Cantus 204 webl 1 by HDS.hr

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 204 SRPANJ 2017. | CIJENA 22 kn 00717 9

771330

474007

57. Festival zabavne glazbe Split 2017. Gibonni održao koncert za pamćenje

Solističku karijeru počeo upravo na Splitskom festivalu '93. Prvi put svečana dodjela nove glazbene nagrade

Cesarica za hit godine Nini Badrić i Predragu Martinjaku P'eggyju

Darko Rundek objavio novi album

Kako je Apokalipso postao ApoCalypso Jasenko Houra uz 40. obljetnicu Prljavog kazališta

Politika nam je otela medijski prostor Frano Đurović o različitostima u svojem opusu

Učio sam od dvojice ujaka: jednog klasičara, a drugog rokera Miroslav Škoro uz svoju prvu notnu pjesmaricu

Sintagma tamburaška glazba nema veze s mozgom

24 pjesme pokušale osvojiti stručni ocjenjivački sud i publiku, najuspješniji Mia Dimšić i Marko Škugor

MARIJANA JANKOVIĆ

Završna natjecateljska večer 57. Splitskog festivala

UVODNIK RIJEČ UREDNICE Poštovane čitateljice i čitatelji, broj pred vama posvećen je ljetu, ponajviše bogatom programu 57. Festivala zabavne glazbe Split, koji je kvalitetom glazbe i organizacije dokazao svoj ponovni uzlet. U uvodnoj večeri na svečanu se scenu prepunih Prokurativa na velika vrata »na mjesto zločina« vratio Zlatan Stipišić Gibonni održavši koncert za pamćenje. Naime, svoju solističku karijeru taj je vrijedni skladatelj i pjevač počeo upravo na Splitskom festivalu davne 1992. pjesmom Tebe nisam bio vrijedan koja ni danas ne silazi s tražene playliste njegovih nastupa. Da je riječ o jednom od naših najvećih autora hitova u posljednjih četvrt stoljeća, potvrdila je već samim nazivom druga večer festivala. Ona je donijela nastup finalista i dodjelu novoustanovljene nagrade publike za hit godine nazvane prema slavnom Gibonnijevu hitu iz 1993. — Cesarica, pjesmi koja je prva proglašena Hitom godine u sklopu tadašnje diskografske nagrade Porin. No kako je stvaranje hita manje u sferi struke i uglavnom u domeni publike, tako je Porin s vremenom ostao bez kategorije Hita godine, a hrvatski autori hitova uskraćeni za zaslužene nagrade i javna priznanja. Zato je Unison hrvatski glazbeni savez pokrenuo inicijativu stvaranja te nove zasebne nagrade koju bira publika i najvećim brojem glasova proglašava omiljenu pjesmu. Ne iznenađuje što je u uho većine glazbenih ljubitelja ove godine ušla upravo pjesma koja je proglašena i najemitiranijom u radijskom eteru — Dani i godine Nine Badrić koju je pjevačica autorski stvarala u suradnji sa skladateljem, pijanistom i producentom Predragom Martinjakom P’eggyjem. Treći je splitski festivalski dan bio u znaku novih pjesama, a u odluci o pobjedniku razišli su se stručni žiri i publika upravo na razini Univerzalnog (Mia Dimšić) i Lokalnog (Marko Škugor). A da postoje i neki drugi mehanizmi i načini stvaranja velikih hitova i velikih karijera, iz prve ruke na ovim stranicama svjedoče Darko Rundek i Jasenko Houra, čija je glazba usađena u kolektivnu svijest i kulturni identitet ovih prostora i svakako zaslužuje uskoro ući u školski kurikulum. Žanrovsku višestrukost odražava djelatnost skladateljâ Frane Đurovića i Borisa Hrepića Hrepe s kojima smo također razgovarali za ovaj broj časopisa. Čini se da upravo tim umjetnicima koji se ne libe hodati po rubovima žanrova i uspješno mire različitost mišljenja možemo zahvaliti zajedništvo svih sekcija našeg članstva. Ono je upravo jednoglasno potvrđeno na ovogodišnjoj Skupštini HDS–a 28. svibnja u Splitu, čime je obilježeno preseljenje glazbenog težišta u ljetno doba godine iz metropole u grad pod Marjanom. Gdje god bili, ne izlazite iz hlada, čuvajte se loše glazbe i pokušajte se, i doslovno i preneseno, ohladiti stranicama ovoga broja. Očekujemo vaše komentare, primjedbe i prijedloge na elektroničkoj pošti cantus@cantus.hr ili na broju telefona 01/48 25 360. Ugodno dugo, toplo, glazbeno ljeto želi vam Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus 2

Natječaj za Chansonfest 2017.

mjetnička organizacija Chansonfest objavljuje natječaj za nove skladbe koje će biti izvedene na Međunarodnom festivalu šansone Chansonfest 2017. Chansonfest se održava pod pokroviteljstvom i uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Zagreba i Hrvatskog društva skladatelja. U obzir dolaze samo radovi visoke umjetničke vrijednosti Na Chansonfestu je uvijek veselo kada program vodi šarmantni Vojo Šiljak u kojima glazba i stihovi čine je-(na slici s umjetnicima festivalskog godišta 2011.) dinstvenu cjelinu. Festival nema tor, odnosno izvođač, pridržava za sebe, uz pravo natjecateljski karakter, a sve se skladbe izvode da samostalno izda skladbu. uživo.

Prijava za natječaj treba sadržavati naslov skladbe, podatke o autorima, notni zapis (s tekstom i harmonijskim simbolima) ili demo snimku (CD ili mp3) te ispis stihova. Autori odabranih skladbi obvezuju se u roku od 30 dana od dana objavljivanja rezultata natječaja potpisati s organizatorom izdavački ugovor. Autori i izvođači skladbi odabranih za izvedbu prenose pravo na organizatora da odabrane skladbe izvede, snimi i prenese preko radija i televizije te da ih objavi na nosaču zvuka i/ili slike, odnosno da neka prava snimljene izvedbe prenese na treću osobu. Sva ostala autorska i izvođačka prava au-

Odabrane skladbe bit će izvedene na Međunarodnom festivalu šansone Chansonfest uz eventualni izravni ili odgođeni radijski i/ili televizijski prijenos u četvrtak, 16. studenoga 2017. u 20 sati u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, Kaptol 9. Rok predaje radova je 20. rujna 2017. Radovi se šalju poštom na adresu: Hrvatsko društvo skladatelja Berislavićeva 9 10000 Zagreb, Hrvatska tel. 385 (0)1 4872 370; faks 385 (0) 1 4872 372 e–mail: chansonfest@email.t–com.hr Hrvoje Markulj

Natječaj za 15. Međimurski festival Ljubo Kuntarić

Mnogi ne znaju da je Ljubo Kuntarić, koji je većinu života proveo u Voloskom, zapravo bio Međimurac, rođen u Čakovcu, na što nas podsjeća Međimurski festival pod njegovim imenom

oštovani autori i pjevači, pozivamo vas na 15. Međimurski festival Ljubo Kuntarić koji se i ove godine održava uz supokroviteljstvo Hrvatskog društva skladatelja. Svi koji žele sudjelovati na Festivalu moraju prijaviti skladbu elektroničkim putem najkasnije do 10. rujna 2017. godine na e–mail organizatora Festivala: info@mef–hr.com.

Svaki sudionik natječaja mora ispuniti sljedeće uv-

jete: slanjem skladbe na natječaj jamči se da su nastale unatrag šest mjeseci i da su autori isključivi nositelji autorskih prava. U slučaju bilo kakvih sudskih sporova, svu odgovornost i štetu snosi autor. Autori nemaju pravo naknadnog povlačenja odabranih skladbi. Autori odabranih skladbi obvezuju se u roku od 15 dana od dana objavljivanja rezultata natječaja potpisati s organizatorom nakladnički ugovor. Ako se to ne provede, organizator će diskvalificirati prijavljene skladbe. Autori šalju kvalitetnu snimku sa sinkroniziranim vokalom i matricu bez vokala, dva primjerka teksta s potpisom autora i notni zapis. Autori izabranih skladbi u cijelosti prihvaćaju uvjete ovoga natječaja i prenose na organizatora pravo da se skladba: — javno izvede — snimi na nosačima zvuka i slike — prenosi putem radija i televizije. Posebna napomena: prednost pri odabiru imaju skladbe koje rabe elemente međimurskog melosa. Odabrani izvođači na festivalskoj večeri pjevaju uživo uz pratnju festivalskog orkestra. Organizacijski odbor Međimurskog festivala Ljubo Kuntarić

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Održana redovita godišnja Skupština Hrvatskog društva skladatelja

nedjelju, 28. svibnja 2017. održana je redovita godišnja Skupština Hrvatskog društva skladatelja. Pvi je put u 72 godine povijesti Društva Skupština održana u Splitu. Taj je grad s okolicom, nakon Zagreba, područje na kojem živi i djeluje najveći broj redovitih članova. HDS kao nacionalna udruga koja djeluje na području cijele Hrvatske, u posljednje četiri godine održala je već tri svoje skupštine izvan Zagreba: prije Splita, to je bilo u Biogradu na Moru i u Lovranu. U radu Skupštine sudjelovalo je 58 redovitih članova, a predsjedao je predsjednik Društva Ante Pecotić. Glavni tajnik Antun Tomislav Šaban podnio je programski i financijski izvještaj o poslovanju u 2016. godini. Predsjednik Nadzornog odbora, akademik Zoran Juranić, podnio je svoj izvještaj. Sva tri izvještaja jednoglasno su usvojena, čime su prisutni članovi ponovno izrazili svoje puno povjerenje u vodstvo Društva. I ove su godine, prema tradiciji, na Skupštini objavljeni dobitnici godišnjih nagrada Društva za proteklu godinu. Radni dio trajao je oko dva sata, no većina prisutnih članova doputovala je u Split iz svih krajeva Hrvatske dan prije, kako bi provela vikend u druženju i upoznavanju. (HDS)

Skupštinu su vodili potpredsjednik HDS-a Mladen Tarbuk, predsjednik HDS-a Ante Pecotić i glavni tajnik HDS-a Antun Tomislav Šaban

Kvartet »ozbiljnih« skladatelja na Zapadnoj obali: Dalibor Bukvić, Sanda Majurec, Olja Jelaska i Tibor Szirovicza

Direktor ZAMP-a Nenad Marčec

N a g r a d e H r v a t s ko g d r u š t v a s k l a d a t e l j a z a 2 016 . g o d i n u

Čestitke nagrađenima! BROJ 204, SRPANJ 2017.

Imena nagrađenih objavljena su na godišnjoj Skupštini Društva održanoj 28. svibnja 2017. u Splitu

Nagrada Boris Papandopulo Nagrada Vatroslav Lisinski za autorsko stvaralaštvo na za doprinos hrvatskom području ozbiljne glazbe glazbenom stvaralaštvu

Nagrada Josip Andreis za glazbenu publicistiku i muzikologiju

Srđan Dedić za skladbu Self–fulfilling Prophecies

dr. sc. Nada Bezić za knjigu Glazbene šetnje Zagrebom

a skladba, praizvedena na prošlogodišnjem svečanom otvorenju 41. Osorskih glazbenih večeri, 17. srpnja 2016., predstavlja novi korak Srđana Dedića prema domišljatom i kontrastnom oblikovanju jedinstvenog tonskog materijala od kojega radi svoje skladbe. Vještina kreiranja i odabira permutacija odabranih gradivnih tonskih nizova isprepliće se sa skladateljevom harmonijskom i formalnom invencijom. Tim kolopletom tvori pet međusobno kontrastnih stavaka koji su ipak povezani glazbenom dramaturgijom i jedinstvenom tonskom građom. Takvim suvremenim skladateljskim postupcima Dedić se izdvaja iz današnjeg hrvatskog glazbenog trenutka kao nadasve originalan i maštovit autor, za čiji opus naša sredina treba pokazati pažnju, zanimanje i poštovanje. U skladbi smo mogli uživati u izravnom prijenosu koncerta Cantus Ansambla i dirigenta Berislava Šipuša na Trećim programima Hrvatskoga radija i televizije, a još je dostupna na HRT–ovoj mrežnoj platfomi https://hrti.hrt.hr/.

Burkhard Schmilgun za izdavanje nosača zvuka s djelima hrvatskih skladatelja za njemačku diskografsku tvrtku cpo

urkhard Schmilgun, njemački muzikolog i producent, kao umjetnički direktor tvrtke Classic Production Osnabrück već godinama izdaje nosače zvuka s djelima hrvatskih skladatelja. Do danas je izdao nosače zvuka s djelima Gotovca, Štolcera Slavenskog, Sorkočevića i Tajčevića, te niz od šest nosača zvuka s gotovo kompletnim opusom Dore Pejačević. U tijeku je projekt izdavanja nosača zvuka Borisa Papandopula. Takvo promicanje hrvatske glazbe ima posebnu kulturološku važnost, zato što tvrtka distribuira svoje proizvode diljem svih kontinenata, a šalje i besplatne primjerke svim relevantnim radijskim europskim postajama koje emitiraju klasičnu glazbu. Tako hrvatska glazba dolazi do najširih krugova ljubitelja klasične glazbe, a dobiva i relevantne recenzije brojnih kritičara i urednika časopisa specijaliziranih za praćenje novih izdanja nosača zvuka. Popratni tekstovi izdanja bogato dokumentiraju glazbena djela te se na nosačima zvuka često pojavljuju i likovni motivi i autori vezani za naše podneblje. Svojim je radom Schmilgun zadužio hrvatsku glazbu, a sigurni smo da će ova nagrada potkrijepiti njegovu intenciju da nastavi predano raditi na njezinu promicanju i predstavljanju.

njiga Glazbene šetnje Zagrebom nastala je kao plod dugogodišnjeg istraživanja glazbenog Zagreba i prvi je glazbeni vodič kroz glavni grad Hrvatske, bogato opremljen fotografijama i kartama koje vode čitatelja do svih lokacija važnih za umjetničku glazbu. Ozbiljan istraživački rad muzikologinje Nade Bezić obogaćen je mnogim anegdotama i feljtonistički intoniranim crticama te vremenski usmjeren ponajviše na posljednja dva stoljeća. To je knjiga i o prošlosti i o sadašnjosti Zagreba — vodič po glazbenim punktovima grada. Kao prva takve vrste, čitatelja vodi od kuće do kuće (gdje god se na neki način događala glazba), kroz ulice i mirogojske aleje, zaustavlja se kod spomenika i koncertnih dvorana. Premda govori o glazbenom životu, kojem je temelj umjetnost zvuka, knjiga ponajprije navodi čitatelja da gleda i promatra, da podigne pogled u ulicama kojima često prolazi, da potraži ne tako očito blago u muzejima ili grob nekog zaslužnog glazbenika. Knjigu je objavio najugledniji hrvatski nakladnik Školska knjiga d.o.o.

rvatsko društvo skladatelja objavilo je na ovogodišnjoj Skupštini održanoj 28. svibnja u Splitu dobitnike godišnjih nagrada za 2016. godinu. Imajući u vidu kompletan doprinos prošlogodišnjeg glazbenog stvara-

laštva, članovi stručnog povjerenstva: Mladen Tarbuk (presjednik i predstavnik skladatelja ozbiljne glazbe), Jelena Vuković (predstavnica muzikologa i glazbenih pisaca) te Branimir Mihaljević (predstavnik skladatelja zabavne glazbe) odabrali su sljedeće dobitnike:

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Piše: HDS

Nagrada Miroslav Sedak Benčić za autorsko stvaralaštvo na području jazza Zoran Majstorović za album The Road to Skitacha

relost, maštovitost i sviračka vještina riječkoga gitarista i skladatelja Zorana Majstorovića rijetke su osobine mladih glazbenika. To se osjeća u svim projektima u kojima djeluje, od kojih je svaki poseban na svoj način. Njegova stilska raznolikost kreće se od straight ahead jazza preko world musica i fusiona do slobodne improvizacije. Sa svojim Atma Mundi Ensembleom snimio je drugi album. Ovim izdanjem Majstorović se predstavlja kao vođa međunarodnog etno–jazz sastava te kao autor devet skladbi, a do izražaja dolazi njegova vještina sviranja različitih glazbala: električne i akustične gitare, arapske lutnje, saza i ukulelea. Uz njega i hrvatskog bubnjara Borka Rupenu svirali su stalni članovi ansambla: talijanski basist Simone Serafini i trubač Mirko Cisilino. Kao gosti su im se pridružili klarinetist i saksofonist Francesco Bearzatti te Matija i Arsen Dedić, kojemu je to bila posljednja ostvarena snimka. Projekt je u cijelosti ostvaren u Italiji. Majstorović je stvorio nježno, meditativno i nepretenciozno ozračje s logičnim protokom energije, raznovrsnim zvukovima i diskretnim promjenama dinamike, na tragu glazbene estetike diskografske kuće ECM. No najvažniji za karakter albuma jesu utjecaji koji uključuju glazbene motive karakteristične za kulture raznih naroda svijeta, od Afrike preko Dalekog istoka do hrvatske tradicijske glazbe, posebno istarske ljestvice.

Nagrada Milivoj Körbler za autorsko stvaralaštvo na području popularne glazbe

Nagrada Franjo Ksaver Kuhač za autorsko stvaralaštvo na temeljima tradicijske glazbe

Tonči Huljić za mjuzikl Pacijenti

Zorica Vitez za uspješno dugogodišnje vođenje Međunarodne smotre folklora, u povodu 50. obljetnice manifestacije

onči Huljić se stvaranjem novog mjuzikla Pacijenti u suradnji s dramatičarom Mirom Gavranom kao libretistom upustio u riskantan pothvat — s obzirom na to da nije imao na raspolaganju standardnu infrastrukturu stalnog teatra, odlučio se na nezavisnu produkciju. Novi hrvatski mjuzikl, posebice ostvaren na navedeni način, važan je doprinos hrvatskom glazbenom teatru. Tonči Huljić jedinstvena je pojava u hrvatskoj glazbi. Kao istaknuti skladatelj, producent, vođa kultnog Magazina, pjevač, glazbeni menadžer i još mnogo toga, uspio je brzu i kojiput izrazito dinamičnu dramaturgiju svladati kvalitetnim pjesmama i glazbeno–koreografskim brojevima. Ovim ostvarajem pokazao je da forma mjuzikla može opstati na suvremenoj hrvatskoj sceni zahvaljujući melodijskoj invenciji, smislu za glazbenu dramaturgiju, zanimljivom aranžmanu te izvrsnom poznavanju mogućnosti ljudskoga glasa, odnosno pomnim odabirom izvođača. Djelo je praizvedeno 4. listopada 2016. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, gdje ga uoči godišnjice praizvedbe, 2. listopada 2017., očekuje ukupno deseta izvedba.

ao etnologinja s plesnim i umjetničkim obrazovanjem te razumijevanjem kulture u njezinu najširem smislu i pojavnosti, dr. sc. Zorica Vitez terenski i teorijski, znanstveno i stručno istražuje hrvatsku kulturu jednako pomno i iscrpno u njezinim tradicijskim i suvremenim pojavama u ruralnim sredinama kao i u Zagrebu. Tijekom cijeloga znanstvenog i radnog vijeka, usporedno sa svojim znanstvenim istraživanjima, Z. Vitez zalaže se i za popularizaciju znanosti, idejno osmišljavajući i ostvarujući velike etnografske izložbe. Kao umjetnička ravnateljica Međunarodne smotre folklora, razvila je novi koncept festivala, učinivši ga tematskim, interaktivnim, otvorenim prema različitim izvođačima i različitim usmjerenjima u prikazivanju baštine radi njezina očuvanja. Odabir tema Zorice Vitez pokazuje mjesto i ulogu tradicije u suvremenosti. U njezinoj koncepciji Međunarodne smotre folklora tradicija nije tek ostatak prošlosti u sadašnjosti nego dio suvremenosti. Interaktivnost Smotre ogleda se u velikom broju popratnih sadržaja — posebice u plesnim i glazbenim radionicama, radionicama tradicijskog rukotvorstva i obrta, filmskim i video projekcijama, brojnim popratnim izložbama, stručnim raspravama i savjetovanjima te otvorenosti prema suvremenom stvaralaštvu koje se nadahnjuje tradicijom ili se na tradiciju nastavlja. Popratni rezultat Smotri je niz snimljenog dokumentarnog materijala te digitalnih nosača filma i zvuka. U suradnji s Ministarstvom kulture i Gradom Zagrebom, Zorica Vitez ishodila je zagrebačkoj Međunarodnoj smotri folklora status nacionalnog festivala pa je utoliko prošlogodišnja, jubilarna, 50. Smotra sukus njezina četvrtstoljetnoga znanstvenog i stručnog rada te umjetničkog vođenja Smotre. 5

BROJ 204, SRPANJ 2017.

S u s r e t i z a s l a n s t v a H D S Z A M P – a i n a š i h z a s t u p n i k a u E u r o p s k o m p a r l a m e n t u , 3 0 . s v i b n j a 2 0 17. u Bruxellesu

Hrvatski autori i europarlamentarci: Kreativnost zaslužuje budućnost! Susret upriličen u povodu foruma Meet the Authors Europskog udruženja autorskih društava GESAR Piše: HDS ZAMP

Bruxellesu je 30. svibnja održan forum Europskog udruženja autorskih društava GESAC Meet the Authors s kojega su europski kreativci poslali snažnu poruku čelnicima EU–a: riješite problem

prijenosa vrijednosti i zaustavite bogaćenje velikih digitalnih platformi na račun kreativaca i njihova rada! Naime, veliki internetski igrači poput Googlea, YouTubea, Facebooka i drugih ostvaruju znatne prihode zahvaljujući dobrim dijelom i razmjeni kreativnog sadržaja (glazba, film, fotografije...) a da autori toga sadržaja od toga nemaju gotovo nikakvu financijsku korist.

Događanje je okupilo velik broj kreativaca i predstavnika autorskih društava, među kojima je bilo i izaslanstvo Hrvatskoga društva skladatelja i ZAMP– a, predvođeno predsjednikom HDS–a Antom Pecotićem: Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik HDS–a, Mladen Tarbuk, potpredsjednik HDS–a, Nenad Marčec, direktor HDS ZAMP–a te autori i glazbenici Mia Dimšić i Nikša Bratoš. Oni su briselski forum iskoristili i za

susret s hrvatskim europarlamentarcima: Dubravkom Šuicom, Ivanom Maletić, Željanom Zovko, Marijanom Petir, Toninom Piculom i Jozom Radošem. Naši su kreativci zastupnicima predstavili položaj autora u kontekstu aktualne europske reforme autorskog prava i rastućeg digitalnog tržišta, s posebnim osvrtom na problem prijenosa vrijednosti.

Nikša Bratoš, Željana Zovko, Antun Tomislav Šaban, Tonino Picula, Ivana Maletić, Jozo Radoš, Marijana Petir, Mia Dimšić, Ante Pecotić, Dubravka Šuica, Mladen Tarbuk i Nenad Marčec

irektor ZAMP–a Nenad Marčec: »Našim smo europarlamentarcima iznijeli naše zahtjeve kako bismo u budućim raspravama mogli što kvalitetnije predstaviti položaj svih hrvatskih kreativaca.«

Međunarodno društvo za Novu glazbu (ISCM) o b j a v i l o p r o g r a m S v j e t s k i h d a n a n o v e g l a z b e 2 0 17.

Sanda Majurec odlazi u Vancouver

M Glasniji zbor Nenad Marčec zadovoljan je druženjem s hrvatskim europarlamentarcima i dosegom foruma Meet the Authors: »Prije tri godine imali smo prvi informativni susret s našim predstavnicima u europskom parlamentu. Kao i tada, i ovaj susret bio je ugodan i koristan. Iznijeli smo im naše

ge strane, brojni skladatelji, pisci, fotografi i umjetnici različitih žanrova upozorili su na osjetljiv položaj autora u digitalnoj ekonomiji. Poruka kreativaca s briselskog susreta je jasna: ako se na razini cijele Europske unije ne usvoji snažna legislativa, platforme će i dalje imati veliku slobodu izvlačenja vrijednosti iz kulturnog i kreativnog

eđunarodno društvo za Novu glazbu (ISCM) objavilo je program Svjetskih dana nove glazbe koji će se ove godine održavati od 2. do 8. studenoga u Vancouveru. Grad na drugom kraju svijeta tom će prigodom ugostiti najveći festival suvremene glazbe ikad održan u zapadnoj Kanadi, s više od 25 koncerata i glazbenih događanja iz 50 zemalja svijeta. Pred međunarodnim žirijem koji je pregledao više od 300 partitura, za mjesto među odabranim skladbama na programu izborila se i hrvatska skladateljica Sanda Majurec koja će se predstaviti djelom Contratempo, nastalom godine 2014. kao narudžba Cantus Ansambla i Glazbene tribine u Opatiji. Radujemo se kanadskoj verziji te uspješne skladbe u izvedbi ansambla Turning Point pod ravnanjem Owena Underhilla. Čestitamo skladateljici koja je diplomirala kompoziciju, u razredu prof. Stanka Horvata, i čembalo, u razredu prof. Višnje Mažuran. Usavršavala se u Semmeringu kod Ericha Urbannera i u Szombatelyu kod Michaela Jarrella. Pohađala je Ljetnu školu nove glazbe u Darmstadtu. Surađivala je sa skladateljem elektroničke glazbe Robertom Zanatom u stvaranju skladbi za akustične instrumente i elektroniku. Godine 2006. boravila je u Centru za skladatelje u Visbyju, Švedska, u sklopu kulturne suradnje Hrvatske i Švedske. Još od studentskih dana surađuje s istaknutim umjetnicima i ansamblima, a njezine skladbe izvode se na koncertima i festivalima u zemlji i inozemstvu: Muzički biennale Zagreb, Dubrovačke ljetne igre, Glazbena tribina Opatija, Osorske glazbene večeri, Dani hrvatske glazbe u Beču, Festival Bartòk u Szombatelyu, Dani makedonske muzike i dr. (HDS ZAMP)

BROJ 204, SRPANJ 2017.

U gustoj konkurenciji od 300 partitura, za program je odabran skladateljičin opus Contratempo

Europski povjerenik za obrazovanje, kulturu, mlade i sport, Tibor Navracsics, uz delegaciju HDS ZAMP-a u Bruxellesu

zahtjeve kako bismo u budućim raspravama mogli što kvalitetnije predstaviti položaj svih hrvatskih kreativaca jer je internet uvelike utjecao na vrijednost svih autorskih djela koja se na njemu svakodnevno i masovno koriste. Konferencija je bila izuzetno posjećena, a važno je da se i ovaj put glas hrvatskih autora pridružio sve glasnijem zboru europskih kreativaca.« Na forumu su, između ostalih, sudjelovali i potpredsjednik Europske komisije Andrus Ansip, povjerenik za obrazovanje, kulturu, mlade i sport Tibor Navracsics te ministri europskih poslova trinaest zemalja, uključujući i četiri veleposlanika. S dru-

sektora, što će se odraziti i na gospodarsku situaciju zemalja članica. Povjerenik Tibor Navracsics prepoznao je utjecaj digitalizacije na kreativni sektor: »Između 2000. i 2015. godine glazbenici su izgubili više od 40% svojih prihoda u online distribuciji. U međuvremenu, rast je počeo zahvaljujući licenciranim digitalnim servisima, ali novi poslovni model još uvijek je ranjiv i loša legislativa mogla bi ga skrenuti s tračnica. Novi pravni okvir mora štititi pravedno i balansirano tržište te osigurati poštenu utakmicu. Naš cilj je osigurati pravednu naknadu onima koji kreiraju i investiraju u kreativni sadržaj!«

7 Sanda Majurec

19 h r v a t s k i h f e s t i v a l a d o b i l o E F F E L a b e l 2 0 17. / 2 0 1 8 . E u r o p s k o g u d r u ž e n j a f e s t i v a l a i E u r o p s k e k o m i s i j e

Oznaka izvrsnosti na području kulture Đakovački rezovi, Đakovački vezovi, Dubrovačke ljetne igre, FAKS, Hartera, Cro Patria, Međunarodni festival čipke u Lepoglavi, Jazz.hr, Karlovac Dance Festival, MAGfestival, Muzički biennale Zagreb, Samoborska glazbena jesen, Sedam dana stvaranja, Tjedan suvremenog plesa, Varaždinske barokne večeri, Visualia Festival, Vukovar Film Festival te Zagreb Book Festival stupna je na www.effe.eu.) Na otvoreni poziv za prijavu za EFFE Label 2017– 2018, stotine festivala prijavilo se kako bi pokazalo svoju izvrsnost na području umjetničkog djelovanja, uključivanja

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Piše: HDS

Na nedavnom velikom okupljanju sudionika europske festivalske scene u Wiesbadenu predstavnici nekoliko na-

kupno 715 festivala iz 39 zemalja dobilo je EFFE Label za 2017. i 2018. godinu kao oznaku izvrsnosti na području kulture na razini Europe. Među njima su i hrvatski festivali: Đakovački rezovi, Đakovački vezovi, Dubrovačke ljetne igre, FAKS, Hartera, Cro Patria, Međunarodni festival čipke u Lepoglavi, Jazz.hr, Karlovac Dance Festival, MAGfestival, Muzički biennale Zagreb, Samoborska glazbena jesen, Sedam dana stvaranja, Tjedan suvremenog plesa, Varaždinske barokne večeri, Visualia Festival, Vukovar Film Festival te Zagreb Book Festival.

kupno 715 festivala iz 39 zemalja dobilo je EFFE Label za 2017. i 2018. godinu kao oznaku izvrsnosti na području kulture na razini Europe

građenih hrvatskih festivala zajedno sa stotinama europskih kolega umrežili su se i raspravljali o brojnim važnim pitanjima koja se tiču umjetničkih festivala u Europi danas. Ondje su bili i predstavnici Hrvatskog društva skladatelja, koje od početka projekta podupire EFFE Label i kao nacionalna kontaktna točka za sve zainteresirane festivale u Hr-

vatskoj. Četvrtoga svibnja objavljeni su dobitnici Labela za 2017. i 2018. godinu, a festivale je proglasio predsjednik međunarodnog žirija sir Jonathan Mills. EFFE — Europe for Festivals, Festivals for Europe (Europa za festivale, festivali za Europu) europska je oznaka izvrsnosti za festivale, a iniciralo ju je Europsko udruženje festivala EFA (Euro-

pean Festival Association). Riječ je o međunarodnoj zajednici koja povezuje festivale posvećene umjetnosti, lokalnoj zajednici i Europi. Istovremeno, funkcionira kao online pretraživač fe-

stivala na stranici www.effe.eu, namijenjen međunarodnoj publici koju zanimaju različita umjetnička područja. »Međunarodni žiri nastupa s uvjerenjem da se širokom krugu raznovrsnih festivala treba dati prilika da budu dije-

lom projekta i da oblikuju novu zajednicu festivala. Žiri je bio pod dojmom kvalitete, raznolikosti, izloženosti festivala brojnoj i raznolikoj publici te njihovoj predanosti da uključe sve dijelove društva. Također su istaknuli dosljedne

umjetničke izbore koje umjetnički ravnatelji festivala donose kako bi potaknuli solidarnost, umjetnosti i umjetnike te otvorene rasprave.« (Cijela izjava do-

zajednice te međunarodnog/europskog angažmana. Nacionalni stručnjaci (njih 95) koje su angažirali nacionalni centri EFFE projekta, pregledali su i ocijenili prijave te proslijedili procjene međunarodnom žiriju. Programiranje umjetnika u razvoju, ali i vrhunskih etabliranih umjetnika, inovativni pristup te

potezi kojima se »osvježava« festivalski identitet neki su elementi kojima je žiri bio oduševljen. »Europsko udruženje festivala uvjereno je u potencijal projekta EFFE: prigrliti i disati Europu kao ideju zajednice, uzajamnog razumijevanja i odgovornosti

prema svijetu. Stoga se radujemo daljnjem razvijanju ovog europskog labela«, rekao je predsjednik EFA–e Darko Brlek. Dobitnici EFFE Labela za 2017. i 2018. godinu nalaze se u sklopu online kalendara festivala na stranici www. effe.eu, nudeći publici diljem svijeta prozor u živopisnu europsku kulturnu scenu.

Raznovrsnost stvaralačkih interesa Gotovo da nema glazbenog područja koji Đurović u svojem bogatom opusu nije dotaknuo

Razgovarala: Maja Stanetti

ema glazbenog područja koji skladatelj Frano Đurović (Dubrovnik, 1971.) nije dotaknuo u svojem bogatom opusu. Zapažen je još kao mladi autor, potekao iz klase Frane Paraća na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a raznolikost njegovih stvaralačkih interesa kreće se od akustičke za orkestar, sve vrste instrumenata, osobito klavir, do elektroničke, elektroakustičke glazbe, multimedijskih projekata, instalacija, glazbene scene. Nagrade koje je dosad primio za svoja djela uključuju i Slavenski i Marul, a aktivan je bio kao voditelj Glazbene tribine u Opatiji i umjetnički savjetnik Muzičkog biennala Zagreb.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Razgovor s Franom Đurovićem, dobitnikom mnogih nagrada za kompoziciju i članom predsjedništva HDS –a iz redova skladatelja ozbiljne glazbe

Dojmovi iz kazališta U vašem dosadašnjem opusu koji obuhvaća sve forme i sastave, ipak se na neki način ističe sklonost glazbenoj sceni i glazbi za predstave, uključujući i onu za predstave »kontroverznog« Olivera Frljića. Je li za to odgovorno »dubrovačko« djetinjstvo i dojmovi iz teatra?

Kako izgleda suradnja sa zamislima redatelja? Na popisu vaših suradnika su mnogi, poput Janusza Kice, Ivice Boban, Anice Tomić... Kad sam u službi skladatelja za dramsku predstavu, potpuno se predam redateljskim zamislima i tad

Anastazija Vržina

Da, glazbena scena mi je doista privlačna, napisao sam glazbu za više od 40 dramskih predstava, glazbu za bezbroj reklama, TV emisija i slično. To smatram svojim zanatom i trudim se raditi ga dobro i profesionalno. Ne smijem zaboraviti svoju komornu operu Eto vas (na Držićev tekst, spomenuli ste Dubrovnik) i balet My Name Is Nobody. Oba projekta su bila produkcija MBZ–a. Rad na četiri predstave s Oliverom Frljićem bio mi je zadovoljstvo, volim raditi s inteligentnim ljudima koji jasno znaju što hoće. Frljić se služi provokacijom i kontroverznijim metodama u odnosu na većinu svojih kolega redatelja da bi postigao svoj cilj, no radi se o izuzetno dubokim i promišljenim potezima koji imaju smisla. Čak sam i glumio u jednoj njegovoj predstavi, ako se to može nazvati glumom. I šteta što nije glazbenik–skladatelj jer ima izvrstan sluh i fantastičan osjećaj za protok vremena.

Uživam u šarenilu Postoje li u toj raznolikosti opusa ipak neke preferencije? Što se tiče ozbiljne glazbe, koju ipak smatram svojom domenom, čekam da mi napokon netko naruči veliku operu ili nešto slično. Sad sam u naponu snaga za dugi metar. A volio bih napisati i mjuzikl, imam već ideju.

Iz djetinjstva u Dubrovniku više mi je ostalo sjećanje na obiteljsko muziciranje, švercanje u Kneževu dvoru na koncerte Ljetnih igara i probe s bendovima po opskurnim prostorima, nego odlazak u teatar, premda sam volio ići na predstave. Posljednja je pak praizvedba bila za Pasionsku baštinu. Kako pomirujete tako različita usmjerenja? Koncert za fagot i gudače Stala plačuć’ tužna mati praizveden je na Pasionskoj baštini. Čak sam dobio i nagradu za to djelo religioznog karaktera. Mislim da doista nemam potrebe pomirivati usmjerenja ako pošteno i profesionalno radim svoj posao. Da se razumijemo, moj privatni život je jedna stvar, moji životni stavovi su vrlo jasni, ali u mojem poslu jedan dan doslovno možete pisati dječju pjesmu ili npr. himnu škole, nakon toga simfoniju za veliki orkestar koja traje sat vremena, pa jingle od nekoliko sekundi za TV, pa glazbu za dječju predstavu, gdje morate biti i skladatelj i aranžer i snimatelj i korepetitor i glazbeni producent, pa elektroa-

Frano Đurović: »Deadline mi je najbolja inspiracija!«

kustičku skladbu, pa gudački kvartet, pa glazbu za reklamu za pivo, pa nakon toga misu ili oratorij, pa aranžman za gudače neke pop–pjesme, pa izraditi neki klavirski izvod, pa zvučni logo neke tvrtke, pa glazbu za predstavu, gdje npr. Frljić od križa napravi svastiku… to je takav posao. I zapravo, koliko god katkad bilo čudnovato i naporno, uživam u tom svojevrsnom šarenilu, stekao sam veliko iskustvo i puno sam naučio. Premda, što sam stariji, sve sam veći mizantrop i sve teže podnosim kontakt s ljudima. Za svoj skladateljski rad dobili se mnoge nagrade. Što vam one znače i koja vam je najdraža? Lijepo je dobiti nagradu za svoj trud; to je sjajan osjećaj. Nažalost, puste nagrade vam ništa ne znače kad vas ne cijene osobe koje bi trebale predstavljati struku. Čast izuzecima. Vaša aktivnost uključuje i ulogu na Biennalu. Što je on danas za nas u naraslom broju festivala u svijetu u kojem nema osobitih previranja u suvremenoj glazbi?

Bojim se za Biennale, i to jako. Maloprije spomenute osobe, koje bi trebale predstavljati struku, a prioritet bi im trebala biti kvaliteta, a ne osobni interesi, učinit će u vrlo skoroj budućnosti od MBZ–a nešto slično provincijskoj školskoj priredbi. Koliko vidim, već se radi na tome. U cijelom svijetu — doslovno na cijeloj kugli zemaljskoj — naš MBZ, uz npr. Varšavske jeseni, slovi kao jedan od najjačih svjetskih festivala te vrste. I to zasluženo. U nekoliko navrata sam se u to osobno uvjerio kao delegat u Poljskoj, Velikoj Britaniji itd. gdje vam se na spomen MBZ–a otvaraju sva vrata i svi vas tretiraju s poštovanjem. Sramotno je da umjesto da poštujemo ono što nam je ostavio Milko Kelemen i nakon toga Ivo Josipović i Berislav Šipuš, sadašnjem umjetničkom ravnatelju Krešimiru Seletkoviću trpamo klipove pod noge. Sramotno. Luksuz eksperimenta Kako u takvom konglomeratu zbivanja nalazite osobni izraz i kako se on mijenja s vremenom?

Anastazija Vržina

BROJ 204, SRPANJ 2017.

je moj ego, ukus ili čak svjetonazor potpuno nebitan. S Frljićem, kad smo radili Bakhe u Splitu i kad je bila ona famozna strka s tadašnjim intendantom Štrljićem, ima zgodna anegdota: na presici sam pred svima izjavio da ako redatelj od mene poželi, naravno u službi predstave, da se bacim kroz prozor, to bih bez razmišljanja i učinio jer mu apsolutno vjerujem. Možda je to malo nezgrapna izjava, kojoj smo se poslije često smijali, ali dobro opisuje moj stav prema radu na scenskoj glazbi. U posljednje vrijeme često surađujem s redateljem Darijom Harjačekom, jako dobro smo kliknuli, uživam s njim raditi.

Jako mi je važan sam osjećaj stvaranja, kreiranje atmosfera, boje zvuka koje zamišljam. Puno radim, radeći sam jako puno naučio, pokušavam se ne ponavljati i kad god mogu, istražujem nešto novo. Možda će zvučati malo prepotentno, ali što sam stariji, sve manje me je briga za ono što će drugi reći o mojem radu. S druge strane, vrlo je zanimljivo to da mi, što je meni manje stalo do tuđeg suda, »karijera« bolje ide. Pa tako ponekad mogu sebi dopustiti luksuz eksperimenta, istovremeno citirati Mišu Kovača, Ramba Amadeusa, grupu Majke i Edu Maajku i u djelo utkati elemente humora, cinizma i slično. To me veseli. Koliko narudžba utječe na skladateljski rad? Kad imam jasan rok predaje partiture i dionica, onda nema problema, uglavnom sve stignem na vrijeme. A u šali često kažem: »Deadline mi je najbolja inspiracija.« Koliko sami izvođači određuju što ćete pisati? Uglavnom imam sreću s izvođačima, jako mi imponira kad mi npr. skladbu naruči Petrit Çeku, pohvali mi djelo i odsvira ga božanstveno. Vrlo sam zadovoljan suradnjom s Cantus Ansamblom, Simfonijskim orkestrom i Zborom HRT–a, Zagrebačkom filharmonijom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Zagrebačkim ansamblom flauta, Kvartetom Papandopulo, makedonskim ansamblom Con Tempora, solistima Branimirom Pustičkim, Katarinom Krpan, za koju sam valjda napisao više od pola svojega klavirskog opusa, Gordanom Tudorom, Danijem Bošnjakom… Jesu li skladbe za rog i klavir zapravo posvećene sinu koji uči rog? Jesu, mali Vlado svira rog od pete godine i jako dobro mu ide, ponosan sam na njega. Pisat ću mu skladbe kad god za to bude prilike. Diploma je početak Tko je najviše utjecao na vas u procesu formiranja? Jeste li imali uzore iz glazbene prošlosti, najdraže skladatelje?

BROJ 204, SRPANJ 2017.

d dvojice ujaka glazbenika, jedan je diplomirao dirigiranje i klavir, a drugi je bio roker, bubnjar. Obojica su mi bili uzori i velika podrška u životu.

Frano Đurović se na koncertu Mr.Lee&IvaneSky u ZKM–u okušao i kao dirigent

Imao sam dva ujaka glazbenika, obojica nažalost više nisu živa. Jedan je diplomirao dirigiranje i klavir, a drugi je bio roker, bubnjar. Obojica su mi bili uzori i velika podrška u životu. Možda zato sad tako mogu balansirati između takozvane klasike i takozvane pop–glazbe. Predajete teorijske glazbene predmete na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i u neprestanom ste kontaktu s mladima. Što danas očekujete od svojih studenata i kako ih upućujete? Studente učim da ne uzimaju sve zdravo za gotovo, da misle svojom glavom i da se na akademiji ne može sve naučiti. Mi profesori im možemo dati smjernice i u nekim stvarima malo skratiti put učenja, ali sama diploma je tek početak. To me je naučio moj profesor Frano Parać i na tome sam mu zahvalan. Bavite se i elektroničkom i elektroakustičkom glazbom. Koliko su nužne suvremene tehnike stvaranja? To je stvar afiniteta. Osobno obožavam pisati elektroakustičke skladbe i sve vezano uz taj izraz mi je vrlo privlačno. Eksperimentirao sam puno na tom području i imam više radova kojima sam jako zadovoljan. Ivo Malec mi je na praizvedbi 2010. godine pohvalio djelo Popet ću se na brdo s kojeg vidim svijet i to mi je jako imponiralo. Pišete li rukom ili izravno u kompjutorski program? Skicu obavezno radim rukom i većim dijelom iz glave, kad god za to imam priliku. No kad nemam vremena, pogotovo ako radim neku jednostavnu

»điđu«, pišem ravno u kompjutorski program i brzo sam gotov. Paralelni život Prije »ozbiljne« glazbe imali ste zabavnoglazbenu prošlost. Surađivali ste i s Edom Maajkom. Kakva su ta vaša iskustva? Biste li ih ponovili? Jedno vrijeme vodio sam paralelni život, dok sam studirao kompoziciju, a i nekoliko godina poslije bio sam klavijaturist u bendovima Vještice, Kojoti, Stampedo, Naturalna mistika, Boris Leiner Band, Mayales, Edo Maajka i Leksaurini… ima toga sigurno još, ne pamtim više. To je zabavno iskustvo, ali nisam siguran da bih više tako živio. No nikad se ne zna što život nosi. Danas mi je uživancija povremeno surađivati s bendom Vatra, kojemu sam na posljednjem, akustičnom albumu napisao aranžmane za gudače, grupi Pavel, tj. Tonki koja snima solo album, pisao sam aranžman za harfu i gudače, no najviše me veseli suradnja s Mrletom iz Leta 3, oduševio me je i kao osoba i kao umjetnik. Pisao sam aranžmane za šest violončela i bas– klarinet na nekoliko pjesama za Mr. Lee&IvaneSky (to su Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević, pjevačica grupe Stampedo), imali smo super suradnju. Grad Rijeka bit će Europska prijestolnica kulture 2020., radit ćemo zajedno na jednom ludom projektu, jedva čekam. Pišete li više skladbi u isto vrijeme? Prepravljate li, dodajete, oduzimate? Sve teže mogu pisati više kompozicija u isto vrijeme, prije sam to mogao. Uglavnom ne prepravljam, kad povu-

čem duplu crtu na kraju, to je to i skladba od tog trenutka ima svoj život. To me isto naučio prof. Parać. Jedino, priznajem, ponekad citiram samog sebe, i to uglavnom u šaljivom kontekstu. Zanimljivi su bili pravi dubrovački nazivi Nazbilj i Nahvao? Na što se to odnosilo u vrijeme nastajanja? Izrazima Ljudi nazbilj i Ljudi nahvao koristio sam se kad je bila Držićeva godina, tad mi se to činilo zgodno. Bila je to mala provokacija koju nitko nije shvatio, no nema veze. Katkad se poigravate duhovitim naslovima? Je li to uputa slušateljima? Naravno da su moji naslovi na neki način uputa slušateljima. Ako vam se skladba zove »Kvartet za kraj radnog vremena« ili »Nepatetična sonata«, sigurno za to ima neki razlog, ne radi se samo o igri riječi. No prepuštam slušateljima da sami dokuče o čemu se radi. Kako se može izboriti za opetovane izvedbe? Ne borim se za opetovane izvedbe; priznajem, ne radim baš na samopromidžbi. Nažalost, takva su vremena da je to postalo važnije od same kvalitete. No ne žalim se. Koji je sljedeći projekt? Trenutačno pišem sedam nokturna za klavir, trebam početi pregovore za snimanje novog CD–a, trebam pisati za alt–saksofon, violončelo i klavir, obećao sam napisati misu za mlade u župi sv. Petra u Dubrovniku, smišljam novu elektroniku, Mrle snima novu pjesmu… Dobro je.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Bijenalska opera Klothó u Beču u izravnom TV prijenosu

ek dva mjeseca nakon praizvedbe u Zagrebu na Muzičkom biennalu, 3. srpnja 2017. opera Klothó mlade poljske skladateljice, pijanistice i dirigentice Martyne Kosecke u izvedbi ansambla i solista Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke predstavljena je bečkoj publici. Izvedba je održana na atraktivnoj lokaciji MuTh, koja je opisana kao »bečka nova kuća za glazbu i kazalište — koncertna dvorana Bečkih dječaka u Augartenu«. Djelo je izvedeno na opernom festivalu Armel koji od 2008. popularizira suvremena operna djela, te svake godine, s izabranim europskim kazalištima, odabire pet novih produkcija, koje su istovremeno i dio dvodijelnog natjecanja za pjevačice i

Autorska večer hrvatskog klarinetista i skladatelja Ante Grgina, 1 . l i p n j a 2 0 17. u H D S – u

Upoznajmo Antu Grgina!

Prvi put u Hrvatskoj Grgin je doživio svoju autorsku večer u organizaciji zagrebačke udruge Klarinetist Piše: Višnja Požgaj

o rg a n i z a c i j i udruge Klarinetist u Zagrebu je prvi put u Hrvatskoj održana autorska večer klarinetista i skladatelja Ante Grgina, a riječ je o hrvatskom umjetniku koji živi u Beogradu. Rođen 1945. u Kaštelima, Grgin je počeo učiti klavir, a potom i klarinet na Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu. Na studij je otišao u Beograd, gdje je u razredu Brune Bruna diplomirao i magistrirao klarinet. Godinama je bio prvi klarinetist Beogradske filharmonije, a 1995. postao je profesor klarineta na Muzičkoj akademiji u Beogradu. Samouki skladatelj

Prizor iz opere Klotho, izvedba u Gradskom kazalištu Komedija u Zagrebu

pjevače. Poseban žiri ocjenjuje njihove pjevačke i glumačke sposobnosti te u prvoj fazi bira kandidate za glavne uloge različitih opernih produkcija od kojih se na kraju natjecanja izabire jedan pobjednik. U ovom je slučaju to bio mladi francuski bariton Nikolas Rigas koji je cijelu produkciju doveo u Beč, što je izravno prenosio i njemačko–francuski kulturni televizijski kanal ARTE. Kosecka je autorica glazbe, ali i libreta koji objedinjuje elemente iz nekoliko bajki i priča. Glazba i libreto čine grotesknu dramsku cjelinu koja izrazom podsjeća na stilistiku sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Kompleksne melodijske linije i prekomjerno masivna, te pomalo nestrukturirana orkestracija uzaludno traže trenutke iznenađenja ili spokoja te, sudeći prema pljesku i reakciji publike, ne zadovoljavaju uho slušatelja suvremenog glazbeno–scenskog izražaja. Nasuprot tome stoji neupitan odličan glazbeni rezultat instrumentalista iz ansambla HNK–a Rijeka, pjevačica, pjevača i naratora (Ingrid Haller, Ivana Srbljan, Karol Bartosiński, Marko Fortunato, Nicolas Rigas, Dina Dehni Sow, Dario Bercich) te dirigenta (Berislav Šipuš). Ostatak autorskog tima također je iz Poljske; redatelj Krzystof Cicheński, kostimografkinja/scenografkinja Julia Kosek te oblikovatelj videa Bartłomiej Szlachcic. (Margareta Ferek–Petrić) 12

Kao solist i komorni glazbenik, Ante Grgin nastupao je diljem Europe, a još za studentskih dana istaknuo se priznanjima i nagradama na najvećim klarinetističkim natjecanjima u Ženevi, Münchenu i Pragu. Dobio je najviša strukovna priznanja (Nagrada Dositej Obradović, Nagrada grada Beograda, Zlatna medalja Beogradske filharmonije, priznanje Muzičke akademije, Srebrna medalja Beogradskog sveučilišta i Nagrada Udruženja glazbenih umjetnika). Iako je u skladanju bio samouk, Ante Grgin stvorio je velik opus od stotinjak djela uglavnom za puhače, koja su objavljena u inozemstvu na notnim i diskografskim izdanjima. Pisana su privlačnim stilom s elementima jazza, evergreena, balkanskog melosa, tonalne harmonije i slobodne forme s izrazitim naglaskom na melodijsku liniju. Ukratko, »lipim za uho«, kako su mu komplimentirali njegovi Dalmatinci. Posebno se ističu i rado izvode Concertino, Varijacije, Sonata, Rapsodija, Koncert, Kvintet, Suita, Duo, Trio i druge.

Prekinute veze Odlaskom Ante Grgina u Beograd, veze sa Zagrebom nažalost su prekinute i nakon jedinog koncerta koji je održao 1972. uz Zagrebačku filharmoniju, pod ravnanjem maestra Antuna Nanuta, kad je bio solist u Prvoj rapsodiji za klarinet i orkestar Clauda Debussyja, poziva više nije bilo. Ipak, veze s našim klarinetistima su održane, jer je Grgin najveći dio svojega opusa posvetio klarinetu. Stoga je taj instrument bio u prvom planu te autorske večeri. Izveden je tek mali dio njegova opusa koji su predstavili najbolji zagrebački klarinetisti: Mihael Paar, Bruno Philipp, Abdul–Aziz Hussein, David Horvatić i Rude Mimica (bas–klarinet), a njima se, iako je već u mirovini, u jednom dijelu programa pridružio i Ante Grgin, ne samo kao klarinetist nego i kao suradnik na klaviru te voditelj izvedbe.

Hameuma (danas Prokuplje u Srbiji) koji je bio melodijska inspiracija za nastanak Suite, iako posljednja tema naginje dubrovačkom melosu. Postoji i efektna inačica te skladbe za dva klarineta i orkestar, koja je nekoliko puta bila izvedena na turnejama Beogradske filharmonije. Kvintet Association stilski podsjeća na standarde swinga i bluesa, vrlo je efektan, s puno šarma i duha, te je postao i sam standardom u literaturi za klarinetske ansamble. Bio je to najbolji odabir za atraktivni završetak i vrhunac autorske večeri hrvatskog klarinetista i skladatelja Antuna Grgina, kojega su nakon više od četiri desetljeća nenastupanja u Zagrebu ugostili zagrebački klarinetisti uzornim izvedbama njegovih djela za klarinet.

Koncert je otvorio efektni virtuozni Trio Salto (na temu Bennyja Goodmana) za tri klarineta, kao hommage Goodmanu u izvedbi Philippa, Husseina i Horvatića. Slijedila je Evergreen suita za klarinet i klavir, napisana za klarinetista Ognjena Popovića u izvedbi Paara i Grgina. Središnji dio koncerta pripao je prvoj integralnoj izvedbi Šest capriccia za klarinet solo. Oni su nastajali odvojeno u različitim prilikama i s različitim posvetama, ali ipak tvore zanimljivu cjelinu. Svaki od sudionika koncerta izveo je po jedan capriccio, uključujući i autora. Posebno su bili dojmljivi prvi, četvrti, peti, ali i šesti, koji je nastao na poticaj Mihaela Paara. Šarm i duh Hameum suita za dva klarineta i klavir koautorsko je djelo Ante Grgina i Bokija Miloševića koji su je zajedno i praizveli. Naziv skladbe potječe od antičkog grada

Hrvatski skladatelj i klarinetist Ante Grgin održao je 1. lipnja u HDS-u svoj prvi autorski koncert u Hrvatskoj

Z a v r š e t a k s e z o n e C a n t u s A n s a m b l a 2 0 16 . / 2 0 17. u L a u b i , p r o g r a m E s p a ň a p a r a s i e m p r e , 3 0 . s v i b n j a 2 0 17.

Flamenko u tamnom plamenu Autorska večer španjolskog skladatelja svjetske karijere Mauricija Sotela donijela pod njegovim dirigentskim vodstvom izvedbu njegove 50 –minutne komorne glazbeno–scenske skladbe De oscura llama

osljednjih se godina ne događa često da domaća publika ima priliku upoznati izravno suvremena djela skladatelja čiji je rukopis u povijesti glazbe stvorio zasebnu stilsku nišu. Pogotovo je rijetko svjedočiti takvom zvuku posredovanom dirigentskom rukom samoga skladatelja. Za oba se ta elementa pobrinuo Cantus Ansambl na svojem posljednjem nastupu ove sezone. Autorska večer Mauricija Sotela u zagrebačkoj Laubi, španjolskoga skladatelja svjetske karijere, odjeknula je među ljubiteljima novoga zvuka, is-

punivši prostor do posljednjega mjesta. Sotelo, koji je osim kompozicije studirao i elektroakustiku i dirigiranje, nakon vođenja priznatih ansambala (Klangforum, Musikfabrik, Concentus Vocalis ili finski Avanti!), dirigentsko je umijeće predstavio i na spomenutom koncertu, u izvedbi svoje 50–minutne skladbe De oscura llama (O tamnome plamenu), vodeći upravo Cantus Ansambl. Nono i Lorca Skladba nastala 2008., pisana za flamenko glas, flautu i kontrabas solo, ansambl i nosač zvuka, rapsodična je priča od 12 dijelova, temeljena na tri odrednice: flamenku, poeziji Federica Garcíje Lorce te stvaralaštvu Luigija

Nona. Oba velikana — jedan poezije, drugi kompozicije — u radu Mauricija Sotela zauzimaju važno mjesto, već se desetljećima na specifične načine provlačeći njegovim autorskim idejama. Kako skladatelj sam kaže, narativi memorije, tradicija usmenoga prenošenja, čin performiranja, prenošenja zvuka, napose tradicije andaluzijskoga vokalnog stila cante jondo, upravo su oni elementi koje je od njega preuzeo ili na koje ga je poticao njegov učitelj Nono. Kulturno naslijeđe svoje zemlje, posebno flamenko i nacionalnu književnost, inkorporirao je Sotelo i u svoj Tamni plamen. Glas pjevača, u ovome slučaju pjevačice, središnji je element cjelokupnoga zvučnog plana: njime

se slušatelja obavija i na njega slušatelj s nestrpljenjem čeka u instrumentalnim odsječcima. Specifičnim pozicioniranjem i kombiniranjem s drugim izvorima zvuka, ali i zahvaljujući poimanju zvučnog pojma kakav flamenko podrazumijeva, Sotelo je tu učinio upravo glas, onaj najtradicionalniji od zvukova — egzotičnim tijelom neobična spektra. Osim glasa, u izvedbi flamenko pjevačice, izvrsne Albe Carmone, solističku su ulogu imali flautist Dani Bošnjak te kontrabasist Goran Kostić. Uz još trojicu udaraljkaša, violinu, violončelo, klarinet i glasovir, zvučnu je panoramu upotpunio snimljeni zvuk elektroničke glazbe kojom je upravljao skladatelj–dirigent.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Piše: Martina Bratić

Berislav Šipuš, umjetnički voditelj Cantus Ansambla prije svakog koncerta uvodnim riječima priprema publiku zagrebačke Laube na nesvakidašnje glazbene doživljaje koji slijede

Vedran Metelko

aključenje sezone Cantus Ansambla svakako je ponudilo »dašak svježeg zraka« za kraj, osiguravši domaćoj publici rijeku priliku uživanja u djelima koja žive na najpoznatijim svjetskim pozornicama

Vedran Metelko

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Flamenko pjevačica Alba Carmona

Djelo O tamnome plamenu ne priča glazbenu priču, ono nije upravljano dramaturškom razradom od motiva i začetka do razrade i finala; ono prostire zvučnu sliku pred slušatelja, dajući mu auditivne teksture i geste kao jedini strukturni materijal. Upravo je taj postupak atmosferičnoga tkanja — lišen snažno prisutnoga pulsa ili uočljive melodije, a združen s računalnim aspektom — temelj onoga što autor naziva (i čega je utemeljitelj) — spektralnim flamenkom. I doista, harmonijski i zvučni spektar u svojemu totalu učinio je Sotelovu skladbu trenutačnim podražajem čiji se zvuk ne pam-

ti, ali je zapamćen, koji se ne čuje, ali se osjeća. Kompleksni Španjolčev rukopis za Cantus Ansambl bio je krupan, ali probavljiv zalogaj, pri čemu su uočljiv napor i posvemašnja koncentracija svakako urodili plodom. Pokoja se zamjerka može uputiti presnažnom ozvučenju, na koje je i dirigent povremeno reagirao uputama na tiši zvuk, ili pak ponekom nespretnom upadu koji je ovisio o snimljenom zvuku. Ipak, ansambl je pokazao dobru spremnost pod palicom Mauricija Sotela, a pri tome su se posebno istaknule udaraljkaške dionice, čiji zadatak nastupa solo s pjevačicom, u neprekinutom

nizu nepravilnih doba, nije bio nimalo lak. Osim toga, udaraljkaši su (Marko Mihajlović, Hrvoje Sekovanić i Nicolas Sinković) dali i vrijedan autorski doprinos u pojedinim odsječcima koji su zahtijevali snažno ritmizirane improvizacijske jedinice. Zaključenje sezone Cantus Ansambla svakako je ponudilo »dašak svježeg zraka« za kraj, osiguravši domaćoj publici rijeku priliku uživanja u djelima koja žive na najpoznatijim svjetskim pozornicama. Srećom, sudeći prema najavljenoj sljedećoj sezoni, takvih napora u njihovu repertoaru neće nedostajati.

Vedran Metelko

Spektralni flamenko

Cantus Ansambl pod vodstvom španjolskog skladatelja i dirigenta Mauricija Sotela

K o n c e r t i 8 . i 9 . l i p n j a 2 0 17. u V u k o v a r u u D v o r c u E l t z i u Đ a k o v u , n a o t v a r a n j u 8 . Đ a k o v a č k i h r e z o v a

Cantus Ansambl u Slavoniji

Robert Matoušek

BROJ 204, SRPANJ 2017.

U izboru djela Anđelka Klobučara, Olje Jelaske, Borisa Papandopula i Berislava Šipuša očito se vodilo računa o tome da skladbe koje se izvode budu privlačne široj publici

Cantus Ansambl u koncertnoj dvorani baroknog vukovarskog Dvorca Eltz na obali Dunava, gdje je smješten Gradski muzej Vukovar; uz članove ansambla i njihova voditelja Berislava Šipuša, tu su Ruža Marić, ravnateljica muzeja, te Ivanka Miličić, ravnateljica Hrvatskoga doma Vukovar Piše: Ana Popović

baroknoj dvorani Dvorca Eltz u Vukovaru održan je osmi koncert Cantus Ansambla pod dirigentskim vodstvom Berislava Šipuša. Na programu su bila djela suvremenih hrvatskih skladatelja: Anđelka Klobučara, Olje Jelaske, Borisa Papandopula i Berislava Šipuša. Bio je to dio njihove slavonske mini turneje; dan poslije koncert su održali u samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Đakovu na otvaranju 8. Đakovačkih rezova. Slavoncima taj program nije nepoznat: prošle je godine izveden u Osijeku u sklopu Osječke glazbene srijede te u Slavonskom Brodu u kazališno–koncertnoj Dvorani Ivana Brlić–Mažuranić. Grad–heroj pokazao se kao dostojan domaćin toga glazbenog događaja: u ugodnoj ljetnoj atmosferi barokne dvorane Dvorca Eltz, ansambl je dočekala publika od pedesetak znatiželjnika. Barokno naslijeđe

Koncert su otvorili Glazbom za Cantus AnsambI Anđelka Klobučara. Trostavačna skladba (Intrade — Intermezzo — Ricercare) eklektičnog ugođaja

nosi osnovne karakteristike Klobučarova glazbenog jezika. Formalno je snažno povezano s naslijeđem baroka, a sadržajno se temelji na pretežito disonantnom intervalskom slogu. Skladba Leptiri Olje Jelaske ima tri programski obojena stavka; Afrička ljubica, Noćurak i Ružine latice opravdavaju svoje nazive. U prvom stavku dozu drame donosi bas–klarinet u srednjem dijelu. O tome autorica kaže: »Glazbeni sadržaj trodijelnog Noćurka postavila sam u niskim registrima tamnih boja zbog postizanja atmosfere zagasitih i treperavih boja.« Toplinu ističe solo dionica fagota, a treperavost je postigla bogatom upotrebom trilera. Treći, brzi stavak Ružine latice vesela je i tonalitetno napisana igra u kojoj prevladavaju visoki registri, s posebno pamtljivim dijalogom flaute i violine. Komorna simfonija Borisa Papandopula, iako nastala u posljednjem desetljeću skladateljeva života, najstarija je izvedena skladba, ujedno i jedina koja nije napisana posebno za ovaj ansambl. U prvom od tri stavka rog donosi temu koja se provlači cijelim stavkom, a dramatični stavak istaknut oštrinom akorda sastavljenih od čistih intervala, postupno je sve pokretniji te završava smireno, u gotovo pastoralnom ugođaju. Drugi je stavak orijentalnog ugođaja, što naročito dolazi do izražaja u bogato ornamentiranoj dionici kla-

rineta. Treći stavak je brz i virtuozan s najviše folklornih elemenata. Koncert je završio skladbom Tan Hetti koji je napisao voditelj ansambla, Berislav Šipuš. Skladba počinje dramatično, postupnim uključivanjem najprije gudača, a zatim i puhača. Središnji dio skladbe je brz, a borbeni ugođaj naročito je istaknut primjenom unisona na vrhuncu djela. Skladba završava postupnim isključivanjem instrumenata, doslovnim odlaskom izvođača sa scene, dok na kraju ne ostane zadnji solo instrument — viola. Borbeni ugođaj Program je trajao otprilike sat vremena, što je optimalno s obzirom na vrstu skladbi koje su izvedene. Sadržajno je koncept bio jasan: predstavljanje suvremenih hrvatskih skladatelja. Izbor skladbi bio je populistički — očito se vodilo računa o tome da skladbe koje se izvode budu privlačne široj publici i da se ponudi presjek različitih stilova u suvremenoj glazbi. Klobučar predstavlja neobarokni, gusti orkestralni slog. Tom teškom i bogatom zvuku sastavljenom od gudačkog i puhačkog kvinteta u kojem su uočljiva disonantna ekspresionistička suzvučja, suprotstavljaju se lepršavi Leptiri, napisani prozračnim, neoimpresionističkim slogom, uz smanjeni sastav: gudački kvartet, flautu, klarinet i fagot. Ta skladba (nagrađena Vjesnikovom Nagradom Jo-

sip Štolcer Slavenski) lakonski opisuje program naznačen u nazivima stavaka, romantičarski stvarajući pastoralnu atmosferu. Nasuprot tome, Papandopulova Komorna simfonija, napisana za puhački kvintet i gudački trio s kontrabasom, donosi oštar modernistički stil, obojen elementima imaginarnog folklora. Tan Hetti minimalistički je napisana skladba; bavi se odnosom grupe i solista u komornom sastavu i zaokružuje program. Scenskim elementom odlaženja glazbenika sa scene efektno završava koncert. Sve skladbe bile su tehnički gotovo besprijekorno izvedene, akustika i veličina dvorane bile su prikladne za takvu veličinu ansambla, što je pridonijelo pozitivnom dojmu koncerta. Kako je sam voditelj, prof. Šipuš, na početku koncerta istaknuo, u 15 godina glazbene karijere Cantus Ansambl je izveo više od 500 opusa, od čega 130–ak praizvedbi, najviše domaće produkcije. Hrvatska suvremena glazba velik dio stvaralaštva može zahvaliti upravo tom ansamblu. Stoga je naročito vrijedna inicijativa Ansambla da promiče hrvatsku suvremenu glazbu ne samo u Zagrebu nego i u manjim sredinama, naročito ako uzmemo u obzir da je Ansambl nastupao na svim nacionalnim festivalima suvremene glazbe u Hrvatskoj, ali i u većini europskih zemalja te u Meksiku, Kanadi i Kini.

H r v a t s k i g l a z b e n i z a v o d , 3 . l i p n j a 2 0 17. , v e č e r n a i n i c i j a t i v u o g r a n a k a H D G U – a i z P u l e , S p l i t a , Dubrovnika i Rijeke

Hrvatski skladatelji na koncertu Zajedno Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika Prvi zajednički projekt ogranaka s ciljem što bliskijeg povezivanja sa središnjicom donio izvedbe isključivo hrvatskih djela

BROJ 204, SRPANJ 2017.

ulski duo Nesactivm praizveo je Plesnu suitu za klavir četveroručno Borisa Papandopula iz 1968. čiji je rukopis pronašla članica dua Aleksandra Santin Golojka, te je izradila notografiju i pripremu za tisak

Piše: Višnja Požgaj

rvatsko društvo glazbenih umjetnika ima brojno članstvo diljem Hrvatske. Aktivno djeluje u mnogobrojnim glazbenim nastupima u vlastitim sredinama, ali rijetko izvan njih. Stoga je upravo na inicijativu članova ogranaka HDGU–a osmišljen zajednički projekt središnjice Društva i njegovih ogranaka u svrhu što bliskijeg povezivanja sa središnjicom. Prvi projekt Zajedno predstavljen je 3. lipnja u velikoj dvorani HGZ–a nastupom umjetnika iz Pule, Splita, Dubrovnika i Rijeke. Bili su to najbolji glazbenici svojih ogranaka, i to s programom isključivo djela hrvatskih skladatelja. Nažalost, prvi koncert nije naišao na veći odziv publike, ponajprije zbog nedostatne promidžbe, što će, nadamo se, ubuduće biti ispravljeno. Riječ je o doista vrhunskim glazbenicima koji su željeli pokazati svoje umijeće i u zagrebačkoj središnjici.

Klavirski duo Koncert je otvorio pulski Duo Nesactivm (taj neobični naziv odnosi se na drevno naselje i političko središte ilirskih Histra prije naše ere; ondje se 177. godine vodila posljednja bitka u ratu s Rimljanima koji su željeli osvojiti Istru. Danas se to mjesto zove Vizače i nalazi se blizu Pule; ima vrijedne arheološke nalaze). Čine ga dvije pijanistice iz pijanističke klase profesora Branka Sepčića na Muzičkoj akademiji u Zagrebu: Aleksandra Santin Golojka, koja je uz to diplomirala i u talijanskoj Adriji, te Jadranka Celić Bernaz. Umjetnice djeluju kao klavirski duo od 2000. godine i uz to se bave pedagogijom. Zanimljivost njihova nastupa bila je praizvedba Plesne suite za klavir četveroručno Borisa Papandopula, djela iz 1968. čiji je rukopis pronašla članica dua Aleksandra Santin Golojka te je izradila notografiju i pripremu za tisak, ali za sada je ono još uvijek u rukopisu. S obzirom na vrijeme nastanka, ta efektna skladba sadrži četiri jugoslavenska narodna plesa (naslovi su Radničko kolo, Ketuš, Igra i Tetovka). Gudači s puhačima Splitski gudački kvartet koji čine Evgenia Epstein i Annija Kolera (violine), Pa-

vel Kandrusevich (viola) i Sunčana Tušek (violončelo), predstavio se u suradnji s flautisticom Anom Domančić i klarinetistom Željkom Milićem. Ti ugledni međunarodni glazbenici različitih škola i solističkih karijera našli su zajednički jezik u druženju i komornom muziciranju, te pedagoškom radu u Splitu. Izveli su Igru za flautu, klarinet i gudački kvartet don Petra Blajića u obradi Miroslava Miletića (s modificiranom temom poznate hrvatske kršćanske marijanske pjesme Rajska djevo, kraljice Hrvata), zatim Dijaloge za flautu i klarinet Ive Lhotke Kalinskog i Kaleidoskop — četiri stavka za flautu, klarinet i gudački kvartet svoje sugrađanke, ugledne suvremene skladateljice Olje Jelaske. Dubrovački Kvartet Sorkočević koji djeluje od 1988. ponajprije promiče glazbu svojega slavnog sugrađanina Luke Sorkočevića. I ovom prigodom su violinist Slobodan Begić, flautistica Đive Kušelj, pijanistica Nena Ćorak i kontrabasist Denis Ajduković predstavili komornu inačicu Sorkočevićeve Prve simfonije u D–duru, ali i jedno suvremeno djelo članice kvarteta — Nene Ćorak Slike grada. Od pet stavaka, koliko sadrži ta zbirka romantičnog ugođaja, izveli su tri (Grad se budi, Lokrum na mjesečini i Na placi).

Pulske pijanistice s diplomama zagrebačke akademije: Aleksandra Santin Golojka i Jadranka Celić Bernaz

1 5 . s e z o n a ( 2 0 16 . / 2 0 17. ) G u d a č k o g k v a r t e t a Sebastian u Maloj dvorani Lisinski

Glazba nakon minuta za poeziju Nakon višegodišnje prakse uvođenja u klasični kvartetski program petominutnim jazzom, barokom ili salonskom glazbom, prešlo se na insertiranje poezije u glazbeni događaj

Na kraju koncerta nastupila je ugledna sopranistica Mirella Toić, nacionalna operna prvakinja s međunarodnim ugledom, uz izvrsnu suradnju pijanista Vladimira Babina, rođe-

I ovom prigodom, unatoč godinama, umjetnica je imponirala nadasve ljepotom glasa, savršenom dikcijom i sugestivnom interpretacijom. Na kraju je Mirella Toić izvela i ariju Amelije Morro iz trećeg čina opere Krabuljni ples Giuseppea Verdija i

Dubrovački kvartet Sorkočević: violinist Slobodan Begić, pijanistica Nena Ćorak, flautistica Đive Kušelj i kontrabasist Denis Ajduković

time podsjetila na svoju izvanrednu opernu kreaciju koja je poput uloge Elizabete u Verdijevu Don Carlosu nagrađena uglednom Nagradom Vladimir Nazor. U ovoj prigodi Mirella Katarinčić Toić primila je još jedno vrijedno priznanje. Predsjednica HDGU–a Višnja Mažuran uručila joj je Zlatno zvono, najveće priznanje koje HDGU dodjeljuje svojim vrijednim članovima. Mirella Toić ga je i zaslužila na kraju nadasve uspješne i dojmljive karijere.

Tugomir Hrabrić

nog u Osijeku, s diplomom Muzičke akademije u Zagrebu i magisterijem u Beogradu, trenutačno izvanrednog profesora na područnom odjelu Muzičke akademije u Rijeci. Kao predstavnici riječkog ogranka HDGU–a, najprije su predstavili dvojicu važnih skladatelja svojega podneblja izborom iz repertoara njihovih solo pjesama. Bili su to Ivan Matetić Ronjgov (Moja zemlja, Pjesma moje sreće i Ča je more) i Ivan pl. Zajc (Moja lađa, Ostavljena i Domovini i ljubavi).

koncertnoj sezoni 2016./2017., petnaestoj koju održava u Maloj dvorani Lisinski, Gudački kvartet Sebastian drugu godinu zaredom predstavio je svoju multidisciplinarnu programsku koncepciju. Nakon višegodišnje prakse »uvođenja« u koncertnu večer petominutnim jazzom, barokom ili salonskom glazbom, od prethodne se sezone to vrijeme poklonilo — poeziji, vizualnu pozadinu ostavljajući radovima domaćih akademskih slikarica i slikara. I dok je, također već tradicionalno, barem jedno djelo u svakoj koncertnoj večeri bilo djelo hrvatskoga skladatelja, u posljednja je dva izdanja aktualne sezone Sebastian to mjesto odlučio otvoriti suvremenim skladbama. Smjene u karakterima

U ožujku je Kvartet ugostio slovenskoga violinista Črtomira Šiškovića, a program je otvorila Sorkočevićeva Sinfonia u C– duru, kao djelo skladatelja čijim je djelima počinjao svaki koncert aktualne sezone. Nakon Minute za poeziju, u kojoj je Ivan Colarić pročitao pjesmu Blaženi čas i hip, Šiška Menčetića, uslijedila je izvedba Četvrtoga gudačkog kvarteta skladatelja Nenada Firšta, rođenoga Zagrepčanina, koji je već dugi niz godina aktivan na slovenskoj glazbenoj sceni. Firšt je također na poseban način vezan i uz Kvartet Sebastian — kao jedan od osnivača i prvi violinist Kvarteta Muzičke omladine Zagreb, koji je 1990. postao Gudački kvartet Sebastian. Njegovim Četvrtim kvartetom, odnosno, hrvatskom praizvedbom toga djela, izvođačko se tijelo predstavilo dobrom komunikacijom među članovima: najvažnijim elementom izgradnje u skladbi koja nema klasičnu dramaturšku razradu. Smjene u karakterima Firšt je zamislio kao stanovite geste čije se kretanje usmjerava dinamikom i ritamskim rješenjima, a krhke zvučne, gotovo paučinaste strukture svaka je dionica uspješno kontrolirala. Klobučarov stavak

Glazbene boje grada Rijeke: pijanist Vladimir Babin i nacionalna operna prvakinja Mirella Toić, dobitnica Zlatnog zvona za ukupni umjetnički rad

U skladbama Josipa Mihovila Stratika i Franza Schuberta s publikom se upoznao i solist Črtomir Šišković, čiji su doj-

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Nacionalna prvakinja

Piše: Martina Bratić

Martina Bratić

Splitski gudački kvartet s puhačima: klarinetistom Željkom Milićem i flautisticom Anom Domančić

mljiv dinamički plan i pažljivo tretiranje fraze posebno do izražaja došli u Schubertovu Rondu za violinu i gudače u A– duru, D. 438, i njegovu izrazito koncertantnom karakteru. Večer je zaključena Prvim gudačkim kvartetom u c–molu, op. 51 br. 1 Johannesa Brahmsa.

Kvartet Sebastian i gost Črtomir Šišković

Posljednji koncert sezone, 22. svibnja, Kvartet Sebastian održao je uz još jedno solističko ime — kornista Boštjana Lipovšeka, koji se, osim Mozartovim Kvintetom za rog, violinu, dvije viole i violončelo u Es–duru, KV 407, publici predstavio i Stavkom za rog i gudački kvartet Anđelka Klobučara. Djelo nastalo 1988., u fokusu ima dijalog kvarteta i roga, u sva tri klasično zamišljena dijela u dispoziciji brzo–polagano–brzo, razrađujući motiv uzlazne i silazne melodije. U Klobučarovu pismu, koje je u Stavku gotovo sirovo u izrazu, lišeno dinamičkoga oblikovanja i sasvim koncentrirano na unutarnju strukturu zajedničkoga i individualnog zvuka, Lipovšek je krajnje koncentrirano »izvukao« svoju liniju i udahnuo joj karakter. S druge se strane zakonitost prostora Male dvorane Lisinski prečesto »svadila« sa zvukom roga, nažalost oduzimajući na ukupnom dojmu. Kao drugoga predstavnika domaćega »novog zvuka«, Gudački kvartet Sebastian odabrao je Srećka Bradića i njegov Prvi gudački kvartet iz 1999. godine, kao koloplet još uvijek svježih ideja i drskoga zvukovlja. Osim programskoga, Bradićev je Kvartet činio i vrhunac na izvođačkom planu, u kojemu su logiku dirigiranu nazivima dvaju stavaka — Mirno i Nemirno, sve dionice iznijele tehnički snažno, ali i zvukovno dorađeno i sugestivno.

P r e d s t a v l j a n j e t r o s t r u k o g n o t n o g i z d a n j a 2 2 . s v i b n j a 2 0 17. u z a g r e b a č k o j k a t e d r a l i

Anđelko Klobučar: Skladbe za orgulje Profesori Muzičke akademije i Instituta za crkvenu glazbu Albe Vidaković udružili se u inicijativi pripreme i objave dosad neobjavljenih Klobučarovih orguljskih skladbi

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Piše: Tea Kulaš

zagrebačkoj katedrali održano je 22. svibnja predstavljanje notnih izdanja Skladbe za orgulje iznimno važnog suvremenog hrvatskog skladatelja Anđelka Klobučara (1931.–2016.). Sudionici toga umjetničko–znanstvenog projekta — profesor na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu Pavao Mašić i profesori na Institutu za crkvenu glazbu Albe Vidaković Mirta Kudrna, Miroslav Martinjak i Elizabeta Zalović, kao i nekoliko njihovih studenata i suradnika — pokrenuli su hvalevrijedan posao sistematiziranja, pripreme i publiciranja notnih materijala dosad neobjavljenih orguljskih skladbi akademika Anđelka Klobučara. Izdavački niz orguljskih skladbi objavljenih u tri sveska nastao je kao rezultat istraživanja, revidiranja i obrade za tisak manjeg dijela grandioznog Klobučarova orguljskog opusa. Analiza svezaka

Prvi svezak uključuje autorova prva veća djela te kronološki počinje Passacagliom (1952.), prvom javno izvedenom skladbom za orgulje, nastalom u vrijeme studija kompozicije u klasi prof. Mile Cipre. Osim skladbi nastalih na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, svezak uključuje i Prvu sonatu (1966.), djelo skladano prije i u vrijeme umjetnikova studijskog boravka u Parizu, u klasi Andréa Joliveta, pod čijim utjecajem počinje primjenjivati rafinirane francuske registracije, te Drugu sonatu (1968.), jednu od najizvođenijih Klobučarovih skladbi. U drugom svesku nalaze se »male forme«, dvije zbirke kraćih skladbi prvotno objavljenih u skladateljevoj vlastitoj nakladi. Riječ je o minijaturama i zbirkama preludija za orgulje, skladbama koje često nastaju u improvizaciji — važnom obilježju liturgijskog sviranja — te su odraz Klobučarova djelovanja kao crkvenog orguljaša, ali i profesora improvizacije. Obuhvaćene u jedinstvenom svesku, poredane od lakših prema težima, nude se kao svojevrsna pedagogija za orgulje. Posljednji svezak te edicije uključuje tri skladbe posvećene orguljaškom duu Quattro obbligato iz njego-

va kasnijeg stvaralačkog djelovanja. Ta dvojezična izdanja, osim što obogaćuju hrvatsku kulturnu baštinu i omogućuju distribuciju u inozemstvu, sadrže zasad potpun popis skladbi za orgulje te kronološki uvid u život i djelovanje.

Klobučarovska kvarta

O umjetničkom djelovanju i crticama iz života toga samozatajnog i skromnog umjetnika govorio je njegov dugogodišnji prijatelj, akademik Frano Parać, a u glazbenom dijelu programa nastupio je orguljaški duo Quattro obbligato, Popularizacija orguljaštva Elizabeta Zalović, Mirta Kudrna te PaKoliko je projekt važan za populariza- vao Mašić — koji je i govorio o projekciju hrvatske orguljske glazbe i obra- tu. Kudrna i Zalović izvele su Baladu za orguljaški duo (2009.), zovanje budućih naraprožetu mističnošću štaja mladih umjetnika, Anđelko Klobučar i izrazito kolorističkim istaknuo je i dekan Kaelementima, Zalović Skladbe za toličkog bogoslovnog skladbu Hommage a fakulteta Mario Cifrak. orgulje Cecchini tradicionalnog S ponosom je pohvatrostavačnog modelio zalaganje i aktivno Katolički bogoslovni la koja svjedoči o sklasudjelovanje studenafakultet / Muzička dateljevim izvanrednim akademija Sveučilišta ta koji su u tom proimprovizacijskim spou Zagrebu jektu stekli dragocjesobnostima, te Kudrno iskustvo u istražina nešto ranije napivačkom radu i vještinu san Triptychon (1965.), snalaženja u suvremeobjavljen u prvom svenoj notografiji. Naposku. Ta je skladba Klomenuo je i manjkavost bučarova prva trodijelna dosadašnjih povremeforma, predstavlja neke nih publikacija Klobuelemente skladateljskog čarovih djela te važnost jezika kojima će ostaautorovih korektura na ti vjeran cijeloga orguljovim izdanjima, kao i skog opusa (primjerice, prilagodbu koncertnoj inzistiranje na intervalu izvedbi i glazbeno–pekvarte i kvartnim akordagoškom radu. dima). I u tom se djelu, Objavu prvih triju notkao i u brojnim njegovim nih sveski omogućilo je skladbama, očituje utjeSveučilište u Zagrebu, caj Oliviera Messiaena, čijem je razvoju i djelonjegova izvora vječnog vanju Klobučar dao venadahnuća, čija je djela lik doprinos u pedagošuvijek vrlo rado i predakom i skladateljskom no izvodio. Posljednju radu. O tome, kao i o skladbu na programu njegovu koncertnom Musica festiva (1980.) radu svjedoče mnointerpretirao je Pavao ge nagrade i priznanja. Mašić, Klobučarov vjerUz domaće i inozemno ni promicatelj i poklonik priznanje struke, valja koji je — osim rada na napomenuti da je maovim i budućim izdanjiestro svojim visokim ma — 2015. godine javestetskim dosezima, nosti predstavio svoje bogatim i raznovrsnim dvostruko CD izdanje s opusom, kreativnim 12 Klobučarovih orguljizvedbama te gotovo českih djela snimljenih na Walckerovim ortrdesetogodišnjim muziciranjem u službi guljama zagrebačke katedrale koje su orguljaša zagrebačke katedrale, zadužio brojnim umjetnicima, pa i samom sklaorguljsku (i ne samo orguljsku) glazbu u datelju, bile izvor trajne inspiracije. S poHrvatskoj te ostavio dubok trag na mla- gledom usmjerenim u budućnost, ta đe generacije orguljaša i skladatelja. nas je ponovno pronađena skladba —

koja će svjetlo dana ugledati u sljedećem izdanju — ispratila i podsjetila na Cesarićeve stihove te u prisutnima pobudila duboku zahvalnost prema inicijatorima i realizatorima ovoga projekta koji omogućuju daljnji život i dijeljenje kreacija nedavno preminulog umjetnika.

Klobučar u radijskom eteru

iklus Oda–birano na 1. programu Hrvatskoga radija je 11. srpnja imao novu premijeru — emisiju Tragovi oko glazbe — Anđelko Klobučar kojom se obilježio datum rođenja akademika Anđelka Klobučara — orguljaša, skladatelja i pedagoga koji nas je napustio prošloga ljeta. Autor Dario Poljak u toj dokumentarno–glazbenoj priči bilježi sjećanja o Anđelku Klobučaru koje iznose Frano Parać (njegov dugogodišnji prijatelj i kolega skladatelj), Hvalimira Bledšnajder (jedna od samo troje studenata koji su u njegovoj klasi diplomirali orgulje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji), te Pavao Mašić (orguljaš i čembalist, stručnjak upravo za orguljski opus Anđelka Klobučara zahvaljujući kojem je i počeo svirati orgulje, a radi na objavljivanju njegovih sabranih djela za to glazbalo). Tragovi oko glazbe u ovoj se emisiji bave prije svega likom Anđelka Klobučara, njegovim životom u Zagrebu, školovanjem u Parizu, kao i radom u Dubrava filmu, a zahvaljujući arhivskim snimkama Hrvatskog radija, uključuje se i glas samoga umjetnika. Oda–birano: Tragovi oko glazbe — Anđelko Klobučar utorak 11. 7. u 18.15. /potom u Slušaonici autor: Dario Poljak spikerica: Ana Marija Štorga tonsko oblikovanje: Katarina Račić urednica ciklusa: Iva Lovrec Štefanović

Čembalist i muzikolog Dario Poljak za svoj diplomski koncert iz čembala naručio novo djelo

Glazbeni stereotipi: slučaj čembalo Iako sam skladatelj, Marko Slaviček, zbog poslovnih obaveza kao arhitekt u Berlinu nije mogao nazočiti praizvedbi svojega djela, iz njegove je glazbe zračio duh bivšeg studenta francuskog spektralista Tristana Muraila

Neutemeljene predrasude Drugi su razlog mnogobrojne predrasude o manje vrijednom instrumentu s ograničenim mogućnostima, proizišle iz stereotipnih komentara neupućene publike, što nažalost gradi prilično iskrivljenu sliku glazbenoga svijeta koji nas okružuje (ili bi nas barem mogao okruživati da ne nailazi na stalne prepreke začaranog kruga). No rijetko će koji instrument postati žrtvom neutemeljenih stereotipa kakvi prate čembalo. Unatoč tome što u svojoj povijesti nosi gotovo puna tri stoljeća kulturno, estetski i povijesno diverznog solističkog, komornog i obligatnog programa kojemu se posljednjih tridesetak godina priključuje i onaj suvremeni, zahvaljujući svojevrsnom revivalu tog instrumenta, čembalistički su recitali i dalje prilično raritetna pojava, posebice na hrvatskim pozornicama. Na sreću, postoje glazbenici koji nastoje promijeniti svijest svoje publike probirući najatraktivnije skladbe iz izuzetno bogate riznice čembalističkog repertoara. Jedan je takav koncert u koncertnoj Dvorani Blagoja Berse u Zagrebu 16. lipnja održao dvadesetšestogodišnji Dario Poljak, okrunivši time svoje petogodišnje školovanje na studiju čembala Muzičke akademije u Zagrebu, u razredu Pavla Mašića. Samo usporedbe radi, isti odsjek obuhvaća 75 redovitih studenata klavira, čak deset orguljaša i samo tri studenta čembala. Taj podatak dovoljno govori o popularnosti toga

Francuska kao nazivnik Na koncertu s naslovom Clavecin extraordinaire, u prijevodu čudesno čembalo, okupio je sedam skladatelja koji će, barem u jednom elementu, pronaći zajednički nazivnik s Francuskom, čiji čembalisti predstavljaju »iznimno specifičnu glazbenu pojavnost od početka 17. do kraja 18. stoljeća«, kako će istaknuti sâm diplomand u vlastitoj, znalački sastavljenoj programskoj knjižici. Primjerice, prva skladba na programu, 29 partite sopra l’aria di Folia Alessandra Scarlattija, odabrana je zahvaljujući inovativnosti naturaliziranog Francuza Jean–Baptista Lullyja za kojega se smatra da je sredinom 17. stoljeća prvi primijenio općeprihvaćeni harmonijski obrazac, poznatiji kao la folia. Virtuozna svirka i zamjetne promjene karaktera prilikom iznošenja Scarlattijevih 29 varijacija, na neki su način nagovijestile zanimljivu interpretaciju Partite u D–duru Johanna Sebastiana Bacha koja je uslijedila, nižući sedam plesnih stavaka različitih raspoloženja. Zvučna slika arhitekture No upravo je drugi dio koncerta bio presudan u rušenju predrasuda o čembalu koje su se zasigurno i tada skrivale među publikom. Naime, skladba Les folies d’Espagne s 12 varijacija Carla Philippa Emanuela Bacha nije pružila samo priliku za usporedbu stilski različitog glazbenog materijala koji počiva na istim harmonijskim temeljima, nego je prikazala čembalo kao instrument koji je u stanju interpretirati skladbu namijenjenu fortepianu jednako zanimljivo, unatoč nedostatku dinamičkog nijansiranja. Dvije sonate Domenica Scarlattija (K. 422 i K. 423) nastavile su dokazivati virtuoznu moć instrumenta i samog interpreta, koji će

sljedeće godine nastaviti studij u Ženevi, na Visokoj školi za glazbu (Haute école de musique de Genève) u programu Maestro al cembalo. Ipak, toga vrućeg poslijepodneva središnji je dio programa činila praizvedba skladbe Belvedere Charlottenburg hrvatskog skladatelja i arhitekta Marka Slavičeka, koji svoj poslijediplomski studij kompozicije nakon Zagreba završava na salzburškom Sveučilištu Mozarteum, u razredu slavnog francuskog predstavnika spektralizma, skladatelja Tristana Muraila. Stoga ne iznenađuje što se i u svojoj vjerojatno prvoj skladbi za solo čembalo poslužio spektralnom tehnikom prstenaste modulacije, postignute sitnim promjenama u repeticiji rastavljenih akordâ. Arhitektonska skladateljeva crta očituje se, osim u analogiji i inspiraciji spiralnim stubištem na tri etaže unutar vidikovca najveće berlinske palače Charlottenburg s kraja 18. stoljeća, i u postupnom razvoju glazbenog materijala koji kulminira na samom vrhu stubišta. Drugim riječima, pojedini arhitektonski elementi svake stubišne etaže translatirani su u tonske visine. Samo penjanje ilustrirano je nizom rastavljenih akordâ na uzlaznoj putanji, dok kupolu predstavlja reflektiranje istog zvuka u različitim smjerovima sferičnog oblika prije negoli se strmoglavi do samog dna stubišta. Specifičnim zvukom čembala rezonirajućeg, britkog i pomalo mističnog tona zaista je pogođena apstraktna slika zvuka obgrljenog konkretnim zidovima kakvu je skladatelj vjerojatno namjeravao postići skladbom.

rhitektonska crta skladatelja očituje se, osim u analogiji i inspiraciji spiralnim stubištem na tri etaže unutar vidikovca najveće berlinske palače Charlottenburg s kraja 18. stoljeća, i u postupnom razvoju glazbenog materijala koji kulminira na samom vrhu stubišta

BROJ 204, SRPANJ 2017.

ad ste posljednji put bili na čembalističkom recitalu? Jeste li se uopće susreli s takvom pomisli? Razmislimo li o solističkim koncertima, nema prosječnog ljubitelja glazbe koji nije barem jedanput posjetio gitaristički i pijanistički recital, tu i tamo pozornicu zauzme poneki gudaći instrument, dok će ostali instrumenti pod svjetla pozornice izaći tek oboružani kakvim atraktivnim programom ili velikim imenom, kako bi posjećenost barem donekle bila zadovoljavajuća. Glavni je razlog možda u količini solističkog programa, kakav gitara, klavir, violina i violončelo imaju napretek u usporedbi s oskudicom materijala s kojom će se, primjerice, susresti kontrabasist ili tubist prilikom smišljanja vlastitog cjelovečernjeg programa.

instrumenta u Hrvatskoj. Budući da se radi o diplomiranom muzikologu s višegodišnjim iskustvom u radijskom eteru i pisanoj kritici, taj je glazbenik pažljivo osmislio program svojega diplomskog koncerta s ciljem da apostrofira upravo nedovoljno poznate mogućnosti čembala. Time se ujedno suočio i s predrasudama o instrumentu koji će stradati možda ponajviše zbog konteksta u kojem se našao, s obzirom na blisku povezanost s francuskom aristokracijom, a zatim i u usporedbi sa svojim izravnim nasljednicima s batićima i uz njih vezanim rasponom dinamike, klavikordom i fortepianom.

Čudesan instrument I naposljetku, posljednje dvije skladbe na programu diplomskog koncerta Darija Poljaka potpuno su uvjerile svakog prisutnog u bogatstvo repertoara i nevjerojatnu mogućnost toga nepravedno podčinjenog instrumenta. Skladba Indian’s Rock Jean–Baptista Robina, trenutačno orguljaša kraljevske kapele u Versaillesu koji je, potkraj ovoga svibnja, otvorio ovogodišnji Međunarodni orguljski festival Orgulje sv. Marka u Zagrebu, predstavila je čembalo u suvremenom ruhu, meandrirajući između glazbenog materijala Rameauova rondeaua iz opere–baleta Galantna Indija, nastalog 1736., i između aluzija na poznate »hitove« američke heavy metal scene. No pravo otkriće bila su tri ronda (La Vertigo; L’Aimable; La Marche des Scythes) iz zbirke Pièces de clavecin francuskog skladatelja Joseph–Ni-

Dario Poljak

colas–Pancracea Royera iz prve polovice 18. stoljeća. Izrazito virtuozan i pomalo ekstravagantan glazbeni materijal predstavio je nezasluženo zaboravljenog skladatelja, ali i izdržljivog i koncentriranog interpreta koji će, unatoč zadanim okvirima diplomskog koncerta, uspjeti organizirati vrlo zanimljiv i prije svega poučan čembalistički recital. Ovom prigodom upućujem čestitke mladom čembalistu kojemu se smiješi svijetla budućnost.

Mirko Cvjetko

Piše: Dora Dunatov

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Boris Papandopulo K o n c e r t H r v a t s k o g k o m o r n o g o r k e s t r a 9 . s v i b n j a 2 0 17. u H r v a t s k o m g l a z b e n o m z a v o d u

Živi duh neoklasike Postumna praizvedba Male suite za gudače Borisa Papandopula pod vodstvom maestra Nikše Bareze Piše: dr. sc. Zdenka Weber

rvatski komorni orkestar pod ravnanjem maestra Nikše Bareze održao je 9. svibnja u Hrvatskom glazbenom zavodu koncert u sklopu svoje sezone, na kojemu je na početku programa praizveo Malu suitu za gudače Borisa Papandopula (1906.–1991.). Na koncertu je još izveden Koncert za violinu, klavir i orkestar u d–molu, MWV 04 Felixa Mendelssohna–Bartholdyja sa solistima Goranom Končarom na violini i Sadakatsuom Tsuchidom na klaviru te Serenada za gudače u Es–duru, op. 6 Josefa Suka. Partitura izbliza

Kako je riječ o postumnoj praizvedbi djela, bilo je zanimljivo o partituri saznati nešto više. U Papandopulovoj je ostavštini sačuvana rukopisna partitura s nadnevcima »Split, listopad 1935.

i Dubrovnik, Opatija, rujan 1980. godine«, na kojoj je maestro dopisao Mala suita za gudače. Riječ je o dijelom prerađenoj Maloj suiti za violinu i violončelo u četiri stavka, prvotno skladanoj u Splitu (prvi stavak Molto sostenuto i treći stavak Intermezzo–Adagio) i praizvedenoj 22. travnja 1937. u splitskoj Gradskoj glazbenoj školi u kojoj je Papandopulo od 1935. do 1938. radio kao nastavnik, istovremeno i kao zborovođa Splitskog muzikalnog društva Zvonimir, a usporedno s tim bio je i nastavnik glazbe na dominikanskoj gimnaziji u Bolu na otoku Braču. Kako cjelovita partitura djela nije sačuvana, a poznato je da je Papandopulo rado glazbenicima davao svoje rukopise (koje često nije dobivao natrag pa im se zameo trag), skladatelj je 1980. preradio prvi stavak Praeludium s oznakom Moderato, a treći stavak iz partiture iz 1935. zadržao je s nepromijenjenim nazivom. Taj treći stavak nema dionicu viole, a počinje sonornim koralom pisanim za četiri violončela. Njima se pridružuju violine, a potom i dijalog u

pjevu dviju vrlo lijepih solističkih dionica prve violine i violončela. Opis postumno praizvedene skladbe zahvaljujem violinistu Marijanu Modrušanu i navodim ga u cijelosti: »Godine 1980. Papandopulo je dopisao drugi i četvrti stavak te je cijelu četverostavačnu skladbu pod imenom Mala suita za gudače posvetio Glazbenoj školi Luka Sorkočević u Dubrovniku. Drugi stavak suite ima naziv Igra (Allegro scherzando) i u njemu je, kao i u trećem stavku, izostavljena dionica viole. To je dopadljiv i šaljiv scherzo s triom u klasičnoj formi i s malim, dopadljivim violinskim solom koji se tematski izmjenjuje s tutti dionicama gudača. Četvrti, zadnji stavak nosi naziv Fugato, a time ujedno opisuje i njegov glazbeni oblik. Stavak počinje temom koju unisono izvode dionice prve i druge violine. Pridružuju im se viole koje su ponovno pridodane partituri. U stavku su dominantni osminski kromatski pomaci u silaznom intervalu velike terce, a donose ih sve dionice u izmjeni s vrlo kratkim motivom druge šaljive teme. Stavak završa-

va razigrano u tonski briljantno zvučećem unisono finalu, kakav je Papandopulo majstorski primjenjivao i u proslavljenoj Simfonietti (1938.) i u skladbi Vier Inventionen für die Camerata (1985.). Za Malu suitu za gudače načinjena je partitura i novi tiskani notni materijal prema autografu partiture skladatelja. Izradio ih je Viktor Lenert, profesor na Glazbenoj školi Luka Sorkočević u Dubrovniku, a priređeni su za izvedbu na festivalu Papandopulijana Tribunj.« Na koncertu je bila maestrova udovica, Zdenka Papandopulo, ali nije mi znala reći iz kojega je izvora dobiven skladateljev autograf. U svakom slučaju, prema onome što smo čuli, komorni su orkestri dobili još jedno zanimljivo djelo hrvatskog skladatelja, pisano u vrlo tečnom neoklasičnom stilu, u živom pokretu i s nadahnutom melodikom te s folklornim odjecima koji svjedoče o Papandopulovu smislu za spontano uključivanje idioma narodne glazbe u sofisticirani umjetnički glazbeni jezik.

Svečanost dodjele Nagrade Vladimir Nazor za najbolja umjetnička ostvarenja, 19 . l i p n j a 2 0 17. u H r v a t s k o m d r ž a v n o m a r h i v u

Nagrađeni Vladimir Kranjčević i Ruben Dalibaltayan Piše: Jana Haluza

večana dodjela Nagrade Vladimir Nazor za najbolja umjetnička ostvarenja u Republici Hrvatskoj za 2016. godinu na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma održala se 19. lipnja 2017. u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Životna radost

Nagrada se dodjeljuje kao godišnja nagrada i kao nagrada za životno djelo. Dodjeljuje ju Odbor Nagrade Vladimir Nazor na prijedlog komisija koje osniva za pojedina područja umjetnosti. Predsjednika i članove Odbora, na prijedlog ministra kulture, imenuje Hrvatski sabor iz redova umjetnika, kulturnih i javnih djelatnika. Na čelu Odbora je akademik Zvonko Kusić, a članovi su dr. sc. Nikola Polak, akademkinja Dubravka Oraić Tolić, prof. Branko Ivanda, Biserka Rauter Plančić, Almira Osmanović, akademik Stanislav Tuksar, Joško Ševo i Ivica Kunčević. Nagrade su na svečanosti dobitnicima uručili ministrica kulture dr. sc. Nina Obuljen Koržinek i predsjednik Odbora Nagrade Vladimir Nazor akademik Zvonko Kusić, koji je uoči dodjele rekao: »Nazor je još za života stekao status nacionalnog barda, njegova poezija izražava životnu radost, borbeno raspoloženje i optimizam. Iskreno je vjerovao u probuđenu nacionalnu energiju i njezinu mitsku snagu, ali i smisao etičkih ideala. Nazorov duh optimizma, zajedništva, vjere u sebe i snagu umjetnosti i ove nam godine oživljavaju dobitnici nagrade koja nosi njegovo ime. Oni su svojim iznimnim postignućima i kreativnošću obogatili hrvatsku baštinu.« Dodjelu je izravno prenosio HRT na Prvom programu HTV–a.

Umjetnost dosjetke Podsjetimo, Odbor Nagrade Vladimir Nazor pod predsjedanjem akademika Zvonka Kusića na sjednici održanoj 22. svibnja 2017. godine donio je odluke o dobitnicima Nagrade Vladimir Nazor za najbolja umjetnička ostvarenja u Republici Hrvatskoj za 2016. godinu. Za životno djelo nagradu je dobio prof. emeritus, dirigent Vladimir Kranjčević koji, kako je pri dodjeli istaknuto, »pripada hrvatskim uglednicima koji su svojim umjetničkim djelovanjem obilježili nacionalnu kulturu od druge polovice 20. i početka 21. stoljeća«. Maestro je u popratnom intervjuu o svojem poslu rekao kako je »svakome jasno da dirigiranja bez zbora i orkestra te solista — nema. Prema tome, ako uključim još i operu, tu su i redatelj i svi oni koji prate tim koji radi predstavu. Sa svima sam radio s velikim zadovoljstvom. Stereotipno zvuči, ali nije. Svima s kojima sam proveo nezaboravne dane — hvala!« »Uz uspješnu kratku koncertnu i pijanističku karijeru, na popisu opsežnog repertoara Kranjčevića kao dirigenta nalaze se stotine imena skladatelja i skladbi, a njegovom je inicijativom proširen i obogaćen nacionalni koncertni repertoar« , piše u obrazloženju. Voditelj svečanosti, televizijski novinar iz redakcije kulture, Dražen Ilinčić, dodao je da je on »sigurno najpopularniji maestro u Hrvatskoj, poznat i po umjetnosti dosjetke, vrlo oštrog jezika«. Taj je dio svečanosti dodjele nagrada glazbeno obojio Zagrebački gitaristički kvartet, izvevši, sada kao kvintet s kolegom Antom Gelom, Gelinu obradu pjesme Nocturno Zdenka Runjića i Jakše Fiamenga. Nepoznato blago Godišnja nagrada Vladimir Nazor pripala je pijanistu Rubenu Dalibaltayanu za diskografsko ostvarenje Blagoje Bersa — za klavir koje je Cantus d.o.o. prošle godine objavio u suradnji s HRT–om i HGZ–om.

Riječ je o pijanistu i uglednom profesoru na Muzičkoj akademiji u Zagrebu zavidne karijere, iza kojega je samo u proteklom desetljeću više od stotinu solističkih recitala, te solističkih nastupa uz najvažnije hrvatske i inozemne orkestre kojima su ravnali vrsni dirigenti s ovih prostora. »Inače sam Armenac, ali živim u Hrvatskoj već dvanaest godina, od toga deset godina u Zagrebu. Dobio sam ponudu od kolege profesora, pijanista Ljubomira Gašparovića i nedavno preminule doktorice muzikologije Eve Sedak da osmislim koncert na kojemu bismo studenti iz moje klase i ja izveli skladbe Blagoja Berse. Otada počinje moja umjetnička komunikacija s tim velikim hrvatskim skladateljem. Nakon toga koncerta pojavila se ideja da sve te skladbe snimim za trajno izdanje, pa sam na dvostrukom albumu zabilježio gotovo cijeli Bersin klavirski opus«, rekao je umjetnik prigodom dodjele nagrade. Diskografsko izdanje Blagoje Bersa — za klavir, taj dvostruki nosač zvuka, zorno pokazuje da je hrvatska kulturna baština, pogotovo ona glazbena, i dalje terra incognita koja skriva nama još nepoznata nacionalna blaga. »Trebalo je proći više od 80 godina od autorove smrti kako bi se hrvatskoj kulturnoj javnosti predstavio njegov klavirski opus koji je sada napokon snimljen u sjajnoj izvedbi«, navodi se u obrazloženju. Iz Bersina su opusa u nastavku na inovativan, ali izvorniku vjeran način predstavljene teme iz njegove simfonijske pjesme Sunčana polja u varijaciji Ante Gele i izvedbi njegova kvarteta (gitara, kontrabas, harmonika i udaraljke). Za sam kraj dodjele taj je sastav predstavio i svoju inačicu stavka Poskočica iz Istarske suite Natka Devčića, diskretno upozorivši našu javnost da će se 4. rujna navršiti 20 godina otkako nas je napustio taj ugledni hrvatski skladatelj i profesor harmonije.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Dirigent Vladimir Kranjčević dobio je nagradu za životno djelo, između ostaloga i zbog sustavnog predstavljanja hrvatske glazbe, a Ruben Dalibaltayan godišnju nagradu za album klavirske glazbe Blagoja Berse, koji je u suradnji s HRT–om i HGZ–om objavio Cantus d.o.o.

Dirigent Vladimir Kranjčević dobio je Nazora za životno djelo

Pijanist Ruben Dalibaltayan primio je godišnju nagradu Nazor za Projekt Bersa

»K

ranjčevićevom je inicijativom bitno proširen i obogaćen nacionalni koncertni repertoar«, ističe se u obrazloženju nagrade. 21

P o č e m u ć e m o p a m t i t i E v u S e d a k ( 19 3 8 . — 2 0 17. )

S Evom Sedak između povijesti i budućnosti Sjećanja na muzikologinju bez koje hrvatska glazba neće biti ista Piše: Seadeta Midžić

Želja za poznavanjem prošlosti samo je obrat od one za poznavanjem budućnosti. U oba slučaja riječ je o zaposjedanju i interpretaciji. Zaposjedanje prošlosti temelji se na pouzdanju da ona postoji, te da je samo valja otkriti. Zaposjedanje budućnosti temelji se na nadi da postoji, i da je samo treba živjeti. Pokušamo li je otkrivati, dakle predviđati, i takvu izreći, ona uvijek ispadne drukčija. To samo znači da između zbilje i riječi postoji ozbiljna napuklina... zanemarujemo napukline između riječi (tekstova) i prošle zbilje na svim razinama na kojima su se zbile i štoviše u nastale međuprostore upisujemo tekst o sebi. (»Dnevnik i uspomene Blagoja Berse«, uvod) ve platforme pokreta sredine prema civilizacijskoj i kulturnoj zrelosti, ona traži u ispitivanju kreativnog naboja nataloženih ili tek osvojenih ideja sadržanih u stanjima prijelaza unutar određenih povijesnih, kulturnih i umjetničkih situacija. Tvornica i čuvar Tragove upisane u strukture glazbenih djela i fenomena, Eva Sedak pronicavo analizira, izdvaja iz rutinski ujednačene kontekstualne mase i na izvjestan način rekomponira s muzikalnom osjetljivošću, velikim znanjem i erudicijom, te sugestivnom intelektualnom fantazijom. U potrazi za raspršenim ili urušenim potencijalom generacija, pokušavajući odrediti gravitacijske točke i poduprijeti žive stvaralačke energije i jezgre, Eva Sedak sustavno povezuje i osnažuje svoj istraživački i znanstveni rad praktičnim iskustvom i utjecajem te s nemalim organizacijskim kapacitetom provjerava zaposjedanje prošlosti i budućnosti u specifičnoj — tada prosvjetiteljski usmjerenoj i u domeni glazbe do elitizma ambicioznoj — umjetničkoj industriji i dojmljivo spontanoj, iako kontroliranoj tvornici i istovremeno čuvaru identiteta — Radiju (odnosno Hrvatskoj radioteleviziji).

Eva Sedak kakvu je pamtimo na koncertima i događanjima u Hrvatskom glazbenom zavodu

vijek se vraćala glazbi i glazbenosti, no kao muzikologinja koristila se analitičkim interpretacijama srodnih humanističkih diciplina

a želja za otkrivanjem i poznavanjem, čiju procesnu dinamiku određuju tinjajući ili zagušeni glazbeni impulsi nespoznatog i većim dijelom nepreuzetog naslijeđa, te posebno zanemarenih ili čak zatomljenih, a s novim u svijetu usklađenih ideja bliskog doba moderne hrvatske povijesti, u djelu i životu Eve Sedak otkriva se kao strasna stvaralačka volja. Istinski, dakle graditeljski smisao rada koji bi trebao postati uporište i dio nosi-

Akord gorkog, ali izazovnog iskustva napukline, međuprostora u koji upisujemo tekst o sebi, Eva Sedak naviješta u studiji o Josipu Andreisu iz 2010. godine, gdje razmatrajući značenje i karakter njegova služenja glazbi i ideala sveobuhvatne povijesne konstrukcije, uočava povremene napukline u povjesničarskom kazivanju u nemilosrdno uskom materijalom i moralom okviru, koji nameće politički i socijalni trenutak. U nastaloj napuklini prebiva povjesničarev subjekt koji je dopustio da se ona dogodi, a potom uoči... (stoga) ne čudi povjesničareva odluka da napusti neutralnu promatračku poziciju, te da, kao u jednom od ranijih tekstova o sličnoj temi, implicitno ponudi odgovor na doduše nepostavljeno pitanje: Tko sam?

Nastali međuprostor o kojem govori Eva Sedak i u koji se upisuje svojom povijesnom potragom i samosvjesnim interpretacijskim oblikovanjima i preoblikovanjima, nije samo napuklina koja se događa na raznim razinama i ukazuje na pucanje izgrađene povijesne opne zbog neusklađenosti ili neskladnosti promatračke spoznaje i odgovornosti. Ona slijedi kritičnu liniju dodira, koja se otvara dvojakim djelovanjem sila, vanjskim pritiskom novih okolnosti i tektonskim pokretom naslaga iz dubina, a može postati korito zanimljivih tokova, čak bujica neke potisnute, pritajene energije koja proizlazi iz drugačijih kombinacija elemenata obogaćenih i opterećenih novim sadržajima i materijalom, pa huči prema novootvorenim zvučnim i idejnim prostorima. Intelektualna igra Uostalom, Eva Sedak je svoj put i intelektualnu igru između Zukunft i Herkunft (kako bi rekao Vladimir Biti) počela izborom teme diplomskoga rada kod profesora Andreisa, komorne glazbe Josipa Štolcera Slavenskog. Inventivno odabrane, ne samo hipotetske podudarnosti vezane uz 1910. godinu — vrijeme prvog Štolcerova skladateljskog zapisa — uzela je kao svojevrsnu ishodišnu, nultu točku i pokrenula je dalekosežni istaživački (i izdavački) proces. Definirajući Štolcera kao skladatelja glazbe u prijelazu, u skladu s teorijskim i filozofskim pogledima na početak XX. stoljeća kao doba lomova i prijelaza, nastojala je dokumentirati i objasniti njegov opus i mjesto u razvoju glazbe, vodeći se Dahlhausovom misli koju citira u knjizi: »Nezamjetni uvodi, prijelazi i dodaci, dakle ranije zastrti dijelovi glazbenog oblika (čitaj dijelovi povijesti, E. S.) pretkazuju buduće stanje u kojemu se glazba, umjesto da bude podvrgnuta heteronomnim pravilima, vraća sebi samoj i svojem stvarnom biću.« Eva Sedak se uvijek vraća glazbi i glazbenosti, no kao muzikologinja koristi se analitičkim interpretacijama srodnih hu-

Štolcerovske crte Čvrsta, logična, ali i maštovito fleksibilna ulančanost činjenica i ideja doima se kao svojevrsni glazbeni genetski kod kad govori o štolcerovskoj crti Kuljerića i Ruždjaka, o kojima je znala i pisala više od svih (Kuljerić), odnosno bila trajno vezana spletom finih, ne samo glazbenih, linija i iskustava na raznim područjima (Ruždjak). »Kuljerić je, uostalom,« kaže ona, »bio jedan od rijetkih koji se kreativno bavio Štolcerovom muzikom,

dirigirajući sjajno njegov neobuzdani Chaos za veliki orkestar. Ruždjak je pak iznimnošću svog skladateljskog opusa i sam u svojoj sredini zauzimao svojevrsnu autsajdersku, da ne kažem štolcerovski osamljenu poziciju.« Muzički biennale Zagreb nije samo katalizator revolucionirajućih glazbenih procesa usmjerenih otvaranju prema novom, nego i fokus sila raznovrsne prirode i dometa sa snažnim mobilizacijskim djelovanjem, pa je prirodno da studentica povijesti glazbe fascinirana avangardnim proplamsajem, koji upućuje na europski smisao i orijentaciju hrvatske umjetnosti, svim svojim kapacitetima ulazi u taj krug sa snagom pokreta, dajući mu u raznim oblicima suradnje svoj diskretni pečat. Nije Milko Kelemen slučajno rekao da je Eva Sedak bila tvrđa, a Schnebel u svojem pozdravu za Svečani zbornik napisao da »cijeni tu visokoobrazovanu i senzibilnu znanstvenicu i organizatoricu koja je tada, prije 30 godina, bila središnja figura zagrebačkog Biennala i nove glazbe svoje zemlje« te želi da to bude i nadalje i vjeruje u to. Eva Sedak ostaje središnja figura jednog glazbeno–medijsko–znanstvenog i sveučilišnog miljea koji karakterizira istovremenost konstituiranja institucija i kriterija s rasprsnućima, naslijeđenim i novim, dakle s izazovnim napuklinama u raznim sferama duha i prakse. Već u tekstu knjižice 67. MBZ–a, u povodu osnivanja Centra za suvremenu muziku Muzičkog biennala Zagreb, koji se tiho izgubio, Eva Sedak upozorava na nužnu upornost napora o kojima »ovisi i stupanj do kojeg će se ovaj ili onaj današnji trenutak umjetnosti i muze jednog dana moći uklopiti u širi kontinuum, u onaj opći tok razvitka misli i

BROJ 204, SRPANJ 2017.

manističkih diciplina, svjesna opasnog prostora između egzaktnosti i aproksimacija, ali uvijek i specifičnih problema i pozicije hrvatske glazbe i kulture u koju se ugrađuje gradeći je. U tom smislu mnogo govori njezin tekst o Štolceru Slavenskom upravo u knjižici Muzičkog biennala 1975. kojoj je i urednica, a u povodu desete godišnjice njegove smrti: »Ima razdoblja kada je pripadnicima neke kulture važnije nego obično osjetiti se potomcima svojih predaka i kada iz svijesti o povijesnom zaleđu, uz ostalo, ishodi i pokušaj uspostave reda među sadašnjim stvarima duha. Ima međutim predaka kojih je djelo u odnosu na uočljivu brazdu povijesnog kontinuiteta tako pomaknuto u susret budućnosti, da ga danas možemo dotaknuti samo s onu stranu reda, što ga, eto, nastojimo uspostaviti. Da su takvi prethodnici naši pravi prethodnici, razaznajemo mnogo kasnije, ali kao što znamo — prethodnik ne odlazi u budućnost nego iz nje dolazi.« (Tom mišlju potaknut je cijeli rezonantni sustav njezine filozofske i literarne kulture, inspiracija riječima i mislima Grlića, Heideggera, Hölderlina, Rilkea...).

Eva Sedak nekoć kao mlada muzikologinja

va Sedak ostaje središnja figura jednog glazbeno–medijsko–znanstvenog i sveučilišnog miljea

Eva Sedak i Marcel Bačić — vodstvo HGZ–a

BROJ 204, SRPANJ 2017.

mišljanju o hrvatskoj glazbenoj povijesti nego i o njezinu aktivnom oživljavanju i reinterpretiranju s ciljem da postane živi i djelotvorni dio duhovne baštine.

Eva kao dobri duh hrvatske glazbe bila je pravi magnet za glazbene razgovore u pauzama koncerata (uz Ivana Živanovića i Petra Bergama)

ristupala je velikom europskom revolucionarnom stoljeću i njegovim avangardama kao pravom putu rješavanja umjetničkih problema, slobodâ i napretka

duha koji, razapet između tradicije i eksperimenta, jedini ima uvjete da i sam ostane dio duhovne baštine budućim generacijama«. Reinterpretiranje povijesti

Istim intenzitetom i istraživačkim marom, ispitujući stanja, okolnosti i aktivne sadržajne jezgre razapetosti duha u povijesti hrvatske glazbe, posebno nakon autentičnih dodira i iskustava skladatelja s idejama jakog suvremenog i avangardnog naboja u Berlinu, Beču, Pragu i Parizu, Eva Sedak svojim proučavanjem prijelaznih dvadesetih godina 20. stoljeća, o glazbi moderne koja je okrenuta prema prošlosti koliko i budućnosti, te drugačijem čitanju tog heterogenog svijeta, želi potaknuti osvještavanje i usvajanje povijesne pozadine kao argument, i to ne samo novom raz-

Stoga je, svjedočeći rijetku duhovnu odanost i dubok osjećaj odgovornosti, posvećivala posebnu pažnju Hrvatskom glazbenom zavodu — instituciji koja se u nekom sudbinskom valu sredine povremeno reducirala do začahurene jezgre, no koja je ipak zadržavala snagu prosvjetiteljske ideje i omogućavala uzlete svojega inicijalnog smisla, aktivnosti i uloge u gotovo dvostoljetnom kontinuitetu. U Zlatnim dvadesetim godinama, tekstu u knjižici o 80–godišnjici osnivanja Društva za suvremenu muziku, Eva Sedak piše: »HGZ osjeća dovoljno snage i ima dovoljno ugleda da provede inicijativu za osnivanje Glazbenog vijeća, čiji je cilj«, (kako kaže Ladislav Šaban, profesor Eve Sedak), »koordiniranje sveukupne glazbene aktivnosti u Hrvatskoj na modernim osnovama. U okviru novopokrenutih koncertnih ciklusa HGZ–a kakvi su Jutarnji koncerti (od 1920.) i Intimne muzičke večeri (od 1923.) ostvaruje se pozornosti vrijedan strani suvremeni repertoar, a unutar Hrvatskog glazbenog zavoda, s neumornim tajnikom dr. Schneiderom, osniva se 1925. Jugoslavenska sekcija Međunarodnog društva sa suvremenu muziku, koje je osnovano 1922. sa sjedištem u Londonu.« Razumljivo je stoga što je s Hrvatskim glazbenim zavodom tražeći u Bersinoj povijesnoj figuri odgovore na nove zagonetke o hrvatskoj glazbi 20. stoljeća pokrenula istraživačko–izdavački projekt Sabrana djela Blagoja Berse u kojem sudjeluju i Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju HAZU–a i Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Kontrapunkt stoljeća Eva Sedak dubinski uranja u ne — jednostavno — pronicavi kontrapunkt hrvatskog glazbenog 20. stoljeća kao da želi ono što se događalo na razini zamisli ili nacrta, ili je poput kratkotrajnih refleksa proplamsavalo u skladbama pojedinih autora (djelotvorno u unapređenju znanja i sazrijevanju sredine), približiti i privesti uređenoj polifoničnosti cjelovite povijesti hrvatske glazbe 20. stoljeća. Da bi svoju ideju i donekle idealističku težnju kultivirala kao klasični vrt, udubila se s iskrenim respektom u studij sudbine, djela i uloge međusobno vrlo različitih umjetnika, Lovre Matačića i Stjepana Šuleka, iznimnih po utjecaju na hrvatsku glazbu, čak i na simboličkoj razini.

Prijateljice i kolegice na Dan HGZ–a 2015.: Eva Sedak i Seadeta Midžić

»Dominantna pozicija koju Stjepan Šulek zauzima u hrvatskoj glazbi 20. stoljeća«, ističe Eva Sedak, »posljedica je, prije svega, životnosti i snage kojima je ostvarivao samosvojnost glazbeničkog identiteta na svim poljima djelovanja — skladateljskom, pedagoškom i reproduktivnom — ali je dijelom i reakci-

roučavala je sudbine, djela i uloge međusobno vrlo različitih umjetnika, Lovre von Matačića i Stjepana Šuleka, iznimnih po utjecaju na hrvatsku glazbu

ja na opći (glazbeno) povijesni kontekst i njegove posebne projekcije u vlastitoj sredini... te prvenstveno nastoji štititi tradiciju, i to unatoč izvanjskoj nerazvojnosti stila i tehnike, unutar nekoliko međusobno isprepletenih stvaralačkih krugova u kojima se promjene zbivaju vrlo pritajeno.« Otkrivajući kompleksnu prirodu glazbene stvarnosti hrvatskog 20. stoljeća, Eva Sedak svojom interpretacijom ne ponavlja bez finih diferencijacija strukture gotovo mitske priče o velikom europskom revolucionarnom stoljeću i njegovim avangardama kao pravom putu rješavanja umjetničkih problema, sloboda i napretka. S dubokim razumijevanjem i povremenom sućuti teži očitavanju finog spektra zračenja raznolikih koncentracija ideja, znanja i talenata hrvatskih skladatelja, ocrtavajući kulturni život nacije glazbom. Upravo to je čini zanimljivom znanstvenicom i istraživačicom; njezino mišljenje i radovi nailaze na ozbiljno zanimanje i odjek na europskom planu. »Europa, to je za Matačića uvijek bila i hrvatska glazba. Obaveza prema kulturi svoje domovine bila je dragocjen dio njegova umjetničkog djelovanja, pojedina su djela hrvatskih skladatelja stupila u svijet zahvaljujući upravo Maestru, kojemu su već bila otvorena vrata velikih koncertnih dvorana. Dakako, domaće mu je stvaralaštvo, simfonijsko i operno, bilo na srcu i u Zagrebu. U umjetničkom životopisu Krešimira Baranovića, Blagoja Berse, Jakova Gotovca, Josipa Hatzea i Božidara Kunca njegovu imenu pripada istaknuta uloga. Da su hrvatska djela nikla iz europske glazbene kulture i srasla s tom kulturom, to je Maestru bilo samo po sebi razumljivo, to nije bilo potrebno riječima dokazivati. Dokaz je bio u europskoj razini njegovih izvedbi.« »Moja je sreća da pripadam tom vremenu. Rođen sam baš pravodobno. Ne prekasno, u pravom trenutku«, rekao je Matačić, misleći na stoljeće »u kojem se ne mijenjaju generacije, nego se sve mijenja«. I Eva je rođena pravodobno: da može pronicavo i mudro sintetizirati u svojim radovima istraživanja i spoznaje o sazrijevanju, mijenama i prijelazima hrvatske glazbe, no otišla je prerano. Nije stigla napisati povijest hrvatske glazbe u 20. stoljeću.

Ponuda edukacijskog programa skladatelja i gitarista Zorana Šćekića

Kako svladati dodatne vještine Jazz aranžman i orkestracija, improvizacija, mikrotonalna harmonija i jazz gitara

d ove jeseni naš redoviti član Zoran Šćekić u sklopu udruge HUMUS (Hrvatska udruga mikrotonalnog umjetničkog stvaralaštva), čiji je osnivač i predsjednik, organizira niz radionica i tečajeva jazz aranžiranja i orkestracije, mikrotonalne harmonije, improvizacije i jazz gitare. Zainteresirani se mogu javiti na njegov e–mail zoran.scekic@gmail.com, a audio primjeri dostupni su na internetskoj platformi SoundCloud (https://soundcloud.com/ you/sets). Inače, Šćekićeva je udruga dosad imala četiri velika projekta o kojima se pisalo na stranicama našeg časopisa (Panmonism, album Just music, miCROfest 2016 i ADRIA Microtonalis), uz što je sam skladatelj već održao brojna predavanja i seminare u zemlji i inozemstvu (Beč, Varšava, Helsinski, Salzburg, Izmir, Moskva, Maribor, Kraljevo, Slavonski Brod, Zagreb, Varaždin, Koprivnica, Opatija i Pula). Vrijedi spomenuti da je ovoga ljeta bio predavač na slavnom salzburškom glazbenom učilištu Mozarteum u sklopu međunarodnog simpozija mikrotonalne glazbe Small is Beautiful. U nastavku pročitajte plan i program njegova edukacijskog programa. Jazz aranžman i orkestracija Zvuk jazz orkestra (eng. Big Band) toliko je karakterističan da ga čak i glazbeno neobrazovani ljudi vrlo lako prepoznaju. Jazz glazba se neprestano razvija, samim tim i zvuk jazz orkestara, no njegova prepoznatljivost ostaje netaknuta. Glavna tema tečaja Jazz aranžman i orkestracija su tehnike i metode pisanja koje su pridonijele karakterističnosti zvuka jazz orkestra. Ljestvice & modusi — jonski i svi pripadni modusi — melodijski mol i neki pripadni modusi — harmonijski mol i neki pripadni modusi — harmonijski dur i neki pripadni modusi — simetrično umanjena skala — cjelotonska skala — harmonijski proširene ljestvice. Hamonijska analiza — modalitet — tonalitet i stupnjevi — modulacija — modulacija unutar tonaliteta — alteracija — supstitucija — reharmonizacija.

Melodijska analiza — akordski tonovi — tonovi ljestvice ili modusa — tenzije — kromatski pristup — dvostruki kromatski pristup — dijatonski pristup — dominantni pristup — pristup naknadnog razrješenja.

etnoglazba mikrotonalna, ako se izvodi na izvornim instrumentima. U današnje vrijeme, pojavom elektroničke glazbe te upotrebom računala, mnoge mogućnosti koje glazbenici prije nisu imali postale su dostupne pa se sve veći broj pro-

Tehnike orkestriranja — sekcija metalnih puhaćih instrumenata — sekcija drvenih puhaćih instrumenata — ritam–sekcija — iste tehnike aranžiranja unutar jedne sekcije — različite tehnike aranžiranja unutar jedne sekcije — iste tehnike aranžiranja unutar različitih sekcija — različite tehnike aranžiranja unutar različitih sekcija — konstantno dupliranje — varijabilno dupliranje — dvostruki prvi glas. Mikrotonalna harmonija Mikrotonalna glazba nije stilski smjer, nego sustav intonacije i ugađanja instrumenta. Prema jednoj od definicija mikrotonalne glazbe, to je sva ona glazba čiji sustav intonacije nije temeljen na jednoliko temperiranoj podjeli oktave na 12 tonova. Prema toj definiciji, sva je glazba do unatrag stoljeće i pol bila mikrotonalna. Također je sva

Ritmičko naglašavanje — swing — be–bop — cool — latin — fusion.

Jazz gitara Ovaj tečaj sadrži kompletan program tečaja Improvizacija, proširen tehnikama učenja i sviranja jazz gitare. Poseban dodatak tečaju čini program pripreme za prijamni ispit na jazz akademije.

Ljestvice & modusi

Tehnike aranžiranja — neovisna melodija — uski četveroglasni slog — široki četveroglasni slog — oktaviranje glasova — dvoglas — troglas — šesteroglasni kvartni slog — klasteri.

— sviranje uz snimljenu pratnju — sviranje u duetu.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Piše: Jana Haluza

— pentatonika — jonski i svi pripadni modusi — melodijski mol i neki pripadni modusi — harmonijski mol i neki pripadni modusi — simetrično umanjena skala — cjelotonska skala. fesionalaca i amatera zanima za mikrotonalnu glazbu. Tečaj se temelji na Šćekićevoj knjizi Five limit intervals — theory & praxis i njegovu pripadajućem albumu Just music, a glavna tema je harmonija mikrotonalnog sustava prirodnih intervala. Knjiga i album već su stekli ugled u svijetu, što potvrđuju mnoge pozitivne recenzije. IMPROVIZACIJA Improvizacija je svakako jedna od važnih karakteristika mnogih glazbenih stilova i smjerova, kao što su jazz, blues, rock, etno i fusion, kao i mnogih glazbenih razdoblja od renesanse i baroka do suvremene klasične glazbe. Glavna tema tečaja Improvizacija jest kako improvizirati i koje su osnovne karakteristike improvizacije unutar navedenih glazbenih stilova, smjerova i razdoblja. Tempo — sviranje uz metronom

Hamonijska analiza — modalitet — tonalitet i stupnjevi — modulacija — alteracija — supstitucija.

Zoran Ščekić dobar je predavač svojih glazbenih teorija

Transkripcija

Skale & modusi

— ritmika — tehnika transkripcije — analiza transkripcije — prepoznavanje i odabir motiva — transponiranje i razvoj motiva. Improvizacija

— vertikalne pozicije — horizontalne pozicije — harmonizacija skale.

— glazbeni oblici — obrasci — kromatika — glazbeni slog, riječ i rečenica — struktura. Repertoar — jazz standardi — fusion — etno — blues — rock — klasična glazba.

Harmonija — akordi i pozicije — uski slog i otvorene žice — reharmonizacija. Pratnja — pratnja uz ritam–sekciju — pratnja u duetu. Aranžmani za gitaru solo — tehnika sviranja trzalicom — tehnika sviranja prstima. Poseban program — priprema za prijamni ispit na jazz akademije — program za početnike gitare.

Intervju sa svestranim umjetnikom, skladateljem i bas– gitaristom Borisom Hrepićem Hrepom

Nisam protiv reuniona ako u njemu ima energije i ljubavi Nekadašnji basist Daleke obale, danas punokrvni bluzer, u svoj je umjetnički životopis dodao i titulu umjetničkog direktora dvaju novih festivala: Thrill Blues Festivala i Biograd Street Music Festivala

lika mrkog Hrepe sa sunčanim naočalama iz spota pjesme Morska vila potpuno je drukčija od svakodnevnog opisa toga žovijalnog glazbenika: on je vječni dječarac koji, uz iskreni osmijeh i pošalicu, u džepu uvijek ima spremnu usnu harmoniku. Bilo da je riječ o nekoj splitskoj garaži ili plaži na otoku Braču,

jam umjetnik objedinjuje sve navedene kategorije. Može li se reći da je tvoj matični bend trenutačno Sunnysiders? Odakle ideja za okupljanje? Gdje biste se žanrovski svrstali?

Sunnysiders je moj matični bend s kojim sam ostvario velik dio snova jednog sedamnaestogodišnjaka koji je maštao da će jednog dana ići na jug Amerike i svirati blues. Osnovali smo ga 2010. Antonija Vrgoč Ro La i ja kad smo se kao duo prijavljivali na 2nd Croatian Blues Challenge. Sa svojim autorskim pjesmama te smo godine i pobijedili, otputovali u Memphis na International Blues Challenge. Samim vrhom svoje glazbene karijere smatram upravo naš prvi nastup u Pig On Beale Blues Clubu na Beale Streetu, kad smo u konkurenciji američkih izvođača prošli u polufinale. Nakon povratka, pridružili su nam se Hans i Šparka. Žanrovski pripaSlika mrkog Hrepe sa sunčanim naočalama iz spota pjesme Morska vila potpuno damo bluesu, premje drukčija od svakodnevnog opisa toga žovijalnog glazbenika: on je vječni dječarac koji, uz iskreni osmijeh i pošalicu, u džepu uvijek ima spremnu usnu da imamo stalno odharmoniku mak od tipičnog blues izričaja. Ivica Tvrtko Lukenda

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Razgovarao: Josip Radić

Hrepa je uvijek spreman za jam session i glazbenu razmjenu. Ovog mu se ljeta raspored izrazito zgusnuo, a u intervjuu saznajte kako je uspješno spojio svoju životnu strast sa životnim zanimanjem... Za početak, kako bismo te najbolje opisali — kao glazbenika, umjetnika, slikara, bluzera? Kako bi sam sebe opisao i u kojim omjerima?

Hm, ja sam u biti sve to, samo što sam u određenim razdobljima života bio naglašenije nešto od toga. Recimo prije godinu i pol, kad mi je izašla autobiografska knjiga Našao sam dobar bend, nakratko sam se osjećao kao pisac, ali posljednjih godinu dana definitivno sam najviše bluzer. Iako po-

Nakon albuma obrada Daleke obale, koji je sljedeći diskografski projekt Sunnysidersa? Evo, upravo se miksa naš treći album, drugi autorski na engleskom, koji će se zvati Click Play. Kad smo već kod Daleke obale, što bi se trebalo dogoditi da se ponovno okupi izvorna postava benda? Mora se otvoriti rupa među oblacima te nas obasjati bar malo svjetla koje nas je obasjalo kad smo počinjali. Nemam ništa protiv reuniona ako u njemu ima energije i ljubavi. A kolike su šanse za neku buduću autorsku suradnju s Marijanom Banom?

Slabe, naši su se glazbeni putovi široko razišli, ali nikad ne reci nikad. On je u mirnoj, radnoj penziji, a ja sam u ushuktalom umjetničkom pogonu 0–24. Tvoja pjesma Žao mi je nas s albuma Di si ti nekako je prošla ispod radara, iako se radi o zaista sjajnom komadu. Što se krije iza njezina nastanka i inspiracije za pjesmu? O, rijetki su prepoznali tu pjesmu. Nastala je u Zagrebu nekoliko mjeseci prije nego što je Daleka obala počela snimati album Di si ti. Stih Mutna svjetla kišovitog grada, to je Zagreb. U to doba potrošili smo gotovo sve pjesme iz Banove zalihe, pa je dobro došla, žao mi je jedino što u finalnoj verziji nije prošao gitarski riff oko kojega sam pjesmu gradio. Posebno je bila zapažena i tvoja knjiga Našao sam dobar bend koja se bavi glazbenim odrastanjem u Splitu osamdesetih. Kad bi se uhvatio pisanja nastavka, kako bi se knjiga zvala i o čemu bi bila? Čim je ta knjiga izašla, na valu dobrih kritika počeo sam odmah pisati drugu. To će biti niz kratkih priča iz moje glazbene prošlosti, bit će tu i tamo i Daleke obale, ali većina priča bit će vezana uz blues, dosta Memphisa, kako sam upoznao neke slavne glazbenike i slično. Zvat će se najvjerojatnije Priče starog bluzera, al’ polako, prošlu sam slagao deset godina, čekam da budem još stariji bluzer, da bude vjerodostojnije. Uz glazbu i književnost, povremeno si aktivan i u televizijskom mediju — što je s emisijom Dica sritnih lica na kanalu Jabuka TV? Postoje li planovi da se tvoj zanimljivi edukativno–glazbeni kolaž prikazuje i na nacionalnoj razini? Snimajući četiristo i nešto epizoda Dice sritnih lica, proveo sam prekrasnih i poučnih deset godina u druženju i radu s djecom. Sada se uglavnom vrte reprize, jednostavno nemam više vremena posvetiti se emisiji. Uvijek je imala problema s financijskom podlogom, umorio sam se tražiti sponzore da se pokrije samo osnovni minimum za njezinu izradu. Ali sam i dalje aktivan što se tiče snimanja i montiranja, upravo završavam dokumentarac o svojem ovogo-

dišnjem američkom bluzerskom putovanju. Putopis, osim Memphisa i Atlante, obuhvaća i Macon te Clarksdale, s glasovitim i mitskim crossroadsom na kojem je prema legendi Robert Johnson prodao dušu vragu za vještinu sviranja bluesa. Ove godine obnašaš i dužnosti direktora dvaju zanimljivih festivala — postoji li nit koja povezuje blues u Trilju s uličnim glazbenicima u Biogradu? Nit koja ih povezuje jest radost muziciranja uživo. I blues i ulični svirači imaju smisla jedino kad su u izravnom kontaktu s publikom. Koliko blues ima doticaja s dalmatinskom glazbom u najširem smislu i koje se mogućnosti otvaraju za povezivanje Cetinskog kraja s deltom Mississippija? Iako naizgled blues, kao autohtona glazba američkog Juga nema veze s izvornom dalmatinskom glazbom; postoji južnjačka poveznica, koja uključuje strast i emocije. Cetina i Mississippi nikad nisu bili bliži Thrill Blues Festivalu. Ove sam godine u Memphisu dosta pričao o Trilju i bluzeri su imali problema u izgovoru riječi Trilj, oni su više izgovarali kao thrill, tako da je od toga izgovornog problema nastao naziv Thrill Blues Festival. Kakav je odziv na festival u Biogradu? Što bi poručio glazbenicima koji su sumnjičavi prema nastupu »na cesti«? Ovo je prva godina Biograd Street Music Festivala. Takav festival je pomalo i kao festival takve vrste novost, ali evo, svakim danom je broj prijava sve veći. Biograd je službeno prvi grad u Hrvatskoj koji se deklarira kao prijatelj i domaćin uličnih svirača. Ja volim nastupati na ulici, taj izravni kontakt sa slučajnim prolaznicima koji postaju publika, za mene je izazov. I Hrvatska glazbena unija stala je iza festivala sa željom da se osvijesti važnost uličnih svirača. Svugdje u svijetu na ulici ponekad sviraju i glazbenici sa završenim glazbenim akademijama, mnogi danas slavni glazbenici kalili su se svirajući na ulici. Jedan od njih je i Eric Sardinas, svjetska blues zvijezda i headliner prvog Thrill Blues Festivala.

Magnet za publiku

Uz odlično raspoloženje glazbenika i publike, bio je to sjajan koncert koji je imao auru slavljeničkoga, iako samog povoda za to zapravo nije bilo

3 1 . S u s r e t h r v a t s k i h p u h a č k i h o r k e s t a r a , 1 0 . i 11 . l i p n j a 2 0 1 7. u N o v o m V i n o d o l s k o m , C r i k v e n i c i i S e l c u

Najbolji hrvatski amaterski puhački orkestri Gradski puhački orkestar Hrvatskih željeznica Varaždin i Gradska limena glazba Petrinja pobjednici su u kategorijama A i C na 31. Susretu hrvatskih puhačkih orkestara Piše: Srđana Vrsalović

DAVOR HRVOJ

Cubismo i Jazz orkestar HRT–a u Gorgoni Piše: Saša Drach

atino jazz je sredinom 1990–ih oživio world music scenu, a kubanska je glazba doživjela nevjerojatnu ekspanziju nakon albuma Buena Vista Social Club (1996.), u produkciji Rya Coodera, prodanog u pet milijuna primjeraka, te istoimenog dokumentarca njemačkog filmaša Wima Wendersa (1999.), koji su u orbitu »ispucali«, da se sjetimo samo najvećih, Rubena Gonzalesa, Ibrahima Ferrera, Omare Portuondo i Compaya Segunda. U Hrvatskoj tih godina, međutim, sastav Cubismo ne samo da postoji, nego uz popriličnu pomoć tadašnjeg vodećeg jazz promotora Boška Petrovića, vrlo uspješno osvaja publiku i s lakoćom niže albume. Utemeljen 1995. godine, Cubismo je na valu pomame za afrokubanom stekao iznimnu popularnost, nanizao Porine i druge nagrade te se uspješno zadržao na sceni do dana današnjega i iznjedrio barem dvije zvijezde, udaraljkaša Hrvoja Rupčića i pjevača (inače fagotista Zagrebačke filharmonije) Ricarda Luquea. To je potvrdilo i zanimanje publike koja je ispunila Dvoranu Gorgona na koncertu Cubisma s Jazz orkestrom HRT– a. Atmosfera u dvorani bila je sjajna od početka, od uvodne skladbe Manteca koju je lansirao Dizzy Gillespie, a onda i Bošku posvećene B. P. Club Blue Cha Cha gitarista Marija Igreca, stalnog člana sastava od njegova osnutka, u aranžmanu Silvija Glojnarića. Cubismo ne bi izgradio tako uspješnu i dugotrajnu karijeru bez sjajnih vlastitih

skladbi. Bailando cha–cha–cha basista Cubisma Krešimira Tomeca doveo je na scenu pjevača Ricarda Luquea i Cubismo je zablistao u punoći kubano ritmova koji publiku pokrenu čak i kad čvrsto sjedi na poprilično neudobnim sjedalima strmog gledališta Muzeja suvremene umjetnosti. Nakon također za njihov repertoar uobičajenog standarda Bilongo, uslijedila je skladba Dani u Havani člana Cubisma, ujedno i Jazz orkestra HRT–a, Davora Križića, sjajnog trubača koji ima snažan »druk«, sklon suvremenom izričaju, no tu je pokazao širinu svojih interesa. U aranžmanu dirigenta orkestra Andreasa Marinella, ta je modernija skladba začinjena latino ritmovima, s izvrsnim solo točkama udaraljkaša. Valja se prisjetiti izvrsnog prošlogodišnjeg koncerta Jazz orkestra HRT–a sa skladbama njihova trombonista Mirona Hausera, redom ludih latinoameričkih ritmova. Naime, na ovom je koncertu Hauser čak četiri skladbe aranžirao za izvedbu s big bendom. Tradicionalnu latinskoameričku Iya mi ile, Stipišićevu Temperu, Luquevu Son Veinte i slavnu Metikoš/Krajačevu Na, na, na koju je s glazbenicima i malom Isadorom Luque pjevalo cijelo gledalište. Sjajan koncert, odlično raspoloženje i glazbenika i publike dovelo je do lijepog nastavka s nekoliko biseva od još pola sata, koje je vodio raspoloženi Rupčić. Bili su to latino »ziheri«: Besame Mucho i Tequila, a nakon prekoračenja termina prijenosa uživo na radiju, uslijedile su repeticije i rasviravanja odsviranoga, uz publiku koja je stalno htjela još.

subotu i nedjelju, 10. i 11. lipnja, u Novom Vinodolskom održan je 31. Susret hrvatskih puhačkih orkestara, središnja priredba puhačkog amaterizma u Republici Hrvatskoj. Više od 500 glazbenika iz 13 najuspješnijih puhačkih orkestara iz cijele Hrvatske nastupilo je u Domu kulture u Novom Vinodolskom te na gradskim trgovima u Novom Vinodolskom, Selcu i Crikvenici. Orkestri sudionici nastup su izborili stručnom selekcijom na županijskoj razini u sklopu osam županijskih i regionalnih natjecanja te četiri samostalna preslušavanja. Stručno povjerenstvo (koje su činili dirigent Robert Homen, skladatelj i trombonist Vanja Lisjak te slovenski trubač i dirigent Miro Saje) odlučilo je o nagradama najboljim orkestrima. U kategoriji A koncertnog programa Srebrnu plaketu dobili su Gradski puhački orkestar Hrvatskih željeznica Varaždin i Gradski puhački orkestar Križevci. U kategoriji C koncertnog programa Zlatnu plaketu s pohvalom osvojila je Gradska limena glazba Petrinja. Zlatne plakete osvojili su Puhački orkestar DVD–a Đurđevac i Gradski puhački orkestar Krapina. Dobitnici Srebrne plakete su Puhački orkestar DVD–a Kašina, Hrvatsko glazbeno društvo Zrinski, Donja Kaštela, Gradska glazba Nova Gradiška i Puhački orkestar Čazma. Puhački orkestar Goričan, Puhački orkestar grada Ludbrega i Pu-

hački orkestar DVD–a Petrovina nagrađeni su brončanom plaketom, a Puhački orkestar DVD–a Ogulin pohvalom. Gradska limena glazba Petrinja izvedbom djela Josipa Magdića Rapsodia Croatica osvojila je i posebnu nagradu Hrvatskog društva skladatelja te nastup na Razglednici kulturno–umjetničkog amaterizma 2018.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

C u b i s m o i J a z z o r k e s t a r H R T – a 7. l i p n j a 2 0 17. nastupili u Dvorani Gorgona MSU–a

Ekskluzivni sponzori 31. Susreta, tvrtke Euro–Unit d.o.o., Yamaha Music Europe, Légère Reeds LTD. i Canorus, za najbolje ocijenjene orkestre u obje kategorije osigurali su vrijedne nagrade (instrumente i glazbenu opremu). Susret hrvatskih puhačkih orkestara organizirao je Hrvatski sabor kulture, krovna udruga kulturno–umjetničkog amaterizma u Hrvatskoj, pod pokroviteljstvom Primorsko–goranske županije, uz potporu Ministarstva kulture RH, Grada Novog Vinodolskog, Grada Crikvenice, Centra za kulturu grada Novog Vinodolskog, Hrvatskog društva skladatelja HDS–ZAMP, Turističkih zajednica Novog Vinodolskog i Crikvenice te tvrtke Jadran d.d. Crikvenica. Više informacija na: http://www.hrsk.hr/ https://www.facebook.com/hrv.sabor. kulture

U P i t o m a č i j e o d 8 . d o 10 . l i p n j a 2 0 17. o d r ž a n 2 5 . l e g e n d a r n i t r a d i c i j s k i g l a z b e n i f e s t i v a l

Jubilarne Pjesme Podravine i Podravlja Pitomača kao općina pjesme u trodnevlju predstavila nove pjesme nastale na zasadama tradicijskog izričaja krajeva kroz koje protječe rijeka Drava

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Piše: Rajko Stilinović

itomača je 8., 9. i 10. lipnja doista bila općina pjesme. Glazbeni festival Pjesme Podravine i Podravlja 25. put je predstavio na svojoj raskošnoj sceni nove pjesme skladane na baštini tradicijskog glazbenog izričaja krajeva kroz koje protječe rijeka Drava. U svečarskom ozračju, svoje jubilarno trodnevlje festival je počeo Večeri Drage Britvića, večeri uglazbljenog stiha jednog od svojih suutemeljitelja i mentora na putu svojega odrastanja u respektabilnu glazbenu manifestaciju kontinentalne Hrvatske. Pjesme skladane na stihove Drage Britvića izveli su domaći sastavi Podravski mužikaši i Svirci moji te Tamburaški orkestar HRT–a, uz koji su pjevali To-

mislav Brajša, Đuka Čaić, Vlatka Kopić Tena, Boris Ćiro Gašparac i Đani Maršan. Bogatstvo Britvićeva stiha svojim izvedbama predstavili su i Klapa Larus, Ksenija Erker uz gitaru Zorana Mišolongina te Matija Dedić, koji je nadahnuto, kao i uvijek, odsvirao pjesme s Britvinim stihovima, prateći vokalne soliste Danijelu Pintarić, Stjepana Lacha i Kristinu Domović. Kroz program su nas, govoreći Britvićevu poeziju, vodili Rosanda Tometić i Branko Uvodić. Bila je to večer za glazbene sladokusce, koja je Pitomačane podsjetila na raskoš i strast stiha svojega sugrađanina Drage Britvića koji s jednakim nadahnućem pjeva o hiži oko koje tiči lete, o neobranoj maslini, o predgrađu kojim prolaze vlakovi...

su uz domaće sastave i soliste izvela najpoznatija imena popularne tamburaške glazbe, poput Krunoslava Kiće Slabinca, Stjepana Jeršeka Štefa, Najboljih hrvatskih tamburaša, Cecilije, Rajka Suhodolčana i mnogih drugih.

Službene festivalske večeri održane su u ustaljenoj formi. Tako je na Večeri popularnih tamburaških pjesama predstavljeno 20 novih skladbi koje

Večer folklornih i etno pjesama obogaćena je svečarskim dijelom u kojem je izvedeno deset pjesama koje su ostavile trag u 25–godišnjoj povi-

Na drugoj festivalskoj večeri slušali smo 16 novih skladbi folklornog i etno glazbenog izričaja koje su izvodili podravski sastavi na tradicijskim glazbalima, ženski vokalni ansambli Jane, Kirjales i Kajda, Tamburaški orkestar HRT–a te vokalni solisti, i oni domaći, i oni poznati, poput Nine Kraljić, Hrvoja Hegedušića, Barbare Othman i Borisa Ćire Gašparca, Mirka Švende Žige, Vlade Smiljanića, Gordane Ivanjek Tušek i drugih.

jesti pitomačkog festivala. Festival je i ove godine održan pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar– Kitarović, pod pokroviteljstvom Općine Pitomača i Virovitičko–podravske županije te uz suorganizaciju Hrvatske radiotelevizije i potporu Hrvatskog društva skladatelja. Nosač zvuka sa svim festivalskim skladbama objavljen je u nakladi Croatia Recordsa. Podsjećat će nas na ovo jubilarno, 25. izdanje Festivala i pripremati za iduće, a ono će se održati 15. i 16. lipnja 2018. Dakle, i iduće godine o Vidovu (sv. Vid je zaštitnik Pitomače i titular crkve) pjesma će »vladati« Pitomačom u znaku Britvićeva stiha »viršli mirišu i lipe, bele se bluza i vrat, čardaši vu meni kipe, nede se do ranja spat«.

Danijela Pintarić i Matija Dedić

Voditelji priredbe i ove su godine bili kolege s HRT-a, Rosanda Tometić i Branko Uvodić

Kristijan Toplak

Najpoznatije ime hrvatske tamburaške glazbe: Krunoslav Kićo Slabinac

5 7. F e s t i v a l z a b a v n e g l a z b e S p l i t 2 0 17. o t v o r i o j e Z l a t a n Stipišić Gibonni 6. srpnja na Prokurativama

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Obično neobičan koncert Izvođački sastav upotpunili su članovi Zbora Brodosplit, koji su pod vodstvom Vlade Sunka bili posebni gosti večeri Piše: Karmen Širović

»Ovo je neobičan koncert s 28 sexy muškaraca«, objasnio je Zlatan Stipišić Gibonni publici prve večeri 57. Festivala zabavne glazbe Split, održanoj na već tradicionalnoj pozornici splitskih Prokurativa 6. srpnja. Sigurno se pitate tko su ti sexy muškarci? Riječ je o članovima Zbora Brodosplit, koji su pod vodstvom Vlade Sunka bili posebni gosti večeri. Novi koncept

Miro Lelas

Splitska publika već se priviknula na novi koncept Splitskog festivala koji odustaje od kvalifikacijskih večeri i strke oko finala; sada se inzistira na konceptu in medias res u kojem nema zagrijavanja i trodnevne kumulacije. Kompetitivni duh prevladava samo posljednje večeri, dok se u prvoj predstavlja netko od velikih imena hrvatske glazbene scene, a druga večer pod velom raznolikih tematika donosi plejadu estradnih imena koja izvode svoje ili pjesme drugih izvo-

đača. To je koncept koji omogućava da se sve tri večeri zadrži i održi jednaka razina glazbene ekstaze, ali u nekom drugom obliku. Prva večer igra na sigurno, to su već priznata i poznata imena; posljednjih godina slušali smo Olivera i Hausera, Parni valjak, Josipu Lisac, a ove godine Gibonnija. Ipak, nije to bio samo »ziheraški« odabir, provjereno–odobreno, ima tu i simbolike. Solo karijeru Gibonni je počeo upravo na Splitskom festivalu, i to davne ‘92. pjesmom Tebe nisam bio vrijedan, u čijoj je izvedbi splitska publika mogla uživati i prve festivalske večeri. »Najteže je svirat doma. To kažu oni šta lažu! Meni je najlipše svirat doma. To je moj grad, ovdi mi je najlakše«, iskreno će Gibonni splitskoj publici poznatoj kao izrazito kritičnoj i škrtoj na pohvalama kad su uspjesi sugrađana u pitanju. Ipak, Gibonni i splitska publika vole se dugo i javno, što su pokazale dupkom pune Prokurative; koncert je bio rasprodan danima prije. Recept Gibonnijeva uspjeha jest visoka ljestvica koju je kantau-

Gibonni i publika se vole javno

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Gibonni je na svojem koncertu ugostio odličnu Stephanie Sounds, vodeću pjevačicu zbora London Community Gospel

ibonni je vjernim obožavateljima osigurao nezaboravnu večer ispunjenu odličnim glazbenim suradnjama i bujicom emocija

tor postavio i uspio održati dugi niz godina, ali i familijarno–prijateljski odnos s publikom koju je na početku večeri pozdravio pjesmom Dobri judi uz Zbor Brodosplit. Glazba i prijatelji

Domaća atmosfera koju je Gibonni želio postići ostvarena je i uz pomoć Zbora Brodosplit, usudili bismo se napisati najvažnijeg i najdugovječnijeg amaterskog splitskog zbora pod vodstvom skladatelja i zborovođe Vlade Sunka. Čvrsti, nijansirani i skladni glasovi muških pjevača »podebljali« su i obogatili neke Gibonnijeve hitove, a zbor je po-

služio i kao glazbeni intermezzo na kraju prve i druge trećine koncerta, izvodeći samostalno pjesme Kod Lepanta i Dalmatino, povišću pritrujena Ljube Stipišića. Iako smo se navikli na Gibonnija kao na izvođača kojem suradnje s raznim glazbenicima i ansamblima nisu strane, naročito je zanimljivo bilo poslušati neke njegove hitove u novim aranžmanima uz zborsku intervenciju. Ipak, najveći dojam simbioze s Brodosplitom ostvaren je u izvedbi pjesme Tija bi te zaboravit u kojoj je postignut gotovo meditativni ugođaj, neka vrsta hipnotizirajuće levitacije glazbe od koje vam trnci prolaze tijelom i vode vas u neke nove dimenzije. Brodosplit je bio najavljeni gost koncerta, a Gibo ne bi bio Gibo da nas nije počastio još jednom glazbenom atrakcijom do sada nepoznatoj njegovoj publici. Neprozvani ambasador glazbenih talenata naročito gušta u lovu na skrivene glazbene bisere i njihovoj promociji, a nova u nizu muza i glazbenih nadahnuća jest Stephanie Sounds. Divno je, pjevao je Gibonni sa Stephanie, vodećom pjevačicom zbora London Community Gospel, nagrađenog s više od 40 Grammyja, koju je pjevač otkrio prije osam godina. Zašto mu se upravo ona pridružila na koncertu, svima je bilo jasno već u izvedbi prve pjesme u kojoj je pokazala zavidne pjevačke sposobnosti uz svojstvenu interpretaciju i zavidni izgovor hrvatskoga jezika. Pravo je osvježenje bilo slušati nekoga tko pjeva s toliko gušta i emocija. Savršene nesa-

vršenosti u intonativnom smislu prednost daju onom unutarnjem osjećaju i želji da podijeli svoje viđenje i osjećaje uz određenu glazbu i pjesmu. Naročito je dojmljivo bilo gledati Gibonnija kako uživa dok netko pjeva njegove pjesme i udahnjuje im novi život. Ako se niste zaljubili u Stephanie zbog nje same, sigurno ste zbog Gibonnijeve iskreno– djetinje radosti kojom je prštao slušajući interpretacije svojih pjesama iz moćnih Stephanienih glasnica. Pjevali su u duetu, ali se Stephanie predstavila i kao solo izvođačica na svojem poznatom gospel teritoriju izvedbom Amazing Grace, koja je zaista bila zadivljujuća. Iako se moglo očekivati da će Gibonni na koncertu inzistirati na pjesmama s novog albuma, publika je dobila presjek najvećih hitova njegove karijere, poput pjesama Anđeo u tebi, Sve ću preživit, Ne odustajem, Libar, Tempera, Vrime da se pomirim sa svitom, Oprosti, uz jedan novi, prema riječima izvođača njemu najdraži, Udica, jedino »dite« albuma Familija koji je snimio s Oliverom Dragojevićem. Visoka razina Gibonni je izvođač kojem je sve »po PS–u«, od benda i projekcija do gostiju i koncepta programa. Domaća atmosfera na njegovim koncertima postiže se i u muziciranju s prijateljima, redom poznatim i priznatim imenima hrvatske glazbene scene, koje doživljava kao suputnike na glazbenom putu,

a ne samo kao prateću, sekundarnu glazbenu podlogu. On je zvijezda koja svira sa zvijezdama, a one koje je nedavno uključio u svoju glazbenu avanturu sigurno će i sami postati etablirani glazbenici. Spomenimo ih zato i ovdje sve redom, jer su i oni zaslužni za glazbenu prašinu koja je zamela Prokurative: producent Nikša Bratoš, u Splitu u svojstvu gitarista uz Marka Reljanovića i Vlatka Stefanovskog, zatim Marko Ramljak na violini, Brane Kazmik i Hrvoje Rupčić na udaraljkama, Masej Kovačević na klavijaturama te prateći vokali koji su uz Gibu pjevali s posebnim entuzijazmom: Brankica Jovanovski, Daria Hodnik Marinković i Teo Brajčić. Iako pazi na svaki detalj nastupa, Gibonni uvijek zadrži ležernost i prirodnost u komunikaciji s publikom i bendom, ali i sa svojom glazbenom emocijom, presudnom esencijom, a danas često izgubljenom karakteristikom koju je progutala profitabilna utrka u glazbenoj industriji i nemogućnost srastanja s pjesmama drugih autora, koje izvođači nikako da osjete, ako ne kao svoje iskustvo, onda barem putem empatije. Gibonni tu nema problema, pa on svoje pjesme piše, pjeva o svojim promišljanjima, osjećajima, iskustvima, ali i ako je pjesma odavno prerasla svoju punoljetnost, lako »vrati film« ili je obogati prožimanjem nekih drugih iskustvenih izričaja. Emocija je uvijek prisutna i tu leži najveća čarolija, a Zlatne godine, kojima je završen koncert, za njega sigurno tek slijede.

S l a v l j e r a z n o v r s n o s t i ž a n r o v a p o p u l a r n e g l a z b e 7. s r p n j a 2 0 17. n a P r o k u r a t i v a m a u s k l o p u 5 7. S p l i t s k o g f e s t i v a l a

Prva Cesarica Nini i P’eggyju Piše: Andrea Vrban Geržina

agrada Cesarica jest nagrada publike za hit godine, a dobila je ime po pjesmi koja je na prvom Porinu, održanom 1994. godine, osvojila nagradu u kategoriji Hit godine. Upravni odbor te nagrade čine Miroslav Buljan (predsjednik), Branimir Mihaljević, Zvonimir Dusper, Goran Karan, Lidija Samardžija, Branko Paić, Pero Kozomara, Stanko Šarić i Ivan Popeskić. Birala publika

Protekla dva mjeseca publika je od 40 ponuđenih skladbi izabrala 12 finalista i nominiranih pjesama te je među njima odabrala hit godine. Nakon dva mjeseca glasovanja, 7. srpnja je u izravnom televizijskom prijeno-

su na Prvom programu Hrvatske televizije na splitskim Prokurativama prvi put dodijeljena nagrada Cesarica, o kojoj je odlučila publika. Topla ljetna večer otvorena je izvedbom pjesme Cesarica, a publika se spremno pridružila orkestru i voditeljima te otpjevala taj hit Zlatana Stipišića Gibonnija. Nakon toga Prokurative su razveseljavali finalisti Cesarice, a od nominiranih su se prvi na pozornici pojavili Damir Kedžo i Zsa Zsa. Otpjevali su Sve u meni se budi, pjesmu koja je ove godine osvojila stručni žiri Zagrebačkog festivala. Autorski je potpisuje Ante Pecotić, a duet toga simpatičnog para dugo je bio na vrhovima top–ljestvica u Hrvatskoj. Mladi pjevači iskrenom su izvedbom oduševili i splitsku publiku. Slavonka s ukuleleom Splićani ih nisu mogli prestati slušati, a to je i komentar jednog od dva milijuna posjetitelja koji su na YouTubeu pogledali spot pjesme Ne mogu te pre-

stat jubit. Tomislav Bralić i klapa Intrade zajedno s publikom otpjevali su pjesmu autora Vinka Barčota koja je osvojila drugu nagradu publike na prošlogodišnjem Splitskom festivalu, a ove se godine u velikom stilu vratila u taj grad, u konkurenciji 12 pjesama nominiranih za nagradu publike. Šarmantna Slavonka s gitarom, mlada kantautorica Mia Dimšić s ukuleleom u rukama, vratila se na Prokurative, na mjesto odakle je i počeo njezin uspon. Mijina autorska pjesma Život nije siv osvojila je publiku svih generacija koja s veseljem pjevuši zarazni refren, a to je učinila i splitska publika čim je Mia izašla na pozornicu. Odlično raspoložen Ivan Zak Prokurative je rasplesao ljetnim hitom Meni se s tobom koji je napisao sa svojom svestranom kolegicom, autoricom Antonijom Šolom. Taj popularni kantautor 2016. godinu obilježio je velikim koncertom u zagrebačkoj Areni, a singl s

ina Badrić trijumfirala na Prokurativama osvojivši Cesaricu — nagradu publike za hit godine i nagradu za radijski hit godine. Dodijeljene i nagrade za hit godine u žanrovima pop, zabavna, rock, klapska i tamburaška glazba te posebne nagrade za hit autora, radijski i internetski hit

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Prvi put održana svečana dodjela nove glazbene nagrade publike za hit godine — Cesarica koju je dobila pjevačica Nina Badrić za pjesmu Dani i godine čiju glazbu i tekst zajednički potpisuju Nina Badrić i Predrag Martinjak P’eggy

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Tomislav Mrduljaš dodijelio je Tončiju i Vjekoslavi Huljić nagradu za hit autore

albuma Usne varane izborio je mjesto među 12 pjesama nominiranih za Cesaricu. Upravni odbor Cesarice na priredbi je dodijelio nagradu i zasluženo priznanje autorskom dvojcu, bračnom paru koji je izborno razdoblje nagrade obilježio mnogobrojnim pjesmama, od kojih se njih čak pet našlo u užem odabiru i konkurenciji za Cesaricu. Tonči i Vjekoslava Huljić dobili su nagradu za hit autore, koju im je uručio Tomislav Mrduljaš, član Upravnog odbora Unisona i direktor Splitskog festivala. Poznati hitmaker potom je iznenadio publiku i ostao na pozornici na kojoj su mu se pridružili Damir Kedžo i kći Hana Huljić te su izveli dva glazbena broja iz mjuzikla Pacijenti, pjesme Ima nešto u tome i Srce za vodiča. Potom je na pozornicu došla glazbena diva Nina Badrić koja je otpjevala pjesmu Dani i godine, nominiranu za hit godine, za koju glazbu i

tekst zajednički potpisuju ona i Predrag Martinjak. Jedinstvenu Nininu izvedbu prepoznala je i splitska publika koja je cijelo vrijeme pjevala s njom. Poznati splitski glazbenik Goran Karan, član Upravnog odbora Cesarice, u ime Odbora uručio joj je nagradu za Radijski hit godine. Dodatnim nagradama željela se skrenuti pozornost i na pjesme koje su postigle najbolji rezultat u izvještaju radijskog emitiranja te u broju pregleda na internetu u izbornom razdoblju. Nagradu za Internetski hit godine dobila je Maja Šuput s pjesmom Ne lomi mi srce, autorskog tima Natko Smoljan/Fayo/Ivan Dražić. Maja se publici javila videoporukom i zahvalila na nagradi. Brod Marijana U sklopu završne svečane dodjele nagrade Cesarica predstavljena

je institucija Brod velikana hrvatske popularne glazbe Marijana, čiji je cilj podsjećanje na glazbenike koji su nas tijekom svojih karijera zadužili i ostavili trag u hrvatskoj popularnoj glazbi. Brod je nazvan po velikom hitu, a danas evergreenu Vlahe Paljetka, po pjesmi Marijana. Vlaho Paljetak prvi je član posade Broda, a na tu listu velikana u prvoj godini automatski su uvršteni glazbenici, autori i izvođači, dobitnici Porina za životno djelo koji su nas u međuvremenu napustili: Ivo Robić, Branko Mihaljević, Arsen Dedić, Drago Britvić, Zvonko Špišić, Ljubo Kuntarić, Vinko Coce, Julije Njikoš, Nikica Kalogjera, Karlo Metikoš, Ljubo Stipišić Delmata, Stjepan Mihaljinec, Vice Vukov, Dino Dvornik, Đorđe Novković i Zdenko Runjić. Posveta Ivčiću Posebna počast odana je glazbeniku koji je neizmjerno zadužio hrvat-

Nagrađena Nina Badrić nije skrivala oduševljenje i publiku Prokurativa još je jednom počastila najvećim hitom godine, Dani i godine

U kategoriji pop–glazbe nagradu su dobili članovi grupe Pravila igre

ti slavonski kantautor oduševio je splitsku publiku koja ga je popratila velikim pljeskom. U kategoriji klapa nagradu je dobila klapa Rišpet za pjesmu Reći ćeš mi fala autora Pere Kozomare, koji potpisuje glazbu, i Kreše Ivića, koji potpisuje tekst. Šarmantni i raspjevani članovi klape publici su zahvalili na najbolji način, izvedbom nagrađene pjesme.

Potom se dodjeljivala nagrada u pojedinačnim žanrovima: pop, rock, zabavne, klapske i tamburaške glazbe, o kojima je odlučila publika u prvom krugu glasovanja.

Nagradu za rock kategoriju dobio je jedan od najdugovječnijih i najpopularnijih sastava u regiji Parni valjak za pjesmu Opet se smijem, a njezin autor Husein Hasanefendić Hus publici je zahvalio preko videoporuke.

Nagrada za hit godine u kategoriji pop– glazbe uručena je grupi Pravila igre za pjesmu Zagrli me, koju autorski potpisuju supružnici Miro i Sonja Buljan. Grupa je u Splitu predstavila novog pjevača, a sjajnom izvedbom svojega poznatog hita sve su podsjetili na to zašto su stekli naklonost publike te se afirmirali kao domaći pop mainstream sastav.

Legendarni Željko Bebek koji je prije dvije godine obilježio 40 godina karijere, u svojem prepoznatljivom stilu izveo je pjesmu Ja po kafanama za koju je zaslužan autorski tandem Branimir Mihaljević/Fayo. Pjesma je proglašena hitom godine zabavne glazbe, a publika je s oduševljenjem otpjevala pjesmu zajedno s neumornim pjevačem koji nije štedio glas.

Žanrovske nagrade Miroslavu Škori za pjesmu Zadnja želja uručena je nagrada za hit godine tamburaške glazbe, koju je on na pozornici uručio autoru skladbe, svojem dugogodišnjem suradniku Ivici Pliveliću. Izvedbom hita Zadnja želja pozna-

Žanrovske nagrade dobitnicima su uručile: nacionalna dramska prvakinja HNK–a Split Ksenija Prohaska te mlade splitske glumice Ivana Gudelj, Zorana Kačić Čatipović i Aneta Matulić. Nakon što smo poslušali izvedbe svih nominiranih izvođača te nakon što su objavljene i uručene dodatne nagrade

i priznanja, na red je došao i dio koji su svi čekali — proglašenje hita godine. Nagradu Cesarica autorima i izvođaču pjesme uručio je predsjednik Upravnog odbora Cesarice Miro Buljan, a dobitnica Cesarice — nagrade publike za hit godine, Nina Badrić, nije skrivala uzbuđenje te je zajedno s publikom još jedanput otpjevala Dani i godine. Svečanu dodjelu nagrada sigurno su vodili poznati voditelji Iva Šulentić i Duško Ćurlić, a cijelu priredbu režirao je talentirani kazališni i operni redatelj Ivan Leo Lemo. Split će ostati zapisan kao domaćin prvog izdanja Cesarice, a uz atraktivne izvođače i omiljene pjesme, brojni su ljubitelji domaće glazbe te večeri uživali na Prokurativama te pred malim ekranima. »Najveća hvala publici i njihovoj ljubavi prema glazbi. Od te ljubavi i za tu ljubav — glazbenici žive«, rekao je Miro Buljan, predsjednik Upravnog odbora Cesarice. Sve ostale informacije i novosti o Cesarici možete pratiti na službenoj stranici te na društvenim mrežama:

BROJ 204, SRPANJ 2017.

sku glazbu, pokojnom Tomislavu Ivčiću, u čije je ime povelju Brod velikana hrvatske popularne glazbe Marijana primio njegov sin Ivan Ivčić. Povelju je u ime Upravnog odbora Unisona uručio Branimir Mihaljević, čiji je pokojni djed Branko također član posade na Brodu velikana. U čast Tomislavu Ivčiću izveden je medley od nekoliko njegovih najpoznatijih pjesama uz koje je zapjevala i ganuta publika te sve popratila velikim pljeskom.

Ivica Plivelić i Miroslav Škoro s Cesaricom za hit tamburaške glazbe

Službene stranice: www.cesarica. org FB: fb.com/cesarica Instagram: instagram.com/nagrada. cesarica

Legendarni Željko Bebek otpjevao je pjesmu Ja po kafanama autorskog tandema Branimira Mihaljevića i Faye, proglašenu hitom godine zabavne glazbe

Šarmantna Slavonka Mia Dimšić otpjevala je svoju autorsku pjesmu Život nije siv

BROJ 204, SRPANJ 2017.

5 7. F e s t i v a l z a b a v n e g l a z b e S p l i t 2 0 17. — z a v r š n a n a t j e c a t e l j s k a v e č e r, 8 . s r p n j a n a P r o k u r a t i v a m a

Najbolje pjesme Mije Dimšić i Marka Škugora te njihovih autora 24 pjesme pokušale su osvojiti stručni ocjenjivački sud i publiku Autor: Karmen Širović

inalna večer novih pjesama 57. Splitskog festivala 8. srpnja napunila je splitske Prokurative publikom željnom svježih glazbenih ostvarenja. Nakon koncerta Zlatana Stipišića Gibonnija i Cesarice (nagrade publike za hit godine), predstavljene su i nove

Andro Krstulović Opara, Pero Kozomara i Marko Škugor

pjesme koje pretendiraju postati hitom. Uz voditelje Uršulu Tolj i Duška Ćurlića, koji su bili spona i s gledateljima ispred malih ekrana u već tradicionalnom izravnom prijenosu HRT–a, raznovrsni izvođači otpjevali su 24 pjesme. Bilo je tu za svakoga ponešto, zaista raznovrsna plejada izvođača, glazbenih stilova i žanrova, koji su odraz današnje eklektične glazbene ponude na hrvatskoj, ali i svjetskoj sceni popularne glazbe. Čast da otvori finalnu večer pripala je »starom vuku« Splitskog festivala, Giulianu, koji se natjecao s pjesmom baladnog ugođaja Tebi dužan sam i ostvario solidan nastup.

Odabir pjesama i izvođača potvrdio je poslovicu Nikad nije kasno, pa su se na pozornicu Splitskog festivala nakon dugo godina vratili pjevači koji su karijeru i počeli na pozornici splitske institucije zabavne glazbe. Jedan od njih

je Krunoslav Kićo Slabinac, kojem je dodijeljena posebna nagrada Direkcije Splitskog festivala, što je pjevača posebno raznježilo: »Splitski festival bio je moj prvi nastup i moja prva ljubav. Zahvaljujući Splitskom festivalu počela je moja karijera«, objasnio je Slabinac, zahvalivši publici na potpori svih ovih desetljeća, još od davne 1969. kad je debitirao na Splitskom festivalu. Neki izvođači su se pak u zrelim godinama odlučili na srastanje sa splitskom festivalskom poviješću, poput Krešimira Baričevića, pobjednika glazbeno–natjecateljskog showa RTL–a Nikad nije kasno. Obitelj Huljić »uzela ga je pod svoje« te mu namijenila pjesmu Naći ću svoj mir u aranžmanu Lea Škare, znatno drukčijeg od izričaja koji smo navikli slušati u njihovim djelima. Prilagodili su se samozatajnom Baričeviću, kojem je na nastupu nedostajalo sigurnosti, ali je uz potporu publike, koja mu je osigurala nagradu Brončani galeb, iznio korektnu interpretaciju koja bi mogla biti i mnogo kvalitetnija uz još malo »utakmica u nogama« na javnim nastupima. Tko nas je osvojio Splitska publika zapalila se već na trećoj pjesmi Čudo u izvedbi grupe 058. Taj dalmatinski country, »dite« je trojca Branka Mamuta, Jakše Matošića i Ivana Cinottija, koji uz simpatičan tekst i zanimljiv aranžman, obogaćen solom na usnoj harmonici koju rijetko možemo čuti na takvim festivalima, donosi ležeran presjek dalmatinske svakidašnjice: »Vijesti su dobre, možeš odahnuti, samo nas čudo još može spasiti!« Grupa 058 je glazbeni projekt na kojem je gitarist i skladatelj Branko Mamut 2012. okupio grupu glazbenika kako bi ispričao svoju glazbenu priču, a uz njega sviraju Predrag Lovrinčević, Nikša Orlandić, Zvonimir Šulentić i Ivan Cinotti uz snažan i dopadljiv glas Nere Šulentić. Energičnim i toplim nastupom opravdali su izbor za Finalnu večer za koju se prijavilo čak 326 pjesama, a pravo je čudo što nisu osvojili nijednu nagradu. Zato je Mia Dimšić, prošlo-

godišnja debitantica Splitskog festivala, trijumfirala nastupom i nagradama na 57. izdanju, dokazavši da uporan i plodan rad uz dobru ideju i realizaciju kad–tad biva prepoznat. U moru novih pjesama publici je ponekad teško na prvu prepoznati hit, podrazumijeva se da nekim pjesmama treba vremena da uđu u uho pa tek na treće, četvrto, peto slušanje ispune svoju misiju. To je bila sudbina i pjesme Život nije siv, kojom se Mia predstavila prošle godine na Prokurativama, a na 57. Splitskom festivalu za tu joj je pjesmu uručena nagrada HDS–a i ZAMP–a za najizvođeniju pjesmu 56. Festivala zabavne glazbe Split. Pjesmom Sunce, oblak, vjetar skladatelja Vjekoslava Dimtera i tekstopisca Damira Bačića, Mia je ove godine odmah razoružala stručni ocjenjivački sud koji je mladoj kantautorici dodijelio prvu nagradu. Obrisi country–popa naziru se i u toj pjesmi u kojoj nepretenciozna Mia osvaja lijepim glasom, svojstvenom interpretacijom uz pratnju gitare u rukama, njezina zaštitnog znaka uz sofisticirani look za koji je na ovogodišnjem Splitskom festivalu osvojila i nagradu za najbolji stajling. Svakako bismo trebali spomenuti i Marina Jurića Čivru, publici poznatog iz finala The Voicea, koji je izvedbom još jedanput demonstrirao sve kvalitete svojega glasa. Prodornim, dubokim glasom donio je zanimljivu interpretaciju pjesme Još uvijek. Jedina zamjerka Čivri, ne toliko nevažna, jest manjkavost scenskog nastupa. Kretao se po pozornici kao da ne zna što bi sa sobom, a ni komunikacija s publikom, koja je na njegovu izvedbu reagirala s oduševljenjem, nije bila interaktivna. Unatoč tome, dobra pjesma, zanimljiv aranžman Marka Matijevća Sekula, proglašen ujedno i najboljim na festivalu, te odlična Čivrina interpretacija ostavljaju nam toga izvođača u pozitivnom sjećanju. Odskočna daska Mladim pjevačima Splitski festival može poslužiti kao odskočna daska u glazbenoj karijeri, a čini se da je debitanti-

ca Kristina Boban dobro iskoristila svoju priliku. Ona očito ne igra na sigurno, pa je za debi odabrala iznimno zahtjevnu pjesmu Molim se. Njezin je glas mjestimično pogrešno intoniran plesao na rubu fenomena poznatog kao »pucanje glasa«, ali njezina interpretacija puna dinamičkih nijansiranja u cjelokupnom dojmu ostavila nas je bez daha. Upravo zato dobila je i jedno posebno važno priznanje, nagradu stručnog ocjenjivačkog suda za najbolju interpretaciju. Izrazito emotivnom izvedbom prenijela nam je svoje osjećaje te postigla iznimno rijedak i zahtjevan fenomen pri samom kraju pjesme — stapanje vokala s instrumentima. Kristina Boban pohvaljena je i za scenski nastup, koji je dopunila zanimljivom kostimografijom i koreografijom uz plesače. Odličnu interpretaciju ostvario je i Marko Škugor, miljenik publike 57. Splitskog festivala, s pjesmom Ka’ dica, u kojoj je pokazao zavidne pjevačke sposobnosti oblikovane klapskom pjesmom i satovima pjevanja kod tenora Stojana Stojanova Gančeva. Autori pjesme koju je publika festivala proglasila najboljom su Branko Slivar i Luči Tukić (tekst) te već nagrađivani autor Splitskog festivala Pero Kozomara. Zabavan, veseo i uspješan nastup ostvario je i otočni bend Mjesni odbor s pjesmom Rose. Regge uvod uz funky elemente i šaljivi tekst predstavili su bend u njima prepoznatljivom stilu, koji uvijek pršti veseljem i dobrom vibrom, koju članovi odašilju zabavljajući primarno sebe, a zatim i publiku. Dobar glas u izvedbi pjesme Sve najbolje u tebi čuli smo od Mate Grgata, a interpretacijom se istaknuo i Branko Medak, koji glasom, stasom i izborom pjesme podsjeća na trogirskog slavuja Vinka Cocu, s pjesmom Dalmacija uvik fali. Ovogodišnji pobjednik Zagrebačkog festivala, Damir Kedžo, nije ponovio uspjeh iz hrvatske metropole. Iako je njegova interpretacija i izvedba uvijek na nivou, to mu očito nije bilo dovoljno da osvoji neku od nagrada. Provjerena suradnja sa skladateljem Antom Pecotićem nije iznjedrila dovoljno dojmljivu

BROJ 204, SRPANJ 2017.

ia Dimšić trijumfirala je izvedbom pjesme Sunce, oblak, vjetar osvojivši Zlatni val, nagradu koju dodjeljuje stručni ocjenjivački sud, dok je publiku i Zlatnog galeba osvojio Marko Škugor s pjesmom Ka’ dica

Mia Dimšić

BROJ 204, SRPANJ 2017.

pjesmu pa nastup na 57. Splitskom festivalu s pjesmom Ljubavi moja možda neće ostaviti snažan dojam koji je postigao prošle godine s pjesmom Darka Bakića i Nikše Bratoša Ronim na dah za koju je i nagrađen.

ačelo »za svakoga ponešto«, zaista raznovrsna plejada izvođača, glazbenih stilova i žanrova, odraz je današnje eklektične glazbene ponude na hrvatskoj, ali i svjetskoj sceni popularne glazbe

Glas Marka Škugora dira u srca splitske publike

Dean Dvornik na ovogodišnjem se Splitskom festivalu predstavio u nekoliko uloga, kao izvođač i autor pjesme Godine tri, za koju je napisao tekst, glazbu i aranžman. Solidna pjesma Godine tri zaživjela je u njegovoj mlakoj interpretaciji koju je iznio s polovicom kapaciteta svojih vokalnih i interpretativnih mogućnosti. Deanova pjesma ostala je tako u sjeni pjesme Pape moj, koju je njegov brat Dino Dvornik napisao u suradnji sa Srđanom Sekulovićem Skansijem, a interpretirao ju je Lovre Lučin. Iako je autobiografske naravi, jer je Pape moj posvećena njihovu ocu, legendi glumačke scene Borisu Dvorniku, odličan potez bio je prepustiti je glasnicama mladog Lovre Lučina. Do sada neobjavljena pjesma Dine Dvornika podsjetila nas je na to koliko je kao pjevač i autor bio fantastičan i koliko je hrvatska glazbena scena izgubila njegovim preranim odlaskom. Pape moj u punom žaru zagrmjela je Prokurativama predstavivši Lovru Lučina u funky ozračju, interpretativ-

no bliskom Dini Dvorniku, splitskom glazbenom velikanu. Izvedba pjesme obogaćena je odličnom saksofonističkom intervencijom i simpatičnim videoprojekcijama sastavljenim od isječaka iz serije Naše malo misto, u kojoj je jednu od glavnih uloga tumačio upravo Boris Dvornik, a na platnu mu se pridružio i Dino u ulozi vragolastog dječaka. Pape moj osvojila je i novinare koji su je proglasili najboljom pjesmom festivala, kao i stručni ocjenjivački sud koji je izvođače i autore nagradio Srebrnim valom. Najboljom debitanticom ovogodišnjeg festivala proglašena je Domenica, studentica Umjetničke akademije u Splitu, rodom iz Vele Luke. Domenica je još jedan novi glazbeni »projekt« obitelji Huljić pa su Tonči, Ivan i Vjekoslava Huljić, uz aranžman Lea Škare, zaslužni za pjesmu Kad sam s tobom, kojom je mlada pjevačica debitirala. Domenica, inače pjevačica grupe Boss, koja nastupa uglavnom na svadbenim slavljima, opravdala je povjerenje obitelji Huljić, ali svakom tko ju je slušao na vjenčanjima jasno je da ona kao pjevačica može više i bolje. Kad sam s tobom tipična je pjesma iz radionice Huljić, koja priziva stil starog Magazina, a Domenica je interpretacijom podsjetila i na Jelenu Rozgu, također oblikovanu u tom bendu. Pjesmu su obogatili prateći vokali, među kojima se našla i Hana Huljić, inače Domenicina bliska prijateljica. Klasično, statično U tipičnom glazbenom i interpretativnom stilu Mladen Grdović natjecao se s pjesmom Dalmatinca mater rodi, ove godine bez pratnje klapskih pjevača, a iako je ponovno zašao među svoje ljude, spustivši se s podija u publiku tijekom izvedbe, ove godine taj mu pothvat nije donio nijednu nagradu. Zato je Petar Dragojević pjevao uz Zbor Mihovil Za tebe, za mene, a unatoč pratnji mladih pjevača nije ostvario zamjetan nastup. Diktatori, koji su prekinuli simbiozu s Marijanom Banom, pokušavaju ostvariti samostalnu glazbenu karijeru. Kriva za sve bio je pokušaj osvajanja publike Splitskog festivala, ali uz prosječan glavni vokal benda i tipično glazbeno–tekstualne obrasce i nedostatak famoznog elementa »ono nešto«, neće im biti jednostavno u ostvarenju ciljeva. Navedene kritike vrijede i za bend Best, koji je na 57. Splitskom festivalu nastupio s pjesmom Jasno ko

dan. Hari Rončević s pjesmom Iden na to more veliko te Tomislav Bralić & klapa Intrade u izvedbi pjesme Ti, samo si ti pružili su publici već poznato, viđeno i odslušano u prepoznatljivom stilu navedenih izvođača, ali s interpretacijom na razini. A već utabane glazbene staze cijeni očito i stručni ocjenjivački sud koji je Tomislavu Braliću & klapi Intrade namijenio Brončani val. Mnogobrojne nagrade Prve, druge i treće nagrade stručnog ocjenjivačkog suda i publike već su navedene, ali ima ih još! Nikša Sviličić, autor i izvođač pjesme šansonijerskog tipa Jube moja, nagrađen je za najbolje stihove. S obzirom na to da je riječ o trostrukom doktoru znanosti, znanstveniku, sveučilišnom nastavniku, komunikologu, akademskom filmskom redatelju i glazbeniku multiinstrumentalistu, ne začuđuje činjenica što tako dobro ovladava riječima, koje su u njegovoj interpretaciji izvedene na tehnički solidnoj, ali izrazito emotivnoj razini. Posebna nagrada uručena je i Zoranu Nikoliću, čija redateljska intervencija više od 20 godina dovodi kadrove Splitskog festivala i u domove gledatelja HRT–a, koji u realnom vremenu postaju dio te splitske glazbene priče. Posebno priznanje dobio je i Žarko Siriščević, koji je kao autor glazbe i stihova više od 30 godina vezan uz Splitski festival, te skladatelj Ivica Krajač za doprinos hrvatskoj glazbi i samom Festivalu. Upravo je Ivici Krajaču bio posvećen show program održan nakon natjecateljskog dijela, prije proglašenja dobitnika. Neke od njegovih najpoznatijih pjesama, poput Nono, dobri moj nono, Senjorita espanjola i Nima Splita do Splita, koji je postao i jingle festivala, izveli su etablirani glazbenici »starog kova«: Tereza Kesovija, Đorđe Peruzović, Zorica Kondža i Ivo Amulić, ali i mlade snage hrvatske estrade: Mia, Mjesni odbor i Cristina Lubiana, koja je na 57. Splitskom festivalu bila sveprisutna kao prateći vokal. Bila je to smislena, zaokružena glazbena priča, koja je pokazala znatan napredak u odnosu na prošlu godinu izborom izvođača, pjesama, ali i organizacijom cjelokupnog trodnevnog glazbenog slavlja. Kaže se da pobjednici pišu povijest, ali internetsko prostranstvo i radiovalovi omogućit će i onima koji se nisu našli u toj kategoriji da se izbore za svoje mjesto na playlistama glazbenih urednika i publike. U tome će zasigurno pomoći i album 57. Splitski festival sa svim pjesmama 57. Festivala zabavne glazbe Split 2017. Zato znatiželjno iščekujemo razvoj događaja i nove glazbene poslastice 58. Splitskog festivala!

R a z g o v o r s d i r e k t o r o m S p l i t s k o g f e s t i v a l a To m i s l a v o m M r d u l j a š e m , s k l a d a t e l j e m i v l a s n i k o m nezavisnog studija

Dobra pisma je osnovni uvjet za uspjeh na Splitskom festivalu! Publika se već priviknula na koncept festivala u kojem se odustaje od kvalifikacijskih večeri i izravno se biraju pjesme za finale, kojem prethode dvije koncertne nenatjecateljske večeri. Zašto je došlo do promjene koncepta Splitskog festivala i možete li nam približiti svoje viđenje Festivala danas? Mnogo razmišljam o Festivalu i njegovoj koncepciji, a došao sam do zaključka da trebamo napraviti nešto što je zanimljivo publici. Primijetio sam da su dvije predfinalne večeri s 44 nove pjesme previše za eter i za publiku. Također, nije jednostavno pronaći 44 »jake« pjesama u autorskom smislu. Zato smo tu odgovornost odlučili prebaciti na struku. Tako umjesto publike, pjesme za finale bira stručni odbor. Čini mi se da smo tom koncepcijom postigli pomak u kvaliteti povodeći se saznanjem da godišnje, na cijeloj hrvatskoj glazbenoj sceni ne izađe velik broj pravih hitova. Ipak, raznovrsni televizijski glazbeno– natjecateljski showovi, poput The Voicea i Nikad nije kasno, pokazuju da postoji mnogo talentiranih pjevača i onih koji se žele profesionalno baviti glazbom. Nedostaje li nam danas kvalitetnih autora koji bi za takve izvođače pisali pjesme?

Glavni pokretač i bit svega, prema mojem mišljenju, je dobra pjesma. Kad dobru pjesmu otpjeva kvalitetan izvođač koji će svojom interpretacijom u slušatelju pobuditi emocije i ‘okupirati’ njegovu pažnju, postigli smo pun pogodak. Kad su melodijska linija i stihovi napisani predstoji rad na aranžmanu i produkciji u studiju. Ne smijemo zaboraviti da i u glazbi postoji određena pomodnost, što bi značilo da pjesmu treba prilagoditi glazbenom ukusu koji nosi određeno vrijeme. Dobar rezultat dobije se jedino kada se poklope sve navedene kategorije. Mislim da se danas malo umanjuje važnost autora, pa često izvođač bira pjesme koje će pjevati, te dolazi do pogreške u procjeni. Zamisao autora ponekad je teško prepoznati, pa je vrlo važno imati povjerenja u autora dok se ideja ne dovede do kraja. Činjenica jest da ima mnogih mladih talentiranih pjevača koji se prijavljuju na razna natjecanja i tv šouove, samo bih napomenuo da je velika razlika biti reproduktivac i pjevati već poznatu pjesmu ili otpjevati novu, tek napisanu pjesmu. Tako da su na žalost mnogi nestali nakon prve autorske pjesme. Plasman pjesme Gube li danas festivali na važnosti koju su imali nekad? Mislim primarno na koncept predkvalifikacija organiziranih u nekoliko koncertnih večeri. Pa ukinuli smo i Doru! Okreću li se organizatori zato sve više festivalima koncertnog tipa koji predstavljaju stilski raznovrsne izvođače?

Početkom dvijetisućitih u Hrvatskoj je zaista bilo puno festivala i povodeći se tim saznanjem, bilo je nužno »srezati« broj pjesama na Splitskom festivalu.

rimijetio sam da su dvije predfinalne večeri s 44 nove pjesme previše za eter i za publiku

Maja Dedagić

Razgovarala: Karmen Širović

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Komentari i razmišljanja u povodu 57. Festivala zabavne glazbe Split na Prokurativama, od 6. do 8. srpnja 2017.

Vojko Bašić

ažno je imati na umu i ukus publike, jer nam je cilj da pjesme ostanu i da ih ljudi pjevaju

Nakon Olivera uslijedio je unplugged koncert Parnog valjka, kojim sam splitskoj publici želio ponuditi nešto što ne mogu čuti svaki dan. Cijele Prokurative su tada bile na nogama. Dakle, iako njih kao bend nitko nikad ne bi povezivao sa Splitskim festivalom, odsvirali su koncert za pamćenje. Tada sam shvatio da sva dobra glazba može biti dio Splitskog festivala. Tako je prošle godine publika dobila još jednu glazbenu poslasticu — Josipu Lisac. I eto nas danas na Gibonniju. Gibo je u svom rasporedu oslobodio jedan termin, te smo dogovorili njegov nastup na ‘trgu hrvatske glazbe’, na Prokurativama. Tim smo koncertom uspjeli splitskoj publici ponuditi nešto drukčije od dvoranskog nastupa pred više tisuća ljudi i u jednom intimnijem okruženju napraviti još jedan fantastičan glazbeni događaj. Imate li već u vidu kome će dogodine pripasti ta čast? Imam neke ideje, ali je još prerano govoriti o imenima Retrospektiva godine

U eteru bi se godišnje s različitih festivala plasiralo preko 150 novih pjesama. Toliku količinu pjesama bilo je nemoguće konzumirati. Smanjenjem broja pjesama uspjeli smo doći do toga da festivali koji su se održali postaju sve zanimljiviji kako publici tako autorima i izvođačima. Pokazali su se kao dobar akcelerator u predstavljanju pjesama. Na primjer, Splitski festival je poslijednjih godina iznjedrio nekoliko velikih hrvatskih hitova. Kronološki gledano, prošle godine su bile izuzetno slušane Mia Dimšić s pjesmom Život nije siv, te pjesma Ne mogu te prestat jubit koju je pjevao Tomislav Bralić s klapom Intrade zatim pretprošle godine Petar Grašo, s pjesmom Moje zlato pa Ostat ću uvik isti, Ne diraj moju ljubav klape Šufit i slično. Danas festival nije jedini način plasmana pjesme, ali energija i trud koji se utroše na promociju festivala uvelike pomognu pjesmi da dopre do publike. Ovogodišnje izdanje Festivala otvorio je Gibonnijev koncert. Možda se čini kao suvišno pitanje, kad je tako veliki glazbenik i umjetnik u pitanju, ali — zašto baš on?

Razmišljao sam o Gibonniju kao izvođaču još otkad sam odlučio napraviti zaokret u koncepciji Festivala. Nakon koncerta Olivera i Hausera, čiji je nastup imao velikoga uspjeha kod publike, odlučio sam nastaviti u tom smjeru. To je bila i prva godina kad smo okrenuli pozornicu na drugu stranu Prokurativa, a zanimljivo je bilo i kako su se oni kao izvođači uklopili u ambijent.

Druga festivalska večer podložna je najvećim promjenama posljednjih godina. Hoće li se koncept Cesarice možda zadržati u sklopu Splitskog festivala? Nije jednostavno godinama biti zanimljiv i privlačiti pozornost publike. Zamisao nove koncepcije Splitskog festivala je u tome da sa prvom večeri napravimo spektakularno otvaranje festivala, druga večer je zamišljena kao retrospektivna, tj. htjeli smo pjesmama i izvođačima pokazati koliko je Splitski festival važan uopće za hrvatsku glazbu. U večeri posvećenoj našim najvažnijim umjetnicima, ljudima koji su festival godinama gradili i učinili ga takvim da doživi svoje 57. izdanje. Tako su upriličene večeri Jakše Fiamenga i Momčila Popadića, da uz skladatelje odamo priznanje i pjesnicima za njihov rad. Treću večer, Večer novih pjesama ostavili smo u onakvoj formi kakva je i zamišljena davnih šezdestih. I sad da odgovorim na pitanje o Cesarici. Na upravnom odboru strukovne udruge UNISON, koja je i osmislila Cesaricu kao nagradu publike za hit godine, pojavila se ideja da se samo proglašenje pobjednika održi u danima Splitskog festivala, što nam se odmah učinilo zanimljivim. Pripremiti kvalitetnu večer koja je opet na neki način retrospektivna, sastavljena od najslušanijih pjesama u prošloj godini, bilo je odlično riešenje. Osvježenje je bilo ugostiti i neke od izvođača koji ne dolaze često u Split, poput Nine Badrić, Miroslava Škore, Željka Bebeka... Kad je pjesma dobra i kvalitetna, to više što je bira publika, zasigurno pripada ovoj priči na

Prokurativama. Jako sam zadovoljan ozračjem i posjećenošću Cesarice. Kako ste birali finaliste za večer novih pjesama? Tko je sve bio u odboru za izbor novih pjesama i kojim kriterijima ste se vodili? U odabiru pjesmama sudjelovao je stručni odbor u kojem su, osim mene, bili Remi Kazinoti, Nikša Bratoš te Željko Petreš. Uglavnom napravim neku predselekciju kako bih kolegama olakšao posao. Prvi i osnovni kriterij kojim se vodi izbor je kvaliteta, a onda vodimo računa da večer bude zanimljiva u ravnoteži broja pjesama bržeg i laganijeg ritma, pjesama pop žanra te dalmatinskog glazbenog izričaja, kao i zastupljenosti muških i ženskih izvođača. Ove nam je godine bilo posebno teško to ostvariti jer je općenito manje ženskih izvođača. Glazbeni pravac Splitskog festivala već je odavno zacrtan smjer svojim karakterističnim melodijama, izričajem i tematikom pjesama, a mi ga želimo još doraditi, kvalitativno obogatiti da ostane hrvatski festival, kakav je oduvijek i bio. Ne želimo se glazbeno zatvoriti samo u granicama Dalmacije. Želimo da ta prepoznatljiva melodijska linija bude ‘današnja’, modernizirana, obrađena modernim instrumentarijem, u nekom novom ruhu. Time uz njegovu tradicionalnu privlači i mlađu publiku. ‘Miris’ mora i Dalmacije u pjesmama na Splitskom festivalu u svakom slučaju treba njegovati, ali s određenim modalitetima čiji će rezultat biti modernija glazba s dalmatinskim »štihom«. Ljudi vole u pjesmi čuti naš čakavski dijalekt, melodije koje »diraju u dušu« i stihove koji oslikavaju život ljudi u Dalmaciji. Odavanje počasti Ovogodišnja finalna večer novih pjesama u dijelu show programa bila je posvećena Ivici Krajaču, kojemu je dodijeljeno i posebno priznanje za doprinos hrvatskoj glazbi. Zašto je upravo on zaslužio tu čast? Još od 2005. kada sam došao na čelo Splitskog festivala, ustrojili smo Nagradu za poseban doprinos hrvatskoj glazbi. Htjeli smo odati počast našim velikim umjetnicima, kako izvođačima, tako i autorima glazbe i stihova, ljudima koji su obogatili našu cjelokupnu hrvatsku glazbenu baštinu, a ne samo Splitski festival. Do sada je nagrada uručena Miši Kovaču, Zdenku Runjiću, Oliveru, Jakši Fiamengu i mnogim drugim zaslužnim umjetnicima. Ove godine smo nagradu dodijelili Ivici Krajaču, autoru stihova za dvije najsplitskije pjesme Nima Splita do Splita i Nono, moj dobri nono. Krajač je bio član legendarne grupe 4M, pisao je za Josipu Lisac, stihove za gotovo cijeli album Dnevnik jedne ljubavi, blisko je surađivao s Nikicom Kalogjerom, Karlom Metikošem... Autori često ostanu u sjeni, tako da nji-

hove pjesme budu svima poznate, ali malo tko zna tko ih je napisao. Show program s njegovim pjesmama održan u sklopu završne večeri pjevali su već etablirani, ali i mladi izvođači. Tako smo imali prigode čuti legendarnu Terezu Kesoviju, Zoricu Kondžu, Đorđija Peruzovića, pjevali su i Ivo Amulić, mlada i popularna Mia Dimšić, Mjesni odbor sa Šolte te Martina Majerle. U sklopu 57. Festivala bilo je mnogo mladih pjevača i debitanata. Koga biste vi istaknuli kao kvalitetne glazbenike kojima predviđate uspješnu karijeru? Ove je godine zaista nastupilo dosta debitanata, neki su već i dulje vrijeme na sceni, ali su na našem festivalu bili prvi put. Ne mogu ne spomenuti neke od njih koji su imali vrlo zapažen nastup. Tu su bili mlada Kristina Boban i Lovre Lučin, dobitnik Grand prixa ovogodišnjeg Splita Marko Škugor, te Mjesni odbor sa Šolte koji su već dobro poznati publici, ali su na Prokurativama nastupili prvi put. Odličan pjevač snažnog glasa bio je Mate Grgat, istaknuo bih još Branka Medaka, Čivru, simpatični 058 s pjesmom Čudo, te ‘emotivnog’ Nikšu Sviličića koji je dobio i nagradu za najbolje stihove pjesme Jube moja. Iako prijava za Splitski festival nikad ne nedostaje, možete li za kraj našeg razgovora pozvati buduće sudionike na prijavu i obrazložiti tko je sve podatan materijal za Finalnu večer novih pjesama? Pjesme koje osvoje nagrade na aktualnom Festivalu često kanaliziraju autore da pišu u tom smjeru. Ono što je uvijek na prvom mjestu je dobra, kvalitetna pjesma s dobrom glazbom, stihovima, aranžmanom i interpretacijom. A kad se postigne da pjesma ostane i da je ljudi dugo godina pjevaju, mi smo najsretniji ljudi na svijetu. Često slušam komentare kako Splitski festival nije ono što je nekad bio. Međutim, iste kritike festival je dobivao i sedamdesetih godina, kako sam nedavno pročitao u jednom novinskom članku. Istina, postojale su zlatne godine festivala, ali to vrijedi za glazbu općenito. Naročito plodne bile su osamdesete, a mnoge pjesme iz tog razdoblja i danas se rado slušaju. Ipak mi se čini da živimo u vremenu kada je glazba postala potrošna roba, brzo se troši i kratko traje. Ja ne bih želio da je tako i zato se svojim odgovornim ponašanjem prema Splitskom festivalu trudimo to spriječiti. Jasno mi je da publika često glazbu konzumira kao zabavu, ali ima puno lijepih pjesama koje se isplati pozorno poslušati i prepustiti im se da te bar na tren ponesu u neko ‘drugo stanje’. Široka je dimenzija glazbe, u tome i jest draž. Dok je svijeta bit će uvijek nešto neispisano, neopjevano, i neizrečeno... a to nas inspirira.

S p e k t a k u l a r n i k o n c e r t 2 4 . l i p n j a 2 0 17. n a s t a d i o n u T a š m a j d a n u B e o g r a d u

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Parni valjak oduševio beogradsku publiku Produkcijski i glazbeni spektakl potvrdio da popularnost Valjka ne jenjava ni nakon 40 godina na sceni

a beogradskom Tašmajdanu 24. lipnja koncert je održao Parni valjak, ponajveći rock–sastav na ovim prostorima. Pravi produkcijski i glazbeni spektakl dao je nebrojeni put potvrdu da Valjkova popularnost ne jenjava ni nakon 40 godina na sceni, a uz istinske evergreene i njihove nove pjesme, poput Opet se smijem ili Ljubav, ne prestaju oduševljavati brojne obožavatelje u cijeloj regiji. Ljubav kao nadahnuće

Iznimna pozitivna energija već četiri desetljeća krasi koncerte Parnog valjka, a iznimka nije bio ni trosatni nastup u Beogradu. Od prve pjesme stvorila se sinergija između benda i publike pa je od početka bilo jasno da slušatelje na Tašmajdanu očekuje gotovo nestvaran koncert. Akijeva neponovljiva emocija u interpretaciji prisutna je i nakon nebrojenih nastupa, a publika istu tu emociju već generacijama prepoznaje te ga je svojim glasovima pratila od prve do posljednje pjesme spektakularnog koncerta.

Ključna riječ u opusu Parnog valjka je ljubav, a na tom je koncertu nebrojeni put dokazano da ona postoji između benda i publike, i to u velikim količinama. Uz pjesme Valjka generacije su odrastale, zaljubljivale se i živjele, a nepresušni izvor inspiracije njegova službenog autora, gitarista Huseina Hasanefendića Husa, jamči da će i nove generacije itekako čuti za jedan od najvećih bendova na ovim prostorima. Vrhunska produkcija Iznimnoj atmosferi i energiji na koncertu svakako je pridonijela i vrhunska produkcija, koja je uistinu bila na svjetskoj razini. Fenomenalna svirka benda puna improvizacije obogaćena je vrhunskim zvukom koji nikad nije bio bolji. Koncept koncerta 2 u 1, spojem najboljeg od akustičnog i električnog opusa Parnog valjka, uistinu je pun pogodak koji pruža neponovljivo dinamičan koncertni doživljaj. Fantastični spektakl na Tašmajdanu najbolja je najava za koncertni spektakl koji će zaključiti Valjkovu turneju 2 u 1, a to je veliki koncert u zagrebačkoj Areni, 1. prosinca 2017. Do tada ih očekuju mnogobrojni koncerti po Hrvatskoj i regiji.

ljučna riječ u opusu Parnog valjka je ljubav

Maja Dedagić

Piše: CroRec

Intervju s Jasenkom Hourom u povodu 40 godina karijere Prljavog kazališta i obljetničke turneje Kazalište 40

Volio bih da znam opušteno raditi BROJ 204, SRPANJ 2017.

O karijeri benda razgovaramo s vođom, gitaristom i autorom gotovo svih pjesama Prljavog kazališta

Razgovarao: Bojan Mušćet

ko je prošle godine najvažnije gostovanje u Splitu bilo nastup Iron Maidena, ova godina po svemu sudeći bit će upamćena po spektakularnom koncertu Prljavog kazališta u Spaladium Areni. Riječ je o koncertu kojim je Kazalište počelo obljetničku turneju. Prije 40 godina skupina klinaca iz zagrebačke Dubrave usvojila je punk postulate, nakon godinu dana snimila prvi singl Televizori i otad nisu prestali biti integralni i nezaobilazni dio ovdašnje rock–scene. Knjiga, film, serija...

U tih 40 godina bend je snimio 14 studijskih albuma i osam live albuma, a objavljeno je i desetak kompilacija te šest videoizdanja. Darko Glavan i Hrvoje Horvat napisali su biografiju benda Sve je lako kad si mlad. Prema naslovima njihovih pjesama nazvani su dokumentarni film i prateća knjiga Igora Mirkovića — Sretno dijete, kao i TV serija Crno–bijeli svijet. Tako se zove i njihova produkcijska kuća, koja je objavila i nekoliko diskografskih izdanja. Bend je odsvirao najveći i najvažniji koncert na ovim prostorima — 17. listopada 1989. pred gotovo 300.000 ljudi na zagrebačkom Trgu Republike (danas Trg bana Josipa Jelačića), a pjesma Mojoj majci postala je i neslužbena hrvatska himna. Zanimljivo, posrijedi je i prva pjesma remix koja se nalazi na 7–inčnom singlu — Topoteka remix DJ Pucka. Koncerti Prljavog kazališta, zapravo, priča su za sebe, od onih koji su zabranjeni do onih koje pohodi više desetaka tisuća ljudi.

Inicijalno pankeri, zahvaljujući skladateljskom geniju Jasenka Houre, dečki iz Prljavog kazališta nisu se stilski ograničavali, pa je drugi album rađen sa zamjetnim utjecajem ska glazbe, na trećem se osjeća inspiracija klasičnim rockom (na ovitku je Houra i napisao da su neke pjesme inspirirane Bruceom Springsteenom i Philom Collinsom), na četvrtom su isprobane pop varijante, a Houra se nije libio napraviti i tamburašku skladbu — Uzalud vam trud, svirači. Niska hitova Prljavog kazališta je nepregledna, a i dan–danas se za njihove koncerte traži karta više, ne bez razloga. Bend djeluje čvrsto, uigrano, stameno, žestoko i emotivno. Miljenici tiska O 40 godina karijere Prljavog kazališta razgovaram s vođom benda Jasenkom Hourom, a kako se poznajemo gotovo cijelu karijeru benda, logično je da razgovor skreće s glavne teme i ne prati osnovnu liniju razgovora. Houra priča kako je htio napraviti veliki koncert na stadionu skorašnjeg trećeligaša NK Zagreb, ali je to problem zbog izbora i najezde političara koji su posve zakrčili medijski, a očito i oglasni prostor. Žao mu je što sada bend neće moći odsvirati obljetnički koncert u Zagrebu i koliko je, zapravo, truda uloženo u organizaciju da bi na kraju sve propalo. No sigurno je da će Prljavo kazalište imati još sjajnih koncerata ne samo u Zagrebu (onaj prije dvije godine na Šalati bio je spektakularan) nego i drugdje. Uostalom, vrijeme je i za novi album. Izvrstan posljednji long play (da, kao i prethodni Tajno ime izašao je na vinilu) Možda dogodine izašao je 2012., tako da je sigurno vrijeme da Prljavo kazalište repertoar proširi novim skladba-

U programatskom tekstu iz Poleta »Punk u HNK«, objavljenom u Poletu prije 40 godina, spominjali ste da je Prljavo kazalište moralo pristati na kompromise. Isto tako, rekli ste da ste bili u dugovima. O čemu je riječ i na koji način ste od lokalnog benda Ciferšlus postali punk–rock atrakcija? Vjerojatno je to bilo izrečeno u kontekstu prvih ugovora s Jugotonom i odabirom pjesama za prvi singl. Što se tiče dugova, nije to nikakva tajna. Prve dvije godine postojanja Kazališta bio sam sretan kad sam imao za cigarete. Što se pak tiče našeg naglog uzleta, ključno je bilo da su se poklopili vrijeme i okolnosti. Na britanskoj sceni pojavili su se novovalni bendovi, a osim toga glavni medij naše generacije, Polet, podržavao je takvu vrstu glazbe. Davorin Bogović obilježio je inicijalno razdoblje benda. Kako mislite da bi se on razvijao dalje u Kazalištu, biste li uopće mogli skladati pjesme s kasnijih albuma razmišljajući o njemu kao pjevaču? Nastupili ste svojedobno zajedno u Tvornici na jednoj novovalnoj retrospektivi; u kakvim ste odnosima danas? Pomalo mi je teško odgovoriti na to pitanje jer sam često o tome razmišljao. Vjerujem da bi se Davor potpuno drukčije razvijao odrastajući s bendom, ali nemam pravi odgovor na to pitanje. Što se naših odnosa tiče, godine su napravile svoje, tako da smo danas u boljim odnosima jer smo vjerojatno svjesni kroz što smo prolazili u životu. Pijani pjevač Otpjevali ste sve skladbe s albuma Heroj ulice. Kako sebe vidite u ulozi pjevača? Biste li mogli samostalno otpjevati neke druge pjesme (osim onih koje ste naknadno tu i tamo otpjevali)? Koja vam je pjesma iz vaše diskografije najbolje »legla« kao pjevaču? Na neki način je cijeli Heroj ulice bio prilagođen mojem načinu interpretacije. Što se tiče drugih pjesama koje je Kazalište snimilo, te su pjesme prilagođene i Bogoviću i Bodalecu, tako da mislim da ne bih mogao otpjevati te pjesme. Meni bi vjerojatno najbolje »legle« pjesme s Heroja ulice, iako su moji članovi jako zadovoljni pjesmom Slaži mi jer sam to otpjevao strašno pijan.

Prema nekim mišljenjima, Heroj ulice vaš je najzreliji i najbolji album. Je li uistinu tako? Kojim ste albumom Prljavog kazališta najzadovoljniji i zašto? Najteže mi je govoriti o diskografiji Kazališta jer sam subjektivan, ali ja bih na to pitanje drukčije odgovorio. Mislim da je Kazalište u karijeri imalo vrlo bitan debitantski album, a poslije, tako ja mislim, tri bestseller albuma: Crno–bijeli svijet, Zaustavite zemlju i Lupi petama. Zapravo, vrlo mi je teško neki izdvojiti. Mladen Bodalec je uz vas i Tihomira Fileša, originalne članove postave, postao zaštitni znak benda. Izvrstan frontmen i odličan pjevač, obilježio je mnoge nezaboravne pjesme benda. Zanimljivo je kako ste s njim objavili šest live albuma plus jedan gdje su snimke i s Bogovićem te četvrtinu kompilacije Zagreb Rock Forces. Odakle ta potreba da se na dva studijska albuma objavljuje jedan live? Na tim live albumima nemate nijednu pjesmu koja već nije objavljena na nekoj studijskoj ploči, zar ne?

BROJ 204, SRPANJ 2017.

ma. Također, sigurno će se u dogledno vrijeme pojaviti i kompilacija Ultimate Collection Croatia Recordsa s odabranim snimkama benda. Zanimljivo je da je Prljavo kazalište prvi singl izdalo za tadašnji Jugoton, današnji Croatia Records, i vrlo brzo postalo miljenikom omladinskog tiska, poglavito Poleta koji je diktirao glazbene trendove potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih.

Potpuno ste u pravu. Međutim, ja nemam nikakve potrebe za live izdanjima i to je uvijek u domeni diskografske industrije. A kakvih sam se sve izdanja naslušao, to ne možete vjerovati. Zabranjeni koncert Imali ste mnogo velikih, znakovitih koncerata. Je li vaš nastup na Trgu bana Jelačića 17. listopada 1989. vaš najveći i najvažniji koncert? Objavili ste i kasetu Zabranjeni koncert. O kakvom je koncertu riječ? Već je toliko toga ispričano o koncertu na Trgu bana Jelačića kao najvećem koncertu Kazališta da jednostavno ni ja ne razmišljam više o drugim koncertima jer ih jednostavno ne mogu usporediti s tim nastupom. Što se tiče kasete Zabranjeni koncert, nju smo izdali revoltirani nedobivanjem Dinamova stadiona za koncert i završetak turneje Lupi petama pa smo se zatvorili na Radiju Velika Gorica i odsvirali taj koncert. Promijenili ste nekoliko diskografskih kuća, a imate i svoju produkciju — CBS (Crno–bijeli svijet). Koje vam je najpozitivnije iskustvo? Kako funkcionira vaša produkcija danas, čime se sve bavi? Moje najpozitivnije iskustvo bila je suradnja s produkcijom Suzy, za koju sam snimao od 1979. do 1993. Ondje sam puno toga naučio o diskografiji, premda sam i sa svim ostalim diskografima surađivao vrlo dobro i sa svima ostao u prijateljskim odnosima. Međutim, ja sam dijete Suzyja. Mislim da smo na vrijeme izašli iz veće ekspanzije tvrtke koja je imala na samom početku odličan uspon. Međutim, svi smo se počeli brinuti zbog pada komadne prodaje, što se na kraju ispostavilo kao

glavni problem diskografije, pa i danas za to nema rješenja, tako da je danas CBS praktično menadžment Prljavog kazališta. Na kraju krajeva, i sve ostale diskografske kuće polagano pokušavaju zauzeti profitabilniji dio koji se odnosi na koncerte i izvođenja. Rad pod pritiskom Posljednji studijski album Možda dogodine skupio je mnogo vrlo dobrih kritika. Dojam je kako ste prilično opušteno, bez opterećenja, prišli njegovu stvaranju. Kako danas ocjenjujete, s vremenskim odmakom, taj album i pripremate li neki novi studijski uradak? Volio bih da znam raditi opušteno. Međutim, godine su me naučile da Kazalište najbolje radi pod pritiskom. Što se tiče novog albuma, materijal je završen, no ja stvarno ne znam kad će biti objavljen. Ove godine obilježavate 40 godina djelovanja. Spremate li štogod za tu

obljetnicu i kako tumačite to da ste i dalje aktivni sve ove godine s obzirom na činjenicu da su svi pankerski i novovalni bendovi s kojima ste na početku karijere dijelili pozornicu (Parafi, Pankrti, Termiti… oni s kojima dijelite sudioništvo na kompilaciji Novi punk val 78–80) odavno prestali s aktivnim radom? Svirat ćemo praktično cijelu godinu turneju Kazalište 40 koju smo već počeli koncertom u Spaladium Areni. Zagreb je bio predviđen za 30. svibnja na stadionu u Kranjčevićevoj, ali smo prinuđeni pomaknuti datum koncerta zbog lokalnih izbora koji su se preklopili s datumom. Praktično je bilo nemoguće dobiti adekvatnu reklamu jer je politika zauzela sav medijski prostor, pa čak i bandere pokraj ceste. Jbg. Što se tiče cijele novovalne družine, jednu im stvar ne mogu oprostiti, a to je dan kad su prestali svirati jer su to sve bili bendovi koji su nastali iz uvjerenja, a nije ih stvorio show business.

Nova rubrika časopisa Cantus

GLAZBENE ANEGDOTE Piše: Vojo Šiljak

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Vlado Kreslin i slušalice preko šešira

z Slovenije u Hrvatsku dolaze samo IN kantautori: Kresl–IN, Pred–IN, pa Lovš–IN. Ima jedan IN iz Pule — Moros–IN. Glazbena biografija Vlade Kreslina počinje 1970. godine, kao bubnjara u jednom bendu. Zatim se 1983. priključuje skupini Martin Krpan, a od 1991. počinje solo karijeru. Kreslinova je glazba natopljena raznim etno utjecajima, ne samo međimursko–slovenskim, nego i ciganskom glazbom, bosanskim sevdalinkama i bluesom, ali je uvijek obrubljena onime što se zove rokerska energija. Uz Beltinšku bandu, Kreslin nastupa i s bendom Mali bogovi. U njegovoj se biografiji navodi da je bio na pozornici s Bobom Dylanom i s Klezmaticsima, svirao je s Kočani orkestrom, Ivom Bittovom, Balansecu Quartetom, pa onda R.E.M.–om... Spominje se i američki bend The Walkabouts s Chrisom Ekmanom, koji već nekoliko godina živi u Ljubljani »Slovenija i sevdah? U Prekmurje su slali učitelje po kazni u pedesetima i šezdesetima. Prekmurje je malo lakše, sporije. Ja mislim da je Prekmurje slovenska Bosna. Arsen mi je često govorio: Kreslin, ima Bosne u tebi!« Tin Ujević je nosio šešir, Gustav Krklec je nosio šešir, Krleža je nosio šešir, Šerberdžija nosi šešir, vi nosite šešir. Je li to kod vas odjevni predmet ili ukras? — pitam ga. Otkad se družim s ovim starima iz »Beltinške bande« nosim šešir. Svi imamo šešire. Ovi moji »starci« iz benda imaju šešire u studiju i preko njih drže slušalice. Kad smo snimali Tužna je nedjelja, Miška, birtaški glazbenik koji zna note, sjedio je sa mnom u kontrolnoj sobi, a u studiju je bio violinist, ruralna strana benda. Ja velim: — Miška, recite mu, trebalo bi malo legato…

Mocca, alias stari momci iz kafića

Mate Matišić: »Bio bih voda«

eka kultna mjesta morala bi se sačuvati. Na primjer Mocca u podnožju Nebodera u Ilici. To je bio kafić u koji se dolazilo. Iz tog kafića gledao sam na primjer Savku Dabčević–Kučar kad je imala svoj veličanstveni govor na Trgu! Gotovo do svoje smrti u taj kafić dolazio je glumac Bobi Marotti i sjedio u kutu. Sve dok ga nisu ružno uvrijedili. Tu sam prvi put susreo neke drage prijatelje. Tu sam prvi put vidio mladu, zgodnu djevojku Enu Begović, još nije bila ni na Akademiji. Kad bih počeo nabrajati imena ljudi koji su dolazili u Moccu na espresso proteklih godina, bio bi to zaista telefonski imenik. Doslovno sam se prenerazio kad sam vidio da se sada u Mocci nalazi pizzerija. Nisu krivi ljudi koji tamo rade, ni vlasnici koji su uložili svoja sredstva u poslovanje, ali ne mogu vam opisati osjećaj kad prođem pokraj tog izloga… pa vidim pizze umjesto dragih lica Nikole Cara Raca, Ratka Buljana, Srećka Lipovčana, Željka Falauta, Zvonka Zmazeka, Vence Kapurala, Antoninija, Gamulina... Sada izvana gledam pizze. A nekad je bilo obratno. Mi smo bili unutra. Barem je ostala Hegedušićeva i moja pjesma Momci iz kafića. Godine i dani i sati lete, Misle da su mladi šarmeri stari, Ti profesori, glumci i poete, Producenti, pjevači, novinari. Sa istom željom gledaju žene. Osvježeni tabacom i pomadom. Ko vojnik kad nedjeljom krene U grad s nekom novom nadom. Teatar vole i tenisom se bave. I uopće znaju mnogo toga, Politiku prate uz gutljaj kave. Ti stalni čuvari izloga. U podne i uveče stoje Uz kavu i otmjena pića. Umornim pogledom prolaznice broje. Ti stari momci iz kafića.

tambura tako divno svira ko da note par slavuja bira…Ti sviraš tamburu samicu, bisernicu, bas, gitaru… Kako si to naučio? — pitam pisca i glazbenika Matu Matišića.

Ne znam.

Jesi li samouk? Ja sam uzeo nekoliko sati kod profesora Bubanovića, a zapravo sam samouk. Nisam nikad išao u muzičku školu. A kako sam naučio — ne znam. Ja to jednostavno znam. Kad sam došao jednom profesoru gitare, on mi je rekao da sam ja sigurno negdje učio svirati gitaru, a nisam… Ja to, ponavljam, nekako znam, a ne znam kako to znam. Meni nije bila problem tehnika sviranja, nego što se ti instrumenti različito »štimaju« i potrebno mi je vrijeme da se s jednog instrumenta prebacim na drugi, određena aklimatizacija. Baš zato što nisam znao kako se sviraju pojedini instrumenti, pokušavao sam svoje neznanje pretvoriti u prednost, pa sam počeo svirati na svoj način. Samicu, na primjer, sviram prstima, kako nitko ne svira. I onda se dobije čudan zvuk, kao da je to neki japanski instrument. A sada razmišljam kako napraviti samicu s tri vrata.

I Miška, koji je znao što je legato, ali zna da to violinist ne zna, prevodi mu:

Sve dok je glazba igra, otkrivamo njezinu tajnu.

Janči, sviraj malo bole tak če bi voda plavala.

Trzalica, gitara, nemam pojma… možda voda.

Mate, da nisi čovjek, što bi bio?

K o n c e r t ž e n s k o g k a n t a u t o r s k o g d u a 2 1 . t r a v n j a 2 0 17. u z a g r e b a č k o m klubu KSET

Auguste sjajile pozitivnom raznolikošću

Ivana Lulić i Gordana Marković posljednjih pet godina stvaraju lagani pop s elementima soula i jazza

ko tražite odgovor na pitanje što je kvalitetna domaća glazba, možete ga pronaći u grupi Auguste. Ivana Lulić i Gordana Marković posljednjih pet godina stvaraju laganu pop–glazbu s elementima soula i jazza koja je objedinjena na debitantskom albumu Sve što je nekada bilo važno. Ono što je djevojkama trenutačno najvažnije jest novi album, najavljen za kraj ove godine. Neke pjesme publika je mogla čuti na njihovu nastupu u KSET–u, 21. travnja.

Iza njih je i dobar bend koji čije Jerko Jurina na bubnju, Mihael Kurjančić na klavijaturama i Marko Radić na bas–gitari. Dečki su damama prepustili glavno mjesto i ni u jednom se trenutku nisu htjeli ugurati u prvi plan; pratili su ih s velikim poštovanjem. Zasluženo je stigao veliki pljesak i ovacije na kraju svake pjesme.

novog albuma sada je još veće, jer se očekuje

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Piše: M aja Trstenjak

Dobre vibracije Vokalni aranžmani nose cijelu priču, jedna drugu odlično dopunjuju i unose pozitivnu raznolikost na domaću scenu. Znanje koje imaju dobro primjenjuju; to je podloga na kojoj grade vlastiti pristup i izričaj. Pristupačno i toplo, uz puno dobrih vibracija koje šalju s pozornice. Lampice na mikrofonima obogatile su ugodnu klupsku atmosferu, a kako se koncert razvijao, tako je sve više okupljenih počelo plesati u ritmu njihovih pjesama. Gordana i Ivana ne skrivaju uzbuđenje od nastupa uživo, ono im je išlo u korist jer je svaka pjesma djelovala još simpatičnije uz kratka čavrljanja u pauzama. Slavljeničke atmosfere nije nedostajalo, a kroz ushit i oduševljenje na površinu izlazi i ponos postignutim uspjehom, ali i pjesmama u čijem izvođenju istinski uživaju. Osmijesi im se nisu skidali s lica, pozitivna energija ispunila je klub, bez imalo preuveličavanja.

Šolić Marko

N ove pjesme zvuče veoma sofisticirano, ozbiljno i zrelije od prethodnog materijala, no još uvijek u prepoznatljivom tonu. Iščekivanje

k va l i tetno i respektabilno izdanje. Do tada, Auguste će i dalje sjajiti na svirkama, kao što su sjajile u KSET–u.

nanje koje imaju dobro primjenjuju; to im je podloga na kojoj grade vlastiti pristup i izričaj 43

Č e t v r t a s e z o n a n a t j e c a t e l j s ko g f e s t i v a l a , ko j i j e 2 014 . p o k r e n u l o H r v a t s ko d r u š t v o s k l a d a t e l j a , p r v i p u t u tri velika grada

Odabrani finalisti četvrte sezone festivala

Karlovačko RockOff!

Stručni žiri Karlovačko RockOffa odabrao je 18 bendova u kojima će uživati zagrebačka, riječka i splitska publika

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Piše: Josip Radić

oznati su finalisti četvrte sezone festivala Karlovačko RockOff, manifestacije koju je 2014. pokrenulo Hrvatsko društvo skladatelja s ciljem medijskog predstavljanja mladih autorskih bendova. U međuvremenu, festival se proširio i sada nosi naziv jakog partnera, a organizacijski ga preuzima Unison hrvatski glazbeni savez. U konkurenciju za pobjednika četvrte

sezone Karlovačko RockOffa ušlo je 18 imena: Garage in July, Brain Holidays, Jam Ritual, Mel Camino, Mirna, Dno, Ti, ja i moja mama, Dosh Lee, Matt Shaft, EOT, Manntra, Mjuzikl, Harvo Jay, Scarlet Notes, Cubies, Nezahvalnici, Audio Detektiv i Miceks. Zanimljivo je da je ovo prvi put poslije prvog izdanja festivala da se predstavlja čak 18 bendova, a mnogi od njih već su imali priliku nastupiti na festivalu, što nije diskriminirajući element. Stručni žiri ovogodišnjeg izdanja festivala činili su Lada Furlan Zaborac (Bambi Molesters), Damir Martinović Mrle (Let 3), Alen Marin (Kojoti) i produ-

cent Denis Mujadžić Denyken, na čelu s umjetničkim direktorom festivala Hrvojem Horvatom. »Za ovogodišnji, četvrti festival Karlovačko RockOff žiri je odabrao 18 izvođača, što je najveći broj sudionika nakon prvog festivala, kad ih je također bilo 18. Već i to govori da je bilo puno kvalitetnih prijava autora i bendova koji zaslužuju da ih čuje što šira publika. Budući da se najesen festival prvi put održava u Rijeci, Splitu i u Zagrebu, krećemo se prema geografskoj i žanrovskoj decentralizaciji, jer i ove godine festival donosi mnogo različitih zvukova. Bilo je još izvrsnih glazbenika koji samo zbog

Žiri ovogodišnjeg festivala: Alen Marin, Denis Mujadžić Denyken, Lada Furlan Zaborac, Damir Martinović Mrle i Hrvoje Horvat

broja mjesta ili žanrovske sličnosti nisu ušli na festival, ali na njih svakako računamo u idućoj, jubilarnoj, petoj sezoni Karlovačko RockOffa«, izjavio je direktor festivala Hrvoje Horvat. Ovogodišnji Karlovačko RockOff finali, dakle, održat će se u tri velika hrvatska grada: Splitu, Zagrebu i Rijeci, u kojoj će RockOff večer ugostiti festival Hartera. Superfinale će biti u Zagrebu, početkom studenoga. Pred nama je 18 uzbudljivih imena, a tko će naslijediti MORT, Grettu i Rezerve na tronu RockOffa, saznat ćemo najesen.

H r v a t s k i o s n o v n o š k o l c i 12 . i 13 . s v i b n j a 2 0 17. u D v o r a n i G o r g o n a M u z e j a s u v r e m e n e u m j e t n o s t i u Zagrebu

Odličan Festival dječjeg glazbenog stvaralaštva na najbolji je način dirnuo odrasle Piše: Marina Ferić Jančić

lazba i glazbeno stvaralaštvo u svojem najljepšem obliku, radost muziciranja, visoka kvaliteta svake

izvedbe, veselje, pozitivna energija, životna radost i pjesma, sukus su Festivala dječjeg glazbenog stvaralaštva održanog 12. i 13. svibnja u Dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, čiji je HDS ZAMP ponosni partner. Na Festivalu su se u tri kategorije: Mjuzikli, Mladi autori i Školska mjuza,

natjecala djeca iz 23 osnovne škole iz cijele Hrvatske, a gotovo 600 djece (!) predstavilo je svoje talente koje vrijedno razvijaju na nastavi glazbene kulture, u izvannastavnim glazbenim aktivnostima i u slobodno vrijeme. Nimalo laku odluku o pobjedniku u svakoj kategoriji donio je stručni žiri kojem su se uime HDS ZAMP–a pridru-

žili Goran Karan i Ante Cash. »Fantastično iskustvo i nimalo laka odluka! Drago mi je što se djeca na ovaj način bave glazbom. Nadam se da će se takav rad s djecom nastaviti i da ovaj Festival ide dalje«, bio je komentar Gorana Karana nakon izvedbi sedam mjuzikala (dva autorska) u kategoriji u kojoj je glavnu nagradu

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Vatromet emocija i dobre glazbe

Prizor iz nagrađenog mjuzikla Paroščić putuje svijetom OŠ Tenja iz Tenje čija je autorica, Draženka Šebak, ujedno i direktorica škole

BROJ 204, SRPANJ 2017.

drugih mijenja ili da vam ona treba. Svi ste bili fantastični i mi u žiriju nismo imali nimalo lak zadatak.« Goran je posebno zahvalio svim učiteljima i pedagozima, kao »skrivenim junacima ove priče«, čiji je marljiv rad s djecom pokazao rezultate na Festivalu, zamolivši ih da s takvim radom i nastave.

Nagrada je dodijeljena mladom Jadranu Mihelčiću za njegovu autorsku skladbu Minion walk

U subotu, 13. svibnja, i Ante Cash se našao pred nimalo laganim zadatkom. »Sva su djeca odlična i nevjerojatno je što sam danas ovdje doživio. Uistinu se ne sjećam kad sam zadnji put bio na ovako dobrom koncertu! I kako ih sad ocijeniti? Svi su bili odlični!« rekao nam je Ante.

kategorijama Mjuzikli, Mladi autori i Školska mjuza natjecalo se čak 600 djece iz 23 osnovne škole iz cijele Hrvatske

osvojio mjuzikl Paroščić putuje svijetom OŠ Tenja iz Tenje, čija je autorica Draženka Šebak ujedno i ravnateljica škole. Stoga i nije neobično što ta škola posebnu pažnju posvećuje razvijanju kreativnosti i inovativnosti kod djece, a i taj je mjuzikl nastajao višegodišnjim radom na dječjim kreativnim kampovima u Gorskom kotaru, u čijim se čarobnim šumama i prirodi pronašla inspiracija za Paroščića. Gotovo prigodno, tema mjuzikla je dijete koje unatoč svim obavezama najviše voli pobjeći u svoj svijet, gdje se slobodno i nesputano druži s prijateljima i kroči kroz život spremno na sve izazove. Glavni likovi mju-

zikla: Linka Gatalinka, Vuk Samotnjak, Jazz Jazavac, osmišljeni su prema karakterima djece. »Djeca su sve prihvatila punim srcem i plućima. Da nema njih, njihova entuzijazma i njihove sreće u radu, od ovoga se ništa ne bi dogodilo«, zaključila je Draženka Šebak, zahvalivši i djeci, ali i ostalim djelatnicima škole uključenim u realizaciju mjuzikla. »Imate dar da na najljepši način izrazite ono što mislite i osjećate i tome uvijek ostanite vjerni«, poručio je djeci Goran, istaknuvši da se u svakoj izvedbi toga dana osjetila ljubav. »Nemojte da vas ugrize za srce to što je danas netko pobijedio. Nemojte da vas potvrda

Pa ipak, i žiri je drugoga dana trebao donijeti odluku o tome tko odnosi glavnu nagradu. Ona je u kategoriji Mladi autori (u kojoj je izvedeno sedam autorskih pjesama mladih osnovnoškolaca) dodijeljena zagrebačkoj OŠ Matija Gubec i Jadranu Mihelčiću za njegovu autorsku skladbu Minion walk. Jadran »svira klavir četiri godine, a pjeva otkad zna za sebe«. Pokazao je i glazbenu i pjesničku zrelost, a inspiraciju za svoju pobjedničku pjesmu snažne poruke pronašao je u društvenim odnosima i svijetu oko sebe. Pjesma za zbor U kategoriji Školska mjuza glavnu je nagradu osvojila Osnovna škola Eugen Kumičić iz Velike Gorice, čija su dva zbora u nevjerojatno pozitivnoj energiji i živosti zajednički izvela, za sva-

BROJ 204, SRPANJ 2017.

ki zbor izazovnu i zahtjevnu, pjesmu Balleilakka. »Ostanite vjerni sebi i stvarajte tako dobru glazbu. Uz vas, nema brige za hrvatsku glazbu«, poručio je djeci Ante Cash, a oduševljenje nije krio ni pri odlasku nakon zajedničke zabave: »Ne mogu odrasli što mogu djeca. Ona su stvarno iskrena i zabavna. Bilo je urnebesno i pun dobrih dojmova odlazim odavde!« Organizator Festivala, Glazbena udruga Opus, pokrenula je projekt 2015. s ciljem poticanja kreativnosti učenika i učitelja glazbene kulture u osnovnim školama i stvaranje novih, kvalitetnih skladbi slobodnog sadržaja i stila. Osim HDS ZAMP–a, partneri Festivala su i OŠ Ivan Benković iz Dugog Sela i Školska knjiga d.d. Raznolikost izričaja, tematika i žanrova i predanost djece da svoje skladbe i izvedbe što bolje predstave, potvrdili su se i ove godine. »Vrlo smo zadovoljni ovogodišnjim Festivalom, i organizacijom i kvalitetom djela i izvedbi. Glazba je vrlo moćan mediji i uključivanje glazbe u odgoj djece, pogotovo u osnovnoškolskoj dobi, važna je za cjelokupni psihofizički razvoj djece i izgrađivanje njihova samopouzdanja. Ovdje je i vrlo važna uloga nas, glazbenih pedagoga i učitelja, jer naša je zadaća prepoznati u djeci skrivene potencijale i omogućiti im da ih razviju i iskoriste. Naš je cilj da upravo tu odgojnu ulogu glazbenih pedagoga u

osnovnim školama potičemo i promičemo, a ovakav festival je platforma na kojoj djeca mogu slobodno pokazati vlastiti rad i osjećati se kao oni pravi, životni pobjednici. Na našem Festivalu svi su nagrađeni. Sva djeca koja su pridonijela izvedbama (od solista, svirača, zborova, do scenografa i tehničara) dala su sve od sebe i svi su zaslužili nagradu«, rekla nam je ravnateljica Festivala Sandra Frančišković iz Glazbene udruge Opus. Zadovoljstvo je izrazio i glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec: »Posebno nam je drago što smo i ove go-

dine bili partneri Festivala i što smo zajednički podigli kvalitetu produkcije, čime smo djeci omogućili da svoj rad, djela i izvedbe koje nas ostavljaju bez teksta, pokažu u punom sjaju. Glazba jest univerzalni jezik kojim se kod djece potiče kreativnost i inovativnost, a Festival nam je i ove godine pokazao veliki potencijal i važnost glazbenog odgoja u školama, kao i važnost kreativnog rada s djecom. Kreativnost i posvećenost stvaranju omogućuju djeci da lakše shvate važnost autorskih prava i intelektualnog vlasništva koji su pogonsko gorivo 21. stoljeća.«

Prizor iz nagrađenog mjuzikla Paroščić putuje svijetom OŠ Tenja iz Tenje

imalo laku odluku o pobjedniku u svakoj kategoriji donio je stručni žiri kojem su se uime HDS ZAMP–a pridružili Goran Karan i Ante Cash

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Rezultati ankete provedene među članstvom HDS ZAMP–a

Autori: Zadovoljni smo suradnjom s HDS ZAMP–om!

Informiranost nositelja prava o funkcioniranju sustava kolektivnog ostvarivanja prava

Interna anketa koju je stručna služba ZAMP Hrvatskog društva skladatelja provela među svojim članovima pokazala je zavidne brojke i činjenice Piše: Josip Radić

kupno 82,05% članova zadovoljno je suradnjom s HDS ZAMP–om, a 69,42% njih smatra da su pravodobno i pravovaljano informirani o poslovanju službe, sažetak je interne ankete koju je stručna služba ZAMP provela među svojim članstvom. Razumijevanje prava

Odgovori na anketu pristigli su od 108 autora glazbenih djela (od kojih su 75 istovremeno i izvođači). Prema prikupljenim podacima, čak 40,54% nositelja prava tvrdi da im je sasvim jasno funkcioniranje sustava kolektivnog ostvarivanja prava, dok njih 51,25% navodi kako im je više–manje jasno funkcioniranje sustava kolektivnog ostvarivanja prava — zajedno čine iznimno visok udio od čak 91,79% članova koji razumiju funkcioniranje sustava kolektivnog ostvarivanja prava. Velik udio od 69,42% članova smatra da prima dovoljno informacija o cjelokupnom poslovanju HDS ZAMP–a, gotovo 50% članova kvalitetu službenih informacija (pristiglih s različitih kanala) ocijenilo je odličnim, te njih više od 30% vrlo dobrim. Ocjena poslovanja

Gotovo 66% članova smatra da djelatnici HDS ZAMP–a iznimno kvalitetno obavljaju svoj posao, više od 21%

njih ocijenilo je kvalitetu poslovanja vrlo dobrom ocjenom. Brzinom poslovanja u izravnom kontaktu s djelatnicima HDS ZAMP–a iznimno je zadovoljno više od 61% članova, a veoma zadovoljno njih još gotovo 25%. Uslužnošću djelatnika HDS ZAMP–a iznimno Mišljenje članova o HDS ZAMP-u je zadovoljno gotovo 75% članova, dok je više od 17% njih tu osobinu djelatnika ocijenilo ocjenom vrlo dobar. Zanimljivo je primijetiti da ni jedan ispitanik uslužnost djelatnika nije ocijenio kao nezadovoljavajuću. Anketom se ispitivalo i zadovoljstvo online uslugom Osobni profil kojom se svakodnevno ili povremeno koristi gotovo 75% članova, a njih 78% uglavnom je zadovoljno ili izrazito zadovoljno uslugom. Zadovoljstvo autora Milan Majerović–Stilinović, voditelj komunikacija HDS ZAMP–a, zadovo- Zadovoljstvo članova suradnjom koju ostvaruju s HDS ZAMP-om ljan je rezultatima ankete: »Ove brojke govore o načinu na koji služba obavlja svoj posao. Uz rast prikupljenih naknada svake godine, rastu i prihodi većine autora, a pritom se troškovi poslovanja iz godine u godinu snižavaju. Godišnje se u ZAMP učlani oko 300 do 400 novih autora i nositelja prava, što je također broj koji dovoljno govori. Veseli i zadovoljstvo autora suradnjom s HDS ZAMP–om čiji su djelatnici, ističem, na raspolaganju svakodnevno u poslovnici, telefonom, faksom, e–mailom, putem Osobnog profila ili društvenih mreža. Rezultate ove ankete i konstruktivne prijedloge ispitanika primijenit ćemo za unapređenje rada službe i u budućnosti.« Ocjena službenih informacija o ostvarivanju prava članova koje dobivaju u kontaktima s djelatnicima, putem pisane komunikacije, društvenih mreža, usluge Osobni profil i sl.

P r e d s t a v l j e n o G o d i š n j e i z v j e š ć e H D S Z A M P – a z a 2 016 .

Još jedna uspješna godina BROJ 204, SRPANJ 2017.

rast autorskih naknada i pad troškova prikupljanja

Poslovne rezultate za 2016., služba ZAMP Hrvatskog društva skladatelja predstavila je posebnim događanjem Glazbena večer u ljetnom vrtu, uz nastupe Darka Rundeka i Jadrana Mihelčića u vrtu zagrebačkog Filozofskog fakulteta

Direktor ZAMP-a Nenad Marčec objavljuje poslovno izvješće i rezultate za 2016.

Piše: ZAMP press

rvatsko društvo skladatelja i stručna služba ZAMP objavili su poslovno izvješće i rezultate za 2016. godinu, uz mnoge razloge za zadovoljstvo svojih člano-

va. Stručna služba ZAMP i u protekloj je godini ostvarila glavne ciljeve: blago povećanje u iznosu prikupljenih autorskih naknada uz niže troškove prikupljanja, čime se osigurava i više novca za raspodjelu članstvu. HDS ZAMP je za raspodjelu članovima osigurao 88.242.486,72 kune autorskih naknada, što je za 4,46% više nego u prethodnoj, 2015. godini. Uspješno se

držimo i Odluke društva o visini troškova, prema kojoj se troškovi zaštite moraju snižavati pa su u 2016. godini na rekordno niskoj razini od 22,49%, što je za 0,46% niže u odnosu na prethodnu godinu. Uz troškove poslovanja i sredstva odvojena za socijalno–kulturne namjene, u prošloj je godini na ime autorskih naknada ukupno prikupljeno 124.351.586 kuna.

DS ZAMP je za raspodjelu članovima osigurao 88.242.486,72 kune autorskih naknada, što je za 4,46% više nego prethodne godine 49

BROJ 204, SRPANJ 2017.

IvanaVrdoljak Vanna

Ivana Martinac, Paolo Sfeci, Nenad Marčec i Mirjana Matić

Darko Rundek u opuštanju prije nastupa

Miro Buljan daje izjavu za CMC TV

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Darko Rundek i novi/stari Apocalypso bend u vrtu zagrebačkog Filozofskog fakulteta

Rekordni iznos raspodijeljen je, prema količini emitiranja i izvođenja pjesama, na 102.357 domaćih i svjetskih autora i nositelja autorskih prava čija su se djela slušala u Hrvatskoj prošle godine.

društava, slovenski SAZAS isplatio je najviše honorara hrvatskim autorima. Slijede SOKOJ iz Srbije, bosanskohercegovački AMUS, mađarski ARTISJUS te njemačka GEMA.

Služba je prošle godine evidentirala više korištenja i obradila izvedbe 238.595 glazbenih djela. Sva su ukupno izvedena više od 7,4 milijuna puta! I to su novi rekordi koji objašnjavaju porast naknada.

Prava mehaničke reprodukcije čine 3,31% i zanimljivo je da su, unatoč krizi klasične diskografije, porasla za 7,41% u odnosu na godinu prije: ukupno je prikupljeno 4,1 milijun kuna.

Najveći dio sredstava, 89,18%, prikupljen je s osnova prava javnog priopćavanja glazbe (tzv. mala prava) i iznosi 110,9 milijuna kuna. Unutar te kategorije najveći se rast od 22,12% u odnosu na 2015. godinu dogodio u razredu koncerata. Za 5,5% narastao je i broj priredbi u kojima se koristila glazba: sve su to pokazatelji čvrste veze glazbe i ugostiteljskog rasta, potaknutog turističkim uspjesima. Slijede prihodi iz inozemstva koji čine 5,9% ukupne naplate autorskih naknada, odnosno 7,7 milijuna kuna. Od prikupljenih autorskih naknada stranih

Internetski servisi Online i digitalna prava s 1,7 milijuna kuna u konačnici čine tek 1,36% ukupne raspodjele naknada, ali zanimljiv je rast kod internetskih servisa (Deezer, YouTube, Google Play) od čak 116,4% u godini prije prikupljeno je 239.000 kuna, a u 2016. pak 517.000 kuna. Očekujemo nastavak toga trenda, iako je godina u kojoj će se ti prihodi čak i približiti onima od prava javnog priopćavanja — još daleko. »Drago mi je što zadovoljstvo našim radom dijelim s članovima: u nedavnoj anketi provedenoj među članovima,

čak je 82% njih navelo da su ‘iznimno’ ili ‘uglavnom zadovoljni’ suradnjom s HDS ZAMP–om. Radit ćemo na tome da u budućnosti taj postotak bude i viši te provesti u djelo neke savjete i ideje koje smo od njih dobili«, izjavio je glavni direktor HDS ZAMP–a, Nenad Marčec, i dodao: »Ističem i da se od 2016. godine autorske naknade više ne nalaze u registru neporeznih davanja. Fraza ‘parafiskalni namet’ tako će se u budućnosti sve manje vezati uz honorare koje naši članovi zaslužuju kad netko drugi koristi njihovo intelektualno vlasništvo.«

ajveći dio sredstava, 89,18%, prikupljen je s osnova prava javnog priopćavanja glazbe (tzv. mala prava) i iznosi 110,9 milijuna kuna

Jedinstvena prezentacija Poslovni rezultati predstavljeni su na događanju Glazbena večer u ljetnom vrtu, u jedinstvenom ambijentu dvorišta Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bila je to prilika za druženje autora, glazbenika, predstavnika medija i poslovnih partnera, kojima su se u glazbenom dijelu svečanosti predstavile dvije generacije autora. Uvod u večer bio je nastup mladog Jadrana Mihelči-

ća, pobjednika ovogodišnjeg Festivala dječjeg glazbenog stvaralaštva, čije je drugo izdanje organizacijski podupro HDS ZAMP. Darko Rundek predstavio je svoj novi/stari Apocalypso bend i osvježene verzije pjesama s reizdanja istoimenog albuma, a nastup Jadrana Mihelčića toliko ga je oduševio da je mlađega kolegu pozvao da zajedno izvedu pjesmu Ruke.

Razgovor s Darkom Rundekom u povodu objavljivanja studijskog albuma Mostovi

Kako je Apokalipso postao ApoCalypso BROJ 204, SRPANJ 2017.

Riječ je o kovanici; spajaju se propast svijeta (apokalipsa) i veseli karipski ritam (calypso); ApoCalypso je ples nakon propasti Razgovarala: Željkica Makanec

akon Rundek Cargo Trio ere i koncerata održanih nakon objavljivanja posljednjeg studijskog albuma Mostovi, Darko Rundek odlučio je Trio proširiti novim glazbenicima i krenuti na novu turneju ApoCalypso Now. Okupio je mnogočlani bend, »nabacio malo šminke« i vodi publiku u glazbenu avanturu, Koje su vam prve asocijacije na pjesme s albuma Apokalipso? Darko Rundek: 1 Apokalipso — na mali stan u Parizu s bebom Vidom i Sandom. 2 Tranzit — na Radio Brod s Vedranom Peternelom i Lazarom Stojanovićem. 3 Uajdalalaj — na snimanje s Okijem, prvim gitaristom Haustora i Barom iz Trobeca kao zborskim pjevačima. 4 More, more — na odlaske na more s mamom i tatom; na mamu u studiju koja na refrenima pjeva drugi glas. 5 Štrajk željezničara — na tatinu željezničarsku familiju. 6 Šuvar i varivo — na vic u kojem Indijanac naručuje juhuuuuu! 7 Crni dusi — rad na predstavi Macbeth u Sarajevu 1996. za koju je pjesma pisana. 8 Señor — na Anu Karenjinu. 9 Old boy — na sebe. 10 Grane smo na vjetru — na Ile Saint Louis u Parizu. 11 Za nas — na socijalističku Jugoslaviju. 12 Theme 58 — na moj Zagreb.

izvodeći pjesme s albuma Apokalipso sve do danas. A povod je objavljivanje posebnog obljetničkog izdanja pod nazivom ApoCalypso. Naime, od objavljivanja originalnog albuma Apokalipso, nagrađenog s pet Porina i četiri Crna mačka, prošlo je već 20 godina. Stoga je to sjajna prilika da se album remasterira i da se u ovo posebno izdanje doda dosad neobjavljeni album Haustora Dovitljivi mali čudaci. Nakon 20 godina ni pjesma ni album više se ne zovu Apokalipso, nego ApoCalypso, a zašto je tako, Rundek objašnjava u knjižici slavljeničkog izdanja: »Sigurno vam je upalo u oči da se ovaj album, koji izgleda isto kao prije 20 godina, ne zove više Apokalipso, nego ApoCalypso. Zašto? Da se naslov albuma odmah tako pisao, možda bi bilo jasno da se radi o kovanici propasti svijeta (apokalipsa) i veselog karipskog ritma (calypso). ApoCalypso je ples nakon propasti. Ili možda u propasti? (Posljednji ples na plaži Trinidada, dok se iz oceana diže atomska gljiva?) Radostan i sjetan...« Album je predstavljen u Zagrebu, u restoranu Pod starim krovovima, gdje su se Rundek i ekipa sastajali jer je u blizini Davor Rocco imao svoj studio, odnosno blizu mjesta gdje je nastao album. ApoCalypso je u novom ruhu dostupan kao dvostruko LP izdanje (Darko Rundek ApoCalypso / remaster 2017.), Haustor Dovitljivi mali čudaci (1990.) te trostruki deluxe CD box: Darko Rundek, ApoCalypso (remaster 2017.), Darko Rundek U širokom svijetu (2000.) te Haustor Dovitljivi mali čudaci (1990.). Oba izdanja popraćena su knjižicom neobjavljenih fotografija i dokumentarnim tekstovima. Novi show koji su pred hrvatskom publikom premijerno izveli na glavnoj pozornici ovogodišnjeg festivala INmusic, režira Rundekova supruga Sanda Hržić. Hrvoslava Brkušić je kreirala video, Irma Omerzo je suradnica na koreografiji, Dalibor Radić kreirao je i vodi svjetlo, a Marija Šuica je majstorica zvuka. Koncertni raspored je gust, a sve je to bio povod da sa svestranim umjetnikom i porazgovaramo. Kakve su reakcije i jeste li zadovoljni reakcijama publike na Apocalypso Now?

Reakcije u medijima i na društvenim mrežama su izvrsne! Publika na koncertima je dirnuta, uživa i rado sudjeluje u događaju. Kako ste birali glazbenike za novi bend i tko su novi članovi, odnosno glazbenici koji nisu bili dio Rundek Cargo Trija? Izbor glazbenika je plod višemjesečnog praćenja zagrebačke scene, savjetovanja sa poznavateljima i pokušaja zajedničkog sviranja — bilo je tu i sretnih slučajnosti. Nadao sam se skupiti bend koji traži svjež, moderan i autentičan zvuk. Skupili su se kreativni i polivalentni glazbenici s kojima uživam surađivati. Na bubnjevima, gitari i basu je Silvio Bočić (The Basewalks), Roko Crnić (Porto Morto) svira bas–gitaru i bubnjeve, Miro Manojlivić (Cul de Sac) na udaraljkama i vibrafonu, a na saksofonu i sintesajzeru studentica zagrebačke Muzičke akademije Ana Kovačić. Tu je i Igor Pavlica na trubi, koji nije član Rundek Cargo Trija, ali je bliži toj generaciji i po stažu najstariji suradnik. Počeli smo još u Haustoru u drugoj polovici osamdesetih. Zadnji Haustori Na reizdanju legendarnog albuma Apokalipso su i nikad objavljene snimke Haustorovih Dovitljivih malih čudaka iz 1990. godine. Možete li nam reći nešto više o nastanku tih pjesama i kako to da ste ih odlučili objaviti tek sad? Album Dovitljivi mali čudaci smo Damir Prica Kafka–Capri, Zoran Zajec Zeksa i ja, kao posljednja postava Haustora, snimali tri mjeseca, ali ga nismo uspjeli završiti, pa smo digli ruke od njega. Šest pjesama smo ipak doveli do miksa, ali sam vrpcu s tim miksom bacio u smeće, smatrajući da nije za objavljivanje. Capri ju je ipak sačuvao i kad smo tražili bonus materijal za jubilarno izdanje ApoCalypsa, ukazala se ona. Slušajući te snimke danas, zaključili smo da i nisu tako loše i da bi slušateljima moglo biti zanimljivo čuti rane Haustorove verzije pjesama koje su uglavnom izašle na kasnijim solo albumima. Jedino pjesma Disanje nije poslije objavlje-

na pa je sad izašla i kao singl. Budući da je prošlo 20 godina od objavljivanja Apokalipsa, što biste na njemu promijenili da ga sada objavljujete ili biste ga ostavili baš onakvim kakav je? Promijenio bih mastering i to sam napravio. Ostalo je kako je, a kako bih to danas napravio, čuje se na koncertima. Unatoč bogatom opusu, vi ste jedan od onih glazbenika koji se stalno mijenja i razvija. Što možemo očekivati od vašeg sljedećeg studijskog materijala? Nemam pojma. ApoCalypso Now i istraživanje koje mu je prethodilo pokrenuli su suradnje i razmjene, koje bi mogle dovesti do sljedećeg studijskog albuma. Kakav bi on mogao biti, pokazat će se... Postoji li mogućnost da se vratite korijenima Haustora i možemo li očekivati neki reunion Haustora, barem koncertni? S korijenima Haustora povezan sam cijelo vrijeme, jer sam se u njemu oformio kao glazbenik i pisac pjesama. Kad naletim na pjesme sa studijskih albuma ili kao neki dan na live snimku koncerta iz Kulušića 1990., divim se Zexinim neočekivanim slatko–ljutim gitarskim linijama, Caprijevim divljim solima, Gulovim odlučnim i domišljenim bitovima i Sacherovim mudrim bas–linijama. To znači da ima nade da pokušamo još koji put zasvirati zajedno. Hopsanje s fantazmima Za razliku od mnogih, vi ne gledate preromantično i s prevelikom nostalgijom na razdoblje Novog vala. Što biste poručili onima koji se stalno vraćaju na Novi val i sve s njime uspoređuju? Što mislite, zašto su ljudi još uvijek toliko vezani za to glazbeno razdoblje? Uobičajeni DJ set zvan Novi val odmah me nagna u bijeg, a to da i mene s tim nizom poistovjećuju, snuždi me, jer daje dojam nekakvog lakomislenog partijanja od jutra do mraka. Većina tih

BROJ 204, SRPANJ 2017.

d objavljivanja originalnog albuma Apokalipso, nagrađenog s pet Porina i četiri Crna mačka, prošlo je već 20 godina. Stoga je to sjajna prilika da se album remasterira i da se u ovo posebno izdanje doda dosad neobjavljeni album Haustora Dovitljivi mali čudaci 53

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Članovi Rundek Cargo Trija: Dušan Vranić, Isabel Catala i Darko Rundek

bendova napravila je bar jedan stvarno dobar album, ali te albume velika većina potrošača brenda zvanog Novi val nikad nije čula, nego oni i dalje hopsaju sa svojim fantazmima o nekoj boljoj i bezbrižnijoj prošlosti, nalik na one o razularenom bregovićevskom Balkanu... S kim ste najviše u kontaktu od bendova koji su bili najvažniji predstavnici toga doba? Stublića svakih nekoliko godina sretnem u kontekstu HDS–a i zanima me njegovo mišljenje. O Gileta i Orgazam ponekad se okrznem na festivalima, Vladu Divljana sam sretao kad su bili koncerti u Beču i u suradnjama s Maksom Juričićem, možda najaktivnijim novovalskim preživjelim vitezom, Barakuda ima bend s repertoarom iz tog razdoblja, Jura Novoselić i Boris Leiner su prisutni... Često vas vidimo na koncertima stranih i domaćih glazbenika u Zagrebu. Nedavno ste bili i na The Cult na Šalati. Kako vam se svidio taj koncert i čiji vas je nastup u posljednje vrijeme posebno oduševio? 54

Na Cult nisam ušao, jer sam nakon kraćeg slušanja vani zaključio da je to velika buka i gužva, a neću čuti ništa novo. U posljednje vrijeme su me posebno oduševili koncerti Mimika okestra u Vinilu i na MIMO u MSU–u, u Gorgoni, te Franz Kafka Trija u Močvari. Mimika je vješt i nadahnut glazbeni kolektiv pod vodstvom mladog, ali zrelog skladatelja i multiinstrumentalista Maka Murtića. Franz Kafka kao trio bliži je Cul de Sacu, pregledan i uzbudljiv. Volim improviziranu glazbu... Koji su vam planovi s Rundek Cargo Triom, odnosno što nakon Apocalypso Now? Vidjet će se na kraju turneje. Možda. Život na otoku Dio vremena provodite i na Braču gdje ste snimali i posljednji studijski album Mostovi. Traži li ondje lokalna ekipa od vas svirke ili autograme? Gotovo svakog ljeta, već godinama, najčešće s glazbenicima koji se zateknu u Povljima napravim improviziranu svirku.

Velika potpora i obožavateljica vašeg rada je vaša majka. Nju često možemo vidjeti na vašim javnim nastupima? Daje li vam savjete ili kritike?

glazba sa svih strana mnogo je dostupnija pa se na njoj teže globalno istaknuti, ali šoubiz je i dalje tu i doći će nove zvijezde. Show must go on!

Da. Do njezinih primjedbi ozbiljno držim.

Slušate li više ploče ili CD–ove i tko vam se najčešće vrti na playlisti?

Radite li ili imate u planu nešto na području radiodrame, filma ili kazališta? Ovaj čas nemam.

Ne slušam puno glazbu i nemam playliste. Na Deezeru katkad potražim i odslušam albume koji me zainteresiraju, ali najčešće u streemingu slušam radio FIP.

Ove i prošle godine morali smo se oprostiti od mnogih glazbenih ikona. Čini li vam se da nestaje jedna generacija glazbenika koju će biti teško zamijeniti ili nastaviti gdje su oni stali?

Kad usporedite odnos prema kulturi i rock/alternativnoj glazbi u nekim drugim zemljama, primjerice u Francuskoj i trenutačno u Hrvatskoj, koja je osnovna razlika?

Glazbena se scena mijenja, raznolika

Nema razlike.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Dancing Bear odlučio revitalizirati još jedno ostvarenje iz kataloga negdašnjeg Jabukotona

Box set na vinilu i na CD–u U obje varijante od sada dostupan nikad objavljen, peti album grupe Haustor, ali i prvi solo album Darka Rundeka Piše: Bojan Mušćet

akon sjajno uobličenog reizdanja albuma Majki Vrijeme je da se krene, Dancing Bear odlučio je revitalizirani još jedno vrsno ostvarenje iz kataloga negdašnjeg Jabukatona. Posrijedi je prvi solo album Darka Rundeka Apokalipso iz 1990. koji je za potrebe reizdanja preimenovan u ApoCalypso. Poboljšani zvuk

Box–set je realiziran u dvije varijante — obje (vinilna i CD varijanta) sadrže snimke s nikad dovršenoga petog albuma Haustora Dovitlljvi mali čudaci, no CD box sadrži i drugi Rundekov album U širokom svijetu koji nije bio toliko komercijalo uspješan kao prvijenac. Zanimljivo je kako postoje još neke verzije skladbi s Apokalipsa koje su kružile piratskim tržištem objedinjene nazivom Apokalipso II, no očito nisu odgovara-

le konceptu ovog reizdanja. Box–set ju onome okviru koji zaokružuje izričaj je, zapravo, važan ne toliko zbog po- Haustora. Stoga su odustali od objavboljšane zvučne sliljivanja albuma, ali i od ke albuma Apokalipbenda. No važnost tih Darko Rundek / so i činjenice da je prvi snimki je u tome što Haustor put realiziran na vinilu, one odgovaraju na piApoCalypso nego zbog pet pjesatanje: bi li sljedeći Hauma Haustora izvučenih / Dovitljivi storov album bio Apoiz bunkera koje su na kalipso ili bi se od Tajmali čudaci ovom izdanju bonus. U nog grada bend razvi— box–set CD box–setu snimkajao na drukčiji način. ma je posvećen zaseDancing Bear ban CD, a na LP verziKaliptičke ji tih je pet pjesama na preokupacije četvrtoj strani dvostrukog albuma. Vlasnik i dalje, čvrsto sam uvjeren, ponajboPremda je tih pet ljeg singla i ponajbosnimki ujedinjeno naljeg albuma na ovim zivom Dovitljivi mali prostorima — Majmučudaci, posrijedi je tek ni i mjesec te Treći sviizbor s albuma koji su jet — Haustor je, očito pokušali 1990. snimiti osiromašen za SacheDarko Rundek, Damir rovo autorstvo i RunPrica Capri i Zoran Zajec, posljednja postava Haustora. Sni- dekove drukčije težnje, jednostavno u mljeno je mnogo skladbi, no članovi pravo vrijeme završio svoju misiju. Čebenda zaključili su da one ne pripada- tiri izvrsna studijska albuma tvore definitivno jednu od ponajboljih diskografija

ovitljivi mali čudaci jednostavno nisu bili haustorski album, ali ni dovoljno razrađeni da na doličan način predstave world music Darka Rundeka

u regiji, a live album iz Kulušića tome je dolična nadgradnja. Digest verzija Dovitljivih malih čudaka pokazuje u kojoj mjeri je Rundek napuštao ostavštinu Haustora i na koji je način krčio putove solo karijere. Od pet pjesama, četiri su završile na njegovim albumima: Hiawatha, More, more, Ista slika i Senor. Prve dvije donose razvedrilne kaliptičke preokupacije kakve je Rundek sve više eksploatirao, dok druge dvije, znane po verzijama s Apokalipsa i Ruku, ipak dočaravaju neke autorske linije kakve smo mogli prepoznati u stvaralaštvu Hau-

stora. Pjesma Disanje jedina je dosad neobjavljena i nije nemoguće da neka verzija završi na nekom od sljedećih Rundekovih albuma. Sve verzije tih pjesama inferiornije su onome što je poslije snimao i na neki se način inicijalna odluka da se one ne objave pokazala posve opravdanom. Dovitljivi mali čudaci jednostavno nisu bili haustorski album, ali ni dovoljno razrađeni da na doličan način predstave world music Darka Rundeka. Autorski potencijal Kad je Apokalipso objavljen, to je uistinu bio spektakularan početak solo karijere, jer su pjesme s albuma upozoravale na raznovrstan, razigran i sasvim osvježen Rundekov autorski rukopis. Premda je naslovna pjesma zasjenila u ko56

m e rcijalnom smislu sve ostale skladbe, nešto slično je bilo s hit–singlovima Haustora — s Mojom prvom ljubavi i Enom. No činjenica je da su ostale skladbe s prvog i trećeg albuma Haustora uspjele izaći iz sjene tih megahitova. Izvrstan kvartet skladbi s Apokalipsa — Senor, Old Boy, Grane smo na vjetru i Za nas, nažalost ipak nije dobio zasluženo mjesto u masovnijoj percepciji albuma, a radijski su, osim Apokalipsa, eksploatiranije bile skladbe More, more te Šuvar i varivo (također snimljena za Dovitljive male čudake, ali nije našla mjesto na reizdanju). Album je pokazao da Darko Rundek i dalje ima snažan autorski potencijal koji može manifestirati u raznovrsnom stilskom okružju, za razliku od Haustora koji je gajio autentičan i samosvojan sound. Nastupni album početkom deve-

desetih bio je sjajna najava onoga što bi se moglo događati u nastupajućem desetljeću: ono što je Haustor bio u osamdesetima, Rundek u godinama koje dolaze. Stilske vježbe Nažalost, nije bilo tako, a to pokazuje već drugi album — U širokom svijetu koji nasljeđuje nešto od kakofonije Dovitljivih malih čudaka i odvodi Rundeka od stamenosti i stabilnosti Apokalipsa. Bez obzira na to je li to bilo ciljano ili nije, treći album Ruke nastavio je ondje gdje je Apokalipso stao i to je uglavnom bilo posljednje što je on preuzeo od kvalitativnog naslijeđa Haustora. Daljnja diskografija uglavnom predstavlja više ili manje uspješne stilske vježbe s Cargo orkestrom i Cargo triom. Kako su preklani u box–setu objavljena sva četiri studijska albuma na CD–u, a sada su Dovitljivi mali čudaci u EP varijanti objavljeni na vinilu, Haustor ima kompletnu studijsku diskografiju i na vi-

nilu i na CD–ovima. Darko Rundek pak ima prigodu vratiti se na izvorište svoje solo karijere. Prije desetak godina Dancing Bear je na CD–u reizdao oba Rundekova albuma iz današnjeg box–seta, no odjek reizdanja bio je kudikamo manji nego danas. Darko Rundek odlučio je i promovirati box–set s pjesmama koje su objavljene uglavnom na ta dva albuma, kao i najboljim dosezima s albuma Ruku i u Beogradu je njegov prošireni bend doživio ovacije. U Zagrebu, na INmusicu i nije bilo baš tako, unatoč neprijepornom trudu. Tu se vidjelo da uživo najbolje prolaze pjesme Apokalipso i Ruke, te Ljubav se ne trži, tradicionalna međimurska popijevka koju su svojedobno obradile i Sacherove Vještice, dok je ostatak nastupa djelovao kao zabava samo za ekipu na pozornici. No kad je bend na kraju odsvirao Šejn iz repertoara Haustora, bilo je posve jasno da Rundekovi zlatni autorski dani ipak pripadaju gotovo isključivo stvaralaštvu u Haustoru.

Razgovor s autorom, pjevačem i gitaristom Nikšom Lovrinićem, frontmenom grupe koja je posljednjih mjeseci izazvala veliko zanimanje publike

Slow Motion Suicide zaprijetili domaćoj rock–sceni Već nakon debitantskog albuma i odličnog plasmana na ovogodišnjem INmusic festivalu, osvojili pozornost domaće i inozemne javnosti

Razgovarala: Maja Trstenjak

end Slow Motion Sucide posljednjih je nekoliko mjeseci izazvao veliko zanimanje među publikom, ali i kritikom, koja od izlaska istoimenog debitantskog albuma pomno prati svaki njihov korak. S obzirom na kvalitetu modernog rock–zvuka koji predstavljaju u pjesmama, ali i na trud koji ulažu u snimanje spotova, vrlo su brzo isplivali na površinu domaće rock–scene. Električnim nastupom na INmusic festivalu pobudili su pozornost i strane publike, a samo nekoliko dana poslije kao predgrupa Nouvelle Vague u Zagrebu pokazali da fantastično funkcioniraju i u akustičnoj verziji. Velike se nade polažu u njihovu buduću karijeru, što je bio povod našeg razgovora s pjevačem i frontmenom Nikšom Lovrinićem. Kreativni proces

Prošle su tri godine od okupljanja benda do izlaska debitantskog albuma. Kako izgleda vaš stvaralački proces? Užasno puno svađe i buke. Obično složim kostur pjesme na akustičnoj gitari s melodijama i stihovima, onda je predstavim bendu i čekam reakciju, koja je uvijek mlaka ili je nema. Onda ostavim da pjesma odstoji »na laganoj vatrici«. Zatim bend sjedne, svatko sa svojim instrumentom, složi svoje dijelove. Zatim se svađamo oko tih dijelova. Onda odjednom zavolimo pjesmu. Uglavnom, jako puno samoprezira pomiješanog s oduševljenjem u jednoj rečenici. Ponekad imam cijelu stvar u glavi kako treba zvučati, a ponekad složimo svi sve zajedno u petnaest minuta.

Htio sam raditi s profesionalcima jer smo mi trenutačno amateri. Ako radite s boljima od sebe, automatski se upgrejdate na novu razinu. Pogotovo ako su ti ljudi voljni biti strpljivi i odgovarati na naše upite. S Emily Lazar kontaktirao sam preko maila i imam samo riječi hvale za način na koji su se i ona i njezin menadžment, njujorški The Lodge, odnosili prema meni. Kult ličnosti je stavljen u drugi plan, a profesionalnost je na visokom nivou. To je ekipa na nekoj drugoj razini svijesti i pristupa poslu, u odnosu na situacije koje svakodnevno susrećemo u Hrvatskoj, ne samo u glazbenom svijetu…

Ana Kovač basistica je grupe Slow Motion Suicide

Zvonimir Bregeš / SoundGuardian

Album je miksan u San Franciscu, a mastering je rađen u New Yorku. Kako to?

Veliki festivali Kako je bilo svirati na INmusicu? Baš fora. Ne znam kako je bilo publici, ali mi smo došli bez ikakvih očekivanja i fora je ispalo. Mi smo na pozornici fakat uživali. Jedino što je »gig« prekratko trajao, samo pola sata. Razgovarao sam s dečkima iz Killed The Fox, imali su isti problem. Taman se zagriješ i — kraj, jer ti govore sa strane — tri minute, pet minuta... Što je kul, jer moraju poštovati satnicu, ali mi smo htjeli svirati nešto dulje.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Koliko vama kao bendu koji se probija znači takav nastup? Iskreno, meni svaka svirka znači jako puno. U Hrvatskoj nemamo nikakvu infrastrukturu. Klubovi nemaju razglase, imaš deset mjesta u Hrvatskoj gdje možeš svirati, gdje ne moraš nositi svoju miksetu i razvijati logistiku. Mi svugdje nosimo svoju opremu, tako da meni ovo puno znači, novo mi je iskustvo, imali smo stage monitor, stage tonca i tonca »za van«. Tako da tonska ne traje sat i pol, nego dvadeset minuta. Nije teško kad radiš s »profićima«, to je uvijek super. Uvijek se raspitam za feedback na kraju, kako da se još više popravimo. Korak po korak, nekako napreduješ. Ljepše bi nam možda bilo da smo svirali u kasnijem terminu, na još manjem stageu. Bilo bi mi super da su nam dali najmanji stage, ali da je neki kasniji termin. Trenutačno nam treba distribucija, da ljudi čuju za nas. Tr-

te u kožnoj jakni izjedu insekti od parka u Maksimiru. Spot je snimio i montirao avanturist i redatelj dokumentarnih filmova Siniša Glogoški, umjetnik koji stoji iza prvog akustičnog spota za pjesmu Castaway, dok je Marko Kostić asistirao i gledao žene koje džogiraju po parku. Smjer je onako dosta pop– punk, totalno drukčije od svega na albumu. Zezali smo se da ćemo snimiti novu temu za Prijatelje, ima i pljeskova... »pankiš« pjesma. Kako to da ste odjednom krenuli u punk? Takva stvar dođe. Dok nemaš diskografa i dok nemaš menadžera koji će ti reći da takva stvar odskače i da to ne stavljaš na album, onda stavljaš sve. Volim tu raznolikost. Svi slušamo od Toola do Lovely Quinces. Volim sve živo, tako da... ono... Snimiš pjesmu kako ti dođe. Ako je ta punk pjesma dobra ljudima, to je bitno. Jesi li zadovoljan odjekom debitantskog albuma? Sam sam novi album »pustio van«, tada još ništa nisam znao o biznisu, nisam poznavao novinare, bio sam u tome apsolutna nula. Nisam tada poznavao ni Đurđicu (Sarjanović, PR menadžerica benda). Da jesam, vjerujem da bi nam reach bio puno bolji. Za singl Castaway isto smo potrošili puno vremena i novca. Želiš to na bilo koji način kapitalizirati, da ljudi čuju i vide. S druge strane je došao pozitivan odjek jer je album izazvao boom, kao, »gle, ovi likovi su iz Hrvatske, a ne zvuči kao da je produkcija gluha soba!« Radite na drugom albumu?

žište je saturirano sa svakakvom »mjuzom« pa je teško iskočiti. Zato pokušavamo više uložiti u spotove i vizuale, da malo to zaokrenemo, da ne budemo samo još jedan hrvatski bend. Premda u Zagrebu ima »strava« bendova. Neopterećenost žanrovima Što nam možeš reći o novom singlu Fool On The Inside? Da, akustičnu sam verziju snimio sam, a električnu s bendom. Akustični spot za pjesmu Fool On The Inside snimali smo u Parku Maksimir jer smo jedan dio trilogije akustičnih spotova zamislili u prirodi, a nema boljeg mjesta da 58

Počeli smo vježbati nove stvari i ja bih ga volio iduće godine snimiti, ali vidjet ćemo što će biti. Zato što se momak koji nam je radio prvi album odselio u Ameriku... Volio bih još više stilizirati, usmjeriti bend u nekom određenom smjeru. Ako idemo u rock, idemo u rock, ako idemo u pop, idemo u pop. Baš odrediti točno, da opet ne bude svega. Odrastao sam na R.E.M.–u pa volim da nije tako žestoko, ali mislim da bi trebalo odlučiti u kojem smjeru ići. Neku kombinaciju...? Pa i to, da. Čak sam »brijao« napraviti jedan akustični, kao Foo Fightersi kad su izbacili onaj One By One. Jedna strana su žestoke stvari, druga akustične. Ali nemamo toliko vremena. Volio bih da mogu to raditi stalno. Napišeš pjesmu, ako je loša, škartiraš, ako nije, ostaviš. Ovako nemaš puno vremena za pisanje, radiš i sve ostalo. Zato je proces prilično dug, inače bi bio sigurno kraći.

Nikša Lovrinić, autor i fontmen benda Slow Motion Suicide

Novi projekt koji će osjetno pridonijeti prisutnosti domaće glazbe na nacionalnoj televiziji

Unison pokrenuo novu glazbenu emisiju na HTV2! Od 29. svibnja 2017. svakoga radnoga dana u bivše vrijeme Dnevnika, 19:30, prikazuje se emisija o hrvatskoj glazbi PopRock.hr Piše: HDS

nison hrvatski glazbeni savez, čiji su osnivači Hrvatsko društvo skladatelja i Hrvatska glazbena unija, pokrenuo je novi projekt koji će osjetno pridonijeti predstavljanju i prisutnosti domaće glazbe na nacionalnoj televiziji. Energija u kadru

Od 29. svibnja na Drugom programu Hrvatske televizije (HRT — HTV 2) gledatelji mogu pratiti novu emisiju o hrvatskoj glazbi PopRock.hr. Svakog radnog dana u 19.30 emisija donosi razgovore s mnogobrojnim autorima i izvođačima hrvatske glazbe, a pratiti je možete i na mobitelima, računalima i tabletima preko multimedijske usluge HRTi. »Energija koju smo svi uložili u stvaranje novoga koncepta i proizvoda vidi se u svakom kadru, a vjerujem da će i gledatelji prepoznati naš trud te više vrednovati hrvatsku glazbu« , izjavio je urednik i izvršni producent emisije PopRock.hr Bojan Gazibara. »Takva emisija je velik izazov, prije svega zbog kratkoga roka za početak prvoga snimanja, ali je istodobno i veliki užitak. Užitak je s jedne strane promicati hrvatske autore i izvođače, a s druge pružiti prigodu mladim audiovizualnim umjetnicima koji proizvode emisiju« , dodao je urednik i producent Filip Trezner. »Iznimno nam je drago što je Hrvatska radiotelevizija i ovaj put poduprla jedan glazbeni projekt kojim će se povećati prisutnost domaće glazbe na državnoj razini te promicati stvaralaštvo i aktivnosti domaćih autora i izvođača«, izjavila je urednica Ivana Martinac. Povratak glazbe »Emisija PopRock.hr sjajna je prilika za sve mlade, ali i afirmirane autore, izvođače i redatelje da se predstave široj

javnosti u odličnom televizijskom terminu. Idejni koncept Unisona u produkciji Izvan fokusa i uz potporu HRT–a napokon vraća hrvatsku glazbu u fokus na državnoj televiziji nakon nekoliko godina pauze«, kometirao je urednik Davor Drezga. Novi dinamični projekt vode mladi voditelji YouTube generacije i već popularni »jutjuberi«: Nina Slišković voditeljica je radija Enter Zagreb i kolumnistica Cosmopolitan Hrvatska, a odnedavno možete čitati i njezin blog Ruž&Ružmarin. Rođenu Splićanku u Zagreb je doveo fakultet i posao, a trajno zadržala ljubav. Ermin Preljević zagrebački je dečko koji u slobodno vrijeme piše scenarije za predstave i igra košarku, a svaki dan ga možete čuti na Otvorenom radiju. Kako mu je glazba ono što najviše voli u životu, PopRock.hr je prilika da ljubav prenese i na mladu publiku kojoj je emisija najviše namijenjena. Novi projekt Unison hrvatskoga glazbenog saveza nastaje u produkciji umjetničke udruge Izvan fokusa. Interaktivno se emisija može pratiti preko online platformi Facebook, YouTube i Instagram, na kojima potražite PopRock.hr. Pozivamo vas da je pratite i preporučujete jer će i ona to raditi za vas.

Davor Gobac

Neobjavljene snimke Emisija donosi neobjavljene snimke iz backstagea i s koncerata ili ostale materijale koje možete i sami predložiti i poslati uredništvu na: poprockhr@unison.hr. Naravno, ovim putem vas pozivamo da budete aktivni i predstavite svoj rad slanjem informacija, vijesti i prijedloga na navedenu elektroničku adresu. Odabir materijala koji će biti emitirani u emisiji ovisit će o procjeni uredništva emisije, temeljenoj na kvaliteti, relevantnosti i činjenici da je riječ o produkciji koja se emitira na hrvatskoj nacionalnoj televiziji. Unison će se truditi zastupati sve žanrove popularne glazbe.

Jacques Houdek

misija donosi neobjavljene snimke iz backstagea i s koncerata ili ostale materijale koje možete i sami predložiti i poslati uredništvu

Ivan Zak

Prva monografija o glazbenoj školi u Zadru koja nosi ime velikog skladatelja Blagoja Berse

70 godina uspješne glazbene pedagogije Monografija je predstavljena 15. veljače 2017. u Zadru, u sklopu svečanog desetodnevnog programa otvorenja Kneževe palače, nove zadarske koncertne dvorane

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Nakon emotivne uvodne riječi ravnateljice Branke Višić Karavida, tekstova autorica i urednice o samom putu istraživanja i rada, prije kronologije događanja Dina Bušić piše o malo poznatim zamecima glazbenog obrazovanja u Zadru — o Filharmonijskom društvu, Učiteljskoj preparandiji u Arbanasima i prvoj glazbenoj školi u Dalmaciji koju je organiziralo Pjevačko društvo Zoranić.

Piše: Dina Bušić

Zadru je 15. veljače 2017., u sklopu svečanog desetodnevnog programa otvorenja Kneževe palače, predstavljena monografija Glazbene škole Blagoje Bersa Zadar, koja slavi 70 godina rada. To je prva monografija koja obrađuje povijest Škole više nego burne i zanimljive prošlosti. Predstavile su je autorica teksta o glazbenim odjelima i urednica monografije, muzikologinja Dina Bušić, danas ravnateljica Koncertnog ureda Zadar i bivša učenica Škole, te autorica teksta o Plesnom odjelu Sanja Petrovski, plesna pedagoginja i zaposlenica Škole. Knjiga donosi kronološki pregled povijesti Glazbene škole Blagoje Bersa Zadar.

akon što je 1991. u Koncertnu dvoranu Škole pala granata i destabilizirala cijelu zgradu, ona je smještena »u gostima« — u zgradi bivše Vojarne Đuro Đaković 60

Zatim donosi slijed događanja od 1946. koji zanimljivim čini entuzijazam pojedinaca koji je pokrenuo osnivanje Škole, česta preseljenja iz prostora u prostor (Škola je najprije bila smještena u zgradi uz gradske bedeme, zatim u baroknoj palači Fozze, najdulje u Kneževoj palači i nakon što je 1991. u Koncertnu dvoranu Škole pala granata i destabilizirala cijelu zgradu, smještena je »u gostima« — u zgradi bivše Vojarne Đuro Đaković), borba za rad, za više prostora, za koncertnu dvoranu, za bolji i bogatiji instrumentarij, za veće upisne kvote, za više radnih mjesta i slično. Školi je, naime, nakon sedam godina rada ukinut srednji stupanj od školske godine 1962./1963., no to nije spriječilo učenike da iz Zadra odlaze i Zagreb i Split te se upišu na akademski stupanj, i u Hrvatskoj i izvan nje. Brojni među njima vratili su se u Zadar i nakon završetka studija radili ili još uvijek rade u Školi, i to cijeli radni vijek. Uz Školu su ostajali čak i kad je sedamdesetih godina izgubila samostalnost i potpala pod, za nju neadekvatan, Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje Juraj Baraković. Unatoč nedaćama na koje je na administrativnim i upravljačkim razinama Škola nailazila, očit je bio entuzijazam kojim su zračili svi ravnatelji (Nikola Jerolimov, Marija Poklepović, Đurđica Andrović i Branka Višić Karavida). Osim toga, izuzetan je entuzijazam brojnih nastavnika. Na primjer, iz napornog i mukotrpnog rada Petra Vrbančića, gudačkog pedagoga Škole, razvio se današnji profesionalni ansambl Zadarski komorni orkestar kojemu je temeljni kamen još 1961. postavio Pavle Dešpalj. Sastavljen od učenika Škole, orkestar se kao samostalna udruga odvojio 1985. te radi do danas. Godine 1973., pod vodstvom nastavnika Antu-

na Doličkog, s radom počinje Djevojački zbor, ansambl koji osim brojnih nastupa diljem Hrvatske i Europe, u svojoj 44 godine dugoj povijesti bilježi niz nagrada i praizvedbi hrvatskih skladatelja. Nastavnici su svojim radom pridonijeli formiranju brojnih učenika koji su glazbu odabrali za svoj trajni poziv. Najstariji među njima zasigurno je pokojni akademik i prvak hrvatske etnomuzikologije Jerko Bezić; slijede dirigent i skladatelj Pavle Dešpalj, violončelist Valter Dešpalj, violinistica Maja Dešpalj, akustičar i skladatelj Ivica Stamać, pokojni skladatelj i dirigent Igor Kuljerić. Među mlađima valja spomenuti muzikologinje Katarinu Livljanić i Ivanu Kocelj, dirigenta Ivana Repušića, pjevačicu Ljiljanu Vrbančić Šišeta, gitaristicu Melitu Ivković, violisticu Luciju Brnadić i druge. Novi uzlet Unatoč naprasnom gubitku prostora za rad kobne 1991., Škola nije prestala s radom. Bila je to prva institucija koja je svoje mjesto našla u jednom od vojnih objekata bivše države. Od tada broj odjela, djelatnika i učenika konstantno raste. Osnivaju se novi ansambli — škola danas ima gudački, puhački i gitarski orkestar, Mali zbor, Djevojački zbor, klape Bersice i Fjok, ansambl malih violinista i ansambl violončela. Nastavnici su sve aktivniji na koncertnim podijima izvan zgrade, a organizira ih Škola u suradnji s HNK–om Zadar i Koncertnim uredom Zadar. Sve je veći broj nagrađenih na natjecanjima te upisanih na muzičke akademije. Pisanje i uređivanje monografije iziskivalo je mnogo istraživačkoga rada. U turbulentnoj povijesti Škole nedostajao je velik dio službene, ali i neslužbene dokumentacije. Zbog toga se do brojnih podataka dolazilo usmenim svje-

dočenjem danas bivših učenika i bivših nastavnika, čitanjem tekstova iz staroga tiska, iz rukopisa ravnatelja te proučavanjem programa koncerata. Tekst je popraćen brojnim fotografijama, skeniranim koncertnim programima i tekstovima iz tiska, starim svjedodžbama i navodima brojnih sudionika, što pridonosi zanimljivosti i dinamičnosti knjige. Bersa i Zadar Monografija donosi i tekst muzikologinje dr. sc. Nade Bezić. Na mjestu na kojem autorica piše o promjeni naziva Škole koja od 1964. nosi ime Glazbena škola Blagoje Bersa, autorski i dizajnerski odvojen tekst izvršne urednice projekta Sabrana djela Blagoja Berse (Hrvatskoga glazbenog zavoda), rasvjetljuje skladateljev odnos prema gradu i donosi, široj čitateljskoj publici, malo poznate podatke.

Na kraju edicije predstavljeni su odjeli Škole kratkim tekstovima i fotografijama današnjih djelatnika te popisi djelatnika od 1946. do danas i maturanata od 1972. (otkad se vodila evidencija) do danas. Nakon predstavljanja monografije uslijedio je koncert Zbora i orkestra Glazbene škole Blagoje Bersa pod dirigentskim vodstvom ravnateljice i dirigentice Branke Višić Karavida. Bio je to prvi nastup učenika i djelatnika Škole u Koncertnoj dvorani braće Bersa u zadarskoj Kneževoj palači nakon granatiranja zgrade u kojoj je Škola bila smještena, to jest nakon 26 godina.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Estetika emocija jazza

DAVOR HRVOJ

Saša Drach objavio knjigu s dnevnikom svojih glazbenih iskustava

Knjiga barem malo nadoknađuje nedostatak tekstova o jazzu u nas, a ispričane priče, osim užitka čitanja, nude štivo vrijedno proučavanja, ne samo za muzikologe Piše: Melanija Pović Jagarinec

azz je sloboda, jazz je život — riječi su koje najčešće čujemo u uzastopnim pokušajima oblikovanja barem približne definicije toga pojma. Jazz omogućuje ono što druga vrsta glazbe ne može. Sve je u izrazu, improvizaciji, baš kao i u svakodnevnom životu, gdje se bez obzira na naše planove gotovo neprestano prilagođavamo i reagiramo na nepredvidivosti — i one dobre i one loše. Tako je, čini mi se, i Saša Drach bio upravo prisiljen reagirati, pa na kraju ako hoćete, svojom novom knjigom Priče o jazzu i drugi zapisi, potražiti reakciju čitatelja na osobne doživljaje jazz glazbe i scene oko nje, sve postavljajući u kontekst one životne. Antikvar, novinar, urednik, izdavač i prevoditelj, dugogodišnji zaljubljenik u jazz, Saša Drach iz perspektive gotovo svih tih uloga pišući o jazz glazbi, selekcijski je i segmentirano rekonstruirao svojevrsni vlastiti dnevnik gotovo misterijskih glazbenih iskustava uronjenih u ono posve privatno i intimno. Knjiga je podijeljena na dvije skupine tekstova. Dok je kao »druge zapise«,

hrabro iznesene i naočigled potpuno lišene glazbe, prepričane osobne životne trenutke ostavio za drugi dio knjige, u onoj većoj skupini tekstova, nizu od jedanaest »priča o jazzu« izvanredno jak glazbeni sadržaj stopio je s autobiografskim elementima. Saša Drach u sasvim osobnom stilu pričanja glazbenih priča uvlači čitatelja naoko nebitnim detaljima, pravim pokretačima emocija, gdje ono neočekivano postaje načinom otkrivanja skrivenog smisla ili šire slike, ali opet dovoljno uvjerljivo da svaka priča može poslužiti i kao vjerodostojan vodič za slušanje glazbe. Ako samo spomenemo imena poput Dukea Ellingtona, Carle Bley, Astora Piazzolle, Toma Harrella, Chicka Coreae, Dee Dee Bridgewater, Garyja Burtona, Kamasija Washingtona, ali i Boška Petrovića, Gorana Končara, Ratka Divjaka ili Šimuna Matišića, posve je jasan kriterij odabira tekstova. To je pregled nekih od najimpresivnijih trenutaka ovdašnje jazz scene u presjeku posljednjih 40 godina, koncerata i susreta s glazbenicima kojima su imali prilike svjedočiti samo najveći sretnici. Saša Drach je svakako jedan od njih. No on je nama, na sreću, svoju zanosnu intelektualnu i emotivnu pustolovinu sasvim posebnih načina doživljaja, osjećaja glazbe, odlučio predati na

promatranje. Kao što glazbenici pokušavaju dio sebe podijeliti s publikom, tako je Saša, mimo beskorisnih biografskih podataka, ljubomorno prihvatio i sačuvao najvrednije djeliće posve životnih trenutaka jedinstvenih umjetnika, a svu tu silnu nestalnost glazbenih trenutaka učinio trajnim. Ipak, ono što se čini najvrednijim jest da tekstovi nisu ni izvještaji, ni osvrti, ni intervjui, pa opet su sve to i mnogo više u pravim zasebnim sintezama, nalik na male istraživačke pothvate prepune nenametljivog podučavanja. Rasplet s estetskom emocijom U vrijeme kad smo sa svih strana bombardirani tonama nabacanih i nepovezanih podataka, Saša želi ispričati cijelu priču. Voli se prisjetiti početaka pojedinih glazbeničkih karijera, bitnih određujućih trenutaka, identificirati najvažnije albume, utjecaje i značenja. Usporediti, postaviti pitanje i potražiti odgovor, urediti informacije, pronaći poveznice i sve predočiti na zanimljiv način. Kad igrom slučaja u ruke dobije samo notnu knjižicu Jazz album, izdanje Udruženja kompozitora Hrvatske iz 1969., od jedne posvete uz skladbu Valcer za Garija Boška Petrovića, u slojevima otvara niz drugih važ-

nih tema. Nakon posljedSaša Drach njeg koncerta želi saznati kad i koliko puta je zapraPriče o jazzu i vo legendarni Gary Burdrugi zapisi ton gostovao u Zagrebu i kakvo je bilo njegovo priSandorf, 2016. jateljstvo s Boškom, pa i veza s mladim Šimunom Matišićem. Uz pomoć naših najpoznatijih i najuglednijih jazz glazbenika (Marija Mavrina, Saše Nestorovića i Silvija Glojnarića) traži analizu pronađene skladbe, a od samog Burtona dobiva neprocjenjiv uvid upravo u zagrebačku glazbenu scenu toga doba. Govori se o vremenskom rasponu od šezdesetih godina prošlog stoljeća do danas: s jedne strane Gary Burton, najveći vibrafonist današnjice, naša legenda »roštilja« Boško Petrović i Šimun Matišić, nova nada koja bi mogla preskočiti domaće okvire! Kakva potraga i rasplet s estetskom emocijom, sve pažljivo zapakirano u maloj škrabici nevjerojatnih životnih priča. Jer kažu — razumijemo li život, bolje ćemo razumjeti glazbu. Ili je možda obratno? 61

P r e d s t a v l j a n j e n o t n o g a l b u m a s p j e s m a m a M i r o s l a v a Š k o r e , 8 . l i p n j a 2 0 17. u z a g r e b a č k o m r e s t o r a n u M o s t o v i

Škorin notni doprinos Deveto izdanje u seriji Zabavne melodije kojom se Miroslav Škoro pridružio Đorđu Novkoviću, Nikici Kalogjeri, Arsenu Dediću, Đeli Jusiću, Zrinku Tutiću, Tončiju Huljiću, Rajku Dujmiću i Zdenku Runjiću

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Piše: Dora Dunatov

»P

i š e m pjesme iz potrebe, a ne zato što moram!« Iako nije ni prvi, a sasvim sigurno ni posljednji glazbenik preko čijih će usana prijeći ta misao, jedan je od onih koji ne moraju to izreći da bi slušatelj prepoznao njihov izvor inspiracije. Upravo to sažela je muzikologinja Erika Krpan: »Nikome tko poznaje i prati Škorin rad nije potrebno dokazivati — ali je nužno spomenuti — kako svaki stih, svaka njegova melodija zrači istinskom ljubavlju prema zavičaju, prema domovini.« Usto, apostrofirat će istinsku Škorinu empatiju prema svijetu u kojem živi, prenesenu na tako nenametljiv način da se »doimlje ponekad kao da se gotovo neopazice umiješao među slušateljstvo, uhvatio po-

nekog za ruku, uspostavio krug razumijevanja, pročitao im misli i zapjevao njihovu pjesmu, njihovu misao, njihov doživljajni svijet«. Stoga nimalo ne iznenađuje što će ga, primjerice, Zrinko Tutić, prije svega prijatelj, a onda i proslavljeni kantautor i producent te urednik notne edicije Zabavne melodije, nazvati »glasnogovornikom srca i duše« ili još bolje — »intravenoznom invazivnom vrstom«. Pjesnik za dušu Navedeni komentari uvažene glazbene kritičarke i muzikologinje Erike Krpan zabilježeni su u predgovoru notnom albumu Miroslava Škore u izdanju HDS–a i izdavačke kuće Cantus d.o.o. koji je sam skladatelj 8. lipnja ove godine predstavio u zagrebačkom restoranu Mostovi. Riječ je, zapravo, o devetom izdanju u seriji Zabavne melodije kojom se Miroslav Škoro pridružio Đorđu Novkoviću, Nikici Kalogjeri, Arse-

nu Dediću, Đeli Jusiću, Zrinku Tutiću, Tončiju Huljiću, Rajku Dujmiću i Zdenku Runjiću. Uz Zrinka Tutića i Eriku Krpan, na promociji je sudjelovao i Ante Pecotić, predsjednik HDS–a, dodavši kako je »jedan od najintrigantnijih i najautentičnijih kantautora na ovom području« za njega »pjesnik koji vas zgrabi i ščepa za dušu do kraja«. Nakon završetka konferanse, glazbenik je počastio okupljene izvedbom nekoliko pjesama, među kojima se našla i emotivna Zadnja želja kojom će u kratko vrijeme osvojiti vjernu publiku i zasluženo pronaći svoje mjesto u finalu hrvatske glazbene nagrade za hit godine Cesarica po odabiru slušatelja. Samouki glazbenik Notno izdanje Miroslava Škore čini 30 pjesama. Riječ je o samo djeliću bogatog opusa toga samoukog glazbenika.

Svaka od trideset pjesama pridonijela je hrvatskome stvaralaštvu u više od 35 godina Škorina muziciranja, zbog čega bi izdvojiti neke od njih kao hitove bilo nepravedno zapostavljanje drugih, jednako poznatih i njegovoj publici izrazito bliskih. Primjerice, pjesme Mata, Ne dirajte mi ravnicu, Šumi, šumi javore, Reci, brate moj ili Garavušo garava jednako će glasno odzvanjati u publici kao i pjesme Kuća na kraju sela, Otvor’ ženo kapiju, Zašto lažu nam u lice ili Vrijedilo je. Usto, listajući uredno i vrlo zanimljivo koncipiranu notnu zbirku s priloženim nosačem zvuka i mnoštvom dirljivih fotografija uz detaljna objašnjenja iz svih faza glazbenog odrastanja, čitatelj nailazi ne samo na podatke o godini nastanka, interpretu, skladatelju i aranžeru pjesme, nego i o nagradama koje je zaslužila većina pjesama na izdanju. Najškolovaniji tamburaš Koncizan životopis predstavlja pregled nagrada i cjelokupnog glazbenog stvaralaštva

ključiti kako je »odustao od toga da svojom pjesmom može učiniti više« pomalo je ignorantno, budući da je njegova pjesma dosezala, još doseže i dosezat će razinu narodnih himni koje itekako imaju snagu iznova osvještavati one koji slušaju i poticati one koji djeluju. Stoga je ovo notno izdanje samo jedna od medalja kojom Hrvatska može izraziti zahvalnost tom skladatelju, interpretu i producentu. Iako sȃm »glazbeno nepismen«, što će skromno reći u više navrata, njegovo stvaralaštvo opismenjuje; zato se zaista iskreno nadamo da se notni album neće zaustaviti na broju trideset.

Zrinko Tutić, Semir Hasić Semmy i Mirjana Matić

Političko osvještavanje Nije novost kako velik dio opusa Miroslava Škore čini političko osvještavanje naroda, dirajući u bolne teme, no za-

rema riječima muzikologinje Erike Krpan, Škorin svaki stih, svaka melodija zrači istinskom ljubavlju prema zavičaju, prema domovini

BROJ 204, SRPANJ 2017.

i diskografije toga, između ostalog, diplomiranog građevinara i uskoro doktora ekonomije. Potonja činjenica utjecala je na njegov medijski nadimak »najškolovanijeg hrvatskog tamburaša«. Međutim, kako je i Erika Krpan istaknula u svojem predgovoru, u kojem je nabrojila sve bitne značajke Škorina rada, o sintagmi tamburaška glazba i »običaju gotovo automatskog svrstavanja Škorina rada u područje tamburaške glazbe« vrijedi raspravljati. Naime, postavlja se pitanje što točno obuhvaća tamburaška glazba vezana uz Škorin opus koji, štoviše, posljednjih 20 godina u svojem aktualnom pratećem sastavu nema nijednog tamburaša. Potaknut efektom koji je uvelike proizvela medijska papagajnica, i sam će skladatelj na promociji zaključiti kako »sintagma tamburaška glazba pripada nečemu što nema veze s mozgom«.

Ivana Martinac i sin Roko

Željko Barba, Darko Bakić i Ante Pecotić

Nitko nije imun na Škorine dobre šale, pa ni muzikologinja Erika Krpan

Četvrti album violinista Anđelka Krpana i pijanistice Nade Majnarić u uigranom duu

Solo album »krivca« za gotovo svu hrvatsku glazbenu literaturu za tubu

Izbor burlesknih partitura za Ugodan glas tube violinu i klavir

Na kraju popratne knjižice nosaču zvuka Monolog, tubist Krunoslav Babić šaljivim tonom izriče nepobitnu istinu

Violinist Anđelko Krpan na koncertima i albumima uvijek iznenadi zanimljivim kombinacijama djela domaćih autora vačnih sonata, suite ili pak capriccia, jednom riječju, to su važna koncertantna djela u opusima svojih autora nđelko Krpan je i u tome je i vrijednost ovoga napovrstan poznavatelj ra da se u paleti jednog raspoloženja hrvatske violini- opravda konkretan izbor. Uz takav stičke i gudačke estetski nazor, posrijedi je i dokaz literature iz prve da se skladbama studiozno pristupilo i našla se poruke kao solist i kao veznica kojom su Papandopulo/Matz/ voditelj Gudačkog se nanizale skladKlobučar/Horvat/ kvarteta Sebastian. be različitih naraUhlik Dugogodišnjim je dještaja i ukusa, odlovanjem ostavio traga Alla Burla nosno skladatelju hrvatskoj izvodilačkoj skih opredjeljenja. Croatia Records praksi kao rijetko tko, Tako osim već prepremda posljednjih poznatljivog Padesetljeća, srećom, pandopula, sonazapažamo sve više ta Rudolfa Matza interpreta osviještenih otkriva autora koji za podneblje i glazmože svojim čelibenu kulturnu baštinu stičkim iskustvima svoje zemlje. Poput pridonijeti da djeDarka Petrinjaka, ali lo za violinu zvuči i nekih drugih važnih drukčije, apartnije i glazbenika koji se zanimljivije. zalažu za otkrivanje,

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Piše: Đurđa Otržan

izvedbe i rasprostiranje znanja o našoj glazbenoj praksi, njemu je pošlo za rukom da to iskaže koncertnom djelatnošću i doista istrajnim priređivanjima svaki put novog odabira iz hrvatske glazbe koje potom objavljuje na nosačima zvuka. Kako Croatia Records, opet srećom, ima sluha i potpomaže takve napore, ovaj je nosač zvuka četvrti u nizu u suradnji s pijanisticom Nadom Majnarić, s kojom se Anđelko Krpan do sada predstavio kao perfektno uigran duo.

Temperamentna oznaka burleske izvučena u naziv albuma stoji, s obzirom na dosta zamjetljivu stilsku karakteristiku u barem jednom stavku predstavljenih skladbi, a stvara i neku vrstu nimbusa za cijele skladbe, ali tu se može povući i fina razlika u rukopisu svakoga od skladatelja. Ironični, burleskni ili podrugljiv odmak od izravne tonske komunikacije drukčiji je kod Papandopula, povezan s humorom, razigranošću i obijesnom prpošnošću, dok je npr. kod Klobučara posrijedi i neka gorča nota, tamniji rezovi i slično. No na tome se ne može ostati. Posrijedi je pet promišljenih, ozbiljnih, da tako kažem bez obzira na žanr, skladbi koje nose dignitet formalnih trosta-

Posebno se Tri capriccia Stanka Horvata ističu u promišljenom pristupu violini, koji su još za davnašnje praizvedbe u prostorijama Društva skladatelja u Zagrebu izazvali prilično zanimanja. No tada još nije bilo interpreta koji bi se trudili da svojim angažmanom obogate svoj repertoar hrvatskom glazbom kao dovoljnom da ispuni, recimo, 70 minuta glazbe, koliko ovaj nosač zvuka ima, a da time ne naruše pojam »pravog« koncerta. Danas, zahvaljujući tematskim nosačima zvuka Anđelka Krpana, možemo se uvjeriti da nije tako. Cijela snimka ima elegantnu snagu cjeline, svaki je stavak odigran atraktivnom jasnoćom tematskog materijala, ton je ponekad izražajan i iznad očekivanja te se cijela snimka doima poput neke suite protkane istim raspoloženjem, oštrih obrisa koje tek iz kontrasta balansira sadržaj temama iz hrvatskog folklora. Neobičan podvig. Ali je rezultat dostojanstven, kako u konceptualnom, tako još više u estetskom pogledu. Papandopulo i Matz posvećivali su svoje skladbe Humlu i Pinkavi, učiteljima i virtuozima, a Uhlik je to učinio za Anđelka Krpana. Time se tradicija oživljuje i održava.

tube ugodan jazzy obojen glas koji pjeva drukčije od svih poznatih instrumenata. Vidljivo je da su skladatelji zreli za tubu; a kraju popratne knjiži- shvaćaju je u novim mogućnostima izrace nosaču zvuka Mo- za, s obzirom i na nove trendove u suvrenolog, tubist Krunoslav menoj glazbi, što ide na ruku populariziBabić šaljivim tonom ranju toga instrumenta. A vidljivo je i da izriče nepobitnu isti- su nadahnuća takva da za interpreta tranu da je on krivac za že upravo tubu. Ulaganje u stvaranje nogotovo svu hrvatsku glazbenu literaturu vih skladbi za tubu posredovanjem Kruza taj instrument. Doista je tako, a svo- noslava Babića učinilo je puno i za hrvatjim stalnim i upornim sku solističku glazbu i za djelovanjem Babić je to i pozornost koju se isplati Iz pera hrvatskih dokazao. Osim suradnje posvetiti tom katkad zaskladatelja, u kvartetu XL, i vlastitih Krunoslav Babić, nemarenom instrumentu koncertnih napora, ovaj tuba / Srebrenka ili osuđenom tek na huje nosač zvuka predstaPoljak, klavir morističke upade. Knjivio niz hrvatskih skladbi žica je opremljena naiz pera autora različitih Monolog pisima Davora Merkaša stilskih opredjeljenja i mai Krunoslava Babića s hom mlađih autora. Cantus d.o.o. prijevodima na engleski i njemački jezik, kako bi bila pristupačnija slušaOsim prelijepe uvodne teljima izvan granica Hrskladbe po kojoj je nosač zvuka nazvan Monovatske. Dakako da sam log, tu je novootkrivena pionirski rad na promicaskladba Borisa Papannju toga instrumenta ne dopula Groteska, pisana bi bio dovoljan kad Krudavnih dana za Opatijske noslav Babić ne bi poljetne večeri. Pa iako se tu razaznaje onaj odnos prema tubi koji najlakše dolazi do izražaja u parodijama i groteski, djela koja slijede pokazuju drugačiji odnos prema tom instrumentu toplih dubina, skladbi koje su i same formalno dorađene, inovativne i donose svoju priču ispričanu dubokim, mekanim timbrom tube. U Nostalgy & Hope Teodora Sucala Matei nije svećeno ta djela i izvodio, snažno i kontoliko sretno pogodila mogućnosti tube trolirano, s dobrim osjećajem za dinamičkao primjerice Davor Bobić u Capricciu. ko nijansiranje. Njegove su izvedbe ipak Mladi skladatelj Matko Brekalo stvorio je ono najvrednije na ovom albumu jer se također persiflažu na jednu mitsku temu o patuljku, a Gordan Tudor se upustio u dobiva dojam da se više od toga nije ni pravi pothvat, zvučno oslikavajući kon- moglo dobiti. U to i vjerujemo, a njegov cept dade s početka 20. stoljeća. Uz Tu- osjećaj za komorni sklad s klavirom odadorov poliptih, tri valcera Tomislava Uhlika je i glazbenika koji je puno uložio u sebe, tubi daju složenu ulogu pravog solistič- njegujući vlastiti koncertni habitus. Ukratkog instrumenta s dobrim poznavanjem ko, osim što su na nosaču zvuka mahom boja i registra u kojima se njezina naracija lijepe skladbe, one su i lijepo odsvirane, može kretati. Eminentno kantilenski ras- pa će možda stvoriti i nove poklonike položene teme Uhlikovih valcera čine od među mlađim slušateljstvom. Piše: Đurđa Otržan

Album iz nakladničkog izloga HDS –ove tvrtke Cantus d.o.o.

Orkestar riječke Opere snimio dva koncerta Borisa Papandopula za njemačkog nakladnika

Boris Papandopulo kao riznica hrvatske glazbe

Prilagođeno svjetskom glazbenom ukusu

Riznica hrvatske glazbe naziv je luksuznog izdanja najboljih ostvarenja velikog hrvatskog skladatelja

Album inozemnom tržištu nudi uvid u stvaralaštvo majstora koji je podjednako znao biti klasik, tradicionalist i modernist a da pritom stvori osoban, tečni glazbeni jezik

ku filharmoniju ostvario brojne izvedbe djela hrvatskih autora, a svojim je aziv ovog luksu- senzibilnim i briljatnim stilom osvajao znog izdanja pot- publiku. Tarbuk je pak s vrhunski škopuno je opravdan. lovanim Goranom Končarom, kao Doista se radi o solistom na violini, ostvario suradnju prvog čitanja cjelosnog autografa i takoRiznica hrvatske reći prve prave cjelodjelima koja se mogu glazbe/Boris vite izvedbe, sa svim uvrstiti u riznicu hrvatPapandopulo kadencama. Valja ske glazbe, jer su ne obratiti pozornost na samo najpopularnija, Sinfonietta ono što je zapazio još kao što je Sinfonietta Dobronić, a to je naza gudački za gudački orkestar čin na koji se Papan(hrvatski pandan orkestar, op. dopulo odnosi prema Brittenovoj Simple 79 solistu, protagonistu i Symphony i Klasičnaratoru svojih glaznoj simfoniji Sergeja Koncert benih ideja. Prokofjeva), nego i za violinu i najsnažnija majstoNavikli na izvedbe Jorova ostvarenja. Sve orkestar, op. sipa Klime, koje su o djelima (kad su nabile prožete Kliminim 125 stala, kakvo značenje toplim osjećajnim zaimaju za njegov opus hvatima, sada se moCantus d.o.o., 2016. i hrvatsku glazbu) žemo predati drugapruža temeljit, a opet čijoj interpretaciji koja koncizan tekst najbodjelu pridaje sva njelje poznavateljice Pagova stilska i virtuopandopulova opusa, zna obilježja moderErike Krpan. Ona je uz nog sloga, ali i tradisvoje viđenje, posve cionalno povjerenje antologijski za ovo izu vlastitu prosudbu. danje, priložila i davni Papandopulo je jatekst–kritiku skladatesno i strasno osjećao lja Antuna Dobronića svoj stilski put i to ga iz onodobnog dnevčini velikim i posebnog tiska (1944.). Time nim. Goran Končar je ovdje u dvose autoru odala dvostruka počast, strukoj ulozi: kao koncertni majstor jer imamo prilike uvjeriti se u akribiju Zagrebačke filharmonije u izvedbi i pomnju kojom su se nove skladbe Sinfoniette za gudački orkestar i kao pratile sredinom 20. stoljeća, a uz to solist u izvedbi Koncerta za violinu i daju još jednu vizuru koja nam otkriva orkestar. Utoliko je on doista prva vionovi obzor doživljaja djela. lina ovoga nosača zvuka. Uz tako informativan sloj kontekstualizacije, osim što se radi o dva možda najvažnija instrumentalna koncertantna djela koji niti gube na svježini niti slabe u suvremenoj ocjeni skladateljske vrijednosti, ono što čini ovo izdanje rizničnim jesu i izvođači. Ponajprije, riječ je o dva najvažnija zagrebačka orkestra, Zagrebačkoj filharmoniji i Simfonijskom orkestru Hrvatske radiotelevizije. Također i o njihovim dirigentima (Kazushi Ono za Sinfoniettu i Mladen Tarbuk za Koncert za violinu i orkestar). Obje su izvedbe koliko rijetke, toliko i važne. Kazushi Ono je u razdoblju kad je vodio Zagrebač-

Izdanje je dojmljivo likovno opremio Luka Gusić. Boris Papandopulo je napisao mnogo djela, koja se nalaze na mnogim nosačima zvuka u različitim kombinacijama, međutim, ovaj je, kao što bi rekli anglosaksonski kolege must have izdanje, nešto što se mora imati, jer stoji u žarištu Papandopulova opusa. Uz to, ugodno je što je na jednom mjestu maestro okupio članove Zagrebačke filharmonije i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, ansamble kojima je za života vrlo uspješno ravnao.

s ovih prostora, osobito u ratnim, turbulentnim vremenima.

imfonijski orkestar ri- Same su izvedbe također vrlo privlačječke Opere HNK–a ne i imaju suvremenu formalnu snaIvana pl. Zajca iz Rijeke gu pogleda na druge stilske smjerona ovom nosaču zvu- ve osim strogo klasičnog. Upravo ono ka snimljenom u riječ- što Papandopulovoj glazbi treba. Majstor u svakom žanru, k o m i u svakom ponajbolji, kazalištu, a objavljenom Boris Papandopulo od lirskih narodnih nau Njemačkoj, nudi me3. Koncert đunarodnoj javnosti pjeva kojima vrve poladva atraktivna solistička gani dijelovi stavaka, do za klavir / koncerta Borisa Papanrazigrane oštre vedrine Koncert za dopula. U klavirskom je koja ide do burleske ili koncertu solist Oliver violinu pak do sonornog, prTriendl, entuzijastičan štavog zvuka big bencpo (Classic i iskusan pijanost u da. To današnji izvođaProduction svakom pogledu, dok či znaju izvesti s pravom Osnabrück), Germany, je violinistička dionica mjerom i neosjetno preu rukama mlade kinetakati melodijske fraze ske zvijezde u usponu, iz jednog stilskog idioDona Zhua. Izvedbama ma u drugi. Osim toga, ravna Finac Ville Matvedanašnjem uhu pisanje jeff, također mladi sklau jazz stilu iz šezdesedatelj, pjevač i dirigent tih godina prošloga stokoji je uspostavio dobre ljeća drukčije zvuči: daodnose s ansamblom našnji je slušatelj upućeriječke Opere. niji, s više slušnog iskuNosač zvuka opremljen stva, može bolje i više je knjižicom na njemačuspoređivati, čak i ako kom i engleskom jeziku nije ljubitelj jazza, jer to je iz pera poznavatelja i prijegornog promicatelja hrvatske glazbe Davora Mer- jednostavno dio kulture. Tako se ponakaša. Uz jednu od najkonciznije i stilski šaju i Triendl i Matvejeff, dok Don Zhu najljepše napisanih biografija Borisa Pa- tome dodaje još i izbrušenu, ali ne popandopula, Merkaš u popratnom tek- tisnutu dramatiku svoje uzgibane violinstu iznosi obilje podataka o oba solistič- ske dionice. Tako su obje izvedbe svjeka koncerta. Smješta ih u vrijeme i pro- že, svaka na svoj način, i donose novo stor, koordinira mjesto tih djela u opusu čitanje Papandopula kako ga tumači našeg velikog skladatelja i uopće se u Ville Matvejeff, bez tromosti i sentimensvakom pogledu brine da slušatelji dru- talizma, jasno, artikulirano i s povjeregih sredina dobiju točnu i vrijednu in- njem u same note. Možda na neki naformaciju, stručno osmišljenu i prilago- čin reduktivan, njegov je pristup Papanđenu europskom i svjetskom glazbe- dopulovoj glazbi time dao prostora da nom ukusu te suvremenom pogledu sama zazvuči u svoj ljepoti. To se najna umjetnost. Tako doznajemo da je u ljepše čuje u stavku na turopoljsku temu slučaju koncerta za violinu upravo riječ- Lepi Juro. Pa se iako iz brojnog opusa ki orkestar bio taj koji je 1969. ponovo Borisa Papandopula ta dva djela čine izveo to djelo nakon povratka partiture malo, oni inozemnom tržištu nude uvid skladatelju u ruke. Tako je stvorena pou stvaralaštvo majstora koji je podjedvijesna poveznica kojom se taj orkestar može podičiti. Uistinu, ta su dva izabra- nako znao biti klasik, tradicionalist i mona djela svaki za sebe opterećeni miste- dernist a da pritom stvori osobni, tečrioznom poviješću kojima su se puto- ni glazbeni jezik namijenjen svima. Novi autografa pojavljivali i nestajali, pove- sač zvuka je predstavljen vrlo uspješno zujući usput nekoliko imena hrvatskoga u veljači ove godine u Rijeci, pa mu želiglazbenog života u priču o revitalizaciji mo dobru prođu na inozemnom, možda važnih djela hrvatske glazbe. To stvara čak i kineskom tržištu, a Papandopulododatnu auru životnih i umjetničkih priča voj glazbi da nađe nove slušatelje.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Piše: Đurđa Otržan

Piše: Đurđa Ortžan

U d v o r a n i H D S – a 19 . l i p n j a 2 0 17. p r e d s t a v l j e n C D F o r e s t G I I P U J A s a s t a v a D a m j a n s u i z d a n j u M e n a r t a

Glazbene muze u sukobu sa silama prirode Treće diskografsko ostvarenje sastava Damjana Grpca donosi autorske skladbe i obrade tradicijske glazbe Istre i Kvarnera pristupom koji bismo mogli nazvati free jazz–etno, a snimljeno je uživo u prirodi, na improviziranoj pozornici u šumi

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Piše: Davor Hrvoj

astav Damjans kastavskog kontrabasista i skladatelja Damjana Grpca, koji se posvetio izvedbama suvremenog jazza u spoju s tradicijskom glazbom Istre i Kvarnera, objavio je treći nosač zvuka. U ovom slučaju nosač zvuka je USB memory stick koji je utisnut u drvenu pločicu dimenzija CD–a, a na nju su otisnuti tek osnovni podaci. Objavljivanjem na sticku, s a zapisima u viso-

Kastavski kontrabasist i skladatelj Damjan Grbac u svojem sastavu Damjans spaja suvremeni jazz i tradicijsku glazbu 66 Istre i Kvarnera

koj HD rezoluciji, projekt je predstavljen u vrhunskom spoju slike i zvuka. Pločice su napravljene od drva oraha izraslog na kvarnerskom području te drva trešnje, u samo nekoliko primjeraka. Šumski efekti Naziv albuma, Forest GIIPUJA, izravno upućuje na zamisao o projektu. Naime, snimili su ga, a djelomično i osmislili, u šumi na obroncima Učke, u izravnom doticaju s prirodom i zvukovima okoline. Uostalom, glazba Istre i Primorja uvijek je bila zastupljena na području Parka prirode Učka, što je također bio jedan od razloga za snimanje u tom okruženju. Proplanak je bio laborato r i j za

glazbena istraživanja, a znanstvenu nitko od glazbenika nije imao iskustvo opremu čine glazbala, mikrofoni i pre- snimanja u prirodi pa su proces istranosivi audio studio. Svojim su entuzi- živanja i očekivani rezultat bili potpujazmom privukli i one kojima je glaz- ne nepoznanice. No zahvaljujući velibena znanost tek strast ili ih uopće ne koj slobodi koju su laboranti imali, rezanima, ali u labosu su zultat istraživanja bio je se našli stjecajem okoliznad svih očekivanja. Damjans nosti. Naime, tijekom Na ovom albumu njiizvođenja pokusa pojahova je glazba moćniForest vio bi se pokoji zbunjeni ja, a prožimanje tradiGIIPUJA planinar ili biciklist, ali i cionalnog i suvremerazna druga bića sumnog zvuka doima se Menart d.o.o. njive inteligencije i još organskim. neistraženog poimanja glazbe, koja su sa Luđačke sopele znatiželjom pratila džezističke improvizacije. To ne bi bilo moguće Znanstvenici okupljeni ostvariti da se ne radi o u ekipi Damjans (saksofonist Andreas sjajnim glazbenicima, istomišljenicima Marinello, sopilaš i violinist Marko First, koji taj glazbeni koncept zajedno razvikontrabasist Damjan Grbac i bubnjar jaju već pet godina. Marinello, First, GrTonči Grabušić) tom su prigodom imali bac i Grabušić potpuno su se stopili s dan otvorenih vrata. glazbom, »sviraju ko jedan«, osluškuju se međusobno, ali su cijelo vrijeme i u Svaku su skladbu odsvirali kao na kon- interakciji sa zvukovima okoline, provocertu, samo jedanput, i na nosač zvu- ciraju, odgovaraju na provokacije, osjeka je uvrstili bez nasnimavanja ili pro- ćaju jedan drugoga. Fascinantne su čišćavanja zvuka. Veći dio zvuka sni- i uzbudljive interakcije koje ostvaruju mljen je samo na dva mikrofona koji su Marinello i First, svirajući unisono, ali i snimali široku sliku: zvukove šume i sa- u posve slobodnim improvizacijama u stav, a ostalo dolazi iz mikrofona bližih kojim sopran–saksofon »bocka« sopeglazbalima, što je omogućilo dobivanje lu, suprotstavlja joj se, ali se također posebnog zvuka. Također, za snima- uvija oko nje, mazi je, bježi joj i vraća nje nisu korišteni efekti kao što su re- joj se, dok Grbac i Grabušić prate svaverb ili echo, već su svi zvukovi prirod- ki njihov potez, potičući ih na još žustrini, potekli iz šume, »pokretani na pe- ji dvoboj. Pritom se ne libe upustiti se dale a la Kremenko«. Šumovi u free jazz, posegnuti za citatima jazz šume postali su sastav- standarda ili pak izvedbe koje u svonim komponentama jim ritmičkim obrascima i načinu razviumjetničkog djela. janja podsjećaju na glazbu progresivZanimljiva zami- nih rock–skupina s početka sedamsao donosi ve- desetih. To je luđački zvuk sopela koje lik rizik, ali se First stavlja u sasvim drukčiji kontekst, isplatilo, jer su primjeren zvuku sastava suvremenog izvedbe na- jazza koji se upušta u slobode kolekdahnute, pro- tivne improvizacije. U jednom trenutku življene i intu- kao da ste u nekom kvarnerskom selu itivne, osjeća na pučkoj svečanosti, a već u sljedese zajedniš- ćem u zadimljenom noćnom klubu u tvo i komuni- kojem urlate na solista koji se potpukativnost. Na- no izbezumio u svojoj free improvizaciime, bio je to ji. Urlate zato što ne želite da prekine eksperiment svoju bjesomučnu potragu za bîti glazz a s n o v a n be u kojoj se iscrpljuje do krajnjih granisamo na ca. Na trenutak pomislite da je to nesp r e t p o - pojivo, ali Damjansi vas brzo razuvjere; stavka- za njih je nespojivo spojivo, nemoguće m a , postaje moguće. j e r

vi su zvukovi prirodni, potekli iz šume, »pokretani na pedale à la Kremenko«

Veselino Jazz Project objavio drugi album

Himnična apoteoza fusionu Piše: Saša Drach

Jedinstvena prigoda Tako je bilo i na predstavljanju albuma, održanom 19. lipnja u dvorani Hrvatskog društva skladatelja u Zagrebu, na kojoj su izvodili skladbe s albuma i prikazali segmente iz filma kojima su tek djelomično dočarali ugođaj u kojem je djelo stvarano. Riječ je o filmu koji je dio projekta Forest GIIPUJA, a donosi snimke izvedbi koje su prenesene i u audio zapisu te izjave glazbenika. Sudeći prema reakcijama prisutnih, projekt je pun pogodak, a Damjansi su pokazali da su im adut žive svirke. Uostalom, Grbac je svoju glazbu, koju je skladao za ovaj sastav, od samog početka pisao nadahnut zvukovima i prizorima prirode te je logično da je nastavio tim smjerom, ali ovom prigodom u još izravnijem dosluhu s predmetom inspiracije. Umjesto da fascinaciju zvukovima, bojama i krajolikom ponese u sjećanju, odlučio je pozornicu i tonski studio smjestiti u taj ugođaj i na licu mjesta sukobiti svoju kreativnost i kreativnost članova sastava sa silama prirode. Taj je spoj donio drukčije izvedbe već poznatih pjesama, ali je rezultirao i nekim novim djelima nastalim na licu mjesta, na šumskoj pozornici, ad hoc, u dosluhu s trenutačnim nadahnućem. Osim što pružaju osebujan spoj tradicije i suvremenog, sve su skladbe divni predlošci za neobuzdane, slobodne izvedbe. Sa svojeg prvog albuma, GIIPUJA, odabrali su narodne pjesme Cviće moje, Lipo jadri novi brod po moru i Nemantinjada u Grpčevim obradama, a s drugog, Gerbaz GIIPUJA, Grpčeve skladbe Maybe Not Fast i Daš te Angry Man koju je napisao s Marinellom, kao i Griz Gros sopilaša i violinista Daria Marušića koji je bio član prve postave, dok su posve nove zajedničko autorsko djelo svih članova Damjansa. Zapravo, radi se o kolektivnim improvizacijama koje su spontano svirali na licu mjesta, a poslije su im nadjenuli nazive: Grezina, Bladanjska, Pluć, Na pomalo i Žalosni Pero te za završetak albuma Big Game Playing koja završava autentičnom grmljavinom, kao upozorenjem da tako nešto nikad neće biti moguće ponoviti. To od Damjansa i ne očekujemo. Želimo da svaki put budu drukčiji, da nas iznenade, šokiraju, ponovno povedu u neistražene kutke ljudskoga uma i tajanstvene čarolije prirode!

uka Veselinović jedan je od mnogobrojnih hrvatskih jazz glazbenika koje je iznjedrila izuzetno plodna kvarnerska jazz klima. Rođeni Opatijac, s promjenjivom, uglavnom zagrebačkom adresom, studirao je na prestižnom bostonskom glazbenom koledžu Berklee, gdje je stekao dragocjena iskustva i poznanstva te puno svirao.

Basist, aranžer i skladatelj Veselinović upravo je tamo pokrenuo svoj autorski Veselino Jazz Project, snimio dosta materijala i 2012. objavio debitantski album Magnetic Whale. Veselinović se ne libi najrazličitijih glazbenih suradnji, ni popa, ni rocka, što se osjeća i u njegovu jazzu, stoga možda i ne iznenađuje što je jednu njegovu skladbu, Deep Skin, za svoj singl iskoristio i američki rap sastav Arrested Development. Da je ostavio traga na

Berkleeju, potvrđuje činjenica da na njegovu novom, drugom albumu, Romantic Egg is Going Home kao gost svira tamošnji profesor, trubač Darren Barret. Romantic Egg je album modernog jazza, kvinteta predvođenog Veselinovićem na basu (on također pjeva i autor je), a uz njega nastupaju Zvjezdan Ružić na klaviru (naš možda trenutačno najagilniji mladi jazz pijanist), Peđa Milutinović na bubnjevima te Lenart Krečić i Vojkan Jocić na tenor–saksofonima. Album otvara Kun, kan, kin, skladba koju nose vokalize i ritam, ali i melodija koja upućuje na kvarnersko podrijetlo skladatelja; no već druga, Wind, pokazuje sklonost širini, recimo fusionu, s više prostora za meke dionice basa. A Veselinović je odličan basist i njegovi solo proplamsaji izuzetno su uzbudljivi. Dok su u trećoj, naslovnoj skladbi najzanimljivija nadigravanja klavira i basa, te basa i bubnja, na četvrtoj, Away, nakon duljeg, odmjerenog uvoda, gostujuća truba Darrena Barretta unosi divan post bop nemir

i dovodi do uzviVeselino Jazz šene atmosfeProject re. Vokali, odnosno vokalize čine Romantic važan dio sounEgg is Going da ovog albuma, iako ostaju uvijek Home nekako po strani. Sjajan je taj raziprivatno izdanje grani Veselinovićev bas i u Letter to Dear Friend, a fusion duet klavira i basa ponese i Just Passing Though, i dalje u pozitivnom ozračju suprotstavljanja raznih stilova. Posljednje tri skladbe, duhoviti Dobar dan i umirujući Trek Travel održavaju taj ugođaj, dok se Push može shvatiti kao himnična apoteoza fusionu s nekoliko izvrsnih saksofonskih solaža.

Vjekoslav Crljen

A. J. Jazz Quintet

Solo Double Bass

Common Language

Hitchtone

Aquarius Records

Kontrabas je jedan od najzagonetnijih instrumenata u jazzu. Često, iz drugog plana, tek pomaže drugima da zvuče bolje, posreduje između onoga koji drži ritam i solista, postavlja tonalitetnu središnjicu sastava, određuje osnovni puls, ali i postavlja harmonijsku osnovu. Konvencionalno gledano, osnažuje glazbene veze sastava i pomaže odrediti kontekst za najvažnije — improvizaciju. Ovaj je album, međutim, album solo kontrabasa. Odvažno, s obzirom na to da nema ni pratnje, ni elektronike, čime se inače pomažu i najveći, kao recimo Francuz Renaud Garcia–Fons. Na albumu su redom poznati standardi velikana kao što su Mingus, McHugh, Parker, Bonfa, Ellington, Bach, Weil — i Crljen sam protiv svih. Kao da se nalazi na pozornici usred nepostojećeg sastava. U jednom trenutku svira temu, u drugom harmonsku pratnju, nikad ne odstupajući od ritma, a onda u sve to unese i improvizaciju. Oni koji od standarda očekuju da zvuče isto, neka ne preslušavaju ovaj album, ali oni koji traže nešto novo, koji shvaćaju da je jazz uvijek osvajanje novih sloboda, neka (strpljivo, molim) ovaj album uzmu u ruke. Od uzbudljive Haitian Fight Song, do sto puta prežvakanog Mack the Knife koji Crljen smjelo rastavlja do atoma. Nije ga na njegovu putu uvijek lako slijediti, ali nas čini sigurnima da jazzu još nije odzvonilo. (Saša Drach)

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Veselinović se ne libi najrazličitijih glazbenih suradnji, pa ne iznenađuje što je jednu njegovu skladbu, Deep Skin, za svoj singl iskoristio i američki rap sastav Arrested Development

Debitantski album kvinteta koji vodi pijanist Ante Jeličić čine autorske skladbe nastale, kako navodi autor, u kratkom razdoblju 2003., ali ih zbog mnogo razloga nisu uspjeli snimiti prije. Album je to, kako kaže vođa benda, s utjecajima Coltranea, Monka, Evansa i Jobima, na kojemu uglavnom klavir vodi glavnu riječ, bilo da se radi o punom sastavu (Miro Kadoić na saksofonu ili flauti, David Jarh na trubi, Josip Marcelić na kontrabasu i Vedran Supičić na bubnjevima), bilo pak o klasičnom klavirskom triju, kao na uvodnoj skladbi Bossa n’avi ili Nuclear Bluesu, ili pak kvartetu u Second Turn Song, gdje Kadoić preuzima glavnu ulogu. On je izuzetno pojačanje sastavu, kao glazbenik sigurnog tona i kao prokušani džezist koji sigurno može puno pomoći, ne samo kao producent. Album je to mirnog, opuštenog, ljetnog ugođaja, nimalo spektakularan, ali na kojemu se zaista čuju navedeni uzori. Odabrani elementi su dobri, s njima se čini kao da je teško promašiti, iako znamo da nije tako, a album koji je snimljen u kratkom vremenu ujednačen je i odličan temelj za daljnja istraživanja koja sigurno stoje pred tim znatiželjnim mladim glazbenicima. (Saša Drach)

Omiljeni riječki pjevač ost vario san snimivši album s Jaz z orkest rom H RT– a

Pjevač koji zrači pozitivnom energijom Tolja je mudro odabrao pjesme koje imaju potencijal, bez obzira na to u kojem se idiomu izvode, a u obradama vještih aranžera one su poprimile dosad nepoznat karakter

vo nije prva suradnja pjevača Marka Tolje s Jazz orkestrom, ali je dosad najvažnija. Jazz orkestar HRT–a pod

vodstvom Andreasa Marinella pokazao se pravim odabirom za ostvarenje projekta o kojem je Tolja godinama sanjao — snimiti pjesme koje voli u ozračju swing glazbe. Poštovanje autorima Skladbe koje je odabrao s članovima

Marko Tolja za album uz Jazz orkestar HRT-a odabrao je skladbe po svojoj mjeri 68

orkestra kao da su krojene po njegovoj mjeri, kao da je ostvario povezanost s autorima, a to se postiže dugogodišnjim studioznim proučavanjem. I aranžeri su se pobrinuli da bude tako (Andreas Marinello, Joe Kaplowitz, Miron Hauser i Zvjezdan Ružić), da se Tolja ugodno osjeća u izvedbama te da slušatelje zaintrigiraju novim pristupom

skladbama koje svi poznaju. Slušajući ih, stječemo dojam da Tolja u ovom kontekstu pliva kao riba u vodi. Uostalom, takvu glazbu sluša cijeli život i istinski uživa u njoj. CD–om su odali poštovanje i priznanje autorima hitova koje su proslavili Psihomodo pop, Bijelo dugme, Urban & 4, Parni valjak, Aerodrom, Toni Cetinski, Neno Belan,

DAVOR HRVOJ

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Piše: Davor Hrvoj

Matija Dedić snimio još jedan CD s uglednim stranim glazbenicima

Prepoznatljiv jazz skladatelj i pijanist Ovaj album, koji donosi uglavnom Matijine skladbe, potraga je za glazbom, traženje novih granica, ispitivanje boja, vlastitih emocija i opredjeljenja Piše: Saša Drach

Marko Tolja & Jazz orkestar HRT–a

Stavi pravu stvar Aquarius Records

Majke i drugi, a koje su odmaknuli od izvornika i obradili na način blizak jazzu. Radi se o svojevrsnom best ofu — jednom od niza mogućih — hrvatske zabavne i rock glazbe. To su skladbe Ja volim samo sebe Davora Gopca, Bitanga i princeza Gorana Bregovića, Rijeka snova Nene Belana, Nocturno Zdenka Runjića i Jakše Fiamenga, Teške boje Gorana Bareta, Ugasi me Huseina Hasanefendića Husa, Sanjaj me Rajka Dujmića, Blago onom tko te ima Mire Buljana i Nene Ninčevića, Stavi pravu stvar Jurice Pađena, Budi moja voda Damira Urbana i Putujem Olje Dešića. Uvjetni jazz Odabirom skladbe Putujem Tolja je, možda i nesvjesno, izrazio zahvalu autoru, važnom suradniku i mentoru Dešiću, te je ukazao na iznimno produktivnu i kvalitetnu riječku glazbenu scenu koja je odigrala važnu ulogu u njegovu razvoju. Dio te scene je i Urban, a već godinama i Belan, što znači da se nisu slučajno našli na ovom popisu. Jazz — uvjetno rečeno. Naime, iako se radi o aranžmanima bliskim jazzu, ostvarili su izvedbe koje će zaintrigirati širi krug ljubitelja raznih žanrova. Najvažnije je da je Tolja prepoznatljiv i pozitivan, da zrači kao uvijek. Zadovoljni su svi pa će Tolja s Jazz orkestrom HRT–a ovoga ljeta održati nekoliko koncerata diljem Hrvatske.

akon što se okušao u cijelom nizu projekata i sastava, povratak Matije Dedića komornom izričaju u kojem je, kako je sam rekao, s manje pokušao reći više, zaista je divno osvježenje. On se, naime, već dugo nema potrebe dokazivati, njegovo savršeno vladanje instrumentom odavno se podrazumijeva. Stoga je ovaj album doista najprije potraga za glazbom, traženje novih granica, ispitivanje boja, vlastitih emocija i opredjeljenja.

upa The Meaning of the Blues. Mnogi su se okušali u izvedbi te skladbe, pa i Matiji omiljeni Keith Jarrett koji je njom otvorio svoj glasoviti prvi album Standards. No nema bojazni, ovo je nešto sasvim drukčije. Tu je do punog izražaja došao cijeli kvartet, a violončelo je ilustriralo ozračje klasičnog komornog ansambla, dodajući time u nizu spojeva instrumenata divne promjene raspoloženja pa ne bismo imali ništa protiv da je trajala i znatno dulje.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

ako se radi o aranžmanima bliskima jazzu, odabrane skladbe raznih hrvatskih pop–rock autora zaintrigirat će širi krug ljubitelja raznih žanrova

Put od klasike Snimio ga je u kvartetu (Matija Dedić — klavir, Noah Hoffeld — violončelo, Chris Cheek — saksofon i Johannes Weidenmüller — kontrabas), bez bubnjara, te nekoliko izvedbi solo. Tko poznaje njegove prethodne radove, glazbeni put koji je počeo od klasike i kulminirao u jazzu, odmah će osjetiti tu klasičarsku, europsku komponentu, ovdje istaknutu bojama koje daje violončelo. No najprivlačniji je bluesi ugođaj njegovih skladbi, zapravo cijelog albuma, na kojem ima dovoljno prostora za prepoznatljivo klavirsko fraziranje koje neodoljivo podsjeća na Arsenov rukopis, pa tako atmosfera skladbe His Visit zaista odzvanja Arsenom. To nije nimalo slučajno, jer je album dobrim dijelom nastao u vrijeme kad je Matija snimao upravo Arsenove skladbe, i to nakon što je deset godina s njim nastupao i bio mu, praktički, osobni pijanist. Violončelo, kao u skladbi Children’s Song, slušatelja će asocirati na ugođaj ECM New Series albuma za koje nikad ne znate u kojem će smjeru krenuti.

Matija Dedić

Dedicated ears&eyes RECORDS

Žestoki »uljez« Albumom prevladava intimni ugođaj koji zahtijeva opušteno preslušavanje, no da ne bude posve tako, ubacio je »uljeza«, žestoki Afmazur, skladbu u kojoj iznimno sviraju Jure Pukl — saksofon, Matt Brewer — kontrabas i Johnathan Blake — bubnjevi. Sa South Song vratit će se praktički solo baladi koju će povremeno pratiti bas i nakon toga opet vrlo nježnoj, crossover solo baladi Furgotta. Album završava desetominutnom izvedbom jedine skladbe koja nije Matijina, standarda Bobbyja Tro-

ovratak Matije Dedića komornom izričaju u kojemu je, kako kaže, s manje pokušao reći više, zaista je pravo osvježenje 69

Novi album jazz pjevačice s pop–zaleđem kantautorice i bosanskim podrijetlom progovara pjesmama iz regije

Naša velika pjesmarica Trinaest obrada s novog albuma Vesne Pisarović trebalo bi predstavljati svojevrsnu bit zabavnog glazbenog stvaralaštva bivše države Piše: Dora Dunatov

otkraj prošle, odnosno početkom ove godine na hrvatsku je glazbenu scenu ponovno izronila Vesna Pisarović. Malotko se neće sjetiti njezinih hitova poput Jutro donosi

kraj, Da sutra umrem i Poslije svega kojima je osvajala radijske etere devedesetih godina prošloga stoljeća, kao i pjesme Sasvim sigurna kojom je 2002. pobijedila na Dori i osvojila 11. mjesto na Eurosongu. Međutim, samo četiri godine nakon toga, ta kantautorica bosanskog podrijetla nije samo iščeznula s hrvatske pop–scene.

Naime, ambicija ju je odvela u Den Haag na Kraljevski konzervatorij, gdje upisuje studij jazz izvedbe koju će potom magistrirati na londonskoj školi Guildhall. Takav nagli preokret s pop na jazz izričaj prilično je neobičan, možda čak i pomalo jedinstven na hrvatskoj estradi, s obzirom na to da u njezinoj prvotnoj fazi karijere nije bilo nikakvih natruha poigravanja s jazzom. Ipak, vri-

jedni kontakti koje je tijekom školovanja ostvarila u inozemstvu, 2012. godine dovest će je do jazz prvijenca, s obradama pjesama Elvisa Presleyja, With Suspicious Minds, s kojim će se već sljedeće godine uputiti na europsku turneju i pomalo samozatajno nastupiti i u Hrvatskoj. Tom je prigodom snimila album s kvartetom koji čine prilično utjecajna imena međunarodne jazz scene, poput kanadskog kontrabasista Claytona Thomasa i njemačkog trombonista Gerharda Gschlößla. Drugi album

Vesna Pisarović objavila svoj drugi jazz album

Ta tridesetdevetogodišnja glazbenica predstavila je 28. travnja ove godine i svoj drugi jazz album u izdanju zagrebačke izdavačke kuće PDV Records; naslov je The Great Yugoslav Songbook. U hrvatskom se izdanju vodi pod, možda provokacije radi, nepreciznim naslovom Naša velika pjesmarica. Prema razgovoru s novinarom Srđanom Sandićem za portal Globus, naslov albuma ironična je referenca na The Great American Songbook koji predstavlja »osnovu za cijeli razvoj jazza«. Prema tome, trinaest obrada s novog albuma Vesne Pisarović trebalo bi predstavljati svojevrsnu bit zabavnog glazbenog stvaralaštva bivše države, od kojih mnoge tek u njezinu izdanju dobivaju jazz primjesu. Počevši s hitovima iz pedesetih godina, poput Bijela lađa plovi morem poznatog u izvedbi Zvonimira Krkljuša, te pjesme Ti si obala ta koju je svojedobno interpretirala Bisera Veletanlić, skačemo u 1972. godinu s Baladom grupe Indexi, da bi se s hitovima Sve što znaš o meni i Dale-

Vesna Pisarović

Naša velika pjesmarica/ The Great Yugoslav Songbook PDV Records/ Pozitivan Ritam

ko, daleko Arsena Dedića vratili na kraj šezdesetih godina, a potom i na početak pjesmama Ne pali svetla u sumrak, Zvižduk u osam i Nogometna utakmica. Posljednje dvije, kao i pjesmu Svemu dođe kraj, pjevala je nekoć Beti Jurković. Na album je dospjela i pjesma Nemam te koju pamtimo u izvedbi Tereze Kesovije s kraja osamdesetih godina. U središnji dio albuma zalutao je i jedan sevdah, Moj dilbere, koji se sredinom stoljeća mogao učestalo čuti ne samo u radijskom eteru nego i na usnama samoga naroda uz jednostavnu pratnju gitare. Album zatvara šaljiva pjesma Vengo anch’io. No, tu no u hrvatskom prepjevu kvarteta 4M — Idem i ja, ne, ti ne. U novom projektu Vesne Pisarović ponovno su sudjelovala utjecajna jazz imena, poput basista Grega Cohena, pijanista Chrisa Abrahama i saksofonista Gerharda Gschlößla, a instrumentalnom sekstetu priključio se Tony Buck na bubnjevima, Francesco Bigoni na saksofonu te Dieter Kovačić alias Dieb13 na gramofonu. Unatoč obećavajućem sastavu, iz njihove svirke može se naslutiti svojevrsni jam session šestorice neznanaca u smislu koji je i sama pjevačica natuknula u prethodno navedenom razgovoru: »Svi su bili slobodni 28. i 29. studenog i bez ijedne probe snimili smo cijeli album.« Što se tiče vokalne spreme, očekivalo se više s obzirom na renome obrazovnih institucija. Primjerice, jednostavna improvizacija, ograničene altovske mogućnosti i nedostatak glasovne manipulacije (ključne za jazz izričaj) oslikali su početnicu jazz scene koja se daleko bolje mogla izraziti u pop–izričaju. Unatoč popularnosti i prijemljivosti pjesama, od kojih neke još uvijek imaju snagu buđenja najdubljih sjećanja prozvane generacije, njihove vrlo slične obrade s novog albuma Vesne Pisarović mogle bi obogatiti police tek ponekom strastvenom ljubitelju kombinacije jazza i jugoslavenske zabavne glazbe.

Šest reizdanih albuma sa sukusom stvaralaštva velikog pjevača, pjesnika i kantautora

Arsen za nove naraštaje

Kolekcija uistinu sadrži ono najbolje što je kroz prizmu albuma u svojoj karijeri snimio Arsen Dedić

Piše: Bojan Mušćet

eizdavanje šest albuma Arsena Dedića u ediciji Original Album Collection izvrstan je potez Croatia Recordsa koji i na taj način još jedanput podsjeća na stvaralaštvo našega najvećeg pjevača–kantautora. Kako je kompletna Arsenova diskografija koju je realizirao za Jugoton već reizdana na CD–u, a na nekoliko je kompilacija dodano i dvadesetak snimki koje je realizirao za druge diskografske kuće, onda je low budget set Original Album Collection, zapravo, dobrodošlo otkrivanje Arsena novim naraštajima.

Nadahnuto i svježe Tri ostala albuma objavljena su u sljedeća tri desetljeća — Provincija 1984., Ministarstvo straha 1997. (isprva se album objavljen za Koncept VD zvao Ministarstvo, no na reizdanjima za Scardonu 2000. i za Cro-

BROJ 204, SRPANJ 2017.

antautorica bosanskog podrijetla nije samo 2006. iščeznula s hrvatske pop–scene, nego je napravila oštar zaokret prema jazzu, upisavši studij na Haškom kraljevskom konzervatoriju i londonskoj školi Guildhall

Albumska priča Da je bilo kojih Arsenovih šest albuma uvršeno u kolekciju, slušateljima bi u ruke došla vrhunska diskografska poslastica. Urednik izdanja Davor Drezga nije se držao kronološkog poretka, no budući da ova kolekcija sadrži barem tri ključna albuma Arsenove diskografije — nastupni Čovjek kao ja, dvostruki Homo volans i svevremensko Ministarstvo straha — kolekcija uistinu sadrži ono najbolje što je kroz prizmu albuma Arsen snimio. Pritom tri ostala albuma, Arsen 2, Provincija i Na zlu putu izvrsno dopunjuju ovu albumsku priču. Koliko je Arsen velik, dokaz su njegova tri početna albuma, zastupljena na ovom izdanju — Čovjek kao ja, Arsen 2 i Homo volans, objavljena između 1970. i 1973. Dok je Čovjek kao ja sjajna kolekcija njegovih manje–više poznatih pjesama iz šezdesetih (Ono sve što znaš o meni, Moderato cantabile, Moj brat, Kuća pored mora, Čovjek kao ja, Sandra, Bit ćeš uvijek moja...), postavljenih u novi, albumski kontekst, a Arsen 2 album kojim se Arsen pozdravio od titule festivalskoga hitmejkera da bi postao autor s velikim A, Homo volans je vjerojatno ključni dvostruki album hrvatske diskografije. Odnosno, kako je zabilježio Siniša Škarica u bilješci za ovaj album, u povodu prvog reizdanja na CD–u, 2003. godine, »Homo volans, darovan naciji pred sam Božić 1973. kao veliki finale trilogije iz Arsenove zvjezdane dominacije (prethodili su mu Čovjek kao ja i Arsen 2), prvi je — reklo bi se posve očekivano — dvostruki album hrvatske pop diskografije. Omeđeno autorovom i Vrazovom faustovski žudnom Čitavu noć slavulj svojevrsno je to konceptualno divot–izdanje, glazbeni kolor–sinemaskop u vremenu poglavito sivih LP domašaja. (...) U doba sveopćeg amaterizma (onovremenog i ovovremenog) posve prirodno, bez dociranja i akademizma, školovani glazbenik i njegova svojta donijeli su nam nešto što nije ni po Dylanu, ni Cohenu, ni Brelu, ni Brassensu, ni Paoliju, ni Endrigu. To je po Dediću i Dediću samo.«

Arsen Dedić

Original Album Collection Croatia Records

atia Records 2012. godine vraćen mu je izvorni naziv Ministarstvo straha) te Na zlu putu 2004. godine.

Raspon objave svih albuma je 34 godine, uz još 13 godina do ovog reizdanja, a sve pjesme djeluju nadahnuto, svježe, snažno i neponovljivo. Bez obzira na drukčije produkcijske razine, Arsenov glas i uvjerljivost na svim su albumima besprijekorni. Može se, doduše, govoriti o linearnom rastu svojevrsne oporosti, sarkazma, kritike i tuge u kasnijim uratcima, no sve zreliji Arsen kreirao je i sve zrelije pjesme, one koje su iz intimnog miljea transformirane u opći kaos. Nakon ovakvog uvida u Arsenovu diskografiju, sigurno je da bi i ostali Arsenovi albumi trebali naći svoje mjesto u sličnim edicijama (Boško Petrović, Parni valjak i Oliver Dragojević imaju već dvostruke kolekcije originalnih albuma), no pravi diskografski posao je na drugim diskografskim kućama — ZKP–u RTV Ljubljana i PGP RTB–u, u čijim arhivima još nisu digitalizirani Arsenovi albumi Otisak autora, Rimska ploča, Gabi&Arsen, Pjevam pjesnike i drugi.

Razgovor s filmologom Željkom Luketićem, voditeljem projekta Zvuk hrvatskog filma

Zašto vrijedi poslušati Goste iz galaksije Soundtrack glazbe Tomislava Simovića koja je pratila prvi znanstveno–fantastični film s ovih prostora objavljen je isključivo na ponovno aktualnom vinilu

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Razgovarala: dr. sc. Irena Paulus

ilmolog Željko Luketić i njegov kolega Leri Ahel u ime udruge »Jučer, danas, sutra« pokrenuli su projekt Zvuk hrvatskog filma. U sklopu projekta osnovali su diskografsku kuću Fox & His Friends, a nedavno su objavili i prvi soundtrack, vinilnu ploču s glazbom prvog znanstveno–fantastičnog filma s ovih prostora, Gosti iz galaksije hrvatskoga oskarovca Dušana Vukotića. Glazbu je napisao Tomislav Simović, jedan od najvažnijih skladatelja filmske glazbe u nas.

Vaš projekt je po mnogo čemu prvi i jedinstven u Hrvatskoj. No ipak moram najprije pitati — kako to da je soundtrack filma Gosti iz galaksije izdan na vinilnoj ploči, a ne, recimo, na CD–u?

Vinil–ploče su, moram reći, ponovno aktualne. Na neki način to je loša vijest za ljubitelje CD–ova, jer CD–ovi odlaze, a zamjenjuje ih stream, odnosno digitalno slušanje. Međutim, ploča je preživjela. I ne samo da je preživjela nego ponovno raste zanimanje za nju jer ljudi žele imati fizički doticaj s glazbom. Naravno, postoji teorija o analognom zvuku kao bitno toplijem od digitalnog. Ploča je i ritual. Stavljanje na gramofon, vađenje iz ovitka i okretanje druge strane kad prva završi... sve je to odvajanje vremena za glazbu. Mislim da ljudima, usred svih tih digitalnih fileova koje imaju na kompjutoru, koje prelaze tako brzo da ne mogu registrirati ni temu, a kamoli neke druge pojedinosti, nedostaje taj staromodni način slušanja. Ljubitelji vinila imaju dublji odnos prema glazbi i skloni su istraživanju. Zato smo opremili ploču na engleskom jeziku, jer želimo priču o Simoviću i njegovoj glazbi približiti širem tržištu. Nadam se da će Gosti iz galaksije biti prvi od takvih

Leri Ahel i Željko Luketić objavili su prvi soundtrack svoje nakladničke kuće Fox&His Friends

izdanja, jer smo, kažem, cijelu ediciju nazvali Zvuk hrvatskog filma. Htjeli bismo najprije objaviti neke pomalo zaboravljene ili zapostavljene radove iz povijesti hrvatske glazbe i filma koji zaista zavređuju pažnju. Odabrali ste Tomislava Simovića i njegovu glazbu za film Gosti iz glaksije Dušana Vukotića. Prije nego što nešto kažemo o tome koliko su i glazba i film, kako vi kažete, zapostavljeni i zaboravljeni, zanima me kako ste došli do materijala. Naime, i sama sam, još za Simovićeva života, pokušavala doći do notnog materijala njegovih filmova — no to se uvijek izjalovilo. Dugo smo htjeli doći do toga i isto su nam tako dugo i uporno govorili da to ne postoji, da toga nema. Pogotovo od 2014., otkad više nema ni Simovića. Zaista se činilo da taj materijal nikad više neće biti dostupan jer se nije znalo što je s njim. Ipak, uspjeli smo doći do Simovićevih nasljednika i do određene

količine materijala. Taj je materijal sada na preslušavanju i na popisivanju. Kao svaki zaposleni skladatelj, Simović nije ništa označavao, tako da imamo dosta neoznačenih vrpci koje se moraju preslušati, digitalizirati i identificirati. Prijemljivi za publiku Pretpostavljam da vas je otkriće Simovićevih fonosnimki, zabilješki i notnog materijala navelo da odlučite izdati jednu od filmskih partitura Tomislava Simovića. No kako to da ste u njegovu golemom opusu odabrali upravo Goste iz galaksije? Upravo zato što su Gosti zaista, i u njegovu opusu, drugačiji. Radi se o prvom kompletno sintetičkom soundtracku za jedan jugoslavenski film. U hrvatskom i jugoslavenskom filmu takvi su pokušaji bili povremeni, obično su se miješali s nečim drugim, bili su tek ukras. Ovo je prvi put da je u devedesetpo-

šibe pojavljuje se zvuk lasera, koji izgleda i zvuči kao laser iz Ratova zvijezda. Međutim, taj je zvuk ovaj put upotrijebljen na sasvim drugačiji način i kad god se poslije ponovi, mi znamo da su oni učinili nešto loše. Nekoliko tema u filmu zadržava melodijski pristup. Na primjer, ljubavna tema. Neke teme su avangardnije, primjerice tema potjere ili tema uz koju se androidi odmaraju lebdeći u sobi. Ta tema uključuje atonalnu kolekciju zvukova koji ilustriraju i označavaju prostor. Simović je smatrao da minimalna glazbena sredstva bolje koriste filmu od prerazrađene, prekomponirane, prevrckaste ili mickey– mousing glazbe, kako se to već kaže. Tu se našao i sam eksperiment unutar elektronike koji je tada bio vrlo svjež i neobičan.

lazba je snimana u prosincu 1980., u zagrebačkom studiju MM. Svirali su Igor Savin, Zlatko Tanodi i Fred Došek; upotrijebljen je i jedan sintesajzer i još nekoliko »mašina« koje je Simović u svojim zapisima šaljivo zvao idioti

Znaju li se pojedinosti sa snimanja? Govorimo o 1980. godini. Glazba je snimana potkraj godine, u prosincu, u zagrebačkom studiju MM. Svirali su Igor Savin, Zlatko Tanodi i Fred Došek; uključen je i sintesajzer i još nekoliko »mašina« koje je Simović u svojim zapisima šaljivo zvao idioti. Ali nisu bili idioti. On je zaista, kako kažu njegovi suradnici, iznimno dobro poznavao instrumente. Bio je pretplaćen na mnogo časopisa. To su najprije bili džezistički časopisi, ali i časopisi koji prate suvremenu avangardnu glazbu. Jedan od njih bio je Ear Magazine, američki, tada vrlo utjecajan časopis u kojem ste mogli čitati o atonalnoj glazbi, o novim albumima Laurie Anderson, a nekoliko stranica dalje izlazili su i tekstovi samog Simovića koji je nekoliko puta bio pozvan da piše za taj časopis. Čini mi se da je to bila rijetka prilika, da neki skladatelj iz Hrvatske uopće dobije poziv da za američko tržište piše o nečemu što je u to vrijeme u svijetu već bilo standard, a kod nas je tek bila novost. Elektronika na filmu Vratimo se Gostima iz galaksije koji su, kao što ste rekli, prva elektronička filmska partitura kod nas. U kakvoj smo poziciji tada, 1981. godine, bili u pogledu primjene elektroničke glazbe u filmu izvan naših granica? Elektronika je u filmskoj glazbi počela bitno ranije, i to u Americi, 1956. sa Louis i Bebe Barron koji su radili Forbidden Planet. Zapravo, elementi iz filma Zabranjeni planet i sličnih filmova mogu se naći i kod Simovića. U Gostima iz galaksije neki instrumenti podsjećaju na teremine, a neki na temeljne sinusoidne sintetizatore zvuka koji su bili prethodnica sintesajzerima. Sve se mijenja 1967. pojavom Moogova modularnog sintesajzera. Tek poslije dolazi za Simovića bitni Polymoog. U Zagrebu je postojao jedan jedini Polymoog, a pravi, veliki Moog, koji je zauzimao cijelu prostoriju, nalazio se samo u Radio Beogradu, na njihovu Trećem pro-

gramu u sklopu elektroničkog studija. Vrlo je malo ljudi imalo prilike — jednostavno je bilo preskupo — raditi s njim. Polymoog je zapravo bila prva Moogova polifona »mašina« sa skladateljima prijateljskim tipkama, kojima su oni mogli izravno u takvu analognu sintetičku strukturu unositi tonove, svirati i posebnom pedalom regulirati oscilacije zvuka. Tu su se događali zanimljivi eksperimenti. Evidentno je da se Simović u Gostima iz galaksije zaista mnogo koristio Polymoogom, a postoje i njegovi privatni zvučni zapisi eksperimentiranja, isprobavanja i učenja pojedinih mogućnosti te »mašine«.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

stotnom iznosu elektronika glavna i da undtracku zove ljubavna tema. Tom tese gudači, koji su također rađeni sinte- mom smo i otvorili ploču. tički, pojavljuju samo kao dodatak, kao neki začin toj glazbi. Upravo obratno Holivudska praksa od standardnog. Osim toga, Gosti iz galaksiUsporedili ste Tomislav Simović je nisu poput DnevniSimovićevu glazbu s ka Nedjeljka Dragića, holivudskom filmskom Gosti iz koji je zaista težak za glazbom. Nije li to malo galaksije slušanje, ali sladokuspretenciozno? — soundtrack ci i u njemu prepoznaju Ne, nikako. On se u sve razine i sve ono što Gostima koristio glavFox & His Friends je Simović radio s glaznim pravilima skladabom. Gosti su, opet nja za filmove. Postoje suprotno, vrlo prijemljilajtmotivi, postoje teme vi za široku publiku, a koje se ponavljaju, koje s druge strane, otvaraidu uz određene likove, ju neka nova glazbena i teme koje idu uz odrevrata. Čini mi se da je đene situacije. Međutu autor postigao najtim, čuje se i poseban bolji omjer popularnog način tretiranja zvukozvuka, melodijskog va sa strane. Oni se tretmana i onoga što koriste kao neka vrsta bismo mogli nazvati akorda koji povremeno avangardnijim, atonalulazi u te teme, ovisno nijim pristupom. o tome što lik radi. PriShvatio sam, istražujući, da je bilo po- mjerice, ljubavna tema počinje dvama sebnoga prezira na sceni, i hrvatskoj i akordima koji se pojavljuju u trenutku tadašnjoj jugoslavenskoj, prema elek- kad Andra dodirne Žarka Potočnjaka troničkoj glazbi kao nečemu manje u pokušaju, recimo to tako, ljubavnog vrijednom, kao nečemu gdje »stisnete odnosa. Taj blagi akord, svaki put kad gumb i onda to samo svira«. Dakle, uz se pojavi, označava dodir. Postoji cijeli činjenicu da sama filmska glazba nije niz skladateljskih praksi tipičnih za hoodveć cijenjena jer je primijenjena, jer livudski film koje je Simović upotrijebio. se radi za neku svrhu, sada još imate i A zadirao je i u atmosferično i atonalno. to da je elektronička, što je opet manje Takav hrabri suodnos, ali i kontrapunvrijedno. Moram reći da su Gosti iz ga- kt, primijetit ćete i u fenomenalnom solaksije melodijski vrlo zanimljiv rad. I na- undtracku koji je Jerry Goldsmith radio ravno, priznajem svoje vrlo subjektivne za film Loganov bijeg. preference, a to je da, unatoč nedostaŠto je to tako posebno u Simovićevoj cima, jednostavno jako volim taj film. glazbi za filmove? Je li imao neki svoj Kažete da su Gosti iz galaksije način na koji je povezivao glazbu s elektronička glazba, atonalna, a opet onim što se vidi na ekranu? melodijska. Često ste spominjali i to Kod Simovića je — a to je osobito važda je Simović smatrao da bilo kakav no u svim njegovim filmovima, naročizvuk može biti glazba. Kako se to to u animiranima — bitan pokret i zvuk uklapa u glazbenu sliku znanstveno– koji prati taj pokret. I to ne nužno da ga fantastičnog filma? opisuje, nego da komunicira s njim. Taj Zapravo, sâm je znanstveno–fantastič- zvuk onda poistovjećujemo s nekom ni žanr zahvalan za takve intervencije. situacijom ili likom ili s nekom akcijom. Vukotić je volio taj žanr, volio je priče o Dovoljno je da on samo zasvira pa se humanim izvanzemaljcima koji nisu kla- odmah zna o čemu se radi, a da se taj sični holivudski primjer kao Mars napa- događaj ili motiv ne mora ni pojaviti na da! ili tome slično, gdje zli izvanzemalj- ekranu. Dovoljno je da zasvira glazba. ci dolaze porobiti Zemlju. Kod Vukoti- To je najviše što soundtrack može učića postoji zaokret da su izvanzemaljci niti za film — da sam odradi scenu koja mudriji od Zemljana i da dolaze nauči- se ne mora ni dogoditi. Vlastitom zvučti ih nečemu. Čak se i njegov posljed- nom asocijacijom ilustrira, najavljuje, nji film, Dobro došli na planet Zemlja, zaokružuje, opisuje, dopisuje ili produbavi izvanzemaljcima koji dolaze ljudi- ljuje ono što se događa u filmu. Simoma prenijeti ekološku poruku. Kod Go- vić je to radio tako da je snimao brojstiju iz galaksije ne radi se baš o eko- ne male motive ili kratke teme koje je loškoj poruci, iako jedan od likova kaže potom spajao u montaži. Gosti iz gada su »ti Zemljani primitivni« i ne znaju laksije su tu vrlo zahvalni, jer u njima, previše toga. Tu se među glavnim liko- doslovce, od prve do posljednje minuvima javlja čak i ljubavni odnos, i to iz- te filma stalno nešto svira, stalno se nemeđu Ksenije Prohaske, koja glumi An- što čuje — to je ili zvuk ili šum — predru — recimo da je ona android, ili ro- ma Simoviću nebitno, jer je sve to glazbot, ili jednostavno izvanzemaljsko biće ba. Primjerice, zanimljiva je scena u ko— i Žarka Potočnjaka, koji glumi Pisca. joj Andra šiba svoju zločestu dječicu, To je Simoviću bilo inspirativno da složi male androide — glume ih Rene Bitoono što se u klasičnom filmskom so- rajac i Jasminka Alić. Umjesto klasične

Vidim da nas priča o Gostima iz galaksije vodi u neslućenim smjerovima. Ima li još takvih ili sličnih »cveba«, poput te s Polymoogom? Netipičan je, recimo, bio i tretman dijaloga u filmu. Svi robotski glasovi, posebno Andra, bili su propušteni kroz posebne filtre, što se isto tako nije radilo u našem filmu. Glumica Ksenija Prohaska, tada vrlo mlada i željna pokazivanja svojega glumačkog talenta, nije bila sretna zbog toga što će joj glas zvučati sintetički. Dok sam s Lerijem slagao soundtrack, čuo sam probe, komentare i različite varijacije ili takeove, kako su išli jedan za drugim i za trećim. Tu se zaista vidi postupna razrada zvukova, gdje je Simović za takav sintetički soundtrack, kako je i sam pisao svojedobno u Filmskoj kulturi, ipak dopuštao da dio atmosfere u studiju bude takozvana »akcidentna« glazba i da se jednostavno dogodi u odnosu »mašina–čovjek–skladatelj«. On je bio, kako se kaže, pen and paper skladatelj. Jedan njegov suradnik je opisivao kako se na papiru sve crnilo od tinte, koliko je bilo zabilješki — od tempa, trajanja do svega ostalog. Sve je bilo vrlo, vrlo propisano. Međutim, u Gostima iz galaksije on si je dopustio razigrani eksperimentalni pristup, što je donijelo sjajne rezultate.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

ovoljno je da zasvira glazba, da soundtrack sam odradi scenu koja se ne mora ni dogoditi i da vlastitom zvučnom asocijacijom ilustrira, najavi, zaokruži, opiše, dopiše ili produlji ono što se događa u filmu

Čini se da o Simoviću i njegovoj glazbi premalo znamo i da nas i dandanas njegove partiture iznenađuju. Da, Gosti su snimani nakon njegova velikog uspjeha s profesorom Baltazarom. U to vrijeme Simović je već bio nagrađeni skladatelj — ne on sam, nego je film za koji je radio glazbu, Surogat, dobio Oscara. On je poslije na Festivalu u Beogradu dobio i počasnu nagradu za glazbu u tom filmu. Bio je vrlo samozatajan u tome, iako je brižno čuvao memorabilije vezane uz nagrade. U jednom je intervjuu rekao da ne želi isticati sebe i da misli da će se njegova glazba valorizirati tek kad umre. Eto,

čini se, da je — na žalost, ali i na sreću — to vrijeme došlo, da se malo više pozabavimo Simovićevim opusom koji, moram reći, prema trenutačnim podacima, sadrži više od 300 filmova. Velika brojka! Tu je, dakle, Škola animacije, igrani filmovi, namjenski filmovi, špice za radio, posebne glazbe za radio koje je snimao, dakle one ambijentalne glazbe koje se pojavljuju dok traju vijesti, edukativni filmovi, reklame… — postoji veliki spektar primijenjene i autorske glazbe. Jer Simović je radio i jazz, pop–glazbu, ali i narodnu glazbu. Pisao je za Krapinu, Festival kajkavske popevke... Osim toga je zaslužan i za neke hitove Arsena Dedića, Tereze Kesovije, Višnje Korbar, grupe 4M… Dakle, to je tako velik opus da mislim da godinama nećemo uspjeti povezati i spojiti sve što je radio. Primjerice, tu ubrajamo i njegov jedini objavljeni autorski LP, Zagrebačke impresije, koji je 1979. objavio zagrebački Jugoton. Zagrebačke impresije nisu, nažalost, naišle na dobre kritike, ali je taj album opet bio nov u hibridnom tretmanu glazbe. Na njemu ima puno prekrasnih glazbenih zahvata, spoja jazza, filmske glazbe, elektronike, pa čak i onoga što se u to vrijeme zvalo easy–listening glazba. Kakav je danas status filma Gosti iz galaksije? Čini mi se da takvih filmova više nema, barem ne kod nas. Mislim da smo svi mi, što se tiče žanrovskog SF–a i žanrovskog horora, malo siromašniji u povijesti filma nego što bi trebalo. Kad razgovaram s kolegama filmolozima, svima nam je malo žao što nema više takvih filmova. Zaista su Gosti iz galaksije naš prvi, i čini mi se, posljednji pravi znanstveno– fantastični film. Postoje međuslučaje-

Tomislav Simović

vi poput Tajne starog tavana Vladimira Tadeja ili čak filma Sedmi kontinent, u kojem Vukotić primjenjuje mnogo toga što je bilo blisko fantaziji, ali opet neznanstvenoj fantastici. S druge strane, Gosti iz galaksije se, nažalost, kod domaće kritike smatraju trash filmom, što zaista nije. Nenad Polimac kaže u svo-

jem Leksikonu da ga nikad nije trebalo ni snimiti. No to je znanstveno–fantastični film za djecu, film koji je dobio zaista zanimljive nagrade po Europi. Nalazi se, primjerice, u Živkovićevoj enciklopediji fantastike, svi SF fanovi znaju za njega. Dakle, konceptualno je vrlo zanimljiv jer unatoč dječjem predznaku, on je i SF i horor. Jedna od akcija koju smo planirali, a nadamo se da ćemo je uspjeti izvesti, jest svojevrsna peticija da se taj film napokon restaurira. Naime, Hrvatski državni arhiv svake godine restaurira pet do deset filmova, jer nema novca za više. Naravno, komisije koje odlučuju o vrijednim radovima koji će se restaurirati i spasiti od propadanja uvijek biraju ozbiljne drame, realizam ili u hrvatskom filmu tako obljubljene ekranizacije književnih klasika. Gosti iz galaksije tako uvijek »izvise« jer su blesasti, dječji i šareni. I onda za njih ima vremena. Međutim, kopija koju sam posljednji put vidio, koja postoji u Hrvatskoj kinoteci, strašno je loša i taj je film, nažalost, pred propadanjem. Na predstavljanju ploče u Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu vidio sam i njihovu kopiju, također je oštećena. I zato bih volio da i ploča i Simović sam po sebi, bude nešto što će natjerati ljude da zabilježe taj film kao važan u posebnoj kategoriji i, naravno, da se svrne pozornost na Simovića kao autora koji je — mislim da nije pretjerano reći — doslovno najvažniji primijenjeni skladatelj u Hrvatskoj.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Andriana Ivković, direktorica Turističke zajednice Trilja, Alijana Vukšić, direktorica Turističke zajednice Splita, Tomislav Mrduljaš, direktor Splitskog festivala, pjevač Krunoslav Kićo Slabinac, Nikolina Mazalin, urednica u Croatia Recordsu i pjevač Mate Grgat

P o s l j e d n j e g d a n a 5 7. S p l i t s k o g f e s t i v a l a C r o a t i a R e c o r d s o d r ž a o k o n f e r e n c i j u z a n o v i n a r e

Comeback Krunoslava Kiće Slabinca Predstavljena nova izdanja, uključujući dvostruki CD s 24 pjesme natjecateljskog dijela festivala Piše: Bojan Mušćet

Splitu je posljednjeg dana 57. Splitskog festivala Croatia Records održao konferenciju za novinare; predstavljena su nova izdanja, ali i upriličena i neka iznenađenja. Predstavljen je službeni dvostruki CD s 24 pjesme izvedene u natjecateljskom dijelu. Zanimljivo je da je Croatia Records objavio i kompilaciju sa sto originalnih pjesama s dosadašnjih splitskih festivala, no samo u digi-

talnom obliku, pa se može preslušati na Deezeru i drugim online platformama. Novi ugovori Jedan od izvođača s kompilacije, Mate Grgat, potpisao je i ekskluzivni ugovor s Croatia Recordsom. Nikolina Mazalin, koja je u ime našega najvećeg diskografa potpisala ugovor, istaknula je kako bi voljela da Mate ima isti put kao i Mia Dimšić koja je ugovor potpisala prije godinu dana. U međuvremenu je Mijina pjesma Život nije siv s lanjskog festivala dobila nagradu ZAMP–a kao najizvođenija, a eto, ove je godine Mia trijumfirala prema odluci stručnog žiri-

ja skladbom Sunce, oblak, vjetar. Konferencija je bila prigoda da se podsjeti na njezin uspješni debitantski album te uspješno ostvarenje Mladena Grdovića Nek’ se čuje pisma s Jadrana. Kićo Dalmaciji Središnji i najopsežniji dio konferencije za novinare pripao je Krunoslavu Kići Slabincu koji se na Splitski festival vratio nakon 28 godina, a prvi put ondje je nastupio 1969. U povodu njegova comebacka s pjesmom Zlatna jesen Croatia Records objavio je kompilaciju njegovih skladbi koje je izveo u Splitu. Kompilacija je nazvana po pjesmi iz

1970. Cvijet čežnje koja je bila B strana singla. Na A strani bila je njegova uspješnica iz iste godine Više nećeš biti moja kojom je trijumfirao na Opatijskom festivalu. Kićo je iskoristio svoj doajenski status i osvrnuo se na svoju bogatu karijeru koja je počela u Osijeku i vodila ga na razne krajeve svijeta, no uvijek je imao prisan odnos s Dalmacijom, pa i ne iznenađuje što je svojevrsni podnaslov kompilacije Kićo Dalmaciji. U konačnici, na konferenciji je predstavljen još jedan festival, i to onaj koji će se prvi put održati u Trilju pod nazivom Thrill Blues Festival, a osim domaćih blues snaga, glavna zvijezda ondje će biti Eric Sardinas. (Bojan Mušćet)

Novi album jednog od diskografski najaktivnijih glazbenika na ovim prostorima

Damir Poša u čvršćem stilu Za promjenu stila vjerojatno su zaslužni odabrani suradnici na albumu, instrumentalisti Marijo Merdžan, Ismet Kurtović i Karlo Fio

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Piše: Bojan Mušćet

edan od diskografski najaktivnijih glazbenika na ovim prostorima, Damir Poša, novi je album realizirao u donekle čvršćem stilu, za što vjerojatno velik dio zasluga imaju i ostali instrumentalisti s albuma: gitaristi Marijo Merdžan (radio s Tošom Proeskim) i Ismet Kurtović (ex Drugi način) te violinist Karlo Fio, član Zagrebačkih solista. Oni su usložili glazbenu sliku, koju Poša standardno gradi na svojem vokalu i na akustičnoj gitari. Dakako, ima i takvih, ogoljenih pjesama, no bogatstvu zvu-

Promocija albuma Damira Poše 3 oštre crte osjećaja U dvorani HDS–a u zagrebačkoj Berislavićevoj ulici, 9. svibnja 2017. Damir Poša predstavio je svoj 17. album 3 oštre crte osjećaja, objelodanjen za Cantus d.o.o. Na njemu se Poša čvrsto drži svojega inicijalno akustičarskog pristupa (nije čudo što ga je Thomastik Infeld, proizvođač žica za gitaru iz Beča uzeo za svojeg promotora), oplemenjujući povremeno zvuk i drugim instrumentima. Među njima ističe se violina, a Karlo Fio (koji je svirao na albumu) bio je i Pošin violinski »sparing– partner« na kratkom, ali dojmljivom mini koncertu. I taj je nastup potvrdio da je Damiru Poši pozornica prirodno okruženje u kojem pruža svoj maksimum, bez obzira na to je li riječ o maloj dvorani poput HDS–ove ili o velikom koncertnom podiju. Nastupu su nazočili mnogobrojni glazbeni stručnjaci, od Borisa Ciglenečkog, višestruko nagrađivanog radijskog urednika, do Slavka Nedića, glazbenika i glavnog urednika Katoličkog radija. Uvodno je govorio glazbeni publicist Bojan Mušćet, koji je istaknuo kako Damir Poša prvi put ima pravi hit. Posrijedi je pjesma Nevidljiv kraj tebe, koja će zacijelo doprijeti do kruga slušatelja koji dosad nisu imali prilike susresti se s njegovim stvaralaštvom. (HDS) 76

ka precizno će pomoći solo na violini, kao i zbor muških pratećih vokala, npr. u pjesmi Lađe su kao žene. Premda se jedna od pjesama zove Radikalna promjena, album 3 oštre crte osjećaja nije radikalna promjena za Pošu, nego samo nastavak njegovih klasičnih preokupacija pjevača i kantautora koje će nadgraditi žicama akustične gitare ili bendovskim pristupom. Ono što je problem u takvom pristupu jest činjenica da je Pošinu gitarskom umijeću podređeno sve ostalo. Vjerojatno bi ona radikalna promjena nastala kad bi Poša sa svojom instrumentalnom »bratijom« sve što želi odsvirao uživo, bez zadrške i razmišljanja

kako će sve zvučati na albumu.

Damir Poša

rednim ulogama, njegova glazba može biti nadograđena i drugim instrumentima.

3 oštre crte Na albumu zapažaosjećaja mo kako je uvodna skladba Nevidljiv kraj S druge strane, poCantus d.o.o. tebe tako zamišljena, stojanost stila koji njedok su ostale klasičguje autohtonu hrvatne izvedenice Pošinih sku inačicu folk–rocstandardnih glazbeka, pri čemu će se ono nih krajobraza i stihovfolk vezivati za ono što nih zavoja. To, dakako, ne znači da je je svirao Bob Dylan, a ne ono što pjeDamir Poša spustio svoju kvalitativ- va Jelena Rozga ili Severina, ono je u nu ljestvicu, nego da je naznačio da čemu Poša briljira. Dobrim dijelom u može sasvim dobro funkcionirati i u br- autobiografskom izričaju, album 3 ošžem i aranžmanski bogatijem okružju. tre crte osjećaja još jedanput ističe uniTo znači da, osim gitare u glavnoj ulo- katnost autorskog rukopisa Damira zi te usne harmonike i violine u spo- Poše.

Violinist Karlo Fio gostuje na novom albumu Damira Poše

Na predstavljanju albuma uvodno je govorio glazbeni kritičar Bojan Mušćet

Među publikom u Dvorani HDS-a bili su i stari Pošini poklonici i znalci – Slavko Nedić i Boris Ciglenečki

Novi album višestruko nagrađivanog benda izazvao opće oduševljenje kritike

Peti studijski album popularne pop –pjevačice Lane Jurčević objavljen početkom lipnja

Glazba koja najavljuje Mayales — simbol za kvalitetu, vruće ljeto ali za koga?

Pjesma Ludo ljeto već je ovoljetni hit, a otvara novo diskografsko izdanje

Piše: Maja Trstenjak

Spomenek na Britvića Croatia Records Piše: Rajko Stilinović

oput priče iz niske stihova Drage Britvića, protekla je 6. srpnja večer spomena na njegov rođendan. Bio bi to osamdeset drugi. A baš njegovi stihovi Vsi bumo došli, vsi kaj nas stišču cajti, dalčine i jadi, bumo se zbrali v Tvemu dvorišču vsi kaj te imamo radi.

oslikavaju ozračje u dvorištu Britvićeva doma u Pitomači, gdje je u prigodi obilježavanja njegova dana rođenja predstavljen nosač zvuka Spomenek na Britvića u izdanju Croatia Recordsa iz Zagreba. Album je autorski uradak skladatelja Britvićevih stihova Hrvoja Hegedušića koji je uz klavirsku pratnju prof. Ljerke Šemeš izveo izbor iz pjesama objavljenih na nosaču zvuka. U ime domaćina, a to su Centar za kulturu Drago Britvić, kao organizator programa, i Općina Pitomača kao pokrovitelj, govorili su Rajko Stilinović i Rikard Bakan, dok se u ime Croatia Recordsa nazočnima obratio urednik izdanja Petar Pečur. Pedesetak poklonika Britvićeve poezije uživalo je u programu u kojem je uz spomenute Hrvoja Hegedušića i Ljerku Šemeš sudjelovala i voditeljica Ines Giba Jembrišak. Uživalo se i u slasticama koje su posebno za Britvin rođendan pripremile članice Udruge žena Dinjevac. Bilo je lijepo i opet će biti, naravno dogodine, o osamdeset trećoj obljetnici Britvićeva rođendana. Baš kako govori Britvina pjesma: Vsi bumo došli jene nedele, bumo si vremena fkrali, pak bu popevki sakakve fele sreče na klaftre, na rali.

ovi album grupe Mayales, Simbol za Sunce, izazvao je opće oduševljenje kritike koja neprestano niže riječi hvale. Na prvo slušanje albuma, već je na početku jasno da se radi o izuzetno kvalitetnom djelu u kojem klasični pop susreće psihodeliju uz vrlo malu naznaku mediteranskog štiha koji zaokružuje cijelu priču. Prvi pogled na omot albuma izaziva znatiželju o zvukovnom sadržaju koji je jednako zanimljiv za detaljno istraživanje. Na tragu The Beach Boysa stvorili su pjesmu Danas smo happy koja odlično funkcionira kao glazbena podloga u vrijeme neopterećenih ljetnih druženja. Gotovo neprimjetno u cjelinu se uklopila MaleMayales na koja vraća slušatelja u vrijeme pop– glazbe šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Aquarius Records u neka nevinija, pristojnija i konzervativnija vremena. To je ujedno i problem ovog albuma. Prefin je i prepristojan za aktualnu domaću glazbenu scenu. Veoma kvalitetan uradak u svojoj domeni bez imalo prigovora, osim želje za odgovor na pitanje — za koga? Koja je ciljana publika koja bi mogla taj uradak dovesti do antologijskog mjesta koje album zaslužuje? Filozofiranja o kvaliteti su jedno, no realnost je nažalost takva da ovaj album nema puno mjesta da se progura na sam vrh, gdje zaslužuje biti.

Simbol za Sunce

Radi se o žanru koji jednostavno više nije aktualan, a s druge strane unutar samog žanra nije ponuđeno ništa više osim očekivanih pjesama uz nekoliko dobrih trenutaka koje su prefine i prepristojne da bi doživjele uzmah koji zaslužuju. Fuzija raznih melodija i konfuzna atmosfera pjesme Bum Bum Bum odaje pravo lice ovog djela i vrhunsku kvalitetu glazbenika koji stoje iza njega. Produkcijski izveden precizno i veoma promišljeno, uz dovoljno mjesta za sirovo uživanje u glazbenoj umjetnosti. Nekoliko animiranih spotova koji prate album dobro se uklapaju u koncept, uz zanimljivo gostovanje Tereze Kesovije u pjesmi Roadie. Domaća glazbena scena kvalitetnija je za još jedno remek–djelo, koje će, nažalost, zbog cjelokupne situacije, ostati samo na velikim riječima hvale glazbenih kritičara.

Piše: Ines Pavić

ana Jurčević početkom lipnja objavila je svoj peti studijski album — Tabu. Čak 14 pjesama nalazi se na tom pretežito pop–albumu prepunom brzih plesnih ritmova. Budući da su mnoge pjesme na tom izdanju već bili uspješni singlovi posljednjih nekoliko godina, za većinu su snimljeni i videospotovi za čije je scenarije, među ostalim, bila zadužena i sama Lana Jurčević. Na albumu su radili mnogi autori, najviše Denis Dumančić, Faruk Buljubašić Fayo, Boris Đurđević, ali i sama pjevačica te njezina nekadašnja ekskluzivna autorica Milana Vlaović. Album otvara dobro poznati ljetni hit Ludo ljeto koji je osvojio internet i klubove čim se pojavio. Zbog dominantnih latino ritmova i zarazne melodije, pjesma je brzo postala popularna. Slijedi aktualni singl Kim Kardashian koji također ima velik broj pogleda na YouTubeu, pjesma je isto brza i plesna, no nije simpatična. Zapravo, tekst je prilično banalan i plitak, a ritam u stilu turbofolka, kao i većina sadržaja na izdanju. Svi su ludi oko mene još je neobjavljena pjesma, također ritmična, no mogla je biti i bez psovke. Sljedeća je Vrti mi se koju je otpjevala u duetu s Antom Cashom i koja je bila aktualna prošlog ljeta. Živahna je i zarazan je taj »vrti mi se, vrti, vrti mi se sve…« Slijedi Hollywood, opet dobra za klubove, ali stihovi i nisu nešto. Šesta je dobro poznata Lanina pjesma Majica, no neću trošiti riječi na Lana Jurčevići lascivne stihove i spot te pjesme. Moram reći da Lana Jurčević ima put na ovom albumu, očito prati trendove i brzo se snađe u novim stilovima. Album se čini kompaktan, iako ima različitih pjesama. Lana od početka karijere ima svoj Croatia Records stil pjevanja, koji se mijenja i nadograđuje, međutim mislila sam da će poraditi na rafiniranijem izrazu, što se, nažalost, nije dogodilo. Sedma je lijepa balada Od najgorih najbolji koju je izvela u suradnji s Lukom Nižetićem s kojim već ima veliki ljubavni hit autorice Milane Vlaović Prava ljubav. Autor pjesme je Amil Lojo, a ovo jedna od najljepših i najboljih pjesama na albumu. Od najgorih najbolji snažna je pop– balada prepuna emocija. Lani bolje odgovara nešto takvo, lijepe i nježne pop–pjesme, bilo sporije, bilo brže. Šećeru je još jedna nesimpatična pjesma sa zaista plitkim tekstom i glazbom koja ne dopire do osjećaja slušatelja, kao da je »željezna«. Još jedna suradnja na albumu jest ona s hip– hop sastavom Connect u pjesmi Noć bez granica u kojoj je Lana pokazala svoje repersko umijeće, no osim toga, u pjesmi nema šarma, nedostaje izražajnosti i sve u svemu, nema »ono nešto« da se približi ljudima.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Hrvoje Hegedušić

Prefin i prepristojan album za aktualnu domaću glazbenu scenu

Tabu

Još jedna neobjavljena jest Daj da plovimo (haj lajf), ljetna pjesma za opuštanje, čini se da svatko danas mora imati barem jednu takvu. Djeluje nenametljivo i dobro za atmosferu ljetne dosade i izležavanja. Neke se noći ne spavaju s elementima istočnjačkog folka u samoj melodiji; vrlo je zaraznog ritma i plesna, savršena za klupsku zabavu. Objavljena početkom lipnja 2014., pjesma Duša hrvatska napisana je za Svjetsko nogometno prvenstvo (glazba: Lana Jurčević; tekst: Fayo), no iako je lijepa, takoreći solidna, prošla je prilično nezapaženo. Pretposljednja je pjesma Kuda da krenem autorice Milane Vlaović koju je prije 12 godina otpjevala Ivana Radovniković, no u Laninoj je verziji drukčijeg stila. Balada je, spora i emotivna, s nešto istočnjačkog prizvuka. Posljednja, ujedno i naslovna Tabu vrlo je mirna, emotivna stvar, spojena od popa i elektronike i bliže onome što je Lana prije radila. To je možda najbolja pjesma na albumu, osjećajnih stihova i emotivne izvedbe. Takvih joj pjesama u posljednje vrijeme nedostaje, no ne samo Lani, nego i ostalim izvođačima na sceni. Album je prepun brzih pjesama, hitova koji će kratko trajati i najvjerojatnije ostati zaboravljeni, no balade će sigurno ostati dulje u pamćenju etera i publike. Izdanje je relativno kompaktno, puno ritma i plesnih stvari, ali i »laganica«. Lana Jurčević je dobra pjevačica koja ide za trendovima, ali nadamo se da će u budućnosti imati ljepših i kvalitetnijih stihova nego na ovom albumu. Uz sve sadašnje nedostatke, ima puno potencijala da sljedeći album bude bolji i da Lana pjevački i autorski napreduje i možda otvori neke nove perspektive.

BROJ 204, SRPANJ 2017.

Časna lubanjska Ivanu je šira javnost zapazila nakon suradnje u bendu Pridjevi u kojem su uz nju bili Dino Santaleza i Nina Romić Intervju s kantautoricom kodnog imena Pi u povodu novog albuma Časna lubanjska

Časne na jednorozima/Pi Records

Nemam običaj osvrtati se na prošlost Prva dva albuma objavila je pod svojim pravim imenom Ivana Picek jer, kaže, tada nije preozbiljno gledala na svoju »karijeru«. Posljednji album izišao je pod pseudonimom Pi, a za njega kaže da je drugačiji i »napredniji« od prethodnih

ve sam snimala na svojem laptopu, u hodu učila o snimanju i miksanju; ovo smatram ulaskom u novo razdoblje

Piše: Vid Jeraj

red nama je novi, treći album kantautorice Ivane Picek iz Zagreba, koju je šira javnost zapazila nakon suradnje u bendu Pridjevi u kojoj su se ispleli »demoni« triju jakih autorskih osobnosti — Dine Santaleze, Nine Romić i nje same. No iza Picek je već bilo pojavljivanje na kompilaciji Na rubu šume, kao i dva samostalna albuma, a o kreativnosti i popularnosti

govori pristojan broj spotova i »živih« snimki razbacanih preko mreže. Časna lubanjska, koja je otišla za jedne u avangardu, a za druge u freaky lo–fi synth pop, projekt je koji se razvijao posljednje tri do četiri godine. Rezultat je transformacija koja se na podudarnoj valnoj dužini preklapa s vizualnim identitetom albuma 21, A Million Bona Ivera, koji je na globalnoj indie–sceni ostvario prijelaz sličan onome kad je Bob Dylan svojedobno prešao na »struju«. O tome i svemu ostalom povezanim s tom autoricom dojmljivih aranžmana na regionalnoj sceni, poveli smo ugodni razgovor.

Za koje si pjesme snimala spot, odnosno, zašto baš medley? Na YouTubeu imaš čak dvadesetak samostalnih pjesama... You’ll see soon. Medley je zato što se nismo mogli odlučiti samo za jednu stvar, a obje zaslužuju spot, pa kad smo već odlučili snimati i počeli razmišljati o spotu, ideja o spajanju dviju pjesama u cjelinu nekako se spontano iskristalizirala. Bit će odlično, spot je u završnoj fazi i jako se veselim rezultatu. Ekipica koja je sudjelovala na izradi spota i idejno je genijalna, pa ne može ne ispasti zanimljivo. Inače, baš nam je

izašao spot za Mračnu šumu, čije vizuale potpisuje SwS, digitalni umjetnički duo sestara Marte i Tee Stražičić, dvije super kul curke o kojima će se još mnogo čuti, a animirani spot snimljen u programu za izradu kompjutorskih igrica možete vidjeti, osim na YouTubeu, i na nekim TV programima koji će ga emitirati. A mogli ste ga već vidjeti i na fasadi MSU–a od 23. svibnja do 10. lipnja u sklopu ovogodišnjeg Animafesta. Novi album, novo ime Karakteristika tvojeg dosadašnjeg stila/ potpisa je »uvrnutost«. U odnosu na standard, odskaču naslovi Ja živim u WC–u i Nj? Kad bi tvoja diskografija od tri dosadašnja albuma bila svedena samo na njih, kako bi ih voljela predstaviti? Prva dva albuma snimala sam pod imenom Ivana Picek. U to vrijeme nisam preozbiljno gledala na svoju »karijeru« i mogućnost ozbiljnijeg bavljenja glazbom. No s vremenom, kako sam više eksperimentirala sa zvukovima i estetikom, nekako je i ideja o promjeni umjetničkog imena došla spontano. Posljednji album potpisala sam pseudonimom Pi, i u mnogo toga je drugačiji i »napredniji« od prva dva albuma. Sve sam snimala na svom laptopu, u hodu učila o snimanju i miksanju pa ovo smatram ulaskom u novo razdoblje koje mi otvara sasvim novi svijet o kojem prije nekoliko godina nisam ni sanjala. Što se tiče starih pjesama, ponosna sam na njih kao i na sve ostalo što sam radila, no nemam običaj osvrtati se previše na stare stvari. Vani su i tko god ih posluša, neka stvara svoj sud. Svaki album i svaka pjesma nose osjećaje i vrijeme u kojem su nastali, zanimljivije mi je razmišljati o budućim stvarima. Novi album zove se Časna lubanjska i nosi ideogram gusarske lubanje. Nije li radni naslov opusa u početku bio Cvjetić? Kako je došlo do metamorfoze iz psihodelije koja koketira s Morriconeom u lo–fi s delayom i reverbom? Cvjetić je pjesma za sebe, nije planiran nikakav opus pod tim nazivom. Samu

pjesmu smatram prekretnicom u svojem shvaćanju glazbe i stvaranja. Pri snimanju te pjesme nekako je spontano nastala ideja da se snimi solo cijeli album; pod time mislim — sve sama snimiti, miksati i producirati, iako tada nisam točno znala što to zapravo znači niti imala blage veze i o čemu — ali na kraju se to i ostvarilo... Među pjesmama koje donosi novi album Časna lubanjska nalazimo povijesne, psihološke, čak i medicinske slojeve. S druge strane, album je sasvim pomiren s tehnologijom, iako te publika pozna kao folk–kantautoricu, »curetka« s gitarom/ukuleleom... U čemu je Pi napredak u odnosu na IP? Pi je samo upgradeana Ivana Picek, Ivana koja ionako stalno raste i ima potrebu učiti nove stvari. S obzirom na to da živimo u vremenu u kojem živimo, sasvim mi je normalno da se i brže mijenjamo. Ostati na jednoj razini i držati se nekih ionako tuđih definicija toga što si i tko bi trebao biti, nije mi baš atraktivno. Slušam samo sebe i ono za čime mi srce jače lupa, pa ako me to u budućnosti odvede u nekom još stotijem smjeru, zašto ne? Sestrična u pratnji Na sceni nisi uvijek sama. Tko su ljudi s kojima surađuješ? Sjećam se da su te neko vrijeme pratili na metalofonu i harmonici... Zasad me na koncertima prati sestrična Antonija, koja je od početka dio benda. Bilo je faza kad sam isprobavala razne live opcije, no sad nas dvije radimo freaky lo–fi synth pop u najboljoj mogućoj mjeri. Opisi su suvišni, dođite na koncert i doživite nas! Tvoj opus prošaran je aluzijama i asocijacijama na Coco Rosie, Joannu Newsom, možda djelomično i Grimes, odnosno FKA Twigs. Što te kod njih nadahnjuje? Možda smisao za refleksivnu autoironiju, koja proklijava iz pjesme Djevojčurak? Djevojčurak je pjesma koja govori o stvarnim osobama, o mnogim neshvaćenim djevojčurcima koji žive s nama i oko nas, no slijepi kakvi jesmo, nažalost neke stvari ne uviđamo na vrijeme, a za neke je ljude prihvaćanje i potpora od malih nogu vrlo bitna. Ne vidim u tome ništa ironično ili autoironično. Sve nabrojene glazbenice iznimno cijenim, sve su jake, samostalne žene s izraženim autorstvom pa je svaka usporedba s njima veliki kompliment. Kako je došlo do preklapanja s vizualnim imidžom Bona Ivera i njegova albuma s kojim dijeliš ideje o proširenju u elektroakustici? Seriously? Još jedno pitanje o tome? Naslovi pjesama i cijela ideja albuma Časna lubanjska nastala je prije mini-

malno tri–četiri godine — ako ne i više. Ni u snu nisam sanjala da bi itko drugi, a kamoli Bon Iver (kanadski kantautor Justin Vernon — op. aut.), nešto slično učinio. Kad je izdao album i kad sam vidjela naslove pjesama, malo me je »štrecnulo«, no shvatila sam to kao nešto što se očito tako tu i tamo dogodi u stvaralaštvu, kad postoje neke struje u zraku koje ljude vode u sličnim smjerovima. Ionako smo svi mi proizvod onoga što slušamo, čitamo, vidimo, upijamo… Ženski kolektiv Što misliš o tradiciji singer–songwritera kao trubadura s gitarom, koji se nije mijenjao od Joan Baez i Dylana? Dylana, kojem je prošle godine dodijeljena Nobelova nagrada, razapeli su svojedobno — baš zbog prijelaza... No comment. Nemam ništa protiv super pjesme, bila ona i samo a cappella. Gitara je vrlo convenient instrument, može se nositi posvuda, nije potrebna ni struja. Logično je da je toliko raširena kao instrument. Tko potpisuje vizualni identitet albuma? Nastaju li prije simboli/ideogrami ili naslovi pjesama? Simboli i naslovi pjesama nekako su nastajali zajedno. Isprva sam imala nadobudnije ideje vezane uz simbole koji su trebali biti jedini naziv pjesama, no tipkovnica, Google i druge stvari zakomplicirale su realizaciju tih super ideja o potencijalnim nazivima pjesama. Naslovljavanje pjesama je proces koji je bez stresa i stiske trajao podosta dugo. Za artwork albuma zaslužan je NJI3, dizajnerski trio Franke Tretinjak, Dine Milovčić i Tesse Bachrach Krištofić. Imam želju i ideju okupiti sve multitalentirane žene i stvoriti kolektiv koji bi radio all female art, ako već iz svega nabrojenog nije postalo očito. Što misliš da bi scena kojoj pripadaš trebala artikulirati među sobom? Vjeruješ li u kolektive ili lobiranje, budući da je tvoj izričaj ipak vrlo artikuliran i energičan? Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može! Mislim da je sve zabavnije kad se radi s više ljudi. S obzirom na to da je cijeli proces nastanka pjesama na ovom albumu bio lonely job, veselim se koncertima i druženjima gdje se razmjenjuju kreativne energije. Ne vjerujem u neke opće ideje i ciljeve, osim stvaranja dobre glazbe i arta, pomicanja granica u svemu.

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Eta Kočić Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić

BROJ 204, SRPANJ 2017.

obzirom na to da je cijeli proces nastanka pjesama na ovom albumu bio lonely job, veselim se koncertima i druženjima gdje se razmjenjuju kreativne energije

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

Koliko točno laga možeš otpjevati i ima li tehnologija odgovor i na to? Uz tehnologiju nemam granica. A bez tehnologije, heh, you’ll have to find out, but it’s a lot.

ije

melod

vne

Zaba

cantus

note

Bom

bard

elli-C

anzone

tte 240

Zabavne

melodije-T

1 na2.indd

Huljic naslov

x330

naslovn

a.indd

slav o r i M o Škor

D Bobic_

Pet medjim

urskih etida

naslovna-za

1:18 PM

4/29/16

tisak.in

dd 1

B Bujic-Preludij... 240x330 naslovna NN.indd 1

5/16/16 1:13 PM

N Devčić

-Lirska scena

11/1

4/16

3:24

A4 naslovn

ica.indd

ELE JAN P OTION

10/11/16

3/22/16

12:05 PM

2:12 PM

DALM

Mon ol og odije

e mel

Zabavn

.indd

slovna-A

ova_na

ro-N

M Sko

225x320 naslovnica.indd

Kru BaB nosla v ić | tu

tus

can

a.in

lovnic

0 nas

x32

225

brekalo matko

sre Pol BrenKa jaK ir | pi an

ica-za

ic-H

Njir

Iz pe ba ra From hrvatski h sk the pe lada com n of telja pose | rs | Au Croatia von n kroa tisch s der Fe en Ko der mpo nisten

klav knjiz

not

cantus note M Ruzdjak-April 225x320 naslovnica.indd 1

o | kl

11/23/16 2:49 PM

avie

tisak

.indd

Gam

1 11/14/16 3:29 PM

/16

12:04

Parać

željko

brkanović

Gitarski trio | Guitar Trio

Zabavne

melo

dije-R

Dujm

ic nasl

ovna

-zele

na.in

9/16

/16

ije

sinfonietta, za gudački orkestar / for string orchestra, op. 79 1. intrada

8:20

2. Elegija

4/16

3. Perpetum mobile

d 1

oklet.ind

11/1

3:14

12:42 6:25

cantus note F Parac-Gitarski trio 225x320 naslovnica.indd 1 Zagrebačka filharmonija / Zagreb Philharmonic orchestra Kazushi ono, dirigent / conductor Goran Končar, koncert majstor / Concert master

us note

cant

ludij

-Pre

ucar

A Klob

320

225x

ca.in

naslovni

4. andante sostenuto, mesto

5. andante sostenuto, molto cantabile 6. allegro con brio

of Koba

los 225x

320

naslovna

.indd

Ruben Dalibaltayan

26/0

5/17

Boris PaPandoPulo sinfonietta, za gudački orkestar, op. 79 Parti sinfonietta, for string orchestra, op. 79tura | Sco re Koncert za violinu i orkestar, op. 125 Concerto for violin and orchestra, op. 125

CD B Bersa knjizica-za tisak.indd 1

09:0

11/14/16 12:24 PM

11/17/16 12:37 PM

15:28

cantus

859890

520047

note Z

Brkanovic-P

rvi gudac

ki 224x3

04 naslo

vnica.indd

11/17/16

Papandopulo korice 2016 04.indd 1

1/18/16

MlaT den Tar UBA’S REVEN buk

98905200472

75:17

miletić

ame

25:03 7:15

ukupno trajanje / Total length:

CD M Miletic knjizica.indd 1

alo-G

Koncert za violinu i orkestar / Concerto for violin and orchestra, op. 125

simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije / Croatian radio Television symphony orchestra Mladen Tarbuk, dirigent / conductor Goran Končar, violina / violin

miroslav

M Brek

vvv

16 bo

Fest 20

anson

CD Ch

9 AM

Riznica hrvatske glazbe / Treasure Trove of Croatian Music

Boris PaPandoPulo

9 PM /16 2:0

klavir

Riznica hrvatske glazbe / Treasure Trove of Croatian Music 11/11

one

11:2

Partitura | Score

e melod

| for tu ba al

Prvi guda String Q čki kvartet uartet N o. 1

Zabavn

e of K obalo

za so lo tubu

Frano

11/17

lji hrvatski suvremeni skladate composers croatian contemporary

cantus note S Majurec-Pebbles

Babic

0 PM

3:2

12:2

5/17

16/0

CD K

14/

11/

1:00 PM

jak

let

tis

.in

16.11.2016. 14:35:46

11:24 AM

11/10/16 2:44 PM

Tarbuk 2016

Zabavne

Tutic melodije-Z

ndd 1

a tisak.i

naslovna-z

Baruna Trenka 5 | 10000 Zagreb T: +385 (0)1 4825360 | F: +385 (0)1 4825361 cantus@cantus.hr

/07

/16

TUBA’S REVE

NGE

book 05.in

dd 1

:34

Pogledajte CD i notna izdanja na www.cantus.hr

16.11.20

16. 16:2 7:18