Cantus 165 166 mali web by HDS.hr

SKLADATELJ ANTE PECOTIĆ PONOVIO PROŠLOGODIŠNJU POBJEDU NA ZAGREBFESTU / ZA JEDNOM KAPI ČISTOGA ŽIVOTA ANTUNA TOMISLAVA ŠABANA / DVA ZAGREBAČKA KONCERTA ZA ZAGREBAČKE SOLISTE / 47. GLAZBENA TRIBINA OPATIJA / USUSRET 26. MBZ-U 2011. / PROJEKT SPLITHESIS / CHANSONFEST / CD IZLOG NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA BROJ 165/166 PROSINAC 2010. CIJENA 20 kn

Hrvatska orguljska glazba Piše: Višnja Požgaj

gledna hrvatska orguljašica Ljerka Očić predstavila je 28. listopada u dvorani HDS–a svoj četverostruki album Hrvatska orguljska glazba. To je prvi dio planirane antologije koju očekuje i nastavak od još jednog dvostrukog albuma. Velik je to pothvat koji svjedoči o iznimnoj ljubavi, odgovornosti i predanosti umjetnice u odnosu na povijest i bogatstvo hrvatske orguljske baštine, povezane i mjerljive s istovremenim

svojemu interdisciplinarnom odnosu prema glazbi i orguljama, autorica je i nekoliko likovnih izložbi, spajajući tako vlastiti likovni izraz s fenomenom orguljskog zvuka.

Povijesni pregled orguljskog stvaralaštva Pri osmišljavanju antologije, Ljerka Očić je, kako je sama napisala u predgovoru, birala njoj omiljena

ri osmišljavanju ove antologije, Ljerka Očić je, kako je sama napisala u predgovoru, birala njoj omiljena djela hrvatskih skladatelja koja je s velikom radošću izvodila i promovirala na brojnim koncertima u zemlji i inozemstvu, a snimila ih je u različitim prostorima, na različitim crkvenim i koncertnim instrumentima i u različitim prigodama.

europskim stvaralaštvom na tom području. To je njezino »vraćanje duga korijenima« i sukus dugogodišnjeg predanog istraživalačkog i umjetničkog rada od najranijih zapisa Andrije Motovunjanina s početka 16. stoljeća do suvremenih djela. Ljerka Očić je, naime, već s dvadeset tri godine počela aktivno nastupati i do danas je svirala diljem svijeta. Sama, uz orkestre ili komorno, najviše u duu sa slovenskim trubačem Stankom Arnoldom. Od 1992. profesorica je orgulja i komorne glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, članica je međunarodnih žirija orguljaških natjecanja i održava majstorske tečajeve iz interpretacije. Dobitnica je niza hrvatskih i međunarodnih priznanja, od kojih treba podsjetiti na Nagradu Milka Trnina i dvije diskografske Nagrade Porin. Dobitnica je i nagrade za doprinos glazbenoj umjetnosti Američkog biografskog instituta i godišnje nagrade Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga. Ljerka Očić je ostvarila mnoge radijske i televizijske snimke za hrvatske i inozemne kuće te snimila dvadesetak nosača zvuka. Bavi se i publicistikom, a uz stručna izdanja za potrebe studenata Muzičke akademije, objavila je i knjigu eseja »Orguljska umjetnost« u izdanju Matice hrvatske te »Orgulje... energija duha« u izdanju Music Playa. Predsjednica je Društva za promicanje orguljske glazbene umjetnosti »Franjo Dugan«, a u

cant 165_06.indd 1

djela hrvatskih skladatelja koja je s velikom radošću izvodila i promovirala na brojnim koncertima u zemlji i inozemstvu, a snimila ih je u različitim prostorima, na različitim crkvenim i koncertnim instrumentima i u različitim prigodama. Uključujući i »žive« snimke upravo njoj posvećenih djela. Ona pružaju povijesni pregled i kontinuitet hrvatskog orguljskog stvaralaštva prateći stilska razdoblja sve do današnjih dana. Prvi CD sučeljava rane skladbe Andrije Motovunjanina i Tomasa Cecchinija iz 16. stoljeća te djela anonimnih autora iz 18. stoljeća pronađenih u zbirkama i arhivima franjevačkih samostana u zagorskom Klanjcu i na mediteranskom Košljunu, s djelima Julija Bajamontija iz 18. stoljeća te Ferde Livadića, Franje Lučića i Franje Dugana iz 19. stoljeća. Drugi CD predstavlja autore 20. i 21. stoljeća Borisa Papandopula, Frane Paraća, Anđelka Klobučara, Marka Ruždjaka, Krešimira Seletkovića, Ljerke Očić i Davorina Kempfa, a treći CD predstavlja vrijedan doprinos hrvatskih skladatelja orguljskoj komornoj literaturi u rasponu od ranobaroknih, predklasičnih, romantičarskih do suvremenih ostvarenja. Zastupljeni su Tomaso Cecchini, anonimni autori 18. stoljeća s područja sjeverne Hrvatske, Ivan pl. Zajc i napokon suvremenici, Tomislav Uhlik, Davor Bobić, Srećko Bradić i Miljenko Prohaska. (nastavak na str. 3)

CANTUS CANTUS

REPREZENTATIVNA ANTOLOGIJA LJERKE OČIĆ SA ČETIRI CD–a U IZDANJU CANTUSA, HDS–a I HRT–a

CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS

Sretan Božić i Nova 2011. godina!

FRAN KRSTO OČIĆ

CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS

CANTUS CANTUS

ISSN 1330–4747

09-Dec-10 9:06:23 AM

ijanistica Ida Gamulin svojim je obljetničkim koncertom, održanim 18. studenoga 2010. u Maloj dvorani V. Lisinski, predstavila novi nosač zvuka kojim obilježava 25 godina bogate umjetničke karijere te suradnju s diskografskom kućom Croatia Records. Koncert je održan pod visokim pokroviteljstvom Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske, čija se skladba Jubilus iz 1992., posvećena pijanistici (praizvela ju je na Osorskim glazbenim večerima), također našla na programu koncerta. Uz djela Domenica Scarlattija, F. Chopina, F. Schuberta i F. Liszta, na programu se našla još jedna hrvatska skladba, Zdenkin striptiz Borisa Papandopula, kao i minijatura Ljubica iz ciklusa Život cvijeća Dore Pejačević u dodatku. (B.P.K.)

AMERIČKA PRAIZVEDBA VARIJACIJA ZA ORKESTAR SANDRA ZANINOVIĆA arijacije za orkestar hrvatskog skladatelja Sandra Zaninovića praizvedene su s velikim uspjehom 6. studenoga u San Fernandu (Los Angeles), u uglednom Pierce College Performing Arts Theatre. Skladbu je, pred ispunjenim auditorijem, na početku koncerta s djelima A. Hačaturjana i N. Rimski–Korsakova, praizvela Filharmonija iz San Fernanda pod ravnanjem dirigenta Jamesa Dominea, a solistica večeri bila je mlada, perspektivna violinistica Tamara Gyulnazarova. Hrvatski skladatelj Sandro Zaninović djeluje u Kaliforniji od 1967. godine te je uz uspješnu skladateljsku i dirigentsku karijeru, stekao priznanja za svoj pedagoški rad na prestižnom sveučilištu UCLA u Los Angelesu. (B.P.K.)

TRIBINE HDS–a TRIBINE HDS–a TRIBINE HDS–a TRIBINE HDS–a

PROSLAVA 25. OBLJETNICE UMJETNIČKOG DJELOVANJA PIJANISTICE IDE GAMULIN

TRIBINE HDS–a

povodu 75. obljetnice praizvedbe komične opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, u foyeru zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, 25. studenoga prikazan je dokumentarni film Gotovac redatelja Jakova Sedlara, dok je istoga dana u Splitu, ansambl Opere HNK Split pod ravnanjem Harija Zlodre, izveo najpopularniju Gotovčevu i hrvatsku operu Ero s onoga svijeta, u režiji Krešimira Dolenčića. U glavnim ulogama nastupili su tenor Miljenko Đuran i sopranistica Božena Svalina. Naša najizvođenija opera za koju je libreto napisao Milan Begović, praizvedena je u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 2. studenoga 1935. s velikim uspjehom, nakon čega je Ero postao sastavnim dijelom repertoara nacionalnih i europskih opernih kuća. Dokumentarni film Gotovac premijerno je prikazan na obljetnicu praizvedbe Ere s onoga svijeta 2. studenoga u HNK–u u Zagrebu. Film ispunjen brojnim arhivskim snimkama, isječcima iz njegovih djela te živopisnim razgovorima, režirao je Jakov Sedlar, a autorica teksta za film je naša ugledna muzikologinja Jagoda Martinčević. Projekciji je nazočio i skladateljev sin Pero Gotovac koji je u filmu jedan od najznačajnijih sugovornika. (B.P.K.)

TRIBINE HDS–a

DOKUMENTARNI FILM O JAKOVU GOTOVCU U HNK SPLIT

TRIBINE HDS–a

VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI

Davor Hrvoj, urednik

GLAZBENA TRIBINA PRIGODOM 75. ROĐENDANA FRANA POTOČNJAKA

Bogato životno djelo velikog glazbenog znalca Fran Potočnjak prvi je priznati kritičar zabavne glazbe u nas, a veliki su njegovi osobni prinosi glazbi u različitim medijima i u mnogim žanrovima Piše: Dalibor Paulik srijedu 6. listopada, u Dvorani Hrvatskog društva skladatelja u Berislavićevoj ulici, održana je Glazbena tribina prigodom 75. rođendana Frana Potočnjaka. Voditelj je bio Davor Hrvoj, novinar, publicist, zaljubljenik u jazz i iskusni poznavatelj jazza, autor upravo promovirane knjige Jazz Connections koja donosi intervjue s glazbenicima. On je nenametljivo, diskretno, prošao sa sugovornikom kroz razdoblja njegova života i rada. Tako je za prijatelje, ali i poštovatelje, a pogotovo za mlađe glazbenike i kritičare bilo zanimljivo čuti odakle Potočnjaku sklonost prema glazbi, kada se počeo baviti glazbom i kakvo je bilo njegovo glazbeno školovanje. Mnogima nije poznato da je to majčina loza jer su Darinka Potočnjak, Ljubica Oblak Strozzi i Milka Mesarić bile tri sestre koje su istovremeno pjevale u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, poslije nalazeći svoje životne putove u različitim sredinama, posvećujući se obiteljima, a uz Frana Potočnjaka, toj velikoj obitelji pripadaju i operna primadona Branka Oblak Stilinović te skladatelj i aranžer Krešimir Oblak. Ne čudi onda da je kao dijete Fran statirao u prvom hrvatskom ﬁlmu Vatroslav Lisinski, a s Perom Dulčićem glumio 1945. u dječjem igrokazu Maks i Moric u zagrebačkom HNK–u. Otuda njegovo kasnije zanimanje prema kazalištu; napisao je, primjerice, igrokaz Ljetno poslijepodne ili lijeni Frane koji je od 1950. do 1953. izveden više od 100 puta u Splitskom kazalištu Titovi mornari. Spisateljski talent potvrdio je i kao autor scenarija za nekoliko TV emisija i dvije TV serije, Portreti kompozitora zabavne muzike i Zagrebulje. Mnogi ne znaju za poseban interes Potočnjaka za glasovir. Osim završene srednje glazbene škole, talent je potvrdio skladajući i dva ciklusa za klavir (Deset minijatura i Aprilske nostalgije), a snimao je za Radio Zagreb kao solist i u duu četveroručno, s Borisom Urlichom.

No publici su poznatiji novinarski, urednički i producentski rad (na primjer na ploči Ive Robića, doajena naše zabavne glazbe). Naime, studirajući povijest umjetnosti i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, stekao je široko obrazovanje i poznavanje jezika što mu je i poslije pomoglo u profesionalnom djelovanju. Od 1956. do umirovljenja 1991., Fran Potočnjak je bio zaposlen na Radio Zagrebu. Fran Potočnjak Bio je najprije muzički urednik (urednik Redakcije zabavne glazbe i v.d. glavnog urednika Glazbenog programa), a zatim glazbeni kritičar u Redakciji za kulturu, prvi kojemu je, u svim medijima na svim prostorima bivše države, priznat status kritičara zabavne glazbe u najširem smislu te riječi — od folka, preko popa i rocka, do jazza. Isto tako, jedan je od prvih članova Udruženja kompozitora lake muzike Hrvatske, osnovana potkraj 1954. koje se 1963. spojilo s Udruženjem kompozitora Hrvatske, pa je Potočnjak postao automatski njegovim članom, danas Hrvatsko društvo skladatelja.

U POVODU 85. ROĐENDANA MIROSLAVA MILETIĆA

primjerice za Osorske glazbene večeri, gdje je najizvođeniji autor tog festivala.

TRIBINA S POVODOM

Bila je to prigoda za prisjećanje na bogat, ne samo umjetnički, pedagoški i skladateljski, već i organizatorski rad Miroslava Miletića, na brojne svjetske turneje Gudačkog kvarteta Pro arte, uz promicanje hrvatske glazbe i pozitivne kritike. Velika je zasluga Miroslava Miletića za izuzetan doprinos hrvatskoj glazbenoj umjetnosti i ugledu rodnog grada Siska, koji mu se odužio nagradom za životno djelo. Njegove skladbe objavljuju domaći i strani izdavači, ali ima i neizvedenih djela (primjerice opera).

gledni hrvatski skladatelj, violist i glazbeni pedagog Miroslav Miletić bio je gost tradicionalne Glazbene tribine održane 11. listopada u Dvorani Hrvatskog društva skladatelja u povodu njegova 85. rođendana. Uz slavljenika su na Tribini sudjelovali muzikolog Ivan Živanović i pijanist Karlo Hubak te voditeljica dr. sc. Zdenka Weber. Tribina je održana dan uoči početka jubilarnih 10. Dana glazbe Miroslava Miletića (12. — 14. listopada u Sisku), u nazočnosti brojnih kolega, prijatelja i poštovatelja.

Na početku večeri prikazan je TV portret slavljenika iz 2001., u kojemu se iz njegova vlastita kazivanja i svjedočanstva kolega glazbenika, posebice iz Gudačkog kvarteta Pro arte koji je agilni Miletić osnovao 1960. i vodio četiri desetljeća, saznaju mnoge zanimljivosti. Miletić je decentni skladatelj malih formi koji piše za sve instrumente, uz poznavanje »u dušu«. Za njega je skladanje odmor i veselje; njegova glazba prepoznatljivo izvire iz hrvatskoga tla, komunikativna je, »moderno konzervativna« i rado se svira. Najviše se izvodi Sonatina za violinu i gitaru, zabilježena na čak sedam CD–ova. Također je popularan Monolog iz ﬁlma Piko, nagrađen venecijanskim Zlatnim lavom za glazbu koji je autor preradio za više instrumenata. Bilo je govora i o uspješnom Plesu za violinu solo, skladbi zadanoj na Međunarodnom violinističkom natjecanju Vaclav Huml u Zagrebu, kao i o nizu ostalih narudžbi,

Od 1961. član je Hrvatskog novinarskog društva i član Predsjedništva (1991.–1994.). Za novinarski rad dobio je nagradu Zlatno pero DNH–a 1982. te priznanje Milan Grlović 2007., za izniman doprinos radu HND–a. Izvještavao je sa svih festivala zabavne glazbe na teritoriju bivše Jugoslavije (Zagreb, Opatija, Split, Omiš, MIK, Krapina, Slavonska Požega, Ljubljana, Beograd, Sarajevo, Skopje). Na mnogima od tih festivala bio je i član selekcijskih i stručnih žirija, a od većine je dobio priznanja za rad na očuvanju kulturne baštine i suradnju u organiziranju festivalskih priredbi. Godinama je, primjerice, bio član Organizacijskog odbora i voditelj press–službe Zagrebačkog festivala. U inozemstvu je dvadesetak godina pratio i izvještavao s Festivala talijanske canzone u San Remu, natječaja Intervizije i Eurovizijskog

natječaja za Eurosong i prvih dvadeset i pet godina s MIDEM–a u Cannesu. Od kraja šezdesetih do sredine sedamdesetih bio je član međunarodnih žirija na Song festivalima (Cantagiro–Italija, Sheveningen — Nizozemska, Coupe d’ Europe– Bern, Atena, Sopot–Poljska, Budimpešta, Palma de Mallorca), a u Bernu i Ateni bio je voditelj jugoslavenskih timova, s kojima je osvojio dva grand prixa festivala. Fran Potočnjak je poseban doprinos dao na području jazza. Prvi je uveo stalne jazz emisije na Radio Zagrebu, a s Boškom Petrovićem i Miljenkom Prohaskom vodio je koncerte Big banda Radio Zagreba. U tom kontekstu su i nastala druženja s Willisom Conoverom te brojni kontakti s velikanima, poput Louisa Armstronga i Oscara Petersona. U području zabavne glazbe i šansone, Fran se rado sjeća druženja s Gilbertom Bacaudom. Dirljivo je bilo prisjećanje na njegove ponajbolje prijatelje, skladatelja Milivoja Körblera, pijanista Borisa Urlicha, pijanista Petera Smerda i Radana Bosnera, skladatelja, aranžera i pijanista. Tako je ovo druženje na Glazbenoj tribini bio ne samo podsjetnik na bogat životni i stvaralački put Frana Potočnjaka, nego i slika jednoga vremena i generacije koja je stvarala hrvatsku i inozemnu glazbenu scenu.

Među Miletićevim skladbama nastalim za vrijeme Domovinskog rata nalazi se i Slavno doba (Time of glory), glas iz Dubrovnika, s prepoznatljivom upletenom temom Još Hrvatska ni propala, a čuli smo je u živoj izvedbi mladog pijanista Karla Hubaka. (Višnja Požgaj)

PREDSTAVLJEN ALBUM LIVE IN VIENNA DAMIRA POŠE dvorani Hrvatskog društva skladatelja 26. je studenoga, u krugu prijatelja i ljubitelja, predstavljen novi autorski album kantautora Damira Poše. Na promociji koju je vodio Vanja Lisak, prisutne se upoznalo sa stvaralaštvom i dosadašnjim radom Damira Poše koji na hrvatskoj glazbenoj sceni djeluje trideset godina. Vanja Lisak je podsjetio ne njihov prvi zajednički rad 1980., a Poša je od tada objavio četrnaest samostalnih albuma. Novi album Live in Vienna,

ROBERT MILEVOJ

redništvo novina Cantus želi vam ugodne božićne blagdane. Provedite ih uz najmilije, uz djecu. Upravo djeca i njihovo stvaralaštvo zauzimaju puno prostora u novom broju novina. Ne bez razloga. Naime, svojom glazbenom aktivnošću djeca šire pozitivne vibracije, usvajaju istinske vrijednosti, potiču odrasle na dobrotu, čine svijet boljim. Kad takve kvalitete osjetimo u glazbi postajemo svjesni da se radi o trajnim vrijednostima, poput onih koje su utkane u hrvatsku glazbenu baštinu, primjerice u bezvremenskim djelima Jakova Gotovca od kojih se nekih prisjećamo. Ponovno imamo razloga za čestitanje autorima na međunarodnim uspjesima, ali i zaslužnim skladateljima i članovima Društva čije je stvaralaštvo predstavljeno na glazbenim tribinama i festivalima. Želimo da vam čitanje novog broja novina Cantus uljepša blagdanske trenutke odmora, a za dodatni užitak preporučujemo i razna diskografska izdanja, posebice ona s izvedbama božićnih pjesama.

TRIBINE HDS–a

UVODNIK Poštovani čitatelji Cantusa! U

TRIBINE HDS–a

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

TRIBINE HDS–a

UVODNIK UVODNIK UVODNIK UVODNIK UVODNIK

Damir Poša i Zdenko Jurić na promociji u dvorani HDS–a

u izdanju Cantusa, sniman je nedavno u bečkom klubu Tunnel i kroz sedamnaest pjesama daje presjek njegova stvaralaštva. Uz nekoliko Pošinih pjesama koje je recitirala Ljiljana Gajski, promocija je nastavljena koncertnim dijelom u kojem je Poša, na gitari i usnoj harmonici te uz pratnju pijanista Zdenka Jurića, prisutnima otpjevao nekoliko vlastitih skladbi, objavljenih na albumu Live in Vienna. (J. I.)

IZDAVAČI: Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić / UREDNIŠTVO: Marina Ferić Jančić, Jana Haluza, Davor Hrvoj (glavni urednik i urednik fotografije), Jure Ililć / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb / E–mail: cantus@cantus.hr, cijena: 20 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747 CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn 1/3 STRANICE 2.000,00 kn 1/4 STRANICE 1.500,00 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na cantus@cantus.hr.

cant 165_06.indd 2

09-Dec-10 9:06:26 AM

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

TRIBINE

TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE

(nastavak sa str. 1)

REPREZENTATIVNA ANTOLOGIJA LJERKE OČIĆ SA ČETIRI CD–A U IZDANJU CANTUSA, HDS–A I HRT–A

Hrvatska orguljska glazba Piše: Višnja Požgaj

zvodeći komornu glazbu Ljerka Očić je »s radošću i uzbuđenjem« surađivala ne samo sa suvremenim skladateljima, nego i s vrhunskim glazbenicima kao što su sopranistica Lidija Horvat–Dunjko, trubljač Stanko Arnold, mezzosopranistica Helena Lucić, violončelisti Jelena Očić–Flaksman i Michael Flaksman, orguljaši Alen Kopunović–Legetin i Srećko Bradić, pijanist Mladen Janjanin, marimbistica Elvira Happ, saksofonist Dragan Sremec, basklarinetist Danijel Martinović i kontrabasist Miljenko Prohaska.

Stvoreno je tako dragocjeno iskustvo glazbeno–umjetničkog dijaloga i kreacije u programima u kojima se inače samodostatne orgulje prilagođavaju komornom intimnijem zvuku. Većina tih novih skladbi nastala je na poticaj Društva za promicanje orguljske glazbene umjetnosti Franjo Dugan i one su praizvedene na koncertima Iz salona Očić, kojima se već niz godina oživljava nekad vrlo prisutna, a u novije vrijeme zaboravljena tradicija kućnog muziciranja.

antologija završila monumentalnim zvukom Freske za orgulje i veliki orkestar Davorina Kempfa u čijoj je izvedbi, uz Ljerku Očić, sudjelovao Simfonijski orkestar HRT–a i dirigent Takao Ukigaya.

ultimedijalno predstavljanje vrijedne antologije »Hrvatska orguljska glazba« s četiri i pol sata snimljena materijala u izvedbi Ljerke Očić i dijelom suradnika, popratile su projekcije njezine sestre Dubravke i nećaka Frana Krste, a na kraju je prikazan dirljiv ratni videozapis uz antologijsku Fantaziju 1991 Davorina Kempfa, napisanu za Ljerku Očić i prvu izvedbu na njezinu recitalu u okviru Festivala suvremene orguljske glazbe u Bonnu, u ožujku 1991. godine.

Svi tonski zapisi četverostrukog albuma vlasništvo su Hrvatskoga radija, a ostvarili su ih vrhunski tonski majstori: Dubravka Vrbljanac, Božidar Pandurić, Mladen Škalec, Bruno Molnar/Zoran Hügl i Juraj Grosinger (tonska obrada). Glazbena producentica je Đurđa Otržan, a autorica svih tekstova Ljerka Očić. U ime nakladnika Cantusa izdanje potpisuje direktorica Mirjana Matić. Uprava za zaštitu kulturne baštine pri Ministarstvu kulture posudila je fotograﬁje kojima je obogaćen likovni izgled albuma autorice Ane Nikolić Baće. Multimedijalno predstavljanje vrijedne antologije »Hrvatska orguljska glazba« s četiri i pol sata snimljena materijala u izvedbi Ljerke Očić i dijelom suradnika, popratile su projekcije njezine sestre Dubravke i nećaka Frana Krste, a na kraju je prikazan dirljiv ratni videozapis uz antologijsku Fantaziju 1991 Davorina Kempfa, napisanu za Ljerku Očić i prvu izvedbu na njezinu recitalu u okviru Festivala suvremene orguljske glazbe u Bonnu, u ožujku 1991. godine. Budući da je nastajala upravo u danima kataklizmičkih strahota agresije na Hrvatsku i u vrijeme dramatičnih i tragičnih

Četvrti CD, za sada posljednji, posvećen je orguljama Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Orgulje je 1974. sagradio njemački graditelj Werner Walcker i to je jedan od najkvalitetnijih instrumenata u Hrvatskoj. Temeljitu obnovu izvršila je 2007./’08. zagrebačka umjetnička radionica Heferer, pa taj instrument odgovara najvećim zahtjevima raznolika glazbenog repertoara. Tako je uz croatian organ music djela za orgulje iz opuHRVATSKA ORGULJSKA GLAZBA sa Albe Vidakovića, ljerka oËiÊ Krste Odaka, Željka CD 1 2 3 4 Brkanovića, Mate Lešćana i Dubravka Detonija, ova impresivna orgulje / organ

Ljerka Očić i Dubravko Detoni

ratnih zbivanja, skladba nosi i podnaslov Ratna fantazija1991. Snažni glazbeni izraz, emocionalna dramatičnost i najviša moguća tehnička zahtjevnost partiture, koja svojom graﬁkom i likovno predstavlja impresivno djelo, zaživjela je i kroz koncertne izvedbe u SAD–u te je njezin izuzetni dramski naboj po-

taknuo redatelja Branka Schmidta da sačini videozapis o ratnim razaranjima sakralnih građevina u Slavoniji, čiju potku čini upravo desetminutna glazba ove Fantazije snimljene na orguljama u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu (nalazi se na kraju drugoga CD–a). Taj se impresivni ﬁlm više puta prikazivao na Hrvatskoj televiziji tijekom rata te je uveličao i ovu iznimnu promociju »Hrvatske orguljske glazbe« u interpretaciji zaslužne umjetnice Ljerke Očić.

croatian organ music

HRVATSKA ORGULJSKA GLAZBA ljerka oËiÊ orgulje / organ

CD 1 2 3 4

Uspješna četiri programa Piše: dr. sc. Zdenka Weber

ođen u Sisku prije 85. godina, skladatelj, violist, komorni glazbenik i glazbeni pedagog Miroslav Miletić, u rodnom je gradu prepoznat kao ugledna umjetnička osobnost. Tako su prije deset godina bili utemeljeni Dani glazbe Miroslava Miletića, manifestacija koja tradicionalno obuhvaća Miletićeva djela i skladbe prvenstveno nastale u suvremenosti, što joj daje značaj manjega festivala suvremene glazbe. Iako, prema riječima ravnateljice Koncertnog ureda Tatjane Rožanković, koja je glavni »pokretački duh« Dana, nije uvijek sve teklo bez problema, ovogodišnji su jubilarni Dani, održani od 12. do 14. listopada, okupili vrsne glazbenike i birana djela iz hr-

vatskog i svjetskog repertoara, pa organizatorima valja čestitati da su uspjeli organizirati raznolike programe usprkos sveopćoj recesiji. Manifestacija je pod pokroviteljstvom predsjednika Ive Josipovića, Ministarstva kulture i Grada Siska te uz ﬁnancijsku podršku Ministarstva kulture, Hrvatskog društva skladatelja, Cantus Ansambla, Sisačko– moslavačke županije, Turističke zajednice Grada Siska i nakladnika Croatia Recordsa, okupila četiri programa. Bili su to koncert pod naslovom Stoljeće glazbenih nemira u izvedbi Cantus Ansambla pod ravnanjem Berislava Šipuša, nastup mladih umjetnika u akustičnoj dvorani Glazbene škole Fran Lhotka, Tribina, sa sudjelovanjem slavljenika u organizaciji sisačkog ogranka Matice Hrvatske

OBLJETNICE

OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE

JUBILARNI DANI GLAZBE MIROSLAVA MILETIĆA SISAK, 12. — 14. LISTOPADA 2010.

S nastupa Komornog zbora Ivan Filipović pod ravnanjem Gorana Jerkovića u Katedrali u Sisku

cant 165_06.indd 3

ani glazbe Miroslava Miletića u Sisku su potvrdili da novovjeka glazba može privući zanimanje brojnih slušatelja, a sisačka je publika na sve tri koncertne večeri festivala to brojnošću i pljeskom zorno potvrđivala.

koju je organizirala predsjednica podružnice Đurđica Lasić–Vuković, a vodila autorica ovog napisa, na koju se odazvao znatan broj učenika sisačke Glazbene škole, kao i zainteresirani poklonici već dobro im poznate Miletićeve glazbe, prateći sa zanimanjem skladateljeva sjećanja i izlaganja. Na kraju je uslijedio koncert nazvan Snivanje, na kojemu je u sisačkoj Katedrali nastupio Komorni zbor Ivan Filipović iz Zagreba pod ravnanjem svojega utemeljitelja, dirigenta Gorana Jerkovića.

Izvrsni Cantus Ansambl Osobiti je uspjeh ostvario renomirani Cantus Ansambl s komornim skladbama, među kojima je, uz dva ostvarenja Miroslava Miletića te djela Marka Ruždjaka i Luciana Beria, iznenadila skladba Die eiserne Brigade (Željezna brigada) Arnolda Schönberga. Duhovita glazba oca Druge bečke škole oduševila je izuzetno razdraganim ugođajem koji je neodoljivo podsjećao na živost Heurigena u Grinzingu, na razdraganu atmosferu bečke specijalnosti uživanja u mladome vinu i pomalo raskalašene vojne brigade. Miletićeva su djela,

Sekvence za tri melodijska instrumenta (1970.) i Jubilarni divertimento (2003.), u kontinuitetu inspiracije hrvatskim folklorom, potvrdile vješto skladateljsko pero kada je riječ o glazbi za gudačke instrumente. Koncert mladih umjetnika nazvan Glazba nasljednicima predstavio je između ostalih skladbe Davora Bobića, Josipa Vrhovskog, Stjepana Šuleka, Ive Josipovića i dakako, Miroslava Miletića. Pijanist Karlo Hubak, s Miletićevim opusom Slavno doba (1991.), glazbom koja na izuzetno evokativan način asocira na dramatična događanja u vrijeme Domovinskoga rata te marimbist Filip Merčep s Tafate, varijacijama na narodnu temu Ivane Bilić, harmonikaš Josip Nemet, s Josipovićevom ARAMbesque i violinist Marco Graciani, s Miletićevim Plesom za violinu solo, osigurali su uspješnu završnicu večeri. Posljednja večer sisačkog festivala održana je u Katedrali, a nastupio je Komorni zbor Ivan Filipović, izvrsni pjevači–amateri čija je sada već trinaestogodišnja djelatnost okrunjena brojnim uglednim međunarodnim nagradama. Repertoar, poglavito duhovne glazbe, s izvedbom skladno i nadahnuto ispisana Miletićeva djela Noć dežđliva i ovom je prigodom potvrdila kultivirano pjevanje, dojmljivo amalgamiranje akordičkih protoka glazbe i pomno dinamičko sjenčanje discipliniranih izvedbi, kojima dirigent zbora Goran Jerković postiže uvjerljive interpretacije, upućujući na doista pažljivo osmišljene pripreme svojega amaterskog zbora koji očito ima visoko postavljene ambicije vrsnosti. Dani glazbe Miroslava Miletića u Sisku i tim su koncertom potvrdili da novovjeka glazba može privući zanimanje brojnih slušatelja, a sisačka je publika na sve tri koncertne večeri festivala to brojnošću i pljeskom zorno potvrđivala.

09-Dec-10 9:06:27 AM

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

SKLADATELJ ANTE PECOTIĆ PONOVIO PROŠLOGODIŠNJU POBJEDU NA ZAGREBFESTU

Ima ljudi koji zarađuju ludo i žive sjajno, ali oni se ne bave glazbom Razgovarao: Jure Ilić

Mislim da gospodin Hegedušić idejno te rijetko viđenom snagom i ambicijom drži festival na sigurnoj distanci od recesijske crne rupe i globalnog bankrota kvalitete i stila — kaže Ante Pecotić, pobjednik Zagrebfesta edan od najzanimljivijih autora suvremene estradne scene svakako je Ante Pecotić, glazbenik široka spektra zanimanja, od skladateljskog, preko producentskog i aranžerskog, sve do pisca tekstova. U nekoj od tih uloga taj je član Predsjedništva HDS–a surađivao praktično sa svim hrvatskim glazbenim zvijezdama. Ove je godine ponovo pobijedio na Zagrebfestu, što je bio povod našeg razgovora.

Drugi put zaredom pobjeđujete na Zagrebfestu. Oba puta Vašu je skladbu izvodila mlada talentirana pjevačica Sabrina. Kako se osjećate nakon svega, što Vam znači pobjeda?

danas su isključivo festivali, možda, jedina prilika za »pokazat’ pjesmu svijetu«, nasuprot danas nedostižnim televizijskim minutama gdje, po važećim korporacijskim cijenama, možete pustiti spot do prvog refrena, uz uvjet da ste obiteljsku kuću prepisali banci. Naravno da shvaćam novi svjetski poredak, nisam zgnječen u tranziciji, ali zadržat ću pravo da budem u krivu, jer mi je još uvijek draže vidjeti Parni Valjak umjesto reklama. Natjecali ste se sa Sabrinom i na »Dori« za hrvatskog predstavnika na Eurosongu, no tamo niste pobijedili. U čemu je razlika između »Dore« i drugih natjecanja? Hoćete li ponovo sudjelovati?

RAZGOVORI

Javnost nerijetko misli kako je bavljenje glazbom vrlo unosan posao. Je li to uistinu tako? – Što se zarade tiče, postoje ljudi koji zarađuju ludo i žive sjajno, ali oni se ne bave glazbom.

RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI

– Naravno da uvijek može bolje, ali na žalost može i gore, zato i ne razmišljam previše o tome jer me baca u očaj. Smetaju mi polarizacije i ekstremi, tipični za zemlje koje ne znaju same što bi sa sobom. S jedne strane radio stanice ponosno vrte Leonu Lewis i Roya Orbisona, nakon čega, kao hrvatski ekvivalent, emitiraju isključivo i samo hrvatsku progresivnu funk, soul i r’n’b glazbu. Svirao sam funk i volim američki pop, ali ono što me smeta jest da u takvoj programskoj shemi ili mora grmiti Prodigy s jedne strane, ili ponekad Cetinski, s druge. Inače su kriteriji neujednačeni, a slušatelji zbunjeni. Teško se pomiriti s logikom nekih glazbenih urednika da je sve američko dobro, a naše jedino ono što ne razumijem do kraja. S druge pak strane postoje radioaktivne stanice koje se isključivo bave emitiranjem vrlo opasnih sadržaja koji ljude do te mjere izluđuju, da dobrovoljno odlaze u opskurne podrume gdje se psuje i puca, što podržavam jedino pod uvjetom da pucaju u zvučnike. Nekako uvijek imam osjećaj kao da smo najslabiji na sredini terena. To su pojave koje primjećujem, ali se nemam razloga žaliti.

Moje je privatno mišljenje kako je estrada jedan od najvitalnijih dijelova hrvatske kulture jer jedina ne dobiva nikakve dotacije, potpore i slično. Dakle, živi samo od vlastitog rada, a uz to donosi veliki novac u različite fondove. Imate li Vi u glazbenoj profesiji odgovarajuću zaštitu, vraća li Vam se uloženo? – Istina je da nas ne treba zalijevati, da održavamo Ante Pecotić

– Pobjeda mi, naravno, puno znači kao potvrda svemu što radim, a posebno zbog toga što je i konkurencija ove godine bila oštrija nego prošle, pa je samim time i izazov bio veći. Ne izdvajam to nužno iz konteksta osobne satisfakcije, već se iskreno nadam da je to najava trenda ponovnog povratka velikih imena na Zagrebfest, kako autorskih tako i pjevačkih koji, zbog tradicije i povijesti te truda koji se ulaže u njegovo održavanje, beskompromisnog inzistiranja na visokim standardima produkcije i kvalitete, live banda i svega ostalog, mora biti na samom vrhu domaće festivalske ponude. Što se Sabrine tiče, naravno da je velik dio uspjeha i njezina krivica, a ono što ne mogu prežaliti, ali se trudim promijeniti, da zbog nekih privatnih razloga nisam do sada imao dovoljno vremena za bilo kakvu akciju njene šire promocije. Sabrina je strpljiva i vrijedna, povjerenje je obostrano, rezultati su vidljivi, pa će vrlo skoro dobiti album i sve ostalo što itekako zaslužuje. Kako ste Sabrina, Vi i Vaši suradnici proslavili uspjeh? – Uspjeh smo proslavili u lošem društvu par tisuća kalorija u jednoj odličnoj pizzeriji. Zagrebfest je najstarija festivalska priredba u Hrvatskoj. Promoviranjem mlađih izvođača direktor Hrvoje Hegedušić udahnuo mu je novu živost. Da li biste i što biste Vi mijenjali na Zagrebfestu? Kakvo je Vaše mišljenje općenito o današnjim festivalima? – Mislim da gospodin Hegedušić idejno te rijetko viđenom snagom i ambicijom drži festival na sigurnoj distanci od recesijske crne rupe i globalnog bankrota kvalitete i stila, uz sve prepreke koje svakodnevno samo rastu. Nije to jednostavno ni lako. Mnogi festivali su otpjevali svoje, neki su na umjetnom disanju, a neki još rade kako treba, ali sve u svemu, tendencija je očita i jasna... Šteta, jer

cant 165_06.indd 4

– »Dora« je moj križ. Ili ja ne shvaćam njih ili oni ne shvaćaju mene. U svakom slučaju, posrijedi je klasičan nesporazum tipičan za svaku lošu vezu. Vidimo se jednom na godinu, ja uvijek ljut odem kući, bez nade u oporavak. Ona je za mene neosvojiva, ali sve druge sam imao i zato joj se uvijek vraćam. Novinari Vas najčešće u tekstovima predstavljaju kao glazbenika, a Vi ste skladatelj, producent, aranžer tekstopisac... Što Vam je najdraže od svih tih poslova? – Ja sam, kao i većina mojih prijatelja i kolega, neizlječivo zaražen glazbom i ne bih htio duljiti o tome jer moj život je, čak i ako isključim sarkazam, šokantno nezanimljiv. Ono što je zanimljivo, pored moje supruge i kćeri Hane koje su jedine zanimljive i neupitne, jest to da su najljepši trenuci u mom životu prošli u nepokretnom stanju. Vrlo rano sam počeo pisati tekstove i mislim da je sve krenulo od toga. Danas imam 40 godina i ovisan sam o svemu što ima veze s glazbom. Volio bih da se mogu otarasiti bilo čega, ali ne znam način i stvarno mislim da nije osobito pametno baviti se svime. Niti to smatram nekom velikom vrlinom, niti se izreka o puno baba i kilavom djetetu može upotrijebiti u glazbi. Prije bih rekao da vrijedi — puno baba — žilavo dijete. Nedavno sam upozorio svog dobrog prijatelja koji pati od istih tegoba, a uz sve to još i pjeva, da ako sve odsvira, snimi i otpjeva sam, na kraju će se sam i slušati. Bojim se i radim na tome da nas to ne zadesi obojicu. Surađivali ste na različite načine praktično sa svim najvećim zvijezdama hrvatske estrade. Koja Vam je suradnja najdraža? – Ovo je lako odgovoriti. Radi se o Vanni, jer smo već godinama dobri prijatelji i ukusi nam se preklapaju taman koliko treba da ne mislimo isto. Kad bih mogao birati, volio bih pjevati kao ona. Jeste li zadovoljni medijskim tretmanom hrvatske glazbe, naročito na našim televizijsjkim i radio postajama?

to se tiče zaštite, mi smo jedina zemlja u regiji u kojoj glazbenici ostvaruju sva pripadajuća prava na svaku vrstu zaštite, servisa i pomoći, bilo pravne ili socijalne, zahvaljujući radu i zajedničkim naporima svih glazbenih udruga čije funkcioniranje i održavanje naravno da košta, što, na žalost, neki nezadovoljnici nikako da shvate

sami sebe, ali kada kažete kultura, mi baš i nismo prva asocijacija na tu temu. Činjenica je da ljudi vole popularnu i zabavnu glazbu, ali bi se putem medija morali više senzibilizirati na jazz, tradicionalnu i klasičnu glazbu jer to i jest veći dio našeg kulturnog nasljeđa, u pravom smislu riječi. Bez čvrstog uporišta u tome možemo se jedino utapati u banalnosti i šundu. Što se tiče zaštite, mi smo jedina zemlja u regiji u kojoj glazbenici ostvaruju sva pripadajuća prava na svaku vrstu zaštite, servisa i pomoći, bilo pravne ili socijalne, zahvaljujući radu i zajedničkim naporima svih glazbenih udruga, čije funkcioniranje i održavanje naravno da košta, što na žalost, neki nezadovoljnici nikako da shvate. Član ste Predsjedništva Hrvatskog društva skladatelja koje je jedino čvrsto uporište za domaće glazbenike, odnosno ZAMP, njihov autorski servis. Kakvo je Vaše mišljenje o ZAMP–u i njegovim akcijama?

skog djela svakog svog člana u zemlji i inozemstvu. Naravno da je po prirodi posla predodređen doći na zao glas, ali teško mi je opisati količinu frustracija koje u meni izaziva opetovano opravdavanje da moj posao, kao svaki drugi, nije besplatan, da glazba ne izlazi sama iz utičnice na zidu... Nekim ljudima je potpuno logično plaćati velike kazne jer su gumu svog automobila jednim dijelom naslonili na travnjak, ali naknadu za korištenje glazbe koju je netko osmislio, snimio, platio troškove studija, glazbenika... Bože sačuvaj. ZAMP–u nije lako, ali ohrabrujuće je da većina ljudi ipak shvaća što na kraju plaća. Čini mi se da je svaka akcija koja je u prvi plan stavila nas ljude iz drugog plana, to jest same autore, urodila plodom. Biste li i Vi u Hrvatskoj, poput sličnog zakona u Francuskoj, uveli obvezujući postotak emitiranja nacionalne u odnosu na stranu glazbu? Postoji li, po Vama, neki drugi način da naš radio i televizija više emitiraju domaću glazbu? – Slučajno znam da je baš Hitler rekao kako uz dobro vođenu i dovoljno agresivnu medijsku kampanju ljudima možeš nametnuti i najapsurdnije ideje. Danas na njegovom brutalnom i neslavnom primjeru znamo koliko je, na žalost, bio u pravu. Nije to više nikakva mudrost ni tajna. Svi smo svjesni kolika je moć i snaga medija, a oni su svjesni naših slabosti tako od nas mogu ili učiniti budale, što se neki svojski trude ili za nijansu pametnije i plemenitije nego što jesmo. Moje je skromno mišljenje da sve što je pametno i vrijedno već odavno piše jedino u knjigama, ali ljude je i tako teško mijenjati na bolje. Teško da će me netko natjerati da pobožno buljim u Onura ili da pomislim kako će kupovina novog telefona iz korijena promijeniti moj život, ali statistika ionako nije na mojoj strani. Moja je poanta u tome da mediji imaju toliko razornu snagu da mogu čitavoj naciji u roku tjedan dana smanjiti IQ za barem deset posto i u tome upravo leži odgovornost svih koji odlučuju o tome. Da li žele da im djeca znaju za Krležu i Bacha ili da žive u svijetu trajne hibernacije u uvjerenju kako mobilni operateri rade sve zbog nas. Što se tiče postotka hrvatske glazbe u odnosu na stranu, nepotrebno je naglašavati koliko je to nužno i koliko je opasno ostaviti taj posao nekome na osobnu prosudbu. Kakva je uopće budućnost glazbene industrije u nas, posebice s obzirom na skoro uključivanje Hrvatske u EU gdje će vladati sasvim nova pravila, pa će pet naših velikih izdavača biti premaleni za ikakvu borbu s velikim korporacijama. Kako možemo obraniti nacionalne interese u glazbenoj industriji? – Mislim da, osim ako Beyonce ne počne pjevati na hrvatskom, nema razloga za strah. Naravno, kao i u svemu, ostavljam prostora za grešku jer ne bih se još pored svega bavio i gatanjem. Hrvati će uvijek najradije slušati Hrvate, a Eskimi Eskime. Naravno, bilo bi naivno podcjenjivati korporativnu žeđ za novcem i sigurno je da će naći put do naših osušenih džepova, ali ako smanjimo njihovo emitiranje na razumnu mjeru, ne vidim razloga zašto plaćati nešto što nismo kupili. I na kraju vratimo se Vašem glazbenom radu. Možemo li uskoro očekivati neki novi osobni iskorak, poput autorskog albuma ili nekog drugog sličnog projekta? – Autorski album — NE jer bi to značilo pomor biljnog i životinjskog svijeta. Od mojih pjevačkih vještina najviše strepi moja supruga koja se ponajviše boji za vlastiti život. Ono što će sigurno biti jedan iskorak i novina jest album Sabrine. Po prvi puta radim tako opsežan posao na razini osobnog projekta, što me posebno veseli jer sam dugo tražio takav sklop osobina i vještina koje Sabrina posjeduje, pa kako nam bude...

– ZAMP je ogranak HDS–a koji se bavi nepopularnim sakupljanjem naknada za korištenje autor-

09-Dec-10 9:06:29 AM

Piše: Trpimir Matasović kontekstu u kojem praizvedbe novih djela hrvatskih skladatelja obično samo dođu i prođu, projekt Zagrebačkih koncerata, što su ga, u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja i Ministarstvom kulture, pokrenuli Zagrebački solisti, predstavlja hvalevrijednu iznimku.

Taj je ansambl, naime, odlučio na svakom od svojih šest ovosezonskih pretplatničkih koncerata u Hrvatskom glazbenom zavodu praizvesti po jedno novo djelo hrvatskog autora. No, nije riječ o skladbama koje ne bi imale nikakve međusobne veze, s obzirom na to da sva naručena djela dijele istu polazišnu zamisao — preuzeti instrumentaciju i formu jednog od Bachovih Brandenburških koncerata (koji će biti izveden u okviru istog programa kao i njime nadahnuto novo Mladen Tarbuk djelo). Tih šest Zagrebačkih koncerata, koje su napisali — ili će ih tek napisati — Mladen Tarbuk, Berislav Šipuš, Krešimir Seletković, Srđan Dedić, Davorin Kempf i Srećko Bradić, pritom neće biti samo jednokratno izvedeni, nego se planiraju i njihova studijska snimanja, tiskanje notnih materijala, a vjerojatno i objavljivanje na nosaču zvuka te daljnje izvedbe na inozemnim turnejama Zagrebačkih solista.

Bachu u čast... Niz je otvorio Mladen Tarbuk, čiji je Prvi

zagrebački koncert — Concentus Zagrabiensis, pod njegovim ravnanjem, praizveden 26. listopada 2010. na prvom koncertu u ovoj sezoni Zagrebačkih solista u Hrvatskom glazbenom zavodu. Već su ovim djelom otvorena brojna pitanja s kojima će se morati suočiti i naredni skladatelji Zagrebačkih koncerata, ali i postavljeni vrlo visoki standardi, na koje će se Tarbukovi kolege, a i Zagrebački solisti, svakako morati referirati. Tarbuk nije niti pokušao izbjeći neizbježno — pozivanje na velikog lajpciškog kantora — pa tako već i u popratnom tekstu postavlja sâmom sebi pitanje: »Kako bi Bach danas pristupio ovakvoj narudžbi, i to u Zagrebu?« To, naravno, ne znači da Tarbuk pokušava emulirati nekog Bacha za (zagrebačko) 21. stoljeće. Naprotiv, on ostaje dosljednim samome sebi, pa je Concentus Zagrabiensis skladba prepoznatljivo samosvojnog Tarbukovog skladateljskog izraza i — također karakteristično za ovog autora — beskompromisnih zahtjeva prema izvođačima. S druge strane, referiranje na Bacha prisutno je na više razina — od preuzimanja zadane forme i instrumentacije Prvog brandenburškog koncerta do niza (re)interpretacija polazišnog modela, poput, primjerice, plesnog (ali ne menuetskog!) karaktera završnoga stavka. Našlo se tu još nekih odmaka od jasno prisutnog uzora — solističke dionice fagota i čembala tako su posve oslobođene svoje vezanosti uz ulogu bassa continua. Nadalje, oblikovanje dionice violine solo kao da odaje počast

još dvojici baroknih majstora — udezba u scordaturi, iako referenca na violino piccolo iz Prvog brandenburškog koncerta asocira i na sonate Heinricha Ignaza Franza von Bibera, a ptičji pjev (come canto d’ucello) priziva Vivaldijeve programne koncerte.

... i Bachu usprkos Berislav Šipuš svojim je Drugim zagrebačkim koncertom, s podnaslovom Ein neues Agramer KonzePt, praizvedenim 23. studenoga 2010., također pod skladateljevim vodstvom, odabrao posve drukčiji put od Tarbukova. On, naime, izrijekom odbija »skladati po uzoru na nekoga« te, umjesto toga, sklada djelo koje »samo na jednoj razini komunicira s Bachovim Drugim brandenburškim koncertom«. I zaista, Šipuševa skladba, barem na prvi pogled, s Bachovom dijeli samo instrumentalni sastav, koji Šipuš proširuje dodatnim instrumentima — alt ﬂautom, engleskim rogom i običnom (a ne samo malom) trubljom. Sve drugo, naizgled je Šipuševa posve vlastita glazba, koja čak i preuzeti trostavačni okvir dovodi u pitanje bešavnim prijelazom između prvih dvaju stavaka. No, ovaj skladatelj, usprkos deklarativnom (vjerojatno ne i iskrenom!) distanciranju od Bacha, ipak ne može prikriti svoje divljenje prema njemu. Već i uvodno preludiranje čembala priziva ne samo ricercare ranobaroknih majstora, nego i Bachove preludije; motoričnost drugoga stavka (premda ne doslovna) također svoj uzor ima u osamnaestom stoljeću, a u trećem stavku na površinu kao da povremeno fragmentarno izlazi neka suspregnuta passacaglia. Naposljetku, u sâmoj završnici djela, Šipuš potpisuje vlastitu kapitulaciju: nedvosmislen motiv B–A–C–H jasnim je znakom da se od silnica Bachove glazbe jednostavno ne može pobjeći — bile one centripetalne, kao kod Tarbuka, ili centrifugalne, kao u Šipuševom djelu.

KONCERTI

KONCERT MLADE PIJANISTICE KRISTINE BJELOPAVLOVIĆ U HGZ–U, 21. LISTOPADA 2010.

Čari hrvatskih minijatura za glasovir Piše: dr. sc. Zdenka Weber ova sezona ciklusa Zagrebački umjetnici zagrebačkoj publici koji tradicionalno za svoje članove priređuje Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, započela je 21. listopada u Hrvatskom glazbenom zavodu otkrivši sve silnice po kojima je neko glazbeno događanje moguće ocijeniti kao izuzetno uspješno. Nastupila je 27–godišnja pijanistica Kristina Bjelopavlović, diplomantica iz razreda Sretne Meštrović na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je i magistrirala u klasi Marine Ambokadze, od 2004. samostalna umjetnica. Biranim programom isključivo djela hrvatskih skladatelja, pokazala je kako takav odabir može oduševiti sadržajnošću glazbenih iskaza te privući brojno slušateljstvo potičući ga na pljesak oduševljenja, upućena jednako očaravajućoj glazbi, kao i vrlo visokim standardima muziciranja.

Kristina Bjelopavlović pijanistica je doista izuzetne energije, temperamenta i iskonske glazbene nadarenosti, što je bilo moguće iskusiti već u nastupnoj skladbi, Diabolezzi, danas najizvođenijeg hrvatskog skladatelja Ive Josipovića, predsjednika Republike Hrvatske. Reminiscencije na ples Istre i Primorja koji se plesao od 17. do 19. stoljeća, a ostao tek u usmenoj predaji, u Josipovićevoj klavirskoj minijaturi odzvanjaju ritmičkom pregnantnošću melodijsko–harmonijskih istarskih izvorišta. Iz njegova klavirskog opusa čuli smo i duhovitu Harlekinsku etidu koja neodoljivo asocira na razigranost prispodobivu inspiraciji music hallom te spokojnu i smirenu Uspavanku, u kojoj se naziru poticaji međimurske folklorne provenijencije.

cant 165_06.indd 5

Jazzistička senzualnost Kako je pijanistica odabrala za nastup isključivo klavirske minijature, kao glazbeno oblikovanu popudbinu skladateljskih pristupa koji u malim formama nalaze mogućnosti za nadasve živu i tehnički zahtjevnu evokaciju pijanističkoga umijeća, tako je bilo logično uključivanje skladbi jednog od naših najznačajnijih skladatelja, akademika Borisa Papandopula. Naime, odabir Papandopulovih Osam studija za klavir, osam nadasve bravuroznih žanr slika te Tri capriccia, prema Paganinijevim temama iz violinskih Capriccia broj 18, 14 i 15, bio je za Kristinu Bjelopavlović itekako dobro došlo koncentriranje na sjajne predloške za iskazivanje virtuoznosti i muzikalna, agogički nadahnuta muziciranja. Papandopulo je Kristina Bjelopavlović kao majstor iskonske muzikalne snage, a snovi se bude«. Slijedile su, za Meštrovića kau skladbama iskazao fascinantnu zvukovnu ekspresivnost. Osobito antologijska Sed- rakteristične, silovitije, već poznate skladbe Toma studija, Tempo di blues, nastala najvjerojatnije ccata, Capriccio mercuriano i Child’s play 123–12– pod utjecajem kćerke Maje Papandopulo Mijač 12, glazba koja se kreće u rasponu od satievski (1950.–2007.) koja se bavila jazzom, ukusno pri- maštovite i skrjabinovski tehnički zahtjevne ekmijenjenom kromatikom pridonosi još većoj sen- spresivnosti. U pouzdanoj i očito privrženoj pijanističkoj interpretaciji Kristine Bjelopavlović, zualnosti ugođaja. ona odzvanja nadasve evokativnom zvukovnoDrugi dio koncerta posvetila je pijanistica sklad- šću. Glazbenica koja suvereno vlada koncertnim bama Mateja Meštrovića, pijanista i skladatelja podijem, a oglašava se i šarmantnim najavama s kojim uspješno surađuje u triju Orient expre- djela, predstavila se vrsnim pijanizmom, uvjesto, zajedno s udaraljkašem Bornom Šercarom. rivši nas da hrvatska baština 20. i suvremena Praizvedba stavaka iz nove Meštrovićeve suite produkcija 21. stoljeća za naše pijaniste obiluje za klavir, s poetskim naslovom Slijedi svoje snove, repertoarom koji svojom inventivnošću itekako otkrila je glazbu suptilnih melodijsko–harmo- očarava publiku. Samo se valja odvažiti na takav nijskih pretapanja za koja skladatelj kaže da su odabir, a i raspolagati sposobnostima da ga se pisana »isključivo kasno po noći, dok svi spavaju, pijanistički ingeniozno izvede.

Sjećanje na pedagoga i skladatelja Adalberta Markovića Piše: Višnja Požgaj Bogatim programom održanim od 14. do 16. listopada u Hotelu Zora u Primoštenu, Hrvatsko društvo glazbenih i plesnih pedagoga (HDGPP) proslavilo je šezdesetu obljetnicu pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Svečanost je počela uspješnim koncertom perspektivnih mladih glazbenika, uz uvodnu riječ prof. Frane Matušića, predsjednika HDGPP–a. Predstavili su se gitarist Juraj Majstorović, pijanistica Vita Vukov, violončelistica Latica Anić i sopranistica Nikolina Pinko. Održano je i nekoliko predavanja pod naslovom Moja Dora u glazbenu školu mora nadahnutom zanimljivom, tek objavljenom knjigom istoga naslova ugledne psihologinje Radojke Sućeska Ligutić. O muzikoterapiji je govorio prof. dr. Darko Breitenfeld, o umjetnosti i »tehnici« u glazbenom i plesnom školovanju dr. sc. Pavel Rojko, a o ulozi Agencije za odgoj i obrazovanje u promicanju glazbenog i plesnog školovanja, prof. Vinko Filipović. Pogled mr. sc. Vere Šutalo iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa odnosio se na temu »Glazbeno i plesno obrazovanje — otvorena vrata u svijet budućnosti«. Predavanja za tajnike i računovođe škola održali su ekonomisti i pravnici Tome Apostolski, Milan Klisović i Ružica Tišljar, a u okviru 102. plenuma HDGPP–a predstavljena je monografija uz 60. obljetnicu HDGPP–a.

Markoviću u čast Još jedan reprezentativni koncert priređen je u spomen na uglednog hrvatskog skladatelja, pedagoga i dirigenta Adalberta Markovića koji je preminuo u rodnom Zagrebu 5. siječnja 2010. u 81. godini života. Uoči koncerta na kojemu su nastupili ugledni hrvatski glazbeni umjetnici, u nazočnosti obitelji Marković (supruge i dvojice sinova), o skladatelju i pedagogu govorila je autorica ovog napisa. Bio je to lijep i dirljiv hommage Adalbertu Markoviću koji je bio prvenstveno iznimno plodan skladatelj, ali i omiljeni profesor na nekoliko škola. Dugi niz godina je predavao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Napisao je nekoliko vrijednih pedagoških priručnika i knjiga, kao i niz uspješnih i nagrađivanih skladbi za školske zborove i tamburaške orkestre, na čijim je smotrama bio redoviti član žirija. Stoga je, među brojnim nagradama i priznanjima, dobio i Nagradu za životno djelo HDGPP–a. Violinist Tonko Ninić i pijanistica Lana Bradić nadahnuto su otvorili koncertnu večer prekrasnom Melodijom. Sopranistica Lidija Horvat–Dunjko lijepim je glasom i sugestivnom interpretacijom izvela Četiri ljubavne na tekst Vesne Parun, također uz pratnju Lane Bradić, a u Idili za dvoje pridružio im se i Tonko Ninić. Dva nokturna je predstavio odličan pijanist Ruben Dalibaltayan, a potresnu Kozu, na stihove Mate Balote, interpretirao je izvrsni Dubrovački komorni zbor pod ravnanjem Frane Krasovca. Koncert je završio s dva stavka (Aleja kestena, Nemčićev trg) iz Križevačke suite u izvedbi odličnog Komornog sastava tambura Glazbene škole Alberta Štrige iz Križevaca pod ravnanjem Stjepana Fortune. Koncert In memoriam Adalbertu Markoviću koji je 15. listopada u velikoj dvorani Hotela Zora u Primoštenu organizorao HDGPP, na najljepši je način podsjetio na njegovu veliku i značajnu ulogu u glazbenom životu Hrvatske. Pokazao je da omiljenog profesora i skladatelja treba sačuvati u lijepoj uspomeni i slijediti njegov dubok trag. Provoditi u djelo ono što je podučavao i što je najvažnije, izvoditi njegova djela kojih ima uistinu mnogo, a neka su još neizvedena. Za ovu prigodu odabrane su redom reprezentativne, antologijske Markovićeve skladbe u odličnim izvedbama, što je brojni auditorij ispratio dostojnim aklamacijama.

DAMIL KALOGJERA

Tarbukov Concentus Zagrabiensis postavlja vrlo visoke standarde, na koje će se Tarbukovi kolege, a i Zagrebački solisti, svakako morati referirati. Usprkos deklarativnom (vjerojatno ne i iskrenom!) distanciranju od Bacha, Šipuš ipak ne može prikriti svoje divljenje prema njemu

U POVODU 60. OBLJETNICE DJELOVANJA HRVATSKOG DRUŠTVA GLAZBENIH I PLESNIH PEDAGOGA (HDGPP) PRIMOŠTEN, OD 14. DO 16. LISTOPADA

OBLJETNICE

Concentus i KonzePt

OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE OBLJETNICE

PRAIZVEDBE ZAGREBAČKIH KONCERATA MLADENA TARBUKA I BERISLAVA ŠIPUŠA U NOVOJ KONCEPCIJI SEZONE ZAGREBAČKIH SOLISTA U HGZ–U

DAMIL KALOGJERA

PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE PRAIZVEDBE

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

Adalbert Marković

09-Dec-10 9:06:29 AM

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

Glazba koja ne poznaje striktne žanrovske odrednice Smjeli skladateljski postupci, uz majstorsko aranžiranje i složeni harmonijski jezik, čine Šabanovu glazbu zanimljivom i osebujnom pojavom na hrvatskoj glazbenoj sceni Piše: Dalibor Paulik

DAVOR HRVOJ

dramatičnije tonove u skladbama Strah i lirskoj U tuđoj ruci, na stihove pjesnikinje Side Košutić. Osebujnom skladateljskom rukopisu pridružila se i suptilna interpretacija Massima u Bezimenoj, pjesmi nastaloj na stihove Gustava Krkleca. Ovacije publike dobila je i izvedba skladbe Za jednom kapi čistoga života, na stihove G. Krkleca, kojoj su svoje interpretativno iskustvo podarili Massimo i Arsen Dedić u duetu. Iako na nosaču zvuka evergreensku, upravo canzonsku pjesmu Osmijeh pjeva Radojka Šverko, na koncertu ju je uspješno izveo Đani Stipaničev, potvrđujući vokalne sposobnosti. Šaban se na koncertu zahvalio na suradnji skladatelju i aranžeru Miri Buljanu koji ga je upoznao s tajnama svijeta pop glazbe, pa je prvi dio koncerta završio doista speciﬁčnom skladbom Nekad, rock baladom o prolaznosti života kojoj je eksplozivnu energiju interpretacijom podario Damir Urban.

Antun Tomistav Šaban

okviru 20. Međunarodnih dana jazza koji su održani od 19. do 22. listopada u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, prvim svečanim koncertom Za jednom kapi čistoga života promoviran je CD u izdanju Fonarta Aquariusa, sa skladbama umjetničkog direktora manifestacije, Antuna Tomislava Šabana.

Ljubitelji jazza poznaju Šabana kao dugogodišnjeg umjetničkog voditelja jazz koncerata u Lisinskom koji svake parne godine na Međunarodnim danima jazza predstavlja svoje nove skladbe za jazz orkestar. Inače klasično školovan, nagrađivan skladatelj djela suvremene glazbe (djela su mu izveli Zagrebačka ﬁlharmonija, Simfonijski orkestar HRT, Zagrebački solisti, Cantus Ansambl), istinski je zaljubljenik u jazz. Njegovo zanimanje zapravo je iskorak u novo

područje, njegovo shvaćanje glazbe kao sveobuhvatne i trajne vrijednosti čini taj iskorak prema pop glazbi sasvim logičnim. Šaban često ističe: »Glazbu dijelim samo na dobru i lošu. Dugo sam želio skladati crossover glazbu gdje bih mogao kombinirati svoja iskustva iz klasike i jazza, s umijećem meni omiljenih hrvatskih vokalista zabavne glazbe. Velika mi je čast što su svi prihvatili, zajedno sa mnom, širiti vlastite umjetničke nazore. Zadovoljan sam rezultatom, a rad na ovom projektu bio mi je užitak«. Na CD–u se nalazi jedanaest novih skladbi koje izvode Massimo, Vanna, Gibonni, Tamara Obrovac, Tony Cetinski, Radojka Šverko, Marko Tolja, Tina Vukov, Damir Urban i Arsen Dedić, uz Big band HRT–a. Glazbeni producenti su, uz autora, Olja Dešić i Saša Wozdecky. Iako snimke odišu vrhunskom produkcijom, zanimljive su bile njihove izvedbe na koncertu, njihov susret s jazz i pop

publikom, ali i onom, sklonom klasičnom zvuku, kojoj se skladatelj često obraća. Isto tako u maniri jazz koncerata Big banda, Šaban je odlučio sam biti voditeljem kroz program, najavljujući nazive skladbi, njihove autore i izvođače, posebno naglašavajući u svakoj i soliste — instrumentaliste Big banda (Davor Križić, Željko Kovačević, Marko Lazarić, Arsen Ereš, Igor Geržina, Saša Nestorović, Marin Frketin, Miro Kadoić...), što govori u prilog vrsnoći članova orkestra. Istovremeno, ne gubeći koncentraciju, Šaban je dirigirajući, držao jasnoću orkestralnog zvuka i njegovo pretapanje s individualnošću svakog interpreta. Pjesmarica prvog dijela koncerta (uz instrumentalni broj na početku) ima sedam novih vokalnih skladbi. Prvo je Marko Tolja nonšalantno otpjevao ritmičnu Jednom na stihove Jure Stubičanca, a nakon priče o ljetu, mlada i perspektivna Tina Vukov dala je

Drugi dio započeo je instrumentalom, ponovno istaknuvši interpretativne vještine članova Big banda, a potom je Tamara Obrovac donijela swing skladbu Ljubav je magija o ženi vještici i čarobnici, u kojoj su nadahnuće Šabanu pružili stihovi Jure Stubičanca. Stihovi Šabanova oca (znana kao autora brojnih kajkavskih popevki) poslužili su i u canzonski intoniranoj, raspjevanoj skladbi Kud nas vode naši puti koju na ploči pjeva Tony Cetinski, a na koncertu je sigurno i uvjerljivo donio Đani Stipaničev. Posebni prinos večeri je

Gibonnijeva pjesma Kad sam nasamo s njom (koju izvodi na nosaču zvuka), a na koncertu je predstavio Marko Tolja. To je ujedno jedina skladba koja nije iz pera Šabana, ali je na posve nov i drugačiji način obrađena kao pop–rock balada o prolaznosti i ljubavi. Iako nije na nosaču zvuka, Tina Vukov je publici podarila istarski etno Lončari Brune Krajcara, kojoj je aranžer A. T. Šaban. Završetak koncerta pripao je apartnom duetu Marka Tolje i Vanne, sa Šabanovom skladbom Ti si priča, u kojoj su ponovo nadahnuće bili stihovi Jure Stubičanca. Autor cjelokupnog projekta naglasio je i pred publikom da ovakav projekt ima za cilj privući jazzu širi krug slušatelja, kako u odabiru stihovnih predložaka, tako i aranžerske nadgradnje, pa ove skladbe ne moramo tumačiti kao izvorni jazz, već kao raznorodne otoke koji se stapaju u jedinstvenu struju jazzy zvuka. Zbog toga aktualni trend prepletanja različitih stilova, Šabanove skladbe čini suvremenima, iako se kod nekih osjeća namjerno posezanje u zabavno– glazbenu baštinu. Smjeli skladateljski postupci, uz majstorsko aranžiranje i složen harmonijski jezik, čine ovu glazbu zanimljivom i osebujnom pojavom na hrvatskoj glazbenoj sceni. Tako će, osim ljubitelja jazza, bluesa i latina, ova glazba zaintrigirati i one koji nisu fanovi jazza. Za jednom kapi čistoga života zapravo je projekt koji predstavlja istinsku kap dubine u moru glazbene površnosti i baš to miješanje žanrova, svojevrsni glazbeni pastiš, otvara putove širenja glazbenog ukusa. U tom kontekstu, projekt predstavljen na koncertu, pamtit će se kao izraz Šabanova uvjerenja da glazba ne poznaje striktne žanrovske odrednice, već naprosto funkcionira kao neka magična spona čovjeka sa svijetom, u čemu su od velike pomoći bili izabrani stihovi naših pjesnika koji svojom izražajnošću doprinose umjetničkoj razini.

CHANSONFEST 2010.

Vjerni sljedbenici zagrebačke škole šansone Piše: Dalibor Paulik zagrebačkom je Gradskom kazalištu Komedija 12. studenoga održan 13. Međunarodni festival šansone Chansonfest, nastao u želji da se održi tradicija »Zagrebačke škole šansone«. Festival neformalno postoji još od 1964., a sedamdesetih i osamdesetih godina potvrđen je djelima svojih predvodnika, kantautora Arsena Dedića, Zvonka Špišića i Hrvoja Hegedušića, skladatelja Pere Gotovca, pjesnika Zvonimira Goloba i niza istaknutih skladatelja i tekstopisaca. Danas se šansona njeguje kroz takozvani urbani tip autorske pjesme iz koje su se, na drugim razinama, razvili manje tipični, a novi izdanci žanra. Svaki od njih osobitu pažnju poklanja poetskom dijelu teksta, zbog čega je pjesničko djelo čvrsto vezano uz skladateljsko, a poprima često i kazališna obilježja. No, začeci Chansonfesta bili su u namjeri da se uz hrvatske autorske i pjevačke snage ogledaju i inozemni predstavnici žanra, pa se rado sjećamo izuzetnih nastupa francuskog šansonjera Marca Robinea, Talijana Eugenia Bennata i ansambla Musica Nova, Francuskinje Corine Milian, Čeha Igora Šebe, slovenskog kantautora Zorana Predina... Tijekom godina, Chansonfest se sve više oslanjao na relevantna imena hrvatske šansone, što je bilo programsko usmjerenje i ove godine. Prerastajući u prepoznatljiv festival, bez natjecateljske klime, Chansonfest je postao biserom za-

cant 165_06.indd 6

grebačke kulturne ponude, smotra pjesama visoke glazbene i poetske kvalitete. Stoga je podržan od Hrvatskog društva skladatelja, državnih i gradskih ustanova te prijenosom Hrvatske radiotelevizije. Za njegovo ostvarenje najzaslužniji su Zvonko Špišić, umjetnički direktor, Hrvoje Markulj, predsjednik Umjetničke organizacije Chansonfest i Boris Ciglenečki, izvršni producent. Ovogodišnja pjesmarica sadržavala je petnaest novih šansona raznorodna tematskog, ali i glazbenog izričaja, kao i izvedbene interpretacije. Kantautorima Igoru Brešanu, Stijepi Martinoviću, mladim pjevačkim snagama Tajani Tolić (uspješno izvela šansonu Moj dobri, stari pijanino Adele Dobrić Jelača) i Mateu Joviću (suptilna izvedba vlastite Jesen bez nje), pridružili su se novim uradcima kantautori Goran Aleksić, Mirjana Pospiš, Bog-

ijekom godina Chansonfest se sve više oslanjao na relevantna imena hrvatske šansone, što je bilo programsko usmjerenje i ove godine, a za uspjeh su ponovo zaslužni Zvonko Špišić, Vojo Šiljak i Hrvoje Markulj

dan Božinović, Boris Petrov i Toni Janković, angažiranim rockerskim pristupom u Prosjačkom bluesu. Skladatelji su povjerenje dali svojim stalnim suradnicima. Alfi Kabiljo Ivani Husar (pjesma Dal’ je to život ili film), Toni Eterović glumici Kostadinki Velkovskoj (šansona Svi moji parkovi na riječi Zvonimira Vrščaja), a stihove Maje Perfiljeve, D. Paulik je povjerio glumcu Draženu Čučeku (šansona Opila me jedna jesen). Kantautorski se predstavio i Andrej Baša svojom duhovitom impresijom Gudači, a Dražen Žanko je uglazbio stihove Katarine Fuček (pjesma Zagreb i more), dok je šansonu Odlazim za sva vremena Novaka Radulovića, na stihove Drage Britvića interpretirala Ksenija Erker. Na završetku koncerta Ivana Kindl je izvela pjesmu Vrata Ivana Kindl ruža Zvonka Špišića, hommage nedavno preminuloj velikoj pjesnikinji Vesni Parun. Doprinos zvuku novih šansona dali su svojim aranžmanima Remi Kazinoti. Robert Grubišić, Stjepan Mihaljinec, Zlatko Dvoržak, Toni Eterović, Boris Ciglenečki ml., Alfi Kabiljo i Andrej Baša. Ugođaju i kvalitetnoj razini, uz autore i pjevače, pridružio se Festivalski orkestar kojim je ravnao Josip Cvitanović, a znatno je doprinosio

DRAŽEN ŽUPIĆ ŽULE

FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI

KONCERTI

KONCERTI KONCERTI KONCERTI KONCERTI KONCERTI KONCERTI KONCERTI KONCERTI KONCERTI

ZA JEDNOM KAPI ČISTOGA ŽIVOTA — KONCERT ZA PAMĆENJE S IZVEDBAMA SKLADBI ANTUNA TOMISLAVA ŠABANA

domišljat i duhovito povezan tekst voditelja Voje Šiljka koji je naglasio ulogu Zvonka Špišića, dugogodišnjeg umjetničkog direktora i spiritus movensa u kreiranju manifestacije. Zvucima njegove instrumentalne skladbe Chanson No. 1, publika je krenula u zagrebačku jesensku večer, noseći ugođaj diskretne glazbeno–poetske magičnosti.

09-Dec-10 9:06:31 AM

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

Ante Pecotić i Sabrina — ponovio se san očno prije pedeset godina, za Zagreb ‘60., festival prvi put ulazi u kino dvoranu Studentskog centra. Vrijeme je to nagle popularnosti hrvatske zabavne glazbe, pa kroničari bilježe da je na natječaj stiglo dvjesto devedeset i sedam skladbi. Danas, pola stoljeća poslije, Zagrebfest još uvijek postoji; on je i dalje jedina godišnja manifestacija članova HDS–a koji se bave popularnom glazbom, ali više nije jedini festival, pa mu ni aureola impresivnih pedeset i sedam godišta ne pomaže da ima primjeren medijski tretman. Naime, orijentacija selektora koji se, s pravom, u svome izboru vodi vrijednošću ponuđene skladbe, stavljajući u drugi plan trenutnu atraktivnost izvođača, kao da nije dovoljno zanimljiva onima koji glazbi preferiraju skandale, tračeve i žutilo raznoraznih »carpeta«. Ali, to je cijena koju mora platiti direktor festivala Hrvoje Hegedušić, otvarajući vrata novim izvođačkim imenima u kombinaciji s provjerenim autorima, unaprijed znajući da ne može računati s velikim brojem kandidata kao njegov kolega od prije pola stoljeća. Ipak, recesiji usprkos, omogućio im je svu festivalsku logistiku, od festi-

valskog orkestra pod ravnanjem Josipa Cvitanovića, do izravnog televizijskog prijenosa na HTV+–u i Radio Sljemenu. Šesnaest pjesama ravnopravno je te večeri krenulo u osvajanje jedne od tri festivalske nagrade. Recesija je naime pokazala svoje zube i u smanjenom broju nagrada, pa su se jedine tri dodjeljivale zbrojem ocjena festivalskog Prosudbenog tijela i veće skupine najvjernijih radio slušatelja koji su se nalazili u dvorani. A između šesnaest ponuđenih novih radova imali su što i čuti: od laganih koketiranja s jazzom, preko retro mirisa do šansonskog izričaja i suvremenog popa. Dosta debitanata govori i da se provjerena imena libe sličnih izazova u kojima lako mogu okrhnuti ranije stečeni ugled ne osvoje li prvo mjesto. Zato je poneka skladba možda i bila oštećena neiskustvom i tremom mladog interpreta, ali s druge strane, kako im inače omogućiti toliko važno scensko iskustvo. Laureat ovogodišnjeg festivala je Ante Pecotić koji je uradio sve za pjesmu Kada me ljubiš ovako u interpretaciji Sabrine Hebiri, ponovivši tako njihov zajednički prošlogodišnji uspjeh. Njihova autorsko–izvođačka suradnja očito vrlo dobro funkcionira, a darovita riječka pjevačica u svojoj dvadesetoj godini već ima impresivnu nisku festivalskih pobjeda. Prvo mjesto pobjednicima je donijelo ček na dvade-

DAVOR HRVOJ

Piše: Maja Sabolić

Barbara Kolar, Sabrina, Ante Pecotić i Hrvoje Hegedušić prigodom dodjele nagrade

set tisuća kuna, dok je drugo mjesto i dvanaest tisuća kuna ostalo kod Zorana Mišolongina, autora skladbe Ljubav u aranžmanu Tomice Modrića i vokalne interpretkinje Renate Sabljak. Do trećega mjesta (i osam tisuća kuna) uspeo se prokušani autor Alﬁ Kabiljo koji je

aranžman za svoje viđenje skladbe Ne dam te povjerio Toniju Eteroviću, a vokalnu interpretaciju Ivani Husar, jednoj od rijetkih koja je suvereno mogla donijeti tako tipičan kabiljovski glazbeni rukopis. Četvrtoplasirani su svi ostali, od Arsena Dedića i Marija Mihaljevića do

Dražena Žanka, Marka Tomasovića, Narcisa Vučine, Alena Orlića, Zorana Gomena, Roberta Grubišića, Darka Bakića, Petra Eldana, Marije Klasiček, Brune Krajcara i Ines Prajo. I dobro je da je tako — sad riječ ima publika!

U HDS–U PROSLAVLJEN 75. ROĐENDAN HRVOJA HEGEDUŠIĆA

Raspjevanog predsjednika HDS–a podržala obitelj Od prve pjesme snimljene 1958. godine do danas, Hrvoje Hegedušić je anegdotama, detaljima iz biografije i pjevanjem podsjetio na svoje velike hitove i životni opus Piše: Jure Ilić Vučković. Hrvoje Hegedušić je potom ispričao kako je došlo do nastanka Zagrebačke škole šansone, za koju je Jagoda Martinčević ustvrdila da su najvažniji autori upravo Hegedušić, Zvonko Špišić i Arsen Dedić. – Do tada, a riječ je o vremenu do 1964. godine, u nas su bili uobičajeni uglavnom prepjevi, a kako engleski jezik ima drukčiju strukturu od hrvatskog, bile su česte banalne rime ili jezične nezgrapnosti. Stoga smo mislili kako bi bilo dobro uglazbiti našu poeziju i ja sam se odlučio za Baladu iz predgrađa Dobriše Cesarića, jednog od velikana hrvatske poezije. Kad su novine objavile informaciju o tome, požurio sam se obavijestiti slavnog pjesnika u njegovu domu, no on je već znao i — ponudio me čokoladnim bombonima!

Hana, Martina, Luka, Juriša, Petra, Ksenija i Hrvoje

z pjevanje, brojne anegdote iz života, detalje iz bogate biograﬁje, podsjećanje na velike hitove i završnu pjesmu sa suprugom i dvije kćeri, Hrvoje Hegedušić, predsjednik Hrvatskog društva skladatelja i jedan od kultnih autora suvremene hrvatske popularne glazbe, proslavio je 3. prosinca 75. rođendan, na tribini u dvorani HDS–a koju je vodila glazbena kritičarka Jagoda Martinčević.

Zapravo, Hegedušić je ponovo pokazao zbog čega uživa svoj status. To je čitav život posvećen glazbi kroz različite poslove koje je radio, od početnog snimateljskog na Radiju, preko produkcije radio–drama, pa do skladanja pjesama, od kojih su neke postale vječni hitovi hrvatske glazbene scene.

cant 165_06.indd 7

Posao snimatelja, kasnije tonskog majstora, započeo je jer je njegov otac želio da radi neki pravi posao, kako je slavljenik ispričao. Taj rođeni Zagrepčanin podsjetio je da je išao u razred s Alﬁjem Kabiljom, a svoj prvi sastav, Vokalni kvintet Hrvoja Hegedušića, osnovao je na nagovor prijatelja, jer je s njima u školu išao netko od članova, poslije slavnog kvarteta 4M. – Nismo postali slavni kao oni, ali smo uspjeli prije njih snimiti prvu pjesmu — ispričao je uz osmijeh Hegedušić, puštajući staru snimku iz daleke 1958. godine, dok su u publici sjedili ostali članovi sastava. Skladateljsku karijeru započeo je početkom šezdesetih, a već 1965., na javnom natječaju za popularni Splitski festival, prihvaćena je njegova pjesma Riva u noći koju su pjevali Ivo Robić i Zdenka

Uslijedila je svima znana Hegedušićeva karijera, no on je posebno istakao skladateljski rad na Ježevoj kućici, popularnoj basni Branka Čopića. Za ilustraciju je počeo pjevati, a praktično svi prisutni su počeli uglas pratiti, jer je riječ o jednoj od najpoznatijih i najljepših glazbenih obrada nekoga literarnog djela u hrvatskoj dječjoj pjesmarici. Od prve singl ploče 1974. godine, preko kazeta do CD–a Ježeva kućica koja je i danas nezaobilazna u dječjem odrastanju, jednako kao i onda kada je nastala. Ispričao je i privatnu anegdotu da je svoju

današnju suprugu, pjevačicu Kseniju Erker, zapravo upoznao na snimanju Crvenkapice, u kojoj je pjevala glavnu ulogu. – Svjedok mi može biti Vuk — veselo je rekao Hegedušić, pokazujući na prijatelja u publici. Od Ježeve kućice na dalje, prisutni su uglas pjevali Hegedušićeve velike hitove, od kojih je neke izvodio uz gitaru, a druge su emitirane s razglasa. Spomenimo Sanjam i Da sam ja netko u izvedbi Indexa, Gazi srce moje i Gabi Novak, Ludo srce moje — Mirko Cetinski, Plovi mala barka — Novi fosili, Čekala sam sedam dana — Ksenija Erker, slavnu Bokeljsku noć u izvedbi Vice Vukova i mnoge druge... – Tako smo završili prošlo stoljeće — veselo je zaključio Hrvoje Hegedušić, no iz najnovije faze njegova stvaralaštva svakako je nezaobilazna Vukovarska ba-

lada, pjesma kojom se javnost podsjeća na stradanje grada heroja, a Hegedušićev društveni angažman prisutan je i danas, pa je otpjevao svoju duhovitu pjesmu Remetinec, izvedenu na prošlom Krapinskom festivalu. Veliko životno slavlje Hrvoja Hegedušića završeno je zadnjom pjesmom u kojoj su mu se pridružile kćeri Hana i Martina i supruga Ksenija, s kojima je 2001. snimio lijep božićni album. Na kraju je, u ime članova Hrvatskog društva skladatelja, glavni tajnik Antun Tomislav Šaban, uz čestitke, predao Hrvoju Hegedušiću prigodni rođendanski dar. Spomenimo da su u publici bili prisutni brojni Hegedušićevi suradnici, primjerice pijanist Dražen Boić i drugi glazbeni suvremenici, naša slavna pjevačica Gabi Novak, Nenad Marčec, direktor ZAMP–a, skladatelj i producent Ante Pecotić, član Predsjedništva HDS–a i mnogi drugi.

JURE ILIĆ

TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE TRIBINE

FESTIVALI

FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI

57. ZAGREBFEST, 26. STUDENOGA, STUDENTSKI CENTAR

Hrvoje Hegedušić i Jagoda Martinčević

09-Dec-10 9:06:34 AM

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

75 GODINA ERE S ONOGA SVIJETA JAKOVA GOTOVCA

Najizvođenija hrvatska opera izdržala test vremena Piše: Jagoda Martinčević akov Gotovac je ostao vjeran jeziku svojega naroda. Folklorna je melodija alfa i omega njegova izričaja koji iskusni i temeljito školovani glazbenik zaodijeva u blistavo, ako hoćemo, moderno orkestralno ruho. Bezvremenski jezik — vremenu primjereno oblikovanje, zapisao je dr. Robert Hahn u listu Saar Volkstimme u Saarbrückenu daleke 1956. godine, u povodu jedne od mnogih izvedbi opere Ero s onoga svijeta diljem Europe.

hranjen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Prisjetili smo se i ocjena s praizvedbe djela kada su Eru dočekale riječi kritičara (i skladatelja) Jure Šafraneka Kavića u tadašnjem Jutarnjem listu: »i opet je jedan hrvatski

Miljenko Đuran kao Ero

kompozitor uzalud napisao operu«. Aktualno vrijeme Erina dolaska na ovaj svijet očito nije bilo sklono razigranom peru darovita skladatelja koji je u doba njegova nastanka već za sobom imao djela kao što su Koleda, Simfonijsko kolo, operu Morana te brojne zborove i solo pjesme. Vrijeme nacionalnoga izraza u umjetničkoj glazbi već se zahuktalo u skladbama Krešimira Baranovića, Krste Odaka, Antuna Dobronića, Zlatka Grgoševića i drugih, no sredina je ipak maliciozno dočekala operu koja će tijekom daljnjih 75 godina, sve do danas, ostati trajno u repertoarima svih naših kazališta te doživjeti mnoge izvedbe

u uglednim svjetskim glazbenim sredinama. No, početna je skepsa kratko trajala baš kao i kritika spomenuta ocjenjivača te je Ero danas trajna vrijednost hrvatske nacionalne glazbene kulture. Prikazivan je na gostovanjima ili kao samostalna produkcija inozemnih kazališta od Beča, Münchena i Berlina do Helsinkija i Kaira, u prijevodu na devet jezika (bugarski, češki, engleski, ﬁnski, mađarski, njemački, slovački, slovenski i talijanski jezik), a partitura opere zaštićena je u izdavačkoj kući Universal Edition u Beču, skice originalnog rukopisa nalaze se u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci, a izvornik partiture po-

U STUDIJU BAJSIĆ HRT–A PROMOVIRAN CD PLES LEPTIRA — BUTTERFLY DANCE KREŠIMIRA HERCEGA

KREŠO GODINA

Kruna skladateljskog djelovanja Krešimira Hercega

Sally Night, Krešimir Herceg i Reinhard Summerer

iše od dvije stotine posjetitelja, do posljednjeg mjesta ispunjenom Studiju Bajsić HRT–a, uživalo je 22. listopada u glazbi skladatelja Krešimira Hercega. Tom prigodom je predstavljen njegov novi dvostruki CD Ples leptira — Butterﬂy Dance, kojim je zaokružio opus od tri diskografska izdanja. Prethodili su mu Moonglow Serenade, za koji je dobio Nagradu »Miroslav Sedak Benčić« Hrvatskog društva skladatelja te Suita Croatica. HGM jazz orkestru Zagreb pod ravnanjem Sigija Feigla i Gudačkom kvartetu Rucner, na koncertu su se kao gosti pridružili američki bandoneonist i harmonikaš Antonio Peter Soave, austrijski usni harmonikaš Bertl Mayer, engleska kantautorica Sally Night te vibrafonistica Ivana Bilić i harﬁstica Marija Mlinar.

Aranžmani, koje su za Hercegova instrumentalna i vokalna djela (pjevala ih je Sally Night) priredili Stjepan Mihaljinec i austrijski trombonist Reinhard Summerer, istaknuli su autorovu sklonost prema orkestralnom jazzu iz razdoblja swinga, ali i opuštenom, sjetnom ugođaju. U takvo poimanje glazbe sjajno su se uklopila dva tanga koja je Stjepan Mihaljinc aranžirao za Gudački kvartet Rucner i Soavea. Nenajavljeno, na kraju koncerta pridružio im se dvanaestogodišnji francuski harmonikaš Raphaël Maillot kojega je doveo njegov mentor A. P. Soave. Samo u jednom danu, Herceg je za njega skladao skladbu za koju je Sally Night napisala stihove, a Stjepan Mihaljinec aranžman. No, publiku je na noge podigla Raphaëlova izvedba Hercegove skladbe Promotion Party kojom je na najbolji način zaključen ovaj koncert. (Davor Hrvoj)

cant 165_06.indd 8

risjetili smo se i ocjena s praizvedbe djela kada su Eru dočekale riječi kritičara (i skladatelja) Jure Šafraneka Kavića u tadašnjem Jutarnjem listu: »i opet je jedan hrvatski kompozitor uzalud napisao operu«.

majstorski umjetnički oblikovana glazba pijevnih i zahtjevnih vokalnih dionica i gustog razigranog orkestra koji svjedoči o autorovu vrsnom poznavanju orkestracije. I danas, kao i prije sedam i pol desetljeća, osvaja ta zanosna, inspirirana glazba, njezini duhoviti likovi, konačno i bogatim zvukovljem okupano završno kolo koje je toliko puta podiglo na noge publiku diljem svijeta. U soﬁsticiranom opernom svijetu Gotovčevo je djelo prelazilo jezične granice i progovaralo univerzalnim glazbenim jezikom koji se nije doživljavao kao puka egzotika nego kao autohtoni izraz jedne nacionalne sredine koja sadrži bezbroj glazbenih vrijednosti. Na pitanje je li Ero njegovo najbolje djelo, majstor Gotovac je odgovarao: »Ne, nije, imam ja i drugih dobrih djela, Ero je samo imao više sreće...« O utjecaju folklora je isticao: »Držim da taj narodni izraz koji se pojavljuje u mojoj glazbi, biološki, iskonski nosim u sebi. Upoznao sam mnogo narodne muzike, ali bilježio zapravo nisam ništa. Tu i tamo uzimao sam kakvu temu iz poznatih zbirki, ali sam komponirao u narodnom duhu, iz vlastitoga »ja«... Ja sam gradski, kabinetski čovjek, a u tome je, mislim, i dvostruka vrijednost ako sam pogodio narodni duh. Znači da sam to donio na svijet svojim porodom...«

PODSJETNIK NA NACIONALNI IDENTITET BAŠTINA BAŠTINA BAŠTINA BAŠTINA BAŠTINA BAŠTINA BAŠTINA BAŠTINA BAŠTINA BAŠTINA

Danas kada se prisjećamo praizvedbe te najizvođenije hrvatske opere održane prije 75 godina, 2. studenoga 1935. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, valja nam još jednom ustvrditi kako je Ero bio i ostao perjanicom hrvatske glazbene scene u domovini i u inozemstvu. Njegova domicilna kuća, zagrebački HNK, obilježila je ovaj događaj na sam dan praizvedbe ﬁlmom o majstoru Gotovcu u kojemu je zapaženi prostor dobio Ero, među mnogim drugim djelima vrijednog, ali danas zanemarena skladateljeva opusa.

Inspiriran jednom pučkom pričom o dovitljivom Heri, Gotovac je sjajnog sugovornika i suradnika našao u libretistu i književniku Milanu Begoviću, odličnom poznavatelju kraja Vrličke krajine u koju je smještena radnja Ere. U neprekidnom dosluhu dvojice umjetnika nastalo je tako djelo izvorne glazbene ljepote, duhovitoga teksta, brojnih komičnih obrata, pitkog i blistavog komunikativnog jezika u kojemu nema ni jedne slabe ili suvišne točke. Ero kao da je satkan iz jedne jedinstvene glazbene misli, iz pučkoga pletera folklornoga tkiva koje, međutim, nema citata, već je

BAŠTINA

PRIKAZI

PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI

BAŠTINA BAŠTINA BAŠTINA BAŠTINA BAŠTINA BAŠTINA BAŠTINA BAŠTINA BAŠTINA

Đerdan Jakova Gotovca Primjerena proslava 55. rođendana Đerdana kao i primjerena proslava 60. obljetnice Gradskog kazališta Komedija Piše: dr. sc. Irena Paulus ovodom 55. obljetnice praizvedbe, Gradsko kazalište Komedija odlučilo je ponovno postaviti na scenu jedno od najpoznatijih glazbeno–scenskih djela hrvatske glazbene literature — besmrtni Đerdan Jakova Gotovca. Viđen kao dio nacionalne baštine, Đerdan doista predstavlja biser hrvatske glazbe, pa ga je kao takvog i zamislio redatelj Richard Simonelli. Prepun boja koje se jednako odnose na kostimograﬁju (kostime je u stilu narodnih nošnji izradila Ljubica Wagner), koliko i na scenograﬁju (pozadinu zbivanja sačinjavala su platna jednog od najvećih predstavnika hrvatske naive, slikara Josipa Generalića), Đerdan je boje nacionalnog duha donio i u priči. U njoj se indirektno veličaju narodni običaji, kao što je nošenje »đerdana«, bogate ogrlice ukrašene niskom srebrnjaka na svadbi te se suprotstavljaju selo i grad, odnosno siromaštvo, ljudskost i toplina ruralne sredine naspram pohlepi, bogatstvu i hladnoći dehumaniziranih gradskih središta. U današnje vrijeme, kada se toplina sela (zajedno sa svim svojim nedaćama vezanim uz težak rad) sve više zaboravlja, odnosno kada se već i selo nastoji komercijalizirati, svaki podsjetnik na ruralne izvore i više je nego dobrodošao.

Debi Ane Zebić A Komedija je Gotovčeve melodije (skladatelj arije u Đerdanu naziva pjesmama, što ovaj glazbeni igrokaz legitimno približava žanru mjuzikla), prepune narodnog duha, prenijela inzistirajući na autentičnosti i na što većoj blizini skladateljevim zamislima. Na premijeri 26. studenoga u naslovnoj je ulozi Perice debitirala Ana Zebić, predstavljajući se kao pjevačica s velikim pjevačkim i glumačkim potencijalom. Njezin partner bio je dugogodišnji Komedijin pjevač, tenor Đani Stipaničev, koji je u ulogu Ive unio malo previše komike (Ive bi u priči trebao biti junak, a to se u glumi Stipaničeva nije osjetilo). Komiku su, međutim, odlično prenijeli Dražen Bratulić kao seljak Šime i Jasna Palić Picukarić koja je glumila i pjevala njegovu ženu Luce. Bratulić je, zapravo, držao predstavu na »laganoj vatri«, jer je svaka njegova pojava, pa čak i na samome kraju, kada se poklanjao publici, bila praćena salvama smijeha. Među ostalim glumcima/pjevačima zapažena je i Larisa Marak (u manjoj ulozi Petričine prijateljice Boje), a glumački su također bile odlične Jasna Bilušić (uloga Petričine majke nije bila pjevana) i Sanja Marin (kao krčmarica Maša). U ostalim solističkim ulogama nastupili su Adalbert Turner, Nada Abrus, Ervin Baučić, Saša Buneta, Davor Svedružić, Vinko Kraljević i Vlatka Burić. Svi su oni sudjelovali u stvaranju Gotovčeve narodne glazbeno–scenske igre u kojoj su narodni običaji i, naravno, ljubavna priča, u prvome planu.

Gotovčev simfonijski folklor Pri »prijenosu« skladateljevih ideja, vrlo su važnu ulogu imali i orkestar i zbor ansambla Komedija predvođeni sigurnom rukom dirigenta Krešimira Batinića. Gotovčev simfonijski folklor se svirao i pjevao s lakoćom, unatoč jasnoj činjenici da ga nije uvijek lako izvesti (od uvodnog »ojkanja« Larise Marak i Ane Zebić, a kasnije i Đanija Stipaničeva i Dražena Bratulića, preko ciganskog plesa koji je koreograﬁ- Prizor ciganskog plesa iz Jakovčeva Đerdana rao Dinko Bogdanić, do violinskog sola u orkestru na početku drugog čina). Završno kolo, koje je, kao i djevojačko kolo ranije, koreograﬁrala Jasenka Blažeković, bilo je, zapravo obol Gotovčevu stvaralačkom opusu koje do danas živi na glazbenoj sceni kao dio hrvatskog nacionalnog identiteta. Doista, bila je to primjerena proslava 55. rođendana Đerdana, kao i primjerena proslava 60. obljetnice zagrebačkog Gradskog kazališta Komedija.

09-Dec-10 9:06:37 AM

MJUZIKL JALTA, JALTA ALFIJA KABILJA U IZVEDBI OBITELJI SURJAN NEPOSREDNO NAKON 600. IZVEDBE DJELA U KOMEDIJI

Veliki i bez chorusa Velika je šteta što su Zagreb i Opatija komornu verziju mjuzikla Jalta, Jalta mogli pogledati samo jedanput. Piše: dr. sc. Irena Paulus

Uloge su podijeljene tako da je Giorgio Surjan postao ruski sobar Griša, Giorgio Surjan mlađi američki sobar Lary, a Stefano Surjan engleski sobar Stenly. Leonora Surjan je, naravno, bila Nina Filipovna. Na pozornici je bilo samo njih četvero, odnosno

petero, ako se broji novi lik, Ninin pomoćnik, pijanist Samuel, u čiju se ulogu potpuno uživio Vladimir Babin. On je, naime, zamijenio sve ostale likove koji se pojavljuju u izvornoj predstavi. Izvrstan kao pijanist, Babin je u potpunosti zamijenio orkestar iz izvornika, a k tome je, povremeno sudjelovao i u radnji. Giorgio Surjan, kao Griša, »držao« je snagu glazbenih brojeva, a nadopunjavala ga je, s mnogo glumačkog žara i pjevačke topline, Leonora Surjan. Lary i Stenly, odnosno Giorgio mlađi i Stefano dobro su se snalazili u Grgić–Kabiljevim songovima, ali su još više privlačili pozornost izvodeći Grgićeve pošalice koje do danas nisu izgubile svoju draž. Predstava se, međutim, nije mogla gledati kao komični show u kojemu nastupa skupina istaknutih pojedinaca. Mjuzikl je nosio vlastitu speciﬁčnost — potpuno međusobno razumijevanje članova obitelji koji su prije svega odlučili dobro se zabaviti izgovarajući besmrtne Grgićeve rečenice i pjevajući besmrtne Stefano, Giorgio, Leonora i Giorgio Surjan mlađi Kabiljeve pjesme. To što su neki nudili kolače), pa je na pozornici naglazbeni brojevi malo izmijenjeni, samo je pojačalo Jaltinu draž. Naime, stalo veselo kolo. Ako je netko mislio uz repanje, bilo je tu i stepa, pa plesanja da će mjuziklu zbog komorne izvedbe na stolicama i na stolu, a u jednom tre- nedostajati chorus, očito se prevario, jer nutku Surjani su »dohvatili« gledatelje obitelj Surjan je bez problema stvarala iz prvoga reda (kojima su na početku iluziju veličine bez zbora i simfonijskog orkestra.

A izvedba je bila komorna i u smislu krajnje jednostavne scenograﬁje i kostimograﬁje. No, i to je obitelj Surian iskoristila kao prednost: svaki rekvizit je imao višestruku namjenu, a pjevani i plesni brojevi postajali su zanimljivi upravo zbog svojih inovativnih spe-

XIV. DANI DUHOVNE GLAZBE, SPLIT

Cro Patria — vrhunski domet zbornog pjevanja Piše: Goran Pelaić Splitu su održani XIV. dani duhovne glazbe Cro Patria, jedinstven projekt u suvremenoj glazbenoj kulturi. Za to u prvom redu treba zahvaliti najeminentnijim hrvatskim skladateljima i pjesnicima, te, dakako, zborovođama jer svi zajedno podjednako pridonose naglašavanju vrijednosti tradicije skupnoga pjevanja. Cro Patria, osim što okuplja značajna suvremena skladateljska i pjesnička imena te motivira na izvedbe najeminentnije zborove mladih, otima od zaborava i opuse majstora nacionalne povijesti glazbe čime se mogu podičiti tek rijetke manifestacije. I ovogodišnji festival bio je ispunjen raznolikošću zvuka, brojnošću glazbeno–poetskih oblika i formi te različitošću

interpretacije. Dok je 1998., nakon pohoda Hrvatskoj, Papa Ivan Pavao II. osobno podario pismeni blagoslov projektu Cro Patria, ove godine visoko pokroviteljstvo je pružio Ivo Josipivić, Predsjednik Republike Hrvatske koji od početka pruža podršku, pa je prošle godine bio i član žirija, a 1998., u ime HDS–a dodijelio je Glazbenoj mladeži Split Nagradu Vatroslav Lisinski za promociju hrvatskog glazbenog stvaralaštva kroz projekt Cro Patria. Dani duhovne glazbe ove su se godine održali u splitskom Časničkom domu. Trinaest novih skladbi izvelo je jedanaest pjevačkih zborova mladih koji su došli iz Zadra, Zagreba, Daruvara, Ivanić Grada, Požege, Kaštel

Sućurca i Splita. Bilo je još zainteresiranih zborova, ali njihovi gradovi nisu bili u mogućnosti snositi troškove.Uz mnoge sponzore i donatore, ovogodišnje održavanje omogućili su Grad Split i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

(Australija), Tobin Stokes (Kanada) i Mirjana Siriščević iz Hrvatske. Oni su najuspješnijima zborovima i skladbama dodijelili plakete Canticum Novum — brončanu za Jutarnju molitvu autora Branka Okmace i Danijela Načinovića u izvedbi vokalnog ansambla Milka Trnina iz Ivanić Grada (dirigentica prof. Branka Bubalo Paliska) te srebrnu skladbi Ave maris stella Blaženka Juračića, skladanu na liturgijski tekst koju je izveo Vox animae Split, mješoviti pjevački zbor splitskog Sveučilišta pod vodstvom prof. Tomislava Veršića. Zlatna plaketa pripala je skladbi Majka Vlade Sunka i Enesa Kiševića, u izvedbi Mješovitog zbora Umjetničke akademije u Splitu pod vodstvom profesora Vlade Sunka. Enesu Kiševiću je dodijeljena i nagrada Sanctus Anastasius za najuspjelije stihove (Majka).

Ono što se čulo, dokaz je da skupno pjevanje u Hrvatskoj ne gubi dah. Dvorana Časničkog doma u Splitu bila je prepuna mladih ljudi. Gotovo je teško izdvojiti bilo koga od sudionika jer se radi o nijansama odličnosti vokalnog izričaja. Brigu o tim nijansama vodilo je Stručno povjerenstvo koje je po izboru Marija Krnića, predsjednika GM Split radilo u sastavu: Javier Busto (Španjolska), Leah Curtis (Australija), John Hoybye (Danska), Olli Kortekangas (Finska), Stephen Leek

Brončanu plaketu Katedrala osvojio je Blaženko Juračić za skladbu Ave maris stella, srebrnu Tomislav Uhlik i Ljubo Wiesner za skladbu Prazna crkva u izvedbi Mješovitog zbora Glazbene škole Požega pod ravnanjem prof. Branke Horvat, dok je zlato pripalo autorima skladbe Majka. Zlatna katedrala za interpretaciju došla je u ruke Branku Starcu, autoru pjesme Iubilate deo Psalam 66, prema liturgijskom tekstu. Djelo je predstavio Mješoviti zbor Panis angelicus iz Zagreba pod ravnanjem autora.

Zbor splitskog sveučilišta

cant 165_06.indd 9

Nagradu Hrvatskog društva skladatelja dobio je Mješoviti zbor Glazbene škole Požega, kao poticaj mladom ansamblu za najuspješnije izvođenje. Organizator je dodijelio posebnu plaketu prof. Josipu Veršiću, doajenu hrvatskog zbornog pjevanja.

ciﬁčnosti. U svakome slučaju, ideja je bila odlična i zapravo je velika šteta što su Zagreb i Opatija ovu verziju mjuzikla Jalta, Jalta mogli pogledati samo jedanput.

VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI VIJESTI

alta, Jalta Milana Grgića i Alﬁja Kabilja s pravom se smatra jedinim hrvatskim mjuziklom koji je nadrastao svoju generaciju, svoje vrijeme, pa i vrijeme svoga prikazivanja. Dok je 11. studenoga 2010. godine Gradsko kazalište Komedija prikazalo ovu omiljenu glazbenu predstavu po 600. put (!) i dok su Ljiljana Čokljat i Davor Radić dobili Nagrade hrvatskog glumišta za osječku izvedbu Jalte (u režiji Nine Kleﬂin i HNK Osijek), u prepunoj maloj dvorani Lisinski 23. studenoga 2010. (kao i u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner u Opatiji 21. studenoga), obitelj Surjan, na čelu sa slavnim opernim pjevačem Giorgiom Surjanom, donijela je njezinu komornu verziju. U adaptaciji Leonore Surjan, dramske i glazbene umjetnice te u režiji Mojce Horvat, Jalta, Jalta je prerađena i skraćena kako bi doista odgovarala zamišljenoj »kućnoj izvedbi« pri kojoj se članovi obitelji dobro zabavljaju dok pjevaju i glume za goste i prijatelje.

JOSIP OSTOJIĆ

FESTIVALI

FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI

PRIKAZI

PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI PRIKAZI

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

KAMPANJA »GLAS AUTORA« USPJEŠNO SE NASTAVLJA ampanja HDS ZAMP–a »Glas autora«, čiji je osnovni cilj aktivno uključivanje skladatelja u promociju autorsko– pravne zaštite kojom, kroz kratke izjave, osobno pozivaju korisnike na poštivanje njihovih prava, uspješno se nastavlja. Kako ZAMP već tradicionalno pred božićne i novogodišnje blagdane radi promotivni kalendar i CD za 2011., tako je i ove godine napravio isto, tematski se nastavljajući na prošlogodišnju uspješnu kampanju »Glas autora«. Na kalendaru za 2011., kojega prati CD s jednom snimkom po izboru svakoga autora, većinom su zastupljeni mladi autori koji su se rado odazvali kampanji, s izjavama što za njih znači glazba i zbog čega je bitno da se njihova prava poštuju. »Glas autora« u 2011. godini predstavljat će Ivan Dečak iz Vatre, Sandro Bastiančić iz En Facea, Antonija Šola, Remi iz Elementala, dečki iz Connecta, Nenad Borgudan iz Detoura, Aljoša Šerić iz Ramireza, Denis Dumančić, Ida Prester iz Lollobrigide, Jerko Marić iz Adastre i dečki iz Overﬂowa. Svi autori dobrodošli su priključiti se u svako vrijeme kampanji aﬁrmativnim izjavama o važnosti poštivanja autorskog prava. Uz njihovo dopuštenje, takve izjave HDS ZAMP će koristiti na web stranicama te na svojim promotivnim materijalima. (A.K.)

09-Dec-10 9:06:38 AM

cant 165_06.indd 10

Uporna traženja glazbenih ljepota ovratkom u opatijski Hotel Imperial, nakon desetogodišnjeg održavanja u Puli, 47. Glazbena tribina, koju su tradicionalno organizirali HDS i Cantus, vratila se u prostore dobro poznate još od osnivanja nekadašnje Tribine suvremenog jugoslavenskog stvaralaštva 1963. godine. Zato je i pozdrav »dobro došli kući!« opatijskog gradonačelnika Ive Dujmića bio simpatičan i primjeren. Ugoda je opet bila zagarantirana, programi su bili smješteni u Zlatnu dvoranu ili Aperitiv bar (s jedinim izuzetkom nastupa Elvis Stanić Group koji je bio u Hotelu Bristol), a zajedničko druženje sudionika, skladatelja, glazbenika, muzikologa, glazbenih publicista, teoretičara, studenata Muzičke akademije u Zagrebu i pokojeg zainteresiranog slušatelja iz Opatije ili Rijeke, opet je dobilo na intenzitetu susretanja na jednome mjestu. Svečano otvorenje manifestacije hrvatske suvremene glazbe, tek s ponekim uvođenjem djela inozemnih autora, održano u Zlatnoj dvorani 4. studenoga, bilo je i prigoda da predsjednik HDS–a Hrvoje Hegedušić godišnju nagradu HDS–a koja nosi ime Borisa Papandopula, uruči skladatelju i dirigentu Berislavu Šipušu. Šipušu je nagrada dodijeljena za vrlo uspjelu glazbu za balet Proces (prema F. Kafki), koji je s ansamblom HNK pl. Ivana Zajca u Rijeci koreograﬁrao Staša Zurovac. Sjećanje, pak, na Borisa

nabojem ispunjeno djelo, Karijatide za alt i komorni ansambl (ovom je prigodom zbog tehničkih smetnji izostala elektronika, što prema autorovim riječima nije bio veliki propust jer glazba funkcionira i u predstavljenoj zvučnosti) te Paraćevu skladbu Oboe sommerso za mezzosopran, obou i komorni ansambl (Branko Mihanović, oboa), glazbu koja 37 godina nakon nastanka djeluje kao vrsni »povijesni dokument«, ali i kao inspirirani doprinos hrvatskoj glazbi druge polovice 20. stoljeća, s trajnom aktualnošću vokalno–instrumentalne evokacije dojmljivih »akustičkih podražaja«.

FOTO LUIGI OPATIJA

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

Kvartet Tartini i Silvije Foretić

žive izvedbe i elektroničke glazbe predstavio je saksofonist Gordan Tudor u okviru programa Saksofon & elektronika. Djela Matthiasa Kranebittera, Mirele Ivičević, Stevea Reicha, Jacoba Ter Velthuisa, uz praizvedbe Ane Horvat i Gordana Tudora, otvorila su velike potencijale koje glazbeniku–instrumentalistu pruža »suradnja« s elektronikom, kao i veliku zahtjevnost takva pristupa spajanju različitih medija. Gordan Tudor svojom se inventivnošću i umijećem istakao kao jedan od najuspješnijih umjetnika ove godine u Opatiji.

Inspirirani saksofonom Nastup New Sax Quarteta (Nikola Fabijanić, sopran, Gordan Tudor, alt, Goran Jurković, tenor i Tomislav Žužak, bariton

FOTO LUIGI OPATIJA

Sjećanja na »staru« glazbu

Frano Đurović vodi slušaonicu elektroničke glazbe

Papandopula podsjetilo je na želju njegove kćerke Maje Papandopulo–Mijač (pokopani su zajedno na opatijskome groblju) da u Opatiji, gradu u kojemu je akademik Papandopulo proveo mnoge sretne godine obiteljskoga života i rada u riječkoj Operi, bude otvorena spomen–soba s njegovim osobnim predmetima, što nažalost još nije ostvareno, iako je obitelj gradu poklonila dio njegove ostavštine, predmete kojima bi takav mali muzej mogao biti opskrbljen.

»Jeka« stvaralačkih dometa Budući da aktualna recesija, u prvom redu kvantitativno, ograničava brojnost nastupajućih glazbenika, ovogodišnja je Glazbena tribina okupila uglavnom manje sastave i soliste, a od većih je grupacija nastupio jedino Cantus Ansambl sa svojim ornim utemeljiteljem i dirigentom Berislavom Šipušem. Kvaliteta prvoga koncerta (ovogodišnju je Tribinu umjetnički koncipirao skladatelj Frano Đurović) bila je osigurana uključivanjem uglednih imena, profesora kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Željka Brkanovića te akademikâ Frane Paraća i Marka Ruždjaka, s već poznatim ostvarenjima. Kao »jeka« stvaralačkih dometa bila su uključena ostvarenja njihovih studenata, od kojih treba istaknuti skladbu Obsidienne za komorni ansambl Tomislava Olivera (iz razreda Marka Ruždjaka), glazbu bogata sloga, naglašeno instrumentalnog kolorizma i promišljena oblikovanja. Koncertu u cjelini znatno je doprinijelo sudjelovanje izvrsne mezzosopranistice Martine Gojčeta Silić koja je velikom angažiranošću i pouzdanošću interpretirala Brkanovićevo, dramatskim

saksofon) koji je započeo vrištećim akcentima na ležećim tonovima u izvedbi glazbenika postavljenih u sva četiri ugla Zlatne dvorane (svojevrsna kvadrofonija), glazbenim prilogom nazvanim Four5 iz autorske radionice Johna Cagea. Od već izvođenih djela predstavio je skladbu Red, White And za kvartet saksofona i elektroniku Mirele Ivičević, djelo koje u kontrastu uzbuđenosti istočnjačkoga zaziva sopran saksofona i postupnog smiraja, očito postiže autoričinu težnju emocionalnome iskazu. Slijedili su stavci iz 44 per 4 in 4 uvijek duhovita i za suvremena, pregnantna i nepredvidiva zvučanja verziranoga Dubravka Detonija, glazba koja osvaja raznolikošću i intenzitetom suprotnosti, a umnožena tape snimkom još jednoga kvarteta saksofona opaja mogućnostima nadigravanja zadanim materijalom. Skladba Srđana Dedića Cantus fractatus, u svojoj je četverostavačnoj zahtjevnosti, potpomognuta u začetku kompjutorskim programom, rezultat je želje da se u zvuku kvarteta saksofona razotkrije bogatstvo boja i izvođačkih tehnika. Budući da je New Sax Quartet izveo i skladbe Engleza Michaela Nymana i Austrijanca Matthiasa Kranebittera, bilo je osigurano i međunarodno proširenje ovogodišnje Glazbene tribine. Koncert elektroničke glazbe pod naslovom Sam svoj majstor, uz praizvedbe je uključio i već predstavljena ostvarenja Zlatka Tanodija, Igra 16 sinusa i Tomislava Babića, Amentheses, potvrđujući i ovom prigodom uspješnost redovitog studija elektroničke glazbe na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, a osobito zanimljive pristupe interakciji

Ugledni slovenski Gudački kvartet Tartini, u sastavu Miran Kolbl i Romeo Drucker, violine, Aleksandar Milošev, viola i Miloš Mlejnik, violončelo oduševio je profesionalnošću i ozbiljnošću kojima je u najboljem svjetlu pokazao skladateljske domete ovogodišnjih svečara, Branka Lazarina i Silvija Foretića u prigodi 70. rođendana i Petra Bergama u čast 80. rođendana. Dok Lazarin u Prvom gudačkom kvartetu ustraje u konvencionalnijem pristupu, Za bolja vremena, II. gudački kvartet iz 1989. godine otkriva Foretićevu nadahnutost koju mu omogućuje zvukovnost kvarteta gudača u svim elementima tehničke domišljatosti, pa to jednostavačno djelo doživljavamo u punoći inventivnih, kao što autor kaže »pomirljivih« suzvučja. Bergamov Quartetto d’archi iz 1958. godine, pisan »na tragu beethovenske tradicije propuštene kroz osobna rješenja toga oblika kod Bartóka, Prokofjeva i Šostakoviča«, (autor) rješava izazove kvartetske forme u izrazito razrađenoj polifonijskoj fakturi u kojoj pronalazi vrlo uspjeli kompromis između tradicije i novoga, dakako »novoga« s polazišta iskustava početka druge polovice 20. stoljeća. Novouvedena slušaonica na temu »Stare« Opatije bila je dobro došla mogućnost za

retrospektivu djela izvedenih od 1973. do 2001. godine, s ulomcima skladbi Josipa Magdića, Stanka Horvata, Rubena Radice, Sanje Drakulić, Olje Jelaska, Dalibora Bukvića, Mladena Tarbuka i Miroslava Miletića. Iako u noćnim satima, slušaonica je zadržala pažnju okupljenih i uz prigodne komentare, podsjetila na skladateljska postignuća koja u širokom rasponu osobnih estetika i karakterističnom pluralizmu stilskih usmjerenja svjedoče o životnoj energiji hrvatske glazbe na prijelazu stoljeća (tisućljeća!) i uvjeravaju u njezinu konkurentnost na svjetskom planu (u to sami možemo nedvojbeno biti sigurni, iako bi na plasmanu hrvatske glazbe na inozemnom tržištu trebalo još upornije raditi). Završni akordi ovogodišnje Glazbene tribine Opatija pripali su klavirskim minijaturama hrvatskih skladatelja. Pod nazivom HR — studenti sviraju glasovirska djela hrvatskih skladatelja, program su izveli pijanisti Vlatka Peko, Katarina Sobočan, Bartolomej Stanković, Jelena Pavić, Ana Lucić i Ivona Konjetić i to skladbe uglavnom mlađih autora, Srđana Dedića, Mladena Tarbuka, Krešimira Seletkovića, Sanje Drakulić, Berislava Šipuša, Ante Knešaureka, Ivana Josipa Skendera, Ive Josipovića i Dubravka Palanovića, glazbene doprinose malih formi ukupnom svijetu suvremene hrvatske skladateljske produkcije. Glazbena tribina Opatija pokazala je, slijedom navedenoga, da hrvatska suvremena glazba traje poštujući djelo kao dovršenu i apsolutnu cjelinu, a skladateljska se maštovitost razotkriva u šarolikosti korištena instrumentarija i raznolikosti oblikovanja s individualnim predispozicijama, poglavito prokomponirane jednostavačnosti. Lišena tako izrazitijega eksperimentiranja, suvremena se hrvatska glazba pomirila s pretpostavkom povezivanja »već viđenoga« te u smirenijem tijeku, uhu ugodnijih kombinacija, ustraje na putu traženja ozvučenih ljepota.

FOTO LUIGI OPATIJA

4. – 7. studenoga 2010.

47. Glazbena tribina Opatija

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

Gordan Tudor

09-Dec-10 9:06:40 AM

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

Susret nove generacije Na hrvatskoj se glazbenoj sceni pojavila nova skladateljska generacija, neopterećena avetima prošlosti — kako avangardne, tako i tradicionalne Piše: Trpimir Matasović ecesija može biti (i jest) prokletstvom, ali, istovremeno, može predstavljati i kreativan izazov. Toga je sigurno itekako bio svjestan Frano Đurović kada je, u prilično nezahvalnom trenutku, prihvatio mjesto umjetničkog voditelja Glazbene tribine Opatija. Valjalo se, naime, suočiti sa situacijom u kojoj se Tribina, nakon više od desetljeća održavanja u Puli, vratila u Opatiju, u kontekst koji je mnogim njenim sudionicima već bio pomalo zaboravljen, a nekima i posve nepoznat; rezanje troškova značilo je ne samo bitno sužene produkcijske okvire, nego i smanjivanje kruga onih koji su Tribinu konzumirali; sve to, napokon, uz posve opravdana (premda ne nužno i realna) očekivanja vezana uz tradiciju ove manifestacije. Radikalne situacije iziskuju i radikalne poteze, na koje je Đurović, čini se, bio spreman — izostali su reprezentativni koncerti velikih ansambala, izostao je i dosad uobičajen natječaj za nove skladbe, a niz autora čija su se djela godinama u Opatiji i Puli redovito izvodila više–manje po inerciji, ostao je kratkih rukava.

ima. Najstariji među autorima praizvedenih djela, nestor elektroničkog zvuka Josip Magdić, predstavio je svoju novu skladbu Supernumerary (ne tako davno isti je autor u Puli rogoborio protiv mladih skladatelja koji svojim kompozicijama daju naslove na engleskom jeziku!). Kao predstavnik stare škole, on se ne koristi računalom, nego koristi »primitivni« ringmodulator kojim, na temelju autentičnih snimki iz ratnog Sarajeva, stvara »varijacije na temu o prekobrojnom granatiranju« koje, u kombinaciji s njegovim izgovorenim »izvjestiteljskim« rečenicama, djelu daju vrijednost potresnog dokumentarističkog iskaza.

rogram što ga je ponudio Frano Đurović nije tek primjer umijeća mogućeg, nego i konkrecija pomno osmišljenog koncepta, čiji uspjeh, srećom, ne ovisi (samo) o financijskim okvirima

Vjera u živi zvuk Mlađi skladatelji elektroničkih kompozicija odreda su pokazali kako i dalje, bez obzira na sve mogućnosti koje donose suvremene tehnologije, ne gube vjeru u zvuk živog, pa makar i samo snimljenog i eventualno elektronički moduliranog, instrumenta i/ili ljudskog glasa. Elektroniku se pritom nerijetko doživljava u funkciji ambijentalnosti, pa tako i Branko Škara za svoj Taughwerbov poučak kaže da je riječ o »sintezi spontane naracije i ambijentalne glazbe«. U ovom konkretnom slučaju, glazba je ionako u drugom planu, dok je nositelj sadržaja Škarin fantastičan (u oba smisla tog pojma!) tekst, pa je na glazbenoj razini možda primjerenije govoriti o funkcionalnosti ove primijenjene glazbe, nego o njenim eventualnim samosvojnim estetskim vrijednostima.

nu — oblikovanje vokalne dionice (koju je izvrsno izvela mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić) ima neskriveno vagnerijanski prizvuk, a da nije riječ o slučajnosti, potvrđuje i diskretna, ali znakovita pojava Tristanova akorda.

FOTO LUIGI OPATIJA

Znači li to da je Tribina ove godine propala? Nipošto. Jer, program što ga je ponudio Frano Đurović nije tek primjer umijeća mogućeg, nego i konkrecija pomno osmišljenog koncepta, čiji uspjeh, srećom, ne ovisi (samo) o ﬁnancijskim okvirima. Oni, doduše, jesu uvjetovali stavljanje naglaska na solističke i komorne programe, ali su zato odabrani odreda vrhunski glazbenici,

je kao iznimno zanimljiva osobnost koja, među ostalim, pokazuje izniman senzibilitet za kvalitetan pjesnički predložak — u ovom konkretnom slučaju, riječ je o pjesmi Ima li zemlje Jure Kaštelana. Čuje se, naravno, i škola — na istom koncertu izvedeno djelo Oboe sommerso njenog profesora Frane Paraća na sličan način pristupa (de/ re)konstrukciji oglazbljenog teksta. Međutim, Tena Ivana Borić, uz neupitan zanat (zahvaljujući kojem mali komorni ansambl povremeno dobiva gotovo simfonijski prizvuk), pokazuje i neopterećenost imperativom izbjegavanja tradicije pod svaku cije-

New Sax Quartet

koji suvremenoj hrvatskoj glazbi prilaze s jednakom ne samo profesionalnošću i ozbiljnošću, nego i poštovanjem kakvo imaju i prema djelima čak i najvećih svjetskih autora. No, najveći je zaokret Đurović ostvario dvama potezima: ponovnim uvođenjem diskusija o pojedinim koncertima (one, doduše, nisu najbolje profunkcionirale, ali i dalje predstavljaju srž nečega što se ipak zove tribinom) i, više od svega, okretanjem prema skladateljima mlađe, pa i najmlađe generacije — upravo one koja je na ranijim Susretima generacija često bila zapostavljena.

(De/re)konstrukcija oglazbljenog teksta A da u mladoj hrvatskoj glazbi pušu neki novi vjetrovi, pokazao je 4. studenoga 2010. već prvi koncert Tribine, na kojemu je Cantus Ansambl, pod vodstvom Berislava Šipuša, izveo mahom ranije radove trojice profesora kompozicije (Željka Brkanovića, Frane Paraća i Marka Ruždjaka) te nova djela njihovih studenata — Tibora Szirovicze, Tene Ivane Borić i Tomislava Olivera. Doduše, praizvedena skladba K– cycle Tibora Szirovicze, premda se poziva na »asocijacije na nekoliko značajki indijskog klasičnog plesa Kathaka (...), ostavljajući dovoljno prostora za izražavanje emocija i prikazivanja raznih stanja svijesti«, ne izlazi bitno iz okvira zanatski uredno odrađenog zadatka, u kojem ipak treba primijetiti neortodoksan pristup glazbenoj formi. No, zato je praizvedba skladbe Canto Tene Ivane Borić bila jedan od pravih malih dragulja ovogodišnje Tribine. Ova se skladateljica, naime, premda još uvijek studentica kompozicije, već sada pokazu-

cant 165_06.indd 11

Svakako valja izdvojiti i istom prilikom izvedeno djelo Obsidienne Tomislava Olivera koje je u Opatiji izvedeno nakon zagrebačke praizvedbe mjesec dana ranije. Riječ je, naime, o skladbi koja pokazuje autora koji majstorski barata natprosječnom količinom glazbene građe unutar razmjerno kratkog vremena (sličnu gustoću građe nalazimo i u opusu Mladena Tarbuka!), ali i vješto oblikuje tek naizgled posve slobodnu, intuitivnu rapsodičnu formu.

Umijeće učinkovite lapidarnosti Dan kasnije, 5. studenoga, praizvedena je i jedina preostala nova skladba za, uvjetno rečeno, konvencionalan izvodilački sastav — Kvartet za kraj vremena Frane Đurovića, u izvedbi odličnog New Sax Quarteta. Nije, doduše, riječ o skladbi koja će ući u anale suvremene hrvatske glazbe, ali, posve u skladu s naslovom, osvježavajuće je bilo čuti djelo koje je posve nepretenciozno, a povremeno čak i duhovito u svojoj autoironiji. No, kao pravi biser umijeća učinkovite lapidarnosti treba ipak izdvojiti jednu drugu skladbu — Red, White And Mirele Ivičević. Ostatak praizvedbi bila su djela za elektroniku — samostalnu, u okviru iste večeri održanog programa Sam svoj majstor ili u kombinaciji sa saksofonom, na koncertu Gordana Tudora, održanom večer kasnije. Zanimljivo je pritom primijetiti da se od svih tih djela samo jedno — Igra 16 sinusa Zlatka Tanodija — oslonilo isključivo na zvukove sintetske provenijencije. No, ostaje pitanje zašto je uopće izvedeno djelo iz 2004. (!) koje je nastalo iz primarno edukativnih razloga, kao svojevrsna etida za elektroniku i koje nema nekih autonomnih umjetnički vrijednosti, niti se pravi da ih

Ante Knešaurek i Krešimir Seletković svojom su zajedničkom skladbom Interview ponudili primjer skladateljskog »razgovora u svrhu dobivanja podataka od općeg interesa«. Naime, djelo je nastalo Seletkovićevom obradom fragmenata Knešaurekovih orguljskih improvizacija, no, iako je riječ o zanimljivom eksperimentu, stječe se dojam da su tako obojica izgubila na vlastitosti, stvorivši nešto što, zapravo, ne doseže razinu skladbi koje su dosad samostalno pisali neovisno jedan o drugome. Još dva primjera daljnjih varijacija na dijalošku temu predstavljaju Sax And the Machine Ane Horvat i Bassblackout Dubravka Palanovića. Kod Ane Horvat riječ je o dijalogu između živog saksofona i sintetskih zvukova izvedenih iz zvuka saksofona. U tom srazu dolazi do zanimljivog zbližavanja, pa čak i stapanja organskog i anorganskog zvuka, premda je onaj organski ipak dominantan — ako ništa drugo, onda zbog maestralne izvedbe saksofonista (i skladatelja!) Gordana Tudora. Taj spoj skladatelja i izvođača (značajan i kod Ante Knešaureka) na osebujan je način došao do izražaja i u Palanovićevom Bassblackoutu. Naime, za razliku od Ane Horvat koja treba posrednika u izvođaču te Knešaureka kojemu je posrednik skladatelj elektroničke glazbe, Palanović sâm izvodi i snima dionicu kontrabasa te sklada elektroničke odgovore na nju. Rezultat je skladba koja je, premda naizgled vrlo ekstrovertna, zapravo, vrlo intimna — skladatelj ovdje kao da ogoljuje svoju »podvojenu« ličnost. Ako bismo, zaključno, trebali svesti pod zajednički nazivnik veći dio programa (ne samo praizvedbe) ovogodišnje Glazbene Opatije, možemo konstatirati da se na hrvatskoj glazbenoj sceni pojavila nova skladateljska generacija, neopterećena avetima prošlosti — kako avangardne, tako i tradicionalne. Generacija je to koja se, uz neprikosnoveni skladateljski zanat, odlikuje i kreativnom znatiželjom. A to znači da daljnja nova djela njenih pripadnica i pripadnika treba iščekivati željno — i znatiželjno.

Promocije, razgovori, tribine, osvrti Piše: Višnja Požgaj okviru 47. Glazbene tribine Opatija svakodnevno su se održavali popratni događaji koji su, uz koncerte i osvrte na njih, pružali informacije o aktualnim aktivnostima HDS–a i Cantusa, uz mogućnost susreta i razmjena mišljenja nazočnih skladatelja, muzikologa i studenata. Tako je već prvoga dana, uoči koncerta Svečanog otvorenja, Cantus d.o.o. predstavio svoja nova diskografska i notna izdanja Od Tribine do Tribine koja su objavljena u protekloj godini. Predstavili su ih moderatori Jana Haluza, Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić.

Diskografska i notna izdanja Osam novih diskografskih izdanja obuhvaćaju autorski album Josipa Magdića, zatim Minijature za rog u izvedbi Prerada Detičeka, Camminate Simply Brass kvinteta, Kontesu — Glazbu Dore Pejačević u izvedbi Matija Dedić trija i gošći, Hrvatsku orguljsku glazbu u nizu od četiri CD–a u izvedbi Ljerke Očić, XVI. Hrvatski dječji festival Djeca nose svjetove na dlanu — Zagreb 2009., Zagrebfest ‘09. i Live in Vienna Damira Poše. Notna izdanja sadrže Kate’s kiss — zbirku cjelova za glasovir solo Mladena Tarbuka, Ich vergesse dich nicht za instrumentalni sastav Srđana Dedića, Popijevke Vatroslava Lisinskog, Izvorne dalmatinske pjesme Dinka Fija, Koncert za gitaru, udaraljke i gudače Željka Brkanovića, dvije knjige etida koje je Tomislav Uhlik napisao za natjecanje Etide i skale (Varijacije na dobro poznatu temu, šest etida za klavir i Varijacije na mjesečini, pet etida za violinu), XVI. Hrvatski dječji festival Djeca nose svjetove na dlanu — Zagreb 2009., dvije knjige skladbi za klavir Božidara Kunca (In retrospect, op. 56 i Odjeci djetinjstva, op. 50), Skladbe za klavir Ivane Lang i prvi svezak etnomuzikološke zbirke pjesama Bračka sjećanja.

Jubilarnih 50 godina MBZ–a Predstavljen je i program Muzičkog biennala Zagreb koji će od 7. do 17. travnja 2011. proslaviti 50 godina postojanja. Za tu posebnu svečanost, o kojoj su govorili Berislav Šipuš, umjetnički ravnatelj MBZ–a, Ozren Prohić, ravnatelj riječke Opere i redatelj i producentica Nina Čalopek, pet hrvatskih skladatelja pišu tri nove opere i dva baleta koje će izvesti nacionalna kazališta u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku te Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu. Ivan Josip Skender odabrao je za svoju operu klasičnu bajku Šuma Striborova Ivane Brlić Mažuranić, Krešimir Seletković autor je baleta Air, Sanja Drakulić priprema operu Kraljevi konjušari, prema drami Mire Gavrana, Frano Đurović baletom Ljudi koji ne žele otići šalje poruku protiv nasilja, a Silvije Foretić, za svoju opernu produkciju adaptirat će ﬁlm Maršal Vinka Brešana. Autori su, osim Frane Đurovića, sami predstavili djela putem video poruka.

FOTO LUIGI OPATIJA

PRAIZVEDBE U SKLOPU 47. GLAZBENE TRIBINE OPATIJA

Veliko zanimanje za notna izdanja »Cantusa«

Bit će zanimljive i izvedbe orkestralnih skladbi onih skladatelja koji su u prošlosti, ne samo skladbama, nego i organizacijskim aktivnostima mnogo pridonijeli ugledu MBZ–a, poput Milka Kelemena, Branimira Sakača, Natka Devčića, Stanka Horvata, Ive Josipovića i drugih. U sklopu jubilarnog 26. muzičkog bijenala Zagreb održat će se i Svjetski dani nove glazbe, također u znaku važne obljetnice — devet desetljeća ISCM–a (Međunarodnog društva moderne glazbe). Tema je Mirabilia memorabilia. U planu su izvedbe 75 novih skladbi iz pedesetak zemalja koje je međunarodni stručni žiri izabrao među čak 400 partitura pristiglih na natječaj, a koje će izvesti uglavnom hrvatski umjetnici.

(Ne)plaćanje narudžbi novih djela Zanimljiva je bila i Tribina na temu (Ne)plaćanje narudžbi novih kompozicija, koliko god to bilo iluzorno. Problem je u tome što svaki skladatelj, naročito iz područja »getoizirane« ozbiljne glazbe ima neki poticaj za skladanje, ali mnogi to rade u slobodno vrijeme, uz neki drugi posao što se često ne plaća. Zato je Antun Tomislav Šaban postavio pitanja: Zašto plaćati?, odnosno: Tko bi trebao plaćati? Glazba je skupi proces koji uključuje nekoliko faza, od partiture, preko nota i izvedbe do snimke i marketinga. Frano Đurović misli da je neplaćanje nečijega rada stvar odgoja te dodaje: »Postoje umjetnici i mali ansambli koji naručuju djela, ali ih ne plate. Kao da se podrazumijeva da se to radi besplatno! Koji put može, ali ne stalno. Stoga bi izvođače trebalo upozoriti na taj problem i podučiti ih.« Olja Jelaska kaže da je koncert cjelina i da ga treba kao takvog i ﬁnancirati, uključujući i skladatelja. Postoje doduše razne stimulacije (Ministarstvo kulture, HDS ), ali toga je malo. Uostalom, od koga naručiti novo djelo? Treba voditi računa i o kvaliteti, odnosno estetskom tržištu, kao što je rekao Tonći Bilić. Zaključak: najvažnije je da se stalnim ulaganjem u sebe može bolje konkurirati na tržištu, a pitanje cjenika, ugovora i stimulacija treba urediti cehovsko društvo HDS, u suradnji s MIC–om i ZAMP–om.

09-Dec-10 9:06:46 AM

CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI CIKLUSI

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

SPLITSKO DRUŠTVO ZA SUVREMENU GLAZBU, 21. STUDENOG 2010., HNK SPLIT PROJECT * SPLITHESIS

Pobratimstvo u svemiru Ne boj se, nisi sam! (Tin Ujević) Piše: Ivana Tomić Ferić etaforika naziva posljednjeg koncerta splitskog društva za suvremenu glazbu i njegova već prepoznatljiva projekta * SPLITHESIS, održana 21. studenoga 2010. u HNK Split, po mnogočemu je znakovita. Osvjedočili smo se, naime, da je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika dvadesetog stoljeća, Tin Ujević, znao za veličinu i značaj onoga što radi vjerujući u snagu pjesničke riječi koja će mu osigurati životnu trajnost i nadomjestiti onaj drugi san koji je sanjao — san o vrijednosti obraćanja kroz pjesmu. Takav san, čini se, snivaju i glazbenici SPLITHESISA na čelu s neumornim i predanim voditeljem Mirkom Krstičevićem koji s Tinom dijeli misao o umjetniku koji živi u svome djelu.

Sve je, prisjetimo se, započelo 2007. kada je osnovano Splitsko društvo za suvremenu glazbu i u njegovu okrilju project * SPLITHESIS koji je do sada, u nepune dvije godine postojanja, predstavio nisku novih glazbenih ostvarenja suvremenih splitskih skladatelja uvrstivši se među najznačajnije manifestacije na polju suvremene glazbene umjetnosti u Hrvatskoj. Uz Glazbenu tribinu Opatija, Muzički biennale Zagreb i Cantus Ansambl, project * SPLITHESIS postao je ekskluzivnim mjestom gdje se ciljano i u većoj mjeri promoviraju djela hrvatskih skladatelja.

Kratka retrospektiva Osjećajući snagu pjesničkog talenta, Tin je uvijek vjerovao u spasonosnu akciju vremena. U pjesništvu intimističan i blizak, u životu osamljen, nastavljao je, unatoč dozivanju, koračati dalje, pognut uz vjetar, kao da žuri što prije nestati s lica svjetlosti koja ga izdaje i prokazuje, svjestan da će upravo njegovo pjesništvo svjedočiti umjesto njega. I ova Tinova misao kao da odjekuje iz dubine ideje SPLITHESISA. Štoviše, akcija vremena ne samo da je uslijedila, već njezini rezultati postaju sve vidljiviji. Uz dvostruki CD i jedanaest tiskanih partitura, neke od praizvedenih skladbi na koncertima projecta * SPLITHESIS već su se našle na repertoaru stranih ansambala, praizvedeno je ukupno dvadeset i devet skladbi splitskih autora, a pridodamo li tome i četiri praizvedbe gostujućih skladatelja, dolazimo do respektabilne brojke od čak trideset i tri praizvedbe. Ako od svega toga vrijeme, kao isključivi i vrhovni arbitar, potvrdi samo neke od izvedenih i snimljenih skladbi, project * SPLITHESIS ispunit će svoju svrhu, a, kao i u Tinovu slučaju, strpljenje i ustrajnost imat će vidan kredibilitet umjetničke vrijednosti. Kako je poznato, na svakom se koncertu ugošćuje i jedno inozemno skladateljsko ime koje se hrvatskom glazbenom krugu pridružuje vlastitom novom skladbom. Time se stvaraju pretpostavke da i u drugim europskim zemljama nastane novi ‘THESIS project koji bi djelovao na sličnim načelima, a sve kako bi se za koncerte suvremene glazbe pridobila nova pu-

cant 165_06.indd 12

Ansambl Splithesis

blika i s njom podijelila radost novoga zvuka. Planirano je, naime, da se posljednji koncert nadahnut kultnom Tinovom pjesmom reprizira u Touluseu (Francuska) i Pescari (Italija), te na taj način predstavi ideja THESISA. Svaki naredni europski ili svjetski ‘THESIS project predstavljat će, dakle, mali stvaralačko–reproduktivni glazbeni organizam, koji s ostalima tvori prsten dobro usklađenih glazbenih vibracija koje poput Pobratimstva lica u Svemiru postaju dio sveopće energije Svemira — UNIVERTHESIS.

z Glazbenu tribinu Opatija, Muzički biennale Zagreb i Cantus Ansambl, project * SPLITHESIS postao je ekskluzivnim mjestom gdje se ciljano i u većoj mjeri promoviraju djela hrvatskih skladatelja.

Zajednička skladba U odnosu na prethodne koncerte, posljednji je donio još jednu novinu predstavljajući krunu dosadašnjih postignuća. Naime, troje inozemnih skladatelja (od kojih su prva dvojica već surađivala s projektom * SPLITHESIS) — Paolo Rosato (Italija), Thierry Huillet (Francuska) te Kathryn Woodard (SAD) — i četiri hrvatska skladatelja (Ivan Božičević, Vlado Sunko, Šime Marović i Mirko Krstičević) skladali su zajedničku skladbu na temu inspiriranu Ujevićevim stihovima. Riječ je o nekoj vrsti suite s osam kratkih stavaka, od kojih svaki za sebe može funkcionirati samostalno, kao mikrokozmos, i istovremeno biti dio jedne veće cjeline — makrokozmosa. Ujevićevo je Pobratimstvo — za razliku od današnjih nemisaonih

globa(na)lizacija — dano gotovo kao paradigmatsko promišljanje prožimanja i sabiranja individualiteta i partikulariteta u univerzalnome. Upravo je to ono čemu su predstavljeni skladatelji težili »glazbenim sredstvima«. Pa, krenimo redom. U duboko proživljenoj interpretaciji Zorana Velića, koncert je otvoren skladbom U srcu Narnije za glasovir solo Mirka Krstičevića, praizvedenom na Osorskim glazbenim večerima 2005. godine. Potaknut Lewisovim Kronikama iz Narnije, skladatelj razotkriva svoj poetičko–fantastični svijet i u igri mašte tonski oslikava zemlju u kojoj životinje govore, surađujući s djecom u borbi protiv zla. Vođen mišlju da je Tin boravio u Parizu od 1913. do 1919., iz Krstičevićeva skladateljskog pera nastao je i prvi stavak cikličkog Pobratimstva pod nazivom Once upon a time in Paris za klarinet, violončelo i glasovir, posvećen vrsnom klarinetistu, skladateljevu prijatelju Željku Miliću. Dašak pariškog duha progovara iz pojedinačnih dionica, kao i iz skladbe u cjelini s reminiscencijama na glazbu Satiea i Debussya koji su, za Tinova boravka u Parizu, djelovali u francuskoj prijestolnici. Upravo stoga, Krstičević je zamislio njihove susrete i razgovore u nekom od pariških bistroa povjerivši instrumentima ulogu predstavljača. Skladba Searches Šime Marovića za instrumentalni ansambl projekta * SPLITHESIS pokušaj je novoga pogleda na tonalitet, kao široko rasprostrt uzorak kojemu sitne, ali djelotvorne izmjene fakture te rad na razradi glazbeno–izražajnih parametara (dinamike, agogike, artikulacije i boje) daju uvijek novi izgled. Out of now–here talijanskog skladatelja Paola Rosata je rondo varijacija na Chopinov valcer op. 64, br. 2 u cis–molu, mozaik kraćih fragmenata i glazbenih ploha koje kao da traju u nekom izvanvremenskom prostoru. Skladba Glimmer za obou, klarinet, violončelo, glasovir i krotale američke

skladateljice Kathryn Woodard donosi izmjene glazbenih ravnina promjenjive i nepromjenjive gustoće s nizom unutarnjih i vanjskih artikulacijskih zahvata. Recepcijski i produkcijski vrlo dojmljiva skladba Maitri francuskog skladatelja Thierryja Huilleta za klarinet, alt saksofon, gudački kvintet, udaraljke i glasovir progovara o bezuvjetnoj i univerzalnoj ljubavi. Usrećiti drugoga znači participirati u vlastitoj sreći, ističe skladatelj, čije djelo apelira na nijemi dijalog s unutarnjim svijetom kroz očitovanja vlastite svijesti. Blizak je po tome Tinu koji, tješeći drugoga, tješi i sebe, pa progovara iskustveno, zrelo i savjetodavno: « Ne boj se, nisi sam! Ima i drugih nego ti / koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.« Priznanje pred drugim i o drugom, priznanje je i pred samim sobom, iznošenje osobnog stava o problematici psihološko–životne važnosti koja se određenom disciplinom ﬁlozoﬁje prihvaćanja može činjenično svesti na iskustveni dijalog sa sobom i s drugima te valjano poslužiti kao izlaz iz određenog problema koji nameće čovjekov um kroz odnose stvarnosti. Ujevićevo pjesništvo podalo je i Sunkovoj glazbi novi izražaj, bogato diferenciran, nadasve iskren i neposredan. Ovoga puta, s izrazitim smislom za kontrapunktičko oblikovanje, Vlado Sunko predstavio se skladbom Phoenix za glasovir i gudački kvintet. Iscjepkani motiv u tridesetdruginkama u glasovirskoj dionici koji se varirano ponavlja simbolizira neusklađenost današnjeg svijeta i prepreke na putu duhovnog razvoja. Kako čovjeka danas izbaviti od zla i egoizma? Kako potaknuti njegovu transformaciju u istinski religiozno biće na sliku i priliku Božju? Da bi to ostvarili, tvrdi skladatelj, »trebamo odbaciti stare navike, spaliti sve ono što nas udaljava na putu do duhovnog bratstva kao posljednje riječi evolucije. Zapravo, umrijeti da bi živjeli...« Stremljenje duha, Sunko iskazuje polifonim izlaganjem dionica, u pentatoničkim pasaži-

ma gudača iz dubokog u najviši registar. Nakon kataklizme, polako se povezuju najsitnije čestice stvarajući jedno novo ozračje koje, u početku, slijedi glasovirska dionica, da bi preobražena, preuzela vodstvo i dala podršku drugima prema zajedničkom cilju. Izrazito inventivna, skladateljski svježa i promišljena skladba Ivana Božičevića Sustainable development za instrumentalni ansambl donosi razvoj zrelosti izražajne materije praćen odgovarajućom strukturalnom gustoćom glazbenog tkiva. Temeljena na stalnome rastu dinamičko–dramatskog naboja, Božičevićeva glazba otkriva šarolik spektar boja i čestica koloritnog svijeta što su se razabirale u dotjeranoj izvedbi ansambla pod vodstvom uvijek predanog maestra Harija Zlodre. Dosljedan naslovu skladbe — održivi razvoj — Božičević racionalno i inteligentno koristi raspoložive glazbene resurse. Ne narušavajući strogu ekonomiku motivskog materijala, on maksimalno iskorišćuje zvučno–orkestralne i timbarske mogućnosti komornog ansambla. Pored minimalizma i već prepoznatljive repetitivnosti (što su temeljne stilske odrednice velikog dijela Božićevićeva novijeg opusa), skladba zrcali utjecaj afričke glazbe (ritmička vitalnost i impulzivnost) te skladateljevu naklonost prema elementima jazza i rock glazbe. Posljednji stavak zamišljene suite pronosi poruku koju nam je ostavio veliki Tin, taj krajnje samosvojni i neslomivi duh našeg modernizma — Ne boj se, nisi sam! Ugođajno prisna, trostavačna skladba Mirka Krstičevića Do not fear! you’re not alone! za sopran (Antonija Teskera) i ansambl projekta * SPLITHESIS zaokružuje ciklus (izveden je samo prvi stavak), najavljujući sljedeće korake u optoku dobrih vibracija glazbenika i sve brojnije publike okupljene oko splitskog THESISA.

09-Dec-10 9:06:49 AM

VIJESTI VIJESTI VIJESTI

17. HRVATSKI DJEČJI FESTIVAL

Velika čarolija malenih pjevača Piše: Dalibor Paulik iroka tematskog kruga i raznolika glazbenog izraza, pjesmarica od 24 izvedene skladbe, sigurno će zaživjeti u programima radiopostaja, televizije, koncerata, škola, prenoseći poruku Djeca nose svjetove na dlanu, a najviše na radost same djece

U zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, 21. studenoga održan je odlično posjećen 17. Hrvatski dječji festival — Zagreb 2010., najmasovnije okupljanje djece osnovnoškolske dobi, pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, potpomognut od Gradskog ureda za obrazovanje i šport i Zagrebačke županije. Pokrovitelj–umjetnik ove je godine bio mladi ilustrator Milivoj Ćeran čija je slika obilježila likovni identitet Festivala i to na programskoj knjižici, Zborniku likovnih i literarnih radova, CD–u

na okruglim stolovima, uz članove Prosudbenih povjerenstava, sudjelovali su učenici i njihovi nastavnici (21 literarni i 16 likovnih radova) te je promoviran Zbornik likovnih i literarnih radova. No, publici u dvorani, mališanima i roditeljima najvažnija je popularna dječja pjesma, koju su i ovom prigodom izvodili dječji zborovi i njihovi solisti. Široka tematskog kruga i raznolika glazbenog izraza, ta pjesmarica od 24 izvedene skladbe (dosad je na Festivalima izvedena i snimljena 351 skladba), sigurno će zaživjeti u programima radiopostaja, televizije, koncerata, škola, prenoseći poruku Djeca nose svjetove na dlanu kojom su i ove godine mali pjevači u veličanstvenom ugođaju završili program. Ovogodišnja priredba trebala je biti čarolija susreta djevojčice Dorothy s djecom Čarobnjaka iz Oza, Tintinkom i Tin Tinom koji je dovode na Hrvat-

Najbolji autori pišu za djecu Skladatelja koji su ove godine najmlađima podarili pjesme, doprinoseći njihovom svježem i suvremenom zvuku: Natalija Banov, Dubravka Lemac, Nikša Krpetić, Suzana Matušan, Doris Kovačić, Meri Trošelj, Ivan Vanja Lisak, Toni Eterović, Dijana Budiša, Davor Jašek, Maja Rogić, Narcis Grabar, Frane Frleta, Jovica Škaro, Ratko Pogačić, Ingrid Flesch, Arsen Dedić, Sanja Dobrijević i Dalibor Paulik. Tekstopisci: Ivanka Glogović Klarić, Jasna Babić, Ljubica Kolarić Dumić, Patricia Ceran, Andreja Popović, Mišo Doležal, Nedo Zuban, Marina Valković, Mirja Bobuš, Ivan Kuliš, Jakša Fiamengo, Grigor Vitez, Asja Kahle, Meri Trošelj, Maja Rogić, Arsen Dedić, Sanja Dobrijević, Zorica Klinžić. Aranžeri: Ivan Benković, Igor Lesica, Robert Funčić, Mišo Doležal, Toni Eterović, Aleksandar Valenčić, Davor Jašek, Narcis Grabar i Dragomir Herendić, Leo Škaro, Remi Kazinoti, Ognjen Gravora, Robert Grubišić i Muc Softić

INES NOVKOVIĆ

titi (RI Dance, Uršula Tolj, Anton Njavro i Marta Meštrović). Tako zapravo slušamo zanimljivu pjesmaricu naših autora koji pišu za dječje zborove i njihove soliste.

Na završetku festivala svi zborovi zajedno su otpjevali pjesmu Djeca nose svjetove na dlanu

i notnom izdanju nakladnika Cantus d.o.o. (urednik Pero Gotovac). Iako se uz Festival veže koncert novoskladanih pjesama, već u poslijepodnevnim satima

ski dječji festival. Zajedno s djecom u Dvorani, ona doživljava istinski doživljaj glazbe, riječi i pokreta. U tome joj pomažu zborovi izvodeći nove dječje pjesme, pa Dorothy radosna zaključuje da su joj djeca donijela sretne trenutke koje će uvijek pam-

Izvedbom su pjevane poruke prenijeli Mali Sesvećani, Loptice, Kikići, Kaštelanci Osnovne škole Jure Kaštelan i Genijalci iz Zagreba, Varaždinski štigleci, Mali Riječani, Morčići, Tratinčice i Vežički tići iz Rijeke, Halubajčići iz Viškova, Mići boduli iz Krka, Perlice, Srdelice i Osnovna škola Marjan iz Splita, Cicibani iz Karlovca, Klinci Ogulinci, Zdravo maleni iz Šibenika, Vukovarski golubići, Bonar iz Donje Stubice, Zvijezda Danica iz Kraljevice, Vijolice iz Paga i Kostanj iz Omiša.

Izvedbama su prenijeli poruku da pjesma, jednostavna poruka ljubavi i mira, živi i dalje, posvećena djeci i radosti njihova života kao svojevrsna zahvala svima koji diljem domovine potiču njihovu maštu, dobrotu i iskrenost. Uspjehu ovogodišnje manifestacije pridonio je i Program za djecu i mladež HRT–a, prenoseći čarobna događanja iz Lisinskog.

Međimurski festival zabavne glazbe MEF 2010. Piše: Milan Doležal — Mišo dvorani Graditeljske škole u Čakovcu, pred prepunim gledalištem, 19. studenoga 2010. održan je osmi Međimurski festival zabavne glazbe, jedini međunarodni festival takve vrste u Hrvatskoj, iako je, za razliku od prošlih godina, to potvrdila samo izvrsna Slovenka Nuša Derenda. No, zato su ostali izvođači i autori skladbi bili iz svih naših krajeva. To su Alka Vujica, Vlado Kalember, Grupa Karma, Lidija Bačić, Zvone Bohem, Gazde, Sanja Trumbić, prošlogodišnji pobjednik Davor Borno, Noxsim feat, Željko Krušlin, Rajko Suhodolčan, Mirko Švenda–Žiga, Suzana Herceg, Irina Jambrošić, Jelena Brdar Leny i Ilijana Jerković. Direktor festivala Rajko Dobošić i umjetnički direktor Vladimir Kočiš Zec, uspjeli su u doba recesije okupiti veći broj popularnih glazbenika. Ugođaj je bio potpun jer su svi pjevali u živo, pa se, osim kvalitete pjesama i stihova, ocjenjivala i interpretacija, što je članove Ocjenjivačkog suda, Vladu Delača i Mišu Doležala, na čelu s direktorom Vladimirom Kočišem, stavilo pred težak zadatak. Od autora skladbi i stihova, za nagrade Ocjenjivačkog suda i publike natjecali su se Alka Vujica, Vlado Kalember, Marko Tomasović, Miro Buljan, Rajko Suhodolčan, Mirko Švenda–Žiga, Leonardo Baksa, Željko Krznarić i drugi. Najboljom debitanticom proglašena je Suzana Herceg, a najbolji interpret je Mirko Švenda–Žiga. Nagradu za najbolji tekst dobila je Sonja Buljan za stihove Kad zvijezda padne s neba (glazba Miro Buljan, izvedba Nuša Derenda). Najbolji aranžman je napisao Josip Miani–Pipi za skladbu Točno u ponoć u izvođenju grupe Karma, a najbolju glazbu Marko Bujanović za pjesmu Prorekli me u izvedbi tamburaškog sastava Gazde. Splićanku Sanju Trumbić nagradili su slušatelji radio postaja i interneta za pjesmu Tekla voda studena S. Jelaske. Najboljom skladbom Ocjenjivački sud je proglasio Znam gdje je Čakovec Leonarda Bakse, u izvedbi Zvone Bohema, a grand prix festivala dobila je skladba Ti si kriv popularne kantautorice Alke Vujice. Dan prije festivala održan je okrugli stol, Radionica »Škola autorskog prava za mlade autore«, a predstavljena je i kampanja »Glas autora« što je pobudilo veliko zanimanje prisutnih sudionika.

KLAPA ŠUFIT U SANKT PETERBURGU I ZELENOGORSKU organizaciji Udruge Intermezzo, klapa Šuﬁt bila je 16. listopada počasni gost na 2. festivalu glazbenih ansambala vjerskih zajednica u Sankt Peterburgu. U ispunjenoj dvorani Državnog muzeja za povijest religije predstavila se programom Topla dalmatinska noć, pridobivši naklonost publike i kritičara kojima se osobito svidio izvorni dio programa. Zahvaljujući vrsnoj izvedbi i uigranom prožimanju glasova, nastup

cant 165_06.indd 13

klape Šuﬁt rezultirao je pozivom za suradnju Irine Teplove, voditeljice Katedre etnomuzikologije u Folklorno–etnografskom centru na sanktpeterburškom Konzervatoriju Nikolaj Rimski–Korsakov. Svoj drugi koncert klapa Šuﬁt, s ponovljenim je uspjehom održala u Evanđelističkoj luteranskoj crkvi Ingrija u Zelenogorsku. Cilj Udruge Intermezzo da tim gostovanjem predstavi hrvatsku kulturu i izazove zanimanje za hrvatsku glazbenu baštinu u Rusiji, u cijelosti je uspio na više razina, zahvaljujući čemu su najavljeni i novi projekti, suradnja s Folklorno–etnografskim centrom na području proučavanja klapskog pjevanja, razmjena ansambala, suradnja s istaknutom opernom pjevačicom Jelenom Ustinovom i mnogi drugi. (B.P.K.)

MATEJU MEŠTROVIĆU NAGRADA ZA NAJBOLJI NACIONALNI TURISTIČKI FILM kladatelj i pijanist Matej Meštrović brojnim je nagradama i priznanjima za svoja dosadašnja glazbena i filmska ostvarenja, od kojih je jedna od posljednjih Oktavijan na Danima hrvatskog filma za film Hercegovina — zemlja svjetlosti, pridodao još jedno značajno priznanje. Njegovom filmu Zagreb, Zagreb dodijeljena je nagrada Baldo Čupić za najbolji nacionalni turistički film, na završnoj

FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI

FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI

FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI FESTIVALI

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

14. ZAGORSKI FESTIVAL KRIJESNICA 2010.

Pučki festival kao čuvar kajkavskog etna Dalibor Paulik z već tradicionalni krapinski Festival kajkavskih popevki koji četrdeset i pet godina organizira Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo, u okviru rujanskog Tjedna kajkavske kulture, mjesec dana kasnije Radio Hrvatsko zagorje — Krapina organizira Zagorski glazbeni festival Krijesnica. I dok je Festival kajkavskih popevki (pod umjetničkim vodstvom Siniše Leopolda) dobio ponovno tipično festivalsko ozračje, Krijesnica, kao pučki festival ostaje čuvar tradicionalnih etno izraza krajeva u kojima se govori kajkavska riječ, što potvrđuju i odrednice umjetničkog ravnatelja Siniše Leopolda. On naglašava da Krijesnica promovira nove pjesme nastale na tragu tradicije kajkavskog glazbenog izričaja, čime se želi održati postojanost zagorske popevke, društvenih pjesama koje su se pjevale po kletima i hižama. Zadatak je da putem radio postaja (i CD–ova) nova pučka popevka uđe u mnoge domove.

Zagorski glazbeni festival Krijesnica kojega organizacijski neumorno vodi Tanja Gregurović, direktorica Radija Hrvatsko zagorje — Krapina, ima dvije večeri. Kajkavski etno–fest bit će održan u ožujku iduće godine u Histrionskom domu u Zagrebu, a 16. listopada održana je večer pod nazivom Kajkavski venček u kojoj su nastupali brojni poznati i manje popularni, ali talentirani izvođači koji izvode nove kajkavske popevke, kao i sastavi i ansambli iz kajkavskog govornog područja. Nakon pozdravne Kaj je život bez pajdaša redalo se dvadeset novih popevki raznorodna ugođaja, tema koje obrađuju, ali i načina izvedbe. Mali sastavi i ansambli donijeli su svježinu i izvornost nastupa (Podvinčani, Begini, Klapa Bistrica, ŽAKUD Jesenja, Ravnogorski tamburaši, Ausswinkl muzikanti, Savski valovi, Lepi cajti i Kavaliri), a pridružili su im se solisti i popularni pjevači (Mirko Bačić, Jasna Doležal, Đuka Čaić, Barbara Suhodolčan, Siniša Miklaužić, Željko Grozaj, Ivana Trogrlić, Andrija Kos, violinist i pjevač Antun Stašić) te glumci– pjevači Zlatko Vitez i Anja Šovagović, uz pratnju Tamburaškog orkestra HRT–a i dirigenta Sinišu Leopolda. Među autorima novih popevki nalazimo znana i nova imena skladatelja (Dražen Žanko, Mišo Doležal, Mario Bogliuni, Dalibor Paulik, Vladimir Kočiš Zec, Marijan Jergović, Ivan Vanja Lisak, Danijel Češnjaj, Siniša Miklaužić, Zvonko Franc, Branko Meglajec, Darko Dervišević, Viktor Krepenc, Željko Kokorić...) i tekstopisaca (Katarina Fuček, Mišo Doležal, Albina Štimac, Zorica Klinžić, Milivoj Pašiček, Rajko Fureš, Ladislav Prežigalo...). Od pjesmarice ovogodišnje Krijesnice zapamtit će se nekoliko popevki raznorodna ugođaja i stilskog obilježja te poruka Vmiraju zagorske kleti, Kočiš — Čeči — Eterovićeve nostalgične pjesme, upravo simboličkog naziva, u nadahnutoj interpretaciji Đuke Čaića.

svečanosti dodjele nagrada 13. međunarodnog festivala turističkog filma ITF’CRO 2010. u Solinu. Nagrada je ustanovljena 2002. godine u spomen na jednog od najnagrađivanijih autora toga Festivala, kao i brojnih svjetskih turističkih filmskih festivala. Na njegovu ovogodišnjem izdanju sudjelovalo je pedesetak zemalja s preko 160 turističkih, putopisnih, dokumentarnih i ekoloških filmova. Zahvaljujući nagradi, Meštrovićev film prikazat će se čak u 50 zemalja. Podsjetimo, u kolovozu ove godine taj je svestrani umjetnik u izdanju Aquarius Recordsa objavio autorski album instrumentalne glazbe pod nazivom Deserts of the world (Pustinje svijeta). (B.P.K.)

09-Dec-10 9:06:49 AM

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

PANOPTICUM DETONICUM PANOPTICUM DETONICUM PANOPTICUM DETONICUM PANOPTICUM DETONICUM PANOPTICUM DETONICUM PANOPTICUM DETONICUM PANOPTICUM DETONICUM PANOPTICUM

PANOPTICUM DETONICUM (9.)

Iz mojih susreta i razgovora s Lovrom pl. Matačićem Piše: Dubravko Detoni Lovrom uz njegovu vilu u Lozici pokraj Dubrovnika, srpnja 1976.: »Lilika nas bu slikala?« Malo tiše: »To ne bu dobro ispalo!« (Tako se i dogodilo, op.

»Berlioz je pak sve znal o tehnici, al sve skup malo vredi... Ko i Mahler, uglavnom... Bruckner je bil dosadni senilac, ali se ja nekak s njim slažem, valda smo slične pameti. Wagner je ko čovek bil monstrum, čisti sotona, a to se i čuje iz glazbe.«

DD.) »Ona je tak zločesta i sebična da bi dobro napravila samo sliku na kojoj je ona sama...« Zatim opet malo glasnije: »A ja na slikama ispadam uvek puno stariji. Zapraf, ja i jesam nešto stariji nek piše u svim knjigama, ne znam točno kolko. Kad sam u Beču išel na ispit za Bečke dečke, tatek mi je stavil koju godinicu manje, da me uopće prime, jer sam već bil velik i trebal sam skoro počet mutirati. Nekakve sam eksperimente onda na grlu delal, pa viš kak još i danas govorim. I tak su me jedva primili, ko i Haydna, a baš ni sluha nisam imal... Lilika, bu kaj? Kaj sad ﬁlozoﬁraš?« Ispod glasa: »Znaš, mali, ona ti je tak mršava da kad ono delamo, moram samog sebe po ritici pipati, da se kolko–tolko narajcam...« Onda se brzo popeo na zidić, nemarno okrenuo vlastitoj vili leđa i počeo virtuozno dirigirati moru i izvikivati imena svih mogućih vjetrova. Imao je više od sedamdeset godina, ali je sve to munjevito izrecitirao i oddirigirao napamet, kao kakvu Beethovenovu simfoniju. »Tu ti, mali, u Lozici pušu i stalno se ko na modnoj reviji menjaju svi vetrovi sveta. Pa se u ovoj viletini osečam ko ukleti Holandez izgubljen negde na pučini. Stalno nešto cvili, pjeva, zuji, gudi, tuli oko mene. A možda sam več i poludel ko Smetana ili Wolf, ha, ha. Inače, svaki dan otplivam jedan sat kraulom tam i natrag, a s brodova mi mašu, bogati, nis ni znal da me tolko ljudi pozna... A vidiš onog malog žutog dečeca, tam dole leži na našem pristaništu. Ma tam, pa kaj ne vidiš?... Na največem se suncu izležava po celi dan, nije normalan. Ali mu niš ne škodi, pravi Marsijanac. A kad ide plivati, ne spušta se dole u more po ovim lepim stubama, uvek mu se nekam žuri, nego skače tu s najviše stjene, srsi me prolaze, ko za vreme koje Wagnerove opere, Lilika luduje od straha, a njemu niš. Ma kaj, ima ih tolko da se ne bi ni primetilo... Da, malo uči kod mene, doduše dobro plača, al furt nešto pita, sve bi htel odmah znati, a u glazbi to nejde tak brzo. Al to je ludi fanatik, ko svi njegvi, njega nemreš zaustaviti. Taj bu čuda napravil po svetu, velku karijeru, buš videl, ja sigurno ne bum, to je budući Karajan... A evo ga, lukav je, uvek nanjuši kad je ručak, odi k nama, Kazushi, još si živ?...«

Moraš se pokloniti jačemu »Da, Karajan... Taj je bil grozna svinja, bolesno zavidan i sebičan

cant 165_06.indd 14

strašno, mogel bi ti romane pričati kakva mi je u mladosti sve zla napravil. A sve ljubazno u lice. Dvaput se upisal u naciste, dirigiral pred Hitlerom, ko i Furtwängler uostalom, i nikom niš, a mene su radi uniforme osudili na doživotnu, al me je izvukel Tito. Da, Herbert je bil jalniji od svih Hrvatâ zajedno, na mene posebno ljubomoran, a sve jedna velka poza... Kad sam ono za rata v Zagrebu dirigiral v uniformi i sve prije koncerta lepo pozdravil s onda obaveznim dizanjem ruke, pa bil sam na takvoj dužnosti, bogamu, jedna se milostiva, dobra stara prijateljica, zgranula i to mi posle u sobi oštro zamerila. A ja sam joj rekel, draga Lucika, kaj se tome čudiš, pa takva su došla vremena. Moraš se pokloniti jačemu. Osim toga, Luci, pa sam ju malo pošmajhlal, moraš priznati da mi uniforma jako dobro stoji, svi to iz orkestra vele, a cure samo gledaju. A ubijal i tak nikoga nebum, niti to znam niti hoču, a bilo bi dosta kandidata... Posle me je siromak Noni (Žunec, op. DD) videl, stajal je tamo kod kazališta kad su me s grupom drugih muzičara vodili u lancima. Samo je probledil, on, veliki komunist, a ja sam mu viknul: Noni, pomogni, javi Wagneru!... Njegov tenorski mozak celi život ni mogel razmeti kaj to znači... Ah, tak ti je to s dirigentima... Niko ih ne shvača, al i nema većih hohštaplera i prevaranata od njih, i ja sam jedan takav, čist se sramim sâm pred sobom. Vidiš, ovaj stup na sredini mojega kabineta (tako je zvao veliku radnu sobu u Lozici s glasovirom i pogledom na more, op. DD). Na njemu ti vise sve moje sramote, sve to ordenje i medalje, zlatno prstenje, srebro, čuda Božja, a onaj pergament kaj »Kad sam u Beču išel na tu strši, viš ga na ispit za Bečke dečke, tatek sredini, z potvr- mi je stavil koju godinicu dom i pečatom manje, da me uopće prime, za fona (njegova jer sam već bil velik i trebal tada u Europi uobičajena titula sam skoro počet mutirati. von, op. DD), to Nekakve sam eksperimente se kod Njemaca onda na grlu delal, pa viš kupovalo u bes- kak još i danas govorim.« cenje. Valda ju je i Beethoven kupil, ha, ha...«

Kvintet bez pete linije »Kad posle svirke v noći zgasim svetlo i idem f krevet, uvek lupim glavom v taj prokleti stup. Emti Brezovca (arhitekt Lovrine vile u Lozici, op. DD), koji ga je postavil na tak prometno mesto! Da, da, dirigenti, pizdeki, neznalice... Po meni, mali, jedino kaj vredi, to je biti kompozitor. O tome ja sanjam celi život. Ali, j***ga, nije bilo vremena, a ni prave volje, da budem iskren, zicflajša, uvek bi se neki vrag preprečil... Evo, apropo, ovaj kvintet koji radimo zajedno. Daj pogledaj to malo, to si ti napravil početak, a dalje sam kakti moral ja. Mislim da ni loše ispalo... Kaj veliš, nema pete linije? Bemti, pa to sam zaboravil, viš ti, to ti je dirigentska glava... A i starost već kuca na vrata... Tolki gradovi, veliš? Pa ja sam te gradove, posebno one najveće, dospel gledati samo iz taksija... Lilika da, ona se našetala, a ja sam držal probe z orkestrima. Svu lovu i tak ona čuva, ja ne znam kolko zapraf imam, ali nemrem bez nje, ona ti tvrdi da sam ja velko dete pa mi ni za džeparac ne da, to radi pušenja (pa zapali pravi, otrovni Gitanes bez filtra, čisti otrov, op. DD). Z filtrom pušiti, to ti je, mali, ko z prezervativom ono raditi, ko staklenku pekmeza lizati izvana! Apropo, imaš kaj sitnoga pri sebi? Samo da ona ne vidi... O, pa to je puno, fala ti, Bog sve gleda... Sad buš malo pričekal, tu je Švicarska televizija, snimaju film o meni, čekaj,

Lovro pl. Matačić i Dubravko Detoni

čekaj, kam ideš, ni govora, sad ćemo mi to začas... (I onda na pristojnom francuskom daje izjavu zgodnoj gospodični u koju izbezumljeno bulji i znalački ju odmjera, op. DD.) Malo poslije: Jezike sve govorim, a, osim njemačkog koji sam navčil ko mali, ne znam dobro nijedan. Al za telegrame koje treba z pulta slati orkestru, to je čist dost. Velke govorancije, puno mudrosti, to ti je već unapred čista propast, zgubljena bitka. U orkestru sedi krdo majmunâ od kojih svaki misli, kaj misli, siguran je da je bolji od tebe. Moraš ih nekak preveslati. A ja sam to na vreme nafčil... Beethoven, dobro, on je velikan, ali on ni niš znal o orkestru, bil je samo strašno bezobrazan. Sve su to moji stari kolege, cela regimenta, stoljećima popravlali i pobolšavali, svaki nešto malo, a još uvek ne zvuči dobro... Pa ne mogu to dirigenti dobro napraviti. Barem ja to smijem reči... Berlioz je pak sve znal o tehnici, al sve skup malo vredi... Ko i Mahler, uglavnom... Bruckner je bil dosadni senilac, ali se ja nekak s njim slažem, valda smo slične pameti. Wagner je ko čovek bil monstrum, čisti sotona, a to se i čuje iz glazbe. Al pravu melodiju retko je znal napravit, sve nešto igra–kolo–naokolo, a na kraju sve usere nekakav glupi švapski marš...«

Prizori iz Dubrovnika U stanci našeg dubrovačkog koncerta (Élucubrations za glasovir i orkestar, op. DD): »Odi, idemo se goli tuširati, sav sam u jednoj vodi, a bogme i ti! Buš videl kak opatice ko žohari jurcaju po hodnicima, a nakon toga same luduju u svojim sobama. Nakon koncerta u restoranu: Obožavam jesti, a ti, mali, ti baš i

ne voliš te prstace! (Jako volim, maestro! Ali me ne sluša i grabi mi brzo iz tanjura tri– četiri komada, op. DD) Da, obožavam jesti i... Piti baš i ne, možda nešto ko mlađi, al nikad previše. Je, jemput smo se gadno napili, posle Verdijevog Rekvijema u Dubrovniku, 1961., prvo moje svečano javno pojavljivanje nakon rata, kad su svi partijci sedeli v prvom redu na Trgu iza Gospe, za njih na Držićevoj poljani, a ja sam se prije izlaska na binu ipak uspel potajno prekrižiti... Posle smo sa Zlatićem nakon pijače išli v noči na nekakvu kulu pišati dole u šiprag, pa je on pal nekam u dubinu, mesec dana je hodal okolo z unakaženim licem ko pravi komunistički mučenik... Noćas si napravil tri katastrofalne greške. Prvo, napisal si note kod kojih muzikaši koji te sviraju moraju misliti. Ali oni to nikak nemru, oni su, velim ti, rulja cepljena protiv pameti, stoka bez glave i repa, doživotno ih tući treba. Drugo, makar sam te molil da to ne napraviš, jer imam taj prokleti giht pa teško hodam, išel si po svim tim stubama tam na Boškovićevoj poljani ko stroj na binu, stigel do klavira puno prije mene pa svima javno pokazal onu stvar, to jest, kolko si ispred mene i svih nas. I treće, mimo dogovora si me pogledal kad sam se zgubil u toj tvojoj ukletoj partituri. Pa si me javno, do temelja osramotil, jer publika ko publika, ona ne zna slušati, ona samo gleda i sve vidi... Gle preko Milčeka kak sve za stolom zabavlja vicevima, a sām se kiselo smije. Zloban ko Karajan. Dolazi mi sim ljubazno čestitati, a najrađe bi mi prvom prilikom nož zarinul v leđa. Al me zato uvek dojde pitati kak da napravi one gadne prelaze u Bruckneru. Netalentiran je, čista šaka jada, a sve zna napamet, sve čuje, ima ritam i tehniku, sve z rukama i glavom napravi, ali ne i sa srcem, niš ga ne veseli, on zapravo mrzi glazbu, a voli samo sebe. Zato i je tak zločest... Doduše, i o meni i mojem karakteru su

»Da, da, dirigenti, pizdeki, neznalice... Po meni, mali, jedino kaj vredi, to je biti kompozitor. O tome ja sanjam celi život. Ali, j***ga, nije bilo vremena, a ni prave volje, da budem iskren, zicflajša, uvek bi se neki vrag preprečil...«

svašta napripovedali. Kak je navodno iz mojeg bezobrazluka i hohštapleraja u tri vodeća europska grada iste večeri bil na plakatima najavljen moj dirigentski nastup s onda tri najbolša orkestra na svetu. Ali to nismo skuhali Lilika i ja, nego njihovi zločesti i nesposobni agenti. Pričalo se i o nekakvim mojim špijunskim i drogeraškim aferama. To se iživljavaju antitalenti i mutikaše šankerske. Pa kak bi tak dugo živel da sam se drogiral ili, ne daj Bože, špijuniral. A priča o dve žene, kaj god. Radi se o čistom prijatelstvu. Uostalom, nisam se svetu prijavil za natjecanje u karakteru, nego muzičkom, dirigentskom talentu...« Gledam fotograﬁju Lovre i mene iz Lozice, Lilikino remek–djelo. Stvarno je nekako sve zlokobnija i sve mračnija... Još pamtim zadnji susret s Lovrom. Petak oko podne, prolazim pokraj umjetničke sobice Male koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Lovro sjedi sâm u naslonjaču, nekako je sav pogrbljen i utučen, rukama zakriva ili briše zaplakano lice... »Što je bilo, maestro?!«... »Penzionirali su me! Zagrebačka ﬁlharmonija, bez pitanja, sve moji prijateli...« — »Ništa čudno, dragi maestro.« (To će za tridesetak godina i autoru ovog zapisa, kao piscu od publike nadasve dobro prihvaćenih koncertnih komentara, učiniti nova uprava iste ustanove.) — »To su, dragi Maestro, napravili i našem najvećem kazališnom redatelju, geniju. Smijenili su ga i otjerali njegovi najmiliji učenici, a malo poslije po njemu nazvali to isto kazalište.«

09-Dec-10 9:06:50 AM

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

RAZGOVORI

Mi smo autentični podravski punk rock proizvod Razgovarala: Ana Kuštrak rupa Overﬂow djeluje već dvadesetak godina na hrvatskoj, ali i međunarodnoj punk rock sceni. Dečki, koji su još od tinejdžerskih dana znali što žele u životu, danas nastupaju na najznačajnijim međunarodnim festivalima, a pozivi i dalje stižu. Upravo

ećina se stranih umjetnika i izvođača na takvim festivalima i događajima predstavlja kolektivno, uz pomoć i podršku države, vladinih i nezavisnih institucija te sponzora koji svi skupa ulažu puno truda, novaca i vremena kako bi mogli sudjelovati na takvim događanjima, predstaviti i podržati svoje umjetnike.

su uz pomoć sredstava koja su im dodijeljena na prošlogodišnjem natječaju BTL HDS ZAMP–a otišli na dva takva festivala, a Goran Živković Žika i Dalibor Martinčević Dado ispričali su svoje dojmove i iskustva. U ožujku ste bili na turneji po Kanadi i SAD–u. Kakva su iskustva? Kako je reagirala publika? Žika: Da, proveli smo gotovo mjesec dana na sjevernoameričkom kontinentu. Odlično iskustvo. Amerika je velika, drukčija, zanimljiva u svojim različitostima. Priznajem, išao sam tamo s dosta predrasuda, ali sad, kad su se stvari malo slegle mogu reći da sam zavolio Ameriku i Amerikance i veselim se idućem skoku »preko bare«. Publika je bila sjajna, a to nam je najbitnije. Odsvirali smo sedam koncerata, četiri u Kanadi i tri u Austinu, Texasu, doslovno su svi bili odlični koncerti. Najdraži mi je bio popodnevni nastup u Kongresnom centru u Austinu u sklopu glazbeno–medijske konferencije koja je dio South by Southwest (SXSW) festivala. Koncert je ispraćen ovacijama i odmah smo dobili neke ponude za svirke. Sam Austin i SXSW festival je zaista nešto posebno i moja je preporuka svim ljubiteljima glazbe da svakako, ukoliko im se pruže prilika, barem jednom u životu dožive proljeće u texaškom kapitolu glazbe. Stotine klubova iz kojih dopire različita glazba, deseci tisuća ljudi koji kruže gradom i uživaju u dobroj glazbi i provodu, nevjerojatne prilike da vidite neke slavne bendove u potpuno drukčijem svjetlu (Muse su svirali u klubu veličine Močvare), a da ne zaboravim i ﬁlmski festival, kao i festival multimedije, konferencije, predavanja, sajmovi, sve je to Austin za vrijeme trajanja SXSW–a. Naravno, prije povratka kupili smo i originalne kaubojske šešire, to je bio potez godine. Dado: Budući da nam je to bio prvi posjet Sjevernoj Americi, iskoristili smo priliku i uz koncerte, nastupe na festivalima i intervjue, sudjelovali smo na međunarodnim mitinzima, raznim predavanjima, predstavljanima, seminarima, bili smo na sajmovima glazbe, glazbene opreme, sajmu ploča, glazbenog dizajna i postera... Upoznali

cant 165_06.indd 15

smo najrazličitije ljude sa svih strana svijeta, išli smo kao i svi »Ameri« na poslovne sastanke. Prešli smo velikim jeepom preko sedam tisuća kilometara i doživjeli smo i vidjeli zaista svašta. Neprocjenjivo iskustvo. Među ostalim, posjetili smo i Elvisov Graceland. Nastupali ste na dva velika i poznata festivala, SXSW u SAD–u i Canadian Music Week u Torontu u Kanadi, kao jedini umjetnici, ne samo iz Hrvatske već i iz ovoga dijela Europe. Koliko su takvi festivali značajni za dobivanje kontakata i dobivanja prilike na inozemnom tržištu? Dado: Bila nam je čast što su nas pozvali da nastupimo, jer su to jedni od najvećih i najznačajnijih svjetskih festivala. Tim više što smo bili prvi glazbenici iz Hrvatske koji su bili pozvani da nastupe na tako prestižnim glazbenim i medijskim međunarodnim događanjima, te smo svjesni koliko to iskustvo znači za nas, kao i za hrvatsku glazbu i kulturu u svijetu. Drago nam je da su mnogi prepoznali našu kvalitetu i originalnost te da su uslijedili novi pozivi za nastupe na drugim festivalima i na drugim kontinentima. Ono što je nas iznenadilo jest to što se većina stranih umjetnika i izvođača na takvim festivalima i događajima predstavlja kolektivno, uz pomoć i podršku države, vladinih i nezavisnih institucija te sponzora iz tih zemalja, koji svi skupa ulažu puno truda, novaca i vremena kako bi mogli sudjelovati na takvim događanjima, predstaviti i podržati svoje umjetnike. Zapravo, to je i logično, budući da je konkurencija velika, posebice na tržištu kao što je Sjeverna Amerika, a za neki značajniji uspjeh tamo se ne može postići puno bez početnog ﬁnancijskog ulaganja i dobre promocije. Tamo se svi trude na raznorazne načine privući pozornost, sa svih strana te pozivaju na svoja događanja. Primjerice, bili smo na australskom partiju u Austinu gdje su za njihove izvođače zakupili atraktivan klub u središtu grada, unajmili jednako tako atraktivne hostese, gostima ponudili besplatnu hranu i piće, sve to da dođu vidjeti australske umjetnike. Žika: Mnoge države prepoznale su korist od svojih glazbenika ili kako se to popularno naziva, »urbane kulture«, shvatili su da tako populariziraju i predstavljaju vlastitu zemlju, čine je zanimljivijom i potencijalno povećavaju korist od turizma, ali i plasiraju kulturni izvozni proizvod, a kulturna proizvodnja je danas među najproﬁtabilnijim industrijama. Hrvatska bi također, kao zemlja koja želi biti turistička velesila, trebala prepoznati svoj kulturni proizvod i potencijal i u području »urbane kulture«. Najvažnije je, dakako, da je glavni kriterij kvaliteta. Od 1990., kada ste tek stupili na scenu, bili ste jedan od prvih bandova koji je svirao punk–rock i zvučao uistinu svjetski. Što vas je privuklo takvoj vrsti glazbe? Jeste li tada uopće razmišljali o tome da ćete se time baviti u životu? Žika: Od prvog dana i od prve probe mi smo bavljenje glazbom shvatili maksimalno ozbiljno. Pomoglo je i to što smo se upoznali u tamburaškom orkestru u kojem smo svirali u školi, pa smo na neki način već shvaćali potrebu redovitog sviranja. Tako smo od početka imali probe minimalno nekoliko puta tjedno i takav tempo smo održali u godinama koje su dolazile. Od početka smo razmišljali da se zaista želimo time baviti u životu. Što se tiče punk–rocka, postoji zanimljiv paradoks na koji smo posebno ponosni. Naime, u početku smo se nadahnjivali punk–rockom s kraja sedam-

desetih: Ramonesima i The Clash, a poslije smo, među ostalima, otkrili The Pixies i REM i jednostavno počeli stvarati svoju glazbu koja je, kasnije smo to shvatili, prilično srodna kalifornijskom melodičnom punk rocku koji je nastajao u isto vrijeme kad i mi. U početku su nas uspoređivali s Bad Religion, Green Day i sličnim bandovima, a mi smo snimili dva albuma prije nego što smo ih prvi puta čuli. Dakle, mi smo autentični podravski punk rock proizvod i na to smo posebno ponosni. Dio sredstava za turneju po SAD–u i Kanadi dobili ste na natječaju HDS–ZAMP–a? Kakva su vaša iskustva i komunikacija s HDS–ZAMP–om?

nedostaje malo više Centara za kulturu u manjim gradovima, s umjetničkom i edukativnom koncepcijom, u okviru kojih bi se odvijale raznovrsne aktivnosti, među njima i koncerti. Što se tiče izdavača, uz opću krizu, diskografska industrija prolazi kroz turbulentna vremena, promjene i prilagodbe, tako da ćemo kroz nekoliko godina vidjeti kako će se to sve odraziti na hrvatsku diskograﬁju. Kad počinju, mladi glazbenici često ne razmišljaju o važnosti autorskog prava i zaštite vlastitih djela. Je li tako bilo i s vama? Žika: Kad smo mi počinjali, ovaj se

Dado: Bili smo jako mladi dok smo počeli svirali. Danas nam je samo žao zbog dvije stvari, ali na njih nismo mogli nikako utjecati: rat, koji je, među ostalim,

rago nam je da se HDS–ZAMP uključio kroz podršku našeg projekta, kao što je i praksa mnogih stranih organizacija koje štite autorska prava. S HDS–ZAMP–om imamo dobru komunikaciju i suradnju, a uključili smo se i u kampanju »Glas autora«.

VEDRAN RIHTARIĆ

RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI RAZGOVORI

GRUPA OVERFLOW

Overﬂow

Dado: Prvi put smo se prijavili na natječaj HDS–ZAMP–a, budući da nismo bili u mogućnosti samostalno i uz pomoć stranih organizatora ﬁnancijski ostvariti turneju, nastupe i sudjelovanja na festivalima, konferencijama i sajmovima. Do sada smo isključivo samostalno i uz pomoć Grada Koprivnice, kojima se ovim putem zahvaljujemo, ﬁnancirali naše međunarodne aktivnosti, od festivalskih nastupa, turneja, sudjelovanja na konferencijama i važnim događanjima na svjetskoj glazbenoj sceni. Drago nam je da se HDS–ZAMP uključio kroz podršku našeg projekta, kao što je i praksa mnogih stranih organizacija koje štite autorska prava, čak i u bogatim državama, kao što su Velika Britanija i Kanada, da podupiru svoje glazbenike s međunarodnim potencijalom i u njihovim međunarodnim aktivnostima. S HDS–ZAMP–om imamo dobru komunikaciju i suradnju, a uključili smo se i u kampanju »Glas autora«. Kakva je danas situacija na punk–rock sceni u Hrvatskoj što se tiče publike, prostora, drugih bandova, ali i interesa izdavača za objavljivanje albuma? Žika: Teško je reći. Punk–rock nije više toliko uzak žanr, to jest, kad govorimo o punk–rock sceni govorimo i o alternativnom rocku, hard–coreu, noiseu, indie glazbi, svemu i svačemu što se svira jer svi sviraju na istim mjestima. Kao i uvijek i svugdje, ima dobrih i loših bandova, ali je moj dojam da je sve češća pojava da bandovi puno kukaju, a malo rade. Za uspjeh je potreban trud, jako puno truda, mnogo koncerata i stotine i tisuće kilometara u kombijima. Ljudi često nemaju želudac za sve to. Dado: Što se tiče koncertnih prostora, kod nas situacija nije tako loša, ali uvijek može i bolje jer ima potencijala. Možda

kutak naše planete nije imao vremena baviti autorskim pravima i sličnim »sitnicama«. Rušile su se države, stvarale se nove, neki ljudi su se pretvorili u zvijeri, neki drugi su krali, malo ilegalno, a malo i legalno, a opet neki drugi su bili spremni dati doslovno sve od sebe za druge. Za jednu malu grupu tinejdžera iz Koprivnice to je sve skupa izgledalo strašno, ali i nestvarno, kao da smo oko sebe gledali ﬁlm, a ne pravi život. Nama je glazba bila nešto što nam je pomoglo da preživimo i ostanemo »normalni«, a autorska prava nam nisu bila prva stvar o kojoj smo razmišljali. U tom vremenu kada su se sustavi raspadali i gradili novi, bilo je teško vjerovati institucijama koje će štititi naša prava. Više je tada vrijedilo pravilo »uzdaj se u se’...« Danas je srećom situacija puno povoljnija, ne samo zato jer postoji sustav zaštite autorskih prava, nego i zato što su ljudi danas ipak puno svjesniji svojih i tuđih prava. S obzirom na to da ste već jako dugo na sceni, imate puno iskustva. Što biste poručili mladim bandovima koji se pokušavaju probiti na sceni, a voljeli biste da je i vama to netko rekao kada ste počinjali? Žika: Mladi obično puno ne slušaju. Ni mi nismo skoro nikoga slušali kad smo bili mladi, zato smo dosta često učili na vlastitom iskustvu i na vlastitim greškama, a to je najteža škola. To je donekle razumljivo jer kad si mlad misliš da si najpametniji na svijetu, nadobudan si, ali prava tajna napretka je u učenju. U učenju o glazbi, o pisanju glazbe, o izvođenju glazbe na koncertima, o glazbenoj industriji, o tehnologiji u glazbi, o drugim kulturama, o psihologiji, o tome kako ne uništiti vlastitu karijeru zbog vlastitog neobuzdanog karaktera ili ega. Mi smo voljeli učiti i učimo iz dana u dan.

uništio i tadašnju glazbenu scenu kao i bezbrižnu mladost naše generacije, i drugo, tada u Hrvatskoj i u zemljama regije nije bilo nikoga tko bi nam znao i mogao pomoći u međunarodnoj karijeri, budući da to nije bilo nešto što smo sami mogli znati kao tinejdžeri. Žika: Dok smo mi počinjali nije bilo interneta, a danas postoji to predivno čudovište Google i svi mogu iskoristiti ogromno bogatstvo znanja kako bi unaprijedili svoju karijeru. Jer, stvar je vrlo jednostavna: ako to nećete učiniti vi, učinit će netko drugi i eto, već ste u zaostatku, a konkurencija je beskonačna jer skoro svaki drugi klinac na svijetu želi imati band. Kakvi su planovi banda u sljedećih nekoliko mjeseci? Dado: Zadnjih nekoliko mjeseci nastupali smo po ljetnim festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji i Slovačkoj. Upravo konačno završavamo novi album koji smo snimili u vrhunskom studiju »Studio 150« u centru Amsterdama u kojemu su snimali Paul Weller i David Bowie. Također uskoro snimamo i svoju prvu pjesmu na hrvatskom, to jest kajkavskom jeziku za kompilaciju Podravska pjevanka Z. Špoljara koja okuplja poznate podravske glazbenike i izvođače kao što su Josipa Lisac, Lado, Vanna, Evačići i to u produkciji Lidije Bajuk. U listopadu ponovno putujemo u Sjedinjene Američke Države, ovaj put u New York City, gdje nastupamo i sudjelujemo na najvećem njujorškom glazbenom festivalu i važnom međunarodnom događaju CMJ Music Marathon & Film Festival 2010. Zatim slijedi izlazak i promocija novog albuma.

09-Dec-10 9:06:51 AM

MEĐUNARODNI USPJESI

FENOMENI FENOMENI FENOMENI FENOMENI FENOMENI FENOMENI FENOMENI FENOMENI FENOMENI FENOMENI FENOMENI FENOMENI FENOMENI

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

TRI VRHUNSKE KLAPE I JEDAN KLAPSKI PROJEKT

Četiri jaka aduta za svaku kolekciju Klape Maslina, Cambi i Sv. Juraj HRM–a te projekt Dalmatian Dub na samom su vrhu najboljeg hrvatskog klapskog stvaralaštva, što potvrđuju njihovi novi albumi u izdanju Scardone Piše: Jure Ilić rvatsko klapsko pjevanje već odavno je postalo više nego sociološki i glazbeni fenomen, a po svemu jedan od najboljih i najatraktivnijih glazbenih žanrova na hrvatskoj sceni. Hitovi koje izvode klape, pjesme uglednih autora koje, kao da su rađene upravo za muške vokalne sastave, nevjerojatni dvoranski i stadionski koncerti, naklade koje postižu samo rijetke zvijezde, sve je to karakteristika današnje domaće klapske scene, nikad življe i rekli bismo — nikad bolje. Slično je i kad naše klape pođu u svijet na različite zborske festivale i slična natjecanja i vrate se ovjenčane zlatima i visokim pohvalama. Stoga začuđuje slabo zanimanje naših tiskanih medija za

klape i njihova izdanja, jer je činjenica da one imaju vrlo široku slušateljsku bazu. Zapravo su prikazi, recenzije ili kritike novih klapskih izdanja toliko rijetke da je prava umjetnost ponekad doznati što se u tom miljeu uopće događa. Zato smo iskoristili odličnu priliku da barem dijelom upozorimo na nekoliko sjajnih novih izdanja, koje bi svatko poželio u vlastitoj kolekciji. Zagrebačka izdavačka kuća Scardona objavila je u vrlo kratkom roku tri vrhunska klapska CD–a i jedan klapski remiks projekt. Riječ je o novim CD– ovima popularnih klapa Maslina i Cambi, dok je Klapa Sv. Juraj Hrvatske ratne mornarice objavila album najvećih hitova. Četvrti i čini se ništa manje važan CD je Dalmatian Dub dva glazbena prijatelja, Krešimira Tomeca i Marca Grabbera, koji su u dub ili remiks formi ponudili moderne obrade poznatih klapskih pjesama. Klapa Maslina fenomen je za sebe.

Izrasla iz cijenjene klape Šibenik, postoji već 25 godina i najpoznatija je po jednom od najvećih hrvatskih hitova uopće — Da te mogu pismom zvati. Zanimljiva je, možda čak i simptomatično simbolična upravo priča o toj prelijepoj pjesmi koja je izvedena na Prvim večerima dalmatinske šansone u Šibeniku 1998. godine. Tamo je prošla zamalo nezapaženo, da bi se nekoliko godina kasnije album s tom pjesmom praktično bez ikakve reklame, bez spotova na televiziji i bez ijednog medijskog trika, uobičajena kod instant bandova i hitova, prodao u nevjerojatnih 25.000 primjeraka, a pjesma je postala jedan od pravih nacionalnih megahitova. Sve je kulminiralo osam godina poslije veličanstvenim koncertom Ne damo te pismo naša na Poljudu u Splitu, što je bio možda najveći trijumf klapskog pjevanja u nas, a Maslina je tamo bila najveća i najsjajnija zvijezda u žestokoj konkurenciji najboljih domaćih klapa. No, Maslina i njen vokalni solist Branko Bubica, za čiji sjajni tenor neki kažu da je najljepši hrvatski klapski glas, ima i čitav niz hitova od kojih su najpoznatije Maslina je neobrana, Šibenska balada i Ostala si ista. Maslina je počela njegovati speciﬁčan, vrlo prijemčiv i slušljiv tip višeglasnog pjevanja s istaknutim solistom, pa su bili i u izboru za hrvatsku pjesmu na Eurosongu. Nije zanemariva ni njihova suradnja s nizom uglednih skladatelja i tekstopisaca, a sve se to sada ponovilo i na najnovijem albumu Vitar s mora. Album je zbirka četrnaest pjesama te još tri bonusa. Suradnici na pjesmama su, uz ostale, bili Arsen Dedić, Jakša Fiamengo, Dražen Žanko, Pero Kozomara, Miro Buljan, Neno Ninčević, Duško Šarac, Andrej Baša i drugi, dakle sve provjereni i poznati autori. Rezultat je glazbeno ujednačena ploča gdje ipak odskaču naslovna pjesma Vitar s mora te one rađene s Arsenom Dedićem, Da mi nije moje dice, Ko će naše smokve brati i vrlo dramatična Lumini gdje je Arsen i vokalni gost. Drugi gost je Đani Stipaničev u pjesmi Potraži me, a svakako je zanimljiva izvedba prelijepe Žankove pjesme Božić na moru. Ukratko, Maslina je i na novom albumu zadržala visoke standarde koje si je već ranije sama zadala. Druga ploča u izdanju Scardone je ona s velikim hitovima Klape Sv. Juraj Hrvatske ratne mornarice, Zapivaj

klapo moja! Klapa Sv. Juraj osnovana je 2001. s ciljem predstavljanja Oružanih snaga Republike Hrvatske na Međunarodnom susretu vojski svijeta u Lourdesu, a i danas djeluje u okviru Orkestra oružanih snaga. Premda ima prvenstveno protokolarnu zadaću u okviru MORH–ovih međunarodnih i nacionalnih aktivnosti, Klapa Sv. Juraj je skup vrhunskih pjevača koji spadaju u sam vrh hrvatskog klapskog pjevanja, pa tako nisu izostale ni brojne nagrade za njihove doista izvanredne nastupe. Ta klapa ima široki repertoar, od onih izvornih, preko novouglazbljenih u stilu izvornih, uz obrade popularnih skladbi, do duhovnih i domoljubnih pjesama. Sve je to vidljivo upravo na njihovom Best of albumu, već desetom u karijeri, na kojemu su uvrštene čak dvadeset i dvije skladbe, od čega tri nove. Teško je u tom izboru istaknuti jednu pjesmu ispred druge, ali osobno su mi najdraže njihove izvedbe Trumbićeve Kome bi šumilo more moje sinje, Vilo moja Badurine i Jurića, Kuntarićeva U nedilju Ane

(Mali motorin) i svakako nezaobilazna, himnična Dalmatino povišću pritrujena Ljube Stipišića Delmate. Sve su to općeobljubljeni hitovi hrvatskog klapskog pjevanja, no teško je ne spomenuti ništa manje važne pjesme Na omiškoj stini, Pusti me majko, Ružo crvena, Cvijet čežnje, Croatio,iz duše te ljubim ili Kad te spomenem, Zlatne godine, Bodulska balada, pa sve do Moje domovine. Klapa Sv. Juraj ih pjeva s velikom lakoćom, aranžmani su suvremeni i nenametljivi, pa svatko tko se odluči preslušati njihovu ploču Zapivaj klapo moja! naći će za sebe čak nekoliko pjesama u koje će se zaljubiti na prvo slušanje. Treća ploča u našem izboru izdanja Scardone, Prava karta klape Cambi, možda nam je ostavila i najbolji dojam, premda ne želimo međusobno uspoređivati ove tri klape, jer svaka njeguje

USPJEH KLAPE KASTAV NA FESTIVALU THE AMERICAN INTERNATIONAL CHORAL FESTIVAL — ST. LOUIS

a hrvatsko klapsko pjevanje ima velikog odjeka u svijetu, zna se već odavno To je svojim uspjehom potvrdila muška klapa Kastav koja je od 13. do 22. studenoga sudjelovala na međunarodnom zborskom festivalu i natjecanju The American International Choral Festival (St. Louis u Sjedinjenim Američkim Državama). Klapa je u natjecateljskom dijelu programa u kategoriji F — Folklor nastupila pred peteročlanim međunarodnim žirijem te s programom temeljenom na hrvatskoj narodnoj baštini, osvojila zlatnu diplomu. Klapa je za vrijeme tog američkog gostovanja imala i nekoliko značajnih nastupa u revijalnom dijelu Festivala. Tako im je ukazana čast da nastupe na koncertu svečanog otvaranja Festivala u Ferrara Theatre u St. Louisu, dok su 18. studenoga održali polusatni koncertni program u okviru koncerta The World sings in St. Louis. Ovom koncertu je prisustvovala i Kolinda Grabar Kitarović, veleposlanica Republike Hrvatske u SAD–u. Klapa je također sudjelovala na završnom Grand Prix koncertu Festivala, a kao jedini predstavnik, od ukupno 17 zborova koliko ih je sudjelovalo, nastupila je i uživo u programu ugledne američke televizijske kuće FOX 2 u emisiji Morning Show.

cant 165_06.indd 16

postava pobijedila je svuda gdje je pjevala, a u njihovu pjevanju se svakako osjeća rad umjetničkog voditelja prof. Rajmira Kraljevića. Govorimo to stoga jer su svi glasovi toliko ujednačeni, tako kvalitetni da nema nikakvih oscilacija u stilu i pjevanju ni na jednoj od jedanaest uvrštenih pjesama na albumu Prava karta. Klapa Cambi dolazi iz Kaštel Kambelovca i njezini su članovi Eduard Šegota, Jozo Delaš, Ivan Žanić, Željko Demirović, Alen Babić, Petar Milan, Hrvoje Lozančić i Dino Šimera. U Dalmaciji bi za njih rekli da pivaju ka grdelini, a nevjerojatna je discipliniranost, ali i nadahnutost kojom to čine. No, premda nitko ne iskače iz prelijepa pjeva, svi se glasovi jako dobro razaznaju, premda u konačnici zvuče kao jedan. Odlikuje ih ﬁna čistoća, dikcija i mladalačka energija. Kako ističu na omotu albuma, s velikom pažnjom su pristupili izboru pjesama za album. I to se osjeća u svakoj melodiji. Album otvara intimna pjesma Nasukan, nastavlja se s Krivom kartom (izvedena i nagrađena na Dalmatinskoj šansoni 2009.), slijedi vokalno razigrana Tek sad znan, a potom jedna od najboljih na ploči Lipoto moja. Plima ljubavi i Sve će doć na svoje misto tipične su za klapu Cambi, a takve su i Moja presuda, Kolone i vesela Popucale rebatine i U ovoj noći. Veliko ﬁnale ploče svakako je potencijalno veliki hit Dugo nije pala kiša, u pravom literarnom ozračju slavnog Gabriela Garcie Marqueza, ali na jedinstveni način klape Cambi. Dugo nije pala kiša ima veličanstvenu instrumentalnu pozadinu i u odličnom aranžmanu zvuči moćno i superiorno. Album Prava karta bi vrijedilo kupiti da je na njemu samo ta pjesma! Ukrat-

ko, ova klapa je jedna od najboljih koje smo ikada imali, a njihova nova ploča svakako ulazi u izbor za album godine u kategoriji klapa. I na kraju, evo i dokaza da su klape puno više i šire od dalmatinskog ili hrvatskog specijaliteta. To je projekt Dalmatian Dub čiji su autori dvojac Krešimir Tomec i Marco Grabber. Slučaj je htio da Krešimir Tomec iz Zagreba, inače producent i basist grupe Cubismo, preseljenjem u Sloveniju, u središtu Ljubljane otvori svoj projektni studio, no u istoj je zgradi uskoro svoj studio otvorio i poznati DJ Marco Grabber. Oni se tako upoznaju, započinju prijateljstvo, a kako su imali iste sklonosti prema dalmatinskoj spizi, vinu i glazbi, brzo se odlučuju na moderan dub projekt. Kako sami navode, riječ je o glazbenom uratku koji objedinjuje zvuk tradicionalnih pjesama s Jadrana s novodobnom elektronskom glazbom. Album je s jedne strane zamišljen kao ugodan, opuštajući CD, a s druge, želi približiti tradicijsku hrvatsku glazbu mlađim naraštajima uklapajući motive klapskog i istarskog pjevanja, gajdi, sopila... Na ploči koja zvuči kao da je iz Londona, mogu se, uz uvodnu Šijavicu, čuti motivi pjesama Vrati se mili ćale, Sveta pjesma, Garifule bili, Jute san se zajubija, Peškarija, Ponoć je mila moja majko, Vila moja projde i Pismo moja hrli tamo. Tomecu i Gra-

bberu vokalima su pomogle klapa Šuﬁt iz Splita i klapa Ošjak iz Vela Luke te niz odličnih glazbenika iz Ljubljane i Zagreba. Po opremi albuma jasno je da Dalmatian Dub puca na europsko i svjetsko tržište, no nije ga loše imati ni u domaćim kolekcijama, jer je riječ o vrlo slušnoj i modernoj ploči. Za pretpostaviti je da će se dosta emitirati i na radiju.

Suvremena hrvatska glazba u Ljubljani

Američko zlato hrvatskoj klapi Kastav

Pored klape Kastav, kao jedine predstavnice iz Hrvatske, na Festivalu su nastupili i zborovi iz Brazila, Kanade, Kolumbije, Kine, Sjedinjenih Američkih Država i Ukrajine, pa je time njihov uspjeh još vrjedniji. Ovo gostovanje ostvareno je uz veliku ﬁnancijsku potporu Grada Kastva, Primorsko–goranske županije i Ministarstva kulture Republike Hrvatske. (J. I.)

speciﬁčan vokalni izričaj. No o klapi Cambi, jednoj od najboljih hrvatskih klapa svih vremena, može se govoriti samo u superlativima. Ta osmeročlana

a koncertu održanom 19. listopada u Velikoj dvorani Narodne galerije u Ljubljani, Komorni gudački orkestar Slovenske ﬁlharmonije izveo je program suvremene hrvatske glazbe. Bilo je to na samom otvorenju njihova jubilarnog 10. ciklusa nazvana Harmonija sfera. Na programu je praizvedena nova skladba Berislava Šipuša Ad Te... za violončelo i gudače, posvećena violončelistu Andreju Petraču i slovenskom Komornom orkestru. Uz njegovu glazbu našla su se dva antologijska hrvatska djela za gudače iz osamdesetih godina (Zaboravljene muzike Dubravka Detonija iz 1981. i Samba da camera Ive Josipovića iz 1985.) te skladba Lacrimae Krešimira Seletkovića, pisana 2009. na narudžbu Zagrebačkih solista. Publika je sa zanimanjem i oduševljenjem pratila program. (J.H.)

Klapa Kastav u St. Louisu

09-Dec-10 9:06:52 AM

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

eć duži niz godina, dva posljednja mjeseca rezervirana su u hrvatskim dućanima ploča za specijalizirana izdanja posvećena Božiću, baš po uzoru na američko ili europsko tržište. No, činjenica je da ipak taj konzumentski običaj vuče korijene iz onoga koji je daleko stariji i važniji, a to je

slavljenje Božića u Hrvata, toliko i takvo da neki s pravom govore o Hrvatskom Božiću. Običaj je toliko ukorijenjen u narodu da ima i svoje reference u folkloru, ali i u književnosti, likovnosti i napose u glazbi. Različite tradicijske božićne pjesme danas svjedoče o bogatoj narodnoj »kajdanki«, u kojoj su pjesme iz svih hrvatskih krajeva, na svim dijalektima i sa svim zavičajnim speciﬁčnostima. No, ostavljamo ovu temu muzikolozima i etnolozima, a velika tema rađanja malog Božića, koja vuče porijeklo još iz paganskih vremena slavljenja dolaska nove godine (kod nas se reﬂektira u mnogim stihovima u kojima se, uz Božić, spominje novo ili mlado ljeto), bila je dovoljno jaka i zanimljiva hrvatskim skladateljima i pjevačima. Tako danas imamo desetke odličnih božićnih izdanja, najboljih i najpopularnijih izvođača, a nove su pjesme u postojeću zbirku božićnih napjeva pridodala praktično sva najbolja skladateljska pera. Trend izdavanja božićnih albuma u nas je prvi započeo Krunoslav Kićo Slabinac, jedna od najvećih zvijezda bivše države, čovjek koji je uostalom jedan od najzaslužnijih što je u naše krajeve zarana došao i rock’n’roll. Njegova ploča zvala se Christmas with Kićo i objavljena je za Jugoton 1984. godine, dakle u vrijeme debelog socijalizma i centralnih komiteta. Bilo bi zanimljivo čuti od tadašnjih protagonista te male kulturološke diverzije iz tadašnjeg Jugotona, pa i od samog Slabinca, što se sve moralo dogoditi da album uopće dođe u izloge dućana! S jedanaest pjesama,

cant 165_06.indd 17

Ipak, umjesto lovorika i slave za minuli rad, i to onda kad se to baš i nije smjelo, Krunoslav Kićo Slabinac je nedavno zbog tog albuma stavljen na pravi stup srama. Dogodilo se da je jedan engleski tabloid objavio svoju top listu najružnijih božićnih albuma na svijetu, gdje je Christmas with Kićo zasjeo na prvo mjesto. Recimo ovako: nije jasno zašto se takva lista uopće radila, a kad već nisu došli na ideju raditi top listu najružnijih kraljevskih obitelji na svijetu, zlobni engleski tabloid imao je za svoj priglupi izbor i puno gorih božićno dizajnerskih primjera u svojem ili američkom dvorištu, ali je bilo puno lakše i »hrabrije« gurnuti sramotu na nekog tamo Kiću u Hrvatskoj, bez da se ozbiljnije razmotri kontekst zbog kojeg je Slabinac morao zamotati svoje (i naše) božićne pjesme pod fotku sebe kao Djeda Mraza. Bahatim Englezima se ne treba čuditi, ali dogodilo se da su praktično svi naši portali, pa i oni u bivšim jugo državama, sve do Makedonije, metodom prepisivanja, taj primitivni izbor s velikom zluradošću prenijeli našem pučanstvu. Eto još jednog razočaravajućeg dokaza da znamo raditi samo u korist vlastite štete... Uostalom, koliko je ta ploča bila važna ljudima možda najbolje svjedoči pjevačica Danijela Martinović, koja je u razgovoru za jedne dnevne novine ispričala kako se u njenoj kući taj album slušao svake godine i bio neizostavni dio blagdana. Na nju je ostavio toliko utjecaja da je i sama objavila vlastiti album Božić s Danijelom, s jedanaest pjesama. A Danijela nije jedina koja je to

napravila. Zapravo, nema važnijeg domaćeg pjevača koji nema barem jednu pjesmu posvećenu Božiću. Za većinu se zna jer su masovno emitirane po radijskim postajama ili na televiziji, no neka su autorska ostvarenja ostala prešućena. Primjerice, prije nekoliko godina popularni Dražen Žanko objavio je

Svakako je zanimljiv i projekt obitelji Hegedušić, Božić u obitelji, na kojemu je objavljeno 12 pjesama sa svih strana svijeta, od kojih su neke pravi rariteti, a izvode ih Ksenija Erker, Hrvoje Hegedušić i njihove kćeri, Hana i Martina. Album je bio rađen za Orfej, a ove se godine novo izdanje proširuje i dodatnim bonus pjesmama. Kako ne bismo otišli u preveliku širinu, spomenimo još i nekoliko najnovijih ovogodišnja izdanja. Primjerice, kao uvod u novi božićni album pod nazivom Božićna priča, Ivo Gamulin Gianni snimio je nedavno spot za najavni singl za pjesmu Aleluja Leonarda Choena koju je na hrvatski prepjevala Alka Vuica. Na albumu koji je u izdanju Dallas Recordsa izašao krajem studenoga, nalazi se desetak svjetskih i hrvatskih božićnih hitova, a posebno veselje i čast našem mladom tenoru je pjesma The First Noel, snimljena u duetu sa svjetskom divom Gloriom Gaynor, s kojom će održati i božićni koncert, 22. prosinca u Lisinskom. Dva odlična izdanja dolaze i iz Aquarisa. Tako je Big Band HRT– a objavio Veselje ti navješćujem, na kojemu gostuju sjajne pjevačke zvijezde Vanna, Nina Badrić, Jacques Houdek, Radojka Šverko, Marko Tolja, Jasna Bilušić, Tina Vukov i grupa Rivers. Na albumu je jedanaest tradicionalnih hrvatskih božićnih pjesama u raskošnim aranžmanima koje potpisuju aranžeri mlađe generacije: Ante Gelo, Ivan Popeskić, Igor Geržina, Damir Horvat i Luka Žužić, pa ploča bogatim zvukom može zadovoljiti podjednako obične, ali i one vrlo zahtjevne slušatelje. Drugi album pripada Ansamblu narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO, Božićni koncert, zapravo lanjska snimka koncerta uživo iz HRT–ova Studija Bajsić. Program sa čak 22 pjesme svojevrsna je božićna šetnja raznim hrvatskim krajevima, ali i izbor iz djela brojnih autora koji su kroz proteklih 20 godina surađivali s Ladom. Božićne pjesme u njihovoj izvedbi jednostavno su neponovljive i ponovo potvrđuju da je riječ o svjetski kvalitetnom ansamblu. I ova najnovija izdanja potvrđuju da u Hrvatskoj i dalje postoji duboka ukorijenjenost slavljenja Božića, ali ne samo bogatom trpezom, nego i primjerenim glazbenim ugođajem, a albumi koji se objavljuju imaju sve više standarde.

PJESMOM OBGRLIMO SVIJET (Adria Records Grubišić) ovi CD zborova Male Tratinčice i Tratinčice Osnovne glazbene škole Aleksandra Jug Matić, donosi izvedbe poznatih dječjih pjesama koje se pjevaju generacijski. Tu su i tri nove autorske pjesme stalnih suradnica: Hoću i neću Natalije Banov i Patricie Cerin, Sunovrati Suzane Matušan i Ivanke Glogović Klarić te Praznici za školske klupe Suzane Matušan i Ljubice Kolarić Dumić, koja je izvedena na Hrvatskom dječjem festivalu u Zagrebu. Aranžeri su Natalija Banov i Aleksandar Valenčić, ujedno glazbeni producent izdanja. Malim Tratinčicama i Tratinčicama ovo je već treći CD. Uz vokalno, Zborovi često predstavljaju i svoje plesno umijeće, njegujući oba umjetnička izraza. Voditeljice zborova, Tea Miličević, Patrica Cerin i Suzana Matušan svojim kontinuranim radom pripremaju djecu za snimanja i nastupe. Radost muziciranja, jednostavnost i ritmičnost izviru iz svake pjesme koje potiču dječju maštu i veselje stvaranja malih izvođača.

DJEČJI ZBOR LOPTICE

ZAGREB JE PRIJATELJ DJECE (Dječji zbor Loptice) ovodom petnaest godina djelovanja, zagrebački Dječji zbor Loptice objavio je nosač zvuka Zagreb je prijatelj djece kojim na simboličan način predstavlja svoj rad, ali i vezanost uz grad u kojemu djeca vrtićkog uzrasta žive i pjevaju. Autor gotovo svih pjesama, tekstova i aranžmana je Mišo Doležal, stvaralačka duša Zbora (za jednu je tekst napisao Marijan Kašaj). Tu je i voditeljica Jasna Doležal koja radi s djecom, raduje se i pjeva s njima. CD sadrži osamnaest pjesama, one predstavljaju tematski krug malih pjevača predškolskog uzrasta. Pjesme su jednostavne strukture, pjevne, pamtljive, vješte u tekstualnom i aranžerskom dijelu, a melodije su šlagerske, upravo zagrebačkog »štiha«. Neke su tipično dječje, a neke tipično »zagrebačke«. Nisku pjesama završava poletna samba Kad bi svaki dan bio karneval, u kojoj se Doležal potvrđuje kao vrijedan autor dječjih pjesama.

CD izlog Ane Kuštrak NOVO SVITANJE

VEĆ SE BLIŽI VRIJEME BLAGO (Veritas) predblagdansko i blagdansko doba, izloge diskografa već su naveliko popunili različiti nosači zvuka s božićnim repertoarom, bilo da se radi o autorskim božićnim pjesmama ili onim tradicionalnim, u novim aranžmanima.

Već se bliži vrijeme blago novi je album grupe Novo svitanje koja djeluje niz godina izvodeći duhovnu glazbu. Na albumu se nalaze tradicionalne hrvatske adventske pjesme obrađene u tradiciji popularne duhovne glazbe, gospela i sličnih pravaca, zbog čega će ova kompilacija biti zanimljivija mlađoj publici. Ipak, CD je pomalo netipičan, drugačiji od onih koji se (pogotovo s tradicionalnim hrvatskih pjesmama) snimaju svake godine. Naime, nije samo riječ o aranžmanima, već i o izboru pjesama koje u okviru kanoniziranog božićnog repertoara šira publika možda i ne bi očekivala. Od trinaest pjesama, uz one najpoznatije, Radujte se narodi, Svim na zemlji ili Narodi nam se kralj nebeski, zabilježene su i one koje će slušatelji također odmah prepoznati: Padaj s neba, Zlatnih krila i Zdravo budi Marijo. Može se reći da nas Već se bliži vrijeme blago na glazbeno iznimno zanimljiv način uvodi u vrijeme Božića.

CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG

Piše: Jure Ilić

u vlastitoj nakladi autorski album U tihu Božićnu večer, s osam skladbi. Iako nije imao nikakvu javnu promociju, zanimljivo je da su njegovu pjesmu Božić na moru, na svoj novi CD uvrstili članovi sjajne klape Maslina. Da je Žankova ploča izdana za nekog većeg izdavača bio bi nesumnjivo vrlo zanimljiva i širokom krugu slušatelja.

DJEČJI ZBOROVI MALE TRATINČICE I TRATINČICE

CD IZLOG

Od davnog albuma Krunoslava Kiće Slabinca, do danas je u Hrvatskoj izišlo mnoštvo božićnih ploča, a nekoliko najnovijih svjedoče o sve višim izdavačkim i izvođačkim standardima

CD izlog Dalibora Paulika CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG

BOŽIĆNA IZDANJA ZA PAMĆENJE

od kojih je deset bilo na hrvatskom, a jedna na engleskom, ploča je sadržavala klasične božićne pjesme, poput U to vrijeme godišta, Svim na zemlji, Oj, pastiri čudo novo,Veselje ti navješćujem, Djetešce nam se rodilo, Narodi nam se, Radujte se narodi, Svjetla u noći, Zvončići i Tiha noć te We Wish You a Merry Christmas. Kići se s tom pločom dogodilo isto ono što je doživio i slavni Elvis Presley, čiji se božićni album (ili albumi, jer ih je nekoliko) prodaje i danas.

CD IZLOG

DISKOGRAFIJA

DISKOGRAFIJA DISKOGRAFIJA DISKOGRAFIJA DISKOGRAFIJA DISKOGRAFIJA DISKOGRAFIJA DISKOGRAFIJA DISKOGRAFIJA DISKOGRAFIJA DISKOGRAFIJA DISKOGRAFIJA

TRADICIJA BOŽIĆNIH ALBUMA U HRVATSKOJ

09-Dec-10 9:06:53 AM

CD izlog Đurđe Otržan HRVATSKI SUVREMENI SKLADATELJI

JOSIP MAGDIĆ (Cantus) ortret skladatelja Josipa Magdića, Ogulinca iz naraštaja 1937., poslijeratno dijete koje je bez obveza prema državi i poretku slobodno smjelo stupiti u područja istraživanja avangarde, djece cvijeća, free jazza ili new agea, već prema aﬁnitetima. Ili, prema vlastitom osjećaju skladateljske savjesti. Tradicionalist ili avangardist, nacionalno orijentiran ili međužanrovski, u sedamdesetima i još više osamdesetim godinama prošloga stoljeća biti skladatelj moglo je opet značiti neku novu avanturu. Mora da su te dileme bile sputavajuće za mnoge skladatelje u to doba, jer ih se većina sklanjala u konformističke staze tradicije ili avangarde, istražujući putove kojima više nitko nije htio ići prirodnim nagonom, a nisu ni davali neke rezultate.

Magdićev portret započinje upravo u toj novoj točki slobode, u sedamdesetima. S ansamblom Masmantra, u kojemu se realizirala i stvaralačka ličnost Mladena Milićevića, Magdić je skladao svojim rukopisom. Tražio je u sferi elektronike poveznicu za zvukom, slobodnim zvukom koji bi pokazivao neki novi prostor. Muzika za klarinet, sus i elektroniku, dobar je povod za stvaranje. Istodobno, već je maniristički jezik avangarde ostavio svoj pečat i regrutirao Magdića u svoje redove s Constellation za simfonijski orkestar. Te su se dvije struje slobode i ograničenja oprisutnile u cjelokupnom stvaralaštvu Josipa Magdića, od najranije skladbe Constellation, do recentnih djela zadnjeg desetljeća. Ipak, šteta da sloboda nije bila više cijenjena i izborena, jer bi dala i zanimljivije, svakako, osobnije rezultate. Sraz dviju struja najdojmljiviji je u Koncertu za orkestar s početka osamdesetih gdje je utabanim glazbenim jezikom stereotipa pokušana ocrtati posve izvorišna situacija zvuka, ona iz kozmosa. Stelarno događanje u svemiru je kao poticaj za skladanje moglo postati popratnom glazbom za vizualni doživljaj ili samo sebi svrhom u najboljem smislu i potražiti snage zvukovlja u njihovim međusobnim odnosima, suživotu ili nestajanju. U tradicionalnoj struji tu su tri djela nastala nakon Domovinskog rata i po dolasku Josipa Magdića u Zagreb. Od njih tri, molitva Oče

naš je najkonformističkija ali i najdostojnija tradicionalnog jezika. Ljupka skladba Strettamente, ljupkog početka s poigravanjem koje potvrđuje Magdića kao nadarenog za slobodni hod, postaje uskoro živopisni oris tjesnaca u kojem se gura previše stvari u premaloj jedinici vremena, pa nestaje u ništavnosti ravne crte. Mali hoquetus u kojemu je manira potražila izvanglazbeni sadržaj i dobro se u njemu snašla. Skladba Dhyana za sopran i komorni ansambl se utiče meditaciji na indijski ili bolje reći, staroindijski način, i ponovo traži stanje ništice. Ne znam kome je namijenjena u 21. stoljeću kad se poklonici indijskog gledanja na svijet danas sasvim drukčije orijentiraju spram meditacije, kao jednog težišta svijesti i koncentracije, kao opozicije tomu. A ni modernom čovjeku nije potreban »prevoditelj« za drugačija stanja svijesti, Dalai Lama je dovoljno blizu i svakomu je slobodno sve isprobati. Josip Magdić nije zahtjevan skladatelj. Ni prema sebi ni prema slušateljima. Sluša porive svoje mašte i nastoji ih realizirati najbolje što može. U tijeku od gotovo pola stoljeća, na ﬁziognomatskom se obrisu skladateljstva Josipa Magdića nazire obrazac i previše poznat; obrazac onih koji su se radije dali baciti u svijet nego li naučiti plivati vlastitim stilom.

CD izlog Dinka Husadžića Sanskog ZAGREB JAZZ PORTRAIT

HRVATSKA JAZZ TRILOGIJA (Vesna glazba) vremenu kad je sve teže pratiti tko s kime svira, kad se sastavi i glazbenici dnevno izmjenjuju, Zagreb Jazz Portrait je rijetka skupina odličnih glazbenika koji slave dvadeset

Direkcija DKF-a donijela je sljedeće uvjete i kriterije za sudjelovanje:

Dubrovnik karneval fest 2011. objavljuje natječaj u kojemu poziva glazbenike i tekstopisce da prijave sa skladbe/tekstove za natjecanje na DKF 2011. Dubrovnik karneval fest je međunarodna zabavno-kulturna manifestacija bogatoga karnevalsko–glazbenog sadržaja koja će se pod pokroviteljstvom Grada Dubrovnika održati na atraktivnim gradskim lokacijama u razdoblju od 04. 02. do 06. 03. 2011. Najbolje skladbe po izboru stručnog žirija bit će izvedene na pozornici i natjecat će se u glazbenom dijelu programa DKF-a 2011. a najbolje očekuju vrijedne nagrade. Da je ekipa koja radi na projektu sastavljena od uistinu stručnih i iskusnih glazbenih djelatnika svjedoče:

umjetnički direktor DKF-a Đelo Jusić glazbeni producent Nikša Bratoš producent glazbenog programa Ante Skaramuca Natječaj za izbor skladbi započinje danom objave u medijima, a završava na Božić, 25. 12. 2010. godine.

cant 165_06.indd 18

godina djelovanja, u gotovo nepromijenjenom sastavu. Nažalost, tragična i prerana smrt Jurice Ugrinovića teško je pogodila band, no Mario Igrec, Nenad Jura Vrandečić i Saša Nestorović sve ove godine neumorno rade. Borna Šercar dostojna je zamjena za legendarnog Ugrinovića, a osvježenje je gostovanje klavijaturista Hrvoja Gallera. Novi CD je na tragu dosadašnjeg rada, prije svega po količini glazbenih ideja i snažnom autorskom pečatu ovog kolektiva sastavljena od iznimnih glazbenih osobnosti. Tu originalnost i sviračku kvalitetu često nije lako podrediti kolektivu, ali Zagreb Jazz Portraitu to uspijeva. Izvedbe na CD–u čine stvaralačku cjelinu u kojoj se ne gubi individualnost, inventivnost i improvizacija. Portraitovci nude odličan jazz i što je najvažnije — autorski. Fini lirizam Igrecove gitare (oslonjen i na hrvatsku glazbenu baštinu) razmjenjuje teme s Nestorovićevim saksofonima, dok su Šercar i Vrandečić pouzdana ritam sekcija. Dosta prostora ima i mladi Galler. Skladbe su aranžmanski zahtjevne, no uigranost i lakoća kojom sviraju nude jazz koji pliva vodama dobre i dugotrajne slušljivosti. Mario Igrec potpisuje skladbe Snježni valcer, Oﬁonova tuga, Klasični prijelaz, Konačni prijelaz, sa Šercarom potpisuje Bjeloglavi sup, a s Vrandečićem Para Jorge. Nenad Jura Vrandečić napisao je skladbu Tri logos. Iznimnu vrijednost donose dvije skladbe snimljene 1998., na kojima bubnjeve svira pokojni Jurica Ugrinović, što je i svojevrsni homage glazbeniku. To su Nestorovićeva Balada za Juricu i Vrandečićeva Etida u c–molu, koja je i jedan od glazbenih vrhunaca albuma. Zagreb Jazz Portrait ostavlja vjeru u dobar i iskren jazz što ga sviraju umjetnici koji daju sebe bez kompromisa — to je naša glazba i takvu je uzmite ili ostavite. Uzimamo!

1. Na DKF se mogu javiti autori skladbe i/ili teksta s jednom ili više pjesama 2. Pozivaju se tekstopisci da pošalju tekstove pjesama u karnevalskom duhu, a koje će uglazbiti renomirani skladatelji, po odabiru Direkcije DKF-a

UDRUGE DUBROVNIK FEST NA SJEDNICI ODRŽANOJ DANA 8. STUDENOGA 2010. RASPISALA JE

NATJEČAJ za skladbe koje će izvesti na Međunarodnoj karnevalskoj kulturno-zabavnoj manifestaciji

DUBROVNIK KARNEVAL FEST 2011 (u daljnjem tekstu DKF), a koja će se održati od 4. veljače do 6. ožujka 2011. godine u Dubrovniku. Organizator DKF-a je Udruga Dubrovnik Fest, a Grad Dubrovnik i Turistička zajednica Grada Dubrovnika generalni su pokrovitelji.

3. Autori se obvezuju jamčiti da nove skladbe nisu ranije objavljene na nosaču zvuka 4. Skladbe moraju biti glazbeno i tekstualno u duhu tradicije karnevala i regije iz koje dolaze 5. Skladba prijavljena na natječaj ne smije biti duža od uobičajenih normi popularne glazbe (3-4 minute) 6. Autorska djela koja se šalju na natječaj obvezno moraju sadržavati sve sljedeće elemente: - ime autora s potpisima autora (skladbu je moguće poslati i pod šifrom, s podacima o autoru navedenim i dostavljenim u zatvorenoj koverti s ostalom dokumentacijom) - ime izvođača ili prijedlog izvođača (solist ili grupa)

CD izlog Vere Lončar LEKAP QUARTET

LOVE ME OR LEAVE ME Dancing Bear lbum prvijenac hrvatsko–američkog Lekap Quarteta, Love Me or Leave Me ugledao je svjetlo dana nakon dvije i pol godine porođajnih nedaća. Na programu odabranom srcem, svoje je mjesto našlo deset interpretativno zahtjevnih, poznatih standarda u aranžmanima klavijaturista Joea Kaplowitza i jedna u potpunosti autorska skladba, Sand Story, čija je autorica Lela Kaplowitz.

Njezin nepogrješivi osjećaj za ritam nosi je kroz svaku pjesmu, bez obzira poziva li skladba na razigranost i duhovitost (Yeh Yeh, Bli Blip) ili prenosi weltschmertz iz takozvanih »tortch songs«, kao u Love Me or Leave Me. Umjetnica scata ne narušavajući jasnoću teksta, Jednako zadivljuje svojim glasovnim mogućnostima u zahtjevnim vokalnim akordima i u dionicama koje interpretira cool, bez trunke vibrata, uz pratnju sastava koji varira od trija do kvinteta. Da se ne radi tek o pratećim glazbenicima, za većinu će biti dovoljna već njihova imena: klavijaturist Joe Kaplowitz, jazz veteran — bubnjar Tonči Grabušić koji ove godine obilježava tridesetu obljetnicu djelovanja i mladi Damjan Grbac, tršćanski student kontrabasa. Njihov angažman dolazi do izražaja u skladbama koje prelaze prosječne četiri minute, poput Lover Man i Pamtim samo sretne dane, jedina obrada djela iz hrvatske glazbene ostavštine. Kao gosti na snimanju albuma sudjelovali su gitarist Charlie Jurković (Love me or Leave Me), saksofonist Denis Razumović–Razz (Too Close for Comfort ) i trubač Branko Sterpin (Too Close for Comfort i Pamtim samo sretne dane).

- demo-snimku na CD-u (snimljenu uz barem jedan harmonijski instrument) te melodijsku liniju s potpisanim tekstom i harmonijskim simbolima (akordima) - ime i prezime autora ili kontakt osobe, adresa, telefon, mobitel, e-mail ili web 7. Natječaj za izbor skladbi započinje danom objave u medijima, a završava na Božić, 25. prosinca 2010. godine 8. O prispjelim skladbama odlučuje odabrana stručna komisija Direkcije u skladu s uvjetima Natječaja 9. U roku o 15 dana od dana okončanja natječaja autorima ili kontakt osobama izabranih skladbi bit će poslane obvijesti o izboru 10. Slanjem radova na Natječaj autori i izvođači u cijelosti prenose na organizatora pravo na prvo izvođenje, radio i TV produkciju, web portale, bez naknade autoru, a sva ostala prava ostaju autorima i izvođačima sukladno Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima 11. Autori i izvođači odabranih skladbi obvezni su sklopiti ugovore s organizatorom DKF-a u roku od 15 dana, od dana primitka obavijesti navedene u točki 9. natječaja

CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

CD IZLOG

CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG

12. Slanjem pjesme, autor garantira da je to njegova izvorna pjesma 13. Autori se odriču prava na povrat natječajne dokumentacije te pristaju da sva natječajna dokumentacija ostane trajno u pismohrani organizatora 14. Prijave sa skladbama i navedenom dokumentacijom dostavljaju se u zatvorenoj koverti, preporučenom poštom na adresu: Dubrovnik Karneval Fest 2011 PUT OD REPUBLIKE 12, 20000 Dubrovnik (za Natječaj) 15. Autori i izvođači ovlašćuju organizatora za izdavanje te tiskanje i objavljivanje skladbi na nosaču zvuka, bez obveze organizatora da navedeno izvrši. Sve obavijesti mogu se dobiti u Direkciji na telefon 020/422–223 ili: od producenta glazbenog programa Ante Skaramuca, prof. GSM: 091/3331888; 099/3311188 e-mail: glazba@karnevalfest.hr

09-Dec-10 9:06:54 AM

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

TOMISLAV »LITTLE PIGEON« GOLUBAN

200$ SUN MEMPHIS ALBUM (Croatia Records) lues je u posljednje vrijeme postao itekako popularan u Hrvata, a ponajveće zasluge pripisuju se Siniši Bizoviću, producentu i promotoru te Tomislavu Golubanu koji je stekao renome prvoga hrvatskoga bluesmana. Početkom prošle godine bio je u Memphisu i u legendarnim Sun studijima napravio nekoliko zapisa. Uz dvije snimke iz Chicaga te nekoliko snimljenih pjesama na nastupu uživo u Memphisu, sklepan je CD čiju minutažu upotpunjuje video zapis o putu: Grabrovec — Tennessee Zorana Stajčića. Golubanova prebiranja po usnoj harmonici nesumnjivo svjedoče o glazbenikovoj kompetentnosti, no kada se promotri sve zajedno, ovaj CD može zadovoljiti samo najzagriženije fanove, a njegova vrijednost tek je dokumentarna. Pjesmu The Rakija Song mogao je komotno otpjevati i Ivan Hrvatska, jer lirika slijedi upravo njegovu tradicionalnu odanost brlji. Ostatak albuma predstavljaju klasični blues manirizmi bez neke sviračke ili produkcijske invencije. No, to nije bila ni namjera ovog albuma, pa onima koji žele upoznati Golubanov rad, valja preporučiti sva njegova ranija ostvarenja.

GLAS ISTRE (Croatia Records) edan od najvažnijih autora suvremene hrvatske glazbe vraća se na scenu albumom indikativna imena — Glas Istre, koji u doba kad istoimeni dnevnik preživljava najteže trenutke u povijesti, ovitkom, ali i stavom podsjeća na njegove dane ponosa i slave. S druge strane, Livio je Morosin uistinu glas Istre, autor soundtracka toga vilinskog poluotoka koji je aktivno participirao uz druga dva najvažnija tamošnja izvođača: Gustafe i Alena Vitasovića. Vitasović se vratio svome autoru na ovom albumu kao vokalist i harmonikaš, no u pjesmi koja odudara od stila koji su zajednički kreirali. Zapravo, svi stilovi kroz koje je Morosin plovio na svojim albumima koji su gotovo redovito sadržavali i jake suradnike, dijelovi su i ovog ostvarenja: uvodna pjesma More dimboko, nebo visoko je pjesma rađena po Vitasovićevu kroju, Drugi ples predstavlja etno nasljeđe, Nikolina (u kojoj gostuje Vitasović) kao da je ispala iz kajdanke Anelida, s kojima je Morosin surađivao, a Picasso i Prvi ples mogli bi ući u repertoar Gustafa. I’m gonna love you, pak, sjajan je pop–hit za dugo putovanje top–ljestvicama, dok je himna sajma knjiga Dajte mi libar sjajan kantautorski zahvat u maniru Nicka Cavea s jedne, a Tome Bebića s druge strane. Opet, pjesma nema veze ni s jednim od tih autora, a već sama činjenica da autorska autohtonost može podsjetiti na najveće majstore stihova i glazbe, ovom albumu priskrbljuje kandidaturu za album godine.

NOXIN

ALMANAH

(Menart)

(Kondorcomm) rugi album zagorskoga Noxina odrađen je bez naglašene pomoći njihovih prijatelja, kada je mnoštvo vokalista sudjelovalo u duetima na svakoj pjesmi, uz Sebastijana Fuština na nastupnom ostvarenju. Ovoga puta, Fuštin je ostao na vjetrometini gdje se snašao na različite načine. Ondje gdje je autorska infrastruktura bila stamenija, njegov je glas sigurniji, a tamo gdje se band nije uspio odlijepiti od inicijalnih postavki skladbi, njegov glas ne dolazi do izričaja. Produkcijski, Noxin zvuči prilično retro, zastao u osamdesetima, premda se očito nastojalo ispraviti pristup da se baš svi tonovi koje neki instrument proizvodi moraju čuti u jednoj pjesmi. Očito, korektan materijal koji je snimio Noxin ipak nema snažniji potencijal. Zapravo, Noxin me na neki način podsjeća na riječki En Face: vrlo dobar band sa solidnim pjesmama, ali i malom izvedbenom kubikažom, barem u diskografskom dometu. Noxin je najviše pokazao u pjesmama Utorak i Ona čije se ime ne spominje. Unatoč svim slabostima sigurno je kako će dobaciti do nacionalnih top–ljestvica kao što je to bio slučaj i sa skladbama s nastupnog ostvarenja.

DUNJA KNEBL I TOMO SOMBOLAC

JELEN PASE

EROTIC BILJAN & HIS HERETICS

H IS FOR HERETICS (Dancing Bear)

NEKI TO VOLE VRUĆE

rugi album Erotic Biljana i njegovih Hereticsa nastavlja ondje gdje završava sjajan im prvijenac: na dubinskom istraživanju garažnog punka, odnosno friziranoj esenciji rock’n’rolla. Već s nastupnim albumom band se pokazao kako zna vrsno reinterpretirati glazbeno nasljeđe Sonicsa Trashmena i ostalih bandova iz šezdesetih koji su zvučali prebrzo i prežestoko za svoje doba. Stoga je njihov utjecaj kod punk bandova nemjerljiv, a srećom, dio tog utjecaja zadržao se i na ovdašnjem tlu do današnjih dana. Možda su najustrajniji bili upravo Erotic Biljan & His Heretics, jer oba diskografska izdanja mogu bez ikakvih problema izdržati međunarodnu konkurenciju. Štoviše, drugi album produkcijski i izvedbeno je iznad svih očekivanja, a šlag na kraju je zaključna skladba Lupam urlam, u kojoj se Juri The Wildmanu pridružuje Remi iz Elementala. Posrijedi je jedina skladba na hrvatskom jeziku, što bi mogao biti i putokaz za sljedeće ostvarenje. No, bez obzira na kojemu jeziku pjevali, Erotic Biljan & His Heretics jednostavno pršte od energije, a njihova žestina svakoga slušatelja dobro trese, lupa i udara.

ZLATNA KOLEKCIJA

cant 165_06.indd 19

(Croatia Records) Premda edicija Zlatna kolekcija Croatia Recordsa uglavnom na dvostrukim diskovima objedinjava najveće hitove, najpoznatije skladbe i najbolje pjesme bez nekog jasnijeg kriterija, u kreaciji kompilacije neke od njih predstavljaju uistinu reprezentativna izdanja za određenog izvođača. Zlatna kolekcija dueta Neki to vole vruće zbirka je najvažnijih skladbi banda koji je prvi pokazao da postoji teren između pop– rock glazbe i zabavno–glazbenoga konteksta u osamdesetima. Drugim riječima, Jimmy i Šomi uspjeli su kvalitetnim tretmanom komercijalne pop–glazbe napraviti vlastiti put koji nije bio u kontradikciji s »ljutim rockerima«, ni s estradnim mega starovima. S pet velikih hitova s prva tri albuma, Neki to vole vruće zacementirali su svoju povijesnu ulogu. Kasniji albumi, suradnja s Gibonnijem ili Nevenom Kepeskim, kao tekstopiscima, bilješke na prvoj kompilaciji koje su im pisali veliki Dražen Vrdoljak i Darko Glavan (ponovljene i na ovoj kompilaciji), ovom dvojcu svakako osigurava ugodno sjećanje, bez obzira na dio bljedunjavih pjesama ili završni dio karijere kada je, uvođenjem ženskog glasa, band izgubio na potentnosti.

eseti album Colonije sastavljen je skladbi koje će nepogrešivo pogoditi ukus masovne publike: posrijedi su festivalske žalopojke ili poskočice vješto i produkcijski superiorno umotane u elektronsko ruho. Zapravo, Colonia nikad nije mijenjala stil, jedino je hitoidni naboj bio manji ili veći, tako da je sigurno kako bi band mogao naštancati još desetak ovakvih albuma i svaki put bi širio svoju sve brojniju fanovsku bazu. Band, međutim, više nije eksplozivan kao prije, ali očito je kako su hitove namijenjene publici u diskotekama prenamijenili onima kojima, zapravo, i nije bitno što se sluša, važno je samo da je lako prijemljivo. Nagrade publike na festivalima to i dokazuju, a klonovi banda koji se svake godine javljaju samo potvrđuju da je Colonia na pravom putu. No, humpa–cumpa songovi (kao, na primjer, Jutro moje nema boje) ipak nisu na razini pjesama koje je band imao u ranoj fazi karijeri kada je naredao plesne hitove koji su se mogli mjeriti s najuvjerljivijim skladbama hrvatske dance groznice s početka devedesetih. Plesni outﬁt tako je ostao samo Colonijina stilska odrednica (dakako, ima i izuzetaka poput pjesme Sjeti se ljeta), a esencija je tipična lako–glazbena šarada s naglaskom na hit izričaj.

WALTER ET LES MANDRILLES

APSTINENCIJA

(Dancing Bear)

(Aquarius Records)

a ovim prostorima se gotovo svaki pokušaj spajanja tradicijske glazbe s elektronikom pokazao iznimno kvalitetnim proizvodom. HC Boxer sa svoja dva albuma, projekt Lado Electro, neke pjesme Livija Morosina na albumu Bura tramuntana, pa iz drugoga glazbenog miljea Sanja Ilić i Balkanika, kao i neki pokušaji da se i klapsko pjevanje oplemeni drum’n’bassom, predstavljaju ponajbolje autohtone glazbene proizvode iz ovih krajeva. Jednostavno, tradicijska glazba u nas ima ponajviše kvalitetnih izvođača, a kada se tome pridoda produkcijska nadgradnja današnjice, onda su i rezultati uglavnom vrhunski. Među njima je svakako Dunja Knebl, doajenka etno–glazbe koja je svoj jedanaesti album odlučila realizirati s Tomom Sombolcem koji je njezin osebujni glas nadgradio elektronskim zahvatima u tradicijskim pjesmama iz Podravine, Međimurja, Turopolja i Slavonije. Sombolac je, inače, sistem–inženjer i suradnik informatičkog magazina PC Chip, pa ovaj glazbeni upliv podsjeća na spoj nastao svojedobnom kreacijom dueta Yazoo: simbiozom toploga glasa Alison Moyet i elektronskog naboja Vincea Clarkea, bivšeg člana Depeche Mode. Spoj Dunje Knebl i Tome Sombolca nije tako hitoidan, ali rezultira jednim od najzanimljivijih albuma u ovoj godini.

alter Kocijančić je prije tridesetak godina s Paraﬁma snimio singl i album i postao trajna vrijednost ex–Yu popularne glazbe. Paraﬁ su rodonačelnici punka (prvi su snimili album, ali je Prljavo kazalište prvo objavilo punk LP), a nakon nastupnog albuma, Kocijančić je napustio band i posvetio se poslovima izvan glazbenog businessa. Nakon godina odsustva, nekoliko puta se priključio revival–koncertima osnovne i proširene postave Parafa (prije dvije godine prvi put su zajedno nastupale obje postave banda) i tu se vjerojatno javila potreba da se oglasi nekim novim materijalom. Vjerojatno je odluku pospješila i činjenica da su stasali bandovi pod izravnim utjecajem Parafa, kao što je sjajni riječki Diskurz. Valteru Kocijančiću priključili su se Mandrili i ujedinili autorske intencije. Tako je ostvaren comeback album kojega su čekale generacije. Poznati glas referira se na svoju glazbenu prošlost (Apstinencija, Sada startam ponovo, Trst), grad Rijeku (Treći maj, Kružna ulica...), ne neke socijalne teme i na sve mijene koje dolaze tijekom godina. Srećom, album je nepretenciozan, prošaran inicijalnim punk– nabojem, a stamena svirka Mandrila otkriva stvarni Kocijančićev potencijal koji se, nakon svih ovih godina, mogao i gromkije razviti da je bio redovito glazbeno podmazivan.

CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG

COLONIA LIVIO MOROSIN

CD IZLOG

CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG CD IZLOG

CD izlog Bojana Mušćeta

09-Dec-10 9:06:55 AM

BROJ 165/166, PROSINAC 2010.

26. MUZIČKI BIENNALE ZAGREB 2011.

NAJAVLJUJEMO:

26. Muzički biennale Zagreb i Svjetski dani nove glazbe Piše: Jana Haluza uzički biennale Zagreb, 26. po redu, koji će od 7. do 17. travnja 2011. proslaviti 50 godina održavanja i ujedno ugostiti Svjetske dane nove glazbe Međunarodnog društva za suvremenu glazbu, donosi pet novih glazbeno–scenskih ostvarenja i pet simfonijskih koncerata. Na programu će, uz Simfonijski orkestar Muzičke akademije u Zagrebu na otvaranju, nastupiti i pet svjetskih velikih orkestara: Filharmonija Witold Lutosławski iz poljskog grada Wrocława, Orkestar Zaklade veronske Arene, Plovdivska ﬁlharmonija, Simfonijski orkestar HRT–a i Zagrebačka ﬁlharmonija.

Sve pojedinosti o festivalu dostupne su na internetskoj adresi www.mbz.hr.

NOVE NARUDŽBE GLAZBENO–SCENSKIH DJELA SANJA DRAKULIĆ: OPERA KRALJEVI I KONJUŠARI (UMJESTO PERO, UDAJ SE ZA MENE)

MIRO GAVRAN, LIBRETO edatelj predstave koja se praizvodi 10. travnja 2011. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku je Robert Raponja koji već otprije izvrsno surađuje s Mirom Gavranom. Upravo je dobio Nagradu Hrvatskog glumišta za režiju njegove drame Paralelni svjetovi postavljene također u produkciji osječkog Hrvatskog narodnog kazališta. Izvedbom će ravnati mladi maestro Filip Pavišić, od ove sezone novi dirigent u stalnom angažmanu osječkoga HNK. kladateljica Sanja Drakulić, zbog tehničkih razloga na neko vrijeme ostavlja po strani zamisao o prethodno najavljenoj operi Pero, udaj se za mene te se nada da će, kad se ukaže prilika i »zvijezde poklope«, nastaviti suradnju s književnikom Borivojem Radakovićem. Za opernu praizvedbu na MBZ–u 2011., u koprodukciji s HNK u Osijeku, odabrala je drugi libreto, Kraljevi i konjušari, prema predlošku već postojeće drame znamenitog dramatičara Mire Gavrana. Osobito joj je drago imati priliku raditi s još jednim vrhunskim hrvatskim piscem kakav je Miro Gavran, najizvođenijim hrvatskim dramatičarem u proteklih dvadeset godina i jedinim živućem autorom u Europi koji ima festival posvećen isključivo vlastitim dramama.

FOTO LUIGI OPATIJA

Gavranova tragikomedija Kraljevi i konjušari nije još izvedena u Hrvatskoj. Prvi i jedini put prikazana je godine 1999. u najznačajnijem američkom kazališnom središtu Eugene O’Neill, a sada je autor prilagođava glazbenoj sceni. Skladateljica zajedno s njime stvara libreto i pritom se odlično zabavlja. »To je odličan osjećaj i svima bih ga preporučila!«, kaže Sanja dok nam kazuje sadržaj opere: »Vrijeme radnje je 10. stoljeće, a mjesto dvor hrvatskog kralja Maruna. Tema je ljubavna, uz političke spletke. Tekst je napisan u šekspirijanskom duhu, uz suvremeni pomak. Ukratko, riječ je o političkim intrigama, ženama u politici i borbi za vlast. Naići ćemo na obilje aluzija na današnje vrijeme, što je iznimno zanimljivo. Dobrohotnošću osječkoga HNK imam na raspolaganju cijeli ansambl: Orkestar, Zbor i soliste.«

FRANO ĐUROVIĆ: BALET LJUDI KOJI NE ŽELE OTIĆI

BALETNI VAPAJ PROTIV NASILJA alet će se praizvesti 11. travnja 2011. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu u izvedbi Festivalskog plesnog ansambla u koreograﬁji Massimiliana Volpinija, prema predlošku i dramaturgiji Irene Čurik.

kladatelj koji se posljednjih godina istaknuo kao traženi autor scenske glazbe, posebno se veseli stvaranju svojega prvog baleta: »Bit će

cant 165_06.indd 20

Nina Čalopek, Ozren Prohić, Berislav Šipuš, Jana Haluza i Frano Đurović predstavljaju program 26. MBZ–a u Opatiji na 47. Glazbenoj tribini

ugodno raditi jer je to sasvim elektronički balet, a u elektroničkom se mediju osjećam kao kod kuće. Tema se bavi nasiljem, što je ideja koju već dvije godine imam u svijesti. Zanimljivo je da sam, otkada me prati ta misao, imao prilike raditi na predstavi Ovo bi mogla biti moja ulica u ZKM–u o pokojnom Luki Ritzu za koju sam pisao glazbu. Imam sreće pogoditi nešto što je aktualno. U djelu će sve biti prilično apstraktno, bez nekih konkretnih događaja, ne temelji se ni na povijesti ni na sadašnjosti, već se jednostavno umjetnički suprotstavlja nasilju. Na audiciji smo, između hrvatskih plesača istaknutih u suvremenom plesu, odabrali poseban festivalski plesni ansambl.«

IVAN JOSIP SKENDER: OPERA ŠUMA STRIBOROVA

OPERA ZA VELIKE I MALE pera Šuma Striborova skladatelja Ivana Josipa Skendera te redatelja i dramaturga Ozrena Prohića, prema predlošku Ivane Brlić Mažuranić, bit će praizvedena 13. travnja 2011. u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, pod ravnanjem Nade Matošević Orešković.

kender je najavljuje riječima: »Ideja je stara tri godine. Osim što je Šuma Striborova autohtona hrvatska bajka, predložak je primjenjiv na sva vremena i prostore te je razumljiv svim generacijama. Prije dvije i pol godine kao zborovođa sam surađivao s redateljem Ozrenom Prohićem na Monteverdijevoj operi Orfej u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i on mi je dao ideju da bi bilo dobro napraviti operu upravo prema Šumi Striborovoj. Smatrao je da je to fantastičan predložak i ja sam se složio. Inkubacija je trajala otprilike godinu dana, a u stvari smo čekali priliku za ostvarenje. Na Biennalu 2011. dobili smo priliku da opera zaživi.«

»Glazba će stalno biti u funkciji drame, malo će se držati operne tradicije, a malo će izlaziti iz okvira. Neće biti klasičnih dueta ni terceta, bit će jedna klasična zborska scena u pojavi domaćih, a dvije klasične arije (arija Majke i arija Stribora) koje ionako proizlaze iz dijaloga bit će samo na kraju. Tekst je toliko fantastičan da se iz njega dade sve modelirati. Orkestracija je za klasični veliki

orkestar, s pridodanim netipičnim udaraljkama i klavijaturom zvuka Fender Rhodes. Od uloga su uključeni jedan sopran, dva mezzosoprana, dva tenora i jedan bas te pripovjedač — bariton koji je cijelo vrijeme prisutan na sceni i vodi nas kroz radnju govorom, pjevom i govorenim pjevom (Sprechgesang).«

SILVIO FORETIĆ: OPERA MARŠAL

BREŠANOV FILM KAO ZGODNA OPERA pera Maršal praizvest će se 16. travnja 2011. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, u režiji Marija Kovača, a pod vodstvom Ive Lipanovića.

»Čim sam vidio istoimeni Brešanov film, pomislio sam da bi to bila zgodna opera. Međutim, godine su prošle u drugim obavezama, no kada mi je Biennale ponudio da na pišem operu, odmah mi je palo na pamet da bi to bilo najbolje. To je siže koji povezuje sve što me zanima: politički angažman, satiru, komične situacije, ali opet stanovitu ozbiljnost tajanstvenih momenata, a provlači se i ljubavna nit. Ima sve elemente koje zahtjeva jedna opera. Bit će to velika cjelovečernja opera klasičnog tipa, s elementima mjuzikla. Inače neće biti govornih dijelova, osim jedne uloge koja je isključivo govorna. Nisu cijelo vrijeme songovi, a opet ima i dijelova koji se približavaju mjuziklu.« Redatelj filma »Maršal« Vinko Brešan rekao je glazbenom kritičaru Branimiru Pofuku: »Oduševljen sam što se gospodinu Foretiću film toliko svidio da je poželio od njega napraviti operu i jako sam sretan što se upravo on prihvatio tog posla jer je u tome najbolji«. I on i njegov otac Ivo, koautor scenarija, Siviju Foretiću su dali punu slobodu u stvaranju vlastitog viđenja i uglazbljivanja Maršala.

KREŠIMIR SELETKOVIĆ: BALET AIR

NOVI »ZRAČNI« SVIJET raizvedba baleta Air zakazana je za svečano zatvaranje 26. Muzičkog biennala Zagreb 17. travnja 2011. u Hrvatskom narodnom kazalištu u

Zagrebu, a uz koreografa Martina Müllera i dirigenta Berislava Šipuša, sudjeluju i majstor svjetla Valerio Tiberi te asistentica koreografa Ami Mason. kladatelj je za sada prilično apstraktan: »Govoriti o sadržaju bilo bi suvišno jer je to potpuna apstrakcija. Nizat će se scene u kojima smo svi u životu u potpunosti okruženi zrakom ili koje prikazuju što nam zrak sve znači. U orkestralnoj »rupi« bit će Cantus Ansambl pod vodstvom Berislava Šipuša. Sastojat će se od 16 instrumenata, uz elektroničke dodatke s medija. U kombinaciji »živih« instrumenata i elektronike trudit ćemo se stvoriti nešto potpuno novo i u vizualnom i u auditivnom smislu.«

Martino Müller, švicarski koreograf međunarodnog ugleda, autor je predloška čiji je okvir trinaest slika s naslovima: Početak (Prolog), Stvaranje, Zajedništvo, Potraga, Bijes, Strast, Izdržljivost, Sloboda, Nevinost, Ljubav, Život, Prihvaćanje i Let. Cilj je slaviti zrak i izraziti svoju fascinaciju zajedničkim disanjem, življenjem i prolaskom kroz život. Putovanje kroz fragilni svijet disanja, prema njemu je nada u interakciju između prirode i čovjeka. Tu je motiv gavrana kao veza između mistike i realnosti. »Gavran ima važnu ulogu u mitovima i legendama diljem svijeta», kaže Müller. »U nordijskoj mitologiji simbolizira mudrost, Stari Grci ga smatraju svetom pticom, a navodno, Kralj Arthur nije umro nego se čarolijom pretvorio u gavrana ili vranu. I uistinu, i u Ujedinjenom kraljevstvu vjeruju da ako gavrani napuste londonski Tower, zidovi će se srušiti i propast će monarhija. Za svaki slučaj i danas stražari tamo čuvaju nekoliko gavrana.« Proﬁl gavranove glave zaštitni je znak baletne produkcije.

NAPOMENA: vaka će se praizvedba novih bijenalskih glazbeno–scenskih djela u suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištima izvan Zagreba (Rijeka, Split, Osijek i Varaždin) moći pogledati u izravnom prijenosu zvuka i slike na platnu kina Tuškanac.

09-Dec-10 9:06:57 AM