Cantus 198 web by HDS.hr

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 198 LISTOPAD 2016. | CIJENA 22 kn 01016 9

771330

474007

HNK Zagreb

Premijera baleta Petar Pan Brune Bjelinskog Odlazak velikog orguljaša i skladatelja

Dragi Anđelko, čuvali Te anđeli! 41. Osorske glazbene večeri na Cresu

Hrvatska glazba za ljetnu publiku Svjetski dani glazbe u Južnoj Koreji

Putopis o zemlji mladih Cantus istražuje

Koliko su za promociju glazbe važni festivali i glazbeni web portali? Razgovor sa skladateljem u žarištu, Tončijem Huljićem

Glazba ima radno vrijeme

UVODNIK Riječ urednice

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Poštovani čitatelji, sa zahvalnošću vam se obraćam u novom razdoblju našega časopisa koji je Predsjedništvo HDS–a na svojoj prvoj novosezonskoj sjednici 15. rujna povjerilo istom uredništvu. To se povjerenje ne smije iznevjeriti, ono je poticaj za daljnje pozorno praćenje vaših uspjeha, razmišljanja i dvojbi. Bez pretjeranih novotarija, nastavljamo u istom tonu i pomno bilježimo najzanimljivije i najvažnije pojave na našoj glazbenoj sceni: slavimo imenovanje zagrebačkoga parka u naselju Prečko imenom našeg bivšeg člana i predsjednika Emila Cossetta, čudimo se raspadu dubrovačke uspješne grupe Silente i zamjećujemo važnost glazbenih web portala i festivala u predstavljanju nečije glazbene djelatnosti. Od posljednjega broja Cantusa napustilo nas je nekoliko važnih osoba iz redova naših članova i sa žaljenjem konstatiramo da nam polako odlazi zlatna generacija devedesetogodišnjaka: uz Nikšu Njirića i Ljubu Kuntarića, o kojima pripremamo tekstove u idućem broju, ovo izdanje posvećujemo akademiku Anđelku Klobučaru, vrhu hrvatske orguljaške i neoklasicističke umjereno modernističke skladateljske struje, tom Anđelu–Klobiju koji nas sada promatra s nekih drugih visina. Radujemo se živućim veličinama i zamjećujemo dijametralne suprotnosti u osobnostima iz redova članova tzv. sekcije zabavne glazbe, Tončija Huljića i Darka Rundeka. Pružamo prigodu nositeljima ovogodišnjih HDS–ovih nagrada koji su dosad više djelovali »u sjeni« da na našim stranicama iskorače u prvi plan: skladatelj i etnomuzikolog Živko Ključe te osnivač i voditelj Pasionske baštine Jozo Čikeš. Ako ste ih zaobišli na svojim ljetnim proputovanjima i radiotelevizijskim prijenosima, u ovom broju Cantusa saznajte kako su prošli ovoljetni Splitski festival, MiK i Krapina. Zavirit ćemo u povijest na temu ovogodišnjih obljetničara Borisa Papandopula i Josipa Štolcera Slavenskog te Povijesnog koncerta 1916. čiju je obljetnicu već koncertom u Studiju Bajsić HRT–a prije nekoliko mjeseci proslavila skupina mladih hrvatskih skladatelja među kojima je bila i Mirela Ivičević, vodeća autorica ovogodišnjega festivala Styriarte u Grazu. Posebna je zanimljivost časopisa tekst o studiju kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje je napokon angažirana i prva skladateljica–predavačica u povijesti studija, Splićanka Olja Jelaska, na čemu joj od srca čestitamo! Sve želje, prigovore, pohvale, prijedloge i pozdrave i dalje primamo na adresu cantus@cantus.hr i broj telefona 01/48 25 360. Ugodno čitanje želi vam vaša Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus

Ko p e n h a g e n , 2 0. l i p n j a 2 016 , 3 . g o d i š n j e e u r o p s ko n a t j e c a n j e skladatelja za jazz orkestar

Pobjednička skladba Sphinx Avenue Zorana Šćekića

Natjecanje je imalo zadanu temu: glazba na stihove danske pjesnikinje Ursule Andkjær Olsen

anski ansambl The Big Band & The Vocals održao je u Kopenhagenu 20. lipnja 2016. završni koncert velikog natjecanja europskih skladatelja za jazz sastave. To treće godišnje natjecanje skladatelja za tzv. big bendove imalo je zadanu temu: Glazba na stihove danske pjesnikinje Ursule Andkjær Olsen. Od 24 prijavljene skladbe i skladatelja, izlučena su četvorica finalista: Alexander Hagel Thorn (danski saksofonist, skladatelj i aranžer) s djelom Navnløs, Michele Corcella (talijanski skladatelj i aranžer) sa skladbom More and More Nameless, Tomas Haines (britanski skladatelj i glazbenik) s ostvarenjem Strange Utopia i naš Zoran Šćekić (skladatelj i aranžer) s opusom Sphinx Avenue. Na koncertu su bile izvedene skladbe svih finalista te je svečano proglašen pobjednik ovogodišnjeg natjecanja.

Zoran Šćekić rođen je 1972. u Đakovu. Studij jazz gitare završio je u Grazu na Akademie für Musik und Dartstellende Kunst. Kao dobitnik stipendije grada Bruxellesa odlazi u Helsinki gdje nastavlja poslijediplomski studij kompozicije i aranžmana na Akademiji Sibelius. Povratkom u Hrvatsku dolazi u Zagreb gdje piše glazbu za plesne predstave Jedno i Sjena, koja u produkciji Histeria NOVE dobiva nagradu hrvatskog glumišta za najbolju plesnu predstavu. Piše glazbu za metalne udaraljke i crkvena zvona u sklopu projekta Graz — grad kulture 2003. Nastupa kao autor i gitarist na jazz festivalima i Muzičkom biennalu, piše glazbu za kazališne predstave. Kao predavač sudjeluje na međunarodnim simpozijima mikrotonalne glazbe u Beču, Helsinkiju i Varšavi, gdje premijerno predstavlja mikrotonalne skladbe na Chopinovu konzervatoriju, te održava predavanje na Mozarteumu u Salzburgu. U suradnji s Jazz orkestrom HRT–a

aranžira djelo koje 2009. dobiva Porin u jazz selekciji, autor je koncerta za big bend Spiralne kronike te koncerta za Tamburaški orkestar i Jazz orkestar HRT–a Igra, nebo & jabuke. Predstavlja Hrvatsku na koncertima EBU–a u Zagrebu i REKA u Londonu u sklopu Olimpijskih igara. Koautor je reizdanja knjige Muzika i matematika i autor knjige Five limit intervals — theory & praxis u kojoj objašnjava svoj glazbeno–geometrijski sustav. Autor je multimedijskog projekta Panmonizam praizvedenog 2015. u Lisinskom koji obuhvaća mikrotonalnu glazbu, geometriju, mehaniku, grafiku i edukaciju. Prototip harmonografa Lira Spectrum koji je napravljen prema Šćekićevoj konstrukciji u Bariju, donirao je Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu. Pobjednik je natječaja HDS Internacional 2015. te 2016. izdaje autorski CD Just Mu- sic. Više o njemu možete pronaći na http://www.zoranscekic.com

Zoran Šćekić

BROJ 198, LISTOPAD 2016. Matej Grgić

Novoimenovani Park Emila Cossetta u zagrebačkom Prečkom njegovom glazbom su oplemenili bivši i sadašnji članovi zborova Lira, Emil Cossetto i Joža Vlahović pod vodstvom Roberta Homena Svečano imenovan Park Emila Cossetta u zagrebačkom naselju Prečko

Park u znaku glazbe

Sjećanje na pokojnog skladatelja, dirigenta, zborovođu, glazbenog pedagoga, ali i nekadašnjeg predsjednika Hrvatskog društva skladatelja zagrebačkom naselju Prečko, 8. rujna svečano je imenovan Park Emila Cossetta, u čast pokojnog skladatelja, dirigenta, zborovođe, glazbenog pedagoga, ali i nekadašnjeg predsjednika Hrvatskog društva skladatelja. Uz obitelj i prijatelje maestra Cossetta, na svečanosti su bili i mnogobrojni učenici i poklonici njegova lika i djela.

Pokretačica inicijative »Čovjek, dirigent, zborovođa, skladatelj, društveni djelatnik, ostavio je dubok trag u Zagrebu, gdje je djelovao većinu života, ali naravno i u cijeloj hrvatskoj glazbi i kulturi. Sasvim je zasluženo i ispravno da je grad Zagreb pronašao lijepu površinu koja će nositi ime njemu u spomen«, u uvodnom obraćanju istaknuo je Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja, posebno se osvrnuvši

na Cossettovo višedesetljetno djelovanje kao zborskoga voditelja, od Zbora Joža Vlahović, koji se poslije nazvao imenom Emila Cossetta, preko Lire i Ansambla Lado pa sve do Simfonijskog orkestra JNA u Beogradu. Izaslanik gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, zamjenik pročelnika za obrazovanje, kulturu i sport, Tedi Lušetić, rekao je da je imenovanje parka najmanje što Grad može učiniti za veliko djelo Emila Cossetta koje živi među nama, dok je pokretačica inicijative, pjevačica Denis Grabarić, zahvalila svima koji su realizirali imenovanje i svečanost: »Emil nas je naučio glazbi, voljeti glazbu, voljeti se međusobno, ostavio nam je svjetske vidike glazbe jer je njegovo ime diljem svijeta bilo brend u zborskoj glazbi. Ja mu zahvaljujem na tome što nam je ostvario višegodišnja prijateljstva i oformio naše obitelji.«

Uživanje u glasovima Za kraj, okupljenima se, uz zahvalu, obratila i kći pokojnog maestra Cossetta, Nina: »On je

istinski uživao u vašim glasovima, trudeći se do zadnje note. Njegova predanost i entuzijazam bili su zaista jaki, bio je pravi vođa koji je izgarao za svaku notu. To je i rezultiralo time da su zborovi u jednom trenutku zvučali apsolutno vrhunski. U ime obitelji, želim zahvaliti svima. Od prvog trenutka bili smo oduševljeni tom idejom. Nadam se da ćemo se ovdje ponovno naći i zapjevati i tako nastaviti ono što je on počeo, ali i potaknuti mlade ljude da ne prestanemo pjevati i uživati i voljeti se kao što je on volio nas.« Glazbeni dio svečanosti svojim su izvedbama uveličali bivši i sadašnji članovi zborova Lira, Emil Cossetto i Joža Vlahović i tako na najljepši način zahvalili maestru Emilu Cossettu na dugogodišnjoj suradnji i prijateljstvu. Podsjetimo, u travnju 2015. Hrvatsko društvo skladatelja iniciralo je imenovanje Parka po još jednom istaknutom članu Društva, maestru Dinku Fiju u novozagrebačkom Remetinečkom gaju. (HDS)

ntun Tomislav Šaban: »Čovjek, dirigent, zborovođa, skladatelj, društveni djelatnik, Emil Cossetto, ostavio je dubok trag u Zagrebu, gdje je djelovao većinu života, ali naravno i u cijeloj hrvatskoj glazbi i kulturi.« 3

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Razgovor s predstavnikom publishera u P r e d s j e d n i š t v u H D S – a , To m i s l a vo m Š k u l i ć e m

Glazbe nikad nije bilo više i scena nikad nije bila raznovrsnija Škulić je i treći put izabran za predstavnika diskografa u Predsjedništvu našeg Društva. Dok je prethodna dva puta zastupao srodnu skupinu, sada je kao njegov punopravni član predstavnik nove HDS–ove sekcije publishera, odnosno onih nositelja autorskog prava koji nisu autori.

Razgovarala: Eta Kočić

rganizirao je gotovo tisuću koncerata domaćih i inozemnih glazbenika, radio je kao menadžer, organizator, producent, diskograf, jedan je od osnivača Cedeterije. Danas je Tomislav Škulić direktor u tvrtki Aquarius Music Publishing i zastupa autore kao što su Goran Bregović, Kornelije Kovač, Tonči Huljić, Zoran Predin, Željko Banić, Aleksandar Ljiljak, Sara Renar…, a ujedno je i zastupnik najvećeg stranog publishera — Universal Music Publishinga, u čijem su katalogu neki od najpoznatijih autora, poput U2, Metallice, The Cure, ABBA–e, Princea, Davea Grohla, Marka Knopflera. Ovaj poduzetnik ispričao nam je ponešto o svojim počecima u organizaciji koncerata, aktivnosti u Hrvatskom društvu skladatelja, radu u modnoj agenciji, diskografiji i glazbi općenito, o tome zašto je odlučio baviti se autorskim pravima te zbog čega mu je Eric Clapton poslao mail.

Već ste treći mandat prvi i jedini predstavnik publishera u Predsjedništvu HDS–a. Je li to potvrda vaše stručnosti? U Predsjedništvu HDS–a sam već devetu godinu, odnosno treći mandat. To što sam dio tog Predsjedništva znači da sam u društvu onih koji razmišljaju, rade i pridonose skladateljskoj profesiji, većoj svijesti korisnika, educiranju autora i zaštiti autorskih prava. U današnjem multimedijskom društvu autorska prava su postala roba, ali i usluga. Mislim da HDS razumije dinamiku tržišta i koliko mi je potrebno, toliko mi je i čast biti dio Društva. To je svakako potvrda stručnosti i mjesto s kojega imam mogućnost sudjelovati u kreiranju budućnosti svega što jest ili proizlazi iz autorskih prava. Koliko je bitna suradnja s autorima unutar takve strukovne udruge?

Unutar HDS–a autori imaju mogućnost sudjelovanja u radionicama i na predavanjima te na brojne druge načine povezivati i razmjenjivati informacije. Nadalje, iz Društva proizlazi i ZAMP koji se brine i naplaćuje korištenje glazbenih djela i

Tomislav Škulić

Kako vidite svoju ulogu u svijetu publishera? Vi ste i osnivač Aquarius Music Publishinga. Svoju ulogu ću procjenjivati s odmakom. Publishing na ovim prostorima postoji unatrag dvadesetak godina, dok se u zapadnoj Europi pojavio sredinom 15. stoljeća. U to vrijeme počelo se trgovati notnim zapisima. Dakle, ovdje sam vrlo kratko vrijeme i nadam se da sam postao dio kruga ljudi koji je uspio stvoriti temelje da autori u Hrvatskoj mogu živjeti od svojega umjetničkog rada. Aquarius Music Publishing osnovan je 2002. i do danas smo ostvarili suradnju

božavam kad mi dođe mladi bend sa svojom glazbom.

s brojnim eminentnim autorima, s nekima smo radili ispočetka, od prve pjesme, kao recimo s grupom Detour, na koju sam izuzetno ponosan s obzirom na njihov uspjeh danas. Neki su pak došli kao već afirmirani autori, recimo Bregović ili Huljić. Imamo stalne klijente s kojima radimo glazbu za reklame, filmove, kazališne predstave. To je šareni krug raznih korisnika i glazbenika. Zadovoljan sam. Kako ste uopće došli u Aquarius? Početkom 2000. godine bio sam menadžer grupe Cubismo i u radu s njihovom diskografskom kućom Aquarius Records imao sam na svakom sastanku puno »konstruktivne« kritike prema Borisu Horvatu, direktoru Aquarius Recordsa. Nakon nekoliko mjeseci rekao mi je: »OK, ako misliš da ti to možeš bolje, samo dođi i napravi.« Tako je otprilike počeo moj rad u Aquariusu na mjestu izvršnog direktora.

Energija i sreća Kako komentirate scenu u Hrvatskoj? Glazbe nikad nije bilo više i scena nikad nije bila raznovrsnija. Prije 30 godina bilo je pet bendova na sceni i deset bendova u garaži. Danas imamo 50 bendova na sceni, od kojih deset kontinuirano rade, a u garaži ih ima sto. Ima puno mladih autora, izvođača koji sviraju kvalitetnu glazbu, znaju što žele, imaju publiku, a čak i nisu dio »scene«. Facebook, internet, Soundcloud, Mixcloud i druge platforme skrivaju potpuno novi svijet glazbe koji svatko može istraživati kako želi. Postoje i aplikacije kojima na telefonu imate tonski studio… mogućnosti su nevjerojatne. Recimo punk–scena u kojoj u okruženju (Slovenija, Srbija, Mađarska…) trenutačno svira tridesetak bendova, koji sviraju za putne troškove, putuju tatinim autom i imaju klupske europske turneje od 20–30 koncerata u nizu. Obožavam kad mi dođe mladi bend sa svojom glazbom. Prva slušanja — to je neopisiva energija i sreća. Zato se bavim ovim poslom. Možete li nekoga izdvojiti? Imamo li mi uopće zvijezde u Hrvatskoj? Zvijezda je definicija statusa, novca, kontinuiteta, slave i medijske zastupljenosti. Prema navedenom, u tu kategoriju mogli bi se smjestiti recimo Massimo, Petar Grašo, Severina, koja je apsolutna zvijezda i živi svoju zvjezdanost. Ona se u svojem PR–u ne razlikuje od recimo Princea. Ima svoj stav–izraz, modu, frizuru, glazbu, fanove i ozbiljne ljude oko sebe koji rade svoj posao. Možda je to nekom čudna usporedba, ali kad gledamo zvjezdano, to bi onda bilo to. Treba pitati fanove.

Organizacija koncerata Spomenuli ste da ste bili menadžer Cubismu, ali i Massimu. Kako je biti menadžer u Hrvatskoj i organizator koncerata i zašto ste izašli iz tog posla? Moja prva velika organizacija bila je proslava Nove godine 1989./1990. na Trgu bana Jelačića. Nadobudno sam s 24 godine došao u Turističku zajednicu grada Zagreba i ponudio im projekt koji grad nije koštao ništa. I naravno, dobio sam ga jer su drugi koji su nudili projekte tražili novac. Uglavnom, u TZ–u nisu mogli vjerovati da ih to neće ništa koštati. Iznajmili smo ugostiteljima štandove na Dolcu i na Cvjetnom trgu i iz najma pokrili troškove, našli sponzora kojemu je bilo interesantno da bude promoviran i došlo je 200.000 ljudi. I stvarno je došlo toliko ljudi. Sjećam se nastupa Vice Vukova koji dugo prije toga nije nastupao. Bio je to baš veliki tulum. Nakon toga sam u tvrtki Capitol radio koncerte Davida Bowieja, Jerryja Leeja Lewisa, Cabaret Voltaire, Cool and The Gang,… S Bowiejem nam se otvorilo strano koncertno tržište jer se u to doba Toni Sabol povukao iz promoviranja stranih bendova, a on je od sedamdesetih bio »alfa i omega« stranih koncerata na ovim prostorima. I tako, u najvećem zamahu koncerata počeo je rat i sve je stalo. Početkom devedesetih radili ste i u modnim agencijama, između ostalog i s Midikennom? Kako ste završili u modnom svijetu? Nitko nije radio koncerte jer je bio rat, a ja sam morao nešto raditi. Kako sam po prirodi organizator, s Hamedom Bangourom sam u njegovoj agenciji Midikenn radio modne revije. Radili smo godinu dana i dobili ponudu da napravimo modnu TV emisiju i nastao je Stil života. Bio sam izvršni producent/organizator snimanja. Riječ je o mozaičnom formatu koji se u četrdesetak minuta bavio modom, glazbom, showbizom. Moda me inače kao takva nije zanimala. Moj modni izričaj je pojednostavnjen: zimi dvadesetak crnih majica, pet crnih hlača, a ljeti dvadesetak bijelih košulja i nekoliko kratkih hlača raznih boja.

Skidanje kape Također ste surađivali s Massimom, Dinom Dvornikom, Šajetom, Gabi Novak, Tončijem Huljićem… Prošli ste svakakve situacije? Radio sam prvu i posljednju jugoslavensku turneju Dine Dvornika. Imali smo 26 koncerata u Hrvatskoj, Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Uglavnom, išli smo kombijem iz Dubrovnika u Mostar gdje smo imali gostovanje na radiju. Moj brat je vozio kombi, a Dino i ja smo sjedili otraga. Kasnili smo i moj brat je vozio sve brže i brže, dok u jed-

Hrvatskoj moraš raditi puno različitih stvari da bi nešto napravio.

nom trenutku Dino nije rekao: »Ivane, molim te, vozi me ko Papu koji kasni na avion, jes čuja, ne smin zakasnit i ne smiš me ubit.« Šajeta ima jako puno duha i s njim je zabava zajamčena, a surađujem i s Tončijem Huljićem. Osim što radim s njegovim katalogom kao publisher, radim i kao agent–menadžer bendu Madre Badessa. Tonči je hiperproduktivan i istovremeno radi nekoliko stvari. U istom trenutku radi na mjuziklu Pacijent, nastupa na Splitskom festivalu te priprema nastup u pulskoj Areni s Petrom Grašom 27. srpnja. Družimo se i radimo, Huljić je izuzetan čovjek i nevjerojatan radni kapacitet. Na ovim prostorima ne poznajem nijednog skladatelja koji može proizvesti toliko glazbe. On je profesionalac u više glazbenih žanrova. Skidam mu kapu zbog toga.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

ostvaruje prihod za autore. Danas je najvažnije biti informiran. Internet i novi mediji općenito stvaraju dinamično okruženje u kojem glazbeno ili vizualno djelo generira neku vrijednost/novac. U takvom okruženju biti informiran postaje imperativ egzistencije autora koji se profesionalno bavi glazbom.

Spomenuli ste da ste kao osnivač tvrtke Capitol organizirali koncerte inozemnih zvijezda. Kakve su svjetske zvijezde? Tko je na vas ostavio najbolji dojam i zašto? Radio sam na koncertu Davida Bowieja na stadionu u Zagrebu. Tvrtka Capitol, čiji sam bio direktor, bila je jedna od triju tvrtki koje su organizirale taj koncert, odnosno izvodile cijeli posao. Bowie je bio odličan i oduševljen koncertom. Bio je pun hvale, a nama nije bilo jasno zašto je to tako. Poslije sam shvatio da smo mi njega dobili za stadionski koncert dok je radio tek dvoranske nastupe. Tako je on s turneje od nekoliko tisuća ljudi došao na Dinamov stadion gdje je bilo 50.000 ljudi.

Bez pedale Zanimljiva je anegdota s Jerryjem Leejom Lewisom koji je devedesetih nastupao u Zagrebu. Trebao sam nabaviti Yamahin CP–70 Piano kojega u Zagrebu nije bilo pa sam ga unajmio u Ljubljani. Klavir je došao u Zagreb i postavili smo ga na pozornicu. Đavoli su kao predgrupa odsvirali i na redu je bio Jerry. Jerryjev menadžer me zamolio da postavimo klavir na mjesto, ispod pedalu i koncert je trebao početi. No pedale nije bilo. Preko razglasa smo pozivali kolegu Slovenca da se javi i donese pedalu, međutim njega nije bilo u dvorani. I što ću sad. Izlazim na parking, nađem auto od istog tog Slovenca, na stražnjem sjedištu pedale nije bilo i odvijačem počnem obijati prtljažnik jer

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Tomislav Škulić s nedavno preminulim Ljubom Kuntarićem u povodu obilježavanja njegova 90. rođendana prošle godine u Voloskom

sam bio uvjeren da je pedala u autu. U tom trenutku dolazi policija, a ja sufliram bratu koji je stajao pokraj mene da ih zapričava dok ja ovo riješim. Uglavnom, tragikomična situacija u kojoj policija svjedoči provali. Kad sam otvorio gepek, pedale naravno nije bilo. Doviknuo sam bratu da riješi problem s policijom jer ja moram u dvoranu (srećom, kolega iz Slovenije me nije tužio, bravicu na gepeku smo refundirali). Očekivao sam da će koncert biti otkazan i Jerry je 45 minuta poslije Đavola krenuo na pozornicu otkazati koncert jer nikad nije svirao bez pedale. No srećom, kad je došao na pozornicu, publika ga je odobrovoljila, sjeo je za klavir i počeo svirati. Izuzetno stresna anegdota, no poslije u životu stresne situacije budu lakše. Letvica je visoko postavljena. Sljedeća anegdota nije stresna, naprotiv — nevjerojatna je. Prije nekoliko godina došao sam u ured i dočekao me mail od Erica Claptona. Predstavio se, ostavio svoj broj telefona i napisao kako je sutra u Beogradu i kako bi volio upoznati Gorana Bregovića. Jedan nevjerojatan doživljaj kad vam bog pošalje mail i zamoli vas za uslugu. Našli smo se dan poslije u beogradskoj Areni i proveli sat vremena prije koncerta. Naime, Martin Scorsese dao mu je film Underground, a njemu se toliko svidjela glazba da je dan poslije odmah nabavio CD. Jedan ste od osnivača Cedeterije. Kako

Tomislav Škulić član je predsjedništva HDS-a kao predstavnik diskografa i publishera

ste se odlučili na to da pokrenete prvi web CD shop u Hrvatskoj? To je nekako bio prirodan put. Mi smo mala zemlja i malo tržište, tako da moraš raditi više različitih stvari da bi nešto napravio. Bio sam menadžer, izvršni direktor pa sam prešao u publishing, a istovremeno smo otvorili Cedeteriju kao prvi web CD shop. Da, i tu se razvijamo i ulažemo. Online kupnja glazbe je u trci s piratski dostupnom glazbom i to se sporo mijenja. No mijenja se, a mi poslujemo sve bolje, ljudi žele poštovati autorska prava i kupiti legalan proizvod. Problem je bio što ga nisu imali gdje kupiti.

Slučaj Deezer Kakav je vaš stav glede dolaska Deezera u Hrvatsku i kako komentirate neslaganje izvođača i diskografa zbog toga? Prije svega, ja se bavim autorskim pravom. Prava izvođača proizlaze iz rada na snimkama i tu su u problemu s diskografima koji su vlasnici snimki. Najveći spor su stare snimke za koje ugovori nisu definirani u odnosu prema novim medijima, gdje se danas nalazi novac. I tu se lome koplja što je pravedno, što je čije vlasništvo i na koji način se novac danas treba raspodijeliti. Kako komentirate presudu u Mađarskoj gdje je tamošnja agencija

za zaštitu izvođačkih prava dobila sudski spor protiv Deezera i neisplate naknada? Sprema li se i u Hrvatskoj nešto slično? Bravo za mađarsko društvo za zaštitu izvođačkih prava. U Hrvatskoj se već pokrenulo nešto slično u HUZIP–u, Paolo Sfeci je veliki borac. U medijima smo imali prilike čitati o raznim tužbama i najavama tužbi, vidjet ćemo koliko je dobar zakonski okvir jer bez obzira na to što je ili nije pravedno, ako nemate zakon, ništa od toga. Novi Zakon o autorskom i srodnim pravima je u postupku pa možda to bude zakonski pomak prema zadovoljnim izvođačima ili Deezer prepusti dio svog »kolača«. Imate i sudstvo koje se nije susretalo s takvim slučajevima pa su oprezni i ne žele srljati s presudama. Za sve treba imati uporište u zakonu. Drukčije ne ide. Veliki ste ljubitelj Harley Davidsona. Koje je vaše najdalje odredište? Odlazite li na moto susrete? Imam Harleyja, oduvijek sam ga htio imati. To je neopisivo iskustvo. Prije šest godina sam ga uspio i kupiti. Najdalje sam s njim išao do Austrije. Uglavnom se vrtim po Hrvatskoj jer je prekrasna, za motor velika, a vožnje su uglavnom ljeti. Znao sam otići na Harleyjeva druženja, no ne i na moto susrete, previše ih je.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Na otvorenju izložbe HRVATSKI UMJETNICI NA TEMU MUKE I USKRSNUĆA, 28. ožujka 2015. u Galeriji Zvonimir, u MORH-u: Jozo Čikeš i tadašnji vojni ordinarij, biskup Juraj Jezerinac (postav izložbe: prof. Stanko Špoljarić, Domagoj Čikeš) Razgovor s dobitnikom Nagrade Vatroslav Lisinski HDS –a, predsjednikom Pasionske baštine m r. s c . J o z o m Č i ke š o m

Muka kao nepresušno nadahnuće kulture Nagrada za 2015. godinu za doprinos hrvatskom glazbenom stvaralaštvu

Razgovarala: Ivana Jurenec

uka kao nepresušno nadahnuće kulture već je 25 godina geslo Pasionske baštine. Ta manifestacija svake godine uoči najvećeg kršćanskog blagdana okuplja glazbenike, književnike, likovne umjetnike i znanstvenike koji svojim

stvaralačkim i interpretativnim radom pridonose slavlju Uskrsa. Koncerti umjetničke i tradicijske glazbe te izložbe slika, grafika, kipova i knjiga postali su nezaobilazan dio hrvatske kulturne scene. O tome svjedoče i impozantne brojke od oko 7000 izvođača te gotovo 100.000 posjetitelja u posljednjih četvrt stoljeća. Bogat program pasionskih svečanosti održava se u zagrebačkim crkvama, koncertnim i izložbenim prostorima te knjižnicama i muzejima, a osmišljavaju ga i realiziraju mnogo-

brojni ugledni umjetnici, intelektualci i akademici, no jedno se ime tu izdvaja — ime utemeljitelja i predsjednika Pasionske baštine, mr. sc. Joze Čikeša. Njegovi dugogodišnji napori prepoznati su odavno, no ove su godine dobili dva nadasve vrijedna službena priznanja. U travnju 2016. Jozo Čikeš dobio je Nagradu grada Zagreba, a Pasionska baština Nagradu Vatroslav Lisinski za 2015., koju svake godine dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja za doprinos hrvatskom glazbenom stvaralaštvu.

Gospodine Čikeš, čestitke na nagradama! Možete li se prisjetiti kako je bilo te 1991., s kojim ste se problemima susretali pri osnivanju Pasionske baštine? Loše stvari ćemo preskočiti, njih uvijek ima. Pada mi na pamet jučerašnji dan (5. kolovoza, nap. I. J.). Pasionsku baštinu mogli bismo staviti u takav kontekst. Naime, ona je pokrenuta 1991., a prvi program ostvaren je 1992., kad su pjevači iz Splita, Kaštela i Solina pod

Vedran Metelko

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

no što bih izdvojio kao vrijedna i bitna postignuća su buđenje svijesti i ponosa na baštinu te osvješćivanje potrebe da to baštinjeno treba nastaviti, da trebamo biti novi stvaratelji onoga što će netko jednog dana, kad nas više ne bude, baštiniti.

vodstvom pokojnoga Ljube Stipišića Delmate zaobilaznim putom, praćeni pucnjavom, došli s maslinovim grančicama u mračni Zagreb. Održali su koncert u velikoj dvorani kina Studentskog centra pred više od tisuću ljudi. Mogli bismo reći da je ta ideja na svoj način bila obrambena inicijativa hrvatske kulture. Mi koji smo stvarali Pasionsku baštinu vodili smo se mišlju da je mlada generacija u svoje vrijeme lišena svih

pasionskih sadržaja, jer su bili smatrani nazadnim. Komunizam je znao zašto to čini, u pozadini svega toga bila je jugoslavenska ideja stvaranja novih naraštaja mladih ljudi bez korijena, koji neće znati prepoznati svoju baštinu. To su bila dva glavna razloga pokretanja Pasionske baštine — skinuti komunistički plašt s mentalnog sklopa mladog čovjeka i reći onima koji su nas napadali da nam ne mogu uništiti kulturu i ubiti sve ono što smo stoljećima gradili. Pritom naš cilj nije bio ideološki; željeli smo pokazati što sve imamo. U tom pogledu čini mi se da je Pasionska baština pun pogodak, jer predstavlja nezaobilazan dio tradicije i povijesti zapadnoeuropske kulture.

Međunarodni ugled Surađuje li Pasionska baština s drugim državama i na koji način? Dok smo osnivali Pasionsku baštinu, upozoren sam da postoji jedno društvo koje se zove Europassion sa sjedištem u Parizu. Kontaktirali smo s njima i oni su nam vrlo rado otvorili dušu, srce i vrata, jer smo bili novi. Danas Eu-

ropassion okuplja oko stotinu različitih udruga iz 15 zemalja. Svaka od njih ima posebnu tradiciju i vrlo je ljubomorno čuva. Pasionska baština primljena je u Europassion 1998., a sedam godina poslije, iako su vrlo malo znali o nama, povjerili su nam zadatak da organiziramo godišnju skupštinu. Naime, Europassion svake godine u drugoj državi ima susret svih članica. Te 2005. godine u Puli predstavnici 17 zemalja ostali su začuđeni bogatstvom i ljepotom naših prostora i sadržaja. Jeste li ostvarili programske sadržaje i izvan granica Hrvatske? Nažalost ne. Premala smo zemlja i nitko nam neće osigurati financijska sredstva kako bismo došli i predstavili se. Nije to slučaj samo s nama, s većinom je tako. Tek kad se afirmiramo, možemo očekivati da će nas netko zvati i platiti troškove dolaska. Još uvijek to nije slučaj. No promatramo li širi kontekst Hrvata, dobru suradnju ostvarili smo s gradišćanskim Hrvatima te posebno s Hrvatima iz Mađarske. Prije pet godina grupa Hrvata iz Pečuha pokrenula je pasionske sadržaje na koje nas nekoliko iz Zagreba svake godine nasto-

ji doći s nekim predavanjima na kojima ih upoznajemo s onim što imamo, što je zapravo ono isto što i oni imaju, samo nažalost to polako izumire. Srećom, obnavljaju tu tradiciju i ako bude razumijevanja i potpore mjerodavnih institucija, možemo se nadati da će se to i proširiti. Također, u stalnim smo kontaktima s Hrvatima iz Bosne i Hercegovine, a imali smo i nastupe, odnosno cijeli jedan simpozij, u Boki kotorskoj na temu Boka kotorska — jedno od izvorišta hrvatske pasionske baštine. To je iznimno bogato područje, no nažalost sve ih je manje, a i mi sve manje radimo na tome da sačuvamo tu tradiciju...

Suradnja s institucijama Jeste li se pokušali povezati s nekim institucijama u Hrvatskoj, poput Hrvatskog društva skladatelja ili Muzičkog informativnog centra i njegova Festivala hrvatske glazbe u Beču? Nismo. Iako smo u vrlo dobrim kontaktima s HDS–om, više od toga nismo ostvarili. Surađujemo i s Muzičkom akademijom, Akademijom likovnih umjetnosti te s Akademijom dram-

Ženska klapa Cesarice, muška klapa Sagena i šibensko pjevačko društvo Kolo (solistica: Vedrana Zrnić, orgulje: Mario Čopor, zborovođa: Vladimir Vuletin, dirigent: Branko Starc) praizvode Misu Dalmatinu Branka Starca posvećenu Ljubi Stipišiću

to se tiče financiranja festivala, jedan predstavnik vlasti sarkastično nam je rekao: ‘Pa što se žalite, vi ste ionako izabrali križ!’

Gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić, Jozo Čikeš i predsjednik Gradske skupštine Andrija Mikulić

ske umjetnosti, čiji studenti svake godine sudjeluju u realiziranju programa. Surađujemo i sa Zborom i Simfonijskim orkestrom HRT–a, i to tako da jedan program koji planiraju u svojoj koncertnoj sezoni uključe u Pasionsku baštinu, što nam je velika čast. Na sličan način uključena je i Zagrebačka filharmonija, koja je u ožujku izvela Pashalne slike Anđelka Igreca. To je jedno od djela skladanih za natječaj za nove skladbe, koje je 2003. osvojilo prvu nagradu. Poticanje stvaralaštva dio je našeg programa, ne samo za skladatelje nego i za književnike i likovne umjetnike. Koji je profil publike s obzirom na to da je Pasionska baština multidisciplinarna manifestacija? Pasionska baština ima svoju publiku, i to vrlo brojnu. Mnogo je mladih ljudi koji su otkrili vrijednosti, primjerice studenti Muzičke akademije i Akademije likovnih umjetnosti. Oni svake godine sa svojim profesorima održe izložbu svojih radova na temu Moj doživljaj muke. Danas su mnogi od njih afirmirani umjetnici. Dakle, stvaramo specifičnu publiku koja nije samoreligiozno nabita, već je doista kulturološki zainteresirana za ono bitno, a to je ono na čemu je ovaj narod živio i stvarao, odakle je crpio snagu — europska uljudba nastala na kršćanstvu. Takva publika ne mora biti religiozno orijentirana, no bez obzira na to što pojedinac osjeća u vjerskom pogledu, ne može zamisliti Zagreb bez katedrale ili Zadar bez Sv. Stošije niti tu tradiciju može nijekati. To je ono što mi želimo probuditi kod naše mlade publike, a ona druga već je potpuno odgojena i profilirana. Multidisciplinarnost djeluje poticajno na mlade ljude jer ih motivira da posjete događanja koja nisu primarno s područja kojim se bave.

Ako netko tko se primjerice bavi likovnom umjetnošću ne poznaje dovoljno širi kontekst teme kojom se bavi, dakle teme Muke i Uskrsnuća, neće moći doživljeno, ne zanatski, već doživljeno, izraditi svoje djelo. Ono što bih izdvojio kao vrijedna i bitna postignuća kod publike su buđenje svijesti i ponosa na baštinu te osvješćivanje potrebe da to baštinjeno treba nastaviti, da trebamo biti novi stvaratelji onoga što će netko, jednog dana kad nas više ne bude, baštiniti. U tom smislu natječaji za nova glazbena, likovna i književna ostvarenja čine mi se vrlo važni.

Sudionici volonteri Kakva su financijska sredstva kojima raspolažete i na koji način ona utječu na programski i izdavački rad Pasionske baštine? Neću se ni žaliti ni hvaliti. Financijske potpore uvijek ima od Skupštine Grada Zagreba, no ona je takva da ne vodi u razvitak. Sreća je što postoje ljudi zaneseni idejom koji se javljaju na natječaje, iako im nažalost ne možemo obećati da će se nagrađeno djelo i izvesti, zbog financijskih razloga. Svi koji sudjeluju u pripremama i realizaciji sadržaja, od studenata do uglednih akademika, volonteri su i na tome sam im zahvalan. Velik dio programa izvode amaterski ansambli u mnogim zagrebačkim crkvama, kako bismo uštedjeli na najmu prostora i honorarima. Dosta smo usmjereni na studente Muzičke akademije, no ako želite imati manifestaciju koju će Grad Zagreb i Ministarstvo shvatiti uistinu ozbiljno, ne možete se oslanjati samo na studente. Nadam se da će takvom shvaćanju pridonijeti Nagrada Vatroslav Lisinski i vrlo sam za-

hvalan HDS–u što prati rad Pasionske baštine i što nam je dodijelio tu nagradu. Nama je to poticaj, no još je važnije da to prepoznaju institucije pa da nas uvrste u službene manifestacije, kao što je Muzički biennale Zagreb, nešto što se ne zaobilazi. Tada ne bismo uvijek iznova komisijama morali objašnjavati tko smo i što smo. Iako smo ograničeni sredstvima, svake godine nastojimo napraviti nešto bolje i više.

Nedostatak prostora Dosad smo izdali dva notna izdanja s oratorijima Ljube Stipišića, više od 20 kaseta pučkog pjevanja Dalmacije te dva CD–a s klapskim pjevanjem. Tu smo stali, jer nemamo distributivnu mrežu, a i ne zanima nas prodaja da bismo ostvarili dobit. Rado ustupamo materijale svim zainteresiranima. Osim toga, svake druge godine organizira se simpozij na temu Muka kao nepresušno nadahnuće kulture. Dosad je znanstvenim radom na Pasionskoj baštini sudjelovalo više od 130 muzikologa, etnologa i drugih stručnjaka, čiji su se radovi objavili u 11 zbornika. Važno je istaknuti da nas je u tome poduprlo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Izdali bismo mi i više, no vrlo smo ograničeni financijskim sredstvima, a nažalost i prostorom. Sjedište udruge u privatnom je prostoru već 25 godina. Predsjednik Skupštine Grada Zagreba obećao nam je da će se taj problem uskoro riješiti i da ćemo dobiti vlastiti prostor. Iako nas svake godine podupiru Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, još nismo dio službenih manifestacija. Oni računaju na to da smo mi grupa upornih »bedaka« koji će se sami pobrinuti da ostvare planirani program. Jedan predstavnik vlasti sarka-

Vidljiv je izniman trud Pasionske baštine u poticanju novog umjetničkog pasionskog stvaralaštva u više od 30 književnih, glazbenih i likovnih natječaja (u suradnji s Društvom hrvatskih književnika, Hrvatskim društvom likovnih umjetnika i Hrvatskim društvom skladatelja) na kojima su se okušali brojni stvaraoci i iznjedrili zapažena umjetnička djela. S područje glazbe spomenimo neke: Hrvatski glagoljaški rekvijem (praizv. 2002.) i Hrvatska misa Igora Kuljerića (praizv. 2006.), Sarina molitva Mladena Tarbuka (praizv. 2006.), Na gori Kalvariovi, oratorij (praizv. 2007.) i Stabat Mater, oratorij za soliste, mješoviti zbor i orgulje (praizv. 2016.) Tomislava Uhlika, Krist na križu Anđelka Klobučara (praizv. 2008.), Agnus Dei za gudački kvartet Anđelka Igreca (praizv. 2009.), Religioso za gudački kvartet Nenada Firšta (praizv. 2009.), Via Crucis, oratorij (praizv. 2012.) i Tri crkvene skladbe za komorni zbor i gudače (praizv. 2015.) Zorana Novačića, kao i Golgota, oratorij za zbor i orgulje Antuna Tomislava Šabana (praizv. 2012.) te Missa za muški zbor i gudače Vlade Sunka (praizv. 2015.).«

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Iz obrazloženja nagrade:

stično nam je rekao: »Pa što se žalite, vi ste ionako izabrali križ!« Ima tu puno problema koje bih osobno želio riješiti prije nego što predam nekome vodstvo Pasionske baštine. Velika mi je želja da postanemo službena manifestacija grada Zagreba. Osim toga, što još želite postići u razvoju Pasionske baštine? Dobivanje vlastitog prostora iz kojega bismo mogli normalno raditi i stvarati, umjesto sastajanja po kafićima. Volio bih i da postignemo bolju suradnju s Europassionom, mislim da je to najbolji put afirmacije Hrvatske kao zemlje Zapada i kršćanstva. Želja mi je i da postignemo širu suradnju s Turističkom zajednicom Zagreba i Hrvatske. Moja je ideja da se ostvari Korizma u Zagrebu. Ona bi svakako tražila drukčiji pristup od poznatog Adventa u Zagrebu. Obuhvaćala bi nekoliko događaja na Gornjem gradu koji bi obogatili turističku ponudu Zagreba te na suptilan, ali siguran način učvrstila mjesto Pasionske baštine na kulturnoj karti Hrvatske.

P a s i o n s k a b a š t i n a , c r k v a s v. Pe t r a u Z a g r e b u , 12 . o ž u j k a 2 016 .

Praizvedba oratorija Stabat Mater Tomislava Uhlika Mješoviti pjevački zbor KUD–a INA i dirigent Bojan Pogrmilović Piše: Višnja Požgaj

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

sklopu 25. jubilarnih svečanosti Pasionske baštine, 12. ožujka je u zagrebačkoj crkvi sv. Petra praizveden oratorij Stabat Mater za soliste, mješoviti zbor i orgulje Tomislava Uhlika. Djelo je nastalo na poticaj dirigenta Mješovitog pjevačkog zbora KUD–a INA Bojana Pogrmilovića. Autor je djelo posvetio 25. obljetnici Pasionske baštine i 40. obljetnici zbora KUD–a INA.

Spoj raznovrsnog U respektabilnom i često nagrađivanom opusu koji sadrži više od stotinu djela za razne ansamble, od amaterskih zborova, tamburaških i harmonikaških orkestara, preko komornih sastava, sve do simfonijskog i puhačkog orkestra, Uhlik je nastojao uskladiti raznovrsne afinitete prema ozbiljnoj glazbi, folkloru i jazzu, posebno prema djelima skladanim u folklornom stilu. To je povezano s njegovom početnom profesionalnom karijerom zborskog pje-

hlikova partitura oratorija Stabat Mater znalački je napisana u tradicionalnom stilu sa suvremenim pečatom, u osnovi sjetnog ugođaja s potresnim, čak tragičnim elementima

Zbor INA i dirigent Bojan Pogrmilović na praizvedbi Uhlikova oratorija Stabat Mater 12. ožujka u Crkvi sv. Petra u Zagrebu

vača u Zboru Joža Vlahović pod ravnanjem Emila Cossetta te glazbenim vođenjem folklornog ansambla Lado, kao i sklonosti stvaranju prijemljive tonalitetne glazbe klasičnih harmonijskih i melodijskih karakteristika. Uhlik je bio dirigent raznih orkestara i zborova u Zagrebu. Sada je redoviti profesor na Odsjeku za glazbenu kulturu Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Bojan Pogrmilović također je bio deset godina glazbeni voditelj Ansambla narodnih plesova i pjesama Lado. Profesor je solo pjevanja na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog, voditelj nekoliko klapa i iskusni zborski dirigent. Dobitnik je niza nagrada, a u 25 godina rada sa Zborom KUD–a INA dosegao je najvišu, gotovo profesionalnu razinu. Stoga je Uhlikov rad na oratoriju Stabat Mater bio usmjeren upravo na kvalitetu i izražajnost Mješovitog zbora KUD–a INA, dokazanu pobjedama na mnogim međunarodnim natjecanjima zborova, te je rezultirao vrlo zahtjevnom partiturom od pedesetak minuta za četiri solista, mješoviti zbor i orgulje.

Dvanaest stavaka Srednjovjekovnu tužaljku Stabat Mater dolorosa uglazbljivali su mnogi skladatelji kroz povijest, privučeni snažnom porukom o patnji Majke Marije pod Isusovim križem. Spomenimo samo Pergolesija, Rossinija, Dvořaka, Poulenca, Pendereckog, Pärta, ali i našeg Brunu Vlaheka, čiji je oratorij Stabat Mater za pjevački zbor i dva klavira dobio nagradu Natječaja za nove skladbe u organizaciji Udruge Pasionska baština 2014., a praizveden je 2015. godine. Tomislav Uhlik, koji je već napisao nekoliko većih djela duhovne tematike (Telo Kristuševo, Narodil se mladi Kralj, Na gori Kalvariovi, Misa pastorale, Te Deum, Missa brevis…) skladao je oratorij Stabat Mater na uobičajenom latinskom jeziku, u 12 stavaka: Stabat mater, Cuius animam gementem, O, quam tristis, Quae moerebat, Quis est homo, Vidit suum, Eia, Mater, Fac ut ardeat, Sancta Mater, Facu ut portem, Inflamatus et accensus i Quando corpus. Uz dominantnu zborsku okosnicu, česti su i nastupi vokalnih solista, redom

istaknutih članova Zbora INA. To su bili najsigurniji i glasovno najizražajniji: sopranistica Vedrana Zrnić i tenor Filip Filipović, te solidni altistica Jana Pogrmilović i bas Martin Feller. Solidnu orguljsku pratnju ostvarila je pijanistica Ana Pavlina, također stalna suradnica Zbora INA, unatoč očiglednom neiskustvu s orguljama koje se očitovalo u predugim pauzama između stavaka, što je remetilo protočnost i cjelovitost izvedbe. Uhlikova partitura oratorija Stabat Mater znalački je napisana u tradicionalnom stilu sa suvremenim pečatom i nadasve je dojmljiva. U osnovi je sjetnog ugođaja s potresnim, čak tragičnim elementima (Sancta Mater) te življim ritmičkim kontrastima (Fac ut ardeat, Inflamatus et accensus). Intonativnu i harmonijsku zahtjevnost pjevači su savladali na zavidnoj razini, naročito u ženskom zboru, a sudeći prema reakcijama publike, može se očekivati da će se djelo zadržati na repertoaru, posebno u vrijeme Korizme, kad se i održavaju svečanosti Pasionske baštine kojima je djelo i posvećeno.

Recenzija nagrađene zbirke Stare pisme s ušća Neretve skladatelja, kontrabasista, melografa i pedagoga Živka Ključe

Izazovi i užici jednog melografa Za zbirku je autor primio Nagradu Franjo Ksaver Kuhač Hrvatskoga društva skladatelja za autorsko stvaralaštvo na temeljima tradicijske glazbe

redinom 19. stoljeća Franjo Ksaver Kuhač punih je dvanaest godina putovao »južnoslavenskim zemljama« u potrazi za autohtonim napjevima

svojih prethodnika. Nakon predanog i začudo već tada prilično preciznog bilježenja raznovrsnih napjeva, o vlastitom je trošku objavio kapitalnu zbirku Južno–slovjenske narodne popievke i time ucrtao put brojnim sljedbenicima. Njegova je predanost tradiciji danas, između ostaloga, utjelovljena i u HDS– ovoj nagradi za autorsko stvaralaštvo

na temeljima tradicijske glazbe koja ponosno nosi upravo njegovo ime — Franjo Ksaver Kuhač. Prošle se godine na natječaj za tu nagradu prijavio i skromni glazbenik Živko Ključe svojom zbirkom Stare pisme s ušća Neretve koja obuhvaća 43 zapisa i obrade tradicijskih napjeva neretvanskoga područja. Upravo je taj plod Ključine

desetljetne zaokupljenosti vokalnom baštinom vlastita zavičaja prepoznalo i Hrvatsko društvo skladatelja, nagradivši ga prestižnom hrvatskom nagradom u domeni tradicijske glazbe. Njegove riječi svjedoče o važnosti takvog poticaja marljivim melografima diljem Hrvatske: »Ako osoba s velikom ljubavlju daje sebe u određenom poslu i zadat-

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Piše: Dora Dunatov

Živko Ključe lista svoju nagrađenu zbirku Starih pisama s ušća Neretve

ivko Ključe: »Odlazak u pojedina mjesta neretvanske delte i upoznavanje pučkih pjevača i njihovih životnih priča bilo je za mene veliko iskustvo, doživljaj i bogatstvo.«

ku i pritom biva nagrađena društvenim priznanjem, u svakoj je umjetničkoj, ali i drugoj branši, nešto od posebne važnosti i veliko je. Svaka nagrada, koliko je god dražesna i godi, mora imati za cilj još veću obvezu i potvrđivanje u daljnjem djelovanju. Tako je i ova prestižna nagrada HDS–a, krovne skladateljske institucije u Hrvata, za mene čast, priznanje i obveza u daljnjem potvrđivanju, a već je u pripremi i još poneko skladateljsko i nakladničko predstavljanje javnosti.«

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Prva ljubav

trenutačnom adresom u Opuzenu, Živko Ključe slovi kao kontrabasist, skladatelj i pedagog, a toj svestranoj glazbeničkoj karijeri zbirka Stare pisme s ušća Neretve pridodala je i titulu melografa

S trenutačnom adresom u Opuzenu, Živko Ključe slovi kao kontrabasist, skladatelj i pedagog, a toj svestranoj glazbeničkoj karijeri zbirka Stare pisme s ušća Neretve pridodala je i titulu melografa. Unatoč tome što su mu život obilježile prije svega institucije klasične glazbe, poput Dubrovačkog simfonijskog orkestra, splitskog HNK–a te Simfonijskog orkestra i Glazbene škole u Mostaru, taj je glazbenik u 61. godini napokon iznjedrio svoju prvu glazbenu ljubav — dalmatinsku pjesmu. Evo kako je sve počelo: »Veoma sam se rano, još kao osnovnoškolac, znao snažno diviti ljepoti dalmatinske pjesme, njenim stihovima, a posebno starim pjevačima koji su se, pjevajući je, znali veseliti na svoj način i u raznim prigodama. Od posebne je važnosti u tom pogledu bila i klapa ‘Gusari s Neretve’ iz Opuzena, apsolutni pobjednici prvog Festivala dalmatinske klape u Omišu, u kojoj je moj brat pjevao bariton, a rođak prvi tenor. On je tada slovio kao ponajbolji dalmatinski tenor. Dakle, to su već duboki razlozi da se predam na tom putu skupljanja starih napjeva moga zavičaja«, kaže Ključe te nastavlja: »Slijedom događaja, već na drugom omiškom FDK–u nastupio sam kao pjevač u prvoj dječjoj klapi koja je u to vrijeme bila svojevrsna atrakcija. Bilo nas je četvero s potpunom postavom: prvi i drugi tenor, bariton i bas. Ti događaji još su me snažnije potaknuli da se otpočnem baviti melografiranjem na potpuno drugačiji način i s potpuno drukčijim pristupom. Točnije, već sam tada shvatio kolika je ozbiljnost svega toga jer je i sam FDK postavio cilj skupljanja pjevane baštine iz svih krajeva dalmatinske obale, otoka i dalmatinskoga zaleđa, pa sam tako i ja još snažnije počeo bilježiti napjeve moga neretvanskog kraja. Ponajprije sam odlazio na kućni prag starih pjevača, uglavnom težaka i ribara, tražeći od njih stare tekstove i melodije.«

Melografove prepreke Onaj tko se nije osobno susreo s poslom jednog melografa, teško će poj12

miti širinu njegova posla. Bilo da se radi o odnosu s ljudima, bilo o nerijetko nerazmjernom međuodnosu teorije i prakse ili pak neuhvatljivim i (za)uvijek pomičnim etničkim, a samim tim i kulturnim granicama, melograf neupitno nailazi na naizgled nerješive prepreke: »Ne može se tvrditi da svi napjevi koje pjevaju razne klape potječu s jadranske obale. Dakle, tu ima napjeva koji imaju snažnu poveznicu ili korijen s gregorijanikom i glagoljaštvom, a velik dio napjeva potječe iz šire unutrašnjosti. Tako postoje napjevi koje klape pjevaju na Festivalu dalmatinskih klapa, a iste se pjevaju i u slavonskim i drugim krajevima Lijepe Naše. Postoje i napjevi koji porijeklo vuku s mediteransko–talijanskog podneblja, pa gdje je tu onda okomita crta koja bi razdijelila čije je što? Time se bave etnomuzikolozi, a moj odgovor na to je da ni oni ne mogu i neće sve to potanko rasuditi. Na primjer, zašto bi pjesme Posadi bilu ružu ili Milko moja, napoj meni konja prema Nikoli Bubli pripadale zbirci Pisme staroga Trogira, kad se iste pjevaju i u mome kraju, a pouzdano se zna da napjev Milko moja, napoj meni konja vuče podrijetlo iz češke glazbene baštine koja se udomaćila u svim našim krajevima i pjevačkim skupinama. Ta gdje je tu početak, a gdje kraj?« Ipak, svaka je prepreka vrijedna truda, a evo kako to vidi Živko Ključe: »Tom nimalo laganom i prilično ozbiljnom poslu u početku sam pristupao na pomalo improvizirani način, moleći stare neretvanske pjevače da mi pričaju o svojim dogodovštinama i da tako dođem do spoznaje o kakvom starom, a za mene još kojem novom napjevu koji ću ubilježiti u svoju bilježnicu. Samo djelovanje i sudjelovanje već je bilo snažan izazov, a odlazak u pojedina mjesta neretvanske delte i upoznavanje pučkih pjevača i njihovih životnih priča bilo je veliko iskustvo, doživljaj i bogatstvo.« Ključinu su zbirku objavile Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti iz Opuzena, Zaklada Ljubo Stipišić Delmata iz Zadra i Festival dalmatinskih klapa u Omišu, ujedno i ključni posrednici u osvajanju Nagrade Franjo Ksaver Kuhač. »Budući da se sam ne mogu prijaviti kao kandidat na natječaj, dao sam na uvid i razmišljanje FDK–u u Omišu i Neretvanskoj riznici umjetnina i inih vrijednosti da odrede ima li smisla da me kandidiraju za spomenutu nagradu sa zbirkom koju sam objavio, što su oni prihvatili i tako me prijavili na natječaj.«

Klapama i prijateljima Zavirimo nakratko u sadržaj Ključine zbirke Stare pisme s ušća Neretve: »Moja zbirka notnih i tekstualnih zapi-

sa Stare pisme s ušća Neretve obuhvaća i donosi stare napjeve, od kojih dio ima ‘neretvanski’ izvor i uporište, a dio su rado pjevani napjevi u mojem kraju koji raznim migracijama tamo dospijevaju i tako se udomaćuju. Kod svakog napjeva u gornjem desnom kutu ispisano je ime i prezime i nadimak kazivača, ispod naslova napjeva je mjesto i godina zapisa, a k tome i moje autorstvo kao obrađivača napjeva.« Za svoj je skladateljski rad u domeni klapskoga pjevanja Živko Ključe višestruko nagrađivan, a osim uloge skladatelja, ponosi se i ulogom osnivača te umjetničkog voditelja nekoliko klapa. Posebno je na njega, kaže, utjecalo stvaralaštvo Ljube Stipišića Delmate, i u tehničkom i u onom drugom, duhovnom i motivacijskom pogledu. I Stipišić je spajao tradiciju s klasičnim znanjem. Ključe objašnjava koncept svoje zbirke: »Moj je autorski doprinos u zbirci od velike važnosti. Ponajprije, napjev se mora bilježiti melodijski i ritamski točno, a potom ga treba obraditi na zasadama ustaljene dalmatinske tradicijske prakse. Kod pisanja i sastavljanja ove zbirke podjednako mi je koristilo i klapsko i skladateljsko iskustvo. No određeni skladatelji mogu biti u svojim idejama i tehnikama veliki, ali ne moraju biti dobri obrađivači, kao što ni veliki književnici i romanopisci u praksi nisu ili ne moraju nužno biti i dobri libretisti. Pokušajmo razmišljati na ovaj način: ako smo spasili barem jedan život, što je u našem slučaju napjev, vrijedno je kao da smo ih spasili na tisuće. Preteška je spoznaja da je nešto bilo i zatim smrću ili zubom vremena nestalo a da se nije zabilježilo. U tome vidim vrijednost ove zbirke, jer sam ionako otkrio da sam već zakasnio u bilježenju upravo zato što su mnogi umrli, a ja još nisam bio došao do njih. Sa sobom su vjerojatno puno toga odnijeli u zaborav. To znači da je i prije mene netko trebao slično raditi i djelovati. Ipak, nikad nije kasno. Možda se posreći da se drugačijom metodom dođe do novih saznanja i zabilješki starih, odnosno novih napjeva.« Poput Kuhača, i Ključe je za svoj rad pronalazio duboku motivaciju u samoj tradiciji kao svojevrsnom utjelovljenju onih koji su bili prije, i onih koji će tek doći. Taj je plemeniti cilj rezultirao dobrotvornim karakterom zbirke kojoj zadatak nije zarada: »Zbirka nema prodajni karakter, već će poslužiti kao poklon klapama, klapskim voditeljima, prijateljima, knjižnicama i drugim mjestima koja se brinu o nečemu što će poslužiti kao ostavština za budućnost i izučavanje ove građe.« A koji je sljedeći pothvat Živka Ključe? »Dok živim i dok me zdravlje prati, djelovati mi je na sličan način kao skladatelj i melograf.«

Skladatelj za sva vremena Riječ je o autoru koji, navršivši netom osmo desetljeće života i primivši najviše državne nagrade, i ne pomišlja zataknuti pero za šešir

Razgovarala: Jagoda Martinčević

aš uvaženi član, skladatelj Alfi Kabiljo dobitnik je najviše državne nagrade za kulturu i umjetnost Vladimir Nazor za životno djelo. Valja mu svakako čestitati, a tim povodom i razgovarati s laureatom koji je tim priznanjem na neki način zaokružio svoje životno djelo. No je li tome baš tako kad je riječ o autoru koji, navršivši netom osmo desetljeće života, i ne pomišlja zataknuti pero za šešir?!

Kreativni »nered« Sjedimo u njegovoj radnoj sobi obiteljske kuće okružene zelenilom, u kreativnom »neredu« s obligatnim klavirom, svakojakom tehničkom aparaturom, mnogobrojnim notnim materijalima, nosačima zvuka, lijepim slikama… i smijemo se još jednoj zadaći koju valja zajednički obaviti. Jesam li ja to postala službeni Kabiljov biograf, s obzirom na sve tekstove koje sam napisala u njegovoj obljetničkoj godini? Počelo je, doduše, još vrlo davno, od praizvedbe njegove Jalte, Jalte za koju sam među prvima napisala kritiku, nastavilo se tijekom godina i praćenja njegova skladateljskog rada, sve donedavno, kad smo pred publikom razgovarali u povodu autorskog koncerta na Glazbenoj tribini u Opatiji, potom pripreme opsežne knjižice za Komornijadu, također autorski kon-

cert održan u Zagrebu, te još niza tekstova za Cantus i dnevni tisak. Ima li, Alfi, uopće još nešto što vas nisam pitala, nešto o čemu nismo razgovarali? Uostalom, čini mi se da je Nazor ono što se kaže »točka na i« jedne karijere. Nije li?

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Razgovor s povodom: Alfi Kabiljo — Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo

priznat ćete, Rimski je bio i ostao jedan od najvećih, kao uostalom za mene i Debussy, Ravel, Stravinski, Šostakovič... sve majstor do majstora bez kojih glazba danas ne bi bila ono što jest, pa tako i moja.

Ha, pa to bi priznanje doista trebalo biti kruna svake karijere, ali »točka na i«, tko to može prosuditi, osim autora? U mom slučaju baš i nije, jer ja radim i dalje i ne namjeravam tako skoro prestati. Evo, da vas malo razveselim, i sve svoje prijatelje, upravo skladam dvije »zafrkantske« skladbe: jednoj je naslov Instinkt insekta za trombon i klavir, a drugoj 24 sata jednog kornista, pa sad vi vidite…

Učenje od majstora Kažete zafrkantske, ja bih rekla ponovno komorne iz žanra klasične glazbe kojom ste zapravo i obilježili 80. rođendan i 60 godina skladateljskog rada. No dobro, naslovi su šaljivi, no za izvođače će jamačno biti pune ruke posla, što je vidljivo i čujno iz drugih vaših komornih skladbi. Uostalom, trombonistička priča o insektu pomalo asocira na Bumbarov let Rimski–Korsakova, a time se opet vraćamo u vaše djetinjstvo i velike uzore koji vas prate cijeli život. Ma da, o tome smo već razgovarali i ja ne mogu drukčije nego onako kako sam odrastao neprestano slušajući, analizirajući, učeći od najvećih, fasciniran ne samo talentom nego i zanatom, skladateljskim alatima velikih. A

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

na najšira predodžba o Židovima bankarima i bogatašima posve je pogrešna. Oduvijek je bilo i mnogo siromašnih Židova, ali se u svakoj kući čitalo, sviralo, pjevalo, a često i plesalo. Iz takvog svjetonazora izrasli su mnogi glazbeni geniji, i skladateljski, osobito u Americi u prošlom stoljeću, ali i vrhunski interpreti: pijanisti, violinisti, pjevači, razni instrumentalisti, naposljetku i dirigenti.«

No nisam u vašim skladbama klasične provenijencije primijetila oponašanje, eklekticizam, ni bilo što slično.

Nema vas puno takvih s najrazličitijim skladateljskim sklonostima. Barem ne kod nas, zar ne?

Nadam se da niste… jer učiti od najvećih i primjenjivati njihovo znanje i iskustvo nije nikakvo oponašanje, to je poštovanje koje nalaže zdrav razum, a ako uz to imate još i mrvu vlastite invencije koju najčešće zovemo talentom, eto sreće za svakog skladatelja, bio on »ozbiljni« ili »zabavni« ili netko treći, zovite nas kako hoćete.

Možda nas nema puno, ali nas ima. U jednoj i drugoj domeni okušalo se nekoliko kolega, poput Arsena Dedića ili Đele Jusića, a danas su nedvojbeno prvaci različitih žanrova Antun Tomislav Šaban i Zlatko Tanodi, kao što bi mogao biti i sjajan Mladen Tarbuk, samo ako bude imao vremena, kao uostalom i Šaban, kojemu umjetničko vrijeme jako puno odnosi predani rad u našem Društvu, i sretni smo što ga imamo kao glavnog tajnika, ali je manje sretno njegovo skladateljstvo. U svakom slučaju, ima kolega koje također krasi svestranost, a onima kojima se to možda ne sviđa, poručujem: to je vaš problem!

Put jednog hitmakera Pa dobro, ponovno pitam: što ste vi kao autor zapravo, odnosno je li postojao prijelomni trenutak kad ste se od hitmakera popularne glazbe i šansone prometnuli u autora tzv. ozbiljne glazbe? Nije bilo takvog trenutka, bar ga ja nisam osjetio. S obzirom na klasičnu naobrazbu i sve one divne poduke koje sam dobivao od svojih profesora, osobito Rudolfa i Margite Matz, uz sve ono silno slušanje klasika, proučavanje partitura, rekao bih prave gladi za tom glazbom, ja sam odmalena znao da ću jednom početi pisati i klasiku, iako sam počeo sa zabavnom glazbom i s njom stvorio popularnost koja se brzo prelila i u mjuzikle.

Kabiljev mjuzikl Kralj je gol s velikim je uspjehom ovoga ljeta izveden u Gradišću (Austrija)

Predodžbe i predrasude No dobro, ostavimo se »kolegijalnih« i inih rasprava koje ionako nikamo ne vode, osobito danas u vremenu totalne pluralizacije stilova, afiniteta, rekla bih i mogućnosti koje su goleme s obzirom na tehnička postignuća i dostupnosti koje nekad skladatelji nisu imali. Vratimo se još malo inspiraciji, onome što autora vodi prema djelu. Kod vas su to u većem dijelu klasičnoga opusa, rekla bih, gotovo programski ili impresionistički motivi, dakako u najširem smislu; mnoge vaše skladbe

imaju priču, a neke i folklorni, etno ugođaj. Liburnijski trio smatraju jednom od vaših najuspješnijih skladbi koja se dijelom temelji na istarskome idiomu, dok se u Guslaču na ulici mogu prepoznati i utjecaji židovske glazbe, s obzirom na inspiraciju Yehudijem Menuhinom, Sarajevom, srušenom sefardskom crkvom... Zanima me zašto u vašim skladbama nema više tog prekrasnog židovskog melosa, s obzirom na vaše podrijetlo. Ima ga toliko koliko ga treba biti kad osjetim potrebu za njim. Znate, ja se zaista ponosim svojim sefardskim podrijetlom i svime što su Židovi dali svjetskoj kulturi, napose glazbi. Ona najšira predodžba o Židovima bankarima i bogatašima posve je pogrešna. Oduvijek je bilo i mnogo siromašnih Židova, ali se u svakoj kući čitalo, sviralo, pjevalo, a često i plesalo. Iz takvog svjetonazora izrasli su mnogi glazbeni geniji, i skladateljski, osobito u Americi u prošlom stoljeću, ali i vrhunski interpreti: pijanisti, violinisti, pjevači, razni instrumentalisti, naposljetku i dirigenti, iako je recimo manje poznato da je nekad u carskoj Rusiji Židovima bilo dopušteno učiti sve osim dirigiranja. Zvuči čudno, ali tako je bilo. A danas ćemo se zacijelo složiti kako je Daniel Barenboim ako ne prvi, a ono jedan od najvećih svjetskih pijanista i

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Alfi Kabiljo sa sudionicama izvedbe svojega mjuzikla Kralj je gol iz amaterske kazališne skupine Mlada inicijativa Mjenovo u Gradišću

dirigenata. I dirigira Wagnera u Izraelu, što je još donedavno bilo nezamislivo. Naravno da se slažemo, obožavam ga!

Volio bih da... A što kažete na našu današnju situaciju s glazbom općenito? Dobra je, koliko se trudimo da takva bude. A to znači da ipak nije dobra ako se još više ne potrudimo. Moram istaknuti primjer našeg Društva i ZAMPA koje je posve u službi autora i njihove glazbe, ali još uvijek, ma koliko se trudili, ne uspijevamo dovesti u red sve ono što se na internetu događa s našom glazbom bez pristojne naknade autorima. To je pitanje intelektualnog vlasništva koje se mora poštovati ma kakvo globalizacijsko vrijeme bilo. Nadalje, vječno je pitanje i izvođenje hrvatske glazbe u našim ansamblima, ono se postupno popravlja, svijetli primjer je Simfonijski orkestar HRT–a s dirigentom Mladenom Tarbukom, no još uvijek ostaju velike praznine i nepravde u stimulaciji naših autora o čemu treba brinuti država, bez

obzira na to koliko je mali udio budžeta za kulturu; festivale treba obvezati da izvode glazbu hrvatskih autora, prosvjedovali smo i zbog priče o Eurosongu ove godine jer tko bi trebao predstavljati Hrvatsku nego hrvatski autori, ali nas nije nitko ništa pitao…, i tako dalje i tome slično, mogli bismo unedogled nabrajati. Primjerice, volio bih da šansona kod nas ponovno zaživi u onom intenzitetu kakav je nekad bio, a volio bih također da se stvari decentraliziraju onako kako sam vidio u Požegi, čija glazbena škola ima bolju i ljepšu koncertnu dvoranu nego neke u Beču, a Split i Dubrovnik ih uopće nemaju. Svašta bi se još moralo dogoditi da bismo mogli biti zadovoljni glazbenim životom u našoj sredini. Silno smo talentiran narod, imamo autore, izvođače, entuzijazam, no treba novca i političke volje, a osobito svijesti o kulturi čiji je glazba važan i nezaobilazan segment, no danas je u nekim glavama još uvijek ili ukras ili nužno zlo.

Život nakon Nazora Puno smo toga rekli, no zacijelo nismo

sve. Dakle, osim vašeg Insekta i njegova instinkta, ima li kod vas još što novo? Ima, kako da ne. Upravo sam dobio ponude da se moja Komornijada preseli u Québec i Toronto, gdje bi uz njihove izvođače na koncertima sudjelovali i naši — Tamara Jurkić Sviben i Hrvoje Pintarić. Njima se sviđa, a ja sam zaista ponosan što će se hrvatska glazba opet malo svirati u dalekom svijetu. Dakle, Nazor nije »točka na i«. Zahvalan sam na priznanju koje vrednuje prošlost, no ja živim u sadašnjosti i bliskoj budućnosti. Ali rado se prisjećam onoga što je bilo, a toga ne bi bilo bez mojih brojnih dragocjenih suradnika: Milana Grgića, Drage Britvića, Arsena, Miše Doležala, Mate Marasa, Ivice Krajača i mnogih drugih te dakako sjajnih pjevača i instrumentalista. I oni su dio mojeg Nazora. Maestro Kabiljo, još jedanput vam u ime HDS–a, časopisa Cantus i svoje ime najsrdačnije čestitam na Nazorovoj nagradi i želim još mnogo stvaralačkih godina, partija tenisa i vedrog života u vašoj (uglazbljenoj) Svjetskoj hedonističkoj stranci.

ilno smo talentiran narod, imamo autore, izvođače, entuzijazam, no treba novca i političke volje, a osobito svijesti o kulturi čiji je glazba važan i nezaobilazan segment, no danas je u nekim glavama još uvijek ili ukras ili nužno zlo.

U SPOMEN I n m e m o r i a m A n đ e l k o K l o b u č a r ( 11 . s r p n j a 1 9 3 1 . — 7. k o l o v o z a 2 0 1 6 . )

Odlazak Anđela/Buxtea/Klobija Skladatelj, orguljaš i pedagog Anđelko Klobučar napustio nas je 7. kolovoza u 86. godini

Piše: Karmen Širović

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

nđelko Klobučar slovio je za vrsnog svirača i najboljeg poznavatelja »kraljice instrumenata«, za jednog od najboljih i najplodnijih skladatelja svojega vremena te za jednog od najomiljenijih među brojnim kolegama skladateljima, izvođačima i pedagozima, a s jednakim žarom obožavala ga je i kritika i publika. U ovom članku nastalom u povodu njegove smrti, nema mjesta patetičnosti; bio je to plodan i ispunjen glazbeni životni vijek kakav si sigurno priželjkuju i mnogi drugi glazbenici i skladatelji.

Volja za stvaranjem Unatoč opsežnosti Klobučarova opusa, koji uključuje simfonijsku, koncertnu, vokalnu, vokalno–instrumentalnu, komornu te filmsku glazbu, u njemu ne možemo ne zamijetiti cikličnost i posvećenost kontinuiranom orguljskom stvaralaštvu. Naime, njegov opus počinje upravo skladbom za orgulje, a i posljednja skladana djela, koja još čekaju na praizvedbu, namijenio je »kraljici instrumenata«. Do samog kraja Anđelko Klobučar bio je skladateljski aktivan i aktualan, a o svojem stvaralaštvu govorio je malo i skromno: »To je onako kako mi dođe. Što prvo dođe, to zapišeš.« Sa skladateljem sam imala priliku

»I

ako sam u početku mislio da nema smisla da se i ja bavim glazbom (htio sam tada studirati biologiju), dogodilo se da sam ipak počeo svirati orgulje«, objasnio je Klobučar svoj glazbeni put, kao da se radilo o nekoj koincidenciji, a ne o sudbinskoj predodređenosti

razgovarati kad sam pisala završni rad na Odsjeku muzikologije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Na moje pitanje zašto sklada i odakle dolazi poriv, dobila sam jednostavno objašnjenje: »Pa zato što uvijek dobijem nekakvu domaću zadaću. Jako malo pišem sam, premda ima i toga, ali uvijek sam dobivao nekakvu inicijativu, poziv. Npr. kad je trebalo skladati za zbor, uvijek je postojao određeni razlog, a kasnijem radu bi me privukao određeni ansambl ili nešto drugo. Uglavnom počinjem od toga za što trebam pisati. Tako da pišem… Jer mi se da (smijeh).«

Bogata biografija Anđelkova ljubav prema glazbi rodila se u obiteljskom okruženju, nakon što se njegov stariji brat Berislav (poslije cijenjeni dirigent inozemne karijere) počeo baviti glazbom, a fascinacija orguljama počela je kad je Klobučar poslije Drugog svjetskog rata prvi put u Zagrebu čuo taj veličanstveni instrument za kojima je u katedrali bio Mladen Stahuljak. »Iako sam u početku mislio da nema smisla da se i ja bavim glazbom (htio sam tada studirati biologiju), dogodilo se da sam ipak zahvaljujući tim okolnostima počeo svirati orgulje«, objasnio je Klobučar svoj glazbeni put, kao da se radilo o nekoj koincidenciji, a ne o sudbinskoj predodređenosti. Orgulje je počeo učiti u srednjoj školi kod Albe Vidakovića, a nastavio na Akademiji kod Franje Lučića. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu uz orgulje je studirao povijest glazbe i kompoziciju. Historijsko–teoretski odjel počeo je pohađati istodobno sa studijem orgulja kod Lučića, a do takve pluralnosti smjerova zapravo je došlo spletom okolnosti. Naime, povijest glazbe počeo je studirati jer je prof. Andreis imao potrebu za studentima na tek otvorenom historijskom odjelu, a iako je uz taj studij želio studirati i kompoziciju, a ne orgulje, nije bio primljen. Početkom pedesetih napokon upisuje studij kompozicije u klasi Mile Cipre. Široj javnosti postao je poznat još kao student, kad je 1952. godine u Zagrebu izveo svoju Passacagliu, a nakon što je diplomirao 1955. godine na teoretsko– historijskom odjelu sa studijom Franjo Dugan — život i rad, otišao je u inozemstvo na usavršavanje iz orgulja kod Antuna Nowakovskog u Salzburg, dok je u Parizu kod Andréa Joliveta usavršavao i kompoziciju.

Pedagogija i koncerti Djelovao je kao srednjoškolski profesor, zatim kao profesor teorijskih predmeta na Srednjoj glazbenoj školi Blagoje Bersa, predavao je glazbeno–teorijske predmete na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je jedno vrijeme obnašao i dužnost pročelnika Odsjeka za kompoziciju i glazbenu teoriju. Predavao je i na Institutu za crkvenu glazbu, još od njegova osnutka pri Teološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a kao dugogodišnji glavni orguljaš zagrebačke katedrale te kolaudator brojnih hrvatskih obnovljenih i novoizgrađenih orgulja, jedan je od najgorljivijih promicatelja liturgijske i sakralne glazbe u drugoj polovici prošlog stoljeća. Svoje široko znanje Klobučar nije dijelio samo u institucionalnim obrazovnim ustanovama; u Šibeniku je od 1995. godine održavao seminar suvremene glazbe za orgulje u sklopu Ljetne škole orgulja. Orguljaške koncertne turneje odvele su ga u Rusiju, Francusku, Veliku Britaniju, Njemačku, Austriju, Mađarsku, Poljsku, Italiju i druge zemlje, gdje je nastupao u uglednim crkvama, poput Westminsterske katedrale, crkve Notre–Dame te bazilike St. Maria degli Angeli u Assisiju. Nisu mu bili strani ni brojni skupovi i festivali suvremene glazbe pa je sudjelovao na Muzičkom biennalu Zagreb, Tribini u Opatiji, Tjednima suvremene glazbe u Dortmundu, Gdansku, Sitingu itd. Klobučarov raznovrsni repertoar obuhvaćao je skladbe svih stilova i najvažnijih autora, ali je uključivao i vlastita djela te praizvedbe skladbi kolega suvremenika. Posebne zasluge zaslužuje za promicanje orguljskog opusa Olivera Messiaena.

Nagrade i članstva Klobučarov rad obilježila je i suradnja sa Zagrebačkom filharmonijom te brojnim drugim orkestrima, a na orguljama zagrebačke, đakovačke i zadarske prvostolne crkve, kao i na orguljama u Lepoglavi te na Nakićevim orguljama u Šibeniku, snimio je čak 23 gramofonske ploče s praizvedbama svih važnijih skladbi hrvatskih skladatelja za orgulje. Zbog obogaćenja hrvatskog glazbenog opusa te kvalitetne izvođačke prakse, Klobučar je primio brojne nagrade i priznanja u koje se ubrajaju Nagrada grada Zagreba te nagrade Milka

Trnina i Josip Slavenski. Čak dva puta primio je nagrade Vladimir Nazor i Ivan Lukačić, a odlikovan je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Nagradu Porin Klobučar je dobio 2002. u kategoriji najboljeg autorskog albuma Anđelko Klobučar — duhovna glazba te za poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi, dok je desetljeće poslije osvojio još dva Porina za najbolji arhivski/tematsko povijesni album klasične glazbe te za Muziku za orgulje i orkestar kao najbolju skladbu klasične glazbe. Njegov bogat opus filmske glazbe priča je per se, a nastao je kad je od 1958. do 1963. godine radio kao glazbeni suradnik Dubrava filma. Klobučar je bio i redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te je aktivno djelovao i na unapređenju hrvatske kulture i znanosti.

Klobučarov glazbeni jezik Anđelko Klobučar autor je više od 200 skladbi koje odaju njegovu sklonost akordima klasterskog tipa, neopterećenost tonalitetom, tj. atonalitetnost, čestu upotrebu disonanci, naročito tritonusa te intervala sekunde i septime, što je naročito karakteristično za njegov orguljski rukopis. Poznat kao autor formalne preglednosti i jasne dispozicije, s vremena na vrijeme dopuštao si je slobodu u odabiru oblika i vrsta, podsjećajući nas na to da su pravila tu da se krše. Interval sekunde Klobučar redovito dodaje kao element boje, a okosnica njegova glazbenog stila su ritam i melodija. Njegova su djela prožeta motivičkim radom, kromatskim melodijskim linijama te poigravanjem pulsom uz česte kratkotrajne promjene mjere. Svojim opusom intrigirao je i mnoge znanstvenike koji su svoja istraživanja posvetili upravo proučavanju Klobučarova skladateljskog izraza i njegovih djela, naročito onih posvećenih orguljama, po kojima je najpoznatiji.

Klobučarova renesansa Skloni smo kao nacija zanemariti velike intelektualce i umjetnike još za njihova života, naročito kad uđu u stvaralačko zatišje. Ništa od navedenog nije se dogodilo Anđelku Klobučaru, čije posljednje skladbe datiraju iz 2015. godine, a još čekaju na praizvedbu. Posvetio ih je orguljašu i čembalistu Pavlu Mašiću, docentu na Muzičkoj akademiji u

U mikroorguljaškom hrvatskom glazbenom univerzumu ime Anđelka Klobučara sinonim je za majstorsko umijeće sviranja te zanimljiv i karakterističan način skladanja kojim je hrvatsku orguljsku literaturu uveo u novo glazbeno razdoblje. Klobučarov neimenovani nasljednik, barem u orguljaško–izvođačkom smislu, Pavao Mašić, na Facebooku se prisjetio svojega uzora i mentora, što su učinili i mnogi drugi pripadnici i ljubitelji glazbenog kruga. Predajem završne riječi upravo Mašiću koji je Klobučara, u privatnim druženjima i u oživljavanju njegove glazbe, jako dobro upoznao: »Zvali smo ga Klobica, od milja, jer je bio sav tih, neprimjetan i samozatajan; drugi mu je nadimak bio Buxte, po Buxtehudeu, dakako, i toj sjajnoj vještini orguljaške improvizacije. Meni je posebno drago bilo slušati fra Izaka Špralju u razgovorima s Anđelkom tijekom Orguljaške škole u Šibeniku, kad mu se onako nježno obraćao: ‘Anđele.’ Sad ostaje među nama po svojim djelima, a na Nebu će sigurno neka druga društva, anđeoska, uveseljavati svojim sekundama, kvartama i septimama!«

Kako smo se oprostili od skladatelja i orguljaša Anđelka Klobučara, ( Z a g r e b , 11 . s r p n j a 1 9 3 1 . — Z a g r e b , 7. k o l o v o z a 2 0 1 6 . )

Dragi Anđelko, čuvali Te anđeli! Komemoracija je održana 31. kolovoza na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a pogreb na Mirogoju i misa zadušnica u zagrebačkoj katedrali 1. rujna

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

ijest o smrti akademika Anđelka Klobučara, skladatelja, orguljaša i glazbenog pedagoga, bila je iznenadna, zacijelo neočekivana u vrijeme žege ljetnih mjeseci, ali i osobito tužna, jer nas je napustio čovjek koji nam je, onako nenametljiv, samozatajan, skroman i tih, svima bio osobito drag.

Sjećanje na davni koncert Toga vrućeg 7. kolovoza vijest sam pročitala na internetu, bila sam u Osoru i pratila Osorske glazbene večeri. Prva mi je pomisao bila sjećanje na neki davno održani festival i koncert u osorskoj crkvi na kojemu su zajedno nastupili Ljiljana Molnar–Talajić i Anđelko Klobučar. Bilo je predivno, onako umjetnički snažno kako su to oni znali izvoditi. A sada su ponovno zajedno. Negdje daleko, na nebu s anđelima i zvijezdama. Za oproštaj od tjelesnih ostataka preminulog velikana hrvatske glazbe trebalo je pričekati neko vrijeme. Očito je trebalo obaviti određene formalnosti, ali i okupiti se u Zagrebu kako bi mu se dostojno odala počast. Tako je komemoracija održana 31. kolovoza na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a pogreb na Mirogoju i misa zadušnica u zagrebačkoj katedrali 1. rujna.

Pjesma stvorova Na komemoraciji u Muzičkoj akademiji, instituciji kojoj je profesor Klobučar posvetio desetljeća predanog pedagoškog rada, okupilo nas se mnogo. U Dvorani Blagoja Berse šutjelo se dugo, onako u polumraku, tek s fotografijom preminuloga i svijećama na podiju te orguljama bočno, na kojima je orguljaš Pavao Mašić zasvirao ulomke iz »Pjesme stvorova«, jednoga od Klobučarovih antologijskih opusa. Glazbeni doprinos dali su i bariton Matija Meić i Ansambl Antiphonus pod ravnanjem Tomislava Fačinija s izvedbama Klobučarovih skladbi, iskazima duboke vjere i za autora tako karakteristične glazbene inventivnosti. Kolege akademici, profesori Muzičke akademije, glazbenici, skladatelji, studenti, prijatelji i tek nekoliko obiteljski najbližih ljudi pratilo je govore koji su evocirali Klobučarov život i stvaralaštvo, njegovo preda-

no orguljanje na liturgijama i obredima u zagrebačkoj prvostolnici, opisivali njegov studiozan rad sa studentima, isticali neizmjernu poniznost i skromnost, dječačku zaigranost i izrazitu dobrotu.

Sjećanja prijatelja Govorili su dekan Muzičke akademije Dalibor Cikojević, u ime HAZU–a i Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju akademkinja Koraljka Kos, akademik Frano Parać, u ime HDS–a Tomislav Šaban, a na Mirogoju su se govorima pridružili i akademik Zvonko Kusić u ime HAZU–a, u ime HDGU–a Višnja Mažuran, u ime Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dekan Tonči Matulić i pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško. Posebno su dojmljiva bila sjećanja akademika Frane Paraća, prijatelja i kolege, iskazi ganuća i divljenja prema čovjeku čija je dječačka zaigranost i iskrenost plijenila srca, kao i riječi tajnika HDS–a Antuna Tomislava Šabana koji je zorno podsjetio na poniznost i dostojanstvenost Anđelka Klobučara, osobe izuzetno omiljene među kolegama, čiji je način ophođenja i druženja trajno pobuđivao simpatije i privrženost. Riječi pak pomoćnog zagrebačkog biskupa Ivana Šaška pamtit ćemo kao posebno misaono bogatstvo upućeno čovjeku koji je bio autor trajno vrijedne glazbe i iskreni vjernik na dugom putu glazbene predanosti.

bili i sigurno će ostati jednako vjerni. Jer glazbenici rado izvode taj bogat opus nerijetko dramatične, ali uvijek misaono obogaćujuće glazbe, dok slušatelji prepoznaju iskonsku iskrenost skladatelja i dubinu glazbom ozvučene duhovnosti. Ostala su brojna ostvarenja, bogata baština jednako duhovne kao i svjetovne glazbe, tonski zapisi, rukopisi, notna izdanja, sve ono što je Anđelko Klobučar zapisivao u tišini i samoći, a opet tako prisutan u hrvatskoj, zagrebačkoj glazbenoj svakodnevici. Muzikolozima ostaju istraživanja i analize, interpretima partiture, slušateljima sjećanja, a svima nama obveza duboke zahvalnosti za život posvećen uzvišenoj umjetnosti zvučanja kojom nas je Anđelko Klobučar trajno zadužio, pokazujući primjerom kako se glazbom služi Bogu i čovjeku. Neka mu je pokoj vječni!

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Zagrebu i glavnom orguljašu u crkvi sv. Marka. Da se posljednjih godina budi glazbena renesansa Klobučarova stvaralaštva svjedoči nam nekoliko entuzijasta koji ne dopuštaju da bogatstvo zvukovnih boja i zanimljive kombinacije registara koje je Klobučar u svojem kolorističkom pristupu orguljama prezentirao u djelima, potonu u zaborav. Tako je Pavao Mašić snimio dvostruki kompaktni disk s Klobučarovim skladbama za orgulje 2015. u izdanju Croatia Recordsa. Glasnice njegove glazbe su i Mirta Kudrna i Elizabeta Zalović, profesorice na Institutu za crkvenu glazbu Albe Vidaković, članice orguljaškog dua Quattro obbligato za koje je skladatelj također pisao. Klobučarova djela sve su češća i na programima studentskih koncerata, naročito orguljaša. U povodu skladateljeva 85. rođendana objavljen je prvi svezak jednog dijela Klobučarovih do sada neobjavljenih skladbi za orgulje u nakladi Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, a nastavak toga projekta sigurno će pobuditi još veće zanimanje za njegova djela.

Put k Svevišnjemu Doista, otišao je bogomdani glazbenik, koji je upravo Svevišnjemu služio svojom velikom nadarenošću, svirajući kao nedodirljivi majstor na »kraljici glazbala« uzdižući duše vjernoga puka u zagrebačkoj katedrali, crkvi sv. Ivana, ili u bilo kojem drugom svetištu svijeta u kojemu je nastupao, ili pak zapisujući osobnu, izvornu glazbu kojom je komunicirao s izvođačima i slušateljima. A u izvođenju i slušanju svi su

Studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Što mogu studirati skladatelji? BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Od utemeljenja Muzičke akademije u Zagrebu (1921.), Kompozicija je organizirana kao studij koji traje pet godina

Piše: Dario Poljak

tudenti i djelatnici Muzičke akademije u Zagrebu nesumnjivo uživaju u svojim novim prostorima na Trgu maršala Tita, a u sklopu zgrade otvoren je i najnoviji koncertni prostor u Hrvatskoj — Koncertna dvorana Blagoje Bersa. Od svih glasovitih glazbenika vezanih uz tu instituciju, čast da po njemu ova zaista posebna dvorana nosi ime pripala je skladatelju, prvom profesoru kompozicije na svojedobno tek otvorenoj Muzičkoj akademiji, koji je u naslijeđe ostavio cijelu katedru, a ona je danas dijelom Prvoga odsjeka za kompoziciju i teoriju glazbe. Pročelničku dužnost obavljali su mnogobrojni

hrvatski skladatelji čija imena nisu svedena na enciklopedijski (ili monografski) podatak, već su se njihova djela, naprotiv, zadržala na koncertnim programima hrvatskih (katkad i stranih) orkestara, ansambala i solista. Od utemeljenja Muzičke akademije u Zagrebu (1921.), kompozicija je organizirana kao studij koji traje pet godina, a među skladateljima koji su radili kao profesori, osim Blagoja Berse, spominju se Krsto Odak, Franjo Dugan, Milo Cipra, Boris Papandopulo, Stanko Horvat, Stjepan Šulek, Marko Ruždjak i Milko Kelemen.

Usporedba s Njemačkom Studenti na satima kompozicije imaju individualnu nastavu, što ukazuje na to da se poštuje tradicija još od osnutka. »Smatram da je to velika stvar za

Zgrada Muzičke akademije u Zagrebu

studente, za razliku od nekih studija u inozemstvu gdje to nije slučaj, pa profesori ne mogu posvetiti dovoljno vremena svim studentima«, kaže bivši pročelnik, red. prof. art. Zlatko Tanodi. Individualna nastava postoji i u inozemstvu, ali osim toga, studentica kompozicije Sara Glojnarić, koja trenutačno kompoziciju studira u Stuttgartu, kaže da se svakoga tjedna organizira i svojevrsna grupna nastava, »organizirana kao forum, i od svakog se studenta očekuje elaborirano mišljenje o temi o kojoj se raspravlja. Nitko se ne može sakriti (ali, zanimljivo, nitko i ne želi) i na se taj način bruse kriteriji o umjetnosti. Također zbog prirode takve otvorene nastave, studenti moraju biti upućeni u sve vrste umjetnosti da bi rasprava mogla biti sadržajna i s ciljem. Hijerarhija između profesora i studenata ne postoji,

dapače, sasvim je normalno reći ‘du’ (ti) svima prisutnima, bez obzira na status, što pridonosi otvorenoj atmosferi u kojoj se svačije mišljenje uvažava, ali i preispituje i opovrgava«.

Zanimanje za produkciju Studij kompozicije u Zagrebu organiziran je u tri smjera: Kompozicija, Primijenjena kompozicija i Elektronička kompozicija. Međutim, postoje planovi da se od akademske godine 2017./2018. segment elektroničke kompozicije proširi na Glazbenu produkciju, kako najavljuje aktualni pročelnik, izv. prof. art. Vjekoslav Nježić: »To će biti modul koji će moći upisati ne samo studenti kompozicije nego i drugih odsjeka. Na tržištu rada postoji interes za takvo obrazovanje, a u tome će nam pomoći

tudij kompozicije u Zagrebu organiziran je u tri smjera: Kompozicija, Primijenjena kompozicija i Elektronička kompozicija

Sara Glojnarić ima iskustvo studiranja kompozicije u Zagrebu i u Stuttgartu

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Redovni profesor Zlatko Tanodi podučava primjenjenu i elektroničku kompoziciju

i naručena oprema.« Postojao je niz modela upisa smjerova. Svojedobno se smjer birao na upisu, poslije se upisivalo sve studente Prvoga odsjeka na isti smjer, pa su na drugoj godini birali žele li studirati kompoziciju ili teoriju. Sada je studij integrirani preddiplomski i diplomski, a smjer se bira na prvoj od pet godina studija. Postoji i specijalistički studij elektroničke glazbe, koji nije samo za skladatelje, mogu ga upisati i instrumentalisti. »Razlike među smjerovima, kad su u pitanju osnovni predmeti, nisu velike«, ističe Vjekoslav Nježić i nastavlja: »Studenti koji studiraju primijenjenu i elektroničku kompoziciju prolaze sve što i studenti klasičnog izričaja — pisanje za orkestar, instrumentaciju... Nisu nikako uskraćeni ili odvojeni od drugih drastično. Studij elektroničke glazbe ima veći fokus na elektronici, a primijenjene kompozicije na praktičnim vidovima, koji se nalaze u današnjim medijima. Međutim, svi dobivaju isti temelj.«

Temeljita podloga Specifičnost zagrebačkog studija kom-

pozicije ogleda se u nekoliko aspekata. Najizražajniji aspekt je temeljita podloga koja se od učenikâ (budućih studenata) očekuje i prije upisa, a poslije se (iznova i temeljito učeći gradivo koje se očekivalo na prijamnom ispitu) predznanje obogaćuje i proširuje. Oba pročelnika ističu važnost spomenute »podloge«, a s njima se slaže i bivša zagrebačka studentica kompozicije, Sara Glojnarić. Ona je tijekom studija u Zagrebu »dobila poprilično solidnu teorijsku podlogu iz diciplina kao što su harmonija, glazbeni oblici itd. To nažalost za studij u inozemstvu nije dovoljno (ali pomaže!)«. Zanimljivo je da se u Zagrebu na studiju kompozicije ne odvajaju nastava kompozicije i instrumentacije, kaže Vjekoslav Nježić: »Specifičnost našega studija jest da ne odvajamo instrumentaciju od kompozicije, što je jedinstveno i nije čest slučaj u inozemstvu. U nekim centrima u Europi to je odvojeno, ali mi težimo tome da kompozicija bude organski povezana s instrumentacijom. Netko mora razviti i vlastitu instrumentaciju uz ono što komponira.«

Aktualni problem Muzičke akademije, pa tako i Prvoga odsjeka za kompoziciju i glazbenu teoriju, jest kvantitativni nedostatak kadra, s obzirom na to da je zanimanje za studiranje kompozicije sve veće. Broj studenata odsjeka varirao je od godine do godine pa se znalo dogoditi da je bio samo jedan student u pet godina obrazovanja (toga se prisjetio i Zlatko Tanodi, koji je studirao tijekom takvoga razdoblja), dok trenutačno kompoziciju na pet godina studija polazi dvanaest studenata, kažu bivši i sadašnji pročelnik. Vjekoslav Nježić objašnjava: »Svake godine primamo pet studenata na Odsjek teorije glazbe i dva studenta na Odsjek kompozicije. Toliki je naš kapacitet. Ako dobijemo odobrenje za zapošljavanje novih ljudi, to će se moći i proširiti.«

renutačni problem studija kompozicije u Zagrebu jest kvantitativni nedostatak kadra, s obzirom na to da je zanimanje sve veće

Prva skladateljica na MA Ipak, od akademske godine 2016./2017. profesori Prvoga odsjeka dobit će pojačanje. Na Akademiji će predavati i splitska skladateljica koja je diplomirala u Zagrebu, Olja Jelaska. »Danas raspolažemo većim brojem sati

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Zlatko Tanodi do prošle je godine obnašao dužnost pročelnika Odsjeka

koji se stvorio, tako da se Olja ukazala kao spas za uvećanu satnicu«, kaže Vjekoslav Nježić. »Problem pri zapošljavanju u budućnosti bit će novi mediji. Mislim da ćemo morati posegnuti za većim brojem vanjskih, gostujućih profesora, naročito ako mislimo širiti područje djelovanja u primijenjenoj i u elektroničkoj kompoziciji. Imamo dobre kontakte u Oldenburgu u Njemačkoj te u Hilversumu u Nizozemskoj, gdje se već radi na takvoj vrsti skladanja.«

Prijemni ispit polaže se u četiri dana. Najprije se provjeravaju znanje i vještine iz glazbenoteorijskih predmeta, a na kraju prijemnoga ispita (budući) studenti izvode ili reproduciraju svoje skladbe pred komisijom. Trenutačni pročelnik Nježić ističe: »Mnogo pažnje polažemo na glazbenoteorijske predmete: harmoniju, polifoniju i solfeggio. Pokazalo se da neki studenti imaju interesantne kompozicije, ali zakažu na stupnju pripremljenosti iz harmonije ili polifonije. Već se na prijemnom ispitu očekuje određena zrelost u tim se-

gmentima. Ono što dalje skladatelji rade tijekom studija jesu proširenja tih znanja, na primjerice stilsku harmoniju, na neke specifičnosti i vidove znanja koji se ne rade u srednjim školama.«

Skladateljski poslovi Zaposlenje studenata nakon studija u Zagrebu najčešće ovisi o njima samima, a Zlatko Tanodi kaže kako »malotko može živjeti isključivo od komponiranja. Kod nas je (u Hrvatskoj, op. a.) takva situacija da se studenti najčešće zapošljavaju kao pedagozi ili producenti«. Vjekoslav Nježić dodaje: »Pedagoška djelatnost prisutna je u svim stupnjevima kurikuluma; tu je izdavaštvo, glazbena produkcija, ali i posao aranžera.« Zlatko Tanodi ističe: »Studente se podučava ‘široko’ kako bi dobili što šire znanje, ali specijalizacija ovisi o njima nakon studija.« Nova zgrada svakako znači i nove (bolje) uvjete. Sara Glojnarić nije imala pri-

like u Zagrebu studirati u novoj zgradi: »Zavidim studentima koji studiraju u novoj zgradi. U vrijeme mojeg studija većinu predmeta slušali smo u Berislavićevoj 16, koja doista nije bila inspirativna. Drago mi je što Akademija ima novu zgradu, posebice novu koncertnu dvoranu. Tako reprezentativan prostor otvara mnoge mogućnosti za studente, za koje se nadam da će biti iskorištene.«

Omogućena komunikacija Zlatko Tanodi: »Glavna prednost koju vidim (u novoj zgradi, op. a.) jest omogućena komunikacija među studentima. Danas se skladatelji mogu susresti na hodniku s kolegama koji trebaju izvesti skladbu i pitati ih što će izvesti i kako to zapisati. Ta je komunikacija jako važna.« O uvjetima u novoj zgradi izjasnio se i Vjekoslav Nježić: »Trudimo se imati najbolje uvjete i ono najkvalitetnije i najbolje u Hrvatskoj, a i šire. Što se tiče elektroničke kompozicije, ima-

mo vrlo specifičan sustav za elektroničku glazbu (Kyma), što se smatra vrhunskim za učenje elektronike. Za produkciju, očekujemo opremu, tj. nove uređaje koji su u samom vrhu glazbene produkcije. U vezi s opremom, neke razlike između londonskog Abbey Roada i našega studija neće biti. Međutim, najvažnije je da sve ostaje na ljudima. Jedno je oprema, a drugo tko s njom radi. Ono što nas očekuje od sljedeće akademske godine jest veliki korak naprijed zbog opreme, pogotovo za studente elektroničke i primijenjene kompozicije. Mogućnost dolaska i samostalnog rada u zgradi velika je stvar za studenta kompozicije. Stvari su se u mnogočemu pokrenule nabolje.« Veći broj studenata, zapošljavanje novoga kadra, vrhunski uvjeti rada — tako bi se ukratko mogao opisati smjer kojim je od ove akademske godine krenuo studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Ono što nam preostaje jest pratiti rad studenata, ali i budućih diplomiranih skladatelja.

Razgovor u povodu gostovanja riječke violinistice Ma je Veljak u Japanu

18 . P a g A r t Fe s t i v a l , o t o k P a g ( P a g , N ov a l j a , K o l a n , M a n d r e ) , 1 . — 17. k o l o v o z a 2 0 1 6 .

Japansko–hrvatske veze Djela hrvatskih Japanka Wakana Takahashi Vondra je jedanaest godina boravila u Hrvatskoj i tu je završila studij klavira, nakon čega se vratila u rodni Japan gdje nastavlja surađivati s hrvatskim glazbenicima

Razgovarao: Ramiro Palmić

stavak naše glazbene suradnje i prijateljevanja. Gdje ste nastupili?

travnju ove godine Maja Veljak, poznata riječka violinistica i pedagoginja mlađega naraštaja te članica uglednoga gudačkog kvarteta obitelji Veljak iz Rijeke, priredila je zapažen solistički koncert u Japanu, što je bio i povod našem razgovoru.

Koncert je održan u gradu Yachiyo, koji se nalazi u prefekturi Chiba, pokraj Tokija. Glazbeni život u gradu raznolik je i intenzivan, a mi smo svirale u komornom i akustičnom koncertnom prostoru koji je bio ispunjen discipliniranim i zainteresiranim slušateljima.

Gostovanja naših umjetnika u Japanu nisu tako česta. Kako ste došli do toga?

Program glazbene večeri bio je sastavljen od djela europskih autora različitih epoha, ali je središnje bilo djelo hrvatske glazbe. Koncert smo počele stavkom Proljeće iz Četiriju godišnjih doba Antonija Vivaldija, a odmah zatim tumačile najveće djelo večeri, Proljetnu sonatu u D–duru op. 26 Dore Pejačević (1885.– 1923.), nastalu 1909. godine, istaknute hrvatske skladateljice koja je postavila temelje hrvatskoj komornoj i koncertnoj glazbi. S posebnom pažnjom i angažiranošću slušatelji su pratili našu izvedbu Sonate ostvarene u tradicionalnom trostavačnom obliku, djela zanosnih tema, ljepote i mladenačkih nadahnuća pisana u neoromantičnom stilu. U toj cikličnoj skladbi, osim što su vrlo vješto iskorištene izvođačke mogućnosti violine (D. Pejačević je i sama svirala violinu), u tematskoj razradi glazbenih sadržaja uloga klavira je važna i zahtjevna. Moram sa zadovoljstvom istaknuti da je Wakana u svim segmentima interpretacije bila moja sigurna i pouzdana suradnica te je pridonijela ukupnom umjetničkom ostvarenju. Bile smo osobito motivirane i mislim da smo ostvarile maštovito i kreativno muziciranje, dostojno predstavivši to vrijedno ostvarenje hrvatske violinističke literature.

Japanka Wakana Takahashi Vondra boravila je jedanaest godina u Hrvatskoj i tu je završila studij klavira, najprije na Visokoj školi za glazbenu umjetnost Ino Mirković u Lovranu, a poslije na riječkom odjelu Muzičke akademije Zagreb. Zajedno smo studirale i postale dobre prijateljice. Ona je u međuvremenu u Hrvatskoj osnovala obitelj, udavši se za Hrvata. Prije nekoliko godina Wakana se s obitelji vratila u Japan i ondje osnovala vlastitu glazbenu školu Marina Piano School (školu je nazvala po Marini Ambokatze, poznatoj gruzijskoj pijanistici i pedagoginji, svojoj omiljenoj dugogodišnjoj profesorici klavira). Uz Wakaninu klavirsku suradnju nastupala sam u Hrvatskoj, pa me ona pozvala u Japan, da zajedno muziciramo, što je za mene bio veliki izazov, ali i lijep na-

Što su ovoga ljeta od hrvatske glazbe mogli čuti Pažani i njihovi gosti natrag 18 godina na PagArtFestivalu (u početku festival Paško ljeto) gostuju istaknuti glazbenici iz Hrvatske i svijeta. Ozbiljna glazba predstavlja se u ozbiljnoj izvedbi za ozbiljnu publiku. Od prošlog ljeta ne održava se samo u Pagu, nego i u Novalji i Mandrama, gdje je održan prvi koncert klasične glazbe s nastupom gitarista Darka Petrinjaka. Djela hrvatskih skladatelja redovito su na programu

Koja ste djela odabrali?

Nakon stanke odsvirale smo Preludij i Allegro Gaetana Pugnanija u obradi Fritza Kraislera, Čardaš Vittorija Montija i Z domoviny Bedřicha Smetane. Slušatelji su naše interpretacije ispratili oduševljenim pljeskom. Na njihovo inzistiranje izvele smo dva dodatka, skladbu Trešnjin cvat Koichija Kishija i Bartokove Rumunjske plesove. Time je bila završena ta nesvakidašnja i za mene vrlo atraktivna glazbena večer i moje dragocjeno estradno iskustvo.

Wakana Takahashi Vondra i Maja Veljak

skladatelja

Prema japanskom običaju, posjetitelji su nakon koncerta ispunili anketne listiće u kojima nisu krili svoje zadovoljstvo, radost i simpatije prema tom efektnom glazbenom događaju.

Filip Merčep i Nicolas Sinković

PagArtFestivala, a tako je bilo i ovoga ljeta. Gitarist Srđan Bulat izveo je Tri trubadurske Stjepana Šuleka, Suitu mediteranu Željka Brkanovića i Muziku za gitaru Frane Paraća, na koncertima u crkvi sv. Katarine u Novalji i crkvi sv. Frane u Pagu, 7. i 8. kolovoza. Kvartet Papandopulo nastupio je također u crkvi sv. Katarine u Novalji (9. kolovoza) i zatim u crkvi sv. Luke u Kolanu, što je bio pionirski projekt koji se pokazao vrlo uspješnim i posjećenim. Velik broj djece u publici, od dvogodišnjeg uzrasta nadalje, s najvećom je pažnjom i zanimanjem pratilo cijeli program koncerta koji je obuhvatio i skladbu Pid Oblackom — 6 varijacija za kvartet saksofona — u prisutnosti autorice, mlade skladateljice Lane Janjanin. Djelo je originalno napisala za gudački kvartet, a temelji se na jednoj ukrajinskoj narodnoj pjesmi koju je čula u aranžmanu fantastične vokalne (ukrajinske) skupine Mansound. Kad je profesor na sveučilištu zatražio da mu donese materijal koji osjeća da joj je »blizak« (iz djetinjstva ili jednostavno u srcu/duši), kako bi na temelju toga materijala radili na kompozicijskoj tehnici –sjetila se te pjesme za koju kaže: »Nisam je slušala u djetinjstvu, ali pretpostavljam da se moja slavenska duša pronašla u njoj i da mi je zato tako draga. Napravila sam šest varijacija na temu. Kad su papandopulovci svirali djela hrvatskih autorica na Festivalu hrvatske glazbe u Beču, pomislila sam kako bi to moglo funkcionirati i za saksofone — i jest.« Crkva sv. Frane u Pagu bila je puna na koncertu udaraljkaša Filipa Merčepa koji je, uz gosta –kolegu Nicolasa Sinkovića — 12. kolovoza, u dodatku izveo Dijalog za udaraljke i živu elektroniku, njihovu zajedničku skladbu naručenu za ovogodišnje Osorske glazbene večeri. Filip Merčep objasnio je ideju skladbe: »Uglazbiti, harmonizirati i ritmizirati artikulacije raznih europskih jezika.« Djelo se razvija kao svojevrsno zanimljivo putovanje, kroz vrijeme i oko svijeta. (HDS)

49. Tribina mladih glazbenika Darko Lukić, koju podupire HDS

Najbolja izvedba hrvatske skladbe gitaristu Antunu Ivekoviću Od hrvatskih djela ocjenjivački sud proglasio je najboljom izvedbu skladbe Tri igre Borisa Papandopula, izvedenu na recitalu 5. listopada 2015.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Piše: Višnja Požgaj

rvatsko društvo glazbenih umjetnika u suradnji s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog organiziralo je tijekom sezone 2015./2016. 49. Tribinu Darko Lukić s deset koncerata održanih u Maloj dvorani Lisinski. Nastupe mladih umjetnika pratili su sljedeći članovi žirija: Višnja Mažuran (predsjednica HDGU– a), Višnja Požgaj, Goran Bakrač, Branko Mihanović, Zlatko Foglar, Frano Đurović (predstavnik HDS–a), Ana Boltužić (predstavnica KD Lisinski) i predsjednik žirija Emin Armano. Članovi žirija imenovali su, a Upravni odbor HDGU–a potvrdio, izbor nagrađenih.

Tugomir Hrabrić

Nagradu Tribine Darko Lukić dobio je pijanist Marijan Đuzel (Imotski, 1990.) za recital održan 21. rujna 2015. s djelima Franza Schuberta, Stjepana Šuleka, Bele Bartoka i Davorina Kempfa. Marijan Đuzel je nakon učenja u rodnom Imotskom, Splitu i Zagrebu diplomirao klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Đorđa Stanettija, a studirao je i kod Jana Jiračeka u Beču, Dubravke Tomšić u Ljubljani i Aleksandra Madžara u Bruxellesu. Održao je više solističkih i komornih koncerata te osvojio nekoliko nagrada na domaćim i međunarodnim natjecanjima.

Antun Iveković

Nagradu za umjetničku suradnju dobio je pijanist Danijel Gašparović (Zagreb, 1988.) za pratnju sopranistice Tanje Ruždjak (Zagreb, 1988.) na koncertu održanom 22. veljače 2016. s djelima Franza Schuberta, Josipa Hatzea i Dore Pejačević. Nagradu HDS–a za najbolju izvedbu skladbe hrvatskog skladatelja dobio je gitarist Antun Iveković (Zagreb, 1992.), i to za skladbu Tri igre Borisa Papandopula, izvedenu na recitalu 5. listopada 2015. uz djela Johanna Sebastiana Bacha, Manuela Marie Poncea i Agustina Barriosa. Nagradu KD Vatroslava Lisinskog dobio je Hrvatski klavirski trio osnovan 2014. (Anamarija Milić, violina; Petra Kušan, violončelo, i Petra Gilming, klavir. Taj trio mladih zagrebačkih umjetnica nastupio je na Tribini 2. studenog 2015. s djelima Borisa Papandopula, Bedřicha Smetane i Petra Iljiča Čajkovskog. Svečani koncert nagrađenih sudionika 49. Tribine Darko Lukić održao se 16. svibnja 2016. u Maloj dvorani Lisinski, kad su mladim umjetnicima uručene nagrade te je izveden izbor iz natjecateljskog programa. 22

55. Koncerti u Eufrazijevoj bazilici u Poreču ( 3 . s r p n j a — 2 6 . ko l ovo z a 2 016 . )

Palanovićeva praizvedba Uz mnoštvo vrhunskih glazbenih doživljaja, publika je uživala u praizvedbi festivalu posvećene skladbe Put zvijezda Dubravka Palanovića

povijesnom zdanju Eufrazijeve bazilike, u produkciji glazbenoscenske djelatnosti Pučkog otvorenog učilišta Poreč, već se 55 godina održao festival klasične glazbe Koncerti u Eufrazijani. Pomnim odabirom koncerata i priznatih umjetnika predstavljaju se glazbena dostignuća domaćih i inozemnih autora, ističući pritom integritet i važnost toga spomenika kulture pod zaštitom UNESCO–a, spajajući tako samo najbolje s najboljim. Osebujnim, vrhunskim interpretacijama koje su postale programskom okosnicom Koncerata u Eufrazijani uz impresivna gostovanja od 1962. godine, nastavlja se tradicija i kontinuitet kvalitete koji tome festivalu klasične glazbe daju život, cjelovitost i vrijednost. Ona nadilazi vrijeme — upravo poput zidova i mozaika njezina jedinog doma – Eufrazijeve bazilike. Visoko pokroviteljstvo Ministarstva kulture Republike Hrvatske jasno i temeljno ističe mjerodavnost i etabliranost toga jednog od najstarijih festivala klasične glazbe u Hrvatskoj. U zdanju Eufrazijeve bazilike (na popisu UNESCO–vih zaštićenih spomenika od 1997. godine) tijekom srpnja i kolovoza 2016. festival je obilježavao svoju visoku obljetnicu (55 godina) te uz izuzetne koncerte klasične glazbe publici predstavio praizvedbu njemu posvećenog djela.

Put zvijezda. Na koncertu ansambla Giocoso String Quartet u suorganizaciji Austrijskog kulturnog foruma, 26. srpnja nastupili su Sebastian Casleanuna (violina), Teofil–Iustinian Todica (violina), Adrian Stanciu (viola) te Bas Jongen (violončelo). Na prvom koncertu u kolovozu, 5. kolovoza, nastupili su bariton Giorgio Surian i Lana Bradić, a četiri dana poslije gudačkim je orkestrom Splitski virtuozi ravnao violinist i dirigent Vladimir Kosajenko. Renesansni ansambl Marco Polo gostovao je 12. kolovoza, dok je 19. kolovoza održana radionica komorne glazbe Colluvio pod umjetničkim vodstvom Yurija Kota (klavir), Olivere Milić– Hirscher (viola) i Meinharda Hollera (violončelo). Program je nastavljen 23. kolovoza ljetnom školom gitare Rhapsody guitar uz posebnog gosta koncerta, gitarista Petrita Çekua, a završio 26. kolovoza prvim nastupom novog ansambla vrsnih glazbenika na hrvatskoj kulturnoj sceni X Arte (Monika Leskovar, violončelo; Sreten Krstić, violina; Dani Bošnjak, flauta; i Srđan Berdović, gitara i lutnja). U svakom slučaju, bilo je to porečko glazbeno ljeto vrijedno pozornosti. (JH)

Put zvijezda Prvi, najavni koncert Festivala priređen je 3. srpnja u suorganizaciji Dvigradskog festivala u izvedbi skupine Responsorium iz Hrvatske, dok je 8. srpnja festival 55. Koncerti u Eufrazijani svečano otvoren koncertom Hrvatskog baroknog ansambla umjetničke voditeljice Laure Vadjon. Na koncertu 15. srpnja imali smo prvi put priliku poslušati izuzetan tandem iz Praga: violinista Miroslava Ambroša i pijanisticu Zuzanu Amrboševu. Treći koncert, 22. srpnja, festival je predstavio komorni orkestar Acoustic Chamber Projection, uz umjetničkog voditelja Dubravka Palanovića te koncert violinističkog virtuoza Marca Grazianija. Za tu prigodu, posebnu za to, 55. izdanje Festivala, Dubravko Palanović skladao je tom prigodom praizvedenu skladbu

Eufrazijana kao koncertna pozornica

Hrvatska glazba za ljetnu publiku

Na svakom je koncertu bila zastupljena hrvatska glazba, bilo već poznata bilo tek praizvedena, a čulo se i više skladbi Josipa Štolcera Slavenskog (1896.–1955.) kojemu je u povodu 120. obljetnice rođenja festival bio posvećen

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

ao i u svim dosadašnjim izdanjima i 41. Osorske glazbene večeri nastavile su programsku osmišljenost koju je počeo njihov utemeljitelj Daniel Marušić (1931.–2009.). Naime, osnivanjem ljetnog glazbenog festivala u gradiću koji po lokalnoj samoupravi pripada općini Mali Lošinj, iako se fizički nalazi na otoku Cresu, Marušić je zamislio glazbene svečanosti s ciljem afirmiranja hrvatskog glazbenog stvaralaštva, jednako baštinjenog kao i onog tek zapisanog. Marušić je 1976. godine pokrenuo festival nazvan Osorske glazbene večeri (OGV) i počeo organizirati koncertne nastupe pretežito komornoglazbenih sastava. Trajno privlačan turistima koji ljetuju u Osoru i okolici i domaćinima, festi-

val u Osoru vodio je do 2009. godine njegov utemeljitelj, nakon toga Berislav Šipuš (2009.–2011.), potom Ivana Kocelj (2011.–2015.), a od 2016. za umjetničkog je ravnatelja imenovan Branko Mihanović. Organizacijski dio vodi Udruga OGV, čiji je predsjednik Matko Matija Marušić, utemeljiteljev unuk. Zbog iznimnog doprinosa nacionalnom stvaralaštvu, festivalu je 2011. dodijeljen status nacionalnog. OGV dakle već 41 godinu posebnu pažnju posvećuje hrvatskoj glazbi, naručuje nova djela, a unatrag više godina u središte pozornosti stavlja pojedine hrvatske skladatelje, što uključuje izvedbe većeg broja djela iz njihovih opusa. Doista, zacijelo nema hrvatskog skladatelja/skladateljice čije poneko djelo nije zazvučalo u Osoru, a anali festivala do ove godine bilježe 678 održanih koncerata, 223 praizvedbe skladbi hrvatskih autora i 95 prvih suvremenih izvedbi djela hrvatske glazbe.

Ovogodišnje 41. Osorske glazbene večeri održavale su se od 17. srpnja do 21. kolovoza i obuhvatile su 15 koncerata, prema odabiru umjetničke ravnateljice Ivane Kocelj. Nažalost, iako su koncerti ignorirani u dnevnom tisku i medijima, o njima je izvješćivao jedino riječki Novi list iz pera Zdenka Šulca, a Večernji list objavio je tek jedan napis iz pera Branimira Pofuka, koji uopće nije bio u Osoru, i o »mini festivalu« Monike Leskovar objavio tek nekoliko izjava onako »iz iskustva«. Sudionici festivala ostali su prikraćeni za dnevnu pozornost javnosti. Za Cantus izvješćujem o ovoljetnoj berbi glazbe hrvatskih skladatelja na 41. OGV–u, jer je na svakom koncertu bila zastupljena hrvatska glazba, bilo već poznata bilo tek praizvedena, a čulo se i više skladbi Josipa Štolcera Slavenskog (1896.–1955.) kojemu je u povodu 120. obljetnice rođenja festival bio posvećen.

Prijatelji Monike Leskovar, Giuseppe Guzzo, violina, Giovanni Sollima, violončelo i Giuseppe Andaloro, klavir, praizvode Klavirski trio Davorina Kempfa

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

41. O s o r s k e g l a z b e n e v e č e r i ( O s o r, o t o k C r e s , 17. s r p n j a — 2 1 . k o l o v o z a 2 0 16 . )

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Susanna Yoko Henkel, Danusha Waskiewicz, Monika Leskovar, Giovanni Guzzo, Giovanni Sollima i Aleksandar Milošev

Nepravedni tretman

Stavljanje glazbene ostavštine Josipa Štolcera Slavenskog u središte pozornosti festivala, čiji su izvođači domaći i strani, jednako kao i slušatelji, treba posebno pohvaliti. O Slavenskom su stariji naraštaji zacijelo mnogo više znali i čuli od mlađih, jer je njegova glazba bila zastupljenija u školskim programima. Majski muzički memorijal u Čakovcu, posvećen slavnom sugrađaninu, bio je medijski praćen i zbog dodjeljivanja Vjesnikove nagrade Josip Štolcer Slavenski za najbolje djelo hrvatskog skladatelja u tekućoj godini (nagrada se dodjeljuje i dalje, iako je Vjesnik ukinut), a jedna je glazbena škola u Zagrebu nosila njegovo ime (sadašnji Rudolf Matz). Za mladog pekarskog šegrta rođenog u međimurskom glavnom gradu, čiju su osobitu nadarenost za glazbu otkrili varaždinski znalci i potaknuli njegovo školovanje, najprije u

nali festivala do ove godine bilježe 678 održanih koncerata, 223 praizvedbe skladbi hrvatskih autora i 95 prvih suvremenih izvedbi djela hrvatske glazbe

Zagrebu, a onda u Budimpešti (u razredu Zóltana Kodálya, a surađivao je i s Belom Bartókom), da bi on nakon ratnih vihora 1914.–1918. studij završio u »zlatnom« Pragu (učitelji Vítězslav Novák i Josef Suk). Vratio se u hrvatsku metropolu željan osobnom vitalnošću iskonskog skladatelja sudjelovati u promicanju glazbene stvarnosti novonastale države ujedinjenih južnih Slavena, ali uskogrudni mentalitet zagrebačke glazbene elite nije imao mnogo razumijevanja. Osim toga, usudio se zasjati svojim izvornim glazbenim slogom Prvog gudačkog kvarteta na festivalu suvremene glazbe u Njemačkoj, na Glazbenim danima u Donaueschingenu (1924.) te dobiti priznanja velikana poput Schönberga i Schrekera i zainteresirati uglednu izdavačku kuću Schott u Mainzu za objavljivanje svojih partitura. Sve je to za poslovični »hrvatski jal« (kako mrzim tu sintagmu, a koliko je u njoj bolne povijesne istine!) bilo previše. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu biva otpušten! Što mu preostaje nego otići u »jugoslavensku prijestolnicu«, Beograd, i ondje potražiti osiguravanje egzistencije. Nažalost, nedavna mu je hrvatska suvremenost to upisala kao krimen, glazbena škola u Zagrebu je preimenovana, a Slavenski je u većem opsegu slavljen i izvođen još uglavnom na Majskom muzičkom memorijalu u Čakovcu.

Suptilni zapjev Dakako, svojim je izdanjima o Slavenskom hrvatska povjesničarka glazbe

Eva Sedak, u bivšoj Jugoslaviji marna suradnica sa srpskim muzikologinjama i beogradskim legatom Slavenski, nastojala učvrstiti mjesto njegova stvaralaštva u korpusu hrvatske glazbe 20. stoljeća i analitički osvijetliti visoke vrijednosti njegove glazbe. Za stručne je krugove u tome uspjela i njezine se postavke trajno citiraju. Pa ako je osorskom pažnjom stvaralaštvo genija hrvatske glazbene tvorbe s praga modernosti i novih suzvučja u 2016. godini, vjerujemo u konsolidiranijim uvjetima hrvatske kulturne politike i vrednovanja hrvatskih autora koji su djelovali izvan »nacionalne matice« dobilo na težini, inicijativu OGV–a valja još glasnije pohvaliti. Na svečanom otvorenju 41. OGV–a 17. srpnja izveli su Zagrebački solisti i bariton Leon Košavić Pjesme moje majke za glas i gudače (uzorna obrada Tibora Szirovicze), antologijski ciklus Štolcera Slavenskog, i požnjeli dugotrajni pljesak publike u do posljednjeg mjesta ispunjenoj osorskoj crkvi. Odlični mladi bariton Leon Košavić, proizašao iz razreda Giorgia Suriana na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji sigurno kroči na međunarodnu opernu scenu, osvaja svojim tehnički sigurnim, intonacijski pouzdanim i suptilno obojenim zapjevom, ali nadasve pak velikom muzikalnošću i spontanim osjećajem za frazu i primjernu interpretaciju. Nježan i osjećajan u pjesmama Međimurje, kak si lepo zeleno i Imala majka tri jedine kćeri, a razdragan i energičan kad pjeva Tu za repu, tu za len i Raca plava po Dravi,

Košavić je uz pažljivo dinamički odmjerenu pratnju gudača pokazao svu ljepotu i poetičnost međimurskim folklorom inspiriranih pjesama iz riznice hrvatskog novonacionalnog smjera međuratnog razdoblja.

Međimurski izvori U Osoru je bilo moguće čuti još pet sjajnih djela Slavenskog. Južnokorejska virtuozna violinistica Soyoung Yoon izvela je uz pratnju poljskog pijanista Marcina Sikorskog (19. srpnja) Slavensku sonatu za violinu i klavir, op. 5, koja, iako u jednom stavku, razlaže uzbudljivu erupciju zvuka, ali i lirskih snatrenja, kontraste precizno razrađene u interpretaciji inozemnih gostiju, dok je Treći gudački kvartet izveden u sklopu »mini festivala« Monike Leskovar i njezinih prijatelja (28. srpnja) kao tehnički sjajna izvedba klasičnog četverostavačnog oblika, čije su sastavnice osebujni karakteri, a melodijsko–harmonijska realizacija izvire iz »duha« tradicijske glazbe, što sve biva oplođeno snagom autorova temperamenta i njegove vizionarske nadarenosti. Nezaboravnom se dojmila interpretacija Sonate za klavir koju je uvježbao mladi pijanist Aljoša Jurinić i izveo 9. kolovoza. Adagio religioso i Lento–Allegro pastorale stavci su Sonate skladane 1924. godine i posvećene Svetislavu Stančiću, skladbe koja svjedoči moju doktorsku tezu (dopustite mi ovaj osobni »izlet«) da su hrvatski skladatelji u prvim desetljećima 20. stoljeća nalazili rješenja sukladna europskim stilskim značajkama harmonij-

Algoritamsko skladanje Već je koncert svečanog otvorenja 41. OGV–a predstavio prvu ovoljetnu praizvedbu, narudžbu festivala, koju je skladatelj i profesor na MA u Zagrebu Srđan Dedić (Zagreb, 1965.) zagonetno i intrigantno naslovio Self–Fulfilling Prophecies / Samoispunjavajuća proročanstva za 14 glazbenika. Ugledni autor s diplomom iz razreda Stanka Horvata u Zagrebu i specijalizacijama u Strasbourgu, Amsterdamu i Tokiju, dobitnik izuzetno važnih međunarodnih nagrada i priznanja, čija djela izvode brojni međunarodni orkestri, razvija od 1991. i računalne programe za algoritamsko skladanje. Takvi su postupci, prema skladateljevu iskazu o novom djelu, u osnovi glazbe koja se »programski« oslanja na pojam skovan u Americi u radovima sociologa Roberta K. Mertona, a koji Merton tumači kao »lažnu definiciju situacije koja izazivlje novo ponašanje prema kojemu

Talijanski virtuozi Daljnji tijek festivala donio je još četiri praizvedbe, od kojih će Klavirski trio Davorina Kempfa (Virje, 1947.), praizveden 30. srpnja u interpretaciji prijatelja Monike Leskovar (Giuseppe Guzzo, violina, Giovanni Sollima, violončelo, Giuseppe Andaloro, klavir), nedvojbeno ući u trajni repetoar klavirskih trija koji traže novu a promišljeno ispisanu, komunikativnu i duhovitu glazbu hrvatskih autora. Tri stavka, Fantasia, Intermezzo i Danza, ne slijede oblikovno uvriježene konvencije klasičnog klavirskog trija, a ipak sadržajno ne napuštaju tradiciju prema kojoj se traže kontrastni ugođaji, melodijska dopadljivost, harmonijska slojevitost i ritmička raznolikost. Apartno harmonijsko događanje prvog, duhovite asocijacije drugog i vatromet ritma, energije i radosti trećeg stavka, kao i poigravanje odbljescima hrvatskog tradicijskog idioma, sve to predstavlja Kempfovo novo djelo kao rezultat iskonske glazbeničke osobnosti, velikog stvaralačkog iskustva i želje da današnjim izvođačima predloži partituru suvremene glazbe u kojoj je moguće uživati. Odlična izvedba talijanskih virtuoza istaknula je navedeno pa je nazočni autor mogao biti zadovoljan interpretacijom i pljeskom brojnih slušatelja.

OGV–a diptih je kontrastnih ugođaja, meditativnog prvog i plesno razigranog drugog stavka, koji će zbog svoje nepretenciozne, ali svakako primjerne prilagođenosti mogućnostima gitare nalaziti zainteresirane izvođače. Nastup udaraljkaša Filipa Merčepa 11. kolovoza ostat će zapamćen kao izuzetni happening, zahvaljujući glazbeniku koji se najprije u crkvi predstavio na marimbi izvedbom Bachove Prve suite za violončelo u G–duru, BWV 1007, a potom u vanjskim prostorima okupio stotine slušatelja, darujući im na setu udaraljki bučne doživljaje ritmičkih eskalacija u djelima Bena Wahlunda i Iannisa Xenakisa. Praizvedbom Dijaloga za udaraljke i živu elektroniku, kao rezultata suradnje s kolegom udaraljkašem Nicolasom Sinkovićem, koji je i opsluživao izvore elektroničkog zvučanja, predstavio se mladi Merčep i kao skladatelj. Naime, on i Sinković koristili su snimke rečenica na različitim europskim jezicima, semplirali snimljene zvukove i osmislili dijalog udaraljkaškog seta i elektronički obrađenih izgovorenih riječi. Rezultat su udaraljkaške vratolomije u spoju sa snimljenim govornim ulomcima, što akustičnom doživljaju dodaje i intrigantnost praćenja i razumijevanja što to ljudi Europom kazuju. I na kraju, praizvedba minijature za rog i klavir Lijeno poslijepodne Alfija Kabilja (Zagreb, 1930.), koju je Radovan Vlatković predstavio 18. kolovoza, bila je »bombončić« u blues ugođaju, simpatičan poklon »plavih nota« jednog od najafirmiranijih hrvatskih skladatelja.

Manje publike O izvedbama skladbi Motovunjanina, Jelića, Padovca, Papandopula, Miletića, Bjelinskog, Lhotke, Odaka, Matza,

estival je inicirao nastanak pet novih djela, čiji su autori Srđan Dedić, Davorin Kempf, Viktorija Čop te Alfi Kabiljo, a prvi put su se kao skladatelji predstavili udaraljkaši Filip Merčep i Nicolas Sinković Paraća, Šipuša, Skendera i Jurja Stahuljaka želim na ovome mjestu samo reći kako je doista pohvalna tradicija OGV–a i glazbenika koje festival predstavlja kad je riječ o afirmiranju hrvatske glazbe. Pa ipak, pojedini koncerti, primjerice nastup klarinetista Domagoja Pavlovića s Triom 1887. (14. kolovoza) te napose hrvatskog svjetski poznatog kornista Radovana Vlatkovića s violinistom Marinom Marasom i pijanistom Danijelom Detonijem (18. kolovoza), koji su u svoje programe uključili četiri skladbe, pa i više, hrvatskih autora (Vlatković čak šestorice naših majstora), pokazali su da inozemnim turistima imena hrvatskih skladatelja ipak ne govore mnogo. Tako je odaziv publike bio ipak nešto manji. Programiranje koje mudro (lukavo) kombinira uključivanje velikana europske/svjetske glazbe s hrvatskim autorima stoga valja uzeti u obzir. A o tome će se za iduće, 42. Osorske glazbene večeri morati brinuti novoizabrani umjetnički ravnatelj festivala Branko Mihanović. Svakako do novih glazbenih ugođaja i događaja u ljeto 2017. godine u prelijepom Osoru!

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

O nepretencioznosti minijature za violinu i klavir naslovljene Jugoslavenska pjesma i igra iz 1925. godine, koju su izveli violinist Sho Akamatsu i pijanistica Petra Gilming (14. kolovoza) i nije potrebno trošiti puno riječi, ali svakako je zanimljivo da je to djelce, temeljeno na međimurskoj narodnoj pjesmi Modra djevojčica po bregu šetala, ružice brala, 1926. godine objavio Schott, što govori o zanimanju njemačkog izdavača za novosti koje je Slavenski emitirao »s Balkana« (o tome još treba mnogo toga reći!!). I na kraju, izvedba Prvog gudačkog kvarteta, op. 3 sa stavcima Pjevanje i Igranje (tek jedna od varijanti toga kvarteta), koji je Slavenskog 1924. godine lansirao u svijet, a koji su u Osoru izveli članovi ansambla I Solisti di Pavia, potvrdila je opravdanost posvećivanja 41. OGV–a skladatelju čiju glazbu i strani interpreti prepoznaju kao vrijednost.

izvorno lažna koncepcija postaje istinitom«. Pokušaj razumijevanja te sociološke kategorije kad i ne uspijeva, svakako daje potvrdu o Dedićevu intelektualnom pristupu procesu skladanja. Doista, novi je peterostavačni ciklus, u kojemu su pojedine cjeline označene tek rimskim brojkama, slijed kontrastnih ugođaja i stanja, raspoloženja i asocijacija, te različitih vertikalnih gustoća i horizontalnih digresija kojima tehničke i zvukovno–kolorističke značajke pojedinih glazbala, njihove kombinacije i osamostaljivanja, kao i ritmičke kombinacije i zakučatosti, iznjedruju dramatsku snagu. Cantus Ansambl pod ravnanjem Berislava Šipuša praizvedbu je profesionalno pripremio i za izvedbu bio nagrađen dugotrajnim pljeskom, na očito zadovoljstvo nazočnog skladatelja.

Udaraljkaši skladatelji Četvorica gitarista: Zoran Dukić, Petrit Çeku, Maroje Brčić i Tvrtko Sarić, praizveli su 2. kolovoza Meditacije i Gambeloro za kvartet gitara Viktorije Čop (Zagreb, 1979.), skladateljice iz razreda Željka Brkanovića na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i autorice višestruko nagrađivanih komornih i orkestralnih djela. Skladba nastala na poticaj

Mirko Cvjetko

skih i ritmičkih sloboda i novosti, koje su bile utjelovljene u glazbenom impresionizmu i rađajućoj se Novoj glazbi, neovisno o izravnom iskustvu slušanja glazbe mogućih vanjskih uzora. Naime, osobito su pentatonika, svojstvena međimurskoj narodnoj glazbi, kao i stari načini i folklorne ljestvice, oslobađali od konvencija dura i mola, otvarajući nove mogućnosti melodijsko–harmonijske fakture i oslobađajući skladateljski postupak od stega naslijeđenih zakonitosti. A upravo je Slavenski, crpeći iz tradicijske glazbe rodnoga kraja s jedne, te željan glazbene zvukovnosti bez zapreka s druge strane, paradigmatski, uzorni slučaj izvornosti autorskog glazbenog jezika. Dakle, bez epigonskih natruha, moderan i suvremen u vremenu stvaranja, a u osnovi nacionalan i svoj. Aljoša Jurinić sjajnom je intuicijom isticao, prije svega u dinamici i agogici, te značajke dosjetljivosti i izumiteljskog duha, riječju genijalnosti glazbe Slavenskog.

Srđan Dedić uz Simfonijski orkestar HRT-a na otvorenju festivala

To n g ye o n g u J u ž n o j Ko r e j i , 2 9. o ž u j k a — 3 . t r a v n j a 2 016 .

Putopis iz zemlje mladih Izvještaj sa sudjelovanja na Svjetskim danima glazbe, u organizaciji južnokorejske sekcije Međunarodne udruge skladatelja suvremene glazbe (ISCM–a)

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

ude starije dobi ne vidite nigdje po nekoliko dana jer čine samo 7 % stanovništva, a uz to svi Korejci rade, a i oni u dobi od 65 izgledaju kao da im je 55 ili čak 45 godina

Piše: Viktorija Čop

Annyong haseyo! (umjesto pozdrava i blagog naklona) Uskrsne blagdane ove godine provela sam u dalekoj zemlji koja se sve donedavno možda i ne bi našla na vrhu popisa koji bi se u svrhu pisanja ovoga izvještaja mogao nazvati »Deset odredišta koje želim posjetiti do kraja života«. Nekoliko mjeseci prije puta, pomalo pod utjecajem predrasuda svojih sugovornika, a vjerojatno i svojih, u jednom trenutku pomislila sam kako bi Japan ili Kina možda bili »zanimljiviji« ili općenito »važniji« (a opet, ničim posebno i ničim određeno važniji) za nekoga tko želi osjetiti i prvi put posjetiti Daleki istok. »Ideš u Južnu Koreju, mislim …

onu dobru?« , »Ne jedu li tamo pse?«, »Tamo nitko ne govori engleski, to je strašno!«, »Sva hrana je ljuta, prezačinjena, svugdje ti stave onaj kimchi!«... .

Neporočni Korejci Nije nimalo lako sastaviti kraći pregled dojmova zbog kojih oduševljava podjednako posjet glavnom gradu Seulu ili jednom od najjužnijih gradova, odakle pogled seže do mnogobrojnih otoka Istočnog kineskog mora sve do Japana, ali vrijedi spomenuti bar nekoliko zanimljivih činjenica. Iako je to mnogoljudna zemlja, napučenost

i gužvu na ulicama ne osjetite i ne vidite (svakako ne poput gužvi na biciklističkim stazama u Amsterdamu), ljude starije dobi ne vidite nigdje po nekoliko dana jer čine samo 7 % stanovništva, a uz to svi Korejci rade. Također, nekoliko dana nismo vidjeli starije korejske gospođe. To je možda zato što one u dobi od 65 izgledaju kao da im je 55 ili čak 45 godina. Ne usudim se reći i manje, no dobnu starost žena nije lako odrediti, kao ni to tko je ljut, ljubomoran ili zao Korejac. Općenito, negativ-

Skladateljski i životni partneri Vjekoslav Nježić i Viktorija Čop bili su u Južnog Koreji kao gosti Svjetskih dana glazbe (ISCM Wofld Music Days)

Uspjeh našeg mladog skladatelja na 7. Međunarodnom skladateljskom natjecanju Antonín Dvořák u Pragu

Izvještaj laureata Osvrt iz prve ruke, iz perspektive višestruko nagrađenog osječkog diplomanda

Viktorija Čop nadahnula se korejskim tradicionalnim zmajskim bubnjem, pa možemo očekivati i neke nove skladbe pod tim utjecajem

ne emocije teško je uočiti na licima tamošnjih ljudi pa se čini da svi žive životom ispunjenim zahvalnošću i međusobnim poštovanjem. Vjerojatno je lako »osjećati se dobro« u zemlji u kojoj sve blista od čistoće, osjećaja za praktičnost, suvremenosti pobrkane u urbanizmu, često i šarmantno uz tradicionalne objekte s predugačkim viškovima kabela zapetljanih na električnim stupovima (unatoč tome u cijeloj zemlji imate besplatni bežični internet) i sve to u doba godine kad su trešnje i kamelije u punom cvatu. Lako je steći dojam da ne postoje ni poročni Korejci (pušenje je zabranjeno, a glasni, alkoholom uveseljeni građani nigdje se nisu mogli vidjeti), iako se svi najviše vole družiti uz obrok koji prati sok od ginsenga ili čaj »s okusom kukuruza« (kava im nije omiljeno piće, a kruh i kolače ne jedu). Spremnost da pomognu potrebitom (izgubljenom) turistu i srdačnost kojom to čine ostaje zapamćena čak i kad zaista ne govore engleski, a vi morate među mnogim brodovima u luci bez ijednog natpisa latiničnim pismom odlučiti koji je onaj »koji vozi do otoka Jangsado« (...) Iako se već sada doima da bi takav popis mogao biti ili kratak pa površan ili predug, svakako ću pamtiti ponosne i domoljubne Korejce koji bi mi se uz nikad intonativno upamćeni pozdrav naklonili gdje god bih se pojavila!

Grad glazbe Iako danas poznat po različitim glazbenim događanjima, po izvozu kamenica kao i po najdužem podmorskom tunelu i najdužoj žičari u zemlji, koja vozi do vrha obližnje planine, prije samo dvadesetak godina bio bi Tongyeong »običan« ribarski gradić s »ostacima« vojne baze. Južnokorejski grad Tongyeong proglašen je u prosincu 2015. godine »gradom glazbe« pod UNESCO–vom zaštitom, a sljedeće godine slavi se stota obljetnica rođenja poznatog korejskog skladatelja Isanga Yuna, zahvaljujući kojemu je taj grad postao poznat u svjetskim razmjerima i zahvaljujući kojemu se u gradu svake godine održava međunarodni glazbeni Tongyeong international music festival, jedan od najuglednijih i najpoznatijih na području Azije. Unutar niza od trideset koncerata, plesnih

predstava i različitih umjetničkih predstavljanja (promocija), od 25. ožujka do 3. travnja, uvršten je i festival World Music Days (Svjetski dani glazbe) koji organizira ISCM (Međunarodno udruženje skladatelja suvremene glazbe, najveće takvo u svijetu), tijekom kojega se izvode isključivo djela suvremenih autora. Za festival koji je ove godine održan s podnaslovom Sounds of tomorrow, organiziran je natječaj na koji je pristiglo petstotinjak skladbi iz cijeloga svijeta: svaka od 60 zemalja članica poslala je odabir od nekoliko predloženih skladbi, a međunarodni žiri odabrao je 67 radova. Na koncertu posvećenom djeci i mladima (Music for Children) 31. ožujka azijsku premijeru doživjela je moja skladba Makapaka za solo klavir, kao odabrana hrvatska predstavnica ove godine na tom festivalu. Skladbu je izveo ugledni njemački pijanist Michael Meyer. Uz skladatelje i ostale »glazbene stručnjake i znalce« koji su na festival stigli iz gotovo svakog kutka našega planeta, koncert su s jednakim uzbuđenjem pratili mnogi mladi, među njima i više skupina djece predškolske dobi. Moram iskreno priznati da smo i mi »stariji« tijekom koncerta s jednakim oduševljenjem pratili dječju »posvećenost«, koncentraciju i nikad dotad viđenu euforiju zbog nazočnosti na takvom događanju.

Ugodno druženje Između mnogih strukovnih druženja, okupljanja (gradonačelnikov poziv na ručak u tradicionalni restoran, gdje su nam svima bosonogima objasnili da između ostalog jedemo piletinu, a u što smo svi mi ozbilno sumnjali i bez naročitog znanja iz anatomije životinjskih vrsta — ptica) i tribina uz poznata lica (Amerikanac koji zna za zagrebački Biennale, rakiju i Plavac mali — sve »veeeery good!«), nova skladateljska lica (francuska sekcija ISCM–a), ostali su mi u pamćenju i drugi koncerti festivala. Bili su to fascinantno muzikalni i pedantno pripremljeni nastupi ansambala i orkestara, izvrsni u izvođenju glazbe, sve jedan bolji od drugoga. Svi predstavljeni na festivalu zastupali su većinom područje Azije, npr. Orchestra Enseble Kanazawa (Japan), Changwon Philharmonic Orchestra, Hong Kong New Music Ensemble, Gyeonggi Philharmonic Orchestra, Ansan City Choir i Incheon City Chorale.

edmo Međunarodno skladateljsko natjecanje Antonín Dvořák (7th International Antonín Dvořák Composers Competition) odaje počast uspomeni na velikog češkog skladatelja Antonína Dvořáka i njegova glazbena dostignuća te nastoji otkriti mlade, talentirane skladatelje i prenijeti im naslijeđe slavnog skladatelja. Ove godine na natjecanju su sudjelovala 24 natjecatelja iz 14 zemalja, od kojih sam ja prvi put predstavljao Hrvatsku u kategoriji juniora. Natjecanje u dvije kategorije prema dobi kandidata (prva kategorija od 18 do 23, a druga kategorija od 24 do 33 godine) podijeljeno je u dva kruga. U prvom krugu natjecanja šesteročlani žiri iz Seula odlučuje o skladbama pristiglim na raspisani natječaj. Odabrane 24 najbolje skladbe omogućuju njihovim skladateljima prolazak u drugi krug. U drugi krug prošao sam sa skladbom Concerto grosso za trubu, klavir, udaraljke i tamburaški orkestar koja Svečana ceremonija dodjele nagrada 1. kolovoza u je praizvedena na mojem praškom Rudolfinumu: Jurica Hrenić prima nagrade autorskom koncertu u Osijeku i Koprivnici. Bila je predmet mojega diplomskog rada pod mentorstvom prof. Davora Bobića na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Piše: Jurica Hrenić

Drugi krug natjecanja održao se u Pragu na Praškom konzervatoriju od 25. do 29. srpnja. Kandidati podijeljeni u dvije skupine (juniore i seniore) imali su zadatak u pet dana napisati dvije skladbe na zadane teme iz glazbene literature. Cijelo natjecanje upravo je posebno po tome što skladatelji imaju kratak rok, ograničene uvjete rada i određeni raspored za skladanje. Od zadanih dviju skladbi, jedna skladba morala je biti stroga forma (fuga, passacaglia, kanon ili varijacije), a druga je bila slobodnog tipa. Skladbe su mogle biti vokalne, instrumentalne ili vokalno–instrumentalne, a instrumentacija je bila također dana na izbor kandidatima. Kad petoga dana natjecanje završava, skladatelji prijavljuju napisane skladbe o kojima odlučuje žiri (ovaj put iz Praga, a među članovima žirija su unuk i praunuk slavnog skladatelja, Antonín Dvořák III. i IV.). Svečana ceremonija dodjele nagrada održala se 1. kolovoza u koncertnoj dvorani Rudolfinum, gdje je dodijeljeno 14 nagrada, među kojima su prve tri nagrade u kategorijama juniora i seniora, te još osam posebnih nagrada. Sa skladbom Divertimento za gudački orkestar dobio sam nagradu za najbolju slobodnu skladbu, dok sam skladbom New World Variations osvojio nagradu za najbolju glazbu temeljenu na temama Antonína Dvořáka i naposljetku drugu nagradu u kategoriji juniora.

Kako pišu velike kćeri O

no što se posebno istaknulo u djelu Pink Pyjamas (PP: for Aleksandra) Mirele Ivičević nesvakidašnji je tretman glasa koji je, u ovome slučaju, imao zadatak iznijeti — tišinu

Mirela Ivičević u razgovoru s voditeljem koncerta na Štajerskom glazbenom festivalu styriarte u Grazu

Tri koncertne večeri festival je posvetio ženama i različitim vezama ženâ s glazbom, a među skladateljicama od kojih su naručene skladbe bila je i naša Mirela Ivičević

Piše: Martina Bratić

astao najprije pod nazivom Štajerski festival kulture, a danas — styriarte: Štajerski glazbeni festival, ostvario se 1985. kao rezultat višegodišnjega napora kulturnih institucija i uz pomoć »najvećega sina Graza« — Nikolausa Harnoncourta, koji je tim angažmanom nastojao djelovati što bliskije gradu u kojemu je odrastao. Od početka je Festival imao snažan historijski pristup u svojoj programskoj koncepciji, pojačan i Harnoncourtovim osobnim traganjem za povijesnom autentičnošću. Od tada se styriarte etablirao kao važno mjesto za strateško pozicioniranje Štajerske, ali i Austrije unutar suvremene glazbene produkcije. Iako u prvih šest godina zamišljen kao godišnji festival posvećen pojedinačnim skladateljima, beziznimno stupovima europske povijesti glazbe, počevši od Bacha, zatim Mozarta, Beethovena, Schuberta i drugih, od 1992. godine, s ponešto izmijenjenom upravljačkom i programskom strukturom, ali i dalje s Harnoncourtom kao »zvijezdom vodiljom«, styriarte se okrenuo konceptu mota kao svoje teme. Na taj se način dodatno proširio domet i polje programske koncepcije toga važnog međunarodnog glazbenog festivala, koji je do danas ugostio i mnogobrojne priznate glazbenike i

skladatelje.

Živjela sloboda! Tema ovogodišnjega izdanja styriarte bila je sloboda, odnosno moto Viva la libertà — znakovita rečenica ispunjena društveno–političkim potencijalom s jedne, ali i referencijalnim umjetničkim značenjem s druge strane. Poziv na punokrvno uvažavanje različitosti, osobnog i individualnog, kao i života pod egidom bezgranične slobode — kako svatko od nas želi. Isti je poziv u prvome finalu uz srčanu zdravicu svijetu poslao i Mozartov Don Giovanni, nastojeći upravo okove društvenih uzusa ostaviti po strani. Takav »slobodni« (ili oslobođeni?) styriarte tri koncertne večeri posvetio je ženama i različitim vezama ženâ s glazbom. Prva, pod nazivom The March of Women, predstavila je glazbu skladateljice, dirigentice i važne figure iz reda engleskih sufražetkinja — Ethel Smyth, dok je druga večer, La femme, c’est moi, okupila glazbene uspješnice snažnih i dojmljivih ženskih likova iz glazbene literature poput Bizetove Carmen ili Weillove Jenny.

Velike kćeri Krunu takve, manje ili više uspješne, tendencije prezentiranja »ženskog udjela« u polju i prostoru glazbene povijesti i produkcije, činila je upravo treća večer, okrenuta sadašnjosti i, prirodom stvari, najsubverzivnije potencirana. Već je i njezin naslov — Große Töchter, opcrtao svoj teren djelovanja, referirajući se na političku odluku mijenjanja teksta austrijske himne, kad se 2011. godine odlučilo da se stih »domovina velikih sinova« preinači u »domovinu velikih kćeri i sinova« (Heimat großer Töchter und Söhne).

Werner Kmetitsch

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Ženski mini ciklus na Štajerskom glazbenom festivalu styriarte

plan iznio koncept igre i neopterećenosti pravilima, gdje su osjetna teatarska dimenzija, igračke kao izvori zvuka te, primjerice, pjevanje svirača, na najbolji način otjelovili moto Viva la libertà. Trois Chansons Tristes Angelice Castelló odlučile su se za glazbeno najčišći od izričaja, samo se naslovom hvatajući za narativ i izvanglazbeno, u naizgled bestaktnom kretanju meditativnih zvučnih sklopova. Uz poneki istrošeni dodatak kao zvučanje vodom ispunjenih staklenih čaša, Castelló je, tematskome zastranjenju unatoč,

prirodno usložnila i intenzivirala u daljnje pokušaje da se materijalizira vrisak. Sopranistica uporno pokušava, dovodeći publiku u stanje nervoze i grča, da bi se osjećaj rasplinuo u još jednom neuspjelom nijemom kriku koji izvodi violina. Treća je cjelina gotovo kao glazbenu temu uzela glasne uzdahe u ritmičnoj smjeni usklika straha i otpuštanja, jasno aludirajući na to da najgore tek predstoji. Umnožavanje, ubrzavanje i repeticija poslužili su kao motor u dramatskoj izgradnji finala, a posvemašnja tišina, zatim ustajanje svirača

ao uvod u svaku od pet praizvedbi, organizatori su zamislili visokoproducirane videouratke koji bi činili dio prezentacije skladateljica i njihovih viđenja rodnih opozicija i strategija oslobađanja zni glazbeno–scenski kolaži slabih kohezivnih svojstava, prezasićeni bezbrojem izvanglazbenih asocijativnih elemenata u kojima je glazbi tek gdjekad dano prostora i pažnje. Tekst, fotografija, gluma, kostimi, literarni i povijesni predlošci i narativi popularne kulture, u te su dvije skladbe odnijeli primat, otvorivši bezbroj (za tu prigodu) izlišnih pitanja.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Pet se praizvedbi, narudžbi Festivala, nastavilo na prošlogodišnje izdanje »ženskoga doprinosa«, kad je pet istih skladateljica napisalo djela na temu smijeha. Ove su se godine autori programa odlučili poigrati (pa i zaigrati, bez ozbiljnijih posljedica) ženskim temama u glazbi, odlučivši se za pitanja rodnih pozicija unutar glazbenih i glazbeničkih praksi. Dupkom popunjena prenamijenjena tvornička dvorana Helmut List poslužila je i tu večer kao jedna od sedam lokacija koje je jednomjesečni festival zauzeo.

Werner Kmetitsch

Koncert posvećen Velikim kćerima čini vrijedan doprinos ženskome skladateljstvu i temama koje ono postavlja (ili posljedično otvara). Također dodatno dobiva na važnosti kad je riječ o usijecanju i smještanju u tradicionalni prostor, koji je i nerijetko opterećen velikim (muškim) povijestima i kanonima. Ipak, doza dodatnog opreza i višestruko i vi-

Solisti i vokalni solisti Festivalskog orkestra styriarte

Kao uvod u svaku od pet praizvedbi, organizatori su zamislili visokoproducirane videouratke koji bi činili dio prezentacije skladateljica i njihovih viđenja rodnih opozicija i strategija oslobađanja; međutim, poslužili su kao kontraproduktivan prinos temi ženske participacije, vrativši se reiteraciji stereotipa i rodnoga esencijalizma. Snimljene u sex–shopovima, na odjelima s kuhinjskim potrepštinama i predmetima za uređenje doma, skladateljice su odreda bile upitane o vlastitim skladateljskim putovima i tendencijama, uz beziznimno inputiranje najtvrdokornijih rodnih stereotipa. Rezultat svake prezentacije ponajmanje se, dakako, doticao glazbe i osobnoga, priču potpuno preusmjerivši na opća mjesta ne sasvim dalekosežnih rasprava o rodu i spolu što ih u ovom vremenu proizvode silnice pop–kulture. Večer je otvorila Maria Gstättner s djelom windmills (Vjetrenjače), u kojemu je rodnu razliku markirala na jezičnoj razini. Kolažnoga pristupa i uz snažnu dramatsku viziju, windmills je u prvi

predstavila glazbeno zrelu i zaokruženu formu, snažno podsjećajući na to da je njezin jezik prije svega — glazba.

Posveta Aleksandri Zec Mirela Ivičević s djelom Pink Pyjamas (PP: for Aleksandra) bila je posljednji od vrhunaca večeri, što je gromoglasnim pljeskom popratila i brojna publika. Posvećena Aleksandri Zec, tragično stradaloj dvanaestogodišnjoj djevojčici koja je, zbog srpskoga porijekla svojega oca, 1991. godine nasilno ubijena puškom zajedno s roditeljima (prethodno oteta iz obiteljskoga doma, kasno navečer, odjevena samo u svoju ružičastu pidžamu). Autorica je upozorila i na osobno poistovjećivanje s nesretnom djevojčicom, tada približno iste dobi kao ona. Uvjetno podijeljena na tri cjeline, skladba Mirele Ivičević glazbena je ilustracija kobne prosinačke noći ‘91., s komornim ansamblom kao egzekutorima i sopranisticom kao glavnim likom. Zloslutni nemir, iritirajuća repeticija instrumentalnoga plana i pjevačica koja uporno pokušava izustiti i najmanji ton, ali ne može — dio su prve slike, čija se dramaturgija sasvim

i njihov prodoran vrisak zapečatili su taj ozvukovljeni teror i traumu. Osim pomno i uspješno razrađenog suodnosa glazbe i njezinih izvanjskih tematskih čvorišta, ono što se posebno istaknulo u djelu Mirele Ivičević nesvakidašnji je tretman glasa Uz Mirelu Ivičević (druga po redu) na koncertu Velikih kćeri praizvedbama su se koji je, u ovome predstavile skladateljice Angélica Castelló, Manuela Kerer, Belma Bešlić-Gál und Maria slučaju, imao Gstättner zadatak iznijeti — tišinu, pounutrenost i sve ono što zvuk u svojoj šestrano sagledavanje problema usbiti — nije. Tu su gesta i instrumentaci- postavljaju se kao ključni u promišljanju ja odigrale znatnu ulogu, a fantastična društveno–političke realnosti i glazbesopranistica Theresa Dlouhy, koja se ne produkcije. Od posebne je važnopremoćno isticala tijekom cijele večesti stoga, o čemu nam svjedoče i »ženri, u rijetkim je, ali impresivnim vokalnim ske tendencije« ovogodišnjega styriaristupima iznijela svu ingenioznost sklatea (i dalje) razmišljati o strategijama dateljičine ideje. prezentacije, tematskim uokvirenjima Nažalost, preostala dva djela — skla- i diskurzivnim reperkusijama koje (još dateljicâ Manuele Kerer i Belme Beš- uvijek) osjetljiv teren ženskoga stvaralić–Gál — pokazala su se kao konfu- nja donosi. 29 Werner Kmetitsch

Silnice pop–kulture

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Premijera baleta Petar Pan Brune Bjelinskoga u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu

Koliko su odrasli zapravo djeca Upravo je krokodil najbolji indikator koji pokazuje koliko su gledatelji (premijerna, mahom odrasla publika!) zapravo djeca koja se žele veseliti, samo ako im kazalište za to da priliku

Piše: Jagoda Martinčević

rvatsku glazbenoscensku baštinu baš i ne viđamo često na našim pozornicama. Utoliko je važniji potez baleta Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu koje je na samom kraju protekle sezone, 30. lipnja, posegnulo za Petrom Panom Brune Bjelinskog. Doduše, to djelo, nastalo i praizvedeno prije pola stoljeća, možda i ne pripada baštini u užem smislu, osobito zato što prvi hrvatski balet Jela Bele Adamovića nitko nije vidio još od praizvedbe potkraj 19. stoljeća, pa ipak važno je u kontekstu recentnoga izvodilaštva koje već desetljećima »vrti« tek dva naslova: Baranovićevo Licitarsko srce i Lhotkina Đavla u selu.

a sceni HNK–a u Zagrebu do sada se još nije letjelo i plesalo u zraku, kako se to radi u ovoj predstavi, na veliko veselje gledateljstva koje bez daha prati sve što se zbiva i »gore« i »dolje« 30

Za stare i mlade U svakom slučaju, Petar Pan Bjelinskog iz dragocjene majstorove scenske obitelji stvaralaštva za najmlađe iznimno je uspjelo djelo koje je oduševljeno gledala i inozemna publika. Baš kao i opera Pčelica Maja te baleti Pinocchio i Mačak u čizmama, i Petar Pan u autorovu stvaralaštvu dotiče, ali i prelazi granice koje dijele glazbu na onu za odrasle i onu za djecu i po tome je upravo baletno djelo toga vrsnog majstora donekle slično onome Čajkovskog, čiji su baleti podjednako prihvatljivi i jednima i drugima. Odabir iz kanonske literature za mlade engleskoga književnika Jamesa Matthewa Barrieja o dječaku koji ne želi odrasti i njegovu društvu izgubljenih dječaka, posve je na tragu Bjelinskijeva autorskog senzibiliteta koji je često neopravdano označen tek kao »vedar i prpošan«, a zapravo duboko u nutrini nosi i sjetu i tugu nekih izgubljenih ili nedohvatnih stanja o kojima Bjelinski zbori i u svojim ponajboljim ciklusima pjesama, kao što su Bez povratka, Pjesme za bezimenu, Gitanjali i dr. Točno je da je temeljni ugođaj njegove baletne glazbe optimističan, što je ponajprije povezano sa sadržajima sretnog završetka, no kao i svaka bajka, tako i ovaj Petar Pan nosi i pritajene strahove, nesigurnost, mnogobrojne upite o dobru i zlu, što u konačnici rezultira bogatstvom emocionalnoga svijeta i autora i njegovih odabranih junaka.

Ples u zraku Prije 50 godina za zagrebačku praizvedbu Bjelinski je sam napisao libreto o Petrovim dogodovštinama u susretima s gusarima, Indijancima i vilama, a sada se u taj libreto umiješao i Giorgio Madia, dodavši tom poslu još i koreografiju, režiju i oblikovanje svjetla, kako bi u društvu sa suradnicima (scenografom Kinsunom Chanom, kostimografkinjom Adrianom Mortelliti, a osobito s redateljem zračnih scena Ranom Arthurom Braunom) što atraktivnije oblikovao priču. I doista, na sceni HNK–a u Zagrebu do sada se još nije letjelo i plesalo u zraku, kako se to radi u ovoj predstavi, na veliko veselje gledateljstva koje bez daha prati sve što se zbiva i »gore« i »dolje«. Pritom valja posebno istaknuti da Giorgio Madia ni u jednom trenutku nije pretjerao sa zračnom akrobatikom koja bi bila sama sebi svrhom, a sve drugo što se tiče režije i koreografije oblikovao je s iznimnom muzikalnošću i stalnim plesnim događanjem koje se vješto koristi kombinacijom klasike i modernog izričaja. Često opterećujuća pantomima na baletnoj sceni svedena je ovdje na minimum, ali su zato majstorski izvedeni karakteri likova, svaki zanimljiv i uvjerljiv, a svi zajedno ulančani u bajku koju bismo i sami rado proživjeli. I tako se scenom kovitlaju pitoreskne skupine komično plašljivih gusara, koketnih, pomalo broadwayskih vila, dostojanstvenih Indijanaca i osobito dirljivih izgublje-

nih dječaka. Sve ih predvodi srčani Petar Pan šarmom zračećeg a spretnošću plesa izvanrednog Kornela Palinka, idealnog svim svojim talentima upravo za lik naslovnoga junaka.

Kazališna ljepota Okružuju ga redom: očaravajuća, pomalo zlobna, ali silno ljupka Zvončica Catarina Meneses, do suza komičan Kapetan Kuka George Stanciu, prekrasan indijanski par Rieka Suzuki i Guilhermo Gameiro Alves, troje zaigrane djece zbog kojih Petar sve to i radi, Iva Vitić Gameiro, Gianmarco Beoni i Adam Harris i napokon legendarni krokodil koji je progutao sat, a čiju golemu, izvrsno skulptorski izvedenu spodobu vješto pokreću Denis Rubinić i Hrvoje Vidović. Upravo je krokodil najbolji indikator koji pokazuje koliko su gledatelji (premijerna, mahom odrasla publika!) zapravo djeca koja se žele veseliti, samo ako im kazalište za to da priliku. Uostalom, možda i poanta ove predstave ide u prilog onima koji bi, pogotovo u današnjem vremenu, u kazalištu radije gledali malo više ljepote i radosti umjesto ružnoće koja ih ionako očekuje odmah nakon izlaska s predstave; u svakodnevici politike, medija i siromaštva (duhom i novčanikom)... no to je već neka druga priča, ponajprije rezervirana za današnje kazališne estetičare i teoretike koji nikako da se slože u pitanju treba li kazalište baš uvijek biti zrcalo života ili se od njega očekuje bar

Sjećanja na povijesni koncert hrvatske glazbe

»Čudo« 1916. godine! Događaj koji je prije točno sto godina uzburkao glazbeni Zagreb

Piše: Jagoda Martinčević

valevrijedna posveta mladih hrvatskih skladatelja (Ivana Kiš, Mirela Ivičević, Tomislav Oliver, Ivan Josip Skender i Ivan Končić) povijesnom koncertu iz 1916. godine, o čemu smo čitali u 196. broju Cantusa (travanj 2016.), nedvojbeno zavređuje i malu dopunu o događaju koji je 5. veljače prije točno sto godina uzburkao glazbeni Zagreb. Tada je to bio Prvi simfonijski koncert mladih hrvatskih skladatelja, kako piše na izvornom plakatu, održan u Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu u Zagrebu pod ravnanjem Fridrika Rukavine. Kritika i glazbena javnost nazvala ga je »povijesnim« i s tim je epitetom ponovljen 55 godina poslije s dirigentom Borisom Papandopulom.

ma nedvojbeni trag u našoj glazbi, no i danas možemo postaviti pitanje koliko su doista uspjeli opstati u recentnome izvodilaštvu koje je općenito prema starijim hrvatskim autorima vrlo škrto, osim ako nije riječ o kakvoj okrugloj obljetnici. Do danas je nedvojbeno najbolje prošla grofica Pejačević koja se među muškim kolegama našla s prvim klavirskim koncertom u povijesti hrvatske glazbe, a i današnje joj vrijeme ide na ruku barem što se tiče izvođenja i snimanja njezina komornog i klavirskog opusa, baš kao i Franjo Dugan stariji, čija djela i danas često izvode naši orguljaši. Krešimir Baranović ostao je uglavnom prisutan kao autor Licitarskog srca, jednog od dvaju poznatih hrvatskih baleta (uz Đavla u selu Frana Lhotke), ali i upamćen kao mož-

Tadašnji mladi skladatelji bili su Krešimir Baranović s Koncertnom predigrom, Božidar Širola kao autor Notturna, simfonijske pjesni za sopran i orkestar, Franjo Dugan stariji s djelom Simfonijski andante, Svetislav Stančić sa Simfonijskim scherzom, Dora Pejačević bila je autorica Koncerta za klavir i orkestar op. 33, a Antun Dobronić skladatelj simfonijskoga portreta Karneval. Kao solisti nastupili su sopranistica Katica Fran i pijanist Svetislav Stančić, uz operni orkestar koji je u to vrijeme povremeno izvodio i simfonijsku glazbu. povremena iluzija kako bi gledatelji mogli mirno usnuti makar do sljedećeg jutra?!

vorazredni alat, a danas i iskustvo. Vodio je orkestar preMađarski baletan cizno i temperamenKornel Palinko kao tno, oblikujući raznovrPetar Pan sje očeve glazbe u svoj punini njezinih melodičSinova kih i ritmičkih ljepota. Iznenađujuće incijativa je koliko Bjelinskijeva orkestracija i Važnost i značenje ove predstave neka instrumentalna rješenja i davalja u prvom redu zahvaliti inicija- nas zvuče suvremeno, a ipak su tivi dirigenta Alana Bjelinskog koji prihvatljiva i onima koji preferiraju se, zajedno sa skladateljevom su- isključivo klasični zvuk. Bruno Bjeprugom, pijanisticom Ljerkom, već linski bio je i ostao naš klasik 20. godinama skrbi o očevoj ostavšti- stoljeća, ali s individualnim rukopini. S punim pravom, kad to već ne som koji nikad nije kalkulirao, a ni rade oni koji bi trebali, a neprijepor- koketirao s »modernim«, samo da na je činjenica da glazbe Brune bi bio ukorak s vremenom ili da bi Bjelinskog ima premalo u današ- se, ne daj Bože, svidio onima koji njem izvodilaštvu. No osim inicija- su u njegovo vrijeme krojili puteve tive, golemu je ulogu odigrao Alan moderne glazbe, i to bez prava priBjelinski kao umjetnik, dirigent kaziva! Zbog toga je njegova glazba rizmatične osobnosti koji je nasli- i opstala, i ma koliko je rijetko dajedio ne samo obiteljske glazbe- nas slušali, ostat će i generacijama ne talente nego im je dodao i pr- koje dolaze.

Kritična masa Koncert je doista bio povijesni, s obzirom na okolnosti u kakvima je u razdoblju nakon Zajca bila hrvatska glazba, ali nije bio generacijski jer je dobna razlika od najstarijeg autora, Dugana starijeg, do najmlađega, Stančića, dosezala čak 21 godinu! No u toj 1916. uspjela se stvoriti »kritična masa« autora koja se nakon proboja Bersina Ognja (1905.) i Hatzeova Povratka (1911.), a prije pojave Jakova Gotovca, s pravom mogla prozvati avangardom tadašnjega hrvatskog glazbenog vremena. Bilo je to vrijeme neusporedivo s bilo kojim u daljnjoj povijesti, a i sadašnjosti hrvatske klasične glazbe jer su se u svim dolazećim razdobljima okupljale generacije srodne kako po godinama, tako i po raznim autorskim afinitetima i smjerovima.

Grofica Pejačević Petorica autora i jedna skladateljica povijesnoga koncerta ostavili su svojim opusi-

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

oanta predstave ide u prilog onima koji bi, pogotovo u današnjem vremenu, u kazalištu radije gledali malo više ljepote i radosti umjesto ružnoće koja ih ionako očekuje odmah nakon izlaska s predstave; u svakodnevici politike, medija i siromaštva (duhom i novčanikom)

Program Povijesnog koncerta 1916.

da najuspješniji ravnatelj opere HNK–a u Zagrebu. Antuna Dobronića danas se gotovo ne izvodi i poznatiji je kao ideolog nacionalnoga smjera kojem će se poslije prikloniti i Gotovac, baš kao i Božidar Širola koji je, unatoč velikom i vrijednom opusu, poznatiji kao autor prve cjelovite povijesti hrvatske glazbe. I naposljetku Svetislav Stančić, na povijesnome koncertu i autor i interpret ostaje zapisan u memoriji tek kao legendarni profesor klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu! Razloge današnjeg neizvođenja navedenih skladatelja ostavit ćemo za neku drugu zgodu, ponajviše zato da ne kvarimo ugođaj obljetnice i lijepu gestu današnjih mladih autora, odnosno organizatora prošlosezonskog koncerta HRT–ova ciklusa Bajsić u 8. Možda tek još citat iz Jutarnjeg lista od 6. veljače 1916. (u potpisu E. Sch.): »Jučerašnju večer u zemaljskom kazalištu možemo označiti rođenim danom nove epohe u kulturnom životu hrvatske nam domovine… Pričinja nam se čudom!«

U p o v o d u 11 0 . o b l j e t n i c e r o đ e n j a B o r i s a P a p a n d o p u l a

Glazba kao sloboda BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Kakav je veliki maestro bio kao osoba u svakodnevici

ve nas je manje koji osim glazbe čuvamo u sjećanju i njegov lik, osobu, šarm kojim je plijenio pozornost ljudi s kojima je radio i prijateljevao

Piše: Erika Krpan

»Mrzim kad je nešto u kvadratu, kad je ukalupljeno. Volim živu muziku, pa makar i nije tako dobro izvedena, s lošijim pjevačem, ali s onom notom neposrednosti i ponesenosti, s tragom improvizacije iz srca. Uopće, volim boju i ritam u glazbi i, kao neki slikar, bojim sve što ikako mogu, lepršavo i često sentimentalno, prepuštajući se svojoj stvaralačkoj intuiciji. Jer muzika je nešto slobodno, ona je produkt slobode u čovjeku.« (Papandopulo u Vjesniku oko 1975.) Početkom godine, 26. veljače, navršilo se stotinu i deset godina otkako je rođen Boris Papandopulo, jedan od rijetkih hrvatskih skladatelja za čiji opus ne jenjava zanimanje pa se stoga čini kao da je stalno među nama, prisutan na način koji je jamačno u primislima svakog autora jedna od glavnih želja kojom ispraćuju svoje djelo u život: da postoji i kad njegova autora više ne bude.

Životna vedrina Kakva je to tajna koja premošćuje desetljeća, stilove, kvalifikacije kojima se nadahnuće želi pretopiti u definiciju, životnu vedrinu u stil, umijeće u eklektičnost?

Prebirući po kronikama i zapisima koji su ga u javnosti pratili za života, čita se mnogo pohvala, poneka kritička misao, ali rijetko i nešto o tome kakav je Boris Papandopulo

bio kao osoba u svakodnevici pa se pitam ne bi li u povodu obljetnice valjalo govoriti upravo o tome. Samo iz jednog razloga: kako bi se te uspomene pridružile otpornosti njegove glazbe na vrijeme i prolaznost, koju vrijeme imanentno sadrži, i time osigurale što dulje pamćenje. Jer sve nas je manje koji osim glazbe čuvamo u sjećanju i njegov lik, osobu, šarm kojim je plijenio pozornost ljudi s kojima je radio i prijateljevao. Svjesna da se toplina sjećanja jedva može prenijeti pisanom riječju, ipak ne mogu odoljeti mislima o toj prividno jednostavnoj i skromnoj, a u biti složenoj osobi, koja je s jednakom ljubavlju i zanimanjem dijelila obrok, kakvu šalu ili odlazak u kino, čiji je bio strastveni poklonik, kao što je beziznimno zadržavala za sebe mišljenja o ljudima, njihovim postupcima i djelima.

Disciplina svakodnevice Očaravalo me kako se u prividnoj jednostavnosti sjedinjuju strastveni odnos ne samo prema glazbi nego i prema životu s disciplinom svakodnevice koja je gotovo beziznimno ponajprije pretpostavljala rad, a sve je drugo moglo slijediti nakon toga. Kao da je intenzivno radno jutro trebalo izbaciti svu kreativnu energiju prikupljenu tijekom noći. »Ponekad ne mogu spavati od glazbe u glavi«, kazao mi je jednom. Ta se glazba tijekom ranih jutarnjih sati izlijevala na notni papir, bez potrebe njezina autora da je provjerava, korigira ili mijenja. Gotovo nikad nije bilo nacrta, preliminarnih bilješki. Jednom upitan kako to da partituru uvijek ispisuje bez prethodnih priprema, odgovorio je da »nema potrebe, čujem kako to treba zvučati«. Ili: »... moja je uobičajena praksa da odmah pišem cijelu orkestraciju. Mnogi rade upravo obratno, ali meni takav postupak više odgovara, jer imam odmah cijelu sliku.« Promijenio se jedino rukopis. U mladim godinama uredan, jasan, ispisan sitnim notnim krasopisom, postajao je tijekom vremena, zbog sve slabijeg vida, sve veći, ispisivan flomasterima u intenzivnijim bojama.

Koloristička instrumentacija U prosudbama različitih karaktera i opsega izrečenim u hrvatskim glazbe-

Sve su to samo primjeri. Daljnje bi nabrajanje u ovoj prigodi odvelo predaleko.

Voljena djela Neka je svoja djela volio više od drugih. Među njima su, primjerice, Kvintet za klarinet i gudački kvartet s jednim od najljepših polaganih stavaka koje je ikad napisao, koji je osobito voljela njegova majka. Volio je i operu Sunčanica. Teško mu je bilo prihvatiti da ni jedna od opernih kuća u Hrvatskoj nije bila spremna staviti to djelo na repertoar. Posebno se to odnosilo na zagrebačku Operu. Kad se 1989. počelo s obnovom drugoga čina opere — čijoj se partituri izgubio svaki trag — bio je uistinu sretan, iako nezadovoljan što će naposljetku doći samo do koncertne izvedbe. Za obnovu drugog čina bio je, dakako, najprije zamoljen on sam, ali, očekivano, odbio je ponudu uz komentar: »Ja ti bum rajše napisal nekaj drugo!« I tako je zadatak dopao Mladena Tarbuka koji ga je obavio akribično i svjestan odgovornosti. Izvedbu u Koncertnoj

dvorani Vatroslava Lisinskog pod ravnanjem Pavla Dešpalja maestro nažalost nije dočekao. Uslijedila je samo dva dana nakon što je preminuo.

Aristokratski šarm Mnogobrojne su anegdote obilježile njegov život. Sve beziznimno svjedoče o aristokratskom duhu i šarmu kojim se kretao svojom svakodnevicom i komunicirao s okolinom. Jedna od meni dražih dogodila se poslije televizijskog snimanja njegova portreta u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Prisutne su bile gospođe iz njegova najužeg kruga. Ljubazna tajnica ponudila je prijevoz u grad. Maestro se nasmiješio: »Hvala vam najljepša, ali ništa ne trebam. Cijeli je moj harem tu i brine se za mene.« I bilo je tako. Gestom istinskoga gospodina prepuštao se brizi ljudi koji su ga voljeli i pritom bio pažljiv, uvijek zainteresiran za razgovor u kojemu je sudjelovao, ali nikad nametljiv. Tako se odnosio prema svemu, pa i prema vlastitoj glazbi, nerijetko zaboravljajući gdje mu je koja partitura i držeći pritom da to nije osobito važno jer on uvijek može stvoriti nešto novo. Godine 1930. napisao je za svoju majku, glasovitu sopranisticu Maju pl. Strozzi, Pjesmu ljubavi, ciklus od pet pjesama za sopran i klavir na tekstove iz Pjesme nad pjesmama. Dvije je instrumentirao 1939. za sopran i simfonijski orkestar. Sredinom osamdesetih zainteresirala sam Igora Kuljerića za te pjesme i on ih je snimio sa Simfonijskim orkestrom Radio Zagreba i solisticom Ivom Hraste Sočo. Posjetivši maestra u Tribunju, ponijela sam presnimku želeći da posluša izvedbu. Slušao je vrlo pažljivo i na kraju se zamislio, uz komentar: »Čuješ, znam da je moje, ali da me ubiješ ne znam što je to.«

Gorčina Zagreba Neizmjerno je volio more. »Oduvijek sam sanjao o moru, a kad sam jednom na njega došao, ono me zauvijek osvojilo. Svoje najljepše godine proveo sam u Splitu, Rijeci i Opatiji gdje godinama živim i gdje mislim dočekati kraj. Upravo u Opatiji upoznao sam vrijednosti istarskog folklora, bogatstvo čakavštine i nepresušno vrelo inspiracija koje more i folklor mogu umjetniku pružiti«, kazao je jednom Ivi Kiriginu, novinaru Novog lista. Neosporno je da je na neki način

more obilježilo važan dio njegova opusa. Ipak, o sebi je govorio kao o Zagrepčaninu. Međutim, kad je o Zagrebu bila riječ, uvijek je stanovita doza gorčine, naznaka nikad do kraja raščišćenog odnosa sa zagrebačkom sredinom, pratila njegove komentare. Nekoliko je puta napuštao Zagreb i uvijek je bila posrijedi neka vrsta sukoba s profesionalnim okruženjem. Podjednako 1935., kad se odselio u Split, jer u Zagrebu nikako nije dobivao prigode stati za pult orkestra, kao i 1946., kad mu je glasoviti sud časti odredio kaznu od nekoliko mjeseci zabrane javnog djelovanja jer je u vrijeme rata bio dirigent i direktor Opere HNK–a u Zagrebu. Možda je i oštra i neugodna polemika koja se još potkraj 1933. mogla pratiti na stranicama beogradske Pravde s Krešimirom Baranovićem, tadašnjim direktorom Opere u Zagrebu, bila neka vrsta otponca njegovu nezadovoljstvu okolnostima u kojima je djelovao. Polemika je nastala zbog kritike koju je Papandopulo uputio ravnateljstvu Opere u povodu gostovanja stanovitog Bena Bardija, glazbenika neobične i dinamične biografije (povijesne bilješke o njemu govore kao o osobi višestrukih zanimanja, ali više korepetitora nego opernog dirigenta s iskustvom) — prema Papandopulovu mišljenju slabog dirigenta. Svakako je činjenica da on sam nikad nije polemizirao s kritikom, ma kakva ona bila. Pamtim tek razgovor u povodu 60. obljetnice umjetničkog rada kad je na upit o kritici tek rekao: »Više puta je čovjek prisiljen da se malo obrani, da si ne da po glavi tancati. Ako vam netko pametan piše, dobro, nek’ vas kritizira. Ja mislim da možete čovjeku sve reći, ali važan je način na koji se što kaže.« I poslije je nastojao ostati izvan Zagreba: 1946. kad je preuzeo mjesto direktora opere u Rijeci, 1948. kad odlazi na isti položaj u Sarajevo te 1953. kad se opetovano nije dao nagovoriti na povratak u Zagreb pa odlazi opet u Rijeku. Za svih tih godina nekoliko su ga puta tadašnji visoki i najviši politički uglednici — prema njegovu vlastitu svjedočenju — pozivali u Zagreb pa je znao samo nakratko boraviti u Zagrebu, ali tvrdoglavo je i uporno ustrajao u tome da u Zagreb može doći samo na gostovanje i da nikakva trajna aktivnost ne dolazi u obzir. I održao je riječ. Došao je u Zagreb tek da bi se oprostio sa životom na mjestu gdje ga je kao dvogodišnji dječak i počeo.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

nim kronikama nikad se njegovo stvaralaštvo nije procjenjivalo inovatorskim. Čak obratno: držalo ga se — i još uvijek je tako — skladateljem koji je eklektički, ali s idejama, ukusom i vrhunskim umijećem prebirao po blagu prikupljanom kroz stoljeća glazbe, umjetničke, ali i tradicijske baštine. Valja međutim i u ovoj prigodi podsjetiti da unutar takve klasifikacije ipak ima prostora za podsjećanje na, primjerice, karakteristike Papandopulove instrumentacije, osobito izrazite kolorističke specifičnosti koja je važno obilježje njegova rukopisa i svojevrsni je novum u hrvatskoj glazbi prve polovice 20. stoljeća, potom na sredstva kojima je gradio glasovirski slog: od raspolaganja klavijaturom, ukidanja taktne crte u ranim skladbama, do križanja ruku…, a nadasve na primjenu uzoraka tradicijske glazbe kojima se služio isključivo slijedom njihovih melodijskih i ritmičkih značajki, preobražavajući ih prema vlastitu nahođenju i potrebama, rasterećen apriornog nastojanja da citiranjem folklornih uzoraka afirmira nacionalni identitet. Unio je u hrvatsku glazbu i osobit odnos prema obliku — nazvala sam ga u nekoj prigodi patchwork oblikom — unutar kojega su pojedini dijelovi uvijek usklađeni s cjelinom na način koji otvara brojne mogućnosti rezova i novog sastavljanja a da oblik u cjelini uvijek funkcionira.

estom istinskoga gospodina prepuštao se brizi ljudi koji su ga voljeli i pritom bio pažljiv, uvijek zainteresiran za razgovor u kojemu je sudjelovao, ali nikad nametljiv 33

M u z e j M i m a r a , 9. ve l j a č e 2 016 .

Glazba za drugi svijet Ciklus Sfumato Zbora HRT–a (tematska cjelina HRT Glazba vodi te u drugi svijet) donio izvedbu Papandopulovih Dodolica i Podnevne simfonije

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Piše: Višnja Požgaj

bor HRT–a je 9. veljače u Muzeju Mimara obilježio 110. obljetnicu rođenja hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula (1906.–1991.) koncertom iz ciklusa Sfumato. Bila je to pri-

od znalačkim i dojmljivim ravnanjem maestra Vladimira Kranjčevića dostojno je predstavljen zahtjevan, ali nadasve impresivan program dviju reprezentativnih Papandopulovih vokalnih partitura.

goda da se predstave rijetko izvođena djela velikog majstora bogata i uzbudljiva opusa. Dodolice, pučki obred za sopran, djevojački zbor i klavir op. 27 (na tekstove pučke lirike iz prve knjige zbirke Narodnih pjesama koje je skupio Vuk Stefanović Karadžić) i Podnevna simfonija za četiri solista, recitatora i mješoviti zbor a cappella, na stihove Miroslava Krleže, ponovno su tim povodom zaživjeli na koncertnom podiju. Dirigirao je maestro Vladimir Kranjčević, nekadašnji šef–dirigent Zbora HRT–a, i danas čest i drag suradnik, koji je ta djela već izvodio i snimio na nosaču zvuka, ali dijelom s drugim izvođačima. Dodolice je Papandopulo skladao u mladosti 1932., kad je bio dirigent Hrvatskog pjevačkog društva Kolo u Zagrebu. Narodni obred zazivanja kiše skladatelj je uobličio u četiri stavka u kojima se vokalni slog i klavirska dionica neprestano prepliću i nadmeću, od lirskog početka, preko zaigranosti Allegra i skercoznog Presta do odmjerenog, uzvišenog završetka s dojmlji-

Vladimir Kranjčević uz soliste i Mješoviti zbor HRT-a

vom dionicom soprana. Zanimljivo je da su se u ovoj najnovijoj izvedbi ponovno udružili maestro Kranjčević i pijanist Vladimir Krpan, a uz ženski zbor HRT–a nastupila je mlada sopranistica Antonija Dunjko, studentica četvrte godine solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Potpuno je zadovoljila virtuozne zahtjeve teške dionice, koju je skladatelj namijenio svojoj majci, legendarnoj sopranistici Maji Strozzi, koja je sudjelovala na praizvedbi 1933. u Ljubljani uz Zbor slovenskih učiteljica, sina Borisa za klavirom i dirigenta Srećka Kumara.

Apoteoza podnevu Podnevnu simfoniju Papandopulo je, prema vlastitim riječima, posvetio »Akademskom zboru Ivan Goran Kovačić i njegovu sjajnom maestru prof. Vladimiru Kranjčeviću«. Na predložak istoimene poeme Miroslava Krleže, to zrelo djelo skladano je 1980. za četiri solista, recitatora i mješoviti zbor a

cappella. Opsežna je to vokalna simfonija oblikovana kao cjelovit stavak u obliku fantazije, »mozaika raznorodnih, nerijetko kontrastnih zvukovnih ugođaja u kojima se promišljeno i vješto izmjenjuju pjevani i govoreni stihovi prekidani dojmljivo izrađenim vokalizama i onomatopejama«. Izvedba je bila na visokom profesionalnom nivou, kao iznimni doživljaj glazbene i pjesničke apoteoze podnevu i suncu, zahvaljujući sopranistici Moniki Cerovčec, mezzosopranistici Martini Gojčeti Silić, tenoru Domagoju Dorotiću, bas–baritonu Marku Mimici, recitatoru Draganu Despotu i izvrsnom Mješovitom zboru HRT–a, koji je prvi put izvodio tu partituru. Pod znalačkim i dojmljivim ravnanjem maestra Vladimira Kranjčevića dostojno je predstavljen taj vrlo zahtjevan, ali nadasve impresivan program dviju reprezentativnih Papandopulovih vokalnih partitura. Jedina primjedba mogla bi se uputiti akustički neprikladnom prostoru atrija Muzeja Mimara, u kojem su forte dijelovi zvučali prenaglašeno.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

O b l j e t n i c e : 12 0. g o d i š n j i c a r o đe n j a J o s i p a Š t o l c e r a S l a ve n s ko g

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Politikantstvo oko Religiofonije Naziv djela smetao je raznim političkim ideologijama. Skladateljev njemački nakladnik Schott dolaskom nacionalsocijalizma nije želio tiskati djelo zbog stavka Židovi

Piše: Jagoda Martinčević

ožda su mlađim naraštajima, a mislim dakako na čitatelje našega Cantusa, već pomalo dojadile povjestice koje mi stariji uporno »guramo« ne bismo li podsjetili na neke, po našem mišljenju, važne i vrijedne glazbene osobnosti i događaje iz povijesti hrvatske glazbe? Možda? Ali neka, jer kako kaže otrcana izreka: Tko ne poznaje vlastitu prošlost, taj nema ni budućnosti. I stoga se ovaj put učinilo važnim sjetiti se obljetnice Josipa Štolcera Slavenskog, skladatelja za kojega će neki ustvrditi da upravo s njim počinje hrvatska moderna glazba. Oko te bi se kvalifikacije opet »neki« možda i htjeli sporiti, no u ovome je trenutku iznimno dragocjeno što su se čakovečkog pekarskog sina, o 120. obljetnici rođenja, sjetili upravo mladi, izvevši u tri navrata Štolcerovu skladbu Religiofonija, najprije u Zagrebu 9. travnja, potom na gostovanju u Ljubljani i naposljetku u Čakovcu, 11. svibnja. Studente triju zagrebačkih umjetničkih akademija s pridruženim kolegama studija dizajna Arhitektonskog fakulteta okupio je kao glavni mentor i dirigent Mladen Tarbuk kako bi zajedno obilježili autorov rođendan, a on je ujedno podsjetio i na sudbinu vokalno–instrumentalnog djela koje je kao rijetko koje (no bilo ih je) doživljavalo put uvelike obojen politikantskim razlozima.

Najizvođenija skladba

Religiofonija za sole, zbor i orkestar praizvedena je 2. lipnja 1934. godine u Beogradu. U to vrijeme Slavenski je već bio međunarodno afirmirani skladatelj, još od 1924. kad je praizvedba njegova Prvog gudačkog kvarteta na festivalu Suvremene glazbe u Donaueschingenu postigla velik uspjeh i nagradu, a donijela mu je i ugovor s uglednom izdavačkom kućom Schott. Ovdje treba posebno istaknuti Balkanofoniju za

simfonijski orkestar, djelo koje je pod naslovom Balkanska simfonija praizveo u Beogradu 1928. Lovro pl. Matačić, a koje je već sljedeće godine dva puta u Berlinu izveo Erich Kleiber. Iz Berlina je Balkanofonija krenula u istoj godini na veliki put pa su je tako slušali u Varšavi, Hamburgu i Nürnbergu; 1939. u Parizu i Londonu, a potom i u Južnoj i Sjevernoj Americi te u Japanu. Bila je i ostala Štolcerovom najizvođenijom skladbom.

Problem naslova No Religiofonija je od početka donosila uglavnom nevolje. Osim što je samom koncepcijom skladba izmaknula bilo kakvoj religijskoj primisli uskoga značenja, štoviše, naslovi i motivika stavaka Pogani, Židovi, Budisti, Kršćani, Muslimani, Muzika i Pjesma životu i radu jasno su označili autorovo određenje prije svega spram etnorazličitosti pojedinih skupina, Religiofonija se iz raznih razloga malo kome svidjela. Najmanje policiji Kraljevine Jugoslavije kojoj se sumnjivim učinio jedan stih posljednjega stavka: »Drugarstvo stvara podvig« pa su od skladatelja tražili da oda ime autora! (Krešimir Kovačević, Hrvatski kompozitori i njihova djela, 1960.). Starojugoslavenskim žandarima priča o drugarstvu i radu očito je mirisala odveć crveno i taj je stavak u nekoliko navrata mijenjao naslov bivajući i Pjesma životu i Pjesma radu, a poslije i Himna radu. Ukratko, djelo je s izvornim naslovom kao Religiofonija u Beogradu ponovljeno još samo jedanput, a u tom prvom razdoblju izvedeno je i u Ljubljani 1936. i u Bratislavi 1937. godine. U međuvremenu je skladba odbijena kod Schotta jer dolaskom nacionalsocijalizma izdavačka kuća nije željela tiskati djelo, dakako zbog stavka Židovi.

Pravi naziv Nakon gotovo dva desetljeća, djelo je u svojoj četvrtoj izvedbi osvanulo napokon i u Zagrebu 1954. godine, ali sada pod drugim naslovom, kao Simfonija Orijenta. U dvodijelnoj monogra-

fiji Josip Štolcer Slavenski autorica dr. Eva Sedak ističe da je naslov vjerojatno odabrao sam autor »da bi izbjegao jednu od mogućih razina problema koje je ova skladba potakla«. Kao Simfonija Orijenta pojavila se u Zagrebu i 1973., na Dubrovačkim ljetnim igrama 1974. i ponovno u Zagrebu 1983., taj put izvorni naslov bio je sramežljivo zatvoren u zagradu! Za ovu obljetničarsku prigodu dirigent Tarbuk vratio je djetetu pravo ime, a time i dostojanstvo koje je Religiofonija odavno zavrijedila.

Loptanje glazbom Zanimljive autorske opaske zabilježene su na autografu partiture. Na naslovnici piše »Ex oriente lux!« (Musique is super religion)!, a na poleđini korica je vizionarska poruka: »Često izvođenje ove moje simfonijske kantate opasno je za monopoliste državnih nagrada i položaj svih režima sveta.« Religiofoniju je Slavenski posvetio Misi solemnis, odnosno prema nekim izvorima Devetoj simfoniji Ludwiga van Beethovena, čija je Oda radosti u našem vremenu postala himnom Europske unije! Pametnome dosta. Samo što to nisu shvatili ni crni ni crveni ni bezbojni politikanti koji su se nemilice loptali životom glazbe koju je sam skladatelj nazvao »super religijom«. Dakako da Religiofonija nije jedino Štolcerovo djelo koje treba spominjati i izvoditi, bez obzira na obljetničarske prigode. Uostalom, i koncert naših studenata, iznimno dobro pripremljen i atraktivno popraćen animacijom te sudjelovanjem mladih glumaca, počeo je djelom Chaos za veliki orkestar i orgulje iz 1932. godine, još jednim majstorovim posegom za mističnim i univerzalnim koji se nažalost nije potpuno ostvario u zamišljenom djelu Misterij.

Vrijedan opus I ponovno nažalost: Josip Štolcer Slavenski, iako priznat u struci kao iznimno važan autor, osobito u razdoblju u kojem se hrvatska glazba nastoja-

la približiti svjetskim događanjima, danas je u hrvatskom izvodilaštvu gotovo nepoznat. Ono što koncertna publika poznaje u opetovanim izvedbama tek su dvije skladbe: zbor Voda zvira i Pjesme moje majke za alt i gudački kvartet, uz povremene izvedbe nekog od četiriju gudačkih kvarteta. U opusu s više od 170 skladbi iznimno su vrijedna djela koja se rijetko izvode, poput Slavenske sonate za violinu i klavir, Sonate religiose za violinu i orgulje, Koncerta za violinu i orkestar ili Balkanofonije za simfonijski orkestar… dok se među naslovima koje čitamo u popisu djela dragocjene monografije dr. Eve Sedak nalaze i takvi koje bismo itekako rado danas čuli kako ih je Štolcer oblikovao. Primjerice Muzika za orkestar (Harmonije i disharmonije) — Muzika 36 (praizvedena u Baden–Badenu 1936.; izvedena u Opatiji 1964. te objavljena na CD–u 2003. pod ravnanjem Mladena Tarbuka) potom među eksperimentalnim djelima Muzika u prirodnotonskom sustavu — 1. Za Bosanquetov harmonij i 2. Za četiri trautonijuma i timpane (praizvedeno 1975. u Sarajevu), a bilo bi možda zgodno čuti i simfonijetu Zagorje (orkestracija nedovršene Sonate za klavir) iz jednostavnog razloga — kako to rođeni Međimurec doživljava susjedno Zagorje! Doista, koliko zapravo poznajemo Štolcera Slavenskog uživo? Učenik Zoltána Kodálya u Budimpešti i Vítězslava Nováka u Pragu (prašku diplomu supotpisali su i Josef Suk, Leoš Janáček i dr.), u svijetu je kao mladi skladatelj bio cjenjeniji nego kod kuće. Nakon što je zimsku sezonu 1925./’26. proboravio u Parizu u Scholi Cantorum slušajući tečajeve kod Vincenta d’Indyja, iste je godine ponovio uspjeh u Donaueschingenu, ovaj put s mješovitim zborovima. Ali u Zagrebu je išlo teško iz raznoraznih glazbeno–ideološko–»kolegijalnih« razloga pa se nakon kraće profesure na Muzičkoj akademiji Slavenski 1923. otputio u Beograd gdje je djelovao do smrti, 1955. godine.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

kladatelj koji je još kao pekarski šegrt u očevoj kući promatrao zvijezde i razmišljao o Svemiru i Univerzumu, doista je pristajao uz aktualna zbivanja tadašnje europske glazbe Put pekarskog šegrta Eva Sedak situira Josipa Štolcera Slavenskog kao skladatelja »glazbe u prijelazu«: »Godina 1910. u europskim je razmjerima prihvaćena kao nulta godina tzv. stilskog loma koji znači prodor ekspresionizma u svim umjetnostima i maksimalni stilski pluralizam u glazbi…« Tom istom godinom označen je i prvi stavak suite za klavir Sa Balkana tada 14–godišnjeg Štolcera! Daljnji razvoj mladoga čovjeka koji je još kao pekarski šegrt u očevoj kući promatrao zvijezde i razmišljao o Svemiru i Univerzumu, doista je pristajao uz aktualna zbivanja tadašnje europske glazbe. Suvremena je bila u vremenu u kojem je nastajala, a moderna u izričajnosti neobičnog glazbenika koji je osluškivani zvuk pretvarao u osobni autorski jezik. Raznolik gotovo do krajnosti, od folklornih utjecaja do avangardnih eksperimenata. Nemoguće ga je svrstati u bilo koji »izam«, iako po dijelu opusa neprijeporno pripada i nacionalnom smjeru hrvatske glazbe. U osvit obilježavanja 30. godišnjice smrti Slavenskog 1984., kad je objavila dvodijelnu monografiju o Slavenskom, Eva Sedak je napisala: »Ne pitati se o ‘povijesnoj uvjetovanosti materijala’ znači, međutim ostati izvan povijesti, što je slučaj Slavenskog dosta jasno pokazao — nakon tri desetljeća ostao je jedini u nas koji se primaknuo glazbi ‘titrajućeg svemira’, sa šačicom ‘nasljednika’ u oskudnoj elektroakustičkoj eksperimentalnoj fazi naše glazbe sedamdesetih godina. Sklop ‘astroakustičkih’ vizija Josipa Slavenskog krajnja su i ne samo u našim predjelima osamljena transpozicija ovog polazišnog raspoloženja duha.« Od tada do danas na tom se području autorske izričajnosti kod nas mnogo toga dogodilo. No umjesto zaključka valja pitati koliko danas doista znamo o onome koji je prvi počeo.

Josip Štolcer Slavenski

U povodu prve godišnjice smrti dirigenta Ivana Dražinića

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Životne radosti uz glazbu

Maestrov sin podsjeća javnost na očev doprinos glazbenom životu i utjecaj na ljude koji su ga okruživali

aroviti maestro nije se želio odricati životnih radosti u ime karijere, znajući da samo sretan i zadovoljan čovjek može emitirati ljepotu i oduševljenje u prostor i ljude

Piše: Vanja Dražinić

ije nimalo lako suvislo staviti na papir ono što bi trebalo prikazati jedan život sa svim višeznačnostima toga pojma, natprosječno sadržajan, život umjetnika, intelektualca, ljubitelja svega što je lijepo, čovjeka koji je htio i znao uživati u životu, život moga prije godinu dana preminulog oca, maestra Ivana Dražinića, dirigenta. Premda je

Treći naraštaj Dražinića: dirigent s unukom Monikom

tuga još prisutna, odlučio sam napisati ovaj tekst i iskoristiti priliku da i na ovaj način podsjetim javnost na očev doprinos glazbenom životu ovih prostora, a možda još i više, da pokušam prikazati odraz njegova življenja na ljude koji su ga okruživali.

Ljubav prema čovjeku Ni sam ne znam odakle bih počeo. Sjećam se kako je od najranijih dana koje pamtim, u njemu odjekivala glazba. Znao bi se usred razgovora isključiti i taktirati neko samo njemu zna-

no mjesto u partituri koju je, valjda, tih dana uvježbavao s orkestrom. Tata je volio ljude, uživao je u društvu. Volio je sjediti s ljudima u kavani, kao i susretati poznanike u prolazu, veselo izmjenjujući rečenice s njima na, nedvojbeno, obostrano zadovoljstvo. To me kao dječaka znalo i ljutiti jer često nismo mogli u miru razgovarati kad bismo nekamo pošli, niti smo mogli pravovremeno stići onamo kamo smo krenuli. Kad sam odrastao, te je i moj profesionalni put bio usmjeren radostima muziciranja, imali smo lijepih rasprava o glazbi, koje smo u pravilu širili u

svim smjerovima: prema filozofiji, religiji, povijesti... Jer glazba sve to i jest, i još mnogo drugoga. Unatoč paradoksalnome vremenu u kojem živimo, u kojemu se čini kako više ništa nije važno i svi misle da mogu sve, cijelo vrijeme postoji svijet misaonih ljudi, doduše svijet povučen i tih, koji ima znanje i iskustvo, ima moć povezivanja i tumačenja svih onih bitnih stvari u složenoj slojevitosti postojanja. Tom svijetu pripadao je i Ivan Dražinić.

Kuća na Lastovu Osim te ozbiljne i profesionalne strane, postojala je u maestra Dražinića i ona hedonistička. Nije rijetkost da upravo umjetnici, čija je zadaća zapravo proizvoditi i prenositi lijepe stvari čovječanstvu, ljepotu traže, znaju je prepoznati i žele uživati u njoj. Tako je tata volio dobre stvari: osim neprijeporne istančanosti za dobru glazbu, volio je dobre knjige, lijepe slike, nije štedio birajući kvalitetnu odjeću, cipele, uživao je u dobroj hrani koju je volio sam i pripremati, a bio je izbirljiv i prema vinima. Nakon odlaska u mirovinu, smisao za lijepo udahnuo je svojoj rodnoj kući na Lastovu iz 16. stoljeća, obnovivši je s mnogo ukusa, pažnje i ljubavi. Tada se u njemu pojavilo i novo veselje — briga za vrt i dotad nezamjećivano oduševljenje napretkom svake biljčice koju je brižno zalijevao, obično u predvečerje za ljetnih sušnih i vrelih otočnih dana, kad bi oslabjelo sunce. Jednog takvog predvečerja, točnije 13. srpnja prošle godine oko 20 sati, razveselivši se upravo izniklome listu, naglo je i bez najave napustio ovaj svijet, deset dana nakon 73. rođendana.

nastupa više puta, tražeći bilo kakav nagovještaj onoga što će se dogoditi ili, tipično ljudski, pokušavajući naći neko objašnjenje, iznenadila me životnost očevih pokreta, ona stara sugestivnost koju pamtim iz osamdesetih, kao da je glazba i ta prigoda u njemu nakon mnogo vremena pokrenula onu prepoznatljivu i za njega tako tipičnu sinergiju dirigenta i orkestra koju pamtim i koju sam uvijek osjećao posebnom na njegovim nastupima u usporedbi s koncertnim izvedbama drugih izvođača. Sad kad razmišljam u čemu je taj-

Turistička neman Čini se da je položaj i kulturni potencijal naše male sredine počesto nesposoban ocijeniti stvarne razmjere određenih kulturnih pojava, osobito u najnovije vrijeme. Tako je i, primjerice, upućenost svekolike hrvatske javnosti u kulturna zbivanja jednog Dubrovnika možda nedostatna i zapravo zaslužna za gubitak kvalitativnog daha u borbi s podivljalom profanizirajućom turističkom nemani. Ne znam koliko je u tome nostalgije, ali pamtim koncerte s Igara dok je tata bio umjetnički direktor. Sjećam se vrhunskih gostovanja, doživljaja koji se u mladu osobu utisnu za cijeli život. Priča o vojniku Igora Stravinskog, u izvođenju English Puppet Theatrea, 9. simfonija Ludwiga van Beethovena s Milanom Horvatom i Brahmsov Koncert za violinu i orkestar s Tamarom Smirnovom i Dubrovačkim orkestrom kojim je dirigirao moj otac, samo su neke od izvedaba koje pamtim.

Inicijator festivala

Životnost pokreta A još samo tjedan dana prije smrti dirigirao je u Kneževu dvoru u Dubrovniku svečani koncert umjetničke Laus akademije, kojoj je bio i suosnivačem. Gledajući snimku tog tatinog posljednjeg

azveselivši se upravo izniklome listu, naglo i bez najave napustio je ovaj svijet, deset dana nakon 73. rođendana

Ivo 2003.sa sinom Vanjom i kćeri Anom, violinisticom Simfonijskog orkestra HRT–a

Ono što je javnost propustila istaknuti pišući o Ivanu Dražiniću u povodu njegove smrti jest i to da je on bio inicijator Dubrovačkog komornog festivala, manifestacije koja je zaživjela osamdesetih godina prošloga stoljeća, pred kraj ljeta, nakon što bi utihnule fanfare Ljetnih igara. Tako su u Dubrovnik počeli stizati vrhunski interpreti svijeta, te je nepravedno marginalizirana komorna glazba do-

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

iz obiteljske arhive Dražinić

Dražinići otac i sin: Ivo i Vanja 1988.

na te začudne sprege, sjećam se da je u jednom od naših razgovora o glazbi spomenuo slučaj kad orkestar nije dobro prihvatio Cherubinijevu Simfoniju u D–duru koju smo jednom tijekom vožnje zajedno slušali u mom autu. Svidjela mu se i dao je nabaviti notne materijale u inozemstvu. Izveli su je samo jedanput. Dakle, maestro nije osluškivao samo pogrešne tonove i fraze u orkestru, već i kako ljudi dišu.

Mladi Ivo Dražinić u Dubrovniku, snimljen 15. veljače 1961.

živjela novu afirmaciju u našoj sredini, ali ovaj put u sjaju i glamuru plejade prvorazrednih svjetskih sastava i solista unutar jedinstvenog mediteranskog ambijenta. Poslije ratom prekinute prakse, u istom terminu, uspostavlja se manifestacija Julian Rachlin i prijatelji, čemu se pridala velika medijska pozornost, zapravo tolika da je upravo zaglušila odjeke svojih početaka iz vremena kad je kvalitetno muziciranje bilo važnije od medijske pompe. Ako se netko s čuđenjem pita kako to da se ime Ivana Dražinića nije češće spominjalo u javnosti, poput nekih drugih imena, s obzirom na njegov neupitan talent, rad i rezultate koji su se prigodom smrti nabrajali na kraju jednog životnog puta, odgovor možemo potražiti i naći dobrim dijelom upravo u prirodi samog aktera ove priče, koji nije glazbu doživljavao i mjerio menzurama hvalospjeva, već je pustio glazbi da kroz njega dopire do svijeta, svojstvo primjereno samo pravim, istinskim umjetničkim prirodama. Uz to, daroviti maestro nije se želio odricati životnih radosti u ime karijere, znajući da samo sretan i zadovoljan čovjek može emitirati ljepotu i oduševljenje u prostor i bića koji ga okružuju.

C r k v a s v. N i ko l e b i s k u p a , Č a kove c , 2 9. s v i b n j a 2 016 .

Zaboravljeni skladatelj Miroslav Grđan Koncert u povodu 100. godišnjice rođenja fra Miroslava Grđana

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

i svećeniku koji je živio i djelovao prije i u vrijeme Drugog svjetskog rata u sklopu franjevačkog reda, a nesretno je i prerano izgubio život u svibnju 1945. u 30. godini, kao tragična žrtva bleiburškog zločina.

Pacifik–Miroslav

Stjepan Grđan rođen je u Čakovcu. Osnovama glazbene teorije i orguljanju podučio ga je Juraj Šraj, orguljaš čakovečke franjevačke crkve. Zatim je bio pitomac u franjevačkom odgojnom zavodu i gimnazijalac u Varaždinu, gdje je svirao orgulje, tambure, piccolo flautu i violinu te pjevao u zboru. Studirao je teologiju na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, ali i u francuskom gradu Metzu, gdje je bio iznimno cijenjen, te mu je jedan bogati mecena omogućio studij na konzervatoriju. Bio je đakon u metzkoj katedrali, a kao svećenik zaređen je u Svetištu Majke Božje na Trsatu, kada i dobiva ime Pacifik, odnosno Miroslav. Godine 1941. upisuje studij orgulja i kompozicije na Zagrebačkom državnom konzervatoriju, gdje su mu profesori bili Milo Cipra, Mladen Stahuljak, Fran Lhotka, Čedo i Franjo Dugan, Mladen Pozajić, Vinko Žganec, Božidar Širola, Zlatko Grgošević, Albe Vidaković i drugi.

lazbenik i svećenik koji je prije i u vrijeme Drugog svjetskog rata djelovao u sklopu franjevačkog reda, nesretno je i prerano izgubio život u svibnju 1945. u 30. godini, kao tragična žrtva bleiburškog zločina

Piše: Višnja Požgaj

me hrvatskog skladatelja Stjepana Miroslava Grđana (Čakovec, 21. 12. 1915. — Bleiburg, svibanj 1945.) mnogima je nepoznato iz više razloga. Riječ je o glazbeniku

Krugovalni autor Kao skladatelj i instrumentalist, Stjepan Grđan bio je cijenjen još u studentskim danima, a njegove su skladbe jav-

no izvođene na koncertima i na Hrvatskom krugovalu. O glazbi i o umjetnosti je i pisao te je sačuvano više njegovih publicističkih tekstova u časopisima Sv. Cecilija, Proljeće, Corona (Što nam je dalo jednoglasje?, O međimurskoj popijevci, Pučka popijevka — izvor nacionalne glazbe, Što su nam orguljaši?...). Njegov skladateljski opus nastao tijekom desetak godina obuhvaća 65 vokalnih, orguljskih, komornih i orkestralnih skladbi te obrade narodnih popijevki i harmonizacije tradicijskih napjeva, a najčešće crkvenih djela nadahnutih duhovnom tematikom. Najpoznatija njegova djela su ciklus pjesama Kraj Mure, kantata o Križu i simfonijska pjesma Zrinskom gradu.

Naknadna otkrića Nažalost, u ratnom vihoru uništen je velik dio Grđanove ostavštine. U bombardiranju Zagreba 1944. srušen je dio franjevačkog samostana u kojem je bila i Grđanova soba pa je uništen i znatan dio njegovih skladbi, a dokumentaciju iz Metza odnijeli su Nijemci. Istraživanju Grđanova života i rada prva se posvetila Marija Štefanko (sestra Alemka) u diplomskom radu na Institutu za crkvenu glazbu pri Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a još detaljnije i temeljitije dostupnu su građu uz nove podatke dobivene s raznih izvora (prije svega brata i sestre) obradili muzikologinja Marija Riman i o. Petar Antun Kinderić u opsežnoj monografiji Hrvatski skladatelj o. Miroslav Grđan (Rijeka, 1996.). Tu su objavljene i 23 skladbe s detaljnim muzikološkim analizama, koje »odaju skladateljeva izvorna nadahnuća, sa smislom za spajanjem glazbenih zamisli u čvrstu cjelinu i za polifonim vođenjem glasova. Harmonijska je građa u osnovi klasična, tonalna, obogaćena novoromantičnim postupcima, čestim modulacijama, alteracijama, kromatikom«. Zbog tragično prekinutog života u 30. godini u ratnom vihoru koji nije imao milosti, posebice prema svećenicima koji su posvetili život službi Božjoj samozatajnim radom karakterističnim za franjevački red, Miroslav Grđan nije nažalost imao mogućnosti do kraja razviti

svoj talent i uspješan skladateljski put koji je mnogo obećavao. Stoga je vrijedno s vremena na vrijeme podsjetiti na njegovu ulogu u hrvatskom stvaralaštvu te dalje istraživati, ali i izvoditi njegove dostupne skladbe. A to je učinjeno ove godine s povodom u njegovu rodnom gradu Čakovcu.

Koncert u Čakovcu Uvodnim slovom Hrvoja Živkovića i koncertom Grđanovih djela u franjevačkoj crkvi sv. Nikole biskupa u Čakovcu, 29. svibnja obilježena je stota godišnjica rođenja fra Miroslava Grđana. Predstavljene su mahom duhovne skladbe u različitim izvedbama. Na početku smo čuli amaterske zborove crkve sv. Nikole: ženski je zbor pod ravnanjem Dragice Karoline Šimunković izveo skladbe Zdravo, zvijezdo mora i Terra tremuit, a mješoviti zbor pod ravnanjem Marine Grahovec Pjesmu stvorova i Stala plačuć. Bariton Henrik Šimunković predstavio je također dvije duhovne pjesme (Nobiscum mane, Domine i Hymnus Eucharisticus), dok su sestre Zita Varga (violončelo) i Nadia Varga Modrić (klavir) otkrile ljepotu četverostavačne Sonate pastorale, ali izvedbom samo dva stavka (Pastirova molitva i Radosna vijest). Na kraju je Mješoviti zbor Josip štolcer Slavenski pod ravnanjem Senke Bašek Šamec otpjevao također dvije skladbe (Iže heruvimi i Zdravo, zvijezdo mora). U programu je sudjelovao i orguljaš Božidar Bogdan, prateći djelomice pjevače, ali i omeđivši program dvjema orguljskim solo skladbama (Svečani preludij i Toccata). Izvedeni program otkrio je stanovitu vrijednost i ljepotu Grđanova stvaralaštva, kojem bi se češćim izvedbama valjalo više posvetiti. Naime, u fonoteci Hrvatskog radija nema nažalost sačuvane ni minute njegove glazbe, a neka od najboljih sačuvanih djela (primjerice spomenutu Sonatu pastorale) ipak bi bilo korisno snimiti i arhivirati, pa i posebno tiskati, kako bi bila dostupnija za širu upotrebu i živim izvedbama izvukla našeg nesretnog skladatelja iz zaborava.

A t r i j G u v e r n e r o v e p a l a č e ( P o m o r s ko g i p o v i j e s n o g m u z e j a H r v a t s ko g p r i m o r j a ) R i j e k a , 12 . — 15 . t r a v n j a 2 016 .

19. Matetićevi dani posvećeni maestru Dušanu Prašelju u povodu 85. obljetnice njegova rođenja

Piše: Ramiro Palmić

ijenalna kulturna manifestacija Matetićevi dani ustanovljena je 1980. godine u povodu 100. obljetnice rođenja i 20 godina smrti barda istarsko–primorske glazbe Ivana Matetića Ronjgova. Intencija je bila poticanje novog stvaralaštva na temelju osebujnog istarsko–primorskog glazbenog idioma i čakavske riječi te

Dušan Prašelj na svečanosti u Atriju Guvernerove palače u Rijeci

njegovanje i promicanje ukupne zavičajne baštine. Matetićevi dani središnji su događaj bogatih i razgranatih programa što ih redovito organizira Ustanova Ivan Matetić Ronjgov u Ronjgima, pokraj Viškova. Koncepcija ovogodišnjih Dana bila je ujedno prigoda da se programom manifestacije obilježi i 85. obljetnica rođenja maestra Dušana Prašelja, utemeljitelja Matetićevih dana, dirigenta, skladatelja i pedagoga te Matetićeva učenika i sljedbenika.

Svečana atmosfera Premda je program Dana imao četverodnevne aktivnosti, svečani koncert drugoga dana, 13. travnja, održan u atriju Guverne-

U akustičnom prostoru atrija ispunjenog ljubiteljima i poklonicima Prašeljeva života i djela, atmosfera te glazbene večeri bila je doista svečana i dojmljiva. Predstavilo se osam pjevačkih zborova i skupina s odabranim Prašeljevim zborskim skladbama, ali i obradama pjesama drugih autora, tako da su svi oni na svoj način pridonijeli njegovanju i promicanju autohtonog glazbenog izraza ovoga kraja. Na samom početku svi zborovi zajedno (dvjestotinjak zborskih pjevača) pod ravnanjem Darka Čargonje gromoglasnim su zapjevom izveli istarsku narodnu himnu Draga nam je zemlja I. Matetića Ronjgova. Slijedili su pojedinačni nastupi vokalnih ansambala, a prvi je bio Ženski pjevački zbor Učka iz Matulja. Taj vokalni sastav duge tradicije sigurnim je nastupom i ritmičkom živošću, sa zborovođom Sašom Matovinom, izveo Prašeljeve Cviće mi polje pokrilo i Mamma mia. Muziciranje Riječkog komorog zbora Val, u čijoj smo izvedbi čuli Po ten moren i Vapor plovi, odlikuje se svježinom glasova, a Djevojački zbor Josip Kaplan iz Rijeke (klavirska pratnja Judita Plazonić) koji je izveo je skladbe L’anello che t’ho dato i Sedam dana krasila je intonativna čistoća i ujednačenost vokalnih dionica. Oba zbora suvereno vodi Doris Kovačić. Zborovi Josip Kaplan i Učka pod ravnanjem Saše Matovine zajednički su izveli pjesmu Zerman Đovanin.

Slovenske veze Kao gost je sudjelovao slovenski Moški pevski zbor Srečko Kumar iz Kojskog, s kojim Prašelj dugo godina uspješno surađuje. Pod vodstvom Bogdana Kralja, komorni je zbor u narodnom tonu otpjevao dvije koroške: Ker so tiste i Spi, spi, spi, spala bom. Mješoviti lovački pjevački zbor Matko Laginja iz Klane osnovao je i dugo vodio maestro Prašelj; također je bio i dugogodišnji umjetnički voditelj Mješovitog pjevačkog zbora KUU Jeka Primorja s kojim je gostovao diljem Europe i dobio mnoga priznanja i nagrade. Članovi zbora Matko Laginja pod vodstvom Nedeljke Srebovt poletno su otpjevali pjesme Mi smo lovci i Zora rudi, a Jeka Primorja uz soliste Slavka Sekulića i Damira Kedžu te uz pijanisticu Ninu Kovačić, pod ravnanjem Igora Vlajnića, uvjerljivo je tumačila tri stavka iz Prašeljeve

Čakavske suite. Mješoviti pjevački zbor Ronjgi, kao jedna od novijih katedri Ustanove Ivan Matetić Ronjgov, u nastavku programa otpjevao je četiri stavka iz kantate Bašćanska ploča. Solist je bio tenor Igor Vlajnić, klavirska pratnja Tanja Butković–Verzon, recitator Vladimir Pernić, a precizna izvedba vođena je sigurnom rukom Darka Čargonje.

Vitalni maestro Osobit događaj večeri, što je pobudilo veliku pozornost i izazvalo emocije mnogobrojnih razdraganih posjetitelja, bio je zajednički nastup zborova u izvedbi Prašeljeve Ave Maria. Klavirska pratnja povjerena je Nini Kovačić, violinist je bio Bernard Balaž, čelist Petar Kovačić, a izvedbu je koncentrirano vodio autor. Osamdesetpetogodišnji maestro Dušan Prašelj pokazao je dirigentsku vitalnost, maštovitost i istančan kreativni osjećaj. Zbor je u svakom trenutku ispravno reagirao na njegove dirigentske pokrete, ostvarivši cjelovit umjetnički doživljaj, što je ispraćeno dugim i srdačnim pljeskom. Koncert je okončan kantatom Trsatski spomen koju su sigurno i uigrano izveli pijanistica Nina Kovačić, recitatorica Edita Karađole i zbor Opere HNK–a Ivana pl. Zajca iz Rijeke pod ravnanjem Igora Vlajnića. Uslijedile su mnogobrojne čestitke i pokloni slavljeniku, a on je na duhovit i ležeran način zahvalio na upućenim čestitkama i pažnji.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Dojmljiva svečanost domaćega kanta i besede

rove palače, bio je središnji događaj.

Drugi dan manifestacije učenici i profesori riječke Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova, s ravnateljem Danijelom Trinajstićem posjetili su Spomen– dom u Ronjgima te su u stručnom predavanju bolje upoznali Matetićev život i opus. Matetićevi dani završeni su svečnim koncertom polaznika riječke Glazbene škole u dvorani Guvernerove palače u povodu 196. obljetnice ustanove, uz gostujuće učenike i profesore Glazbenih škola Blagoje Bersa i Vatroslav Lisinski iz Zagreba, Ivana Matetića Ronjgova iz Pule, Franjo Kuhač iz Osijeka i Umjetničke škole Luke Sorkočevića iz Dubrovnika. Ovi su 19. Matetićevi dani sadržajima i organizacijom opravdali dugoljetnu postojanost i opet nas podsjetili na svevremene stihove Ljube Brgića: Naš kanat je lip i mi ga jako volimo, kako vino kega pijemo i kruh idemo. I dok njega bude bit će i nas...

Amadeo i ja se volimo t(r)ajno Iako je bio najavljen kao posveta Arsenu, bio je to tek jedan u nizu koncerata na kojima su on i Matija »surađivali«. Bila je to virtualna suradnja, ali izvedena na drukčiji način, bez izravnog »uplitanja« jednog od suradnika

Piše: Davor Hrvoj

spjeh koji je postigao albumom Matija svira Arsena (Croatia Records) nije jenjao nakon što je Matija Dedić

dobio pet Porina. Otada je održao niz koncerata, među ostalima i na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama. No poseban je bio njegov solistički nastup 4. srpnja u atriju Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu, u sklopu programa Klupske kazališno–glazbene scene Amadeo koja je i ove godina tijekom srpnja Zagrepčanima ponudila

niz uzbudljivih predstava i koncerata. Bio je to jedan od dvadesetak koncerata koje je Matija održao na toj sceni, s Arsenom ili u drugim kombinacijama.

Klavir je pjevao Tom prigodom ponovno je briljirao u tumačenju očeva djela na vlastiti, dže-

zistički način. Arsenove je skladbe — u međuvremenu je proširio repertoar — prilagodio svojem poimanju glazbe koje se ponajprije zasniva na improvizaciji, više nego na albumu, iako se u ovom slučaju radi o improvizacijama s mjerom — primjerenima glazbenom predlošku, ali i imageu autora. Naime, Matija poštuje melodiju, Arsenov glaz-

Matija Dedić na Amadeu

DAVOR HRVOJ

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

M a t i j a D e d i ć 4 . s r p n j a 2 016 . n a s t u p i o n a K l u p s ko k a z a l i š n o – g l a z b e n o j s c e n i A m ad e o

beni rukopis, te je za razliku od improvizacija na svoje skladbe ili jazz standarde, koje su često nesputane i neobuzdane, ove izvodio suzdržanije i diskretnije. Ovisno o tome kako osjeća pojedino djelo, ali i kako se osjećao u trenutku izvedbe, one su bile minimalističke ali i grandiozne, nježne i eruptivne, lijene i hiperaktivne, jednostavne i virtuozne... U Matijinim izvedbama Arsenove su skladbe poprimile novu energiju, postale su svetom knjigom novog kulta, poprimile nova, mistična, ali i estetska obilježja. Te su izvedbe meditativne, džezističke, ali bliske klasičnoj glazbi, pa i šansoni u koju se Arsen zaklinjao. No to je šansona promišljana umom džezista koji je u svakom trenutku spreman prisvojiti bilo kakvu temu i učiniti je svojom, podariti joj nova obilježja. Matija je pronašao formulu da vokalna djela primjereno predstavi u kontekstu instrumentalne glazbe. Te je večeri klavir pod Matijinim prstima pjevao — kao da Arsen svojim duhovitim, (ne)dvosmislenim pristupom deklamira: ‘Amadeo i ja se volimo t(r)ajno.’

Ljetnikovac obitelji Dedić Naime, Arsen je svojim nastupima obilježio 17 godina Amadea. Na toj je sceni od 2001. nastupio svake godine, najčešće dva puta, uglavnom na početku i na kraju programa, održavši tridesetak tematskih koncerata, jedan dobrotvorni i jednu promociju CD–a. Njegov duh još obitava u atriju Hrvatskog prirodoslovnog muzeja na zagrebačkom Gornjem gradu, koji je od početka bio, i još uvijek je, njegova ljetna dnevna soba, bolje reći ljetnikovac obitelji Dedić. »Suradnja s Arsenom nešto je najdragocjenije što smo imali«, rekao je Nenad Jandrić, voditelj scene Amadeo. »Ona je bila ključna. Bio nam je prijatelj, uvijek spreman kad je trebalo uskočiti. Kad nam je bilo najteže, pomagao nam je, svirao je i besplatno. Bilo je to uzajamno poštovanje, prijateljstvo i ljubav. Bio je naš, jedini koji je na Amadeu bio doma, domaći, dok su svi drugi gostovali. Govorio je da je Amadeo scena uređena po njegovoj mjeri. Prije odlaska na operaciju rekao je da više neće nastupati, osim tek povremeno na Amadeu.« Svaki nastup nekog od dedićevaca na Amadeu bio je povod za obiteljsko

okupljanje. Kao i svaki put dosad, na Matijinu koncertu bila je uža obitelj, ali i mnogi prijatelji koji se osjećaju njezinim članovima, a što je najvažnije, oni mnoge od njih drže za članove obitelji, posebice one koje je Arsen blagoslovio svojim pečatnjakom, kojima je otvorio, ili barem odškrinuo, vrata svoje intime. Jedan od njih je Miroslav Tadić koji se na snimanju albuma Matija svira Arsena kao gost pridružio u izvedbi skladbe Ne plači, a 22. srpnja na Amadeu je održao solistički koncert. Tada nije propustio priliku reći koliko je Arsen na njega utjecao, u svim razdobljima karijere, te mu je posvetio dio nastupa odsviravši Dida moj i dalmatinsku narodnu Ako si pošla spat.

Drugo mišljenje Iako je bio najavljen kao posveta Arsenu, bio je to tek jedan u nizu koncerata na kojima su Arsen i Matija »surađivali«, pa tako i na Amadeu. Danas su moderne virtualne suradnje. To je bila jedna od njih, ali izvedena na drukčiji način. Naime, Matija ju je ostvario bez izravnog »uplitanja« svojega oca, iako to zapravo nikad neće biti moguće — Arsenov će image uvijek biti prisutan u njegovoj kao i u hrvatskoj glazbi. O tom »uplitanju«, ili preplitanju, Arsen je govorio u razgovoru što smo ga jednom vodili za časopis Cantus. »Često mi nije lako raditi s Matijom jer kod njega su takve harmonijske progresije da me spašava samo apsolutni sluh i tako znam gdje sam kad on krene u tkozna kojem smjeru«, rekao je. »Kad svira moju glazbu, elaborira temu, a nakon toga je zaboravi. Na to ima pravo. Drugo mišljenje. Ima pijanista koji nisu bili toliko razvijene ruke ili toliko razvijenog harmonijskog mišljenja, ali Matija autoritativno vozi svoje paralelno mišljenje. Mogu se bez napora sam pratiti, ali mi je draže kad se izvedba razvija.« Matijin nastup održan je na godišnjicu posljednjeg Arsenova koncerta na Amadeu, 4. srpnja 2015. Kao i tada, i nakon njegova nastupa prikazan je film o Arsenu Moj zanat Mladena Matičevića. I taj je dokumentarac doprinos upoznavanju Arsenova života, intime i umjetničke iskre, podsjetnik na to da je Arsen još uvijek s nama, ali i da postoji mnogo toga što još možemo i želimo saznati o njemu.

Na Matijinu koncertu upriličenom na Sceni Amadeo predstavljen DVD Matija svira Arsena — live in ZKM

Vrhunski jazz dolazi iz Hrvatske

Radost i ushit koji se osjećaju u izvedbi skladbe Vraćam se prenesen je na »nezasitnu«publiku koja te večeri nije štedjela dlanove pokušavajući ušićariti još malo Matije — Arsena — iscjeliteljske glazbe

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

atija poštuje melodiju, Arsenov glazbeni rukopis, te je za razliku od improvizacija na svoje skladbe ili jazz standarde, koje su često nesputane i neobuzdane, ove izvodio suzdržanije i diskretnije

Piše: Davor Hrvoj

a koncertu Matije Dedića, 4. srpnja na Sceni Amadeo, predstavljeno je LP izdanje Matija svira Arsena, izvorno objavljeno na CD–u, kao i DVD Matija svira Arsena — live in ZKM koji donosi snimku koncerta što ga je Matija održao 4. ožujka 2016. u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ipak, taj DVD ne bismo smjeli smatrati samo preslikavanjem glazbe s albuma u koncertni prostor. Naime, osim što je repertoar s CD–a — Arsenove skladbe: Glembajevi, Ni ti ni ja, U registraturi, Sve što znaš o meni, Kuća pored mora, Moderatto cantabile, Dida moj, Tvoje nježne godine, Ne plači i Razgovor sa konobarom — upotpunio skladbom Vraćam se koja nije na CD i LP izdanju, Matija je kao istinski džezist u interpretacijama otišao korak dalje. Uzeo si je više slobode u improvizacijama nego na albumu, no tek nakon što je svako djelo predstavio u punoj ljepoti.

Ovacije publike Na prvo slušanje te se izvedbe doimaju jednostavno, ali ipak se radi o duboko proživljenoj glazbi koja je rezultat dugogodišnjeg bavljenja glazbom, učenja, slušanja, proučavanja, pomnog promišljanja o načinu na koji može stopiti Arsenov i vlastiti umjetnički karakter da rezultat zvuči logično, prirodno, simbiotski. Nije jednostavno zadržati pozornost publike u sat i pol nastupa, posebice kad se radi o solističkom koncertu, ali Matija je to uspio, slušatelje je usisao u svoj glazbeni svijet i nije ih ispuštao sve do posljednje odsvirane note. Zato DVD u odnosu na CD donosi novu dimenziju u ovaj projekt — poseban ugođaj, veće uzbuđenje, spontanost, ovacije publike. To se pogotovo osjeća u izvedbi pjesme Vraćam se koju je odsvirao u posljednjem dodatku, u kojoj se razmahao, kao u transu preskočio granice

Matija Dedić

Matija svira Arsena — live in ZKM Croatia Records

idioma i strastveno džezirao, kao da je ponovno skoknuo do New Yorka i u nekom se klubu našao sa starim prijateljima, džezistima svjetskoga glasa kojima želi poručiti da vrhunski jazz dolazi i iz Hrvatske. Radost i ushit koji se osjećaju u toj izvedbi prenio je na »nezasitnu« publiku koja te večeri nije štedjela dlanove pokušavajući ušićariti još malo Matije — Arsena — iscjeliteljske glazbe. Bio je to prvorazredan umjetnički, ali i društveni događaj. Naime, ulaznice su rasprodane mjesec dana prije i mnogi zainteresirani ostali su kratkih rukava (da je bilo moguće osigurati još jedan termin, i taj bi koncert bio rasprodan), a zanimanje javnosti bilo je veće nego ikad prije za neki koncert hrvatskog jazz glazbenika. DVD izdanje donosi i Matijino trinaestominutno izlaganje o projektu Matija svira Arsena, od zamisli i snimanja albuma do dodjele nagrade Porin i koncerta u ZKM–u, ali i o Arsenu, njegovoj umjetnosti i privatnom i umjetničkom odnosu s njim. Između ostalog, rekao je: »Ovo u ZKM–u bio je moj koncert života!«

Autori koji u djela ugrađuju svoj genetski kod

U criss–CROss projektu sudjeluju glazbenici–autori iz »raznorodnih« hrvatskih regija. Svaki je autor donio svoj predložak koji je u »demokratskoj raspravi« dorađen, aranžmani i obrade su se modificirali i naposljetku, u finalnoj verziji, prihvatili

DAVOR HRVOJ

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

J a z z E x Te m p o r e o r c h e s t r a n a s t u p i o 1. s r p n j a 2 016 . n a o t v o r e n j u 16 . Liburnia jazz festivala u Opatiji

Jazz Ex Tempore i Putokazi na silent koncertu

a ljetošnjem opatijskom Liburnia jazz festivalu, održanom od 1. do 3. srpnja, uz sjajan koncert mladog norveškog saksofonista Mariusa Neseta, supernove skandinavskog jazza, najzanimljivije je bilo samo otvorenje, koncert Elvisa Stanića i njegova Jazz Ex Tempore orkestra. Bilo je to, naime, nešto sasvim novo i nikad viđeno na našim prostorima, takozvani silent concert. To tihi koncert znači da publika prati koncert, svirku uživo, preko bežičnih slušalica i samo preko njih. Pri tome su i publika i glazbenici usmjereni na isti izvor zvuka pa glazbenici čuju isti ton, stopljeni zvuk svih instrumenata, kao i publika.

Mješoviti sastav Na prostoru male ljetne pozornice u Opatiji okružene mirisnim đardinima, to je izgledalo ovako: i glazbenici i publika bili su pomiješani u inače klasičnom gledalištu. Glazbenici su se rasporedili u velikom krugu okrenuti jedni prema drugima, a publika je bila i između i oko njih, na stolcima i foteljama, uz stolove s pićem. A Jazz Ex Tempore projekt za ovu je priliku činio mješoviti hrvatski sastav: Marko Ramljak — violina (Dalmacija), Filip Novosel — tambura (Slavonija), Maasej Kovačević — klavijature (Međimurje) te Elvis Stanić — gitara i harmonika, Tonči Grabušić — bubanj i Damjan Grbac — bas (Istra i Kvarner). Skupili su se potkraj jeseni 2015., a proljetos snimili album na kojemu čak petorica potpisuju svoje i tradicionalne hrvatske pjesme, odnosno aranžmane. Ideja spajanja glazbenika iz raznih krajeva Hrvatske sasvim je namjerna, a ovo u Opatiji je, zapravo, bila promocija albuma criss–CROss.

publika i glazbenici usmjereni su na isti izvor zvuka pa glazbenici čuju isti ton, stopljeni zvuk svih instrumenata, kao i publika

Ipak, pripreme za koncert bile su vrlo složene. Valjalo je odrediti posebne tehničke uvjete, jer se cjelokupna komunikacija tijekom koncerta, ne samo publike i glazbenika nego i tehničkog osoblja, odigravala preko slušalica. »To je značilo da je golem broj vrlo sličnih frekvencija interferirao pa smo u početku imali puno šumova, klikova i sličnog«, govori Stanić. »Trebalo je puno vremena, gotovo cijeli dan.« Valjalo je pronaći prava mjesta za odašiljače koji pokrivaju cijelu ljetnu pozornicu, kao i svu šestoricu glazbenika koji su bili postavljeni na neuobičajeno velikom razmaku jedan od drugoga, sasvim drukčije od klasičnog monitoringa na koncertima. »Glazbenici obično traže da čuju sebe više od kolega iz sastava, radi bolje kontrole«, nastavlja Stanić. »No na ovom silent koncertu svi smo slušali ono što čuje i publika — dakle, master — sumu.« Na neki je način to možda i pošteno, neka čuju i oni što zapravo nude publici. S time se slaže i Stanić. »Da, ako si pretih ili preglasan u slušalicama, znači da si pretih ili preglasan i publici.«

Lokalna tradicija Tijekom koncerta na kojemu su se nizale skladbe s albuma, ispočetka je bilo vrlo neobično. Mnogi od nas iz publike povremeno bi skidali slušalice i osluškivali što se događa mimo nas. Čuo se, međutim, tek bubanj koji je jedini bio ozvučen preko mikrofona, a ostali — tajac, osim suhog trzanja po žicama. Poprilično čudno, gotovo autistično. »Prvi silent koncert u nas organizirali su dečki iz NuArs Session projekta, prošle godine, u napuštenoj Varteksovoj tvornici u Varaždinu. Imao sam čast biti i glazbeni gost na tom projektu pa sam uočio prednosti takvog načina izvođenja«, objašnjava Stanić. »Najviše me zaintrigirala mogućnost rušenja antagonizma pozornice i auditorija.« Doista, autor ovih redaka smjestio se između Novoselove tambure i Kovačevićevih klavijatura i gledao odozgo Maasejove tipke. Imao sam dojam kao da mi svira kod kuće.

Intimizacija koncerta Takvu vrstu intimizacije glazbenika i publike još nisam doživio. I nimalo mi nije smetalo što mi je nekoliko puta u slušalicama nešto krcnulo ili šušnulo (Stanić se nakon svake pjesme obraćao publici i pitao treba li što korigirati). Naime, najveća prednost takve izvedbe, meni se čini, bez obzira na to što sam i sam redovito konzervativno sumnjičav, jest da publika čuje glazbu praktički u studijskim uvjetima, bez nepotrebnih ometanja, dalekih odjeka s druge ljetne terase, recimo one na kojoj se iste večeri održavao Tribute to Ivo Robić, ispred Hotela Kvarner.

»Smisao ovog projekta bio je da dijelimo istu zvučnu sliku«, ističe Stanić. »No nije taj koncept nov — nekadašnji dvorski, ili na kraju krajeva, komorni koncerti — po čemu je nazvana i vrsta glazbe, također nemaju tu barijeru. Svi su zajedno u prostoriji, u dnevnom boravku, gdje muziciraju jedni za druge. Problem nastaje kad taj doživljaj pokušavamo prenijeti na veći auditorij, od 100, 200 i više ljudi. Tada se pokreću ozvučenja, da bi svi sve čuli, ali je zbog mikrofonije nužno odvojiti pozornicu od publike.« Alternativa je — silent koncert. Nema zvučnika, nema mikrofonije, svi se slobodno razmještaju u zajedničkom prostoru. Čini se da su glazbenici za ovaj projekt birani prema skladateljskom potencijalu. Na koncertu, kao i na albumu, svi su (osim bubnjara) zastupljeni svojim skladbama. »Umjesto da jedan autor kroz svoju prizmu interpretira glazbu raznih krajeva Hrvatske, u criss–CROss projektu sudjeluju glazbenici–autori iz ‘raznorodnih’ hrvatskih regija. Oni i donose i interpretiraju svoju glazbu. To su tradicionalne skladbe, inspirirane tradicijom koju svaki od njih najbolje poznaje, s kojom je odrastao i koja je de facto dio njegova genetskog koda. Svi mi poznajemo manje–više razne glazbe i stilove, ali najbolje, dakako, poznajemo svoju lokalnu tradiciju.« Svaki je autor donio svoj predložak koji je u »demokratskoj raspravi«, kako kaže Stanić, dorađen, aranžmani i obrade su se modificirali i naposljetku, u finalnoj verziji, prihvatili.

Jazz razglednica Cijeli projekt tako je vrlo lijepo zaokružen. Jasna strategija. Bend se okupio jesenas u Opatiji, na radionici, na Ex Temporeu, pa je snimljen album te je silent koncert, koji je snimljen za DVD, bio promocija albuma. »Glazba živi dok se čuje«, kaže Stanić. »Ja više volim glazbu svirati nego o njoj govoriti, ali da bi ona uopće doprla do publike, treba zaista mnogo toga drugog posla. Trenutačno, u suradnji s našim veleposlanstvom, pregovaramo sa skandinavskim jazz organizacijama o koncertnoj turneji po Norveškoj. Ako uspije, mislim da bi to mogao biti dobar početak promotivne kampanje hrvatske tradicijske glazbe u jazz izričaju. A s obzirom na to da predstavljamo glazbu najvažnijih hrvatskih regija, projekt se predstavlja kao svojevrsna hrvatska glazbena jazz razglednica.« Očito se radi o odmaku od tradicionalnog shvaćanja etno– jazza u nas. Na neki način radi se o tradiciji u tranziciji, s obzirom na sve moderne elemente koji su utkani u projekt. Slavonski bećarac, skladbu Samba de Eslavonia, Novosel je spojio sa sambom. Stanić je tradicionalnu Ivan Klakar (u izvedbi sudjeluje i ženski zbor Pu-

nogi od nas iz publike povremeno bi skidali slušalice i osluškivali što se događa mimo nas. Čuo se, međutim, tek bubanj koji je jedini bio ozvučen preko mikrofona, a ostali — tajac, osim suhog trzanja po žicama. Poprilično čudno, gotovo autistično

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Piše: Saša Drach

tokazi) približio fusionu Pata Methenyja. Klinček stoji pod oblokom približio se soundu New Orleansa. Ramljakov Dalmatian Jig violinom je zaorao i bluesom i countryjem. Grpčev Maybe not Fast, koji počne kao filmska glazba crnačkog krimića iz sedamdesetih, istarsku je pentatoniku sinkopirao, doveo u dalmatinski krš i rastavio je da bi otvorio prostor nadahnutim solažama bubnja i basa. Vehni, vehni fijolica je u Kovačevićevu aranžmanu zakucala na mnoga, čak i pariška vrata a da pritom skladba nije izgubila ništa od svoje iznimne nježnosti. U Novoselovoj Mista Dance njegova je tambura zazvučala kao bendžo, a u općem fusionu teško je bilo razaznati iz kojega instrumenta što izlazi — slavonski world music u pravom značenju te riječi! Ramljakova Old Things, kao zadnja kompozicija albuma, možda je i najljepša. On je sjajan violinist s istančanim osjećajem za najneprimjetnije nijanse i ta je, vrlo pjevna balada pravi biser, idealna za zatvaranje albuma, no idealna i za sanjarenje o tome kako bi bilo lijepo ovaj naš, sasvim prepoznatljivo domaći izričaj u takvom pakovanju ponuditi svijetu. Autohtona je to glazba, obrađena u skladu s vremenom i suvremenim smjerovima, svakako i eksperimentalna, jer je riječ o akustičnim instrumentima, a ne elektronici (karakterističnoj za silent projekte), i zbog problema interferencije i uzajamnog pokrivanja (klavir — gitara, odnosno tambura — violina). U konačnici smo dobili sasvim moderni sadržaj na tradicionalnoj osnovi, u novoj formi. Neobičan, sjajan koncert!

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

M e l o d i j e I s t r e i Kv a r n e r a 2 016 . (18 . — 2 4 . l i p n j a 2 016 . , R i j e k a , O p a t i j a , P u n a t , K a s t a v i U m a g )

Osvježenje u multikulturalnosti

Organizatori očekuju da će multikulturna platforma pružiti osnovu za osvježenje festivala i kao zabavnog formata koji sve očitije pati od revijalne statičnosti

Piše: dr. sc. Diana Grgurić

edan je od najdugovječnijih festivala popularne glazbe u Hrvatskoj koji već više od pola stoljeća svake godine u lipnju ispunjava očekivanja svoje publike željne pjesme, zabave i

putujućem karakteru, ističe se i po produkcijama, televizijskim i radijskim emisijama koje najavljuju festivalsko događanje različitim sadržajima povezanima s festivalskom praksom, ali i kulturom sjevernojadranskog područja. Ove godine takav je sadržaj bio predstavljen u dinamičnom i zanimljivo osmišljenom televizijskom formatu znakovitog naziva DnevMik.

Estetički pomaci Festival je ove godine obišao sljedeće gradove Istre i Kvarnera: Rijeku, Opatiju, Kastav, Punat i Umag, gdje je brojnoj publici u gledalištu za koje se uvijek traži mjesto više, predstavljeno 18 izvođača i pjesama.

Vivien Gallettta

dobrog raspoloženja jesu Melodije Istre i Kvarnera. MIK je postao nezaobilazno rasadište hrvatske popularnoglazbene kulture. Osim što je izniman po svojem

Izbor pjesama je i ovim izdanjem iznenadio pojedinim skladbama za koje bi se moglo reći da čine svojevrsnu kvotu noviteta koju svake godine festival lansira,

ostvarujući time potrebne estetičke pomake. Na prvom mjestu to je pjesma Pridi šlovek muoj u izvedbi Krešimira Perovića (autori Aleksandar Valenčić i Rudolf Ujčić). Pjesma je dobila više nagrada: za najbolji aranžman, za najprimjerenije zastupljen istarsko–primorski tradicijski izričaj i za najbolji tekst. Tradicijski duboko motivirana, pjesma je zapravo svojevrsni badge of identity ovogodišnjeg MIK–a. Prema značajkama, izlazi iz okvira standardnog pop–žanra i smješta se u otvorenu formu kombiniranu pjevanjem i recitiranjem. Napose plijeni glazbenim rješenjima tradicijske glazbe koja prerastaju funkciju dekoracije u korist iznimne duboke ekspresivnosti pjesme. Ako se pjesma Pridi šlovek muoj može smatrati ovogodišnjim mikovskim iskorakom u re–kreiranju vlastite glazbene tradicije, onda se pjesma Habibi mladog pjevača Antonija Krištofića (autor Andrej Baša) može smatrati mikovskim prilogom world musicu. Naime, nije novina da se mikovska produkcija s vremena na vrijeme upušta u iskušavanje međultikulturnih glazbenih veza. Sjetimo se samo MIK–a 2011. godine i pjesme Črna Alena Polića i ansambla Kaljina iz Ukrajine. Ove je godine pjesma Habibi, reprezentirajući akutalnu tematiku emigranata u arapsko–istar-

skom glazbenom spoju, izvrsno povezala dvije kulture. Navodno postoje i tumačenja da su istih korijena, zbog kojih pokazuju i akustičke iznenađujuće sličnosti. Pjesmu je izvrsno interpretirao nadareni mladi pjevač Antonio Krištofić koji će time sigurno osvojiti i simpatije šire javnosti, što jamačno potvrđuje i osvojeno drugo mjesto publike.

Fiumanska kultura Talijanska pjesma Ponti di braccia sjajne pjevačice Vivien Galletta (autori Bruno Krajcar, Giacomo Scotti i Aleksandar Valenčić) dobila je prvu nagradu za najbolju interpretaciju. Osim dojmljivosti izvedbe, po svemu sudeći, uspjeh pjesme i kod žirija koji ju je nagradio drugim mjestom, može se sagledati kao nastavak popularnosti pjesama na talijanskom jeziku, koje one ostvaruju posljednjih godina na festivalu. Fenomen njihove popularnosti na neki način ima veze s oživljavanjem fiumanske kulture. U glazbenom smislu fiumanstvo je posebno opjevano u popularnim pjesmama s kraja 19. stoljeća koje su promicale vrijednosni sustav fiumanstva kao specifičan riječki identitet u kontekstu povijesnog ispisivanja kulturnog landscapea grada, i to Hrvata i Talijana kao najdugovječnijih etničkih skupina.

Dakako da se isticanjem tek nekoliko pjevača i pjesama ne iscrpljuje prikaz brojnih zanimljivih glasovnih izvedbi i pjesama MIK–a 2016., koje će zasigurno naći svoje mjesto u emitiranju domaće popularne glazbe. Za detaljne informacije o festivalu i svima koji su ove godine nagrađeni, posjetite mrežnu stranicu http://www.festivalmik.com. Vrlo je iscrpna i prava je mala riznica znanja o festivalu. Valja reći i to da programski ključ festivala leži u njegovanju kulture snažno označene različitošću, a potencijal novih izazova u redizajniranju festivala s ciljem njegove internacionalizacije upravo će biti multikulturalnost. Organizatori očekuju da će multikultur-

na platforma pružiti osnovu za osvježenje festivala i kao zabavnog formata koji sve očitije pati od revijalne statičnosti u kontekstu sve složenijih scenskih, programskih, tehničkih, neizostavno onda interaktivnih i multisenzornih zahtjeva pomahnitalog današenjeg društva spektakla. Uz čestitke svim ovogodišnjim sudionicima MIK–a, posebno voditeljskom dvojcu Robertu Ferlinu i Mariju Battifiaci koji su zabavljački izvrsno raspoloženi dodatno razigravali atmosferu, najava novih smjernica je ne manje važna poanta koju je ovogodišnji festival, uz pjesme, dakako, odaslao svojoj publici, dijeleći polet i zadovoljstvo novih izazova.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

1. RUŽICA Joso Butorac (Robert Grubišić — Zlatan Marunić — Robert Grubišić) 2. HABIBI Antonio Krištofić (Andrej Baša — Andrej Baša— Andrej Baša) 3. TAKNI ME Z DUŠON Mirjana Bobuš (Aleksandar Valenčić — Mirjana Bobuš — Aleksandar Valenčić) 4. MALO NAS JE DA SE DILIMO Vesna Nežić Ružić / Oliver Berekin (Oliver Jakovčev — Robert Pilepić — Robert Grubišić) 5. CASA MIA Francesco Squarcia (Francesco Squarcia — Francesco Squarcia — Aleksandar Valenčić) 6. HAPPY END Duško Jeličić i Anezi (Duško Rapotec Ute — Daniel Načinović — Duško Rapotec Ute) 7. SANTA MARINA Sergio Pavat (Edi Acquavita — Jessica Acquavita — Edi Acquavita) 8. BATUDA Daniel Načinović (Daniel Načinović — Daniel Načinović — Aleksandar Valenčić) 9. FALIŠ MI Katja Budimčić Sabljar (Damir Mičetić — Cvetana Zaharija Linić — Damir Mičetić) 10. AKO TI OPET OPROSTIN Gianluca Draguzet (Ines Prajo — Ariana Kunštek — Ivo Popeskić) 11. MORNARIĆ Atomik Harmonik (Robert Pilepić — Robert Pilepić — Zvone Tomac) 12. PRIDI ŠLOVEK MUOJ Krešimir Perović i Helena Funčić (Aleksandar Valenčić — Rudolf Ujčić — Aleksandar Valenčić) 13. JUBAV NAJVEĆA Mauro Staraj (Duško Rapotec–Ute — Vjeko Alilović — Mauro Staraj) 14. PONTI DI BRACCIA Vivien Galletta (Bruno Krajcar — Giacomo Scotti — Aleksandar Valenčić) 15. DIVAN Neven Barac (Neven Barac — Neven Barac — Robert Grubišić) 16. KAKOJ VITAR Lado Bartoniček (Lado Bartoniček — Lado Bartoniček — Lado Bartoniček) 17. BIŽIN VA BELI SVIT Melanija Purić (Ines Prajo — Ariana Kunštek — Ivo Popeskić) 18. VAL Rino Petrović (Robert Grubišić — Senka Laginja — Robert Grubišić) U tom je pogledu MIK kao svojevrsna institucija sjevernoprimorske popularnoglazbene produkcije, u recentnim znanstvenim istraživanjima glazbenog iskustva Rijeke i okolice, rekonstruiran u luku tradicije popularne glazbe i prvih festivala popularne pjesme — canzonette fiumane, koji su se u Rijeci organizirali već 1890–ih godina.

Klapski kôd Za najboljeg debitanta prograšen je mladi pjevač Rino Petrović koji je dojmljivo interpretirao pjesmu Val (autori Robert Grubišić i Senka Laginja). Pobjednička pjesma MIK–a 2016. po izboru publike je Ružica, u izvedbi Jose Butorca (autori Robert Grubišić i Zlatan Marunić). Za uspjeh pjesme, nema sumnje, zaslužna je kombinacija klapskog kôda pjesme i dojmljiva interpretacija izvođača Jose Butorca koju je publika doživjela emotivnim izrazom bez ostatka.

Gianluca Draguzet

U z o d r ž a n i f e s t i v a l P j e s m e P o d r a v i n e i P o d r a v l j a P I T O M AČ A 2 016.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Tu gdje pjesme uče se od ptica

Prema riječima predsjednika HDS–a Ante Pecotića i ondašnjeg v. d. glavnog ravnatelja HRT–a Siniše Kovačića, koji su nazočili drugoj festivalskoj večeri, pitomački festival organizacijom i profiliranim programom opravdava svoje mjesto na glazbenoj festivalskoj sceni Hrvatske

Piše: Rajko Stilinović

pravo tim zavičajnim stihom Drago Britvić, suutemeljitelj pitomačkog festivala, tepa svojem rodnom kraju, svojoj Podravini, svojoj Pitomači. A ona mu vraća 24. izdanjem Pjesama Podravine i Podravlja održanim, kako

to tradicija nalaže, o Vidovu (15. lipnja), blagdanu Općine Pitomača. Bila je to, kako i priliči pitomačkom festivalu, gozba zavičajnih, ljubavnih i pejzažnih stihova optočenih glazbom nastalom na potki tradicijskih napjeva vezanih uz krajeve kojima protječe Drava, okosnica i poveznica Pjesama Podravine i Podravlja. Prva festivalska večer, tematski uobličena u večer popularne tamburaške glazbe, ponudila je nisku novih skladbi potvrđenih hrvatskih autora, koje su premijerno izveli poznati tamburaški sastavi i vokalni solisti. Druga festivalska večer ponudila je skladbe dublje uronjene u tradicijski glazbeni izričaj

Voditelji priredbe: lektorica časopisa Cantus i spikerica HRT-a Rosanda Tometić, te urednik i voditelj HRT-a Branko Uvodić.

Podravine i Podravlja, folklorne i etno pjesme. Nove skladbe poznatih autora izveli su narodni sastavi, vokalni ansambli te solisti iz miljea narodne, zabavne i klasične glazbe. Obje večeri oduševile su svojim programom posjetitelje u festivalskoj dvorani, a prema povratnim informacijama, sa zanimanjem su festival pratili i gledatelji i slušatelji Hrvatske radiotelevizije. Naravno da organizatori očekuju i dobar prijam skladbi s ovogodišnjeg festivala, koje su i ove godine dostupne na nosačima zvuka u izdanju Croatia Recordsa. Uz nisku solista i sastava koji su uz ovogodišnji nastup obilježili i niz dosadašnjih Pjesama Podravine i Podravlja, konstante festivala su Tamburaški orkestar HRT–a, dirigent Siniša Leopold i voditeljski dvojac Rosanda Tometić i Branko Uvodić.

Organizator festivala, Udruga Pjesme Podravine i Podravlja iz Pitomače, zahvaljujući svojim stalnim pokroviteljima i suorganizatorima Općini Pitomača, Virovitičko–podravskoj županiji i Hrvatskom društvu skladatelja, osigurao je materijalne uvjete za održavanje festivala, s ponosom ističući visoko pokroviteljstvo predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar–Kitarović, koje daje dignitet pitomačkom festivalu. Prema riječima predsjednika HDS–a Ante Pecotića i vršitelja dužnosti glavnog ravnatelja HRT–a Siniše Kovačića, koji su nazočili drugoj festivalskoj večeri, pitomački festival svojom organizacijom i profiliranim programom opravdava svoje mjesto na glazbenoj festivalskoj sceni Hrvatske. Potaknuti dobrim kritikama i obogaćeni vrijednim savjetima, organizatori najavljuju jubilarni 25. festival za vikend uoči Vidova 2017. godine.

Kajkavska riječ i melos u živopisnim nošnjama

Prepuna festivalska dvorana

Festival uspješno sjedinjuje tradiciju sa suvremenim glazbenim kretanjima, kako bi i dalje korespondirao s vremenom u kojemu se događa

Piše: Ana Lacković Varga

Krapini je 9. i 10. rujna održan 51. Festival kajkavskih popevki. I ove godine održane su dvije koncertne večeri: u petak, 9. rujna, retrospektivna večer, Popevke za navek, kojom smo se podsjetili na nešto osebujnije koncertne popevke koje su nekad imale zasebnu festivalsku večer. To su popevke Furt si nekaj lepe gruntam, Lan, Gdo kušnul bu senje, Zagorska zorja, Tak puno reči bi štela, Senje, Skriti falačec ...

Nove kajkavske pjesme U subotu, 10. rujna, na večeri Novih popevki moglo se čuti 20 novih kajkavskih pjesama. Nastupili su mnogi dugogodišnji izvođači na tome festivalu: Miro Ungar, Jasna Zlokić, Miroslav Živković..., ali i debitanti (Giuliano, Nina Kraljić, Vanda Winter te Dino i Karla Miklaužić). Dino je postao tinejdžerska zvjezdica kojega je baš izvedba svevremenske Suze za zagorske brege učinila popularnim među mladima. A Suza je inspirirala i Branku Duvnjak, koja je stihove V srcu buš nam navek napisala u sjećanje na autoricu toga zagorskog dragulja — Anu Bešenić. Pjesmu je vrlo inspirativno uglazbila Lea Dekleva, ispreplevši novu pjesmu prepoznatljivim elementima Špišićeva posvuda prepoznatljivog evergreena. Vrhunac toga zanimljivog koncepta bila je maestralna izvedba Damira Kedže. Sve opisano na tragu je dosljednosti umjetničkog ravnatelja Siniše Leopolda i njegove ekipe da pažljivo biraju tekstove i glazbu.

Vrlo dojmljiva izvedba bila je i ona Ivane Kindl u pjesmi Gda prešla si, mama, a pohvalu je zaslužio i autor stihova i glazbe Valentino Žlabur, čiju je pjesmu Lampaš otpjevao ni manje ni više nego upravo njegov stric — poznati glumac Ronald Žlabur. Posebno treba istaknuti i proživljenu izvedbu uvijek nadahnutog Bojana Jambrošića i popevku Da bumo si bliže autora Nenada Kukovačeca i Radovana Novine. U večeri novih popevki pozornost su zaslužili i vrsni mladi aranžeri Filip Novosel, Marko Bertić i Goran Kovačić, a vrijedi istaknuti da je i ove godine maestro Leopold na pozornicu postavio veliki revijski orkestar u kojem su svirala čak četiri koncertna majstora naših uvaženih nacionalnih orkestara (Simfonijskog orkestra HRT–a, Zagrebačke filharmonije te Opernih orkestara HNK–a Zagreb i HNK–a Rijeka). Takav orkestar, po broju svirača i kvalitetnih glazbenika, pravi je raritet na našoj glazbenoj sceni, svakako dobrodošao, što potvrđuju i pozitivne kritike o sviračima nakon obiju večeri. Osim maestra Leopolda, orkestrom su dirigirali i Antun Tomislav Šaban i Krešimir Batinić.

ma, posebice Kajkavskog spravišča i Čakavskog sabora, a već se dulje vrijeme priželjkivala i na takav način.Kajkavskog spravišča i Čakavskog sabora Istovremeno, iako je nastao i opstao na bogatoj tradiciji kajkavske popevke, njegujući živu riječ i melos krajeva u kojima se govori kajkavski, iz svega navedenog zaključuje se da Festival kajkavskih popevki uspješno sjedinjuje tradiciju sa suvremenim glazbenim kretanjima, kako bi i dalje korespondirao s vremenom u kojemu se događa. Svi solisti, također po dobroj staroj navadi, nastupili su u živopisnim tradicijskim nošnjama hrvatskih kajkavskih krajeva.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

51. Fe s t i v a l k a j k a v s k i h p o p e v k i , 9. — 10. r u j n a 2 016 . u K r a p i n i

velikom revijskom orkestru svirala su čak četiri koncertna majstora naših uvaženih nacionalnih orkestara (Simfonijskog orkestra HRT–a, Zagrebačke filharmonije te Opernih orkestara HNK–a Zagreb i HNK–a Rijeka)

Suradnja s Grobnikom Nastupom Maje Veljak, ugledne violinistice i glazbene pedagoginje, potvrđena je pak dogovorena suradnja festivala Grobnička skala i festivala u Krapini, a očekuje se i da će Odbor Krapinskog festivala uskoro odabrati izvođača za nastup u Čavlima potkraj studenoga ove godine. Naime, suradnja kajkavaca i čakavaca traje već desetljeći-

Umjetnički ravnatelj Festivala i dirigent Siniša Leopold pažljivo bira glazbenike, tekstove i glazbu

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

39. Međunarodni festival hrvatske tamburaške glazbe ( M F H TG ), O s i j e k , 21. — 2 2 . s v i b n j a 2 016 .

Odjekuje iz grada tamburaša Razgovor s Krešimirom Račićem, predsjednikom Upravnog odbora Hrvatskog tamburaškog saveza u Osijeku koji je nositelj Festivala, te s Tihomirom Ranogajcem, najistaknutijim skladateljem ovogodišnjeg festivalskog programa

Razgovarala: Sanja Drakulić

Osijeku je 21. i 22. svibnja održan 39. Međunarodni festival hrvatske tamburaške glazbe. (MHFTG — Međunarodni i hrvatski je zato što međunarodni izvođači izvode hrvatsku glazbu.) Tim povodom razgovarali smo s Krešimirom Račićem, predsjednikom Upravnog odbora Hrvatskog tamburaškog saveza u Osijeku koji je nositelj Festivala te s najistaknutijim skladateljem ovogodišnjeg Festivala — Tihomirom Ranogajcem.

Krešimir Račić — nije jednostavno organizirati festival od 500 tamburaša Od osnutka Festivala 1961. do danas proteklo je 55 godina. Generacije su odrastale uz njega. Koliko se Festival s vremenom modificirao i smatrate li da prostora za usavršavanje ima i dalje? U samim začecima Festival si je postavio tešku misiju: promicati i afirmirati umjetničku tamburašku glazbu i tamburu kao klasični instrument neograničenih mogućnosti. Ta misija stoji i danas, ali se modaliteti njezina ostvarenja prilagođavaju duhu vremena i potrebi za usavršavanjem. Ta težnja rezultira time da se iz godine u godinu unutar Festivala organiziraju razne aktivnosti kako bi se promišljeno pristupilo daljnjem razvoju tamburaškog pokreta, koji iduće godine slavi 170. obljetnicu, otkad je Pajo Kolarić postavio tamburaški sekstet. Rukovodi li Festivalom jedna osoba ili odbor?

Festivalom rukovodi Organizacijski odbor sastavljen od stručnih ljudi s raznih područja i s raznim kompetencijama. Svi oni okupljeni u zajedničkoj ideji za umjetničko tamburaštvo stva-

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Svi sudionici prvoga dana festivala, 21. svibnja uz »pingvin« HDS ZAMP-a

raju sinergiju za uspješnu realizaciju Festivala. Nije jednostavno organizirati Festival na kojemu u kratkom roku prodefilira više od 500 glazbenica i glazbenika na tamburi. Samo uigrana organizacijska ekipa može odgovoriti izazovima koji iz godine u godinu neminovno utječu na tijek Festivala.

Put do festivala Jesu li orkestri prethodno selektirani za Festival ili nastupe svi koji se prijave? Načelno, orkestri se sami prijavljuju na Festival, a Umjetničko vijeće provodi

Svi sudionici drugoga dana festivala, 22. svibnja

selekciju orkestara. Posljednjih godina odlučili smo slati i službene pozive onim orkestrima za koje se zna da su pri vrhu tamburaškog muziciranja. Vjerujemo kako svim orkestrima koji se prijave u skladu s propozicijama Festivala treba dati priliku da se pokažu na sceni, da ih se potakne na napredak. Propozicije kao okosnica sadržajnog dijela Festivala dobar su motivator i promotor umjetničke tamburaške glazbe. Neki su se pitali hoće li se s odlaskom Julija Njikoša i Adalberta Markovića Festival ugasiti. U čemu je zapravo tajna opstanka MFHTG–a? Možda u

programu s kojim nastupaju orkestri? Program traje do 20 minuta, a sastoji se od tri originalne skladbe: jedna skladba je prema slobodnom izboru, druga je praizvedba djela nagrađenog na Natječaju MFHTG–a ili neka druga praizvedba, a treća je pjesma za glas i/ili vokalni ansambl uz pratnju tamburaškog orkestra. U kategoriji A natječu se orkestri s devet ili više tamburaških dionica i najmanje 20 svirača, u kategoriji B su orkestri s osam ili više dionica i od 10 do 19 svirača, a u kategoriji C su komorni tamburaški ansambli od dua do noneta. U C kategoriji se umje-

rešimir Račić: »Došle su mlade generacije za koje vjerujem da će na dobrim temeljima prethodnika izgraditi monumentalnu utvrdu umjetničke tambure.«

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Festival tamburaške glazbe ugostilo je Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

ihomir Ranogajec: »Nadamo se da će se Festival iz godine u godinu povećavati i okupljati sve bitne tamburaše, no i ostale glazbenike, nadasve skladatelje koji će aktivno surađivati s orkestrima na novim skladbama.«

sto praizvedbe prihvaća i transkripcija. Svi su orkestri podijeljeni u dvije dobne skupine — do 15 godina i stariji od 15 godina. Je li to dobitna kombinacija? S odlaskom nestora tamburaške glazbe, onih koji su stvarali njezine temelje, sigurno da je završila jedna era. No došle su mlade generacije za koje vjerujem da će na dobrim osnovama prethodnika izgraditi monumentalnu utvrdu umjetničke tambure i tamburaške glazbe. Festival to svakako postaje. Programima koji se izvode to se jasno pokazuje. Sve su skladbe originalno pisane za tamburaške orkestre i samo tako širimo literaturu za taj tip glazbenih ansambala. Zašto se ne izdići iz obrada narodnih napjeva i literature klasične glazbe? Smatram da je nadogradnja upravo u originalnim skladbama koje

Festival iznjedruje svake godine.

Konstantan broj Je li broj članova Hrvatskog tamburaškog saveza u porastu? Je li tambura kao instrument umjetničke glazbe sve popularnija? Broj članova tamburaškog saveza je konstantan. No orkestralno tamburaštvo u posljednje je vrijeme dosta marginalizirano, a time i tambura kao instrument umjetničke glazbe. Ipak treba istaknuti da Savez nalazi brojne zainteresirane aktere koji žele da ta vrsta tamburaške glazbe postane jezgrom tamburaštva. Treba početi od obrazovanja jer se u njemu kriju talenti koji mogu ispuniti ne tako lak zadatak stvaranja i izvođenja toga tipa glazbe. Za

sada formalno stjecanje umijeća sviranja tambure završava sa srednjom školom. Karika koja nedostaje je visoko formalno obrazovanje na tamburi. Nadam se da će se u skorije vrijeme i taj nedostatak riješiti. To bi bio veliki vjetar u leđa svem tamburaštvu. S druge strane treba i dalje poticati skadatelje da pišu djela za tamburaške orkestre jer ćemo tada dobiti još više literature za tambure. Festival koji iduće godine doživljava 40. izvedbu, a Hrvatski tamburaški savez u Osijeku 80. godišnjicu utemeljenja, stabilne su i poticajne platforme za daljni napredak u tamburaškoj glazbi i umijeću sviranja tambure. Savez i Festival su savršena spona svih relevantnih tamburaških aktera (izvođača, dirigenata, skladatelja, pedagoga, stručnjaka, vjerne publike...). Vje-

Tamburaškim putom na osječki festival stiglo je 16 orkestara. S puno šarma najavljivala ih je Vlasta Ramljak. Priznanjima 39. MFHTG–a okitili su se: Županijski tamburaški orkestar Stjepan Bujan Stipić, Čakovec (Zlatna plaketa Tambura Paje Kolarića s najvećom pohvalom), Subotički tamburaški orkestar (Zlatna plaketa Tambura Paje Kolarića s velikom pohvalom) i Plaketa Zlatna izvedba za najbolje interpretiranu instrumentalnu skladbu za izvedbu Impresije II i I Rudolfa Bručija. Tomislav Koprić, bisernica (Plaketa Zlatna trzalica najboljem instrumentalnom solistu), Ana Filipović (Plaketa Zlatni glas za najbolju vokalnu izvedbu) i Krešimir Račić (Plaketa Zlatna dirigentska palica najuspješnijem dirigentu). Hrvatsko društvo skladatelja nagradilo je Tamburaško društvo Gaj iz Zagreba, čiji je utemeljitelj i umjetnički voditelj Krešimir Račić, plaketom Dr. Josip Andrić za najbolju izvedbu skladbe Pripovjedni čardaš koja je tom prigodom praizvedena.

Tihomir Ranogajec — autor koji zna pisati za tamburaški orkestar

a stvaranje originalne umjetničke glazbe namijenjene tamburaškom orkestru odgovorni su prije svega skladatelji. U svakoj generaciji se, začudo, nađe neki novi mladi protagonist koji se umjetničkoj tamburaškoj glazbi posveti dušom i srcem. Među takve se danas ubraja Tihomir Ranogajec, mag. glazbene edukacije, voditelj tamburaških orkestara i dobitnik međunarodnih odličja i kao voditelj tamburaškog orkestra i kao skladatelj. Trenutačno studira kompoziciju u Beču kod Darija Cebića. Na ovogodišnjem MFHTG–u imao je dvije praizvedbe: Grimizni svirači i Pripovjedni čardaš, a potonju je izvodilo čak sedam natjecateljskih orkestara. Ta je skladba postala popularna vjerojatno zbog aluzija na mađarski čardaš kojim je prožeta. S druge strane, Tihomir umije glazbeni sadržaj kvalitetno i čak uz dozu inovacije prirediti za ansambl, što nije nimalo jednostavan posao s obzirom na zvučne specifičnosti takvog orkestra. (Tko je pokušao pisati

za tamburaški orkestar, zna o čemu se radi.) Ideja ne nedostaje, no, kako reče na kraju razgovora Tihomir, sve dok se ne realiziraju, ideje su poput najava želja i namjera. Sudeći prema dosadašnjim rezultatima i uspjesima, u procvatu je i Međunarodni festival hrvatske tamburaške glazbe i Hrvatski tamburaški savez, u usponu su i mladi osječki skladatelji, nova glazba je dobrodošla u koncertni ciklus OGS–a, a potražnja za pokretanjem studija tamburaškog umijeća i studija kompozicije na UAOS približava se kritičnoj razini. Izdvojimo za kraj činjenicu koja ide u prilog općem progresu naročito mladih u gradu tamburaša. Na Natječaju za nova djela za tamburaški orkestar koji je bio raspisan za 39. MFHTG, nagrađene su skladbe: Grotesque romantique Matka Brekala, S osmijehom kroz život Daniela Koprija, Pripovjedni čardaš Tihomira Ranogajca, Simfonijska slika Jurice Hrenića i Ljeto Ivana Božičevića. Svi navedeni autori, osim Ivana Božičevića, izašli su iz klupa Umjetničke akademije u Osijeku!

Stipendist Fonda Matz S kolegom Matkom Brekalom, s kojim ste prije nekoliko godina nagrađeni iz Fonda Matz, uključili ste se u mnoge sfere suvremenog glazbenog života u Osijeku i šire, pa i u organizaciju MFHTG–a. Pojasnite kako. Matko Brekalo i ja smo u Umjetničkom vijeću HTSO–a (Hrvatskog tamburaškog saveza u Osijeku), no obavljamo sve što smatramo potrebnim kako bi Festival postao još važnije događanje, što za grad Osijek i županiju, što za Hrvatsku i sve ostale zemlje u kojima se svira tambura. Ove godine smo u suradnji s neprofitnom organizacijom KultAkt (mahom studenti kulturologije s Osječkog sveučilišta) najviše radili na digitalnom marketingu i promidžbi Festivala, čega je manjkalo proteklih godina. Kakvo je vaše i Matkovo viđenje budućnosti MFHTG–a? MFHTG ima iznimno velik i bitan potencijal za cijelu tamburašku zajednicu, s već složenom pričom i statusom koji treba predstaviti publici, nadasve mladim tamburašima. Nadamo se da će se Festival iz godine u godinu povećavati i okupljati sve bitne tamburaše, no i ostale glazbenike, nadasve skladatelje koji će aktivno surađivati s orkestrima na novim skladbama. Isto tako, planiramo ga proširiti na više dana i upravo u ovo vrijeme razgovaramo o tome na koji način privući orkestre da se u Osijeku i Slavoniji zadrže više od dva dana.

Nužnost studija Odavno se u Osijeku govori o pokretanju studija tamburaškog

umijeća. Nastavnici tambura u glazbenim školama u Hrvatskoj jedini su nastavnici bez adekvatne kvalifikacije, jer takav studij ne postoji u Hrvatskoj. Točnije — postojao je samo nekoliko godina (prije petnaestak godina) na Visokoj školi za glazbenu umjetnost Ino Mirković u Lovranu, kad je uspio tamburu diplomirati i magistrirati jedan jedini student, Zvonimir Tonković, u razredu Svetlane Krajne. Ta je akademija izgubila pravo javnosti pa se i studij ugasio. Mislite li da je studij ipak potreban? Studij tambure je itekako potreban, i Hrvatskoj i okolnim zemljama u kojima se svira tambura. Dokaz tome je upravo MFHTG, koji je ove godine okupio 500–tinjak tamburaša koji su svirali isključivo umjetničku glazbu. Riječ je uglavnom o mladim sviračima koji se nakon završene srednje glazbene škole za tamburu nemaju gdje nastaviti umjetnički osposobljavati, nakon čega se svi počnu rasipati po raznim sastavima i bendovima (čime opada postignuta umjetnička kvaliteta). Ako u Rusiji postoji studij domre i balalajke, u Italiji studij mandoline, u Beču studij tambura, nema razloga da tambura nema svoje mjesto u visokom školstvu u nas. Tambura je tradicijski instrument, no to ne znači da na njemu nije moguće odsvirati visoku razinu umjetničke glazbe, baš naprotiv, itekako je moguće. U dvorani Muzeja Slavonije/Gradska straža atrij u sklopu ciklusa OGS–a (Osječka glazbena srijeda) održana je 25. svibnja Autorska večer mladih skladatelja — Matko Brekalo i Tihomir Ranogajec. Publika je s nestrpljenjem i velikim zanimanjem očekivala koncert. S kojim djelima ste se predstavili? Obojica smo se predstavili s po pet skladbi. Mojih pet su bile: Grimizni svirači za tamburaški orkestar, Nokturno za solo klavir, Sea shantie za solo flautu, Gray suita za klavirski trio i Tri destinacije, 3. stavak (ljudski duh) za tamburaški kvartet. Je li bilo praizvedbi? Sve moje skladbe su praizvedene toga dana na koncertu u sklopu OGS–a, osim Grimiznih svirača koju su službenu praizvedbu doživjeli četiri dana prije na MFHTG–u.

Glazba za Doriana Uzimajući u obzir činjenicu da se nova glazba na osječkim koncertnim prostorima rijetko čuje, kako je publika reagirala na dotad sasvim nepoznatu joj glazbu? Nama je glavna nit vodilja za autorski koncert bila: ne ostaviti publiku ravnodušnom. Mislimo da smo u tome uspjeli, jer smo čuli mnogo pozitivnih kritika i komentara, što je jako dobro

s obzirom na to da je uglavnom riječ o suvremenoj kompoziciji. Zanimljivo je bilo čuti i jedan »negativan« komentar nakon izvedbe moje Gray suite, a to je da je ovo isključivo glazba za horor filmove. Ako je osoba to tako percipirala, makar joj se i ne svidjelo, onda je skladba uspjela, jer smatram da se priča Oscara Wildea o Dorianu Grayu i ne može drugačije ispričati osim na način koji asocira na horor film. Jeste li sudjelovali i kao izvođač? Na koncertu autorskih skladbi dirigirao sam svoju skladbu Grimizni svirači, tako da sam (na neki način) sudjelovao i kao izvođač. Ima li u Osijeku dovoljno izvođača vještih u tumačenju nove glazbe? U Osijeku ima mnoštvo izvrsnih izvođača koju su praktički virtuozi na svojim instrumentima, no vještih tumača suvremene glazbe nema — ne njihovom krivnjom, već zbog toga što se naše glazbeno obrazovanje ne obazire previše na suvremene trendove zapadnoeuropske glazbene kulture (osim ako se ne nađe pojedinac profesor koji će znati mlade glazbenike zaintrigirati za novu glazbu). Zato smo Matko i ja vrlo zadovoljni time što smo okupili skupinu glazbenika za naš autorski koncert koja je bila voljna pobjeći iz komfora onoga što se uči u školama i naučiti nešto novo, testirati svoje granice sviranja i percipiranja glazbe. I, što je isto bitno, to im se svidjelo! Izvođačima je bilo zanimljivo raditi takve projekte, to više što surađuju s nama, skladateljima, i mogu nas uvijek pitati što smo htjeli izraziti skladbom.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

rujem da će i dalje tako biti, na dobrobit stotina i stotina mladih glazbenica i glazbenika koji svake godine krenu u pohod strmim, ali srcu dragim tamburaškim putovima.

Odjek javnosti Odnedavno ste asistent na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Viđate li svoje studente na MFHTG–u i OGS–u? Nažalost, studenti osječke Akademije nisu česti na OGS–u, a pogotovo ne na MFHTG–u. Jasno mi je da na Festivalu nisu česti posjetitelji, jer ne dolaze svi studenti iz svijeta tambura da bi mogli saznati za Festival. Nadamo se da će se to promijeniti. Na koncertima ciklusa OGS–a uvijek bude studenata koji dođu, no to vjerojatno ovisi o tome tko nastupa. U svakom slučaju, studenti UAOS–a su »ljudi od kulture« pa bi samim time trebali više pratiti glazbenu kulturu Osijeka, Hrvatske i svijeta. Jeste li zadovoljni odjekom u javnosti nakon koncerta, tj. jesu li mediji popratili vaš uspjeh? U svakom slučaju smo zadovoljni dolaskom publike na naš autorski koncert i smatramo to velikim uspjehom, ne samo za nas kao skladatelje nego i za izvođače i publiku koja nas je pažljivo slušala. Nastojat ćemo imati što više takvih projekata.

R a z g ovo r s To n č i j e m H u l j i ć e m , s k l a d a t e l j e m p o p u l a r n e g l a z b e u ž a r i š t u j a v n o s t i

Glazba nije dama BROJ 198, LISTOPAD 2016.

»Ima tu razočaranja, muke, truda, izgubljenih snova, povrijeđenog ega, propitkivanja — što mi je sve ovo trebalo, jesam li se mogao baviti nečim pametnijim...«

onči Huljić je veliki autor hrvatske popularne glazbe. Njegov stvaralački opus tijekom vremena se razvijao u nekoliko glazbenih smjerova, zadržavajući u svakom od njih visok standard kvalitete, suvremenosti zvuka i — komercijalnosti. Od svih inkarnacija Dalmatinskog magazina, preko pjesme Baklje ivanjske u kojoj je sjedinio glasove Doris Dragović i Mladena Bodaleca iz Prljavog kazališta, svjetskih karijera pijanista Maksima Mrvice i grupe Bond, Petra Graše, Danijele i Jelene Rozge, sve do pjesama koje sam pjeva u projektu Madre Badessa, Tonči je autorskim rukopisom uvijek donosio ono što je za karijere glazbenika vrlo važno — hitove.

Splitski susret Osim poznanstva na profesionalnom, glazbenom polju, uz Tončija me veže jedno nezaboravno iskustvo. Davne 1997. godine Tonči me odveo u Bašku Vodu velikom skladatelju Zdenku Runjiću, predstavio me kao pjevača i rekao pokojnom Runjiću: »Zdenko, njemu treba umjetnik.« Taj susret je otvorio moj glazbeni put i na tome sam Tončiju zahvalan. Razgovaramo u Splitu, u kafiću njegova velikog prijatelja i suradnika Petra Graše, a Tonči još ima sve što je potrebno za uspjeh: veliku strast prema glazbi, jedinstven talent i svjetske radne navike koje su ga i dovele u situaciju da je relevantan autor u svim vremenima i na svim prostorima. Tonči, koje je vaše prvo glazbeno iskustvo? Kao i svaki dječak, najprije — mrziš glazbu. Jer nitko normalan ne ide po svojoj volji u glazbenu školu. Ne vjerujem da je to i Mozart prihvatio, kad ga je njegov »stari« s četiri godine »ugnjetavao« da se time bavi... Mislim da je početak mojeg stresa i adaptacije na stres — onaj godišnji ispit iz klavira. To je jedna bizarna situacija kad se počneš bojati proljeća... Svi se raduju proljeću; priroda, biljke, fotosinteza i sve to, samo ga se ja bojim jer to znači da se približio termin ispita. Imaš desetak godina i što ti više raste osjećaj odgovornosti, znaš ono, dizanje u sedam, škola u osam, to je veći nivo stresa. Tako da me glazbena škola dobro pripremila za moj današnji način života, a to je — stres. Oguglao sam na njega i, nažalost, funkcioniram dobro samo pod stresom.

Stidljivi počeci I normalno da, kad sam završio sred-

nju glazbenu školu, rekao sam — nikad više! Nikad više! A onda mi se dogodila pjesma Isn’t she lovely Stevieja Wondera... OK, kao dijete klasične građanske obitelji, jer su mama i tata išli na Splitski festival, prije sam znao za Terezu i Mišu nego za Stevieja Wondera. I prije sam imao trenutaka koji su me taknuli, Mendelssohn pa Debussy i njegova Arabeska, a onda, nakon toga, Stevie Wonder. Ne znam, još prije valjda i Teška industrija na Splitskom festivalu pjesmom Život je maskenbal, hahaha... Dakle, potpuno nespojive stvari. To se nekako održalo do dana današnjeg, slušam sve. Sve me može inspirirati i zainteresirati. I to je zapravo trenutak u kojem počinjem ozbiljno promišljati o tome da nema razloga da i ja ne pišem pjesme, kad ih pišu i drugi. Pa sam počeo to onako nešto stidljivo, po srednjoj školi... Sjećate li se kako se zvala prva pjesma kojoj ste bili autor? Pa baš prva objavljena je bila za Magazin, tadašnji Dalmatinski magazin, a zvala se Sjećanja. Prije toga su to bili amaterski radovi... slušao si ovaj ili onaj bend ili pjevača pa pravio pjesmu kao što je ta. Ali prva ozbiljna je bila Sjećanja, 1981. Tada sam dobio prvu nagradu stručnog žirija. To je odmah potaknulo moj ego, jer u tim se godinama baviš time radi zadovoljavanja ega, da bi bio slavan... Kad to dobiješ, onda te zanima da preko toga zaradiš pare. Nakon toga dođeš u fazu da je samo pjesma bitna. Danas pjesme zaista pišem radi pjesama, a ne radi bilo koje druge vanjske manifestacije. Što, prema vašem mišljenju, pjesmi donose stihovi a što glazba? Tekst pjesme je strašan ograničavajući element. Ono što me najviše muči ovdje je, lako je raditi pjesme za mjuzikl, kad nisi ograničen, jer glazba ide i tekst prati nastavak dijaloga, kad imaš libretista koji daje smjer, puno je lakše Vjekoslavi ne biti ograničen nekim uzancama koje su tek recentno prestale biti obrazac... sad taj tip pjesama polako odumire i seli se na izvođače C kategorije.

Pjesma mamurluka Kod nekih tekstova koje sam radio je sljedeći problem: kako izbjeći poimanje riječi — alkohol, popio, napio, pijanstvo, piće, rakija, teturam, a istovremeno opisati to stanje mamurnosti. To je postala jedina personifikacija emocije kod ljudi koji izlaze. Znači, da razumiju samo pjesme koje opisuju ta stanja. To je ta razina emocije, sve drugo je nepotrebno. Što ćeš ti sada njima puštati ljubavnu pjesmu. I ono što je mene zainteresiralo je — napraviti sporu pjesmu koja će razdrmati cijelu tu priču i imati tu poruku. Da je možeš pustiti u tri ujutro u lokalu i da svi skoče na noge a da je

spora pjesma. I to se dogodilo s Moje zlato. Nakon toga je došlo do silnog komešanja i preslagivanja. Najednom više nitko ne želi pjevati ovaj regeton, koji sam, uzgred budi rečeno, ja uveo iz Rumunjske. Rumunji su od 2007. do prije dvije–tri godine bili najaktivniji čimbenik klupske svirke u Europi. Taj su regeton oni adaptirali iz latino glazbe, što je postala njihova narodna glazba, kao sirtaki Grcima. To je i ovdje bilo nezaobilazno osamdesetih. Ako nemaš um– ta–ta um–ta, nemaš hita. Sad kad staviš taj isti ritam, ljudi te blijedo gledaju. To je zato što tempo pjesme bude ispod određenog broja BPM–a, udaraca u minuti, koje onda DJ može pustiti u bloku ili nizu u diskoteci. Zato to ne pušta. Kad to digneš na višu potenciju, vidiš da to sve ide u cilju nekakve globalizacije, želje da svi ljudi budu jednakog ukusa, da je sva glazba ista, da nitko ne iskače i da je to, zapravo, prosjek. Natrpati što više prosjeka u tu priču.

Ujedinjenje u emociji Da se sad vratimo na onu priču o tekstu. Tekstovi su najteži dio ovog posla, apsolutno najteži. Imaš objektivno već rascjepkanu Hrvatsku; Dalmacija ima jednu emociju, pa onda unutar te Dalmacije daljnju rascjepkanost jer se ne mogu dogovoriti tko je i što je zapravo Dalmacija: Zadar, Šibenik, Split ili Dubrovnik... ili pet kilometara dalje, »iza brda«. Onda imaš nerazmjer i posvemašnje nerazumijevanje između Dalmacijei Hrvatskog zagorja, kajkavskog jezika. Čak bi se moglo kazati i latentni animozitet. Pa Istra, koja je već sama u svom filmu... I ti sada zapravo moraš napisati tekst koji će funkcionirati među svim tim animozitetima, da se ujedine u pjesmi. Ja još mislim da se ljudi mogu ujediniti u emociji, da to ipak još nije umrlo, tako da pokušavam da svaka barem deseta pjesma bude emotivna. Ovo što radim s Madre Badessom je čista esencija emocije, koja ne robuje nečem trendovskom. Opasnost koja tu postoji jest u tome da takav mali art prostor drugi pokušavaju napraviti mainstreamom. To nije i ne smije biti mainstream! Onog trenutka kad to postane mainstream, ja ću se toga ostaviti. A to je zapravo potpuno suprotno od moje dosadašnje radne filozofije... U projektu Madre Badessa prvi put pjevate glavni vokal. Kako ste se odlučili na to? To je zato što sam svim svojim pjevačima, a i dandanas to radim, pjevao demo za pjesme. I sad oni trebaju tome dodati svoju emociju. Možda u određenoj pjesmi ta osoba i nema baš tu emociju koju si naznačio, ali ima boju glasa, specifičnost interpretacije... Onaj osnovni osjećaj pokušavaš dočarati glasom uz klavir ili gitaru. Objektivno, takve tekstove, ovo što danas radim s

lazbena me škola dobro pripremila za moj današnji način života, a to je — stres.

Madre Badessom, u takvom aranžmanu, nekome bi upropastile karijeru. A ja sam imao mogućnost igrati se time, bez nekog opterećenja.

Ekscentrični prostor A falsetto u vašem pjevanju? Primijetio sam da mi obično puno bolje prođu pjesme koje pjevam u falsetu nego one koje pjevam punim glasom... ja sam antipod pjevača. Imam neku emociju, ali da sam pjevač — nisam. Ne znam tehniku, dijafragma i to... uglavnom, mogu funkcionirati u falsetu i unijeti neko ludilo, pozitivno ludilo. Mislim da je to ekscentrično. Primjećujem da sve veći broj ljudi u svijetu baš forsira falset, nekad je to bio patent Bee Geesa, a danas — svi! Evo na primjer Asaf koji je za mene apsolutno najbolji pjevač ovoga trenutka na svijetu. Ne znam koliko će moći pjevati takvim glasom, ali je sjajan.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Razgovarao: Goran Karan

Dakle, zašto bih se glasom tukao s pjevačima? Ne mogu pjevati kao Julio Iglesias, ne mogu pjevati kao Stevie Wonder, niti mogu biti muška verzija Beyonce... ja mogu djelovati samo u nekom ekscentričnom prostoru i taj sam prostor, mislim, iskoristio. Ovaj izričaj je doveden do karikaturalnosti, a ja se jako trudim toj karikaturalnosti dati smisao. Djeca vole to što radim, gledaju me kao nekog klauna, nekog tko se zeza, valjda im je to otkačeno i možda nemaju takav lik doma. Što vam je lako, a što teško u skladanju? Lako mi je kad radim pjesmu za sebe, jer onda nemam rizik. Nemam presiju da pjesma bude hit. Inače su od mene navikli tražiti samo hit, hit, hit, daj hit. Pjesma ne može biti hit bez percepcije izvođača. Ja moram znati za koga pišem. Uvijek ciljano pišem, pjesme su uvijek ciljane. I onda moraš složiti matematiku u glavi — što je bilo prije, što napraviti sada i što da to bude drukčije od drugih a da funkcionira u tom miljeu. Srećom, ili nesrećom, ti pjevači kojima sam stvarao imaju vrlo duge karijere. Ali kad ih dovedeš do vrha, to im postane opterećenje. Onda im više ne treba pjesma, nego im treba — eksces! Vrlo

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

vo što radim s Madre Badessom je čista esencija emocije, koja ne robuje nečem trendovskom. Onog trenutka kad to postane mainstream, ja ću se toga ostaviti.

je teško proizvoditi taj eksces. Taj vražji narod uvijek hoće da je isto, a stalno nešto drugačije. Onda, ili si uvijek isti, pa je to ljudima dosadno, ili, ako si se promijenio, žale se da to nije ono što je bilo prije.

Svjesna žrtva Problem je nekome napraviti treći album. Tu se sve lomi: ili si se katapultirao, iako moram reći da je danas funkciju albuma preuzeo single, dakle, kad su bili albumi s deset novih pjesama, ili si se katapultirao ili si išao korak natrag. Moraš imati hrabrosti. I svjesno žrtvovati damu za partiju. Vrijednost tih pjesama pokaže se desetljećima poslije. Mene je u jednom razdoblju, kad stvarno nisam znao što ni kako dalje, jer sam već sve patente dao... ono, ti načneš, netko nastavi pa snizi kriterije... tada sam bio zaluđen brit popom. Kad sam doveo taj zvuk u Hrvatsku, ljudi su pitali: što je ovo, jer je u tom trenutku to bilo prekulturno za njih. Nakon toga je krenulo tekstualno, da su žene u pjesmama u prvom licu postale alfa–ženke, haha... mi smo u to vrlo svjesno išli. Pošli smo izgraditi stav čvrste, neovisne žene koja ne moli za ljubav, nego kaže — ajmo to ostaviti sa strane, mi smo dio materijalnog svijeta, mi ćemo sklopiti predbračni ugovor, pa ćemo se eventualno vjenčati ili nećemo, to nije bitno. Bitno je ono — troši i uživaj. Bila je na Jeleninoj zadnjoj ploči s Magazinom istoimena pjesma — Troši i uživaj. I to je sve polako počelo graditi bitch pristup u pjesmi. Ma nije to neki moj patent. Cijelu tu priču oko tekstova zapravo su nametnuli iz kulture hip–hopa, koja je bila direktna. Ono — opalit ću ti metak u čelo, i to je tu izraz ljubavi. Tough love. I sad ti to na neki pristojan i normalan način trebaš uvesti u tekstove, tu se Vjekoslava buni, haha..., jer piše knjige za djecu i bajke, a susreće se s tim da mora komunicirati sa sadašnjicom svojim tekstovima u civilizacijskom trenutku koji je razgolitio i pojam Erosa i emocije i gdje je sve otišlo u neku čudnu sferu.

Mislite li da postoji ijedan dio publike koji ne osjeća tako?

Ja se nadam da je to veći dio publike. To je tiha većina. I zato tu postoje još uvijek neki izvođači, a tu ubrajam i sebe, Grašu, koji takvu emociju mogu izgurati. Htjele bi žene biti emotivne, zaboga! Htjele bi biti majke, htjele bi biti normalne, ali... ili ćeš imati karijeru i biti ludast, pjevati budalaštine, ili ćeš ostajati frustriran u kući i gledati kako drugi rade. Poput Leonarda Cohena, i ja bih se volio izboriti za vječnu publiku. Ali on je interpret i kantautor. U svojem radu nemam doticaj s takvim tipom ljudi jer oni ne trebaju hitmejkera. Dođeš u fazu života u kojoj sam ja sada. Sve treba doći u neke granice i ja sad pokušavam iskreirati takav prostor, za emociju koja odumire. Da ne bismo na kraju dobili likove koji ne samo da ne razumiju što je emocija nego im je ništa ubiti čovjeka i nemati nikakav kompleks zbog toga. Nemaju grižnju savjesti zbog toga što su učinili nekom drugom, što je pritisnulo okidač za atomsku bombu... mi kreiramo takav svijet. Da ne pričamo sada o centrima moći, kreira ga nekakva industrija... Što vam je primarno kod pjevača? Što je taj X faktor? Birao sam ljude, po... ma, ne znam, bilo je nekih koji su me iznenadili što to nije prošlo, a možda su imali najbolju ploču koju sam napravio za nekoga, i to ne prođe... ovdje u Hrvatskoj. Prošlo je malo izvan okvira, u regiji, ali ne tu. U stvari, ne znam. Osjetim da s nekim trebam raditi, a s nekim — ne. Osjetim da u nekoga treba ulagati za budućnost, da netko može biti fantastičan a da mi ne leži, da vidim da ću vrlo brzo ući u prostor nerazumijevanja. Teško mi je to opisati, ne bih htio nikoga omalovažiti. Vrlo mi je teško govoriti o ljudima s kojim radim i zašto s nekim drugim ne radim. Čini mi se da osjećam da ne trebamo jedni drugima. Danas postoje i ta natjecanja — The Voice, X Factor, Idol i to, pa ta djeca ne pjevaju domaće pjesme, većinom ne. To je zato što još nisu vozači, nemaju položen vozački ispit pa ne slušaju radio u autu, a to je jedino mjesto gdje mogu slušati domaću glazbu. Još ne izlaze redovito van, imaju 16–17 godina. Pogotovo curice. Nemaju se gdje indoktrinirati onim što se pjeva poslije ponoći u pijanim stanjima. A to što pjevaju, slušaju samo po vlastitom izboru s YouTubea, interneta. Kad postanu vozači, sjednu u auto, upale radio, čuju domaću glazbu, nešto ih zainteresira.

Konstantni Mrvica Kako gledate na iskustvo skladanja za Maksima Mrvicu i Bond? Pa to oboje je odlična priča. S Mrvicom traje, s Bondom smo snimli pet ploča, na koliko smo i imali ugovor. Zato je uvijek lakše raditi s muškarcima, jer se tu pojavljuje onaj problem sa ženama... udaju se, jedna živi u Australiji, jedna

na Novom Zelandu, jedna je u Britaniji, jedna u Hong Kongu, sklope se kad se dogodi neki dobar nastup, dobro plaćen da bi se isplatilo doći na probe za to i sve ih dovesti. A Mrvica je konstanta u mom životu i ja u njegovom. Što vam je u ovom trenutku života izazov? Evo, taj mjuzikl koji radim — Pacijenti. Je li to zato što mi je prvi... to je stvarno užasno težak posao. U svemu što sam naučio u pripremama za mjuzikl do sada, mogu reći da nema šanse da sljedeći mjuzikl, ako ga budem radio, ne bude pripreman odmah s redateljem. Nisu dovoljni libretist i skladatelj, pritom kao skladatelj imam i specifičnu situaciju da imam i drugog tekstopisca, znači — Vjekoslava mora biti sinkrona s onim što je libretist Gavran htio kazati. Tu sam vidio da je bitno imati redatelja na samom početku, dok postavljaš pjesmu i scenu. Postoje li na toj sceni samo dva lika ili su odmah svi unutra...

Neizvjesan žanr To je kompleksan posao, vrlo riskantan. Navikao sam se da mi svaka pjesma donosi novac. U ovom slučaju ne znam kako će ispasti, haha... Tu treba napisati puno pjesama za potpuno nepoznat iznos novca. No pustimo sad novac na stranu, ali dok to radiš, pate drugi tvoji izvođači. Ono što nam kronično nedostaje, to sam primijetio u Zagrebu, a to mi je i cilj, to je kazališna dvorana, koja je bliska publici i ima intimnu interakciju s izvođačima. Jednostavno — treba kazalište, a onda to odmah vuče i potrebu da imaš i svoju postavu, da bi se to moglo isplatiti; otvara se niz pitanja, npr. gdje ćeš skladištiti scenografiju itd. Ovaj mjuzikl za prvih nekoliko sezona premošćujem s Dvoranom Vatroslava Lisinskog, koja srećom još ima kapacitet da se granično može osjetiti mjuzikl i scena, iako je objektivno Lisinski prevelik. Gavella je opet premala, malo je mjesta, trebalo bi tisuću, tisuću sto mjesta, da bi sve to imalo smisla. I treba imati stalne zaposlenike. Sve ovisi o uspjehu ovoga. Mi svi jako vjerujemo u to, ali je to proces u kojem ću vjerojatno morati i nadopisati najmanje četiri pjesme, jer sad već uz redateljsku koncepciju počinješ razvijati neke likove koji nisu bili toliko primarni, razvijeni u početku, pa nisu previše ni obrađivani. U tom preslagivanju zatreba dodatna pjesma. Kako sam rekao, bez sinergije svih troje ljudi: redatelja, skladatelja i libretista, teško može doći do dobrog finalnog rezultata. Na dobrom smo putu, ali da imamo puno rada na tome — imamo. Uskoro ćemo početi s radionicama, što znači da smo postavili scenu, doveli u fokus grupu, vidjeli kako reagira na toj sceni i dramaturški

mijenjali dijaloge, kratili, dodavali...

Glazba s podočnjacima Četiri smo mjeseca radili naslovnu pjesmu — Srce za vodiča. To je ujedno i novi Grašin single i najavna pjesma mjuzikla Pacijenti. Četiri mjeseca smo je stvarali. Kad je bila gotova, ja je slušam i — nešto nije u redu. Sve je presavršeno... A pjesma već masterirana. Kažem sebi: četiri mjeseca se mučimo s ovim, četiri dana miksanja i sve je to — to, ali! Na početku pjesme svira moja kći, i ja polako postajem svjestan u tom trenutku da mi slijedi onaj najteži dio skladateljskog posla, a to je — biti krvnik samom sebi. Uzeti sjekiru i udariti. Najprije sam odsjekao dionicu koju je svirala kći na početku pjesme. Tras! Ne može! Jer je odmah unijela toliku energiju i snagu u tu priču da dalje nemaš više što graditi. I pjesma mi se koprcala minutu i pol, minutu i pedeset, koprca se, jer smo preatraktivno ušli. Dakle, ruši sve, daj mi mandolu... i vratim sve na početak da mi počne od nule, pa cijelo vrijeme postupno kupi pažnju. Ovako, nisam mogao zamisliti da tu pjesmu dvadeseti put čujem na radiju. Kao Barcelona i Freddy Mercury, vauuu, bum, tras, odmah atomske bombe padaju... stalno je atak. Teško se tako odreći nečega dobrog. Ali koliko god da je dobro, istovremeno je bilo i toksično. Pa smo počeli od početka i kad smo to riješili, vrati dva dana, mora se i drugačije otpjevati. U dva sata ujutro zvao sam Lea Škaru, dolazi u studio, klavir se treba drugačije svirati... sve nanovo. Možemo li to ujutro, pita. Kažem, popustit će me do ujutro, imam virozu, cijelu noć nisam spavao od muke da ne izgubim taj osjećaj. Jer ako prespavam, dignem se ujutro i preslušam ovo, bit će mi dobro. Tako da sam ujutro s podočnjacima došao i odsvirao klavir, čuju se i podočnjaci i psovke i nespavanje. Postoji li pjesma za koju biste voljeli da ste je vi napisali? Oprosti mi, pape Zdenka Runjića i Momčila Popadića. S ponistre se vidi Šolta, isto Runjić s Jakšom Fiamengom. Emocija koju sam osjetio kad sam čuo te pjesme prvi put. Zdenko je bio autor kakav ja nisam; on je pisao pjesmu na tekst i tu se vidi da je tekst nastao prije glazbe. Ali da se glazba nije uklopila u taj mozaik, u te tako normalne i tako iskrene riječi, ne bi te pjesme funkcionirale na takav način. S tim da je Zdenko s tekstopiscima imao prednost, imao je osobu koja je dala okvir. Ja moram kreirati umjetnu inteligenciju pa onda Vjekoslavi objasniti kakvu bih ja to emociju htio, pa onda ona gleda u tu pjesmu: »Pa kako misliš tu emociju da stavim na ovu glazbu, eh...«

Također, domaća pjesma sa svjetskim potencijalom je Đurđevdan to jest Ederlezi Gorana Bregovića. Vidi se i da je matematički odrađena pjesma. Prijašnje pjesme napravljene su na tekst, a ovaj je napisan na glazbu. Sjajna, velika, svjetska pjesma, koja je Goranu Bregoviću i izborila svjetsku karijeru. E, da ne zaboravim, volio bih da sam napisao Bajagin Plavi moj safiru.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

avikao sam da mi svaka pjesma donosi novac. U slučaju mjuzikla Pacijenti ne znam kako će ispasti, haha... Tu treba napisati puno pjesama za potpuno nepoznat iznos novca.

Imate li savjet za one koji će se danas–sutra poželjeti baviti glazbom? Samo jedan. Ništa ti pametno nitko ne može kazati osim da će ti glazba vratiti onoliko koliko vjeruješ u nju. Glazba ti uvijek vrati puno više nego što uložiš u nju. Samo ne smiješ odustati. Ali Glazba je kurva, znaš, nije ona dama. Ima tu razočaranja, muke, truda, izgubljenih snova, povrijeđenog ega, propitkivanja — što mi je sve to trebalo, jesam li se mogao baviti nečim pametnijim... Ti danas, kad nekom kažeš da si glazbenik... ni meni nije drago kad me netko titulira s Tonči Huljić — glazbenik. Ja stvarno ne znam što je mislio otac moje supruge kad je čuo da sam glazbenik. To je sinonim da si... ufff. Nego onda kažu — skladatelj, pa je to nekako lakše čuti. Da se vratim na misao — onoliko koliko vjeruješ u nju — glazba ti vrati. Puno muke treba, puno vjere, samoprijegora... je li to recept i patent samo za glazbu — ne znam. Neki drugi poslovi brže i elegantnije vrate uloženo. Glazba vrati uloženo, ali se tako zna povući kad je uzimaš zdravo za gotovo da je to čudo jedno. I, oprosti, još jedan savjet. Glazba ima radno vrijeme. Za profesionalce, mora imati radno vrijeme. 57

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Splitski Poljud: Ultra Europe

Neprocjenjiv PR za hrvatsku glazbu na međunarodnom planu pružaju festivali

Glazbeni festivali promocija koja nema cijenu

Novaljska plaža Zrće: festival Fresh Island

glazbenih festivala ima više od 50, na Jadranu i na kontinentu. Na žalost, prilično velik broj njih na Jadranu djelo su inozemnih promotora i organizatora koji su otkrili skrivene potencijale lijepe zemlje koja to ne zna sama iskoristiti. Pritom je organizacija podignuta na najvišu razinu pa često ti isti festivali dobivaju brojne nagrade kao najbolji festivali na svijetu. Pa kad već Hrvatska ne zna sama to iskoristiti, barem može iskoristiti te iste festivale za promoci-

dili isključivo britanske izvođače i DJ–e, ali i iz ostatka svijeta; sve one koji su se već dokazali i koji imaju svojevrsnu globalnu reputaciju. S vremenom su ti isti promotori shvatili da je i lokalna, hrvatska scena vrlo zanimljiva, a i domaći su promotori napravili velik potez nagovorivši ih da ipak obrate pozornost na hrvatske izvođače. Ruku na srce, mnogi žanrovski različiti hrvatski izvođači koji nisu toliko medijski zastupljeni u domaćem eteru zbog monopola mainstreama i ograničenog glazbe-

elik broj festivala na Jadranu djelo je inozemnih promotora i organizatora koji su otkrili skrivene potencijale lijepe zemlje koja to ne zna sama iskoristiti

ta i redatelja, nastupili su Edo Maajka, Bamwise, ABOP itd. Na INmusic festivalu nastupili su brojni hrvatski izvođači poput The Bambi Molesters, Chui, Žen, Moskau, Sleepyheads… dijeleći pozornicu s imenima kao što su PJ Harvey, Florence and the Machine, Jake Bugg, Wilco… A kao što znamo, na INmusic festival pristiže i sve više publike sa svih strana svijeta.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Izuzetno velik broj glazbenih festivala koji se održavaju diljem Hrvatske, prilika su za predstavljanje brojnih hrvatskih glazbenika koji će nastupiti pred publikom iz cijelog svijeta, ali i brojnim novinarima, producentima, menadžerima i glazbenicima s kojima će podijeliti pozornicu i predstaviti se u najboljem izdanju

Festivalski utjecaj

Trogirska srednjovjekovna kula Kamerlengo: Moondance Festival

Piše: Dubravko Jagatić

romicati glazbu hrvatskih glazbenika diljem svijeta još uvijek je za domaće glazbenike

nedostižan cilj. Obrnuti model pokazuje se uvelike učinkovitiji. Publika iz inozemstva dolazi u Hrvatsku i upoznaje domaću glazbenu scenu, istini za volju, ne s krajnjim ciljem da upozna ovdašnju lokalnu glazbenu scenu, nego da u jedinstvenom ambijentu na nekom od mnogobrojnih hrvatskih festivala uživa u glazbi svojih omiljenih izvođača. Kao što je poznato, Hrvatska je bez sumnje zemlja festivala. Samo ljetnih

ju svojih glazbenika. Da ih spomenemo samo neke: Dimensions, Outlook, Seasplash (Pula), Lost Theory (Deringaj), Love International, Electric Elephant (Tisno), Fresh Island, Woodshock (Zrće), FOR festival (Hvar), Moondance, Membrain (Trogir), Croatia Music Adventures (Dubrovnik), Bol Soul (Bol), SuperUho (Primošten), INmusic festival (Zagreb) i Ultra Europe (Split) itd. Nije bez razloga prije dvije godine na Ibizi Hrvatskoj dodijeljena nagrada Dance Nation of the Year.

Hvalevrijedan potez Na početku su promotori (uglavnom britanski) na festivale u Hrvatskoj, ciljano rađene za britansku publiku, dovo-

nog ukusa vlasnika radija i glazbenih urednika, imaju svjetsku kvalitetu. Zahvaljujući svemu nabrojenom, brojni hrvatski izvođači ove su godine dobili priliku da se dokažu pred mnogobrojnom britanskom publikom i publikom koja doista dolazi sa svih strana svijeta. No još je važnije to što su se dokazali i pred mnogobrojnim glazbenicima, producentima, menadžerima i promotorima. I to ne u lokalnoj konkurenciji, već najvećoj mogućoj, onoj svjetskoj. Tako je u sklopu ovogodišnjega festivala Dimensions, koji je u pulskoj Areni otvorio Massive Attack, nastupila i naša DJ–ica Miss Sunshine te Petar Dundov. Na festivalu Outlook, na kojem je glavna zvijezda Damian Marley, nastupio je i naš dub producent i DJ Egoless te hrvatski drum’n’bass producent Filip Motovunski. Uz Dona Lettsa, britanskog glazbenika, producen-

Ne treba zaboraviti ni brojne novinare koji obilaze te festivale, izvještavajući diljem svijeta o izvođačima koje su vidjeli. Neprocjenjivo! Također treba imati na umu da će svaki hrvatski izvođač, dogovarajući nastup negdje u inozemstvu, s ponosom spomenuti festival na kojem je nastupio i izvođače s kojima je dijelio pozornicu. Ne treba zaboraviti ni utjecaj svih tih glazbenika, DJ–a i producenata na domaće glazbenike i razvoj novih glazbenih žanrova na hrvatskoj glazbenoj sceni, kao ni organizatore nekih budućih festivala. Zapravo je riječ o cijelom segmentu pop–kulture koji tim istim festivalima nevjerojatno utječu na sredinu u kojoj se održavaju, odgajajući novu generaciju hrvatskih glazbenika i omogućujući brojnim lokalnim glazbenicima da se bez uloženih sredstava predstave globalnoj glazbenoj sceni.

Glazbeni web portali — neizostavna platforma za promociju glazbe

Glazba na mreži Važnost promocije glazbe danas je nažalost postala gotovo važnija od stvaranja same glazbe

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Piše: Dubravko Jagatić

iti prisutan u programu radijskih postaja itekako je važno i potrebno jer osim stjecanja imena i promocije glazbe, emitiranje pjesama ipak autorima i izvođačima pjesama donosi novac. No to je samo jedan segment promocije. Drugi je nezaobilazan tisak do kojega je sve teže doći ako glazbenik nije sudionik nekog skandala, a ništa bolja situacija nije ni s televizijama. Osim specijalizirane glazbene televizije u Hrvatskoj, CMC, koja svojim programom ne obuhvaća dobrih 40 % izvođača hrvatske scene, Hrvatska televizija, RTL i Nova TV gotovo da domaću glazbu tretiraju kao smetnju i višak, ne nudeći gotovo nikakav model, odnosno emisiju u kojoj se mogu predstaviti glazbenici. Videospotovi se najčešće gledaju na YouTubeu, ali i na portalima koji su postali apsolutno neizostavan, gotovo najvažniji segment promocije glazbe.

vatske estrade koja je što se tiče prisutnosti na web portalima prilično zakinuta, kao uostalom i skladatelji i izvođači klasične glazbe. Potom je tu vrlo pristojan broj specijaliziranih glazbenih portala kao što su jazz.hr, specijaliziran za jazz glazbu, Reggae.hr za reggae i sve srodne žanrove, hhunity.org (hip hop unity) za hip–hop i rep, Perun.hr za metal–scenu, Klupskascena.hr za

Drumtidam.info, Kulturpunkt.hr itd. Dakako, ne treba zaboraviti ni na najposjećenije web portale u Hrvatskoj kao što su Tportal.hr, Indeks.hr, Net.hr kao i web portali dnevnih novina.

Regionalna scena Neki od spomenutih glazbenih portala istaknuli su se zahvaljujući svojoj ažurnosti i uvijek novim vijestima iz svijeta glazbe, neki zahvaljujući odličnim mladim novinarima i glazbenim kritičarima, neki zbog svojih dosljednih i

Još ima mjesta

Platforma za razgovor

U Hrvatskoj danas postoji oko 20 glazbenih portala, što specijaliziranih za neki glazbeni žanr, što onih koji glazbu tretiraju kao važan dio kulturne ponude, a ima i onih koji su kompletan sadržaj usmjerili na glazbu. Upravo ti koji su kompletan sadržaj usmjerili na glazbu, postali su važni promotori glazbe i glazbeni web portali bez čije bi potpore mnogi domaći glazbenici ostali potpuno u sjeni. Ipak je u pitanju platforma koja omogućava prikaz razgovora s autorom ili izvođačem glazbe, njegove videospotove, njegovu glazbu, kao i mogućnost kupovine ili preuzimanja (downloadanja) glazbe. Među najpoznatijima i ujedno najposjećenijim hrvatskim glazbenim portalima su Muzika.hr, Terapija.net, Ravnododna.com, Soundguardian.com, Potlista.com, Mixer.hr, Perun.hr, Soundreport.com, Groupi.hr. To su portali koji se sustavno već godinama trude pratiti najvažnija glazbena događanja u Hrvatskoj i svijetu bez obzira na glazbene žanrove, ali uz izostanak praćenja hr-

regionalnoj sceni Hrvatska tu predvodnik u pogledu ponude glazbe preko glazbenih web portala. Jednako je zanimljiva činjenica da unatoč raznim pokušajima nikad nije zaživio ozbiljan i relevantan regionalni glazbeni portal koji bi svojim pristupom preuzeo dominaciju u regiji, iako to ne znači da ih nema. Tako su se kvalitetom i vrlo pristojnim praćenjem glazbenog sadržaja u cijeloj regiji istaknuli portali Rockomotiva. com, Barikada.com i Timemachinemusic.com, dok portal Zvonkoradost. com nudi najaktualniji uvid u glazbenu scenu regije, svakodnevno predstavljajući nova imena s nezavisne scene putem top–ljestvice koju formiraju korisnici, ali i posebno složen žiri od glazbenih novinara iz regije.

elite li da se čuje i vidi vaša glazba i da postanete vidljivi i glasni, ulazak na portale smatrajte apsolutno neizostavnim potezom elektroničku glazbu i partijanje, Diyalli. hr za afričku glazbu i kulturu… Ne treba umanjiti ni važnost nekih, uvjetno rečeno, lokalnih glazbenih portala: na primjer, RiRock.com koji primarno prati događanja na riječkoj glazbenoj sceni. Potom su tu portali koji popularnu glazbu tretiraju kao dio kulturne ponude, dajući joj prikladan prostor na svojim uglavnom lifestyle stranicama kao što su Ziher.hr, Buro247.hr, Trusty.hr,

beskompromisnih stavova, neki možda samo zbog dizajna, neki zbog izvaninternetskih aktivnosti (klupske večeri, radijske emisije, koncerti, festivali…). Neki su pak svojim pisanjem, poput Mirsada Mujkanovića, postali obavezni komentatori glazbenih događanja čije se mišljenje cijeni pa je Mirsad s vremenom postao vrlo cijenjeni bloger i društveni komentator koji piše pod pseudonimom Zli Hadžo. Zanimljivo je da je na

Ukratko, želite li da se čuje i vidi vaša glazba i da postanete vidljivi i glasni, ulazak na portale smatrajte apsolutno neizostavnim potezom. Zanimljivo je pritom istaknuti da gotovo nijedan od nabrojenih glazbenih portala ne dobiva dovoljno novca od države, grada ili iz EU fondova da bi mogao pokriti sve svoje troškove i isplatiti honorare svim novinarima koji pišu na tim portalima. Osim mukotrpne potrage za sponzorima koji još nisu shvatili važnost svoje prisutnosti i reklamiranja putem glazbenih portala na ciljanu publiku, većina novinara piše o glazbi i prati glazbu jer je voli i poštuje. Jednako je zanimljivo da se još nije dogodilo spajanje nekoliko postojećih glazbenih portala u jedan u pokušaju da preuzmu tržište kvalitetnom ponudom. No unatoč doista impresivnoj ponudi glazbenih portala i praćenju mnogobrojnih glazbenih žanrova, u hrvatskoj web ponudi još nedostaje onaj jedan glazbeni portal koji bi bio najvjerodostojniji izvor informacija, mišljenja i uvida u glazbenu ponudu, gdje nitko nije marginaliziran, gdje se svi glazbeni žanrovi jednako tretiraju, gdje novinari stoje iza svoga imena i prezimena, čije mišljenje se cijeni i poštuje i koji ozbiljnošću i pristupom nadvisuje sve ostale. Možda bi upravo takav glazbeni portal mogao biti pod okriljem Hrvatskoga društva skladatelja.

3 5 . V e č e r i n a G r i č u , A t r i j G a l e r i j e K l o v i ć e v i d v o r i , Z a g r e b , 11 . s r p n j a 2 0 1 6 .

Meritas u vrelini zagrebačke noći trij Galerije Klovićevi dvori doista je neobičan prostor. Taj nepravilan četverokut omeđen kompleksom nekadašnjeg isusovačkog samostana kao da je još od 17. st., kad je počela gradnja, čekao svoju pravu inkarnaciju — u jedinstven koncertni prostor, fantastične akustike i atmosfere, koji gotovo ne treba nikakvih dodatnih intervencija kako bi se preobrazio u najljepšu gradsku koncertnu dvoranu na otvorenom.

Obogaćena klasika Klovićevi dvori kao muzejski prostor počeli su funkcionirati 1982., što se gotovo simbolički poklapa s početkom Večeri na Griču u organizaciji Koncertne direkcije Zagreb, najstarijim zagrebačkim ljetnim festivalom klasične glazbe, koji je prije 35 godina počeo upravo na tom mjestu. S vremenom je festival obogaćivan i dru-

gim sadržajima pa je tako ovogodišnje izdanje donijelo i kazališne predstave, nastupe etno i jazz sastava te koncerte popularne glazbe. Teško je zamisliti bolji povod i okvir za koncert sastava Meritas. Taj jedinstveni duo, unikatna pojava na domaćoj glazbenoj sceni, fantastično se uklopio u Atrij Galerije Klovićevi dvori. Meri Jaman i Anita Valo s nevelikim pratećim sastavom vrhunskih glazbenika pristajale su u taj neobičan četverokut kao u svoj prirodni ambijent. Njihova neposrednost i lako uspostavljanje dvosmjernog odnosa s publikom, u gotovo intimnom zagrljaju zidova Atrija, u trenu su kreirali kućno okruženje, kao s nekih ne tako skorih studentskih tuluma, na kojima su gitare još bile gradivno tkivo dobre atmosfere.

Hit proljeća Otvorivši nastup najnovijim singlom Pričaj mi, koji je slušateljstvo već prepoznalo kao hit ovog proljeća, a kojim najavljuju novi album, te recentnijim uratcima s posljednjeg studijskog al-

su svježine u vrelini zagrebačke ljetne noći zvučali hitovi poput Na kraju sna, Dan je tvoj, Ti znaš, Budim se, Igra i drugi.

buma Gle! (Menart), Meritas su pokazale da traže i uspješno nalaze nove načine predstavljanja svojega prepoznatljivog izričaja, obilježenog akustičnom gitarom Anite Valo, odličnim vokalima, pomalo melankoličnim a istovremeno uzbudljivo inovativnim melodijama i fantastičnim tekstovima. Gle! je izdanje koje kritika hvali kao najbolji, najkompleksniji i najcjelovitiji album toga dvojca, a publika je fenomenalno reagirala na plesne hitove Budi blizu ili dojmljivu baladu S tobom tišina Aljoše Šerića iz Pavela. U toj im se izvedbi pridružila izvrsna Antonija Matković Šerić, prva u nizu pomno odabranih gostiju koncerta, koji su donijeli svatko svoju energiju: Antonija i Aljoša Šerić, Jelena Radan i harmonikaš Miroslav Navračić. Svaka od tih suradnji najavila je nove horizonte u kojima će ovaj sjajni duo dalje rasti. Posve sigurno, bit će uzbudljivo pratiti u kojim će se smjerovima razvijati projekti Anite Valo i Meri Jaman, koje su se okušale i u stvaranju filmske i scenske glazbe. Bilo je teško povjerovati da Meritas traju već gotovo 20 godina, a osobito je bilo impresivno čuti s koliko

Odličan nastup, bez redundantnih scenskih mizanscenskih intervencija, ali s pomno promišljenom progresijom i fantastičnom razmjenom energije s publikom, kreativno, a pritom s pravom mjerom, kulturno, urbano, posebno, optimistično i pozitivno. Sa svime onime čega nam danas treba više.

Tomislav Jagar

Piše: Sanda Kuhtić

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Tri godine od posljednjeg nastupa na toj otvorenoj ljetnoj pozornici poznati ženski duo pripremio večer za pamćenje

Meritasice s gosima: Jelena Radan, Aljoša Šerić i Miroslav Navračić

Razgovor s Darkom Rundekom u povodu posljednjeg studijskog albuma

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Autor slikovitih pjesama i priča

Rundek Cargo Trio

Mostovi Menart

»Naš glazbeni žanr su slikovite pjesme i priče isprepletene s glazbom oslobođenom žanrovskih okvira«

Razgovarao: Dubravko Jagatić

osljednjim studijskim albumom Mostovi Rundek Cargo Trio ponovo je oduševio publiku, dok je Darko Rundek još jedanput dokazao svoju autorsku veličinu. U razgovoru za Cantus, Rundek je prokomentirao aktualnu hrvatsku turneju, osvajanje Zlatne arene na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Puli te najavio početak rada na novom albumu.

Nakon duljega vremena na turneji ste po Hrvatskoj, i to ne baš maloj turneji. Tijekom proljeća održali ste deset koncerata, a ljeti još deset. Kakvi su dojmovi? Mostovi su dosegnuli koncertnu »punoljetnost« i što se tiče prihvaćanja i prepoznavanja publike i po tome da smo ih svirački usvojili i razvili pa su dojmovi bogati i pozitivni!

Magični koncert Nastup Rundek Cargo Trija na platou Gradec u Zagrebu imao je posebnu atmosferu i sinergiju benda i publike. Kako se vas dojmio taj koncert? Bio je to jedan od onih dragocjenih magičnih koncerata punih ljubavi, radosti i povjerenja zbog kojih ima smisla to što radimo.

Malo nakon nastupa u Zagrebu nastupili ste u središtu Pariza. Poznaje li pariška publika vašu glazbu? Kako su prihvatili vaše nove pjesme? Ti koji su izdržali do kraja na kiši poznaju nas i vole. Vaš studijski album Mostovi hrvatski glazbeni kritičari proglasili su jednim od najboljih izdanja 2015. godine. Koliko vam takvo priznanje daje vjetar u leđa, a koliko sama publika na nastupima? I jedno i drugo je važno i velika nam je potpora.

Svojevrsna alternativa Na dodjeli hrvatske glazbene nagrade Porin vaš je album osvojio nagradu u kategoriji Najbolji album alternativne glazbe. Je li vas to iznenadilo? Istog je Porina dobio i album Plavi avion, pa više nismo bili iznenađeni. Općenito uzevši, naravno da su Mostovi daleko od ljute alternative, a opet, unutar obzora nagrade Porin, dakle prije svega popularne glazbe, naši pokušaji otvaranja forme i traženja novih pristupa i boja svojevrsna su al-

Kako biste vi opisali glazbeni žanr koji stvarate? To su slikovite pjesme i priče isprepletene glazbom oslobođenom žanrovskih okvira. Neposredno prije zagrebačkoga nastupa, u eteru se pojavio remix vašeg singla Don Juan koji je napravila ekipa remiksera pod imenom Wedoredos. Jeste li zadovoljni novim glazbenim ruhom pjesme? To prilično suvislo zvuči i nadam se da će u tom, za mene potpuno atipičnom ruhu, pjesma doprijeti do neke nove publike koja je inače ne bi slušala.

Inspirativni razgovori Nastupili ste kod Mirele Priselac Remi na njezinu talk–showu TUP (Tekstopisci u poeziji) gdje ste na neki način razotkrili tajnu pisanja stihova. Kako vam se sviđa ta forma razotkrivanja stvaranja stihova u takvom razgovoru? Mirela to lijepo vodi i bilo mi je zadovoljstvo s njom i vrlo zainteresiranom publikom podijeliti iskustva pisanja. Vjerujem da takvi razgovori mogu biti instruktivni i inspirativni za nadolazeće autore, a publici obogatiti doživljaj pjesama. Pjesmama na albumu Mostovi ponovo ste pokazali svoju vrhunsku umjetnost pisanja poezije, zbog čega vas publika toliko voli i poštuje. Dogodi li se poezija tih pjesama odjednom ili nastaju danima, tjednima…?

Vedran Metelko

Ovisi od pjesme do pjesme, ali iza većine njih stoji ozbiljan rad, istraživanje i preispitivanje.

t e rnativa... 62

Darko Rundek

Koliko uspijevate pratiti hrvatsku glazbenu scenu i zanima li vas ona uopće? Naravno da me zanima. Pratim je koliko stignem... a to znači ne baš sustavno.

za većine mojih pjesama stoji ozbiljan rad, istraživanje i preispitivanje.

Obožavatelje i struku iznenadila je vijest o raspadu mlade i nagrađivane dubrovačke grupe

Kako se raspao Silente

Piše: Monika Dražinić

Vedran Metelko

božavatelje dubrovačke grupe Silente i struku nedavno je iznenadila i rastužila vijest o njihovu razlazu. Na svojoj službenoj stranici na Facebooku objavili su vijest da je grupu odlučio napustiti Tibor Karamehmedović uz obrazloženje: »Osobno vjerujem u rock’n’roll kao životni stil i u pozornicu kao energičan i nepredvidiv dio showa. Zbog svoje trenutne nemogućnosti da dam išta umjetnički vrijedno na pozornici i izvan nje, odstupam od Silentea. Svi koncerti i nastupi otkazani su do daljnjega. Želim zahvaliti familiji, prijateljima, menadžeru i divnim obožavateljima na potpori i razumijevanju.« Ostali članovi benda — Sanin Karamehmedović, Doris Kosović, Šimun Končić, Lorena Milina i Ivuša Gojan — poduprli su ga u toj odluci te su se ispričali obožavateljima i organizatorima zbog otkazivanja: »Nikad u tri godine nismo otkazali koncert, bez obzira na uvjete i naše stanje. Dok ne postanemo ljudi kakve ovaj bend zaslužuje − stat ćemo.«

Rundek Cargo Trio nastupio je ovoga ljeta na platou Gradec na Gornjem gradu u sklopu manifestacije Ljeto na Gornjem gradu

Novi album

Prisjetimo se, Silente su nakon objave prvog singla Terca na tišinu u veljači 2013. iznenađujuće brzo postali popularni, a upravo taj singl donio je nominaciju za nagradu Porin u kategoriji hita godine. Zbog izrazito velikog broja zainteresiranih, koncertno predstavlja-

nje albuma prvijenca Lovac na čudesa umjesto u planiranom Malom pogonu Tvornice kulture održalo se u Velikom pogonu, a publika je već sve pjesme znala od riječi do riječi napamet, što je izazvalo iznenađenje i samih članova grupe. Karijera benda išla je samo uzlazno. U samo tri godine ostvarili su nezapamćen uspjeh kojem svjedoče mnogobrojni koncerti, među kojima se ističu koncerti u Velikom pogonu Tvornice kulture na predstavljanju drugog albuma Neće rijeka zrakom teći, Maloj dvorani Doma sportova i Saxu te brojne nominacije i nagrade struke poput Porina u kategoriji Novog izvođača 2014., nagrade Instituta hrvatske glazbe za najviši ulaz novog izvođača na TOP HR 40, nagrade žirija i publike 62. Zagrebačkog festivala i nagradu publike 63. Zagrebačkog festivala.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Javnost je saznala o raspadu preko društvene mreže Facebook, gdje je na službenoj stranici grupe objavljena vijest da ih je Tibor Karamehmedović odlučio napustiti

O pravim razlozima raspada možemo samo nagađati. Bez obzira na sve, mnogi se i dalje pronalaze u njihovim stihovima. Jedni nalaze utjehu, dok druge jednostavno nose pozitivne vibracije njihovih pjesama. Svaki koncert zapamćen je kao posebna sinergija benda i njegove publike u kojoj su međusobno uživali. Na žalost obožavatelja, a na radost pokojeg konkurentskog sastava, grupe Silente više nema, ali ako se odluče opet okupiti i vratiti se na scenu, obožavatelji i struka rado će ih prihvatiti da opet osvježe hrvatsku glazbenu scenu. Do tada ćemo uživati u glazbi i stihovima koje su nam priuštili u protekle tri godine.

Postoje li neki autori u Hrvatskoj čije stihove smatrate dobrima i na koje treba obratiti pažnju? Mislim da je kvaliteta tekstova u popularnoj glazbi općenito dosta porasla u posljednje vrijeme. TBF, Hladno pivo, Bare na primjer, imaju zanimljive i dobro napisane pjesme. Ali rijetke su koje dopiru duboko i visoko. Takav je prirodni zakon. One se dogode. Na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Puli osvojili ste Zlatnu arenu za glazbu koju ste skladali za film Nenada Puhovskog Generacija ‘68. Čime ste se vodili kad ste pisali glazbu za taj film koju je žiri pohvalio zbog »nostalgičnog i nenametljivog uvođenja gledatelja u vrijeme o kojem film pripovijeda«? Tu smo glazbu radili Isabel, Dušan Vranić Duco i ja zajedno, dakle Rundek Cargo Trio. Puhovski je imao prilično precizne ideje o tome što od glazbe očekuje i mi smo ih realizirali kako smo najbolje znali i umjeli. Generacija ‘68 nije prva primijenjena glazba koju radimo zajedno i to nam dobro ide jer nas troje imamo razvijen osjećaj za dramske umjetnosti i funkciju glazbe u njima. Ljetna turneja je iza vas, a prošla je i godinu dana od izlaska albuma Mostovi… Što dalje? Stvarate li već neke nove pjesme za novi album? Za sada se skupljaju prve skice, a ostalo je i dosta nedovršenih materijala za Mostove koji zovu da se njima pozabavim. Doviđenja do neke druge prigode

Pogreška je dio kreativnog procesa Mlada hrvatska kantautorica, dobitnica Porina za najbolji ženski vokal 2015.

orin mi je bio katalizator za neke životne odluke koje bih, vjerujem, ionako donijela (napustiti arhitekturu, struku za koju sam školovana, i potpuno se profesionalno posvetiti glazbi).

Sara Renar

Vedran Metelko

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Razgovor s mladom hrvatskom kantautoricom Sarom Renar

Kako bi ocijenila ovu godinu za svoju glazbu i karijeru općenito? Ovo je izrazito radna godina u svakom pogledu. Snimila sam dva spota za dva singla na koje sam jako ponosna, odsvirala tridesetak koncerata i odradila solidnu kilometražu, a najveće stvari (put u SAD te izdavanje trećeg albuma) tek dolaze. Možda je godina manje turbulentna nego prošla, a možda i jednostavno imam više iskustva pa se bolje snalazim s raznim pritiscima.

Poticajne suradnje Osim stvaranja novih pjesama i priprema za album, dosta si radila na nekim projektima kao što su Gdje povlačiš crtu’ — work in progress i Tesla & Twain. Zbog čega te privlače takvi projekti u kojima nisi samo glazbenica nego i dio većeg projekta? Jako me vesele novi izazovi. Nora Krstulović i Vedran Peternel najprije su me bili zvali za suradnju u glazbenom programu dodjela nagrada Teatar.hr (zadatak je bio napraviti hommage Arsenu Dediću, a rezultat je eterični kolaž kompozicije Odlazak kojom nerijetko sad završavam i vlastite koncerte). Kako je ta suradnja lijepo ispala, pozvali su me da se priključim projektu Tesla i Twain kao dio »pomaknutog« eksperimentalnog orkestra, a to mi je pak otvorilo vrata za sudjelovanje u emisiji Ars acoustica na Trećem programu Hrvatskoga radija. U Ars acoustici je divno što kao umjetnik imaš maksimalnu tematsku i ekspresivnu slobodu, jedini uvjet je da konačni rezultat traje oko 20 minuta, što je duljina emisije. Odlučila sam se za Crtu — tema me intrigira još od prošlogodišnje suradnje s grupom Plastic Knives (gostovala sam kao pjevačica i napisala tekst na istoimenoj pjesmi na njihovu debitantskom albumu). Skupila sam ekipu s kojom inače radim i sviram pa smo razvijali temu u eksperimentalnoj i improvizacijskoj formi. Ako i tu emisiju ne ukinu, rezultat će se emitirati najesen na Trećem programu. Sve su te suradnje dobrodošao poticaj da se kao umjetnik makneš iz svoje »sigurne zone« i napraviš neočekivane pomake, stekneš neko iskustvo koje onda opet možeš implementirati u svoj rad.

Dani bez sjena su mračna pjesma, ali ne nužno i depresivna. Ta pjesma je više upozorenje i nemir nego melankolija. Ali je u svakom slučaju dobar pokazatelj središnjih tema idućeg albuma: smrt, tišina, samoća. Tišina će biti mračna.

Igra na minimum

vjek sam ili u timu. Konrad je iznimno marljiv i talentiran producent sa zaraznim entuzijazmom. Meni je bitno da se u studijskom (zapravo kućnom) radu osjećam ugodno, da mogu npr. hodati gore–dolje po prostoriji dok objašnjavam da je miks prenatrpan, povezujući to s horror vacui kao simptomom dublje dijagnoze shizofrenije suvremenog svijeta protiv kojega se treba boriti, dok mi se u vrijeme tog monologa pod nogama mota moj tronogi pas i šišti aparat za kavu, a Konrad se smije i strpljivo mutea kanale koje je cijelu prethodnu noć editirao.

Turneja po SAD–u Kad možemo očekivati novi album i kakav će biti u odnosu na prethodni? Tišina će nastaviti tamo gdje je Jesen stala. Bit će mračnija, manje pop, više teške note. Plan je da album izađe u listopadu. Hrvatsku si prosvirala uzduž i poprijeko. Planiraš li više koncerata u susjednim zemljama? Da, mala smo zemlja i brzo se ispuca-

Vrlo je važno pogoditi, odnosno napisati tekst koji će stihovima odgovarati glazbi i atmosferi. Stvaraš li najprije glazbu ili stihove? Oboje. Zapravo, najčešće se bavim nekom atmosferom oko koje se iskristalizira središnja misao. Nekad se tekst slaže i po principu zvučnosti, jednostavno osjetim da mi npr. u jednom dijelu pjesme treba neki »o«, kao što ponekad osjetim da mi u aranžmanskom smislu treba drama pa »kresnem« po gitari. Riječ »laž«, recimo, dosta uznemirujuće djeluje kad se ponavlja šapćući. Možda se to u budućnosti promijeni, ali sve manje pišem u nekom tradicionalnom smislu vers — refren. U novijim materijalima tekstualno igram na minimumu — jedan udarni stih se beskonačno ponavlja — princip koji koristi i Disciplina kičme i Repetitor, što je logičan pristup kad koristim looper. Jedna si od rijetkih glazbenica koja u svojem skladateljskom procesu koristi tehnologiju i elektroniku za stvaranje novih pjesama. Koliko je važno da glazbenik istražuje i stalno propitkuje svojim radom granice i neke nove putove? Mislim da je to vrlo, vrlo važno. Bez toga si zapeo. Da citiram Nicka Cavea: Cause people often talk about being scared of change / But for me I’m more afraid of things staying the same / Cause the game is never won by standing in any one place for too long. Mislim da treba konstantno gurati dalje, isprobavati, tražiti i, što je jako važno — griješiti. Pogreška je dio kreativnog procesa.

Nastupi su najvažniji Kao jedan od tvojih bliskih suradnika istaknuo se Konrad Mulvaj koji, osim što često sudjeluje u elektroničkom dijelu, radi s tobom na aranžmanima i produkciji. Koliko ti je teško svoje viđenje glazbe spojiti s njegovim i općenito s ostalim suradnicima? Pa rekla bih da smo se s godinama dosta dobro skužili. Ne razmišljamo svi isto. Uostalom, bilo bi zbilja glupo da je tako jer onda bi bilo svejedno radi li čo-

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

lada hrvatska kantautorica, dobitnica Porina za najbolji ženski vokal 2015. godine i autorica koja sve više privlači pažnju autorskim pjesmama, u razgovoru za Cantus prokomentirala je svoju dosadašnju karijeru te najavila odlazak na turneju u SAD.

Nedavno si objavila novi singl Dani bez sjena kojim najavljuješ novi album. S obzirom na tu pjesmu, koja je dosta mračna i depresivna, znači li to da će i novi album odisati nekom mračnom atmosferom?

Vedran Metelko

Razgovarao: Dubravko Jagatić

Sara Renar u srpnju je nastupila na Medvedgradskim glazbenim večerima

Ove si godine iznimno puno nastupala. Koliko su važni za karijeru glazbenika nastupi uz samo stvaranje glazbe? Nastupi su najvažniji. Neposredni kontakt s publikom, energija, neponovljivost i prijetnja greške u nastupu je ono što čini živu izvedbu i dalje ritualom u kojem ljudi uvijek rado sudjeluju, koliko god suvremena tehnologija uznapredovala. Iskustvo koncerta ne možeš skinuti s interneta. Na neki si način izašla iz te nove generacije kantautorica, ali si se istovremeno i dosta izdigla svojim drugačijim pristupom glazbi i svojim glasom zbog kojega si 2015. primila Porin za najbolji ženski vokal. Koliko ti je za karijeru značila ta nagrada? Ta nagrada bila mi je zapravo katalizator za neke životne odluke koje bih vjerujem ionako donijela (napustiti struku za koju sam školovana i potpuno se profesionalno posvetiti glazbi), ali ovako mi je bilo lakše napraviti taj rez. Odmah nakon Porina upiti za nastupe su se utrostručili, odjednom je niz skeptika počeo priču doživljavati ozbiljno.

ju lokacije na kojima se može u Hrvatskoj nastupiti. U pripremi je turneja po istočnoj obali SAD–a u studenome, a na proljeće nastupi u široj regiji. Prije nekoliko mjeseci prvi put si nastupila u Italiji pred nepoznatom publikom kao mlada, njima nepoznata kantautorica iz Hrvatske. Kako su te primili i kakvi su tvoji dojmovi? Na zasad dvije svirke u Italiji, u Trstu i u Udinama, pokazalo se da jezična barijera uopće nije velik problem, to više što publici podijelim samizdate prijevoda tekstova sa set–liste. Tako da je plan što više gurati i na zapad, a ne samo ex Yu regiju. Znači, kad ti kažu da ne možeš kao izvođač nastupati na hrvatskom jeziku, ispada da uopće nije tako. Je li to početak većeg angažmana u proboju na talijansko tržište? Nadam se! Na proljeće sigurno ponavljamo Trst i Udine, a vjerujem da ćemo uspjeti spojiti i Bolognu i još pokoje mjesto na sjeveru Italije. A dalje — tko zna, moram ostaviti malo prostora i za iznenađenja.

Muka Gospodina našega Isukrsta (po Ivanu) Borisa Papandopula sada i na CD–u u novoregistriranoj nakladi HRT–a

Filigranski opora i potresna tradicija Velikoga petka Papandopulova Muka donosi Isusovu dramu u potresnosti, ali dinamično, s očitom vjerom u njezin božanski karakter

Piše: Đurđa Otržan

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

rvi pogled na omotnicu nosača zvuka sugerira da se radi o nečem posebnom; jadranska bonaca u smiraj sunca s naznakom malog svjetionika uz rub krajolika čije se morsko prostranstvo mirno »kao ulje« prostire i na unutarnjoj omotnici. Upravo je taj dodir s jadranskim ugođajem prva odrednica djela koje je pred nama. Naslovnica knjižice i samog diska odaju središnji motiv: Kalvariju. Bogata je baština jadranske sakralne glazbe, bilo liturgijskoga bilo paraliturgijskoga crkvenog pjevanja, ali je u svem tom bogatstvu Zbor HRT–a i spjevanom iz neznanih grla, dirigent Tonči najvredniji autentičan sklaBilić dateljski napor da se iz njega stvori nešto trajno, umjetnički proživljeno i nadahnuto stoljećima vjerne odanosti vlastitome izričaju. To su odrednice koje ovo djelo, prvi put na nosaču zvuka, HRT izdvaja iz mnogobrojnih pashalnih oratorija od baroka do danas.

Boris Papandopulo: Muka

Za glasove s Jadrana

Boris Papandopulo skladao je svoj oratorij Muka Gospodina našega Isukrsta (po Ivanu) kao opus 61 i namijenio ga muškom zboru a cappella, kako se na jadranskoj obali ustalilo pjevati tijekom korizme i Velikoga tjedna. Dovršio ga je 1936., a stil djela potekao je iz splitskog, velovaroškog crkvenog pjevanja. Dirigent Tonči Bilić ispravno je povjerio vodeće dionice pjevačima koji potječu s otoka Hvara ili općenito s jadranske obale, jer je Papandopulo za takve glasove i skladao Muku. Tako su Stjepan Franetović kao evanđelist i Ivo Gamulin Gianni kao Isus, idealni tumači glavnih uloga pashalne drame, kako zbog svojih glasova s osobito pitkim, melodioznim timbrom, tako i zbog porijekla i kulturološke srodnosti s običajima svojega kraja. Starograđanin i Jelšanin zasigurno su još u djetinjstvu doživjeli pjevanje u procesijama Velikog tjedna pa su mogli autentično, bez napora sudjelovati u nanovo komponiranoj skladbi Borisa Papandopula, koja vrlo tankoćutno meandrira oko arhaičnih na-

pjeva, ustrujavajući im nov život i melodijsku snagu. Takve se karakteristike mogu činiti lokalnima i možda na širem planu zanemarivima, no oratorij u svojim oblikovnim odlikama stoji uz bok najizvrsnijim djelima te vrste u kršćanskome svijetu, a po ljepoti i uzvišenosti izraza svakako među vrhunskim skladbama hrvatske vokalne glazbe.

Pradavne alikvote Nosač zvuka opremljen je iscrpnim, stručnim i zanimljivim komentarima dr. Hane Breko Kustura, stručnjakinje za tu vrstu glazbe, a usporedni prijevod originalnog teksta na engleski jezik oprema to izdanje za međunarodno tržište. Često treba čekati naraštaj ili dva da se nađu glasovi i afiniteti koji bi zajedno dali usklađeni rezultat nekog umjetničkog projekta s tradicijskim korijenima. Ovdje se upravo slučilo tako da su u Zboru HRT–a nađeni autentični pjevači, a dirigent iz splitskog okruženja svakako je najspremniji za interpretaciju dijela filigranski opore i potresne tradicije Velikoga petka na jadranskoj obali. Tonči Bilić duboko razumije Papandopulov način skladanja za muški zbor te stvara gotovo poseban stil koji se ni po čemu ne približava nečem već poznatom, niti opernom niti koncertatnom. Kao da iz svake Papandopulove harmonije, zvonke i čiste, latentno odzvanja neki pastelni prizvuk pradavnih alikvota. Čujemo ih zato što Papandopulova vokalna tekstura nije masivna i gusta, patetična ili teška, već je poput vode u stalnom kretanju vrlo prozračnoga sloga. Tu se Papandopulo odmaknuo od tradicije grlenog zaziva tako karakterističnog za narodno pjevanje Velikoga tjedna, ali u takav rizik može se upustiti samo onaj skladatelj koji je nadahnut cijelim spektrom glazbenoga idioma, pa se može uravnoteženo prikloniti i prozračnijoj, molitvenoj varijanti. Stoga Papandopulova Muka donosi Isusovu dramu u potresnosti, ali dinamično, s očitom vjerom u njezin božanski karakter. Istovremeno je najbliža arhaičnom uzoru, kao i modernom skladanju. Osebujno remek–djelo hrvatske glazbe, a po svojem umjetničkom dosegu univerzalnog karaktera, u ovoj najnovijoj izvedbi može s pravom ponijeti epitet velikog spomenika hrvatske glazbene kulture. Ton–majstorica Marijana Begović znatno je pridonijela ukupnom zvukovnom dojmu, a producent Pero Mihojević učinio je snimku čistom, jasnom i stilski usklađenom. Djelo je snimljeno u župnoj crkvi sv. Ivana Nepomuka u zagrebačkom Lučkom prošle godine.

Treći dio edicije glazbe snimljene na hrvatskim povijesnim orguljama

Instrument za optimalnu glazbu Orgulje na kojima svira Ljerka Očić u samoborskoj franjevačkoj crkvi, djelo je Antuna Weinera iz 1737.

nim kadencama. Jedinstveni su tonaliteti još na osnovi temeljnih srednjovjekovnih vokalnih modusa i čine s pedalnim tonojerka Očić, glazbenica vima osnovu za figuriranje. Posebnom iznimne karijere i bogate ljupkošću zrači Aria Seconda Johanna diskografije, pedagoš- Pachelbela, poput tužaljke za flautu; smjekog i koncertnog isku- njuje ju Toccata Georga Muffata kao moćstva, objavljuje upravo no tkivo, pasivno i stabilno, dugog daha. treći dio još jednog or- Pachelbel počinje tradiciju duboke misaoguljskog ciklusa, ovaj put pod nazivom nosti te su mu toccate svečanog, uzvišeZvuci hrvatskih povijesnih orgulja, vol. 3 nog raspoloženja, skladane s namjerom u izdanju tvrtke Croatia Records. Prvi i da upute vjernike u duhovni svijet i da mu drugi nosač zvuka posvećeni su orgulja- se prepuste. To se pojačava u prekrasnoj ma u Trškom Vrhu u Krapini i u crkvi Sv. ariji u zagasitom registru koja oslikava poKriža u Začretju, instrumentima majstora božnost raspoloženja. Canzone Johanna Antoniusa Römera i Ferdinanda Heferera. Kaspara Kerlla, kao blagdanska glazba Upravo zahvaljujući restauratorskom zala- za bogoslužje, jednostavnog su i neutralganju radionice Heferer, ovaj projekt može nog karaktera u službi održavanja duševpredstaviti naša pradavna glazbala u nji- nog raspoloženja tijekom obreda. Pjevna Pachelbelova Toccata hovu punom sjaju. Dok je nakon Canzone ukana prvom CD–u program Ljerka Očić, zuje na razvoj te forme bio ispunjen skladbama orgulje prema baroknoj ariji, od Johanna Sebastiana su tri ovdje zastuBacha, na drugom glazJužnonjemački kojih pljene. Okvirno ponešto bom iz klasicizma jadranorguljski barok uštogljene, već se osaskog otočja i priobalja, mostaljuju vlastitim protreći dio ciklusa donosi Croatia Records/ vedbenim materijalom, program skladatelja baserija Zvuci hrvatskih oslobađajući melodijsku roka koji su djelovali u povijesnih orgulja, liniju najvišeg položaja. južnoj Njemačkoj: dvije vol. 3 skladbe Georga Muffata, Zbirka Hexachordum sedam skladbi Johanna Apollinis Johanna Pachelbela i po dvije Pachelbela iz koje su skladbe Johanna Kastri arije na ploči, plod je para Kerlla i Johanna Jazrelog skladateljskog racoba Frobergera. Orgulje zvoja, razvidno ukazujući na kojima svira Ljerka na utjecaj koji su imale na Očić u samoborskoj fraGeorga Friedricha Hännjevačkoj crkvi, djelo je dela. U pomalo plesnom Antuna Weinera iz 1737. zamahu, arije nalaze svoj godine. Instrument je u modus kretanja po visinizvrsnom stanju i vrhunskim položajima, sjenčaskih pastoznih svojstava, njem i bojenjem registara. a pruža uvid u raznovrsnost registracije, Zamjetljivi su i začeci dijaloškog preplitaširinu i spektar tonskog opsega, jasno, nja dionica koji će biti nukleusom kasnije čisto i bez slabosti. Orgulje su smirujućeg sonatne forme te osobito postupaka imiugođaja, adekvatne za bogoslužje u naj- tacije. Georg Muffat je bliži stilskom prevećoj mjeri. Skladbe ukazuju na zrelost ludiranju na harmonije i više naginje jedskladateljske i izvodilačke tehnike juž- nostavnijoj strukturi. Njegove dvije toccate nonjemačkog baroka koja se savršeno iz zbirke Apparatus musico–organisticus usklađuje s bojom i ugodbom instrumen- dekorativnijeg su karaktera i bez posebnih ta u Samoboru. Skladbe su smirenijeg ugođajnih obilježja. temperamenta od onog mediteranskog porijekla, bujnog i gustog harmonijskog Tako adekvatan repertoar za taj instrusloga, formalno dovršene i pregledne, ment ide u prilog pretpostavci da je grabez iznenađenja ili dramatike. Interiorizira- ditelj Antun Weiner radio po uzoru svojene, i bez vanjske patetike. Nadasve plod ga vremena, koncipirajući instrument koji dugih improvizacija, rijetko modulirajući će optimalno mogućiti glazbi da dođe do i ostajući unutar tonaliteta. Toccate kao izražaja u naravi i stilu tradicije glazbene uvod u službu Božju, variraju po karakte- prakse. Ljerka Očić ga je ovim nosačem ru: od tiho uzvišenih do zvučno razigranih, zvuka prikazala u svakom skupu njegostvarajući tonsku razdjelnicu vanjskog, va bogatstva zvuka. Snimke skladbi su u profanog, i unutarnjeg, svetog prostora, cijelom spektru bujne i sonorne, čujan je kako crkve tako i vjernikove duše. Te su doseg svakog tona, nezamućen odjekom, skladbe najmoćnije u raznolikim i ukraše- čist i dinamički postojan. Piše: Đurđa Otržan

Klavirski opus naše najpoznatije skladateljice napokon u pravom svjetlu na njemačkoj diskografskoj etiketi

Sva klavirska djela napokon na jednom mjestu Srpska pijanistica Nataša Veljković koja predaje na Sveučilištu za glazbu i primijenjenu umjetnost u Beču udahnula je život slavnim, ali i zaboravljenim djelima Dore Pejačević

apori Muzičkog informativnog centra u afirmiranju lika i djela Dore Pejačević počeli su ubirati plodove svojega rada od 1999., kad je taj kulturni projekt prerastao u hrvatsko–austrijski. Cilj mu je, između ostalog, objavljivanje i distribucija djela istaknute hrvatske skladateljice tiskanjem notnih izdanja te bilježenjem njezine glazbe na nosačima zvuka. Nedostatak distribucije i distributivne mreže koja bi omogućila plasman hrvatskih nosača zvuka u inozemstvo krucijalan je problem hrvatske glazbe pa to očito netko drugi mora raditi za nas. Je li MIC mogao potražiti neko hrvatsko diskografsko rješenje te samostalno poraditi na distribuciji? Nije tajna da Hrvatska ima problema s izvozom pa tako i izvozom svoje glazbe.

kojim se mogla najbolje izraziti. U njezinu je opusu 57 završenih djela, a samo četiri ne uključuju klavir. Akademkinja Koraljka Kos koja je detaljno proučavala život i djelo Dore Pejačević, skladateljičino pijanističko stvaralaštvo dijeli u tri velike cjeline kronološki: mladenačka djela (1897.–1902.), cikluse minijatura srednjeg stvaralačkog razdoblja (1903.–1912.) i opuse zrelog stvaralačkog razdoblja (1913.–1920.).

e li MIC mogao potražiti neko hrvatsko diskografsko rješenje te samostalno poraditi na distribuciji? Nije tajna da Hrvatska ima problema s izvozom, pa tako i izvozom svoje glazbe

Vic i groteska

Klavir u središtu Ono što je svakako važno za globalno predstavljanje opusa Dore Pejačević jest to da njemačka diskografska kuća zaista distribuira svoja izdanja na svim kontinentima pa se tako »Dorina glazba prvi put uistinu proširila svijetom«, ističe Davor Merkaš iz MIC–a te dodaje da se uspješnost distribucije osjeti izravno na prodaji Dorinih notnih izdanja u njihovoj internetskoj trgovini. »Dora Pejačević: The Complete Piano Works« u izvedbi Nataše Veljković šećer je na kraju diskografskih izdanja skladateljičina opusa. Nakon kontinuirane objave njezinih djela na nosačima zvuka Simphony & Phantasie Concertante, Piano Trio & Cello Sonata, Lieder, Chamber Works, Violin Sonatas i Piano Concerto, Overture & Orchestral Songs, na samom kraju 2015. godine napokon su izdane i skladbe za klavir solo, snimljene na dva kompaktna diska. Iako Dora Pejačević nije bila pijanistica sklona javnim izvedbama, a svirala je i violinu, u klaviru je pronašla medij

opus. Ljupke i razigrane minijature, od kojih neke imaju samo jednu stranicu, dugo su slovile za Dorina najpoznatija i najizvođenija djela, a na nosaču zvuka djeluju poput uvertire u skladateljski izričaj koji je Dora Pejačević razvila. Kompleksnost njezine glazbe naročito dolazi do izražaja u dvjema sonatama. Dok se u Prvoj sonati op. 36 skladateljica drži okvira tradicionalne sonatne forme, drugu — Sonatu u A–duru op. 58 sklada u jednom stavku. Upravo sonate najbolje odražavaju Dorinu osobnost — emancipiranost i inteligenciju koje nisu oprečne njezinoj nježnoj, romantičarskoj prirodi. Sonata u A–duru op. 58 odlikuje se snagom, virtuoznošću i motoričnošću te vještim dinamičkim nijansiranjem pijanistice Nataše Veljković.

Emancipiranost i inteligencija nisu bile oprečne nježnoj, romantičarskoj prirodi Dore Pejačević

Početak je kraj Međutim, ovo diskografsko izdanje ipak ne niže njezine skladbe tim redoslijedom, što se pokazalo i kao vrlo uspješna koncepcija koja je možda još ugodnija za slušanje. Dječje skladbe također su jedan od mogućih logičnih početaka, ali njih je pijanistica Nataša Veljković odlučila uvrstiti na kraju, da »početak i kraj, te dvije karike lanca koje se ponekad zovu život, prikažem u cijeloj njihovoj povezanosti i blizini«. Ciklus Život cvijeća op. 19., koji obuhvaća osam minijatura, jednako uspješno otvara skladateljičin klavirski

Naročito uvjerljive interpretacije srpske pijanistice, koja predaje na Sveučilištu za glazbu i primijenjenu umjetnost u Beču, primjećuju se u djelima impresionističkog glazbenog izraza, poput skladbe Cvjetni vrtlog op. 45, koju je Dora Pejačević skladala potkraj svojeg kratkog života. U isto vrijeme nastale su i Dvije skice za glasovir, An Dich! i Vor deinem Bild, u kojima se primjećuje promjena glazbenog jezika i izraza. Duge i raspjevane romantičarske melodijske linije skladateljica mijenja ekspresionističkim, često upotrebljavajući modulacije i enharmonijske zamjene. Nataša Veljković vjerno je prikazala skladateljičin smisao za humor, vic i grotesku, mijenjajući svoju interpretaciju u skladu s novim izrazom u ciklusu Hiroviti valceri op. 28. Devet valcera, koliko ih ima u tom ciklusu, u interpretaciji pijanistice zvuče prozračno i razigrano, ali rafinirano i zrelo. U nekoliko rečenica nije jednostavno opisati čak 24 opusa za klavir solo, od kojih neki sadrže i do devet minijatura. Spomenimo još Dva nokturna koja donose intiman i smiren ugođaj na početku i na kraju, dok se u sredini emocije razvijaju, ali uvijek u razmjernim dinamičkim granicama kako ne bi nastao preveliki kontrast s nježnim okvirom. Erinnerung op. 24 također priziva nokturalni ugođaj. Skladba i izvedba dono-

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Piše: Karmen Širović

Dora Pejačević/ Nataša Veljković se izrazitu liričnost i prekrasno nijansiranje uz rasplamsavanje emocija, koje prikazuju snagu izbjegavajući grubost.

The Complete Piano Works cpo

Iako je Nataša Veljković do sada snimala za različite diskografske kuće djela raznih skladatelja (F. Liszt, C. i R. Schumman, J. Haydn i drugi), a za CPO zabilježila je i cjelovit opus za klavir solo Heinricha i Elisabeth von Herzogenberg, naročitu naklonost pijanistica gaji prema opusu Wolfganga Amadeusa Mozarta. Međutim, može se primijetiti da joj kasnoromantičarski izraz zaista odgovara. Zahvaljujući ovom diskografskom izdanju, koje sabire cjeloviti opus za klavir solo, napokon smo dobili uvid u »pravu« Doru Pejačević. Život cvijeća, prekrasan ciklus po kojem je godinama bio prepoznatljiv njezin skladateljski izričaj, umjetnici je početna pozicija. Dora nije samo nježna, romantičarska, osjećajna skladateljska ličnost impresionističkih tendencija koja živi iza ružičastih naočala, imuna na grubost vanjskog svijeta. Ona je mnogo više. Njezina snaga, empatija i proživljene strahote rata osjećaju se u zrelim djelima, koja nikad nisu potpuno izgubila doticaj s Dorinom nježnom i nevinom osobnošću. A upravo je to čini velikom i posebnom. 67

Na devet nosača zvuka naš istaknuti pijanist predstavio ukupnost sonatnog opusa Ludwiga van Beethovena

Kamen temeljac tradicije

Kruna karijere pijanista Vladimira Krpana jest cjelokupna snimka svih Beethovenovih klavirskih sonata, zabilježena u dvorani Muzičke akademije u Zagrebu BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Piše: Đurđa Otržan

a devet nosača zvuka ovoga je proljeća svečano predstavljeno izdanje Croatia Recordsa na osnovi snimki Hrvatske radiotelevizije cjelokupnog sonatnog opusa Ludwiga

Vladimir Krpan

van Beethovena, u prostorijama nove Muzičke akademije u Zagrebu. Upravo to mjesto novih naraštaja pijanista znakovito je upućivalo na baštinu koju će tih devet nosača zvuka predstavljati za buduće izvedbene mijene — kamen temeljac tradicije.

Visine pijanizma

Nositelj projekta, bez obzira na prateće poslove koje tako izniman pothvat traži, hrvatski je pijanist međunarodnoga ugleda i kapaciteta — Vladimir Krpan. U osnovi, to je potka ovoga važnog događaja, niti jednokratnog, niti prolaznog. Deseljeća tzv. zagrebačke pijanističke škole koju gospodin Krpan zastupa, de-

setljeća njegove vlastite karijere kojom je u više navrata dokazao da je sposoban vinuti se u najzahtjevnije visine pijanističke literature, bez obzira na to je li riječ o Chopinu ili Beethovenu, jamstvo je ovog cjeloživotnog postignuća koje se bešumno uklapa u niz izdanja knjige o Ivi Mačeku, brojne nosače zvuka kojima se može trasirati fiziognomija i karakter iako tzv. zagrebačke pijanističke škole, ipak, po svemu srednjoeuropske.

Zašto? Zato što upravo srednjoeuropski značaj glazbene tradicije leži u tome da ona nije bila produžetak Beča, već posebno prožimanje austrijske pijanističke škole slavenskim elementom. Takav pojam i nejasan u terminološkom smislu i jasan u emocionalnom sklopu, podrazumijeva prije svega veću individualnu slobodu na planu umjetničkog izričaja. To je južnoslavenski dio konstruktivne, ali zatvorene srednjoeuropske pijanističke škole koja bez takvog individualističkog prožimanja ne bi, ruku na srce, imala mogućnosti preživjeti. Opusi Dore Pejačević i Blagoja Berse upravo klikću individualističkom slobodom, koju si je Vladimir Krpan dopustio razviti u pristupu ovom projektu.

Sonate kao ep Govoreći o srednjoeuropskom podneblju, koje je i dalje tu, premda ne više važno kao prije, nužno je prisjetiti se vršnjaka i suvremenika iz 18. stoljeća koji su svaki za sebe razvili grane djelovanja do gotovo nenadmašnih, do danas neprevladanih vrhunaca. To su Georg Wilhelm Fredrich Hegel, Ludwig van Beethoven i Johann Wolfgang von Goethe. Druga polovica 18. stoljeća obilježena je njihovim sintetičkim stapanjem svega znanog u svakoj od grana duhovnosti kojima su se bavili i svaki je od njih predstavljao vrhunac. Goethe je gotovo bio preveliki duh da bi bio samo književnik, ali u njegovu eminentno najvažnijem epohalnom djelu, Faustu, vidi se proboj i ustoličenje onog titanskog, individualnog u aristotelijanskom smislu nedjeljivosti osobe koja u svojoj ezoternoj nutrini proživljava svijet i vijek u kojem živi, kako je to najprije bilo naznačeno u Patnjama mladog Werthera. Hegel, koji poput velike oklopnjače brani bedem filozofije unatrag i prema naprijed, svojom je Estetikom unio uređenje dotad nevidenog umjetničkog kozmosa. U tom sklopu, Ludwig van Beethoven zapravo nije pripadao niti mozartovskoj niti romantičarskoj šumanovsko–šopenovskoj tradiciji. Pripadao je tom trojstvu koje se borilo za dominaciju i dostojanstvo čovjeka sa svim njegovim duševnim kapacitetima. Stoga je vrlo rano počeo u svojim naizgled konformističkim skladbama pripremati teren za djelovanje koje će izabrati neutralan poetski oblik; baš kao što je Goethe odabrao ep, tako je Beethoven odabrao »suonatu«, tehnički neutralan oblik na kojem će zasijati i izgraditi, pronalaziti sve novije i novije načine iskazivanja unutarnjeg života čovjeka, ne samo svoje epohe nego i čovjeka kao takvog s dinamičkim duševnim zadanostima. To je zasigurno privuklo Vladimira Krpana, kao uostalom i mnoge druge pijaniste, da shvate korpus od 32 sonate kao ep, dakle, kao dodavajuće umjetničko djelo, koje se tumači samim sobom, u nastajanju i razgraničavanju.

Slušna imaginacija Ako tako pristupimo njegovim izvedbama na spomenutim nosačima zvuka, dobit ćemo mnogo, uhvatit ćemo onaj dosluh izvođača i skladatelja, kad

se na trenutke čini da se čuje upravo ono što je sam Beethoven onda mogao čuti u svojoj slušnoj imaginaciji, jer percepcija više nije bila dovoljna. Na taj način slijedimo romaneskne motive koji se javljaju u vlastitom tkanju vremena, godina nastanka i veza među tonalitetima, srodnosti u pasažama i slično. Vrlo vrijedan i zapravo ne tako čest pristup. Zasigurno da svatko od nas ima svojeg favorita u izvedbi ove ili one sonate; osobito preferiram Arrauove izvedbe nekih sonata, i dakako Richtera. Kad već spominjem Richtera, želim istaknuti da ovdje nije riječ o simpatijama, već o konceptu. Baš kao što je Svjatoslav Richter dao izgraditi instrument za svoje integralne izvedbe Bachova Dobro ugođenog klavira, tako je Vladimir

na. Ne pretpostavlja neke povijesne hipoteze i zrelo-

sti mladog ili kasnog Beethovena, govori iz samih tonova, te ga je napeto slušati, jer zapravo, iako znamo što slijedi, ako prvi put slušamo njegove izvedbe — ne

ladimir Krpan uspio je u dogradnji stoljeća klavirske glazbe kakvu je mi poznajemo u ovom južnoslavenskom okruženju znamo što slijedi, i to je veliki čar i velika ljepota. Ne bih isticala ovu ili onu sonatu, što mi teško pada jer su neke doista univerzalno donesene, ali ne bih htjela razbiti duševnu sliku koju želim izdvoj i t i:

Epohalna freska Veleban je to doživljaj, pretpostavljam, tolike godi-

ne posvetiti trudu izrade tako velikog tkanja, jedne epohalne freske kakve su 32 sonate Ludwiga van Beethovena. Ovako komprimirane na jednom mjestu, gotovo da vape da ih se iščitava iz nota, napreskokce, onako kako se analogno ili asocijativno javljaju u memoriji. Krpanov udar je delikatan, ali vrlo snažan, gotovo da napinje granice tonskog dinamizma, baš kao što i očekujemo od Beethove-

Vladimir Krpan, klavir

Ludwig van Beethoven: 32 sonate za klavir

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Krpan dao u sebi izgraditi jedan hram za umjetnost koja se tada, na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, usudila staviti čovjeka u središte melodičkog zbivanja, njegova shvaćanja, doživljavanja i koncepcije. Veliki otklon od Bachova Svevišnjeg i intime romantizma, 32 sonate su velik tijek slojeva duševnosti koji zrije tijekom mnogih godina. I to je smisao Krpanove srednjoeuropske misije da bečkoj klasici podari bujnost i pažljivost, da je prožme onim najvažnijim: slobodom. Jer tek iz te osobne slobode nastaje obzir prema ovom ili onom tempu, maniri ili stilskom tumačenju.

da je Vladimir Krpan uspio u dogradnji stoljeća klavirske glazbe kakvu je mi poznajemo u ovom južnoslavenskom okruženju, u angažmanu i razradi modernog Europljanina južnoslavenskih karakteristika; zapravo, oplemeniti jedan suh koncept kojemu je prijetilo uvenuće. Ne bez velike štete za ljudski duh koji je u europskom duhovnom krajoliku od baroka do danas gradio individualistički tip umjetničkog pristupa koji je temeljit, pouzdan, lijep, ali i — slobodan.

(9 CD–ova) Croatia Records/HRT

O g l a z b i D a l i b o r a G r u b a č e v i ć a z a f i l m M o s t n a k r a j u s v i j e t a r e d a t e l j a B r a n k a I š t v a n č i ć a i z 2 014 .

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Nova dimenzija »živih« interpreta

Film, kao i roman po kojem je snimljen (Čuvari mostova Josipa Mlakića), tematizira nesretne ljudske sudbine iz vremena Domovinskog rata u Hrvatskoj. U ozračju straha i povratka srpskih prognanika u svoje kuće u kojima su u međuvremenu naseljeni Hrvati izbjegli iz Bosne, jedan starac nestaje, a istraga policajca koji je i sam naseljen u srpskoj kući s vremenom postaje sve osobnija. Evo kako to prati originalno skladana glazba.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

Film Most na kraju svijeta cijenjenog dokumentarista Branka Ištvančića njegov je drugi dugometražni igrani film. Inspiriran romanom Čuvari mostova Josipa Mlakića, govori o vremenu nakon Domovinskog rata, prožetom napetošću i neprijateljstvima. U atmosferi beznađa i netolerancije nestaje jedan starac, a policajac Filip pokreće istragu

tijekom koje će se morati suočiti s vlastitim demonima.

Česta tema Priče o netrpeljivosti Srba i Hrvata nakon Domovinskog rata česta su tema hrvatskih filmova, pa nije čudno što se gledatelji — sada već dvadesetak godina poslije — okreću od takvih filmova. Most na kraju svijeta počeo se distribuirati sredinom 2015. godine, ali nije

ostavio bitan trag na hrvatskoj filmskoj pravo, film ostaje »neodjeven« ili »nesceni. S druge strane, na svim najpo- dorečen«. Trik je u tome što je Grubapularnijim internetskim mjestima (služ- čević sastavio filmski orkestar — na bena stranica, Wikipedia, imdb) prona- soundtracku potpisan kao LS Studio ći ćete istaknut podatak da je glazbu Orkestar — koji angažira za snimanja skladao Dalibor Grubačević te da je svojih filmskih partitura, a u kojemu svisoundtrack izdala diskografska kuća raju vrsni glazbenici. Među njima je viAquarius Records. olinist Krunoslav Marić, Grubačević je stalni sučija su prelijepa sola Dalibor radnik Branka Ištvančipostala mjestom estaGrubačević ća, a Ištvančić iznimno blishmenta i općih filmcijeni njegovu sklaskih komentara te su Glazba za dateljsku prisutnost. i psihološki i emotivfilm Most na Soundtrack odražano »podigla« harmova tmurnu i mračnu nijsku jednobojnost kraju svijeta atmosferu — radi se o partiture (to se naro(soundtrack) sviranoj glazbi, bogačito čuje u spomenutoj i orkestralnoj, čiji bi tom stavku Vremena Aquarius Records se pojedini brojevi mosu se promijenila…). gli izvoditi i izdvojeno Tu je i klarinetist Rana koncertnoj pozordovan Cavallin, čiji innici. U tom smislu ististrument također igra če se broj Vremena su solističku ulogu nacise promijenila, al mi onalnog i međunacinikada ne, raskošan, onalnog, ali i emotivemotivno složen i vrno angažiranog glazsno strukturiran orkebenog junaka (brojevi stralni stavak koji duInformativni razgovor binski ulazi u psiholokod Petrovića, Sjećagiju naracije te nadilazi nje i kolona izbjeglica, »atmosferičnost« većeg Razgovor Filipa i Sofije, Razgovor Filidijela ostatka partiture. Međutim, zani- pa i oca). S njima je i harmonikaš Semljivo, ta glazba nije korištena u filmu, mir Hasić Sammy, čijim improvizacinego je nastala kao inspired by. Naime, jama Grubačević prepušta cijeli jedan nakon što je završio partituru, Gruba- broj (Sammy sevdah), a primjenjuje nječević je imao potrebu oblikovati pre- gove bravure kad god za to ima priliku sjek svih glazbenih događanja koriste- (Sjećanje i kolona izbjeglica, Identifikaći se filmskim motom »Vremena su se cija, Pronalazak Joze Petrovića, Filipopromijenila…« va suita). Harmonika, naime, ima važnu ulogu u filmskoj priči (nestali starac Jozo svirao je harmoniku), ali i lokalno Filmski orkestar boji partituru. Hasićeve improvizacije Ta skladba također pokazuje koliko je uz Cavallinova sola (koja su često skriGrubačević, premda ponikao iz mi- vena u orkestru) označavaju mentalitet ljea popularne glazbe, prigrlio klasičnu ljudi, sredinu koja je više ruralna nego filmsku glazbu. I to onaj tip koji se da- urbana, nacionalnost, geografski polonas, nažalost, sve više napušta: glazbu žaj… S druge strane, Marićeva violina, koja je skladana prema lajtmotivu, koju kao i povremeni zvuk klavira koji svira sviraju živi ljudi a ne računalo, koja na- sam skladatelj (recimo u codi u Vremestoji filmu dodati novu dimenziju, koja na su se promijenila) usustavljuju interje funkcionalno aktivna i bez koje, za- nacionalni položaj partiture.

Novi CD Gradske glazbe Samobor

Samoborska posla Izvedbe uvrštene na ovo izdanje vrijedan su doprinos očuvanju hrvatske glazbene baštine

ovi CD nagrađivane družine Šafrun (stari samoborski naziv za toplu ljetnu kišu), preciznije, jazz orkestra proširenog sekcijama klarineta i flauti, sastavljenog od članova Gradske glazbe Samobor, donosi džezističke, ali i ne samo džezističke obrade tradicijskih pjesama ili pak onih koje su s vremenom u narodu stekle taj status.

Dalibor Grubačević je za orkestraciju svoje filmske glazbe angažirao kolegu Danijela Legina

Dodatna orkestracija Grubačević se na soundtracku potpisuje kao skladatelj i orkestrator, čime ističe koliko mu orkestar znači — no dodatnu mu je orkestraciju napisao još jedan glazbeni stručnjak »zaluđen« filmom, skladatelj Danijel Legin. Grubačevićeva je partitura stilski konzistentna i temeljena na obogaćenom glazbenom jeziku romantizma. Uzor mu je, naravno, John Williams, no on se ne zapliće u citate, nego »grabi« svoj ton koji odražava i suvremen način skladanja: melodije slaže iznad ležećih tonova, harmonije su mu katkad statične (jer to traži filmska priča), a naglasak na molu, u kojem pikardijska terca prolazno otvara tonalitet prema nečemu drugome, samo je dašak nade u bolje sutra koji skladatelj, mimo redateljeva teksta, čita u filmskom sadržaju. Tuga je na soundtracku dominantan osjećaj, no prisutne su i druge emocije. Brojevi Netko je pucao na nas i Noćna mora zgušnjavaju tonalitetne akorde u cluster(e); u tim se brojevima mijenja registar (iz dominantnog srednjeg ulazi se u duboki i najdublji gudački registar), upotrebljavaju se efekti na žicama

klavira, glissanda… Takvi se postupci doživljavaju kao nešto novo, drukčije i zanimljivije. Zapravo, dojam je da bi sličnih zanimljivosti i eventualnih češćih promjena tempa, češćih izleta iz harmonijskog mola (u kojem se, očito iz nacionalnih razloga, naglašava povećana sekunda) i još većih širenja registarskog raspona trebalo biti više, jer bi oni obogatili soundtrack. No Grubačević je morao slijediti narativnu poruku filma, a ne skladateljsku potrebu za inventivnim i inovativnim. Potpuno svjestan da se to radi »vani« gdje sve konce vuku producenti, Grubačević može biti zahvalan što u Hrvatskoj ipak nije tako: njegova suradnja s redateljem Ištvančićem dosad se pokazala plodonosnom, premda je u nekim slučajevima film »zakočio« glazbu. No, kao što sam spomenula, Branko Ištvančić iznimno cijeni svojega glazbenog suradnika i svjestan je što njegova glazba radi njegovim filmovima. Premda dokumentarist od glave do pete (u Mostu na kraju svijeta iz te se kože nije uspio izvući, jer filmom prevladava »sivilo« realnosti devedesetih), Ištvančić voli tip glazbe koja filmu daje dozu fantazije. A upravo s takvim ciljem sklada Dalibor Grubačević.

Izborom djela slušatelje vode na putovanje diljem Hrvatske, na razgled njezinih ljepota i upoznavanje s tradicijom. Pjesme Uzmi ove ruže, Kraj kapele svete Ane i Samoborci piju vino z lonci simboli su njihova, samoborskog kraja. Skladbom Na brigu kuća mala vode nas u Dalmaciju, a Klinček stoji pod oblokom i Dok sam snočka išel dimo u Međimurje, Istarski ples za veliki orkestar u Istru, Lepe ti je Zagorje zelene i Išel budem v kleticu u Zagorje, a Čula jesam u Podravinu. Iako je riječ o glazbenim amaterima, orkestar se u izvedbama tih skladbi doima poput profesionalne formacije koja osim svestranosti donosi i vrhunsku razinu interpretacije. Za takav pristup potreban je kompetentan voditelj (a to jest saksofonist Robert Polgar koji je ujedno soGradska glazba list i glazbeni producent), ali i glazbeno obrazoSamobor vani instrumentalisti otvorena duha, među ostalima gitarist Krsto Lalić, bubnjar Goran Mihalinec Šafrun i trubač Kristijan Jurčić koji su povremeno i u ulogama solista. Zanimljivo je da se radi o mladim Spona glazbenicima. Zbog tih odlika s ovim orkestrom rado surađuju ugledni vokalni i instrumetalni solisti te aranžeri, kao što je slučaj na ovom izdanju. Svojim ugledom ti gosti šalju poruku o važnosti orkestra.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Piše: Davor Hrvoj

Maštoviti aranžeri Nadahnute, maštovite i intrigantne aranžmane za spomenute skladbe priredili su Ante Gelo, Igor Geržina, Zoran Šćekić, Joe Kaplowitz, Luka Žužić, Marin Hraščanec, Silvije Glojnarić i Robert Polgar, a kao gosti snimanju su se pridružili pjevačice Lela Kaplowitz i Verne Vern, tamburaš Filip Novosel, saksofonist Igor Geržina, trubač Branko Sterpin, svirač usne harmonike Tomislav Goluban, vokalni ansambl Praline i pijanisti Joe Kaplowitz, Viktor Lipić i Davor Dedić. U suradnji s njima, na osnovi glazbenog predloška orkestar je izvedbe podigao na novu razinu i skladbama dao svoj pečat, učinio od njih nova umjetnička djela. Čak i oni koji ne znaju kako se to doista događa, mogu to zaključiti iz izvedbi uvrštenih na ovo sjajno izdanje koje daje vrijedan doprinos očuvanju hrvatske glazbene baštine. Naime, solisti su razigrani, a na orkestar i slušatelje prenose svoju pozitivnu energiju i radost muziciranja. Zato ovo diskografsko izdanje ne bi smjelo biti samo na ponos Gradskoj glazbi Samobor i gradu Samoboru, nego bi trebalo pronaći put do širokog kruga ljubitelja glazbe.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Tihana Lazović kao Jelena u filmu Zvizdan Dalibora Matanića

Kako je glazba braće Sinkauz pridonijela uspjehu višestruko nagrađivanog filma Dalibora Matanića Zvizdan

Kad filmska glazba nije ilustrativna Koncept je bio stvaranje zvuka koji je dobiven živom svirkom, čak improvizacijom (što je tipično za braću Sinkauz) nad postavljenim droneom

Piše: dr. sc. Irena Paulus

utorski dvojac Alen i Nenad Sinkauz potpuno je posvećen iz vođačko – sk ladateljsko –improvizatorskoj praksi. Prisutni su u različitim medijima: u kazalištu (scenske, glazbeno–scenske, plesne predstave), filmu (dokumentarni, eksperimentalni, animirani, igrani filmovi), instalacijama i performansima. Također vole svirku uživo, na kojoj povezuju avant–rock, živu elektroniku, noise, eksperimentalnu i improviziranu glazbu (hrvatsko–talijanski bend East Rodeo). Nedavno su u fizičkom (Menart, 2015.) i digitalnom obliku (na deezeru i ostalim digitalnim platformama) izdali soundtrack za film Dalibora Matanića Zvizdan. U njemu nastavljaju druženje s glazbom skladajući, izvodeći i improvizirajući.

Zvizdan je do danas dobio brojne nagrade: čak sedam, uključujući i Veliku Zlatnu arenu na Filmskom festivalu u Puli, tri na Festivalu istočnoeuropskog

filma u Cottbusu (za najma protagoniste gluAlen & Nenad bolji film, najbolju glumime isti glumci, TihaSinkauz cu, kao i nagradu Međuna Lazović i Goran narodne asocijacije filmMarković) prolaze Zvizdan skih kritičara FIPRESCI), tri desetljeća (rad(soundtrack) a dobio je i Grand Prix na nja se događa 1991., festivalu War on Screen 2001. i 2011.) s tri raMenart/Deezer u Châlons–en–Champazličita raspleta. Megneu, kao i nagradu za đutim, poanta je da najboljeg redatelja i najse priče događaju bolju filmsku fotografiu dva susjedna ju u Minsku. Broj je sve sela, srpskom i veći i veći, a ne smijehrvatskom, i da su mo zaboraviti da je Zvizprotagonistima zbog dan premijerno prikazan »pogrešno« spojenih na Filmskom festivalu u nacionalnosti Cannesu (u programu svakodnevnica Un certain regard / »Iznetrpeljivost, tenzije i vjestan pogled« gdje je netolerancija. također dobio nagradu Matanić nije htio da žirija) te da je bio hrvatse glazbom opisuje ski kandidat za nominacije vrijeme — što se moglo, s obzirom na za Oscara. vremensku udaljenost priča. Nije htio Publika dobro poznaje stvaralaštvo ni da se opisuju likovi i događaji — što Dalibora Matanića koji u svojim filmo- je već pomalo zastario koncept kreiravima često problematizira tabu–teme nja filmske glazbe. Zapravo, nije bio si(Blagajnica hoće ići na more, Fine mr- guran želi li uopće glazbu u filmu. Kad tve djevojke, Volim te). Takav je i Zviz- je na koncertu na zagrebačkom Ribdan, gdje uz tri ljubavne priče (u koji- njaku čuo braću Sinkauz, odlučio je.

Bio je to jedan u nizu koncerata kojima se broje dani u godini, The Day of The Year (The Day of the Year je audio–vizualni projekt braće Sinkauz, multimedijskog umjetnika Ivana Marušića Klifa i dizajnera zvuka Miroslava Piškulića u kojemu se, uz improvizaciju i sempliranje uživo, ispituje i prikazuje proces stvaranja »instant–kompozicije«). Ideja se samo pojavila: Matanić je Sinkauzima najprije ponudio da sviraju u sceni techno partyja, a zatim da skladaju cijeli soundtrack.

Bez lajtmotiva Kao što pokazuje izdani CD, na soundtracku nema lajtmotiva, nema prepoznatljivih mjesta vezanih uz pojedine dijelove filma, pa čak nije iskorišten ni glazbeni trenutak iz prve priče u kojoj filmski junak Ivan svira trubu. Sinkauzi su slijedili jasnu Matanićevu predodžbu (a ona je takva i u njegovim prethodnim filmovima koje je radio s Pavlom Miholjevićem i Jurom Ferinom) — da glazba ne smije biti ilustrativna. Koncept je bio stvaranje zvuka. Glazba/zvuk dobiven je, međutim, živom svirkom, čak improvizacijom (što je tipično za bra-

ću Sinkauz) nad postavljenim droneom koji zapravo povezuje sve brojeve. No na izdanom soundtracku brojevi su — bez autorova znanja — nasilno odvojeni. Izvorna je zamisao bila da se devet brojeva (Three Decades, Ants, Lake, Departure, Cemetery, Girls are Hitchhiking, Party Scene, After Party, Coda) prelijeva jedan u drugi, tvoreći smislenu sliku glazbe koja je u biti cjelovita, unatoč tome što je u filmu morala biti fragmentirana. Povezanost brojeva droneom čuje se na soundtracku (unatoč nepotrebnim prekidima), gdje se glazbeni brojevi — koji se u filmu pojavljuju nakon dugih glazbenih »tišina« — nižu jedan za drugim.

Idejne dosjetke Improvizacija i elektroničke manipulacije »uživo« čine drone, koji je temelj brojevima na soundtracku, nestalnom zvučnom strukturom. Struktura dronea polako se, ali neprestano mijenja, kao što se mijenjaju improvizacije (gitare i bas), kao što se mijenjaju idejne dosjetke (jedna od naročito zanimljivih je ozvučivanje predmeta uz pomoć pickupova). Sve to čini drone živom materijom pogodnom za različita učitavanja. Glazba je sugestivna za filmsku sliku, ali i obratno, slika je sugestivna za filmsku glazbu. Posebno je zanimljiv doživljaj soundtracka koji nije isti u filmu i na nosaču zvuka. U filmu je glazba doista zvuk, ali zvuk koji pridonosi napetoj ili čak prijetećoj atmosferi svake priče. U filmu zapravo nema nasilja (izuzetak je prva priča na samom početku Domovinskog rata), jer je temelj narativnih postupaka psihologija/atmosfera zategnutih nacionalnih odnosa koji teško funkcioniraju na razini ostvarenja ljubavnog para. U filmu je glazba/zvuk Sinkauza toliko stopljena sa sound designom (oblikovao ga je Julij Zornik) da je filmsku glazbu i filmski zvuk teško razlučiti (ipak, na soundtracku je glazba snimljena bez filmskih zvukova). I dizajn zvuka ima podjednaku funkciju sugestije (primjerice vjetar), a ona govori da bi se u svakom trenutku nekome od protagonista moglo dogoditi nešto loše. Nenad Sinkauz govori o prijetećoj prirodi — dakle o nečemu što ne bi smjelo djelovati prijeteće — i to objašnjava kontroliranim postupkom »držanja glazbe na rubu feedbacka«.

S druge strane, glazba Alena i Nenada Sinkauza: »prijeteći« droneovi, živa elektronika, šumovi i improvizacije slušani odvojeno od filma, djeluju potpuno suprotno: umirujući su i opuštajući. Na nosaču zvuka se ništa nije mijenjalo, što znači da bi dva različita slušna dojma, prijeteći i umirujući, bili zanimljiv predmet istraživanja glazbene psihologije. Izuzetak od takvog doživljaja je techno party u kojemu su Sinkauzi ostvarili cameo uloge. Za razliku od većine takvih scena u drugim filmovima, Alen i Nenad Sinkauz su prilikom snimanja doista svirali, dok se uz njihovu glazbu plesalo. Svirkom je stvorena osnova koja se u postprodukciji oblikovala u konkretan glazbeni broj (Party Scene). Na izdanom soundtracku čuje se da je droneu dodan beat — zadani ritam, čija je jednoličnost (tijekom dugih petnaestak filmskih minuta) navela Sinkauze da interveniraju, koristeći se »klasičnim trikom« sviranja četiri preko tri, čime se nije promijenilo ništa, a zapravo se promijenilo sve.

Montažerski zahvati Također, montažerski zahvati prije nego što je slika doista bila »zaključana«, stvorili su najviše problema za glazbeni kontinuitet upravo u sceni techna. I te su probleme Sinkauzi rješavali dugotrajnim i upornim intervencijama koje su morale ostati nevidljive i nečujne za publiku. Naposljetku, osjećaj da je glazbe u filmu malo, jer je Matanić u početku filma uvrštava vrlo oprezno (prvih dvadesetak minuta ostavljeno je potpuno bez glazbe), gubi se kako odmiče film. Glazba postaje aktivni sudionik stvaranja tjeskobne atmosfere, koja (barem djelomično) prestaje biti takva što se više bližimo kraju. Techno party razbija »monotoniju« napetih/umirujućih droneova te omogućava miješanje dviju inače uvijek odvojenih filmskih vrsta — prizorne i neprizorne glazbe. No gledatelj ni to ne primjećuje, jer je potpuno zarobljen zvukom koji je ujedno glazba. Zvuk/glazba s jedne strane podiže adrenalin, opravdavajući »ludi« ples koji u sebe uvlači čak i rastrojenog Luku (glavni lik treće priče), a s druge strane umiruje i najavljuje mogući pozitivan kraj nacionalnih tenzija, u vremenu koje se događa »danas«.

Prvijenac jedinstvenog dua koji izvedbe zasniva na spajanju nespojivog

Intuitivni dvoboji gudala i trzalice Tihomir Hojsak i Filip Novosel osvajaju svijet novim pogledom na glazbu koja bi mogla biti putokaz za promicanje hrvatske umjetnosti u svijetu

Piše: Davor Hrvoj

uo je rijetka formacija u jazzu, a duo kontrabasista i tamburaša jedinstvena je pojava u svjetskim razmjerima. No za hrvatsku glazbu važnije je to što je riječ o duu koji ima jedinstven zvuk i izričaj koji nije moguće svrstati u neku od postojećih stilskih kategorija. Zbog toga, ali i visoke glazbene estetike, stvaralaštvo kontrabasista Tihomira Hojsaka i tamburaša Filipa Novosela rado bi prisvojili ljubitelji jazza, klasike, world musica... Iskazuju to i izborom skladbi. Naime, za svoj su prvijenac snimili obrade skladbi bosanske i bugarske narodne glazbe: Aj mene majka jednu ima i Sedi donka, jazz standarda Donna Lee Charlieja Parkera, ali i Cvate ruža rumena Ivana Zajca iz opere Nikola Šubić Zrinjski.

Improvizacije i zadirkivanja Predstavili su se i kao autori: Novosel skladbom Mista Dance, a Hojsak skladbama Bow vs Plectrum, Kit Blues i Penthouse. Radi se o djelima koja su na tragu etno–jazza, a odaju karakter skladatelja. Naime, obojica su u duši džezisti, ali i glazbenici koji rado izlaze iz okvira standardnog jazza i poigravaju se elementima drugih stilova, posebice bliske im narodne glazbe iz domovine i okruženja. Iako su to dojmljiva autorska djela, za njih su tek predložak za improvizacije i zadirkivanja. Naime, obojica su majstori svojih glazbala koji si mogu dopustiti ekstravagancije, izlete u nepoznato, rizik. Nakon što je savladao tehniku sviranja tamburice, Novosel je odlučio naučiti više o njezinim još neistraženim mogućnostima i uputio se na studij jazza u SAD, gdje je diplomirao; no koliko je god on naučio o univerzalnim načelima jazz glazbe koji se mogu primijeniti na bilo koje glazbalo, toliko su njegovi učitelji od njega naučili o specifičnostima tamburice i glazbe u kojoj je ona dominantno glazbalo. Hojsak je, pak, jedan od naših rijetkih, klasično obrazovanih jazz kontrabasista koji često poteže gudalo i svira arco, što daje posebnu dimenziju

njegovim izvedbama i pruža mu veće mogućnosti izražavanja.

Svježe i poletno Drevni afrički princip poziva i odgovora, koji su preuzeli i često primjenjuju jazz glazbenici, također je važna karakteristika njihova muziciranja. Oni se ne zadovoljavaju tehničkom izvrsnošću, novim i zanimljivim zamislima, prihvaćanjem izazova, spajanjem nespojivog... Odlaze korak dalje, u sfere nadnaravnog, intuitivnog. Naime, bez intuicije ne bi bilo spontane komunikacije kakvom obogaćuju svoje izvedbe, ne bi bilo dvoboja gudala i trzalice, Bow vs Plectrum što je, uostalom, nji(Tihomir Hojsak/ hov moto. Zato njihoFilip Novosel) va glazba, iako svirana u takvoj duo forBow vs maciji koja, naravno, Plectrum/ ima niz ograničenja, Gudalo protiv zvuči svježe i poletno, raznoliko. Kreatrzalice tivnost dua Bow vs Croatia Records Plectrum prepoznali su i ugledni glazbenici koji su s veseljem pristali na suradnju s njima. Kao gosti, svaki u izvedbi skladbe koja je najbliža karakteru glazbe koju inače sviraju, na snimanju albuma sudjelovali su makedonski gitarist Vlatko Stefanovski, hrvatski pijanist Matija Dedić, slovenski bubnjar Žan Tetičkovič i bugarski svirač kavala Theodosii Spassov. Prepoznala ju je i publika, ali i mnogobrojni promotori i organizatori koncerata. Naime, nakon promocije CD–a održane 13. svibnja 2016. u dućanu Nova ploča Croatia Recordsa, Hojsak i Novosel oduševili su publiku na otvaranju 12. Samoborskog jazz festivala, što je bio uvod u niz koncerata koje će do kraja godine održati u Hrvatskoj i Europi, zaključno s turnejom po SAD–u. Na nekima od njih pridružit će im se spomenuti glazbenici, a pripremaju i nove suradnje, primjerice sa Zagrebačkim orkestrom mladih, Ansamblom LADO i Tamburaškim orkestrom Hrvatske radiotelevizije.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

atanić nije htio da se glazbom opisuje vrijeme, nije htio ni da se opisuju likovi i događaji, a nije bio siguran ni želi li uopće glazbu u filmu. Kad je na koncertu na zagrebačkom Ribnjaku čuo braću Sinkauz, odlučio je.

Diskografska kuća Cr oat ia Recor ds objavila pr vi CD riječkog sast ava S alt y Tails

Nit koja drži sastav na okupu

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Svestrani mladi glazbenici liburnijskog džezističkog kruga: sopran i tenor saksofonist Franjo Črnjarić, gitarist Leo Škec, klavijaturist Dorian Cuculić, bas— gitarist Vedran Jurdana i bubnjar Sandro Legan

Grupa Salty Tails

Piše: Davor Hrvoj

astav Salty Tails čine svestrani mladi glazbenici liburnijskog džezističkog kruga: sopran i tenor saksofonist Franjo Črnjarić, gitarist Leo Škec, klavijaturist Dorian Cuculić, bas— gitarist Vedran Jurdana i bubnjar Sandro Legan. Okupili su se nakon što su iskustvo stjecali svirajući u Puhačkom orkestru Lovran i sastavu Tvrdokorne mrlje. Nakon što su svoju glazbu izbrusili na mnogobrojnim koncertima, odlučili su se za snimanje CD–a Cha’s posla koji su predstavili 26. lipnja 2016. na Trga Crekvina u Kastvu. Prva asoci-

njihovoj glazbi nema dodvoravanja publici ni kompromisa. To što čujemo na CD–u, to su oni. U izvedbama im nije cilj zadiviti tehnikom, nego ispričati priču 74

»Osim života i svega što me okružuje, na moje skladanje utječe sve što slušam i što sam slušao: od samih početaka jazza, do suvremenog jazza koji tek otkrivam«, rekao je Črnjarić. »Za svaku svoju skladbu mogu reći kad je nastala jer mi je to sjećanje vrlo živo u glavi. Pjesma Pfifer nastala je tijekom jedne probe u Lovranu, u prostoriji od 6 m2. Dečki su počeli nešto svirati i u tom trenutku mi je melodija zazvonila u glavi. Odmah sam shvatio da je to nova pjesma jer to nije bilo obično improviziranje. Uz Leovu pomoć smo je doradili i harmonizirali. Skladba Past Time nastala je dok sam danima vježbao slične motive. Sjećam se trenutka kad je izašSalty Tails la melodija koju sam jednostavno morao Cha’s posla zapisati. Moja trejacija na naslov bila mi je ća skladba, Kriva Croatia Records naziv popularnog kuban8mina, nastala je sličskog plesa ča–ča–ča, no kao i Pfifer — na no bio sam na potpuno probi. Dečki su nešto pogrešnom tragu. Naisvirali, ja sam preme, on se nametnuo iz ko toga počeo sviratri razloga: većina članoti melodiju i rekao ‘To va sastava međusobno je to!’ I za nju je bio razgovara čakavštinom, potreban samo treto što rade su »čakavska nutak koji su zapraposla«, a da bi vježbavo kolege iz benda li, svirali i živjeli glazbu pokrenuli nesvjesno. često moraju otići »ća s Dakle, skladbe koje posla«. sam napisao nisu namjenski rađene, Jak podražaj nego se jednostavno rode u glavi i tijeIako inače sviraju skladlu, a taj podražaj mora biti dovoljno jak be američkih autora kao što su John da stvori emocije i da se to zapiše. ČeScofield, Joshua Redman, Mike Stern, sto mi padaju na pamet takve melodiJohn Coltrane i Charlie Hunter, te hr- je, ali nisu dovoljno jake da me pokrevatskih suvremenih jazz skladatelja po- nu — možda to znači i da nisu dovoljput Elvisa Stanića i Elvisa Penave, kao no dobre!« i autora iz našeg okružja, primjerice sastava Leb i sol i Vasila Hadžimanova, Škec ima drukčije iskustvo: »Sve na CD su uvrstili šest autorskih skladbi pjesme nedvojbeno nastaju pod Črnjarića i Škeca u fusion maniri, spo- utjecajem glazbe koju slušamo, kojiput ju jazza i funka na tragu glazbe koju su nastanu iz vježbe, kojiput na probi. džezisti stvarali 1970–ih. Pisali su ih za Temu Blue 2 sramežljivo sam i s dočlanove sastava, prema njihovim glaz- sta sumnji donio na probu, a ubrzo se benim sklonostima, što je pridonijelo pokazala kao balada u kojoj svi istinski stvaranju osobnog zvuka i stila. O tome uživamo i često upravo za nju dobivam su govorili za časopis Cantus. pohvale publike.«

Bez fige u džepu Dečki iz Salty Tailsa melodijama i aranžmanima nastoje dirnuti jedni druge i slušatelje, očitovanjem vlastitih emocija pobuditi emocije u drugima. U njihovoj glazbi nema dodvoravanja publici ni kompromisa. To što čujemo na CD– u, to su oni. U izvedbama, uključujući i sola, nije im cilj zadiviti tehnikom, nego ispričati priču, priču bez teksta. Pritom, važno je da uvijek ostaju u istoj postavi, da zajednički razvijaju glazbu dulje vrijeme. »Svatko od nas u bendu ima neki svoj ‘đir’, ali se izvrsno nadopunjujemo i uspjeli smo, u toj šumi glazbe koja nas okružuje, pronaći čvrstu nit koja nas već toliko godina drži na okupu«, rekao je Škec. »Iako smo kao osobe različiti, kad zasviramo, događa se nešto iznimno. Pritom ne mislim samo na kvalitetu glazbe, nego na iskrenost i međusobno uvažavanje glazbenika i prijatelja, bez fige u džepu. Uvijek smo se odlično slagali i zabavljali na pozornici, davali svoj maksimum, a publika je to znala cijeniti.« Iako je njihova glazba izvorno američka, a danas univerzalna, na stvaralaštvo Salty Tailsa snažno utječe hrvatska, posebice primorska i istarska glazba. »Utjecaji hrvatske glazbe zapravo su moji prvi kontakti s jazzom«, rekao je Črnjarić. »Prvi jazz koncert na kojem sam bio, bio je koncert Elvis Stanić Groupe u Opatiji. Tada sam se zarazio nečim ‘čudnim’. Kako mi je tata također jazz glazbenik — Spartaco Črnjarić — utjecaj je nezaobilazan. Preko njega bio sam u dodiru s gotovo svim riječkim glazbenicima poput Denisa Razumovića, legendarnog Boćota — Darka Mihelića, Elvisa Stanića pa sve do Pepija Forembachera u čijem big bendu također već godinama sviram.« Ne manje snažno ti utjecaji zaokupljaju i Škeca: »Glazba moga kraja, Liburnije, koja me cijeli život okružuje, koju sam slušao i svirao, pohranjena je duboko u meni i na neki se način manifestira u mojem glazbenom stvaralaštvu. Najizravniji kontakt s takvom vrstom glazbe imao sam u Puhačkom orkestru Lovran, gdje sam naučio baš puno, ne samo o domaćoj tradicijskoj glazbi nego i o svjetskoj glazbenoj baštini 20. stoljeća, uključujući jazz, filmsku glazbu, latino, pop, rock i ostale žanrove. Što se tiče Salty Tailsa, ne oslanjamo se ciljano na našu tradicijsku glazbu, iako se to u nekim trenucima može čuti ili neke fraze mogu ‘zalutati’ u solo.«

Jedan od na jboljih puhača u Hr vatskoj, klarinetist Bruno Philipp objavio je album s Kvar tetom Rucner

Umjetničke modifikacije autentičnih etnografskih zapisa

Piše: Đurđa Otržan

runo Philipp, među ponajboljim puhačima u Hrvatskoj, objavio je nosač zvuka s Gudačkim kvartetom Rucner, objedinivši raznovrsnu paletu skladbi pod zajedničkim nazivom Glazbena etno kutijica. Opravdanje naziva jest u odabiru petnaest skladbi, od kojih su neke umjetnički uobličene modifikacije autentičnih etnografskih zapisa ili njima najbliže, neke su umjetnička razrada tipičnih folklornih motiva, dok su preostale originalne skladbe za klarinet i gudački sastav. Prvima pripadaju klezmer tradicionalne skladbe, kao i skladbe Bele Kovacsa, Paquita d’Rivere i Mariana Moresa. Drugi profil skladbi predstavljaju djela Marijana Makara, Božidara Miloševića i Emila Cossetta, a onda kako idemo prema većem umjetničkom izričaju, nosač zvuka predstavlja skladbe Serbana Nichifora, Norberta Goddaera (po čijoj je skladbi Clarinet unlimited nosač zvuka i podnaslovljen) i Borisa Papandopula, čiji Molto tranquillo e espressivo iz Kvinteta za klarinet i gudače op. 90 prvi put imamo priliku čuti kao snimku.

Virtuozna naracija Prva skladba Bele Kovacsa Sholem alekhem melankoličan je pjev uz pratnju gudača, s ponekim kliktajem koji podsjeća na ptičji pjev, stepskog ugođaja. Dobar uvod u bogatu tradiciju puhaćih instrumenata koji su se najbolje doživljavali na velikim prostranstvima. Već kubanska Kontradanza Paquita d’Rivere mijenja ugođaj u strukturno gusto isprepleteno tkivo s vodećom dionicom klarineta, brzo, melodiozno i komornog doživljaja. Prirodno se na taj stari ples nastavlja Tango Mariana Moresa, čija je solo dionica tako tipično deklamacijska, stvarajući okvir za plesne korake u paru. Carnyx Serbana Nichiforija suvremeni je osvrt na antikni oblik instrumenta bliskiji rogu. Virtuozna neprekidna naracija sama stvara modele motiva koje razvija, velike žustrosti i tonske izražajno-

strumentu punog i zvonkog tona, baršunaste patine. Tradicionalni klezmer napjevi već od prvog The Happy Nigun očituju formalno jedinstvo strukture vijugavih melodijskih lukova i veliki elasticitet glazbenih misli prožetih egzotičnim kromatskim intervalskim pomacima. Druga klezmer skladMeđimurski napjevi ba pruža tonsko bojenje u poigravaLuk od mađarskih stepa preko latin- nju malim nukleusima melodije. Spretskog ritma i rumunjskog ozračja kon- no izmjenjivanje radosnih i sjetnih boja osiguralo je veliku popularnost tome centrira se na Međimurje u Tri kažanru diljem svijeta. Treraktera za klarinet i guća skladba je ples radački kvartet Emila spjevane solističCossetta. Iz opuke dionice koja sa toga sklane dodiruje datelja koji je granicu kriu svakom čavosti, svom djeostajući lu blisko u okvipriljur i m a bljen uz mjere i f o l k l o rsuptilno ni izričaj ukusnog i njegove stupnjekvalitete, vanja ottri stavka mjenog skladbe potona. Rabby kazuju zrelo Chaim’s Dani vješto obrađice također formalvanje međimurskih no zanimljivo iskazuje napjeva za komorni sakontrast svjetla i sjene u tri stav. Nakon kratkog plesnog Bruno Philipp povezana dijela. uvoda, drugi je stavak prozračna elegija na rubu lirske orkestralne impresije s klarinetom kao so- Središnji dio nosača zvuka nastavlja se lističkom dionicom raširenom po cije- suvremenim izričajem skladbe Clarinet lom harmonijskom spektru tonaliteta. Unlimited Norberta Goddaera koju kaTreći je Karakter obogaćen virtuoznim rakterizira solistička bravura poput sola pasažama u stilu brzog plesa, ali umje- s jazz improvizacijama, oblikovana porenog raspoloženja. Srednji dio nosača put odjeka neke udaljene melodije koja zvuka pripremljen je za nekoliko sklad- se traži u izmjenama tempa, od žustrih bi iz tradicije klezmera koja je ukotv- do prigušeno meditativnih. To je uvod ljena u klarinetu kao nosećem instru- u opsežni stavak Molto tranquillo ed mentu melodike i ritma. Tu su najprije espressivo iz Kvinteta za klarinet i guTri hasidske melodije Giora Feidmana, dački kvartet Borisa Papandopula, op. od kojih je prva bujna melodija prepuna 90, koji je ovdje prvi put zabilježen na prijeglasa i zapjeva koji pridonose do- nosaču zvuka. U patosu gotovo tragičživljaju virtualnog slušanja artikulacije ne operne arije, u kojoj se klarinetu priljudskoga glasa. U duetu s gudačima družuju gudači, tonski prostor skladbe povećava se zanjihanost melodijskog naseljava kasnoromantičarski komorni zapjeva. Druga i treća hasidska me- slog. Stavak je duga, elegična meditalodija daju uvid u autentičnu melodiku cija obuzeta samoistraživanjem raspoklezmerskih napjeva u kojima klarinet loženja u pet usuglašenih boja, ali raznovrsno, bez monotonije. Skladba ima vodeću ulogu. koja se finalnom harmonijom prosvjetBruno Philipp profinjenom osjećajno- ljuje u vedrinu, pripada najljepšim strašću prožima virtuozne bravure na in- nicama hrvatske komorne glazbe, a sti u ispitivanju gotovo svakog segmenta registra. Solo skladba opetovano potvrđuje rafiniranu Philippovu tehniku i brižno oblikovan ton koji se kreće lako, u punini i matiranoj blistavosti ujednačenih registara.

ova izvedba Brune Philippa snažno je proživljena i rafinirano muzikalna.

Predak kavala Ozračje hrvatske komorne glazbe dopunjava folklorna freska skladatelja i ujedno producenta albuma, skladatelja Marijana Makara — SlavETNOnija. U njoj se ugođaj gajdi i tamburaškog zvuka stapa u hrvatski prepoznatljivom idiomu ravničarskog folklora. Naposljetku, slijedi još jedan izlet u pradavnu glazbenu prošlost skladbom OrijentalBruno Philipp, na elegija Božidara Miloševića koja doklarinet&Gudački nosi sjevernotrakijkvartet Rucner ski folklorni izričaj u Glazbena kojoj se klarinet prisjeća svojega pretetno kutijica/ ka, narodnog instruClarinet menta kavala. Veliunlimited ko iskustvo Gudačkog kvarteta Rucner Aquarius Record dolazi do izražaja u svakoj skladbi, diskretno se i nenametljivo izmjenjujući s klarinetom, ili kao predvodeća dionica gudača ili pak pozadinskom pratnjom solista. U tako raznovrsnom i reljefnom etnoprikazu klarinetske glazbene baštine, umjetnost Brune Philippa predstavlja interpretativno bogatstvo hrvatske izvodilačke prakse. Upućen odabir skladbi s klarinetskog repertoara, kao i spremnost da se poduhvati različitih izražajnih sredstava u nekom od odabranih folklornih idioma, daju ovome albumu dodatnu, kulturološku vrijednost. Nosač zvuka opremila je svojim radovima akademska slikarica Alma Orlić. Tekst je napisala Snježana Miklaušić–Ćeran, a fotografije snimio Ognjen Karabegović na zajedničkim nastupima Brune Philippa i Gudačkog kvarteta Rucner. Tonski su zapis oblikovali Branko Starc i Branko Starc ml., uz završnu doradu već spomenutog skladatelja u ulozi producenta, Marijana Makara.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Od petnaest djela na albumu, neka su umjetnička razrada tipičnih folklornih motiva, a neka originalne skladbe za klarinet i gudački sastav

Razmišljanja uz zbirke opusa dvojice umjetnika vezanih za Dubrovnik

Dundo Đelo i gospar Luko zlatni dubrovački trubaduri BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Dvostruki CD s uglazbljenim pjesmama akademika Luka Paljetka i zbirka notnih zapisa pjesama Đela Jusića

ajveći izvor Đelina nadahnuća bio je Grad koji je oblikovao sve njegove prepoznatljive značajke u melodijskoj, harmonijskoj, pa i stilskoj figuri njegovih skladbi

Đelo Jusić

30 pjesama, zabavne melodije Cantus d.o.o.

M Piše: Robert Urlić

oram priznati da nisam ni znao, ili možda jesam pa sam zaboravio, koliko su dodirnih točaka, tj. pjesama imali dundo Đelo i gospar Luko. Kad bi me možda pitali za neki kviz da kažem što su to oni zajedno ili u suradnji napravili, ispalio bih kao iz topa: Na Stradunu, U svakom slučaju te volim, ... , a onda bih ipak trebao malo razmisliti. Naravno bilo je toga još puno, jer kako bi to bilo da se suradnja te dvojice ponajvećih trubadura sa Straduna zaustavila na samo spomenute dvije pjesme, bez obzira na to što su one postale antologijom naše popularne glazbe.

38 pjesama Dvostruki CD s uglazbljenim pjesmama akademika Luka Paljetka prisjetit će nas i njihove pjesničko–skladateljske suradnje, ali i ostalih pjesama koje su uglazbljivali i pjevali naši velikani: od Arsena Dedića, Zvonka Špišića, Hrvoja Hegedušića do Ibrice Jusića i Tereze Kesovije. Ima njih na ovim albumima još: Ivo Pattiera, Frano Lasić, Dubravka Jusić, Dubrovački trubaduri, Ansambl Linđo, klapa Maestral i šansonijer Darko Matičević. Svi su oni imali sreću i čast pjevati stihove toga velikog pjesnika koji na ovom albumu i sam recitira četiri svoje pjesme (Proljeće u samostanu, Cvijeti Zuzorić, Upute kako se gradi kula od karata i Svi lažu). Slavlje zvuka u čast Luka, nazvao je svoj predgovor ovom izdanju akademik Tonko Maroević, koji je napisao:

»Pjesme Luka Paljetka otpijevaju i kad nisu skladane. Naime, tako su skladno spjevane da zrače nutarnjim ritmom i zanose gipkom melodijom, isijavaju blistavom zvučnošću ili pak upijaju nas gustom slušnošću.« I u pravu je, jer Lukove pjesme su baš takve, bilo da su za djecu, bilo za odrasle, one su žive, one na jedinstven način dočaravaju pjesničku misao, maštu, donoseći nam sve te riječi kao slike, u ovom slučaju zvučne slike. Trideset osam pjesama, koliko ih se i našlo na ovom dvostrukom CD izdanju (među njima su Priča o ptici; Gosparu Šišmundu /šegrtujući/; Stari Sebastijan; Šalom, Sara; To je zemlja gdje smo rasli; Ljubičaste kiše; Pjesma svetom Vlahu i dr.), odabrao je sam Luko Paljetak, uz pomoć skladatelja i šansonijera Darka Matičevića, čijih se čak sedam skladbi našlo na ovom izdanju. Njiho-

Đela Jusića koji se našao dakle na notnom izdanju uz koje dolazi i dvostruki CD. Odabrati 30 pjesama iz tako bogatog i golemog opusa i nije lako pa Rajko Dujmić, Neno Ninčević i Zrinko Tutić, urednici izdanja, i nisu imali lagan zadatak. Naravno, kad govorimo o umjetnicima poput dunda Đela, onda pri odabiru imaMediteranski krug mo i neke zadane teme ili kriterije, a to su pjeVećina protagonista ovog albuma pripada sme koje su ušle u kolektivnu svijest ljudi i koje sredozemnom ili mediteranskom glazbenom mnogi smatraju i narodnima. Dubrovčani pokrugu, a naravno veći ih je dio iz samog Gra- gotovo, jer znamo da je najveći izvor njegova da, jer sve te Lukove pjesme, nadahnuća Grad, koji je oblibez obzira na to o kome ili o kovao sve Đeline prepoznatLuko Paljetak čemu govore — i jesu Grad, ljive značajke u melodijskoj, možda onakav kakav je neGold harmonijskoj, pa i stilskoj fikad bio ili kakav bi željeli da guri njegovih skladbi (Dalmacollection je (Marin Držić, Dubrovačkom tinski Lero, Jedan dan, Kad gosparu Mihu Pracatu /MihoCroatia Records zazvone dubrovačka zvona, va smrt/, Spacakomini, Buža Lula starog kapetana, Moja u mom srcu, Origjinali). Neke Ane broji dane, Prijatelji stapjesme Luko je pisao po nari, gdje ste, Volim te, budalo rudžbi, dakle baš za uglazbljimala, Zagrljeni....). Đelo Juvanje, neke nije, no sve one sić je trubadur bio i trubadur na kraju uglazbljene odišu ostao, i s Trubadurima i s Teprepoznatljivim Paljetkovim rezom i s Ibricom i s Milom i s rukopisom; nije ni važno tko Malim raspjevanim Dubrovniih je i u kakvu melodiju stavio. kom i mnogima drugima. U konačnici, svi oni utkali su u te stihove svoj glazbeni timRadost Grada bar, melodiju ili glas, odavši Akademik Luko Paljetak naPaljetkovim pjesmama i popisao je predgovor u kojem štovanje, ali dodajući im novo ruho. Dvostruki kompaktni je istaknuo: »Trideset hitova disk s 38 pjesama Luka Pau ovoj zbirci nota, trideset je ljetka objavljen je u Zlatnoj kopitanja duše koja uz pomoć lekciji Croatia Recordsa, a i to glazbe i glasa želi pokazanam govori o vrijednosti nati da ima nešto lijepo u živopisane riječi pjesnika koji i uz tu u kojem postoji onaj ‘jedan note ostaje poeta. dan, samo jedan dan, onaj pravi presudan, samo jedan Na Stradunu i U svakom sludan’, a drugi će im se pridručaju te volim našle su se na žiti u vječno raspjevanim krualbumu Luko Paljetak, ali i na govima Mediterana, onim što albumu Đelo Jusić, među 30 ih Dubrovnik, kao dragi kaodabranih i ponajboljih, a rekli men postavljen u to čarobno bismo i najpopularnijih skladmore, širi sve do rubova svibi Đela Jusića. No dok je kod jeta pod vječnom coronom gospara Luka u ovom slučaju sunca. Nek ove pjesme sve važan album s uglazbljenim ljude prožmu onom srećom pjesmama, kod dunda Đela kojom su i same prožete. To album je tek dodatak ili zvučhoće Đelo i ništa drugo.« na kulisa pisanih stranica sa stotinama i stotinama nota, Malo je tko ili gotovo nitko povisilica, snizilica... kao Đelo osjetio tu radost i veselje svojega Grada i usRaspjevani pio sve to pretočiti u note, jer trubadur slušajući njegove skladbe, osjećate da one nose život, Nekada davno, sredinom radost, veselje i sreću i naprošlog stoljeća, uz snimljene ravno Dubrovnik. Ovo notno ploče obavezno su se izdavali i notni materiizdanje pravi je poklon, ne samo skladatelju jali pa je u Velikoj Britaniji čak postojala i top– lista singlova koja se radila prema prodanim nego i budućim generacijama, da vide crno notnim materijalima. I kod nas je od šezdese- na bijelo što je on to napisao, kako je glazbetih do osamdesetih godina prošloga stoljeća no strukturirao sve te svoje bezvremene hitoobjavljeno na desetke notnih zbirki sa stotina- ve nastale prije trideset, četrdeset pa i pedema skladbi, a edicija se zvala Zlatne melodije set godina. Notnu ediciju Zlatne melodije prati — Hrvatskog društva skladatelja. Nakon če- naravno i CD, u ovom slučaju riječ je i o dvotvrt stoljeća mirovanja, HDS i Cantus ponovo strukom izdanju Croatia Recordsa iz Zlatne su pokrenuli tu ediciju. Počelo je s izdanjima kolekcije koje je priređeno u povodu dodjele od 30 pjesama Đorđa Novkovića, Nikice Ka- nagrade za životno djelo Porin 2007. godine. logjere i Arsena Dedića. Zlatni albumi za dva zlatna dubrovačka trubaČetvrto izdanje obuhvatilo je probrani opus dura, gospara Luka i dunda Đela.

eke pjesme Luko je pisao po narudžbi, dakle baš za uglazbljivanje, neke nije, no sve one na kraju uglazbljene odišu prepoznatljivim Paljetkovim rukopisom

Debitantsko izdanje novog benda bivšeg gitarista Majki u obliku personaliziranog vinilnog albuma

Ime koje treba zapamtiti Na žalost, naziv grupe, Zoran Čalić Band, onima koji ne znaju za njih, ne otkriva o kakvim se talentiranim glazbenicima radi

Piše: Marko Bratoš

vugdje u svijetu, a kod nas možda malo više, voli se misliti kako, u glazbenom smislu, sve najbolje pripada nekim prošlim vremenima. Nema više dobrih bendova, reći će mnogi, a i oni stari više nisu što su bili — pogledajte Hladno pivo ili Parni valjak. Na koncertima veterana publika odvaljuje na stare stvari i bleji za vrijeme novih, dok na koncerte mladih bendova nažalost prečesto dolaze uglavnom obitelj i prijatelji.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

va suradnja na ovom projektu nije ni čudna jer Darko i Luko surađuju već niz godina. Matičević je s Paljetkovim pjesmama više puta nastupao i na međunarodnom festivalu šansone Chansonfest u Zagrebu.

Srećom, čini se da nismo još do kraja iscijedili svaki atom kreativnosti i kvalitete. Ako samog frontmena i dvije trećine imena već ne znate kao bivšeg gitarista i kreativni motor Majki — ako ste slušali svoje majke — s ovim albumom osjećat ćete se kao doma. Naravno, kako ne bi ispalo da je jedini zaslužan za izvrstan zvuk albuma, mora Zoran Čalić Band se skinuti kapa i ekipi iza projekta, a čine je Jernej U moru i Kržič (bas), Ivo Rimc (bubnjevi), Andraž Mazi (pedal steel&gitara) i Saša Oroz (tekstovi). Neobična, kreaplamenu tivna, hrabra kombinacija sjajne gitarističke svirke, Dancing Bear groovy zvuka i inteligentnih tekstova na hrvatskom jeziku melem su za uši svima koji vole bendove poput Foo Fightersa, Led Zeppelina, pa čak i onih nešto žešćih, poput sjajnog Downa — a laki su na jeziku kad treba kritizirati domaće glazbeno stvaralaštvo. Žanrovski gledano, radi se o divnom balansu stare škole rock’n’rolla, južnjačkog bluesa i hipnotizirajuće psihodelije sedamdesetih. Iskreno, jedina zamjerka koju imam na ovaj projekt je površna, svjestan sam toga, ali mislim da je istovremeno i bitna, te da je vrijedi spomenuti — ako ništa drugo kao upozorenje. Prije svega, budimo svjesni da Zoran Čalić unatoč talentu i kvaliteti — nije zvijezda. Pitajte deset ljudi na cesti koji nisu zagriženi ljubitelji žanra i vjerojatno neće imati pojma o kome govorite. Imajući to na umu, jedna zanimljiva situacija možda je bila i najbolji pokazatelj problema u kojem mislim da bi se bend mogao naći — a to je zvuk njihova imena. Nažalost, ne otkriva o kakvim se talentiranim glazbenicima radi. Naime, kad sam spomenuo prijatelju da sam preslušao ovaj album i da je sjajan, pitao me otkad volim narodnjake. Bizarno, možda i smiješno — ali indikativno. Kaže, ime zvuči kao da se radi o nekakvom bendu za svadbe. Pritom moram spomenuti da je riječ o osobi koja voli Majke, ali jednostavno, kao i većina publike, od članova zna samo Bareta. Provjerio sam taj dojam s još nekoliko ljudi i svi su rekli manje–više isto: ne zvuči im kao nešto što bi željeli slušati. Dodajmo tome da je zvuk ovoga sastava ipak mrvicu prealternativan da bi ga manijakalno vrtjele radijske postaje, stoga me jednostavno strah da će mnogima proći ispod radara, što bi bila velika šteta. Zato, ostaje mi nada da će se kvaliteta njihove glazbe lagano širiti usmenom predajom i da će s vremenom uspjeti okupiti publiku koju zaslužuju. Ja ću sigurno biti tamo.

Miroslav Evačić, skladatelj, multiinstrumentalist i glazbeni producent iz Koprivnice

Naš uspjeh uvijek je stizao najprije izvan granica Hrvatske Glazbenik koji još od 2001. uživa međunarodnu pozornost kad je svojim debitantskim albumom Čardaš Blues dospio na program radija BBC, za Cantus govori o svojem devetom studijskom albumu

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Piše: Dubravko Jagatić

ek nakon što je 2001. objavio debitantski album Čardaš Blues kojim je dospio i na program radija BBC i na kompilaciju prestižnog world music magazina fRoots, domaća je javnost obratila pažnju na toga koprivničkog glazbenika koji ovih dana sa suprugom Gordanom sprema novi, deveti studijski album. O ugovoru s diskografskom kućom Universal Music Croatia koja će objaviti njegov novi album, o wold music sceni, novom zvuku, medijima i svojoj glazbi Evačić govori u razgovoru za Cantus.

Iza vas je već osam albuma, međunarodno priznanje, pohvala struke (Porin) i novi singl koji ste nedavno predstavili. Međutim, za medije — kao da ste nevidljivi. Kako to komentirate? Mislim da je problem u inerciji. Inercija je u svemu pa tako i u medijima. Uvijek se vrte oko istih izvođača. To ja vidim poput navike. A navike je (dobre ili loše) teško mijenjati.

Novim singlom Zbog nas ipak ste se djelomično odmaknuli od svojega dosadašnjeg karakterističnog zvuka. Zbog čega?

svemu — super.

Zaželjeli smo se promjene. A i zanimanje za world music opada. Trendovi su se promijenili. I kod nas i u svijetu. S druge strane, smatram da imamo još puno toga reći.

O promjeni zvuka i stila odlučili smo zajednički. To ne znači da smo otpisali stare pjesme, ali težište ćemo staviti na novi rad.

Nema sumnje da je za uspjeh na sceni potrebna pažnja medija koji sve manje slušaju glazbu, a sve više gledaju kako je koji glazbenik odjeven. Kako se vi snalazite u takvom okruženju?

Novi album, koji ste najavili ovim singlom, napravili ste u suradnji sa svojom suprugom Gordanom. Kako je surađivati u kreativnom procesu skladanja pjesama s nekim tako bliskim?

Teško. Ali nije to samo problem Hrvatske. Smatram da je to globalni problem današnjice.

Ponekad teško, ponekad naporno, ali uglavnom prekrasno. Malo skladamo, malo kuhamo, malo snimamo… Sve u

Koliko je vaša supruga Gordana utjecala na vas i na vaš novi zvuk?

Novi album objavit ćete za Universal Music Croatia, što je također velik pomak u vašoj karijeri s obzirom na to da ste dosad već promijenili šest izdavača. Universal je našao vas ili vi njih? Nekako se to dogodilo spontano, bez nekih velikih planova. Jednostavno se dogodilo. Znači li ugovor s Universalom i želja da se nešto napravi izvan granica Hrvatske? Kad se pogleda retrogradno, vidi se da je naš uspjeh uvijek stizao najprije izvan granica Hrvatske. Na neki način, odgovor je — da. Zbog toga i nove pjesme radimo dvojezično. Mislim da je to u današnje vrijeme potreba ako želimo proširiti krug djelovanja. World music ili etno u Hrvatskoj je postao glazbeni žanr kojim se bavi malo glazbenika. Zbog čega se samo odabrani glazbenici, prema vašem mišljenju, usude zaorati u glazbenu baštinu Hrvatske? Nekoć je toga bilo puno više. Ali kao što sam već rekao: zanimanje za world music opada i kod nas i u svijetu. To je nepobitna činjenica. Kako biste onda opisali novi album u odnosu na dosadašnja izdanja i dosadašnji rad? U prvom redu, novi materijal će biti isključivo autorski i ne toliko stilski orijentiran kao prethodni radovi. U svakom slučaju, planiramo se otvoriti prema širem krugu slušateljstva. Nije to sada neka komercijalizacija, ali će biti neki novi, drugačiji stil. Hoće li biti gostujućih glazbenika na novom albumu?

Miroslav Evačić i supruga Gordana često nastupaju zajedno

Vjerujem da hoće. Nešto smo već i pregovarali, ali moram priznati da su drugi izvođači podosta suzdržani.

Na neki način, posljednjih pet godina smo se malo povukli iz glazbenog okružja. Uglavnom smo se posvetili obitelji, tj. klincima koji polako odrastaju. No sada smo se opet odlučili uključiti. I to nečim novim…

Medijska promidžba Hoće li se pitanje promocije i nastupa uživo promijeniti vašim ugovorom s Universalom? Već se promijenilo. Eto, više ne radim sam; promociju odrađuje Universal. Već smo nastupili u Dobro jutro, Hrvatska, imali intervju u Gloriji, snimili kratki dokumentarac za HTV… eto sada i intervju za Cantus… A s koncertima ćemo polako. Trebaju se i ljudi naviknuti na naš novi pristup. Surađivali ste s mnogobrojnim domaćim i stranim autorima kao što su Tamara Obrovac, Dunja Knebl, Tomislav Goluban, Livio Morosin, Dalibor Grubačević… S kime vam je suradnja ostala u posebnom sjećanju, a s kim biste voljeli surađivati a još niste?

Sve suradnje su mi bile prekrasne. No kad bih morao nešto izdvojiti, bila bi to suradnja s dečkima iz Violent Femmesa. Imali samo velike planove, ali nažalost stjecaj okolnosti i vrijeme baš nisu radili za nas. I dalje smo veliki prijatelj. I dakako suradnja s Liviom i pojavljivanje na Dori. Vrlo zanimljivo iskustvo. A s kim bih volio još surađivati? Sa svim glazbenicima koje volim. Na žalost, podosta ih je napustilo ovaj svijet, no na sreću mnogi su još tu: Keith Richards, Tom Waits, Paul McCartney, Neil Young, Richard Betts… veliki Bob Dylan, Robbie Robertson, Mike Campbell, Jimmy Page… ma ima ih još puno… U svakom slučaju, obožavam suradnje. Uvijek naučim nešto novo. Kako biste opisali sadašnji položaj world musica u Hrvatskoj? U Hrvatskoj je vrlo slično kao i u svijetu. Pomalo ali sigurno gasi se old school terminologija. Ima tu još pokoji blic koji zasjaji, no nažalost sve rjeđe. Budućnost crta neke nove krajolike.

Bučersi

Zero Otto Slušaj ovo

Jednom u desetljeću Zvonimir Bučević Buč, renomirani hrvatski bas–gitarist, trenutačno najpoznatiji kao basist grupe Boa, odluči dokumentirati osobne glazbene zamisli. Dosad je objelodanio dva albuma: J.M.B.G. 1997. i Escape 2005., a u projektima je sudjelovalo mnoštvo poznatih zagrebačkih glazbenika, gotovo redom dobitnika Porina u raznim kategorijama. Za ovo desetljeće Buč je odlučio proširiti priču i sastaviti bend koji će uživati u fuzijskoj svirci u kojoj se uglavnom sljubljuju jazz i funk. Tako u ovome vrsnom instrumentalističkom projektu sudjeluju Davor Slamnig, koji je sudjelovao na prvom Bučovu albumu (poznat i kao izvrstan prozaist, autor jedne od najboljih hrvatskih zbirki priča Čudovište), Viktor Lipić, koji je bio njegov partner na drugom albumu, i Jan Ivelić, koji se prihvatio bubnjeva. Album Zero Otto profinjeno je realiziran, nepretenciozan, široko primjenjiv i maestralno odsviran. Uz standardni bataljun sjajnih gostiju nije ni moglo biti drukčije. Kako Buč nije autor svih pjesama, dimenzija autorske razigranosti svakako pridonosi odličnom dojmu koji zaokružuje efektno likovno oblikovanje albuma koje potpisuje Branimir Lazanja. (Dubravko Jagatić)

Box–set mitske figure jugoslavenske narodne glazbe

Pravi diskografski spomenik Tri CD–a obuhvaćaju šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, uz prigodni DVD Dotako sam dno života sa snimkom nastupa u restoranu Dva jelena 1987.

Piše: Bojan Mušćet

će, u maramu crnu /da odnesem svojoj dragoj /pokraj odra njenog / da poljubim usne njene / mrtve, potamnele sasvim odudaraju od prpošnoga poslijeratnog svjetonazora u popularnoj glazbi. Zapravo, Toma Zdravković je u pjesmama pokazao izrazito mračan senzibilitet koji će poslije, u sasvim drukčijoj supkulturi, biti prepoznat kao dark.

itska figura jugoslavenske narodne glazbe, kralj kafana — kako je medijski redovito tituliran, To m a Toma Zdravković Zdravković unikatna je pojaAntologija va koja je zauvijek obilježila popularnu glazbu na ovim Croatia Records prostorima. Osim iznimne interpretacije koju obilježava njegov specifičan, falsetičan glas, karijeru su mu odredile izvedbe koje nisu novo čitanje tradicionalnih napjeva, ni poniranje u standarde popularne narodne glazbe. To valja pripisati njegovu skladateljskom geniju, ali i Weltschmertzu u tekstovima na kojemu bi mu pozavidio i Morrissey. Da se Toma Zdravković izdiže iz korpusa narodne glazbe dokazuje i u vrsnom eseju autor i urednik box–seta Siniša Škarica, uspoređujući Tomu Zdravkovića s Otisom Reddingom. Usporedba uistinu nije smjela: kad se čuje nastupni extended play s tri prepjeva i jednom originalnom skladbom iz 1963. koji nas uvodi u antologiju, ne nalazimo mnogo razlika od njegovih zabavnoglazbenih vršnjaka koji su harali Opatijskim, Splitskim i Zagrebačkim festivalom ili, pak, Beogradskim prolećem, ali i drugim europskim smotrama lakih nota. Prigodni patos francuskog pjevača Enrica Maciasa u interpretaciji Tome Zdravkovića u dva prepjeva, slušatelja bi mogao nagnati na pomao da je posrijedi nova pop–zvijezda u usponu. Pa ipak, karijera Tome Zdravkovića krenula je u drugom smjeru. Box–set je podijeljen na diskove koji obuhvaćaju šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, uz prigodni DVD Dotako sam dno života sa snimkom nastupa u restoranu Dva jelena 1987. godine. Prvi disk počinje navedenim kvartetom patetičnih pjesama sa španjolskim prizvukom, no već peta pjesma Buket belih ruža pokazuje u kojem će se smjeru razvijati njegova karijera. Potmuli bas u potpunom je raskoraku s glasom Tome Zdravkovića, a uz vješto ukomponiranu harmoničku liniju, stihovi Majko draga, uberi mi/ buket belih ruža / zavi ruže, divno cve-

Slijedi njegov veliki hit Ciganka (Što je tužna ova noć) kojim je definirao svoj stil, jer bez obzira na ritam pjesme, sreće u Zdravkovićevim pjesmama nema, za razliku od alkohola, mržnje, patnje, bola i tuge. Sasvim je očito od koga je Siniša Vuco crpio inspiraciju.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Vrlo rijetko nastupate po Hrvatskoj. Zašto?

U tom razdoblju Toma Zdravković snima i pjesme bez pratnje narodnog ansambla, odnosno uz revijski orkestar (npr. Anđela, Marta, Ja nemam baš nigde nikog na ovom svetu, Voli me do sutra...) pa je očito kako njegov stil, zapravo, nije bilo potrebno smještati u ladice. Prema senzibilitetu, on je u šezdestima balansirao postajući narodni interpret ili pak pjevač šlagera.

Prekretnica stiže 1970. kad je napisao i snimio pjesmu Šta će mi život, no njegova mentorica Silvana Armenulić zamolila ga je da joj ustupi pjesmu. On je to učinio, a pjesma je lansirala Silvanu Armenulić u megazvijezdu. Antologiju zaključuje njegova izvedba te pjesme snimljena 1990. Sedamdesete su posve afirmirale Tomu Zdravkovića, a pjesme kao Prokleta nedjelja, Umoran sam od života ili Zelena reka (Rastanak) samo su učvrstile njegove poklonike. Priča se nastavila i u osamdestima, a pjesme Ej, Branka, Branka ili Dotako sam dno života provlačile su se i kanalima kojima narodna glazba nikad nije ni tona ispustila. Na zalazu karijere, već vidno bolestan, Toma Zdravković snimio je i pjesme svojih prijatelja, pa Pesme moje potpisuje Kemal Monteno, a Sjećaš li se, Sanja Milić Vukašinović (inače glavni autor izvrsnog albuma Hanke Paldum Sanjam). Znalački objedinjene, pjesme Tome Zdravkovića na ovoj antologiji uistinu su pravi diskografski spomenik glazbeniku koji je očito bio jedan od posljednjih boraca za kvalitetu novoskladane narodne glazbe.

N ov i h 2 5 p j e s a m a C r ve n e j a b u ke z a 2 016 . g o d i n u

Nostalgični stihovi sjećanja na djetinjstvo Trideset godina nakon objavljivanja prvog albuma i tri godine nakon posljednjeg

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Piše: Ines Pavić

edan od najpopularnijih i najdugovječnijih pop– rock bendova na prostoru bivše države, Crvena jabuka, u lipnju ove godine objavio je novi studijski album nazvan jednostavno 2016. Točno trideset godina od objavljivanja prvog albuma i tri godine nakon uspješnog Nek’ bude ljubav, Žera i društvo donose čak 25 novih, većinom ljubavnih pjesama.

Za svakoga ponešto Osim frontmena Dražena Žerića Žere, na albumu su radili mnogobrojni autori, stalni suradnici Crvene jabuke: Crvena jabuka Branimir Mihaljević, An2016. tonija Šola, Zlatan Fazlić, Dragomir Herendić, Asmir Croatia Records Spahić, Nenad Ninčević, Mirko Šenkovski Geronimo i drugi. Za najbolju produkciju do sada pobrinuli su se Žera, Branimir Mihaljević, Marko Đurašević Mahoni i Dragomir Herendić, dok je mastering djelo Nizozemca Misjaha Van den Heidena. Album je likovno oblikovao stalni suradnik Crvene jabuke Davor Papić. Na izdanju ima za svakoga ponešto: od ljubavnih balada do veselica, a novi materijal neupitno odiše prepoznatljivim Jabukinim stilom. »Album ima 25 pjesama. Odabiremo uvijek pjesme za koje, u tom trenutku, mislimo da su dobre i da ih treba objaviti.Tako je bilo i ovaj put. Album smo počeli raditi prošle godine, a pjesma Lubenice bila je najavni singl. To je naša zajednička pjesma s Gustafima, veselica za Kvarner i za Istru, iako je sve pisao Sarajlija koji je ‘uletio’ u njihovu mikroklimu«, rekao je Dražen Žerić Žera u povodu izlaska novog izdanja. Ni ovaj put na albumu nisu izostali dueti i glazbene suradnje. Uz već spomenute veselice Lubenice s Gustafima, Crvenoj jabuci se u čak tri pjesme pri80

družila klapa Puntamika iz Zadra, i to u Mala moja Dalmatinko s kojom su nastupili na ovogodišnjem CMC festivalu, Ode Žera u mornare s ovogodišnjeg Splitskog festivala i Reci mi (toplinom srca) koju je Žera prije snimio s tamburaškim sastavom Bekrije. Posljednja pjesma na albumu suradnja je Žere i Halida Bešlića u Dobro došli u Orient Express, naslovnoj pjesmi istoimene humoristične serije. Nostalgija je duet Zlatana Fazlića i Žere u kojoj čeznu za rodnim krajem. Ovo izdanje pršti lijepim i emotivnim ljubavnim tekstovima, kao i nostalgijom za rodnim gradom, a Žera pjeva o djetinjstvu i mladenačkim danima. Album otvara romantična Dolly Bell, za koju mislim da je siguran singl. U njoj se prožimaju lagana akustična gitara i nježna uvodna flauta te lijepo dozirani prateći vokali. Slijedi Istu rijeku gazim nogom Dragomira Herendića. Pjesma je ritmičnija i snažnija od prve, to je brža ljubavna stvar. Znaš da godine bole također je ljubavna laganica koja u posljednjem refrenu prelazi u nešto brži ritam. Bajkovito–slatkasta, plesna Berba čaja na Šri Lanki glazbeno je tipična za »veselu« Crvenu jabuku, dok je Mliječni put čista suprotnost prethodnoj. To je spora nostalgična ljubavna pjesma s ponekim glazbenim elementom i uvodnom gitarskom dionicom vrlo bliska sevdahu.

Dobra »vibra« Antonija Šola i Branimir Mihaljević autori su nešto brže, prave radiofonične ljubavne pjesme Nema dana, nema noći. Pjesma nosi zaista dobru »vibru«. Slijedi Minka autora Mirka Šenkovskog Geronima; pjesma s melodičnom violinskom dionicom i zanimljivim ritmom. Naravno, opet su posrijedi ljubavni stihovi. Slušajući redom, nižu se na broju osam već spomenuta vesela Lubenice, dok je na devetom također spomenuta Ode Žera u mornare s klapom Puntamika. To je brza i zanimljiva pjesma u kojoj neobično zvuči spoj pop– rocka i klape; ne nedostaje Žerinih nostalgičnih stihova i sjećanja na djetinjstvo, mladost i rodno Sarajevo, motive koji vladaju dobrim dijelom albuma. I onda opet s brze i žestoke na baladu — Stvoreni za tugu, akustičnu ljubavnu, emotivnu skladbu Dragomira Herendića. Nostalgija je duet sa Zlatanom Fazlićem, prepuna sjećanja i emocija, uo-

Dražen Žerić Žera

stalom, naslov sve govori, no zanimljivo je kako brz ritam i razigrana violina ne odražavaju isto. Niz nastavlja lijepa pjesma Zaboli me opet pa Svi smo negdje tu kojom je zaokružen prvi CD, odnosno prvi dio albuma kojim dominira nostalgija. Pjesma je veselijeg i vedrijeg ritma i zvuka, no riječ je o životnim pričama nekoliko prijatelja u Sarajevu nakon rata. Drugi CD otvara pjesma Dok sam živ Branimira Mihaljevića i Nenada Ninčevića, napokon jedna sretna ljubavna pjesma, ritmična i moćna. Mislim da će je publika odlično prihvatiti zbog pozitivne priče. Aranžmanom dominira truba i ritam–sekcija, čime dobiva na energičnosti.

Ljetno i zimsko Dalmatinku već spomenuh, ali dodajem da je to simpatična ljubavna pjesma s puno šarma, i da, dobro se uklapaju klapa i Žera, a aranžmanom je savršeno dočarana ljetna morska atmosfera. Kad mi žicu pogodiš, u meni kad se dogodiš, vjeruj sve što ti kažem, ja varam i kad lažem… autor je opet Dragomir Herendić, a toj ljubavnoj pjesmi sjajno pristaju muški prateći vokali. Ne sumnjam da će naići na dobar odziv na koncertima. U sličnom, ali možda malo blažem ritmu nastavlja Pssst, gdje je također izražen ritam uz izraženiji bubanj i akustičnu gitaru. U tekstu je dosta motiva iz Žerina rodnog grada, kao i, naravno, ljubavnih. Osamnaesta je pjesma Da te mogu sada vratiti Darka Bakića koju je njegova grupa Buđenje snimila na albumu Kosti i tilo iz 2005. To je snažna i tužna ljubavna

priča pop–rock prizvuka. Koliko sam te volio je jaka tužna ljubavna pop–rock pjesma. Premda ima zimski tekst, nosi potpuno suprotnu, ljetnu atmosferu, prije svega zbog udarnog zvuka i vrlo smislene, dobre gitarske solaže. Reci mi (toplinom srca) je spomenuti duet s klapom Puntamika koja je već pronašla svoje mjesto u eteru. Male ptice glazbeno i aranžmanski podsjećaju na zvuk nekih stranih bendova iz devedesetih godina prošlog stoljeća, a prati ih i dojmljiv tekst. Na 22. mjestu našla se Voljena, opet romantična ljubavna pjesma akustičnog pop prizvuka koji se nenametljivo provlači cijelim materijalom. »Vedra« Vedro jutro brža je sretna ljubavna pjesma, a Jedino tuga mi preostaje, također brža, no s dozom sjete u stihovima. Album zatvara Men’ se čini, duet s Halidom Bešlićem, s dominantnom solažom na harmonici koja se fantastično uklopila u rock–ritam i obojila električnu gitaru. Pjesma pomalo odskače od albuma, ali je pravi spoj Halida i Žere. Album je produkcijski kvalitetniji i bolji od prethodnog, najbolji album Crvene jabuke u tom segmentu dosad. Glazbenoj, odnosno sviračkoj kvaliteti pridonijelo je i pedesetak vrhunskih studijskih glazbenika. Tekstovi i glazba su standardno dobri, ali uvijek se nekoliko pjesama izdvoji. Sve u svemu, album svakako vrijedi poslušati jer je nepretenciozan, kvalitetan i opuštajući. I premda je teško pronaći 25 dobrih pjesama koje mogu činiti smislenu cjelinu, čini se da je Crvena jabuka u tome uspjela.

Ljubavne pjesme na najjače Na cijelom albumu dominiraju bubanj i bas–gitara, čemu pridonose snažni, ritmični rifovi, čime se ne narušava melodioznost pjesama

Piše: Ines Pavić

akon vrlo uspješnog albuma obrada starih pop–rock hitova »sarajevske rock–škole« Bili smo raja i kompilacije XL Nakon! kojom su 2013. obilježili 40 godina postojanja, Teška industrija je u travnju ove godine objavila novi studijski album — Selfie. Teška industrija osnovana je 1973. godine u Sarajevu, na inicijativu klavijaturista i skladatelja Gabora Lengyela, a tadašnju postavu činili su i gitarist Vedad Hadžiavdić, basist Ivica Propadalo te bivši članovi, bubnjar Senad Begović i pjevač Fadil Toskić. Toskića ubrzo zamjenjuje Seid Memić Vajta. Današnju postavu, uz Hadžiavdića i Propadala čine još bubnjar Robert Domitrović, klavijaturist Fran Šokić te pjevačica Lea Mijatović. Na novom albumu većinu skladbi potpisuje Vedad Hadžiavdić, dok se kao autori tekstova pojavljuju pjevačica Lea Mijatović, Miroslav Bartulica, Faruk Buljubašić Fayo, Valerija Đurđević i drugi. Za produkciju i aranžmane pobrinuli su se producent Igor Ivanović i Vedad Hadžiavdić, dok se dizajnom pozabavio Ivica Propadalo koji je fotografije, to jest selfije sa svojim prijateljima i bendom iskoristio za cover albuma.

Nametnuvši se ponovno kao jedan od najtraženijih i najpopularnijih bendova svojim verzijama starih, dobrih pjesama poput A i ti me iznevjeri Bijelog dugmeta, Jedina Zdravka Čolića, U meni jesen je Halida Bešlića, odlučili su ponovno se pokazati i autorskim pjesmama. Tako su na Selfieju snimili 11 novih pjesama od kojih su mnoge bile vrlo uspješni i popularni radijski singlovi, poput Šta ti je život, Sjenka i Još gorim od tebe s kojom su 2015. sudjelovali na Zagrebačkom festivalu. Album otvara energična i snažna rock–pjesma Šta ti je život koja se kao singl pojavila ljeti 2012. i zaposjela domaći eter. Ta moćna stvar odličan je uvod u ostatak albuma koji je produkcijski na vrlo visokoj razini. Ono što nedostaje jesu izvrsne solaže sjajnog gitarista Vedada Hadžiavdića koji je odličnim rifovima obogatio svaku pjesmu (malo više solističkih dionica nije naodmet). Niz nastavlja lijepa, pozitivna Moj svijet, zapleši, manje ritmična, ali vrlo dobra pjesma za koju je tekst napisala izvrsna pjevačica Lea Mijatović. Ona svojim snažnim, pomalo tamnim vokalom svaku pjesmu učini posebnom.

Kompatibilni glasovi Malo brža balada Majske kiše duet je s velikim Kemalom Montenom, ujedno i jedan od najpopularnijih singlova s ovog albuma. Kemal Monteno je svojedobno rekao da je ovo jedina rock–pjesma koju je snimio. Vokali obojice pjevača savršeno su se složili, lijepo zvuče i kompatibilni su. Sjenka je jedan od posljednjih singlova, objavljen zimi 2015. Publika je dobro prihvatila tu pomalo sjetnu, tužnu

»laganicu« koja je pokazala vokalnu moć pjevačice Lee Mijatović u niskim lagama. Još se jedan duet našao na ovom izdanju, onaj s legendom rocka u nas — Željkom Bebekom — Jednom daje nam Bog, koja je posljednji singl s albuma. Kao i većina pjesama, i to je ljubavna priča, o velikoj ljubavi u životu. Pjesma je brža, dominantna je ritam–sekcija i klavijature. Na cijelom albumu ritam–sekcija, odnosno bubanj i bas–gitara dominiraju, čemu pridonose snažni, ritmični rifovi, no time se ne narušava melodioznost pjesama. Klavijature ih oplemenjuju, kao i jednostavni, ali efektni prateći vokali kojih ima točno koliko treba, a sve lijepo interpretacijom zaokružuje pjevačica Lea Mijatović. Lein je vokal snažan, neobične, pomalo tamne boje koji može pjevati različite lage, od niskih do vrlo visokih, a interpretacija je dobro izbalansirana, bez ikakvih pretjerivanja.

Kritika EU Još jedan duet krasi Selfie: tamburaško–rokerska kombinacija sa Slavonia bandom iznjedrila je Ženu za utjehu koju su napisali Valerija i Boris Đurđević. Ta balada bržeg ritma opet govori o ljubavi, ovaj put nesretnoj. Jednu su pjesmu posvetili političkim događajima; 2013. napravili su EUdala se lijepa naša u suradnji s bosanskohercegovačkom glumicom Zanom Marjanović (umjetničko ime — Sunny Su). Pjesma kritizira Europsku uniju i protivi se hrvatskom pridruživanju toj zajednici te na duhovit način govori o proslavi ulaska i odnosu Hrvatske, BiH i EU. Pomračenje srca je na broju 8 i srednje je brza rock ljubavna »stvar« sa snažnim vokalnim dionicama i opet jakom ritam–sekcijom. Tom pjesmom često otvaraju koncerte. Badnja je noć atipična je božićna pjesma. Radi se zapravo o tužnoj zimskoj, ljubavnoj pjesmi malo bržeg ritma i vrlo sjetne melodije. Pjesma nosi nostalgičnu zimsku atmosferu hladne noći i mislim da je ona jedna od najemotivnijih na albumu, što i ne iznenađuje s obzirom na to da je autor teksta osnivač grupe Bolero Miroslav Mišo Bartulica. Be the change je motivacijska pjesma čiji je tekst na engleskom jeziku napisao bubnjar Robert Domitrović na već postojeću glazbu pjesme Gdje ćeš ti, a gdje ću ja. Ona se našla i na nekoliko stranih kompilacija i radiopostaja. Album zatvara žestoka Još gorim od tebe s kojom su sudjelovali na Zagrebačkom festivalu 2015. Možda bi neka malo sporija, laganija pjesma bila primjerenija za zatvaranje, ali i ova dobro zvuči za kraj. Selfie je vrlo dobro pop–rock izdanje koje je donijelo mnogobrojne dobre pjesme. Publika ga je prihvatila, a Teška industrija pokazala da zaista može napraviti vrlo dobre autorske pjesme i maknuti se od etikete obrada. Album je i produkcijski i svirački i vokalno vrlo dobar, a kvaliteta se vidi na nastupima uživo, što je također na visokoj razini. Iako su pjesme izlazile singl po singl i sve su već poznate publici, album u cjelini ima zajedničku nit vodilju i glazbenu misao koja se njime proteže.

DRUGO MIŠLJENJE Č e t v r t i a l b u m Te š ke i n d u s t r i j e o d n j i h o v a r e v i v a l a 2 0 0 7.

Nedovoljno teško Čista i uredna produkcija koja karakterizira Selfie razlog je što album zvuči starije nego što zaista jest

Piše: Marko Bratoš BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Recenzija albuma sarajevskih rokera iz perspektive ljubitelja

etvrti album Teške industrije, računajući od njihova revivala 2007. godine, nosi mladenački naslov Selfie i donosi 11 novih, stilski raznovrsnih pjesama. Prije svega, moram reći da sam čvrsti zagovornik teze da je malo toga — kad govorimo o glazbenoj kvaliteti — objektivno, već se uglavnom radi čisto o statističkoj prevlasti pozitivnih ili negativnih subjektivnih dojmova. Upravo zato potpuno prihvaćam mogućnost da Teška industrija jednostavno ne ide u »moj đir«, da ne razumijem određenu nostalgiju za nekakvim starijim zvukom, da su se vremena jednostavno promijenila i stvorila neke Teška industrija nove klince koji to, ni uz najbolju volju, ne mogu kužiti. Iskustvo glazbenika, uostalom, često je Selfie dvosjekli mač. Koliko god te može učiniti kapetanom ovog našeg metaforičkog glazbenog broda, Croatia Records može biti i sidro koje te vuče natrag i sprečava da dođeš do novih obala. Ne mogu se oteti dojmu da unatoč tom očitom iskustvu, kvaliteti i uvježbanosti svirke te uistinu kvalitetno odrađenom poslu, Teškoj industriji nedostaje kreativnosti, originalnosti, a možda i hrabrosti. Slušajući sve pjesme s albuma, ne mogu reći da je išta loše, ali zasigurno je već viđeno. Prihvaćam optužbe za određeni glazbeni snobizam, ali nažalost nisam pobornik one stare »ako nije pokvareno, ne mijenjaj«. Istini za volju, određene promjene u odnosu na nekadašnji zvuk Teške industrije uistinu ima, a radi se o zaokretu iz jednog gotovo hard rock zvuka s elementima etna u nešto puno više pop, povremeno i s elementima narodnjaka. Nisam ljubitelj, ali nisam ni tu da se miješam u kreativne odluke. Vjerujem da imaju svoje razloge. Bit ću sretan ako sam u krivu, ali prilično sam siguran da će dominantan dojam nakon odslušanog Selfieja kod većine slušatelja ipak biti — OK, ali ništa zbog čega bi skakali od oduševljenja, zvali sve prijatelje i tetovirali tekstove na rukama. U glazbi, kao i u većini drugih stvari, trendovi su kao ringišpil — uglavnom se vrte i kad–tad dođu opet na vrata. U vremenu kad se rock’n’roll vraća svojim korijenima i ponovno prihvaća onaj prljavi, stari, sirovi zvuk koji se cijedi iz zvučnika, čista i uredna produkcija koja karakterizira Selfie razlog je što album zvuči starije nego što zaista jest, i baš me zanima koliko bi nešto prljavija produkcija dodala svježine i energije. Ovako, prilično ironično ako mogu dodati, Teška industrija jednostavno ne zvuči dovoljno teško. U konačnici, sve je to sekundarno jer Teška industrija ostaje grupa koja ima svoju odanu bazu i dovoljno obožavanih pjesama da je zabavljaju cijelu noć tamo gdje je njihova snaga najveća — na živim svirkama. Tamo produkcija albuma ne igra gotovo nikakvu ulogu, a ključno je iskustvo, energija i strast. Srećom, toga Teška industrija ima i više nego dovoljno.

Oliver i Gibonni

Familija

18 album a d vojice i z vođača u neš t o više od m jesec d ana

Oliverovi i Gibonnijevi albumi

Aquarius Records

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

12 Oliverovih u dva box–seta, 5 Gibonnijevih u istoj ediciji, Original Album Collection, i sasvim novi, zajednički album Familija

Gibonni i Oliver Piše: Bojan Mušćet

Poklonici Olivera Dragojevića i Zlatana Stipišića Gibonnija u nešto više od mjesec dana mogli su si priskribiti čak 18 albuma obojice izvođača — 12 Oliverovih u dva box–seta, pet Gibonnijevih u istoj ediciji, Original Album Collection, i sasvim novi, zajednički album Familija.

Dalmatinska suradnja Dok je u inozemstvu praksa zajedničkih albuma koje snimaju izvođači različitih naraštaja razmjerno česta (npr. Lady Gaga i Tony Bennett ili Jack White i Neil Young), kod nas takva praksa baš nije uobičajena kad su posrijedi novi materijali. Suradnja Olivera i Gibonnija, kao ponajboljeg dalmatinskog interpreta i jednoga od najboljih dalmatinskih autora, nije neočekivana: 1994. snimili su zajedničku pjesmu U ljubav vjere nemam, nakon pjesme Cesarica početkom devedesetih. Oliverova karijera izvrsno se nastavila nakon neočekivanog zastoja suradnje sa Zdenkom Runjićem. Oliver i Gibonni nerijetko zajedno nastupaju, izvodeći i pjesme koje nisu studijski zabilježene.

Tako je Oliver, jedan od Gibonnijevih koncertnih favorita, skladbu Kad sam nasamo s njom snimio upravo za ovaj album. Ujedno, to je i najzanimljivija Oliverova skladba na albumu. On još ima dvije skladbe, dva

su dueta, a Gibonni ima četiri pjesme. Kako je u posljednja dva desetljeća Oliverova karijera na autopilotu, snima vrsne albume bez iznenađenja, gdje je u prvom planu i dalje vrhunski vokal, Gibonnijeve su pjesme (a Gibonni je autor kompletnog materijala) koje mu je namijenio doprinos upravo prema tako postavljenom glazbenom rasteru. Takav je i prvi zajednički duet — Sreća, koja bi sigurno legla na solistički Oliverov, ali ne i Gibonnijev album. S drugim duetom Moja si kuća je obratno. Produkcijski i aranžerski pristup drukčiji je za oba izvođača, no odlično je objedinjen, pa je Familija jedan od ponajbolje odsviranih, aranžiranih i produciranih albuma svih vremena na ovim prostorima.

Labirint introspekcije Kod Gibonnija je nešto drukčija situacija: njegova posljednja dva albuma promjenjive su kvalitete: Toleranca je zvučala kao skup B strane singlova (osim pjesama Žeđam i Vesla na vodi), dok je 20th Century Man solidno napravljen album na engleskom jeziku, ali bez uspjele pomirbe Gibonnijeva neograničenog talenta i zahtjeva engleskog jezika i inozemnog tržišta. Familija je neobičan autorsko–izvedbeni hibrid koji Gibonnija izvlači iz labirinata introspekcije u kojima je zalutao na Toleranci i pruža iznimno jak autorski naboj na tri pjesme — uvodnoj Onako, od oka, zaključnoj Nisi više moja bol i ponajboljoj pjesmi na albumu, Udici. Pjesma pripada vrhu njegova stvaralaštva i da nije u prvom dijelu pjevao gotovo u falsetu, bila bi sigurno uz bok Temperi. Pjesma koja predstavlja trade mark Gibonnijeve karijere nalazi se na četvrtom studijskom albumu Ruža vjetrova koji je reizdan u sklopu Original Album Collectiona s prva tri albuma i njegovim prvim live albumom Koncert. Zanimljivo je usporediti set–listu s tog nastupa sa set–listom velikoga koncerta Magenta 1 početkom travnja u Zagrebu i vidjeti da Gibonni uživo izvodi tek tri–četiri pjesme iz toga razdoblja.

Prva četiri Gibonnijeva albuma odražavala su njegovu transformaciju iz vokalnog solista sweet metal benda Osmi putnik u istinsku autorsku i izvođačku veličinu. Ta, naglašeno, rokerskija faza njegova rada sadrži jedan sjajan album — Noina arka, a sigurno je da njegov nastupni album Sa mnom ili bez mene s vremenske distance postaje sve zanimljiviji. Albumi Kruna od perja i Ruža vjetrova, kad je počeo pisati i na dijalektu, zapravo su zasadi njegova današnjeg izraza i sadrže neprijeporne evergreene: Dvije duše, Lipa moja, Ozdravi mi ti, Ovo mi je škola, Ispod moga pramca (Tempera) i druge.

Oliver

Original Album Collection vol. 1 Croatia Records

Svi ti albumi već su obuhvaćeni box–setom Kolekcija, no s obzirom na neprestano regrutiranje novih fanova, diskografska reminiscencija svakako je izvrstan uvod u singer–songwritera koji, uvjeren sam, još nije dao ono najbolje iz svoje kajdanke.

Bez Đelozije i Karoce Njegove pjesme nalaze se i na Original Album Collection vol. 2 Olivera Dragojevića: Dobro jutro, U ljubav vjere nemam, Kreni, Dobar dan i Teško te zaboravljam. Nalaze se na Oliverovim albumima Neka nova svitanja, Vrime i Trag u beskraju. Druga Oliverova kolekcija ocrtava onaj dio njegove karijere kad više nije surađivao sa Zdenkom Runjićem, premda sadrži neke njegove skladbe u novim verzijama (Lučija, Što učinila si ti...). Tom paketu dodan je i album koji je Oliver realizirao s Runjićem 1987. Oliver, a sadrži megahit Žuto lišće ljubavi. Također, i na prvoj kolekciji postoji vremenska rupa: uz prvih pet albuma objavljen je osmi, dok su albumi Đelozija i Karoca izuzeti. Unatoč tomu, obje kolekcije daju detaljniji uvid u karijeru Olivera Dragojevića, a niska evergreena na 12 albuma, koliko ih je u dva box–seta, uistinu otkriva sve razmjere velike karijere. Tri box–seta pokazuju, zapravo, gdje leže korijeni glazbenog izričaja koji je danas opredmećen na albumu Familija. Amalgam koji je krenuo iz dva različita smjera, iz klasičnog rokerskog miljea i iz samog srca Splitskog festivala, danas rezultira albumom koji je, sasvim sigurno, pomaknuo granice suvremene hrvatske popularne glazbe.

Oliver

Original Album Collection vol. 2 Croatia Records

Oliver

Original Album Collection Croatia Records

Izvrstan album dive hrvatske glazbene scene nakon devetogodišnje stanke

Duša starih vremena (osvrt novog obožavatelja)

Piše: Marko Bratoš

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Nakon preslušavanja 12 stilski, aranžerski i pjevački izvrsnih pjesama izniklih nakon devetogodišnje stanke, potpuno razumijem čime je Tereza zaslužila poštovanje mlađih generacija, kreativnijih, sirovijih, svježijih — ali čini se da i one iskusnije generacije imaju još štogod ponuditi. Zaista, teško se sjetiti ženskog vokala u čijoj bi izvedbi te pjesme zvučale jednako elegantno, iskreno i uvjerljivo.

uprotno jednom od osnovnih zakona novinarstva, bit ću potpuno subjektivan — Tereza Kesovija, neosporna diva hrvatske glazbene scene, Ukusniji kroasan novim je alIzdvojio bih srceparajući bumom dobila još jednog Tereza Kesovija tekst i glazbu pjesme Posuobožavatelja. Za početak, đeno vrijeme, pri čemu zasluOči duše vrijedi reći da nisam nikad ge jednako pripadaju i Braniu životu uložio previše vreDallas Records miru Mihaljeviću i Željku Pamena izučavajući njezin imvičiću, uvodnu šansonijersku presivan glazbeni opus — Ostavi me tu, kao i posljednju pripišimo to generacijskom Plus Loin Que L’amour koja je jazu, mladenačkoj fokusiučinila onaj kroasan na terasi ranosti na sve ono strano još malo ukusnijim. Neki će, prije nego na domaće ili siguran sam, na sam spojednostavno klinačkoj namen pojma »novi album Teivnosti. Ipak, nakon prereze Kesovije«, jednako kao i slušavanja 12 stilski, aranna »nova turneja Rolling Stožerski i pjevački izvrsnih nesa« pomisliti kako je možpjesama izniklih nakon da vrijeme da se pozornica devetogodišnje stanke, prepusti drugima, i ponekad potpuno razumijem čime sam sklon složiti se s tim. je zaslužila ako ne oboNeki autori uistinu ne znaju žavanje, onda poštovanje kad treba stati — bilo iz finanviše–manje svakoga tko voli cijskih razloga, bilo iz nostalgičnog traganja misliti da išta zna o glazbi. za srećom svojih najboljih dana. A možda je stvaranje novog postala opsesija, pokuSnaga interpretacije šaj dokazivanja da mogu držati korak s vremenom, da još nisu spremni za otpis. Ne Preslušavao sam album uz jutarnju kavu vjerujem da Tereza Kesovija pripada ijedi kroasan — možda ne kao u jednom od noj od tih kategorija. Postoji i još jedna, pokafića Pariza, grada koji je zasigurno osta- sebna vrsta: oni glazbenici koji jednostavvio traga na glazbenom stilu Tereze Kesovi- no žive kroz pjesme, koji u mladosti, kao i je, već na osunčanoj terasi uz more — i Oči u godinama koje neizbježno dolaze nakon duše stopile su se savršeno. Za početak, s nje — zvuče jednako sretno, snažno i stratehničke strane, zaista nema propusta. Inti- stveno, koji jednostavno pripadaju pozornimni, refleksivni i nostalgični tekstovi nošeni ci. Iskreno se nadam da će Tereza, uz već su divno balansiranim aranžmanima i suptil- davno osvojene obožavatelje, uspjeti ukranom, odmjerenom produkcijom koja je uvi- sti i pokojeg iz novijih generacija kako bi se jek čujna, ali nikad u glavnoj ulozi. Uostalom, poštovanje prema takvoj glazbi i takvim vrekako bi i mogla biti? Dvadesetpetogodišnjak menima održalo u atmosferi tuc–tuc ritmokoji 2016. godine hvali pjevačke sposobno- va, autotunea i Gangnam Stylea. Uostalom, sti Tereze Kesovije uistinu zaslužuje da ga se mladima je postalo moderno sliniti nad svinježno pomazi po glavi i čestita na otkriću me što je staro — nad starim fotoaparatima, tople vode, ali poslušavši bezbrojne, mnogo starim pisaćim strojevima i starim gramomlađe i svježije glazbenike prije ovoga, ne fonima. Tko zna, možda ih ona duša starih mogu ne biti oduševljen snagom njezine in- vremena koju toliko očajnički traže ne čeka terpretacije. Pomalo naivno, lako je pomisliti u nekakvom prašnom antikvarijatu — nego da sve dobro i svježe nužno dolazi od nekih na pozornici.

–godišnjak koji 2016. godine hvali pjevačke sposobnosti Tereze Kesovije uistinu zaslužuje da ga se nježno pomazi po glavi i čestita na otkriću tople vode Tereza Kesovija

Punk nije mrtav

Nikica Petković

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Legendarna riječka grupa Paraf napokon digitalizirana i dostupna na streaming servisima

Paraf je vjerojatno izvođač koji je najdulje čekao da njegov katalog bude digitaliziran, a uskoro bi albumi trebali biti reizdani na vinilu i CD–u

a streaming servisima moguće je preslušati kompletnu diskografiju Parafa, uključujući i neke dosad neobjavljene snimke

Piše: Bojan Mušćet

ijeka je jedno od najvažnijih središta novovalne i punk kulture na prostorima bivše Jugoslavije. Novi val na tom području nije bio samo glazbeni smjer, posrijedi je bila i kultura, koja je silnu energiju crpila iz inozemnih izvorišta, transformirala je i podastrla u punoj silini koja očito traje i danas. Dobar dio ondašnjih pjesama

kao hitovi funkcioniraju i u naše vrijeme, što valja zahvaliti kvaliteti koja je uspješno probila vremenske okvire.

Nadahnuće Ramonesima Jedan od primjera svakako je način na koji je, uz Beatlese, najutjecajniji rock–bend svih vremena, Ramones, formirao tijekove u gradu pod Učkom. Dee Dee Ramone napisao je skladbu Chinese Rock, posvećenu dilanju droge i problemima s heroinom za Johnnyja Thundersa i Heartbreakerse, a

poslije je pjesmu snimio i njegov matični bend. Obojica su, indikativno, umrla od predoziranja heroinom. No pjesma je inspirirala članove riječkih Parafa, koji su preuzeli glavnu glazbenu temu pa na nju nakalemili svoje stihove. Tako je nastala pjesma Rijeka, po mnogočemu signifikantna. Posrijedi je pjesma na prvom punk singlu (s B strane nalazi se pjesma Moj život je novi val, što je bilo prvo spominjanje novog vala kao glazbenog i kulturološkog termina na ovim prostori-

ma). Omot singla krasi fotografija basista grupe Zdravka Čabrijana, koju je snimio Dražen Kalenić na Boom festivalu. Vjerojatno je to najpoznatija i ponajbolja hrvatska rock–fotografija. Rijeka je svojim stihovima posve uzdrmala kulturni establišment i tako je singl dobio porez na šund pa je stajao ondašnjih 35 dinara, umjesto 22, kolika je bila uobičajena cijena singla.

Dvostruka kompilacija skladatelja Ive Lesića koji juri prema svojoj tisućitoj prijavljenoj skladbi na ZAMP–u

Dolično zabilježen 40–godišnji autorski staž

Živim u Rijeci / u divnome gradu / živim u rupi / najdubljoj u Jugi / šminkerica, kurvi / pijanica, lupeža / frikova i punkera / pun je grad, pun je grad / Rijeka boluje / Rijeka je zaražena / zarazila je šminka / zarazio je Trst, stihovi su koji su u to doba očito bili prilično provokativni, a vjerojatno i danas mogu izazvati dizanje obrva onih koji vjeruju u romantično ozračje grada i formacijski pripadajućih srcedrapateljnih pjesama za puštanje na radiju nakon pobjede NK Rijeke.

Revolt tinejdžera naoružanih osnovnim setom rock–instrumentarija zapravo jest svojevrsno riječko iščitavanje inozemnih kulturoloških trendova u to doba, ali sasvim sigurno, kao što je punk u svijetu bio revolucija, slično se dogodilo i na ovim prostorima. U riječkom kontekstu o tome najbolje svjedoče riječi Valtera Kocijančića: »Mi smo počeli i bili barjak cijele scene. Ne samo rokera nego i likovnjaka, novinara, krojača, svih koji su se željeli izraziti. I nitko nije ni sekunde mogao biti sam u gradu, imali smo nevjerojatno zajedništvo. Trebalo je samo doći do Konta. Ako tu nije bilo nikoga, onda se njih pedeset sigurno motalo po Korzu. Nitko se nije dogovarao za druženje, uvijek je tu nekoga bilo. A mi smo tu znali biti već od šest ujutro. Onda bismo imali pauzu za ručak i popodnevni odmor pa opet na ogradu. I tako do kasno u noć. Osobito od svibnja nadalje. Svega je tu bilo. Na primjer, Kralju iz Termita je nešto palo s ograde u Rječinu, onda je on tu nešto tražio pa je na koncu upao u Rječinu, što je bio signal i ostalima da se strovale u nju.« Tako je Paraf počeo. A kako je završio? Mudro i očinski vođeni promućurnim zamislima Gorana Lisice Foxa, »oca« riječke supkulturne scene, Parafi su oduvijek bili nešto osobito. To nije bio rock’n’roll band, bio je to koncept, od prvih dana punka do remek–djela hrvatske rock– scene, albuma Zastave, odnosno uz Treći svijet Haustora i Obranu i poslednje dane Idola jedno od najboljih ostvarenja jugoslavenskog rocka.

Izvanvremenska dimenzija Uoči snimanja tog albuma, grupi se priključio Robert Tičić Tica, samozatajni gitarist upravo rasformiranih Termita. Snimio je Zastave i umro između snimanja i miksanja ploče. Parafi su snimili djelo koje umnogome nadrasta okvire koje je grupa postavila, dobivši tako

utem streaminga moguće je nabaviti sva njihova tri albuma — A dan je tako lijepo počeo..., Izleti i Zastave te dva singla — Rijeka i Fini dečko koja su proširena s po dvije neobjavljene snimke izvanvremensku dimenziju, koja može poslužiti kao tumač mnogih događanja. Mitske strukture suvremenosti preoblikovane su tako da mogu funkcionirati proročanski i svaka se pjesma može reinterpretirati kroz prizmu bilo kojega aktualnog događaja. Jednostavno, riječ je o remek–djelu koje još čeka da bude na pravi način valorizirano. Stoga nije ni čudo što su, unatoč kritičarskoj aklamaciji, Parafi naišli na čudne reakcije publike navikle na njihovu punk furioznost prvog albuma ili elektroničku prpošnost albuma Izleti. Zastave su spuštene na pola koplja otkad je otišao Tica, odnosno bend je još kratko nastupao, a onda prestao s radom. No nakon nekoliko prigodnih povremenih nastupa u Zagrebu i Rijeci (npr. 2008. u sklopu promocije izdanja Riječki novi val kad su se na kompilaciji našle i neke njihove neobjavljene snimke), Parafi su opet diskografsko dostupni. Putem streaminga na različitim glazbenim servisima moguće je nabaviti sva njihova tri albuma: A dan je tako lijepo počeo..., Izleti i Zastave te dva singla — Rijeka i Fini dečko koja su proširena s po dvije neobjavljene snimke. Na taj način je i diskografija koja je vjerojatno najdulje čekala digitalizaciju (posljednji album Zastave objavljen je 1987.) napokon dobila digitalnu dimenziju, uz naznaku da će albumi biti reizdani na vinilu i CD–u.

remda daleko od nišana javnosti, Ivo Lesić juri prema svojoj tisućitoj prijavljenoj skladbi Hrvatskom društvu skladatelja, a njegov 40–godišnji autorski staž dolično je zabilježen na dvostrukoj kompilaciji Gold Collection. Kao postojana vertikala hrvatskoga estradnog korpusa potkraj osamdesetih, Ivo Lesić je bio najpoznatiji kao »kućni« autor Zdravka Škendera s kojim je skupljao nagrade po festivalima. Na jednome od najboljih splitskih festivala, onome iz 1988., Škender se uvrstio na listu hit–izvođača velikim hitom Ne mogu da te zaboravim koji bi vjerojatno trijumfirao na festivalu da Matko Jelavić nije debitirao s pjesmom Majko Ivo Lesić stara i oteo pobjedu. No sljedeće godine Lesić i Škender došli su na svoje i pobijedili s velikim hitom Ako nas život rastavi. Ali nije samo Zdravko Škender skupljao simpatije splitske publike Lesićevim pjesmama. Tereza Kesovija dobila je prvu nagradu publike 1986. za pjesmu Molim te, ostani. Struka je, pak, odlučila da je 1993. najbolja bila Marinella s pjesmom Zajedno, a Zdenka Vučković dobila je prvu nagradu stručnog žirija Zagrebfesta 1979. za pjesmu Kad pored mene si ti. Festivalskih izvedbi ima napretek, no među hitovima svakako se pamti Samo anđeli znaju koji je izvodio trio Kravate (članovi: istarski župan Luciano Delbianco, gradonačelnik Pule Igor Štoković i pročelnik za kulturu grada Pule Denis Mikolić). Pjesma je odmah zaživjela u Istri kao neslužbena himna.

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Uslijedilo je snimanje albuma prvijenca. Valter Kocijančić, originalni pjevač i gitarist benda kaže: »Snimili smo ploču, ali ona je izašla tek za osam mjeseci, najviše zbog procjenjivanja Komisije za šund. Tako smo prvi snimili album, ali je izašao već kad su Prljavo kazalište i Pankrti objavili svoje prvijence. Mislim da je samo Azra nakon nas objavila prvi album.«

Piše: Bojan Mušćet

Nikica Petković

Komisija za šund

Postojana vertikala hrvatskog estradnog korpusa potkraj osamdesetih godina

Gold Collection Croatia Records

Dokumentaristička vrijednost Kompilacija sadrži snimke Mikija Jevremovića, Jadranke Stojaković, Tomislava Ivčića, grupe Aska, Zorice Kondže, Đurđice Barlović, Meri Cetinić, Mile Hrnića, Miše Kovača, ali i dvoje prvaka narodne glazbe — Nade Obrić i Šerifa Konjevića. Lesić se okušao i kao izvođač: zaključna skladba Badnja večer ocrtava umirujuću atmosferu blagdanske noći, a pjesma Ona voli diskoklub tu je očito zbog dokumentarističke vrijednosti. Lesić je predvodio i grupu Stil pa se na kompilaciji nalaze tri skladbe u osvježenim verzijama. Uvodna pjesma Putovanje svakako je njegov zaštitni znak i u razbarušenim osamdesetima bila je neprijeporni ljetni hit. Raznorodni pristup i isticanje svih izvođačevih kvaliteta osnova je Lesićeva pristupa, pa je u konačnici (ne)uspjeh neke pjesme uglavnom ovisio o izvođaču. Lesić je tu bio tek osoba koja je uvijek izvrsno priredila teren, trebalo je to samo znalački iskoristiti. 85

Zoran Predin & Matija Dedić

Tragovi u sjeti 2

BROJ 198, LISTOPAD 2016.

Croatia Records

Album Tragovi u sjeti iz 2011. godine Zorana Predina i Matije Dedića bio je prilično sirov i nerazrađen; Predinova prilagodba duhu originalnih izvedbi pjesama koje su obrađivali bila je loše izvedena: niti je Predin prekrio originale svojom izvedbom, niti su se nove verzije kvalitativno približile originalima. No očito je komercijalni uspjeh albuma bio dostatan da se Predin i Dedić opet uhvate posla po istom načelu. Popravni ispit? Možda. Rezultat je, naime, mnogo uvjerljiviji. Matija Dedić na albumu ima mnogo izražajniju ulogu, Predin je mnogo više ulazio u srž originala, a pridodani ženski vokali umnogome su popravili zvučnu sliku. Osim toga, Tragovi u sjeti 2 imaju i nešto smioniji izbor. To se osobito odnosi na besmrtni evergreen Silvane Armenulić koji je napisao Toma Zdravković Što će mi život. Croonerski pristup dao je sasvim novu dimenziju toj pjesmi. To vrijedi i za sjajnu skladbu Nadvožnjak za Trnje, poznatu u izvedbi Rade Šerbedžije. Posebno su zanimljive verzije Nebeske teme Idola (tu je Predin dao možda najbolji forte) i Odmah kaži da Buldožera, koja je sasvim dručija od (kako i sam naziv albuma govori) sjetnih skladbi. Zaključna pjesma Odlazak, dakako, hommage je Arsenu Dediću s kojim je Predin objavio i zajednički album. Dvije Predinove pjesme: Gdje poljupci krote lava i Čekaj me, očekivano, izvedene su posve prirodno, no — prvu pjesmu u originalu izvodi Massimo, a drugu pjesmu sa slovenskog jezika prepjevao je Arsen Dedić, dok Predin izvodi hrvatsku verziju tog klasika Lačnog Franza. Svemu je pridodana i vrlo emotivna izvedba pjesme Sve što želim u ovom trenutku grupe Far iz serije Sivi dom, pa je sasvim izvjesno da je inicijalna ideja o obradama popularnih pjesama otpjevanih na hrvatskom ili srpskom jeziku na drugom albumu dobila i odgovarajuću realizaciju. (Bojan Mušćet)

MrLee & IvaneSky

Colors Dallas Records

Jedan od najosebujnijih i ponajboljih hrvatskih autora, Damir Martinović Mrle, u zavjetrini od aktivnosti svojega matičnog benda Let 3 vrlo često radi scensku glazbu. Ta ljubav potječe još iz njegovih opatijskih dana, kad je svirao u Beti Centaury i kad je priređivao iznimno popularan performans IV. nürnberški kongres ljudske kave i ramazzoti-

ja. Poslije je ta ljubav prema teatru evoluirala u Termitima, da bi nakon raspada benda napravio kazališni projekt Strukturne ptice iz kojih se izrodio Let 2, a poslije Let 3. Atraktivan scenski nastup Leta 3 ipak ne zadovoljava sve apetite Damira Martinovića, pa se njegova glazba može čuti u mnogim predstavama i filmovima. Sa suprugom Ivankom Mazurkijević iz Stampeda, njegove glazbene zamisli dobivaju novo ruho, drukčije od onoga u Letu 3. Ivanka Mazurkijević, pjevajući na engleskom jeziku, zvuči mnogo moćnije nego u matičnom bendu, a njihov karusel zvukovlja, ritmova i sjajnog pjevanja ujedinjen je na albumu koji potpisuju kao MrLee i IvaneSky. Sedam je studijskih izvedbi, a tri su »žive« snimke. U produkciji je pomagao dobar dio riječke rock–scene, od drugih bivših i sadašnjih članova Leta 3 do Vlade Simcicha Vave uz potporu Matije Dedića. Objedinjena scenska glazba iz filmova Kauboji i Belladonna ili iz predstava Živjet ćemo bolje, Pokora ili Svršimo s Božjim sudom te s izložbe i performansa Zoo, koju su sjajno produkcijski ujedinili Iztok Turk i Matej Zec, zvuči razorno osvježavajuće na našoj sceni. Mrle i Ivanka na ovom projektu očito su izvukli sve svoje skrivene potencijale i iz dijelova glazbe za razne predstave realizirali jedan od najdojmljivijih ovogodišnjih albuma. Kad se tome dodaju sjajne fotografije na ovitku koje potpisuje Romano Grozić, jedan od originalnih sudionika projekta Strukturne ptice, očito je da je posrijedi djelo koje može biti iznimno dobro prihvaćeno i izvan ovdašnjih granica. (Bojan Mušćet)

Jurica Popović

Osobno Magic Music

Nakon vrlo dobroga instrumentalističkog albuma Lunar i ne baš uspješnog side projekta DJ Pop, Jurica Popović, vođa skupine Gracia, odlučio je opet se prihvatiti vokalnih dionica, ali im dati serioznu podlogu. Album Osobno sasvim je daleko od dance prpošnosti koju ima Gracia (možda bi tek pjesma Ključ od raja ušla u repertoar Gracije). Jurica Popović napravio je album koji neke druge zamisli stavlja u prvi plan. Pritom je očito da njegov vokal nije glavni adut kojim se želi dokazivati. Prateći ženski vokali u refrenima zaokružuju pjevačke dionice, gotovo redovito u vrlo zaraznim pop–razradama.Skladateljske zamisli za ovaj album Jurica Popović očito crpi iz nekih boljih dana pop–glazbe kad su skladbe imale mnogo dulji vijek trajanja i publici su bile draže od današnjih instantnih hitova. Album Osobno mogao bi imati vrlo radiofoničan razvoj, a neke od pjesama zacijelo mogu trajati mnogo dulje od klasične eksploatacije na formatiranim radijskim postajama. Dobro je što Jurica Popović nije jednostavno postavljao vokal na instrumentalne zamisli,

tako da je ovo još jedna od njegovih glazbenih vizura kojom dokazuje kako je riječ o jednome od najsvestranijih glazbenika na domaćoj pop–sceni. (Bojan Mušćet)

Svemir

Male laži bandcamp

Zagrebački pop–rock sastav Svemir svojim će trećim albumom popuniti mjesto na sceni koje je prije dvadesetak godina »natuknula« riječka grupa Nola, poznata po uvijek radiofoničnim hitićima, no s pretenzijom da ostave dublji trag. Zapravo je malokoji domaći sastav dao istančaniji pečat zvukom americane prošarane folk–aranžmanima, referirajući se na grupu R.E.M., iako je bilo i bit će pokušaja. Rock–sopran garniran električnim gitarama tek je u posljednje vrijeme pao na plodno tlo s nekoliko sličnih bendova, među kojima smo već predstavili Auguste. Zajednička točka koja bi se dala iščitati u motivima lirike Zvonke Obajdin jest emancipacija, a na tom je tragu i uglazbljivanje Ujevićeve pjesme Pobratimstvo lica u svemiru, kao i Snijega Vjekoslava Majera, čime će njihove pop–rock zasade sa svojim artističkim nijansama prije otkliziti u šansonu negoli u art–rock. U kontekstu koji nadrasta uži pojam regije, dao bi se iz tih elemenata kontekstualizirati širi slavenski pa čak i europski žanr, već ako govorimo o lirici koja ne mari za rimovanje. Na Ujeviću pjevačici sekundira Ivča Ščapec (Seine, Vlasta Popić), tu je i obrada pjesme Catch grupe The Cure, dok je Dunjina pjesma nadahnuta poetskim ciklusom Loua Reeda. Na albumu se pojavljuje pjesma s prvog albuma, Zimska u novoj verziji, u kojoj su ritam skupno aranžirali bubnjar Matko Borčić i Mišo Petrović (Radost!, Vlasta Popić), koji potpisuje podloge. S dovoljnom prepoznatljivošću na sceni koju imaju, specifičnom uravnoteženošću između hrabrosti i ziheraštva, svojim se trećim albumom bend definitivno »ubovio« u srednju struju. (Vid Jeraj)

Čudnoređe

Dno je sve rjeđe bandcamp

Među kantautorima koji su obilježili zagrebačku klupsku scenu, Čudnoređe je atipičan kao aktivan ulični svirač koji bi mogao postati lice s razglednice u žešćoj konkurenciji zagrebačke turističke ponude. Iza sebe ima divergentan autorski opus; frontmen je nekoliko autorskih sastava, bubnjar i glazbeni novinar, a svojim je autorstvom hrabro zakoračio pred Ninu Badrić, Enesa Bešlagića i dvojac Bitorajac–Mešina, šarmiravši ih

sve, no ne i mrguda Merlića (postoji i TV snimka). Međutim, pripala mu je neslavna uloga topovskog mesa mjeseca i većina kritika koje je Dno je sve rjeđe zasad dobilo, ističe psihotični pedigre, jer je kantadur koji voli »nu metal« očito — laka meta. Poetiku crnogorskog kantautora Miladina Šobića, Bašić u svojim stihovima upotpunjuje autobiografskim putositnicama i filozofijom lumpenprekarijata, a za razliku od svojeg uzora, zgrčeniji je i stilski neuhvatljiv. Kako voli sve što ne vole hipsteri, da se naslutiti kako je svoju olovku ipak oštrio i na grotesknom šiljilu Lačnog Franca. A tu su i postmodernistički ispadi — u uvodnoj Da ne moraš ubacit će i chorus iz Poison grupe Prodigy, a »cut–n–paste lyrics« Hvala od srca nastaju preslagivanjem interne stanarske komunikacije koju je pokupio dijeleći letke po haustorima. Očito, usprkos svojoj citatnosti, Dno je sve rjeđe kadro je istisnuti više znoja i krvi od pubertetskih mitesera koji se ovom »samosvjesno luzerskom« autoru svisoka dociraju. (Vid Jeraj)

Diskodelija

Crvotočina Dancing Bear

Šibenski post–punk kvartet Diskodelija široj je regiji upao u uši zahvaljujući nastupima na festivalu SuperUho, koji su »podboltali« i solidnim debitantskim ostvarenjem U vremenu. Novi izdanak, Crvotočina, album je tek djelomično jer traje samo 25 minuta, dakle riječ je o EP–ju, a na njemu se može naći brdo onoga što se u zagrebačkim aršinima vezuje uz generacijski kod alternativaca koji hopsaju u klubu Jabuka. Poznavatelji britanskog new wavea u rasponu od Joy Divisiona do Jesus and Mary Chain lako će ih nabosti na žanrovsku vilicu. Jedino što jest nepoznanica je kako to da je takav materijal koji kucka i na vrata Sonic Youtha i evocira nekoliko riječkih bendova našao svoj put do izdavača. Na pitanje će znati odgovoriti članovi grupe: Marko (bas, vokal), Rade (bubanj), Rule (gitara) i Megi (klavijature, vokal), a prvi dojam je kao vic u kojem Goran Ivanišević prepričava radnju Verhoevenova filma Basic instinct, rezultat čemera i nevjerice. Prvo zato što iznenađuje da jedan bend iz grada koji poznajemo po Međunarodnom festivalu djeteta i kronologiji urbanih pokušaja izvodi himničnu elegiju koja govori o istjerivanju čovjeka iz njegova »prirodnog« habitusa, drugo je zato što to čine uvjerljivo poput sutrašnjih klasika. A da osim toga vokal ucjepljuju potpuno u zvučnu sliku, čime on gubi narativnu funkciju i razlijeva se u funkciji teksture, odnosno dodatne boje. A ako uz sve to imaju i osjećaj za mjeru, odnosno da svaku minutu cijene koliko i žicu na gitari, nije potrebno da ostanemo imuni na njihovo sasvim legitimno ime. (Vid Jeraj)

Osamdeset treći album pulskog anarhista i njegove neformalne grupe

Osebujna pojava domaće diskografije Osnivač Lige za borbu protiv turizma i supokretač ča–vala, Franci Blašković, sa svojom grupom Gori Uši Winnetou koja stalno mijenja sastav, prati izdavački ritam od jednog albuma mjesečno jedinstvu. Otvorivši ga naracijom o suradnicima na albumu, sazna»Istrijanski« anarhist, pjevač, tekjemo kako je prateće gitare odsvistopisac i bas–gitarist Franci Blašrao Ognjen Jovanović, a produkciju ković i njegova permanentna repotpisao legendarni Livio Morosin. volucija Gori Uši Winnetou objavio Slijede uglazbljeje već osamdeset ni Danteovi stihovi treći album. BeatFranci Blašković u interpretaciji čelinička poezija s instice Bike Blasko i 88 ruža za terpretacijom na jasno, sve je odsvitragu Tome Bebidruga Tita... rano — live. Tekst ća, a kompleksom za Che Guevaru iz eli je reka Captaina BeefheLindara napisao je arta, tvori ovu krajdrug Miro Mladen Lucić, a za nje osebujnu pojaPloj — Franci, Mona Ližu iz Paravu u domaćoj disdiža Drago Orlić. ti imaš više kografiji, osnivača Lige za borbu proploča nego Scenska tiv turizma (1987.) fanova revolucija i supokretača tzv. ča–vala. samizdat, 2016. Stihovi Kapitalizam, kapitalizam/ veliRock u ko govno prevare/ opoziciji gazi preko leševa/ demokratske preDok je u europtvorbe eklatantni skom kontekstu je primjer scenzakašnjeli nastavske revolucije, jer i ljač smjera rock u kad se bakće s baopoziciji, u svjetnalnostima, Franskom bi se zbog ci ih ipak izvodi na svojeg antitotalitarodređenu razinu. nog zanosa i sloU 13–minutnoj pojevitog žanrovskog emi Tito, govoreći o dezertiranju iz potpisa, koji na osviješteno posJNA, prolazi kroz tri–četiri žanra. tmodernistički način koketira s psiNe podnoseći račune nikome, lirski hodelijom, Francijev opus dao ussubjekt niže asocijacije poput slaporediti s brazilskom grupom Os loma s bogatim pjesničkim slikama Mutantes. Taj mladić na pragu sepersone nemoguće za formatiradamdesetih prije petnaestak gonje, drugim riječima, umjetnika — s dina udružio je snage s bendom malim »u«. »Pjesme«, ako se njegoPartijska ćelija Opatija (ex Marinavi aranžmanski izazovni lirski lišajeda i Regoč) i počeo izdavački rivi tako uopće mogu nazvati, često tam od jednog albuma mjesečno šivaju dnevničko–autobiografsko s koji je držao sljedećih pet godina onim perifernim, ali s jasnom svis uglavnom solidnim oscilacijama. ješću o imanentnoj divergentnosti Album 88 ruža za druga Tita konumjetnosti sa svim svojim opasnoceptualno prati proustovski niz restima sadržanim u Pandorinoj kuminiscencija sazdanih iz kozerije o tiji medija. politici, istrijanstvu, kao i bratstvu i Piše: Vid Jeraj

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr