Cantus 197 kb web by HDS.hr

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 197 LIPANJ 2016. | CIJENA 22 kn 00616 9

771330

474007

Ante Pecotić, predsjednik HDS–a

Plan za dinamična vremena: Mijenjati se moramo! Mladen Tarbuk, dopredsjednik HDS–a

Glazbenici moraju nekako reinvestirati ono što su zaradili u ono što dalje stvaraju Autorski koncerti HDS–a

Ivan Božičević — u čast 55. rođendanu splitskog skladatelja, orguljaša i jazz pijanista Sezona 2015./2016. Cantus Ansambla

Avanture i susret sa živućom legendom, Vinkom Globokarom Notografija

Album za pjevanje i sviranje hitova Tončija Huljića Diskografija

Gibonni i Oliver o novom zajedničkom albumu Familija Promišljanja

Hrvatska žanrovska pop– –glazba izvan radijskog etera

Tema broja: Izborna skupština HDS–a 2016.

Novi predsjednik i dopredsjednik, novo–staro predsjedništvo, novo–stari glavni tajnik i njegov zamjenik

UVODNIK Riječ urednice

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Poštovani čitatelji, dobra je vijest da promjene — nema. Barem ne u širokom opsegu. U ovom politički i društveno turbulentnom trenutku doista je umijeće u ovoj zemlji barem donekle zadržati status quo. A možda bi se u kontekstu sve urnebesnijih promjena ljudima omililo malo kontinuiteta. Bit će da imaju i povjerenja u dosadašnje vodstvo svojega Društva koje se na nedavnoj Izbornoj Skupštini tek dekorativno izmijenilo u sastavu, više diskretnim preslagivanjem nego bitnim promjenama lica i osobnosti. Isto se samo potvrdilo mjesec dana poslije u izboru glavnog tajnika Društva koji će i do 2020. ostati onaj isti koji je to postao još 2001.: Antun Tomislav Šaban, kojemu je ovo početak petog mandata na tom mjestu. No neka »stara« lica ipak su zasjela na nove čelne pozicije: prema uhodanoj praksi da se predsjednici Društva naizmjence biraju iz redova klasične i zabavne sekcije, nakon akademika Zorana Juranića na predsjedničko mjesto izabran je njegov dosadašnji zamjenik Ante Pecotić, kojemu je pak sada zamjenik Mladen Tarbuk. Obojica su već poznata široj javnosti po svojem bogatom umjetničkom opusu i istaknutim društvenim, napose festivalskim, funkcijama (Pecotić kao umjetnički voditelj Zagrebačkog festivala, a Tarbuk kao intendant Dubrovačkih ljetnih igara), no nije naodmet da ih u ovom trenutku detaljnije predstavimo našim čitateljima. Tarbuk je to zanimljiviji i kao aktualni dobitnik HDS–ove Nagrade Boris Papandopulo za umjetničko stvaralaštvo na području ozbiljne glazbe. Njegov Twist praizveden je na prošlogodišnjem Muzičkom biennalu Zagreb i proglašen je najboljom skladbom 2015. Iz redova ovogodišnjih dobitnika HDS–ovih nagrada na ovim stranicama upoznajte i »našu vezu s bijelim svijetom«, publishera Tomu in der Mühlena (Nagrada Adalbert Marković za afirmaciju položaja autora i autorskih prava) i autora te frontmena The Bambi Molestersa (grupe s međunarodnom karijerom), Dalibora Pavičića (Nagrada Milivoj Körbler za autorsko stvaralaštvo na području popularne glazbe). Želimo vam dugo, toplo ljeto koje ćete, vjerujemo, provesti negdje u hladu s Cantusom u ruci, a sve primjedbe, komentare i prijedloge šaljite nam na elektroničku adresu cantus@cantus.hr ili izgovorite telefonski na broj 01/48 25 360.

edovita godišnja Skupština Hrvatskog društva skladatelja, na kojoj su se okupila 104 redovita člana, održana je 21. svibnja 2016. u Maloj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu. Skupština je bila izborna pa su članovi Društva birali svoje predstavnike u Predsjedništvu i Nadzornom odboru.

Uspješni projekti

Minimalne promjene Izbore za članove Predsjedništva i Nadzornog odbora obilježilo je znatno zanimanje kandidata, njih 27, a glasanjem su u Predsjedništvo izabrani Ante Pecotić, Alfi Kabiljo, Miro Buljan i Branimir Mihaljević iz sekcije skladatelja zabavne glazbe, Mladen Tarbuk, Zlatko Tanodi, Frano Đurović i Tibor Szirovicza kao predstavnici skladatelja ozbiljne glazbe, Jakša Fiamengo iz razreda tekstopisaca, muzikologinje Jana Haluza i Jelena Vuković, te predstavnik nakladnika Aquarius

Uživajte u našem časopisu. Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus

PISMA ČITATELJA Poštovani, još kao student glazbe na Sveučilištu Columbia u New Yorku, mladi američki skladatelj Joseph N. Rubinstein napisao je skladbu za zbor a cappella na stihove hrvatskoga afirmiranoga, antologijskoga pjesnika Borbena Vladovića. Naslov Vladovićeve pjesme je Rublje na užetu. Skladatelj Rubinstein i njegova profesorica Jane McMahan navedenu pjesmu zapazili su u prijevodu na engleski jezik. No skladba je ostvarena na hrvatskome jeziku. Poslije je djelo dotjerao te ga javno izvodio. Dosad je izvedeno na Sveučilištu Columbia, u Grožnjanu, u Edinburghu i drugdje. Snimljen je i CD koji autor stihova, Vladović, posjeduje, a gospodin Rubinstein mu je poslao i note. Šaljem vam ovu informaciju jer smatram da je korisna za čitatelje Cantusa, ali i za informiranje javnosti o prisutnosti hrvatskih umjetnika u svijetu. Joseph N. Rubinstein

Vaša čitateljica Ljerka Molvarec Vladović, prof.

Većina od stotinjak pristiglih članova stigla je na vrijeme u novi prostor Skupštine, Malu dvoranu Hrvatskog glazbenog zavoda (bivši prostor Muzičke akademije), tako da je odmah na početku utvrđen kvorum za glasovanje

Zoran Juranić, predsjednik HDS–a, Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik HDS–a te dopredsjednik Ante Pecotić, predstavili su rad i aktivnosti Društva u 2015. godini, izdvojivši mnogobrojne uspješne projekte i napore HDS–a u pogledu afirmacije kulturnih i kreativnih industrija. Glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec predstavio je poslovne rezultate stručne službe ZAMP, istaknuvši kako služba nastavlja s rastom prikupljenih autorskih naknada, uz istovremeno smanjivanje troškova poslovanja. Nakon predstavljanja poslovnih i financijskih izvješća te izvješća Nadzornog odbora za proteklu godinu, kvorum je jednoglasno prihvatio ta izvješća uz pljesak odobravanja prisutnih.

Music Publishing. Novi Nadzorni odbor činit će Zoran Juranić, Aljoša Šerić i Ivan Živanović. Promjene u vodstvu Društva su minimalne, s obzirom na to da je većina članova glasom poduprla iste članove Predsjedništva iz prethodnog saziva. Jedino je dosadašnji predsjednik Društva Juranić sada predsjednik njegova Nadzornog odbora pa je u sekciji ozbiljne glazbe Predsjedništva oslobodio mjesto mlađem kolegi Tiboru Sziroviczi, dok je iz sekcije zabavne glazbe Predsjedništva istupio zamjenik glavnog tajnika Društva Darko Bakić, pruživši prigodu kolegi Branimiru Mihaljeviću. Boris Đurđević se više nije kandidirao za člana Nadzornog odbora pa je na njegovo mjesto izabran Aljoša Šerić, dok je iz prethodnog saziva tu jedini i dalje pred-

S K U P Š T I N A H D S – a . R e d ov i t a G o d i š n j a s k u p š t i n a H r v a t s ko g d r u š t v a s k l a d a t e l j a o d r ž a n a 21. s v i b n j a 2 016 .

Veliko zanimanje za vodstvo Društvom BROJ 197, LIPANJ 2016.

Izbore za članove Predsjedništva i Nadzornog odbora obilježilo znatno zanimanje kandidata, njih 27

Nenad Marčec, direktor ZAMP-a, pred pločom s popisom kandidata za novi saziv Predsjedništva HDS-a

stavnik muzikologa i glazbenih pisaca Ivan Živanović. Skupština je zaključena prigodnim domjenkom i druženjem autora i ostalih članova HDS–a. Na prvoj sjednici u novom sazivu, održanoj tri dana poslije (24. svibnja) predsjedništvo HDS–a izabralo je novog Predsjednika: skladatelja, tekstopisca i glazbenog producenta Antu Pecotića, a za njegova zamjenika skladatelja i dirigenta Mladena Tarbuka. Na idućoj sjednici Predsjedništva, 17. lipnja, jednoglasnom odlukom za glavnog tajnika Društva izabran je skladatelj Antun Tomislav Šaban, kojemu je to peti mandat od 2001. Za njegova je zamjenika izabran Darko Bakić. (HDS) Antun Tomislav Šaban, Zoran Juranić i Ante Pecotić

LICE S NASLOVNICE

Ante Pecotić, skladatelj iz redova autora zabavne glazbe, novi je predsjednik Hrvatskog društva skladatelja

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Mijenjati se moramo Motivacijski govor u povodu imenovanja na prvoj sjednici novog saziva Predsjedništva HDS–a, 24. svibnja 2016.

»Hvala vam na iskazanom povjerenju. Mogu vam obećati da ću se truditi, svime što mi stoji na raspolaganju, opravdati vaša očekivanja. Osim iznimne časti koju ste mi priredili, moram reći da mi veliku radost čini i to što su naši kolege na nedavno održanoj Skupštini očito prepoznali sve ono pozitivno na čemu smo radili u protekle četiri godine. Time što su nam dali svoj glas, jasno su poručili kako vjeruju da ćemo i u sljedećem sazivu uspjeti osigurati i sačuvati stabilnost i ugled Društva te ga nastaviti razvijati u smjeru modernog i prosperitetnog udruženja u skladu s vremenom u kojem živimo. Vjerujem da ćete se složiti sa mnom kako danas više nego ikad vrijedi deviza da postojiš sve dok se mijenjaš. U to ne treba sumnjati, mijenjati se moramo, pod imperativom da svaka promjena bude samo promjena nabolje. Nadam se samo da će oni nešto mlađi među nama uvijek biti dovoljno smjeli, hrabri i drski da ponekad i potrče malo brže, a znam da ćete vi, uvjetno rečeno, nešto stariji kolege, uvijek biti na oprezu i dovoljno mudri da nas sve zajedno zaustavite na vrijeme. Siguran sam i u to kako smo u ovom sazivu još jači jer se dovoljno poznajemo, znamo da možemo zajedno i imamo u pravoj mjeri i slične i različite poglede na ono što je vitalno važno za Društvo. Zato sam neizmjerno zahvalan svim okolnostima koje su dovele do toga da danas sjedim u ovako dobrom društvu, društvu uglednih, inteligentnih, kreativnih i ostvarenih pojedinaca, jer ja ni osobno, a ni u funkciji novog predsjednika Društva ne bih ni mogao ni znao izabrati bolje.« (Ante Pecotić)

adam se samo da će oni nešto mlađi među nama uvijek biti dovoljno smjeli, hrabri i drski da ponekad i potrče malo brže, a znam da ćete vi, uvjetno rečeno, nešto stariji kolege, uvijek biti na oprezu i dovoljno mudri da nas sve zajedno zaustavite na vrijeme

Plan za dinamična A vremena Razgovarao: Josip Radić

nte Pecotić već dugo nije nepoznat na našoj glazbenoj sceni. Jedan je od najzaposlenijih domaćih tekstopisaca, skladatelja, aranžera i producenata. Iako slobodnjak, posljednjih se godina polako ali sigurno uspinje na institucijskoj ljestvici kao važan društveni djelatnik, voditelj strukovnog udruženja na mjestu dopredsjednika u prethodnom sazivu Predsjedništva HDS–a i umjetnički direktor revitaliziranog Zagrebačkog festivala. U razgovoru otkriva viziju Društva u svojem mandatu te najavljuje razdoblje prilagodbi i transformacija. Na mjesto predsjednika Društva dolazite s pozicije dopredsjednika i direktora Zagrebačkog festivala. Kako ocjenjujete rad svojega prethodnika, akademika Zorana Juranića? U kakvom stanju Društvo ulazi u 71. godinu postojanja? Za mandat gospodina Juranića imam samo riječi hvale, i kao dosadašnji dopredsjednik, ali i kao član Hrvatskog društva skladatelja čiji je ugled gospodin Juranić besprijekorno predstavljao. S njim na čelu, HDS je proslavio 70. obljetnicu življi i aktivniji nego ikad, a moja je zadaća za sljedeći, 71. rođendan Društva, održavanje kvalitete i kontinuiteta na jednako visokoj razini.

Zajedništvo djelovanja Na protekloj Izbornoj skupštini jednoglasno su usvojena sva poslovna i financijska izvješća, izbori za nove članove Predsjedništva i Nadzornog odbora protekli su u demokratskom duhu međusobnog uvažavanja. Takva homogenost udruge je rijetkost, ne samo u hrvatskim razmjerima. Upravo tako. Mislim da smo, naročito proteklih nekoliko godina, uspjeli uspostaviti optimalnu ravnotežu. Atmosfera povjerenja i međusobnog uvažavanja zaposlenika Matice, članova Predsjedništva, dje-

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Intervju s Antom Pecotićem, novim predsjednikom Hrvatskog društva skladatelja

»Ne smijemo ostati samo pasivni promatrači superbrzog vlaka koji ne staje ni zbog koga, a koji donosi novotarije svih vrsta — od novih tehnologija, novih vrsta zanimanja, načina prezentacije, marketinga, distribucije i uopće načina konzumiranja glazbe.« latnika ZAMP–a i svih članova Društva na razini je na kojoj bi nam mnogi pozavidjeli. Teško je u 70 godina bilo čije povijesti stvoriti i sačuvati dignitet i ugled, ostvariti zajedništvo i kontinuitet djelovanja. Naročito u udruzi poput naše, koju čine pojedinci jakih osobnosti, koji su svoj život oslobodili smrtonosnog zagrljaja rutine te se ne uklapaju u nametnute stereotipe i imaju dovoljno hrabrosti živjeti svoj život, ne mareći pritom ispunjavaju li očekivanja drugih. Zato sam izuzetno ponosan što unatoč svim našim međusobnim razlikama, uvijek ima više stvari koje nas povezuju u želji da zajedno nastavimo graditi Društvo na čvrstim temeljima. Kakva je vaša vizija Hrvatskog društva skladatelja u sljedećem mandatu? HDS mora nastaviti svoju pozitivnu transformaciju u smjeru modernog Društva, sposobnog odgovoriti svim izazovima novoga vremena. Društvo, tj. ljudi kojima je ukazano povjerenje da njime upravljaju, dužni su u svakom trenutku osigurati svim svojim članovima visoku razinu moralne, imovinske i svih ostalih vrsta zaštite i time im omogućiti nesmetano bavljenje glazbom prema najvišim osobnim standardima, uz minimum kompromisa. Jedino glazba koju uspijemo stvarati na takav način pomiče granice i stvara nove vrijednosti.

Brzi vlak Moramo ostati svjesni i uloge koju Društvo skladatelja u svojoj povijesti ima u očuvanju tradicije, kulture, jezika

i običaja svih krajeva naše zemlje. Istovremeno, ključno je i sačuvati socijalnu dimenziju, temeljenu na ljudskim vrijednostima koju HDS itekako gaji od početka, ne rangirajući nikad svoje članove prema kriteriju trenutačnog uspjeha. Kako su vremena u kojima živimo vrlo dinamična i uzbudljiva, prepuna svih vrsta i oblika novotarija, počevši od novih tehnologija, novih vrsta zanimanja, načina prezentacije, marketinga, distribucije i uopće načina konzumiranja glazbe, tako i mi ne smijemo ostati samo pasivni promatrači toga superbrzog vlaka koji ne staje ni zbog koga. Možda će u sljedećem razdoblju trebati redefinirati neke već tradicionalne stavove i početi razmišljati u smjeru preuzimanja ili stvaranja vlastitih segmenata koji čine zatvoreniji sustav od ovakvoga kakvog poznajemo danas. Treba nam sustav koji djeluje i radi u kontroliranim uvjetima, pružajući pritom svima veću sigurnost, ne oslanjajući se više isključivo na ljude ili pravila (koja se ionako mijenjaju ovisno o trenutačnim interesima) ili pak procese koji su izvan naše kontrole. U svakom pogledu, pred nama je uzbudljivo razdoblje novih vrsta prilagodbi i transformacija koje ćemo, siguran sam, suradnjom sa svim stručnim ljudima koji nam stoje na raspolaganju, uspješno kontrolirati, isključivo na dobrobit i u korist svih naših članova. Kakvu suradnju priželjkujete s ostalim tijelima Društva, Predsjedništvom, glavnim tajnikom, njegovim zamjenikom?

ljučno je sačuvati socijalnu dimenziju temeljenu na ljudskim vrijednostima koju HDS gaji od početka, ne rangirajući svoje članove prema kriteriju trenutačnog uspjeha Ne treba zaboraviti da smo kao ljudi skloni prihvaćati stvari zdravo za gotovo. Razina na kojoj danas funkcionira i posluje naše Društvo prije je iznimka nego pravilo, naročito u zemljama usporedivih ekonomija i civilizacijskih normi. Za takve rezultate već godinama su zaslužni isključivo ljudi koji vode Društvo odgovorno, zrelo i na najbolji mogući način. Kao novi predsjednik HDS–a, potpisao bih da takva razina suradnje i profesionalnosti ostane na dosadašnjoj razini, ali kako spomenute ljude već prilično dobro poznajem, ne pristajem ni na što manje od discipline i uigranosti Barcelone u sljedećoj sezoni. Dolazite iz sekcije autora zabavne glazbe — kako ocjenjujete svoj položaj i položaj svojih kolega u aktualnom trenutku hrvatske glazbe? Položaj autora je čudan. Kao i položaj Mjeseca. Da ga povremeno ne 5

nternet nije virtualna utopija idealne zemlje u kojoj ples i pjesme teku u potocima, na radost i veselje svima.

osvijetli Sunce, ostao bi potpuno nevidljiv, što i nije tako loše. Mi uglavnom nismo tu zbog slave. Da nas tu i tamo ne spomene koji pjevač, nitko ne bi ni znao da smo živi, što je u redu. Na žalost danas, u eri interneta kad se iznova treba boriti za narušena prava, nije naodmet biti vidljiv i glasan. Pritom ne treba štedjeti glas u neprestanom ponavljanju mantre kako internet nije virtualna utopija idealne zemlje u kojoj ples i pjesme teku u potocima, na radost i veselje svima. Korisno bi bilo na neki način podsjetiti ljude kako bez Mjeseca, kao ni bez glazbe, ne bi ostalo puno od života. Na žalost, današnji model, uz sve prednosti koje pruža, gotovo potpuno obezvređuje glazbu. Ljudi su do jučer kupovali CD–ove, ploče i kasete ako su željeli uživati u glazbi koju vole. Prirodno je da čovjek više drži do stvari koje je stekao na takav način, kupujući glazbu novcem do kojega je došao vlastitim trudom ili odricanjem. Danas, kad do svega toga dođe samo klikom miša, normalno je da ne vrednuje previše sadržaj do kojega se dolazi lako, da ne kažem krađom.

oložaj autora je čudan. Kao i položaj Mjeseca. Da ga povremeno ne osvijetli Sunce, ostao bi potpuno nevidljiv. No bez Mjeseca, kao ni bez glazbe, ne bi ostalo puno od života.

Kako planirate intenzivirati suradnju s ostalim sekcijama, autorima ozbiljne glazbe i muzikolozima? Što možemo očekivati na tom polju? Dolazim iz sekcije skladatelja zabavne glazbe, čiji se članovi susreću s izazovima nerijetko različitim od onih iz sekcija ozbiljne glazbe i muzikologa. Međutim, unatoč tome, cilj nam jest i mora biti zajednički, a to je prije svega održavanje ugleda naše struke, kako kod kuće, tako i u inozemstvu. Moja ekipa suradnika i ja otvoreni smo za dijaloge, zato su nove incijative, konstruktivne rasprave i novi prijedlozi predstavnika svih sekcija Društva ne samo dobrodošli nego i nužni.

Promjene pogleda Kulturne i kreativne industrije jedna su od glavnih poluga gospodarstva. Ipak, politička tijela još uvijek vide glazbu kao vid zabave, a ne pokretača gospodarskog rasta i razvoja. Kako im pokazati i dokazati da glazbeni autori i izvođači trebaju imati status jednak proizvođačima namještaja, infomatičarima i sličnima? Možda je uzrok nesporazuma u tome što popularnu glazbu kolokvijalno zovemo i zabavna, a ljudi su valjda oduvijek očekivali da ih netko besplatno zabavlja.Možda su prvom kreativcu koji je oslikao zidove bizonima i ponudili da mu plate, a on je rekao da to radi isključivo iz zabave dok noću luta pećinom. Slijedom toga, nedavno je stradao i moj prijatelj, od kojega je skupina građevinskih poduzetnika na zabavi u njegovu stanu tražila da skokne u auto po gitaru i oplete malo. On je donio gitaru, odsvirao svoje i zatražio od njih da siđu u automobile po alat i »ofarbaju« mu stan. Ispalo je da bi to bio ozbiljan posao, a oni su ipak došli samo se malo zabaviti na tuđi račun. Poprilično je teško uvjeriti ljude kojima su u glavu ubačene već gotove misli, koje su se s vremenom i okamenile, da promijene svoje poglede na život. Ono što budi nadu jest činjenica da su sve svjetske i europske udruge i asocijacije, čijih smo kao Društvo članovi, toliko posvećene cilju da neprekidnim ponavljanjem istoga polako mijenjaju kemiju mozga i ustajale poglede na stvari svih onih kojima se obraćaju. I to zaista djeluje. Upornost udružena sa snagom argumenata postupno stvara promjene i u glavama naših političara i šire javnosti, čemu sigurno pogoduje i činjenica da smo odnedavno postali i ravnopravni član klastera kulturnih i kreativnih industrija pod okriljem HUP– a, isključivo zahvaljujući sposobnosti naših profesionalaca iz Matice i ljudi iz upravljačke strukture naše stručne službe ZAMP.

Što kao predsjednik strukovne udruge planirate poduzeti u pogledu zastupljenosti domaće glazbe u eteru radijskih i televizijskih postaja? Kakve još novosti uskoro mogu očekivati članovi Društva? Na tom polju tek predstoji žestoka borba. Moram priznati da je proces mojega otrežnjenja bio surov i bolan u trenutku u kojem sam osvijestio činjenicu da novopridošli emisari pod zastavom Europske unije nisu altruistični i dobronamjerni ljudi uzvišenog duha, pogonjeni jedinom željom koja ih uzbuđuje, a to je pronalazak neotkrivenih talenata. Učili su me da tamo gdje puno obećavaju uvijek ponesem malu torbu, i dobro su me učili. Ispada, nažalost za nas, da su organizacije i ljudi koji kupuju medijske platforme isključivo orijentirani na plasman sadržaja iz vlastitih kataloga iskušanom metodom formatiranog radijskog sadržaja koji ljude pasivno privikava na uvijek isti zvuk. Takva vrsta još jednog oblika kolonizacije je vrlo perfidna i, na štetu svih nas, pada na izuzetno plodno tlo. Neke zemlje u našem okruženju zaštitile su se zakonima koji propisuju i više od 70% domaćeg sadržaja, dok je u Hrvatskoj taj zakon na standardno niskih 20 do 25%, koje smo jedva uspjeli izboriti. Šteta nastala time je nemjerljiva jer naša djeca za sada pjevaju i govore na engleskom jeziku, a uskoro će početi i razmišljati na tom jeziku. To shvaćam vrlo ozbiljno jer gotovo svi mladi ljudi s kojima svakodnevno u poslu dolazim u doticaj više gotovo i ne znaju izgovarati hrvatski jezik. Njima to zvuči arhaično, nije im nimalo cool i sporazumijevaju se samo trivijalnim frazama i klišejima svakodnevnog govora s ulice. Na tom planu smo vrlo aktivni u pokušajima lobiranja aktualne vlasti. Imamo čvrsta obećanja za koja vjerujem da će biti i ostvarena, ako ne iz uvjerenja, onda barem zbog nezadržive upornosti kojom djelujemo na njih. Iza vas je uspješno vođenje Zagrebačkog festivala — kako gledate na svoje razdoblje umjetničkog direktora festivala i što možemo očekivati od toga festivala u budućnosti? Na to razdoblje s pozicije umjetničkog direktora Zagrebačkog festivala gledam s neizmjernim ponosom. Za njegovu revitalizaciju i reafirmaciju kao jedno od najvažnijih mjesta domaće glazbene industrije zaslužni su moji kolege iz autorskog uredništva, suradnici na projektu te svi autori i izvođači koji su prepoznali naše napore i trud. Uvjeren sam da će Zagrebački festival sa svakim novim izdanjem biti sve bolji i da će vrlo brzo, uz Sanremo, biti priznat i prepoznat kao jedan od vodećih festivala popularne glazbe u regiji.

Razgovor s novoizabranim dopredsjednikom Hrvatskog društva skladatelja

Kamo ide moja glazba

Razgovarala: Ana Vidić

ovoizabrani dopredsjednik Hrvatskoga društva skladatelja, Mladen Tarbuk, ujedno je i dobitnik Nagrade Boris Papandopulo za autorsko stvaralaštvo na području ozbiljne glazbe za 2015. godinu. Nagradu je zaslužio za skladbu Twist za komorni orkestar koju je na 28. Muzičkom biennalu Zagreb, 10. travnja 2015., praizveo nizozemski ansambl Asko|Schönberg u Zagrebačkom kazalištu mladih. To je najnovija u nizu nagrada jednog od najsvestranijih umjetnika na hrvatskoj glazbenoj sceni, koji s jednakim uspjehom djeluje kao skladatelj, dirigent, muzički pisac, pedagog i producent. Između ispita na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje predaje dirigiranje i vodi orkestar, te neposredno prije putovanja u Švedsku gdje nastupa uz Nordijski komorni orkestar i svjetski poznatog kornista Radovana Vlatkovića kao solista, našao je vremena za razgovor. Što vam znači ovakvo priznanje koje dolazi od kolega? Drago mi je što je prepoznato djelo do kojega mi je bilo jako stalo. Krešimir Seletković i Frano Đurović prošle su me godine, budući da vode Biennale, zamolili da napišem skladbu (to je upravo ta nagrađena). Odgovorio sam im protupitanjem: Dolazi li na festival neki vrhunski ansambl pa da za njega napišem doista zahtjevnu kompoziciju? Rekli su mi da dolazi Asko/Schönberg, što me je uistinu razveselilo. To je ansambl mješovitog tipa, otprilike kao naš Cantus, gdje su zastupljeni svi instrumenti koje poznajemo iz simfonijskog orkestra. Znam da imaju sjajnu tradiciju i sjajnog dirigenta Reinberta de Leeuwa koji je i sam skladatelj i zapaženi izvođač suvremene glazbe.

Četvrttonsko klizanje I tako sam napisao Twist... u njemu se igram četvrttonskim klizanjem na temelju Fibonaccijeva niza. Konstrukcija je vrlo jednostavna; krećete se u jednom smjeru za četvrt tona dolje, onda se penjete za dva gore, onda za tri dolje, onda za pet opet gore, pa osam do-

lje, trinaest gore... To je kao da stvarate glazbeni val koji se stalno povećava. Fibonaccijev niz primjenjujem na niz načina: od toga da je cijela forma na pravilan način omeđena zlatnim rezom koji je zapravo konvergencija Fibonaccijeva niza, do nekih vertikalnih sklopova koji imaju veze s tim brojevima. Mislim da je taj konstruktivni dio vrlo zanimljiv, u smislu povezanosti s matematikom. S druge strane, trudio sam se u boji biti zanimljiv, stvarajući fine preljeve niske dinamike između vrlo tihih instrumenata. Postoji mjesto u trenut-

Mladen Tarbuk: »Živjeti od skladanja je vrlo lagodno, jer se nađete u situaciji da vas hrane tantijeme od djela koja se već izvode i onda možete u dokolici razmišljati što biste htjeli sljedeće pisati.«

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Dirigent i skladatelj Mladen Tarbuk jedan je od najzaposlenijih i najsvestranijih umjetnika na hrvatskoj glazbenoj sceni, ujedno i dobitnik HDS–ove nagrade Boris Papandopulo za autorsko stvaralaštvo na području ozbiljne glazbe u 2015. godini

lazbenici moraju nekako reinvestirati ono što su zaradili u ono što dalje stvaraju, od skladatelja popularne glazbe koji će morati potrošiti novac za studio i platiti izvođače, do nas klasičara koji smo još vjerni »živoj« glazbi

ku zlatnog reza gdje dolazi do pravog fortea, u kojemu svi instrumenti dođu do glasa, ali taj trenutak traje samo nekoliko sekundi pa dolazi do postupnog utrnuća i vraćanja u početnu boju određenu jednim tihim zvukom koji proizlazi iz sviranja po čineli, izvrnutoj i postavljenoj na timpane, što daje vrlo suptilni i fini zvuk, jer istodobno čujete titranje kože i titranje metala.

Zapinjanje u promociji Mislite li da je glazba hrvatskih skladatelja dovoljno zastupljena na koncertnim programima i može li privući publiku? 7

imaju dobro razrađen način plasiranja vlastite glazbe u inozemstvo. To je nešto što bi netko tko se bavi organizacijom mogao pogledati, kako se to postiže. Nije u našoj zemlji naravno najgore, npr. znam da su kolege Talijani puni jadikovki, kod njih je potpuno destruiran nekad vrlo jak sustav suvremene glaz-

je, pogotovo prema inozemstvu, slaba. Mislim da put uspjeha kakav su postigli 2Cellos, nije put za regularan način promocije, to je nešto što se dogodi jedanput. Za samu strategiju puno je važnije da se detektira koja su to inozemna središta u kojima se prepoznaje i sluša suvremena glazba, i dakako,

mo ljudi i djela, treba samo to malo bolje organizirati.

Budućnost glazbe Niz godina ste i u Autorskopravnom odboru HDS–a, a za svoj ste doprinos u 2012. godini — za afirmaciju položaja

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Nije u pitanju samo zastupljenost domaćih skladatelja na koncertima; to nije loše u primjeru Simfonijskog orkestra HRT–a. Taj se orkestar možda jedini i brine o simfonijskoj glazbi, a ciklus u Studiju Bajsić tome pridonosi. Kritična je situacija sa Zagrebačkom filharmonijom, i sa glazbenom scenom u cje-

Mladen Tarbuk nakon praizvedbe skladbe Twist na koncertu ansambla Asko/Schönberg na 28. Muzičkom biennalu Zagreb 2015.

ompozicija pomaže dirigiranju, dirigiranje pomaže nekim iskustvom zvuka kompoziciji

lini, koja oduvijek nevoljko izvodi hrvatsku glazbu. To je duga tradicija, još iz vremena mojega oca kad je svirao. Uvijek se okretalo očima kad je trebalo svirati nešto domaće. Ljudi se promijene, odu u mirovinu, ali ostane nekakav duh. Veći problem je sam put promocije, tu mi zapinjemo. Kako stvoriti situaciju koju vrlo uspješno stvaraju zemlje poput skandinavskih i pribaltičkih, koje 8

be i uopće simfonijska glazba. Kod nas ipak nije tako, ipak nešto postoji, ali sad se malo osjeća tendencija guranja u zapećak. Problem je u onom definitivnom trenutku kad treba proizvod, tako se namjerno izražavam pod utjecajem novoizraslih hrvatskih kreativnih industrija, plasirati. Te industrije nisu našle pravi put između same glazbe, koja je već producirana i snimljena i postoji u nekom formatu, i same publike. Tu bi trebao veliki zahvat.

Pitanje načina Nisam više siguran je li to televizija; mislim da ljudi mlađi od trideset godina gotovo i ne gledaju televiziju. To je možda internet, neki organiziraniji pristup YouTubeu, možda otvaranje kanala. Treba li to svaki skladatelj za sebe raditi ili to treba biti pod zaštitom HDS–a, to je veliko pitanje. Svakako, promocija

trebalo bi stvoriti neki most; njima bi bilo vrlo drago da se ono što oni nude izvodi kod nas a da se naše izvodi kod njih. Mislim da smo malo i mi mentalitetom zaslužni što smo u takvoj situaciji, jer se uglavnom sramimo sebe i upravo se zbog toga dogodi da se postupno pretvaramo u koloniju nekih drugih kultura. To ne bi trebalo biti tako; naša sredina po snazi naravno nije jednaka pariškoj, ali nismo baš ni zadnji. Imamo zanimljivo stvaralaštvo, mnoštvo različitih izraza. Jako me veseli kako se razvija nova generacija koja sad ulazi u srednju dob — Vjekoslav Nježić, Krešimir Seletković, Frano Đurović, Mirela Ivičević — oni imaju vrlo dobar evolutivni put i mislim da idu u pravom smjeru. Tu je i Tomislav Oliver, koji je upravo dobio Nagradu grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski, u čijem sam žiriju sudjelovao. Valjalo bi ga na svaki mogući način prezentirati i staviti u fokus. Ima-

skladatelja i autorskih prava — zaslužili i Nagradu Adalbert Marković. Kakve su vaše spoznaje i kako vidite budućnost glazbe na tržištu? Dugo sam bio u Odboru za autorsko pravo, htio sam naučiti kako to funkcionira. Ima tu zanimljivih pomaka, tržište se brzo mijenja. Kako se mijenjaju mediji, tako se stalno ulazi u neka područja koja još nisu pravno regulirana. Danas kad prodajete glazbu na CD–ovima, zna se točno koliko od koje pjesme ide autoru, koliko diskografu, koliko izvođaču — svi su u tom lancu namireni. Ali problem je što CD više nitko ne kupuje, to je presahnulo, a novi način plasmana nije pronađen. Velika skladišta zvuka kao što su Spotify ili Deezer funkcioniraju na način koji za kreativce nije podoban. Oni imaju goleme biblioteke raznih skladbi koje funkcioniraju tako da kliknete i slušate. Za to ste platili neki sitan novac, ali ina-

U tri klika U krajnjoj liniji, i glazbenici moraju nekako reinvestirati ono što su zaradili u ono što dalje stvaraju, od skladatelja popularne glazbe koji će morati potrošiti neki novac za studio i platiti izvođače, do nas klasičara koji smo još vjerni živoj glazbi, koji stalno pišemo za žive ansamble. Meni je žao što naši kolege izvođači katkad ne vide da su zapravo dio jednog lanca u kojem, ako mi propadnemo, propadaju i oni. Mislim da bi prije svega u našim stručnim krugovima trebalo ljude osvijestiti. Naši ljudi nisu toga još svjesni, pogotovo izvođači, koji još žive u dobu diskografa i potpisivanja ugovora s izdavačima, koliki će postotak dobiti od neke snimke... To se sve jako promijenilo. Primjerice, medijateka koju posjeduje Hrvatska radiotelevizija jedno je od najvećih blaga hrvatske glazbe koje uopće postoji. Veća je od bivšeg Jugotona, sadašnjega Croatia Recordsa, veća od biblioteke HUZIP–a. Jedan od prvih razgovora bio bi s Hrvatskom radiotelevizijom da se ta medijateka učini dostupnom javnosti. Zaista bih volio kad bih u tri klika mogao doći npr. do najnovije snimke Gotovčeva Simfonijskog kola. No to su složeni problemi prava.

Prva hrvatska opera Spomenimo i vaš muzikološki i istraživački rad na važnim djelima hrvatske simfonijske i operne baštine. Bavite se redakturom, uredništvom, pripremom za objavu te rekonstrukcijom partitura. Među posljednjima je opera Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog čija je koncertna izvedba snimljena prošle godine, a u pripremi je za objavljivanje i snimka i partitura. Mogu reći da je Ministarstvo kulture poduprlo jednim dijelom izdavanje. Ja se sada bavim završnim uređenjem partiture i volio bih kad bismo mogli nekako spojiti promociju nosača zvuka

koji smo pripremili za HRT i promociju nota. To bi bio jedan put za promicanje naše glazbe. Reakcije su vrlo pozitivne, i to sa svih strana svijeta. Ja vjerujem u Lisinskog, mislim da je bio poseban talent i da će to razdoblje omalovažavanja i »pljuckanja« po njemu, koje nažalost ima tragove u našoj povijesti, biti izbrisano upravo ovim izdanjima.

Fascinacija detaljima Mislim da sam uspio znanstveno dokazati da partituru nije napisao Lisinski, nego Wisner–Morgenstern. Po tome što ju je on napisao, ona teza o Lisinskom kao nekakvom nedoučenom skladatelju jednostavno ne stoji. Postoje objektivni dokazi same instrumentacije gdje se vidi da je djelo instrumentirao i napisao pravi znalac. Ja sam i danas fasciniran nekim detaljima; primjerice u drugoj baritonskoj ariji, Obrenovoj, javlja se kornet solo koji je izumljen tek deset godina prije i korišten u Francuskoj. To znači da je Wisner bio doista informiran, a i da je imao dostupan instrument, što pak znači da nismo bili baš nekakva zadnja provincija, kako se to običava govoriti. Mislim da je Ljubav i zloba operni dragulj, kao i Porin, samo je pitanje vještog režisera koji će prepoznati djelo i predstaviti ga na pravi način.

Rekonstrukcijski posao Kako izgleda rad na rekonstrukciji partitura?

stavka, Scherza, koji je nedostajao. Rekonstruirati kraj je logično, ali kako rekonstruirati početak iz kraja, to je bilo zaista složeno, to više što je Mandićev skladateljski stil vrlo apartan, on uopće ne počiva na klasičnoj harmoniji, nego na nekim neobaroknim procesima, ali često s velikim slobodama u harmonijskom slogu. Baš sam se namučio!

Pošarana partitura

ako se mijenjaju mediji, tako se stalno ulazi u neka područja koja još nisu pravno regulirana što se tiče autorskog prava

Kao pedagog, i u radu sa studentima na Muzičkoj akademiji, promičete li glazbu hrvatskih autora? Podsjetio bih na Papanopulovu Madame Buffault; i na praizvedbu Akademske suite profesora Muzičke akademije. Izvedba Religiofonije Slavenskog, za hrvatsku glazbu je bio velik korak, jer se ponovno čula ta zaista veličanstvena partitura koja prekoračuje granice svojega vremena. Mislim da tek danas možemo shvatiti koliko je Slavenski velik i relevantan skladatelj, što se iz zora 20. stoljeća uopće nije vidjelo. No obično imamo problema s notnim materijalima. Sa Slavenskim smo imali problema, jer je materijal još uvijek pod zaštitom nasljednika. Poslali su jedan materijal koji je tražio ozbiljnu reviziju. Meni je bilo teško, jer sam, iz partiture koja je bila nemoguće pošarana, morao ući u trag onoga što je autentično, a što nije.

Egzistencijalna borba Angažirani ste na nizu glazbenih područja, no možete li zamisliti da živite isključivo od skladanja, je li to danas moguće i biste li to željeli?

godno, jer se nađete u situaciji da vas tantijeme od djela koja se već izvode hrane i onda možete u dokolici razmišljati što biste htjeli sljedeće pisati. Sve drugo je više egzistencijalna borba, gdje sve zajedno pomaže jedno drugome. Kompozicija pomaže dirigiranju, dirigiranje pomaže nekim iskustvom zvuka kompoziciji, tako da i to ima svojih prednosti, ali svakako je puno napornije. Meni se čini da ja sa svoje 53 godine još imam energije da mogu to raditi. Jako me veseli i nadam se da će doći do realizacije narudžbe da budem rezidencijalni skladatelj HRT–a za sljedeću sezonu, u sklopu čega je predviđen niz zborskih djela i jedna velika simfonija za orkestar. To je još sve u glavi, a sad treba sjesti i napisati, obaviti taj mukotrpni dio. Doista me veseli što postoji mjesto i publika koja će sa radoznalošću poslušati kamo ide moja glazba.

Taj posao je zanimljiv jer morate, gledajući note, na neki način ući u skladateljevu glavu, u to kako on razmišlja, što su te neke glazbene ideje i kako su Živjeti od skladanja je zapravo vrlo larazvijene. Katkad se to vidi otprve, primjerice, kod Papandopula, koji ima čist rukopis; čak i tamo gdje je zamrljano, vi možete prilično lako rekonstruirati neke stvari. Kod Bersine Una notte in Ellade pomogla mi je providnost; imao sam sreću što je on napravio skicu koja je bila iznad originalne partiture, u malom crtovlju koje je on dodao. Skicirao je kako će izgledati repriza jer mu je to vjerojatno pomagalo u ponovnom instrumentiranju. To me je spasilo pa sam s velikom dozom vjerodostojnosti mogao rekonstruirati djelo, praktički ni iz čega. Najteži pothvat mi je bila Mandićeva Druga simfonija. Davor Merkaš (voditelj MIC–a) tražio je da rekonstruiram početak trećeg Nizozemski ansambl za suvremenu glazbu Asko|Schönberg u Zagrebačkom kazalištu mladih

BROJ 197, LIPANJ 2016.

če biste došli do toga i besplatno nekim malo zaobilaznijim putem. Na taj način je glazba na internetu obezvrijeđena, ona ne može ni približno zaraditi toliko novca koliko ih je zarađivala putem diskografa. No zahvaljujući cijelom sustavu providera, ipak je velik novac još uvijek u igri. Naime, da biste se priključili na internet, morate imati svojeg providera kojega morate platiti da vam osigura vezu; to nisu mali iznosi. Veliki novac dobiva se i iz sustava reklamiranja koji je odmah prepoznao internet kao novi medij; svi znamo za adove. Znači, novac je u igri, ali su iz nje izbačeni oni koji kreiraju velik dio tog sadržaja. Prema nekoj gruboj procjeni, glazba čini oko 40% YouTubea, što nije baš mali postotak, a u tu glazbu se vraća valjda 0,005%. U novcu, to je zaista veliki obrat i to nije dobro.

NAGRADE HDS –a

Mladen Tarbuk

Nagrade HDS–a N za 2015. godinu

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Nagrada Boris Papandopulo za autorsko stvaralaštvo na području ozbiljne glazbe — Mladen Tarbuk za skladbu Twist za komorni orkestar.

Na redovitoj Skupštini Hrvatskog društva skladatelja objavljeni su dobitnici godišnjih nagrada za 2015. Strukovne nagrade dodjeljuju se za postignuća na području glazbenog stvaralaštva i promicanja hrvatske glazbe. Priznanje struke za 2015. zaslužili su:

aizgled tek asocijativna povezanost s citatom iz poeme Ash Wednesday Thomasa Stearnsa Eliota ima nezanemarivu ulogu u formiranju identiteta skladbe Twist Mladena Tarbuka. Okret, koji je u središtu Eliotove poezije, ali i Tarbukove glazbe, okosnica je djela. Taj je okret u oba slučaja repetitivan, ali ne i regresivan. (P)okret je to koji, slijedeći idejnu zamisao permutacije tonskoga niza određenoga Fibonaccijevim nizom, u sadržajnom aspektu odražava i Eliotovo pjesničko kretanje aktivne volje prema kontemplaciji. Glazbeno stvaranje i rastvaranje koje proizlazi iz kompozicijsko–tehnički dosljednog, ali i poetički promišljenog formiranja glazbene misli odraz je skladatelja koji znalački gradi postojanu arhitektoniku djela, pomno koristeći izvođački korpus. Pri tome ne izostaje umjetnička ekspresija čiji izvanglazbeni početni impuls, tekstualni predložak, ni u kojem smislu nije banaliziran. Recepciji djela svakako je pridonijela i izvedba ansambla Asko|Schönberg na koncertu održanom u sklopu 28. Muzičkog biennala Zagreb, 20. travnja 2015. godine u Zagrebačkom kazalištu mladih. Oni su se pokazali idealnim interpretima i medijem za prijenos Tarbukove glazbe.

Dalibor Pavičić (The Bambi Molesters) Nagrada Milivoj Körbler za autorsko stvaralaštvo na području popularne glazbe — Dalibor Pavičić, autor i frontmen grupe The Bambi Molesters.

kladatelj i gitarist Dalibor Pavičić iznimno je uspješan glazbenik, poznat široj javnosti kao frontmen grupe The Bambi Molesters, čije je pjesme u većoj mjeri sam skladao.

The Bambi Molesters svojim su instrumentalima postali zaštitno lice domaće, regionalne i svjetske surf scene. Karijeru koja traje dulje od 20 godina obilježila su četiri studijska albuma, dvostruki album uživo, jedan dokumentarni film te koncertni film pretočen na DVD, nekoliko nagrada što struke (7 Porina), što publike, više kompilacija s njihovim instrumentalima koje su objavile razne etikete diljem svijeta i brojne suradnje s priznatim osobama domaće i svjetske rock–scene. Tu su i recenzije u magazinima i dnevnim novinama poput Uncuta, Q–a, Sunday Timesa, The Suna, ugovori s kultnim

dr. Miho Demović Nagrada Josip Andreis za glazbenu publicistiku i muzikologiju — Dr. Miho Demović za knjigu Glazba i glazbenici na području bivše Dubrovačke Republike u vrijeme austrijske uprave (1814. — 1918.).

edan od najplodnijih hrvatskih muzikologa s dvadesetak knjižnih naslova, oko 250 znanstvenih rasprava i s velikim brojem nastupa na međunarodnim znanstvenim simpozijima, dr. Miho Demović, hrvatskoj kulturnoj javnosti predstavio je novo opsežno, hvalevrijedno djelo Glazba i glazbenici na području bivše Dubrovačke Republike u vrijeme austrijske uprave (1814. — 1918.), u nakladi udruge Stara dubrovačka glazba. To opsežno djelo na 646 stranica marnog istraživača važan je znanstveni doprinos poznavanju dubrovačke glazbene prošlosti u obrađivanom razdoblju, kao i obogaćenje hrvatske glazbene znanosti općenito. Djelo je pisano na temelju arhivskih dokumenata i novinskih izvještaja, opskrbljeno je primjerenim slikovnim i drugim materijalom sa 660 bilježaka te s prijepisom 22 (ogledne) skladbe dubrovačkih skladatelja toga razdoblja. Autor je

u 25 poglavlja i više popratnih priloga opisao povijest glazbe u Dubrovniku nakon pada Dubrovačke Republike, godine 1808., odnosno u vrijeme austrijske uprave, od 1814. do 1918. godine. Ovo djelo dr. Mihe Demovića svakako je reprezentativno znanstveno djelo i veliko dobro za hrvatsku kulturu.

Festival Pasionska baština Nagrada Vatroslav Lisinski za doprinos hrvatskom glazbenom stvaralaštvu (pojedinci, organizacije, zajednice) — Pasionska baština, u povodu 25. obljetnice kontinuiranog djelovanja na polju očuvanja bogate svjetske i domaće glazbene, likovne, književne i pučke pasionske baštine.

asionska baština, manifestacija je koja punih četvrt stoljeća ljubiteljima umjetnosti donosi ponešto iz bogate svjetske i domaće riznice glazbenih, likovnih, književnih i pučkih pasionskih sadržaja, ne zaboravljajući pritom ni recentno stvaralaštvo, kao dokaz ispravnosti misli vodilje: Muka kao nepresušno nadahnuće kulture. Pokretač cijeloga niza događanja i predsjednik udruge Pasionska baština, mr. sc. Jozo Čikeš, već samim osnivanjem manifestacije učinio je mnogo za hrvatski kulturni život i upisao Zagreb u europsku kartu toga segmenta kul-

ture. Uz gospodina Čikeša mnoštvo je intelektualaca koji su rado surađivali i sudjelovali u pripremama i realizaciji pasionskih svečanosti — akademici, sveučilišni profesori, skladatelji, dirigenti, slikari, kipari, književnici, brojni uglednici. Vidljiv je izniman trud Pasionske baštine u poticanju novog umjetničkog pasionskog stvaralaštva u više od 30 književnih, glazbenih i likovnih natječaja (u suradnji s Društvom hrvatskih književnika, Hrvatskim društvom likovnih umjetnika i Hrvatskim društvom skladatelja) na kojima su se okušali brojni stvaraoci i iznjedrili zapažena umjetnička djela. S područja glazbe spomenimo neke: Hrvatski glagoljaški rekvijem (praizv. 2002.) i Hrvatska misa Igora Kuljerića (praizv. 2006.), Sarina molitva Mladena Tarbuka (praizv. 2006.), Na gori Kalvariovi, oratorij (praizv. 2007.) i Stabat Mater, oratorij za soliste, mješoviti zbor i orgulje (praizv. 2016.) Tomislava Uhlika, Krist na križu Anđelka Klobučara (praizv. 2008.), Agnus Dei za gudački kvartet Anđelka Igreca (praizv. 2009.), Golgota, oratorij za zbor i orgulje Antuna Tomislava Šabana (praizv. 2012.) te Missa za muški zbor i gudače Vlade Sunka (praizv. 2015.). Od 1998. Pasionska baština članica je udruženja Europassion, što je svakako potvrda vrijednosti i važnosti hrvatskoga povijesnog prinosa europskoj pasionskoj tradiciji i pripadnosti zapadnoeuropskom kulturnom i civilizacijskom krugu.

Živko Ključe Nagrada Franjo Ksaver Kuhač za autorsko stvaralaštvo na temeljima tradicijske glazbe — Živko Ključe za zbirku Stare pisme s ušća Neretve. »...adaptirati autorsko Ja i dovesti ga u koheziju s baštinom koja ga određuje i koju voli, s kojom njegovo biće ugodno razgovara«, ključna je motivacija skladatelja, pedagoga, kontrabasista i melografa Živka Ključe za ostvarenje zbirke Stare pisme s ušća Neretve, koju su potkraj 2015. objavili Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti iz Opuzena, Festival dalmatinskih klapa u Omišu i Zaklada Ljubo Stipišić Delmata iz Zadra. Zbirka je dragocjen doprinos očuvanju dalmatinske baštine, onakve kakva je potekla sa samoga izvorišta, prikupljena na terenu od naših predaka koji su je njegovali i usmenom predajom sačuvali. U vremenima kada, nažalost, takva djela gube na snazi i pomalo padaju u zaborav pred naletom raznih suvremenih glazbenih izričaja, traženja i svaštarenja, prava je suprotnost i osvježenje. Ona je prilika povratka tradiciji i iskonu, povratka korijenima koje Omiški festival baštini od svojega nastanka, 1967. godine. Raditi na pripremi takve zbirke može samo osoba koja je klapskoj pjesmi posvetila život i koja je uz Omiški festival vezana dugi niz godina — Živko Ključe. Zbirka sadrži 43 zapisa i obrade tradicijskih napjeva koji su plod desetljetne autorove zaokupljenosti vokalnom baštinom njegova neretvanskog zavičaja. Ključe, kao aktivni pjevač i voditelj klapa s jedne strane, te skladatelj i obrađivač narodnih napjeva s druge strane, dobro znade osluškivati bilo »naroda«, u ovom slučaju klapskih pjevača, ali i slušatelja klapa, zna razvijati ideju u smjeru suvremenoga, istovremeno zadržavajući iskreni duh prošloga i — što je u ovom slučaju možda najvažnije — izvorni zvuk Neretve.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

underground etiketama, kao i onaj s velikom diskografskom kućom Warner Music, brojni koncerti uzduž i poprijeko Europe te turneja po Novom Zelandu. Ljepotu, kvalitetu i posebnost njihovih melodija svojevremeno je prepoznao i John Peel, jedan od najcjenjenijih radijskih DJ–eva, prezentera i glazbenih novinara koji ih je uvrstio na play listu radija BBC 1. The Bambi Molesters jedan je od rijetkih hrvatskih izvođača s ozbiljnom međunarodnom karijerom za koju su osim odlične svirke uvelike zaslužne izvrsne skladbe iz pera Dalibora Pavičića. Pavičić oduvijek rado sklada i za filmove i serije pa je osim glazbe u brojnim manje poznatim kratkim i dokumentarnim filmovima i reklamama, njegova Malagueña bila naslovna tema za brazilsku sapunicu Bang Bang!, skladba C Alfa E s prvog albuma našla se u filmu The Treat Jonathana Gemsa, dok su još tri skladbe bile u slovenskom filmu Barabe. Skladao je glazbu za film Kad mobiteli utihnu Branka Schmidta i glazbu za predstavu Diplomac Aide Bukvić. Dobitnik je Zlatne arene za filmsku glazbu 2002. za glazbu u filmu Prezimiti u Riju.

Tomo Johannes in der Mühlen Nagrada Adalbert Marković za afirmaciju položaja skladatelja i autorskih prava dodjeljuje se Tomi Johannesu in der Mühlenu

BROJ 197, LIPANJ 2016.

lazbeni producent, DJ i uspješni glazbeni biznismen Tomo in der Mühlen već je desetljećima važan čimbenik domaće glazbene industrije. Osluškujući puls na svjetskoj glazbenoj sceni, približio je zvuk domaće glazbe aktualnim svjetskim trendovima. Njegova tvrtka IDM Music, osnovana 1988., jedna je od prvih privatnih glazbenih kompanija na području bivše Jugoslavije. Do danas se profilirala kao vodeća nezavisna publishing tvrtka s bogatim katalogom

Tamara Obrovac Nagrada Miroslav Sedak Benčić za autorsko stvaralaštvo na području jazza — Tamara Obrovac, u povodu 20 godina diskografske karijere i ostvarenja nosača zvuka Canto amoroso

d Tamare uvijek očekujemo nešto novo, ali kao i svaki put, dobijemo puno više. I na ovom albumu iznenađenja je napretek. Novi skladateljski dosezi, nove poruke, novi ritmovi, nova osjećajnost, nova komunikativnost... Umjetnost bez granica! Njezina je glazba autentična, iskonska i suvremena, osobna i uni-

verzalna, regionalna i globalna. Da bi dosegnula potpunu harmoniju izraza, koja je čini tako osebujnom autoricom, svoj Canto amoroso (Ljubavni pjev) predaje u zagrljaj matičnom sastavu TransHistria Ensemble, s kojim je postigla mnoge uspjehe i mnogo puta trijumfirala na hrvatskoj i na međunarodnoj sceni. Svestrani i vrhunski instrumentalisti otvorena duha, s kojima je u dugogodišnjoj suradnji postigla gotovo telepatsko razumijevanje, sve njezine zamisli provode u djelo na nekoliko razina: sviračkoj, duhovnoj, zvukovnoj i ugođajnoj, a njihova izvedba, u kojoj se zajednički upuštaju u nepredviđene ekstravagancije trenutačne kreacije glazbe, ostvaruje tako još jednu novu Tamarinu dijalektalnu i glazbenu pustolovinu. Canto amoroso donosi nove skladbe u kojima Tamara i ansambl s ljubavlju i s lakoćom spajaju iskonski, osobni osjećaj za poetiku tradicije sa suvremenom i univerzalnom slobodom improvizacije. Vrijedi spomenuti da je prvi album Tamare Obrovac Triade 1996. izdalo Hrvatsko društvo skladatelja.

domaćih i inozemnih autora i pjesama. Kao pionir glazbenog nakladništva na ovim prostorima i s tvrtkom koja djeluje na nekoliko kontinenata, Tomo in der Mühlen novim poslovnim inicijativama i modelima niže nove uspjehe, istovremeno poštujući vrijednost autorskog rada i intelektualnog vlasništva. Glazba, uz umjetničku i kulturnu vrijednost, ima i ozbiljan gospodarski potencijal — In der Mühlen je to shvatio među prvima, upotrijebivši gotovo neiscrpnu sirovinu, kreativnost i inspiraciju u proizvodnji i stvaranju nove vrijednosti, ponajviše za autore i ostale (su)dionike kreativnog glazbenog djela. Svojim poslovnim angažmanom Tomo in der Mühlen sagradio je most između glazbe i ostalih kreativnih industrija, poput filma, televizije, marketinga i računalnih igara. Plasmanom pjesama u televizijske emisije, na filmove, serije, reklame, ali i nove digitalne platforme, omogućio je njihovim autorima potrebnu pojavnost i doseg. Ne manje važno, omogućio im je i nezanemarivu zaradu upravo kako bi se autori nesmetano mogli posvetiti svojem skladateljskom zanatu.

Inter vju s dobitnikom HDS – ove Nagrade Adalber t Marković za afirmaciju položa ja skladatelja i autorskih prava

Hrvati imaju talenta, ali im nedostaje otvorenosti

Tomo in der Mühlen puno je više od publishera (vlasnika tvrtke za autorska prava); on je producent, DJ, skladatelj, autor računalnih animacija, nekadašnji voditelj legendarnog zagrebačkog kluba Kulušić, ali i nositelj crnog pojasa u karateu

Razgovarala: Eta Kočić

n je producent, DJ, vlasnik tvrtke za autorska prava, surađivao je s Tarantinom, radio glazbu za filmove, izrađivao je kompjutorske animacije za Kviskoteku, vodio je Kulušić, ima i crni pojas u karateu, potječe iz europske obitelji starije od 400 godina, a prvu tvrtku otvorio je sa 16 godina. Tomo in der Mühlen ima svjetsku karijeru, a prije deset godina s obitelji se iz New Yorka vratio u Hrvatsku. Tu je otvorio podružnicu za svoju nezavisnu publishing tvrtku koja ima bogat katalog domaćih i inozemnih autora i pjesama, a nedavno je osvojio nagradu za afirmaciju položaja skladatelja i autorskih prava Adalbert Marković, koju mu je dodijelilo Hrvatsko društvo skladatelja. Priznanje je zaslužio time što je glazbu povezao s ostalim kreativnim industrijama, poput filma, televizije, marketinga i računalnih igara. Također je plasmanom pjesama na sve platforme, autorima omogućio pojavnost na sceni, ali i zaradu, kako bi se oni mogli posvetiti svojem poslu — skladanju.

Timska borba Dobitnik ste ovogodišnje Nagrade Adalbert Marković. Koliko vam znači to priznanje HDS–a? Znači mi zaista puno i iako sam je ja dobio, to je zapravo nagrada i za moju partnericu, odnosno suprugu, Miriam Westercappel, te za zaposlenike IDM–a jer to ništa ne bi bilo moguće bez timske borbe. Počeli

smo raditi kad je u Hrvatskoj sve bilo uređeno na polju kolektivnih prava, naporima HDS/ZAMP–a, ali individualna prava bila su siva zona. Zakon je sve to regulirao, ali realno se prava nisu poštivala. Zato smo naš rad usmjerili baš prema tim pravima za inozemnu i domaću glazbu. U međuvremenu je zaista mnogo velikih hrvatskih autora počelo surađivati s nama. Rezultati suradnje bili su vrlo uspješni pa mislim da je i ta činjenica dovela do toga da sam dobio nagradu HDS–a. Tvrtku IDM otvorili ste 1988. godine. Kako ste se odlučili otvoriti baš tvrtku za autorska prava? IDM je originalno bio SIM STUDIO, koji se tada zvao Smolec &In der Mühlen studio, a držali smo ga moj suradnik Vladimir Smolec i ja. To je tada bio najjači produkcijski studio u regiji. Potom sam IDM otvorio u Njemačkoj gdje sam se također bavio produkcijom. Osim toga, u to vrijeme postali smo i prva tvrtka za distribuciju CD–ova jer tada nitko nije htio uvoziti CD–ove. Mnogi su tada kupovali od nas, a ujedno smo bili i prva privatna diskografska kuća koja je imala strane licence, ali i one za domaću glazbu. To je tako trajalo do otprilike 1993. godine. Potom smo se posve prebacili na autorska prava jer sam počeo shvaćati da diskografija, koliko god bila zanimljiv biznis, nema budućnost. Često sam tada govorio da je prodavati cipele ili CD–ove — isto jer u konačnici sve to završi na nekom fizičkom i logističkom, a ne kreativnom poslu. Nismo se bavili samo autorima, nego snimkama i produkcijom, odnosno radili smo sve u vezi s glazbom, osim izdavanja CD–ova.

DS–ovu Nagradu Adalbert Marković Tomo in der Mühlen zaslužio je time što je glazbu povezao s ostalim kreativnim industrijama, poput filma, televizije, marketinga i računalnih igara

BROJ 197, LIPANJ 2016.

islim da bi se autor ili producent prije svega trebao baviti umjetničkim radom, a ne biznisom

Kompilacije za Ameriku Također smo radili zaista puno kompilacija za Ameriku. Krenuo je i posao s glazbom u reklamama, filmovima i serijama, iako to u ono vrijeme nije bilo naročito popularno. Mnogo izvođača nije htjelo dati glazbu za primjerice reklame, tako da smo na svjetskoj razini prvi počeli razvijati i taj segment posla. Još u osamdesetima napravili smo glazbu za nekoliko američkih filmova, reklama i serija i otada je sve nekako raslo. Zašto skladatelji nisu htjeli davati glazbu za reklame, filmove i serije? Glazbenici su u to vrijeme imali dosta novca i mnogi su smatrali da je glazba u reklamama zapravo prodavanje. Nipošto nisu htjeli vezati svoje ime uz nekakav proizvod jer bi to značilo prodavanje sebe i svoje publike. To jednostavno u Americi nije bilo ni često ni popularno. No primjerice u Japanu je bilo uobičajeno pa su mnoge međunarodne glazbene zvijezde, koje nisu imale problema s tim, takve poslove radile izvan Amerike i Europe. Kako tada nije bilo interneta, za to se nije ni znalo. Danas se to promijenilo i svi rade sve, a ta sekundarna upotreba glazbe zapravo je postala primarna.

Malo tržište

mađarskim, poljskim i drugim podružnicama. Naša logika je bila proširiti se na zemlje u kojima možemo raditi kvalitetno i na taj način rasti te hrvatskim autorima omogućiti što bolju uslugu. I to je mislim trenutačno najveći problem glazbene industrije u Hrvatskoj. Prije pet godina mi smo još bili veliki izvoznici glazbe, ako ništa drugo onda barem u regiji, no to je posljednjih nekoliko godina počelo opadati pa su se posao i glazba kod nas sveli samo na Hrvatsku. Hrvatska je relativno mala, i to ne samo brojčano nego i financijski. Stvari bi se trebale početi gledati na globalnoj razini. Hrvatska ima mnogo talentiranih ljudi, ali se oni često ograničavaju samo na rad unutar Hrvatske.

Posao publishera Što konkretno znači publishing za hrvatske autore? Najjednostavnije rečeno: normalno je da bend ima menadžera koji se brine za koncerte, diskografa koji se brine o izdanjima, ali još uvijek nije normalno da postoji netko tko se bavi njihovim autorskim djelima. Autorsko djelo i novac od tih prava u današnjem svijetu donosi više zarade nego diskografija. Naravno, svaki se autor može time sam baviti, a isto tako može biti sam sebi menadžer i diskograf, ali mislim da bi se autor ili producent prije svega trebao baviti umjetničkim radom, a ne biznisom. S druge strane, da bi taj posao netko obavljao, potrebno je desetero do petnaestero ljudi jer ima puno segmenata toga posla — od promocije B2B, administracije, licenciranja do utuživanja. Čak i najjači svjetski autori koji godišnje imaju po sto milijuna dolara prometa, imaju profesionalce koji to vode za njih. Mi kao publisheri možemo to učinkovitije obavljati za autora jer imamo stručne ljude. Osim toga, svih ovih godina ostvarili smo prilično kontakata u marketingu, distribuciji itd. i to je sistem koji funkcionira.

Koliko je važna vaša uloga publishera unutar hrvatske glazbene industrije i koliko se ona razlikuje od svjetske razine?

Nekada ste vodili i kultni klub Kulušić. Kako je bilo voditi takav klub, čiji vam je koncert bio najdojmljiviji iz toga doba i zašto ste se na kraju povukli?

Kod nas publisherski posao nije bio toliko razvijen jednostavno zato što smo malo tržište. Kod nas je većina publishera bila vezana uz diskografsku kuću jer naravno nema dovoljno novca da bi se te dvije djelatnosti razdvojile. Jedna od rijetkih publisherskih tvrtki bila je Runjićeva Skalinada koja se upravo bavila poslom koji bi danas nazvali publishingom. Mi smo tu od početka bili iznimka jer smo radili internacionalno pa smo se mogli specijalizirati. Poslije je Zagreb postao naše središte preko kojega surađujemo s našim područnim uredima u Los Angelesu ili New Yorku, kao i s našim

U Kulušiću su svirali najveći hrvatski bendovi, no ono što me se najviše dojmilo je posljednji koncert Cheta Bakera, koji je sljedeći dan umro, tako da mu je nastup u Kulušiću bio i posljednji. U Zagreb je došao samo s gitaristom jer je ostatak benda bio zapeo zbog problema s letovima. Odsvirali su fantastičan koncert i sljedeći dan, uoči koncerta u Amsterdamu, Chet je umro. Isto tako pamtim koncert Pixiesa. Rezervirali smo ih godinu dana prije nego što su postali zaista popularni. Oni su već tada bili na nivou da sviraju na stadionima, a svirali su u Kuluši-

ću. Ispred kluba ostalo je 7000 ljudi koji nisu uspjeli ući. Kako im je to bio jedini koncert u ovom dijelu Europe, došli su fanovi iz svih susjednih zemalja. Bio je fantastičan doživljaj vidjeti toliko ljudi na jednom mjestu. Klub sam vodio pet godina, a povukao sam se zato što sam otišao u Ameriku. U Kulušić sam ušao iz čistih umjetničkih razloga, a onda sam shvatio da se sve više bavim ugostiteljstvom, a ne umjetnošću. Upravo zato sam se prestao baviti i diskografijom. Kad ste otišli u Ameriku i što ste isprva tamo radili? Tvrtku IDM odmah sam iz Njemačke prebacio u Ameriku. Moja supruga je došla godinu dana poslije i počeli smo se baviti autorskim pravima i publishingom. Ispočetka sam se prvih nekoliko godina više koncentrirao na sviranje i produkciju da bih se naposljetku fokusirao isključivo na autorska prava. Koliko je scena sedamdesetih i osamdesetih utjecala na vas i koliko se Zagreb razlikuje danas od toga vremena? Je li izgubio onaj stari štih? Razlika je zaista velika. Prije svega, tadašnja glazbena scena, ali ne samo glazbena nego i kazališna, filmska i općenito umjetnička, bila je apsolutno rame uz rame umjetnosti u Londonu, New Yorku ili Berlinu. Imali smo bendove koji su imali domaći štih, ali ono što je najvažnije i najzanimljivije je da su bendovi toga doba, doba moje generacije, bili umjetnički vrlo jaki i komercijalno uspješni. Danas bend koji svira nešto što je, hajmo reći, umjetnički kvalitetno ne može dosegnuti zapaženiji uspjeh. Osim toga, umjetnici su se tada držali zajedno i družili se, izlazili u Zvečku ili Kavkaz, no ono što je bitno je da je onaj koji se bavio umjetnošću bio itekako priznat i važan. Društvo je bilo takvo da novac ili mediji nisu određivali popularnost, nego se vrednovao umjetnički rad. Danas se to sve odvojilo. Mediji vole isključivo žutilo, a iako ti koji prate žutilo nisu više tako komercijalno uspješni, ipak i dalje dominiraju medijskim prostorom. Ono što ima nekakve rezultate i umjetnički je dobro, nažalost, medijima nije zanimljivo. Završili ste MIOC i PMF. Zašto ste se ipak odlučili za glazbu? Od šeste godine išao sam u glazbenu školu, a inače sam završio informatiku u MIOC–u i poslije sam studirao matematiku na PMF–u. Uvijek sam se istovremeno bavio i jednim i drugim. MIOC je bio zaista kvalitetna škola i osim programiranja, matematike i fizike proučavali smo i budućnost, tj., što će se tehnološki dogoditi u budućnosti i društvene promjene povezane s tehnologijom. Oduvijek sam volio istraživati nove tehnologije, tako da mi današnje

digitalno doba odgovara. Kad sam imao studio, stalno sam donosio nešto novo. Tako smo, recimo, bili prvi u regiji koji su u to vrijeme imali digitalni mastering i digitalno snimanje. Kad sam imao bend, bili smo prvi koji su počeli svirati s ritam–mašinom. S obzirom na to da imam ADD (poremećaj pažnje), stalno tražim nešto novo.

Glazba za oskarovce Surađivali ste s Tarantinom. Kakav je suradnik i na kojim projektima ste radili? No osim s Tarantinom, glazbu ste plasirali i u hit–seriju Obitelj Soprano pa u reklame velikih brendova poput Microsofta ili D&G... IDM se u Americi bavi i tom tzv. sekundarnom upotrebom glazbe za reklame i serije. Imamo lijep katalog koji zastupamo i često radimo odabir glazbe za naše klijente. U Americi se bavimo isključivo umjetničkim projektima pa su nam zato i klijenti poput Tarantina, redatelji iz indie i art scene. Posljednji projekti, na primjer, koje smo radili su American Hustle i Silver Lining Playbook. Ti su filmovi bili nominirani za Oscara i dobili su Oscare. Sad surađujemo na projektu s ekipom koja je radila Silver Lining Playbook, gdje će sva glazba u filmu biti naša. Naš uspjeh počeo je nakon rada na prvom redateljskom niskobudžetnom filmu Stanleyja Tuccija Big Night u kojemu je sva glazba bila naša. Te je godine to bio najprodavaniji soundtrack u Americi. Prodao se u više od 700.000 primjeraka, što je zaista puno.

Sporo, ali dugotrajno Bitno nam je da radimo i s klijentima koji nemaju velike budžete za film. Tako je počela suradnja s Tuccijem, a kako je film bio baš uspješan i prodalo se toliko albuma, to je na neki način otvorilo vrata Tarantinu i ostalima. S Tarantinom smo radili na filmu Odbjegli Django, Nemilosrdni gadovi, Kill Bill itd. S njim smo imali malo kontakata jer posao odrađuje music supervisor Mary Ramos, jedna od najpoznatijih osoba u tom biznisu. Ako se nešto dobro radi, to onda ona radi. Surađuje sa samo pet tvrtki u svijetu, a IDM je jedna od njih. Cijeli proces počinje vrlo rano. Ona čak godinu dana prije prvog snimanja najavi kakva je tema, ideja, a onda mi napravimo odabir glazbe. S našim klijentima ostajemo u dobrim odnosima. Kako je Tarantino freak za glazbu, darovali smo mu svu našu glazbu koju smo izdali na vinilu. Sad se stalno vraća na te vinile i tako stalno bira našu glazbu. Naš je posao za razliku od diskografije spor u proboju, ali je dugotrajan. Također smo radili dosta s hip–hop scenom. Reper 50 cent obradio je našu pjesmu i taj singl se prodao u više od milijun primjeraka.

Imate crni pojas u karateu, surfate i volite ekstremne sportove. Je li to jedan način »ispucavanja« stresa? Kao klinac obožavao sam gledati Brucea Leeja i druge borilačke filmove, no u sport sam ušao dosta kasno. Karate sam trenirao u Zagrebu, a potom i u New Yorku u najvećoj kyokushin karate akademiji. To je prava japanska škola gdje ne govore engleski, a instruktori spavaju u školi. Bilo je to zanimljivo iskustvo. Nakon toga sam trenirao sa Renzom Graciem brazilski džiju–džicu do povratka u Zagreb. Posljednjih godinu i pol malo sam prorijedio treninge jer su ozljede brojne i bolne. Zašto ste odlučili vratiti se iz Amerike u Hrvatsku? O odlasku iz New Yorka počeli smo razmišljati najviše zbog djece. Sva mjesta koja su bila prikladna za obiteljski život, od New Yorka su udaljena tri do četiri sata vožnje. Onda smo shvatili da možemo živjeti i u Europi. Došli smo vidjeti kako će nam biti, klincima se svidjelo i tako smo ostali. Moram priznati da smo ovdje našli puno mladih i obrazovanih suradnika, što je, vjerujte mi, u drugim zemljama prava lutrija. Primjerice u Mađarskoj, koja je i dulje od nas u Europskoj uniji, ljudi ne znaju engleski. Iako su možda po nekim stvarima ispred nas, te su zemlje zapravo u zaostatku. Jeste li istraživali porijeklo svoje obitelji koja je starija od 400 godina? Naravno. Moja obitelj je jedna od najstarijih europskih obitelji, no nikad se nisam previše time opterećivao jer sam većinu vremena živio izvan Njemačke. Dan–danas kad se nađem u germanskim zemljama poput Austrije, Njemačke ili Švicarske, ljudi odmah reagiraju na prezime.

Kapitalistički odgoj Prvu ste tvrtku otvorili sa 16 godina i to za kompjutorske animacije. Dosta velik korak za tinejdžera!

ediji diktiraju popularnost, a umjetnički rad nije na cijeni. Ono što ima nekakve rezultate i umjetnički je dobro, nažalost, medijima nije zanimljivo

Moram priznati da kod nas cijenim sve glazbenike jer nije lako živjeti od glazbe kod nas. U Hrvatskoj bih istaknuo Arsena Dedića jer sam s njim radio prije 30 godina, svirao sam za njega, a sviđao mi se upravo zbog toga što je postigao ravnotežu između komercijalnosti i umjetnosti. Strašno sam volio njegovu profesionalnost i strogost, taj drive da je užasno tvrdoglav u tome što želi postići. Vani me trenutačno najviše fascinira berlinska elektronička scena jer pomiče granice eksperimentiranjem. Internet je doveo do liberalizacije, ali i do velike konkurencije. Danas se glazbenik ne natječe lokalno, već globalno. Ideje koje su potencijalno dobre za uspjeh u jednoj zemlji, vrlo često su suprotne od toga što je potrebno za internacionalni uspjeh pa se mnogi umjetnici opredjeljuju za pokušaj na domaćem tržištu jer im se to čini realnije. S druge strane, umjetnici koji se bave manje komercijalnom glazbom teško mogu živjeti od toga. Za razliku od Berlina, koji je postao središte nove umjetnosti jer je golem grad u kojem se jeftino može živjeti i stvarati, druge zemlje su preskupe ili premale.

Svako malo ima neki mladi novi bend koji se pojavi, ali ne mogu nikoga izdvojiti jer im u principu nedostaje taj »kompletni dio«. Jedno je doći do slave, drugo do financija, a treće postići oboje. Drugi je problem u tome što uspjeti znači dugo raditi bez novca. Pitao me nedavno jedan glazbenik kako sam počeo s glazbom i jesam li studirao? Dakle, kod nas je i dalje nenormalno da netko studira i radi. U Americi ne postoji drukčije. Godinama ne spavam više od pet sati. Danas je uspjeh omjer

Novac i uspjeh Jeste li primijetili nekoga od mladih izvođača?

Da, ali odgojen sam vrlo kapitalistički. Još kao klinac morao sam zarađivati. Znalo se da ću ako perem suđe, dobiti neki džeparac. Ako mi je trebalo više od toga, mogao sam posuditi novac, ali onda sam ga morao vratiti. Tako sam s 15 godina autostopom obišao cijelu Europu. Mama mi nije mogla dati, a tata je mogao, ali nije htio. Mogao sam ići s njim na odmor o njegovu trošku, ali ako sam poželio nešto drugo, morao sam zaraditi. S tom lovom obišao bih Europu pa bih prvi tjedan spavao u hotelima, zatim u hostelima, a na kraju u parkovima. Koga cijenite od domaćih i stranih glazbenika i kako biste opisali današnje stanje na inozemnoj i domaćoj sceni?

sati koje radiš ili ne radiš. Da kopaš rupe 20 sati na dan, zaradit ćeš neki novac, a kamoli ako još imaš neku ideju. Većina još razmišlja o tome kako postoji neka formula za uspjeh, ali ne postoji. Svi imaju dobre ideje, ali završiti tu ideju, to je ono što donosi novac i uspjeh.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Što mislite o formatiranim radiopostajama? Kako će se hrvatska glazba probiti u eter kad je 70 posto glazbe koja se pušta — inozemna?

Formatirani radiji su relativno novi kod nas, dok je u SAD–u i Engleskoj to već odavno tako. Kod nas domaća glazba ima mali dio tog airplaya, ali moramo shvatiti da je svjetska produkcija nevjerojatno velika u usporedbi s našom. Naši jaki autori i izvođači imaju konstantno hitove koji imaju jaki airplay. Postoji potreba za našom glazbom, ali formatirani radiji postavili su pravila kako glazba mora zvučati, što kod nas još uvijek nije norma kad se izdaje glazba. Vani većinom postoji ili radio edit ili radio version koji znaju biti znatno drugačiji od originala.

U posljednje dvije godine na formatiranim radijima najviše se puštao Massimo, ali i Hladno pivo, koji nije mainstream pop–bend, ali ih radiopostaje puštaju. Glazba mora zadovoljiti dvije stvari. Jedno je da zvukovno odgovara, što je posao producenta, a drugo je praćenje trendova. Svaka godina donosi nešto novo. Problem naše glazbe je u tome što nije u tempu brža, pojava EDM–a je znatno ubrzala strane hitove, a kod nas EDM domaći gotovo ne postoji. Općenito volimo balade, a radio voli tempo i ekstrovertiranu glazbu. Također postoji vrlo velika razlika između sjeverne i južne Europe. Sjeverne zemlje ne vole preveliku emotivnost, dok južne vole otvorenu emociju. Svaki naš autor ili producent koji je uspješan neće mijenjati formu koja radi. Radio je nekada puštao što je DJ na njemu htio, a danas to nije tako, provode se javna ispitivanja. Na sreću, danas radio ili televizija nisu više presudni za uspjeh neke pjesme. I preko digitalnih medija može se doći do publike potpuno neovisno o »starim« medijima.

Klikovi svijeta Kao primjer onih koji se nisu ograničavali, a uspjeli su, navest ću 2Cellos. Razmišljali su globalno i u formatima koje imaju. YouTube je globalna televizija. U Hrvatskoj ima puno ljudi koji su uspješni na YouTubeu. Ti klikovi koji postoje tamo nisu više samo klikovi Hrvata ili regije, već cijeloga svijeta. Što biste poručili mladim glazbenim nadama? Samo naprijed. To je ono što su meni rekli kad sam došao u New York. Tisuće ljudi će ti reći da nešto ne može, ali ti moraš ići naprijed. Umjetnost je takva da će većina ljudi uvijek reći da nešto ne valja. Mislim da je najgore napraviti neki kompromis ili odustati jer ako si umjetnik, onda ti radiš to što osjećaš i radiš to zato što to voliš. Nije razlog ni novac, ni uspjeh, ni slava, ni publika. Naravno da neće svi uspjeti, ali to ne znači da to više ne trebaju raditi. Razlog nije u eksternome, već u ono-

Tomo in der Mühlen pridružio se grupi Buđenje kao poseban gost na njihovu nedavnom koncertu u Tvornici

me unutra. Svirao sam u Memphisu na jednom festivalu i upoznao lokalne bluzere. Neki su čak u jednom trenutku bili prilično poznati, no vratili su se kući gdje većina njih živi od sviranja na cesti. Tamo je potpuno normalna stvar da u 17 sati, kad ljudi idu s posla, na ulicama bude hrpa bendova i ljudi se skupe i počnu plesati. Onda sam shvatio da nije poanta da si u novinama, nego koliko uživaš u toj glazbi. Kad gledamo unatrag, prije masovnih medija, većina umjetnika uspijevala je postumno. Prije nije bilo baš bogatih umjetnika. Iako glazbena industrija raste, zarada umjetnicima pada, čak i na svjetskoj razini. Mnogi moji američki prijatelji glazbenici i glumci žive lošije od prosječnog hrvatskog glazbenika ili glumca. Jest da oni tamo zarađuju puno više, ali su životni troškovi ondje zaista visoki. No to je to čime se bave. Nije razlog u tome je li uspješan ili neuspješan jer za njega nema drugog života. To mladima treba biti vodilja u životu.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Razgovor s dobitnikom Nagrade Milivoj K örbler HDS–a za autorsko stvaralaštvo na području popularne glazbe — Daliborom Pavičićem

Ako je ne možeš odzviždati uz akustičnu gitaru, pjesma vjerojatno i ne postoji Dalibor Pavičić je gitarist i skladatelj, frontmen sisačke surf–rock grupe Bambi Molesters, koji je između brojnih obaveza, izdvojio vrijeme za nas. Razgovarao: Vid Jeraj

»The Bambi Molesters su jedan od rijetkih hrvatskih izvođača s ozbiljnom međunarodnom karijerom za koju su osim odlične svirke uvelike zaslužne izvrsne skladbe Dalibora Pavičića. On oduvijek rado sklada i za filmove i serije pa je osim glazbe u brojnim manje poznatim kratkim i dokumentarnim filmovima i reklamama, njegova Malagueña bila naslovna tema za brazilsku sapunicu Bang Bang!, skladba C Alfa E s prvog albuma našla se u filmu The Treat Jonathana Gemsa, dok su druge tri skladbe bile u slovenskom filmu Barabe. Radio je glazbu za film Kad mobiteli utihnu Branka Schmidta i glazbu za predstavu Diplomac Aide Bukvić. Dobitnik je Zlatne arene za filmsku glazbu 2002. u filmu Prezimiti u Riju«, piše u obrazloženju Nagrade Milivoj Körbler HDS–a, a Vid

Jeraj dodaje da mu je drago što je Pavičić u kratkom roku između mnogobrojnih obaveza izdvojio vrijeme za razgovor za Cantus. Dodijeljena vam je Nagrada Milivoj Körbler HDS–a za autorsko stvaralaštvo na području popularne glazbe... Koliko vam znači to priznanje s obzirom na percepciju vašeg rada u cjelini, prema kojoj svirate instrumentalnu, a samim tim često i alternativnu glazbu? Nagrada dolazi od kolega, profesionalnih skladatelja, i naravno da mi kao takva puno znači. Rekao bih da me i pomalo iznenadila s obzirom na hermetičnost žanra unutar kojega radim. Na neki način me motivira.

Dobra melodija Popularna glazba danas se poslovično poistovjećuje s glazbenom industrijom, iako to dvoje nije isto. Kako je bend Bambi Molesters pobornik žanrova uspostavljenih na izvorištu, iz pedesetih i šezdesetih, što vam znači, po kojim je elementima prepoznajete i zbog čega simpatizirate popularnu glazbu?

Mislim da je najbolja popularna glazba nastala u doba kad je glazbena industrija bila na vrhuncu. Pritom mislim na činjenicu da je uspjeh bio direktno povezan s kvalitetom autora i izvođača — nije bilo mjesta za amatere. Ako pogledate hrvatsku ili ex–Yu scenu pedesetih i šezdesetih, sve će vam biti jasno... Za mene je popularna glazba najprije — dobra melodija. Ako pjesmu ne možeš odzviždati uz akustičnu gitaru, vjerojatno pjesma i ne postoji. Možda glupo zvuči, ali u većini slučajeva je tako. U suradnji s Ivanom Kapecom i izdavačkom kućom Dancing Bear radili ste kao izbornik i producent, potom i autor filmske glazbe, predstavili ste se kao samostalni autor. Koji vam je skladatelj u svijetu klasične glazbe blizak po senzibilitetu i mislite li da bi on i sam u svoj jezik, odijeljen od nas vremenski, mogao uplesti rukopis električne gitare? Jedini kojega se mogu sjetiti je Ernesto Lecouna. Nisam siguran pripada li »klasičnoj glazbi«. To je autor kojega smo nekoliko puta i obradili. Dakle, električna gitara se savršeno uklopila.

Slušaj najglasnije! Jedan ste od bendova koji je počeo put preko kataloga izdavača Slušaj najglasnije!... Pratite li i dalje rad izdavača i opravdava li današnja situacija u diskografskoj industriji izdavače takvog profila? Diskografska industrija kakvu smo poznavali prije nekog vremena je nestala. Izgubila je smisao i njezino mjesto preuzele su telekom–kompanije i korporacije. Možda je to najsličnije davnim vremenima kad su skladatelji radili po narudžbi kraljeva i bogataša. Pomalo žalosno! Slušaj najglasnije! se u tom kontekstu čini kao stvaralačka oaza. Prošle godine u Zagrebu je nastupio maestro Ennio Morricone, skladatelj u čijem je opusu i etnomuzikološka građa koja je umnogome potaknula i vaše stvaralaštvo. Prema današnjoj poziciji autora, smatrate li da u umjetničkom kredu današnjice prevladava eklekticizam ili epigonstvo? Kako ste spomenuli Morriconea, sjetim se da se on do prije desetak godi-

ko pogledate hrvatsku ili ex–Yu scenu 50–ih i 60–ih, sve će vam biti jasno... Za mene je popularna glazba najprije — dobra melodija.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Deset ploča za koje bih volio da ih moj sin proživi na isti način kao i ja Talking Heads Remain in Light Violent Femmes Violent Femmes

na negativno izražavao o svojem opusu špageti–vesterna... Meni se čini da je na mene više utjecao Dimitri Tiomkin ili Elmer Bernstein. Rekao bih da je Morricone — Dimitri Tiomkin za siromašne. Šalim se, naravno, ali htio sam napomenuti da je prije Morriconea bilo puno skladatelja koji su bili i bolji i važniji. A kao umjetnički kredo današnjice, definitivno eklekticizam.

Univerzalni umjetnik S pjevačem Chrisom Eckmanom najprije ste nastupili kao grupa The Strange, objavili ste i samostalni album u povodu kojega smo 2004. razgovarali za Nacional, a suradnja je nominalno počela tri godine prije na albumu Sonic Bullets: 13 From the Hip.

U međuvremenu je Eckman postao vaš producent i svojevrsni peti član benda. U čemu je njegov doprinos najpredodžbljiviji? Chris jako dobro razumije ono što radimo. Osim što je dobar prijatelj, u isto je vrijeme i vrhunski profesionalac. Na As the Dark Wave Swells je, rekao bih, uspješno raspisao aranžmane za gudače. Čovjek koji u isto vrijeme razumije i rock and roll i klasičnu formu. Trenutačno ima etiketu Glitterbeat na kojoj izdaje mahom afričku glazbu. Univerzalni umjetnik.

Možemo li o duhovnom paketu rock– –glazbe govoriti kao o vrsti religije? Glazba kao religija? Radije bih govorio o duhovnom aspektu. Ne znam, to je individualno. Grupa Bambi Molesters surađivala je s nekima od najpoznatijih rock– –glazbenika današnjice, a popis je podugačak. Tome zacijelo »kumuje« i rafinirani glazbeni ukus, a što o tome govori tvoj DJ heteronim Joao Cool? Joao Cool? Ma to je samo nadimak koji sam dobio na turneji u Brazilu. Svako od nas je dobio svoju »brazilsku« inačicu imena. Mene je dopalo Joao Cool, ha–ha! Činilo se OK da ga koristim kad puštam glazbu kao DJ...

Gang of Four — Entertainment MC5 Kick Out the Jams The Sonics Here are the Sonics Televison Marquee Moon Suicide Suicide Nick Drake Five Leaves Left Chet Baker Sings Again

MARE MILIN

Henry Mancini Charade

Bambi Molesters uz Dalibora Pavičića čine Hrvoje Zaborac, Dinko Tomljanović i Lada Furlan Zaborac

Re c e n z ij a k n jig e z a koj u j e au t o r, d r. M i h o D e m ov i ć , d o b i o N ag r ad u H DS – a J os i p A n d re i s

Glazba u Dubrovniku u vrijeme austrijske uprave Djelo je nastavak prethodno triju objavljenih knjiga o glazbi u Dubrovačkoj Republici od 11. do 19. stoljeća plodnijih hrvatskih suvremenih muzikologa zadužio je svojim istraživačkim radom hrvatsku, posebno dubrovačku glazbenu kulturu pa je 2008. dobio Nagradu grada Dubrovnika.

druga Stara dubrovačka glazba u sklopu Feste Demović se u najnovijoj knjizi fokusirao sv. Vlaha i Dana na dubrovačku glazbenu baštinu iz vregrada Dubrovnika mena kad je Austrija preuzela vlast na 2. veljače, a u povodu 1700. svečeve mučeničke smrti, dr. sc. Miho predstavila je knjigu Demović dr. Mihe Demovića Glazba i glazbenici Glazba i na području bivše glazbenici Dubrovačke Republike u vrijeme austrijske na području uprave (1814–1918). bivše

Glazbeni život

kapelnika koji podučavaju dubrovačku mladež sviranju raznih instrumenata, što je imalo dalekosežne rezultate. Stvaraju se domaći puhački orkestri, organiziraju se koncerti, rastu komorni sastavi, vojni orkestri upoznaju Dubrovčane s mnogim djelima europske glazbe...

BROJ 197, LIPANJ 2016.

U Piše: Ileana Grazio

Dubrovačke Republike u vrijeme austrijske uprave (1814–1918)

lazbenu prošlost grada autor osvjetljuje u 21 literarnoj cjelini, obuhvativši najvažnije čimbenike glazbenog života, od izvora na kojima je izradio djelo, sudbina glazbenika i glazbenih institucija te glazbenih manifestacija

Ovo autorovo novo djelo iz glazbene području bivše Dubroprošlosti starog Duvačke Republike 1814. brovnika nastavak je pa do završetka Prvog prethodno triju objavsvjetskog rata. To relaljenih knjiga čiji naslotivno dugo razdoblje duUdruga Stara vi glase Glazba i glazbrovačke kulturne prošdubrovačka glazbala benici u Dubrovačkoj losti malo je istraživano i Republici od početka istraženo, posebice glaz11. st. do polovine 17. bena prošlost koju je u st. (I), Zagreb, 1981., Glazba i glazbe- ovome djelu autor osvijetlio u 21 literarnici u Dubrovačkoj Republici od druge noj cjelini, obuhvativši najvažnije čimpolovine 17. st. do prvog desetljeća 19. benike glazbenog života, od izvora na st. (II) Zagreb, 1989. i Povijest crkvene kojima je izradio djelo, sudbina glazbeglazbe dubrovačke katedrale (III), Za- nika i glazbenih institucija te glazbenih greb 2013. U spomenutim knjigama manifestacija koje su nestale u vrijeme iskazano je kako je Dubrovnik od po- kratke francuske uprave, te austrijske četka 10. st. pa do početka 19. st., kad kulturne politike prema Dubrovniku. je Napoleon ukinuo Dubrovačku Republiku, imao visoko razvijen glazbeni žiPolicijski režim vot, vrsniji od ostalih hrvatskih gradova. To se moglo ostvariti zato što je Du- Budući da je Austrija nakon odlaska brovnik bio sa svojom širom okolicom Francuza zatekla devastirani Dubrovgrad–država s dobro razvijenim gos- nik u materijalnom i duhovnom smipodarstvom, posebice pomorstvom, slu, a politička situacija nije bila bajna, javnom upravom, zdravstvenom za- jer je domaće plemstvo željelo obnoviti štitom i mnogim vjerskim, prosvjetnim Republiku, a i pučanstvo je pokazivai kulturnim ustanovama, među kojima lo nezadovoljstvo, nova vlast uvodi posu se posebno isticale, kako kažu povi- licijski režim, pa se u kulturnom smislu jesni izvori, glazbene, od kojih su neke prvih pedeset godina austrijske vlasti ustanovljene još u 13. stoljeću. nije gotovo ništa pomaknulo u pogledu glazbenog života. Glazbenu umjetnost Skladatelj i muzikolog ostvarivali su, međutim, garnizonski orkestri sa svojim kapelnicima. Dr. sc. Miho Demović, dugogodišnji kaU drugoj polovici 19. st. situacija se pelnik najprije dubrovačke, a onda zagrebačke katedrale, skladatelj i po bro- promijenila. Dolazi do zbližavanja graju znanstvenih radova jedan od naj- đanstva i vojnih glazbenika i njihovih

Demović ističe kako su se obnovile dvorane koje su Francuzi uništili, 1864. otvorilo se današnje dubrovačko kazalište (Bondino, danas Marina Držića), u dubrovačkim kavanama sviraju razne kapele, dakle živnuo je glazbeni život, i to najviše zaslugom vojnih glazbenika. Upravo njihovom zaslugom, od koji su mnogi i nakon raspada Austro–Ugarske ostali u Dubrovniku i čijih potomaka ima i danas, poslije su nastale mnoge glazbene dubrovačke institucije koje autor nabraja.

r. sc. Miho Demović, dugogodišnji kapelnik najprije dubrovačke, a onda zagrebačke katedrale, skladatelj je i po broju znanstvenih radova jedan od najplodnijih hrvatskih suvremenih muzikologa

Glazbeni folklor Bogatstvu glazbenog života toga vremena, kako navodi Demović, pridonijela su brojna gostovanja inozemnih i domaćih poznatih glazbenika i opernih družina. Posebno važno poglavlje knjige je glazbeni folklor, koji je autor temeljito istražio, obuhvativši svirače, instrumente, plesače i onaj folklor koji je gotovo izumro. Drugi dio knjige popunjen je skladbama koje je Demović transkribirao, a knjiga obiluje zanimljivim fotografijama. Dakle, nova Demovićeva knjiga znanstveno je pisana, ali nije namijenjena samo povjesničarima glazbe i glazbenicima, za svakog je čitatelja zanimljiva jer ne donosi samo glazbene činjenice, nego pruža uvid i u političko–socijalno– društvene prilike u Dubrovniku u vrijeme austrijske vlasti. 19

I z se zone Z agr e b ač k ih s olis t a 2015. /2016. u Hr vat sko m glaz be no m z avodu u Z agr e bu

Praizvedba Koncerta za flautu i gudače Davora Bobića Djelo je praizveo virtuoz na flauti Dani Bošnjak kojemu je ono i posvećeno

Piše: Martina Bratić

BROJ 197, LIPANJ 2016.

etom nakon povratka s velike francuske turneje, koja je uključila pet gradova (Bourges, Arles, Aix–en– Provence, Narbonne te Alès), gdje su predstavili novi dvostruki nosač zvuka te dogovorili novu turneju već za sljedeću godinu, Zagrebački su solisti svojoj zagrebačkoj publici podarili još jednu ugodnu koncertnu večer. Već 62. sezonu ansambl u svojoj sezoni u Hrvatskome glazbenome zavodu ugošćuje važna solistička imena međunarodne i domaće glazbene scene, a 16. ožujka to je mjesto pripalo flautistu Daniju Bošnjaku.

Različite flaute

Ivan Novinc i Dani Bošnjak

Program su činili Vivaldijev Koncert za violinu, gudače i b. c. u Es–duru La tempesta di mare, peti Brandenburški koncert Johanna Sebastiana Bacha, zatim Mozartov Gudački kvartet br. 19 u C–duru, poznatiji kao Disonantni (u obradi koncertnoga majstora Zagrebačkih solista — Sretena Krstića)

te skladateljsko iznenađenje večeri — praizvedba Koncerta za flautu i gudače Davora Bobića. Koncertom je obilježen nastavak dosadašnje uspješne suradnje Davora Bobića i Zagrebačkih solista, kojima je, uz Danija Bošnjaka, partitura i posvećena. Klasične trostavačne dispozicije, uz kuriozitet da solist svaki stavak izvodi na drugoj vrsti flaute, djelo objedinjuje različite karaktere i narativne koncepte, ali i nudi pregnantnu platformu za solističko dokazivanje. Razigrani Allegro, pisan za klasičnu flautu, obilježio je motiv zloslutnog tremola u gudačima te vrtložne solističke linije Danija Bošnjaka, uz kojega je gudačka podloga rasla dinamički i motivski. Cjelokupan prvi stavak pomalo je ipak po strani ostavio ansambl, dodijelivši mu ulogu pratnje, u prvi plan smjestivši solista te violončelo s kojim je ostvarivao dijalog. Alt flauta se prezentirala u drugome stavku, elegičnome smiraju, u kojemu je sve njezine potencijale i toplinu zvuka Dani Bošnjak iskoristio do maksimuma. Dojam su nakratko pokvarila intonacijska iskliznuća prve violine na, za takve neprilike, uistinu kritičnim mjestima. Za taj je meditativni stavak, naziva

Spirit of Heaven / Hommage à Saša Britvić, sam autor rekao: »Adagio predstavlja moj oproštaj s prerano preminulim maestrom Sašom Britvićem, s kojim me vežu dugogodišnja suradnja i prijateljstvo, odakle i naslov stavka — Duh nebesa. Tajanstveni duh alt–flaute uvodi u nostalgično prostranstvo [...] nekih davnih, zaboravljenih vremena.« Treći stavak — Military, otvorila je sugestivna glazbena ilustracija vojničkoga marša, koja je namjerno kolidirala s piccolo flautom, suprotstavljajući dva polimetrijska bloka. Gudačima je ovdje ponuđena i širokopotezna raskošna melodika, a oblikovanje dionice flaute dugovalo je gdješto i Mannheimskim (solističkim) manirama. Sam je kraj obilježio zvučni »osinjak« piccola, u kojemu je Dani Bošnjak još jedanput iskazao vrhunsku solističku spremnost. Djelo koje bi bilo zanimljivo čuti ponovno, i na nekim drugim pozornicama, unatoč povremenoj predvidivosti i mjestimičnim anakronizmima, vrijedan je doprinos domaćoj skladateljskoj produkciji, s čime se zasigurno složila i zagrebačka publika, koja je Bobićevu praizvedbu ispratila gromoglasnim i dugim pljeskom.

legični drugi stavak novog djela, Adagio/Spirit of Heaven/Hommage à Saša Britvić, Bobić posvećuje prerano preminulom dirigentu, svojem dragom kolegi i prijatelju

Koncertni majstor Zagrebačkih solista Sreten Krstić, skladatelj Davor Bobić i interpret flautist Dani Bošnjak, u žustroj raspravi nakon praizvedbe Bobićeva Koncerta

I z se zone Z agr e b ač k ih s olis t a 2015. /2016. u Hr vat sko m glaz be no m z avodu

Praizvedba Ciaccone concertante Zorana Juranića raj veljače u glazbenome je životu metropole obilježila i suradnja dvaju renomiranih domaćih ansambala; Cantus Ansambl gostovao je 23. veljače na trećem koncertu sezone Zagrebačkih solista u Hrvatskome glazbenom zavodu. Ansambli su tom prilikom izveli neka na domaćim pozornicama ne toliko učestala djela, uz jednu hrvatsku praizvedbu.

Praizvedba na početku Večer je počela praizvedbom Ciaccone concertante akademika Zorana Juranića, što je dodatno na simbolici otvaranja dobilo i njezinim prvim taktovima. Poigravši se tišinom kao jednakovrijednim elementom (glazbenoga) zvuka, i otpočevši svojevrsnim uigravanjem u punokrvno zvučanje, Juranićeva je skladba dramatičnim uvodom zloslutnih boja, uz nagao antipod kroz staccato nastupu gudača, najavila svoju karakternu mnogostranost. Polifoni pletovi skladatelju su poslužili kao arhitektonska baza, što je u prvi plan iznijelo dijalošku komunikaciju među instrumentima i grupama, gdje se cjelokupno izvođačko tijelo dokazalo kao spremno i uigrano. Nadalje je Juranić važnu ulogu podario dionicama trube i rogova, čija je monumentalnost, u gotovo dvořákovskoj maniri, evocirala zvuk velikoga, novog svijeta. U središnjem su se dijelu Ciaccione concertante posebno istaknule filigranske linije gudača, izvedene artikulirano i dinamički uvjerljivo, a monolog violine u izvedbi koncertnoga majstora Zagrebačkih solista, Sretena Krstića, odlikovala je visokodorađena tonska paleta, unutar koje je Krstić s mjerom dao mjesta i vlastitoj interpretacijskoj invenciji.

Buka i nered Uvod u finale povjeren je fagotima i klarinetu, u blokovima s elementima filmskoga prizvuka. Diskurzivnu je razinu skladatelj ovdje uokvirio dojmom igre i humora, skladateljskoj arhitekturi pridruživši i princip sekvenciranja. Dva su

ansambla posebno sugestivno iznijela finale, u kojemu je autoru u fokusu bila ideja buke i nereda, dovevši zvučni plan do potpunoga usijanja. Takvo je zvučno samouništenje potom cjelokupan zvučni kaos sunovratilo u tihu igrariju nekoliko instrumentalnih linija, na njihovo postupno povlačenje iz zvučne slike, kao i totalno iščeznuće zvuka; poput zrake svjetla koja se komprimirala u jednu točku i potom — sasvim nestala.

Tomislav Tukša

Piše: Martina Bratić

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Na koncertu je uz Zagrebačke soliste kao gost nastupio i Cantus Ansambl

Akademik Zoran Juranić nije krio zadovoljstvo što može istodobno dirigirati Zagrebačkim solistima i Cantus Ansamblom u praizvedbi vlastite skladbe

Sljedeća je na redu bila suita Igora Stravinskog — Pulcinella, nastala kao orkestralna preinaka njegova istoimenog baleta; djelo koje crpi iz postulata commedie dell’arte, s tipiziranim likovima i maskama kao važnim činiteljima prezentacije. Osim glavnoga lika preuzetog iz napuljske pučke komedije, ova se osmostavačna suita u svojoj glazbenoj zamisli jednako tako nadahnjuje ranijim stoljećima. Skladbu koja se smatra prvim i najizrazitijim primjerom Stravinskijeva neoklasicizma, združeno su iznijeli Zagrebački solisti i Cantus Ansambl, iako se taj glazbeni asemblaž pokazao nešto skliskijim terenom za ovu grupu glazbenika.

Vjetar u leđa Ceremonijalan i odmjeren Stravinskijev uvod, s melodijski umilnim sekvencama, oboa i fagot prezentirali su dinamički preglasno, što se gotovo po inerciji nastavilo i u Serenati. Treća je grupa stavaka, s početnim Scherzinom, za sekciju puhača ponovno bila manje sretna, uglavnom zbog nemogućnosti postizanja artikuliranog tona

u virtuoznim odsječcima. Ipak, cjelokupan je sastav dobro podnio stalne promjene mjere i tempa u trećem stavku, a kontrastiranje instrumentalnih grupa po principu concerta grossa korektno je izvedeno. Popravni ispit iz dinamičkoga plana položen je bio u Tarantelli i Toccati, uz zamjetnu tonsku združenost izvan čijega zvučnog bloka ništa nije izlazilo. Druga varijacija u Gavotti otkrila je u komunikaciji flaute, fagota i roga, dok su imitacijski odsječci izneseni neprecizno. Intonacijska nestabilnost ponešto je narušila parodični Duetto trube i trombona, dok je finale svim izvođačima, unatoč razumljivoj iscrpljenosti djelom, ipak dao potreban vjetar u leđa te uvjerljiv i siguran zaključak. Večer je zaokružila Peta simfonija u B–duru Franza Schuberta, koja se pokazala izvrsnim terenom za sve izvođače, uz posebnu zaslugu upravo puhačke sekcije. Uigran prvi stavak donio je fine dinamičke gradacije, s rafiniranim nastupima flaute i oboe, a primjeren balans sebi je pronašao put i s prijelazom u Andante. Odrješiti Menuet prezentirao je Soliste i Cantusovce kao ujednačen, zajedničko dišući

a kraju Juranićeve nove skladbe — totalno iščeznuće zvuka; poput zrake svjetla koja se komprimirala u jednu točku i potom — sasvim nestala organizam što se, unatoč opasnostima četvrtoga stavka i njegovim minucioznim brzacima — u zaključnome dijelu nije narušilo. Zdušnost i entuzijazam, kao i sposobnost transfera iz jednoga karaktera u drugi, združila je cjelokupno izvođačko tijelo, učinivši početak i kraj te koncertne večeri — najuspješnijim i najuvjerljivijim njezinim sastavnicama.

Praizvedba skladbe Miserere Srećka Bradića

Htijenje čistoće srca prema visinama Ove su koncertne sezone ansambli HRT–a praizveli dva djela svojega rezidencijalnog skladatelja

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Piše: Ivana Jurenec

ve su koncertne sezone ansambli HRT–a praizveli dva djela svojega rezidencijalnog skladatelja Srećka Bradića, autora srednje generacije i profesora na Muzičkoj akademiji. Potkraj listopada prošle godine publika je imala priliku upoznati grandiozni Requiem u sklopu ciklusa Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra HRT–a, dok je na zaključnom koncertu ciklusa Sfumato Zbora HRT–a u prostorima Muzeja Mimara 24. svibnja praizvedeno djelo za mješoviti zbor a cappella. Radni naslov Koncert za zbor u procesu nastanka skladbe i autorovih životnih okolnosti iskristalizirao se u Miserere. Time nije nedostajalo koncertantnosti, tehničke zahtjevnosti i opsežnosti koje sugerira termin »koncert«. Dapače, polusatno uglazbljenje 51. psalma u tom je smislu bio istinski izazov za interprete, ali i za publiku.

Osobni pečat Nakon Requiema, Bradić je nastavio stvarati u okrilju duhovne vokalne tematike. Snažna poruka pokajničkog psalma kroz povijest je bila inspiracija mnogima, a Bradić je u njoj pronašao osobnu poveznicu. I bez autorova kratkog i vrlo suzdržanog komentara da je Miserere »posveta oboljeloj majci«, skladba je sadržajem i zvukovnošću intimni zaziv koji je, unatoč istaknutom osobnom pečatu, istodobno i univerzalni. Bradić je vrlo proživljeno, ekspresivno i duboko emotivno pristupio korpusu mješovitog zbora, koji je od početka do kraja podijelio na šesnaest glasova. Takva struktura zahtijeva visoku razinu koncentracije, intonativnu preciznost i usklađenost, koju su članovi zbora pokazali gotovo potpuno.

Katarzično iskustvo Koncertom na kojem su praizvedbu Bradićeva djela uokvirile dvije skladbe finskog skladatelja Einojuhanija Rautavaare (Missa a cappella i Die erste

Elegie) ravnao je Nils Schweckendiek. Taj njemački dirigent mlađe generacije djeluje u Finskoj, umjetnički je ravnatelj Helsinškog komornog zbora i osnivač Međunarodnog skladateljskog natjecanja Einojuhani Rautavaara. Iako je u dosadašnjem dirigentskom radu ravnao mnogim djelima te brojnim glazbeno–scenskim ostvarenjima, posebno se zalaže za suvremenu glazbu; dosad je dirigirao na osamdesetak praizvedbi. Bogato iskustvo pretočio je u partituru Bradićeva djela, za koje je rekao da »podastire pogled na život koji ne nosi oprost: spasenje, za koje postoji nada u tekstu, ne postiže se tijekom skladbe. Ipak, čin slušanja djela mogao bi se pokazati kao katarzično iskustvo koje slušatelju ostavlja osjećaj očišćenja.«

Vapaj za milošću U skladbi Miserere Bradić vješto kombinira suvremeni zborski izričaj s tradicijom duhovne glazbe. Veći dio djela izranja iz jednostavne ritmike i uskog melodijskog okvira koji ni u jednom trenutku ne zalaze u banalnost. Tretiranjem dionica i razrađenim postupci-

ma s glazbenim materijalom, skladatelj je postigao duboko promišljen izraz glazbe koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Postupno melodijsko kretanje, pomalo mračna atmosfera koja prevlada te karakter gregorijanskog pjevanja ističu tekst i u prvi plan stavljaju čovjeka koji glazbom Bogu upućuje vapaje za milošću. Vrlo dobro iščitavši partituru, dirigent je članove Zbora HRT–a, uz solističke nastupe sopranistice Ivane Garaj Korpar i tenora Andre Bojanića, usmjerio na prenošenje tekstovne poruke, stoga su oni nadasve uspješno prilagođavali boju glasa i ekspresiju izraza, stvorivši skladnu cjelinu. Iako su dramatski i dinamički vrhunci nedvojbeno bili dojmljivi, u umjetničkom pogledu valja skrenuti pozornost na mjesta svojevrsne tišine, u kojima se sažimaju meditativnost i kontemplativnost razmišljanja nad porukom teksta psalma. U tom je smislu vrlo efektan sâm kraj djela, kad za peterostrukim forteom slijedi zamiranje i odzvanjanje glazbe, što prema skladateljevim riječima dočarava »htijenje čistoće srca prema visinama«.

eći dio djela izranja iz jednostavne ritmike i uskog melodijskog okvira koji ni u jednom trenutku ne zalaze u banalnost

Srećko Bradić i dirigent Nils Schweckendiek uz Zbor HRT–a

Španjolski glazbenici, gitarist Àlex Garrobé i bariton Luis Alberto Llaneza D vo r a n a B l a g o j a B e r s e M u z i č ke a k a d e m i j e, 19. s v i b n j a 2 016 .

Španjolski odraz na zagrebačkoj pozornici Španjolsko–hrvatske glazbeničke veze obilježile 400. obljetnicu smrti Miguela de Cervantesa, čiji Don Quijote i danas inspirira umjetnike diljem svijeta

Piše: Dora Dunatov

voga je svibnja i Zagreb sudjelovao u obilježavanju 400. obljetnice smrti Miguela de Cervantesa, čiji Don Quijote još i danas inspirira umjetnike diljem svijeta. Tim je povodom 19. svibnja Španjolsko veleposlanstvo u suradnji s Muzičkom akademijom u Zagrebu organiziralo koncert u Dvorani Blagoja Berse. Uloga protagonista pripala je dvojici renomiranih Španjolaca, gitaristu Àlexu Garrobéu i baritonu Luisu Albertu Llanezi. Ambiciozan rad na području koncertantne, izdavačke i pedagoške aktivnosti obilježio je karijeru obojice glazbenika, no potonji je jednom prilikom prepoznao kolegu i prijatelja u Darku Domitroviću, aktivnom hrvatskom glazbeniku i dugogodišnjem suradniku na Odsjeku za pjevanje zagrebačke Akademije. Njegovo je pak pijanističko i skladateljsko umijeće nudilo plodan teren za sinergiju s Llanezovim muzikološkim pristupom španjolskom tradicijskom vokalnom izrazu. Upravo je Cervantes poslužio kao temelj njihove suradnje, ali i kao razlog njezina predstavljanja hrvatskoj publici. Program koncerta zamišljen je kao svojevrsni pregled španjolskoga glazbenog stvaralaštva kroz šest stoljeća

u čijem su središtu, što zbog potrebe, što zbog dostatnosti, upravo klasična gitara i glas. Njihov se simbiotični spoj preselio s prvim došljacima na današnji hispanoamerički teritorij te se potom prilagođavao glazbenim zahtjevima novog kontinenta. Posljedice izrazite prijemljivosti, pa i praktičnosti španjolske glazbene tradicije danas pronalazimo u šarolikom opusu diljem svijeta inspiriranom upravo tom mediteranskom kulturom. Želeći prikazati njegovu raznolikost, Llaneza i Garrobé na svoj su program, osim španjolskih majstora, uvrstili i Argentinske pjesme Carlosa Guastavina te ciklus pjesama Cadenas de amor Darka Domitrovića.

Praizvedba u Peruu Domitrovićeva skladateljska aktivnost orijentirana je na klavir i solo popijevku, pa tri skladbe ujedinjene naslovom Okovi ljubavi izvorno piše za glas i klavir. Originalnu je partituru početkom travnja praizveo Llaneza uz pratnju španjolskog pijanista Xabiera Aizpuruae u dalekom Peruu, a za hrvatsku, ujedno i europsku praizvedbu, dionicu klavira u gitaru je pretočio Garrobé. I Domitrović je, dakle, Cervantesove svevremenske stihove nadogradio glazbenom dimenzijom. Tri pjesme obilježene su prepoznatljivim ritmom i melodijskim frazama španjolskoga pučkog izraza. Budući da ga je potaknula upravo Cervantesova riječ,

Domitrović joj pridodaje veliko značenje jasnom i ekspresivnom artikulacijom dionice glasa, dok klavir, odnosno gitara prije svega oplemenjuju ispjevane stihove rastavljenim akordima. Suptilno prebiranje po žicama gitare, poglavito u prvim dvjema pjesmama, Garrobé je na trenutke prekidao izražajnim solističkim izletima. Nostalgičnim prizvukom prve pjesme u ciklusu naslovljene Amoroso pensamiento Domitrović nas uvodi u prvu dimenziju ljubavnih okova, obilježenu mislima o ljubavi. Nešto vedrije raspoloženje uslijedilo je pjesmom Letra. Glazbena naivnost uistinu je dočarala dobro poznatu nevinost ljubavnoga pisma. Posljednjom je pjesmom u ciklusu, Bailan las gitanas, skladatelj u nepune dvije minute raspirio naivnost ljubavnom vatrom u ritmu ciganskog plesa. Taj je glazbeni vrhunac ciklusa obojici glazbenika dopustio da predstave sposobnosti muziciranja i pokažu umijeće vladanja svojom glazbenom baštinom. To su, između ostalog, za kratkog boravka predstavili studentima i učenicima gitare i pjevanja u Zagrebu i Varaždinu. Taj pomno osmišljeni ciklus otkrio je Domitrovića kao vrijednog hispanista čiji najnoviji opus ima potencijal da postane čestom točkom na programu glazbenika sklonih romantičnom španjolskom izrazu. Njegovu bi muzikalnost svakako bilo zanimljivo čuti i u kombinaciji s ostalim mediteranskim glazbenim kulturama.

kladba koja je zaslužila Nagradu Boris Papandopulo za autorsko stvaralaštvo na području ozbiljne glazbe u 2014. godini — Mjesec Ante Knešaureka — drugu izvedbu doživjela je 21. travnja 2016. u Dvorani Lisinski u Majstorskom ciklusu Simfonijskog orkestra

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Mjesec Ante Knešaureka u Majstorskom ciklusu Simfonijskog orkestra HRT–a

Ante Knešaurek

HRT–a. Isti izvođači, Simfonijski orkestar HRT–a i maestro Aleksandar Marković bili su i prvi interpreti skladbe 6. studenoga 2014. na koncertu kojim je otvorena 51. Glazbena tribina u Opatiji. Sugestivan, ali i višeznačan naslov pojasnio je sam skladatelj: »Kompozicija jest promatranje, gledanje u mjesec i razmišljanje o njemu, njegovim mijenama, bojama, reljefu. Ujedno je razmišljanje i o njegovu pogledu na Zemlju i na nas.« Partitura razotkriva određen pogled u glazbenu prošlost, oslanjanje na ostavštinu francuskih i slavenskih autora 19. i 20. stoljeća, ali i utjecaj skladateljeva učitelja Marka Ruždjaka. Polagani početak najavljuje istaknutu ulogu vibrafona i puhača, transparentno gradeći dramatsku tenziju, uz tonalitetne odrednice. Nemirna podloga gudača zaoštrava situaciju s uočljivim limenim puhačima i timpanima, što se razvija do punog orkestralnog zvuka te vodi u motivski ujednačen, modulativni odsjek u kojemu ponovno vibrafon preuzima važnu ulogu. Sljedeći odsjek, putem drvenih puhača u fugato progresiji zaoštrava tenziju te s prijelazom u limene puhače ponovno razvija puni intenzitet zvuka orkestra. Kulminacija u hipnotički upornim ritamskim udarima prelazi u motiv musorgskijevskog prizvuka koji pak vodi u ozračje slično početku, prozračno zaključujući skladbu čije optimalno korištenje orkestralnih snaga te dojmljivih skladateljskih postupaka svjedoči o visokoindividualnom autorskom rukopisu. Skladbu Mjesec 26. travnja čula je i austrijska publika; Simfonijski orkestar HRT–a na svojem gostovanju u Villachu, također pod ravnanjem Aleksandra Markovića, izveo ju je u tamošnjem Kongresnom centru. (AV) 23

18 . Fe s t i v a l s v. M a r k a , ko n c e r t i 2 9. t r a v n j a i 2 . s v i b n j a 2 016 .

Kantilena violine i raskoš orgulja Hrvatski autori na programu recitala violinista Gorana Končara i orguljaša Pavla Mašića u crkvi sv. Marka u Zagrebu

Piše: dr. sc. Snježana Miklaušić–Ćeran

BROJ 197, LIPANJ 2016.

estival sv. Marka priređen je ove godine osamnaesti put, a već petu godinu održava se bez prerano preminulog utemeljitelja Nevena Valenta. Direktoricom Festivala postala je supruga Suzana Valent Ashoor, prihvativši se — u suradnji s nekoliko prije uključenih glazbenika — odgovornog i nimalo jednostavnog zadatka ugovaranja nastupa i osiguravanja materijalnih sredstava za sva festivalska događanja. Tako su u ovogodišnji program bili uključeni domaći glazbenici i samo dva dugogodišnja gosta iz Savezne Republike Njemačke: violinist Lorenz Nasturica–Herschcowici i violist Wilfried Strehle, inače prvi dobitnik nagrade Neven koja se od 2013. godine dodjeljuje za najviši umjetnički doprinos Festivalu.

Hrvatski programi

Sudjelovanje domaćih vokalnih i instrumentalnih solista, komornih glazbenika, zborova i instrumentalnih sastava nije usmjerilo i program hrvatskoj glazbenoj baštini pa se osobito izdvajaju dva kon-

kladatelj Dalibor Bukvić napisao je za violinu i orgulje Molitvu koja počinje mirnom linijom violine bliskom stilu gregorijanskoga pjevanja Pavao Mašić

Goran Končar

certa s većim izborom naslova hrvatskih skladatelja. To su koncert na kojemu su u petak 29. travnja 2016. u crkvi sv. Marka, gdje ih je održana većina, nastupili violinist Goran Končar i orguljaš Pavao Mašić te koncert održan 2. svibnja 2016. u Muzeju Mimara na kojem su bariton Miroslav Živković i pijanist Filip Fak izveli solo pjesme Vatroslava Lisinskog i Vladimira Ruždjaka te odabrane naslo-

ve Roberta Schumanna i Mauricea Ravela. Bio je to ponovljeni program pjevačeva koncerta održanog 24. rujna 2015. u Hrvatskome glazbenom zavodu uz pratnju pijanista Danijela Detonija. Izboru skladbi hrvatskih skladatelja može se dodati i jedina zborska skladba hrvatskoga skladatelja na 18. Festivalu sv. Marka. Bila je to večernja molitva Magnificat Davorina Kempfa koju su a cappella efektno otpjevale članice Djevojačkoga zbora Zvjezdice pod ravnanjem voditelja Zdravka Šljivca na koncertu 4. svibnja 2016. u crkvi sv. Marka (na koncertu na kojemu su sudjelovali vokalni solisti i Zagrebački solisti).

U orguljskim bojama Koncert komornoga dua Goran Končar–Pavao Mašić priređen u petak, 29. travnja 2016., bio je primjeren odrednicama komornoga muziciranja. Program nas je ukratko proveo glazbenom literaturom europskih skladatelja 18. i 19. stoljeća i glazbu mlađih suvremenih hrvatskih skladatelja. Orguljaš Pavao Mašić nastupio je solistički u četiri skladbe, izvevši na početku koncerta Fantaziju i fugu u B–duru, 18/6 koju je osmislio francuski skladatelj, orguljaš i pijanist Alexandre Pierre François Boëly kao kratki uvod i fugu s temom od osam tonova (slično motivu B–A–C–H). Poznatu orkestralnu Idilu Blagoja Berse obradio je Pavao Mašić za orgulje, odabravši registre slične bojama instrumenata, pokazavši izvrsno poznavanje orgulja tvrtke Eisenbart iz Passaua nabavljenih za crkvu sv. Marka 2011. godine. (Izbor registara sastavio je orguljaš Ante Knešaurek prema dispozicijama velikih orgulja francuskih graditelja orgulja iz 19. stoljeća pa se tako u Hrvatskoj napokon nalazi instrument primjeren francuskom stilu registriranja.) Iz četverostavačne, raskošne Symphonie gotique op. 70 Charles–Marie Widora (skladane 1895.) Mašić je odabrao polagani stavak Andante sostenuto. Ljepota registara Eisenbartovih orgulja odrazila se upravo u toj skladbi koju je dugogodišnji orguljaš pariške

crkve Saint Sulpice, Charles–Marie Widor, svirao na raskošnim orguljama Aristidea Cavaillé–Colla (iz 1862. godine) s pet manuala i sto registara. Više napetosti u melodijsko–ritamskim motivima, na istaknutije disonatnoj akordičkoj podlozi i kontrastnim dinamičkim rješenjima postigao je Mašić u skladbi (u kojoj se naslućuje potpisani tekst) Kyrie eleison Ante Knešaureka.

Violina kao glas Dio programa u kojem su violinist Goran Končar i orguljaš Pavao Mašić zajednički muzicirali sadržavao je Ciaconu u g–molu baroknoga skladatelja Tomasa Vitalija u obradi za violinu i basso continuo (klavir) francuskog skladatelja 20. stoljeća Léopolda Charliera. Niz virtuoznih varijacija u dionici violine počiva na dvotaktnoj figuri u basu. Hrvatski skladatelj raznovrsnog opusa Davor Bobić skladao je za violinu i orgulje skladbu Libera me (prema dijelu teksta iz Requiema) posvetivši je violinistu Goranu Končaru. Skladbu Libera me praizveli su Goran Končar i orguljaš Mario Penzar 7. kolovoza 2014. u Zagrebu u sklopu festivala Orgulje zagrebačke katedrale, a još jedna izvedba zabilježena je i u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Varaždinu 4. kolovoza 2015. s orguljašem Yuvalom Rabinom. I ta skladba različitoga tempa, ugođaja i virtuoznih zahvata na violini (česti tremolo) počiva na jasnoj, manje konsonantnoj akordičkoj strukturi. Skladatelj Dalibor Bukvić napisao je za violinu i orgulje Molitvu koja počinje mirnom linijom violine bliskom stilu gregorijanskoga pjevanja, a nastavljaju orgulje, ostajući cijelom skladbom tonalitetno određenim osloncem solističkoj dionici. Još jednu mirnu Molitvu odabrali su glazbenici iz opusa francuskoga romantičara Camillea Saint–Saënsa, a koncert sa skladbama mirnijih tempa i molitvenog ugođaja završen je poznatim brzim Allegrom baroknoga skladatelja Josepha Hectora Fiocca. Dodatak, Meditacija iz opere Thaïs Julesa Masseneta opet je približila publici savršenu cantilenu violinista Gorana Končara, profinjene dinamičke nijanse i sjajnu suradnju s orguljašem Pavlom Mašićem. Povremeno ne sasvim izbrušena intonacija nije umanjila dojam koncerta na kojem su oba glazbenika pokazala umijeće sviranja, muzikalnost i dosluh tijekom nastupa.

Pregled minule sezone našeg jedinog ansambla za suvremenu glazbu s kontinuitetom izvođenja

Nakon punih deset godina ansambl je prešao iz Male dvorane Lisinski u nove prostore, Teatar &TD, Laubu i Dvoranu Blagoja Berse Muzičke akademije

Cantus Ansambl u Laubi s gostom Edinom Karamazovim

Piše: Marija Saraga

antus Ansambl na kraju je još jedne koncertne sezone, jedanaeste, no ova je po mnogočemu bila posebna, postavljena kao niz novih izazova i novih situacija. Prije svega, nakon punih deset godina, Ansambl se »iselio« iz Male dvorane Vatroslava Lisinskog i otisnuo se u nove prostore koji su koncertima ponudili nov zamah u različitim sferama: od publike, atmosfere pa do novih mogućnosti i novih programskih vidika koje ti prostori sugeriraju. Tako se sezona održala u čak tri prostora. Počela je u rujnu u Teatru &TD, koncertom na kojem nisu nastupili članovi Cantus Ansambla, već njihovi francuski gosti. Ansambl za suvremenu glazbu Variances predstavio je presjek francuske suvremene glazbe, poklanjajući posebnu pozornost spektralnoj glaz-

bi. Nastavljajući taj »gostujući« koncert, članovi Cantus Ansambla u studenome su, u novosagrađenoj Koncertnoj dvorani Blagoja Berse Muzičke akademije, upriličili tradicionalni »solo–tutti« koncert, vođeni dirigentom Ivanom Josipom Skenderom.

Za ljude i umjetnost Posljednja tri koncerta preselila su se u Laubu — kuću za ljude i umjetnost, inspirativni i u Zagrebu jedinstven galerijski prostor posvećen upravo suvremenoj umjetnosti pa se sezona Cantus Ansambla u taj prostor logično i bez muke uklopila. Osim izvrsne atmosfere i vizualno vrlo atraktivnog i prostranog prostora Laube, Cantus Ansambl je profitirao i izvrsnom akustikom »dvorane« te dolaskom nove publike, koja se inače ne kreće »klasičnim« koncertnim dvoranama, a u Laubi se ta publika osjeća dobrodošlom i nesputanom. Cantus Ansambl dodatno je posvetio pozornost vizualnoj komponenti, an-

gažirajući oblikovatelja svjetla (u ovom slučaju Bojana Gagića, čiji je rad istaknuo atmosferu glazbe predstavljene slušateljima), ali i izvrsnim vizualima svakog koncerta koje je izradio akademski slikar–grafičar Danijel Srdarev.

Remiksirani Mahler Prvi koncert Cantus&Lauba, održan u ožujku, donio je zanimljiv spoj staroga i novoga. Na programu je bila Mahlerova Četvrta simfonija, predstavljena uz austrijskog elektroničara i gitarista, improvizatora Christiana Fennesza. To nije bio prvi Fenneszov susret s Mahlerom, upravo suprotno, ideja da se surađuje na Mahlerovoj glazbi, Četvrtoj simfoniji, nastala je upravo iz projekta što ga je Fennesz ostvario 2011. godine pod nazivom Mahler Remixed, a u kojem ostvaruje vlastitu glazbenu skladbu koja se temelji na sampleovima što ih je odabrao iz Mahlerovih simfonija, stvarajući tako svoju interpretaciju, »novo čitanje« Mahlerove glazbe, vlastitim

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Nove avanture Cantus Ansambla

ovi su ambijenti ansamblu ponudili nov zamah u različitim sferama: od publike, atmosfere pa do novih mogućnosti i novih programskih vidika autorskim očima, odnosno ušima. Na koncertu se ipak činilo da je manje bilo riječi o zajedničkom novom čitanju Mahlera, a više o odvojenim čitanjima — Cantus Ansambl predvođen ponovno dirigentom Ivanom Josipom Skenderom ponudio je ono »klasično«, svirajući Mahlerovu Četvrtu (u obradi Klausa Simona za komorni ansambl) onako kako je zapisana, a Fennesz je predstavio svoje oblikovanje — ne »sudarajući« se previše s ansamblom.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Bez interakcije Nakon trećega stavka, Fennesz je dobio vlastiti prostor, u kojem je predstavio zvučnu sliku sazdanu i od snimki koje je u prethodih dana ostvario s Ansamblom, ali i solisticom Ivanom Lazar, kao i nekim prijašnjim glazbenim materijalom, da bi zajedno s ansamblom ušao u četvrti stavak koji je do kraja »ispratio« minimalnim intervencijama koji su se činili više kao daleka glazbena podloga nego kao interakcija s ansamblom. Šteta što se suradnja s Christianom Fenneszom nije ostvarila u punom smislu riječi, da glazbenici sudjeluju u zajedničkom kreativnom procesu, da stvaraju, ostvaruju reciprocitet davanja i uzimanja, a ne samo da reproduciraju zapis. Takav bi pristup zasigurno bio poticajnije iskustvo i za članove ovog ansambla koji je, kao što znamo, specijaliziran za suvremenu glazbu pa će se, iako se susreću ponajprije s »klasičnim« opusom suvremene glazbe, sve više zatjecati u izazovima ove vrste, kad se od njih bude zahtijevalo da budu i aktivni čimbenici stvaranja glazbenoga djela, a ne samo izvođači u užem smislu riječi.

Glazba za ples Na drugom koncertu u Laubi, u travnju, Cantus Ansambl upustio se u još jedno novo područje istraživanja i suradnje, ovaj put vezano uz pokret. Dva djela činila su njihov Cantus — Dance; jedno je od tih djela nastalo kao glazba pisana upravo za ples, no na nju se u Laubi nije plesalo, dok je druga skladba nastala kao instrumentalna, a u Laubi joj je pridružena i koreografija. Prva skladba u tom glazbeno–plesnom obratu bio je Air Krešimira Seletkovića, glazba za balet koji je s velikim uspjehom predstavljen na zatvaranju Muzičkog biennala Zagreb 2011. godine, kad je Seletkovićev autorski partner bio koreograf Martino Müller. Seletković je za ovu izvedbu, pet godina poslije, svoju glazbu prearanžirao u baletnu suitu. A plesalo se na Kaleidoskop im Nebel, za komorni ansambl slovensko–francuskoga skladatelja Vinka Globokara. Koreografkinja Marjana Krajač pronašla je inspiraciju za koncertni balet za tri plesačice u jednom od posljednjih Globokarovih djela, skladanom 2013. godine, za koje skladatelj kaže da je glazbeni prikaz magle koja se spušta unatoč svim prognozama, a pogled kroz kaleidoskop tvori čudesne oblike i prizore. I dok je u Seletkovićevu Airu, baš kao i na praizvedbi, Cantus Ansambl vodio njihov dirigent i umjetnički voditelj Berislav Šipuš, Globokarov Kaleidoskop vodio je sam Vinko Globokar, koji je i zaključio skladbu na svojem instrumentu, trombonu, predstavivši se tako te večeri u trostrukoj ulozi: kao autor, dirigent i izvođač. 26

Dio publike koji je slušao i gledao Air Seletkovića i Müllera u izvornom, baletnom obliku, zasigurno se pitao kako će Seletkovićeva glazba funkcionirati ogoljena, bez snažne Müllerove koreografije i vrlo dojmljivih scenskih elemenata, svjetla i scenografije. No ako je i postojala sumnja, Seletkovićeva glazba ju je vrlo brzo uklonila i pokazala da je uistinu jednako snažan element te predstave, koji i zasebno jasno i smisleno stoji te ostavlja snažan dojam na slušatelja. Mirniji dijelovi, oni pjevni i meditativnog karaktera, koji u baletu često prate određene likove/plesače, sada su, odvojeni od njih, još snažnije došli do izražaja, dok su brzi, ritmični odsjeci puni unutarnjeg naboja i impulsa koji ih pokreće i tjera naprijed. Cantus Ansambl vrlo je uspješno predstavio novonastalu suitu, a poseban angažman pokazali su uvijek aktivni udaraljkaši Cantus Ansambla, kojima je Seletković podario i najeksponiraniji stavak svoje suite. Suradnja s Vinkom Globokarom pokazala se također inspirativnom za ansambl pa su se uvjerljivo kretali njegovim izvođački zahtjevnim djelom s improvizacijskim momentima. Koreografija Marjane Krajač bila je vrlo fluidna, a kretala se u širokom luku odmicanja i približavanja partituri, naslanjanja na nju u ključnim točkama, koje su davale impuls za ponovni samostalni razvoj plesa, a i sama će koreografkinja svoju koreografiju nazvati promjenjivim tijelom koje teži »susretu s glazbenom kompozicijom«. Marjana Krajač dobro je osjetila atmosferu djela pa se njezina koreografija za tri plesačice činila kao produžetak skladbe, koji ni u jednom trenutku nije nadjačao glazbu ili pokušao od nje preuzeti glavnu riječ.

Završetak sezone Sezona u Laubi završava koncertom u lipnju, u kojem Cantus Ansamblu ponovno dolaze gosti, Icarus Ansambl iz Italije, s kojim je ansambl već nekoliko puta surađivao. Zajedničkim snagama upuštaju se u niz djela–projekata i izvode multimedijsko djelo Luce Francesconija Lips, Eyes Bang, za pjevačicu/glumicu (Elizangela Torricelli) i 12 instrumenata, skladbu Berislava Šipuša Un jardin sous la pluie avec un compositeur sans parapluie te Ankunft iz Aus den sieben Tagen Karlheinza Stockhausena, u kojoj će se ansamblu pridružiti pjevačica Alba Nacinovich te Nenad Sinkauz u oblikovanju elektronike, čime će se nastaviti prošle godine započeta suradnja s njim na opusu Karlheinza Stockhausena. Iduća sezona Cantus Ansambla održavat će se usporedno na dvije »isprobane« lokacije: u dvorani Muzičke akademije te u Laubi.

Vinko Globokar unatoč visokoj životnoj dobi na koncertu u Laubi pokazao je snagu otvaranja bezdanskih vremenskih kovitlaca

Nositelji suvremenih glazbenih težnji 20. stoljeća Vinka Globokara na koncertu Cantus — Dance u Laubi

Začudni Globokarov prolom glazbe i vremena

Piše: Seadeta Midžić

risutnost Vinka Globokara u Cantusovu programu u Laubi 25. travnja ove godine imalo je snagu otvaranja bezdanskih vremenskih kovitlaca u kojima se otkriva teško sagledivo bogatstvo naslaga intelektualnih i glazbenih ideja, scenskih sinteza, utopijskih težnji, pobuna, glazbi i zvukova, što poput užarene magme šiknu gotovo iznenadno iz još uvijek uzburkanog i uzbudljivog naslijeđa povijesnog tjesnaca avangarde druge polovice 20. stoljeća. Taj začudni Globokarov prolom glazbe i vremena događa se i danas s istim intenzitetom, istraživačkim nabojem, slobodom misli, lucidnom kombinatorikom te živom glazbenom akcijom, instrumentalnom dosjetljivošću i virtuoznošću. Njegova glazba, s iskrenom vjerom i majstorstvom, bez zamora i sumnje, zaobilazi postmoderna iskušenja, kratice i oslonce te obogaćuje suvremeni krajolik svježinom koja i dalje izvire iz dubokog arteškog bunara njegova ljudskog i glazbenog iskustva.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Njegova umjetnost danas zrači istim intenzitetom, istraživačkim nabojem, slobodom misli, lucidnom kombinatorikom te živom glazbenom akcijom, instrumentalnom dosjetljivošću i virtuoznošću

Jedna druga, iznimna, nalazom također bogata povijesna i u zagrebačkom kulturnom prostoru važna paralelna sonda kao da sukladno titrajući potvrđuje i produbljuje smisao njegova gostovanja: izložba blistavih Bućanovih plakata koji rezimiraju, transcendiraju i ikoniziraju kulturne napore i domete hrvatske kazališne i glazbene scene od kraja šezdesetih godina. U nizu bijenalskih plakata za MBZ 1977. ističe se onaj za Carrousel koji je uvršten i u katalog Bućanove najnovije izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti. Taj je bijenalski događaj u Sportskoj dvorani Zagreb 11. svibnja 1977. najavljen s gotovo konfliktnom energijom zbijenih boja, oblika i likova bučne parade, što ih — s Globokarovim — presijecaju i povezuju istovremeno imena slavnih autora i izvođača Sanguinetija, Diega Massona i ansambla Musique vivante. I tada, kao i danas, ona govore ne samo o prirodi djela nego i o glazbi koja s iznimnom koncentracijom zvuči i zvoni sa/nad slikama i porukama društvenog i političkog angažmana.

Prisutnost na MBZ–u Globokar je do devedesetih godina prošlog stoljeća redovito prisutan na MBZ–u, a 1977. godine praizveden je Carrousel, svojevrsna analiza i komentar lokalnog zagrebačkog i globalnog glazbenog trenutka. Sudjelovao je i u brojnim raspravama, kao na simpoziju Skladateljske sinteze 1985., a radijske i televizijske snimke djela i intervjua, kao i TV portret snimljen u Zagrebu i Žužemberku 1984. godine (autorica E. Sedak, urednica S. Midžić) čuvaju se u arhvima HRT–a. Vrijedi uz to napomenuti da prigodna izložba novijih Bućanovih djela inspiriranih raznim glazbenim događajima tvori s tim Cantusovim koncertom u Laubi rijetko presjecište likovnog i glazbenog svijeta koje kao da osvjetljava i pomalo zagonetnu krivulju Bućanove inspiracije. 27

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Razgovor s Vinkom Globokarom, francusko – slovenskim skladateljem i trombonistom, gostom ovogodišnjeg koncerta Cantus — Dance Cantus Ansambla u Laubi

Simboličan susret sa zagrebačkim prijateljima Vinko Globokar dugo je i intenzivno povezan s hrvatskom glazbenom scenom, kao višegodišnji sudionik Muzičkog biennala Zagreb

akon rata postojao je neki divlji serijalizam. Mladi skladatelji, ozbiljni, no bez skrupula, bili su agresivni i nimalo se nisu brinuli za slušatelje. Četrdeset godina poslije previše se bave publikom, što i jest bolest postmoderne (novac i uspjeh)

Razgovarala: Seadeta Midžić

Posebno nas raduje što si u Zagrebu, mislimo na rane godine MBZ–a koje se poklapaju s velikim razdobljem tvojeg stvaralaštva.Zanimljivo je spomenuti i trenutačne događaje u Zagrebu, kao što je izložba Borisa Bućana na kojoj je i plakat za tvoj Carrousel na Biennalu 1977., ali i prošlogodišnja izložba Šuma–Radovan Ivšić na kojoj su istaknuto mjesto imale slike Andrea Massona, oca tvojega prijatelja Diega Massona koji je dirigirao izvedbom Carrousela, a imao je ulogu i u izboru tvojega prvog profesora kompozicije Renea Leibowitza. Bio je to veliki koncert, parada sa sociološkim pristupom, ali i s jednom kristaličnom glazbenom jezgrom koju je sjajno izveo ansambl Musique vivante Diega Massona.

Glazba koja se vrti Carousel ima tri dijela, prvi pokazuje koja vrsta glazbe postoji u gradu kad ne traje Biennale, dakle rock, pop, jazz, limena glazba itd., a uz to postoji i vrtuljak, okrugla platforma na kojoj je 16 glazbenika bez dirigenta (Musique vivante). U sredini toga kruga je toranj na kojem su četiri vokalna solista koji istovremeno pred sobom i iza sebe imaju mikrofone, dakle postoji osam linija. Kako se pjevači cijelo vrijeme okreću, imate dojam da se vrti i glazba. To je

drugi dio, a za treći sam tražio Eduarda Sanguinetija da napiše monolog. Postoje i dva glumca, u dvorani nema stolica pa je i publika pokretna, kruži oko osam scena, što sve zajedno stvara dojam vrtuljka. Sanguineti glumcima daje da govore mišljenja koje bi gledatelji mogli imati o spektaklu. Moglo bi se reći da se okreće i sudbina glazbe u to vrijeme. Da, moguće je. Sanguineti je tada također bio u Zagrebu, a Carrousel nije vaša prva suradnja. Upoznao si ga preko Berija, profesora i prijatelja, i to u Berlinu, kad je radio s njim Passagio i Labirintus. Berio me je upoznao s tekstom Traumdeutunga. To je knjiga o četiri osobe, koje iznose jednu priču (jedan general, jedan seksom opterećen čovjek, jedna žena tipa Antigone...), a Sanguineti je mislio na kvartet kad je to pisao. Na taj tekst sam napisao glazbu za četiri zbora, glumce, netipično izabrane instrumente i dobio sam prvu nagradu na Gaudeamusu 1968. Ti će se likovi naći poslije i u mojem Discoursu VI. Postali smo prijatelji, zajedno smo napravili i operu L’armonia dramatica. Kad otkrijete nekoga koji je toliko inteligentniji od vas, privučeni ste tim bogatstvom. Dok je bio živ, uvijek sam radio s njim. Treba reći da nije bio samo pjesnik, umjetnik, nego angažirani pisac. Nikad nije

pripadao talijanskoj komunističkoj partiji, no izabrali su ga da ih predstavlja u talijanskom parlamentu. Treba biti vrlo inteligentan da bi se razumjele finese onih koji su poput Sanguinetija. Treba hrabrosti, znanja i energije da bi ih se slijedilo i da bi se razvijala suradnja. To je kompliment, hvala. Diego Masson imao je lijepe i bogate uspomene na Carrousel i Zagreb, a s njim je povezan i tvoj izbor Renea

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Cantus Ansambl čine mladi glazbenici koji su se prvi put susreli s umjetnošću živuće legende suvremene glazbe, Vinka Globokara

Leibowitza za profesora kompozicije. Bilo mi je 26 godina kad sam shvatio da ne znam ništa o kompoziciji i odlučio sam raditi harmoniju, fugu, potražiti nekoga pametnog, jer nije dolazilo u obzir da se upisujem na Conservatoire, svirao sam već virtuozno trombon i imao sam svoj premier prix. Na Conservatoireu sam stekao sjajne prijatelje: Massona, tada još perkusionista, potom Casadesusa, Droueta i Portala, koji su me povezali s ljudima koje su zanimale i druge stvari osim glazbe.

Diego mi je rekao da njegov otac igra šah s jednim skladateljem i dirigentom i tako sam počeo raditi s Reneom Leibovitzom, naročito Schönbergovu Harmonielehre. Studirao sam četiri godine literaturu, posebno Schönberga i Weberna. Boulez je također s njim studirao. Kad je podignut zid u Berlinu, mnogi su ga napustili, pa su dodjeljivane stipendije za boravak u njemu. Dobili smo ih tako književnik Gombrowitz, slikar Vedova, skladatelji Amy, Carter, ja i Be-

rio, koji je tada planirao Sequenzu V. za trombon.

Previše nota Berio me je prihvatio kao asistenta, dirigirao sam Labirintus dok je on bio u tonskoj kabini, no želio sam studirati s njim kompoziciju. Tražio je da mu donesem sve što sam radio s Leibowitzem; bio je to veliki paket s fugama, kontrapunktom, harmonijom. Studirao je satima stranicu po stranicu, a

retiram publiku kao da je emigrant koji dolazi u zemlju čiji jezik ne razumije.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

rupe koje improviziraju uglavnom su kratkog trajanja, jer previše govore. Iznimka bi bila kad bi riječ postala materija za improvizaciju zatim rekao: »Sljedeći put ćeš mi donijeti jedan komad koji neće imati nijedne note, jer sam vidio previše nota.« Tražio od mene jedno složeno grafičko djelo i za 14 dana donio sam komad bez ijedne note, crtež. Bio je zadovoljan i izvodili samo ga. U Planu svirač zarba svira i recitira istovremeno uz četiri šaptača s manipuliranim instrumentima bez usni-

ka. Mnogi prijatelji imaju danas dijelove toga velikog crteža kao sliku na zidu. Nakon tri–četiri lekcije (malo je govorio, ali zato bitne stvari), rekao mi je: »Ako imaš ideju, skladaj. Ako kopiraš druge, odustani; bavi se drugim zanatom, inače će glazba patiti.« Počeo sam sa skladanjem svojega prvog opusa Voie za tri mala orkestra, svaki s 12 glazbenika i tri mala zbora koji na ruskom, slovenskom i francuskom jeziku pjevaju 12 stihova Vladimira Majakovskog. Skladba Voie izvedena je na MBZ–u 1967. i od toga trenutka nisam bio samo trombonist, nego i skladatelj. Treba reći da se Berio zanimao tada za Lévi–Straussa i ideju da se glazba radi s bilo čime.

Skladanje bez skrupula To nas dovodi do skladbe Folklora. Folklora I. Rađena je za 19 glazbenika koji sviraju suvremenu, dodekafonsku glazbu, a u nju sam uveo folklorne instrumente koje sam smatrao dalekim uspomenama nalik na slike koje je vrijeme postaralo. Folklora II. je neka vrsta narudžbe za Darmstadt i uvećana je, razrađena Folklora I. U početku sam pisao mnogo serijalne glazbe, naročito pod utjecajem Pousseura koji je stvorio sustav kojim se može prijeći iz jedne (poentilističke) glazbe u neku drugu, baroknu ili 12–tonsku. Bila je to vrsta tehnike koja je omogućavala postupni prijelaz između tonalne, modalne ili serijalne glazbe. Nakon rata postojao je neki divlji serijalizam. Mladi skladatelji, ozbiljni, no bez skrupula, bili su agresivni i nimalo se nisu brinuli za slušatelje. Četrdeset godina poslije previše se bave publikom, što i jest bolest postmoderne (novac i uspjeh). Inače, teorija je tada počivala na Boulezovoj knjizi, a bila je svojevrsna mješavina visoke matematike s transformiranim simbolizmom.

Osnivanje IRCAM–a Ti si to nazivao »francuskim problemom«.

Zaboravio sam, možda imaš pravo. Boulez je bio važna osoba, bez njega ne bi bilo velikih ansambala ni IRCAM–a (koji se znao transformirati poslije sedamdesetih godina i usmjeriti prema pedagogiji), ni Cité de la Musique ni Filharmonije. Kad se otvorila mogućnost osnivanja istraživačke institucije, Boulez je bio u New Yorku, jer se posvadio u Ministarstvu kulture s Malrauxom. Za noćni poziv predsjednika najprije je mislio da je šala, a onda mu je predsjednik Pompidou predložio da u povodu osnivanja Centra (Pompidou) održi nekoliko koncerata. Boulez je odgovorio da se ne vraća u Francusku dok se ne osnuje istraživački institut. Deset godina prije u Darmstadtu su dr. Tomek, Stockhausen, Pousseur i Boulez razmišljali o

takvom institutu i predložili plan Institutu Max Planck koji ih je međutim odbio. Boulez je stoga imao spremne planove i uspio je uvjeriti Pompidoua da se osnuje IRCAM. Bio sam tada profesor u Kölnu. Boulez je zamislio četiri odjela: za istraživanje elektroničke glazbe, za stvaranje uz pomoć kompjutera, za promišljanje budućnosti IRCAM–a te odjel za vokalno i instrumentalno istraživanje koji je meni povjeren. Nakon šest godina rada, IRCAM je reorganiziran; uz aktivnost Ensemblea Intercontemporain ustanovljen je odjel za pedagogiju. Nakon napuštanja IRCAM–a, podučavao sam 19 godina u Firenci (Fiesole) analizu glazbe 20. stoljeća i dirigirao koncertima s glazbom toga razdoblja. Improvizacija je čudo: New Phonic Art. Apsolutno, ponekad užas, no nijednom pisanom glazbom za interpreta ne može se doseći taj stadij. Kad sam bio u Berlinu s Berijem, osnovao sam ansambl od šest glazbenika da bi se svirala moja glazba. Na koncertu 1959. svirale su se Correspondences (Baudelaire), sve je bilo u prvom dijelu zapisano, no u drugom je izostavljen jedan parametar instrumentalistu, npr. visina kod udaraljki, ritam kod klarineta, a u trećem dijelu bile su samo riječi koje su se odnosile na glazbeno ponašanje glazbenika. Radi se o vezama bez ovisnosti. Nakon koncerta na kojem smo improvizirali, raspravljali smo i posvadili se u restoranu tako žestoko da se činilo da se nikad više nećemo vidjeti. No Portal je podsjetio da imamo ugovor za Baden–Baden i odlučili smo da idemo zbog ugovora, ali uz uvjet da nikad više ne izvodimo glazbu skladatelja, osim malih fragmenata koje ćemo prije samo preslušati te da nikad ne nastupamo ako nismo sva četvorica i da ne razgovaramo o improvizaciji. Postojao je gotovo neki strah od riječi. Snimili smo samo dva CD–a s publikom, jer prave improvizacije nema bez publike, a održali smo 130 koncerata. Razišli smo se nakon 13 godina, jer je svaki od nas imao posebne interese: Drouet npr. ples, a Portal je postao zvijezda. Grupe koje improviziraju uglavnom su kratkog trajanja, jer previše govore. Iznimka bi bila kada bi riječ postala materija za improvizaciju.

Udaraljke i fonetika Laboratorium je odgovor na pitanja koja postavljaš sam sebi, na koja odgovaraš svjevrsnom sistematizacijom problema koja je pojačana iskustvom u IRCAM–u, kako sam kažeš. Točno, bio sam profesor u Kölnu kad sam dobio ideju da realiziram jedan eksperimentalni program za sebe samoga i uvedem red u svoje razmišljanje. Počeo sam s dva–tri komada, a jedan je bio Toucher za udaraljke u kojem udaraljkaš recitira tekst iz Brechto-

va kazališnog komada Život Galilejev. Tražio sam i ispitivao odnos udaraljki i fonetike. Primijetio sam da je njemački tekst stran udaraljkama, i to zbog nazalizacije, pa sam uzeo tekst na francuskom jeziku koji ima 13 samoglasnika. Odabrao sam sedam instrumenata koji — ne prema mojoj procjeni, nego prema osjećaju udaraljkaša — zvuče bliže tom instrumentu. Stvorio sam jezik za udaraljke, na francuskom, no treba mnogo mašte da bi slušatelj razumio da postoji poseban odnos udaraljki i riječi. Za Laboratorium sam odabrao 10 instrumenata, a trebalo mi je 13 godina da stvorim 55 komada (jedan za deset glazbenika, dva za devet, tri za osam itd.). Bile su to npr. studije daha, spajanja instrumenata. To je bio eksperiment u kojem ni ja nisam mogao znati kakav će biti pojedini trenutačni rezultat, jer ovisi i o kvaliteti glazbenika. Česte integralne izvedbe trajale su oko četiri i pol sati. Treba dodati da su poslije Drugog svjetskog rata skladatelji teško nalazili instrumentaliste, njihove su ideje bile mnogo jače od onih interpreta. No vremena su se promijenila, interpreti su nevjerojatno napredovali, danas im skladatelji daju malo ideja. Sve glazbeno i životno iskustvo, sav angažman kao da je ugrađen u Exil No. 3. s tvojim tekstom uz citate od Homera i Ovidija do Brechta, a za lik Eduarda kažu da je slika tvojeg oca. Psst. Exil je najnovije djelo napisano za 32 glazbenika, različitih instrumentalista, zatim za zbor od 48 osoba, sopran solo, kontrabas–klarinet, zatim za anonimnog improvizatora (koji je na sceni u kavezu) i jednog naratora koji priča o životu emigranta Eduarda. Iz knjige emigrantske poezije sa sto pjesama, koju je tiskao UN, izabrao sam po jedan stih pojedinog autora — 48 stihova na sedam jezika. Pjevanje je komponirano krajnje virtuozno i zato je nerazumljivo za publiku. Tretiram publiku kao da je emigrant koji dolazi u zemlju čiji jezik ne razumije pa sam napisao tekst o životu Eduarda, koji je model emigranta. Djelo je nastalo kao narudžba Bavarskog radija za moj 80. rođendan. Spremaš doktorat, autor si teze koja je i kompozicija. Prije svega je kompozicija. Uzeo sam iz svojeg opusa od 180 skladbi sola iz 16 prvih djela i zanima me da otkrijem gdje su izvori, odakle dolazi kreacija. Poticaj je bila narudžba Musikfabrika iz Kölna: 16 minuta za 16 glazbenika. Ponovno sam u Zagrebu nakon 25 godina da bih dirigirao Kaleidoskopom u magli (da skladba nije tiskana, nazvao bih je Caleidoscop explose). Na kraju, glazbenici svirajući napuštaju dvoranu dok ja uzimam trombon i improviziram. Eto misterioznog kraja koncerta i lijepog simboličnog susreta s mojim zagrebačkim prijateljima.

A u t o r s k i k o n c e r t i : K o n c e r t n a d v o r a n a B l a g o j a B e r s e , Z a g r e b , 17. s v i b n j a 2 0 16 .

Bez pretencioznosti, molim!

Piše: Dario Poljak

utorski koncerti u organizaciji Hrvatskoga društva skladatelja dobra su platforma predstavljanja djela članica i članova te organizacije. Tako je u povodu 55. rođendana splitskoga skladatelja (ali i orguljaša i jazz pijanista!) Ivana Božičevića organiziran njegov autorski

koncert u Koncertnoj dvorani Blagoja Berse na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Iako Božičevićev krug djelovanja baš i ne obuhvaća Zagreb, najveći grad u Hrvatskoj u kojemu djeluje najveći broj skladatelja i gdje se organizira najveći broj koncerata u godini, to nipošto ne znači da se radi o provincijskom skladatelju. Naprotiv, riječ je o skladatelju koji se okrenuo inozemnoj skladateljskoj sceni na kojoj je dosad osvojio brojne nagrade. Slavljenički koncert Ivana Božičevića činilo je pet skladbi,

za koje se ne može reći da predstavljaju presjek autorova dugogodišnjeg skladateljskog rada, kao ni njegovo najrecentnije stvaralaštvo. Skladbe izvedene na koncertu nastale su 2009. i 2010. uz jednu iz 1986. (revidiranu 2014.). Djela su predstavila dva ansambla posvećena suvremenoj glazbi — zagrebački Cantus Ansambl pod ravnanjem Berislava Šipuša i beogradski Ansambl Gradilište, koji je predstavilo, doduše, samo troje glazbenika.

utorski koncerti u organizaciji Hrvatskoga društva skladatelja dobra su platforma predstavljanja djela pojedinih članova

BROJ 197, LIPANJ 2016.

O nesvakidašnjem autorskom koncertu svestranog glazbenika Ivana Božičevića, za njegov 55. rođendan, u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja

»Klasični« dio programa ostvaren je uz Cantus Ansambl uz koji je na klaviru zasvirao sam slavljenik — skladatelj Ivan Božičević

ožičević piše slušateljima vrlo pristupačnu glazbu, koja pritom ne isklizava u trivijalno

Poezija kao inspiracija Božičevićeve skladbe nose redom poetske naslove, što otkriva prije svega to da inspiraciju često crpi iz poezije, koju i uglazbljuje. Na koncertu je predstavljen ciklus Chamber Music u kojem Ivan Božičević uglazbljuje izbor iz poznate pjesničke zbirke irskoga pisca Jamesa Joycea. Ciklus se sastoji od četiriju pjesama (Lonely watcher, Donnycarney, Winds of May i Noise of Ivan Božičević prima čestitke u ime HDS–a od glavnog tajnika Antuna Tomislava Šabana za svoj 55. rođendan i obljetnički koncert

Tehnika chaconne

Članovi Ansambla Gradilište izveli su, prije ciklusa pjesama, i skladbu Canto de la ave rapiega (2009.) u vrlo muzikalnoj i zanimljivoj izvedbi violončelista Srđana Sretenovića i pijanistice Nade Hofman. Canto de la ave rapiega skladba je u dva stavka, Chaconna i Fandango. Forma, odnosno tehnika chaconne čini se vrlo bliskom i omiljenom skladatelju naročito u ovom razdoblju, što se može primijetiti i u drugom stavku, Fluente, skladbe Tisuću borova, jedan Mjesec za komorni ansambl, kojom je Cantus Ansambl, uz skladatelja za klavirom, i otvorio koncert. Evo što je o tome rekao sam skladatelj u programskoj knjižici koncerta: »Kao i u mnogim ranijim djelima, i ovdje tragam za logički čistom i pregledno strukWaters), a u njima skladatelj svaku turiranom forpjesmu formalno tretira drukčije. mom.« Osim Glazbeni materijal pjesama (najpregledne forstarije skladbe na programu name, u chaconni stale 1986., a revidirane 2014.) otje uočljiva i rekriva Ivana Božičevića kao skladapetitivnost, kao telja koji ne bježi u puku apstrakcijedna od najoju, već glazbom podupire sadržaj čitijih odlika miteksta, u čemu primjenjuje znalačnimalizma u ku instrumentaciju — dobro osmiglazbi 20. stošljene melodijske linije violončela, ljeća (u mnogo ali i klavira koji se onda prožimadrukčijem obliju s pjevanjem mezzosopranistiku, ali dodirce. Pjesme su, baš kao i cjelokuna crta postoji), pni program predstavljen na kona možda je i to certu, pokazatelj da Božičević piše Koncert Ivana Božičevića uz organizatoricu Mirjanu Matić iz Cantusa d.o.o. ono što je sklaslušateljima vrlo pristupačnu glaz- popratio je i bračni par Bergamo — muzikologinja Marija i skladatelj Petar datelju »zapelo bu, koja pritom ne isklizava u triviza uho« u chajalno. Ciklus Chamber music izveconni. Jer miniRadovanović, s pomalo začudnim zali su članovi Ansambla Gradilište malizam je, kao (istaknuli su se violončelist Srđan Sre- pjevima i ne baš preciznim izgovorom poezija, njegova neprikrivena inspiracitenović i pijanistica Neda Hofman), dok engleskoga jezika, ipak nije narušila ja, a ona je naročito očita u posljednjim interpretacija mezzosopranistice Ane ugođaj solo pjesama. dvjema skladbama na koncertu, naro-

čito u Spring passes (2010.) za gudački kvintet i klavir četveroručno u kojoj su za klavirom nastupili skladatelj i najčešća suradnica Cantus Ansambla za klavirom — Srebrenka Poljak. Pod ravnanjem Berislava Šipuša (koji je Cantus Ansamblom ravnao na cijelom koncertu) izvedena je pažljivo, uz katkad vrlo grub ton gudačkog korpusa. I posljednja skladba na programu, Sustainable development (2010.) donosi poigravanje minimalističkim utjecajima u glazbi, a otkriva i skladatelja koji se ne udaljava od utjecaja popularne i tradicijske glazbe.

Stilski pluralizam Skladateljski izričaj Ivana Božičevića nipošto nije pretenciozan, ali nije, kako je istaknuto, ni trivijalan. Riječ je o autoru koji je stilski dosljedan, barem u dvogodišnjem razdoblju koje je na koncertu predstavljeno. On se ne udaljava od popularne i tradicijske glazbe, štoviše, autor je brojnih pjesama »zabavne« glazbe, a najčešće uglazbljuje stihove supruge Erme Sotirove. Stilski pluralizam autora vidi se i u njegovu bavljenju jazzom, ne samo kao skladatelj nego i kao izvođač. Nemali opus sastoji se od djela za solo instrumente, elektroničke glazbe, vokalno–instrumentalne glazbe, zborskih skladbi, pa čak i skladbi za orkestre mandolina, tambura i amaterske puhačke sastave. Ivan Božičević skladatelj je čija se djela izvode diljem svijeta i koja osvajaju brojne nagrade. Iako ne djeluje u Zagrebu, ovim je koncertom pokazao da se njegova djela u najvećem gradu u Hrvatskoj ipak ne izvode dovoljno te da svakako zaslužuju i veću prisutnost na koncertnim programima.

Još jedan za jedničk i pr ojek t kor eografk in je Jasne Či ž mek Tarbuk i sk ladatelja V jekoslava N jež ića s profesorom sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER) Svenom Lončarićem

lesna predstava Fragmenti u Zagrebačkom plesnom centru bila je još jedan zajednički projekt koreografkinje Jasne Čižmek Tarbuk, skladatelja i profesora Muzičke akademije — Vjekoslava Nježića te profesora Svena Lončarića sa zagrebačkoga Fakulteta elektrotehnike i računarstva i voditelja Centra izvrsnosti za računalni vid. Nakon što se taj trojac još prije tri godine okušao u združivanju koreografskih struktura te njihove interakcije sa slikom i zvukom, Fragmenti su još jedanput donijeli rezultate tih propitivanja iz jedne druge perspektive.

Fragmenti su koncipirani upravo onako kako i sam naslov sugerira; kao slike, uprizorenja bez počet-

Riječ je o multimedijskoj plesnoj predstavi koja na različite načine, uzevši u obzir različite parametre, definira zajednički prostor koji pokret, slika, tj. svjetlost, te zvuk mogu imati. Upravo je potencijal dobivenoga rezultata onaj element koji Fragmentima daje stanovitu dozu otvorenosti, prividne proizvoljnosti, ali istovremeno i stroge kontrole njezinih sastavnica.

Autori su se odlučili upravo za zvuk kao primordijalni element iz kojega će izrasti pokret i svjetlo; skup konkretnih zvukova odvoda, zvona i različitih elektronič-

Glazbeni plan u izvedbi Vjekoslava Nježića zamišljen je kao svojevrsni zvučni asemblaž konkretnih i elektro zvukova, plan koji korporealno proizvodi ili ga prati. Zvukovi odvoda, kapanja, motora, zvona, zatim neugodnih, snažno ritmiziranih šumo-

Sama je organizacija gledališta već dodatno istaknula koncept promjene i neuhvatljivosti, tražeći od gledatelja da sam odabere poziciju iz koje će prezentirano promatrati i kadrirati. Smjestivši pozornicu u središte, zona gledališta rasporedila se u tri grupe, odnosno — tri strane koje su opasale scenu, a koja je, s druge strane, ostala na sigurnoj udaljenosti, iza četiriju nepravilno rezanih zastora od tila. Gledatelji su uvedeni u svoj prostor, zatamnjen ali dovoljno artikuliran postojećim svjetlosnim točkama i otjelotvoren parom. Svi su ti činitelji prostorne cezure pozornicu i sve što je ona ponijela — dodatno učvrstili kao nedodirljivo mjesto eteričnog, stranog i nepoznatog.

Primordijalni element

Zvučni asemblaž

egment tjelesnoga u predstavi su uvjerljivo iznijele plesačice Stošija Zrinski i Filipa Bavčević, čija je koreografija sustavno bila pratitelj, generator ili rezultat kretanja svjetla i/ili zvuka

Sloboda rakursa

Segment tjelesnoga u predstavi su uvjerljivo iznijele plesačice Stošija Zrinski i Filipa Bavčević, čija je koreografija sustavno bila pratitelj, generator ili rezultat kretanja svjetla i/ili zvuka; sastavljena od apstraktnih, ali, zajedno sa svjetlom i zvukom, rječitih gesti i pokreta.

programom obradi te u realnome vremenu dobiveni efekt kroz projektore prenosi na til«. Drugim riječima, pokret, praćen zvukom — generira svjetlo i njegovo kretanje.

kmarinac

Piše: Martina Bratić

kih komada otvorio je prostor pokretu, na pozornicu uvevši najprije jedno tijelo, čije je kretnje potom preuzelo svjetlo. Prostorno isprva odvojene, plesačice su i svoja polja djelovanja uskoro ukrižale i sasvim anulirale koncept limesa te, prateći ideju organičkoga rasta, usložnjavale svoje geste, jedna drugu prateći, imitirajući, jedna s drugom razgovarajući ili, pak, reagirajući pokretom na pokret. Pri tome je svjetlosni raster bio odraz njihovih pokreta i interakcije.

ka i kraja, bez uzroka, bez raspleta. Različite slike pratila su različita koreografska rješenja, samim tim i različite svjetlosne i zvučne reperkusije, odnosno grafička zamisao svake scene. Autor svjetla izradio je matrice pomične mreže, zatim snopa malenih točaka koje tvrdoglavo prate pokret tijela ili projekcija tijela plesačica kroz infracrvenu svjetlost. Kako je Jasna Čižmek Tarbuk pojasnila za portal plesnascena.hr, »riječ je o korištenju kinekta i kamere koji su optički čitači, a koji prenose trenutnu sliku u računalo, koje ih potom određenim

va i tonova te efekti dubine i jeke jednako su tako osnažili dramaturšku potku prezentiranog. Nakon premijere u studenome prošle godine te s ponovljenim izvedbama tijekom veljače u Zagrebačkom plesnom centru, preostaje nada da bi ovo inovativno multimedijsko ostvarenje moglo doživjeti još jedan ciklus na (zagrebačkim) pozornicama, barem dok se trojac Čižmek–Tarbuk — Nježić — Lončarić ne otisne u još jedno novo istraživanje granica pokreta slike i zvuka, kao i svega onoga što međuprostor tih granica krije.

Dora Lončarić

Plesna predstava Fragmenti praizvedena 21. studenoga 2015. u Zagrebačkom plesnom centru, reprizno izvedena u veljači 2016.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Kad pokret praćen zvukom generira svjetlo

Filmovi H koji se slušaju

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Filmski ciklus Hrvatskoga filmskog saveza, Kino Tuškanac, Zagreb, 25. travnja — 4. svibnja 2016.

Putovanje kroz filmsku glazbu Alfija Kabilja u povodu 80. skladateljeva rođendana

Alfi Kabiljo u Kinu Tuškanac

Piše: dr. sc. Irena Paulus

rvatska doista može biti ponosna na Alfija Kabilja, skladatelja čiji se 80. rođendan slavi koncertom, filmskim ciklusom i redovitim prikazivanjem mjuzikla Jalta, Jalta, koji s pozornica ne silazi još od 1971. godine! A dobro je poznat i njegov doprinos tzv. zabavnoj glazbi, naročito šansonama koje su do danas dosegnule status evergreena. Zato mi je neizmjerno drago što je filmskim ciklusom Hrvatskoga filmskog saveza u Kinu Tuškanac predstavljeno Kabiljevo filmsko skladanje na koje u posljednje vrijeme pozornost ne obraćaju samo domaći, nego i strani mediji. Tako je Kabiljev nedavno objavljeni album s glazbom za film Banović Strahinja Vatroslava Mimice iz 1981. odjeknuo na svim relevantnim stranicama. Soundtack.net, primjerice, piše da se radi o »dubokoj, snažnoj i emocionalnoj, prekrasnoj partituri...«, dok recenzent stranice soundtrackdreams.com ne krije oduševljenje »otkrićem partiture za epski srpski film iz 1981.« Zato su sretnici bili upravo oni koji su posjetili filmski ciklus u Kinu Tuškanac (25. travnja do 4. svibnja) jer su se gledali filmovi koji se zapravo — slušaju.

Kruna opusa Kao zaljubljenik u orkestar, ali i spretno ovladavajući najrazličitijim komornim ansamblima (pa i onima koji obnavljaju srednjovjekovnu i renesansnu glazbu), Kabiljo je već za prvi predstavljeni film, Pad Italije Lordana Zafranovića, napisao izuzetnu partituru u kojoj se — moglo bi se reći — nalazi kruna njegova filmskog opusa: kantata Govorenje Mikule Trudnega na stihove Marina Franičevića. »Ukomponirana« u filmsku sliku u kojoj žrtve postaju krvnici i obratno (središnja sekvenca koja nosi posljedice kapitulacije Italije), pokazuje izuzetnu skladateljsku vještinu: ono što je (bez glazbe) moglo ostati samo jednom od filmskih scena, postalo je glazbeno–poetskom slikom u kojoj glazba funkcionira poput nadnaratora i komentatora radnje. Osim toga, Pad Italije prepun je aluzija na mjesto i na vrijeme radnje, a Kabiljo ne propušta pisati talijanske i hrvatske narodne plesove, kao ni izražavati se tada aktualnim sredstvom horror ekspresije, clusterom. Kabiljo uporno i strpljivo upija sve što se oko njega događa u svim glazbenim vrstama i žanrovima pa je njegova glazba također odličan izraz »domaćega štiha«. To se čuje i u filmu Kužiš, stari moj Vanče Kljakovića, koji je nastao prema istoimenom romanu Zvonimira Majdaka, o skitnicama koji žive u krhkoj straćari na obali Save. Kabiljo će još uvijek aktualne riječi Ivice Vidovića, koji glumi Glistu (»Htel bi se pošteno popišat i zaćorit na godinu dana. Pa kad se zbudim, možda se neki bog promeni.«), popratiti temom koja se zviždi, pjevuši i brunda, ali i pjeva riječima. Pjeva je Stjepan Đimi Stanić koji je isto tako posudio svoj glas za izvedbu naslovne pjesme televizijske serije i filma Ne daj se, Floki. Ne daj se, Floki, o »peseku« lutalici koji želi postati kućni pas, prikazan je u subotu, 30. travnja u prijepodnevnim satima, a nakon filma uslijedila je dječja kreativna radionica slikanja i modeliranja.

Alfi Kabiljo s Verom Robić

Navečer istoga dana prikazan je američki film Sky Bandits (Gunbus) — Nebeski banditi redatelja Zo-

rana Perišića (inače poznatog po tehnici Zoptike koja je omogućila prvom filmskom Supermanu da leti). Film je ponešto zbrkanog sadržaja, a povezuje američki Divlji zapad s Prvim svjetskim ratom (dvojica američkih prijestupnika pokreću ratno zrakoplovstvo koristeći se neobičnim letjelicama, gunbusima). No to nije spriječilo Kabilja da se izrazi na — možda njemu sasvim nesvakidašnji način: pišući glazbu koja evocira žanr vesterna. To je vjerojatno skladateljeva najbolja glazba za inozemno tržište, što je očito iz podatka da je ugledna diskografska kuća Varése Sarabande izdala taj soundtrack čak dva puta: u godini izlaska filma, 1986., i u godini proslave svoje 25. obljetnice, 2003. Osim za film Nebeski banditi, Kabiljo je sa stranim producentima surađivao čak deset puta, a u ciklusu filmova u Tuškancu mogli smo vidjeti i nedavno snimljen film Domoljub, finsko–hrvatske produkcije koji je premijerno prikazan 2013. godine. Glazba toga filma nastavlja se na suvremenu produkciju — graniči s popom (Kabiljo čak piše i pjesmu Try To Seduce Me koju je sjajno otpjevala Sabrina Hebiri), ali skladatelj uspijeva redatelju »uvaliti« i ponešto klasičnog zvuka, uglavnom odsviranog na klaviru. Taj zasad posljednji Kabiljev soundtrack pokazuje koliko skladatelj široko poznaje glazbu: od Stravinskog kojemu se divio još kao dječak, preko srednjovjekovne i renesansne svjetovne i duhovne glazbe koja se, s elementima nacionalnog, može pratiti u filmovima Vatroslava Mimice Banović Strahinja i Seljačka buna 1573., preko »klasične« filmske glazbe koju, kao svojevrsni holivudski zvuk najbolje predstavljaju upravo Nebeski banditi, pa do jazza koji se čuje u filmu Deps, »dječje« i »zagrebačke« glazbe koje se slušaju u filmovima poput spomenutih Kužiš, stari moj i Ne daj se, Floki.

Kroz dječje oči Toj kategoriji pripada i Lea i Darija redatelja Branka Ivande, no kako redatelj tu nevinim dječjim očima promatra bujajući antisemitizam i progone Židova prije i tijekom Drugog svjetskog rata, glazbeni žanr je zapravo specifičan i skladatelju vrlo blizak. Riječ je o mjuziklu, ali s jasnim naznakama vremena radnje: to su tridesete godina prošloga stoljeća, što je za filmsku priču bilo iznimno važno. Soundtrack se vrti oko pjesama koje otkrivaju dva iznimna glazbena talenta djevojčica Lee Deutsch i Darije Gasteiger, od kojih Židovka Lea ne uspijeva preživjeti rat. Za glazbene arheologe taj je film posebno zanimljiv i zbog rekonstrukcije partiture operete Josipa Dečija Čudo od djeteta (na tekst Tita Strozzija) koja je opstala samo u obliku klavirskog izvatka, a koju u filmu u nekoliko navrata svira Simfonijski orkestar HRT–a (čuje se i klavirska verzija). I što još reći? Bilo je pravo zadovoljstvo upoznati glazbu Alfija Kabilja na filmskom platnu. Filmski ciklus u Kinu Tuškanac bio je filmsko, ali i glazbeno putovanje kojim je predstavljen samo dio skladateljeva filmskog opusa. No organizatorima je bilo izuzetno teško izabrati, jer se radi o opusu koji dosad ima partitura za četrdesetak igranih filmova, petnaestak dokumentarnih i stotinjak televizijskih filmova i serija. O tome koliko je taj opus raznolik i bogat, svjedočili su gledatelji–slušatelji koji su također mogli vidjeti da se ne radi o drugorazrednim filmovima, nego o važnim, pa i kultnim filmovima domaće, ali i strane produkcije.

Obljetnice Hr vatskog komornog orkestra (25) i Hr vatskog društ va glazbenih umjetnika (70)

Tek nekoliko mjeseci nakon Hrvatskog društva skladatelja, 70. je rođendan nizom koncerata proslavila i njegova sestrinska udruga, Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, povezavši se i s 25. godišnjicom Hrvatskog komornog orkestra

Piše: Višnja Požgaj

rvatsko društvo glazbenih umjetnika (1945.–2015.) tijekom sezone 2015./16. obilježilo je 70 godina postojanja nizom koncerata svojih članova. Društvo okuplja oko 500 članova di-

ljem Hrvatske, brine se za zaštitu prava glazbenih umjetnika izvođača u zemlji i inozemstvu, potiče i unapređuje koncertnu i glazbeno–scensku umjetnost te se brine o mladim naraštajima profesionalnih glazbenika. Jedna od osnovnih zadaća Društva je sustavno nagrađivanje vlastitih zaslužnih članova za njihov doprinos glazbenoj kulturi Nagradom za životno djelo Lovro pl. Matačić i Godišnjom nagradom Mil-

Nova predsjednica Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, čembalistica Višnja Mažuran i Anđelko Ramušćak , predsjednik Hrvatskog komornog orkestra

ka Trnina. Društvo također organizira koncertni ciklus Zagrebački umjetnici zagrebačkoj publici i Tribinu Darko Lukić za mlade glazbenike. Sedamdeseta obljetnica kontinuiranog rada HDGU–a posebno je svečano obilježena na dva koncerta: najprije 20. prosinca 2015. u sklopu proslave 25 godina Hrvatskoga komornog orkestra u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, a potom 17. ožujka 2016. na središnjem Svečanom

koncertu u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

Skladatelj za pultom

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Uz 70. rođendan sestrinske udruge Dvostruka 25. obljetnica HKO–a i hrvatske državnosti obilježena je 20. prosinca 2015. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar–Kitarović i gradonačelnika

Zagreba Milana Bandića. Idejni začetnik HKO–a Anđelko Ramušćak dobio je tom prigodom priznanje Hrvatske udruge orkestralnih i komornih umjetnika (HUOKU), na čiji poticaj je HKO i utemeljen. Tijekom djelovanja orkestar je ugostio više od 600 domaćih umjet- Četverostavačni Koncert za gitaru i orkestar Miroslava Miletića izveo je gitarist Krešimir Bedek nika, solista i dirigenata te praizveo gotovo 100 djela hrvatskih skladatelja. zatim Berislava Klobučara, Milana Hor- Svečanim obljetničkim koncertom Orkestrom su ravnali eminentni dirigen- vata, Uroša Lajovica, Milana Turkovi- HKO–a ravnao je maestro Anđelko ti, počevši od maestra Kazushija Onoa, ća, Rudolfa Klepača, sve do doživot- Igrec, ugledni skladatelj, orguljaš i zbonog počasnog šefa–dirigenta Pavla rovođa iz Varaždina. Na čelu HKO–a i Dešpalja. svojega sjajnog zbora varaždinske katedrale Chorus Angelicus izveo je u drugom dijelu koncerta dvije dojmljive točke: Fantaziju za klavir, zbor i

Dinko Bažulić

BROJ 197, LIPANJ 2016.

ovoizabrana predsjednica HDGU–a, ugledna čembalistica, profesorica i počasna članica HDGU–a Višnja Mažuran, naslijedila je u lipnju 2015. kornista Prerada Detičeka

orkestar u c–molu, op. 80 Ludwiga van Beethovena (sa solisticom Petrom Gilming) i šest božićnih dijelova iz oratorija Mesija Georga Friedricha Händela sa solistima iz zbora: sopranisticom Silvijom Habunek i mezzosopranisticom Nikolinom Virgej Pintar. U prvome dijelu koncerta izveden je Tango concertante Davora Bobića posvećen Kvartetu Sebastian, ovaj put u prilagodbi za gudački orkestar, zatim idila Večer Vatroslava Lisinskog i Beethovenov Koncert za

Od nagrađenih nagradama HDGU–a nedostajao je jedino pijanist Goran Filipec: mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, klarinetist Radovan Cavallin, orguljaš Edmund Andler–Borić, pijanist Danijel Detoni

na čembalistica, profesorica i počasna članica HDGU–a Višnja Mažuran, naslijedila je u lipnju 2015. kornista Prerada Detičeka (koji je punih deset godina predano bio na čelu HDGU–a, pridonijevši svojim zalaganjem njegovu unapređenju). U uvodnoj riječi osvrnula se na proteklih sedam desetljeća Društva, s ponosom i zahvalnošću istaknuvši ostvarene ciljeve i postignute rezultate te je najavila nove projekte i promjene. Zaključila je: »Moja će zadaća, kao prvoj među jednakima, biti iznad svega očuvanje vrijednosti struke: izvr-

Uoči koncerta o značenju i ulozi Hrvatskoga komornog orkestra govorila je glazbena kritičarka Jagoda Martinčević, a potom su, uz uvodnu riječ predsjednice Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika Višnje Mažuran, dodijeljene tri nagrade i Diploma Milka Trnina za 2014. godinu. Nagradu Milka Trnina dobila je mez zosopranistica Martina Gojčeta Silić za recital solo popijevaka u ciklusu Molto cantabile Koncertne direkcije Zagreb 10. svibnja 2014. u HGZ–u u suradnji s pijanisticom Julijom Gubajdulinom. Iz programa toga koncerta posvećenog velikoj hrvatskoj sopranistici Zinki Kunc s djelima Huga Wolfa, Roberta Schumanna i Pauline Viardot Garcije, posebno su odjeknule mediteranske vedute pjesama Ive Paraća na Pascolijeve stihove (Musiche Pascoliane). Na središnjoj proslavi 70. obljetnice HDGU–a uz Simfonijski orkestar HRT–a nastupila je naša najbolja violončelistica Mladi riječki pi- Monika Leskovar janist Goran Filipec dobio je snost, znanje i etičnost, po kojima će Nagradu Milka Trnina za klavirski reSredišnja proslava ovo Društvo i nadalje biti jedan od cital 3. prosinca 2014. u HNK–u Ivana pl. Zajca u Rijeci. Bio je to recital glaz- Središnja proslava 70. godišnjice temelja hrvatske kulture u domovini be Ive Mačeka kojim je umjetnik pred- HDGU–a održana je 17. ožujka u i svijetu.« stavio svoj prvi CD u izdanju ugledne Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinsvjetske diskografske kuće Naxos s in- skog pod visokim pokroviteljstvom Koncert za gitaru tegralnim klavirskim opusom svojega predsjednice Republike Hrvatske sugrađanina Mačeka (Sonata, Sonati- Kolinde Grabar–Kitarović, ministra Proslavu 70. obljetnice HDGU–a uvena, pet minijatura i Sonata za violinu kulture Zlatka Hasanbegovića i gra- ličao je reprezentativnim koncertom i klavir u suradnji s talijanskom violi- donačelnika Milana Bandića. Uoči Simfonijski orkestar HRT–a pod vodnisticom Silvijom Mazzon). Zagre- koncerta održana je svečana sjedni- stvom svojeg počasnog šefa–dirigenbački klarinetist Radovan Ca- ca u predvorju velike dvorane na ko- ta maestra Pavla Dešpalja, uz petevallin s adresom u Gran Cana- joj su dodijeljena priznanja istaknu- ro vrsnih solista, nagrađivanih članova riji, gdje je prvi solist u Filhar- tim umjetnicima: Zlatno zvono dobili HDGU–a, koji su nakon efektne uvermonijskom orkestru i ugled- su Nelli Manuilenko, Ivanka Boljko- tire iz Majstora pjevača Richarda Wani pedagog, nagrađen je za vac, Giorgio Surjan, Valter Dešpalj, gnera svoje talente i vještine pokazakoncert održan s Dubrovač- Vitomir Marof, Branko Mihanović, li u tri koncertantne točke. Najprije se kim simfonijskim orkestrom Zvonimir Stanislav i Ivo Dražinić (po- predstavio klarinetist Radovan Cavallin 2. svibnja 2014. u Atriju Kne- stumno), a Srebrno zvono primili su u briljantnom trostavačnom Concerževa dvora. Bio je izvrsni so- Ida Gamulin i Igor Lešnik. Novoiza- tinu za klarinet i orkestar u Es–duru list u virtuoznom Koncertu za brana predsjednica HDGU–a, ugled- op. 26 Carla Marije von Webera. Gi-

tarist Krešimir Bedek bio je solist u četverostavačnom Koncertu za gitaru i orkestar Miroslava Miletića. To je prvi hrvatski koncert za gitaru i orkestar, a posvećen je uglednom Bedekovu profesoru Darku Petrinjaku, koji ga je i praizveo uz Zagrebačku filharmoniju. Na kraju je predstavljen Trostruki koncert za violinu, violončelo, klavir i orkestar u C–duru, op. 56 Ludwiga van Beethovena, u kojem su složno i uigrano udružili snage violinist Anđelko Krpan, violončelistica Monika Leskovar i pijanist Srđan Filip Čaldarović.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Nagrade zaslužnima

klarinet i gudače Aarona Coplanda, a oduševljenoj publici odsvirao je u dodatku još jedno djelo za klarinet i orkestar iz opusa Maurica Jeanieana. Orguljaš Edmund Andler–Borić, posvećen očuvanju i promicanju hrvatske, posebice sisačke orguljaške baštine, dobio je diplomu za uspješno vođenje našeg najvećeg međunarodnog orguljaškog festivala Orgulje zagrebačke katedrale, koji je u svojem petom izdanju od 3. srpnja do 25. rujna 2014. ugostio desetak najboljih orguljaša svijeta, posvetivši se praizvedbi djela hrvatskih i europskih autora.

Dinko Bažulić

klavir i orkestar u G–duru, br. 4, op. 58 u kojem je solist bio Srđan Filip Čaldarović, dobitnik Nagrade Milka Trnina HDGU–a za 2013. godinu.

išnja Mažuran: »Moja će zadaća, kao prvoj među jednakima, biti iznad svega očuvanje vrijednosti struke: izvrsnost, znanje i etičnost, po kojima će ovo Društvo i nadalje biti jedan od temelja hrvatske kulture u domovini i svijetu.«

Za razliku od prvog koncerta HKO–a, u ovom slučaju treba pohvaliti odličnu organizaciju HDGU–a i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, producente Krešimira Starčevića i Danijela Gašparovića, kao i reprezentativnu, iscrpnu i lijepo opremljenu programsku knjižicu s tekstovima dr. sc. Tatjane Čunko, koja će ostati vrijedan dokument i uzor za buduću djelatnost Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika. 37

N o v i V i n o d o l s k i , 11 . — 1 2 . l i p n j a 2 0 1 6 .

Svečano završen 30. Susret hrvatskih puhačkih orkestara BROJ 197, LIPANJ 2016.

Više od 850 glazbenika i 19 orkestara glazbom je ispunilo dvoranu Doma kulture, ali i gradske trgove u Novom Vinodolskom i Selcu

Komisija i stručna suradnica organizatora, Hrvatskog sabora kulture: Srđana Vrsalović, Ivan Josip Skender, Filip Pavišić i Marin Zokić

avidno visoku razinu muziciranja orkestara na Susretu potvrdilo je stručno povjerenstvo (Filip Pavišić, predsjednik, Ivan Josip Skender i Marin Zokić)

Piše: Srđana Vrsalović

iše od 850 glazbenika i 19 orkestara drugoga je vikenda u lipnju 2016. nastupilo na jubilarnom 30. Susretu hrvatskih puhačkih orkestara, glazbom ispunjavajući dvoranu Doma kulture u Novom

Vinodolskom, ali i gradske trgove u Novom Vinodolskom i Selcu.

Selekcija na smotrama Riječ je o glavnoj manifestaciji puhačkog amaterizma koju organizira Savez udruga — Hrvatski sabor kulture pod pokroviteljstvom Primorsko–goranske županije, uz materijalnu potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a

održana je trinaesti put u Novom Vinodolskom. Ovogodišnjem Susretu prethodilo je deset županijskih smotri koje su održane u Karlovcu, Imotskom, Zagrebu, Đurđevcu, Tuhlju, Vrbovcu, Dekanovcu, Đakovu, Daruvaru i Lepoglavi. U selekciji za Susret nastupila su 54 orkestra s više od 1800 glazbenika, od kojih je 18 najboljih orkestara iz B i C kategorije koncertnog programa ostvarilo pravo nastupa na 30. Susretu u Novom

Zajedničko muziciranje orkestara sudionika na Trgu Ivana Mažuranića u Novom Vinodolskom

Vinodolskom. Susret je počeo zajedničkim muziciranjem svih orkestara sudionika na Trgu Ivana Mažuranića, dok su na svečanom otvorenju Susreta u Domu kulture sudjelovali Gradska glazba Zvonimir iz Solina, sopilaši KUD–a Ilija Dorčić i pučki pjevači iz Novog Vinodolskog. Uslijedio je natjecateljski program u kojem su sudjelovali orkestri B i C kategorije programa koji dolaze iz Solina, Karlovca, Kašine, Virja, Preloga, Ogulina, Stankova, Daruvara, Mosora, Krapine, Virovitice, Zagreba, Zaprešića, Kaštel Lukšića, Dekanovca, Tuhlja, Lepoglave i Zaboka.

Na samom kraju dvodnevnog programa, kao gost Susreta nastupila je Godba Bohinj iz Slovenije. Usprkos kišnom vremenu, održani su i promenadni koncerti orkestara sudionika u Novom Vinodolskom i Selcu s revijalnim programom. Zavidno visoku razinu muziciranja orkestara na Susretu potvrdilo je stručno povjerenstvo (Filip Pavišić, predsjednik, Ivan Josip Skender i Marin Zokić) koje je donijelo odluku o najuspješnijim orkestrima Susreta nagrađenima vrijednim instrumentima koje su osigurali ekskluzivni sponzori tvrtke: EURO–UNIT d.o.o., YAMAHA MUSIC EUROPE i LION STYLE. Nagrađeni su:

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Promenade po kiši

Svečano otvorenje u Domu kulture Novi Vinodolski

B K ATEGORIJA 1. nagrada (klarinet — YAMAHA) i nastup na Razglednici 6 kulturno– –umjetničkog amaterizma RH: Hrvatsko glazbeno društvo Biranj, Kaštel Lukšić Jurica Karuza, dirigent 2. nagrada (truba — YAMAHA): Puhački orkestar Lipa, Tuhelj Ivan Kšenek, dirigent 3. nagrada (poklon–paket Euro–Unit d.o.o.): Gradska glazba Zvonimir Solin Tonći Ćićerić, dirigent

Zajedničko muziciranje orkestara sudionika na Trgu Ivana Mažuranića u Novom Vinodolskom

C K ATEGORIJA 1. nagrada (klarinet — YAMAHA): Kulturno–glazbeno društvo Mosor, Klis Kosa Siniša Hrga, dirigent 2. nagrada (truba — YAMAHA): Gradski puhački orkestar Krapina Branko Cvrtila, dirigent 3. nagrada (poklon–paket Euro–Unit d.o.o.): Puhački orkestar DVD–a Stankovo Dragutin Fabijanić, dirigent

Nagrada Hrvatskoga društva skladatelja za najbolju izvedbu djela hrvatskog autora: Hrvatsko glazbeno društvo Biranj za djelo P.U.H. Ivana Božičevića 30. Susret hrvatskih puhačkih orkestara ostvaren je u suorganizaciji Hrvatskoga sabora kulture, grada Novog Vinodolskog i Centra za kulturu grada Novog Vinodolskog, HDS ZAMP–a, TZ grada Novog Vinodolskog i Jadran d.d. Crikvenica. Uz ekskluzivne sponzore, donator je Podravka d. d.

U povodu 400. obljetnice smrti Williama Shakespearea

Hrvatsko kolo oko barda svjetske književnosti Najuglazbljeniji književnik svih vremena može se naći u djelima Blagoja Berse, Borisa Blachera, Stjepana Šuleka, Dragutina Savina, Igora Kuljerića, Krešimira Fribeca i Alfija Kabilja

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Piše: Jagoda Martinčević

godini smo u kojoj se diljem svijeta obilježava 400. obljetnica smrti Williama Shakespearea. Najveći svjetski dramski pisac rođen (najvjerojatnije) 24. travnja 1564. u Strattfordu, umro je 23. travnja 1616. (od groznice?) u 52. godini u Londonu. Autor brojnih drama, komedija i soneta ujedno je i najuglazbljeniji književnik svih vremena.

Muzikalna štiva Skladbe prema njegovim tekstovima broje se na tisuće, i to u svim mogućim žanrovima skladateljskog pisma, od opera i baleta do simfonijskih djela i pjevanih soneta, kao i scenske te filmske glazbe. Od najranije opere Vilinska kraljica Henryja Purcella prema Snu ljetne noći, nastale samo sedamdeset godina nakon Shakespearove smrti, nanizalo se na desetke glazbeno–scenskih djela, među mnogima i tri Verdijeve opere Macbeth, Otello i Falstaff, brojnih baleta, od kojih je najčešća tragedija veronskih adolescentskih ljubavnika Romeo i Julija (prisutna i u opernoj i u simfonijskoj glazbi), sve do suvremenih autorskih izričaja u mjuziklu 20. stoljeća u djelima Poljubi me, Kato (Ukroćena goropadnica) Cola Portera i Priča sa zapadne strane (Romeo i Julija) Leonarda Bernsteina. Stigao je veliki elizabetinac i do klavirske glazbe jer je prema Beethovenovu biografu Antonu Schindleru, bonski majstor na pitanje kako shvatiti klavirsku sonatu 40

op. 31. br. 2 u d–molu navodno rekao: »Čitajte Shakespeareovu Oluju!« O Shakespeareu i glazbi mogu se pisati traktati, no nas u ovoj temi ponajprije zanimaju hrvatski autori, od kojih je nekoliko njih inspiraciju pronašlo upravo u tekstovima barda svjetske književnosti.

Bersin Hamlet Počnemo li kronološkim redom, naići ćemo na mladenačku simfonijsku pjesmu Hamlet Blagoja Berse iz 1897. godine. Priča o danskom kraljeviću našla je glazbeni ekvivalent u svijetu još mnogo prije od 1788. godine u istoimenom baletu Francesca Clerica. Plesala se još u desetak raznih inačica sve do baleta Borisa Blachera u 20. stoljeću, dok su u romantici trojica skladatelja dala svoj prinos najpopularnijem Shakespearovu djelu, i to Francuzi Ambrois Thomas u operi, Hector Berlioz u dramatskoj simfoniji, a Franz Liszt u simfonijskoj pjesmi. Njima se, dakle, priklonio i mladi Bersa u svojem prvom simfonijskom djelu uopće, skladavši kao opus 23 neveliko djelo iznimne glazbene ljepote. Zamišljen u lirskom ozračju koje se postupno uspinje do prigušene dramatike, Bersin Hamlet ne teži programnosti sadržaja tragedije; simfonijska je pjesma tek oblik posve intimnog doživljaja dvojbe naslovnog junaka, one o ljubavi prema Ofeliji koju doživljavamo u kontemplaciji profinjene orkestracije, a nju smo (nakon nekadašnjih nekoliko povremenih izvedbi u obradi Bersina učenika Zvonimira Bradića) tek ovoga proljeća doživjeli u punom sjaju izvornika koji je na koncertni podij vratio dirigent Mladen Tarbuk sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije u večeri posvećenoj Shakespeareu i glazbi.

Šulekov Koriolan Na istom je koncertu maestro Tarbuk posegnuo za još jednim »hrvatskim« Shakespeareom, izvevši dva interludija iz opere Koriolan Stjepana Šuleka, praizvedene 1958. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu

Č pod ravnanjem Milana Horvata, u režiji Vlade Habuneka s baritonom Franom Lovrićem u naslovnoj ulozi. Šulekov Koriolan ponovljen je do danas još dva puta, najprije u koncertnom obliku 1987. pod ravnanjem Zorana Juranića s Nikolom Mitićem kao glavnim likom, te još jedanput u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 2004., ovaj put sa Zoranom Juranićem kao redateljem; dirigent je bio Pavle Dešpalj, a Koriolana je tumačio Tomislav Bekić. Zanimljivo je pripomenuti da je priču o nesuđenom rimskom konzulu kao uvertiru uglazbio i Beethoven u opusu 62, a skladbi je, uvjeren kako se radi o Shakespearovu predlošku, komentar dao ni manje ni više doli sam Wagner! Istina je, međutim, da je bonski majstor Koriolana skladao kao uvodnu glazbu za žalobnu igru austrijskog pisca Heinricha Collina!

Vrata carstva Stjepan Šulek još je jedanput (ponovno i kao autor libreta) posegnuo za Shakespeareom, jedanaest godina poslije, kad je 1969. u HNK–u u Zagrebu praizvedena opera Oluja prema istoimenoj drami. U režiji ponovno Vlade Habuneka, izvedbama Oluje ravnali su sam autor i Miro Belamarić. Prospera je tumačio Vladimir Ruždjak, Mirandu Mirka Klarić, a u ulozi zračnoga duha Ariela osim Majde Radić nastupala je tada mlada nada Dunja Vejzović. Oluja je naručena i praizvedena u sklopu svečanosti kojima se obilježavalo otvorenje renoviranog kazališta, a Šulek je tada

napisao i ove retke: Neka mi Shakespeare oprosti što sam se po drugi put usudio odškrinuti vrata njegova umjetničkog carstva, no nisam mogao a da ne poslušam njegovu riječ: Glasi svečani ti, što najbolje su kadri umirit nam pomućenu svijest!

Dva Richarda III. U daljnjem traganju za Shakespeareovim predlošcima na koje su skladali hrvatski autori, naići ćemo na jedan naslov uglazbljen dva puta. Riječ je o drami Richard III., jednoj od najkrvavijih u Shakespeareovim povijesnim kronikama, na čiju je temu 1976. godine najprije napisao komornu operu Dragutin Savin pod naslovom Ja sam ja, a 1987. s izvornim naslovom i Igor Kuljerić. Oba djela otvorila su dvije važne manifestacije: Savinova opera Annale komorne opere i baleta u Osijeku, a Kuljerićeva 14. Muzički biennale Zagreb. S posve različitim pogledima na predložak, a time i odabir izražajnih sredstava kojima će oblikovati glazbenu scenu, dvojica autora stvorila su i dva oprečna djela. Savin, kao skladatelj i libretist (prema prijevodu Milana Bogdanovića), smjestio je svojega Richarda III. u komorno ozračje ne samo reduciranih likova nego i orkestra apartnoga sastava u kojem uz gudače sudjeluju i udaraljke, harfa, elektroničke orgulje, klavir kao solističko glazbalo te magnetofonska vrpca. Autor je bio i redatelj predstave, naslovnu ulogu tumačio je Velimir Zgrablić, a dirigirao je legendarni osječki maestro Željko Miler koji je, pristupivši

precizno i znalački radu s neuobičajenim opernim ansamblom (sudjelovao je i komorni zbor od 16 pjevača), oduševljeno pozdravio »moderno koncipiranu Savinovu politonalnu glazbu izrazito usklađenu sa scenskim zbivanjem«.

Spektakl opera S drukčijim predznakom opernoga medija pojavio se na Biennalu Kuljerićev Richard III., u prvoj verziji okrenut komornim i multimedijskim rješenjima, no koji je razvojem početne zamisli, u dosluhu s libretistom Nenadom Turkaljem (u prijevodu Mate Marasa), dosegnuo granice tzv. spektakl opere. Uz dirigenta Uroša Lajovica, redatelja Dejana Miladinovića te niz vrsnih interpreta na čelu s Josipom Lešajom u naslovnoj ulozi, taj Richard III. otkrivao je višeslojno tkivo Kuljerićeve partiture koja je, prema autorovim riječima, »pronalazila ishodište u pjevu, kao temeljnom razlogu oblikovanja glazbeno–scenskog djela«. Četiri opere prema tri Shakespeareova predloška u hrvatskoj glazbi! Malo ili mnogo, ovisi o kutu gledanja, a i o poznavanju mogućnosti i postignuća hrvatske opere od Lisinskog do danas. U svakom slučaju, zanimljiv je to raspon od velikog klasičara Šuleka, preko Savinove inovativne komorne izričajnosti, do svestranog Kuljerića koji se u susretu sa Shakespeareom — vratio pjevu! No u izvodilaštvu jedino je Šulekov Koriolan bio kakve–takve sreće, i to ponajviše zahvaljujući autorovim poštovateljima Zoranu Juraniću, Pavlu Dešpa-

etiri opere prema tri Shakespeareova predloška u hrvatskoj glazbi! Malo ili mnogo, ovisi o kutu gledanja, ali i o poznavanju mogućnosti i postignuća hrvatske opere od Lisinskog do danas.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Prizor iz opere Richard III. Igora Kuljerića praizvedene 16. travnja 1987. na Muzičkom biennalu Zagreb u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu

lju i danas Mladenu Tarbuku koji nas je barem podsjetio na velikog simfoničara s dva Koriolanova interludija. Pitanje je tko će se pobrinuti za Savina i Kuljerića, barem u ovoj, Shakespeareovoj godini? Ima toga još: kako su se drame Williama Shakespearea u Zagrebu i Hrvatskoj često igrale, a i danas ih ima na našim pozornicama, tako su brojni skladatelji bili i u tim uprizorenjima prisutni kao autori scenske glazbe. Među mnogim imenima nalazimo i Lovru pl. Matačića koji je 1933. godine napisao scensku glazbu za Macbetha u režiji Tita Strozzija, a skladali su je za razna djela i Oskar Jozefović, Milo Cipra, Karlo Kraus, Stanko Juzbašić, Bogdan Gagić, Ladislav Tulač... i Pero Gotovac iz čije je glazbe za Macbetha u Gradskom dramskom kazalištu Gavella (režija Georgij Paro) uglazbljeni sonet Sit svega toga (prijevod Danko Anđelinović) postao hit u izvedbama Ibrice Jusića i Drage Mlinarca. Dodajmo još da su do danas ostali neizvedeni lirski prizori Romeo i Julija Krešimira Fribeca, a svjetla pozornice već dulje od desetljeća čeka mjuzikl Madame Hamlet Alfija Kabilja!

J a z z . h r/p r o l j e ć e, o d 13 . d o 16 . t r a v n j a 2 016 . u M a l o j d vo r a n i L i s i n s k i

Veselje komunikacije Vojtekovo atraktivno koncertiranje idealno je za širu publiku, obrazovanje djece i približivanje onima koji se iz nekog razloga boje jazza

Piše: Saša Drach

DAVOR HRVOJ

BROJ 197, LIPANJ 2016.

vogodišnji Jazz.hr/ proljeće, festival što ga organizira HDS, otvorio je legendarni, ali još vrlo vitalni njemački pijanist Joachim Kühn (rođen 1944.). Stari je on znanac zagrebačke publike pred kojom je, kako se na pozornici sam sjetio, posljednji put svirao prije 35 godina, ali nije zaboravio druženje s Boškom Petrovićem kojemu je posvetio jednu od izvedenih improvizacija i tako ostavio vidan dojam na publiku kojoj je tom vrlo lijepom gestom približio i jasno dao do znanja da mu to nije bio samo jedan od nastupa u nizu. Program se uglavnom temeljio na skladbama s Kühnova novog albuma Beauty and Truth. Zanimljiva je tu bila skladba Blues for Pablo Gila Evansa, ali i improvizacija na The End, glasoviti hit grupe The Doors u koju je udrobio doista štošta. Kühn je svirao s Ornetteom Colemanom, čije su skladbe dio njegova standardnog repertoara iz kojega je za tu večer izabrao Free Resear-

Ratko Vojtek

Legenda jazza, Čeh Miroslav Vitous, i Jazz orkestar HRT–a

ching Limits, a od vlastitih skladbi najdojmljivija je bila Machineria, ludo brza i raspojasana etida koja ga je predstavila kao pijanističkog virtuoza.

Zabavno i dojmljivo Druge je večeri pred krcatom dvoranom nastupio sastav Nettwork. Možda je za njih malotko čuo, pogotovo za lidera grupe, basista Charnetta Moffetta, no publika je nagrnula vidjeti čovjeka na gitari, ovdje u neshvatljivo podređenoj, sekundarnoj ulozi, znamenitog, legendarnog virtuoza Stanleyja Jordana. Basist je bio preglasan i stalno je svirao zapravo isto, dok mu je Jordan čuvao leđa raskoš-

nim kulisama harmi i preludiranja, no srećom smo dočekali i tih nekoliko sasvim čudesnih solo dionica u kojima je pokazao tu svoju nevjerojatnu touch tehniku. On, naime (kao kod nas Čarli Jurković) istovremeno dodiruje žice po poljima vrata gitare prstima obje ruke pa se stječe dojam, a i čuje, kao da sviraju dvije gitare. Ipak, ono što je tu važno jest da to nije kod njega cirkuska vještina, već puko sredstvo kojim iz svojega instrumenta čupa tonove i osjećaje koje nismo ni znali da postoje. Treća je večer festivala bila najzanimljivija. Bio je to nastup Ratka Vojteka, našeg senzibilnog multiinstrumentalista koji u nastupima voli isticati i teatarski aspekt. Naime, prije svake skladbe on se publici obrati i u najavi objasni što slijedi i zašto je upravo to odabrao. »Glazba nije samo za slušanje, ona se i gleda«, voli reći Vojtek, a to što izvodi na sceni zabavno je i dojmljivo. To je, kako je netko rekao, bila kombinacija koncerta i stand–upa. Vojtek je počeo na klaviru, svirajući skladbe Abdulaha Ibrahima pa Stanleyja Clarka, sve do Carle Bley i Chicka Coreae. Upravo taj Coreain Children’s Song No. 4 odsvirao je posebno nadahnuto, kao da je ludizam kojemu teži u svojem radu, poigravanje stilovima, skladbama, pa i publikom, ovdje najdojmljivije došao do izražaja.

Zaigran i raspoložen Iako je zaista odličan pijanist, Vojtek je bas–klarinetist u Zagrebačkoj filharmoniji. To je njegov »prvi« instrument na kojemu se školovao u Amsterdamu, tako da je na koncertu dio programa bio rezerviran i za klarinet. Vojtek je odabrao Swing suitu, Waynea Jaeckela, blues koji je bio silno zanimljiv, melodiozan i topao, pokazavši time da je veliki majstor toga glazbala. Za kraj koncerta Vojtek je citirao Milesa Davisa koji je jednom rekao da će glazba završiti onako kako je i počela, s jednim čovjekom koji svira bubanj. Zgrabio je bubanj i ostale šuškalice i raspalio, što u plesu, što u trku po pozrnici i po gledalištu, zaigran, raspoložen i vedar. Ritual? Možda. Ali prije svega, to je veselje komunikacije. Njegovo atraktivno koncertiranje bilo bi idealno za širu publiku, obrazovanje djece i približivanje onima koji se iz nekog razloga boje jazza. Zato je zaista važno da je koncert snimljen i već emitiran u kultnoj televizijskoj emisiji HRT–a Vrijeme je za jazz. Posljednje večeri koja je trebala biti »šlager« festivala nastupio je poznati češki kontrabasist i legenda jazza Miroslav Vitous, s Jazz orkestrom HRT–a. Bilo je to prvi put da je svjetska jazz klasa tog kalibra svirala skladbe hrvatskih skladatelja, Silvija Glojnarića, Antuna Tomislava Šabana, Andreasa Marinella, Joea Kaplowitza, Zorana Šćekića, Davida Gazarova i Davora Kajfeša. To je bila odlična ideja, međutim, pretihi Vitous koji svira gudalom utopio se u zvuku big benda, tako da smo ga doista čuli kako svira tek u rijetkim solo dionicama i na početku drugog dijela, kad je svirao sam, bez orkestra, i to vlastita djela i improvizacije.

M i r o n H a u s e r i J a z z o r k e s t a r H R T– a : Tu f r a g a n c i a, D v o r a n a G o r g o n a , M S U , 4 . s v i b n j a 2 016 .

Latin jazz ludilo

Iskustva koja je Hauser stjecao dosadašnjim suradnjama i osobni glazbeni afiniteti formirali su njegov ukus i utjecali na osoban pristup interpretacijama, skladateljskom i aranžerskom radu

azz orkestar HRT–a već je godinama središnji stup hrvatske jazz scene. Taj odlični, uigrani i uvijek sjajno pripremljeni orkestar koji je nedavno od Saše Nestorovića preuzeo Andreas Marinello, nije važan samo kao cjelina, kao skup glazbenika koji je nanizao mnogo fenomenalnih koncerata s velikim stranim i domaćim gostima (sjetimo se samo Christiana McBridea, Ernieja Wattsa i Charlesa Tollivera), već i kao orkestar koji jedanput u sezoni predstavlja skladateljski i aranžerski opus nekoga od samih članova orkestra. Nakon Mire Kadoića, Davora Križića, Željka Kovačevića, Luke Žužića i An-

na koncertu popularne kubanske timba grupe Los Van Van«, govori Hauser. »Tada sam shvatio što je nedostajalo glazbenom svijetu koji me okruživao. Punk, pop, funk, techno, klasična glazba — sva moja dotadašnja slušateljska i praktična iskustva dobila su element koji je nedostajao. U kubanskoj glazbi pronašao sam svoj groove. To je bio ritam koji je za mene značio glazbeni protok. Unatoč školovanju akademskog jazz glazbenika, taj se groove nije izgubio u moru ostalih vrijednih utjecaja koje sam upio. Naprotiv, samo je jačao i oplemenio moj izričaj kao skladatelja i kao izvođača.«

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Piše: Saša Drach

Miron Hauser diplomirao je jazz trombon na Sveučilištu za glazbu i dramske umjetnosti u Grazu, a potom magistrirao na Konzervatoriju Giuseppe Tartini u Trstu. Važno iskustvo stekao je svirajući u danas nažalost pokojnom HGM jazz orkestru Zagreb pod vodstvom Stjepan i Miron Hauser i Jazz orkestar HRT–a

kojem svira Vojkan Jocić, do nedavno zapažene promocije novog albuma Zvjezdana Ružića u zagrebačkom VIP klubu.

Veliko veselje Iskustva koja je Hauser stjecao dosadašnjim suradnjama i osobni glazbeni afiniteti formirali su njegov ukus i utjecali na osoban pristup interpretacijama, skladateljskom i aranžerskom radu, što se odrazilo u programu te posebne večeri u Dvorani Gorgona. Miron Hauser

dreasa Marinella, ove sezone svojim skladbama predstavio se mladi trombonist Miron Hauser. Školovan u Grazu i Trstu, Hauser nadahnuće najčešće pronalazi u latino idiomu, pa je koncert vrvio raskošnim puhačkim dionicama i bogatstvom afro–kubanskih ritmova koje autor odlično stapa u svoj izričaj.

Odlične skladbe »Susret tih dvaju svjetova dogodio mi se kad sam kao trinaestogodišnjak bio

Sigija Feigla u kojem su se kalili mnogi današnji stalni članovi Jazz orkestra HRT–a. Mnogi od njih i sami osnivaju svoje mini sastave, pa se čini da je taj orkestar danas rasadnik ponajboljeg što se u novoj hrvatskoj jazz glazbi događa. Od sastava Davora Križića ili Zvonimira Bajevića, koje smo ove sezone čuli u Centru za kulturu Novi Zagreb, na jazz večerima u organizaciji njihova kolege Mire Kadoića (kad su svirane i neke odlične skladbe Mirona Hausera), preko sve popularnijeg i Porinom nagrađenog sastava Chui u

Koncert je počeo žestoko. Najprije La ultima pa Mambo no. 69, a onda lakša i sporija Tu fragrancia (Tvoj miris) s izvrsnim solom Mire Kadoića na flauti te samog Hausera na trombonu. Za skladbu Concha intro je nadahnuto odsvirao basist Saša Borovec. Slijedile su spojene skladbe Las Reinas i Los Reyes nadahnute muškom, odnosno ženskom simbolikom, a potom i balada Nena. U toj je skladbi violinu zasvirao sjajni Lazaro Amed Hierrezuelo Zumeta (dio udaraljkaškog pojačanja bubnjaru Janku Novoseliću, s Hrvojem Rupčićem i Mladenom Ilićem) i pokazao da je svestran glazbenik. Veliko iznenađenje i jako scensko po-

eliko iznenađenje i jako scensko pojačanje bio je Mironov brat, svjetski poznati violončelist i član dueta 2Cellos, Stjepan Hauser. Braća su odsvirala emotivan i dojmljiv duo čela i trombona u skladbi Nos dos.

jačanje bio je Mironov brat, svjetski poznati violončelist i član dueta 2Cellos, Stjepan Hauser, koji je s velikim veseljem i vidno ponesen zasvirao u skladbi Sabrosindo. Potom su braća odsvirala emotivan i dojmljiv duo čela i trombona u skladbi Nos dos. Nakon atraktivne Mozambique pa’coqueta uslijedio je bis, skladba Krv i med, najzanimljivija na cijelom koncertu, na kojoj su se balkanski ritmovi sudarali, lomili i preklapali s afrokubanskima u nevjerojatno atraktivnoj udaraljkaškoj kakofoniji, u velikom veselju i ponesenosti orkestra i vidno zadovoljne publike koja je, u dupkom punoj dvorani, vrištala i skandirala kao možda ni na jednom dosadašnjem koncertu Jazz orkestra.

Nastupom u Vip Clubu Zvjezdan Ružić Sextet obilježio Međunarodni dan jazza

Koncer tom septet a Mire Kadoića 27. svibnja 2016. zavr šio ciklus Jazz Point Novi Zagr eb u Cent ru za kult uru Novi Zagreb

Jazz nastupi u Nimalo slučajan Zvjezdan Ružić Sextet normalnim uvjetima

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Pozornica se sve više približavala publici i vodila je kroz glazbene prizore tradicionalnog hrvatskog folklora čitane jezikom suvremenog jazza

Zvjezdan Ružić Sextet

Piše: Melanija Pović Jagarinec

vrijeme kad se Porin za najbolji album godine nalazi u rukama jazz glazbenika, jedan domaći jazz album iz tjedna u tjedan drži prvo mjesto u prodaji, a dvorane poput ZKM–a, Gorgone MSU–a ili Blagoje Bersa Muzičke akademije, na jazz koncertima budu ispunjene do posljednjeg mjesta, čini se da naša jazz scena s vjetrom u leđima izlazi iz okvira vlastite samodopadnosti.

Međukulturni dijalog No bez vidljive institucionalne potpore, teret organizacije koncerata još uvijek u najvećoj mjeri nose sami glazbenici. Slučaj je takav i s izvrsnim ciklusom jazz koncerata u Vip Clubu, čiji je organizator mladi bubnjar Borko Rupena promišljeno, kao veliku završnicu upravo 30. travnja, na Međunarodni dan jazza, doveo sekstet Zvjezdana Ružića. Tako se Zagreb ponovno svrstao među najveće svjetske metropole koje obilježavaju program međukulturnog dijaloga, zajedništva, suradnje i komunikacije.

Ni kod samog Zvjezdana Ružića ništa nije slučajno. Naprotiv, taj mladi, višestruko nagrađivani riječki pijanist, aranžer i skladatelj bavi se gotovo isključivo vrhunskim projektima. Član je sastava Borna Šercar’s Jazziana Croatica, Goran Končar i Darko Jurković kvarteta, ali i povremeni gost na koncer-

tima Jazz orkestra HRT–a. Koncertom u Vip Clubu sasvim je smišljeno zagrebačkoj publici predstavio svoj prvi, sad već hvaljeni, dugo pripremani album The Knightingale Cabaret. Na pozornici je, kao i na albumu uostalom, okupio pomno odabrane, sve redom izvrsne glazbenike iz Hrvatske i Slovenije: Adiana Bernobića (bubnjevi), Luku Veselinovića (kontrabas), Lenarta Krečića (tenor–saksofon), Tomaža Gajšta (truba), Vojkana Jocića (sopran–saksofon) i kao gošću, jazz pjevačicu Albu Nacinovich. Tako su i redoslijedom kao na albumu, ali ovaj put u klupskoj atmosferi, predstavljene sve Zvjezdanove autorske skladbe: Moreška (za koju je osvojio Porin), The Knightingale Cabaret, Bigot Land, Alkar Salko, Linđo i End of Act I. Uz potporu i prisutnost drugih kolega glazbenika, ostvarena je pozitivna atmosfera na pozornici i među mnogobrojnom publikom. Sekstet je djelovao uigrano i opušteno. Pozornica se sve više približavala publici i vodila je kroz glazbene prizore tradicionalnog hrvatskog folklora čitane jezikom suvremenog jazza. Već prepoznatljive skladbe, posebno solo dionice, postale su još slobodnije i bogatije izvedbom uživo. Međusobna komunikacija emitirala je vrhunsku energiju, sastav je postao mala manufaktura pozitivnih emocija. Zvjezdan je naočigled držao sve konce u rukama i u maniri velikog majstora u dubokoj koncentraciji potvrđivao svaki odsvirani solo, pritom ne skidajući zarazni osmijeh s lica. Sasvim spontano, za bis je izmamljena nagrađena Moreška. Začudni pa oduševljeni pogledi u publici, i ovacije, potvrda su da snaga pojedinca može mnogo više nego što smo navikli. Pokazao je to glasnim odobravanjem i Matija Dedić: »Svjetsko, a naše!« Bila je to duhovita čestitka i Zvjezdanu i glazbenicima, u pravom duhu Međunarodnog dana jazza.

Svirka se predivno razbuktala i ponijela publiku, baš kao i same, vidno zadovoljne glazbenike. Sudeći po onome što smo čuli, Kadoić s ovim septetom sprema zaista izuzetan album!

Piše: Saša Drach

oncertom septeta Mire Kadoića u Centru za kulturu Novi Zagreb završio je ovosezonski ciklus Jazz Point Novi Zagreb. Ta nova jazz scena u dvorani nekadašnjega kina Remetinec počela je s radom u siječnju 2016. prema zamisli Mire Kadoića. »Hrvatskim jazz glazbenicima željeli smo omogućiti da nastupe u normalnim uvjetima«, govori Kadoić, inače i sam saksofonist, vođa sastava i potpisnik nekoliko autorskih jazz albuma. »Normalni uvjeti, to znači da glazbenici imaju gdje svirati pred publikom koja sluša i da su za svoj rad plaćeni. Da bi mogli pronaći svoj izraz u originalnoj, autorskoj glazbi, moraju što više nastupati«, ističe Kadoić koji je kao organizator u prvom ciklusu ugostio četiri sastava, po jedan svaki mjesec. Nastupili su Zdenka Kovačiček i splitski Harpun Blues Band, Davor Križić Experiment, Pavle Jovanović trio i B’s Funstalation. Nastup septeta temeljio se na materijalima koje Kadoić planira snimiti za idući album. Okosnica je kvintet, no za potrebe nove glazbe proširio je sastav do seksteta, za nastup u zagrebačkom klubu Vinil početkom svibnja, a za ovaj koncert do septeta. »To su glazbenici koji godinama sa mnom surađuju«, kaže Kadoić. »Postava je bila ista kao na mojem zadnjem albumu, uz dodatak gitare.«

Opuštanje i dekonstrukcija Koncert je Kadoić, međutim, počeo s kvartetom. On kao lider na flauti, Marko Črnčec na klaviru, Nikola Matošić na kontrabasu i Marko Lazarić na bubnjevima zasvirali su vrlo melodioznu, dopadljivu uvodnu baladu Nostalgia for the Future. Nakon toga kvartetu se pridružio trombonist Matjaž Mikuletič za skladbu Beskrajno ljeto disonantnijeg i življeg karaktera u kojoj je izmjene ritmova diktirao izvrsni Matošić. U Simplon Ekspres uveo je balkanske melose i ritmove raznolike mješavine, što je funkcioniralo potpuno otvoreno za kojekakve ekshibicije i solaže. Kadoić je ovaj niz koncerata zamislio kao ugrijavanje i prosviravanje prije snimanja. »Nastojimo

skladbe profiltrirati tako da nakon savladavanja materijala dođe do opuštanja i dekonstrukcije u improvizacijskom smislu«, objašnjava Kadoić koji je autor svih skladbi. Puni septet s Aljošom Mutićem na tenor–saksofonu i Pavlom Jovanovićem na gitari, zasvirao je u skladbi Time Lapse, što je izraslo u moćan, jak i složen sound. Slijedile su skladbe Beskrajno ljeto i Prevailing Life, a potom lijepa i uhu draga, sjetna Dvanaest godina čekanja, balada s izrazitim promjenama raspoloženja te također sjajna Hipnosia.

Čudesne dionice Teško je reći koliko su se pojedini članovi sastava upuštali u improvizacije, mimo dogovorenih i već isprobanih duela i uskakanja, ali pojedine su dionice bile zaista čudesne. Recimo kad je Jovanović Mutiću oteo solo, odnosno svojom se reskom gitarom upleo u njegovu dionicu i potom nastavio sam. Ili, pak, vrhunske solaže mladolikog Črnčeca, pijanista koji živi i radi u New Yorku. Za ovaj posljednji koncert u ciklusu, pozornica je pripremljena na platou s kojega se ulazi u Centar u kojem je nekad zaista lijepu dvoranu snašla strašna sudbina. Pregrađena, bez platna i nekadašnjeg balkona, sa skraćenim gledalištem, ali još uvijek s pozornicom, i prostorom koji je s plavo obojenim zidom očito služio nekome i za studijska snimanja, poslužila je za ovu seriju koncerata, ali šire se glasine da će se to postsocijalističko zdanje uskoro rušiti. Koncertna večer o kojoj govorimo, na kraju svibnja, bila je lijepa i topla, predviđeno skromno gledalište na platou bilo je popunjeno, a s druge strane Trga narodne zaštite, na ulazu u policijsku stanicu, nekoliko je dežurnih policajaca iznijelo stolce i pratilo koncert, rekli bismo, sa sigurne udaljenosti. Vrane koje su znale kojiput zakreštati, poslije su utihnule, a svirka se predivno razbuktala i ponijela publiku, baš kao i same, vidno zadovoljne glazbenike. »Samo ovakvim svirkama može se doći do najboljeg rezultata koji treba snimiti«, rekao je Kadoić. Taj je koncert u tom smislu za njih bio sigurno važan. Sudeći po onome što smo čuli, Kadoić s ovim septetom sprema zaista izuzetan album!

M a l a d vo r a n a Va t r o s l a v a L i s i n s ko g , 9. l i p n j a 2 016 .

Drukčiji od drugih BROJ 197, LIPANJ 2016.

Tamburaš Filip Novosel i kontrabasist Tihomir Hojsak nastupili uz Zagrebački orkestar mladih

Tamburaš Filip Novosel i kontrabasist Tihomir Hojsak uz Zagrebački orkestar mladih (ZOM) pod ravnanjem Igora Tatarevića

Piše: Saša Drach

eć na predstavljanju svojega albuma u trgovini Nova ploča, nekadašnjem Jugotonu, te koncertom u Havana baru na Jazz festivalu u Samoboru, Filip Novosel i Tihomir Hojsak pokazali su da svoju glazbu zamišljaju i izvode sasvim drugačije. Naime, sukus njihove glazbe je sraz dvaju naoko teško spojivih glazbala. Novosel svira tamburu, i to duguljastom, tvrdom trzalicom, a Hojsak kontrabas. Tambura, volumenom tijela znatno manja od gitare, kraće drži zvuk koji tvrda trzalica još više koči i zaoštrava, tako da ona s jedne strane reskošću podsjeća na tamburicu, dok s druge strane duboki, mesnati i teški tonovi kontrabasa, pogotovo kad se svira gudalom, drže osnovicu koja daje dovoljno podložne mekoće za doista sjajnu puninu zvuka.

Mješavina stilova Novosel je završio njujoršku prestižnu New School for Jazz and Contemporary Music (i to s tamburom!) i svirao je, među ostalima, u kvartetu Corona koji je izvodio njegove skladbe i aranžmane. Hojsak je diplomirao kontrabas na

zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, član je sastava Jazziana Croatica, Matija Dedić trio i Davor Križić Experiment; voditelj je vlastitog ansambla s kojim je 2014. snimio album Jazz Room. Dakle, obojica imaju skladateljskog iskustva (pogotovo Hojsak), a glazba koja ih obojicu zanima temelji se na mješavini stilova, od etnoizvora, prije svega s naših i susjednih prostora, pa sve do jazza u najširem smislu. Tako je složen i album Bow vs Plectrum na kojem su od osam pjesama, četiri autorske, a četiri traditionali ili jazz standardi. Dok su na CD–u gostovala znana džezistička imena, na koncertu u Lisinskom svirali su uz Zagrebački orkestar mladih pod ravnanjem Igora Tatarevića.

Molski bećarac Odmah je bilo jasno da će taj njihov zvuk (smekšan gudačima) biti drugačiji od onoga koji donose kao duo. Obojica su se instrumentima koristili i kao udaraljkama (što je bilo efektno u kompliciranim bugarskim i makedonskim ritmovima) i u harmonijskim pratnjama sami ritmizirali, ali je njihova glazba dobila i novu, neobičnu puninu. Dvadesetak gudača za koje su sami pisali aranžmane dalo je »štih« klasičarske širine zvuka. To je bio neobičan fusion jazza, tradicijske glazbe i sounda simfonijske pjesme. Tako su skladbe poznate ot-

Filip Novosel i Tihomir Hojsak na predstavljanju svojeg zajedničkog albuma u trgovini Nova ploča!

prije (Hojsakova Hard Times, što ju je svojevremeno za big bend aranžirao Luka Žužić, kao i Balkanika, pisana za Bornu Šercara) dobile novi karakter. Posebno je dojmljiva bila skladba Blue Blouse Blues u kojoj se čuo Kurt Weil i mađarske operete i molska varijanta slavonskoga bećarca, s čestim izmjenama ritmova, ali stalno u modusu jazza, zapravo bluesa. U obilju glazbenih dijaloga sudarale su se i izmjenjivale najrazličitije glazbene vrste. Katkad su aranžmani vukli na filmsku glazbu, Novoselova Melancholy inspirirana je Wayneom Shorterom i Milesom Davisom, Wanna Jam je kao »balkanski jam session«, dok je efektna skladba Mista Dance inspirirana slavonskim kolom.

vadesetak gudača za koje je dvojac sam pisao aranžmane dalo je »štih« klasičarske širine zvuka

Ovaj je predivni, nadahnut koncert srećom snimljen i uskoro će se pojaviti na nosaču zvuka, a najavljeno je i emitiranje u HRT–ovoj emisiji Vrijeme je za jazz.

K o n c e r t u p o v o d u 9 0 . o b l j e t n i c e r o đ e n j a m a e s t r a V i n k a L e s i ć a ( 2 7. v e l j a č e 19 2 6 . — 2 8 . s i j e č n j a 2 0 0 9 . ) , 5. ožujka u Galeriji Meštrović u Splitu

Klapskom pismom prisjetili smo se Vinka Lesića Večer je okupila mnogobrojne ljubitelje klapske pjesme, glazbenike, pjesnike te Lesićeve prijatelje i suradnike

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Piše: Karmen Širović

»Pamtimo ga kao pravog gospodina i velikog glazbenika«, složno su zaključile članice klape Dalmatinke koje su se nakon niza godina okupile da bi obilježile 90. obljetnicu rođenja maestra Vinka Lesića. S obzirom na to da je s Dalmatinkama maestro proveo 15 godina, njegove pjevačice došle su na ideju da organiziraju ovaj koncert kako bi mu zahvalile na nezaboravnom druženju i

vojom djelatnošću skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog Vinko Lesić zadužio je generacije stanovnika Hrvatske, naročito grada Splita u kojem je proveo većinu životnoga vijeka

Ženska klapa Fa Linđo iz Dubrovnika

muziciranju. Njihovoj inicijativi rado su se odazvali glazbenici koji su surađivali s maestrom te oni na koje je njegov rad utjecao, mnogi klapski pjevači, gitarist Petar Čulić te pjesnik Jakša Fiamengo. U raznovrsnom glazbenom stvaralaštvu i djelovanju ne može se ne primijetiti utjecaj Vinka Lesića u razvoju klapske pjesme, koju je obogatio brojnim obradama i novokomponiranim skladbama koje su, između ostalih, nekoć izvodile renomirane muške, ženske i mješovite klape pod njegovim vodstvom.

Inicijator, organizator, voditelj i skladatelj Svojom djelatnošću skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog Vinko Lesić zadužio je generacije stanovnika Hrvatske, naročito grada Splita u kojem je proveo većinu životnog vijeka. Maestro je na različite načine bio povezan sa splitskim HNK–om: kao pjevač, korepetitor, zborovođa i suosnivač Opere, a poslije i kao njezin direktor. Bio je organizator glazbenog života te je, kao direktor Koncertne dvorane Istra u Zagrebu, Koncertne poslovnice Split (danas Dalmacijakoncert), Festivala zabavne glazbe u Splitu, suorganizator festivala Melodija Jadrana, tajnik Saveza muzičkih udruženja Hrvatske te organiza-

tor i prvi urednik glazbenog programa na Radio Splitu, postavio temelje glazbenim institucijama od kojih je većina i danas aktivna. Festival zabavne glazbe pod njegovim vodstvom ugostio je brojne hrvatske glazbenike čije pjesme breme vremena nije ugasilo te se pjevaju i danas, a splitskoj publici omogućio je da uživo sluša glazbu najpoznatijih međunarodnih izvođača tadašnjega vremena, poput Sergia Endriga, Ive Zanicchinija, Gina Paolija, Domenica Modugna, grupe The Shadows itd. Kao suosnivač Muzičke omladine u Splitu i Hrvatskoj, odgajao je generacije mladih koje su rasle s glazbom i uz glazbu. U sklopu Muzičke omladine Split (danas Glazbena mladež Split) osnovao je i vodio zbor i klapu, a kad je postao direktor Međunarodnog centra muzičke omladine u Grožnjanu, što je i ostao sve do umirovljenja, mladi su nastavili pjevati pod vodstvom Silvija Bombardellija.

Glazbeni put Vodio je Lesić i mnoge druge zborove, a kao pjevač u zboru počeo je svoj glazbeni put. Na rodnom Lastovu pjevao je u crkvenom zboru, a poslije je bio i zamjenik zborovođe te orguljaš, usvajajući glazbene vještine od Grgu-

ra Dražinića. Srednjoškolsko glazbeno obrazovanje stekao je u Splitu, a usavršavao se kod Burića, Pristera, Hercigonje, Bjelinskog i Daneva, dok je najviše znanja i vještine stekao u radu s Bombardellijem i Paraćem, koji ga je podučavao kompoziciji, usmjeravajući ga pritom i na njegovu putu da postane kompletan glazbeni umjetnik. Vinka Lesića pamtimo i kao skladatelja koji je pisao scensku glazbu za dramska djela, glazbu za balet, djela za mješoviti zbor te solo pjesme za glas i glasovir. Napisao je oko 250 obrada za orkestar, zbor i pučke pjevače, a najviše je onih namijenjenih klapama. Klapsku pjesmu uglavnom je njegovao a cappella izvedbom te je pisao nove pjesme za klape bez instrumentalne pratnje. Novokomponirane skladbe nastajale su na stihove mnogih pjesnika, a najčešće je surađivao s Jakšom Fiamengom i Stjepanom Benzonom. Zanimljivo je i da su prve klape koje je Lesić vodio povezane sa zborskom umjetnošću. Naime, klape je sastavio od najboljih pjevača zborova Udarnik iz Solina te Jedinstvo iz Splita. Bavio se i etnomuzikološkim radom te je kao melograf vrijedno prikupljao i bilježio napjeve s Lastova, iz Splita i Kamena, a odmah bi se potom pobrinuo i za to da napjevi zažive među širom publikom pa je s klapom Kamen

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Sa ženskom klapom Dalmatinke maestro Lesić je proveo je 15 godina, te je u ratnim godinama s njima često odlazio na prvu crtu bojišnice, pružajući braniteljima rijetke trenutke mira i spokoja uz glazbu

snimio na kompaktnom disku napjeve iz njihova mjesta.

Pjesmom za maestra »Nema boljeg načina da se prisjetimo maestra nego pjesmom i glazbom«, smatra jedna od organizatorica koncerta i članica klape Dalmatinke Maja Siriščević. Prvi dio programa bio je više komemorativnog karaktera, a uključivao je videozapis u kojem Vinko Lesić iznosi dojmove svojega glazbenog djelovanja i izričaja, a potom se publici na isti način obratio i pjesnik Jakša Fiamengo, prisjećajući se svojega suradnika i prijatelja. Među njihovim suradnjama najviše pamtimo Requiem za hrvatskog vojnika, oratorij za mušku klapu, soliste i recitatora, koji je Lesić napisao na liturgijski tekst uz Fiamengova pjesnička intermezza. Na strahote Domovinskoga rata nije ostao imun ni maestro pa je tim djelom i glazbom želio pokazati svoj bunt i pružiti potporu hrvatskim braniteljima. Osim skladanjem, činio je to i izvedbom. U Splitu je tada bila oformljena umjetnička trupa za prvu frontu ratišta te je maestro s muškom Klapom Filip Dević, koja je izvodila i navedeni Requiem, te s Dalmatinkama, putovao na prve crte bojišnice, pružajući braniteljima rijetke trenutke mira i spokoja uz glazbu. Djelatnici Glazbene mladeži Split, uz koju je maestro dugo bio vezan, željeli su nastaviti njegovu potporu mladima te su Ciklus koncerata mladih glazbenika nazvali mo. Vinko Lesić. U prvom dijelu koncerta predstavio se gitarist i skladatelj Petar Čulić, jedan od laureata Ciklusa, svojom skladbom M. S maestrova

rodnog Lastova pristigla je ženska klapa Ladesta koja je izvela Signore delle Cime i Zbogom, moja skalo od Pjevora, a potom su koncertu pridonijeli i Vokalisti Salone, koje je Lesić iznimno cijenio, izvedbom Oče naš u njegovoj obradi. Drugim dijelom programa dominirale su muške i ženske klape, izvodeći pjesme koje je maestro Lesić obradio ili skladao. Pod vodstvom Milivoja Rilova, Dalmatinke, koje su počele kao ženska klapa F, pripremile su pet pjesama za koncert, a naročito oduševljenje publike izazvale su izvedbom Finili su, Mare, bali. Koncert nas je podsjetio na neka manje poznata Lesićeva djela, ali i na uspješnice poput Misečina udrila u vrata, koju je izvela klapa Orca iz Splita, te Podiglo se malo četovanje, koje je otpjevala ženska klapa Fa Linđo iz Dubrovnika.

dane Lesić, koja je također dugo godina odgajala mlade generacije u sklopu projekata Muzičke omladine Split. Skroman kad je riječ o vlastitom radu, Vinko Lesić je u jednom intervjuu za HRT kazao kako je na budućim generacijama, muzikolozima i glazbenicima da sude o njegovoj glazbi. Vrijeme će pokazati koliko će toga ostati. Iako katkad zaboravljamo tko je autor pojedinih pjesama ili tko ih je iz baštine vratio u našu svakodnevicu, ovaj koncert dokaz je da Lesićeve pjesme i obrade i dalje žive s nama i u uz nas, postajući dio naše žive glazbene kulture.

Splitu je svojedobno bila oformljena umjetnička trupa za prvu frontu ratišta te je maestro s muškom Klapom Filip Dević i Dalmatinkama putovao na prve crte bojišnice, pružajući braniteljima rijetke trenutke mira i spokoja uz glazbu

Stolica više Muška klapa Filip Dević, čiji je voditelj maestro bio 23 uspješne godine, na veliko oduševljenje publike izvela je Odeš li, mila, Tiridonda i Paune moj, koju su na kraju koncerta izveli i svi izvođači zajedno uz pjesmu Tri sulara su. Ovim koncertom pokazalo se da je rad Vinka Lesića još uvijek prisutan, aktivan i zanimljiv javnosti. U Galeriji Meštrović tražila se stolica više te se dio od dvjestotinjak slušatelja smjestio i na stube galerije. Pjevači i klape se mijenjaju, ali pjesma ostaje, što je dokazalo i uključivanje mlađe generacije u koncert. Naime, Dalmatinkama se u novoj postavi pridružila i Lesićeva kći Anet Rožić, što se uz cijelu manifestaciju posebno dojmilo maestrove udovice Gor-

Vinko Lesić

4 3 2 1

a pozornici oplemenjenoj simbolima dalmatinske kale ponovno su se izmjenjivale klape Cambi i Šufit, no prošlogodišnji tradicionalniji izraz klape Maslina ove su godine organizatori zamijenili suvremenijim ostvarenjima klape Iskon.

tenora

Davor Puklavec/Pixell

klape godine i večer

Nakon prošlogodišnjeg punog pogotka, ove se godine karta više tražila već danima unaprijed

ovoga je proljeća Velika dvorana Vatroslava Lisinskog ustupila mjesto klapskom izričaju. Riječ je o drugom koncertu Klape u Lisinskom, održanom u organizaciji Večernjeg lista i diskografske kuće Scardona. Nakon prošlogodišnjeg pogotka s klapama Šufit, Maslina i Cambi — Kaštel Kambelovac te s Tedijem Spalatom i Markom Škugorom, čiji se spektakl u hrvatskom »hramu glazbe« snažno dojmio obožavatelja klapske pjesme, isti su organizatori ponovno pročitali želje publike. Karta više tražila se već danima unaprijed.

dalmatinske kale ponovno izmjenjivale klape Cambi i Šufit. Najbolji se recepti pak poznaju po nijansama, što navedeni organizatori, čini se, dobro znaju pa su prošlogodišnji tradicionalniji izraz klape Maslina ove godine zamijenili suvremenijim ostvarenjima klape Iskon, koju kritika nerijetko prepoznaje kao pionire novog klapskog zvuka. Pojačana doza tenora na pozornici ispostavila se kao onaj tajni sastojak za nezaboravan specijalitet, što je publika, oduševljena umijećem Marka Škugora, Marka Pecotića, Đanija Stipaničeva i Vlade Garića, objeručke prihvatila i tako razdragana zaboravila na prvotnu nesigurnost u pogledu ponašanja na »respektabilnom« mjestu te uglas zapjevala poznate šansone.

Moglo bi se čak i reći da su se držali provjerenog recepta, pa su se tako na pozornici oplemenjenoj simbolima

Netko bi se pak mogao zapitati zašto ponavljati izvođače u razmaku od samo godinu dana. Čime oni mogu

Piše: Dora Dunatov

Klapa Iskon podsjetila je na zaboravljeni hit Matka Jelavića iz 1987., pjesmu Dobra večer, prijatelji, kojom trenutačno osvaja radijski eter

Igor Kelčec

BROJ 197, LIPANJ 2016.

D r u g i ko n c e r t K l a p e u L i s i n s ko m 4 . t r a v n j a 2 016 .

Pojačana doza tenora oduševila je publiku: Marko Škugor, Đani Stipaničev, Marko Pecotić i Vlado Garić

ponovno postići originalnost koncerta a da koncert ne preraste u déjà vu? Zavirimo stoga kratko u sadržaj koncerta. Prvi dojam prepušten je klapi Iskon, koja zasluženo stupa na pozornicu Lisinskog i vatreno se »krsti« u novoj postavi. Koncert otvaraju pjesmom Ne budi me, mati u a cappella postavi; pozornost publike žedne klapskog izričaja je osvojena. Slijedi još jedno iznenađenje — zaboravljeni hit Matka Jelavića iz 1987., pjesma Dobra večer, prijatelji, kojom Iskon trenutačno osvaja radijski eter. Neki su u pjesmi prepoznali skrivenu poruku upućenu svojem nedavnom povratniku, tenoru Marku Pecotiću, čija je prisutnost vjerojatno utjecala i na odabir pjesme A kad bi te pita, kojom se 2013. predstavio na Splitskom festivalu. Glazbu potpisuje Tonči Huljić koji je nažalost previdio Pecotićeve vokalne posebnosti pa nije naroči-

to spretno zapisao vokalnu liniju tenora. Ušuljao se u program Iskonovaca pjesmom Vrime od mižerje nakon dva hita poznatog klapskog autora Pere Kozomare. Njegov doprinos Iskonu su pjesma Samo me čvrsto stisni za ruku iz 1995. i petnaest godina mlađa Još ne mogu pristat volit.

Trostruki pobjednik Nezaobilaznom pjesmom Vilo moja Iskon je prepustio pozornicu trenutačno trostrukom apsolutnom pobjedniku Omiškog festivala, klapi Šufit. Ona preuzima publiku dinamički profinjenom a cappella izvedbom tradicijskog bisera Vrati se, mili ćale. U pozadini je njihova programa, skriven iza svjetala izvođača i samih pjesama, Vinko Barčot koji piše glazbu za Šufitove pjesme Dvi riči, Ne diraj moju ljubav uz pratnju har-

monike, Jubin te i Oprosti, dušo, koje je sve redom odlično prihvatila i publika. No ovaj su put manje uspješne bile njihove obrade Karanove pjesme Lipa si, lipa i Grašina hita Moje zlato, a možda i nepotrebne u takvom nizu klapskih uspješnica. Tatjana Jergan Botunac još je jedno ime u autorskom svijetu klapa koje je od 2011. u stalnom usponu. Upravo je njezinom pjesmom Proplakat će srce klapa Šufit prošle godine pobijedila na Večerima dalmatinske pisme Kaštela i zaradila mjesto u samom srcu klapskog programa u Lisinskom.

Ekstaza u nevjerici Četiri spomenuta tenora osvježavaju zatim atmosferu zaigranom izvedbom

nekoliko svima poznatih šansona. Publika se zatekla u potpunoj ekstazi, u nevjerici promatrajući glasovne vratolomije i dobacivanje refrenom napuljske kancone O sole mio. Teren za klapu Cambi, čiji se novi nosač zvuka tom prigodom i predstavljao, napokon je pripremljen. I oni svoje vokalne sposobnosti demonstriraju a cappella izvedbom pjesme Nene Belana Do posljednjeg daha u odličnom aranžmanu. Iako ne osobno, Tedi Spalato ponovno je osvojio pjesmom Moje izgubljeno blago, a klapa Cambi već je u prve dvije točke na programu pokazala zašto već drugu godinu zaredom gostuje u Lisinskom. Uslijedio je niz novih uspješnica šarolikog autorskog pejzaža. Pero Kozomara klapu Cambi obogatio je pje-

smama Kiša i Ne more mi bit s pretposljednjeg albuma Od zipke do križa, a s istog su albuma i pjesme Sad kada došla si Marka Zeljkovića i Moreš li razumit autorskog dvojca Branka Arsekina i Vinka Didovića pronašle svoje mjesto na programu. Tatjana Jergan Botunac zaslužna je i za pjesmu Kamena s kojom je publika ostvarila »ljubav na prvi pogled«. Uz nju, na novom se albumu klape Cambi nalazi i Neprolazna Ivice Badurine i Frane Bilića, kojoj se, sudeći prema kritici, piše svijetla budućnost. I naposljetku, Ako tako triba bit, pjesma po kojoj je novi album i naslovljen, predstavlja Matka Šimca, još jednog samozatajnog autora koji polako gradi karijeru u itekako živom klapskom izričaju.

Desert uspješnog koncerta nezamisliv je bez remek–djela Ljube Stipišića, pjesme Dalmatino, povišću pritrujena, koja je na pozornici ujedinila sve izvođače ovogodišnjeg koncerta i podigla publiku na noge. Cvijet čežnje Zdenka Runjića još je nakratko zadržao ljubitelje klape i zajamčio lijepo sjećanje na drugi koncert Klapa u Lisinskom. Novi je klapski val time potvrdio kako ide u dobrom smjeru, barem što se reakcija publike tiče, no za to nužna tehnologija na pozornici zahtijeva i dobre poznavatelje u toj struci. Prije svega aludiram na tonske majstore i instrumentaliste koji sada imaju odgovoran zadatak da se pripoje izbalansiranome zvuku klapskog višeglasja.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Igor Kelčec

U pozadini uspjeha klape Šufit je, skriven iza svjetala pozornice, autor njihovih pjesama Vinko Barčot

Igor Kelčec

Desert koncerta bilo je remek–djelo Dalmatino, povišću pritrujena Ljube Stipišića koja je ujedinila sve izvođače i podigla publiku na noge

M u z i č k a a k a d e m i j a Z a g r e b , 18 . s v i b n j a 2 016 . , o t vo r e n j e M j e s e c a k u l t u r n i h i k r e a t i v n i h i n d u s t r i j a

Gibonni i Matija Dedić zajedničkim nastupom otvorili MKKI BROJ 197, LIPANJ 2016.

Nesvakidašnja glazbena kombinacija dalmatinskog senzibiliteta i jazz utjecaja s kontinenta

Piše: Josip Radić

osebnim nastupom Gibonnija i Matije Dedića u Dvorani Blagoja Berse na Muzičkoj akademiji u Zagrebu svečano je otvoren Mjesec kulturnih i kreativnih industrija. Pred mnogobrojnim uzvanicima, predstavnicima državne i lokalne uprave, gospodarstvenicima te akterima domaće kulturne i kreativne industrije, Zlatan Stipišić Gibonni i Matija Dedić predstavili su nesvakidašnju glazbenu kombinaciju dalmatinskog senzibiliteta i jazz utjecaja s kontinenta. Pjesme poput Tempere, Činim pravu stvar i Divji cvit dobile su novo ruho u akustičnom aranžmanu, uz pratnju kontrabasa, violine, klavira i perkusija. Svečanost je otvorena premijerom desetominutnog filma Kreativna Hrvatska 2016. u produkciji HDS ZAMP–a koji je bio i organizator večeri, u suradnji s partnerima, glazbenim udrugama HGU, HUZIP i HDU. Film ističe važnost i gospodarski potencijal domaćih KKI–ja, a perspektivu kreativnog sektora u filmu dali su, među ostalima, Josipa Lisac i Nikša Bratoš kao predstavnici glazbenih izvođača i autora.

Nakon pozdravnih govora Jasminke Martinović (Hrvatska udruga poslodavaca) i Ivane Nikolić Popović (Hrvatski klaster kulturnih i kreativnih industrija), nazočnima su se obratili Margareta Mađerić, izaslanica predsjednika Hrvatskoga sabora akademika Željka Reinera i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, govoreći o ulozi kreativaca u društvu i poželjevši manifestaciji puno uspjeha.

Putovima očeva Glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja, Antun Tomislav Šaban, u svojem se govoru osvrnuo na bogato glazbeno kulturno naslijeđe i važnost vrednovanja kreativnog rada. Potom je najavio nastup Matije i Zlatana »kao sinova velikih Arsena i Ljube koji nastavljaju putem svojih očeva«.

Gibonni i Matija Dedić uz prateće su glazbenike (Hrvoja Rupčića, Marka Ramljaka, Marka Reljanovića, Dariju Hodnik Marinković i Brankicu Jovanovski) publici priuštili nezaboravan doživljaj. Opisavši kulturu kao »ledolomca koji je u stanju probiti sve granice i barijere«, Gibonni je na najljepši mogući način najavio Mjesec kreativnih i kulturnih industrija.

Glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja, Antun Tomislav Šaban, u svojem se govoru osvrnuo na bogato glazbeno kulturno naslijeđe i važnost vrednovanja kreativnog rada

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Milan Majerović–Stilinović u pozdravnom govoru pred mnogobrojnim uzvanicima otvara večer početka Mjeseca kulturih i kreativnih industrija

jesme poput Tempere, Činim pravu stvar i Divji cvit dobile su novo ruho u akustičnom aranžmanu, uz pratnju kontrabasa, violine, klavira i perkusija

Matija Dedić i Zlatan Stipišić Gibonni kao »sinovi velikih Arsena i Ljube koji nastavljaju putem svojih očeva«

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Usporedni intervju: Gibonni & Oliver

U ljubav vjere imaju Zajednički album Familija predstavlja dvojicu vrhunskih glazbenika u pomalo neobičnom okruženju gdje dijele pjesme i glazbenike, a množe respekt i popularnost

liver i Gibonni već su 1994. snimili zajedno Gibinu pjesmu U ljubav vjere nemam, čija je parafraza skladno poslužila za naslov njihova usporednog intervjua

Razgovarao: Bojan Mušćet

ibonni i Oliver nedavno su objelodanili zajednički album Familija. Zanimljivog koncepta, album donosi ono najbolje od obojice pjevača, uz reviju vrsnih i domaćih instrumentalista, kao i Gibonnijeva iznimno zrela autorska promišljanja. Inače, Gibonni je dobio potporu natječaja HDS–a International za karijeru na inozemnom planu koja ima vrsne inicijalne rezultate. No sad se vratio korijenima, negdje u 1994. godinu, kad je s Oliverom snimio U ljubav vjere nemam. O tome zašto je album nastao baš u ovom trenutku, Oliver kaže: »Nije se tražio trenutak. Jednostavno, Gibo je to predložio, a ja sam se složio. Dosad smo imali mnogo zajedničkih nastupa i izvedenih pjesama pa je bilo logično da se nešto tako predloži. Ja nisam imao takvu ideju, on jest i tako je počelo. Naslov tog albuma —

Familija — meni je jako lijep. Gibo mi je pokazao nekoliko pjesama, svidjela mi se Nisi više moja bol i pitao me što mislim. Rekao sam mu: ‘Ne znan ja šta ti misliš, ali ja ću ti ovu pismu pivat na koncertu!’ To je toliko dobro i toliko sam unutra pronašao sebe, da ću je sigurno pjevat. Imamo veliko uzajamno povjerenje, tako da sve može.«

Familijarni odnos Može li se onda Familija nazvati konceptualnim albumom? Oliver: Da, može se i tako nazvati. Gibonni: Ne znam baš. Mislim da je posrijedi, koliko god se činilo kao logičan i očekivan potez, potpuno napuštanje zone sigurnosti. Zona sigurnosti značila bi da sam ja dao Oliveru četiri pjesme za njegov album, da sam sebi ostavio četiri i nadopisao četiri–pet. Oliver bi onda našao još neke druge autore, kako i inače radi i onda bi on imao svoj novi album i ja bih imao svoj novi CD. Imali bismo onda klasičan Oliverov album i klasičan Gibonnijev album. No meni se čini da je s naše strane to

tako nesebično da rezultira familijarnim odnosom. Nesebično je s Oliverove strane da se dušom i tijelom uhvati za ovako nešto i opet, s moje strane, da taj novi album podijelimo napola. Takav primjer nisam našao nigdje u svjetskoj diskografiji. To bi bilo kao da su Ray Charles i George Michael podijelili pjesme između sebe; to se nikad nije dogodilo. Oliver: Ja mogu reći da je to nesebično sa strane autorstva jer, da sam ja autor, vrlo bih teško dao dobru pjesmu nekome drugom. S obzirom na to da Gibo i pjeva i piše glazbu i stihove, onda njemu to treba biti problem. Stoga ovo i jest napravljeno bez presedana. Sve ono što on radi mi je odlično, a i ono što ja radim njemu je dobro. Kad se to spoji, to je simbioza nečega što je iznimno čvrsto povezano. Mi komuniciramo normalno, kao ljudi s ulice. Mi nismo zvijezde, jer se u ovoj državi ne može biti zvijezda, premalo je tržište...

Najbolji u fahu Gibonni: Ja sam iz glazbene obitelji. Meni je otac bio poseban čovjek koji

to zna? Svirao je Manu Katche — on je i rock–bubnjar i jazz–bubnjar i etno– bubnjar. Svirao je Pino Palladino koji je svirao s mnogim poznatim izvođačima, od grupe The Who, možda najrokerskijeg benda u svjetskoj povijesti, do Adele. S nama su i Antonio Serrano koji svira s Oliverom, Elvis Stanić je takav... O čemu je riječ na ovom albumu? O talentu. Ovdje nije nitko kome ovdje nije mjesto — svatko tko je odsvirao barem triangl ili def, u svojem je fahu najbolji.

Ljubav i poštovanje Kako je pisati za Olivera u odnosu na pjesme koje ste pisali za druge? Gibonni: Ja sam početkom devedesetih pisao za mnoge jer mi je to bila egzistencija. Kad sam ostvario prve uspjehe, shvatio sam da ne mogu ići okolo i pisati stihove na tuđu glazbu. Bio sam prepoznat kao dobar tekstopisac, a ne kao skladatelj. A tvoja prava pjesma uvijek te na neki način hrani. I ako ti napišeš takvu pjesmu i odlučiš je nekome dati, dat ćeš je bez interesa. U posljednjih 20 godina napisao sam nekoliko takvih pjesama, jednu sam dao Tediju Spalatu,

a 12 sam dao Oliveru. To je moj čin ljubavi i poštovanja. Oliver: Mogu samo dodati da je vrlo teško napraviti nešto bolje od onoga što Gibo sklada ili izvodi. Hoće li neka ova pjesma ostati, ovisi o afinitetima ljudi. Cilj svega je da što više tih melodija i stihova bude među ljudima koji to razumiju.

Dobro za obojicu Koji je bio motiv da ovo napravite zajedno? Gibonni: Ja glazbu uvijek promatram kao fan. Ja sam obožavatelj glazbe. Sebe ne smatram kreatorom, nego obožavateljem glazbe. Radije ću slušati svoju pjesmu koju je oplemenio Oliverov glas nego da slušam sebe samoga. Oliver: Sve su to Gibonnijeve pjesme. Ja pjevam tri skladbe, Gibonni četiri, a dva su dueta. Od te tri skladbe, dvije su nove, a ja imam obradu njegova hita Kad sam nasamo s njom. Ta pjesma mi je odavno

bila napeta, pjevam je i na koncertima i drago mi je da se sad nalazi na ovom albumu. Pjesma Za tvoje dobro ima zaključne stihove u kojima ima neke simbolike: Ako je i meni dobro/Dobro je za oboje. Čini mi se da je ovo dobro za nas obojicu. Treća pjesma je Gdje to piše, klasični mediteranski moderni pop. Kad Gibo piše, točno zna što ja volim i onda to prilagodi meni pa ja to prilagodim na svoj način. Ja imam Serrana, Elvisa Stanića, volim te mekše aranžmane, dok Gibonni voli nešto tv rđi sound pa uza sebe ima glazbenike koji više odgovaraju njegovim zamislima. Doduše, ukrao mi je Elvisa Stanića...

BROJ 197, LIPANJ 2016.

se bavio a cappella glazbom. Nije on samo preslušavao klapsku pjesmu, on je slušao Golden Gate kvartet, pa neke ruske zborove, njega je zanimalo sve gdje talent postoji. Na neki način, i ja sam kao spužva upio taj stav — da idem za talentom, ne za stilom. Danas, poslije 29 godina, koliko mi u Zajednici umjetnika priznaju profesionalnog staža, ja sam od pjevača upoznao dvije osobe koje idu za talentom. Jedan je Oliver, a drugi je Damir Urban. Ta vrsta širine u kojoj sam odgojen i koju očekujem od glazbenika našao sam u pop– –glazbi kod Olivera, a u rocku kod Urbana. Od instrumentalista, to sam našao u Matiji Dediću. On će svirati i etno, i rock, i jazz glazbu, svirat će ondje gdje je talent. Ako ne ideš za talentom, sve drugo je gubljenje vremena. Kad sam napisao ove pjesme, nismo razmišljali o tome koji je to stil, u kojem smjeru to ide, nego je li to dobro, ježi li ti se od toga koža ili ne. Odlučili smo napraviti album u kojem ćemo se osjećati dobro. Što je to, nismo znali kad smo počeli, a ne znamo ni sad kad smo završili. Mi ne znamo kojoj kategoriji ovaj album pripada. Je li ovo zabavna, rock, pop glazba, pa tko

liver: »Mogu reći da je to nesebično sa strane autorstva jer da sam ja autor, vrlo bih teško dao dobru pjesmu nekome drugom.«

Dopunjavanje razlika Kako je pjevati s Oliverom u duetu? Gibonni: Teško, jer on bolje zvuči. Oliver ima najbolju boju, najsugestivniji glas. Kad slušaš glazbu, dok traje, onda je ćutiš. Kad završi, ostavlja dojam koji se ne može opipati. Oliver je kao francuski kuhar, završio je najbolje škole, a radi od domaćih namirnica. On će od nekih svakodnevnih stvari napraviti vrhunsko jelo, on je takav pjevač. A ja nisam

godilo nešto posve neočekivano, neki trenutak kad valja imati sreće. Moj je životni san bio otpjevati nešto s Rayom Charlesom. S njim su pjevali mnogi, od Nore Jones do Laure Pausini. Ja nisam živio u takvoj državi pa nisam imao prilike. Da mi se to dogodilo, ispunio bih do kraja jelovnik svojih želja. Doduše, Stevie Wonder je još živ pa nada postoji, iako je to teško zamislivo. Gibonni: Moje je mjerilo kad ne želim smetati i uplitati se u čaroliju, jer se ona događa bez mene. To je ono što sam vidio na YouTubeu kad su Sting i Stevie Wonder izvodili Fragile i došao je trenutak Stingove dionice, no on se izmaknuo. Očito nije tašt pa mu je bilo

Gibonni: ...a on je meni ukrao mojega bubnjara, Gazdika... Oliver: ...ukratko, i Gibo i ja imali smo interes da radimo s ljudima koji su nam bliski, koji razumiju i žele biti u ovoj priči. Kad smo snimili, dojmovi su bili različiti. Ali kad smo počeli slušati s odmakom, cijeli nam je materijal draži i bolji. Hoće li koja pjesma zaživjeti, ovisi dakako o slušateljima, možda najviše o onima koji imaju sličan ukus kao mi. Oni možda najbolje znaju hoće li prihvatiti naše nove pjesme. Cilj svega je da što više tih melodija, harmonija i stihova zaživi među slušateljima. Mislim da je Gibonni ovaj put napravio neke zaista dobre pjesme.

Autorska frustracija Kako ne biste željeli da publika reagira kad čuje ovaj album? Gibonni: Kao autor, imam veliku frustraciju posljednjih sedam godina. Prije šest godina objavio sam posljednji studijski album na hrvatskom jeziku, Toleranca, bilo je to 8. ožujka 2010. Sjećam se onda, prošlo je tek mjesec i pol od izdavanja albuma, a mnogi su me počeli pitati: »A što nam spremate novo?« Ja to ne mogu razumjeti, ja sam stara škola. Kad je Michael Jackson snimio album Thriller, njegov vijek je bio pet–šest godina, pa sljedeći Bad, također pet–šest godina, pa Dangerous... to traje. Danas, U2 izda novi album, Coldplay novi, a ljudi zapaze po jednu pjesmu. Adele je objavila novi album, slušatelji poznaju jednu i pol pjesmu. I mene je frustrirala činjenica što imam novi album, ljudi znaju dvije pjesme, a uvjeren sam da sigurno imam još nekoliko koje bi trebale biti zapažene. A pjesme nekako ostanu izvan dosega. Kad sam Oliveru prvi put predložio takvu zamisao, na stolu je bilo samo pet pjesama. Onda sam mislio: ‘Ja ću objaviti jednu pjesmu, on drugu, a za 15 dana netko će pitati, jer se vrijeme u posljednjih šest godina dodatno ubrzalo: A što spremate novo?’ Onda je bilo najbolje da Oliver iznese svoje, 54

ja svoje i da ljudi zapamte barem četiri pjesme. Meni je jako važno da ovaj album ima svoj vijek trajanja, i ove godine, i sljedeće, i ubuduće. Kad smo radili album Neka nova svitanja, izašle su pjesme Lijepa bez duše, Brod u boci, Dobro jutro, tugo, U ljubav vjere nemam, Vjeruj mi. To su bili hitovi i pjesme kojih se danas rado sjećamo. Meni je s albuma Mirakul također izašlo pet pjesama koje su zaživjele. I onda kao autor znam: zbog toga sam radio, usred noći u kauču tražio neku penkalu da zabilježim neki stih koji mi je došao u polusnu. Oliver: Usporedi samo ono što radi Gibonni s onime što radi neki slikar: sam nađe boje, sam dovrši sliku, nitko mu ne pomaže, dok on kao autor mora naći ljude koji tu pjesmu moraju dovršiti. A vrlo je teško spojiti te afinitete. Zato je biti autor kompliciran posao.

neki veliki kuhar, nisam neka komplicirana kuhinja, ali ipak postoje neka očekivanja od mene. Ja ne mistificiram svoje pjevanje. Kad smo nas dvojica zajedno u pjesmi, naše se razlike izvrsno dopunjuju. S kim ste još pjevali u duetu a da vam je to bilo zanimljivo iskustvo? Oliver: Zanimljivo mi je bilo pjevati s jednom tamnoputom pjevačicom iz London Community Gospel Choira. To je za mene bilo novo iskustvo. Zamislio sam da će ona tako pjevati i upravo je pjevala na taj način. Lijepo mi je bilo pjevati i s Emom Gagrom, djevojkom koja je nastupala u prvoj sezoni showa The Voice. Bilo je još mnogo sjajnih dueta, no kad su posrijedi naši izvođači, ništa me nije »naježilo«. Nije mi se do-

draže slušati Wondera kako izvodi njegovu skladbu negoli sebe samoga. To je meni jasno kao singer–songwriteru. No rijetko sam doživio takve trenutke. S Oliverom je to bilo svaki put. Na primjer, nedavno je na jednome malom jazz festivalu u Veloj Luci počeo svirati Lipu moju i ja vidim da nemam tu što raditi, iako je pjesma moja. Pa se maknem. Ljepše mi je kako on to izvodi, nego kako ja. To sam doživio i s Damirom Urbanom prilikom izvedbe pjesme Posoljeni zrak i razlivena tinta. Također mi je bilo predivno pjevati s Mayom Azucenom, sa Stefany iz London Community Gospel Choira te s Honey Larochelle, koja je bila gošća na našem velikom koncertu Magenta 1 u Zagrebu.

GLASOVI ZA KOJE VRIJEDI PISATI

Piše: Jagoda Martinčević

Lisica i njezina tajna

e čini se osobito originalnim poigrati se u sugeriranom naslovu ovome tekstu prezimenom gospođe Josipe Lisac, niti objaviti činjenicu da je ponovno uspjela rasprodati dvoranu (5. prosinca 2015. Dom sportova u Zagrebu) pa čak ni ustvrditi da je i tom prigodom oduševila, ganula i bila neponovljiva.

Uz koncert Josipe Lisac u zagrebačkom Domu sportova i glazbenu nagradu Porin za najbolju vokalnu izvedbu u 2015. godini

Sve su to notorne činjenice koje se u njezinu svijetu glazbe obrću dulje od četiri desetljeća. Sve je kod Josipe Lisac poznato, a opet ništa nije poznato do trenutka dok je se ne susretne, posluša i doživi na sce-

udesan glas, emociju i ozračje koje stvara njezini poklonici slijede poput sekte i ne pokušavajući racionalizirati njezinu umjetnost, umijeće i posvećenost misiji koju slijedi od početka karijere.

Dunja Dopsaj

ni tkozna koji put. U međuvremenu, od ovog koncerta do danas, uspjela je dobiti još jednog Porina za najbolju vokalnu izvedbu, otputovati na tkozna koju turneju po redu, vratiti se na svoje Srednjake, u svoj Zagreb u kojem zacijelo i dalje smišlja nešto po čemu će ostati ono što ona doista jest: jedina, neponovljiva i, čini se, vječna Lisica! Kad motrimo umjetnike njezina ranga, i sami smišljamo kako ih opisati ili definirati a da sve to napisano ne bude inačica onoga što se već toliko puta ponovilo. U slučaju Josipe Lisac, doista nije lako odrediti značajku koja bi je najtočnije objasnila danas, u trenutku u kojem je njezina neprijeporna osobnost zaokružena u cjelinu umjetničke ličnosti bez uzora, ali do danas bome i bez nasljednice. Biva to ponekad tako

da netko ostaje sam u osobnosti druženja s glazbom, netko tko se nije ugledao ni na koga, a ako se netko i pokušao ugledati na njega, u tome nije uspio. Sjetimo se samo Piaff ili Gréco... Usporedbe svakako nisu namjerne, ali su možda nužne u pokušaju da se pronikne u tajnu Josipe Lisac.

Čudesni glas U svakom slučaju, i spomenuti koncert ostao je neprepričljivom tajnom jednog čudesnog glasa, emocije i ozračja koje poklonici Josipe Lisac slijede poput sekte i ne pokušavajući racionalizirati njezinu umjetnost, umijeće i posvećenost misiji koju ona slijedi od početka karijere. Dakako da je u svemu tome imao prste njezin životni suputnik Karlo Metikoš koji je na početku, otkrivši nebrušeni dragulj, postavio temelje, no daljnji umjetnički put ipak je ovisio samo o talentu i energiji pjevačice koja je glas pretvorila u glazbu, svoju, Metikoševu, svemirsku... Tako je bilo i na koncertu u Domu sportova koji je Josipa Lisac posvetila Karlu Metikošu i 40. obljetnici praizvedbe prve hrvatske rock– opere Gubec–beg kojoj je Metikoš bio jedan od autora. Uz sjajan ansambl glazbenika virtuoza (Gojka Tomljanovića, Josipa Graha, Bornu Šercara, Davora Črnigoja i Davora Doležala), umjetnica je listala legendarni Dnevnik jedne ljubavi, interpretirala mnoge svoje uspješnice (Ave Mariju, Ležaj od suza, Maglu, Danas sam luda, O jednoj mladosti), sve do najnovijih, poput pjesme Tu i svako malo nas insertima podsjećala na snažnog Gubec–bega i njegove interprete Branka Blaćea, Đanija Šeginu, Marijana Kašeja i tolike druge umjetnike s kojima je kao Jana ispisivala nezaboravne stranice hrvatske glazbe. U publici je prepoznala i Gupčeva libretista Ivicu Krajača, a prisjetila se i velikoga Arsena koji je davno napisao tekst za Metikoševu pjesmu Znat ćeš. Kao i uvijek, Josipa se igrala svojim moćnim, virtuoznim altom, rukama koje posežu za nečim samo njoj vidljivim, a nama prezentno čujnim, sa scenskim pristupom velike dame koja uživa sjećajući se kolega i nekadašnjih uspjeha, ali je i potpuno predana generaciji današnjih suradnika s kojima ide dalje. Dokle? To samo ona i nebo znaju. I neka tako i ostane. Tajna koja se zove Josipa Lisac.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Razmišljanja o iznimnom glasu, interpretkinji, cjelokupnoj umjetnici bez uzora i bez nasljednice

Umjetnik U vrijedan stvaranja D o b i t n i k t r i j u Po r i n a 2 016 . z a a l b u m 1 d a n l j u b av i: najbolji album pop– glazbe, produkcija te muška vokalna izvedba

Piše: Monika Dražinić

potpuno rasprodanoj Velikoj dvorani Lisinski Massimo Savić je 9. veljače svojoj publici priuštio nezaboravan umjetnički doživljaj. U maniri već dokazanog pedantnog umjetnika, potrudio se svojim obožavateljima ponuditi novo aranžmansko ruho akustičnog ugođaja, za što nema boljeg mjesta od Dvorane Lisinski.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Poštivanje autora

Uz koncert Massima Savića u Velikoj dvorani Lisinski, 9. veljače 2016.

assimo je jedan od rijetkih izvođača koji se autorima glazbe koju pjeva odužuje tako što ih na svojim koncertima imenuje i govori o zajedničkim suradnjama

Osebujnim glasom i visokim artističkim standardima Massimo desetljećima uspijeva održavati svoju karijeru životnom i izazovnom za brojne autore vrlo različitih stilskih izričaja koji mu skladaju pjesme, a jedan je od rijetkih izvođača koji im se odužuje tako što ih na svojim koncertima imenuje i govori o zajedničkim suradnjama. Massimo je koncert počeo solistički, prateći se na gitari obradom pjesme God Only Knows Beach Boysa u čast Davidu Bowieju koji ju je i sam obradio osamdesetih godina. Nakon što je predstavio svoj prateći bend koji mu se pridružio na pozornici (Ivan Popeskić i Zvjezdan Ružić — klavijature, Bruno Urlić — violina, Boris Popov — udaraljke, Marko Matošević — bubnjevi, Robi Vrbančić — bas, Dalibor Matošević — gitara, Vanesa Mišić te Martina i Matea Majerle — prateći vokali) uslijedila je legendarna pjesma Sjaj u tami i publika je već pjevala dobro poznate stihove.

Pozitivna nervoza Obraćajući se publici, priznao je da i nakon toliko godina karijere još osjeća tremu uoči koncerta, no ponosi se time što nije postao rutiner. To je ipak pozitivna doza nervoze koja je poželjna kod svakog dobrog umjetnika, a nastaje zbog želje i osjećaja odgovornosti da se priredi izvrstan nastup, što je Massimo bez sumnje pružio svojoj mnogobrojnoj publici, počevši od besprijekornog ozvučenja pa sve do vrhunskih, visokokvalitetnih izvedbi svojih najboljih pjesama. Unatoč tome, na pozornici je djelovao opušteno i prisno. Nastupom i komunikacijom s publikom stvorio je skladnu i intimnu atmosferu, kao da se sve događa u udobnosti njegova doma.

Mentor Arsen

Prisjetio se svoje suradnje s nedavno preminulim velikanom Arsenom Dedićem, nazvavši ga svojim mentorom, te je otpjevao »jednu od najljepših (pjesama) koje je napisao«, emotivnu Da mogu. Nije izostavio spomenuti ni

Zrinka Tutića kao važnu osobu koja je uvelike utjecala na njegovu karijeru i koja ga je umjetnički obilježila. Potom je izveo njegova Stranca u noći. Zagrebački solisti pridružili su mu se u šestoj pjesmi, energičnoj i efektnoj Sretan put Predraga P’Eggyja Martinjaka koja je nakon nekoliko prvih taktova izazvala gromoglasan pljesak i vriskove publike. Poseban su dojam tijekom cijelog koncerta ostavili usklađenost te ispreplitanje vrsnih gudača, Massimova glasa i pratećeg benda. Koncert je začinila i neizostavna poletna Tišina Sandra Bastijančića koja nas je već prvim taktovima uvukla u posebnu vilinsku sferu. Ivan Popeskić zaslužan je za drukčije glazbeno ruho svih pjesama na koncertu. Egzotični i orijentalni uvodi te instrumentali pjesama ostavljali su publiku bez daha, a u tome se osobito istaknula izvedba Indije koju autorski potpisuje slovenski kantautor Jan Plestenjak. Uz Zagrebačke soliste, kao gostujući glazbenik isticao se i saksofonist Igor Geržina koji je posebno došao do izražaja u pjesmama Ispod nekog drugog neba, Kladim se na nas i Zar više nema nas.

Zahvala Sarajevu Na zanimanju mlađe populacije za njegovu glazbu Massimo je zahvalio Predragu P’Eggyju Martinjaku, autoru njegovih najvećih hitova posljednjih godina, kao što su Iz jednog pogleda, Ispod nekog drugog neba, Suze nam stale na put, Sretan put i slično. Nakon završne pjesme Krug u žitu i oduševljenih ovacija publike, Massimo je izveo bis osmišljen kao zahvala Sarajevu zbog njegova utjecaja na glazbu. Otpjevao je Sve će to, o mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš i Bacila je sve niz rijeku. Na kraju možemo reći da je Massimo trenutačno umjetnik na vrhuncu karijere, o čemu svjedoče i tri rasprodana koncerta u Dvorani Lisinski ove veljače. Kad se govori o pop–glazbi, nema sumnje da publika prepoznaje i cijeni Massimova nastojanja da slušateljstvu osigura znatno više standarde od uobičajenih. Massimo istančanim ukusom i dobrim osjećajem za izbor pjesme i autora, koji odgovaraju njegovu senzibilitetu, posljednjih nekoliko godina uspijeva osigurati veliku slušanost u eteru svih radijskih postaja, što je rezultiralo zapaženim nastupima u Tvornici, pulskoj Areni i Domu sportova. Nastupi u Lisinskom omogućili su mu idealne uvjete za umjetničko obogaćivanje i brušenje repertoara. Nema sumnje da od Massima i u daljnjem stvaralaštvu možemo očekivati visokokvalitetne i pomno odabrane glazbene tvorevine te besprijekorne koncertne izvedbe.

V i n t a g e I n d u s t r i a l B a r, Z a g r e b , 7. t r a v n j a 2 0 16 .

Grupa Detour predstavila novu pjevačicu— Ginu Victoriju Damjanović blike. Bez previše priče, pjesme su nizali jednu za drugom, bacajući publiku u svojevrsni trans prozračnim minimalističkim aranžmanima koji su diskretno obilježeni zvucima analognoga synthesizera i električnoga klavira koji stvaraju kozmički ugođaj većine pjesama.

Četiri albuma

Nenad Borgudan i Gina Victoria Damjanović novi su dvojac u prvom planu Detoura

S lakoćom i snažnim grooveom izvodili su zapažene glazbene brojeve sa svih četiriju objavljenih albuma: Detour, TV, A što ak ja..., uključujući i PlanB iz vremena kad su se zvali Yammat, a tada je glavni vokal bila Ivana Babić, suautorica teksta njihova najvećeg hita Tvoje lice se promijenilo. Pjesme potpisuju gitarist i vokal Nenad Borgudan i Maja Posavec, dok je autor pjesme U bojama, uz Borgudana, i Dario Iričanin. Najviše ovacija i plesa izazvali su hitovi Daleko, Snijeg, Mjesec i Zaljubila sam se. Gina se odlično snašla u novoj ulozi, dominirajući na pozornici svojom vrckavom, veselom i pozitivnom energijom te glasom koji nosi mješavinu modernog i retro štiha, čime se odlično uklapa u koncept grupe donoseći svježinu. Bend je stvorio ugodnu i pozitivnu atmosferu koju je publika upijala. Nakon otpjevane posljednje planirane pjesme, Tvoje lice se promijenilo, publika je zahtijevala još, pa su ponovili pjesme Plešem sama i Zaljubila sam se te tako dočekali ponoć i Ginin rođendan.

Pritisak očekivanja Iako je Maja ostavila veliku prazninu kad je napustila bend te tako stavila novu pjevačicu u nezahvalan položaj pod pritiskom očekivanja obožavatelja, Gina je prvim nastupom pokazala da Detour bez Maje ipak može. Spremiti repertoar u kratkom roku i zvučati skladno kao da nastupaju zajedno godinama, zaslužuje svaku pohvalu. Za ovu jesen, u povodu desete obljetnice benda, pripremaju akustični album »detour10« koji će sadržavati odabrane pjesme s prethodnih albuma u novim, akustičnim aranžmanima i s Ginom kao pjevačicom.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Nakon deset godina uspješne suradnje, pjevačica i glumica Maja Posavec odlučila je izaći iz grupe Detour

Gina Victoria Damjanović je prvim je nastupom pokazala da Detour ipak može bez Maje Posavec i istodobno dočekala svoj rođendan

Na rasprodanom je koncertu grupa Detour predstavila novu pjevačicu, 23–godišnju Supetranku Ginu Victoriju Damjanović

Piše: Monika Dražinić

agrebačka elektroakustična pop–grupa Detour 7. travnja užarila je Vintage Industrial Bar, održavši zapažen i rasprodan koncert te je predstavila novu pjevačicu, 23–godišnju Supetranku Ginu Victoriju Damjanović. Koncert je točno u 22 sata simbolično otvorio muški dio grupe, Nenad Borgudan, Edi Grubišić, Alen Križaj, Vibor

Čerič i Dominik Žagmešter, izvedbom energične i pomalo mistične pjesme Nova nada nakon koje je uslijedila Nenadova topla zahvala Maji Posavec na desetogodišnjoj suradnji i djelovanju u bendu. Također joj je zaželio sreću u daljnjoj karijeri te najavio »novo razdoblje« grupe Detour. Bendu se zatim pridružila Gina i zapjevala aktualni proljetni singl Zaljubila sam se koji razigranim i vedrim tonovima uspješno osvaja etere radijskih postaja. Iako je Majin odlazak iz grupe sve iznenadio i rastužio, publika je dobro prihvatila Ginu, čiji vokal pomalo i nalikuje na Majin, dok je Maja bend veselo bodrila iz pu-

Ko n c e r t g r u p e S i l e n t e 2 0. ve l j a č e 2 016 . u M a l o j d vo r a n i D o m a s p o r t ov a u Z a g r e b u

Raspjevani lovci na Do ove veljače nitko nije uspio napuniti Malu dvoranu Doma sportova nakon samo tri godine od objavljivanja prvog singla

Piše: Monika Dražinić

ez sumnje će 20. veljače ostati u pamćenju mnogih koji su bili na magičnom koncertu dubrovačke grupe Silente i koji su sudjelovali u stvaranju užarene i zaigrane atmosfere koja bi rijetko koga mogla ostaviti ravnodušnim. Do ove veljače nitko nije uspio napuniti Malu dvoranu Doma sportova nakon samo tri godine od objavljivanja prvog singla. Više od tri tisuće raspjevanih lovaca na čudesa nešto je više od dva sata dijelilo čaroliju s ovom mladom grupom, upijajući svaki stih i svaku notu koju im je ona pružila.

Uigrana šestorka Tibor, Doris, Lorena, Sanin, Ivuša i Šimun — talentirana i uigrana šestorka koja stoji iza naziva Silente — nesebično su dali svaki atom snage i ostavili dušu na pozornici, skromno, bez imalo glume ili pretvaranja te su nahranili masu gladnu dobre glazbe i iskrenih emocija. Uzajamna zahvalnost bila je gotovo opipljiva, a energije i ljubavi bilo je napretek. Intenzitet emocija najbolje je ilustrirala Dorisina izjava: »Da sada umrem, super bi bilo. Svi su tu koji trebaju biti!« Osim očite međusobne povezanosti članova grupe te njihova prepoznatljivog zvuka, fantastičnom ugođaju pridonijeli su i scenografija, odjevne kombinacije i moćni svjetlosni efek-

ti te bijela vila, prepoznata kao Lovac na čudesa. Otvorivši koncert Čudnom ili čudesnom, sve prisutne uveli su u svoju čudesnu zonu, neku drugu dimenziju u kojoj više ništa nije bilo važnije od glazbe. Slijedile su već dobro poznate pjesme Molim te, zapiši, Neće rijeka zrakom teći i Pjesma koja samu sebe mrzi. Nije bilo pjesme koju publika od riječi do riječi nije zdušno pjevala s bendom, a euforija se tijekom cijelog koncerta osjećala u zraku. Za izvedbe pjesme Zimzelen Ivuša je razveselio nekoliko obožavatelja spontano bacivši nekoliko palica među publiku. Energične Doris i Lorena te živahni Tibor neumorno su plesali i skakutali na pozornici pod reflektorima prilagođenim ugođaju.

Lirske figure Ono što od prvog dana plijeni pozornost i Silente čini posebnim na hrvatskoj glazbenoj sceni jesu poetični i refleksivni tekstovi bogati lirskim figurama i ukrasima za koje je zaslužan basist Sanin Karamehmedović. Obrađujući svima bliske životne teme te grebući ispod površine, Sanin uspješno tvori stihove s kojima se čovjek vrlo lako može poistovjetiti ili ga oni barem mogu natjerati na razmišljanje a da pritom ne nameće značenje, nego prepušta slušatelju da iz njih uzme ono što mu je potrebno u određenom trenutku. Iz Doma sportova može se izdvojiti izrazito emotivno nabijen trenutak Saninove recitacije pjesme Zaboravi nas, uz dodatak jednog Jesenjinova stiha. Nakon što

JULIEN DUVAL

BROJ 197, LIPANJ 2016.

današnjem vremenu, u kojem prevladava tendencija da se šou program i ostali popratni elementi stavljaju u prvi plan, Silente osvježava time što u žarište stavlja samu umjetnost, točku u kojoj se stapaju književnost i glazba.

čudesa

Dubrovačka art pop šestorka n a s t u p i l a 5 . , 6 . i 7. s v i b n j a 2 016 . u k l u p s ko m p r o s t o r u u Zagrebu

Trodnevni mali spektakl ujedno je i posljednji zagrebački koncert benda u 2016., jer za 2017. Silente najavljuje novi album i nove koncerte

Piše: Ines Pavić

JULIEN DUVAL

ubrovačka art pop šestorka, grupa Silente, održala je 5., 6. i 7. svibnja koncert u Saxu. Taj trodnevni spektakl ujedno je i posljednji zagrebački koncert benda u 2016. godini. Za 2017. Silente najavljuje novi album i nove koncerte koji će uključivati i Zagreb.

mu je brat Tibor prepustio svoj mikrofon, cijela je dvorana uzbuđeno uzvikivala »Sančo! Sančo!«, a on je govorenjem svojih stihova najavio istoimenu pjesmu. Saninove tekstove nitko ne može uglazbiti bolje od njegova brata Tibora, gitarista i vokala benda. On kreativnim, neobičnim i neočekivanim glazbenim rješenjima oživljava bratove stihove te proširuje njihov kontekst. Nerijetko se mogu primijetiti ugođajni kontrasti između glazbe i teksta ili nagle promjene raspoloženja unutar samo jedne pjesme, primjerice u Noćas ona nije ona. Takvim »razmišljanjem izvan okvira« Tibor pjesmama daje dodatni šarm i nepredvidivost koji vjerojatno pridonose zanimanju toliko raznolike publike. Tibor je koncert začinio kratkim, ali zanimljivim improvizacijama na gitari, koje su se savršeno uklapale u set–listu te simpatičnom interakcijom s publikom. Tijekom izvedbe aktualnog singla Rekla si, Tibor je publici priredio i mali dodatak — zapjevao je refren pjesme Chemical Wedding Brucea Dickinsona.

Nadalje, Silente je specifičan i zbog neizostavne violine kojom čara Lorena i čijim su katkad nježnim, a katkad britkim i odlučnim zvucima prožete pjesme, među kojima su se posebno istaknule romantična Dragi, vjerujem u sve koju je Doris posvetila zaljubljenima te energične Čudna ili čudesna i Svila. Dojmljivi su i međusobno dopunjavanje te ispreplitanje Tiborova i Dorisina vokala, igre višeglasja i pratećih vokala te doza teatralnosti, osobito u Tiborovim interpretacijama. Pjesme su obogaćene dinamičnim, raznolikim, kompleksnim te dobro razrađenim aranžmanima koji jednostavno hipnotiziraju. U drugoj polovici koncerta na pozornici im se pridružilo osmero obožavatelja koji su pobijedili u akciji Ti & Silente. Oni su s grupom otpjevali Tercu na tišinu — pjesmu kojom je počela karijera Silentea. Koncert je ostvaren kao dinamična kombinacija pjesama s dvaju albuma: pjevnijeg Lovca na čudesa i ritmičnijeg Neće rijeka zrakom teći. U koncertnom izdanju priuštili su publici čvršći i žešći zvuk od

onoga koji se može čuti u studijskim verzijama. Osobito je efektan bio finale — izvedba pjesme Morski ljudi, morske žene s dojmljivom igrom reflektora. Publika je ovacijama i skandiranjem tražila još pa je Tibor posljednju pjesmu, Još jednom, posvetio upravo publici koja je neumorno na sav glas pjevala sve do posljednjeg stiha. U današnjem vremenu u kojem prevladava tendencija da se šou program i ostali popratni elementi stavljaju u prvi plan, Silente osvježava time što u žarište stavlja samu umjetnost, točku u kojoj se stapaju književnost i glazba. Nije čudo što je ta karizmatična grupa osvojila srca ljudi svih generacija i različitih glazbenih ukusa te u kratkom vremenu stvorila veliku i vjernu bazu obožavatelja i postigla golem uspjeh. Vidi se da iza njihova stvaralaštva stoje predanost i velik trud koji je nagrađen popunjenim koncertnim dvoranama u cijeloj regiji te nagradama i priznanjima struke. Ti mladi, talentirani ljudi imaju još mnogo toga reći i od njih možemo još mnogo toga očekivati.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Silente tri dana zaredom punio Sax

Silente su široj javnosti postali poznati snimivši pjesmu Terca na tišinu koja je 2014. bila u konkurenciji za nagradu Porin u kategoriji Hit godine. Uslijedio je vrlo uspješan i hvaljen album Lovac na čudesa, a 2015. na 62. Zagrebačkom festivalu pobijedili su s pjesmom Čudna ili čudesna. Silente su: tekstopisac, basist i prateći vokal Sanin Karamehmedović, skladatelj, gitarist i vokal Tibor Karamehmedović, vokal Doris Kosović, bubnjar Ivuša Gojan, violinistica i vokal Lorena Milina i Šimun Končić — prateći vokal, klavijature i gitara. Drugog dana malog spektakla u Saxu Silente su mnogobrojnim obožavateljima priredili sjajnu svirku. Na pozornicu su se popeli točno u najavljenih 23:30 i svoju, većinom mladu publiku odmah bacili u trans. Otvorili su sjajnom Morski ljudi, morske žene s albuma prvijenca Lovac na čudesa koju je publika nagradila skladnim pjevanjem svakog stiha. Nizale su se pjesme s novog albuma Neće rijeka zrakom teći poput Kako misliš, već spomenute Čudna ili čudesna, Rekla si, Neobranjivo... Publika je znala gotovo svaki stih, no ipak mi se čini da su pjesme s Lovca na čudesa izazvale više emocija negoli nove, što ne umanjuje vrijednost novih. Mala zamjerka Tiboru i Doris na manjku verbalne komunikacije s publikom, no pripisat ću to njihovoj mladenačkoj ushićenosti zbog trodnevne svirke u Saxu i time što su jedini uz Pips, Chips & Videoclips napravili tako nešto. Čvrsta i moćna ritam–sekcija, odmjerenost gitare i nježni, topli zvuk violine uz glazbu i stihove braće Karamehmedović sjajno su ukomponirani u poseban Silente zvuk. Pjesme na koje su fanovi iskazali najviše oduševljenja bile su Terca na tišinu, Još jednom i Zaboravi nas koje su zvučale vrhunski. O tome kakav je koncert bio, najbolje govore razdragani ljudi na odlasku iz kluba i osmijesi na licima. Mlada ekipa Silentea ima publiku, a time i budućnost na hrvatskom glazbenom nebu. 59

Ivana Drinjak

BROJ 197, LIPANJ 2016.

N a s t u p ž u p a n j s k i h r o k e r a 7. t r a v n j a 2 0 16 . u z a g r e b a č k o m k l u b u S a x

Opća opasnost samo za najveće fanove Intimno ozračje koncerta bilo je idealno za prvi susret najvjernijih ljubitelja s najnovijim studijskim materijalom na kojemu bend radi

edan od najboljih vokala na hrvatskoj sceni, Pero Galić, jedan je od rijetkih koji danas paze na pravilan izgovor riječi

Piše: Ines Pavić

edan od najboljih hrvatskih rock–bendova — Opća opasnost, nastupio je 7. travnja u klubu Sax. Iako je bio četvrtak, zagrebački klub bio je premalen za sve one koji su htjeli biti na koncertu. Županjski rokeri su nekoliko

dana prije objavili novi singl Gubim tlo pod nogama kojim najavljuju rad na novom studijskom materijalu, a sudeći prema prvim reakcijama na novu pjesmu, i ovaj će album publika brzo zavoljeti.

Drukčija postava Koncert je počeo u najavljeno vrijeme, u 22:30, i trajao nešto više od dva sata. Otvorili su vrlo žestoko, pjesmama Gubim tlo pod nogama, Opća opasnost, Tragovi... S Tragovima su pobijedili na 61. Zagrebačkom festivalu koji organizira Hrvatsko društvo skladatelja. Nastupili su u nešto drukčijoj postavi, s drugim bubnjarom, Kristijanom Šokčevićem umjesto Josipa Kamenskog Kamenog koji zbog zdravstvenih problema nije mogao nastupiti. Kristijan se odlično snašao i s njim je bend odlično zvučao, bez obzira na Kristijanovu mladost i manjak iskustva; bio je zaista sjajan. Atmosfera je bila vrhunska, ljudi su svaku pjesmu složno pjevali od pr-

vog do zadnjeg stiha i svoje miljenike nagrađivali pljeskom i vriskom. Sax je bio ispunjen do posljednjeg mjesta pa nije baš bilo prostora, a i dečkima je na pozornici bilo poprilično vruće jer mi se čini da su relativno malen prostor, velik broj ljudi i slaba ventilacija tome pridonijeli. Sve u svemu, Opća opasnost ima odličnu komunikaciju s publikom, odlične pjesme, šalje jako dobru pozitivnu »vibru« i to privlači sve više i više ljudi na njihove koncerte. Jednako dobro funkcioniraju i na velikim i na malim prostorima, prije svega zbog neobjašnjive karizme i energije koju nosi cijeli bend, posebice pjevač Pero Galić. Izveli su svoje mnogobrojne hitove poput Mjesečara, Treba mi nešto jače od sna, Grad, Kao grom, ali i pjesme s još aktualnog, hvaljenog albuma Rocker... to sam ja poput Za svaku tvoju suzu, Klaun, kojom su sudjelovali na 62. Zagrebačkom festivalu, i brojne druge hitove. Fanovi Opće opasnosti vole svaku njihovu pjesmu, međutim na neke

se atmosfera posebno užari. Porinom nagrađena balada Tvoje ime čuvam, Pobjego sam, Uzalud sunce sja mogu slobodno stati uz bok velikim starim hitovima Opće opasnosti; svevremenskim Srce zna, koju iz nepoznatog razloga tu noć nisu svirali, i Jednom kad noć... Neslužbenu slavonsku himnu Tri rijeke i bez Zorana Mišića žestoko su i dobro izveli uz pomoć publike koja je sve Mišićeve dijelove pjevala jednoglasno. Pero je uobičajeno »bacao dobre fore« na vlastiti račun i na račun benda, a i na Kamenog koji je bio u publici. Za kraj su odsvirali Preživio sam, a publika ih je pozvala na bis pa su ponovili Uzalud sunce sja i odsvirali Jednom kad noć.

Puniji aranžmani Starije pjesme u kojima nema klavijatura mrvicu su prearanžirane, moram reći da zvuče nekako punije, obogaćeno u odnosu na studijske verzije. Jedan od najboljih vokala na hrvatskoj sceni,

Pero Galić, jedan je od rijetkih koji danas paze na pravilan izgovor riječi. Primijetih to na Treba mi nešto jače od sna gdje je »popravio« naglasak. Nemali broj mladih pjevačica i pjevača dosta pjeva na engleskom jeziku pa je to možda jedan od razloga nešto lošijeg pjevanja na hrvatskom, čast izuzecima. Premda su na sceni čak 24 godine, odličnim nastupima uživo i beskompromisnom svirkom na koncerte privlače staru i novu, mladu publiku. Ovaj bend je istinski predstavnik punokrvnog hard rocka u nas. Neki zagriženi rokeri možda se neće složiti s tim i reći će da je »stara« Opća bolja, no meni se čini da su ostali dosljedni svojem zvuku i prilagodili se novom vremenu. Na današnjoj sceni kad rock–bendovima stalno nedostaje publike, pa u konačnici nikome baš nije lako, Opća opasnost svojim ljubavnim pjesmama uspijeva okupljati ljude na svirkama. Autor Mario Vestić, tj. Opća opasnost ima odličnih životnih pjesama, poput To sam ja, Lovac na novac ili Virtualni novi svijet, ali reakcije publike kad počne ljubavna balada, npr. Rastaviše i nas dvoje (kombinacija tambure i rocka) neprocjenjiva je. Ono što uvijek ističu u intervjuima je zaista istina; oni nisu zvijezde, već obični, normalni obiteljski ljudi, što se vidi po njihovu odnosu prema fanovima. Uvijek su dostupni za fotografiranje, potpisivanje, razgovor, jednostavni su i otvoreni. A kad je svirka u pitanju, imaju iskustvo, uigran su bend s nevjerojatno snažnom energijom koju znaju odaslati i publici. Najveći zagrebački fanovi imali su čast gledati ih i slušati u malom, intimnijem prostoru, a i bend i publika osjetiti su međusobnu povezanost i imali bliži kontakt.

Vječno mlade nade i snage Prepuni zagrebački klub oduševljeno je dočekao bend koji više od 30 godina žari i pali regionalnom rock—scenom Piše: Ines Pavić

»Mlade nade, mlade snage BiH rock’n’rolla«, kako ih uvijek frontmen Sejo Sexon najavljuje, 9. travnja održali su koncert u klubu Sax. Prepuni zagrebački klub oduševljeno je dočekao bend koji više od 30 godina žari i pali regionalnom rock–scenom. Bend je nastao u Sarajevu 1981., u počecima je bio jedan od predvodnika pokreta Novi primitivizam. Od originalne postave ostao je samo frontmen Davor Sučić, odnosno Sejo Sexon, a ostali članovi su iz Hrvatske, većinom Slavonci. U trenutačnoj postavi su Branko Trajkov Trak na bubnjevima, Dejan Orešković na bas–gitari, Toni Lović na gitari, Robert Boldižar na violini i Paul Kempf — DJ Pavo na klavijaturama. Dečkima se pridružila i zagrebačka saksofonistica i flautistica Lana Škrgatić. Autor većine pjesama je Sejo Sexon, a na posljednjih nekoliko albuma pjesme su pisali gitarist Toni Lović i poznati hrvatski autor Mario Vestić.

Inozemni članovi Budući da u posljednje vrijeme neki inozemni autori, poput velikog slovenskog autora Zorana Predina, postaju članovi Hrvatskog društva skladatelja, možda se i kolege iz susjedne nam Bosne i Hercegovine odluče na isto. »Već nekoliko godina pišem i pjevam na hrvatskom jeziku. Moje pjesme pjevaju i neki najvažniji hrvatski bendovi i pjevači. Upravo sam za novi album Lačnog Franza napisao 10 novih pjesama na hrvatskom. Kao autor pjesama na hrvatskom jeziku, zamolio sam za članstvo u HDS–u i na moje veliko zadovoljstvo — primljen sam«, kazao je Predin.

Roditelji i mališani Koncert je počeo neznatno kasnije od najavljenog, a publiku koju su činile gotovo sve generacije, od mališana koje su roditelji poveli, do najstarijih, ushićeno su već od prve pjesme pjevali s bendom. Otvorili su s prearanžiranom Lutkom sa naslovne strane, uslijedile su Poso, kuća, birtija, Boško i Admira, Možeš imat moje tijelo... Sejo je obećao da ovaj put neće biti politike, no opet je na svoj način komentirao aktualna događanja. Sax je zaista bio premalen za

fanove Zabranjenog pušenja pa se stvarala velika gužva u klubu. Bilo je i naguravanja u prvim redovima i teško se dolazilo do zraka. No bilo je lijepo gledati i slušati ih u malom prostoru, to je uvijek prilika izvođačima i publici da budu bliže. Ugodno iznenađenje bile su balada s albuma Muzej revolucije koju gotovo nikad ne sviraju — Tvoja bosa stopala — te nove Reci da svemu i U tvoje ime s aktualnog albuma Radovi na cesti. Spoj violine i gitare, odnosno rocka, u posljednje je vrijeme dominantan kod Pušenja. U svojim su aranžmanima uvijek imali takve kombinacije, međutim ovo se doima puno smislenijim i čvršćim, posebno zato što je riječ o vrhunskim glazbenicima u bendu.

Raspaljena atmosfera Poslije su na red došle i brže stvari poput Jugo 45, Karabaja i Zenica blues koje su raspalile atmosferu. Mislim da su mnoge boljele noge poslije koncerta jer se na neke stvari jednostavno mora skakati. Začudo, odsvirali su pjesme Nema više s dvostrukog, vrlo hvaljenog Hodi da ti čiko nešto da i Modni guru kojom su razveselili fanove. Razmjerno opsežan repertoar teško je odsvirati u nešto više od dva sata nastupa uživo i možda nikad neće baš svi biti zadovoljni, ali se najveći hitovi moraju odsvirati. Pišonja i Žuga u paklu droge, Balada o Pišonji i Žugi, Hadžija il bos već na prve taktove raspamete ekipu. Upaljači na Baladi o Pišonji i Žugi, pjevanje »pratećih vokala« u Lijepoj Almi (jer nema zbora Arabeske)... fascinantno. Sjajno je sjela klasična skladba Bumbarov let na kraju Pišonje i Žuge u majstorskoj izvedbi gitarista Tonija Lovića.

Besprijekorni tim Rekoh već da u bendu sviraju profesionalni glazbenici, ali to ne znači nužno i

BROJ 197, LIPANJ 2016.

pća opasnost ima odličnu komunikaciju s publikom, odlične pjesme, šalje jako dobru pozitivnu »vibru« i to privlači sve više i više ljudi na njihove koncerte.

Z a b r a n j e n o p u š e n j e o d r ž a l o ko n c e r t 9. t r a v n j a 2 016 . u S a x u

dobru zajedničku svirku. Ova se ekipa očito vrlo dobro razumije i zajedno djeluju kao tim. Bubanj, bas, gitara, violina, sve zvuči besprijekorno, pa iako se velik dio toga stalno svira, nije lako držati svirački kontinuitet. Nakon petnaestak godina u postavu su vratili saksofon, a na pozornicu se popela saksofonistica Lana Škrgatić i mnogim stvarima donijela topliji i nježniji zvuk. Fuzija rocka i saksofona je božanstvena, i još nježnija, možda slatkastija od one s violinom. Frontmen Sexon, odnosno Sučić, uvijek u rukavu ima dobre fore pa se publika svaki put dobro nasmije, osim što se nasluša dobre glazbe. Našlo se tu još mnogo popularnih pjesama poput Ibro dirka, Srce, ruke, lopata, Fikreta, Kažu da novog frajera imaš, Djevojčice kojima miriše koža. Iznenadio me izostanak Kanjona Drine, no zato su, kad su izašli na bis, to nadoknadili sa Šeki is on the road again, Klasa optimist, Počasna salva i meni jednom od njihovih najdražih — Fildžan viška. Istina da se moglo i bez politike, no onda Zabranjeno pušenje ne bi bilo to što danas jest, ne bi bilo isto. Sve u svemu, bio je ovo vrhunski koncert, maestralna i moćna, energična svirka na kojoj ovim ljudima mogu pozavidjeti i mlađi kolege. Dobra atmosfera i dobar odnos s publikom bili su na visokoj razini, a samo bend koji ima vjernu publiku i lijepo se odnosi prema njoj (uz odličnu svirku, naravno) može dugo opstati na sceni. Zasigurno su i fanovi i bend koncert doživjeli kao svojevrsni mali, intimni, vrhunski spektakl.

Ko n c e r t h a r d r o c k g l a z b e 31. o ž u j k a 2 016 . u zagrebačkom klubu Sax

Treće izdanje afirmiranog festivala

Emocija koja dotiče slušatelja Odabrani sudionici festivala Karlovačko Riječka grupa Keops u Zagrebu predstavila novi album Lice sudbine RockOff 2016.!

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Piše: Ines Pavić

osljednjega dana ožujka riječki hard rokeri Keops predstavili su svoj drugi album Lice sudbine u zagrebačkom klubu Sax. Nakon debitantskog albuma nešto bližeg pop–rock zvuku nazvanog po imenu grupe, Keopsi su se na drugom albumu okrenuli više hard rocku. No i na ovom izdanju ima lijepih melodičnih pjesama za svačije uši. Dokaz tome su vrlo dobro slušani i emitirani singlovi na

radijskim postajama, primjerice Odlazim i duet s Renatom Sabljak — Mjesto kojem vjeruješ. S ta dva singla Keops je sudjelovao na Zagrebačkom festivalu koji organizira Hrvatsko društvo skladatelja.

Predgrupa i zvijezde

Do pola ispunjen zagrebački Sax najprije je zagrijala country rock grupa Country strike. Taj zagrebački bend postoji već pet godina i na hrvatsku scenu donosi malo drukčiji zvuk i dobru svirku. U četrdesetak minuta koliko su svirali, nisu uspjeli dići publiku da zapleše, no izmamili su pljesak i dobre reakcije. Možda je jedan od razloga poluispunjenog Saxa i to što publika nije baš bila rasplesana na sam termin promocije u četvrtak navečer, tko zna. Možda im jednostavno nisu odaslali dovoljno snažnu energiju da ih potaknu. Nakon country zagrijavanja na pozornicu su se popele zvijezde večeri — Keops! Publika ih je oduševljeno dočekala, a pjevač Toni odmah je na početku zahvalio prisutnima na dolasku i svima koji su pomogli u promociji i izdavanju albuma. Otvorili su prilično

žestoko, pjesmom Pred lice sudbini po kojoj je album i nazvan. Žestoka stvar s čvrstom ritamskom sekcijom i moćnim rifovima je, prema mojem mišljenju, ali i prema reakcijama ljudi, odlična za otvaranje. Riječki momci i djevojka zvuče uigrano, energično i beskompromisno. Možda nemaju dovoljno medijskog prostora, ali mi se čini da vjeruju u to što rade i stvaraju, a to će sigurno biti prepoznato.

Poruka nade Niz su nastavili odličnim pjesmama poput Vjerujem u nas, koja se doima pomalo pesimističnom, ali na kraju ipak ima pozitivnu poruku, poruku nade. Odsvirali su i nekoliko pjesama s prvog albuma, poput nježne hard rock balade Otkada je otišla, zatim bržu i energičniju Kako da te prebolim, Na vrijeme i druge. Pjevač Toni Šuperina jedan je od rijetkih vokala nove generacije koji glasom zna i može prenijeti emociju i dotaknuti slušatelja. Taj njegov lijepi vokal posebno dolazi do izražaja na visokim dionicama, što ne znači da je u niskim lagama loš, dapače, sjajno zvuči u svakom djeliću pjesme. Na novom su albumu Keopsi snimili i jednu obradu. Riječ je o pjesmi Atomskog skloništa Čedna gradska lica koja u novom, nešto žešćem i ritmičnijem tonu, prilagođena modernijem hard rocku, zvuči impresivno. Vrlo dobro je vokalno legla pjevaču Toniju, i izričajem i energijom, naravno, i ostatku benda, bez pretjerivanja. Ni sjajna reakcija ljudi nije izostala.

Stručni žiri preslušao je čak 111 pristiglih prijava i odlučio se za finaliste treće sezone Karlovačko RockOff festivala

Piše: Josip Radić

tručni žiri odabrao je finaliste Karlovačko RockOff festivala čije će treće izdanje biti predstavljeno ove jeseni. Mirela Priselac Remi (Elemental), Damir Martinović Mrle (LET3), Aljoša Šerić (Pavel) i producent Mark Mrakovčić, predvođeni umjetničkim direktorom festivala Hrvojem Horvatom, imali su težak zadatak odabira ovogodišnjih finalista. Nakon preslušavanja 111 prijavljenih bendova, žiri je odlučio da će zbog kvalitete pristiglog materijala povećati broj sudionika na 15 bendova koji izravno ulaze u finalne večeri festivala. Pobjednici finalnih večeri ulaze u superfinale gdje ih očekuju vrijedne nagrade.

Odabrani finalisti Petnaest finalista izborilo je ulazak na finalne večeri Karlovačko RockOffa: Lika Kolorado, Bobo Knežević, U pol’ 9 kod Sabe, Justin’s Johnson, Rezerve, Auguste, Nezahvalnici, Mangroove, Roppongi Red, Chasing Milagros, Izet Medošević, Široke ulice, S3ngs, Big Strip Gorila i Surka. »Žiri nije imao lak zadatak odabrati ovo-

Jaka balada U sat i pol svirke izveli su i pjesmu Rat, koja se pokazala kao jedna od omiljenijih publici; pjevali su je od početka do kraja. Na pozornici im se pridružila pjevačica i glumica Renata Sabljak s kojom su snimili duet Mjesto kojem vjeruješ, emotivno jaku baladu s pamtljivim refrenom. Odsvirali su i Tamo gdje idem sad i Tajni znak s novog albuma, u kojima se dojmljivim solo dionicama iskazao talentirani Keopsov gitarist Bruno Mičetić. Svih pet članova te riječke ekipe zaslužno je za kvalitetnu, razrađenu, ali ne pretencioznu svirku i zvuk koji donose na pozornici. Daju maksimum od sebe, posebice u odnosu s publikom i svojim fanovima, zato su ih i zvali na bis. Keopsi su tako ponovili pjesmu Rat, a publika ih je ispratila ovacijama i pljeskom.

RockOff žiri

godišnje sudionike jer je konkurencija prijavljenih bila zaista jaka. Na kraju smo povećali broj sudionika i možemo biti zadovoljni jer na festivalu imamo odličan presjek aktualne glazbene scene. Za sve ostale, a ima još puno odličnih imena, mjesta će zasigurno biti u idućim godinama festivala«, izjavio je Hrvoje Horvat nakon posljednjeg sastanka žirija, istaknuvši kako kvaliteta bendova koji se prijavljuju raste iz godine u godinu. Karlovačko RockOff festival namijenjen je bendovima rock i off usmjerenja, uz otvaranje medijskog, koncertnog i diskografskog prostora novoj domaćoj glazbenoj sceni. Pobjednici prošlih festivalskih izdanja, sinjski MORT i zagrebačka Gretta, neumorno snimaju i sviraju, nastavljajući svoj glazbeni put započet na festivalu RockOff.

iri je odlučio da će zbog kvalitete pristiglog materijala povećati broj sudionika na 15 bendova koji izravno ulaze u finalne večeri festivala

Tony Lee King — glasnogovornik hrvatskog bluesa u Memphisu

BROJ 197, LIPANJ 2016.

M e m p h i s , S A D, 2 6 . — 3 0. s i j e č n j a 2 016 .

Ove je godine na 32. International Blues Challengeu boje Hrvatske zastupao velikogorički glazbenik koji je i snimio nove materijale u legendardnom Sun Studiju, dobivši i nagradu The Akademia Music Award

Piše: Bojan Mušćet

ony Lee King, Velikogoričanin pravog imena Antonio Čulina, jedan je od najpoznatijih hrvatskih blues glazbenika koji je ove godine predstavljao Hrvatsku na najvećem blues događaju u svijetu, koji se održaHYPERLINK »http:// www.blues.org/international–blues–challenge/«vaHYPERLINK »http:// www.blues.org/international–blues– challenge/«o od 26. do 30. siječnja u središtu Memphisa, u kultnoj Ulici Beale. U Memphisu su Hrvatsku na tom natjecanju do sada predstavljali Tomislav Goluban i Sunnysiders.

Solo–duo Na festivalu u Memphisu nastupilo je više od 1000 glazbenika i 255 bendova. Tony je nastupao u kategoriji solo–duo s još 50–70 izvođača. Osim natjecanja, jedan od glavnih sponzora, FedEx (koji ima sjedište upravo u Memphisu, na samom kraju Ulice Beale), odabrao ga je da održi svoj showcase od sat vremena u Twelve Bar Supper Clubu u Memphisu, što je bila sjajna prilika da se predstavi američkoj publici. »Prošle sam godine bio pobjednik u solo–duo kategoriji na hrvatskom izluč-

nom natjecanju i dobio sam priliku zastupati Hrvatsku. U Memphisu sam svirao jedan cover i isključivo svoje pjesme koje su više soul, pop pa čak i rock s vrlo jakim blues predznakom. U finale nisam prošao jer se traži ortodoksni blues s Mississippija, ali moj cilj i cilj mojega menadžmenta bio je da se tamo predstavimo i dogovorimo moguće poslovne suradnje«, objašnjava Tony Lee King.

Mlađa sestra Pun je dojmova iz Memphisa pa nastavlja: »Moram napomenuti da je u Memphisu ipak rock’n’roll stariji brat, a blues mlađa sestra koja u stopu prati starijeg bracu. Memphis živi od Elvisa, a blues dominira u vrijeme IBC natjecanja i u pojedinim klubovima. Inače se osim rock’n’rolla može čuti i dobar soul, funk, ali i nešto jazza.« Tonyju Leeju Kingu upravo je stiglo i priznanje The Akademia Music Award za novi singl Shine on me koji uskoro izlazi za diskografsku kuću Spona. Montira se i spot snimljen u Memphisu za tu pjesmu koju je producirao Igor Ivanović. »Svake smo večeri bili u BB King’s klubu i tamo se sprijateljili s BB King All Star Bandom te smo s pjevačicom Angelom Adkinson dogovorili duet koji smo i otpjevali. Inače, prvu večer u Memphisu imali smo show case u klu-

bu Jerryja Leeja Lewisa i ondje sam se sprijateljio s Robom Haynesom s kojim sam, osim zajedničkog nastupa, dogovorio i nastavak suradnje.«

Boško kao mentor Tony Lee King uspio je snimiti i novi materijal u legendarnom Sun Studiju. Evo što kaže o tome: »Memphis je postao vrlo skup grad, a snimanje u slavnom Sun Studiju uistinu je preskupo, 1000 dolara za pet sati, što je i minimalan termin. Studio je zauzet mjesecima unaprijed. Kad smo im ispričali da gradim karijeru sličnu Joeu Cockeru u Europi, menadžer Sun Studija je, nakon što je čuo i novi singl, dopustio da odmah snimamo promo materijal u legendarnom studiju.« Tony Lee King je godine proveo svirajući po ulicama (u Italiji, Engleskoj, Francuskoj...), izdao je četiri albuma, svirao je s poznatim glazbenicima i bio gotovo kućni izvođač u klubu Boška Petrovića. Naime, pri povratku u domovinu potkraj 1998. godine, Boško Petrović ga uzima pod svoje okrilje i postaje njegov mentor pa album All Alone izlazi 2000. godine za Jazzette Records. Za Tonyja Leeja Kinga je Dražen Vrdoljak rekao da je glasnogovornik hrvatskog bluesa. Proveo je više od 20 godina pokušavajući naći pravi glazbeni izričaj, a uz to je i stalno učio. Sve je to u

konačnici rezultiralo njegovim osobitim gitarističkim rukopisom. Iako svira poznate obrade, Tony teži osobnosti i autorskom izričaju. Zanimljivo je da mu je prva studijska snimka nastala sa Zabranjenim pušenjem, i to posve slučajno. Riječ je o pjesmi Stanje šoka, u duetu s dr. Neletom Karajlićem. »Snimao sam te 1985. godine u noćnom terminu svoj prvi singl

ad smo im ispričali da gradim karijeru sličnu Joeu Cockeru u Europi, menadžer Sun Studija je, nakon što je čuo i novi singl, dopustio da odmah snimamo promo materijal

The King of Rock’n’Roll kod Vladimira Smoleca na Zelengaju. Dr. Karajlić me je spazio i predložio da nas dvojica, dva kralja (on Jagger, a ja Elvis), snimimo duet koji, uzgred, nismo ni probali. Ja sam snimio svoje dionice otprve.«

20 godina Hrvatskog glazbenog festivala (HGF)

Uvjerljiva pobjeda karlovačke grupe Tight Grips U Zagrebu je 27. svibnja 2016. održano finalno natjecanje 20. HGF–a, a dan poslije u Zaboku i prigodna proslava na kojoj je 25 godina karijere proslavila grupa Zadruga

ve godine HGF je ustoličio čak tri žirija i u goste pozvao predstavnike šest diskografskih kuća od kojih se nitko nije odazvao.

Grupa Zadruga proslavila je 25 godina karijere

Piše: Dubravko Jagatić

vrlo prikladnom prostoru Pivane u Zagrebu 27. svibnja održano je finalno natjecanje izvođača koji su se predfinalnim nastupima po hrvatskim gradovima (Zabok, Zagreb, Rijeka, Split, Slavonski Brod) izborili za

prestižnu nagradu nastupanja na 20. Hrvatskom glazbenom festivalu (HGF). Prestižnu zato što je glazbena oprema u vrijednosti od 20.000 kuna kod Euromusic Agency za bend koji je tek na početku karijere itekako dobra nagrada. Uz to ih očekuje još niz nastupa u organizaciji ekipe HGF–a. Da su dobro iskoristili osvojeno prvo mjesto prošle godine, moglo se vidjeti već po nastupu prvog benda, zagrebačke grupe Mr. Albino koja je otvorila finalnu večer

kao prošlogodišnji pobjednik, uvjerljivo potvrđujući zasluženu titulu, sjajno dominirajući pozornicom, isporučivši adrenalinsku dozu rock’n’rolla u maniri nekog velikog i poznatog britanskog benda koji vlada svjetskim top–ljestvicama. Njihov je nastup uslijedio nakon prigodne tribine za sudionike festivala Kako postati vidljiv na domaćoj glazbenoj sceni na kojoj su Klaudija Čular iz Croatia Recordsa, Tamara Terzija kao PR Elementala, Hladnog piva i Ede

Nagrada Šveđanima

Maajke i predstavnica MTV–a te kantautorica Sara Renar tijekom razgovora od nešto više od jednog sata mladim glazbenicima dali niz korisnih savjeta.

Dvadeseti HGF službeno je završio dan poslije, 28. svibnja, u klubu Regenerator u Zaboku pod nazivom 20 godina HGF Demo Festivala & 25 godina Zadruge uz nastup spomenutih gostiju iz Švedske, grupe Mr. Albino, pobjednika grupe Tight Grips i naravno grupe Zadruga koja je nastupom proslavila 25 godina karijere pa su istom prigodom dobili HGF nagradu za unapređenje urbane i rock scene koju im je uručio direk-

Igor Polak

Ove godine HGF je ustoličio čak tri žirija i u goste pozvao predstavnike šest diskografskih kuća od kojih se nitko nije odazvao, pokazujući time da zapravo ne mare za aktualna događanja i mlade snage na domaćoj rock–sceni. Uz festivalski žiri koji su činili Goran Vrgoč (direktor HGF Demo Festivala / predsjednik žirija), Željen Klašterka (urednik glazbenih emisija na HRT–u), Andrej Babić (izvršni tajnik HGU–a), Dubravko Jagatić (Nacional, glazbeni kritičar), Sanja Maksan (HGF) i Igor Polak (HGF), u posebnom odabiru najboljeg izvođača u finalu 20. HGF–a sudjelovao je i žiri sastavljen od djelatnika iz medija koji su činili Vladimir Horvat–Horvi (Terapija.net), Robert Urlić (Hrvatski radio), Ivan Laić–Django (Ravnododna. com), Dora Plantarić (Radio Student) i Emanuela Tomino (Mixer.hr). Treći žiri činili su predstavnici rock–festivala s kojima ekipa HGF–a surađuje već godinama i koji su se imali priliku iz prve ruke uvjeriti kakva je ponuda mladih bendova danas u Hrvatskoj. Njihov je izbor bio karlovačka grupa Tight Grips koja je ujedno i gotovo jednoglasno oduševila i festivalski žiri, nudeći fantastičnu dozu rock’n’rolla u standardnoj rock–postavi (gitara i vokal, bas, bubanj), dok su predstavnici medija pobjednikom proglasili grupu Candyflip iz Osijeka; oduševili su sve žestokim i vrlo dobrim sirovim rockom u fuziji s grungeom. Posebnu je pažnju privukla zagrebačka grupa Ropongi Red elektroničkom glazbom i pjevačicom velikog raspona glasa. Kao posebni gosti prije proglašenja pobjednika nastupili su članovi švedske grupe Ikyro koja je nastupala na nekoliko koncerata u Hrvatskoj, zahvaljujući suradnji HGF–a i švedske državne agencije Studiefrämjandet.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Oduševljena dva žirija

tor festivala Goran Vrgoč. Švedskoj državnoj agenciji Studiefrämjandet gradonačelnik grada Zaboka Ivan Hanžek dodijelio je posebnu nagradu HGF–a. Izaslanica župana Krapinsko–zagorske županije, zamjenica župana Jasna Petek predala je pobjedničkom bendu nagradu HGF–a, tradicionalni HGF kamen temeljac, za najbolji demo rock glazbeni sastav u Hrvatskoj u sezoni 2015./2016.

Igor Polak

Pobjednici 20. HGF–a — grupa Tight Grips

Nastup prošlogodišnjih pobjednika HGF–a grupe Mr. Albino

ribine TUP!–a dekodiraju tekstove naših poznatih autora, predstavljajući publici kreativni mehanizam skladatelja i priče koje se kriju iza poznatih domaćih hitova koje rado slušamo.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Piše: Josip Radić

agrebački klub Vinyl svakoga posljednjeg utorka u mjesecu domaćin je novom kulturno–glazbenom programu TUP! — Tekstopisci u poeziji. U zajedničkoj organizaciji stručne službe ZAMP Hrvatskog društva skladatelja i Mirele Priselac Remi, autorice i frontwoman benda Elemental, tribine TUP!–a dekodiraju tekstove naših poznatih autora, predstavljajući publici kreativni mehanizam skladatelja i priče koje se kriju iza poznatih domaćih hitova koje rado slušamo.

Kekinova evolucija

TUP! Suradnja HDS ZAMP–a i Mirele Priselac Remi

— Tekstopisci u poeziji Program TUP! — Tekstopisci u poeziji otkriva inspiraciju i priče iza pjesama koje danas rado slušamo na radiju i televiziji. Često im, saznajemo, prethode neobične »porođajne muke«

Prvi gost TUP!–a bio je Mile Kekin, frontmen Hladnog piva, koji je u opuštenom, »jedan na jedan« razgovoru s Remi opisao svoju autorsku evoluciju, od prvih pubertetskih pokušaja poezije zapisane na stranicama dnevnika do uspješnih hitova kojima Hladno pivo puni dvorane diljem Hrvatske. »Ne smatram se angažiranim pjesnikom, ali ni ‘malim čovjekom u gomili’, ja sam negdje između«, opisao je Kekin svoj autorski opus, dodavši kako bi se zapravo svrstao u ladicu »protestnih kantautora za svakodnevnu upotrebu«. Na pitanje što ga potiče da pjesmom iskaže svoj stav i nezadovoljstvo u društvu, spremno odgovara: »Ne pišem ni za lijeve ni desne, pišem za sebe jer moram. Novinar će napisati kolumnu, fotograf će snimiti fotografiju, a ja ću kao glazbenik napisati pjesmu.« Kekin je publici u Vinylu otkrio da najčešće piše »od 21 do 2 ujutro« te da katkad žali za vremenom »kreativne samoće«, iako mu je, priznaje, njegova supruga najčešće prva osoba koja čuje novu pjesmu. »Ponekad nove pjesme predstavljam i frendovima u kafiću i to je jako smiješna scena. Zamislite dva muškarca kako uz pivo jedan drugome

šapuću stihove na uho«, našalio se Kekin. Priznao je i kako mu je želja jednom ukoričiti svoje stihove: »Još bolja ideja bila bi izdati knjigu s akordima pjesama, da ih ekipa može svirati uz akustičnu gitaru na tulumima, kao što sam ja radio s pjesmama Azre.«

Rundekove ideje Drugo izdanje TUP!–a obilježilo je gostovanje Darka Rundeka, tekstopisca i glazbenika, ali i poeta, autora radiodrama i glumca. Rundek je u razgovoru s Remi otkrio da u svojim pjesmama inzistira na atmosferi. Na pitanje dolaze li mu najprije tekst ili glazba, odgovorio je: »Najprije dolazi ideja pa tek onda glazba i tekst. Na početku su to slogovi ili nekoliko riječi koje dobro zvuče, a ponekad prežive do finalne verzije pjesme. Samoglasnici daju atmosferu, a suglasnici strukturu.« O epizodi u kojoj su njegovi stihovi korišteni za prepucavanja domaćih političara nije htio trošiti riječi. Publici je otkrio i porijeklo naziva Cargo svojega benda. »Ne radi se o teretu instrumenata koje nosimo sa sobom, već o utjecajima koje skupljamo u svojoj glazbi gdje god da pođemo.« Rundek je također pokazao da inspiraciju uvijek dočekuje spreman. Izvadio je malu bilježnicu i diktafon koji su stalno uz njega. »S obzirom na čest motiv ptica u tvojim pjesmama, koja bi ptica htio biti?« bilo je Remino pitanje, a Rundekov odgovor bio je: »Feniks!«

Gibonnijevo kupovanje slobode »Nećete vjerovati, intimno sam se najviše ogolio na albumu 20th Century Man, na pjesmama na engleskom jeziku. Tu sam imao osjećaj da mogu više reći o sebi nego inače«, iskren je bio Zlatan Stipišić Gibonni na otvaranju trećeg izdanja TUP–a. »Prve dvije ploče u mojem životu bile su Bijelo dugme i Andrew Lloyd Webber, od toga je sve počelo. Moj prvi

U analizi pjesama, Remi je Gibonnija otkrila kao borca za ženska prava (»Odrastao sam sa starijom sestrom čije sam razgovore s prijateljicama često prisluškivao u sobi. To su bili moji prvi doticaji sa ženskim svijetom«) te kao velikog zaljubljenika u prirodu (»Iako sam rođen u gradu, u neboderu, priroda i more predstavljaju mi utočište. Poljoprivreda me fizički umara, ali je zato mozak odmorniji i sretniji nego ikad«). Na pitanje je li ikad razmišljao o kantautorskom nastupu, samo uz akustičnu gitaru, Gibonni je odgovorio: »Jesam, ali to bi bilo kao da svoje goste ponudim samo kruhom i maslom, a kod kuće imam pun frižider. Jednostavno, želim podijeliti s publikom što više. Pje-

sma Udica s posljednjeg albuma počela je život samo uz gitaru i harmoniku, ali poslije nisam odolio dodati zbor

od 28 ljudi.« »Moja publika su posebni ljudi. Na jednom koncertu može ih biti i po 12 tisuća, ali nema ni jednog incidenta, ni jednog ukradenog kišobrana, ni jednog ogrebenog auta. O tome, između ostalog, pjevam i u pjesmi Kad mi nebo bude dom, na koncertu sam doma, među svojima«, zaključio je Gibonni.

Tekstovi u novom ruhu Posebnost svake tribine je izvedba jed-

nika (Saša Miočić, Igor Pavlica, Nevio Smajić, Konrad Lovrenčić) Kekinovu tekstu pjesme Soundtrack za život »obukla« soul aranžman, Rundekova Sanjala si da si sretna s albuma Plavi avion postala je konfesionalna, singer– songwriter himna, a Gibonnijeva Ovo mi je škola oduševila je prisutne u ragtime jazz verziji. »Ideja za TUP! rodila se iz moje želje da u javnosti progovorimo o tekstopiscima koji su vitalni u glazbenoj slici jedne pjesme, a često poprilično zanemareni ili

Suradnja s HDS–om dogodila se spontano — na moj prijedlog projekta, rekli su mi da baš ove godine tekstopisci postaju punopravnim članovima HDS– a, što je zapravo bio sjajan spoj u pravom trenutku. U njima imam logističku, ali i prijateljsku potporu — raspravljamo o budućim gostima i zajedno oblikujemo idejni program. Nadam se da će se tribine nastaviti, možda i u drugoj sezoni, jer je popis potencijalnih budućih gostiju širok i šarolik — s nekih tekstopisaca želim skinuti koprenu mističnosti,

BROJ 197, LIPANJ 2016.

bend u osnovnoj školi nosio je nimalo prozaičan naziv, WC, a od tada sam u svakom bendu bio zadužen za pisanje tekstova«, iskreno je ispričao Gibonni. Pisanje pjesama za druge izvođače bila mu je, kaže, dužnost i nužnost: »To je bio način da zaradim za džeparac, poslije i da prehranim familiju. Kasnije sam shvatio da je taj cijeli proces bio zapravo kupovanje slobode kako bih danas imao priliku i komfor pisati isključivo za sebe.«

nog teksta gostujućeg autora u potpuno novom glazbenom ruhu. Tako je Remi, uz pomoć pratećih glazbe-

u drugom planu. U razgovoru s tekstopiscima, manje ili više poznatim, želim istražiti njihov kreativni svijet riječi, što pišu za uglazbljivanje, što ‘spremaju’ u neke druge ladice, pišu li poeziju ili smatraju li se uopće poetama? Iznenadila me voljnost tekstopisaca da se ogole na još jednoj razini — ljudi često nisu ni svjesni koliko se umjetnici ogole u pjesmama — a na tribini, tijekom razgovora, prodiremo još dublje u analizu stiha, stila i motiva.

arko Rundek pokazao je da inspiraciju uvijek dočekuje spreman, izvadivši malu bilježnicu i diktafon koji su stalno uz njega.

a nekim drugima želim pružiti priliku da ‘stanu u obranu’ svojih stihova i pojasne javnosti svoj kontekst. Da ne spominjem neizmjerni gušt koji osjećam dok tekstove ljudi kojima se divim i koje poštujem preoblikujem u nove okvire, uz neke od najboljih instrumentalista u Hrvatskoj!« opisala je Remi svoje iskustvo s prva tri TUP!–a.

Zet pokojnog Arsena Dedića, Alen Slavica, priprema novu pjesmu u spomen na punca

Arsen je bio pjesnik opće prakse Alen Slavica je pokojnom šibenskom velikanu posvetio pjesmu Nevere. Premijerno će je izvesti na Arsenov rođendan, 28. srpnja u Šibeniku, na koncertu »Vraćam se tu — večer s Arsenom«

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Piše: Eta Kočić

ve sam snimio u Los Angelesu kod producenta i prijatelja Chrisa Reccardija. Gitare je odsvirao Miroslav Tadić

»Bio je veliki umjetnik, neizmjerno duhovit, ponekad grez, ali jedan od najvećih na našim prostorima. Toliko knjiga, glazbe, filmova i teatra. To je enorman opus. Kod nas više nema takvih glazbenika, niti će ih biti tako skoro. To je škola nekog drugog vremena, a od takvih se moglo samo učiti. Bio je pjesnik opće prakse«, opisao je glazbenik Alen Slavica velikog umjetnika Arsena Dedića.

Večer s Arsenom

kazati naš kraj, otoke, škure i kamen. Pjevač koji je u karijeri prodavao albume u zlatnim i platinastim nakladama, a surađivao je s Đelom Jusićem i Đorđem Novkovićem, u karijeri je snimio dva dueta. No ni jedan nije bio s Arsenom. »Arsena su stalno zvali za snimanje dueta i jedva se branio od toga. Nisam se htio nametati, no da sam mu predložio, ne bi se protivio. Ali ja nisam nikad pitao. Zato mi je devedesetih napisao dvije pjesme za djecu koje sam otpjevao na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku. Sjećam se da mi je donio kuvertu s tekstom pjesme i audiokasetu s njegovom interpretacijom na klaviru. Rekao mi je da je ne smijem nikome pustiti jer je pjevao u rano jutro«, govori Alen. Osim što pjeva gotovo 40 godina, Alen je napisao i zbirku anegdota Životni autoput. Riječ je o autobiografskim pričama iz djetinjstva, karijere, života u Americi i Kanadi, obitelji, ljubavima, svima onima koji su na bilo koji način bili povezani s njim.

»Arsen je otac moje supruge i djed moje kćeri. Kako sam u tekstu Nevere rekao: uvijek svoj i na svoju ruku. Pjesmu sam napisao u Žaboriću pokraj Šibenika i to uopće nisam planirao, nego mi je ideja došla u trenutku. Supruga i kći bile su na kupanju, a ja sam dobio inspiraciju za stihove koje sam odmah pretvorio u note. Slično mi se dogodilo kad sam napisao pjesmu za pokojnoga oca. Doslovno sam sjeo za klavir i otpjevao je. Tu je riječ o emocijama koje jednostavno same izađu. Kad se radi o pjesmi koja je posveta nekome, sve se samo dogodi«, objasnio je Alen kako je nastala pjesme Nevere. Ističe da je ta pjesma rastanak s Arsenom, no drago mu je što će tekst i glazba živjeti vječno kao uspomena na njega.

Mnogo anegdota

Moderno mediteranski »Sve sam snimio u Los Angelesu kod producenta i prijatelja Chrisa Reccardija. Gitare je odsvirao Miroslav Tadić. Napravili smo je u modernom, ali mediteranskom stilu jer smo htjeli spojiti američku tehnologiju i našu tradiciju«, kaže Alen. Spot će snimati u Hrvatskoj, vjerojatno na Prviću, jer mu je želja po-

Igor Pola

Slavica, koji je u braku sa Sandrom, Arsenovom kćeri iz prvog braka, a trenutačno živi u Los Angelesu, posvetio je Dediću pjesmu Nevere. Alen će je premijerno izvesti 28. srpnja na koncertu Vraćam se tu — večer s Arsenom, koji će se održati u šibenskoj Tvrđavi svetog Mihovila. Tom prigodom

će Arsenova obitelj, prijatelji i poklonici obilježiti 77. obljetnicu njegova rođenja. Osim Alena, koji će nastupiti s gitaristom Miroslavom Tadićem, na pozornici će zapjevati i zasvirati Matija Dedić, Gabi Novak i Lea Dekleva uz pratnju Jazz orkestra HRT–a pod ravnanjem maestra Silvija Glojnarića, Ivo Pattiera, klapa Maslina...

Alen Slavica

Arsen i unuke, Sandrina Ema i Matijina Lu

»Anegdota je bila puno, s Arsenom pogotovo. Jednom je sjedio kod nas na terasi i moja kći Ema mu je donijela lutku koju je zvala Nikolina. Otišla je u sobu. Vraća se ona nakon nekog vremena, a Arsen će: ‘Emice, zlato, pa neću ostati cijeli život s Nikolinom.’ Sjećam se da je Crvenkapicu pričao tako da bi odmah na početku rekao da je vuk pojeo baku, a novinare koji su dolazili u njegov dom dočekivao je rečenicom: ‘Kaput stavite na vješalicu, a zdravstvenu knjižicu dajte Gabi«, prisjetio se pjevač kroz smijeh. Zasada se ne planira vraćati u Hrvatsku, a kći Ema ovoga će kolovoza krenuti i u školu. Supruga Sandra već 20 godina radi za američku tvrtku i život im se ondje sviđa. »Najesen me čeka turneja po Australiji, a redovito imam nastupe u Americi i Kanadi. Ovo ljeto ćemo doći u Hrvatsku. Bit ćemo malo kod moje majke u Karlovcu koja jedva čeka da vidi unuku, a doći ćemo i u Šibenik«, kaže Alen. No glazbenik će prije svih turneja po svijetu nastupiti na koncertu u spomen na svojega punca Arsena Dedića.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Tr i b i n a P o r i n#s a m o r ef o r m e, o d r ž a n a 8 . l i p n j a 2 016 . u H D S – u

Porin ne organizira koncerte, nego radi na promidžbi mladih glazbenika Uz predsjednika Upravnog odbora Porina, Nevena Frangeša, na tribini su sudjelovali glavna tajnica Porina Ivana Martinac te ugledni skladatelji, članovi Upravnog odbora Porina — Frano Đurović, Nikša Bratoš i Srđan Sekulović Skansi

N Piše: Eta Kočić

even Frangeš, predsjednik Upravnog odbora Porina i njegovi članovi na zagrebačkoj tribini Porin#samoreforme objasnili su kako funkcionira glasačko tijelo, koliko se često provodi njegova revizija te na koji način rade na predstavljanju novih izvođača.

Otvorena kuća Hrvatska glazbena nagrada i nakon 23 godine predmet je nesporazuma u javnosti koja je, čini se, nedovoljno obaviještena o Porinu, iako tu doista nema nikakve tajnovitosti, jer je Porin »otvorena kuća«, kažu u Upravnom odboru te strukovne nagrade. Nesporazumi sežu od toga da je Porin diskografska nagrada, što je nekad i bila, do toga da mnogima nije jasno kako netko tko

nema ni 10.000 pregleda na YouTubeu može uopće biti nominiran. Zbog niza sličnih pitanja i proklamiranom otvorenošću nagrade, Upravni odbor Porina organizirao je u Zagrebu tribinu Porin#samoreforme na koju su bili pozvani ne samo zainteresirani glazbenici, autori i izvođači nego i predstavnici medija te cjelokupna javnost. Cilj tribine bilo je otvaranje javne rasprave te osvrt na posljednju dodjelu glazbenih nagrada.

Revizija glasača Na početku se glavna tajnica Porina Ivana Martinac u kratkoj prezentaciji osvrnula na postupak prijava, reviziju glasača, rad stručnih komisija te dva kruga glasanja glasačkog tijela, a potom su raspravu otvorili predsjednik Upravnog odbora Porina Neven Frangeš te članovi Odbora, autori i producenti Nikša Bratoš, Srđan Sekulović Skansi i Frano Đurović, koji su govorili o broju kategorija te zastupljenosti alternativnih izvođača.

»Glasačko tijelo ima 1284 člana struke i ako netko u profesiji niz godina nije aktivan, reagiramo upitom o aktivnosti. Revizija se provela i u diskografskim kućama pa su sada diskografi–glasači samo direktor, glavni urednik te urednik digitalnih izdanja, odnosno ljudi koji se bave glazbom«, objasnila je Martinac. Predsjednik Odbora Neven Frangeš dodao je kako je prema Statutu, koji tako glasi od samog početka, Porin prije svega nagrada struke, gdje glasači odlučuju o najboljim umjetničkim djelima, a ne o komercijalnom uspjehu. Također se raspravljalo i o zastupljenosti domaće glazbe u medijima, lošoj koncertnoj ponudi te o potpori mladim glazbenicima. Porin je podupro te prijedloge, no dodali su kako smatraju da su to više pitanja za medije i vlasnike klubova jer Porin kao krovna nagrada odaje priznanje i daje poticaj onima koji se u izbornoj godini izdvoje glazbenim stvaralaštvom, ali pritom ne može zamijeniti sve druge čimbenike na glazbenoj sceni.

olimo sve hrvatske glazbenike da se prijave jer Porin ne može uvijek znati tko je izdao album u inozemstvu. Jedini uvjet je da je izdanje legalno i dostupno na tržištu, pa i onom digitalnom

»Djelovanjem lani osnovanog UNISON–a, krovne hrvatske glazbene udruge, pokretat će se sva pitanja koja su u interesu hrvatske glazbe. Što se tiče potpore mladim glazbenicima, Porin već godinama ima nagradu za novog izvođača godine te najbolji album alternativne glazbe, a na završnoj svečanosti

BROJ 197, LIPANJ 2016.

obavezno predstavi mlade umjetnike«, ističu u Upravnom odboru. Osvrnuli su se i na dvojbe o glasanju. Frangeš je istaknuo da su i neke svjetske zvijezde stjecajem okolnosti demokratskoga glasanja bile »zakinute«, poput skladatelja Ennija Morriconea. On je prvog natjecateljskog Oscara dobio kad mu je bilo 86 godina, čime se dokazuje da se na glasačko tijelo ne može utjecati. »Razlog je jednostavan: uvijek je bilo više izvrsnih radova u istoj godini i netko je dobio koji glas više. Glasačko tijelo preko naše aplikacije može preslušati sve prijavljene izvedbe i skladbe. Manipulacija i pritisak su nemogući jer oni glasaju u svojoj kući, prema svojoj savjesti i umjetničkim standardima«, rekao je Frangeš.

Live ili rock Mnogo polemike izazvao je Urbanov album »Live 2015« koji je za Porin bio nominiran u kategoriji najboljeg albuma rock–glazbe. Mnogi su se pitali zašto live album nije nominiran u istoimenoj kategoriji. Članovi UO Porina to su argumentirali činjenicom da se ne može vrednovati kategorija live albuma ako nije bilo dovoljno prijavljenih. Zanimljiva rasprava nastavila se i o nedostatku alternativnih i elektroničkih izvođača koji imaju relativno uspješne karijere u inozemstvu, dok se kod kuće za njih i ne zna.

Poziv na prijave »Porin je, kao što piše u Statutu, otvoren svima. Odnedavno smo omogućili prijavu za nominacije i onim autorima i izvođačima koji nemaju diskografsku kuću ili nakladnika; prema tome su njihova izdanja i prijave, bilo da je riječ o indie rocku, heavy metalu ili elektroničkoj glazbi, svakako dobrodošla. Prijavi-

ti ih mogu i glazbeni novinari i kritičari koji svakodnevno prate scenu. Molbe ne možemo pisati jer se glazbenici ipak moraju prijaviti sami. Zato molimo sve da se prijave jer Porin ne može uvijek znati tko je izdao album u inozemstvu. Jedini uvjet je da je izdanje legalno i dostupno na tržištu pa i onom digitalnom. Isto tako ne možemo reći da na Porinu nema mladih izvođača ili da mlade izvođače on ne zanima jer su nominirani bili bendovi poput Lovely Quinces, a nagradu za najbolju žensku vokalnu izvedbu 2015. godine osvojila je Sara Renar«, podsjetio je Bratoš.

Porinske nedoumice Neke posjetitelje tribine zbunile su kategorije najbolje izvedbe, snimke i produkcije koje im se čine previše razdijeljene. No Neven Frangeš pojasnio je kako ni jedna od tih kategorija ne zadire u onu drugu. Najbolja izvedba je izvedba izvođača, kvaliteta snimke je posao tonskog snimatelja, a produkcija se odnosi na producenta, odnosno »redatelja projekta«. »Uloga Porina je da nagrađuje i one stručne i umjetničke poslove koji nisu vidljivi široj javnosti«, smatra Frangeš. Nedoumica je bilo i u pogledu kategorija etno, klapske i pop–folklorne glazbe.

Detalji iz pravilnika »Etnoglazba je inspirirana folklorom, koristi se modernijim postupcima u stvaranju i ima slobodniji aranžman. Pop–folklorna je više ili manje izvorna glazba s dodanim modernim instrumentima, primjerice klape s ritam–sekcijom, dok je klapska glazba izvorna a cappella izvedba. Mnogo bi se pitanja izbjeglo kad bi se pogledao Pravilnik i drugi dokumenti koji su javno dostupni na Porinovim službenim stranica-

ma. Svi nam mogu poslati upit, zato i ovaj put molimo kolege iz medija da nam se obrate ako imaju pitanja, dvojbi i primjedbi jer je ured Porina otvoren svima«, rekao je Frangeš. Njegovi kolege istaknuli su da se Porin iz godine u godinu mijenja i razvija pa je tako lani sastavljeno glasačko tijelo od 300 članova koje posebnu pozornost posvećuje izrazito stručnim kategorijama produkcije, aranžmana i snimke, a glasačko tijelo čine upravo producenti, aranžeri i tonski snimatelji. Broj kategorija iz godine u godinu varira pa su se tako na posljednjoj dodjeli ponovno razdvojile kategorije za najbolji album tamburaške i klapske glazbe zbog velikog broja prijava u tim glazbenim vrstama.

Uloga i definicija Nakon što su se razjasnila neka osnovna pitanja, rasprava se nastavila o definiciji Porina kao mjesta gdje se karijere potvrđuju. Neki smatraju da Porin treba poticati mlade nade i omogućiti im nastup u prime timeu nacionalne televizije. »Tu je ponovno došlo do nesporazuma u vezi s pozicijom Porina koji organizira samo završnu dodjelu, a ne glazbene emisije. Na dodjeli nastupaju isključivo nominirani izvođači u »udarnim« kategorijama, među koje je Upravni odbor Porina uvrstio i onu za najboljeg novog izvođača, upravo zbog potpore mladima. Porin ne može nikome organizirati koncerte pa tako ni mladim bendovima jer to nije njegova misija. O svim tim stvarima UNISON može razgovarati s HRT–om, koji kao suosnivač Porina daje Porinu zaista velik doprinos, a čija je misija, kao javne televizije, i dobra zastupljenost hrvatske glazbe u radijskim i televizijskim programima«, složni su članovi UO Porina.

Kad se pogleda šira slika, pojavljivanje novih bendova i njihovih uradaka zapravo i nije isključivo stvar Porina, već općenitog stanja društva i medija koji su skloni etabliranim zvijezdama. To je »problem« sociološke prirode. Ako se već trebaju tražiti »krivci«, onda svoj dio odgovornosti snose i mediji. Poznato je da medije zbog pritiska tržišta manje zanimaju nepoznati izvođači. Tekstovi na portalima odavno se, opet zbog ekonomskih razloga, više oslanjaju na broj klikova, a ne na kvalitetu sadržaja. Također, takvi se tekstovi ne bave načinom pjevanja, kvalitetom izvedbe i lijepim glasovima, nego pozadinskim temama koje su atraktivnije od umjetničkih. Stoga se Porinu mora priznati da svake godine predstavi nekoliko mladih glazbenika, poput spomenute Sare Renar, bendova Chui, Jonathan, dua Auguste, Queen of Sabe. Tražiti samo jednog »krivca« nije korektno jer bi se cjelokupna svijest ljudi i odnos prema glazbi trebali promijeniti da bi stvari bile idealne. Zato se Porin itekako može pohvaliti radom na predstavljanju mladih glazbenika jer će sama nominacija za Porin potaknuti ljude da poslušaju te izvođače, a mediji će ih »u poplavi« mladih talenata lakše prepoznati. Kad se sve zbroji — niti glazba može bez medija niti mediji mogu bez glazbe. Porinu ostaje primarna uloga isticanja najboljih u svim vrstama glazbe. Čelni ljudi nadaju se uspostavi i podizanju kriterija koji će biti poticaj kvalitetnom razvoju hrvatske glazbe u svim aspektima. Porinovoj tribini nazočili su brojni glazbenici i medijski djelatnici poput Zdenke Kovačiček, Matije Vuice, Jurice Popovića, Tome in der Mühlena te dvoje dobitnika Porina za životno djelo — Radojke Šverko i Pere Gotovca.

Popularna žanrovska glazba u Hrvatskoj posve je negirana u hrvatskom radijskom eteru koji stvara monopol mainstreama

Nevidljivo bogatstvo raznolikosti amislite da u trenucima kad poželite slušati klasiku, na radiopostaji koja emitira klasiku možete čuti samo valcere. I tamo gdje znate da ćete uglavnom čuti samo klasičnu glazbu, čujete samo valcere. Puno valcera iz opusa obitelji Strauss pa nešto od Josefa Lannera pa malo Čajkovskog

itd. Opus skladatelja klasične glazbe stvaran je stoljećima i svatko je od tih najvećih majstora ostavio velik trag u glazbenoj baštini. Mnogi od njih izvojevali su i svojevrsnu glazbenu revoluciju, drznuvši se eksperimentirati u svojem skladateljskom pozivu, stvarajući neki novi glazbeni smjer ili žanr. Danas im se svi klanjaju.

Formiranje ukusa U današnje vrijeme, a zahvaljujući ra-

zvoju tehnologije, glazba se proširila svim meridijanima i paralelama. I unatoč internetu, koji nudi osobni izbor glazbe najboljih izvođača svih glazbenih žanrova, radio i dalje ima jednak utjecaj na formiranje ukusa masa, emitirajući glazbu 24 sata. Tako je i u Hrvatskoj. Bez obzira na to što se sve veći broj mladih ljudi za osnovnu edukaciju o glazbi koristi internetom, tražeći ciljano nekog izvođača ili glazbeni stil, glazba s radija je ta koja nam čak i podsvjesno nudi nekog novog izvođača,

pjesmu ili glazbeni žanr. Ciljano, zasipa nas najvećim aktualnim hitovima ili pak najpopularnijim pjesmama posljednja dva–tri desetljeća. Međutim, monopol mainstreama u hrvatskom eteru zalupio je vrata pred nosom mnogobrojnim kreativnim glazbenicima koji glazbu ne stvaraju da bi dospjeli obavezno na top–ljestvice i u eter hrvatskih radijskih postaja, već zato što vole glazbu i vole je stvarati. Mnogi od njih u svojem su glazbenom žanru ostvarili i izvanserijske uspjehe u svijetu. Na žalost, za-

Marko Grubišić

Piše: Dubravko Jagatić

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Iako je 95 % domaće glazbe u eteru hrvatskih radiopostaja mainstream, istodobno se u Hrvatskoj stvara izuzetno kvalitetna žanrovska glazba koja je većem broju slušatelja potpuno nevidljiva.

Danijel Majcen aka Dani’el

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Diyala Katanec

hvaljujući ignoriranju domaćih medija, većina njih je kod kuće gotovo nepoznata, dok su istovremeno u svijetu tretirani kao zvijezde. Zašto je tako?

Ignoriranje drukčijih

Golem broj formatiranih radiopostaja ravna se prema ukusu slušatelja, ne želeći ih razočarati, stoga emitiraju samo najveće domaće hitove. Istovremeno, ti isti slušatelji, već dobrih 30 godina naviknuti na gotovo jedne te iste pjesme, nemaju ni potrebe tražiti nešto drugo, a i ne znaju da postoji neka druga glazba koja nastaje u Hrvatskoj. A ta druga glazba u svoj svojoj žanrovskoj raznolikosti istovremeno oduševljava publiku po zagrebačkim, hrvatskim i europskim klubovima u kojima izvođači koji je stvaraju postaju jednako tretirani kao i njihovi kolege sa svjetskih top–lje-

stvica jer je njihova glazba jednako dobra, ako ne i bolja. Međutim, to znaju samo oni koji se informiraju i koji pripremljeni dolaze na te koncerte, očekujući da će doživjeti vrhunski glazbeni provod. Slučajni posjetitelji nerijetko ostaju začuđeni kad zalutaju na koncert nekog domaćeg, žanrovski opredijeljenog izvođača. Iznenađeni su iznimnom kvalitetom i pitaju se zašto prije nisu za njega čuli. Zato što u hrvatskom eteru nema sluha s jedne strane za glazbenike koji stvaraju glazbu koja nije mainstream, a s druge za one koji pjevaju na engleskom. A oni pjevaju na engleskom jer je njihova scena globalna, a ne lokalna, dok je jezik manje važan od žanra koji izvode i stvaraju. Jedan od rijetkih primjera uspješne karijere, koja je trajala dok je njihov glazbeni žanr bio u trendu, jest karijera grupe Cubismo koja je zaraznim latino i afro kubanskim

ritmovima osvojila domaće slušatelje. Ali to je samo iznimka koja potvrđuje pravilo.

natoč internetu, koji nudi osobni izbor glazbe najboljih izvođača svih glazbenih žanrova, radio i dalje ima jednak utjecaj na formiranje ukusa masa.

Niz primjera Da nije riječ o pukoj teoriji, govori niz primjera pred našim očima i ušima. Danijel Majcen, koji je u inozemstvu ostvario karijeru pod imenom Dani’el, a koji stvara synth pop glazbu, prodao je već više od 30.000 albuma diljem svijeta, dok je njegov posljednji studijski album The Book Final chapter: Heaven Shall Be objavila ruska diskografska kuća ScentAir Records, tražeći prava za cijeli svijet. Nedavno je i vrhunski samoborski hardcore bend Deafness By Noise objavio album A Long Way Down za američku diskografsku kuću

Strength Records, dok na istom izdanju gostuju neki od velikana svjetskog hardcorea. Producent i DJ Ognjen Zečević u svijetu se proslavio kao Egoless zahvaljujući svojoj vrhunskoj dub glazbi zbog koje se nedavno vratio s vrlo uspješne velike britanske turneje, dok mu se singlovi vrte i na radiju BBC. Projekt Miljenka Rajakovića TeHÔM svoje je izdavače pronašao u Kanadi, zahvaljujući diskografskoj kući Townsend Records koja njegove albume s dark ambient glazbom prodaje u cijelom svijetu. Tu je i fenomenalna hrvatska rockabilly grupa Mad Man koja je u europskim rockabilly krugovima izuzetno cijenjena i koja albume objavljuje za britansku diskografsku kuću. Damir Ludvig i Goran

proglašen najboljim DJ–em na svijetu. Za blues Adama Semijalca, koji nastupa pod imenom Bebè Na Volè, svaki dobar poznavatelj glazbe složit će se da je riječ o glazbeniku bez okvira kojega svijet mora upoznati. Petar Dundov istinska je zvijezda elektroničke glazbe u svijetu, ali kod kuće je gotovo nepoznat za širu publiku. Njegove je pjesme gotovo nemoguće čuti i na jed-

Mikhail Petrov

Štetić glazbu su stvarali pod imenom Ludvig & Stelar koja se redovito emitira na svim kontinentima, dok su se njihove pjesme pojavljivale na prestižnim lounge kompilacijama Cafe Del Mar. Splitski indie–rock sastav In The Go nedavno je objavio debitantski album za američku diskografsku kuću Unable Records, što je prošle godine uspjelo i hrvatskoj heavy metal grupi AngelSeed koja je album objavila za diskografsku kuću SlipTrick Records, također iz Amerike. Nisu nužno svi žanrovski opredijeljeni glazbenici odmah nešto postigli u inozemstvu, ali zato kod kuće stvaraju vrhunsku žanrovski opredijeljenu glazbu kao i njihovi globalni rock–heroji uz čiju su glazbu odrasli.

Primjer su fenomenalne reperice Diyale ili pak jazz grupa Chui, čiji su album Third Sun from the Stone prošle godine hrvatski glazbeni kritičari proglasili jednim od najboljih domaćih izdanja 2015. godine. Saša Rajković nastupa pod imenom Zarkoff kad diljem svijeta izvodi svoju electro pop glazbu i dobiva pozitivne kritike iz Južne Amerike (gdje je nastupao već dva puta) do Europe. Eddie Ramich, jedan od najboljih hrvatskih DJ–eva i producenata elektroničke plesne glazbe, često u fuziji s jazzom i neosoulom, svojevremeno je u Japanu

noj od postojećih 150 radiopostaja koliko ih danas otprilike ima u Hrvatskoj. U Zagrebu egzistira izuzetno jaka stoner rock i grunge scena, predvođena grupama She Loves Pablo, Musicle Tribe Of Danger And Excellence ili Killed

Ognjen Zečević aka Egoless

A Fox. Zašto su svi oni dobri za publiku u svijetu i glazbene urednike prestižnih radiopostaja, a nisu dobri za domaće slušatelje? Možda bi neki od njih i zavoljeli neki od glazbenih žanrova kojima pripadaju spomenuti glazbenici kad bi njihovu glazbu mogli čuti u domaćem eteru. Možda bi još više voljeli neke hrvatske izvođače koji pjevaju na engleskom, a zvuče možda bolje od njihovih idola iz inozemstva. Zašto je tako teško

dati vjetar u leđa kreativnim glazbenicima koji ne stvaraju mainstream glazbu? Zašto ne bismo medijskom potporom pomogli glazbenicima koji još nisu kod kuće dovoljno prepoznati a stvaraju glazbu na svjetskom nivou? Tako je malo potrebno da slušatelji prošire vidike i da uspješni glazbenici budu prepoznati i kod kuće. Mainstream glazba nije jedina koja može razveseliti publiku i zadovoljiti glazbene urednike i vlasnike brojnih radiopostaja.

Zarkoff

Hrvoje Štefotić

Neupućeni slušatelji

onopol mainstreama u hrvatskom eteru zalupio je vrata pred nosom mnogobrojnim kreativnim glazbenicima koji glazbu ne stvaraju da bi nužno dospjeli na top–ljestvice.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Razgovor s autorom pjesama, gitaristom i pjevačem splitske grupe In The Go

Već deset godina radimo na tome da album objavimo u inozemstvu Frane Paić godine 2008. kao autor novih pjesama na engleskom jeziku prešao je s bas–gitare na gitaru i glavni vokal te je tako od benda poznatog kao Frakcija, odnosno Indigo, nastao In The Go. Bio je to tek početak razmišljanja o međunarodnoj karijeri koja je nedavno lansirana objavom studijskog albuma za američkog nakladnika Unable Records

Piše: Dubravko Jagatić

ndie–rock grupa In The Go iz Splita nedavno je objavila studijski album za američku diskografsku kuću Unable Records. To je rezultat dugogodišnjeg truda koji je napokon urodio plodom. O tome kako je

došlo do ugovora, što će im taj ugovor donijeti te jesu li nudili album i hrvatskim diskografskim kućama, za Cantus je ispričao autor pjesama, gitarist i pjevač grupe In The Go, Frane Paić. Kako ste došli do američke diskografske kuće Unable Records, odnosno zašto ste baš nju odabrali i ponudili joj album?

Godine 2013. preko tadašnjeg menadžera potpisali smo ugovor za Pyramid Records iz Miamija koji je izdavač bendova Stray Cats, En Vogue, The Band itd. Međutim, pažnju koju smo dobili i odugovlačenje izlaska albuma navelo nas je da zatražimo raskid koji smo na kraju uspjeli i dobiti. Prilikom snimanja albuma u ClearTrack Studios na Floridi, jedan dio produkcije radili su

baš ljudi iz Unable Records. Već tada im se svidjelo što čuju. I poslije raskida ugovora s Pyramid Records čuli smo se i dosta razgovarali i na kraju potpisali ugovor s njima! Jeste li prije njih kontaktirali i s drugim diskografskim kućama u Americi, ali i u svijetu? Već gotovo deset godina radimo na

Što konkretno znači sad ugovor s njima za vašu karijeru i plasman na američko tržište? Nama znači puno. Ugovor s Unable Records planirani je proces. Oni za sada rade odličan posao, stalno smo u kontaktu i općenito su profi što se posla tiče. S druge strane, čvrsto smo na zemlji, i mi i oni, ali znamo što i kako treba odraditi. Ostalo će vrijeme pokazati. Kakav je bio prvi komentar ljudi iz Unable Records kad su čuli vaše snimke? Oni su albumom oduševljeni, a imali su priliku čuti album u procesu produkcije pa onda i finalni proizvod. Tako da su znali što dobivaju. Razgovarali smo nekoliko tjedana i stekli su dojam o nama kao o ljudima sa stavom, ljudima koji vole to što rade, bez pritiska nekakvog uspjeha, što god uspjeh značio, i cijela priča im se svidjela. Kakve su prve recenzije američkih glazbenih kritičara i radijskih voditelja? S obzirom na to da u Americi ima »mali milijun« postaja, što internetskih, što klasičnih, izdavač i mi zadovoljni smo

količinom radijskog prostora koji dobivamo. Svakako više nego u domaćem. Recenzije su pozitivne i to nam je OK. Ima tu i nekih razmišljanja koja nama baš i nisu logična. Svrstava nas se »i tamo i ovamo«, ali ionako svatko ima pravo reći svoje mišljenje. »Jače« recenzije tek očekujemo. Previše je glazbe u optjecaju! Vjerujete li da bi vam taj ugovor s američkom diskografskom kućom mogao pomoći i za više nastupa u Hrvatskoj, pa i za prisutnost u domaćim medijima? Nisam siguran. Čak mislim da ne, ali sigurno je da će se nešto više pažnje obratiti na bend. Jeste li taj isti materijal nudili i hrvatskim diskografskim kućama? Kakve su bile reakcije? Cilj je bio izaći s albumom za američkog izdavača, tako da album domaćim izdavačima nismo nudili.

Funkcioniranje radija Unatoč neospornoj kvaliteti, svejedno pjesama grupe In The Go nema u domaćem eteru. Kako to komentirate? Pa dobro, zna se kako i po kojem principu funkcioniraju radiopostaje. Naš izdavač nije domaći i nema šanse da nas se stavi ispred njih. Nitko i ne traži da

nas se stavi ispred nekoga, ali da bi nas se moglo »zavrtjeti«, moglo bi! Znam da nas »vrti« Hrvatski radio, Radio Split... i njima hvala. Eto, barem imamo »doma« neko poštovanje. Premijera videa za prvi singl Spin bila je na MTV–u. Jeste li razmišljali o tome da snimite isti album, ali s tekstovima na hrvatskom jeziku? Nismo, ovaj bend nema namjeru izdavati album na hrvatskom jeziku! Zbog čega ste tijekom karijere čak tri puta mijenjali ime benda? Godine 1998. počeli smo kao Frakcija pa nas se po demo–festivalima zamjenjivalo bendom Frakcija iz BiH. To je nekako bila promjena imena iz potrebe i postali smo Indigo. Frakcija i Indigo snimili su i izdali dva albuma na hrvatskom jeziku. I tu u biti jedan dio priče prestaje. In The Go je nastao 2008., tada smo mijenjali vokal upravo zato što smo napokon željeli snimiti album na engleskom. Ja sam s bas–gitare prešao na gitaru i vokal jer sam bio autor svih pjesama pa je to nekako bilo i logično. Tako da je, otprilike, In The Go Frakciji i Indigu ono što je New Order Joy Divisionu. Toliko o promjenama imena. I što dalje? Isto što i dosad. Radimo ono što volimo, radili smo to i prije albuma i prije

Amerike... i radit ćemo to i nakon toga. Kao što je rekao Kurt: Until The End...

Mini promocija Planirate li promociju albuma po Hrvatskoj? Mini promocija bila je s The Bambi Molesters u Splitu. Najesen ćemo imati glavnu promociju u klubu Judino drvo u Splitu, a 22. lipnja sviramo na festivalu INmusic pa onda dalje gdje može. Samo konkretne i korisne svirke. Pritom ne mislim na financije, već na promociju benda i albuma. Ukaže li se prilika za turneju po SAD–u, jeste li spremni sve ostaviti i otići on the road? Ako nam to kao bendu i kao ljudima donese napredak u radu i podigne nas stepenicu više, onda ćemo na taj put i otići. Svi u bendu smo roditelji i ljudi s obiteljima pa ćemo odluku što i kako donijeti u dogovoru s njima. O tome se već neko vrijeme dogovara i s izdavačem.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

tome da album objavimo u inozemstvu. Godine 2009. bili smo pred potpisom s Roba Music iz Hamburga, ali ono što nam je bilo ponuđeno nije bilo ono što je bend trebao!

vaj bend nema namjeru izdavati album na hrvatskom jeziku! Prethodne inačice benda, Frakcija i Indigo, snimili su i izdali dva albuma na hrvatskom jeziku. I tu u biti jedan dio priče prestaje

Suradnja HDS ZAMP–a i Francuskog instituta u Zagrebu

Tribine Rendez–vous Internet Susreti s analizama raznih aspekata utjecaja digitalne tehnologije na naše živote BROJ 197, LIPANJ 2016.

digitalnog tržišta, zaštiti osobnog identiteta na internetu te o potrebi vrednovanja intelektualnog vlasništva online. Posebno su se osvrnuli na odnos velikih internetskih providera i kreatora sadržaja koji je, ističu, jedno od temeljnih pitanja koje društvo i vladajući moraju regulirati. Drugi rendez–vous, održan sredinom travnja, otvorio je temu utjecaja interneta na radikalizaciju i ekstremizam.

Sredstvo radikalizacije Nakon uvodnog pozdrava francuske veleposlanice Michèle Boccoz slijedilo je kratko predavanje utjecajnog francuskog sociologa Géralda Bronnera, inače člana Akademije tehničkih znanosti. Bronner je istaknuo da internet nije razlog, već sredstvo radikalizacije. Napomenuo je da u Francuskoj volonterski radi s mladim ljudima na procesu «deradikalizacije», odnosno ponude drukčijeg, alternativnog diskursa, pogotovo u odnosu na religiozni ekstremizam.

Pišu: Josip Radić i Marina Ferić–Jančić

erijal tribina Rendez–vous Internet zajednički je projekt stručne službe ZAMP Hrvatskog društva skladatelja i Francuskog instituta, s ciljem analize raznih aspekata utjecaja digitalne tehnologije na naše živote.

Dubinske transformacije

Živimo u svijetu koji se iz dana u dan sve više digitalizira: sadržaji, aplikacije i različite platforme prisutne su u svim aspektima svakodnevnog života te brzo i dubinski transformiraju društvo. Upravo je zato tema ovog projekta doseg i utjecaj interneta na život svakoga od nas: kao pojedinca, privatne osobe, ili poslovnog subjekta, ali i kao politič-

ki (ne)aktivnog građanina svoje zemlje, odnosno pripadnika neke društvene skupine. Uz stručnjake iz Francuske, svaka od dosad održane četiri tribine ugostila je i domaće stručnjake i teoretičare iz digitalnog svijeta, ali i s područja kulture, politike i gospodarstva. Domaćin tribina je novi coworking prostor HUB385 u Petračićevoj ulici u Zagrebu. Prvu tribinu pod nazivom Granice interneta otvorili su Njezina Ekscelencija Michèle Boccoz, veleposlanica Francuske Republike u Republici Hrvatskoj, te Ivica Mudrinić, jedan od osnivača dijeljenog uredskog prostora HUB385. Poseban gost konferencije bio je Xavier de la Porte, novinar i urednik javne radijske postaje France Culture te glavni urednik news websitea Rue 89, koji je u uvodnom izlaganju govorio o općem konceptu granica interneta, ali i o pita-

oseban gost konferencije bio je Xavier de la Porte, novinar i urednik javne radijske postaje France Culture te glavni urednik news websitea Rue 89

njima identiteta i online sigurnosti.

Provideri i kreatori Nakon izlaganja uslijedila je zanimljiva rasprava na kojoj su, uz De la Portea, sudjelovali i Nina Obuljen Koržinek s Instituta za razvoj i međunarodne odnose te Domagoj Bebić, docent s Fakulteta političkih znanosti. Oni su izlagali o budućnosti jedinstvenog europskog

Poslije izlaganja održana je i zanimljiva panel–diskusija u kojoj je, uz moderatora Luca Leyja, ravnatelja Francuskog instituta, sudjelovao i politolog Krešimir Petković, docent s Fakulteta političkih znanosti koji je ponudio komentar na temu iz vlastite perspektive.

Kreativni sadržaj

Posebno je zanimljivo bilo na trećem izdanju koje se bavilo pitanjem tko profitira od kreativnog sadržaja na internetu. Uvodno predavanje održao je Patrick Waelbroeck, francuski stručnjak za ekonomiju inovacija i intelektualnog vlasništva, inače predavač na prestižnom Télécom ParisTech Sveučilišta u Parizu, a u panel–diskusiji sudjelovali su ravnateljica Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo Ljiljana Kuterovac i ravna-

Nemogućnost rada Ljiljana Kuterovac istaknula je nužnost šireg i općenitijeg razmatranja sustava autorskog prava te svrhu i važnost njegova postojanja za društvo u cjelini. Upozorila je na opasnosti tumačenja onih u čijem vidokrugu nisu kreativci koji stvaraju sadržaje, već isključivo internet (internetski posrednici, platforme i sl.) i krajnji korisnici. Riječ je o tumačenjima da je internet prostor u kojem se sve nudi svima i u kojem svi imaju mogućnost zarade, ali bez obaveze da se na neki način kreativcima refundira korištenje njihovih djela. Situacija u kojoj se krajnjim korisnicima nude kreativni sadržaji (za čije korištenje nitko ne plaća naknadu ili cijenu), a koji se onda u krug deriviraju, u konačnici dovodi do nemogućnosti rada kreativaca, stvaranja uvjeta u kojima oni ne mogu od svojeg rada živjeti, što onda nužno vodi do pada kvalitete kreativnog rada i urušavanja kulture. »To bi bilo isto kao da sada svi krenemo u trgovine i iz njih uzmemo što god želimo, malo probamo, isprobamo ili nosimo neko vrijeme i tek onda odlučimo hoćemo li to ipak kupiti ili ne. Takav sustav nije održiv i to se ne radi«, objasnila je Ljiljana Kuterovac, pitajući odakle se stvorilo mišljenje da bi ono što ljudima nije nužno, već je zapravo korištenje tuđim vlasništvom u svrhu zabave, trebalo biti besplatno. S aspekta kreativca, Hrvoje Hribar pozvao je na uspostavu sustava koji će i za korištenje filmova, glazbe, literarnih djela itd. putem interneta kreativcima omogućiti da od svojega rada žive. Pozvao je na uspostavu takvog tržišnog modela u kojem će se voditi računa o svima, od autora do krajnjeg korisnika, a ukidanje trenutačne situacije u kojoj velike telekom kompanije i ostali posrednici svojim djelovanjem uništavaju mogućnost razvoja kulturnih i kreativnih industrija. Upozorio je i na opasnosti izmjene propisa o autorskom pravu u Europskoj uniji, kojima se ne bi ukidalo stanje u kojima se kulturne i kreativne industrije doslovno guše i uništavaju.

Edukacija o štetnostima Nenad Marčec zaključio je raspravu ističući problem tzv. prijenosa vrijednosti koji se događa na internetu. Skrenuo je pozornost na goleme zarade koje Youtube, Google, Facebook i ostala carstva izgrađena isključivo na korištenju kreativnog sadržaja, od njega i generiraju, a za što uglavnom ne plaćaju naknadu ili je riječ o uistinu mizernim naknadama. Pritom je istaknuo važnost uspostave poštenog tržišta, ali i institucionalnog okvira koji bi krajnje korisnike upozoravao na štetnosti nepoštivanja autorskog rada i prava i o tome ih educirao. »U tom lancu sreće u kojem se nalaze svi, osim onih koji su ga stvaranjem kreativnih djela i pokrenuli, mora se naći prostora i za kreativce«, zaključio je.

Z a g r e b a č k a p o s l ov n i c a H D S Z A M P – a , 2 5 . s v i b n j a 2 016 .

Putovanje pjesme od njezina nastanka do autorskog honorara Dan otvorenih vrata HDS ZAMP–a bio je sjajna prilika da javnost i zainteresirani autori upoznaju sustav kolektivne zaštite i učinkovitost ZAMP–a

Piše: Josip Radić

zagrebačkoj poslovnici stručne službe ZAMP Hrvatskoga društva skladatelja održan je Dan otvorenih vrata, prilika da javnost upozna rad i funkcioniranje udruge za kolektivno ostvarivanje autorskih glazbenih prava. Pod motom Putovanje pjesme od njezina nastanka do autorskog honorara, događanje je privuklo brojne zainteresirane autore i glazbenike, među kojima i studente Muzičke akademije Zagreb te predstavnike medija koji su iznutra upoznali strukturu ZAMP–a i dobili odgovor na pitanje: što točno taj ZAMP radi?!

Susret s autorima Nakon uvodnog govora glavnog direktora Nenada Marčeca, okupljene su pozdravili autori Miro Buljan i Kristijan Rahimovski, govoreći o važnosti i ulozi ZAMP–a iz vlastite perspektive. »HDS ZAMP bitan je za moju egzistenciju i egzistenciju moje obitelji, budući da živim isključivo od glazbe i svojega autorskog rada. Ne mogu ići od kafića do kafića, od radija do radija i popisivati tko i kada pušta moju glazbu. To umjesto mene radi moja udruga za kolektivno ostvarivanje prava i moram priznati da to rade izvrsno«, opisao je Buljan. Svi koji su se odazvali Danu otvorenih vrata imali

su priliku na praktičnim primjerima slijediti put jedne pjesme — od prve prijave u Odjelu članstva preko Sektora za javno priopćavanje koji registrira njezino javno izvođenje pa sve do Sektora dokumentacije i distribucije koji temeljem prikupljenih podataka obračunava autorsku naknadu i isplaćuje je na račune autora. »HDS ZAMP je prisutan, naravno, na internetu, društvenim mrežama, preko weba, maila, telefaksa i telefona, a Danom otvorenih vrata htjeli smo javnosti pokazati ljudsko lice HDS ZAMP–a i na desetke zaposlenika koji svakodnevno rade na tome da autori i nositelji prava ostvare zaradu od korištenja svojih djela u javnosti. Kako kaže naš slogan: Glazba daje vrijednost životu, a mi dajemo vrijednost glazbi, u što su se okupljeni imali priliku uvjeriti iz prve ruke«, istaknuo je Milan Majerović–Stilinović, voditelj komunikacija HDS ZAMP–a.

BROJ 197, LIPANJ 2016.

telj HAVC–a Hrvoje Hribar, uz moderiranje Nenada Marčeca, glavnog direktora HDS ZAMP–a.

Nakon obilaska poslovnice ZAMP–a u Heinzelovoj, održano je prigodno druženje s kojega su posjetitelji otišli s prigodnim suvenirima i poklonima HDS ZAMP–a, Cantusa i ulaznicom za predstavu o autorskom pravu, Priroda i društvo, u Zagrebačkom kazalištu mladih, repriziranu za kraj sezone.

vi koji su se odazvali Danu otvorenih vrata imali su priliku na praktičnim primjerima slijediti put jedne pjesme

Tribina Ljudski potencijali u digitalnoj industriji ugostila je Simona Payea, istraživača s Odjela sociologije kreativnog rada na Collège de Franceu. U uvodnom izlaganju Paye je predstavio svoje istraživanje o primjeni big data sustava te o novoj radničkoj klasi u kontekstu digitalnih tržišta. Velike korporacije danas stvaraju nove vrste rada i zadataka, samim time i nove kvalifikacije radnika potrebne za posao, istaknuo je Paye. Slijedila je panel–diskusija na kojoj su, uz uvodnog izlagača, sudjelovali Jan Jilek, suosnivač i predsjednik IAB Croatia, CEO Dotmetrics i Leo Mršić, voditelj Katedre za analizu podataka na Visokom učilištu Algebra te suosnivač i CFO u IN2data d.o.o. Data Science Company. Zanimljiva rasprava dotaknula se pitanja novog radnog zakonodavstva prilagođenog digitalnom tržištu te promjene paradigme ljudskih potencijala u novom kontekstu. Diskusija je otvorila pitanje zaštite privatnosti korisnika na internetu, odnosno je li privatnost postala valuta za plaćanje online sadržaja?

Zainteresirani posjetitelji Dana otvorenih vrata ZAMP-a

Međunarodna konfederacija društava autora i skladatelja (CISAC) svečano obilježila 90. obljetnicu

Izborna skupština

CISAC–a

Na izbornoj skupštini birani su predsjednik, potpredsjednik i članovi Upravnog odbora udruženja

BROJ 197, LIPANJ 2016.

jući bio govor Tibora Navracsicsa, povjerenika EK–a za obrazovanje, kulturu, mlade i sport, koji se osvrnuo na položaj kreativaca i na vrednovanje kreativnog rada na internetu: »Internet je kreirao kulturu u kojoj većina očekuje da je sve što je online besplatno. Ne očekujemo da vozači autobusa, me-

Novi potpredsjednik CISAC-a Jia Zhang-ke

a predsjednika je ponovno izabran pionir elektroničke glazbe, skladatelj i producent Jean–Michel Jarre, a trojcu novih–starih potpredsjednika (Angelique Kidjo iz Benina, Marcelo Piñeyro iz Argentine i Ousmane Sow iz Senegala) pridružio se i nagrađivani kineski redatelj i scenarist Jia Zhang–ke

eđunarodna konfederacija društava autora i skladatelja (CISAC) obilježila je 7. lipnja ove godine u Parizu 90. obljetnicu Izbornom skupštinom na kojoj su birani predsjednik, potpredsjednici i članovi Upravnog odbora udruženja. Hrvatsko društvo skladatelja i stručnu službu ZAMP predstavljali su glavni tajnik Društva Antun Tomislav Šaban i glavni direktor ZAMP–a Nenad Marčec.

Minimalne promjene Pionir elektroničke glazbe, skladatelj i producent Jean–Michel Jarre ponovno je izabran za predsjednika, a trojcu novih–starih potpredsjednika (Angelique Kidjo iz Benina, Marcelo Piñeyro iz Argentine i Ousmane Sow iz Senegala) pridružio se i nagrađivani kineski redatelj i scenarist Jia Zhang–ke. Hrvatska će u Nadzornom odboru CISAC–a ponovno imati svojega predstavnika, glavnog direktora HDS ZAMP–a Nenada Marčeca. Uoči održavanja Skupštine posebno je ohrabru-

nuelom Vallsom, kojemu je delegacija CISAC–a izložila izazove koji su pred kreativnom zajednicom, pogotovo u kontekstu digitalnog tržišta. Valls je tom prilikom izjavio kako je borba za prava autora nužna da bi se zaštitila kreativnost: »Francuska vlada aktivna je na polju borbe protiv piratstva, zalaganja za pravednu naknadu autorima i umjetnicima i financijske potpore kreativcima. Prvi smo počeli sa zalaganjem za autorska prava, to nastavljamo i u modernom dobu!«

Kreativci u fokusu Zadovoljan susretom, predsjednik CISAC–a Jean–Michel Jarre istaknuo je kako su autorska prava u samim temeljima kulture i kulturne raznolikosti. »Također, autorska prava jedan su od

rvatska će u Nadzornom odboru CISAC–a ponovno imati svojega predstavnika, glavnog direktora HDS ZAMP–a Nenada Marčeca dicinske sestre i odvjetnici rade besplatno, prema tome moramo biti jasni: i kreativnost ima svoju cijenu! Kreativci i umjetnici moraju biti pravedno plaćeni za svoj rad, zajedno s ostalima u distribucijskom lancu.« Cijeli govor povjerenika Navracsicsa pročitajte na adresi ec.europa.eu/commission/2014–2019/navracsics/announcements/time–put–creators–heart–digital–single–market_en.

Globalna mreža Osnovan u Parizu 1926. godine, CISAC je u proteklih 90 godina izrastao u globalnu mrežu autorskih društava u kojem 230 predstavnika zastupa interese više od četiri milijuna kreativaca iz raznih sektora: glazbe, audiovizualne umjetnosti, kazališta, književnosti i vizualne umjetnosti. Glavna skupština udruženja bila je prilika i za susret s francuskim premijerom Ma-

pokretača ekonomije, generiraju zapošljavanje i zaradu, a uz to omogućavaju kreativcima, pogotovo onima mlađe generacije, da žive od svojega talenta. Zbog toga je važno osigurati pravednu raspodjelu prihoda, pogotovo na digitalnom tržištu. Stoga pozivam europske i svjetske vlade da podupru novu legislativu u čijem su fokusu autori i kreativci«, zaključio je Jarre. Opća skupština CISAC–a odabrala je i nove predstavnike u Upravnom odboru. Odbor sada čine predstavnici autorskih društava iz sljedećih zemalja: Australije, Mađarske, SAD–a, Švedske, Njemačke, Japana, Nizozemske, Alžira, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Meksika, Argentine, Južnoafričke Republike, Španjolske, Italije, Kanade i Brazila. Proširenjem broja članova, u Pravnu komisiju CISAC–a primljen je i HDS ZAMP.

Recenzija knjige — Za 85. rođendan skladatelj Petar Bergamo dobio je sjajnu knjigu Lik sjene

Prostor je sudbina

Piše: Jagoda Martinčević

bjavljena je sjajna knjiga! O sjajnom, duhovitom, silno darovitom i neobičnom (ne nužno tim redoslijedom!) skladatelju, o Petru Bergamu. Nakladnici su CANTUS d.o.o., Hrvatsko društvo skladatelja i Bašćinski glasi, južnohrvatski etnomuzikološki godišnjak, a urednica je Marija Bergamo. Knjiga je opsežna, obuhvaća 431 stranicu, 44 napisa, eseja i razgovora iz pera 34 autora, uz poseban dio u kojem sam Bergamo govori i piše, uz osnovnu kartu i kronološki popis djela. Pa ipak, u uvodnoj bilješci urednica kaže da je izloženi materijal možda »najprimjerenije smatrati građom za jednu (moguću) monografiju«. Zašto? Ta ovo jest monografija, koja možda metodološki ne slijedi uzuse, no kako je opremljena i notnim primjerima, nedostaju joj samo fotografije i možda opširniji životopis, iako se iz mnogih tekstova itekako razabire kako su Bergamov život i stvaralaštvo tekli do danas. U svakom slučaju, ne odričući autoru mogućnost neke buduće »prve« monografije, držim da je knjiga Lik sjene nešto najbolje što se jednom umjetniku može dogoditi za njegov 85. rođendanu.

Osobni izbor Zašto? U prvom redu zato što potpuno osvjetljava i objašnjava lik i djelo autora čiji opus ne pripada najbrojnijim u hrvatskoj glazbi 20. i 21. stoljeća, ali vrijednošću zauzima jedan od njezinih najvažnijih estetskih (rekla bih i etičkih) prostora. Knjigu umjesto predgovora otvara esej Eve Sedak Otklon kao estetika (»Ne napustiti bazu a udaljiti se«) uz razgovor Skladatelj ne zna što se nalazi u crnoj kutiji, a potom u prvom dijelu slijede poglavlja Motrenje i Autorovi pogledi, u drugom su Kroničarske bilje ke (izbor), zatim Zapisi autora (izbor) i Razgovori te zaključno Prilozi. Razumljivo je da se u okvirima ovakve recenzije ne mogu ni spomenuti svi autori, a kamoli elaborirati njihovi prilozi, stoga se recenzija ograničava na osobni izbor koji će kod svakog čitatelja (iskreno se nadam da će ih biti) jamačno biti drugačiji. U obilju materijala okupljenog u knjizi Lik

sjene dotiču se mnogi žanrovi koji će skoj glazbi. Melosom kao pokrenutim opisati autora i njegovu glazbu. Od ese- logosom.« Gospođu Otržan treba svaja do strogo analitičkog pristupa pojedi- kako pročitati jer je ona savršeno pronom djelu, do živih razgovora s autorom, čitala Petra Bergama. napokon i do, a čini mi se to i najvrjedniIz prvog dijela knjige dragocjen je još jejim, njegovih riječi koje ga, na kraju kradan prilog jer govori o manje poznatom jeva, ipak najbolje predstavljaju. UkratBergamovu stvaralaštvu. Piše ga Davorko, obilje je to izvrsne akribije i promišljaka Radica s naslovom »Što je to dječnja muzikologa u užem ja pjesma? — Glazsmislu, glazbenih pisabeno–pedagoške dica, kritičara i analitiča34 autora leme i iskustvo jednog ra koji pišu o Bergamu, skladatelja«. Ni autorica Petar neki iz osobnog kuta ovog teksta, a vjerujem motrenja, neki »objekBergamo — ni mnogi drugi, nije znativno«, no svima im je, la da je upravo BergaLik sjene držim, zajednička fascimo autor kultne dječje nacija autorom koji se, Cantus d.o.o./ pjesme, jednoglasnog barem sam ga ja tako Bašćinski glasi dječjeg zbora uz pratnju doživjela, cijeloga života klavira Avanture malonekako držao »po straga Juju iz 1951./52. goni«, a ipak je darom i dine (tekstopisac Žarko stavom izbio na »čelo Roje), uz još niz skladbi kolone«, smjestivši se (opera Stari mlin, igrosvojim stilskim izričakaz Mačak u čizmama, jem (neka mi Bergamo ciklus dječjih pjesaoprosti jer znam da mu ma Crno i plavo, velise termin »stil« baš i ne ko i malo i dr.), namijemili!) na posve samotno njenih najmlađima. Iz mjesto. Možda na onaj teksta Davorke Radice njegov Drvenik, u bardoznajemo o prisnom ku, dakle na Mediteran, odnosu Petra Bergajer to je jedino opće ma i glazbe za djemjesto prema kojemu cu, odgovornost autoga autorica ovih redora i glazbe prema tom va može »katalogizirati«. specifičnom žanru i njegovo promišljanje o zahtjevnostima koje se pred skladatelja postavljaju. InformaRenesansna dijagnoza tivno, korisno i neočekivano. Iz prvoga dijela knjige podnaslovljenog Motrenja izdvojila bih sasvim poseban Skladatelj o skladatelju esej Đurđe Otržan Petar Bergamo — jedan koji brine. Prolegomena sluša- Iz drugog dijela knjige u kojem se nalanja. U svojem tako prepoznatljivom, zi izbor iz Kroničarskih zabilješki, izdvojirekla bih jedinstvenom stilu renesan- la bih ponajprije tekst Dubravka Detonija snog poimanja, a time i pisanja o glaz- jednostavno naslovljen Petar Bergamo bi, Đurđa Otržan razmišlja o Berga- (objavljen prvotno u knjizi Predasi tišine, movim skladbama Espressioni nottur- 2001.). Gotovo poput kontrapunkta esene, Variazioni sul tema interotto, Spiriti ju Đurđe Otržan, taj tekst iz raskošnog eccellenti, Navigare necesse est i Can- Detonijeva pera slijedi još nekoliko Berzoni antiche, uz završni odjeljak pod gamovih skladbi pronicavom analizom, naslovom Zanat u kojemu kaže: »Ber- ali i brojnim asocijacijama koje će se na gamo gradi iz kamena. Grubo klesano kraju sabrati oko autorove možda najpoili fino brušeno, kamenje čuva od isku- znatije skladbe Spiriti eccellenti u čijem šenja zastranjenja u afektivno«, ali još je digitalnom snimanju Detoni sudjeloprije toga daje možda najtočniju dija- vao kao supervizor. Pa kad skladatelj o gnozu autora i njegove glazbe: »Umjet- skladatelju, među ostalim, kaže: »...ubrnik stoji u sredini i mora sâm dalje. Iz- zo shvaćam da se radi o prvorazrednoj među Scile i Haridbe, za početak. Jer majstoriji, o nadahnutom i znalačkom jedino će plovidbe govoriti o njemu. uobličavanju sedam samostalnih lirsko– Obvezao se Bergamo. Manifestno. Na dramatskih ulomaka koji se logično rauravnoteženje euforije i agonije u hrvat- stući i isto tako opadajući (a prateći na-

čelo zlatnoga reza, pritom obvezno skraćujući drugu fazu toga procesa) slijevaju u jedinstvenu cjelinu, bogate vokalne sceničnosti i promišljeno razvijene glazbene dramaturgije), jasno je da poštovanja vrijedan opus ima točnog i iskrenog zagovornika s pokrićem.« U istom poglavlju Kroničarskih zabilješki poseban je i kraći tekst Erike Krpan Duhovi što sjaje Petra Bergama. Kao vrsna poznavateljica njegova opusa, autorica nadahnuto sublimira promišljanja o nekoliko Bergamovih skladbi, ispreplićući ih vješto s duhom i riječima samoga autora njegovim specifičnim načinom komunikacije. »I to je sva priča«, rekao bi skladatelj Petar Bergamo, završava Erika Krpan svoj tekst. I to je ono najtočnije kako bi se Petar Bergamo mogao opisati!

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Opsežnu knjigu od 431 stranice i 44 teksta iz pera 34 autora zajednički objavljuju Cantus d.o.o, HDS i etnomuzikološki glasnik Bašćinski glasi

Patuljasta avangarda Naposljetku, valja reći i koju o Bergamu »njim samim«, dakle pokušati sažeti njegova osobna promišljanja izvan određene skladbe, ali ZA glazbu u cjelini. Gotovo svi za ovu knjigu skupljeni razgovori sa skladateljem otkrivaju jednu nepobitnu činjenicu: u odnosu na tzv. suvremenu hrvatsku glazbu, dakle glazbu njegova vremena, a osobito ono što zbunjujuće nazivamo (ili smo nazivali) avangardom, Bergamo jest — disident. Ukupno gledano, on do te glazbe uopće ne drži, smatra je štetnom, patuljastom, nedarovitom sinekurom za neke lukrativne pozicije, samoj sebi svrhom itd. itd., dakako, ne svu, ali sve u svemu, ne voli je i ne cijeni nimalo. Je li zbog svega toga u sukobu sa svima? Ne bi se reklo. A zasigurno nije u sukobu s publikom ni s kritičarima, jer oni ga cijene i skladbe mu se izvode čak i više nego onim drugima. Uostalom, pročitajmo što je rekao Igoru Brešanu za Forum Slobodne Dalmacije 1999. godine: »Mediteran je vagina i maternica europske kulture. I kad se relativno skoro dogodi ono što se dogoditi mora, poslije nekog vremena, budite sigurni, opet će se ovdje dogoditi prošlost: prostor je sudbina. Nisam ni čist, nisam ni dosljedan, ni monokromatičan. Jednostavno, ono sam što sam. Ne bi koristilo upinjanje da postanem ono što nisam ili bježanje od onoga što jesam. Amen.«

Skladatelj U privatnik i profesionalac

BROJ 197, LIPANJ 2016.

U prostoru restorana Mostovi Green Gold Centra u Zagrebu, 12 . s v i b n j a 2 016 . p r e d s t a v l j e n n o t n i a l b u m To n č i j a H u l j i ć a

Piše: Dubravko Majnarić

zagrebačkom restoranu Mostovi u Green Gold Centru 12. svibnja 2016. predstavljen je autorski notni album skladatelja Tončija Huljića u izdanju Cantusa d.o.o. Hrvatskoga društva skladatelja u ediciji Zabavne melodije. Nakon objavljenih zbirki pjesama velikana hrvatske zabavne glazbe Đorđa Novkovića, Nikice Kalogjere, Arsena Dedića, Đele Jusića i Zrinka Tutića, ovo je šesti album iz spomenute edicije. Album su predstavili tada još dopredsjednik, a sada predsjednik Hrvatskog društva skladatelja Ante Pecotić, urednik izdanja Zrinko Tutić i ravnatelj diskografske kuće Croatia Records Želimir Babogredac, koji je istaknuo velik doprinos Tončija Huljića kao skladatelja i producenta u produkciji te diskografske kuće. Croatia Records je pridodao albumu dvije kompaktne ploče s izvornim tonskim zapisima Huljićevih skladbi.

Kao i u slučaju albuma Zrinka Tutića iz iste edicije Zabavne melodije nakladnika Cantus d.o.o. Hrvatskog društva skladatelja, Croatia Records notama je priložio i dvije kompaktne ploče s izvornim izvedbama Huljićevih pjesama

Kriteriji selekcije Od 1981. kad se Tonči Huljić prvi put pojavio u profesionalnom svijetu glazbe, osvojivši prvu nagradu stručnog žirija pjesmom Sjećanja, do danas su u ZAMP–u prijavljena 1034 njegova djela. U uvodnom slovu promocije notnog albuma urednik izdanja Zrinko Tutić obrazložio je kriterije i dogovore s autorom prilikom odabira 30 skladbi iz enormnog Huljićeva opusa, što nije bio nimalo lak posao. Istaknuti su interpreti koji su Huljićev skladateljski opus učinili popularnim. To su Magazin, Danijela Martinović, Doris Dragović, Jelena Rozga, Oliver Dragojević, Petar Grašo, Zlatko Pejaković, Minea, pijanist Maksim Mrvica i pop etnosastav Madre Badessa u kojem se i autor pojavljuje kao interpret. U predgovoru notnog izdanja muzikologinja Erika Krpan uvodno ističe: »Srednjoškolskoga glazbenog obrazovanja i gotovo završenih pravnih studija, pritom nemirna i znatiželjna duha, Huljić s osamnaest godina ne zamišlja glazbu kao put kojim će se kretati njegov život, ali glazba je uvijek neka vrsta ljubavi koja opstaje bez obzira na dob, okolnosti i uvjete u kojima počinje složen odnos potencijalnog autora i glazbe.«

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Pozdravni govor tada još potpredsjednika HDS-a Ante Pecotića

Praktičan refleks U drugom predgovoru novinar Hrvoje Horvat navodi: »Na krilima najvećeg komercijalnog uspjeha, Huljić je devedesetih godina bio optuživan da je protagonist turbofolka u nas, ali njega je zanimao uspjeh kod masovne publike. Kao što su i pop bubble gum produkcija u Velikoj Britaniji ili njemačke zabavne melodije bile dio tržišne niše, tako je i Huljić precizno stvarao hitove, ali one koji su produkcijski i aranžmanski redovito bili bolje napravljeni i neusporedivo profesionalnije realizirani od konkurencije. Ne vodeći računa o žanru, nego o uspjehu pjesme, prvi će priznati da je privatnik i profesionalac koji živi od svojega rada, kao i njegovi suradnici. Gledajući retrospektivno, na tržištu koje često ne cijeni uspjeh i ne voli uspješne, takav Huljićev refleks bio je opravdan i nadasve praktičan, a među mnoštvom hitova koje je napisao nalaze se i mnogi vrijedni pop–evergrini.« S četiri nastupa na Eurosongu, jedan je od hrvatskih autora s najviše nastupa u finalu toga natjecanja. Na službenoj ljestvici Billboard Classical Crossover, Huljić je bio s nekoliko svojih skladbi na prvom mjestu, zadržavši se na njoj više od 150 tjedana. Iako

se skladateljski opus Tončija Huljića sastoji od popularnih zabavnih pjesama, crossover skladbi i scenske glazbe, u izbor za notni album ušlo je 28 pjesama i dvije crossover skladbe (Victory, koju je izvodio Gudački kvartet Bond i Croatian Rhapsody, koju je proslavio pijanist Maksim Mrvica).

Kreatori izdanja U namjeri otkrivanja novih mogućnosti, počeo se baviti crossover stilom. Na koncertu violinistice Vanesse Mae koji je održan u Puli 1998. godine upoznao je njezina glazbenog producenta Mela Busha koji mu je predložio suradnju s australsko–britanskim Gudačkim kvartetom Bond specijaliziranim za crossover glazbu. Huljićevom skladbom Victory (tiskanom u notnom albumu) Kvartet Bond dospio je na vrh top–lista popularnosti i slušanosti. Uspjehu Huljićevih skladbi na domaćoj glazbenoj sceni umnogome pridonose njegovi tekstopisci i suradnici Vjekoslava Huljić (supruga), Bratislav Zlatanović, Zvonimir Stipičić, Petar Grašo i Nenad Ninčević. Album uz biografiju autora sadrži popis svih njegovih skladbi i kompletnu diskografiju do 2015. godine. Notografiju i transkripciju s harmonijskim simbolima i potpisanim tekstovima za tisak je pripremio Josip Cvita-

nović. Izbor fotografija koje upotpunjuju to notografsko izdanje iz albuma je obitelji Huljić i iz arhiva diskografske kuće Croatia Records. Likovno oblikovanje i pripremu u formi prije izdanih notnih albuma Hrvatskog društva skladatelja i Cantusa d.o.o. uspješno je izvela Ana Nikolić Blaće.

Virtuoz Nindža Na promociji su bili mnogobrojni Huljićevi kolege i poznata imena domaće glazbene scene. Uz spomenuti notni album, prisutnima je predstavljeno i posljednje CD/DVD izdanje Croatia Recordsa The Best of Tonči & Madre Badessa. Glazbena atrakcija promocije bio je virtuoz na harmonici i aranžer Huljićeve grupe Madre Badessa Ninoslav Ademović Nindža, koji je sa svojom grupom uživo izvodio Huljićeve skladbe uz sudjelovanje spomenutih prisutnih Huljićevih interpreta. U odgovoru na pitanje o daljnjim planovima, Huljić mi je odgovorio da s uglednim hrvatskim dramskim piscem Mirom Gavranom sklada svoj prvi mjuzikl Pacijenti koji je u završnoj fazi. Premijera se očekuje najesen ove godine.

Tonči Huljić sa suprugom Vjekoslavom te kćeri Hanom i sinom Ivanom, svima uključenima u obiteljski biznis stvaranja hitova

uljić s uglednim hrvatskim dramskim piscem Mirom Gavranom sklada svoj prvi mjuzikl Pacijenti koji je u završnoj fazi. Premijera se očekuje najesen ove godine 81

Obljetničko trostruko audioizdanje Cantus Ansambla

Petnaest godina glazbe Pojava i aktivnost ansambla proteklih godina, proširivši vidokrug, promijenile su i sliku koncertnog života u Hrvatskoj, a dio te intenzivne aktivnosti zabilježen je na prigodnom trostrukom nosaču zvuka

Piše: Erika Krpan

samo istinski entuzijazam mogao nadvladati početni osjećaj neizvjesnosti stvorene iskustvima koja su podsjećala na neuspjeh nekih prijašnjih sličnih inicijativa poput Instrumentalnog ansambla MBZ–a utemeljenog pri Muzičkom biennalu Zagreb za festivalske potrebe. Ansambl je vodio dirigent Igor Gjadrov, na programu 1967. nastupa kao Grupa MBZ 66 i potom se gasi. Bez intenzivnije aktivnosti u međufestivalskim razdobljima nije mogao zadržati homogenost i pozornost javnosti. Opstao je samo Acezantez, sastav različita sastava i drugačije programske orijentacije, zahvaljujući ponajprije upornosti

BROJ 197, LIPANJ 2016.

otovo da je teško povjerovati kako Cantus Ansambl traje već petnaest godina! Ne samo da traje nego je njegova umjetnička aktivnost postala važnom sastavnicom glazbenog života u Hrvatskoj, osobito u Zagrebu, gdje koncertna sezona uključuje i kontinuirane nastupe ansambla. Dakako, u uvjetima stabilnog kontinuiteta mnogo se toga može napraviti, a upravo je tako ansambl i učinio. Pokrenuo je zanimanje Cantus Ansambl za suvremenu glazbu između dva godišta 15 godina / Muzičkog biennala ZaCantus greb, potaknuo je brojne hrvatske autore na Live(s)! stvaralaštvo za različite Cantus d.o.o. formacije ansambla i angažirao mnoge interprete izvan svojega stabilnog sastava. Suradnjom s inozemnim festivalima i sastavima proširio je krug zanimanja za hrvatsko glazbeno stvaralaštvo.

stvaralaštva: promidžbu u zemlji i inozemstvu, nakladništvo, prisutnost na koncertnim podijima...

Tematske cjeline

Bilo kako bilo, činjenica je da je pojava i nadasve aktivnost Cantus Ansambla proteklih godina, proširivši vidokrug, promijenila i sliku koncertnog života u Hrvatskoj. Dio te intenzivne aktivnosti zabilježen je na prigodnom trostrukom nosaču zvuka koji je objavio Cantus d.o.o. s naslovom Cantus live(s)! želeći već i naslovom naznačiti da su posrijedi isključivo žive snimke objavlje-

S namjerom da se izbor i sadržaj izdanja učine logičnima za slušanje, tri su kompaktne ploče na stanovit način i tematski razgraničene cjeline, pa je moguće govoriti i o svakoj zasebno. Dvije prve posvećene su hrvatskim autorima. Na prvoj su djela Tomislava Olivera (Obsidienne iz 1910.), Srđana Dedića (Ich vergesse Dich nicht iz 2004.), Srećka Bradića (Koncert za flautu i orkestar iz 2011.), Krešimira Seletkovića (disORDER iz 2004.) i Berislava Šipuša (...un breve viaggio verso le luci di Amaraath, la stella del ritorno... iz 2011.),

nih skladbi. Upravo je ta činjenica poticaj za pomno slušanje tih snimki jer u središtu pozornosti nije toliko stvaralaštvo koliko interpretativne mogućnosti sastava čiju formaciju čini odabrana skupina glazbenika, mahom solista na svojim glazbalima. Stoga je jamačno prva pretpostavka izboru snimki bila interpretativna razina izvedbi. Dakako, većini je izbora moguće predložiti i alternativna rješenja. Žalim, primjerice, da u izbor nije uvršten i Silazak na vrh, ciklus pjesama za mezzosopran Stanka Horvata u instrumentaciji Berislava Šipuša, ali zacijelo za to postoje razlozi. U krajnjoj liniji, pitanje izbora također je sastavnica autorskog pogleda na cjelinu i ova je primjedba više prisjećanje na jedno izvrsno djelo koje ne bi smjelo biti zaboravljeno.

druga sadrži skladbe Rubena Radice (Per se II, za duhački kvintet i magnetofonsku vrpcu iz 1975.), Bogdana Gagića (Concerto Cantus za klavir i 11 instrumenata iz 2010.), Frane Paraća (Memorie, za glas i komorni ansambl iz 2011.) i Dubravka Detonija (Dolce furioso iz 2002.). Kako bi se iskazala i širina repertoara i zanimanja ansambla za svekolike događaje u glazbi 20. i 21. stoljeća, program je treće kompaktne ploče sastavljen od djela Giampaola Corala (Raps VII, za komorni ansambl iz 1982. — rev. 1991.), Györgya Ligetija Koncert za violinu i orkestar iz 1990.– 93.), Paula Hindemitha (Komorna glazba br. 3, op. 36 br. 2 za obligatni violončelo i 10 solističkih instrumenata) i Karlheinza Stockhausena (Unbegrenzt iz 1968.).

Žive snimke

Spomenemo li početke, svakako valja reći da je inicijativa pala na plodno tlo, iako je

nsambl je pokrenuo zanimanje za suvremenu glazbu između dva godišta Muzičkog biennala Zagreb te mnogobrojne hrvatske autore potaknuo na stvaralaštvo za različite formacije ansambla

umjetničkog v o d i t e l j a , Koncertna dvorana Lisinski skladatelja Dubravka Detonija, a ne razumijevanju sredine. Zagreb se prema izvedbama suvremene i moderne hrvatske glazbe uvijek ophodio na specifični, pomalo blazirani način koji je u isti mah kazivao: dovoljno nam je hrvatske suvremene glazbe na Muzičkom biennalu Zagreb ili Danima hrvatske glazbe (dok ih je bilo), ali takvom je mimikrijom zapravo prikrivao nedostatak iskrenog zanimanja za nacionalnu glazbenu tvorbu. Tako je mnogo toga ovisilo o nekoliko solista i manjih komornih sastava koji su održavali dignitet hrvatske glazbe na koncertnim podijima, neki od njih držeći visoku razinu istinskih umjetničkih dometa. Ali samo je sustav i osjećaj prave odgovornosti prema nacionalnoj kulturi mogao riješiti neka bitna pitanja vlastita

BROJ 197, LIPANJ 2016.

rijedna karika u lancu bilježenja istaknutih vrijednosti hrvatske glazbene interpretativne umjetnosti

Dvorana Blagoja Berse na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Razumijevanje u zajedništvu Najvažnije je kazati kako opći uvid u slušanje cjeline iskazuje uistinu visoku razinu i domete umjetnosti interpretacije. Iako je riječ o odabranoj skupini solista, svi podjednako dobro funkcioniraju i samostalno i kao disciplinirani članovi sastava unutar kojega kontrolirano zajedništvo jamči polazište umjetničkoj nadgradnji. Izvedba nekoliko djela ističe tu suptilnu uigranost, razumijevanje u zajedništvu, koje se postiže dugotrajnim zajedničkim radom i treniranjem, međusobnim slušanjem, sviješću o događajima među dionicama. A katkad i među ljudima. To uigrano zajedništvo opća je odlika ovog izdanja, a ističe se, primjerice, u interpretaciji skladbi Obsidienne mladoga hrvatskog skladatelja Tomislava Olivera, djela koje je na čelnom mjestu prve kompaktne ploče, a osobito u skladbi Karlheinza Stockhausena Unbegrentzt, koja je na

začelju treće kompaktne ploče, a njezin konačni oblik upravo ovisi o muzikalitetu, nadahnutosti i umijeću sudionika u izvedbi i njihovoj sposobnosti da uzajamnim djelovanjem u slijedu interakcija i mikrodogađanja postignu umjetničku razinu cjeline.

Vrsni solisti Valja kazati nešto i o izboru solista, od koji neki jesu, a neki nisu članovi ansambla. Izvrsni flautist Dani Bošnjak jest, a na ovom se izdanju iskazao izvedbom solističke dionice u Koncertu za flautu i orkestar Srećka Bradića (CD 1). U trostavačnoj je uspjeloj skladbi dobio priliku pokazati podjednako tehničko umijeće kao i smisao za oblikovanje melodijske linije. Još je nekoliko instrumentalnih solista, i jedan vokalni, bitno pridonijelo umjetničkoj razini izdanja. To su violončelistica Monika Leskovar u Trećoj komornoj glazbi za obligatni violončelo i 10 solističkih instrumenata Paula Hin-

Atrij Kneževa dvora u Dubrovniku

demitha (CD 3), mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić u izvedbi Memorie, tri pjesme za glas i komorni ansambl na stihove Ive Paraća (CD 2), pijanistica Srebrenka Poljak u Concertu Cantus Bogdana Gagića (CD 2), prividno jednostavnoj, a u biti sofisticiranoj i strukturalno složenoj skladbi; osobito pak violinist Martin Draušnik u Koncertu za violinu i orkestar Györgya Ligetija, svojevrsnom kompendiju poteškoća i prepreka, podjednako glazbenih kao i tehničkih, koje je umjetnik superiorno pretvarao u umjetnički čin, naročito se to odnosi na kompliciranu i u izvedbenom smislu osobito zahtjevnu završnu kadencu, a sve u dotjeranom suglasju s ansamblom kojim ravna Berislav Šipuš.

Odličan posao Ipak, ne bi bilo posve pravedno tražiti izvedbene vrhunce, jer posrijedi je kvalitetom vrlo ujednačeno izdanje, s izborom djela karakterističnih

za umjetnički svjetonazor svojih autora i vrlo dobro snimljenih. Zvučna slika ide u prilog dojmu koji stvaraju interpretacije. Treba još dodati nekoliko za izdanje vrijednih podataka. Odličan posao obavili su dirigenti. Ponajprije Berislav Šipuš, dugogodišnji umjetnički voditelj ansambla, koji rukovodi većinom izvedbi, potom Ivan Josip Skender te gostujući dirigent Adriano Martinolli d’Arcy. Za dobar posao zacijelo je zaslužan i glazbeni producent Krešimir Seletković te urednica Karolina Rugle. Zasluge za grafičku uspješnost pripadaju Ani Nikolić Blaće. Zaključak, dakle, može biti samo jedan. Riječ je o jednom od izdanja na koje nakladnik Cantus d.o.o. može itekako biti ponosan, a mi koji pratimo događaje u hrvatskoj glazbi svjesni smo da je hrvatska diskografija ugradila vrijednu kariku u lancu bilježenja istaknutih vrijednosti hrvatske glazbene interpretativne umjetnosti.

Salonska glazba grada Zagreba na p r i je l a z u i z 19. u 2 0. s t o l je ć e

Jasan uvid u blistave primjere umjetnosti na polju solističke, komorne i koncertantno–simfonijske glazbe Božidara Kunca

Šetnja starim Zagrebom

Zvonki zvuk Cikojevićeva udara

Čeznutljiva Loulou, naslov skladbe Ive Tijardovića, plesa fokstrot, naziv je i novoga albuma Gudačkog kvarteta Sebastian

Piše: Đurđa Otržan

BROJ 197, LIPANJ 2016.

a drugom koncertu iz sezonskog ciklusa Gudačkog kvarteta Sebastian, 18. siječnja 2016. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog predstavljen je novi nosač zvuka toga ansambla naslovljen Čeznutljiva Loulou. Prije koncertnog rasporeda za tu večer, na maloj prezentaciji nosača zvuka, voditelj ansambla — violinist Anđelko Krpan — pojasnio je naziv albuma, rekavši da je to naslov skladbe Ive Tijardovića po kojoj je nazvan i cijeli album pa su skladbu, zapravo fokstrot, izveli. Album u podnaslovu pojašnjava širi raspon odabira skladbi; riječ je o salonskoj glazbi grada Zagreba na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Običaj kućnog muziciranja stvarao se i njegovao tijekom cijelog 19. stoljeća u Europi, pa ni Zagreb kao dio Austro– –Ugarske Monarhije nije bio iznimka. No ovaj nam CD pruža uvid u dio stvaralaštva hrvatskih skladatelja koji su u svojim opusima posvetili stanovite trenutke Gudački kvartet nadahnuća onim glazbeno–plesnim oblicima koji su Sebastian očito bili najpopularniji. Ta šetnja zagrebačkim salonČeznutljiva Loulou skim glazbenim stranicama zanimljiva je i zato što je — Zagrebačka taj segment skladateljskih opusa bio zanemaren, a salonska glazba ovako predstavljen omogućava i muzikološki i sociološki uvid u tradiciju koja nikad nije potpuno nestala. Croatia Records

Već i sam ugođaj koncerata Gudačkog kvarteta Sebastian, na kojima se uz klasičnu glazbu može čuti i suvremena poezija i mogu se vidjeti originalna slikarska umjetnička platna, svjedoči o tome da je ljubav prema umjetnosti u zagrebačkom stilu života uvijek bila živa i otvorena novim preobrazbama. Uzbudljivo je čuti stare kvadrilje, polke, mazurke i valcere iz pera Gjure Eisenhutha te preko djela Vatroslava Lisinskog, Ivana Zajca, Vjekoslava Rosenberga–Ružića, Srećka Albinija, Viktora Košćice... doći do simfonijski raspjevanog valcera Blagoja Berse i svojedobno modernih plesova »zlatnih dvadesetih« Ive Tijardovića. Odabir skladbi otvara dimenziju društvenog plesa prisutnog u zagrebačkom glazbenom životu onako kako još nije bio predstavljen i obrađen na nosačima zvuka. Na prvo slušanje naši autori zaslužuju sve pohvale glede zrelosti skladanja i uključenosti u žanrove, a ako uzmemo u obzir da su njihove skladbe bile tiskane u velikim nakladama ondašnje vrlo popularne tiskare Kugli, može se pretpostaviti da ih se naveliko izvodilo u gotovo svakoj zagrebačkoj građanskoj kući. No to je bilo najčešće u obliku klavirskih i inih izvadaka, tako da zahvaljujući Felixu Spilleru, koji je skladbe priredio za izvedbu u sastavu gudačkog kvarteta, sada možemo doživjeti te skladbe onako kako su se mogle čuti u nešto otmjenijim salonima koji su mogli primati komorne ansamble. Na predstavljanju albuma upućena je zahvala i Nadi Bezić, koja je upozorila na vrijedne materijale koje je Felix Spiller obradio i pripremila ih. Preslike notnih naslovnica koje je naslikao Ivo Tijardović dio su programske knjižice i privlačan podsjetnik na doba bez tehnologije, kad se sva glazba izvodila uživo. Bilo u salonima, bilo u plesnim dvoranama, makar i improviziranima, kakva je primjerice bila Tucman, prenamijenjena sportska dvorana za posljednju eru plesnjaka sa živim vokalno–instrumentalnim sastavima.

Nosač zvuka Čeznutljiva Loulou prikazuje trendove popularnog ukusa u Zagrebu (a možda i u Osijeku, Varaždinu, Splitu i Rijeci) i glazbeni je spomenik građanske kulture i običaja muziciranja.

Pijanist Dalibor Cikojević album posvećuje velikom hrvatskom pijanistu–skladatelju

Piše: Đurđa Otržan

du jer raspolaže iskustvom na impresionistički dojmljiv način, nenametljivo ali suvereno. Stilski posve uvjerljiv, Cikojević je suptilan virtuoz izuzetnog osjećaja za ritam i smisla za cjelinu.

rvatska pijanistička tradicija bilježi velike pedagoge kao Nosač zvuka Draga priča u nastavku donosi košto su bili Svetislav Stančić morni opus Božidara Kunca koji iznenađuje origi(1895.–1970.) i Ivo Maček nalnošću i uklopljenošću u tadašnje modernističke (1914.–2002.), kao i vrsne pi- tendencije. Vješto kombinirajući dva plana izričaja, janiste, ali nijednog tako na- pjev i ples, Kunc se pokazuje izrazitim umjetnikom darenog i uspješnog kao što je bio Božidar Kunc cantilene, pučkih zapjeva koji prizivaju pučku melo(1903.–1964.), koji je vrhunski pijanizam spojio s tada diku kraja u kojem nastaje to višeglasje, usklađeno vrhunskim skladateljskim stilom. Djelujući između u lirskoj paleti instrumentalnih boja, u službi pjeva, ili dva rata, u Hrvatskoj i Sjedinjenim Američkim Drža- pak dalje, u sljedećem stavku, u službi britkog, brvama, u skladbama je pokazao izvorni skladateljski zog plesa vrtoglavih zaokreta. Zajedničko muziciratalent i virtuozni izvedbeni dar koji ga stavlja uz bok nje četvorice glazbenika profinjeno je i interpretativdvojici isto takvih pijanista–skladatelja njegova doba, no dojmljivo; prikazuje taj komorni Kuncov uradak u Sergeja Rahmanjinova i Aleksandra Skrjabina. Prem- najboljem svjetlu njegovih mogućnosti. da je kao glazbeni pratitelj svoje sestre Zinke Kunc– –Milanov, njezinu karijeru stavljao u prvi plan, njegov Čitanje Kuncova stila postiže vrhunac u izvedbi Konje opus raznovrstan i dovoljno uočljiv da je jasno kako certa za klavir i orkestar u h–molu, s festivalskim prje riječ o velikom talentu i vrsnom majstoru. Premda vim stavkom i s klavirom u ulozi dirigenta. Ukrašen poput licitarskog sajma folklorsu njegove solističke klavirske skladnom motivikom koja daje cijelom be već desetljećima obvezno nastavdjelu optimistično ozračje i dinano gradivo na klavirskim odsjecima u Dalibor Cikojević miku, Kunc se u tom koncertu s glazbenim školama, tek sustavnom lakoćom poigrava različitim glazprezentacijom Kuncova djela kakva benim idiomima, od kojih preteže nam se nudi na ovom nosaču zvuka, folklorni modul nalik na ptičji pjev, imamo uvid u blistave primjere njedajući mu širu dimenziju. Jednogove umjetnosti na polju solističke, stavnog basa, uzgibane melodije komorne i koncertantno–simfonijske s ostinantnom pozadinom ili vodglazbe. stvom klavira, narodni ples, tako Cantus d.o.o. Dalibor Cikojević se nakon uspješdrag modernistima, tu se razinog pregalaštva za izvedbeni doprigrava u nepretencioznoj raskoši. nos u prezentaciji glazbe Borisa PaKoncert za klavir i orkestar je bripandopula, na CD–u naslovljenom ljantno djelo, suptilne građe, kako Draga priča okrenuo stvaralaštvu u razradi dionice klavira, tako i u svog »stimm–kolege«, pijanista Boefektnoj suradnji s orkestrom. Sožidara Kunca. U odabiru ključnih listički je instrument u prvom plaskladbi iz njegova opusa, Cikojević nu vlastitog narativnog toka kao se odlučio za klavirski ciklus Mlado u koncertima Rahmanjinova, dok lišće, najuspješniji i najpopularniji ciorkestralna masa zvuka pulsiklus suvremene klavirske glazbe u ra poput odjeka naglašenih eleHrvatskoj. Potom Kvartet u d–molu menata harmonija i melodija iz op. 36., u kojem se u izvedbi Cikosolističke dionice. Koherentan u jeviću pridružuju Anđelko Krpan (visvim dijelovima, Koncert se oslanja olina), Milan Čunko (viola) i Branimir Pustički (violon- na karnevalski rasplesanu glavnu temu, koja poput čelo). Vrhunac albuma svakako je Koncert za kla- brodara nosi zvučne mase u stalnom pomaku previr i orkestar u h–molu, op. 22., uz Simfonijski orke- ma naprijed. Gotovo skrjabinovsko pulsiranje, sažistar HRT–a pod ravnanjem Mladena Tarbuka. Da- manje i širenje odlično je postignuto na ovoj snimci vor Merkaš, autor popratnoga teksta, informira nas koja s pravom ističe solistički instrument, jer je Dalio dirljivom i tragičnom događaju prve izvedbe toga bor Cikojević idealan interpret toga koncerta koji brikoncertantnog djela — Božidar Kunc preminuo je žljivo donosi sve tematske međuslojeve na zvukovnu netom nakon premijere svojega velikog prvijenca. površinu s jednakom lakoćom i umilnošću kao netTriptih daje uvid u snažnu okosnicu Kuncova stva- ko tko umije čitati pijanističku arhitektoniku stilski točralaštva, a Cikojević zastupa skladateljeve intencije nom estetikom. Stoga je ovaj nosač zvuka ujednačen sa žarom i sigurnošću, što prenosi i na slušatelja. u svojoj izvrsnosti i namjeri da predstavi ono najbolje u Ciklus Mlado lišće niz je od sedam elegantnih lirskih stvaralaštvu Božidara Kunca. minijatura, manje tehničke, ali visoke stilske i kon- Vrijedan je element nosača zvuka i oprema i dizajn cepcijske zahtjevnosti. Impresionistička intervalska Ane Nikolić Baće koja s ukusom parafrazira zlatnu paleta obogaćena je svježom figuracijom koja dola- gustoću linija Gustava Klimta, estetski ga uranjajuzi do izražaja u zvonkom zvuku svakog Cikojeviće- ći u ukus i stil vremena u kojem je djelovao Božidar va udara. Sav predan interpretaciji, Cikojević posti- Kunc. Nenametljivo se posluživši aluzijama na prože razgovijetnost i dinamičku izrađenost na svakom hujalo vrijeme, suvremenom tehnikom cut–upa potonu, čime dolaze do većeg izražaja tematski se- stiže efekt lirskog ugođaja kakav prevladava u radu gmenti kao pomaci unutar formalne cjeline. Njego- Božidara Kunca. Tako se forma i sadržaj i izvanjski va je interpretacija ciklusa uzorna u svakom pogle- upotpunjavaju.

Draga priča — iz opusa Božidara Kunca

Trenutak iskaza istinske emocije Album donosi koncert održan 4. listopada 2015. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog u sklopu sezone Jazz.hr koju organiziraju HDS i KD Lisinski

Piše: Davor Hrvoj

priredio aranžmane i svirao orgulje — Hammondice — čime je pridonio posebnoj energiji izvedbi i obojio ih na svoj američki način.

ao i mnogo puta dosad, snimanje Na spomenutom koncertu Zdenka je jazz albuma uživo predstavila dvije tematske cjeline, od pokazalo se sjaj- kojih je svaka zauzela jedan disk. U prnim potezom. To je vom dijelu, Zdenka pjeva Ellu, izvodila posebice važno za je jazz standarde iz repertoara Elle Fitzglazbenike čije se uzbudljive izvedbe gerald koje su na programu predstave zasnivaju na spontanosti i komunikaciji Ella i Marilyn kazališta Komedija u ko— međusobnoj i s publikom. Pjevačica joj glumi i »pjeva ovu veliku američku Zdenka Kovačiček je nenadmašna u pjevačicu«, a u drugom, Zdenka pjeva takvim situacijama, što je pokazala i na Lelu, skladbe hrvatske pjevačice Lele koncertu koji je održaKaplowitz. Znali smo la 4. listopada 2015. u što možemo očekivati prepunoj Maloj dvorani Zdenka Kovačiček u prvom dijelu — leprVatroslava Lisinskog, šavu i razigranu ZdenZdenka pjeva u sklopu sezone Jazz. ku koja pjeva s feelinhr 2015./2016. koju Ellu i Lelu gom za američki jazz, organiziraju HDS i KD uključujući i scat im— Live in Lisinski. Naime, zaprovizacije. To smo i hvaljujući snimateljima Lisinski dobili. Ujedno je podBoži Panduriću i Alanu sjetila na početak svoje Croatia Records Šnajderu, ovo dvokarijere, Duo Hani i njistruko diskografsko hov hit U pola dva koji izdanje sjajno prenosi je simpatično citirataj koncertni ugođaj, la u izvedbi standarda uzbudljive situacije na A–Tisket, A–Tasket. pozornici, ali i reakcije publike koja je aktivno Prepjev na sudjelovala u stvaranju hrvatski jedinstvenog glazbenog događaja. ZdenVeliku je znatiželju poka je suvereno vladala budio drugi dio u koprostorom, ne samo jem je izvodila skladuvjerljivim vokalnim be pjevačice Lele Kaizvedbama nego i vođenjem koncerta, najavama skladbi i solista, obraćanjima plowitz. Bio je to vrhunac njihove suradnje. Naime, posljednjih nekoliko publici... godina Zdenka i Lela ostvarile su sjaj-

Lepršava i razigrana Naravno, to ne bi bilo moguće bez vrhunske glazbene izvedbe, a ona nije izvediva bez suradnika koji moraju imati nešto više od tehničke potkovanosti, koji su svestrani, otvoreni za razne stilove, ali i spremni na iznenađenja u svakom trenutku. Zdenka ih je pronašla u pijanistu Joeu Kaplowitzu, gitaristu Elvisu Penavi i bubnjaru Ratku Divjaku, te saksofonistu Saši Nestoroviću i trubaču Ramonu Reberšaku kao gostima, kao i pratećim pjevačicama Leli Kaplowitz, Ani Vuletić i Tatjani Belini. Važnu ulogu odigrao je Joe Kaplowitz, sjajan kao solist, ali i glazbenik koji je Zdenka Kovačiček i Lela Kaplowitz

nu suradnju, održavši niz zajedničkih nastupa. I na ovom albumu možemo osjetiti duh tih nastupa, posebice u zajedničkim spontanim scat improvizacijama. No osim kao izvođačica, Lela je projektu pridonijela i kao autorica. »Orgulje Hammond dale su taj zvuk koji podsjeća na pedesete i šezdesete, a u Lelinim je skladbama naglasak na glazbu tog vremena«, izjavila je Zdenka Kovačiček. »Volim klasični jazz, bez eksperimentiranja u izvedbama, ali oduvijek sam željela pjevati skladbe s hrvatskim tekstovima, no naši su ih autori za mene rijetko pisali. Dosad sam snimila nekoliko pjesama Damira Dičića i Miljenka Prohaske, ali to je nedovoljno za jedan CD. Zato sam, kad sam čula te fine Leline jazzy pjesme, odmah pomislila da napokon mogu odabrati nešto novo, posebice, jasno u dogovoru s njom, uz prijevod na hrvatski jezik. I ona se oduševila time pa je obostrana suradnja, naravno, urodila plodom.« Nakon što se kao autorica predstavila na vlastitim diskografskim izdanjima, Lela Kaplowitz u ovom projektu zasjala je kao autorica čije skladbe izvode drugi umjetnici. Većinu skladbi koje je Zdenka odabrala za svoj album, Lela je napisala tijekom boravka u New Yorku. Izvorno, skladbe su napisane na engleskom jeziku, a za potrebe Zdenkina CD–a i kako bi ih žanrovski približila hrvatskoj publici, za većinu je napisala prepjeve. Za tri skladbe, na Zdenkin prijedlog, iskoristili su tekstove pjesnikinje Daniele Nele Borovnjak, koje su se sjajno uklopile u već napisane melodije.

Lela Kaplowitz objašnjava kako su nastajale njezine skladbe

Iskustvo Velike Jabuke Poseban je izazov bio prepjev engleskih stihova na hrvatski jezik »Inspiracija bi potekla čim bih zakoračila na njuroške avenije, tijekom šetnji prekrasnim Central Parkom ili susreta s mnogobrojnim zanimljivim osobama tamošnje scene«, rekla je Lela Kaplowitz. »Neke su nadahnute raznim kulturama koje sam imala prilike susresti u Velikoj Jabuci, tako da sam se poigravala raznim groovovima, od latina, preko funka do gospela i bluesa. Za nekoliko skladbi pojavila se potreba i za pratećim vokalima i to mi je posebno drago jer su te pjesme zasjale u punom svjetlu izvedene upravo na takav način. Prijevod na hrvatski bio je posebice izazovan, jer moj materinji jezik ‘diše’ na potpuno drukčiji način od engleskoga. Za neke sam skladbe uspjela prepjevati temu pjesme, a za druge bih uzimala potpuno druge motive. Primjerice, za skladbu Čudesna avantura pokušala sam se staviti u Zdenkinu poziciju i njezinim očima vidjeti svijet koji nas okružuje te na taj način pitala samu sebe što imam poručiti javnosti. Tako su se u trenutku ‘kanalizirali’ stihovi na hrvatskom na koje sam iznimno ponosna. Bilo je zanimljivo podijeliti priče o nastajanju nekih Nelinih pjesama i nastajanju mojih skladbi, koje su se pokazale kompatibilnima po karakteru, emociji i općenito cijeloj atmosferi. Zdenka zapravo pjeva Ellu, Lelu i Nelu. Oduševio me prijem autorskih skladbi na snimanju albuma. Publika je reagirala kao da je znala pjesme otprije i to je dalo vjetar u leđa mojem stvaralaštvu. Nastavljam pisati skladbe koje će naći svoje mjesto pod suncem i nadam se da će biti snimane također ‘uživo’ kako bi snimka ‘uhvatila’ energiju trenutka istinske emocije i komunikacije između glazbenika, ali i s publikom, upravo poput albuma Zdenka pjeva Ellu i Lelu.«

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Dvostruki CD Zdenka pjeva Ellu i Lelu — Live in Lisinski (Croatia Records) donosi dvije tematske cjeline svestrane pjevačice Zdenke Kovačiček

Novi album međunarodnog ansambla iz Europske prijestolnice kulture

Zavojiti put prema pitoresknom selu Svjetsko glazbeno putovanje skladatelja i multiinstrumentalista Zorana Majstorovića

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Piše: Davor Hrvoj

ajvažniji za karakter glazbe na CD–u utjecaji su koji uključuju glazbene motive karakteristične za kulture raznih naroda svijeta, od Afrike preko Dalekog istoka do hrvatske tradicionalne glazbe, posebno istarske ljestvice

relost, maštovitost i instrumentalistička vještina riječkoga multiinstrumentalista (primarno gitarista), skladatelja i aranžera Zorana Majstorovića, višestrukoga dobitnika nagrade Status, rijetke su osobine mladih glazbenika kao što je on. Većina drugih glazbenika u cjelokupnoj karijeri nije ostvarila toliko suradnji i projekata s koliko se on može pohvaliti u svojim ranim tridesetim godinama. Osjeća se to u svim projektima u kojima djeluje, od kojih je svaki poseban na svoj način. Kad govorimo o suradnjama, ostvario ih je sa svim hrvatskim glazbenicima, ali i s desecima stranih, a kad je riječ o stilskoj raznolikosti, ona se kreće od straight ahead jazza preko world musica i fusiona do slobodne improvizacije.

Osim što je član mnogobrojnih sastava, vodi vlastite: ZM LooThe Road to se Trio te Atma Mundi Ensemble s kojim je Skitacha nedavno snimio drugi CD. Na ovom izdanju BirdLand Sounds Majstorović se predstavlja kao vođa međunarodnog etno–jazz sastava, čiji je stožer u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture 2020., te autor devet skladbi, a do izražaja dolazi njegova vještina sviranja niza različitih glazbala. Na snimanju CD–a svirao je »samo« žičana: električnu i akustičnu gitaru, arapsku lutnju, saz i ukulele. Uz njega i hrvatskog bubnjara i udaraljkaša Borka Rupenu, svirali su stalni članovi ansambla: talijanski kontrabasist i bas–gitarist Simone Serafini i trubač Mirko Cisilino. U nekim izvedbama kao gosti su im se pridružili pijanist Matija Dedić i talijanski klarinetist i tenor–saksofonist Francesco Bearzatti

Atma Mundi Ensemble

Stožer u Rijeci

kojega je pariška L’accademie du Jazz de France proglasila najboljim europskim jazz glazbenikom 2011. Iako je prvi album ansambla, Waters and Deserts, prije dvije godine objavila diskografska kuća Croatia Records, ovaj je projekt u cijelosti ostvaren u Italiji. Naime, za snimanje su se okupili u studijima u Veroni i Goriziji, a mastering je napravljen u Udinama.

Nadahnjujuće selo Skitača Za razliku od većine drugih sastava koji djeluju u istom (pod)žanru, a koji teže atraktivnim i agresivnim izvedbama, ovaj je, napravivši odmak od glazbe na prvom albumu, donio novi, osebujan pristup. Majstorović je kao skladatelj i aranžer ostvario nježniji, meditativniji, nepretenciozni istup s logičnim protokom energije, raznolikim zvukovima i diskretnim promjenama dinamike, na tragu glazbene estetike koju već gotovo pola stoljeća promiče ugledna diskografska kuća ECM. U tome je važnu ulogu odigrao Stefano Amerio, koji se pobrinuo za završni zvuk albuma, a kao snimatelj je sudjelovao u realizaciji šezdesetak albuma objavljenih za toga izdavača. No najvažniji za karakter glazbe na CD–u jesu utjecaji koji uključuju glazbene motive karakteristične za kulture raznih naroda svijeta, od Afrike, preko Dalekog istoka do hrvatske tradicionalne glazbe, posebno istarske ljestvice. Time istarsku i hrvatsku glazbenu baštinu predstavlja svijetu ravnopravno uz najutjecajnije kulture svijeta, dokazujući da je njezina vrijednost ravna spomenutima. Naravno, njegov je materinski jezik jazz i zato, bez obzira na to o kojem se utjecaju radi, bez obzira na to iz kojeg miljea ili podneblja dolaze glazbenici s kojima surađuje, uvijek vodu usmjerava na svoj mlin. Upravo zato glazba na ovom CD–u zvuči svježe, zanimljivo i novo. The Road to Skitacha je glazbeno putovanje u kojem Atma Mundi Ensemble spaja razna glazbala i glazbene motive. Sjajan primjer je naslovna skladba CD–a nadahnuta uskom, zavojitom i za vozače, bicikliste ili planinare zahtjevnom cestom

koja vodi do sela Skitača smještenog na istoimenom brdu pokraj Labina u Istri. U taj kontekst logično se uklopio istarski slikar Hari Ivančić, čija su umjetnička djela upotpunila ovo izdanje.

Posljednja Arsenova snimljena izvedba O svojoj skladateljskoj nakani Majstorović je rekao: »Kad pišem glazbu za Atma Mundi Ensemble, najprije razmišljam o tome kako i koje od glazbala koje sviram uklopiti u cjelokupni zvuk ansambla, kako u svojoj glazbi spojiti utjecaje raznih kultura i tradicija, kako posložiti boje unutar ansambla, kako ostaviti dovoljno prostora da svaki glazbenik koji izvodi moju glazbu pisanu za ansambl može ostaviti svoj trag na njoj. To je proces u kojemu zaista uživam i nimalo mi ne smeta ako potraje.« Može li svojom glazbom pridonijeti stvaranju mira i ljubavi na našem planetu, Zemlji, što je njegova intencija? Naravno da može, jer ona će sigurno dirnuti srca ljudi i donijeti pomak, a svaki je, pa i najmanji pomak vrijedan pažnje. Kao dodatak, uvrštena je izvedba skladbe 1947 Sergia Endriga, jedina na CD–u koju nije napisao Majstorović. Kao gosti, na snimanju su im se pridružili Matija i Arsen Dedić i to je ostala posljednja Arsenova snimljena izvedba. Izvorno je bila uvrštena na kompilacijski CD Sergio Endrigo — Momenti di jazz poznatog talijanskog časopisa Musica Jazz, posvećen velikom talijanskom glazbeniku i Arsenovu prijatelju. Taj je CD objavljen u povodu desetogodišnjice Endrigove smrti. Iste, 2015. godine, u još jednoj kompilaciji toga časopisa, 100% Frank, za stotu godišnjicu rođenja Franka Sinatre, objavljena je njihova izvedba skladbe All of me na kojoj im se kao gošća pridružila vokalistica Tamara Obrovac. Na kompilacijskom CD–u posvećenom talijanskom kantautoru, pjesniku i piscu Bruni Lauziju, koji će biti objavljen ove godine, sastav će biti zastupljen s njegovom nikad objavljenom skladbom Quando un figlio dice, a kao gost na toj izvedbi pridružit će im se Bearzatti.

Svojevrsni eksperiment Mateja Meštrovića je stvaranje klavirskog albuma putem društvene mreže

Kad biraju prijatelji s Facebooka

Piše: dr. sc. Irena Paulus

rije nekoliko godina, nakon koncerta kojim su Matej Meštrović i ansambl Sudar Percussion predstavljali svoj najnoviji album Eat Suite, jedan se moj prijatelj silno iznenadio. Nije mogao vjerovati da se radi o istom skladatelju koji je napisao mirnu i meditativnu glazbu za CD National Geographica Zvuci Velebita. A što bi tek rekao da je čuo »vatreni« album za klavir četveroručno Twenty Fingers s Kristinom Bjelopavlović, da je vidio Mateja i Sudarovce kako u Samoboru sviraju na gigantskim dizalicama i bagerima ili da je odgledao otkačeni dokumentarni film Sudar u dvorcu koji je — s Matejom Meštrovićem i članovima ansambla Sudar Percussion — snimio Arsen Oremović?! Ili da je odslušao Vivaldijeva Četiri godišnja doba, gdje su se perspektivi ljevorukog pijanista pridružili i ugledni izvođači — violinist Stefan Milenković i Zagrebački solisti? Meni je, primjerice, u pamćenju ostala slika Mateja kako nastupa u ružičastom kućnom ogrtaču dok predstavlja album Eat Suite. Kao i prizor iz jedne televizijske emisije gdje se skriva iza grma i zadubljen u mobitel priznaje svoju ovisnost. Netko otkriva njegovo skrovište i oduzima mu mobitel, na što Matej udara u grozničavi plač.

»Lud« kao Matej Vjerojatno je samo netko toliko »lud« kao Matej Meštrović mogao osmisliti glazbenu dosjetku koja bi se mogla nazvati glazbenim iskorakom u novo digitalno doba. Dok većina klasično obrazovanih glazbenika samo govori o tome da bi se moralo i trebalo ići u korak s galopirajućim razvojem internetske tehnologije te da bi trebalo više ići u smjeru sinteze različitih umjetnosti, da bi trebalo stvarati interaktivno, jer to sada mladi jedino razumiju... Matej je to učinio intuitivno, impulzivno i bez zadrške. Njegov najnoviji album naslovljen je My Face Music Book i nastao je — doslovno — na Facebooku. Ideja je nastala prije otprilike pet godina, kad je na svoj profil na Facebooku počeo stavljati klavirske improvizacije mirnog i ambijentalnog karaktera kojima je — vjerojatno — uljuljkivao u san sebe i svoje Facebook prijatelje. Glazba je, naravno, provocirala komentare (Matej danas kaže da se radilo o svojevrsnom »istraživanju tržišta«), a komentari su provocirali Mateja da odluči koje su improvizacije najuspjelije. Odabrao ih je deset, osmislio al-

bum i postavio ga na internet — na Facebook i na bandcamp — i ne pomišljajući na neko fizičko izdanje poput CD–a (jer svima je jasno, premda to još ne želimo priznati, da vrijeme fizičkih nosača zvuka polako ali sigurno prolazi). Time je učinio ono što svi zapravo želimo učiniti, ali se (još) ne usuđujemo: ponudio je klasične glazbene improvizacije svima, dakle upravo mladima kojima je klasična glazba — barem u obliku u kojemu se danas nudi — »antikna« i neatraktivna.

Igra asocijacija Međutim, Matejeve su improvizacije itekako atraktivne. Radi se o nizu nocturna — noćnih glazbi nastalih u »sitne« noćne sate. Prva je asocijacija Mozart i njegova Eine kleine Nachtmusik. A Matej se malo poigrao asocijacijama, nazivom popularne društvene mreže i svojim otkačenim skladateljskim »licem« pa je albumu osmislio naslov: My Face Music Book. Tada mu se javio virtualni prijatelj, fotograf Saša Četković, koji je svaku klavirsku improvizaciju shvatio kao inspiraciju, pa je Mateju počeo slati crno–bijele fotografije vezane uz pojedine skladbe. Primjerice, uz Kapi rose (Drewdrops) objavljena je fotografija glave dječaka snimane s leđa, uz Melankoliju (Melancolico) fotografirane su dvije klupice u parku okrenute jedna prema drugoj kao da razgovaraju, a uz Osluškivanje tišine (Listening to Silence) apstraktna fotografija prikazuje crne i bijele »staze« koje se mogu gledati na različite načine (kao, primjerice, tipke klavira ili kao valovi na vodi). Da slika bude kompletna, Matej je naposljetku odlučio glazbi i fotografijama dodati note — jer, naravno, sve se to može na internetu — pa se uz »kupovno« izdanje My Face Music Book dobiva notni materijal da svatko tko želi, i može, Matejeve improvizacije i sam odsvira. Time pojam improvizacije dobiva potpuno novu dimenziju: zahvaljujući suvremenoj tehnologiji, improvizacija se može snimiti, ali može se i digitalno »pretvoriti« u notni tekst. Nekad je to bilo nemoguće ili gotovo nemoguće — pa se propitivalo je li improvizacija fiksirana na papiru i dalje improvizacija, jer se tada gubio element »neuhvatljivosti« glazbe. Sada, doista, Matejeve improvizacije prestaju biti neuhvatljive; one se izjednačavaju s »pravim«, zapisanim skladbama, pa među njima razlike zapravo nema.

Vlastita intima Drugo, kupljenom izdanju My Face Music Book dodan je dašak skladateljeve vlasti-

te intime. To je skladba U moru šum. Matej ju je osmislio kad mu je bilo samo šest godina (skladba je dulja od dvadeset minuta!), a njegov ju je otac snimio magnetofonom. »Današnji« Matej, četrdesetak godina poslije, svoj je Opus 1 digitalizirao te, u skladu sa suvremenim trendovima i vlastitim shvaćanjem marketinga, ponudio »općoj populaciji« na slušanje.

Kolažni Matej I još jedanput, to nije sve. Jer je prva skladba, My Piano/ Moj klavir, inicirala »vizualnog« Mateja da osmisli i ostvari glazbeni videospot koji izmiče većini standardnih (nekreativnih) videouradaka sasvim drukčijim konceptom od uobičajenog. Ideja bi se mogla usporediti s filmovima sjenki ili tek pokrenutim fotografijama. U spotu je »glavni lik« kolažni Matej Meštrović — pokrenuta fotografirana figura čije se lice malo vidi, malo ne vidi, koja se povremeno kreće, a povremeno i ne kreće. Ipak, pozicije »lika« su tako tipično matejevske da nije teško otkriti o kome se radi. Matej vozi čamac, Matej hoda po ruci kipa kralja Tomislava, Matej se poput Mary Poppins s kišobranom spušta na klavir; a Matejev klavir dobiva krila i »leti« preko punog Mjeseca, izazivajući niz filmskih asocijacija (E.T., Čarobnjak iz Oza...). Crno–bijela fotografija i »kolažni« način montaže navode na to da se iza »starih čipki« ne skriva samo nostalgija, nego aktivno povezivanje prošlosti i sadašnjosti u pozitivnu budućnost.

Bezbroj ideja Montaža je odrađena gotovo profesionalno, s onom velikom glazbeničkom potrebom da se slijedi glazbena struktura. Struktura improvizacije Moj klavir je jasna — ne samo zbog načina na koji je Matej Meštrović svira — nego i zbog načina na koji vizualnim potezima u spotu ističe pojedine glazbene trenutke. I u ostalim je brojevima težnja za ostvarivanjem logične formalne cjeline (koja je najčešće trodijelna) uglavnom očita. No neke improvizacije ipak izmiču »kontroli« — jer glazba »vuče« tvorca, a on joj se prepušta s punim povjerenjem. Riječ je o pravim »noćnim glazbama«, u kojima skladatelj »ispipava teren« igrajući se jednom glazbenom idejom (Osluškivanje tišine, Aurora), iskušava mogućnosti imitacije i jeke (Nedjelja/Sunday), osluškuje zvuk pitajući se »što će se u suzvučju dogoditi ako prst s jedne tipke pomaknem na onu drugu« (Iza ponoći/ Beyond Midnight), postupno osvaja glazbeni prostor šireći registre (Noćna svjetla/ Night lights, Laku noć/ Good night), iznenađuje pikardijskom ter-

com (Moj klavir, La petite valse), podsjeća na velikane nocturna, Chopina i Satieja (La petite valse), ispipava interMatej Meštrović vale (Osluškivanje tišine), iskušava alteracije, plagalne melodijske i Facebook /bandcamp harmonijske pomake, »orijentalizme«... Kad se pozorno slušaju, improvizacije imaju različita lica, premda se uvijek radi o intimističkoj, mirnoj i meditativnoj glazbi. Koliko ideja uopće može biti? U rukama Mateja Meštrovića, očito bezbroj. A njegov klavir zvoni i pjeva, jer se poznaju. I jer njegove skladbe ne nose samo skladateljske dosjetke, nego i izvođačke manire. On je predan i angažiran izvođač–skladatelj koji pažljivo priprema vrstu udara prije nego što dotakne tipku. Ali ne razmišlja previše, nego jednostavno svira, puštajući da ga glazba nosi.

My Face Music Book

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Svaki put nakon što bi dobio inspiraciju za glazbenu temu, pijanist i skladatelj bi je snimio u studiju na klaviru te podijelio na svojem profilu. Uz svaki naslov stizali su i komentari njegovih »virtualnih« prijatelja pa je za album izabrao improvizacije koje su im se najviše svidjele

Nesputana prezentacija My Face Music Book sasvim je nov način prezentacije glazbe. Glazbena knjižica s Facebookea potpuno je nesputana, slobodna od svih pravila, i to ne samo glazbenih, nego i izvođačkih, izdavačkih, pa i perceptivnih. Mjesto na kojemu se glazba sluša više nije definirano, način na koji se sluša također — jer sasvim je jasno da se glazba može i gledati, i da se ta ista glazba može ponovno reproducirati, i to ne samo pritiskom na tipku enter ili play, nego »za pravo«, iz notnog zapisa. Ona se također može komentirati, a svi su komentari, budući da su direktni i nepretenciozni, dobrodošli. Matej Meštrović nam svojom My Face Music Book možda najavljuje nov oblik glazbene komunikacije — koji nadilazi koncertne dvorane i sve manji broj specijalizirane koncertne publike. My Face Music Book nudi živu glazbu u čijem stvaranju sudjeluje njezina publika, ali koja nije bezlična, nego uspijeva zadržati sveobuhvatnu, nepretencioznu i svakako neponovljivu osobnost njezina idejnog tvorca i autora.

Glazba skladateljice Anite Andreis za igrani film redatelja Silvija Petranovića Šegrt Hlapić odnedavno i na albumu

Anitin eterični glazbeni duh

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Simpatični dječak iz dječjeg romana Ivane Brlić–Mažuranić već više od stotinu godina razveseljava male ljubitelje književnih priča, a na posljednjoj ekranizaciji prati ga glazba Hrvatice s holivudskim filmskim iskustvom

nita Andreis završila je studij orkestracije za film i televiziju na Berklee College of Music u Bostonu, a filmsko je skladanje usavršila u praksi surađujući s tvrtkama Venturetracks i Teamscore Composer Collective, gdje je skladala za filmove holivudskih produkcija Piše: dr. sc. Irena Paulus

»Malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce.« Šegrt Hlapić, simpatičan dječak iz dječjeg romana Ivane Brlić–Mažuranić sad već više od stotinu godina razveseljava male ljubitelje književnih priča. A među tim ljubiteljima bili su i neki radijski ljudi, kao i neki filmaši, koji su malenoga dječaka ovjekovječili na filmskome platnu. Jedan od njih je Milan Blažeković čiji animirani film Čudnovate zgode Šegrta Hlapića iz 1997. nosi status trećeg hrvatskog dugometražnog animiranog filma (u njemu su svi likovi »pretvoreni« u životinje, pa su tako Šegrt Hlapić, Gita, majstor Mrkonja i Majstorica, po uzoru na Disneyjeva Mickeyja Mousea, postali miševi).

Audicija za skladatelje

Drugi je igrani film Silvija Petranovića iz 2013., snimljen točno na stotu obljetnicu nastanka romana Ivane Brlić– –Mažuranić. Osim velikog poštovanja

prema književnom izvorniku, Petranović je veliku pozornost pridao filmskoj glazbi. Tako je dječji igrani film Šegrt Hlapić rijedak primjer filma čiji se autor glazbe nije birao prema poznanstvu niti ga je redatelj odredio unaprijed, prateći neku svoju glazbenu opsesiju. Naprotiv, za skladatelja glazbe u filmu bila je otvorena audicija, koju je prošla — u hrvatskim filmskim vodama tada manje poznata — Anita Andreis.

bine. Bez obzira na to u koju se pustolovinu upušta, Anitina je stilska blagost prepoznatljiva. Glazba joj je prozračna, ali ne u smislu »atmosferskog« muzaka, ni u smislu bezličnog i u filmu potpuno nefunkcionalnog nizanja harmonija. Eteričnost glazbenog izraza duboko uranja u pripovjedni karakter filma — od prve do posljednje note jasno je da se radi o priči.

Soundtrack je, nažalost, snimljen Anita Andreis je, međutim, dugo »pe- umjetnim, »kompjutorskim« orkestrom, kla zanat«. Završila je studij orkestraci- što mu oduzima dio duše. To se skrije za film i televiziju na va solističkim izvedbaBerklee College of Muma i nekim skladateljAnita Andreis sic, a filmsko skladasko–tehničkim maninje usavršila je u prakpulacijama, ali je jasno Šegrt Hlapić si surađujući s tvrtda bi score zvučao još kama Venturetracks i Clever Trick Music i bolje da je skladatePublishing Teamscore Composer ljici stajao na raspolaCollective, gdje je sklaganju simfonijski orkedala za filmove holivudstar. Čak i takva kakva skih produkcija. jest, orkestracija je bogata i transparentna, a No »putem« je iskuobogaćuju je spomešala i skladanje za renuta prisutnost »živih« klame i videoigre te solista: vokalize Mary skladanje za baletne Crnković Pilaš (uvodpredstave (od kojih su na tema), kao i emomožda najreprezentivno angažirana sola tativnije Ghost i Tišina violinista Krunoslava mog šuma, oba u koMarića (sad već specireografiji Lea Mujića), jaliziranoga za izvedbe a dotaknula je i animifilmske glazbe) i violonrani film, pišući glazbu čelista Smiljana Mrčeza Gulivera Zdenka Bašića. Posljednja joj je filmska pustolo- le. Istovremeno, slušatelj će zapamtivina glazba za ruski film My Dear Fish ti i tijekom filma prepoznavati nekoliko redateljice Taye Zubove (2015.). Izdala lajtmotiva (Hlapićeva tema, Majstorova je samostalni glazbeni album Insepara- tema, tema Crnog čovjeka), čime sklable Opposites, krenula je i s prvim sin- dateljica daje svoj doprinos karakteriglovima (Little Spring Snow Leftovers, zaciji likova. Clever Trick), ušla u finale UK Songwriting Contest... Anita Andreis je radoProvokacija zbivanjem znali i razuzdani skladateljski um, spreman na svakojake izazove. Zato se Glazbeni događaji na soundtracku se bez sustezanja bacila na pisanje glaz- prelijevaju jedan u drugi pa ih slušabe za film Šegrt Hlapić, unatoč tome telj ne može prestati slušati, a filmaš što njezinim tadašnjim poslodavcima ih bez problema prilagođava potrebato nije bilo naročito drago (prigovorena ma filma. Izuzetak je možda Hlapićev joj je suradnja u »malom« filmu niskog tango, koji je »aktivniji«, plesniji, no taj budžeta, koji je sasvim izvan njezine je broj isprovociran prizornim događalige). Tako je Šegrt Hlapić Silvija Pe- njem. S druge strane, zaključak da je tranovića zazvonio Anitinim glazbenim glazbeni jezik Anite Andreis jednooduhom. A taj je duh eterično–romanti- brazan potpuno je pogrešan. Akcijski čan, pun je emocija i intelektualne du- brojevi kao što su Požar u selu i Smrt

ndreis se bez sustezanja bacila na pisanje glazbe za film Šegrt Hlapić, unatoč tome što njezinim tadašnjim poslodavcima to nije bilo naročito drago (prigovorena joj je suradnja u »malom« filmu niskog budžeta, koji je sasvim izvan njezine lige) Crnog čovjeka pokazuju da ona zna i može drugačije. U tim brojevima nanosi gustih orkestralnih tekstura natječu se jedni s drugima — dojam je kao da svira nekoliko orkestara istovremeno, svaki u svojem tonalitetu, svaki u svojem harmonijskom i ritmičkom okruženju. Zvukovni doživljaj je brutalan i agresivan, što je zvuk kojega se ne bi sramili ni veliki holivudski skladatelji poput Jerryja Goldsmitha i Johna Williamsa. No gledano očima holivudskih producenata (ali ne i publike!), Goldsmith i Williams pomalo izlaze iz mode, čega je Anita Andreis svjesna. Zbog toga publici (i producentima) nudi svoj glazbeni duh koji je prije svega eteričan, ali koji — na specifično prekriveni način — slijedi elemente suvremenih strujanja u popularnoj glazbi. I koji se, kao što se čuje na CD–u, može u trenutku promijeniti u nešto sasvim novo i drugačije. Tipično za Anitu, koja glazbeni svijet istražuje znatiželjom maloga djeteta i mudrošću iskusnoga glazbenika.

Lucija Ivšić, pjevačica i gitaristica grupe Punčke, o novom studijskom albumu

Bend je na sceni jer svira, ne zato što izbacuje singlove Grupa Punčke u ožujku ove godine objavila je novi studijski album Ništa nije kako se čini, kojim su se plasirale u »gornji dom« hrvatske rock–scene

akon objavljivanja novog albuma Ništa nije kako se čini u ožujku ove godine, ubrzo je uslijedila i koncertna promocija, nakon čega su mnogi zaključili da Punčke definitivno pripadaju »gornjem domu« hrvatske rock–scene. O novom albumu, koncertnoj promociji, inspiraciji i utjecajima, za Cantus je ispričala pjevačica i gitaristica grupe Lucija Ivšić. Prošlo je skoro godinu dana od vašeg prvog velikog nastupa u Tvornici kulture do nedavne promocije novog albuma Ništa nije kako se čini. Kad biste usporedili ta dva koncerta, kojim ste zadovoljniji? Oba imaju svoje čari, ali svakako je posljednji ostavio velik, pozitivan trag na nama. Pripremale smo se dulje, obratile pozornost na redoslijed pjesama, u cijelu priču uključile vizualni aspekt, dovele goste, svirale na dva bubnja... U svakom slučaju, bio je to veći zalogaj, što ne znači da je onaj prošli bio manje vrijedan. Ono što je sigurno jest da ovakve Punčke nitko dosad nije imao priliku vidjeti. Osjećate li da ste sazrele u tih godinu dana ili da nastavljate gdje ste stale tada sa zatvaranjem jednog poglavlja i promocijom prethodnog albuma? Sazrele smo, odrasle, ali nismo još ni blizu toga (barem ne ja) da kažem da smo zaokružene osobe i da više ništa ne bismo mijenjale. U proteklih godinu dana dogodilo se mnogo toga što je uvelike utjecalo na način razmišljanja, način rada, odnosa prema radu, odnosa prema samima sebi... I sigurna sam da se sve to može čuti na novom albumu.

Bez konstruktivne kritike Jeste li zadovoljni recenzijama drugog albuma Ništa nije kako se čini? I jesmo i nismo. Iako je album dobio dobre kritike i ocjene, nekoliko recenzija ostavlja dojam kao da album nije ni poslušan, odnosno da se nije »zagreblo ispod površine«. Rijetko je tko obratio pozornost na cjelokupnu priču koju

album donosi, na situacije u kojima je stvaran... čast iznimkama. I dalje nedostaje hrabrosti, dubine, argumentirane, odnosno konstruktivne kritike. U povodu izlaska drugog albuma izjavili ste da je potrebno »zagrepsti pod površinu« i biti potpuno otvoren jer ništa nije kako se čini na prvu. Zbog čega? Zbog znanja, zbog iskustva, zbog milijardu stvari koje se kriju iza možda nekome »ružnih« korica, »ružnih« lica, traperica i svih ostalih formi koje su lakše za probavljanje, osuđivanje i prosuđivanje. Ako želiš znati više, nije dovoljno pogledati kroz prozor, nije dovoljno prelistati knjigu i njezin sažetak, nije dovoljno pogledati najavu ili porazgovarati pet minuta. Ako želiš znati više, trebaš kopati duboko. Ako zaista želiš narasti, trebaš preispitati svaki svoj korak, svaku svoju misao, svaki svoj stav; moraš se suočiti sa svime što radiš, što si radio i što si mislio napraviti i naravno da uz to dolaze i neke ne tako lijepe stvari i saznanja. Ljudi se boje mraka, ljudi ne vole filozofiranje, ljudi ne vole teške razgovore. To je žalosno jer sam u proteklih godinu dana upoznajući sebe naišla na nevjerojatne knjige, ljude, mjesta, osjećaje... Formirala sam stav, pogledala svaku stvar s milijun strana i na kraju saznala koliko zapravo malo toga znam i koliko je još toga preda mnom. Tekstovi na novom albumu dosta su mračniji od prethodnog. Koliko vas društvo u kojem živite navodi na depresivne tekstove i mračne teme? Okolina itekako uvjetuje moje ponašanje, odnosno moje mišljenje o sebi samoj. Iako su svi problemi kojima se bavim na albumu intimne prirode i nemaju nikakve veze s trenutačnom sociopolitičkom i ekonomskom situacijom u državi, osjećaji su također odraz prostora i vremena u kojem živimo, htjeli mi to ili ne. Ja se preispitujem jer ne mogu zaspati dok ne analiziram svaku pojedinost, svaki pogled, svaku riječ, svaku situaciju. Znam da to ne rade svi, ali društvene norme proizašle iz patrijarhata, koji je nažalost i dalje izuzetno jak u Hrvatskoj, nameću nam od samog djetinjstva pojam grijeha, pojam dobrog i lošeg, pojam crnog i bijelog. Ništa nije crno i bijelo, ništa nije samo dobro ili loše. To svatko od nas mora sam shvatiti, na ovaj ili onaj način.

Vaš novi album objavila je agencija LAA koja se ujedno brine i za vaše nastupe kao i za PR. Kako to da niste pokušali sklopiti ugovor s nekom etabliranom diskografskom kućom? BROJ 197, LIPANJ 2016.

Piše: Dubravko Jagatić

Dosad jednostavno nije bilo dobre ponude. Mi nismo od jučer, znamo što želimo i koliko vrijedimo pa očekujemo i želimo raditi s ljudima koji su toga svjesni. Ekipa iz LAA je takva i zasad smo zadovoljni učinjenim. Koliko je teško jednoj grupi poput vas, koja ne izvodi mainstream glazbu, nego indie i alter rock, naći svoje mjesto na domaćoj rock–sceni? Borba je svakodnevna, ali taj put smo izabrale i nije nam žao. Sviramo jer nam se svira, jer uživamo u tome, jer stojimo iza svake pjesme, svake riječi i svakog rifa. Ne želimo da nas ljudi poznaju po izgledu, ne želimo govoriti o stvarima koje nas ne zanimaju. Želimo da se Punčke, ako se i raspadnemo jednog dana, pamte kao dobar bend.

Kontinuirane turneje Koliko su važni česti nastupi da bi se osvojila dobra pozicija i stekao status kakav danas imate? Izuzetno su važni. Bend je na sceni jer svira, ne zato što izbacuje singlove. Koncert je najbolji način da se stekne publika, da se bend širi, napreduje i formira. Kontinuirane turneje su ključ uspjeha underground i ne tako radiofoničnog benda. Poznato je da izvođači koji njeguju indie zvuk nemaju baš neku potporu radijskih postaja u Hrvatskoj. Koliko vama nedostaje ta medijska pratnja i konkretna potpora radijskih postaja diljem Hrvatske? Mi se ne možemo žaliti na potporu radijskih postaja jer ona i nije tako loša. Možda se ne »vrtimo« na Anteni ili Otvorenom svaki dan (sigurno se ne »vrtimo« svaki dan), ali — »vrtimo« se. Radio Student i 101 su nam potpora oduvijek. Osim toga, njih i same slušamo. Nažalost, hrvatski mediji preferiraju šablone, pitke i jednostavne stvari (bez obzira na to je li riječ o filmu ili glazbi), stoga i ne čudi što se teško uklapamo u playlistu hrvatske estrade. Uvijek to može bolje i ja se nadam boljem.

ko želiš znati više, trebaš kopati duboko. Ako zaista želiš narasti, trebaš preispitati svaki svoj korak, misao i stav 89

Bend s referencama

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Koja bi prema vašem mišljenju bila najveća pomoć mladim glazbenicima čija glazba nije mainstream i koji njeguju neki drugi glazbeni žanr?

Upornost. To je recept provjeren milijardu puta i isproban na svim područjima života. Ne kaže se bez veze da faks završava onaj koji je uporan, a ne pametan. To ne znači da su talent i ideja nevažni, ali činjenica je da će se talent i ideje kad–tad istrošiti ako ne postoji kontinuirani rad na sebi i upornost. Ako vjeruješ u to što radiš i u svakom trenutku stojiš iza toga, kad–tad će to doći do pravih ušiju.

judi se boje mraka, ljudi ne vole filozofiranje, ljudi ne vole teške razgovore. To je žalosno jer sam u proteklih godinu dana upoznajući sebe naišla na nevjerojatne knjige, ljude, mjesta, osjećaje...

S obzirom na mnogobrojne nastupe koji su već iza vas, sigurno imate puno iskustva kao ženska grupa. Tretiraju li vas po klubovima kao još jednu rock–grupu ili se ponašaju prema vama drukčije jer ste tri cure? Tretiraju nas kao bend. Kao bend koji iza sebe ima iskustvo, izuzetne reference i određenu težinu. Ne sviramo bilo gdje, držimo do sebe i ako vidim da netko već na početku ima posprdan ton, nemamo više o čemu razgovarati. Vaši nastupi su poznati po velikoj količini energije koju isporučujete

Vinilno reizdanje jedne od dviju ključnih rock–kompilacija s prostora bivše Jugoslavije

Žestoki juvenilni bijes i naracija Album objedinjuje snimke izvođača rastućeg punk pokreta koji je niknuo u Ljubljani, Rijeci, Puli i Zagrebu i koji je prepoznat kao najpotentniji istočno od Londona

Piše: Bojan Mušćet

inilno reizdanje jedne od dviju ključnih rock– –kompilacija ikad objavljenih na prostorima bivše Jugoslavije (druga je Paket aranžman) očito se nije slučajno dogodilo 35 godina od originalnog objavljivanja. Inicijalno ostvarenje koje je objedinilo snimke izvođača rastućeg punk pokreta koji je niknuo u Ljubljani, Rijeci, Puli i Zagrebu i koji je prepoznat kao najpotentniji istočno od Londona iskazuje vrtoglavu količinu energije, autorskih zamisli te izravnih tekstova uz ekonomično sviračko umijeće. Novi punk val 78–80 inicijalno je objavio ljubljanski ŠKUC pod patronatom Igora Vidmara, uz potporu ZKL RTV Ljubljana, koja je album, uz druge dvije slovenske ključne kompilacije — Lepo je... i 48/84. reizdao 2003. godine. Godinu dana prije taj je komplet, ali samo na jednom CD–u, objavio Nika Records i tu je najviše stradao Novi punk val jer je od petnaest pjesama objavljeno osam.

Pogodak Termita

na njima. Posebno je ekspresivno vaše lice i vaš osobni nastup prilikom izvođenja pjesama. Izgledaju li tako i vaše probe ili ipak doživljavate neku preobrazbu kad ste pred publikom? I na probama se često dogodi da se uživim, no svakako je preobrazba jača na koncertu. Publika je ta koja u meni budi svu tu ekspresiju, koja me ljuti, veseli, podsjeća na pogreške i lijepe stvari, na moje vrline, ali i slabosti. Za mene djelo nije završeno dok god nema publiku. Kakvi su planovi Punčki do kraja 2016. godine? Sviranje, putovanje, učenje, napredovanje i nove pjesme, nadamo se.

Razni izvođači

Novi punk val 78–80 Rest In Punk Records

vinilnom obliku, ovo je izdanje jedno od najvećih dragocjenosti u arhivskoj diskografiji naroda i narodnosti negdašnje Jugoslavije

Španjolski diskograf Rest In Punk već je objavio LP–je sa snimkama Pankrta, Parafa, Problema, Satana Panonskog i drugih, pa ovo reizdanje izvrsno prianja njihovu katalogu. Kad su posrijedi hrvatski bendovi, onda je na kompilaciji najčudnije poslušati Prljavo kazalište u inicijalnom obliku, sa skladbom s njihova drugog singla Moj je otac bio u ratu. Parafi su zastupljeni s drukčijom verzijom Narodne pjesme od one na prvom albumu, a Problemi s dvije pjesme iskazuju onu vitalnost pulske scene koja i danas ima originalne izvođače. Pa ipak, kao i u doba izdavanja, tako i danas, najveći pogodak ovog izdanja jesu tri snimke Termita, jednoga od najžešćih europskih

snimano).

punk–bendova. Riječani nikad nisu dočekali izdavanje albuma u doba aktivnog djelovanja, tako da je ova kompilacija bila jedini diskografski uradak koji je dokumentirao njihovo djelovanje. Vjeran pas je i danas himna obespravljenih koju u drukčijoj verziji na koncertima izvodi Let 3, a višestruko su je obradili i drugi bendovi. Zanimljivo je da na snimkama svira Davor Tolja, muška polovica dvojca Denis’n’Denis, s obzirom na to da je originalni klavijaturist Josip Krošnjak Pepi u to doba služio vojni rok. U pjesmi Vremenska prognoza kao drugi vokal pojavljuje se Vim Cola koja će postati pjevačica Parafa, što vrijedi i za gitarista Termita, Roberta Tičića Ticu.

Pankerski rafali U kompilaciju uvodi snažan triptih pjesama Pankrta, od kojih je Lublana je bulana postala underground himna toga grada, a među pankerskim rafalima izdvaja se izvrsna clashoidna reggae pjesma Buldoga To ni balet. Ni ostali bendovi — Berlinski zid i 92 ne zaostaju, tako da je posrijedi kompilacija koja je žestoki juvenilni bijes i naraciju na vrijeme izbacila u javnost. I 35 godina poslije sve te skladbe zvuče nevjerojatno svježe (dakako, zanemarimo li skromne produkcijske uvjete i vještine gdje je sve

Svemu tomu valja pridodati odličan pankerski poster s poznatim i nikad objavljenim fotografijama bendova, uz popratnu bilješku Igora Vidmara. U vinilnom obliku, ovo je izdanje jedno od najvećih dragocjenosti u arhivskoj diskografiji naroda i narodnosti negdašnje Jugoslavije.

Oni

Snivatelj sniva

Lajtmotiv

Noisy Night

Free download

Najnovije, šesto izdanje misterioznog dubrovačkog trojca Izae, ovaj put vinilno, plijeni potkovanošću u eksperimentalnom i psihodeličnom zvuku, što je rukopis samozatajnog gitarista i tekstopisca Adema Gušića. Nizanje smionih šansonijerskih stihova lakoćom dalekog, otuđenog mlažnjaka prati vokal Jadranke Katić (ujedno na udaraljkama!) koji oživljava i mrtve, uz gostovanje desetak glazbenika na gudaćim i puhaćim instrumentima. Album objavljen na nezavisnoj etiketi Matije Habijanca u novim aranžmanima objedinjuje skladbe s prethodnih albuma. Kao ekskluzivnog gosta na pjesmi Noćno cvijeće predstavlja Danu Colleyja iz američke grupe Morphine, čiji je zvuk rock–trojca s bariton–saksofonom umjesto električne gitare prije dvadesetak godina u bitnom odredio zvuk alter–rocka na svojem vrhuncu. Bendovi na domaćoj ledini kod kojih smo već čuli Jadrankine nazale i Ademove romske kontre, mogli bi biti Jastuk i Stampedo. Oscilacije iz ljetne melankolije u samopovlačenje iz stvarnog svijeta susreću slike metle od svjetla, predstave s druge strane prozora, te motive hodnika i noći koje uspoređuje s — labirintom. Ovaj noirovski trip dream popa svojom nargilastom dihalicom nadilazi bezdan undergrounda i objavljuje već puno desetljeće, a do danas je objavljen na redom intrigantnim EP–jima i albumima, no još je daleko ispod radara, što ne zaslužuje. A kako rijetko nastupaju uživo, nije nebitno istaknuti da su počeci kantautorice Nine Romić obilježeni zajedničkom im suradnjom. Kao i to da se na prijašnjim albumima što kao član, što kao producent, pojavljuje klavirist Teo Martinović. Ninin je bend Pridjevi očito dobio novu psilobicinsku subraću — s druge strane Jadranskog zaljeva. (Vid Jeraj)

Marinada

Ponoćna zabava Slušaj najglasnije!

Riječkom kolektivu Marinada, čiji su članovi Marin Alvir, Robert Merlak, Marko Čavrak i Saša Matić, teško se može prigovoriti da su alternativci. Jer, makar medijski kao da ne postoje, objavljivački ne posustaju — s čak dva do tri albuma godišnje. Od uzora slojevito naslaganih u njihovu kajdanku, evociraju s jedne strane kantautorstvo Michaela Gire ili Milana Manojlovića, a s druge svakako i začudnost popa i rocka, odnosno Suicide i Devo, a onda i Brainiac. Prvi šok kojega postaje svjestan slušatelj namjernik je da je album uživo odsviran i snimljen uz vokal i na elektroničkim bubnjevima, klavijaturama i Guitar Hero controlleru... Time osmišljeno naivna lirika, primjerice, što su sitniji sati/ to je krupnije vrijeme (iz pjesme Sol) ili onaj tko ne ide u Zagreb/ taj ne ide u Rijeku (Bratstvo), uz škrte aranžmane komunicira možda bizaran, ali sasvim autentičan umjetnički svijet. Potonja je, s trajanjem od devet minuta svojevrsni uživo odsvirani — remiks... Tako da uz šture informacije o kazališnom angažmanu grupe uz produkciju TRAFIK, možemo prijeći prag tzv. jednostavnosti ili minimalizma i reći da je svaki detalj zapravo osmišljena strategija. A tu već izlazimo i na teren Samuela Becketta, čija je banalnost ionako tek uvjetna. Marinada je postbend koji se autorski itekako profilirao i zauzeo svoj teren. Ne govore li uostalom dosadašnje diskografije osnivača Marinade, Alvira (na sceni od 1989., član HDS–a i HGU–a) i Merlaka o tome vrlo uvjerljivo? (Vid Jeraj)

Domaći krugovi ljubitelja rima znat će u kolikoj je mjeri, makar uglavnom strogo četveročetvrtinskoj, prošlu godinu obilježilo old school izdanje s potpisom producenta Kolaka uz MC–je Kalifu, Jantara i Scriptora. »Oni« je u njihovu slučaju skraćenica od »demoni«, a članovi poznati otprije iz hip–hop kolektiva Sinestet, popularnost su stekli preko sesija snimanih u Ludbregu i Zagrebu koje postavljaju online još od 2010. godine; Rime su kolosalne, tvrde ko borosane. Kako su publiku stjecali odozdo, ostale su provokacije obojene karnalnim uličnim šarmom, no nastupni album Lajtmotiv sa svojih 17 pjesama pokazao je da su džukci kadri zagaziti i u ozbiljnije teme. Rep je posto trendy, previše swag, yolo/ Mijenjali bi cijelu priču, a ne znate ni prolog/ Previše ko dve litre stolnog na mene solo/ Uzeo si rispekt na kredit, prodo dušu za polog. Prednjače pjesme o emocionalnoj invalidnosti današnjih međuljudskih odnosa, ulančane u inteligentno seciranje nepravde u kojoj živimo, iznuđeno preko pravog florilegija stilskih figura i rima, »podboltanih« domaćom TV i filmskom produkcijom. U odnosu na dugove prema starijim generacijama domaće scene, Scriptor će podsjetiti na Targeta, dok Jantar baca na Aureliana Buendiju. No misliteljski flow tipičan za obojicu prilagodili su stilu repanja »prsa o prsa« uz »jahanje« na samom beatu, u odnosu na Kalifu koji je laid–back, u skladu sa svojim više jamajačkim gardom. Generacija kojoj je sve ukradeno stvarno ima što reći... (Vid Jeraj)

M.O.R.T.

Tužna kocka Croatia Records

Sve priznatiji sinjski bend M.O.R.T. (pobjednici 1. RockOFF festivala 2014.) 1. travnja 2016. objavio je svoj treći studijski album — Tužna kocka. Njime sinjska rock–grupa nastala sada već davne 2003. godine želi svojim slušateljima približiti našu svakodnevicu te predočiti trenutačno stanje uma i života na Balkanu, a i šire. Blueserski riffovi slični Majkama prepoznaju se samo u pjesmi Draga majko, dok se vedrije teme koje podsjećaju na tekstove Daleke obale sada naziru tek u pjesama na kraju albuma, kao što su Volim ili Jotipova farma. Većinu albuma ipak preplavljuje neka pomalo sablasna, tamna nota. Unatoč tome, nije sve tako crno, kako kažu članovi benda; ovaj album je put prema boljem koji se, kako i sami vjeruju, kad–tad mora dogoditi, što se najbolje osjeti kad se preslušava sadržaj izdanja. Sve počinje određenom dozom zagonetnosti, zbunjenosti i depresije koja se lagano zatomi prema kraju, koji odiše vedrinom i pravom M.O.R.T.ovskom duhovitom zaigranošću. Važno je napomenuti da je bend veoma ugodno iznenadio interpretacijom Nazorove pjesme Kroz vječnost kojoj je prodoran Johnnyev glas (Ivan Katić John — autor i pjevač većine pjesama) dao sasvim novu, zanimljivu dimenziju koja će itekako ovisiti o ukusu slušatelja. Gledano s glazbene strane, svakim novim albumom M.O.R.T. je zreliji i sigurniji u sebe. Iako su pomalo napustili dobro provjerenu formu hard rock–blues atmosfere, otplovili su (i itekako se dobro snašli) u punk rock garažnu sferu koja im je otvorila mnogo novih mogućnost, pa i to da pronađu sebe te da iznenade i najvjernije fanove. Čvrsta i brza ritam–sekcija u kombinaciji sa Zvrkovim (gitarist Bože Blajić Zvrk) moćnim rifovima i minimalističkim gitarskim solo dionicama itekako odgovara Johnnyjevu snažnom glasu, doduše standardno na rubu »falša«, koji u kombinaciji s cjelokupnim bendom održava neki privlačan, sirovi prizvuk garažnih punk rock bendova. Sve u svemu, ovo je veoma obećavajući album naše nažalost skromne rock–scene, obilježen singlom Plamen što kriješ koji je zasigurno najbolja stvar na albumu te vjerojatno najzrelija pjesma koju su sinjski rokeri dosad napravili. (Robert Pavlin)

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić

BROJ 197, LIPANJ 2016.

Izae

TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr