Cantus 199 web by HDS.hr

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 199 STUDENI 2016. | CIJENA 22 kn 01116 9

771330

474007

53. Glazbena tribina Opatija

Janko Jezovšek: Nova glazba za novu djecu 15 godina Cantus Ansambla

Nova glazba u Hrvatskom glazbenom zavodu HRT–ova Radna jedinica Glazba

Večer praizvedbi rezidencijalnog skladatelja Mladena Tarbuka 70 godina Hrvatskog društva skladatelja

Serijal filmskih portreta skladatelja i tekstopisaca Zauvijek skladatelj Darko Juranović D’Knock i Zvonimir Dusper Dus

Rad sa Simple Mindsima naš je najveći uspjeh Prvi album na hrvatskom jeziku prvog nehrvata člana HDS–a

FOTO LUIGI

Zoran Predin i Lačni Franz

UVODNIK Riječ urednice

BROJ 199, STUDENI 2016.

Poštovani čitatelji, studeni je uistinu stigao naglo i neočekivano! Lijepo je vrijeme produljilo osjećaj ljeta čak i kad je ono kalendarski davno završilo. No da je »vrag odnio šalu« shvatili smo kad je na našu adresu počela stizati gomila tekstova jer je gotovo klasterski kaotično nastupilo gusto jesensko razdoblje s mnogo događanja. Većinu ih je moguće okupiti oko četiri glavne teme: suvremena tzv. ozbiljna glazba, elektronika, srednja struja i dobri, stari rock. Prva je u ovom broju časopisa vjerojatno i najzastupljenija skupina tekstova jer su se u kratko vrijeme zaredom održali autorski koncert Bogdana Gagića, slavljenička večer za 15 godina Cantus Ansambla i četverodnevna 53. Glazbena tribina Opatija, najveći događaj poslije Muzičkog biennala, u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja. Elektroničko glazbeno stvaralaštvo kao zasebna glazbena cjelina na našoj sceni sve više dobiva na važnosti, potpomognuto i aktualnim stimulacijskim natječajem HDS–a za područje elektorničke glazbe ElectroCro 2017. Zato u ovom broju predstavljamo DJ–eve Popsimonovu, članove tima PlayOne, ali i autora povijesne antologije elektroakustičke glazbe u Hrvatskoj, DJ–a Višeslava Laboša. »Strednjostrujaško« stvaralaštvo zastupaju bend Colonia s koncertom za 20. obljetnicu djelovanja, kantautor Jacques Houdek, koji daje intervju uoči objave svojega prvog tamburaškog albuma, te dvojica Splićana — autora hvaljenih mjuziklâ Matilda (Neno Belan) i Pacijenti (Tonči Huljić), o čijim zagrebačkim izvedbama pišemo. Čini se kao da je većina glazbene scene kakvu danas poznajemo nastajala upravo prije dvadesetak godina pa se uistinu respektabilnim obljetnicama približavaju naši eminentni rokeri — grupe Jinx, Pips, Chips & Videoclips, Belfast Food... Svu tu »djecu« ipak »šišaju« riječke legende Let 3 koji će uskoro napuniti tri desetljeća rockanja, a nakon točno toliko godina prvi album doživljava i davno rasformirana rockabilly grupa Greaseballs. Gotovo 40 godina nakon osnutka i 20 nakon raspada, legendarni slovenski bend Lačni Franz pod vodstvom Zorana Predina objavljuje svoj prvi album na hrvatskom jeziku, što je još jedna priča na stranicama ovoga broja. Zato, pomno nas čitajte i ako vas nešto zaintrigira, iziritira ili oduševi, slobodno nam se javite na elektroničku poštu cantus@cantus.hr ili broj telefona 01/48 25 360. Ugodno čitanje želi vam vaša Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus 2

Zauvijek skladatelj — 70 godina Hr vatskog društ va skladatelja

Vječna uspomena na hrvatske autore Dokumentarni filmovi o najistaknutijim skladateljima i tekstopiscima prikazivat će se na nacionalnoj televiziji Pišu: Ivana Martinac i Eta Kočić

edatelj i scenarist Toni Volarić autor je dokumentarnog filma Zauvijek skladatelj — 70 godina Hrvatskog društva skladatelja, koji je nastao u povodu prošlogodišnjega jubileja. Film dokumentira razvojni put HDS–a od osnivanja 1945. godine do danas, a izdvaja važne projekte kojima je Društvo ostavilo traga u domaćoj kulturi. Riječ je prije svega o projektima kao što su Muzički biennale Zagreb, Glazbena tribina u Opatiji, Muzički informativni centar, Zagrebački festival, RockOff festival, Jazz.hr...

sam ponosan što su imali povjerenja u moju ekipu i nadam se da su, sudeći prema reakcijama nakon prvih nekoliko odgledanih dokumentaraca, odgovorni u HDS–u zadovoljni«, ističe Toni Volarić. Dosad je snimio dokumentarce o Ljubi Kuntariću, Boži Potočniku, Dubravku Detoniju, Đeli Jusiću te o 70 godina HDS–a. Trenutačno se snimaju o Ivici Krajaču, Frani Paraću, Peri Gotovcu i Rajku Dujmiću, a u planu su Olja Jelaska, Drago Mlinarec, Alfi Kabiljo, Zoran Juranić te Tamara Obrovac. Ovaj dokumentarac osim edukativne ima i povijesnu notu. Naime, prvi put će biti objavljene i pojedinosti o kojima se malo zna, a to je da su skladatelji tijekom Domovinskog

čajeva, vječnih djela ugrađenih u temelje kulturne baštine jednog naroda. Sretan sam što su HDS i HRT, ponajprije upornošću glavnog tajnika Antuna Tomislava Šabana i njegova zamjenika Darka Bakića, naravno i cijelog Predsjedništva HDS–a, a i Tomislava Štengla s HRT–a, našli model suradnje. Iskreno, sretan sam što će naša djeca i zahvaljujući ovom projektu znati više o velikim imenima hrvatskih skladatelja«, ističe Volarić.

Kulturni čimbenik »No sam početak realizacije ideje«, ističe Antun Tomislav Šaban, »nije bio lagan. Zaključili smo da imamo kapaciteta pokrenuti takav projekt, ali za-

edatelj i scenarist Toni Volarić autor je dokumentarnog filma Zauvijek skladatelj — 70 godina Hrvatskog društva skladatelja, a radi i niz filmskih porteta Kuntarić — Skladao je više od 2000 zabavnih i plesnih melodija

Prirodna suradnja Osim važnih projekata koji pridonose razvoju hrvatske kulture, sugovornici u dokumentarcu, koji je snimio Boris Poljak, a montirao Alen Horvatić, ujedno se prisjećaju uglednih hrvatskih tekstopisaca i skladatelja bez kojih hrvatska kultura zasigurno ne bi bila priznata i prepoznata u svijetu. Ideja o snimanju projekta nije bila slučajna. »Do suradnje s HDS–om došlo je nekako prirodno. U Društvu su već neko vrijeme razmišljali o tako važnom projektu, a moj su rad na takvim TV prilozima i širim formama intervjua poznavali otprije. Naravno da

rata, zahvaljujući dobrim odnosima sa srbijanskim SOKOJ–em, preuzeli dokumentaciju o djelima hrvatskih autora glazbe, što je bio prvi slučaj kulturne suradnje u ratno vrijeme. Osim toga, iz neprijateljskog zarobljeništva spasili su, posredovanjem, dvjestotinjak hrvatskih državljana. »Mislim da i HDS i HRT, neka me se ne shvati pogrešno, jednostavno moraju dokumentirati živote i djela skladatelja. Javnost voli skladbe, uz njih raste, zaljubljuje se, tuguje ili pak odrasta, ali vrlo malo se zna tko su i kakvi ljudi autori skladbi. Koga su oni voljeli, kakva djetinjstva imali, što ih je inspiriralo na stvaranje, u većini slu-

peli smo na pravnim i tehničkim pitanjima korištenja arhiva HRT–a koji nam je ključan. Tek sredinom ove godine potpisali smo s HRT–om ugovor kojim nam je omogućeno da se neograničeno koristimo materijalom iz tog arhiva za potrebe dokumentarnog filma o 70 godina Društva, ali i serije dokumentarnih filmova — portreta hrvatskih skladatelja«, kaže glavni tajnik HDS–a. Kako je jedan od dokumentaraca snimljen o 70 godina HDS–a, o važnosti samog Društva za hrvatsku kulturu upitali smo Antuna Tomislava Šabana.

Rajko Dujmić jedan je od naših najistaknutijih skladatelja Istaknuo je da je HDS društvo koje se ovih godina profiliralo ne samo kao strukovna udruga nego i kao kulturni čimbenik u Hrvatskoj. »Pokrenuli smo ili se uključili u niz projekata od šireg značenja nego što je hrvatska glazba. Spomenut ću projekt EFFE Europske udruge festivala (EFA) čiji je HDS zastupnik u Hrvatskoj i kojim se umjetnički festivali svih vrsta brendiraju i pozicioniraju prema zainteresiranoj međunarodnoj javnosti. Drugi primjer je što naša služba ZAMP obavlja kolektivno ostvarivanje prava ne samo za glazbenike nego i za književnike, novinare, filmske i televizijske djelatnike, a u perspektivi i za još neke kreativne grupacije.

Dubravko Detoni mirovinu provodi na otoku Koločepu

To svakako govori o kvaliteti posla, a HDS i njegove službe čini stožernom institucijom za sve kulturne i kreativne djelatnike koji svoja prava ostvaruju kolektivno«, objašnjava Antun Tomislav Šaban. Iznimno je ponosan na to što HDS u regiji, ali i u Europi smatraju jednim od najuređenijih društava. »Pohvale kolega nisu bez pokrića. Naši istaknuti članovi su tijekom desetljeća sudjelovali na europskoj i svjetskoj razini u izgradnji međunarodne mreže autorskih društava, a to uspješno čine i danas«, ističe glavni tajnik HDS–a.

Serijal od 12 filmova Osim upoznavanja javnosti s likom i djelom autora, u dokumentarcu će se govoriti o složenom procesu uspostavljanja učinkovitog sustava zaštite autorskih prava, kako je na rad skladatelja utjecala jugoslavenska politika turbulentnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća i koji su izazovi pred Društvom danas. »Jedan detalj je uvijek jednak: zastupanje interesa profesionalnih skladatelja i ostalih koji žive od glazbe i za glazbu.

BROJ 199, STUDENI 2016.

osad su snimljeni dokumentarci o Ljubi Kuntariću, Boži Potočniku, Dubravku Detoniju i Đeli Jusiću. Pripremaju se o Ivici Krajaču, Frani Paraću, Peri Gotovcu i Rajku Dujmiću, a u planu su još Olja Jelaska, Drago Mlinarec, Alfi Kabiljo, Zoran Juranić te Tamara Obrovac

BROJ 199, STUDENI 2016.

ažno je da umjetnik zna tko ste i kako radite, jer mnogi od njih imaju loša iskustva s medijima

U digitalnom dobu to je posebno zahtjevno jer dio publike uopće ne percipira da jedno glazbeno djelo ima svoje autore koji nisu nužno i izvođači toga djela. Uz to ide i pitanje moralnih i materijalnih prava tih autora, koja proizlaze slušanjem ili drugim korištenjem njihove glazbe«, kaže Antun Tomislav Šaban. Što se tiče uspostave društva nakon Drugog svjetskog rata, Šaban kaže kako su procesi tzv. tranzicije uvijek bili osjetljivi i kompleksni. »Na sreću, u svakom dobu i režimu, koliko god bili teški trenuci, nenaklonjeni autorima, njihovoj glazbi i umjetnosti općenito, postojali su na odgovornim mjestima neki mudri ljudi koji su prepoznali korist stvaranja strukovne udruge poput naše i u pravom trenutku je poduprli«, kaže glavni tajnik HDS–a.

Zajednički rukopis Kako bi se sve detaljno dokumentiralo, redatelj Toni Volarić snimio je serijal od 12 filmova. »Kad radite serijal od 12 ili više filmova, želite da svi filmovi imaju zajednički autorski rukopis, ali i da se razlikuju u pristupu. Osim toga, budući da filmovi ostaju u arhivi, ne smijete kao autor propustiti neki važan trenutak života i rada umjetnika o kojem govorite, dakle priča mora biti relevantna, ali i zanimljiva, iako je u nekim slučajevima riječ o imenima koja su stvarala glazbu koju je teško svrstati u onu koju svakodnevno sluša široka publika koja će gledati film. I na kraju, snimanje 12 filmova produkcijski je i organizacijski zahtjevan posao, jer istovremeno promišljate o životima nekoliko vrhunskih umjetnika«, govori Toni Volarić. Dodaje da mu je bila velika čast biti dio takvog projekta, a rad s umjetnicima uvijek mu je bio izazov.

»Budući da od skladatelja tražite da vam se otvori, uvijek je to do neke granice osoban odnos. Važno je da umjetnik zna tko ste i kako radite, jer mnogi od njih imaju loša iskustva s medijima. I ključno je prvo ili drugo pitanje, način na koji ga postavite. Kad umjetnik shvati da ste proučili njegov rad i mjesto u povijesti, kad shvati da niste fascinirani njegovim imenom do granice koja bi vas sputavala, onda se polako otvara. Osim toga, uveli smo i tzv. prvu kavu, bez kamera. Iz tog razgovora definiramo glavne cjeline, teme o kojima skladatelj želi opširnije govoriti«, govori redatelj koji je u dugogodišnjoj karijeri imao zanimljivih iskustava sa sugovornicima.

Zanimljivi sugovornici »U osam godina rada na BBC–ju, 12 godina na HRT–u i tri i pol godine na CMC–ju, snimio sam nekoliko stotina intervjua s glazbenicima i u svakom se dogodi emocija, ima i suza i smijeha. Skladatelju, kao i drugim umjetnicima, morate prilaziti kao emotivnim bićima, jer ćete ih spomenutoj širokoj, dobrim dijelom nestručnoj publici, upravo takvima i prikazati. Kao drage ljude, blagoslovljene posebnim darom stvaranja djela koja će nerijetko nekima i promijeniti živote. Pa zamislite samo kako objasniti čovjeka koji u svakoj životnoj situaciji, u ritmu okretanja kotača vlaka, u ptici koja mu ujutro sjedne na prozor ili u nesretnoj ljubavi nađe inspiraciju, otrči kući i napiše djelo koje će slušati generacije. To je dar koji imaju rijetki. I upravo ja imam čast o tim rijetkima snimati dokumentarce koji će ostati trajni dokument ljudi i vremena«, zaključio je Volarić. Kako bi dokumentarac dobio na vrijednosti, odabrao je i zanimljiv krug sugovornika koji su i anegdotama govorili o vrsnim autorima. To su bili Antun Tomislav Šaban, Zoran Juranić, Nikša Gligo, Erika Krpan, Ivo Josipović, Miroslav Miletić, Zrinko Tutić, Darko Bakić, Ivan Dečak, Alfi Kabiljo, Andrija Tomašek, Drago Diklić, Pero Gotovac i mnogi drugi.

digitalnom dobu posebno je zahtjevno zastupati interese profesionalnih skladatelja i ostalih koji žive od glazbe jer dio publike ne percipira autore

Drago Diklić, Ljubo Kuntarić, Pero Gotovac, Andrija Tomašek, Zrinko Tutić i Zoran Juranić

Đelo Jusić

I n m e m o r i a m — N i k š a N j i r i ć ( D u b r o v n i k , 13 . t r a v n j a 19 2 7. — Z a g r e b , 3 1 . s r p n j a 2 0 16 . )

Odlazak lojalnog kolege Bio je iznimno privržen svojem Hrvatskom društvu skladatelja čiji je rad od svih članova najvjernije pratio

etos nas je u 90. godini napustio dragi kolega — hrvatski skladatelj, glazbeni pedagog i pisac Nikša Njirić. Bio je iznimno privržen svojem Hrvatskom društvu skladatelja, čiji je rad od svih članova najvjernije pratio, tako da se 53. Glazbena tribina u studenome u Opatiji prvi put održala bez Nikše. I u Zagrebu je redovito posjećivao koncerte, čak i u posljednje vrijeme, kad je imao problema sa sluhom, ali je ipak nastojao nešto čuti uz pomoć slušnog aparata.

Život u glazbi Nikša Njirić život je posvetio glazbi. Nakon završene klasične gimnazije te učenja klavira i sklonosti improvizaciji i skladanju za klavir u rodnom Dubrovniku, preselio se u Zagreb da bi upisao studij na Muzičkoj akademiji i završio kompoziciju 1951. u razredu Krste Odaka. Tada je izveden njegov diplomski rad Simfonija pod ravnanjem Igora Gjadrova. Nekoliko semestara studirao je i slavistiku na Filozofskom fakultetu. Kako bi osigurao egzistenciju, od 1955. radio je kao nastavnik glazbe na zagrebačkim općeobrazovnim i glazbenim školama , a od 1978. do umirovljenja 1992. predavao je na Pedagoškoj akademiji, poslije Filozofskom fakultetu pedagoške znanosti, najprije kao predavač, a potom kao izvanredni profesor. Autor je niza udžbenika i metodičkih priručnika, a uz intenzivan skladateljski rad bavio se i glazbenom publicistikom. Stoga je bio redoviti član ne samo Hrvatskog društva skladatelja nego i Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga.

Omiljeni autor Dakle, od samog početka Nikša Njirić kročio je dvostrukom stazom glazbeničkog djelovanja: pedagoškom i stvaralačkom, a nakon umirovljenja intenzivnije se posvetio skladanju. Bio je posebno omiljen među izvođačima, jer se rado i brzo odazivao molbama i narudžbama, darujući nova djela koja su se rado izvodila, a prihvaćale su ih i publika i kritika. Iako je dijelom živio i radio u doba avangarde, u početku je skla-

dao u klasičnom stilu, a nakon diplome priklonio se hrvatskom folkloru, iako se nikad nije koristio citatima. S vremenom se okušao i u modernijem izričaju.

Riječ proroka Jednom je izjavio: »Uvidio sam da folklor treba nekako ‘transformirati’ i gotovo neprimjetno integrirati u stil koji je imao biti više u skladu s vremenom u kojem živimo. Ako literarna tema kao podloga za muzičko djelo nije vezana uz našu zemlju i ljude, folklorni stil u kompoziciji ne bi imao opravdanja. Pozdravljam obogaćenje zvukovnog inventara novim izvorima zvuka, ali ne mislim da je pri tome potreban radikalan prekid sa svim ‘tradicionalnim’ komponentama muzičkog izraza: melodijom, harmonijom i ritmom. U svakom previranju dolazi do ekscesa, tako ih ima i u današnjoj avangardnoj muzici, ali vrijeme polako odvaja vrijedno od bezvrijednog. Sretna sinteza novog i tradicionalnog mogla bi biti tek jamstvom za dobru muziku budućnosti. Ako razvoj ne bude tekao u tom smjeru, ozbiljna muzika imat će vrlo uzak krug slušalaca, a svi ostali naći će ‘utočište’ u muzici lakog karaktera.« Kako je Njirić rano počeo skladati, već s 12 godina, a nije prestao ni u dubokoj starosti, autor je opsežnog skladateljskog opusa (više od 230) s nizom nagrada i priznanja, u kojem su zastupljene sve glazbene vrste, od velikih orkestralnih, koncertantnih i komornih djela do najbrojnije skupine vokalno–instrumentalnih, zborskih i vokalnih ostvarenja, često nadahnutih hrvatskim folklorom, posebno istarsko–primorskim. Pisao je također popularne pjesme (Festival kajkavskih popevki Krapina) i skladbe za tamburaške i mandolinske ansamble, a velik je doprinos dao i glazbi za djecu. Surađivao je u časopisu Sv. Cecilija i u Hrvatskoj liturgijskoj pjesmarici Pjevajte Gospodu pjesmu novu, gdje su objavljena njegova duhovna djela i stručni članci. S obzirom na socijalistički ustroj bivše države, ta je djela redovito potpisivao pseudonimom Viktor Rončić (prema djedu s majčine strane, Vittoriju Ronchiju). Najveće njegovo duhovno djelo je skladba Kanat brata Sunca za mješoviti zbor i gudački orkestar. Također je pisao za dane duhovne glazbe Cro Patria u Splitu, kao i za festival dječjih pjevačkih zborova Zlatna harfa.

Najpoznatija djela Iz bogata opusa Nikše Njirića spomenimo tek Simfoniju, Sinfoniettu, Divertimento za gudače, Concertino za 12 gudača, Sollasol za gudače, Concertino za klavir i gudače, Varijacije za obou i gudače, Partitu concertante za ksilofon i gudače, nekoliko gudačkih kvarteta, sonata, suita i divertimenta za razne instrumente, klavirski trio i orguljsku glazbu. Glazbenoj pozornici posvetio je balete Cvijeće male Ide, Plesna haljina žutog maslačka, Metamorfoze i druge. Od nekoliko ciklusa pjesama izdvojimo Japanske minijature za bariton i klavir ili Vokalize za sopran i klarinet, Nikša Njirić a od vokalno–instrumentalnih kantate Tifusari i Pedeset mrtvih razreda spava (kantata o prognanoj djeci). Zborovima je posvetio Dubrovačku koledu, Himnu zemlji koja raste pod zvijezdama, Pogovor uz ognjišće ili Vinodolski triptih i druge.

BROJ 199, STUDENI 2016.

Piše: Višnja Požgaj

ako je Njirić rano počeo skladati, već s 12 godina, a nije prestao ni u dubokoj starosti, autor je opsežnog skladateljskog opusa (više od 230)

Komemorativni susret Hrvatsko društvo skladatelja je u spomen na svojega omiljenog člana Nikšu Njirića 12. listopada upriličilo komemorativni susret članova Društva s njegovom obitelji, uz kraći koncert Nikšinih odabranih skladbi. Uvodne riječi uputili su tajnik Antun Tomislav Šaban i skladatelj Pero Gotovac, koji se sjetio zajedničkih dana sa svojim kolegom iste generacije za kojega je napisao uoči komemoracije inspirativnu pjesmu u akrostihu Šapat (Prijatelju Nikši) koja završava riječima: Ostavljaš trag duha svog među »crta pet« finih svojih maštanja, živeći svoj svijet! Poslije svega tu su Tvoja snoviđenja… Gotovo da šapnem: Nikša! Do viđenja!

Glazba Nikše Njirića u toj je prigodi reflektirala nekoliko karakterističnih crta njegova stvaralaštva: od avangardne Elegije za violu i gitaru iz 2005. u izvedbi Dragana Rucnera i Darka Petrinjaka, preko efektnog Presta iz Trećeg gudačkog kvarteta iz 1974. u izvedbi Kvarteta Rucner (Ivana Penić Defar, Ana Paula Knapić Franković, Dragan Rucner i Snježana Rucner), do najimpresivnijeg zaključka — izvrsne skladbe Hommage a Sorkočević za tri gitare iz 1978. u izvedbi Zagrebačkog gitarskog trija (Darko Petrinjak, Istvan Römer i Goran Listeš).

I n m e m o r i a m — L j u b o s l a v L j u b o Ku n t a r i ć (Č a kove c , 2 0. l i p n j a 192 5 . — Vo l o s ko, 4 . l i s t o p a d a 2 016 . )

Veliki glazbenik i plemeniti čovjek Napustio nas je plodan, svestran i neumoran skladatelj, glazbenik neiscrpna nadahnuća, autor golema i raznolika opusa te nadasve drag, iskren i plemenit čovjek

BROJ 199, STUDENI 2016.

Piše: Ramiro Palmić

Voloskom, pokraj Opatije, u svojem obiteljskom domu, 4. listopada ove godine u 92. godini, preminuo je Ljubo Kunta-

rić. Osobito nas je dirnulo i ražalostilo što se ugasio bogat život i što nas je napustio plodan, svestran i neumoran skladatelj, glazbenik neiscrpna nadahnuća, autor golema i raznolika opusa i nadasve drag, iskren i plemenit čovjek. Kuntarić je bio u visokoj dobi, ali optimističan do samoga kraja. Uvijek je prerano kad nas napusti osoba ta-

nji put pjevala klapa Cinquina. O Kuntarićevu bogatom stvaralačkom i životnom putu nazočnima se nadahnutim i biranim riječima obratio Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja, i u ime Hrvatske glazbene unije. Između ostalog, govorio je o tome da je Kuntarić na zabavnoglazbenom području obilježio jedno dulje razdoblje, osvajajući mnogobrojna priznanja i nagrade. Njegove melodije i nakon pedesetak godina od nastanka, odišu svježinom i melodioznošću te su i danas prijemljive i slušane.

Sakralni opus

am je Kuntarić u pogledu svoje glazbene opredijeljenosti znao govoriti kako su na njegovo stvaralaštvo uvelike utjecala lutanja i traženja u različitim glazbenim žanrovima

kvog umjetničkog i kreativnog talenta i potencijala.

Dostojan oproštaj Maestro Ljubo Kuntarić pokopan je 6. listopada 2016. na mjesnom groblju u Voloskom, u krugu obitelji, prijatelja te mnogobrojnih kolega glazbenika, ne samo iz njegova omiljenog mjesta, u kojem je živio punih 65 godina, nego i iz obližnje Opatije, riječke regije i cijele Hrvatske. Pogrebni obred predvodio je pater Ivan Miklenić, župnik na Trsatu, u prisutnosti mnogih svećenika i u pratnji odreda Počasne garde Zrinski grada Čakovca. Odabrane napjeve na pogrebnoj ceremoniji maestru je posljed-

Kuntarićev golemi opus sadrži djela za orkestre, manje vokalne i instrumentalne sastave, solo pjesme, operete, mjuzikle te filmsku i dječju glazbu. U njegovoj impresivnoj karijeri valja istaknuti velik opus sakralne glazbe u kojoj je iskazana snaga i sposobnost da istinsku vjeru prenosi glazbom na slušatelja, čime je zadužio cjelokupnu hrvatsku glazbenu baštinu, zaključio je Šaban. Dugogodišnji i veliki pokojnikov prijatelj, Goran Crnković, u ime Matice hrvatske i Društva Braće hrvatskoga zmaja, nije izostavio da je Kuntarić u susretu sa svojim prijateljima i kolegama bio izuzetno zanimljiv, otvoren, susretljiv i duhovit, a kao osoba široka znanja uvijek je znao odgovore na mnoga pitanja i nedoumice. Iznimno pažljiv i vrlo radišan, svoja je razmišljanja i stavove, ne samo o glazbi, rado razmjenjivao s prijateljima i kolegama. »Stoga maestru Kuntariću hrvatska kultura duguje zahvalnost na golemoj i raznolikoj glazbenoj ostavštini koja nas čini boljima i duhovno bogatijima«, kazao je na kraju Crnković. Misa zadušnica nakon pogreba održana je

u prepunoj crkvi sv. Ane u Voloskom.

Glazbeni počeci Ljubo Kuntarić, građevinski inženjer po profesiji i skladatelj po vokaciji, rođen je 25. lipnja 1925. godine u Čakovcu, gdje već zarana upija glazbeni dah svojega Međimurja. Potječe iz ugledne intelektualne hrvatske obitelji i odrasta s jasnom katoličkom i nacionalnom opredijeljenošću. Stječe široko obrazovanje koje će ga poslije usmjeriti i nadahnuti u stvaranju glazbenih djela, za koja tematiku velikim dijelom crpi iz bogate riznice nacionalnih i vjerskih zasada. Kuntarićev glazbeni put počinje vrlo rano. Već u sedmoj godini u Čakovcu počinje učiti klavir i teoriju. Zbog ratnih događanja, obitelj Kuntarić seli se u Požegu pa je Ljubo ondje i maturirao 1944. godine. Upisuje studij građevine na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, no usporedno sa studijem nastavlja privatno učiti glazbene discipline: kontapunkt, harmoniju, kompoziciju i instrumentaciju, najprije kod Rudolfa Matza (1901.–1988.), a poslije kod Albe Vidakovića (1914.–1964.), istaknutog hrvatskog muzikologa i osnivača Instituta za crkvenu glazbu. Vidaković je bio naš najveći skladatelj crkvene glazbe i, kako piše Kuntarić, bio mu je i »duhovni voditelj« pa je rad s njim na glazbenim disciplinama ostavio dubok trag u Kuntarićevu životu i stvaralaštvu duhovnog usmjerenja. Nakon završetka višegodišnjeg intenzivnog glazbenog obrazovanja stekao je odlične glazbene vještine i svladao skladateljski zanat.

Nadahnuće Kvarnerom Godine 1951. završava fakultet i kao dipl. ing. građevinarstva postaje vrlo cijenjen i tražen u svojoj struci, zaslužan za mnoge projekte koje i danas baštinimo. Iste godine dolazi u slikovito primorsko mjesto Volosko, nedaleko od Opatije, kao već poznati skladatelj. Tu sretno i zadovoljno živi s obitelji, a prelijepi kvarnerski i liburnijski pejzaži snažna su mu inspiracija za rad do kraja života. Počinje intenzivan glazbeni život i stvara impozantan glazbeni opus s više od 2000 većih i ma-

Svestran opus Kuntarić je uspješno sudjelovao na sedamdesetak glazbenih festivala, na kojima je dobio brojne nagrade. Nastale su mnoge uspješnice na zabavnoglazbenom području, poput Ta tvoja ruka mala, Zamagljen prozor, Autobus Calypso, U nedilju Ane, Nina, Sretan put i druge. Osim zabavnih pjesama, te djela ozbiljne glazbe za različite vokalne i instrumentalne ansamble, Kuntarić je autor filmske glazbe te dvadesetak glazbeno–scenskih djela, opereta, mjuzikala, rock i pop opera te lutkarskih igrokaza, a ostavio je i glazbeni opus za djecu. Prije pojave mjuzikla Jalta, Jalta (Grgić–Kabiljo), Kuntariću se izvode dva mjuzikla: u Puli je praizveden Skandal u Parizu (1956.), a u Osijeku Afera u metropoli (1961.) s Lili Čaki u naslovnoj ulozi. Uz ostala glazbeno–scenska djela (Doviđenja, Zlatarevo zlato, Blago plavog Jadrana, Hotel Maestral, Sluškinje, Veli Jože i dr.), velik je uspjeh doživjela opera naiva purgerijana Tata, udajem se za crnca, a najpopularnija i najizvođenija je svevremenska rock–opera comica — Karolina Riječka, na tekst Drage Gervaisa i uz orkestraciju Silvija Glojnarića.

Sam je Kuntarić u pogledu svoje glazbene opredijeljenosti znao govoriti kako su na njegovo stvaralaštvo uvelike utjecala lutanja i traženja u različitim glazbenim žanrovima, što ga je profiliralo u serioznog skladatelja raznovrsnog izričaja. Stvarao je s lakoćom, iz vlastitog zadovoljstva, ali i prema narudžbi (što je usud mnogih velikih produktivnih umjetnika). No unatoč tim dvojbama i »svaštarenju«, kako je znao reći, talentom i marljivim radom stvorio je impozantan glazbeni opus, od kojih su mnoga djela postala prihvaćena i bliska široj javnosti, danas kao evergreeni.

Zaokret u stvaralaštvu U posljednja dva desetljeća u Kuntarićevu se stvaralaštvu dogodio zaokret; odustaje od skladateljskih nedoumica u pogledu žanrova pa sklada poglavito duhovnu, liturgijsku koncertnu glazbu i obrade poznatih marijanskih pjesama. Stvorio je veličanstven opus. Njegova uređena arhiva obuhvaća više od 700 tiskanih djela: oratorija, kantata, misa, sakralnih solističkih napjeva te stavaka za vokalno–instrumentalne ansamble, orkestre, zborove, tambure, mandoline i klape. Među često izvođenim

duhovnim djelima ističu se Munska maša, Staroslavenska istarska misa za mješoviti zbor i puhački septet, praizvedena 1990. i staroslavenski Otče naš. Dojmljiv i redovit na repertoaru svih sakralnih prostora u Hrvatskoj, svakako je snažni napjev O daj mi snage, Bože moj. Kuntarić je autor teksta i glazbe, a osim katedralnih zborova, djelo izvode solisti: Vladimir Ruždjak, Bojan Šober, Armando Puklavec i drugi. Skladateljskom svestranošću, intuicijom, umjetničkom znatiželjom i talentom i nadasve intenzivnim radom, skladao je i glazbom povezao mnoge krajeve naše zemlje. Možemo ustvrditi da je Kuntari-

Ljubo je uživao u društvu žena: u Opatiji ‘61. uz svoju prvu suprugu Ljerku (lijevo) i pjevačicu Lolu Novaković (krajnje desno)

BROJ 199, STUDENI 2016.

njih raznovrsnih djela duhovnog i svjetovnog karaktera, a njih krase osobita melodioznost i zanimljivi ritmički obrasci. Prve skladateljske uspjehe postiže šlagerima u vrijeme Drugog svjetskog rata, poput skladbe u ritmu tanga Ti ni ne slutiš koju je izvodio Ivo Robić. Suradnja Kuntarića i Robića bila je plodna i dugotrajna, a uspješna Robićeva karijera počinje upravo Kuntarićevim skladbama. Njegove su pjesme pjevali mnogi poznati vokalni solisti, poput Marka Novosela, Gabi Novak, Elvire Voće, Jimmyja Stanića i mnogih drugih. Pedesetih godina prošloga stoljeća u Europi se širi festivalomanija. Podsjetimo, 1951. utemeljen je Festival talijanske canzone San Remo, a samo dvije godine poslije, 1953., Zagrebački festival. Prema odluci žirija i publike, prva nagrada na prvom Zagrebačkom festivalu dodijeljena je skladbi Ta tvoja ruka mala koju je Kuntarić skladao na tekst Blanke Chudobe (aranžman Milivoj Korbler, vokalni solist Ivo Robić). Pjesma Ta tvoja ruka mala obilježila je skladateljski opus, bila prijelomni trenutak u Kuntarićevu stvaranju lakih nota i ujedno početak dugogodišnje plodne suradnje s književnicom i izvrsnom autoricom tekstova Blankom Chudobom.

ćevom glazbom opjevana gotovo cjelokupna hrvatska duhovna i svjetovna glazbena baština.

BROJ 199, STUDENI 2016.

vi ga poznaju kao autora mnogih evergreena, no rijetki znaju da se maestro Kuntarić kao mladić preselio u Volosko kako bi kao traženi građevinski inženjer radio na opatijskim hotelima

Ljubo Kuntarić s prijateljima, Stipicom Kalogjerom i Krešimirom Oblakom

Osim zabavnoglazbenih i festivalskih nagrada, Kuntarić je dobitnik mnogih nagrada i priznanja za svekoliki kulturni doprinos i promicanje glazbene kulture. Izdvojimo samo neke: Nagrada Zrinski Međimurske županije za najviše zasluge u promicanju glazbene kulture, odlikovanje pape Ivana Pavla II. Pro Eclesia et Pontifice 2003. godine za doprinos u skladanju sakralne glazbe, Zlatna plaketa s kadenom Mare nostrum Croaticum, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996. godine te diskografska nagrada Porin za životno djelo 2009. godine, na koju je bio osobito ponosan.

Pasionirani numizmatičar Uz nevjerojatnu, gotovo zaraznu stvaralačku energiju, maestro Kuntarić bio je pasionirani numizmatičar. Pisao je vrlo temeljito svoje dnevnike, ističući da će i oni ostati autentično svjedočanstvo njegova života i rada. Bio je hedonist, volio je život u svoj njegovoj puni-

ni. Poput slavnog talijanskog opernog skladatelja Gioachina Rossinija, bio je maštovit i izvoran i u kulinarskim vještinama, čemu je mnogo puta svjedočio i autor ovoga teksta. Uz dobar zalogaj i čašicu »zdravlja« (znao je pripomenuti da voda nije dobra ni u koljenu, ni u cipeli) rado mi je kazivao popularne stihove iz starih međimurskih kleti, a sljedeći su mu u opuštajućim trenucima bili omiljeni: Dedeki su naši stari, furt i navek bili zdravi, nisu meli drugog lijeka, klet je bila apoteka. Vince je teklo, meni je reklo pijte me, pijte, dragi pajdaši, mene će biti, al’ vas više neće. Glazbenom bardu Ljuboslavu Ljubi Kuntariću koji je sve ljepote i dobrote ovoga svijeta pretočio u note za sve uzraste, izražavamo duboko poštovanje i zahvalnost što je impresivnim i raznovrsnim glazbenim opusom obogatio hrvatsku glazbenu baštinu i kulturu, a sad kad je u drugoj dimenziji na vološćanskoj grudi, kao neizbrisivi spomen ostaje živjeti njegova glazba.

UTIHNULA STRUNA (Ljubi Kuntariću) U tišini svoga kuta, Taknuo si zadnju strunu, I skinuo svoju Krunu, Hrabro kročeć’ kraju puta. Nema jeke tome zvuku, U vremenu za odlaske. Lako znaju pasti maske… Ali još Ti snivam — Ruku! S prstima na pijaninu, Tiho sviraš svojoj Muzi, Rasplićući mrežu finu, Utjehu joj, bolnoj tuzi. Nek’ sve prođe, Meštre, ikad… Al’ sjećanje na Te — nikad! Zagreb, 6. listopada 2016. Danas je sunčan dan. Ali hladan! Prijatelji i kolege iz HDS–a otišli u Volosko, da se oproste od svoga dugogodišnjeg člana–veterana, ispraćajući ga na njegovu posljednjem putu. Sjeo sam uz tipkovnicu, evocirajući brojne generacijske susrete. Pero Gotovac

BROJ 199, STUDENI 2016.

S k l a d a t e l j ev 8 5 . r o đe n d a n p r o s l a v l j e n ko n c e r t o m 4 . l i s t o p a d a 2 016 . u Ko n c e r t n o j d vo r a n i B l a g o j e B e r s a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Umjetnički dodir Bogdana Gagića Iz ciklusa autorskih koncerata u čast okruglih obljetnica uvaženih članova, u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja Piše: dr. sc. Irena Paulus

ijetko se dogodi da koncertna dvorana okupi toliko eminentnih stručnjaka s različitih umjetničkih područja kao što se to dogodilo na autorskom koncertu Bogdana Gagića. Glazbenici, filmaši, redatelji, skladatelji, arhivisti, muzikolozi, studenti i ljubitelji glazbe došli su slušati koncert organiziran u povodu skladateljeva 85. rođendana. Koncert je održan 4. listopada 2016. u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije u Zagrebu. Publika je bila raznolika, ali nažalost ne toliko brojna koliko bi se to moglo očekivati s obzirom na prebogat opus toga svestranog i još aktivnog skladatelja.

Koncertna glazba Kao što je u post scriptumu napomenuo skladatelj i dirigent Mladen Tarbuk, koncert je donio presjek samo jednog dijela Gagićeva stvaralaštva: onog koncertnog. Pa se može očekivati da se i onaj drugi, itekako vrijedan i važan dio skladateljeva opusa — dakle, scenska

i filmska glazba — izvede na barem još jednom koncertu priređenom Gagiću u čast. No kako je Gagić bio dugogodišnji profesor Akademije dramske umjetnosti, od njega se nekako »očekivalo« da sklada za filmsku, kazališnu ili televizijsku scenu, a pomalo se zaboravljalo (ili preskakalo) da skladatelj gradi opus na nekoliko žanrovskih razina, što uključuje i onu »ozbiljnu« ili kako je još vole zvati — »klasičnu«, koncertnu glazbu. Zato je bilo zanimljivo čuti Gagićeve skladbe pisane za koncertni podij, od kojih je većina nastala relativno nedavno (osim L’été de nuit, koja je skladana 1975., ostala su djela nastajala od 2010. do 2013. godine). Najmlađa među njima, Sonata za violinu i klavir iz 2013., koju su maestralno izveli violinist Ivan Novinc i pijanistica Mia Elegović, pokazala je, odmah na početku koncerta, da je Gagić skladatelj s kojim nema šale. Naizmjenično uživanje u slaganju akordâ koji se opiru svakom prethodno proživljenom iskustvu, istraživanje zvuka te naglost »razgovora« violine i klavira koje, osim zvukovnih, prati i širok raspon dinamičkih mijena, samo su neke karakteristike skladbe. Djelo, naime, na prvo slušanje stavlja recipijenta u poziciju šetača

glazbenim vrtom koji ni u jednom trenutku ne može predvidjeti što ga čeka »iza ugla«.

Pitoma inspiracija Inspiracija za tu, kao i za druge skladbe izvedene na Gagićevu rođendanskom koncertu (Sonatina za flautu i klavir, Concerto cantus) zapravo je prilično pitoma. Sam skladatelj — u pomno razrađenoj i bogato opremljenoj programskoj knjižici u kojoj se mogu čitati tekstovi dirigenta i skladatelja Berislava Šipuša, pijanistice Srebrenke Poljak, redateljâ Georgija Para i Zrinka Ogreste te muzikologinje Seadete Midžić, kao i ulomak iz Hrvatskog biografskog leksikona o Bogdanu Gagiću, čija je autorica publicistica i glazbena kritičarka Bosiljka Perić–Kempf — dakle, sam je skladatelj kao inspiraciju naveo tri međimurske narodne pjesme: Međimurje moje malo zeleno, Ćuk sedi i Voda zvira iz kamena. U Sonatini za flautu i klavir iz 2012. čini se da je Gagić u navedenoj inspiraciji iskušavao mogućnosti kratke, aforistične forme. Kao i u Sonati za violinu i klavir, u glazbu uvodi postupno, kombinirajući tople tonove flaute (koju je svirao majstorski flautist Dani Bošnjak) s oštrim »odgovorima« pijani-

ako je Gagić bio dugogodišnji profesor Akademije dramske umjetnosti, od njega se nekako »očekivalo« da sklada za filmsku, kazališnu ili televizijsku scenu, a pomalo se zaboravljalo skladateljevo tzv. »ozbiljno« glazbeno stvaralaštvo

stice Mie Elezović. Tri stavka, kao u većini Gagićevih skladbi, nose razrađene naslove na talijanskom jeziku (Prologo– Canzone–Ritmi diversi in modo perpetuo). No oni su samo orijentir za slušanje, jer su u Sonatini povezani, klize jedan iz drugoga i jedan u drugi attacca 9

BROJ 199, STUDENI 2016.

Martina Gojčeta Silić i Berislav Šipuš

pomno razrađenoj i bogato opremljenoj programskoj knjižici mogu se čitati tekstovi dirigenta i skladatelja Berislava Šipuša, pijanistice Srebrenke Poljak, redateljâ Georgija Para i Zrinka Ogreste te muzikologinje Seadete Midžić, kao i ulomak iz Hrvatskog biografskog leksikona o Bogdanu Gagiću, čija je autorica publicistica i glazbena kritičarka Bosiljka Perić–Kempf

te staju sasvim naglo i neočekivano — kao da je Sonatina tek skica ili nacrt za neku veću, buduću Sonatu čiji nastanak slušatelj s nestrpljenjem očekuje.

Deveta sonata za klavir iz 2004./2005. i dalje primjenjuje međimurski folklor kao inspiraciju te, prema autorovim riječima, »rezimira (…) poštovanje i odanost klaviru, ukazujući na korijene moderne serijalne tehnike u flamanskoj polifoniji«. Ukratko, radi se o opsežnoj i iznimno zahtjevnoj skladbi koja istražuje ekspresivnost klavira, što uključuje različite mogućnosti pojedinačnih tonova i njihovih nakupina čiji se parametri neprestano mijenjaju. Takvu glazbu, koja traži puno razumijevanje autorova rukopisa, istančanu agogiku (tonovi i nakupine su naizmjenično meki i tvrdi, katkad potpuno transparentni, katkad suptilni, a povremeno i namjerno grubi) i dugotrajnu koncentraciju — nije lako ni svirati ni slušati. No zbog iznimnih skladateljskih »začkoljica«, djelo je tako zanimljivo da potpuno zaokupi um, sluh i tijelo, pa je teško oprijeti se njegovoj neodoljivoj privlačnosti. Elezović je vidljivo uživala u izazovu koji je Gagić stavio pred nju, istraživala je zvukove zajedno s njim, testirala publiku, a na kraju i samog skladatelja, pretvarajući posljednje akorde Devete sonate u vlastiti obračun s djelom i njegovim tvorcem. Četiri pjesme za alt i sedam instrumenata, L’été de nuit iz 1975., pisane na tekstove pjesama Yvesa Bonnefoya (za čiju je prisutnost »kriv« Petar Selem koji je Gagiću poklonio Bonnefoyevu zbirku pjesama), opet je u prvom planu bila

skladateljeva estetika istraživanja. No za razliku od ranijih skladbi, istraživanje je gotovo »impresionističko«, ali svejednako zahtjevno. Djelom dominira Glas — koji je ovom prilikom utjelovila velika umjetnica i Diva u pravom smislu riječi, Martina Gojčeta Silić. Praćena »probranom ekipom« vrhunskih glazbenika iz Cantus Ansambla koji je vodio Berislav Šipuš, Gojčeta Silić ovladavala je Bonnefoyevim francuskim stihovima poput kakvog akrobata: no glasovne akrobacije nisu uništile poetiku teksta, dapače, dale su joj poseban »štih« u kojemu se uvijek čula melodija. Melodija se čula čak i u trenucima kad je pjev doticao granicu s govorom (druga pjesma) i kad se pjevačica morala (zbog skladateljeve zamisli) natjecati s puhačima (treća pjesma). Napeta pozornost usmjerena melodioznosti francuskog teksta prenosila se s dominantne Dive na instrumentalni ansambl koji je, koliko god bio diskretna »pratnja«, iskakao iz prostora diskrecije, aktivno sudjelujući u interpretaciji.

Skrivena solistica Concerto Cantus za klavir i jedanaest instrumenata iz 2010. izvukao je u prvi plan pijanisticu Srebrenku Poljak koja je tijekom izvedbe L’été de nuit decentno bila »skrivena« među ostalim izvođačima. Concerto Cantus namijenio joj je drugačiju ulogu, solističku, ali istovremeno i ravnopravnu s ostalim izvođa-

čima Cantus Ansambla koji su, sada u većem broju, »branili« položaje u gustom, naglom, oštrom i ritmički izrazito napetom zvuku. Izvođačima je i dalje čvrsto i s uvjerenjem »upravljao« Berislav Šipuš. Čvrsta dirigentska ruka bila je nužna i nezamjenjiva, jer je Gagić tražio igru s glazbenim teksturama, raspršujući ih ili slažući ih ili »servirajući« ih slušatelju jednu po jednu, poput neke ukusne delicije. Bilo je to još jedno zahtjevno djelo, još jedna skladateljska kreacija, još jedan umjetnički dodir koji ne bi bilo moguće ostvariti bez izuzetnosti izvođača i kreativnosti autora. »Možda je između L’été de nuit i Concerto Cantus puno vremena, zapravo možda čak i previše vremena,« napisao je Berislav Šipuš, svjedočeći druženju cantusovaca i skladatelja Bogdana Gagića, »ali te skladbe, i sve one druge koje su nastale ‘davno’, i sve ove koje su nastale nedavno, sve njih povezuje ruka istoga pisca, umijeće istog maestra, zvučanje jedne jedinstvene glazbe, glazbe koja je za naše prostore i dalje vrijedna, izvrsna, osobna i posebna, i dalje tako posebna.« Mislim da tome ne treba ništa dodati. To je i moje razmišljanje, kao i, vjerujem, razmišljanje svih onih koji su 4. listopada došli u Koncertnu dvoranu Blagoje Bersa kako bi, sa slavljenikom, proslavili 85. rođendan neponovljivog, toplog i uvijek kreativnog Bogdana Gagića.

15 . obljetnica

BROJ 199, STUDENI 2016.

R o đe n d a n s k i ko n c e r t C a n t u s A n s a m b l a 2 2 . l i s t o p a d a 2 016 . u H r v a t s ko m g l a z b e n o m z a vo d u

otkrivanja Novog i Nepoznatog

Nastao kao odgovor na potrebu za izvođačkim tijelom koje bi se specijaliziralo za izvođenje suvremene glazbe, Cantus Ansambl uspješno ispunjava repertoarnu prazninu koja je prethodno vladala između dvaju izdanja Biennala Piše: Martina Bratić

antus je i želja za otkrivanjem Novog i Nepoznatog, ona nas je i sastavila u zajedništvo. I želimo da to Putovanje, koje upravo počinje, bude koliko je moguće zanimljivo; da potraje što dulje i da uvijek bude ispunjeno Znatiželjom i Čuđenjem— rekao je još 2001. godine, u povodu osnivanja Cantus Ansambla, njegov utemeljitelj — Berislav Šipuš. I zaista, njegova je potraga za novim i nepoznatim, osim glazbenoga prinosa domaćoj sredini, nešto novo i nepoznato pružila i u vidu svojega postojanja. Nastao kao odgovor na potrebu za izvođačkim tijelom koje bi se specijaliziralo za izvođenje (i praizvođenje) suvremene glazbe, Cantus Ansambl za svoju je zadaću uzeo misiju vlastitim naporima ispuniti stanovite praznine i tišine koje bi između dvaju izdanja Biennala neminovno uslijedile.

Legenda suvremene glazbe Prvi hrvatski ansambl za suvremenu glazbu okupio je vrsne domaće glazbenike, združene u spomenutim Šipuševim idejama te u nastojanjima da, osim interpretiranja skladateljske ostavštine prošloga stoljeća, budu reprezentativnim nosiocima i promicateljima novih hrvatskih i inozemnih opusa. A upravo su koncertom održanim 22. listopada u Hrvatskom glazbenom zavodu uz svoju publiku cantusovci proslavili i 15. godinu od svojega nastanka; izvevši čak tri praizvedbe, najbjeloda-

nije su potvrdili svoj umjetnički kredo. Svečanu je proslavu iste večeri uveličalo i predstavljanje trostrukoga nosača zvuka, na kojemu su zabilježene snimke uživo s do sada održanih koncerata. Večer je otvorena praizvedbom djela priznatoga poljskog autora suvremene glazbe Zygmunta Krauzea, naziva Exodus 2016, pisana za komorni orkestar. Tema izbjeglištva, prognanstva, društvene odbačenosti i neprihvaćanja, Krauzeu je poslužila kao inspiracija i kao svojevrstan umjetnički manifest u kojemu je izrazio vlastiti strah, ljutnju i patnju. »Pišući svoje djelo, skladatelj razmišlja samo o glazbi. To je prirodno i gotovo se redovito događa. Međutim, ponekad se dogodi da je stvarni svijet glavna tema skladbe, a ne glazba«, rekao je o temi djela autor sâm. S općom podjelom na dva dijela, ali četiri zvučne slike, skladba je suprotstavila, kako Krauze upozorava, glazbeno pripovijedanje i verbalne iskaze. Uz sugestivno izgovaranje simbolikom ispunjenih riječi kao što su borders, exile, stop ili zapovijed go away, ansambl je i svojom sviračkom združenošću posebno uvjerljivo iznio dinamički plan, u liniji od šapta do gromoglasnih zvučnih blokova.

Dokazivanje sposobnosti Na djelo mađarskoga velikana i jedne od ključnih figura muzičke avangarde druge polovice 20. stoljeća, Györgya Ligetija, Cantus Ansambl se, uz pojačanje Zagrebačkih solista, referirao u svojoj drugoj točki, izvevši njegov glasoviti Koncert za klavir i orkestar. Prema Ligetijevu uvjerenju, to njegovo najkompleksnije i tehnički najzahtjevnije djelo, izgrađeno na konceptima poliritmije, relativiziranja glazbenoga vreme-

na i njegova protoka, na tišini kao punopravnoj sudionici glazbenoga plana, na afričkim ritmovima kao motivsko–tematskoj osnovi, poslužilo je izvođačima kao iznimno zahtjevan i opasan teren za dokazivanje. S Filipom Fakom kao solistom, izvedba Ligetijeva »estetičkoga creda« u prvi je plan iznijela stvaralački entuzijazam s kojim su glazbeničke snage Cantus Ansambla i Zagrebačkih solista pristupile tome klasiku suvremenoga glazbenog repertoara, učinivši Koncert jednim od vrhunaca večeri.

Skandirajući FA–LA A uzbudljivim trenucima slavlja svakako pripadaju i dvije praizvedbe nastale u nešto intimnijim konstelacijama s Cantus Ansamblom. Ivan Josip Skender, od 2012. stalni dirigent Ansambla, ravnao je svojim djelom nazvanim Versi dedicati, koji je u punom smislu riječi upravo — posveta. Nastala kao podsjetnik i osvrt na »nekoliko godina rada, prijateljstva i zajedničkoga istraživanja glazbe«, skladba je različitim referentnim svojstvima ocrtala prostor suradnje Ivana Josipa Skendera i Ansambla. Zamišljeno kao glazbeni patchwork najraznovrsnijih inspiracijskih sjecišta, djelo je objedinilo estetiku impresionizma, zvučne asocijacije na primitivne plemenske plesove, kao i šansonijerski prizvuk kojim su se dočarali i oni manje ozbiljni trenuci koje svaki kolektiv u svojem radu beziznimno proživljava. Uz unisono vikanje slogova FA–LA, Skender i cantusovci tim su posvećenim stihovima zahvalili publici na višegodišnjoj potpori, ali i jedni drugima na godinama suradnje i međusobnog uvažavanja. Iako dopadljiva i obljetničarski plemenita, Skenderova se skladba ipak očituje

više kao prigodni dodatak negoli kao ozbiljniji ili ambiciozniji autorski prinos.

Svirači–pjevači Eksperimentalni korak dalje učinila je i treća praizvedba, ona Šipuševa djela nazvanog ANARHOKOR2, za dva mala mješovita zbora, udaraljke i dva dirigenta. Postavljeni frontalno u jednoj liniji, svirači su, stojeći, za tu prigodu nastupili kao — pjevači, uz zahtjev autora (u ovom slučaju i — dirigenta), za »podjednako studioznim i virtuoznim pristupom izvedbi kao da sviraju

Monika Cerovčec

BROJ 199, STUDENI 2016.

Postavljeni frontalno u jednoj liniji, svirači su, stojeći, u praizvedbi skladbe ANARHOKOR2 osnivača ansambla, skladatelja i dirigenta Berislava Šipuša nastupili kao — pjevači

ema izbjeglištva, progonstva, društvene odbačenosti i neprihvaćanja, Krauzeu je u skladbi Exodus 2016. poslužila kao inspiracija i kao svojevrstan umjetnički manifest u kojemu je izrazio vlastiti strah, ljutnju i patnju

svoje instrumente«. Uz polifoni tretman vokalnoga materijala, popraćeni samo timpanima i udaraljkama, izvođači su uigrano i zdušno iznijeli praizvedbu djela svojega utemeljitelja i umjetničkoga voditelja. Ipak, programsko ali i izvođačko usijanje, strateški ostavljeno za sâm kraj večeri, obilježio je još jedan pionirski napor Cantus Ansambla. Prvom hrvatskom izvedbom monodrame Erwartung Arnolda Schönberga u obradi za komorni ansambl i uz sopranisticu Moniku Cerovčec, još se jedanput, najsnažnijom mogućom konturom, zaokružilo polje djelovanja i umjetnička misija Berislava Šipuša i njegovih cantusovaca. Schönbergovo mjesto u svjetskoj glazbenoj povijesti, koje čini jednu od glavnih ulaznih točaka u avangardu, ali i inspiracijsko vrelo suvreme-

Programsko, ali i izvođačko usijanje, strateški ostavljeno za sâm kraj večeri, obilježio je još jedan pionirski napor Cantus Ansambla: prva hrvatska izvedba monodrame Erwartung Arnolda Schönberga sa sopranisticom Monikom Cerovčec

nih tendencija, nedvojbena je simbolička pozadina i cjelokupne aktivnosti Cantus Ansambla. Suverenom izvedbom, uz fantastičnu solisticu i njezino uvjerljivo vladanje narativnim tijekom te

Schönbergove uspješnice, svoj su još jedan rođendan, pozdravljeni i od svoje vjerne publike, cantusovci proslavili u punom jeku.

P r o s t o r i M u z i č ke a k a d e m i j e u Z a g r e b u , 2 8 . l i s t o p a d a 2 016 . , m e đ u n a r o d n i m i C R O f e s t , festival mikrotonalne glazbe

Kad glazba ruši granice temperiranosti Piše: Dora Dunatov

Širenje kruga Taj je projekt realiziran u sklopu EUROMicroFesta 2015., što upućuje na činjenicu da se mreža europskih mikrotonalnih skladatelja od 2004. godine proširila iz Velike Britanije na Köln, Freiburg, Pariz, Bern, Aberdeen, Darmstadt, Hamburg i Salzburg, a projektom Panmonizam i na Zagreb. Amerika je s istoimenim festivalom počela i prije, a mikrotonalno stvaralaštvo otkriva sve više pobornika. Šćekić se u svojem naumu približavanja mikrotonalnih instrumenata i teorije glazbe zaintere-

Krešimir Godina

natrag nekoliko godina, iz hrvatske je glazbene scene izronio neobični skladatelj jazz i suvremene glazbe Zoran Šćekić. Ono čime se taj Đakovčanin ističe od ostalih kolega u Hrvatskom društvu skladatelja jest njegovo iznimno zanimanje za mikrotonalnu glazbu, što će ga profilirati kao hrvatskog pionira toga dugo zanemarivanog akustičkog fenomena. To je područje dosad, osim skladbama, obogatio i knjigom Five limit intervals — theory & praxis u kojoj objašnjava glazbeno–geometrijski sustav i nudi točno matematičko rješenje tisućljetnog Pitagorina problema očuvanja prirodnih intervala koji se kroz povijest rješavao aproksimativno. Koautor je i reizdanja knjige Matematika i muzika u suradnji s matematičarom Zvonimirom Šikićem. Šćekić je otišao i korak dalje: da bi realizirao svoja inovativna rješenja, osmislio je instrument

na kojem je moguće izvesti sve modulacije tako da Pitagorini intervali ostanu savršeni. Riječ je o mikrotonalnoj klavijaturi Z–board nastaloj uz financijsku potporu programa Poduzetništvo u kulturi u San Diegu. Klavijaturu je prošle godine predstavio na trodnevnom multimedijskom projektu Panmonizam održanom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, na kojem je mikrotonalnost pokušao približiti zainteresiranoj publici.

Zoran Šćekić

siranoj javnosti nije zaustavio ni ove godine. U prostorima Muzičke akademije u Zagrebu, 28. listopada osmislio je jednodnevni međunarodni miCROfest edukativnog karaktera na kojem su šestorica mikrotonalnih stručnjaka predstavila svoja dostignuća u dvije serije predavanja, a neki od njih pridružili su se izvođačima na dva koncerta održana tijekom dana. Organizator festivala bila je Hrvatska udruga mikrotonalnog umjetničkog stvaralaštva (HUMUS) uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i Hrvatskog društva skladatelja.

Hrvatske mikro–niše Što je to uopće mikrotonalna glazba i odakle ideja da se njome remeti ustaljeni temperirani glazbeni sustav? Ta su pitanja na poslijepodnevnim predavanjima pojasnili restaurator i ugođač glazbala Zlatko Pavlinić i Zoran Šćekić. Riječ je zapravo o glazbenim intervalima čija suzvučja pripadaju alikvotnom nizu i stvaraju takozvanu just intonation ili »prirodnu intonaciju« koju će ljudsko uho percipirati kao konsonantu. Ona se upotrebljavala u zapadnoj umjetničkoj glazbi sve dok se instrumenti nisu počeli ugađati u jednako temperiranom sustavu. Međutim, tradicijska je glazba diljem svijeta u većoj ili manjoj mjeri zadržala prirodne intervale, barem ondje gdje se nije umiješala kromatika, pa tako i u Hrvatskoj nailazimo na niše u kojima se još njeguje takav glazbeni izraz. Takozvani tijesni intervali istarskog mikrokozmosa, pjevanje u tercama na Baniji i Kordunu u pratnji tambure dvožice i rera Sinjske krajine samo su neki od brojnih hrvatskih primjera koje je na poslijepodnevnom predavanju iznio etnomuzikolog Jakša Primorac.

Koncertne ilustracije Taj je fenomen još bolje skicirao popodnevni koncert tradicijske glazbe. Otvorili su ga violinisti Ivan i Matej Grgić te Jakov Brekalo, Stjepan Nikolaš i Goran Mišković na šargiji, bosanskoher-

akovčanin Zoran Šćekić ističe se iznimnim zanimanjem za mikrotonalnu glazbu koja ga profilira kao hrvatskog pionira tog akustičkog fenomena

cegovačkom trzalačkom instrumentu čije ime ukazuje na tursko porijeklo. Ta petorica članova KUD–a Izvorni običaji bosanskih Posavljaka izveli su valcer, četvorak i keler. Na istom koncertu svoju mikrotonalnu gitaru s pomičnim pragovima predstavio je i turski gitarist Tolgahan Çoğulu o kojoj je detaljnije bilo riječi u jutarnjoj seriji predavanja. Turskim tradicijskim napjevima u instrumentalnom aranžmanu i skladbom The Perculator Erika Rochea pokazao je izvrsno umijeće i veoma prijemljivu glazbu, a glasni pljesak potvrdio je vrijednost njegove interpretacije. Nakon što se uho naviklo na sitne intervalske razlike, na pozornicu je »ušetao« saksofonist Berislav Antica. U njegovoj smo interpretaciji čuli Devet fragmenata za alt– saksofon Zorana Šćekića iz 2014. godine u kojoj okosnicu predstavlja mikrotonalni tradicijski napjev Gospina plača s otoka Hvara. Ta skladba, prožeta glazbenim motivima hvarskog obreda uz apstraktnije dijelove poigravanja mikrotonalnim intervalima, to je vrednija ako se zna da je za njezin nastanak trebao višemjesečni rad skladatelja i saksofonista da bi se analizirala intonacija i osmislio sustav notnog bilježenja karakterističnih mikrointervalskih struktura. I na samom kraju koncerta slušali smo Šćekićeva djela, no ovaj put za klavir koji je Zlatko Pavlinović ugodio u prirodnoj intonaciji, žrtvujući tonove h i fis jer toga dana nisu bili iskorišteni ni u jednoj skladbi. Njegova suradnica, pijanistica Ana Žgur, ujedno i pot-

BROJ 199, STUDENI 2016.

Događaj edukativnog karaktera, prema ideji osnivača Zorana Šćekića, okupio je šestoricu mikrotonalnih stručnjaka u dva niza predavanja i na dva koncerta

ton akordâ u prirodnoj intonaciji. Njoj su se, na samom kraju koncerta, na pozornici pridružili članovi Zagrebačkog kvarteta, izvevši skladbu Tempus spectrale. Posebnost toga djela jest korištenje zvuka Federacijskih zvona iz Melbournea, za što je bila potrebna interaktivna snimka reproducirana s laptopa. U četiri različita dijela skladbe, izvođači su se strpljivo osluškivali i intonativno usklađivali, razvijajući spektar različitih zvukova.

BROJ 199, STUDENI 2016.

Ovim je festivalom i Hrvatska službeno postala dijelom šireg mikrotonalnog umjetničkog i kulturnog konteksta. Kojim će putem krenuti pobornici toga neobičnog glazbenog svijeta, i na koji će način on zaživjeti, ostaje da se vidi. No budući da zanimanje postoji, posebice u mlađoj generaciji, a informacije se u današnje doba šire brzinom internetskih impulsa, čini se da je na pomolu svijetla budućnost mikrotonalnog stvaralaštva.

Zagrebački kvartet okušao se u mikrotonalnosti uz pijanisticu stručnjakinju za to područje Anu Žgur i interakciju zvuka Federacijskih zvona iz Melbournea reproduciranih s laptopa

ako bi realizirao svoja inovativna rješenja, Šćekić je osmislio instrument na kojem je moguće izvesti sve modulacije da bi Pitagorini intervali ostali savršeni

predsjednica udruge HUMUS na čijem je čelu kao osnivač sam Šćekić, izvela je skladbe Evening Bells i Autumn fantasy of Martin the Mouse. Dok je prva nešto oštrijim akordima i kratkim trajanjem podsjetila na staru glazbenu kutijicu, druga je, nakon fantazijskog uvoda, zaredala dulje akorde i ljestvične nizove kako bi do izražaja došao obli ton prirodno ugođenog klavira.

Šćekićeva pitkost

Večernji je koncert u Dvorani Blagoje Bersa okupio publiku u nešto većem broju. Na red je došlo suvremeno mikrotonalno glazbeno stvaralaštvo. Gitarist Augustin Castilla–Ávila, ujedno

i izlagač u jutarnjoj seriji predavanja te potpredsjednik austrijskog mikrotonalnog društva, predstavio je svoje skladbe Tres Momentos Microtonales i Cuestionart. Njih je obilježio niz nesvakidašnjih tehnika, poput struganja po žicama, lupkanja po tijelu gitare i eksperimentiranja sa zvučnom kutijom, a mikrotonalnost je dolazila do izražaja samo u izmjeničnim tonovima. Dopadljivije, a svakako i uspješnije mikrotonalne skladbe Ich hab’s mal versucht i Go! u džezističkom ruhu izveo je skladatelj i saksofonist Philipp Gerschlauer. Nešto prije toga održao je i predavanje o mikrotonalnim melodijama i harmonijama u jazz stvaralaštvu. Iako se i on »horizontalno« poigrao mikrotonalnošću, njegove su skladbe bile domišljatije. Svoj mikrotonalni i pomalo karikaturalni aranžman pjesme All the things you are izveo je u duu s gitaristom s poslijepodnevnog koncerta, Tolgahanom Çoğuluom. Ostatak koncerta na programu su bile Šćekićeve skladbe. Zanimljivo kombiniranje mikrotonalnosti s harfom predstavila je Diana Grubišić Ćiković, praizvevši skladbu Hybrid States. U njoj će Šćekić u jednom kratkom dahu iznijeti glazbenu misao prelijevajući boje s pomoću pažljivo postavljenih akordâ. Ta je pitkost često obilježje Šćekićeva glazbenog stvaralaštva. Ipak, djelo Eccos of Ivan u interpretaciji pijanistice Ane Žgur predstavilo je nešto apstraktniji i oštriji

Diana Grubišić Ćiković praizvela je Šćekićevu skladbu Hybrid States

K o n c e r t u M a l o j d v o r a n i L i s i n s k i , 11 . l i s t o p a d a 2 0 1 6 . , p o s v e ć e n n o v o j h r v a t s k o j g l a z b i

Na granici klasike i jazza

Piše: Dora Dunatov

očetkom nove sezone Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, 11. listopada, predstavljena je suradnja sedmorice hrvatskih glazbenika okupljenih oko Mihaela Paara. Riječ je o klarinetistu čija je svestrana međunarodna karijera stvorila još jedno biserno zrno u već prilično bogatoj niski uspješnih samoborskih glazbenika. Ljubitelji povijesno obaviještene interpretacije i klasičnog stila poznaju ga kao osnivača puhačkog ansambla Camerata Cantilly koji trenutačno vodi u suradnji s još jednim profiliranim hrvatskim klarinetistom, Brunom Philippom. Čini se da naklonost svojih kolega stječe zahvaljujući ne samo razini virtuoznosti koju je svladao nego i poduzetnom duhu i prilično otvorenom pristupu muziciranju u skladu sa svojim interpretacijski vrlo zahvalnim instrumentom.

Klarinet kao okosnica U protekle dvije godine ostvario je suradnju s petoricom svestranih glazbenika koja će rezultirati s pet svježih skladbi za klarinet i klavir. Zajednički nazivnik capriccia, sonate, concertina i minijatura taj je kvintet klasično obrazovanih skladatelja pronašao u koketiranju s jazz stvaralaštvom, bez obzira na to je li riječ samo o aluzivnim trenucima što će ih upotrijebiti primjerice Bruno Vlahek u svojoj Sonati ili pak u Rhapsodietti Matije Dedića, potpuno prožetoj džezističkom artikulacijom. Prepoznavši sjajnu priliku, Mihael Paar prezentirat će svoju domišljatost, ali i popriličnu poduzetnost, koncertnim programom

u kojem klarinet kao okosnica predstavlja glazbeni peterokut sa sličnim, a opet potpuno različitim pristupima jednoj zajedničkoj ideji. Te je večeri, u Maloj dvorani Lisinski, glazbeni fraktal počeo Capriccio br. 6 za klarinet solo Ante Grgina. Riječ je o skladatelju čiji opus jednako vješto prožimaju elementi jazza kao i klasike ili evergreena, apostrofirajući prije svega prijemljivost glazbenog djela. K tome, radi se o diplomiranom klarinetistu s dugogodišnjim iskustvom prvog klarineta Beogradske filharmonije koji ima svoj razred na Muzičkoj akademiji u istom gradu. Stoga je Šesti capriccio, nastao u suradnji s izvođačem Mihaelom Paarom, uspio predstaviti puni potencijal instrumenta u nizu rastvorbi akordâ takozvane jazz harmonije.

Romski utjecaji Rapsodični karakter zadržao je i Matej Meštrović u sljedećoj skladbi Stars Over Budapest za klarinet i klavir, za kojim je tom prilikom sjedio gost večeri, pijanist Filip Fak. Već je sam naslov ukazao na porijeklo prepoznatljivih glazbenih elemenata romske zajednice koja, čini se, uvijek iznova inspirira toga svestranog zagrebačkog umjetnika. Kao što je prethodni Capriccio otkrio klarinetista u ulozi skladatelja, tako je i ova slikovita minijatura predstavila Meštrovićevo privilegiranje klavira. No uzmemo li u obzir njegov iznimno »prisan odnos« s tim instrumentom, nimalo ne iznenađuje prednost koju će mu Meštrović svojevoljno prepustiti u odnosu na klarinet. Zaista bi bilo zanimljivo čuti interpretaciju te simpatične minijature u izvedbi samoga skladatelja. Mladi Bruno Vlahek odlučio se pak držati tradicionalne forme, pa će Mihaelu

Paaru pokloniti trostavačnu Sonatu za klarinet i klavir, op. 42. Iako se ponovno radi o skladatelju koji je i diplomirani pijanist, čija se karijera trenutačno usidrila na Konzervatoriju Katarine Gurske u Madridu, medij sonate uvjetovao je veći angažman dionice klarineta. Da bi postigao efekt iznenađenja, Vlahek će početi skladbu polaganim razvijanjem misterioznoga zvuka, otkrivajući skladatelja odgojenog u okrilju suvremenoga klasičnog stvaralaštva. Elementi jazza izronit će u obliku silazne ljestvice s ulogom ritamske pratnje u dionici klavira ili će pak bogatim harmonijama obojiti polagani Lento meditativo. Dva će instrumenta biti u dijalogu uz pomoć melodije s aluzijom na romsku, pa čak i španjolsku glazbenu tradiciju, meandrirajući između različitih plesnih ritmova. U posljednjem stavku Allegro con spirito Vlahek će iskoristiti krajnje mogućnosti klarineta, stvarajući stavak koji bez zadrške može zaživjeti kao samostalno djelo. Sentimentalni kraj, poput kakvog filmskog završetka, zaključio je tu eklektički napisanu sonatu s mnogo glazbenih misli koje skladatelj nažalost neće razrađivati, nego će svakoj dati samo jednu priliku u cijeloj skladbi. Iako je riječ o već međunarodno priznatom skladatelju, Vlahek se u toj petorki skladatelja s višegodišnjim iskustvom u jazz stvaralaštvu jednostavno isticao svojim klasično orijentiranim pristupom skladanju.

Nepredvidive harmonije Za tradicionalnu formu odlučio se i Silvije Glojnarić, dirigent, skladatelj, aranžer i bubnjar, čiju je karijeru obilježila jazz scena. Svoj Concertino za klarinet i klavir naslovit će Igra mala, ukazujući na pomalo šaljivi karakter skladbe. Prvim akordima vratio je publiku u okrilje jazza, izlažući izrazito lijepe melodije u

BROJ 199, STUDENI 2016.

Klarinetist Mihael Paar na suradnju u večeri hrvatske glazbe pozvao je dvojicu pijanista različitih profila: Filipa Faka i Matiju Dedića

Ognjen Karabegović

Suradnja sedmorice hrvatskih glazbenika okupljenih oko klarinetista Mihaela Paara

dionici klarineta, dok je klaviru dao jasnu ulogu pratnje. Posebno se istaknula virtuozna kadenca u vrsnoj Paarovoj izvedbi. Držeći se razumljive glazbene misli, zaokružio je svoj Concertino u primamljivom džezističkom ruhu. Napokon je na pozornicu stigao i nagrađivani pijanist i skladatelj Matija Dedić. Tu je večer, s Mihaelom Paarom, obogatio praizvedbom skladbe Rhapsodietta za klarinet i klavir. Nepredvidive harmonije nizale su se jedna za drugom, predstavljajući Dedića kao izrazito domišljatog i muzikalnog skladatelja, ali ponovno i kao pijanista kojemu će vlastito umijeće na instrumentu odvratiti pažnju od klarineta. Tako će u usporedbi s virtuoznom pijanističkom dionicom klarinet na trenutke zazvučati siromašno, međutim bogato prebiranje tipki potpuno fokusiranog skladatelja, a tom prilikom i izvođača, odvratilo je pozornost od možebitnog propusta. Dedić je oduševio i skladbom Pyramid Song za klavir solo u suptilnom jazz tonu. Melodijske linije prelijevale su se jedna u drugu poput neprekidne improvizacije. Neuhvatljivo preludiranje obojeno tamnim harmonijama misteriozno će se rasplesti u visokom registru klavira, a nakon završetka, slušatelj će shvatiti simboličnost naslova skladbe. Jazz varijacije na Paganinijevu temu Michaela Garsona koje su uslijedile poslužit će Dediću kao glazbeni dodatak, na koji će se nastaviti simpatični Scherzoso Emila Cossetta za klarinet i klavir, u pijanističkoj pratnji Filipa Faka. Te je večeri probrana i nažalost malobrojna publika zaista uživala u dinamičnom programu Mihaela Paara čiji je domišljati potez predstavio tek dvije godine star hibridni glazbeni smjer hrvatskih skladatelja koji su se, koketirajući s dva virtuozna instrumenta, našli na samoj granici klasike i jazza.

To m i s l a v O l i ve r, l a u r e a t N a g r a d e g r a d a Č a kovc a J o s i p Š tolcer S lavenski z a 2015. g odinu

Nagrađena Kompleksna poezija, prvi dio baletnog diptiha Kraljevi bogova Nagrađeno su djelo odabrali članovi ocjenjivačkog suda: Iva Lovrec Štefanović (predsjednica), Trpimir Matasović, Petra Pavić, Krešimir Seletković, Mladen Tarbuk i Ladislav Varga

BROJ 199, STUDENI 2016.

Piše: MMM Slavenski Čakovec

Čakovcu se od 10. do 12. svibnja 2016. održao 43. Majski muzički memorijal u čast Josipu Štolceru Slavenskom, posvećen 120. obljetnici njegova rođenja. Dodijeljena je i skladateljska Nagrada grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski za najbolje djelo h r v a t s ko g a skladatelja praizvedeno u 2015. godini prema odluci ocjenjivačkog suda (Iva Lovrec Štefanović, predsjednica, Trpimir M atasov ić, Petra Pavić, Krešimir Seletković, Mladen Tarbuk i Ladislav Varga). U razmatranju najkvalitetnijih novih djela hrvatskih skladatelja praizvedenih prošle godine, prosudbeno je vijeće imalo zadaću odabrati laureata među brojnim uistinu kvaliTomislav Oliver svestrani je mladi skladatelj tetnim autos diplomama muzikologije i kompozicije rima, čija su kojemu je nagrada Slavenski veliki poticaj djela praizvedena u sklopu 28. Muzičkog biennala Zagreb, 40. Osorskih glazbenih večeri, 52. Glazbene tribine Opatija, ali i na redovitim koncertnim programima diljem Hrvatske. U najuži izbor ušlo je petero skladatelja: Srećko Bradić (Requiem), Srđan Dedić (Puhački kvintet), Margareta Ferek–Petrić (Ordinary Madne16

ss), Davorin Kempf (Simfonijski stavak za orgulje i orkestar) i Tomislav Oliver (Complex Poetry). Na sjednici održanoj 9. travnja 2016. jednoglasno je odlučeno da je dobitnik Nagrade grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski za 2015. godinu Tomislav Oliver, mladi svestrani skladatelj s diplomama muzikologije i kompozicije, na radnom mjestu asistenta na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Nagradu je dobio za skladbu Complex Poetry (Kompleksna poezija), sedmerostavačnu plesnu suitu za komorni ansambl, koju je u sklopu programa 28. Muzičkog biennala Zagreb 25. travnja 2015. praizveo ansambl Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, uz Komorni ansambl Orkestra Opere HNK–a Zagreb pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera. Bio je to prvi dio glazbenog diptiha baletne predstave Kraljevi bogova koju je koreografirao Francuz Pascal Touzeau, a čiji je drugi dio činio Mehanizam sebičnoga gena Ivane Kiš. Nagrada je laureatu uručena 12. svibnja 2016. u Čakovcu, u sklopu programa 43. Majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski. U obrazloženju nagrade Trpimir Matasović ističe: »Autonomija koju su imali skladatelj i koreograf, svaki u svojem segmentu pripreme predstave, Oliveru je omogućila skladanje djela koje nije strogo uvjetovano unaprijed zadanim dramaturškim i/ili scenskim elementima, pa stoga ovo djelo može funkcionirati i u prvotnom okviru scenskog projekta, ali kao posve samostalno koncertno djelo. Polazeći od ideja preuzetih iz spisa U pohvalu sjenâ Jun’ichira Tanazakija, Oliver u Kompleksnoj poeziji glazbom oslikava, propitkuje, sučeljava, ali i sjedinjuje naizgled nepomirljiva japanska i zapadnjačka poimanja života i umjetnosti — japansku smirenost i pritajenost nasuprot zapadnjačkoj prodornosti i aktivnosti. Ne robujući tradicionalnim skladateljsko–tehničkim konvencijama, Oliver stvara djelo koje neprestance istražuje sâm zvuk, a formalnu strukturu gradi dramaturgijom zvukovnih situacija, nadovezujući se tako idejno — premda ne nužno i estetički — na opus svojega nekadašnjeg učitelja Marka Ruždjaka. Zvukovnost je ove inovativne partiture istodobno i glazbena i intelektualna — skladba se tako razvija od početne ‘zapadnjačke’ dijalektičnosti do zaključne ‘japanske’ apologije sjene.«

Skladatelj Ivan Božičević nagrađen u Španjolskoj i Australiji

plitski skladatelj i orguljaš Ivan Božičević i dalje je veoma uspješan na međunarodnoj sceni. U španjolskim je gradovima Astorgi i Ponferradi 16. i 18. listopada 2016. održao orguljaške koncerte na kojima je praizveo svoju skladbu Summer triptych. Nakon što je tim djelom pobijedio na međunarodnom natječaju Premio Cristóbal Halffter, Božičević je imao čast da mu nagradu osobno uruči cijenjeni španjolski skladatelj po kojemu je nagrada i nazvana. Koncerti su bili iznimno dobro posjećeni i veoma toplo primljeni, a Božičević je osim svoje skladbe izvodio i djela Pärta, Glassa, Sweelincka, Corree, Buxtehudea i Bacha. Skladbom Come, sit with me in the clouds za violinu, čelo i klavir, Božičević je pobijedio i na upravo završenom skladateljskom natječaju komornog ansambla Trio Anima Mundi iz Melbourna. Osim novčanog dijela, nagrada uključuje i praizvedbu na koncertu 13. studenoga u Geelongu te ponovljenu izvedbu 20. studenoga u Melbournu. Trio Anima Mundi čine pijanist Kenji Fujimura, violinistica Rochelle Ughetti te čelistica Noella Yan. (HDS)

Linkovi: http://ieb.org.es/index.php/musica/551–concierto–de–organo–old–new http://ieb.org.es/index.php/ musica/500–fallo–del–xxxv–concurso–de–organo–cristobal–halffter http://www.trioanimamundi.com/ single–post/2016/11/07/2016–TAM–Composition–Prize–winner–announced http://www.trioanimamundi.com/about–us

Ivan Božičević održao je orguljaški koncert u živopisnom španjolskome gradu Astorgi, u tamošnjoj katedrali sv. Marije

Yo u n g m a s t e r s Fe s t i v a l o v e g o d i n e u g o s t i o i u d a r a l j k a š a F i l i p a M e r č e p a ko j i s e p r v i p u t p r e d s t a v i o k a o a u t o r

Komunikacija bi trebala biti upravo ono što nam je pokazao duo Sinkovića i Merčepa — Dijalog, multikulturan, raznolik, različit, obostran, internacionalan, zajednički, aktivan, progresivan, inovativan Piše: Karmen Širović

nternacionalnost, pravda, ljubav, psovke i, jednostavno rečeno, ljudi i ono što čini njihov svijet, svjetonazor njihovih sugovornika, ali i skladateljskog iliti konstrukcijskog dvojca, ispreplele su se katkad u svojstvu subliminarnih poruka, katkad u prvom planu s elektronikom i ritmom udaraljki poput pletera

oungmasters Festival i Međunarodna ljetna škola mladih glazbenika u Samoboru i ove godine, već šesti put, poslužili su kao glazbena meka u koju je pohrlilo više od stotinu gitarista, violinista, violončelista, klarinetista i jedan udaraljkaš. Upravo je taj jedan udaraljkaš glavni akter ove priče. Riječ je o Filipu Merčepu, već poznatom i priznatom na hrvatskoj glazbenoj sceni, ali i šire, koji je u roku diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i sada pokreće nove glazbene priče. U sklopu Youngmasters Festivala u Samoboru održao je koncert 27. kolovoza 2016. u majstorskom ciklusu, u jedinstvenom prostoru dvorca Kiepach u OC Lugu.

BROJ 199, STUDENI 2016.

Komunikacija kao ključna karakteristika ljudske rase

Upravo je jedna od ideja umjetničke ravnateljice festivala i 6. Međunarodne ljetne škole mladih glazbenika, Vesne Faullend Heferer, bila da omogući nastupe mladim glazbenicima, ali na zanimljivim i raznovrsnim lokacijama te da samoborskoj publici, ali i onima koji su prevalili kilometre i kilometre da bi došli u Lijepu Našu (poput Iranaca, Mađara, Talijana, Poljaka, Austrijanaca itd.), pruži jedinstven koncertni doživljaj u sklopu kojega će ih što bolje upoznati i sa Samoborom. Njezinu viziju dijeli i Samoborac Filip Merčep, kojem je dvorac poslužio kao novo inspirativno mjesto za glazbeno–scenski spektakl.

Filip Merčep u dvorcu Kiepach u samoborskome Lugu

BROJ 199, STUDENI 2016.

ako sviraju zajedno u ansamblu Sudar Percussion, udaraljkaši Filip Merčep i Nicolas Sinković željeli su nastupiti i kao skladateljsko– izvođački duo pa je nastala prva zajednička autorska skladba Dijalog

Dijalog praizveden u Osoru Prva skladateljska kreacija Filipa Merčepa, skladba Dijalog, nastala je u suradnji s njegovim kolegom Nicolasom Sinkovićem s kojim svira i u ansamblu Sudar Percussion, a praizvedena je 11. kolovoza u Aleji bista u sklopu 41. Osorskih glazbenih večeri. Isti program, koji nam je perspektivni udaraljkaš predstavio u sklopu Youngmasters Festivala, razlikovao se po rasporedu i razvijenijoj scenografskoj koncepciji, koja je važan segment njegova glazbenog identiteta — »Glazbeno–scenskog spektakla«! »Ideja projekta je iskoristiti grad kao koncertnu pozornicu. Svaka uključena skladba ima vlastiti karakter, boju i značenje i volio bih njihove specifičnosti istaknuti prostorima koji im najviše odgovaraju«, ističe Filip Merčep. Skladbe su u različitim prostorima povezane prijelaznim elektroničkim interludijima koji su se sastojali od prethodno snimljenih motiva efekata prostora (npr. crkveno zvono na prijelazu iz crkve na Gundulićevoj poljani), motiva efekata koje će publika kreirati lupkajući kamenčićima te šuškajući šuškalicama, na prijelazu iz Aleje bista do Gotovčeve poljane i motiva skladbe na koju se nastavljaju. Takvim ambijentalnim koncertantnim pristupom, s iznimno puno dinamike raznovrsnih glazbenih doživljaja, od baroka, suvremene, elektroničke do ambijentalne glazbe, htjela se prirediti zanimljiva i nesvakidašnja glazbena večer. Za Osorske glazbene večeri Filip Merčep odabrao je, kao i za koncert u sklopu Youngmasters Fe-

Od sada ćemo od vrsnog udaraljkaša Filipa Merčepa moći očekivati i autorska djela

stivala, Prvu suitu za violončelo u G– duru BWV 1007 J. S. Bacha, koju je sam transkribirao za marimbu. Izvedena je u crkvi Marijina Uznesenja, čija je izvedba prerasla u praizvedbu Dijaloga. Drugi Interludij, sastavljen od snimljenih zvukova kucanja kamenčića i morskih šumova, nastavak je zvukova koje je proizvodila publika penjući se do Gotovčeve poljane, prostora predviđenog za izvedbu skladbe Hard–Boiled Capitalism and the Day Mr. Friedman Noticed Google is a Verb, nakon koje se publika uz posljednji Interludij, semplovima Xenakisovom Rebonds I Part B na elektroničkoj podlozi, preselila na Trg i uživala u Rebonds I Part A.

Elektronika i udaraljke Dijalog je zamišljen kao konverzacija elektronike Nicolasa Sinkovića i udaraljki Filipa Merčepa u koje je utkan i ljudski glas, prethodno nasnimljen zahvaljujući njihovim kolegama, prijateljima, ali i neznancima, čije su riječi poslužile kao osnova skladbe. Udaraljkaški duo snimao je ljudski glas, a prema boji, ritmičnosti i melodičnosti riječi ispremještali su slogove da odgovaraju njihovoj viziji Dijaloga. Iako sviraju zajedno u ansamblu Sudar Percussion, željeli su nastupati i kao skladateljsko– izvođački duo, objasnio je Filip Merčep, a za skladbu je presudno bilo i Sinkovićevo višegodišnje iskustvo s elektronikom. Iako su sve radili i stvarali zajedno, Sinković je bio zadužen za to da njihova ideja zaživi u programu za elektroniku Ableton live u sklopu kojega je posegnuo za jednom od glavnih tehnika eletronike — sempliranjem. Sinković i Merčep ističu da su KONSTRUIRALI, a ne SKLADALI, skromno se distancirajući od skladateljske profesije. »Oduvijek smo željeli napraviti nešto zajedno,« objašnjava Sinković, »a želimo raditi i dalje.« Koncept prema prostoru trenutačno im je u fokusu djelovanja, a u planu imaju još mnogo projekata u sklopu kojih žele ozvučiti neke njima zanimljive i posebne prostore. Bonjour — francuski pozdrav poslužio je kao podloga, temelj Dijaloga, a manipulacijom vala i sempliranjem protkao se kroz cijelo djelo. And Anger People Evil Peope Pirat

And... And Happy People Water People Funny And Cool, people, pirat, lover, justice. Cool and co co co co... pirat, justice, justice, justice, AAND scheisse! And water, co co co co, people rules! (x 4), neki su od citata korištenih u Dijalogu, iako nasumično odabrani zbog boje, ritma i dinamike, poslužili su i kao poruke ideologije dvojca Sinković–Merčep. Internacionalnost, pravda, ljubav, psovke i, jednostavno rečeno, ljudi i ono što čini njihov svijet, svjetonazor njihovih sugovornika, ali i skladateljskog iliti konstrukcijskog dvojca, ispreplele su se katkad u svojstvu subliminarnih poruka, katkad u prvom planu s elektronikom i ritmom udaraljki poput pletera. U SF glazbenom ozračju (što je bio moj doživljaj djela), Dijalog nas vodi kroz tri faze razgovora. Dijalog otvara elektronika, pozdravljajući slušatelje na raznim jezicima: Bonjour, Hello, a onda smijeh, pozitiva, ono što nam kronično nedostaje danas. Kadenca udaraljki vodi nas wooblockom do drugog dijela skladbe. Središnji dio Dijaloga povezuje riječi i slogove sa zanimljivim i raznovrsnim ritmom. Justice se tu nalazi kao referentna riječ na kojoj je uvijek naglasak obogaćen najvišim bongosom. Riječi su diktirale i mjeru, metričku konstantu Sinković i Merčep razbijali su dvosložnim i trosložnim riječima. Co co co prožima treći dio Dijaloga u kojem se dvojac igra ponavljanjem, repeticijom motiva i ritmičkom strukturom. Glavni akter tu je vibrafon, koji su odabrali zbog širih izvedbenih mogućnosti, a na njemu su mogli koristiti i jednu od suvremenih tehnika dobivanja novih zvukovnih boja — tzv. gudalom po vibrafonu. Dvojac se za kraj poigrao ženskom bojom glasa te nam prezentirao razgovor vibrafona i čovjeka. I za kraj: cigarett, cigarett, cigarett, cigarett, cigarett, ci-

garett... Da, obojica su pušači, a očito i neki njihovi sugovornici dijele iste navike.

Ključ uspjeha U sklopu koncerta na Youngmasters Festivalu, Dijalog je bio krnji, jer mu je nedostajao sugovornik Sinković. Ponesen velikim oduševljenjem publike u dvorcu Kiepach, Filip Merčep je za bis odlučio izvesti drugi put javno Dijalog. Sinković je tada bio u Francuskoj pa se Merčep odlučio na glazbenu komunikaciju bez elektroničkog partnera. Da Dijalog nije moguć bez one druge strane, pokazala nam je neuspješna izvedba djela. Naime, elektronika je odlučila ne uzvratiti Merčepu konverzaciju, jer nije bilo sugovornika. Problemi tehničke prirode, zbog ometanja signala u sklopu dvorca, onemogućili su nam da i u Samoboru poslušamo cijeli Dijalog. Unatoč smetnjama, odmah sam uspjela prepoznati kvalitetu i inovativnost djela te su mi Merčep i Sinković, samo nekoliko sati nakon što je Nicolas sletio iz Francuske, omogućili privatnu izvedbu Dijaloga tri dana nakon koncerta, kako bih o njihovu prvijencu širila glas. Iako je, tehnički gledano, skladbu moguće izvesti i bez Sinkovićeve intervencije, Dijalog se očito pobrinuo da tako ipak ne bude. Jedna od ključnih karakteristika naše, ljudske rase — komunikacija, upravo se nalazi na prekretnici. Komunikacija je prošla preobrazbu, dobila je novu dimenziju, a iako nikad ta riječ nije bila toliko prostituirana, a sama komunikacija tako pojednostavnjena kao danas, u 21. stoljeću, izgubio se njezin pravi smisao. Ona nije jednostrana! Komunikacija bi trebala biti upravo ono što nam je pokazao duo Sinkovića i Merčepa — Dijalog, multikulturan, raznolik, različit, obostran, internacionalan, zajednički, aktivan, progresivan, inovativan. Tek tada je uspješan i dobiva smisao, a onda može dovesti do promjene i napretka!

D v i j e p r a i z v e d b e h r v a t s k i h a u t o r a n a 41. S a m o b o r s k o j g l a z b e n o j j e s e n i

Stvaralački »obračun« s tradicijom Piše: Branimir Pofuk

amoborska glazbena jesen je festival koji brižno, ustrajno i sustavno njeguje veze s hrvatskim skladateljima i potiče recentnu

Petrita Çekua, Srđana Bulata, Aljoše Jurinića ili Leona Košavića.

Nizozemski kvartet Ove je godine glavnu nagradu dobio saksofonistički Kvartet Ardemus iz Nizozemske pod vodstvom vrijednog Samoborca Lovre Merčepa. Dobitni-

natjecanje ima dodatnu važnost zbog iznimno vrijedne glazbene nagrade: za pobjednika natjecanja i komorni sastav prema mjerama Cantus Ansambla, svake se godine od jednog hrvatskog skladatelja naruči nova skladba. Tako je već nastala prava mala riznica djela i njihovih izdanja, jer uz praizvedbu uvijek ide i predstavljanje tiskanih nota, što je još jedna vrijedna i rijetka odlika koju njeguju Samoborci u suradnji s Hrvatskim društvom skladatelja, odnosno Cantusom d.o.o. Tako će za Kvartet Ardemus i Cantus Ansambl novo djelo, koje će biti praizvedeno na Samoborskoj glazbenoj jeseni 2017., pisati Davorin Kempf, a ove smo godine u Samoboru 28. rujna u župnoj crkvi sv. Anastazije čuli praizved-

remali je broj glazbenika Simfonijskog orkestra HRT–a bio spreman uključiti u izvedbu vlastite pametne telefone da bi do punog izražaja došle temeljne ideje duhovito zamišljene partiture B–side: Tschai 4/1 Sare Glojnarić

BROJ 199, STUDENI 2016.

Festival je naručio čak dvije skladbe suvremenih skladatelja te u sklopu svojega programa ove jeseni upriličio njihove praizvedbe: Barock Is Not Dead Dalibora Bukvića i B–side: Tschai 4/1 Sare Glojnarić

bu skladbe Barock Is Not Dead koju je Dalibor Bukvić, na narudžbu festivala, napisao za čembalista Franju Bilića, lanjskog pobjednika Natjecanja Ferdo Livadić.

Sara Glojnarić ponudila je inovativno tumačenje tradicije postupcima remiksa tipičnima za pop–stilove u B–side: Tschai 4/1 koji su praizveli Simfoničari HRT–a pod vodstvom Mladena Tarbuka

autorsku produkciju. Čvrsta karika u tom povezivanju već je godinama Natjecanje Ferdo Livadić koje se održava u sklopu Samoborske glazbene jeseni. To je vrlo specifično i, barem u ovom dijelu svijeta, jedinstveno natjecanje na kojem se probrani mladi glazbenici, ili komorni ansambli, predstavljaju recitalom. Pobjeđuju oni koji ostave najbolji ukupni dojam izborom i uvjerljivom izvedbom cjelokupnog programa. Da je riječ o natjecanju koje nepogrešivo otkriva i nagrađuje najveće talente, najbolje pokazuju imena dosadašnjih pobjednika, među kojima su danas već glasovita imena poput Javora Bračića,

kom Nagrade grada Samobora za najbolju izvedbu skladbe hrvatskog autora, što je jedini obavezni element natjecateljskih programa, proglašen je pijanist Lovre Marušić. Naravno, mladim glazbenicima dobro dođu novčane nagrade, koje sponzoriraju Grad Samobor Dalibor Bukvić je i prije praizvedbe svojega djela Barock is Not Dead već držao u ruci tiskanu partituru u izdanju i Addiko banka. Ali u HDS/Cantusa d.o.o. umjetničkom smislu

ri mirna stavka skladbe Barock Is Not Dead mudro su skladana upravo za akustiku i mistiku crkvenog prostora i satkana su od harmonijskih zrcaljenja i mnogo, mnogo tišine

O iznimnoj nadarenosti toga mladog i kantorski svestranog glazbenika (čembalo, orgulje, dirigiranje...) govori i činjenica da je Franjo Bilić za čembalom nadmašio kolege na mnogo popularnijim glazbalima većih izražajnih mogućnosti i bogatije literature. Uz to, Bilić je još student Muzičke akademije, a već ima veliko iskustvo nastupanja, baš poput pravog baroknog kantora, u različitim ulogama i s različitim ansamblima. O njemu i od njega još ćemo zasigurno mnogo toga čuti u budućnosti.

BROJ 199, STUDENI 2016.

Virtuoznost duha

Na licu Sare Glojnarić nakon praizvedbe njezina novog orkestralnog djela predvođene maestrom Mladenom Tarbukom nije se vidjelo razočaranje što su mnogi glazbenici Simfonijskog orkestra HRT–a ignorirali njezin zahtjev da u izvedbi upotrijebe svoje »pametne« telefone

Bukvićeva skladba od Bilića i ansambla nije zahtijevala virtuoznost, koju je solist, uostalom, pokazao u ostatku programa svirajući čembalističke majstorije Scarlattija, Couperina, Bacha i Ante Knešaureka. Tri mirna stavka skladbe Barock Is Not Dead mudro su skladana upravo za akustiku i mistiku crkvenog prostora i satkana od harmonijskih zrcaljenja i mnogo, mnogo tišine. Skladba se upravo idealno stopila s prostorom, što je uostalom i bila Bukvićeva namjera, i to vrlo opravdana, jer (hiper)akustika u nastavku koncerta nije bila prijateljski naklonjena ni Bilićevoj virtuoznosti ni skladbama spomenutih majstora. Uostalom, virtuoznost, kao vrlina, ne znači samo prstolomnu

brzinu. Dalibor Bukvić svojom je skladbom mladom Biliću dao priliku, koju je on itekako iskoristio, da pokaže i onu drugu stranu umjetničke virtuoznosti duha. Bilić je svakim dodirom tipaka i njihovim tempiranjem pokazao staložen i plemenit, a istodobno i istraživački umjetnički duh koji jednako duboko ponire u oba elementa glazbenog tkanja: u zvuk i u tišinu. Na još jednom od aktraktivnih koncerata 41. Samoborske glazbene jeseni posvećena je velika pozornost mladim glazbeničkim snagama, osobito iz samoga grada Samobora, kao i suvremenoj glazbi. Kao solisti na koncertu Simfonijskog orkestra HRT–a pod ravnanjem Mladena Tarbuka 30. rujna u franjevačkoj crkvi nastupili su Leon Košavić i Lana Genc. Sjajni mladi bariton pjevao je, osim Mozartovih arija, jedan od najljepših vokalnih ciklusa hrvatske glazbe Pjesme moje majke Josipa Štolcera Slavenskog, dok je samoborska pijanistica svirala Chopinov Klavirski koncert u f–molu. Ali s najviše se znatiželje očekivala praizvedba skladbe Sare Glojnarić B–side: Tschai 4/1 za orkestar, pametne telefone i megafone.

Remiks Čajkovskog Mlada skladateljica, još jedan izdanak duge glazbene tradicije grada Samo-

bora, doslovno je odrasla i uz Samoborsku glazbenu jesen, a sada privodi kraju svoj studij kompozicije na glasovitom Visokom glazbenom učilištu u Stuttgartu. U njezinoj novoj skladbi riječ je o remixu prvog stavka Četvrte simfonije Petra Iljiča Čajkovskog. Razlozi i namjere postupka bili bi vrlo jasni čak i bez pismenog obrazloženja mlade skladateljice: suočiti i usporediti postupke i estetiku klasične i elektroničke popularne glazbe. Nažalost, ekonomija pripreme takvog koncerta još jedanput nije išla na ruku novom djelu, koje od izvođača iziskuje dodatni angažman i kreativni entuzijazam, uz pripremu onog standardnijeg repertoara. Premali je broj glazbenika bio spreman poigrati se, pa uključiti u izvedbu vlastite pametne telefone da bi do punog izražaja došle temeljne ideje duhovito zamišljene partiture. Stoga to sučeljavanje dviju estetika i spajanje nove tehnologije, koju svatko od nas danas nosi u vlastitom džepu, s klasičnim orkestrom, nije bilo ravnopravno realizirano. Ideje mlade autorice tako su ipak ostale mnogo uvjerljivije i uzbudljivije na papiru nego u izvedbi. Autor ovoga osvrta uvjeren je da B–side: Tschai 4/1 Sare Glojnarić ima mnogo više potencijala te da zaslužuje drugu priliku u nekoj novoj izvedbi.

H r v a t s k i s k l a d a t e l j i z a g i t a r u n a r e c i t a l u S r đ a n a B u l a t a 19. r u j n a 2 016 . u Muzeju Mimara u organizaciji HDS –a i Cantusa d.o.o.

1970.

Glazba za gitaru poslije

Program koncerta dio je Bulatova istraživanja u sklopu poslijediplomskog studija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji na temu Analiza odabranih skladbi hrvatskih skladatelja za gitaru u razdoblju nakon 1970.

me Srđana Bulata odavno je poznato hrvatskoj, ali i svjetskoj glazbenoj sceni. Iza njega su brojne nagrade s najprestižnijih svjetskih i domaćih natjecanja za klasičnu gitaru, a iako je tek navršio tridesetu, može se pohvaliti dvama diskografskim izdanjima (za izdavačke kuće RTVE Música i Naxos), mnogobrojnim solističkim nastupima uz ugledne orkestre te s desetak solističkih recitala.

Od Kaira do Chicaga U ozbiljnost i analitičnost kojom Bulat pristupa svakoj skladbi, neupitnu tehničku spremu i suptilna promišljanja interpretacije, mogla se uvjeriti publika od Kaira, preko Rima i Madrida, Dublina, Osla, Kopenhagena i Helsinkija, sve do New Yorka, Chicaga i Toronta. Iako je nadasve impresivno da tako mlad hrvatski glazbenik održi recitale u nekoliko svjetskih metropola, zapravo treba istaknuti njihov programski sadržaj. S duboko razvijenim osjećajem i potrebom da svijet upozna kulturnu baštinu njegove domovine, Bulat redovito u nastupe uvrštava skladbe hrvatskih autora, koje ponosno stoje uz one najuglednijih svjetskih skladatelja za gitaru. Od 2008. kontinuirano nastupa diljem Europe i SAD–a i s ponosom ističe da nije bilo nastupa na kojem nije odsvirao barem jednu skladbu hrvatskog autora. Zanimanja za našu glazbu ne nedostaje, tako su primjerice Londonci pokazali veliko zanimanje za opus Borisa Papandopula, dok im je stvaralaštvo Stjepana Šuleka već otprije bilo poznato. Bulatove interpretacije hrvatskih skladatelja ušle su i u službeni koncertni program ugledne londonske Kraljevske akademije.

Student Darka Petrinjaka Iako su gitaristi uglavnom orijentirani na stvaralaštvo španjolskih skladatelja, hrvatski autori itekako imaju što ponuditi domaćoj, ali i svjetskoj umjetničkoj sceni. Relativno bogatu produkciju skladbi za gitaru u drugoj polovici 20. stoljeća možemo zahvaliti Darku Petrinjaku, na čiji su poticaj skladatelji odlučili dio svojega opusa posvetiti tom tihom, intimnom instrumentu. Petrinjak je mnoga djela praizveo i snimio na diskografska izdanja, na taj način pokrenuvši »rene-

sansu stvaralaštva za gitaru«. Osim interpretativnog rada i poticaja naših autora na stvaranje novih djela za gitaru, Petrinjak je vrlo cijenjen i kao pedagog. Odgojio je niz uspješnih gitarista koji danas imaju zavidne svjetske karijere. Jedan od njih nesumnjivo je i Srđan Bulat.

Poslijediplomski studiji U engleskoj je prijestolnici studirao zahvaljujući organizaciji Associated Board of the Royal Academy of Music, koja mu je dodijelila stipendiju kao najboljem međunarodnom kandidatu neovisno o instrumentu. Godine 2014. diplomirao je s pohvalama na Royal Academy of Music, a već sljedeću godinu upisao poslijediplomski specijalistički studij na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji s temom rada »Analiza odabranih skladbi hrvatskih skladatelja za gitaru u razdoblju nakon 1970.« Iako bi se isprva moglo pomisliti da tih skladbi nije mnogo, a i sâm Srđan Bulat kaže kako mu se u početku činilo da neće pronaći dovoljno materijala, na kraju se ispostavilo da je materijala previše! Odlučio je usmjeriti se na solističke skladbe, iako ne nedostaje izvrsnih komornih ostvarenja. U vrijeme njegova poslijediplomskog studija, Cantus je objavio nova notna izdanja s djelima hrvatskih autora namijenjenih gitari, koja su mu pomogla u analitičkom i interpretativnom promišljanju.

Recital u Mimari U svaki svoj nastup Bulat unosi mnogo entuzijazma i ljubavi prema glazbi, koje prenosi na izvedbe. Njegove su izvedbe profinjene, promišljene i u službi Glazbe. Pokazao je to ponovno 19. rujna 2016. u Muzeju Mimari na recitalu potpuno posvećenom hrvatskim skladateljima. Program je počeo Međimurskom suitom (1974.) Miroslava Miletića, jednim od prvih djela kojom je pokrenuta »renesansa stvaralaštva za gitaru«. Jedan od naših najdugovječnijih skladatelja bio je na koncertu i nije krio zadovoljstvo što je Suita, najizvođenije djelo u njegovu cjelokupnom opusu, uz Petrinjaka, dobila još jednog izvrsnog interpreta. Bulat je koncert nastavio Suitom Mediteranom Željka Brkanovića, skladbom koja je u posljednje četiri godine stalna točka njegovih recitala, podjednako u Hrvatskoj i u inozemstvu. Uslijedila je skladba no-

vijeg datuma — Fantazija Olje Jelaske. Prvi dio koncerta završio je u skladateljskom pogledu vrlo zanimljivim Doubleom Marka Ruždjaka, jedinom solističkom skladbom u njegovu opusu posvećenom gitari, koji čini nekoliko komornih skladbi u kojima je trima gitarama pridružio različite udaraljke i gudački kvartet.

Juranić najkompleksniji U drugom je dijelu večeri publika čula Mozaik nedavno preminulog Anđelka Klobučara te Sonatu Zorana Juranića, za koju Srđan Bulat kaže da je jedna od najzahtjevnijih skladbi koje je izvodio u dosadašnjoj karijeri te da pripada najkompleksnijim djelima toga tipa u svjetskoj gitarskoj literaturi. Recital Srđana Bulata, ostvaren u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i Cantusa, pratila je opsežna programska knjižica samog interpreta. Osobnim dojmovima, poviješću nastanka i interpretativnog razvoja te iscrpnom glazbeno–formalnom analizom svakog djela, vrijedan je zapis u muzikološkom pogledu. Skladbe je predstavio na visokoj tehničkoj i muzikalnoj razini, a one su mu svojom kompleksnošću ostavile prostora za njegovo daljnje umjetničko sazrijevanje. Poznavajući s jedne strane prirodu gitarske publike, a s druge općenito zanimanje za hrvatsku glazbu, jasno je da je recital s programom sastavljenim isključivo od skladbi hrvatskih autora odvažan potez koji zaslužuje pohvale. No još je odvažnije smjelo i kontinuirano iz voditi

našu glazbu na velikim svjetskim pozornicama uz najveća skladateljska imena klasične glazbe. U tom je smislu koncertna djelatnost Srđana Bulata mnogo više od toga, ona je poslanje i misija koja ostavlja vidljiv trag u hrvatskoj, ali i svjetskoj kulturi.

ogatu produkciju skladbi za gitaru u drugoj polovici 20. stoljeća možemo zahvaliti Bulatovu profesoru Darku Petrinjaku, na čiji su poticaj skladatelji odlučili dio svojega opusa posvetiti tom tihom, intimnom instrumentu

Koncertna djelatnost gitarista Srđana Bulata postaje misija koja ostavlja vidljiv trag u hrvatskoj kulturi

BROJ 199, STUDENI 2016.

Piše: Ivana Jurenec

2 2 . D a n i M i l k a Ke l e m e n a ( D M K ), S l a t i n a , 6 . — 9. l i s t o p a d a 2 016 .

Nek’ se glazbena škola zove kao ja! BROJ 199, STUDENI 2016.

Međunarodni glazbeni festival koji je inicirao i utemeljio znameniti skladatelj Milko Kelemen u njegovu rodnom gradu afirmira suvremenu i klasičnu glazbu

Piše: Višnja Požgaj

snovna ideja i koncepcija Međunarodnog festivala Dani Milka Kelemena koji je 1995. inicirao i utemeljio ugledni skladatelj i profesor Milko Kelemen (1924.) afirmacija je suvremene i klasične glazbe te plesne, kazališne, filmske i likovne umjetnosti u njegovu rodnom gradu.

Končar kao izbornik Nit vodilja je dakako Kelemenova glazba, tako da je prema riječima direktorice Festivala i predsjednice udruge DMK Jadranke Srdoč, u više od dva desetljeća postojanja Festivala bogat skladateljev opus predstavljen u čak 117 izvedbi. Nastupilo je 90 ansambala i 79 solista iz Hrvatske, 18 iz europskih zemalja te iz Indije, Izraela, Kine, Armenije, Japana, SAD–a i Australije. Te je programe vidjelo i čulo više od 27.000 posjetitelja. Iako zbog visokih godina i

Milko Kelemen je u naslijeđe svojemu rodnom gradu ostavio Glazbenu školu i pristanak da se zove po njegovim imenom

Praizvedba mladog riječkog skladatelja na otvorenju riječke ko n c e r t n e s e z o n e , 14 . l i s t o p a d a 2 016 . , H N K I v a n a p l . Z a j c a u R i j e c i

Eroica, Metamorfoze i Ištipana hartija

Kelemenov kvartet Na tom prvom koncertu otvorenja, održanom nakon otvorenja izložbe Le Arterie poljske grafičarke Malgorzate Chomicz u Zavičajnom muzeju Slatina, gdje je i stalni postav Zbirke Milka Kelemena, Goran Končar je nastupio u crkvi sv. Josipa s violinistom Goranom Bakračem, violistom Wladimirom Kossjanenkom, violončelistima Davidom Grigorianom i Ljerkom Končar, klarinetistom Milkom Pravdićem i pijanistom Vasilijem Čerbakovim. Uz Gudački kvartet u c–molu br. 8 op. 110 Dmitrija Šostakoviča (uz stotu obljetnicu rođenja) i Uvertiru na židovsku temu op. 34 za klarinet, klavir i gudački kvartet Sergeja Prokofjeva (uz 125. obljetnicu rođenja), izvedena je i skladba Splintery III (1976.) za gudački kvartet Milka Kelemena. Pijanist Vasilij Čerbakov, jedan od voditelja Centra za suvremenu glazbu i profesor na Konzervatoriju u Moskvi, u dodatku je odsvirao i posljednji stavak Prokofjevljeve Sedme sonate za klavir.

Piše: dr. sc. Diana Grgurić

vogodišnju riječku koncertnu sezonu Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca otvorio je simfonijski koncert naslovljen Eroica. Pod ravnanjem finskog maestra Villea Matvejeffa oživjele su skladbe Ludwiga van Beethovena, Richarda Straussa i Jurja Marka Žerovnika. Repertoarni izbor djela različitih stilova i estetika obećavao je uzbudljivu glazbenu večer u kojoj je središnje mje-

tiku anarhizma Kamovljeva traganja za energijom u sebi. Pitanje se, naime, postavilo već samo po sebi nakon uvida u pjesme s kojima se Žerovnik uhvatio u koštac. To su: U noći i Vitlaj duše iz zbirke Ištipana hartija, te pjesma Gdje si, draga, jučer bila.... Što o njima reći nego da iz njih kipi modernost Kamovljeva izraza, grubost koja je korektiv njegove senzibilnosti i način ostvarivanja antiljepote.

Provokativnost i oštrina

BROJ 199, STUDENI 2016.

bolesti Kelemen više ne može osobno sudjelovati na pripremama niti putovati iz Stuttgarta, gdje živi, na svoj Festival u Slatinu, on je mislima itekako prisutan i zainteresiran za daljnji prosperitet Festivala i njegovanje te tradicije. Podsjetimo da je 1994. podupro ideju i pomogao da se u Slatini otvori Osnovna glazbena škola, a sada je telefonom poručio njezinu vodstvu da će ispuniti njihovu želju, tj. da dopušta da škola nosi njegovo ime. Ovogodišnji program DMK–a predstavio je ugledni violinist Goran Končar, koji je kao dugogodišnji prijatelj Festivala najavio i ove godine zanimljive koncerte u okupljanju međunarodne glazbene elite.

Između repertoarnih djela Straussa i Beethovena središnje mjesto u programu zauzela je praizvedba kantate Jurja Marka Žerovnika od kojega je riječka Opera naručila djelo za obilježavanje 130. obljetnice rođenja Janka Polića Kamova

Nakon posljednjeg akorda izvedene skladbe, riječka je publika dobila odgovor i nagradila mladog au-

Hrvatska praizvedba Iduće večeri je u Hrvatskom domu nastupio osječki Klavirski duo Karša, redoviti sudionik DMK–a. Ovaj put glazbenici su predstavili sedam komada za klavir Dessins commentés (1964.) Milka Kelemena i Bilder aus Osten (Slike s istoka) op. 66 Roberta Schumanna. U dodatku su Renata i Ivan Karša izveli i Pavanu za preminulu infantkinju Maurica Ravela. Treća večer, također u Hrvatskom domu, pripala je Triju 1887 (Petra Gilming, klavir, Sho Akamatsu, violina, i Branimir Pustički, violončelo). Koncert je počeo avangardnom skladbom Milka Kelemena Aural za klavirski trio (2004.), što je bila prva izvedba tog djela u Hrvatskoj. U nastavku je izveden Trio elegiaque br. 1 u g–molu (1892.) Sergeja Rahmanjinova i Klavirski trio op. 15 u g–molu Bedřicha Smetane. Umjetnici su na kraju izveli još jedan od Tri stavka za Orlando Borisa Papandopula, kao podsjetnik na osvojenu prvu nagradu i posebnu nagradu za najbolju izvedbu djela hrvatskog autora na prošlogodišnjem 4. Hrvatskom natjecanju mladih glazbenih umjetnika Papandopulo. Završna večer u kinodvorani pripala je višestruko nagrađivanoj plesnoj umjetnici Aleksandri Mišić, suosnivačici plesne kompanije MASA Dance Company. S koautorom Žakom Valentom osmislila je i sama izvela zanimljiv scenski projekt Ona/Her.

Praizvedba kantate Ištipana hartija: nacionalni operni prvaci Dubravka Šeparović Mušović i Giorgio Surian uz Simfonijski orkestar Riječke opere pod vodstvom maestra Villea Matvejeffa

sto u programu zauzimala praizvedba djela Ištipana hartija Jurja Marka Žerovnika, mladog riječkog skladatelja od kojega je riječka operna kuća naručila djelo u povodu 130. obljetnice rođenja Janka Polića Kamova.

Kolektivna znatiželja Uz dužno poštovanje prema velikim skladateljima Beethovenu i Straussu, skladbama Eroica i Metamorphosen, kao i orkestru riječke opere koji pod vodstvom Matvejeffa gotovo uvijek postiže izvrsne učinke pretvarajući svu svoju energiju u glazbu, ipak su te večeri sve oči i uši bile fokusirane na skladbu mladog riječkog skladatelja, i to barem iz dva osnovna razloga. Prvo, praizvedbe se danas, nažalost, ne događaju često, a drugo, kolektivna znatiželja u zraku žudjela je za odgovorom kako jedan dvadesettrogodišnjak u glazbi doživljava poe-

tora dugotrajnim pljeskom. Prije svega, nagradila je nadasve ekspresivnu i dramatičnu skladbu koja po mnogočemu emanira Kamovljev buntovni i avangardni duh, način razmišljanja određen dijalektikom negacije i dekonstrukcijom idealizirane zbilje. U tom pogledu, čini se, Žerovnik se najbolje snašao na planu instrumentacije koristeći pritom široku paletu instrumenata za stvaranje apokaliptičnih trenutaka unutar kojih je bilo moguće iščitati provokativnost i oštrinu Kamovljeve poezije. Uspjehu djela svakako valja pridružiti izvrsne glasovne interpretacije mezzosopranistice Dubravke Šeparović Mušović, nacionalne prvakinje Opere HNK–a u Zagrebu, i bas–baritona Giorgia Suriana, nacionalnog prvaka riječke Opere. Izvrsna simfonijska večer dala je vjetar u leđa ne samo mladoj nadi hrvatske glazbe, odličnom riječkom orkestru i dirigentu Villeu Matvejeffu, već i svima nama, željnima novih ideja i hrabrih iskoraka.

BROJ 199, STUDENI 2016.

Inter vju s muzikologinjom, publicisticom i glazbenom organizatoricom Ivanom Kocelj

Ne podilazi se neukusu, ne ide se linijom manjeg otpora i ne luta se u smislu žanrovske opredijeljenosti Rukovoditeljica HRT–ove radne jedinice Glazba koja se svojim entuzijazmom, ali i izuzetno zahtjevnim i odgovornim poslom pomogla da se hrvatska glazba sve više i na što elokventniji i primjereniji način predstavi u programu javne televizije i proizvodnje HRT–a

uradnja s HDS–om vezana za koncerte koji će se održati u sklopu Majstorskog ciklusa i Sfumata, ujedno i u sklopu Muzičkog biennala Zagreb, donosi čak četiri praizvedbe, čiji su autori skladatelji Mladen Tarbuk, Vjekoslav Nježić i Frano Đurović, ali i njihov finski kolega Antti Auvinen

Muzikologinja Ivana Kocelj ravnateljica je HRT–ove radne jedinice Glazba

Potkraj rujna predstavili ste novu sezonu radne jedinice Glazba HRT–a čija ste rukovoditeljica te čak 37 koncerata u izvedbi četiriju ansambala u pet koncertnih ciklusa. Izuzetno bogat program, nastao u sklopu javne radiotelevizije koja već mjesecima ne izlazi na kraj s brojnim problemima. Kako se snalazite u takvom okružju i kako uopće uspijevate ponuditi tako bogat program? Zahvaljujem na laskavoj ocjeni programa. Napomenula bih da su sezonski koncerti u ciklusima u organizaciji HRT–a samo dio onoga što rade Zbor, Simfonijski orkestar, Jazz orkestar i Tamburaški orkestar HRT–a. Tu su još i tonska snimanja, televizijske emisije, projekti u suradnji s drugim kulturnim institucijama, gostovanja, turneje, posebni projekti poput edukativnih koncerata za djecu i mlade ili besplatni koncerti na otvorenom nazvani Glazba i grad čiji je cilj stvaranje pozitivne slike javnog medijskog servisa upravo izvedbom ansambala koji djeluju u njegovu sastavu.

Rast publike Da je kvaliteta programa koji izvode ansambli HRT–a prepoznata i šire, svjedoči rekordan broj pretplatnika Majstorskog ciklusa i ciklusa Sfumato ove sezone. Iz godine u godinu bilježimo kontinuirani rast redovitih posjetitelja simfonijskih i zborskih koncerata. Ove sezone dosegli smo broj od tisuću poklonika simfonijske i 120 poklonika zborske glazbe koji su odlučili pretplatiti se upravo na naše cikluse. Publika reagira na intenzivniju aktivnost vezanu za promociju, ali, važnije od toga, nagrađuje ispunjena očekivanja u smislu visoke umjetničke razine koja ne oscilira od koncerta do koncerta, nego postoji kao konstanta, a postiže se promišljenom repertoarnom koncepcijom i pažljivim odabirom suradnika, osobito dirigenata i solista. Spominjem broj pretplatnika kao relevantan kriterij procjene uspjeha jer zanimanje publike dotiče sam smisao posla kojim se bavimo. Ako koncerti koje priređujemo nikoga ne zanimaju, logično je postaviti pitanje zašto ih uopće priređujemo. Pri svemu tome ne podilazi se neukusu, ne ide se linijom manjeg otpora i ne luta u smislu žanrovske opredijeljenosti. Stanje u kojem se donedavno nalazio HRT, u kojem prvi put u povijesti nije bilo zakonskog zastupnika, teško je za rad i iznimno nezahvalno za sve zaposlenike, pogotovo one s većom odgovornošću. Blokirani smo u mnogim segmentima posla, no konkretno na realizaciju aktualne koncertne sezone, koja je pripremljena i dogovorena prije godinu dana, ta jednomjesečna upravljačka kriza nije utjecala.

Što biste od najavljenog programa za 2017. godinu izdvojili i zbog čega? Najveći, te u izvedbenom i produkcijskom smislu najzahtjevniji, projekt ove sezone ostvarili smo na samom početku. Izvedba monumentalne kantate Gurre–Lieder Arnolda Schönberga pod ravnanjem maestra Nikše Bareze u povodu njegova 80. rođendana, ostat će zapamćena kao hrvatska premijera toga ključnog djela cjelokupne povijesti glazbe više od stotinu godina poslije praizvedbe u Beču, kao prvi zajednički projekt čak četiriju velikih kulturnih institucija: HNK–a u Zagrebu, Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i Hrvatske radiotelevizije, kao kruna u karijeri jednoga od naših najvećih dirigenata. Iznad svega zbog činjenice da 280 glazbenika okupljenih na pozornici nisu činili samo impresivnu sliku, nego sjajan vokalno–instrumentalni sastav koji je pod Barezinim vodstvom bio sposoban pružiti tehnički dotjeranu i umjetnički nadahnutu izvedbu djela koja je snažno djelovala na današnju publiku. Od programa najavljenog za 2017. istaknula bih koncerte kojima će ravnati šef–dirigent Simfonijskog orkestra HRT–a, maestro Enrico Dindo, posebno onaj u travnju s mezzosopranisticom Renatom Pokupić u solističkoj ulozi na kojem će, nakon niza desetljeća, ponovno biti izvedena Druga simfonija Borisa Papandopula, djelo koje možemo svrstati u red njegovih remek–djela, sa Sinfoniettom ili Koncertom za violinu i orkestar.

Mladi kreativci Otvorili smo prostor propulzivnim mladim kreativcima. Šef–dirigent Tamburaškog orkestra HRT–a, Siniša Leopold, pozvao je u ciklus U ozračju tambure autorski i izvođački dvojac koji svojom glazbom sve prodornije osvaja i domaće i međunarodne pozornice, Filipa Novosela i Tihomira Hosjaka. Andreas Marinello koji od prošle sezone umjetnički vodi Jazz orkestar HRT–a odlučio je priliku dati jednoj drugoj zapaženoj pojavi na našoj glazbenoj sceni, sastavu CHUI. Simfonijski orkestar ugostit će pijanista Gorana Filipeca kojemu je Društvo Franz Liszt iz Budimpešte u listopadu ove godine za CD u izdanju Naxosa dodijelilo nagradu za najbolju izvedbu Lisztovih djela u 2015. godini. Upravo s Lisztom, njegovim Prvim koncertom za klavir i orkestar Filipec nastupa u Majstorskom ciklusu. Suradnja s HDS–om vezana za koncerte koji će se održati u sklopu Majstorskog ciklusa i Sfumata, ujedno i u sklopu Muzičkog biennala Zagreb, zaslužuju posebnu pažnju zbog dvostrukih praizvedbi koje će ponuditi svaki od njih. Simfonija Mladena Tarbuka, rezidencijalnog skladatelja HRT–a u sezoni 2016./2017., opsegom će biti najveća, a ostala djela čiju praizvedbu očekuje-

mo u travnju sljedeće godine su: simfonijsko ostvarenje Vjekoslava Nježića te zborske skladbe Anttija Auvinena i Frane Đurovića. Inače, čak 30 novih skladbi koje nastaju na poticaj ili za ansamble HRT–a doživjet će praizvedbu u ovoj sezoni. To je dokaz da ansambli HRT–a nisu samo izvođačka tijela čija se uloga iscrpljuje u glazbenoj reprodukciji, nego su oni nadahnuće kreaciji i inkubator koji potiče novu produkciju. Želja je da ta produkcija bude relevantna, umjetnički snažna, da komunicira i nešto znači današnjoj publici te da traje u vremenu.

Slaganje programa Što zapravo obuhvaća HRT–ova radna jedinica Glazba i na koji način se program predlaže i prihvaća? RJ Glazba obuhvaća pet odjela: Simfonijski orkestar, Zbor, Jazz orkestar, Tamburaški orkestar i odjel Glazbene produkcije. Program nastaje u dogovoru, suradnji i sinergiji više dionika. Prijedlog programa za pet koncertnih ciklusa u organizaciji HRT–a daju šefovi–dirigenti pojedinih ansambala. U taj nacrt se trudimo uklopiti određeni dio zahtjeva urednika iz odjela Glazbeni sadržaji HRT–a. Naime, skladbe čije snimke nemamo uopće u arhivi ili ih imamo, ali su tehnički zastarjele ili izvedbeno ne odgovaraju standardima, na inicijativu urednika Glazbenih sadržaja koji ih žele koristiti u svojim emisijama, nastojimo uvrstiti u program javnih koncerata i potom studijski snimiti. (Određen broj skladbi snima se i bez prethodne koncertne izvedbe.) Kad je program sastavljen do zadnje pojedinosti, predstavlja se kolegiju PJ Program, odnosno glavnim urednicima radijskih i televizijskih kanala koji ga potvrđuju i odlučuju o njegovu plasmanu, odnosno raspoređuju određene programe na određene platforme. Ideal prema kojem bi se svi koncerti Zbora i orkestara radijski i televizijski snimali/prenosili još nismo postigli, ali mu težimo. Koliko vi u sadašnjoj funkciji imate veze s nekadašnjom diskografskom kućom Orfej u vlasništvu HRT–a, koju je preuzeo Miroslav Škoro? Veza ne postoji, premda je razumljiva potreba da se određeni projekti ansambala HRT–a objavljuju na nosačima zvuka. I dok je bio u vlasništvu HRT–a, Orfej nije bio jedini izdavač snimki Zbora i orkestara HRT–a, nego je postojala suradnička mreža s različitim diskografima koja traje i danas. Upravo je u pripremi CD Jazz orkestra i Marka Tolje u izdanju Aquarius Recordsa, zatim CD Bojana Jambrošića i Tamburaškog orkestra HRT–a u izdanju Dallas Recordsa, album s novim skladbama za Jazz orkestar u izdanju Cantusa… Otkako nema Orfeja, iskoristili smo činjenicu da je HRT registriran za izdavanje nosača

nsambli HRT–a nisu samo izvođačka tijela čija se uloga iscrpljuje u glazbenoj reprodukciji, nego su oni nadahnuće kreaciji i inkubator koji potiče novu produkciju.

zvuka i slike te smo u vlastitoj nakladi do sada objavili neka kapitalna djela hrvatske glazbe, od zborskih skladbi Ivana pl. Zajca, glazbe Vinka Jelića i Muke Borisa Papandopula. Upravo je spremna za objavu prva kompaktna ploča s prvom hrvatskom nacionalnom operom Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog. Sva nabrojena izdanja objavljena su ili će biti objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

BROJ 199, STUDENI 2016.

Razgovarao: Dubravko Jagatić

Voditeljski posao Prije nekoliko godina preuzeli ste nezahvalnu ulogu voditeljice i komentatorice tradicionalnog Novogodišnjeg koncerta iz Beča koji je godinama prije vas prenosila Helga Vlahović, koju su televizijski gledatelji jednostavno obožavali. Koliko je bilo teško prihvatiti se tog posla nakon nje i je li uopće teško komentirati taj tradicionalni koncert? Helga Vlahović Brnobić bila je i ostala neodvojiv dio novogodišnje bečke tradicije, baš kao i Bečki filharmoničari, Musikverein i glazba Straussovih. Sigurna sam da su svake od četiri protekle godine, kad su se otvorila vrata Zlatne dvorane, gledatelji očekivali njezin glas, onu jedinstvenu toplinu koju je širila eterom, prisnost koju je uspostavljala s gledateljima, srdačnost zbog koje je primana u domove kao rado viđen prijatelj ili član obitelji. Svakom rečenicom odavala je upućenost u materiju i svakom opaskom dokazivala da pripada svijetu očaravajućeg bečkog običaja, njegovoj perfekciji, eleganciji i stilu. Usporedba s Helgom a priori osuđuje na neuspjeh svakog nasljednika jer je ona uzor posve izvan kategorije. Kad ste svjesni da ga ne možete doseći, to i ne pokušavate, nego mu se divite i krenete svojim putem onako kako najbolje znate. No i bez bremenitog naslijeđa, komentiranje novogodišnjeg koncerta iz Beča je zahtjevan posao. Prije svega zato što je taj događaj više od koncerta, on je nezaobilazan dio prazničnog slavlja, čestitka na prvo jutro nove kalendarske godine, on je uspomena na djetinjstvo, nostalgija i nada u dobro koje će donijeti nadolazeći dani. To je apsolutno najgledaniji sadržaj klasične

BROJ 199, STUDENI 2016.

pojavom HTV3 više nema vječne oskudice televizijskih termina za klasičnu i jazz glazbu, odnosno njihova guranja prema rubovima emitiranja programa.

glazbe, koncert koji ne prate samo znalci i ljubitelji, nego masovna publika. Koncentracijski je to zahtjevniji posao od komentiranja nekog drugog koncerta jer traje znatno dulje, puna dva i pol sata. Osim toga, u sveopćem slavljeničkom raspoloženju, morate imati radnu disciplinu i izboriti se za mir i vrijeme koji su potrebni za pripremu prijenosa. No najveći je izazov biti na razini projekta koji je do najmanje pojedinosti tako besprijekorno izveden. Pozitivna strana je povlastica bivanja sudionikom globalnog fenomena klasične glazbe. Tu je i zadovoljstvo dijeljenja ljepote s drugim ljudima, užitak komentiranja muziciranja jednog od najboljih orkestara na svijetu i najvećih dirigenata današnjice.

Sudeći po komentarima proteklih nekoliko godina, čini se da vas je televizijska publika objeručke prihvatila kao nasljednicu Helge Vlahović u toj ulozi. Jeste li vi zadovoljni? Trudim se temeljito se pripremiti, pružiti što više zanimljivih informacija, rasvijetliti događanja iza pozornice, dočarati produkcijske aspekte, ne upadati u glazbu komentarima… Ali kad se s godinu dana odmaka, u svrhu priprema za novi prijenos preslušam, imam stotinu primjedbi. Uvijek može bolje. Da nema te ambicije, ne bi bilo ni elana za novi pokušaj.

Suradnja s programom Smatrate li da vodstvo HRT–a dovoljno ulaže u vašu radnu jedinicu i da je glazba koja nastaje pod vašim rukovodstvom dovoljno zastupljena, ali i promovirana u programima HRT–a? Preustroj HRT–a i spuštanje odjela u sklopu kojega djeluju ansambli na nižu organizacijsku razinu, uz neke nedostatke imalo je i prednosti. Jedna od njih je bolja integracija orkestara i zbora u kuću pod čijim krovom djeluju, usklađivanje poslovnih procesa, jače povezivanje s drugim kolegama i odjelima, što je omogućilo da se upozna, a onda i počne cijeniti ono što glazbenici rade. S tim u vezi dogodile su se određene promjene, otvorio se prostor za promociju ansambala u programima HRT–a. S druge strane, s pojavom HTV3 nestala je vječna oskudica televizijskih termina za klasičnu i jazz glazbu, odnosno njihovo guranje prema rubovima emitiranja programa. Nepopunjeni sastavi Simfonijskog i Jazz orkestra te Zbora kao posljedica duljeg razdoblja nezapošljavanja novih radnika te sve manji budžet iz godine u godinu, najveći su problemi RJ Glazba, no dijele ih svi na HRT–u, tako da o nekom neravnopravnom tretmanu rukovodstva ne možemo govoriti. Od vašeg dolaska na HRT 1995. godine, surađivali ste ili pak uređivali i vodili niz emisija (Opera box, M–magazin, Kult, Kratki susreti, Pola ure kulture…). Kako to da više ne uređujete ili ne vodite neku emisiju posvećenu glazbi na HTV–u?

U navedenim emisijama, od kojih su neke već odavno ugašene, surađivala sam kao novinarka. Ni za to, kao ni za redovitije uređivanje/vođenje televizijskih emisija, jednostavno nemam vremena s obzirom na posao rukovoditeljice RJ Glazba koji trenutačno obavljam na HRT–u. S vremena na vrijeme posvećujem se, ipak, pojedinim televi-

zijskim projektima, poput prijenosa Novogodišnjeg koncerta iz Beča te koncerata Glazbe i grada, Eurovizije mladih glazbenika, Božićnog koncerta Zbora HRT–a i sl.

Opuštanje uz klavir Od 2002. godine brinete se o sudjelovanju Hrvatske na Euroviziji mladih glazbenika te ste svojim djelovanjem uvelike pridonijeli popularizaciji nacionalnog izbora predstavnika za to natjecanje, što je bilo posebno vidljivo ove godine kad je pobijedio mladi talentirani svirač tamburice bisernice Marko Martinović. Koliko takvi nacionalni izbori i izravan televizijski prijenos pridonose popularizaciji klasične glazbe kod mladih danas? Televizijski format izbora nacionalnog predstavnika na Euroviziji mladih glazbenika razvijamo od 2002. godine. Tu je ključna osoba redatelj Danko Volarić te u posljednja dva izdanja producentica Lidija–Katarina Matančević Preradović. Trudimo se pomaknuti granice unutar kojih se obično predstavlja klasična glazba, nastojimo predstaviti kandidate kao osobe jer je riječ o mladim ljudima s natprosječnim sposobnostima, zrelijima od svojih vršnjaka i već neobično sigurnima u ono što će biti kad odrastu. Potičemo da se u stadionskim razmjerima razvije navijačko ozračje i da na vidjelo izađu emocije, strahovi, želje samih natjecatelja te njihovih roditelja i profesora. Sve to prate i stručni komentatori koji se referiraju na izvedbe. Ne znam koliko je učinilo za popularizaciju klasične glazbe, no sasvim sigurno je pomoglo da se u društvu stvori pozitivna slika o bavljenju klasičnom glazbom, da se među mladom populacijom glazbenička profesija doživljava kao poželjna, da se talent i ozbiljan rad cijene kao vrijednosti. Karizma samih natjecatelja je pri tome presudna. Uz sve što smo spomenuli, obnašate i funkciju direktorice festivala Osorskih glazbenih večeri. Kako uspijevate uskladiti sve svoje obaveze? U proljeće ove godine završio je moj drugi mandat na mjestu umjetničke ravnateljice Osorskih glazbenih večeri. Bilo je gusto što se tiče rasporeda, a inače intenzivno, uzbudljivo, izazovno i kreativno. Obaveze nije teško uskladiti ako ste spremni žrtvovati slobodno vrijeme i dane odmora. Na određeno vrijeme, tempo se mogao izdržati. Uz kakvu se glazbu najčešće opuštate? Glazbu slušam s profesionalnim zanimanjem i tu nema opuštanja. Ono je vezano za amatersko područje: ponekad sjednem za klavir, pokušam nešto odsvirati i to mi je gušt. Ukućanima i susjedima mnogo manji.

FOTO LUIGI

5 3 . G l a z b e n a t r i b i n a O p a t i j a , p r e t p r o g r a m , 3 . s t u d e n o g a 2 016 . u 17 s a t i , V i l l a A n g i o l i n a

Doajeni hrvatske Nove glazbe

BROJ 199, STUDENI 2016.

Muzikologinja Seadeta Midžić stručnim je komentarima insajderice vodila kroz program laureata Radice i Gagića

U povodu 85. rođendana na jednom programu povezana djela dvojice vršnjaka, Bogdana Gagića i Rubena Radice Piše: dr. sc. Zdenka Weber

vojevrsni »predtakt« prije svečanog otvorenja 53. Glazbene tribine Opatija 3. studenoga bio je koncert u povodu 85. rođendana doajena hrvatske glazbe 20. stoljeća Bogdana Gagića (Karlovac, 1931.) i akademika Rubena Radice (Split, 1931.) održan u vili Angiolini. Program je vodila Seadeta Midžić, dugogodišnja urednica na HRT–u, koja je kao povjesničarka glazbe desetljećima pratila stvaralačku djelatnost te dvojice skladatelja. Njihove su osnovne značajke kontinuirano uvođenje, ostvarivanje i zauzimanje za profinjene novosti glazbenog mišljenja i izražavanja u drugoj polovici prošlog stoljeća. Činili su to u kontekstu hrvatskog stvaralaštva u vre-

menu u kojemu je suvremena europska glazba velikim koracima zauzimala nove prostore zvukovnosti i svega što obuhvaća sintagma Nova glazba.

Kolege sa studija Bogdan Gagić i Ruben Radica diplomirali su u razredu Milka Kelemena, tada, pedesetih godina 20. st., mladog i buntovnog profesora kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Dovoljno je za ovu prigodu navesti samo da su obojica pohađala Ljetne tečajeve za novu glazbu na Međunarodnom glazbenom institutu za novu glazbu u Darmstadtu, proročanskom središtu u kojemu su predavali primjerice Pierre Boulez, Karlheinz Stockhausen i György Ligeti, imena koja paradigmatski utjelovljuju sve što se kao, reći ću, novoosvojena suvremenost zbivalo na kompozicijskom planu europske

Pijanistica Mia Elezović i violinist Ivan Novinc uigrano su odsvirali Gagićevu violinsku sonatu koju su nedavno već izveli na Gagićevu autorskom koncertu u Zagrebu

glazbe. Ona se napajala na izvorima skladateljsko–tehničkih postulata Druge bečke škole, a bivala hranjena još i ohrabrenim porivima za novim otkrićima u odnosu na zvukovno–kolorističku realizaciju glazbenoga protoka i organizacije glazbenoga materijala. Dakle, Bogdan Gagić i Ruben Radica, svaki sa svojim senzibilitetom i intelektualnim domašajima stvarali su repertoar svojevrsne »pobune« unutar baštinjene hrvatske skladateljske misli. U svojim su opusima na individualni način promišljali glazbenu horizontalu i vertikalu, razrađivali, obrađivali i kombinirali glazbeni materijal u najširem smislu, a sve plodili bogatim polimetričkim i poliritmičkim kombinacijama, numeričkim promišljanjima i različitim oblikovnim domišljatostima.

Prikaz mladića Seadeta Midžić je iz arhiva HTV–a izdvojila ulomke iz emisija posvećenih slavljenicima, Gagiću 1981. i Radici 1975. godine, što je starije podsjetilo, a mlađe upoznalo s likovima umirovljenih profesora, Gagića sa zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, a Radicu s Muzičke akademije. Violinist Ivan Novinc i pijanistica Mia Elezović pridružili su se izvedbama nekoliko njihovih djela. Tako su izvedene Gagićeva Sonata za violinu i klavir iz 2013. i praizvedena Toccata za klavir iz 2014. godine te Radičine Tri etide za klavir iz 2009. godine. Nažalost, zbog očito slabijega zdravlja ugledni skladatelji nisu bili nazočni pa je rođendanske čestitke bilo moguće uputiti samo glasnim pljeskom.

53. Glazbena tribina Opatija, 3. studenoga u 20 sati, Zlatna dvorana Hotela Imperial

Što sve udaraljke mogu Program svečanog otvorenja uz prigodne uvodne riječi i dodjelu HDS–ove Nagrade Papandopulo za 2015. godinu Mladenu Tarbuku donio performans udaraljkašice Ivane Bilić i prijatelja

FOTO LUIGI

BROJ 199, STUDENI 2016.

liskosti zvuka timpana i kontrabasa u Ruždjakovim Kurentima za tren je nestalo, a instrumentalisti su nastavili istraživati područja koja su im zajednička i ona koja to nisu, potpuno u stilu dviju maškara u ovčjim kožama po kojima je skladba nazvana

Posljednja skladba na koncertu bila je atraktivna At the Party Srđana Dedića koju su uz Ivanu Bilić izveli majstori udaraljkaši, Marko Mihajlović, Hrvoje Sekanović i Renato Palatinuš, ali i sam skladatelj na zviždaljci Piše: dr. sc. Irena Paulus

N 28

a 53. Glazbenoj tribini u Opatiji, 3. studenoga, u »udarnom« terminu od 20 sati, održan je koncert vrsne udaraljkašice Ivane Bilić naslovljen Ivana Bilić i prijatelji. Prvo djelo na programu bili su Kurenti Marka Ruždjaka iz 1994. za kontrabas i timpane. Oživotvorivši Ruždjakovu zamisao o srodnosti zvuka dvaju naizgled sasvim nesrodnih instrumenata, timpana i kontrabasa, udaraljkašica Ivana Bilić i kontrabasist Ilin–Dime Dimovski »razgovarali« su svirajući. Najprije su ritmički, u dubokom registru, pjevali u suglasju, a zatim su počeli istraživati melodijske mogućnosti visinskih ekstrema i kližućih tonova svojih instrumenata. Bliskosti zvuka za tren je nestalo, a instrumentalisti su nastavili istraživati područja koja su im zajednička, ali i ona koja to nisu, potpuno u stilu dviju maškara u ovčjim kožama po kojima je skladba nazvana, a koja, naposljetku, ipak nisu zvučala tako zastrašujuće kako je to skladatelj

zamislio. U dijalogu se tražio zajednički jezik i na kraju su ga oba instrumenta našla u prepoznatljivoj temi koju je od timpana preuzeo kontrabas, »pobijedivši« timpane u svojevrsnom glazbenom usuglašavanju.

Izvor besmrtnosti Ruždjakova skladba Kurenti poslužila je zvijezdi koncerta, udaraljkašici Ivani Bilić, da se predstavi in medias res, bez ikakva posebnog uvoda. Uostalom, posebno predstavljanje i nije bilo potrebno, jer je njezino majstorstvo sudionicima Tribine već dugo poznato. Svejedno, sljedećom skladbom, Desert Thorn za vibrafon i vrpcu Igora Lešnika, Ivana je dodala još šlaga na tortu. I sam vrsni udaraljkaš, Lešnik je skladbu napisao imajući na umu vrlu staru biljku, pustinjski trn ili kustovnicu. Istražujući, pronašao je da se, osim u različitim knjigama o travama, ta biljka spominje i u Knjizi izreka, a da najstarija referenca potječe još iz 22. stoljeća prije Krista, u epu o Gilgamešu. Tu je, naime, pustinjski trn okarakteriziran kao izvor besmrtnosti.

U samoj skladbi, ta promišljajuća podloga nije prisutna poput nekog programa, nego samo kao primisao — zato je vibrafon u rukama Ivane Bilić stvarao zvukove koji su se logično nastavili na zvukove s vrpce, na snimljeni »zvukovni krajolik«. A taj je, opet, bio pomalo šokantan; činili su ga sintetski glas, saksofon, druge udaraljke i različiti drugi zvukovi. Zajedno, stvorili su dojam prisutnosti, kao da je snimka živa. Bilić je tako i tretirala vrpcu — kao da je živa — te se nadovezivala, »razgovarala«, ali i natjecala s ponuđenim zvukovljem. Njezino sviranje povremeno se doimalo poput upadica kojima tu nije mjesto, koje smetaju, pa je i njihov status u ušima slušatelja povremeno dobivao status slučajnih zvukova. S druge strane, bilo je jasno da u skladbi ništa nije slučajno — svaka je »upadica« dobila svoje mjesto u organizaciji skladbe, a svaki odsvirani zvuk stopio se sa zvukovima s vrpce u suglasje boja i ritmova. Bilo je fascinantno gledati Ivanu Bilić kako svira, a očima koje su tvrdile da je udaraljkašica sama na pozornici, bilo je doista teško povjerovati. Ono naše drugo osjetilo, uho, sugeriralo je naime postojanje barem još jednog, ako ne i više

izvođača. Iskustvo je bilo pomalo nadnaravno, što je potpuno odgovaralo »izvanzemaljskom« zvučanju vibrafona na početku Lešnikove skladbe.

Skenderova praizvedba Sljedeću je skladbu naslova Circles za udaraljke i klarinet napisao mlađi skladatelj Ivan Josip Skender. Tu se vidjelo da je Ivana Bilić mudro odabrala skladbe i njihov redoslijed; naime, poetike ovog i prethodnog djela izrazito su slične. Dok Lešnikov Desert Thorn nosi potragu za besmrtnošću, Skenderovi Krugovi donose razmišljanja o životu koji se obnavlja, o životnom krugu. Doista, jer Skenderova je skladba bila sasvim nova; izvedba na 53. Glazbenoj tribini bila je praizvedba. A i ta je izvedba bila izvedba atrakcija. Kao što se u Lešnikovoj kompoziciji hrabro »sukobila« s vrpcom svirajući vibrafon, Ivana Bilić je svojega »sugovornika« za Skenderove Circles, klarinetista Domagoja Pavlovića, doslovno dozvala na pozornicu, svirajući mu ton po kojem se ugađao i usuglašavao. Najprije nevidljiv slušateljevu oku, stvarajući svojevrsnu mističnu atmosferu prirodnog accousmêtrea, Pavlović se naposljetku pojavio i popeo na najviše mjesto na

pozornici. I tada se pokazao opasnim »protivnikom«, jer mu je Bilić morala parirati, svirajući različite instrumente koje je skladatelj podijelio u skupine. Boje su u Zlatnoj dvorani Hotela Imperial prštale, i to ne samo zbog dvobojnog osvijetljenja pozornice, nego zbog skladateljske maštovitosti i izvođačke igre koju su Pavlović i Bilić igrali osvajajući gornji (Pavlović) i donji (Bilić) izvođački prostor.

Oštre boje i ritmovi

BROJ 199, STUDENI 2016.

Sasvim je novo djelo bilo i Mixórdia III Tomislava Olivera — nastalo 2016. godine kao treći dio ciklusa za različite komorne izvođače. Oliver povezuje Mixórdiju s književnošću: govori o postmodernističkoj fikciji i strategijama naracije koje mogu inspirirati skladateljske tehnike. Radi se o djelu u kojem »jedan izvođač manipulira mnoštvom udaraljkaških instrumenata«, pri čemu se mogućnosti instrumenata, pa i samog izvođača, dovode do ruba. Osim palicama, i sada već sasvim uobičajenim gudalima, Bilić je cijeli niz različitih udaraljki svirala metlicama. Ni metlice, naravno, nisu neuobičajene, ali su u Oliverovu skladateljskom umu postale sredstvo stvaranja neuobičajenih zvukova. Udaraljkašica je prema skladateljevu navodu istraživala vrste udara, vrste tona, metriku, odnos slučajnog i namjernog, raspon, gustoću i tako dalje. Rezultat su bile oštre boje i oštri ritmovi koji su izmicali visinskim, dinamičkim i ritamskim konstantama u glazbi, donoseći novo i nesvakidašnje, katkad ne i sasvim ugodno slušateljsko iskustvo. Nakon što je Oliverovo djelo uzburkalo duhove, Toccata za vibrafon i klavir Igora Kuljerića iz 1988. vratila je koncertu toplinu i naučenu glazbenu logiku. Kao što je u Ruždjakovim Kurentima Bilić ostvarila izvrsnu suradnju s kontrabasistom Dimovskim, a to se nastavilo i u drugim djelima u kojima je bila potrebna glazbenička suradnja, Skenderovima Circles (gdje je »razgovarala« s klarinetistom Pavlovićem) pa čak i Lešnikovom Desert Thorn (gdje je »razgovarala« sa snimkom), upravo je tako Bilić na vibrafonu dijalogizirala s pijanisticom Miom Elezović. I opet se slušatelju učinilo da se radi o potpuno srodnim instrumentima i da — a kako to i prije nismo primijetili? — klavir i vibrafon pjevaju potpuno usklađenim glasom. Elezović i Bilić nisu uvijek izgovarale isti tekst (koji im je, naravno, »podmetnuo« Kuljerić), ali su njihovo suglasje i srodan način razmišljanja iznijeli predivnu glazbenu boju u prvi plan.

Urnebesna zabava Posljednja skladba na koncertu bila je atraktivna At the Party Srđana Dedića koju su — doista zabavljajući se, kako je to Ivana Bilić u kratkom intermezzu najavila — uz nju izveli majstori udaraljkaši: Marko Mihajlović, Hrvoje Sekanović i Renato Palatinuš. Skladba je izvorno nastala 1990. godine, kad ju je naručio udaraljkaški ansambl Igora Lešnika Supercussion čije su članice bile Ivana Bilić, Ema Krešić i Elvira Happ. Skladatelj se sjeća (kao i autorica ovog teksta) kako su njih tri, prve i iznimno talentirane studentice na tek osnovanom Odjelu za udaraljke na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, bile prava atrakcija. Izvodeći At the Party na koncertu u Opatiji s novim mladim udaraljkaškim profesionalcima, Ivana Bilić je i napomenula da je to skladba koju je svirala zaista davno, ali da je se živo sjeća jer je u njezinoj izvedbi iznimno uživala. Upravo onako kako je skladatelj zamislio, jer je At the Party skladba koju nije užitak samo svirati, nego i slušati. I tako je počelo, At the Party. Zviždaljke su se nadmetale stvarajući ritam na koji su se nastavljali drugi udaraljkaški instrumenti — melodijski i nemelodijski; svi zajedno stvarali su veselu igru s elementima zabavne glazbe, jazza, popa i rocka. Veselom se društvu u jednom trenutku pridružio i sam skladatelj koji je, svirajući na zviždaljci svoj neobični i razigrano veseli solo, razvio zvukovnu komunikaciju s publikom. Dedić je, naime, na pozornicu stigao iz publike, poput malog iznenađenja, a pritom se unosio u lice slušateljima, da bi se naposljetku pridružio ansamblu zapravo i ne dolazeći na pozornicu. Njegova je skladba At the Party — i s obzirom na broj izvođača za koji je napisana, ali i s obzirom na karakter — bila prava točka na »i« odličnog koncerta održanog na 53. Glazbenoj tribini u Opatiji.

Udaraljkašica Ivana Bilić mudro je odabrala skladbe i njihov redoslijed, te goste koji su joj se pridružili na svečanom koncertu otvorenja 53. Glazbene tribine Opatija

53. Glazbena tribina Opatija, 3. studenoga, 22 sata i 30 minuta, Zlatna dvorana Hotela Imperial

Kabare viteza–slavuja

FOTO LUIGI

BROJ 199, STUDENI 2016.

Istaknuti mladi predstavnik riječke glazbene scene, pijanist i jazz vizionar predstavio se svojim sastavom Zvjezdan Ružić Sextet i autorskim projektom s albuma prvijenca

Piše: Tea Kulaš

ladi predstavnik riječke glazbene scene, virtuoz na klaviru i jazz vizionar Zvjezdan Ružić, sa svojim se sastavom Zvjezdan Ružić Sextet 3. studenoga 2016. predstavio na 53. Glazbenoj tribini u Opatiji — jedinstvenom hrvatskom festivalu koji predstavlja novonastala djela hrvatskih i inozemnih autora.

Sinergija glazbenika

U noćnom terminu, entuzijastičnoj opatijskoj publici, pretežito mlađe generacije, predstavljeno je Ružićevo autorsko djelo — Porinom nominirani nosač zvuka The Knightingale Cabaret koji okuplja vrsne jazz glazbenike iz Hrvatske i Slovenije: trubača Tomaža Gajšta, saksofoniste Lenarta Krečiča i Vojkana Jocića, kontrabasista Luku Veselinovića, bubnjara Adriana Bernobića te iznenađenje večeri — pjevačicu Albu Nacinovich. Svojim su zavodljivim zvukom, simpatičnom pojavom i izuzetno energičnim pristupom opatijskoj publici omogućili pristup vlastitom svemiru satkanom od raznolikog izraza, improvizacije, zavidne virtuoznosti te visokih vibraci-

ja proizašlih iz međusobnog prijateljstva, poštovanja i kreativnog poticanja. Premda je za projekt najzaslužnije Ružićevo skladateljsko i pijanističko umijeće, do završnog produkta stigli su zahvaljujući snažnoj sinergiji svih članova, volji i trudu glazbenika da u Ružićeve vizije upletu vlastitu kreativnost te time ispune zadani okvir koji opisuje svaku skladbu.

Korčulanska moreška Upravo zbog te istaknute sposobnosti i radosti muziciranja, već u prvih nekoliko taktova Moreške (korčulanske viteške igre) upleli su publiku u mrežu rasplamsale atmosfere i pitkosti zvuka američkog jazza isprepletenog s tradicionalnim hrvatskim melosom i kulturnom baštinom našeg podneblja. U skladbi inspiriranoj borbom za ljubav i pobjedom dobra nad zlim, jednostavnim i tradicionalnim melodijskim linijama dočarali su atmosferu i raznolikost naše kulturne baštine, ali i prikazali široku paletu ugođaja, boja i emotivnih stanja. Sličnom tematikom nastavili su se baviti i u drugoj skladbi naslovljenoj po istoimenom albumu — Kabare viteza–slavuja — u kojoj su nostalgičnim melodijama saksofona orijentalnog klezmer prizvuka i uvjerljivom izvedbom nastavili osvajati publiku. I Bigot Land nastavlja u sličnom tonu

— zaokupljen mislima ljubavi, odnosno potrebom za promjenom, poticanjem tolerancije i uklanjanja predrasuda iz ljudskog djelovanja i razmišljanja. U solističkim se odsječcima bavi prikazom različitih karaktera, temperamenata i raspoloženja te budi cijeli mozaik doživljaja koje publika bez suzdržavanja nagrađuje gromoglasnim ovacijama i pljeskom. U ponešto drukčijem tonu, uslijedila je melankolična skladba Alkar Salko koja simbolizira tužnu priču o neuzvraćenoj ljubavi, inspiriranoj pripovijetkom Dinka Šimunovića. Imajući na umu skladateljevu intenciju, uistinu je moguće uživjeti se u priču i čuti topot konja, uz različite ekspresije koje prožimaju mladog alkara.

Mantričke epizode Poput Moreške — bojnog plesa s mačevima — i pretposljednja skladba albuma inspirirana je plesom, ovaj put dubrovačkom poskočicom linđo koja se pleše uz pratnju lijerice. Zanimljivost skladbe je u polimetriji ostvarenoj između trodijelnog metra plesnog koraka i dvodijelnog metra glazbene pratnje te u neizostavnom nadmetanju u improvizacijama. Posebno zanimljivo bilo je perkusijsko tretiranje kontrabasa, ali i gotovo mantričke epizode unutar ritamski izrazito raznovrsnih odsječaka.

Kao posljednju u nizu izvanrednih ostvarenja, glazbenici su izveli skladbu End of Act I — koja je ujedno i ideja vodilja cijelog projekta. Kao što se iz naslova da iščitati, skladba je izvedena u kazalištu, na kraju prvog čina predstave Le Fatiche di Pseudolus te je poslužila kao inspiracija skladatelju za novi projekt u kojem je iskoristio isto djelo. Kako to obično biva, i tu je pažnja usmjerena na nevjerojatne vokalne sposobnosti gošće Albe Nacinovich. Osebujna boja i raskoš glasa, energetski naboj te širok spektar najrazličitijih izraza unutar cijelog ansambla ostavili su publiku bez daha, pružajući joj zaista nesvakidašnji užitak. Kao dodatak koncertu, oduševljena publika uspjela je izmamiti Morešku — dobitnicu nagrade Porin u kategoriji najbolje jazz skladbe za 2015. godinu — te još jedanput za kraj potvrditi izvanrednu kvalitetu toga seksteta. Svojevrsna igra unutar doista zvukovno raznolikih, ali idejno srodnih skladbi — u vidu izgradnje strukture unutar koje svaka skladba počinje izlaganjem teme u jednom od instrumenata koja se potom razvija, kulminira te se prema kraju ponovno vraća početnoj misli — opravdava neobičan naziv albuma koji simbolizira život »kao veliki kabare i još veću igru«.

D v a k r u g a j u t a r n j i h o k r u g l i h s t o l ov a , 4 . i 5 . s t u d e n o g a 2 016 . , a p e r i t i v b a r H o t e l a I m p e r i a l

Glazbena kritika u virtualnom dobu Moderator Trpimir Matasović na dvije panel–diskusije pred publikom Tribine okupio glazbenu kritičarku Višnju Požgaj, skladateljice Janu Andreevsku i Margaretu Ferek–Petrić, glazbenu organizatoricu Davorku Begović i urednicu portala Kulturpunkt Antoniju Letinić Piše: Vedran Lesar

ini se da u današnje vrijeme glazbena kritika doživljava svoj zalaz. Sve je manje mjesta u tradicionalnim tiskanim medijima posvećeno kritici. Uz to, takozvano »virtualno doba« u kojem živimo pred kritiku stavlja i druge izazove: zahtijeva od nje promjenu kako bi mogla udovoljiti kriterijima »virtualnih« medija. No je li u takvoj situaciji doista riječ o zalazu kritike ili je kritika na svojevrsnoj prekretnici? Upravo je situacija glazbene kritike te izazovi s kojima se ona suočava bila tema u fokusu okrugloga stola održanog i ove godine u sklopu 53. Glazbene tribine Opatija. »Glazbena kritika u virtualnom dobu« naslov je panela na kojem je, pod moderatorskim vodstvom kritičara Trpimira Matasovića uz sudjelovanje šest sugovornica, tijekom dva dana izlagana ta višeslojna tema. Pritom su upravo sugovornice različitih profila — u rasponu od izvođača, skladatelja i organizatora glazbenih događanja pa sve do urednika i samih kritičara — imale ključnu ulogu u sagledavanju problema s različitih strana.

Pristup izvana

može značiti i je li ona uopće potrebna glazbenicima, Ivana Bilić nudi svoje viđenje kritike kao jednog od kanala kroz koji glazbenik može doći do povratne informacije o svojem radu. Uz to, kritiku vidi i kao svojevrsni dokument vremena. Ta dva shvaćanja glazbene kritike — kao sredstva komunikacije između kritičara i skladatelja i/ili izvođača te kao dokumenta vremena — bit će važna za daljnji tijek rasprave. Naposljetku, Višnja Požgaj ukazala je na poseban izazov koji kritičaru predstavlja kritika suvremene glazbe. No o tom problemu, kao i o pitanju kompetencija kritičara danas, pogotovo kritičara suvremene glazbe, više se raspravljalo sljedećega dana.

Preseljenje u virtualno Nakon uvodnog izlaganja Trpimira Matasovića, Višnja Požgaj ponudila je osobno obojen povijesni pregled glazbene kritike na našim područjima u proteklih četrdesetak godina. U tom je pregledu konstatirano postupno opadanje važnosti i zastupljenosti kritike u medijima. Na takvu je situaciju kritika odgovorila preseljenjem u virtualni, internetski prostor. Međutim, čak ni u tom prostoru koji, kako navodi Višnja Požgaj, nudi neke mogućnosti kojih nema u tiskanim medijima, zbog nedostatka kompetentnih (i zainteresiranih) kritičara, neki se ciljevi ne uspijevaju ostvariti pa, primjerice, na portalu Klasika.hr nije uvijek moguće ostvariti brzu reakciju, tj. objaviti kritiku odmah nakon događaja na koji se referira. Jana Andreevska, osvrćući se na razgovor o krizi glazbene kritike, konstatira da je situacija u Makedoniji (s vrlo malim brojem bilo kakvih kritičkih osvrta koji bi se mogli naći u tradicionalnim medijima) još i gora. U nastavku razgovora, odgovarajući na pitanje što kritika

Trenutak promjene

FOTO LUIGI

Prvi dan održavanja okruglog stola zajedno s Trpimirom Matasovićem otvorile su gošća iz Makedonije, skladateljica Jana Andreevska, potom udaraljkašica Ivana Bilić te glazbena kritičarka i zamjenica urednice portala Klasika.hr Višnja Požgaj. Već je na početku Trpimir Matasović iznio svoju namjeru da se razgovorom i raspravom ponudi pogled na glazbenu kritiku ne toliko s

aspekta kritičara, koliko s aspekta onih na koje se kritika odnosi — izvođača i skladatelja. Tome donekle (ali ne i potpuno) odgovaraju i profesionalni profili njegovih sugovornica. Međutim, sâm je razgovor već prvog, a posebno drugog dana okruglog stola nadišao tu (ponešto labavo postavljenu) zadanost. I upravo je to nadilaženje iznjedrilo neke od možda najzanimljivijih uvida u razmatrani problem — uvida nekoga tko problemu pristupa izvana, neopterećen uzusima struke. To ne mora nužno značiti da je taj i takav uvid ujedno i najkonstruktivniji, međutim, uvid izvana svakako može potaknuti pozitivne promjene iznutra.

Drugog dana okruglog stola u raspravi su sudjelovale voditeljica Muzičkog salona Studentskog centra u Zagrebu Davorka Begović, skladateljica Margareta Ferek–Petrić te glavna urednica portala Kulturpunkt.hr Antonija Letinić. Toga se dana u fokusu rasprave našla kategorija karakteristična za kritiku na prekretnici: kategorija promjene. Glazbena kritika mora se prilagoditi novom medijskom prostoru koji joj postaje dostupan. To (ali i ne samo to) za sobom povlači promjenu uloge kritičara. Nadalje, kako se suvremena glazba mijenja i postaje otvorenija za utjecaje izraza iz drugih umjetnosti, tako se mijenjaju i zahtjevi koje kritika stavlja pred kritičara. Dok je Višnja Požgaj već prethodnog dana izjavila da kritičar suočen sa suvremenom glazbom gubi čvrst oslonac za svoju kritiku, Margareta Ferek–Petrić ide još i dalje, tvrdnjom da bi možda bilo bolje da kritičar suvremene glazbe nije klasično glazbeno obrazovan jer tada ne bi bilo boja-

zni da je zapeo u »akademskim« okvirima. Davorka Begović ublažila je, ali i proširila tu tvrdnju, navodeći da sâmo glazbeno obrazovanje nije dovoljno da bi se kritičar mogao kvalitetno osvrnuti na suvremene raznovrsne umjetničke (ne nužno glazbene) prakse. Posebno zanimljiv uvid ponudila je Antonija Letinić kao osoba koja glazbenoj kritici pristupa izvan uže glazbeničke ili glazbenokritičarske struke. Ukazala je na to da s promjenom uloge medija neprofitni, mahom online mediji, u kojima kritika nalazi sve više prostora, zastupaju područja slabo prisutna u mainstream medijima. Ističe da usporedno s tim dolazi i do promjene uloge kritičara. Kritičar više nije javni arbitar, opinion maker, nego tek osoba koja u medijskom prostoru iznosi vlastiti stav.

Lamentacija i prihvaćanje I iako na kraju ostaje dojam da briljantno napisana najava okruglog stola više obećava nego što se zaista i ostvarilo, rasprave koje su se razvile u oba dana održavanja okruglog stola ponudile su jasan prikaz situacije glazbene kritike te moguća rješenja. Uvažavajući sve izneseno, iskristalizirale su se dvije pozicije spram glazbene kritike danas: jedna podrazumijeva koračanje utabanim stazama uobičajenih formata u tradicionalnim medijima te lamentiranje nad sudbinom glazbene kritike, a drugu karakterizira prihvaćanje situacije i pokušaj prilagođavanja toj situaciji. Tako predstavljen, izbor između tih dviju opcija može nam se činiti poprilično jasnim, međutim, ne treba smetnuti s uma da potonja opcija znači i »kraj kritike« kakvu poznajemo iz tradicionalnih medija. Ostaje pitanje: jesmo li spremni to prihvatiti?

BROJ 199, STUDENI 2016.

Šipuš je uz partituru svojega višestruko nagrađivanog baleta Proces bio u prilici pustiti i televizijsku snimku predstave

5 3 . G l a z b e n a t r i b i n a O p a t i j a , 4 . i 5 . s t u d e n o g a , 11 s a t i i 3 0 m i n u t a , a p e r i t i v b a r H o t e l a I m p e r i a l : Videoslušaonice I i II

Po uzoru na YouTube kanale Score Follower i Incipitsify, publici se omogućilo da na velikom platnu prati partituru djela koje sluša

akav pristup namijenjen je isključivo poznavateljima notnog teksta (koji su na Glazbenoj tribini bili u apsolutnoj većini), ali sigurno je i slušateljima koji nisu mogli pročitati predočene partiture Videoslušaonica bila zanimljiv način predstavljanja nove glazbe

Piše: dr. sc. Irena Paulus

ovost na 53. Glazbenoj tribini u Opatiji bile su dvije Videoslušaonice. Uvedene kao novi format, po uzoru na YouTube kanale Score Follower i Incipitsify, Videoslušaonica I. i Videoslušaonica II. omogućile su svojim slušateljima (pa onda i gledateljima) da na velikom platnu prate partituru djela koje slušaju. Partitura se pred očima slušatelja »lista«, pa gledanje i slušanje djela postaje umjetnički potpuno iskustvo. Naravno, takav je pristup namijenjen isključivo poznavateljima notnog teksta (koji su na Glazbenoj tribini bili u apsolutnoj većini), ali vjerujem da je i slušateljima koji nisu mogli pročitati predočene partiture Videoslušaonica bila itekako zanimljiva kao način predstavljanja, ali i slušanja nove glazbe. Osim toga, za razliku od svojih internetskih uzora, Videoslušaonice su omogućile komunikaciju sa samim autorima. Djela su birana prema kriteriju nove (nedavno nastale) glazbe čija je kvaliteta potvrđe-

na nekom uglednom hrvatskom nagradom za glazbeno stvaralaštvo (Josip Štolcer Slavenski, Stjepan Šulek, Boris Papandopulo i Vladimir Nazor). Na prvoj Videoslušaonici, 4. studenog 2016. u aperitiv baru Hotela Imperial u Opatiji, predstavljeni su ulomci iz baleta Complex Poetry Tomislava Olivera te skladba In Between Tibora Szirowicze (koji je, inače, omogućio i nadgledao kompletnu tehničku realizaciju obiju Videoslušaonica).

Koreografske sugestije Complex Poetry Tomislava Olivera je balet nagrađen Nagradom Josip Štolcer Slavenski koji su na 28. Muzičkom biennalu praizveli Orkestar i baletni ansambl HNK–a u Zagrebu pod ravnanjem Diana Čobanova s koreografijom Pascala Touzeaua. Tomislav Oliver, koji je na Muzičkoj akademiji završio studij muzikologije i kompozicije te se usavršava na Mozarteumu u Salzburgu, bio je više nego kompetentan mladi skladatelj za počinjanje Videoslušaonice kao i za analitičko predstavljanje vlastitog djela. Complex Poetry predstavljen

je s tri stavka (prvim, drugim i šestim) prema izboru skladatelja, a slušatelji su, dok su pratili notni tekst na velikom ekranu, imali priliku čuti snimku Cantus Ansambla kojim je ravnao Berislav Šipuš. Predstavljajući djelo, Oliver je dao naslutiti da nije bio potpuno zadovoljan naslovom — za naslov je ponajprije bio zaslužan koreograf Touzeau s kojim je trebalo uspostaviti komunikaciju i stvoriti djelo koje će udovoljiti zahtjevima svih strana — i glazbenika i plesača, ali prije svega, baletne publike. Naravno, opaska o dionici harfe na koju su se plesači željeli nadovezati, a koja je prenježan instrument za takvu ulogu, kao i opaska o koreografu koji traži zvuk fanfara premda skladatelju na raspolaganju ne stoji dovoljno velik puhački korpus za takvo što — bile su informacije »iznutra«, problemi čije je rješavanje tražilo skladateljevo promišljanje i snalaženje. S druge strane, publika takvu problematiku većinom ne poznaje, pa su i takve sneak–peak informacije pružile dublji uvid u nastanak djela.

Nezamjetna elektronika Tibor Szirowicza je kao tehnički re-

FOTO LUIGI

Slušanje u virtualnom dobu ili nova glazba na nov način

Ako je prva Videoslušaonica, 4. studenog 2016., bila prilično dobro posjećena, druga je, 5. studenoga ujutro, do

Tarbuka nagrađeno Nagradom Boris Papandopulo.

ju je bas–bariton Siniša Štork), a drugu »govorenu« na različitim jezicima (talijanskom, njemačkom, latinskom i na izmišljenom jeziku) koja je tražila pjevanje slova (s, š, z) i neobičnih kombinacija samoglasnika i suglasnika. Radilo se o vrlo zahtjevnoj dionici koja je istraživala glazbenu kvalitetu glasa i nesuvisloga govora, koju je na kraju, na premijeri kojom je dirigirao Dian Čobanov, iza kulisa izvodio sam skladatelj. Dapače, Šipuš je govorio/pjevao neobičnu dionicu (bio je to, naravno, glas Jozefa K.) i u kasnijim izvedbama kojima je sam dirigirao, što je, dakako, bilo prilično zahtjevno (a s obzirom na činjenicu da je sam morao uključivati i isključivati mikrofon, i prilično nespretno).

Proces kao stvaranje Berislav Šipuš predstavio je balet Proces, koji je nastao kao rezultat suradnje Muzičkog biennala Zagreb i HNK– a Ivana pl. Zajca iz Rijeke 2009. godine, prema istoimenom romanu Franza Kafke, koristeći se pojmom »proces« koji je često upotrebljavao da bi opisao svoju suradnju s koreografom Stašom Zurovcem. Šipuš je doslovno opisao proces skladanja najprije s obzirom na zahtjeve koreografa — koji su u početku bili »nikakvi« (»Piši glazbu kakvu pišeš«, rekao mu je Zurovac.), a onda su ipak postali konkretniji (Zurovac je, za razliku od prvoga dijela, u drugom dijelu baleta tražio glazbu prilagođenu koreografiji). Također su slušatelji Videoslušaonice mogli čuti i o suradnji na relaciji Zagreb–Rijeka: skladatelj je pisao glazbu u Zagrebu, zatim je ta glazba (koja je pisana rukom, korištenjem olovke i papira) uz pomoć računala pretvarana u zvučnu simulaciju koja je internetom slana u Rijeku kako bi drugo jutro Zurovac mogao držati probe. No nije samo udaljenost bila problem. Balet se sastojao od 14 scena, pa su i koreograf i skladatelj tražili način da povežu scene a da ne djeluju poput odvojenih prizora (to se radilo ponavljanjima pojedinih dijelova koreografije i

Uz TV snimku baleta Berislav Šipuš je za Tribinu odabrao prikazati I., II., VI., XII. i XV. (posljednju) scenu, otprilike dvadesetak minuta baleta. Bila je to prilika da se, uz notni tekst, vide i ulomci iz baleta, jer su pred publiku postavljena dva platna, pa se na jednom mogao pratiti notni tekst, a na drugome događanja na pozornici, što je dodalo još jednu upotpunjujuću dimenziju Videoslušaonici (na prethodnoj je Videoslušaonici, prilikom gledanja partiture i slušanja ulomaka iz baleta Tomislava Olivera, iz publike došla primjedba da bi bilo dobro i vidjeti balet kako je postavljen na pozornici, no to u slučaju baleta Complex Poetry nije bilo moguće). Tako su gledatelji/slušatelji mogli vidjeti i specifično rješenje posljednje scene koja nije bila koreografirana, nego je u njoj nestanak Jozefa K. u drugoj dimenziji prikazan sasvim drugim medijem — filmom, čija je realizacija bila na rubu eksperimentalne (koketiranje s vesternom, uz ponavljanje pojedinih filmskih scena, očito je proizašlo iz koreografske ideje o ponavljanju kao vezivnom tkivu i što se tiče pokreta i što se tiče glazbe).

FOTO LUIGI

Fibonaccijev niz

Druga slušaonica okupila je za istim stolom prijatelje i kolege iz Horvatove klase, Mladena Tarbuka i Berislava Šipuša

posljednjeg mjesta ispunila aperitiv bar Hotela Imperial — čak se tražio i stolac više. Ovaj put predstavljena su djela dvojice renomiranih skladatelja iznimno bogata opusa i iznimno širokih interesa — balet Proces Berislava Šipuša, koji je nagrađen Nagradom Vladimir Nazor i Nagradom Boris Papandopulo, te djelo Twist za komorni orkestar Mladena

pojedinih glazbenih dijelova kojima se asociralo na prethodne scene). Partitura, također, nije sadržavala samo klasičnu instrumentaciju, nego je tražila i lupkanje, pljeskanje, udaranje nogom, zvukove kamenčića, metala i tako dalje, a posebno je zanimljiva bila priča o vokalnom dijelu partiture koja je imala dvije dionice — jednu pjevanu (pjevao

Skladba Twist Mladena Tarbuka, za koju je skladatelju Nagrada Boris Papandopulo uručena na prvom večernjem koncertu Tribine, naslovljenom Ivana Bilić i prijatelji, bila je jednako zanimljiva i jednako zanimljivo predstavljena, premda je — kako ju je skladatelj najavio — dijametralno suprotna Šipuševu radu na baletu Proces. Tarbuk je kao inspiraciju za Twist (Obrat) za komorni orkestar naveo pjesmu Thomasa Stearnsa Eliota Ash Wednesday (Pepelnica) gdje se u propitivanju neke (dobre ili loše) odluke pitamo koliko je ta odluka naša, a koliko stvar slučajnosti, odnosno koliko je na nju djelovao »prst sudbine«. U pjesmi Eliot opisuje

a razliku od svojih internetskih uzora, Videoslušaonice su omogućile komunikaciju sa samim autorima čije su se skladbe predstavljale

stube koje naglo zaokreću, a taj zaokret je ono nešto novo i neočekivano, novi svijet koji se otvara odlukom pojedinca ili prstom sudbine. Napustivši poeziju kao mjesto inspiracije, Tarbuk je zatim objasnio gradbeno načelo glazbenog djela koje je gotovo potpuno izraslo iz manipulacije Fibonaccijevim nizom (tj. nizom brojeva čiji je svaki sljedeći broj zbroj dvaju prethodnih). Fibonaccijev niz je odredio smjer kretanja intervala kojima je skladatelj također pridružio brojeve kako bi ih lakše uklopio u niz. Na taj način stvorio je djelo koje četvrttonskim i kromatskim kretanjem tonova gore pa dolje, gore pa dolje, i tako redom, pretvara Fibonaccijev niz u glazbenu strukturu koja se koristi u linijskom kretanju, oblikovanju ritma, pa čak i — na jednom mjestu — u vertikali. S druge strane, objasnio je Tarbuk, Fibonaccijev niz imanentan je zlatnom rezu u arhitekturi, naročito kad se dođe do većih brojeva (Tarbuk se koristio nizom do broja 21, jer kako kaže, dalje ne bi imalo smisla, manipulacija brojevima ne bi bila vidljiva). Tako da je djelo i na arhitektonskom planu nastojalo dobiti simetrične proporcije.

BROJ 199, STUDENI 2016.

alizator, a i svojevrsni moderator prvog događaja Videoslušaonice (premda pravog moderatora nije bilo jer su skladatelji zaključili da se mogu moderirati sami), predstavio svoje djelo In Between za obou, ansambl i elektroniku koje je nagrađeno Nagradom Stjepan Šulek. Djelo su 2014. godine praizveli oboist Branko Mihanović i Cantus Ansambl. Skladatelj je u uvodu u Videoslušaonicu ukazao na neke svoje dvojbe, naročito vezane uz narudžbu za određeni sastav. Glavni problem je bila elektronika: trebalo je odabrati vrstu elektronike, sofver s kojim će se raditi, a onda i način na koji će se elektronika povezati sa živim instrumentima, s praktičnim pomislima o timingu i tome kako će se izvođači najjednostavnije nadovezati na elektroničku podlogu. Szirowicza se odlučio na korištenje elektroničkih blokova koji su se tako uklopili u djelo da su postali gotovo nezamjetni. Iniciran time, iz publike je nakon slušanja/gledanja djela došao upit o stvarnoj potrebi elektronike koja se pri slušanju uopće ne čuje. Međutim, skladatelj je istaknuo da se radi o pravilnoj ravnoteži zvukova, gdje elektronika ne iskače kao nametnuta, nego kao materijal koji povezuje dijelove skladane za akustične instrumente.

Percepcija kroz partituru To je objašnjenje, naravno, bilo iznimno važno za praćenje djela uvidom u partituru koja je na taj način postala vrlo važan vizualni sudionik u njegovoj percepciji. Također je gledanje partiture i slušanje iniciralo reakcije skladatelja iz publike, koji su u djelu pronašli neke nove (pa čak i ne sasvim istražene) skladateljske tehnike. Skladba je, poput Šipuševe, izazvala veliko zanimanje, međutim, s obzirom na malobrojnost pitanja i primjedbi nakon što je djelo predstavljeno u cijelosti, čini se da je skladateljevo objašnjenje bilo dubinsko i dostatno te se o odslušanom djelu nije mnogo raspravljalo. Ali vjerujem da je potaknulo mišljenja i razmišljanja o brojnosti i neiscrpnosti različitih mogućnosti umjetničkog oblikovanja i da je — možda — navelo još ponekog skladatelja da inspiraciju potraži negdje izvan glazbe, u nekoj drugoj umjetnosti ili čak znanosti.

5 3 . G l a z b e n a t r i b i n a O p a t i j a , 4 . s t u d e n o g a 2 016 . , 16 s a t i , Z l a t n a d vo r a n a H o t e l a I m p e r i j a l

Primjeri maštanja makedonskih glazbenih suvremenika Koncert Gudačkog kvarteta ansambla ConTempora iz Makedonije s djelima hrvatskih i makedonskih skladatelja

BROJ 199, STUDENI 2016.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

ako bi opatijsku Glazbenu tribinu obogatili i postigli određenu »međunarodnost«, ovogodišnji su selektori Silvio Foretić i Vanja Lisjak u goste pozvali glazbenike iz Makedonije. Gudačkom kvartetu ansambla ConTempora u kojemu sviraju violinisti Vladimir Kostov i Simon Popovski, violist Bojan Talevski i violončelist Paskal Krapovski, kao soliste pridružili su dvoje makedonskih glazbenika koji stalno djeluju u Hrvatskoj: Emu Abadžievu na engleskom rogu (solistica Simfonijskog orkestra HRT–a) i Ilina–Dimu Dimovskog na kontrabasu (član Zagrebačke filharmonije). Glazbenici su na koncertu 4. studenoga u Zlatnoj dvorani Hotela Imperijal pokazali znatnu tehničku i izvo-

đačku spremu i predstavili skladbe The Emptiness za gudački kvartet Valentine Velkovske–Trajanovske, Zaboravljene muzike za gudački kvartet Dubravka Detonija, Four pieces za gudački kvartet Pande Shalova, praizveli novo djelo Frane Đurovića, Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet za engleski rog, kontrabas i gudački kvartet te zaključili svoj nastup opusom Am I the Falcon, a Storm, or an Unending Song? za gudački kvartet Jane Andreevske.

Težnja programnosti Ako se izuzmu Zaboravljene muzike, Detonijev gudački kvartet još iz 1981. godine, koji je tipični onovremenski iskaz duhovitog i nadasve obrazovanog skladatelja, koji je osim razigrane glazbe znao i itekako literarno duhovito opisivati svoje stvaralaštvo pa je riječ o »razvalinama šumova... kablićima blatnjavih melodija i harmonija... koje se kriju u barama,

drhture, namiguju zvijezdama...« i tome slično, a slušamo milozvučja i »prestarjela suglasja«, onda valja istaknuti kako su zapravo glavninu pozornosti privukla djela makedonskih skladateljica i skladatelja. Sve tri skladbe ukazuju na svojevrsnu težnju programnosti, izvjesnoj »izvanglazbenoj sadržajnosti«, što odaje davanje naslova poput Shahovih stavaka Jezera, Doline i Vrhovi te posebno znakovito pitanje Jane Andreevske. Ono što smo čuli bijaše ozvučavanje kao spoj vanjske inspiracije i unutarnje manipulacije tematskim floskulama ili pak inkorporiranim fragmentima preuzetima iz već postojeće glazbene literature (primjerice Bachove Violinske sonate kao u slučaju skladbe Jane Andreevske). U svakom slučaju, sve troje gostiju iz Skoplja pokazuje vrsnu obrazovanost i poznavanje skladateljskih tehnika, a glazbom postižu suptilne spojeve, dinamičke nijanse i instrumentalna suzvučja usklađena s mogućnostima diferenciranog izvođe-

nja gudača okupljenih u sastavu klasičnog kvarteta.

Ljubav kao ropstvo Ako citatom na temu ljubavi iz opusa Tina Ujevića (»ljubav nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji«) Frano Đurović potencijalnom slušatelju nastoji nešto poručiti, onda je to moguće shvatiti višestruko, a poruka je možda i provokativna. Ali ono što izvode engleski rog, kontrabas i gudački kvartet kao doista višestruko koncipirani koloristički instrumentalni spoj, kao i svojevrsno »robovanje« ideji ograničenog kretanja unutar odabranih gradbenih elemenata iz kojih se tek postupno kristalizira osmišljenija glazbena poruka, svakako upućuje na želju da se ostvari nešto što će se u konačnici potvrditi kao nešto lijepo, dakle završni »divni cvijet«. Publika je pljeskom nagradila tu skladateljevu intenciju.

Gudački kvartet makedonskog ansambla ConTempora praizveli su uz dvoje Makedonaca koji djeluju u hrvatskim orkestrima novo djelo Frane Đurovića, Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet za engleski rog, kontrabas i gudački kvartet

FOTO LUIGI

lavninu pozornosti privukla su djela makedonskih skladateljica i skladatelja čije skladbe ukazuju na svojevrsnu težnju programnosti, izvjesnoj »izvanglazbenoj sadržajnosti«

BROJ 199, STUDENI 2016.

Skladateljska nemoć talijanskih predstavnika Talijanski ansambl mdi predstavio tri djela svojih sunarodnjaka i dvije skladbe hrvatskih autora

FOTO LUIGI

5 3 . G l a z b e n a t r i b i n a O p a t i j a , 4 . s t u d e n o g a 2 016 . , 2 0 s a t i , Z l a t n a d vo r a n a H o t e l a I m p e r i a l

U prvoj »vježbi ludosti«, Esercizio di Pazzia I, talijanskog skladatelja Francesca Filidela, četvorica u sjedećoj formaciji gudačkog kvarteta stružu, napuhuju i buše šarene balone

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

alijanski ansambl mdi predstavio je na večernjem koncertu 4. studenoga u Zlatnoj dvorani Hotela Imperijal pred brojnim slušateljima tri djela svojih sunarodnjaka i dvije skladbe hrvatskih autora: I ritorni za flautu, klarinet, violinu, violončelo i klavir Sande Majurec i praizvedbu trodijelnog najnovijeg ostvarenja Les Exercices de Polyphonie, pour l’ensemble de chambre Berislava Šipuša.

Vježbe ludosti Francesco Filidel, skladatelj s izrazito bogatim životopisom, bio je zastupljen s dvije »vježbe«, Esercizio di Pazzia I i II za četiri izvođača. U prvom djelu četvorica u sjedećoj formaciji gudačkog kvarteta stružu, napuhuju i buše šarene balone, a u drugom je »izum« u kojemu ta ista četvorica vrlo angažirano

okreću stranice velikih partitura na kojima nije zapisano ama baš ništa. To je šumjelo — i ništa više od toga! Glazba Sande Majurec kreće se u obliku ritornella pa su to, dakle, »povratci« struktura, suzvučja, kombinacija i melodijsko–harmonijskih sklopova koji, zahvaljujući odabranom instrumentariju, vrijeme ispunjavaju zvučnom ugodom i inventivnim šarmom. Sotterranee. In ombra, za bas–klarinet, violinu i violončelo Lorenza Trolanija poigravanje je sjenama i odzvucima, intelektualno opisani a zvučno poprilično monotoni uradak koji se događa u mraku s tek osvijetljenim partiturama prostorno odvojenih instrumenata, što možda treba odražavati intenciju »pojavljivanja sjena materijala«, o čemu piše autor, a slušatelj mu može, ali i ne mora pljeskati.

Nejasna riječ Tako i nakon slušanja Logosa II, za flautu, klarinet, violinu, violu, violonče-

lo i klavir Simonea Movija, koji u opisu svoje skladbe piše o ljudskoj vokalnosti i nebitnosti značenja riječi, o misterioznoj, kompliciranoj i poetskoj moći njihova odjeka (?), slušatelj ostaje s neodgovorenim upitom o tome što je pjesnik zapravo htio reći. Upravo zbog svih navedenih udaljavanja od glazbe kao komunikacijskog kanala zvukovne osmišljenosti koju slušatelj može uhom i duhom doživjeti kao nešto suvislo, zazvučala je nova skladba Berislava Šipuša kao pravo osvježenje. Poigravanje različitim akustičkim pojavama u Prvoj vježbi triptiha Vježbe iz Polifonije nije, naime, svrha sama za sebe, nego početak razvojnoga tijeka koji preko Polifonije polaganih linija... raste do Polifonije jako brzih linija... sve u duhovito zamišljenoj gradaciji pokreta, ritmova i cjelokupnog zvukovnog kolorita. Svakako novo djelo koje su i gostujući glazbenici prepoznali kao virtuozni izazov i u koncentriranoj izvedbi prvi put predstavili svijetu.

bog udaljavanja od glazbe kao komunikacijskog kanala zvukovne osmišljenosti koju slušatelj može uhom i duhom doživjeti kao nešto suvislo, praizvedba nove skladbe Berislava Šipuša zazvučala je kao pravo osvježenje

5 3 . G l a z b e n a t r i b i n a O p a t i j a , 4 . s t u d e n o g a 2 016 . , 2 2 s a t a , V i l l a A n g i o l i n a

Premijerne reprodukcije elektroničkih skladbi profesora i studenata Muzičke akademije u Zagrebu (Juraj Marko Žerovnik, Tomislav Oliver, Frano Đurović, Vjekoslav Nježić, Zlatko Tanodi i Ivan Violić) Piše: Sara Blažev

oncert Nove tehnologije u elektroničkoj glazbi održan je 4. studenoga 2016. u sklopu mnogih događanja na 53. Glazbenoj tribini u Opatiji. Villa Angiolina te je večeri uspješno ugostila šest elektroničkih skladbi profesora i studenata Muzičke akademije u Zagrebu u netipičnom formatu koncerta koji je moderator Tomislav Oliver u uvodnom govoru nazvao slušaonicom. Koncert je održan u povodu Akademijina projekta Nove tehnologije u elektroničkoj glazbi koji je omogućio kupnju novih

uređaja i softvera za elektroničku kompoziciju. Mali, no ambijentalno prigodni prostor vile Angioline bio je potpuno ispunjen publikom i ugodnim komornim raspoloženjem, čemu je pridonio i Tomislav Oliver uvodnim prikazima svake skladbe. On je predstavio koncert kao uvid u najrecentnije uratke profesora i studenata Muzičke akademije te s pomoću skladbi objasnio mnogobrojne mogućnosti elektroničke kompozicije i njezinu višeslojnost pristupa skladanju. Elektroničku je glazbu u samo nekoliko riječi prikazao problemski i tako stvorio idealan ugođaj za slušanje upravo tih glazbenih djela. Prva skladba na programu koncerta bila je Kamo studenta kompozicije Jurja Marka Žerovnika, ujedno i njegova

U svojevrsnoj igri violončela i elektronike skladatelj Tomislav Oliver iznio je skladno suprotstavljanje životne i gotovo nasrtljive dionice violončela elektroničkom uzlaznom perpetuum mobile ugođaju.

prva skladba za elektroniku. Nadahnuta je pjesmom U noći Janka Polića Kamova koji je mladom skladatelju bio velika inspiracija i u skladanju nekih drugih djela. Inspiriran Kamovljevim literarnim svijetom, Žerovnik je istražio karakteristike ljudskog glasa kroz tmurno i mistično raspoloženje pjesme s motivom tišine. Svakom je nastupu glasa koji recitira stihove pjesme pristupio na drugačiji način, time analizirajući njegovo trajanje u vremenskoj odrednici, ali i njegovu dinamičku prilagodljivost koja je odredila kontraste u intenzitetu zvuka. Od potpune jasnoće i razgovijetnosti govora, Žerovnik je besprijekornom gradacijom došao do trenutka u kojem je zvuk snagom ispunjavao svaki kutak prostorije u kojoj se skladba izvodila.

Uspješnost prve elektroničke skladbe studenta primijetio je i Tomislav Oliver koji je nakon završetka izvedbe i pohvalio djelo.

Bez violončelista Sljedeća predstavljena skladba bila je Idiõma I za violončelo i elektroniku profesora i moderatora koncerta Tomislava Olivera. Predviđeni solist Vid Veljak nije mogao doći na izvedbu pa je snimka njegove dionice puštena uz elektroniku. Oliver je opisao svoju skladbu kao »triptih koji suočava tri koncepta promišljanja glazbenoga vremena, instrumentalnih idioma te formalnih elaboracija«. U svojevrsnoj igri violončela i elektronike iznio je skladno suprotstavljanje FOTO LUIGI

BROJ 199, STUDENI 2016.

Nove tehnologije u elektroničkoj glazbi

životne i gotovo nasrtljive dionice violončela elektroničkom uzlaznom perpetuum mobile ugođaju. U izmjenjivanju tih karaktera njihovo je nadmetanje sve više raslo u intenzitetu te naglo završilo u briljantnoj gustoći zvuka.

Publika u transu

BROJ 199, STUDENI 2016.

Profesor Frano Đurović svoju je skladbu But Tomorrow May Rain, so I’ll Follow the Sun za live elektroniku jednostavno opisao riječima Jima Morrisona: »Ako se jednom probudim i ne vidim sunce, ili sam mrtav ja ili sunce...« Ta skladba za solista i elektroniku u izvedbi uživo najviše je pridonijela mističnom raspoloženju koncerta uz pomoć najvećega dinamičkog rasta. U vrhuncu izvedbe iznesena je nevjerojatna punoća elektroničkog koji je svojim bujanjem doveo publiku gotovo do transa. Također služeći se perpetuum mobile ugođajem, nevjerojatno delikatan osjećaj za gradaciju skladatelj je provodio i u tempu izvođenja svojevrsnog motiva koji je prisutan tijekom cijele skladbe. Iako u usporedbi s ostalim skladbama na koncertu to djelo nije sadržavalo dionicu nekog drugog instrumenta niti se bavilo obradom ljudskog glasa, osjećaj nedostatka nije bio nimalo prisutan zbog originalnog i izvanrednog zvuka koji je Đurović uspio stvoriti. Skladba profesora Vjekoslava Nježića Ludus temporalis svojevrsna je vremenska igra elektronike s posvetom skladbi Paula Hindemitha Ludus tonalis. Igra je proizašla iz snimke razgovora s djevojkom arapskog porijekla koja je tada izgovorila arapsku riječ habibi, u prijevodu — duša ili srce. Nježić je u svojoj skladbi izvrsno obradio njezin glas na osnovi te riječi i njezina smijeha, gotovo se potpuno koristeći time. Parametar vremena najprimjetniji je bio na početku i na kraju skladbe: počeo je završnim dijelom razgovora u kojem se izgovara riječ habibi, a završio djelo cjelovitom snimkom. Vremenska je zaokruženost djela, osim u čistoj snimci razgovora, bila primjetna u iznimnim vrhuncima kad je glas bio praćen mnogim elektroničkim zvukovima velikog intenziteta i naglih nastupa.

Glas uz Kymu

Posljednja skladba koncerta — Contact me — proizašla je iz pera studenta Ivana Violića koji je ujedinio utjecaje djela Kontakti Karlheinza Stockhausena te pjesme Cover me pjevačice Björk. Melodijska linija klavirske dionice bila je u nemirnom odnosu s elektroničkom obradom različitih zvukova koji su se opirali njezinoj poletnosti. Tu su odlično sukobljene izražajnost klavira i grubost ostalog zvučnog okruženja koje ju je pokušavalo nadglasati. Skladba je dokazala kako se u nespojivosti tih dvaju različitih utjecaja ipak uspijevaju pronaći zajednički trenuci. Izvedbe elektroničkih skladbi profesora i studenata na koncertu Nove tehnologije u elektroničkoj glazbi dokazale su zavidnu kvalitetu skladanja te neporecivo znanje u uporabi elektroničkih uređaja i softvera. Iako je riječ o doista različitim skladateljima, u djelima profesora Đurovića, Nježića i Tanodija primjetno je veće iskustvo u primjeni idioma elektroničke glazbe. Međutim, u djelima ostalih, mlađih skladatelja uočljiv je njihov velik potencijal s obzirom na to da su im to tek prvi koraci u skladanju elektroničke glazbe.

Obrednost u djelu Zlatka Tanodija Druga priča nalazila se u savršenom odnosu magičnog glasa mlade sopranistice Linde Uran te mističnog ugođaja »žive« elektronike softvera Kyma.

FOTO LUIGI

Obrednost u djelu Zlatka Tanodija Druga priča nalazila se u savršenom odnosu magičnog glasa mlade sopranistice Linde Uran te mističnog ugođaja »žive« elektronike softvera Kyma. Izvedba uživo temeljila se na načelu trenutačne obrade glasa te dodavanja zvukova određenih perkusijskih karakteristika. Mračni i magijski ugođaj sjajno je dočarala sopranistica svojom izražajnošću glasa, izgledom te minimalnim, ali djelotvornim scenskim pokretima. Manipulacija zvuka koju je provodio Tanodi savršeno je iznijela ritualnost izgovaranja slogova te pjeva glasa kojemu su u trenutku dinamičkog vrhunca suprotstavljeni zvukovi bubnjeva.

53. Glazbena tribina Opatija, 5. studenoga, 20 sati, Zlatna dvorana Hotela Imperial

53. Glazbena tribina Opatija, 5. s t u d e n o g a , 16 s a t i , V i l l a A n g i o l i n a

Koncert u čast velikom skladatelju

Djela za gitare u odličnim izvedbama

od naslovom Hrvatska glazba za gitaru, trojica vrsnih gitarista: Srđan Bulat, Tomislav Vukšić i Tomislav Vasilj (sva trojica s odličnim obrazovanjem u Zagrebu i u inozemstvu) na koncertu 5. studenoga u vili Angiolini izveli su Muziku za gitaru Frane Paraća (Vukšić), Double za gitaru solo Marka Ruždjaka (Bulat), Tiki Zorana Šćekića (praizvedba, Vasilj), Istarski rondo za dvije gitare Miroslava Miletića (Vasilj, Vukšić), Double Željka Brkanovića (Bulat, Vukšić) i Triptih za tri gitare Anđelka Klobučara. Uglavnom već poznata djela, osim Šćekićeve džezistički intonirane nove skladbe, sastavnice su gitarističkog repertoara koji su prije najviše izvodili članovi Zagrebačkog gitarskog trija, a čiji je voditelj, profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu — Darko Petrinjak, svojim vrsnim pedagoškim radom najviše utjecao na obrazovanje predstavnika nove generacije. Tako okupljeni oko izvedbi glazbenih ostvarenja iz riznice suvremene hrvatske gitarističke literature izuzetnih vrijednosti, pokazali su Bulat, Vasilj i Vukšić veliku ozbiljnost i virtuozni izvođački potencijal prema kojemu je gitara i dalje jedan od itekako omiljenih glazbala. Pa ako je suditi po tim djelima, suvremena glazba ima trajnu umjetničku, glazbeno–estetsku, pedagošku i komunikacijsku funkciju, a susreti na Glazbenoj tribini u Opatiji ostaju važno mjesto okupljanja glazbenih djelatnika i prikupljanja informacija i spoznaja o trenutku glazbe danas. A to i jest njihova prvotna namjera, zar ne?

Projekt Stanko Horvat inicirale su pijanistica Žanina Bilić i skladateljica Sanda Majurec, a obuhvaća širi spektar pedagoških i koncertnih aktivnosti na relaciji Hrvatska–Bugarska tijekom 2016. i 2017. godine

FOTO LUIGI

BROJ 199, STUDENI 2016.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

Za izvedbu skladbe Trialogue, koja je 1968. godine skladana za tada aktualni novi instrument, Martenotovi su valovi, koji iz publike više izgledaju kao čelesta, došli iz Francuske, a svirala ih je Caroline Ehret Piše: dr. sc. Irena Paulus

FOTO LUIGI

U U završnici gitaristi Srđan Bulat, Tomislav Vukšić i Tomislav Vasilj udružili su snage u Triptihu za tri gitare Anđelka Klobučara

subotu, 5. studenoga 2016., na 53. Glazbenoj tribini u Opatiji predstavljen je Projekt Stanko Horvat koji su inicirale pijanistica Žanina Bilić i skladateljica Sanda Majurec. Željele su predstaviti lik i djelo hrvatskog skladatelja i akademika Stanka Horvata u zemlji i inozemstvu, a budući da su temelji pedagoških i koncertnih aktivnosti već postavljeni na relaciji Hrvatska–Bugarska, zamišljeno je da se Projekt Horvat održi u tim zemljama. U 2016. i 2017. godini djela Stanka Horvata trebala bi se predstaviti na četiri (dakle, u dvije godine osam) koncerta od kojih se jedan održava u Hrvatskoj, a tri u Bugarskoj. Prvi koncert Projekta Stanko Horvat za ovu godinu održan je, dakle, na Glazbenoj tribini u Opatiji, a predstavio ga je najprije riječima Horvatov student, danas istaknuti skladatelj, Berislav Ši-

puš. Govoreći toplo o Stanku Horvatu i prisjećajući se profesora koji ga je »tjerao skladati«, jer se »komponiranje uči komponiranjem«, Šipuš je istaknuo kako je tijekom studija, zahvaljujući Horvatu i njegovu »tjeranju«, napisao čak 27 kompozicija. »Svi su Horvatovi studenti kompozicije«, rekao je Šipuš, »s njim živjeli glazbu.« Projekt su zatim predstavile i autorice — Žanina Bilić i Sanda Majurec, a u predstavljanju je sudjelovala i Horvatova kći, Nina Horvat, bez čije pomoći, kao i bez pomoći njezine majke, Horvatove supruge Marije, ostvarenje projekta ne bi bilo moguće. One su omogućile uvid i korištenje svih, notnih i drugih, materijala, a tu je, za ostvarenje koncerta u Opatiji, posebno bio važan i fonozapis, magnetofonska vrpca skladbe Zapis o vremenu. Nina Horvat je ispripovijedala kako su ona i majka tražile i naposljetku u ostavštini Stanka Horvata našle magnetofonsku vrpcu, ali da je vrpca, starija od 30 godina, formatom nemalo iznenadila oblikovatelja zvuka Višeslava Laboša, čiji je zadatak bio digitalizirati je. Kažu da

BROJ 199, STUDENI 2016.

lušajući prvu suvremenu izvedbu skladbe Zapisi o vremenu za bas i magnetofonsku vrpcu, stječe se dojam kao da se njome prizvalo samog Horvata koji je u obliku neke lebdeće, duhovne transcedencije, i sam progovorio, pa čak i zapjevao na koncertu

Skladbu Zapis o vremenu na koncertu Projekta Stanko Horvat u Zlatnoj dvorani Hotela Imperial u Opatiji maestralno je izveo bas Teo Visintin uz magnetofonsku vrpcu.

su vrpcu, zbog formata koji nije odgovarao ni jednom suvremenom mediju, morali vrtjeti rukom kako bi je ozvučili, ali da je naposljetku ipak uspješno digitalizirana.

Nadnaravno iskustvo Skladba Zapis o vremenu prva je izvedena na koncertu Projekta Stanko Horvat u Zlatnoj dvorani Hotela Imperial u Opatiji. Skladba je pisana za bas (dionicu je maestralno izveo Teo Visintin) i magnetofonsku vrpcu. Radi se o neobičnom i zaokupljajućem djelu u kojemu bas »svira« preko magnetofonske vrpce koristeći se neobičnim sredstvima: od naglašenog daha, koji djeluje poput posmrtnog, i neobičnih slogova, do duhovnog, gotovo egzotičnog ispjevavanja sasvim razaznatljivih stihova Maka Dizdara Davno sam ti legao i dugo mi ti je ležati. Na vrpci se u međuvremenu slušaju šumovi–glasovi–zvukovi koji su tako transformirani da ih je teško definirati (na početku se, recimo, čuje prijeteći zvuk nalik na vjetar koji istodobno sliči animalnom disanju, režanju ili siktanju; a tijekom skladbe je sve jasniji, premda također izrazito transformiran, folklorni materijal iz različitih krajeva Hrvatske — od gangi i ojkanja do sopila). Pjevač se nadove-

zuje na zvuk vrpce također stvarajući neobične zvukove koji na mahove postaju prepoznatljivi Dizdarovi stihovi; njegova uloga nije uloga solističke dionice, nego dionice koja upotpunjava i koja je ravnopravna dionici magnetofonske vrpce. Slušanje Zapisa o vremenu pomalo je nadnaravno iskustvo, a s obzirom na prevladavajuće duboke registre i zvukove nedefiniranih izvora i uzora (koje proizvode bas i magnetofonska vrpca), dojam je kao da se njime prizvalo samog Horvata koji je u obliku neke lebdeće, duhovne transcedencije, i sam progovorio, pa čak i zapjevao na koncertu.

Praizvedba Nadsviravanja Sljedeća skladba, Nadsviravanje (Play off) za dvije oboe, nastala je 1993. godine, ali je praizvedena tek na koncertu u Opatiji, 5. studenoga 2016. Radi se o djelu u kojemu se dvije oboe (svirali su ih Dario Golčić i Iva Ledenko) u pravom smislu riječi »nadsviravaju«, iskušavajući sve mogućnosti koje pruža ta riječ: od nadmetanja i natjecanja, preko istodobnosti u horizontali i vertikali, do upotpunjavanja i usuglašavanja. Djelo je zaokruženo ponavljanjem dojmljivog početka na kraju skladbe, dajući prostor izvođačima da iskažu svo-

ju vrsnost u napetom slaganju malih intervalskih razmaka u smislene, kratke fraze. Najatraktivnije djelo na koncertu svakako je bila skladba nazvana Trialogue, koja je 1968. godine skladana za tada aktualni novi instrument, Martenotove valove. Martenotovi valovi bili su prava atrakcija na Glazbenoj tribini u Opatiji, jer takav instrument u Hrvatskoj ne postoji, pa je vidjeti ga i čuti ga uživo bilo posebno iskustvo. Za tu priliku Martenotovi su valovi došli iz Francuske, a svirala ih je Caroline Ehret, proizvodeći neobične zvukove koje danas uglavnom vežemo uz zvučanje znanstveno– fantastičnih filmova iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća. No zapravo se radi o istraživanju zvukova koje instrument može proizvesti, studiji (prema riječima autora) »o sasvim osebujnim tonskim, dinamičkim i artikulacijskim mogućnostima ovog instrumenta« koje su, očito, fascinirale i samog skladatelja.

Isto ili srodno Posljednje dvije skladbe, Malinconia za engleski rog i bas–klarinet (svirali su je Ema Abadžieva, engleski rog, i Lovre Lučić, bas–klarinet) te Frénésie za dva kontrabasa (izvođači su bili Ilin

Dime–Dimovski i Oleg Gourskii) bile su, obje, na pragu ideje Nadsviravanja, dakle istraživanja, sučeljavanja i dopunjavanja zvuka dvaju istih ili srodnih instrumenata. Skladbe su, međutim, karakterno različite. U Malinconiji linije su uglavnom mirnije i duljeg daha, a pri vođenju dviju linija vrlo se brzo iskristalizira tema koja stvara dojam napredovanja, koja zatim, slijedeći ideju kotrapunktskog odnosa, »šeće« između bas–klarineta i engleskog roga. Za razliku od toga, u Frénésie se instrumenti združuju, stvarajući dojam suglasja (a ne nadigravanja i natjecanja) koje je autoricama teksta u programskoj knjižici (studenticama muzikologije Muzičke akademije, Petri Ćaleti i Ivi Božić) zazvučalo poput »kontroliranog bijesa«. Autorskim koncertom u čast Stanka Horvata prigodno je obilježena deseta obljetnica skladateljeve smrti. Koncert je bio izniman, u nekim slučajevima čak otkrivajući. A osim vrsnih izvođača i odlične glazbe, predstavio je mlade glazbenike koji su stajali i još uvijek stoje iza hvalevrijednog Projekta Stanko Horvat kojim se promiče hrvatska glazba ne samo u inozemstvu nego i u samoj Hrvatskoj, gdje bi trebala biti mnogo poznatija, ali nažalost, posebice izvan stručnih krugova, ipak nije.

5 3 . G l a z b e n a t r i b i n a O p a t i j a , Z l a t n a d vo r a n a H o t e l a I m p e r i j a l , 5 . s t u d e n o g a 2 016 .

Jazz s glavom i repom

FOTO LUIGI

BROJ 199, STUDENI 2016.

Koncert Jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije i njegova šefa–dirigenta Andreasa Marinella

Piše: Hannah Pavlić

Z I

latna dvorana Hotela Imperial ugostila je 5. studenoga Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije u sklopu 53. Glazbene tribine u

stančan zvuk orkestra i pamtljiva melodija potpuno su u skladu s onim što u praizvedbi novog djela Don’t Look Back poručuje skladatelj Luka Žužić: »Naslov se odnosi na to da se ne treba previše opterećivati prošlošću.«

Opatiji. Publika je imala priliku čuti sedam već nagrađivanih skladbi i jednu praizvedbu koje su bez izuzetka, unatoč nevelikom odzivu, bile popraćene oduševljenjem i ovacijama. Za uspješnost koncerta, osim vrhunskih glazbenika, svakako je zaslužan i dirigent Andreas Marinello, koji je osim iznimne suradnje s glazbenicima pokazao i odličnu komunikaciju s publikom te je svaku skladbu najavio i ukratko je opisao prije početka.

Spoj suprotnosti Koncert je počeo skladbom Big Dig skladatelja, bubnjara i aranžera Silvija Glojnarića. Eksplozivnim prvim taktovima djelo nikoga ne ostavlja ravnodušnim, a dinamika cjeline ostvarena je čestim kontrastima. Solisti Davor Križić (truba) i Mario Bočić (tenor–saksofon) čine odličan spoj suprotnosti koje se međusobno upotpunjuju; s jedne strane svijetla truba, a s druge senzualni tonovi saksofona. Nježni nastupi solista uz pratnju klavira u kombinaciji s orkestrom pomno su osmišljeni kako ne bi došlo do zasićenosti u zvuku, što i sam skladatelj komentira: »…da slušatelji ne dožive zvučni udar«. Energični

kraj zapravo je veza s početkom, čime skladatelj postiže zaokruženu cjelinu. Sljedeća skladba bila je Moonflowers, djelo skladatelja, aranžera, klarinetista i saksofonista Mire Kadoića. Skladba je 2012. godine nagrađena Porinom za najbolju jazz–izvedbu. Moonflowers se od drugih skladbi ističe osebujnom instrumentacijom s flautom u prvom planu. S obzirom na naslov, odabir toga solističkoga instrumenta nipošto nije neobičan. Osim Kadoića, i mnogi drugi skladatelji u svijetu bili su inspirirani tim cvijetom. U prijevodu, naslov znači noćna ljepotica ili noćna dama (frajla), cvijet iz porodice noćuraka koji se otvara u kasno popodne i ostaje otvoren cijelu noć, a onda se ujutro osuši. Mekim zvucima flaute skladatelj simbolički stvara noćnu atmosferu i nježan ugođaj koji ocrtava povremenim isticanjem širokim pasažama na klaviru koje se povremeno naglašavaju. Solist na trombonu uz laganu pratnju orkestra unosi neočekivani preokret, ali ne remeti cjelokupnu misao i ugođaj. Dinamičkom gradacijom skladba doseže vrhunac i završava u potpunom kontrastu s početkom što najavljuje početak novoga dana, izlazak sunca koje prekida mistični život noćne ljepotice.

Sljedeća skladba Serpentis Cauda Andreasa Marinella nadahnuta je Ezopovom basnom. Kao što je Ezop, starogrčki rob i pripovjedač, u basnama davao moralnu pouku, tako i Marinello na zanimljiv način interpretira basnu i šalje svojevrsnu poruku, ali glazbom. Skladbu treba shvatiti kao alegoriju koju objašnjava i sam skladatelj: »…govori o tome da se svi dijelovi zmije pobune zato što zmiju uvijek vodi glava i odlučuje o svim njezinim putovima. Stoga se zaključi da će jedan dan rep voditi zmiju, što se u početku činila pametna odluka, ali se poslije rep, bez osjetila i potpuno slijep, izgubio i svi su se vratili glavi.« Glavu predstavlja saksofonist Miro Kadoić, a rep saksofonist Željko Kovačević. Orkestar simbolično predstavlja tijelo zmije. Kraj jasno najavljuje klavir svojom markantnom melodijskom linijom koja postupno »povlači« orkestar za sobom i najavljuje ponovni nastup »zmijine glave«. Treća skladba na programu bila je Sphinx Avenue Zorana Šćekića, za četiri vokala, vibrafon i big bend. Vokali, Ana Jembrek (sopran), Martina Borse (alt), Siniša Galović (tenor) i Želimir Panić (tenor), članovi su ansambla Antiphonus. Skladatelj je uglazbio tekst pod nazivom

Joe Kaplowitz u jednom trenutku prstima zasvira i po žicama klavira, što je uzbudljiv dodatak i zanimljiva skladateljeva dosjetka.

Žužićeva praizvedba Slijedila je i jedina praizvedba večeri, djelo mladog skladatelja, pijanista i trombonista Luke Žužića Don´t Look Back. Nježan i sanjiv klavirski početak uvodi slušatelja u skladbu ostinatnim motivom, koji će cijelo vrijeme biti pozadinski prisutan, a onda se na kraju skladbe ponovno eksponira, ostvarujući cikličnost forme. Istančan zvuk orkestra i pamtljiva melodija potpuno su u skladu s onim što poručuje skladatelj: »Naslov se odnosi na to da se ne treba previše opterećivati prošlošću, nego bi trebalo živjeti u sadašnjem trenutku.« Tu misao prenosi i na samo skladanje, oslobođeno strogih stilskih okvira. Improvizacija na saksofonu pojačava energiju skladbe zavodničkim, punim zvukom i izdržanim notama. Nakon sanjivih osjećaja, impresiju neuhvatljivoga i izvanjskoga donosi Joe Kaplowitz koji neuobičajenom temom ostavlja publi-

ku u dubokim mislima. Skladatelj jazzom dočarava fenomen gubitka vremena. Naime, riječ je o ljudima koje su oteli izvanzemaljci. Skladatelj objašnjava da su svi ljudi imali jednak problem nakon što su se vratili na Zemlju — ne sjećaju se gdje su bili i kako su »izgubili« vrijeme, tj. ostali su u vremenu u kojem su nestali. Naslov skladbe je Missing Time. Pokretni ritam i ekspresivnost skladbe slušatelja ostavljaju bez daha. Samu otmicu ili nešto izvanjsko predstavlja saksofon koji hrapavim tonovima savršeno opisuje dimenziju transcendentalnog. Posljednja skladba Davora Križića publiku je uljuljala u plesni korak valcera. Skladba je naočigled nespojivo učinila spojivim, jazz i valcer. Skladba Waltz Trough The Night odlikuje se širokim rasponom tonova, ornamentiranjem i virtuoznim improvizacijama solista Vojkana Jocića (saksofon) i Davora Križića (truba), što je u konačnici rezultiralo kreativnim i inovativnim ostvarenjem. Kruna koncerta bio je dodatak, još jedna skladba dirigenta Marinella, Hunger, kojom je završila ova prekrasna jazz–priča.

naslovu skladbe Moonflowers Miro Kadoić obraća se cvijetu iz porodice noćuraka koji se otvara u kasno popodne i ostaje otvoren i noću, a onda se ujutro osuši

Uz Jazz orkestar HRT–a i maestra Andreasa Marinella u skladbi Sphinx Avenue Zorana Šćekića nastupili su i članovi vokalnog ansambla Antiphonus: sopranistica Ana Jembrek, altistica Martina Borse, te tenori Siniša Galović i Želimir Panić

BROJ 199, STUDENI 2016.

Gardensensibilities danske pjesnikinje Ursule Andkjaer Olsen koja je završila teoriju glazbe i filozofiju: »Odabir prijevoda teksta, kao i odabir dijelova prijevoda, bio je ostavljen na izbor skladateljima. Odabrao sam i reducirao tekst Gardensensibilities te ga uglazbio pod nazivom Sphinx Avenue.« Odgovor na pitanje zašto je skladatelj odabrao baš taj naslov leži u stihovima pjesme: »Govoriti je tako ljudski, to je kao avenija sfingi/lica bez riječi/poput kamena teški smisao, niti jedna riječ preko usana/ dok su sve forme/drveća, kuće, cvijeće i prozori i susjedove zavjese i dnevne sobe iza njih možda tiho…« Skladatelj glazbom vjerodostojno dočarava riječi te značenjem nabijene mistične pjesme koju nije dovoljno pročitati samo jedanput. Cijelu priču upotpunjuje Fran Krsto Šercar na vibrafonu i Leo Škec na gitari, bez kojih izvedba zasigurno ne bi tako dobro funkcionirala. Jazz orkestar HRT–a izveo je i skladbu Antuna Tomislava Šabana Etude 125. Netipičan odabir naslova isprva ne upućuje na jazz, što budi znatiželju. Cijela skladba utemeljena je na improvizaciji, s naglaskom na klaviru i bas–gitari.

BROJ 199, STUDENI 2016.

etamorfozna sila tribinskih velikana poput Radice, Gagića ili Horvata na kraju se spušta na cirkusko crveni tepih Zlatne dvorane Hotela Imperial gdje kao da je posredovanjem sjedokosog i bosonogog proroka Janka Jezovšeka primaju i rastaču razigrana djeca

Završni program 53. Glazbene tribine Opatija, 6. s t u d e n o g a 2 016 . , Z l a t n a d vo r a n a H o t e l a I m p e r i a l

Janko Jezovšek:

Nova glazba za novu djecu Glazbena radionica za djecu pružila je mogućnost raznovrsnih interpretacija, a možda i nekog sadržajnog kreativnog impulsa Piše: Seadeta Midžić

ommageom skladateljima Rubenu Radici i Bogdanu Gagiću, kojim je u vili Angiolini počela ovogodišnja Glazbena tribina, kao da je otvoren neki metamorfozirajući prolaz od vremenskih krletki s porukama njihovih djela kroz dvosmisleni modernitet naših dana, da bi se zatim razdvojio u splet linija raznih brzina i boja. One su istovremeno trag otpora i zapis prepuštanja impulsima suvremenog trenutka. Nakon još jednog hommagea skladatelju i profesoru kompozicije Stanku Horvatu, kojim se pokušala otkriti magija glazbenih oblika što se izdvajaju u naslijeđenim prostorima kao rezultat sukoba iskonski romantičnih glazbenih poriva i oslobođene avagardne energije, ta se metamorfozna sila spušta na cirkusko crveni tepih Zlatne dvorane Hotela Imperial gdje kao da je posredovanjem sjedokosog i bosonogog proroka Janka Jezovšeka primaju i rastaču razigrana djeca.

Radionica Nove glazbe za novu djecu slovenskog avangardnog skladatelja Janka Jezovšeka

FOTO LUIGI

Spontana predstava Iskustvo igre i prijateljstva dvanaestero djece iz glazbene talijanske igraonice Girotondo (u sklopu Glazbene škole Ino Mirković u Opatiji), čine da ih ne iznenađuje to što se ne pjeva nego slažu priče i zamišljaju predmeti i logične akcije, a ni kasnija svirka na klaviru, koja kao svojevrsni izazov tradicionalnom refleksu ilustrira kapljice ili lovačke rogove, uz koju Jezovšek korakom plesača modernog plesa stavlja djecu u ulogu i poziciju koncertanata oko klavira ili čak trijumfalno na klavir. Ne zbunjuje ih i ne zadržavaju se dugo, vrteći se u trajnom trku. Svaki umjetnik treba svoju predstavu, kaže im uostalom Jezovšek, a djeca je spontano

i usputno stvaraju. Iznenada dolazi do iscrpljenja i smiraja, potiho, bez riječi počinje brujati basovski završni pjev učitelja i majstora iluzije. »Velika–mala djeca« iz brižnog, asistentskog gledališnog kruga pridružuju se oklijevajući melodiji, a glazbena kritičarka Višnja Požgaj, koja je bila iskustveni i referentni stup prvog dana rasprava o glazbenoj kritici danas, pjeva tu međimursku narodnu melodiju Ćuk sedi na zelenom boru, milo se zgledava tiho i jasno, s potpunim tekstom.

Povratak u korito Začudno je ipak kako se jedna imaginirana i imaginarna prisutnost te melodije iz prvih djela koja su zazvučala na ovoj Tribini, iz Gagićeve Sonate za violinu i klavir i Toccate za klavir, vratila u svoje muzikalno i duhovno korito, kako je ćuk propjevao na zelenom boru. To više što, iako su međimurski napjevi (koje je Gagić s profesorom Žgancem zapisao 1954.) poput cantusa firmusa ugrađeni u cijeli njegov opus, oni u toj glazbi nisu raspoznatljivi uhom, pa čak ni naslućivani muzikalnim osjećajem za boju. Čvrsto su i samozatajno utkani u gustu glazbenu materiju koja je sofisticirana posljedica konstruktivističkih spekulacija. Ti izdvojeni tonovi u Gagićevim djelima kao da imaju funkciju (bar u mentalnoj sferi) sličnu onima akustičnih glinenih posuda ugrađenih u pregradne zidove antičkih rimskih kazališta o kojima piše Vitruvije u Deset knjiga o arhitekturi. Oni su činili zvukove i tonove jasnijima i čišćima, a njihov je razmještaj pretpostavljao određena glazbena znanja. Poput zračenja imaginarnog u svakodnevici, pojavljivanje tonova međimurske melodije na kraju Glazbene tribine u Opatiji, i to u svojem originalnom glazbenom i smislenom nizu, u društvu djece u radionici Janka Jezovšeka Nova glazba za novu djecu, omogućuje razne interpretacije, a možda i neki sadržajni impuls.

Kako je protekla četiri godišta kreirao Glazbenu tribinu Opatija, nakon završetka ovogodišnjeg izdanja otkriva jedan od voditeljskog tandema, trombonist i skladatelj Vanja Lisjak

Tribina je savršeno mjesto da se »zgrabi«mikrofon i kaže ono što se misli Vrijeme se pokazalo nedostatnim da bitnije potaknemo ljude na reakciju, u smislu slobode da pitaju, preispituju, kritiziraju. Razgovarala: Jana Haluza

Što vas je prije četiri godine nagnalo na to da se prijavite na natječaj za voditelja Glazbene tribine Opatija? Više toga. Između ostalog, činjenica da posljednjih desetak godina odbijam slične ponude, izbjegavam natječaje, uvjeren da će za sve doći ono «pravo« vrijeme. Shvatio sam napokon da vrijeme prolazi vrlo brzo i da ako želite nešto postići, napraviti, stvoriti... trebate odbijati što manje kvalitetnih ponuda. Posebno ako su temeljene na povjerenju i ako se smatrate sposobnim i kompetentnim za ponuđenu zadaću. Naravno, prije odluke da se javim na natječaj za voditelja Glazbene tribine dobro sam se raspitao o tome što me čeka. Saznanja nisu bila pozitivna, a to je bio dodatni motiv da stvari pokušam pokrenuti u boljem smjeru. Trebalo je hrabrosti, posebice u početku. No na natječaj se niste prijavili sami, već u tandemu sa starijim i iskusnijim kolegom, skladateljem Silvijem Foretićem, koji je gotovo cijeli radni vijek proveo u inozemstvu (Njemačka) i tek se u mirovini vratio u rodnu Hrvatsku. Kako ste došli do njega i odlučili s njim voditi Tribinu? Spojili su nas kolege iz HDS–a, predloživši nam da se na natječaj za voditelje prijavimo kao suradnici, u paru. Obojica smo imali vrlo malo iskustva s Tribinom. I Silvio je, unatoč bogatom životnom i profesionalnom iskustvu, poput mene bio tek na nekoliko izdanja. Ubrzo smo shvatili da nam to može biti prednost. Svaki od nas ima svoje profesionalne navike i spoznaje vezane uz rad i boravak u inozemstvu, u prilikama koje se kojiput istinski razlikuju od ovdašnjih. Vjerujem

da su u odluci da zadatak umjetničkog vodstva povjere baš nama, Predsjedništvu HDS–a presudnija bila naša iskustva nevezana za Tribinu. Kako se tijekom priprema sada četiri tribinska izdanja koja su iza vas dijelio posao između vas dvojice? Danima smo ideje spuštali na papir, analizirali ih, te one lošije mijenjali boljima, kako su nailazile... Tek kad bismo postavili okvir, odlučivali smo tko će pregovarati s kim. Logično je bilo da Silvio vodi brigu o programskoj zastupljenosti skladatelja generacijski bližih sebi, dok sam ja zastupao i pregovarao s mlađima. Vodio sam računa i o odabiru izvođača jer više od 25 godina pripadam i izvođačkoj sceni, pa smijem reći da sam vrlo dobro upućen. Silvio je vrlo brižno nadzirao sve faze i vodio računa o svakom detalju. Budući da sam informatički operativniji, ja sam napisao stotine e–mailova, dok je Silvio obavio barem isto toliko telefonskih razgovora. Praktički, radilo se o ravnopravnoj podjeli. Što vas je vodilo u osmišljavanju i kreiranju programa? Nevjerojatno je koliko smo oprečnih razmišljanja, zaključaka, pa i naputaka vezanih uz prošlost i budućnost Tribine imali prilike čuti od kolegica i kolega koji je prate godinama. Što se tiče glazbenih sadržaja, htjeli smo u četiri godine izvođački zastupati što više relevantnih hrvatskih ansambala i pojedinaca. Programe smo sastavljali u dogovoru s umjetnicima, poštujući imperativ praizvedbi koje su zaštitni znak Tribine, ali vodeći računa i o djelima koje smo smatrali dostojnima ponovljenih, današnjih čitanja i izvedbi. Naravno, nastojali smo Tribini vra-

titi značenje i status najvažnijeg okupljališta skladatelja, muzikologa i izvođača, događaja koji je prilika za inventuru i evaluaciju recentnog glazbenog stvaralaštva, ali koji omogućuje da se u potrazi za kvalitetnim odgovorima i rješenjima postave i artikuliraju prava pitanja. Što je na kraju ispalo moguće, a što nemoguće potpuno ostvariti? U četiri godine može se postići puno toga. Zaposlili smo gotovo sve skladatelje koje smo planirali, nastalo je više od 40 novih djela. Održali smo otprilike isto toliko koncerata, oživjeli jednu nepravedno zapostavljenu operu, za isti stol smjestili studente i seniore, kritičare i kritizirane, pripadnike hrvatske glazbene dijaspore i ovdašnje autoritete. Pozivanjem gostiju iz inozemstva uspjeli smo vratiti i nešto širine događaju kojem su povijesne okolnosti suzile okvir djelovanja. Vrijeme se pokazalo nedostatnim da bitnije potaknemo ljude na reakciju, u smislu slobode da pitaju, preispituju, kritiziraju. Tribina je savršeno mjesto da se »zgrabi« mikrofon i kaže ono što se misli. Još uvijek je premalo onih koji su tu priliku prepoznali. Može se i treba poraditi na osvješćivanju važnosti da izvođači pravovremeno dobiju materijale za novo djelo. Nismo uspjeli u naumu da u rad Tribine uključimo veća središta, poput Osijeka, Varaždina, Pule i još nekih gradova. Ostavljamo to kao ideju našim nasljednicima. Na što ste osobito ponosni i što biste željeli da se ne zaboravi ili da se ne ukine ubuduće na Tribini pod novim vodstvom? Ponosan sam na najvišu izvedbenu razinu na kojoj smo inzistirali tijekom cijelog mandata. Smatram to preduvjetom bez

čijeg ispunjenja ni najgenijalnije djelo gotovo nema izgleda da danas bude zapaženo. To vrijedi i za druge glazbene vrste, ali posebice je važno u Novoj glazbi koja često ne uključuje estetski atraktivne elemente koji već po sebi neko djelo čine podatnim ili atraktivnim. Ponosan sam i zbog činjenice što su neke od najzapaženijih koncerata ostvarili upravo glazbenici ansambala HRT–a, kojima i osobno pripadam, potvrdivši još jedanput opravdanost epiteta najvažnijih promicatelja suvremenog glazbenog stvaralaštva u Hrvatskoj. Veselim se što je više skladbi napisanih upravo na našu narudžbu struka prepoznala i nagradila, bilo poticajima koje dodjeljuje Ministarstvo kulture, bilo konkretnom nagradom, kao u slučaju Ante Knešaureka koji je za skladbu Mjesec 2015. dobio HDS–ovu Nagradu Boris Papandopulo. Takvi ishodi mogu bitno utjecati na nečiju karijeru i životni put. Važnim smatram i nove programe koje smo ponudili. Ove godine bila je to videoslušaonica, prilika da neko djelo bolje upoznamo praćenjem partiture uz snimku. Reakcije publike, ali i autora predstavljenih na taj način, bile su vrlo pozitivne. Volio bih da se s tim programom nastavi na Tribini. Osobno planiram uložiti vrijeme i trud kako bi mnoga djela naših autora u takvom obliku postala internetski dostupna. Tribina kao format u izvjesnoj mjeri sama sebi nameće koncept. Šteta bi bila radikalno mijenjati događaj koji ima unutarnju logiku, svoju publiku i odmjerene evolucijske uspone i padove. Uz dugovječnost neke manifestacije, dokaz vrijednosti je i raspon naraštaja koje ju posjećuju, a 53. Glazbenu tribinu, posljednju u Silvijevu i mojem mandatu, pratili su rođeni između 1925. i 2015., što je dobar znak.

Vanja Lisjak

BROJ 199, STUDENI 2016.

Glazbeni program ovoljetnih Dubrovačkih ljetnih igara

Kako dalje? Ovogodišnje Igre imale su najtanji budžet, a uz to im je otkazao i najveći sponzor pa se u toj recesiji trebalo snaći i posložiti program

Ozračje 67. Dubrovačkih ljetnih igara izazvalo je pitanje: kako dalje ako se ne poboljšaju materijalni uvjeti? Ovakvi vrhunci kao što je bio koncert s tenorom Joseom Curom više neće biti mogući.

vaka festivalska sezona nosi vrijednosti i nedostatke, kritike i polemike, pa su u tom smislu prošle i 67. Dubrovačke ljetne igre. Ako bismo ukratko okarakterizirali ovogodišnji glazbeni program, možemo reći: glazbeno šarenilo, prevaga solističkih nastupa (zbog smanjenog budžeta) i osciliranje u kvaliteti.

Pohvale i zahvale Ovogodišnje Igre imale su najtanji budžet, a uz to im je otkazao i najveći sponzor pa se u toj recesiji trebalo snaći i posložiti program, što je zahtijevalo snalaženje i domišljatost. Zahvaljujemo ljudima u Igrama i oko Igara, predvođene intendantom Mladenom Tarbukom i direktorom glazbenog programa Mladenom Janjaninom te preostalim sponzorima (ponajviše osobnoj donaciji ruskog poduzetnika Viktora Vekselberga) što su uspjeli publici ponuditi 21 koncert različitog sadržaja. Pozdravljamo novu inicijativu Igara, a to je da su se koncerti održavali i u nekim mjestima Dubrovačko–neretvanske županije. Glazbeni program realizirali su glazbenici s različitih strana svijeta, a bio je angažiran i priličan broj hrvatskih glazbenika. Ljetne igre su pravo mjesto za predstavljanje hrvatskog glazbenog stvaralaštva, stoga se treba još više djela hrvatskih autora naći na programima.

Uz žamor ulica Prema ustaljenom običaju, otvaranje je upriličeno ispred crkve sv. Vlaha uz žamor s ulica i zveckanje čaša iz obližnjih kafića. Za glazbeni dio programa zadužen je bio Simfonijski orkestar HRT–a, od solista su nastupili: veliki svjetski tenor José Cura, zatim mladi tenor Cristian Suriani (Giorgio Surian mlađi, sin nacionalnog prvaka Giorgia Suriana), naša mlada sopranistica Ilijana Korać Teklić i slovačka sopranistica Linda Ballova, Zbor Ivan Goran Kovačić iz Zagreba i Komorni zbor iz Dubrovnika. Izvedbom je ravnao Mladen Tarbuk. Večer poslije, na istom prostoru održan je gala–koncert Joséa Cure i Linde Balove. Kako je ovogodišnji program imao dvije programske linije, »sjever–jug«, obilježavanje 400 godina smrti Williama Shakespearea i, nasuprot sjeveru, Mediteran — španjolsko govorno područje, na spomenutom su koncertu bile skladbe nastale na tekst slavnog pisca, među kojima smo slušali i najranije djelo hrvatskog skladatelja Blagoja Berse, trodijelnu simfonijsku pjesmu Hamlet op. 23 koja po stilu pripada kasnoj romantici. Glazbeni materijal ne razvija se slijedeći književni predložak, glazba je

odraz intimnog doživljaja glavnog junaka čiji osjećaji dramatično rastu, što je postignuto finom orkestracijom. Skladbu je 1934. godine preradio Zvonimir Bradić. Dubrovačka izvedba, uza sva nastojanja Simfonijskog orkestra HRT– a, dubrovačkog pijanista Aljoše Lečića i dirigenta Mladena Tarbuka, nije bila dovoljno čujna, jer je sviranje imalo kao kontrapunkt najrazličitije zvukove. Nešto je bilo bolje ozračje na završnom festivalskom koncertu kad su program ostvarili: Simfonijski orkestar HRT–a, uz prošlogodišnjeg dobitnika HRT–ove nagrade Orlando — Kvartet Henschel, te dvije hrvatske operne pjevačice, sopranistica Valentina Fijačko Kobić i mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović. Fijačko Kobić je pjevajući arije iz opera Rusalka A. Dvořaka i Faust Ch. Gounoda iskazala ljepotu i snagu svojega glasa, dok je Dubravka Šeparović Mušović, dobitnica dviju nagrada Orlando, svojim voluminoznim glasom uvjerljivo i veoma muzikalno prenijela tragičnost Eboli iz Verdijeve opere Don Carlos, kao i tugaljivost Izolde iz Wagnerove opere Tristan i Izolda. Na programu su se našla dva hrvatska djela: glasovito Simfonijsko kolo Jakova Gotovca, čiji razigrani ritam i zvučna energija uvijek izazivaju veliki pljesak, i Andante sostenuto op. 29 Blagoja Berse (sačuvani je stavak iz skladateljeva diplomskog rada iz 1899. pripremio Mladen Tarbuk). Izvedbom je ravnao Ivo Lipanović. Prije početka koncerta dodijeljene su ovogodišnje nagrade Orlando: za glazbu je pripala violinistu Alekseju Semenenku i pijanistici Inni Firsovoj, a za dramu predstavi Otelo W. Shakespearea u režiji Ivice Boban.

Izvorište zaokruženosti Prvi simfonijski koncert u atriju Kneževa dvora održao je Nordijski komorni orkestar sa solistom, slavnim kornistom Radovanom Vlatkovićem. Vlatković je izvorište zaokruženosti i višeslojni pristup u Straussovu Koncertu za rog i orkestar našao u nedokučivim misterijima interpretativnog majstorstva te ponovno oduševio publiku. Dubrovački simfonijski orkestar je stalni sudionik Dubrovačkih ljetnih igara, od samog početka. Ove je godine nastupio tri puta pod ravnanjem Simona Krečića, u izvedbi baletnog diptiha na otoku Lokrumu Preludij za poslijepodne jednoga fauna C. Debussyja i Carmen R. Ščedrina u izvedbi baleta Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora i pokazao se kao korektan sudionik tih predstava koje su bile obogaćene bajkovitim ozračjem samog ambijenta. Sljedeći koncert Dubrovačkog simfonijskog orkestra ponudio je skladbu Borisa Papandopula Pintarichiana, nastalu 1947., skladanu za Zagrebačke soliste, a posvećenu hrvatskome skladatelju i

orguljašu Fortunatu Pintariću. Djelo se odlikuje razigranom energijom, ali u klasičnoj formi. Od interpreta traži nagle promjene raspoloženja, što dirigent Almos Talmon svojim pomalo čudnim odmakom u komunikaciji s ansamblom nije uspio izvući iz glazbenika. Na rasporedu je bio Duet–concertino za klarinet, fagot, harfu i gudače Richarda Straussa i to je bila prilika da Dubrovkinja, klarinetistica Marija Pavlović sa svojim suprugom fagotistom Pieterom Nuyttenom pokaže svu raskoš talenta i visoku umjetničku razinu. Ni u posljednjoj točki večeri, Haydnovoj Simfoniji br. 103. u Es–duru, dirigent Talmon nije uspio iskoristiti potencijal Dubrovačkog simfonijskog orkestra.

Đurovićeva praizvedba Orkestar je na svojem posljednjem nastupu na ovogodišnjim Igrama ugostio hrvatsku violončelisticu s njemačkom adresom — Jelenu Očić koja je izvela Veliki tango A. Piazzole, istaknuvši na najbolji način sve karakteristike odabranog djela. Završna skladba večeri bila je praizvedba Simfonije za simfonijski orkestar koju je na narudžbu intendanta Igara Mladena Tarbuka napisao Dubrovčanin, uvaženi i višestruko nagrađivani Frano Đurović. Izvedba je popraćena ovacijama. O svojem djelu Đurović je izjavio: »Prvi stavak koji se zove 544 po formi je klasičan, ima odlike sonatnog oblika, no ipak je suvremen, odmiče se od tradicije. Drugi stavak je Requiem pisan samo za gudače, opisuje beskrajnu tugu. Tu se očituje moja vezanost za Dubrovnik, gdje sam odrastao i u koji se rado vraćam. Treći stavak, Finale, može se nazvati konceptualnim i zbog forme i zbog tretiranja dionica…« Slušajući djelo, stječe se dojam da je autor kroz djelo provlačio zgodne zvučne efekte, ništa naporno, sasvim ugodno. Orkestrom je ravnao dirigent Ertug Korkmaz. Koncert je bio omaggio dugogodišnjem dirigentu Dubrovačkog simfonijskog orkestra i neko vrijeme direktoru glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara, Ivi Dražiniću, koji je preminuo 2015. godine.

Osebujni Pogorelić Ovogodišnja smjernica Igara — Mediteran — najviše se ostvarila na solističkim koncertima, ali Ivo Pogorelić nije svoj program tako koncipirao, već

je kao dodatak (začudo) odsvirao dva plesa iz Granadosovih Španjolskih plesova. Njegovi nastupi uvijek prođu na granici senzacije zbog njegova osebujnog sviranja i ekstravagantnog pona-

etne igre su pravo mjesto za predstavljanje hrvatskog glazbenog stvaralaštva, stoga se treba još više djela hrvatskih autora naći na programima

BROJ 199, STUDENI 2016.

Piše: Ileana Grazio

Svečano otvaranje 67. Dubrovačkih ljetnih igara već tradicionalno ispred crkve sv. Vlaha: Simfonijski orkestar HRT–a, veliki svjetski tenor José Cura, Cristian Suriani, Ilijana Korać Teklić i Slovakinja Linda Ballova, Zbor Ivan Goran Kovačić iz Zagreba i Komorni zbor iz Dubrovnika. Izvedbom je ravnao Mladen Tarbuk

šanja. Publika je dugo čekala da umjetnik izađe na pozornicu, pozivala ga je pljeskom, a on je opušteno poluglasno davao naputke mladiću koji mu je okretao stranice i tek onda, bez naklona publici, sjeo za klavir. Već prvi taktovi poznate Haydnove Sonate u D–duru Hob XVI:37 dali su naslutiti da je umjetnik podario prvom stavku neuobičajene akcente, što je primijenio i u Finalu, poremetivši uobičajeni ritamski dah, dok je središnji Largo sostenuto imao protok prelijepo ispjevane pjesme. Uslijedio je Beethovenov Rondo a capriccio op. 129, skladba poznata pod nazivom Bijes nad izgubljenim grošom koju je poslije skladateljeve smrti dovršio skladatelj Anton Diabelli. Pogorelić je djelo odsvirao ne kao savršenu rekonstrukciju neke davne glazbe, nego

i cizeliranom vizijom. Bio je to još jedan nastup Ive Pogorelića na Igrama koji će se iz više razloga pamtiti.

BROJ 199, STUDENI 2016.

Ususret budućnosti

kao njezin sasvim subjektivno doživljeni supstrat, što je oduševilo slušateljstvo. Ako se u procjeni pijanističkog umijeća kao relevantni parametar uzima tonska raznolikost, onda je u tome Ivo Pogorelić jedan od najvećih pijanista, što se moglo čuti u interpretaciji triju stavaka (Preludij, Sarabanda, Toccata) iz Debussyjeve Suite za klavir. Drugi dio večeri ispunili su Moments musicaux op.16 Sergeja Rahmanjinova. Djelo je tehnički i interpretativno veoma zahtjevno, što za Pogorelića nije bila nikakva prepreka, a svaki je stavak zasjao čarobnom

Posebnu pozornost i raspravu na ovogodišnjoj festivalskoj sezoni izazvao je ciklus koncerata pod nazivom Ususret budućnosti, na kojem su, zahvaljujući stranom sponzoru, nastupili mladi umjetnici, pobjednici na prestižnim natjecanjima. Postavljalo se pitanje zašto su dobili glavni termin koncerata. Uspoređivao se i ciklus s nekadašnjim ponoćnim serenadama Podij mladih talenata. Odgovorni su razumjeli da je prošlost iza nas i da treba slijediti svjetske trendove, a i novi ekonomski politički uvjeti su drukčiji. Napokon, zašto Dubrovačke ljetne igre ne bi među prvima te mlade, vrijedne talente predstavile svojoj publici, a ne obratno? Jer, sjetimo se, u prošlosti su dolazila velika imena, ali na zalazu karijere, a neki od njih i nisu više nastupili u najboljem svjetlu. Među mladima zasluženo se našao hrvatski pijanist Aljoša Jurinić, čije je svi-

ranje publika nestrpljivo čekala. Jurinić iza sebe ima lijep uspjeh. Pobjednik je Natjecanja Robert Schumann u Zwickau 2012., bio je finalist na prošlogodišnjem, 17. Natjecanju Fryderyk Chopin u Varšavi, a ove godine laureat Natjecanja Kraljica Elizabeta u Bruxellesu. Jurinić je nastup počeo skladbom Rêverie C. Debussyja, iznoseći impresionistički vokabular nježnim ponavljanjem osnovne teme, koja s vremenom raste i harmonijski postaje sve blistavijom. Sonata br.1 u fis–molu, op. 11 (Velika) R. Schumanna zvučala je u velikoj dinamičkoj razgranatosti, a Chopinova Balada br. 4 u f–molu, op. 52 donesena je u duhu romantičarske estetike, ističući izmjene jednostavne višeglasne fraze s pasažama ko m p l e ksno – polifonijske tematske razrade. Jurinić je završio večer Chopinovom Sonatom br.3 u

h–molu, op. 58 koja je zazvučala ushićeno, pa se kraj djela stopio s velikim pljeskom i povicima publike. Šteta što u svoj program nije uvrstio neko djelo hrvatskog skladatelja, ali to je učinio Andrej Gunjin, koji je uvrstio tri studije (2., 3. i 4.) iz Papandopulova cikusa Osam studija za klavir. Mladi pijanist je pobjednik mnogih natjecanja i već koncertira u glazbenim središtima. Pokazao je visoku tehničku i interpretativnu zrelost u djelima M. Medtnera, E. Granadosa, F. Chopina i B. Papandopula. Odabrane Studije sadrže kaleidoskop tehnika i stilova i pravi su izazov za pijaniste; Gunjin ih je s velikom lakoćom odsvirao i dao živopisnost već prema različitostima teksta.

Matija Dedić održao je u atriju Kneževa dvora recital sa skladbama svojega oca Arsena

Vivaldijeva 4 godišnja doba za 3 klavira obradio je Matej Meštrović te ih pred atrijem Kneževa dvora izveo ih uz kolege pijaniste Matiju Dedića i Turčina Hakana A. Tokera

Sastavljači glazbenog programa pobrinuli su se za tzv. popularnije sadržaje, pa je pred Kneževim dvorom održan koncert s nazivom Vivaldijeva 4 godišnja doba za 3 klavira za kojima su sjedili Matej Meštrović, Matija Dedić i turski glazbenik Hakan A. Toker. Koncert je počeo sa zakašnjenjem zbog kiše, ali je brojna publika strpljivo čekala da »nebo prestane plakati« pa je koncert počeo tek nakon 22 sata, u skraćenom programu, jer nisu izvede-

ubrovački simfonijski orkestar na jednom je od triju koncerata donio praizvedbu Simfonije za simfonijski orkestar koju je na narudžbu intendanta Igara Mladena Tarbuka napisao Dubrovčanin, uvaženi i višestruko nagrađivani Frano Đurović

BROJ 199, STUDENI 2016.

Meštrovićev Vivaldi

Frano Đurović nije krio oduševljenje nakon praizvedbe Simfonije koju je na narudžbu intendanta Igara Mladena Tarbuka napisao za Dubrovački simfonijski orkestar.

na najavljena Bachova djela u obradi Matije Dedića. Prije početka sviranja, Meštrović je, u želji da uspostavi bliži kontakt s publikom, pozvao posjetitelje da i oni sudjeluju u izvedbi — plesom, pljeskom, pjevanjem... Matej Meštrović je glazbenik koji već dulje vrijeme privlači pozornost javnosti raznovrsnim doprinosima hrvatskoj estradi. Jednako se bavi klasičnom glazbom kao i novim trendovima svjetske glazbe, što je bilo razvidno i u njegovoj obradi Vivaldijeve skladbe Četiri godišnja doba. Meštrovićeve obrade donose različite prizvuke etnougođaja, jazza i klasičnih harmonija, ali ta improvizacija nije poremetila Vivaldijeve boje, samo ih je učinila plamtećim. Glazbenici Matej Meštrović, Hakan A. Toker i Matija Dedić pokazali su se kao izvrsni improvizatori koji skupnom uigranošću i zajedničkim disanjem glazbi daju izuzetnu živost. Dan poslije, Matija Dedić održao je u atriju Kneževa dvora recital sa skladbama svojega oca Arsena. Vrlo lijep program, koji je odisao morem i sretnim danima mladosti, izveden toplo i muzikalno, oduševio je brojno slušateljstvo. Glazbeni program 67. Dubrovačkih ljetnih igara ponudio je za svakoga ponešto. Vjerujemo da već sada rukovodstvo Igara razmišlja o programu 68. sezone. Ideja ima, ali ako se ne poboljšaju materijalni uvjeti — kako dalje?

Mladi ruski virtuoz Andrej Gunjin u svoj je dubrovački koncertni program uvrstio tri studije (2., 3. i 4.) iz Papandopulova cikusa Osam studija za klavir

P r a i z ve d b e s k l a d b i z a z b o r M l a d e n a Ta r b u k a , c i k l u s S f u m a t o, 8 . s t u d e n o g a 2 016 . u D vo r a n i B l a g o j e Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

BROJ 199, STUDENI 2016.

Dalmacija na meksički način

Tarbuk je ove godine rezidencijalni skladatelj Hrvatske radiotelevizije kao autor novih djela za Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a Piše: Ivana Jurenec

a ansamble HRT–a nedvojbeno se može reći da u najboljem svjetlu promiču hrvatsku glazbenu kulturu — djelima naših skladatelja na koncertima, ali i u televizijskom i radijskom programu, narudžbama novih skladbi te objavljivanjem diskografskih izdanja. I to ne tek povremeno nekim izoliranim slučajem,

već je ta briga o baštini pomno osmišljena, kontinuirana i zahvaća sve njezine segmente. Početak ove koncertne sezone u manje od mjesec dana donio je nekoliko izvedbi i praizvedbi djela hrvatskih skladatelja: publika Majstorskog ciklusa na koncertu održanom 3. studenoga mogla je čuti Koncertantnu fantaziju op. 48 Dore Pejačević, dok je prvi koncert Zbora HRT–a potpuno bio posvećen glazbi Igora Kuljerića, u povodu 10. obljetnice njegove smrti. Ujedno je time obilježena i 75. obljetnica osnutka Zbora HRT–a.

Rezidencijalni skladatelj Respektabilan doprinos promidžbi hrvatske glazbe uslijedio je već na sljedećem koncertu ciklusa Sfumato, održanom 8. studenoga, koji je za razliku od spomenuta dva, programski bio usmjeren na predstavljanje novih djela. Publika je za tu prigodu promijenila ambijent te je iz Muzeja Mimare otišla u ne tako udaljenu Dvoranu Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji, ustanovu uz koju se već četvrt stoljeća blisko vezuje pedagoško, ali i dirigentsko djelovanje

Mladena Tarbuka. Taj svestrani umjetnik, novoizabrani dopredsjednik Hrvatskog društva skladatelja, dobitnik je nekoliko uglednih nagrada, među kojima od recentnijih treba izdvojiti Nagradu Boris Papandopulo za autorsko stvaralaštvo na području ozbiljne glazbe za 2015. godinu, koju dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja. Nagrade i priznanja struke potvrda su uspjeha koje Tarbuk godinama ostvaruje na stvaralačkom i interpretativnom (pa i muzikološkom) planu, stoga ne iznenađuje povjerenje koje mu je ukazala Hr-

Mladen Tarbuk nije slučajan odabir HRT–a za rezidencijalnog skladatelja: on je trenutačno jedan od naših najnagrađivanijih i najaktivnijih skladatelja

Domagoj Kunić

agrade i priznanja struke potvrda su uspjeha koje Tarbuk godinama ostvaruje na stvaralačkom i interpretativnom (pa i muzikološkom) planu, stoga ne iznenađuje povjerenje koje mu je ukazala Hrvatska radiotelevizija, odabravši ga za rezidencijalnog skladatelja ove koncertne sezone

vatska radiotelevizija, odabravši upravo njega za rezidencijalnog skladatelja ove koncertne sezone. U toj će se ulozi novim skladbama predstaviti na dva koncerta: 27. travnja 2017. u sklopu Muzičkog biennala Simfonijski orkestar HRT– a praizvest će njegovu Simfoniju, a na koncertu Zbora HRT–a u studenome 2016. čuli smo tri skladbe kojima je ravnao sâm autor.

Klapska pisma U prvom dijelu koncerta bila je riječ o dvije skladbe za muški zbor a cappella, tematski vezane uz dalmatinsko podneblje. Prva od njih, Dušo moja, mogla bi se okarakterizirati kao »klapska pisma za više glasova«. Stihove Smiljana Radića, na čiji je poticaj ta kratka skladba i nastala, Tarbuk je uglazbio oslanjajući se na elemente klapske tradicije, harmonijski je obogaćujući. Prema intonativnim nesigurnostima, neujednačenim zvukovnim balansom i nedorađenosti interpretacije, unatoč vrlo sugestivnim dirigentskim uputama, reklo bi se da muški dio Zbora HRT–a nije odveć ozbiljno shvatio tu skladbu, koja je na trenutak praizvedbe čekala u ladici 15 godina — grijeh koji se lako oprašta.

Judin put U skladateljskom pogledu mnogo je zanimljivije bilo Govoren’je Judino. To je naslov Judina monologa koji izgovara penjući se stubama prema vješalima na kojima predaje »dušu i tilo svoje u ruke đavla«. Tekst nepoznatog autora dio je zbornika Vartal, koji je potkraj 15. stoljeća sastavio trogirski pjesnik Petar Lucić, a vrijedan je izvor hrvatskih duhovnih proznih i pjesničkih tekstova iz razdoblja renesanse. Iako se ne može govoriti o oratoriju u uobičajenom smislu, već prije o crkvenom prikazanju, neupitna je dramatska karakteristika. Tarbuk je odlučio tekstualni predložak uglazbiti za muški zbor a cappella, pri čemu su tenori pjevali Judin tekst u prvom licu, dok su baritoni i basovi predstavljali puk, koji je Judu podsjećao na grijehe zbog kojih se sada penje prema vješalima. Judina unutarnja previranja

u posljednjim trenucima života i razmišljanja o grijesima iz prošlosti i o sudbini koja ga je dočekala, Tarbuk je vrlo lijepo iskazao, skladno kombinirajući moderan zborski izričaj s tradicijskim pučkim pjevanjem. Kako bi postigao dramatski efekt i atmosferu patnje i kajanja, autor je cijelom zboru povjerio unisono ili ga pak dijelio i do šest polifonih dionica, zadržavajući se pritom u homogenoj zvukovnoj slici; pojedine odsjeke uglazbljivao je u parlandu uz dinamički rast te je uveo solističke nastupe (tenori Andro Bojanić i Želimir Panić, bariton Miroslav Živković te bas Branko Ozretić, koji je skladatelju skrenuo pozornost na taj tekstualni predložak). Glazbeni jezik oslanjao se na tradiciju duhovne glazbe, od njezinih početaka (gregorijanskog korala) sve do suvremenih dana. Pritom je nezanemariv utjecaj tradicijskog pučkog pjevanja dalmatinskih otoka, koje je Tarbuk primijenio kao prepoznatljiv melodijski uzorak, kao i njegove mikrointervalske strukture kao temelj harmonijskog jezika. Krajnji je rezultat zanimljiva skladba, čiji su korijeni nedvojbeno u tradicijskom pučkom pjevanju, no ono se ni u jednom trenu ne svodi na puku imitaciju, nego ga Tarbuk koristi kao nadahnuće iz kojega vrlo vješto stvara jedinstven umjetnički izričaj.

Astečka molitva Nakon dvije praizvedbe uslijedio je Kvartet za harfu, čelestu, flautu i alt– saksofon sa ženskim glasovima brazilskog skladatelja Heitora Ville–Lobosa. Svi odreda izvrsni solisti (harfistica Diana Grubišić Ćiković, flautistica Tamara Coha Mandić, saksofonist Nikola Fabijanić te Domagoj Guščić za čelestom), uz ženski zbor koji je pjevao vokalize dajući skladbi poseban timbar, ostvarili su kvalitetnu izvedbu djela koje je, čini se, bilo više geografska nego glazbena poveznica s preostalom skladbom na programu. Riječ je o praizvedbi Mexicane za mezzosopran, ženski zbor, flautu, trubu, trombon i udaraljke Mladena Tarbuka. Trajanjem od četrdesetak minuta, ta svojevrsna monoopera donosi temu života i smrti. Autorica teksta Sibila Petlevski zamislila ju je kao »dra-

mu posvećenu ženama koje traže izlaz iz problema i nalaze ga duboko u sebi«, davši mu podnaslov Astečka molitva. Nadahnuće je pronašla u drevnim astečkim ritualima, a u središtu radnje je mlada žena koja kreće na misu u katedralu, no na putu zakorači u magični krug — nekadašnje astečko svetište obrubljeno lubanjama predaka.

Žena u središtu Drama je podijeljena u četiri »tonske slike«, a osim žene, prisutan je i ženski zbor, podijeljen na Zbor djevojaka (na pozornici) i Glasove prošlosti (iza pozornice). Prožimanje kršćanske tradicije i mitskog naslijeđa prikazuje se iz ženske perspektive, meditativnog stanja i vizija koje iz njega proizlaze. Žena kao donositeljica novog života propitkuje značenje smrti, ponajviše zbog unutarnjeg nezadovoljstva i neispunjenja života, za koji kaže da je «od najgorih snova veći užas«. Tarbukovo uglazbljenje je višeslojno, počevši od odabira sastava do harmonijskog jezika i skladateljskih tehnika. Ženskom glasu pridružuje ženski zbor koji divizira na dva, dok instrumentalni sastav čine flauta, truba, trombon i udaraljke. Iako pisan za mezzosopran, glavnu je ulogu vrlo uvjerljivo, dramatski i emocionalno otpjevala mlada sopranistica Barbara Suhodolčan, kojoj idu sve pohvale ne samo zbog cjelokupnog umjetničkog dojma nego i činjenice da je u cijeli projekt ušla kao zamjena te je nimalo jednostavnu partituru svladala u samo pet dana. Skladatelj je Ženi namijenio dionicu vrlo velikog opsega, raznih načina i efekata izvedbe (osim pjevanja, tu je i šaptanje, Sprechgesang i dr.), kako bi predočio njezina unutarnja previranja, nesigurnosti i potragu za srećom. Glasovi prošlosti upozoravajući su podsjetnik na (unaprijed izgubljenu) igru čovjeka s božanstvom. Taj je dio ženskog zbora Tarbuk efektno smjestio iza pozornice, a njime je ravnao mladi dirigent Veton Marevci, u dosluhu sa skladateljem, ujedno i dirigentom izvedbe, na pozornici, gdje je bio preostali dio ženskog zbora. Njegovu je ulogu iskazivanja skrivenih misli žene i unutarnjeg dijaloga autor ostvario povremenim so-

lističkim javljanjima (sopranistica Monika Cerovčec) te prije svega prevladavajućim troglasjem u kojem je stalno prisutna disonanca, kao odzvuk starih vremena, ali i karakteristična europska tradicija rekvijema. Većina je djela bila uglazbljena s jasnim izmjenjivanjima solistice i dvaju zborova, no mjestimično je dolazilo do preklapanja te na kraju skladbe do sjedinjenja cijelog izvedbenog aparata, čime je istaknut dramatski efekt.

BROJ 199, STUDENI 2016.

U prvom dijelu koncerta bila je riječ o dvije Tarbukove skladbe za muški zbor a cappella, tematski vezane uz dalmatinsko podneblje

Zvuci Meksika Mexicana je u cjelini skladana kombinacijom modernog harmonijskog izričaja i netemperiranih sustava dalekih krajeva. Pritom je najveća uloga povjerena flauti, čiju je dionicu izvrsno interpretirala Tamara Coha Mandić. Za jednog od posjeta Meksiku, Mladen Tarbuk je obišao i Antropološki muzej. Instrumenti koje je ondje vidio potaknuli su ga na razmišljanje o njihovu nekadašnjem zvuku. Njega je pokušao dočarati u Mexicani, tako da je flauti u najvećem dijelu skladbe povjerio specifičan zvuk, koji je posljedica skidanja glave instrumentu. Sviranje na takvoj flauti daje intonaciju, ali ona nije stabilna, dok je zvuk mističan i egzotičan, kao da dolazi iz dalekih krajeva. Dionica udaraljki (Ivana Bilić) siguran je ritamski oslonac cijelom djelu, dok je uporaba trombona (Goran Glavaš) bila manje istaknuta i u funkciji kolorita. Protuteža mističnosti flaute bila je truba (fantastična izvedba Vedrana Kocelja), koja je većinu vremena imala melodijski materijal, i to vrlo neobično običan! Melodije u maniri veselih poskočica na pojedinim su mjestima skercoznošću (na tragu sprdnje) upravo sjajno »prizemljile« strahovite vizije glavnog lika. Potaknut tekstualnim sadržajem te kombinirajući razne skladateljske tehnike zanimljivom strukturom i glazbenim jezikom, Tarbuk je stvorio nadasve zanimljivo djelo koje je složenošću sadržaja iskazanog nevelikim izvođačkim aparatom na najboljem putu da se održi na koncertnim podijima.

DAVOR HRVOJ

BROJ 199, STUDENI 2016.

Pavel Kaczmarczyk i Audiofeeling Trio na Muzičkoj akademiji U Ko n c e r t n o j d vo r a n i B l a g o j e B e r s a n a M u z i č ko j a k a d e m i j i u Z a g r e b u o d 2 0. d o 2 2 . l i s t o p a d a 2 016 . održan festival Jazz.hr/jesen u organizaciji HDS – a

Poljski mladići koji pletu najfiniju tonsku čipku Audiofeeling Trio predvođen pijanistom i skladateljem Pavelom Kaczmarczykom poprilično je iznenadio svojom zrelošću

Piše: Saša Drach

esenski Jazz.hr ove se godine prvi put održao u Dvorani Blagoje Bersa, na novoj zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Bio je to ozbiljan test i za organizatore, Hrvatsko društvo skladatelja, ali i za performanse same dvorane koja je napokon dobila priliku da je se i tonski «uštima«. Prvu večer nastupio je trio slijepog američkog pijanista Justina Kauflina, mladog i iznimno nadarenog glazbenika. Tek tridesetogodišnjak, učenik Clarka Terryja i uz menadžersku potporu Quinceyja Jonesa koji mu pomaže pri ugovaranju koncerata i producira mu albume, Kauflin se posljednjih godina nametnuo kao ozbiljan glazbenik. U Zagrebu je koncertno predstavio svoj posljednji album Dedication, mješavinu skladbi raznorodnih autora, od Beatlesa, preko Oscara Petersona i Clarka Terryja do gospela i bluesa i ne manje

zanimljivih vlastitih skladbi. Vrlo jednostavan, Kauflin je pokazao da sjajno poznaje tradiciju američkih jazz pijanista. Nije imao potrebu razmetati se svojim umijećem, bio je nježan, no raznovrstan i s puno osjećaja te s visokom dozom prave pijanističke zrelosti.

Jazz s estrade Druge večeri festivala nastupila je hrvatska pjevačica Vesna Pisarović, nekadašnja zvijezda naše estrade koja se posljednjih godina nastanila u Berlinu i ondje se zarazila jazzom. Dovela je sa sobom jaku međunarodnu ekipu u pratećem bendu, tako da je na basu bio znameniti Greg Cohen. No izvodeći Našu veliku pjesmaricu, nekadašnje hitove sa scene jugoslavenske zabavne glazbe u kojekakvim džezističkim obradama, nije oduševila. Treće večeri je mladi poljski Audiofeeling Trio, predvođen pijanistom i skladateljem Pavelom Kaczmarczykom, poprilično iznenadio. Ta trojka, naime, ima prepoznatljiv zvuk u kojem se miješaju utjecaji suvremene ozbiljne glazbe

baltičkog bazena s istoka, skandinavske škole jazza sa sjevera, ali i zvuka ECM–ove, njemačke produkcije s juga. Sjajno uigrani, mirni, spokojni, zastrašujuće opušteni, s obzirom na mladenačku dob, doista su zadivili publiku svojom zrelošću. Gledajući ih, teško je bilo govoriti o njihovoj komunikaciji, jer pijanist Pavel je žmirio, basist Jakub Dworak gledao u bubnjara Davida Fortunu, a on pak — u zid. Ipak, fascinantno je kako se dobro čuju, bez obzira na to rabe li u nekom trenutku elektroničke efekte, pedale ili se tek sasvim minimalistički poigravaju istančanim zvukovima. Ritmički zanimljivi i melodiozno vrlo inventivni, posebno skloni osjećajnom i mekom lirizmu, ali i improvizaciji, kao da vole plesti najfiniju tonsku čipku, što je posebno lijepo došlo do izražaja u naoko jednostavnoj skladbi Tear Drop, na samom kraju koncerta. Sve u svemu, u tri je večeri umjetnički ravnatelj jesenskog festivala Davor Hrvoj ponudio dva zaista sjajna, izuzetna koncerta. Rekao bih — za svaku pohvalu!

E C C O ko n c e r t i u L j u b l j a n i , 2 8 . i 2 9. r u j n a 2 016 .

Prvi koncert ciklusa Jazz.hr 2 0 16 . / 2 0 17. u o r g a n i z a c i j i H D S – a

Stvaralački dijalog skladatelja i izvođača

Glazbene legende na Muzičkoj akademiji

Skupština ECSA–e, Europskog saveza skladatelja, obilježena koncertima Big banda i Simfonijskog orkestra Radiotelevizije Slovenija

Odabrane skladbe

Prvi koncert ciklusa Jazz.hr u novoj sezoni donio nam je izniman američki sastav The Cookers, sastavljen mahom od doajena jazz glazbe, vrsnih glazbenika koji ne samo da su svirali s nebrojenim legendama jazza nego i sami vode jako dobre sastave. Riječ je o all star septetu koji postoji već deset godina i koji je snimio četiri odlična albuma. Čine ga trubači Eddie Henderson i David Weiss, tenor–saksofonist Billy Harper, alt–saksofonist Craig Handy, kontrabasist Cecil McBee, bubnjar Billy Hart i pijanist George Cables, kojega je na zagrebačkom koncertu zbog bolesti mijenjao Talijan Antonio Farao. Koncert je počeo žestokom izvedbom Harperove skladbe The Call Of The Wild And Peaceful Heart. U prednjem planu su, dakako, bili puhači, a njih četvorica, kad zagrme u fortissimu, zvuče kao da grmi ci-

Bezimeni valcer Treba istaknuti Hercegovu skladbu No name Waltz koja je zbog dopadljivosti teme izazvala oduševljenje auditorija. Orkestracija austrijskog aranžera Reinharda Summerera razlikovala se od tehnički zahtjevnih i često vrlo kompliciranih suvremenih skladbi ostalih autora. Estetski sjajno oblikovanim solom jazz valcera, pijanist Blaž Jurjevčič dao je Hercegovoj skladbi obilježje vrhunskog easy listening jazza. Koncert simfonijske glazbe održan je drugi dan skupa, 29. rujna u Dvorani Marjana Kozine Slovenske filharmonije. Nastupio je Simfonijski orkestar Radiotelevizije Slovenije pod vodstvom engleske dirigentice Jessice Cottis. Izvedena su djela Logos (Benjamin de Murashkin, Danska), Anger (Ignacy Zalewski, Poljska), Reflex (Knut Vaage, Norveška), Štiri slovenske ljudske pesni (Jani Golob, Slovenija), Concerto for Orchestra (John Casken, Engleska) i The Green Vision (Indra Riše, Latvija). U pop–programu ovogodišnje skupštine ECSA–e nastupila je slovenska grupa Blue.Sine. Sljedeći koncerti iz projekta ECCO održat će se u veljači iduće godine u Bruxellesu, a potom na jesenskoj skupštini ECSA–e u listopadu u Beču.

The Cookers na Muzičkoj akademiji

Silvio Rether

Realizaciji koncerata na ovogodišnjem skupu u Ljubljani uz organizatore su pridonijeli i Ministarstvo kulture Republike Slovenije, Radiotelevizija Slovenija i Slovenski glazbeno informacijski centar te nacionalna društva skladatelja (djela njihovih članova izabrana su za izvedbu). Temeljem Natječaja, skladbe za jazz program odabrao je žiri u sastavu Antun Tomislav Šaban, Sigi Feigl i Lenart Krečič. Izvođački sastav za odabrane jazz skladbe izvedene na koncertu u Centru urbane kulture Kino Šiška bio je Big band Radiotelevizije Slovenije kojim je dirigirao austrijski dirigent Sigi Feigl. Izuzetno zahtjevan program

Ugledni sastav The Cookers zapravo je all star septet koji je oduševio publiku Koncertne dvorane Blagoje Bersa

Sigi Feigl, hrvatskoj publici dobro poznati austrijski jazz dirigent, ravnao je zahtjevnim programom Big banda Radiotelevizije Slovenije

BROJ 199, STUDENI 2016.

oncertima Big banda i Simfonijskog orkestra Radiotelevizije Slovenije, u Ljubljani je obilježena skupština ECSA–e (European Composer and Songwriter Alliance), Europskog saveza skladatelja. Jedan od projekata ESCA–e koji je realiziran u Ljubljani je ECCO (European Contemporary Composers’ Orchestra), namijenjen predstavljanju suvremene umjetničke glazbe. ECCO djeluje kao mreža postojećih ansambala, orkestara i mladih profesionalaca koja omogućuje stvaralački dijalog skladatelja i izvođača te pruža skladateljima mogućnost promocije njihove glazbe na međunarodnom planu.

izveden je na najvišoj profesionalnoj razini, što je izazvalo oduševljenje publike i veliko zadovoljstvo autora koji su pratili izvedbe. Skladatelji čija su djela izvedena bili su Michel Herr (Belgija), Piotr Wrobel (Poljska), Outi Tarkianen i Jukka Linkola (Finska), Nikki Iles i Mark Lockheart (Engleska), Matjaž Mikuletič i Klemen Smolej (Slovenija), Helge Sunde (Norveška) te član HDS–a Krešimir Herceg.

DAVOR HRVOJ

Piše: Dubravko Majnarić

jeli big bend. Puhači su se izmjenjivali u solažama, kako na toj prvoj, tako i na ostalim skladbama, od čega je najveću minutažu uzimao energični Billy Harper, a Craig Hendy, kojega pamtimo kao vrlo istančanog altista sa sjajnog koncerta Dee Dee Bridgewater u Rovinju, ovdje kao da je, kao najmlađi, bio u drugom planu. U gotovo dvosatnom koncertu odsvirali su sedam skladbi, rastavljali ih i sastavljali, a mladi se talijanski pijanist sjajno uklopio. Od njega vjerojatno triput stariji, legendarni kontrabasist Cecil McBee bio je izvrstan, a tek nešto mlađi, 76–godišnji bubnjar Billy Hart svojim je činelama pokrivao i više nego što je možda trebalo. Ipak, da je to silno oštrouman bubnjar, vidjelo se na jedinoj mirnijoj, tišoj, gotovo blues izvedbi skladbe Slippin’ And Slidin’, kad je zasvirao doista istančano, a ne samo gromoglasno i dakako silno efektno, kao u solo točki u skladbi The Core Freddieja Hubbarda, pri kraju koncerta, za koju je dobio veliki pljesak. Taj žestok i suvremen jazz, u dupkom punoj Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji, s oduševljenom publikom, pamtit će se sigurno kao jedno od najboljih i najatraktivnijih jazz gostovanja u posljednje vrijeme. (Saša Drach) 51

BROJ 199, STUDENI 2016.

3 . G l a z b e n i m e m o r i j a l J u l i je N j i ko š, 2 3 . l i s t o p a d a 2 016 . u G r a d s ko m k a z a l i š t u Ko m e d i j a

U ime plodnog skladatelja i melografa

Glazbeni memorijal Julije Njikoš prilika je za druženje ne samo publici nego i samim izvođačima

Ivo Biočina iz fotostudija Focusvideo

Već treću parnu godinu zaredom zagrebačko Tamburaško društvo Gaj organizira koncert u spomen na doajena hrvatske tamburaške glazbe

eć treću parnu godinu zaredom zagrebačko Tamburaško društvo Gaj organizira Glazbeni memorijal Julije Njikoš u spomen na toga doajena hrvatske tamburaške glazbe. I ovaj put ususret mu je izašlo Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, čiji su prostor 23. listopada dupkom ispunili prijatelji, poznanici, znalci i ljubitelji toga reprezentativnog instrumenta hrvatske glazbene baštine, a ponovno se tražila i karta viška.

Max. Gajevi memorijali izvrsna su prilika za predstavljanje, ali i stjecanje iskustva mladim glazbenicima, pa je tako s Križevačkim ansamblom doputovala i studentica prve godine flaute na Umjetničkoj akademiji u Splitu, Toska Lumezi, i tamburaš Tomislav Koprić, koji je pod mentorstvom križevačkog profesora Vice Zirduma ostvario niz nagrada na domaćim i na međunarodnim natjecanjima. Publiku je pozdravio Miroslav Živković pjesmom Dobro mi došel, prijatel Vilija Čakleca, pripremivši teren za niz pjesa-

tistica Toska Lumezi pokazala je svoju vještinu Preludijem za flautu i tamburaški orkestar.

Uhlikov 60. rođendan! Ovaj Memorijal posebnu je pozornost posvetio i skladatelju Tomislavu Uhliku koji ove godine obilježava 60. rođendan, uljepšan četvrtim izdanjem Zbirke koncertantnih skladbi za tamburaške orkestre u nakladi TD Gaj, kojom se pridružio Lovri Županoviću, Jurju Stahuljaku i Adalbertu Markoviću. Te je ve-

ak više od 70 tambura koje su tom prilikom muzicirale na daskama Komedije pripada trima tamburaškim orkestrima

BROJ 199, STUDENI 2016.

Piše: Dora Dunatov

Prilika za druženje Od smrti toga plodnog skladatelja, s više od 450 autorskih djela, ali i vrijednog melografa, čije se zalaganje ogleda u djelovanju pri jednoj od najvažnijih etnomuzikoloških međunarodonih asocijacija International Folk Music Council (današnji ICTM) te izrazito aktivnog organizatora glazbenog života prije svega u rodnom Osijeku, prošlo je već punih šest godina. Njegovo ime danas živi u pozadini osječkog Festivala tamburaške glazbe, čije je osnivanje inicirao još davne 1961. godine, a njegovo će sedam desetljeća dugo stvaralaštvo, barem u domeni tambure, svake druge godine Memorijalom zasluženo vratiti u život upravo Tamburaško društvo Gaj. Glazbeni memorijal Julije Njikoš prilika je za druženje ne samo publici nego i samim izvođačima. Naime, čak više od 70 tambura koje su tom prilikom muzicirale na daskama Komedije pripada trima tamburaškim orkestrima. Tako su osim domaćina nastupili i članovi samoborskog Tamburaškog orkestra Ferdo Livadić te učenici osnovne i srednje Glazbene škole Alberta Štrige iz Križevaca. Tim pretežito mladim licima Memorijalnog tamburaškog orkestra ravnali su Krešimir Račić, čije ime stoji iza organizacije Gajevih memorijala, Petra Vojvodić Mrvoš iz Samobora i Križevčanin Igor Kudeljnjak, sve redom mladi dirigenti čija se ambicioznost ogleda u nizu nagrada na domaćim i međunarodnim natjecanjima tamburaških sastava. Kako se radi o glazbenom stvaralaštvu široke publike, no ipak nešto užeg kruga izvođača, i na ovogodišnjem su Memorijalu gostovala neka poznata lica, poput pjevača Vere Svobode, Lidije Horvat Dunjko i Miroslava Živkovića, dok smo se u nizu skladbi na programu susreli s imenom za tambure netipičnog skladatelja Arsena Dedića. Večer je obogatila i sopranistica Danijela Pintarić, također rodom iz Osijeka, koju sve češće susrećemo u društvu tamburaških orkestara, a dvije je točke otpjevao i njezin kolega iz Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, tenor Maksim Hozić

Na daskama Komedije muziciralo je više od 70 tamburaša, dijelom iz samoborskog Tamburaškog orkestra Ferdo Livadić, a dijelom su to bili učenici osnovne i srednje Glazbene škole Alberta Štrige iz Križevaca

ma nastalih pod utjecajem starogradskog stvaralaštva, od kojih su mnoge napisane za krapinski Festival kajkavskih popevki, Glazbeni festival Slavonije koji se održava u Požegi i osječki festival Zvuci Panonije. Kako se radi o pjevaču koji je, zajedno s Verom Svobodom, 2010. snimio CD Julije Njikoš Gold Collection u izdanju Croatia Recordsa, organizatori su iskoristili priliku da upravo u njihovoj izvedbi čujemo Njikoševe pjesme Zlatni danci i Imam dragu, plete kose žute. Da je potonja još uvijek svojevrsni hit, potvrdio je oduševljeni pljesak publike, a posebno je iznenadila i aktivna interpretacija mladih tamburaša. Njikošev aranžman pjesme Dan plavetan kao lan Marije Radić dobro nam je poznat u izvedbi Vere Svobode. Ta je pjesma još 1972. godine osvojila prvu nagradu na festivalu u Požegi, a veliku pohvalu upućujem orkestru koji je pažljivim dinamičkim nijansiranjem pridonio interpretaciji skladbe. Mladi Tomislav Koprić briljirao je na bisernici u Njikoševu koncertnom allegru — Sitne žice bisernice, a flau-

čeri praizveden njegov Diptih za tamburaški orkestar napisan 2009. godine. Tehničkom zahtjevnošću pomalo je izmaknuo kontroli mladih glazbenika, no dojam je izvukla pomna interpretacija skladbe. Iz iste smo zbirke slušali i virtuoznu humoresku za tamburaški orkestar Ftiček voli jazz iz 1998. godine, a Lidija Horvat Dunjko ispjevala je njegovu uspješnicu Vse se okreče. Na programu se našao i hrvatski »sinonim za tamburicu«, Siniša Leopold, čija je pjesma Moje uspomene u izvedbi Miroslava Živkovića pobudila pljesak u publici. Jednako oduševljenje postigla je i Danijela Pintarić pjesmom Podragaš lasi Arsena Dedića. Njezina uživljena interpretacija obogatila je i izvedbe predivne Da sem ti z lasima zvezala roke Radana Bosnera te Stiha, stiha, povedaj mi mati Đele Jusića s kojom je 2006. osvojila prvu nagradu publike u Krapini. Njezin se kolega, Max Hozić, pomalo izgubio u interpretaciji pjesme Nježno, nježno pjesmo moja leti Dalibora Paulika i Dajte meni sedam konja Branka Mihaljevića, što je vjerojatno

posljedica neiskusnosti u tom glazbenom žanru. Osim scherza na narodnu temu Staro sito Borisa Krnica, Memorijalni orkestar predstavio je svoje umijeće preciznom interpretacijom skladbe Dorica pleše Emila Cossetta inspiriranom međimurskim napjevom, a mlade glazbenike posebno je zainteresirao Drugi slavonski scherzo istarskog skladatelja Tihomila Vidošića, koji je promišljeno iskoristio velike mogućnosti tamburaškog orkestra. Za kraj večeri, instrumentalistima se pridružio Ženski vokalni ansambl Glazbene škole Alberta Štrige, a nakon skladbe Nekaj grmi z Otrovanca, pjesmu Šokica Nikice Kalogjere s mladima je zapjevala i publika, prisjećajući se Ljupke Dimitrovske koja nas je napustila 3. listopada ove godine u 71. godini. Takvim završetkom TD Gaj i njegovi prijatelji i gosti zaokružili su koncert, jednako sentimentalan i za stariji, kao i za mlađi naraštaj na kojemu će ostati odgovornost njegovanja hrvatske baštine. Taj memorijal sljedećega će listopada dopuniti 4. Memorijal posvećen Adalbertu Markoviću. 53

BROJ 199, STUDENI 2016.

5 0. Fe s t i v a l d a l m a t i n s k i h k l a p a O m i š 2 016 . , 2 . — 2 3 . s r p n j a 2 016 .

Obljetnica koja raduje i obvezuje Pola stoljeća stožerne klapske institucije zaslužne za očuvanje i razvoj vrijednog oblika hrvatske glazbene tradicije uvrštene 2012. na UNESCO–ov popis nematerijalne kulturne baštine

Zajednički nastup muških klapa Sinj i Šufit na Svečanom otvorenju 50. FDK Omiš 2016.

Muška klapa Šufit iz Splita

Piše: Marijo Krnić

d trenutka kad su novi trendovi u klapskom pjevanju i novi tipovi klapskih smotri omišku manifestaciju prisilili na reakciju, uvodni program u Blatu na Korčuli rezerviran je za obrade popularnih skladbi

estival dalmatinskih klapa u Omišu, stožerna klapska institucija zaslužna za očuvanje i razvoj toga vrijednog oblika hrvatske glazbene tradicije, uvrštene 2012. godine na UNESCO–ov popis nematerijalne kulturne baštine, doživio je ovoga ljeta 50., jubilarno izdanje. Premda se lanjske godine dogodila promjena čelnog čovjeka festivala (nakon 17 godina upravljanja središnjom klapskom smotrom Dražen Mladin ravnateljsko mjesto prepustio je Miji Staniću), nisu se dogodile veće koncepcijske promjene. Kako je riječ o organizacijski izrazito zahtjevnoj manifestaciji, sadržajno iznimno važnoj i osjetljivoj, kontinuitet se, uz tek manje promjene, potvrdio kao dobar i logičan izbor.

Ženska klapa Neverin iz Kaštel Lukšića

Obrade pop–pjesama Prije srpanjskih događanja u Omišu održane su već tradicionalne natjecateljsko–koncertne večeri u Blatu na Korčuli, Komiži i Bolu. Blatskim koncertom, održanim 4. lipnja u Velikoj dvorani Doma kulture Blato, počeo je festivalski program izvan Omiša. Taj je dio programa već godinama, točnije od trenutka kad su novi trendovi u klapskom pjevanju i novi tipovi klapskih smotri omišku manifestaciju prisilili na reakciju, rezerviran za večer obrada popularnih skladbi. U 12. blatskom izdanju nastupilo je devet klapa. Kako bi se dodatna važnost dala autorima obrada, ove su se godine dodjeljivale tri nagrade stučnog povjerenstva za najuspjelije obrade, a jedna nagrada stručnog povjerenstva i jedna publike za najbolju izvedbu. Stručno ocjenjivačko povjerenstvo najboljom je ocijenilo obradu skladbe Šjor Bepo kapitan, koju su za popularni sarajevski pop–rock sastav Pro arte sredinom sedamdesetih godina

prošloga stoljeća napisali autor glazbe Đorđe Novković i autor teksta Željko Sabol, a za klapu ju je priredio Živko Ključe. Druga nagrada pripala je Milivoju Rilovu za obradu skladbe Žuta ruža, za koju je tekst i glazbu napisao Đorđe Novković, dok je treća nagrada pripala Dušku Tambači za obradu skladbe Sunčane fontane Zdenka Runjića. Publike se najviše dojmio nastup muške Klape Filip Dević iz Splita pa joj je dodijeljena nagrada Zlatni lipin list. Nagrada stručnog povjerenstva za najbolju izvedbu pripala je muškoj klapi Kolapjani iz Siska. Natjecanje u Blatu ukazalo je na potrebu dodatne brige u odabiru skladbi za priređivanje, budući da nisu sve popularne skladbe u jednakoj mjeri pogodne za obradu u klapskom pjevanju. Jednako tako treba potaknuti autore na kreativniji pristup obradama, naravno, pridržavajući se konvencija klapskog pjevanja, budući da se dobar dio njih služi stereotipnim rješenjima. Premda je riječ o vrijednom festivalskom programu, valjalo bi razmisliti i o

debitanata. Ovogodišnje izdanje debitantske večeri iznenadilo je kvalitetom nastupa klapa koje tek traže svoje mjesto na omiškoj klapskoj pozornici. Potvrdila se vrijednost programa koji je u 16 godina predstavio više od 170 novih klapa. Premda propozicije natjecanja nalažu da se tek najbolja debitantska klapa pridružuje konkurenciji na izlučnim večerima u Omišu, ove su godine tu povlasticu zavrijedile dvije od 11 klapa, koliko ih se natjecalo te večeri, i to: ženska klapa Orca iz Splita i muška klapa Stine iz Zagreba.

Retrospektiva i Nove skladbe tome da se natjecanje u obradama popularnih skladbi upriliči bijenalno, kako bi se poradilo na kvaliteti natjecanja.

Mješovite klape i debitanti U Komiži na otoku Visu održana je 11. lipnja Večer mješovitih klapa, u su-

Muška klapa Rikordo iz Blata na Korčuli

radnji s Gradom Komižom i Turističkom zajednicom grada Komiže. Natjecanje mješovitih klapa održava se, kao službeni dio festivalskog programa, od 2004. godine. Nakon Opuzena, ta se večer već četvrtu godinu održava u Komiži. Za naslov najbolje, ove se godine borilo devet mješovitih klapa. Klapa Basca iz Baške Vode osvojila je prvu nagradu publike i stručnog ocjenjivačkog povjerenstva. Druga je prema ocjeni struke bila klapa Kuntenat iz Korčule, a treći su bili domaćini — klapa Komiža. Natjecateljskoj večeri koja se posljednjih godina održavala dugo nakon zatvaranja festivala, time gubila na pažnji i važnosti, odabirom lipanjskog termina vraćen je status ravnopravnog festivalskog događaja. Mišljenja smo kako će i ta simbolična gesta biti poticaj kvalitetnijem radu takvih sastava. Tjedan dana nakon komiškog koncerta mješovitih klapa, u Teatrinu Dva ferala u Bolu na Braču održana je Večer

Festivalska događanja u Omišu počela su svečanim otvorenjem pod nazivom Retrospektiva 50 godina omiškog Festivala. Klape koje su obliježile omiški festival (Trogir, Ošjak, Šibenik, Nostalgija, Sinj, Neverin i dr.) provele su nas pjesmom kroz dugu i bogatu povijest 50 godina organiziranog klapskog pjevanja. U sklopu festivalskih događanja održan je i već tradicionalni koncert

re i pučkog crkvenog pjevanja. Kao i za večer obrada popularnih skladbi, sugerirali bismo bijenalno održavanje toga natjecateljskog programa. Zlatnu plaketu kao autor najuspješnije nove skladbe zavrijedio je Vedran Bonačić za skladbu Mornareva ljuba na stihove nepoznatog autora. Srebrna plaketa pripala je Vinku Didoviću za skladbu Knjiga iz Argentine za koju je sam napisao tekst, a brončanu plaketu zaslužio je Srećko Damjanović za skladbu Nonota braciera na stihove Pjera Mirića. Nagrada ocjenjivačkog povjerenstva za najbolju izvedbu pripala je zagrebačkoj ženskoj klapi Cesarice za izvedbu skladbe Mornareva ljuba. Publika je s najviše glasova nagradila klapu Berulia iz Brela za izvedbu skladbe Da mi se vrnit za koju je glazbu napisao Josip Tomasović na stihove Jerolima Tomasovića. Iako nije osvojila nagradu, svježinom izraza istaknula se i skladba Zvizdan autorice glazbe i stihova Ane Kodrić Ivelić. U glavnom dijelu festivala, natjecanju muških i ženskih klapa, predstavilo se u tri izlučne (polufinalne) večeri 15 žen-

Muška klapa Contra iz Splita

kajkavskih popevki, koji Zagreb daruje Omišanima i njihovim gostima. Posebno zanimanje uvijek izaziva, i kod stručne javnosti, ali i kod ljubitelja klapske pjesme, večer novih skladbi. Ove je godine na natječaju odabrano, a 15. srpnja praizvedeno 13 novih klapskih pjesama. Premda je zanimanje za klapske novitete nezanemarivo, u pravilu najveći broj praizvedenih naslova ne zaživi izvan omiške pozonice. To je rezultat i činjenice što se nove skladbe plasiraju svake godine pa u svojevrsnoj hiperprodukciji nije uvijek moguće ostvariti željenu kvalitetu. U tom se smislu može prigovoriti i ovogodišnjem izdanju natjecanja novih skladbi; vrsnoća uradaka znatno je varirala. Glazbeno–sadržajno, predstavljene su kompozicije bile u rasponu od klasičnog klapskog izričaja preko onih koje su koketirale sa zabavnom glazbom, do onih u kojima se pokušao ostvariti spoj klapskog melosa s elementima glazbenog jezika Dalmatinske zago-

skih i 21 muška klapa, nastojeći izboriti mjesto u finalnim večerima. Prema ocjeni stručnog ocjenjivačkog povjerenstva, Zlatni štit s povijesnim grbom grada Omiša u ženskoj je konkurenciji osvojila klapa Armorin iz Zagreba. Srebrni štit osvojila je klapa Neverin iz Kaštel Lukšića, a Brončani štit klapa Teranke iz Pule. Prvu nagradu publike Zlatni leut osvojila je klapa Neverin, Srebrni leut klapa Drača iz Mostara, dok je Brončani leut pripao klapi Armorin. U muškoj je konkurenciji, prema ocjeni stručnog ocjenjivačkog povjerenstva, Zlatni štit s povijesnim grbom grada Omiša pripao lanjskim pobjednicima festivala, klapi Vinčace iz Novog Vinodolskog. Srebrni štit osvojila je klapa Contra iz Splita, a Brončani štit klapa Mriža, također iz Splita. Prvu nagradu publike Zlatni leut osvojila je klapa Mriža, Srebrni leut klapa Bunari iz Vodica, a Brončani leut osvojila je klapa Contra. Finalne su večeri kvalitetom, posebice u muškoj konkurenciji, bile dostojne 50. obljetnice najvažnijeg klapskog festiva-

godina najvažnije klapske smotre obljetnica je koja raduje, ali i obvezuje na ustrajnu, iskrenu i promišljenu skrb o iznimnom nacionalnom glazbenom blagu

la, donijevši uistinu najbolje što današnja klapska scena može ponuditi.

Posebni događaji Kako i priliči velikom jubileju, ovogodišnji festivalski program obogaćen je dvama iznimno važnim događajima. Prije finalnih natjecanja održan je program Obrisi stvaralaštva i identi-

BROJ 199, STUDENI 2016.

latnu plaketu kao autor najuspješnije nove skladbe zavrijedio je Vedran Bonačić za skladbu Mornareva ljuba na stihove nepoznatog autora, a za čiju je izvedbu nagrađena i zagrebačka ženska klapa Cesarice

Ženska klapa Kapric iz Zadra

teta: Ljubo Stipišić Delmata, u sklopu kojega je predstavljen rad Zaklade Ljubo Stipišić Delmata i zbornik radova posvećen tom legendarnom klapskom voditelju, skladatelju, melografu i obrađivaču. Zakladu i zbornik predstavili su akademik Jakša Fiamengo, Ivan Pehar, Mirko Đinđić i Mijo Stanić. Dragocjenost koja će ostati kao trajni podsjetnik na prvih 50 godina festivala jest i izložba postavljena u festivalskoj suvenirnici, koju je koncepcijski osmislila Matea Brstilo Rešetar, ravnateljica Hrvatskoga povijesnog muzeja, a likovni postav oblikovala Nikolina Jelavić Mitrović. To je korak prema osnivanju muzeja klapske pjesme, dugoročnoga projekta nove festivalske uprave. Zaključno kažimo da je unatoč manjim organizacijskim propustima na dostojan način obilježeno 50 godina najvažnije klapske smotre. To je obljetnica koja raduje, ali i obvezuje na ustrajnu, iskrenu i promišljenu skrb o iznimnom nacionalnom glazbenom blagu.

BROJ 199, STUDENI 2016.

Ko n c e r t n a j p o z n a t i j e g b e ć a r a , Š i m e J ov a n ovc a , u o č i n j e g ov a i m e n d a n a , 2 6 . l i s t o p a d a 2 016 . u Ve l i ko j dvorani Lisinski

Raspjevano Šimunovo u Lisinskom Nastavak je to moguće glazbene tradicije započete prošlogodišnjim istoimenom koncertom u povodu pola stoljeća Jovanovčeva glazbenog stvaralaštva na svim narječjima Lijepe Naše

ima Jovanovac dobitnik je Medalje grada Zagreba za doprinos glazbi, odlikovanja Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi i priznanja diskografske kuće Croatia Records za 50 godina stvaralaštva

Piše: Dora Dunatov

elika dvorana Vatroslava Lisinskog i ove se godine orila pjesmom najpoznatijeg bećara, Šime Jovanovca. On je svoj imendan slavio dva dana prije, puna dva i pol sata na koncertu održanom 26. listopada u organizaciji Večernjeg lista. To je nastavak potencijalne glazbene tradicije koju je prošle godine počeo istoimenim koncertom u povodu pola stoljeća dugog aktivnog i iznimno uspješnog glazbenog stvaralaštva na svim narječjima Lijepe Naše. Podsjetimo, tom mu je prilikom diskografska kuća Croatia Records dodijelila priznanje za 50 godina uspješnog stvaralaštva, a i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić uručio mu je Medalju grada Zagreba za doprinos glazbi. Ove je godine publiku pozdravio riječi-

ma: »Uživajte u rapsodiji tamburaške glazbe, u slavonskom ozračju i šokačkom društvu.« Riječ je, naime, o pjevaču i skladatelju koji je svojim plodnim radom zaslužio titulu »dida« tamburaške glazbe, popularizirajući je i izvan granica domovine (primjerice, prvim tamburaškim nosačem zvuka Nema roda do mog roda iz 1992., nastalim u suradnji sa sastavom Kristali), a mnoge su njegove pjesme postale evergreeni hrvatske glazbe. Osim bogate kantautorske karijere, Šima Jovanovac ponosi se i brojnim humanitarnim akcijama. Neke su od njih ostvarene na mnogobrojnim turnejama diljem svijeta, što je pridonijelo dodjeli odlikovanja Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi. Usto, višestruko se zalaže i za svoje kolege glazbenike. Još 1994. godine utemeljuje Festival domoljubne pjesme BRODFEST u Slavonskom Brodu, a iste godine osniva i Hrvatsku glazbenu uniju koja štiti hrvatske glazbenike i njihova prava. Taj od milja zvan »bećarski sin« osnivač

je i prve producentske kuće u Slavoniji, nazvane M Audio Video Produkcija pod čijim je okriljem okupljen niz važnih imena tamburaškog stvaralaštva, poput Zlatnih dukata, Slavonskih lola, Romance i Viktorije Kulišić Đenke. Upravo je u studiju Mak, koji djeluje pri toj slavonskoj tvrtki, snimljen i masteriziran njegov najnoviji album Šta kog’ briga kako živim?, objavljen početkom kolovoza u izdanju Croatia Recordsa i Multi Music Medije. Istoimena pjesma predstavljena je još na prošlogodišnjem koncertu u Lisinskom, a ove su godine na red došle preostale pjesme s tog albuma, od kojih su se neke našle u nominacijama za nagradu Porin.

Brk i duša Voditelj večeri, Dalibor Petko, kojega su tijekom koncerta Šimini prijatelji uspjeli »poslavončiti« preodjenuvši ga u slavonsku nošnju, najavio je zvijezdu večeri riječima: »Brk kojem se uvijek svi nasmijemo, duša s kojom rado zapje-

Marko Šolić/Croatia Records

Pjevač i skladatelj Šima Jovanovac: »Uživajte u rapsodiji tamburaške glazbe, u slavonskom ozračju i šokačkom društvu.«

Svoj je prisan odnos s publikom Šima pojačao toplim, ali i ponosnim uvodom o svojoj brojnoj obitelji, uvelike zaslužnoj za iskrene Šimine stihove. Možda ne najvažniji, ali svakako sljedeći najpoznatiji član obitelji Jovanovac je sin Branimir, producent, aranžer, klavijaturist, skladatelj i tekstopisac, još u mladim danima zaražen očevom simpatijom prema glazbi. Upravo je on zaslužan za glazbu još jedne pjesme s novog albuma, Rasula se dica na sve strane svita. Tom je pjesmom Šima produbio interaktivnost s publikom koja je cijelu večer pozorno pratila i zaista sjajno reagirala na svaki njegov znak. Teško je procijeniti je li to rezultat iskustva ili elokventnog karaktera, no ta ga je odlika svakako istaknula među mlađim kolegama koji su nastupili u nastavku večeri. I mlađi je Jovanovac oplemenio Šimunovo u Lisinskom, nastupivši uz svojega kolegu iz Opće opasnosti, Peru Galića, s pjesmom Pobjeg’o sam (gla zba: Ma-

rio Vestić). Branimir Jovanovac nedavno je postao i producent virtuoznog Tamburaškog sastava Vranac, koji je tom prilikom odabrao pjesmu Jedina sreća, za čiju je glazbu zaslužan upravo stariji Jovanovac. Potkraj večeri, isti je sastav uljepšao izvedbu pjesme Rastaviše i nas dvoje s Perom Galićem, za što ih je publika nagradila glasnim pljeskom. Branimir Jovanovac svojim je pijanističkim mogućnostima obogatio i aranžman vlastite pjesme Dajem ti more, koju je izvela Meri Cetinić uz mladi Ženski pjevački sastav Đakovčanke i Tamburaški orkestar Krunoslava Dražića. Ta je Splićanka hrabro preuzela klavir i izvela pjesmu Zemlja dide mog Vinka Barčota. No te vesele večeri ona nije bila jedina diva na pozornici. Prije nje, publici se predstavila i Renata Končić Minea, pjesmom Modra rijeka života mog svojega domaćina, Šime Jovanovca. Uz spomenute Đakovčanke, koje su svoje vokalno umijeće na samom kraju koncerta pokazale Drumarcem, a cappella izvedbom napjeva Živili predstavile su se i članice Ženske pjevačke skupine Vranovke iz Bukovlja.

Šetnja Hrvatskom Dalmacija je na pozornicu okićenu slavonskim motivima ušla i pjesmom Marka Zeljkovića Sad kada došla si u izvedbi sedam Bosutskih bećara, a klapu Cambi tom su prilikom zamijenili članovi Kvarteta Gubec. Ta su četiri krapinska zaljubljenika u kajkavsku kulturnu baštinu i tradicijsku glazbu sjeverozapadne Hrvatske na koncert dodala i zagorske boje pjesmom Ak’ sem ti srčeko ranil, što je dvorana dočekala glasnim ovacijama. Svojom pjesmom Kad procvatu jabuke u istom će duhu nastaviti i jedan od najpoznatijih autora kajkavskih popevki — Ivica Pepelko. Či-

njenicu da je pogodio želju publike potvrdio je jednoglasni povik »Jabuke!« kao odgovor na njegovo pitanje: »Koju ono pjesmu najviše volite?« I sam Šima posvetio je nekoliko trenutaka Zagorju pjesmama Joj, mene, joj i Zato, braćo, pijme ga. Ipak, tu je večer iskoristio za niz svojih evergreena, poput pjesme Zajedno smo ostarili, Kad poletiš, ptico mala i Ja sam bećar od staroga kova, uz koju se čulo i aktivno jujuškanje iz publike. Na programu su se pojavile i pjesme Slavonac sam, time se ponosim, Vesela je šokadija te Pjevat će Slavonija koje ispunjavaju kriterij obaveznog repertoara svakog tamburaškog sastava. Branimirovo stvaralaštvo ponosno je objavio pjesmom Moja Hercegovina, najavivši je kao »najveću uspješnicu svoga sina«, u čemu nije puno pogriješio sudeći prema oduševljenim reakcijama publike.

Meri Cetinić nastupila je u pjesmi Branimira Jovanovca Dajem ti more BROJ 199, STUDENI 2016.

vamo.« Na pozornicu je potom ušetao taj karizmatični bećar, izmamivši gromoglasni pljesak prepune Dvorane Vatroslava Lisinskog. Te je večeri odabrao samo četiri od ukupno trinaest pjesama sa svojeg novog albuma, a sve ih je popratio osmeročlani Tamburaški orkestar Krunoslava Dražića. Uz nezaobilaznu Šta kog’ briga kako živim i U se, na se i poda se, na program je dospjela i pjesma Treba mi ruka tvoja predivnog aranžmana.

Emotivna kulminacija Uistinu poseban gost Šimunova u Lisinskom ove je godine bio jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih interpretatora sevdalinke, Nedžad Salković. »On će otpjevati pjesmu koju ja nisam mogao«, prošaptao je Šima i prepustio pozornicu kolegi koji će pjesmom Ne klepeći nanulama i Imam samo pjesmu prožeti dvoranu emocijama i toplom izvedbom iskamčiti suze u očima prisutnih. U trenutku kad se u prepunoj dvorani mekim, a punim glasom uglas zaorila pjesma, nakon već dva sata neprekidne zabave, bilo je jasno da je koncert dosegao emotivnu kulminaciju. Domišljati Šima zna kako bez crne, bijela ne bi vrijedila, pa je za sam kraj rastjerao suze pošalicama i pjesmom Slavonac se Hercegovkom ženi, posvećenom njegovoj supruzi iz

Branimir Jovanovac nedavno je postao producent virtuoznog Tamburaškog sastava Vranac, koji je ovom prilikom odabrao pjesmu Jedina sreća, koju je pak napisao stariji Jovanovac

Gruda i nastaloj zajedničkim snagama mlađeg i starijeg Jovanovca. Tom prilikom na pozornici se zbio pravi svadbeni spektakl: u izvedbi Folklornog ansambla Lisinski gledali smo kola dviju regija koje su obilježile Šimino stvaralaštvo, a doživljaj su pojačale lijerica, diplice, gajde, Đakovčanke, Tamburaški orkestar Krunoslava Dražića, pa čak i ganga te nezaobilazne hrvatske zastave. Publiku je pozdravio vlastitom pjesmom Budi sretna, Slavonijo uz pomoć svih gostiju te večeri, a iznimno opuštena atmosfera zajamčila je jednak, ako ne i veći uspjeh na, nadamo se, trećem Šimunovu u Lisinskom.

Za kraj simuliranog svadbenog spektakla na Šiminoj autobiografskoj pjesmi Slavonac se Hercegovkom ženi zavijorile su se dvije (!) hrvatske zastave

Rekordnih 270 prijava na nat ječa j Zagrebačkog festivala

64. Zagrebački festival Uredništvo festivala predvođeno umjetničkim direktorom Nenom Belanom odabralo je 22 nove pjesme koje će se izvesti na nadolazećem festivalu sme koje nastavljaju novu viziju Zagrebačkog festivala.

Piše: Josip Radić

redništvo Zagrebačkog festivala odabralo je 22 nove skladbe koje će se predstaviti na nadolazećem, 64. izdanju festivala, 27. siječnja 2017. Novi umjetnički direktor festivala, Neno Belan, i članovi festivalskog uredništva (Ivana Vrdoljak Vanna, Massimo Savić, Nenad Borgudan, Marijan Brkić i Tomislav Štengl) preslušali su rekordnih 270 pristiglih prijava i na kraju se odlučili za 22 pje-

Radijski format »U ime uredništva, i u svoje ime, čestitao bih svim autorima i izvođačima koji će se predstaviti na 64. Zagrebačkom festivalu. Festival poput našeg sudjeluje u kreiranju radijskog formata, što nam je bio jedan od najvažnijih kriterija u odabiru novih pjesama. U preslušanih 270 prijava našao se popriličan broj kvalitetnih pjesama, no nažalost, jednostavno nije bilo mjesta za sve. Još jedanput zahvaljujem svim autorima i

izvođačima koji su poslali svoje radove. Moji kolege iz uredništva i ja stojimo iza odabrane 22 skladbe i smatramo da one predstavljaju presjek domaće moderne pop–produkcije, idealne za Zagrebački festival. Uvjeren sam da će sve pjesme zaživjeti u radijskom eteru i imati dug život i nakon festivala«, izjavio je Belan neposredno nakon objave sudionika festivala.

Pop–struja

estival poput našeg sudjeluje u kreiranju radijskog formata, što nam je bio jedan od najvažnijih kriterija u odabiru novih pjesama, kaže Belan

Zanimanje za iduće festivalsko izdanje nikad nije bilo veće, ističe Belan.

Belan s članovima festivalskog uredništva koji su birali pjesme: Tomislav Štengl, Nenad Borgudan, Marijan Brkić Brk, Massimo Savić i Ivana Vrdoljak Vanna

Filip Trezner/Izvan fokusa

BROJ 199, STUDENI 2016.

Odabrane pjesme za

BROJ 199, STUDENI 2016.

Riječki glazbenik umjetnički je direktor Zagrebačkog festivala

»Pristiglo je točno 270 pjesama, što je deset više nego prošle godine. To nam je pokazalo jaki uzlazni trend zainteresiranosti za ovaj festival koji traje otkad smo potkraj 2013. uveli konceptualne i organizacijske promjene. Umjetnički kolegij, popularno nazvan ‘žiri’, ove je godine bio u respektabilnom sastavu. Činili su ga iskusni profesionalci iz glazbenog biznisa. Postojala je golema disproporcija između broja pristiglih i broja pjesama koje će biti odabrane, ali nažalost, sve nam je uvjetovano duljinom televizijskog prijenosa pa se ovim putem ispričavam poštovanim kolegama autorima čije pjesme nisu ušle«, kaže Belan. Dodao je da su zamislili festival profiliran za predstavljanje moderne i kvalitetne srednje hrvatske pop–struje s radiofoničnim pjesmama.

Pokrenut biznis »Mislim da smo u tome uspjeli, autori su prepoznali bit i smisao festivala jer nam upravo takve pjesme u najvećem broju pristižu na natječaj. Nadalje, 270 pjesama trebalo je osmisliti, uobličiti i negdje snimiti. Mnogobrojni glazbeni studiji diljem Hrvatske radili su punom parom. Tekstopisci, skladatelji, aranžeri, izvođači i menadžeri su se rastrčali. Snimat će se spotovi, glazbeni urednici će imati posla. Kao što vidite, zavrtio se solidan glazbeni biznis oko festivala jer se angažirao velik broj ljudi. Na taj način pokrenuto je i hrvatsko gospodarstvo, makar se radilo o njegovu manjem segmentu«, zaključuje Belan i dodaje kako se nada da će potencijal festivala prepoznati i Grad Zagreb i Turistička zajednica, kako bi zajedno stvorili prepoznatljivu manifestaciju zanimljivu i većem broju turista.

Odabrane pjesme 64. Zagrebačkog festivala (abecednim redom izvođača): Akvarel — Ljubav (Davor Solanović — Davor Solanović) Ana Androić Knežević — S tobom je valjda zauvijek (Aljoša Šerić — Aljoša Šerić) Ana Opačak — Daj sad opet (Ines Prajo — Ines Prajo) Antonela Doko — Odlična stvar (Arijana Kunštek — Arijana Kunštek) Bang Bang — Pijani i zaljubljeni (Hrvoje Prskalo — Hrvoje Prskalo) Belfast Food — Oblak (Erik Malnar — Erik Malnar) KEDŽO feat. Zsa Zsa — Sve u meni se budi (Ante Pecotić — Ante Pecotić) Daria Hodnik — Kad jednom se spoje (Miroslav Lesić — Miroslav Lesić) En face — Previše pričaš (Sandro Bastiančić — Sandro Bastiančić) Hari Rončević — Uzalud je sve (Hari Rončević — Hari Rončević) Ivo Perkušić — Vrijeme (Ivan Popeskić — Ivan Popeskić)

Jacques Houdek — Kad nekoga voliš (Ivan Škunca — Ivan Škunca) Lovre Lučin — Samo da znaš (Tomislav Mrduljaš — Tomislav Mrduljaš) Magdalena Bogić — Više od sna (Miro Buljan — Sonja Buljan) Manntra — Snaga (Marko Matijević Sekul/Boris Kolarić — Zoltan Lečei/Marko Matijević Sekul/Boris Kolarić) Mario Petreković — Nerviram se (Mario Petreković/Bratello — Mario Petreković) Mia Dimšić — Sanjaj me (Vjekoslav Dimter — Damir Bačić) Nikolina Tomljanović — Što je bilo, bilo je (Mia Dimšić — Uršula Tolj) NoA i Ivana Kindl — Mi (Elvis Sršen/Vojan Koceić — Elvis Sršen) Saša Lozar — Tebi (Predrag Martinjak — Predrag Martinjak) Tedi Spalato — Ako stvarno voliš ženu (Tedi Spalato — Nenad Ninčević) Zrinka Posavec — Sanjam kako putujem (Zrinka Posavec — Zrinka Posavec) 59

U p ovo d u i z ve d b e d j e č j e g m j u z i k l a M a t i l d a N e n e B e l a n a , 2 . l i s t o p a d a 2 016 . u H N K– u Z a g r e b

Kad odrastem, bit ću dijete BROJ 199, STUDENI 2016.

Nakon šibenske praizvedbe, prvo gostovanje hvaljenog mjuzikla u Zagrebu je dočekano s oduševljenjem publike i kritike, a prigoda je iskorištena za predstavljanje »originalnog soundtracka«

Piše: dr. sc. Irena Paulus

S 60

plitski kantautor Neno Belan i njegovi Fiumensi osim pop– rock muziciranja, u posljednje vrijeme otkrivaju novu strast: skladanje mjuzikla za djecu. Belan je, naime, od 2010. napisao tri dječja mjuzikla, od kojih je Matilda prošle godine s velikim uspjehom izvedena na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku. Drugog listopada 2016.

i zagrebačka je publika premijerno mogla upoznati Matildu i njezine dogodovštine. Mjuzikl je izveden u Hrvatskom narodnom kazalištu pred brojnom, malom i velikom, dobro raspoloženom publikom.

Strašne spodobe Predstava, čiji je libreto napisala Marijana Nola prema dječjem romanu Roalda Dahla, nosi sva bitna obilježja dječje kazališne predstave. Za početak, promatra svijet iz perspektive iznimno talentirane petogodiš-

nje djevojčice koju roditelji zanemaruju, a svijet nimalo ne mazi. Zbog toga su karakteristike pojedinih likova preistaknute: negativni su likovi poput ravnateljice škole (koju utjelovljuje nevjerojatni Damir Lončar, sasvim uživljen u lik gospođe Mrge) »strašne spodobe«, dok su dobri likovi poput učiteljice Dragić (odlična Franka Klarić) doista dragi, topli i dobri. Matilda je, međutim, primjer neobičnog djeteta: ne zanima je gledanje televizije (a očito ni igranje igrica, premda se to u mjuziklu posebno ne naznačava), ali je zato odlična matematičarka

i najradije ne diže nos iz knjiga koje su uvelike nadišle njezin uzrast (čita, primjerice, Hemigwayev roman Starac i more). Poput svakog djeteta, otvorena je, znatiželjna, sigurna u ono što želi i što ne želi. Redateljici Nini Kleflin, kao i autorima mjuzikla, vjerojatno je bilo teško pronaći odgovarajuću glumicu za ulogu, no Maja Kovač bila je pravi zgoditak. Možda njezin glas nije dovoljno njegovan za takav tip uloge (no sve je to »popravljao« Belan, pjevajući potiho sa solistima), ali je ulogu uneseno glu-

Igra oko spola Naravno, u svakoj su priči najdojmljiviji zli likovi, pa je Damir Lončar kao gospođa Mrga dobio priliku »isprsiti« se, što je doslovno iskoristio zabavlja-

jući publiku igrom oko »ravnateljičina« spola. Opet odličan casting, naročito ako se uzme u obzir Lončareva dugogodišnja angažiranost u različitim mjuziklima, kao i različitost njegovih karakternih uloga, zbog čega su njegovi pjevački i glumački nastupi bili najdojmljiviji u cijeloj predstavi. Publiku su također odlično zabavljali i Martinini mama i tata. Jakov Bilić izvrstan je kao Đuro Bedara, koji kupcima za veliki novac podmeće loše rabljene automobile; nije nezapaže-

no prošla njegova eksplozivna izvedba glazbenih brojeva, ali i ponašanje à la Elvis Presley (što je naročito nasmijavalo publiku, kad mu je Martina uspjela pokvariti frizuru i crnu kosu obojiti u plavo). Nela Kocsis kao Keka Bedara kojoj su također bitni samo izgled i gledanje televizije, bila je opuštena u svojoj ulozi, potpuno osuvremenjujući lik koji je u Dahlovoj nagrađivanoj knjizi još u osamdesetima tako vjerno oslikan. Osuvremenjivanje predloška bio je

glavni zadatak libretistice i autorice stihova Marijane Nole, koja je za odrasliju publiku između redaka umetala i neke aluzije na suvremenu situaciju u Hrvatskoj, no sve to suptilno i bez nametanja, što je, naravno, rezultiralo oduševljenim odobravanjem roditelja, ali i dječjim smijehom. Dobri likovi u mjuziklu Matilda također imaju svoju karizmu. Osim Matilde, koja mora premostiti prepreke i pritom čak otkriti da ima nadnaravne moći, njezin prijatelj Mate, kojega

vima je u ušima odzvanjala pjesma Kad odrastem, bit ću dijete, s prekrasnom porukom i prekrasnim tekstom (djeca znaju što je važno) koju su, s Nenom Belanom, otpjevali solisti i članovi cijelog ansambla

BROJ 199, STUDENI 2016.

mila, ponavljajući neke dječje postupke i facijalne izraze te sigurno vodeći malu i veliku publiku kao i ostatak ansambla kroz priču. Veći dio ansambla činili su članovi Dramske radionice Ivana Jelić pri HNK–u u Šibeniku, kao i članovi Dječjeg zbora Zdravo maleni.

Zagrebačka je publika, za razliku od šibenske, imala priliku vidjeti i čuti autora mjuzikla »u akciji«: Neno Belan i izvođači njegove Matilde

utjelovljuje Šime Bubica, štitit će svoju malu prijateljicu od svih »opasnosti škole«, ali će i s radošću smjestiti žabu u ravnateljičinu šalicu. Mala Petra Mušić/Kristina Cota preslatko je stvorenje koje glumi djevojčicu s pletenicama, Laticu Bujas, kojoj »nije ništa« čak i nakon što je ravnateljica uhvati za pletenice i zavitla kroz prozor. Pogrbljena kuharica koja izvršava ravnateljičine naredbe zapravo je majstor pozornice Frane Celić, čija uloga nije velika, ali je važna za priču. I naravno, tu su već spomenuti mali članovi Dramske radionice Ivana Jelić, koji već sada pokazuju zavidnu glu-

mačku razinu, odlično pjevaju i plešu, što je glavno za svaki mjuzikl.

Autor u predstavi Predstavu su s povlaštenog mjesta na pozornici glazbeno, ali i scenski pratili Neno Belan & Fiumensi. To je zapravo bila povlastica zagrebačke publike koja je, za razliku od šibenske, imala priliku vidjeti i čuti autora mjuzikla »u akciji«. Fiumensi su suptilno pratili izvođače, pomažući im u izvedbi glazbenih brojeva, a Belan je to učinio čak i decentno sudjelujući u

predstavi (mala Matilda, naime, upravo od Belana posuđuje ljepilo kojim će zalijepiti narcisoidnom tati šešir na glavu, a najsretnija je kad joj Belan na kraju predstave čestita rođendan). U scenskom oživljavanju mjuzikla sudjelovali su i scenograf Osman Arslanagić, kostimografkinja Sara Lovrić Caparin, koreografkinja Zorana Mihelčić te oblikovatelj svjetla Josip Bakula. Osim njih, iza kulisa (ali u doslovnom smislu) stajali su scenski radnici bez čije spremnosti i djelotvornosti izvedba takvog mjuzikla s priličnim brojem rekvizita ne bi bila moguća

(trebalo je dočarati školsku učionicu, knjižnicu, dom Bedarinih itd.). I naravno, svima je u ušima odzvanjala pjesma Kad odrastem, bit ću dijete, s prekrasnom porukom i prekrasnim tekstom (djeca znaju što je važno) koju su, zajedno s Nenom Belanom, otpjevali solisti i članovi cijelog ansambla. A zabava se nastavila i nakon dijela mjuzikla koji se održavao na pozornici, predstavljanjem »originalnog soundtracka« koji je objavljen prošle godine.

U z p r a i z v e d b u m j u z i k l a P a c i j e n t i V j e k o s l a v e i To n č i j a H u l j i ć a , 4 . l i s t o p a d a 2 016 . u D v o r a n i L i s i n s k i u Z a g r e b u

Mjuzikl kao u ludnici BROJ 199, STUDENI 2016.

Predstavi su nazočili ljubitelji Huljićeve glazbe, ali i ljubitelji mjuzikla, kao i poznavatelji djela Mire Gavrana, najizvođenijeg hrvatskog dramatičara u zemlji i inozemstvu, koji je Huljićima priredio dramski predložak

Neke redateljske dosjetke katkad bi odvukle pozornost s glavnih na sporedne likove, primjerice, na glavnu sestru Irmu

remda volimo govoriti kako je Alfi Kabiljo »kralj hrvatskoga mjuzikla« (što neprijeporno i jest) i pri tome jadikovati da u Hrvatskoj »nema baš« mjuzikla, čini se da zanimanje za tu glazbeno–scensku formu raste — i to ne samo što se broja mjuziklâ tiče, nego i što se tiče njihove posjećenosti. Mjuzikl Pacijenti koji potpisuje bračni par Huljić (Tonči Huljić kao autor glazbe i Vjekoslava Huljić kao autorica tekstova), premijerno je prikazan dva dana nakon zagrebačke izvedbe dječjeg mjuzikla Matilda Nene Belana i Fiumensa. Premijera 4. listopada u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog bila je rasprodana, a predstava je ponovljena pred dupkom punom dvoranom 6., 19. i 20. listopada, 9. studenog i 2. prosinca.

Ekipa mjuzikla Predstavi su nazočili ljubitelji Huljićeve glazbe, ali i ljubitelji mjuzikla, kao i poznavatelji djela Mire Gavrana, najizvođenijeg hrvatskog dramatičara u zemlji i inozemstvu, koji je Huljićima priredio dramski predložak; potom poznavatelji opusa Igora Barberića, koji se u cijelom nizu mjuzikla u Hrvatskoj pokazao kao izvrstan koreograf i redatelj, a to je potvrdio i radeći na Pacijentima. U pomoć su im priskočili u javnosti sve prisutniji dramaturg Igor Weidlich, koji je radio libreto za mjuzikl Ruža na asfaltu, a oku-

šao se u ulozi dramaturga u mjuziklu Crna kuća — mjuzikl u boji, izvršni producent Tadija Kolovrat koji je zajedno s kolegom Brankom Gladom pokrenuo producentsku kuću B Glad Produkcija (gdje je i debitirao producirajući mjuzikl Footloose) te Filip Gjud, klavijaturist i vođa benda koji su činili Igor Martinek (bubnjar), Nino Krznar (bas–gitarist) i Tomislav Presečki (gitarist).

Bijeg od estrade Priča mjuzikla Pacijenti je malo — pa čak i malo više — otkačena, a reklamni moto »pravo vrijeme da čovjek poludi« govori ne samo o mjestu radnje nego i o načinu čitanja između redaka. Smještajem u ludnicu (tj. privatnu psihijatrijsku kliniku), gdje mladi Lovro (Hrvoje Foretić) nudi muzikoterapiju pacijentima koji nikako da stvarno ozdrave, autori su pronašli način da prenesu jednu drugu priču koju sami vrlo dobro poznaju — priču o showbusinessu i zbivanjima iza estradnih kulisa. Tako u priči menadžer i glazbeni producent Robert (Damir Kedžo) uspijeva »obrlatiti« doktora Lovru da u ludnicu privuče jednu od svojih bivših pjevačkih zvijezda — Valentinu (Hana Hegedušić). Valentina je, međutim, od estrade pobjegla glavom bez obzira, »na otok«, gdje zajedno s domaćom djevojkom Mandom (Elena Brumini) — čuva ovce. Pa kada, na Lovrin poziv, napokon pristane sudjelovati u »liječenju glazbom«, i ne sluti da će se ponovno morati uhvatiti u koštac s nemilosrdnim svijetom showbusinessa, tj. s beskrupuloznim Robertom koji zna kako podvaliti izrazi-

to nepovoljni ugovor i dobro zaraditi na svima, pa tako i na neobičnom kvartetu psihičkih bolesnika. Robert, dakako, ima pomoćnicu, Enu (Sanja Crljen), koja je njegova desna ruka i Katica za sve.

Scena i kostimi Prilično opsežan sadržaj zahtijevao je brze izmjene scena (koje na idejnom oblikovanju mogu zahvaliti vještini scenografkinje Marte Crnobrnje), kao i neka doista zahtjevna kostimografska rješenja (kostimografiju potpisuje Slavica Motušić). Miljenko Bengez i Marino Frankola oblikovali su svjetlo — a to znači da su bili od velike pomoći dramaturgu, režiseru i scenografkinji, naročito u sceni u kojoj Neda (Vesna Ravenšćak Lozić) i njezin sin Igor (Fabijan Pavao Medvešek) naizmjenično — i u dvije bolesničke sobe — objašnjavaju doktoru Lovri zašto su počeli piti antidepresive u prevelikim količinama. Problem dvaju mjesta u isto vrijeme, istovremenih radnji (koje su uz to i komične), riješen je svjetlima: pola pozornice je u mraku, dok je druga polovica osvijetljena, i obratno. Neke redateljske dosjetke katkad bi odvukle pozornost s glavnih na sporedne likove (primjerice, kad glavna sestra Irma /Jasna Jozić/ neuspješno pokušava podići pacijenta Tonija /Ivan Čuić/ s poda i posjesti ga na stolicu), no neke su ostale nerazjašnjene (čemu Lovrina dugotrajna nijema grimasa usred govora — znači li to da je i on psihički bolesnik, kao što se na kraju ispostavlja za glavnu medicinsku sestru Irmu?).

Izvanredna Hana Sve su uloge odlično podijeljene, no pažnju je posebice privukla izvanredna Hana Hegedušić u ulozi Valentine. Hegedušić se pokazala ne samo kao odlična pjevačica čvrstog, intonacijski stabilnog a istodobno i profinjenog, emotivnog glasa, nego i kao plesačica i odlična glumica. To je pokazala glumeći »sva lica Valentine«, od prilično nezahvalne uloge čuvarice ovaca (čime je uspjela nasmijati publiku) do prevarene pjevačke zvijezde kojoj i poslovni i privatni život propada zbog nemilosrdnog menadžera lakog na riječima i obećanjima, Damira Kedže, alias Roberta. Među sporednim likovima pozornost je svojim prirodnim, neusiljenim nastupom privukla i Zrinka Kušević u ulozi alkoholičarke Ive kojoj je najvažnije u životu (piti i) pjevati u vinskim podrumima. Ansambl plesača (tj. pacijenata) čuvao je leđa glavnim i sporednim likovima; koreografija je možda bila pojednostavnjena, ali to je zato što su svi oni zapravo pacijenti privatne psihijatrijske klinike kojima ne treba dati da previše mašu i skaču po pozornici. Unatoč tome, dinamizam predstave prisiljavao je gledatelje da prate dvije istovremene radnje, ili više njih, do te mjere da je bilo teško pohvatati zašto se nešto upravo događa. No opet, radi se o ludnici, gdje je sve, kao u showbusinessu, dopušteno. I naravno, sve završava happy endom, velikom završnicom u kojoj ulogu komentatora ima medicinska sestra Irma, za koju se na kraju ispostavlja da je i sama — pacijentica klinike.

Ansambl plesača (tj. pacijenata) čuvao je leđa glavnim i sporednim likovima; koreografija je možda bila pojednostavnjena, ali to je zato što su svi oni zapravo pacijenti privatne psihijatrijske klinike kojima ne treba dati da previše mašu i skaču po pozornici.

BROJ 199, STUDENI 2016.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

Colonia je u zagrebačkom Domu sportova 5.

BROJ 199, STUDENI 2016.

s t u d e n o g a 2 016 . p r o s l a v i l a 2 0. r o đe n d a n

Govorili su da nećemo dugo, a mi još »peglamo« Karizma i energija Indire Levak protutnjala je dvoranom, koja se doslovce tresla od euforije koja je zahvatila publiku

S bendom je nastupalo 80 plesača iz studija TransForm

Piše: Ivana Vašarević

ala dvorana Doma sportova u Zagrebu zaista je bila premala za sve vatrene obožavatelje Colonije koja je 5. studenoga spektakularnim koncertom proslavila 20 godina postojanja na hrvatskoj glazbenoj sceni. Tisuće ljudi svih uzrasta, od osnovnoškolaca, tinejdžera do njihovih roditelja, pa čak i baka i djedova, plesale su i pjevale uglas sve hitove legendarnog benda koji već dva desetljeća spaja pop i dance žanr, ali povremeno koketira i s prepoznatljivim slavonskim melosom. Pjevačica Indira Levak (43) prvim taktovima pjesme Za tvoje snene oči iz 2001. dignula je publiku na noge. Karizma i energija zaštitnoga lica Colonije protutnjale su Malom dvoranom, koja se doslovce tresla od euforije koja je zahvatila publiku. Uz 80 atraktivnih plesača iz plesnoga studija TransForm, upravo su obožavatelji bili »točka na i« i »šlag na torti«, na kojima bi slavonskome bendu mogli pozavidjeti i strani kolege. Za Indirin besprijekoran imidž pobrinuli su se domaći dizajneri Juraj Zigman i Kristina Burja, a osim atraktivne scenografije, bend je oduševio i novim aranžmanom pjesama, za koji se pobrinuo Miroslav Lesić. Colonia,

olonia je unatoč zlim jezicima osvajala publiku i top–ljestvice, ne samo u Hrvatskoj nego i u Češkoj, Slovačkoj te Poljskoj, a njihov hit Deja vu čak je obradio i japanski boy bend KinKi Kids

koja je ime dobila po rimskom nazivu za Vinkovce, gradu u kojem je odrastao njezin glavni autor pjesama Boris Đurđević (43), na slavljeničkome koncertu ugostila je i kolege iz rodnoga kraja. S tamburašima iz Slavonia Banda iz Đakova izveli su hitove Varalico, Gukni, golube i Zlatni dvori, koji se pojavljuje na uvodnoj špici istoimene televizijske hit–serije.

Upornost se isplatila »Prije 20 godina govorili su nam da nećemo dugo, da je ta glazba odavno mrtva, da smo iz maloga mjesta, da su nam pjesme arhaične i bezlične, da što mi hoćemo i kamo smo mi to krenuli… I tako prođe 20 godina, a mi još peglamo«, napisao

BROJ 199, STUDENI 2016.

inkovčanin Boris Đurđević svojedobno je bio prvak u stolnom tenisu, čak je položio i ispit za suca, no potkraj osamdesetih počeo je skladati i programirati prve pjesme na starim kompjutorima i na prvom »sintiću«

azni su naraštaji obožavatelja plesali i pjevali uglas sve hitove legendarnog benda koji već dva desetljeća spaja pop i dance žanr, ali povremeno koketira i s prepoznatljivim slavonskim melosom

je na društvenoj mreži poslije spektakla u Domu sportova Boris Đurđević. Vinkovčanin je kao dječak bio na dobrome putu da postane vrhunski sportaš, ali prevagnula je ljubav prema glazbi. Svojedobno je bio prvak u stolnom tenisu, čak je položio i ispit za suca. No potkraj osamdesetih Boris je počeo skladati i programirati prve pjesme na starim kompjutorima i prvom »sintiću«, koji su mu kupili roditelji. Eksperimentirao je s rapom i discom, a devedesetih je, dok je na radiju gradio karijeru kao DJ i producent, odlučio osnovati danas legendarnu Coloniju. Preseljenje u Zagreb nije bilo »med i mlijeko«. Đurđević je jedva krpao kraj s krajem, ali vjerovao je da će mu se upornost, red, rad i disciplina na kraju isplatiti. Colonia je usprkos zlim jezicima osvajala publiku i top–ljestvice, ne samo u Hrvatskoj nego i u Češkoj, Slovačkoj te Poljskoj, a njihov hit Deja vu čak je obradio i japanski boy bend KinKi Kids te je tjednima bio na prvom mjestu u Zemlji Izlazećega Sunca u dalekoj Aziji. Boris je uspješan i kao DJ te kao producent na ino-

20 godina karijere proslavili su uz slavljeničku tortu

zemnom tržištu pod umjetničkim imenom Eric Destler, a 2011. producirao je i hit Celebrate s kojim je Daria Kinzer predstavljala Hrvatsku na Eurosongu. Njegov »nos za biznis« odveo ga je i na domaće televizije, na kojima je radio špice za mnogobrojne serije i šouove, među kojima su i Big Brother te Ne daj se, Nina i Bibin svijet.

Svijet voli pobjednike Iako su zvijezde koje su u 20 godina karijere objavile čak 12 studijskih albuma, Levak i Đurđević na zagrebačkome koncertu dokazali su da se brinu i o mladim kolegama. Na pozornici su ugostili Riječanku Eni Jurišić (26), koja se natjecala u drugoj sezoni glazbenoga šoua The Voice — Najljepši glas Hrvatske. Eni je bila u Indirinu timu, u kojemu je Boris bio savjetnik. Pjevačica Colonije novom pjevačkom talentu još je u emisijama uživo rekla da će kad–tad zajedno nastupati na njezinu koncertu, a obećanje je ispunila upravo na rođendanskom spektaklu benda Colonia. In-

Za Indirin stajling pobrinuli su se dizajneri Juraj Zigman i Kristina Burja

diru je iza pozornice posjetio i Alen Đuras (24), Trogiranin koji se u The Voiceu natjecao u suparničkom timu mentora Jacquesa Houdeka (35). Vrhunac Colonijine glazbene poslastice pred zagrebačkom publikom bila je rođendan-

ska torta, a energični slavonski duo još jedanput je dokazao da Svijet voli pobjednike, kako i pjevaju u svojem hit– singlu iz 2001. godine, a oni to uistinu i jesu na hrvatskoj glazbenoj sceni. 65

Intervju sa Jacquesom Houdekom, u povodu izlaska njegova prvog tamburaškog albuma starogradskih pjesama Tko je, srce, u te dirn’o

U budućnosti se vidim kao učitelja pjevanja Zagrebački pjevač progovorio o Eurosongu, ulozi u The Voiceu te o svojoj karijeri

BROJ 199, STUDENI 2016.

Razgovarala: Eta Kočić

acques Houdek jedan je od naših najljepših vokala i umjetnik svjetskog kalibra, a na sceni je već 16 godina. Dobitnik mnogih nagrada Porin, između ostalog i za najbolju mušku vokalnu izvedbu, prije nekoliko mjeseci snimio je i album najljepših starogradskih pjesama, na koji je vrlo ponosan, jer je u tamburaškoj obradi otpjevao pjesme koje imaju trajnu vrijednost. Osim toga, ušao je u finale nadolazećeg Zagrebačkog festivala, a u intervjuu za Cantus govori i o navodnom odlasku na Eurosong sljedeće godine, što mu je do danas ostala neostvarena želja. Pjesma Kad nekoga voliš ušla je u ovogodišnji finale Zagrebačkog festivala. Kako to da ste se odlučili prijaviti baš na taj festival? Posljednjih sam godina uvijek isticao kako mi je drago što je Zagrebačkom festivalu udahnut novi život i mislim da se takvom vizijom pozitivno utjecalo na našu glazbenu scenu. Festival je posljednjih godina iznjedrio velik broj vrlo dobrih pjesama, sviđa mi se i kako je osmišljena cijela festivalska priča pa sam, kao rođeni Zagrepčanin koji je ponosan na to što grad Zagreb ima najstariji festival zabavne glazbe na ovim prostorima, odlučio da ću pjesmu Kad nekoga voliš, autora Ivana Škunce, prijaviti upravo na Zagrebački festival 2017. Sretan sam što ću biti dijelom takve kvalitetne glazbene manifestacije, koju u današnjem vremenu hiperprodukcije treba itekako poduprijeti i istaknuti kao svijetli primjer. U pjesmu Kad nekoga voliš jako vjerujem i nadam se da će se svidjeti publici, a prve reakcije onih koji su je čuli su sjajne.

Dobre strane članstva Jedan ste od redovitih članova Društva skladatelja. Što mislite, koje je dobre stvari Društvo napravilo? Redoviti sam član Hrvatskog društva skladatelja, naše krovne strukovne udruge, što mi je velika čast kao umjet66

niku, glazbeniku i skladatelju. Takva je mjesto, a ja sam se potrudio u pjesme organizacija neizostavan i važan čim- utkati svoju emociju i trajno ih zabilježibenik glazbenoga žiti na sebi svojstven navota, a iskreno me račin. Podrijetlom sam Jacques Houdek duje svaki pozitivan, Slavonac, pa sam svoTko je, srce, u joj Slavoniji i Slavonciafirmativan i kreativan impuls dan hrvatskoj ma posebno posvetio te dirn’o glazbi, na čemu Hrvatovaj album, kao i svim sko društvo skladatelja ljubiteljima istinske Croatia Records intenzivno radi već goumjetničke vrijednosti. dinama. Kao što sam Album je nazvan po i naveo, revitalizacija prvom stihu PreradoviZagrebačkog festivala će pjesme Miruj, miruj, jedna je od najpozitivsrce moje kojom publinijih stvari posljednjih ku uvodim u svoj izbor godina, a zaista cijenajljepših starogradnim i nastojanja da se, skih pjesama. Osim osim u Hrvatskoj, afirnje, na albumu se namira hrvatsko glazlazi još 11 pjesama, beno stvaralaštvo i u među kojima su trainozemstvu i pobordicionalne: Ima dana, nik sam organizacije Kad bi ove ruže male, što više natječaja koji Ti bi htjela pjesmom da će omogućiti istinskim ti kažem, Blijedi mjetalentima da realiziraju svoje vrijedne projekte. U budućnosti sec, Jesenje lišće, Nekad sam i ja vose vidim kao još aktivnijeg člana Druš- lio plavo cvijeće, Bolujem ja, boluješ ti, tva skladatelja — u ovom trenutku, ob- pjesme Ne vrijedi plakati autora Zvonka veze uz izgradnju karijere ne dopuštaju Bogdana, Na te mislim autora Hedvige mi da pridonosim onoliko koliko bih to Strugar Ban i Jakova Majnarića, Tiho, istinski želio, no trudim se skrenuti po- noći, moje zlato spava autora Izidora Bajića i Jovana Jovanovića Zmaja i zornost na bitne stvari u glazbi. pjesma Jesen stiže, dunjo moja autora Nedavno ste objavili album Ištvana Bogdana. Teško mi je izdvojiti starogradskih pjesama Tko je, srce, samo jednu, vrlo je teško bilo odabrau te dirn’o u tamburaškim obradama. ti 12 najljepših jer bi ih vjerojatno moglo Zašto ste se odlučili baš na takav biti 112, no upravo zato ovih 12 ističem album? Koju biste pjesmu izdvojili kao kao svoj izbor najljepših starogradskih najposebniju i zašto? bisera. Novi album Tko je, srce, u te dirn’o? u prodaji je od 15. srpnja i već je prodana prva naklada. Najljepše starogradske pjesme, u mojoj interpretaciji, u aranžmanima Krunoslava Dražića i uz vodstvo glazbenog producenta Tihomira Ivanetića, dobile su novo ruho i publici ih donosimo u tamburaškim obradama. Sretan sam što oduvijek imam bezrezervnu potporu svoje izdavačke kuće Croatia Records, pa sam u prilici snimati ono što želim. Ponosan sam na sve svoje albume, a sad mi se ispunila još jedna velika želja — otpjevao sam pjesme čija je vrijednost trajna, pjesme koje će ostati za sva vremena, i uz Krunoslava Dražića i Tihomira Ivanetića udahnuo im novi život. Naša vizija bila je vratiti tamburu na zasluženo

Nova sezona Voicea? Bili ste jedan od mentora The Voicea. Je li vam žao što ga ove godine nije bilo i smatrate li da su takva natjecanja dobar početak u karijeri za mlade i talentirane glazbenike? The Voice je format koji u prvi plan ističe glas i talent, vrijednosti na kojima i ja od početka temeljim svoju karijeru, tako da sam bio oduševljen i počašćen kad su me s HRT–a pozvali da budem mentor u tom sjajnom šou koji je sigurno sjajan početak u karijeri svakog talentiranog pjevača ili pjevačice. The Voice je neprocjenjiva odskočna daska, prozor u svijet glazbe, a svatko tko se odluči da mu glazba bude i posao,

mora biti spreman na velika odricanja, strpljenje i golem trud i rad, kao i u svakom poslu. Ljepota je The Voicea u tome što on nužno ne pretpostavlja da se treba prijaviti samo onaj tko misli živjeti od glazbe, nego dopušta svakom pravom talentu da jednostavno živi tu ljubav prema glazbi, da pokaže svoj talent, iako je možda njegov ili njezin profesionalni poziv kulinarstvo, sport ili nešto drugo. Uživao sam biti mentorom u dvjema sezonama, a veselim se i mogućoj trećoj, o čemu ćemo više znati uskoro. Ova kratka kreativna pauza dobro će doći cijeloj ekipi koja stvara taj najgledaniji šou, da nova sezona bude što bolja i uzbudljivija. Bit ću najsretniji ako budem imao prilike nastaviti svoju mentorsku ulogu. Članica vašeg tima Nina Kraljić ujedno je i prva pobjednica šoua. Uskoro imate zajednički nastup u HNK–u Split. Čime vas je osvojila Nina, a čime Mariah Carey, glazbeni idol kojega ste imali prilike upoznati? Nina me osvojila svojim nevjerojatnim talentom i umjetničkim senzibilitetom, emocijom, visokom estetikom koja mi je i samome najvažnija u pjevačkom izražaju. A Mariah, kad bolje razmislim, zapravo me osvojila istim tim kvalitetama. Posve su različite, ali ipak postoji neka poveznica, ona koja povezuje sve istinske umjetnike, bez obzira na žanr koji su odabrali, put koji su prepoznali kao svoj. A Mariah... velika je sreća bila upoznati je i porazgovarati s njom. Iako sam veliki fan odavno, pratim je od njezina početka, bio sam uvjeren da je to sada prevelika, »izgubljena« zvijezda, da neće biti prirodna, svoja... Na sreću, prevario sam se — bila je divna! Topla, srdačna, prava. To me najviše oduševilo i baš sam zahvalan na tom iskustvu.

Glas na prvom mjestu Je li danas na glazbenoj sceni važniji talent ili izgled? Za mene je glas uvijek na prvom mjestu, ali jasno da glazbeni paket sadržava puno više od toga i to mora biti sinergijski učinak talenta, rada, karizme, sceničnosti, izgleda. U šali sam često znao reći da mi je izgled puno pomogao u karijeri, no ima i tu istine — zbog svoje specifičnosti, korpulentnosti —

Da, već nekoliko godina držim seminare suvremenog pjevanja u MPA akademiji glazbene produkcije. To su seminari u trajanju od jednog semestra, odnosno 40 sati, gdje svi željni pjevačkog znanja, i oni s iskustvom i oni bez iskustva, mogu iz prve ruke čuti sve što mislim da je važno za jednog pjevača. Ondje prenosim svoje znanje suvremenog pjevanja. Mogu reći da sam prezadovoljan svakom generacijom i uživam u ulozi mentora, kad imam priliku prenijeti znanje i iskustvo na ljude koji žive glazbu. Stoga svi zainteresirani — dobro ste došli. Nevjerojatno mi je ponekad koliko sam se pronašao u predavanju, vidim se tu i u budućnosti, jer doista uživam u tome i mislim da mi to jako dobro ide, hvala Bogu.

Surađivali ste s mnogim glazbenicima. Tko je na vas ostavio najbolji dojam i zašto?

Dora je, u formatu u kojem smo je poznavali i pratili prije, omogućavala da se sjajno predstavi nova pjesma, pa sam i ja tako postupio na početku svoje karijere, na što sam iznimno ponosan i mislim da je svaka moja pjesma bila dostojnom da bude dijelom takvog glazbenog natjecanja. Iz svakog tog natjecanja izašao sam bogatiji za novo, veliko iskustvo, a svako takvo izlaganje ocjeni i sudu struke i publike doživljavam kao svojevrsnu audiciju kojoj pristupaju i najbolji svjetski glumci, primjerice, kad žele određenu ulogu. Isto tako, kao što je sportašu najveća čast da predstavlja svoju zemlju na Olimpijskim igrama, tako smatram da bi i glazbeniku trebala biti posebna čast i zadovoljstvo imati priliku pjesmom predstavljati svoju zemlju na glazbenoj olimpijadi, a ujedno i najvećem televizijskom glazbenom šou u svijetu koji prati oko tristo milijuna ljudi. Nikad nisam skrivao želju da budem dijelom Eurovizije, a ukaže li mi se ta čast i prilika, sigurno ću je prihvatiti i predstaviti svoju zemlju i sebe na najbolji mogući način, uz puno truda i ljubavi.

Poznato je da uvijek ističem naše glazbene legende kojima se istinski divim i poštujem njihova ostvarenja pa me tako najviše raduje kad imam priliku surađivati na vrijednim projektima upravo s našim legendama. Svi su oni, osim što su genijalni glazbenici i divni ljudi, sjajnih gledišta. Obožavam kad uz stvaranje glazbe imam priliku i slušati o njihovim putovima. Ne bih volio nekoga izostaviti, no svaki put me iznova oduševe suradnje s legendama poput Tereze Kesovije, Josipe Lisac, Olivera Dragojevića, Krunoslava Kiće Slabinca... Nedavno su mi na predstavljanju albuma najljepših starogradskih pjesama u prvom redu sjedili gospođa Vera Svoboda i gospodin Slabinac, to je za mene bio posebno emotivan trenutak. S Terezom upravo pripremam jedan divan projekt, Oliver mi je prošle godine bio poseban gost na koncertu u Lisinskom i još jedanput dokazao koliki je gospodin, pravi kolega, mentor... Ove godine imao sam čast snimiti duet s Doris Dragović, pjevačicom čijem se najljepšem glasu i interpretaciji divim oduvijek. A posebno bih htio istaknuti suradnju i prijateljstvo s Vannom, koja je, osim što je jedna od najboljih pjevačica koju smo ikad imali, predivna osoba, prava prijateljica, potpora u punom smislu, kao i Ivana Kindl, kolegica uz koju me veže sam početak karijere. Divim se svima koji su dosljedni, svoji, iskonski, pravi, pa s takvima volim i surađivati. Isto vrijedi i za autore, prateće glazbenike i producente. Podučavate li još pjevanje u školi pjevanja?

Ponosan na Doru Dosad ste se šest puta natjecali na Dori i iako ste uvijek bili pri vrhu, nikad niste pobijedili. Je li nastup na Eurosongu vaša neostvarena želja? Je li istina da ćete sljedeće godine predstavljati Hrvatsku na Eurosongu?

Dobitnik ste i nekoliko Porina. Koliko vam je važno priznanje struke? Neki glazbenici često ističu da im je publika važnija... Glazba je moj poziv i doista ne stvaram radi nagrada i top–ljestvica, ali naravno da me raduje i doživljavam kao veliku nagradu i potvrdu svojega truda i talenta svako priznanje i struke i publike. Najljepše je kad se mišljenje obiju strana poklopi, a svaki Porin ima posebno mjesto u mojem srcu jer sam ih osvajao za kategorije i projekte koji su mi iznimno važni. U svojoj glazbenoj škrinjici imam Porine za najbolju mušku vokalnu izvedbu, najboljeg novog izvođača,

najbolji božićni album i najbolji album za djecu, a veseli me činjenica što ću sljedeće godine imati priliku biti i u izboru za najbolji album tamburaške glazbe. Porin je naša najveća i najuglednija glazbena nagrada i čast je biti nominiran, a pogotovo nagrađen.

Godina za pamćenje Pokazuju li vaša djeca zanimanje za glazbu? S obzirom na dugogodišnje iskustvo na sceni, koji biste im savjet dali ako krenu tim putem? Svoju ću djecu, Sofiju i Davida, uvijek poduprijeti na njihovu putu i poštovati njihovu odluku. Oboje su glazbeno nadareni, Sofia je sada 11–godišnjakinja, bila je članica zbora, učila klavir, stalno sluša glazbu. Posebno me raduje kad sama otkrije glazbu koja se i meni sviđa, pa u posljednje vrijeme preslušava albume Beatlesa, Elvisa i Michaela Jacksona, dok David, koji će uskoro navršiti četiri godine, rado gleda spotove na YouTubeu, skida koreografije i pjevuši, pamti sve riječi, no još je premali da bismo znali što će biti njegov životni put. Kako bilo, najvažnije mi je da su zdravi, sretni, da odrastu u poštene i vrijedne ljude, a hoće li glazba biti dijelom njihovih profesionalnih karijera, to ćemo vidjeti. Osim što ću biti potpora, ako odluče baviti se glazbom, sigurno ću znati dati pravi savjet i upozoriti ih na ono dobro i ono manje dobro u poslu glazbenika. Nadam se, kao svaki roditelj, da će mi djeca biti sretna i realizirana u životu, čime god da se bavili profesionalno.

finalist Voicea — Alen Đuras. Naravno, i album najljepših starogradskih pjesama Tko je, srce, u te dirn’o? uljepšao je moju poslovnu 2016. godinu. Što još možemo očekivati do kraja ove godine? Ima li novih glazbenih iznenađenja? Za koji dan izlazi novi videospot za pjesmu Kraljica, singl s mojeg albuma Meni za ljubav. Snimali smo ga u Opatiji na bajkovitim lokacijama, stoga mu se iznimno veselim, a prvi put u mojem spotu pojavit će se i moja supruga Brigita. Potkraj studenoga u splitskom HNK–u očekuje me još jedan koncert Dva glasa — dva instrumenta s Ninom Kraljić, a onda, kao i uvijek, radni prosinac, u kojem ćemo već tradicionalno u Lisinskom održati i veliki koncert za djecu Kad si sretan — najljepše dječje pjesme, i to u nedjelju, 18. prosinca, točno tjedan dana prije Božića.

BROJ 199, STUDENI 2016.

teško da sam mogao proći nezamijećeno. Naravno da talent treba pratiti i neki određeni izgled, neka pojavnost, markantnost. Nisam od onih koji će pljuvati po nekome tko možda nije najboljih vokalnih sposobnosti, no uvijek ću istaknuti da taj netko mora raditi na glasu, kao što radi na koreografiji ili izgledu, i onda kad netko daje sve od sebe, to je onda pravi put koji treba poštovati. Pogrešno je kad se u prvi i jedini plan stavlja samo izgled, prečesto smo svjedoci pretjerane vulgarnosti i isticanja pogrešnih vrijednosti — e to je za svaku osudu i svi bismo trebali biti što svjesniji svoje odgovornosti prema mladim generacijama i kako ih educiramo jer glazba je neizostavan dio svačijeg života, odrastanja, pa onda mi koji se bavimo tim poslom trebamo itekako paziti na to kako utječemo na njih. U slučajevima gdje nema ničega suvislog — ni osnovnog talenta, ni šarma, ni karizmatičnosti, pa se pribjegava takozvanim »porno« metodama stvaranja neke artificijelne nazovikarijere vrlo glasno artikuliram svoj stav i negodovanje i, naravno, argumetiram sve to.

Po čemu ćete profesionalno pamtiti 2016. godinu? Iza mene je još jedna lijepa i uspješna godina, na čemu sam jako zahvalan. Pamtit ću je po mnogim vrijednim projektima. Nakon druge sezone The Voicea, u kojem sam imao sjajan tim i zaista uživao sudjelovati kao mentor tim divnim, talentiranim ljudima, održao sam dugoočekivani koncert sa svojom Ninom Kraljić, pod nazivom Dva glasa — dva instrumenta, a Lisinski je bio ispunjen do zadnjeg mjesta sjajnom publikom. Tijekom ljeta održao sam desetke divnih koncerata. Posebno bih istaknuo solistički koncert na čarobnoj Ljetnoj pozornici u Opatiji gdje sam nastupio uz pratnju Maestro orkestra Antuna Stašića i na Potkraj studenoga Jacques, kojem su mi pokojega nazivaju i »Gospodin sebne gošće bile glas«, nastupat će u HNK–u Doris Dragović i Split s »najljepšim glasom Vanna, kao i moj Hrvatske«, Ninom Kraljić

BROJ 199, STUDENI 2016.

Aljoša Šerić, kaže Remi, začetnik je nove zagrebačke škole šansone

Zajednički projekt HDS ZAMP–a i Mirele Priselac Remi

Tekstopisci u poeziji Autori Aljoša Šerić i Damir Urban otvorili su drugu sezonu TUP!–a na novoj adresi u zagrebačkom klubu Katran. Uspješan projekt nametnuo se kao vrijedan dodatak kulturnoj ponudi metropole Piše: Josip Radić

akon uspješnog porinuća kulturno– glazbenog programa TUP! — Tekstopisci u poeziji Mirele Priselac Remi i HDS ZAMP–a i prve sezone koja je svakog posljednjeg utorka u mjesecu privlačila sve više posjetitelja u zagrebački klub Vinyl, od rujna je TUP! na novoj adresi, u Shock Show Industry Katran. Drugu sezonu otvorio je riječki autor i glazbenik Damir Urban koji se u devedesetominutnom razgovoru s Remi pokazao kao iskren i izravan sugovornik, otkrivši mnogo više nego što inače otkriva u svojim pjesmama. O načinu na koji sklada, Urban je otkrio da mu godi osamljenost, a od pomagala mu je najdraži papirnati blokić:

»Svoje ideje nekad zapisujem i na tabletu, ali puno sam uspješniji na papiru. Te skice ponekad sliče na kartu Međuzemlja, dosta je tu strelica, vraćanja, brisanja i šaranja. Pokušao sam pisati u

nekim, nazovimo ih, idealnim uvjetima. Međutim, pokazalo se da inspiracija ne ovisi o okruženju. U posljednje vrijeme razmišljam o tome da se vratim u svoju dječačku sobu, u majčinom stanu, i tu napravim jedan mali studio«, rekao je Urban. Iako njegove pjesme sadrže mnogo referencija na poznate književnike i njihova djela, Urban otkriva da ipak nije sve uvijek tako izravno kako se čini: »Primjerice, Kundera se više odnosi na atmosferu jedne večeri tijekom snimanja albuma, nego na samog Kunderu. Tu je on poslužio tek kao okidač za jednu lijepu večer provedenu s mojim bendom, u razmjeni kreativnih ideja.« U razgovoru koji se oduljio (iako se nitko nije bunio), Remi i Urban razgovarali su o mnogim temama, od ornitologije do internetske komunikacije tinejdžera. Za kraj, referirajući se na njegov hit Odlučio sam da te volim, Remi je upitala Urbana je li ljubav zaista odluka? »Jest, kao i sve u životu«, zaključio je riječki glazbenik.

TUP! u listopadu obilježilo je gostovanje Aljoše Šerića, autora i frontmena grupe Pavel. Nazvavši ga začetnikom nove zagrebačke škole šansone, Remi je i ovaj put kirurški precizno analizirala Aljošine tekstove, od njegovih ranijih pokušaja pa do posljednjih ostvarenja i hitova sa Zagrebačkog festivala poput Čuvaj me i Poslije nas. Šerić je, između ostalog, otkrio i svoje utjecaje, od velikana francuske šansone poput Charlesa Aznavoura, pa sve do uspješnica sa Sanrema i talijanskih kancona koje je slušao odrastajući u Splitu. »Ali nije samo glazba ta koja inspirira, to mogu biti i slike. Primjerice, Ana Kolega zna oslikati moje pjesme i prije nego što ih čuje. Jednu od njezinih slika iskoristio sam za cover prvog albuma Pavela. Stalno osluškujem i druge oko sebe, pokušavam sam sebe iznenaditi. James Blake mi je trenutačno kunst i inspirira me kad nešto čujem i pomislim: e, ja bih takvu pjesmu«, objašnjava Aljoša, dodajući kako je pisanje pjesama vještina, poput one kojom je postolar u stanju izraditi dobre cipele:

»S vremenom autor postaje vještiji, verziraniji, nadam se da to ne znači da autorska oštrica s vremenom otupljuje«, kaže Šerić.

Kulturni projekt Kao i prethodne sezone, svaki TUP! zaključen je novim glazbenim čitanjem djela iz pjesmarice svakoga gosta. U Urbanovu slučaju, pjesma Nebo s albuma Otrovna kiša dobila je hipnotizirajuće blues ruho, u pratnji glazbenika Viktora Lipića na klavijaturama i Vedrana Žanka na gitari i usnoj harmonici. Uz Aljošino gostovanje Remi je, uz pratnju multiinstrumentalista Saše Miočića i mladog bubnjara Marija Klarića, okrenula Poslije nas u rasni funk broj, dok je Sve u svoje vrijeme postao tvrdi hip– hop komad. U međuvremenu, TUP! se sve više afirmira kao vrijedan dodatak zagrebačkoj kulturnoj ponudi, a dok ne osvane na nekoj od nacionalnih televizija, video reportaže s TUP!–a možete pratiti na službenom YouTube kanalu HDS ZAMP–a.

Z a n a s t u p J i n x a 2 7. l i s t o p a d a 2 0 16 . u Z a g r e b u u k l u b u J o h a n n F r a n c k t r a ž i l o s e m j e s t o v i š e

Kasnili sa svirkom zbog gužve na ulazu u klub

izualno vrlo atraktivan prostor kluba Johann Franck odiše posebnim retrougođajem. Taj je ugođaj 27. listopada doživio vrhunac, ugostivši Jinxe i oko tisuću njihovih obožavatelja. Bend je napokon, nakon šest godina, predstavio nove i dugoočekivane pjesme, najavio novi album te u odličnoj atmosferi zabavio publiku. Uređenje kluba pridonijelo je prilično intimnoj atmosferi rasprodanog koncerta jer, osim što se prostor doima predvorjem nečijeg bogatog doma iz prošlih vremena zahvaljujući ponajprije stubama u samom središtu kluba, pozornica je bila u ravnini s publikom koja ju je okružila sa svih strana pa je bend od prvog reda publike razdvajao samo metar prostora. Ambijent je bio kompatibilan s energijom benda jer retro opisuje i glazbeni izričaj Jinxa koji su svojoj publici pripremili osvježene verzije svojih najvećih hitova s prijašnjih albuma, kao što su Smijem se (Second hand), Koliko suza za malo sna, Na plaži (Pompei: ljetna ploča katastrofe), Strijele na horizontu (Avantura počinje), Na čemu si ti? (Na zapadu) i Pravo (Diksilend).

Stariji smo i kritičniji Nastup su počeli s pola sata kašnjenja, pričekavši da se red na ulazu smanji, a publiku je za to vrijeme zabavljao Alen Balen svojim DJ setom. Koncert su otvorili novim singlom Jesmo li dobro? koji je već zarazio radijske etere, što je potvrdilo i pjevanje publike uz Yayu. Na pitanje zašto su čekali šest godina da

objave novi album i što na novom albumu možemo očekivati, odgovorio je autor pjesama Gordan Muratović (Coco Mosquito) koji je zbog noge u gipsu koncert odradio sjedeći: »Malo smo stariji i kritičniji pa nam treba više vremena da napra-

pularnih produkcijskih i postprodukcijskih dorada, već se očituje u osnovnim bojama električne gitare i klavijatura, na kojima je autor Coco transparentno i nepretenciozno izrazio svoje glazbene zamisli. Dinamične i živahne bas–dionice Krunoslava Cvancigera nad kojima se diskretno ritmički obliku-

bog noge u gipsu, malo sam se osjećao kao gost na vlastitom koncertu. Bolje mi je dok sviram i plešem, kaže Coco. se osobito istaknuli odlično uigrani puhači Igor Pavlica na trubi, Ivan Kovačić na tenor–saksofonu i Goran Jurković na bariton–saksofonu. Naravno, sve to ne bi bilo moguće bez razigranog i discipliniranog Berka Muratovića na bubnjevima. Neizostavna je bila i svevremenska, takoreći himna Jinxa, Tamo gdje je sve po mom tijekom koje je Yaya predstavila gosta – Igora Štimca koji je svojim udaraljkama obogatio pjesmu, a publika je pjevala na sav glas. Evo što o koncertu kaže Coco: »Moj dojam o koncertu je podosta povezan sa žabljom perspektivom iz koje sam u njemu sudjelovao. Zbog noge u gipsu, morao sam sjediti, a apsolutno nisam naviknut na takvu situaciju. Bolje mi je dok sviram i plešem, tako da sam se malo osjećao kao gost na vlastitom koncertu. Ipak, moram priznati, atmosfera je bila sjajna i nagužvana u pozitivnom smislu. Zadovoljan sam kako smo svirali, naročito nove pjesme koje publika još nije imala priliku čuti, a svejedno nisu nimalo ohladile atmosferu, naprotiv. Kao voditelja ovog omanjeg orkestra, to me naročito veseli. Lako je svirati hitove koje svi znaju«, ističe Coco Mosquito. O tome koliko je publika željna njihovih nastupa i pjesama, svjedoče i dva poziva na bis na kojima su otpjevali još četiri pjesme. S nestrpljenjem očekujemo njihove nove materijale i nove koncerte jer sa svojom dobro poznatom formulom sigurno ne mogu pogriješiti. Niko Gobo

Piše: Monika Dražinić

BROJ 199, STUDENI 2016.

Bend je nakon šest godina predstavio nove pjesme za idući album

Tisuće fanova natiskalo se u zagrebačkom klubu

vimo nešto čime ćemo biti zadovoljni. Mislim da je tako sa svima nama iz veteranske kategorije u koju, eto, polako i mi ulazimo. Novi album bit će kombinacija soula, mjuzikla i rock’n’rolla, ali evo još malo pa će biti gotovo i svi će moći čuti o čemu se radi. Glazbu treba slušati, a ne objašnjavati«, kaže Coco. Prepoznatljiv snažan i dominantan glas Jadranke Ivaniš Yaye, čvrsta svirka i snažni, ali prozračni aranžmani podsjetili su nas zašto su Jinxi poseban i respektabilan sastav na hrvatskoj glazbenoj sceni posljednje 22 godine. Osobito je hvalevrijedan kvalitetan pristup dobro osmišljenom glazbenom sadržaju koji se ne skriva iza danas po-

ju rifovi Cocijeve funk i džez–gitare, minimalistički dozirani motivi na klavijaturama Marijana Gudelja, svedeni na antologijske zvukove električnoga klavira i orgulja, te veseli analogni sintetički soundovi, koji su vješto umetnuti na prava mjesta, prepoznatljiv su produkcijski okvir Jinxa. Također, sve navedeno redovito obogaćuju nezaobilazni puhači koji praskavim solima podižu opći dojam. Članovi benda širili su dobre vibracije, a dobra vibracija im se vraćala. Uz premijeru triju novih pjesama koje je publika odlično prihvatila, u dva sata svirke mogle su se čuti i atmosferična i sanjiva Šmiramo, zarazna Brazil u kojoj su

BROJ 199, STUDENI 2016.

Darko Juranović D’Knock i Zvonimir Dusper Dus: »Rad sa Simple Mindsima naš je najveći uspjeh«

Svjetsko, a naše

Surađivali su sa Simply Redom, Barbarom Tucker, Eddiejem Amadorom i mnogim drugim inozemnim glazbenicima, a sad je u studio hrvatskog poducentskog tima PlayOne došao i Andy Wright, producent legendarnog škotskog benda Simple Minds Piše: Eta Kočić

obitnik Grammyja, Andy Wright, prošloga je mjeseca boravio u Zagrebu, gdje je s ekipom PlayOnea (Darko Juranović D’Knock, DJ Fresh Jay i Zvonimir Dusper Dus) finalizirao nove verzije 12 najvećih hitova legendarne grupe Simple Minds. Ljudi PlayOnea na tome su intenzivno radili posljednjih nekoliko mjeseci. Riječ je o ponovno odsviranim i otpjevanim hitovima Simple Mindsa u novim aranžmanima, za što je uz Wrighta zaslužan i hrvatski producentski tim. Osim tih novih radijskih verzija, D’Knock i Dus su za popularni škotski bend, u povodu 40 godina njihova postojanja, napravili i 12 produljenih verzija tih hitova te posebne klupske remikseve, koje će Simple Mindsi predstaviti sljedeće godine. Do suradnje engleskog producenta i PlayOnea

došlo je zahvaljujući Petri Crnetić, koju je Andy odabrao kao agenticu za područje jugoistočne Europe. Andy je u karijeri radio s Lucianom Pavarottijem, Annie Lennox, Natalie Imbrugliom, Eurythmicsima i drugima, a u Hrvatskoj, osim PlayOnea, surađivao je na Gibonnijevu albumu 20th Century Man, dok je s Tošom Proeskim radio na njegovu posljednjem albumu na engleskom jeziku. O tome koliko im je posao s Wrightom i Simple Mindsima otvorio vrata svjetskog tržišta te kako je počela ta uspješna suradnja, govorili su producent i tekstopisac Darko Juranović D’Knock te producent i skladatelj Zvonimir Dusper Dus. Ekipa PlayOnea ima tri člana. Tko je za što zadužen, koliko traje vaša suradnja? D’Knock: PlayOne je počeo kao dvojac (Darko Juranović D`Knock & DJ Fresh Jay), no ulaskom u projekte s

Andyjem i u one s »kraljicom house glazbe« Barbarom Tucker, producentski se priključio i Zvonimir Dusper Dus koji je dao itekako potreban doprinos našem radu. DJ Fresh Jay, Dusper i ja suradnici smo još otkako smo se počeli baviti glazbom, i to iz doba kad je Dus još svirao klavijature u grupi Boa. Pratimo se cijeli život i radili smo na dosta projekata. Fresh i ja se pak znamo još iz srednje škole i iza nas je također velik broj projekata, od kojih bih izdvojio stvaranje zajedničkog labela Urbani zvuk, koji je na kraju prerastao u Liveinthemix Music. Imamo jaku interakciju u svim segmentima i u vrlo brzom roku možemo izvesti dosta toga. U ovom trenutku PlayOne nije fokusiran samo na klupsku glazbu. Pokrivamo dosta glazbenih stilova, od klasičnog elektroničkog zvuka, izvornog housea, hip–hopa, r&b–ja, trapa, trip–hopa, garagea pa do modernog popa. Na neki način stvaramo svoj zvuk jer smo svi veterani većine nabrojenih stilova. Dus: U priču sam, kao što je rekao Darko, ušao malo kasnije. S obzirom na to da su prvi naručeni poslovi bili klupski remiksevi za strano tržište, u čemu imam prilično iskustva, Darko je vjerojatno smatrao da bih mogao dati neki doprinos i tako uvećati šanse za uspjeh projekta.

Trud se isplatio Kako je došlo do suradnje s Andyjem Wrightom? Kako to da se odlučio baš za PlayOne?

Simple Minds — Škotski bend na sceni je već 40 godina

D’Knock: Odgovor na to pitanje mogao bih početi rečenicom: »Vjerujte u snove, imajte jasnu viziju, radite sa srcem i, najvažnije, budite strpljivi.« Sve se u konačnici isplati, a cijeli put koji ste morali proći, u jednom trenutku će vam biti jasan. Sedam godina trajali su zajednički testni projekti — suradnja s Peterom Grantom, bendom Sultanov, remiks božićnog singla Micka Hucknalla i po-

sljednjeg singla grupe Simply Red The Ghost of Love, koji je najavio njihov album i turneju Big Love, te na kraju rad na albumu legendarnih Simple Mindsa. Na tom putu prati nas izvršna producentica Petra Crnetić, a važan dio menadžmenta PlayOnea je i produkcijska kuća Svijet produkcije, dok se za diskografski dio brine Hit Records. Zašto se Andy odlučio baš za nas i u ovom projektu nam dao veliku odgovornost i ulaz na velika vrata? U posljednjem studio sessionu, kad smo radili završnu fazu aranžiranja, upravo sam ga to pitao. Andy je tu gdje jest s razlogom. To je čovjek koji je radio s velikim imenima kao što su Simply Red, Luciano Pavarotti, Eurythmics, Jeff Beck, Simple Minds, The KLF, Atomic Kitten, Natalie Imbruglia, Shakespear’s Sister, Gianna Nannini itd... Kao producent zna prepoznati talent, potencijal, ima nevjerojatnu sposobnost gledanja unaprijed. Svatko od nas trojice (DJ Fresh Jay, Dus i ja) individue smo na svoj način. Andy je igrom slučaja ušao u fazu da fizički ne može završavati toliko poslova, a ima velik broj projekata. Tražio je tim s kojim može dugoročno surađivati i lako komunicirati, da imaju brzinu izvedivosti i sve potrebne glazbene vještine. To je od nas i dobio. Dugo smo sva trojica brusili zanat i očito se isplatilo. Zvuči nevjerojatno da od svih imena kojima je Andy okružen, od svih silnih svjetskih producenta, aranžera, tonaca, DJ–a itd., izabere nas. Ali to je bila ona situacija — jednostavno primiš loptu i moraš baciti tricu ili ideš na klupu. Nema »ali«, gdje je lova, što će biti, pa kako ćemo? U sve smo ušli srcem i naposljetku se isplatilo. Najvažnije je da smo Fresh, Dus i ja u sve to vjerovali od početka.

Hitovi Simple Mindsa Jeste li inače obožavatelji Simple Mindsa?

BROJ 199, STUDENI 2016.

Na albumu rade posljednjih šest mjeseci

Grant, Amrick Channa, Barb&Q Project i mnogi drugi.

D’Knock: Unatoč činjenici što smo većinom odrastali na funku, hip–hopu, soulu i r&b–ju, Simple Minds je jedan od bendova koji je itekako utjecao na svakoga od nas. To je osamdesetih bila nezaobilazna glazbena lektira. Njihovi singlovi su bili vječne pjesme koje ti ostaju u glavi jer su specifični. Dobro je poznato da su Simple Minds jedan od najuspješnijih britanskih bendova svih vremena, da su utjecali na rad mnogih svjetskih bendova i izvođača. Neki od njihovih najvećih hitova, poput Don’t You (Forget About Me), Alive & Kicking, Waterfront, Sanctify Yourself, Promised You A Miracle, Belfast Child itd. i danas su nezaobilazni dio radijskog etera diljem svijeta. Za mene kao klinca, oni su bili potreban odmak od velike količine funka, hip–hopa i soula koji sam tada intenzivnije slušao. Volim glazbenu širinu, kombiniranje različitih stilova glazbe. Grupa Simple Minds i njihovi singlovi podsjećaju me na prve izlaske u Saloon i Kulušić.

Koji vam je najdraži njihov hit i zašto?

Dus: Oduvijek sam bio fan Simple Mindsa. Osim najvećih hitova koje »svako dijete zna« čak i danas, u velikoj su mjeri na mene utjecali njihovi raniji radovi iz alternativnije faze, kad su vrlo uspješno kombinirali elektroniku i gitarski zvuk. Kod njih mi je uvijek bilo super što su bili točno negdje na pola između »bjelačke« i »crnačke« glazbe, što je teritorij u kojem i sebe najčešće zatječem.

S kim ste do sada surađivali od inozemnih zvijezda i s kim biste još htjeli surađivati?

PlayOne je dosad ostvario brojne velike uspjehe, koji uključuju razne singlove, izdanja, remikseve, glazbene kompilacije, koncerte, turneje te suradnje s poznatim svjetskim izvođačima i klubovima. Suosnivači smo Papaya Day & Night Festivala i producenti kompilacija Papaya Day & Night Vol. 1 — Vol. 5. PlayOne je također bio jedan od sudionika svjetskog humanitarnog projekta za beskućnike We Can Heal. Njihova dugogodišnja suradnica, house diva Barbara Tucker, kao jedna od inicijatorica cijelog projekta, okupila je brojne svjetske pjevače i vrhunske remiksere da produciraju singl We Can Heal, među kojima je i PlayOne dobio svoju priliku. Prvo izdanje uključuje verzije PlayOnea te etabliranih svjetskih producenata i DJ–a kao što su Frankie Knuckles (Godfather of House Music) & Eric Kupper, DJ Spen & Gary Hudgins te Rhemi. PlayOneov remiks pjesme We Can Heal osvojio je prvo mjesto na svjetskoj top–listi Traxsource Electro House Top 100.

D’Knock: Surađivali smo s brojnim eminentnim imenima svjetske glazbene scene kao što su Simply Red, Barbara Tucker, dobitnik nagrade Grammyja Andy Wright, Mick Hucknall (Simply Red), DJ Spen (Quantize Recordings), Eddie Amador, Dany Cohiba, Peter

Imam osjećaj da nam se snovi ispunjavaju, zato treba biti realan i čvrsto na zemlji. Kad smo dobili kanale od 12 najvećih hitova Simple Mindsa i počeli raditi, sjećam se da smo se Dus i ja dopisivali cijelu noć kao neki klinci. Posebno mi je ostala u sjećanju njegova

D’Knock: Od njihova cijelog opusa, kad danas gledam, nekako mi je najdraža Someone, Somewhere In Summertime, a ona koju najviše pamtim iz klubova je Don`t You. Pjesma Someone Somewhere In Summertime ima onu melodiju i zvuk koji mi nekako budi nostalgiju za zlatnim osamdesetima. Još bih izdvojio i Waterfront koji je apsolutni klasik bez presedana, a opisao bih je kao pjesmu iz neke druge galaktike. Dus: Teško je reći. Od ranije faze vjerojatno New Gold Dream (81, 82, 83, 84…). Od kasnijih velikih hitova Don’t you. Razlog je isti — jedinstveni način na koji su stvorili »big sound« od klasičnih bendovskih elemenata. Njihova glazba se može svirati vrlo jednostavno, nije to nikakva nauka. To je bend. Čudo sinergije glazbenika koji su zajedno više od zbroja svojih mogućnosti.

Svjetske suradnje

poruka: »Darko, ovo je nešto posebno, uopće me nije briga što će nam se dalje događati... već sama činjenica da imamo ove kanale u svom laptopu, u svom stanu, ovdje i sada... mislim TOO MUCH!« Danas, kad sve sagledam, mislim da nam je taj stav otvorio put. Uletjeli smo u projekt sa srcem, bez kalkulacije, samo zato što nam je bio gušt. Dus: Bilo bi super u budućnosti surađivati sa što više velikih izvođača jer suradnja s njima olakšava proboj na velika tržišta. Sudeći po razvoju događaja, vjerujemo da će nam u bliskoj budućnosti Andy »dobaciti« još takvih poslova.

Put u London Planirate li možda ići u London, gdje će sigurno biti i promocija novog materijala Simple Mindsa? Kad se može očekivati premijera? D’Knock: Apsolutno. Nedavno su nas Andy i njihov menadžment pozvali na predstavljanje svih spomenutih izdanja u London. Simple Minds slavi 40 godina i spremaju puno toga. Prerano je i neozbiljno govoriti gdje ćemo se sve pojaviti, no kako smo uključeni u dosta toga, sigurno ćemo biti na nekim većim proslavama. No i da ostane na ovom, bili bismo zadovoljni jer cijenimo priliku koju smo dobili.

Radili ste i s mnogim domaćim izvođačima. Jesu li naši pjevači manje zahtjevni od stranih ili je obratno? Dus: Na prvu, rekao bih da su domaći zahtjevniji, ali onda, kad bolje razmislim, rekao bih da to ipak ovisi o konkretnim primjerima. Moje je iskustvo da tu nema razlike domaće/strano, nego više kakav je tko čovjek. Ima i vani zahtjevnih izvođača, a ima i ovdje jednostavnih. Možda je najveća razlika u tome što kod nas izvođačima nije baš najjasnija uloga producenta. S obzirom na to da u posljednje vrijeme izvođaProducentski tim PlayOne završavao je album Simple Mindsa s Andyjem Wrightom u studiju u Zagrebu či vrlo često sami plaćaju producenta, postavlja je — »ubosti« jednu stvar koja »probise pitanje tko je tu gazda ili čija je zaja opnu jajeta«. Moj je dojam da smo dnja. Ako unajmiš nekoga jer smatraš suradnjom sa Simple Mindsima dosad da zna nešto što ti ne znaš, logično je najbliži tome. Što se tiče Hrvata vani, da ćeš mu dati prednost u važnim odnije ništa lakše ni teže. Malih zemalja lukama. Ali ne bude tako. Izvođač čeima puno, neke imaju više, neke masto neke važne odluke s područja glaznje uspješnih umjetnika. Mislim zaprabene produkcije donese sam. Na kraju vo da naša zemlja tu ne stoji previše krajeva, ipak on mora stati iza te pjeloše. Pogledajte 2Cellos ili Edina Karasme. To mi je jasno. Ali onda to limitimazova koji su stvarno došli do razine ra ulogu producenta i koči razvoj cijele od koje nema više i bolje. Ali ono što industrije jer se izvođači teže odlučuju je zanimljivo je da su se najveći uspjena rizik. Žele igrati na sigurno pa onda si kod nas dogodili u glazbenim nišauglavnom uvijek rade produkciju nalik ma, a ne u mainstreamu. Mislim da je na neku već postojeću. Vani je suprottu veliki problem, što kod nas praktično, traži se »ono nešto«, da je drukčije, ki uopće nema domaćih izvođača koji da je luđe, da je novo. Mislim da je u pjevaju pjesme na engleskom za doPlayOne će otvarati koncerte Simple tome najveća razlika. maće tržište. Dakle, mogli bismo reći Mindsa na nadolazećoj turneji. Što ste da ne njegujemo tu vrstu mainstream pripremili za tamošnju publiku? Pogled u budućnost glazbe koja ima potencijal za uspjeh D’Knock: U tijeku su pregovori s me- na inozemnom tržištu. Čak bih se usuSmatrate li da je suradnja sa Simple nadžmentom grupe Simple Minds da dio reći da kod radijskih urednika poMindsima vaš najveći uspjeh u karijeri? PlayOne otvara neke njihove koncer- stoji neki otpor prema domaćoj glazbi te na nadolazećoj turneji. Dakle, to su na engleskom jeziku. To je onaj naš po- Dus: Osobno, govorim u svoje ime, s pregovori i postoji obostrana želja, no znati fenomen »ma šta sad ovaj tu glu- obzirom na to da se bavim različitim nitko ne jamči da će se to i dogoditi. Tu mi«. U rock–glazbi imamo dosta izvo- aspektima ovog posla, moram reći da nam je Andy glavna karika i pregova- đača koji uopće »ne fermaju« lokalnu je ta suradnja sasvim sigurno dosad rač, ali ako se to dogodi, sigurno bismo scenu i rade isključivo na engleskom. U najveći uspjeh u mom bavljenju pop– sa svojim nastupom uživo spojili vrhun- pop–glazbi, koliko ja znam, toga nema. rock glazbom. ski DJ–ing s live svirkom. Bio bi to je- A bez toga, bez jake lokalne scene na dinstven spoj elektroničke glazbe i više engleskom jeziku, naša će zemlja teš- D’Knock: Potpisujem! Zasigurno glazbenih stilova na naš način, mož- ko ostvariti veću prisutnost na stra- najveći. da ekskluzivni reworkovi najjačih stva- nim tržištima. U tom smislu treba po- Dobitnici ste i glazbene nagrade Porin. ri iz osamdesetih u kombinaciji s našim gledati Švedsku, koja je upravo zbog Pridonose li te nagrade poslu? stvarima, gostovanje raznih vokalista i toga što nema takav problem, vjerojatinstrumentalista, kao i nastup eksklu- no trenutačno najveći svjetski izvoznik Dus: Uvijek je lijepo dobiti priznanje struke za svoj rad, no u konačnici uvijek pop–pjesama. zivnih plesača i plesačica. te netko angažira za konkretan posao Jeste li dogovorili još neki projekt koji zato što treba tvoje vještine i taj netko Probijanje jajeta možete najaviti? uvijek vrlo dobro zna tko nešto zna, a Koliko su vam inozemne suradnje D’Knock: Trenutačno imamo tri pro- tko ne zna. Mislim da je glavni smisao otvorile vrata svjetskog tržišta? Je li jekta koje nam je Andy dodijelio i to su nagrada kao što je Porin ipak razvijaHrvatima teže uspjeti vani? sve velika imena. Sad tek počinjemo s nje međusobnog uvažavanja koje svoj probnim editima pa ćemo vidjeti što će pravi doprinos ostvaruje unutar struDus: Suradnja s velikim zvijezdama se ostvariti. Bez obzira na sve što se kovnih organizacija. sama za sebe nije dovoljna za pro- sada događa, samo prizemnim pristuboj. Ona je u svakom slučaju vrijed- pom možemo ići dalje, i to bez većih Karijere ste počeli devedesetih godina kao DJ–i, tekstopisci i na zbog portfolija i iskustva, ali glavno pompi i najava.

»V

jerujte u snove, imajte jasnu viziju, radite sa srcem i, najvažnije,« ističe D’Knock, »budite strpljivi.«

skladatelji (Darko je bio član grupe E.T., Dus je karijeru počeo kao aranžer i klavijaturist) za koje mnogi »sentimetalci« kažu da su bile najplodonosnije godine u glazbi. Koliko je scena općenito napredovala ili možda nazadovala od tada? D’Knock: Sjećam se recimo nastupa E.T.–a u legendarnom klubu Ministry of Sound DMC `92. DJ Fresh Jay se tada natjecao, a mi smo imali nastup uživo. Ajmo reći da je to vrijeme bila možda prekretnica i nagovještaj svega onoga što se poslije događalo. Slobodno mogu reći da smo bili ispred vremena i imali smo luđačku energiju, onaj osjećaj kao da nas ništa ne može zaustaviti. Tu su nastale ideje za pjesme, tu se rodilo novo, veliko poglavlje. Ne kaže se bez razloga — nikad ne zaboravi tko je u početku bio s tobom. E.T. je dio moje mladosti i za njega me vežu najljepše uspomene. I iz današnje pozicije prema tom dijelu života osjećam veliko poštovanje. Što se tiče Hrvatske, imam osjećaj da je tada naša pop–scena u dobrom dijelu imala veze s ostatkom svijeta. Tada su svi, pa i mediji, takvu vrstu glazbe podupirali i po svakoj logici stvari trebali su to nastaviti podupirati i dalje. No danas nije tako. Dus: Ja sam po prirodi futurist i iskreno mislim da uvijek idemo nabolje. Teze da je nekad bilo super, a danas ne valja, jednostavno ne stoje. Ono što se jedino zapravo dramatično promijenilo jest da više ne postoji proizvod kakav je bio CD, koji je imao određenu čaroliju i mogao se puno prodavati, mnogo skuplje nego što je koštao u proizvodnji, a to je stvaralo velike profite. Iz današnje perspektive, bila je riječ o svojevrsnom balonu koji se kad–tad morao ispuhati. Što se tiče scene, mislim da smo danas neizmjerno više »spojeni« na svjetsku scenu i da je razlika između onoga što se događa kod nas i vani vrlo mala ili nikakva, osim naravno u žanrovima koji su prirodno takvi da zahtijevaju drukčiji pristup, kao što je zabavna glazba koja je uvijek lokalna i drukčija u svakoj zemlji. Sjećam se kako su scenu devedesetih kritizirali oni koji su pripadali vremenu prije nas jer je sve bilo »jeftino«. Počele su playback gaže po klubovima i sve se manje sviralo uživo. Dakle, sve je stvar perspektive. Iskreno, mislim da što se tiče glazbe, najbolje godine tek dolaze. Možda više nikad nećemo doživjeti pojavu nečega tako izvanserijskog kao što su Beatlesi, ali zato se sve češće događa ono što je zapravo pravi i istinski napredak — da neki glazbenik koji stvara izvan »velikih tržišta« napravi svjetski uspjeh, i to čak pjesmom na svom jeziku, kao što je aktualni hit kosovske pjevačice Ere Istrefi BonBon, koji je u originalnoj verziji, na albanskom, postao globalni fenomen.

L e t 3 , M o s k v a i N i e t n a s t u p i l i 5 . s t u d e n o g a 2 016 . u r i j e č ko j t vo r n i c i To r p e d o

Rokerski maraton

za »tradicionalnu riječku rock–obitelj«

subotu navečer, 5. studenoga, u Rijeci je kišilo kao da se sprema opći potop, a jugo koje je puhalo stvaralo je dojam prave monsunske oluje. No ništa nije moglo spriječiti Let 3 i njihove goste da održe pravi rock–maraton posvećen »tradicionalnoj riječkoj rock–obi-

telji« i sceni najrokerskijega grada u Lijepoj Našoj, u kojem, kako i njihova pjesma kaže, »gitaru svira star i mlad«. Šarolika publika od 7 do 77, obitelji s djecom, pankeri, rokeri, hipsteri, mladi i stari, napunili su prostor tvornice Torpedo i uživali u više od četiri sata vrhunske svirke, a Let 3 je tako upisao novu pobjedu na domaćem terenu. Slavila se i pobjeda Rijeke u jadranskom derbiju, pa je ionako uzavrela atmosfera bila dodatno užare-

na. Znamo da je Let 3 jedan od najjačih brendova Rijeke (i ne samo Rijeke) i u mnogim se pjesmama autorski tandem, Damir Martinović Mrle i Zoran Prodanović Prlja, dotiče upravo urbanih riječkih motiva i mjesta, pa je iz želje da se oda počast gradu i sceni došlo do ideje za takav događaj. Koncert je otvorila mlada riječka grupa Moskva, predvođena autorom i gitaristom Vladimirom Tomićem i sjajnom pjevačicom Tamarom Dorčić, koja je svojom atraktivnom pojavom

i snažnom vokalnom interpretacijom začas osvojila publiku. Potvrđujući energičnim i žestokim nastupom kako RI–rock ima itekako potentne nove snage koje nastavljaju dugačak niz odličnih bendova, Moskva je, uz pjesme s prva dva albuma, izvela i nekoliko novih, uključujući i tek objavljeni singl Reci mi sve, najavljujući tako na najbolji način objavu novog albuma.

Stephany Štefan

Piše: Dario Draštata

BROJ 199, STUDENI 2016.

Obitelji s djecom, pankeri, rokeri i hipsteri uživali su u više od četiri sata svirke, a Let 3, koji je publiku bacio u trans, pokazao je zašto je jedan od najboljih live bendova

U okvirić1: Koncert je otvoren hitom Angela čiji je spomenik nadgledao cijeli koncert s pozornice

BROJ 199, STUDENI 2016.

U okvirić2: Bila je to potvrda ljubavi benda, publike i grada, u kojem doista, iako zvuči utopijski, vlada »rokerski sklad«.

Kao predgrupa ozračje je zagrijala riječka skupina Moskva

oncert je otvoren hitom Angela čiji je spomenik nadgledao cijeli koncert s pozornice

rijere. Žestoka rokerska mašina pulsirala je na krilima čvrste ritam– sekcije: Damira Martinovića Mrleta na basu i Ivana Bojčića Bina na bubnjevima, Mateja Zeca i Dražena Baljka na gitarama te nenadmašnog frontmena Zorana Prodanovića Prlju koji je publiku pretvorio u šestog člana benda.

Let3 je publiku riječke tvornice Torpedo bacio u trans

ila je to potvrda ljubavi benda, publike i grada, u kojem doista, iako zvuči utopijski, vlada »rokerski sklad«.

Poslije Moskve, na scenu su izašli slovenski punk prvoborci Niet, koji su 45– minutnim nastupom odlično zagrijali riječku publiku za nastup zvijezda večeri. Let 3 je od samog početka karijere, koja traje već tri desetljeća, osim po svojim brojnim performansima, provokacijama, scenskim i umjetničkim instalacijama, na glasu kao jedan od najboljih domaćih live bendova, što je i te večeri u Torpedu bilo jasno od prve minute njihova nastupa. Majstorskom svirkom koja je trajala gotovo tri sata, Let je protutnjao kroz sve faze svoje ka-

Za tu prigodu bend je u nekim pjesmama pojačan brass sekcijom, predvođenom Igorom Pavlicom i grupom E.N.I. u ulozi pratećih vokala, čime su nas podsjetili na legendarnu turneju nakon izdanja kultnog albuma Jedina. Koncert je otvoren Angelom čiji je spomenik nadgledao cijeli koncert s pozornice. Uslijedio je niz hitova; izmjenjivale su se stare i nove pjesme u furioznom tempu do kraja koncerta. Hitovi 999, Kontinentio, Prdni Majko, Vjeran pas i aktualni singl Mazi, zatim uspješnice Profesor Jakov, Voules Vouz, Ha, Ha, Ha, Omađijaj me, samo su dio repertoara koji je doveo do jednog od vrhunaca koncerta u kojem je bend izveo jednu od riječkih rokerskih himni, koja

je bila i lajtmotiv koncerta — Riječke p***e.

Publika u transu Uslijedilo je kolektivno bacanje publike u trans uz Prljin »Mišo Kovač« moment, u kojem je publika na njegove uzdignute ruke pjevala jedan od najvećih hitova benda Dijete u vremenu. Veliki finale prvog dijela koncerta donio je prokušane live favorite: Sokola, Dramu, Gotovčeva Eru s onog svijeta na Let 3 način i Tazi, tazi. Oduševljena publika nije dala puno predaha bendu i brzo su ih pozvali na prvi bis, u kojem izvode Monu, Pokvarenu ženu, Drogu, a onda i Izgubljene, jednu od najpopularnijih domaćih rock–pjesama svih vremena. Ali ni tu nije bio kraj, pa je šou preuzeo Mrle svojim tradicionalnim solo nizom potpomognut publikom u izvedbama svojih autorskih minijatura: Srničice, Mijau, mijau i Ciklame, da bi poentirao u žestokoj Ženu varam uz pratnju benda. Za konačni bis Let 3 je ostavio Naftu i završio veliki rock–spektakl ništa manje spektakularnom izvedbom psihodelične Sam u vodi. Bila je to zasigurno noć za pamćenje i koncert s kojega se u kišnu riječku noć odlazilo puna srca. Bila je to potvrda ljubavi benda, publike i grada, u kojem doista, iako zvuči utopijski, »vlada rokerski sklad«.

Nastup pred 10 000 ljudi

BROJ 199, STUDENI 2016.

Manntra nakon niza koncerata po Europi odlazi u Rusiju, no prije daje intervju za Cantus

Bend je osnovan 2011., a za sljedeću godinu spremaju treći album

»Dečki« su pjevali u Zürichu, Wiesbadenu i Stuttgartu s njemačkim bendom In Extremo, čiji su veliki obožavatelji Razgovarala: Ivana Vašarević

ock s folk elementima, tako žanrovski svoju glazbu opisuju članovi benda Manntra. Osim synthova i »nabrijanih« gitara, koriste i puno instrumenata iz rodnoga kraja: gajde, sopele, tambure, mandoline... Njihovi hitovi pronašli su put do raznovrsne publike pa ih osim rokera slušaju i ljubitelji metala, punka, čak i rapa. Pjevač Marko Matijević Sekul osnovao je Manntru 2011. godine u Umagu poslije raspada svojega prvog benda Omega Lithium, s kojim je, uz potporu jake diskografske kuće, imao uspješnu karijeru u Njemačkoj, a stekao je i bogato iskustvo na turnejama, što mu je uvelike pomoglo u budućoj karijeri. »I mi smo na početku dugo svirali u garažama i podrumima, ali onda smo napokon izišli na svjetlo. To je klasična rokerska priča te normalan i zdrav proces svakoga benda. Naš put nije bio ništa drugačiji od kolega koji također ‘tamburaju’ po različitim prostorima, dok ih susjedi ili policija ne izbace. Manntra je ipak imala sreće što je odmah preskočila demo fazu jer su diskografi brzo pokazali zanimanje za nas i naše pjesme«, kaže Marko. Dodaje kako je ipak bilo teško probiti se na domaćoj sceni žešćim zvukom jer se i dalje čini da u Hrvatskoj nema prave platforme za takvo što, ali Manntra je dokazala da se trud i upornost na kraju itekako isplate. »Radijske postaje uglavnom su orijentirane na zabavnu glazbu, a od žesto-

koga puštaju ili strane izvođače ili već afirmirana imena stara barem dvadeset godina, što ne ide u prilog novim izvođačima, diskografima i publici. To je jednostavno veliki autogol za sve nas«, iskren je Matijević Sekul. Pjevač, koji je u struci glazbeni producent, bubnjara Andreu Kerta, inače zaposlenog u ugostiteljstvu, poznaje još od djetinjstva. Dvojac je odrastao u istoj ulici, a upravo je Andrea bio prvi u društvu koji je dobio pravi pravcati instrument. »Bilo mu je 11 godina kad je nagovorio tatu da mu nabavi bubanj. Mi, ostali klinci odlazili smo k njemu vidjeti kako to čudo izgleda uživo jer smo do tada bubnjeve gledali samo na televiziji i dalekim pozornicama«, smije se pjevač. Kad su Manntru prije otprilike pola godine dva originalna člana morala napustiti zbog poslovnih obveza, bendu su se pridružili gitarist i profesor saksofona na Muzičkoj akademiji Boris Kolarić te basist i informatičar Danijel Šćuric. Rokeri su do danas objavili dva studijska albuma — Horizont i Veneru, a treći planiraju objaviti u prvoj polovici 2017. i što više ga predstavljati na svirkama uživo. Manntra će i dalje stvarati hitove na hrvatskom jeziku jer je, slažu se svi članovi benda, glazba univerzalna i svima razumljiva.

Vole ih »vani« »Kako drukčije objasniti fenomen jedne Macarene ili kultnog Rammsteina. Oni nisu pjevali na engleskom, a svejedno su pokorili svijet«, izjavio je Marko. Upravo je on dosad bio najzaslužniji za stvaranje glazbe u Manntri. Nakon što napiše pjesmu od početka do kra-

ja, predstavi je dečkima, koji daju konstruktivni savjet ili kritiku, tek onda počinju s probama. Odnedavno se i ostatak benda, naročito Boris, sve više uključuje u proces stvaralaštva, a tako žele raditi i u budućnosti. Istarska rock–mašina nedavno je s njemačkim bendom In Extremo nastupala pred 10.000 ljudi u Zürichu, Wiesbadenu i Stuttgartu. »Vjerovali ili ne, oni su veliki ljubitelji Manntre. Stvarno nas slušaju i znaju naše pjesme, a da priča bude još luđa, ja sam veliki obožavatelj In Extrema još od 2001. kad sam čuo njihov hit Wind na ondašnjem Hit depou. Kad smo pokretali vlastiti bend, prvi basist Zoltan i ja razgovarali smo dugo u noć i rekli ‘ajmo napraviti nešto kao In Extremo, ali na hrvatskom’. Kao što oni koriste njemačke gajde, mi smo uzeli hrvatske, i tako je nastala pjesma Kiša. Onda su nas oni nazvali i rekli nam da smo fantastični i da nas stalno slušaju. Život zaista zna biti bizaran«, rekao je Matijević Sekul. Dodaje kako nema veće motivacije i nagrade od pohvale kolega koji su već 20 godina zvijezde u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Meksiku i Rusiji, a nastupi na hrvatskom jeziku u rasprodanim dvoranama dupkom punim Nijemcima, Manntri su bili ostvarenje najvećih i najluđih snova.

Odlazak u Rusiju Uskoro ih čeka i gostovanje na Metal Nation Festu u Rusiji, za koji će se, smiju se »dečki«, pripremati standardno, nekoliko proba uz dva–tri piva. Iako uspješni, i rokeri iz Istre tu i tamo prolaze krizna razdoblja, ali uvijek dignu glavu i optimistično krenu u nove rad-

ne pobjede. »Bend je kao veza. Voliš je, ali nekad misliš da bi ti bilo bolje bez nje, pa želiš prekinuti, pa skupiš hrabrosti da prekineš i onda ipak shvatiš da je to glupo jer će nakon kiše opet doći sunce. Kroz život smo naučili da svatko sebi mora biti potpora i da je najvažnije oslanjati se na sebe samoga. Mantra i misao vodilja našega benda je ‘budi uporan’ i to zasad odlično funkcionira«, zaključio je Marko. Reakcije publike na njihovu glazbu su odlične. Svugdje ih dočeka popriličan broj ljudi koji znaju sve tekstove napamet i oni su glavni razlog nastavka rada istim tempom i žarom.

Vole Belana i Urbana »Glazbu stvaraš s ljubavlju za druge. Nismo baš neke rock–zvijezde. Nema toga kod nas, ali zato radimo sa srcem i u tome stvarno uživamo«, rekao je pjevač Manntre. Od domaćih glazbenika, voli i cijeni Nenu Belana, s kojim bi rado surađivao jer je vrhunski autor. Drag mu je i Damir Urban jer se ne boji biti drukčiji, za Let 3 kaže da su kalibar kakav nedostaje domaćoj sceni, a uzor mu je i pokojni Dino Dvornik jer je još devedesetih bio ispred svih i neshvaćen, kakva je možda nekima i Manntra danas. Ne iznenađuje što se šarolika publika može poistovjetiti s hitovima benda iz Istre jer za njih u glazbi nema tabua, pa u svojim stihovima obrađuju sve teme, od ljubavi, noćnih izlazaka, mračnih životnih razdoblja i depresije te eksperimentiranja s drogom i smrti. »Ako nije iskreno, ne valja. Nema tu pretvaranja«, kaže Matijević Sekul.

BROJ 199, STUDENI 2016.

Glazbenici su se natjecali u klubu Katran U s p j e š n o z a v r š e n t r e ć i f e s t i v a l r o c k b e n d ova n a p o č e t k u k a r i j e r e, l i s t o p a d – s t u d e n i 2 016 . u z a g r e b a č ko m klubu Shock Show Industry D’Katran.

Makarske Rezerve pobjednici Karlovačko RockOffa Nakon M.O.R.T.–a i Grette, listi pobjednika Karlovačko RockOff festivala pridružili su se i rokeri s makarske rivijere

a našu pobjedu svakako je zaslužna i publika, pogotovo studenti s makarske rivijere koji su nas poduprli i nosili tijekom cijelog nastupa, kažu pobjednici, bend Rezerve Piše: Josip Radić

akarski rokeri iz benda Rezerve pobjednici su treće sezone Karlovačko RockOff festivala, manifestacije koju je prije tri godine pokrenulo Hrvatsko društvo sklada-

telja. Naklonost stručnog žirija zaslužili su beskompromisnom izvedbom i žestokom svirkom, a osim prigodnom RockOff statuom, nagrađeni su i snimanjem triju singlova i videospota u profesionalnoj produkciji. »Za našu pobjedu svakako je zaslužna i publika, pogotovo studenti s makarske rivijere koji su nas poduprli i nosili tijekom cijelog nastupa. Cijeli festival je super, jako smo zadovoljni, ekipa je bomba. Nagradu ćemo iskoristiti za snimanje našeg sljedećeg singla koji će nositi naziv Madonna«, izjavili su nakon pobjede Žuta, Tomo, Perkulja i Klele iz Rezervi. Nagrada Hrvatskog društva skladatelja za najemitiraniji singl Tvoja pripala je bendu Mangroove, dok su priznanjem Hrvatske glazbene unije za najbolju izvedbu nagrađeni U pol 9 kod Sabe. Nagrada Karlovačkog za koncertnu nadu pripala je S3ngsima, koje očekuju nastupi u organizaciji Karlovačko RockOffa tijekom 2017. »Ovo večeras bio je najbolji rock–kon-

cert u petak navečer između Ljubljane i Atene. Ne zato što sam vidovit, nego zato što smo nakon tri koncertne večeri znali za što su sposobni ovogodišnji bendovi u konkurenciji. Četiri sjajna sastava u finalu, s lanjskim pobjednicima Grettom, uživo su pokazali što znači vrhunska svirka i interakcija s publikom u krcatom Katranu. Ako festivalski CD s 15 pjesama ostaje čvrsti dokaz o koliko se dobrim autorima i bendovima radilo ove godine, nastupi uživo bili su dokaz da nismo pogriješili kad smo rekli da na festivalu imamo kremu aktualne, mlađe domaće rock–scene«, izjavio je rock– kritičar Hrvoje Horvat, umjetnički direktor festivala, uz kojega su stručni žiri činili autori Mirela Priselac Remi, Aljoša Šerić, Damir Martinović Mrle i producent Mark Mrakovčić. Ovogodišnje izdanje Karlovačko RockOffa okupilo je 15 bendova različitih žanrovskih usmjerenja koji su se predstavili na tri finalne večeri u zagrebačkom klubu Shock Show Industry D’Katran. Auguste, Big Strip Gorila, Bobo Knežević, Chasing Milagros,

Izet Medošević, Justin’s Johnson, Lika Kolorado, Mangroove, Nezahvalnici, Rezerve, Roppongi Red, S3ngs, Surka, Široke ulice i U pol 9 kod Sabe, svoje mjesto na festivalu izborili su u konkurenciji više od stotinu prijavljenih izvođača. »Riječ je o presjeku aktualne glazbene scene«, objasnio je Horvat i istaknuo kako je poanta festivala, između ostalog, i probijanje barijere radijskog etera te pokušaj osvježavanja radijskog formata. Prethodna dva izdanja festivalske kompilacije nagrađena su i glazbenom nagradom Porin, a i album Karlovačko RockOff 2016. također krije jake adute u borbi za najbolji album raznih izvođača... Ovom pobjedom Rezerve su se pridružili pobjednicima s prethodnih festivala, M.O.R.T.–u i Gretti, a sjajna atmosfera u Katranu i zanimanje publike i medija najbolji su poziv bendovima i glazbenicima za sljedeći — 4. Karlovačko RockOff festival 2017.

Zašto su kopije traženije od originala

Pošast tribute bendova jeftina zabava za mase Piše: Dubravko Jagatić

ko pitate bilo kojeg vlasnika nekog kluba u kojemu se svira, najvažnije je da se publika dobro zabavi, popije i ostavi što više novca na šanku. Kvaliteta te iste zabave mjeri se količinom popijenog pića i primjereno tome — zaradom. Drugim riječima, sadržaj zabave, odnosno kvaliteta izvođača, malo je kome važna. Profit ispred kvalitete — jedino je pravilo u kapitalizmu, u kojem najviše stradavaju originalni autori koji se žele dokazati pred publikom. Veliku zaslugu u tome imaju i mediji koji najmanje prostora daju novim, mladim izvođačima i glazbi koju stvaraju pa publika uglavnom poznaje izvođače i njihove pjesme koje se već 30 godina vrte non–stop u programu domaćih radiopostaja. Čast izuzecima. Ukratko, kako novi ne mogu doći do izražaja, a oni s dugogodišnjim stažem već su ispucali sve svoje adute, situacija je za spomenute vlasnike klubova postala dosta zamršena. Istovremeno, dok se na globalnoj sceni događaju glazbene revolucije, nova imena pojavljuju se gotovo svakodnevno, domaći eter i dalje je ispunjen bendovima koji datiraju još iz sedmog desetljeća prošlog stoljeća, a vrijeme novog vala svakodnevno diže u nebesa. Upravo se zato nemalo puta dogodilo da Hrvatsku posjeti neki bend koji kao headliner nastupa na nekom od vodećih svjetskih festivala pred 50.000 ljudi, ali u Zagrebu ne uspije okupiti ni 200 znatiželjnika jer su domaćoj publici gotovo potpuno nepoznati.

Real tribute biznis I onda se netko dosjetio da je najbolje rješenje za takvu situaciju ugostiti bendove koji sviraju pjesme nekih drugih bendova, poznatiji kao tribute bendovi. Tako se sve češće po zagrebačkim klubovima publika počela zabavljati uz hitove uživo Beatlesa, AC/DC– a, Iron Maidena, Metallice, The Queena, ABBA–e, Nirvane, The Doorsa, Guns’n’Rosesa itd. Štoviše, te su večeri u pravilu najposjećenije. Štoviše, u Srbiji je prije desetak godina osnovana

tvrtka Real Tribute koja nudi isključivo tribute bendove, i to svih žanrova i profila. Da se ne radi o nečijoj zaigranosti i prolaznoj ideji, govori podatak da je njihov Queen Real Tribute već održao na stotine nastupa diljem svijeta, pa tako i veliku turneju po Brazilu, gdje su održali 15 koncerata, dok su kod kuće u Beogradu nastupili pred 50.000 ljudi. Kod njih možete pronaći zamjenu za gotovo svaki poznati bend svjetske re-

ba, maestralni glazbenici i zadovoljna publika.

Vrijednost kopije veća od originala Jedna urbana legenda kaže da je u vrijeme Sovjetskoga Saveza, kad su komunikacije bile mnogo lošije od današnjih, pogotovo kod njih, jedna rock–

ABBA Real Tribute (realtribute.org) — večeri I bendova po klubovima u pravilu su najposjećenije

putacije bez obzira na žanr, ali ćete pričekati na njihovo gostovanje jer sviraju tako često da nije lako ni dogovoriti njihovo gostovanje. Što je najbolje, upravo taj Queen Real Tribute su fanovi prave grupe Queen proglasili najboljim tribute bendom na svijetu, odnosno najboljim imitatorima prave grupe Queen. Da bi zabava bila što bolja, a izvođači što uvjerljivi, biraju se čak i fizički slični frontmeni, a o imidžu, scenskim pokretima i kostimografiji da i ne govorimo. Dakako, publika je oduševljena, i to iz više razloga. Jedinstvena prilika da se doživi bend o kojem su samo slušali i koji im je zapravo nedostižan da ga dožive uživo. Pa kad je već tako — dobra je i kopija originala. Da apsurd bude veći, neki od tih tribute bendova postali su nove koncertne atrakcije, poput grupe Brit Floyd koja je nedavno nastupila u Boćarskom domu u Zagrebu s repertoarom grupe Pink Floyd. Bez sumnje vrhunska koncertna izved-

grupa odlučila je potpuno pokrasti jednu poznatu sovjetsku rock–grupu pa se čak i predstavljala kao ta grupa na sasvim drugom kraju Sovjetskoga Saveza, gdje originalna grupa nikad nije ni nastupala. Navodno je ta njihova bizarna karijera trajala nekoliko godina, dok ih nisu otkrili i zabranili im daljnje nastupe. Nema ništa loše u tome da kvalitetni glazbenici izvode pjesme svjetski slavnih glazbenika, ali kad to postane najtraženija zabava, vrijeme je da se netko zapita kamo to vodi i zašto su kopije traženije od originala. Pritom treba itekako voditi brigu o tome da osim originala koji su na sceni već desetljećima, treba svakako pomagati i stimulirati mlade izvođače te njihovu glazbu što više približiti publici, a njima omogućiti da što više nastupaju pred publikom. U protivnom, vrijednost kopija postajat će veća od originala. Barem dok neki po-

ok se na globalnoj sceni događaju glazbene revolucije, nova imena pojavljuju se gotovo svakodnevno, domaći eter i dalje je ispunjen bendovima koji datiraju još iz sedmog desetljeća prošlog stoljeća

BROJ 199, STUDENI 2016.

Tribute bendovi sve su češći u hrvatskim klubovima i polako, ali uvjerljivo potiskuju originale, nudeći jeftinu zabavu za mase

Queen Real Tribute (realtribute.org) — originalni queenovci proglasili su ih najboljim tribute bendom na svijetu

znati domaći glazbenik ne uđe spontano u neki klub i ne vidi vlastitu kopiju koja s pratećim bendom izvodi njegove pjesme uz gromoglasno odobravanje publike.

Brit Floyd (britfloyd.com) — izvodili su hitove legendarnih Pink Floyda, a nastupali su i u Zagrebu

Stoner–rock scena u Hrvatskoj

Purgerski mojo i geni kameni Domaći rock nalazi se negdje u podzemlju, ako u njega svrstavamo bendove koji pune klubove u Europi. Oni koji su uz Bambi Molesterse pozvani da ga predstavljaju su stoner–rockeri

BROJ 199, STUDENI 2016.

Piše: Vid Jeraj

ije nikakva tajna da je rock glazba i uživanje u njoj, pogonsko gorivo odrastanja budućih narodnih masa u posljednjoj generaciji gotovo pa paradoksalno, iznova postalo supkulturom, unatoč tome što su Fenderi i Marshalli prije tridesetak godina zasluženo postigli status religijskih simbola. Prema istraživanjima agencije Puls, natpolovična većina srednjoškolaca u Hrvatskoj uopće ne sluša rock, već svoj bunt nalazi u nezahtjevnoj plesnoj glazbi s narodskim potpisom, nazovimo je kako hoćemo.

Istina, rock kao dio masovne kulture u nas je većim dijelom nekritičko oponašanje naslijeđa Gorana Bregovića u vrijeme kad ga je on već bio napustio u korist isplativijih pozornica. Iako naklade Marka Perkovića Thompsona hrane mnogi status domaćih slobodnih umjetnika, o smjeru kojim se stvari kreću, govori Miki Solus, dežurni Till Eulenspiegel hrvatske scene, čije posljednje EP izdanje nosi naslov Rep na harmonici. Domaći rock nalazi se negdje u podzemlju, ako u njega svrstavamo bendove koji pune klubove u Austriji i

Njemačkoj, odnosno Sloveniji. Oni koji su uz Bambi Molesterse pozvani da ga predstavljaju su stoner–rockeri. Članovi bendova Cojones, House of Pablo i Stonebride rođeni su mahom osamdesetih, a odrastali su u devedesetima, prigrlivši sveto stablo Black Sabbatha i Led Zeppelin, svakako najutjecajnijih rock–grupa sedamdesetih. Govoreći o takvom kontinuitetu, lajtmotiv karakterističan za cijelu scenu je primordijalni falset bez visokih tonova, tipičan za bend Soundgarden, odnosno rock u trenutku tranzicije tijekom ere grungea. Sama riječ stoner dolazi iz američkog slenga i označava osobu u redovitom odnosu s marihuanom, no daleko je to od reggae zvuka koji smo nekoć povezivali s ikonom 20. stoljeća i Trećeg svijeta — Bobom Marleyjem.

tradicijsko–refleksivnom rocku koji uz sve navedeno ima i snažnu duhovnu popudbinu. Zicer je... Praelementi na pozornici u vidu četiriju instrumenata, popapreni anđeoskim vokalnim harmonijama, koje bi legendarni beogradski frontmen, producent i bas–gitarist Dušan Kojić–Koja nazvao »proruskima« (vidi intervju od 30. ožujka 2015., http://lupiga.com), recept je koji su za svezemne prilike oplemenili, a i sljubili Miholjević–Ferina, producentski dvojac iz grupe The Svadbas. Cojonesi su 2007. objavili prvo split–izdanje s bendom Umor, a prvi se album iz 2009. zvao Sunrise i snimljen je u postavi Nenad Mandić (gitare), Miro Ćosić (bubnjevi), Gordan Tomić (bas–gitara, vokali), a Ivor Pluzarić koji je bendov recentni bubnjar, zamijenivši na tom mjestu Stanislava Muškinju, snimio je perkusije na pjesmi Mescaline Sunrise... Drugi album zvao se Bend to Transcend i objavljen je 2012. Udario je ritam izdavanja od svake četiri godine, od kojih je posljednje četiri pjevač–gitarist Bojan Kocijan proveo u Rijeci zbog aktivnosti na tamošnjoj klupskoj sceni. Dok je Bojan aktivan i na electro–sceni u organiziranju partyja, pravi purgerski mojo nije se dao. Basist i ko–vokal Gordan Tomić posudio je svoje umijeće bendovima Amygdala, Otrovna Kristina i Jastreb. Na koncertnim uprizorenjima, poput onoga na prvom festivalu Super Uho u Šibeniku, bend se počinje stilski širiti, naslanjajući se i na »riffopis« (rukopis riffova — op. aut.) kolega Seven That Spells, odnosno koketirajući s progresivnim rockom, kao i psihodelijom, ali ipak unutar stila koji su si postavili kao zajednički nazivnik. Medijski, bend se angažira u pivarskoj industriji, ako tako možemo prozvati kampanju za pokretanje Nove runde kojoj su posudili pjesmu. Što su sve, upućuje na to da im geni možda i nisu stonerski, po američki, ali kameni svakako...

Proruske harmonije Bend Cojones u listopadu je dovršio svoju entu europsku mini turneju u povodu predstavljanja trećeg albuma Resonate koji se u Njemačkoj našao i u distribuciji Rough Tradea. Iako nije još službeno objavljen, već su ga podjednako prigrlile i publika i kritika. Poanta je očito u tome da u vremenima u kojima su ljudi izgubili svaku nadu, takve ploče ostvaruju i svoju ulogu. Pogotovo ako je riječ o jednostavnom izričaju,

Filip Bušić

Kombinacija bendova

Bend She loves Pablo sebe naziva groove–rockom

Bend She Loves Pablo sebe naziva groove–rockom, a o rejtingu na sceni dovoljno govori podatak da ih je KSET zvao na manifestaciju u povodu 40. godišnjice kluba. U vokalu i gitarskom izričaju možemo naslutiti i tekovine HC– a, recimo Limp Bizkit prije negoli su se pretvorili u svoju karikaturu, ako se

još uopće itko i sjeća tog MTV benda. U današnju formaciju izrasli su nakon što je Hrvoje Jelen (bas–gitarist), napustio Cojones i pridružio im se, a na njegovo je mjesto uletio spomenuti Gordan. Specifikum zvuka je u tome što osim Jelena, Domagoja Šimeka (vokal i gitara) i Marka Tomljanovića (bubnjevi) bend ima i klavijature, na kojima alternira gitarist Dimitrije Đokić Jimi. Kako su izjavili u intervjuu za portal Muzika. hr, imaju svoju stalnu publiku u Zagrebu i Hrvatskoj, ali ipak uz sve navedeno, od te se glazbe ne može živjeti. Našice, Orahovica, Feričanci i Čačinci, uz Zagreb i inozemstvo, potez je na kojem najviše vole svirati, a smatraju da njihovoj popularnosti pridonosi i to što ne sviraju čisti stoner–rock, već rock ‘n’ roll. Šimek je ujedno i vokal u bendu Muscle Tribe of Danger and Excellence, članovima kolektiva House of Pablo o kojima je već pisao i hrvatski Rolling Stone, a u kojem uz She Loves Pablo i Muscle Tribe Of Danger And Excellence, sviraju i bendovi Killed A Fox, Malady Lane, Straight Outta Fridge i Reflex Kid.

Politička generacija Legendarnog novinara nekadašnje Stojedinice, radija koji je odgojio generaciju heroja ulice, zamolili smo za rezime fenomena toga smjera u nas. Tomislav Šunjić, koji je od prosječnog heroja ove priče stariji dvadesetak godina, pravnik je po struci i svojim primjerom svjedoči da su rock–kultura i sport ključni za poimanje i funkcioniranje pojedinca u društvu. Njega smo pitali pitanje koje bode oči: kako to da su na sceni iza benda uglavnom žene, odnosno u publici? »Postoje bendovi koji su dobri ili manje dobri, a pri tome ne gledam jesu li muški, ženski ili mještoviti. Ako se pak izričito referiraš na stoner scenu ili neke njegove preteče — inačice, kao grunge ili hard rock, nije mi jasno kako si zanemario snažan ženski element u nekima od važnih bendova. Interpretirati, primjerice kao Robert Plant, Eddie Vedder i(li) Bojan Kocijan, po meni, svakako znači »probuditi« ženu/ženstvenost u sebi — ako nikako drugačije, a ono zbog snage emocija koju ti nabrojeni tipovi »daju« u interpretaciju... Bez obzira

na to ili upravo zbog predestiniranog mačizma scene«, kaže Šunjić. Jer, kao što je poznato, riječ je o jednoj od političnijih generacija koja se dala i u aktivizam i donosi odluke koje upućuju na zrelost svih uključenih. A kako scena kao takva ima i mesa i kostur, pitamo koliko su bitni tonski majstori u toj priči, ako govorimo o turnejama kao osnovnom gorivu njihova razvoja. »Tonac je jedan od ‘obveznih elemenata’ svakog benda koji imalo drži do sebe«, dočekuje me Šunjić svojim velikim osmijehom.

BROJ 199, STUDENI 2016.

»Svirati po poluhladnim skvotovima i odličnim klubovima nosi sa sobom jednaku dužnost benda — predstaviti se publici u najboljem mogućem svjetlu. Tko to može bolje od pouzdanog čovjeka sa strane, ‘trećeg uha’ koji će se mimo benda snalaziti u svakoj situaciji i namjestiti najbolji mogući zvuk. Unatoč nejednakim uvjetima, ili upravo zbog toga, s kojima se bendovi susreću od giga do giga«, rezolutan je Šunjić. Pritom isto vrijedi i za velike i za male bendove, jer i ti »veliki« nailaze na različite dvorane koje su možda kapacitetom bilo sličnije bilo ujednačenije tijekom turneje. No razlikuju se prema gradnji, akustici i svim drugim elementima važnim za zvuk. Basist ili pjevač benda, bez obzira na glazbeno obrazovanje, to jednostavno ne može jer je njegovo mjesto na sceni. Takvog si čovjeka mora moći priuštiti svaki bend — makar u početku, kako u kasnijoj fazi karijere ne bi »pušili« lovu. Vozač je, barem što se tiče naše stoner–scene, za sada priličan luksuz. Malo je onih koji si mogu priuštiti nekoga tako dragocjenog.

Bendovi stoneri Bend bez kojega ne bi bilo smisla govoriti o svemu navedenom jest Stonebride koji su u pravom smislu riječi rock–mašina koja melje sve pred sobom. Iako su više u desert–rocku i psihodeliji, nije naodmet s njima zaokružiti priču o domaćoj sceni stonera. Na recentnom nastupu u Močvari, u povodu večeri Zelene Močvare, nastupivši uz stilski nesrodne bendove, odsvirali su repertoar s ne nužno 4/4 ritmovima, uz ozzyjevski vokal i gromki zvuk u granicama crvenog registra — četiri čovjeka na pozornici i tonac na razini zadatka, idealna kombinacija. Alen Nužda (bas–gitara) svirao je u Chang Ffos, Siniša Krneta (vokal, gitara) u Bastinado, Stjepan Kolobarić (bubanj) bio je član kolektiva Good Day to Die koji je objavio dva albuma za Dallas, a Tješimir Mendaš (gitara) je utemeljitelj benda Igut, dok članovi i.o. imaju i solo projekte. A još k tome i rade. Godine 2006. bend izdaje EP Smile & Shine, a 2008. i debitantski album Inner Seasons koji je producirao Billy Anderson, poznat po radu sa Sick Of It All i The Melvins, dok 2011. godine slijedi Summon The Waves koji objavljuju za Setalight Records iz Njemačke. Godine 2013. sudjelovali su i na tribute albumu Oči u magli — Tribute to Satan Panonski, dočim su iste godine i gosti HTV–ove nekadašnje emisije Garaža. A posljednji album Heavy Envelope izišao im je 2014. Samo kad bismo imali prilike predstaviti po još koje važno ime, ova priča dakako ne bi bila gotova jer svatko u publici počesto zna zašto im se pjesme tih glazbenika, aranžera i tekstopisaca usijecaju u živote. Tako je bilo i na Fuzz Festu u Beču, gdje su u sklopu dvodnevnog festivala stoner–rocka pretposljednjeg vikenda u listopadu, uz austrijske i australske predstavnike žanra nastupali i pioniri žanra, američki sastav Fatso Jetson u kojem uz osnivača svira i njegov sin, tako da se generacijski blues doslovno prenosi s koljena na koljeno, sa žice na žicu i s praga na prag. Teško je ostati hladan. A nastupili su i Cojones koji s pravom uživaju u nametnutom ritmu putovanja, života i rada, jer je takva ta naša cesta života, često kamena i krivudava, pa makar bila i asfaltirana.

Bend Cojones u listopadu je dovršio europsku mini turneju u povodu predstavljanja trećeg albuma Resonate

Stonebride su u pravom smislu riječi rock–mašina koja melje sve pred sobom

Popsimonova, vjerna elektroničkoj glazbi, nominirana je za pr vu hr vatsku nagradu u tom žanru — Ambasador

Ples i pokret su mi zaista važno sredstvo izražavanja Iza imena Popsimonova krije se djevojka iz Siska Lana Jastrevski, koja već više od deset godina svojom glazbom oduševljava publiku diljem svijeta sklonu elektroničkom zvuku, posebno retro soundu osamdesetih

BROJ 199, STUDENI 2016.

elektroničke glazbe u Hrvatskoj Lana govori u intervjuu za Cantus. Odakle ta ljubav prema elektroničkoj glazbi? Ples i pokret su mi zaista važno sredstvo izražavanja, a elektroničkom sam se glazbom uspjela maksimalno izraziti. Sredinom devedesetih plesali smo pogo na punk koncertima, a zatim je društvo iz skvotova počelo raditi techno stvari, što je za mene bio prirodni slijed mojeg interesa.

Lana je surađivala s mnogim inozemnim autorima, uključujući i one iz Južne Amerike pa je nedavno dobila poziv za gostovanje u Meksiku Razgovarao: Dubravko Jagatić

za imena Popsimonova krije se Lana Jastrevski, djevojka iz Siska koja već više od deset godina svojom glazbom oduševljava publiku diljem svijeta sklonu elektroničkom zvuku, posebno retro soundu osamdesetih. U tih deset godina Lana je svoja izdanja objavljivala za inozemne diskografske kuće te nastupala u Europi i Južnoj Americi. Ove godine objavila je studijski album Brokedown Palace za nizozemsku diskografsku kuću Electronic Emergencies. Zahvaljujući upravo odličnom albumu, ali i velikom broju nastupa, Popsimonova je nominirana za nagradu elektroničke glazbe Ambasador koja se prvi put ove godine dodjeljuje u Hrvatskoj, i to u kategorijama Najbolji album godine i Najbolji performer godine.

O svojoj dosadašnjoj karijeri i statusu

Kao glazbenica, počeli ste skladati još 2006. godine u grupi Dekolaž. Zašto ste se u međuvremenu odlučili na solo karijeru?

Došlo je do razlaza u više smjerova. I na osobnom i na glazbenom planu. Unatrag deset godina objavili ste niz singlova za inozemne etikete, poput Enfant Terrible, Romance Moderne, Gooiland Elektro, J.A.M. Traxx… Jeste li pokušali ponuditi svoje materijale hrvatskim diskografima ili ste ih još u početku zaobišli? Iskreno, ne nudim uopće svoje materijale diskografima. Ponude dolaze do mene. S mojim bivšim bendom bilo je razgovora o ugovoru s Dallas Recordsom, ali nam nisu odgovarali uvjeti. Zašto kod vas prevladava vintage zvuk osamdesetih, a ne recimo EDM ili techno? Odrasla sam uz glazbu osamdesetih. To je moja estetika i senzibilitet, a i techno podloge su prilično prisutne u mojem radu.

Ove godine ste za nizozemsku diskografsku kuću Electronic Emergencies objavili album Brokedown Palace. Jeste li zadovoljni recenzijama iz svijeta elektroničke glazbe? Jesam, kritike su dobre. Bar one koje su stigle do mene. U više ste navrata već gostovali u Južnoj Americi, ali i diljem Europe. Kako komentirate činjenicu da vas više traže i cijene u svijetu nego kod kuće, gdje vas domaća publika gotovo i ne poznaje? Naša scena nije velika, ali mislim da publika koja sluša i prati scenu poznaje moj rad. Ta scena u svijetu također nije velika, ali je povezana. Ljudi prate što se događa. Zanimljive su im stvari koje dolaze iz istočne Europe. Privučeni su ex–jugoslavenskom estetikom. Osim neupitnom kvalitetom, kako objašnjavate tako veliko zanimanje za vas i vašu glazbu u Južnoj Americi, pa čak i u Meksiku, odakle ste nedavno primili poziv za gostovanje? Svirala sam posljednjih nekoliko godina puno po Europi, upoznala stvarno mnogo ljudi i ostvarila kontakte. Također sam često surađivala s inozemnim autorima, uključujući i nekoliko njih iz Južne Amerike. Sve je počelo još prije desetak godina kad su Saša Rajković, koji nastupa pod imenom Zarkoff, i Jasmin Mahmić, koji nastupa pod imenom Yas Le Chocolat Noir, počeli dovoditi strane izvođače u Zagreb i Sisak. Na taj način se stvarao i povećavao krug poznanstava. Kulminiralo je otvaranjem Zarkoffova tonskog studija Sensorium u kojem je rađen mastering za većinu mojih stvari i tada se sve podiglo na profesionalniju razinu; počele su stizati ponude izvana za izdanja i svirke. Što mislite, zašto je elektronička glazba tako slabo zastupljena u hrvatskim medijima? Mislim da različiti elektronički žanrovi nisu dovoljno povezani da bi se oformila snažna fronta medijske prisutnosti. Jeste li pokušali skladati pjesmu i otpjevati tekst na hrvatskom jeziku? Ako jeste, kako je ispalo i hoćete li nastaviti? Ako niste, zašto niste? Jesam, pokušala sam u više pjesama i

ljudi ih poprilično vole. Planiram snimiti još koju u budućnosti, ali mi je teže skladati na našem jeziku. Je li vas iznenadila nominacija za nagradu elektroničke glazbe Ambasador, i to u kategorijama Najbolji album godine i Najbolji performer godine? Moram priznati da me uistinu ugodno iznenadila ta nominacija. Kakva vam je konkurencija za tu nagradu? Ne želim nikoga uvrijediti, ali zaista ne znam tko su ostali autori nominirani za kategoriju Najbolji performer godine. U kategoriji Najbolji album godine zaista imam veliku konkurenciju. Cijenim i volim sve autore koji su tu nominirani i posebno mi je velika čast biti nominirana u kategoriji s Petrom Dundovom. Što mislite o pokretanju nagrade Ambasador za elektroničku glazbu? To zvuči zaista odlično! Dajem svoju punu podršku!

Televizijska emisija Kad skladate pjesme, koliko vam je važan njihov komercijalni doseg, a koliko umjetnička vrijednost? Zaista nikad ne razmišljam o komercijalnom uspjehu. Ali naravno da je stvarno super napraviti nešto univerzalno prepoznatljivo a da se pritom podrazumijeva konceptualna vrijednost. Bitno mi je da se dobro izrazim i da budem zadovoljna sama sobom, a onda to pokušavam pretočiti u nešto vrijedno prikazivanja. Što bi po vašem mišljenju trebalo učiniti u Hrvatskoj da se autori elektroničke glazbe više vrednuju i da budu prisutniji u medijima, kao i ostali autori i izvođači? Jedna od ideja je da se pokuša ponovo realizirati televizijska glazbena emisija koja bi predstavila sve hrvatske autore elektroničke glazbe. Trebalo bi zvati i više domaćih autora na naše velike festivale i adekvatno ih financijski poduprijeti. S obzirom na to koliki se honorari isplaćuju stranim gostima, čini se da novca ima.

N a z a g r e b a č k o m I n t e r l i b e r u 11. s t u d e n o g a 2 0 16 . p r e d s t a v l j e n Songbox, notni zapis grupe Pips, Chips & Videoclips

Pipsi neće prodavati karte na bazi nostalgije ili slaviti godišnjice benda jer to svi rade Piše: Ivana Vašarević

»Note su danas nažalost zanemarene. Pripisuju se samo klasici, što je baš bezveze, jer se sva glazba, bez obzira na žanr i profil, može predstaviti notnim zapisom. Za to treba imati volje i znanja, a mi smo imali sreće što smo imali oboje«, rekao je Dubravko Ivaniš Ripper (50) na predstavljanju Songboxa na Interliberu, kultnom međunarodnom sajmu knjiga i učila na zagrebačkom Velesajmu. Pjesme legendarne grupe Pips, Chips & Videoclips, točnije 25 njih iz cjelokupne dvadesetpetogodišnje karijere, od prvoga albuma do danas, dobile su svoje notno izdanje, koje su za klavir i gitaru prilagodili dugogodišnji članovi benda, klavijaturist Zdeslav Klarić i gitarist Ivan Božanić. »U Songboxu stječemo uvid u to kako se ideja otjelovljuje i postaje zvuk, slika ili riječ. Ove notacije, koje su ujedno i likovno–glazbeno–prozno–poetska cjelina, ujedno su i poziv na akciju, prije svega na igru i sviranje, interpretaciju i kreaciju. Na neki način su i prosvjed protiv uobičajene površne medijske konzumacije, i glazbe, i ostalih oblika umjetnosti«, izjavio je Ivaniš, autor hitova i frontman benda.

Yayine ilustracije Dodaje kako svaka pjesma u Songboxu, među kojima su i Poštar lakog sna, Plači te Htio bi da me voliš, u zasebnom ovitku ima i ilustraciju, koju je osmislila njegova supruga i pjevačica kultnih Jinxa Jadranka Ivaniš Yaya (42), ali i postfestum priču, komentar, crticu ili štiklec, koje su u proznom ili poetskom obliku pisali prijatelji, suradnici i ljudi koje Pipsi iznimno vole i cijene. U probranom društvu našli su se književnik Miljenko Jergović, bivši nogometaš Zvonimir Boban, glazbenici Dino Šaran i Damir Martinović Mrle iz benda Let 3, ali i Suzana Ritz, majka ubijenoga tinejdžera Luke Ritza. »Inače volim biti u poziciji kad mene vuku za rukav, a sad sam ja to radio drugima. Lako je pronaći ljude koji će napisati nešto za pet– šest pjesama, ali škakljivo je izabrati kandidate koji će napisati nešto lijepo za, primjerice, Gravitaciju ili Foxtrot. Osim što je teško, to oduzima i puno vremena, ali bio sam

BROJ 199, STUDENI 2016.

Pjesme, točnije 25 njih iz cjelokupne 25–godišnje karijere, dobile su notno izdanje u obliku knjige nota, koje su za klavir i gitaru prilagodili članovi benda, klavijaturist Zdeslav Klarić i gitarist Ivan Božanić dosadan i nisam odustajao od moljakanja«, kaže Dubravko. Dodaje kako je njihov Songbox namijenjen prije svega sviračima, konkretno klavira i gitare, ali ciljana publika mogu biti i školarci, od petog razreda osnovne glazbene škole nadalje.

Ponosni na zbirku »Songbox može biti i odličan dar roditelja klincu Pips, Chips & koji želi upoznati hrvatVideoclips ski rock’n’roll bend koji je obilježio devedesete i dviSongbox jetisućite godine. I ja sam se, dok sam išao u glazGlazbena knjižara benu školu, tako zainteRockmark resirao za Beatlese i njihov songbook«, izjavio je frontmen Pips, Chips & Videoclipsa. Cijeli bend je itekako ponosan na svoju prvu zbirku nota jer im trenutačno u Hrvatskoj nitko i ništa ne konkurira na tome području što se tiče kvalitete zapisa, dok mišljenja o svojem autorskom radu i pjesmama, kao i obično, prepuštaju drugima. »Da smo imali još dvije godine, napravili bismo mi i bolje, ali to ću reći uvijek za sve, za svaku našu pjesmu i ploču«, kaže Ripper. Dodaje kako bi u budućnosti volio realizirati kombinaciju klasične notacije i one slikovne, koja bi davala precizne naputke za, primjerice, gitarističko izvođenje, od zavijanja žice, wah–waha do distorzije… Zagrebački rokeri, kraljevi Zapruđa i Utrina, sljedeće godine obilježavaju četvrt stoljeća karijere na hrvatskoj sceni, ali kako javno nisu slavili nijednu godišnjicu, neće ni dvadeset petu. »To mi je nekako obično jer to svi rade. Logičan put je da promoviramo Songbox našim pjesmama, a ako se stvari poklope, imat ćemo i jedan projekt na kojem ćemo pokazati glazbenu konstrukciju, dekonstrukciju i ponovno konstrukciju. Ne želim ispasti pretenciozan pa trenutačno ne mogu reći više, ali bend neće svirati nikakve velike gigove i prodavati karte na bazi nostalgije. Ne živimo od spavanja na lovorikama i ne tapšemo sami sebe po ramenu«, zaključio je Dubravko Ivaniš.

Ripper je knjigu nota predstavio na Interliberu

BROJ 199, STUDENI 2016.

Notni zapisi glazbenog genijalca predstavljeni 29. r u j n a 2 016 . u r e s t o r a n u M o s t ov i u z a g r e b a č ko m G r e e n Gold Centru

Rajko Dujmić uspješniji je i od ABBA–e Predstavljenih tridesetak pjesama u recentno objavljenim notnim zapisima Rajka Dumića kao jedna od njegovih mnogobrojnih Best of zbirki uspješnica, i ovaj put upućuje na ništa manje doli glazbenoga genija Piše: Bojan Mušćet

ediciji Zabavne melodije Cantus je objelodanio knjigu notnih zapisa Rajka Dujmića. Nakon Đorđa Novkovića, Nikice Kalogjere, Arsena Dedića, Đele Jusića, Zrinka Tutića i Tončija Huljića, još je jedan skladateljski velikan dobio ukoričeno izdanje notnih zapisa. Knjiga sadrži notne zapise 31 pjesme koju je skladao Dujmić, uz dodatak dvaju CD–ova sa snimkama svih skladbi osim Dobro jutro, Hrvatska, uvodne špice jutarnjeg programa HRT–a iz 1992. u izvedbi Maje Blagdan. Osim notnih zapisa, knjiga sadrži odabrane fotografije, predgovor Erike Krpan i životopis, uz popis njegovih skladbi i odabrane diskografije. Ponajveći dio pjesama pripada, dakako, opusu Novih fosila te po jedna pjesma iz repertoara Srebrnih krila, Rive, Jasmina Stavrosa, Nede Ukraden i Hrvatskog Band Aida. S dvije pjesme zastupljena je Jasna Zlokić, dok je pogrešno navedeno da se skladba Leina nalazi na repertoaru Novih fosila; posrijedi je najveći hit s jedinoga pravog solističkog albuma Rajka Dujmića Nizvodno od raja.

Vrh stvaralaštva Trideset jedna odabrana pjesma pripada, dakako, vrhu Dujmićeva stvaralaštva i odražava njegov osnovni problem: njegov je kompletan opus vrh stvaralaštva. To znači, da je izbor pao na drugih, trećih, četvrtih... tridesetak pjesama, kvaliteta notnog izdanja ne bi bila manja. Bez obzira na to jesu li posrijedi skladbe za Nove fosile ili za druge izvođače, Rajko Dujmić od 1972. godine, kad je Grupa Marina Škrgatića u kojoj je svirao klavijature u Ljubljani izvela njegov skladateljski prvijenac Smij se, niže vrhunske pop–simfonije za odrasle. Ne treba iznenaditi usporedba sa stvaralaštvom najveće pop– grupe svih vremena — ABBA–e. Dujmić ima taj ingeniozni touch kojim u sekundi može kreirati pjesmu koju još nismo čuli, ali smo je već mnogo puta osjetili. Da je imao studijske uvjete kao Šveđani i da ga je fortuna više pogurala, i njegove bi pjesme danas bile dijelom kolektivne globalne svijesti. No on je jedini s ovih prostora koji je barem u nečemu dosegnuo ABBA–u — 15 godina nakon njihova tri82

Pa ako je Eurosong kriterij, Rajko Dujmić je i uspješniji od ABBA–e. S pjesmom Ring Ring ABBA je pokušala 1973. doći na Eurosong, no bili su tek treći na njihovoj Dori, odnosno izlučnom natjecanju. Rajko Dujmić je s Novim fosilima nastupio i skladao je pjesmu Ja sam za ples koja je 1987. osvojila 4. mjesto, dok je godinu poslije njegova pjesma Mangup u izvedbi Srebrnih krila osvojila šesto mjesto.

Dva solistička albuma Upravo ta lakoća skladanja glavna je odlika Dujmićeva glazbenog rukopisa, pa nije neobično što se njegove pjesme odmah prepoznaju i u repertoaru drugih izvođača, od Trešnjevačkih mališana do Gabi Novak i Arsena Dedića. Osim toga, kao vrstan klavijaturist i aranžer, u raznim je ulagama sudjelovao i izvan područja popa, na albumima Parnog valjka, Prljavog kazališta i Aerodroma. Prije Novih fosila, Dujmić je participirao u istaknutim zagrebačkim rock– bandovima — Grupi Marina Škrgatića,

Crno–bijelima, Clanu i Zlatnim akordima, dok je nakon 1990., kad se prvi put razišla postava Novih fosila sa Sanjom Doležal kao pjevačicom, nastupao s dva benda u kojima, poput Davida Bowieja u Tin Machineu ili Zorana Predina u novoj postavi Lačnog Franza, nije bio u glavnoj ulozi. Prvi je superbend Četiri asa (s Vladom Kalemberom, Alenom Islamovićem i Juricom Pađenom), a drugi su Ljubimci žena, bend u kojem sam s Rajkom dijelio pozornicu i instrumentarij. Rajko Dujmić objavio je soundtrack iz filma Cijena života, a sa Željko Krznarićem realizirao je album Knjiga koja pjeva (Krznarić je recitirao svoje stihove na njegovu glazbu). Dujmić ima dva solo albuma na kojima pjeva: Balade — Nitko između nas kolekcija je pjesama Novih fosila u kojima je on vodeći vokal, dok je Nizvodno od raja njegov jedini pravi solo album. Na megahitu Leina možemo čuti pozadinski vokal Nine Badrić, koja s Dujmićem pjeva u duetu u skladbi Ja znam da ti znaš, što su njezine prve snimke realizirane uoči uspješne solo karijere.

Evergreeni s razlogom Nebrojeni su tragovi koje je Rajko Dujmić ostavio u hrvatskoj glazbenoj baštini, od onih koji su skriveni od očiju šire

javnosti — na primjer, prva nagrada na Europskom natjecanju propagandnih uradaka za glazbu u reklami za kekse Tops, do glazbene nagrade Porin za životno djelo 2013. i nagrade ovogodišnjeg Splitskog festivala za izniman doprinos glazbi. Stoga je ovakvo izdanje s jedne strane hvalevrijedan projekt nastavka predstavljanja naših najvažnijih skladatelja popularne glazbe, a s druge — barem u slučaju Rajka Dujmića — može biti svojevrsni dokumentaristički uvod i poticaj za eventualno ukoričeno sagledavanje cjelokupnog stvaralaštva. Zajedno s navedenim skladateljima, Rajko Dujmić dio je plejade koja je oblikovala identitet hrvatske popularne glazbe. Šezdesete, sedamdesete i osamdesete bile su godine kad je glazba u mnogo većoj mjeri oblikovala društvene trendove i u tom su razdoblju ti skladatelji dali svoj maksimum (osim Huljića, koji je svoj forte dao u ovom stoljeću). Pjesme Rajka Dujmića s razlogom su evergreeni, no činjenica je i da nove generacije prihvaćaju njegove pjesme kao da su jučer objavljene — Za dobra stara vremena, Košulja plava ili Tonka uredno ulaze na playliste različitih tipova skupnog druženja, od klubova do vjenčanja.

otni zapisi Rajka Dujmića predstavljeni su i pred brojnim uzvanicima, a prigodno su govorili, osim Erike Krpan, i Ante Pecotić, Želimir Babogredac i Zrinko Tutić

Osim toga, za Dujmića žanrovske granice ne postoje — skladao je duhovne pjesme, tamburaške skladbe, klapske napjeve i zalazio u raznovrsne žanrove. Premda ovi notni zapisi ne odražavaju tako svestran pristup, očito je da već i ova, jedna od mnogobrojnih Best of varijanti rada Rajka Dujmića, upućuje na ništa manje doli glazbenoga genija.

BROJ 199, STUDENI 2016.

jumfa s pjesmom Waterloo, grupa Riva je s Dujmićevom pjesmom Rock Me trijumfirala na Eurosongu, koji je unatoč svim kritikama i dalje najvažnije europsko (od prošle godine i australsko) glazbeno natjecanje.

Notni zapisi Rajka Dujmića predstavljeni su i pred brojnim uzvanicima, a prigodno su, osim Erike Krpan, govorili i Ante Pecotić, Želimir Babogredac i Zrinko Tutić. Svima je bilo tako dobro Rajka vidjeti opet i prisjetiti se dobrih, dobrih, starih vremena.

Notna izdanja Cantusa d.o.o.

Hrvatske skladbe za gitaru Među notnim izdanjima Cantusa d.o.o. odabrali smo pet partitura za gitaru solo, što radi rodnog uspoređivanja, što radi morfološkog uspoređivanja različitih stilova skladanja

BROJ 199, STUDENI 2016.

Piše: Đurđa Otržan

eđu notnim izdanjima Cantusa d.o.o. odabrali smo pet partitura za gitaru solo, što radi rodnog uspoređivanja, što

Petrinjak i učenici Iz kronologije nastanka djela vidi se da je riječ o recentnijoj gitarističkoj literaturi koju je svojim djelovanjem i utjecajem poticao gitarist i pedagog Darko Petrinjak. Fantasiju Olje Jelaske praizveo je Neven Hristić, Amfore Ive Josipovića napisane su za Gorana Listeša, dok su Njirić, Ruždjak i Klobučar

izvedba nosila pečat svakoga od njih i njihova izvedbenog stila, jer se radi o neoimpresionističkoj, lirskoj skladbi, koja se unatoč ugođajnoj tematici antiknog duhovnog pejzaža, drsko otima starim tehnikama i očituje vrijeme svojega nastanka. Double Marka Ruždjaka iz 1992. pripada skladbama u kojima je očit skladateljev pjesnički ritam, koji kad jednom počne, neprestano

predočava tri faze modeliranja antičkih stupova: od dorskog preko jonskog do korintskog. Njirić, i sam Mediteranac, iznosi svoj doživljaj plastike mase stupova, onako kako ih zvučno doživljava u težini njihove mase i ukrasnih, razvijenih oblika, primjerice, korintski stup. Često prijelaze u plastici analogno stvara u skladbi izmjenama tempa i agogike. Njirić je volio gitaru i po-

Nikša Njirić

iječ je o uspješnim i zanimljivim skladbama, koje nadmašuju po popularnosti glazbu za druge solo instrumente u opusima njihovih autora, zahvaljujući popularnosti gitare

radi morfološkog uspoređivanja stilova skladanja. To su Petrofonija ovoga ljeta preminulog Nikše Njirića iz 2009., Amfore Ive Josipovića iz 1987., Double Marka Ruždjaka iz 1992., Mozaik, Anđelka Klobučara, također ovog ljeta preminulog skladatelja, iz 2004. te Fantasia (Hommage à Britten) Olje Jelaske iz 2012.

skladali za Darka Petrinjaka. Osim njegova imena, s tim su skladbama blisko povezane praizvedbe na Osorskim glazbenim večerima, koje su kao stvorene za takvo ugođajno, komorno muziciranje. Svih pet se, osim toga, nalazi analizirano u specijalističkom radu Srđana Bulata iz 2015., među 18 skladbi nastalih u Hrvatskoj poslije 1970. godine. Ovaj je rad to zanimljiviji jer je riječ o analizi nadasve priznatog interpreta i učenika Darka Petrinjaka pa takoreći iz prve ruke imamo dojmove i zaključke odabranih skladbi.

Petrofonija

donosi novi materijal poput stalno novih stihova u pjesmi. Svaki je Amfore odjeljak brižljivo samosvojan, i po toj komMarko Ruždjak pleksnosti čak i bez općih podataka o djelu, Double bilo bi slušno jasno da se radi o Marku RužAnđeko Klobučar djaku, inače sposobMozaik nom da solističkim jezikom ocrta markanOlja Jelaska tne doživljaje. Anđelko Klobučar je često pisao Fantasia za gitare, ali Mozaik iz (Hommage à 2004. njegova je jedina skladba za solo giBritten) taru. Vješt improvizator Cantus d.o.o. u pogledu forme i rasporeda tematskih cjelina, Klobučar u Mozaiku ne daje nešto nabacao nekima od no ili pak čvrsto povezano što bi stvaralo jednu jedinu cjelinu, nego se obraća više kontrastima u kontekstu i različitim tehničkim zahvatima, kako bi ocrPonešto o svakome tao i grafički i harmonijski kontrapunNajstarija od skladbi, Amfore Ive Josi- ktirao tematsku priču koja može stajati povića iz 1987., očekivano je već više sama za sebe. Petrofonija Nikše Njirića puta izvođena i snimljena te objavljena iz 2009., također je neoimpresionistična nosačima zvuka. Amfore je izvodi- ka skladba, inspirirana kamenom i gralo više interpreta i vjerojatno je svaka đom antičkih stupova. Ima tri stavka i

Ivo Josipović

svetio joj je nekoliko skladbi, iz kojih je očito da je imao razumijevanja za njezine domete i izražajne kvalitete. Fantasia Olje Jelaske najnovije je objavljeno djelo, iz 2012., iste godine izvedeno na Osorskim glazbenim večerima. Djelo nosi podnaslov Hommage à Britten i po svemu je naknadni kreativni doživljaj skladbe Benjamina Brittena Nocturnal. Samopouzdano, s vjerom u svoju viziju, Olja Jelaska gradi skladbu u virtuoznom stilu (vidi rad S. Bulata), elegantno i snažno ispisujući vlastiti rukopis koji je samostalan i ne oslanja se na Brittena ni tematski ni formalno, ali ipak zrači prepoznatljivim dijalogom dviju gitarističkih skladbi. Svih pet skladbi pokazuje samosvojnost hrvatskih skladateljskih stilova, a skladbe za solo gitaru, svaka za sebe, nalaze svoje mjesto unutar komornih opusa navedenih autora, svaka za sebe i svaka drukčije u odnosu na slične skladbe istoga žanra. Njihove česte izvedbe i snimke na nosačima zvuka ukazuju na to da se radi o uspješnim i zanimljivim skladbama, koje nadmašuju po popularnosti glazbu za druge solo instrumente, zahvaljujući popularnosti gitare, pokazujući pritom ozbiljnost kojom su je hrvatski skladatelji s početka 21. stoljeća shvaćali.

Recenzija notnog izdanja Druge simfonije Petra Bergama

Rukopis brižljivog čuvara glazbenog jezika Dinamički i konceptualno zahtjevna simfonija koja poput dramskog teksta ima podijeljenje uloge, ali na filmski način, s puno kontrasta totala i krupnih planova

ruga simfonija Petra Bergama kompaktno je i monolitno orkestralno djelo nastalo u plodnom razdoblju autorova stvaralaštva nell mezzo del’ camin di nostra vita šezdesetih godina prošloga stoljeća. U razdoblju kad nastaju Navigare 1960., Prva simfonija, godinu dana poslije Musica concertante i Druga simfonija tijekom 1963. i 1964., treba tražiti najizražajniju manifestaciju njegova creda i uspostavu glazbenoga jezika.

Informativni pristup Praizvela ju je Beogradska filharmonija, 25. veljače 1964., pod ravnanjem Krešimira Baranovića. Te podatke, kao i dva uvodna teksta Gregora Pompea i Dubravka Detonija, informativni su pristup partituri. Detonijev iščitava palimpsestički karakter simfonije u kojoj se, kao jedan preko drugog, polažu različiti koncepti, ali i navodi neke tematske izvore za nju (Tristan akord, Šulek, Respighi). Pompeova razmišljanja kreću se unutar povijesnog konteksta i protopostmodernističkog karaktera djela, tako da se partituri može pristupiti poznavajući unutarnju formalnu strukturu i povijesno kontekstualno određenje. Već na prvi pogled rukopis odaje brižljiva čuvara glazbenoga jezika, što ne iznenađuje s obzirom na Bergamovu redaktorsku aktivnost u izdavanju glazbenih djela i u njihovoj pripremi za tisak. I Detonijevi i Pompeovi nalazi su obranjivo točni za onoga tko želi usporedno smjestiti nastanak djela u njegovo vrijeme. Možda bi se moglo dodati da je tu možda više riječ o tehnici kojom se služio Francis Picabia slikajući transparentne slike jednu preko druge, dobivajući tako novo, višeslojno djelo. U palimpsestu se ipak nastoji prethodno izbrisati, no ako želimo tom metaforom pristupiti djelu, ne nalazimo opravdanje za takvo što. Bergamo ono bivše, glazbena djela prije njega, vidi kao nastali jezik koji mu stoji na raspolaganju da se njime izrazi, a ne nešto što treba odbaciti ili prebrisati.

Svjetionici identifikacije To su neologemi stvoreni na planu stila i motiva kojima su se služili, u vremenskom tijeku, bliži i dalji skladatelji, Čajkovski, Šulek, Šostakovič i Wagner, ali Bergamo govori njima svoju priču, svoju dramu. Prije će to biti potreba da se kaže da nije doplovio niotkud, poput nekog zalutalog broda, ili, kako je jednom rekao »osluškivanje glasova autoriteta«, svjetionika identifikacije. No za onoga koji pola stoljeća poslije pristupa tom djelu bez potrebe da ispituje podrijetlo motiva, tonskog niza ili modernističkog/postmodernističkog jezika, simfonija će se predstaviti kao vrlo čitko, nabujalo tkivo vlastitim leksikom punog, velikog orkestra. Ona je njegov način uspostave veze s tradicijom, nikad persiflaža, ali vrlo ironična, na više razina, uključujući i agogičke oznake. Njezina je struktura pravilna, samosvojna, u tri stavka, četiri čina ili radnje što priziva teatarski podij za iznošenje drame. Oba elementa su gotovo dogmatski odraz skladateljeve pripadnosti umjetničkom u glazbi i temeljita podloga za otklon u vlastiti suvremeni iskaz.

Nepredvidivost događaja Zato je moguće počinjanje svakog stavka gotovo ni iz čega, iz potmulih slojeva brujanja i šuma, da bi se vrlo brzo pokazalo da to nije prizorište događanja, nego više oslonac za brza, nagla crescenda, veliki potisak zvučnog protoka u visine i naglašene, gotovo slične kriku, akcente. Prvi je stavak u dvije radnje (atti), gdje u uvodu čujemo osvajanje velikog zvučnog prostora u nadolaženju i povlačenju. Karakteristično je tijekom cijele simfonije svijanje tonske mase u sitnim intervalskim pomacima (vrlo blizu sebi) i velikim intervalima septime (vrlo daleko od sebe) koji karakterom neke imaginarne vođice opet prizivaju sekundu. Adagio molto prelazi u Allegretto ironico kao druga radnja prvog stavka, čime se formalno odvaja priprema od same radnje, u kojoj se zgusnutim nepravilnim ritmičkim figuracijama rastresa glazbeni prostor, ovladava se njime. Slijedi povratak u teško raspoloženje Grave, koji opet iz nečujnog oblikuje dinamičkim nijansa-

BROJ 199, STUDENI 2016.

Piše: Đurđa Otržan

Petar Bergamo i supruga muzikologinja Marija, s direktoricom Cantusa d.o.o. Mirjanom Matić

ma nešto potmulo, neizdiferencirano, uloga kolektivnog koju nose gudači, dok je gestualno u puhačkim, probojnim dionicama. Njihovi su nastupi poput komentara na masu neoblikovanog zvukovlja u gudačima, dok udaraljke otkucavaju bilo događanja, izboja na nepredviđenim mjestima. Nepredvidivost nastupajućeg materijala stvara napetost »što je bilo dalje«. Time se nelagodno sabija gustoća vremena skladbe. Plastično je vidljivo suprotstavljanje kôra, grupnog, kolektivnog nesvjesnog i protagonističkih nastupa kao borba za esenciju nove egzistencije.

Priroda ironije U tom je smislu Pompe u pravu kad vidi djelo kao prototip postmodernističkog stila. Finale Melancolico alla marcia razrješenje je drame koja se zahuktala u tri čina i pokazuje svoju pravu prirodu ironije nad pobjedonosnim crescendom — Vie Appie Otorina Respighija. Ritmički i tonski kratki pomaci u silazećim sekundama, u najmanjem mogu-

ćem prostoru, poput zareza u nekom eruptivnom iskazu očituju subverzivni karakter stavka, svojim nepopustljivim dodavanjem, ponavljanjem, omogućavaju kretanje prema naprijed. Ako je i nastavak Rimskih pinija, one više ne promatraju ničiji trijumf, već pritisak prema dolje, silu koja tlači prema fizičkom, gotovo kao borba za jedan jedini dah. Dinamički i konceptualno zahtjevna simfonija koja poput dramskog teksta ima podijeljenje uloge, ali na filmski način, s puno kontrasta totala i krupnih planova. Ako je se precizno izvodi, postaje moćna slika tegobnih raspoloženja, ali i da one koji su dovoljno moćni da ih svladaju, predstavi kao takve.

Petar Bergamo (1930.)

Druga simfonija (Partitura)

Cantus/HDS, ars croatica

Četrnaest minijatura za violinu i klavir hrvatskih skladatelja na jednom albumu

Od Dore Pejačević do Miljenka Prohaske Umjetnici vas vode u šetnju glazbom cijelim prošlim stoljećem zahvativši u prijelaz našeg stoljeća

BROJ 199, STUDENI 2016.

Piše: Đurđa Otržan

adnji u nizu nosača zvuka koje je ugledni violinist Anđelko Krpan snimio za Croatia Records jest skup 14 minijatura za violinu i klavir, hrvatskih skladatelja. Odabrao je raspon od Dore Pejačević do Miljenka Prohaske, prošetavši tako cijelim proš-

ale, jednostavačne forme oduvijek su omiljene skladbe, o čemu rječito govori zabavna glazba koja se iz njih razvila

lim stoljećem, zahvativši u prijelaz našeg stoljeća. Male, jednostavačne forme oduvijek su omiljene skladbe, o čemu rječito govori zabavna glazba koja se iz njih razvila. Zahtjev da se u relativno malo glazbenog materijala donese nešto dojmljivo, po mogućnosti zanosno, što bi, makar nakratko, očaralo slušatelje, osnovni je jamac ovog oblika. Dora Pejačević i njezino doba glazbenoj su minijaturi prilazili sa sviješću o romantičarskoj ostavštini, slijedeći time liniju glazbenih oblika namijenjenih lirici i intimnom raspoloženju, ugođaju impresija. Gotovo da je u svakoj od njih prepoznatljiv Dorin mekan, elegični melodijski naboj kojim oblim linijama zaokružuje neku glazbenu razradu tema iz prirode ili ugođajnih raspoloženja. Na albumu ih je oda86

brano pet iz raznih razdoblja stvaranja: Canzonetta op. 8, Menuet op. 18, Romanca op. 22, Elegija op. 34 i Meditacija op. 51. Krpan u svakoj od njih vrlo precizno ocrtava jasne obrise njihovih narativnih, melodijskih tokova koji su topli, bujni, natopljeni apartnim harmonijama, bliski ranom Schönbergovu stilu, što nas uvijek iznova podsjeća na izvornu darovitost grofice Pejačević.

lja dojam kraćeg stavka nekog violinskog solističkog koncerta, a i klavirska dionica ima istaknutu ulogu da je se čuje kao orkestralnu pratnju u obilju harmonijskih boja. Tu Nada Majnarić doista izvorno interpretira Kuncov bliski odnos s klavirom i njegovu tehniku sviranja.

Ivana Lang, kao još jedna hrvatska skladateljica iz Kuncove generacije, ukazuje na stilske i formalne značajPapandopulov ptičji pjev ke moderne, ali ne kao Dora Pejačević, koja je Slijede tri minijature Bostopila svoje vrijeme s Anđelko Krpan, risa Papandopula, svaimpresionizmom. Ivaviolina, Nada ka specifičnih karaktena Lang ide u smjeru Majnarić, glasovir ristika, oblika i ugođaja; ekspresionizma prema Rondo folklorne raziMinijature krležijanskoj maniri kogranosti, Tužaljka lakog lopleta različitih tonskih za violinu i impresionističkog slomotiva, melodijskih i riglasovir ga s elegantno dotjeratmičkih, i veže ih u fannom cantilenom koja u tastičan lanac samoCroatia Records velikom visinskom rasstalnih elemenata. Njeponu ne gubi na snazi. zin Ples sablasti op. 97 Uglađeni violinski Krtraži od interpreta vizupanov ton tu se prealnost na granici karitvara u gotovo ptičkature, a Krpanu polaji pjev tečnog, punog, zi za rukom da s mjea opet nježnog timbra, rom pripitomljava skerne izlazeći iz okvira ekcozne bravure. Naročispresije. Meditacija, to u kadenzi koja kao poznata Papandopuda izobličava pitomi lova minijatura, nije od takt valcera. Najdulja onih skladbi koje se skladba (10:09), Ples samo sviraju i sviđaju, sablasti Ivane Lang već je interpretova ulomožda također svjedoga u tome da je izgradi, naročito u ta- či o nekoj »aspiraciji« poput Kuncove, mnom timbru, kako bi se ujednačeno da glazbeni materijal koji je vjerojatno spajala s višim položajima. Krpan razli- bio namijenjen duljoj, solističkoj skladkuje temu od njezine pripremne građe, bi, obradi kao samostalnu cjelinu. ali ne gubi iz vida da je disonanca kontrast skladu i time stvara lirsku napeKlobučarov tost. Svaki nastup teme je priča ispričastrukturalizam na ili ispjevana na drugačiji način. Romanca Zvonimira Bradića govori o već spomenutoj vezi minijature s poRazgranate harmonije pularnom glazbom i utoliko je njezina Božidar Kunc je u ovom odabiru za- zastupljenost na ovoj kompilaciji dopristupljen skladbom Aspiration, op. 33. nos inherentnoj sastavnici toga glazbeČini se da u tom postavu instrumen- nog oblika koji, da bi bio samostalan, talnog dvoglasja Kunc postiže više mora sadržavati karakter i temu koja nego u samo klavirskim minijaturama, ga nosi. Anđelko Klobučar zastupljen jer razgranate harmonije povezuje di- je Rapsodijom, koja u njegovoj struknamički u melodijsku i formalnu cjeli- turalnoj maniri voli suprotstavljati težinu prilično razgovijetnim stilom. Ostav- šta u skladbi, s ritmičkih na melodičke,

baš kao što rapsod pripovijeda priče iz prošlosti, bez suvišnog virtuoziteta, ali oplemenjeno jakim uzbuđenjima. Nenad Firšt, hrvatski skladatelj srednje generacije, aktivan u Sloveniji, uglazbio je stihove pjesme Vaclava Jarma iz 1962., o »granicama koje su ostale«. Krpan u prvi plan stavlja izrazito individualistički karakter tonskog izraza i time pridonosi suvremenom pristupu solo dionice. Druga najdulja skladba (8:16) zapostavlja zasade minijature kao u prethodnoj skladbi i više se doima kao doživljaj osobnog lieda.

kladatelji zastupljeni na ovom albumu u vremenskom okviru između Dore Pejačević i Miljenka Prohaske su: Boris Papandopulo, Božidar Kunc, Ivana Lang, Zvonimir Bradić, Anđelko Klobučar i Nenad Firšt

Melodiozan potpis Posljednja skladba je Arioso Miljenka Prohaske, velikog autora i umjetnika ozbiljne glazbe i jazza. Posvećena je Anđelku Krpanu i melodiozan je glazbeni potpis izvođača. Samostalne violinske skladbe sasvim su prirodne Anđelku Krpanu, u što smo se mogli uvjeriti na više dosadašnjih nosača zvuka. Njegov smisao za motiv i melodiju, uz svjetlinu violinskog tona, oplemenjuje takve skladbe pa je ovaj izbor minijatura osoban, ali i ostvaren na najbolji mogući način.

Počet kom g odine mik r ot on a lno s t va r a l a š t vo obo g at io je nov i nos ač z v uk a

Prva antologija elektroakustičke glazbe u Hrvatskoj

Čista igra Spomenar hrvatske glazbene avangarde zvukom

Piše: Dora Dunatov

očetkom ove godine mikrotonalno stvaralaštvo obogatio je i nosač zvuka Just Intonation: Music for Piano in Five Limit Just Intonation s djelima za klavir Zorana Šćekića. Izdala ga je diskografska kuća Ravello Records, koja pod svojim okriljem okuplja niz inovatora u orkestralnoj, komornoj i eksperimentalnoj glazbi, uz potporu nagrade HDS ZAMP International 2015. Šest tonskih zapisa na prvom Šćekićevu mikrotonalZoran Šćekić nom nosaču zvuka sklaJust Intonation: dano je u takozvanoj five Music for Piano limit just intonation koja in Five Limit Just uvjetuje i posebno ugaIntonation đanje klavira, za što se pobrinuo Zlatko Pavlinić. Ravello Records Prvih pet ostvarila je pijanistica Ana Žgur, Šćekićeva suradnica, gotovo i ambasadorica njegova mikrotonalnog opusa. Takav izučeni pristup interpretaciji dodatna je vrijednost toga nesvakidašnjeg albuma koji od slušatelja očekuje punu pozornost, mirno okruženje i svakako kvalitetne zvučnike. Ono što će Zoran Šćekić staviti pred nas je čista igra zvukom. Balansira između konsonantnih i disonantnih intervala prirodne intonacije, bilo da je riječ o dugim akordskim sklopovima, bilo o njihovim inverzijama ili pak naizgled naivnim melodijama čija suptilna ljepota leži u samom odnosu između tonova. Sva će djela predstaviti Šćekića ne samo kao skladatelja istančana sluha nego i kao strpljiva tonskog slikara. Tako karakterno različite skladbe Evening bells i Morning bells u kratkim crticama dočaravaju dva svakodnevna trenutka. Skladatelj rijetko zalazi u fantazijski karakter, prepuštajući riječ jeci između tonova kako bi istaknuo ljepotu prirodnih intervala, umjesto pukog notnog sadržaja. Te dvije krajnosti ujedinila je skladba Autumn fantasy of Martin the Mouse, prigodno smještena na sam početak nosača zvuka. Najdulje, a svakako i najzanimljivije djelo je 23.10. Razvija se od tihih i polaganih akordskih progresija do trilera čiji je cilj poljuljati našu slušnu percepciju. Skladbu Strong man, pomalo sjetna prizvuka unatoč prevazi durskih akordâ, ovaj će nosač zvuka predstaviti u dvije varijante, a u jednoj od njih imamo priliku čuti i skladatelja kao interpretatora. Osim mikrotonalnošću, Zoran Šćekić profilirao se u glazbenom stvaralaštvu i ekonomičnim pristupom skladanju. Ovim je nosačem zvuka (možda svjesno, a možda i nesvjesno) predstavio inspiraciju uzusima stoljetne istočnjačke poezije, tražeći ljepotu u jednostavnosti, intimnosti, lakoći i elegantnosti.

Veliki trud i pionirski uspjeh katalogizacije prvih elektroakustičkih radova hrvatskih skladatelja Piše: Đurđa Otržan

orištenje tehnologije na gotovo svim područjima ljudske djelatnosti koju danas uživamo može nas nagnati da se, bar što se glazbe tiče, zapitamo, kako je sve počelo, i gdje su ti prvi radovi. Na ta nam pitanja daje odgovor ova iznimna antologija koja u pravom smislu riječi daje ponajprije pregled, a zatim i uvid u kontekst nastanka prvih, najrazličitijih djela, na polju elektroakustičke glazbe. Vremenski okvir od nešto manje od tri desetljeća ispravno korespondira s vremenom zanimanja za tehnološka iznašašća i za prve eksperimentalne radove, najprije u inozemnim studijima, a tek nešto kasnije u prvom takvom studiju pri Trećem programu Radio Beograda. Takav nam pregled, bogato opremljen svim možebitno traženim podacima, može pomoći u nalaženju koordinata izražajnih potreba tadašnjih i današnjih skladatelja. Trasirati putove kojima su nalazili rješenja za svoje umjetničke zamisli, koje su usredotočili ne više na tradicionalna izražajna sredstva, nego na novi medij: tonski pult i (tada još) elementarnu računalnu tehnologiju. Višeslav Laboš autor je i kompilacije i teksta na dvostrukom nosaču zvuka, zaslužan za veliki trud i pionirski uspjeh u katalogiziranju prvih elektroakustičkih radova hrvatskih skladatelja.

Nepredvidiv ishod U vremenu kad se tražilo od umjetnika da se izražava suvremeno, svaka je skladba bila novotvorina nepredvidiva ishoda, promijenjenog tijeka skladanja i različitih, vrlo često efektnih i dojmljivih rezultata. Prvi u nizu je dakako Ivo Malec, koji je sredinom pedesetih u Parizu došao u doticaj s radiofonijom i elektroakus-

tičkim procesima rada. Slijede ga osnivači Biennala Zagreb, Branimir Sakač i Milko Kelemen, a potom je vidljivo da je njihov utjecaj naišao na plodno tlo u traženju novih zvukohvata jer su uslijedili radovi Dubravka Detonija, Natka Devčića, Miroslava Miletića, Zlatka Pibernika, Josipa Magdića, Silvija Foretića... Kako idemo dalje, pridružuju im se mlađi skladatelji Marko Ruždjak, Igor Kuljerić, Davorin Kempf, Zlatko Tanodi i Mladen Milićević. Upravo Milićevićevim radovima završava kompilacija, jer je elektroakustički izričaj već bio većinski rasprostranjen i to više nisu bili pionirski pokušaji.

Nastanak multimedije Bez obzira na to kako su se skladatelji unutar svojih opusa odnosili prema elektroakustičkom skladanju, jesu li mu bili vjerni ili su tek činili kreativne izlete, ovakav pregled njihovih prvih skladbi prema kronološkom redoslijedu, od 1956. do 1984., pokazuje nastanak onoga što smo gotovo već zaboravili da je nekoć trebalo tek uspostavljati, a to je multimedija. Povremeno izvođene na Biennalu Zagreb, njihove se skladbe nisu čule dalje od radijskog programa, ali su pripadale najužem fokusu interesa tadašnjeg naraštaja. Neke su inspiraciju nalazile u sasvim apstraktnim mentalnim predodžbama kao studije, interferencije, impulsi itd., a neke su bile odraz ideja koje su tražile šire polje izražajnosti nego što je tradicionalni orkestar ili komorni sastav. Naročito su tu mogle doći do izražaja kombinacije folk idioma, recitativnih ulomaka, istraživanje fizikalnog bića tona, zvuka i tišine, svega onoga što se tada činilo i jest bilo novo. Opsežna istraživanja koje je Laboš poduzeo, kao i usustavljeni nalazi glede datuma nastanka, biografskih pojedinosti, iznjedrili su izniman tonski zapis, takoreći, katalogizirane glazbe koja je paradoksalno ostajala uvijek negdje na rubu, iako je bila u žarištu tadaš-

njih umjetničkih zanimanja, čemu je vrijeme dalo za pravo.

Svojina svih Ovo je i spomenar hrvatske avangardne glazbe koja nije prodirala u tradicionalni izričaj niti Antologija ga je rastakala, elektroakustičke nego je malo– glazbe hrvatskih pomalo stvaskladatelja (2 rala potpuno CD–a) nov sloj umjetU potrazi ničkog izražavanja. Elektroza novim akustička fozvukom: nografija s vre1956.—1984. menom je postala svojina Croatia Records, Multimedijalni institut svih umjetnika

i stilova i može je se naći u gotovo svakom konceptu stvaranja. Mi se možemo ponositi našom avangardom i avangardnim djelima koja su u Laboševu projektu zastupljena, jer se i u naše doba mnoge od tih skladbi doimaju kao da su danas stvorene. A glazbena zajednica može biti zahvalna Višeslavu Labošu što je uložio toliko entuzijazma i marljivog rada u traganje za prvim elektroakustičkim radovima hrvatskih skladatelja kako bi se ostvarila iznimno iscrpna i moderna antologija.

BROJ 199, STUDENI 2016.

Zoran Šćekić spretno balansira između konsonantnih i disonantnih intervala prirodne intonacije

BROJ 199, STUDENI 2016.

Au t o r ko m p i l a c i je U p ot r a z i z a nov i m z v u ko m: 1956 . — 198 4 . ( A n t olo g i ja elek t r oak u s t ič ke g la z b e hrvatskih skladatelja) Višeslav Laboš

Smatrao sam potrebnim upoznati vlastitu glazbenu prošlost Mladi magistar umjetničkog oblikovanja zvuka i skladatelj elektroničke glazbe govori o kompilaciji koju je složio za izdanje Multimedijalnog instituta i Croatia Recordsa Razgovarao: Dubravko Jagatić

akon punih osam godina opsežnog istraživačkog posla i otkrivanja prvih hrvatskih autora i njihovih djela elektroakustičke glazbe, magistar umjetničkog oblikovanja zvuka i sam skladatelj elektroničke glazbe, Višeslav Laboš, u izdanju Multimedijalnog instituta i Croatia Recordsa složio je jedinstvenu kompilaciju koju je u razgovoru za Cantus i predstavio. Odakle uopće ideja da krenete u potragu za prvim snimkama hrvatske elektroakustičke glazbe? Ideja je proizašla iz osobne znatiželje, kao pasioniranog ljubitelja — kako se to lijepo kaže — one neobične, skrivene i egzotične glazbe, pa tako i elektroakustike. Kako sam i sâm aktivan na tom području kao autor, smatrao sam potrebnim upoznati vlastitu glazbenu prošlost. Iza nas su cijele generacije skladatelja ostale zakinute za osnovne informacije o tome što se u Hrvatskoj događalo na području elektroakustike, a bez ove kompilacije isti bi scenarij prijetio i onim nadolazećim.

Prvi pokušaj Je li vas iznenadila činjenica da ste vi zapravo prvi koji je odlučio pionirske radove hrvatskih skladatelja elektroakustičke glazbe istražiti, arhivirati i objaviti na jednom mjestu, i to punih 60 godina od prvih snimki?

Moram priznati da me ta činjenica iznenadila. U ovih osam godina istraživanja, ne mogu ni opisati koliko sam se nadao da ću naići na barem jedan opsežniji stručni tekst o toj temi, no naše su muzikologe više zanimali Stockhausen i Cage, nego događanja u vlastitom dvorištu. Riječ je o nekoliko polica knjiga i časopisa koje sam pročitao i

praktički sve što je pisalo o elektroakustici hrvatskih autora citirao sam u knjižici CD–a. Prvi problem koji sam morao riješiti jest taj da se elektroakustička djela u opusima naših skladatelja u svakom izvoru uvode pod nekim drugim ključem ili se uopće ne uvode kao takva, tj. elektroakustički segment kompozicije često biva izostavljen. To znači da se elektroakustička glazba kod Kuljerića ili Miletića primjerice nalazi pod komornom glazbom, kod Sakača, Pibernika i Tanodija u odjeljku eksperimentalne glazbe, kod Ruždjaka su to orkestralna djela, dok je kod samo jednog malog broja skladatelja elektroakustički segment istaknut kao nositelj vrste određenog broja djela. Jako puno elektronike nalazi se i u scenskoj i u filmskoj glazbi, no njoj je praktički nemoguće ući u trag prema pisanim izvorima. U Leksikonu jugoslavenske muzike, kao i u knjizi HDS 50 godina, Kuljerićevo se prvo elektroakustičko djelo iz 1969. Impulsi I navodi samo kao skladba za gudački kvartet, a zapravo je skladba za gudački kvartet i magnetofonsku vrpcu. Na taj mi je podatak, primjerice, skrenula pozornost njegova kći, udaraljkašica Ivana Kuljerić Bilić.

Susretljivost skladatelja Koliko su autori tih skladbi bili kooperativni? Bez njihove pomoći, odnosno pomoći njihovih nasljednika, oslanjajući se samo na službene izvore i arhive, ovaj bi dvostruki CD bio kraći za više od pola sadržaja. Susretljivost skladatelja bila je od presudne važnosti. Vadili su snimke ispod kreveta, s tavana, iz podruma. Bitno je spomenuti da sam od svih uvrštenih snimki na kompilaciju uspio pronaći A, odnosno B kopiju koje su u najviše slučajeva bile upravo kod autora u privatnim kolekcijama, dok C ili D kopije nisam uzimao u razmatranje, jer svakim kopiranjem s magnetofona na magnetofon opada i do 20 % kvalitete zvuka. Na sreću, samo je jed-

na snimka prema tom ključu ispala iz konačne selekcije.

Prema kojem ste kriteriju birali što ćete staviti na kompilaciju?

Znate li možda broj snimki koje ste preslušali na tom slabo istraženom području hrvatske glazbe?

Prvi i glavni kriterij bila je godina nastanka djela, tako da sam od svakog skladatelja nastojao uvrstiti najstariju, prvu skladbu, a u slučaju opsežnijih opusa i kontinuiranijeg bavljenja kod nekih skladatelja i onu općepriznatu, antologijsku skladbu iz tzv. zrelog autorova razdoblja. Kod Detonija ili Devčića upravo se ta prva skladba (Phonomorphia 1, odnosno Columbia 68) danas smatra najvažnijom pa je u njihovu slučaju odabir one druge skladbe, Phonomorphia 2, odnosno Sonata, ovisio o potpuno drugačijoj tehnici kojom je realizirana.

Preslušavanju snimki prethodilo je popisivanje elektroakustičkih djela hrvatskih skladatelja koja su nastajala do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća. Prema mojim podacima, skladbi je nešto više od 150, dok je kraj osamdesetih uzet kao radni okvir s obzirom na to da on ugrubo podrazumijeva »predračunalnu eru« u produkciji elektroničke glazbe. Snimke iz tog korpusa koje su svojedobno objavljivane na gramofonskim pločama, ili u recentnije doba na CD–ima, nije bilo problem locirati i zatim preslušati. Njih je samo oko 30 %. To nije mala brojka, no kažem »samo« jer je 20 % njih diskografski prvijenac doživjelo na nekomercijalnim, odnosno privatnim niskotiražnim edicijama do kojih je bilo vrlo teško doći.

Nedostižni Sakač Kako sam aktivni sudionik scene second hand gramofonskih ploča, uspio sam doći do svih tih nosača zvuka. Tek sam tada shvatio da sam na samom početku i da moram stupiti u kontakt sa samim autorima radi što potpunije slike. Jedini privatni arhiv do kojega ni nakon tri godine telefoniranja i pisanja mejlova nisam uspio doći, jest arhiv Branimira Sakača. On je vrlo bitna figura u tom univerzumu jer je uz Ivu Maleca praktički bio prvi, a njegove najranije dvije snimke, Tri sintetske poeme iz 1959. i Jahači Apokalipse iz 1961., ne postoje ni na HRT–u ni na Radio Beogradu, gdje je potonja i realizirana. To je jedina, ali i vrlo bitna priča koju sam držao i morao sam, nažalost, ostaviti to otvoreno do samog kraja realizacije CD–a. E da, osobno nisam uspio doći ni do Josipa Magdića, no snimke njegovih najvažnijih djela koja su konkurirala za kompilaciju nabavio sam na drugi način.

Gligo kao savjetnik O omjeru zastupljenosti broja skladbi nekog skladatelja, i koje su skladbe antologijske, u više sam se navrata konzultirao s akademikom i muzikologom Nikšom Gligom. Urednička je kombinatorika bila usmjerena na što stariji, a stilski što raznovrsniji pregled elektroakustičkih stilova — konkretna glazba, elektronička glazba, sintetska glazba i glazba za vrpcu (što su zapravo sinonimi za kombinirane tehnike elektroničke i konkretne glazbe), zatim djela za akustičke instrumente i vrpcu, te po jedna računalna skladba Mladena Milećevića i jedna eksperimentalna za ansambl ACEZANTEZ Zlatka Tanodija, gdje se sintetizator upotrebljava na neuobičajan način, a zvučnu sliku klavira ton–majstor Radan Bosner transformira uživo tzv. flanger efektom. Zašto je glazba tih skladatelja sve ovo vrijeme bila u sjeni i na neki način skrivena od očiju javnosti? Bit problema (ne)vidljivosti hrvatske elektroakustičke glazbe je to što sve do sredine devedesetih godina u Hrvatskoj nije postojao elektronički studio, tako da »hrvatska« elektroakustička glazba zapravo i ne postoji, nego samo elektroakustička glazba »hrvatskih skladatelja«, a njihove su pak elek-

tada nadolazeće tehnološki uvjetovane glazbe. Zato je na ovom izdanju autore naknadno trebalo staviti u zajednički kontekst, jer bez konteksta nema ni vidljivosti. Planirate li možda objaviti knjigu o svojoj osmogodišnjoj potrazi za novim zvukom od 1956. do 1984.? Knjiga ima već šezdesetak stranica. Sad treba naći financijsku motivaciju da bih je dovršio. Izdavači mi je, nažalost, nisu u mogućnosti ponuditi. Zbog čega je uopće elektroakustička glazba koja se danas stvara u

bru glazbu, odnosno pogurati nekog drugog, novog, dok god su oni na fiksnoj plaći. Apsurd je u tome što njih ima mnogo više nego prije i mnogo je veći novac u igri, ali je i piramida sve tanja na vrhu. Skladatelji i bendovi ne stižu se istovremeno baviti i vlastitom promocijom u mjeri koja bi im zajamčila kakav– takav uspjeh. Tržište je prenapučeno. Facebook je iluzija. Velike underground scene usisavaju one nekoć male i kao takve samoodržive, dakle one više nisu »moralna prijetnja« društvu, nego su u svojoj digest verziji lažno integrirane u mainstream, a hektika i troškovi života nadilaze kapacitete onoga što je

ce HNK, ZKM, ITD, Jadran film, Zagreb film... Načuo sam da je u međuvremenu fonoarhiv Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog od oko 500 magnetofonskih vrpci rashodovan i nemam informaciju zna li se u čijim je rukama. Ta se građa prije svega treba kvalitetno digitalizirati, zatim restaurirati i masterizirati. U domeni »ozbiljne« glazbe taj se proces kod nas radi vrlo površno, a često i s manjkom stručnosti, pedantnosti i entuzijazma. Borba sa šumom medija često rezultira kastriranim digitalnim masterima, barem kad govorimo o elektronici, gdje su šum i struja njezin sastavni dio. Potkraj godine u surad-

nekad moglo proći kao umjetnički način života.

nji s Multimedijalnim institutom izlaze prva dva CD–a u seriji autorskih albuma Elektroakustička glazba hrvatskih skladatelja, Silvio Foretić i Igor Kuljerić. Usporedno s tim obrađujem fonoarhiv Igora Savina, a u fazi sam pregovora i za arhiv Tomice Simovića.

priv. Arhiva Višeslava Laboša

troakustičke epizode bile ili vrlo kratke ili povremene, u najvećoj mjeri realizirane u nekom od studija izvan zemlje. I dan–danas ćete lakše naći kompilaciju nekog studija, nego kompilaciju autora s istom putovnicom. Elektronički studio je taj koji je »nametao« estetiku i kriterije, nadasve prema svojim tehničkim mogućnostima i logici stvaranja. Takva divergentna situacija zbog nepostojanja studija u Zagrebu rezultirala je izostankom scene, manjkom međusobne potpore i, naposljetku i najvažnije, izostankom zajedničkog istupanja u glazbenoj javnosti. Potpore svojevremeno nije bilo ni od Muzičkog biennala gdje

Skladatelj Milko Kelemen

su do sredine sedamdesetih primjerice izvedene samo dvije domaće elektroakustičke skladbe. Iz toga su vjerojatno proizlazile i osobne frustracije autora koji su na kraju odustali ili zauvijek otišli »van«, dok institucionalizirana muzikologija jednostavno nije imala praktična znanja za znanstvenu procjenu

Hrvatskoj, i koja je odlično prihvaćena u svijetu, tako slabo zastupljena u hrvatskim medijima? To je potpuno nova tema. A možda i nije! Razlozi su isti kao i uvijek, s tim da danas ljude koji imaju nekakvu medijsku moć jednostavno nije briga za do-

Planirate li već nove projekte, kompilacije? Planiram puno toga i još je puno arhivske građe koju treba obraditi. Primjeri-

C r o a t i a R e c o r d s o b j a v i o j e d v a b ox s e t a s 12 C D – o v a k o j i d o n o s e j e d n a k o t o l i k o r e p l i k a p l o č a B o š k a P e t r o v i ć a

Skladatelj čija su djela svirali svjetski velikani jazza BROJ 199, STUDENI 2016.

Pet godina nakon što je preminuo, Croatia Records podsjeća na velikana hrvatske umjetnosti reizadanjima njegovih poznatih albuma izvorno objavljenih 1970–ih i 1980–ih

Piše: Davor Hrvoj

elikani umjetnosti i nakon smrti ne prestaju intrigirati, izazivati pozornost javnosti, mamiti na proučavanje njihova života i stvaralaštva. Sjajan primjer je Boško Petrović, jedan od najvećih hrvatskih umjetnika čije ime još uvijek svakodnevno spominjemo. Kad je riječ o jazzu, festivalima, klubovima, glazbenoj pedagogiji, diskografiji, skladateljskom radu, vibrafonu... Boško je polazišna točka svih razgovora i referenca prema kojoj se uspoređuje. Nakon što je objavio mnogobrojna diskografska izdanja, za Croatia Records sam je osmislio niz kompilacija, a kad je preminuo, taj je izdavač nastavio s istim žarom na CD–ovima sustavno objavljivati njegova ostvarenja. Ta će se djelatnost zasigurno nastaviti jer u katalogu nakladnika ima još mnogočega. Nakon trostrukog CD izdanja Boško Petrović & B. P. Convention — Blue Sunset / With Pain I Was Born / Green Lobster Dream, Croatia Records je petu obljetnicu otkako Boško više nije s nama obilježio dvama izdanjima: B. P. Convention — Original Album Collection, vol. 1 i B. P. & Friends — Original Album Collection, vol. 2. Svako izdanje sadrži replike šest LP–ja s vjerno reproduciranim naslovnicama. Na tim albumima Boško se predstavlja kao vibrafonist, marimbist, udaraljkaš, autor i vođa sastava u kojima je okupljao ugledne hrvatske, američke i europske džeziste, svestran glazbenik koji se s lakoćom upušta u izvedbe mainstream jazza, ali i fusiona i etno jazza. Na svaku od 12 ploča uvrštena je najmanje jedna njegova skladba, a kao autori — skladatelji ili aranžeri — upisani su i drugi ugledni hrvatski jazz glazbenici koje je poticao na skladanje i njihova djela uvrštao na svoja izdanja.

snimili su Boškove Blue Sunset, Sebastian, Ponoćno ogledalo i Pink Panter Prva kutija sadrži albume koje je Boško susreće kapetana Trulog oko ponoći ostvario sa svojim sastavom B. P. Con- te Dičićevu Tender Touch, a za Green vention te s B. P. Convention Big Ban- Lobster Dream Boškove Green Lobdom koji je vodio s gitaristom Damirom ster Dream, Dream Song i My BeauDičićem, ujedno autorom mnogih dje- tiful Balkan Lady te Dičićeve Catch Me la. S prvom postavom B. P. Conven- If You Can i Song For Pinky. Wilkins je tiona, u kojoj su uz Boška svirali gita- Boškove skladbe svirao i snimao i sa rist Damir Dičić, kontrabasist Krešimir svojim sastavima. Posebno je zapažeRemeta i bubnjari Sana bila njegova izvedba lih Sadiković ili Ratskladbe Green Lobster Boško Petrović ko Divjak, izdao je alDream što ju je sa svobum Zeleno raspolojim Almost Big BanB. P. Original ženje za koji su snimili dom izveo na Monteux Album autorske skladbe, tek Jazz Festivalu, a za jedan jazz standard i Collection, koju je trombonist RicDičićevu obradu «jedhard Boone osmislio vol. 1 i 2 nog Mozarta«. Dičić je duhovitu onomatopejzastupljen i skladbom sku vokalizu. I skladCroatia Records Balkanska uspavanbu Blue Sunset zapaka, a ostale su Bošzili su slavni glazbenici. kove: Mali smiješak Primjerice, Clark Terry na njezin način, Mali ju je odnio u Ameridječak s velikim srku, a kako je izjavio — cem, Zeleno raspolohtio ju je snimiti i Oscar ženje i Keka kolo. NajPeterson. poznatija i najizvođeniPloča B. P. C. Moods ja od njih je Keka kolo / The Blues donosi tek koju je Boško posvečetiri dulje izvedbe, tio kontrabasistu Remeti. Njega je poslije među kojima su Dičizamijenio kontrabasist ćeva Pablo’s Mood i te potom bas–gitarist Boškova Would You Mario Mavrin, najduLike Me To By You a govječniji Boškov suDead Dog? Dok su radnik i član svih ostana prvoj strani izvedlih inačica B. P. Conbe B. P. Conventiona ventiona, a mnoge od u spomenutoj postanjih bile su velike mevi, na drugoj je postađunarodne formacije. va proširena hrvatskim Primjerice, sjajan ali stranim glazbenicima, bum Stabilisation Blumeđu ostalima sakes ta je postava — Pesofonistom Wilkinsom, trović, Dičić, Mavrin, Sadiković — sni- violinistom Zbigniewom Seifertom i mila s velikanom jazza, trubačem Clar- saksofonistom Ernstom Ludwigom kom Terryjem. Osim njegovih skladbi Petrowskym. i jazz standarda, izvode i Petrovićevu Loose Blues te Dičićevu B. P. Conven- Pod snažnim utjecajem Johna Lewisa, i Boško je djelovao u idiomu glaztion On Tour. be tzv. treće struje, surađujući s poznatim glazbenicima iz klasičarskog miljea. Duhovita onomatopeja Najbolji primjer je ploča Misterij bluesa Albumi Blue Sunset i Green Lobster koji je snimio s proširenim B. P. ConDream snimljeni su s Big Bandom — ventionom, Lewisom i Zagrebačkim ponekad je to bila smanjena formaci- solistima. I u tom kontekstu naši su se ja big benda — na kojem su, uz spo- džezisti iskazali kao autori, a Prohaska mente glazbenike kao jezgru orkestra, i kao aranžer i dirigent. Uz jazz standarsvirali vodeći hrvatski džezisti, među de, među kojima i Lewisove, izveli su ostalima trubači Ladislav Fidry i Ma- Depolovu Mistery Of Blues, Boškovu rijan Domić, saksofonisti Ozren De- Sunday Blues, Dičićevu Blues For Dapolo i Drago Diklić te klavirist Zlatko niel i Prohaskine Quasi Blues i trostaDvoržak, ali i ugledni strani jazz glaz- vačni Concertino (For Jazz Quartet and benici, kao što su trubači Clark Terry Strings). i Art Farmer te saksofonisti Ernie Wilkins i Sal Nistico. Za skladbe uvrštene Matačićeva pohvala na album Green Lobster Dream aranžmane je napisao Ernie Wilkins, slavni U drugoj kutiji nalaze se albumi koje je aranžer koji je, između ostalog, pisao Boško ostvario s različitim postavama, za orkestar Counta Basieja, a za one od kojih je većina bila kratkoga vijeka, uvrštene na album Blue Sunset Miljen- ali je odraz jednog razdoblja njegova ko Prohaska. Na svako od tih izdanja stvaralaštva. Album U mukama rođena uvrštena je jedna Wilkinsova skladba, snimio je s međunarodnom postavom: a ostale su autorske. Za Blue Sunset violinistom Csabom Deseom, klavija-

turistom Kristianom Schultzeom, gitaristom Dičićem, bas–gitaristom Mavrinom i bubnjarem Branislavom «Lalom« Kovačevim. Izvode «Johna Lewisa« i skladbe članova sastava, među kojima Petrovićeve With Pain I Was Born i Nebo nad Grožnjanom te Dičićevu Focus. Osim što je bila jedna od prvih njegovih skladbi, With Pain I Was Born postala je njegovo najzapaženije i najsnimanije djelo. Naime, Boško se nadahnjivao narodnom glazbom i već početkom šezdesetih godina 20. st. pisao je vlastite verzije tradicijskih pjesama iz raznih krajeva Hrvatske i bivše Jugoslavije. With Pain I Was Born, koja je nastala na motive makedonske narodne So maki sum se rodila, s vremenom se sve više razvijala, tako da je od nje nastala suita koja je temeljena na toj pjesmi, ali je smještena u kontekst jazza i proširena citatima Boškovih vlastitih djela. Poslije ju je preuredio i tijekom godina napisao nekoliko priredbi. Album Tiffany Girl rezultat je Boškove suradnje s pijanistom Kennyjem Drewom, kontrabasistom Peterom Herbertom i bubnjarem Alvinom Queenom koji su svirali i Boškova djela. Naime, osim standarda, izvode njegove skladbe Tiffany Girl, Valse for Jazz Mama i Green Lobster Dream. Važne suradnje Boško je ostvario u duu s pijanistima. S Davorom Kajfešom, suradnikom iz legendarnog Zagrebačkog jazz kvarteta koji je djelovao šezdesetih godina, snimio je album Follow Me koji donosi tek jedan jazz standard i sedam autorskih skladbi, Boškove Green Mood, Music For Summer Nights i Lullabye For Timothy Tatcher (posvetu prijatelju «Neneku« Brixiju, bolje rečeno njegovu junaku iz romana, detektivu Timothyju Tacheru) te Kajfešove Aftertanke, Boogie Balkanique, Silver Side i Worst of Them All. Suradnja s pijanistom Nevenom Frangešom iznjedrila je tri albuma, od kojih prva dva donose isključivo Boškove skladbe; ploča Sarabanda skladbe With Pain I Was Born, Sarabanda, Keka kolo, The Wilting Violet, Sweet Song i Valse for Jazz Mama, a From Moscow To L. A. naslovnu te Un Chien Andalou i suitu Trilogy sa stavcima Prologue, Fairy Tale (For Mr. K.) i Epitaph. Boško je svirao etnojazz prije nego što je taj pojam uopće ustanovljen. Abum Zvira voda, koji su on i Frangeš snimili s opernom divom Ružom Pospiš–Baldani, tek je jedan od primjera. Aranžmane za narodne pjesme međimurskog kraja napisali su sami. Ta je ploča izazvala divljenje među cijenjenim glazbenicima svih triju žanrova — jazz, klasika, etno — a među ostalima pohvalio ju je i maestro Lovro pl. Matačić.

Kultna djela Zašto je važno u današnje doba pred-

oškove skladbe svojom ljepotom, visokom estetskom razinom, osebujnošću, prepoznatljivoću i muzikalnošću zaslužuju da budu spominjane ravnopravno uz njegovu vještinu sviranja vibrafona

staviti dvije kutije s 12 albuma koje je Boško snimio sedamdesetih i osamdesetih godina 20. st.? Više je razloga za to, uz neizostavnu iznimnu umjetničku vrijednost, što nikad nije bilo upitno u ostvarenjima koja je isporučio. Glazba objavljena na tim pločama i danas je aktualna, a nerijetko i ispred našeg vremena, što znači da će još dugo biti predmet proučavanja i objavljivanja. Upravo zato potrebno ju je predstaviti novim naraštajima ljubitelja glazbe, ali i samim glazbenicima, kako bi upoznali važan dio povijesti hrvatskoga jazza, kako bi uvidjeli zašto je Hrvatska upisana na svjetsku kartu jazza i imali predložak iz kojega mogu učiti, koji će im služiti kao nadahnuće, na koji će nadograđivati.

BROJ 199, STUDENI 2016.

Onomatopejska vokaliza

Navedenim je izdanjima Boško predstavljen kao osjećajan vibrafonist s istančanim osjećajem za detalje, melodiju, ritam, dinamiku, dramatiku i komunikaciju sa suradnicima, ali i kao svestran glazbenik koji je jednako uvjerljiv u izvedbama komornog, straight ahead, latin ili etno jazza, fusiona i glazbe treće struje. Prema potrebi glazbenog predloška, snimao je s raznim formacijama, od dua do orkestra, ostvarivši suradnje s najvažnijim hrvatskim, ali i svjetskim jazz glazbenicima. Važnost ovih izdanja možemo sagledati i s aspekta Boškova autorskog rada. Prije svega, riječ je o autorskoj nadarenosti. Naime, dokumentirane su izvedbe nekih od njegovih kultnih djela koja su postala važnim ostvarenjima hrvatskog autorskog jazz stvaralaštva, među ostalima najpoznatije Keka kolo, Valse for Jazz Mama, Green Lobster Dream, With Pain I Was Born i Un Chien Andalou. Koliko god se pisalo i govorilo o Boškovu skladateljskom radu, on je još uvijek nepravedno zapostavljen. Naime, njegova djela ljepotom, visokom estetskom razinom, osebujnošću, prepoznatljivošću i muzikalnošću zaslužuju da budu spominjana ravnopravno uz njegovu vještinu sviranja vibrafona koja se odlikuje istim karakteristikama.

Kolekcija najvecih uspjesnica jedne od najboljih pjevacica s ovih prostora

Draženu Franoliću i Kamenku Ćulapu pridružio se i Marko Jovanović

Klapa Cambi objavila je kolekcionarsko izdanje s 30 najvećih hitova

Best of Meri Cetinić

Novi balkansko– levantski trio

Najljepše pjesme kao podsjetnik na tradiciju koju treba njegovati

Piše: Bojan Mušćet

BROJ 199, STUDENI 2016.

Od grupe More do suradnje s Black Cofee

Piše: Vid Jeraj

olekcija najvećih uspješnica Meri Cetinić esencija je njezine solističke karijere koja traje 40 godina, otkad je objavila prvi singl Najljepši san. Prije toga bila je pjevačica splitske grupe More, što je naslijeđe koje je utkala u svoj repertoar još na nastupnom albumu Meri. Njihova pjesma Samo simpatija nalazi se na tom albumu, ali i na ovoj kolekciji, kao i evergreen More. Na kolekciji su i druge suradnje: klasični dueti Gorka rijeka s Tomislavom Ivčićem i Sunce mog života s Oliverom Dragojevićem te vokalna međuigra s Tedijem Spalatom i klapom Lučica u Konobi.

Meri Cetinić

The Best Of Collection Croatia Records

Na kompilaciji je zastupljena i njezina suradnja s grupom Black Coffee, s kojom je snimila izvrstan album Tiramola, potom i pjesma U samoći prolazi mi vrime. Na albumu je i vrsna obrada Runjićeva klasika koji je u originalu interpretirao Lado Leskovar, no na kompilaciji je realiziran njezin inicijalni cover te pjesme iz 1988. godine. Kompilacija zahvaća cjelokupnu karijeru Meri Cetinić, od albuma Meri do trenutačno posljednjega Virno srce iz 2009. godine te sadrži pjesme po kojima je najpoznatija: Čet’ri stađuna, U prolazu, Ja sam žena, Lastavica i druge.

Meri Cetinić svoje je skladbe vješto usklađivala s interpretacijom pjesama drugih autora, a prepoznatljivija je upravo po pjesmama koje nije napisala. Stoga, kad bismo saželi vrhunce njezine karijere pod terminom Best Of, Meri Cetinić mogla bi zasigurno imati još jedan album s potpuno drukčijim pjesmama koje je uglavnom ona pisala. Okosnica takvog izdanja vjerojatno bi bio nepravedno zanemaren album As, gdje je Meri Cetinić posegnula za različitim glazbenim izrazima, od američkog power popa do funka. No za grebanje po takvoj ostavštini može poslužiti vješto složena Zlatna kolekcija koju je prije desetak godina priredio Anđelko Preradović. Best of kolekcija u neku je ruku esencija te kompilacije, odnosno zbirka najvećih uspješnica jedne od najboljih pjevačica s ovih prostora čiji autorski dometi s godinama postaju sve važniji. 92

Arapska lutnja al’ oud ušla je u domaće koncertne happeninge gotovo ekskluzivno pod prstima samozatajnog glazbenika iz KSET–a

ut, recentni album novookupljenog balkansko–levantskog trija koji predvodi skladatelj i oudist Dražen Franolić, aktualiziran uzbudljivim vremenima u odsjaju izbjeglica okupljenih oko logorske vatre, svojom je autorskom putanjom odličan primjer tzv. srednjeg puta. Osamdesete godine 20. st. trio Franolić — Gorše — Ugrinović zatvorio je debijem Asgard Live, u kojem je svirala najpoznatija zagrebačka buskerica, alt–saksofonistica i SF–spisateljica Vesna Gorše, kao i prvi bubnjar Cubisma, pok. Jurica Ugrinović. Dok se Rimljanka s lutnjom Vjekoslava Karasa preko reprodukcije na bombonijeri nastanila u mnogom domu, Franolić/Ćulap/ ljetnikovcu i garaži, Jovanović njezina je arapska rođakinja, al’oud, u Put domaćim koncertnim happeninzima Geenger gotovo ekskluzivno pod prstima samozatajnog glazbenika iz KSET–a. Ako sfumato pejzaž s naslovnice izdanja nekoga i upućuje na odjek psihodelične kulture, insajderi će prepoznati da našeg lutnjista za ramena drži netko od ECM– ovih pilara. U domaćem je kontekstu to filigranska tenzija nekog Štulićeva vršnjaka koji je želio biti sve, samo Damir Dičić — ne... Epizode na kontre i double time, uz ortodoksnog Kamenka Ćulapa na tarabuci i newcomera Marka Jovanovića na usnoj harmonici, »podebljale« su melodijski čvor benda koji u jednu ruku koketira i s povijesno osviještenim čitanjem tzv. stare glazbe. Lijena melodioznost molova na liniji je makamske i rembetičke tradicije, uznojenih u džepu fraza iz sevdaha, odjevenih u pomalo nezgrapne blue notes. To je djelo glazbenika koji ima ulaznicu na strane pozornice, kadar je »prepuhati« šest žica, no ostaje na maksimi »svaka je najbolja«. Fali — struktura. Neobično je što Franolić nije našao svoje mjesto usred domaće psihodeličarske scene čiji je duhovni otac. Neke bi stvari trebalo već jednom istjerati na čistac, kako bi se nadogradio taj patetični niveau žanra koji u najboljem slučaju dobacuje do razine filmske glazbe. Tko će raspetljati očite gordijske boljke, koje vuče generacija jeansa i reverba... čisto u ime glazbe, kao iscjeliteljske snage svemira?

Ovo veliko, dvostruko izdanje (a cappella izvedbe i najpopularniji autorski hitovi) sadrži 30 hitova i uistinu ga je gušt imati Piše: Marko Bratoš

dmah za početak, nov sam u klapskom pjevanju i do preslušavanja ovog dvostrukog albuma klapu Cambi iz Kaštel Kambelovca pozorno sam gledao i slušao samo jedanput — i to na Gibonnijevu koncertu.

Sjećam se još uvijek kako su tad zagrmjeli «Judi, zviri i beštimje«, tako da se cijela dvorana naježila od glave do pete i taj wow efekt klapskog pjevanja uistinu je teško Klapa Cambi zaboraviti. iz Kaštel

Kambelovca

Best of 30 godina Scardona

Upravo sam zato prilično entuzijastično uronio u preslušavanje njihovih najvećih i najljepših pjesama u 30 godina — i nisam ostao razočaran, što je za jednog neklapaša poprilično velika stvar.

Ovo veliko, gotovo kolekcionarsko dvostruko izdanje (a cappella izvedbe i najpopularniji autorski hitovi) sadrži 30 najvećih hitova klape Cambi i uistinu ga je »gušt« imati. Međutim, baš kao i ostali kolekcionari svakojakih vrijednosti — rijetko ću se njime koristiti. Razlog tomu naravno nije u kvaliteti albuma, koja je neosporna, već u prirodi klapskog pjevanja. U istraživanju kulture klapa razvio sam duboko poštovanje prema postojanju i očuvanju tradicije, međutim iz perspektive prosječnog slušatelja, prirodno i razumljivo orijentiranog popularnijim i zastupljenijim oblicima glazbe, album klapskih pjesama vrlo vjerojatno nije nešto što ću odabrati za razbibrižno popodnevno slušanje ili kao soundtrack za popodnevni »krkljanac« u centru. Nakon pet ili šest a cappella pjesama, ove uši ipak žeđaju za nekakvim instrumentalom. Upravo zato iz te perspektive album najljepših pjesama klape Cambi iz Kaštel Kambelovca izvrsno služi kao memorabilija, kao podsjetnik na bogatu i živu tradiciju koju treba njegovati i koja se ne smije zaboraviti. Međutim, uživanje u klapskim pjesmama ipak ću ostaviti za žive izvedbe u kojima sva raskoš njihove energije dolazi do punog izražaja, eventualno na kakvoj ljetnoj terasi, uz ribu i čašu dobrog vina — kako je klapsko pjevanje uostalom i nastalo, i kako ga je još uvijek najbolje iskusiti.

Reizdanje diskografskog dragulja nakon 40 godina

Terezine nove »Stare ljubavi« Reizdanje ostvarenja Tereze Kesovije Stare ljubavi iznova otkriva njezin najvažniji album s konceptualnim pristupom koji može stati uz bok glasovitom Dnevniku jedne ljubavi Josipe Lisac

»Moramo napomenuti da je to vrijeme maestra Tonka Ninića i Zagrebačkih solista. Dominirali su pozornicama diljem svijeta pa je ova suradnja u kojoj su dobili zadatak da skladbe i aranžmane maestra Đele Jusića, na tekstove Arsena Dedića, Željka Sabola, Desanke Maksimović i Stjepana Benzona, pretvore u zvuk cijele ploče, izvedena vrhunski, kao i ostatak posla koji su uspješno obavili najbolji studijski glazbenici toga doba: Branko Bulić, Julije Njikoš, Svemir Opara, Slaven Rački, Mladen Baraković, Sadih Sadiković, Željko Posarić, Marijan Domić i Stanko Brichta«, kaže Želimir Babogredac, predsjednik Uprave Croatia Recordsa.

U »Beatlesovu« studiju Uz snažnu autorsku i produkcijsku potporu Đele Jusića, Tereza Kesovija je 1976. realizirala konceptualni album. U to vrijeme već je imala mnogobrojnu publiku koju je stekla studijskim albumima To je Tereza i Nježne strune mandoline, albumima na francuskom jeziku te s nekoliko singl–ploča, a Đelo Jusić dokazao se kao sjajan skladatelj i predvodnik Dubrovačkih trubadura.

»Kad smo došli u studio, jedino na što smo mislili je kako opravdati vjeru u ovaj album«, dodao je Đelo Jusić. Skladbe Đele Jusića i autora tekstova Željka Sabola, zatim Arsena Dedića koji je napisao pjesme To može samo žena koja ljubi, Još jedan dan i Da sam te prije srela te Stjepana Benzona, autora pjesme In memoriam, i nakon 40 godina zvuče prilično uvjerljivo.

Kesovija poput Lisac Tereza, Đelo Jusić i Želimir Babogredac razgovarali su o tome što taj album znači za hrvatsku diskografiju. »Moramo istaknuti da se u to doba, sedamdesetih, albumima prilazilo s puno više pripreme i pažnje, na sve strane, od diskografa preko autorskih timova do glazbenika i izvođača. To je vrijeme konceptualnih albuma koji možda u doba nastanka nisu doživjeli odgovarajuću pažnju i popularnost, ali su, kako je vrijeme prolazilo, postajali sve važniji, u velikim i uspješnim karijerama. Vrijeme je pokazalo da je ovaj album teško uspoređivati s drugim albumima, a današnje

ozbiljno preslušavanje kompletnog materijala otkriva ne samo hit–pjesmu Stare ljubavi nego i niz predivnih skladbi, koja je svaka za sebe zlatna uspješnica Terezine karijere. Slobodno možemo reći da je album Stare ljubavi u to doba mogao stati uz bok Dnevniku jedne ljubavi Josipe Lisac, pa i nekim rock–albumima iz toga vremena«, komentira Želimir Babogredac.

BROJ 199, STUDENI 2016.

lbum Tereze Kesovije Stare ljubavi reizdan je na CD–u, u godini kada slavi 40 godina od prvog objavljivanja. Posrijedi je jedan od naših prvih albuma koji je djelomično sniman u glasovitom studiju Abbey Road u Londonu. Ondje je sniman vokal i miks, dok su Zagrebački solisti na čelu s Tonkom Ninićem svoje dionice snimili u studiju tadašnjega Jugotona.

»U Londonu nas je dočekalo maglovito jutro, poput onih iz Dickensovih romana. Nismo previše razmišljali o tome jer smo htjeli profesionalno i na vrijeme obaviti zadatke koji su pred nas postavljeni. Na raspolaganju smo imali malo termina jer na ulazak u studio čekaju bendovi i solisti iz cijeloga svijeta. Ipak, kad uđete u taj studio, osjećate duh ili dah velikana svjetske glazbe — Beatlesa i ostalih svjetskih glazbenika. Toliko sam bila na visini zadatka i s toliko snagom u sebi, da sam pjesmu In memoriam, posvećenu pokojnom bratu, otpjevala u jednom dahu. Tada i nikad više«, rekla je Tereza u autobiografiji To sam ja.

Autohtono, ali moderno Bijelo dugme je izazvalo veliku pozornost medija jer su snimali u Abbey Roadu. Nakon njih, u London je otišla Tereza. Želimir Babogredac objašnjava kako: »Tadašnji generalni direktor Jugotona, Slavko Kopun, uspješno je surađivao s partnerima Jugotona u Engleskoj, s kompanijom EMI, i vrlo rado je nakon iskustva sa snimanjem ploče Bijelog dugmeta pronašao način financiranja i potpore za Đelin i Terezin novi album. Samo snimanje u studiju Abbey Road jamčilo je svjetski standard zvuka, ali i odnosa glasa i instrumenata koji i u današnje vrijeme nakon digitalizacije donose prozračan i definiran zvuk prilagođen novim vremenima. Remasteriranje u studijima Croatia Recordsa obavio je naš ton–majstor Goran Martinac, primjenjujući analogne uređaje kakvi su se upotrebljavali i tih sedamdesetih godina.« Zvuk albuma na CD–u djeluje na taj način autohtono, ali i vrlo moderno, što je, zapravo, jedna od osnovnih odrednica evergreena.

Tereza Kesovija

Stare ljubavi Stare ljubavi

okal je snimljen u slavnom londonskom studiju Abbey Road, dok su Zagrebački solisti instrumentalne aranžmane Đele Jusića snimali u studiju tadašnjega Jugotona

Skladbe Đele Jusića i autora tekstova Željka Sabola i Arsena Dedića i nakon 40 godina zvuče prilično uvjerljivo.

Krume Ivanovski

Piše: Bojan Mušćet

Novi, šesti album riječkih rokera specijaliziranih za irsku glazbu

Hrvatski Irci slave 20 godina Belfast Food deset su godina pripremali šesti album, spreman za obilježavanje velike obljetnice benda

Autor: Karmen Širović

čekivanja, u izdanju Dallas Recordsa, novi su i šesti album Belfast Fooda kojim riječki rokeri, specijalizirani i senzibilizirani za irsku glazbu, slave 20 godina. Čak deset godina čekali smo novi album koji donosi 12 pjesaBelfast Food ma snimanih od 2011. do 2016. Očekivanja godine u riječkim studijima Garaža Dallas Records i GIS. Belfast Food ništa nije prepustio slučaju pa su članovi benda ujedno i producenti albuma, uz Mateja Zeca i Davora Tomića Pinkyja, dok je ton–majstor Mario Juničić. Trenutačno peteročlani bend čine: Erik Malnar, Alen Širola, Marko Anić, Marko Jurić i Sebastian Mavrić. Odlučili su obilježiti svojih 20 godina i nekim novim suradnjama, koje uključuju već afirmirana glazbena imena hrvatske scene,

ali i članove obitelji. Album otvara pjesma Karte na stol koja počinje laganijim introm začinjenim i zvukom keltske harfe Gee Anić, kćeri Marka Anića. Pjesma se zakuhtava u karakterističnom ozračju Belfast Fooda te poprima veseliji karakter koji prati i pozitivan uspon u tekstu. Karakteristični irski elementi i u ovoj su pjesmi savršen spoj i mješavina s hrvatskom glazbom. Iako etnoelemente najčešće uzimaju iz irske tradicijske glazbe, ni hrvatsko glazbeno naslijeđe nije im strano pa se na njihovu slavljeničkom diskografskom izdanju zateklo Paško kolo, kao etno–rock instrumental.

Očekivanja... Violina, harmonika, harfa i udaraljke te vokal koji neprestano dijalogizira s instrumentima. Ponekad sjetni, hladni i mračni, a češće vedri i plesni, uz zanimljive glazbene aranžmane, vode nas na put iščekivanja. Dok Hrvatska muku muči s natalitetom, Belfast Food nam je naslovnicom albuma, na kojoj je trbuh žene u visokom stupnju trudnoće, te pjesmom Očekivanja, optimistično najavio neka bolja vremena. Svi smo u očekivanju većeg nataliteta, ali i zdravijeg mentaliteta, društvene i kulturne renesanse bez rasističke i kriminalističke farse, boljih financijskih situacija bez političkih malverzacija.

Očekivanja, pjesma po kojoj je album nazvan, pojačana je trombonom Marijana Oreškovića i saksofonom Antona Železnika. Upravo je aranžman pjesama i bogati instrumentarij jedna od najjačih karika irskih Hrvata, dok je vokal Erika Malnara prosječan, a opet dovoljno solidan i nenametljiv da u prvi plan izađe upravo ono što žele. Kad pomislite na to da će vam Belfast Food servirati sjetne i srcedrapajuće, pomalo depresivne stihove uz glazbenu podlogu u odgovarajućem aranžmanu, često u pjesmama odjednom polude. To se dogodilo i sa She drives me crazy, jednim od najboljih pokazatelja belfastfoodovskog eklekticizma s beatlesovskom melodijom i prizvukom Elvisa Presleyja, nakon kojega slijedi dio na hrvatskom jeziku.

Uklon u pop U pjesmi Samo jedan glas prepoznatljivi vokal Erika Malnara udružio se s glasom Ivone Maričić, njihove sugrađanke iz pop–sastava E.N.I., čiji se način pjevanja možda ne uklapa u stil i izričaj hrvatskih Iraca, ali nije uvijek loše ni poigrati se nekim novim zvukom i bojom. Upravo je ta pjesma jedan od uklona u pop i zabavne vode, koji Belfast Food itekako može po(d)nijeti, ali ipak su nam draži u malo žešćoj folk–rock varijanti. Kao što i pristoji jednom obljetničkom

albumu, i u sklopu Očekivanja objavljena je patriotska Rječina u kojoj za svoj grad imaju samo riječi hvale i ljubavi. Simpatična pjesma Nisam pijan prati irsko–hrvatski mentalitet u kojem je alkohol tradicionalizirani ispušni ventil te način provoda i druženja, jer »u malim količinama dobra kapljica potiče mozak na nevjerojatne ideje«. Pjesma Bio jednom bend autobiografske je naravi te je koncepcijski dobro promišljena i ostavljena za kraj. Melodiju pjesme smislio je bubnjar Marko Jarić zviždučući, a u finalnoj verziji obogaćena je električnom ritam–gitarom Davora Tomića Pinkyja.

Stanje uma Pozitivna atmosfera uz neizostavni dašak Kvarnera i Irske, upotpunjena odličnim aranžmanima, donosi refleksiju hrvatskog stanja uma, naših problema društvene, kulturne, gospodarske i političke naravi, ali i onih esencijalnih, životnih pitanja i promišljanja. U Očekivanjima su se belfastfoodovci odmaknuli od tradicionalnih irskih napjeva te su nam donijeli hibrid i mješavinu stilova, žanrova i raznovrsno tematiziranih pjesama, dokazujući se kao autorski bend prepoznatljiva i jedinstvena zvuka. Jedva čekamo koncerte na kojima će izvoditi i nove pjesme, jer s njima je uživo najveselije!

Debit ant ski album pobjednice H RT– ova šoua The Voice — Na jljepši glas Hr vatske

Šareni umjetnički svijet na prvijencu Nine Kraljić Piše: Ines Pavić

objednica prve sezone HRT–ova šoua The Voice — Najljepši glas Hrvatske i naša predstavnica na ovogodišnjem Eurosongu, Nina Kraljić, prije nešto više od mjesec dana objavila je svoj album prvijenac Samo.

»Za naziv albuma iskoristili smo riječ ‘samo’, jer je istovremeno jednostavna i ponizna, ali ostavlja i puno mogućnosti na što se referira — što ‘samo’. To može biti samo umjetnost, može biti samo ja, može biti samo ono što želimo postići glazbom, može biti toliko toga«, rekla je Nina. Na albumu se nalazi 12 pjesama, uključujući i njezin prvi singl Zaljuljali smo svijet, pjesmu Lighthouse kojom je predstavljala Hrvatsku na Eurosongu te najnoviji singl Samo. Producenti albuma su Tihomir Preradović i Ivan Popeskić, dok su autorice većine pjesama Ines Prajo i Arijana Kunštek. Ilustraciju naslovnice izradila je Branka Hollingsworth Nara, a za dizajn su se pobrinule Kreativne ovčice.

Ljubavne pjesme Album otvara pjesma Zaljuljali smo svijet, prvi singl mlade pjevačice, autorica Ines Prajo i Arijane Kunštek i producenta Tihomira Preradovića. Riječ je o nježnoj ljubavnoj pjesmi u pop–formi kojoj Ninin neobičan način pjevanja daje posebnost, osobito s njezinim takozvanim »ljuljanjem«. Slijedi pjesma Snijeg, također ljubavna pjesma koja bi mogla biti dobar radijski singl. Vrlo je melodična, a u njoj dolazi do izražaja Ninin glas. Snijeg prožimaju nježni, nenametljivi, pomalo ambijentalni zvukovi, dok klavir dominira. Nina kroz svoje pjevanje provlači jednu blagu »etnocrtu«, što je vidljivo i uvrštavanjem obrada tradicionalnih pjesama na album. Treću pjesmu Negdje Nina je otpjevala na hrvatskom, a kao bonus pjesma na albumu pojavljuje se i u verziji na hebrejskom, pod nazivom Ata Ey Foshehu Sham. Radi se o pjesmi orijentalnog prizvuka vrlo

izražene melodije. Dominiraju akustična gitara i violina i do izražaja opet dolaze Ninine glasovne mogućnosti, kao i emotivnost. Pjesmu je na hebrejski prilagodila izraelska glazbenica Eden Barzilay. Na broju četiri je aktualni singl Samo, također u pop–obliku sa sitnim dodacima etna. Premda je u komercijalnom obliku s modernim zvukovima i instrumentima, tekst baš i ne odgovara tome; umjetnički je i nedorečen pa se čini da zbog toga neće imati dobar prolaz na radijskim postajama.

Pjesme na engleskom Peta je Lighthouse, pjesma s ovogodišnjeg Eurosonga. Autori su austrijski dvojac Andreas Grass i Nikola Paryla. Lighthouse (svjetionik) je pop–pjesma s prizvucima skandinavskog etna, moderne produkcije. Iako su je radili austrijski producenti koji surađuju sa svjetskim glazbenicima, nije ništa bolja ni posebnija od ostalih na albumu. Šteta je što se za Eurosong nismo predstavili pjesmom s više hrvatskih elemenata i s hrvatskim autorom. Ninina obrada pjesme Što te nema, u kojoj gostuje Matija Dedić, izgubila je onu fino doziranu osjećajnost kakvu je imala jedino Jadranka Stojaković i koja, po mom mišljenju, jedina tu pjesmu interpretira savršeno. Ninina verzija je aranžmanski pomalo prazna, ne stoji joj ni prenaglašena emotivnost, a mumljanje u uvodu je nepotrebno. Lay You Down je pjesma slična ostalima u nizu; autorice su joj Nina Kraljić i austrijska glazbenica Tania Saedi koja je autorica još jedne pjesme na albumu. To je jednostavna pjesma s dominantnim klavirom i malo gudača, čime se vjerojatno želi doprijeti do stranih radiopostaja i publike.

Pop i etno obrade Nina je obradila i tradicionalnu zagorsku pjesmu Tica lastavica. Lijepo je otpjevana, no aranžman je nekako prealternativan. Ostaje da se vidi kako će takav spoj prihvatiti publika. Deseta je Vir, zanimljiva pjesma s malo kompliciranim aranžmanom koji i nije radiofoničan, možda je zastupljeno previše programiranih zvukova, ali sve u svemu Nina tu dobro zvuči. Slijedi još jedna obrada, ovaj put međimurska tradicionalna Dej mi, Bože koja je bolje aranžirana od Tice lastavice i mogla bi biti prihvatljivija široj publici; i onima koji vole pop i onima koji preferiraju etnoglazbu. Pretposljednja pjesma na izdanju je Lullaby, pjesma na engleskom jeziku autorice Tanie Saedi. To je fina, solidna »laganica« nježne melodije i jednostavnog aranžmana.

Ninin je prvijenac prepun različitih pjesama. Iako postoji nit koja sve to povezuje, a to je prije svega Ninin način pjevanja, album nije kompaktna cjelina. Možda se radi o želji da se ugodi i dopre do što šire publike pa su na albumu zastupljene pop–pjesme na hrvatskom i engleskom, etnoobrade i dašak orijenta u posljednjoj pjesmi. Bilo kako bilo, uvijek postoje slušatelji koji vole takav stil i zvuk, do kojih će ovo izdanje sumnje doprijeti.

Nina Kraljić

Samo Universal Music Hrvatska

BROJ 199, STUDENI 2016.

Album je prepun različitih pjesama. Iako postoji nit koja sve to povezuje, prije svega Ninin način pjevanja, album nije kompaktna cjelina

Nine Kraljić bez

Kad neće radiopostaje, hoće internet

Jesu li kompilacije najbolji PR nezavisne scene? Mnogobrojne kompilacije izvođača raznih glazbenih žanrova koje se svako malo pojavljuju na internetu, postale su zamjena za informativne glazbene emisije posvećene domaćoj, ali i regionalnoj nezavisnoj sceni, zahvaljujući kojima publika sama bira najbolje

BROJ 199, STUDENI 2016.

Piše: Dubravko Jagatić

edavno se na tržištu pojavila kompilacija Za tebe — a tribute to KUD Idijoti na kojoj se nalazi 25 izvođača koji su obradili pjesme pulske punk rock grupe, sve u čast prije četiri godine preminulom pjevaču grupe Branku Črncu Tusti. Za KUD Idijote zna svatko tko iole prati rock–scenu na ovim prostorima. Koliko su važni, govori i podatak da su njihove pjesme na spomenutoj kompilaciji obradile grupe Lačni Franz, Hladno pivo, Pankrti, Dubioza kolektiv, S.A.R.S., Psihomodo pop, ali i neki manje popularni izvođači iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Kompilaciju je Kompilacija — Balkan under inicirao i realizirao veliki — na izdanju je 40 izvođača prijatelj grupe, i sam glazraznih glazbenih žanrova

kojim su tinejdžeri srasli i koji je gotovo dio njihova mentalnog sklopa, do svih je tih informacija lako doći. Štoviše, tih je informacija toliko da je danas doista teško izdvojiti koga slušati, koji žanr odabrati, gdje pronaći te izvođače itd. Upravo su zato kompilacije postale svojevrsni vodič i odličan PR nezavisne i underground scene.

Kako mediji u Hrvatskoj i dalje forsiraju mainstream, dok za razne glazbene žanrove imaju najmanje sluha bez obzira na kvalitetu, sudionicima nezaKompilacija — Zimzeleno — mladi izvođači pjevaju poznate pjesme eminentnih hrvatskih glazbenika

žete otići na njihove službene mrežne stranice, Facebook profil ili već nekako doći do njihove glazbe. Čak možete s njima i kontaktirati, poželite li surađivati s njima.

Kompilacija — Karlovačko RockOff — svake godine objavljuje kompilaciju s izvođačima koje je birao žiri festivala

benik, Nenad Milić, član istarske punk rock grupe tito’s bojs (pišu se malim slovima, upravo tako kako piše). Odlična prilika za nekog tinejdžera da upozna ostavštinu toga velikog punk rock benda, neke druge izvođače iz regije i njihovu glazbu. Zahvaljujući internetu, s

visne scene, čija glazba nije mila mainstream medijima, ostala je borba za preživljavanje svim mogućim sredstvima, a ponajprije ovakvim i sličnim kompilacijama koje se uglavnom distribuiraju putem interneta. Tim istim sudionicima, kao i konzumentima, na prvom je mjestu kvalitetna glazba, a zahvaljujući internetu, zemlja porijekla nastanka dobre glazbe postaje sve manje važna. Stoga su kompilacije koje se pojavljuju u našoj regiji gotovo u pravilu lišene nacionalnih oznaka izvođača, dok se istovremeno na isti način mogu odlično predstaviti glazbene scene neke države u nekom glazbenom žanru. Glavno je da se svi razumiju i da stvaraju i slušaju dobru glazbu. Jedna od takvih kompilacija je i nedavno objavljena Balkan Under the Radar Vol. 4 koja svako malo izbaci svu silu novih izvođača, što daje odličan uvid u mladu krv na regionalnoj nezavisnoj sceni. Konkretno, na tom je izdanju čak 40 izvođača raznih

sti i pogurali ih u medije. Mnogo je primjera brojnih kompilacija kojima raznorazni selektori pokušavaju predstaviti neka nova imena sa scene.

Promjene su nužne

Borba za preživljavanje

Kompilacija — Bistro — mlade kantautore okupila je Zvonka Obajdin

Kompilacija — Electronic Jugoton — kompilacija novim generacijama predstavlja nastanak elektroničke glazbe

glazbenih žanrova, a traje tri sata. Svidi li vam se bilo tko od njih, u tili čas mo-

Kompilacije za mlade Na sličan način i neke velike diskografske kuće pokušavaju pogurati mlađe izvođače. Proljetos je predstavljena kompilacija Zimzeleno, a novo vol. 2 u izdanju Croatia Recordsa, na kojoj mladi izvođači, koji tek traže svoje »mjesto pod suncem« pjevaju poznate pjesme eminentnih hrvatskih pjevačica i pjevača. Odlična prilika za predstavljanje novih imena. Na sličan su način došli do izražaja mnogobrojni mladi kantautori i kantautorice koje je na nekoliko kompilacija pod nazivom Bistro na rubu šume okupila i objavila kantautorica Zvonka Obajdin te svima njima dala potreban vjetar u leđa. Višeslav Laboš i Željko Luketić zaronili su u baštinu elektroničke scene te složili kompilaciju Electronic Jugoton — Synthetic Music From Yugoslavia 1964 — 1989, predstavivši novim generacijama nastanke elektroničke glazbe u ovim krajevima. RockOff festival novog zvuka svake godine objavljuje kompilaciju s izvođačima koje je odabrao žiri festivala kako bi ih na što bolji način predstavili javno-

Drugim riječima, rade posao koji su nekad radili kompetentni glazbeni urednici radiopostaja koji su svako malo pustili neku novu pjesmu, nekog novog izvođača te im dali »vjetar u leđa« i pomogli im da dođu do svoje potencijalne publike. Oni dobri lako su pronašli svoje mjesto na sceni, no važnija je činjenica da je publika mogla birati. Danas su važni samo hitovi koje nekompetentni glazbeni urednici moraju puštati po direktivi vlasnika radiopostaje koji ne shvaća da upravo te iste radiopostaje stvaraju nova imena i nove hitove, radeći istovremeno veliku uslugu domaćoj sceni time što nude svakome jednaku priliku. Kompilacije bi trebale pomoći upravo njima, ali čini se da njima nema pomoći. I dok se netko ne sjeti da je krajnje vrijeme da se nešto poduzme u pogledu predstavljanja novih izvođača svih glazbenih žanrova u programu hrvatskih radiopostaja, pa makar i u obliku tjedne jednosatne emisije u kojima mainstream glazba nije zadana tema, ostaje nam da se veselimo kompilacijama koje nas poput dobre radijske emisije informiraju o novostima na sceni i novim imenima koja neminovno moraju jednog dana zamijeniti stara, koja polako ali sigurno odlaze u povijest.

Kompilacija — Za tebe — objavljena u čast prerano preminuloga Branka Črnca Tustija

Lačni Franz objavio prvi album na hrvatskom jeziku

Novu publiku želimo razmaziti zdravom dozom nostalgije Nakon dva desetljeća neaktivnosti, Lačni Franz vratio se na scenu albumom »Ladja norcev« za slovensko i »Svako dobro« za regionalno tržište. Predstavljanje novog materijala Zoran Predin i novi članovi počeli su u zagrebačkoj Tvornici

oncertom u zagrebačkoj Tvornici kulture, 21. listopada 2016., Lačni Franz obilježio je povratak na scenu nakon gotovo dva desetljeća. Koncert su počeli pjesmom Vaš as na deset, prvom od deset pjesama s njihova novog albuma Svako dobro. Dobro raspoloženi Zoran Predin i pomlađeni sastav nastupom su oduševili publiku. Album Svako dobro prvi je album Lačnog Franza objavljen na hrvatskom jeziku, a zanimljivo je kako je nešto prije objavljena i njegova slovenska inačica Ladja norcev (oba albuma istovremeno su snimana). Bend je u izvrsnoj formi, i u studiju, i uživo, a o iskustvu s nastupa Zoran Predin kaže: »Na svakom koncertu odsviramo barem pet pjesama iz željeznog repertoara, 15 novih i nekoliko iznenađenja. Skupljamo novu publiku, koju želimo

kao sam potrebno samopouzdanje da se latim pisanja na hrvatskom za Jeste li se ovim albumom, zapravo, sebe i za svoje hrvatske kolege. Neke htjeli okušati u radu s bendom kao sam pjesme za novi jedan od članova, ne album Lačnog Franza nužno kao lider, poput Svako dobro napisao Lačni Franz Davida Bowieja s Tin najprije na hrvatskom, Machine ili Nicka Cavea Svako dobro pa sam zbog toga ods Grindermanom? lučio cijeli album sniCroatia Records miti na hrvatskom jeU pravu ste. Mlade ziku. Mislim da sam snage nagovorio sam primljen u HDS na osna hrabru, inovativnu i novi svojega minulog, snažnu svirku. Najveali i budućeg rada, a ći genijalac u bendu je kao novi član, tek otbasist Anej Kočevar, krivam različite djekoji je album snimio i latnosti Društva i naproducirao. Bilo je to čin rada pojedinih sjajno iskustvo, sve odbora. je prošlo bezbolno i s puno humora. Koji vam je stari razmaziti zdravom dozom nostalgije.«

Prvi put Lačni Franz snimio je album (i) na hrvatskom jeziku. Ima li to veze s vašim članstvom u HDS–u? Poslije albuma Za šaku ljubavi, na kojem moje pjesme pjevaju najveća imena hrvatske zabavne glazbe, ste-

album Lačnog Franza najdojmljiviji?

Možda osmi album Tiha voda, koji je u zvučnom smislu jak i provokativan. Gdje su danas stari članovi Lačnog Franza? Što oni kažu na novu postavu,

jeste li u kontaktu s njima? Stari članovi žive u Mariboru, dok ja više od četvrt stoljeća živim u Ljubljani, tako da smo se, nažalost, i privatno izgubili. Dečki rade svoje poslove i ne bave se profesionalno glazbom. Pojma nemam jesu li čuli novi album, ali ako jesu, siguran sam da im se sviđa.

BROJ 199, STUDENI 2016.

Razgovarao: Bojan Mušćet

U kojem smjeru će se kretati vaša solistička karijera, kakav projekt imate u planu? Ove zime s Matijom Dedićem planiram niz promocijskih koncerata Tragovi u sjeti 1 + 2. U beogradskom Sava Centru smo 10. veljače, a 14. veljače u ljubljanskom Cankarjevom domu. Ovih dana čekamo datum za Lisinski. Pozvani smo u SAD i Kanadu. Prvi i drugi album Tragovi u sjeti publika je izvrsno primila. Kritike su odlične i koncerti rasprodani. Čini se da smo uspjeli s idejom vraćanja hitova u kolijevku. S Damirom Kukuruzovićem planiramo snimanje zajedničkog albuma na proljeće.

Bend Lačni Franz je osnovan je 1979. godine

Davor Viduka radio je s mnogim rock– bendovima, a nakon 30 godina objavio je pr vi album svojeg pr vog rock’n’roll benda Greaseballs

Popularnost Greaseballsa me nakon okupljanja jako iznenadila Ove je jeseni Viduka uz pomoć diskografske kuće Dancing Bear ostvario svoje dječačke snove

Davor Viduka

Razgovarao: Dubravko Jagatić

avor Viduka, gitarist i autor mnogobrojnih rock–pjesama, koji je karijeru počeo u rockabilly grupi Greaseballs, snimio je tri albuma s Kojotima, svirao neko vrijeme s Majkama i Pipsima, a pronašao se u grupi Kawasaki 3P. Jesenas je ostvario svoje dječačke snove te napokon snimio i uz pomoć diskografske kuće Dancing Bear objavio prvi album svoje prve grupe Greaseballs. — Zašto album s pjesmama koje su nastale prije gotovo 30 godina? Više je razloga. Mislim da su te pjesme zaslužile službeno izdanje, a i Greaseballs kao bend. Na albumu je jedna nova pjesma i imamo ih još, ali htjeli smo napokon objaviti te pjesme koje sam radio kao tinejdžer jer su posveta jednom vrlo lijepom i bezbrižnom razdoblju u našim životima, a i u samom Zagrebu, pa i šire. Otkad smo ponovo počeli neobavezno i iz čistog gušta svirati 2008., naši koncerti su bili iznenađujuće dobro posjećeni. Pojavile su se nove, mlade generacije koje znaju sve te pjesme, uz naravno stare fanove. Na jednom od tih koncerta prišli su nam ljudi iz Croatia Recordsa i, nakon prvog pokušaja iz 1990. godine i Jugotona, ponudili nam ponovo objavljivanje albuma. No nakon nekoliko snimljenih stvari dogodio se kratki spoj u komunikaciji pa sam nakon dva neuspjela pokušaja pomislio da nam je taj album stvarno uklet. Budući da sam sve albume Kojota i Kawasaki 3P–a objavio za Dancing Bear, znao sam da s njima nema propusta kad se dogovorimo i tako je i bilo. Ovo je naša treća sreća. I sam podatak da smo prvih nekoliko tjedana prvi na top–listi prodaje, a to govorim dok još nije izašao vinil (vinil izlazi 3. studenoga) koji je za našu ciljanu publiku omiljeni nosač zvuka, dovoljno govori da je album Greaseballsa bio potreban. U to vrijeme, potkraj osamdesetih, Greaseballsi su bili bend koji je najviše obećavao i imali ste brojnu,

vjernu publiku. Zbog čega tada niste objavili album? To je još jedan od razloga zašto sada. Bili smo definitivno jedan od najjačih demo bendova u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Imali smo više od 20 rasprodanih solo koncerata u Kulušiću i svirali smo po cijeloj bivšoj državi. Stari vlak je bio hit posvuda. Naravno da to nije promaknulo ljudima iz tadašnje najjače diskografske kuće Jugoton i ponudili su nam ugovor. Sjećam se da su na sastanku Škarica i Kundić (tadašnji urednici) govorili da je to materijal za najmanje 50.000 prodanih albuma, što je danas nezamisliva cifra. Mi smo kompletan album snimili, ali mjesec dana prije izlaska, većina benda dobiva poziv za vojsku i naravno da se zbog nemogućnosti promocije izdavanje odgađa. Objavljene su samo dvije pjesme na kompilaciji Blue Moon. Nedugo nakon povratka trojice članova iz JNA, počinje rat. Ja dobivam poziv da sviram s Majkama, i Greaseballsi se naravno u takvoj situaciji raspadaju.

Popularnost rockabillyja Koliko je danas ostalo od tog rockabilly pokreta i općenito obožavatelja rockabilly glazbe koju ste tada svirali? Iznenađujuće puno. Danas je rockabilly pokret, a i sve što ide uz to, čak možda i na višem nivou jer postoje brojni vintage i retro festivali, puno je novih bendova (npr. B and the Bops) i uz sve to stasavaju naravno nove, mlade generacije koje »furaju« taj stil i slušaju rockabilly. Ja sam poslije Greaseballsa otišao dalje svojim glazbenim putem, tako da me popularnost Greaseballsa nakon okupljanja jako iznenadila. Kako to da ste se osobno prihvatili produkcije albuma? Bio sam najjeftiniji, he he. Ma mislim da sam svih ovih godina i puno snimljenih albuma stekao dovoljno iskustva i sati za miks–pultom da znam što napraviti da pjesme dobiju pravi zvuk. Uostalom, ja sam njihov većinski autor i nije mi prvi put. Na Porinom nagrađenom albumu Idu Bugari Kawasaki 3P–a bio sam koproducent. Mislim da sam us-

Snimili ste album s Greaseballsima, ali ste istovremeno i član grupe Kawasaki 3P. Kako uspijevate uskladiti obaveze u jednom i drugom bendu? Ma nije to toliko zahtjevno. Frka mi je bila jedino ovoga ljeta, kad sam morao završiti miksanje albuma Greaseballsa, u čemu mi je puno pomogao bubnjar Ico Dajak, kao i ritam–gitarist Danilo Šerbedžija u sastavljanju pjesama za album. Teško je bilo koordinirati to sve s masteringom i izradom omota, a u isto vrijeme sam radio svoj posao i imao puno koncerata s Kawasaki 3P–om. Sada je to sve iza mene, a s dobrom organizacijom ništa nije problem. Sprema li i grupa Kawasaki 3P nove pjesme i novi album? Kod Kawasaki 3P–a se uvijek nešto kuha. Spremamo nešto veliko, dosad najveći pothvat u karijeri grupe da zaokružimo ovo razdoblje od prva tri uspješna albuma. Naravno da smo istovremeno počeli raditi na novim pjesmama. Koliko je vaš rad u grupi Kawasaki 3P utjecao na zvuk grupe Greaseballs? Ne previše, osim što imam više iskustva. Najviše mi je pomogao u studiju jer sam i na snimanjima albuma Kojota i Kawasakija učio, da bih sada došao do stadija da mogu sam producirati album. Naravno, Tomislav Vukelić Tomfa, pjevač K 3P– a, gostovao je na jednoj pjesmi. Moram zahvaliti i njemu i svim ostalim gostima, a to su: Đorđe Stjepović, Ivana Rushaidat, Mario Bočić i Gojko Tomljanović jer su svojim entuzijazmom i talentom puno pridonijeli albumu.

Povratak Kojota Između Greaseballsa i grupe Kawasaki 3P bili ste član

grupe Kojoti, s kojom ste objavili tri studijska albuma. S obzirom na revitalizaciju Greaseballsa, spremate li se možda vratiti na scenu i s Kojotima?

razdoblju kad bend nije postojao, tako da smo se vrlo lako ponovo okupili kad su tražili da sviramo 2008., u povodu izdavanja još jedne kompilacije hrvatskih rockabilly grupa.

Dancing Bear sprema kompilaciju najboljih pjesama Kojota s vjerojatno jed- Rockabilly scena je bila izuzetno jaka nom novom pjesmom, a budući da smo u Zagrebu u to vrijeme, ali ste imali i mi ostali u dobrim odnoodličan koncertni status sima, to će biti izvedivo, diljem Hrvatske. Hoćete Greaseballs naravno uz jedan veliki li koncertno promovirati Greaseballs koncert. Toliko za sada Greaseballse i po ostalim mogu reći o tome. hrvatskim gradovima? (CD i vinil) S obzirom na to da ste proteklih mjeseci bili potpuno posvećeni pjesmama Greaseballsa nastalim prije tridesetak godina, primjećujete li osobni napredak u skladanju i sviranju u odnosu na pjesme koje ste posljednje napisali s grupom Kawasaki 3P?

Dancing Bear

Naravno, svatko tko je tako dugo gitarist i autor, mora napredovati. Gitaristički su to uz Kojote ili Majke tri potpuno različita stila sviranja. Ipak sebe prije svega doživljavam kao gitarista i autora glazbe jer mi vrlo lako dolaze ideje. Gotovo svaki put kad uzmem gitaru u ruke, nešto zanimljivo se dogodi i onda iz toga razvijam ideju za pjesmu. Tekstovi su mi prije malo teže išli, tako da sam otprilike tek na polovici pjesama autor glazbe i teksta. U posljednjih pet–šest godina pisao sam tekstove isključivo kad bih imao izrazite napadaje kreativnosti, tako da su mnogo bolji od svega što sam do sada napisao. Imam ih puno, ali odabrao sam 20 najboljih i imam ih za neki sljedeći projekt. Nisu za K 3P jer su preosobni. Tko zna, možda osvanu jednog dana na novom albumu Kojota ili na solo albumu. Sve je moguće. Svi ostali članovi Greaseballsa također su u tih tridesetak godina svirali u raznim grupama. Koliko ih je bilo teško okupiti i nagovoriti da se snimi album? Nije bilo nikakvog nagovaranja jer smo ostali prijatelji i često se družili u

Naravno da je to u planu, ali svirat ćemo i na prostoru ex Yu. Prema povratnim informacijama, mnogi ljudi nas se sjećaju još iz prve faze, a na dan puštanja CD–a u prodaju došlo je dosta ljudi iz Beograda, Sarajeva i Ljubljane samo zbog toga, što nam je, naravno, bilo jako drago.

Odmak od rocka Jedan ste od autora pjesama na prvom albumu glumice i pjevačice Ivane Rushaidat, čije se pjesme dosta razlikuju od svega što ste prije toga skladali. Kako to da ste se odlučili odmaknuti od nekog svog klasičnog rock izraza? Zato što mislim da Ivana ima najljepši ženski glas u Hrvatskoj i ta naša suradnja me jako raduje. A uvijek je dobro za autora da se malo odmakne od rutine i radi na nekom drugačijem glazbenom izričaju jer samim tim poboljšava svoju vještinu. To mi uostalom nije prvi put, radio sam i za Natalie Dizdar njezin prvi i vjerojatno najveći hit Ne daj i još koju pjesmu s njezina prvog albuma. Radio sam i rap za grupu Central problem, tj. hit pjesmu Zagor, pa trip hop za Đanu Šegon i mnoge druge smjerove glazbe kao dub ili elektroniku. Isto sam tako nekima koji pripadaju više estradnom miljeu rekao — hvala, ali ne bih. S kojom se grupom najbolje osjećate na pozornici? S Kawasaki 3P–om jer je najzabavnije i jer je to moj matični band, ali sam u svim grupama s kojima sam svirao — uživao. Dok je tako, sve ovo ima smisla i imam se čemu radovati u budućnosti jer tkozna kamo će me odvesti put. Zasad sam glazbeno putovao po nekom unutarnjem osjećaju i čini mi se da nisam puno pogriješio, pa dokle ide — ide.

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Eta Kočić Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić

BROJ 199, STUDENI 2016.

pio postići pravu atmosferu za svaku pjesmu i da album zvuči onako kako Greaseballsi i inače zvuče. Puno je žešći od onog neizdanog albuma za Jugoton jer smo i mi oduvijek bili glasniji od ostatka te scene. Naša glazba je kombinacija ranog punk rocka i rockabillya. Moram spomenuti da su mi izdavač i bend pružili punu potporu.

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

Greaseballsi na početku karijere: Greaseballsi su prije 30 godina, kaže Viduka, bili jedan od najjačih demo bendova u cijeloj bivšoj državi, ali početkom rata bend se raspao.

100 BROJ 199, STUDENI 2016.