Cantus 176 web by HDS.hr

37. OSORSKE GLAZBENE VEČERI / U SPOMEN BRUNI BJELINSKOM / 52. GLAZBENE VEČERI U SV. DONATU / 17. MATETIĆEVI DANI / SLAVLJENIČKI KONCERT SILVIJA GLOJNARIĆA NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA BROJ 176 LISTOPAD 2012. CIJENA 20 kn

Umjetnost će uvijek ostati ekskluzivna Razgovarala: Jana Haluza

avorin Kempf prvi je rezidencijalni skladatelj Zagrebačke filharmonije u novoj eri suradnje našeg najstarijeg orkestra sa živućim glazbenim stvarateljima kojemu je pripao taj status u sezonama 2012.– 2013. i 2013.–2014. i u kojima će skladati četiri djela. To je tek kruna u nizu priznanja koje je istaknuti autor i doktor muzikologije stekao u posljednje vrijeme za svoj predani rad (»Porin« za najbolju skladbu 2011., Nagrada Vladimir Nazor za Peti zagrebački koncert u ciklusu Zagrebačkih solista). Gospodine Kempf, kako ste prihvatili poziv Zagrebačke filharmonije da budete prvi u nizu njezinih rezidencijalnih skladatelja?

Bio sam ugodno iznenađen, bila je to lijepa zamisao i jako mi je drago. Prema dogovoru i narudžbi Zagrebačke filharmonije radit ću četiri projekta. Prva skladba je Klavirski koncert koji će biti praizveden 12. travnja iduće godine na Muzičkom biennalu Zagreb u sklopu koncerta Zagrebačke filharmonije, isključivo s djelima hrvatskih autora. Svakome je skladatelju drago raditi skladbu za koju zna kada će i gdje biti praizvedena, a tim više ako je moguć cijeli plan praizvedbi novih djela. Iza Koncerta radit ću svojevrsnu simfonijsku pjesmu za veliki orkestar, zatim jednu za gudački i jednu za puhački sastav orkestra. Lijepo je i to što ništa nije više od toga fiksno zadano, tako da skladatelj može sam

Davorin Kempf

birati vrstu skladbe, trajanje i sastav.

Dogovorili ste, dakle, četiri kompozicije u dvije godine?

Da, to je vrlo intenzivan posao. Sve će ih praizvesti Zagrebačka filharmonija, a njezin je ravnatelj Miljenko Puljić čak spomenuo da bi na jednom koncertu bilo moguće da orkestar izvede i moj nagrađeni Peti zagrebački koncert koji su prošle godine praizveli Zagrebački solisti. To znači da se u orkestru mogu okupiti glazbenici koji čine i komorniji orkestralni sastav: četiri prve, četiri druge violine, dvije viole, dva violončela i kontrabas, uz troje solista (flauta, violina i čembalo). Vjerujem da bi i kolega Pavao Mašić mogao »uskočiti«. Unutar Filharmonije postoje već razni sastavi, gudački i puhački koji mogu i samostalno funkcionirati.

Skladateljski proces Kako je konkretnije definiran Vaš odnos sa Zagrebačkom filharmonijom i reguliran status rezidencijalnog skladatelja?

Očekuje se od mene da napišem nešto za puni sastav orkestra, što već koristim u prvoj skladbi. Naravno da je bilo moguće napisati Klavirski koncert za manji orkestar, ali ja sam se ipak odlučio za veliki sastav, što mi malo komplicira stvar. I ova druga skladba za koju ne znam točno koju će formu imati, bit će za kompletan orkestar. Razmišljao sam o simfonijskoj pjesmi ili čak o

nekom concertinu u jednom stavku. Na toj ću kompoziciji raditi nakon Biennala, a praizvedba je predviđena iduće godine. Status rezidencijalnog skladatelja dobio sam 1. lipnja ove godine i njega ću uživati sve do 1. lipnja 2014., do kada moram napisati sve dogovorene skladbe koje će biti praizvedene do kraja sezone 2014.–2015. Što se Koncerta tiče, prihvaćen je moj prijedlog da solistica bude Mia Elezović. Ona je već svirala moju glazbu, između ostaloga i Muziku za klavir i elektroniku u New Yorku, Zagrebu te na međunarodnom festivalu u Kroměřižu. Mia je u New Yorku završila magistarski studij interpretacije suvremene glazbe. U taj je studijski program uključena i detaljna analiza partitura. Smatram je izvanrednom pijanisticom koja se, nakon diplome u klasi profesorice Bašić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, deset godina školovala u inozemst-

vu — u Frankfurtu, Tokyju i New Yorku. Ima iza sebe veliko iskustvo i međunarodnu karijeru. Nastupala je primjerice i sa španjolskim Ansamblom za suvremenu glazbu. Zaista mi je drago da će ona praizvesti moj Koncert.

S obzirom na ritam stvaranja tako zahtjevnih djela, je li Vam Zagrebačka filharmonija zadala premali rok? Vi imate i ostale obaveze, između ostaloga predajete na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Možda. Ja sam osoba koja kad sklada to radi vrlo ozbiljno i treba mi vremena. To je skladateljski proces koji po prirodi stvari ne ide brzo. U pravilu sam za sve svoje skladbe trebao podosta vremena. Čak je i Penderecki koji je poznat kao relativno brz skladatelj, jednom rekao da mu je, primjerice, za Violinski koncert trebalo četiri godine. Neke je stvari napravio brže, poput Trena

za žrtve Hirošime, ali tome su prethodile određene predradnje povezane sa zvukovnim istraživanjima u elektroakustičkom mediju, iskustva kojih je onda aplicirao na zvuk gudačkog sastava.

Estetski kriteriji Kako pristupate skladanju konkretno Klavirskog koncerta na kojemu intenzivno radite? Koje su to predradnje za stvaranje i kako teče proces pisanja?

Svaki je projekt za skladatelja nešto novo, bez obzira na prethodna iskustva. Šulek je jednom rekao da što je stariji i što ima više skladbi iza sebe, tim mu se kompozicijski posao čini težim i kompliciranijim te mu treba više vremena. Možda je to i zbog toga što čovjek s vremenom očekuje više od sebe i ima jasnije kriterije koje želi doseći. Prva faza je razmišljanje, pri čemu još nema ničega konkretnog jer treba naći viziju. Bit skladanja i jest u tome da se vizija konkretizira i zapiše. Nakon toga slijedi zapis koji na početku ne može biti precizan te se najprije rade skice koje se — malo grafički, malo notama — pokušavaju definirati kao kostur oko kojega će se dalje razvijati skladba. Radim više skica, velova, kao da otkrivam vlastitu skladbu. S obzirom na to da se ovdje radi o velikom broju instrumenata, velikoj partituri, nemoguće je to odmah definirati. (nastavak na str. 5)

CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS

Davorin Kempf, razgovor

Siniša Uštulica

CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS

ISSN 1330–4747

BROJ 176, LISTOPAD 2012.

za dodjelu Nagrade Hrvatske glazbene mladeži Ivo Vuljević za najistaknutije ostvarenje mladih glazbenika u 2012. godini Predloženi mogu biti mladi glazbenici pojedinačno, državljani Republike Hrvatske, komorni sastavi do pet članova i instrumentalni ansambli. Svi prijavljeni na dan 31. prosinca 2012. godine trebaju biti mlađi od 30 godina. Nagrada Ivo Vuljević za 2012. godinu uključuje diplomu, novčani iznos i koncert u okviru godišnjeg programa Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Svečano uručenje Nagrade, uz prigodan koncert dobitnika, održat će se u subotu, 29. prosinca 2012. u 18,00 sati u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, Mala dvorana. Pravo podnošenja prijedloga imaju pojedinci, udruge, ustanove i organizacije. Rok za podnošenje prijedloga je subota, 17. studenoga 2012. godine.

Prijedlozi se šalju na adresu: Hrvatska glazbena mladež, Trg Stjepana Radića 4, 10000 Zagreb s naznakom Za Natječaj. Telefon: 01/611–1600, e–mail: hgm@hgm.hr

ZAMP

DAVOR HRVOJ

kontrastima (Od ekskluzive do estrade).

U opsežnom Zaključku obrađuje se tema uplitanja politike u repertoar, ali je znakovito da se najviše hrvatske glazbe na javnim koncertima izvodilo u najtežim razdobljima hrvatske povijesti (Drugi svjetski rat, tri poslijeratne sezone, Hrvatsko proljeće, Domovinski rat). Govori se i o tome kako Hrvatski radio utječe na glazbeni život u Hrvatskoj i potiče glazbeno stvaralaštvo, zašto ranije nije sudjelovao u međunarodnoj razmjeni snimaka djela hrvatskih skladatelja te kako je danas u samostalnoj Hrvatskoj aktivan u Europskoj radijskoj uniji. Dragocjeni su i izvorni citati glazbenih kritika (750) kao sekundarni izvori u nedostatku primarne dokumentacije recepcije. U knjizi su prvi put u povijesti HR–a sakupljeni podaci o koncertima u studiju i na javnim po-

U zagrljaju glazbe Z

Ona znatiželjno, savjesno i kritički prati glazbene događaje uz odlično poznavanje stranih jezika (diplomirala je njemački i engleski jezik i književnost te muzikologiju s usavršavanjem u inozemstvu), što joj omogućuje široko polje djelovanja u domovini i izvan naših granica. Sudjeluje na mnogim znanstvenim i stručnim skupovima te prati brojne događaje o kojima godinama marljivo, nadahnuto i afirmativno piše u desetak relevantnih časopisa, tjednika i dnevnika. Doduše, četiri od njih »nadživjela« je kako je sama rekla. To su Telegram, s početka njezina novinarskog posla, zatim Oko i Danas te Vjesnik. No, ostali su još Hrvatsko slovo, Cantus, Varaždinske vijesti i drugi. Petnaestogodišnju diplomatsku aktivnost ove će jeseni nastaviti kao savjetnica za kulturu u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beču.

lazba je jedan od ključnih faktora kojima se može utjecati na ponašanje kupaca i posjetitelja ugostiteljskih objekata. Također, određenom vrstom glazbe može se povećati promet u određenom objektu. Naime, ona snažno utječe na raspoloženje, osjećaje i ponašanje kupaca te je jedan od odlučujućih faktora u stvaranju dobre atmosfere. Mnoga znanstvena istraživanja pokazuju kako je glazba jedna od glavnih sastavnica potrošačkog marketinga. Te i druge zanimljive činjenice slušatelji su prošlih mjeseci mogli čuti u eterima gotovo svih hrvatskih radio postaja. Naime, tijekom kolovoza, rujna i listopada krenula je već tradicionalna edukativna kampanja »Glas autora« HDS ZAMP–a, ovaj put pojačana novim spotom »Glazba radi za Vas«, posebno namijenjenim ugostiteljima, obrtnicima i drugim poduzetnicima koji u svojem poslovanju koriste glazbu. Namjera spota bila je tu vrstu korisnika stimulirati na edukaciju o mogućnostima glazbe, ali i potaknuti na njezino odgovorno korištenje.

Rajka Rusan, Erika Krpan, Eva Sedak, Tatjana Čunko i Iva Lovrec Štefanović

Dvorana HDS-a, 12 listopada 2012., predstavljanje knjige dr. sc. Zdenke Weber

bornik radova poetičnog i znakovitog naslova U zagrljaju glazbe ugledne muzikologinje i glazbene kritičarke, dr. sc. Zdenke Weber, predstavljen je 10. listopada u dupkom punoj dvorani Hrvatskog društva skladatelja. Izbor njezinih tekstova objavljenih u razdoblju od 1972. do 2012. u domovini i u inozemstvu svjedoči o svestrano obrazovanoj osobi koja se već puna četiri desetljeća sustavno bavi glazbom na nekoliko razina — znanstvenoj, pedagoškoj, spisateljskoj i diplomatskoj.

Kampanje »Glas autora« i »Glazba radi za Vas« zaintrigirale hrvatski radijski eter

Sve se to ogleda u zanimljivom odabiru tekstova raspoređenih na 450 stranica u sedam tematskih cjelina. Najviše prostora pripada Glazbenim kritikama, osvrtima i prikazima, slijede Recenzije nosača zvuka, Razgovori i Portreti glazbenika, Glazbeni eseji, Znanstveni i stručni radovi te Iz diplomatske djelatnosti. Poglavlja su dopunjena fotografijama, a uokviruju ih Riječ urednika dr. sc. Janka Pavetića, Životopis autorice i Bibliografija. Knjiga je izašla u nakladi Tiskare Varaždin (TIVA) u suradnji s Koncertnim uredom Varaždin i Ogrankom Matice hrvatske Varaždin te je predstavljena i u sklopu ovogodišnjih Varaždinskih baroknih večeri. Radeći neprekidno za dobrobit glazbe, prvenstveno hrvatske, Zdenka Weber srcem i perom posebno je vezana za svoj rodni grad te je knjigu posvetila roditeljima i Varaždinu. Na predstavljanju u Zagrebu govorili su prof. Mladen Janjanin, dekan Muzičke akademije i njezini Varaždinci: Davorin Bobić, ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri i muzikologinja Nataša Maričić, a u umjetničkom dijelu večeri nastupili su Gudački kvartet Rucner (Tomislav Uhlik: Slavonska rapsodija) i naročito dojmljiva mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović koja je u suradnji s pijanisticom Lanom Bradić nadahnuto interpretirala dvije rodoljubne skladbe (Jakov Gotovac: Oda zemlji iz opere Mila Gojsalića i Vinko Glasnović: Majci Mariji). (Višnja Požgaj)

dijima svih njegovih ansambala. Sistematizirani su u podužoj tablici u kojoj su kronološki, po abecednom redu autora i izvedbama na koncertima, popisana sva djela hrvatskih skladatelja (od 1477 djela 292 su praizvedbe!). Autorica na zanimljiv način putuje kroz povijest Hrvatskog radija, otkriva dragocjenosti, sistematski, istinski, ali i kritički pričajući o ljudima koji su istraživali i izvodili djela glazbene baštine te stvarali standardni repertoar hrvatske umjetničke glazbe.

U kampanji su također sudjelovali brojni hrvatski autori i glazbenici koji su individualnim porukama objašnjavali što za njih znače autorska prava te se osobno zahvalili svima koji ta prava poštuju i tako omogućuju opstanak kreativnog i umjetničkog stvaralaštva.

Knjiga Hrvatska glazba i Hrvatski radio dr. sc. Tatjane Čunko predstavljena je 12. listopada u dvorani Hrvatskog društva skladatelja u izravnom prijenosu emisije Putovi hrvatske glazbe na Trećem programu HR–a. U razgovoru s urednicom emisije Ivom Lovrec Štefanović sudjelovale su Eva Sedak, Erika Krpan, Rajka Rusan i autorica Tatjana Čunko. (Višnja Požgaj)

Uskoro nova stranica HDS ZAMP-a

Hrvatska glazba za Europski skladateljski forum

nternet je u posljednjih 10 godina zasigurno postao najdominantniji medij u svijetu, dok su mogućnosti koje nudi bezbrojne. Komunikacija putem weba sastavni je dio uspješnih poslovnih odnosa, činjenica kojoj i HDS ZAMP posvećuje veliku pažnju.

Zagrebu se 21. i 22. rujna održala izborna skupština Europskog skladateljskog foruma u sklopu kojega je gostima, europskim skladateljima iz različitih zemalja, na koncertu održanom u zagrebačkom VIP Clubu predstavljena i hrvatska suvremena glazbena scena. Tom prilikom predstavljena je i najvažnija hrvatska manifestacija vezana uz suvremenu glazbu, Muzički biennale Zagreb i njegovo nadolazeće 27. izdanje, a umjetničko vodstvo MBZ–a odlučilo se festival promovirati videom koji spaja nasljeđe preko 50 godina duge povijesti te najavljuje novosti vezane uz nadolazeći festival. Na koncertu su, uz iskusne profesionalce, pijanisticu Katarinu Krpan koja je izvela izbor iz skladbe Kate’s Kiss Mladena Tarbuka te flautista Danija Bošnjaka koji je izveo Canto peregrino, jednu od posljednjih skladbi Marka Ruždjaka, nastupili i mladi umjetnici, studenti aktivni u HR Projektu, pijanistica Lucija Majstorović u izvedbi skladbe Propheties Dalibora Bukvića i Mariposa de Luz Davorina Kempfa te violončelist Hrvoje Hrešć i gitarist Juraj Majstorović u izvedbi Canzone Srđana Dedića. Mladi su umjetnici također pružili vrhunske izvedbe i doista na najbolji način predstavili europskim skladateljima hrvatsko suvremeno stvaralaštvo. (Marija Saraga)

IZDAVAČI: Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić / UREDNIŠTVO: Marina Ferić Jančić, Jana Haluza, Davor Hrvoj (glavni urednik i urednik fotografije), Jure Ilić / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb / E–mail: cantus@cantus.hr, cijena: 20 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747 CJENIK OGLASA ZA CANTUS  1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn  1/3 STRANICE 2.000,00 kn  1/4 STRANICE 1.500,00 kn  Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa  Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene  Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na cantus@cantus.hr

Imajući u vidu sve prednosti moderne, dobro organizirane i zanimljivo dizajnirane web stranice, pokrenut je projekt izrade novog dizajna ZAMP–ova online profila. Stranicu je izradio Euroart 93, tvrtka s dugogodišnjim iskustvom iz područja web dizajna i informacijskih tehnologija, a javni dio portala trebao bi uskoro biti dostupan, dok se dalje radi na izradi korisničkih profila za članove. Stranica će imati novo modernije sučelje koje sadržava sve mogućnosti suvremene funkcionalnosti, a noviteti uključuju izdvojenu te bogato opremljenu sekciju novosti iz svijeta glazbe, autorskog prava i intelektualnog vlasništva. VIJESTI

Natječaj

KNJIGE

NATJEČAJI

na osnovu Odluke Upravnog odbora raspisuje

Hrvatska glazba i Hrvatski radio

iblioteka Hrvatskog radija obogaćena je još jednom vrijednom knjigom koja doprinosi istraživanju više od osamdeset godina duge povijesti Hrvatskog radija (HR). Treća je to knjiga Trećega programa posvećena glazbi koja prvi puta u povijesti HR–a sveobuhvatno predstavlja i valorizira važne aspekte odnosa hrvatske umjetničke glazbe i Radija. Autorica knjige, muzikologinja dr. sc. Tatjana Čunko, urednica je u Redakciji ozbiljne glazbe Glazbenog programa HR–a koja je, uz uredničke i autorske emisije, objavila više znanstvenih radova, a doktorirala je prošle godine upravo s disertacijom Hrvatska glazba i Hrvatski radio. Ova je knjiga plod njezina pomnoga i dugotrajnog istraživanja uloge Hrvatskoga radija u poticanju proizvodnje i promociji hrvatske glazbe na temeljima dokumentacije iz raznih izvora (Arhiv Glazbene proizvodnje, Novinska dokumentacija HRT–a, Arhiva HGZ–a, glazbene kritike i ostali tekstovi objavljeni u dnevnom i tjednom tisku te časopisima i službeni listovi RTV–a).

Davor Hrvoj

Hrvatska glazbena mladež

Dvorana HDS-a, 12 listopada 2012., predstavljanje knjige dr. sc. Tatjane Čunko

U suradnji s iskusnim znalcima, urednicom knjige Erikom Krpan i grafičkim urednikom Lukom Gusićem, taj opsežni i zanimljiv materijal pregledno je raspoređen i ukoričen na 550 stranica. Podijeljen je na tri ključna razdoblja, na tri velike cjeline. Prva (1926.–1948.) govori o osnivanju Radiostanice Zagreb, studijskim koncertima prvih radijskih ansambala, uključujući i one Hrvatskog krugovala u vrijeme Nezavisne države Hrvatske (NDH), o čemu se iz političkih razloga izbjegavalo govoriti i objavljivati, a ponekad su se dokumenti i falsificirali. Drugo razdoblje (1948.–1979.), između ostalog, obuhvaća »Zlatno razdoblje« istovremena djelovanja čak četiri ansambla (Simfonijskog orkestra i Zbora Radio–televizije Zagreb, Komornog orkestra i Zagrebačkih solista) te njihove krize i uzlete. Treće razdoblje (1979.– 2010.) opisuje smanjivanje broja ansambala na dva i udio hrvatske glazbe u repertoaru Simfonijskog orkestra i Zbora (do 1992.), a u nastavku govori o repertoarnim

BROJ 176, LISTOPAD 2012.

VIJESTI

očekivanju za hrvatske skladatelje važnih manifestacija (Glazbena tribina Opatija, Zagrebfest, Chansonfest, Muzički biennale Zagreb...) u novom broju novina Cantus donosimo izvještaje s nedugo održanih koncerata i festivala, razgovor sa skladateljem Davorinom Kempfom te niz informacija o aktivnostima hrvatskih skladatelja. One se zrcale u izvedbama njihovih djela, a posebno veseli sve veće otvaranje umjetnika, organizatora i publike prema nacionalnom glazbenom stvaralaštvu, osobito interpretaciji opusa suvremenih hrvatskih skladatelja. Svojom vrijednošću njihova djela to svakako zaslužuju, o čemu svjedoče značajni autorski uspjesi na hrvatskom i međunarodnom planu, kao i odabir njihovih skladbi za nova diskografska izdanja glazbenika raznih žanrova. Nismo zaboravili ni naše velikane čija djela ostaju nadahnućem novim naraštajima. Prenosimo i niz podataka o aktivnostima ZAMP–a koja će zaintrigirati mnoge autore, pojasniti im ili pružiti nove spoznaje o aktualnostima vezanim uz zaštitu autorskih prava. Uz recenzije novih albuma, nudimo i preporuke za čitanje zanimljivih i poučnih štiva vezanih uz hrvatsku glazbu.

KNJIGE

UVODNIK

Akcija »Stop krivotvorinama i piratstvu« Zanimljivosti iz izazvala veliko godišnjeg izvješća zanimanje 2011. građana Splita ovo godišnje izvješće za 2011.

Ovdje valja spomenuti i otvaranje fan pagea ZAMP–a na Facebooku putem kojeg će se također plasirati zanimljive i relevantne informacije te nastojati otvoriti prema široj javnosti.

objavljeno je u srpnju 2012. godine. Bila je to iznimno uspješna godina tijekom koje je sustav kolektivne zaštite autorskih prava učvrstio temelje, nadogradio postojeću strukturu te opravdao poslovnu profesionalnost i efikasnost. Prošla godina donijela je i nova poučna iskustva koja će se zasigurno primijeniti u daljnjem djelovanju i budućim projektima te provesti s novom Direktivom Europske komisije o kolektivnom ostvarivanju autorskih prava. S financijskog aspekta, 2011. opravdala je, pa i nadmašila očekivanja. Prije svega valja naglasiti kontinuirani rast broja korisnika. Samo u periodu od 2007. do 2011. ubilježeno je preko 7.000 novih korisnika što dovoljno opravdava učinkovitost sustava, ali ukazuje i na zaštitu intelektualnog vlasništva kao pogonskog goriva za poticaj i očuvanje umjetnosti i kreativnog rada.

Ta je godina bila zanimljiva i statistički gledano. Naime, samo 53 autora ostvaruje godišnji honorar jednak ili veći od prosječne godišnje hrvatske plaće, kod njih 117 honorar koji se kreće između minimalne i prosječne godišnje hrvatske plaće, dok 4.784 autora ostvaruje honorar niži od minimalne godišnje hrvatske plaće. Bez sustava kolektivne zaštite autorskih prava ove brojke bile bi višestruko manje. Zabilježeno je 414 novih autora, dok ukupan broj korištenih djela premašuje brojku od 220 tisuća. U top 10 najizvođenijih autora prošle godine abecednim redom spadaju: Neno Belan, Miro Buljan, Arsen Dedić, Boris Đurđević, Husein Hasanefendić, Jasenko Houra, Tonči Huljić, Nenad Ninčević, Ante Pecotić te Zlatan Stipišić Gibonni. Tako prva tri mjesta najizvođenijih hrvatskih skladbi 2011. zauzimaju: skladba »Moje oči pune ljubavi« (autor: Ante Gelo, izvođač: Nina Badrić), skladba »Dogodila se ljubav« (autorica: Lea Dekleva, izvođač: Lea Dekleva i TBF) te skladba »Ezoterija« (autori: Zoran Subošić /Milan Kekin/Krešimir Šokec, izvođač: Hladno pivo).* Prva tri mjesta najizvođenijih inozemnih skladbi u 2011. zauzimaju: skladba »Rolling in the Deep« (autori: Adele Laurie Adkins /Paul Richard Epworth, izvođač: Adele), skladba »Set Fire to the Rain« (autori: Adele Laurie Adkins/Fraser T. Smith, izvođač: Adele) i skladba »Grenade« (autori: Bruno Mars/ Philip Lawrence/ Ari Levine/ Brody Brown/Claude Kelly/ Andrew Wyatt, izvođač: Bruno Mars)* (*ostale skladbe i podaci dostupni su u godišnjem izvješću)

dukativna akcija »Stop krivotvorinama i piratstvu« SKIP doživjela je četvrto izdanje u Splitu. Dan je bio lijep i sunčan, idealan za uživanje u glazbi i pokoju korisnu informaciju, a program SKIP–a koji se bazira na edukativnom i zabavno–glazbenom dijelu nudio je upravo to. Građanima je posebno bio zanimljiv štand na kojemu se mogla razgledati krivotvorena roba, a mnogi su potražili i savjete stručnog osoblja kako se zaštiti od, na primjer, krivotvorenih lijekova i druge robe koja može ozbiljno narušiti zdravlje. U glazbeno–zabavnom dijelu nastupili su Natali Dizdar, grupa Dalmatino i Luky, a sve pod budnim okom sada već domaćina akcije i voditelja Dražena Turine Šajete. S obzirom kako je piratstvo trenutno vrlo aktualna tema u svijetu i kod nas, glazbenici su dali mišljenje kako osobno gledaju na ovaj problem i kako on utječe na njihov umjetnički rad. Natali Dizdar, svjesna kako je piratstvo teško kontrolirati, smatra da se potpuni užitak glazbe najbolje može iskusiti preko originalnih snimki: »Drago mi

je da sam pozvana podržati ovu akciju! Piratstvo je u današnje vrijeme interneta možda aktualnije nego ikad, ne samo u glazbi već i u mnogim drugim segmentima. Naravno, što se tiče glazbe, svi smo bar jednom skinuli neku pjesmu s interneta, ali mogu za sebe osobno reći da uživam u svakom novom CD–u koji kupim i nikakav mp3 zvuk ne može se usporediti sa zvukom originalnog CD–a.«

Izvršena reforma ECSA–e

»Island je pravo mjesto za povijesne odluke!« rekao je islandski predsjednik Ólafur Ragnar Grímsson u nedjelju, 7. listopada, na prijemu koji je organizirao za delegate Europskog saveza skladatelja (ECSA) koji su se prošli vikend našli na izvanrednoj Generalnoj skupštini u Reykjaviku. Predsjednikova aluzija na povijesni islandski Summit na kojem su 1986. godine tadašnji lideri Amerike i Sovjetskog saveza, Ronald Reagan i Mihail Gorbačov, okončali hladni rat nije bila neprimjerena jer su delegati ECSA–e na Skupštini doista izvršili najvažniju reformu te međunarodne udruge od njezina utemeljena 2007. godine. Jednoglasno su usvojene izmjene Statuta kojima će se ubuduće nacionalnim druš-

tvima skladatelja omogućiti direktno članstvo u ECSA–i.

Podsjetimo, dosad su nacionalna društva ostvarivala članstvo u tri saveza koji su potom tvorili krovni savez, ECSA–u. Radi se o savezu za ozbiljnu/umjetničku glazbu (ECF), za filmsku/ medijsku glazbu (FFACE) te za zabavnu/komercijalnu glazbu (APCOE). Kako su sva tri saveza već usvojila predloženu reformu kojom će tijekom iduće godine prestati s djelovanjem, Generalna skupština ECSA–e na Islandu bila je posljednji korak prema izravnom članstvu nacionalnih društava, a u svrhu boljega zastupanja interesa njihovih članova u europskom i međunarodnom kontekstu te boljeg i transparentnijeg upravljanja ECSA–om.

Kantautor Ivo Jagnjić iz grupe Dalmatino imao je zanimljivih iskustava s piratstvom: »Ispričat ću jednu anegdotu kao osvrt na akciju »Stop krivotvorinama i piratstvu«. Prvi album grupe Dalmatino (»Cukar i sol«) izašao je 2001. godine u prosincu u izdanju Dancing Bear–a. Zamislite, par mjeseci prije, osobno sam kupio pirat u Neumu koji se zvao »CUKAR I SOLA«. Imao je 8 pjesama, bez »Diteline s 4 lista« i što je još smješnije, bez pjesme »Cukar i sol«! Mi u Dalmaciji rekli bi: »Ne zna čovik bi li se smija ili plaka!« Luky objašnjava kako je poštivanje autorskog prava temelj za očuvanje kreativne grane gospodarstva u koju spa-

da i njegova profesija, a koja je nužna za razvoj svakog civiliziranog društva: »Rado sam se odazvao sudjelovanju u ovoj vrlo važnoj edukativnoj akciji, s naglaskom podizanja razine svijesti o važnosti poštivanja intelektualnog vlasništva i autorskih prava kao osnove za nesmetano i neovisno umjetničko stvaralaštvo te očuvanje radnih mjesta u svim industrijama koje sudjeluju u procesu objavljivanja autorskih djela. Neizmjerno mi je drago da

Uz reformu, europski skladatelji u Reykjaviku raspravljali su i o drugim temama kao što su Globalna baza podataka glazbenog repertoara (GRD), prijedlogu Direktive Europske komisije o društvima za kolektivno ostvarivanje prava i priprema sljedeće Konferencija kreatora (Creators’ Conference) koja će se u veljači održati u Briselu.

sam održao koncert na splitskoj Rivi pred izvanrednom splitskom publikom. Ovo je bio moj poklon njima!«

Dražen Turina — Šajeta, voditelj akcije, kaže da je ona za njega jedno posebno iskustvo: »I prije sam bio upoznat s problematikom krivotvorenja i piratstva u svom poslu jer je važno istaknuti, kada su u pitanju glazba ili neke druge popularne umjetnosti, da je kod nas nažalost vrlo niska svijest o nužnosti zaštite naših autorskih i umjetničkih prava, kao i mogućim dalekosežnim posljedicama po našu kulturu, identitet i kvalitetu produkcije. No sudjelovanje u akciji »Stop krivotvorinama i piratstvu« za mene je ipak posebno iskustvo koje mi je pomoglo u sagledavanju daleko šire slike toga problema. Prije nisam ni slutio koje su sve grane industrije ugrožene piratstvom, primjerice farmaceutska. Gledajući lažne lijekove, igračke koje mogu ugroziti zdravlje naše djece, pa i mnoge alate koji bez odgovarajućih atesta predstavljaju opasnost za rukovanje, dok je negativan utjecaj na legalno tržište suvišno i spominjati, shvatio sam kako je boriti se protiv toga jednako važno poput sudjelovanja u humanitarnim ili ekološkim akcijama. U konačnici, i ova akcija ima u sebi komponente upravo humanog i ekološkog, pa i civilizacijskog jer piratstvo nije ništa drugo nego kriminal. Stoga mi je osobito drago što smo konačno na jednom mjestu udružili snage — i mi autori i carinici, policajci, pravnici, uvoznici, mnoge udruge i državna tijela koja se bave intelektualnim i autorskim pravima, kao i sami građani koji su nam dali bezrezervnu podršku...«

Pripremio: Tomislav Vuković

Delegati ECSA–e s islandskim Predsjednikom Ólafurom Ragnarom Grímssonom

HDS je na skupštini ECSA–e zastupao glavni tajnik Antun Tomislav Šaban, ujedno i član radne skupine koja je izradila prijedlog novoga

Statuta. HDS je sudionik organizacija europskih skladatelja od samoga početka, a sukladno usvojenim promjenama Statuta, od iduće godine bit će direktan član ECSA–e. (HDS)

svijetu glazbenih festivala u Hrvatskoj, posljednjih se godina Samoborska glazbena jesen profilirala u skup vrhunskih glazbenih događaja zbog kojih publika iz Zagreba i okolice hrli u Samobor, a ne više samo zbog kremšnita, bermeta i muštarde. To nije samo niz odličnih koncerata, već i prilika za susret i razmjenu mišljenja i iskustava unutar glazbene struke najrazličitijih profila ali uvijek sa širom otvorenim vratima prema svim ljubiteljima glazbe. Ovogodišnje je 37. festivalsko izdanje vrvjelo dobrom glazbom, a uz koncerte su održani Natjecanje Ferdo Livadić koje se ove godine održalo 9. put, Prvo međunarodno skladateljsko natjecanje New Note, tradicionalni Tjedan marimbe udaraljkašice Ivane Bilić i njezinih gostiju, dva stručna predavanja »iz prve ruke« (skladatelj Ivo Malec o svojemu pogledu i putu i muzikolog, akademik Nikša Gligo o Olivieru Messiaenu) te radionica glazbene kritike (Trpimir Matasović).

Prva Nova nota

NAGRADE

S izrazitim nestrpljenjem dočekan je koncert Puhačkog kvinteta Berlinske filharmonije u samoborskoj Franjevačkoj crkvi 5. listopada

na kojemu je pobjedničku skladbu Prvoga međunarodnog natjecanja New Note, odabranu u ožujku, trebao izvesti upravo taj slavni ansambl solista najboljeg orkestra na svijetu. No, publici je servirano iznenađenje: pobjedničku je skladbu na početku večeri izveo naš Zagrebački puhački ansambl. »Iz tehničkih razloga«, bilo je objašnjenje Srećka Bradića, umjetničkog voditelja Samoborske glazbene jeseni, a kasnije smo od jednog od Berlinčana čuli da je partitura nagrađene skladbe na njihovu adresu jednostavno stigla prekasno i da je nisu stigli uvježbati. Da Berlinski filharmoničari u pola godine nešto ne stignu uvježbati, teško je povjerovati. Izgleda da je razlog ipak u tome da se glazbenici nisu složili s ocjenom međunarodne komisije (Ivo Malec — predsjednik, Alun Francis, Lojze Lebič, Uroš Lajovic i Srećko Bradić) koja je između četrdesetak pristiglih partitura (među kojima nije bilo nijedne hrvatske!) izabrala mozaično–modernističku skladbu Miscegenacija Španjolca Juana Cruz–Guevare. Mladi je skladatelj koji je tom prigodom doputovao u Samobor, vjerojatno bio najrazočaraniji. Organizatori bi se morali bolje osigurati da pobjed-

Malecov put i pogled Ivo Malec koji je kao predsjednik žirija večer prije dodijelio nagradu prvom pobjedniku Natjecanja, svoj je boravak u Samoboru 6. listopada iskoristio za predavanje na temu vlastitoga puta i pogleda (upravo pod naslovom Moj put i pogled) i praćenje izvedbe svojih djela na koncertu Zagrebačkih solista (Lumina i Mala barokna studija). To je ujedno bila i priprema za njihov skorašnji ponovni susret u Parizu kada će Solisti nastupiti u Théâtre de la Ville u sklopu Festivala hrvatske kulture u Francuskoj (10. studenoga ove godine). Skladatelj je punoj dvorani Galerije Prica otkrio razloge odlaska i načine proboja u novoj sredini koja ga je prihvatila jedino zbog njegove skromnosti i želje za učenjem. Publici skeptičnoj prema izlascima iz tonaliteta preporučio je da suvremenu glazbu uči opetovanim slušanjem. Dok

je nekoć glazbenim krugovima u Hrvatskoj zamjerao folklorni fundamentalizam, neinformiranost i konzervativnost, danas im zamjera nedostatak hrabrosti i slobode te ovisnost o institucijama.

Tarbukov vatreni tango Usporedo s koncertnim zbivanjima odvijao se i koncertni niz nastupa kandidata na 9. međunarodnom natjecanju mladih glazbenika Ferdo Livadić u dobi do 26 godina. Završna večer održana je 9. listopada u Franjevačkoj crkvi, a uz dodjelu nagrada, praizvedena je i nova skladba koju je Mladen Tarbuk napisao za prošlogodišnjeg pobjednika. Dakle, prema već ustaljenom običaju, Natjecanje svake godine odabire jednog od suvremenih hrvatskih skladatelja od kojih naruči novo djelo za pobjednika koje se praizvodi na završnoj večeri Natjecanja godinu kasnije. Tako će za ovogodišnju pobjednicu, slovensku violinisticu Tanju Sonc, novu skladbu pisati akademik Anđelko Klobučar. Uz nju, Nagradu Grada Samobora za najbolju izvedbu hrvatskoga djela (Klavirski preludij Željka Brkanovića) primio je pijanist Krešimir Starčević. U nastavku večeri, publika se mogla uvjeriti u ispravnost odluke stručnog žirija o dodjeli nagrade za 2011.: uslijedio je solistički recital prošlogodišnjeg Livadićeva pobjednika, sjajnog mladog harmonikaša Ivana Šverka koji je otkrio neslućene mogućnosti svojega glazbala, a uz to ozbiljnost, zrelost i virtuoznost interpretacije zahtjevnih partitura Angelisa, Bacha i Mendelssohna. No, prije samostalnog solističkog recitala, nastupio je uz osmeročlani Cantus Ansambl u novom djelu Mladena Tarbuka Quattro Estancias, maloj poetičnoj četverostavačnoj glazbenoj tetralogiji samoće, ljubavi, vjetra i vječnosti. Skladatelj je poetično intoniranim djelom uronio u tankoćutnu sonornost solista i njegove harmonike, uz šaroliki spektar izražaja i programskih aluzija između impresionizma, konkretne glazbe i vatrenoga tanga.

Na Natjecanju mogu sudjelovati skladatelji diljem svijeta, bez obzira na dob ili nacionalnost, a pozvani su da napišu skladbu u trajanju do 15 minuta, bez upotrebe elektronike za gudački sekstet. Skladatelj može poslati jednu ili više skladbi koje su skladane poslije 31. prosinca 2007. i ne smiju biti nagrađene na drugim skladateljskim natjecanjima. Mogu se prijaviti već izvedene skladbe, ali koje nisu objavljene ili snimljene u komercijalne svrhe. Natjecanje je anonimno, a skladatelji su dužni poslati skladbe pod šifrom te u posebnoj zapečaćenoj omotnici svoje osobne podatke. Međunarodno prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Ivo Malec, predsjednik (skladatelj, Hrvatska/Francuska), Alun Francis (dirigent i skladatelj, Velika Britanija), Lojze Lebič (skladatelj, Slovenija), Sreten Krstić (koncertni majstor Münchenske filharmonije, Njemačka/Srbija) i Srećko Bradić (skladatelj i umjetnički voditelj festivala, Hrvatska) izabrat će pobjedničku kompoziciju te ostale nagrađene.

Pobjednik dobiva i pravo izvedbe skladbe na 38. samoborskoj glazbenoj jeseni 4. listopada 2013., na koncertu Gudačkog seksteta Münchenske filharmonije (www.mphil.de/en/ personen/?P_ID=66) u organizaciji Samoborske glazbene jeseni (www. samobor–festival.com). Krajnji rok za predaju skladbi je 6. svibnja 2013., a ime pobjednika bit će objavljeno poslije 2. lipnja 2013. godine. Skladbe za Natječaj treba poslati na adresu: Pučko otvoreno učilište Samobor — Samobor Music Festival, Trg Matice hrvatske 3, 10430 Samobor, Croatia. Sve detalje Natječaja moguće je pronaći na www.new–note.com

Ljetni uspjeh Cantus Ansambla Piše: prof. dr. Mirjana Siriščević

iri za dodjelu Nagrade Judita za najznačajniji doprinos u okviru glazbenog programa 58. splitskog ljeta u sastavu: prof. dr. Mirjana Siriščević, prodekanica na Umjetničkoj akademiji u Splitu, prof. Vesna Alebić, ravnateljica Glazbene škole Josipa Hatzea i prof. Mirko Krstičević, predsjednik Splitskog društva za suvremenu glazbu, donio je odluku da Nagradu Judita dodjeli Cantus Ansamblu za koncert »Večer suvremenih splitskih autora«. U konkurenciji smo ove godine imali jednu opernu premijeru — Verdijev Nabucco pod ravnanjem Nikše Bareze i šest koncerata, žanrovski i koncepcijski vrlo različitih. U najuži izbor za Nagradu ušla su tri koncerta, svaki za sebe i svaki na svoj način bili su vrijedan doprinos ovogodišnjem glazbenom programu. Koncert Cantus Ansambla pod vodstvom Berislava Šipuša donio je dio splitskog skladateljskog kontinuiteta 20. i 21. stoljeća. Nastup međunarodnog ansambla Machetes predstavio nam je vrlo dojmljivo djelo El Cimarrón suvremenog njemačkog autora Hansa Wernera Henzea, pri čemu su umjetnici ostvarili sugestivne interpre-

tacije, uz funkcionalan scenski pokret s elementima glume. I treći u ovome nizu bio je cjelovečernji solistički recital violončelistice Kajane Pačko, uz klavirsku pratnju Javora Bračića, na kojemu smo čuli djela klasičnog repertoara u rasponu od 18. do 20. stoljeća; mlada umjetnica bila je zasigurno među najboljim solistima ovogodišnjeg glazbenog programa. Uvažavajući kriterije kvalitete izvedbe i programske koncepcije žiri je Nagradu Judita dodijelio Cantusu i njegovu voditelju Berislavu Šipušu. Ansambl je sastavljen od izvrsnih solista koji pod Šipuševom dirigentskom palicom zvuče kao jedinstveno, uigrano i izbalansirano glazbeno tijelo. Program Cantus Ansambl koncerta bio je sastavljen od djela suvremePavla koja otkriva potencijale jednog te istog nih splitskih skladatelja — četiri posve različita motiva presvučena uvijek u novu nijansu instruglazbena rukopisa objedinjena samo zajednič- mentalne boje i dinamike, objedinjena je u cjekim porijeklom autora bili su veliki izazov. Lep- linu moćnom gradacijom, Dominosa FFOOFF tiri Olje Jelaske doneseni su kroz niz sugestiv- Mirele Ivičević zazvučala je razigranom paletom nih glazbenih impresija, vrlo zahtjevna skladba komornog kolorita, a Memorie za glas i komorni Rubena Radice Litanije svih svetih za papu Ivana ansambl Frane Paraća donijele su ugođaj medi-

kladateljski proces zasniva se na uočavanju i biranju mogućnosti, pri čemu uočavanje pretpostavlja kreativnost i fantaziju, a biranje, određene estetske kriterije. Borba za oblik i formu znači eliminiranje onih kombinacija i zamisli koje nam se ne čine najsretnije i najbolje. U tom procesu nastanka djela mnoge se skice možda i odbace, nisu relevantne. Poznato je da su se skicama služili i najveći skladatelji, poput Beethovena koji se borio u profiliranju svojih tema. Bernstein je u svojoj knjizi The Joy of Music analizirao skice prvoga stavka Beethovenove Pete simfonije i sa svojega skladateljskog i dirigentskog iskustva obrazlagao zašto je skladatelj na kraju odabrao inačicu koju poznajemo danas, a ne neke druge koje su mu padale na um tijekom radnog procesa. Taj proces je neminovan. Ne možemo u glazbi, po prirodi stvari, nešto napraviti u jednom potezu kao što je to mogao primjerice Picasso u slučaju svojega slavnog crteža Don Quixote i Sancho Panza koji je vjerojatno bio gotov u petnaestak sekundi. Mi tu nemamo šanse, čak i kad se radi o najkraćem preludiju ne možemo biti brzi jer je glazba specifična i donosi sasvim drukčiju situaciju nego kod, primjerice, likovne umjetnosti.

akon uspješno provedena prvog Natječaja na kojemu je pobijedio španjolski kompozitor Juan Cruz– Guevara, festival Samoborska glazbena jesen najavljuje 2. međunarodno skladateljsko natjecanje New Note, Croatia 2013.

Nagrada Judita za najbolju glazbenu izvedbu na festivalskom programu Splitskog ljeta

Prva nagrada iznosi 3.500 eura, druga 1.000, a treća 500 eura.

(nastavak sa str. 1)

Otkako ste imenovani rezidencijalnim skladateljem Zagrebačke filharmonije redovito posjećujete njezine koncerte. Kako Vam se čini orkestar u stanju u kojemu ga nalazite i koliko Vas nadahnjuje? Jako mi je drago prateći najnovija zbivanja primijetiti da je Zagrebačka filharmonija zaista u usponu, orkestar ima mnoge zanimljive projek-

te, s njim radi nekoliko vrhunskih dirigenata poput Kitajenka i Hagera. Orkestar u svojemu radu donosi mnoge novitete, bitno je pomlađen novim snagama i vidim da je u dobroj fazi. Ponovno kreće na mnoga inozemna gostovanja. Sve skupa je dosta poticajno jer kad pišem ne razmišljam o tehničkim stvarima, to se podrazumijeva. Lijep je osjećaj da sve zamisli koje skladatelj ima i želi realizirati automatski bez problema funkcioniraju.

Prostor spiritualnog Kakva je forma Vašeg novog Klavirskog koncerta i njegove stilske karakteristike?

Trenutačno sam u završnoj fazi izrade prvog stavka koji je i najopsežniji. Zamisao je za sada trostavačna dispozicija, što se može još tijekom rada mijenjati, možda se stavci mogu povezati u procesu realizacije. Mogu reći da je prvi stavak pisan poput koralne fantazije s citatom motiva iz Bachova korala Es ist genug koji je i Berg iskoristio u svojemu Violinskom koncertu. Ja sam pak to ukomponirao u jedan drukčiji, sebi svojstven glazbeni jezik. Nakon Petog zagrebačkog koncerta u kojemu sam razrađivao motiv B–A–C– H, opet se vraćam Bachu, izgleda da sam nekako opsjednut njime. Ta tehnika citata vrlo je raširena u glazbi 20. stoljeća, njome se koriste, primjerice, Schoenberg, Berg, Berio, Ives... Motiv Bachova imena (B–A–C–H) rabit ću i skriveno i u Klavirskom koncertu. To je inače zanimljiv niz tonova jer se njegovom dvostrukom transpozicijom dobiva kromatski total, pa tako preko njega mo-

Otvorenje korčulanskog baroknog festivala

Spoj tradicijske i umjetničke glazbe, plesa i pobjede Piše: Vilena Vrbanić

a Korčuli je od 7. do 16. rujna održan prvi barokni festival Korkyra. Tijekom deset dana publika je mogla čuti dvanaest koncerata na kojima su nastupili hrvatski i strani solisti i ansambli, specijalisti za kasnorenesansnu i baroknu glazbu. Od naših umjetnika publici Moreška su se predstavili Hrvatski barokni ansambl, Akademski zbor »Ivan Goran Kovačić«, sopranistica Marija Kuhar Šoša, mezzosporanistica Helena Lucić Šego, tenor Dejan Vrbančič i bas Goran Jurić u izvedbi Händelova oratorija Mesija, dok su violinističko–čembalističke recitale održali Laura Vadjon i Krešimir Has te Bojan Čičić i Pavao Mašić. Za nacionalno glazbeno stvaralaštvo naročito je bilo zanimljivo svečano otvorenje festivala. Procesija koja je počela ispred Gradskih vrata, završila je baroknom moreškom u izvedbi Kulturno–umjetničkog društva »Moreška« i Hrvatskog baroknog ansambla. Upravo za tu prigodu, skladatelj i dirigent Ivan Josip Skender priredio je na osobit način ovaj znameniti viteški ples s mačevima. Naime, skladatelj je u festivalu prepoznao odličan impuls za restauraciju barokne glazbe uz koju se moreška na Korčuli izvodila od 17. do 19. stoljeća. Njezini najvredniji zapisi ostali su zabilježeni u takozvanom Bogišićevom rukopisu koji se čuva u Arhivu Baltazara Bogišića u Cavtatu. Iz cijeloga ciklusa sačuvane su tri plesne figure: Sfida, Ruggiero i Spagnoletta. Glazbu na koju se danas izvodi ples skladao je 1937. Krsto Odak. Skender je za tu priliku želio aranžirati tri sačuvane figure i uklopiti ih u modernu koreografiju. Bogišićevi su zapisi poslužili kao osnova za restauraciju glazbe uz koju se moreška izvodila. Uzevši u obzir povijesni odmak i razvoj koreografije, u instrumentaciji pratećega glazbenog ansambla izvršio je odgovarajuće skladateljske zahvate kako bi se glazba i ples »sastali«. To se osobito odnosi na plesnu figuru Sfida, jedan od najizvornijih sačuvanih glazbenih zapisa iz tog razdoblja. Nekadašnja je Sfida brojala 56 udaraca, dok ih današnja ima 36. Budući da je »nedostajalo« glazbe koja bi pratila svih osam plesnih figura (kolapa), Skender je upotrijebio plesne odlomke barokne umjetničke glazbe. Tako se na otvorenju, osim izvorne glazbe, moreška plesala i uz glazbu »posuđenu« iz pera baroknih majstora poput Monteverdija (na kraju njegove opere Orfej susreće se moreška posve istoga ritma kao i ona koja se danas pleše na Korčuli), Lullyja, Allegrija, Charpentiera i Moureta. Manifestacija je naišla na nepodijeljeno oduševljenje i prihvaćanje Korčulana i mnogobrojnih gostiju i posjetitelja. Nadajmo se zato da će moreška u ovoj inačici zaživjeti te doživjeti izvedbe i u nekim drugim prigodama.

teranskog pejzaža kroz nadahnutu interpretaciju mezzosopranistice Martine Gojčeta Silić. Osim izvedbe, iznimna vrijednost Cantusova koncerta je upravo programska koncepcija. Promoviranje hrvatske suvremene glazbe, mišljenja smo, trebalo bi postati praksa, a s vremenom i tradicija Splitskog ljeta.

žemo doći i do klastera i do dodekafonsko–serijalne koncepcije. Bach je velika sinteza, ne samo onoga što se dešavalo prije njega, već i onoga poslije. Citirajući taj svoj motiv u zbirci Die Kunst der Fuge vizionarski je anticipirao sve ono što će doći kasnije u glazbenim kretanjima sve do naše suvremenosti. Razmišljate li pišući djela za Zagrebačku filharmoniju i o komunikativnosti Vaše glazbe koja bi u slučaju praizvedbi trebala doprijeti do širega slušateljstva u publici Velike dvorane Lisinski? Umjetnost i glazba neminovno su okrenuti prema drugima, prema recepciji. Mislim da komunikativnost prirodno proizlazi iz određenih estetskih i spiritualnih kvaliteta glazbenog djela. Živimo u doba informacija i novih medija. Kako vidite svoje mjesto u svijetu umjetnosti koja je dostupna svima i u smislu stvaranja i u smislu primanja (recepcije)?

Umjetnička se vrijednost ne može relativizirati. U umjetnosti postoji hijerarhija vrijednosti. Stvaralački napor usmjeren je prema umjetničkom dosegu. Za Davorin Kempf vrhunske umjetničke dosege, kako u području kompozicije tako i u područostati elitistička jer pripada prostoru spiritualju interpretacije, sposobni su uvijek bili i ostat će nog. Njena demokratizacija je u tome da na socipojedinci. Svjatoslav Richter, Jehudi Menuhin, jalnoj, edukativnoj i materijalnoj razini bude doCarlos Kleiber i tako dalje, nisu nikakve masov- stupna što većem broju ljudi. ne pojave, nego pojedinci. Umjetnost će uvijek

Hrvatska glazba na 63. dubrovačkim ljetnim igrama

Veliki korak naprijed

Piše: Ileana Grazio

esetljećima se postavljalo pitanje zašto je na Dubrovačkim ljetnim igrama nedovoljno zastupljena hrvatska glazba u smislu autora i interpreta, ali sve ostaje samo na diskusiji, zapravo bez odgovora. Međutim, Ivan Repušić, glazbeni ravnatelj ovogodišnjeg festivala, napravio je veliki korak naprijed u korist naših glazbenika. U program je uvrstio šest skladbi hrvatskih skladatelja, a na pojedinim koncertima sudjelovalo je oko dvadesetak hrvatskih glazbenika, dva komorna sastava, po jedan koncert održali su Zagrebačka filharmonija i Simfonijski orkestar HRT–a, a dvije večeri pripale su orkestru–domaćinu, Dubrovačkom simfonijskom orkestru. Na svim je koncertima publika reakcijama pokazala da je hrvatska glazba i te kako zanimljiva i da mora imati mjesto na festivalu takvoga značaja.

Na prvome koncertu u Dominikanskoj crkvi, u večeri nakon otvaranja, nastupila je Zagrebačka filharmonija s dirigentom Dmitrijem Kitajenkom, a solistica je bila Monika Leskovar koja je izvedbom Varijacija na rokoko temu Petra Iljiča Čajkovskog pokazala da je ravna velikim virtuoznim gestama. Janja Vuletić, mezzosopranistica, čija karijera vrtoglavo raste, priredila je recital pokazavši da pripada hrvatskoj pjevačkoj generaciji kojoj se otvaraju vrata velikih opernih kuća. Klarinetistica Marija Pavlović, uz glasovirsku pratnju Martine Filjak, u svoj je program uvrstila Elegiju za klarinet i klavir hrvatskog skladatelja Anđelka Klobučara. Skladba se oslanja na slične romantičarske skladbe, s pojedinostima koje je smještaju i u 20. stoljeće. Zagreb Trio koji čine tri mlada zagrebačka glazbenika (klavirist Danijel Detoni, violinist Martin Draušnik i violončelist Pavle Zajcev) za prvu točku programa izveo je zanimljivu skladbu Zovu me Tryor Dubravka Detonija o kojoj je autor izjavio: Skladba je nastala na poticaj Trija Orlando u Dubrovniku 1996. To su 27 međusobno povezanih ulomaka raznolikog tonskog izgleda... Tu je ponovo došao do izražaja bogati stvaralački Detonijev dar izražen bogatom zvukovnom fantazijom. Trio je u program uvrstio još jedno djelo hrvatskog skladatelja: Vedute za Nikšu, posljednji opus u veljači preminuloga akademika Marka Ruždjaka. Skladba pokazuje da autor, unatoč modernističkim stremljenjima, nikada nije sasvim napustio tradiciju, a došle su do izražaja profinjene tonske boje. Gudački kvartet Porin u sastavu: Ivan Novinc i Tamara Petir, violine, violistica Lucija Brnadić i violončelistica Neva Begović, od hrvatskih skladatelja odabrali su Prvi gudački kvartet u F–duru Ive Mačeka napisan u kasnoromantičarskoj tradiciji koji odiše visokom umjetničkom vrijednošću. Na istom je koncertu sudjelovala i mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić. Dubrovački simfonijski orkestar imao je na ovogodišnjim Igrama dva nastupa: prvim je dirigirao Tomislav Fačini, a kao solist nastupio je gitarist Srđan Bulat. Na rasporedu je bio Concerto grosso za gudače Srđana Dedića, djelo napisano u tradiciji baroknog concerta grossa. Na drugom koncertu dubrovačkog ansambla solisti su bili dvojica hrvatskih glazbenika, pijanist Đuro Tikvica i violinist Marin Maras, a večer je počela Sorkočevićevom Trećom simfonijom. U ansamblu Les vents français čiji je nastup ovjenčan nagradom Orlando Hrvatskoga radija, sudjelovao je i hrvatski kornist Radovan Vlatković. Za izvedbu Mozatova Requiema u d–molu bili su na okupu Zbor iz Cambridgea, Simfonijski orkestar HRT–a te solisti, hrvatski pjevači: sopranistica Evelin Novak, mezzosopranistica Diana Haller, tenor Ivan Turšić i bas Goran Jurić. Na čelu završnog koncerta ovogodišnjih Igara bio je Ivan Repušić koji je odlično surađivao sa Slovenskom filharmonijom te opernim solistima Invom Mulom i Leom Nuccijem. Glazbeni program 63. dubrovačkih ljetnih igara od kritike je dobio visoku ocjenu, a od publike veliko oduševljenje. Kako vidimo, tome su doprinijeli i hrvatski glazbenici. Zagrebački trio na Dubrovačkim ljetnim igrama

Siniša Uštulica

Ivan Šverko, Mladen Tarbuk i Cantus Ansambl

ničku skladbu uistinu i izvede ansambl naveden u natječaju, jer će mu ova nezgoda zasigurno štetiti ugledu. Budući kandidati koji će se prijavljivati na iduće 2. natjecanje (natječaj je već otvoren i prijave su u tijeku) sada će teško povjerovati da će njihovu skladbu, ako pobijede, uistinu i izvesti Gudački sekstet Münchenske filharmonije, kako je navedeno u tekstu natječaja. No, bila je to prigoda da se dva ista ansambla ogledaju i odmjere snage, karakter i način doživljaja glazbe: Zagrebački, reski i vidno uživljeni i Berlinski, mekši, naizgled rezervirani ali s nebeski profinjenim tonskim oblačićima glazbe proizvedene dahom.

Umjetnost će uvijek ostati ekskluzivna

FESTIVALI

Piše: Jana Haluza

Davorin Kempf, razgovor

Boris Berc

Prva Nova nota, Malecovo predavanje i Tarbukova praizvedba

Otvoren natječaj za 2. međunarodno skladateljsko natjecanje NEW NOTE festivala Samoborska glazbena jesen

PRAIZVEDBE

37. samoborska glazbena jesen (29. rujna do 13. listopada 2012.)

BROJ 176, LISTOPAD 2012.

RAZGOVORI

BROJ 176, LISTOPAD 2012.

NATJEČAJ

FESTIVALI

BROJ 176, LISTOPAD 2012.

17. Matetićevi dani

U znaku skladateljskih obljetnica

Sudionici Matetićevih dana

Vrijedni umjetnički dosezi Ovogodišnji Matetićevi dani proslavili su 17. rođendan, a raznovrsnim su sadržajima pobudili veliko zanimanje ljubitelja tradicijske glazbe oblikovane u umjetničkom izričaju. Prvi koncert (u tri dana manifestacije) svečano je otvoren u Mramornoj dvorani riječke Guvernerove palače Matetićevom istarskom narodnom himnom Draga nam je zemlja u upečatljivoj interpretaciji Mješovitog pjevačkog zbora »Ronjgi« i Studentskog vokalnog studija Rijeka pod ravnanjem maestra Darka Čargonje, ujedno i ravnatelja Ustanove. Iz ukusno osmišljenog i kvalitetno ostvarenog programa izdvojimo nastup klarinetista Gorana Prše koji je uz klavirsku pratnju Oksane Zvinekove muzikalno i istančanim ritmičkim osjećajem tumačio dva interpretativno zahtjevna koncertna stavka Tihomila Vidošića. Riječka operna solistica, mezzosopranistica Kristina Kolar uz klavirsku pratnju Nine Kovačić,

ni ples br.1.

Uz obilježavanje Dana riječke glazbene škole »Ronjgov«, također u Mramornoj dvorani, odvijao se drugi koncert festivala. Uz domaćina, nastupili su učenici i profesori Glazbenih škola »Blagoje Bersa« i »Vatroslav Lisinski« iz Zagreba, »Franjo Kuhač« iz Osijeka te »Ivana Matetića Ronjgova« iz Pule. Predstavili su se učenici klavira, flaute, klarineta, roga, violine, fagota, gitare i solo pjevanja te Mješoviti zbor riječke Glazbene škole pod ravnanjem Doris Kovačić. Svi su lijepo odabranim i dobro nastudiranim programima demonstrirali vrijedne umjetničke dosege i ozbiljnost u pristupu te je ovu priredbu glazbe i mladosti publika u ispunjenoj dvorani ispratila srdačnim pljeskom.

Opravdanost postojanja

Posljednjeg trećeg dana u Spomen domu u Ronjgima održan je pogovor i stručni skup posvećen skladateljskim obljetnicama na kome su

govorile muzikologinje i knjižničarke, mr. sc. Snježana Miklaušić Ćeran i prof. Lucija Knofic, obje iz Zagreba. S. Miklaušić Ćeran, govoreći prema svojoj Skici za životopis o Ivani Lang u povodu 100. obljetnice njezina rođenja i 30. godišnjice smrti, istaknula je da se uz skladateljski rad Lang bavila i glazbenom pedagogijom i korepeticijom te podsjetila da je Lang muzicirala uz našu proslavljenu mezzosopranisticu Marijanu Radev. Pedagoški je rad Ivani Lang oduzimao mnogo vremena, tako da se nedovoljno bavila skladateljskom djelatnošću. Pisala je orkestralna, klavirska, dramska i vokalna djela, baletnu glazbu, a poznata je njezina opera Kastavski kapetan. Premda se rodila, živjela i preminula u Zagrebu, zanimljivo je da se mnoga njezina djela temelje na elementima istarske glazbe. To se tumači time što je stanovito vrijeme boravila u Kastvu gdje se oduševila ovom zavičajnom glazbom te nadahnuta njome skladala djela, podsjetila je Miklaušić–Ćeran.

Piše: dr. sc. Irena Miholić

Od svega pomalo Ovogodišnji 47. festival kajkavskih popevki održao se pod pokroviteljstvom predsjednika Ive Josipovića i vrhunac je Tjedna kajkavske kulture koji se, pak, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture održavao od 1. do 9. rujna. Već je to tradicionalno spoj sportskih susreta, likovnih izložbi, pjesničkih događanja i dječjeg stvaralaštva, a održan je i 11. znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. U dvije festivalske večeri publici su predstavljene

sklopu 52. glazbenih večeri u Sv. Donatu, u razdoblju od 5. srpnja do 11. kolovoza 2012. održalo se deset koncerata. Njihov je program bio raznolik, a obuhvaćao je simfonijsku, komornu, koncertantnu i solističku glazbu za različite instrumente i sastave.

Zadarski umjetnici Kada je 1961. akademik Pavle Dešpalj utemeljio festival, jedna od temeljnih idejnih koncepcija bila je predstavljanje hrvatskoj publici ponajboljih svjetskih interpreta klasične glazbe. Danas, više od pola stoljeća kasnije, stvari su drukčije. Ponajprije zbog loše financijske situacije koja se posljednjih godina možda najjasnije odražava na području kulture, pa i glazbenoga stvaralaštva, organizatori festivala odlučili su ove godine izvedbene zadatke povjeriti renomiranim umjetnicima i dirigentima koji su za Zadar vezani od najranijega djetinjstva. Tako je na drevnom zadarskom Forumu svečanim otvorenjem Večeri ravnao Zadranin Edo Mičić, danas profesor na Sveučilištu u Grazu. Uslijedio je nastup ansambla Dialogos kojega je osnovala i vodi Katarina Livljanić, jedna od vodećih međunarodnih interpretkinja srednjovjekovne glazbe. Rođena Zadranka, profesorica na pariškom Université de Sorbonne, s glazbenom rekonstrukcijom Judite i pričom iz renesansnog hrvatskog priobalja širu je javnost upoznala prije pet godina, a ovogodišnji je projekt protekao u znaku jedne od najpopularnijih indijskih ranosrednjovjekovnih legendi koja donosi sličice iz života Jozafata i njegova učitelja Barlaama. Uz nastup Dialogosa, dva je koncerta na ovogodišnjim Večerima održao Zadarski komorni orkestar. Na njihovu drugom, ujedno i posljednjem festivalskom koncertu, kao solisti nastupili su zadarski pijanisti, braća Mario i Jurica Šoša koji je ujedno i umjetnički ravnatelj Večeri. Njihovo se muziciranje odvijalo pod sigurnom dirigentskom palicom Ivana Repušića, poznatog zadarskog glazbenika koji je nakon angažmana u Državnoj operi u Hannoveru od ove sezone prvi kapelmajstor Njemačke opere u Berlinu. Uvaženi dirigent i skladatelj Pavle Dešpalj, odmalena vezan uz Zadar, svome je gradu podario zvuk velikog simfonijskog orkestra kroz Beethovenovu IX. simfoniju. Na taj su način kroz ansambl, dirigente i interprete koji su djetinjstvom i profesionalnim djelovanjem vezani

U ugodnom ozračju, slušajući pojedine efektne ilustrativne glazbene primjere odabranih djela I. Lang i T. Vidošića, u nazočnosti učenika glazbenih škola i drugih zainteresiranih, privedeni su kraju ovogodišnji 17. Matetićevi dani. Oni su svojim sadržajem i izvedbenom komponentom bili zanimljivi i atraktivni, čime su ponovo potvrdili opravdanost postojanja i održavanja značajne bijenalne kulturne priredbe ovoga kraja.

Krapinska uspavana ljepotica z današnje bi se perspektive moglo reći da su šezdesete kada se utemeljio niz naših glazbenih festivala bile posve lude. Bilo je to doba u kojemu se nije štedjelo na idejama ni na riječima, pa tako ni na glazbi. Posve se zagonetnom čini upornost, snaga i maštovitost nekolicine koji su sudjelovali u oblikovanju onodobnih raznolikih glazbenih događaja koji su dokazali originalnost pristupa u skladateljskom, aranžerskom, pjesničkom i izvedbenom pogledu. Festival kajkavske popevke jedno je od tih događanja, izniknuo u mislima entuzijasta koji su željeli njegovati kajkavsku riječ i melodiku izražavanja, umotanu u note zabavne i koncertne popevke. Niz godina ubirali su se plodovi (čitaj: hitovi) tih inicijativa i rada, da bi se danas Festival kajkavskih popevki našao u gotovo bestežinskom stanju lebdjenja, životarenju na staroj slavi, kao uspavana ljepotica koja čeka svojeg princa koji bi joj vratio sjaj i slavu.

Pod tematskim naslovom Život i rad s aspekta skladateljske ostavštine, prof. Lucija Konfic, predstavila je Tihomila Vidošića (Boljun Istra, 1902.– Zagreb, 1973.) kao plodnog i svestranog glazbenika, skladatelja, dirigenta, aranžera, pedagoga i violinista koji je našu baštinu obogatio nepretencioznim, popularnim, ali istodobno i vrijednim djelima. Njegova ostavština sadrži knjige različita glazbena sadržaja, rukopise, partiture, skice i koncepte te ostalu glazbenu dokumentaciju. Osim zavičajnim istarskim glazbenim folklorom inspirirao se slavonskom, dalmatinskom i makedonskom glazbenom baštinom. Vidošićev glazbeni opus obuhvaća orkestralna, komorna, vokalna i glazbeno–scenska djela. U tu skupinu spada i njegova poznata komična opera Stari mladić (1959.), skladana na vlastiti libreto i praizvedena u Rijeci 1960. godine. Konfic je iznijela mnoge pojedinosti iz njegova života i rada.

Festival kajkavske popevke, Krapina, 8. rujna 2012.

Na zadarski način Piše: Ivana Jurenec

FESTIVALI

stanova »Ivan Matetić Ronjgov« Ronjgi i Primorsko–goranska županija proljetos su (17. do 19. travnja) priredili 17. Matetićeve dane, značajnu kulturno–glazbenu manifestaciju zbornoga pjevanja pučke i umjetničke glazbe inspirirane istarsko–primorskim melosom. Osamdesetih godina prošloga stoljeća nekolicina pregalaca i zaljubljenika u glazbeno–tradicijsku kulturnu baštinu i čakavsku »besedu« Istre, Hrvatskog primorja i sjevernojadranskih otoka, među kojima posebno mjesto pripada maestru Dušanu Prašelju, okupljeni u KPD »Ivan Matetić Ronjgov«, danas istoimenu Ustanovu, odlučili su dostojno obilježiti 100. godišnjicu rođenja i 20. obljetnicu smrti velikana istarsko–primorske i hrvatske glazbe Ivana Matetića Ronjgova (1880.– 1960.). U svojoj su nakani bili jednoglasni da se obljetnica najuvjerljivije može obilježiti izvedbom skladateljevih djela. Nastali su tako Matetićevi dani, danas središnji bijenalni projekt razgranate djelatnosti Ustanove.

52. glazbene večeri u Sv. Donatu (zadar, 5. srpnja — 1. kolovoza 2012.)

uz Zadar, 52. glazbene večeri u Sv. Donatu protekle »na zadarski način«.

Djela hrvatskih skladatelja Da ne ostane sve samo na zadarskim umjetnicima pobrinuo se dirigent Edo Mičić. Budući da su interpreti zadnja karika u lancu jedne glazbene sredine, on je odlučio krenuti od one prve — od skladbi. Kako bi publici Večeri predstavio nešto sasvim novo, odlučio je zaviriti u zadarske arhive. Otpuhnuvši prašinu s partitura dviju skladbi, priredio ih je za suvremenu izvedbu te su one, nakon mnogo godina, ponovno zazvučale zahvaljujući Simfonijskom orkestru Savaria iz Mađarske. Jedna od njih je uvertira operi La madre slava, najpoznatijoj od tri operna ostvarenja Nikole Strmića (1839.–1896.), skladatelja koji se nakon školovanja u Italiji vratio u rodni Zadar gdje je djelatnost usmjerio na rad zadarskog orkestra. Njegov opus čine brojna komorna i zborska djela te tri opere, u kojima se osjeti utjecaj talijanske ranoromantičke glazbe, ali i zanos ilirskog pokreta. Druga skladba izvedena na otvorenju festivala bila je Motetto nella Messa per la Solenita di S. Anastasia, 15. Genarro 1856. Luigija Basinella, Talijana koji je sredinom XIX. stoljeća djelovao u Zadru. Najvažnija onodobna crkvena svečanost u tome mediteranskom gradu bila je misa za blagdan zadarske zaštitnice Sv. Stošije, 15. siječnja. U misnom slavlju sudjelovali su mješoviti zbor, solisti i orkestar, a za te prilike skladala su se nova djela, kao što je Basinellov motet iz 1856. godine. Pisano za bariton i veliki orkestar, to duhovno djelo i danas je svjedočanstvo uloge crkvenih blagdana u glazbenom životu Zadra u XIX. stoljeću. Tomaso Cecchini još je jedan Talijan koji je životni vijek proveo na dalmatinskoj obali, a hrvatsku je glazbenu kulturu zadužio duhovnim i svjetovnim djelima. Na ovim je Večerima barokni ansambl Responsorium donio suvremenu praizvedbu njegove prve zbirke madrigala Amorosi concetti, objavljene 1612. godine u Veneciji, ondašnjem središtu glazbenoga tiskarstva. Osim baroknih opusa i djela iz polovice XIX. stoljeća, na programu ovogodišnjeg festivala našla se i jedna skladba našega suvremenog autora. Riječ je o Muzici za gudače kojom se Zadarski komorni orkestar prisjetio skladateljskog djelovanja nedavno preminulog akademika Marka Ruždjaka.

Međunarodni festival djeteta u Šibeniku 2012.

Željko Karavida

Piše: Ramiro Palmić

produhovljeno je otpjevala tri pjesme iz Ciklusa op. 32 Ivane Lang, a dječji pjevački zbor »Kantridska jedra« pod uvjerljivim vodstvom Helge Dukarić Dangubić efektno je izveo dvije kraće zborske skladbe T. Vidošića i I. Lang. Blistavom kreacijom Istarske barkarole op. 31 i Toccate I. Lang, daroviti riječki pijanist Filip Fak oduševio je slušateljstvo. Ugodno iznenađenje bio je nastup Tamburaškog orkestra »Dr. Antun Barac« iz Grižana s dirigentom Vladimirom Pergjunom koji je skladno, uigrano i intonativno čisto odsvirao Vidošićeve Dvije istarske i Narod-

BROJ 176, LISTOPAD 2012.

FESTIVALI

Ansambl Responsorium na 52. glazbenim večerima u Sv. Donatu

Senzibiliziranje publike S obzirom da se od prvotne ideje upoznavanja hrvatske publike s velikim imenima interpreta udaljilo te da publiku Večeri danas čine više strani turisti no Zadrani, bilo bi svakako zanimljivo upoznati ih s našom glazbenom baštinom uvrštavanjem više djela hrvatskih skladatelja. Pritom, pri razmatranju dijela publike Večeri koji sačinjavaju Zadrani treba skrenuti pozornost na dva problema. Prvi se javlja kod koncerata čiji se program ne sastoji od uskog repertoarnog kanona Bach–Mozart–Beethoven–Chopin–Brahms, već se susreću i manje poznata strana te hrvatska skladateljska imena. Iako ti koncerti kvalitetom nimalo ne zaostaju za prvima, najčešće su, nažalost, slabo posjećeni. Moguće rješenje može se potražiti u pažljivom koncipiranju programa koji bi se većim dijelom temeljio na spomenutoj formuli Bach–Mozart–..., ali bi u nju bile integrirane i druge skladbe, uključujući i one hrvatskih autora. Ukoliko se osvrnemo na opuse proizašle iz njihova pera, jasno je da postoje djela koja svojim sadržajem i značajem mogu ravnopravno stajati uz poznata svjetska skladateljska imena. Iako bi to bio dugotrajan proces, tim bi se načinom postupno došlo do prijeko potrebnog senzibiliziranja zadarske publike. A tome će zasigurno

pridonijeti i publikacija objavljena u srpnju ove godine u povodu 50. obljetnice Glazbenih večeri u Sv. Donatu autora Erike Krpan i Romana Segarića. Uz nju valja spomenuti i knjigu Glazbeni život Zadra u 18. i prvoj polovici 19. stoljeća Katice Burić. Ona bi mogla doskočiti drugome problemu zadarske publike koji proizlazi iz slabe informiranosti o vlastitoj baštini. (Primijetimo, to bi se vrlo lako moglo odnositi i na ostala područja Hrvatske.) Ne samo odazivom na koncerte — o nužnosti odgoja i stvaranja vjerne publike možda najjasnije svjedoči reakcija Zadrana na činjenicu da će se na otvorenju 52. večeri izvesti dvije skladbe zadarskih skladatelja iz XIX. stoljeća. Naime, nastalo je opće čuđenje da su u Zadru postojali skladatelji u tom stoljeću i da se tada klasična glazba uopće izvodila! Premda je Zadar grad bogate glazbene povijesti čini se kako su danas svijest o kulturi kao nužnoj nadogradnji ljudskoga duha te njezino poznavanje zabrinjavajuće marginalizirani. Ostaje nam nadati se kako će hvalevrijednih postupaka, kao što je Mičićevo vraćanje u život glazbenih spomenika ne tako davne prošlosti, u skoroj budućnosti biti više te da će oni s vremenom pridonijeti boljoj slici zadarske glazbene sredine.

Dva mačka sa Zlarina Piše: Jagoda Martinčević

stare i nove kajkavske popevke uz šarolik orkestar sastavljen od tamburaških glazbala, gudačkog korpusa, elektroničkih glazbala i nešto udaraljki, sve po načelu od svega pomalo, no u konačnici, teško razlučivog stila. Upravo taj orkestar kao da je ogledalo stilske pogubljenosti festivala! Niz pjevača različitih naraštaja predstavilo je na večeri Popevki za navek odabrani pušlek popevki, među njima hitove glazbenih i pjesničkih znalaca Nikice Kalogjere, Zvonka Špišića, Elvire Voće, Ivice Stamaća, Siniše Doronjge, nezaobilaznog Drage Britvića i drugih koje su obilježile prošle festivale, od kojih su neke, poput Suze za zagorske brege, gotovo postale narodnima i neizostavan su repertoar raznolikih veselica. Uz dirigent- Sudionici Festivala kajkavske popevke, Krapina Matejom Bunčić, Žarkom Tušekom, Lukom sko vodstvo Stjepana Mihaljinca i Siniše Leopolda, publika se prisjetila i koncertnih po- Udjbincem, Hrvojem Herčakom, Nenadom pevki, danas na žalost u lošijim izvedbama nego Kukovačecom, Danijelom Češnjajem i drugioriginali. ma. Izvedene popevke, uz dirigentsko vodstvo Siniše Leopolda i Tomislava Uhlika, mješavina Čekajući princa su različitih stilova i zvukova, koketiranja s jazVečer novih popevki obilježila je šarolikost, pri zom, popom, zabavnom glazbom i koncertnim čemu je u prvom planu bila koncepcijska i stil- popevkama, ali na kraju nije posve jasno za koga ska nejasnoća. Iskusni skladatelji Zdravko Šlji- su pisane te pjesme? U želji da se stvori neki novi vac, Hrvoje Hegedušić, Željen Klašterka, Toni pravac festivala, da se pomaknu granice, izvedeEterović, Viktor Crnek, Branko Meglajec, Mišo ne su pjesme koje će se teško pamtiti (osim reDoležal i Božo Potočnik našli su se u društvu s frena nekih, poput Dva gemišta ili Veselje naj bu mlađom generacijom autora: Petrom Brkljačić, z nami) i izvoditi na privatnim veselicama, koje

mblematski znak hrvatskoga mjuzikla (za odrasle) nedvojbeno je Jalta, Jalta Alfija Kabilja i Milana Grgića koja već dulje od četiri desetljeća ne silazi s naših pozornica. No već smo skoro zaboravili da na našoj glazbenoj sceni postoji i mjuzikl za najmlađe, vršnjak Jalte, dakle danas četrdesetogodišnjak s kojim je otvoren ovogodišnji Festival djeteta u Šibeni-

će publika slušati bez sudjelovanja. Zar će se zaista potvrditi pretpostavke prijašnjih godina da je doba hitova poput Gde si sad, Vužgi, Dobro mi došel prijatel i ostalih prošlo? Hoće li doći očekivani princ i probuditi festival, ponuditi novo koncepcijsko rješenje i potaknuti stvaranje hitova, ponovno približiti popevke puku, pojačati marketing i vratiti stari sjaj ovoj ljepotici koja traje usprkos svim društvenim događanjima? Pričekat ćemo odgovor do slijedeće godine i nadati se novom, originalnom ruhu festivala koji će pokazati svu ljepotu i melodioznost kajkavskog narječja.

Prizor iz mjuzikla Mačak Džingiskan i Miki Trasi

ku. Riječ je o mjuziklu Mačak Džingiskan i Miki Trasi skladatelja Ladislava Tulača i pokojne dramaturginje, pedagoginje i redateljice Zvjezdane Ladika, prema predlošku romana za djecu također pokojne spisateljice Vesne Parun.

Doba entuzijazma Otvorivši uz ovacije najmlađih tradi-

cionalni Međunarodni festival djeteta, mjuzikl o dva otočka mačka (sa Zlarina, dakako), nova je predstava pod virtuoznom redateljskom palicom Ivana Lea Lema podsjetila na one slavne dane Zagrebačkog kazališta mladih u kojima je trolist što su ga činili skladatelj Tulač, redateljica Ladika i koreografkinja Branka Petričević stvarao nezaboravne predstave, odgajajući ujedno i generacije mladih iz kojih su stasali danas mnogi hrvatski glumci, plesači i glazbenici. Bilo je to vrijeme silnog kazališnog entuzijazma za mlade s predstavama koje su se igrale posvuda jer zgrada današnjega ZKM–a još nije bila u funkciji, pa se tako praizvedba Mačka Džingiskana i Mikija Trasija održala 1971. u Teatru &TD. Uz spomenute autore i obaveznu prisutnost Vesne Parun na svakoj predstavi, sudionici su bili još i Ika Škomrlj, kao scenografkinja i kostimografkinja, dok su se u glavnim ulogama na praizved-

bi pojavili Željko Vukmirica (Mačak Džingiskan) i Željko Mozor (Miki Trasi), uz Slavicu Jukić, Marijana Jurišića, Željku Nazor, Ivicu Zadra i mnoge druge. Kasnije su u predstavu ušli Vitomira Lončar te Ivica Šimić, uz brojne druge srednjoškolce i buduće studente glume, a predstava je dvadeset godina, koliko se održala na repertoaru, igrala više od četiri stotine puta. Gostovala je u mnogim gradovima, pa tako i na jednom davnom Šibenskom festivalu, a postavljali su je u vlastitim podjelama u Varaždinu, Sarajevu, Zrenjaninu, Skopju, Berlinu te u zagrebačkom kazalištu Trešnja. Za jednoga gostovanja preveli su je i na talijanski jezik, dok je u Berlinu igrana na hrvatskome kako bi djeca naših ljudi kroz igru i glumu učila materinski jezik.

Vrijednosti ne zastarijevaju U brojnoj hrvatskoj literaturi za najmlađe ni jedno djelo u kazališnoj adaptaciji nije postiglo takav uspjeh kao duhovita i nostalgična priča Vesne Parun o dva mačka lutalice od kojih se jedan odmetnuo i otputovao da bi se opet vratio na početak, među svoje, ali i zbog ljubavi prema mačkici Smiljčici. Zanosna glazba Ladislava Tulača i danas je nakon četiri desetljeća ostala

mlada, živa i zarazna za sve koji je pjevaju, sviraju ili na nju plešu, pa se tako i ovaj put potvrdila stara istina da vrijednosti ne zastarijevaju unatoč svim mogućim novinama i »izmima« u literarnom, kazališnom i glazbenom svijetu. Sreća je da je prva izvedba ostala zabilježena na Jugotonovoj LP ploči, a današnja je tehnologija omogućila da je ova najnovija šibenska izvedba već osvanula i na internetu. U šibenskoj izvedbi, uz orkestar Combo šibenske Narodne glazbe i festivalski zbor pod dirigentskim vodstvom Damira Maršića, u koreografiji Larise Navojec, scenografiji Vesne Režić i kostimografiji Mirjane Zagorec, sudjelovali su Šiško Horvat Majcan kao Mačak Džingiskan, Ivo Perkušić kao Miki Trasi, Maja Kovač kao Smiljka te Pero Juričić, Oriana Kunčić, Barbara Nola, Antonio Franić, Mate Gulin i Ana Acalin. Redatelj Ivan Leo Lemo zapisao je: »Vesnini stihovi su kao mačke. Nepredvidivo skaču po krajolicima mašte i zaigravaju onoga tko ih čita ili sluša. A Tulačeva glazba je poput trampolina na kojemu te riječi skaču i odskaču prema onim visinama gdje prebivaju zvukovi najboljeg.«

BROJ 176, LISTOPAD 2012.

37. osorske glazbene večeri

FESTIVALI

Ljetni festival s hrvatskom glazbom

Marija Kuhar Šoša, Marina Gojčeta Silić, Dejan Vrbančić i Luciano Batinić uz Zbor HRT-a i maestra Letonju

drevnom Osoru na prevlaci otoka Cresa i Malog Lošinja održane su ovoga ljeta 37. osorske glazbene večeri (OGV), festival koji je 1976. godine utemeljio televizijski redatelj Daniel Marušić (1931.–2009.) i nadasve uspješno vodio sve do smrti. U dvogodišnjem je mandatu u nastavku umjetnički ravnatelj festivala bio skladatelj i dirigent Berislav Šipuš, a kada je imenovan zamjenikom ministrice kulture, umjetnička ravnateljicu postala je muzikologinja Ivana Kocelj. Za poslove organizacijske i operativne naravi od Marušićeve smrti zadužena je izvršna direktorica OGV–a Martina Turkalj iz Poglavarstva Grada Maloga Lošinja, što omogućava vrlo ažurno i pažljivo obavljanje svih poslova uoči i za vrijeme festivala. Tako su se na čelu manifestacije našle dvije vrlo agilne i angažirane osobe te je moguće ustvrditi da će OGV zacijelo i dalje trajati u programskom smislu koji je utvrdio njihov utemeljitelj. To se u prvom redu odnosi na bitnu posvećenost hrvatskom glazbenom stvaralaštvu, praizvedbama djela pisanih za OGV, izvedbama skladbi iz hrvatske glazbene baštine i stavljanju jedne ugledne hrvatske skladateljske osobnosti u središte festivala. Ovogodišnje OGV imale su u središtu pozornosti skladatelja Brunu Bjelinskog (Trst, 1. studenoga 1909. — Silba, 3. rujna 1992.) u povodu 20. obljetnice smrti, što je pretpostavljalo veći broj izvedbi njegovih djela na programima solista i ansambala uključenih u festival.

Osorska trilogija

Joško Ševo, recitator u Papandopulovu Osorskom rekvijemu

Prva tri koncerta, 20., 22. i 24. srpnja, predstavila su Osorsku trilogiju, velika oratorijska djela iz pera Borisa Papandopula i Berislava Šipuša. Na poticaj Daniela Marušića skladao je Boris Papandopulo dva dijela zamišljene trilogije koja se trebala sastojati od kompozicijskih blokova Osorski rekvijem, Osorski misterij i Plač puka osorskoga. Prvi dio, Osorski rekvijem za soliste, mješoviti zbor, orgulje, sopile, električnu gitaru, ansambl udaraljki i recitatora, na tekstove hrvatske književnosti iz srednjega vijeka, bio je praizveden 24. srpnja 1977. godine na drugim OGV. Na četvrtima, 10. srpnja 1979., praizveden je jednako veleban drugi dio Osorski misterij, kantata za tri solista, mješoviti zbor, orgulje i instrumentalni sastav, na tekstove Osorsko–hvarske pjesmarice i Marka Marulića koje je priredio akademik Nikica Kolumbić. Smrću Borisa Papandopula prekinuto je stvaranje Osorske trilogije. Kako zamisao ipak ne bi bila napuštena, predao je Daniel Marušić skladatelju Berislavu Šipušu skupljenu dokumentaciju, tekstove i glazbenu građu 2007. godine, animirajući ga za treći dio. Nastalo je djelo Osorski plač za soliste, mješoviti zbor i komorni ansambl (praizvedba 20. kolovoza 2009.) kada je skladatelj zapisao: »Plač osorski, skladbu po tekstovima iz takozvane Osorsko–hvarske pjesmarice iz 1533. godine, skladao sam na poticaj Daniela Marušića, ali istodobno i na moju želju, želju da prvi put skladam jedno veliko vokalno–instrumentalno djelo... djelo religijske i duhovne tematike koje propitkuje sve bitne postavke i temelje ljudskog bitka i realizacije humanuma... osjećam da će to biti još jednom jedna nova, moja Glazba, iako, vjerojatno i dalje, kao i do sada, ista Skladba...« Skladbu je autor posvetio uspomeni na Daniela Marušića.

Pouzdani maestro

Slovenski maestro Marko Letonja nakon izvedbe Papandopulova Osorskog rekvijema

Kao što je uobičajeno, u svečano otvorenje festivala uveo je gradonačelnik Maloga Lošinja Gari Cappelli 20. srpnja, a otvorio ga je Berislav Šipuš, zamjenik ministrice kulture. Činjenica da je svečano otvorenje i dva druga koncerta, 22. i 24. srpnja snimala Hrvatska radiotelevizija (Hrvatski radio i izravno prenosio) svakako je pogodovala da su sva tri ostvarenja trajno zabilježena. Izvedbe su osigurali Zbor HRT–a, članovi Simfonijskog orkestra HRT–a i Cantus Ansambl, a svaku su večer sudjelovali drugi solisti; ravnanje izvedbama vodili su drugi dirigenti. Boris Pa-

pandopulo ispisao je, u skladu sa svojom ingenioznom invencijom, djela koja plijene pažnju slušatelja u kontinuitetu dramaturški sjajno koncipiranom glazbom čija su glazbena polazišta nerijetko s tla s kojega su potekli i tekstualni predlošci. To uključuje istarski melos i elemente glagoljaškog pjevanja, a u nadahnutoj se mašti velikog hrvatskog skladatelja pretvara u slijed zbornih, solističkih i instrumentalnih fragmenata sjajne zvukovnosti i posebnog, doista genijalnog ustrojstva i formalne usklađenosti. U izvedbi Osorskog rekvijema sudjelovali su vrsni solisti: sopranistica Marija Kuhar Šoša, mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, tenor Dejan Maksimilijan Vrbančič i bas Luciano Batinić. Bilo je to za svečano otvorenje odlično repertoarno rješenje, a pjevanje solista, njihovi zvonki i u pjevu sigurni glasovi, pomno uvježbani zbor i nadasve apartna zvučanja instrumentalnog ansambla, s oglašavanjem sopila i električne gitare, uz dramatski snažno kazivanje recitatora Joška Ševe, pružali su dojmove izvedbeno vrlo zahtjevne i ugođajno proživljene starohrvatske mise za mrtve kojom je nadasve pouzdano i u svakom trenutku koncentrirano ravnao slovenski maestro Marko Letonja.

Živi ritmovi misterija Vrhunski glazbeni doživljaj Papandopulove zrele i uvijek melodijsko–harmonijski nadahnute glazbe koju pokreću živi ritmovi, pružila je i izvedba njegova Osorskog misterija 22. srpnja. Kristova muka individualizirana glasovima mezzosopranistice Kristine Kolar, tenora Stjepana Franetovića, basa Siniše Hapača i glasa jazz pjevačice Lele Kaplowitz, uz Zbor i članove Simfonijskog orkestra HRT–a pod ravnanjem Tončija Bilića, ispunila je prostor Crkve uznesenja Blažene Djevice Marije zvučanjima čija je energija djelovala krajnje iskreno. Doista, zahvaljujući Franetovićevu tenoru jasnih kontura i sigurne intonacije, pastoznome Hapačevu basu i snažnom mezzosopranu Kristine Kolar, likovi misterija bili su vrsno zastupljeni pa je jedino glas Lele Kaplowitz zaostajao u snazi i nosivosti. Svakako treba istaknuti Zbor HRT–a, pjevački korpus čije su intervencije djelovale do u pojedinosti dobro pripremljeno i u njihovom je pjevanju bilo moguće nesmetano uživati (uključujući i pouzdana zborna sola soprana i baritona). U glazbi koja iskazuje Papandopulov skladateljski genij i nadasve inventivnu instrumentaciju, kao i potresno uglazbljeni tekst, publika je otkrivala prostranstva ozvučenoga misterija i nije čudilo da je vrsne izvedbe nagradila dugotrajnim pljeskom. Dakako, zahvaljujući i iskustvu i muzikalnom vođenju dirigenta Tončija Bilića pod čijim je ravnanjem veliki izvođački aparat cjelinu Papandopulova nadahnuća osorskom poviješću i krajobrazom iznio u jednome dahu, svakako iznenadivši inozemnu publiku skladateljskom snagom glazbe koju zacijelo na ljetnom festivalu u malom otočkom gradiću nisu očekivali.

Meditativna počivališta Treći dio trilogije, Osorski plač za soliste, mješoviti zbor i komorni ansambl Berislava Šipuša, izveden 24. srpnja, zadržao je formalne zadanosti oratorijskoga ustrojstva i skladateljski nastavio Papandopulov uzor. Tako je zadržan mješoviti zbor koji je zastupao Zbor HRT–a, uključeni su solisti, u ovoj prigodi sopranistica Monika Cerovčec, altistica Martina Gojčeta Silić, tenor Domagoj Dorotić i bas Berislav Puškarić, uz Cantus Ansambl, komorni sastav u kojemu su zastupljeni gudački i puhački instrumenti uz opsežni udaraljkaški korpus, harfu, orgulje i klavir. Takav izvođački potencijal omogućio je Berislavu Šipušu doista bogatu paletu kolorističkih efekata te napose mnogoznačni i višeslojni raspored izvođačkoga slijeda. Od solo trube (trube Jerihonske!) na početku kojoj se u pletenju kontrapunktskoga tkiva pridružuju rog i trombon, Šipuševa se glazba odvija u snažnim usponima tutti zvuka do meditativnih počivališta u kojima

glas, posebno zvonki sopran s ulogom Anjela i neutješna Gospa u svojemu plaču, u punom altističkom timbru, ostavljaju posebno potresne dojmove. Uopće, Šipuš se ovdje iskazuje kao nadasve inventivni graditelj zvučnih napetosti, nadahnuti autor vokalno–instrumentalnoga slijeda u kojemu mješoviti zbor u asocijativno motetskim a cappella meditacijama zazivlje plemenitost vjere, a solisti, posebno tenor s ulogom Isusa i bas u ulozi sv. Ivana, snagom pjevačke uvjerljivosti nadglasavaju uzbudljivu kompaktnost instrumentalnoga tijela. Situacije poput pjeva mezzosoprana ojađene Gospe, uz pratnju harfe ili pak soprana, Anjela navjestitelja na početku i na kraju djela, trenuci su inspiracije koja Berislavu Šipušu pri skladanju Osorskog plača očito nije nedostajala. Uključivanje, pak, udaraca kamenčićima u rukama članova zbora i Cantus Ansambla, bure udaraljkaških intervencija, glasanje instrumentalista i uzburkana orkestralna zbivanja u kolopletima polifonih struktura, sve su to sastavnice partiture koja na dostojanstven i tematike dostojan način zaključuje Osorsku trilogiju čiju je sjajnu izvedbu osiguralo i Šipuševo koncentrirano vođenje u kojemu je temperamentnim gestama oblikovao bogatu zvukovnu građu vlastita ostvarenja.

Glazba kao utjeha

Gostovanje Komornog gudačkog orkestra (KGO) Slovenske filharmonije na koncertu 26. srpnja, nedvojbeno će ostati kao jedan od neprikosnovenih vrhunaca ovogodišnjeg festivala. Slovenski gudači iskazali su se plemenitim i podatnim tonom u izvođenju osjećajno nabujale posljednje skladbe u opusu Bjelinskog, simbolična naslova Die Musik ist unser Trost (Glazba je naša utjeha). Skladbu je Bruno Bjelinski posvetio sinu, dirigentu Alanu koji ju je mnogo puta izveo sa svojim ansamblom Windstrings, među ostalim i na dan napada na Dubrovnik 1992. kada je ansambl gostovao u Švicarskoj. Uz Treću suitu za gudače L. M. Škerjanca i Holberg suitu E. Griega na programu su bile i dvije skladbe u kojima su se posebno istakli solisti, vrsni slovenski violončelist Andrej Petrač i odličan talijanski klarinetist Giampiero Subrino. Petračevo je veliko iskustvo, temperament i vrhunsku tehniku izvrsno uposlio hrvatski skladatelj Berislav Šipuš, skladavši upravo za njega osebujni violončelistički concertino u jednom stavku nazvavši ga Ad te (Tebi) koji su KGO Slovenske filharmonije i Andrej Petrač praizveli u Ljubljani 2010. u okviru proslave svoje jubilarne 10. sezone. Kako je narudžba za djelo došla neposredno iza smrti skladateljeva oca Velimira, potresenost osobnim gubitkom utjecala je ne samo na naslov skladbe nego i na njezin osnovni ugođaj. Doista, riječ je o iskazu u kojemu violončelo na pozadini pizzicato gudača pjeva dubokom snagom čeznuća, a djelo završava u zvjezdanim sferama intimne ispovijesti. Petračevo majstorstvo Šipuševu je ideju predstavilo u punoći tehničke i interpretacijske savršenosti. Kao odličan solist potvrdio se i Giampiero Sobrino u izvedbi Kvinteta za klarinet i gudački kvartet u B–duru, op. 34 Carla Marie von Webera.

Trio Amadeus Otkako su 2008. utemeljili Trio Amadeus, trojica profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, violinist Leonid Sorokow, pijanist Ruben Dalibaltayan i violončelist Krešimir Lazar svakim svojim nastupom potvrđuju opravdanost odluke da zajedno nastupaju. U to se mogla uvjeriti i publika na koncertu 28. srpnja. Već je odabir programa upućivao na ozbiljnost namjere da vrhunskim komorno–glazbenim repertoarom ispune večer, a izvedbe su potvrđivale odlično snalaženje u različitim stilskim iskazima, od klasične uravnoteženosti Klavirskog trija u c–molu, op. 1, br. 3 Ludwiga van Beethovena, preko strastvene izražajnosti Prvog klavirskog trija u g–molu Brune Bjelinskog do romantične raspjevanosti Klavirskog trija u a–molu, op.

Uskrsnuće Kelemenove mladenačke Simfonije Piše: Višnja Požgaj

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

18. dani Milka Kelemena, Slatina 5. — 7. listopada 2012.

50 Petra Iljiča Čajkovskog. Prvi klavirski trio Brune Bjelinskoga iz 1952. nosi još svježa sjećanja na ratna stradanja, a ponešto od proživljene patnje zrcali se u Largu, drugom stavku Trija, dok prvi stavak Allegro maestoso glazbom evocira sjećanja na sretne dane mladosti i u dužem rapsodičnom trajanju iskazuje obijesne trenutke djetinje razigranosti. Ali, kao što je kod Bjelinskog često slučaj, u trećem stavku, Allegro con brio, nestaju zle slutnje i ponovno se u brioznom tempu javljaju vedra i nasmijana lica mladosti. Amadeus trio visokom je profesionalnošću uvježbao zahtjevnu partituru i glazbi podao traženu emocionalnu uskovitlanost, predstavivši glazbu na doista proživljen način.

Trio Orlando Već gotovo tri desetljeća, od prvog nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama 1985., jedan od najuglednijih hrvatskih komornih sastava Trio Orlando u kojemu su se udružili violinist Tonko Ninić, violončelist Andrej Petrač i pijanist Vladimir Krpan, za osorski je nastup 31. srpnja odabrao skladbe isključivo skladateljica. Tako su »tri mušketira» kavalirskom gestom praizvela jednostavačnu Rotatoriju Viktorije Čop, skladbu prozračne harmonijske fakture i naglašene ritmičnosti, meditativni Nokturno Ivane Lang u povodu skladateljičine 100. obljetnice rođenja i 30. obljetnice smrti, zatim romantični Prvi klavirski trio u D–duru, op. 15 Dore Pejačević i skladni, nježno raspjevani Klavirski trio u d–molu, op. 11 nadarene Fanny Mendelssohn–Henkel.

Pjevačica koja obećava Za nastup mezzosopranistice Ivane Srbljan, studentice četvrte godine solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Vlatke Oršanić održan 14. kolovoza, moguće je reći da je brojna publika imala prigodu upoznati pjevačicu koja nedvojbeno mnogo obećava. Koncert je započeo njezin pratitelj na klaviru Ivan Violić Chopinovom Barkarolom u Fis–duru, op. 60, a slijedile su Elgarove solo pjesme objedinjene u ciklusu Sea pictures, op. 37. Drugi dio koncerta predstavio je glazbu Miroslava Miletića (1925.) koji je kao voditelj Kvarteta Pro Arte od početaka bio osorski gost, a 2007. bio je i središnja festivalska osobnost. Ove je godine Miletić sastavio i djelomično skladao Zbirku vokalne lirike za glas i klavir koja obuhvaća pjesme Kasna jesen (Dobriša Cesarić), Iste su majke (Božidar Stančić), Zibala babica vnučeka (Marijan Horvat), Raskrstismo se (M. J. Ljermontov) i Odlazak (Mladen Rupec). U svim se popijevkama iskazuje njegova nadahnuta melodijska izražajnost koja je s tekstovima usko povezana i vrlo plastično predstavlja njihov sadržaj. Te lijepe melodije pjevala je mezzosopranistica predano i s uživljavanjem, a njezin je pratitelj sigurno i pouzdano odgovarao u prozračnim harmonijama i za svaku popijevku primjerenome ugođaju. Uspjeh mladih glazbenika bio je potpun što je publika pozdravila dugim pljeskom, pogotovo jer je Miroslav Miletić bio osobno nazočan, pa se mogao uvjeriti u odličan prijem svoje glazbe. Nakon što je Ivan Violić sjajnom tehnikom i punoćom uživljavanja odsvirao zahtjevnu Lisztovu Legendu, br. 2, S. 175, mladi je dvojac koncert zaključio Dialogom za mezzosopran i klavir Brune Bjelinskog. Riječ je o pjesmama duboke misaonosti, o iskazima s onu stranu postojanja (primjerice popijevka Smrt i ja) i o glazbi koja na za Bjelinskog karakterističan način prolazi faze od meditativnosti i sjete, sve do ushita i ritmičnosti završnoga Plesa. Ivana Srbljan i u ovom je ciklusu razotkrila svoju veliku pjevačku nadarenost, kao i sposobnost da u kratkim popijevkama ostvari atmosfere naglašene liričnosti. Sve je to publika prepoznala, osjetila i nagradila burnim pljeskom, a za pretežno inozemne goste bila su to zacijelo i otkrića hrvatskoga Lieda, vokalnih minijatura koje inače nemaju prigodu upoznati.

Usklađenost violončela i kontrabasa Splitski violončelist Mihovil Karuza i zagrebački kontrabasist Nikša Bobetko, docenti na hrvatskim visokoškolskim glazbenim ustanovama u Splitu i Zagrebu, od studentskih se dana na Muzičkoj akademiji u Zagrebu druže kao članovi dua i na taj način afirmiraju glazbu za svoj manje uobičajeni komorni sastav. U Osoru su nastupili 17. kolovoza, a koncert je započeo violončelist Mihovil Karuza vrlo koncentriranom izvedbom Noćnog divana za violončelo solo Marka Ruždjaka, glazbom prozračne protočnosti, znakovita melodijskog izraza i razrađene ritmičnosti. Slijedio je Offenbachov Duet u C–duru, a duo Karuza–Bobetko u prvome je dijelu koncerta odgovorio zahtjevu osorskoga festivala za predstavljanjem novih djela hrvatskih skladatelja praizvedbom Suite za violončelo i kontrabas Dubravka Palanovića. Skladatelj iz razreda Željka Brkanovića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i iz kontrabasističke klase Josipa Novosela, svakako dobro poznaje gudačke instrumente i svojim ih je djelom uposlio na izrazito inventivan način. U četverostavačnoj suiti neobarokne izričajnosti, s otklonima u romantičnije ugođaje i odsjaje jazza, nanizao je vrlo efektno kontrapunktsko tkanje i protoku glazbe pridao pokretnost i usklađenost u kojima do izražaja dolazi virtuoznost interpreta i njihovo vrsno zajedničko muziciranje. U drugome dijelu glazbenici su izveli Bartókovih 17 dueta izvorno pisanih za dvije violine te sjajan, salonski šarmantan i glazbeno krajnje umilan Rossinijev Duetto za violončelo i kontrabas. Tehnički spremni za izazove, predstavili su se Karuza i Bobetko kao vrsni glazbenici visoke razine izvođenja, što je publika prihvatila s oduševljenjem i nagradila dugotrajnim pljeskom.

Mnoštvo praizvedbi Od koncerata kojima nisam bila nazočna, svakako treba istaći i druge praizvedbe djela hrvatskih skladatelja, jer Osorske glazbene večeri na tom planu ispunjavaju važnu kulturološku funkciju. Tako su klarinetist Milko Pravdić i pijanistica Maja Bakrač 5. kolovoza praizveli Četiri stavka za klarinet i klavir Davorina Kempfa, pijanist Srđan Čaldarović prvi put je javnosti 9. kolovoza predstavio Pesante et brillante Željka Brkanovića, gitarist Neven Hrustić praizveo je 12. kolovoza Fantaziju Olje Jelaske, a gitarist Srđan Bulat praizveo je 23. kolovoza skladbu 15 years ago Ruđera Glavurtića. Bilo je još izvedbi djela iz pera hrvatskih skladatelja, tako Vodenice iz suite Selo Borisa Papandopula u izvedbi harmonikaša Ivana Šverka i popijevke Kožulec Ive Lhotke Kalinskog koju je 19. kolovoza pjevao bariton Ljubomir Puškarić uz klavirsku pratnju Simona Dešpalja. Od skladbi Brune Bjelinskog bile su još predstavljene Toccata u fis–molu (Srđan Čaldarović), Treći gudački kvartet Bečki u izvedbi Gudačkog kvarteta veronske Arene 21. kolovoza i Plaisanteries — Šest invencija za gudače u interpretaciji Zagrebačkih solista na završnom koncertu festivala 26. kolovoza. Sve u svemu, hrvatska je suvremena glazba obogaćena novim djelima koja će njihovi prvi interpreti zacijelo zadržati na repertoaru, a za očekivati je da će ih i njihovi kolege preuzeti u svoje programe jer u svakom je pojedinačnom slučaju riječ o djelima čiji autori u hrvatskoj glazbi zauzimaju važna mjesta. Osorske glazbene večeri nastavljaju tako svoju već desetljećima provjerenu ulogu promicatelja hrvatske stare i nove glazbe, što ih ističe među svim drugim ljetnim festivalima, a prema svemu sudeći to će se nastaviti, jer kao nacionalni festival nastoji u kontinuitetu upoznavati pretežno inozemnu publiku s vrijednom hrvatskom glazbom. Uvijek burni pljesak i zanimanje koje pokazuju slušatelji okupljeni u osorskoj Crkvi uznesenja Blažene Djevice Marije najbolji su pokazatelji da su organizatori festivala i svi oni koji ih financijski podržavaju na pravome putu.

sklopu ovogodišnjeg međunarodnog glazbenog festivala Dani Milka Kelemena u tri dana održana su četiri koncerta u Slatini, Novoj Bukovici i Suhopolju. Uobičajeno je da svi sudionici Festivala u okviru raznovrsnog programa imaju barem jedno Kelemenovo djelo. Ove godine izvedena su njegova dva mladenačka opusa: Simfonijski orMilko Kelemen kestar HRT–a predstavio je Simfoniju (1951.), a pijanist Bartolomej Stanković (BiH) Sonatu za glasovir (1953.). Good bye my Fancy za violinu i glasovir (1998.) u obradi za violinu i violončelo interpretirali su duo Goran Končar i Ljerka Končar–Gamulin. Musica amorosa za violončelo solo doživjela je dvije različite izvedbe na tri koncerta: Ljerke Končar–Gamulin i Snježane Rucner (u sklopu dva različita programa Gudačkog kvarteta Rucner i gostiju). Nakon tri godine izbivanja s Dana koje je osnovao u rodnoj Slatini, Milko Kelemen (1924.) svojom je nazočnošću ponovno počastio sugrađane Slatinčanine koji su u velikom broju, uključujući i mnoge đake Glazbene škole i Gimnazije, nazočili koncertima. Slatina čiji je Kelemen počasni građanin, osigurala je novčana sredstva iz Fondova EU za Zbirku Milka Kelemena koja će do idućega Festivala biti postavljena u Zavičajnom muzeju temeljem netom potpisana ugovora o darivanju Kelemenove ostavštine. Festival se održava uz financijsku potporu Ministarstva kulture, Virovitičko–podravske županije i Grada Slatine, u suradnji s Glazbenom proizvodnjom HRT–a, a u organizaciji Udruge Dani Milka Kelemena Slatina na čelu s ravnateljicom Jadrankom Srdoč. Najznačajniji je bio koncert svečanog otvorenja u slatinskom Domu kulture. Nastupio je Simfonijski orkestar HRT–a s velikim iznenađenjem, izvedbom Kelemenove Simfonije, njegovim diplomskim radom u razredu prof. Stjepana Šuleka koji je prije 60 godina praizvela Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem maestra Friedricha Zauna (1952.). Osim što je djelo tada izvedeno s velikim uspjehom, ono je srećom i snimljeno te postoji u Fonoteci Hrvatskoga radija. Sretna je naime okolnost da je na temelju te snimke, ali i na temelju dionica koje je pronašao muzikolog Davor Merkaš (voditelj Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb) bilo moguće rekonstruirati djelo i ponovno ispisati izgubljenu partituru. Taj zahtjevan posao obavio je mladi skladatelj Domagoj Kresnik, uz »blagoslov« autora.

Iako se radi o studentskom radu, Simfonija Milka Kelemena vrijedna je svake pažnje jer pokazuje »majstorstvo, umjetničku zrelost, virtuozitet u ovladavanju zanata, gradnju monumentalne simfonijske forme, potpunu upućenost u tajne skladateljske tehnike i briljantnu vještinu orkestracije«. Iako se Kelemen usavršavanjem u inozemstvu i upoznavanjem tada vodećih skladatelja suvremene glazbe ubrzo otisnuo u avangardne avanture u skladu s tadašnjim suvremenim glazbenim stremljenjima u svijetu, njegovi rani radovi, pod utjecajem Šulekove klasične škole i velikih uzora poput Wagnera, dokaz su njegove iznimne darovitosti i inspirativnosti. Takva je i Simfonija, »jedno od najdramatičnijih i umjetnički najjačih dokumenata simfonijske hrvatske glazbe poslijeratnog razdoblja uopće« (Davor Merkaš). Ona je odraz mraka i tragičnosti Drugog svjetskog rata, ali sa svijetlim optimističkim završetkom. Simfonijski orkestar HRT–a u smanjenom sastavu pod ravnanjem maestra Vladimira Kranjčevića dostojno je predstavio vrlo zahtjevno i virtuozno djelo. S obzirom na odobravanje publike koja je aplaudirajući na nogama dugo pozdravljala glazbenike i autora, bilo bi poželjno da uspješna i ponovno otkrivena Simfonija konačno postane repertoarna i da se izvede u punom sastavu orkestra u velikoj dvorani, kako bi došla do punog izražaja.

svečani koncert 13. rujna 2012. u velikoj dvorani Lisinski

Silvije Glojnarić — uz 55. obljetnicu rada i 75. rođendan Piše: Ana Vidić

S SJEĆANJA

ilvije Glojnarić, dirigent, skladatelj, aranžer i bubnjar, svoje je dvije važne obljetnice, 55. godina umjetničkog djelovanja i 75. godina

života, obilježio 13. rujna svečanim koncertom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Dvosatni program svakako nije bio dovoljan za prikaz

Danas jedan od najcjenjenijih i najutjecajnijih glazbenika naše jazz, ali i

Drugi dio koncerta bio je posvećen autorskim djelima i aranžmanima Silvija Glojnarića za big band, pa je na pozornici Koncertne dvorane ostao Jazz orkestar HRT–a pod ravna-

U spomen Bruni Bjelinskom (1909. — 1992.)

Neuništivi optimizam života Piše: Jagoda Martinčević

Bruno Bjelinski

kademska je godina negdje 1969./’70. Studenti kompozicije, teoretičari i polaznici historijskoga odjela pišu ispit iz kontrapunkta. Nekima ide, nekima baš i ne, uglavnom svi se znojimo, ljeto je na pragu. Odjednom čujem šapat: »Ako pristojno napišeš, dobit ćeš u Corsu jagode sa šlagom.« Mislim si da se profesor Bjelinski zafrkava na račun mog imena, ali ne... obilazi on i druge i svima obećava jagode. I zbilja, rečeno–učinjeno, na kraju smo svi dobili obećanu poslasticu bez obzira kako je tko napravio zadaću! Važna je bila motivacija, dakako, ne doslovce jagode, nego neka neobična uzajamna simpatija između profesora i studenata koji su se trsili biti što bolji. Pili smo mi s profesorom i nebrojene kave u istoj kavani koje danas, na žalost, više nema, ali zato ima uspomena brojnih generacija prije naše koje se još sjećaju zajedničkih izleta na Sljeme primjerice gdje su dobivali poduku iz botanike i zoologije. Ukratko, prof. Bruno Bjelinski bio je doista neobičan čovjek i jedan od najomiljenijih nastavnika na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Radost življenja I danas ga se zorno sjećam: vitak, športski tip, srebrne kose, širokog osmjeha, živoga govora, pun duha,

humora i šarma, nerijetko s blokićem i olovkom kako crta karikature, ali i posve nekonvencionalnog pristupa studentu i predmetima kontrapunktu i polifoniji koje je predavao od 1945. do odlaska u mirovinu 1977. godine. Možda je dio takvoga pristupa baštinio od svog prvog profesora kompozicije Blagoja Berse koji je također njegovao poseban način komunikacije sa studentima, no ono što ga je doista obilježilo kao čovjeka, pedagoga, pa i skladatelja bila je vedrina, radost življenja, oduševljeni pristup i svakodnevici i umjetnosti. Ukratko, prof. Bjelinski bio je u ondašnjem studentskom žargonu »faca«! Ali nije baš sve bilo veselo u njegovu životu koji je počeo 1. studenoga 1909. u Trstu. Imao je samo godinu dana kada je izgubio majku. Odgojila ga je baka koja je rano zapazila njegovu glazbenu nadarenost, a pobrinula se i za temeljitu opću naobrazbu. Tako je kao mladić završio studij prava s doktoratom, a usporedo i Muzičku akademiju kod Blagoja Berse, Frana Lhotke i Franje Dugana st. Neko je vrijeme radio kao sudski i advokatski pripravnik nadajući se i skladateljskoj karijeri, no stigao je rat i Bjelinski je kao Židov interniran. Nakon kapitulacije Italije pridružio se Kazalištu narodnoga oslobođenja na Visu, potom je u Splitu bio nastavnik na Srednjoj glazbenoj školi, a od 1945. ponovno u Zagrebu.

Bakin odgoj Pričajući o tome što ga je već u djetinjstvu privuklo glazbi šalio se da

je to bio magarac koji je vukao veliki bubanj za vojnu glazbu koja je svake nedjelje svirala na Zrinjevcu. U malo ozbiljnijem tonu spominjao se bake i njezina humanističkog odgoja pa je tako već s deset godina počeo skladati operu Eneja. Prve skladateljske pokušaje svirao je pijanistu Evgeniju Vaulinu te čembalistici i pijanistici Margiti Matz ali je, nesiguran u sebe, po neku odsviranu skladbu pripisivao Ravelu, Skrjabinu ili Hindemithu. Dakako, da mu nitko nije vjerovao, a on sam počeo je sebi vjerovati još za vrijeme rata, skladajući prva djela pod dojmom ratnih strahota.

Ostavio je plodan opus: 15 simfonija i sinfonijeta, brojne koncerte za glasovir, violinu, violončelo, violu, flautu, obou, klarinet, fagot i rog, četiri violinske sonate, tri glasovirske, tri gudačka kvarteta, razna komorna djela, vokalne cikluse Ciciban (Oton Župančić), Šuma spava (Grigor Vitez), Pjesme za bezimenu (Gustav Krklec), Bez povratka (Li–Tai Po), Gitanjali (Rabindranath Tagora), Candomblé (na vlastiti tekst), Davidove psalme i drugo. (Impresionirana toplinom vokalnih opusa profesora Bjelinskog posvetila sam im svoju diplomsku radnju).

Glazba za scenu Djecu je osobito volio i za nju je napisao operu Pčelica Maja, balete Pinocchio, Petar Pan i Mačak u čizmama, kao i glazbu za lutkarske predstave Ružno Pače i Knjiga o džungli te još mnoga glazbeno– scenska djela za »odrasle« poput opera Heraklo, Močvara, Orfej XX. stoljeća ili baleta Karneval iluzija (Sinfonietta brasiliera) i Dubrovačke skice (Mediteranska sinfonietta).

U autorskome jeziku priklonio se neoklasicizmu pronalazeći svoj prepoznatljiv skladateljski izraz prepun motorike, ali i lirskih epizoda dojmljive i zapamtljive melodike. Posebnost njegova bogatoga simfonizma jest unošenje vokala

(Druga, Peta, Šesta, Sedma, Četrnaesta i Petnaesta simfonija), kao što je i nekim simfonijama pridavao naslove asocirajući na programnost, poput Druge koja nosi podnaslov In memoriam poetae, Treće Muzika za prijatelje, Četvrte Symphonia iubilans, Pete Talia, Šeste Simfonia Vocalis, Osme Četiri radosti života, Devete Simfonija otoka i Desete Europa. Možda je svoju životnu filozofiju ponajbolje opisao u Osmoj koja, uz podnaslov Četiri radosti života, nosi još i oznaku: Ljubav — Muzika — Igra — Priroda. U ta četiri pojma sažeo je ono što ga je u životu ponajviše zaokupljao, uz ljubav prema životu i neuništivi optimizam u ovom je pojmu nedvojbeno bila utkana i ljubav prema obitelji, supruzi istaknutoj pijanistici Ljerki Pleslić Bjelinski koja je bila jedna od najboljih promotorica glazbe svoga supruga, kao i ljubav prema »svojim dečkima«, sinovima Alanu i Deanu. O bitnim pitanjima hrvatske glazbe u 20. stoljeću, o nacionalnom pravcu i o avangardi, akademik Bjelinski ovako je govorio: »Ne volim građane u šestinskom odijelu, a ni narodnu muziku u umjetničkoj obradi. Narodnoj muzici u izvornom obliku se divim.« Ili ovako: »Ne podnosim avangardiste. No moderne klasike XX. stoljeća kao što su Hindemith, Britten, Prokofjev, Honegger, vrlo volim. Ako avangarda pobijedi onda mislim da je suvišno da se u muzičkim školama uči harmonija, kontrapunkt, i da uopće postoje simfonijski orkestri. Dovoljno je da se usavrše npr. vodovodne instalacije...!« Dakako, bilo je to razmišljanje klasično odgojenog skladatelja, jednoga od onih koji nisu željeli (mogli, znali?) eksperimentirati. I to, osobito danas, profesoru Bjelinskom ne treba uzeti za zlo. Ostavio je dovoljno vrijednih svjedočanstava u autorskom jeziku koji je sam odabrao.

Hubert Pettan — muzikolog, skladatelj i pedagog P

red stotinu godina, 23. listopada 1912., u Zagrebu je rođen Hubert Pettan, čovjek koji je svojom svestranom djelatnošću obilježio četrdesetak godina hrvatskog glazbenog života. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu završio je 1935. studij kompozicije u klasi Franje Dugana, a 1937. doktorirao je pravo.

Hrvatska opera U žarištu Pettanova muzikološkog rada bila je trajno hrvatska opera i posebno njezin istaknuti predstavnik Ivan pl. Zajc. Između mnogih tekstova o ovom skladatelju izdvaja se opsežno Pettanovo djelo Popis skladbi

doba ravnateljstva nastalih u razdoblju od 19 godina, Pettan se drži utvrđena redoslijeda: donosi izvore, sadržaj i detaljni opis djela s obiljem notnih primjera, opaske o libretu, sastavu orkestra, izvedbama, kao i potpune kritike izvedenih opera. Autor odustaje od kritičke analize libreta i

vatskog narodnog kazališta u Zagrebu« (Sv. Cecilija, 1971.) i »Slavenski raspored Zagrebačke opere« (Sv. Cecilija, 1973.).

Tradicija pozitivizma Djela o Ivanu pl. Zajcu najvredniji su

Nekoliko godina bio je činovnik u prosvjetnoj struci (1937.–1941.): od 1941. predavao je na srednjoj školi Muzičke akademije, a od 1951. do umirovljenja 1972., bio je profesor povijesti glazbe na Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu (od 1951.–1953. i ravnatelj). Umro je 20. studenoga 1989. u Zagrebu.

nedjelju, 12. kolovoza 2012., uoči velikog blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, Velike Gospe, u prekrasnom malenom kamenitom mjestu Postranju, u Martinovićima u Općini Župa dubrovačka, održan je i ove godine koncert u njezinu čast. Nastupili su ugledni hrvatski glazbenici: violinistica Đana Kahriman, flautistica Đive Franetović Kušelj, pijanist Alberto Frka, mezzosopranistica Sofija Cingula te sopranistica Margareta Klobučar. Tematika Majke Božje oduvijek je nadahnjivala velike kompozitore. U prvom dijelu koncerta izvedene su Ave Mariae L. Luzzija, J. S. Bacha, Ch. Gounoda i C. Saint–Saënsa, Aleluja W. A. Mozarta, Maria, Mater Gratiae G. Faurea, a praizvedena je kompozicija Salve Regina talentirane hrvatske skladateljice Laure Mjede Čuperjani, napisana za tu prigodu. Uz skladbe u čast Majci Božjoj, čuli smo i nekoliko bisera operne literature.

rđan Čaldarović, koncertni pijanist i pedagog na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, odlučio je u rujnu otputovati »preko bare« i održati niz koncerta posvećenih isključivo djelima nastalima iz pera hrvatskih skladatelja 20. stoljeća. Prva je stanica bio Vancouver gdje je u anglikanskoj crkvi Sv. Marka izveo Igru staklenih perli Ive Josipovića, Šest bagatela Božidara Kunca, Toccatu Bruna Bjelinskog, Hommage à Bartók Davorina Kempfa i Scherzo fantastico Borisa Papandopula. U drugom dijelu koncerta pridružio mu se Domagoj Ivanović, hrvatski violinist koji posljednjih pet godina djeluje u Kanadi i SAD–u gdje predaje na Sveučilištu u Miamiju. Okupljenoj su se publici zajedničkim muziciranjem predstavili Josipovićevim Žalobnim pijevom, Klobučarevom Rapsodijom te Canzonettom i Romancom Dore Pejačević. Uz to, Ivanović je još izveo Ples za violi-

Kod skladateljeva sina, etnomuzikologa Svanibora, pohranjen je i Pettanov Dnevnik koji je on vodio uz povremene dulje pauze, od 1927. do 1966. godine. Bilo bi danas zanimljivo čitati one segmente Dnevnika koji nisu osobne prirode, ali plastično reflektiraju zbivanje iz Pettanove kulturne svakidašnjice, duhovito, kritički i bez unutarnje cenzure.

Kao skladatelj, Hubert Pettan danas je nažalost gotovo posve zaboravljen. A ostavio je bogat i raznovrstan opus koji je već za njegova života, a napose danas, ostao u sjeni njegova muzikološkog rada. Već letimičan uvid u partiture svjedoči o zanimljivom i profiliranom glazbenom izričaju. Ovom prilikom moguće je samo skicirati područja skladateljskog djelovanja, a na muzikolozima i interpretima je da ožive najbolje stranice njegovih glazbenih ostvarenja.

glazbe prepuštajući to onima koji bi se Zajčevim opernim opusom trebali baviti nakon njega. Tako je ta knjiga nezaobilazna predradnja za svaki daljnji muzikološki pristup.

Zajčevom je krugu posvećena i knjiga Hrvatska opera. Zajčevi suvremenici. I, objavljena u vlastitoj nakladi u Zagrebu (1969.). Pettan ovdje predstavlja nepoznata operna djela danas gotovo zaboravljenih skladatelja iz Zajčeva vremena: Đure Eisenhutha, Franje Serafina Vilhara–Kalskoga i Vladimira Berse. Primijenjena je ista metodologija kao u prikazu Zajčevih opera. Ova bi knjižica mogla biti poticajem da se neko od u njoj opisanih opernih djela ponovno izvede.

Zagrebačkoj operi posvećene su Pettanove studije koje se temelje na proučavanju arhivske građe. Najvažnija je »Iz prošlosti Zagrebačke opere«, objavljena u Kronici Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU u nizu nastavaka između 1976. i 1985. godine. Pettan temeljito i sustavno predstavlja repertoar i osoblje Zagrebačke opere. Srodnog su karaktera i članci »Djela germanskih skladatelja na rasporedu Zagrebačke opere« (Sv. Cecilija, 1981.) i »Romanski skladatelji na zagrebačkoj opernoj pozornici« (Sv. Cecilija, 1944., 1946.); zatim »Opere hrvatskih skladatelja u izvedbi Hr-

dio Pettanove muzikološke ostavštine koji je objavljen i dostupan. No jedno drugo važno djelo ostalo je do danas, nažalost, zaboravljeno: rukopis Fridrik Rukavina. Istaknuti hrvatski dirigent (1983.), opsežno istraživanje koje obuhvaća preko 400 tipkanih stranica. Taj rad koji se temelji na proučavanju repertoara, osobnosti i recepcije hrvatskog dirigenta, ne predstavlja samo njegov lik, nego i širi kulturni kontekst te zaslužuje objavljivanje.

Ovim orisom nisu predstavljeni svi Pettanovi radovi posvećeni hrvatskoj glazbenoj prošlosti. Uz rad na većim projektima, Pettan je kontinuirano pisao i objavljivao manje stručne i publicističke tekstove u dnevnicima i časopisima Obzor, Hrvatska revija, Muzika i škola, Muzika, Zvuk, Sv. Cecilija i Hrvatska pozornica.

U svojim interpretacijama Pettan slijedi tradiciju pozitivizma, s težištem na sustavnom istraživanju i predstavljanju nepoznatih podataka o hrvatskoj glazbenoj prošlosti. U tome je najviše sličan pijanistu i muzikologu, akademiku Ladislavu Šabanu, svom nešto mlađem suvremeniku. Pettan se ne upušta u analize, vrednovanje i interpretaciju ili čak komparativno istraživanje, već to prepušta novim naraštajima muzikologa kojima

Večer hrvatskih skladatelja na američkom kontinentu

njegov doprinos može biti od velike pomoći.

Doživotni skladatelj

Iza tih naizgled šturih podataka krije se bogata djelatnost koje je težište bilo u nastavnom radu na Glazbenoj školi. Tom je radu dao svoje najbolje snage i pedagošku predanost. Njegovi učenici još se živo sjećaju njegova skromnog, krhkog lika i mirnog, staloženog izlaganja. Njegov je pregled povijesti glazbe bio sistematičan, pozitivistički precizan i koristan kao pouzdani temelj za svaku daljnju nadgradnju. Učilo se uglavnom iz bilježaka s predavaHubert Pettan nja, ispiti su bili strogi. Samozatajan i ljubazan, Pettan je uvijek bio spreman pomoći savjetom i Ivana Zajca. Prilog građi o Ivanu Zaliteraturom, suzdržavajući se od afek- jcu koji je objavila Jugoslavenska akativnog ponašanja i kloneći se jeftinog demija znanosti i umjetnosti 1956. uspjeha i brze karijere. godine. Ova je knjiga nenadoknadivo Svestrani Hubert Pettan poznat je pomagalo i polazište za svakoga tko danas prvenstveno kao pisac o glaz- se želi baviti bilo kojim segmentom bi i muzikolog. Riječ o glazbi krista- Zajčeva opsežnog stvaralaštva. Salizirala se u njegovim izrazito mu- mome popisu prethodi uvodni biozikološkim, stručno–pedagoškim grafski dio s kalendarom, a na kraju i publicističkim tekstovima. Važno knjige je obilje popratnih komentara, područje njegova pisma o glazbi izra- bibliografija, podaci o mjestima gdje sta upravo iz njegove mnogogodišnje se (osim u glavnini Zajčeve ostavštipedagoške aktivnosti i posvećeno je ne, danas u Nacionalnoj i sveučilišnjegovim učenicima, ali i promociji noj knjižnici u Zagrebu) mogu naći Glazbene škole na kojoj je djelovao. Zajčeva djela te slikovna građa. Taj Učenicima je namijenjen niz svezaka opsežni projekt svjedoči o temeljitos pregledom opće i hrvatske povijesti sti i pedantnosti Pettanova pristupa, glazbe; danas su ti korisni priručni- o osobinama, dakle, koje danas čeci uglavnom nedostupni. Djelatnosti sto prešućujemo kao sporedne, no Glazbene škole posvećena je knjiži- bez kojih je svaka dublja interpretaca Muzička škola »Vatroslav Lisinski« cija neutemeljena. Nije moguće pret1829–1969 (objavljeno 1969. o sto- postaviti da bi bilo tko od hrvatskih četrdesetoj obljetnici škole) i kronika muzikologa u to vrijeme i uz tada ras150 godina Muzičke škole »Vatroslav položiva pomagala imao toliko strLisinski« Zagreb (Zagreb 1978.) koja pljivosti i discipline da pokrene i doje nažalost ostala u rukopisu. Uz ne- vrši taj posao. ophodne dopune za razdoblje nakon Operno stvaralaštvo Ivana pl. Zajca 1978. ovo bi opsežno djelo (287 str.) obrađuje Pettanova knjiga Hrvatska trebalo objaviti. Obilje korisnih po- opera. Ivan Zajc, II. (Opere iz doba dataka pruža pregledni rad Glazbeni ravnateljstva, 1870–1889), tiskana u udžbenici, knjige i instruktivna izdanja Zagrebu 1983. godine. To je samobivših i sadašnjih nastavnika Muzič- stalni dio opsežno zasnovane cjelike škole »Vatroslav Lisinski« Zagreb, od ne pod naslovom »Hrvatska opera«. 1929. do 1972., Zagreb 1973. Prikazujući devet Zajčevih opera iz

Koncert u čast Presvete Bogorodice Djevice Marije

Đana Kahriman očarala nas je stilskom izražajnošću i lijepim frazama u tumačenju Bachova Adagia u g–molu i Meditacije J. Masseneta. Đive Franetović Kušelj stvorila je prekrasnu meditativnu atmosferu interpretirajući Caccinijevu Ave Mariu te kompozicije Skatulica br. 1 i 2 skladateljice Nene Čorak. Sofija Cingula i Margareta Klobučar istaknule su se bojom glasa u duetima i solo točkama, sigurnim vođenjem linija te znalačkim pristupom opusima. Bila je to odlična interpretacija sadržaja teksta u dobrom dijalogu s pijanistom Albertom Frkom koji je sve muzikalno pratio. Koncert je završio u vedrom tonu, simpatičnim duetom–brojalicom Engele–bengele skladateljice L. M. Čuperjani. Svi umjetnici aktivno su muzicirali i stvarali glazbu na licu mjesta čime su stvorili odličnu atmosferu za što ih je mnogobrojna publika nagradila dugotrajnim pljeskom. (Domenik Briški)

U povodu 100. obljetnice rođenja

piše: dr. sc. Koraljka Kos

njem Saše Nestorovića. Uz tri autorske skladbe (Exaltation Sonores, Mystic Soul, Invisible Motion), prijatelji i poštovatelji Silvija Glojnarića mogli su uživati i u njegovim aranžmanima jazz i r’n’b standarda u izvedbama naših vrsnih glazbenika s kojima je autor ostvario važne suradnje: Massima, Jelene Balent, Matije Dedića i Tomislava Mužeka. Jazz isprepleten s hrvatskim folklorom u aranžmanu Vrličkog kola i prožet plesom članova Ansambla Lado, otkrio je još jednu stranu Silvija Glojnarića — interes za narodnu baštinu. S Ladom je još 2009. ostvario poseban projekt — osebujnu suitu JazzLA(n)DO, a njegovi aranžmani tradicijskih napjeva — Lepe ti je Zagorje zelene i Klinček stoji pod oblokom — mogli su se čuti za dodatak. Vidno dirnut, Silvije Glojnarić iz publike je pratio izvedbe sastava koji zauzima posebno mjesto u njegovu životopisu budući da je u Jazz orkestru HRT–a počeo svirati bubnjeve, a potom mu niz godina bio na čelu kao šef dirigent, zaključivši tu aktivno djelovanje 2008. godine.

MEĐUNARODNI USPJESI

Jazz orkestar HRT–a i Matija Dedić na Glojnarićevom slavljeničkom koncertu

ozbiljne, zabavne i narodne glazbene scene, Silvije Glojnarić svoj je slavljenički koncert osmislio kao svojevrsni uvid u bogatstvo i raznolikost vlastita stvaralaštva. Prvi dio koncerta predočio je njegova stremljenja ka klasičnim glazbenim principima, formama i orkestraciji. No, diplomirani skladatelj i glazbeni teoretičar sa zagrebačke Muzičke akademije, u vlastitoj obradi uvertire operi Porin Vatroslava Lisinskog (Swing fantazija), u golemom zvukovnom rasponu trostavačne Simfonije Cosmic Gallery te u Simfonijskom stavku Galaxy Constelation, nije zaobišao svoja jazzistička nagnuća stjecana širom svijeta, a započeta u Plesnom orkestru RTZ–a. U tom su se duhu istaknuli i solisti Simfonijskog orkestra i Jazz orkestra HRT–a, a jedinstveni zvuk udruženih orkestara predvodio je maestro Pavle Dešpalj.

PRAIZVEDBE

djelovanja svestranog glazbenika, no spoj njegovih originalnih skladbi, aranžmana, gostujućih umjetnika i čak dvaju orkestara priuštio je prisutnima poseban glazbeni doživljaj. Za tu prigodu snage su udružili Simfonijski orkestar i Jazz orkestar HRT–a pod ravnanjem Pavla Dešpalja i Saše Nestorovića te niz gostiju, dragih suradnika slavljenika: Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado, Massimo, Jelena Balent, Matija Dedić i Tomislav Mužek.

BROJ 176, LISTOPAD 2012.

SJEĆANJA

BROJ 176, LISTOPAD 2012.

DAVOR HRVOJ

OBLJETNICE

nu solo Miroslava Miletića. Kroz isti su program (izuzev posljednje navedene skladbe) djelić hrvatske glazbene baštine mogli upoznati i slušatelji u Baltimoreu, Gaithersburgu i Miamiju gdje su hrvatski glazbenici gostovali u sveučilišnim koncertnim dvoranama te u Washingtonu, u studiju Steinway. Na ta se četiri koncerta, uz Čaldarovića, u komornom muziciranju američkoj publici predstavio violinist Ivan Novinc, također pedagog na Muzičkoj akademiji te član najznačajnijeg hrvatskog sastava za promicanje suvremene glazbe — Cantus Ansambla. Gostovanja naših umjetnika u inozemstvu, kao što je bio ovaj projekt Srđana Čaldarovića, Ivana Novinca i Domagoja Ivanovića vrijedan su način promocije hrvatske glazbe, stoga ih treba s veseljem pozdravljati i podupirati. (Ivana Jurenec)

Srđan Čaldarović

Pettan je komponirao cijelog života; počeo je još za studentskih dana, 1933., a posljednja je djela napisao godinu dana prije smrti. Njegova skladateljska ostavština, pohranjena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, broji 75 registriranih opusa među kojima su zastupljene sve glazbene vrste. Tu je četrdesetak solo pjesama na tekstove Vladimira Nazora, Milana Begovića, Frana Galovića, Dobriše Cesarića i Olinka Delorka, ali i danas manje poznatih pjesnika, a uglazbio je čak i recept za tortu. (To govori o njegovu smislu za humor.) Od tema privlačila ga je hrvatska prošlost (vokalni ciklus Hrvatski kraljevi) i slavenska mitologija (sinu je dao ime Svanibor!), i to ne samo u popijevkama, već i u kantatama i operama. Uz glasovirsku i komornu glazbu, Pettan je skladao niz zborova i crkvenih djela, pjesme za glas i orkestar, zatim simfonijetu za tamburaški orkestar te kantate i oratorije (Kip domovine, Ovidijeva posljednja noć u Rimu i Kohan i Vlasta). Njegova jedina opera Arkun (prema Vladimiru Nazoru, 1947.) nije nikada izvedena u cijelosti. U recentnijoj publicistici osobu Huberta Pettana i njegovu skladateljsku djelatnost prikazao je Svanibor Pettan (Arti musices 30/2, 1999.), a Pettana kao pedagoga prisjetio se Dubravko Detoni (Cantus, 91, 1997.).

Iz mojih susreta s vječnošću

Istina u vječnosti No onda, u jednom sam trenutku primijetio da se kaskade, ili točnije, bujice njezine kongenijalne rječitosti polako — ali, poput zrakoplova, zapravo brzo i naglo — dižu iznad trase mojeg (i svih nazočnih) shvaćanja, da gube kontakt sa stvarnošću i običnom ljudskom pameću, da postaju sve gušće, zapletenije i nerazumljivije, a ona pritom izvikuje svoje misli, definicije, parole, doskočice pa i prijetnje sve glasnije, nasilnije i luđe, miješaju-

Festival čistog glazbenog užitka piše: Dinko Husadžić Sansky

vogodišnji 22. festival Jazz.hr/ jesen u organizaciji Jazz kluba Zagreb HDS–a i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, uz četiri odlična koncerta, ponudio nam je i obilježavanje tisućite emisije Vrijeme za jazz Davora Hrvoja, jazz novinara, urednika i fotografa te izložbu fotografija glasovitih jazz glazbenika u predvorju Male dvorane, nazvanu Jazz kroz objektiv Davora Hrvoja. Tradicija ovih jazz događanja godinama daje zagrebačkoj publici iznimne koncerte, a imena koja su gostovala najčešće su sam vrh svjetskoga jazza.

Već je prva večer pokazala zašto jazz volimo. Nastupio je trio u kojem sviraju austrijski multiinstrumentalist Karlheinz Miklin, švicarski kontrabasist Heiri Kanzig i američki bubnjar Billy Hart. Svirali su program koji je na tragu višegodišnje suradnje Harta i Miklina (Kanzig je nedugo zamijenio Rona McClurea), iako su izvođene skladbe nove, pisane upravo za tu postavu. Ma koliko između redaka osjetili zvuk Coltranea ili Rahsaana Rolanda Kirka, što stari lisac Miklin ni ne skriva, ipak se radi o fantastičnoj autorskoj snazi Miklina, ali i sinergiji trojice glazbenika koji se odlično razumiju. Sa svom silom saksofona (na kraju svirajući istodobno alt i tenor!), Miklin se poigrava formom i temama koje legendarni Hart i kontrabasist Kanzing prihvaćaju, reagiraju te u trenu od akademski zadanog imamo sjajnu improvizaciju i bogatstvo zvuka. Druge večeri, uz obilježavanje tisućite emisije Vrijeme za jazz i prijenos na III. programu Hrvatskoga radija, nastupio je Charles Tolliver sa Jazz orkestrom HRT–a. Maestro Saša Nestorović vrhunski je uigrao Orkestar te se činilo kao da su Tolliver i band godinama zajedno. Glazba koju je ponudio vezana je uz vrlo hvaljen album With Love, ali i skladbe koje su tipične za Tolliverov izričaj i koje leže

našem orkestru. Zvučalo je čvrsto, uigrano i emotivno. Isticati bilo kojega od solista završilo bi popisom gotovo cijelog orkestra; bili su svi iznimno nadahnuti, vođeni sigurnom rukom Charlesa Tollivera koji se nije nimalo štedio, ali je dao prostora i glazbenicima da pokažu što znaju. Odjeci Afrike i pozitivnih utjecaja glazbenika koje Tolliver ističe kao uzore, poslužili su za zanimljivu glazbenu priču, ali i komunikaciju s publikom. U počast Billyju Eckstineu izvedena je skladba I Want To Talk About You, a solo Saše Nestorovića na tenor saksofonu bio je jedan od vrhunaca koncerta, uz inovativno aranžiranu ‘Round Midnight. Dva i pol sata čistoga glazbenog užitka dali su nam Tolliver i Jazz orkestar HRT–a. Kenny Werner All–Star Quintet feat.

Charles Tolliver i Jazz orkestar HRT–a

Benjamin Koppel & Randy Brecker, gosti treće večeri u potpuno ispunjenoj dvorani, glazbenici su jazz životopisa koji izazivaju strahopoštovanje i značenje u glazbenom svijetu. Werner vješto potiče dramsku napetost, a suradnici to osjećaju: i Breckerova truba i Koppelov alt saksofon i međuigra Scotta Colleya i Antonia Sancheza; sve to daje Wernerovoj glazbi prepoznatljivost, značaj i spiritualnost. Doista, malo je takvih glazbenika, a još manje tako dobrih koncerata kakvom smo nazočili.

Ovogodišnji festival svojim su nastupom zatvorili trubač Claudio Roditi, pijanist Klaus Ignatzek i Jean–Louis Rasinfosse, kontrabasist znan i po suradnji s našim Matijom Dedićem. Prema riječima Antuna Tomislava Šabana, umjetničkog direktora festivala, takva postava predstavlja težak

Dubravko Detoni

ći pritom više stranih jezika, pa se sve pretvara u nerazabirljivo jecanje, buncanje i urlikanje prekidano već jedva podnosivim nastupima jadikovanja i plača, pa i opasnog nasrtanja na samu sebe. Tada su stolu diskretno pristupili golemi bolničari — da li oni isti iz Šulekove priče? — i nadasve pažljivo dali znak gospođi primarijus da iziđe. Tako i bi. No tko je bio onaj Šulekov genijalni Brahms, ili tko bijaše naša genijalna gospođa primarijus, za koju smo poslije saznali da je autorica niza osebujnih ali svakako vrijednih i zanimljivih literarnih ostvaraja — ja do danas nisam u potpunosti saznao. Mogu samo nagađati, a to godinama i činim, no pravu istinu krije u sebi i zna samo — vječnost.

glazbeni format. Uz vlastite skladbe i jazz standarde izvodili su i skladbe brazilskih autora. Na kraju je uslijedilo nekoliko jazz standarda poput Body and Soul i Green Dolphin Street.

Elvis Stanić jedan od autora himne Europe Jazz Network-a

urope Jazz Network (EJN) organizacija je koja okuplja 85 jazz festivala, producenata i promotora iz 27 zemalja, a ove godine slavi 25. godišnjicu postojanja. Želeći na kreativni način obilježiti tako značajnu obljetnicu, Wim Wabbe, član EJN–a i glazbeni direktor Arts Centre Vooruit iz Belgije, došao je na ideju da umjetnike iz raznih zemalja potakne na stvaranje himne EJN–a. Odbor EJN-a prihvatio je ideju i

U jednom od dva dodatka koju je pljeskom izmamila publika, Claudio Roditi spustio je trubu te pjevao Girl from Ipanama, dakako, na portugalskom. Cijelo vrijeme osjećala se povezanost glazbenika koji su i pri izvođenju solo dionica zvučali kao cjelina. Koncertu nije manjkalo dinamike, naprotiv, osjećaj swinga odlično se čuo. Uz Roditijevu i Ignatzekovu iskrenu komunikaciju s publikom i Rasinfosseovom duhovitom ubacivanju hard rock riffova u teksture svojih bas dionica, njihov koncert bio je sjajna završnica još jednog odličnog festivala Jazz.hr.

u suradnji s aranžerom Giancarlom Schiaffinijem pokrenuo stvaranje umjetničkog projekta u kojemu 25 skladatelja iz 25 zemalja, članica EJN–a, skladaju po jednu minutu glazbe koja će biti objedinjena u 25-minutnu himnu u izvedbi Instabile Orchestra, najvećeg talijanskog big banda. S obzirom da je Liburnia Jazz jedina hrvatska udruga članica EJN– a, jedan od izabranih autora je i hrvatski jazz umjetnik Elvis Stanić. Našavši se u društvu 25 najznačajnijih suvremenih europskih jazz skladatelja, Stanićeva je jednominutna skladba uvrštena u Europe Jazz Network 25th Hymn koja će biti praizvedena na Generalnoj skupštini EJN–a u Bariju 28. rujna, kada će biti obavljeno tonsko i video snimanje. (Liburnia Jazz)

obilju ozbiljne glazbene literature malo je knjiga koje umjetnike predstavljaju u intimnijem, ljudskijem svjetlu. Stoga je hvalevrijedna knjiga anegdota uglednog člana našega Društva Branka Polića dočekana s velikim zanimanjem i zacijelo će — prema nadi autora — »čitateljima priuštiti malo razonode, a možda i pouke«. Već izgled lijepo opremljene knjige u izdanju kuće Durieux mami da se zaviri unutar korica oslikanih s prve strane karikaturom Gioacchina Rossinija, a na poleđini, iznimno uspješnim karikaturalnim portretom Branka Polića (crtež Vere Fišer). Na 418 stranica nailazimo na 1000 glazbenih anegdota razvrstanih u nekoliko skupina. Najviše je zastupljeno skladatelja (54), zatim dirigenata (15), a instrumentalisti su grupirani na pijaniste (6), violiniste (29) i violončeliste (83). Završne glazbene svaštice obuhvaćaju krive prosudbe (što glazbenici misle jedni o drugima) te predstavljaju glazbenike kao gurmane, žderonje, kavopije i ispičuture na djelu.

Što je prethodilo tom zanimljivom izdanju? Podsjetimo da je Branko Polić (1924.) iznimno obrazovan intelektualac enciklopedijskog znanja koji je nakon završene klasične gimnazije u rodnom Zagrebu stekao diplomu francuskog jezika na školi u sklopu pariške Sorbone. Potom je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1950. diplomirao engleski jezik i književnost te od tada djeluje neprekidno kao novinar (član HND) u Kulturno–umjetničkoj redakciji tadašnjeg Radio Zagreba, danas Hrvatskom radiju. Njegovi afiniteti prema glazbi usmjerili su ga na bavljenje glazbenom kritikom i uređenju raznih glazbeno–govornih emisija, a osnutkom Trećega programa Hrvatskog radija postaje njegov urednik i komentator sve do umirovljenja (1964.–1985.). No, i dalje ostaje redoviti suradnik do danas. Velik je popis njegovih emisija (nekoliko tisuća) u raznim ciklusima, ali i vrijednog posla oko iniciranja i uređenja dokumentarnog glazbenog arhiva zagrebačke Radio stanice, u suradnji s direktorom Ivom Vuljevićem i tonskim majstorom Radanom Bosnerom (više od 10.000 snimaka).

Note i anegdote

DAVOR HRVOJ

VIJESTI

Održan festival Jazz.hr/jesen u organizaciji Jazz kluba Zagreb HDS–a i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog

DAVOR HRVOJ

FESTIVALI

čitelj Šulek mi je pričao da je kao mladi violinistički virtuoz (uz glasovirsku pratnju tadašnjeg prijatelja Ive Mačeka) jednom nastupio u poznatoj zagrebačkoj umobolnici. Nakon njihova uspjelog koncerta, pacijenti su im, uz liječničko dopuštenje, u znak revanša i iskrene zahvalnosti,

umjetnički–literarno briljantan način. Nikad u životu nisam sreo i doživio toliku bujicu znanja, invencije, idejâ, duhovitosti, asocijacijâ, prijedloga i lucidnih kritičkih primjedbi o mojim djelima (osobito o Bajci). U manjim su se predasima njezinim nedostižnim raščlambama, također vrlo uspješno, priključivali i nadovezivali i ostali liječnici te je — na moje i mojih svirača najveće čuđenje — svaki put oslovljavali s »gospođo primarijus«. Dakle, navodno njihova, liječnička kolegica. Ona je to primala sasvim normalno i pritom se sa sve većim žarom unosila u diskusiju koju je sama započela.

Osim djelovanjem na Radiju, Branko Polić isticao se i u organizaciji raznih događaja, ponajviše u sklopu Židovske općine (promotor i glavni urednik časopisa Novi Omanut), pisao je u hrvatskom i stranom dnevnom tisku, tjednicima i časopisima, leksikonima i zbornicima, a bavio se i prevođenjem te dobio nekoliko nagrada, kao i Orden zasluga za narod sa srebrnim vijencem. Od 2004., kada je napisao prvu autobiografsku knjigu Vjetrenasta klepsidra, uslijedile su još tri: Imao sam sreće, Pariz u srcu studenta i Na pragu budućnosti. Kao znatiželjni i neumorni putnik prilikom brojnih susreta razgovarao je s više od 500 reproduktivnih umjetnika što se odrazilo u emisijama »Interpreti i njihova ostvarenja«. No, ono što je vezano uz njegovu najnoviju knjigu anegdota jest ciklus emisija »Note i anegdote« koje je kao umirovljenik ostvario od 1997. do 2004. u okviru noćnih emisija Klasika na drugom (Drugi program Hrvatskog radija). A da ne bi sve otišlo u eter, Branko se potrudio da kratke priče o zgodama poznatih glazbenika trajno sačuva u ovoj knjizi. Uz pretpostavku da je čitatelj općenito, a naročito glazbeno obrazovan, autor ga je s tek nekoliko informativnih rečenica podsjetio na osnovno i uveo u svijet anegdota koje odabrane predstavnike klasične glazbe predstavljaju u intimnijem i šaljivom svjetlu. Svaki od njih počašćen je i karakterističnim crno–bijelim portretom. U tim pričicama nazire se i ozračje duha vremena i društvenih prilika, uključujući između ostalog i glazbene kritičare, mecene ili publiku. Do izvora je dolazio uglavnom iz strane literature, a ponešto i iz hrvatske — uz veliku većinu stranih glazbenika, u knjizi je obuhvaćeno i manji broj hrvatskih. Pretežito su to glazbenici prošlih vremena poput skladatelja Ivana pl. Zajca, Rudolfa Matza i Borisa Papandopula, a od dirigenata koji su djelovali u zagrebačkoj Operi, Varaždinac Nikola pl. Faller i Čeh Milan Sachs. Od suvremenih hrvatskih skladatelja tu je jedino Josip Magdić.

Pola Marka Naime, prema Polićevim riječima, malo je hrvatskih skladatelja prošlosti o kojima su sačuvane anegdote. O sadašnjima — još i manje! Sastavljač zbirke još je za potrebe svojih emisija »Note i anegdote« uputio poziv članstvu Hrvatskog društva skladatelja da upotpuni program vlastitim crticama. Od nekoliko stotina članova odazvala su se samo trojica! Dvojica od njih iznijeli su većim dijelom zgode koje su se odnosile više– manje na njihovu svakodnevicu. Jedinu je iznimku predstavljao duhoviti Josip Magdić koji je pribilježio nekoliko anegdotalnih doživljaja. Citirat ćemo jedan: »Naručena kantata Mrzimo vas op. 44, napisana 1967. na posljednje stihove Ivana Gorana Kovačića, odbijena je u Beogradu zbog »niskog« umjetničkog dojma tek nakon dvije godine. Pet godina poslije, planirana je izvedba u Zagrebu, ali nije im se sviđao naslov, pa je u posljednji trenutak skinuta s programa. Promijenio sam samo naslov uzevši posljednji stih pjesme Za pobjede nove i nakon praizvedbe 1975. u Sarajevu, često se izvodila zbog »visokog« umjetničkog dojma.« Pored svoje višestruke djelatnosti, popularni skladatelj Rudolf Matz bio je i iznimno duhovit. Tako je jednom u okviru školskoga programa »Trezvene mladeži« morao održati školski sat o štetnosti alkohola. Sve što je o tome kazao učenicima bilo je to da je vrlo štetno piti loše vino i druga nekvalitetna alkoholna pića. Kao revan pobornik i pridržavatelj drevnih Križevačkih štatuta to je bilo sve što je učenicima priopćio na tu temu. I o Borisu Papandopulu »našem uvijek vedrom, iskrenom i komunikativnom čovjeku i skladatelju« postoji više anegdota, a uvrštene su samo one temeljito provjerene. Evo jedne: »U Zagrebu se pod vodstvom Borisa Papandopula trebala praizvesti Tijardovićeva opera Marko Polo. Svi mjerodavni ljudi u operi smatrali su da se mnogo toga dade kratiti što bi pridonijelo većem uspjehu samoga djela. Taj je osjetljivi zadatak bio povjeren dirigentu izvedbe Borisu Papandopulu. Kad je ovaj jednom sreo skladatelja, kazao mu je : »Samo da znaš, Marka Pola sam pretvorio u — pola Marka«.«

Ptica za Don Giovannija Nekoliko rijetkih anegdota o Ivanu pl. Zajcu nalazi se u Uspomenama dr. Milana Šenoe čiji je otac bio dobar skladateljev prijatelj. Evo jedne: »U Zajčevu stanu bio je na srijedi salon popločen »terrazzom« kao u talijanskih kuća. Visoki svod bio je urešen alegorijskim figurama i slikama, a kad je Zajc dao izvesti uređenje svoga salona, radio je kod njega stolar Tercuzzi i slikar Raverta. Pjevali su u radu duete iz talijanskih opera. Zajc ih je čuo, poslao ih nekuda na pjevačku izobrazbu, a potom ih angažirao u Zagrebačkoj operi.« Iz istoga izvora potječe i jedna od anegdota o Nikoli pl. Falleru koja se odnosi na njegov studij na pariškom Konzervatoriju kod prof. Masseneta kada je ovaj zatražio da mu učenik iz rukopisa odsvira dva čina njegove opere Manon. Kada je ovaj svršio, reći će mu majstor: »Hvala lijepa, gospodine. Jako dobro! Sad sam tek upoznao, što sam komponirao«.

Izabrat ćemo za kraj i posljednju, 1000. anegdotu koja se također odnosi na naše podneblje. »Naime, u Zagrebu je nekoć vladao običaj da Don Giovanniju u posljednjoj slici Mozartove opere donesu neku pticu za večeru, vjerojatno purana. Kasnije, na veliku žalost protagonista, taj običaj je ukinut. Zbog štednje. Treba čekati, možda će se budućim zagrebačkim Don Giovannijima opet posrećiti drevni običaj da se protagonist može do sita najesti za vrijeme predstave.« Iako se u ovoj knjizi često spominju pjevači, njima će autor ipak posvetiti posebnu, drugu knjigu anegdota koju već ima u pripremi jer materijala ima na pretek. Za tim će knjigama glazbenih anegdota zacijelo posegnuti ne samo glazboljupci i znatiželjnici skloni šalama kojima nas je duhoviti Branko Polić često uveseljavao za brojnih susreta, već i neki budući urednici i autori sličnih emisija kojima će ti sačuvani materijali biti inspiracija i velika pomoć.

Uz 60. godišnjicu KUD–a Mozaik

odine 1952., tada mladi splitski glazbenik Mihovil Mićo Brajević, oko sebe je okupio niz entuzijasta s kojima je do tada surađivao te je osnovao OKUD Mozaik koje ove godine slavi 60. godišnjicu neprekinutog kulturnog i društvenog djelovanja. Društvo je u početku djelovalo kao sekcija splitskog Udruženja muzičara, a potom se, sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća, osamostalilo. Njegujući tada suvremene glazbene izričaje te uvodeći neke na ovim prostorima dotad nepoznate plesne korake, članovi Društva često su nailazili na neodobravanja ondašnjih vlasti. No, to ih nije nimalo obeshrabrilo. Unutar Društva djelovao je big band koji je naknadno prerastao u revijski orkestar od 30 članova, među kojima je bio i istaknuti splitski glazbenik Anđelko Đeki Srbljenović, Brajevićev nasljednik na vodećem mjestu KUD–a Mozaik koji je tragično preminuo u prosincu 1971. godine.

Od tada pa gotovo do današnjih dana, Društvom je neumorno upravljala karizmatična balerina Leposlava Lepa Smoje koja je u Društvo došla odazvavši se Brajevićevu pozivu da preuzme plesnu sekciju koju je dugi niz godina uspješno vodila. Uz nju kao pedagoga, u Društvu je dugo djelovao legendarni splitski glazbenik Ante Rejo Reić. Tijekom vremena, veliki broj više ili manje talentirane djece sudjelovao je na Mozaikovom natjecanju Prvi pljesak, od kojih su pojedinci postali dobro poznata imena glazbenog života grada Splita i čitave Hrvatske. Početkom osamdesetih godina splitski novinar Đermano Ćićo Senjanović i dr. Ante Munitić napisali su za Mozaik prvi dječji mjuzikl Frane Štrapalo koji je publika izvanredno prihvatila. Nedavnim povlačenjem tete Lepe i barba Ante iz aktivnog rada, brigu o Društvu preuzeli su dugogodišnji članovi, Vesna Šumberac i Željko Koceić, predsjednik KUD–a Mozaik. Čvrsto oslonjen na svoja četiri stupa (Brajević, Reić, Smoje, Srbljenović), Mozaik se održao duže od pola stoljeća te pod novim vodstvom, osnažen mladim snagama splitskih glazbenih i plesnih pedagoga, ide u susret novim obljetnicama i novim glazbenim uspjesima. (Ivan Bošković)

Brajević i mlade plesačice

FESTIVALI

Johannes Brahms

Budući da se povijest uredno ponavlja, a vječnost joj se sveudilj podrugljivo smješka sa strane, dvadesetak godina poslije i ja sam, u sklopu serije eksperimentalnih projekata mojeg ACEZANTEZ–a, održao avangardni koncert u istoj umobolnici. Dupkom puna dvorana, gomila bolesnika stoji i sa strane, uza zidove, a nakon što je koncert počeo, iz te se mase najedanput histerično probila neka sitna ženica u bijeloj liječničkoj mantiji i nevjerojatno brzim pokretima sjela na jedino prazno mjesto u prvom redu, rezerviranom za liječnike i upravu. Uz neke manje i nevažne bolesničke upadice, koncert smo — praćen vlastitom doličnom konferansom — sretno priveli kraju i dobili ogroman aplauz uz uzvike odobravanja (veće nego ikada kod »normalne« publike) te bili od bolničkog ravnatelja pozvani na ručak. Negdje oko njegove polovice stolu je pritrčala ona ista pacijentica u bijeloj liječničkoj odori iz prvog reda dvorane, sjela na jedino slobodno mjesto i bez ikakva uvoda počela analizirati moju glazbu i naš koncert na nečuveno sjajan, što znanstveno–stručno, što

Šaljiva knjiga za glazboljupce Piše: Višnja Požgaj

Piše: Dubravko Detoni

Povijest se ponavlja

Branko Polić: 1000 glazbenih anegdota, Durieux, 2012.

foto–arhiv Leposlave Smoje

PANOPTICUM DETONICUM (15.)

priredili i svoj vlastiti. Na kraju te kraće groteskne tragikomedije uslijedio je pravi šok. Na improviziranu je pozornicu stupio pravi pravcati, jezivo ali istinito, u dlaku isti Johannes Brahms obučen u pilotsku uniformu. Sjeo je za glasovir i počeo u vrhunskom stilu izvoditi neko nepoznato Brahmsovo djelo, upravo onako kako je to sâm Brahms znao improvizirati u odabranim bečkim društvima. Sjajno (nepostojeće) djelo, supermajstorska izvedba, uglavnom, Šulek — a i poslovično skeptični Maček — sve su to slušali zatečeni i sasvim zadivljeni. Skladba se dubokom i mudrom logikom približavala svojem dramatskom vrhuncu, skladatelj–pijanist je, poput nekog spiritističkog medija, bio zanijet neizrecivim stvarateljskim transom, no onda je, u presudnom trenutku klimaksa, u njemu nešto iznenada puklo i on je počeo divljački avangardno (molim, Šulekove riječi!) lupati po tipkama, a istodobno svom snagom udarati i samoga sebe te urlati i čupati kosu. Smjesta su priskočili divovski bolničari i uz najveće ga napore — bio je debeo i snažan, baš kao i pravi Brahms — odvukli na odjel.

BROJ 176, LISTOPAD 2012.

VIJESTI

BROJ 176, LISTOPAD 2012.

KNJIGE

RAZGOVORI

Ovogodišnji 15. međunarodni festivala šansone

CHANSONFEST ’12 održat će se

16. studenoga 2012. u 20 sati — zagrebačko Gradsko kazalište Komedija, Kaptol 9, Zagreb Prema pristiglim radovima na Natječaj, Ocjenjivački sud odabrao je sljedeće skladbe i umjetnike: Alka Vuica — Pucaš u leđa (Zrinko Tutić — Alka Vuica)

Andrea Baković — La vie en bleu (Vladimir Kočiš Zec — Leonardo Baksa Čeči) Arsen Dedić — Jednostavno — više nisam mlad (Arsen Dedić) Drago Mlinarec — Vrtimo se — u krugu (Drago Mlinarec)

Dražen Žanko — Opet isti dan (Dražen Žanko — Katarina Fuček)

Goran Aleksić — Ljepotica bješe Tanja (Goran Aleksić — Sergej Jesenjin)

Goran Karan i Helena Bastić — Zaboravi (Goran Karan — Helena Bastić) Hrvoje Hegedušić — Još puno bu rož (Hrvoje Hegedušić — Drago Britvić) Igor Brešan — Jedno drukčije lice (Igor Brešan)

Ivana Majcan — Večer je kasna dušo (Duško Rapotec Ute — Jakša Fiamengo) Kostadinka Velkovska — Ljubavno pismo (Toni Eterović — Vojo Šiljak) Ksenija Erker — Što će biti sa mnom (Zoran Mišolongin ) Ksenija V. Periš — Reci nešto jednostavno (Arsen Dedić)

Mladen Burnać — Vrijeme rastanka (Mladen Burnać — Faruk Buljubašić Fayo) Mladen Medak Gaga — Gore, dolje — bit će bolje! (Mladen Medak Gaga) Toni Janković — A onda ... (Toni Janković — Sanja Grčić)

Tomislav Žužak

Susreti s hrvatskim skladateljima (Cantus)

izdanju nakladnika Cantus d.o.o. u srpnju ove godine objavljen je prvi samostalni nosač zvuka saksofonista Tomislava Žužaka, jednoga od naših najaktivnijih saksofonista koji već niz godina iskazuje poseban interes prema suvremenom stvaralaštvu, a koji je nedavno osvojio i prvu nagradu na Prvom hrvatskom natjecanju mladih glazbenih umjetnika Papandopulo. Njegov album, posvećen alt saksofonu, nosi naslov Susreti s hrvatskim skladateljima, a skladatelji koje u nadahnutim izvedbama susreće su Dubravko Detoni (Petite suite détruite), Anđelko Klobučar (Sonata za alt saksofon i klavir), Krešimir Seletković (Portreti), Berislav Šipuš (Le sens) te Gordan Tudor (Quarter Tone Waltz). Žužaku se u izvedbi Klobučareve skladbe pridružila pijanistica Vlasta Gjura. Nosač zvuka svakako je izvrstan prilog i važan doprinos ne tako brojnoj obitelji diskografskih izdanja klasične glazbe za saksofon, posebice u okviru suvremenog hrvatskog stvaralaštva kojemu je Žužak podario zapise vrhunskih umjetničkih izvedbi, kako na tehničkoj, tako i na razini interpretacije.

CD izlog Trpimira Matasovića

uložile u sva odabrana djela. Što se, pak, reprezentativnosti tiče, moglo bi se reći da skladbe na ovom CD–u predstavljaju uistinu reprezentativan uzorak jednog dijela hrvatske komorne glazbe dvadesetoga stoljeća — onog koji slijedi više ili manje tradicionalne skladateljsko–tehničke obrasce, u rasponu od modernizma (sa ili bez folklornih dodataka) do postmodernizma. Novozvukovna su djela pritom »preskočena« (izuzmemo li — eventualno — Solilokvij Božidara Kunca), premda je iskustvo Novoga zvuka ipak, pa makar i u vrlo diskretnim odzvonima, prisutno u Karakterističnoj suiti Davora Bobića.

Stupove ovoga programa predstavljaju dva uistinu antologijska ciklička djela — sonate Dore Pejačević i Krste Odaka. Doduše, riječ je o obradama djela izvorno namijenjenih violini, no, zahvaljujući umijeću Ivane Zahirović, tu će činjenicu teško tko razaznati bez prethodnog poznavanja izvornih partitura. Pomalo paradoksalno, obrađivačke se zahvate više može osjetiti u Odakovoj Sonati — koju je za flautu obradio sâm skladatelj, nego u onoj Dore Pejačević koju je obradila Ivana Zahirović. Uz ta dva stupa, svojevrsnu dramaturšku os, ali i posve izdvojeno mjesto u čitavom izboru, predstavlja osebujan Solilokvij Božidara Kunca čija je »introvertnost« u izravnoj suprotnosti s većom ili manjom »ekstrovertnošću« gotovo svih drugih djela na programu. A sva preostala djela na programu jasno otkrivaju da su hrvatski skladatelji za flautu najčešće skladali za potrebe izvođača, pa su stoga i tehnički zahtjevi prilagođeni mogućnostima (i nemogućnostima) zamišljenih ili konkretnih glazbenika. Najrazvidnije je to nepretencioznoj April–sonatini Brune Bjelinskoga, a u drugoj krajnosti, u razmetljivom Capricciu Emila Cossetta. No, kao najveći majstor »uporabne« glazbe na ovom se CD–u (a i izvan njega) pokazuje Davor Bobić koji, zahvaljujući lakoći svog postmodernističkog zanata, u Karakterističnoj suiti stvara niz efektnih i pristupačnih stavaka čiji folklorni odzvoni, doduše, više prizivaju sjećanje na međuratno razdoblje nego na prijelaz dvadesetoga u dvadesetprvo stoljeće.

Pa ipak, usprkos oscilacijama u kvaliteti odabranih naslova, ovaj je CD ujednačen i uravnotežen, zahvaljujući ponajprije ne samo umijeću Ivane Zahirović i Mie Elezović, nego i — još bitnije — njihovoj sinergiji. Jer, ako i nisu svi odabrani autori učinili osobito velike usluge flautističkom repertoaru, ove su dvije umjetnice nedvojbeno učinile vrlo veliku uslugu njihovima skladbama.

CD izlog Ivane Jurenec

ivana zehirović i mia elezović

Hrvatska glazba za flautu (HDS i Aulos)

kladbe na CD–u Hrvatska glazba za flautu predstavljaju uistinu reprezentativan uzorak jednog dijela hrvatske komorne glazbe dvadesetoga stoljeća — onog koji slijedi više ili manje tradicionalne skladateljsko–tehničke obrasce, u rasponu od modernizma (sa ili bez folklornih dodataka) do postmodernizma.

Kada slušatelj uzme u ruke CD vjerojatno će si postaviti isto pitanje kao i kod nosača zvuka sličnih više ili manje općenitih i prividno sveobuhvatnih naslova: koji je bio kriterij izbora djela koja će predstavljati tu sveobuhvatnost? Mogućnosti su tri — antologičarski (izbor »najboljih« djela), reprezentativni (izbor »najtipičnijih« djela) i personalizirani (izbor izvođaču/izvođačima »najdražih« djela). Flautistica Ivana Zahirović i pijanistica Mia Elezović za svoj su se zajednički CD odlučile za pristup koji, premda nije bez antologičarskih elemenata, ipak preteže prema drugim dvjema opcijama. Da je izbor personaliziran može se, među ostalim, posredno zaključiti iz iznimnog glazbeničkog angažmana koji su obje umjetnice

Dario Cebić

Fascination (Spona Classic/Aquarius Records)

rajem prošle godine objavljeno je diskografsko izdanje klavirskih skladbi Fascination, autorski album Daria Cebića, mladog svestranog umjetnika, kontrabasista, tamburaša i skladatelja, rođenog u Zagrebu koji danas živi i djeluje u Beču. Ondje predaje kompoziciju i tamburu, instrument koji svira od malih nogu. Nedavno je višegodišnje proučavanje njezina povijesnog razvoja sažeo u doktorskoj disertaciji, a nada se uskorom objavljivanju knjige na tu temu. Cebićevo stvaralaštvo broji više od tisuću skladbi od kojih je 120 namjenjeno klaviru. Njihov odabir za najnovije autorsko izdanje, Cebić je prepustio Marti Šimunović, mladoj studentici klavira u klasi prof. Ide Gamulin na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Njihova prva suradnja pokazala se vrlo solidnom.

Na albumu se nalazi devet minijatura nastalih između 2010. i 2011. godine: Rovinj Nocturne, Forbidden Love, Passion, Mazurka in E minor, Raindrops, Tears, Separation, Moderato for piano solo i Fascination. Posljednja skladba ujedno je i najdulja, a Cebić ju je, nazvavši po njoj diskografsko izdanje, izdvojio od ostalih jer, kako kaže, njezin nastanak nosi osoban pečat. Iako skladbe na CD–u nisu zamišljene kao ciklus, njihova je tematska okosnica ljubav što se može nazrijeti iz naziva. One dočaravaju raznolike ugođaje, poput sentimentalnog, strastvenog ili sretnog, a njih je pijanistica izvrsno podcrtala interpretacijom. Svih devet minijatura skladano je jednostavnim izričajem. Prevladava romantičarska tekstura, s tek povremenim iskorakom u jazz idiom ili dodekafonsku tehniku, korištenu u trećoj skladbi Passion. Ona je nastala pod utjecajem glazbe Ligetija i Stockhausena, što je rezultat Cebićeva studija kompozicije u klasi Michaela Obsta, školovana kod te dvojice skladatelja. Gledano u cjelini, album slušateljski nije odveć zahtjevan, no može se pokazati kao vrlo dobar izbor ako ga uzmemo kao tridesetominutnu glazbenu podlogu u trenucima opuštanja.

/ Ritmico doajena hrvatske glazbe Miljenka Prohaske koji je skladao upravo za ovaj sastav. Šercar je konačno na ovom albumu prestao biti samozatajan. Vojkan Jocić svira nadahnuto, Tihomir Hojsak svira bolje nego ikad (uključujući vlastite albume), dok Zvjezdan Ružić i Darko Misirača pružaju mnogo više do puke harmonijske pratnje. Album zaključuje skladba Vaganac zaokružujući njegov Ex ponto ugođaj. Ne trebamo se brinuti, unatoč naslovu Nehaj, ne samo za sastav Borna Šercar’s Jazziana Croatica i njihov odličan album, nego gdje ćemo ih moći čuti uživo jer u Hrvatskoj polako, ali sigurno nestaju klubovi u kojima se izvodi jazz!

(Aquarius Records)

ve one koji su slušali album Little book of notes, prvijenac izvanserijskog sastava Borna Šercar’s Jazziana Croatica, naslov Nehaj koji nosi drugi album mogao bi, na prvu (asocijaciju), dovesti do posve pogrešnih očekivanja. Neka vas naslov ne zavede. Bez obzira bio vezana uz pojam »ne hajati«, što bi se moglo tumačiti kao »ne brini« ili »ne mari«, ili, uz naziv brda Nehaj koje je ime dobilo od uskoka koji su na njemu sagradili istoimenu obrambenu tvrđavu te građani Senja i okolice nisu trebali brinuti za sigurnost sve dok su uskoci boravili u tvrđavi. Novi album nije pompozna oda slavnoj prošlosti, upravo suprotno, on odiše elegičnošću. Naime, Borna Šercar višestruko je nadareni umjetnik koji stvara na razmeđi glazbe, literature i likovnosti, osobnog i javnog, koristeći sve izražajne mogućnosti tih umjetnosti u nastojanju da prenese razgovore s dušom, u čemu je na novom albumu u potpunosti uspio.

Uz njega za bubnjevima, udaraljkama, vibrafonu i flašofonu (glazbene staklenke), na snimanju su sudjelovali tenor i sopran saksofonist Vojkan Jocić, pijanist Zvjezdan Ružić, kontrabasist Tihomir Hojsak i gitarist Darko Misirača. U uvodnoj Šercarovoj skladbi Burence, autor se oslonio na glazbu s prethodnog albuma, no od nje se udaljuje već u idućoj, Seh Duš Dan (Blagoje Bersa/Vladimir Nazor), jednoj od najljepših i najpotresnijih solo pjesma hrvatske vokalne lirike, u izvedbi gošće, pjevačice Tamare Obrovac koja uvjerljivo prenosi tugu majke koja posjećuje djetetov grob. Nova obrada skladbe Griffon Vulture što ju je Šercar napisao za sastav Zagreb Jazz Portrait čiji je stalni član, ostvarena s dugogodišnjim suradnikom, klaviristom Matijom Dedićem, donosi novu dimenziju: ovoga puta upravo klavirska dionica asocira let ove fascinantne ptice. Linđo Zvjezdana Ružića uvodnim taktovima odvest će nas nešto južnije, kako bi nas upotpunjena zvukom Šercarova flašofona ubrzo vratila na kasnopopodnevno kvarnersko sunce koje će ugodno grijati i u njegovim autorskim skladbama u nastavku: Limbora, Melancholy (ostvarena u suradnji s harfisticom Dianom Grubišić Ćiković) i Nehaj (s istaknutom udaraljkašicom Ivanom Bilić na marimbi). Playing the Victim, skladba je što ju je Šercar napisao za istoimenu predstavu redateljice Saše Broz, nastalu prema tekstu Vladimira i Olega Presnjakova. Nakon nje slijedi Intrada

(Menart)

(Suzy/Hit Records)

Jazzy Nyul Project

(www.bornasercar.com)

PINK ALBUM

BRZI VLAK U NOGAMA

Pink studio

Jazzy Nyul Project + Matija Dedić, feat Velimir Šegon

Nehaj

Tutti Frutti Balkan Band

CD Izlog Davora Hrvoja

CD izlog Vere Lončar

Borna Šercar’s Jazziana Croatica

CD izlog Bojana Mušćeta

oncertom Dixieland Banda Čakovec, projekcijom dokumentarnog filma Jazz Apartment Tomislava Pavleke i jam sessionom na kojem su nastupili jazz glazbenici iz Koprivnice, Varaždina, Čakovca, Osijeka i Zagreba, u Koprivnici je 7. rujna obilježena 15. godišnjica djelovanja Jazz kluba Koprivnica. U nastupima su, uz ostale, participirali gotovo svi sudionici snimanja albuma Jazzy Nyul Project. Naime, taj je projekt, kao i slavljenička priredba, okupio jazz reprezentaciju sjeverne i istočne Hrvatske. Na snimanju su svirali glazbenici raznih naraštaja: gitarist Vedran Zec, klavirist Davor Dedić, basist Ferdinad Buhanec i bubnjar Robert Jambrušić Džebo, uigrana četvorka koja duže vrijeme djeluje zajedno. Na CD su uvrstili jedan jazz standard — On a Misty Night Tadda Damerona — i jedanaest autorskih skladbi. U vrijeme kad su originalnost, inovativnost i eksperimentiranje svakojake vrste (žanrovima, zvukom, mogućnostima glazbala, fuzioniranjem stilova, stapanjem s tradicijom...) postali imperativi, ciljevi kojima, u potrazi za vlastitim izrazom grčevito teže mnogi glazbenici, junaci naše priče odlučili su zabilježiti trenutak u kojem opušteno i nepretenciozno uživaju u zajedničkom muziciranju. Rezultat je konvencionalni jazz, ponekad usmjeren prema diskretnom fusionu - uhu ugodan, prijemljiv, razumljiv širem krugu slušatelja. Ništa novo, ali svakom ljubitelju jazza zamamno. Takve su i skladbe što su ih u zdravoj tradiciji mainstream jazza za ovaj album napisali Zec ili Buhanec (tek u jednoj — Ljetna kiša - uz skladatelja Buhanca koji pjeva, koautor teksta je Tomislav Vuković) — jednostavne, dopadljive, bez nepotrebnih ekstravagancija. Doimaju se posve prirodnima, kao da su nastale u trenucima spontanog nadahnuća, a nikako iz želje da bi nešto morali napisati. Takav pristup na slušatelje djeluje opuštajuće, terapeutski, stvara ovisnost, ne da proučava nazive pjesama, imena glazbenika koji sviraju ili neke druge podatke, nego da se prepuštaju zvukovima i iznova sjedinjuju s glazbom — svoje motoričke sposobnosti stavljaju u službu ritma koji izaziva ritmičke pokrete tijela - nesvjesno, hipnotički. Takvoj su se glazbenoj filozofiji s razumijevanjem prilagodili tenor saksofonist Velimir Šegon koji kao gost svira u izvedbi Zecove skladbe Cabbage Man Blues te pijanist Matija Dedić u izvedbama Zecove Secret Vals te Buhanecovih Summer i Tila & Sofa. Ovaj je CD, kao i obljetnica Jazz kluba Koprivnica, dokaz da i u drugim hrvatskim sredinama, osim zagrebačke, djeluju kvalitetni jazz glazbenici - samozatajno, ali vrijedno obogaćujući hrvatsko jazz stvaralaštvo.

CD IZLOG

CD izlog Marije Sarage

BROJ 176, LISTOPAD 2012.

CD IZLOG

BROJ 176, LISTOPAD 2012.

CD IZLOG

rugi album zagrebačkoga banda Pink studio djeluje kao da je izdavač odlučio objelodaniti pjesme koje nisu stale na njihov prvijenac Soundtrack za lutku, objavljen prije tri godine. Pritom nije riječ o lošijim pjesmama, štoviše, neke od njih uvjerljivo su zrelije i bolje, no osim nešto suvremenije produkcije ne vidi se baš pretjerano zašto je Pink studio dobio kredite da snimi rest of drugi album. Riječ je o korektnome pop–albumu, ali u odnosu na prvijenac ne donosi gotovo ništa novoga. Doduše, od pop–banda to se u načelu ni ne očekuje, ali Pink studio nema neki veliki hit na ovome albumu koji bi zarazne pjesme, kao što je uvodni tercet Pucam, Daj mi i Oko mene, mogao smjestiti u pravi kontekst. Možda ne bi bilo loše da su producenti Luka Tralić Shiot i Erol Zejnilović malo osnažili produkciju, pa da pop Pink studija dobije predznak power, a možda ne bilo loše da pjevačica Ivana Kardum ipak bude naglašenije pojačana s dvije prateće pjevačice. Zapravo, sve bi bilo atraktivnije da Pink studio ne zvuči kao još jedna frakcija Yammata, s lako pamtljivim, ali brzo zaboravljivim polu–hitovima.

eizdanje prvog albuma splitske skupine Tutti Frutti (1986., kad je album originalno objavljen, zvali su se poput kakve bugarske etno–folk senzacije: Tutti Frutti Balkan Band) svjedoči o kakvoj se splitskoj super–grupi radi: u osnovnoj postavi bili su Ivo Amulić, Tomislav Mrduljaš i Nenad Ninčević, izvođači i autori koji su obilježili splitske festivale i estradnu scenu u drugoj polovici osamdesetih i u devedesetima. To se baš nije moglo nazrijeti na albumu prvijencu iz jednostavnog razloga jer na albumu nema klapsko–tijardovićevskih izvedenica što je trade–mark splitskih festivala, već je posrijedi pokušaj da se nekom inačicom rock’n’rolla vjerojatno približe, u to doba, mega uspjehu Đavola koji su to retro–pristupom postigli. No, hitovi su postali humpa–cumpa skladba Ti me izluđuješ i klasična balada Nasloni glavu na moje rame, pa je to bio i pravac kojim će se skupina kretati ubuduće, ostvarujući nekoliko hit–albuma i lansirajući udarnu trojku iz banda kao prepoznatljive sudionike splitske estradne scene. Posljednji album, Tutti Frutti objavio je bez ijednoga izvornog člana, no album Brzi vlak u nogama, unatoč katastrofalnom ovitku, predstavlja pamtljiv start ove dugovječne i nezaobilazne splitske pop–posade.

Mjesni odbor

DISCO CUBA (Spona/Aquarius Records)

ljesak Mjesnog odbora s lokalnim hitom Mande Mande uskrsnuo je lagano zamrlu ideju o otočkom valu koji čine bandovi s Visa, Hvara i Brača. Mjesni odbor je sa Šolte i sigurno je, kako zbog leksika, pa i vedre atmosfere s puhaćim instrumentima te ska i reggae ritmovima, dijeli habitus sa Šo!Mazgoonom, Gegom i Picigin Bandom te Kopitom, no ovaj band ipak ima i kontinentalnih natruha. Premda je posrijedi petočlana kombinacija, ona zvuči poput neke kombinacije Madnessa i Gustafa iz rane faze, stvarajući začudni ambijent u kome se smjenjuju tandrkavi hitovi i zanimljive reggae stilizacije nježnijeg tempa. Pritom sve djeluje prilično raštimano što nekim pjesmama daje šarm, no drugima oduzima uvjerljivost. Prvijenac Mjesnog odbora doista djeluje kao nadahnuti rezultat nepretencioznoga korištenja studijskih uvjeta gdje je u prvom planu neobavezni pristup. U tom smislu, dijeljenje svjetonazora s ostalim bandovima otočkoga vala i više je nego očito, no rudimentarni potencijal koji iskazuje Mjesni odbor mogao bi svakako proširiti rakurs njihova glazbenoga izričaja. Posrijedi je band koji će zacijelo imati još mnogo toga za pokazati.

Urban & 4

KUNDERA (Aquarius Records)

ormat mini–albuma s pet–šest pjesama na ovim je prostorima izumro nekako u osamdesetima. Glazbenici su se radije odlučivali za maxi–singlove ili EP–eve, a mini– album koji bi inače bio sjajan format za početnike, nekako je bio neusklađen s praznim prostorom koji će ostati na CD–u, pa su ga diskografi zaobilazili. Urban je, s pratećim bandom, u takvom formatu našao upravo sjajnu platformu za predstavljanje nove faze u karijeri koju obilježava i transfer kod novog diskografa. Na novom albumu nije radikalno drukčiji, štoviše, čak ulazi u neke vokalne manirizme kakve smo čuli od Borisa Štoka iz bandova Quasarr i Manofon, a koji su nastali pod očitim uplivom Urbanova pjevanja. Time je vokalni krug zatvoren. S druge strane, glazbeno i produkcijski, Urban opet pomiče granice, pa šest raznovrsnih pjesama pokazuju da se lako može snaći u svakome kontekstu. Premda pomalo hermetičan, mini–album Kundera svakako je izbrisao blijed dojam koji je ostao nakon zajedničkog albuma sa Stjepanom Hauserom iz dueta 2Cellos. Dobitna brojka za Urbana ipak nije dva, nego četiri jer prateći mu band i u studijskim uvjetima djeluje iznimno čvrsto i pouzdano.

Živo blato

LIVE IN ZAGREB 2012. (Croatia Records)

Natali Dizdar

ZKM LIVE (Agapa)

reći album Natali Dizdar reprodukcija je njezinoga nastupa u Zagrebačkom kazalištu mladih. Kako su dva albuma ipak nedovoljna da se sastavi dobar repertoar za nastup koji će biti dokumentiran, onda nije čudo da album sadrži pet obrada i to iz repertoara Indexa, Olivera Mandića, Bijelog dugmeta, Dina Dvornika te Raya Charlesa. Prilično zanimljiv izbor, a upravo na obradama može se osjetiti sva snaga vokala Natali Dizdar, što se osobito može čuti u skladbi Budi kao more Indexa, inače pjesme s B–strane njihova velikog hita Predaj se srce. U skladbi Mjesecu je dosadno pridružuje joj se Darko Rundek koji je skladbu i napisao, no dojam je kompatibilan s naslovom pjesme. Vrhunski glazbenici s kojima je nastupila te vrlo dobra produkcija Coca Mosquita osigurali su hvale vrijedan koncert i potvrdili Natali Dizdar kao pjevačicu za koju će se malo tko sjetiti da je startala kao jedna od ponajboljih u televizijskome talent showu. Sve to još bolje potvrđuje i priloženi bonus DVD. Nakon ovog albuma definitivno je kako Natali Dizdar ima sve predispozicije da svoju estradnu poziciju digne za nekoliko stepenica više.

Đani Stipaničev

DALMACIJO OD KAMENA (Dancing Bear)

akon izleta u Zagorje i obrade popevki za zagorske brege, Đani Stipaničev vratio se u glazbeno okrilje Dalmacije u kome je ostvario i najveći uspjeh s obradom standarda Mila Hrnića Budi noćas mirno more. Ovoga puta nije se oslonio na provjerene dalmatinske standarde nego se udružio s poznatim hitmejkerom Nenom Ninčevićem kome su dalmatinski napjevi dio osobnosti. Pritom se Ninčević čuva banalnih stihova gdje se rimuje stina i maslina, gdje se patos crpi iz mrve duše i gdje, dakako, Dalmatinac nosi lančić oko vrata. Dakako, Split i Hajduk neizbježni su, tako da je autorski rad na albumu spretan spoj tradicionalnih motiva i stamenoga glasa Đanija Stipaničeva, uz primjetan obilazak banalizacije. Album posvećen Dalmaciji otkriva Đanija Stipaničeva u punom sjaju, klapskog pjevača kome ne treba klapa da naglasi njegove vokalne mogućnosti i koji je, uz poznati Ninčevićev autorski rukopis, ostvario svoj najdorađeniji album. Sigurno je kako će većina pjesama s CD–a postati nezaobilazni dio priobalnih radijskih postaja, a Đani Stipaničev napokon ima album koji njegovu raznovrsnom repertoaru pridružuje originale s produljenim rokom trajanja.

jerojatno najiščekivaniji album na ovim prostorima jest drugi album Živog blata, heavy metal banda, iza koga stoji autorski (barbaro) genij Siniše Vuce. Njihov nastupni album Konac konca prije 12 godina stekao je kultni status kod najšarolikije publike, od ortodoksnih metalaca preko poštene inteligencije do zadrtih fanova klasičnoga Vucinog repertoara. No, heavy metal rifovi i standardna rock poetika, bez dlake na jeziku, uz nerijetke izlete u potpuni ekstremizam s jednim zajedničkim nazivnikom: beskompromisno, Živom je blatu priskrbila kultnu sljedbu. Da je tome tako, dokaz je njihov drugi album na kome se nalazi šest novih pjesama koje su očito zaživjele u narodu, pa su prihvaćene aklamacijom, kao i sve ostale. Da, ovaj live album je »Ravno do dna« za 21. stoljeće, izbezumljeni izraz dnevnih paranoja na ovim prostorima, uz veliku dozu humora i pršteće energije. Živo blato uspjelo je u onome što rijetki danas uspijevaju — da na koncertima iskale pjesme za koje će se čekati studijske verzije. Najbolji primjer je Kasap iz Đakova, skladba koja je postala koncertni klasik. Vucin alter–ego Vasilij Mitu, srećom, ima stamenu ritam sekciju koja besprijekorno uživo provodi njegove ideje, a ne treba zaboraviti da je kao gitarist prve korake Siniša Vuco napravio u hvaljenome splitskom bandu Lord of Darkness, pa ni njegovo rukovanje gitarom nije tek primijenjeni pokušaj svirke. U svakom slučaju, ovaj tonski zapis sasvim je na razini visokih očekivanja, iako je Živo blato imalo i nadahnutijih nastupa, što se osobito odnosi na konverzaciju generala Vasilija Mitua između pjesama.

Jakša Jordes

AMBIDEXTER (Croatia Records)

zvrstan saksofonist Jakša Kriletić koga mnogi protagonisti hrvatske pop–rock scene vole angažirati kako bi im zagrijao zvuk, pod umjetničkim imenom Jakša Jordes odlučio je realizirati album klupske glazbe. Kombinacija ambijentalnih house i trance ritmova, u kombinaciji sa saksofonom kao glavnim instrumentom, uz šaputanje ženskog vokala, inicijalno nije loša ideja. No, ovaj umješak doima se razmjerno arhaično kao da je ispao iz devedesetih kad je plesna glazba izašla iz klubova u dvorane i kad je instrumentalno–računalna kombinatorika bila prilično »in«. Na albumu Jakše Jordesa takva je kombinatorika zakazala, plesni ritmovi na koje kači zvuk svoga saksofona prilično su ordinarni, produkcija je ravna, a saksofon toliko superioran da zapravo nije baš jasno čemu služi ritmička podloga. Držim da bi, da su skladbe izvedene u kakvoj funk ili disco maniri sa živim instrumentima, rezultat svakako bio uvjerljiviji. Ovako je utisak kako je Jakša Kriletić bio gost kakvom DJ–u i zvukovima saksofona oteo zvijezdi albuma predstavu. U klupskim uvjetima, to može biti u redu, za diskografske ipak treba malo više aranžerskih i produkcijskih zahvata.

Design: Luka Gusić, Zagreb 2012.

BROJ 176, LISTOPAD 2012.

49. Glazbena tribina Opatija 8. — 11. studenoga 2012.

četvrtak, 8. studenoga

petak, 9. studenoga

17:00 Hotel Imperial Zlatna dvorana HR projekt junior

11:00–12:00 Hotel Imperial Aperitiv bar Predstavljanje — Dani nove glazbe u Splitu (DNG)

19:30 Hotel Imperial Zlatna dvorana Sonemus — New Generation (BiH)

voditelji: Mirela Ivičević, Gordan Tudor

umjetnički voditelj: Ališer Sijarić

voditelji: Mislav Rakuljić, Nikša Gligo i Tomislav Oliver

Eliot Carter, Gianvincenzo Cresta, Đorđe Jovančić, Igor Karača, Josip Magdić, Pierre Boulez, Dino Rašidbegović, Ališer Sijarić, Iannis Xenakis

16:00–17.00 Hotel Imperial Aperitiv bar Predstavljanje — Muzički biennale Zagreb 2013. (MBZ)

Učenici glazbenih škola (Zagreb, Opatija, Rijeka) sviraju djela hrvatskih skladatelja program:

Blagoje Bersa, Davorin Kempf, Berislav Šipuš, Miroslav Miletić, Boris Papandopulo, Bruno Bjelinski, Anđelko Klobučar, Stjepan Šulek, Franjo Krežma 19:30 Hotel Imperial Zlatna dvorana Svečano otvaranje — Komorni studio Zagrebačke filharmonije umjetnički voditelj: Martin Draušnik program:

Željko Brkanović, Sanja Drakulić*, Zlatko Tanodi, Srđan Dedić, Tomislav Uhlik 22:00 Hotel Bristol Jazz koncert — Matmar trio

12:00–13:00 Hotel Imperial Aperitiv bar Predstavljanje — Suvremeno glazbeno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini voditelj: Ališer Sijarić 17:00 Hotel Imperial Zlatna dvorana Tudor/Batoš duo Gordan Tudor, saksofoni Ivan Batoš, glasovir program:

Mirela Ivičević, Matthias Kranebitter, Petar Bergamo, Gordan Tudor

subota, 10. studenoga

program:

22:00 Hotel Imperial Aperitiv bar Sam svoj majstor 1 — koncert elektroničke glazbe voditelj: Frano Đurović program:

Branimir Sakač, Josip Magdić, Silvio Foretić/Janko Jezovšek

11:00–13:00 Hotel Imperial Aperitiv bar Okrugli stol HDS–a

voditelji: Krešimir Seletković, Nina Čalopek, Marija Saraga, Frano Đurović 19:30 Hotel Imperial Zlatna dvorana Cantus Ansambl — Hommage à Marko Ruždjak dirigent: Ivan Josip Skender sopran: Davorka Horvat glumica: Dunja Fajdić

nedjelja, 11. studenoga 22:00 Hotel Imperial Aperitiv bar Sam svoj majstor 2 — koncert elektroničke glazbe voditelj: Frano Đurović

12:00 Hotel Imperial Zlatna dvorana HR projekt Studenti sviraju djela hrvatskih skladatelja program:

Jasen Chelfi, violončelo

Davorin Kempf, Stanko

Marko Slaviček*, Antonio Babić*, Tibor Szirovicza,

Marko Ruždjak, Anđelko Klobučar

program:

Zlatko Tanodi*, Vjekoslav Nježić*, Boris Jakopović,

Krešimir Seletković/Frano Đurović*

Horvat, Petar Bergamo,

* praizvedba