Cantus 203 web ilovepdf compressed by HDS.hr

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 202 SVIBANJ 2017. | CIJENA 22 kn 00517 9

771330

474007

Olja Jelaska na autorskom koncertu za 50. rođendan

Poetična skladateljica komorne glazbe Jacques Houdek na Eurosongu u Kijevu

»U glasovanje se opet umiješala politika.« Još jedan splitski mjuzikl u Zagrebu

Naša bila štorija spremna za kazališnu praizvedbu In memoriam Zvonko Špišić i Ladislav Tulač

Utihnula zvona našega grada Tribina HDS–a Nota mog života

Pero Gotovac, Dubravko Detoni, Drago Diklić i Gabi Novak

29. Muzički biennale Zagreb: undercut opera TE u Tunelu Grič

Matej Grgić

Iskorak u koncept i multidisciplinarnost

UVODNIK RIJEČ UREDNICE Poštovane čitateljice i čitatelji, broj pred vama posvećen je suvremenom glazbenom stvaralaštvu koje se ogledalo u bogatom i šarolikom 29. Muzičkom biennalu Zagreb. Razvedenost programa koji je u samo tjedan dana donio čak 38 događaja, a sve u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja, dopušta nam da veći dio ovoga izdanja preplave tekstovi, osvrti i intervjui s tog povijesnog festivala. Nastojali smo popratiti sve u rasporedu, pri čemu je poseban izazov bio izabrati autore za pojedine teme koji bi za određeni događaj bili dovoljno prikladni i stručni. Pritom ne znači da netko tko je tek nedavno počeo pisati za Cantus ili je doživio tek jedan do dva Biennala ne može dati stručno i zanimljivo viđenje određenih pojavnosti na širokoj sceni aktualnih glazbenih izražaja i promišljanja. Upravo suprotno, mladi, još studenti, koji tek stasaju u pisce–muzikologe ili buduće pedagoge mogu dati izravniji prikaz pojavnosti od iskusnijih kolega, često opterećenih očekivanjima i usporedbama s prošlošću. Zato na ovim stranicama nećete saznati samo o onome što se u tjednu između 22. i 29. travnja dogodilo na 20 lokacija naše metropole, nego i o profilu glazbenih kritičara koji djeluju ili tek počinju djelovati u našem medijskom prostoru. O današnjoj ulozi kritičara pred kraj časopisa govori i problemski tekst koji uzima u obzir nove medije i svedostupnost glazbe, što zasad najviše dotiče pak zabavnoglazbene žanrove. Višestrukost zbivanja u proteklom dvomjesečju uz bombastični Biennale obilježili su i Festival sv. Marka te Pasionska baština, ali i zapaženi nastupi Ivana Zaka u Areni ili grupe Jinx u Tvornici kulture. Iz Šibenika nam stiže osvrt na praizvedbu prve šibenske komične opere Turia i Plamenko, a iz Splita novi hrvatski mjuzikl, Naša bila štorija Nene Ninčevića i Gorana Karana, koji priziva u sjećanje rad začetnika hrvatske operete Ive Tijardovića i njegovu inačicu opjevane priče o Hajduku Kraljica lopte. U ovom se broju posebnim tekstovima prisjećamo naših članova koji su nas zauvijek napustili u proteklome razdoblju (dr. sc. Eva Sedak, Miro Belamarić, Ladislav Tulač i Zvonko Špišić), ali dajemo riječ i onima koji su itekako živi i uljepšavaju našu okrutnu svakodnevicu (gosti tribine Nota mog života: Pero Gotovac, Dubravko Detoni, Drago Diklić i Gabi Novak). Od preostalih tema izdvajamo dodjelu jedine samostalne skladateljske nagrade, Nagrade J. Š. Slavenski Frani Đuroviću u završnici čakovečkog Majskog muzičkog memorijala, dobar plasman Jacquesa Houdeka na nedavnom Eurosongu u Kijevu i 70. obljetnicu glazbenog izdavaštva u Hrvatskoj (Jugoton). Vaše pohvale, primjedbe i prijedloge i dalje iščekujemo na elektroničkoj pošti cantus@cantus.hr ili na broju telefona 01/48 25 360. Ugodno čitanje želi vam vaša Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus 2

U povodu Svjetskog dana intelektualnog vlasništva, 26. travnja

Održan dan otvorenih vrata HDS ZAMP–a Poslovnica HDS ZAMP–a drugi je put otvorila vrata zainteresiranima za upoznavanje sustava kolektivne zaštite autorskih prava

Milan Majerović–Stilinović i Saša Miočić na predavanju o sustavu kolektivne zaštite autorskih prava

povodu Svjetskog dana intelektualnog vlasništva, 26. travnja, zagrebačka Posjetitelji Dana otvorenih vrata HDS ZAMP–a (fHDS) poslovnica HDS ZAMP–a otvorila je vrata zainteresiSaša Miočić, iznijevši vlastito ranima za upoznavanje sustava iskustvo s HDS ZAMP–om i refekolektivne zaštite i poslovanje rentima Odjela članstva: »ZAMP stručne službe Hrvatskog druš- odrađuje ono što ja ne trebam i tva skladatelja. Za početak, pred- tako mi omogućuje da se u miru stavnici HDS ZAMP–a održali su posvetim svojoj glazbi i svom kratku prezentaciju Putovanje radu.« pjesme od njezina nastanka do autorskog honorara kojom su Nakon prezentacije počeo je predstavili funkcioniranje društva kratki obilazak kojim se slijedio za kolektivno ostvarivanje prava, put jedne pjesme — od prve prinjegovu strukturu i zadaću, tako jave u Odjelu članstva preko Sekodgovarajući na pitanje »čemu tora za javno priopćavanje koji retočno taj ZAMP služi?!« Okuplje- gistrira njezino javno izvođenje, nima se obratio i zadarski autor pa do Sektora dokumentacije i

distribucije koji temeljem prikupljenih podataka obračunava autorsku naknadu i isplaćuje ju na račune autora. Posjetitelji Dana otvorenih vrata HDS ZAMP–a iz prve su se ruke uvjerili u slogan Glazba daje vrijednost životu, a mi dajemo vrijednost glazbi, a bez obzira na ovakve manifestacije, služba je na raspolaganju svakim radnim danom u Heinzelovoj 62a, od 8 do 16 sati te na internetu i društvenim mrežama. (Josip Radić)

Novost u organizaciji HDS ZAMP–a: niz tribina i predavanja

O glazbenoj industriji iz prve ruke Piše: Josip Radić

erijal predavanja HDS ZAMP–a, Iz prve ruke, počeo je temom o glazbenom publishingu. Prostor zagrebačkog centra znanja, kreativnosti i inovacija, HUB385, 3. su travnja ispunili autori, glazbenici, predstavnici medija i ostala javnost. Došli su »iz prve ruke« poslušati što o publishingu imaju reći Tomo in der Mühlen (IDM Music) i Miro Tabak (Cantus d.o.o.). Menadžer za pjesme

»Publisher je, najkraće rečeno, menadžer za pjesme, kao što postoji menadžer izvođača, bendova itd. To je posao registriranja, administriranja i vođenja računa o tržišnom plasmanu autorskih djela u raznim zemljama svijeta«, istaknuo je Tomo in der Mühlen, dodavši da se, s razvojem tehnologije, lokalno tržište pretvorilo u globalno te se sada domaći autori natječu s onima iz cijelog svijeta. Miro Tabak objasnio je funkcioniranje publishinga nekad i danas, istaknuvši da su se vremena promijenila otkad

Tomo in der Mühlen (IDM Music) i Miro Tabak (Cantus d.o.o.) u razgovoru s autorom teksta, Josipom Radićem (HDS ZAMP)

su se »nosile snimke Škarici u Jugoton« do danas kada je dosta stvari moguće putem klika mišem. »Za glazbenike je bitno da, bez obzira na sve, budu ustrajni i vjerni svojem umjetničkom instinktu«, zaključio je Tabak. Istočno tržište Na predavanju su se također dotakle i teme radijskog formata (»Oni koji dominiraju radijskim eterom rijetko su na koncertnim pozornicama i obratno.«), a zajednička poveznica domaćih glazbenika koji su uspjeli u inozemstvu je inkorporacija etnoelemenata u svoju glazbu koja je stranoj publici egzotična. »Često gledamo prema Zapadu, međutim, istočno od nas su tržišta s golemim potencijalom, poput Poljske, Češke i sličnih zemalja. Tamo se vrti dosta glazbe domaćih autora, prepjevane na lokalni jezik«, istaknuo je Tabak. Nakon izlaganja, uslijedila su pitanja publike koju je zanimala mogućnost zarade od YouTube klikova, recipročnost društava za kolektivno ostvarivanje prava te proces licenciranja pjesama, a za kraj smo »iz prve ruke« saznali i sagu o sudskom epilogu mega hita Blurred lines (autori su optuženi za plagijat »osjećaja« pjesme Got to Give it Up Marvina Gayea iz 1970–ih).

Drugo izdanje predavanja Iz prve ruke, održano 10. svibnja, bilo je posvećeno temi koncerata i koncertne industrije od bookinga do naplate. Predavanje je izazvalo veliko zanimanje publike, a svoja dosadašnja iskustva predstavili su Lidija Samardžija koja se brine o karijerama Gibonnija, Damira Urbana, The Frajli i Amire Medunjanin, zatim Luka Tralić Shot, autor, producent i frontman Elementala te Dario Draštata iz agencije Mars koncerti koja je posljednjih godina organizirala niz velikih koncerata domaćih i stranih zvijezda. Koncertni lanac Troje predavača predstavilo je svoje uloge u koncertnom lancu — od izvođača preko menadžmenta do koncertnog organizatora. Dotaknuli su se brojnih potencijala, ali i poteškoća koje krije njihov sektor. »Jedan koncert našeg benda prehranjuje nekoliko obitelji, počevši od nas samih, pa našeg tonca, menadžera, zatim tvrtki koje iznajmljuju opremu, kombi, ugostitelja koji prodaju pivo itd. Može se reći da smo mi tvrtka u malom«, objasnio je Shot.

našanje publike. »Danas je puno teže izdvojiti sto kuna za ulaznicu za koncert nego što je to bilo prije deset godina. U cijenu ulaznice trebaju se uključiti bendovski honorari, tehnika, najam prostora, autorske naknade, ticketing i brojni drugi troškovi, tako da je zarada organizatora često minimalna«, objasnili su. Autorske naknade Nedostatak klubova u Hrvatskoj istaknut je kao jedan od glavnih problema koncertnog biznisa danas, budući da su upravo klubovi mjesta na kojima se odgajaju i bendovi i publika.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Iz prve ruke naziv je niza tribina HDS ZAMP–a o raznim segmentima glazbene industrije — zanimanja očito ne manjka!

Pri samom kraju predavanja predstavnici HDS ZAMP–a predstavili su problem autorskih naknada za koncerte istaknuvši da su to obaveze koje nerijetko ignoriraju korisnici glazbe, ali i sami glazbenici iako, primjerice, autorska naknada za nastup u klubu od 100 do 500 m2 uopće nije zanemariva. Također je, uz prijavu događanja, vrlo važno uredno dostavljati i popis izvedenih djela kako bi autorske iznose dobili oni autori čije su se pjesme izvodile.

Usporedivši današnju situaciju s onom iz 2007., Samardžija i Draštata su istaknuli da je gospodarska kriza poprilično utjecala na koncertni biznis, ali i po-

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Zvonko Špišić slikao je svoj doživljaj svijeta u svojim pjesmama, poeziji i slikama Uz odlazak našeg neponovljivog doajena hrvatske šansone, skladatelja, tekstopisca, aranžera i pjevača

Osobno sjećanje na Zvonka Špišića

Napisati antologijske skladbe u kajkavskom izričaju, a istovremeno dati trajni doprinos dalmatinskoj šansoni s prepoznatljivim autorskim pečatom, mogao je samo neponovljivi Zvonko Špišić Piše: Darko Matičević

apisati antologijske skladbe u kajkavskom izričaju, a istovremeno dati trajni doprinos dalmatinskoj šansoni s prepoznatljivim autorskim pečatom,

mogao je samo neponovljivi Zvonko Špišić. Tiho, kako je zapravo i živio, napustio nas je doajen hrvatske šansone, skladatelj, tekstopisac, aranžer i interpret, a prije svega gospodin, u pravom smislu riječi. Umro je u svojem rodnom Zagrebu, 16. svibnja 2017. u 81. godini.

U njegovu je zaista impresivnom opusu više od 320 skladbi; posebno mjesto zauzimaju šansone, popularne skladbe, pjesme za djecu, ali i scenska i zborska djela. Izrazito darovit skladatelj, širokog interesa, skladao je s nevjerojatnom lakoćom. Šansone i skladbe

eđu njegovim pjesmama su Trešnjevačka balada, Milioner, Bicikl, Dalmatinska elegija, Suza za zagorske brege, Zvona moga grada i jedinstvena Barbara

Zvonko je bio iznimno duhovit čovjek, prepun znanja, i to ne samo o glazbi, nego i o likovnoj umjetnosti. Bio je odličan slikar. Jednom prilikom na njegovoj izložbi slika u Zagrebu, naš veliki poznavatelj likovnosti akademik Tonko Maroević, oduševljen Zvonkovim slikama, upitao ga je: »Zvonko, zašto niste opuštenog i slobodnijeg poteza kista na svim slikama ?« Uslijedio je Zvonkov brzi odgovor: « Dragi Tonko, samo jednom u životu kad sam bio slobodan i opušten dobio sam iz prve moje dvije kćeri blizanke.«

dlaskom dragoga šansonijera i prijatelja, neminovno odlazi u nepovrat i jedno razdoblje, nestaje onaj stari Zagreb, koji je Zvonko toliko puta ovjekovječio u svojim šansonama

U kontaktu neposredan, vrlo dosljedan i nepokolebljiv u svojim odlukama. Kad je trebalo, znao je biti i britak, pa i ironičan.

ZVONA TVOGA GRADA ( Zvonku)

Zvonila su zvona neumorno… dugo… Vukao se vrlo konop u zvoniku; Odzvanjalo mračno noseć’ crnu sliku, Neumitan pozdrav: Dobro jutro, tugo! Kao nekim šaptom, sramežljivo jutro Obasjalo suncem ulicu tvog grada; Šetajuć’ si pošo (ko posljednja nada), Pozdraviti dane gdje si pute utro. I bilo je dobro, i bilo je lepo, Šašavo ponekad u igri i šali; I mislio nisi da nam išta fali, Ćuteći spotiha da je vrijeme slijepo… Poslije svega Tebe, tišina već vlada… Gotovo su nijema — »Zvona tvoga grada«.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Odličan slikar

Prijatelji i kolege: Darko Matičević i Zvonko Špišić

na stihove pjesnika Drage Britvića, Milivoja Slavičeka, Luka Paljetka, Ivana Slamniga, Stjepana Benzona, Krste Jurasa i dr. postale su dijelom naše glazbene baštine. Naslovi pjesama kao Trešnjevačka balada, Milioner, Bicikl, Dalmatinska elegija, Suza za zagorske brege, Zvona moga grada, jedinstvena Barbara i niska drugih dovoljno govore. Skladanje s lakoćom

Zvonko je jedan od začetnika Zagrebačke škole šansone, a potkraj devedesetih pokrenuo je Međunarodni festival šansone Chansonfest, na kojem je kao umjetnički ravnatelj dao priliku i mnogim mlađim kolegama kako bi dostojno predstavili svoje skladbe. Imao sam povlasticu druženja s dragim Zvonkom, i na spomenutom festivalu iz godine u godinu, ali i u njegovu domu na toliko opjevanoj Trešnjevci, gdje je s radošću pozivao na prijateljska druženja uz izvrsna vina i vrhunske delicije koje je uvijek sam pripremao. Bio je to poseban ritual do kojega su svi držali, a sjediti sa Zvonkom u društvu brojnih kolega, poput Arsena Dedića, Radojke Šverko, Lade Leskovara i drugih, osobita povlastica.

Volio je Zvonko Split na poseban način. Jedan je od najnagrađivanijih autora na Splitskom festivalu, a festival mu se odužio 2007. godine, dodijelivši mu nagradu za cjelokupni doprinos glazbi. Godine 2004. u Teatrinu na splitskim Prokurativama, došao je prijateljski i kolegijalno predstaviti moj prvi autorski album šansona Pjevam pjesnike za koji je napisao i recenziju. Dupkom ispunjeno gledalište učinilo ga je izrazito radosnim i ponosnim. Kad smo se posljednji put čuli nekoliko dana prije odlaska, rekao mi je kako upravo preslušava autorski dvostruki album pjesnika Luka Paljetka, na kojem su skladbe Jusića, Dedića, Hegedušića, Špišića, ali i moje malenkosti. Radovao se obilježavanju svojega 80. rođendana, a proslava se trebala održati ove jeseni u Kazalištu Komedija.

Zagreb, 17. svibnja 2017. Zagreb je jutros osvanuo u blještavilu svibanjskoga sunca. Kao da je svojom toplinom željelo pomilovati uspomene. Zjene se stisnule do sljepila… (Pero Gotovac)

Zahvalan sam mu na svim onim gustim trenucima, živim i mudrim riječima, dobrodošlim savjetima i sugestijama, ali i na konstruktivnoj kritici. Toga nikad nije nedostajalo. Na kraju, odlaskom dragoga šansonijera i prijatelja, neminovno odlazi u nepovrat i jedno razdoblje, nestaje onaj stari Zagreb, koji je Zvonko toliko puta ovjekovječio u svojim šansonama. 5

I n m e m o r i a m Z v o n k o Š p i š i ć ( 19 3 7. — 2 0 17. )

Rijetko sretan »milioner«

»Dolar i lira su hrpe papira, i sreću ne kupujem za njih, moja moneta je šira od svijeta, i zove se osmijeh ili stih«, pjeva u prvoj signaturnoj pjesmi, zaključivši s usklikom: »O čudesne svjetlosti grada, plavi neon i blistavi skver! Ja sam bogat i prepun zvijezda i nada. I živim ko milioner.« Piše: Siniša Škarica

rošle su šezdesete i još neko vrijeme potom, ne istražujući u to doba sitno pisane podatke ispod naslova glazbenih uspješnica, Zvonka Špišića — koji je već otpjevao Milionera, Kockara, Trešnjevačku baladu, Bicikl... — doživljavao sam kao pjesnika koji pjeva vlastite stihove. Zato se ne čudim kad i dan–danas netko od glazbenih laika, ali i profesionalaca, Špišićevu ulogu dojmljiva interpretatora povezuje poglavito s ulogom stihotvorca! Naravno, čovjek koji je stajao iza riječi nekih od Zvonkovih antologijskih skladbi i kvintesencijalnih izvedbi je Drago Britvić (kao i Špišić, jednako pivotalna figura naše zabavnoglazbene pjesmarice). Možda najbliža sličnost u toj povijesnoj zamjeni uloga jest ona sa slavnim francuskim šansonijerom i također skladateljem Gilbertom Becaudom — i očito, ne slučajno, Špišićevim ranim uzorom — koji je svojega Britvića imao u liku velikoga Pierrea Delanoea. Skladatelj i tekstopisac

lasik hrvatske popularne glazbe živio je milionera (danas bismo rekli milijunaša) ili neokrunjena kralja, kraljevića, »u srcu čudne republike« — zagrebačke Trešnjevke

No dok je postupno rasla figura Britvića kao Pjesnika estrade, lovorike što ih je idolima neštedimice bacala publika, kako to obično biva, pobirao je pjevač. Ako je bio pravi — a Zvonko bez dvojbe jest — on je bio taj koji nas je interpretacijom uvjeravao u nedjeljivost glazbe, stiha i izvedbe. Usporedno s tim, Špišić–skladatelj u našim je očima sve više rastao kao ingeniozni ilustrator malih ljudskih priča. Na mediteranskom terenu nezamjenjivi Zdenko Runjić istaknut će kako bi Dalmatinsku elegiju, tu festivalsku ljepoticu koju je pjevao veliki Vice Vukov, kreaciju zanimljive trešnjevačko–varoške kombinacije (stihove je napisao Splićanin Stjepan Benzon), rado i sam potpisao. Dakle, Dalmatinska elegija, Zvona moga grada, Suze za zagorske brege,

Budi takva kakvu te želim, Život moj, Vrata ruža... — koje prije svega vezujemo uz druge pjevače: Vicu, Mišu, Radojku, Anu — otkrivaju nam skladatelja širokog interesa i neprijeporna dara: mediteranske raspjevanosti, sjetnog zagorskog akorda, šansonijerske učinkovitosti, poperske univerzalnosti. S lakoćom je vukao niti lokalnog, zagrebačkog i regionalnog, miješajući ih s utjecajima globalnoga. Prema enciklopedijskim podacima, prema broju izvedenih pjesama i nagrada, prvi je na Zagrebačkom festivalu i Krapini i treći po broju nagrada na Splitskom festivalu, a bilo ga je i na Zlatnim žicama Slavonije, MIK–u, na Opatiji, Beogradskom proleću, Vašem šlageru sezone... Poza šansonijera Po vokaciji, dakle, skladatelj, kao da je tražio pravu mjeru za svoj sugestivni bariton, za pozu šansonijera, kombinirajući agramersko–kabaretski akcent i naslijeđe s romanskim, poglavito frankofonim utjecajima velikog B–terceta: Becauda, Brassansa i Brela. Tako je zarana, poput recimo Dedića, napustio koketiranje s aktualnim pop–strujama urlatora, električara, twista i beata, premda se posve dobro snalazio s jezikom Elvisove djece. Cijeli je EP snimio s Crvenim koraljima, nastupao sa zagrebačkim Delfinima, Soul Sound Bandom... No već prije toga, 1962., pojavljujući se na prvim skupnim diskografskim izdanjima s Mjesečarom, našao je u dvije godine starijem i već hvaljenom tekstopiscu Dragi Britviću idealnog partnera i srodnu dušu. Milioner će potom Britviću donijeti nagradu za najbolje stihove na Zagrebu ‘63., a Špišiću napokon prepoznavanje već zamjetnog televizijskog auditorija. Začetak Škole Sljedeće godine izgnan sa šlagerskog Zagreba zajedno s Gotovcem, Golobom, Lentićem, Hegedušićem, Dedićem, Krajačem, Kalogjerama i naravno Britvićem..., s njihovim ambicioznijim i

manje komercijalnim uradcima začet će tzv. zagrebačku školu šansone. Status ikone »zagrebačke šansone« — nakon Milionera, Kockara, Čovjeka bez šešira, Trešnjevačke balade, Partije karata i Pjesama iz prizemnih ulica, Zvonkova prvog i jedinog Jugotonova studijskog LP–a (!), diskografskog remek– djela iz 1970. — kao da će mu definitivno potvrditi Bicikl, njegov (i Britvićev) piece de resistance iz sljedeće, 1971. godine. Na osobitom suzvuku »zagrebačke i kajkavske reči« što ga je uglavnom promicao na festivalima Zagreba i Krapine (kojoj je posvetio i posebnu LP zbirku prema antologijskoj Suzi za zagorske brege) pomoći će mu u godinama koje će doći. Osim Britvića, Slavičeka, Stubičanca, Sape, Pavića, Bešenić, Jakševca, Tomičića, naročito Zlatko Crnec (Zagrebačke španciracije, Pismo gosponu J. Prevertu v Pariz, Dobro jutro, Tak je otpisal J. Prevert, Gdo nam je fkral popievku, mati, Dvorišče, Složil sem si gartlic) te, povremeno, daroviti svaštar Robert Valdec (Gospođo, fala, Stari dečki, Moj maček ima rascufana vuha). O doprinosu Špišićevoj zvučnoj slici njegova skladateljskog alter ega, aranžera, Radana Bosnera, da i ne govorimo. Zvonko u Dalmaciji Zvonkov prepoznatljivi timbar čut ćemo i u manjem dalmatinskom opusu (pjesmama redom pisanim za Splitski festival), kad uz nezaobilazne, Vicine, Dalmatinske elegije i Zvona moga grada te često spominjane Barkarola, barkarola (za zagrebački Duo Jeka) i Materine spare (u izvedbi Riječanke Nevie Rigutto) piše za sebe Šjoru Perinu, Zadnjeg trabakula, Tebe dušo više nema, Poznava san jedne ruke, Konobu kod dva ferala (skladbe u kojima će mu pomagati Benzon, Krste Juras i Tomislav Zuppa) i, naravno, neponovljivu Slamnigovu Barbaru. Istina, od samog početka pisao je Špišić i stihove, i to dobre, prepjevavaju-

ći svoje rane uzore Becauda, Salvatora (Au revoir, Suviše lijepo, Ružičasta haljina, Reci, reci, reci...) i posve originalne — kako za sebe, tako i za druge — (Šetnju po mjesečini, Crvenokosu, Lukreciju, Budi dobra, Valentina, Učinio sam sve da te zaboravim, Život moj, Ako odlučiš poći, Zagreb i ja...), ali očito češće ga je vuklo notno crtovlje nego čista bjelina papira. (Premda se, sve to vrijeme, pred jednako bijelim platnom na štafelaju pretvarao u odličnog slikara!) »Zvonko je osobit interpret, koji se povremeno javlja kao pjesnik, a nadasve darovito uglazbljuje stihove njemu bližih pjesnika«, napisat će Arsen Dedić u bilješci za Špišićev koncertni album iz 1975. Zvonko u Vatroslavu Lisinskom. I sam majstor olovke i kista u pričuvi, iskreno će mu komplimentirati na galeriji autorskih radova kojom je oplemenio dom inače plemenitih Špišića (otac Matija pl. Špišić, mati Agata Bogovičak) u radničkom kvartu nakadašnje Crvene republike. Trešnjevačka rezidencija Uzbudljivo dojmljiv glas našeg mikrokozmosa, k tomu, dakle, i samozatajni slikar — nije se prečesto i predaleko micao iz svoje intime, male ugodne trešnjevačke rezidencije (Anton Marti ju je zvao Vila Montmartre), smještene u simbiozi s amblematskim mu Biciklom. Štoviše, tu od rođenja (26. veljače 1937.) — izbivao je nekoliko godina u praksi zubnog tehničara (Gradačac, Bosanski Šamac, Slavonski Brod) — pjevajući kako bi završio Višu pedagošku (ili je studirao kako bi pjevao), od Prvog pljeska u Varieteu i prvih snimki za Radio Zagreb (Kočija s osam bijelih konja i Piove — Ciao, ciao bambina), u životu s Anđelom (sad ga čeka već 30 godina) i svojim »dvostrukim Loticama« Marlenom i Sandrom, kad je, ponavljam, 1963. pod svjetlima zagrebačkog festivala upravo u alternaciji s Dedićem (čuli su ih tada kao budućnost zagrebačke šansone) počeo vlastiti put kla-

sika hrvatske popularne glazbe, živio je milionera (danas bismo rekli milijunaša) ili neokrunjena kralja, kraljevića, »u srcu te čudne republike«. Iako mu je to godilo, Špišić se nije vidio kao netko iznad. Zapravo klanjali su mu se kao susjedu i skladatelju nezaboravnih kvartovskih i gradskih himni (Moj naklon, sused!). Kao i u svemu, onako prisan i jednostavan; uz svu svoju scensku, šansonijersku teatralnost, nikad vehementan, nikad s plaštom oholosti samozadovoljnog prvaka vlastite profesije. Ali uporan do tvrdoglavosti. Glazbeni autodidakt. Prirodni glazbeni i slikarski talent. Oduvijek emotivan, tankoćutan, pun rafinmana, kritičan, ali bez ambicije da nekom kraljuje (popuje!). »Dolar i lira su hrpe papira, i sreću ne kupujem za njih, moja moneta je šira od svijeta, i zove se osmijeh ili stih«, pjeva u prvoj signaturnoj pjesmi, zaključivši s usklikom: »O čudesne svjetlosti grada, plavi neon i blistavi skver! Ja sam bogat i prepun zvijezda i nada. I živim ko milioner.« Dakle, upravo tako. Bio je i ostao tek romantični »milioner«, kakvim ga je pojmila generacija velikana akorda i stiha koja se već neko vrijeme polako i neumitno oprašta s nama. Opet, romaneskno–sentimentalno rečeno: izgubljena generacija.

ceom, Pjesmama iz prizemnih ulica, počela je legenda o najzagrebačkijem zagrebačkom pjesniku koja će, kao što to biva s legendama, nastaviti živjeti i kad nas više ne bude. P. S.

Uz žetvu brojnih nagrada i priznanja te obnašanja društveno–političkih dužnosti (bio je u dva mandata predsjednik Zajednice umjetnika Hrvatske, u više navrata direktor Zagrebačkog festivala zabavne glazbe, zastupnik u Hrvatskom saboru i sabornik u Skupštini Grada Zagreba, tajnik, potpredsjednik i predsjednik Hrvatskog društva skladatelja), valja podsjetiti na to da je 1984. dobio Vjesnikovu nagradu Josip Štolcer Slavenski, a 2008. struka mu je dodijelila Porina za životno djelo. Jedan je od utemeljitelja aktualnog Chansonfesta.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

gramersko–kabaretski akcent i naslijeđe skladno je kombinirao s romanskim, poglavito frankofonim utjecajima velikog B–terceta: Becauda, Brassansa i Brela

Od posljednjeg koncerta u Lisinskom 1998. kojim je obilježio 40. obljetnicu s glazbom, ponavljao je kako je »napisao, otpjevao i naslikao sve što je htio«. Unatoč tomu što je odavno samo u mislima sa suprugom, unatoč posljednjih godina lošem zdravlju, kćeri blizanke, zetovi, unučad, pajdaši i prijatelji, život u Ozaljskoj (hodočastili su tu brojni poklonici, purgeri i oni koji to nisu)... sve to, reklo bi se, svjedočilo je paraboli o rijetko sretnom »milioneru«. Najzagrebačkiji glazbenik Otkrivši njegovu glazbu, nagrađivani srpski pisac i prevoditelj Predrag Crnković reći će: »Zvonko Špišić je najzagrebačkiji glazbenik (...) on više govori o gradu nego fotke na Googleu, satelitske snimke, monografije ili izvješća stranih agenata i turističke brošure skupa.«

Zvonko me upitao: »Jesi li to pročitao?« U glasu mu je zvonio ponos. Još kad je 1960. zaključio s Trešnjevačkom baladom (s čime se Špišić ne bi složio, tvrdio je: javnosti je trebalo devet godina da je shvati i prihvati!) i 1970. počeo s diskografskim masterpie-

I n m e m o r i a m L a d i s l a v Tu l a č ( 19 3 9 . — 2 0 17. ) , s k l a d a t e l j , p i j a n i s t i a r a n ž e r

Kazališni majstor kojega ćemo pamtiti Tragom komemoracije održane 16. svibnja 2017. u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje je skladatelj proveo svoje najplodnije godine BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Jagoda Martinčević

koga se uvrgnuo ovaj Laci? S tom smo misli otpratili našeg uvaženog člana, skladatelja, pijanista i aranžera Ladislava Tulača, na komemoraciji održanoj 16. svibnja u Zagrebačkom kazalištu mladih. Na žalost, 9. svibnja u 79. godini preminuo je autor glazbe za legendarne predstave Mačak Džingiskan i Miki Trasi, U koga se uvrglo ovo dijete, Osvajanje kazališta, Sedmi kontinent i još mnoge druge mjuzikle za djecu i mlade, kao i za brojne dramske predstave te glazbe za televiziju, radio i film. Mnoštvo poštovatelja Lacijeva stvaralaštva okupilo se upravo na mjestu na kojem je Ladislav Tulač ostavio svoje duge, plodne i najljepše godine, a među prisutnima koji su mu došli odati počast bilo je mnogo onih koji su upravo zbog Lacija završili u kazalištu kao glumci, redatelji, glazbenici… Neobičan i omiljen

Fotografija Ladislava Tulača iz njegova edukativnog mjuzikla Đak, veseljak i prometni znak u režiji Zvjezdane Ladike

Rođeni Varaždinac, ponikao iz sredine koja je hrvatskoj glazbi dala niz velikih glazbenih imena, Ladislav Tulač bio je i ostao do kraja života jedna od najneobičnijih, ali i najomiljenijih ličnosti zagrebačkog kazališnog života. Izvrstan kao skladatelj i pijanist, život je posvetio mladima i kao glazbeno–kazališni pedagog, ostvarivši najveće uspjehe u suradnji s legendarnom redateljicom i pedagoginjom Zvjezdanom Ladikom. Počeli su s radionicama i predstavama još i prije nego što se pojavio kultni Mačak Džingiskan, no tek je s tom vragometnom predstavom na tekst Vesne Parun 1971. počeo pravi »bum« glazbeno–scenskih predstava za djecu i mlade, u kojima je trajno ostao ne samo Tulačev vedri skladateljski rukopis i Ladikino redateljsko umijeće, nego i onaj poseban zanos kojim su zarazili generacije mladih. Toga su se na komemoraciji prisjetili Vili Matula i Marko Torjanac kao go-

vornici, a Rene Medvešek je skup posvećen Tulaču oblikovao u tihu svečanost, u prisutnosti još jedne legende hrvatskoga glumišta, dramske umjetnice Slavice Jukić, Tulačeve supruge i suradnice. Svoje male glumce, pjevače i plesače Laci, Zvjezdana i Slavica zvali su ne bez razloga »svojom djecom«, ostajući u trajnom prijateljstvu s mnogima. Među njima je svakako najpopularnije ime postala Tatjana Matejaš Tajči, zvijezda mjuzikla U koga se uvrglo ovo dijete. Trajni znatiželjnik Osim mjuzikalskih predstava, Ladislav Tulač napisao je glazbu i za mnoge važne dramske tekstove, poput Svrha od slobode i Toranj Ivana Kušana, Kako lijepo počinje dan i Romanca o tri ljubavi Antuna Šoljana, za mnoge Shakespeareove komade (Oluja, Hamlet, San ljetne noći, Romeo i Julija), za Krležin Povratak Filipa Latinovicza i mnoge druge. Fascinirala je dramaturška suptilnost koju je pronalazio između živog mjuzikalskog songa i glazbe u funkciji ozbiljnog dramskog teksta, a sve je to uspijevao postići talentom, naobrazbom i trajnim zanimanjem za sve što se u kazalištu, našem i inozemnom, događalo. Bio je veliki ljubitelj opere, pasionirani posjetitelj svjetskih festivala, ali i trajno znatiželjan, želeći znati sve što se događa na našim pozornicama. Kazalištarci ZKM–a posuli su crni klavir crvenim ružama, a netko je iz publike šapnuo: »Nikad više Lacija s vječnom cigaretom u pepeljari na tom klaviru i s tolikim srcem koje je stalno darovao svojoj djeci.« Na sreću, ostali su tonski zapisi na nosačima zvuka Mačak Džingiskan i Miki Trasi, U koga se uvrglo ovo dijete, Miševi i mačke naglavačke, Kužiš, stari moj i Zvjezdana prašina, posvećena dugogodišnjoj prijateljici i suradnici Zvjezdani Ladiki. F: Na pretposljednjoj fotografiji smo uz Lacija — Ana Maras Harmander, Ivan Đuričić i Krešimir Marmilić, a na posljednjoj Lana Blaće, Ivan Đuričić i Krešimir Marmilić. Za prve tri fotografije se Slavica ne može sjetiti kako se preziva fotografkinja koja je radila album, a za ostale sam dobio odgovor da samo napišete da su iz predstave »Đak veseljak i prometni znak«.

I n m e m o r i a m A n t e P e r k o v i ć ( 19 7 3 . — 2 0 17. )

Prerano preminuli urednik, novinar, glazbenik, kritičar i publicist višestruko je obilježio hrvatsku glazbenu scenu, djelujući s obje strane pozornice Piše: Bojan Mušćet

oše vijesti ne biraju kanale kojima će nas zapljusnuti. Da je Ante umro, pročitao sam na teletekstu i u prvi mah pomislio: ma, to je neki drugi Ante Perković, uvaženi sudionik hrvatskog proljeća, ugledni znanstvenik iz dijaspore koji je lani doživio stotu ili jugoslavenski gimnastički olimpijac. Ali ne, vijest je značila da je Ante otišao Darku i Draženu, da negdje gore na nekom šanku ispijaju pivo i razgovaraju o, na primjer, pop–kulturi u YU raspadu. Relevantno i analitički Upravo to je podnaslov njegove minuciozno napisane knjige Sedma republika, objavljene prije šest godina, u kojoj je relevantno i analitički pisao o rocku u socijalističkoj Jugoslaviji, ističući sinkronost zapadne i ovdašnje pop i rock glazbe, ali i efektno analizirajući glazbene pojave, od Ive Robića do Idola. Život je vezao uz glazbu, pa ne iznenađuje što u knjizi ovako piše: »Bacite se u muziku, kao Alisa u ogledalo. S druge strane, stari svijet izgleda naopako i neoštro. I stvarno, ne prepoznajete li Šejna, s tankom dugačkom cigarom i par mamuza od zlata, dulje od svoje supruge? Vraća li vam se bas dionica iz Ona se budi češće i jače od zaboravljenih okusa, mirisa i boja djetinjstva? Srećete li Pametne i knjiške ljude za svakim šankom ovog svijeta? Znate gdje pripadate? Na otok sa svih strana okružen kopnom. Mjesto u koje morate vjerovati da biste ga vidjeli. Zatvorite oči. Dobro došli u Sedmu republiku.” Poslije je napisao čudnovatu biografiju Darka Rundeka, pokazujući autohtoni pristup i nemiran duh koji mu nije dao pro-

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Kroničar zemlje čudesa

nte je svima koji su ga poznavali u srca ušao svojom toplinom, osmijehom, ali i čvrstim stavom te potpunim uvažavanjem sugovornika

stora da se zadrži na jednom mjestu. Ante nije bio samo novinar, kritičar i publicist, on je i glazbenik, kazališni autor, radijski urednik; zahvaćao je mnoga područja. Pamtljiva djela Ono što sublimira njegov rad jest činjenica da je u sve to gotovo neopazice ušao, djelovao gotovo neprimjetno, ali iza njega ostala su pamtljiva djela. Ante je u jednom trenutku zaključio da želi zakoračiti na pravu stranu pozornice i tako su nastale pjesme sastava Djeca, iza kojega su ostala dva albuma: Djeca i Stvari, a objavio je i dva solistička Svi me vole dok me ne upoznaju i Duplo dno: Najveći hitovi. Objavio je i biografiju grupe Pips, Chips & Videoclips Dugi vikend u zemlji čudesa, zbirku eseja 365 i knjigu dotadašnjih radova Slijepi putnik. Publicirao je kulturni vodič svojega rodnog grada Volite li Zadar?, a surađivao je i u predstavama Montažstroja. No osim tih djela, Ante je svima koji su ga poznavali u srca ušao svojom toplinom, osmijehom, ali i čvrstim stavom te potpunim uvažavanjem sugovornika. Kreativni pečat Znam da su nam se u nekim prosudbama izvođača ili albuma stavovi razlikovali, ali Anti nikad nije padalo na pamet da nameće svoju istinu, jednostavno je i tiho rekao ono što smatra, uvažio je moje argumente, ali svoje mišljenje nije promijenio. Stoga i je u ovom poslu bio jedan od najomiljenijih, jer se s njime moglo uvijek dugo razgovarati i potpuno uživati u tom razgovoru. Mnogo tekstova, radijskih emisija, koncerata, kazališnih predstava s njegovim potpisom koji nisu ukoričeni ili zaokruženije dokumentirani zacijelo nose taj razigrani kreativni pečat. Zato i nisam mogao povjerovati kad sam vidio na teletekstu da ga više nema. Mi ostali ostajemo u njegovoj Sedmoj republici.

Perkovićeva smrt šokirala je mnoge njegove kolege. Ante je umro u 44. godini

In memoriam Miro Belamarić (1935. — 2017.), tragom komemoracije održane 13. ožujka u HNKu Zagreb

Umjetnik višestrukog djelovanja

Reminiscentna tribina u dvorani Hrvatskog društva s k l a d a t e l j a , 16 . o ž u j k a 2 0 17.

Sjećanje na Starog Pjera U povodu 10. obljetnice smrti skladatelja, gitarista, pjesnika i slikara Ivice Percla

U karijeri duljoj od pet desetljeća bio je dirigent, skladatelj, libretist i redatelj

Miro Belamarić

Rođeni Šibenčanin, već se na studijima na Muzičkoj akademiji u Zagrebu odredio najprije kao dirigent, u razredima prof. Igora Gjadrova, Milana Horvata i Slavka Zlatića, a potom i kao skladatelj u klasi prof. Stjepana Šuleka, diplomiravši 1975. godine. Do tada je već napisao nekoliko djela, poput Arije za violinu i klavir, Preobrazbe — ciklus pjesama za bariton i klavir na stihove A. B. Šimića, Passacaglie i fuge te varijacija za klavir i orkestar pod naslovom Kako ubiti Mozarta. Nakon diplome nastale su skladbe Hrvatska ljubavna lirika, ciklus za zbor a cappella, Portreti za klavir, 5 Poemas del cante jondo za sopran na stihove F. G. Lorce, Spectrum de Valses Symphoniques en Couleur te svečana Euro uvertira kao op. 19.

Glazbeno–scenski opus Mire Belamarića čine tri opere, od kojih kronološki druga Don Juan — buntovnik za sva vremena, prema tekstu T. de Moline do sada nije izvedena, iako je djelo dobilo prvu nagradu na opernom natječaju Bečke državne opere 1983. No zato su prva i treća opera snažno odjeknule u Zagrebu i u inozemstvu, o čemu nam danas svjedoče izvrsne kritike. Belamarićev operni prvijenac Ljubav don Perlimplina, prema F. G. Lorci, praizveden je 16. studenoga 1975. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, pod ravnanjem i u režiji autora koji je sam napisao i libreto. Samo je te godine Belamarić za to djelo dobio čak pet nagrada, među kojima je bila i Nagrada grada Zagreba, a nostalgično–poetska priča o nesretnom ljubavniku izvođena je s uspjehom i u Češkom narodnom kazalištu u Pragu (1976.) te u Državnom kazalištu u Kasselu (1983.). Narudžba ministarstva za umjetnost pokrajine Baden–Württemberg dovela ga je i do trećeg opernog djela Priče iz bečke šume, prema drami Ö. von Horvátha, koje je praizvedeno u Badenskom državnom kazalištu u Karlsruheu 1993.; iste godine autor je za to djelo dobio Nagradu Josip Štolcer Slavenski. Godine 1997. održana je i hrvatska premijera kojom je otvoren 19. Muzički biennale Zagreb.

Ivica Percl pokrenuo je u HDS–u niz tematskih tribina gdje je jednom prigodom ugostio autora teksta, glazbenog pisca Dubravka Majnarića te skladatelja i nakladnika Fedora Kopsu

Piše: Dubravko Majnarić

povodu desete obljetnice smrti šansonijera, skladatelja, gitarista, protestnog pjesnika, karikaturista i slikara Ivice Percla održana je u Hrvatskom društvu skladatelja reminiscentna tribina Sjećanje na Ivicu Percla — Starog Pjera.

je 1996. Percl inicirao ciklus Glazbena tribina HDS–a na kojoj su bili predstavljeni mnogi članovi Društva, kao Zvonimir Krkljuš, dr. Fedor Kopsa, utemeljitelj Zagrebačkog festivala, Fran Potočnjak, Bruno Krajcar i mnogi drugi. Voditeljica kroz glazbeni dio programa bila je pjevačica i glumica Kostadinka Velkovska, koja je istaknula Perclov glazbeni opus u protestnoj i angažiranoj šansoni te duhovnoj glazbi. Željka Marinović uz klavirsku pratnju Tonija Eterovića otpjevala je Perclovu šansonu Staračka večer i duhovnu pjesmu Aleluja. Istarski skladatelj Bruno Krajcar uz osobnu klavirsku pratnju vrlo je nadahnuto u maniri Gilberta Becauda izveo svoju najnoviju šansonu Zavjet. Protestnu pjesmu na temu rata 1966. otpjevao je vrlo angažirano uz gitaru šansonijer Toni Janković. Na kraju su svi izvođači i publika otpjevali u znak sjećanja šansonu Stari Pjer, koja se ubraja u rijetke domaće skladbe koje su postigle zavidan broj izvedbi na europskoj glazbenoj sceni.

Glazbenu karijeru Ivica Percl počeo je u legendarnoj zagrebačkoj rock–skupini Roboti. Kao kantautor na sceni se pojavljuje 1966. te postaje prvi hrvatski skladatelj i pjevač angažiranih i protestnih pjesama. Skladao je više od 250 šansona na vlastite stihove i stihove hrvatskih pjesnika. Bio je jedan od istaknutih predstavnika srednje generacije tzv. zagrebačke škole šansone. Najveći uspjeh doživio je 1968. na Večeri šansona Zagrebačkog festivala kad je nastupio sa šansonom u vlastitoj obradi Stari Pjer autora Đorđa Novkovića u aranžmanu Nikice Kalogjere. Dobitnik je visokog priznanja Obrane grada Zagreba za zasluge u Domovinskom ratu te je u ime suorganizatora Tribine, Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR 91), prisutne pozdravio Mladen Pavković, jedan od inicijatora skupa. U ime Hrvatskog društva skladatelja (suorganizatora skupa) govorio je glavni tajnik Antun Tomislav Šaban, koji je istaknuo da Starog su se Pjera došli prisjetiti mnogi kolege i štovatelji

HDS

Beču je u 82. godini 6. ožujka 2017. preminuo ugledni hrvatski umjetnik Miro Belamarić. Nazvavši ga umjetnikom, želim na ovom mjestu istaknuti mnogolikost njegova djelovanja jer je Miro Belamarić u karijeri duljoj od pet desetljeća bio dirigent, skladatelj, libretist i redatelj. Svim tim djelatnostima umnogome je obogatio naš glazbeni život, djelujući i na mnogim ravnateljskim dužnostima, a kao skladatelj ostavio je i trajno vrijedne skladbe, ponajprije dvije opere koje su postigle izniman uspjeh u domovini i u inozemstvu.

HNK ZAGREB

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Jagoda Martinčević

T r i b i n a N o t a m o g ž i v o t a , 9 . v e l j a č e 2 0 17. u d v o r a n i H r v a t s k o g d r u š t v a skladatelja

U čast 90. rođendana Pere Gotovca Piše: Jagoda Martinčević

tako smo u Društvu proslavili 90. rođendan Pere Gotovca! Kad prije! Uvijek vedar, žovijalan, često polemičan, prepun ideja, vazda spreman za razgovor i smijeh, duhovit, šarmantan... danas jedan od nekolicine doajena Hrvatskog društva skladatelja, dočekao je časni rođendan 9. veljače u krugu prijatelja i kolega, a onaj pravi 12. veljače s brojnom obitelji. A sve nas je zajedno ugostila Nota mog života, tribina HDS–a pod uspješnom voditeljskom palicom Voje Šiljka. Bilo je i mladih i starih, poznatih i nepoznatih i dakako uz čavrljanje i dobru glazbu iz Perine kajdanke s gitarom i glasom njegova nezaobilaznog interpreta, šansonijera Ibrice Jusića. No čuo se i glas Andrije Konca, nekadašnje velike i prve zvijezde naše zabavne glazbe, ali i glas velikoga Vladimira Ruždjaka koji je također pjevao Perinu glazbu. Ukratko, bilo je lijepo, pomalo nostalgično jer drukčije ne može biti uz uspomene koje traju tolika desetljeća, dotiču bezbroj glazbenih područja i svjedoče o bogatom djelovanju skladatelja, dirigenta i aranžera, urednika, producenta, animatora pa i zaštitnika nekad mladih talenata od kojih je jedan svakako i spomenuti Ibrica Jusić, ali i Mate Mišo Kovač, o čemu se u široj javnosti manje zna. Neizbrisivi tragovi

Odakle zapravo početi, jer u životu i radu Pere Gotovca prepliće se mnogo toga, različitog i raznovrsnog, pa je teško razabrati gdje što počinje, a gdje završava. Naravno, uvijek s glazbom, kako je i sam svečar rekao: »Ma glazba vam je zapravo vrlo jednostavna stvar...« Može se i takvom shvatiti i prihvatiti kad je riječ o čovjeku koji je skladao neke od najvećih hitova naše

šansonijerske glazbe, uz to napisao dva glazbeno–scenska djela, bezbroj scenske i filmske glazbe, duhovne, one za djecu, zborove, klape i tambure, kao i za ediciju Diskothalia u nekadašnjem Jugotonu. U toj je tvrtki proveo niz godina kao izniman urednik. Bio je i zborovođa u mnogim kulturno–umjetničkim društvima i dirigent u Kazalištu Komedija, a važan dio njegova društvenog poslanja čine i godine u kojima je obnašao funkcije predsjednika i potpredsjednika HDS–a te dugogodišnjeg člana predsjedništva Društva. Prava šansona I što je u svemu tome bilo najvažnije? Glazba, kako sam kaže, ali možda ipak za nijansu najglasnija ona autorska koja je ostavila do danas neke neizbrisive tragove. Treba, dakle, početi od korijena; obitelji, oca Jakova, barda hrvatske opere, od kojega je primio prve signale glazbenosti, kao i poduku jednog od prvih glazbenih pedagoga, skladatelja Marka Tajčevića, potom Albe Vidakovića i Stanka Šimunića, sve do diplome na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji s temom Tonalna osnova i tehnika gradbi sopila s otoka Krka. Prvu pjesmu Sklopljenih očiju otpjevao mu je Andrija Konc, a prvu poslijeratnu kajkavsku popevku Mesec, seno i noć Vladimir Ruždjak, nakon koje su na tragu etnoinspiracije uslijedile još i Kukuruzi se njišu (koju danas mnogi drže narodnom) i napokon, za autoricu ovog teksta možda najljepša kajkavska popevka Na vanjkušeku glava na tekst Norberta Neugebauera. Bilo ih je još, no u opus se istovremeno plela i prava šansona, ona koju i danas poznajemo kao dio zagrebačke škole i autora poput Špišića, Dedića, Hegedušića i mnogih drugih. Među najzapaženijima svakako je i Pero Gotovac, autor Balade, Još uvijek ne znam neke važ-

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Ugodan razgovor uz dobru glazbu iz Perine kajdanke s gitarom i glasom nezaobilaznog interpreta, šansonijera Ibrice Jusića ne stvari, Celuloidnog pajaca, kao i velikih hitova Zemljo moja, Mačka i Finili su, Mare, bali na tekstove Zvonimira Goloba, Tomislava Zuppe i mnogih drugih uglednih pisaca. Glazbe za drame Taj osebujni štih šansonijerskoga izričaja, uvijek blisko povezan s pjesničkim predloškom, pokrenuli su još jednu Gotovčevu autorsku inspiraciju koja do danas ostaje gotovo nenadmašena u hrvatskoj glazbi. Riječ je o glazbi za dramske predstave iz kojih su proizašli sjajni songovi, kao i glazbi za TV serije Naše malo misto i Velo misto koje i danas rado gledamo. No glazba i songovi za neke dramske predstave, poglavito one na Dubrovačkim ljetnim igrama, ostaju antologijskima u tome žanru. Uz Krležine drame Aretej i Kristofor Kolumbo, Eshilove Edip i Edip na Kolonu, song Ne dajte da vas zavedu za dramu Život i smrt kralja Eduarda II. Bertolta Brechta kao i 66. Shakespeareov sonet Sit svega toga za Macbetha apsolutni su vrhunci Gotovčeve skladateljske snage, poznavanja dramaturgije djela i u konačnici umjetničkog dojma koji je bio i ostao ravnopravnom sastavnicom predstava. I to je tek mali dio stvaralaštva Pere Gotovca, bez čijeg bi ukupnog djelovanja hrvatska glazba jamačno bila siromašnija. Na svemu su mu osim svih nas koji smo se okupili kao prijatelji i kolege zahvalili i glavni tajnik Društva Antun Tomislav Šaban, direktor uprave Croatia Recordsa Želimir Babogredac i glazbenik Smiljan Radić koji mu je posvetio svoju dijalektalnu pjesmu (pročitao ju je glumac Zdenko Jelčić). I nakon svega doznali smo, ali tek u tragovima, kako naš Pero i dalje piše... ako sam dobro razumjela, ovaj put stihove! No o tome ćemo u prigodi sljedećega rođendana. A na ovom, devedesetom, od srca čestitamo!

Slavljeniku su između ostalih čestitali Antun Tomislav Šaban i Želimir Babogredac

R a z g o v o r s d i r i g e n t o m u z a v r š n i c i k a r i j e r e , 11 . o ž u j k a 2 0 17. u H r v a t s k o m g l a z b e n o m z a v o d u

Vladimir Kranjčević

čuvar i interpret baštine S umjetnikom je u ciklusu Subotom u Glazbenom razgovarala muzikologinja Seadeta Midžić

dređena sredina svoju prepoznatljivost poprima ponajprije po svojoj umjetnosti i kulturi. Posebno važnu ulogu u stvaranju te prepoznatljivosti imaju razni autori, i to ne samo oni koji pišu i izvode nova djela, nego i oni koji posežu za djelima koja baštinimo iz nekih prošlih vremena. Upravo je vezanost uz glazbenu baštinu bila tema u fokusu razgovora koji je muzikologinja Seadeta Midžić vodila s dirigentom Vladimirom Kranjčevićem 11. ožujka u velikoj dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda, u sklopu ciklusa Subotom u Glazbenom. Podsjećamo, maestro Kranjčević ove se sezone nizom koncerata oprostio od mnogobrojnih ansambala kojima je ravnao u bogatoj dirigentskoj karijeri. Očuvanje i ponovno oživljavanje naše glazbene baštine — te su ideje čvrsto ukorijenjene u radu Vladimira Kranjče-

vića, a poticaj za to da njegovo profesionalno djelovanje krene upravo u tom smjeru — doznajemo iz razgovora — dogodio se još tijekom njegova školovanja. Konzumacija glazbenog života Vrlo važna osoba u usmjeravanju njegova interesa k otkrivanju i očuvanju glazbene baštine jest pijanist i pedagog Ladislav Šaban. Naime, Vladimir Kranjčević studirao je, između ostaloga, i klavir na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, upravo u klasi Ladislava Šabana. Šabanovo pedagoško djelovanje, doznajemo, osim onog blisko povezanog s nastavom klavira, seže i u formiranje umjetničkih i profesionalnih profila njegovih studenata. Osim zahtjeva da redovito obavljaju studijske obaveze, svoje je studente (uz određenu gestu kontrole) poticao na konzumiranje tada postojećeg glazbenog života te je inzistirao na izvođenju djela hrvatskih skladatelja. No Ladislav Šaban osoba je brojnih profesionalnih profila, pri čemu oni spomenuti — pijanista i pedagoga — jesu važni, ali ne i jedini u kojima je do izražaja dolazio njegov senzibilitet za glazbenu baštinu. Prije svega, izdvaja se njegov dugogodišnji rad u arhivu Hrvat-

Muzikologinja Seadeta Midžić vodila je razgovor s dirigentom Vladimirom Kranjčevićem

skoga glazbenog zavoda, ali i rad na sređivanju brojnih drugih hrvatskih arhiva, pri čemu je nailazio na brojne dotad zaboravljene skladatelje i skladbe. Tim je, u mnogočemu pionirskim radom utjecao na stvaranje svijesti o postojanju glazbene baštine i njezinoj važnosti u izgradnji identiteta naše sredine. Glazbeni spomenici Sljedeća osoba koja se našla u žarištu Kranjčevićeva retrospektivnog pregleda posebno zaslužnih pojedinaca za očuvanje hrvatske glazbene baštine jest muzikolog (i skladatelj) Lovro Županović. Njegova nemjerljiva važnost u očuvanju i oživljavanju hrvatske glazbene baštine, prema riječima maestra Kranjčevića, jest u stvaranju niza notnih izdanja koja su, po uzoru na slične njemačke i francuske »spomeničke serije«, od 1970–ih izlazila u seriji nazvanoj Spomenici hrvatske glazbene prošlosti. Ta su izdanja bitna zato što donose velik broj dotad nepoznatih skladbi davno preminulih skladatelja u zapisu razumljivom glazbenicima današnjice. U tome je i rad Lovre Županovića donekle sličan, a upravo stvaranjem suvremenih izdanja stare glazbe, i komplementaran onom Ladislava Šabana. Naime, pronalazak notnog zapisa nekog glazbenog djela ne znači da će prosječni glazbenik danas taj zapis moći i pročitati. Naprotiv, vrlo često je za čitanje zapisa potrebno specijalizirano paleografsko znanje koje prosječan glazbenik nema. (Naravno, mogli bismo se upitati zašto. No to je pitanje za neku drugu priliku.) I upravo u posredovanju između otkrivenog izvora i notnog zapisa razumljivog glazbeniku današnjice leži uloga Lovre Županovića u očuvanju hrvatske glazbene baštine. Kao

Nada Bezić/HGZ

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Vedran Lesar

posebnu kvalitetu njegovih izdanja, maestro Kranjčević izdvojio je svojevrsnu dvostrukost u njihovu obraćanju zainteresiranom »čitateljstvu«. Županović tako s jedne strane, u brojnim uredničkim intervencijama, nudi pregledan notni tekst spreman za izvedbu, a s druge strane, urednim označavanjem tih intervencija, ostavlja slobodu izvođaču da (ako se osjeća kompetentnim za to) pronađe vlastito rješenje. Karike u lancu I tu dolazimo do karike lanca hrvatske glazbene baštine kojoj pripada maestro Kranjčević. Ako je prva karika toga lanca otkrivanje nekog zaboravljenog djela (što gotovo u pravilu znači otkrivanje notnog zapisa toga djela), a druga njegovo »prevođenje« u zapis razumljiv glazbenicima današnjice, treća je onda izvedba tog djela. Upravo je brojnim izvedbama i uvođenjem te glazbe u glazbeni život Hrvatske, posebno Zagreba, Vladimir Kranjčević ostavio dubok trag u očuvanju i prezentaciji hrvatske glazbene baštine. No nije to činio samo izvedbama. U razgovoru sa Seadetom Midžić prisjetio se maestro Kranjčević i svojega dugogodišnjeg rada na organizaciji Varaždinskih baroknih večeri, festivala koji je upravo pod njegovim vodstvom stekao međunarodnu prepoznatljivost i čija je važnost prihvaćena u širokim glazbeničkim i kulturnim krugovima. I u sklopu tog festivala pronalazilo se mjesta za izvedbu naših »starih majstora«. Iako baština uvijek ima određenu retrospektivnu crtu i vezuje se uz nešto staro, i skladatelji mlađih generacija, posebice oni koji žive i djeluju u današnjici, trebaju se naći na koncertnim pozornicama. Jer živa kultura (i to ne samo ona probuđena iz zaborava) temelj je iz kojega će nešto postati baštinom. Na programima koncerata maestra Kranjčevića često su se našla i djela skladatelja njegove generacije. Brojna takva djela, uz ona malo starijih, ali i mlađih skladatelja, uvrštena su i u seriju kompaktnih ploča Antologijska djela hrvatske zborske glazbe 20. stoljeća, nastalih u suradnji sa Slovenskim komornim zborom. Nekoliko snimki iz te serije imali smo prilike čuti tijekom razgovora u HGZ–u. Tim snimkama maestro Kranjčević ostavlja u zalog još jedan dokument koji svjedoči da se na različite načine može biti čuvarom i interpretom baštine.

BROJ 203, SVIBANJ 2017. Ivan Idžojtić)

Balkan Connection Brass čine članovi Zagrebačke, Slovenske i Beogradske filharmonije: trubači Mario Lončar i Mladen Đorđević, trombonist Mario Ilić, kornist Viktor Kirčenkov i tubist Krunoslav Babić

F e s t i v a l s v . M a r k a , 7. s v i b n j a 2 0 17. , c r k v a s v . M a r k a

Matineja hrvatskih suvremenih skladatelja uz prstohvat brassovskog baroka Uz starije skladbe Dalibora Grubačevića, Silvija Foretića i Frane Đurovića, praizvedena su nova djela za limene puhače Davora Bobića i Tomislava Uhlika Piše: Nina Šala

Balkan Connection Brass ansambl sastavljen je od vodećih glazbenika iz regije s dugogodišnjim iskustvom u solističkom i komornom muziciranju. Uz to, njih petorica (trubači Mario Lončar i Mladen Đorđević, trombonist Marko Ilić, kornist Viktor Kirčenkov i tubist Krunoslav Babić) glazbenici su »razasuti« na vodećim pozicijama Zagrebačke, Slovenske i Beogradske filharmonije, a neki i na muzičkim akademijama. Jamstvo kvalitete Od početka djelovanja, BC Brass nametnuo se kvalitetom u komornom muziciranju, što zasigurno jamči iskustvo i kvaliteta svakog pojedinca iz ansambla, kao i znanje koje su stjecali usavršavanjima kod priznatih domaćih i svjetskih glazbenih umjetnika. Na nedjeljnoj matineji 7. svibnja u crkvi sv. Marka, uz dominantni domaći suvremeni repertoar novijeg i najnovijeg stvaralaštva, okvir koncerta činila su djela majstora baroka — Tomassa Albinonija (Sonata sv. Marko), Johanna

Sebastiana Bacha (Toccata i fuga u d–molu) i Antonija Vivaldija (Koncert za dvije trube i orkestar u D–duru) u obradama za puhački kvintet. Posvete brass kvintetu Plejadu suvremene hrvatske glazbe za brass kvintet otvorilo je djelo Dvije rijeke Dalibora Grubačevića. To ime možda nije blisko široj javnosti, ali iza njega se krije autor mnogobrojne filmske glazbe za hrvatske dokumentarne te kratkometražne i dugometražne filmove. Iako je njegov opus ponajprije »filmski«, skladba Dvije rijeke odmiče se od tog pravila. Dvije rijeke (stavci Mura i Drava) nastala je 2010. za ansambl Simply brass. U oba stavka autor stapa elemente suvremenog zvuka s folklornim elementima tradicijske glazbe Međimurja i Podravine, ocrtavajući vijuganje rijeke, njezinu brzinu i statičnost. Središnji dio koncerta zaokružile su dvije nove skladbe pisane za brass kvintet. Prva praizvedena skladba, nastala na

poticaj ansambla, kojemu je ujedno i posvećena, bila je Pitoreskna groteska Davora Bobića. Humoristični prizvuk skladbe autor je izgradio u trodijelnom obliku. Djelo ocrtava suvremene skladateljske pristupe korištenjem zvučnih efekata (frulato, udarci po usniku i trupu instrumenta), aleatorike te nepravilnih ritamskih figura. Utjecaj rusko–ukrajinske skladateljske škole, kojoj skladatelj pripada od studentskih dana, i prizvuk Šostakoviča očit je u početnoj koračnici s velikim solističkim ulomkom prve trube. Središnji dio imitacijski je izgrađen, a povratak u reprizni dio najavljuje fanfare. Solistička propuhivanja tube, na čiji se zvuk nadovezuju ostali limeni instrumenti, stvarajući dojam soničnog clustera, zaključuju skladbu. Suradnja s tubom Velika, 200. obljetnica rođenja dvojice velikana opere, Giuseppea Verdija i Richarda Wagnera, bila je povod Silviju Foretiću da osmisli skladbu VW– Quintett(o)VW, koja je nastala 2013. na narudžbu 38. Osorskih glazbenih večeri. Kroz strukturu djela provlače se

motivi i dijelovi melodija iz popularnih ostvarenja tih giganata, koji se međusobno isprepliću, ponekad dopunjuju ili prekidaju, a ponekad zvuče i kao jedan zvuk. Druga matinejska praizvedba bila je Psalam Tomislava Uhlika, nastala u suradnji s tubistom Krunoslavom Babićem. Autor u skladbi isprepliće slobodne imitacijske postupke s homofonim blokovima nalik na koral. Istoga je autora BC brass kvintet predstavio u zaigranim minijaturama Četiri plesa (Allegro, Moderato, Lento i Allegro) obojenima foklornim nijansama. Posljednja skladba nedjeljnje matineje Mrtva priroda za kvintet limenih puhača nastala je 2000. godine, kad je skladatelj Frano Đurović pohađao studij kompozicije kod Frane Paraća na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Temelj skladbe je simetrični modus od pet tonova d–fis–g–a–b, a uz izražavanje statičnosti prostora, autor otkriva i istražuje pulsaciju, gibanje i dinamičnost toga stanja.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Kvartet Rucner G l a z b e n i č k a o b i t e l j R u c n e r n a 19 . F e s t i v a l u s v . M a r k a , 2 8 . t r a v n j a 2 0 17. , Z l a t n a d v o r a n a H r v a t s k o g a instituta za povijest u Zagrebu

Glazbom probuđeni Gornji grad

Praizvedba novoga djela Tomislava Uhlika, Melodija hrvatskog sjevera, nastalog na poticaj obitelji Rucner Piše: Nina Šala

ovogodišnji, 19. Festival svetog Marka glazbeno je upotpunio uspavane proljetne dane Gornjega grada. Upravo su ti prostori u središtu Zagreba, s crkvom sv. Marka, ugostili niz koncerata prepunih raznovrsnog repertoara te izvođačkih konstelacija u kojemu su sudjelovali podjednako domaći i inozemni umjetnici. U koncept Festivala sv. Marka uveden je novi koncertni ciklus koji predstavlja hrvatske glazbeničke obitelji. Ove godine odabrane su dvije — obitelj Rucner i obitelj Pustički.

Ivan Idžojtić)

Glazbenička obitelj

Glazbenička obitelj Rucner: violisti i violončelistice – Dragan, Ana, Snježana i Ivan

Prva obitelj kojoj je pripala glazbena čast da otvori taj hvalevrijedni ciklus koncerata bila je obitelj Rucner. Njihov je kvartet održao koncert 28. travnja u Zlatnoj dvorani Hrvatskoga instituta za povijest.

K o n c e r t P r o l j e ć e G u d a č k o g k v a r t e t a R u c n e r, 2 3 . t r a v n j a 2 0 17. , u M a l o j d v o r a n i L i s i n s k i

Proljeću u čast Ujesen ove godine počet će obljetnička, 20. sezona Godišnjih doba

udački kvartet Rucner koji je u proširenom sastavu gostovao i kao glazbenička obitelj u programu Festivala sv. Marka, održao je 23. travnja treći koncert u sezoni, pod nazivom Proljeće.

Ivan Idžojtić)

Prema dugogodišnjem običaju, koncertne sezone Gudačkog kvarteta Rucner počinju koncertom u Jesen, nastavljaju se Zimom i Proljećem te završavaju Ljetom. Ove će godine završnica biti 1. lipnja. Ovo je njihova 19. sezona u ciklusu Godišnja doba koji na prirodan način prati izmjenu naših duhovnih i tjelesnih energija te potreba za duhovnom hranom tijekom godišnjeg ciklusa izmjene godišnjih doba, pa će ujesen ove godine početi njihova dvadeseta, obljetnička sezona.

Tomislav Uhlik, sudeći već po travanjskim koncertima Kvarteta Rucner, svakako je naj(pra)izvođeniji skladatelj proteklih mjeseci

Bračni par Rucner prije gotovo dvadesetak godina utemeljio je istoimeni gudački kvartet, kao nastavak svojega komornog muziciranja u Gudačkom kvartetu Klima. Iako su nastavili tradiciju njegovanjem klasičnog i suvremenog repertoara, činili su i stilske iskorake, obogaćujući koncertne točke glazbom drugih žanrova. Također, na svakom koncertu svoje mjesto našla bi i praizvedba jednog ili više suvremenih djela hrvatskih i stranih skladatelja, nastala na inicijativu bračnog para Rucner. Uz njihova glazbovanja stasala su i njihova djeca — Mario, kreator neobičnog spoja akrobatskog sviranja viole tijekom vožnje na motociklu, te violončelistica Ana, koja je među prvima na našim prostorima zasvirala električnu varijantu svojega instrumenta. Umjesto glazbenog početka, koncert je počeo predstavljanjem članova obitelji, i uže i šire, koja, kako kaže Dragan Rucner, broji neobičan gudački sastav — jednu violinu i kontrabas te dvije viole i četiri violončela. Snježana Rucner istaknula je važnost življenja u glazbeničkoj obitelji u kojoj se redovito vježbalo, družilo i glazbovalo, napominjući da je za Gudački kvartet Rucner dosad nastalo oko 90 (!) skladbi. Govorna uvertira završila je predstavljanjem videospotova Mario Rucner project Cassida i Alkarski ponos Ane Rucner (snimljenog u lipnju 2015. u povodu 300. obljetnice Sinjske alke). Uhlikov sekstet Za glazbeni početak Kvartet Rucner odabrao je antologijsku skladbu za kvartet — Dvořákov Gudački kvartet op. 96, Američ-

ki. Početna izvedbena tvrdoća i nesigurnost prerastala je iz stavka u stavak u sve uigraniji solo–tutti dijalog unutar sastava. U središnjem dijelu koncerta uz gudački kvartet solistički je nastupila Ana Rucner, izvevši glavnu temu iz filma Schindlerova lista, u obradi Đele Jusića za violončelo i gudački kvartet te Matzovu Elegiju i Humoresku za violončelo i gudače (obrada Tomislav Uhlik). Tradicijska pjesma Ko lijepi san za violu i gudački kvartet (obrada Marijan Makar) odsvirao je Mario Rucner također uz pratnju gudačkog kvarteta, ali i uz potiho pjevušenje iz publike. Zajednički nastup kvarteta i solista bio je zaokružen izvedbama triju djelâ u formaciji seksteta. Uz Ples sa sabljama Arama Hačaturjana, koju je za gudački sekstet obradio Tomislav Uhlik, izvedena su i dva autorova djela posvećena obitelji Rucner. Praizvedba Melodije hrvatskog sjevera nastala je na poticaj obitelji Rucner, s kojom Tomislav Uhlik surađuje već dugi niz godina. Prema autorovim riječima, skladba je potpuri tradicijskih napjeva iz Međimurja, Podravine i Hrvatskog zagorja; obrađene su pjesme Vu mleki se hmivam (Međimurje), Da j’ ma mila znala (Međimurje), Ćuk sedi (Međimurje), Nejdeme dime, Pijmo, braćo, vince (Podravina), Ružica sem bila (Međimurje), Mesec sveti ober kleti (Međimurje), Raca plava po Dravi (Međimurje), Lepe ti je Zagorje zelene (Hrvatsko zagorje), Međimurski lepi dečki (Međimurje), Staro sito i korito, Meknite se vse gore, Došla sem vam, japa, dimu, Zvira voda (Međimurje). Sekstet je zaključio koncert također skladbom posvećenom obitelji Rucner Mala slavonska rapsodija, koja je praizvedena u HGZ–u 2010. na Jesenskom koncertu iz ciklusa Četiri godišnja doba.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Đurđa Otržan

Prema običaju pregalaca hrvatske glazbe, kvartet redovito u svojim koncertnim programima obilježava godišnjice, praizvodi djela hrvatskih autora i prema raspoloženju bira skladbe iz svjetske glazbene baštine. Osobito je istaknuta njihova suradnja s hrvatskim instrumentalistima i vokalnim izvođačima, koji tako dobivaju priliku da izravno dođu u doticaj s novim djelima hrvatskih autora. Ni ovaj put nije izostao taj triptih noviteta. Koncert je počeo glazbenom čestitkom Josipu Magdiću za 80. rođendan. Izvedba njegovih Uskrsnih varijacija u tri stavka bila je primjereni dar autoru koji s kvartetom surađuje dulje od 15 godina i koji je pridonio njihovu repertoaru brojnim skladbama. Uskrsne varijacije za koncert Proljeće, sa svoja tri kratka stavka: Maestoso, Lento, Andante, podsjetile su na tek protekle blagdane i stvorile ugođaj novog početka. Djelo otprije poznato kvartetu, klizilo je takoreći niz gudala, pa je ta glazbena čestitka bila i ugodna za slušatelje. Praizvedba Rustica Gošća koncerta bila je harfistica Mirjam Lučev koja je kao iznimna interpretkinja pobudila svojim nastupom znatnu pozornost. Prvo djelo koje je kvartet izveo uz harfu bilo je djelo Rustico Tomislava Uhlika, koje je na tom koncertu i praizvedeno. U primjerenom proljetnom prazničnom okviru, skladba je već uvodnim taktovima odala rukopis Tomislava Uhlika koji je izuzetno verziran u svim hrvatskim napjevima te ih je i ovom prilikom upleo u skladbu, utkavši U našeg Marina u kulminaciji vesele i propošne, a opet profinjene skladbe s »rustikalnim« elementima gudačkog korpusa. Mirjam Lučev ima neosporno čist izraz i stvara povjerenje u slušatelja svojom elegancijom i sabranošću. Osjetljiva na stil, njezina je izvedba Debussyjevih plesova (Danse sacre i Danse profane) oduševila, posebno srastajući s proljetnom večeri koja je bila doduše prohladna, ali ipak puna novog života. Drugi dio večeri nastavljen je Gudačkim kvartetom Claudea Debussyja, što je publika pozdravila dugotrajnim pljeskom, jer se to djelo ne čuje često na koncertnim podijima. Skladano u četiri stavka, primjer je Debussyjeva rada s klasičnom formom, ali na njegov način, pa je to odličan spoj tečne, fluidne melodike i lagane unutarnje strukture protkane ponekim izletom u egzotične moduse. Bila je to proljetna večer sa svim svojim dobro poznatim odrednicama, ali u novom ruhu, s odličnim kontaktom s publikom, autorima i biranom suradnicom. A hrvatska je glazba bogatija za još jedno autentično novo djelo proizišlo iz umjetničke radionice, a nadahnuto hrvatskim folklorom.

S e z o n a G u d a č k o g k v a r t e t a P o r i n , 5 . t r a v n j a 2 0 17. u M a l o j d v o r a n i L i s i n s k i

Koncert u znaku početka Program obilježio početak karijere zagrebačke skladateljice Helene Skljarov

Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog Gudački kvartet Porin priredio je 5. travnja treći koncert u svojoj jedanaestoj sezoni. Taj relativno mladi kvartet uspio se tijekom dosadašnjeg djelovanja pozicionirati na hrvatskoj sceni kao kvalitetan ansambl koji muziciranjem ne zaostaje za iskusnijim kvartetima. Na koncertu su izvedeni Gudački kvar-

tet u G–duru, op. 77, br. 1 Josepha Haydna i Prvi gudački kvartet, op. 49 Dmitrija Šostakoviča, a na programu se našla i praizvedba skladbe Hasards noirs des voyages mlade zagrebačke skladateljice Helene Skljarov. U izvedbi se Gudačkom kvartetu Porin pridružila slovenska mezzosopranistica Nuška Drašček Rojko. Zajednička nit Iako su skladbe na programu koncerta poprilično različite, među njima se (možda i suviše lako) može pronaći za-

jednička crta: svaka je svojevrsni početak. Dmitrij Šostakovič Prvim gudačkim kvartetom, op. 49 počinje svoje stvaralaštvo u domeni gudačkog kvarteta. Josepha Haydna često se pak naziva »ocem gudačkog kvarteta«. Nakon toga možemo još samo primijetiti da je skladateljica Helena Skljarov, studentica treće godine kompozicije i apsolventica muzikologije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, tek na počecima svojega stvaralačkog puta. Njezino djelo Hasards noirs des voyages koje, usput rečeno, nije gudački kvartet u strogom smislu riječi, nego ciklus

solo pjesama za mezzosopran i gudački kvartet, predstavlja skladateljičine »prve korake« u skladanju te glazbene vrste. Nakon te opservacije mogli bismo samozadovoljno slegnuti ramenima jer smo uspjeli proniknuti u potku cijeloga koncerta. No pritom bismo bili u krivu ili barem ne bismo bili potpuno u pravu. Ni Haydnov ni Šostakovičev kvartet, iako u simboličkom smislu možda i predstavljaju svojevrsne početke, nipošto nisu početnička djela. Iza Haydna je u vrijeme nastanka njegova Kvarteta op. 77, br. 1 bilo već šezdesetak gudačkih kvarteta, a i Šosta-

Kvartet Porin čine violistica Lucija Brnardić, violončelistica Neva Begović, te violinisti Ivan Novinc i Tamara Petir

Martina Bratić

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Vedran Lesar

lada skladateljica Helena Skljarov za praizvedbu ciklusa Hasards noirs des voyages angažirala je slovensku mezzosopranisticu Nušku Drašček Rojko, čiji glas bojom i lakoćom postizanja velikog izražajnog spektra čak i u ekstremnim registrima izvrsno odgovara skladbi

Još jedan prikaz novog djela mlade skladateljice Helene Skljarov

Tamne slučajnosti putovanja

Zlokobne slike poezije francuskog nadrealista Paula Éluarda našle su odraz u ekspresionističkoj harmonijskoj slici ciklusa za mezzosopran i gudački kvartet

kovič je prije skladanja Prvog gudačkog kvarteta imao već niz važnih skladateljskih ostvarenja, uključujući prvih pet simfonija i brojna druga orkestralna i solistička djela. Iako su kategorije početaka kod izvedenih djela raznorodne (Haydn na početku cijele glazbene vrste, Šostakovič na vlastitom početku u domeni gudačkog kvarteta i Skljarov na svojem skladateljskom formativnom početku), ipak postoji nešto što te početke povezuje: sva navedena djela pokazuju određenu zrelost. Jasna vizija Pritom treba uzeti sa zadrškom tvrdnju da je djelo Helene Skljarov zrelo djelo. Pred skladateljicom je tek — možemo se nadati — niz različitih djela u kojima će stvoriti vlastiti glazbeni jezik i zauzeti čvrsto mjesto na skladateljskoj sceni. Međutim, već se i u ovome djelu može zamijetiti da ono nije tek puko ispunjenje zadatka propisanog planom i programom studija kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, nego da iza njega postoji čvrst stav i jasna vizija skladateljice o stvaralačkom putu. U traganju za tom vizijom zasigurno joj je pomogao i Berislav Šipuš, pod čijim je mentorstvom skladba i nastala. Hasards noirs des voyages (u prijevodu Tamne slučajnosti putovanja) djelo je u sedam stavaka skladano za mezzosopran i gudački kvartet, a nastalo je na tekstualni predložak francuskog nadrealističkog pjesnika Paula Éluarda. Već sâm izbor predloška mogao nam je nagovijestiti francusku crtu u skladbi, a nakon što nam se pružila prilika da skladbu i čujemo, u to smo se mogli i uvjeriti. Osim što je u djelu učinila čujnim prizvuk određenih pojedinačnih stilova skladatelja djelatnih u Francuskoj u drugoj polovici 20. stoljeća, skladateljica je iskoristila i neke izgovorne karakteristike francuskog jezika za stvaranje zvučnih efekata. No taj »francuski« aspekt skladbe nipošto nije tek njezin površinski ukrasni sloj, nego, kao svojevrsna konstanta, skladbi daje zaokruženost u dinamici izmjene kontrastnih odsječaka i stavaka. Zbog toga bi možda bilo bolje govoriti o cjelovitom djelu fiksnog poretka stavaka, nego o ciklusu pojedinačnih solo pjesama. U stvaranju dojma zaokruženosti i cjelovitosti zasigurno su važnu ulogu imali i izvođači koji su, čini se, od svih skladbi na programu, upravo toj posvetili najviše pažnje. Članovi Gudačkog kvarteta Porin (violinist Ivan Novinc, violinistica Tamara Petir, violistica Lucija Brnadić i violončelistica Neva Begović) vješto su se suočili s uglavnom gustom fakturom instrumentalnih dionica, ne ispuštajući iz vida ni one trenutke u kojima pojedine dionice ostaju same. Mlada slovenska mezzosopranistica Nuška Drašček Rojko posebnu je pozornost posvetila postizanju različitih nijansi u izrazu te stvaranju dojma prirodnosti u gradnji fraza, uz izbjegavanje svakog pretjerivanja. Čini se stoga da je skladateljica Helena Skljarov, na čiji je poziv slovenska mezzosopranistica i sudjelovala u izvedbi, pametno izabrala solisticu jer glas Nuške Drašček Rojko bojom i lakoćom postizanja velikog izražajnog spektra čak i u ekstremnim registrima izvrsno odgovara skladbi.

udački kvartet Porin nastavlja s programom uglavnom posvećenim djelima stranoga i domaćeg klasicizma i romantizma te s nešto rjeđim izletima u glazbu 20. i 21. stoljeća. Takav su izlet porinovci 5. travnja pružili zagrebačkoj publici u Maloj dvorani Lisinski, u svoj treći koncert aktualne sezone uvrstivši praizvedbu djela mlade hrvatske skladateljice Helene Skljarov. Za njezin ciklus solo pjesama za mezzosopran i gudački kvartet Hasards noirs des voyages angažirana je gošća iz Slovenije, Nuška Drašček Rojko. Skljarov je djelo napisala na tekstualni predložak pjesme francuskoga nadrealista Paula Éluarda (1895.–1952.), u slobodnome prijevodu nazvane Tamne slučajnosti putovanja, u nizu zloslutnih slika koje govore o strahu i tišini, o težini i nesigurnosti svakodnevice, o ljepoti i osamljenosti kao čovjekovim vječnim pratiocima. U strukturi instrumentalnog preludija i sedam pjesama (kao jedinicâ pisanih na sedam strofa Éluardova teksta), djelo predviđa smjenu karaktera u kojoj odnos glasa i kvarteta te pojedinih instrumentalnih dionica generira cjelokupnu dinamiku događaja. Ekspresionistički gusta i vječno napeta harmonijska slika ne odustaje od melodijskoga tretmana, a povremena plagalnost i prelasci u rapsodične durske odlomke već su u Preludiju pokazali kompleksnost autoričina rukopisa. Mezzosopran Nuške Drašček Rojko u finoj je punoći i zaokruženosti fraza iznio svoju dionicu, uz povremena manja iskliznuća iz artikulacijskih i oblikovnih načela francuskoga jezika, posebice primjetna u recitiranim strofama. Kvartet je pak krajnje pažljivo pratio i aktivno provodio autorske ideje Helene Skljarov, ne gubeći koncentraciju ni u dinamički delikatnim i usporenim sekcijama skladbe, ni u snažno ekspresivnim i virtuoznim dijelovima. (Martina Bratić) Helena Skljarov studira kompoziciju u klasi prof. Berislava Šipuša na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

P r v a š i b e n s k a k o m i č n a o p e r a Tu r i a i P l a m e n k o k o j u j e s k l a d a o 21– g o d i š n j i B o r n a E r c e g

Iskričavo i vrckavo, s energijom koja je zarazila publiku

Autorica libreta, Jelena Pletikosa, ujedno tumači i naslovnu ulogu, mušičavu princezu Turiju, a pjevači i članovi orkestra učenici su šibenske Glazbene škole Ivana Lukačića i studenti glazbenih akademija iz Splita i Zagreba

sim što je veličina orkestra išla na ruku mladim pjevačima, čija se dikcija svakako može pohvaliti, upravo to što jedan instrument predstavlja jednu dionicu stvaralo je iskričavost dobrodošlu u dinamičnoj i brzoj, a na trenutke, kako bi rekao Erceg, i »živčanoj« operi kakva je Turia i Plamenko

Libretistica Jelena Pletikosa ujedno je i mezzosopranistica koja tumači glavnu žensku ulogu – mušićavu princezu Turiju

Piše: Marija Lončar

skričavo, veselo, pjevno, zabavno i puno sjajne, zarazne energije koja se od prvog tona s izvođača prelijevala na publiku! Tim riječima šibenska je publika najčešće komentirala komičnu operu Turia i Plamenko koju je skladao Borna Erceg. Libreto je napisala Jelena Pletikosa, koja ujedno tumači i naslovnu ulogu, mušičavu princezu Turiju, a pjevači i članovi orkestra učenici su šibenske Glazbene škole Ivana Lukačića i studenti glazbenih akademija iz Splita i Zagreba. Producent je Željko Petreš, a Turia i Plamenko pamtit će se i kao prva šibenska komična opera i vjerojatno najmlađa opera u Hrvatskoj, ako u obzir uzmemo dob autora i izvođača — prosjek njihovih godina je 18!

sluškinja Sunčica iznervirana onim što radi Turia, ona će u jednom trenutku eksplodirati. Normalno je i prirodno da viče i tako pokaže svoje emocije.« Dugi tonovi Borna je uvjeren da opera i danas može biti vrlo živa umjetnost. »Opera je danas muzejska, jer se izvode stara djela: rijetko ona iz 18. stoljeća, uglavnom Mozart, a najviše iz 19. stoljeća: Verdi, Rossini, Wagner, Puccini, Donizetti… Ali i u 21. stoljeću opera može živjeti, imati svoje skladatelje i svoju publiku«, smatra Erceg i dodaje kako opera mora prodrmati gledatelje, izazvati njihovu reakciju, a ne da u gledalištu sjede pasivno, sa strahopoštovanjem, misleći da razumiju sve što čuju i gledaju na sceni, bez znatiželje zašto se nešto pjeva i izvodi ovako ili onako. »Mislim da ljudi kad se kaže opera, misle najprije na duge tonove, a mi smo pokazali da opera to ne mora biti. Ona može biti vrlo zabavna sa svim zavrzla-

lom operom, a zanimljivo je i da je skladatelj ulogu orkestra zamislio kao u filmu. Sve što se događa na sceni, orkestar prati i ističe. A orkestar je u Turiji i Plamenku zapravo malobrojan. Uz skladatelja, koji osim što dirigira, svira i klavir, orkestar čine uspješni i nagrađivani učenici i studenti: dvije violine Lana Plančić i Jelena Žaja, violončela Nina Lucia Perina i Zvonimir Perković te Nikolina Kapitanović, flauta, Roko Radeljak, klarinet, Matej Vukić, truba i Robert Garofulić, trombon. Veći orkestar donio bi snažniji, zaokruženiji i mekši zvuk te topliju boju, svjestan je toga mladi skladatelj. No osim što je veličina orkestra išla na ruku mladim pjevačima, čija se dikcija svakako može pohvaliti, upravo to što jedan instrument predstavlja jednu dionicu stvaralo je iskričavost dobrodošlu u dinamičnoj i brzoj, a na trenutke, kako bi rekao Erceg, i »živčanoj« operi kakva je Turia i Plamenko. Nakon Šibenika, djelo bi trebalo biti izvedeno i u Vodicama, Kninu i, prije svega, Drnišu koji je prije tri mjese-

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Iako je zaplet jednostavan i banalan, mladim je autorima i izvođačima rad na operi bio velik izazov. Polazeći od svojih opernih uzora Wolfganga Amadeusa Mozarta i Gioachina Rossinija, Borna Erceg, 21–godišnji student druge godine klavira na splitskoj Umjetničkoj akademiji, koji na izvedbi i dirigira i svira klavir, uvjeren je kako način na koji su oni promišljali operu odgovara današnjem vremenu, brzini i užurbanosti koje dominiraju. »Zato su i recitativi više ispričani nego pjevani, baš kao i u Mozartovo doba«, kaže mladi glazbenik i objašnjava: »Turia i Plemenko napisani su u dalmatinskom govoru, na ikavici i važno je da tekst dopre do publike i bude razu-

Premijera je održana 1. prosinca 2016. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku pred prepunim gledalištem, a slično je bilo i na sljedećih nekoliko repriznih izvedbi. Turia i Plamenko priča je o razmaženoj i ne baš lijepoj princezi, koju njezin otac, kralj, želi što prije udati i skinuti s grbače kako bi mogao u dvorcu ostati sam sa sluškinjom u koju se zaljubio i kojom se želi oženiti. Kralj organizira igru pogađanja zagonetki, a kako bi što prije za svoju kćer pronašao ženika, taj na postavljeno pitanje mora odgovoriti netočno, a ne točno!

Sigurni i samouvjereni pjevači: mezzopranistica Jelena Pletikosa kao Turia, tenori Marin Vitas i Vjekoslav Kaštelančić u alternaciji kao Plamenko, bariton Vice Šiljeg kao Kralj, sopranistice Valnea Vretenar i Petra Crnjac kao sluškinja Sunčica, a Tea Požgaj, Mila Ždero i Andrea Paić, sve u alternaciji igraju Paža, dok miševe i mačke simpatično tumači zbor osnovne, odnosno srednje Glazbene škole Ivana Lukačića. Mladi su pjevači bili dojmljivi u svojem glumačkom izričaju, s mjerom karikiranom, a kostimografija i scenografija Sare Lovrić Caparin i Branka Lovrića Caparina ilustrirala je svojevrsnu iščašenost i vrckavost opere.

HNK Šibenik

Mladi pjevači

Razmaženu i ne baš lijepu princezu otac želi što prije udati i skinuti s grbače

mljiv, ali bi bilo neprirodno kad bi se dijelovi previše pjevali.« Također, vikanje i povici kojih ima u Turiji i Plamenku dio su Ercegova shvaćanja opere. »Možda će se neki pitati zašto se u mojoj operi kriči. Možda će pomisliti da to ne može biti u operi, ali sve je to u funkciji karaktera likova. Jer ako je, recimo,

mama koje se u njoj događaju. U ovoj operi ima isječaka koje posuđujem iz popularne ili filmske glazbe, čak i jazza. Ali to je moja igra notama. Možete uzeti neki motiv, promijeniti ritam ili harmoniju. Ne mislim da pritom nešto kradem«, zaključuje Borna. Motiv dječje rugalice provlači se cije-

ca dobio suvremeno opremljenu kazališnu dvoranu, a skladatelj, kojemu je, usput rečeno, to drugo djelo (prije dvije godine skladao je Koncertnu misu), priželjkuje gostovanje opere i u drugim hrvatskim gradovima, prije svega u Zagrebu. 19

Matej Grgić

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

A u t o r s k i k o n c e r t s p l i t s k e s k l a d a t e l j i c e O l j e J e l a s k e u č a s t 5 0 . r o đ e n d a n a , 1 5 . s v i b n j a 2 0 17. , D v o r a n a Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Poetična skladateljica komorne glazbe

Autoričina su probrana djela izveli flautistica Ana Domančić Krstulović, udaraljkašica Ivana Bilić, klarinetist Domagoj Pavlović, Alisios Camerata (violinistica Vlatka Peljhan, klarinetistica Heather Roche, violončelistica Alja Mandič i pijanistica Mia Elezović), Papandopulo kvartet (saksofonisti Nikola Fabijanić, Gordan Tudor, Goran Jurković i Tomislav Žužak) te Zagrebački gitarski trio (Darko Petrinjak, Istvan Römer, Goran Listeš)

edamdesetih, a pogotovo osamdesetih godina prošlog stoljeća dogodile su se velike promjene u društvu prema skladateljicama. Odjednom su se u mnogim zemljama počela pojavljivati njihova imena, koja su u prošlosti morala biti zamijenjena pseudonimima ili dobivati muški oblik. Tako su skladateljice sve više postajale odabirom mnogih festivala, simpozija, pojedinačnih izvedbi itd. A muzikologija je posegnula u prošlost i izvlačila iz zaborava rukopise Fanny Mendelssohn, Clare Schumann i drugih. I naša Dora Pejačević doživjela je renesansu.

Danas se suvremena hrvatska glazba može podičiti mnogim mladim, talentiranim skladateljicama, kao i onima srednje generacije. Jedna od njih je i Olja Jelaska, koja se 15. svibnja predstavila na koncertu u povodu svojega 50. rođendana u Dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije u Zagrebu. U popisu skladbi Olje Jelaske prevladava komorna glazba za različite sastave. Naslovi njezinih skladbi su poetični (Korona mjeseca, Leptiri, Cvijet šaronski...), a često primjenjuje i stihove poznatih pjesnika (Nazor, Lorca, Vesna Krmpotić). Neke skladbe odaju zanimanje za likovne sadržaje (Rodinova meditacija, Meštrovićev san, Rozeta), neke pak otkrivaju skladateljičino mediteransko podrijetlo (Na dnu mora, Pjesma o valovima, San o jedru i soli). Skladateljica o tome kaže: »Svojim opusima goto-

vo uvijek dajem izvanglazbene nazive, jer tako glazbeni sadržaj integriram sa svim onim što doživljavaju moja osjetila, osim sluha, dakako.« I program slavljeničkoga koncerta bio je u znaku komornog muziciranja. U najranijoj skladbi te večeri Duo za flautu, vibrafon i triangl (1998.) zanimljiva je primjena triangla koji najavljuje svaki od triju stavaka. Naslov upućuje na dijalog dvaju instrumenata, a oznake calmo con sentimento, con la danza i furioso presto u prvom stavku sugeriraju tijek tog dijaloga koji završava pianissimo misterioso. Profinjena lirska tekstura nastavlja se u fino horizontalno i vertikalno tkanoj Pininoj haljini za gitarski trio, praizvedenoj 1999. na Osorskim glazbenim večerima. Posebni izazov bile su Maske (1999.) za

kvartet saksofona u pet stavaka, u kojima ti instrumenti vještom primjenom njihovih registara i dinamičkih mogućnosti sugeriraju različite maske. Višestrukost nadahnuća Težište koncerta bilo je na skladbama Rodinova meditacija (2015.) i Vjetar u planini Karmel (2014.). Ta posljednja ima isti sastav kao Maessianov Kvartet za kraj svijeta — violina/viola, klarinet, violončelo i klavir. Skladba je zahtjevna u sadržajnom (filozofsko–estetskom), formalnom i sviračko–tehničkom pogledu. Osnovna zamisao, prema skladateljičinim riječima, jest težnja za simetrijom u proporcijama forme, kao i ravnoteža zvuka. Tu tešku zadaću uspješno je ostvarila grupa Alisios Camerata. Posebni afinitet i senzibilitet Olje Jela-

Matej Grgić

Piše: Zdenka Kapko Foretić

Nastavak međunarodnoga glazbenog projekta bečkoga Instituta za komornu glazbu Joseph Haydn

Nepoznati zvukovi — skladateljice u žarištu idu dalje Skladbe autorica iz regije, uključujući Hrvatice Sandu Majurec i Lauru Mjedu Čuperjani, (pra)izvedene na festivalu Dani makedonske glazbe 27. 3. — 13. 4. 2017. u Skoplju

eđunarodni glazbeni projekt bečkoga Instituta za komornu glazbu Joseph Haydn, otpočet u prosincu 2016. godine, pod nazivom Nepoznati zvukovi — skladateljice u žarištu (Ungehörte Klänge: Komponistinnen im Fokus), i u 2017. godini, kako je i najavljeno, nastavlja sa svojim aktivnostima. Nakon koncerta u Beču, održanoga 7. prosinca 2016., u sklopu 12. Festivala hrvatske glazbe u Beču, suvremene skladateljice s prostora bivše Jugoslavije — Sanda Majurec i Laura Mjeda Čuperjani iz Hrvatske, zatim slovenske predstavnice Brina Jež i Urška Pompe, Ivana Stefanović i

dreevske iz 2015., kvartet ANTARJA upriličio je svjetsku praizvedbu skladbe Sande Majurec Harmonies du Matin (Harmonije jutra). Riječ je o jednostavačnom djelu čija se unutarnja struktura ogleda u induktivnom načelu, od individualnog zvuka prema zvučnim nakupinama, od unisone zvučne ideje do razgranate harmonijske slike, od ritamski nepomičnoga signala do snažno dinamiziranoga pokreta. Ipak, svaka se od navedenih trajektorija, prema autoričinim riječima, »niže oko potke dugih tonova koji tijekom cijele skladbe provlače svoju nit i razvijaju se do harmonijskog tkanja.« Djelo je Sanda Majurec posvetila upravo kvartetu ANTARJA, koji je zrelo i promišljeno iznio njezin strukturni i estetski

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Martina Bratić

ske prema umjetnosti skulpture (Meštrović, Rodin) izražen je u skladbi Rodinova meditacija za marimbu, klarinet i klavir. Očekivani kontemplativni ugođaj (marimba) dovodi do dramatičnog razvoja, tj. konflikta (klavir) koji je definiran intervalom tritonusa. Ta dijametralno suprotna stanja u klaviru i marimbi povezana prozračnošću i lakoćom zvuka klarineta, odraz su unutarnjeg glasa ili meditacije. Zanimljiva su Jelaskina interdisciplinarna razmišljanja o kiparstvu i glazbi, kad npr. figurativno kiparstvo Meštrovića i Rodina u glazbi definira nedaleko od tonalitetnosti i uobičajenih tehnika. Veliku pohvalu zaslužuju svi izvođači — Ana Domančić Krstulović, Ivana Bilić, Kvartet Papandopulo (Nikola Fabijanić, Gordan Tudor, Goran Jurković, Tomislav Žužak), Domagoj Pavlović, Mia Elezović, Zagrebački gitarski trio (Darko Petrinjak, Istvan Römer, Goran Listeš), Alisios Camerata (Vlatka Peljhan, Heather Roche, Alja Mandić, Mia Elezović) — koji su pridonijeli uspjehu ove lijepe slavljeničke večeri, a samoj autorici želimo još mnogo plodnih stvaralačkih godina!

Zdenko Petrovski

animljiva su Jelaskina interdisciplinarna razmišljanja o kiparstvu i glazbi, kad npr. figurativno kiparstvo Meštrovića i Rodina u glazbi definira nedaleko od tonalitetnosti i uobičajenih tehnika

Poljski gudački kvartet ANTARJA u Graskom muzeju Skoplje praizvodi skladbu Harmonies du matin Sande Majurec

Isidora Žebeljan iz Srbije, te makedonske skladateljice — Jana Andreevska i Valentina Velkovska–Trajanovska, predstavile su se svojim (novim) djelima na koncertima u Beču (23. ožujka), zatim 25. ožujka u Ljubljani te na posljednjem izdanju — na koncertnoj večeri u sklopu festivala Dani makedonske glazbe 27. 3. — 13. 4. 2017., održanom u Skoplju. Tri su navedena koncerta objedinjena i jednim izvođačkim tijelom, a riječ je o poljskom gudačkom kvartetu ANTARJA, koji je 8. travnja u prostoru Gradskoga muzeja Skoplje pred brojnom publikom predstavio skladbe navedenih autorica (uz iznimku djela Brine Jež). Nakon otvaranja večeri skladbom Jane An-

koncept. »Veoma sam zadovoljna načinom na koji je to zamislio i izveo taj mladi i perspektivni ansambl. Koncert je bio uistinu uspješan, a to je potvrdila i reakcija publike«, zaključila je Majurec. Nakon djela Urške Pompe, a te je večeri snimala i nacionalna radiotelevizija, izvedeno je i djelo Laure Mjede Čuperjani, Strinx, iz 2010., u kojemu je glavna motivska jedinica diskurzivno načelo pitanja i odgovora, provođeno kroz statične sekvencirajuće blokove. Ivana Stefanović, Valentina Velkovska–Trajanovska te Isidora Žebeljan svojim su skladbama zaokružile drugi dio koncerta, zaključivši to poticajno i raznoliko slavlje (ženskoga) zajedništva i razmjene. 21

4 4 . M a j s k i m u z i č k i m e m o r i j a l J o s i p Š t o l c e r S l a v e n s k i u Č a k o v c u , 9 . — 11 . 5 . 2 0 17.

Nagrada Slavenski Frani Đuroviću Jedina izvaninstitucionalna skladateljska nagrada u Hrvatskoj ove godine drugi put dodijeljena Đuroviću za njegovu Simfoniju praizvedenu na prošlim Dubrovačkim ljetnim igrama

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

radicionalni Majski muzički memorijal Josip Štolcer Slavenski održan je 44. put u Čakovcu, središtu Međimurja, u kojemu je 11. svibnja 1896. godine rođen jedan

od najuglednijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća. Svečanosti su počele otvaranjem izložbe na temu Skladatelj i njegova djela kao poticaj likovnom stvaralaštvu u Centru za kulturu Čakovec, a izloženi su radovi profesora i studenata Odsjeka u Čakovcu, Katedre umjetničkog područja Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U likovnim su radovima u različitim medijima tematizirana glazbena djela skladatelja

panec, viola i Zita Varga, violončelo) te pijanistica Nadia Varga Modrić (9. svibnja), studenti Muzičke akademije u Zagrebu (10. svibnja) i violončelist Branimir Pustički, pijanistica Petra Gilming i Zagrebački ansambl flauta koji vodi Renata Penezić, profesorica na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji (11. svibnja). U sklopu manifestacija održana je i projekcija filma A život teče dalje redatelja F. W. Kraemera, prvog zvučnog filma snimljenog na srpskom jeziku za koji je glazbu skladao Josip Štolcer Slavenski (film je premijerno prikazan na Festivalu u Veneciji 1935. godine). Postumna praizvedba

Gradonačelnik grada Čakovca Stjepan Kovač uručuje nagradu laureatu Frani Đuroviću

ako u sklopu završne večeri Majskog muzičkog memorijala na kojoj se dodjeljuje Nagrada Slavenski iz financijskih razloga nije mogao biti angažiran simfonijski orkestar, priređena je večer Đurovićevih komornih djela

Josipa Štolcera Slavenskog kao neizostavnih dijelova zavičajne i nacionalne baštine. Radovima su se predstavili profesori Kristina Horvat Blažinović, Krešimir Hlebec i Ljubomir Levačić i 40 studentica i studenata, a glazbu na otvorenju izložbe izvodio je komorni sastav Odsjeka u Čakovcu koji vodi Branimir Magdalenić. U glazbenom dijelu 44. MMM–a održana su u Centru za kulturu Čakovec tri koncerta na kojima su nastupili sopranistica Evelin Novak, stalna članica Državne opere u Berlinu, Hrvatski gudački kvartet (Martin Draušnik i Alina Gubajdulina, violine, Aleksandar Jako-

Budući da sam bila nazočna samo na završnom koncertu 11. svibnja na kojemu su izvedena djela dobitnika Nagrade grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski, a koja je za 2016. dodijeljena skladatelju Frani Đuroviću, iscrpnije mogu izvijestiti samo o tom događaju. Međutim, valja spomenuti da je na prvom koncertu postumno praizveden Trio za gudače J. Š. Slavenskog i njegov Drugi gudački kvartet te doista antologijski ciklus Pjesme moje majke kojim je Slavenski ovjekovječio melos rodnoga Međimurja, dok su na drugom koncertu studenti Muzičke akademije u Zagrebu okupljeni u Gudačkom orkestru, čiji je voditelj red. prof. art. Jože Haluza, praizveli skladbu Kugelblitz Jurja Marka Žerovnika, studenta kompozicije u razredu akademika Frane Paraća, te uz skladbe Petra Hendija i Benjamina Brittena i Improvizacije na narodnu temu Josipa Štolcera Slavenskog u prilagodbi za gudače Jože Haluze. Laureat ovogodišnje Nagrade Slavenski, nagrade koja se godišnje dodjeljuje za najbolje glazbeno ostvarenje u prošloj kalendarskoj godini, a koju je svojedobno utemeljio tada aktualni dnevni list Vjesnik pa je i nosila naziv Vjesnikova nagrada, hrvatski je skladatelj Frano Đurović (Dubrovnik, 1971.). Diplomand iz razreda akademika Frane Paraća, autor je orkestralnih i komornih skladbi te elektroničkih i elektroakustičkih djela, instalacija, multimedijskih projekata, glazbe za kazalište i televiziju. Dobitnik više nagrada, među ostalima istoimene nagrade još 2005., Đurović je ponov-

no Nagradu Slavenski dobio za Simfoniju koju je u sklopu programa Dubrovačkih ljetnih igara 18. kolovoza 2016. praizveo Dubrovački simfonijski orkestar pod ravnanjem Ertuğa Korkmaza. Budući da na 44. MMM–u nije bilo moguće u Čakovcu osigurati izvedbu simfonijskog orkestra, iz dosadašnjeg su Đurovićeva opusa izvedena tek komorna ostvarenja: Ne baš uspavanka, za klavir, u izvedbi Petre Gilming, Skice za tri flaute, Utjeha kose, za violončelo, minijatura koju je predstavio Branimir Pustički, Tri krokija za flautu solo, Sonata za violončelo i klavir i djelo She’s walking through the clouds, za ansambl flauta. Radijsko predstavljanje Simfoniju je djelomično bilo moguće čuti 12. svibnja u radijskoj emisiji Putovi hrvatske glazbe urednice Ive Lovrec Štefanović na Trećem programu HR–a uz ostale Đurovićeve partiture, pa i nedavno na MBZ–u praizvedenu zborsku skladbu Beyond the Deadline. Kako je riječ o skladatelju čiji su interesi širokoga spektra, a stvaralački impulsi usmjereni na istraživanje aktualnih mogućnosti elektroničke i elektroakustičke glazbe, prenošenje zvučne imaginacije u medij tradicionalnih glazbala u prvom susretu djeluje nepretenciozno i od interpreta ne zahtijeva veću tehničku spremu. Naime, komorna ostvarenja izvedena u čakovečkom Centru za kulturu uglavnom su instrumentalne minijature fragmentarne fakture, webernovski štedljive u izričaju, nerijetko etidnog karaktera, zapravo instrumentalne skice u kojima su odabrana glazbala izvori zvučnih »uzbuđenja« koja proizlaze iz njihovih akustičkih određenja (gudačka glissanda, flautistički Flätterzunge, klavirski trilleri i slično). Tako je Đurovićevu glazbu moguće doživjeti prije svega kao duhovitu dosjetku, kao zaigrano, ludističko, razigrano poigravanje zvukom i sklonost improvizaciji koja izbjegavanjem tonalnih asocijacija u kratkim trajanjima vrijeme ispunjava zvučanjima zacijelo primjenjivima u edukativnom procesu susreta s nekim od vidova glazbene izričajnosti danas. Koliko je to glazba koja će trajati i »preživjeti« te poticati na ponovljene izvedbe, drugo je pitanje.

2 6 . P a s i o n s k a b a š t i n a , 1 . — 12 . t r a v n j a 2 0 17. u Zagrebu

Dobitnik ovogodišnje Glazbene nagrade Pasionske baštine, Frano Đurović, na otvorenju manifestacije, uz glumca-voditelja Sinišu Ružića

Piše: Đurđa Otržan

prvim danima proljeća, već tradicionalno se u Zagrebu održavaju pasionske svečanosti koje obuhvaćaju sva polja kulturnog stvaralaštva, angažiraju iznimno velik broj izvođača, autora i kulturnih djelatnika, pa je za tako velik broj priredbi, izložbi, simpozija i ostalih događanja grad ponudio obilje svojih svjetovnih i sakralnih te muzejskih izložbenih prostora. Tradicija i novo

Po karakteru su korizmene svečanosti široko zasnovan događaj koji traje dulje od deset dana i pruža priliku za susret tradicije i novog stvaralaštva, zbližavanje s postojećim pa i arhaičnim obilježjima naše kulture, s aspektima današnjeg viđenja korizme, Pasije i Velikog tjedna, a uz to su i prilika za predstavljanje i plasman novih djela. Time Pasionska baština, osim što čuva narodno umjetničko blago pučke tradicije, potiče i oživotvoruje originalnost koja razvija svjesnost o vlastitom identitetu i vrijednostima baštinjene nam kulture. Priređivanje takvog tipa svečanosti u svakom segmentu pretpostavlja rad stručnjaka na odabranom polju stvaralaštva, pa se uz one umjetnike koji se pojavljuju na izložbama i koncertima, mora misliti i na nebrojene djelatnike koji su strpljivim i upornim radom, katkad i cijeloga života, radili na otkrivanju, dorađivanju i opremanju artefakata narodnog i individualnog umjetničkog stvaranja tijekom više stoljeća. Stoga

Pasionska baština okuplja i znanstvenike, teologe, muzikologe, povjesničare umjetnosti..., mobilizira gotovo sve grane kulturnog djelovanja da bi naše naslijeđe bilo reprezentativno predstavljeno javnosti, a time poslužilo i za daljnji rad na odgoju novih naraštaja i stvaranju novih djela. Nagrada Đuroviću Na otvorenju ovogodišnje Pasionske baštine, upriličenom 1. travnja, u Muzeju Mimara koji se, u povodu 30 obljetnice svojega postojanja pridružio tim korizmenim svečanostima posebnom izložbom na temu Pasije, dodijeljene su i nagrade slijedom natječaja koji manifestacija raspisuje. Dobitnik ovogodišnje glazbene nagrade, koja se dodjeljuje trogodišnje, uspješni je skladatelj Frano Đurović, čije smo novo djelo sa zanimanjem očekivali nekoliko dana poslije u crkvi sv. Katarine. Već je prvi koncert u crkvi sv. Petra ponudio spoj umjetničke nove glazbe i novoga viđenja pučke tradicije. Na koncertu su izvedena dva oratorija: Stabat mater Tomislava Uhlika, za zbor i orgulje, te praizvedba pučkog oratorija Plač Majke Marije Dražena Kurilovčana. Izvođači su bili solisti i mješoviti Zbor INA–e pod ravnanjem Bojana Pogrmilovića. Uhlik je za svoj oratorij koristio latinski predložak, prozračno obojenog tonskog sloga, umjerene kromatike i smirenog iskaza, prohodne melodike koju je lako slijediti, a u osjećanju lišene nametnute patetike. Tek je tonskim bojama patinirana osjećajnost i ukusno osjenčana orguljskom podlogom. U 12 stavaka Uhlik poseže i za bernsteinovskim pomacima velikih intervala, čime jednim zamahom osvaja

Emil Lakić

Koncert za fagot Frane Đurovića s pravom nosi pohvale i nagradu, dok je Uhlik oduševio zborskom Stabat mater i simfonijskom slikom Veronikin rubac

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Još jedna nagrada Frani Đuroviću i još dvije praizvedbe Tomislava Uhlika

tonski prostor, i to već u drugom stavku. Lijepim, mladim i svježim solističkim glasovima dao je samostalan prostor, kako ne bi napinjao tonsku sliku u eventualnom preklapanju sa zborom. Vrlo izražajno primjenjuje izmjenu dura i tamnog, introvertiranog mola, čime sugerira izmjenu unutarnjeg duhovnog svjetla. Naročito se dojmio dvopjev alta i soprana u trećem stavku. Taj oratorij odlikuje delikatni postupak u prikazivanju duševne boli. Pomaci tonskih linija srodni su s melodikom sjeverne Hrvatske, a tople i privlačne linije vokala pristupačne su svakom stupnju pjevačkoga umijeća. Peti stavak Vidit suum uspješan je dijalog tenora sa zborom. Sam kraj, kad se drama događa nakon što je već sve učinjeno, efektno sordiniziran zvuk iskazuje sav oprez u korištenju disonanci, a emocionalni se akcenti postižu dinamičkim sredstvima. Tradicionalnost stila Praizvedba a cappella oratorija Dražena Kurilovčana bio je novi slijed pasijskih postaja koje je autor skladao primjenjujući tradicionalnost u službenom i paraliturgijskom običajnom pjevanju, a kao sudionik i izvođač Ansambla Lado, upućen je u melos raznih krajeva Hrvatske, što mu je pomoglo da stvori nov, dojmljiv amalgam koji je izravan, govori iz srca i lako se prima. Upola kraći Plač od Uhlikova, u šest stavaka, dobro slaže odnos muških i ženskih glasova poput tehnike chiaroscuro. U cjelini izražava pučku pobožnost u ljepoti donekle oskudnih tehničkih sredstava. To je dano u nesuzdržanom stilu grupnog, kolektivnog vokalnog izraza. Lijepi, duboko bolni napjevi, oni siroviji, s naše obale, šturi i sažeti, žestokih i

sim što čuva narodno umjetničko blago pučke tradicije, Pasionska baština potiče svijest o vlastitom identitetu i vrijednostima baštinjene kulture

jarkih boja, akordički čvrsti, oslonjeni na osnovne stupnjeve, tako prihvatljivi svakom uhu, podižu dramatiku na razinu kolektivnog duševnog doživljaja. Tako osobito dobro odzvanjaju međimurske boje narodnih napjeva ili pak opori i reski disonantni pomaci u stilu istarskih sopila. No prepoznatljivi su i odjeci srednjega vijeka, osobito u poznatoj uskrsnoj sekvenci Victimae paschali laudes koja tako ilustrira arhaičnost pashalne tradicije u kompaktnosti unisone, a potom i višeglasne palete. Pasionski fagot Prvi vikend manifestacije obilježila je izvedba Pergolesijeva oratorija Stabat mater u izvedbi Hrvatskog baroknog ansambla, s izvanrednim kontratenorom Frankom Klisovićem, a već dva dana poslije, crkva sv. Katarine bila je pozornica nove praizvedbe. U izvođenju discipliniranog i tonski njegovanog Komornog gudačkog orkestra Muzičke akademije iz Zagreba pod vodstvom Jože Haluze, čuli smo Asinu smrt Edvarda Griega te potom prai-

Vedran Metelko

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

z umjetnike, Pasionska baština okuplja i znanstvenike, teologe, muzikologe, povjesničare umjetnosti..., mobilizira gotovo sve grane kulturnog djelovanja da bi naše naslijeđe bilo reprezentativno predstavljeno javnosti

Uhlik je za ovogodišnju Pasionsku baštinu skladao zborsku Stabat mater i simfonijski Veronikin rubac

zvedbu nagrađene skladbe Frane Đurovića Stala plačuć tužna mati. Zasnovanu kao Koncert za fagot i orkestar, tu skladbu ponajprije krasi dobar odabir solističkog instrumenta, toplog, a ipak arhetipski sonornog zvuka. »O koliko ucviljena bješe ona uzvišena« poetski je predložak za prvi stavak koji počinje solo uvodom uspinjućih pasaža, poput uzdaha prelazi na gudače i udaljava se, umnaža u topljivoj, tugujućoj, tihoj i tamnoj boji. Tako prvi stavak karakterizira suptilan odnos jednog osamljenog glasa spram ansambla opreznih, pastoznih gudača, koji i kad je jedva čujan, plovi površinom zvučne slike. Drugi stavak je pojačanje dramatike u odnosu tihog protagonista i surova glasa okolne stvarnosti, ujedinjen u frazama, kratkim poput uzimanja daha; ispunjava tkanje neke neopisive potmule boli, koja kao da guši sve oko sebe, uporna i neumoljivo beznadna. Naziv teme stavka je Bol bolova sve to ljući. Đurović raspolaže talentom za interpunkciju zvuka kojom staloženo plovi iz, takoreći, stiha u metričku prozu ili stihovni motiv. Ta linearna kvaliteta napinje djelo u njegovanoj dramatici, a stvara i brzu izmjenu dramatskog ritma. Involutivna ekspanzija odabrana za tu temu osobito je moćna u razvoju drugog stavka, a ton fagota precizan i dobro odmjeren. Treći stavak U tvom društvu uz križ stati, donosi širu paletu zvuka, kao da ocrtava indiferentnost prirode s jedne strane, oko mjesta na kojem se nešto neopisivo zbilo. Tonska se masa vuče u srednjem planu kao da prekriva dogođeno zbivanje, dok ustrajni glas fagota tuži u sveprisutnoj naricaljki. Velike se boli ne iskazuju velikim gestama i zvukom; tek se u dugotrajnosti stalnog impulsa može osjetiti njihov intenzitet. Lijep, završni dio osvjetljava taj nedokučivi intimni duševni krajolik, a vrlo efektni prodori viola i violončela kao da nagovještavaju terramotto, oluju i pomrčinu svega na Zemlji, podsjećajući na sveukupnost značenja Velikoga petka. Treba istaknuti angažiran i predan rad

u izvedbi fagotista Tomislava Franića, koji je suvereno tonski i dinamički ispričao tu neuhvatljivu priču, dostojanstveno i predano. Koncert Frane Đurovića s pravom nosi pohvale i nagradu, jer je to uspjelo moderno, meditativno, promišljeno i vrlo elegično djelo. Zanosni glas Iste je večeri izveden i oratorij Pod križem Leopolda Ebnera, koji je dobro kontrastirao svojim stilom Đurovićevu koncertu, čije se ozračje prenijelo na sljedeće djelo iste tematike. Uz malo uskakanja u sopranskoj dionici Josipe Bilić, taj sjevernohrvatski primjer pasionske skladbe pokazuje da je Ebner bio donekle sapet formalizmima epohe, ali je ipak stvorio pjevne stavke bez velikih tehničkih zahtjeva. Spretan u modulacijama, koristio se njima kao dramatskim alatom svjetla i sjene, a koncepcijski je bio raspoloženiji za krupne zamahe. Snažno zanosni glas baritona Florijana Tavića odgovara takvom djelu, dok se od soprana očekuje da se nadmeće s gudačima. To je djelo iz kojega se vidi da je Ebner bio podalje od glazbenih središta Europe, no to je postala donekle njegova prednost jer se mogao osloniti na originalnost i iskren pristup narodne, samosvojne melodike. Svečanosti pasionske baštine daju priliku stvaraocima da iziđu na široko polje umjetničkih izraza, od onih najoskudnijih tekstom i melodikom, do najrafiniranijih oblika umjetničkih zamisli, jer se u tih dvanaest dana susreću sve razine izraza, od onih prenošenih usmenom predajom do najškolovanijih i specifično nadahnutih djela, i to kroz sve slojeve dostupne povijesne građe. Zato veseli kad se može naći inspiracija i za sastav puhačkog orkestra, kojemu je Tomislav Uhlik namijenio svoju simfonijsku sliku Veronikin rubac. Praizvedba je održana 6. travnja, opet u crkvi sv. Katarine. Na poticaj dirigentice Simfo-

nijskog orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske, Jasenke Ostojić, nastala je zanimljiva i osvježavajuća skladba na manje korištenu, a ipak važnu temu za križni put Velikoga petka. Uzvišena tema Slika i odraz Spasiteljeva lika, lirska, uzvišena, a ipak veličanstvena tema koja stvara ugođaj pravog gospodstva. Pretapanje puhaćih instrumenata sugerira široko prostranstvo, ali i dubinu drame. Zvučna je paleta predana lirskom sloju koji ocrtava vjeru Veronikine duše u moć iskupiteljskog odraza. Slikovito se pred nama poput valova prikazuju koraci Isusa pod križem, nadolaze, uspinju se i tegobno gase. Blisko je dočarano dostojanstveno ozračje snage svetih događaja na via crucis zamjetljivih dinamičkih raspona, a impozantan sonorni potencijal limenih puhača iskorišten je u pravom omjeru majestetičnog i narativnog. Tri su praizvedbe zahvatile u tri teme i tri zvukovna izraza, svjež i, originalno, stvaralački, objavljujući neiscrpnost korizmenog nadahnuća. Nastavak koncerta Puhačkog simfonijskog orkestra Oružanih snaga RH donio je svečanu i lako prijemljivu Papinsku misu Anđelka Klobučara. Zacrtana u širokim linijama, mekanih intervalskih slijedova, to je glazba koja lako sjeda u uho u skladu s liturgijskim zazivima, potencirana veličajnim zvukom limenih puhača. Klobučar kao majstor tonskog kolorita i tonalitetnog sjenčanja, efektno poantira fraze koje zazivaju stare napjeve. Nakon njegove Mise slijedile su Fanfare za liturgiju Henrija Tomasija, koje su pompozno, ali smireno u paradi različitih sekvenci glazbenih motiva dočarale kombinacije različitih boja i instrumenata. Bila je to skladba suvremenog izričaja, više kao komentar i meditacija na davno prohujala vremena kasnog srednjeg vijeka. Slijedom uspješnih koncerata na ko-

jima su se predstavili različiti sastavi izvođača i samosvojni glazbeni izrazi, Pasionska je baština, dakako, trebala biti i svečanost tradicionalnog uporišta Velikoga tjedna, što se dogodilo na velebnom koncertu u zagrebačkoj katedrali, na kojem je Zbor Ivan Goran Kovačić nadmašio sam sebe u ljepoti i snazi zvuka, pod nezamjenjivim vodstvom dirigenta Vladimira Kranjčevića. Pasija po Ivanu tako je dobila počasno mjesto i iznimnu izvedbu u petak, 7. travnja, pred dupkom punom katedralom i s odabranim solistima uz pratnju Zagrebačke filharmonije. Oni skloniji mediteranskom izrazu, dan poslije pohodili su crkvu sv. Katarine da čuju oratorij Uskrsnuće Ljube Stipišića, no umjesto toga uživali su u duhovnim pjesmama klapa Stine i Angeluš jer je događaj otkazan zbog bolesti izvođača. Ljepota klapskog pjevanja, elegancija i muzikalnost, zadržale su i turiste da ostanu na koncertu i čuju nešto lijepo i njihovim ušima novo. Tom su se mediteranskom obalnom spletu melodija pridružile skupine izvođača i pjevača iz sjeverne Hrvatske. Čuli su se razni običaji Slavonije, Srijema, Zagrebačkog polja i Hrvatskog zagorja, pa se ovogodišnje svečanosti Pasionske baštine ističu ne samo raznovrsnošću i kvalitetom odabira djela i manifestacija nego i motiviranjem novih sudionika, studenata, likovnih umjetnika i književnih stvaralaca da u dvanaest dana, koliko traju, posvete svoje misli i djela nadolazećem Uskrsu. Time se Pasionska baština, poput nekih drugih festivala u Hrvatskoj, uspostavlja kao plodna i bitna platforma za rast domaćeg stvaralaštva i na polju duhovne glazbe. Posjećenost priredaba svečanosti Pasionske baštine također govori o zanimljivosti i važnosti toga pothvata jer otvara nove spoznaje o kvaliteti kulturne baštine i podiže svijest o kriterijima kojima se ta baština treba vrednovati.

S l a v o n i j a i S r i j e m 10 . t r a v n j a 2 0 17. u z a g r e b a č k o j c r k v i s v . K a t a r i n e n a 2 6 . s v e č a n o s t i m a Pasionske baštine

Kad iz puka progrmi Tužni dan je svanío Na koncertu Dušo, sad pođi sa mnom predstavljen višegodišnji etnomuzikološki rad Miroslave Hadžihusejnović Valašek programu nacionalnog festivala smještenog u srcu Hrvatske, polako podiže vrijednost pučkih oratorija i korizmenih pjesama te nesumnjivo pridonosi njihovu umnažanju, objavljivanju i razmjeni. Pasionska baština do danas je postala čvorištem u kojem se susreću, ali i na pozitivan način odmjeravaju glazbene tradicije cijele Hrvatske. Doprinos manifestaciji jest i činjenica da osim nje i profesionalnog Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO uistinu rijetko nailazimo na ozbiljne cjelovečernje koncerte posvećene tradicijskom glazbenom stvaralaštvu, unatoč tome što broj i raznolikost posjetitelja takvih koncerata na Pasionskoj baštini

avnopravnost tradicijskog i takozvanog umjetničkog, odnosno akademskog ostvarenja u programu Pasionske baštine polako podiže vrijednost pučkih oratorija i korizmenih pjesama

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

eć 26 godina svečanosti Pasionske baštine u Zagrebu tradicionalno okupljaju raznovrsno umjetničko stvaralaštvo inspirirano najvećim blagdanom kršćanstva. Stvorena je izvrsna prilika za usporedbu raznolikih glazbenih jezika, od suvremenog izričaja do takozvanih »hitova« i manje poznatih ostvarenja zapadnoeuropske klasične glazbe inspirirane Kristovom mukom. Posebno mjesto u programu zauzimaju pučki

sakralni biseri, od kojih se zavidan broj ponosi aktivnom višestoljetnom tradicijom. Bilo bi oholo zaključiti kako su upravo zbog tog dvotjednog festivala mnoga tradicijska ostvarenja zadržala kontinuitet ili pak obnovila baštinu svojih djedova i baka. U tom pogledu važniji su oni marljivi pojedinci, ili bolje reći vizionari, spremni žrtvovati svoje vrijeme kako bi zadržali vrijednost koja polako odumire s njihovim mještanskim starješinama. No taj je zagrebački festival u posljednja dva desetljeća na svojevrsni način ipak pridonio životu pučke korizmene tradicije. Naime, ravnopravnost tradicijskog i takozvanog umjetničkog, odnosno akademskog ostvarenja u

Zrinka Posavec uz muški ansambl Sinovi atara i ženski ansambl Zwizde

Vedran Metelko

Piše: Dora Dunatov

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

udući da najstarije poznato duhovno stvaralaštvo istočno od Zagreba, nažalost, već godinama nije dio aktivne liturgije, mnoge su ovdje predstavljene pjesme odavno pale u zaborav

već godinama sugerira visoku popularnost njihova sadržaja. S obje strane Velebita

Kao i prošle godine, Pasionsku je baštinu ponovno obogatio izričaj istočne Hrvatske, za čije je ostvarenje ponajprije zaslužna etnomuzikologinja Miroslava Hadžihusejnović Valašek. Ona već više od dvadeset godina marljivo obilazi mnoga dosad neistražena ili nedovoljno obrađena mjesta, propituje, bilježi i snima seoski i urbani folklor, prikupljajući, između ostalog, crkvenu pučku glazbu Slavonije, Gorskoga kotara, Korduna, Like i Banovine. Budući da najstarije poznato duhovno stvaralaštvo istočno od Zagreba, nažalost, već godinama nije dio aktivne liturgije, mnoge su pjesme pale u zaborav. Ondje su nekoć pučkim pobožnostima vladale takozvane pripovjedne nabožne pjesme u kojima su, riječima Miroslave Hadžihusejnović Valašek, »različiti vjerski pojmovi obrađeni na način na koji ih osjeća vjernički puk, u njima se ogledaju pučka svakodnevica i lokalni život, a često su i izmijenjena biblijska kazivanja«. U središtu je izvedbe naravno tekst, zbog čega se pjevane strofe odlikuju jednostavnom melodijom s ponavljanjima i pripjevima. Možda su ih upravo zbog duljine iz suvremenog života polako potiskivali kraći i praktičniji obredni sadržaji, ostavljajući trag proš-

losti samo u pamćenju najstarijih pjevačica i njihovih rukopisnih pjesmarica. Spomenuta je osječka etnomuzikologinja upravo na Pasionskoj baštini još pretprošle godine predstavila zbirku crkvenih pučkih popijevaka baranjskih Šokaca, a prošle je godine objelodanila i nekoliko korizmenih i uskrsnih popijevaka zapadne Slavonije. Ove je godine pred njom bio nešto širi zadatak, pa je tako od ukupno deset pjesmarica i više od dvjesto napjeva izabrala 14 napjeva i 17 tekstova korizmenih pripovjednih pjesama iz Slavonije i Srijema i priredila ih za cjelovečernji koncert. Čisti duh Slavonije i Srijema Njezinu smo zamisao slušali 10. travnja u zagrebačkoj crkvi sv. Katarine na koncertu »Dušo, sad pođi sa mnom«. Te je večeri pred zagrebačkom publikom bio »čisti duh našeg naroda koji je stvaran stoljećima«, kako će ga na početku koncerta predstaviti sama Miroslava Hadžihusejnović Valašek, prepuštajući pozornicu dvama vokalnim ansamblima, naratorima i solistici. Vodeći se provjerenim iskustvom, ponovno je odabrala pjevače šokačkog porijekla okupljene u muškoj vokalnoj skupini Sinovi atara. A cappella izričaj obogatili su i predivni glasovi 15 pjevačica ženskog vokalnog ansambla Zwizde, čije ih je uspješno desetogodišnje djelovanje inače odvelo na gostovanje sve do korejskog Seula. Oba ansambla krasi sigurna i snažna interpretacija prožeta tradiciji primjerenim vokalnim ukrasima

i čvrstom intonacijom. Između koncepcijski sličnih, a harmonijski ipak različitih pjesama iz Srednjeg Lipovca, Potočana, Biškupaca, Zagrađa, Podvrškog, zatim Nijemaca, Košutarice, Đurđanaca, Doljanovaca i napokon Donje Obriježi, teško je odabrati najdojmljivije ostvarenje, no ipak bih se usudila pohvaliti izvrsnu interpretaciju solistica ansambla Zwizde u pjesmi U crkvici pred oltarom. Osim dvaju ansambala, dinamiku koncerta održavali su i naratori poetskih stihova, čime su, zbog scenskih potreba, skraćene izvedbe dugih pripovjednih pjesama. Ta je uloga pripala Rosandi Tometić i Ivanu Kojundžiću, inače spikerima Hrvatskoga radija. S nekoliko glumačkih interpretacija koncertu se pridružio i mladi student Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu Matej Đurđević, govoreći pri kraju svečanosti tekst Nema duša moja mira. Cijeli događaj uveličala je dirljiva interpretacija pjesme Jao meni tužna i žalosna Majka iz Lipovca u izvedbi počasne solistice koncerta, sopranistice Zrinke Posavec. Ozarena lica i ovacije publike nakon sat i pol dugog nastupa ponovno su dokazali kako hrvatska publika itekako ima sluha za takve koncerte. To više, upravo zbog takve reakcije, na Pasionskoj baštini i sljedeće godine očekujemo rezultate rada Miroslave Hadžihusejnović Valašek, čiji je neumorni duh napokon oživio zapise iz prašnih pjesmarica i uspješno ih postavio pod svjetla pozornice.

Vedran Metelko

Najčešći gosti Pasionske baštine pristižu s juga Hrvatske, predstavljajući predivno mnoštvo pučkih oratorija, unikate Gospina plača koji odražavaju nijanse pjevane baštine svakog mjestašca. Tako su ove godine svoje naslijeđe predstavili stanovnici Omiša i okolice te Ražanca i Murtera, a pridružile su im se i zagrebačke klape pod mentorstvom etnomuzikologa dr. sc. Joška Ćalete. Za razliku od pučkih oratorija, s druge strane Velebita korizmenu tradiciju ve-

ćinom krase pjesme, pa ih je ove godine zagrebačka publika mogla slušati u interpretaciji dvaju KUD–ova iz Zaprešića koje je odabrao etnolog Ivica Ivanković, predstavljajući time pjevanu baštinu Zagrebačkoga polja i Hrvatskoga zagorja.

Predivni glasovi ženskog vokalnog ansambla Zwizde čuli su se čak i u dalekom korejskom Seulu (

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

U p o v o d u i n t e r a k t i v n e i z l o ž b e I a n n i s X e n a k i s & U P I C u O r i s u — K u ć i a r h i t e k t u r e u Z a g r e b u , 2 7. 1 . — 11 . 2 . 2 0 17.

Glazba za gledanje Putujuća izložba na posudbi od Centra Iannis Xenakis iz Rouena predstavlja stroj ili alat za razvoj glazbene kompozicije crtanjem, zvan UPIC, koji je osmislio grčko–francuski skladatelj i arhitekt Iannis Xenakis početkom 1950 –ih Piše: Seadeta Midžić

akhi Xenakis, slikarica i kiparica, kći arhitekta, skladatelja i izumitelja — u glazbeni stvaralački proces uključenog — stroja UPIC, uložila je u bogato dokumentiran radiofonski portret sve svoje iskustvo odrastanja i urastanja u osebujno dubok i raznorodno prostrani svijet Iannisa Xenakisa: »Željela sam prikazati kako je taj mladi čovjek, osuđen na smrt i politički izbjeglica, opsjednut prirodom i grčkom antikom, uspio u rasponu od nekoliko godina, zahvaljujući Olivieru Messiaenu i Le Corbusieru, izgraditi do tada nepostojeće mostove između glazbe, arhitekture i matematike, da bi stvorio djelo koje nas uranja u poseban unutarnji terestrički i kozmički zvučni prostor.« Alkemijske ambicije

Svako bavljenje Xenakisovom glazbom, pa i instinktivni duboko glazbeni napor oživljavanja njegovih zvučnih svjetova u kojima su interdiciplinarne granice tek pretvorbene linije ili žariš-

na uporišta gotovo alkemijskih ambicija i transformacija, kao da slijedi dvostruku genetsku spiralu njegova stvaranja. Na Muzičkom biennalu 1985. Xenakis je u televizijskom razgovoru (u HGZ–u u povodu izvedbe Komboi za čembalo i udaraljke sa Chojnackom i Gualdom) govorio o trajnoj dvojnosti svojega izvora i puta te njihovu prožimanju ne samo u intelektualnoj i glazbenoj sferi: »Nastavio sam s arhitekturom, sudjelovao sam prošle godine na natječaju za konzervatorij u La Villetteu u Parizu, pa iako me nisu izabrali, bio sam zadovoljan što mogu uroniti u arhitekturu na produbljeniji način. To više što je trebalo osmisliti konzervatorij s dvoranom, pa sam dao nekoliko prijedloga za novu eksperimentalnu dvoranu za sve vrste glazbe, ne samo klasičnu. Dakle, nastavljam istim kolosijekom, pokušavajući ne biti u kolotečini.«

uret. No cilj toga projekta nije bio izložiti i razložiti samo Xenakisov poklon i skladateljima i djeci, odnosno mogućnost da se crtežom preko sofisticiranog sustava računala pokrene glazba, nego dotaknuti svijet arhitekture, upozoravajući na specifičnu cirkulaciju pokretačkih ideja istovremeno arhitekture i glazbe. Cjelovito Xenakisovo djelo realizirano UPIC–om je Mycènes Alpha za Polytope de Mycènes, multimedijski događaj na Akropoli u Ateni, zamišljen kao »svečanost svjetla, pokreta i glazbe«. Praizvedba glazbene komponente bila je iste, 1978. godine u ciklusu koncerata posvećenih Olivieru Messiaenu u povodu njegova 70. rođendana, što govori o ishodišnoj orbiti Xenakisova stvaralaštva u kojoj djeluju sile Messiaena i Le Corbusiera.

Razumljivo je stoga što je Berislav Šipuš koncipirajući Cantusov hommage Xenakisu, gestom inspiriranog i savjesnog interpreta s prosvjetiteljskim nabojem, želio u suradnji s Orisom — Kućom arhitekture osvijetliti cjeloviti stvarateljski fenomen Xenakis. Informativnu i jednostavno lijepu izložbu UPIC–a priredio je Centar Iannis Xenakis koji nasljeđuje udrugu koju su 1985. osnovali Xenakis i glazbeni kritičar Maurice Fle-

Odgovarajući na definitivan poziv Philipsove elektroničke kompanije da kreira paviljon na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958., Le Corbusier piše: »Neću za vas napraviti paviljon, nego Elektroničku poemu (Poeme electronique) i posudu koja je sadržava; svjetlo, slika u boji, ritam i zvuk objedinjeni u organskoj sintezi.« Ultimativni Le Corbusierov uvjet je da glazbu za središnje mjesto i vizualno zbivanje sklada Edgar Varèse,

Lanac podudarnosti

a zatim najavljuje »da će Xenakis, u mojem ateljeu, projektirati Paviljon i prirediti nacrt, minutažu i sinopsis različitih sekvenci... i skladati glazbu za prostor i vrijeme ulaska i izlaska iz središnjega ambijenta«. Glazbeni segment za paviljon (Concret PH, 1958.) Xenakis je skladao u studiju Groupe de la Recherche musicale Pierrea Schaeffera, u vrijeme svoje intenzivno istraživačke i razvojne faze konkretne glazbe. »Koncepcijski rad na Paviljonu Philips«, piše Xenakis 1963. u Musique stochastique, »potaknut je iskustvom Metastasis, skladbe praizvedene 1955. u Donaueschingenu. Vjerujem da su ovaj put glazba i arhitektura našle intimnu podudarnost.« Uz izložbu u Orisu, otvara se i jedan slučajan, ali inspirativan lanac podudarnosti, koje se poput nekih duboko u prostor i vrijeme upisanih zrcalnih refleksija i apstraktnih glazbenih rezonancija konkretiziraju u današnjem zagrebačkom sjećanju i prostoru. Gotovo kao neki uvod, ujedno sretna i kompleksna spona s poviješću i realnošću naše kulturne sredine, izložba u Orisu terminski se nastavlja na izložbu u Zbirci Richter (Vesna Meštrić), koja se temelji na neobjavljenoj knjizi Vjenceslava Richtera Moj misaoni prostor — nacrt progra-

erislav Šipuš, koncipirajući Cantusov hommage Xenakisu, gestom inspiriranog i savjesnog interpreta s prosvjetiteljskim nabojem, želio je u suradnji s Orisom — Kućom arhitekture osvijetliti cjeloviti stvarateljski fenomen Xenakis

viljon u Bruxellesu 1958. Nakon izložbe o Xenakisovu UPIC–u slijedila je izložba i hommage arhitektu Nevenu Šegviću na Arhitektonskom fakultetu (Nenad Fabijanić) u povodu 100. godišnjice rođenja, pa i ona kao da uskrsava i potvrđuje jedan povijesni trenutak usklađenosti ideja i pokreta europskih duhovnih elita. Crtež kao vektor

UPIC je Xenakisov odgovor na pitanje kako prenijeti na stroj notacije i koncepte koje glazbenik uči na konzervatorijima: glazbenik daje naredbe računalu posredstvom crteža. No crtež je, kaže Xenakis, i osnovni vektor glazbene kompozicije. Sigurno i preispitujućeg i skladateljskog iskustva arhitekta, pa u iscrtavanje virtualnog kruga zagrebačkih hommagea arhitektima Xenakisu, Richteru i Šegviću vrijedi uplesti i slijediti liniju njihova crtanja ili misli o crtežu, jednom od uporišta kreacije, ponekad na rubu glazbenih sfera. Šegvić je rekao da je Krleža »govoreći crtao svoj tekst«, a te bi se riječi mogle u svojem obratu primijeniti na njega samog, kaže Vera Grimmer u katalogu jedne njegove izložbe. »Osim što je bio elokventni erudit, on je crtajući i govorio. Ti se crteži nisu nužno odnosili na konkretne projekte, već je njima i preispitivao prostorne odnose, morfologiju neke zamišljene

Slušno iskustvo Glazba je ipak pravi razlog, smisao i oživotvorenje te avanture koja ujedinjuje prostore zvuka i epoha, filozofije, suzvučja naslijeđenih konstrukcija i predaja s energijom mitskih korijena, upirući se istovremeno o zakone matematičke logike i provjerene znanstvene metode. Sretna je činjenica što se na otvorenju izložbe u Orisu 27. siječnja to moglo čuti, osjetiti i doživjeti u briljantnoj izvedbi Cantus Ansambla neopisivo zahtjevnih Xenakisovih djela: Mario Šincek s Keren, za trombon solo (1986.) i Danijel Martinović i Jasen Chelfi s djelom Charisma, za klarinet i violončelo (1971.). Pjevnost i preciznost trombonskih linija i oštrih zvukova koje sugeriraju odnos zvučne mase i individualnosti linije glasa instrumenta, te intenzitet i usklađenosti kliktaja, glisanda uz povremeno inzistiranje na jednom tonu klarineta i violončela, sugestivnošću i toplom muzikalnošću čine razumljivom činjenicu da je Xenakis posebno volio Brahmsa. Možda se Xenakis i Brahms dotiču u dubini svoje glazbenosti u onim valovima bogatoga zvuka koje čujemo u Brahmsovu Njemačkom rekvijemu ili npr. u Trećoj simfoniji, a koje poput kontrolirane zvučne poplave pokreće i oblikuje Xenakis. Koherentnost Cantusova projekta koji ukazuje ne samo na važnost Xenakisa u razvoju suvremene glazbe u drugoj polovici 20. stoljeća nego i na aktualnost problema i rješenja koje nosi, potaknula je i proširenje teme pa se u HGZ–u održao razgovor o Xenakisovoj inspirativnoj dimenziji njegove jedinstvene pozicije u umjetnosti i kulturi 20. stoljeća (M. Bačić, A. Durman, N. Gligo, S. Kic–Žuvela, S. Midžić), a tome je posvećena i emisija Trećeg formata (Vlatka Kolarović), što je zajedno činilo spontanu, ali važnu najavu ovogodišnjega Biennala.

Nina Čalopek

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

ma sistemske knjige iz 1998. godine, pa je neminovno sjećanje na elegantni i zapažen Richterov Jugoslavenski pa-

arhitekture...« A Richterovi spontani crteži koji »ipak očituju privrženost autora sistemima« kao da su zapis Xenakisovih zvučnih oblika inspiriranih matematikom. »Naime, iako ovi crteži nisu nikad imali programirani likovni cilj, taj se cilj rađao i gradio u samom crtačkom postupku«, kaže Richter, pa se čini kao da su oni neki simetrični oblik pridružen Xenakisovoj inspiraciji i provjeri matematičkom logikom. »Počevši bilo gdje na zadanom formatu, vodeći slobodnu liniju rukopisnim vezanim kružićima i priljubljujući početnoj liniji sljedeće, nastajala su razrjeđenja i zgušnjavanja...« opisuje ih Richter, a glazbenik prepoznaje elemente Xenakisovih partitura i čuje njegove karakteristične glissande i zakrivljene zvučne prostore. O tom procesu koji uključuje i analize vizualnog Xenakisova razmišljanja, govori se i u katalogu izdanom u povodu gostovanja izložbe, u suradnji Orisa i Centra Iannis Xenakis iz Ruena, Glazba za gledanje (Andrija Rusan, Ana Ćurić).

Berislav Šipuš u atriju renomirane Casa della musica u Padovi uz plakat koji oglašava gostovanje Cantus Ansambla Cantus Ansambl na gostovanju u Italiji, 12 . — 14 . s v i b n j a 2 0 17. , M o d e n a , P a r m a i T r s t

Hrvatska nova glazba — od tradicije do avangarde

antus Ansambl je ovoga svibnja otputovao u Italiju, na kratko gostovanje s temom »Kratka povijest hrvatske nove glazbe — od tradicije do avangarde«. Naš najbolji ansambl specijaliziran za suvremenu, klasičnu i manje klasičnu glazbu na turneju je krenuo s deset glazbenika, pojačan već stalnom gošćom ansambla, renomiranom mezzosopranisticom, Martinom Gojčetom Silić. Turnejom je ravnao, od njezinih organizacijskih početaka do realizacije na koncertnim podijima, maestro Berislav Šipuš, umjetnički voditelj ansambla. U tri dana na tri koncerta Ansambl je predstavio jednu hrvatsku skladateljicu i četiri hrvatska skladatelja, a na programu koncerta u Trstu našla se i praizvedba »zagubljenog« djela Nergal Ereskigal pokojnog talijanskog skladatelja Giampaola Corala koju su izveli Dani Bošnjak na flauti i gudački kvintet ansambla. Tako su Leptiri Olje Jelaske, Die sieben Plagen za glas solo Milka Kelemena, Prudent Views of my Love Passing by the Season Marka Ruždjaka (u čijoj izvedbi se članovima ansambla, klarinetistu Danijelu Martinoviću, violinistici Vlatki Peljhan i violončelistu Jasenu Chelfiju, pridružio talijansko–argentinski pijanist Marcelo Spaccarotella), Ten Hotti za glas i ansambl Berislava Šipuša i Komorna simfonija Borisa Papandopula zazvučali u dvorani Zaklade San Carlo u Modeni, u prekrasnoj dvorani Casa della Musica u Parmi te Evangelističkoj luteranskoj crkvi u Trstu. Za neka djela s programa to je bilo i prvo izvođenje u Italiji, a takva vrsta koncerta u cjelini posvećena avangardnom, novom skladateljskom pismu raritetan je i vrijedan doprinos promicanju i pomicanju granica hrvatske suvremene glazbe. (Nina Čalopek)

S e z o n a C a n t u s A n s a m b l a 2 0 16 . / 2 0 17. u L a u b i , k o n c e r t B o u l e z e s t m o r t ? ! , 13 . o ž u j k a 2 0 17.

Čekić s gospodarom Boulezov Čekić te večeri nikako nije bio bez gospodara: altistica Martina Borse iskazala se kao fantastična interpretkinja

Koncert je otvorio utemeljitelj i umjetnički voditelj Ansambla, maestro Berislav Šipuš, koji se u pozdravnoj riječi prisjetio i nedavno preminulih kolega:

Program je otvorio ciklus klavirskih minijatura, naziva 12 Notations, u kojima je u 12 karaktera, autorskih zamisli i rješenja, igra teksturom i glazbenim sastavnicama, ujedinjena dodekafonijom kao središnjom figurom, postala terenom uvjerljive izvedbe Filipa Faka kao solista. Ekspresivan, a istodobno pažljiv u iznošenju pojedinih delikatnih tonskih struktura, Fak je iskazao kontrolu nad Boulezovim dinamičkim tkanjem, kao i nad virtuoznim, tvrdoglavo jednoličnim obrascima kakve nudi, primjerice, šesta minijatura. Uhodani duo Djelo nastalo godinu dana poslije, Sonatinu za flautu i klavir (1946.), kao solisti su prezentirali flautist Dani Bošnjak te pijanistica Mia Elezović. Uhodani je duo dobro iskoristio izvanrednu akustiku prostora, a Boulezova je ideja spajanja dvaju instrumenata po komplementarnome ili, s druge strane, paralelnome načelu, na relaciji Bošnjak–Elezović zaživjela u punom sjaju. Zahtjevnost pi-

sma u kojemu skokovite melodije, nestalna tempa i neprestani ritamski kontrasti tvore gotovo cjelokupan pejzaž, za dvoje je glazbenika djelovala gotovo prirodno, a pri tome je posebno dojmljiv bio ujednačen ton flaute, uvijek bogat i pun, čak i kad je tanak. Prigušeni kolorit Gotovo 40 godina od Sonatine, Boulez 1984. dovršava djelo Dérive 1, pisano za flautu, klarinet, violinu, violončelo, vibrafon i klavir. Njime se, nakon razdoblja obilježenog dirigentskim i producentskim angažmanima, vratio skladanju. Ostajući fokusiran na strukturu i zakonitosti gradnje forme, sadržaj njegova rukopisa ostao je isti, a kako sam kaže, »ovojnica — jednostavnija«. Kako i naslov sugerira, ideja stanovitoga strujanja, zanošenja i besciljnoga klizanja, ovjekovječena je motivom rastavljenoga akorda, koji je iznio svu puninu mješavine tonskih boja. I taj drukčiji, tonski rafiniraniji Boulez zvučao je u izvedbi Cantus Ansambla jednako uvjerljivo; njegov prigušeni kolorit, u kombinaciji jedva čujnih i iščezavajućih zvukova, činio je i dobru uvertiru za posljednju točku večeri. Programski i izvođački vrhunac činilo je možda i najpoznatije Boulezovo ostva-

renje, ono iz 1955. godine — Čekić bez gospodara, za glas i komorni ansambl, u kojemu se Ansamblu kao solistica pridružila altistica Martina Borse. Ta zahtjevna skladba, amalgam stilskih tendencija, rezultat je višegodišnjega skladateljeva rada, a kompleksnost toga pisma reflektira se i u nemalom naporu za izvođače. Od razloženoga zvukovlja koje gradi atmosferu do zamršenoga virtuoziteta pojedinačnih i grupnih dionica, Boulezov Čekić te večeri nikako nije bio bez gospodara. Martina Borse iskazala se kao fantastična interpretkinja, a njezinu kontrolu glasa i tankoćutnost u izrazu nije mogao kompromitirati ni koloplet autorovih opasnih mjesta. Takvu sjajnu solisticu odgovarajuće je popratio i ansambl, čija združenost izvedbe nije jenjavala do posljednjega takta. Ipak, u obzir uzevši zahtjevnost kakvu Čekić postavlja i pred slušatelja, možda bi otvaranje koncerta tim seminalnim Boulezovim ostvarenjem bilo bolja opcija.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

pretposljednjem koncertu aktualne sezone, Cantus Ansambl odlučio je svoj kreativni pogled još jedanput usmjeriti prema bogatoj glazbenoj prošlosti protekloga stoljeća i njezinoj panorami, obilježenoj snažnim autorskim osobnostima jednako snažnih autorskih koncepcija. Nakon Iannisa Xenakisa, cjelokupnu su koncertnu večer 13. ožujka, ponovno u zagrebačkoj Laubi, posvetili njegovu vječnome takmacu s ne toliko drugačijim idejnim koncepcijama — gotovo vršnjaku i jednako tako velikome autoru — Pierreu Boulezu. S pomalo, doduše, nejasnom idejom naslova koncerta: Boulez est mort?!, u nastojanju parafraziranja poznatoga polemičkog teksta o Arnoldu Schönbergu (u kojemu Boulez ukazuje na istinsku i neobuzdanu prirodu dodekafonije), cantusovci su ponudili zaokruženu lekciju iz glazbe 20. stoljeća, zasjekavši u brojčano nevelik opus toga glazbenog velikana, odabravši raspon od 1945. do 1984. godine.

muzikologinje Eve Sedak te skladatelja i dirigenta Mire Belamarića. Upravo je njihovu liku i djelu Cantus Ansambl odlučio i posvetiti tu glazbenu večer, održanu pod ravnanjem maestra Ivana Josipa Skendera.

Cantus Ansambl još je jednim koncertnim hommageom podsjetio na divove međunarodne glazbene scene prošloga stoljeća, a osim rijetke prigode pružene domaćoj publici da čuje neka od spomenutih ostvarenja, opet je dokazao i da njihov entuzijazam u pristupu takvoj glazbi nipošto ne slabi.

Dirigent Ivan Josip Skender, Cantus Ansambl i altistica Martina Borse

Vedran Metelko

Piše: Martina Bratić

29.

29 MBZ pasica.indd 1

Muzički biennale Zagreb, 22. — 29. travnja 2017. 550 sudionika u osam dana predstavilo 38 programa

3/13/17 12:29 PM

Posljednji travanjski tjedan u Zagrebu obilježila je suvremena glazba, čak 38 najrazličitijih audiovizualnih priredaba izvedeno je u sklopu 29. Muzičkog biennala Zagreb. U osam dana programa 550 sudionika — umjetnika, izvođača, glazbenika — dalo je svoj doprinos na najvećem međunarodnom festivalu suvremene glazbe koji je posjetilo više od 8000 ljudi iz Hrvatske i cijeloga svijeta. Najpopularnije izvedbe bile su upravo prva i posljednja na programu, dječja lutkarska predstava Žabica kraljica i Undercut opera u Tunelu Grič, rasprodane u svim izdanjima. (HDS)

S v e č a n o o t v o r e n j e 2 9 . M u z i č k o g b i e n n a l a Z a g r e b , 2 2 . t r a v n j a 2 0 17. , u G r a d s k o m k a z a l i š t u K o m e d i j a

Kamo ide suvremena opera? Praizvedba bijenalske narudžbe, opere mlade poljske skladateljice Martyne Kosecke Klothó, splet priča, kao prve nagrade na prvom bijenalskom petominutnom natjecanju prije dvije godine obiteljima, ribarskoj i krojačkoj, o kralju pokvarena srca, zvonima od papira i još koječemu, napokon o Mudrosti koja bi trebala spasiti svijet... No malo se od očekivanog ostvarilo.

Matej Grgić

Govoreno pjevanje

Sopranistica Ingrid Haller i mezzosopranistica Ivana Srbljan s francuskim baritonom Nicolasom Rigasom Piše: Jagoda Martinčević

K 30

amo ide suvremena opera — moglo bi se postaviti pitanje nakon što je Klothó, splet priča Martyne Kosecke otvorila u Kazalištu Komedija 29. Muzički biennale Zagreb. Očekivanja su bila poprilična jer poljska je autorica osvojila najveće priznanje na prošlom Biennalu u natjecanju petominutnih opera i time dobila narudžbu za cjelovečernje djelo. Ako ništa drugo, vrijeme koje kapacitira djelo od pet minuta možda ipak nije parametar prema kojemu se mogu

prosuditi bilo čije mogućnosti. A Kosecka se posla prihvatila u dvostrukoj ulozi, skladateljice i libretistice, u kojoj je prevagnulo potonje, postajući prvim. Drugim riječima, napisala je nešto što se više može zvati govoreno scensko djelo s nešto glazbe, nego opera koja, bila ona današnja ili nekadašnja, ipak, uza sve autorske slobode, ima i neke zakonitosti. Metafizički smisao Libretistica Kosecka posegnula je za fantastičnom pričom metafizičkoga smisla, kojom je htjela sažeti sve boli i radosti svih svjetova, pa tako i našeg, sve linije ljudske prirode, zapravo sve

što nas okružuje ili što jest u nama. I u tome je malo pretjerala. Točnije, nije pronašla ravnotežu, ali ni protutežu spektru htijenja koje bi se ipak trebalo sljubiti s glazbom, i tako je ispao libreto, točnije tekst, dulji i nerazumljiviji od glazbe. Od samoga početka ideja s odveć angažiranim pripovjedačem nije slutila na dobro, a kad se još kao naslovni lik mitološke Klothó pojavila trbušna plesačica, bilo je jasno da se operni medij upetljao u nešto što bi možda htjelo biti postmoderni izričaj, no za takvo što treba mnogo više imaginacije. Ako se pročitao priloženi sinopsis poetskih naslova, očekivala se i metaforička glazbena priča o dvjema siromašnim

U tehnici govorenog pjevanja, vokalni su interpreti uglavnom gubili bitku s napornim pripovjedačem, kretali su se uglasto, noseći bijelu lutku koja je »glumila« dijete, kralj je pokazivao svoje pokvareno srce, a Klothó (plesačica Dina Dehni Sow) plesno je predoslovno vrtjela »linijom života i njezinom beskonačnom niti« (citat iz kataloga). Sve je to redateljski oblikovao autoričin sunarodnjak Krzystof Cichenski (Poljska je bila zemlja–partner ovogodišnjem MBZ–u), dovoljno blijedo da ne zadrži dugo pozornost publike. No čuli su se lijepi i disciplinirani glasovi solista: sopranistice Ingrid Haller, mezzosopranistice Ivane Srbljan, poljskog kontratenora Karola Bartosińskog, tenora Marka Fortunata i francuskog baritona Nicolasa Rigasa (premda ljepota vokala uopće nije nužna u suvremenoj operi), sudioništvo orkestra i statički smještenog osmeroglasnog zbora popunilo je zamišljene funkcije djela, sve ih je na okupu uspješno držao dirigent Berislav Šipuš na čelu suradnje s riječkim ansamblom Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca. Suvremeno glazbeno kazalište, operno, baletno, kombinirano, danas performirano u toliko inačica, pruža obilje izražajnih mogućnosti. Sloboda njihova odabira je gotovo beskonačna. Postoji tek jedan jedini uzus: ne smije biti dosadno, čak ni kad nije svakom razumljivo. U slučaju Klothó, jedino je dosada bila razumljiva.

29 MBZ pasica.indd 1

V e l i k o o t v o r e n j e 2 9 . M B Z – a z a m a l e n e , 2 2 . t r a v n j a 2 0 17. u Z a g r e b a č k o m k a z a l i š t u l u t a k a

3/13/17 12:29 PM

Ljubav na prvi posluh Praizvedba dječje lutkarske predstave Žabica kraljica s glazbom Sare Glojnarić

rvi dan Muzičkog biennala Zagreb, odnosno otvaranje njegova službenoga dijela 22. travnja, ove je godine bilo rezervirano za dvije mlade skladateljice. Dok je večernje izdanje pripalo pobjednici prethodnoga 5–Minute Opera Competition (novoga programskog koncepta predstavljenog na prošlom Biennalu), poljskoj skladateljici Martyni Koseckoj, »prvo« je od otvaranja, ono poslijepodnevno, u veselom ozračju »odradila« Žabica kraljica, lutkarska predstava s glazbom Sare Glojnarić. Dramski predložak za predstavu je narodna priča Žabica kraljica, jedna od hrvatskih bajki sačuvanih usmenom predajom, koju je književni teoretičar i prevoditelj Ivo Zalar uvrstio u svoju zbirku usmenih priča. Preobrazba u ljepotu

Kako Rene Medvešek, redatelj i autor dramaturške obrade, u svojem tekstu

o predstavi objašnjava, preobrazba žabe u kraljevića nije nepoznat motiv u svijetu bajki, no u slučaju Žabice kraljice, tu poziciju nepoželjnoga i društveno nevidljivoga subjekta okupira jedna — kraljevna. Jedan je kraljević, naime, jašući nepoznatim predjelima, jednoga dana začuo pjev nepoznate djevojke. Čuvši njezin glas, kraljeviću se otkrila i njezina duša, učinivši da se rodi ljubav na prvi — posluh. Kraljević odlučuje zaprositi djevojku, ne znajući još ni tko je ona, ni kako izgleda, objavivši samouvjereno svoje zamisli njezinu ocu. Majka i otac nepoznate djevojke uznemiruju se i nastoje odgovoriti kraljevića od takva nauma, jer je njihova kći, ta ista djevojka čarobnoga glasa, ništa drugo doli prava — žabica. I nakon upoznavanja male zelene Žabice, kraljević ne odustane od svojega nauma, prigrlivši je kao svoju družicu i učinivši je kraljicom. Žabica se, naime, kroz vjeru i ljubav onoga tko u njoj vidi, odnosno, čuje svu ljepotu svijeta, ostvaruje kao najljepša kraljevna, kao simbol ostvarene, sretne i voljene osobe.

Ta dječja bajka s poukom, sadržajem prilagođena najmlađem uzrastu, u svojoj je glazbenoj ideji uspješno balansirala između onomatopejiziranoga zvučnog plana, dječjega poimanja i primanja toga istog zvuka, te ozbiljne autorske pozicije koja se suvremenim glazbenim sredstvima kreće arhaičnim povijesnim prostorom. Pri tome je igra elektroničkoga zvuka, klasičnih instrumenata i glasa, pismom Sare Glojnarić, osigurala dinamično kretanje cjelokupnoga narativa. Žabica kraljica, naime, u dramatskoj strukturi i sadržaju nije toliko snažna, za nju upravo glazba čini element kohezije, ali i sudionika i generatora događaja. Od »suhe« elektronike, uglavnom upotrijebljene kao motiv uvoda i u ocrtavanju atmosfere, do sanjivih ili pak virtuoznih odsječaka u izvedbi klavira, udaraljki, kontrabasa i glasa, glazbeni je prinos Žabici kraljici posredovanje priče i prenošenje poruke znatno olakšao. Osim toga su neka od autorskih rješenja Sare Glojnarić posvjedočila o svježini njezine zamisli, kao i o kreativnom naboju koji se ne libi posuđivati i prekrajati. Takvi patchwork elementi »krali« su

od tipičnoga swing jazz zvuka ili su se pak poigravali zvučnim klišejima poput bubnja koji ilustrira napetost pred proglašenje, a posebno je hrabra bila ideja o krunskome, najvažnijem zapjevu koji Žabica izvodi, građenome kao shizoidna atonalna vokaliza razorne snage. Ipak, na upit o iskustvu stvaranja glazbenoga plana predstave, autorica je skromno zaključila: »Ja tu apsolutno nisam jedini i najvažniji faktor u kreiranju glazbene priče te svoje četvero kolega glazbenika bez imalo pretjerivanja mogu prozvati njezinim koautorima.«

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Martina Bratić

Vokalnu ulogu naslovnoga lika uvjerljivo je i entuzijastično utjelovila sopranistica Marija Lešaja, koju su uigrano pratili i s njom dijalogizirali Sanja Vrsalović na glasoviru, Josip Konfic na udaraljkama te kontrabasist Gustav Barišin. Uz oblikovatelja lutaka i scenografije Danijela Serdareva i njegov minimalan, ali dramaturški potentan koncept, priču Žabice kraljice posebno je sugestivno, ali i autorski snažno prenijelo oblikovanje svjetla u izvedbi Svena Čustovića.

Matej Grgić

gra elektroničkoga zvuka, klasičnih instrumenata i glasa, pismom Sare Glojnarić osigurala dinamično kretanje cjelokupnoga narativa

29 MBZ pasica.indd I n t e1r v j u

s a s k l a d a t e l j i c o m S a r o m G l o j n a r i ć , a u t o r i c o m g l a z b e z a l u t k a r s k u p r e d s t a v u Ž a b i c a k r a l j i c a u Z K L –3/13/17 u

Što si dalje, to te više vole! Nakon Hrvatske, mlada je skladateljica studij nastavila u Stuttgartu, na prestižnoj Državnoj visokoj školi za glazbu i izvedbene umjetnosti, čime je počela nova faza u njezinu radu i promišljanju medija kojim se bavi Razgovarala: Martina Bratić

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

rvatska skladateljica, glas svoje generacije, Sara Glojnarić, na domaćoj je autorskoj sceni već pronašla svoje mjesto. Na Muzičkom biennalu Zagreb drugi put predstavlja svoje novo djelo. Riječ je o lutkarskoj predstavi za najmlađe, Žabica kraljica, kojom je Biennale 22. travnja i otvorio ovogodišnji program. Nakon Hrvatske, mlada je skladateljica studij nastavila u Stuttgartu, na prestižnoj Državnoj visokoj školi za glazbu i izvedbene umjetnosti (Staatliche Hochschule für Musik und Darstellende Kunst Stuttgart), kojim je počela nova faza u njezinu radu i promišljanju medija kojim se bavi. O suvremenoj glazbi, autorstvu, inspiraciji, ali i o nekim eminentno hrvatskim i njemačkim viđenjima stvari, sa Sarom smo porazgovarali u Zagrebu, nekoliko sati prije praizvedbe Žabice kraljice. Promjena percepcije Za početak, bi li nam mogla opisati svoj put od Zagreba do studija i preseljenja u Njemačku? U Stuttgart sam odlučila ići studirati u sklopu programa Erasmus 2013./2014., i to prije svega zato što je riječ o gradu koji je središte suvremene glazbe u Njemačkoj. Mogu reći da mi se tada promijenila cjelokupna percepcija o tome kakva glazba može biti. Shvatila sam da je u redu baviti se multidisciplinarnim temama ili, primjerice, vizualnim umjetnostima. U Hrvatskoj na taj način nitko ne radi s domaćim skladateljima, a ja sam takvom načinu razmišljanja dobila pristup u Stuttgartu. Kad mi se taj svijet otvorio, procijenila sam da je za mene najbolje da profesionalni put nastavim upravo ondje. Kod koga učiš u Stuttgartu? Kakva je ta suradnja?

Sara Glojnarić: »Često se zateknem da razmišljam na klasičan način«

Sada već godinu i pol radim s Martinom Schüttlerom, na trećem sam semestru mastera. Mogu reći da mi je to jedan od najinspirativnijih pedagoških radova u životu. Schüttler u punom smislu riječi živi sadašnji trenutak, baveći se high–tech stvarima. Ističem i da je moja »baza«, od-

12:29 PM

nosno rad s profesorom Davorinom Kempfom nesumnjivo bila važna, uz njega sam puno naučila i ne bih bila tu gdje jesam. Mirisna instalacija Pitanje koje uvijek leži u srži interesa onoga koji sluša, a opet je vječni izazov za autora, odnosno autoricu: kako bi opisala svoj proces stvaranja, odnosno kakvo je tvoje autorsko pismo? Oduvijek su me zanimali multimedijski i interdisciplinarni radovi. Konkretno, za preddiplomski završni rad napravila sam jednu mirisnu instalaciju, Confession Box, za što je tamo bilo sluha. Veoma sam ponosna na taj rad jer me to pogurnulo u smjeru u kojemu sam pronašla sebe. Ukratko, riječ je o instalaciji koja spaja koncept memorije stimulirane dobro poznatim mirisima djetinjstva i svakodnevice, s mogućnostima anonimne društvene participacije kakvu nude društvene mreže. A što je u projektu činio glazbeni segment? U tome i jest zanimljivost: glazbenoga segmenta nije bilo. I kakve su bile reakcije na skladateljsko djelo u kojemu glazbe — nema? Na ispitu su me pitali kako se to referira na glazbu, na što je moj odgovor bila napomena da je riječ o poimanju »šire slike«. To je, kako god okrenuli, umjetnički, autorski rad jedne — skladateljice. Moram priznati da je i tamo ipak bilo malo otpora, ali su dali dopuštenje, uz uputu da rad svakako izvedem. Na kraju im se djelo svidjelo jer su me pozvali da ponovim instalaciju dva mjeseca poslije, na obilježavanju 20. obljetnice otvaranja zgrade škole. Bilo je i službenoga protokola; došao je i gradonačelnik Stuttgarta pa se o tome pisalo u medijima. U pogledu unatrag — kako se promijenilo tvoje skladateljsko pismo? Puno se toga promijenilo kad gledam svoje prethodne radove, ali to je normalno. Promijenio se način na koji razmišljam o glazbi i o tome što ona jest te koja je pozicija skladatelja danas. Nadalje, počela sam se baviti i pitanjima koja su nekako meni bitna, a to je uloga žene na sceni suvremene glazbe. Estetika pop–kulture Kako se ta tema očituje u tvojem radu? U projektu koji sam radila za zagrebački Izlog suvremenog zvuka, s The Black Page Orchestra, bečkim ansam-

blom za novu glazbu, koristila sam za layout cijele skladbe jednu seksističku reklamu za kopirne strojeve Xerox, nastalu pedesetih godina. Siže reklame ženu stavlja u poziciju subjekta koji ne zna čitati i pisati, ali srećom su čelnici ureda nabavili taj rafinirani uređaj koji onda radi za nju. To mi je, moram priznati, bilo poprilično šokantno. Ukratko, počela sam se baviti stvarima koje me zanimaju, a to je pop–kultura u općem smislu; estetika pop–kulture, na koji način ona egzistira s onime čime se mi bavimo. Kakva su tvoja razmišljanja o poziciji skladateljica u današnjoj skladateljskoj produkciji? Drago mi je što su žene napokon prodrle u tu nominalno mušku domenu. Vjerujem da kreativnost nema veze ni sa spolom ni s rodom. U Njemačkoj je to područje također donedavno bilo rezervirano za muškarce i ja sam jedina žena u svojoj klasi u Stuttgartu. Na samom fakultetu, npr. na našemu odsjeku, nema nijedne profesorice, a često uistinu osjećam da sam jedina žena tamo. Nedostaje mi da je netko u mojoj poziciji; netko tko može to razumjeti, jer put, uvjeravam vas, doista nije isti. Vrlo se često, čak i u Njemačkoj, susrećeš s izjavama poput: »Odlično djelo, kao da ga je napisao muškarac.« Odlično je, dakle, za jednu ženu. I to je zastrašujuće. Voljela bih da se o tome uopće ne mora razgovarati i da se u bilo kakvom razlikovanju ne vodimo spolom. Postoji li nešto što si »ponijela« iz Hrvatske, a što si u novoj obrazovnoj sredini, na neki način, morala zatomiti? Često se zateknem da razmišljam, u smislu instrumentacije i orkestracije, na klasičan način koji sam stekla za četverogodišnjega obrazovanja u Zagrebu. Želim istaknuti: osnova koju sam dobila u Hrvatskoj jako je dobra. Ja, na kraju krajeva, od toga i živim u Stuttgartu. Predajem glazbenu teoriju i klavir, a to su znanja i vještine koje sam stekla u Zagrebu i na tome sam beskrajno zahvalna. Ipak, sve to nije dovoljno da se izgradi skladateljska ličnost, a bavljenje istim temama posljednjih šezdeset godina dodatni je uteg. S druge strane, primjećujem da stvari ipak idu nabolje. Imamo, primjerice, Izlog suvremenog zvuka, gdje Davorka Begović uspijeva predstaviti svjež i radikalan program s europske scene nove glazbe. To mogu osobno potvrditi jer je Izlog bio jednako dobar i u Berlinu što se tiče programa. Imajući taj festival, Zagreb uživa nevjerojatan luksuz. Ne znam jesu li publika ili Zagrepčani svjesni da je to zaista svježa materija i

iskorak naprijed. Sretna sam što i Biennale nastavlja sa svojom velikom tradicijom. Djelo Black Box Music Simona Steena–Andersena, na primjer, meni je potpuno izmijenilo percepciju onoga što mi kao skladatelji možemo raditi. Drago mi je što zagrebačka publika to ima priliku doživjeti. Spomenula si podučavanje. Privlači li te to, odnosno — vidiš li se u tome u budućnosti? Podučavanje mi je zanimljivo jer sam mnogo naučila o sebi, te kako ideju koju imam prenijeti na mladog čovjeka koji nema nikakve mentalne reference na određeni glazbeni koncept, ideju, pojavu. To je težak posao i divim se ljudima koji uspiju odgojiti umjetnike. I meni je velika želja da jednoga dana imam svoju klasu kompozicije, a pri tome ni Hrvatska nije isključena, dapače. Koje te profesionalne veze još vraćaju u Hrvatsku? Imala sam tu sreću da su me ove godine zvali na Muzički biennale Zagreb, da radim na Žabici kraljici. Tom sam se projektu jako veselila jer je Rene Medvešek sjajan u poslu koji radi. Osim toga, priča ima univerzalnu poruku o ljubavi i prihvaćanju različitosti. Sretna sam, naravno, što sam i na prethodnom Biennalu imala priliku predstaviti svoje djelo, a prošle i pretprošle godine također sam sudjelovala i na Izlogu suvremenog zvuka. Otkako sam otišla, stalno me zovu u Hrvatsku. Pretpostavljam da je i taj odmak bitan; što si dalje, to se više volite (smijeh). Pojam suvremenog Dotaknula si se Izloga i Biennala kao rijetkih platformi koje promiču suvremenu glazbu u Hrvatskoj. Kako popularizirati tu produkciju? Apsolutno vjerujem da je to moguće. Sve počinje od malih nogu. Primjerice, suvremena glazba neodvojiv je dio kulturnoga života u Njemačkoj. Škole vode djecu na koncerte, objašnjavaju im kakva je to glazba. Ne zaboravimo da su djeca najotvorenija bića; nemaju predodžbi o tome što je tradicionalno, a što suvremeno i nisu a priori protiv nečega ako s njima razgovaraš o tome. Kod nas se ljudi sa suvremenom glazbom susreću na trećoj ili četvrtoj godini studija, a u suvremeno se, recimo, smješta Papandopula ili Bersu. Ja sam apsolutno za izvođenje hrvatskih skladatelja, ali ako se nastoji razviti svijest o suvremenoj glazbi, to mora biti nešto nama blisko, nešto s čime se ljudi zaista mogu povezati.

3/13/17 12:29 PM

tudirajući u Stuttgartu, promijenila mi se cjelokupna percepcija o tome kakva glazba može biti; shvatila sam da je u redu baviti se multidisciplinarnim temama ili, primjerice, vizualnim umjetnostima.

Promišljanje suvremenoga života i glazbe u tvojem je radu čest motiv; društvene mreže i tzv. gadgeti imaju važno mjesto. Pojasni nam značenje tih simbola suvremenosti.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

To je nama kao društvu postalo važno, a onda je i meni s »kompozicijske« strane zanimljivo, jer nam tehnologija olakšava da uđemo u novu sferu zvuka, da istražujemo. Jezgra mojega kreativnog interesa upravo je rad s tehnologijom, što ću i okruniti završnim ispitom na diplomskom studiju. Radit ću, naime, projekt s uređajem koji se zove human to human interface; on registrira moždane valove, tj. električni napon moždanih valova. Opiši nam, molim, taj projekt. Zanimljivost cijele priče jest u tome da se njime može propitivati koncept voljnoga pokreta. Dvije osobe, ili više njih, spojene elektrodama, međusobno mogu utjecati na pokret koji su zamislile da se izvede. Drugim riječima, osoba 1 zamislit će pokret, te će električni impuls iz njezina mozga elektroda »pokupiti« i poslati ga osobi 2, kroz čije će se tijelo zatim pokret i fizički manifestirati. Svaka osoba taj isti pokret mora htjeti napraviti, jer uređaj ne funkcionira telepatski. Zanimljivo je, primjerice, ako osoba 3 napravi pokret koji ti nisi htio napraviti, osoba koja je spojena na tebe neće reagirati, jer to nije bila tvoja odluka. Takve uzročno–posljedične veze u komunikaciji otvaraju golem spektar mogućnosti, na primjer — radikalno preispitivanje komorne glazbe i komunikacije među članovima izvođačkoga tijela. Hoće li i taj projekt biti bez glazbe ili...? Bit će glazbe (smijeh), ali još sam u početnoj fazi koncepcije toga projekta pa jedino što u ovome trenutku znam jest da ću upotrijebiti taj uređaj, odnosno

29 MBZ pasica.indd 1

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

dva uređaja s četvero ljudi. Za sada je u primarnoj ideji da bi osobe 1, dakle one koje kontroliraju, bili profesionalni glazbenici, dok bi kontrolirani bili amateri. Ključno je da osoba 2 samo emulira pokrete bez konteksta — a koji osoba 1 ima — da bi taj pokret znala izvesti. Naime, bez 15 godina konstantnog vježbanja, pojedinac to ne može izvesti, dok ta druga osoba isti pokret reproducira, potpuno nesvjesna cijele pozadine. Na kojim aktualnim projektima radiš?

Na početku lipnja (3. 6.) ansambl Musikfabrik iz Kölna izvodi moje novo djelo Sugarcoating na našoj školi u Stuttgartu. To je zaista velik projekt i jako sam sretna što mi je dano povjerenje da napišem nešto za njih. Uslijedit će Novalis Music and Art Festival u organizaciji Davora B ra nimira Vinczea u Zadru i

Zagrebu, na kojemu će trio Catch, ansambl iz Hamburga (također priznat na sceni suvremene glazbe) izvesti djelo pisano za njih. To su, dakle, 29. i 31. kolovoza u Zadru i Zagrebu. Zatim imam jedan manji projekt s Filipom Merčepom, rad improvizacijskog tipa s live elektronikom, prepariranim udaraljkama i raznim mikrofonima. Naposljetku, kao zaista velik profesionalni uspjeh, ponosna sam na narudžbu za ECLAT Festival nove glazbe u Stuttgartu, na kojemu će trio Catch izvesti proširenu verziju djela koje ću za njih napisati u kolovozu. Zbog toga sam iznimno sretna, jer je ECLAT jedan od najsnažnijih festivala suvremene glazbe u Europi. Riječ je o pro-

jektu s velikim budžetom, koji se bavi isključivo praizvedbama. Simon Steen Andersen i Stefan Prins tek su neka od velikih imena čija su se djela ondje praizvela, zato sam beskrajno sretna što mogu biti dio te grupe kao jedna Hrvatica. Glazbeni Zagreb Što za tebe znači Biennale? Kako on živi u svijesti tvojih inozemnih kolega? Biennale je duboko ukorijenjen u moju podsvijest i obiteljsku prošlost. Moj je djed, naime, svirao u ansamblu na prvom izdanju, kad je John Cage izveo svoj koncert. Drago mi je što i ja mogu sudjelovati i mislim da je svake godine sve bolji. Iznimno je važan za suvremenu scenu ne samo Hrvatske nego cijeloga ovog prostora, jer je riječ o svakako najvećem festivalu suvremene glazbe i zbog toga trebamo biti ponosni. Govoreći o međunarodnoj vidljivosti, bilo bi mi drago da se Biennale vrati na onu staru poziciju prije tridesetak godina, kad je u punom smislu riječi bio svjetski festival. Sada djeluje možda više kao regionalni, ali ima potencijal da postane i europski, odnosno svjetski. Voljela bih da se još više otvori prema Europi i da postane normalno da (kao što mi putuje-

3/13/17 12:29 PM

mo 900 km u Hamburg busom) za pet godina netko sjedne u Stuttgartu na bus za Zagreb i dođe na zagrebački Biennale. I za kraj — što tebi znači »glazbeni Zagreb«? Kakva je glazbena ponuda? Misliš li da je to grad suvremene glazbe ili glazbe uopće?

Svakako mislim da jest. U Zagrebu je zaista velik broj sjajnih glazbenika i na neki način jest središte glazbe, u Hrvatskoj svakako. Programski gledano, rekla bih da postajemo sve otvoreniji i svježiji i to me čini sretnom. S druge sam strane svjesna da se i moja percepcija promijenila, jer sam prije pet godina mislila da je sve loše. No kad stvoriš odmak, pa malo i sazriš, vidiš da nije tako. Budžet za kulturu u Hrvatskoj je zaista sramotan, a pri tome je nevjerojatno koliko ljudi, organizatora festivala, za vrlo mali novac svesrdno radi kako bi pridonijelo kulturi grada, o ostatku zemlje da i ne govorim. I to kakav posao rade! Kad bi organizatori u Njemačkoj imali budžet kakav imaju organizatori u Hrvatskoj, mislim da bi pali u depresiju jer ne bi uopće znali što s tim napraviti. Tim bi novcem pokrili jedan ili dva koncerta, dok su ljudi ovdje pronašli način da sa 70% manje novca osmisle isti program. To vidim gotovo kao magiju i specifikum ovoga prostora i grada Zagreba; to bismo trebali poštovati. Prije svega zbog organizatora koji su u pat–poziciji, koji nam žele pružiti najbolji sadržaj uz malo novca koji imaju. To je fantastičan rad i misija, a mi im moramo biti zahvalni. Eto, u zaključku, za mene su oni glazbeni Zagreb. I na tome im hvala!

rlo se često, čak i u Njemačkoj, susrećeš s izjavama poput: ‘Odlično djelo, kao da ga je napisao muškarac.’ Odlično je, dakle, za jednu ženu. I to je zastrašujuće.

29 MBZ pasica.indd 1

3/13/17 12:29 PM

A n s a m b l I n t e r c o n t e m p o r a i n 2 3 . t r a v n j a 2 0 17. u Z K M – u

Škola suvremenog zvuka Piše: Martina Bratić

»I

znimno mi je drago što ću ovaj mjesec u Zagrebu sudjelovati s Ansamblom Intercontemporain u nevjerojatno bogatom programu. Djela koja će biti predstavljena tijekom Festivala prilično su različita, čime su konture festivalskoga programa postale nevjerojatno estetski raznolike«, izjavio je u povodu svojega nastupa s glasovitim ansamblom američki dirigent David Fulmer. Drugi je dan Biennala, naime, obilježila hrvatsko–francuska veza, u sklopu koje su predstavljena djela Huguesa Dufourta, Brune Mantovanija, Pierrea Bouleza, uz praizvedbu skladbe Berislava Šipuša. Boulezu u čast

Objedinjavajući element cjelokupnoga koncerta bili su, dakako, lik i djelo Pierrea Bouleza, jedne od najprominentnijih glazbenih ličnosti 20. stoljeća, čijom je idejom i naporima taj

svjetski poznati pariški ansambl, posvećen izvođenju i promicanju suvremene komorne glazbe, 1972. i osnovan. Za ovu se prigodu, od inače 31 stalnog člana, Ansambl Intercontemporain predstavio s 13 sjajnih glazbenika: u jednostrukoj sekciji gudača, na harfi, klaviru i udaraljkama, te sa šest različitih puhača. L’Asie d’après Tiepolo (Azija prema Tiepolu) naziv je Dufourtova djela pisanog za komorni ansambl, kojim je koncert otvoren; »strukturalni zvuk«, kako ga je Helmut Lachenmann okarakterizirao, i u toj se Dufourtovoj skladbi mogao jasno uočiti, krećući se, gotovo očekivano, od izoliranoga zvučnog pojma do usložnjene i teško kontrolirane nakupine zvukova koja se, nakon posvemašnjega ludila, ponovno vraća svojem početku. Strogu strukturiranost ili potpunu dezintegraciju Dufourtova pisma Ansambl Intercontemporain izveo je kao apersonalno, distancirano izvršno tijelo, gotovo i nehotice istaknuvši idejnu nit skladbe. Bruno Mantovani sa svojim je komadom Streets (Ulice), nastalim 2005. i posvećenim upravo Pierreu Boulezu,

nastojao, kako sam kaže, »zvukom zarobiti hektičnost istodobnih ljudskih aktivnosti koje čovjek iskusi šećući se ulicama New Yorka«. Kumulativnome tretmanu zvuka, koji se, kao i u slučaju Dufourta, neprestano odlučuje između iritirajuće mirnoće i užurbanoga prepiranja, Ansambl je odgovorio uvjerljivo i u sjajnoj međusobnoj koordinaciji. Onkraj čulnog Ništa manje angažirano predstavljena je potom skladba Berislava Šipuša, nastala na narudžbu Muzičkoga biennala Zagreb i posvećena upravo Ansamblu Intercontemporain. S naslovom In der Ferne (U daljini), djelo pjeva i govori o udaljenim obzorima, dalekim vizurama i relacijama koje se prostiru onkraj čulnog. Krojen prema induktivnom načelu, s narativom organiziranim u dva uvjetna dijela, In der Ferne nudi smirenost iskonskoga zvuka iznimno sporoga kretanja — zaodjenut čas tišinom, čas atonalnom melodijom — kao i buku uređenoga nereda, u kojoj i ljudski glas daje svoj prinos toj a–vremenskoj i a–prostornoj priči.

O izvedbi kojom je Ansambl Intercontemporain otjelovio njegove autorske ideje, maestro Šipuš je rekao: »Moja je skladba izvedena vrlo fokusirano i zaista iznimno disciplinirano. Visoka koncentracija ansambla i dirigenta na svaki, pa i najmanji detalj, kojih je uistinu mnogo, rezultirala je i potrebnom napetošću koja je djelo potpuno prožela.«

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Drugi je dan Biennala obilježila nova hrvatsko–francuska veza u sklopu koje su predstavljena djela Huguesa Dufourta, Brune Mantovanija, Pierrea Bouleza, uz praizvedbu skladbe Berislava Šipuša

Ta škola suvremenoga komornog zvuka okrunjena je najboljim mogućim svršetkom, maestralnim ostvarenjem Pierrea Bouleza iz 2006., skladbom Dérive 2, u čijoj je prethodnici zagrebačka publika imala priliku uživati u ožujku, i to upravo posredstvom i izvedbom — Šipuševa Cantus Ansambla. »Cjelokupan je večerašnji program, uz njihova ‘gurua’, Bouleza, te vrsne kolege skladatelje, u punom smislu riječi bio — slavlje; Ansambl Intercontemporain razmišlja konceptualno, pa je i danas svirao glazbu koju živi, koja nosi skladateljsku, ali i izvodilačku energiju, virtuoznost, maštovitost, istraživanje novoga, poetičnost«, dodao je na kraju Berislav Šipuš.

29 MBZ pasica.indd 1

R e c i t a l č e l i s t a B r a n i m i r a P u s t i č k o g i k o n c e r t Z a g r e b a č k i h3/13/17 s o l i s t a ; c r k v a s v . B l a ž a i H G Z , 2 3 . i 2 5 . s v i b n j a 2 0 17.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Gudačka stanja i artikulacije

Kasnovečernji koncerti posvećeni gudačima — violončelu solo ili gudačkom ansamblu Piše: Nina Šala

vogodišnji MBZ u svojoj bogatoj glazbenoj ponudi ponudio je dva kasnovečernja koncerta posvećena gudačima. U crkvi sv. Blaža, jednom od najvažnijih ostvarenja suvremene sakralne arhitekture 20. stoljeća koju je projektirao znameniti arhitekt Viktor Kovačić, 23. svibnja solistički koncert održao je violončelist Branimir Pustički, dok su dva dana poslije u velikoj dvorani HGZ–a s dvije nove praizvedbe nastupili Zagrebački solisti. Pustičkijevi stadiji

Violončelist Branimir Pustički

U sakralnom prostoru sv. Blaža, zarobljenom u trenutačnom uresu metalnih konstrukcija građevinskih skela, Branimir Pustički izveo je impozantno djelo, svojevrsnu soničnu autobiografiju Giacinta Scelsija — Trilogija: Tri stadija čovjeka. Prvi dio Trilogije (Triphon: Mladost–Energija–Drama, 1956.) obuhvaća mladost, drugi zrelost (Dithome: Zrelost–Energija–Misao, 1957.), a posljednji starost (Ygghur: Starost–Sjećanja–Katarza, 1965.). Koristeći se ograničenim tonskim rasponom, Pustički se koncentrirao na neprekidno promjenjivu boju i gustoću, gdje su povremeno izbijale krhotine melodijskog obrasca. Violončelo je bilo podijeljeno na dvije zvučne polovice; ispreplitao se realni zvuk sa zvukom metalnog rezonatora postavljenog na donjim žicama. Štoviše, izvodilački zahtjevi za interpreta su bili ekstremno visoko postavljeni, jer uz visoku razinu klasične sviračke tehnike, iziskivali su i zastrašujuće visoku razinu virtuoznosti te neprestanu prilagodbu nekonvencionalnim tehnikama i drukčijim shvaćanjima instrumenta i glazbe. Dva dana poslije, 25. svibnja, kasnovečernji koncert održali su Zagrebački solisti pod

Edo Mičić i Viktorija Čop uz Zagrebačke soliste

ravnanjem Ede Mičića u velikoj dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda. Uz djela Milka Kelemena, Claudea Viviera (Zipangu) te Đure Živkovića (Psalam XIII), na programu su se našle dvije praizvedbe skladateljice Viktorije Čop i švicarskog skladatelja Kevina Juillerata, finalista Petominutnog opernog natjecanja na prošlom, 28. MBZ–u 2015., kad je treću nagradu podijelio s grčkom kolegicom Linom Toniom. Koncert je počeo djelom O primavera Milka Kelemena, koje su davne 1965. na Muzičkom biennalu izveli upravo Zagrebački solisti i tenor Hubertus Franzen, za kojega je skladba pisana. Djelo je nastalo prema tekstovima talijanskih autora Giovannija Battiste Guarinija i Giambattiste Marina, a zahtjevnu tenorsku dionicu, u kojoj interpret mijenja izričaj iz govora u pjevanje i natrag, impresivno je izveo Kinez Yaoqiang Liang. Prva praizvedba na koncertu, nastala na narudžbu Muzičkog biennala, bila je Elegija Viktorije Čop. Kao osnovu za razvoj glazbenog materijala skladateljica koristi dvije osnovne artikulacije — pizzicato i arco. Tijekom razvoja skladbe isprepliću se glazbeni blokovi u kojima je jedna artikulacija dominantna, ali ona druga pozadinski ponekad »pobjegne« na površinu u vidu podsjetnika ili komentara na onu glavnu. Uz spomenute artikulacije, skladba se također razvija na dva plana primjenom dugih melodijskih lukova te akordičkim blokovima, što se zaključuje postavljanjem peteroglasnog kanona. Sam prizvuk elegičnosti autorica je ostvarila u melodijskom luku, koji je uporište pronašao u zvuku nepotpunog dorskog modusa. Koncert je zaključila posljednja praizvedba, kratki ciklus Four songs for Emily za sopran i trinaest gudaćih instrumenata Kevina Juillerata, nastao na tekstove američke pjesnikinje Emily Dickinson (njezine su teme — život, smrt i priroda). Solistima se pridružila sopranistica Ivana Lazar.

12:29 PM

29 MBZ pasica.indd S z i l á1 r d

M e z e i S e p t e t , 2 3 . t r a v n j a 2 0 17. , K i n o t e k a

3/13/17 12:29 PM

Posveta Malu Waldronu

DAVOR HRVOJ

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Drugi dan ovogodišnjeg MBZ–a, 23. travnja, kasnovečernjim koncertom (u 23 sata) u Kinoteci zaključio je Szilárd Mezei Septet

Piše: Davor Hrvoj

D Mezei Septet.

rugi dan ovogodišnjeg MBZ–a, 23. travnja, kasnovečernjim koncertom (u 23 sata) u Kinoteci zaključio je Szilárd

Oni su zanimljiva formacija glazbenika koja nudi velike mogućnosti u osmišljavanju aranžmana, po uzoru na komorne, ali i jazz ansamble. Uz vođu sastava i autora skladbi Szilárda Mezeija, nastupili su flautistica Andrea Berendika, alt– saksofonist i bas–klarinetist Bogdan Ranković, trombonist Branislav Aksin, pijanist Máté Pozsár, kontrabasist Ervin Malina i bubnjar István Csík. Zahva-

ljujući dugogodišnjoj suradnji — Septet djeluje više od deset godina — glazbenici su postigli odličnu uigranost i uvjerljivost, što se osjetilo i na ovom koncertu. Izvodili su skladbe što ih je Szilárd Mezei napisao upravo za ovu postavu, a snimili su ih za dva od tri albuma Septeta: Polar i CET. Radi se o složenim, višeslojnim djelima koja se naslanjaju na tradiciju jazza, suvremenu ozbiljnu glazbu i na utjecaj mađarskog folklora. Neka su potpuno napisana, neka kombiniraju notni materijal sa slobodnim improvizacijama, a neka pak donose tek naznake smjera u kojem autor želi da se kreću; unutar toga članovima sastava ostavlja potpunu slobodu glazbenog izražavanja. Budući da su svi glazbeno obrazovani, ali i sjajni improvizatori, nije morao razmišljati o tome treba li se nekome ili nečemu prilago-

diti, već je mogao pustiti mašti na volju i zadovoljno trljati ruke, znajući da će njegove zamisli biti s razumijevanjem provedene u djelo. Legenda free jazza O tome da je proučio tradiciju i koja ga glazbena ostavština zanima, Szilárd Mezei je dao do znanja izvevši dvije skladbe: Semmilyen lepes i None Step, koje je posvetio glasovitom pijanistu Malu Waldronu, suradniku legendarne Billie Holiday, ali i Charlesa Mingusa, Johna Coltranea i Erica Dolphyja, glazbenikâ s kojima je potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. st. stvarao novi smjer u jazz glazbi, free jazz, stvorivši temelje za razvoj glazbenih smjerova koji se idealno uklapaju u programe MBZ–a. Waldron ga je po-

zvedena su djela koja se naslanjaju na tradiciju jazza, suvremenu ozbiljnu glazbu i utjecaj mađarskog folklora

slije razvijao svirajući s jednim od najvažnijih sopran–saksofonista suvremenog jazza, Steveom Lacyjem. Kao što se na njihova postignuća poziva Szilárd Mezei Septet, njihovo djelo bit će trajnim nadahnućem novim naraštajima improvizatora i eksperimentatora koji će obogaćivati programe budućih Biennala. 37

29 MBZ pasica.indd 1

M u z i č k a a k a d e m i j a u Z a g r e b u , 2 4 . i 2 5 . t r a v n j a 2 0 17. , p r e d a v a n j a a u s t r i j s k e m u z i k o l o g i n j e d r. s c . Susanne Kogler

3/13/17 12:29 PM

Uzvišeni zvukovi ili O glazbi i prirodi Uz koncerte i opere, ovogodišnji nam je Biennale ponudio i nekoliko predavanja, poput ovoga o utjecaju prosvjetiteljstva na estetiku glazbene avangarde

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

azličite glazbene interpretacije odnosa duhovnog i osjetilnog predavačica je ilustrirala primjerima trojice skladatelja: Antona Weberna, Iannisa Xenakisa i Gérarda Griseya

Joachim Schauer

ginje Susanne Kogler. Za uvrštavanje njezinih predavanja u program MBZ–a zaslužna je suradnja Filozofskog fakulteta u Ljubljani i Muzičke akademije u Zagrebu. Profesorica Kogler, naime, ovaj semestar boravi u Ljubljani, gdje djeluje kao gostujuća profesorica na odsjecima za muzikologiju i filozofiju tamošnjeg Filozofskog fakulteta.

dr. sc. Susanne Kogler Piše: Vedran Lesar

O 38

vogodišnji Muzički biennale Zagreb uz brojne koncerte ponudio je i nekoliko predavanja. Simbolično je i nadasve prigodno da su ta predavanja održana u prostorima Muzičke akademije — institucije koja bi i trebala (a predavanja dokazuju da to doista i čini) organizirati takva događanja. (Ostavimo sada po strani pitanje u kojoj je mjeri to rezultat inicijative pojedinaca, a u kojoj sustavne politike institucije.) Muzička akademija u posljednje vrijeme doista pokušava raznim događanjima i projektima pokazati otvorenost za suradnju s drugim institucijama, a upravo je suradnja različitih institucija omogućila da se u sklopu MBZ–a održe dva predavanja austrijske muzikolo-

Pitanja o suvremenosti Nakon studija glazbene pedagogije, klasične filologije i muzikologije na Sveučilištu Karla Franza i na Sveučilištu umjetnosti u Grazu, Susanne Kogler bavila se različitim temama koje se, u grubim crtama, mogu svesti na povijest i estetiku glazbe od 19. do 21. stoljeća. Doktorirala je 2001. radom Jezik i jezičnosti u suvremenom skladanju, a desetak je godina poslije (2012.) habilitirala radom Adorno versus Lyotard: Moderna i postmoderna estetika. U nabrajanju osnovnih točaka iz njezina životopisa, napomenimo još da je petnaestak godina djelovala kao znanstvena suradnica na Institutu za istraživanje vrednovanja Sveučilišta umjetnosti u Grazu, a nekoliko je godina bila i voditeljica Centra za rodne studije na istom sveučilištu. Od 2012. voditeljica je sveučilišnog arhiva. Uz to, predaje kao honorarna docentica na Muzikološkom institutu Sveučilišta Karla Franza u Grazu. Predavanja koja je Susanne Kogler održala 24. i 25. travnja u Zagrebu tematski se nadovezuju, a i strukturirana su na sličan način. Oba su počela kratkim pregledom teme; uslijedio je »teorijski« prikaz estetskih i filozofskih ide-

ja važnih za temu, da bi se naposljetku te iste ideje tražilo u konkretnim glazbenim djelima. Iako njezina predavanja retorički nisu bila pretjerano dorađena, autorica je uspjela u vrlo kompleksnoj mreži izloženih misli i ideja ponuditi neke uporišne točke. (Usprkos tome, vrlo je teško ponuditi pregled tih točaka a da se ideje obuhvaćene njima ne pojednostavne i na taj način falsificiraju. Ipak, slijedi pokušaj prikaza tih ideja.) U predavanju Uzvišeni zvukovi ili O glazbi i prirodi, Susanne Kogler je pokušala — kao što navodi u najavi predavanja, odnosno u tekstu za popratni katalog MBZ–a — »istražiti utjecaj prosvjetiteljstva na estetiku glazbene avangarde«. Duhovno i osjetilno Kao polazišne točke propitivanja poslužile su joj filozofija umjetnosti Theodora Wiesengrunda Adorna i estetika Jeana Françoisa Lyotarda. Pritom, slijedeći definiciju grčkog filozofa Panajotisa Kondylisa, autorica sugerira da prosvjetiteljstvo valja razumjeti kao »množinu pokušaja da se odredi odnos duhovnog i osjetilnog«. Kao takvo, prosvjetiteljstvo podliježe kritičkom propitivanju. I upravo takvo propitivanje, prema autoričinim riječima, čini osnovu Adornove filozofije glazbe. »Prosvjetiteljstvo treba revidirati!« mogao bi glasiti zahtjev što ga autorica stavlja Adornu u usta. »To pak je moguće ostvariti umjetnošću«, mogao bi glasiti njegov nastavak. François Lyotard ide i dalje. On osim što prosvjetiteljstvo podvrgava kritici, isto čini i s Adornovom kritičkom teorijom. No koji je to temeljni problem od kojega polaze Adornova i Lyotadova kritika? Autorica ga izražava tvrdnjom da su oba filozofa uvjerena kako »zapadna kultura treba temeljitu reformu koja bi dokinula čovjekovu dominaciju nad prirodom«. No postoji rješenje; i Adorno i Lyotard vide ga u revidiranju prosvjetiteljstva umjetnošću. A ono zbog čega umjetnost može biti rješenje njezina je mogućnost propitivanja odnosa duhovnog i osjetilnog. Upravo je tome autorica posvetila drugi dio predavanja. Predstavila je različite glazbene interpretacije tog odnosa koje je pronašla u odabranim djelima trojice skladatelja: Antona Weberna, Iannisa Xenakisa i Gérarda Griseya. O

svojem propitivanju odnosa duhovnog i osjetilnog u odabranim djelima, autorica kaže: »Proučavajući estetsku koncepciju i glazbene strukture svake od skladbi − kao što je dodekafonija u Weberna, stokastička i logička organizacija u Xenakisa i spektralna analiza u Griseya − istražit ću kako racionalna kalkulacija i osjetilna percepcija dopunjuju jedna drugu u kreativnom procesu.« Estetike uzvišenog Drugo predavanje — Zvuk i tišina ili O slušanju — svojevrsni je nastavak prvoga. Na početku je Susane Kogler ponovila polazišne postavke svojih predavanja: tvrdnje da Adorno prosudbe o glazbi formira sa stajališta slušatelja te da su Adornova i Lyotardova estetika — oslanjajući se na pojam Immanuela Kanta — estetike uzvišenog. U fokusu predavanja našao se odnos etike i estetike. U tom se odnosu posebno propitivalo jedno pitanje: »Kako glazba bez riječi može sadržavati etičku dimenziju?« Da bismo se pozabavili tim pitanjem, treba se najprije vratiti na kategoriju uzvišenog. Za Immanuela Kanta ta kategorija veličinom izlazi iz sfere mislivog. No Adorno i Lyotard reinterpretiraju kategoriju uzvišenog i vezuju je uz mikrološku perspektivu — perspektivu koja se koncentrira na detalj. Zbog toga, promatramo li glazbu s gledišta estetike uzvišenog, tišina postaje vrlo važna kategorija. Rast važnosti tišine u glazbi, pak, iziskuje nov pristup i kod skladatelja i kod slušatelja, što pak pretpostavlja određenu etičku dimenziju. Utoliko je tišina jedna od kategorija preko koje se u glazbi — poglavito avangardnoj — može doprijeti do etičkog. Te su misli u drugom dijelu predavanja popraćene isječcima iz djela Antona Weberna, Johna Cagea, Pierrea Bouleza, Luigija Nona te Bricea Pauseta (jedno djelo Bricea Pauseta predstavljeno je, doduše, samo riječima jer ne postoji njegova komercijalna snimka). Neki čvrst i definitivan zaključak u konačnici je izostao (iako su oba predavanja završila iznošenjem nekih »manjih« zaključaka), no predavanja su svojim »otvorenim završetkom« doista bila komplementarna ostatku događanja na ovogodišnjem MBZ–u. Jer pitanja koja su i Adorno i Lyotard načeli još uvijek su aktualna.

Kava, koncert i razgovor s umjetnikom u KIC-u: Daniel Matej

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

3/13/17 12:29 PM

Matej Grgić

29 MBZ pasica.indd 1

Razgovor s slovačkim skladateljem, dirigentom i pedagogom Danielom Matejem u povodu jedine elektroničke slušaonice na ovogodišnjem Biennalu

Elektronovosti iz »Čehoslovačke« Što nam govori probrana elektronička glazba mladih čeških i slovačkih skladatelja do 30 godina Razgovarala: Helena Skljarov

»Z

aboravite glazbene forme koje ste naučili, zaboravite na trodijelnost, simetriju... Zaboravite! Slijedite glazbu i opišite je. Ako napravite distancu i nešto vas unutar nje zaintrigira, pokušajte otkriti kako funkcionira, približite se djelu i proučite ga.« Tako Daniel Matej (1963.) opisuje idealan pristup glazbi danas. U sklopu 29. Muzičkog biennala Zagreb, taj je slovački skladatelj, dirigent i pedagog održao slušaonicu elektroničke glazbe mladih čeških i slovačkih skladatelja. U zamračenom prostoru galerije KIC, predstavio je 24. travnja čak osam glazbenih djela odabranih skladatelja koja je, uz prethodno upozorenje publici, odlučio reproducirati u jednom komadu (kako pljesak ne bi uništio ukupan dojam koncerta). Većina skladbi bila je ambijentalne prirode: Maranat Pjonija, Breeding — Full Body Complex Mateja Slobode, Oblak Michaele Antalove, I met wawes Natalie Plevákove, Swallowed by a Black Hole Mareka Andrýseka i Šumíky Martina Ožvolda, dok su dvije bile nešto kraće i napisane pod utjecajem techno glazbe: I told you Ink Midgeta i Od ufa Kuffu koju autorski potpisuje skupina Samčo, brat dážďoviek. Možda baš

cionira. Elektronička glazba treba biti otvorena prema svakom tipu materijala. U njezinim začecima nastala je podjela između korištenja isključivo elektroničkih zvukova i isključivo snimljenog materijala. Ali zašto? Treba biti otvoren prema svemu.

zbog dojma neprekinutog luka koji je odavao koncert, nakon slušanja bio je zanimljiv komentar jednog posjetitelja koji je, kako je rekao, imao dojam da je sve skladbe, izuzev dviju kontrastnih, napisala jedna osoba. Na to je nešto kasnije sam Daniel Matej odgovorio u sklopu našeg jednosatnog razgovora uz ručak.

čan način na koji skladam glazbu. Dakle, mora imati logiku, strategiju, mora imati iznenađenja. Na primjer, one dvije »plesne kompozicije« Inka Midgeta i grupe Samčo bile su nagli rez... svi su očekivali dulje ambijentalne skladbe, ali odjednom se pojavio kontrast. Kad sam radio na programu, radio sam prema svojoj skladateljskoj strategiji.

Možda je neobično što želim početi razgovor od kraja koncerta. No zanima me vaš detaljniji komentar o tome da su izabrane ambijentalne skladbe djelovale kao da ih je napisao jedan skladatelj.

Dakle, skladbe su birane i na temelju stila; I told you Inka Midgeta i Od ufa Kuffu Samča strateški su uklopljene?

Zanimljivo je da ona nije stapala zvukovlje klasičnog instrumenta s elektronikom, što često rade skladatelji u takvoj kombinaciji. Nije li to hrabar pristup?

Da, pogotovo skladba grupe Samčo, brata dážďovieka. Slušao sam oko deset skladbi i htio sam tom jednom napraviti kratku, jednostavnu i iznenađujuću kodu ove uglavnom ambijentalne i »široke« glazbe. Promatrao sam ljude u publici u vrijeme posljednje skladbe i primijetio sam da se smiješe. Samčo radi vrlo neobična, pomalo dadaistička djela, ali na vrlo pametan način. Ideja koncerta bila je prikazati zanimljive ljude i iz Slovačke, a Samčo je izrazito zanimljiv fenomen, tako da sam mu dao mjesto u programu.

Da, Antalová je bila hrabra, ali i neobična. Postoji klišej u razmišljanju skladatelja da se, kad pomiješaš klasične instrumente i elektroniku, elektronički zvukovi trebaju upotrebljavati i tretirati kao jedan od klasičnih instrumenata. Ali čini mi se i da mnogo skladatelja upotrebljava elektroničke uređaje poput sintesajzera kojim zapravo stvaraju i dalje »klasičnu glazbu«, a to mi se nikako ne sviđa. U nekim djelima bilo je pomalo i toga, ali izabrao sam ih zato što su dobro napravljena. Antalová je »prekršila« pravila i dobila izvrstan rezultat.

Osim utjecaja techna, mogao se primijetiti utjecaj klasične glazbe na mlade skladatelje, pogotovo kod Michaele Antalove koja je uz elektroniku primijenila i klasične instrumente.

Dakle, ako je u klasičnoj glazbi granica sastav, gdje je u tom slučaju granica korištenja zvukovlja u elektroničkoj glazbi? Pri skladanju klasične glazbe, ipak nas sastav sprečava da skrenemo u zvučnu heterogenost...

One su na neki način slične. Ali ljudi imaju tendenciju generalizirati; u tom smislu može se reći da neki dijelovi primjerice Druge klavirske sonate Pierrea Bouleza i Music of Changes Johna Cagea zvuče kao da ih je napisala ista osoba. Međutim, iako je rezultat zvučanja vrlo sličan, te skladbe su napisane potpuno različitim metodama! I u elektroničkim skladbama postoji »opći zvuk«, odnosno ideja kako bi glazba trebala zvučati, ali mislim da je ono zanimljivo u glazbi potraga za detaljima i traženje razlike u njima. Do prethodnog je komentara možda došlo zbog ambijenta koji ste stvorili na koncertu; nije bilo pljeskanja, ponekad su bili slični krajevi prethodnih i počeci sljedećih skladbi...? Inače svaki program priređujem na sli-

Kad sam prvi put čuo tu skladbu, jako sam se začudio! Pitao sam se — što je ovo? Improvizacija na bubnjevima? Ali... zašto ne? Skladba dobro funk-

Možeš uzeti pet sekundi simfonijskog orkestra, a zatim nekoliko sekundi zvukova valova! U realnosti je to nemogu-

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Učinilo mi se da se Natalie Pleváková u djelu I meet wawes jako približila toj granici, budući da je primijenila najviše različitih zvukova od svih skladatelja na koncertu? Natalie je radila u skladbi puno toga, ali mislim da je uspjela na neki način. Slažem se da u elektroničkoj glazbi granica treba postojati, ali čini mi se da je Natalie uspjela zadržati fokus i zaokružiti kompoziciju. U suprotnom je slučaju ne bih odabrao. Mnogo je zvukova i u djelu Martina Ožvolda, ali čini mi se da ih je promišljenije upotrijebio. Moram priznati da me se ta skladba najviše dojmila. On je bio iznimka, zato što su skladatelji prema konceptu koncerta trebali biti mlađi od 30 godina. Martin je stariji, ali toliko mi se svidjela ta skladba da sam zamolio Krešimira Seletkovića da je uvrstim u program. To je bilo definitivno najbolje djelo. Radio je s izvrsnim skladateljima, ali nije samo do toga, on ima i veliki senzibilitet za arhitektonsku gradnju djela. Zvučne slike Učinilo mi se da je njegova ideja bila prezentirati »buku«, poput bijelog šuma, ulične buke i sl., stvarajući album zvučnih slika u koje se postupno ulazi i izlazi... Može se shvatiti na taj način. Njegova je arhitektura bila izvrsna, kao i senzibilnost gradnje zvukova. Uspio je pronaći odgovarajuću količinu glazbenog materijala i istražio ga je u pravoj mjeri. Mislim da je to na neki način bila simfonija! Od izvedenih skladbi izdvojila bih još Swallowed by a Black Hole vrlo mladog Mareka Andrýseka. Primijetila sam da je bila izrazito jasne forme. Da, najjasnije, kao priča. Ali govoreći o glazbi, najčešća i najveća greška koju skladatelji rade, a da to i ne shvaćaju, jest referiranje na glazbu 18. i 19. stoljeća. Devedeset posto glazbene edukacije bavi se tom glazbom! Dakle, imamo model razmišljanja o glazbi, model kako je na taj način analizirati. I pokušavamo ga primijeniti na današnju glazbu, ali današnja glazba često funkcionira potpuno drukčije. Kako onda pristupiti današnjoj glazbi? Analiza nije otkrivanje i traženje uzoraka glazbenog razmišljanja, nego pokušaj odgovora na pitanje kako skladatelj kroz svoje zvukove razmišlja i pokušaj shvaćanja njegova razmišljanja. To je jedino važno! Pustite forme koje ste naučili, zaboravite na trodijelnost, simetriju, provedbu... Zaboravite. Slijedite glazbu kamo god ide i opišite je. Ako napravite distancu i nešto vas unutar nje zainteresira, pokušajte otkriti kako funkcionira, približite se djelu i proučite ga.

Koncert Zagrebačkog puhačkog trija u Hr vatskom glazbenom z a v o d u , 2 9 . t r a v n j a 2 0 17.

Praizvedbe skladatelja na L Danijel Legin i Branko Lazarin skladatelji su različitih naraštaja i stilskih opredijeljenosti čija je djela na istom programu združio naš povijesni ansambl trojice puhača

agrebački p u hački trio u svojem novom sastavu (Žarko Perišić, fagot; Domagoj Pavlović, klarinet, i Branko Mihanović, oboa) nastavlja dugu tradiciju tog puhačkog ansambla osnovanoga 1969. godiBranko Lazarin ne, uspješno predstavljajući glazbu za puhače. Njihov bogat repertoar sastoji se od skladbi svih stilova i razdoblja, no ansambl posebno bira djela među stvaralaštvom suvremene glazbe. Na inicijativu Trija nastale su mnogobrojne skladbe, a mnogi hrvatski skladatelji posvetili su mu svoja djela. Tako su i na svojem koncertu u sklopu 29. MBZ-a održanom u poslijepodnevnim satima (17 h) u Hrvatskom glazbenom zavodu praizveli djela dvojice hrvatskih skladatelja: Aeolian Symmetries Danijela Legina i Kvartet za obou, klarinet, fagot i klavir Branka Lazarina. Drugi dio programa umjetnici su posvetili stranim suvremenim autorima i njihovim djelima isključivo za puhački trio – korejskom skladatelju Isangu Yunu (Rondell iz 1975.) i njemačkom skladatelju Robertu H. P. Platzu (Branenwelten3, u prijevodu Svjetovi brana, iz 2009.). Zagrebačkom puhačkom triju na klaviru se dan nakon briljantnog nastupa sa Zagrebačkom filharmonijom u klavirskom koncertu Grkinje Line Tonije (Squall) pridružila vrsna interpretkinja specijalizirana za suvremene partiture, pijanistica Srebrenka Poljak. Obje skladbe hrvatskih skladatelja različitih stil-

Često spominjete arhitekturu djela, je li to za vas najvažnija sastavnica glazbe? Glazba je umjetnost koja postoji u vremenu i prostoru, a za mene je definicija dobre skladbe pronalazak materijala koji ima potencijal koji skladatelj zatim u razumnoj količini širi u vremenu i prostoru. Ako je prekratko, čut će se da materijal nije dovoljno istražen, ako je predugo, čut će se da je pretjerano korišten. To su opća načela umjetnosti koja vrijede i za film, ples... To arhitektonsko razmišljanje zajedničko je svim kvalitetnim umjetničkim djelima. Danijel Legin

3/13/17 12:29 PM

Matej Grgić

će, ali elektronička glazba nam daje tu mogućnost. Jedan od glavnih izazova elektroničke glazbe je da se unutar svijeta zvukova rade kombinacije koje se zatim smještaju u vrijeme i prostor.

skih opredijeljenosti i naraštaja, pretočene u kategoriju vremena, traju jednako, oko osam minuta, ali su različitih formi i tonskih sklopova. Leginove Eolske simetrije, nastale na narudžbu MBZa upravo za taj koncert, jednostavačno su djelo u kojemu se istodobno istražuje načelo simetrije kao osnovno gradivno načelo skladanja i eolski modus (prirodni mol) kao elementarni tonski sustav. Slušajući glazbu, moguće je slijediti skladateljevu intenciju da simetriju ostvari na više razina, na razini mikrostrukture (simetrični motivi te melodijske i ritamske ćelije) i na razini makrostrukture (simetrični odsjeci, njihov simetrični raspored te u cjelini palindromska konstrukcija). Dok nam je za Leginovu skladbu i otkrivanje svih gradivnih zamisli potrebno praćenje uz partituru, Lazarinov je višestavačni Kvartet formalno sličniji klasičnim uzorima koje je moguće i samo slušno prepoznati. Kako kaže sam autor, u trostavačnoj se dispoziciji kreće od svojevrsne fantazije koja otkriva improvizacijski tip dijaloga četiriju glazbala (Largo), slijedi drugi stavak koji je i sam trodijelne strukture (Lento), dok sve završava u finalu forme ronda (Moderato). Skladatelj koji je inače mirovinu dočekao kao profesor harmonije na Muzičkoj akademiji, u popratnom komentaru ističe oduševljenost »igrom tonskih odnosa intervala, bilo u neposrednom ozvučenom dahu oboe, klarineta i fagota, bilo u klaviru kao harmonijskoj akordnoklasterskoj pozadini«. (HDS/MBZ) Matej Grgić

29 MBZ pasica.indd 1

3/13/17 12:29 PM

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

Zbor HRT-a u Muzeju Mimara Dva zborska koncerta na 29. Muzičkom biennalu Zagreb

Zborovi u muzejima: prozor u novi svijet Piše: Dora Dunatov

ao i na prethodnim izdanjima najpoznatijeg zagrebačkog festivala suvremene glazbe, i ova je sezona Muzičkog biennala Zagreb potkraj travnja postavila najraznovrsnije instrumente, izvođače i glazbena ostvarenja na čak četrnaest pozornica diljem Zagreba. Između, u prosjeku, više od tri koncerta dnevno punih tjedan dana, baš svatko je mogao pronaći barem jednu nišu »po svom guštu« bez obzira na dob, spol ili glazbene (ne) sklonosti. Obožavatelji orkestralnog zvuka ove su se godine zasigurno zadovoljili nizom ansambala prepoznate kvalitete, od kojih je posebno zasjao kultni pariški ansambl Pierrea Bouleza, ansambl Intercontemporain. Posebno su mogli uživati i ljubitelji udaraljki s gotovo svakodnevnim programom koji je predstavljao perkusi-

oniste svjetskih škola i najraznolikije instrumente idiofonih i membranofonih porodica. Bilo je tu i tradicionalnih formi, počevši od opere poljske skladateljice Martyne Kosecke, do petominutnih klavirskih koncerata, a čak su i oni najmlađi dobili svoju lutkarsku predstavu. Dvije praizvedbe U tom mnoštvu događanja izvedeno je čak četrnaest praizvedbi hrvatskih skladatelja, od kojih su dvije posvećene zborskom mediju. Moglo bi se reći da je upravo taj medij jedan od prijemljivijih kad je u pitanju suvremeno glazbeno stvaralaštvo, no s obzirom na eksploziju ideja i tehnika modernih skladatelja, bilo bi pogrešno generalizirati paletu zvukova koje ljudski govorni aparat može artikulirati. A čime se vodilo tih dvoje hrvatskih skladatelja? Prva zborska praizvedba djelo je zagrebačke pijanistice i skladateljice Sanje Drakulić, čija je glazbena ka-

rijera prošarana hrvatskim, ruskim i britanskim bojama. Na Moskovskom državnom konzervatoriju Čajkovski tijekom dvije godine bila je asistentica kompozicije, nakon čega je put vodi do osječke Umjetničke akademije, gdje trenutačno radi kao profesorica i voditeljica Odsjeka za Novu glazbu. Svoje je najnovije djelo, Song of the Witches, napisala na narudžbu MBZ– a. Izveo ga je Komorni zbor Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu pod ravnanjem Jasenke Ostojić na koncertu održanom 24. travnja u predvorju Muzeja za umjetnost i obrt. Radi se o skladbi za zbor i marimbu, nadahnutoj prizorom vještica iz tragedije Macbeth Williama Shakespearea. Skladateljicu je dirigentica ansambla ponukala da zaviri u neiscrpno vrelo stihova engleskoga kralja drame kojega je, kao i nju, nadahnula spoznaja kako su »žene koje imaju nadnaravne moći i znanja uvijek bile meta napada i progona, ali i sredstvo postizanja cilja«. Primat žena iz partiture izvire u prijetećim stihovima povjerenim

upravo ženskom dijelu ansambla, dok basovi i tenori uglavnom stvaraju duboke temelje nad kojima će se razvijati priča snažnih žena. Petominutna partitura prožeta je dojmljivim osnovnim pulsom tanga iznesenog na marimbi. Mističnosti skladbe pridonio je i takozvani orijentalni zvuk, dočaran pomacima u povećanim intervalima, izranjajući na vidjelo prema kraju partiture. Uz praizvedbu Sanje Drakulić, mladi su glazbenici dojmljivo izveli skladbu Omaggio a Lukačić Igora Kuljerića za zbor, orgulje i udaraljke. Koristeći ambijent Muzeja veoma domišljato, raspoređuju se na dvije razine, dopuštajući zvuku da lebdi svim stranama akustičnog prostora. Jednako će postupiti i u skladbama Enigma I Beata Furrera i Dona nobis pacem Frane Paraća. U dvama stavcima Misse Quinta Györgya Orbána zborskim će se glazbenicima pridružiti klarinetist i kontrabasist, a posebno se istaknula izvedba djela Reggel Györgya Ligetija.

Matej Grgić

Komorni zbor MA i dirigentica Jasenka Ostojić, 24. travnja u Muzeju za umjetnost i obrt; Zbor HRT–a i dirigent Nils Schweckendiek, 25. travnja u Muzeju Mimara

Iako se radilo uglavnom o kraćim skladbama, od kojih je najdulja trajala sedam minuta, pred mladim je glazbenicima bio prilično težak zadatak. Suvremeni zborski izraz pred pjevača stavlja niz izazova, od četvrttonske intonacije, preko neuobičajenih fraza do kojekakvih dosjetki, poput zviždanja, mljackanja, šuškanja, zijevanja i sličnih glasovnih tvorevina. Iako se prva zborska praizvedba nije upuštala u nesvakidašnje zvukove, druga je uvelike iskoristila sve mogućnosti koje nudi usna šupljina. Riječ je o skladbi Beyond the Deadline Frane Đurovića koju je 25. travnja u atriju Muzeja Mimara izveo Zbor HRT–a pod ravnanjem finskog dirigenta Nilsa Schweckendieka.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

Mimo rokova Na tom je združenom koncertu Biennala i Sfumata, ciklusa Zbora HRT– a, jedan od vodećih finskih dirigenata suvremene zborske glazbe predstavio finsko zborsko stvaralaštvo, uz jednu hrvatsku praizvedbu. Na narudžbu MBZ–a, Frano Đurović je u samo sedam minuta ironičnoga teksta i neobičnih ritmiziranih zvukova (poput mljackanja, zviždanja te šuškanja papirima) ilustrirao rečenicu Hermanna Hessea: »Svaka inteligentnija vrsta humora počinje time da čovjek samoga sebe ne shvaća ozbiljno.« Te je večeri uz njegovu praizvedbu prvi put izvedena i skladba jednog finskog skladatelja, Anttija Auvinena, kao rezultat suradnje Zbora

HRT–a, Helsinškog komornog zbora i europske mreže profesionalnih zborova TENSO. Radi se o skladbi Obviously Foreign Infantry koja, osim zanimljivih zborskih rješenja, donosi i ulomke tekstova iz političkih propagandi prošloga stoljeća. Posebno je zanimljiva bila upotreba predmeta kojima su ženski glasovi prikazali korištenje razglasa, odnosno oglašavanje sirena. Finsko stvaralaštvo svoj je smisao za ironični humor pokazalo djelom Report Perttua Haapanena. Nastojeći iznijeti paradoks medicinskog nalaza, skladatelj je iskoristio zviždaljku i udaraljke, za kojima je bila Kaja Farzky, te gitaru, koju je svirao Krešimir Bedek. Na istom je koncertu Zbor HRT–a izveo i skladbu Nuits, adieux Kaije Saariaho, jedine skladateljice na programu, a koncert je završio djelom A Wilderness of Sea Alexa Freemana, američkog skladatelja čiji je profesionalni boravak u Skandinaviji uvelike utjecao na skladateljski pristup monumentalnom zborskom stvaralaštvu.

3/13/17 12:29 PM

Nils Schweckendiek i Frano Parać u Muzeju Mimara

Komorni zbor MA u Muzeju za umjetnost i obrt

Ove je sezone na Muzičkom biennalu Zagreb praizvedeno 12 minuta hrvatskoga zborskog stvaralaštva. Ipak, dvije su minijature predstavile dva prilično različita pristupa glazbenom materijalu u zborskom mediju. Možda je vrijeme kad je Hrvatska stvarala nacionalno prepoznatljiva zborska ostvarenja prateći suvremeni izraz prošlo, no to samo znači da se otvorio prozor u neki novi izraz i svježu publiku.

Frano Parać i Jasenka Ostojić

3/13/17 12:29 PM

Matej Grgić

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

Cantus Ansambl, sopranistica Marta Schwaiger i dirigent Adriano Martinolli D'Arcy u izvedbi Romitellijeva Kazala kovina Komorni ansambli specijalizirani za suvremenu glazbu na MBZ–u

Različito, zanimljivo, uzbudljivo, kritično Cantus Ansambl, Adriano Martinolli D’Arcy, dirigent, Marta Schwaiger, sopran, ZKM, 22. travnja 2017. u 22 h Ansambl Modern, Rossen Gergov, dirigent, ZKM, 24. travnja 2017. u 20h Oslo Sinfonietta, Teatar &TD, 26. travnja 2017. u 22 h Ansambl Ictus, Teatar &TD, 28. travnja 2017. u 22 h

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

raspodjeli praćenja koncerata u sklopu 29. Muzičkog biennala Zagreb pripalo mi je osvrtanje na nastupe četiriju komornih ansambala: Cantus Ansambla, Ansambla Modern, Oslo Sinfoniette i Ansambla Ictus. Tako postavljen zadatak usmjerio je koncentraciju na stvaralaštvo za sastave koji objedinjuju osnovne grupe instrumenata, dakle gudače i puhače te njima eventualno dodane udaraljke, s povremnim sudjelovanjem električne gitare ili klavira. Dakako, neizostavno je i uključivanje novih medija.

Kompleksniji je u pogledu zahtjeva za sudjelovanjem i uključivanjem drugih medija bio program koji je 22. travnja u Zagrebačkom kazalištu mladih predstavio zagrebački Cantus Ansambl. Na području izvođenja glazbe 20. i 21. stoljeća u Hrvatskoj i međunarodno afirmirani hrvatski komorni sastav izveo je videooperu An Index of Metals (Kazalo kovina), projekt koji su koncipirali prerano preminuli talijanski skladatelj Fausto Romitelli (1963.–2004.) i njegov sunarodnjak i vršnjak Paolo Pachini (1964.), koji uz instrumentalni sastav (flauta, oboa, klarinet, truba, trombon, klavir, violina, viola, violončelo, električna gitara i bas–gitara) uključuje i sudjelovanje vokalnog solista (sopran) i videoprojekciju. Na tekst Kenke Lekovich glazbeno je monooperu uz videododatak Paola

Pachinija i Leonarda Romolija osmislio Fausto Romitelli, Stefano Bonetti bio je zadužen za glazbenu informatiku, a prema navodu u programskoj knjižici projekt je bio narudžba Zaklade Boucourechliev. U elektroničkoj glazbi vrsno educitrani Fausto Romitelli, o čemu svjedoči njegova suradnja s pariškim IRCAM–om, napušta koncept asocijacija koje bismo očekivali u povezivanju s glazbeno–scenskim oblikom opere i ostvaruje novi oblik videoopere sa sudjelovanjem samo soprana uz instrumentalni ansambl, uključivši projekciju autonomnih apstraktnih filmova koji su projicirani na tri ekrana, stvarajući tako uz akustički i vizualni prostor. Dakle, prema riječima samog autora Fromitellija, riječ je o »nasilnom i apstraktnom narativu koji je ogoljen od svih opernih

trikova i pruža inicijacijski obred uranjanja i transa svjetla i zvuka«. Doista, 11 amplificiranih instrumentalista i sopran zaduženi su za proizvođenje prilično agresivnih akustičkih fenomena kojima se slušatelja uranja u zvučno–vizualno događanje gotovo ritualnog karaktera s izraženim fizičkim djelovanjem svjetlosnih i zvučnih podražaja. U tako zamišljenom multimedijskom postupku snalazili su se članovi Cantus Ansambla iskustveno koncentriranim izvođenjem zasićenih konglomeracija zvučnih efekata, a osobito priznanje valja uputiti sopranistici Marti Schwaiger, pjevačici čije su glasovne mogućnosti očito pogodne za zahtjevno interpretiranje solističke dionice koja zahtijeva sigurnost u pogledu intonacije i artikulacije traženih vokalnih akrobacija.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

Za posjetitelje 29. MBZ–a svakako je veliki dobitak bila mogućnost susreta s istaknutim inozemnim komornim ansamblima koji na međunarodnim festivalima novovjeke glazbe tradicionalno (pra)izvode djela koja na najrazličitije načine promišljaju stanje skladateljstva i odnos prema glazbi koju se smatra umjetničkom, dakle zahtjevnom i složenom, a koja odražava domete misaonosti i ukupnosti fenomena uobičajeno označenog kao »suvremena glazba«. Jedan od tako proslavljenih sastava svakako je Ensemble Modern koji je u Zagreb došao predvođen bugarskim dirigentom Rossenom Gergovom (1981.). Uopće, poučno je u iscrpno sastavljenoj programskoj knjizi MBZ–a čitati životopise ne samo skladatelja nego i interpreta koje smo susretali na koncertima tijekom festivala, jer je doista riječ o glazbenicima koji školovanjem i djelovanjem pokazuju intenzivni angažman u svladavanju itekako bogate produkcije ostvarenja brojnih sklada-

telja koji se diljem Europe, pa i mnogo šire, domišljaju kako osmisliti glazbeni događaj koji bi pobudio pozornost ne samo za jednu, festivalsku izvedbu, nego i za neke daljnje i ponovljene izvedbe koje bi slušateljima trebale/ mogle pružiti neki suvisli glazbeni doživljaj. U tim nastojanjima na ovome mjestu želim tek navesti kako se kod svih solista i ansambala ipak pretežito radi o koncentriranju na stvaralaštvo »europocentričnih« skladatelja, dakle autora proizašlih iz europske tradicije Nove glazbe i glazbene avangarde, ma što to danas značilo. Naime, nemoguće je ne primijetiti potpuni izostanak imena i glazbenika iz nekih drugih kulturoloških krugova, nekih drugih izvaneuropskih glazbenih »radionica«. Ali to je očito opća značajka koja prati sve bjelosvjetske festivale suvremene glazbe, pa bi bilo iluzorno od našeg hrvatskog »sajma« očekivati neki drukčiji i bitniji iskorak. Dakle, ansambl Modern, koji je kon-

certirao 24. travnja u Zagrebačkom kazalištu mladih, došao je s repertoarom koji je uključivao skladbe Liebeslied (Ljubavna pjesma) za osam instrumenata njemačkog skladatelja Jörga Widmanna, Contour (Obris) za pet instrumenata slovenskog skladatelja Vita Žuraja, Rondeaus sauvage (Divlji rondo) za sedam glazbenika njemačkog skladatelja Arnulfa Herrmanna, Synchronicity hrvatskog skladatelja Tibora Szirovicze i Salz (Sol) za ansambl još jednog njemačkog predstavnika Enna Poppea. U tom je nizu djelo hrvatskog skladatelja Szirovicze (koji je kompoziciju diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Željka Brkanovića, a od ove je studentske godine i sam asistent na Odsjeku za kompoziciju te ustanove) jedino bilo izvedeno prvi put, a nastalo je na narudžbu MBZ–a. Od navedenih djela valja istaknuti skladbu Vite Žuraja koji oboi, klarinetu, rogu, fagotu i trubi daje prigodu za vrlo duhovitu igru i zapravo pomalo »zezantsko«

3/13/17 12:29 PM

poigravanje visinama, gustoćom zvučanja, ritmičkim poigravanjem i kolorističkim dosjetkama kojima pridonosi uključivanje piccola i kontrafagota. Pa ako je Tibor Szirovicza i pomalo zakučast u svojim tumačenjima novoga djela i objašnjavanju što je to »sinkronicitet« i »smislena slučajnost« i premda piše o »teškom kreativnom procesu«, djelo u kojemu je zaposlio violinu, violu, violončelo, flautu, obou, klarinet, fagot, rog, klavir i udaraljke (dakle glazbala koja pružaju mogućnosti za raznorodne kolorističke efekte, zgusnuta harmonijska suzvučja i razvedene ritmičke suodnose), slušatelj može pratiti kao suvislo glazbeno–ugođajno zbivanje koje se doživljava kao iskaz skladatelja odgovornog prema profesiji glazbenika–instrumentalista i prema skladateljstvu kao pozivu koji je nadogradnja na stoljeća europske glazbene tvorbe koja su iza nas.

Belgijski ansambl Ictus

Vedran Metelko

uvislo glazbeno–ugođajno zbivanje u skladbi Synchronicity Tibora Szirovicze doživljava se kao iskaz odgovornosti prema skladateljstvu kao pozivu koji je nadogradnja na stoljeća europske glazbene tvorbe koja su iza nas

od svih se solista i ansambala u repertoaru ipak radi o koncentraciji na stvaralaštvo »europocentričnih« skladatelja, dakle autora proizašlih iz europske tradicije Nove glazbe i glazbene avangarde

3/13/17 12:29 PM

Najprovokativnija grupa Danski ansambl Oslo Sinfonietta s programom djela Black Box Music (Glazba crne kutije) danskog skladatelja Simona Steena–Andersena, Wolf Studies (Studije vukova) norveškog predstavnika Øyvinda Torvuda i Fremdarbeit (Strana radna snaga) njemačkog skladatelja Johannesa Kreidlera, koji je nastupio 26. travnja u Teatru &TD, moglo se shvatiti i doživjeti kao najprovokativniju grupu ovogodišnjeg MBZ–a. Dakako, to je i razumljivo jer je taj koncert organiziran u suradnji s Kulturom promjene Studentskog centra u Zagrebu, dakle eminentno na najsuvremenije, modernističke i avangardne promišljaje usmjerenog Muzičkog salona Studentskog centra Zagreb, a s druge strane i zbog toga jer su bili zastupljeni autori mlađe generacije skladatelja rođeni između 1976. i 1980. koji dolaze iz ekonomski najrazvijenijih zapadnoeurospkih država. Spominjem to i zato što je, iako se u glazbenom osvrtanju gotovo nikad ne uzima u obzir životni standard umjetnika u kojemu on djeluje, ta kategorija ipak nešto što bi trebalo uzimati u obzir. Naime, visokorazvijena zapadnoeuropska društva logično razvijaju i drukčije poglede na život pa onda i na umjetničko djelovanje, a to su navedeni skladatelji svojim projektima nepobitno pokazali. Riječ je o svojevrsnim konceptualnim promišljanjima, o audiovizualnim senzacijama i, kao u slučaju Glazbe crne kutije, o »zabavnoj dekonstrukciji tradicionalne glazbene drame«

Vedran Metelko

Ictusovci su bijelansku publiku "šetali" u četiri noćna sata izvedbama 11 skladbi kroz razne prostore Teatra &TD

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

ili pak o akustičkim proizvodima koji se, kao što je to Studija vukova, poigravaju slušateljevom percepcijom zvučnog doživljaja. Društveni angažman Svakako je pozornost mogao privući Johannes Kreidler sa svojim projektom nazvanim Strana radna snaga. Kreidlerov životopis iznosi mnoga iskustva studija i studijskih boravaka, a podatak da je studirao i filozofiju, možda može ukazati na njegovu istaknutu društvenu angažiranost i kritičnost. Skladatelj koji dolazi iz Njemačke, pogotovo danas i s iskustvima države u kojoj su strani radnici svakodnevno iskustvo, očito nije mogao ostati neosjetljiv na činjenicu eksploatiranja stranaca u tehnološki visokorazvijenom društvu pa je tu problematiku uzeo kao duhovito polazište za priču o narudžbi koju je dobio 2009. i kojom je Klangwerkstatt Berlin od njega naručio novo djelo za ansambl Mosaik. U desetogodišnjem radu u Berlinu imala sam priliku posjećivati priredbe u kulturnom centru Klangwerkstatt (u prijevodu Radionica zvuka) koji se nalazi u Kreuzbergu, gradskoj općini u kojoj pretežito stanuju stranci, uglavnom turski doseljenici. Klangwerkstatt je utemeljen 1989., u vrijeme njemačkog ujedinjenja i u njemu je skladatelj Peter Ablinger sa suradnicima pokrenuo Festival Nove glazbe. Dakle, bilo je to za Njemačku izuzetno bitno razdoblje ponovnog nacionalnog ujedinjenja. Logično je stoga da je i suvreme-

na glazba doživljavala svojevrsne transformacije. Da mladi njemački skladatelj rođen 1980. godine, koji je očito društveno osviješten i kritički intelektualac, a Johannes Kreidler to sasvim očito jest, na sve te događaje reagira, razumljivo je i, u kontekstu suvremenosti, logično. Tako njegovo »angažiranje« kineskog i indijskog suradnika koji mu za mali novac (oko 150 američkih dolara, koji njima dakako mnogo znače) izrađuju kompjutorske programe i softver za njegovu glazbu za koju on dobiva honorar od 1500 eura, teška je ironija i doista vrlo jasna društvena kritika. A kad sam na izlasku iz dvorane skladatelja pitala kako on to doživljava, samo mi je usputno dobacio kako je poznato da danas razvijene zapadnoeuropske industrijske tvrtke svoju proizvodnju prebacuju u daleke siromašne azijske države gdje jeftina radna snaga osigurava njihov profit. Svakako poučno, ako ne i glazbeno osobito... što? Vrijedno?? Dojmljivo??? Noćna šetnja Kad je pak riječ o nastupu belgijskog ansambla Ictus, koji ima sjedišta u Bruxellesu i u francuskom Lilleu, a bavi se najšire edukacijom za upoznavanje, slušanje i praćenje suvremene glazbe, a koji je u Teatru &TD 28. travnja zaokupljao sve dijelove prostora i u šetanju publike od dvorana preko foyera pa opet natrag u jednu od dviju dvorana (sve je trajalo gotovo četiri noćna sata), prezentirajući program na kojemu je

bilo 11 djela autora iz raznih država (priznajem, odustala sam otprilike nakon ponoći!), treba reći da je to bio izazov jednako u odnosu na slušateljsku izdržljivost koliko i u odnosu na »dobronamjernost« prihvaćanja takvih proizvoda. Bez navođenja svakog skladatelja poimence, tek ako se navede da je bilo instalacija poput Glazbe na dugoj tankoj žici, pa onda beskrajnog udaranja po tam–tamu, slušanja ozvučenog trianga ili pak osluškivanja paljenja šibica (svakako vrlo suptilno i za nadasve osjetljiv sluh), papira za brušenje (mi to zovemo šmirglpapir, zar ne?) ili pak dugotrajnog slušanja kako kaplje voda... Ali bio je zastupljen i hrvatski skladatelj, Davor Branimir Vincze, rođen u Zagrebu 1983., koji je kompoziciju studirao u Grazu, Stuttgartu i Parizu na IRCAM– u. On je zahvaljujući uspjesima i raznim stipendijama proputovao Europom i imao izvedbe na brojnim festivalima te ostvario suradnju s uglednim glazbenicima specijaliziranima za suvremenu glazbu, da bi se zaustavio u Stanfordu gdje priprema doktorat iz kompozicije. Priznajem da sam za slušanje njegova djela, koje je nazvao Inflected Points (Izvrnute točke) za šest izvođača i zvučnik (djelo je praizveo ansambl Ictus), već bila preumorna od biennalskog pretposljednjeg dana, pa ga nisam pozornije slušala. Zamjerit će mi zacijelo samo skladatelj. Od drugih koji su imali strpljenja i kondicije da prate sve, očekujem razumijevanje.

29 MBZ pasica.indd O k o1 n c e r

tima Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije i Zagrebačke filharmonije na 29. Muzičkom biennalu Zagreb

3/13/17 12:29 PM

Orkestralni bijenalski izazovi

Velika dvorana Vatroslava Lisinskog, 27. i 28. travnja 2017. — Majstorski ciklus HRT–a i koncert izvan pretplate Zagrebačke filharmonije Piše: Dario Poljak

Iako orkestralni zvučni medij nije njezin cup of tea, Sanda Majurec je zavirila u taj dućan slatkiša te za Zagrebačku filharmoniju napisala orkestralni stavak Springs

to simfonijski orkestar kao medij, homogeno izvođačko tijelo ili tek organizirana skupina individualaca, može ponuditi skladateljima, odnosno publici u 21. stoljeću?

Odgovor na drugi dio pitanja, čini se, ne zanima dobar dio ionako nevelike koncertne publike u Zagrebu, sudeći po skromno popunjenoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Jasno je da Lisinski kao ugledna glazbena institucija na gradskoj, ali i državnoj razini ima barem moralnu obvezu sudjelovati na najvećem nacionalnom festivalu suvremene glazbe. Međutim, ostaje upitnim koliko je to opravdano s obzirom na to da su koncerti Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, a pogotovo Zagrebačke filharmonije, bili izrazito slabo posjećeni. Možda bi samo jedan koncert imao više smisla, a možda bi nešto više smisla imalo orkestre smjestiti u neke manje koncertne prostore u Zagrebu.

Četvrtak i petak dani su kad Simfonijski orkestar HRT–a i Zagrebačka filharmonija i inače održavaju koncerte u svojim redovitim ciklusima. Možda nešto veću posjećenost koncerta Simfonijskog orkestra HRT–a opravdava i činjenica što je bio i dijelom pretplatničke sezone Majstorskoga ciklusa, dok je Zagrebačka filharmonija svoj koncert ponudila bez pretplate.

Vedran Metelko

Konvencionalni raspored

Program Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije bio je tradicionalan, a sastojao se od praizvedbe skladbe Vjekoslava Nježića (koja ima funkciju uvertire) i solističkog koncerta (Harrisona Birthwistlea) u prvome dijelu, dok je u drugom dijelu na rasporedu bila simfonija (tj. Sinfonija Mladena Tarbuka). Konvencionalna forma koncerta, doduše, bila je ispunjena nešto manje konvencionalnim djelima. Ivana Brlić–Mažuranić već je bila inspiracijom hrvatskim skladateljima na Muzičkom biennalu Zagreb (prisjećamo se opere Šuma Striborova Ivana Josipa Skendera), a ovaj je put Vjeko-

slav Nježić posegnuo za pripovijetkom o Potjehu koji je tražio istinu. Za orkestar i elektroniku, uz svjetlosne efekte, napisana je skladba Kako je Potjeh tražio istinu. Skladatelj u tekstu programske knjižice navodi: »U ovoj skladbi ne treba tražiti slijed priče kako ju je postavila Ivana Brlić– Mažuranić, jer se ja u njoj bavim samo jednim njezinim likom — Potjehom. On u svojoj potrazi susreće nadrealne entitete koji ga pokušavaju zavesti i odvesti putem zla.« Sve smo te nadrealne entitete imali prilike čuti, ali i vidjeti u naivnim svjetlosnim efektima Miodraga Gladovića i Brune Pocherona koji su pratili dinamiku u skladbi. Skladba je zvučala uredno, ali ne i inovativno, bez želje za nečim novim u njezinu zvuku. Ono »novo« u njoj valjda je trebala biti svjetlosna intervencija obične (bijele) rasvjete. Pierre–André Valade, francuski dirigent koji je doista opravdao povjerenje koje mu je dano za taj koncert, Simfonijski orkestar HRT–a vodio je suvereno, držeći konce kompleksnih partitura u rukama. To se ponajviše pokazalo u izvedbi Koncerta za violinu i orkestar engleskoga skladatelja sir Harrisona Birthwistlea. Svojevrsni mainstream u suvremenoj glazbi, kao solist je predstavio slovački violinist i violist Milan Pal’a, otprije poznat hrvatskoj publici i po suradnji s Ivanom Josipom Skenderom na prethodnom Biennalu. Unatoč manjkavostima partiture, naročito u odnosu solo–tutti, Milan Pal’a i Pierre–André Valade zajedničkim su snagama donijeli suverenu izvedbu, pokazavši se kao vrhunski umjetnici koji zasluženo uživaju ugled među izvođačima na međunarodnoj sceni suvremene glazbe. Rezidencijalni skladatelj Drugi dio koncerta pripao je u cijelosti rezidencijalnom skladatelju ansambala Hrvatske radiotelevizije u sezoni 2016./2017., Mladenu Tarbuku. U 2017. čuli smo njegovu Sinfoniju, tj. bez zadrške je moguće reći — trostavačnu simfoniju. Stavci Tumultoso, ma pesande, Andante sostenuto i Vivo izvode se atacca, čime se stvara dojam kontinuiteta među trima dijelovima simfonije. Mladen Tarbuk u tom se djelu već izborom (trostavačne forme), pa i naslovom referira na glazbenu prošlost, i to ne samo na europsku, nego i hrvatsku. Osjeća se, naročito u trećem stavku (nimalo pejorativno) duh domaćega

romišljena orkestracija, kao i cjelokupna dramaturgija djela nešto su što praizvedenu Sinfoniju Mladena Tarbuka čini djelom koje bismo voljeli ponovno čuti na hrvatskim pozornicama

29 MBZ pasica.indd 1

Isto se ne bi moglo reći za Diana Čobanova, bugarskoga dirigenta koji već dulji niz godina surađuje s hrvatskim ansamblima u izvedbama suvremene glazbe. Pred njim je u petak, 28. travnja, na drugom simfonijskom koncertu MBZ–a bio zahtjevan zadatak izvo-

Davorin Kempf bio je rezidencijalni skladatelj Zagrebačke filharmonije između 2012. i 2014. u sklopu čega je nastala njegova tek na ovom Biennalu praizvedena skladba Plohe i boje

Ovosezonski službeni skladatelj RJ Glazba HRT–a Mladen Tarbuk može se nadati da će njegova Sinfonia zaživjeti na repertoaru Simfonijskog orkestra HRT–a; na slici s dirigentom Pierre–Andréom Valadeom

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Matej Grgić

Na prethodnom, 28. MBZ–u 2015., dodijeljeno je nekoliko nagrada na natjecanju 5–Minute Opera Competition. Drugu nagradu osvojio je Steven Prengels, a treću Lina Tonia; oboje su dobili priliku na ovogodišnjem izdanju festivala pisati za simfonijski orkestar. Koncert je i otvorilo djelo američkoga skladatelja Stevena Prengelsa, koji se poigravao svojevrsnom tehnikom kolaža u skladbi The World of Yesterday and Tomorrow, kombinirajući orkestralni zvuk (u kojem se i nije snašao) sa snimkama glasa Desmonda Tutua i djela Giuseppea Verdija. Rezultat je bio doista razočaravajući — autor je inovativnost nastojao postići reprodukcijom snimki uz nevješto ovladavanje orkestracijom, odnosno simfonijskim orkestrom, kao velikim izvođačkim tijelom. Uslijedila je praizvedba skladbe Phantasmagoria Ivana Josipa Skendera. Skladatelj u njoj donosi program kojim opisuje osam isprekidanih slika sna, kao vlastiti dnevnik snova. Toga se programa skladatelj gotovo berliozovski dosljedno drži pomalo naivno, nastojeći opisa-

Matej Grgić

Filharmonijina avantura

đenja čak pet novih partitura. Nije se sasvim snašao u svakoj od njih, za što možda čak nije ni on sam kriv.

Vjekoslav Nježić uz dirigenta koncerta Simfonijskog orkestra HRT–a u Lisinskom, Francuza Pierre–Andréa Valadea

Vedran Metelko

anakronističkog simfonizma iz Šulekova pera, kojim se skladatelj inteligentno poigrava, kombinirajući ga s »blues epizodama« (kako sam navodi u tekstu programske knjižice). Promišljena orkestracija i cjelokupna dramaturgija djela nešto su što tu Sinfoniju čini djelom koje bismo (za razliku od mnogih s iste, ali i sljedeće orkestralne večeri) voljeli ponovno čuti na hrvatskim pozornicama i pokušati pri sljedećem slušanju eventualno proniknuti (ako je to uopće moguće bez pogleda na partituru) u način na koji se prirodni rast zova trublji s početka prvoga stavka ostvaruje »nizanjem Fibonaccijevih brojeva«. Kao i u dvama prethodnim djelima na koncertu, Pierre–André Valade od Simfonijskog orkestra HRT–a dobio je pouzdano sviranje i u ključnim trenucima moćan i homogen ton.

3/13/17 12:29 PM

Vedran Metelko

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

Pijanisticu Srebrenku Poljak poznajemo kao stalnu članicu Cantus Ansambla, a pokazala se da je vrijedna pozornosti i kao solistica uz orkestar u inovativnoj skladbi Squall grčke skladateljice Line Tonije, trećeplasirane na petominutnom opernom natjecanju prije dvije godine

»M

ogla bih čak reći da sam se pomalo osjećala kao dijete u dućanu sa slatkišima — željela sam probati sve okuse, u ovom slučaju orkestralne boje: od suhih, gotovo poentilističkih situacija do opojnog zvuka tutti orkestra«, izjavila je Sanda Majurec o pisanju orkestralne skladbe Springs na narudžbu Biennala.

ti sadržaj glazbom. Ipak, rezultat je nešto smisleniji od prethodne skladbe na programu. Iako na programu Zagrebačke filharmonije rijetko susrećemo suvremenu glazbu, taj je orkestar odlučio angažirati i rezidencijalnog skladatelja od 2012. do 2014., a čast je pripala Davorinu Kempfu. Njegova skladba Plohe i boje inspirirana slikarstvom Pieta Mondriana na ovom je koncertu bila kao kakvo neželjeno siroče, koje je Filharmonija izgurala iz svojega sezonskog programa i utrpala na koncert na Muzičkom biennalu (izvan svojih redovitih ciklusa) kako ga ne bi morala izvoditi u redovitoj sezoni. Skladba je na praizvedbu čekala tri godine. Rezultat koji je Davorin Kempf postigao imitirajući likovnost, manifestira se u razmjerno arhaičnom prizvuku skladbe u zgusnutom gudačkom slogu. Najinventivnija skladba na programu naslovljena je Squall, a autorica je grčka skladateljica Lina Tonia, dobitnica treće nagrade na MBZ–ovu natjecanju 5– Minute Opera 2015. Njezin je tretman zvuka u orkestru bio inovativan, odvažan i, prije svega, suvremen — bez potrebe za pretjeranim kopanjem po glazbenoj prošlosti na koju bi se koncert

mogao osloniti. Solistica u toj skladbi za klavir i orkestar bila je pijanistica Srebrenka Poljak, koju smo navikli gledati uglavnom kao članicu Cantus Ansambla i različitih orkestara. Tako je njezino majstorsko sviranje djela suvremene glazbe došlo do izražaja i u ulozi solista. Ipak, rado bismo je čuli i u izvedbi nekog kanonskog djela iz 20. stoljeća. Dućan slatkiša Posljednje djelo na koncertu čija je svrha bila ispuniti ga narudžbama za orkestar koje nisu mogle biti na kudikamo promišljenijem programu Simfonijskog orkestra HRT–a bila je začudno zamišljena skladba Sande Majurec nazvana Springs. Skladateljica se u tekstu osvrnula na pisanje za orkestar, napisavši da je rad za nju bio izazov, »osobito zbog toga što sam dugo vjerovala da simfonijski zvuk nije moj cup of tea«. Iako je, kako i sama navodi, promijenila mišljenje, čini se da samo mišljenje o pisanju za orkestar nije isto što i promišljeno za njega pisati. Nadalje u tekstu kaže: »Mogla bih čak reći da sam se osjećala pomalo kao dijete u dućanu sa slatkišima — željela sam probati sve okuse, u ovom slučaju orkestralne boje: od suhih, gotovo poentilističkih situacija

do opojnog zvuka tutti orkestra.« Konglomerat elemenata kojima se nastoji ostvariti cjelina djelo su gurnuli u sferu neodređenosti skladateljske ideje. Nabacane misli rezultat su preopterećenja izborom, pojave koju je opisao američki pisac i futurist Alvin Toffler, kad je teško donijeti odluku u suočenju s brojnim mogućnostima. »Hoće li se, na kraju, čuti ono što sam željela reći?« pita se skladateljica u tekstu. Možda je na to najpoštenije odgovoriti pitanjem: Može li uopće takva skladba išta reći? Za razliku od Simfonijskoga orkestra Hrvatske radiotelevizije pod vodstvom Pierre–Andréa Valadea, Zagrebačka filharmonija kojom je ravnao Dian Čobanov pokazala se kao orkestar koji nije u stanju suočiti se s najsuvremenijim partiturama. Prije svega, činilo se da Filharmonija nije uspostavila dobar kontakt s dirigentom, a možda ni on s orkestrom, što bi ipak bilo nužno za bolju koordinaciju u inače ne baš pribranoj izvedbi. Unatoč klasičnom rasporedu koncerta, Simfonijski orkestar HRT– a donio je ipak zaokruženu koncertnu cjelinu s kvalitetnim programom, što se ne može tvrditi i za koncert Zagrebačke filharmonije.

29 MBZ pasica.indd R a z g1 o v o r

s Ivanom Josipom Skenderom, uglednim skladateljem i dirigentom mlađeg naraštaja

3/13/17 12:29 PM

Uglazbljeni dnevnik snova Povod za razgovor je umjetnikova praizvedba Phantasmagorije na Muzičkom biennalu na koncertu Zagrebačke filharmonije 28. travnja 2017. u Lisinskom

Zagrebačka filharmonija praizvela je 28. travnja vaše djelo Phantasmagoria u sklopu Muzičkog biennala Zagreb. Zašto Phantasmagoria? Što stoji iza tog naslova? Možete li opisati proces rada na djelu? Skladba je zamišljena kao niz od osam snoviđenja, isprekidanih slika iz sna, odnosno moj dnevnik snova. Kako u posljednje vrijeme živim dosta hektično, ni snovi mi nisu jednolični i mirni. Slike nisu povezane, kratke su i vežu se na neku emociju, osjet ili na bujnu maštu. U procesu rada svaku sam sliku htio »obojiti« različitim instrumentarijem, pa sam na običnom listu papira najprije ispisao instrumentarij i osnovnu misao za pojedinu sliku. Tek kad mi je skladba bila u cjelini vizualizirana u glavi, počeo sam pisati. Povjerenje u dirigenta Kako je bio organiziran rad s Filharmonijom? Koliko ste dugo radili na djelu i u kolikoj ste mjeri oblikovanje izvedbe prepustili kolegi dirigentu Dianu Čobanovu? Rad s Filharmonijom bio je potpuno prepušten kolegi Čobanovu, a budući da je ovo već druga moja skladba koju je on praizveo, imao sam apsolutno povjerenje u njega. Jeste li zadovoljni izvedbom? I više nego zadovoljan! Kako je na djelo reagirala glazbenička struka? I orkestar i kolege glazbenici u publici imali su vrlo pozitivno mišljenje o skladbi, što je dijelom i zasluga odlične izvedbe. A kakvu povratnu informaciju dobijete za praizvedbu kad se ne radi o tako velikom festivalu kao što je MBZ? Najvažnija mi je povratna informacija od samih izvođača, a najveći kompliment kad ti isti izvođači ili drugi kolege glazbenici od mene naruče još jednu skladbu.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

van Josip Skender (Varaždin, 1981.) umjetnik je širokog polja djelovanja. Osim kao skladatelj, radi kao dirigent Opere HNK–a u Zagrebu i sastava za suvremenu glazbu Cantus Ansambl te kao pedagog na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Dobitnik je brojnih nagrada — skladateljskih i dirigentskih — a njegova djela izvode se diljem Europe, SAD–a, Kanade i Meksika. Njegov umjetnički potencijal — uz mnogobrojne domaće i inozemne izvođače i organizacije — prepoznao je i Muzički biennale Zagreb koji je i u svoj program uvrstio praizvedbu njegove skladbe.

Kako biste opisali suradnju s glazbenicima koji izvode vaša djela? Pomažu li vam u tome vaše dirigentske vještine i znanja? Kad napišem djelo i predam ga u ruke glazbenicima, u njih imam potpuno povjerenje. Dopuštam da u izvedbu dodaju svoj interpretatorski »štih«. Nastojim svesti svoje korekcije i input na minimum. Smatram da je moj posao gotov čim je djelo napisano, a sve ostalo što slijedi je davanje savjeta. Vjera u ljepotu Kako biste opisali ili definirali svoj stil ili stilove? Ne bih to mogao točno definirati... Nastojim svakom djelu pristupiti na nov način; pritom puno pažnje posvećujem instrumentariju i izvođačima. Vjerujem u ljepotu glazbe kao izražajnog sredstva. Što mislite, što je najviše utjecalo na oblikovanje vašega glazbenog jezika? Otprilike cijeli moj život i svakodnevica koju uglavnom provodim uronjen u glazbu i surađujući s kolegama glazbenicima. Gdje pronalazite inspiraciju za svoja djela? Ne vjerujem u inspiraciju kao takvu. Vjerujem u ideju i kreativnost. Koliko često dobivate narudžbe? Srećom, kako vrijeme prolazi — sve češće. Katkad se dogodi da skladbe dostavljam nakon roka, pa se ovim putem ispričavam kolegama glazbenicima koji su čekali moje skladbe zbog dovršavanja prethodnog skladateljskog ili dirigentskog projekta. Pohvala Biennalu! Kakav je status skladatelja suvremene glazbe u Hrvatskoj? Budući da se osim skladateljskim radom bavite i dirigentskim i pedagoškim, smatrate li da skladatelj suvremene glazbe u Hrvatskoj može živjeti od svojega rada? Nažalost, samo skladanje nije dostatno za život. Većina mojih kolega bavi se još jednim »stalnim« poslom, obično pedagoškim ili producentskim. Što ili koga biste izdvojili kao svijetlu točku na sceni hrvatske suvremene glazbe? Glazbenike koji s velikim entuzijazmom izvode djela nas skladatelja i sve one koji ulažu trud da bi naša glazba (za)živjela. Kako biste ocijenili tu scenu i smatrate li da se nešto može poboljšati?

Ivan Josip Skender je skladatelj koji od raznih organizacija i ansambala sve češće dobiva narudžbe za nova djela

Robert Gojević

Razgovarala: Lea Kulaš

ajvažnija mi je povratna informacija od samih izvođača, a najveći kompliment kad ti isti izvođači ili drugi kolege glazbenici od mene naruče još jednu skladbu. Smatram da se scena može poboljšati ako se svijest o suvremenoj glazbi pobuđuje u glazbenicima još za vrijeme studija. Na Muzičkoj akademiji već nekoliko godina postoji tendencija da se suvremena glazba uvede kao dio kurikuluma na izbornim predmetima, a nadam se jednog dana i kao obavezni dio školovanja. Koju biste ocjenu dali organizaciji MBZ–a? Ove godine imali smo prilike slušati nekoliko ponajboljih svjetskih ansambala u tjedan dana. Time se ne mogu pohvaliti mnogi festivali u svijetu! 49

29 MBZ pasica.indd G u d 1a č k i

k v a r t e t M a u r i c e , 2 5 . t r a v n j a 2 0 17. u G a l e r i j i K u l t u r n o – i n f o r m a t i v n o g c e n t r a ( K I C )

3/13/17 12:29 PM

Trenuci jedinstvene usklađenosti Na koncertu su u vrhunskom izdanju predstavljena dva znakovita avangardna djela za gudački kvartet: Grido Helmuta Lachenmanna i Tetras Iannisa Xenakisa

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Hannah Pavlić

uzički biennale Zagreb ugostio je 25. travnja Gudački kvartet Maurice iz Italije u prostoru Kulturno–informativnog centra. Sastav čine Georgia Privitera (violina), Laura Bertolino (violina), Francesco Vernero (viola) i Aline Privitera (violon-

predstavljanje nove glazbe djelima mladih, neotkrivenih skladatelja. Tako želi poticati stvaranje svježih i raznovrsnih glazbenih djela, stvarajući podlogu za neprekidan razvoj i inovaciju u glazbi. Mnogi umjetnici u nastajanju odlučili su posvetiti svoj rad Kvartetu Maurice.

za gudački kvartet, njemačkog skladatelja Helmuta Lachenmanna. Lachenmann svoje skladbe naziva musique concrète instrumentale. Cilj takve glazbe je osvijestiti slušatelja u sadašnjem trenutku, prenijeti mu energiju pričom tijela glazbenika i njihovih instrumenata. Njegove skladbe sadrže glazbeni jezik koji obuhvaća širok spektar zvukov a

tra lijepim i postoje li uopće granice u skladanju kojima je umjetnik obavezan i koje ne može prekoračiti. Ono što bi mogli biti šumovi ili buka, pretvara se u koherentnu i primamljivu estetsku cjelinu. Lachenmann se odnosi prema gudačkom kvartetu kao da sklada elektroničku glazbu. Uočava prometnu buku i zvukove iz svakodnevice, uzima te zvukove kao apstraktne elemente izvađene iz konteksta te na taj način stvara neobičnu i nadasve zanimljivu energiju. Boja zvuka je u prvom planu

čelo). Kvartet je osnovan 2002., otkad nastupa po cijelome svijetu. Razvio je razumijevanje za glazbu 20. stoljeća izvodeći djela Xenakisa, Bartoka, Šostakoviča, Lachenmanna i drugih. Kvartet je iznimno aktivan i zaslužan za mnogobrojne projekte. Jedan od njih je 4 + 1, nastao u suradnji s talijanskim skladateljem Andreom Agostinijem, s ciljem produbljivanja veze s elektroničkom glazbom i otkrivanjem novih mogućnosti koje se na taj način pružaju gudačkom kvartetu. Na festivalu ManiFeste 2015. u Parizu (IRCAM Centre Pompidou), ansambl je izveo Tensio, djelo Philippa Manouryja, francuskog skladatelja čija je glazba, između ostalog, nastala pod utjecajem Xenakisa. Tensio je jedna od najavangardnijih skladbi na području suvremene glazbe i novih tehnologija. Kvartet vjeruje u

enakisova skladba Tetras je krajnja suprotnost Lachenmannovu djelu; naglasak je na ritmu, i to izuzetno punktiranom, a ističu se pojedini intervali, poput povećane kvarte

Ma tej G

rgi ć

e postoji tišina kao apsolutni pojam. Uvijek negdje daleko u pozadini postoji neki šum, neki oblik zvuka, što vjerodostojno prikazuje Grido Helmuta Lachenmanna

Gudački kvartet Maurice iz Italije u prostoru Kulturno–informativnog centra nastupio je u sastavu: Georgia Privitera (violina), Laura Bertolino (violina), Francesco Vernero (viola) i Aline Privitera (violončelo)

Neki od njih su Marco Momi, Silvia Borzelli, Luiz Casteloes, Andrea Portera, Ryan Carter. Gudački kvartet Maurice također umjetnički vodi nekoliko kulturnih događaja u suradnji s udrugom Terra Galleggiante. Zajedno se bave umjetničkim vođenjem festivala vezanih uz kazalište, glazbu i ples u Pinerolu (Italija). Ovo je bila jedinstvena prilika čuti dvije skladbe poznatih avangardnih autora u izvedbi izvrsnih glazbenika. Prvo djelo bilo je Grido, skladano

koji se izražavaju različitim tehnikama sviranja i koriste se cijelim tijelom instrumenta. Zvukovi se ne proizvode radi melodije ili harmonije, već zbog potrebe da opišu konkretnu situaciju, prenesu određenu atmosferu i osjećaj. Na taj se način zapravo ostvaruje jedinstven nekonvencionalni izričaj koji postavlja mnogobrojna pitanja o stereotipima funkcije glazbe, ali i o očekivanjima glazbe. Također, jedno od pitanja koje se postavlja je što se danas sma-

i tako ostaje u cijelom djelu. Zanimljivo je da ni u jednom trenutku nema pauza u kojima nastaje potpuna tišina. Ako bi se to prenijelo na svijet oko nas, dobili bismo isti rezultat. Ne postoji tišina kao apsolutni pojam. Uvijek negdje daleko u pozadini postoji neki šum, neki oblik zvuka. I ova skladba to vjerodostojno prikazuje. Dinamika se spušta ispod ppp, kad glazbenici jedva dotiču žice, gotovo neprimjetno. Upotrebljava se cijela dužina žica pri sviranju, pa i više od toga. Svira se po ključevima i glavi instrumenata, a ponekad i preko konjića. Svira li izvođač? Izvođači su ravnopravni i pokazuju sve mogućnosti i dubine instrumenta, od raspona tonova do prirodnih zvukova samog instrumenta koji nastaju tre-

njem materijala od kojih je izgrađen (drvo, žice), i to vodoravnim i okomitim povlačenjem gudala. Zanimljivo je koliko violina, viola i violončelo mogu biti sami po sebi zanimljivi bez potrebe za virtuozitetom, melodijom i harmonijom. Djelo zahtijeva i uporabu glasnog izdisaja izvođača. Zbog ekstremno tihe dinamike u nekim trenucima, ako se zažmiri, slušatelj nije siguran sviraju li uopće izvođači. Inspirativna ideja skladatelja za neprekinutom glazbenom misli ostavlja bez daha, i to doslovno, jer i disanje postaje preglasno, pogotovo u intimnoj atmosferi u kojoj su svirali. Nevjerojatno je koliko je kvartet savršeno usklađen u svakom trenutku te se danas ne može često čuti takva kvaliteta grupe mladih glazbenika koji entuzijazmom i pozitivnom energijom ispunjavaju sav prostor. Poput metronoma, svojim su tijelima održavali jasan tempo. Bili su poput jedne osobe podijeljene na četiri dijela. To se pogotovo odnosilo na drugu skladbu koju su izveli — djelo grčkog skladatelja, teoretičara i nadasve arhitekta Iannisa Xenakisa, Tetras. Ta skladba potpuna je suprotnost prvoj. Naglasak je na ritmu, i to izuzetno punktiranom. Ističu se pojedini intervali (pov. 4). Tu donekle postoji hijerarhija instrumenata s naglaskom na prvu violinu, što asocira na proces gradnje nekog objekta, kao u arhitekturi, svaki materijal ima posebnu ulogu, a svaka cigla je važna i mora biti točno na svojem mjestu. Bevremensko putovanje Stvara se iluzija bezvremenskog putovanja kroz prostore, interijere i eksterijere. Osjeća se da je umjetnik vođen matematičkim izračunima i jasnim cjelinama. Što se tiče same tehnike, koja je izuzetno teška, koriste se i prsti lijeve ruke koji udaraju po vratu instrumenta. Također je česta uporaba flažoleta, a ponajviše glisanda. Moglo bi se reći da je pristup skladatelja «agresivniji« jer zahtijeva veliku tjelesnu spretnost izvođača. Njegovo matematičko znanje nudi neobičan uvid u glazbeno djelo. Zbog uloga i tehnike sviranja pojedinog instrumenta dobiva se osjećaj stalnog urušavanja i ponovnog građenja prostora. Djelo je izuzetno ekspresivno, ali ne u konvencionalnom smislu. Ima kreativnu i estetsku moć koja ostavlja snažan dojam još dugo nakon slušanja. Mnogo toga nudi se u Xenakisovim djelima, o čemu bi trebalo više raspravljati i otkrivati zašto se ne mogu čuti slične glazbene forme. Čak i mlađa djela, ali i djela koja su nastala u istom razdoblju, uz djela toga inovativnog umjetnika zvuče konvencionalno. Publika je bila oduševljena te se kvartet ispričao što nije pripremio bis, zato što su djela fizički i emocionalno teška za izvođenje te iscrpe mnogo energije iz svirača. U svakom slučaju, bilo bi predivno ponovno čuti te izuzetno talentirane glazbenike.

D a r k F l o w T r i o , 2 6 . t r a v n j a 2 0 17. u K u l t u r n o – i n f o r m a t i v n o m c e n t r u

3/13/17 12:29 PM

Struja svijesti i improvizacija prije svega Mađarski trio mladih glazbenika koristi se akustičnim instrumentima, računalnim programima i zvučnim napravama Piše: Hannah Pavlić

bogatom i raznolikom programu ovogodišnjeg Muzičkog biennala posebna pozornost pridala se koncertima studenata i mladim umjetnicima. U suradnji s Kulturno–informativnim centrom nastupio je Dark Flow Trio, koji je u 15 sati u prostoru KIC–a predstavio dio repertoara kojim se bavi u svojem pionirskom nastojanju, u sklopu studija, da ukaže na važnost sviranja eksperimentalne glazbe. Trio se koristi akustičnim instrumentima, kompjutorskim programima i zvučnim napravama kojima predstavlja kompleksne glazbene teksture i forme. Izvode svoje skladbe, ali se njihov rad temelji na improvizaciji. Izvođači vjeruju u glazbeni pluralizam te ukazuju na važnost stvaranja bezvremenskog iskustva. Slušanje trenutka

Ono što je posebno u izvođenju eksperimentalne glazbe je da slušatelja veže uz trenutak. Općenito, kad se slušaju stari i već dobro poznati majstori, jednim dijelom vraćamo se u prošlost i nesvjesno proživljavamo razliku godina koja nas povezuje s određenom skladbom nastalom prije recimo dvjesto godina. Osjeća se duh onog vremena u kojem je skladba nastala i ljepota je u tome što se danas mogu čuti te iste note, ali proživljavanjem nečega potpuno novoga i nastalog u sadašnjici, doživljavaju se i otkrivaju nova razmišljanja, osvješćuje se i percipira vrijeme u kojem se nalazimo, u kojem dišemo. Dark Flow Trio dio je većeg Dark Flow ansambla, osnovanog u rujnu 2016. na Odjelu za elektroničku glazbu na Muzičkoj akademiji Ferenc Liszt u Budimpešti Sveučilišta Széchenyi István — Instituta za glazbenu umjetnost Tibor Varga. Ansambl je osnovao Zsolt Sőrés, voditelj kolegija suvremene komorne glazbe na istoimenoj akademiji. Sőrés je mađarski skladatelj elektroakustičkih, eksperimentalnih skladbi, umjet-

nik novih zvukova, ali i mentor ansambla. Njegova eksperimentalna glazba karakterizirana je uporabom nestabiliziranog akustičkog sistema i raznih zvukovnih »slojeva«. Njegovu glazbu obilježava intenzivna reakcija na vrijeme (promjene brzih i polaganih odsjeka). Stvara na temelju improvizacije i time poziva slušatelja da osjeti vrijeme i trajanje skladbe. To nadilazi estetiku glazbe i stavlja fokus na ideju forme i oblika jer glazba postaje zvučni prikaz strujanja svijesti. Na koncertu koji je bio njihov prvi međunarodni nastup, mađarski su studenti elektronike izveli dvije vlastite skladbe. Prvo predstavljeno djelo Shades autorski je uradak Jásona Kovátsa (elektronika), a druga Cavitation Control Bálinta Barátha (elektronika, klavinova).

djelo. Flautistica Dalma Ilyés, kao treći član sastava, svirala je na dvije flaute. Elemente odsvirane na flauti možemo povezati s pentatonikom, pa čak i starim ljestvičnim sustavima. Glazba je izuzetno atmosferska; minimalizam je glavno obilježje, bez velikih kontrasta i dinamike s ponovljenim glazbenim obrascima. Moglo bi se reći da se pruža velik prostor mašti, da svatko izvuče iz toga ono što mu je potrebno. Umjetnici su statični i pružaju svojevrsnu meditaciju uz zatvaranje očiju i uplovljavanje u dubine zvukova.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

Glazba bez granica Tijekom slušanja koncerta ne mogu se odrediti jasne granice između skladbi. Tek nakon razgovora s umjetnicima otkrila sam da je prva skladba trajala 20 minuta, druga šest minuta, a da je ostatak vremena (34 minute) bila improvizacija. Razlog što ima više improvizacije nego zapisanih skladbi jest taj što ansambl nema dovoljno prilika vježbati zadane skladbe. Na pitanje koliko se pripremaju za nastup, odgovorili su, sa smiješkom na licu, da im je teško organizirati probe zbog silne tehnike koja im je za to potrebna, zato im se rad temelji na improvizaciji. Naravno nije sve improvizacija, već jedan dio materijala imaju snimljen na uređajima (na primjer, snimili su zvukove vode) pa to integriraju u improvizaciju. Zanimljivo je da je druga skladba inspirirana kavitacijom vode. Kavitacija je promjena tlaka vode, pri čemu dolazi do snažne promjene iz tekućeg u plinovito stanje, čime se stvaraju diskontinuiteti u toku, tj. šupljine (mjehuri pare okruženi tekućinom). Kao posljedica intenzivnog prelaska iz tekućeg u plinovito stanje i obratno, pojavljuju se vrlo visoke frekvencije (10–20 kHz), pa su utjecaji kavitacije — šumovi i vibracije. Sve to, ali i puno više od toga, inspiriralo je Bálinta Barátha da snimi zvukove vode i ukomponira ih u svoje

Dalma Ilyés flautistica je Dark Flow Trija koji čine studenti Muzičke akademije Franz Liszt iz Budimpešte

Asocijacije se cijelo vrijeme vraćaju na prirodu (voda, vjetar…). Kao tok rijeke, glazba nema jasno određenu konvencionalnu formu, naglasak je na fluidnosti, nema jasnog klimaksa, ništa nije definirano, sve može biti, ali istovremeno i ne mora. Ljudsko uho nije naviknuto na neprekinuta glazbena djela koja se stapaju jedno u drugo. Eksperimentalnost je zato upravo u neprekinutom slijedu misli koje se pretaču jedna u drugu. Možda to objašnjava naziv ovoga mađarskog sastava. Skladbe zahtijevaju potpunu predanost slušatelja, u suprotnom slušanje postaje zamorno i iscrpljujuće. Kako bismo primili, moramo se potpuno predati, opustiti u procesu stvaranja i improvizacije te zaboraviti na svijet izvan njega. 51

3/13/17 12:29 PM

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

Mladi za stare Članovi ansambla ASMANGU svirali su glazbu akademikâ Ruždjaka, Klobučara, Radice i Horvata Sopranistica Irma Dragičević i dirigent Ivan Josip Skender u izvedbi ciklusa Silazak na vrh Stanka Horvata

utori koji su već ispisali važne stranice nove hrvatske glazbe

Piše: Jagoda Martinčević

edan od bijenalskih koncerata koji je nedvojbeno imao višestruko značenje, i za autore i za izvođače, ostvario je prije godinu dana utemeljen ansambl ASMANGU — Ansambl studenata Muzičke akademije za novu glazbu. Osnovao ga je Berislav Šipuš, a bijenalskoj publici u poslijepodnevnom terminu 25. travnja u Dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije predstavio se dirigent Ivan Josip Sken-

der. Izvrsnom se pokazala zamisao da mladi sviraju »stare«, točnije autore koji su već ispisali važne stranice nove hrvatske glazbe. Kvartet odabranih skladatelja — Marko Ruždjak, Anđelko Klobučar, Ruben Radica i Stanko Horvat — doista može biti reprezentativan uzorak različitosti autorskoga pisma naše suvremene glazbe, što su predstavljena djela i potvrdila u pomno pripremljenoj i očito senzibiliziranoj izvedbi mladoga sastava i vrsnog dirigenta. Ravnoteža i ugođajnost Koncert je otvorio najizrazitiji klasičar među odabranim autorima, Anđelko Klobučar, s djelom jednostavna naslova Glazba za Cantus Ansambl. Trostavačna skladba s Intradom, Intermezzom i Ricercareom podsjetila nas je na velikog erudita i pedagoga koji je unutar osobnoga odabira stila i načina izričaja uvijek znao pronaći ravnovjesje između starog i novog zvuka. Blagu primjesu folklornoga »štiha« na početku i majstorstvo polifonog sloga u završni-

ci skladbe povezuje veliko Klobučarovo skladateljsko umijeće, u kojem će povremena primjena disonantnih suzvučja uvijek naći pravo mjesto i smisao. Umijeće izvrsnosti

Posebnu pak blagu ugođajnost pronašao je Ruben Radica za svoje djelo Litanije svih svetih za papu Ivana Pavla, 72 zaziva komornog instrumentalnog ansambla, iz 2005. godine. Sakralni predložak produhovljene tonske strukture oglasio se gotovo minimalističkim postupcima u prepletu i suprotstavljanju triju skupina gudača, puhača i udaraljki, od kojih je svaka sekcija dobila svoj optimum izričajnosti, a slušatelj duboko dojmljiv sadržaj. Nije nevažno ponoviti kako su oba djela, i Klobučarovo i Radičino, napisana na poticaj Cantus Ansambla i Berislava Šipuša, čije će dragocjeno postojanje i skrb za suvremene hrvatske autore u budućnosti svakako nasljedovati i ASMANGU.

Preostale dvije skladbe ulančale su u autorski rukopis vokal i komorni orkestar. Uvijek je zanimljivo motriti način na koji današnji mladi pjevači prihvaćaju suvremenu glazbu i njezin specifičan način vokalnoga oblikovanja. Na ovome koncertu dvije su mlade sopranistice tu zanimljivost pretvorile u pravo umijeće izvrsnosti, interpretirajući glazbu Stanka Horvata i Marka Ruždjaka. Posljednje Horvatovo djelo, ciklus pjesama za sopran i glasovir Silazak na vrh dovršio je u instrumentaciji Berislav Šipuš i u takvom je obliku ovom prigodom ono i predstavljeno. Stihove Luke Paljetka i intimistički intoniranu Horvatovu glazbenu misao vokalna je interpretkinja Irma Dragičević ostvarila u velikome luku različitosti glasovnih i emocionalnih raspoloženja, dok je Natalija Kralj s mnogo šarma, sceničnosti, ali i glasovnog virtuoziteta izvela skladbu prepunu duhovitih asocijacija — La Frontera Marka Ruždjaka. Odličan koncert popratila je publika s mnogo odobravanja.

Matej Grgić

A n s a m b l z a s u v r e m e n u g l a z b u M u z i č k e a k a d e m i j e S v e u č i l i š t a u Z a g r e b u , 2 5 . t r a v n j a 2 0 17. , M u z i č k a a k a d e m i j a

29 MBZ pasica.indd K o n c1 e r

ti Grupe za Novu glazbu Glazbenog učilišta Elly Bašić i ansambla studenata splitske Umjetničke akademije — S/UMAS

3/13/17 12:29 PM

Bijenalski koncerti mladih

srijedu, 26. travnja, tijekom petog dana 29. Muzičkog biennala Zagreb, u impresivnom i akustički zanimljivom prostoru Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, koncert je održala Grupa za Novu glazbu Glazbenog učilišta Elly Bašić sastavljena od srednjoškolaca, učenika te glazbene škole, pod vodstvom mentorice Maje Petyo Bošnjak. Koncert su otvorili skladbom Pebbles (Šljunak) hrvatskog skladatelja Ivana Božičevića, pisanom za kvartet flaute,

Stefan Hejdrowski svoju je Soliloquy napisao za članove Ansambla S/UMAS; u njoj se prezentiraju najrazličitije tehnike sviranja violine, saksofona i klarineta: klarinetistica Ivana Bandalo, saksofonist Deni Pjanić i violinist Luka Jadrić (mentor Gordan Tudor)

saksofona, klavira i kontrabasa, sastavljenom od nekoliko karakterom oprečnih dijelova koje su muzikalni učenici Glazbenog učilišta Elly Bašić spretno uspjeli dočarati: od početne smirenosti, suzdržanosti, gotovo hladnoće, preko eksplozivnog središnjeg dijela skladbe, do ponovnog smiraja na kraju. Velika je šteta što je pijanist bio prisiljen svirati na električnom pianinu koji za taj prostor i u odnosu na ostatak ansambla dinamički nije bio dovoljno jak, pa zbog umjetne boje nije uspio potpuno realizirati ideju djela. Iduća je na reperotaru bila skladba Johna Cagea Sculptures Musicales (Glazbene skulpture), pisana za an-

sambl po izboru, a prema skladateljevoj bilješci, »za zvukove koji traju i nestaju iz različitih točaka i oblikuju zvučeću skulpturu«. Pred biennalskom publikom nastale su četiri kratke glazbene skulpture, mobili. Svaku je potaknula voditeljica ansambla, predajući kuvertu s vjerojatno ispisanom uputom za modeliranje zvuka jednom od izvođača u ansamblu koji je onda poveo stvaranje tih jednokratnih zvučnih mobila. Bilo je tu igre bojama različitih instrumenata, pri čemu su instrumenti ansambla svirali istu tonsku visi-

nu u različitim ritmovima, očitujući na taj način svoju različitost; važne su bile i tišine između zvučanja; također su se prezentirali i zvukovi dobiveni, primjerice, lupanjem gudala po stalku za note, struganje nogom violončela po podu, zviždukanje i slično. U jednom su dijelu skladbe kratke, brze i isprekidane fraze (koje su podsjećale na škripanje i pucanje) suprotstavljene dugoj, kompaktnoj masi zvuka koja se kretala u prostoru, bez prekida, bez tišina. Izvođači su, potaknuti trećom kuvertom s uputom, zvukovima uspjeli oživiti sliku masivnog, tromog bića koje se u sporom tempu »gega«, slijeva nadesno, noseći svoj slomljeni duh u postupni fade out... Nakon četvrte kuverte s upu-

Matej Grgić

Piše: Bernarda Lokner

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Dok su zagrebački srednjoškolci muzicirali 26. travnja u 18 sati u Muzeju za umjetnost i obrt, njihovi su nešto stariji splitski kolege nastupili dan poslije u opuštenom ozračju dnevnog termina zagrebačkog KIC–a

tom uslijedio je zvučni mobil koji iz pianissima raste u postupnom crescendu, stvarajući napetost, atmosferu koja podsjeća na katastrofu koja dolazi.

29 MBZ pasica.indd 1

Uslijedilo je djelo Panika mlade skladateljice Sare Jakopović, bivše učenice Glazbenog učilišta Elly Bašić i članice projekta Improkrea koji je 2015. osmislila i pokrenula mentorica Grupe za Novu glazbu Maja Petyo Bošnjak, kako bi, kako piše, »potaknula mlade stvaraoce i omogućila im izvedbu njihovih djela«, u sklopu kojega je ovo djelo i nastalo. Kako bi postigli atmosferu panike iz skladateljičine zamisli, izvođači su, osim izvođenja melodija koje su se doimale međusobno neovisnima, izvikivali stihove na dva jezika i glumili. Skladbu naprasno prekida vrisak kao istovremeni klimaks i kraj. Izvedena je još jedna skladba Johna Cagea, Radio Music, u kojoj se članovi Grupe za Novu glazbu koriste prostorom Muzeja tako da, kružeći oko publike s mini radioprijenosnicima u rukama, puštaju najrazličije vrste glazbe koje se onda međusobno sudaraju, od trenutačnih hitova na radijskim top–listama, preko tamburaške glazbe, Olivera Dragojevića, snimki govora i Joea Cockera, sve do ulomaka klasične glazbe. Na kraju, kao cjelina bez prekida, izvedene su tri skladbe kanadskog skladatelja Jordana Noblesa, Quickening, Surface Tension i Rogue Waves, djela otvore-

3/13/17 12:29 PM

Pogled s Galerije na atrij Muzeja za umjetnost i obrt i koncert mladih glazbenika-učenika

Taj dobro posjećeni koncert realizacija je ideje organizatora Biennala da stvore priliku i prostor mladim stvaraocima i izvođačima zainteresiranima za suvremenu glazbu te da na taj način obrazuju mladu publiku koja će prerasti u nositelje novih tekovina. Splićani u KIC–u Koncert održan idućega dana, 27. travnja u 15 sati u prostorima Kulturno–informativnog centra u Zagrebu, također ide u prilog ideji o stvaranju prilika mla-

dim izvođačima da izvode suvremeni repertoar. Nakon najave opere Te koja je izvedena 29. i 30. travnja u atraktivnom prostoru Tunela Grič i razgovora s umjetnicima koji je moderirao Branimir Pofuk, nastupili su solisti ansambla S/ UMAS, Ansambla za suvremenu glazbu Umjetničke akademije u Splitu, čiji je mentor skladatelj i saksofonist Gordan Tudor. Koncert su otvorili solisti Ivana Bandalo na klarinetu i Deni Pjanić na saksofonu, skladbom Blur Lansinga McLoskeyja. Počeli su svirati tako da publika nije ni shvatila da je skladba

Vedran Metelko

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Panika i gluma

na u smislu instrumentacije, trajanja i kretanja izvođača, a zapisana klasičnom notacijom. Još jedanput se pokazavši otvorenom za ideje i spajanje umjetnosti te za pružanje prilika mladim kreativcima, mentorica Bošnjak pozvala je učenicu Magdalenu Klarić, koju osim glazbe zanimaju i vizualne umjetnosti. Magdalena je za tu prigodu osmislila i snimila video koji je pratio izvedbu skladbi.

Grupa za Novu glazbu Glazbenog učilišta Elly Bašić sastavljena od srednjoškolaca, učenika te glazbene škole, pod vodstvom mentorice Maje Petyo Bošnjak

počela. Izvođači su sjedili i zvučali kao da se uštimavaju, pa se kratko vrijeme glazba preklapala sa žamorom publike. Tom su skladbom solisti već na početku koncerta pokazali veliku muzikalnost i sposobnost da vrlo jasno artikuliraju frazu, uz to što su bili dinamički savršeno izbalansirani. Uslijedila je skladba Nocturno finske skladateljice Kaije Saariaho za solo violinu, u izvedbi Luke Jadrića koji je, manipulirajući zvukom s pomoću raznih tehnika sviranja violine, pokazao muzikalnost i istovremenu kontrolu nad instrumentom. Klarinetistica Bandalo oduševila je izvedbom Lieda Luciana Berija, izmjenjujući pjevne melodije s dijelovima u kojima skladatelj naglo mijenja dinamiku i tempo te usitnjava ritamske vrijednosti kako bi postigao efekt iznenađenja kod slušatelja. Tehnički iznimno zahtjevnu skladbu Escape Wisconsin Caleba Burhansa odlično je izveo Pjanić, oslikavajući prizor koji podsjeća na bijeg iz monotonije istoga mjesta i poziva na pustolovinu. Koncert je zaključen skladbom Soliloquy Stefana Hejdrowskog u kojoj se u pet dijelova skladbe prezentiraju najrazličitije tehnike sviranja violine, saksofona i klarineta, izlažući publiku zvukovima koji prelaze od mirnih i artikuliranih do gotovo agresivnih, istovremeno isprobavajući različite kombinacije suzvučanja tih triju instrumenata. Uz to se mijenjaju i raspoloženja, od potpuno mirnih, blago uznemirenih do posve maničnih. Navedena su dva koncerta sažela važne ideje Biennala: ideju o prenošenju znanja s generacije na generaciju, ideju o očuvanju i napretku, ideju o otvaranju prilika novom i neistraženom te ideju o prihvaćanju eksperimentalnog i različitog.

n a 2 9 . M B Z – u u p o s l j e d n j i m m i n u t a m a 2 6 . t r a v n j a 2 0 1 7 . u p o l u k r u ž n o j d v o r a n i T e a t r a & T3/13/17 D

Laboratorij međugeneracijske solidarnosti

Visoki umjetnički dosezi ACEZANTEZ–ova glazbovanja primarno su rezultat timskoga rada, sinergije u kojoj ćemo (s pravom) više pamtiti dobro posložene kombinacije glazbenika nego njihove individualne dosege Piše: Trpimir Matasović

pet ACENTEZ, i opet na Muzičkom biennalu Zagreb! Čemu, zapitali su se zacijelo mnogi. Jer, riječ je ipak (ili bi barem trebala biti) o festivalu suvremene glazbe, koji propituje (ili bi

trebao propitivati) najnovija kretanja u glazbi današnjice, istraživati glazbu i/ili zvuk, upućivati na neke nove putove kojima bi glazba mogla krenuti i tako dalje. A ACEZANTEZ? Sve smo to već bezbroj puta čuli na Biennalu u raznim (re)inkarnacijama, i čuli i vidjeli, pa je teško zamisliti da bi nas Dubravko Detoni sa svojim ansamblom ičim još mogao iznenaditi, a kamoli oduševiti. Je li na takvoj manifestaciji

uopće mjesto glazbenom događaju koji uključuje i skladbe nastale prije gotovo pola stoljeća? Sve su to posve legitimna pitanja, no njima unatoč, priređivači Biennala ipak su odlučili još jedanput dati povjerenje nestoru hrvatske glazbe prošloga stoljeća. Jer, eto, ionako mu je obljetničarska godina 80. rođendana, na Biennalu se ionako izvodi

i starija glazba, a sve je smješteno u »rubni« prostor Teatra &TD, k tome u »bezopasan« kasnonoćni termin koji može otrpjeti svašta, pa i Detonija — rizik je, dakle, bio tu, ali ne onakakav kakav bi bio da se jednom od najvećih živućih hrvatskih skladatelja dao udarni večernji termin u nekom od »posvećenih« hramova glazbene umjetnosti, poput Dvorane Lisinski ili Hrvatskoga glazbenog zavoda.

12:29 PM

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

ACEZ 29 MBZ pasica.indd 1 ANTEZIANA

Dina Puhovski pokazala se kao sjajna interpretkinja avangardnih Detonijevih partitura i više od svega timska igračica, surađujući s jednako vrsnim pijanistom Danijelom Detonijem

Matej Grgić

evjerojatna je zarazna strast članova ACEZANTEZ–a prema glazbi i istraživanju ako ne neotkrivenih, onda svakako nedovoljno razotkrivenih prostora glazbenoga izraza

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

ko bi trebalo pronaći ono što je ključna differentia specifica toga koncerta u odnosu na prijašnje nastupe ansambla ACENTEZ, onda je to sâm ansambl čiji su (uz udaraljkašicu Ivanu Bilić i saksofonista i klavijaturista Sašu Nestorovića) novi članovi pjevačica Dina Puhovski, saksofonist Gordan Tudor te pijanisti Danijel Detoni i Ivan Batoš No dok su »elitni« prostori u vrijeme Biennala višekratno zjapili otužno poluprazni, polukružna dvorana Teatra &TD te je večeri bila dupkom puna — i to ne samo, kako bi se očekivalo, onih najupornijih i/ili najzagriženijih ljubitelja suvremene glazbe. Poznavatelji lika i djela Dubravka Detonija znaju da će svaki njegov novi koncert uvijek, uz nezanemarivu količinu »istosti«, donijeti i nešto novo. Tako je, naravno, bilo i ovaj put. Da, na programu su se našla djela još iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ali i dvije praizvedbe — Eppur si muove za alt–saksofon i klavir te Na masknbalu prirode za glas, klavir i (fa-

kultativno) udaraljke. Te se nove skladbe, u osnovi, nastavljaju na ranija Detonijeva slična djela, kako »razuzdanim«, (pseudo)improvizacijskim tretmanom solističke dionice u Eppur si muove, tako i osebujnim pristupom još osebujnijim Detonijevim stihovima u Na masknbalu prirode. Ako bi, dakle, trebalo pronaći ono što je ključna differentia specifica toga koncerta u odnosu na prijašnje nastupe ansambla ACENTEZ, onda je to sâm ansambl. Dubravko Detoni uvijek je znao oko sebe okupiti umjetnike (ne samo glazbenike!) koji s njim dijele strast prema istraživanju glazbe i scene te koji su pritom snažne umjetničke osobnosti, nespremne na autoritarnu (pa makar i autoritativnu) diktaturu autora, ali spremne na zajedničko, gotovo »laboratorijsko« proučavanje »novoga« i/ili »drukčijeg«. U tom smislu, najnovija je postava ACEZANTEZ–a, okupljena u duhu »međugeneracijske solidarnosti«, na jedno mjesto dovela, uz samoga skladatelja/pijanista, i njegove već prekaljene suradnike srednjega naraštaja Sašu Nestorovića i Ivanu Bilić, ali i mlađe snage — pjevačicu Dinu Puhovski, saksofonista Gordana Tudora te pijaniste Danijela Detonija i Ivana Batoša.

i mlađi članovi sastava odreda glazbenici s već popriličnim iskustvom u izvođenju suvremene glazbe, tako ni onima starijima još uvijek ne jenjava entuzijazam — što je hvalevrijedna, ali i sve rjeđa pojava. Veliki meštar Detoni pritom zna maksimalno iskoristiti svaku osobnost u ansamblu, od tek prividno samozatajnog Saše Nestorovića do (jednako samo prividno) ekstrovertnog Gordana Tudora. Starija publika zacijelo je došla u napast usporediti nastup Dine Puhovski s legendarnom (i neprežaljenom) Veronikom Durbešić. Detoni je, međutim, dovoljno inteligentan glazbenik da zna da je riječ o posve drukčijim osobnostima — dok je Durbešić dominirala svakom izvedbom u kojoj se pojavila, Puhovski je primarno »timska igračica«, što je posebno dobro iskorišteno u sjajnom dijalogu s Danijelom Detonijem u djelu Na masknbalu prirode. Uostalom, visoki umjetnički dosezi ACEZANTEZ–ova glazbovanja primarno su rezultat timskoga rada, sinergije u kojoj ćemo (s pravom) više pamtiti

3/13/17 12:29 PM

različite dobro posložene kombinacije glazbenika (spomenimo, primjerice, i sjajnu suradnju Danijela Detonija i Ivana Batoša u L’horlogerie) nego njihove individualne dosege. Sve je to obilježeno razigranim i »razbarušenim« veseljem zajedničkoga glazbovanja koje na trenutke može ostavljati dojam »kreativnoga nereda«, iako je zapravo riječ o strogo kontroliranim glazbenim činovima. Možda bismo, zaključno, i mogli reći da Dubravko Detoni odavno nikoga ne šokira, a kamoli skandalizira; ili da čak ni u njegovim novim skladbama nema ničega što već ne bi bilo viđeno i čuveno (u doslovnom i prenesenom smislu). Ipak, ostaje gotovo zarazna strast članova ansambla prema glazbi i istraživanju ako ne neotkrivenih, onda svakako nedovoljno razotkrivenih prostora glazbenoga izraza. A to su kvalitete kojima se danas, nažalost, ne može pohvaliti puno glazbenih kreativaca — ni općenito, ni među onima koji su se predstavili na ovogodišnjem Muzičkom biennalu Zagreb.

Kreativni nered Naizgled, riječ je o igranju na sigurno, spojem iskustva zrelije dobi s mladenačkim entuzijazmom. No kao što su

Matej Grgić

29 MBZ pasica.indd 1

Dubravko Detoni odavno nikoga ne šokira, ali uspješno prenosi zaraznu strast prema suvremenom i neotkrivenom na mlade naraštaje svojeg ansambla ACEZANTEZ

Matej Grgić

Novi naraštaj članova ACEZANTEZ–a: Ivan Batoš i Gordan Tudor

29 MBZ pasica.indd 1

T r i b i n a N o t a m o g ž i v o t a k o j u v o d i V o j o Š i l j a k u s r e d 2 9 . M B Z – a , 2 7. t r a v n j a 2 0 17. u H D S – u

3/13/17 12:29 PM

Nota Detonijeve avangarde

ribina Hrvatskog društva skladatelja Nota mog života 27. travnja utkala se među bijenalska zbivanja i omogućila susret s Dubravkom Detonijem, u povodu njegova 80. rođendana. No povod je mogao biti i ponovni susret s ansamblom ACEZANTEZ koji je pod naslovom ACEZENTEZIANA uvršten u događaje 29. Muzičkog biennala Zagreb. Nažalost, nije iznenadio (pre)malen broj onih koji su se Tribini odazvali jer trebalo je u gustom rasporedu stići s popodnevnih na večernje koncerte, a upravo je susret s našim prvakom suvremene glazbe mogao biti i jedan od najzanimljivijih. I opet nažalost, nije bio ni osobito zanimljiv, barem onima u koje se ubraja i autorica ovog izvješća, jer je bilo premalo riječi o Detonijevoj i uopće današnjoj (suvremenoj) glazbi, što bi možda pojasnilo i nedvojbeno osvijetlilo neke od ključnih točaka na putu koji su Detoni i njegova glazba, pa i glazba njegovih kolega, prošli u proteklih pedesetak i više godina. O glazbi usput

Da, bilo je riječi i o glazbi, ali nekako usput u razgovoru s voditeljem Tribine Vojom Šiljkom, više u anegdotama i osobnim uspomenama autora o nekom imenu ili događaju, u svakom slučaju premalo za tako zanimljivu osobnost koja je svojim velikim opusom ostavila traga u hrvatskoj glazbi našega vremena, a ostavlja ga i danas, sudeći po novim djelima, koja su se, uz neka već izvedena, pojavila na ovom Biennalu. Što smo, dakle, upamtili u ovom susretu s Dubravkom Detonijem, skladateljem, pijanistom i piscem? Ponajprije, njegovu već poslovičnu duhovitost i cinizam, ali i poštovanje koje je iskazao prisutnim kolegama Petru Bergamu i Silviju Foretiću, kao i onima od kojih je u mladosti učio, legendarnoj profe-

sorici Margiti Matz i Witoldu Lutosławskom.

No čuli smo i to da na Muzičkoj akademiji nije naučio ništa, iako je kao popudbinu iz rodnih Križevaca («križevački provincijalac«, kako se sam izrazio) ponio obiteljsku sklonost umjetnosti, a i oznaku »čuda od djeteta«. Nešto se čulo i o nekakvom sirovom krumpiru, čini mi se kao izbjegavanju nečega u vojsci, ali i važna misao kako danas »nema avangarde«. Ostalo je nejasno nema li je samo kod nas ili je to opća činjenica, a nije, eto, bilo vremena da se i pojasni pojam glazbene avangarde o kojoj bi, uz Detonija i njegove (naše) suvremenike, nedvojbeno imala što reći i današnja mlada skladateljska generacija. Detonijevi fanovi No te generacije na Tribini zapravo nije ni bilo, zacijelo zbog vremenskog tjesnaca, a možda i zato što su današnji mladi hrlili u susret vlastitoj avangardi ili možda i zato što verbaliziranje te problematike danas malo koga zanima. Na voditeljev upit je li i on ulijevao vodu u glasovir, Detoni je odgovorio niječno, ako sam dobro razumjela vjerojatno zato što je kao vrstan pijanist iz klase Svetislava Stančića odveć cijenio to glazbalo, no s veseljem sam razumjela i pozdravila informaciju da i danas postoje Detonijevi fanovi u Tokiju i Hamburgu!

Demjan

Piše: Jagoda Martinčević

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Susret sa skladateljem Dubravkom Detonijem u povodu njegove 80. životne obljetnice

I to bi otprilike bilo sve što se od nekadašnjeg prvaka hrvatske avangarde (njegova doba) čulo na našoj Tribini. Da, bilo je riječi i o tome kako ga nisu prihvaćali ili shvaćali suvremenici. Možda i zato što to i jest jedna od inačica avangardne sudbine. No prešućivali postojanje Dubravka Detonija i njegova opusa svakako nisu. Uvijek je bio u središtu pozornosti svih koji su pratili što se u hrvatskoj glazbi događa, a i danas je on jedna od onih autentičnih ličnosti koje su bez zazora ili fige u džepu skladali ono što su htjeli, i mogli. Ni autorici ovoga teksta brojna i bogata Detonijada nije uvijek »sjedala«, u međuvremenu se štošta promijenilo, iskustvo ponajprije, a neporecivom činjenicom ostaje to da je Dubravko Detoni jedan od najdojmljivijih skladatelja hrvatske glazbe novijega doba.

poznali smo Detonijevu poslovičnu duhovitost i cinizam, ali i poštovanje koje je iskazao prisutnim kolegama Petru Bergamu i Silviju Foretiću

29 MBZ pasica.indd 5 – m1i n u t e

Piano Concerto Competition Finals, 26. travnja, u Hrvatskom glazbenom zavodu

3/13/17 12:29 PM

Pokušaj sažeti u pet minuta! Naime, 29. MBZ nije slučajno otvorila opera poljske skladateljice Martyne Kosecke Klothó, Thread of the Tales. Riječ je o pobjednici neobičnog prošlogodišnjeg natjecanja koje se fokusiralo na petominutne opere, a ta je proširena ideja ugledala svjetla pozornice već dvije godine nakon praizvedbe. Zanimljivi rezultati prvog natjecanja dali su vjetar u leđa biennalskim vizionarima koji vrlo brzo nakon 28. festivala objavljuju novi natječaj za petominutne forme. Kako bi olakšali odabir i osigurali podjednake kriteZaslužene čestitke izvođačima nakon praizvedbe čak deset rije na natjecanju, i finalističkih skladbica: pijanist Filip Fak, Festivalski ansambl i ovaj se put odlučuju dirigent Aleksandar Kalajdžić za natjecanje u, barem naslovno, tradiPiše: Dora Dunatov cionalnoj glazbenoj formi. Točnije, ove smo sezone pratili natjecanje kratkih klavirskih koncerata, od kojih će jedan a samom pragu autoru donijeti narudžbu na jubilarnom, tridesete sezone, 30. Muzičkom biennalu Zagreb u svoMuzički biennale Zajem završnom obliku. greb i dalje predano njeguje uspostav- Priča petominutnih koncerata seže još ljenu tradiciju, ali se u travanj prošle godine kad su 182 sklahrabro upušta i u neke nove izazove. datelja iz raznih krajeva svijeta sažela Zagrebačku je koncertnu scenu u svoje ideje u uske vremenske okvire i posljednjem tjednu travnja ove godine prilagodila ih zadanom orkestralnom obogatio šarolikim programom suvre- sastavu. U usporedbi s 81 prijavljenom menog stvaralaštva, ne zaboravljajući operom na prošlom biennalskom izdapritom na one najmlađe, čiji će susret nju, takav je odjek vidni napredak i pos nesvakidašnjim zvukovima i neobič- tvrđuje dobru perspektivu možebitne nim prizorima zasigurno ostaviti pose- petominutne tradicije MBZ–a. Skladaban dojam, odgajajući ih da prihvaćaju telji su partiture morali poslati zaključno s 23. rujna, a već mjesec dana nanajnovija glazbena strujanja. No ove kon toga tri su europska autoriteta za sezone taj renomirani zagrebački festisuvremenu glazbu odabrala desetero val nije odgajao samo mlade. Štoviše, finalista natjecanja čije su se skladbe nakon uspješne prošlogodišnje avan- predstavile na ovogodišnjem MBZ–u. ture s prvim natječajem petominutne forme u povijesti festivala, organizatori Riječi komisije su odlučili proširiti ideju i dati priliku nešto drukčijem glazbenom izričaju. Uz hrvatskog skladatelja i dirigenta BeVedran Metelko

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Nakon uspješne avanture s prvim natječajem petominutne forme u povijesti festivala (opernome, na 28. MBZ–u 2015.), organizatori su odlučili proširiti ideju i dati priliku nešto drukčijem glazbenom izričaju, klavirskom koncertu

N 58

rislava Šipuša, koji se pobrinuo da u partiturama bude zadovoljen »suvremeni glazbeni jezik koji je primjeren tradiciji Biennala«, finaliste je tom prilikom birao i njemački dirigent i skladatelj Johannes Kalitzke, koji napominje: »Ovdje smo mi da ocijenimo funkcionira li zapisano u praksi. Ponekad partitura izgleda uredno, ali može biti da svirački ne funkcionira. Primjerice, primili smo jednu partituru koja je zapisana tako da bi je trebala svirati dva pijanista. Tu se vidi da je autor napisao djelo kompjutorski, a nije razmišljao o tome može li to pijanist zaista odsvirati.« Tim se glazbenicima zato pridružio i belgijski pijanist Daan Vandewalle koji je bio zadužen za prosudbu realnih mogućnosti izvođača. Njegov je kriterij bio da postoji »osjećaj koji skladatelj prenosi na djelo — da zaista mogu zamisliti što je htio dobiti u stvarnom zvuku, u izvedbi«. Finale natjecanja 5–Minute Piano Concerto Competition ostvaren je 26. travnja na pozornici Hrvatskoga glazbenog zavoda. Natjecanje je koordinirao Branimir Pofuk, a kako bi anonimnost skladbi i ispravnost natjecanja bila zajamčena, one su se bezimeno redale samo izvođačima znanim redoslijedom. Uz glas publike, konačnom su se rezultatu pribrojili i glasovi četvorice pripadnika prosudbene komisije. U žiriju su bili finski skladatelj Antti Auvinnen, slovenski Vito Žuraj, poljski Jerzy Kornowicz, ujedno i ravnatelj festivala suvremene glazbe Varšavska jesen, i napokon umjetnički ravnatelj MBZ–a Krešimir Seletković. Poseban glas koji se pribrajao glasovima komisije bio je glas publike. All stars sastav Izvođačka uloga pripala je nizu uglednih glazbenika okupljenih u Festivalski ansambl pod ravnanjem Aleksandra Kalajdžića, a za klavirom je sjedio pijanist Filip Fak. Među orkestralnim glazbenicima bili su violinist Martin Draušnik, violončelistica Zita Varga, kontrabasist Ilim Dime Diomovski, klarinetist Danijel Martinović, oboist Branko Mihanović, trubač Ivan Đuzel, trombonist Mario Šincek i udaraljkaši Nicolas Sinković i Filip Merčep. S takvom je posta-

vom kvaliteta petominutnih praizvedbi bila neupitna, no akustični prostor HGZ–a pokazao se ipak pomalo nespretnim za šaroliki deveteročlani sastav. Naime, zbog snažnog zvuka limenih puhača i udaraljki često je dolazilo do zaglušivanja ostatka ansambla, što je možda umanjilo dojam nekih skladbi, a mnoge su od njih ulogu solista svele na minimum i posvetile se ispunjavanju zadatka da iskoriste sve zadane instrumente ansambla bez obzira na razvijanje solističke dionice. Druge su pak iznijele zanimljive ideje, bogatstvo boja, hrabro poigravanje dinamikom i primjerenu orkestraciju, odražavajući nešto veće iskustvo skladatelja u pogledu korištenja različitih orkestralnih instrumenata. Pobjednik Talijan Bojama su se tako igrali Nijemac Harald Muenz i Christina Athinodorou s Cipra, klaviru su primat dali grčki skladatelj Theofilos Lamprianidis i Amerikanac Evan Gallagher, dok su ansambl možda pretjerano zaposlili Chris Hung iz Hong Konga, kanadski skladatelj Juro Kim Feliz i Meksikanac Josue Zamora. Preostalo troje skladatelja iz suvremenog je glazbenog izričaja upakiranog u pet minuta tradicionalne glazbene forme uspjelo izvući ono najbolje, do te mjere da su ih prepoznali i vrlo slično ocijenili i većina publike i žiri. Treća nagrada pripala je tako jedinom hrvatskom finalistu, Bruni Vlaheku i njegovoj skladbi Wu Xing, što u prijevodu podrazumijeva kineskoj tradiciji svojstvenih pet elemenata, iako ju je publika ocijenila najvećim brojem glasova (kao da je znala da se radi o domaćem autoru!). Drugu nagradu žirija osvojila je Elvira Garirzyanova s trenutačnom adresom u Austriji, a njezina je skladba Crossover lines zaslužila treću nagradu publike. I naposljetku, prva nagrada i honorar od 4000 eura pripali su Talijanu Danieleu Gaspariniju, čija se skladba City of Water odlikuje odličnim smislom za razvoj glazbenoga materijala, pažljivom instrumentacijom i dojmljivom glazbenom idejom, a između deset ponuđenih skladbi svakako se radi o onoj najveće prijemljivosti. Nju ćemo, nešto dulju, slušati u travnju ili svibnju 2019. na 30. MBZ–u.

29 MBZ pasica.indd D v a 1k o n c e r

t a a n s a m b l a L e s P e r c u s s i o n s d e S t r a s b o u r g , 2 7. t r a v n j a u Z K M – u i 2 8 . t r a v n j a u Z K L – u

3/13/17 12:29 PM

Ansambl je vječni magnet i skladateljima i publici, a svaki njihov nastup čudesan doživljaj koji gotovo da i nije moguće smjestiti u domenu puke glazbenosti

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Mađioničari iz Strasbourga

Piše: Jagoda Martinčević

skupinu slavnih, davno etabliranih, ali i uvijek atraktivnih ansambala koji su i ove godine pohodili MBZ, uz ansamble Intercontemporain i Modern ili Oslo Sinfoniettu, svakako se ubrajaju i članovi Les Percussions de Strasbourg. Senzacionalna grupa udaraljkaša osnovana još 1959., a pod današnjim nazivom od 1962., vječni je magnet i skladateljima i publici. Svaki njihov nastup čudesan je doživljaj koji gotovo da i nije moguće smjestiti u domenu puke glazbenosti. Onaj tko ih jednom čuje i vidi, ne zaboravlja ih nikad, pa tako ni autorica ovoga teksta koja strazburške udaraljkaše pamti još iz davnih sedamdesetih dubrovačkih vremena kada su na tamošnjem festivalu izvodili Actuor Ive Maleca. Tada su se činili čudom mogućega umijeća, takvima su ostali do danas, itekako zaslužni za popularnost i golemu ekspanziju udaraljkaške glazbe i njezinih izvođača diljem svijeta. Od tišine do krika

Našem Biennalu posvetili su čak dva nastupa, jedan za odrasle, drugi za mlađu publiku, no razlike gotovo da i

Strasburški perkusionisti u programu za djecu

U skupinu slavnih, davno etabliranih, ali i uvijek atraktivnih ansambala za suvremenu glazbu svakako se ubrajaju i članovi Les Percussions de Strasbourg

nije bilo. I jedni i drugi ostali su zatravljeni onime što su vidjeli i čuli, a sve je daleko prelazilo granice pukog virtuoziteta, što jest notorna činjenica kod takvih majstora. Za noćni termin 27. travnja u Zagrebačkom kazalištu mladih odabrali su program japanskih autora, izvevši ga u jednome dahu, bez prekida, u gotovo nečujnom micanju od jedne do druge skupine glazbala, ali i s podjednako snažnom ekspresijom ne samo svirke nego međusobne komunikacije koja je lebdjela od tišine do krika, a u svakom se trenutku iščekivalo ono što slijedi. Tankoćutni naslo-

vi poput Prosipanje latica skladateljice Malike Kishino ili Kišnog stabla najpoznatijeg japanskog suvremenog autora Torua Takemitsua, uz skladbe Sen VI Toshija Hosokawe. Toh Minorua Mikija i Hierophonie V Yoshihise Taire vodili su raznolikim putovima dalekih asocijacija, od elemenata budističkih ceremonija do istočnjačke kaligrafije ili japanskog teatra No, ali i do svjetlosnih efekata i elektroakustike. Ukratko, brojni fenomeni stare i brojne provenijencije, od povijesnog naslijeđa do suvremenih pronalazaka, dio su perkusionističke priče koja kao da nema ni početka

ni kraja, događa se u trenutku i traje u beskraj. Svoj drugi nastup 28. travnja u Zagrebačkom kazalištu lutaka, namijenjen djeci i mladima, dio ansambla posvetio je glazbi za udaraljke i elektroniku, s porukom bliskom današnjoj kompjutoriziranoj mladeži da izađe iz okvira određenog glazbenog stila, prigrli elektroniku i dobije pravi eliksir mladosti. Bilo je sjajno motriti kako djeca doživljavaju susret s udaraljkaškim mađioničarima i instrumentarijem koji su vidjeli možda prvi put u životu. Mnoga su mala lica bila ozarena, među njima zasigurno i ona koja će tek postati budući posjetitelji Muzičkog biennala Zagreb.

29 MBZ pasica.indd 1

P o s l j e d n j i p r o g r a m 2 9 . M u z i č k o g b i e n n a l a Z a g r e b , p r a i z v e d b a 2 9 . t r a v n j a 2 0 17. u Tu n e l u G r i č

3/13/17 12:29 PM

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Iskorak u koncept i multidisciplinarnost TE, undercut opera skladatelja Dalibora Bukvića i Ane Horvat po vrsti je neodrediva. Ona je »podrezana«, ona, kako autorski tim kaže, »ne slijedi formalne ni sadržajne kriterije« žanra

ennala tako je svoje zatvaranje povjerilo autorskome dvojcu koji je, osim kao mjesto izvedbe, Tunel Grič odabrao i kao izvor inspiracije, pa i glavni lik svoje priče, odnosno priče koja to nije, točnije — opere, ali opere koja to nije.

Piše: Martina Bratić

atvaranje jednoga festivala, kao uostalom i njegovo otvaranje, neminovno implicira i stanovito značenje; određeni zadatak koji samo i zbog te činjenice cijeloj priči dodaje težinu, izazov i neizvjesnost. Zatvaranje ovogodišnjega Biennala, 29. travnja, u punome je smislu riječi obilježila praizvedba o kojoj se mnogo govorilo i prije negoli je predstavljena javnosti. Lokus novog Autorskoj ideji koja iza nje stoji svakako je pridonijela i činjenica da je mjesto izvedbe i za Zagrepčane već desetljećima mjesto magije i mistike, mjesto koje je dio njihovih svakodnevnih »gradskih rituala«, ali koje je ipak skriveno i njima gotovo sasvim nepoznato. Zagrebački Tunel Grič u nepunih je godinu dana od službenoga ovotisućljetnog otvorenja već izgradio reputaciju lokusa novog, progresivnog, a na određen način i trendovskog, prateći ideju spajanja kulture i urbanih, često utilitarnih tkiva i resursa. Ovogodišnje izdanje Bi-

U dva dana održane su tri dupkom ispunjene izvedbe (zbog velikog zanimanja publike, otvorene su dvije generalne probe za javnost). Djelo za koje glazbu potpisuju Ana Horvat i Dalibor Bukvić, uz autoricu režije, koreografije i dramaturgije, Nataliju Manojlović, i nakon izvedbe izazvalo je nemali broj reakcija i pitanja, koja su se uglavnom okupljala oko rasprave o formalnom oblikovanju, o poruci koju djelo šalje, ali i o sasvim konkretnim detaljima koji su, izolirani od konteksta, generirali samo još više — pitanja. TE, undercut opera po je vrsti neodrediva. Ona je »podrezana«, ona, kako autorski tim kaže, »ne slijedi formalne niti sadržajne kriterije« žanra na čiju semantiku i strukturu naslovom upućuje, te je prije svega hibrid. TE, naime, svoj mrežni sklop gradi »križanjem provokacija — i u glazbenom i u scenskom segmentu«, dodaju autori. Višeznačnost naslova, odnosno dvaju slova, jednako je kompleksna, a kreće se od dihotomije Tanatosa i Erosa, do kemijskoga simbola koji označava telurij — »otrovan, rijedak te izuzetno smrdljiv polumetal koji je dobio naziv po zemlji«. Natpisi kao libreto Priča koju TE donosi priča je izolirana od vremenske situiranosti, a njezin je prostorni smještaj, iako povremeno jednoznačan, jednako tako transferabilan i otvoren. Libreto, naime, u velikoj mjeri čine natpisi, odnosno, sustav znakovlja korišten u tunelu, koji danas stoje kao relikt davnih vremena, vremena straha i iščekivanja, u

kojemu je tunel imao biti sklonište. I upravo je priča o šetalištu ili skloništu priča koju su autori TE–a odabrali za svoj projekt. Likovi opere su uzorak preživjelih od ljudske vrste koji, izoliran od preostaloga svijeta, gradi sigurnost za nadolazeću prijeteću budućnost. Taj simbol skupine pojedinaca koja se od »društveno–političkoga uragana skriva u podzemlje«, a koja također može personificirati zanemareno i nepodržavano polje umjetnosti, utjelovio je i sasvim uigrano izveo već standardno sjajan Vokalni ansambl Antiphonus. U scenskom okviru Tunela i njegovih arhitektonskih i akustičkih elemenata, združeno sa zloslutnom atmosferom njegove tame, ali i realnosti priča koje ga u povijesnom kontekstu prate, publika je postala aktivnim sudionikom priče. Od interakcije s pjevačima koji su publiku oštrim upozorenjima i vođenjem kroz tunel doveli do svojega skrivenog utočišta, do linije četvrtoga zida koju su, u košmaru izazvanom vanjskom ugrozom, probili nekoliko puta. Dramska radnja TE, undercut opere je jednostavna, građena od slika dinamiziranih smjenom glazbenih materijala i kontrapunktalne koreografije. Gledatelju isključivo daje uvid u podzemna događanja koja čine svakodnevicu te izolirane skupine; njihov suživot s prostorom tunela, njihova nagađanja o svijetu »iznad«, kao i promišljanja i aktivnosti kojima se sigurnost i potencijalna budućnost života pod zemljom testiraju. Glazbeni dvoplan Glazbeni plan TE–a gradi se na dvije razine: prvu čini »folija« elektroničke glazbe, koja je sugestivno osnaživala izvanjsku prijetnju, ali i »disanje« samoga prostora tunela, koju je Ana Horvat inteligentno organizirala kao

pritajeni, ali važan motor cijeloga narativa. Daliboru Bukviću bila je povjerena pjevana glazba na vlastiti tekst, čija je logika pružila dojmljiv antipod suhoći izgovaranih natpisa sa zidova tunela. Bukvić je, naime, pa i kao svojevrsni autorski trademark, tom žrvnju suvremenosti odlučio pridonijeti punoćom renesansnoga vokalnog višeglasja, pisanog na latinske napjeve. Taj je postupak u djelu poslužio gotovo kao zvučna oaza u opustošenom krajoliku sadašnjice u kojoj skupina živi, kao sjećanje na čimbenike kulture, društva i — radosti. Kao svijeta koji je za njih, a možda i za nas — nestao. O radu na projektu i iskustvu koautorstva u TE–u, Ana Horvat je rekla: »Zajednička kreacija uvijek je izazov, jer svaki autor unosi nešto svoje, ali rezultat je uvijek poučan i inspirativan. Ipak, gotovo godina dana rada bila je, naravno, zahtjevna, a neočekivani pa i neprirodni zadaci koji su se pred nas ovim projektom stavili, dali su mi zaključiti samo jedno: danas je za skladatelja koji nije spreman raditi sve i svašta bolje da se ne upušta u takve punk projekte.« U realizaciji opere istaknulo se i oblikovanje svjetla, u režiji Marina Frankole, čiju je koncepciju podupro chiaroscuralni potencijal zida i svoda tunela, dok se koreografija i dramaturška izgradnja Natalije Manojlović, ograničena longitudinalnim usmjerenjem prostora, katkad događala na gledatelju nedostupnim točkama. U konačnici, TE, undercut opera s punim je pravom dobila zadatak zatvaranja ovogodišnjega Biennala, kao produkt kreativnih snaga njezinih autora, kao inventivni iskorak u smjeru multidisciplinarnoga pa i konceptualnog izričaja, te kao moćan artistički statement koji ne progovara ni o čemu, ali ukazuje na sve.

3/13/17 12:29 PM

ikovi opere su uzorak preživjelih od ljudske vrste koji, izoliran od preostaloga svijeta, gradi sigurnost za nadolazeću prijeteću budućnost

Vedran Metelko

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

3/13/17 12:29 PM

Razgovor s Daliborom Bukvićem, autorom glazbe za glasove u undercut operi TE

Neki nisu shvatili da je to predstava »Neka je gospođa nešto govorila, na mračnijem ulazu, a kontrolor se izderao: tišina!« komentira skladatelj situaciju u koncepciji opere u Tunelu Grič Razgovarala: Maja Stanetti

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

vije su se generacije skladatelja susrele na jednom biennalskom projektu. Opus Dalibora Bukvića (Sinj, 1968.) glazbeni krugovi već poznaju iz niza djela, a njegove skladbe za solistička glazbala, komorne sastave, zbor te zbor i orkestar, pa i ples, izvođene su u više europskih zemalja i u SAD–u. Prvi put ste na zajedničkom projektu, na operi TE, surađivali s drugim autorom, skladateljicom Anom Horvat. Vaš interes nije usmjeren na

sobno mi je važan razlog za povratak iz Pariza u Zagreb to što je Zagreb ugodniji za stvaranje. Usklađeniji je s ljudskim mjerama. elektroničku glazbu, prije bi se reklo da ste skladatelj starog kova, a među djelima su i elektroakustičke skladbe. Kako ste surađivali na zajedničkoj skladbi? U Parizu sam od 1996. do 1998. studirao elektroakustičku glazbu, za što sam i dobio stipendiju francuske vlade, ali otkad sam završio skladbu Spatial — dance des apparitions, maknuo sam se od te glazbe. Pokušao sam, vidio sam i nisam imao potrebu na tome ostati. Nisam se htio petljati u područje koje me više nije zanimalo. Dogovorio sam se s Anom da će svatko rješavati područje kojim vlada, s kojim je na »ti«, tako da sam ja prije svega pisao za Antiphonus, a Ana za elektroniku. Takva je bila glavna podjela. Naravno, uvijek smo jedno drugom mogli sugerirati, ali se nismo jedno drugom petljali u posao. Biennalski zadatak uključivao je prostor Tunela Grič i dvoje skladatelja iz dviju generacija. Kako se to premostilo?

Rekli smo si, i na tome sam inzistirao, da svatko zna svoj posao, svoj zanat i — idemo. Opcija je no limit, neka se mašta razleti, kao što prostor Tunela nema granice. Lijepi prostor kojim se zvuk širi. Našli smo se s redateljicom Natalijom Manojlović i dogovorili da svatko »šiba« svoje. I sve je teklo vrlo glatko. Bilo je tu i neke igre podsvijesti. Čitaš osobu pa možda krećeš tim putem. No u jednom trenutku se mora znati kuda krenuti jer Antiphonusi su postali neću reći nervozni, ali su očekivali. Jednostavno im je trebalo nešto konkretno — note. Trebaju im note, htjeli su bar probati, vidjeti kamo to vodi. Već je bila skoro veljača. Puno toga sam si složio u glavi. Onda sam presjekao i rekao sam sebi: Idem napisati skladbu. Nazvao sam je Aria. Radi se opera, a počinjem s arijom, ali ne doslovno, jer je riječ o skladbi za osam glasova u pet stavaka. Znakoviti nazivi Svaki stavak ima znakovit naziv koji za glazbenike ima neko značenje: Melodija, renesansni slog na početku. Pišem za Antiphonus koji može pjevati sva razdoblja, od Perotinusa do danas, i tako sam počeo aludirati na mnoge stilove. Drugi stavak je bio Harmonija, treći sam nazvao Dinamika, četvrti Ritam i peti Boja. Tako sam si zadao neke parametre. I to je sve bilo zapisano, s tim da sam jedan stavak ostavio aleatorički, da se možemo dogovarati, jer je teško nešto zacrtavati do detalja, trebalo je ostaviti prostora i elektronici, i izvođačima i redateljici. Ne može se reći to je tako i ne može se mijenjati. Katkad smo taj zapis malo rezali ili mu nešto dodavali, preformulirali nešto u radu u prostoru da budemo fleksibilniji. Očito je Tunel Grič znatno utjecao na rad. Na koji način? To mi je bila frka. To nije ni crkva ni dvorana. Teorijski, u njemu se može izvoditi bilo što, neki standardni program, ali on nije usklađen s prostorom koji je ipak specifičan. Nadam se da smo pogodili i da se vidi da je TE rađen za taj prostor, kao i njegova priča u tom kontekstu. Iskreno, kad smo došli u tunel, iznenadila me veličina središnjeg prostora. Postojala je opasnost da nas on

doslovno pojede. Ako se ne ovlada njime, to je već na početku greška u koracima. Taj tunel nam je donio i priču, a mene je kupio fenomenalan odjek. Ne privlače me crkve. Jednom je moje djelo izvođeno u katedrali. Tu je prednost u tome što se čuju atacce. Međusobno udaljeni pjevači neće čuti zvuk tek što se on odbije, ne čeka sekundu ili dvije, nego on zaista čuje attaccu. Tako početni ton i onaj na udaljenosti mogu imati istovremeno a da ne dolazi do pomaka. To je određivalo dramaturgiju, priču, režiju. Puno je toga bilo konotirano prostorom. Kako se takvo djelo određeno prostorom može eventualno ponoviti negdje drugdje? I o tome smo razgovarali. Ako ikada bude opet izvođeno. Osobito se zato takvi projekti načelno poslije uopće ne izvode. Bila je ideja da se napravi nešto mobilnije. Ipak su osnova izvođači i elektronika. U slučaju ponavljanja trebalo bi se ponovno prilagođavati novom prostoru. Ako bi išlo na otvorenom ili čak ako bismo išli u koncertnu dvoranu, promjene bi morale biti znatne i to bi bio novi posao. Sada je bio tunel, blizina s publikom, sve je to igralo svoju ulogu. Mnogi su mi rekli da im je bila draga ta interakcija s publikom. Izvođači su s publikom komunicirali, malo je plašili, tako da je prostor uvelike odredio takvu predstavu. Vrhunski ansambl Jednom ste rekli da volite stvarati veliki, moćni zvuk, a tu ste koncentrirani na osam glasova. Odakle takva odluka? Već sam surađivao s Antiphonusom. Na prošlom Biennalu primijetio sam da su zaista vrhunski, rekao bih, i u svjetskim razmjerima. Nema baš puno vokalnih ansambala koji su spremni otpjevati sve, od najranije glazbe do suvremene, bez problema i vrhunski, a i glumački su sjajni. Imali smo sreću što imamo takvu ekipu. Tako su mi oni sami bili dovoljni za kompoziciju sa stilskom raznolikošću upakiranom u suvremenost, a i s tim odjekom Tunela na koji sam mogao računati. Upravo takav zvuk savršeno se uklopio uz takav akustički prostor. Tu je elektronika, zezali

smo se, naš orkestar, zvukovi koje nisam mogao dobiti i igra tišinama koja je također znakovita kao stanovit psihološki efekt. Tišina unutar glazbe doista je dramaturški zanimljiva. Samo treba znati kada tišinu ili stanku upotrijebiti. Tu je bila i redateljica. Nisam u glavi imao priču, mislio sam na prostor. Natalija Manojlović završila je srednju glazbenu školu, a radila je i s plesom i k tome je redateljica. Ima tri komponente koje su bitne i znala je kako iz te glazbe izvući priču manje ili više eksponiranu. Pitanje je bilo kakvu smo imali ideju za priču. Spočetka Ana i ja nismo htjeli nikakvu priču. Poanta je trebala biti čista apstrakcija, a redateljica je ipak nešto izvukla u naznakama. Ali nismo htjeli da to bude nešto eksplicitno. Nije se činilo tako na »logoraškom« ulazu u Tunel. Nisu bile iste priče s dva ulaza. Prvi, s dvije sirene koje se pretvaraju u vještice mnogo je mekši. Drugi s rakijom prije ulaska u tunel — tvrđi. Jedan je bio mračniji pristup, vojnički, a drugi opušteniji — zov sirena koje mame publiku. Neka je gospođa nešto govorila, na mračnijem ulazu, a kontrolor se izderao: tišina! Neki ljudi nisu shvatili da je to predstava. Darmstadt i Pariz Sve je u kompoziciji danas dopušteno i sve nije dopušteno ako nisi u trendu. Prošli ste i strogost Darmstadta i pariško iskustvo. Kako skladatelj nalazi svoj put? Da, nije lako pitanje. Prošao sam seminar u Darmstadtu. Relativno mlad sam se našao u Parizu. Stavili su me na dobro mjesto, radio sam na pet–šest konzervatorija. Naravno, ne istovremeno. Sve to shvaćam kao nadograđivanje. Zagrebačka škola mi je dala pravi temelj, zanatski dio. Puno sam naučio pa to smatram pravim temeljima. Profesor Horvat, kad bismo odradili našu nastavu iz kompozicije koja je bila individualna, pričao mi je često o Parizu jer je i on bio tamo. To mi se u podsvijesti nagomilalo. I on je išao u Pariz prvi put nakon studija i usavršavao se; bavio se i elektronikom. Sve se to suprotno iz Darmstadta i

Toga ljeta 1996. najprije sam bio u Darmstadtu, a odmah najesen u Parizu jer sam dobio stipendiju francuske vlade. I znate kako je to. Odete na godinu dana preko stipendije pa ostanete još godinu dana pa se otvori neka nova mogućnost. I tako dvanaest godina. To je nevjerojatno. Ideš po cigarete i ostaneš godinama. Čovjek i ne primijeti kako vrijeme leti. Pariz avionom nije tako daleko od Zagreba. Tako da sam dolazio za Božić, Novu godinu, Uskrs, ljeto... i nisam ni osjetio da vrijeme leti. Da sam bio u Australiji, možda bi bilo drukčije, no ipak se osjetila ta distanca. Monumentalne orgulje Osobno mi je Pariz bio velik kulturni šok. Treba znati da ima 12 milijuna ljudi, uključujući predgrađa. To je kao tri Hrvatske na relativno malom prostoru, turisti, golema ponuda. Često bi mi se događalo da listam tjednik koji sadrži pregled kulturnih događaja i koncerata. Listao sam ga i gledao na što bih mogao ići i onda vidim da ima zaista mnogo koncerata, kazališta, praizvedbi opera. Ne uvijek, ali često sam zaklopio i ostao gledati televiziju. I onda sam opet selektirao. Volio sam ići u Notre Dame nedjeljom na misu. Tamo znaju svirati vrhunski orguljaši, improvizirati. Počinjali bi misu improvizacijama. Zvuk tih orgulja je monumentalan, fenomenalan s odjekom u katedrali. Onda orguljaš prati misu i na kraju opet improvizira. Najveći je majstor bio Olivier Lartry, profesor na Pariškom konzervatoriju. Znao je završiti u apoteozi i znalo je biti toliko glasno da vas potrese. Što ste donijeli s tih putovanja, kako su ona utjecala na rad? Sva ta putovanja bila su mi neka nadogradnja i osobno iskustvo koje mi nitko ne prepričava. Sam sam se uvjerio kakvo je stanje na terenu. Pomoglo mi je to što znam što hoću i odredim si što me doista zanima, a što malo manje. Aha!, glazba njemačke škole je takva, francuske takva. Više me privukla francuska jer ima veću dozu otvorenosti u suvremenijim trendovima. Zagreb je ugodniji Koji je zapravo bio razlog povratka kad ste već bili na dobrom mjestu u profesionalnom smislu? Zanimljivo! Kad su mi ponudili stalan posao, budući da nisam imao državljanstvo, mogao sam raditi samo honorarno na ugovor. Mislim da je tako i kod

nas. Ponuda za stalan posao otvorila je mogućnost da zatražim državljanstvo. Tada mi se prelomilo: pa nisam tu rođen! Ta igra državljanstvima me poljuljala. Postojala je mogućnost da predajem u Zagrebu na Akademiji. Tada sam počeo razmišljati o povratku. Zanimljivo je: idete prema nečemu i kad nastane situacija da se napravi taj konačni korak da se definitivno odredite na jednu stranu, taj dan odlučite suprotno. Mislim da to nije tako neobično.

stitim zamislima je najiskrenija opcija. Onda mi je uvijek nelagodno pitati ljude: imam nešto, biste li to izveli?... Ako znamo te ljude u ansamblu, onda je u redu. No sve teže mi je nuditi, čak i mailovima. Sad bi netko rekao da bih trebao imati menadžera, ali komponiranje nije posao za preživljavanje i zaradu.

3/13/17 12:29 PM

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Pariza nadovezivalo jedno na drugo. Kakvi su bili utjecaji?

Sada predajete i na Akademiji u Zagrebu. Kako surađujete sa studentima? Koje su njihove ideje? Pariško iskustvo mi je jako puno pomoglo. Imam višestruki pogled na situaciju. I da dodam: osobno mi je važan razlog za povratak u Zagreb to što je grad ugodniji za stvaranje. Usklađeniji je s ljudskim mjerama. Nije prevelik, nije premalen. Ima dovoljno koncertnih prostora, nema ničega ni previše ni premalo. Balans je dobar. Pariz je prevelik. Čak i Francuzi nikad nisu bili u nekim četvrtima i odlučuju maknuti se iz zagušenog središta grada. I njima postaje prebučno, svega ima previše. Rekao bih da vam Pariz uzima energiju, a istovremeno vas i puni. To je golema razmjena energije. To je ono što je možda bilo presudno da presiječem. Ovdje mi više odgovara, ugodnije mi je za posao. Volim pješačiti i sve mi je blizu. A što se tiče pedagoškog dijela, mislim da je odnos sa studentima u redu. Sad radim harmoniju A1. Držim se zadanih okvira. Radimo gradivo koje se mora proći prema planu i programu i ne želim previše improvizirati, premda neka iskustva iz Pariza prenosim studentima i kombiniram neke stvari. Kad radim solfeggio i harmoniju, okviri su prilično jasni. Ništa revolucionarno, premda bi se moglo nešto poduzeti, ali zasad još ne predajem kompoziciju. Imate li vlastite planove za skladanje? Koliko narudžba utječe na to? Narudžba puno utječe. Najprije se pitaš: a što ću sad. Što sa zadanim okvirom na koji nisi bio pripremljen. A onda mozak vrlo, vrlo brzo, osobito prvih dana, počne tražiti izlaz. Što se može u tom okviru, što bi odgovaralo, kamo to vodi i već dolaze ideje same po sebi. Uvijek se nešto mota po glavi. Vrlo često se dogodi i da se narudžba poklopi s nečim što si imao u svojoj mentalnoj arhivi i to izlazi na površinu pa postaje gotov proizvod. Nataloži se puno toga. Kad imate gotovu skladbu bez narudžbe, valja je ponuditi interpretima. Kakva je to situacija? Ima i toga. Napisati kompoziciju po vla-

Vedran Metelko

29 MBZ pasica.indd 1

3/13/17 12:29 PM

Intervju s Anom Horvat, autoricom elektroničkog dijela undercut opere TE

Volja je pokretač svega Prva i zasad posljednja skladateljica elektronike s diplomom novog odsjeka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ovu Godinu Tesle provodi radeći ne samo s plesačima i glazbenicima nego i s inženjerima

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Razgovarala: Maja Stanetti

kladateljica Ana Horvat (Križevci, 1985.) ima jedinstven put. Njezin je osnovni interes elektronička glazba i zasad je jedina s »certifikatom«. Naime, jedina je diplomirala upravo elekroničku kompoziciju na novootvorenom odjelu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, studirajući kod profesora Zlatka Tanodija, te Marka Ruždjaka i Srđana Dedića. U njezinu dosadašnjem opusu su akustički i elektroakustički radovi, a radi zvučne instalacije, piše za film, plesne predstave, performanse... Na nedavno završenom Biennalu s kolegom Daliborom Bukvićem i redateljicom Natalijom Manojlović ostvarila je tzv. undercut operu TE u »istegnutom« prostoru Tunela Grič. O tome kako je prostor utjecao na konačan oblik djela, kaže:

— Ovaj put je prostor bio zaista važan u procesu rada i za ishod. Radili smo operu, ali je potpuno drukčije kad se radi za kazališne daske gdje se zna kako što funkcionira, gdje nema puno otkrivanja tople vode što se tiče prostora i istraživanja kako će taj prostor reagirati, kako će svjetlo funkcionirati. Kad smo saznali da ćemo raditi u Tunelu, postalo je sasvim drukčije. Najprije zbog same akustike tunela koja se ne može usporediti ni s jednom drugom. Puno me ljudi pitalo je li to slično prostoru crkve. Ne, ne ne, ne! To je drukčija akustika. Boraveći tamo, slušajući što se događa sa zvukom, postaje fascinantno koliko je taj prostor živ i kako se zvuk transformira kroz različite intenzitete. Bilo me strah da će biti odjeka. Zanimljivo je da tog klasičnog odjeka u tunelu nema, nego se događa prekrasno dugo trajanje zvuka. Jačina zvuka se uglavnom ne mijenja. Igra frekvencijama

U središnjem dijelu tunela je zapravo svejedno jeste li blizu izvora zvuka ili ste udaljeni. Čak se na nekim mjestima, ovisno o kutu, može dogoditi da udaljeniji od izvora zvuka čuje bolje od onoga koji je bliži. Tunel je prostor za sebe koji bi akustičari trebali proučavati da

pomognu u razumijevanju tog fenomena — gdje, što, kako, zašto. Malo sam se bojala što će se dogoditi kad dođe elektronika, ali otkrila sam kako te frenkvencije u Tunelu funkcioniraju. Mogu se vrlo jasno čuti visoke frekvencije kao da ih čujete na stropu, niske na podu, a srednje frekvencije su u vašoj razini. Kao da se može opipati gdje se ta frekvencija nalazi. Na taj sam se način poigrala u elekronici, primjenjujući te velike razlike u frekvencijama. Zanimljivo je da visoke frekvencije dobiju prekrasnu jeku i počinju ploviti prostorom. Središnje frekvencije počinju oscilirati na vrlo zanimljiv način. Kao da se pusti sinusni ton koji počinje pjevati i vibrirati, ploviti prostorom, dok duboke frekvencije kao da dignu prašinu s poda i naprave nekakav oblak zvuka koji se može dobro osjećati u tunelu. Koristila sam se elektronikom tako da ti registri dođu do izražaja, da bi posjetitelji mogli odvojeno slušati što se događa sa zvukom u tunelu. »Klik« s Bukvićem Glazbeni ste dio radili s Daliborom Bukvićem. Kakva je bila suradnja dviju različitih skladateljskih ličnosti iz takoreći dviju generacija koju je zadao Biennale? Jako, jako volim suradnje, još od studentskih dana, kad sam počela surađivati sa studentima drugih umjetničkih akademija, tako da sam zapravo s glazbenicima počela nešto kasnije tek tijekom studija. Volim suradnje jer je svaka izazov i krajnji je produkt nepoznat. »Dobila« sam Dalibora kao drugog skladatelja kojega nisam poznavala osobno, jedino njegove skladbe. Umjetnički ravnatelj MBZ–a Krešimir Seletković spojio je nas dvoje. Postalo je bitno da »kliknemo«. S kim god da radim, bitan mi je taj »klik« jer inače suradnja može krenuti nepredvidivim smjerom pa dovesti i do neslaganja. No ono ponekad može biti korisno. Puno surađujem. Neke suradnje su došle prirodno, prijateljskim putovima ili s osobama koje dijele sličan senzibilitet. Ovaj je put to bio jedan od rjeđih slučajeva da sam radila s osobom koju do tada nisam poznavala. Odakle zanimanje vrlo mlade osobe da

se odmah opredijeli upravo za studij elekroničke glazbe? Nije mi ta tehnika toliko nepoznata, budući da mi je tata fizičar pa je malo pridonio mojem poznavanju fizike i akustike. Išla sam u Glazbenu školu i dogodio se spoj. Susjed u Križevcima vodio je noćni klub gdje se slušala ta vrsta klupske glazbe, dolazila su svjetski afirmirana imena. Vidjela sam sve iz prve ruke, sve te njihove sprave i kako rade. No istina je da mi taj žanr nije baš sjeo, ali mi je bilo zanimljivo vidjeti što oni rade i što se događa sa zvukom kad nešto naprave, a super momenti su nastajali ne za vrijeme performansa, nego u trenucima »čilanja«, sviranja uz kavice i kretanja prema eksperimentalnom zvuku jer su i oni sami isprobavali što se u raznim pomacima događa. To me zaintrigiralo, a onda se dogodio taj spoj kad sam na kraju srednje škole došla na Muzički biennale i prvi put čula pravu elektroničku glazbu. Trenutak odluke? Tada se s »Bolognom« otvorio odjel za elektroničku glazbu pa sam odlučila pokušati. Imala sam sreću jer se tada nije mogla odmah upisati kompozicija, nego smjer glazbene kompozicijie. Tek nakon godinu dana moglo se izaći na prijemni ispit. Završila sam srednju školu za klavir. Dobro je za sve znati ponešto o klaviru jer je on na neki način udaraljka pa se lakše shvaća ritam. Mali violinisti se muče s ritmom jer najprije trebaju dobiti ton. Jedna ruka radi jedno, druga drugo. Završila sam klavir i preskočila teorijski odjel. No drago mi je što su me već u srednjoj školi malo stisnuli, radili smo više nego što je bilo predviđeno planom i programom, a to mi je onda olakšalo studij. Došla sam s dobrim temeljima, tako da mi je poslije bilo lakše. Kad te netko stisne u srednjoj školi, nije ti baš drago, ali poslije nekako stvari dođu na svoje. Dugo se planiralo otvaranje odjela za elekroničku glazbu. Bili ste u prvoj generaciji... Fascinantno mi je da sam zapravo prvi i zadnji student na tom studiju. Poslije nije nitko izravno upisivao elektroničku kompoziciju, nego se neki skladatelji naknadno počinju baviti i elektronikom.

Prvi vam je interes elektronička glazba, ali ne zazirete ni od elektroakustičkih kompozicija. Sve mi je to jako dobro. Zanima me više zvuk od samog elektroničkog izvora pa u kombinaciji s različitim instrumentima, suživot toga dvoga. U posljednje vrijeme radim zvučne objekte, predmete koji ne pripadaju klasičnom instrumentariju, ali se mogu dobiti fantastični zvukovi s tim predmetima i onda s njima radim glazbu. Zvuk mi je misao vodilja rada. Osam minuta Kako onda određujete formu i optimalno trajanje skladbe? Trajanje često određuje naručitelj, kaže koliko treba, tako da s tim nemam problema, nastojim to napraviti. Ako radim za film, prilagodim se filmu, tako da mi je zapravo uvijek vremenski okvir zadan. Kako sam slušala i kompoziciju kod Marka Ruždjaka, on je govorio o vremenu i osjećaju za protok vremena. Drugačije ja doživljavam protok svoje glazbe, a drukčije doživljava slušatelj. Čak mislim da nam je Ruždjak govorio da je idealno osam minuta za slušanje suvremene glazbe. Osam minuta i to je to. Tako da je za prve skladbe bilo zadano osam minuta. Osam minuta je dosta. Meni je to ostalo. Kako je na vas utjecalo klasično glazbeno obrazovanje, koje su poveznice, utjecaji? U klasičnom glazbenom obrazovanju prolazi se sve, od renesanse do danas. Naravno da svi prethodnici ostave svoju u glazbu da zvoni negdje u glavi. Ali što se tiče mog rada, budući da radim elektroniku, ona se stalno razvija i ono što se napravi danas, instrument ili softver, sutra već izlazi novi. Pokušavam gledati što se aktualno događa na sceni, što ostali skladatelji danas rade. Te su nam informacije dostupne zahvaljujući internetu, tako ne moramo fizički otići na neki festival i poslušati što se radi. Jako je dobra dokumentacija koju pohranjuju festivali. Radite i vlastite softvere, vlastite instrumente. Kakvo je to iskustvo? Tako je, radim i vlastite instrumente. I

U dramaturgiji skladbe Miramar neki su osjetili smisao za humor. Možda zbog pristupa. Nikad nije bila nakana. Možda zbog procesa rada koji je na neki način igra, ne shvaća se da je to nešto ozbiljno, da je to posao koji moram ozbiljno raditi nego — ‘ajmo se igrati. Ne mislim to »neozbiljno« u nepoštivanju rokova, ali i da ne mora biti smrtno ozbiljno jer sad radimo nešto dubokoumno što će promijeniti svijet. Kako se nalaze prostori za eventualne ponovljene izvedbe? Za skladbe koje su čista elektronika lakše se nađe mjesto za izvedbe jer je za to potreban samo razglas, a najteže je kad ima puno izvođača, između ostaloga i zato što ih treba platiti. Sve počinje od novca, tako da je teže naći mjesto i vrijeme za neku ponovljenu izvedbu. I od ponovljenih izvedbi elektroničke glazbe zacijelo se ne mogu plaćati režije. Svi skladatelji rade i drugi posao. Da. Trenutačno radim i na glazbenoj školi, što je dobro kombinirati bez radnog vremena. »Hendla« se nekako. Stvarno od nečega treba platiti režije. Sama elektronička glazba bi mi možda omogućila samo vrlo, vrlo skromno preživljavanje. Od prije tri Biennala, redovito se predstavljaju vaši projekti. Kako vidite mjesto festivala u današnjoj prebogatoj ponudi? Velika je paleta raznih festivala suvremene glazbe. Svaki je drukčiji. Biennale drži poveznicu sa svojim počecima i pokušava na tim tragovima gledati i što se događa danas. Danas se to zaista razgranalo. Prigovara se Biennalu da se drži starog koncepta, a ne bi se trebalo jer se suvremena glazba toliko razgranala, pogotovo elektronička da imamo zasebni festival Izlog suvremenog zvuka. Znači, više ne govorimo o glazbi, nego o samom zvuku i to je

3/13/17 12:29 PM

Otvorenog uma Koliko je važan za hrvatske skladatelje, budući da im skladbe izvode i renomirani izvođači i potencijalni izvoznici?

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Glazba za razglas

područje za sebe. Kad bi se pokušalo obuhvatiti sve što je danas aktualno u suvremenoj klasičnoj glazbi, festival bi mogao trajati mjesec dana. Meni se čini u redu da održava poveznicu sa svojim počecima, a ostali festivali dopunjuju ona područja koja Biennale ne može obuhvatiti.

Važno je da se čuje što rade skladatelji, ali i kako sviraju reprezentativni ansambli kojih je ove godine bilo dosta. Osim za skladatelje, dobro je i za izvođače, da vide na kojoj su razini ansambli Intercontemporain, Modern... U nekoliko dana može se vidjeti što rade kolege i istovremeno što se radi vani. U tjedan dana pregled prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Zapravo treba dolaziti otvorenoga uma i biti otvoren prema novim izvedbama, a ne »ja sam očekivao«, jer se to neće dobiti. Izvode li se vaše skladbe i drugdje? Baš je neki dan u Belgiji skladbu Miramar izveo sastav koji je zapravo podmladak ansambla Ictus. To bi i kod nas dobro funkcioniralo. Ictus ima game– ansambl u koji su uključeni studenti konzervatorija u Bruxellesu, ali i stalni članovi ansambla rade s njima i tako stječu iskustva iz prve ruke. Recimo kao da Cantus Ansambl ima podmladak, recimo Cantus Junior, i članovi Cantusa rade s njima. Kod nas je uvijek problem novac, ali najprije mora biti želja, a onda će se već naći i financije. Naravno da se nikad ne mogu naplatiti sati rada na nekom djelu, ni izvođači koji vježbajući i pripremajući se potroše sate i sate. Volja je pokretač svega. Što sljedeće spremate? Radit ću s plesačima plesnu predstavu u Muzeju Tesla, povezanu s njegovim djelom. Čini se da rado radite s plesnim pokretom. Da. Službeno nemam plesno obrazovanje, ali puno radim s plesačima, a to znači biti na puno proba. Dok se oni rastežu, i ja se rastežem, a oni pak isprobavaju moje elektroničke instrumente. Na taj način ja bolje shvaćam njih, a oni mene. Premijera, ishod naše suradnje, trebala bi biti u Tehničkom muzeju jer je cijela ova godina Godina Tesle, tako da radim ne samo s plesačima i glazbenicima nego i s inženjerima.

Vedran Metelko

sama u toj nekakvoj radionici radim oscilatore kojima se koristim za izvođenje live elektronike. To je nešto što živi, pa ako se želi raditi, mora se svaki dan živjeti s tim i tražiti. Inače se ostane nekako zakopan u vremenu jer te ta elektronika i njezin razvoj ostavi negdje zakopanog. Stalno se razvijaju novi softveri i novi efekti. No to ne znači da sve to moram kupiti istog trena kad izađe, ali moram znati što se radi. To je živi organizam, scena se iz dana u dan mijenja. Mora se stalno pratiti jer je inače bolje ostati doma, sjediti i ne raditi ništa.

29 MBZ pasica.indd 1

29 MBZ pasica.indd S u b 1o t

3/13/17 12:29 PM

n j a m a t i n e j a , 2 9 . t r a v n j a 2 0 17. u b a z i l i c i S r c a I s u s o v a u P a l m o t i ć e v o j u l i c i

Koncert improvizacija Ante Knešaureka Piše: Dario Poljak

rguljaške improvizacije ne susreću se često na koncertima hrvatskih orguljaša; na njih se obično čeka za gostovanja stranih, naročito francuskih umjetnika, koji za »kraljicom instrumenata« stvaraju skladbe koje postoje samo u tome trenutku i potom nestaju. Rijetka sposobnost Umijeće improvizacije u okviru takozvane ozbiljne glazbe do danas se zadržalo isključivo u orguljaškoj praksi, naročito u spomenutoj Francuskoj, gdje se i dalje od orguljašâ očekuju brojne improvizacije tijekom liturgije, ali i na koncertima. Hrvatsku, doduše, takva praksa mimoilazi, s obzirom na to da kurikulum nastave orgulja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kolegij po-

Uživljeni Knešaurek potvrdio je svoj ugled najvećeg majstora orguljske improvizacije u Hrvatskoj

svećen upravo tome — nema. Tek su rijetki hrvatski orguljaši sposobni baviti se improvizacijom, a među njima je i skladatelj i orguljaš Ante Knešaurek. Njegov je koncert sastavljen isključivo od improvizacija bio odlična prilika da se u sklopu Muzičkog biennala Zagreb pokaže da u Hrvatskoj improvizacija na orguljama nije (potpuno) izumrla, ali i da može biti dijelom programa velikoga festivala suvremene glazbe. Sedam slika, četvorica umjetnika i bezbroj svirala bili su inspiracija Anti Knešaureku za maštovite improvizacije u raznim formama i stilovima. Iako slike nisu bile izložene u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj, svaki je slušatelj imao prilike vidjeti ih u programskoj knjižici koncerta. I već se na početku koncerta moglo zaključiti da slika služi tek kao vizualni podražaj za improvizaciju, a ne nešto što se (naivno) nastoji opisati glazbom. Prva slika, Pietà Vladimira Blažanovića, orguljaša je inspirirala na suzdržani stil, u registraciji koja zvučno podsjeća na sfumato, dok

je već druga slika, Čovjek Željka Mucka, Antu Knešaureka potaknula na sasvim drukčiji izričaj, stvarajući toccatu u kojoj se vješto koristio registracijom kao parametrom kojim kontrolira dinamiku. Pritom nije bježao ni od asocijacija na već poznate stilove, pa je u trećoj slici, Par Željka Mucka, donio svojevrsni koral nalik na one iz pera francuskih orguljaša druge polovice 19. i gotovo cijelog 20. stoljeća ili pak u petoj slici, Sjeni Tihomira Lončara, čija je improvizacija stilski nalikovala djelima jednoga od najvećih hrvatskih improvizatora na orguljama, Anđelka Klobučara. Luk cjeline Iako su slike sasvim različite (bile su to još Čuvari i Noina predstava Davorina Radića, Trag sunca Tihomira Lončara te Krist i slijepac Vladimira Blažanovića), Ante Knešaurek njima nije dočaravao raspoloženja, što bi ionako bilo suvišno, nego je svaka poslužila za stvaranje zvučne slike, novoga djela koje je

tek inspirirano izabranim likovnim djelima. Različitosti improvizacija orguljaš je premostio u posljednjoj točki koncerta, u kojoj je povremeno evocirao ugođaj prve, želeći stvoriti luk koji bi sedam improvizacija obuhvatio u jednu cjelinu. Osim što je već priznat skladatelj i orguljaš, Ante Knešaurek tim je koncertom potvrdio svoj ugled majstora orguljske improvizacije u Hrvatskoj. Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi umjetnik s improvizacijama učinio kad bi ih morao staviti na papir (jer i to je praksa kojom su nastajala brojna djela, primjerice Bacha ili Buxtehudea) — u posljednje vrijeme nije nastao velik broj skladbi za orgulje koje je pisao domaći orguljaš–skladatelj. Osim toga, Antu Knešaureka bilo bi lijepo čuti i na nekom recitalu, što bi svakako osvježilo i scenu koncerata na zagrebačkim orguljama, a sigurno bi mogao stati uz bok i sjajnim inozemnim orguljašima koji Zagreb posjećuju u sklopu ljetnih orguljskih festivala.

Matej Grgić

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Sedam slika, četvorica umjetnika i bezbroj svirala bili su inspiracija za maštovite improvizacije u raznim formama i stilovima

3/13/17 12:29 PM

Vedran Metelko

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

29 MBZ pasica.indd 1

Trebalo je malo vremena da bi se razumjelo što se zapravo događa, kad je kontrabasist Aleksander Gabryś ušao u dvoranu svirajući i neartikulirano se glasajući P r e – a r t s o l i s t i u H r v a t s k o m g l a z b e n o m z a v o d u , 2 7. t r a v n j a 2 0 17.

Provokacije na rubu performansa Organizacija osnovana s ciljem poticanja kulturne razmjene među mladima u zemljama jugoistočne Europe Piše: dr. sc. Irena Paulus

re–art solisti zapravo je cijela organizacija osnovana u Švicarskoj s ciljem poticanja kulturne razmjene među mladima u zemljama jugoistočne Europe. Premda je uloga Pre–art solista raznolika i ne sastoji se samo u muziciranju, nego je i potpora glazbenicima i glazbenim projektima (u smislu donacija, nabava nota i sličnog), na 29. Muzičkom biennalu Zagreb, 27. travnja u Hrvatskom glazbenom zavodu, Pre–art solisti pokazali su se kao ansambl vrhunskih umjetnika koji dubinski poznaje i razumije suvremenu glazbu. Njihov program sastojao se od niza skladbi različitih skladatelja kojima su

zajednički nazivnik bili eksperiment, inovativnost i iznenađenje. Putopisni uvod Koncert je otvoren djelom Lieux švicarskog skladatelja i pijanista Stefana Wirtha, koji je i sam član Pre–art solista (ali nije nastupio na koncertu u Zagrebu). Skladba je donijela valove senzacija — dinamičkih, tekstualnih, kolorističkih, izvedbenih i drugih. Skladatelj govori o »zvukovnom arhivu« i bogatim akustičkim dojmovima koje je stekao svirajući s ansamblom, pa su »mjesta« iz naslova različiti gradovi koje su Pre– art solisti posjetili. Bio je to odličan uvod u njihovo djelovanje, jer je postalo jasno da izvedbene suprotnosti poput rigorozne kontrole i maksimalne fleksibilnosti te otvorenosti svim interpretativnim mogućnostima predstavljaju jednako

normu i nužnost, kao i izazov. Glazbenici su također demonstrirali vrhunsku korelaciju; svaki je pojedinac mogao istupiti kao solist, nositelj kolorističkog elementa, »autsajder« ili dirigent. Sve navedeno donijela je i skladba Transfiguration makedonske skladateljice Marijane Janevske. Ona je izvođače i slušatelje povela na putovanje podno duge zvukovnih i tonskih boja proizvedenih najrazličitijim izvođačkim tehnikama. Od početka koji »praznim« puhanjem zvuk postupno pretvara u ton, a zatim zvukove/tonove slaže usko jedne do drugih kako bi rasli i naglo se prekidali, Janevska je pokazala sklonost blokovskoj gradnji. Svaki glazbeni blok je, kao što naslov kaže, prolazio preobražaje, pa se činilo da se skladba stvara tako da neprestano počinje iz nekog novog početka. U izvedbi je

pozornost privukao kontrabasist Aleksander Gabryś svojim »udarajućim« pizzicatom, gdje su žice njegova instrumenta trzane tako da su udarale o tijelo, proizvodeći udaraljkaški efekt. Također su pod njegovim gudalom izdržani tonovi postali zanimljive polazne točke za promjenu: ton se transformirao pod različitim pritiscima, postajući od mekanog grub, od grubog rezak, od reskog topao i nježan. Janevska je znala s kakvim izvođačima ima posla, pa su njezini zadaci bili zahtjevni, ali uvijek smisleni i glazbeno logični. Djelo je zaključila »gužvanjem« zvukova i tonskih boja u drugoj polovici skladbe. Istraživanje boja Davor Branimir Vincze iz Zagreba također je odlučio iskušati izvođačke mogućnosti ansambla. On je, međutim,

29 MBZ pasica.indd 1

»natjerao« piccolo i obou te kontrabas i violončelo da brbljavo počnu skladbu Breake–up/Make–up/Breake–up u svojevrsnom nadmetanju. Instrumentalisti su se »raspričali«, dok je saksofonist Raphael Camenisch kontrolirao izvedbu u ulozi dirigenta. Pijanist Gilles Grimaitre uključio se u »brbljanje« na drugačiji način; kombinirao je tehnike sviranja po tipkama i žicama, čime je dobivena zanimljiva igra alikvotnim tonovima, a to se nastavilo na prethodne promjene temperacija dugih tonova puhaćih instrumenata. Vinczeovu djelu temelj čine istraživanje i eksperimentiranje, a rezultat su gusti nanosi tekstu-

lazak u jasan tonalitet koji je u ovom bijenalskom zvukovno–istraživačkom okruženju zazvučao doista neobično. No tonalitet, kao i prepoznatljiva podjela na melodiju i pratnju, samo su hint, dio skladbe, koja je zapravo inspirirana ljudskim ponašanjem i modernim društvenim problemima. Skladba se vraća boji i zvuku od kojih je počela.

obično kretanje, izvijanje glavom i okretanje instrumenta dok je Gabryś prolazio prolazom za publiku, probijajući se kroz zvukove i kretnje koje je sam stvarao u smjeru pozornice. Izvedba je iz neartikulirane povremeno postajala artikuliranom, neke njemačke riječi postale su prepoznatljive, a zatim su opet nestale u izvođačkoj gesti. Kontrabas je pri tome pratio zvukove proizvedene glasom — imitirajući ih i kontrapunktirajući, dok je ruka svirača tražila različite načine da ih proizvede: jedan od njih bilo je kruženje gudalom po žicama, čime se i zvuk pretvarao u toplo, ali neartikulirano glasanje instrumenta. Izvedba je potpuno zaokupila pozornost (nažalost, malobrojne) publike, koja se povremeno i nasmijala, zaokupljeno promatrajući što Gabryś radi. No kako su kretnje, zvukovi i glasanje neprestano klizili u nešto novo, drugačije i neočekivano, tako se ni jedno raspoloženje nije dugo zadržalo. Skladba je tražila maksimalnu angažiranost izvođača koji joj se potpuno posvetio, iskrivljavajući se i krećući se prema uputama skladatelja Michela Rotha.

Prethistorijsko glasanje Slušatelji su bili upozoreni da će nakon Brekalove skladbe ansambl uzeti kratku pauzu koja nije »za publiku«, nego samo za svirače. Kako je većina in-

Vedran Metelko

Nakon takve izvedbe vjerojatno je bilo teško ponovno stati pred publiku, ali su Pre–art solisti to bezrezervno učinili, predstavljajući još jednu skladbu koja je ponikla iz ansambla i koja mu je posvećena. Medusa, Fuga a 5 voci nastala je kao zahvala na višegodišnjoj suradnji, a naProgram švicarskog ansambla Pre–art Solisti sastojao se od pisao ju je oboist i niza skladbi različitih skladatelja kojima su zajednički nazivnik skladatelj, član anbili eksperiment, inovativnost i iznenađenje sambla te (uz Borisa Previšića) njegov osnivač, Mattra i boja. »Igra« se sastoji u tome da se str u m e nhias Arter. Arter se, timbre čim se pronađe — napusti i po- talista tijepoput Brekala, ali novno potraži novi, pa je sadržaj sklad- kom »kratopet ne tako otvobe traženje i iznalaženje, u nepresta- ke pauze« reno, okrenuo trasjela u glenom pokretu brojnih glazbenih mijena. diciji: njegova skladdalište, puMladi skladatelj Matko Brekalo iz Osi- blika se na ba zapravo je zamijeka ponudio je slušateljima još jednu tren poče- Mladi osječki skladatelj Matko Brekalo šljena kao ples, čija varijantu zvukovnih promjena, ista- la zbunjeno ritmičnost ustupa knutu naslovom identification<chang o gle davamjesto i prepoznateability>stagnation. I njegova je pola- ti, dok se iz stražnjeg ulaza u audito- ljivoj temi — također glazbenom tozna točka istraživanje boja: on počinje rij dvorane HGZ–a nije prolomilo muč- posu koji se rijetko može čuti na Muskladbu navodeći slušatelja na sumnju no, gotovo prethistorijsko, neartikulira- zičkom biennalu. No Arter se jednako da su zvukovi uopće akustički proizve- no glasanje, početak skladbe Die Zun- poigrao formom, ostavljajući svoje djedeni. Međutim, iznenađenja u njegovoj ge des Gletschers (Jezik ledenjaka) lo nepretencioznim i otvorenim, gotovo skladbi drukčije su prirode: od zvukov- švicarskog skladatelja Michela Rotha. samo skiciranim. nih eksperimenata koji su polazište, is- Trebalo je malo vremena da bi se rahodišta postaju momenti povratka tra- zumjelo što se zapravo događa, kad je Razgovaranje dopušteno diciji. Solistički istupi oboista Matthia- kontrabasist Aleksander Gabryś ušao sa Artera koji u trenutku »soliranja« ne u dvoranu svirajući, i neartikulirano gla- Skladateljica Deniz Nurhat iz Istanbusvira obou, nego pisak, da bi nakon sanje dopunjujući neartikuliranim gun- la napisala je za Pre–art soliste djelo toga prezentirao melodiju na fagotu, đanjem svojega instrumenta. Čovjek, Kurkku, u kojemu izvođači i dijalogizikao i atraktivan solistički istup kontra- njegovo tijelo, njegov glas i njegov in- raju i muziciraju kao grupa, tako da se basista Gabryśa kao u jazz–sessionu, strument pretvorili su se u izvor zvuko- glazba na mahove »gužva«, a na mabili su zapravo samo priprema za pre- va, neobičnu pjesmu koja je pratila ne- hove raspleće, nudeći slušatelju ne

3/13/17 12:29 PM

samo igre pojedinim tonskim bojama (u koje su ponovno uključene klavirske žice, ali i boje drugih instrumenata), ne samo svojevrsno kontrapunktično oblikovanje pojedinih dijelova, nego i zvučne senzacije koje se prepoznaju kao tema. No približavanje tradicionalnom u ovom kontekstu nije iznenadilo, jer se logično nudilo slušateljskom uhu kao dio skladbe.

Na kraju programa predstavljena je iznimno zahtjevna skladba Septour par 13 sources francusko–slovenskog skladatelja Vinka Globokara. Dajući objašnjenje da »tijekom sola, šest preostalih glazbenika ga prate, razvijaju, komentiraju ili čak razgovaraju o nečem sasvim drugom«, Globokar ipak nije mogao pripremiti slušatelje na cijeli niz glazbenih situacija koje na rubu performansa provociraju i izvođače i slušatelje. Skladba počinje doslovno — hrkanjem — svirači jedan za drugim padaju u dubok san, dok flautist svira solo. No bude se, pa i sami počinju svirati, katkad vičući, katkad proizvodeći artikulirane, a povremeno i neartikulirane zvukove, katkad pjevajući, a stalno svirajući različite instrumente (koji uključuju lupofon, zviždaljku, ali i druge akustičke instrumente). U izvedbi sudjeluju svi članovi Pre–art solista: Boris Previšić na flauti, Matthias Arter svirajući različite puhaće instrumente, uključujući i lupofon, Raphael Camenisch sa saksofonima, sugestivni harmonikaš Vladimir Blagojević, »skriveni« pijanist Gilles Grimaitre (koji tu iskače iz »anonimnosti« svirača po klavirskim žicama koji boji skladbe te u jednom trenutku počinje glasno izgovarati francuski tekst naglašavajući posljednje grgljano »r«), više puta spominjani kontrabasist Aleksander Gabryś te violončelist Tobias Moster koji u jednom trenutku odlučuje preuzeti solističku dionicu tako da istupa pred publiku, ozvučuje se, te svira bez gudala, jednom rukom, proizvodeći tonove različitim tehnikama sviranja na vratu instrumenta. Globokarova je skladba donijela seriju glazbenih događaja koje povezuju sami izvođači (jedna od završnih gesti je šuškanje aluminijskom folijom), a sve su te promjene mogle biti doživljene i kao sublimacija prije izvedenih glazbenih djela. Globokar kaže da je riječ »o nemirnim monolozima koji zazivaju glazbene parametre obojene bukom, kao i dramske situacije, a kakvo je njihovo značenje, neka pronađe publika«. To je zapravo sažeto izgovorena bit Biennala i bijenalske glazbe. Skladatelj osluškuje i istražuje, a publika traži sebe ili druge, poznato i nepoznato u predstavljenim glazbenim djelima.

Chris Jarrett i Abstract Construction Collective na Biennalu

C h r i s J a r r e t t i A b s t r a c t C o n s t r u c t i o n C o l l e c t i v e 2 4 . t r a v n j a 2 0 17. u 2 2 s a t a n a s t u p i l i u s k l o p u 2 9 . M B Z – a u Dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

3/13/17 12:29 PM

Vedran Metelko

hris Jarrett je u klavir stavio vreće s brašnom ili lupkao prečkom koja drži poklopac klavira

29 MBZ pasica.indd 1

Zamršene izvedbe u kojima se akteri ludo zabavljaju Glazbenici nisu skloni nazvati to što su svirali free jazzom, nego radije «suvremenom improviziranom glazbom« Piše: Saša Drach

uzički biennale Zagreb tradicionalno je u programe uvrštavao i jazz. U proteklih 29 festivala u Zagreb su stizala vodeća svjetska imena, prije svega suvremene ozbiljne glazbe, ali i niz jazz glazbenika čija se estetika lako uklapala u predodžbu o avangardi, kao što su bili Art Ensemble of Chicago, Paul Bley, Abdulah Ibrahim, Cecil Taylor, Trilok Gurtu, kao i mnogi naši jazz glazbenici, od Boška Petrovića do Matije Dedića. Ove je godine jedan od džezističkih doprinosa Biennalu bio koncert skupine hrvatskih glazbenika pod nazivom Abstract Construction Collective, kao rezultat projekta koji je 2016. pokrenuo naš istaknuti jazz gitarist Pavle Jovanović. Ideja je bila okupiti glazbenike koji dijele strast prema slobodnoj improvizaciji unutar zadanih okvira ili potpuno slobodnoj improvizaciji temeljenoj na američkom i europskom free jazzu, ali u spoju s novom ozbiljnom glazbom 20. stoljeća kojoj je, recimo, šum jednako vrijedno izražajno sredstvo kao i ton. Abstract Construction Collective oku-

pio je glazbenike nekoliko generacija. Od iskusnog bubnjara sklonog najrazličitijim projektima i sastavima, Krune Levačića, preko multiinstrumentalista i mikrotonalca Zorana Šćekića, glazbenika srednje generacije kojoj pripada i Pavle Jovanović, do mladih: trombonista Luke Žužića i kontrabasista Ivara Robana Križića koji još studira na Muzičkoj akademiji u Grazu. Šćekićeve konstrukcije Za ovu je priliku Abstract Construction Collectivu ponuđena suradnja s Chrisom Jarrettom, američkim pijanistom, skladateljem i aranžerom, također sklonom eksperimentima. Koncert su zajednički organizirali MBZ i Hrvatsko društvo skladatelja, odnosno ciklus Jazz.hr, a održan je u Dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Ekipa se našla nekoliko dana prije i pretresla zakučaste zamisli. Najsloženije su takozvane glazbene konstrukcije (ne skladbe) Zorana Šćekića. U notnom crtovlju te su konstrukcije upisane sasvim posebnim grafičkim jezikom koji se prije svega oslanja na boje. No te boje označavaju uglavnom samo dinamiku (hladne boje su niža dinamika, toplije viša). Jer, kako kaže Šćekić, »konstrukcija je grafička metoda pisanja glazbe kojom se može postići kom-

pleksnost forme i bogatstvo aranžmana utvrđivanjem gotovo svih glazbenih parametara, osim onog — koju notu svirati i kada«. Što se tiče dužine tonova i njihove visine, to autor prepušta glazbenicima i improvizaciji. Izvedene su dvije Šćekićeve skladbe: Konstrukcija 3.1 — Razgovor sedmorice i Konstrukcija 4.1, ali i jedna Jarretova, Motives No. 1 te jedna Pavla Jovanovića, ACC. Bio je to neobičan koncert. Glazbenici nisu skloni nazvati to što su svirali free jazzom, nego radije »suvremenom improviziranom glazbom«, a to se umnogome oslanjalo na uzajamno razumijevanje, intuiciju, prepoznavanje, dijalog i improvizaciju. Zoran Šćekić je na svojoj modificiranoj slajd gitari postavljao temelje toga što naziva glazbenim konstrukcijama. A radi se o gotovo »nekoj vrsti citre, može se svirati odozgo, štapićem, ima žice, a intonacija je pomična, jer ima slide kao kod trombona«. Chris Jarrett je u klavir stavio vreće s brašnom ili lupkao prečkom koja drži poklopac klavira, Pavle Jovanović svoju je gitaru svirao i gudalom, a Levačić je po bubnjevima stavljao kojekakva pokrivala. »Ne treba tu biti dadaističke ozbiljnosti«, govorio je Chris Jarrett prije koncerta. Tako su Luka Žužić i Saša Nestorović, recimo,

i propuhivanjem iz svojih instrumenata izvlačili nove zvukove. Šćekić je po žicama svojega glazbala trzao koječime: osobnom kartom, daljinskim upravljačem, mini mikserom, staklenim bočicama... Valja spomenuti da to nije bio sasvim eksperimentalni koncert, jer su to glazbenici koji jako dobro znaju što rade. Šćekić je dobio i međunarodnu nagradu za jednu svoju skladbu u Danskoj, dok se Pavle Jovanović izvrsno snašao, iako se prvi put za ovu priliku upustio u takvu vrstu skladanja, za što mu je, kako je sam rekao, u pisanju grafičkih partitura Šćekić pomagao savjetima. Zanimljivo je bilo promatrati i kako se na pozornici slušaju, pogotovo oni koji su čekali da se uključe, i prate što se događa u tuđim dionicama. A tijekom koncerta ta njihova opuštena suradnja i ležernost otkrivali su da se bez obzira na silnu koncentraciju, trud i htijenje, i bez obzira na silnu složenost glazbe koju su zajednički oblikovali i otkrivali, oni prije svega — izvrsno zabavljaju. Zabavno, ali i poučno bilo je na glazbenoj radionici koju je na dan koncerta Chris Jarrett održao za studente i profesionalne glazbenike, također na Muzičkoj akademiji.

C h u i i J a z z o r ke s t a r H r v a t s ke r a d i o t e l ev i z i j e, 2 8 . ve l j a č e i 1. o ž u j k a 2 017. n a s t u p i l i u D vo r a n i G o r g o n a M S U – a

J o e K a p l ow i t z i J a z z o r ke s t a r H R T– a , 10. sv i b n j a 2 0 17. u D v o r a n i G o r g o n a , M S U

Jazz koncert sezone

Grmljavina i nježno preludiranje na Hammond orguljama

DAVOR HRVOJ

Na koncertima u Gorgoni ta je specifična, promišljena i dorađena mješavina klupske glazbe, rock progresive i jazza, elektronike, semplova i glazbene improvizacije eksplodirala u spoju s veličanstvenom snagom big benda, u posebno pripremljenim aranžmanima. A aranžmane je Toni prepustio big bendu. Skladbe su podijelili Andreas Marinello, šef–dirigent, te stalni članovi Jazz orkestra: pijanist Joe Kaplowitz i trombonist Luka Žužić, koji su napravili vrlo zanimljive dorade s puno prostora za solaže i za elektroniku koja je važan i prepoznatljiv dio glazbenog zvučnog zida što se tih večeri obrušavao prema publici. Skladbe: What Tomorrow Brings Today, Chui’s Waltz, Hypnodrome, Third Sun From the Stone, Chui is Here to Stay, Bedtime Story, Will I ever See You Again i Punch odabrane su sa sva tri albuma. Aranžmani su odrađeni sasvim slobodno, bez ikakvih ograničenja samih skladatelja; ni članova sadašnjeg benda: Starešinića, Vojkana Jocića i Janka Novoselića, a ni bivšeg člana, Đure Dobranića. Postavljeni su vrlo šaroliko, kao da se htjela pokazati sva šarolikost mogućnosti tako velikog orkestra. Nije nedostajalo ni iznenađenja, kao što je bio uvod u skladbu Will I Ever see You Again, odsviran u španjolskom stilu, duetu klasične gitare i trube, kao i doista nesvakidašnji spoj, recimo, bas–klarineta i klavira, čarobni solo Joea Kaplowitza na velikoj morskoj školjci u skladbi Hypnodrome, ali i elektroničko poigravanje zvukovima saksofona koje je uz pomoć semplova u solažama izvodio Vojkan Jocić.

Piše: Saša Drach

ad se pokazalo da se tri tjedna prije koncerta Chuija s Jazz orkestrom HRT–a rasprodala cijela Dvorana Gorgona zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, organizator je bio zbunjen. Takvo se što u tom ciklusu još nije dogodilo. No brzo su se snašli. Umjesto generalne probe dodali su još jedan koncert i to je bio pun pogodak. Oba su koncerta bila rasprodana, publika je bila oduševljena, a kritičari nisu štedjeli panegirike. Odakle se pojavila sva ta nova, mlada jazz publika? Jesu li se Chuiju poklopile zvijezde?

U pet godina postojanja, Chui je objavio tri albuma: Chui, The Second Arrival i Third Sun from the Stone. Iako su isprva tek stidljivo vegetirali na klupskoj sceni, postava benda se mijenjala, a postojan je ostao samo osnivač Toni Starešinić. Kritika ih je brzo zamijetila. Štoviše, njihov treći album proglašen je 2015. albumom godine, što do tada nije uspjelo nikome tko se u nas bavi jazzom. Nakon niza klupskih koncerata, ali i rasprodanog Malog pogona Tvornice, široj publici došli su pod radar 2016. na zagrebačkom In–Musicu, kad su prvog dana festivala među svim izvođačima privukli najviše pažnje. Pozvali su ih i na pulski festival Dimensions, nakon čega je postalo jasno da mogu nastupiti bilo gdje, da će na njihovu glazbu zaplesati i nekoliko tisuća ljudi, i to pretežito mlade publike. Stilska raznolikost i šarolikost glazbenih utjecaja koji se čuju u njihovoj glazbi doveli su ih na većinu regionalnih jazz, rock i alternativnih festivala, a nastup na europskom showcase festivalu Eurosonic Noorderslag u Nizozemskoj odškrinuo im je i europska vrata. Prije koncerata u Gorgoni radili su na novom albumu na kojem je kao gošća nastupila i naša glazbena diva Josipa Lisac, a singl Tebi putujem, promoviran u tom razdoblju, videospotom Radislava Jovanova Gonze, pokazao se kao pun pogodak.

Nakon dobrih sat i pol žestoke svirke, publika je i prve i druge večeri vrištala za još. Bila je to uglavnom vrlo šarolika skupina koja je prilično pomladila inače postariji kružok stalnih posjetitelja zagrebačkih jazz koncerata, publika koja je prepoznala Chui kao bend koji unosi privlačni, dobrodošli nemir na domaću scenu. No očito je i Chui prepoznao svoju publiku, a nema ništa bolje od pune dvorane željne nečeg novog. A bombastični fusion te nove, fantastične, nepredvidive i hipnotizirajuće glazbe, iako čistunci negiraju da se to može podvesti pod jazz, u Dvorani Gorgona doživio je doista golem, nesvakidašnji uspjeh. Prema ocjenama mnogih — bio je to jazz koncert sezone!

Na programu koncerta bile su Kaplowitzove skladbe nastale u raznim razdobljima karijere, u njegovim aranžmanima prilagođenima posebnom zvuku orgulja Piše: Saša Drach

osljednjih godina svake sezone Jazz orkestra HRT–a priređuje se koncert posvećen skladbama domaćeg autora, člana našeg najvažnijeg i najpostojanijeg jazz sastava. Unatrag nekoliko godina pamtimo nastupe sa skladbama trombonista Mirona Hausera i saksofonista Mire Kadoića, dok je ove godine ta čast pripala Joeu Kaplowitzu.

Iako rođen, odrastao i školovan u Americi, Joe zaista može reći da je postao Zagrepčanin. Ne samo da je njegovo mjesto kao stalnog pijanista i tubista u Jazz orkestru HRT–a neupitno od 2014., nego se dokazao i kao vrstan aranžer i sklada-

a bend ga je jednostavno okružio, lišen basista (čiju dionicu drže također orgulje, gdje se basovi sviraju nožnim pedalama). 100% Organic Concert (u kojem ono organic možemo prevesti i kao «organsko«, ali i kao orguljaško) počeo je američkim naslijeđem inspiriranom skladbom Time to Go. Slijedila je modernije postavljena skladba Monoatomic, pa više u stilu Jimmyja Smitha postavljena Peace Maker s efektnim gotovo diksilend finalom te Porinom nagrađena i za ovu prigodu prearanžirana Donna Lee is Pissed Off. Kaplowitz je svojim Hammondicama grmio, brujao, ali i preludirao, vrsno se suprotstavljajući snažnom i punom zvuku big benda. Bila je to odlična glazbena simbioza u kojoj je on kao vrstan multiinstrumentalist (nedavno je na koncertu Jazz orkestra HRT–a s grupom Chui svirao na velikoj morskoj školjci, a inače na tubi svira klasiku) po-

DAVOR HRVOJ

Joe Kaplowitz i Jazz orkestar HRT–a

telj. Kaplowitz se s petnaest godina počeo baviti glazbom u Washingtonu, nakon 1999. godine vodio je mnoge sastave s kojima je svirao po SAD–u (u raznim klubovima, ali i u Bijeloj kući), od 2002. do 2004. živio je i radio u New Yorku, gdje je osnovao Joe Kap Organ Trio. Nakon što je ondje upoznao našu jazz pjevačicu Lelu, njome se oženio i s njom se 2006. doselio u Hrvatsku. Tu se izvanredno snašao i udomaćio. Sa suprugom je osnovao LeKap Quartet, ali nastupa i u mnogim drugim hrvatskim jazz sastavima, od kojih se mora spomenuti 4in3+1, na čijem je albumu prvijencu Eat It, It’s still Good, ove godine osvojio Porina za najbolju jazz skladbu — Donna Lee is Pissed Off. Uz tu, na programu koncerta bile su druge Kaplowitzove skladbe nastale u raznim razdobljima karijere. Na koncertu u Dvorani Gorgona, Jazz orkestar HRT–a bio je raspoređen drukčije nego inače. Sredinu pozornice zauzele su Kaplowitzove Hammond orgulje,

kazao da je zaista i odličan orguljaš. Balada Intropedakthole koju je izveo u triju s Elvisom Penavom na gitari i Markom Lazarićem na bubnjevima, introspektivno je usporila ritam koncerta koji je živnuo već sljedećom, životom u New Yorku inspiriranom skladbom Mad Scientist. Slijedile su dvije propošne funky skladbe, Zawandon i još intenzivnija Organic Inteligence. Posebno je bio dojmljiv Blues in Red Hook, također njujorška, štoviše bruklinška skladba, zadnja na programu. Kao iznenađenje večeri, u dodatku, uz Wise is Water Blues, pojavila se i jedanaestogodišnja Joeova kći Lucija, koja je uz orkestar otplesala nekoliko sjajnih dionica stepa. Bilo je to jedanaest prilično različitih skladbi živog, zanimljivog i atraktivnog koncerta koji je održan tek nekoliko dana nakon što je zvijezda večeri, Joe Kaplowitz, dobio nagradu Status koju Hrvatska glazbena unija dodjeljuje glazbenicima koji su se posebno istaknuli u protekloj godini.

D a n i M u z i č k e a k a d e m i j e u P u l i , 3 . — 7. 4 . 2 0 17.

Dani glazbe i radosti Glazbeni festival visokoškolske glazbene institucije pulskog Sveučilišta Jurja Dobrile

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

ani Muzičke akademije u Puli, manifestacija visokoškolske glazbene institucije pulskog Sveučilišta Jurja Dobrile, održana drugi put, od 3. do 7. travnja, okupila je glazbenike, pedagoge, znanstvenike i studente s institucija koje surađuju s tom najmlađom Muzičkom akademijom u Hrvatskoj. U četverodnevnim susretima sudjelovali su gosti s Kraljevske muzičke akademije iz Londona, profesor Owen Murray, koji je održao odlično posjećene majstorske tečajeve klasične harmonike, njegova supruga Inger Murray, čiji su mentalni treninzi za glazbenike privukli velik broj polaznika, Gudački orkestar Muzičke akademije Zagreb pod umjetničkim vodstvom red. prof. art. Jože Haluze, Akademski zbor Collegium musicum Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, glazbenici Zoran, Ivana i Dušan Mulić s Akademije umetnosti u Novom Sadu te brojni studenti i profesori Muzičke akademije u Puli.

Manifestacija je počela koncertom zagrebačkih studenata glazbe, solista i Gudačkog komornog orkestra, koji su 3. travnja u crkvi sv. Franje izveli Asinu smrt, Andante doloroso iz suite Peer Gynt, op. 54 Edvarda Griega, oratorij za dva soprana, bariton i gudače Pod križem Leopolda Ebnera i Simple symphony, op. 4 Benjamina Brittena. Otkako red. prof. art. Jože Haluza (dugogodišnji član Zagrebačkih solista, nekadašnji koncertni majstor Gradskog kazališta Komedija, iskusni član niza komornih sastava, između ostalih i Gudačkog kvarteta Pro arte i Gudačkog kvarteta Rucner, te jedan od utemeljitelja Varaždinskog komornog orkestra) djeluje kao profesor komorne glazbe i voditelj Gudačkog komornog orkestra Muzičke akademije u Zagrebu, na kojoj je diplomirao u razredu Ivana Pinkave, studenti gudaćih instrumenata očito intenzivno uvježbavaju vrlo zanimljiv koncertni repertoar i učestalo javno nastupaju. U vrlo poletnoj interpretaciji oratorija varaždinskog skladatelja Leopolda Ebnera sudjelovali su i nadareni studenti solo pjevanja: sopranistice Josipa Bilić i Viktorija Đurđek te bariton Florijan Tavić, kao i u preciznoj izvedbi Brittenove simfonije.

Da i studenti Muzičke akademije u Puli, ustanove čijim je utemeljenjem nastavljena gotovo pet desetljeća duga tradicija glazbenog obrazovanja u Istri, stječu vrsno obrazovanje za buduća zvanja, osobito u sklopu studija sviranja na harmonici i školovanja visokoobrazovanih pedagoga i solista–harmonikaša, pokazao je koncert održan 4. travnja u Domu hrvatskih branitelja. Akademski mješoviti zbor i instrumentalni ansambl koje vodi dirigent Domeniko Briški počeli su večer izvedbom Varijacija na narodnu temu istarskog skladatelja Slavka Zlatića te završnim zborom iz Bachove Muke po Ivanu i pokazali vrlo dobru pripremljenost. Slijedili su solistički nastupi studenata iz razreda profesorâ koji djeluju u Puli, pijanistica Doris Knežević izvela je Lisztovu koncertnu etidu Un sospiro, S. 144/3 (mentor izv. prof. art. Vladimir Babin), sopranistica Ana Mikac i mezzosopranistica Karolina Matjašec uz pratnju harmonikaša Paula Rušnova i Stjepana Horvata skladno su otpjevale Drei Lieder, op. 77 Felixa Mendelssohna Bartholdyja (mentorica doc. mr. art. Sofija Cingula), Kvintet harmonika (Diego Vitasović, Noel Dožić, Petar Hlašć, Maja Dugandžić i Mihael Matić) svirao je Escualo Astora Piazzolle (mentor doc. art. Dražen Košmerl), a pijanistice Ana Žalac i

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

osovski skladatelj i prijašnji docent na Fakultetu umetnosti u Prištini, Bashkim Shehu, dolaskom u Hrvatsku 1991. zaposlio se na tadašnjem Pedagoškom pa potom Filozofskom fakultetu i njegovu Odjelu za glazbu, što je preraslo u Muzičku akademiju čiji je aktualni dekan

Andrea Rojnić virtuozno su (napamet!) odsvirale Sonatu Francisa Poulenca za klavir četveroručno (mentorica dr. art. Charlene Farrugia Božac, v. as.). Drugi je dio koncerta počela gošća s Akademije umetnosti u Novom Sadu, pijanistica Ivana Damjanov, izrazito virtuoznim izvedbama klavirskih minijatura Reflets dans l’eau Claudea Debussyja i Etide, op. 39, br. 6 Sergeja Rahmanjinova (mentor doc. art. Milan Miladinović). Pedagozi izv. prof. art. Borut Zagoranski, doc. art. Dražen Košmerl i asistent Amadej Herzog očitim marom obrazuju vrsne harmonikaše i bandoneoniste, što je potvrđeno izvedbama atraktivnih skladbi Astora Piazzolle. Publika je zdušno pljeskala solistima Karmen Antunović i Diegu Vitasoviću, kao i Akademskom harmonikaškom orkestru. Na kraju su razdraganom izvedbom stavka O Fortuna iz antologijskoga djela Carla Orffa Carmina Burana akademski zbor i harmonikaški orkestar pod ravnanjem Denisa Modrušana, koji je glazbu priredio za takav sastav, požnjeli buran pljesak svojih kolega i sugrađana. Shehuova obljetnica Kosovski skladatelj i prijašnji docent na Fakultetu umetnosti u Prištini Bashkim

njem Denisa Modrušana, kao i u videoprezentaciji s ekrana. Shehuove glazbene minijature, Moderato za violinu i klavir, Allegretto, Sjećanje i Ples za klavir, Adagio za klarinet i klavir i Elegija za mješoviti zbor i harmonikaški orkestar,

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Shehu (Pejë, 1952.) glazbenik je i pedagog poznat u Istri i šire otkako je dolaskom u Hrvatsku 1991. godine i zapošljavanjem na tadašnjem Pedagoškom pa potom Filozofskom fakultetu i njegovu Odjelu za glazbu, a danas na Muzič-

Bahkim Shehu i dr. sc. Zdenka Weber

koj akademiji čiji je aktualni dekan, preuzeo kolegije Priređivanje za ansamble i Upoznavanje glazbala. Ali Shehu se preseljenjem u Pulu angažirao i vrlo aktivno u organizaciji istarskoga glazbenog života, pokrenuvši 1997. glazbeni program Pulsko ljeto, čiji je umjetnički direktor bio do 2000. godine, kad je pokrenuo Histria festival koji je uspješno djelovao punih deset godina i u pulsku Arenu doveo brojne ugledne svjetske umjetnike, među njima i Plácida Dominga, Joséa Carrerasa, Luciana Pavarottija, svjetske dirigente Zubina Mehtu i Riccarda Mutija ili pak pop– izvođače — Jovanottija, Jamiroquai ili Anastaciju. Kako smo Bashkim Shehu i ja kasnih 1970–ih zajedno studirali u Parizu, pozvao me je da u povodu njegove 45. obljetnice rada i 65. rođendana vodim svečani koncert 5. travnja u Domu hrvatskih branitelja na kojemu su predstavljena njegova ostvarenja u živim izvedbama studenata i profesora, violinista Edija Šiljka, pijanista Sandra Vešligaja, klarinetista Davida Kumpare, harmonikaša Franka Božca, pijanistice Charlene Faruggie te Akademskog mješovitog zbora i Akademskog harmonikaškog orkestra pod ravna-

kao i videosnimke fragmenata iz njegovih djela primijenjene glazbe, Atma Escape za harmoniku i klavir, Aproksimato br. 5, Oriental Jackal za simfonijski orkestar ili pak Dolce suono, djela su u kojima se ogledaju široko razvijeni interesi skladatelja koji se suvereno kreće različitim područjima i sklada glazbu različitih žanrova. Izvornost tradicije Školovan u strogoj tradiciji europske klasične glazbe, završivši Srednju glazbenu školu u Skoplju, Muzičku akademiju, Odsjek za kompoziciju i dirigiranje u Sarajevu, u razredu Miroslava Špilera, dvogodišnje usavršavanje u Parizu na Nacionalnom konzervatoriju (Conservatoire National de Paris) specijalizacijom iz kompozicije, glazbenih oblika i orkestracije u razredima Tonya Aubina, Ive Maleca i Betsy Jollas te na Institutu Jeusseux, u razredu Anne Castelegno, u kojemu je bio uključen u projekt izučavanja balkanskih glazbenih instrumenata, skladatelj i pedagog Bashkim Shehu trajno pokazuje sposobnost iznalaženja zanimljivih i sadržajnih glazbenih rješenja koja spajaju

izvornost glazbene tradicije rodnog mu Kosova s elementima mediteranske melodioznosti i kompleksne europske avangarde 20. i 21. stoljeća. Pišući solističke, zborske, komorne, koncertantne i orkestralne skladbe, ali i baletnu i filmsku glazbu, glazbu za kazalište i za televizijske filmove i drame, Shehu se ne libi na poziv prijatelja skladati i popularnije žanrove, poput proslavljene pjesme Dolce suono koju su na legendarnom koncertu 30. studenoga 2007. u zagrebačkoj Ciboni na koncertu u čast Ane Rukavine izveli José Carreras i Tony Cetinski pred više tisuća oduševljenih slušatelja. Doista, riječ je o skladatelju koji je to po iskonskom pozivu osobe kojoj je glazba položena u kolijevku i koji očito nije imao drugi izbor doli da bude glazbenik, svim životnim iskušenjima unatoč. Djela Bashkima Shehua izvođena su na mnogim kosovskim, hrvatskim i drugim glazbenim manifestacijama i festivalima, od MBZ–a, Glazbene tribine u Puli i Opatiji, Dubrovačkih ljetnih igara do Baletnog ljubljanskog biennala, a čula ih je publika u Bratislavi, Grazu, Hannoveru, Stuttgartu, New Yorku, Amsterdamu, Kijevu, te među najnovijim vrlo uspjelim predstavljanjima i u Pragu, gdje je Simfonijski orkestar Karlovy Vary pod ravnanjem Endera Sakpinara 29. travnja u Smetaninoj dvorani izveo Shehuov Dvostruki koncert za klavir i harmoniku (solisti: Charlene Faruggia, klavir i Franko Božac, harmonika), uz nazočnost skladatelja koji je bio oduševljeno pozdravljen. Putujući narod Manifestacija koja je okupila vrsne, uglavnom mlade interprete, pretposljednji je dan održavanja, 6. travnja, u Dvorani Circolo koja je u sklopu uprave Zajednice Talijana Pula, a u povodu Svjetskog dana Roma, predstavila nadasve nadarene glazbenike podrijetlom iz romske zajednice u Novom Sadu, članove obitelji Mulić. Otac, Zo-

ran Mulić, diplomirao je i magistrirao u razredu akademika Rudolfa Bručija na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, na kojoj je redoviti profesor kolegijâ Kompozicija i Orkestracija, a autor je brojnih djela i voditelj komornog ansambla u kojemu uz tamburaše, violinu svira njegov sin Dušan, a pjeva kći Ivana. Pod naslovom Pjesme iz života putujućeg naroda izveden je bogat program romske glazbe uz vrlo informativno vođenje profesora Zorana Mulića koji je govorio o životu i tradiciji Roma u svijetu. Na posljednjem koncertu održanom 7. travnja u crkvi sv. Franje, na opće je zadovoljstvo nastupio akademski zbor Collegium musicum s Fakulteta muzičke umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu koji vodi Dragana Jovanović. Izvedbe su se nizale kao niska sjajnih bisera od Dodolskih pesama Marka Tajčevića, preko duhovne glazbe nepoznatog autora, Sergeja Rahmanjinova i Stevana Mokranjca do dirljivo proživljene interpretacije antologijske jadikovke Ćaće moj Ivana Matetića Ronjgova. Praizvedbom skladbe In concreto Laure Mjeda Čuperjani predstavljena je mlada skladateljica, profesorica na Muzičkoj akademiji u Puli, a autorski se potvrđuje kao izrazito nadarena i duhovita skladateljica, posebno u pogledu harmonijske kompleksnosti i melodijske izražajnosti novoga ostvarenja. U nastavku koncerta izvedena djela Tome Proševa, Žarka Mirkovića, Zapra Zaprova, Bore Tamidžića i Dušana Kostića bile su prigode za uživanje u glasu i stasu članica ansambla Collegium musicum, svakako jednog od ženskih zborova koji s punim pravom, zahvaljujući odlično svladanoj vokalnoj tehnici i usavršenim interpretacijama, osvaja nagrade na međunarodnim natjecanjima i oduševljava slušatelje gdje god nastupa. Popratni poslijepodnevni programi Dana Muzičke akademije u Puli na kojima su predavali pijanist doc. art. Milan Milanović iz Novog Sada, urednica na Drugom programu Radio Beograda, muzikologinja Zorica Premate, srpski skladatelj prof. art. Milan Mihajlović i hrvatski skladatelj prof. art. Zlatko Tanodi, bili su obogaćenja manifestaciji čija su organizacija, cjelokupnost programa i realizacija pokazali ambicije Muzičke akademije u Puli da se predstavi kao visokoškolska ustanova s visoko postavljenim ciljevima za uspješnost, što je u susretima potvrdio i rektor Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli prof. dr. sc. Alfio Barbieri. Činjenica pak da su u svim vidovima ostvareni nadasve pozitivni rezultati, da je atmosfera bila nadasve srdačna, spontana, prijateljska i radosna, zavređuje pohvale i očit je zalog za daljnje uspješno djelovanje.

Z a g r e b a č k a p r a i z v e d b a s p l i t s k o g m j u z i k l a 11 . s v i b n j a 2 0 17. u K C – u D r a ž e n P e t r o v i ć

Naša bila štorija

Predstavljeno spektakularno djelo koje su napisali i osmislili skladatelji Goran Karan i Neno Ninčević, a nastajalo je šest godina

Košarkaškom centru Dražen Petrović u Zagrebu, 11. svibnja, ekipa budućeg mjuzikla Naša bila štorija predstavila je promotivno i spektakularno djelo koje su napisali i osmislili Goran Karan i Neno Ninčević.

Izvedbu je organizirala Scardona pod pokroviteljstvom grada Zagreba i Hrvatskog društva skladatelja (HDS/ ZAMP). Medijski pokrovitelji bili su Jutarnji list, Gloria i CMC TV, a sponzori Outdoor akzent i Comprom plus d.o.o. Da se podsjetimo: početkom godine izašao je konceptualni album Naša bila štorija na kojemu se dugo i predano radilo (kažu — šest godina). Na albumu su predstavljene pjesme budućeg mjuzikla, pa se već prema rasporedu pjesama mogao steći dojam o određenoj narativnoj logici. Pjesme su na albumu otpjevali Goran Karan, Severina, Giuliano, Danijela Martinović i drugi, a njihov je zvjezdani status obećavao veliko zanimanje publike. Kostimi i koreografija

bi u Zagrebu, u nevjerojatnoj gužvi koja se stvorila pred dvoranom Cibone, tražila se karta više. Ekipa mjuzikla ni tu nije razočarala: premda se radilo tek o pokaznom ili, bolje reći, najavnom nastupu, bilo je jasno da mjuzikl Naša bila štorija (čija se kazališna praizvedba tek priprema) poprima sve čvršće konture. Priča, koja se na albumu tek nazirala, sada je ispripovijedana ne samo uz songove, nego s glumcima, pjevanim i plesnim točkama, s koreografijom (Dejan Jakovljević) i kostimografijom (Matija Vuica) te uz scenski nastup i instrumentalnu pratnju (»Bili orkestar«). Bio je tu i neizbježan veliki ekran koji je u zagrebačkoj Ciboni, koja ni akustički ni prostorno nije namijenjena takvim događajima, postao važan dio scenografije i performativnosti, ali i pomoć u praćenju izvedbe. Režiju je preuzela redateljica Nina Kleflin koja je imala zadatak pretvoriti demo/pokaznu verziju mjuzikla u show i u tome nije iznevjerila. Dapače, odličnom se pokazala ideja da pjevače, koji načelno nisu glumci, dubliraju glumci kao njihov alterego iz mlađih dana. Tako su Ivo Pe rku-

šić, Andrea Mladinić, Đana Kuzmanić i Luka Čerjan glumili, a Goran Karan, Severina, Giuliano i Danijela pjevali univerzalnu priču o zabranjenoj ljubavi iz nekog drugog, ali opet ne tako davnog vremena. Gledatelji su se morali naviknuti na podijeljenost u praćenju, jer je isti lik povremeno bio na pozornici u obje verzije — i pjevačkoj i glumačkoj. Primjerice, Tedi Spalato, koji glumi barba Luku (a koji, poput tenora Stefana Kokoškova, i pjevačicâ Mirelle Merić i Zorice Bučić, nema glumačku alternaciju) u jednom trenutku razgovara i sa Severinom i s njezinim glumačkim »klonom«, Andreom Mladinić, od kojih svaka stoji na svojoj strani pozornice. To nije smetalo uživljavanju, dapače, interakcija ega i alterega pojedinih likova bila je vrlo zanimljiva.

plitski mjuzikl Naša bila štorija poprima sve jasnije konture i postaje sve bliži stvarnoj preobrazbi u taj u nas sve popularniji glazbeno– scenski žanr

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

Odlična Severina Interakcija je naročito bila uspješna u slučaju Severine, koja je i glumački zagrizla u ulo-

Igor CC Kelčec

Doista, nakon splitske izvedbe koja je nagrađena dugotrajnim ovacijama, na promotivnoj izved-

ežiju je preuzela redateljica Nina Kleflin koja je imala zadatak pretvoriti demo/ pokaznu verziju mjuzikla u show; u tome nije iznevjerila

Među glumačkim izvedbama posebno treba istaknuti nastup Joška Ševe, koji kao mjesni fotograf Pero Oćada, zvan Ćiribimbaš, uvodi u priču te pripovijedanjem i komentarima povezuje glazbene i glumačke brojeve. U tom je smislu nadoknađivao nedostatak instrumentalnih brojeva koji inače u mjuziklima povezuju pjesme (kako bi se

sluša zbog njezina atraktivnog izgleda, njezin je glumački, a naravno i pjevački nastup bio posebno ugodno iznenađenje. Pjesme koje pjeva Severina karakterno su različite, pa prema tome i zahtjevne. No ona je pokazala širok raspon prilagodbe i slušatelji su mogli uživati i u njezinoj izvedbi tanga »Život je lip«, ali i u predivnoj i impresivno izvedenoj »Ispovidi«. Odličan je bio i Severinin duet s Goranom Karanom (»Sta je svit«) koji je i vrsno režijski odrađen. Za pjesmu »Sta je svit« dva su lika — Ane i Duje — postavljeni tako da stvarni prostor pozornice razdvaja pjevače (svaki pjeva na jednom kraju pozornice), ali ih virtualni prostor ekrana spaja (redateljica je tehnikama krupnog plana, igrom ekspozicija i montažom postigla da se Severina i Karan gledaju kao da stoje jedno uz drugo).

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

gu pa je, z a razliku od ostalih pjevača (koji su se uglavnom držali samo pjevanja), duboko proživljavala ljubav i patnju svoje junakinje Ane Carić. S obzirom na to da se radi o pjevačici koju se ponajprije slavi i

Igor CC Kelčec

koju san jubija dok je Severina plakala na pozornici.

Na pozornici je također bio izuzetan Stefan Kokoškov, splitski tenor koji je u mjuzikl ušao kao zamjena nažalost preminulom Vinku Coci. On je glumio i pjevao (bez glumačke alternacije) ulogu Anina oca, Vinka. A izveo je to tako da njegov »operni« glas nimalo nije smetao prirodnoj postavi ostalih izvođača, i to do mjere da je narator/mjesni fotograf Ćiribimbaš (Joško Ševo) morao zaustaviti Karana kad je počeo pjevati O more lipo da bi mu Kokoškov mogao »pokazati kako se to pjeva«. Pjesma je naposljetku izvedena kao duet u kojoj se dva glasa prirodno dopunjuju i isprepliću. Ostali izvođači, Goran Karan kao Duje Duplančić, Giuliano kao Linac i Danijela Martinović kao njegova Bjonda, bili su standardni u svojim izvedbama, ali su se izdvojile solističke pjesme — Karanova Sanjaj i Giulianova karakterna (autorici ovog teksta najdraža) Rodi san se štuf te vrckavi duet Giuliana i Danijele Mali orkestar. Tu je, međutim, nedostajalo više režijskih uputa Giulianu i Danijeli, u čijem nastupu nije bilo prave scenske interakcije koje, recimo, nije nedostajalo kad je Tedi Spalato pjevao Nisan oženija

tome konkretnije doskočilo, ubačene su kratke improvizacije na klavijaturama temeljene na temi upravo odslušane pjesme, koje su uvodile u glumljene dijelove predstave). Joško Ševo je više puta pokazao kako je komunikativan i snalažljiv glumac. Reagirao je trenutačno na sve oko sebe te je često »intervenirao« u komunikaciju među glumcima i pjevačima, čime je zaradio naklonost publike. U svakom slučaju, pozornica je prštala od zbivanja. Uz Ćiribimbaša, simpatična je ideja bila da se do pozornice dogura jedan fićo koji je, eto »crknuo« na putu do Jajca do kojega su se dva prijatelja, Duje i Linac, zaputila da vide svoje drage, Anu i Bjondu. Kako bi priča »sjela« na mjesto, unesene su sitne dramaturške promjene u odnosu na redoslijed pjesama na albumu, ali su pjesme u načelu izvođene onako kako su izvorno zamišljene. Nažalost, uživanje u predstavi ometali su tehnički propusti: zbog preglasnog zvuka, koji je prijetio oštećivanju sluha, često je dolazilo do mikrofonije, neki su zvučnici na početku bili pretihi, mikrofoni nisu pra-

Igor CC Kelčec

Tijardović, naime, nije bio samo autor jednog mjuzikla i šest opereta, i cijelog niza drugih djela, nego i veliki zaljubljenik u nogomet (osim što je aktivno pomogao stvaranju nogometnog kluba Hajduk, pridonio je njegovu imenovanju, pa je čak nogometašima dizajnirao dresove). Tijardović je Hajduku posvetio i jednu od svojih opereta, Kraljica lopte, čija se ponovna izvedba, nakon više od 90 godina, planira upravo u ljeto 2017. S obzirom na najave, splitska bi glazbena scena ovoga ljeta mo-

gla biti obogaćena dvjema predstavama koje će, svaka na svoj način i svaka svojom pričom, pokazati razlike i sličnosti dviju glazbenih generacija; jedna je o Hajduku, a druga o zabranjenoj ljubavi i Hajduku. Prva je opereta Kraljica lopte Ive Tijardovića, a druga je mjuzikl Naša bila štorija autorskog dvojca Nene Ninčevića i Gorana Karana.

dličnom se pokazala ideja da pjevače, koji načelno nisu glumci, dubliraju glumci kao njihov alterego iz mlađih dana

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

No ono što su Karan i ostali pokazali u zagrebačkoj Ciboni je činjenica da splitski mjuzikl Naša bila štorija poprima sve jasnije konture i postaje sve bliži stvarnoj preobrazbi u taj u nas sve po-

Igor CC Kelčec

Tijardović u pozadini

pularniji glazbeno–scenski žanr. Dapače, budući da je u ljubavnu priču Naše bile štorije — u maniri tradicije Splita — upletena i priča o Hajduku (glavni lik Duje Duplančić talentirani je nogometaš Hajduka), ona ne samo formom i potencijalnom popularnošću, nego i sadržajem, podsjeća na majstora splitske (ozbiljno formulirane, ali opet) »lake« glazbe, Ive Tijardovića.

Igor CC Kelčec

vovremeno »podizani« pa se početak govora/ili i pjevanja nije čuo, zvuk na ekranu nije bio usklađen s prizorom…

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

06.07.2017.

GiBoNNi

07.07.2017. 08.07.2017.

veÄ?er novih skladbi

fiNale

www.splitskifestival.hr prodaja ulaznica www.adriaticket.com

S p e k t a k l I v a n a Z a k a 11 . v e l j a č e 2 0 17. u A r e n i Z a g r e b u o č i V a l e n t i n o v a

Obećao i učinio:

nakon Doma sportova napunio Arenu Koncert je bio na vrhunskom nivou, odlično organiziran; što je najvažnije, cijelo je vrijeme vladala sjajna atmosfera, a tome je pridonijela raspoložena publika

Počevši u točno najavljeno vrijeme, Ivan Zak koncert je otvorio pjesmom Ilegala, na čije se prve taktove Arenom prolomio vrisak oduševljenja. Iako u početku pomalo nervozan, Zak se brzo opustio i doista iskrenim emocijama i jednostavnošću razgalio obožavatelje. Nastavio je simpatičnom pjesmom Sve si moje, a dobra energija u Areni svakim trenom sve je više rasla. Već je trećom pjesmom, Bolja od najbolje, jednom od svojih najvećih hitova, izazvao, najblaže rečeno, euforiju. Pop mu bolje leži Sve su ruke bile u zraku i činilo se da svi, ali baš svi u publici znaju svaki stih. Inače hladan i odbojan prostor zagrebačke Arene, u tim se trenucima činio topao i pristupačan. Takvim ga je svojom karizmom cijele noći držala glavna zvijezda večeri. No ne bi to bilo moguće, kako Ivan kaže, bez njegove publike kojoj je bezbroj puta te večeri pokazao zahvalnost. Nastavio je pjesmom nešto starijeg datuma i iz vremena malo drugačijeg izričaja — Svjedok, koju je publika također dobro primila. Moram reći da mu novije pjesme, bliže pop izriča-

na noć koju publika jako dobro zna i voli. Nije tako jaka kao prethodne dvije, ali je nenametljiv prijelaz između jakih balada i bržih pjesama. A još je i u duru pa ne ostavlja jak dojam. Pjeva o ljubavnom krahu, a ima proljetni prizvuk. Sve je opet na noge digla pjesma Pretjerujem. Poletna, simpatična i nadasve zanimljiva: zbog bržeg ritma »zapalila« je obožavatelje. Ta je baš za neki mladi par koji radi male nepodopštine jedno drugome… i jako je zarazna, ne mogu je izbaciti iz glave. Mnoštvo žena Nastavio je zaigranom Usne varane, također brzom, samo malo manje energičnom od Pretjerujem — opet su svi bili na nogama i pjevali. Pogotovo djevojke koje su, na kraju krajeva, bile brojnije na koncertu. Daleko je opet malo sporija i laganija od prethodne. Da je bio snijeg, baš bi se uklopila u moj doživljaj; snijeg, romantika i slatke durske note… Ivan Zak dokazao je da se tako velik i naizgled hladan prostor zaista može učiniti toplim i ugodnim mjestom kojim se prožimaju različite emocije. Nakon te, otpjevao je još jednu

manje poznatu; romantična Koliko sam tvoj čini mi se divnom za ples u dvoje. Jedan u nizu je malo »ubrzao stvari« svojom ritmičnošću i možda čak tinejdžerskom energijom jer baš nalikuje na neke događaje u najljepšem dobu… dobro, možda samo meni tako zvuči, ali zabavna je. Još jedna manje poznata je pomalo patetična balada Ako padnem. Nije loša, ali joj nedostaje »ono nešto« zbog čega su neke pjesme popularne. Dalje se svirala Dečko s Balkana, iz vremena od prije nekoliko godina kad su vladali ti klubski ritmovi u najrazličitijim pjesmama, nije mi baš najdraža, podsjeća me na zadimljene polutamne klubove i katkad lošu atmosferu takvih mjesta. No čini se da je djevojke simpatiziraju. Nastavio je još jednom sličnom, Adrenalin. Ima sličan ugođaj, samo se publika ovaj put s više pozitive pridružila Zaku. Poslije Adrenalina otpjevao je još jednu stariju pjesmu — Dajem. Vrckasta Zbogom pameti vratila je osmijehe na lica i ljetne dogodovštine u misli, meni je uspjela potisnuti iz misli Dečka sa Balkana i Adrenalin. Svidjelo mi se što su je u zadnjem refrenu prearanžirali u reggae stilu i podsjetili na ljetna fjakasta popodneva na nekoj od

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

akon što je na svojem prvom samostalnom koncertu u Domu sportova 2012. obećao koncert u zagrebačkoj Areni, popularni pjevač Ivan Volarić Zak obećanje je i ispunio. Uoči Valentinova, 11. veljače, brojnim je obožavateljima priredio spektakl za pamćenje. U dupkom punoj Areni gotovo tri i pol sata orili su se najveći Zakovi hitovi, poput Bolja od najbolje, Naučila si me, Tko mi te krade, Ilegala i brojni drugi koje je publika gotovo u transu pjevala sa svojim miljenikom. Zaku su se na pozornici pridružili brojni kolege pjevači, svirači i plesači, što je svakako pridonijelo kvaliteti. Vrhunski organiziran, popraćen brojnim svjetlosnim efektima, svirački i pjevački odličan, uz to u savršenoj sinergiji s publikom, koncert je pokazao kako se trud, rad, talent i upornost uvijek na kraju nagrade..

ju, bolje odgovaraju, iako treba biti svjestan toga da se glazbenici, kao i njihov izričaj, s vremenom mijenjaju, a Zak se, definitivno, promijenio nabolje, što pokazuju i njegovi uspjesi posljednjih nekoliko godina. S laganicom Ne pitaš za mene nastavio je u svojem sadašnjem stilu. Ta je pjesma raznježila publiku i stvorila topao zimski ugođaj, posebno izražen zbog pamtljive i nježne gudačke dionice na početku. Nije me se dojmio kraj pjesme kad joj je aranžman promijenjen u stilu njegovih ranijih radova, no ne zbog stila, nego zbog toga što takva melodija jednostavno ne odgovara tom ritmu. Uslijedio je zarazni i nadasve simpatični ljetni hit Meni se s tobom koji je rasplesao prisutne i podsjetio na vruće srpanjske dane i morsko plavetnilo. Pozitivno i veselo ozračje u dvorani svakom sljedećom pjesmom samo se pojačavalo, dijelom zahvaljujući i Zakovoj opuštenoj komunikaciji s publikom. Nakon nove vesele pjesme, otpjevao je jednu staru, široj publici možda manje poznatu Vodu ne pijem. Iako je bržeg ritma, stihovi puni tuge, pa i Zakova uvjerljiva emocija, unose nemir u slušatelje. Presjek karijere Tom se izvedbom atmosfera malo smirila. Zak nas je nakon toga ipak oraspoložio pjesmom Za ljubav rođeni; uz nju nitko ne ostaje na mjestu, jer je ljubavna i lepršava, u tipično njegovu tonu. Nastavilo se u sličnom ritmu sa Škripi veza kojom je pokazao i vokalne mogućnosti. Publika ga je, naravno, popratila pjevanjem. S manje poznatom pjesmom Njeno ime došao je nešto umjereniji ritam i lagana atmosfera. Podsjetilo me to na vrijeme prije osam– devet godina, kad je u eteru bio nemali broj takvih pop–pjesama. Možda nije nešto posebno, ali lijepa je. Publika je definitivno bila u deliriju kad su na red došle dvije prekrasne balade Naučila si me i Tko mi te krade. Obje je otpjevao snažno i s pravom mjerom emocija, što se osjetilo i kod publike. Te su pjesme vrlo snažne, odišu toplinom i zimskim ugođajem u isto vrijeme. A ponekad, kad ih čovjek sam u tišini sluša, kao da jaka zimska hladnoća s njima prodre u dušu. I u Areni se osjetila njihova »podvojena narav«. Slijedila je laganica Jed-

Ivan Zak kaže da je ovaj koncert kruna njegove karijere

Julien Duval

Piše: Ines Pavić

Pjevač iz Jastrebarskog pokazao je da je izvrstan pjevač, zabavljač i šarmer

vojim je radom, talentom i uspjehom pokazao da je njegova glazba vrijedna pozornosti

plaža na našoj obali. Sunce, more, reggae negdje u pozadini i ništa više! Još je jednu staru pjesmu imao na repertoaru, Rulet. Sve je opet popravila poletna i zabavna stvar Duguješ mi ljeto na koju se može plesati i skakati i opet su sve ruke bile u zraku.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Gosti za kraj Možda je bilo čak i dobro što je koncert podijeljen u dva dijela: prvi u kojem je Zak izvodio svoje pjesme i drugi u kojem su mu se pridružili kolege s estrade. Prva je na pozornicu došla Neda Ukraden. Otpjevala je pjesme Na Balkanu i svoj veliki hit Zora je, a zatim joj se pridružio Zak u duetu Tetovaža. Razočaravajuće je bilo to što je Neda Ukraden sve otpjevala na matricu, što je pokvarilo dojam svega, no izvrsni glazbenici koji su sa Zakom svirali popravili su stvar. Pridružili su mu se i Begini koji su zasvirali Za sve moje bivše i duet Obriši suze koji su izveli sa Zakom. Publika ih je odlično dočekala, a i dečki iz Jastrebarskog napravili su dobar »štimung«, bili su vedri i opušteni. Nakon Begina, Zaku su se pridružili još jedni tamburaši, ni manje ni više nego Gazde. Svirali su neke od najvećih hitova Ja pijem da zaboravim, koja je užarila dvoranu, te emotivnu i svima dragu Trešnju koja ni ovaj put nikoga nije ostavila bez emocija. Izveli su i novu pjesmu Ljubav stara koju im je napisao Ivan Zak i sudeći prema reakcijama, jako se svidjela publici. Na pozornicu se popeo i Mate Bulić i otpjevao svoje najveće hitove Domu mom, Moja Hercegovina i Tiho, tiho teče Neretva, a prisutni u Areni bili su sve više obuzeti odličnom energijom koju su Zak i njegovi gosti stvorili. Svaka pjesma bolja jedna od druge, hit do hita, u dvorani je bilo moćno. Mati Buliću su se kao svirači pridružili dečki iz Adastre i dva mlada violinista, Matej i Marko Mihaljević koji su njegov nastup učinili bogatijim i boljim. Zak je predstavio i svoju novu pjesmu, lijepu ljubavnu baladu, prigodnu za Valentinovo, Da si tu. Budi nježne osjećaje prema voljenoj osobi i preplavljuje cijelo biće toplinom, mekoćom i narančastom zavodljivošću svijetlih melodija. Ponovno je otpjevao Naučila si me, ovaj put u još nježnijoj, akustičnoj verziji. U romantičnom raspoloženju nastavilo se i dolaskom Pere Galića, frontmena Opće opasnosti, koji je sa Zakom otpjevao Jednom kad noć i ostavio prisutne bez daha i u dobrom raspoloženju. Svirali su opet i Bolja od najbolje, ali u neobičnoj verziji spoja akustike i rock ‘n’ rolla. Ponovio je i Meni se s tobom i Duguješ mi ljeto, sve u poluakustičnoj varijanti i s lijepim dionicama harmonike. Zahvalio je svima i završio pjesmom Pretjerujem, a publika je još dugo pljeskala. Rad i upornost Ivan Zak pokazao je da je odličan pjevač koji ima svoju publiku i lijep odnos s njom. Ne pretjeruje s pričom, iskren je i nasmijan cijele večeri. Pokazao je i poštovanje prema kolegama glazbenicima, a i oni prema njemu jer su mu dolaskom iskazali potporu na njegovu prvom koncertu u zagrebačkoj Areni. Koncert je bio na vrhunskoj razini, odlično organiziran. Što je najvažnije, cijelo je vrijeme bila sjajna atmosfera, a tome je pridonijela i raspoložena brojna publika. Zak je radom, talentom i uspjehom pokazao da je njegova glazba vrijedna pozornosti i zato je takav koncert i zaslužio. 78

Ivana Drinjak

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

U ciklusu tribina Nota mog života u HDS –u gostovao Drago Diklić

Da se ponovno rodim, sve bih napravio isto

HDS / Izvan fokusa

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Drago Diklić, jedan od najvažnijih hrvatskih pjevača zabavne i jazz glazbe, u studenome će proslaviti 80. rođendan, ali ako njega pitate, samouvjereno će vam reći kako on nije ni blizu toj brojci

Drago Diklić i dalje petkom svira u Društvu Zagrepčana u Ilici, a u studenome planira grandiozni obljetnički koncert s Big bendom u Velikoj dvorani Lisinski Piše: Ivana Vašarević

a kakvi! Ja sam vam tek u 53. godini! Tak’ sam si ja zacrtal u glavi, valjda i ja imam pravo odlučivati za sebe, tako je šarmantni Diklić počeo druženje s gostima u Hrvatskom društvu skladatelja, gdje je u sklopu programa Nota mog života pričao crtice iz dugogodišnje uspješne karijere. Rođen u Sinju, ali s prebivalištem u Zagrebu od svoje treće godine, Drago se prisjetio odrastanja u naselju Trnje.

iklićev najveći glazbeni uzor bio je pokojni velikan Ivo Robić, kojega je, kaže, volio više i od legendarnog Franka Sinatre

»Nekad je to bila prava periferija, selo preko pruge, a ne kvart. Tada još nije bilo Vukovarske ulice, umjesto nje imali smo običnu makadamsku cesticu. U Veliku Goricu se, primjerice, išlo skelom! Mi klinci smo se, naravno, švercali, a kad bi nas skelar ulovio, skakali smo u Savu i plivali natrag. To su bili pravi izleti! A kad se u gradu pojavio prvi tramvaj, kući smo se iz škole vozili na pulferu. Kondukter nas je zvao trnjanski fakini. A to smo i bili«, rekao je Diklić, od milja zvan Fiko. Taj nadimak ga, objasnio je, prati još od školskih dana, a dao mu ga je kolega Stjepan Jimmy Stanić.

»Često sam dolazio na plesnjake na kojima su nastupali stariji dečki poput njega. U to vrijeme svirao sam violinu, a imao sam i posuđeni trombon i saks. Silno sam htio biti na pozornici s njima. Tako je Jimmy, kad me ne znam koji put ponovno vidio, i to baš na maturalnoj zabavi na Ribnjaku, komentirao: ‘Evo opet ovog fiktivca! Hoće svirati s nama.’ Tako sam zapravo postao Fiko«, kaže Diklić. S glazbom se, dodaje, rodio i uz nju je odrastao — majka je, naime, svirala klavir i pjevala, djed je svirao violinu, baka mandolinu, a prabaka Hedviga bila je zaručnica skladatelja Vatroslava Lisinskog. Diklićev najveći glazbeni uzor bio je pokojni velikan Ivo Robić, kojega je, kaže, volio više i od legendarnog Franka Sinatre. Tih godina, dok je Drago bio mlad, Zagreb je, prisjeća se pjevač s dozom nostalgije, bio živ i veseo grad. U njemu je bilo bezbroj noćnih klubova i barova sa živim orkestrom, svuda se svirao jazz i swing, a i televizijske emisije, iako prve, bile su daleko ispred svojega vremena.

»Danas bi nam trebao čovjek kakav je bio legendarni Toni Marti… To je bila posebna TV epoha. Imali smo zabavni program o kakvom sad možemo samo

sanjati«, govori Diklić. Jedna od najzanimljivih priča iz njegove bogate karijere svakako je ona o hit–singlu Opet si plakala. Naime, kad ga je pisao, Drago je mislio na američkog glazbenika, glumca i zabavljača Deana Martina. Pjesma je čak imala i engleski naziv — trebala se zvati You’ll Never Cry Again. Smrt je brža »Poslao sam je Martinovu menadžeru i on se oduševio. Samo smo je još trebali do kraja prevesti i malo doraditi da je Dean otpjeva. Ja sam već zamišljao kako ću zgrnuti masne pare i imati love do krova, ali onda je Martin nažalost preminuo. Da je on zbilja snimio tu pjesmu, ja bih danas bio milijarder, a ovaj razgovor vodili bismo u Las Vegasu«, rekao je Fiko. Kad je s vremenom napokon počeo pristojno zarađivati od glazbe, dio novca redovito je davao majci, koja je radila kao računovotkinja i imala solidnu plaću. Kad joj je jednom prilikom na stol stavio poveći iznos, u nevjerici mu je odbrusila: «Odmah da si to uzel i vratil odakle si ukral.« Diklićev glazbeni put obilježili su legendarni nastupi na terasi Hotela Kvarner u Opatiji. Ondje je početkom osamdesetih mijenjao idola Ivu Robića, koji je tada već počeo svirati u Njemačkoj. »Morao sam ne samo naučiti sve njegove pjesme nego i uvježbati njegovu dikciju, koja je bila savršena. Ovi današnji glazbenici to nemaju, rijetko kojega uopće razumijem kad pjeva«, iskren je Diklić. Sa sjetom se prisjetio i Zagrebačkog festivala, čiji je direktor dobrih desetak godina bio upravo on. »To su bili dani! Cijeli grad disao je Zagrebački festival, nije to bila samo glazbena manifestacija. Pa u Lovačkom rogu postojao je odrezak A la Gabi Novak, to vam sve govori! Festival je 1971. godine trajao punih sedam dana... A danas? Nema više kvalitetnih pjesama i glazbenih događanja čim narodnjaci gostuju u Lisinskom«, zaključio je razočarani Fiko. U programu Nota mog života prepričao je i anegdotu iz Francuske, gdje je svojedobno u jednom klubu upoznao članove legendarnog orkestra Dukea Ellingtona.

»Čuli su me i pitali bih li zapjevao s njima, ali nisam se usudio. ‘Pojela’ me trema, jednostavno nisam bio dovoljno veliki fakin za takav podvig«, rekao je Drago. U dugogodišnjoj karijeri nekoliko je puta, šest ili sedam, kaže, nastupao i za Josipa Broza Tita. »Uvijek sam, ako bi je bilo u pjesmi, izostavio riječ Bog, za svaki slučaj, zlu ne trebalo! A onda mi je jednom sam Tito, kad smo se poslije moga nastupa sreli na piću, rekao: ‘Ma samo ti pjevaj o Bogu, to su naše stare zagorske.’ Bio je zadovoljan, čak me i počastio«, pohvalio se legendarni glazbenik. Zanimljivu crticu imao je i s bivšim hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem, kojemu je umalo postao protukandidat na izborima. »Jednom sam se tako zafrkavao s ekipom, bilo je već pola dva ujutro, ponijelo nas je vino i održao sam predsjednički govor, koji je dan poslije sasvim slučajno završio na televiziji! Ljudi su me zvali i pitali gdje se može dati glas za mene, ali odustao sam od svega jer supruga Ljerka nikad ne bi mijenjala naš stan u Zapruđu za Banske dvore«, ispričao je Diklić. Veliki koncert Iako danas više nema njegove stare ekipe, a ni publike, Drago i dalje petkom svira u Društvu Zagrepčana u Ilici, a u studenome ove godine planira grandiozni obljetnički koncert s Big bendom u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Glazbeni spektakl «Još samo večeras« režirat će, najavio je, Krešimir Dolenčić. Osim glazbe, Diklićeva velika strast je i bridž, koji je, kaže, poslije učenja stranih jezika, najbolji za vježbanje mozga. Pjevač je već 16 godina i predsjednik saveza bridžista, a vlasnik je i producentske kuće Alta. Kad smo ga poslije sat i pol ugodnoga druženja pitali za osvrt na vlastitu karijeru i život, legenda hrvatske estrade kratko je rekao: «Da se još jedanput rodim, sve bih napravio isto« i zaradio gromoglasan pljesak oduševljenih gostiju.

Vojo Šiljak na tribini Nota mog života ugostio glazbenu divu Gabi Novak

Glazba je njezin život, a glas je još uvijek nije izdao U ispunjenoj dvorani HDS–a Gabi Novak govorila je o tome kako su je braća Kalogjera odbila na audiciji, o ljubavi prema likovnoj umjetnosti, kajkavskoj pjesmi te o suradnji sa sinom Matijom

Vjetar u leđa Sretna što je još uvijek na pozornici i što je glas nije izdao, optimizmom je ispunjava publika koja je svakodnevno zaustavlja na ulici i dijeli komplimente. »Toplina i poštovanje ljudi daje mi vjetar u leđa«, kaže Gabi i dodaje kako uživa u svakodnevnim sitnicama: odlascima na tržnicu, ispijanju kave s društvom i gledanju kulinarskih emisija. Glazbu sa sobom nosi od rođenja. Na ljubav prema glazbi prvi je utjecao njezin djed, Leonid Novak, koji je vodio zbor: »Kad sam imala samo tri godine, stala bih na klupicu i pjevala… Glazba, glazba, glazba, cijeli sam život time opterećena«, ističe glazbena diva. Obožavala je Doris Day i Franka Sinatru, s prijateljicom je redovito odlazila u kino kako bi naučila pjesme. Ona bi pamtila melodiju, a prijateljica bi zapisivala riječi, jer je tada to bio jedini izvor te vrste glazbe. Nije skrivala oduševljenje Frenkićem, kako je od milja nazvala Franka Sinatru. »Čudan« glas Prisjetila se Gabi i početka karijere, kad su je braća Kalogjera odbila na audiciji, rekavši joj da nešto nije u redu s njezinim glasom i da bi svakako trebala posjetiti liječnika: »Svi su prošli osim mene. Na kraju je do mene došao Nikica Kalogjera, koji je bio jedan od članova žirija, te mi rekao: ‘Imate jako bolesno grlo i glasnice. Imam rođaka koji vas može pregledati pa dođite opet sljedeće godine.’«

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

ola stoljeća nakon prvog susreta i prvog intervjua, Vojo Šiljak ugostio je Gabi Novak na tribini Nota mog života u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja. Iznenađeni činjenicom da je vrijeme tako brzo prošlo, prisjetili su se zanimljivih trenutaka s početka njezine karijere te porazgovarali o tome kako živi i radi danas, kad je iza nje zavidna karijera.

Poslije ih je uspjela uvjeriti da se radi o posebnoj vrsti glasa, pjevala je njihove pjesme i postala dio obitelji. Osvrnula se i na ljubav prema likovnoj umjetnosti i angažman na crtanom filmu na kojem je uživala raditi. Bojan Adamič je prepoznao njezin talent i omogućio joj prve nastupe pred publikom. Premda mnogi misle da je to bio Zagreb, prvi je put stala pred publiku u Ljubljani, nakon čega je počela s nastupima na festivalima. Tek nakon četiri godine snimila je prvi LP. Ističe kroz osmijeh kako to nije išlo tako lako kao danas. Festivali nekoć Nisu ni festivali što su nekad bili. Zagreb, Split i Opatija bili su u središtu pozornosti. Osvrnula se i na nedavno izdanje Zagrebačkog festivala: »Prije su se rezultati sa zanimanjem čekali do kasno u noć. Ove godine nisam ni znala koja je lokacija festivala dok me nisu pozvali. Vizija, duh i tradicija festivala ne smije se uništiti. San Remo je tradicionalan dan–danas«, smatra Gabi. Njezina najdojmljivija pobjeda na Zagrebačkom festivalu dogodila se 1971., s pjesmom Gazi, dragi, srce moje, između društveno angažiranih pjesama nastalih u duhu tadašnjih događaja. Posebno je istaknula i Krapinu, koja po njezinu sudu ne dobiva dovoljnu pažnju medija. Nije skrivala ljubav prema kajkavskoj pjesmi, pogotovo onoj Drage Britvića. Glazbena obitelj Premda je dugi niz godina s Arsenom dijelila mnoge životne i poslovne trenutke, smatra da bi njezin umjetnički put bez njega bio isti: »Našli smo se kao ostvareni ljudi. Ostali smo kao brat i sestra, cijeli život prijatelji«, kaže Gabi. Glazbeno se nikad nije obrazovala, ali je oduvijek bila dio glazbenih obitelji. Jazz glazba njezina je velika ljubav, no za sebe nikad nije govorila da je jazz pjevačica. Taj je glazbeni žanr pratila pedesetih i šezdesetih na radiju, pjevala je standarde Doris Day i Elle Fitzgerald. Upravo je zbog toga jako sretna i pono-

HDS / Izvan fokusa

Piše: Maja Trstenjak

Gabi Novak karijeru je počela graditi 1960–ih

sna što je njezin sin Matija odlučio karijeru graditi u tom žanru, premda se to Arsenu, kako kaže, i nije sviđalo. (Matija je nakratko prekinuo priču i na klaviru osvirao temu iz serije U registraturi.) Napokon jazz

retna sam što sam unatoč prisutnim mladim glazbenicima produljila rok trajanja

Njihova je suradnja njegova ideja: »Matija mi je otvorio put koji sam oduvijek željela, ali nisam mogla ostvariti. Zahvalna sam mu jer sam tako produljila karijeru za deset godina. Sretna sam što sam unatoč prisutnim mladim glazbenicima produljila rok trajanja«, ističe pjevačica. Arsen se tome opirao, no bio je i počašćen što su modernizirali njegova djela u pop–jazz maniri: »Sad vidim da si sretna i sad bih mogao s tobom otpjevati neki duet«, prisjetila se Arsenovih riječi. S osmijehom je govorila o Bošku Petroviću, druženjima u BP–u gdje je »Frenkić« uvijek bio prioritet. »Kako ste vi uopće popularni? Je l’ ti čuješ što pjevaš? A ti, Massimo, ispadaš iz takta!« tim ih je riječima ukorio duh jazza u Zagrebu, slušajući ih na probi u klubu. Zagreb je bio i ostao njezina velika ljubav. Iz Pariza se vratila za samo tjedan

dana, ne želeći se promijeniti i prolaziti težak put koji je prošla njezina kolegica Tereza Kesovija, s kojom danas često satima razgovara telefonski. Optimistična glede budućnosti i projekata, htjela je snimiti album s Antom Gelom. Vokalne izvedbe uz pratnju gitare nisu zaživjele jer nisu uspjeli uskladiti rasporede. To je zasad ostavila po strani, ali među Arsenovim je stvarima pronašla mnogo neobjavljenih i nedovršenih pjesama, kao i skica koje želi objediniti u knjizi. »Nisam ti dospio reći«, inspiracija je za naslov knjige čiji joj je izlazak trenutačno najveći prioritet.

Jacques Houdek vratio se iz Ukrajine gdje je na Eurosongu predstavljao Hrvatsku

U glasovanje se opet umiješala politika Iako mu žiriji nisu bili skloni, Houdek je od publike dobivao maksimalan broj bodova

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Ivana Vašarević

a 62. Eurosongu, koji se ove godine održao u Kijevu, pjesma My Friend osvojila je 13. mjesto. Rezultat je pravog timskog rada: glazbu su napisali Jacques Houdek, Siniša Reljić i Tony Malm, za tekst su osim Houdeka zaslužni Ines Prajo, Ariana Kunštek i Fabrizio Laucella, dok su izvršni producenti ponovno Jacques te njegov dugogodišnji suradnik i menadžer Mihovil Bek. Jacques Houdek s nama je podijelio svoje dojmove poslije spektakularnog nastupa o kojemu je govorio cijeli stari kontinent.

»Prije putovanja u Ukrajinu moja ekipa i ja odlučili smo da nemamo prevelika očekivanja. Bili smo svjesni da je Eurosong igra na sreću, ali vjere i nade nije nam nedostajalo. Podjednako smo bili spremni za pobjedu, peto, deseto, čak i posljednje mjesto, ali mislim da smo ipak zaslužili bolji plasman od ovoga. Naravno da bi bilo puno ljepše da smo ušli barem u prvih deset, ali i ovo je odličan uspjeh, najbolji koji je Hrvatska imala u posljednjih deset godina«, kaže nam Jacques. Od žirija susjedne Srbije njegova pjesma nije dobila ni jedan bod, ali zato su mu srpski gledatelji dali najviše bodova. »Nažalost, preočito je da se u glasovanje umiješala politika, iako za nju u glazbi uopće ne bi trebalo biti mjesta. Ipak, narod je svojom odlukom demantirao članove žirija, pa tih nula bodova ide na dušu isključivo njima. Vjerojatno je svemu kumovala i doza ljubomore jer je Hrvatska, na kraju krajeva, bila jedina zemlja iz regije koja se plasirala u veliki finale«, iskren je Houdek. Potpora kolega Bez obzira na skandalozan potez susjeda, našem predstavniku potporu su dali mnogobrojni kolege: Goran Karan, Marko Škugor, Mladen Grdović, Doris Dragović, Emilija Kokić, Oliver Dragojević, Josipa Lisac, Gabi Novak, Tereza Kesovija, Željko Joksimović, Kali82

opi... Tonči Huljić prenio mu je pohvale od svojega dugogodišnjeg prijatelja i suradnika, engleskog producenta Mela Busha, a najglasnija, ali i najoštrija, zbog bodovanja srpskog žirija, na društvenim mrežama bila je Marija Šerifović, koja je s pjesmom Molitva Srbiji donijela pobjedu na Eurosongu 2007. godine. »Marija je bila iskrena, poštena i jezičava, kao i uvijek. Prema meni se ponijela vrlo zaštitnički, poput sestre, baš zato je toliko cijenim i volim«, komentirao je Jacques. Njegov nastup u Kijevu oduševio je i Tatjanu Matejaš Cameron Tajči, koja je za njega navijala u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje već godinama živi. Naš ovogodišnji predstavnik kaže kako mu to jako puno znači jer je još kao dijete, baš kad se Tajči proslavila pjevajući Hajde da ludujemo na tadašnjoj Euroviziji, postao njezin vatreni obožavatelj. »Možete li vjerovati da sam joj s osam godina pisao pismo, koje njezina majka i dandanas čuva u njihovu zagrebačkom stanu«, otkrio nam je Houdek. Potpora, naravno, nije izostala ni od obožavatelja, koji su ga toliko zatrpali dirljivim i toplim porukama na društvenim mrežama da ih jedan od naših najboljih pjevača ne stigne ni pročitati. Komplimenti u Kijevu »Dok smo bili u Ukrajini, ekipi i meni sve je to davalo nevjerojatan osjećaj ponosa, neku neobjašnjivu, novu, pozitivnu energiju… Nije lako opstati na tako velikom glazbenom natjecanju. Ipak si sam na tuđem terenu, doživljavaju te kao broj, više nisi Jacques, nego Hrvatska,

predstavljaš cijelu naciju, svoju zemlju, svoj narod… O komplimentima koje sam dobio u Kijevu donedavno sam mogao samo sanjati. Zato sam i više nego ponosan na uistinu kvalitetan te s puno ljubavi odrađen posao«, rekao je Jacques. Domaćini u Ukrajini, topli i srdačni, nosili su ga, kaže, kao kap vode na dlanu, ali od nekih kandidata, koje Houdek nije htio imenovati, tu i tamo osjetio je, priznaje, negativnu energiju. »Bilo je ondje poprilično velikih ega. Neki me nisu htjeli ni pozdraviti, ali srećom, bilo je više onih koji su mi trčali u zagrljaj«, govori glazbenik. Najviše se družio s predstavnicima Srbije, Makedonije, Slovenije, Austrije, Nizozemske i Bugarske. Ovogodišnjega pobjednika Salvadora Sobrala iz Portugala, koji je s pjesmom Amar pelos dois zasluženo trijumfirao, opisuje kao vrlo dragog mladića, simpatično smušenog i pomalo izgubljenog. Planovi za inozemstvo Sudjelovanje na Eurosongu našem Jacquesu otvorilo je i mnoga vrata na inozemnom glazbenom tržištu. U planu je snimanje dueta s predstavnicama Nizozemske, dogovoren je i važan poslovni sastanak u Londonu s vodećim imeni-

ma britanske verzije X Factora, u kojem se Houdek svojedobno natjecao, a sa švedskom producentskom kućom, koja je radila pjesmu My Friend, naš pjevač uskoro bi trebao objaviti novi pop–singl na engleskom jeziku. Osim toga, Jacques trenutačno pregovara i o angažmanu u novom talent šou, u kojem bi trebao biti jedan od članova žirija. »Da mogu, sve bih ponovio«, govori nam glazbenik o Eurosongu, na kojem nas je, kaže, predstavljao sa strateški biranom pjesmom koja se, sudeći po pozitivnim komentarima, pokazala kao pun pogodak. »Dva karaktera, dva stila i dva jezika čine je drugačijom i riskantnom. Doživljavam je kao svojevrsnu himnu, podsjetnik svima nama da je život čudo, da u svakom novom danu možemo i moramo pronaći vremena i mjesta za rad na sebi«, objašnjava Houdek. Na pozornici u Kijevu pratili su ga violinist Antun Stašić, violončelist Emanuel Pavon, solisti Alen Đuras i Edgar Rupena, kandidati talent šoua The Voice, te Matija Cvek, koji već dvije godine Jacquesu pjeva prateće vokale. Službeni videospot u čak četiri verzije režirala je talentirana Katja Restović. »Bio je apsolutni užitak raditi s takvom uigranom i povezanom ekipom iz snova«, zaključio je naš ovogodišnji predstavnik Jacques je za pjesmu My friend snimio službeni videospot u četiri verzije

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Službeni dio koncerta trajao je 85 minuta, uz još dvadesetak minuta biseva, no ostaje dojam da je bend mogao još svirati

B o a 2 5 . o ž u j k a 2 0 17. u Tv o r n i c i k u l t u r e o b i l j e ž i l a 3 5 g o d i n a o d o b j a v e p r v o g a l b u m a

Ritam koji je probudio strast Boa je u Zagrebu pokazala da je, ponajviše zahvaljujući ritam–sekciji, mnogo više od rekreativnog benda koji nastupa samo za jubileje i okupljanja sudionika bolje prošlosti Piše: Bojan Mušćet

akon dvije godine Boa se vratila u zagrebačku Tvornicu, ovaj put obilježavajući 35 godina od objavljivanja svoja prva i ponajbolja dva albuma — Boa i Ritam strasti. Na neki način, Boa je ostala dužna publici, jer je njihov nastup kao zvučni dodatak izložbi Osamdesete prije dvije godine bio beskrvan, mlak i neinspirativan. Neke greške s tog nastupa ponavljale su se i u prvih 45 minuta obljetničkog koncerta: djelovalo je kao da istodobno nastupaju tri benda: fantastična ritam–sekcija Zvonimir Bučević–Dražen Scholz, jedna od ponajboljih u Hrvatskoj i vjerojatno najbolja koju je Boa ikad imala, pumpala je žestoki ritam od prvih taktova do kraja trećeg bisa. Mlađi članovi benda Petra Oreč i Ivan Čačić funkcionalno su ispunjavali zadatke, ali ništa više od toga, dok su originalni članovi Mladen Puljiz i Slavko Remenarić grčevito nastojali da svaki ton bude na svom mjestu. Rezultat toga bile su pjesme s prva dva albuma kojima nedostaje energije i snage zabilježene na studijskim snimkama ili, na primjer, na live dijelovima kompilacijskog albuma 81–92.

Čak je i veliki hit Stup od soli, izveden kao druga pjesma večeri, djelovao pomalo rezervirano. Kad ga je bend izveo ponovo za drugi bis, vidjelo se koliko je izvedba bila opuštenija, razornija i poletnija. Vjerojatno je jedan od razloga početne ukočenosti bila i činjenica da se koncert uživo prenosi na MAXtv–u u 4K kvaliteti, pa bend nije želio ništa prepustiti slučaju. Pa ipak, iako su s prva dva albuma odsvirali veći broj hitova, nejasno je zašto je na reportar uvrštena suvišna skladba Melodrama, a ne vrhunci obaju albuma — Sela gore i Ne odajte me sad. Nešto se, međutim, promijenilo kad je bend odsvirao Nešto se promijenilo s vrlo dobrog posljednjeg albuma Dok glazba traje. Kao da su »uštimane« sve dionice, Slavko Remenarić opuštenije je prebirao po žicama, a Mladen Puljiz mnogo propulzivnije otpjevao skladbu uz vrsnu pratnju Petre Oreč. Tercet pjesama koje su uslijedile — Zemlja, Kao mir i Pravda pokazale su Bou u pravom, energičnom svjetlu i upravo su na te tri pjesme Sholtz i Bučević pokazali svoj enormni potencijal. Osobito se to osjetilo na pjesmi Pravda koja je izvedbeno bila vrhunac nastupa. Sljedeće dvije pjesme s njihova live singla Milion i Kriva priča podignule su tenziju i raspoloženje, a završnica služ-

benog dijela nastupa pripala je, očekivano, hitovima Svi tvoji poljupci i Tako lijepa, izvedenima u potpunom suglasju s publikom. Sasvim očekivano, bend je dobio dva poziva na bis, dok je treći bis bio poklon istinskim fanovima koji su nedvojbeno bili zadovoljni nastupom. Bez gostiju

oa je izbjegla obljetničarenje s gostima, pokazavši kako nakon 35 godina može pružiti vrlo dobru partiju

Na drugom bisu izašli su samo Remenarić i Puljiz, izvevši pjesmu Kao nekad, a poslije su im se pridružili i ostali članovi benda, što je rezultiralo potentnom izvedbom Stupa od soli. Na trećem bisu izvrsno su otprašili uvodnu pjesmu s posljednjeg albuma Svemirski prijatelji. Službeni dio koncerta trajao je 85 minuta, uz još dvadesetak minuta biseva, iako je ostao dojam da je bend mogao još svirati. Petra Oreč je umnogome pridonijela uvjerljivosti benda, pokazavši se kao sjajna pjevačica, što osobito vrijedi za dionice kad nije samo pokrivala vokal Mladena Puljiza. Dakako, za puniju sliku vjerojatno je trebalo angažirati još nekoliko pjevačica, a ne bi bio loš ni dodatni gitarist. Da je tako, vidjelo se kad je Puljiz uzeo akustičnu gitaru i upotpunio sound. No Boa je izbjegla obljetničarenje s gostima, pokazavši kako nakon 35 go-

dina može pružiti vrlo dobru partiju. U onom trenutku kad sa sebe skinu teret nostalgičarskih očekivanja i repertoar prilagode činjenici da su prije svega izvrsni izvođači koji uživaju u glazbi, a tek onda generacijski sudruzi današnjim šezdesetogodišnjacima, Boa će opet biti relevantna kao i prije 35 godina. Ovaj je koncert pokazao da su, ponajviše zahvaljući ritam–sekciji, mnogo više od rekreativnog benda koji nastupa samo za jubileje i okupljanja sudionika bolje prošlosti.

C r v e n a j a b u k a n a s l a v l j e n i č k o m k o n c e r t u 7. t r a v n j a 2 0 17. u z a g r e b a č k o m k l u b u B o o g a l o o

Tulum godine za sve ove godine Nastup Crvene jabuke bio je velik i dugotrajan tulum, koji ni u jednom trenutku nije bio dosadan

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Bojan Mušćet

bilježavanje izdavanja ranih ostvarenja glazbenici ostvaruju koncertima na kojima sviraju gotovo isključivo materijal s tih albuma (npr. Let 3 ili Hladno pivo), dok drugi najave obljetnicu izdavanja, pa na repertoar dodaju koju skladbu viška s tog albuma. Tako je Crvena jabuka odlučila 7. travnja u zagrebačkom klubu Boogaloo obilježiti 30 godina albuma Za sve ove godine.

utinirano odrađen nastup profesionalaca koji imaju brzi vlak u nogama, prstima i glasu, pa oko tisuću posjetitelja sasvim sigurno nije bilo nezadovoljno Tragom tragedije

Odluka je pomalo čudna, s obzirom na to da je taj album, slijedom odluke članova benda u doba kad je objavljen, prošao razmjerno nezapaženo. Nakon tragedije u kojoj su poginula dva originalna člana benda, Aljoša Buha i Dražen Ričl, uoči dogovorenoga prvoga im velikog samostalnog koncerta u Mostaru, preostali trojac odlučio je dovršiti ideje, objaviti album i zaključiti rad benda. Nije to bilo jednostavno, jer je publika već navikla na vokal Dražena Ričla Zije, pa su pjesme koje je otpjevao tadašnji klavijaturist Dražen Žerić Žera bile čudne i sasvim sjetne. Producent je bio Željko Brodarić Jappa koji je odsvirao i neke solo dionice. Album nije reklamiran, a ni članovi benda nisu davali intervjue. Ipak, u radijsku distribuciju pušteni su singlovi Uzmi me (kad hoćeš ti), Tugo, nesrećo i Za sve ove godine koji su se pretvorili u koncertne uspješnice, nakon što je bend, zahvaljujući želji publike, ipak nastavio s radom i sni-

mio iznimno uspješan album Sanjati, prodan u više od 250.000 primjeraka. Posrijedi je, zapravo, njihov najuspješnjiji album, većina pjesama s njega nalazi se na koncertnom repertoaru Crvene jabuke i vjerojatno bi bilo opravdanije da obilježavaju jubilej tog albuma. No posrijedi je bio tek mali marketiški mamac s obzirom na to da je na plakatu stajalo i 100% domaćica party. Ipak, nije riječ samo o DJ setu, nego je Crvena jabuka na završetku svojeg nastupa svirala Zenicu blues Zabranjenog pušenja, Suadu Plavog orkestra, Mojoj majci Prljavog kazališta, Ne spavaj, mala moja, muzika dok svira Bijelog dugmeta i još nekoliko izvanvremenskih hitova s ovih prostora. Pokidani konci Vidno raspoložen bend svirao je više od tri sata pred publikom koja je činila vjerojatno drugu generaciju fanova benda, jer je u publici bilo vrlo malo vršnjaka originalnih članova, Dražena Žeri-

ća i bubnjara Darka Jelčića. Bend se prilično transformirao od dana kad su uistinu bili veliki i snimili sjajan live album Uzmi me (kad hoćeš ti) na jugoslavenskoj turneji i tako diskografski zaključili inicijalno i ponajbolje razdoblje stvaralaštva (koje uključuje i zaključni album, kad je s njima bio originalni član i glavni autor Zlatan Arslanagić, Nekako s proljeća). Darko Jelčić i Krešo Kaštelan tvore vrlo stamenu ritam–sekciju na kojoj počiva cjelokupni nastup, a vizualne Kaštelanove bravure sa svjetlećim basom i intenzivna pojavnost svakako pridonose uvjerljivosti benda. Ipak, cijeli koncert ponajviše ovisi o Draženu Žeriću. Njegova komunikacija s publikom, izvrsno ili pak nevoljko otpjevane pojedine pjesme kao da diktiraju i odgovarajuću reakciju. Ipak, od početka koncerta nije prestajao visoki ritam, premda je dojam da su ton–majstori u prve dvije pjesme hvatali zvuk, jer se Žerin vokal baš i nije sretno stopio s mogućnostima razgla-

sa. Nakon žestokog gitarskog uvoda, a potom i Žerina virtuoznog nastavka na klavijaturama, s pjesmom Dirlija, svi su pokidani konci povezani. Dugotrajni nastup U iznimno dugom nastupu vjerojatno bi valjalo raditi i na dramaturgiji koncerta, s obzirom na to da bend s poznatim hitovima dovodi atmosferu do usijanja, a odmah potom sve je smirenije s pjesmama koje sigurno nisu obilježile stvaralaštvo benda na dulje staze. Nastup Crvene jabuke bio je velik i dugotrajan tulum, a atmosfera ni u jednom trenutku nije bila dosadna. Očito je da je to, prije svega, bio rutinirano odrađen nastup profesionalaca koji imaju brzi vlak u nogama, prstima i glasu, pa oko tisuću posjetitelja sasvim sigurno nije bilo nezadovoljno: Crvena jabuka i nakon 32 godine staža zavodi kao i na svojem drugom početku karijere, nakon albuma Za sve ove godine.

Na koncertu Hiljade pahulja bijelih pjevale su najveće zvijezde iz Hr vatske i susjednih zemalja

Srce i suze za Kemu BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Sarajevski kantautor umro je 21. siječnja 2016., a koncert u Lisinskom upriličen je kako bi se obilježila ta tužna godišnjica Piše: Bojan Mušćet

elikim koncertom Hiljade pahulja bijelih, održanim 17. siječnja u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, mnogobrojni kolege, izvođači i prijatelji pjevali su u čast Kemala Montena.

Kemo nas je napustio 21. siječnja 2016. i ovaj koncert upriličen je kako bi se obilježila ta tužna godišnjica. Upravo se u Lisinskom vidjelo koliko su ga voljeli kolege, ali i publika. U Keminu čast nastupilo je dvadesetak izvođača. Koncert je otvorio duet Tereze Kesovije i Amira Kazića Lea koji su otpjevali Sve dok bude bilo i nas dvoje, a nastavio se Keminim odabranim songovima u izvedbama Gabi Novak, Gorana Karana, Borisa Novkovića, Halida Bešlića, Hanke Paldum, Helene Blagne, Ibrice Jusića, The Frajli, Jasne Gospić, Matije Dedića, Nede Ukraden, Paule Jusić, Teške industrije, Željka Bebeka, Harija Varešanovića, Dražena Žerića Žere i drugih. Najveće ovacije izazvao je zajednički nastup svih izvođača koji su otpjevali evergreen Nije htjela kojim su zaokružili i zatvorili prekrasnu večer. U posebnim aranžmanima i u posebnom ozračju ponovo su u prepunoj dvorani Lisinski odjekivali i ostali nezaboravni Kemini hitovi koje je napisao ili izvodio: Daleko, Bacila je sve niz rijeku, Jedne noći u decembru, Sarajevo, ljubavi moja i ostali. Za vrijeme koncerta na velikom ekranu u pozadini prikazivani su Kemalovi spotovi i videoisječci s brojnih koncerata koje je održao tijekom karijere, dok je na pozornici stajala njegova gitara i crvena jakna. Osobito dirljiv trenutak večeri bio je nastup Gabi Novak koja je otpjevala pjesmu Pamtim samo sretne dane dok je na videoplatnu bila slika dvojice velikih kantautora i prijatelja — Arsena Dedića i Kemala Montena. Organizator koncerta je Udruga Kemal Monteno, orkestrom je ravnao Nikša Bratoš, dok je za decentnu scenografiju bio zaslužan Ivica Propadalo.

sobito dirljiv trenutak večeri bio je nastup Gabi Novak koja je otpjevala pjesmu Pamtim samo sretne dane, dok je na videoplatnu bila slika dvojice velikih kantautora i prijatelja — Arsena Dedića i Kemala Montena

Kemo nas je napustio 21. siječnja 2016.

K o n c e r t n a p r o m o c i j a n o v o g a l b u m a J i n x a P o g r e b i & p o m i r i š i u Tv o r n i c i

Zmija i zmaj Album Diksilend označio je kontinuitet te osvojio top–liste i publiku, a novi album samo potvrđuje da boljeg alt–pop sastava, ne samo kod nas nego i u širem susjedstvu, nemamo

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Dario Draštata

ako se na prvu možda ne čini, Jinx su po svemu netipičan bend na domaćoj glazbenoj sceni. U prvom dijelu karijere definirali su jedinstven stil i prepoznatljiv zvuk, objavljujući album za albumom s kojih su lansirali cijeli niz pametnih pitkih pop–hitova. S lakoćom su osvajali eter i publiku, ali i utrli put brojnim bendovima koji su rasli pod njihovim utjecajem. Nakon pauze i povratka prije deset godina s albumom Na zapadu, postalo je jasno da im ona nije naškodila i da nisu ispali iz forme, pa su opet munjevito povratili stečene pozicije. Doduše, ovaj put s glazbeno

Odlučivši se za koncertnu promociju novog albuma praktički na dan njegova službenog izlaska, 5. svibnja u zagrebačkoj Tvornici kulture, Jinxi su povukli još jedan naizgled riskantan potez. Izvoditi nove pjesme prvi put pred publikom koja ih praktički još nije čula, nije nešto što si može priuštiti baš svaki bend. Neki novi klinci Publika je to prepoznala pa se već sat i pol prije koncerta stvorio red pred ulazom u Tvornicu, koja je evidentno bila premala za sve koji su htjeli biti dio tog ekskluzivnog nastupa. Vrlo pohvalno i poticajno za bend je što su prve redove ispunili neki novi klinci, koji su bend otkrili vjerojatno tek nakon njihova comebacka.

ovim prostorima rijetko viđa. Uslijedio je niz »jedna nova, jedna stara« i tako su pjesme s novog albuma, koji publika tek treba upoznati, doživjele vatreno krštenje. Ako je suditi po reakcijama u Tvornici i reakcijama nakon koncerta, Coco, Yaya i društvo opet su pogodili. Neke su nove pjesme zabljesnule i više nego na albumu, poput honky– tonk komada Continental Blues uz naklon Bobu Dylanu ili t–rexovske Jedni za druge, sjajno se uklopivši među, sada već, klasike Jinxa kao što su Pravo ili Strijele na horizontu. Eklektika Cocina autorskog rukopisa vješto je utoJinx

Pogrebi & pomiriši Dallas Records

pljena u uvjerljive i snažne live izvedbe u kojima bend u jednom trenutku praši poput punokrvne rock–mašine, u drugom priziva sjećanja na vremena Staxa i Motowna, da bi s lakoćom odsvirali temu koja uspješno spaja atmosferu mjuzikla i stil be–bop jazza Šah i statistika, također s novog albuma Pogrebi & pomiriši. Zmija i zmaj za kraj Goran Berović

Coco je kao vođa benda u svakom trenutku imao pod kontrolom sve elemente nastupa, budno prateći što se događa na pozornici i kakve reakcije to izaziva kod publike. Uz sve to, uspio nas je iznenaditi svojim gitarističkim solo dionicama, prije svega u novim pjesmama. S druge strane, Yaya je potpuno dominirala koncertom i sigurnim vokalnim izvedbama vodila bend i publiku iz vrhunca u vrhunac. Jezgra benda uigrana poput dobro podmazanog stroja, predvođena sigurnom ritam–sekcijom Berko (bubanj), Cvanci (bas), te razigranim dionicama sjajnog Mr. Goodyja na klavijaturama i međuigrom brassa predvođenog iskusnim Igorom Pavlicom, pokazala je kako se

Jinxi su novi album snimili nakon sedam godina diskografske stanke

još slojevitijom verzijom alternativnog popa, ne igrajući na sigurno, jer bi kudikamo lakše bilo reciklirati znano i već prokušano rado slušano. Ali bez obzira na tu činjenicu, Jinx opet osvaja top–liste i privlači sve brojniju, sada neku novu publiku na svoje koncerte. Diksilend je označio kontinuitet u tom smjeru, a novi album Pogrebi & pomiriši samo potvrđuje da boljeg alt–pop sastava, ne samo kod nas nego i u širem susjedstvu, nemamo.

Koncert nije mogao biti otvoren prigodnijom pjesmom u ovom trenutku od Jesmo li dobro?, prvom od dviju (druga je Maradona) koje smo jedine mogli čuti prije izlaska albuma. Tu je odmah određen smjer plovidbe te večeri u Tvornici kojom su nas Jinxi, za tu prigodu u jedanaesteročlanom sastavu, uz dodatnu brass sekciju, prateće vokale i perkusije, odlučili glazbom povesti daleko od turobne svakodnevice uz majstorsku live izvedbu kakva se na

s guštom dobivaju važne utakmice na domaćem terenu. Nakon još jedne nove pjesme, swingom obojene Elegantna varijanta koje se ne bi posramio ni dobar stari Cole Porter, uslijedio je prvi klimaks s prema mnogima najvećim hitom Jinxa Tamo gdje je sve po mom, uz zborno pjevanje i ovacije. Dva laganini bisera Čuvaj me i beatlesovska Easy, jedan od potencijalnih singlova s novog albuma, bili su uvod u energični tour de force u nizu koncertnih favorita benda. Sve se jednom mora vratiti, Na zub su me uzeli, mama, Brazil, Ruke, samo su neki od njih, u koje se odlično uklopila i buduća multigeneracijska himna bez roka trajanja Ako si rođen u pogrešno vrijeme, kojom Coco u pravom trenutku pogađa duh i stanje nacije… Svakako pun pogodak bila je i izvedba singla Maradona, duet Yaye s fantastičnim Davorom Gopcem, u maniri Blues Brothersa koja i u izvedbi uživo opravdava stečeni status radijskog hita. Teško bi se našao bolji izbor od Gopca za tu gorko–slatku ljubavno–bračnu uspješnicu. Na čemu si ti i Bye Bye, Baby, Bye označili su kraj službenog dijela koncerta, ali publika je bend dva puta vraćala na pozornicu. Bis je bio prigoda da se izvede country–pop balada Da smo se voljeli manje i još jedan smash hit Koliko suza za tako malo sna, dok je finale i ovaj put pripao eterično psihodeličnoj izvedbi Zmije i zmaja. Misija je uspjela Sigurno je da nakon ovog koncerta i novog albuma Jinxi čvrsto drže status jednog od najboljih domaćih pop– bendova. Potvrđujući svoje ponekad neuobičajene poteze, Jinxi su odlučili novi album predstaviti i hrabro testirati na koncertu, pred najvjernijom publikom. Nakon dva i pol sata svirke u uvijek užarenoj atmosferi dupkom ispunjene Tvornice, jasno je da je ta misija Jinxa potpuno uspjela. Kombinacija pjesama s novog albuma i niza hitova s autorskim potpisom Coca Mosquita pokazala se dobitnom. Nakon ovoga, sasvim je sigurno da ćemo Jinxe uskoro gledati u nekom većem dvoranskom prostoru pred još većim brojem publike, a pjesme s novog albuma već sada lagano svi pjevušimo...

Intervju s Irenom Žilić, glazbenicom velike kvalitete koja zaslužuje globalnu popularnost

Nisam dosad imala potrebu napisati pjesmu na hrvatskom jeziku

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

rena Žilić album je predstavila velikim samostalnim koncertom 22. travnja 2017. u Tvornici kulture

Hrvatska kantautorica nedavno je objavila drugi studijski album Haze koji je oduševio i kritiku i publiku

Razgovarao: Dubravko Jagatić

ad se mlada zagrebačka kantautorica Irena Žilić sa svojim EP–em Days Of Innocence 2012. pojavila na sceni, bilo je jasno da je Hrvatska dobila prvorazrednu kantautoricu. Jednu od onih zbog kojih publika u Hrvatskoj razmišlja sviđaju li joj se više kantautorice sa svih strana svijeta ili djevojka iz susjedstva. Prve su recenzije i njoj dale vjetar u leđa pa je nastavila hrabro te je 2014. objavila i debitantski album Travelling koji su te iste godine hrvatski glazbeni kritičari svrstali među najbolja izdanja te godine. U travnju 2017. objavila je i drugi album, nazvan Haze, koji su neki već proglasili remek–djelom, a mnogi shvatili da je Irena Žilić kantautorica izuzetno velike kvalitete i da zaslužuje globalnu popularnost. Potkraj travnja album je predstavila velikim samostalnim koncertom u Tvornici kulture. Jesi li zadovoljna kako su glazbeni kritičari primili novi album Haze?

Irenin album Haze, koji je nedavno izišao, neki već nazivaju remek–djelom

Iako si već na prethodnom albumu Travelling pokazala u kojem se smjeru želiš razvijati, kao da je sve sjelo na svoje mjesto tek na ovom albumu. Jesi li ti zadovoljna albumom? Bi li nešto mijenjala da možeš?

Jure Živković

Stvarno jesam, čini mi se da je album općenito jako dobro primljen.

ijetko govorim na koncertima pa se to zna pripisati nedostatku hrabrosti, ali tremu nemam.

Prostora za promjene uvijek ima, ali treba znati i kad stati s izmjenama i pustiti album da bude ono što jest. Shvatila sam da su albumi takva forma da ih jednom kad ih završiš, moraš gledati kao gotovu i nepromjenjivu cjelinu, što uostalom i jesu. Drukčiji način razmišljanja samo bi izazvao nepotrebnu frustraciju. Osobno sam jako zadovoljna albumom, jer sam uspjela realizirati ideje, tj. ideju oko koje se album razvijao. Hrvatski nije neprihvatljiv

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Zašto je od početka tvoj jezik izražavanja engleski, a ne hrvatski?

Irena Žilić

Haze Cuckoo

Tako je počelo, jer je engleski bio nešto što je došlo kao posljedica utjecaja kulture u kojoj sam odrasla i kojom sam okružena, a ona uključuje većinom stranu glazbu, filmove i medije. Budući da sam prve pjesme pisala na engleskom, tako je i ostalo. Hrvatski mi nije neprihvatljiv izbor, ali nisam dosad imala potrebu napisati pjesmu na hrvatskom jeziku. S obzirom na engleski jezik, hoćeš li pokušati ostvariti karijeru i izvan Hrvatske? To bi bila jedna od želja vezanih za glazbu. Nadam se da ću imati priliku proširiti krug strane publike. Iako se svi slažu da su tvoja glazba i pjesme koje skladaš vrhunske, svejedno te gotovo uopće nema u hrvatskom eteru u programima hrvatskih radiopostaja. Što misliš, zašto je tako i kako bez potpore radiopostaja doprijeti do šire publike? Mislim da se količina prisutnosti moje glazbe u radijskom eteru poprilično povećala s novim izdanjem, tako da ne mogu reći da nije prisutna. S druge strane, razumljivo mi je da će i dijelu radiopostaja moj materijal biti neprihvatljiv zbog jezika i formatiranosti postaje pa i ne očekujem stopostotnu pokrivenost radijskih postaja. Koliko je uopće teško pronaći svoje mjesto pod suncem na hrvatskoj sceni s pjesmama na engleskom jeziku i kantautorskim glazbenim izrazom jednog sanjivog popa kakav stvaraš i izvodiš? Postoje određene stvari koje se mogu činiti kao ograničavajući faktori, ali to ne smatram velikim problemom jer mi to nije uvjet za bavljenje glazbom i stvaranje. S vremenom publika ipak uspije na ovaj ili onaj način doći do glazbe.

Irena Žilić

Haze bandcamp, 2017.

Drugi album kantautorice Irene Žilić umnogome je iznenađenje poznavateljima njezina zvuka, produkcijski pomak iz trade marka akustike prema melankoliji ambijentalne finese. Posezanjem za električnom gitarom Žilić poprima slojevitu elektroakustičnu notu otvorenu za istraživanje, kao kreativni udarac producenta Marka Mrakovčića, koji autoricu poslovično »autorske« kilometraže mapira u pop–vode. Iz gležnjača americane u salonske cipele »metamorfoznog« indie folka koji sad gleda na ostatak scene kroz pomalo kalkulantsku vizuru Nore Jones. Debitiravši s EP–jem Days of Innocence (2012.), prepoznatljiv autorski glas u melanžu countryja i americane, bio je predstavio, a i prepoznao, očit »slavujski« potencijal. S nastupnim albumom Travelling, »zauzet« je teren jedne od tolikih autorica koje nije zapravo moguće jasno geografski mapirati, što u biti samo povećava vrijednost. A i bilo bi neobično da je pripadnici generacije čije je odrastanje začinio i zavodljivi engleski vokabular s Cartoon Networka drukčije pao grah. Produkcijski posloženo komorno country–folk ozračje, uz gudače, klavir, kontrabas i udaraljke, zvuk je pretočen i na novi album koji je izazov tražio u premošćivanju prostora između stare publike i one koju tek treba steći jedan radiofonični materijal. Čini se da s novim aranžmanima i skladbama nitko iz »starog tabora« ne bi trebao otići razočaran, jer tu su i dalje dojmljivi lirski nizovi. Uvodna pjesma Moon podsjeća na suradnju Portishead i Lane del Rey, dok se ostatak albuma uglavnom hvata middle of the road čežnje spomenute Jones, kao i Cowboy Junkies, u simpatičnoj maniri pop–glazbe koja je dovoljno cool da zbog nje kao slušatelji ne gubimo na svakodnevnom ikonografskom kredibilitetu. (Vid Jeraj)

Vlastita etiketa Od samih početaka i EP–a Days Of Innocence pa preko debi albuma Travelling sve do aktualnog albuma Haze, objavljuješ za vlastitu etiketu Cuckoo. Zašto vlastita etiketa, a ne neka etablirana diskografska kuća? Vlastita etiketa je nešto što mi sada formom odgovara. Nisam protiv diskografskih kuća i suradnje s njima, ali smatram da je potreban odnos u kojem će obje strane imati koristi. Novi album Haze producirao je vrlo hvaljeni mladi producent Mark Mrakovčić. Koliko je on kao producent zaslužan za tvoj specifičan autorski izraz i zvuk na albumu? Mark vrlo dobro zna izvući iz glazbenika ono što smatra esencijalnim za album i puno pažnje polaže na detalje koji formiraju zvuk. Njegov utjecaj, čak i kad je vrlo suptilan, smatram bitnim. Sigurno da bi album zvučao drukčije da sam radila s nekim drugim umjesto s njim. Bi li kao kantautorica htjela nastupati na hrvatskim festivalima kao što su Šibenski festival šansone, Splitski festival ili Zagrebački festival? Mislim da to nije forma festivala koja odgovara mojim festivalskim interesima. Misliš li da uopće ima mjesta za mlade kantautorice i kantautore na festivalima zabavne glazbe u Hrvatskoj

ili je to predviđeno isključivo za izvođače tzv. zabavne glazbe? Nisam toliko pratila spomenute festivale, ali mi se čini da većina glazbe koju danas stvaraju kantautori za koje znam, odudara od forme barem dijela tih festivala pa je prirodno da se teži drukčijoj vrsti izvedbe. Regionalna promocija Predstavila si album koncertom u Tvornici kulture, i to ne u malom pogonu, nego u dvorani koja je bila gotovo puna. Osim što su mnogi pohvalili tvoj nastup, neki su zamijetili tvoju vidljivu tremu. Kako se snalaziš pred obožavateljima kojih ima sve više? Da, to je bio prvi samostalni koncert u Velikom pogonu i bilo nam je potpuno iznenađenje vidjeti da tako velik broj publike, za koju ne možemo reći da su dio kruga prijatelja i poznanika, uistinu uživa u koncertu i podiže atmosferu. Ne bih rekla da sam imala neku veliku tremu, ali rijetko govorim na koncertima pa se to zna pripisati nedostatku hrabrosti. Kakvi su planovi za promociju albuma Haze u ostatku godine i u ostatku Hrvatske, ali i šire ako se ukaže prilika? U cilju je regionalna promocija samostalnim koncertima i na festivalima, nastup kao support act za Wovenhanda u Ljubljani, a nadam se i pokojem europskom datumu.

Intervju s Tomislavom Gracinom — headlinerom festivala SuperUho

Ovaj izvanserijski kantautor objavio je u vlastitoj produkciji hvaljeni album Mono

Imao sam super ime za novi album, ali sam ga morao zaboraviti

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Četvrto izdanje SuperUha održat će se od 7. do 9. kolovoza 2017. u prostoru bivšeg primoštenskog hotela Marina Lučica, nekoliko desetaka metara od jedne od najljepših plaža na Jadranu, a otvorit će ga upravo Gracin

Piše: Vid Jeraj

edno od imena koje će upriličiti domaći raspored snaga na pozornici festivala SuperUho u Primoštenu je i splitski kantautor Gracin, kojega je renomirani opinion maker Gistro FM (s beogradskog Radija Aparat) smjestio na playlistu između pjesme U ranu zoru (Ilije Baćka Genića i Zabavnog orkestra RTB–a) i Sve što znaš o meni (Arsena Dedića i Krešimira Oblaka). Drugim riječima, taj zvuk pripada današnjici koliko i nostalgiji, nježni refleksivni pop smjestio se između renomiranih svjetskih kantautora dobro poznatih diljem scene, pa takav plasman jamči užitak u sudjelovanju. Tomislav Gracin bio je pokretač i urednik radijske emisije Tonska proba na radiju KLFM, koju je prepustio mlađim snagama. Album Mono objavio je 2014. godine. Nastupit ćeš na festivalu SuperUho kao jedan od headlinera. Koje izvođače na festivalu posebno cijeniš i otvara li ti taj angažman još nastupa ovoga ljeta? Da, priznanje je nastupiti na SuperUhu, malom–velikom festivalu koji ima tako lijepu reputaciju. Dosta posjetitelja ne poznaje rad dijela izvođača, ali vjeruje organizatoru pa se uvijek otkrije nešto

novo, prisutan je taj faktor iznenađenja... Tako i ja. Od onoga što sam čuo, najviše se radujem M Wardu, sviđa mi se glazba koju radi i način na koji radi... Prije SuperUha imat ćemo nekoliko nastupa: splitski Chillton, zadarska Nigdjezemska, sinjski RNC, ali nisam bio previše angažiran oko toga, ti nastupi se valjda ugovaraju ranije, a ja sam bio usredotočeniji na glazbu. Što očekuješ od suradnje s bendom, budući da nikad nisi radio s bendom? Očekujem da uživamo u glazbi, da prenesemo osjećaj, da smo zadovoljni izvedbom. Nije lako okupiti ljude, svi imaju obaveze, želje, a bend je mala zajednica koja mora kliknuti. Trebalo je vremena da se naviknemo jedni na druge, ulagalo se u opremu i tako... Problem kritike Član si kolektiva internetskog radija KLFM. Koja je uloga glazbene kritike danas, kad ionako svatko ima svojih »pet megabajta slave«? Malo je toga. Ne postoji puno imena čija kritika ima »težinu«. Ta se reputacija stječe dugogodišnjim stručnim i iskrenim radom. I ne samo to. Kritičar mora biti zaljubljenik u glazbu, strastven, znatiželjan, dati poticaj, ali i ukazati na nedostatke. Ne može svaki album biti fantastičan, što je u nas čest slučaj. Do-

sta je toga »umreženo«, kao uostalom u društvu općenito... Nakon albuma Mono koji si predstavljao samostalno, noviji niz nastupa najavljuje češću suradnju s bendom. Drže li te još te pjesme i možemo li očekivati i materijal pod naslovom Stereo koji bi suradnja mogla stvoriti? Materijal za novi album je tu, sviramo ga, većinu stvari sam već svirao na koncertima, sam ili s bendom. Malo sam u obrnutom procesu, ali što je tu je... Guštam u glazbi, surađujem s ljudima, to je najvažnije. Neke pjesme sviramo u dvoje, neke u troje, neke u četvero. Veljko Popović (Kadet, New Gondoliers, Leut Magnetik) na bubnju i perkusijama, Piero Malkoč (New Gondoliers) na basu i kontrabasu. Neke teme dijelim s Franom Duilom koji nam povremeno uskoči (električni klavir i gitare op. aut.) i oplemeni zvuk. Vjerojatno izbacimo singl ili dva prije, za New York i Dva gdje su mi neke instumente odsvirali Frane i Branko iz Fog Frog Dog (kao i Valentino Bošković op. aut.). Nove su stvari ritmičnije, što god to značilo... Imao sam super ime za novi album, ali sam ga morao zaboraviti. Pomak iz naslonjača Splitska scena kao fenomen »slučaja«, funkcioniranja od prilike do prilike,

zatvaranja klubova... Znaš li možda u čemu je problem, budući da imaš jasnije viđenje stvari? Pa dobro, Split je malo manji grad, nije baš »na mapi« kao Zagreb, automatski je manje događanja i manje ljudi koji ih pohode. A opet, sami smo si krivi. Da bi scena profunkcionirala, novinari, urednici i glazbenici moraju se pomaknuti iz svojih naslonjača i sudjelovati, a ne samo »šerat linkove«. Ne znam baš odgovor na to pitanje, tj. znam, ali oduzelo bi puno prostora. Nisam nikad vodio klub pa ne želim puno pametovati, ali vjerojatno je to težak posao. Mislim da je važno da klub s godinama stekne određenu reputaciju, imidž, da ljudi znaju što mogu očekivati, da ne bude jedan veliki »kažin« gdje sve prolazi — a ovdje često »sve« prolazi. I koncerti počinju jako kasno, ako prođu 23 sata, a svirka nije počela, idem ja kući, hahaha... Onda opet, nije sve tako crno, u Splitu se svako malo nešto izrodi, obično bolje od hrvatskog prosjeka, ima ljudi koji rade vrlo kvalitetnu glazbu... A i opuštenu. Ne traži »dedlajnove«, što je dobro za glazbu. Nećemo sad o lošim stvarima. Neki se klubovi zatvaraju, novi otvaraju, ima mjesta za svirke... Što je alternativni zvuk danas, nakon što je internet srušio »opciju« za taj status? Ne bih znao, ja sam pop–izvođač :)

M a n i f e s t a c i j e k o j e u s v o j i m n a t j e č a j i m a p o d u p i r e H D S : 7. K u l t u r a l j k a u Š i b e n i k u 1 5 . t r a v n j a 2 0 17. doživjela svoj koncertni finale i opravdala sinonim za najbolju proljetnu zabavu u srednjoj Dalmaciji

Šibensko koturanje kulture Kulturno–glazbenu manifestaciju organizira šibenska nezavisna, neprofitna i volonterska udruga za mlade P.A.R.K. (Pokretači alternativnog razvoja kulture)

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

vodijelna kulturno– glazbena manifestacija Kulturaljka pokrenuta je prije sedam godina s ciljevima obogaćivanja kulturne i koncertne ponude Šibenika, poticanja mladih kreativnih Šibenčana da aktivnije sudjeluju u društvenom i kulturnom životu grada, te borbe za prostor za kreativno izražavanje mladih u Šibeniku Piše: Igor Bergam

redinom travnja u Šibeniku je završena sedma dvodijelna kulturno–glazbena manifestacija Kulturaljka. Tradicionalnim velikim koncertom u doba proljetnih praznika, 15. travnja je pod hangarom na prostoru bivše Vojarne Bribirskih knezova završen bogat kulturni i glazbeni program. Mnogobrojna publika iz Šibenika i okolnih gradova uživala je u cjelovečernjem glazbenom događaju na kojem su nastupili perspektivni vodički rock cover bend Spectrum, kultni šibenski rokeri iz devedesetih The Strings, najbolji hrvatski punk–rock sastav Hladno pivo i Azra tribute band Fantom slobode koji su slavili 35 godina od izdanja Azrine epohalne treće live ploče Ravno do dna. Odlično raspoložena publika u prepunom hangaru uživala je u izvrsnoj svirci svih bendova i u sjajnoj atmosferi koja se stvorila u tom nesvakidašnjem i zanimljivom koncertnom prostoru.

Organizatori Kulturaljke, neprofitna, volonterska i nezavisna udruga za mlade iz Šibenika, P.A.R.K. (Pokretači alterna-

tivnog razvoja kulture), ne kriju zadovoljstvo ovogodišnjim programom koji je bio najbolji u posljednjih pet godina priredbe. U sklopu projekta Kulturaljka 2017., uz veliki koncertni finale, organizirane su dvije javne tribine o temama zanimljivima za život mladih u Šibeniku i jedan party zagrijavanja za koncert Hladnog piva. Prvi dio Kulturaljke koja je ove godine počela već potkraj ožujka, donio je javnu tribinu Prostor je bitan… na kojoj su »parkaši« ponovno ukazivali na problem nedostatka adekvatnog prostora za kreativno izražavanje mladih u Šibeniku. Gosti predavači bili su predstavnici drugih udruga za mlade, iz Benkovca, Sinja i Dubrovnika, koji su na svojim pozitivnim primjerima pokazali kako se od lokalne samouprave može dobiti adekvatan prostor čak i u manjim sredinama nego što je Šibenik. Druga tribina Ipak se može… organizirana je na temu mladih i uspješnih kreativaca koji su u Šibeniku uspjeli od svojih kreativnih hobija pokrenuti uspješne poslove od kojih žive. Njihovim primjerima organizatori iz udruge P.A.R.K. htjeli su mladim sugrađanima pokazati da se u Šibeniku ipak može nešto napraviti i potaknuti ih da skupe hrabrosti i slijede svoje snove. Službeni party zagrijavanja za veliki koncert odr-

žao se tjedan dana prije u šibenskom klubu Azimut, na kojem je nastupio zagrebački electro–punk sastav Baden–Baden. Odlična svirka, nagradne igre za koncert Hladnog piva i opuštena prijateljska atmosfera bili su izvrsna uvertira u veliki koncertni finale pod hangarom. Dosadašnji rad Da podsjetimo, dvodijelna kulturno– glazbena manifestacije Kulturaljka pokrenuta je prije sedam godina s ciljevima obogaćivanja kulturne i koncertne ponude Šibenika, poticanja mladih kreativnih Šibenčana da aktivnije sudjeluju u društvenom i kulturnom životu grada, te borbe za dobivanje prostora za kreativno izražavanje mladih u Šibeniku. U sklopu Kulturaljke vrijedni volonteri iz udruge P.A.R.K. do sada su organizirali brojne izložbe, tribine, edukacijska predavanja, radionice i koncerte kojima su mladim kreativnim sugrađanima dali prostor i priliku da se kreativno izraze i da njihove ideje dođu do šire publike. Iznijeli su lokalnoj samoupravi problem nedostatka prostora, skupljali potpise potpore i davali realne ideje za rješavanje problema. Koncertni dio programa održavali su na različitim napuštenim i

derutnim lokacijama u Šibeniku i okolici te tako otkrivali njihov potencijal za buduće prostore koji bi mladi odlično mogli iskoristiti. Do sada su u koncertnom dijelu nastupali razni izvođači alternativnih žanrova, iz Hrvatske i regije, a neki od njih su: Brkovi, Stillness, Goran Bare i Majke, Fakofbolan, Damir Urban, Pips, Chips & Videoclips, Kawasaki 3P, Psihomodo pop, Repetitor, M.O.R.T. i Zabranjeno pušenje. Mala čuda Ovogodišnji koncertni finale još je jedanput pokazao i dokazao da u Šibeniku u svakom slučaju nedostaje adekvatan prostor za svirke takve vrste i kapaciteta, ali i da »parkaši« svojim vrijednim radom i trudom svake godine čine prava mala čuda organizacijom Kulturaljke koja je izrasla u tradicionalni i prepoznatljiv brend Šibenika i županije, čiji program svake godine privlači sve više publike i dobrih bendova u Šibenik. Glazbeni program ove je godine poduprlo i Hrvatsko društvo skladatelja koje je donacijom pomoglo u organizaciji koncerta. Tako je odano priznanje volonterima udruge P.A.R.K. da nastave s dobrim poslom.

Nagrade najboljim stručnim i znanstvenim radovima s područja intelektualnog vlasništva

U povodu nedavne proslave 25. obljetnice Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo u Hrvatskoj Piše: Josip Radić

ržavni zavod za intelektualno vlasništvo nedavno je proslavio 25. obljetnicu, a svečana proslava bila je prilika i za dodjelu nagrada za najbolje stručne i znanstvene radove s područja intelektualnog vlasništva. Za najbolji rad u kategoriji Seminarski i završni radovi na preddiplomskom i diplomskom studiju nagrada je dodijeljena za rad Autorskopravna zaštita fiktivnih likova ili: kada je i superjunacima potrebna zaštita dvojice autora — Relje Rajkovića i Luke Kušpilića (studenti Pravnog fakulteta). Za najbolji rad u kategoriji Stručni i

znanstveni radovi znanstveno–istraživačkog i akademskog osoblja nagrada je dodijeljena za rad Implementation of Directive 2014/26/EU on Collective Management and Multi–Territorial Licensing of Musical Rights in Regulating the Tariff–Setting Systems in Central and Eastern Europe autorice dr. sc. Romane Matanovac Vučković, docentice na Pravnom fakultetu i voditeljice poslijediplomskog interdisciplinarnog specijalističkog studija Intelektualno vlasništvo. Bio je to povod za razgovor s laureatima. Romana Matanovac Vučković Možete li ukratko predstaviti svoj rad, koji su njegovi ciljevi i krajnji zaključci? U radu sam obrađivala kako će nova Direktiva o prekograničnom kolektivnom ostvarivanju autorskog prava na internetu djelovati na vrijednost glazbe u državama članicama Europske unije koje pripadaju tzv. srednjoj i istočnoj

Europi. Obrađivala sam načine određivanja cijene glazbe u kolektivnom sustavu prema dosadašnjim pravilima te projicirala kako će se nova pravila iz Direktive reflektirati na ta uređenja u budućnosti. Mogu reći da moja predviđanja nisu dobra; zaključila sam da će sustav novih pravila dovesti do pada vrijednosti glazbe, osobito u ovom dijelu Europske unije kojem i mi pripadamo. Tržišna utakmica Upozorila sam na to da Europska komisija nije uzela u obzir sve elemente kolektivnog sustava i njegovu posebnu ulogu u ovom dijelu Europske unije te da nije uzela dostatno u obzir kulturnu i socijalnu ulogu sustava kolektivnog ostvarivanja. U sustavu novih pravila glazbu je poistovjetila sa svakom drugom robom na tržištu. Mislim da će to negativno utjecati na vrijednost tzv. malih repertoara kao što su repertoari srednje i istočne Europe, koji će do-

datno izgubiti na vrijednosti u tržišnoj utakmici na internetu te će Europska unija posljedično izgubiti na kulturnoj raznolikosti. Možemo li intelektualno vlasništvo smatrati »sirovinom 21. stoljeća«? Kolika je svijest hrvatskog društva i političkih institucija o gospodarskom i kulturnom potencijalu kreativnosti? Intelektualno vlasništvo ima svoje lice i naličje. Ono je svakako jedan od važnih pokretača društva i društvenog razvoja. No s druge strane, potreba da se prigodom svakog korištenja uredi i, dakako, plati korištenje prava intelektualnog vlasništva djeluje i negativno u svijesti javnosti koja se tada ponaša kao da intelektualno vlasništvo cijelo vrijeme ipak »smeta« i negativno utječe na slobodu pojedinaca. Stoga je vrlo važno osigurati dobar balans između potrebe zaštite intelektualnog vlasništva i potrebe naplate korištenja intelektualnog vlasništva, od čega korist trebaju imati prije

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

I superjunaci trebaju zaštitu

agrađeni su dvojica studenata i jedna profesorica s Pravnog fakulteta: Relja Rajković i Luka Kušpilić te doc. dr. sc. Romana Matanovac Vučković, voditeljica poslijediplomskog interdisciplinarnog specijalističkog studija Intelektualno vlasništvo

Poslijediplomski interdisciplinarni sveučilišni studij Intele k tualno vlasništvo izvrsno Romana Matanovac Vučković: Sustav novih pravila dovest će do pada vrijednosti glazbe, osobito u ovom dijelu Europske unije kojem i mi pripadamo

svega kreativci, ali i oni koji ulažu u stvaranje intelektualnih tvorevina. Nije to tako jednostavno; svjedoci smo raznih lutanja, pa i na europskoj razini, u želji postizanja takvoga balansa. Meni se čini da smo danas u popriličnom disbalansu čije će se posljedice vidjeti za desetljeće ili dva. I vjerojatno će taj disbalans biti na štetu kreativnosti i kulturne raznolikosti. No voljela bih da nisam u pravu. Preživjeti od kreativnosti Koji se izazovi kriju za kreativce u bliskoj budućnosti, pogotovo ako se uzme u obzir rastuće digitalno tržište? Kreativci su na digitalnom tržištu suočeni s teškim izazovima. Za neke, poglavito one trenutačno manje poznate i s manje resursa, digitalno tržište je blagodat jer uspijevaju brzo i efikasno doći do javnosti, a onako od svojega kreativnog rada ne ostvaruju nikakvu znatniju zaradu. Za druge, već afirmirane, koji su u dosadašnjem sustavu ostvarivali prihode za vlastitu egzistenciju, digitalno tržište često donosi promjene koje ih tjera natrag, u sferu besplatnog korištenja jer znamo da je na internetu manje–više sve besplatno i dostupno. I servisi koji nude kreativne sadržaje zapravo naplaćuju bitno manje od onoga što se donedavno moglo zaraditi u drugim poslovnim modelima. Svakako je izazov uspjeti preživjeti i živjeti od kreativnog rada u digitalnom okružju koje inzistira na milijardama klikova kako bi se ostvarile i dalje male zarade. No kreativci su uvijek pokazivali žilavost i kreativnost pa vjerujem da će i u novim okolnostima uspjeti pronaći modele koji će zadovoljiti sve aspekte njihova života. Kako napreduje poslijediplomski studij Intelektualno vlasništvo, kakve su reakcije prve generacije i kakva je perspektiva studija u budućnosti? 92

je počeo s prvom generacijom polaznika kojih ima 26. Čini mi se da su reakcije studenata poslijediplomanata na organizaciju studija zaista dobre i da su polaznici zadovoljni. Vrlo nam je važno da smo na Sveučilištu u Zagrebu, koje je nositelj studija u kojem sudjeluje deset njegovih sastavnica, uspjeli osigurati dobar odziv polaznika jer je riječ o samofinancirajućem studiju koji se financira iz školarina i eventualno sponzorstava i donacija. Pokazalo se da je potreba za takvim studijem velika pa vjerujem da će i u budućnosti studij biti vrlo uspješan. Evo, polažu se ispiti, u tijeku je drugi semestar, sve ide dobro i prema planu. Relja Rajković i Luka Kušpilić Možete li ukratko predstaviti svoj nagrađeni rad? Što vas je ponukalo na tu temu i do kojih ste zaključaka došli? Relja: Rad Autorskopravna zaštita fiktivnih likova: ili kada je i superjunacima potrebna zaštita, baš kao što i naslov sugerira, pretežito se bavi pitanjem zaštite fiktivnih, izmišljenih likova, koji imaju važnu ulogu u književnim, filmskim i sličnim umjetničkim, autorskim djelima. Riječ je o likovima poput Supermana, Mickeyja Mousea i sl. Naime, na prvu, čini se logičnim da fiktivni likovi uživaju autorskopravnu zaštitu jer su oni najčešće originalne intelektualne tvorevine autora. Iako oni zaista, pod određenim uvjetima, uživaju autorskopravnu zaštitu, to nije sasvim jasno uređeno u Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima, zato smo radom pokušali razjasniti tu situaciju odgovarajući na pitanja jesu li i pod kojim uvjetima fiktivni likovi predmet autorskopravne zaštite. Američka praksa Rad možemo, ugrubo, podijeliti na dva dijela. U prvome dijelu rada analizirali smo sudske presude američkih sudova te njihova stajališta glede zaštite fiktivnih likova, a u drugome dijelu nastojali smo doktrine, koje su godinama razvijali američki suci, prilagoditi te primijeniti u kontekstu zakonodavstva Republike Hrvatske. Budući da je američka filmska industrija jedna od najvećih, izabrali smo ugledati se na rješenja nji-

hove jurisprudencije. Oni se, naime, bave tim pitanjem još od davne 1930. godine, stoga nas ne iznenađuje što su u međuvremenu razvili bogatu sudsku praksu. Na ideju smo došli u razgovoru s našim mentorom prof. dr. sc. Igorom Glihom, koji nam je ukazao na probleme s područja autorskog prava koji su proizlazili iz dugogodišnjih sporova o popularnom liku Jamesu Bondu. Nakon što smo počeli istraživati slučaj Jamesa Bonda, ubrzo smo uočili specifičnosti pravne zaštite fiktivnih likova te okolnost da u Hrvatskoj nije mnogo pisano o tome, što je u pravilu odličan indikator da je tema znanstvenoga rada pogođena. Kad je, zapravo, superjunacima potrebna pravna pomoć? Relja: Superjunacima, odnosno, fiktivnim likovima pravna je pomoć potrebna u slučajevima povrede autorskog prava na njima. Autorsko pravo apsolutno je pravo, što znači da se kao potencijalni povreditelji pojavljuju sve osobe osim samog autora. Do povrede autorskog prava može doći povredom zakona, ali i povredom ugovora. Povredu zakona može učiniti bilo koja osoba jer je autorsko pravo apsolutno, dok ugovor može povrijediti samo ugovorna stranka. Povrede prava Predmetom povrede mogu biti autorova imovinska, ali i moralna prava (ovlaštenja). Tipična povreda autorskog imovinskog prava je neodobreno korištenje, što obuhvaća svako korištenje autorskog djela koje nije odobrio autor ili drugi nositelj autorskog prava. Do takve povrede može doći neovlaštenim umnožavanjem, javnim prikazivanjem, izvedbom, preradom i sl. Do povrede može doći i neplaćanjem autorske naknade, budući da za svako korištenje autorskog djela autoru pripada naknada, ako ZAPSP–om ili ugovorom nije drukčije određeno. Povreda moralnih prava također je važan problem, budući da je moguće iskrivljavanje fiktivnog lika, njegovo stavljanje u nedolične situacije i sl. Na koje ste zanimljive slučajeve naišli tijekom pripreme rada? Luka: Tijekom pisanja rada naišli smo na mnogo zanimljivih slučajeva u kojima su se pojavljivali poznati fiktivni likovi, budući da upravo općepoznati likovi imaju golem ekonomski potencijal zbog svoje prepoznatljivosti. Tako je u sporu Detective Comics v. Bruns Publications (111 F.2d 432 /2d Cir.1940/) nositelj autorskog prava na Supermanu, Detective Comics, tvrdio kako lik Wonderwoman krši njegovo autorsko pravo, jer su oba lika superjunaci u ljudskom obliku, s izvanrednom snagom i brzinom te s ciljem borbe protiv zla. Tuženik se branio tvrdeći da Superman

nije ništa više nego stereotip, tj. ideja koja ne uživa autorskopravnu zaštitu. Sud je ipak stao na Supermanovu stranu jer je utvrdio da postojanje specifičnih elemenata, poput zaustavljanja metaka, preskakanja građevina, letenja, dizajna njegova kostima i sl., čine lik Supermana razrađenijim i razvijenijim od stereotipnog lika »dobronamjernog Herakla«, kako je tvrdio tuženik. Bond u Hondi Filmski studio MGM morao je sudskim putem tražiti zaštitu lika Jamesa Bonda u slučaju Metro–Goldwyn–Mayer Inc. v. American Honda Motor Company Inc. (900 F.Supp.1287 /C.D. Ca.1995/). Naime, Honda je 1995. u SAD–u emitirala reklamu za svoj novi model Honda del Sol u kojemu ljubavni par u automobilu progoni na autocesti negativac u helikopteru. Muškarac je elegantno odjeven i govori britanskim naglaskom, a ime mu je — James Bob. Reklama je aludirala na poznatog tajnog agenta do te mjere da je MGM smatrao da je njegovo autorsko pravo na liku povrijeđeno. Honda se branila kako njezina reklama prikazuje stereotipnu scenu potjere te da lik Jamesa Bonda ne uživa zaštitu jer se mijenjao u različitim filmovima i glumcima koji su ga glumili. Sud se nije složio s Hondinom obranom te je pružio zaštitu nositelju autorskog prava na Jamesu Bondu. Naime, američki je sud utvrdio preveliku sličnost te naveo da upravo činjenica što su elementi lika konstantni, unatoč čestim promjenama glumaca, svjedoči o jedinstvenosti lika i ne podupiru tvrdnju da je ostao na razini ideje, već je konkretiziran. Sud je sažeo svoje mišljenje: »James Bond film bez Jamesa Bonda nije James Bond film.« Kako vidite perspektivu intelektualnog vlasništva u hrvatskom kontekstu u sljedećih nekoliko godina? Luka: Intelektualno vlasništvo u kontekstu Republike Hrvatske ne može se gledati izvan europskog konteksta. Europska unija uložila je velike napore u harmonizaciju i unifikaciju uređenja intelektualnog vlasništva, da bi unutarnje tržište bolje funkcioniralo. Hrvatska je uspjela u većem dijelu odgovoriti na europske izazove, no moramo imati na umu da je uređenje intelektualnog vlasništva u Republici Hrvatskoj još relativno »mlado« i da je pred nama još dug put. Ono na čemu zasigurno još moramo raditi jest podizanje svijesti o važnosti intelektualnog vlasništva, i još važnije, važnosti njegove zaštite. S tim su izazovom, u suvremenoj eri globalizacije i interneta, suočene sve države, pa tako i mi. Sigurno je da intelektualno vlasništvo zaista uvelike pridonosi ekonomiji i temelj je budućeg razvoja na svim područjima. Upravo je zato vrijedno zaštite.

Kako su kanali za distribuciju glazbe i ulazak interneta u svakodnevni život uvelike promijenili odnos prema glazbi

Kome još trebaju glazbeni kritičari? Piše: Dubravko Jagatić

redinom 20. stoljeća, kad je popularna glazba sa Zapada dolazila raznim putovima nama na istok i pritom bila tretirana kao negativan primjer dekadencije, glazbeni kritičari bili su svojevrsni izviđači i vodiči kroz tu privlačnu dekadenciju. S vremenom je popularna glazba sa Zapada postala dio naše svakidašnjice nevezane za društveno uređenje i važan segment popularne kulture. Utjecaj glazbenih kritičara rastao je usporedno s popularnom glazbom sve do pojave interneta.

nila, kaseta, CD–a, slušajući je pažljivo i s razumijevanjem, proučavajući pritom karijere izvođača i autora te njihov položaj u odnosu na druge izvođače i scenu globalno, postupno su počeli gubiti utjecaj na kakav su navikli i kakav je itekako postojao još u 20. stoljeću. Kome još zapravo trebaju glazbeni kritičari? Roba široke potrošnje Od početka 21. stoljeća kanali za distribuciju glazbe i ulazak interneta u svakodnevni život uvelike su promijenili odnos prema glazbi. Do glazbe se više ne dolazi »teško« kao nekad. Glazba nikad nije bila dostupnija nego danas. Do bilo kojega glazbenika i njegova autorskog djela gotovo da možemo doći jednim

u nepreglednom broju skladbi, žanrova, izvođača… I tu ponovo glazbeni kritičari dolaze do izražaja. Kao što su nekad bili među prvima koji su imali povlasticu da preslušaju neke albume i svjedoče ovakvim ili onakvim nastupima te da pišu s razumijevanjem zašto su neki dobri, a neki loši, obrazlažući to znalački napisanim tekstovima, tako danas imaju ulogu svojevrsnih glazbenih selektora. Dobar glazbeni kritičar uvijek će nečije autorsko djelo staviti u ispravan kontekst kvalitete, žanra, vremena, društva… Glazbeni kritičari snalaze se u tom moru glazbe i ponovo su svojevrstan putokaz. Barem bi trebali biti. Neka vrsta profesora povijesti suvremene glazbene umjetnosti i popularne glazbe sa svim svojim žanrovima

Omiljeni »kritičari« Sve do trenutka kad su korisnici društvenih mreža shvatili da mogu, žele i hoće svima napisati i reći što oni misle o nekom novom bendu, pjesmi, albumu… I onda su preko noći razni youtuberi, blogeri i vlogeri, tinejdžeri i menadžeri… počeli pisati kritike, namećući se svojim stilom, stavovima, nebiranim riječima, neopravdanim napadima ili pak nepotrebnim hvalospjevima, stvarajući od sebe izuzetno utjecajne »glazbene kritičare« ili, suvremenim

obar glazbeni kritičar uvijek će nečije autorsko djelo staviti u ispravan kontekst kvalitete, žanra, vremena, društva… jezikom rečeno, digitalne influencere. Štoviše, doseg njihovih riječi ponekad se brojio u desecima, ako ne i stotinama tisuća pratitelja ili followera koji su počeli bezrezervno slušati i slijediti omiljenog »kritičara«, čime je njihov utjecaj rastao i raste još uvijek, bez obzira na to što su ponekad njihove »glazbene kritike« bile uvjetovane trenutačnim raspoloženjem. U istom tom razdoblju glazbeni kritičari, koji su rasli uz glazbu s vi-

klikom miša. Možemo s glazbenikom komunicirati u realnom vremenu, možemo vidjeti kako on izgleda, možemo čuti sve što je ikad stvorio i usporediti to s nepreglednim brojem glazbenih djela nastalih diljem svijeta. Drugim riječima, teško je danas snaći se u tom digitalnom moru ponude glazbe sa svih strana svijeta. I koliko god je prednost to što se do glazbe dolazi tim jednim klikom, toliko je jednako teško snaći se

koji argumentirano, sa stavom obrazlažu u svojim tekstovima zašto je nešto dobro ili loše. Istovremeno, publika je zbog te dostupnosti glazbe svakome tko je umrežen, tu istu glazbu počela doživljavati kao robu široke potrošnje, ne razmišljajući pritom koliko je realna umjetnička vrijednost nekog autorskog djela. Zašto i bi, kad je glazba tu za zabavu i ima je na sve strane. Svih mogućih žanrova na svim mogućim jezicima.

lazbeni kritičari kao vrsta još uvijek nisu izumrli i u današnjem su društvu možda potrebniji nego ikad

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Uloga glazbenih kritičara danas je možda još i važnija nego prije, iako njihov utjecaj sve više potiskuju oni koji glazbu stvaraju zbog profita, a ne umjetničke vrijednosti

Ambijentalne, bučne, fino nijansirane, hard core, elektroničke, klasične, ovakve ili onakve. Umjetnička vrijednost Upravo zbog takvog pristupa, umjetnička vrijednost glazbe došla je neopravdano u drugi plan, iako ne treba smetnuti s uma da jedan dio autora stvara glazbu isključivo tretirajući je kao robu široke potrošnje koja donosi zaradu i zbog zarade se stvara, podilazeći pritom masi na brojne načine. Profit ne bi smio opravdavati lošu glazbu, zbog čega ni top–ljestvice više nisu pravo mjerilo nečije popularnosti. Baš zbog spomenute dostupnosti. Popularnost ne znači nužno i kvalitetu. Upravo zbog svega toga, glazbeni kritičari su itekako bitni danas kad svatko želi biti glazbeni kritičar i kad je to omogućeno gotovo svakome tko se zna služiti internetom. No razlika između svakodnevnih glazbenih kritičara na društvenim mrežama koji imaju nešto reći i onih koji su glazbeno itekako potkovani je zaista velika. Pritom glazbeni kritičari s pokrićem to rade profesionalno i za novac, dobro pazeći što će i kako napisati, svjesni svoje odgovornosti u društvu i svojega utjecaja, ma koliko sve manji bio. Glazbenici će postati popularni zbog publike i slušatelja, ali će njihov umjetnički rad procijeniti glazbeni kritičari, dajući im na taj način vjetar u leđa ili pak smanjiti njihovu potencijalnu popularnost koja ponajprije leži u dobroj pjesmi i kvalitetnom autorskom radu. Glazbeni kritičari kao vrsta još nisu izumrli i u današnjem su društvu možda potrebniji nego ikad jer kad se glazba počinje mjeriti isključivo profitom, a umjetnost visinom postignute cijene za neko djelo, društvo je stiglo na kraj puta.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Svečana obljetnica diskografske kuće Croatia Records

im je godina tek

Otkako je Jugoton objavio prvu singlicu Ti tvoji zubići/Jedan mali brodić u izvedbi Zagreb Male Quinteta, traje uspješna priča naše najveće diskografske kuće koja danas kao Croatia Records drži gotovo 50 posto tržišta bivše Jugoslavije

Piše: Bojan Mušćet

oći danas do središnjice Croatia Recordsa putniku namjerniku neće biti jednostavno. Da, došao je do Makarske 3, tu je ograda, parkirani automobili, natpisi... Pogrebno poduzeće, razne uslužne djelatnosti, putokaz i za Croatia Records. Krenut će malo zaobilazno i stići do zgrade u kojoj je naša najveća diskografska kuća. Pozvonit će, dočekat će ga osmijeh iznutra, poznate pjesme, dobra atmosfera. No okrene li se malo... Prolaze dostavna vozila, pakiraju se longplejke, stroj za prešu vinila radi punom parom, mnoštvo ljudi prolazi, neko drugo doba diskografije je u punom zamahu. Velike zvijezde prolaze Zvjezdanom stazom prema upravnoj zgradi, u studiju se snimaju najnoviji hitovi, kompleks u (tada) Niškoj bb živi punim plućima. Osamdesete u Jugotonu kojih se vrlo dobro sjećam imale su svjetsku aromu, kao što su devedesete u Croatia Recordsu imale jedinstvenu priču u globalnim okvirima. Pa ipak, to su slike i zvukovi mnogo duljeg albuma, koji traje 70 godina, a službeno je počeo kad je Jugoton objavio prvu singlicu Ti tvoji zubići/Jedan mali brodić u izvedbi Zagreb Male Quinteta koji je predvodio Sergije Rainis. Bila je to prva Jugotonova ploča koja nije imala omotnicu; bila je upakirana tek u zaštitni kartonski ovitak. Bivša tvornica

Jugoton vuče korijene iz tvornica Edison Bell Penkala i Elektron koje su objavljivale gramofonske ploče prije Drugog svjetskog rata i tijekom ratnih godina. Prva je kompanija bankrotirala, a drugoj je Federativna Narodna Republika Jugoslavija konfiscirala imovinu i preimenovala je u Jugoton. Jugoton je počinjao u Ilici 213, u prostorima nekadašnje kemijske tvornice Slavia. Kako navode Sanja Bacharach Krištofić i Mario Krištofić u izvrsnom katalogu sjajne izložbe Istočno od raja, postavljene prije dvije godine u Zagrebu, a nakon toga i u Beogradu, tu počinje povijest »našeg« Jugotona koji se malo– pomalo, unatoč ili upravo zbog sustava u kojem je nastao, pretvarao u jednog od divova socijalističkog društva, tvornicu popularne glazbene i vizualne kulture. Direktor Jugotona postaje Slavko Kopun, koji na tom mjestu ostaje do 1977. godine. Nakon povijesnoga NE Informbirou, KPJ je odlučan da se okrene zapadnim utjecajima, pa propušta lake note koje zabavljaju poslijeratni puk zapadnih zemalja. Upravo potkraj četrdesetih počinje dominacija Ive Robića, praćenog dojmljivim glasovima Rajke Vali i Brune Petralija. Plastična galanterija S obzirom na to da tada nije baš bilo gramofona, Jugoton je uz ploče proizvodio i plastičnu galanteriju. Snimke su se urezivale u voštanu ploču u podrumu zgrade Radio Zagreba, a matrice su se izrađivale u novom odjelu galvanoplastike. Isključivo na proizvodnju ploča Jugoton je prešao tek 1956. godine. Godinu dana poslije počinje objavljivanje singlica i EP–a, a 1958. godine izdano je više od 500.000 ploča, među kojima je bila i prva sa stereo zvukom — Tam kjer murke cveto kvinteta Avsenik. U to doba na mjesto glazbenog urednika stižu Pero Gotovac, tek diplomirani polaznik Muzičke akademije, svestrani tekstopisac Mario Kinel i Zvomir Krkljuš, još jedan iz plejade ranih asova Jugotona. O počecima Jugotonove diskografije Pero Gotovac u katalogu Istočno od raja kaže:

Obožavatelji čekaju na autograme omiljenih zvijezda

»Na putovanjima u Češku ili Njemačku, radi razmjene snimki, skupljao sam iskustva u tonskim studijima. Vidio sam kakav je proizvodni proces, od odabira glazbe, organizacije, produkcije, administracije, postprodukcije, montaže, urezivanja, galvanizacije, kontrole otisaka do dizajnerskih zahvata i opreme produkta. Sve osim distribucije bio je, zapravo, moj zadatak.

Strelovit uspjeh Pjesme se objavljuju na singlovima, a 1956. Jugoton objavljuje i prvi album; na 10–inčnom vinilu objavljen je long play — Pjeva vam Ivo Robić. Bilo je to jedno od prvih izdanja s ovitkom. U prvih deset godina Jugoton je objavio oko 700 domaćih i 120 licencnih izdanja na tzv. tvrdim pločama. Dominiraju prepjevi stranih pjesma, a pjevači nastupaju uz pratnju radijskih orkestara. Održavaju se i festivali, no na njima nastupaju dva izvođača (uglavnom Ivo Robić i Rajka Vali) koji interpretiraju razne skladbe na muški i ženski način. Ipak, Opatija ‘58 prvi je pravi festival, kao i prvi festivalski long play s velikim hitovima raznih izvođača. Jugotonova proizvodnja od 1956. do 1961. povećala se oko osam puta, a profit je bio 16 puta veći nego u prethodnom razdoblju. Kad su u drugim socijalističkim republikama vidjeli da diskografija nije samo prigodna razonoda, nego ozbiljan posao (situacija nalikuje na današnje prijepore oko gaminga), osnovane su diskografske kuće i ondje — Proizvodnja gramofonskih ploča Radio–televizije Beograd (PGP RTB) i ljubljanski Helidon. I u drugim istočnim zemljama počinju se osnivati diskografske kuće s licencnim programom, no kako navodi Dean Vuletić u katalogu Istočno od raja, »do kraja hladnoga rata Jugoton će ostati najzapadnija diskografska kompanija u komunističkoj Istočnoj Europi.« Jugoton prati trendove, pa je 1960. objavljena licencna ploča Elvisa Presleyja Takav je Elvis Presley, što je rezultat sklapanja licencnog ugovora s američkom kompanijom RCA Victor. Dvije godine poslije objavljen je EP Bijelih strijela, prva rock–ploča na ovim prostorima. Iz Ilice u Dubravu Iz Ilice se Jugoton 1963. seli u Dubravu gdje se sagradila tvornica prema najvećim diskografskim mjerilima. Nova tvornica naslanjala se na kompleks Jadran filma, tada Dubrava filma. Upravo je mogućnost korištenja tonskih studija Dubrava filma, tada jednoga od najsuvremenijih studija u srednjoj Europi, bila presudna za odluku da se Jugoton useli ondje. Oba kompleksa osmislio je arhitekt Igor Skopin, a sagrađeno je osam objekata. Početkom srpnja 1963., istovremeno sa završnim građevinskim radovima, u

tvornici se počinju montirati novi strojevi: preseljenjem u Dubravu, Jugoton je prvi put imao sve uređaje u tehnološkom nizu za izradu gramofonskih ploča. Nepunih godinu dana nakon toga u zagrebačkoj Bogovićevoj 5 počinje se uređivati i prodajni salon u Zagrebu koji kreira Vjenceslav Richter. Potkraj šezdesetih godina objavljuje se i prvi pravi long play na 12–inčnom vinilu — Naši dani Grupe 220. Potpisani su ugovori sa svjetskim izdavačima, pa Jugoton počinje objavljivati licencna izdanja tvrtki EMI, Decca i RCA. Procvat sedamdesetih

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

S vremenom sam organizirao redakciju, otvorio knjige, izmislio brojeve serija, kreirao oblik etiketa, formirao obrasce za ugovore s izvođačima, počeo voditi katalog po vrstama, sređivao sva autorskopravna pitanja, obavljao i druge uredničke poslove«, piše u katalogu.

Zahvaljujući ekonomskom prosperitetu, prodaja nosača zvuka, odnosno vinila i kaseta (kasete se počinju proizvoditi 1971. godine), postaje sve veća, pa Jugotonova proizvodnja raste na devet milijuna. Otvaraju se predstavništva u 16 gradova diljem bivše Jugoslavije. Kuriozitet je da su tijekom uređivanja dućana u riječkoj Užarskoj ulici pronađeni ostaci rimskih termi. U dva navrata, šef propagande i rukovoditelj prodaje Jugotona bio je Đorđe Kekić koji se u katalogu Istočno od raja prisjeća nastanka drugog Jugotonova logotipa: »Ne znam tko je dizajnirao prvi logo Jugotona, pisana slova na valovitim notnim crtama, ali drugi, onaj s pisanim slovima u ovalnom okviru — to je napravio Ivan Ivezić. Ptica (žuna) i tonski zapis ‘nova ploča’ djelo je i animacija pokojnog Slavka Drobnića, u čijem su se studiju radili mnogi reklamni televizijski spotovi toga doba.« Istovremeno s ko- Zdravko Čolić jedna je od najvećih zvijezda Jugotona mercijalnim uspjesima, Jugoton je razvijao Bez subvencija iz državnog proračuna, i izdanja namijenjena edukaciji na po- Jugoton je izdavao serije Antologija hrdetiketama Fonoars, Dischotalia i Fo- vatske glazbe na gramofonskim plonolingua, gdje su bili objavljivani strani čama, Suvremeni hrvatski skladatelji i i domaći uradci u kategoriji kazališnih Suvremeni hrvatski interpreti. Jugoton i književnih ostvarenja, kao i glazbena je izdavao i diskografski pratio Zagreliteratura. bačke soliste, Zagrebačku filharmoniju, Zagrebački kvartet, Zagrebački gitarski trio, Pro arte i mnoge soliste ozbiljBez subvencija ne glazbe, od Ive Pogorelića do Ruže O tome u katalogu Istočno od raja go- Pospiš–Baldani.« vori Dubravko Majnarić, glavni i odgovorni urednik programa Jugotona od U sedamdesetima počinje era velikih albuma, od Čovjeka kao ja Arsena De1974. do 1985.: dića preko Dnevnika jedne ljubavi Josi»Programi zabavne, narodne (novo- pe Lisac do Bitange i princeze Bijelog komponirane), popularne i rock glazbe dugmeta. donosili su veliki prihod koji smo ulagali u produkciju ozbiljne, operne, jazz, Potkraj sedamdesetih direktor Jugoizvorne etno glazbe i govornih izdanja. tona postaje Steven Piler (od 1977.

Prodavaonica Jugotona (danas Croatia Recordsa) u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici otvorena je 1964. godine

do 1981.), kojega će naslijediti Mirko Bošnjak. Naklade ploča pojedinih izvođača dosezale su i više od 500.000 primjeraka, a nenadiđeni rekorder je Daniel Popović, koji je prodao album Bio sam naivan u 717.166 primjeraka, zahvaljujući uspjehu eurohita Džuli s kojim je bio četvrti na Eurosongu. Rekordna proizvodnja Tijekom 1979. i 1980. provedena je posljednja rekonstrukcija prešaonice, tako da je 1983. postignuta rekordna proizvodnja ploča: više od pet i pol milijuna primjeraka. Proizvodnja kaseta te godine doseže rekord od 5.821.000 proizvedenih komada, čime je nadmašena proizvodnja vinila. Siniša Škarica, koji je u Jugotonu bio na nekoliko funkcija, uključujući i poziciju glavnog i odgovornog urednika, uspio je ući i u pjesmu (Osamdesete,

ugoton vuče korijene iz tvornica Edison Bell Penkala i Elektron koje su objavljivale gramofonske ploče prije Drugog svjetskog rata i tijekom ratnih godina

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Daleka obala), a u katalogu Istočno od raja obrazlaže: »Naše tržište bilo je, zapravo, vrlo potentno. O tome su govorile naklade ploča, koje su rasle iz godine u godinu. Ali i naklade kaseta. Prevaga jednog ili drugog proizvoda ticala se žanrova i profila kupaca. Rock–glazba se bolje prodavala na LP pločama, a zabavna i narodna na kasetama: prvu je kupovala, recimo, poglavito urbana publika, a drugu seosko i prigradsko stanovništvo. Sredinom osamdesetih vinilna diskografija je kod nas, kao uostalom i u svijetu, doživjela klimaks. Došli smo na dvadeset milijuna proizvoda! Na Jugoton je otpadalo više od 60%, oko dvanaest milijuna proizvoda svih vrsta. Kad se uspoređujemo s inozemstvom, i to onim na Zapadu, sjećam se podatka o Bowiejevu albumu Let’s Dance. Kod nas je prodano više od 50.000 primjeraka, a Veljkovi podaci iz EMI–a o njegovoj prodaji u Italiji, dva i pol puta većoj i zapadnijoj, s neusporedivom glazbenom tradicijom, govorili su o cifri od 30.000. Usput, album je objavljen isti dan kad i u cijelom

»U jednom trenutku imali smo čak više od 70 inozemnih izdavača, što je bilo bez presedana u diskografiji u svijetu. Jugoton je prodavao oko milijun i pol inozemnih albuma godišnje. Bila je to dobra trećina godišnje proizvodnje. Ne pamtim da mi je ijedno inozemno izdanje ikad odbijeno. S vremenom sam postigao da se objave i trajno održavaju kompletan katalog Beatlesa i njihovi solo albumi, svi Rolling Stonesi koje smo imali, najvažnije iz repertoara Elvisa Presleyja, svi albumi Pink Floyda, Davida Bowieja, Eltona Johna, Queena, Roxy Music, Boba Marleyja, Talking Headsa, Blondie, U2, Simple Mindsa — da spomenem samo neke.« U osamdesetima Jugoton postaje meka za sve propulzivnije pop i rock– izvođače s kvalitetom koja ne odudara od inozemne ponude slične glazbe, od Azre do Dine Dvornika. U to doba raste i licencna produkcija, pa se aktualni albumi velikih rock–izvođača, od Davida Bowieja do Ramonesa vrlo brzo mogu naći na policama Jugotonovih dućana. Štoviše, Average White Band i Manfred Mann’s Earth Band svoje su albume inicijalno objavili putem Jugotona na jugoslavenskom tržištu, a tek onda drugdje u svijetu. Novi tehnološki iskorak Jugotona dogodio se 1985., kad je ostvareno prvo snimanje na digitalni način, u suradnji s engleskom tvrtkom Sony Broadcast. Snimanje je upriličeno u župnoj dvorani crkve Sv. Križa u zagrebačkom Sigetu, a izvođači su bili Zagrebački solisti, Zagrebački puhački trio, Zagrebački kvartet i violinist Goran Končar. Ratna zbivanja uništila su bivšu državu, ali i Jugoton. Na njegovim temeljima nastaje Croatia Records, najveća diskografska kuća u Hrvatskoj. Bilo je to 1. listopada 1991. Za vrijeme rata Croatia Records odlučuje zatvoriti svoj pogon za proizvodnju vinila, pa 1994. izlazi ploča Papa Hrvatima i to je posljednji album koji je napravljen u Dubravi. Croatia Records poslije je objavio nekoliko vinilnih albuma, ali proizvedenih u inozemstvu. Fokus je stavljen na kompaktne diskove, pa je tako i kaseta, u drugoj polovici devedesetih, nestala iz ponude Croatia Recordsa.

Croatia Records, na čijem je čelu Želimir Babogredac, može se pohvaliti bogatim katalogom s 90.000 pjesama

zapadnom svijetu, u proljeće 1983., što je postalo pravilo s ključnim licencnim izdanjima«, piše Škarica. Meka pop–rocka

O Jugotonovim licencnim poslovima dugogodišnji urednik licencnih izdanja Veljko Despot u katalogu Istočno od raja kaže:

Na domaćem tržištu, u svim segmentima glazbenog stvaralaštva — ozbiljne glazbe, jazza, instrumentalne, pop, rock, zabavne i etnoglazbe — Croatia Records proizvodi oko 70% ukupne proizvodnje nosača zvuka. Poslovni cilj tvrtke je okupljanje najvažnijih glazbenika, skladatelja, producenata i izvođača te daljnji razvitak distribucijske mreže. Bogata fonoteka Danas Croatia Records posjeduje bogatu fonoteku s oko 90.000 naslova

Prodajno mjesto Jugotona u Novom Sadu

na raznim izdanjima i nosačima zvuka. Cjelokupni fond smješten je u klimatiziranom spremištu uređenom u skladu sa svjetskim standardima, po uzoru na EMI. Nova poslovna filozofija tvrtke, na čijem je čelu direktor Želimir Babogredac, dovela je do povećanja broja reizdanja i kompilacija te brojnih novih ugovora s najvećim imenima hrvatske glazbene scene. »Danas produkcija Croatia Recordsa sadrži oko 60% kompilacija, što je u skladu sa svjetskim trendovima. Prije 60 godina singl je bio temelj diskografije, potom su došli albumi, danas opet imamo jednu pjesmu kao osnovu. Do 1996. nismo razmišljali na taj način, no sa serijalom Platinum Collection, koja je naša najveća, najkomercijalnija i najkvalitetnija zbirka kompilacija, napravili smo radikalan obrat i počeli objavljivati kolekcije najboljih pjesama naših izvođača na jednom ili dva diska na kojima je bilo 40 do 50 pjesama. Dosad smo prodali 285.000 kompilacija, a Platinum Collection danas se može preslušati na svjetskim streaming servisima kao što su iTunes, Deezer, Spotify«, govori Babogredac o strategiji poslovanja. U katalogu Croatia Recordsa, koji je posve digitaliziran, ima približno 90.000

pjesama. Od toga je 50.000 hrvatskih pjesama, a ostale su iz drugih zemalja regije. Danas tvrtka drži gotovo 50% tržišta bivše Jugoslavije. Kako navodi direktor Croatia Recordsa Želimir Babogredac, najnakladniji je Dino Merlin, koji je dobio platinasti trofej za prodanih 55.000 primjeraka posljednjeg albuma. Tvrtka Autor, vlasnik Croatia Recordsa, inicira i pokreće hrvatski glazbeni kanal: CMC — Croatian Music Channel u lipnju 2005. godine. Poslije je pokrenut i drugi kanal — Jugoton TV. Croatia Records u Bogovićevoj ulici u Zagrebu otvorio je preuređenu glazbenu prodavaonicu Nova ploča koja je spojena s istoimenim cafe barom. Također, posjeduje prodavaonice u Užarskoj ulici u Rijeci te na Narodnom trgu u Splitu, a otvorila je i tvrtku u Srbiji. U zgradi sjedišta Croatia Recordsa nalazi se i jedan od najmodernijih audio– vizualnih studija u Hrvatskoj koji je svečano otvoren 19. svibnja 2016. godine. I to je jedan od razloga što danas Croatia Records uspješno posluje, a tradicija duga 70 godina neprestano se obnavlja novim izdanjima, poslovnim rješenjima i zasluženim tržišnim uspjesima.

Hrvatska klasična i suvremena glazba u digitalnom svijetu

D j e l a M l a d e n a Ta r b u k a z a j e d n u i v i š e t u b a ( J e d n a h r va t s ka p r i č a i Sonata) pr vi put na albumu

Bersa — »prekomorski« najtraženiji autor

Uspjeh je najbolja osveta

U Cantusovu digitalnom glazbenom izlogu najtraženija je glazba Blagoja Berse za klavir u izvedbi pijanista Rubena Dalibaltayana (po broju pregleda i downloada u SAD–u i Japanu)

Naziv albuma, Tuba’s Revenge (osveta tube), možemo shvatiti kao poruku instrumenta koji se pobjedonosno javlja nakon višestoljetne zanemarenosti

igitalne su se tehnologije uspješno integrirale u našu svakodnevicu, a internet postao nezaobilazno sredstvo komunikacije — pametni telefoni i mobiteli, portali i društvene mreže omogućili su do jučer nezamislivo — komunikaciju i trenutačni pristup neograničenom broju informacija i podataka. U glazbenoj industriji pojavile su se digitalne platforme za distribuciju glazbenih sadržaja, poput Apple iTunes, Spotify, Deezer, Google play, Amazon digital i YouTube na kojima su prisutni i hrvatski autori i izvođači.

Najvažnije rezultate i najveće brojke pregleda i downloada Blagoje Bersa ima pop–rock i zabavna glazba, istaknuti izvođači i na hrvatza klavir skoj glazbenoj sceni već poznata imena, ali zanimljive rezultate Cantus/HGZ/HRT bilježe i hrvatski autori i izvođači klasične i suvremene glazbe. U diskografskoj kući Cantus takav je slučaj s djelima hrvatskoga skladatelja Blagoja Berse (1983.–1934.), rođenog Dubrovčanina, koji je nakon završetka Bečkog konzervatorija radio i djelovao u Beču, Splitu i Zagrebu i koji se smatra jednim od najvažnijih predstavnika hrvatske glazbene moderne. Nekoliko Bersinih klavirskih skladbi u izvedbi pijanista Rubena Dalibaltayana (Po načinu starih ‘Airs de ballet’, Melancolie op. 76., Ora triste…) ostvarilo je odlične rezultate po broju pregleda i downloada u SAD–u i Japanu, poglavito na servisima iTunes i Amazon digital. Ruben Dalibaltayan

Uz Bersu, zapažene rezultate imaju i djela Stjepana Šuleka (1914.–1986.), kao i kompilacijska izdanja Hrvatskog dječjeg festivala i edicije Hrvatski suvremeni skladatelji. Hrvatska suvremena i klasična glazba najviše se pregledava i preuzima putem digitalnih platformi Spotify, Deezer i iTunes, i to u SAD–u, Njemačkoj, Švedskoj, Velikoj Britaniji i Nizozemskoj. Razlog što Republika Hrvatska nije na popisu jest činjenica da, uz izuzetak Deezera, ne postoji službena svjetska digitalna plaforma koja posluje na teritoriju RH (YouTube kao servis funkcionira i posluje na teritoriju Hrvatske, ali se ne smatra isključivo glazbenom platformom). Pojavom digitalnih tehnologija hrvatska suvremena i klasična glazba očito je dobila nove alate predstavljanja i distribucije — na nama je da prepoznamo i iskoristimo ono najbolje što nam nove tehnologije pružaju te pronađemo načine da što kvalitetnije i zanimljivije prikažemo hrvatsku glazbenu baštinu i blago hrvatskoga glazbenog stvaralaštva u digitalnom okružju.

ngleski naziv (osveta tube) za nos a č zvuka na kojoj je Kvartet tuba XL snimio Jednu hrvatsku priču, suitu u deset stavaka Mladena Tarbuka, a Krunoslav Babić (tuba) i Srebrenka Poljak (klavir) njegovu Sonatu za tubu i klavir, djeluje pomalo ironično, ali u isto vrijeme ukazuje na suvremenu višejezičnost, baš kao što njegova Hrvatska priča sugerira višetematičnost motiva i Mladen Tarbuk / citata. Kvartet XL Zamašan zadatak Tuba’s za članove kvarteta tuba koji su se doRevenge sad afirmirali kao studiozni i nadareni Cantus, 2016. svirači s osobitom misijom da za svoj instrument, takoreći ni iz čega, stvaraju i repertoar i snimke. Uho za autora Pritom ih karakterizira izrazito uho za intencije autora i znaju ih dovesti u prvi plan, istaknuti smisao nekog zahvata. Suita Mladena Tarbuka (1962.) koji se češće nego drugi skladatelji daje na pisanje skladbi za taj instrument, potaknuta je dnevničkim zapisima jednog stradalnika logora Jasenovac koji su već bili obrađeni kao kazališna predstava. Tekst popratne knjižice dr. Nikše Glige podsjeća na to da i Tarbuk pomalo teatralizira izvedbu suite, ali na nosaču zvuka svjedočimo dakako o zvukovnom potencijalu i on nam se čini izrazito primjerenim; Tarbuk se upravo poetski točno pridržava citatnosti, kratkim, repetitivnim tonovima, gotovo kao »kljucanjem« staccatima, čime od tube dobiva neobičan efekt pa se čini kao da je truba, ali deprimi-

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Miro Tabak

Piše: Đurđa Otržan

rana, spuštena u neko sumračno vlastito podneblje zvuka. S obzirom na temu, to je prikladni tretman dionice. U suiti od čak deset stavaka, Tarbuk dotiče melos raznih naroda i narodnosti upletenih u tragediju Drugog svjetskog rata, od Hrvata, Nijemaca, Srba, Roma do individualnih stradanja. Glazbena poruka Glazbeni je materijal dostatan sam po sebi da izrazi sve što je mišljeno, a kvartet tuba svojim angažmanom i postiže cjelovit dojam freske ispripovijedane intonativno zanimljivim »glasom«, tako da suita funkcionira kao glazbena poruka i bez povijesnog okvira. Kvartet čine Mario Šincek, Viktor Korčenkov, Jurica Rukljić, Robert Sturcenbaum na basovskoj, mađarskoj trubi, te najangažiraniji promicatelj svojega instrumenta — Krunoslav Babić. Sonata koja čini solistički dio nosača zvuka, zahtijeva snalažljivost, izdržljivost i dinamičku pokretljivost. Babić je ne samo dorastao tim zahtjevima nego i superiorno drži solističku dionicu u prvom planu. Sonata je nastala 2013., u tri stavka, Passionato, Senza misura i Vivace. Naslov CD–a možemo naposljetku shvatiti i kao poruku instrumenta koji se nakon višestoljetne zanemarenosti javlja porukom Success is the best Revenge. 97

Elvis Stanić snimio je novi autorski album s klasičarima iz Osla

Koncertom na festivalu Jazz.hr/proljeće Zagreb Jazz Portrait predstavio novi album i obilježio 25 godina djelovanja

Jazz harmonika uz latino ritmove i klasični orkestar

Nedosegnuta obljetnica nekog hrvatskog jazz sastava

Ujednačen album, za ljubitelje mediteranskog sounda i latino ritmova vjerojatno nezaobilazan, s nekoliko skladbi koje će biti vrlo rado slušane Piše: Saša Drach

lvis Stanić jedan je od najagilnijih hrvatskih glazbenika. Iako najpoznatiji kao vrstan jazz instrumentalist, gitarist i harmonikaš i dakako, skladatelj, on je i sjajan aranžer i producent koji se iskitio lijepim brojem Porina, surađujući s mnogim hvatskim glazbenicima iz drugih glazbenih voda. Ove je godine osvojio četiri Porina, za rad na albuElvis Stanić & Oslo mu Familija Olivera DragojeSymfoniorkester vića i Gibonija — za album godine, najbolji pop–album, Air/Zrak aranžman i produkciju. Nedavno je objavio i Greatest Hits za Croatia Records, kao jedini džezist s ovih proCroatia Records stora kojemu je to uspjelo, a sada je, nakon čak pet godina, objavio samostalni autorski album Air/Zrak. To je drukčiji projekt od svega što je Stanić radio do sada. Ovim se CD–om vratio harmonici uz koju je odrastao. To je bio njegov prvi instrument, iako je poslije dobar dio života proveo samo uz gitaru, da bi se tek prije desetak godina ponovo prihvatio tipke, «protoka zraka« i «piskova«, zvukova harmonike. Tako je očito nastao i naziv albuma. Air/Zrak je «ono što udišemo i izdišemo, ali i ono što njime možemo odsvirati«, kaže Elvis. «To je samo i uvijek, protok zraka.« Harmoniku je tako stavio u prvi plan svojih skladbi. No kad je odlučio tom zavodljivom mediteranskom zvuku dodati i klasični orkestar, gudače i puhače, projekt se zakomplicirao, poskupio i oduljio. Za boravka u Norveškoj, igrom slučaja je u Oslu, preko našeg veleposlanika Hrvoja Marušića, uspostavio kontakt s tamošnjim simfonijskim orkestrom i priča se iznenađujuće lako složila. Svoje je dionice (gitare i harmonike) snimio s orkestrom u Oslu, a razni gosti i glazbenici svoje su dionice snimali i u Splitu (kao Oliver koji pjeva na izvrsnoj funky obradi tradicionalne skladbe Rusulica) i Zagrebu (Igor Geržina, koji istoj skladbi svojim saksofonom daje svoj prepoznatljiv funky ugođaj), a dosnimavanja i konačni miks i masteriranje dovršeni su u Lovranu. Album obilježava zvuk velikog orkestra, 98

što je drukčije od dosadašnjih Stanićevih autorskih modela. Iako žestoki pobornik fusiona, Elvisu ni mekoća, ni pitome skladbe također nisu strane. Uostalom, i svoj Greatest Hits složio je od crowdpleasera. Album otvara prekrasno aranžirana skladba Suite d’Ambree. Polagani, meki, opuštajući zvuci klavira na koji se nastavlja klasična gitara te se iz trećeg plana polako ušuljaju gudači, suptilno je krojena, tako da ništa ne može poremetiti divnu melodiju koja puni zamah dobije kad Stanić odloži gitaru i uzme harmoniku. Uz nju se tada orkestar počinje probijati, kao i matični Stanićev bend. To su prepoznatljivi zvuci Mediterana iz kojih se u drugoj skladbi Samba el vista selimo u živahnije krajeve u sasvim plesnoj, možda najprivlačnijoj skladbi albuma, gdje uz glasove Nataše Tonković i Nataše Uljan, Stanićeva harmonika kao da radosno posuđuje i argentinsko naslijeđe, a i Maasej Kovačević dobiva više prostora za improvizaciju na klaviru. Quarto Nero (Kvarner) ponovo je skladba u kojoj su vrlo važni simfoničari. Počinje teškim basovima i dugim klavirskim uvodom, no razvija se lijepa melodija, nostalgičnog, kontemplativnog ugođaja, dok se u aranžmanu osjećaju odjeci fusiona. Rusulica, istarska tradicionalna pjesma, odavno je klapski hit (poznata je i obrada benda So!Mazgoon), no Stanić ju je izvrsno preokrenuo, pojačao ritam i napravio odličan, ne prebrzi funky. Sea Song je treća skladba na kojoj se pojavljuju norveški simfoničari, uz latino ritam, na tragu kasnog Sergia Mendesa, na kojoj ukupni dojam diže ponovo sjajna harmonika. I Oranča nosi latino naboj, samo je bitno ambicioznija, s pjevačicom Meri Trošelj, zanimljivim promjenama ritma i baš džezistički rasviranim aranžmanima. Za skladbu Ispod sivih oblaka Stanić je pozvao pjevačicu Željku Veverac, koja je vrlo lijepo, predivnim glasom, interpretirala tu inače popu bližu glazbu. I u evergrin Potraži me u predgrađu, Runjića i Britvića, Stanić je ugradio latino ritmove i aranžirao ih sa simfoničarima, opet s harmonikom koja vodi melodiju, tako da se sjajno uklapa u opći ugođaj albuma. Tek na zadnjoj skladbi (prije ponovljene Rusulice u tzv. radijskom izdanju) Distant voices, toliko obožavani fusion sasvim dolazi do izražaja, iako opet u latino izdanju, ali i s glasnim puhačima i duetom Natašâ. Riječ je o ujednačenom albumu, za ljubitelje mediteranskog sounda i latino ritmova vjerojatno nezaobilaznom, s nekoliko skladbi koje će biti vrlo rado slušane!

Na koncertu je ZJP predstavio sve skladbe s albuma 25, a dan poslije članovi sastava na Muzičkoj su akademiji održali glazbenu radionicu za studente i profesionalne glazbenike Mario Igrec nanizao je još tri skladbe, zapravo trodijelnu Zasvirbu s dojmljivim središnjim dijelom Manzlazak ovog studijskog al- tra. Just Going Hrvoja Gellera kao buma obilježava srebrni pir da je poliritmijska osnova za improZagreb Jazz Portraita, 25 vizaciju blago skandinavskog ugođaja, dok je Happy godina Lollipop, gotovo plezajedničsni broj Borne ŠercaZagreb Jazz kog mura, sjajna priprema za Portrait ziciranja, što je na posljednju skladbu našim prostorima 25 na albumu koju potnedosegnuta pisuje Saša Nestoroobljetnica jednog vić. Ta skladba, Majazz sastava. Zaster D.D., posvećena greb Jazz Portrait Croatia Records je Dubravku Detoniju, danas čine Mastarijem hrvatskom rio Igrec (gitara), skladatelju koji je poSaša Nestorović taknuo Nestorovi(saksofon), Neća da se posveti imnad Jura Vranprovizaciji. Skladba je dečić (kontrabas), bila postavljena tako Borna Šercar da je autor za sni(bubnjevi), koji je manje odredio samo 1998. zamijenio njezin osnovni zvuk, preminulog Jua sve su ostalo glazricu Ugrinovića, benici odradili uzajai Hrvoje Galler mnom suradnjom i (klavir), čijim je improvizacijom. dolaskom kvartet 2011. narastao u Dakle, vrlo šarolik i zanimljiv album kvintet. za divljenja vrijednu obljetnicu koja Piše: Saša Drach

Glazbenici bogatog iskustva koji su svirali u mnogim sastavima, redom su i skladatelji, tako da se njihov opus (čak osam nosača zvuka) sastoji pretežito od vlastitih skladbi. Uglavnom su vrlo različitog ugođaja i dinamike, čak i žanrova, ovisno o skladateljskim afinitetima, od Šercarove nostalgične Chez Krleža, o knjižari na glavnom gradskom trgu pred kojom se skupljala njegova generacija u mladosti, ili nešto prpošnije njegove skladbe Homework, pisane za predstavu Domaća zadaća prema djelu Ivana Kušana, preko skladbe Bojkić, hard bopa Marija Igreca, temeljene na rocku, prve od ukupno pet skladbi koje potpisuje na ovom albumu, do Intermezza Jure Vrandečića, koji je nastao kao treći dio skladbe iz davne 1995. Nakon gotovo tradicionalnog Nova Bluesa,

je obilježena prigodnim koncertom 24. ožujka u Dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u sklopu festivala Jazz.hr koji je održan u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja. Na koncertu, koji je bio posvećen dragom prijatelju Jurici Ugrinoviću, Zagreb Jazz Portrait predstavio je sve skladbe s albuma 25, a dan poslije članovi sastava na Muzičkoj su akademiji održali glazbenu radionicu za studente i profesionalne glazbenike. Na istom festivalu nastupili su i Eddie Henderson Quartet te Tony Momrelle, koji su, također na Muzičkoj akademiji, održali glazbene radionice. Kao i svake godine, priređena je i manifestacija Nove nade jazza Marjan Marjanović na kojoj su se predstavili dosad neafirmirani glazbenici.

Klavijaturist i autor Jurica Leikauff odlučio je predstaviti vlastite glazbene zamisli

Obljet ničko izdanje Klape Hr vatske rat ne mornarice Sv. Jura j

Glazbenik kojega vole publika, kritika i glazbenici

Oči u oči s 15 godina karijere

Piše: Davor Hrvoj

vogodišnji dobitnik nagrade Status u kategoriji najboljeg klavijaturista zabavne, pop–rock i urbane glazbe (ovo mu nije prva), glazbenik koji je pomogao Telefon Blues Bandu, Dini Dvorniku, Igoru Geržini, Prljavom kazalištu i mnogima drugima da zvuče bolje i uvjerljivije, klavijaturist i autor Jurica Leikauff odlučio je predstaviti vlastite glazbene zamisli i pokazati Jurica Leikauff da njegova vještina i interes nisu ograničeni samo na Rush ono po čemo ga znamo iz tih suradnji.

Prema ostvarenom zaključujemo da je zaslužio da odabere suradnike, stane Croatia Records ispred njih i ponudi im vlastitu viziju. Kao vođa sastava snimio je album Rush na koji je uvrstio isključivo izvedbe vlastitih, i to instrumentalnih skladbi u svojim aranžmanima. Na promotivnom koncertu održanom 18. siječnja 2017. u zagrebačkom Klubu hrvatskih glazbenika Sax! prisutni su nedvosmisleno pokazali što misle o njemu. Ima li ljepšeg osjećaja za umjetnika nego priznanje koje na koncertu dobije od publike, kritike i suradnika!? Priznanje od kolega, glazbenika, priskrbio si je još davno. To dokazuje i lista glazbenika koje je okupio za snimanje CD–a, odreda vrhunskih instrumentalista koji dolaze iz raznih žanrova. Uz male promjene u postavama, s njim su svirali gitaristi Zoran Jaeger Jex, Davor Doležal, Nebojša Buhin i Danijel Grakalić, saksofonisti Mario Bočić, Igor Geržina i Ivica Premelč, flautist Arsen Ereš, trubač Zvonimir Bajević, trombonist Miron Hauser, basisti Dubravko Vorih i Nikola Jerković, bubnjar Kristijan Zebić, konga bubnjar Nikola Jerković, udaraljkaš Ljubomir Kraljević i pjevačica Franciska Gluhak Fiss. U izvedbi naslovne skladbe te Get Used 2 It, Hank’s Thing i Moa Mia pridružuje mu se Gudački kvartet Cordas, iako to nije usmjereno približavanju žanru glazbe treće struje, nego isključivo obogaćivanju zvuka novim bojama. Radi se o skladbama nastalim u raznim razdobljima karijere, kojima pokazuje da je savladao tradiciju i da je naslušan, da ide u širinu i da prati kretanja na suvremenoj sceni. U skladu sa svojim afinitetima, Leikauff ih je napisao u zdravoj tradiciji funka, soula, jazz fusiona..., a dorađuje ih brižno osmišljenim aranžmanima. Nadahnute su životom u urbanoj zajednici koji je obilježen užurbanošću i napetošću, no njegova glazba sugerira drukčiji ishod — smirenje, opuštenost i uživanje u životu. Posebice su uzbudljive izvedbe u kojima svira orgulje, iako i u ostalima iskazuje vrhunsko instrumentalističko umijeće.

Piše: Dora Dunatov

ahvaljujući fleksibilnosti tradicijskog klapskog izričaja, od kraja devedesetih godina prošloga stoljeća pratimo njegovu evoluciju na svim područjima glazbenog nadahnuća. Bilo da se radi o eksperimentiranju s instrumentima, bilo o glazbenim žanrovima, neuobičajenim tematikama ili pak svojevrsnoj simbiozi s tuđom glazbenom baštinom, klapska pjesma u novom tisućljeću nastavlja širiti popularnost i izvan svoje kolijevke. Mnoge su klape izgradile imidž upravo na temeljima takozvanog klapskog novog vala koji će svojom atraktivnošću klapsku pjesmu dovesti na radijske top–liste, pa čak i konkurirati aktualnom stvaralaštvu s hrvatske estrade. Unatoč sličnim težnjama, svaka će klapa nastojati konstruirati vlastiti imidž na temelju repertoara, interpretacije ili pak prvog »slavuja« klape, usklađujući se pritom s idealima publike. Jedna od miljenica hrvatske publike jest klapa Hrvatske ratne mornarice Sv. Juraj koja već niz godina uspješno razvija raznovrstan repertoar, ističući nacionalni i vjerski identitet, kako uostalom i priliči predstavnicima Oružanih snaga RH.

U svibnju prošle godine klapa Sv. Juraj HRM proslavila je petnaest godina od prvog javnog nastupa, kojim su predstavili Hrvatsku na svečanosti otvaranja Međunarodnog susreta vojski svijeta u lurdskoj bazilici Pia X. Svoj jubilarni rođendan u srpnju su obilježili cjelovečernjim koncertom na otvorenju 18. Večeri dalmatinske pisme u Kaštel Kambelovcu. Tom je prilikom klapu pratio Tamburaški orkestar HRT–a pod ravnanjem šefa–dirigenta Siniše Leopolda, a večer su obogatili glasovi Đanija Stipaničeva te splitskog tenora Marka Pecotića. Koncert je ovjekovječen najnovijim nosačem zvuka te klape Oči u oči, u izdanju diskografske kuće Scardona. Taj je album na police glazbenih trgovina stigao polovicom veljače, a u čak sat i petnaest minuta glazbe donosi presjek neobično raznolikog repertoara kojim se Sv. Juraj profilirao među najutjecajnije hrvatske klape. U 19 pjesama postignuta je ravnopravnost izvorne klapske pjesme, autorskog stvaralaštva novog klapskog vala i klapskih obrada popularnih skladbi, a poseban »šug« stvorila je jedina duhovna pjesma Oči u oči, po kojoj je nosač zvuka i nazvan. Uspješnu klapsku obradu potpisuje umjetnički voditelj Sv. Jurja Mario Božić. Na početku albuma možemo čuti pjesmu Dalmatino, povišću pritrujena, što je pomalo neuobičajen, no svakako vrlo efektan potez organizatora, pogotovo zato što se radi o čvrstoj i čistoj interpretaciji koja poštuje suptilne nijanse klapskog izričaja. Osim nje, na albumu se nalazi još jed-

na pjesma u a cappella izričaju, no suprotno od očekivanog, radi se o pjesmi Moj dida i ja Marka Perkovića Thompsona, koju je za klapu znalački priredio Mojmir Čačija. Preostale pjesme s hrvatske estrade slušat ćemo u sigurnoj i zanimljivoj pratnji Tamburaškog orkestra HRT–a koja se možda najbolje stopila s pjesmom Gdje si, majko, da me budiš, također u obradi Marija Božića. Posebno su vrijedne interpretacije uz klavirsku pratnju pjesama Kao da te ne volim Zdenka Runjića te simpatične Proplakat će zora Klapa Hrvatske Stjepana Mihaljinca ratne mornarice Sv. koju je proslavio Mišo Juraj Kovač.

Oči u oči: Pjesmu Pismo ćali Zdenka Runjića na Best of 15 stihove poznatog tekgodina stopisca Tomislava Zuppe dirljivo je pjeScardona vao Đani Stipaničev, a osim nezaobilazne Vilo moja, album je obogatila i interpretacije pjesme Ne diraj moju ljubav kojom je skladatelj, a tom prilikom i teksopisac Vinko Barčot, s klapom Šufit osvojio prvu nagradu stručnog žirija. Tom je prilikom Klapa Sv. Juraj HRM zavirila i u repertoar klape Intrade na čelu s Bralićem, izabravši pjesmu Croatio, iz duše te ljubim u obradi Joška Ćalete. Uz nju, domoljubni blok čine pjesme Vivat Croatia Đanija Maršana i Kome bi šumilo more moje sinje Tea Trumbića, kao i izvrsna klapska obrada muškog zbora U boj iz Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Ovogodišnji dobitnik nagrade Status u kategoriji najboljeg klavijaturista zabavne, pop–rock i urbane glazbe

Album je na police glazbenih trgovina stigao polovicom veljače, a u čak sat i petnaest minuta glazbe donosi presjek neobično raznolikog repertoara kojim se Sv. Juraj profilirao među najutjecajnije hrvatske klape

I napokon, budući da se radi o klapi čije su autorske uspješnice s vremenom postale svojevrsne himne dalmatinskog puka, obožavatelje te mornaričke klape iz Splita obradovat će pjesme Ružo crvena te Kraljica mora, kao i uspješna obrada pjesme Bura Pere Kozomare u klavirskoj pratnji. Albumom Oči u oči klapa Sv. Juraj HRM stvorila je solidan nosač zvuka koji bez straha zadržava sve detalje izvedbe uživo. Upravo mu oni udišu život i profiliraju ga među morem sterilnih studijskih klapskih albuma. K tome, neuobičajena pratnja s prizvukom Slavonije stvara jedinstven ugođaj koji dokazano već nekoliko godina osvaja publiku diljem domovine, ali i šire. Ljubiteljima klape u novom tisućljeću taj je nosač zvuka zasigurno nezaobilazna investicija.

Trostruki nosač zvuka s 33 tradicijske balade kontinentalne Hr vatske

Okrunjena karijera hrvatske etnodive Više od dva sata međimurskog i podravskog bluesa važan su doprinos izvornoj hrvatskoj pjesmi i vrijedan potez osvještavanja zaboravljenih melodija naših predaka

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Dora Dunatov

»B

ez obzira na to jesu li to tragične balade ili p re k r asne ljubavne pjesme, narodne popijevke su poput prizora iz života, ali od osvjetljenja (našeg unutarnjeg svjetla) Dunja Knebl zavisi kakve ćemo 33 balade slike vidjeti: crne, bijele, sive ili u bojama duge/papige. I premda se sve Geenger Records/ stalno ponavlja poZvuk Močvare put papigina pjeva, još nismo naučili kako učiniti život boljim.« Tim je riječima diva hrvatske etnoglazbe sažela vlastito iskustvo sa spomenutim dijelom hrvatske glazbene baštine čija joj je stoljetna zanemarenost omogućila ponovno rađanje i bezvremenskih balada i nje same. Riječ je naravno o Dunji Knebl, međunarodno prepoznatom glazbenom feniksu, čiju vatru posljednjih dvadesetak godina potpiruje bogata kulturna ba-

100

Dunju Knebl oduvijek su oduševljavale balade

ština Hrvatske, a svoja je razmišljanja 2010. godine zabilježila u knjižici albuma Spevala mi papiga. Sedam godina nakon toga Dunja Knebl okrunit će svoj rad najnovijim projektom, 33 balade, i time sebi osigurati status autoriteta na području izvedbe tradicijskih balada kontinentalne Hrvatske. Riječ je o trostrukom nosaču zvuka snimanom u studiju Kramasonik, a izdanje potpisuju izdavačke kuće Geenger Records i Zvuk Močvare. No što se zapravo krije iza oskudnog naslova? Priča, naime, seže još u 1993. godinu kad je zagrebačka dvorana KIC–a poslužila četrdesetsedmogodišnjoj Dunji Knebl kao pozornica za hrvatski debi na kojoj će prvi put predstaviti program od uglavnom nepoznatih međimurskih pjesama zabilježenih u zbirci Pučke popijevke iz Međimurja melografa i desne ruke Vinka Žganca, Florijana Andrašeca. Od toga dana, tu pjevačicu zaraženu »etnokulturom« pratimo na pozornicama diljem Hrvatske i inozemstva, a o njezinu talentu i ambiciji dovoljno govori niz objavljenih nosača zvuka, od kojih je jedan čak pronašao mjesto u prvom svesku londonskog izdanja World Music: The Rough Guide. Budući da je balada glazbena vrsta primarno prenošena usmenom predajom, prava je sreća pronaći pisane izvore potkrijepljene notnim tekstom, za što su prije svega zaslužni vrijedni hrvatski melografi, čiji je trud napokon prepoznat i pretočen opet u zvuk. To su Franjo Kuhač, spomenuti Vinko Žganec i Florijan Andrašec, zatim Štef Hranjec, Zvonko Lovrenčević i Vojko Miklaušić. Upravo iz njihovih zbirki Dunja Knebl već dvadesetak godina crpi inspiraciju i u suradnji s nizom multiinstrumentalista stvara jedinstven zvuk temeljen na tradiciji iz vremena Otomanskog Carstva.

narječju, dok se u pozadini dozirano igraju indijski harmonij, melotron, vijetnamska frulica, gitare, frame, kalimbe i sitne udaraljke. Takvim pristupom svaka je balada svojevrsni balon emocija ispričan često šokantnom pričom treće osobe. Uz takva dva majstora na području aranžiranja, nepotrebno je spominjati pogođenu atmosferu svake balade, a vješto održavanje napetosti u relativno jednoličnoj glazbenoj vrsti uspjeh je vrijedan hvale.

Obožavatelje Dunjina stvaralaštva obradovat će i proširena suradnja s Hrvojem Nikšićem, tonskim snimateljem, producentom i ovom prilikom instrumentalistom te aranžerom. Kako bi pojačali mističnu atmosferu minulih dana, glazbenici su se prilikom snimanja albuma poslužili minimalističkim pristupom u kojem dominira tanki glas i pažljivo fraziranje Dunje Knebl, prilagođeno svakom raspoloženju i

Usto, Dunja Knebl svoju je fascinaciju baladama, između ostalog, pretočila i u predstavu Oj, ti tožni človek čiji su glazbeni brojevi uvršteni na treći nosač zvuka trostruke kompilacije 33 balade. Tim potezom obogatila je album glasovima polaznika svojih etnoradionica, od kojih jedan, Tomo Sombolac, dijeli zasluge za aranžman. U biti pjesme sa sretnim prizvukom čine protutežu »pravim« baladama s prva dva nosača zvuka, koje su u skladu sa Žgančevom

definicijom balada kao pjesama o »teškoj sudbini čovjekovoj, često s tragičnim ishodom«. Tekstove balada prožimaju dominantni mračni motivi za koje se nagađa da su nekoć imali ulogu žutog tiska. K tome, izrazito jednostavna i naivna melodija balada stvara svojevrsnu opreku s nerijetko prilično ozbiljnim tekstom, pomalo kao da se igra unutarnjim moralom slušatelja. Gotovo polovicu trostruke kompilacije čine balade snimljene prvi put, što samo po sebi nosi vrijednost očuvanja glazbene baštine. Više od dva sata međimurskog i podravskog bluesa važan su doprinos izvornoj hrvatskoj pjesmi i vrijedan potez osvještavanja zaboravljenih melodija naših predaka. Usto, Dunjin otvoren pristup baladi koji uvažava instrumente i drugih glazbenih tradicija priskrbio joj je etiketu glazbene kategorije world music i time, potpuno zasluženo, dotaknuo šire svjetsko tržište.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Konceptualni album ugledao je svjetlo dana nakon punih devet godina priprema

Album koji pretendira postati mjuziklom Nakon koncertnih praizvedbi u Splitu (21. travnja) i Zagrebu (11. svibnja) planira se prava scenska izvedba u režiji Nine Kleflin u rujnu Piše: dr. sc. Irena Paulus

onceptualni album Naša bila štorija koji potpisuju Nenad Ninčević i Goran Karan (obojica kao autori glazbe i tekstova), u ožujku je, nakon punih devet godina priprema, napokon ugledao svjetlo dana. Radi se o albumu koji pretendira postati mjuziklom — autori nakon koncertnih praizvedbi u Splitu (21. travnja) i Zagrebu (11. svibnja) u rujnu najavljuju i pravu scensku izvedbu (s redateljicom Ninom Kleflin). Spiritus movens cijele ideje, Goran Karan, okupio je za potrebe te »pivane priče u dva čina« najpoznatija imena splitske estrade — uz Karana, pjesme izvode Severina, Danijela Martinović, Giuliano, Tedi Spalato, Stefan Kokoškov, Arijana Čulina i Snježana Sinovčić Šiškov. No ono što pjevaju nisu samo tipične estradne pjesme kojima je cilj zabaviti publiku: u pozadini albuma je razrađena priča — nepretenciozna, ali iskrena, smještena u sedamdesete godine prošlog stoljeća, kad se dogodila ljubav između nogometaša Hajduka Duje Duplančića (Goran Karan) i mjesne ljepotice Ane Carić (Severina). Možda se takva podjela uloga čini »predvidivom«, pa čak i »klišejiziranom«, međutim, radi se o pažljivo (i s ljubavlju) pripremanom djelu koje

Priča je predstavljena u programskoj knjižici CD–a na pomalo neobičan način: introdukcija je to jednog splitskog fotografa (Zdravo i veseli bili, dobri moj svitu!), čije je ime Pero Oćada, a zvan je Ćiribimbaš, koji nakon podugog uvoda (o sebi, naravno), napokon počinje pripovijedati (Ova je štorija, dobri moji judi, iz vrimena kad je svit bija puno veći, a Split puno manji, pa su se svi poznavali…). Priča se dogodila u prošlosti (smještena je u vrijeme djetinjstva autora albuma) i pisana je na dijalektu, a tako se i »piva«. Bez previše filozofiranja, ali s mnogo duha, Ćiribimbaš će zabilježiti i ključnu rečenicu za radnju: »Dok su svi gledali Deninu ganc novu Vespu, Duje je ugleda najlipji cvit na ciloj rivi — Anu. Na prvi je njezin pogled Amor pogodija Duju jenon o ‘svoji’ strila u isto ono misto di ga je pogodija balun.« I tako je sve počelo. Priča uz glavne likove, ima i sporedne: Danijela Martinović i Giuliano drugi su ljubavni par, onaj manje ozbiljan i zabavniji; tu je i barba Luka (Tedi Spalato) koji je Dujin skrbnik i čovjek koji je donio »balun« u Split… uglavnom, publika može očekivati cijeli niz živopisnih likova i živopisnih događaja.

nad Šiškov); koje hvataju slušatelja »na prvu loptu«. Njihovi izvođači, ljudi s velikim iskustvom na glazbenoj sceni, tako su opušteni, ali i precizni u interpretacijama da nije teško uočiti karakternu raznolikost likova budućeg mjuzikla, vedru energiju koja frca iz svake pjesme, kao i pozorno osmišljavanje zvukovnosti albuma. Pjesme ne nalikuju jedna na drugu kao jaje jajetu, pa se uz tipično ljubavne (Manta me jubav, Bila pisna), pojavljuju i karakterne (Rodi san se štuf), navijačke (Napred bili), pisane poput tanga (Život je lip), ljubavno–zafrkantske (Mali orkestar), ozbiljne (Život nije valcer), vinske (Dižen čašu vina) i ispovjedne. Ispovjedne su čak dvije: Ispovijed s instrumentalnim uvodom, u kojoj je molitva uklopljena u orguljski zvuk, te Nisan oženija koju san jubija sa zanimljivim harmonijskim »uvrnućem« u gitarističkoj progresiji — prvu izvodi Severina, a drugu Tedi Spalato. Album počinje i završava pjesmom Štorija koja je donesena u dvije varijante: prva je raskošna, pisana za sve izvođače, s tipičnim glazbenim obratima za uvodne brojeve glazbeno–scenskih djela; a druga je asketska, smirena, a izvodi je Tedi Spalato (kao najstariji lik) i zapravo je epilog nakon finala (Živila nan jubav).

Ipak, ono što je na albumu »vidljivije« od priče jest cijeli niz živopisnih pjesama koje su pjevne, melodične, pisane u dalmatinskom (splitskom) duhu, odlično aranžirane i instrumentirane (Ne-

Uz melodioznost pjesama, aranžmani i orkestracija potvrđuju da je doista napravljen odličan posao. Naime, Šiškov (koji je na albumu potpisan i kao producent i snimatelj), a naravno i auto-

bi publika mogla itekako zavoljeti.

ri mjuzikla, Ninčević i Karan, uspjeli su pronaći pravi balans između Nenad Ninčević i tipično estradGoran Karan nih elemenata koje su prirodNaša bila no povezivali štorija s tipično splitskim zvučaScardona njem (uz gitare, tu su mandoline i mandole koje sviraju Nikša Bratoš i Saša Bulić), ali i klavijature (koje je opet programirao Šiškov), koje nude zvuk cijelog orkestra obogaćenog, po potrebi, tipičnim bojama trube, saksofona, mandolina, klavira i tako dalje. Već je time, ali i razigranim melodijama, visokom energijom, odličnim izvedbama (koje su katkad duboko emotivne, a katkad »vrckavo« opuštene), stvoren uvjet za mjuzikl pravog, iskrenog, dalmatinskog duha, koji bi se doista mogao podičiti epitetom »pravog suvremenog hrvatskog mjuzikla«. Ostaje nam još da vidimo hoće li album zaživjeti u planiranom scenskom obliku i hoće li tako živopisno, energično i uvjerljivo izgledati na sceni.

101

U Hrvatskom društvu skladatelja Jurica Popović predstavio treći instrumentalni album Nepobjedivo sunce

Istražujem utjecaj glazbe na čovjeka U posljednje dvije godine, osim stvaranja albuma, Jurica je napisao knjigu Mozart i duhovnost, a uz sve se okušao i u slikarstvu, točnije terapeutskoj tehnici fraktalnog crtanja

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Ivana Martinac

Jurica Popović

Sol Invictus Magic Music

adahnutim i simpatičnim uvodnim govorom glumca Vedrana Mlikote, koji je uspio nasmijati okupljene, počelo je predstavljanje novog instrumentalnog albuma Sol Invictus (Nepobjedivo sunce) Jurice Popovića, ali i svega onoga na čemu je radio posljednje dvije godine. Osim stvaranja novog albuma, Jurica je napisao knjigu Mozart i duhovnost, a uz sve se okušao i u slikarstvu, točnije

sti koje bi mi u tome mogle pomoći. Ujedno tim, kako kažete, razotkrivanjem želim ukazati svima onima koji imaju neke probleme da mogu biti preusmjereni u impuls koji će ih pokrenuti na samorazvoj onoga što oni žele. Dakle, to sam napravio namjerno i svjesno. Nije bio cilj izbaciti nešto iz sebe i tako se rasteretiti, nego inspirirati ljude da poduzmu nešto, jer je mnogo toga izvedivo uz veliku volju, strpljenje i ustrajnost. Još dok sam se bavio isključivo pop–glazbom, shvatio sam da glazba ima terapeutska svojstva; odražava se na čovjeka onako kako je mi kanaliziramo. Najnovijim albumom, fraktalnim slikarstvom, kao i ovom knjižicom želim nenametljivo pridonijeti podizanju pozitivne aktivnosti svih onih koje moji radovi dotaknu. Glazbu stvaram, ali i istražujem njezine utjecaje na čovjeka. Glazba nam je potrebna više nego što smo mi toga danas u ovom užurbanom svijetu svjesni, jer glazba dotiče našu unutrašnjost, koja je temelj našega načina života.

lazba, slikarstvo, pisanje... samo su neka područja na kojima se Jurica okušao istražujući sebe

terapeutskoj tehnici fraktalnog crtanja. Ne mogu ne primijetiti kako smo ovom prilikom bili svjedoci posebnog i emotivnog razotkrivanja kojim je zapravo htio pomoći i inspirirati druge ljude. Naime, Jurica je otvoreno govorio o svojem »problemu«, a to je poprilična gluhoća. Možete li nam otkriti o čemu se zapravo radi?

102

Budući da imam problem, a to je poprilična gluhoća, pokušavam je preusmjeriti u pokretača osobnoga razvoja. Istražujem razne mogućno-

Osim glazbe, Jurica se bavi i slikanjem

Na promociji smo otkrili da ste posljednjih nekoliko godina bili vrlo aktivni. Što ste sve radili i stvarali? Budući da je Matija Vuica (životna partnerica i autorova suradnica u Trotakt projektu i grupi Gracia, op. ur.) bila sve zauzetija modnim djelovanjem i nije se više mogla posvećivati glazbi u mjeri u kojoj to zahtijeva profesionalni rad benda, morao sam odlučiti kako nastaviti osobno izražavanje. Budući da imam »kuražu« za javnim pojavljivanjem, odlučio sam djelovati samostalno. Istovremeno je to značilo da trebam stvoriti posve novi koncept rada. Spojio sam dvije stvari, koje se provlače dugi niz godina mojim radom, a to su multimedijalnost i stvaranje kao svojevrsna terapija. U vrlo kratkom roku objavio sam prvi album instrumentala Lunar; za svaku pjesmu snimljen je videospot. Nedugo zatim, objavio sam album Osobno; prvi put odlučio sam pjevati, što je za mene bila vrlo hrabra odluka, budući da to nikad prije nisam radio. I za pjesme s tog albuma također su snimljeni videospotovi. Kako me video

također zanima kao vid izražavanja, uglavnom sam sve spotove sam snimio. Ovih dana pojavio se i treći album Sol Invictus, koji sam upravo predstavio u prostoru HDS–a. Usporedno s tim »vozim« i project El Croata, koji je moj pseudonim za vanjsko tržište. Stilski, to je potpuno nešto drugo. Na tom projektu surađujem sa stranim pjevačima i pjeva se na engleskom, a vrsta glazbe je tzv. deep house. Objavili ste i knjigu Mozart i duhovnost. Odakle ideja? Za Mozarta sam se zainteresirao zbog pojma Mozart efekt. Riječ je o svojevrsnoj primjeni njegove glazbe u terapeutske svrhe. Kako me godinama vodi ideja da svako javno djelovanje mora biti pozitivno usmjereno jer nosi određenu društvenu odgovornost, odlučio sam preslušati kompletan njegov opus, a to je 170 CD–ova. Nakon toga sam zaključio da moram napisati nešto o tome genijalcu. Povezao sam ga s Nikolom Teslom, fraktalima, zlatnim rezom, nesputanošću djeteta itd. Knjigu uglavnom poklanjam svima koji se

Debitantski album Mije Dimšić

Veliko osvježenje hrvatske glazbene scene

Goran Šerbula

Piše: Bojan Mušćet

Jurica je s Matijom Vuicom glazbeno surađivao u Trotakt projektu i duu Gracia, a na promociju je došla i glumica Matija Prskalo

njome mogu inspirirati za neki svoj kreativni rad, koji bi bio od koristi i drugima. Ta je knjižica napisana na četiri svjetska jezika. Svjetska razina Slikarstvo kao novo područje interesa za vas? To slikarstvo nastalo je iz samo jedne pobude, a to je da preko njega djelujem na sebe introspektivno. Kad sam počinjao slikati, nisam razmišljao o tome da ću to ikad pokazati u javnosti. U jednom trenutku Igor CC Kelčec vidio je te moje radove i rekao da je to svjetska razina, na što sam ga u čudu pogledao, ali istovremeno je u meni proradio poduzetnički duh, pa sam odlučio sve lijepo upakirati i napraviti izložbu u sklopu predstavljanja novoga instrumentalnog albuma Sol Invictus.

znavajući njegov entuzijazam i želju za otkrivanjem i istraživanjem nečega novog, sigurna sam da ćemo od njega doznati još mnogo zanimljivih stvari. Juricu su došli poduprijeti, uz njegovu životnu suputnicu Matiju Vuicu, i mnogi kolege glazbenici: Neno Belan, Ivana Vrdoljak Vanna, Vladimir Kočiš Zec, Boris Đurđević, Mladen Burnać, glumica Anja Šovagović–Despot, »trener svih trenera«‘ Miroslav Ćiro Blažević... Dok čekamo neke nove projekte, ovaj ću tekst završiti rečenicama kojima je glumica Matija Prskalo opisala Juricu, a mi mu želimo da ostane baš takav: »Ja mislim da je on snop svjetla. Jure uvijek isijava, nekakvom toplinom, nekakvim svjetlom. Kao da je uvijek obasjan sunčevom zrakom. Jure je pozitivan, topao, drag čovjek koji isijava ljubavlju i svjetlom.«

Radi se o terapeutskoj tehnici fraktalnog crtanja, koja služi ponajprije otkrivanju sebe. Potrebna je stanovita hrabrost da pogledamo u svoju unutrašnjost i analiziramo se, da pronađemo svoje snage i granice. Nije lako, ali vrijedi truda. Kad gledamo svoj crtež, čini nam se kao da se gledamo u ogledalu. Vidimo boje svojega bića. Metoda fraktalnog crteža specifična je metoda art terapije koja omogućuje čovjeku da vidi svoju nutrinu. Linijom i bojom, najfinijom vibracijom manifestiranog, crtač dopire do svojeg Ja te crta autoportret duše. Linija čini vidljivima naše misli, kretanje u glavi, dok boje prikazuju naše raspoloženje. Svaka boja ima svoju energetsku funkciju i zadužena je za jedno područje života.

Ponajprije, na scenu je stupila s ponešto drukčijim stiMia Dimšić lom od unisonog prevladavajućeg Život nije siv popa s utjecajem r’n’b–ja s jedne strane ili orijetalnog »zavijanja« s druge. Kao što su Gustafi efektno spojili istarsku ljestvicu s tex–mex naslijeCroatia Records đem, Mia Dimšić, članica tamburaškog sastava Batorek, uspjela je naći poveznicu između tamburaških napjeva i komercijalnog country popa. Na country sceni pravilo je da pjevačice znaju i vrsno svirati akustičnu gitaru, a upravo se tako na pozornici pojavljuje i Mia Dimšić (nastupni CD prati i bonus DVD sa snimkom koncerta iz Lisinskog 29. prosinca 2016. pa se može i pogledati kako to funkcionira), a korištenje pedal steel gitare, cajona i violine u pojedinim pjesmama zaziva taj stil. Pritom ni glazbeno, a ni tekstualno tu nema povezivanja s tamburaškim backgroundom, no očito je kako je takav pristup umnogome pomogao Miji. Drugo, Mia Dimšić je i kantautorica, a njezine skladbe sasvim dobro korespondiraju sa skladbama drugih, iskusnijih autora. Album je snimljen u hrvatskim studijima i u Americi, a bez obzira na producentske varijable, djeluje prilično zaokruženo. Treće, nije čudno što je u samo godinu dana Mia Dimšić postala hit na zasićenom tržištu i zaradila četiri nominacije za Porin. Pjesme djeluju svježe i polovica su mogući hitovi, što su naslovna pjesma Život nije siv i Budi mi blizu već pokazale. Raduje to što je potencijal prepoznat vrlo brzo, pa je Croatia Records realizirao njezine namjere ne samo ugovorom nego i albumom i popratnim DVD–om.

Četvrto, album završava skladbom Pieces of The Puzzle koji otkriva kako bi Mia Dimšić mogla funkcionirati na inozemnom tržištu. U country–pop zviježđu zacijelo bi bila konkurentna, dakako, uz dodatna usavršavanja. Također, kad se produkcijski zvuk usmjeri više prema countryju na štetu sjetnih pop–vinjeta primjerenih srednjoj festivalskoj struji (što vuče malo na Severinu u fazi albuma Moja stvar), sigurno je da će Mia Dimšić dobiti na autentičnosti.

Takvim načinom crtanja možemo korigirati i poboljšati svoje postojeće stanje. Dobiti novu matricu koja nam poput holograma služi za stvaranje nove slike sebe. Glazba, slikarstvo, pisanje... samo su neka područja na kojim se Jurica okušao istražujući sebe. Po-

moru novih izvođačica koje su osigurale svoje mjesto u medijima gotovo isključivo izgledom, što znači da su samo statistice na estradi, pojava Mije Dimšić višestruki je izuzetak.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Kao što su Gustafi efektno spojili istarsku ljestvicu s tex–mex naslijeđem, Mia, članica tamburaškog sastava Batorek, uspjela je naći poveznicu između tamburaških napjeva i komercijalnog country popa

Ćiro Blažević nije propustio promociju albuma svojega prijatelja

No i sada je na našoj sceni Mia Dimšić veliko osvježenje, naznaka da se ukalupljeni obrasci namijenjeni proizvodnji hitova na ovim prostorima ipak mogu mijenjati.

103

Bend MOSKVÄ predstavlja treći album kojim nadrasta svoj klupski status

Klasični hard rock album bez suvišnog tona

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Velika prednost albuma jest u tome što Moskvä stvara na hrvatskom jeziku i to zvuči prirodno. Bendovi sličnog usmjerenja radije se izražavaju na engleskom, no rezultati nisu dugotrajni Piše: Bojan Mušćet

roces transformacije Moskve iz alter rock benda u punokrvni hard rock sastav uspješno je okončan trećim albumom Elektrik instinkt. Takav razvoj u diskografskom i formalnom smislu podsjeća i na ono što je The Cult napravio tridesetak godina prije. Osim što su promijenili ime: najprije Southern Death Cult, pa Death Cult i na kraju The Cult (Moskvä je dodala prijeglas na zadnjem slovu), taj je bend definirao svoju hard rock pojavnost upravo na trećem albumu koji se zove (slučajnost ili posveta?) — Electric.

U slučaju obaju bendova, na prvim ostvarenjima pokazali su potencijale (doduše, The Cult i svjetskim hitom Rain), Moskvä no sve je sjelo na mjesto tek na trećem albumu. Moskvä je odElektrik bacila opterećenja i napravila Instinkt ono što najbolje zna — klasični hard rock album u kojem nema Dallas Records suvišnog tona, što je bila glavna mana benda dosad. Također, sjajan glas Tamare Dorčić na ovom album posve je u suglasju sa zvučnom slikom benda u svim pjesmama. Vjerojatno je tomu pomogla i odlična produkcija Mateja Zeca (postaje li on riječki Rick Rubin?) i činjenica da je bend uživo odsvirao kompletan album u hali bivše riječke Tvornice Torpedo. Snimanje je zgotovljeno za tjedan dana, no očito je bend došao vrlo dobro pripremljen i vrsno snimio deset autorskih pjesama. Pritom nije bilo pomoći sa strane, bend je sasvim ogoljeno odsvirao, pokazujući sjajnu instrumentalističku stranu uz uvjerljivo pjevanje Tamare Dorčić. Velika prednost albuma jest to što Moskvä stvara na hrvatskom jeziku i to zvuči prirodno. Bendovi sličnog usmjerenja radije se izražavaju na engleskom, no rezultati nisu dugotrajni. Rijetko je koji album objavljen u Hrvatskoj s retro zvukovljem u prvom planu bez zadrške, zvučao tako svježe i suvremeno (Rival Sons na sličan način funkcionira na međunarodnoj sceni). Elektrik instinkt je album koji Moskvu odvaja od kategorije nada. Riječ je o bendu koji nadrasta klupski status i ima potencijal da postavi drukčije kriterije percepcije rocka na ovim prostorima. 104

Jedan od najboljih albuma objavljenih prošle godine

Izniman performer dostojan hvale Renato Metessi uspio je dobro posložiti i realizirati sjajan album Piše: Bojan Mušćet

rije nešto više od godinu dana Renato Metessi je uz prateće Zvijezde objelodanio jedan od najboljih prošlogodišnjih albuma Ljudi od slame. Čemu onda recenzija tek sad? Jednostavno, kako Metessi objavljuje albume s razmakom od 12 godina, a i Cantus je dvomjesečnik, taj je spori ritam posve usklađen. Uostalom, uvjeren sam da se uvijek valja vraćati diskografiji Zvijezda, bendu kojemu jednostavno nije bilo suđeno da bude velik, premda je imao sve predispozicije. I na albumu Ljudi od slame Zvijezde sjaje tek kao prateći bend Renata Metessija, premda su posrijedi isti glazbenici (osim klavijaturista Rajka Puclina) koji su snimili prva dva potentna albuma koji su i obilježili stvaralaštvo benda. Doduše, na drugom je izostao Branko Kužnar, no albumi Imitacija života i Mjesto pod suncem pokazali su sav kreativni potencijal Renata Metessija, njegove snažne vokalne mogućnosti

no dijete. Metessi je ne samo sjajan performer, on ima rudimentarnu svijest o glazbi koja ga okružuje, ali i enciklopedijsko znanje o razvoju naše popularne glazbe, osobito iz vremena početka njegove Patrole i Zvijezda. Uostalom, na koncertu Sedmorica veličanstvenih, održanom prije desetak godina u Tvornici gdje su se u različitim verzijama pojavljivali novovalni heroji, kao predgupa nacrtao se Metessi sa Zvijezdama i bio uvjerljiviji od ostatka družbe. Na kraju, nažalost, nije ni završio na dvostrukom CD–u. Album Ljudi od slame koji Metessi postavlja prostorno (naslovi pjesama: Meksiko, Amsterdam, spominjanje Bagdada i Donjecka...) i sinkronijski (uvodna pjesma Jučer, danas, sutra, zazivanje bluesa i Pink Floyda u pjesmi Atmosfera ili stihovi u naslovnoj pjesmi: Ljudi od slame troše naše dane/nitko više nije mlad/brojim dane, hranim psa...). Pritom se ne libi upotrebe citata i analogija, pa ćemo u pjesmi Plešem i pjevam čuti stih Prosto zrakom ptica leti ili se prisjetiti velikog hita Marjane Drežaj Vozi me vlak v daljave,

Renato Metessi i Zvijezde

Ljudi od slame Dallas Records

i prostor u kojemu se tako vješto snalazila tek Azra. No od traljave produkcije nastupnog albuma preko činjenice da je pjesma Nikol po popularnosti otpuhala ostali dio njihova repertoara, pa su percipirani kao one–hit–wonder, Zvijezde su poslije lutale pop–scenom, s Renatom Metessijem kao jedinom čvrstom točkom, čak i kad je otišao u Italiju. Svi albumi koje je snimio poslije nabijeni su emocijama, vrsno odsvirani, aranžirani i snimljeni, s izvrsnim kritikama. Pritom je Metessi ostao dosljedan svojim rokerskim korijenima. Da živi u Americi, uvjeren sam da bi njegove police resili Grammyji, albumi harali top–ljestvicama, a turneje bile rasprodane. Ovako, živi i radi na svojevrsnoj margini, gdje se očito dobro osjeća. Nije čudno što ga je Igor Mirković uzeo kao ključnog svjedoka za dokumentarni film o novom valu Sret-

vjerojatno s reminiscencijom na obradu Videosexa u stihu Vlak daljave sada zove. Naziv pjesme Shotgun Blues posudit će od nešvilske country–punk skupine Jason & The Scorchers i spomenuti klub Shaktar Donetsk, vjerojatno ne zbog Darija Srne, nego zato što se tako zove i pjesma Joea Strummera i Mescalerosa, čiji je, pak, naziv pjesme Mondo Bongo iskoristio za prijašnji album na kojem je sa Žanom Jakopačem obradio pjesme iz doba novog vala. Primjera ima još mnogo, no najvažnije je da je Renato Metessi sve uspio dobro posložiti i realizirati sjajan album koji pokazuje da mu je nostalgija tek izražajno sredstvo, a pravovjerni rock — stil koji sigurno neće zastarjeti, bez obzira na to što nije dominantan kao u doba kad su Zvijezde počinjale. Današnji rock tek je zaljev dobrog ukusa u moru primitivnih glazbenih formi koje su okupirale ovdašnje koncertne prostore.

A u t o r i z b i v š e g Ya m m a t a n a s t a v l j a s r a d o m u n ovo m b e n d u

Jedan od rijetkih pjevača u Hrvatskoj koji nastupa s renomiranim svjetskim zvijezdama

P r av i l a i g r e o b j a v i l i d u g o o č e k i v a n i debitantski album Nebo na mojoj strani

Sneni ženski vokali

Glas neprijeporne kvalitete

Ono najbolje iz originalnog Yammata Aleksandar Ljiljak transplantirao je u Headoneast dodavši ženskom i muški (svoj) vokal

Jelšanin sa zagrebačkom adresom, Ivo Gamulin Gianni, s iskustvom operne, klapske i pop–glazbe prilagodljiv je različitim glazbenim izričajima

Imaju stil, osvojili su eter i privukli publiku

akon vrlo uspješnog uzleta skupine Yammat početkom stoljeća i velikog hita Putujem koji je napisao Aleksandar Ljiljak, uslijedile su kadrovske rošade koje je malotko mogao pratiti, a trinaest godina poslije rezultat je sljedeći: naziv Yammat nosi popularna zagrebačka radijska postaja, iz Yammata je nastao Detour koji se etablirao kao rasni bend s novom pjevačicom nakon četvrtog albuma, dok je Florijan jednokratno bljesnuo albumom Arijel i pjesmom Na tisuće zvijezda. U međuvremenu je objavljena kompilacija Yammat predstavlja s koje je, osim posljednjih pjesama originalnog benda, isplivao tajanstveni Nipplepeople. Aleksandar Ljiljak je ono najbolje iz originalnog Yammata, prije svega sneni ženski vokal, transplantirao u novi bend Headoneast, dodajući izričaju i muški (svoj) vokal, uz potporu prekaljenih studijHeadoneast skih glazbenika. Tu Album In Balance zapravo je logičan nastavak albuma Plan B Aquarius Records Yammata, umnogome nadograđen i zaokružen. Izašao je 2005., a hit Muzika donekle je etablirao Headoneast. S obzirom na to da je objavljen za neovisnu diskografsku kuću, njegov domet bio je mnogo kraći od ostvarenja Detoura i Florijana, koji su objavili nastupne albume za Aquarius i Menart. Nakon toga Headoneast izdaje singlove koji su 12 godina poslije objedinjeni na albumu Tu. No album zvuči kao da je sastavljen od outtakeova albuma In Balance: frivolniji, zakočeniji i jednostavno lošiji. Dakako, teško je bilo nadmašiti kvalitetu In Balancea, no dojam je kako je manjak kvalitetnih glazbenika u odnosu na prvijenac utjecao i na album Tu. Premda su uglavnom isti elementi, kao i prije 12 godina, čini se kao da je ovaj album usputno rađen. Štoviše, ponegdje stilski kreće prema onome što danas radi Detour, npr. u zaključnoj skladbi Voljena. Kolekcija singlova koja se godinama kuhala tako je daleko od zaokruženosti prvijenca na kojem bi možda u drugom aranžmanu odgovarala jedino skladba Sad kada znam.

Piše: Bojan Mušćet

deset godina koliko participira na hrvatskoj pop–sceni, nakon opernoga i klapskog backgrounda, Ivo Gamulin Gianni jedan je od rijetkih izvođača koji se može pohvaliti suradnjom s renomiranim svjetskim zvijezdama. Tako je s njim u Lisinskome pjevala Anna Oxa, duet na albumu Božićna priča otpjevala je Gloria Gaynor, a on je bio i jedini gost na jednoj od posljednjih turneja preminule Natalie Cole. Surađivao je s regionalnim zvijezdama Helenom Blagne i Kaliopi kao i s hrvatskim divama: Terezom Kesovijom, Radojkom Šverkom i drugima. Jedan razlog njegov je četvrti album u pop–kategoriji, no s obzirom na to da su dva bila namjenska — album s božićnim pjesmama i live album, riječ je zapravo o drugom albumu s autorskim pjesmama, gdje njegov gromki tenor zasjenjuje sve ostalo zaIvo Gamulin Gianni bilježeno na albumu.

Jedan razlog

Album sadrži već poznate pjesme koje posljednjih deset godina Gianni izvodi na Dallas Records različitim glazbenim festivalima, od Dore do Splitskog festivala, a među autorima su Alka Vuica, Zrinko Tutić, Branimir Mihaljević i drugi. Zanimljivo je kako se neke pjesme mogu svrstati u kategoriju duhovne glazbe, npr. Pomoli se ili zaključna Božji sin koja zapravo govori o sudbini milijuna nesretnih ljudi koji traže nadu u bijegu od svojih domova u Siriji. No album sadrži i tipičnu skladbu s mandolinama i dalmatinskim čakavskim dijalektom (kako je Gianni iz Jelse, tu nije bilo primijenjenog učenja narječja) More, more, kako ti se dade, namijenjenu Splitskom festivalu. Vokalna kvaliteta Ive Gamulina Giannija neprijeporna je i sigurno je da njegova karijera može biti mnogo intenzivnija od statusa izvrsnoga sparing partnera najboljima (sličan status ima Mario Huljev u domeni elektroničkog popa). Crossover klasike i popa mnogo je jednostavniji kad su posrijedi instrumenti poput klavira ili violončela. No osam pjesama na albumu Jedan razlog pokazuju kako Gianni sasvim solidno može funkcionirati i prema svim pravilima estradne scene.

Piše: Ines Pavić

ladi zagrebački pop–rock bend Pravila igre okupio se početkom 2015. godine i prvim singlom Nebo na mojoj strani privukao pozornost publike i radijskih urednika. Bend čine petorica mladića: Marko Kutlić — vokal i gitara, Goran Belošević — bubnjevi, Marko Belošević — klavijature i prateći vokal te Denis Marijanović Dex — bas–gitara i prateći vokal. Taj je mladi sastav nedavno objavio album prvijenac Nebo na mojoj strani, koji autorski potpisuju Miro i Sonja Buljan. Kako sami ističu, želja je Pravila igre publici ponuditi nešto novo, svježe i drukčije u skladu s modernim glazbenim trendovima, nešto dosad neviđeno u regionalnim okvirima, a s druge strane prilagođeno našoj publici. Na albumu je 12 pjesama, od kojih su mnoge kao singlovi poharale domaće top–ljestvice. Zagrli me, Okovano srce, Pravila igre Lijek za besane noći... neke su od uspješnica tih debitanata na hrvatskoj glazbeNebo na noj sceni. Album vrvi veselim i ritmičnim strani pop–rock pjesmama ljubavne tematike, koje su naišle na odličan odziv publike na Hit Records koncertima, ali i na glazbenim servisima na internetu. Otvara ga naslovna Nebo na mojoj strani, poletna ljubavna pjesma mainstream pop–rocka koji, čini mi se, sve više nedostaje na domaćoj glazbenoj sceni. Slijedi Okovano srce te Kamen na duši koje su također bile uspješni singlovi u hrvatskom eteru. Momci su na scenu donijeli moderniji pop–rock zvuk što se, sudeći po reakcijama, publici jako sviđa. Odlična svirka i neobičan glas pjevača Marka Kutlića te simpatični i nježni ljubavni stihovi pokazali su se kao dobar spoj. Takve su pjesme Poljubac sreće, snažna pop–rock balada u kojoj je Marko pokazao vokalnu snagu, aktualni singl Ako te veliki hit Na ulazu. Album završava nešto bržim pjesmama od kojih su većina također bile veliki radijski hitovi, poput Lijek za besane noći te Na tvojim usnama, koju su kao bonus na albumu remiksirali uz Nebo na mojoj strani. Iako je album sastavljen uglavnom od singlova objavljenih u protekle dvije godine, to je kompaktna cjelina i ima zajedničku misao vodilju. Na prvi pogled sve su pjesme »slične«, ali svaka je posebna. Unatoč tomu što su mladi, dečki su sa svojim autorima i suradnicima uspjeli pronaći svoj stil, nametnuti se u eteru i privući publiku. Možda će neki reći kako su im stihovi prejednostavni, no činjenica je da ih publika voli te da takvih izvođača nedostaje i da, definitivno, bend ima budućnost. Sigurna sam da će na novim materijalima biti još bolji, zreliji i s još više lijepih ljubavnih pjesama.

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Bojan Mušćet

Iako sastavljen od singlova objavljenih u protekle dvije godine, album čini kompaktnu cjelinu

mojoj

105

Brain Holidays, zagrebačka grupa koju vodi frontmen iz Primoštena, Marko Gaćina

Human_esque uradak je bivših članova grupa Eni, Kojoti i Laufer

Ponovno je oživjela domaća reggae glazba...

Turisti nisu off–projekt, nego iskusan bend

...no uz svakodnevnu rutinu koja slušatelja baca u kolotečinu

BROJ 203, SVIBANJ 2017.

Piše: Maja Trstenjak

Piše: Bojan Mušćet

omaća reggae glazba ponovno je oživjela izlaskom novog albuma grupe Brain Holidays. System Error nažalost nije život punim plućima, nego svakodnevna rutina koja slušatelja vrlo brzo baca u dosadnu kolotečinu.

Zaneseni jamajačkim glazbenim smjerom, na treći album plasirali su zadovoljavajuću količinu novog materijala. Još je prošle godine prvi najavni singl Pleme izazvao znatiželju, zabavna radio–friendly pjesma čija zarazna melodija ostaje u uhu nakon samo nekoliko slušanja. Opet, nedovoljno da postane veliki hit koji bi im osigurao nešto bolji plasman na domaćem tržištu. Brain Holidays

System Error Dallas Records

Uz kvalitetnu produkciju, ukupni je dojam osrednji, s nekoliko svijetlih točaka. Jedna od njih je spomenuti prvi singl koji je obogatila i suradnja s Baby Dooksom kao i «proljeće, lagani odmak od ozbiljne socijalne tematike kojom se bave u Koči me sistem i Loše vijesti. U želji da iskažu vlastiti stav i osvrnu se na trenutačnu socijalnu i političku situaciju, zapali su u monotoniju laganog ritma od kojega rijetko odustaju. Uz pokoju jednostavnu gitarsku solažu ožive pjesmu, kao što je u Another Day, no čvrsto se drže zone ugode filtriranog reggae zvuka iz koje ne žele izaći.

Na prvo slušanje teško je raspoznati razliku između pojedinih pjesama, većina je slična jedna drugoj, uz vrlo malo kreativnosti i specifičnosti interpretacije. Upravo je to sistemska greška albuma koji ima veoma čvrstu i kvalitetnu bazu na koju se nisu trudili nadograđivati ništa novo i inovativno. Tome pridonose u svakoj pjesmi slične puhačke dionice zbog kojih je usputnom slušatelju jednostavno nemoguće na prvu razlikovati pjesme. Da slučajno Another Day i Overliving nisu otpjevane na engleskom, teško bi bilo primijetiti razliku u pjesmi Sreća koja slijedi nakon njih i najavljuje drugi, »optimističniji« dio albuma. Optimistični i vedriji su samo stihovi, a glazba ostaje ista, pomalo već sad i naporna uz šablonsku kompoziciju koje se čvrsto drže. I tako do samog kraja, kad su ugodno iznenadili pjesmom TikTak u kojoj su igrom elektroničkim prizvucima i klavijaturama uspjeli razbiti monotoniju i stvoriti atmosferu kojoj odgovaraju ironični stihovi. Vidljivo je da se radi o kvalitetnim i iskusnim glazbenicima koji su presigurni u vlastitom žanru. Sigurnost je stvorila prosječan album, a moglo je biti puno bolje. Pjesme same za sebe nemaju velikog potencijala, ciljano su rađene za uži krug publike koja će biti zadovoljna dobivenim, no neće biti pretjerano oduševljena ili ushićena. Prolazno, uz puno neiskorištenog prostora. 106

Imaju mnogo iskustva na pozornici i to je mjesto gdje će njihove studijske zamisli dobiti odgovor u kojem smjeru će krenuti — prema popu, rocku ili dosadašnjem, prilično dobro postavljenom eklekticizmu

iječka rock–scena redovito je producirala »supergrupe«, odnosno izvođače iz aktivnih ili preminulih bendova koji su se ujedinjavali u nove formacije koje izvode originalnu ili reproduktivnu glazbu — Walter, Fiume, Morski doprinos, Blagdan band... tek su neki od njih. U tu kategoriju možemo svrstati i Turiste, koje čine Iva Močibob (ENI), Vlado Simcich Vava (ex Laufer) i Bobo Grujičić (Kojoti).

No takva simbioza nije posljedica neke ad hoc odluke, nego je riječ o organskom proizvodu što je inicijalne zamisli pokazao na projektu Ouija koji potpisuju Vava i ENI (bubnjeve je svirao Bobo). Dvije skladbe u kojima vokalno najviše participira Iva (Otključana vrata, koju je napisao Vava i Samo pola mene Elvisa Stanića) na neki su način uvod u Turiste. Turisti S obzirom na Ivin glas, izričaj Turista Human_esque podsjeća na one najrokerskije pjesme koje su izvele ENI, kao što je Polaroid, no istodobno se u Vavinu autorskom rukopisu osjeća onaj klasični pop– Dallas Records rock pristup s kojim nas je upoznao na nekim pjesmama negdašnjeg mu benda Mone, ali i na prvom solo albumu Del Mono na kojem sudjeluju razni pjevači, između ostalog i Iva Močibob. Human_esque nije ujednačen album, pjesme su stilski nepodudarne, od orijentalnog štiha skladbe Moj toreador preko instrumentala Os do zanimljivog dueta s Ivankom Mazurkijević iz Stampeda u pjesmi Tvoja i slobodna. Ta je skladba zvukom približena rock– pop izričaju s elementima countryja, čvrste ritmičke podloge i prštećih gitara. Nadovezane na takav složenac, na albumu se izdvajaju s jedne strane »popičnije« skladbe Buket sunca i 13, a s druge rokerski obojene Volim ponedjeljak i Johnny. Johnny je tako žestoka blues–rock skladba kojom dominira izvrstan Ivin glas, uronjen u Vavine brundajuće gitarske naslage te lupanje, trešnju i udaranje Bobe Grujičića. Tercet koji pojedinačno znamo iz drugih priča ipak u ovoj pjesmi zvuči vrlo poznato. Dok su za Simcicha i Grujičića esencijalne rock strukture neodvojiv dio njihovih izvedbenih ličnosti, pjevačica skupine ENI u takvom kontekstu zvuči zrelo, izravno, pa i pomalo drsko. I tekstom Turisti prizivaju upravo inicijalne rock reminiscencije, s obzirom na to da je Johnny pravovjerni lik iz takvog miljea još otkad je Chuck Berry otprašio Johnny B. Good. Na sve to nakalemljena je i rudimentarna, pomalo prljava produkcija, pa Turisti ovim singlom otkrivaju još jednu dimenziju. Sve zajedno daje naslutiti da nije posrijedi off–projekt, nego formiranje benda koji ima iznimno mnogo iskustva na pozornici i to je mjesto gdje će njihove izvorne studijske zamisli zacijelo dobiti stameniju nadgradnju i odgovor u kojem smjeru će bend krenuti — prema popu, rocku ili dosadašnjem, prilično dobro postavljenom eklekticizmu.

Vava

Juke Joint Dallas Records

Istovremeno s objavljivanjem nastupnog albuma novog mu benda Turisti, Vlado Simcich Vava realizirao je i svoj peti solistički album, odnosno četvrto instrumentalno ostvarenje u kojem dominira ambijentalni rock. Sniman kao i većina dosadašnjih radova na četverokanalnom Fostexu, Juke Joint korak je naprijed u Vavinoj diskografiji, ostvarenje koje zahtijeva istodobno pozornost i opuštenost. Vava je album snimao u noćnim satima, zahvaćajući reminiscencije na glazbene pejzaže Rya Coodera s jedne strane i eksperimentalne zahvate Briana Enoa s druge. U tom smislu, album može poslužiti i kao zahvalan soundtrack nekog filma ili kazališne predstave. Osam glazbenih zapisa vodi upravo u prostore u kojima vjetar puše, a prašina se diže (što sugerira i unutrašnjost vrlo dobrog ovitka Mladena Stipanovića), što je mitski možda vezano uz Teksas, ali isto se događa i na, na primjer, Grobniku. Zanimljivo, pjesma čiji naslov zaziva samoću — Alone Blues jedina ima i kakvog– takvog ritma koji se povremeno zakotrljao i u skladbi Went Away. Juke Joint vrlo dobro je producirao Matej Zec, slažući zvučnu sliku po načelu manje je više. Upravo takav pristup i odvaja ovaj album od, uvjetno rečeno, trilogije Soundtrack: Lanterna izgubljenog oka, Poljubac je izdaja i Cinemascope Blues, koliko god ima zajedničkih crta s posljednjim ostvarenjem. No iza svakoga od navedenih albuma stoji priča (u slučaju Soundtracka i doslovno: to je zvučna kulisa novele Lanterna izgubljenog oka), dok se Juke Joint rasprostire do slušatelja bez opterećenja značenja. To omogućuje sasvim individualan pristup odsviranome, što višestruko potencira njegov sadržaj. Premda je na našem tržištu gotovo pravilo da su instrumentalni albumi, koliko god rijetki bili, vrlo dobro napravljeni, Vava je napravio korak više, pa je Juke Joint ostvarenje koje bi zacijelo moglo steći publiku i na odabranim inozemnim tržištima. (Bojan Mušćet)

Billy Joan

Barren Land Juda, 2017.

Na rubu srednjostrujaškog polja domaće kantautorske scene, između Irene Žilić, Gracina, Lovely Quinces i Marshmallow Notebo-

oks, netom se pojavio album splitske kantautorice Billy Joan Barren Land. Kao cjelina, to djelo više ima veze s punkom, iako joj refleksija iz trubadurske vizure nije nepoznanica. Kako Billy Joan očito ima vokabular da ispriča kompaktnu priču na engleskom jeziku, a nisu joj strana ni kopanja, kako po plažama tako i po strminama svoje nutrine, poput jedne Anaïs Mitchell, pravo je iznenađenje što nastupa s odrješitošću (stavom!) jedne PJ Harvey. Je li riječ o novoj konstelaciji planeta ili ne, no ovaj izdanak sinjskog Juda Records strunarska gibanja na sceni, donedavno jasno poznata, postavlja u novi stilsko–vrijednosni odnos. Tako je Lovely Quinces produkcijski istjerana na čistinu Patty Rothberg, sjećate li se one–hit–wondera Treat Me Like a Dirt otprije više od 20 godina. Album otvara pjesma Pretty City koja pogađa u bit jedne generacije koju možemo prozvati »s diplomom za šankom«, dok sentiment stiha Noone to start a fight/ A mother of every right iz Lady is a Tramp samo potvrđuje da je na djelu prava protestna pjevačica u nedostatku hip–hopera koji bi zauzeli sličan stav. Na albumu surađuju i usnoharmonikaš Mijo Mijač i klavijaturist Josip Marković, dok pjesma Misunderstood govori o diskriminaciji s kojom se žene susreću kad ih se pokušava uvjeriti da nisu dobro shvatile ono što je i budalama već jasno. Album završava pjesma O Dear Reverend s malo manje kaubojskog štiha, bliže gospelu koji se sarkastično intonira u pjesmi, za što je zaslužna počesta sklonost vibrato dionicama. (Vid Jeraj)

Radost!

U zoni bandcamp, 2017.

Zagrebački art– rock kvartet Radost! djeluje od 2007., kao autorsko čedo braće Bogunović — Gorana i Branka. Iako obojica potpisuju gitare i vokale, prvi je pisac, dok je lead na Brankovim usnama. Samim zvukom, bendu je očita inspiracija naslijeđe slovenske grupe Buldožer, prvih bitnika i opozicije jugoslavenske rock– scene koji su ušli u mainstream, na svu sreću i nesreću širokog auditorija. Mesijansku bi se ulogu Buldožera moglo najočitije predočiti podsjećanjem na finese francuskog novog vala, odnosno njegovo »ulično znanje« — obraćanje glumca kameri, oslanjanje na pop–kulturu, suprotstavljanje uskogrudnosti — svih onih tekovina koje je punk posprdno otresao s rukava, a u današnje vrijeme ga se dade čuti u konferansama kreativnog osobenjaka za bubnjevima, free–boppera Krunoslava Levačića. U aranžmanima će, ipak, bend evocirati

barokni sarkazam Franka Zappe i prearanžiranje klasične glazbe u rokersko ruho, budući da ih od bilo kakve tenzije dijeli osebujnija dekonstrukcija; definitivno nije riječ o autorstvu koje bi unaprijed prodavalo kožu airplayu. Na svojem četvrtom albumu Radost! otkriva dojmljive poveznice sa svojim uzorima. Podosta je malnarovskog vokabulara i stihova koji jednostavno ne idu u ruke zagrebačkih frajera koji su postali urednici, nakon što su očistili skramu s filigranskih pločnika. Prodor etnomotiva otkriva da im nije strana Sacherova začudnost, iako bi očito trebalo izmisliti autentičnu porinovsku kategoriju jer ona za alternativnog izvođača godine jednostavno ne bi dorasla invencijama koje su na snazi ovdje. Na albumu se ugnijezdila i respektabilna gomilica suradnika iz bendova Seine, Klinika DK, Svemir, kao i Šumovi protiv Valova, uz novinarku Ivanu Dragičević koja se predstavlja naracijom na pjesmi Vikipedija. Sintagma »ritam zločina« s ovim bendom dobiva novi značenjski sloj, novopurgerski je pravi to soj... (Vid Jeraj)

Iv/an

Zlatni rez/ Ovozemaljske stvari Fettkakao, 7’’, 2017.

Razbacan na već 27 službenih izdanja, poigravajući se spremno heteronimima i najrazličitijim idejama iz povijesti umjetnosti, 40–nešto–godišnji dizajner iz Zagreba nastavljač je vokalnih ekshibicija Scotta Walkera, tamo negdje gdje je osamdesetih stao Massimo Savić, prigrlivši radije interpretacijski izričaj bliži Walker Brothers. Avangardist u klizaljkama, zaneseni poeta doctus i barokni situacionist, singlicom Zlatni rez/Ovozemaljske stvari objavljenom kod austrijskog izdavača, vraća nas na kolosijek darkwavea osamdesetih u lirskim minijaturama koje će podsjetiti na Denis & Denis, ali i na kreativnu ideju da je pop političko polje. Sad je sama sa sobom i gleda u prazno/ prati je muk/ vrti se u krug, refren je naslovne pjesme. U to ime se Iv/an opremio refleksijom na pulsirajući militaristički beat, već otuđenom poezijom koja opet stvarno govori o nečemu, umjesto da nudi poluizgovorljive ustupke koji invazivno koketiraju s našim emocijama, ne ostavljajući nam ništa zauzvrat. (Vid Jeraj)

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Eta Kočić Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

e n i d o g t i H

nagrada publike