Cantus 205 web by HDS.hr

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 205 LISTOPAD 2017. | CIJENA 22 kn 00717 9

771330

474007

In memoriam Branko Lazarin

Odlazak samozatajnog skladatelja In memoriam Pero Gotovac

Muk nakon bujice fioritura Ljetni festivali

Osorske glazbene večeri, Dubrovačke ljetne igre, Novalis Zadar&Zagreb, Festival dalmatinskih klapa Omiš, Medvedgradske ljetne večeri Prvi dio trilogije Siniše Škarice

Tvornica glazbe (Priče iz Dubrave)

Intervjui

Zlatko Tanodi, Tibor Szirovicza, Luka Čapeta, Meritas, My Buddy Moose Koncerti

Kanadska večer Cantus Ansambla, Psihomodo pop Unpljugd Tema

Hard Time, M.O.R.T. i Buđenje kao uvertire stranim zvijezdama

UVODNIK RIJEČ UREDNICE Poštovane čitateljice, poštovani čitatelji, ovo je naš prvi poslijeljetni broj posvećen velikanima koji su nas zauvijek napustili, skladateljima Peri Gotovcu i Branku Lazarinu. Iako vam ljeto sada djeluje kao »lanjski snijeg«, na ovim stranicama osvježit ćemo vaša sjećanja na najrazličitije ljetne glazbene događaje, ali i produbiti vašu informiranost na općem planu zbivanja. Ako nam je promaknuo ijedan događaj još od proljetnih dana, nemojte zamjeriti; bitno je ne zaobići ga i objaviti sada, jer nam je važno ne toliko da budemo aktualni, koliko da detaljno i problemski predstavimo događaje i pojave na našoj glazbenoj sceni. Ono što svakako u ovom broju ne treba propustiti jesu razgovori s dvojicom skladatelja različitih naraštaja koji unutar predsjedništva HDS–a brane »ozbiljne« glazbene boje: Zlatko Tanodi govori o svojem iskustvu na razmeđu zabavnjaka i »ozbiljnjaka« te o radu na glazbi za novo uprizorenje Krležinih Glembajevih na 68. Dubrovačkim ljetnim igrama, dok njegov mlađi kolega Tibor Szirovicza najavljuje prvu ovojesensku Glazbenu tribinu u Opatiji pod svojim umjetničkim vodstvom. Od »zabavnoglazbenih« tema vrijedi izdvojiti intervjue s grupama Meritas i My Buddy Moose i porazmisliti o relativnosti važnosti jezika na kojem stvaramo: dok prvospomenuti ženski dvojac oko dvadesete obljetnice djelovanja razmišlja o tome da počne pjevati na njemačkom, drugi — riječki četverac nakon trinaest godina postojanja i četvrtog albuma ne odustaje od isključivo engleskog jezika u svojem glazbenom izričaju. Sve je to hrvatska glazba, složit će se veterani Bambi Molesters koji su odavno odbacili dvojbe u pogledu jezika jer ga u svojem instrumentalnom, tzv. surf–rocku i ne trebaju; oni sigurno kroče svojim slobodnim muziciranjem svijetom. Njihov nastup na »krovu grada«, na Medvedgradskim glazbenim večerima, uz Kries i Amiru Medunjanin obilježili su ovoljetni program na kopnu uz urbani niz bendova na još jednom doslovnom krovu — onom Muzeja suvremene umjetnosti u ciklusu Ljeto u MSU. Ako još niste, pošaljite nam sada svoje komentare, primjedbe i prijedloge na elektroničku adresu cantus@cantus.hr ili na broj telefona 01/48 25 360. Uvijek smo raspoloženi za razgovor, zato nam se slobodno javite. Ugodnu i kreativnu jesen u ime uredništva želi vam Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus

U povodu 20 godina akcije Kupuj hr vatsko Hr vatske gospodarske komore

Brojna poznata lica u akciji #slušamhrvatsko Događanje na glavnom zagrebačkom trgu privuklo je velik broj zainteresiranih za hrvatsku glazbu Pišu: Josip Radić i Aleksandra Marković

tručna služba ZAMP Hrvatskog društva skladatelja bila je dio kampanje Slušajmo hrvatsko! održane 21. i 22. rujna u povodu 20. godišnjice akcije Kupujmo hrvatsko. U suradnji s glazbenim udrugama izvođača (HGU, HUZIP) i diskografa (HDU, ZAPRAF), cilj kampanje bila je promocija domaćih glazbenika i njihova stvaralaštva

»Pozivam sve da slušate hrvatsko«, poručila je Antonia Šerić Tonka

Ivan Dečak, Sanja Doležal, Antonia Šerić Tonka, Jurica Popović, Saša Lozar, Max Hozić, Zvonimir Bučević Buč, Mladen Puljiz, glumac Goran Grgić, novinar Zoran Šprajc i mnogi drugi. Hvala svima »Lijepo je kad ljudi pridonose hrvatskom gospodarstvu kupujući domaće proizvode. Ja ih također kupujem, ali ne iz patriotizma, nego zbog kvalitete. Jednako tako smatram da postoji kvalitetna hrvatska glazba. Hvala svima koji hrvatsku glazbu slušaju, emitiraju ili dolaze na naše koncerte te tako podržavaju naš rad«, izjavio je Jurica Pađen. Svoju potporu akciji #slušamhrvatsko dala je i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar–Kitarović

koji, kao dio glazbene industrije, sudjeluju u rastu i razvoju hrvatskoga gospodarstva. Niz djelatnosti Birajući i slušajući hrvatsko, kupujući ulaznice za koncerte i uživajući u glazbi s legalnih izvora, podupire se trud i talent autora i Nenad Borgudan iz glazbenika, ali i cijelog niza dje- grupe Detour latnosti povezanih s glazbenom industrijom: diskografa, tehničara, medija, koncertnih organizatora, agencija za marketing i odnose s javnošću, ugostitelja, prijevoznika, hotelijera, zaštitara... Svoju potporu akciji #slušamhrvatsko dale su hrvatska predsjednica Kolinda Grabar–Kitarović te potpredsjednica Vlade Martina Dalić, a druženju na Trgu bana Jelačića pridružili su se brojni poznati glazbenici i autori. U glazbenom dijelu nastupili su Mia Dimšić i Damir Kedžo, a među poznatim licima našli su se Krunoslav Kićo Slabinac, Jurica Pađen, Nenad Borgudan,

»Živim od glazbe, a živi i puno mojih prijatelja glazbenika. I svaki put kad dođemo na neki koncert, svjesni smo koliko su bitni ljudi oko nas koji čine tu našu glazbu i naš zvuk. Da bi bend dobro zvučao, sve drugo mora štimati. Pavel ima osam članova, ali znamo da je najvažniji onaj deveti — ton–majstor. Pozivam sve da slušate hrvatsko, pohodite koncerte hrvatskih glazbenika i poduprete hrvatsku glazbenu industriju koju, osim glazbenika, čine i ton–majstori, menadžeri, dizajneri, promotori i mnogi drugi čiji posao osiguravate upravo podupirući domaću glazbenu industriju«, poručila je Antonia Šerić Tonka.

Gdje se sluša dobra glazba, tu je uvijek Sanja Doležal

In memoriam Branko Lazarin

(Blaškovec pokraj Sv. Ivana Zeline, 22. kolovoza 1940. — Zagreb, 20. srpnja 2017.)

Odlazak samozatajnog skladatelja Samosvojan, pedantan, u svojim glazbenim idealima uvijek dosljedan, ali skroman i samozatajan — takav je bio umjetnik i čovjek Branko Lazarin

rerano nas je, u 77. godini, 20. srpnja, napustio istaknuti član Hrvatskog društva skladatelja Branko Lazarin. Bio je široko obrazovan skladatelj, pedagog i publicist. Samosvojan, pedantan i svojim glazbenim idealima uvijek dosljedan, ali skroman i samozatajan. Krasio ga je dubok i iskren stvaralački izraz izgrađen na temeljima respektabilnih škola. Kompoziciju je diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Stjepana Šuleka, a usavršavao se na Visokoj državnoj glazbenoj školi u Kölnu kod Milka Kelemena. Uz skladanje gotovo je četiri desetljeća bio pedagog, najprije na Muzičkoj školi Pavao Markovac (1971.–1980.), a zatim docent i profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (od 1980. do umirovljenja 2010. u trajnom znanstveno–nastavnom zvanju redovitog profesora za teorijske glazbene predmete na I. Odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju).

Mnoge generacije glazbenika, muzikologa i skladatelja pamte ga kao predanoga profesora teorijskih predmeta, koji je svojim đacima temeljito, dosljedno i s puno duha prenosio svoje znanje, potičući njihovu ljubav prema umjetnosti. Bavio se i glazbenom publicistikom. Objavljivao je osvrte, kritike, polemike, referate i eseje na Trećem programu Radio Zagreba (Hrvatskoga radija) te u Studentskom listu, Telegramu, Vjesniku, časopisu 15 dana, Muzici, Svescima, Primijenjenoj psihologiji, Enciklopediji. Napisao je i dva udžbenika Solfeggia za osnovnu muzičku školu te bio recenzent na nizu tuđih udžbenika i priručnika s područja teorijskih glazbenih disciplina i glazbene kulture. Predani profesor Branko Lazarin bio je i društveno angažiran, ne samo kao član HDS–a, nego i Hrvatskog društva glazbenih teoretičara, te stručnih povjerenstava za dodjelu nagrada iz kompozicije Fonda Stjepan Šulek i Natječaja za poticanje hrvatskog glazbenog stvaralaštva Ministarstva kulture RH. Bio je i član uredništva notnih izdanja Ars Croatica HDS–a i odbora festivala Dani hrvatske glazbe. Za svoj skladateljski rad, koji obuhvaća orkestralna, komorna i ponajviše zborska djela, dobio je nekoliko nagrada i priznanja. Primjerice, za skladbu Sunce naše, roža zlata za mješoviti zbor na stihove Dragutina Domjanića, zatim Noć i jutro za dječji zbor i klavir na stihove Vesne Parun te troglasne dječje zborove na stihove Zvonimira Baloga. Raznorodan opus

Branko Lazarin

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Piše: Višnja Požgaj

Od ostalih djela valja spomenuti Simfoniju, Kvintet za klarinet i gudački kvartet, Tri krokija za četvoricu (za violončelo, saksofon, klarinet, trombon i klavir), Muziku za violinu i klavir, Skice za duhački trio, Cantus za obou, Sonatinu i Deset bagatela za klavir, Sedam preludija za orgulje, More na stihove Josipa Pupačića za mješoviti zbor, dvije

Još je ovoga proljeća Branko Lazarin pripremao praizvedbu novog djela sa Zagrebačkim puhačkim triom i pijanisticom Srebrenkom Poljak na Muzičkom biennalu Zagreb

mise za mješoviti zbor uz orgulje, dječju misu za dvoglasni dječji zbor uz orgulje, Marul za mješoviti zbor i njegova inačica za žensku klapu na stihove Ane Lazarin, Zdravo, Marijo za mješoviti zbor i Magnificat za mješoviti zbor uz orgulje. Napisao je i nekoliko skladbi objavljenih u hrvatskoj liturgijskoj pjesmarici Pjevajte Gospodu pjesmu novu, kao i obrade narodnih napjeva za tamburaški i harmonikaški orkestar te za saksofon i klavir. Tih i nenametljiv Godine 2014. Cantus je objavio autorski album Branka Lazarina s izborom najboljih njegovih skladbi. To su Passacaglia za gudače — u izvedbi Simfonijskog orkestra HRT–a pod ravnanjem Mire Belamarića, Tri stavka za saksofon — u izvedbi Tomislava Žužaka, From My Diary za kvartet saksofona — u izvedbi Zagrebačkog kvarteta saksofona, Divici Mariji za mješoviti zbor — u izvedbi New London Chamber Choir pod vodstvom Jamesa Wooda, Tri eseja za puhački orkestar — u izvedbi Simfonijskog puhačkog orkestra HRT– a pod ravnanjem Dragana Sremca i Gudački kvartet — u izvedbi Gudačkog kvarteta Porin. Na komemoraciji održanoj 4. listopada u dvorani HDS–a sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci, budući da je Bran-

ko Lazarin preminuo usred ljeta kad su mnogi članovi HDS–a bili odsutni, tajnik HDS–a Antun Tomislav Šaban je u nazočnosti obitelji, prijatelja, kolega i pokojnikovih poklonika podsjetio na tihog i nenametljivog kolegu, svojim djelima uvijek prisutnog i vjernog Društvu. Doktor prava i skladatelj Ivo Josipović sa zahvalnošću se prisjetio svojega uzornog profesora koji je bio samozatajan, ali vrijedan i suptilan čovjek, te je svojim đacima otvarao bezgranični svijet mogućnosti. Zahvaljujući upravo njemu, Josipović je i odabrao glazbu za svoj drugi poziv. Publicist Krešimir Brlobuš svoje je polustoljetno prijateljstvo s Brankom potkrijepio citatima iz njegovih izvanrednih tekstova koji govore o smislu glazbe i njezinim tajnama, o odgovornosti glazbene kritike, o slušanju glazbe i mnogo drugih stručnih i filozofskih misli. Na kraju se oglasila i Lazarinova dirljiva i u osnovi sjetna glazba. Naime, jednu od njegovih posljednjih skladbi, Kvartet za obou, klarinet, fagot i klavir (Largo– Lento–Moderato), uzorno su izveli oboist Branko Mihanović, klarinetist Domagoj Pavlović, fagotist Žarko Perišić i pijanistica Srebrenka Poljak, potvrdivši kako je Branko Lazarin ostavio dojmljiv trag u glazbenoj kulturi Hrvatske.

In memoriam Pero Gotovac

(Zagreb, 12. veljače 1927. — Zagreb, 21. rujna 2017.)

Otišao je prijatelj Na vijest o smrti nije bilo ama baš nikoga tko nije u tom trenu zašutio, povukao se u neki kut, pustio suzu...

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Piše: Jagoda Martinčević

četvrtak, 21. rujna u 91. godini napustio nas je Pero Gotovac. Skladatelj, dirigent, urednik, organizator, pjesnik… prijatelj. Na vijest o smrti koja se brzinom munje proširila Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu koje je te večeri okupilo brojan glazbeni svijet, nije bilo ama baš nikoga tko nije u trenu zašutio, povukao se u neki kut, pustio suzu. Meni kao da nije bilo jasno da Pere više nema. Još koji dan prije razgovarali smo telefonom, šalili se i pomalo »svadili«, kao i uvijek. Bogati, Jagoda...

I kao i uvijek jedva sam dolazila do riječi od Perinih bujnih kanonada, bujica fioritura kojima je tumačio ono što mu je bilo važno reći. A sada — muk. Tog vitalnog, duhovitog, pametnog čovjeka više nema i nikad više nećemo razgovarati, ni susretati se prema dogovoru ili slučajno. Nikad mu više neću moći komplimentirati na savršeno uglađenem, elegantnom izgledu (hvala njegovoj Ljerki), nikad više rasprava o očevu Eri koji poznajem gotovo kao i Pero vječno na braniku Jakovljeve ostavštine. Nikad više tele-

fonskog upita: »Bogati, Jagoda, ma tko je ono pjevao tad i tad s tim i tim…« I sad valja napisati ono što se zove In memoriam, a meni se još uvijek čini da pišem o živom čovjeku. Odakle početi i kako završiti opis glazbenika koji je sve svoje talente, a bilo ih je mnogo, tako neštedimice rasipao beskrajnim glazbenim puteljcima. Notorna je činjenica da je rođen kao sin velikoga Jakova, kao što je notorna i istina da se cijeli život brinuo o očevoj glazbi, no isto je tako bjelodano da je sam, mimo Jakovljeva imena, ostvario karijeru vrijednu poštovanja. U dirljivom zapisu o ocu prisjetio se dragocjenih savjeta »starog«, rijetkih i utoliko dragocjenijih pohvala, odnosa Očeva i Sinova, točno je tako napisao velikim početnim slovima, o odnosu koji je nazvao »gotovčevskim«… Iz tih ranih uspomena mogla se prepoznati inicijacija Pere glazbenika koji je prije glazbe birao i medicinu, i ekonomiju, i književnost, i tkozna što još; na kraju je prevladalo ono s čim je odrastao, za što je bio genetski predodređen. Nemirni duh I tako je nakon studija na Muzičkoj akademiji, a uz prethodnu dragocjenu poduku Marka Tajčevića, Albe Vidakovića i Stanka Šimunića, diplomirao na odjelu teoretsko–folklornoga smjera s temom iz etnomuzikologije kod Vinka Žganeca. U početku skladateljskog puta slijedio je na neki način očeve stope i sklonost zborskoj glazbi, no nemiran duh tjerao ga je u potragu za drugim izričajima. Diskografska tvrtka Jugoton bila je kotač zamašnjak u svemu što je Pero Gotovac radio do posljednjeg daha. Ubrzo je postao jedan od najcjenjenijih urednika, onaj koji je znao prepoznati i glas i skladbu

i finalnu realizaciju tonskoga zapisa. Otkrivao je i podupirao talente različitih glazbenih svjetova, od Miše Kovača do Ibrice Jusića, i istovremeno skladao, upućujući neke uratke točno određenim interpretima: Ivi Robiću, Vici Vukovu, Ani Štefok, Dragi Mlinarcu, Ibrici… Popularna glazba, šansona, kajkavska popevka, scenska i film- Pero Gotovac i Ibrica Jusić mnogo su surađivali stvarajući ska glazba, ona za TV seri- nove skladbe je, zborska i duhovna, kao i ona za tambure i klape, glazba za djecu, naposljetku i legendarna Diskothalia dramskih i pjesničkih zapisa…, tkozna što sam zaboravila iz tog čudesno raskuštranog puta svestranoga Pere koji se nadobivao i nagrada, odličja i priznanja, uvijek zasluženo od publike, struke i službenih komisija i ocjenji- Ibrica Jusić pjevao je njegove pjesme na komemoraciji vačkih sudova. u HGZ–u i na posljednjem ispraćaju na zagrebačkom Aktivni član Društva

krematoriju

U međuvremenu put ga je odveo i do Gradskog kazališta Komedija u kojem je proveo mnoge godine kao dirigent tuđih, ali i vlastitih djela, poput Novele od Stanca i djela Trenk iliti divlji baron. Iz Komedije je otišao u mirovinu 1996., no ostao je trajno i aktivno prisutan u Hrvatskom društvu skladatelja, kao predsjednik, dopredsjednik i član Predsjedništva. Posebno se zalagao za nakladnički segment Društva, znajući kolika je važnost i dugovječnost tiskane glazbe kao partiture ili nosača zvuka. Svaka Perina prisutnost na Skupštinama Društva ili tradicionalnim Tribinama s kolegama uvijek je nosila živopisno obilježje sudionika bez dlake na jeziku. Nitko mu to nije zamjerao, štoviše, odaziv na njegovu Tribinu u povodu 90. rođendana u veljači ove godine pokazao je koliko ga kolege simpatiziraju. Prijateljska glazba Peru Gotovca, čovjeka britka uma, vedra duha i oštra jezika nije se moglo ne voljeti. U jednoj osobi utjelovio je znalca, gospodina, ironika, dobronamjernika…, uvijek prijatelja. Takva mu je bila i glazba, ona najpopularnija za kultne TV serije Naše malo misto i Velo misto, hitovi poput Balade, Finili su, Mare, bali, Zemljo moja, peckave šansone jed-

ne Mačke, Celuloidnog pajaca, songa Još uvijek ne znam neke važne stvari ili ljupke dremljive kajkavske popevke Mesec, seno i noć, Kukuruzi se njišu, možda najljepša Na vanjkušeku glava prema tekstu Waltera Neugebauera. Uvijek je radio s majstorima teksta: Zvonkom Golobom, Dragom Britvićem, Tomislavom Zuppom…, ali i s velikanima dramske riječi u legendarnim dubrovačkim predstavama, poput Areteja i Kristofora Kolumba M. Krleže, Edipa i Edipa na Kolonu Eshila, Života i smrti kralja Eduarda II. B. Brechta, kao i Macbetha W. Shakespearea u kojem je uglazbio bardov 66. sonet Sit svega toga. Trajnim znakom toga kazališnog poslanja ostao je song Ne dajte da vas zavedu iz Brechtova djela, gotovo kao moto Perina života i djela. Nije se dao zavesti. I Pero Gotovac i hrvatska glazba u nekoliko su desetljeća brodili istim morem. Sve što je učinio ostat će na čast umjetnosti koju je primio u naslijeđe i takvom je čuvao do zadnjega. A nama koji smo imali povlasticu poznavati ga, ostavio je naputak kako živjeti pošteno, dostojanstveno i sretno, unatoč svim nedaćama koje nas s vremena na vrijeme sustižu. Mislim da je Pero bio sretan čovjek.

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Komemoracija Peri Gotovcu u Hrvatskom glazbenom zavodu 26. rujna 2017. Posljednji pozdrav omiljenom glazbeniku

utorak, 26. rujna, održana je komemoracija Peri Gotovcu u Hrvatskom glazbenom zavodu. Uz obitelj, pristigli su brojni prijatelji i suradnici Maestra koji su s njim dijelili više od pet desetljeća zajedničkog života. Susretale su se uspomene koje su neki bili voljni i javno podijeliti. Radojka Šverko prišapnula je kako joj je upravo Pero Gotovac kao šesnaestogodišnjakinji pomagao pri prvim pjevačkim koracima. Gotovo svatko od prisutnih imao je što reći kao zadnji pozdrav omiljenom glazbeniku kojega smo se prisjetili i kratkim filmom obasjanim Perinim vječnim osmijehom i raskriljenim rukama.

Emotivnim je tekstom skladateljevo široko polje djelovanja opisao glavni tajnik HDS-a Antun Tomislav Šaban

Udovici Ljerki Marković Gotovac sućut je izrazila i Gabi Novak

Davne Perine Komedijine godine evocirao je novi ravnatelj toga kazališta, dirigent Krešimir Batinić, o Perinu životu i djelu govorila je Jagoda Martinčević, a bogato djelovanje umjetnika na svim poljima glazbenosti emotivno je opisao tajnik Hrvatskog društva skladatelja Antun Tomislav Šaban, pročitavši na kraju i pjesmu Moto posvećenu Zvonimiru Golobu iz knjige Mikroportreti — Moderato cantabile, posljednjeg umjetničkog uratka Pere Gotovca. I glazba je ispunila In memoriam, na početku i na kraju stavci iz Mise delmate u izvedbi članova Zbora Hrvatske radiotelevizije te dva Perina songa Oče naš u interpretaciji Drage Mlinarca i antologijski Ne dajte da vas zavedu u uvijek snažnoj izvedbi Ibrice Jusića. (J. M.)

Seadeta Midžić, Miro Ungar i Radojka Šverko među publikom komemoracije

D a n H r v a t s k o g g l a z b e n o g z a v o d a , 1 8 . t r a v n j a 2 0 17. , o v e g o d i n e u z n a k u v e l i k e o b l j e t n i c e

190 godina

Hrvatskog glazbenog zavoda

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Koliko je ta naša najstarija glazbena institucija posvećena glazbi doista stara? Dovoljno je zamisliti Verdija i Wagnera kao četrnaestogodišnje dječake te Chopina, Schumanna, Liszta i Bellinija kao sedamnaestogodišnjake, kad se na Gornjem gradu u Zagrebu osnovalo društvo s ciljem da djeluje u smjeru ljubavi za glazbu Piše: Đurđa Otržan

rvatski barokni ansambl održao je 8. travnja 2017. u velikoj dvorani HGZ–a koncert u sklopu proslave obljetnice te institucije, stanoviti uvod u glavnu proslavu održanu 18. travnja, točno 190 godina poslije prvog koncerta tada novoosnovanog društva. Program tog uvodnog koncerta bio je djelomično posvećen Georgu Phillippu Telemannu čiju 250. godišnjicu smrti

Cantus Ansambl i Berislav Šipuš poveli su svečanost proslave prema suvremenijim trendovima

obilježavamo ove godine, no veza Telemanna i Glazbenog zavoda jest u djelovanju toga velikog skladatelja. Nakon što su se duhovni redovi donekle povukli iz javnog djelovanja, nastupilo je razdoblje gradskog, građanskog glazbenog udruživanja, a tada, sredinom 18. stoljeća, presudnu ulogu inicijato-

U suradnji s HGZ–om i sada nažalost već pokojnom dr. sc. Evom Sedak (te tvrtkom Cantus d.o.o.) pijanist Ruben Dalibaltayan snimio je kompletan klavirski opus Blagoja Berse, za što je dobio i Nagradu Vladimir Nazor, stoga je i on bio dijelom obljetničke svečanosti institucije

HGZ je matični prostor i Hrvatskog baroknog ansambla

ra takvoga glazbenog života odigrao je upravo Telemann, osnutkom Collegium musicuma te ustanovljavanjem redovitih tjednih javnih koncerata. Potreba vremena i potreba za glazbom proširila je tu praksu diljem srednje Europe, pa već početkom 19. stoljeća nalazimo u svim većim gradovima glazbena druš-

tva po uzoru na Telemannova. Tako se spomen na velikoga glazbenog aktivista ugradila u prethodnicu proslave velikoga jubileja, 190 godina postojanja i djelovanja Hrvatskog glazbenog zavoda. Koliko je ta naša najstarija glazbena institucija posvećena glazbi doista stara? Dovoljno je zamisliti Verdija i Wa-

gnera kao četrnaestogodišnje dječake, te Chopina, Schumanna, Liszta i Bellinija kao sedamnaestogodišnjake, kad se na Gornjem gradu u Zagrebu osnovalo to naše najstarije građansko i intelektualno društvo s ciljem da djeluje u smjeru ljubavi za glazbu i brigom za glazbeni život. Nad njim je bdjelo zainteresirano obrazovano i napredno građanstvo. Njegovi pokrovitelji nikad nisu bili profesionalni glazbenici, osim u slučaju Ive Tijardovića, poslije Drugog svjetskog rata. Statut društva napisali su Vatroslav Lisinski i Petar Preradović, na fasadi stoji Arti musices, u velikoj dvorani su dva kipa glazbenih muza... tek ti šturi podaci o Zavodu za nekog nevježu mogu biti temeljni oslonac načelima kojima je služio Hrvatski glazbeni zavod u ova gotovo dva stoljeća živoga rada.

Dovršen ciklus dokumentaraca o istaknutim članovima HDS-a Zauvijek skladatelj

Svečanom zdravicom predsjednika HGZ–a, Marcela Bačića, počeo je obljetnički program

priliku prikazali ponajprije istaknute osobe u povijesti Zavoda, izložbu autorice Nade Bezić, u predvorju Velike dvorane, te postavili panoe s važnim datumima i ilustracijama iz povijesti djelovanja HGZ–a. Društvo ljubitelja glazbe, iz kojega je potekla naša Muzička akademija, doista raspolaže bogatom kronologijom podataka, o osobama, veličanstvenim nizovima koncerata i hrvatskih praizvedbi u svojim prostorima, a koliko je naraštaja nastupalo, razvijalo se i djelovalo na tom podiju, gotovo da je nenabrojivo. Za one koje je zanimalo kako se Hrvatski glazbeni zavod obnovio nakon iseljenja Muzičke akademije iz njegova prostora, organiziran je obilazak već u 18 sati, dok je sat poslije, svečanom zdravicom predsjednika HGZ–a Marcela Bačića, počeo glazbeni dio proslave. U programu svečanog dana otisnuti ulomci govora aktualnih predsjednika HGZ–a pri stogodišnjici HGZ– a 1927., te nekoliko kasnijih godišnjica, upotpunili su dojam riječi sadašnjeg predsjednika, koji je poput kormilara sigurnog u smjer kojim plovi, s prošlošću povezao sadašnje projekte i aktivnosti, od kojih je najrecentniji projekt posvećen revitalizaciji baštine Blagoja Berse. Pijanist Ruben Dalibaltayan je, odsviravši dvije minijature Blagoja Berse, u obnovljenoj maloj dvorani HGZ–a, dojmljivo predao plodove toga istraživač-

kog rada, posebice na uređenju klavirskog opusa Blagoja Berse. Poput rock–koncerta Glavna proslava počela je u 20 sati u velikoj dvorani, toj središnjoj pozornici i hrvatskom nacionalnom rostrumu najrazličitijih glazbenika i ansambala, naučivši nešto i od rock–glazbe; na podiju su se učestalo izmjenjivali glazbenici kao grupe na rock–koncertu. Taj ustupak modernoj percepciji koncerta održao je dobro raspoloženje dupkom pune dvorane, a i podsjetio na prečesto samorazumljive stupove naše kulture, kao što su karijere Zagrebačkog kvarteta (koji je izveo Prvi gudački kvartet Čajkovskog) ili Zagrebačkih solista (odsvirali su Pintarichianu Borisa Papandopula). No i tada je potrebna barem mala misao o tome koliko truda treba uložiti u stvaranje razine dobrog komornog ansambla, a koliko je (još i više) potrebno rada da se ta razina održi.

Zagrebački kvartet domicilno je u HGZ–u još od 1919., a Solisti od 1953., pa su kao stari domaćini nastupili prvi, a potom ustupili vrijeme mlađim ansamblima koji nastupima pripadaju Društvo ljubitelja HGZ–u, ali i brigom za tradiciju i baO obljetnicama se pogledom unatrag štinu. To su Hrvatski barokni ansambl može trasirati mnogostruka djelatnost koji je izveo La Folliu Antonija Vivaldija, Zavoda. Zato su organizatori za ovu podsjetivši na svoj stabilni renome brižljivih i kultiviranih zastupnika barokne kulture, a onda su nas Hrvatski komorni orkestar i Cantus Ansambl poveli prema suvremenijim trendovima, upućujući s jedne strane na maticu svojih djelovanja, ali i na razgranate rukavce od kojih je onaj koncertni oduvijek u prvom planu. Duhoviti cantusovci su u skladbi Tan Hetti Berislava Šipuša, koji se poigrao simfonijom rastanka alla Haydn, nonšalantno napuštali podij, jedan za drugim, uključivši i i dirigenta. Na podiju je ostao tek jedan osamljeni gudač, koji je tiho, koncentrirano i predano nastavio svirati. Baš kao što HGZ koncentrirano i predano obavlja svoju misiju već 190 godina. Za one koje je zanimalo kako se Hrvatski glazbeni zavod obnovio nakon iseljenja Muzičke akademije iz njegova prostora, organiziran je obilazak već u 18 sati predvođen dr. sc. Nadom Bezić

akon mnogo godina, pa i desetljeća planiranja, Hrvatsko društvo skladatelja nedavno je dovršilo projekt izrade dokumentarnih filmova o svojim članovima, istaknutim hrvatskim skladateljima. Serija od dvanaest polusatnih dokumentaraca o životu i radu Pere Gotovca, Đele Jusića, Ivice Krajača, Zorana Juranića, Rajka Dujmića, Dubravka Detonija, Frane Paraća, Olje Jelaske, Tamare Obrovac, Alfija Kabilja, Ljube Kuntarića i Bože Potočnika dovršena je početkom godine, a emitiranje na Drugom

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

a svečanom koncertu redom su se nizali ansambli čija je povijest i sadašnjost blisko povezana s prostorom Hrvatskog glazbenog zavoda: Zagrebački kvartet, Zagrebački solisti, Hrvatski barokni ansambl, Hrvatski komorni orkestar i Cantus Ansambl

programu Hrvatske televizije počelo je 18. rujna. Prema rasporedu HTVa, sve epizode bit će emitirane do 4. prosinca. Autor serijala Zauvijek skladatelj je Toni Volarić, snimatelji su Alen Horvatić i Davor Kalaica, a montažer je također Alen Horvatić. Filmovi su ostvareni u koprodukciji s HRT-om koji je na raspolaganje stavio svoju radijsku i televizijsku arhivu. Tim je projektom HDS nastavio s aktivnostima na području audiovizualne djelatnosti koje su počele 2015. godine izradom dokumentarnog filma o 70 godina postojanja Društva. Osim što će pridonijeti senzibiliziranju i informiranju javnosti o uglednim hrvatskim skladateljima i njihovu radu, dokumentarni filmovi o hrvatskim skladateljima predstavljaju trajnu digitalnu povijesnu građu i dokumentaciju društveno i kulturno zanimljivog vremena hrvatske povijesti prikazanu životima važnih protagonista hrvatske glazbe svih žanrova. (ATŠ)

11 . M e đ u n a r o d n i o r g u l j a š k i f e s t i v a l A r s O r g a n i S i s c i a e ( 4 . — 9 . s v i b n j a 2 0 17. )

Preživljavanje unatoč nemilim okolnostima Festival je ove godine glazbom oplemenio crkvene interijere u mjestima Sisak, Sela, Martinska Ves, Petrinja i Voloder

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Piše: Josipa Dovranić

ma li smisla u jednom tako turbulentnom trenutku — kad se mijenjaju sustavi, ljudi oko nas ginu, koplja se lome u pogledu pitanja prognaništva, izbjeglištva, gladi i smrti — misliti o umjetnosti?! Činjenica je da je umjetnost skupa biljka, koja zahtijeva izuzetne okolnosti obilja, raskoši i sretno podneblje blagostanja, mira i visoke kulture neopterećene jadom i bijedom siromaštva. Umjetnost da bi nikla, procvala i zaživjela svojom puninom i snagom, uvijek je trebala mecenu. Tako nam kazuje povijest. Zalet i snaga Sisački međunarodni orguljaški festival Ars organi Sisciae koji od druge godine održavanja podupire Ministarstvo kulture RH, ali i Sisačka biskupija, Sisačko–moslavačka županija i Grad Sisak, preživljava zaletom i snagom upornosti organizatora, kao i ljubavlju sisačke publike, koja unatoč podosta nemilim okolnostima života, ipak ostaje vjerna zasadama duha i uma, tj. ljepoti žive glazbe koja ljude obogaćuje i čini ih sretnima. Možda je u njoj tajna te dugovječnosti, jer iskreno i bez pomagala suvremene tehnologije, suptilnije dopire do uha slušatelja. Publika festival

Edmund Andler–Borić i Antonia Dunjko na koncertu otvorenja sisačkog orguljskog festivala, koje je održano iznimno u Petrinji

svesrdno podupire jer je očito svjesna prvih i pravih vrijednosti, podupire rad marljivih, pronicavih, strpljivih i upornih kulturnih djelatnika — Edmunda Andlera Borića, ravnatelja festivala, i Valentine Badanjak Pintarić, producentice — kao i umjetnika koje su festivalom predstavili, a čije misli impulsima zna-

nja i vještina u kontaktu s instrumentom stvaraju ono neponovljivo — umjetnost muzičkog trenutka i radost muziciranja profiliranu senzibilitetom živog čovjeka. Oživljavanjem zvukovlja, osobito starih instrumenata, čovjek i nehotice zaplovi u neko drugo vrijeme. Koliko je to vrijeme bilo sretno ili nesretno, upitno je. Ali iznjedrilo je ljepotu nezasjenjenu čemerom svojega okruženja (a zasigurno ga je bilo) koja je, opstavši kroz duga vremena, doprla do nas pružajući nam doživljaje radosti i mira. Čarolija glazbe je neupitna, a prema riječima Ivana Supeka, tog kristalno bistrog i snažnog humanista današnjice, ona tkanjem tonova najsnažnije djeluje na čovjeka. Glazbene misli nadilaze vrijeme! Ta transcendentnost je njihova snaga za sva vremena. Svirale orgulja to potvrđuju!

R. Pozaić

Zaljubljenici u orgulje

Na kraju koncerta s kora crkve sv. Lovre u Petrinji spustili su se protagonisti večeri: sopranistica Antonia Dunjko i orguljaš Edmund Andler–Borić

Ovogodišnji orguljaški festival ušao je u drugu dekadu i time potvrdio vrijednost poštovanja. Jedanaesti put crkve Sisačke biskupije otvorene su zaljubljenicima u zvuk orgulja, glazbenicima i slušateljstvu. Od druge godine održavanja festival podupire Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, ali i Sisačka

biskupija, Sisačko–moslavačka županija i Grad Sisak. Uoči prvog festivalskog koncerta, održanog u Petrinji u crkvi sv. Lovre, prošetali smo izložbom Orgulje umjetničke radionice Heferer u petrinjskoj Galeriji Krsto Hegedušić autorâ kustosice Elizabete Wagner i nositelja radionice Tomislava Faullenda Heferera, čija povijest seže u davnu 1849. godinu u Austriji (Grazu). Već 1867. počinje s radom i u Zagrebu, otkad u kontinuitetu traje do danas — 168 godina, a iznjedrila je pet naraštaja graditelja. Hefererov velebni opus čini 236 sagrađenih orgulja, mnoštvo harmonija i velik broj restauriranih instrumenata. Spomenimo poznate orgulje u svetištu bazilike Majke Božje Bistričke, orgulje u katedrali u Sarajevu, kao i orgulje iz zagrebačke crkve sv. Marka (graditelj Ferdo Heferer 1891., a naknadno povećane i restaurirane 1935.), prenesene i nanovo izgrađene u Petrinji u crkvi sv. Lovre, nakon što su izvorne orgulje, također Heferer, uništene u Domovinskom ratu. Na festivalu smo, osim orgulja Heferer u Petrinji i Martinskoj Vesi, slušali i druge orgulje, sisačkoj publici već poznate zahvaljujući festivalu Ars organi Sisciae! To su: u Voloderu (crkva sv. An-

P r e d a v a n j e d r. s c . Z d e n k e W e b e r 2 4 . s v i b n j a 2 0 17. u Kulturnom centru Šalom

Začetnik moderne hrvatske muzikologije R. Pozaić

Muzikolog i skladatelj Dragan Plamenac, pravog imena Karl Siebenschein (rođen u Zagrebu 1895., umro u Edeu/Nizozemska 1983.) u svojim je djelima kao autor prvi u Hrvatskoj iskoračio u ekspresionistički modernizam 20. stoljeća Piše: Višnja Požgaj

tuna Padovanskog) orgulje graditelja Antuna Schimenza iz 1863.; u Sisku (bazilika sv. Kvirina) graditelja Schwarz–Winterhaltera iz 1927.; u Selima pokraj Siska (crkva sv. Marije Magdalene) graditelja J. F. Janečeka iz 1777.; u Sisku (katedrala Uzvišenja Sv. Križa) orgulje njemačke tvrtke Pfaff građene šezdesetih godina prošloga stoljeća, a u Sisku postavljene 2016. godine. Vokalni registri Uz soliste orguljaše — Edmunda Andlera Borića, Marija Penzara, Milana Hibšera i Ljerku Očić koji su se predstavili kao solistički, ali i kao komorni glazbenici, čuli smo i gošću Agnes Sztahura, orguljašicu iz Mađarske, koja nam se predstavila strogim baroknim programom — djelima Dietricha Buxtehudea i Johanna Sebastiana Bacha. Uz nju treba spomenuti nastup hrvatskog oboista Branka Mihanovića čija oboa plijeni ljepotom tona, poštovanjem stilskih odrednica, prepoznatljivom ljepotom barokne cantilene, kao i lakoćom ukrasne ornamentike. Pjevačice Antonia Dunjko, Marina Klarić, Nina Kobler i Ana Jembrek predstavnice su zagrebačke vokalne škole. Nositeljice su priznanja i dobitnice nagrada na različitim natjecanjima, a na festivalu Ars organi Sisciae predstavile su se djelima glazbene renesanse, baroka, klasike i romantizma. Nina Kobler je uz studij pjevanja diplomirala i gitaru; radi kao profesorica gitare na zagrebačkoj Glazbenoj školi Blagoje Bersa. Na festivalu je nastupila u dvostrukoj ulozi: kao pjevačica i kao gitaristica. Nepoznata hrvatska djela Festival Ars organi Sisciae osim promidžbom naše vrijedne orguljaške baštine, bavi se i pronalaženjem, očuvanjem i izvođenjem djela nama nepoznate sakralne glazbe hrvatskih skladatelja. Na za-

vršnoj večeri Festivala, 9. svibnja u sisačkoj katedrali Uzvišenja Sv. Križa, nastupio je Katedralni pjevački zbor, izvodeći djela Rudolfa Matza (Hrvatska misa u D–duru), Anđelka Igreca (Slavite Gospodina svi puci), Šime Marovića (Aleluja) te liturgijskim napjevima Rudolfa Taclika (O da bude radost), s. Slavke Sente (Te nostra Jesu) i Anselma Canjuge (Sakramentu veličajnom). Spomenute skladbe izvedene su u sklopu svete mise, a u koncertnom djelu čuli smo napjev iz gregorijanskog korala Iubilate Deo, zbor J. S. Bacha Jesus bleibet meine freunde, BWV 147; Ecce sacerdos i O Isuse, nebesa sjaj Matije pl. Ivšića; Već zora rumen Mate Lešćana; Isus Krist Anđelka Klobučara te Regina coeli, također napjev iz gregorijanskog korala. Katedralni zbor, čiji temeljni sastav čini župni zbor sv. Cecilije (ovaj put pojačan sudjelovanjem pjevača susjednih pjevačkih zborova) vođen mladim glazbenicima (Jelena Blašković, dirigentica, i Robert Jakica, orguljaš) pjevao je čisto i vokalno korektno. Vrijedan doprinos ljepoti i svečanom ugođaju dao je zvuk sisačkih orgulja. Orguljaša i svećenika Roberta Jakicu pratimo od njegovih srednjoškolskih dana kad je mladenačkom hrabrošću prozborio »Bit ću orguljaš!?« To je i potvrdio, diplomiravši 2009. u klasi red. prof. M. Penzara na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Diplomi akademskog glazbenika Jakica je dodao i diplomu teologa, diplomiravši teologiju i filozofiju 2015. godine na Filozofsko–teološkom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Redoviti je član Društva za promicanje i očuvanje orguljaške glazbene baštine i Matice hrvatske. Godine 2015. imenovan je povjerenikom za crkvenu glazbu Sisačke biskupije. Ovogodišnji Međunarodni orguljaški festival Ars organi Sisciae priuštio nam je iznova kvalitetan program u izvedbi odličnih umjetnika, čemu se nadamo i dogodine.

rvatsko–izraelsko društvo u sklopu svoje programske djelatnosti posvećuje dostojnu pozornost svojim bivšim i sadašnjim članovima, predstavljajući ih javnosti. Hrvatski muzikolog i skladatelj Dragan Plamenac, pravog imena Karl Siebenschein, zacijelo je jedan od najistaknutijih. Rođen je 1895. u Zagrebu, a umro 1983. u Edeu u Nizozemskoj. U Zagrebu je završio pravne nauke, ujedno studirajući glazbu na Muzičkoj akademiji (klavir, violina, teorijske discipline), a nastavio u Pragu i Beču (kompozicija i muzikologija). To je bilo vrijeme kad se bavio i skladanjem; od 1912. do 1925. nastala su neka klavirska djela (Gavota, Varijacije), Uvertira za orkestar, Gudački kvartet, zborske pjesme i posebno važne Tri solo pjesme na stihove Charlesa Baudelaira, što je bio prvi stilski iskorak iz romantizma u 20. stoljeće u Hrvatskoj, dakle ekspresionistički modernizam na tragu suvremene europske glazbe. Ipak, obeshrabren nerazumijevanjem i negativnim kritikama, Dragan Plamenac napušta skladanje i intenzivno se posvećuje glazbenoj nauci. Studira muzikologiju u Parizu, a 1925. doktorira uspjelom disertacijom o nizozemskom skladatelju 15. stoljeća, Johannesu Ockeghemu. Odlazi potom u Berlin, kao korepetitor u gradskoj operi, pod ravnanjem slavnog maestra Brune Waltera, a nakon dvije godine vraća se u Zagreb na mjesto privatnog docenta za muzikologiju na Sveučilištu. Zaslužni je začetnik moderne hrvatske muzikologije pa je Hrvatsko muzikološko društvo ustanovilo Nagradu Dragan Plamenac — godišnju i za životno djelo. U deset godina boravka u rodnom gradu, Dragan Plamenac organizira glazbene večeri suvremenih europskih skladatelja, sam piše za to uvodna predavanja, a na poziv Američkog muzikološkog društva 1939. odlazi u New York na međunarodni kongres za muzikologiju (kao predstavnik tadašnje Jugoslavije). Zbog ratnih nevolja uskoro emigrira i kao američki državljanin predaje do umirovljenja na nekoliko američkih sveučilišta. Stekao je velik ugled posvetivši se ponajprije staroj zapadnoeuropskoj i dalmatinskoj glazbi te paleografiji. Zaslužan je primjerice za otkrivanje ranobaroknog Šibenčanina Ivana Lukačića, pronašavši u Poljskoj njegova djela i objavivši njegove motete iz zbirke Sacrae cantiones iz 1620., a napisao je i stu-

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Prvi festivalski koncert održan je u crkvi sv. Lovre u Petrinji

Dragan Plamenac

diju o talijanskom skladatelju Tomi Cecchiniju koji je živio u Splitu i Hvaru.

Zdenka Weber detaljno je opisala život i rad Draga Plamenca uz zanimljive citate i dokumente, ističući da je ostvario veliku svjetsku karijeru i ugled u stručnim muzikološkim krugovima. Bio je samozatajan i dostojanstven, široko obrazovan, bogatog i temeljitog znanja, siguran u metodičkim postupcima i dubini znanstvenih misli. Svoju vrijednu i bogatu biblioteku s oko 5000 knjiga darovao je Sveučilištu Yale. Upozorila je i na njegov skroman, ali zanimljiv skladateljski doprinos, o čemu se malo zna jer ga je zasjenio muzikološki znanstveni rad. U glazbenom programu koji je uslijedio nakon predavanja nisu nažalost izvedene Plamenčeve skladbe, iako je primjerice zbirka solo pjesama na Baudelairove stihove objavljena u Zagrebu 1915. Čuli smo, naime, program engleske, talijanske i španjolske renesansne i barokne glazbe koji je u neku ruku bio poveznica s djelovanjem Dragana Plamenca. Nastupili su mladi glazbenici: kontratenor Ivo Majer i gitaristica Ema Stein. Izabrali su skladbe za lutnju, odnosno glas uz pratnju lutnje ili gitare Johna Dowlanda (Come again i Fantazija), Luisa de Narváeza (Fantasia del quatro tono), Johna Blowa (A mighty boar), Henryja Purcela (Music for a while) Antonija Caldare (Sebben crudele) i Giovanija Battiste Pergolesija (Quae moerebat et dolebat iz Stabat mater). Na kraju su, izvan navedenoga stilskog okvira, izveli i židovsku molitvu za mrtve Kadish Mauricea Ravela.

dr. sc. Zdenka Weber

2 . Z R I N f e s t i v a l , o d 3 . d o 11 . l i p n j a 2 0 17. u hrvatskoj Banovini

8. festival Orgulje zagrebačke katedrale, o d 13 . s r p n j a d o 2 1 . r u j n a 2 0 17.

Glazba s ciljem obnove baštine Zrinskih

Izleti iz tradicionalnog orguljskog repertoara

Festival je koncertima obuhvatio mjesta Zrin, Hrvatska Kostajnica, Glina, Gore, Hrvatski Čuntić

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Piše: Josipa Dovronić

eferirajući se na prošlogodišnju proslavu Zrinskih, ZRIN festival hrabno i treće godine nastavlja svoju misiju. Cilj je, kako kaže Edmund Andler Borić, ravnatelj Festivala: »...multimedijskom dimenzijom približiti svima ljepote baštine Zrinskih na Banovini, ali i svih ostalih predivnih lokaliteta koji su nekad davno i gospodarski i kulturološki obilježili i vjerski život toga dijela Hrvatske koji od 19. stoljeća nazivamo Banovina.« Hrvatska Švicarska

Prolazeći Banovinom, s tugom svjedočimo zapuštenost, ostavljenost i krajnju zaboravljenost od Boga i ljudi. U tom prekrasnom kraju koji bismo po ljepoti krajolika mogli prozvati hrvatskom Švicarskom, život je gotovo zamro. Ali tu temu ostavljamo povjesničarima i ostalima... ZRIN festival u desetak je dana zanimljivim programima zanjihao tu duhovnu anemičnost, trudeći se okupiti one koji Šenoin stih »Oj, budi svoj!« razumiju i slijede. Na ostacima gotičke crkve sv. Marije Magdalene u Zrinu, 3. lipnja muzicirao nam je Simfonijski orkestar oružanih snaga RH kojim je dirigirao Miroslav Vukovojac–Dugan. Koncert je pratila publika iz Siska, Zagreba i Hrvatske Kostajnice. Slušali smo djela Edvarda Griega — Suitu Peer Gynt br.1, op. 46 i Završno kolo Jakova Gotovca iz opere Na ostacima gotičke crkve sv. Marije Ero s onoga svijeta. U središnjem dijelu proMagdalene u Zrinu, 3. lipnja muzicirao je Simfonijski orkestar oružanih snaga RH grama (Giuseppe Verdi Ave Maria iz opere kojim je dirigirao Miroslav Otello; Carl Orff Carmina Burana — In Trutina Vukovojac–Dugan i Antonín Dvořák Měsíčku na nebi hlubokém iz opere Rusalka) nastupila je i sopranistica Antonia Dunjko. Puhački ansambli Desetoga lipnja u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gorama, ZRIN festival je publici predstavio Podium brass kvintet iz Zagreba. Pet iskusnih glazbenika: Marko Bobičanec (truba), Marin Zokić (truba), Hrvoje Pintarić (rog), Ivan Mučić (trombon) i Danijel Požgaj (tuba) surađuju kao komorni ansambl od 2014. godine. Predstavili su se djelima iz 17. i 18. stoljeća (J. Mouret, J. S. Bach, J. Haydn i anonimni skladatelj s kraja 17. stoljeća), zatim tradicionalnim spiritualom Amazing grace i Three Spirituals Enriquea Crespoa (1941.). U istu kategoriju izvrsnosti valja ubrojiti i Kvartet flauta 4SYRINX koji čine dvije flautistice iz Zagreba (Marina Novak i Darija Zokić) i dvije slovenske flautistice (Karolina Šantl Župan i Špela Benčina). U njihovoj interpretaciji čuli smo Simfoniju br. 6 u D–duru Amanda Ivančića; Suitu Iz Holbergova vremena Edwarda Griega (obrada Doris Geller), Andantino iz Gudačkog kvarteta za tri flaute i alt–flautu G. Verdija (obrada M. Novak) i Enigma varijacije za dvije flaute, alt–flautu i bas–flautu Edwarda Elgara (obrada M. Orriss). Zahvaljujući stalnim podupirateljima (Ministarstvu kulture RH, Sisačko– moslavačkoj županiji u znatno manjoj mjeri nego proteklih godina, Gradu Petrinji i Sisačkoj biskupiji), pridružujem se želji producentice Valentine Badanjak Pintarić »da i prodorna glazba ovog imena (ZRIN) probudi uspavane duše i unese sklad u zbrku i nesuglasje od raznih štetnih utjecaja i strujanja«.

Početak večeri festivalskog otvorenja obilježilo je glazbeno sjećanje na preminulog titularnog orguljaša zagrebačke katedrale, akademika Anđelka Klobučara Piše: Martina Bratić

estival Orgulje zagrebačke katedrale, kao najveći domaći orguljaški festival, čija se glazba izvodi na iznimno vrijednim, 162 godine starim orguljama Walcker, u aktualnoj je ljetnoj sezoni osmi put okupio brojnu publiku, koja je svaku koncertnu večer punila klupe zagrebačke prvostolnice. Od sredine srpnja do kraja rujna Festival je na osam koncerata okupio ponajbolja imena domaće i inozemne orguljaške scene, uključivši i brojne goste glazbenike. U programskom se smislu načelo raznolikosti ove godine podjednako njegovalo, ponudivši mnoge »izlete« s popisa tradicionalnijih orguljaških repertoarnih komada, dok se za domaće skladatelje, s druge strane, to nije moglo primijetiti. Večer otvorenja

U dvije koncertne večeri orguljašima su se pridružili i drugi glazbenici; jedna je bila večer otvorenja, 13. srpnja, dok je druga, održana 10. kolovoza, obilježila polovicu Festivala. U koncert otvorenja mnogobrojnu su publiku uvele riječi domaćina, rektora katedrale, monsinjora Josipa Kuhtića, zatim umjetničke savjetnice Sande Vojković te umjetničkoga voditelja Festivala Edmunda Andlera Borića. Početak je svakako obilježilo glazbeno sjećanje na preminuloga titularnog orguljaša zagrebačke katedrale, akademika Anđelka Klobučara. Klobučarova je imaginativno bogata Intrada, Pastorala i Toccata, kojom je večer počela, predstavila Edmunda Andlera Borića, orguljaškoga solista večeri, kao vještoga majstora svojega instrumenta, izraženoga virtuoziteta i soli-

stičke spremnosti. Koncert za obou (klarinet) i gudače u C–duru Domenica Cimarose, kao soliste je još uključio oboista Branka Mihanovića, violinista Gorana Končara te Ljerku Končar Gamulin na violončelu, čija je instrumentalna suigra korektno iznijela pismo toga opernoga majstora zreloga klasicizma. Ljerka Končar Gamulin okupljenoj se publici predstavila i kao skladateljica, s djelom Trubaduri za sopran, violinu, violončelo i orgulje, u čijoj se praizvedbi ansamblu pridružila i sopranistica Arijana Gigliani Philipp. Riječ je o skladbi koja je, suprotno nazivu, sumorna i duboko ekspresivna tužaljka, čije zvučne zamisli evociraju zvuk daljine i minulo vrijeme. Formalno se u Trubadurima uočava uvjetna dvostavačnost, s prvom, klasicističkom organizacijom zvuka u maniri »pogrebne mise«, dok se drugi napaja romantičnom popijevkom kao inspiracijskim čvorištem. U razvoju spora i gotovo teška, u sadržaju bogata i dinamična, skladba Ljerke Končar Gamulin u prostoru katedrale zaživjela je kao impresivna zvučna slika čije su sastavnice tretirane upravo na taj način — u planu jedinstva i združenoga zvuka. Također treba istaknuti izvedbenu lakoću i uvjerljivost Arijane Gigliani Philipp, koje su utkane u ne sasvim bezazlene autorske namjere Ljerke Končar Gamulin. Miletić u dodatku Od djela domaćih skladatelja, na koncertu otvorenja čula su se i djela Miroslava Miletića, koji je koncertu i osobno nazočio; Monolog, za violinu i orgulje, u gotovo egzotičnoj kombinaciji zvuka dvaju instrumenata, te Elegija za klarinet i orgulje, u čijoj se izvedbi Edmundu Andleru Boriću pridružio i klarinetist Bruno Philipp.

Programski mnogo sretnije zamišljena, laka, pitka, a svakako ozbiljna i sadržajna, bila je večer Milana Hibšera na orguljama, uz sopranisticu Nikolinu Pinko–Behrends. Koncert jasno koncipirane programske sheme počeo je gregorijanskim koralom i improvizacijom na napjev Ave Maris Stella; stroga kontrola istovremeno izražajnoga vokalnog plana Nikoline Pinko–Behrends i dojmljivi improvizacij-

ski blokovi Milana Hibšera postavili su toj večeri visoke standarde od prvih taktova. Očekivanja nisu iznevjerena. Nastavivši s Puccinijevom verzijom antifone Salve Regina, za glas i orgulje, zatim monumentalnim stavkom Joie et clarté des Corps Glorieux (Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega) iz velike, četverosveščane zbirke Les Corps glorieux Oliviera Messiaena, kao i djelima Pergolesija, Verdija i Maxa Regera, publika je imala priliku uživati u vrsnim interpretacijama tih dvoje glazbenika. Hrvatska je glazba uključena i skladbom Brune Vlaheka, odnosno, stavkom Agnus Dei iz mise Mariae Auxilii (Marija pomoćnica). Osim ugodne, tradicionalne, očekivane i krajnje tipične zamisli koncentrirane oko kla-

sične dursko–molske glazbene organizacije crkvenoga napjeva uz pratnju, skladbu je »spasila« puka činjenica da se izvodi ovdje i sada. Naime, teško objašnjiv anakronizam lišen ikakva značaja suvremenosti (ili barem — odmaka od uzora), tako se uklopio kao pitki međučin koji odmara uši i priprema za »prave stvari«, teško kao zamjetan prinos domaće skladateljske produkcije. Edmund Andler–Borić i Goran Končar

Festival Orgulje zagrebačke katedrale još je jedanput potvrdio ideju okupljanja najboljega od suvremene orguljaške prakse, što je prepoznala i brojna zadovoljna publika. Uz dobre želje i za sljedeći festival, deveti, neka se i domaće orguljaške skladbe, one starije i mlađe, nađu na programu Festivala i češće.

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Bio je to sjajan programski dodatak večeri. Ipak, velik broj izvedenih djela — skladbe Alessandra Marcella, Julesa Grisona, Ennija Morriconea, Tomasa Albinonija, Giulija Caccinija te Charles–Marie Widora — potvrdio je kvalitetu izvođača, ali trajanje i brojnost nepotrebno su opteretili večer, odbrojivši do kraja gotovo puna dva sata.

Bruno Philipp

dvije koncertne večeri s djelima hrvatskih autora (Anđelko Klobučar, Ljerka Končar Gamulin i Bruno Vlahek) orguljašima su se pridružili i drugi glazbenici

DAMIL KALOGJERA

Ljerka Končar Gamulin, Arijana Gigliani Philipp i Goran Končar

Zagrebačka katedrala bila je puna i na večeri hrvatskih skladatelja

DAMIL KALOGJERA

Branko Mihanović

6 8 . D u b r o v a č k e l j e t n e i g r e , 10 . s r p n j a — 2 5 . k o l o v o z a 2 0 17.

Šareni program našeg najstarijeg festivala U 45 dana održano je oko 20 glazbenih priredaba šarenog sadržaja i kvalitete

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Piše: Ileana Grazio

Skladatelj Petar Obradović zadovoljno je pratio praizvedbu svojega Koncerta za saksofon i orkestar pisanoga za ovogodišnje Igre, na slici s interpretima, saksofonistom Nikolom Fabijanićem i dirigentom Francescom Di Maurom

Priredba se više doimala kao performans nego kao koncert, ali svakako je to zanimljivo promišljanje povijesti i današnje umjetnosti

Autori–udaraljkaši Nicolas Sinković i Filip Merčep pripremili su projekt za 68. Igre i nazvali ga Dijalog

animljivo promišljanje povijesti i današnje umjetnosti pružio je performans dvojice udaraljkaša–autora Filipa Merčepa i Nicolasa Sinkovića

radicionalno se 11. srpnja velikim koncertom najavljuje početak glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara. Tako je bilo i ove godine. Ispred crkve sv. Vlaha bila je impozantna slika izvođača: Zagrebačka filharmonija, Dubrovački simfonijski orkestar, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić te solisti: sopranistica Nicola Proksch, bariton Nikola Mijailović i kontratenor Owen Willets. Izvedbom je ravnao Ivan Josip Skender. Program je sadržavao samo jedno djelo, Carmina burana Carla Orffa kao in memoriam maestru Vjekoslavu Šuteju koji je nekoliko puta to djelo izvodio na Igrama. Na istome mjestu održan je 25. kolovoza posljednji koncert 68. Dubrovačkih ljetnih igara također s mnogobrojnim glazbenicima: Orkestar HRT–a, solisti — violinist Aleksey Semenko, prošlogodišnji dobitnik nagrade Orlando, i mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, a izvedbu je vodio talijanski maestro Alberto Veronesi. Brojna publika odslušala je skladbe Ludomira Rogowskog, Henrija Wieniawskog i Edvarda Griega. Glazbeni dio završio je pjevanjem uz orkestar Dubravke Šeparović Mušović Himne sv. Vlaha (glazba: Rade degl’Ivellio), čiji tekst (Vinko Vilić) odgovara motu ovogodišnjih Igara, a to je SLOBODA. Gitaristi na tronu

U sklopu ceremonijala objavljeni su ovogodišnji dobitnici HRT–ove nagrade Orlando. Žiri za glazbu (predsjednik Frano Đurović i članice Dubravka Tomšič Srebotnjak i Marija Grazio) odlučio je nagradu dodijeliti Kvartetu gitara (Zoran Dukić, Petrit Çeku, Tvrtko Sarić i Maroje Brčić). Prosudbena komisija za dramu, s predsjednicom Željkom Turčinović i članovima Petrom Jelačom i Davorom Mojašom, opredijelila se za glumca Ozrena Grabarića za ulogu u predstavi Marin Držić — Viktorija od neprijatelja (tekst Hrvoje Ivanković) redateljice Ivice Boban. Posebnu nagradu, Grand Prix za životno djelo i doprinos Dubrovačkim ljetnim igrama, primio je redatelj Joško Juvančić. Dan prije predstavljena je monografija o 40 godina nagrade Orlando nazvana Orlando 40 urednika Zorana Mihaljevića. Objavljeni su statistički podaci o sudjelovanju umjetnika, broju posjetitelja, financijskoj dobiti od ulaznica i slično, a kritičarima je ostalo da još jedanput proanaliziraju protekli festivalski program. Najava promjene U 45 dana održano je oko 20 glazbenih priredaba šarenog sadržaja i kvalitete. Istina, današnji europski festivali mijenjaju fizionomiju iz financijskih, or-

ganizacijskih i socijalnih razloga,a programe prilagođavaju konzumerskoj današnjici. Glazbeni program 68. Igara možda najavljuje neke promjene u takvom smislu. S obzirom na to da svi koncert nisu očekivano posjećeni, programom se htjelo privući publiku kojoj klasična glazba nije bliska, što bi nekad bilo u off programu (kojega godinama nema). Očito je jedan dio publike bio nezadovoljan što se takvi programi održavaju u hramu glazbe — Atriju Kneževa dvora, jer za takve koncerte u Gradu ima drugih prostora (Lazareti, Revelin i sl.). Intendant i direktor glazbenog programa Mladen Tarbuk našao se u nezavidnoj situaciji, jer je konačnu financijsku situaciju za 68. Dubrovačke ljetne igre saznao tek u svibnju, što je prekratko vrijeme za ostvarenje želja za ovoljetni festival.

(Dorinda), David Oštrek (Zoroastro); oni su uz Hrvatski barokni orkestar s engleskim dirigentom, stručnjakom za baroknu glazbu, Davidom Batesom i iznijeli predstavu. Marita Ćopo odabrala je suvremene kostime, a Orlando je samo povremeno nosio viteški oklop i u ruci umjesto mača držao motornu pilu, što nas je podsjetilo na filmove poput Američkog psiha. Nastup baletnih scena bio je apsolutno suvišan. Uz neke redateljske dodatke i promjene, opera Orlando mogla bi ponovo zaživjeti na Lokrumu. Nakon dugo godina operu je dakle pripremio festivalski ansambl, jer to nije predstava »prilijepljena« iz nekog teatra, nego rađena za 68. Igre. Zbor čekića Festivalska publika nazočila je 15. kolovoza po sadržaju i prostoru zanimlji-

Dubrovački simfonijski orkestar imao je dva nastupa; privlačniji je bio drugi, održan 18. kolovoza pod ravnanjem Francesca Di Maura. Prva skladba večeri bila je Zaboravljene muzike Dubravka Detonija, koji je izvođačima zahvalio na dobroj izvedbi. Sa zanimanjem se očekivala praizvedba Koncerta za saksofon i orkestar, napisana za ovogodišnje Igre, Dubrovčanina sa zagrebačkom adresom Petra Obradovića, trubača koji se već dokazao kao uspješan autor. Djelo je posvetio Dubrovačkom simfonijskom orkestru i saksofonistu Nikoli Fabijaniću. Budući da je u Hrvatskoj poprilično siromašna literatura za solo saksofon s orkestrom, to je bio lijep prilog hrvatskoj instrumentalnoj glazbi. Dubrovački simfonijski orkestar vođen Francescom Di Maurom odlično je usuglasio dinamičke relacije kako bi solist pokazao svoje vrsne tehničko–interpretativne vri-

Od stranih glazbenika možemo pozitivno ocijeniti koncert pijanista Dmitrija Šiškina, violinista Stefana Milenkovića i Sinergie 6, dok je talijanski Ansambl Umberto Giordano nastupio s Ludwigovim pjesmama (izmišljenim Beethovenovim pjesmama) s rezultatom ispod srednjoškolske razine. Kroz lokrumsko grmlje Ono što moramo pohvaliti jest činjenica da u povijesti Igara nikad program nije ostvarilo tako mnogo hrvatskih glazbenika kao ove godine (više od 20!). Umjetnici su nastupili solo i u raznim kombinacijama. Neki su bili na razini obične koncertne sezone, ali nastupi Monike Leskovar i Petrita Çekua, recital Srđana Bulata, večer Lieda Katarine Livljanić s Danijelom Detonijem te spomenuti nagrađeni koncert Kvarteta gitara, ostvareni su na razini kakvu Igre zaslužuju. Zagrebački ansambli na početku i na kraju poslovično su odradili zadaću, no izvrsno pjevanje Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić u Orffovoj kantati Carmina Burana vrijedi pohvale. Ljubitelji opere s nestrpljenjem su očekivali povratak opere na Igre pa im je udovoljeno premijerom opere Orlando Georga Friedrich Händela u režiji Jánosa Szikora koji je predstavu postavio u benediktinskom samostanu na otoku Lokrumu. Redatelj Szikor napravio je odmak od Ariostove poeme i Händelova junaka. Analizirao je tjelesne i karakterne promjene likova pa je operi Orlando dodao naslov Metamorfozeto, što upućuje na to da je život uvijek u nekoj preobrazbi, u labirintu poput putova lokrumskog grmlja kroz koje su se likovi opere kretali, nestajali i ponovo se susretali s publikom. Nositelji glavnih uloga, osim kontratenora Owena Willettsa u ulozi Orlanda, bile su vrsne hrvatske pjevačice međunarodne karijere: Ivana Lazar (Anđelika), Renata Pokupić (Medoro), Marija Kuhar–Šoša

Dubrovački simfonijski orkestar i Nikola Fabijanić u atriju Kneževa dvora u Dubrovniku

voj priredbi. Autori Filip Merčep i Nicolas Sinković pripremili su projekt za 68. Igre i nazvali ga Dijalog. To je zapravo dijalog dubrovačke graditeljske ostavštine — tvrđave Minčete, gdje je u doba Republike bila ljevaonica topova i kovačnica Ivana Rabljanina (16. st.), te modernog zvuka i modernih pomagala. Publiku je u ljevaonici dočekao dio nazvan Zbor čekića, jer su umjetnici okrenuti jedan prema drugome lupali čekićima po raznim otpadnim metalnim i drvenim predmetima, izazivajući dojam radionice Ivana Rabljanina. Kad je publika izišla na igralište, dočekao ih je umilni zvuk marimbe na kojoj je Merčep odsvirao Bachovu klavirsku Partitu u c–molu. Uslijedile su Sinkovićeve Ambijentalne varijacije u nekoj zbrci zvukova marimbe, vibrafona i elektronike, igre svjetla i projekcija. Priredba se više doimala kao performans nego kao koncert, ali svakako je to zanimljivo promišljanje povijesti i današnje umjetnosti.

jednosti. Posebno je plijenio pozornost tonskom kvalitetom. U programskoj knjižici zabilježeno je autorovo razmišljanje: »Bilo mi je intrigantno i poticajno suprotstaviti specifični zvuk saksofona orkestru. Želio sam ispreplesti i povezati posebnosti međusobnih suzvučja i pritom otvoriti nove mogućnosti interaktivnih odnosa zvukovlja.« Publika je dugo pljeskala skladatelju, orkestru i dirigentu, a koncert je završen Haydnovom 104. simfonijom u D–duru, Londonskom, rezultirajući visokom receptivnošću publike. Programske su knjižice za svaki koncert bogato opremljene stručnom analizom svakog djela s programa, a autorica je muzikologinja Jelena Grazio. Iako su znatno umanjena financijska sredstva posredno prisilila intendanta da angažira hrvatske izvođače, bila je to jedinstvena prilika da se međunarodnoj publici predstavi potencijal domaće glazbene scene.

R a zgovor sa sk ladateljem i pr ofesor om Zlat kom Tanodijem u povodu ugla z bljen ja K rlež inih Glemba jevih na 68. Dubrovačkim ljetnim igrama

Život

na razmeđu stilova Tanodi kameleonski spretno primjenjuje stečeno znanje s Muzičke akademije i praktična iskustva novih medija

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Razgovarala: Maja Stanetti

animljiv i zapravo hrabar rad iz sjene desetljećima bio je onaj Zlatka Tanodija (1953.) na razmeđu mnogih žanrova. Kameleonski i spretno primjenjuje velikim trudom davno stečeno znanje s Muzičke akademije i praktična iskustva novih medija. Znatiželja ga je još potkraj sedamdesetih godina vodila do istaživanja elektroničke glazbe. Tanodijev je opus raznorodan, toliko da mu je teško, koliko se prosječno upućeni sjeća, naći premca.

Ne treba nabrajati, to već glazbeni krugovi znaju. Ili, na mnogim razmeđima, Zlatko Tanodi pojavljuje se kao osoba koja će sve urediti, pomoći u orkestraciji i inim zadacima, ali i pokušati iskustva objediniti u vlastitim zamislima i skladbama. Krležini Glembajevi teže mjuziklu, bio bi objedinjeni zaključak osvrta na premijeru održanu na Dubrovačkim ljetnim igrama u izazovnom prostoru Umjetničke galerije. U zagrebačkom HNK–u bio je i odličan balet nadahnut istom temom, učinkovito svjedočeći kako Glembajevi funkcioniraju i bez toliko važne riječi. Uostalom, i Shakespeareova djela su se pojavljivala na sve moguće, mile i nemile načine, ali ostaju nje-

gova. Pa tako i Krleža opstaje i u Tanodijevoj glazbi. Svidjelo nam se to ili ne svidjelo. Izvještaji govore o tome da je glazba za najnoviju premijeru Krležinih Glembajevih prvi put u Dubrovniku vrlo prisutna u uprizorenju redatelja Zlatka Svibena. Kako je došlo do suradnje, kako ste pristupili tom specifičnom »zadatku«, budući da imate puno iskustva sa scenskom glazbom? Spoznavši intenciju redatelja Svibena da u predstavu uvrsti songove, intendant Dubrovačkih ljetnih igara Mladen Tarbuk predložio je mene kao autora glazbenih brojeva. Pretpostavljam da je razlog moje iskustvo koje sam stekao radeći više mjuzikla s Ivicom Krajačem. Redatelju je, kao i meni, vrlo važna logika događanja — kad i zašto će se nešto dogoditi, početi glazba, pjevanje… redatelj Sviben ima izvanredno oko za uočavanje detalja i želju da djelo drži pod kontrolom, da ga osmisli. Kroz oči pokojnika Opravdanje za pjevanje pronašli smo u tome što se cijela predstava gleda kroz oči pokojnika koji se na svojem pogrebu prisjeća događaja prethodne večeri — dakle fantazmagorija u kojoj je sve moguće, s mnoštvom ubojica, ubijenih i samoubijenih koji pjesmama tumače radnju. Najveći izazov u skladanju songova je kako prijeći iz govorenog teksta u pjevani i pritom zadržati pravilan karakter i ritam scene. To je izazov i za glumce koji moraju u vrijeme igranja govorenog teksta osluškivati glazbenu pratnju da bi u pravom trenutku počeli pjevati. Prateća glazba je, naime, snimljena, nije izvođena uživo, nema dirigenta koji može pričekati glumca ili mu dati znak za početak! Od svih tekstova koje sam dosad uglazbljivao, Gospoda Glembajevi su bili najteži zadatak. Kompletna dopuna prvoga čina, dijalozi sudionika jubilarne proslave poduzeća Glembay Ltd. je otpjevana, a pretočiti Krležin prozni tekst, duge rečenice s mnogo stranih riječi, u note nije bilo jednostavno. Kako, recimo, primate prigovore da je predstava ambiciozna, ali i banalna, da je preduga, da je to svojevrsni cunami

songova pa se dramska predstava približava mjuziklu? Predstava jest ambiciozna, ali mislim da to treba biti svaka predstava. Da, približava se mjuziklu, zašto ne? Svaka predstava koja je loša je preduga. Glembajevi traju dugo, ali prema reakcijama publike, ne bih rekao da je preduga. Redateljeva koncepcija bila je da predstava i glazba počne trenutkom ulaska publike, a to traje barem dvadesetak minuta. Pa prolazak posjetitelja kroz dva kata Umjetničke galerije i njihov dolazak na terasu gdje je pozornica i gledalište i gdje se projicira film o Krleži… samo uvodni dio traje skoro sat. Pisali ste i za film. Koje su bitne razlike u pisanju glazbe za scenu i glazbe za film? Nema tu velike razlike. Važno je osjetiti atmosferu i moći je pretočiti u glazbu. Naravno, razlike postoje u pristupu animiranom ili igranom filmu, dramskoj predstavi ili mjuziklu, realizira li se glazba uživo ili na playback. Život kao »slobodnjak« Davnih ste dana odlučili postati slobodni umjetnik, sve do današnjeg zaposlenja na Muzičkoj akademiji. Kako ste tada uspijevali ispunjavati razne zadaće koje su se pred vas postavljale? Slobodni, samostalni umjetnik bio sam u dva navrata — nakon završenog studija kompozicije te nakon prekida radnog odnosa s Muzičkom proizvodnjom HRT–a. Kao slobodni umjetnik imao sam dovoljno vremena posvetiti se stvaralaštvu. To je razdoblje kad je nastala i glazbena legenda Crna kraljica. Vaši su interesi vrlo raznorodni: urednik i producent, izvođač suvremene glazbe u Acenzantezu, osnivač jazz–grupe te izvođač, skladatelj najrazličitijih žanrova za film, radioigre, scenu, dokumentarni film pa svojevrsnu pop–operu poput Crne kraljice... Skladatelj sa sto lica, sveprisutan, ali i nenametljiv. Što vam je najzanimljivije i kako pomirujete tolike interese? Nije se to sve odjednom dogodilo… Svirati s bendom počinjem u 8. razredu osnovne škole, a kao srednjoškolac sviram na plesnjacima. Za vrijeme studija osnivam jazz–grupu Opus–X. Nakon završenog studija puno radim kao studijski glazbenik u Jugotonu i

na HRT–u, a zatim surađujem s Detonijevim Acezantezom. Osamdesetih godina uređujem vlastiti studio u kojem realiziram brojne snimke primijenjene, ali i popularne glazbe. Među pionirima ste u nas u intenzivnijem bavljenju elektroničkom i elektro–akustičkom glazbom. Kakvi su bili počeci i kako je sve teklo? Imao sam sreću da Zlatko Tanodi kao profesor primijenjene i elektroničke kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu moj prvi instrument za sviranje u bendu troničku kompoziciju i pomalo je poput blagog čovjeka. Koliko je utjecao na nisu bile orgulje, nego električni klavir Weltmaister koji je imao mene, kao što rekoste, nenametljiva, ali vas, odnosno kakva su vaša sjećanja? prilično tvrde tipke, što je odgovaralo prisutna je svojom glazbom i glazbe- Bio sam njegov posljednji student mojoj tehnici sviranja. S druge strane, nim instalacijama. Upravo treću godinu kompozicije i da, kao što rekoste, bio je pokušavajući učiniti njegov ton što ne- studija završava dvoje mladih studena- veliki erudit i blag čovjek. Možda i preobičnijim, upoznavao sam razne elek- ta primijenjene kompozicije: Linda Uran blag. Uvijek se sjetim njegovih uputa da troničke efekte. No prijelomna je bila i Filip Horvat. za sve mora postojati razlog — zašto 1977. godina, kad nabavljam polifo- Posljednjih godina dotaknuli ste taj instrument i zašto baš na tom mjeni sintetizator Polymoog. Uskoro sni- i nabožnu tematiku, kao u Krađi stu — upotreba glazbene logike i ekomam svoje prve elektroničke preludije Marijinog kipa pa niz izravno duhovnih nomiziranje glazbenim materijalom. I za program Hrvatskoga radija. Od tada skladbi poput Requiema. Koji su bili danas vidim koliko su ta iskustva koripratim razvoj elektroničkih instrumena- povodi, kako je do toga došlo? sna — mladi skladatelji skloni su pokata i njihov prijelaz od analognih preko Nije tu bilo nikakvih dubljih duhovnih ra- zati sva svoja znanja u jednoj skladbi, hibridnih do digitalnih. zloga… Krađa Marijinog kipa je dram- što često za samu glazbu nije najbolje. U proširivanju glazbeničkog djelovanja ska predstava za koju priredih glazbu, pokrenuli ste i studiranje elektroglazbe, a Requiem… Anima–Animus je moja Vrlo ste aktivni unutar Hrvatskog društva skladatelja, kao član njegova najprije kao kolegij, a posljednjih prva skladba koja pripada kategoriji ingodina i kao samostalni studij. Kakvo je teraktivne glazbe. Izvela ju je sopranisti- Predsjedništva u nekoliko mandata. Na neki način radom pomirujete zanimanje studenata danas, kad imate ca Lidija Horvat–Dunjko uz elektronič- »zabavnjake« i »ozbiljnjake«. Kako opremljenu Akademiju? ki uređaj i program Kyma. Mogućnost sa svima surađujete? S kim vam je Postojeći studij kompozicije proširili glasovne kontrole glazbenog događa- najdraže, najlakše, s kim najteže, ako to smo dvama novim smjerovima: Primi- nja tako nam se svidio da sam odlučio uopće želite spominjati? jenjenom i Elektroničkom kompozici- napisati veće djelo — Requiem za soDolaskom na Muzičku akademiju pojom. Posljednjih godina uočeno je poja- pran i Kymu. čano zanimanje za studij kompozicije, Djelo sam mislio nazvati Requi- svetio sam se skladanju umjetničke bez obzira na smjer, no prijemne kvote em za samo jednu ženu, analogno glazbe pa je moja prisutnost na posu male, a pragovi na provjeri znanja vi- djelu Pierrea Schaeffera – Pierrea dručju popularne glazbe jenjavala. A soko postavljeni. Henryja: Simfonija za samo jednoga od tada je prošlo dvadeset godina pa čovjeka. Činilo mi se to zgodno jer je na mnoga nova lica i ne poznajem. PredUspješni pedagog sceni žena — solistica koja sama kon- sjedništvo HDS–a je već dobro uhodatrolira svojim glasom glazbu koja je kre- na ekipa i nema problema u međusobAna Horvat je vaša prva diplomirana irana u računalu. No prokletstvo skla- noj suradnji. studentica. Komentari su puni hvale. danja Requiema nije me mimoišlo pa Što sada pripremate, ako nije tajna? Kako dalje? sam odustao od toga naslova jer sam Sudjelujem u projektu Muzičke akadeZapravo, prva moja diplomirana stu- ga smatrao neprimjerenim. mije Introspekcija — metamorfoza djedentica je Bianca Ban. Studirala je prila kroz različite medije. Na koncertu će mijenjenu kompoziciju i postigla znatGlazba s razlogom se izvesti klavirska djela hrvatskih sklane uspjehe. Koga zanima, može to vidatelja, a potom će ista ta djela poslužiti djeti na stranici http://biancaban.com/ Studirali ste sedamdesetih godina kod u kreiranju novih elektroničkih skladbi. home/. Ana Horvat diplomirala je elek- Mile Cipre, velikog erudita i izrazito

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

osljednji student prof. Mile Cipre na Muzičkoj akademiji u Zagrebu danas na istoj instituciji odgaja nove skladateljske kadrove u studijskim programima Elektroničke i Primijenjene kompozicije

4 2 . O s o r s k e g l a z b e n e v e č e r i , 16 . s r p n j a — 19 . k o l o v o z a 2 0 17.

Hrvatska stara, nova i najnovija glazbena djela

Mirko Cvjetko

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Ovoga ljeta većim brojem skladbi bili su zastupljeni otac i sin, Ivan i Željko Brkanović, čime je obilježena 30. obljetnica smrti Ivana Brkanovića (1906.–1987.) te 80. rođendan njegova sina Željka (1937.)

Ovogodišnje su Osorske glazbene večeri bile u znaku Željka Brkanovića i njegova oca Ivana Brkanovića, ovdje je snimljen na koncertu otvorenja uz kvartet saksofona Papandopulo Piše: dr. sc. Zdenka Weber

jetne glazbene svečanosti u drevnom gradiću Osoru, smještenom na prevlaci otoka Cresa i Lošinja, Osorske glazbene večeri (OGV), koje od 2011. godine imaju status hrvatskog nacionalnog festivala, tradicionalno u središte pozornosti stavljaju djela hrvatskih skladatelja, bilo skladbe iz nacionalne baštine, bilo novonaručena ostvarenja koja u osorskoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije doživljavaju svoje praizvedbe. Skladatelji godine

Uz tu usmjerenost na hrvatsku glazbu, koja se na programima pojedinih solista i ansambala suočava s bogatim repertoarom svjetske glazbene produkcije različitih povijesnih razdoblja i stilskih usmjerenja, OGV tradicionalno pojedina festivalska godišta posvećuju odabranim hrvatskim skladateljima, što pretpostavlja brojniju zastupljenost djela autora kojemu se na taj način odaje posebna počast. U tom su slijedu istaknutih imena hrvatske glazbe ovoga ljeta većim brojem skladbi bili zastupljeni otac i sin, Ivan i Željko Brkanović, čime je obilježena 30. obljetnica smrti Ivana Brkanovića (1906.–1987.) te 80. rođendan njegova sina Željka (1937.). Nadalje, budući da Ministarstvo kultu-

re Republike Hrvatske godišnjom stimulacijom potiče suvremene hrvatske skladatelje na stvaranje novih djela koja se praizvode na OGV–u, ovoga su ljeta prvi put javnosti predstavljena ostvarenja četvorice mlađih autora, bivših studenata Željka Brkanovića, profesora kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, i to nove partiture Ivana Končića (1988.), Tibora Szirovicze (1981.), Ivana Josipa Skendera (1981.) i Dubravka Palanovića (1977.). Sonorni Jerkunica Riječ je uglavnom o komorno–glazbenim djelima, jer OGV pretežito predstavlja bilo soliste, bilo manje sastave, a prve skladbe oca i sina Brkanovića izvedene su već na svečanom otvorenju Večeri, 16. srpnja. Zagrebački kvartet (Marin Maras i Hrvoje Philips, violine, Davor Philips, viola, i Martin Jordan, violončelo) izveo je, četrdeset godina nakon praizvedbe u istoj osorskoj crkvi, skladbu nastalu na poticaj utemeljitelja OGV–a Daniela Marušića, Creske kopače Ivana Brkanovića, kantatu na stihove Vladimira Nazora za glas, gudački kvartet i orgulje. Obrisi creskog krajolika i tragični likovi creskih kopača ocrtani su u dvodijelnoj dispoziciji skladbe dijalogom orgulja i gudačkog kvarteta, a asocijacije na creski folklor i aura posebnosti i razumljivosti koju dodaje basovska dionica, ističe ukupni tragični naboj glazbe. Sonorni bas Ante Jerkunice i vješto orguljanje Marija

Penzara dostojanstveno su predstavili cjelinu skladbe. Na istom je koncertu Papandopulo kvartet (Nikola Fabijanić, sopran–saksofon, Gordan Tudor, alt– saksofon, Goran Jurković, tenor–saksofon, i Tomislav Žužak, bariton–saksofon) iskazao svoje vrhunsko umijeće praizvedbom Quarteta 3 Željka Brkanovića, skladbe odlično kontrolirane usklađenosti horizontalnog, melodijskog i vertikalnog, harmonijskog protoka koja otkriva svježinu nadahnuća iskonski nadarenog glazbenika. Brkanovićev Quartet 3 za četiri saksofona vrijedan je dokaz ozbiljnosti u pogledu pristupa instrumentima za koje je djelo naručeno (primjerice, korištenje tehnike slap tongue kao karakteristično saksofonskog efekta), ali i izvornosti nadahnuća koje se ogleda u živopisnom melodijsko–harmonijskom narativu tijekom protoka diferenciranih ugođaja. Usnuli trombonist Cantus Ansambl s dirigentom Berislavom Šipušem na koncertu 18. srpnja izveo je antologijsku skladbu Dolce furioso Dubravka Detonija u povodu njegova 80. rođendana i praizveo festivalsku narudžbu, djelo Ivana Končića s dosta misterioznim naslovom In His House at R’lyeh Dead Chulhu Waits Dreaming. Inspiriran pričom The Call of Cthulhu američkog pisca horor fikcije bizarne biografije Howarda Philipsa Lowecrafta, koji je živio samo 46 godina, a slavu stekao tek postumno, Končić na još prazan podij šalje trombonista koji sjeda u zadnji red i zaspi... te glasno zahrče. Dolaskom drugih glazbenika počinje skladba čije su odlike velika maštovitost i znalaštvo u korištenju svih glazbenih parametara, od tonske građe, bujnosti ritmova, bogatstva harmonija, razvijenosti melodijskoga tijeka do harmoničnih suodnosa glazbenih struktura i suvislog oblikovanja u kojemu se sve čini na pravom, jedino mogućem mjestu. Nastupivši 23. srpnja, slovenski puhački kvintet Slowind, čiji se članovi (Aleš Kacjan, flauta, Matej Šarc, oboa, Jurij Jenko, klarinet, Paolo Calligaris, fagot, i Metod Tomac, rog) okupljaju već 23 godine, izveo je Puhački kvintet Ivana Brkanovića, djelo iz 1984. godine, jednu od posljednjih skladbi autora koji nije doživio njezinu praizvedbu, a još jed-

nu njegovu izuzetno vrijednu i primjernu skladbu, Prvi gudački kvartet nastao na samom početku karijere davne 1934. godine, izveo je vrhunski izraelski Gudački kvartet Aviv 16. kolovoza, potvrdivši visoko mjesto koje na listi majstora hrvatske glazbe neonacionalnog smjera ima Ivan Brkanović. Koncert pod svijećama Iz opusa Željka Brkanovića izveo je ansambl Acoustic Project skladbu Con variazioni, za gudače (30. srpnja), a vrlo perspektivni mladi pijanist Lovre Marušić odabrao je za nastup 8. kolovoza Brkanovićeva Četiri preludija za klavir iz 1992. i 1993. godine koji nose naslove Dodekafonski preludij, Crno–bijeli preludij, Akordički preludij i Uski preludij hoće biti široki, a bili su skladani za 20. OGV i u Osoru ih je 18. srpnja 1995. godine praizveo doajen hrvatskog pijanizma Vladimir Krpan. Vrlo kompleksne i virtuozne dodekafone studije s uočljivim dramatičnim ugođajima predstavio je mladi glazbenik na izrazito uvjerljiv način kojim otkriva vrlo emocionalno i pregnantno muziciranje. Još jedno djelo nastalo na poticaj OGV–a, Klavirski trio Željka Brkanovića, polifono bogato ostvarenje, izveli su članovi Riječkog klavirskog trija (violinist Krunoslav Marić, violončelist Vid Veljak i pijanist Filip Fak) 10. kolovoza. Iz hrvatske baštine u vrhunskom su pjevu članova britanskog vokalnog okteta Voces8 zazvučali madrigali Deh’ no far i O dolce amore Julija Skjavetića na njihovu nastupu 27. srpnja, koji je bio proglašen favoritom festivala, a violončelistica Monika Leskovar i gitarist Petrit Çeku, na koncertu 1. kolovoza, nužno pod svijećama jer je na otocioma nestalo struje, skladno su interpretirali nešto stariju partituru Srđana Dedića, za njega zacijelo netipično umilnu glazbu naslovljenu Canzona. Festival u festivalu U sklopu »mini festivala«, koji tradicionalno osmišljava Monika Leskovar sa svojim uglavnom inozemnim prijateljima, violončelistica je 3. kolovoza praizvela skladbu Alchemist (Alkemičar), za violončelo i elektroniku, festivalsku narudžbu iz pera Tibora Szirovicze. Međutim, budući da je potencijalno na raspolaganju imao čak sedmero vr-

Č e t i r i g i t a r e n a S c e n i A m a d e o , 2 3 . s r p n j a 2 0 17. , n a z a g r e b a č k o m Gornjem gradu

Koncert dostojan obrata »s mora na kopno« Piše: Martina Bratić

osebna je atmosfera ljetnoga Zagreba u danima kad njegove ulice na neko vrijeme napuste jedni, a ispune ih drugi, kad sunce tvrdoglavo odbija zaći i pruža nam nesebično još koji sat za druženje i opuštanje, kad se sve nekako, kao po zadatku, uspori i ulijeni. Pa i toj programiranoj uspavanosti unatoč, ljetni žamor ulica naše metropole svoje »domaće«, kao i turiste, nepogrešivo ispuni dobrom energijom, pa se čini da smo usred vremena u kojemu se upravo ideja »ljetnoga Zagreba« razvija do vrhunca. Kulturna ponuda kakvu grad već nekoliko godina pruža turistima, ali i Zagrepčanima, ne zaostaje za velikim svjetskim središtima i ljetno vrijeme provedeno »na kopnu« uspijeva učiniti ispunjenim i ugodnim. A osim obrata s mora na kopno, kulturno–turistički događaji u Zagrebu u ljetnim se mjesecima već nekoliko sezona premještaju iz »donjega« dijela grada na Gornji grad, čineći doživljaj još zanimljivijim.

Autorica teksta, naša uvažena muzikologinja dr. sc. Zdenka Weber ovoga je ljeta proslavila 40 godina sustavnog praćenja Osorskih glazbenih večeri. Čestitamo!

snih glazbenika i četiri različita instrumenta, odluku da djelo posveti samo violončelu koje je dodatno snimio i onda elektronički obradio, autora koji se i inače često bavi elektronikom, moguće je prihvatiti iako ne i njome biti oduševljen. »Samodijalog«, ako takvo nešto postoji, violončelistice s vlastitom snimkom zgodna je ideja i Monika Leskovar je profesionalno »odradila« zadatak. Ivan Josip Skender skladao je novo djelo Introduzione, tema i variazioni (e un piccolo intermezzo) za sedam instrumenata, uključivši sve glazbenike koje je okupila Monika Leskovar, pa je time i ostvario svojevrsni hommage upravo takvom sastavu s dvije violine, dvije viole, dva violončela i s klavirom. Iako sadržajno nepretenciozna, skladba protječe u kolorističkim efektima, upotrijebljene su različite tehnike gudaćih instrumenata, pa čujemo lijepa razvijena legata i skakutava staccata; tema na početku i njezini fragmenti »šeću« među glazbalima, sve u razigranim ritmovima i prevladavajućoj zvukovnoj ugodi.

Delikatni zvuci Jedan od najstarijih projekata koji je svoj šaroliki spektar događanja odlučio »upogoniti« upravo na Gornjem gradu jest Scena Amadeo, koja kao »klupska kazališno–glazbena scena« neprekidno djeluje već punih 17 godina. I ove je sezone Amadeo (već tradicionalno u atriju Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja) u svojem bogatom glazbenom programu važno mjesto osigurao klasičnoj glazbi, od kojih je jedna večer, ona 23. srpnja, bila rezervirana za delikatne zvuke gitare i kvartet koji čine Maroje Brčić, Petrit Çeku, Zoran Dukić i Tvrtko Sarić.

Vrline tradicije

Gitaristička je četvorka kreirala bogat program s, možda očekivanom, prevagom španjolskih skladatelja, a uz predstavnike drugih latinskih zemalja izveli su čak dva djela iz suvremene hrvatske skladateljske produkcije. Večer je otvorila obrada Boccherinijeva Fandanga G. 448, a izvedba toga

Janja Franko

Na koncertu održanom 13. kolovoza, na kojemu su nastupili glazbenici okupljeni u ansamblu nazvanom Synergia 6, praizvela je violinistica Ksenija Milošević, članica Beogradske filharmonije, Sonatu za violinu i klavir Dubravka Palanovića. Odlično nastudiranim muziciranjem upozorila je na djelo koje, nastalo kao ovogodišnja festivalska narudžba, pouzdano ulazi kao izuzetno uspjela partitura u bogatu zbirku, danas već s više od 350 naslova u Osoru prvi put izvedenih djela hrvatskih autora. Palanović ne odustaje od vrlina i tradicija tzv. ozbiljne glazbe po kojima je djelo cjelina suvislih melodijsko–harmonijskih struktura, što pretpostavlja naglašenu melodijsku inventivnost, harmonijska znanja i dakako ritmičku živost. Tako su violinisti dobili u osnovi formalno klasičnu Sonatu s konvencionalnim stavcima, a opet suvremenu i svakako zanimljivu i privlačnu. Eto, tako su ovogodišnje 42. Osorske glazbene večeri, koje je programski u cjelini vrlo suvislo pa time i uspješno sastavio umjetnički ravnatelj Branko Mihanović, a proveo predsjednik Udruge Osorske glazbene večeri Matko Marušić sa suradnicima, uvijek brojnim slušateljima, pretežito inozemnim turistima, predstavile vrlo reprezentativan odabir hrvatske glazbene produkcije. Prema reakcijama i trajno burnom pljesku, na opće zadovoljstvo. Možemo se nadati stoga i nastavku idućega ljeta.

energičnoga trodobnog andaluzijskoga plesa, uz dodatak kastanjeta, predstavila je Kvartet kao uigrano izvođačko tijelo izražajne ritmičnosti i sugestivne retorike fraziranja. U logičnoj smjeni karaktera uslijedile su obrade Pavane za preminulu infantkinju Mauricea Ravela te impresionistički obojeno djelo snažno španjolske melodike, naziva Evocación, iz znamenite zbirke Iberia Isaaca Albéniza. Potom je u duo sastavu, vremenski gledano možda i nepotrebno, izveden i poznati Albénizov gitaristički komad Rumores de la Caleta (Žamori La Calete). Programsko iznenađenje

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Kulturna ponuda kakvu naša metropola već nekoliko godina pruža turistima, ali i Zagrepčanima, ne zaostaje za velikim svjetskim središtima

Iznenađenje večeri svakako je bila izmjena u programu. Umjesto Toccate za duo gitara Pierrea Petita izvedeno je djelo Uspavanka za San Roa, pticu ljubavi, za dvije gitare Berislava Šipuša. Skladba koju su predstavili Petrit Çeku i Tvrtko Sarić nježna je i sanjiva priča o traganju za ljubavnom srećom; njezinu dramaturgiju nose impresionistički harmonijski plan i čeznutljiva melodioznost, uz trodijelnu narativnu strukturu atmosferičnoga uvoda, dramatičnog zapleta i konačnoga povratka u smiraj i tišinu. Drugo domaće djelo činila je zagrebačka praizvedba skladbe Viktorije Čop Meditacija i Gambolero, za kvartet gitara, koju su na prošlogodišnjim Osorskim glazbenim večerima praizvela upravo ta četvorica glazbenika. Zamišljeno kao dvodijelni oblik, djelo Meditacija i Gambolero priča arhetipsku priču o dvama karakterima, o meditativnom i zamišljenom te o dinamičnom i aktivnom; o dvama kontrastnim ugođajima koji, kako autorica kaže, opisuju njezin doživljaj gitare. Tu atmosferičnu poemu ispričanu dionicama četiriju gitara Kvartet je iznio spremno i nadahnuto, a uvijek svjež rukopis Viktorije Čop svojom je zvučnom »aktualnošću« ostvario dobru programsku ravnotežu s ostatkom djelâ izvedenih te večeri. Brčić, Çeku, Dukić i Sarić posjetitelje su počastili i djelima Torrobe, Paula Bellinatija, De Falle i Piazzolle, a neumoljiv pljesak publike i čak dva glazbena dodatka potvrdili su da je koncert bio opravdan dio ponude našega »ljetnog Zagreba«.

Četvorica gitarista koji su ovog ljeta u završnici osvojili Orlanda, nagradu HRT–a za najbolju izvedbu na Dubrovačkim ljetnim igrama, imali su u zagrebačkoj vrućoj noći na Sceni Amadeo svojevrsnu generalnu probu

14 . Fe s t i v a l ko m o r n e g l a z b e , R a v n a G o r a , o d 6 . d o 10 . r u j n a 2 0 17.

Zavidna kvaliteta i motivacija Ovogodišnji je program bio u znaku skladateljâ obljetničarâ, pa tako i Davorina Kempfa

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Piše: Ramiro Palmić

Ravnoj Gori, važnom kulturnom i gospodarskom središtu Gorskoga kotara, od 6. do 10. rujna priređen je tradicionalni 14. Festival komorne glazbe. Utemeljiteljica i umjetnička voditeljica projekta je Ravnogorka Nada Majnarić, svestrana pijanistica međunarodnog ugleda koja živi u Beču i radi na tamošnjem konzervatoriju. Pet koncertnih večeri ovogodišnjeg festivala održano je u prostoru lijepo uređene i akustične dvorane Doma kulture. Nastupilo je jedanaest solista i komornih glazbenika. Ovogodišnji je Festival bio posvećen glazbenicima obljetničarima: Ludwigu van Beethovenu (1770.–1827.), Franzu Schubertu (1797.–1828.), Johannesu Brahmsu (1833.–1897.) te suvremenom hrvatskom skladatelju Davorinu Kempfu (1947.) pa su njihova djela bila i najzastupljenija.

Na prvom koncertu ukusno odabranim programom nastupio je ugledni zagrebački komorni sastav, Gudački kvartet Sebastian, i nakon lepršavo izvedenog nepretencioznog Allegra iz Simfonije in C Antuna Sorkočevića (1775.–1841.) uslijedio je Trio za violinu, violončelo i klavir Davorina Kempfa, meditativno trostavačno djelo kontrastnih ugođaja i raspoloženja u pogledu melodije, ritma i harmonijske strukture. Violinist Anđelko Krpan, violončelist Nebojša Floreani i gošća večeri, pijanistica Nada Majnarić, bili su sugestivni i uvjerljivi interpreti toga zanimljivog i virtuozno pisanog djela. Osobito oduševljenje pobudio Anđelko Krpan i Nada Majnarić je recital Anđelka Krpana i Nade Majnarić održan druge festivalske večeri, na kojemu smo među ostalim čuli trostavačnu Drugu sonatu za violinu i klavir u e–molu (1942.) Rudolfa Matza (1901.–1988.) te Djetinjastu sonatu za violinu i klavir (2012.) Tomislava Uhlika (1956.), (nazvanu tako jer je autor u njoj vješto upotrijebio motive dječjih pjesama i brojalica). Na trećem koncertu recital je priredio dvadesetšestogodišnji Hrvoje Štimac na bajanu (ruski naziv za harmoniku rastegaču), trenutačno apsolvent na Muzičkoj akademiji u Puli. Za svoj je nastup odabrao opsežan i tehnički zahtjevan program te od hrvatske glazbe uključio zvukovno kompaktnu skladbu ARAMbesque Ive Josipovića, koja je tematikom i izvedbenom komponentom naišla na povoljan odjek kod slušatelja. Sopranistica Marija Lešaja na pretposljednjem je koncertu ugodnim glasom intonativne čistoće, uz klavirsku pratnju Kosjenke Turkulin, pjevala stilski raznovrstan program s djelima Schumanna, Debussyja, Huga Wolfa i ostalih, a posljednji koncert Festivala bio je rezerviran za domicilnu pijanisticu Nadu Majnarić. Vidno motivirana, umjetnica je za svoj recital odabrala remek–djela klavirske literature Beethovena, Brahmsa, Schuberta, Rahmanjinova i Debussyja te je osebujnim i sjajnim interpretacijama fascinirala mnogobrojne posjetitelje u dvorani, koji su njezino klavirsko umijeće nagradili srdačnim i dugim pljeskom odobravanja.

Koncerti Festivala komorne glazbe u Ravnoj Gori, koje podupiru Ministarstvo kulture RH i općina Ravna Gora, redovito su dobro posjećeni i znatno obogaćuju glazbeni život toga kraja. S velikim je zadovoljstvom pozdravljena najava jubilarnog, 15. Festivala sljedeće godine.

Z a g r e b a č k i a n s a m b l f l a u t a n a 7. M e đ u n a r o d n o m f e s t i v a l u klasične glazbe u Novom Vinodolskom

Vrijedne promicateljice hrvatske glazbe Jedinstveni ansambl, osnovan prije pet godina, u svojem sastavu koristi obitelj flauta, od piccola do bas–flaute Piše: Ramiro Palmić

Novom Vinodolskom, starom frankopanskom gradu duge i bogate povijesti, ove je godine održan 7. Međunarodni festival klasične glazbe Novi Vinodolski 2017. Pod umjetničkim vodstvom agilne Marije Mikulić Štimac, ta ljetna glazbena manifestacija kontinuirano održava respektabilnu umjetničku razinu. Na koncertu svečanoga otvorenja nastupio je Zagrebački ansambl flauta (ZAF). Okosnicu ansambla, koji djeluje pod umjetničkim vodstvom svestrane i ugledne flautistice Renate Penezić, čini kvartet flauta, no povećava se prema zahtjevima djela i izvedbe. Taj jedinstveni ansambl, osnovan prije pet godina, u svojem sastavu koristi obitelj flauta, od piccola do bas–flaute, što sastavu daje integralno suzvučje u izmjenama solističkih nastupa i pravo je zvukovno i estradno osvježenje. Okuplja iskusne glazbenice, ali i studentice glazbe, koje stječu dragocjeno koncertno iskustvo. Njeguju djela širokog stilskog repertoara, a osobitu pozornost posvećuju djelima hrvatskih skladatelja, pa tako i potiču nastajanje novih djela. Pretijesna crkva

U okrilju akustične trobrodne barokne mjesne crkve sv. Filipa i Jakova, koja je bila pretijesna da primi sve zainteresirane ljubitelje glazbene umjetnosti, deveteročlani ansambl flauta na početku je tonskom puninom, ritmičkom preciznošću i šarmom tumačio pet stavaka baletne suite Orašar P. I. Čajkovskog. Uslijedila je osebujna skladba Šest slatkiša za šest flauta hrvatskog trombonista i skladatelja Marina Rabadana (1978.). Djelo nastalo 2007. prema narudžbi Hrvatskog društva flautista, posvećeno je Brianu Setzeru, slavnom američkom gitaristu i skladatelju te pjevaču poznate američke grupe Stray Cats, osnovane 1979. godine, te njihovu albumu Guitar Slinger (1996.). U trima tempom i sadržajem kontrastnim stavcima, Allegro–Blues–Vivo, kojima je bio zadan »neoz-

biljan karakter«, Rabadan primjenjuje elemente jazz glazbe, koje je vješto utkao u arhitektoniku skladbe. Upotrebom smjelih i neobičnih ritmova, melodija i harmonija, što je protkano trilerima, pasažama i akcentima, Rabadan je stvorio zanimljivu i cjelovitu skladbu prikladnoga ugođaja, koju briljantno dovodi do furioznog finala. Ptice pjevice U nastavku večeri izvedena je Uspavanka iz sela Itsuki nizozemskog flautista i skladatelja Wila Offermansa (1959.). Djelo je inspirirano prirodom (šumom, žuborom potoka, cvrkutom ptica…..), a interpretacija je odisala ljepotom glazbene fraze i maštovitošću u pronalaženju i uspostavljanju pravog odnosa tonova. Stilskom uvjerljivošću sviran je Češljugar, trostavačno djelo Antonija Vivaldija (1678.–1741.) u kojem je posebno dopadljiv nastup pružila piccolo flauta. Vrlo izražajnim kantilenama i harmonijama sviran je kratak i efektan stavak Unutar… za sedam flauta Iana Clarka (1964.), a osebujnim glazbenim koloritom i prelijevima obilovala je izvedba kineskog Plesa naroda Yao Liu Tieshan & Mao Yuan. Na poziv Španjolskoga društva flautista, ZAF– ice su prije nekoliko godina gostovale u živopisnoj Sevilli, gdje su uz mnoga imena svijeta flaute sudjelovale na 3. Festivalu flautista. U kulturnom centru Cajasol zagrebačke su umjetnice praizvele skladbu Anunnaki, suitu za deset flauta Alfija Kabilja, autora koji s ansamblom uspješno surađuje već dugo godina. U pogledu glazbene tematike, nije to osobito avangardno i ekstravagantno djelo, ali je sadržajem i ritmovima te vještim korištenjem mogućnosti flauta, ostvarena prijemljiva i komunikativna glazba. Interpretacija peterostavačne suite Anunnaki već je na prvoj izvedbi u Španjolskoj naišla na veliki i pozitivan odjek slušatelja. Posljednjim stavkom Kabiljove suite Odlazak zaokružena je prva koncertna večer 7. Međunarodnog festivala u Novom Vinodolskom. Izvedbu je mnogobrojna domaća i inozemna publika ispratila oduševljenim pljeskom, što je prava promocija hrvatske glazbe.

8 . M A G f e s t i v a l , o d 2 5 . k o l o v o z a d o 3 . r u j n a 2 0 17. u g o t i č k o j dvorani Muzeja grada Splita

Ratni kvarteti Anđelka Klobučara, Frane Paraća, Marka Ruždjaka i Željka Brkanovića Četiri djela hrvatskih skladatelja napisana su za sastav glasovitoga Kvarteta za kraj vremena Oliviera Messiaena: klarinet, violina, violončelo i klavir Piše: Tatjana Alajbeg

smi MAGfestival s četiri je komorna koncerta ostvario najvišu razinu do danas. Udruga MAG tako se potvrđuje kao najangažiraniji pokretač splitskog koncertnog života. Podsjetimo, ovogodišnje 63. Splitsko ljeto kvalitetnim je koncertnim programom oskudijevalo, a nadolazeća sezona ne obećava mnogo — splitski HNK uz velike ansamble Opere, Drame i Baleta teško da će se skrbiti i o koncertima, a i njegov se foyer, najljepši gradski koncertni prostor, urušio, pa će mu trebati temeljita obnova. Očekujemo da Gradsko vijeće napokon pokrene pitanje koncertne dvorane o kojoj se predugo samo govori. Koncertna agencija i sustavna briga o koncertnom životu u Splitu, nažalost, ostaju san. Krvave stranice Treći festivalski koncert Ratni kvarteti privukao je osobitu pozornost. Kvarteti hrvatskih skladatelja Anđelka Klobučara, Frane Paraća, Marka Ruždjaka i Željka Brkanovića, nadahnuti

tragičnošću Domovinskog rata, nastali su po uzoru na glasoviti Kvartet za kraj vremena Oliviera Messiaena, namijenjen klarinetu, violini, violončelu i klaviru. To Messiaenovo djelo praizvedeno je u zarobljeničkom logoru u Gorlitzu 1941. godine. Izvedba je povjerena ansamblu ZOOV–COOL (naziv je nastao prema Brkanovićevoj skladbi izvedenoj na koncertu) koji čine: Jaroslav Sadovy, klarinet, Petromila Jakas, violina, Mia Grubišić, violončelo, i Sanja Vrsalović, klavir. Zanimljivo je, ali i začuđujuće, kako su ti mladi ljudi koji su u vrijeme Domovinskog rata bili sasvim mala djeca, duboko proniknuli u turobnost i beznađe koja nas je u tim tragičnim godinama ispunjavala, a koju su četvorica skladatelja tako sugestivno izrazila glazbom. Riječ je o vrlo koncentriranim i jezgrovitim umjetničkim ostvarenjima, izvođački iznimno zahtjevnima. Preglednost u predavanju te vrijedne glazbe darovala je lijepu mogućnost prepoznavanja oblika, poglavito u Klobučarovu i Paraćevu naslovu, jasnije naslonjenim na tradicionalni izričaj. A ono što smo pohranili u srcima kao trajan trag na lijepu večer je zdušnost i odgovornost mladih glazbenika, svjesnih da daruju osobitu vrijednost — djela

nadahnuta krvavim stranicama hrvatske povijesti na kojima je izrasla vjekovima sanjana hrvatska država. Čežnja za slobodom Klobučarova Glazba za kvartet bogatim je trima stavcima izrazila različite ugođaje — poetski pjev klarineta u Largu prepoznao se kao čežnja za slobodom, a fugirani Vivace osvijetlio je skladateljevo dobro znano polifono majstorstvo. Paraćev Kvartet za klarinet, violinu, violončelo i klavir izvire iz klasičnog ronda — međustavci koji povezuju tutti odsjeke povjereni su glazbalima pojedinačno, ostvarujući intimni izričaj. Sam završetak nakon kromatske melodije u violončelu daruje smiraj. Ruždjakov naslov Prudent Views of my Love passing by the Seasons radikalnošću se razlikuje od ostalih kvarteta — tek povremeno ansambl zvuči unisono, prevladavaju dua ili solistički izričaj. Istaknuli bismo čaroban zvuk klarineta koji je dugim solom stvorio osobit ugođaj. U Brkanovićevu Zoov–cool kvartetu (Dubravko Detoni: »Zoov–cool je dvostruka onomatopeja. Jedna je zvučna, imitirajući glasove u dozivanju, a druga je persiflaža glasovne onomatopeje.«) glazbala oponašaju glasove, njihova dozivanja. Znakoviti početak dvopjevom klarineta i violončela »doziva« i ostala glazbala čije zvukovno srastanje ostvaruje zanimljivo skladateljsko postignuće. Brojno slušateljstvo u gotičkoj dvorani Muzeja grada Splita glasnim je pljeskom pozdravilo vrlo zamjetna nastojanja mladih izvođača.

Ansambl ZOOV-COOL: Petromila Jakas, violina, Mia Grubišić, violončelo, Jaroslav Sadovy, klarinet i Sanja Vrsalović, klavir

PagArtFestival 2017. ozbiljno ponudio ozbiljnu glazbu ozbiljnoj publici

od ges l o m »ozbiljna glazba u oz b i l j n o j izvedbi, za ozbiljnu publiku« pijanist Lovro i muzikologinja Nina Pogorelić davne su 1999. godine postavili temelje PagArtFestivalu koji se kvalitetom i dugom tradiciGitarist Petrit Çeku jom izdvaja među brojnim festivalima klasične glazbe. Kao i svake godine, i ove su godine u bogat i zanimljiv program domaćih i inozemnih umjetnika uvrštena dva djela hrvatskih skladatelja: Tri trubadurske Stjepana Šuleka u izvedbi karizmatičnog gitarista Pijanist Lovro Pogorelić Petrita Çekua te Balada u d–molu Blagoja Berse u interpretaciji pijanista Vedrana Janjanina. Osim hvalevrijednih predstavljanja skladbi hrvatskih autora, za našu kulturu iznimno važnu ulogu odigrala je i izvedba naratorice Bojane Gregorić Vejzović i pijanista Danijela Detonija koja je bila tek drugo hrvatsko uprizorenje djela Enoch Arden R. Straussa, u prijevodu Mate Marasa. Time je Festival još jedanput pokazao naklonost hrvatskim Pijanist Danijel Detoni i glumica autorima, kao i brojnim Bojana Gregorić Vejzović vrijednim djelima koja ne pripadaju izvedbenim kanonima. (Tea Kulaš)

Pijanist Danijel Detoni i violončelist Andreas Lend

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Partitura za skladbu blacksnowfall Poljaka Wojteka Blecharza za timpane i video

Alexandra Pifrader

F e s t i v a l s t y r i a r t e u G r a z u , n a j p o z n a t i j a k u l t u r n a m a n i f e s t a c i j a G r a z a i Š t a j e r s k e , 2 3 . l i p n j a — 2 3 . s r p n j a 2 0 17.

Lekcija o prijelazu iz analognog u elektroničko Ovogodišnji je festival pod motom Ples života unutar koncerta pijanistice i skladateljice Belme Bešlić–Gál (1978.) 12. srpnja obuhvatio i djela Inter–Ludim iz 1972. Silvija Foretića i Lulaš (1979.) Igora Savina pojmi kako sve proistječe iz pokreta: energija je pokret, život je pokret. Od kretanja najmanjih partikula do cijeloga svemira i da, čak i prostora i vremena — sve je pokret.« Tim je riječima možda i najpoznatija kulturnoumjetnička manifestacija Graza i Štajerske — festival styriarte — opisao svoju temu za sezonu 2017., poprativši naziv festivala motom Ples života. Kao elementarni iskaz umjetnosti, autori koncepcije ovogodišnjega festivala vidjeli su upravo glazbu i ples — dvije teško odvojive sfere koje i zajedno i zasebno generiraju mnoga društvena značenja.

Piše: Martina Bratić

»U

početku je postojao p o k ret. Dovoljan je samo kratak trenutak refleksije da čovjek

Alexandra Pifrader

Nova interpretacija

Austrijanac Peter Mayer u izvedbi svoje skladbe Fleischwolf

Ovogodišnjim su programom, kako objašnjavaju, usmjerili styriarte prema nukleusu veze glazbe i plesa: ritualne i spiritualne priče, senzualni i erotični plesovi, zaboravljene plesne tradicije te pronalaženje plesnih aspekata u naoko strogoj i hladnoj umjetničkoj glazbi... Sve su to bile intencije i inspiracije za kojima se produkcija ove sezone povela, a iako je Nikolaus Harnon-

court davne 1985. godine, kad je festival i osnovao, pojasnio da je to »nova interpretacija starih majstora«, styriarte je i ove godine znatnu pažnju usmjerio suvremenoj skladateljskoj praksi. Kao jedna od takvih niša poslužio je mini ciklus festivala, nazvan Plesne srijede, koji je u četiri koncerta na otvorenome, u dvorištu historicističke zgrade festivala u samom središtu grada, predstavio skladateljice nove glazbe i DJ–ice iz više zemalja. Osmišljavanje cjelokupne koncertne večeri, programa i izvođača potpuno je prepušteno skladateljicama kao zadatak. Od sedam autorica, jedne se koncertne večeri predstavila Belma Bešlić– Gál, bosanskohercegovačka skladateljica, koja je za svoju, treću Plesnu srijedu odlučila predstaviti glazbu teritorija bivše Jugoslavije, na intrigantan način povezavši skladatelje starije i mlađe generacije, ali i združivši ih s izrazom mlađih skladatelja iz drugih zemalja. Prva točka bila je snimljena engleska verzija tekstualnoga statementa Vladana Radovanovića, priznate figure srbijan-

ske glazbene avangarde, naziva Voice From The Loudspeaker, iz 1975. godine, kao dobar uvod u multimedijski raster djelâ koji je uslijedio. Zvučna flajšmašina Skladba Fleischwolf (Stroj za mljevenje [mesa]), za električnu gitaru i ugođene strojeve za mljevenje, 31–godišnjega austrijskog skladatelja Petera Mayera, ambiciozno je potom zauzela i realni i imaginarni prostor, ujedinivši glazbu s elementima teatra. Lik izvođača s takijom — tradicionalnom kapom s arapskoga Istoka, s električnom gitarom prebačenom preko ramena, »svirao« je trzajući noževe postavljene radijalno oko uključenoga stroja za mljevenje, meljući meso i povremeno vokalno aludirajući na islamske pjevane molitve. Nastojeći tretirati zvuk i izvore zvuka što je moguće neobičnije, krajnje upitno se poigravajući kulturno–društveno–religijskim stereotipima, a pri tome ne dajući dovoljno maha umjetničkoj imaginaciji, Mayerovo je djelo ozbiljno uzdrmalo cijelu večer. Sretniju su sud-

binu doživjele skladbe Wojteka Blecharza (blacksnowfall, za timpane i video) i Matthiasa Kranebittera (dead girl [requiem E] za flautu, električnu gitaru i elektroniku), u izvedbi bečkoga ansambla Black Page Orchestra. Oba su djela ostala u nešto tipičnijem okviru suvremenoga skladateljskog izraza, manevrirajući zvučnim strukturama i primjenjujući multimediju te inzistirajući na elementarnim sastavnicama glazbenoga djela kao izoliranim i punopravnim nosiocima sadržaja.

ke, popratile i taj imaginarni pokret (lako shvatljiv i kao ples) nas okupljenih. Djela Inter–Ludim iz 1972. Silvija Foretića i Lulaš (1979.) Igora Savina ponudila su logičnu, pa i simpatičnu lekciju o prijelaznim fazama analognoga zvuka u elektronički, a ujedno su predstavila i jedan dio presjeka sintetičke umjetničke glazbe ovih prostora. »Ozbiljni« dio koncerta Bešlić–Gál završila je svojom skladbom Teškoto za bas–flautu, električnu gitaru, perkusije,

Frano Parać

Zbogom oružje, pozdrav pjesmi! Alexandra Pifrader

Slovenci praizveli Hrvata, Hrvati Slovenca

Elena Gabrielli na flauti i Peter Mayer na električnoj gitari

reću Plesnu srijedu ovogodišnjega styriartea bosanskohercegovačka je skladateljica Belma Bešlić–Gál zaključila DJ sesijom, odabravši, kako programska knjižica kazuje, glazbena blaga s područja popularne glazbe bivšega zajedničkog prostora Hrvatski dodaci

styriarte

Neobično iskorišten, ali programski svakako pozitivan dodatak večeri bili su zatim odabiri iz hrvatske skladateljske baštine kojima je Belma Bešlić–Gál odlučila upotpuniti svoju kustosku viziju. Kao svojevrsni intermezzo između promjene settinga, u kojima je i publika morala sudjelovati (mijenjajući svoje mjesto sjedenja ovisno o djelu), dvije su skladbe, odnosno njihove snim-

Plesna srijeda Belme Bešlić-Gal

elektroniku i Jahorinku, u kojoj je »ulogu« Jahorinke vrlo spremno iznijela pjevačica Zorana Guja, čiji su uvjerljivi vokalni nastupi dinamično dijalogizirali s bubnjem i elektroničkom pozadinom. Treću Plesnu srijedu ovogodišnjega styriartea, večer raznolikoga i uglavnom uspješno koncipiranoga programa zaključila je domaćica, Belma Bešlić–Gál, svojom DJ sesijom, odabravši, kako programska knjižica kazuje, glazbena blaga s područja popularne glazbe bivšega zajedničkog prostora.

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

F e s t i v a l T e n s o u N o v o j G o r i c i , 1 2 . — 2 4 . r u j n a 2 0 17.

sklopu festivala Tenso 2017, koji organizira Europska mreža profesionalnih zborova — čiji je Zbor HRT–a član od 2016. — Zbor HRT–a pod ravnanjem maestra Tomislava Fačinija, uz pijanista Danijela Detonija, nastupio je 23. rujna u Kulturnom domu Nova Gorica. Kako je ovogodišnji Tenso bilo posvećen komemoraciji bitaka u dolini rijeke Soče tijekom Prvog svjetskog rata, tako su i programi gostujućih zborova, članova Tensa, pod zajedničkim naslovom Zbogom oružje, pozdrav pjesmi, odražavali ratnu i svaku drugu društveno–političku nepravdu. Zbor HRT–a odlučio se na izbor skladbi koje mahom uglazbljuju poeziju Miroslava Krleže, uz skladbe za solo klavir u izvedbi Danijela Detonija. Tom prigodom praizveli su i novo djelo slovenskog skladatelja Uroša Rojka — Ognjeno more. Dva dana prije na festivalu su gostovali njihovi slovenski kolege (Zbor Slovenske radiotelevizije) i pod dirigentskim vodstvom maestre Martine Batič praizveli novu skladbu Ruke Frane Paraća, pisanu upravo na narudžbu festivala Tenso. (HDS)

Klavirčica 25. rujna 2017. u Moskvi

lavirski recital Žanine Bilić s djelima hrvatske glazbe vrlo je uspješno održan 25. rujna 2017. u Moskvi u sklopu tamošnjeg Mjeseca hrvatske kulture. Organizator manifestacije je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske te Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Ruskoj Federaciji, uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Njihove su se ideje poklopile sa zamisli suorganizatora, Centra slavenske kulture, odjela Knjižnice stranih književnosti u Moskvi, na adresi Nikolojamska ulica br. 1. Zajednički su u velikoj dvorani Knjižnice upriličili koncert s djelima hrvatskih skladatelja. Umjetnica je predstavila najljepša klavirska djela Dore Pejačević, Božidara Kunca, Ivane Lang, Borisa Papandopula i Berislava Šipuša. Osim tog koncerta, Žanina Bilić je dan prije, 24. rujna, održala izvrsno prihvaćenu radionicu za djecu Klavirčica, u kojoj su integrirano u didaktičkim aktivnostima bila predstavljena djela još dvojice hrvatskih skladatelja: Ive Lhotke–Kalinskog i Zlatka Grgoševića. Riječ je o verziji glazbeno–glumačke radionice sa svrhom približavanja glazbe djeci od 2 do 6 godina. Takve radionice Žanina Bilić održava još od 2011. godine na raznim lokacijama u Zagrebu, na radost mališana i njihovih roditelja. (HDS)

Žanina Bilić kao Klavirčica s malim Moskovljanima

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

5. Izlog suvremenog zvuka, od 3. do 6. svibnja 2017. u raznim prostorima Studentskog centra — Teatru &TD, Galeriji SC, MM centru i Francuskom paviljonu

Najveće međunarodno priznanje tik pred sanacijskim zatiranjem kulturne djelatnosti SC–a

Festival je s jedanaest partnerskih institucija iz devet europskih zemalja dobio potporu Europske komisije za novi četverogodišnji projekt Re–Imagine Europe, čiji je ukupni proračun za kulturu golemih dva milijuna eura

Skejteri Michel Kubaček i i Mario Kunštek u zvučnom performansu Poolsation

zlog je u samo pet godina, bez obzira na svoju matičnu uklopljenost u sezonu i aktivnosti Muzičkog salona, izgradio svoj identitet i kvalitetu, zaživio sa zagrebačkom publikom te se pozicionirao i na europskoj karti

Piše: Nina Čalopek

tudentski centar u Zagrebu osnovan je prije točno šest desetljeća, a kad su se vrlo brzo nakon osnivanja, već početkom šezdesetih godina 20. st. počele profilirati i aktivnosti unutar kulture, dodijeljena im je jednakopravna pozicija tzv. osnovne djelatnosti centra, poput djelatnosti prehrane ili smještaja studenata. Zdravorazumski se smatralo da je potpuna briga za studente upravo ona koja će im pružiti egzistencijalnu, ali i umjetničko–intelektualno–edukacijsku skrb. Danas su Galerija SC, Teatar &TD ili MM centar kultna mjesta, a brojne manifestacije, festivali, časopisi, radijske postaje, pojedinci, umjetnički kolektivi, projekti i umjetnička postignuća, samo su dio koncentričnih krugova proizašlih iz Savske 25, koji jednako tako čine važna mjesta hrvatske, regionalne, ali i međunarodne scene. Degradirana Kultura

Nažalost, već neko vrijeme svjedočimo postupnom, ali sustavnom sprečavanju djelovanja Kulture promjene SC–a (trenutačno degradirane u samostalnu službu za kulturu, šport i informiranje) u sklopu programa sanacije Studentskog centra, pri kojem se ne cijeni i ne prepoznaje kvaliteta ili uspjesi, a kamoli važnost institucije za sve aktere — od umjetnika do publike. Tako će nemar i pogrešne odluke uprave SC–a možda biti pogubne i za djelovanje Muzičkog salona i njegova festivala Izlog suvremenog zvuka koji je netom pred sanacijsko zatiranje kulturne djelatnosti matične kuće i istovremeno sa svojim ovogodišnjim festivalskim izdanjem, dobio možda najveće međunarodno priznanje. Izlog suvremenog zvuka tako je s jedanaest partnerskih institucija iz devet europskih zemalja dobio potporu Europske komisije za novi četverogodišnji projekt Re–Imagine Europe, čiji je ukupni proračun, za kulturu golemih, dva milijuna eura. Peti Izlog A festival je počeo tek prije pet godina, kad ga je osnovala muzikologinja Davorka Begović uz istomišljenike umjetnike, autore i izvođače, kolege i prijatelje, profesionalce i entuzijaste, koji su do danas postali hladni pogon i živo tkivo toga festivala. Ove je godine od 3. do 5. svibnja, datumski se gotovo naslonivši, a konceptom gotovo nadogradivši Muzički biennale Zagreb, taj mladi, ali ozbiljni festival fokus ponovno našao na svojim stalnim punktovima. Tako je i ove godine otvoren koncertom radionice za djecu od 8 do 11 godina. Pionire Tvornice zvuka drugu godinu zaredom

vodio je skladatelj, eksperimentator i glazbenik Nenad Sinkauz. Do izražaja je došao Sinkauzov senzibilitet i muzikalnost koja je najjasnija u kontekstu »ograničenja« u radu s djecom amaterima, gotovo bez ikakvih »glazbala«, a opet stvarajući izrazito zanimljivu i lijepu cjelinu. Muzikalnost, profinjenost i dobar odnos prema formi pokazao je i Višeslav Laboš, čiji je The Night Flight novo čitanje obrađenog elektroakustičkog materijala koji nam je u naslijeđe ostavio Igor Kuljerić. Također, na Izlogu nije nedostajao ni, za hrvatske prilike rijedak te iznimno potreban, projekt rezidencije Muzičkog salona. Takav koncept radionice provodi se već dulji niz godina i izvan okvira Izloga, odnosno unutar stalne sezone Muzičkog salona; to je zaista potrebna niša na hrvatskoj suvremenoglazbenoj sceni, a svojom vrlo elastičnom platformom okuplja i konfrontira glazbenike različitog spektra obrazovanja, žanrova, backgrounda i profila. Ipak, ovom prilikom okupljeni ansambl Šalter predstavio se tijekom rezidencije nastalim, ali i izrazito nezanimljivim djelima Bertranda Denzlera, Tomaža Groma, Roka Crnića i Roberta Rože, dok se istovremeno mogla čuti sviračka vrsnost i potencijal samog ansambla. Megalomanski unutar minimuma Još jedan tehničar i kreativac svakako je udaraljkaš i skladatelj Eli Keszler koji se predstavio solo albumom Last Signs of Speed na solo drum setu. Keszler je razvio izrazitu bubnjarsku vještinu, dok istovremeno u izvedbi nema velik raspon ekspresivnosti i materijala. Izrazito je kreativan unutar minimuma koji si sam zadaje, te tim vrlo statičnim zvukom i finim, sitnim vezom stvara zvučnu sliku gotovo nalik na neku megalomansku skulpturu. Vrijedna je stalna suradnja festivala s medijskim i multimedijskim umjetnicima. Stoga se na Izlogu mogao vidjeti i provokativan rad Festival Tončija Bakotina & Ratka Iljića ili Navijamo za sunce Davora Sanvincentija koji pogoni energija samoga sunca. Bili su prisutni i umjetnici Tin Dožić, Ewa Justka, Ivan Marušić Klif i Pierre Bastien, koji se svaki na svoj način primarno bave istraživanjem medija, sound artom, DIY pristupom, reciklažom ili zastarjelim tehnologijama kako bi proizveli neke nove instrumente, odnosno neke nove i/ili drugačije zvukovne podražaje. Nije nova ni suradnja Izloga sa S/UMASom, ansamblom za suvremenu glazbu studenata Umjetničke akademije u Splitu, pod stalnim nadzorom saksofonista i profesora Gordana Tudora, a na ovogodišnjem festivalu pod umjetničkim vodstvom istraživača zvuka, improvizatora i eksperimentatora Tima Hodgkinsona. Konceptualnim pro-

Miodrag Gladović i Nenad Sinkauz

gramom predstavio se još jedan mladi ansambl Ghent Advanced Master Ensemble (G.A.M.E.), čija je članica hrvatska udaraljkašica Kaya Farszky. Ipak, ansambl je donekle podbacio jer su za tako odabran program (da spomenemo samo hitove nove glazbe Piano Hero «1 Stefana Prinsa i Difficulties putting it into Practise Simona Steena Andersena ili domaćoj publici možda poznati rad Miramare AC Ane Horvat i dvojca Lightune.G–a) bili na nedovoljno izvedbeno–tehničkoj razini kod koje se u tako osjetljivoj i zahtjevnoj »partituri« vrlo lako može prijeći, što se nažalost i dogodilo, na stranu banalnosti i nespretnosti. Glazba za skejtere Treba svakako spomenuti i Poolasation, zvučni performans Miodraga Gladovića, Nenada Sinkauza i Sergeja Vutuca te skejtera Michela Kubačeka

i Marija Kunšteka, koji se događao u samom skejterskom bazenu. Postavljen kao interpretacija vanjskog i unutarnjeg doživljaja skejtanja, s ozvučenom vožnjom, skejterskim bazenom i ozvučenim tijelima skejtera, zatim dodatnom manipulacijom proizašlog zvukovlja, dobiven je nevjerojatan perceptivno–emotivni doživljaj. Izlog suvremenog zvuka je festival koji je u samo pet godina, bez obzira na svoju matičnu uklopljenost u sezonu i aktivnosti Muzičkog salona, izgradio svoj identitet i kvalitetu, zaživio sa zagrebačkom publikom te se pozicionirao i na europskoj karti. Svake godine taj festival gradi nove, ali i nadograđuje stare odnose s umjetničkim akterima i njihovim projektima, a svojim sadržajem zaista potvrđuje da je prije svega širok prostor prezentacije novoga zvuka, bez ikakvih ograničenja, osim onih koja se tiču nedovoljne kvalitete.

8. Audioart, međunarodni festival eksperimentalne suvremene glazbe, 6 . — 9 . r u j n a 2 0 17. u P u l i

U znaku recentnih elektroakustičkih radova Ovogodišnji je festival ugostio i skladatelja Silvija Foretića kao začetnika suvremenih tendencija u glazbi prošloga stoljeća

Marko Vojnić iz pulskog umjetničkog kolektiva BukaNoise

Tedi Korodi

Njemački bubnjar Patrick Wulzwallner

Tedi Korodi

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Piše: Nuša Hauser

Tedi Korodi

Slovenski skladatelj i kontrabasist Tomaž Grom

Tedi Korodi

Talijanski skladatelj i udaraljkaš Andrea Belfi

Upravo je jedan takav autor bio gost ovogodišnjeg Audioarta — Silvio Foretić. Njegova je monomelodrama Der Achte Tag oder auf der Suche nach der Weissen Zeit za recitatora i elektroniku predstavljena druge večeri festivala u Domu hrvatskih branitelja; na neki je način bila središnji događaj manifestacije. To elektroakustičko djelo, posljednji put u Hrvatskoj predstavljeno na 52. Glazbenoj tribini Opatija 2015., uz samog je autora i u zvučnoj režiji i produkciji Višeslava Labosa, dojmljivo izveo glumac Vili Matula. Iste večeri publika je imala prilike čuti Andreu Belfija, talijanskog udaraljkaša i skladatelja, koji je na Audioartu predstavio svoj novi album Ore, objavljen u svibnju ove godine. Srpski kulturni centar ugostio je pak zvučnu instalaciju Swamp orchestra srpske autorice Bojane Petković koja se pokreće uz pomoć svjetlosnih intervencija na zvučne module. Zvuk četkica za zube

Tedi Korodi

U intervenciji Dental slovensko-britanskog dvojca Martina Bricelja Barage i Matta Spendlove zvuk se pokreće uz pomoć četkica za zube

Tedi Korodi

Glumac Vili Matula u Foretićevoj monodrami

a četiri pulske lokacije u četiri dana, od 6. do 9. rujna, održao se osmi Audioart, međunarodni festival eksperimentalne suvremene glazbe. Riječ je o produkciji udruge Kulturban, pod umjetničkim vodstvom Alena Sinkauza, priznatog glazbenika i autora primijenjene i improvizirane glazbe. Ovogodišnje festivalsko izdanje, kao uostalom i dosadašnje, pridonosi afirmaciji autora i umjetnika koji rad temelje na improvizaciji, kreativnom oblikovanju i istraživanju zvuka, multidisciplinarnom pristupu organizaciji i prezentaciji, no i onih koje smatramo svojevrsnim začetnicima suvremenih tendencija u glazbi prošloga stoljeća.

Zvučnom instalacijom uz performans otvoren je i festival u Dnevnom boravku Društvenog centra Rojc, i to onom slovensko–britanskog dvojca Martina Bricelja Barage i Matta Spendlove Spatiala. Njihova je intervencija na-

mjetnički voditelj festivala, Alen Sinkauz, muzikolog te skladatelj primijenjene i improvizirane glazbe, daje priliku autorima koji rad temelje na improvizaciji kao kreativnom oblikovanju i istraživanju zvuka

slovljena Dental. Zvuk se pokreće uz pomoć instaliranih četkica za zube i piezo mikrofona te autorske manipulacije, a scenskoj kreaciji pridodan je stroboskop i dim. Pretposljednje večeri Audioarta u Domu hrvatskih branitelja nastupili su multimedijski umjetnik Ivan Marušić Klif i slovensko–austrijski trio ZSAMM koji čine: Maja Osojnik (vokal, live sampling, dj–cd player, lo–fi elektronika), Patrick Wurzwallner (bubnjevi) te Christina Bauer (oblikovanje zvuka). Oni su predstavili svoj posljednji album Let them grow, dok je Marušić Klif na Audioart donio Improvizaciju za osciloskop. Riječ je o audiovizualnom performansu kojim je autor nastojao kreirati vektorske grafike na analognom osciloskopu, sve u namjeri stvaranja novog odnosa zvuka i slike. Posljednje večeri festivala posjetitelji su mogli upoznati Tomaža Groma iz Slovenije, priznatog kontrabasista i skladatelja, kao i muziciranje pijanista Alfonsa Santimonea. Obojica svojim instrumentima pridružuju elektroniku. Uz njih, u dvorištu Rojca, predstavljen je i audiovizualni projekt pulskog umjetničkog kolektiva BukaNoise naslovljen Foreigners Everywhere, koji su predstavili Matko Banković (live visuals) i Marko Vojnić (dub synth i live mix). Istog, posljednjeg dana u Dnevnom boravku Rojca bila je postavljena osmerokanalna prostorno– zvučna instalacija Hrvoja Pelicarića Smanjena točka protoka za sferu, 8 ear–piece zvučnika i Umwelt.

Međunarodni festival za suvremenu glazbu i umjetnost Novalis nakon tri godine dobio je i zagrebačko izdanje

Treća godina i »tri i«

Kristina Vrdoljak

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Povezivanje glazbe i drugih umjetnosti među osnovnim je ciljevima festivala koji svoj moto opisuje »trima i«: inovacijom, instrukcijom (majstorskim tečajevima za studente, kao i ove godine) i interdisciplinarnošću

Sjajan ansambl Pre-art solista na otvorenju festivala u Knjižnici Bogdana Ogrizovića Piše: Dina Puhovski

agrebačka koncertna publika zapravo ne očekuje klasična, ni klasično–suvremena glazbena događanja, nego 27. kolovoza — organizatori najčešće pričekaju da se, prije početka nove koncertne sezone, publika odmori od odmora. Ovogodišnji, inače treći, Novalis (Međunarodni festival za suvremenu glazbu i umjetnost) i u tome je išao protiv struje, organiziravši prvi od triju zagrebačkih koncerata upravo tada (u istom su tjednu organizirali i tri koncerta u Zadru, istih ansambala s gotovo istim programom). Za suvremenu publiku Uz ljetno uspavani datum, netipičan je bio i koncertni prostor prvog događanja, Knjižnica Bogdana Ogrizovića. Organizator je, međutim, iskoristio intimnost i udobnost koje nudi knjižnica za nastup sjajnog ansambla Pre–art solisti.

Švicarski ansambl, koji je ove godine nastupio i na Muzičkom biennalu Zagreb, no u nezahvalnom poslijepodnevnom terminu, posebno je posvećen suvremenoj glazbi jugoistočne Europe. Repertoar razvijaju narudžbama i natječajima za nove skladbe. U Zagrebu su praizveli dvije nagrađene skladbe s najnovijeg natječaja, djela Anne Arkushyne i Mithatcana Öcala, i ponovili, između ostalog, prvonagrađenu skladbu, identification<changeability> stagnation hrvatskog skladatelja Matka Brekala. Djelo je, kaže autor, inspirirano »ljudskim ponašanjem i modernim društvenim problemima«, a sastoji se od niza raznovrsnih segmenata od oko trideset sekunda, svakog za neku od tih osobina. Kratki segmenti možda su upravo ono što treba suvremena publika, čija je sposobnost koncentracije sve slabija, no između skladbi se — manje suvremeno, a više svevremeno — čitala poezija: Jasna Kovačević iz Knjižnice Bogdana Ogrizovića čitala je ulomke iz djela njemačkog pjesnika Novalisa, a Davor Branimir Vincze, umjetnički ravnatelj festivala, tekstove švicarskog pisca Jérémiea Chilpérica Wengera. Jednom su umjetnošću tako

razdvajali i povezivali primjere iz druge, one glazbene, koja se ostvarivala u rasponu od nadahnute zajedničke svirke do solo–hroptanja kontrabasista u skladbi Michela Rotha. Ugodno gerilski Povezivanje glazbe i drugih umjetnosti među osnovnim je ciljevima festivala koji svoj moto opisuje »trima i«: inovacijom, instrukcijom (majstorskim tečajevima za studente, kao i ove godine) i interdisciplinarnošću. Na drugom je zagrebačkom koncertu, u dvorani MM Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, nastupio Ansambl Schallfeld iz Beča (sastavljen od nekadašnjih studenata bečkoga Klangforuma). Ansambl i prostor tom su (možda tek malo predugom) koncertu dali manje intiman i klasičan, ugodno gerilski element: klasična koncertna forma proširena je razmještanjem glazbenika i izvan pozornice (u djelu Frederika Neyrincka), uporabom posebnog, retro–interfacea (Marko Ciciliani) te kombiniranjem glazbe i videa, u skladbama Pie Palme i Christofa Ressija. Potonja je inspirirana konstrukcijom gifova, iz čije je analize

a svim koncertima Novalisa, djela su pratile opuštene provodne riječi umjetničkog ravnatelja, kao i komentari onih skladatelja koji su mogli nazočiti koncertima proizašao skladateljski postupak djela GIF Frenzy, koje je ujedno postalo soundtrack za te kratke, internetski omiljene, vizualne forme koje slušatelj gleda. U opsežnijem od dvaju predstavljenih djela Marka Cicilianija, rođenoga u Zagrebu — zabavnom Tympanic Touch, »multisenzorskom djelu za dva izvođača i sustav za igre — publika je pozvana na sudjelovanje, uporabom oruđa koja su je dočekala na stolcima: čačkalica, komada tkanine po kojima mogu grepsti i sl. te se mogla pridružiti stvaranju zvukova, čak buke, ali je potom i nadglasana zvucima iz zvučnika, potopljena zvukovnim valom koji je katkad podsjećao na zvuk uređaja za magnetsku rezonanciju.

U HDS–u klasičnije Treći je koncert, u dvorani Hrvatskoga društva skladatelja, 31. kolovoza, bio opet klasičnijeg tipa: nastupio je hamburški Trio Catch i izvedena je samo jedna skladba — Ljepša polovica Novalisova organizacijskog tima: ona Martona Ivana Biliško Illésa za bas– klarinet — nije bila za klarinet, violončelo i klavir (uz eventualni dodatak elektronike te s prepariranim klavirom u skladbi Vite Žuraja). I na tom, kao i na ostalim koncertima NoSara Glojnarić publici dvorane HDS-a pojasnila je svoju skladbu Sugarcoating «2 valisa, djela su pratile opuštene provodne riječi umjetničkog ravnatelja, kao i komentari onih skladatelja koji su mogli nazočiti koncertima. Martin Schüttler, na primjer, pojasnio je da Skladatelj Davor Branimir Vincze, uz Ivanu Biliško, smo njegovom organizator Novalisa skladbom Low Poly Rose, za trio i elektroniku, trebali biti »lagano iritirani« (elektroničkim zujanjem, uspješno umjereno iritirajućem — najnovije iritacije u suvremenoj glazbi nisu snažne kao prije). Nakon napete kratke skladbe Čar Mirele Ivičević, Trio Catch izveo je djelo još jedne hrvatske autorice: Sugarcoating «2 Sare Glojnarić (praizvedeno dva dana prije u Zadru). Autorica je pojasnila da je nastojala prenijeti pop–fetiše (glasnoću, kompresiju zvuka i repeticije) i digitalno razmišljanje u analogni ansambl te da je ovo dio većeg djela na kojem radi. Odlično prihvaćenu skladbu naručio je upravo festival Novalis, uz potporu Zaklade Ernst Siemens.

Z a d a r s k i d i o 3 . f e s t i v a l a N o v a l i s M u s i c + A r t ( 2 7. — 3 1 . k o l o v o z a 2 0 17. )

Zadar u dašku suvremenog zvuka

Mladi festival još je prošle godine premješten izvan granica svojega matičnoga grada — Novalje — i to ne samo na južniju točku u Dalmaciji nego i u hrvatsku »prijestolnicu«, Zagreb Piše: Dora Dunatov

ako je kraj ljetne sezone — turisti su se razišli, godišnji završili, Glazbene večeri u Sv. Donatu zatvorile, a kale se ispraznile — kulturni život Zadra ni u kojem smislu ne jenjava. Dapače, nakon što je atraktivnim programom zadovoljio široke mase u srcu sezone, potkraj kolovoza i početkom rujna fokusira se na nešto drukčiju publiku, željnu eksperimenata, multimedijskih noviteta i, prije svega, potrebe za stjecanjem iskustva kakvo ne može doživjeti na konvencionalnim događanjima. Stoga je, već drugu godinu zaredom, na samom kraju kolovoza otvorio svoja vrata Novalis music+art festivalu koji je ove sezone održan treći put. Riječ je o višednevnoj platformi za avangardnu glazbu i umjetnost kakvu, osim u Zagrebu, susrećemo rijetko ili gotovo nikako. Taj se mladi

festival još prošle godine proširio ili bolje reći premjestio izvan granica svojega matičnoga grada — Novalje, i to ne samo na južniju točku u Dalmaciji nego i u hrvatsku »prijestolnicu«, Zagreb, a ove je godine obogaćen još jednim važnim novitetom: skladateljskim natjecanjem ostvarenim u suradnji sa švicarskom organizacijom Pre–art. Osim toga je mladim glazbenicima ponudio i skladateljske masterclassove tijekom sva tri dana, a gostujući su skladatelji ove godine bili: Vito Žuraj (Slovenija), Martin Schüttler (Njemačka), Marko Ciciliani (Hrvatska, Njemačka) i naposljetku umjetnički ravnatelj festivala, Davor Branimir Vincze (Hrvatska, SAD), sve redom glazbenici čije smo skladbe slušali upravo na ovogodišnjem Novalisu. No vratimo se na zadarsku polovicu Novalisa. Ona je počela 28. kolovoza u 19 sati, večer nakon otvorenja u prostoru zagrebačke Gradske knjižnice Bogdana Ogrizovića, koje su, kao i u Zadru, obilježili še-

steročlani švicarski Pre–art solisti. Bila je to ujedno i prigoda za praizvedbu te dodjelu nagrada pobjednicima 10. Pre–art natjecanja u jugoistočnoj Europi za skladatelje mlađe od trideset godina (natječaj je završio posljednjim danom 2016. godine). Skladatelji su se natjecali u kategoriji petominutne skladbe za flautu, obou, saksofon, violončelo, kontrabas i harmoniku. Treća je nagrada pripala ukrajinskoj skladateljici Anni Arkushyni za četverominutnu skladbu Monochrome, inspiriranu crno–bijelim svijetom fotografije, što se očituje igrom kontrasta, bilo da je riječ o dihotomiji visoke i niske lage, piano i tutti odsjeka, kontrastnih ritmova ili pak neuobičajenih upotreba instrumenata. Drugu nagradu zaslužio je turski skladatelj Mithatcan Öcal svojim desetominutnim djelom Countless Shades of Blues koje, dubokim ostinatom u violončelu i kontrabasu nad kojim se, pak, postupno razvijaju repetitivni mistični zvukovi zvo-

Festival koji sam naručuje skladbe već je time postigao stupanj više i nametnuo se kao »igrač«, a ove je godine ostvario i opuštenu atmosferu, zanimljive programe i neobavezne razgovore sa skladateljima te, poslije, publikom. Ona je pak bila nešto drukčija od uobičajene na zagrebačkim koncertima suvremene glazbe, što znači i da još ima prostora i načina za pridobivanje novih slušatelja. Mijenjanje gradova — festival se prije održavao u Novalji na Pagu — kao i lokacija unutar gradova, sigurno im otežava i organizaciju i privlačenje publike, no možda je ta fleksibilnost ujedno njihova prednost naspram starije i, vjerojatno, tromije festivalske braće. Novalisova »tri i« zacijelo će se još vraćati u novim, zanimljivim inačicama. 26

Upute skladatelja Marka Cicilianija publici koju uključuje u izvedbu skladbe Tympanic Touch

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Hit zadarskog dijela Novalisa bila je skladba GIF Frenzy za pet instrumenata, elektroniku i video Christopha Ressija

na ili tibetanske posude (tehnika multifonih tonova u saksofonu) i »istočnjačkog zvuka« šalmaja (oboa), neodoljivo podsjeća na svojevrsnu avangardnu glazbu za razne vrste meditacije. Igranje zrakom Naposljetku, prvu je nagradu zasluženo osvojila petominutna skladba Ide ntification<Changeability>Stagnation dvadesetčetverogodišnjeg Osječanina Matka Brekala. Ona je u istom sastavu praizvedena početkom prošloga travnja na sarajevskom festivalu Sonemus, nešto kasnije i ponovljena na zagrebačkom Muzičkom biennalu u istoj izvedbi švicarskih solista. Skladbu karakterizira visok stupanj primjene najraznovrsnijih instrumentalnih tehnika (sviranje na pisku oboe, zvukovne krajnosti instrumenata, igranje zrakom i puhaćim instrumentima, neuobičajeni efekti u gudačima i harmonici), zatim dinamičko nijansiranje i balansiranje između nasumičnih zvukova te prepoznatljivih glazbenih odsječaka i ritamskih obrazaca, sve upakirano u zaokruženu glazbenu cjelinu iz koje izranja skladatelj s iskustvom. Osim pobjedničkih djela, Pre–Art solisti zadarskoj su publici predstavili i skladbe oboista ansambla, Matthiasa Artera (Solo 2007 Dialog za solo harmoniku), Heidi Baader–Nobs (Pas de deux za

obou i violončelo) i Emrea Sihana Kalelija (Processions za ansambl), no ono što je tu večer šarmom, inovativnošću i besprijekornom izvedbom osvojilo probranu publiku u prostoru zadarskog Muzeja antičkog stakla jest petominutno djelo Die Zunge des Gletschers Michela Rotha u izvedbi vrhunskog kontrabasista Aleksandera Gabrysa za kojega je djelo i napisano. Multisenzorni Ciciliani Istu večer s početkom u 21 sat, Muzej je ugostio i austrijski ansambl Schallfeld, sastavljen od redom bivših studenata bečkog Klangforuma. Njihov je nastup upogonio, osim elektroakustičnog, i vizualni medij, primjerice u djelu Vom Rausch im Schwarm II Pie Palme, ali i praizveo multisenzornu skladbu Tympanic Touch hrvatskog skladatelja Marka Cicilianija za dva izvođača i svojevrsni igraći sustav koji podrazumijeva nasumično, no pomalo zbunjujuće uključivanje publike u neobičnu izvedbu. Primjerice, publici su podijeljene omotnice s materijalima koji su se upotrijebili u izvedbi, poput krep–papira ili papira i čačkalice, no entuzijazam je nakon početnih nekoliko taktova prilično splasnuo. Pomalo preduga skladba (čak 15 minuta!) dio je trogodišnjeg umjetničkog istraživačkog projekta GAPPP — Gamified Audiovisual Performance and Performance Practice.

Ipak, dojam koncerta popravio je svojevrsni »hit« večeri, odnosno skladba GIF Frenzy za pet instrumenata, elektroniku i video Christopha Ressija koji je iskoristio humoristični element GIF grafičkog formata, povezujući ga s neobičnim zvukovima kvinteta, što je rezultiralo izuzetno uspješnim približavanjem avangardne glazbe publici svih generacija i obrazovanja. Uzlazna putanja Sljedećega dana, 29. kolovoza, festival Novalis preselio se u koncertnu dvoranu novouređene zadarske Kneževe palače, a nešto brojnijoj publici te se večeri predstavio njemački Trio Catch. Koncert je (za takav festival prilično neobično!) bio podijeljen u dva dijela. Prvi su činile četiri skladbe relativno mladih skladatelja, dok je drugi dio zauzeo Alexander von Zemlinsky, i to relativno ranim Triom, op. 3 pod još uvijek snažnim utjecajem Brahmsova romantizma. No protutežu toj skladbi s kraja 19. stoljeća činila je praizvedba petominutnoga djela Sugarcoating «2 mlade hrvatske skladateljice Sare Glojnarić. Dojam zaokruženog oblika te ekspresivne skladbe ostavili su agresivni početak i završetak, dok je sredinu karakterizirao svojevrsni razgovor klarineta, klavira i violončela. Na tom je programu svoje mjesto pronašla i Mirela Ivičević skladbom Čar u kojoj ispituje granice instru-

mentalne akustike, igrajući se neuobičajenim zvukovima, krajnostima instrumenata i repetitivnim obrascima. Slovenac Vito Žuraj predstavio je svoj komad Chrysanthemum u kojem suptilnost izvlači igrom bojama instrumenata, posebice zvukom klavira prepariranog nekom vrstom patafixa. I naposljetku, četvrti skladatelj te večeri bio je Martin Schüttler koji je pri izvedbi vlastite skladbe Low Poly Rose od izvođačica tražio da odjenu komad odjeće iz njegova ormara kako bi skladbu, na neki način, učinio prisnijom, dok su neobični pokreti na sceni odavali pokušaj djela koje teži sceni. Tako je završio dvodnevni zadarski dio festivala Novalis, predstavivši ga kao jednoga od rijetkih projekata koji zaista, barem zasad, djelima stoji iza svojih slogana koji ističu inovativnost, interdisciplinarnost i poduku. K tome, u više je navrata rečeno da festival zapravo teži mlađoj publici koja se zanima za inovacije na polju umjetnosti; stoga bi se većinski broj mladih lica, koja su obogatila te dvije večeri u Zadru, zaista mogao smatrati uspjehom festivala, kako se čini, s uzlaznom putanjom.

Dvorana Kneževe palače u Zadru

4 2 . S a m o b o r s k a g l a z b e n a j e s e n , 2 9 . r u j n a — 8 . l i s t o p a d a 2 0 17.

Sprega praizvedbi i natjecanja Ovogodišnji obljetničar Davorin Kempf autor je nove skladbe za prošlogodišnje pobjednike Natjecanja Livadić. Ove je godine pobjednik natjecanja pijanist Ivan Vihor Krsnik Čohar za kojega će iduće godine pisati skladatelj Zoran Juranić, dok je na međunarodnom skladateljskom natjecanju New Note pobijedio Talijan Andrea Portera

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Juranić, a praizvest će se na Samoborskoj glazbenoj jeseni 2018. godine. Također, Krsniku Čoharu kao dobitniku Nagrade za najbolju izvedbu skladbe hrvatskog autora, pripala je novčana nagradu u bruto iznosu od 7.500 kuna i koncert na Samoborskoj glazbenoj jeseni 2018. godine. Pokrovitelji nagrade su Grad Samobor i Hrvatsko društvo skladatelja. Obje nagrade pobjedniku je uručila ravnateljica POU Samobor Jelena Vojvoda. Na klasični način U nastavku slavljeničke večeri, 3. listopada u crkvi svete Anastazije u Samoboru nastupili su prošlogodišnji pobjednici — Kvartet saksofona Ardemus (Lisa Wyss, Lovro Merčep, Jenita Veurink, Yo–yo Su). Oni su uz Cantus Ovogodišnji obljetničar Davorin Kempf te članovi Kvarteta Ardemus i Cantus Ansambla Piše: Press centar SGJ

rugi put u četrnaest godina Međunarodnog natjecanja mladih glazbenika Ferdo Livadić obje su nagrade pripale jednom mladom umjetniku. Nakon violončelistice Petre Kušan 2007. godine, pijanist Ivan Vihor Krsnik Čohar na Večeri pobjednika ovogodišnjega natjecanja primio je Nagradu za najbolju umjetničku osobnost i Nagradu za najbolju izvedbu djela hrvatskog autora, za izvedbu Contradanze Borisa Papandopula. Nakon nastupa svih šest ovogodišnjih kandidata, jednoglasno je to odlučila Prosudbena komisija: Vladimir Kranjčević (predsjednik), Gernot Süßmuth, Ivana Kocelj, Branko Mihanović i Srećko Bradić. Pobjednik pijanist

U obrazloženju je Prosudbena komisija istaknula da je bio vrlo težak zadatak odabrati najbolje od šestero izuzetnih glazbenika, no odluka je bila jednoglasna, budući da se Krsnik Čohar predstavio vrlo zahtjevnim i reprezen-

tativnim pijanističkim programom — Beethovenom Sonatom za klavir br. 23 u f–molu, op. 57 (Appassionata) i Lisztovom Fantazijom poput sonate Nakon čitanja Dantea. »U obje sklad- Petrit Çeku uz Zagrebačke soliste be, koje pripadaju samome vrhu tehničkih i interpretativnih zahtjeva klavir- Ansambl pod vodstvom dirigenta Beriske literature uopće, kandidat je poka- slava Šipuša praizveli skladbu Davorina zao zavidnu tehničku razinu, formalnu Kempfa In modo classico, posebno pijasnoću, iznimnu ekspresivnost i uvjer- sanu za Samoborsku glazbenu jesen, ljivost, a u to se uklopila i izvedba Pa- čijoj je izvedbi nazočio i autor. Slijedila je pandopulova djela klasicistički odmje- Glazba na vodi Georga Friedricha Hänreno, s dozom otmjenosti, finoće i ple- dela (izbor i obrada D. Sremec), potom Cantus fractalus Srđana Dedića, koji je menitosti«, obrazložila je Prosudbena također bio u publici i čestitao kvartekomisija. Ivanu Vihoru Krsniku Čoharu tu na izvedbi. Na samom kraju izvedeza Nagradu Ferdo Livadić za najbolju no je djelo Introduction et variations sur umjetničku osobnost pripala je novčaune ronde populaire Gabriela Piernéa na nagrada u bruto iznosu od 15.000 te kao dodatak oduševljenoj publici kuna pokrovitelja Addiko Banka, konDebussyjev Reverie. certi na festivalima Samoborska glazbena jesen, Osorske glazbene večeri, Organizator Samoborske glazbene jeFestival sv. Marka, Westfalen Classics seni je Pučko otvoreno učilište Samoi koncert u ciklusu Cantus Ansambla, bor, a pokrovitelji su predsjednica RH kao i nova skladba za pobjednika na- Kolinda Grabar–Kitarović, Ministarstvo tjecanja i Cantus Ansambl, koju će pre- kulture RH, Zagrebačka županija, Grad ma narudžbi festivala napisati Zoran Samobor te Addiko Bank Hrvatska.

Samoborska glazbena jesen nositelj je EFFE labela, u projektu EFFE (Europe for Festivals, Festivals for Europe), koji je inicirala Europska udruga festivala. Međunarodno skladateljsko natjecanje New Note, koje je jedno od modula Jeseni, ove je godine održano šesti put. Nakon završetka raspisanog natječaja, Prosudbena komisija, koju su činili Francis Corcoran (predsjednik), Nikša Gligo, Sreten Krstić i Srećko Bradić, ocijenila je pristigle skladbe te potkraj lipnja jednoglasno odlučila da prvu nagradu dodijeli skladbi Water Rituals, koju je napisao talijanski skladatelj Andrea Portera (1973.). Uz 2500 eura novčane nagrade, time je talijanski skladatelj osigurao pravo da njegova skladba bude praizvedena na 42. Samoborskoj glazbenoj jeseni. Druga nagrada i tisuću eura pripalo je Amerikancu Patricku O´Malleyju (1989.) za skladbu This Places no. 4 — Loneliness in a Beautiful Place, dok treća nagrada nije dodijeljena. Prvonagrađenu skladbu Water Rituals na koncertu 7. listopada u župnoj crkvi svete Anastazije praizveli su Zagrebački solisti. Riječ je o skladbi podijeljenoj u dva stavka koja se, kako navodi autor, bavi antropološkim odnosom vode i čovječanstva. Andrea Portera nazočio je u Samoboru praizvedbi svojega djela i čestitao Zagrebačkim solistima na nadahnutoj izvedbi. U nastavku programa Solisti su izveli Varijacije na temu Čajkovskog, op. 35a Antona Arenskoga, a potom im se na sceni pridružio gitarist Petrit Çeku. Slijedila je njihova izvedba Koncerta za gitaru i gudače u D–duru, RV 93 Antonija Vivaldija, koju je publika dočekala s oduševljenjem te izmamila i dodatak u ritmu tanga. Za kraj su Zagrebački solisti ostavili Holbergove suite, op. 40 (iz Holbergova vremena: Suita u starome stilu) Edvarda Griega, za čiju su izvedbu još jedanput nagrađeni dugotrajnom pljeskom pa je uslijedila kao dodatak i Suita za orkestar br. 3 u D–duru BWV 1068 Johanna Sebastiana Bacha. Festival je završio u nedjelju, 8. listopada, kad su u župnoj crkvi svete Anastazije Vokalni ansambl Antiphonus i Hrvatski barokni ansambl pod dirigentskim vodstvom Tomislava Fačinija izveli djela baroknih majstora Telemanna i Vivaldija.

P o č e t a k n o v e s e z o n e C a n t u s A n s a m b l a 2 5 . r u j n a 2 0 17. u z a g r e b a č k o j L a u b i

Večer suvremene kanadske glazbe Piše: Saša Drach

ad je suvremeni kanadski skladatelj Michael Pepa prvi put bio u Hrvatskoj na Muzičkom biennalu Zagreb 1979., pitao je domaćine je li ikada ovdje svirana kanadska glazba. Odgovorili su mu da nije, ali su ga već dvije godine poslije pozvali da napravi autorski izbor djela suvremenih Kanađana i dovede ih. Bilo je to prije gotovo četrdeset godina. Otada je Pepa učinio mnogo na kanadsko–hrvatskom glazbenom zbližavanju. A bio je i posebno važna spona u predstavljanju suvremene hrvatske ozbiljne glazbe u Kanadi, za što ga je predsjednik Josipović i odlikovao. Cantus Ansambl tako je u dva navrata, 2008. i 2014., proputovao Kanadu, održao niz koncerata i predstavio Hrvatsku, pa je nekako bilo i logično da se Kanađanima uzvrati poziv. Tako je došlo do ideje da Cantus Ansambl, pod vodstvom Berislava Šipuša, u Zagrebu predstavi novu kanadsku glazbu, time efektno počne novu sezonu, ali i da pozove Michaela Pepu u Zagreb, da bude na izvedbi svoje možda najpoznatije skladbe — Yakami varijacija. Svega toga Michael Pepa sjetio se u uvodnom obraćanju publici prije sa-

mog koncerta, no nije spomenuo da ga s našim krajevima veže još jedna sitnica. On je, naime, rođen u rumunjskom Temišvaru, no s roditeljima se neposredno poslije Drugog svjetskog rata doselio najprije u Vojvodinu, gdje je išao u školu i naučio jezik (koji i danas odlično govori), a onda je 1951. otišao dalje, preko jugoslavenske granice, u Italiju, točnije u izbjeglički logor u Opicini, odakle su do Kanade uspjeli stići tek 1953. To je po mnogočemu tipična emigrantska priča iz Novoga svijeta, no taj zbroj kanadskih različitosti čuo se itekako u odabiru skladbi ponuđenih na lijepoj večeri u Laubi. Od gotovo romantičnih skladbi Calixa Lavalleea i Healeyja Willana iz 19. i prve polovice 20. stoljeća, do niza zahtjevnijih brojeva iz kasnijeg razdoblja, posebno Varijacije br. 2. za gudački kvartet Clermonta Pepina te nešto poletnije, gotovo razigrane Danse villageoise Claudea Champagnea koju su efektno izvele kanadske gošće Joyce Lai na violini i Erika Crino na klaviru. Uz indijanske pokliče Cantus Ansambl bljesnuo je u djelima suvremenih autora, poput Echoes of Thiele Johna Beckwitha, s udaraljkašima i oštrim sučeljavanjima puhača i gudača, no možda je ipak atraktivnija bila skladba An–Lun Huanga Sedam kanadskih narodnih pjesama u kineskom

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

U povodu proslave 150. godišnjice utemeljenja kanadske države, zemlje koja mnogo ulaže u kulturu

Otkako je 1979. prvi put došao na Muzički biennale Zagreb, skladatelj Michael Pepa učinio je mnogo na kanadsko–hrvatskom glazbenom zbližavanju

stilu. An–Lun Huang rođen je 1949. u Kini, gdje se i školovao, no 1980. emigrirao je u Kanadu i stekao svjetsku slavu. Njegovu je skladbu, različitih raspoloženja i gotovo simfonijskog završetka, Cantus Ansambl izveo u svojem gotovo najširem sastavu, a pod ravnanjem, također gosta iz Kanade, dirigenta Tak–Ng Laija. Atraktivnom Pepinom petnaestominutnom skladbom Yakami varijacije, kojom je koncert zaključen, također je dirigi-

rao Tak–Ng Lai. Svega je tu bilo. Klarinetist je svirao doslovno s glavom u klaviru, a pijanistica Erika Crino imala je zadaću uz klavir svirati i udaraljke. U drugom je stavku gotovo cijeli komorni ansambl od svojih instrumenata načinio udaraljke i zapjevao melodije koje su neodoljivo podsjetile na indijanske pokliče. Pepa je sjedio u prvom redu, raspoložen i zadovoljan, ali čini se da se tako osjećala i publika koja je imala priliku čuti zaista nesvakidašnji program nove ozbiljne glazbe.

Cantus Ansamblom na večeri kanadske glazbe dirigirao je kanadski dirigent rođen u Kini Tak–Ng Lai

Razgovor s mladim, sve angažiranijim skladateljem Tiborom Sziroviczom

Uz volju i trud, sve je moguće! Skladatelj mlađe generacije i član Predsjedništva HDS–a, kojem je povjerena organizacija Glazbene tribine Opatija za 2017. godinu

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Razgovarao: Dario Poljak

Za Cantus smo razgovarali prije gotovo tri godine, kad ste osvojili Nagradu Stjepan Šulek za skladbu In between za obou, ansambl s čembalom i elektroniku. U kojem je smjeru vaše skladateljstvo krenulo od tada? Mnogi me trenutačno traže da pišem za neki instrument i elektroniku. Svoje najrecentnije stvaralaštvo prikazao bih dvjema skladbama. Riječ je o meni najdražoj suradnji koju sam do sada ostvario — s Ansamblom Modern za protekli Muzički biennale Zagreb. S njim sam proveo nekoliko dana u Frankfurtu, što je bilo sjajno iskustvo. Imao sam mogućnost vidjeti kako funkcionira ansambl za suvremenu glazbu s vrhunskim glazbenicima koji su prije svega usmjereni na takvu vrstu glazbe i rada općenito. Uz to, imaju i veliki budžet, akademiju za talentirane instrumentaliste i skladatelje. To je velika institucija koja me pozitivno šokirala te istovremeno dala drukčiji pogled na situaciju u suvremenoj glazbi u Hrvatskoj. Naravno, to je utjecalo na moje ideje za slaganje koncepta Glazbene tribine Opatija za sljedeće tri godine. Povratne informacije Neke ideje koje želim provesti proizašle su upravo iz te suradnje. U listopadu prošle godine počeo je moj mandat umjetničkog voditelja Tribine u Opatiji, međutim, nekoliko sam mjeseci na tome radio samostalno, s obzirom na to da je većina sugovornika bila zaokupljena organizacijom Biennala. Tražio sam povratne informacije od različitih izvora: ZAMP–a, Muzičke akademije, HDS–a, mlađih skladatelja, muzikologa, kolega..., zapravo najrazličitijih ljudi koji bi mi mogli dati uvid u to što bi trebalo promijeniti. Kažete da ste povratne informacije tražili i na Muzičkoj akademiji. Naime, od prošle godine ste i asistent na I. Odsjeku za kompoziciju i glazbenu teoriju te institucije. Je li vam to pomoglo u osmišljavanju Glazbene tribine u Opatiji?

Naravno. Osim Muzičke akademije, predajem i na Glazbenom učilištu Elly Bašić, gdje kao honorarni profesor predajem kompoziciju. Tako sam do-

bio uvid u vertikalni presjek stanja — od učenika do studenata. Na Muzičkoj akademiji djelomično sam preuzeo kolegij Priređivanje za ansamble od Tomislava Uhlika. Odlučio sam se i u tom kolegiju dijelom fokusirati na suvremenu glazbu. Stoga sam sa studentima priređivao različite obrade stavaka Mikrokosmosa Béle Bartóka za gudačka dua, trija i kvartete, što je rezultiralo i koncertom. U tome me inspirirao prof. Berislav Šipuš, koji je osnovao studentski ansambl za suvremenu glazbu ASMANGU. Stekao sam dojam da je potrebno više pažnje posvetiti instrumentalistima koji se žele baviti suvremenom glazbom — to je specifično izvođačko područje, baš kao i rana glazba ili bilo koji drugi stil koji zahtijeva posebnu pažnju. Postoje brojne prepreke — nepoznavanje glazbe ili nezainteresiranost studenata — ali treba pružiti platformu za razvoj glazbenika koji se žele baviti suvremenom glazbom. Razgovori s obljetničarima U ovogodišnje izdanje Opatije odlučio sam uključiti i studente muzikologije na drukčiji način nego do sada. Svake je godine velik broj skladatelja obljetničara, od najstarijih do najmlađih. Studenti muzikologije i njihovi profesori požalili su se da ne postoji konstruktivan način na koji bi se mogli uključiti u Glazbenu tribinu, stoga sam profesorici Sanji Kiš–Žuveli ponudio suradnju: studenti će prije odlaska u Opatiju dobiti na uvid partiture i pripremiti se za razgovore sa skladateljima »obljetničarima.« Te ćemo razgovore objaviti i na internetskim stranicama Tribine. Radionica za instrumentaliste Studenti (muzikologije) često su pasivni promatrači Tribine, a rijetko su izravno uključeni u događanja na njoj. Znači li to da među njima ipak postoji zanimanje za bavljenje suvremenom glazbom? Ne samo kod studenata nego i kod učenika! Glazbeno učilište Elly Bašić ima i Grupu za Novu glazbu. Ali kao opći problem pokazao se nedostatak informacija, ali i motivacije samih profesora (koji se ne moraju nužno baviti suvremenom glazbom i biti stručnja-

ci za nju). Kod studenata je najvažnije povezati muzikologe, skladatelje i instrumentaliste. Novost ovogodišnje Glazbene tribine u Opatiji je radionica koja će trajati koliko i cijeli festival. U njoj će sudjelovati šesnaest studenata pod vodstvom Mije Elezović, koja je specijalizirala suvremenu glazbu u New Yorku, a trenutačno predaje u Belgiji i u Osijeku. Došli smo na ideju da dovedemo pojedince — instrumentaliste iz vodećih europskih ansambala, koji bi nadzirali proces rada na skladbama hrvatskih autora, a u nedjelju, prije odlaska u Zagreb, polaznici će održati koncert. Ove će godine mentorica biti fagotistica Lorelei Dowling iz ansambla Klangforum Wien, a uz nju će sudjelovati i neki hrvatski glazbenici koji se često bave suvremenom glazbom, poput flautistice Ane Batinice, udaraljkašice Ivane Bilić i skladatelja i saksofonista Gordana Tudora. Nadam se da će u toj radionici studenti imati prilike dotaknuti se nekih specifičnih tehnika, istovremeno radeći sa skladateljima. Već je poznato da će na programu biti skladbe Berislava Šipuša, Milka Kelemena, Manuele Kerer i Sande Majurec. Povezat ćemo sve akademije u Hrvatskoj; osim iz Zagreba, tu će biti studenti iz Splita (S/ UMAS), Osijeka i Pule. Nadam se da će biti zanimljivo studentima, ali i posjetiteljima Tribine, naročito gostima iz Austrije. Kakav će biti koncept ovogodišnje Glazbene tribine Opatija? Želio bih da u svojoj formi Glazbena tribina Opatija bude bliža simpoziju, s predavanjima i raspravama. Godinama sam prisutan na Tribinama i pratio sam rasprave, ali nisam primijetio znatniji učinak. To bih želio promijeniti. Što se jutarnjih termina tiče, pripast će radionicama ZAMP–a na kojima će se skladateljima predstaviti osnove funkcioniranja ZAMP–a, s obzirom na to da mnogi od njih nisu upoznati sa svojim pravima i sustavom. Na to će se nastavljati okrugli stolovi, u čemu mi je pomogla producentica Marija Saraga, koja je sugerirala da se provede anketa među skladateljima koji će u njoj iznijeti najvažnije probleme o kojima žele raspravljati. Na tome će okruglom stolu biti prisutni zaposlenici ZAMP–a te stručnjaci koji rade za Hrvatsko druš-

tvo skladatelja, koji će izravno moći odgovarati na pitanja. Tajne snimanja Radionicu snimanja vodit će dvojica renomiranih domaćih snimatelja koji već dulji niz godina surađuju i s Cantusom — Božo Pandurić i Alan Šnajder — koji će raditi na problematici snimanja: kako postaviti mikrofone, rasporediti instrumente, napraviti mastering i slično. Smatram da je to potrebno naročito mlađim skladateljima, s obzirom na to da svi oni u većoj ili manjoj mjeri danas samostalno kod kuće snimaju. Dobra snimka je ono što nam doista treba nakon koncerta, jer se poslije upotrebljava u promotivne svrhe. Tradicija je važna i treba je održati, stoga sam se želio djelomično vezati i uz program dosadašnjih voditelja Opatije, Silvija Foretića i Vanje Lisjaka. Dnevni će raspored zato biti sličan, želio sam zadržati nešto od starijega koncepta, ali i donijeti nešto novo. Želim napomenuti da će se održati i plenum mladih skladatelja, koji sam inicirao kad sam postao član Predsjedništva Hrvatskog društva skladatelja. U dogovoru s glavnim tajnikom HDS–a, Tomislavom Šabanom, odlučili smo da se okupe mlađi članovi Društva do 35 godina kako bi ih se uputilo u rad HDS–a i samim tim pokazalo koja su njihova prava, ali i mogućnosti koje im Društvo pruža. U Opatiji će se održati drugi plenum, a vodit će ga mladi skladatelj Tomislav Oliver. Znači li to da je Glazbena tribina Opatija 2017. posvećena isključivo mladim skladateljima? Ne bih rekao da je posvećena isključivo njima. Želio bih svakako povezati sve generacije: starije, srednje i mlađe. Niz okolnosti ove je godine utjecao na promjene u organizaciji Tribine, među ostalim i smanjivanje budžeta zbog većih troškova. Tribina se više neće održavati u istom hotelu jer se on preuređuje. U Opatiji je također ove godine otvorena i Dvorana Gervais, što je kompromis između kinodvorane, kazališta i koncertne dvorane. U toj dvorani će se održati otvorenje na kojem će nastupiti Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Diana Čobanova. Na programu će biti djela obljetničara Željka Brkanovića, Dubravka De-

Gosti iz Austrije Ove godine ostvarena je suradnja s Austrijom, uz potporu Austrijskog kulturnog foruma i Austrijskog društva za suvremenu glazbu (ÖGZM). U subotu će svirati Cantus Ansambl iz Zagreba i Zeitfluss iz Graza, a uz potonji će biti i skladatelj Bernd Richard Deutsch, jedan od važnijih austrijskih skladatelja srednje generacije. S njim će razgovarati skladateljica Margareta Ferek Petrić koja za Zeitflussov koncert piše novu skladbu. Na Tribini će gostovati i Duo Arcord, koji čine novosadski glazbenici s bečkom adresom, a čine ga violončelistica Ana Topalović i harmonikaš Nikola Đorić. Za njih skladbu pišu mlađi skladatelji: Ivan Končić, koji je odnedavno asistent na I. Odsjeku Muzičke akademije u Zagrebu, i Margareta Ferek Petrić. Riječ je o svojevrsnom off programu.

ladima treba pružiti nekakav osjećaj sigurnosti, prostor za razvoj. Novac postoji — bio on u EU fondovima, ministarstvima ili u nekim drugim izvorima, ali ono što nedostaje jest inicijativa da se nešto pokrene BROJ 205, LISTOPAD 2017.

tonija, Zorana Juranića, Ive Josipovića i Olje Jelaske. Nakon koncerta predviđeno je druženje, kao svojevrsna rođendanska proslava svih obljetničara.

Novi prostori Glazbena tribina Opatija u svojem nazivu ima riječ »tribina«, međutim, tribina u Opatiji baš i nema… Ovisno o tome što netko smatra tribinom; bit će i okruglih stolova, i razgovora, i predavanja. Programi će se uglavnom održavati u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner u Opatiji koju ćemo morati prilagoditi potrebama. U manjim galerijama Dvorane Gervais održavat će se neki okrugli stolovi. Razgovori će se voditi i u neformalnom okruženju. Važno mi je da se stvore poveznice između skladatelja, muzikologa i izvođača. Bit će velik broj izvedbi djela hrvatskih skladatelja, ali i suradnje s austrijskim glazbenicima. Sljedeće godine vjerojatno ćemo surađivati s Njemačkom, ali zasad ne mogu više reći o tome. Budžet je uvijek problem, za ovogodišnju Tribinu trebali smo pronaći sredstva izvan budžeta, što smo i uspješno ostvarili. Što mladom skladatelju znači biti članom Predsjedništva HDS–a? Ispočetka nisam bio siguran što će mi to iskustvo donijeti, ali s vremenom sam shvatio da mi to pruža mogućnost implementiranja ideja, ali i predstavljanja sugestija mlađih kolega, iz Hrvatske i inozemstva. Zato sam u suradnji s kolegama iz HDS–a i pokrenuo plenum mladih skladatelja kako bi se čule njihove želje i potrebe. Sudjelovali su i oni koji žive u inozemstvu, poput Mirele Ivičević, Margarete Ferek Petrić ili Brune Vlaheka. Mladima treba pružiti nekakav osjećaj sigurnosti, prostor za razvoj. Novac postoji — bio on u EU fondovima, ministarstvima ili u nekim drugim izvorima, ali ono što nedostaje jest inicijativa da se nešto pokrene. Tribinu stoga vidim kao motivaciju najmlađima da se povežu s HDS– om i različitm organizacijama, ali i sa starijim kolegama skladateljima. Uz volju i trud, sve je moguće.

Tibor Szirovicza — glas mladih u predsjedništvu HDS-a

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

9.11. | Četvrtak 20:00 | Kulturno-turističKi centar Gervais, velika dvorana Svečano otvorenje Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije Dian tchobanov, dirigent Martin Draušnik, violina Željko Brkanović, Dubravko Detoni, Zoran Juranić*, Ivo Josipović, Olja Jelaska

17:00 | Kristalna Dvorana Hotela Kvarner

Duo arcord: nikola Đorić, harmonika; ana topalović, violončelo Armin Sanayei, Akos Banlaky, Gabriele Proy, Marc Frieden, Johanna Doderer, Margareta Ferek-Petrić, Ivan Končić*

Cantus ansambl; Berislav Šipuš, dirigent; vid veljak, violončelo Tomislav Oliver, Viktorija Čop, Alexandra Karastoyanova-Hermentin, Marko Markuš*, Josip Magdić, Boris Jakopović

21:00 | Kristalna Dvorana Hotela Kvarner

20:30 | Kristalna Dvorana Hotela Kvarner razgovor sa skladateljem: Bernd richard Deutsch

Hrvatski gudački kvartet; Mia elezović, klavir; ana Batinica, flauta; Bruno Philipp, klarinet Georg Friedrch Haas, Manuela Kerer, Olga Neuwirth, Krešimir Seletković, Davor Branimir Vincze, Sanja Drakulić

10.11. | Petak

11.11. | Subota

10:00 | Kulturni DoM Zora

Predavanje: ZaMP – od skladanja do tantijema: kako HDS ZaMP ostvaruje vaša prava

Predavanje/radionica: Božidar Pandurić i alan Šnajder

12:00 | Kristalna Dvorana Hotela Kvarner

rađanje publike iz duha glazbe? otvoreni razgovor o odnosu glazbe, publike, kulturne i obrazovne politike. | Moderatorica: Branimira Lazarin

11:30 | Kulturni DoM Zora

Bruno Philipp, klarinet; alina Gubajdulina, violina; Ivan Batoš, klavir; Gordan tudor, saksofon; aleksandar jakopanec, violina; ana Batinica, flauta; Lorelei Dowling, fagot Davorin Kempf, Dubravko Palanović, Berislav Šipuš, Tibor Szirovicza*, Matthias Kranebitter, Burkhard Stangl

15:00 | Kulturni DoM Zora Plenum mladih skladatelja sekcije klasične glazbe HDS-a

21:00 | Kristalna Dvorana Hotela Kvarner Zeitfluss ansambl; edo Mičić, dirigent Luigi Nono, Bernd Richard Deutsch, Margareta Ferek-Petrić, Peter Lackner, Yulan Yu, Antonis Rouvelas

12.11. | Nedjelja 11:00 | Kristalna Dvorana Hotela Kvarner ZavrŠnI konCert SeMInara Za StuDente InStruMentaLISte Davorin Brozić, dirigent mentori: Mia elezović, klavir; Lorelei Dowling, fagot; Ivana Bilić, udaraljke; Gordan tudor, saksofon; Davorin Brozić, dirigent Manuela Kerer, Berislav Šipuš, Milko Kelemen, Sanda Majurec* * praizvedba

T r i b i n a N o t a m o g ž i v o t a , 14 . r u j n a 2 0 17. u d v o r a n i H r v a t s k o g d r u š t v a s k l a d a t e l j a

U čast 60. rođendana Ive Josipovića Dočekao nas je Drmeš za Pendereckog, a otpratila Samba da camera, omiljena opća mjesta domaće suvremene glazbe

Mnoštvo lica Kad su »samo« skladatelji na tapeti Tribine, onda je lako. Ali kad se sučelice znatiželjnog auditorija nađe netko s toliko profesionalnih lica,

Glazbenik, profesor, pravnik, političar... ali ne i producent Čavoglava!

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

No trebalo je odnekud i početi, dakle od djetinjstva i ranog upoznavanja s glazbom koje je počelo zbog jedne kornjače i jednog kanarinca! Mali Ivo imao je kornjaču, a susjed kanarinca i klavir. I tako je sve počelo i dovelo do Muzičke akademije na kojoj je nekadašnji vlasnik kornjače stekao diplomu skladatelja u razredu prof. Stanka Horvata, o kojem je s nama podijelio lijepe uspomene. Prisjetio se i profesorice klavira Ksenije Kos koju je dovodio do očaja ne–vježbanjem, ali i prof. Branka Lazarina, od kojega je mnogo naučio iz predmeta Harmonija. U međuvremenu je diplomirao i pravo, poslije i doktorirao, a pravu se, nakon predsjedničkog mandata i vratio, kao uvaženi sveučilišni profesor. Neizbježno je zvučalo pitanje kako stroga pravna znanost ide s razigranom glazbe-

Filip Trezner

ota mog života ovaj je put pripala Ivi Josipoviću. Tradicionalna Tribina našega Društva i njezin voditelj Vojo Šiljak ugostili su 14. rujna skladatelja, pravnika, profesora i bivšeg predsjednika države u povodu njegova 60. rođendana. Dočekala nas je skladba Drmeš za Pendereckog, a otpratila Samba da camera, tek dijelovi skladateljskog mozaika koji će se, po svemu sudeći negdje u budućnosti, nastaviti s operom, prvom u Josipovićevu opusu, o slavnom Johnu Lennonu!

priča se zapetljava u mnogim brzacima koje nije nimalo lako usmjeriti prema matici, točnije pitanju koje je i voditelj logično slijedio: tko je zapravo Ivo Josipović? Glazbenik, profesor, pravnik, političar…? I u tom smjeru je razgovor tekao i protekao s iznimno raspoloženim slavljenikom, duhovitim i otvorenim za svako pitanje iz dosadašnje bogate i zanimljive, a tako različite profesionalne karijere.

Filip Trezner

Piše: Jagoda Martinčević

prof. dr. sc. Ivo Josipović i Vojo Šiljak

nom umjetnošću. Odgovor je bio višeznačan, u rasponu od discipline do maštovitosti, što se kod našeg svečara pokazalo korisnim u oba slučaja, pa čak i u onom trećem koji se tiče političke djelatnosti. Glazba i politika Najzanimljivije teme, a bilo ih je podosta, doticale su Josipovićeve glazbeničke sklonosti, ali i vrlo osjetljivo pitanje odnosa politike i glazbe, o čemu je nedavno održao i predavanje. Tako smo doznali da mu je najdraža glazba ona Mozartova Don Giovannija (u kojem bi se, prema njegovim riječima, našlo »štofa« i za pravnike!), iako smatra da je nepravedno izdvajati bilo koga od najvećih u golemom oceanu svjetskoga skladateljstva, jer ima mnogo onih koje, kako je lijepo rekao, »povijest nije izabrala«. S poštovanjem je pozdravio u publici prisutnu primadonu Dunju Vejzović, istaknuvši je kao jednu od njemu najdražih interpreta, ali se u daljnja vrednovanja diplomatski nije upuštao, jer toliko je vrsnih glazbenika da bi nekoga zasigurno preskočio. Tematizirana natuknica o glazbi i politici neizbježno je dovela do zanimljivih referenci na domaće aktualije, ali i prošlost, iz koje je Josipović spomenuo i dirigenta Lovru pl. Matačića i skladatelja Borisa Papandopula koji su nakon Drugoga svjetskog rata morali »okajavati gri-

jehe«, iako se zapravo nisu bili ogriješili onako kako im se pripisivalo. Ipak, postoji i drugi I. J. U Domovinskom ratu, smatra Josipović, glazba je također dala doprinos. Istaknuo je pjesme Moja domovina i Bože, čuvaj Hrvatsku kao uspješne primjere. Objasnio je i zlurade komentare na Facebooku na njegov navodni producentski potpis pod pjesmom Čavoglave pa smo doznali da potpisani Ivo Josipović nije on, nego netko drugi istog imena i prezimena! I to se uklopilo u ovaj put doista nimalo laku zadaću voditelja koji je razgovorom trebao »pomiriti« raznorodnost Josipovićeve djelatnosti, ali i znatiželju publike. Posebno je istaknuta uloga Ive Josipovića kao djelatnoga člana Hrvatskog društva skladatelja u svojstvu glavnoga tajnika i dugogodišnjeg direktora Muzičkog biennala Zagreb kojima je dao nemjerljiv doprinos. I tako je doista hitro proteklo vrijeme u društvu našega uvaženog člana koji očito ima silne radne kapacitete za sve ono čime se danas bavi: podučava buduće pravnike, sanja o opernom Johnu Lennonu, a ni politika nije isključena! Danas naš 60– godišnji slavljenik spava samo nekoliko sati; radni elan i zainteresiranost za sve što se događa u obje struke, ali i izvan njih, golema je i produktivna. Želimo mu sretan rođendan, dobro zdravlje i još mnogo uspjeha. Uz još jedan simpatičan detalj onima koji nisu bili na Tribini: u djetinjstvu je Ivo Josipović najviše volio Tarzana! 33

J a z z n a o t o k u — o d 6 . d o 9 . r u j n a 2 0 17. o d r ž a n 2 . R a b J a z z F e s t i v a l

Eksperiment uspio — a i pacijent je ostao živ Koncerti su bili više nego uspješni i raznoliki, od popa do modernog jazza, ali najluđe svirke događale su se na jam sessionima

ajatraktivniji prostor je pozornica među preostalim kolonadama stare crkve sv. Ivana evanđelista, podno prekrasnoga, visokog zvonika, jednog od ona četiri koji panoramu Raba čine jedinstvenom i prepoznatljivom

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Piše: Saša Drach

rugi rapski jazz festival održavao se od 6. do 9. rujna 2017. na predivnim lokacijama u gradu Rabu. Na gradskoj rivi u samom središtu, prvog je dana Cubismo zapalio mještane i turiste koji su plesali i dobro se zabavljali, a u prelijepo održavanom gradskom Parku Dorka uz same sjeverne zidine pokraj rive, uz diskretnu rasvjetu, zasvirao je sastav Chewbakka 4 Ante Gele. Na tom koncertu atmosfera je bila čarobna. Programski zanimljivo, izveli su fusion varijante hitova Michaela Jacksona, s dodatkom Runjićeve Molitve za Magdalenu, velikog Oliverova uspjeha, sve u odličnim Gelinim obradama.

Kišne prijetnje organizatore su odvratile od nauma da se i treći dan festivala održi prema planu na Pjaceti, prekrasnom povijesnom malom trgu u razini Gornje ulice, pa su Veselino Jazz Project i Bruno Mičetić Sextet svirali također u zimskom kinu. Bila je to zaista posebna večer hrvatskih autorskih skladbi, sjajnog muziciranja i predstavljanja dvaju novih albuma, Romantic Egg is Going Home basista Luke Veselinovića i Beauty of Your Soul Brune Mičetića. Trećeg dana postalo je jasno da se jazz festival srodio s gradom, iako je taj program zaista bio beskompromisan, gotovo ekskluzivno za ljubitelje i znalce.

Bijeg od kiše Zidinama ograđeno dvorište Ville Antoanete, zapravo

DAVOR HRVOJ

Jazz cabaret

S jam sessiona u Moderatu — Adam Klemm, Bruno Mičetić, Joe Kaplowitz i Ratko Divjak

Muzičke škole, iz kojega su Joe i Lela Kaplowitz morali pred kišom, zajedno s publikom, bježati u jednu od učionica, također je na svoj način posebno. Prilagodili su se uvjetima u školi, gdje nije bilo adekvatnog klavira, kao ni vremena da se premjesti i postavi Joeov električni klavir, pa je koncert, zamišljen kao niz vokalnih jazz standarda u klavirskoj pratnji, na licu mjesta pretvoren u nešto sasvim peto. Lela je zapjevala standarde, a Joe je izvadio svoju veliku tubu i zasvirao pratnju u maniri basista, ali i rastavljene akorde te je improvizirao. Dogodilo se izvanredno nadigravanje tube i Lelinih vokaliza, tako da je taj duet sasvim neočekivano izrastao u prvorazrednu, na licu mjesta domišljenu atrakciju. Za veliki orkestar organizatori su predvidjeli ljetno kino, prostor zaista primjeren za takve koncerte, no kiša je otjerala i Big Band RTV Slovenija, ali u zimsko kino, što im nimalo nije smetalo da održe sjajan program standarda, ali i autorskih skladbi u aranžmanima nekadašnjeg vođe orkestra Jože Privšeka.

Najatraktivniji od viđenih rapskih prostora je pozornica među preostalim kolonadama stare crkve sv. Ivana evanđelista, podno prekrasnoga, visokog zvonika, jednog od ona četiri koji panoramu Raba čine jedinstvenom i prepoznatljivom. Upravo na tom mjestu je i pokrenut festival godinu dana prije, kad je ondje solo koncertirao naš ponajbolji jazz pijanist Matija Dedić. Ove je godine na tom mjestu nastupila Renata Sabljak, pjevačica čiji repertoar od jazza naginje više prema R&B–ju i popu, dakle za šire slušateljstvo, uz pratnju Brune Mičetića i ekipe. Zatvaranje festivala održalo se u ljetnom kinu. Ovaj put drukčije se nije ni moglo, jer se radilo o nastupu Vedrana Ružića, riječkog basista koji je sa svojim trijem pratio projekciju vrlo neobičnog art filma, također vlastite produkcije, u danas već dobro poznatom i priznatom umjetničkom projektu (i izvoznom proizvodu) Spiritual Market. Iako su koncerti bili više nego uspješni i raznoliki, najluđe, najživlje i najprivlačnije svirke događale su se »mimo« festivala. Naime, organizatori su i ove godine, kao i prošle, svake večeri oko ponoći osigurali pozornice za jam sessione: Beach bar Banovu vilu i kavanu Moderato. Sessioni u Banovoj vili bili su prvorazredni. Ne samo zato što se neprekidno sviralo i u najrazličijim postavama po dva, čak i tri sata, i dulje, do iznemoglosti, nego što se tamo na glazbenicima vidjela i osjetila prava radost svirke. Ne događa se takvo što ni na većim i jačim festivalima. Jednostavno se puno toga mora poklopiti da bi takvi sessioni postali neka vrsta cabareta, da bi se glazbenici zaigrali i međusobno razmjenjivali instrumente, čak i one koji nisu njihova specijalnost, ili pak vokalne izvedbe glazbenika koji to na sceni u oficijelnom nastupu nikad, baš nikad ne čine.

Joey Calderazzo Trio na koncertu ciklusa Jazz.hr 2017./2018. u organizaciji HDS–a

Iskaz sviračkog umijeća bez pretjerivanja i ekshibicija Silno dopadljiv i zabavan, svjestan svojega impresivnoga, gotovo glumačkog izgleda, pijanist i skladatelj Calderazzo često se okretao publici i kamerama, ne skrivajući osjećaje Piše: Saša Drach

Novu, 27. sezonu jazz koncerata u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja, Jazz.hr 2017./2018. počeo je nastup Joey Calderazzo Trija 11. rujna na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Znani i provjereni pijanist i skladatelj Calderazzo je, neki će se možda iznenaditi, već bio u Zagrebu, doduše u pratećem sastavu, ali ne bilo koga, nego Branforda Marsalisa, na Zagrebačkom VIP jazz festivalu 2009. Sa svojim trijem u kojem su bubnjar Donald Edwards i kontrabasist Ben Wolfe, Calderazzo je opušte-

Joey Calderazzo Trio

no i bez suvišnih vratolomija vrlo brzo osvojio ispunjenu dvoranu. Šarmantni je pijanist spretno koketirao s publikom i televizijskim kamerama (koncert se snimao za emisiju Vrijeme je za jazz HRT–a). U programu je kombinirao vlastite skladbe i klasike po shemi brzo–sporo, dajući oduška tehnici i osje-

ćajnosti koja je dolazila do izražaja u lijepo odabranim baladama. Primjerice, posebno istančano odsvirao je standard My One and Only Love. U vlastitoj skladbi The Mighty Sword Calderazzo je s puno žara krenuo u koncert, no kako su se nizale balade, njegovo je raspoloženje postajalo sve melankoličnije. U svojim je skladbama pokazao zavidnu širinu, posebice u živahnoj skladbi To be Confirmed koju je otvorio poletno, po uzoru na neworleanske brass sastave, a potom je krenuo u blues te afro–kubanske ritmove. U autorskoj Joey New Ballad pokazao je pak da nije imun na klasične utjecaje: Bacha, Chopina i Stravinskog (Ravela je dotaknuo na početku koncerta, a na kraju ponajveće suvremene jazz pijaniste Jarretta i Coreau), a sve pijanistički zanimljivo, bez pretjerivanja i ekshibicija. Introspektivni dodatak Gotovo dvosatni koncert ponudio je zanimljiv dodatak. Naime, Calderazzo je tada otpustio ritam–sekciju i odsvirao dvije izvrsne solo skladbe, bez ozvučenja, sasvim akustično. Posebno je bila lijepo izvedena balada Hope, napisana za, kako je rekao, teško bolesnog, danas pokojnog Michaela Breckera, poznatog saksofonista s kojim je nastupao i snimao albume Tales from the Hudson i Two Blocks from the Edge. Iako je na koncertu prevladavalo introspektivno, možda čak i pomalo depresivno raspoloženje, Calderazzo je i takav bio silno dopadljiv i zabavan, svjestan svojega impresivnoga, gotovo glumačkog izgleda, često se

Nova rubrika časopisa Cantus

Glazbene anegdote Piše: Vojo Šiljak

Mladen Raukar i anegdota koja nedostaje

kupili smo se u Glazbenom zavodu u Zagrebu i sjećali se profesora Mladena Raukara koji je, kako je tada rekao sudionik toga skupa, Milko Šparemblek, otišao u taj nama (za sada) tajnoviti prostor. Uz video i audio arhivske snimke iz Raukarovih emisija, ozbiljno i anegdotalno o njemu su govorili Ruža Pospiš–Baldani, Mirjana Bohanec, Ivanka Boljkovac, Jagoda Lukavac, Blaženka Milić, Mira Flies–Šimatović, Vladimir Kranjčević, Jagoda Martinčević, Mirna Nochta, Tonko Ninić… Ispričat ću sada jednu anegdotu, koja tom prigodom nije kazana. Sjedim s gospodom, profesorom Mladenom Raukarom i redateljem Jankom Marinkovićem, dvojicom dobrih prijatelja, u Masarykovoj ulici. Prolazi starija dama, koja s indignacijom odbija otpozdraviti.

Pavle Dešpalj i pobjeda medicine

oncert u Dvorani Vatroslava Lisinskoga u rujnu 2011. godine bio je posvećen 150. godišnjici HAZU–a. Na programu je bio Koncert za violinu i orkestar Pavla Dešpalja, a akademik Dešpalj je na program stavio i Četvrtu simfoniju svojega učitelja Stjepana Šuleka, nekoć također člana JAZU–a. Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije dirigirao je te večeri šef Orkestra Pavle Dešpalj.

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

oey Calderazzo nije imun na klasične utjecaje, Bacha, Chopina i Stravinskog (Ravela je dotaknuo na početku koncerta, a na kraju ponajveće suvremene jazz pijaniste Jarretta i Coreau)

To je bio maestrov prvi nastup nakon dosta teških zdravstvenih problema. Među ostalima, na koncertu je bio i akademik, kardiokirurg Željko Sutlić. Nakon koncerta, čestitajući maestru Dešpalju, rekao je: Kad sam te vidio kako dirigiraš, počeo sam vjerovati u medicinu.

Se sećaš primadone? — pita Janko. Kaj nije bila operna pevačica u Splitu? — uzvrati Raukar. Koloraturni sopran. Mesec dana nakon što su Talijani okupirali Split, imala je debut u Verdijevom Trubaduru — veli Janko. U Drugom svetskom ratu — veli Raukar. Srdi se, jer da sam ja, navodno, rekel da su Talijani nakon njenog debuta za odmazdu streljali sto talaca — veli Janko.

Mario Juričić

Tak malo? — pita Raukar.

okretao publici i kamerama, ne skrivajući osjećaje, ali ni veliku želju da to što ga tišti preko svojega velikog sviračkog umijeća pretvori u glazbu i podijeli s nama. A pritom nema potrebu posebno pokazati koliko je dobar pijanist.

Bulat Okudžava i pjevanje stihova

aista ne znam kako ide taj tok svijesti i zašto sam se baš sada sjetio Bulata Okudžave, pjesnika, romanopisca, scenarista, pjevača… Godine 1978. vodio sam Festival šansona u Komediji. Okudžava je bio gost večeri. Rođen je u Moskvi, umro u Parizu, a 1999. u Rusiji je objavljena marka s njegovom fotografijom. Prijateljevao je s Arsenom Dedićem. Sjećam se da je na moje pitanje kako sklada, Okudžava odgovorio: Ja jednostavno uzmem gitaru u ruke i pokušavam otpjevati svoje stihove.

51 . F e s t i v a l d a l m a t i n s k i h k l a p a O m i š 2 0 17. ( 3 0 . l i p n j a — 2 2 . s r p n j a )

Povratak klapskom iskonu Festival okuplja ono najbolje što trenutačno klapska scena nudi, i u pogledu izvođača i u pogledu skladatelja i obrađivača

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Piše: Marijo Krnić

ijekom lipnja i srpnja održan je ove godine 51. Festival dalmatinskih klapa u Omišu, stožerna klapska institucija zaslužna za

Upravljanje središnjom klapskom smotrom prije dvije je godine preuzeo Mijo Stanić, profesor glazbene kulture, dugogodišnji, višestruko nagrađivani klapski pjevač i voditelj. Pragmatično i logično u prošloj se godini, kad se obilježavala jubilarna, 50. obljetnica Festivala, odlučio za pristup kontinuiteta, ne uvodeći veće koncepcijske promjene.

Muška klapa Vinčace iz Novog Vinodolskog

Mješovita klapa Basca iz Baške Vode

očuvanje i razvoj toga vrijednoga oblika hrvatske glazbene tradicije, uvrštene 2012. godine na UNESCO–ov popis nematerijalne svjetske baštine. Premda već dugo klapska čeljad upućuje katkad opravdane, a češće neargumentirane i promašene opaske Festivalu, on je i dalje središnja klapska manifestacija koja okuplja ono najbolje što trenutačno klapska scena nudi, i u pogledu izvođača i u pogledu skladatelja i obrađivača.

Istini za volju, sadržajno iznimno važna i delikatna manifestacija, poput omiškog klapskog festivala, ne trpi nagle i nepromišljene promjene, a posebno ne one koje se uvode tek da bi se dogodila kakva novina; takvim smo zahvatima/pokusima svjedočili u povijesti te vremešne klapske smotre. Ipak, s obzirom na činjenicu da je novi ravnatelj došao na valu želje za promjenama, moglo se očekivati da će se na ovogodišnjem Festivalu pokazati barem naznake nekog drukčijeg puta kojim Festival pod njegovim vodstvom u budućnosti želi ići. U suradnji s umjetničkim ravnateljem Dušanom Šarcem, prekaljenim klapskim znalcem, Stanić je uveo nekoliko dobrodošlih programskih izmjena. Bez popularnih skladbi Jedna je od većih novina ispuštanje iz programa večeri obrada popularnih skladbi, koja je bila nes(p)retan odgovor Festivala na nove trendove u klapskom pjevanju i nove vrste klapskih smotri koje su, očito prema mišljenju tadašnje direkcije, počele bacati sjenu

na dotad nedodirljivu omišku klapsku pozornicu. Lani smo na ovom mjestu upozorili da je kvaliteta uradaka na toj natjecateljskoj večeri u najmanju ruku često upitna, što i ne iznenađuje ako znamo da se obrađivanjem popularnih napjeva za klape ozbiljno bavi tek nekolicina stručnih i vještih glazbenika. Je li to konačni kraj takve večeri na Omišu ili će se popularne pjesme u klapskom ruhu vratiti na festival (u bijenalnom izdanju), ostaje nam vidjeti kad bude predstavljen program novog, 52. Festivala.

grama ovogodišnjega Festivala. Očit je porast zanimanja za mješovito klapsko pjevanje, ali i rast kvalitete njihova muziciranja u posljednjih nekoliko godina. Može se očekivati da će se takav trend nastaviti i idućih godina pa će, sigurni smo, večer mješovitih klapa postati festivalski sadržaj koji će stajati uz bok finalnim večerima ženskih i muških klapa. Tjedan dana nakon komiškog koncerta mješovitih klapa, u Teatrinu Dva ferala u Bolu na Braču održana je, tradicionalno 17. put, Večer klapa debitanata. Među devet klapa koje tek traže svoje mjesto na omiškoj klapskoj pozornici, pobijedila je muška klapa Porat iz Lumbarde, a pravo sudjelovanja u izbornim

Hvalevrijedno je i vraćanje večeri izvornih napjeva na omišku pjacu; takva se večer već održavala od 2001. do 2006. godine. Tim je koncertom, na kojemu je deset klapa izvodilo obrade starih klapskih napjeva (koji se nažalost danas rijetko čuju), otvoren ovogodišnji Festival, čime je odaslana jasna i snažna poruka direkcije o vrijednostima koje želi promicati za svojega mandata. Ponovno Ženska klapa Orca iz Splita uvođenje večeri tradicijske klapske pjesme i izostavljanje večeri obra- večerima izborile su i Bersice iz Zadra. da popularnih napjeva očiti su znakovi Zamjetna je bila, publici i stručnoj javda se festival želi nanovo usidriti u luku nosti osobito zanimljiva, i Večer novih iskonskog klapskog pjevanja. skladbi. Ipak, kako smo i lani zakljuPred sama srpanjska događanja u čili, teško je očekivati da će relativno Omišu održane su već tradicionalne mali broj skladatelja klapskih pjesama koncertne i natjecateljske večeri u Ko- svake godine stvoriti desetak vrijednih uradaka koji će nastaviti živjeti na miži, Blatu na Korčuli i Bolu. klapskoj pozornici i nakon praizvedbe na Festivalu. Čini se da direkcija još Večer debitanata nije skupila dovoljno hrabrosti učiniti tu Svečanim koncertom posvećnim ve- večer bijenalnim festivalskim progralikom klapskom maestru Dinku Fiju 3. mom, što bi, uvjereni smo, rezultiralo lipnja u komiškoj crkvi sv. Nikole (Mu- njezinim kvalitativnim rastom. Između ster), počeo je festivalski program izvan dvanaest novih skladbi, prva nagrada Omiša. U Blatu na Korčuli održana je stručnog ocjenjivačkog suda pripala je 10. lipnja Večer mješovitih klapa; struč- Živku Ključi za skladbu Misal mi zanoni ocjenjivački sud među jedanaest si na stihove Šiška Menčetića. Maestru klapa najboljom je proglasilo mješovi- Ključi je dan prije na festivalu priređena tu klapu Basca iz Baške Vode, a pu- autorska večer. Druga je nagrada priblika je nagradila Điratu iz Zagreba. Ta pala Ani Kodrić Ivelić za skladbu Da bi natjecateljsko–koncertna večer bila je bila moja, a Duško Tambača osvojio je jedan od umjetnički najvrjednijih pro- treću nagradu za skladbu Jubav skon-

šumana, na tekst Pjera Mirića. Prema odluci publike, najbolja je bila skladba Kuraj Vicka Dragojevića u izvedbi mješovite klape Basca iz Baške Vode. Basca je ujedno dobila i nagradu za najbolju izvedbu, dok je autor stihova Pjero Mirić osvojio nagradu za najbolje stihove. Tri polufinala U središnjem dijelu festivala, u trima izlučnim (polufinalnim) večerima, svoje mjesto u završnicama nastojalo je izboriti 16 ženskih i 19 muških klapa. Prema ocjeni stručnog ocjenjivačkog suda, Zlatni štit s povijesnim grbom grada Omiša u ženskoj je konkurenciji osvojila klapa Orca iz Splita. Srebrni štit osvojila je klapa Teranke iz Pule, a Brončani štit klapa Ankora iz Podstrane, kojoj je pripala i prva nagrada publike Zlatni leut. U muškoj je konkurenciji prema ocjeni stručnog ocjenjivačkog suda Zlatni štit treći put zaredom pripao klapi Vinčace iz Novog Vinodolskog. Srebrni štit osvojila je klapa Bunari iz Vodica, a Brončani štit klapa Praska iz Podstrane. Prvu nagradu publike Zlatni leut osvojila je klapa Stine iz Zagreba. Premda se nerijetko, osobito u krugovima klapskih sve–/ ne–/znalica, mogu čuti komentari da kvaliteta finalnih večeri svakom godinom opada, ne možemo se složiti s tom tvrdnjom jer su mnoge ovogodišnje izvedbe, posebice nagrađenih klapa, bile na razini najboljih klapskih interpretacijskih ostvarenja, i u tehničkom i u umjetničkom pogledu. Kao izniman dodatni festivalski sadržaj valja spomenuti izdavanje i predstavljanje monografije Festival dalmatinskih klapa Omiš 1967. — 2016. autorice Herci Ganze. Monografiju su 6. srpnja na prepunom Poljičkom trgu uz autoricu predstavili glavni i odgovorni urednik Mijo Stanić te recenzenti: akademik Jakša Fiamengo, Marko Rogošić, Bože Mimica i Dušan Šarac. Zaključno kažimo da je znamenita omiška klapska smotra svoju novu dekadu otvorila uspješnim izdanjem, koje ćemo pamtiti ne po deklarativnom, nego po stvarnom pokušaju povratka festivala klapskom iskonu.

3 6 . M a n t i n j a d a p u l R o n j g i , 2 4 . r u j n a 2 0 17. , z a s e l a k R o n j g i p o k r a j V i š k o v a , rodna kuća Ivana Matetića Ronjgova

Čuvari glazbeno–kulturne baštine Na ovogodišnjoj, 36. Mantinjadi pul Ronjgi sudjelovalo je sedamdesetak kantura »na tanko i debelo« i sopaca do dovršene 22. godine Piše: Ramiro Palmić

bogatoj i razgranatoj djelatnosti Ustanove Ivana Matetića Ronjgova, najizvornija manifestacija je Mantinjada pul Ronjgi. Utemeljena s osnovnim ciljem čuvanja i promicanja autohtonog glazbenog izraza Hrvatskoga primorja, Istre i sjevernojadranskih otoka, Mantinjada, taj najvažniji godišnji susret folklora-

Raša, KUD Mate Balota Rakalj, KUD Ivan Fonović Zlatela Kršan i KUD Barban Barban, s otoka Krka KD Ive Jelenović Dobrinj, VKD Frankopan Vrbnik, KUD Vrh Vrh te Udruženje sopaca otoka, a iz Novog Vinodolskog KUD Ilija Dorčić. Nastupe sopaca i kantura pratio je stručni ocjenjivački sud: Nevia Kožljan, Klaudije Dunato i Saša Popović. Najuspješnijim izvođačima uručena su priznanja i novčane nagrade. U kategoriji kantura, prvu nagradu dobile su kanturice Adriana Miletić i Rafaela Blažina iz Društva Rudar Raša, a u kategoriji kanat u skupini prvu nagradu su dobili Viliam Vojić, Moris Gržan i Amelia Vojić iz Društva Ivan Fonović Zlatela, Kršan. U skupini sopci na jednom glazbalu najuspješnija je bila Adriana Miletić na mihu iz Raše, među sopcima do 16 godina prvu nagradu osvojili su Božidar i Mateo Žužić iz Društva Vrh iz Vrha, a u kategoriji do 22 godine Viliam Voić i Dalen Načinović iz Kršana. Za najboljeg najmlađeg sopca proglašen je jedanaestogodišnji Antonio Kos iz Društva Rudar iz Raše, a za kantura, sedmogodišnji Mark Jalšovec iz Društva Mate Balota iz Raklja.

Posebno dojmljiv trenutak bilo je obraćanje maestra Dušana Prašelja, osnivača Mantinjade

ša toga podneblja, okuplja velik broj pučkih glazbenika svih naraštaja. Oni s posebnim žarom predstavljaju godišnja postignuća na svojim područjima djelovanja. Uoči Bele nedeje Mantinjada se redovito održava potkraj rujna u Ronjgima, mjestu na Kastavštini udaljenom desetak kilometara zapadno od Rijeke, odnosno tjedan dana uoči velikog blagdana Bele nedeje u Kastvu. U prostorima restaurirane rodne kuće velikana istarsko– primorske glazbe Ivana Matetića Ronjgova (1880.–1960.), na ovogodišnjoj 36. Mantinjadi pul Ronjgi sudjelovalo je sedamdesetak kantura »na tanko i debelo« i sopaca do navršene 22. godine, na pučkim glazbalima sopeli, roženici, mihu, šurli i dvojnicama. Sudjelovala su sljedeća društva: iz Istre RKUD Rudar

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

onovno uvođenje večeri tradicijske klapske pjesme i izostavljanje večeri obrada popularnih napjeva očiti su znakovi da se festival želi nanovo usidriti u luku iskonskog klapskog pjevanja

Među sopcima u kategoriji do 22 godine najbolji su bili Viliam Voić i Dalen Načinović iz Kršana

zadovoljstvo što se pri Ustanovi i nakon njegova umirovljenja, ta tisuću godina stara glazba i dalje njeguje i intenzivno čuva osobito kod mladih, što je i jamstvo njezina opstanka.

Posebna nagrada Najstarijem i danas glasovitom sopcu osamdesetšestogodišnjem Ivanu Kraljiću iz Kornića za dugogodišnji pregalački rad na promicanju sopnje na Krku uručena je posebna nagrada. Kao gosti Mantinjade nastupili su kontrabasist Damjan Grbac i Tonči Grabušić. Oni su kao ritam–sekcija predstavili fragment projekta Forest GIIPU–ja kao primjer uspješnog stapanja jazza i istarsko– primorske etnoglazbe. Mantinjadu organizira Ustanova Ivan Matetić Ronjgov koju vodi ravnatelj Darko Čargonja, a posebno priznanje valja odati i doajenu Ivanu Pavačiću Jecalićevu, vrsnom sopcu, kanturu i učitelju, neizostavnom sudioniku u pripremanju manifestacije od njezina osnutka. Nastupe članova društava pratili su mnogobrojni zainteresirani posjetitelji, a posebno je dojmljiv trenutak bilo obraćanje maestra Dušana Prašelja, dugogodišnjeg ravnatelja Ustanove Ivan Matetić Ronjgov i osnivača Mantinjade, koji je podsjetio na osebujnosti i vrijednosti istarske i primorske folklorne baštine, ne krijući

U skupini sopci na jednom glazbalu najuspješnija je bila Adriana Miletić na mihu iz Raše

kladba Srce oriđinala, napisana za uvodnu špicu dokumentarne serije Storije o neponovljivima HRT–ova doajena Vedrana Benića, osvojila je dvije nagrade na ovoljetnom Festivalu klapa uz mandoline i gitare u Makarskoj. Riječ je o skladbi koju je napisao Vicko Dragojević, novinar HRT–ova centra u Dubrovniku i voditelj dubrovačke klape Kaše, a osvojila je zlatnu plaketu po ocjeni stručnoga ocjenjivačkog suda te nagradu publike. Dokumentarna serija Storije o neponovljivima u sedam se polusatnih nastavaka bavi na takav način dosad neobrađenom temom dubrovačkih oriđinala, boema i osobenjaka, odnosno vlastitih unikata, kako ih je u pjesmi Balada neponovljivijeh nazvao

2 0 . V e č e r i d a l m a t i n s k e š a n s o n e , 1 8 . — 19 . k o l o v o z a 2 0 17. , Š i b e n i k

Naš festival godinama spašava hrvatsku produkciju »Naše pjesme vrte se na vodećim radiopostajama, a vjetar u leđa daje nam i bezrezervna potpora struke i kritičara«, kaže Branko Viljac, koji Šansonu od samog početka organizira sa skladateljem Dušanom Šarcem

Duško Jaramaz/Pixsell

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Nagrada na 13. Festivalu dalmatinskih klapa uz mandoline i gitare, 25. kolovoza 2017. u Makarskoj

Ovogodišnji laureat Neno Belan u šali kaže kako više ni sam ne zna koliko je puta pobijedio na Šansoni, koja mu je omiljeni domaći festival. »Večer novih skladbi je poput ribarenja — bacimo mreže i čekamo kakav će biti ulov«, metaforički opisuje Branko Viljac, jedan od organizatora festivala

Nagrađeni autor Vicko Dragojević nedavno je kao novinar prešao s Nove TV na HRT, a postao je i član HDS-a

Luko Paljetak, odakle i podnaslov serije. Riječ je o živopisnim likovima koji su svaki u svoje vrijeme bili važan dio gradske svakodnevice, posebice u sredozemnim gradovima. Scenarist, pripovjedač i urednik serije je Vedran Benić, a redatelj Lukša Benić. Snimatelj je Željko Galov, montažer Dominik Miljak, a izvršna producentica Marija Kosor. Serija je snimljena u produkciji HRT–ova centra u Dubrovniku za Odjel dokumentarne produkcije Hrvatske radiotelevizije. (HRT) 38

Piše: Ivana Vašarević

vdje mi je kuća i ovdje sam uvijek ljeti, tako da ću se i dalje vraćati Festivalu«, rekao je svojedobno pokojni Arsen Dedić o Večerima dalmatinske šansone, koje su u kolovozu u Šibeniku proslavile dvadeseto, jubilarno izdanje. Osim standardne Večeri novih skladbi, festival s dušom, kako ga mnogi zovu, ove godine organizirao je i Večer najboljih dalmatinskih skladbi, na kojoj su najveća

imena hrvatske glazbene scene izvela stare šansone, koje i dandanas oduševljavaju sve generacije slušatelja. Već kultna šibenska manifestacija, osim dvodnevne pjesme, ovoga je ljeta publici ponudila i cjelotjedni kulturni program — u Muzeju grada Šibenika izloženo je devedeset fotografija, a retrospektiva Festivala najviše je, rekao nam je Branko Viljac, oduševila same izvođače. Mlade nade »Mnogi su ostali zatečeni kad su se vidjeli u mlađim danima, pogotovo Đani Stipaničev! U Šibeniku je

prvi put pjevao kao dječak, a sad se, vidjevši stare snimke, nije ni prepoznao«, govori nam direktor Šansone. Osim izložbe, na tvrđavi Barone gostovala je i legendarna hrvatsko–američka kantautorica Tommi Mischell koju je, između ostaloga, i veliki Ray Charles angažirao kao prateću vokalisticu, a surađivala je i s dobitnikom Grammyja Allanom Slutskyjem. »Zadovoljni smo i sretni što smo u ovih dvadeset godina postojanja uspjeli zadržati kvalitetu. S ponosom možemo reći da smo jedan od najdugovječnijih domaćih festivala. Nisu nas pokolebale ni fi-

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

sim standardne Večeri novih skladbi, festival s dušom, kako ga mnogi zovu, ove godine organizirao je i Večer najboljih dalmatinskih skladbi, na kojoj su najveća imena hrvatske glazbene scene izvela stare šansone

Festival u Šibeniku pohvalili su i mnogi turisti, a trg ispred šibenske katedrale bio je prepun ljudi

nancijske krize, koje su u ovome poslu ponekad neizbježne. Iznjedrili smo hitove za sva vremena i, što je najvažnije, uspjeli smo privući mlade glazbenike. Večeri dalmatinske šansone već godinama spašavaju hrvatsku produkciju.

Naše pjesme vrte se na vodećim radiopostajama, a vjetar u leđa daje nam i bezrezervna potpora struke i kritičara. Iako smo tek završili jubilarni, dvadeseti Festival, pripreme za novi već su počele«, kaže Viljac, koji Šansonu od samog

Meri Cetinić uručena je plaketa za dugogodišnju suradnju

početka organizira sa skladateljem Dušanom Šarcem. I turisti hvale Trg ispred šibenske katedrale, gdje je postavljena pozornica, obje večeri bio je dupkom pun, a s obzirom na to Četiri tenora osvojila su prvu nagradu publike da se za festival tražila karta više, »rijeke« ljudi željnih dobre glazbe ispunile su i okolne Nagradu za najbolji tekst osvojio je Fraulice. Od velikih imena, poput Meri Ce- ne Bilić za pjesmu Srce prije kiše, najtinić, kojoj je uručena plaketa za dugo- bolje kantautorsko djelo imao je Diogodišnju suradnju, klape Cambi, koja je gen, a najbolji aranžman Nino Nimac osvojila treću nagradu žirija s pjesmom za skladbu Svojim snom u izvedbi Jubit ću te zauvik, do bivših natjecate- Indiga. ljica glazbenih talent showova The Voice i X Factor Adria — Romane Lalić A tko će ponoviti uspjeh aktualnih poPejković (najbolje debitantice sa sklad- bjednika Nene Belana (Sanjaj — najibom Vrime) i Zsa Zse (dobitnice druge zvođenija šansona), Četiri tenora (Sve nagrade žirija za pjesmu Kad budemo je tvoje — prva nagrada publike, drusami), publika je svim osjetilima upija- go i treće mjesto osvojili su bend 022 i la note dalmatinske pjesme, a poseb- klapa Brodarica) te Klape Šufit (Uzelo te no oduševljeni bili su turisti iz cijeloga nebo suncu — prva nagrada žirija), sasvijeta, koji su za glazbenu poslasticu u znat ćemo na ljeto 2018. Šibeniku imali samo riječi hvale. 39

Intervju Luka Čapeta

Nedostatak infrastukture je ono što ovu scenu čini zanimljivom Gitarist benda ON i diplomand bečkog Glazbenog instituta bavi se i glazbenom produkcijiom, u rasponu od jazza, tech–housea do vaporwavea

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Razgovarao: Vid Jeraj

osljednje dvije godine zagrebačka je klupska scena bogatija pojavom autorskih glasova koji osim što retrogradno prate dominantne trendove iseljavanja, artikuliraju umjetnika kao društveno živinče (što je doslovni prijevod sintagme zoon politikon — op. aut.), to će reći i izvođača, producenta, konferansjea i promotora. Jedno od nabrojenih svakako je i gitarist Luka Čapeta, diplomand bečkog Glazbenog instituta, iza kojega je mnogo producentskih poslova, u rasponu od jazza, tech–housea do vaporwavea. Luka, zašto i kako si se odlučio za studij jazz–gitare, a ne klasike? Počeo sam svirati gitaru relativno kasno, tek u drugom razredu srednje škole. Kad sam se počeo baviti time, već sam bio izložen jazzu i elektronici, a psihodelija i »progresiva« — došla je prva. Sve me je vuklo k znanju koje podučavaju na jazz–konzervatorijima pa sam smatrao da je vrijeme izložiti se utjecaju tih i takvih ideja. Što se tiče klasike, proučavao sam je neakademski s kolegama koji su je studirali; cimer iz benda ON studirao je klasiku. Kad već spominješ ON, njihov je pristup improvizaciji specifičan jer dolazi iz postmodernističkog ključa. Odmak od razmišljanja o improvizacijskoj praksi je očit, a iako analitičan — nije preozbiljan, ako smijem tako reći. Ideja je u izvedbi puno jednostavnija... nastavljanje free–jazz ideje u kontekstu suvremenih stilova i utjecaja. Aranžmani nastaju kontroliranjem ideje slobodne improvizacije — da se svakom nađe prostorna, melodijska i polifonijska svrha. Sedmodnevna turneja

Na zagrebačkom koncertu u ciklusu MIMO nastupili ste s četiri akustične gitare. Kao komorni ansambl?

Zapravo, četiri akustična žičana instrumenta: mandolina, akustični bas, gitara i klasična gitara, dok nova postava ima flautu i tenor–saksofon. Akademska flautistica Nika Bauman je na-

kon zagrebačkog studija pri završetku bečkog, dok saks svira skladatelj Mak Murtić. Imamo i bas i bubanj i dvije gitare, što je osnova ON–zvuka, a u međuvremenu je došlo do razmatranja cijelog zvuka sastava i komunikacije. Dok je s nama svirao prezentni i snažni basist Josip Šustić, ostavio je svoj mračni prizvuk. Tekstura koju su unijeli puhaći instrumenti je ono što nam je dugo bilo potrebno — a za što smo se kao improvizatori godinama razvijali — da smo tek sad spremni za takav spektar zvuka, budući da vokabular gradimo zajednički. Razmjenjujemo motive, ideje, rečenice i ubacujemo ih u glazbu, i to ne na način koji su inicijalno bili izneseni međusobno, nego zahtijevamo od slušatelja pozornost da takav jedinstveni jezik i prepozna. Tekstura, odnosno razvoj uloga, omogućuje puhačima da preuzmu ulogu primjerice bas–gitare, da ne budu samo rock, nego da se stvaraju polifone strukture.

održavamo, ne bi li ljudi čuli za scenu koja se upravo rađa. Ne u svrhu samo tih bendova, nego da se put napravi, da možemo i kao independent bendovi izvoziti svoj rad i van. Budući da si došao iz grada koji je sinonim za scenu natrag u grad sa svojim prednostima i nedostacima — koje su prednosti jedne u odnosu na drugu? Kad sam došao na studij, Beč je bio nevjerojatno dinamična scena. Zaista je mnogo starijih i mlađih glazbenika radilo na zajedničkim projektima, riječ je o sredini otvorenoj za suradnje.

Bilo je klubova i dosta situacija gdje se moglo snimati za nekog, kao i sessiona, dok je posljednje godine mojega boravka to počelo jenjavati... Ono što mi pokušavamo ovdje napraviti je slično ideji Jazz Werkstatta, samo bez tog razmišljanja da se sve generira kroz label, što njima jako dobro ide. Prolazeći kroz Zagreb u vrijeme studija u Beču, shvatio sam da ima puno dobrih glazbenika i da se stvari ovdje počinju događati. Nedostatak infrastukture je ono što ovu scenu čini zanimljivom, zapravo se ne zna tko će izići, a tko ostati unutra.

Sastav ON je tijekom kolovoza bio i na ljetnoj mini turneji. Razdoblje poslovično vezano uz feragosto iskoristili ste za aktivnu debatu i muziciranje... Je li sve išlo kao po loju? Turneja je trajala točno sedam dana. Nekih dana smo imali i više od dvije svirke. Istovremeno su svirali ON i Mimika, kao i Jazz Enthusiasm Maje Rivić. Cijeli kolektiv ljudi koji putuje i predstavlja svoju glazbu radio je zajedno za isti cilj. Tko god nije svirao, pomagao je onima koji jesu, u namještanju pozornice, sounda i ostalom. Tamo smo se povezali s mnogo ljudi u kratko vrijeme i postigli dobru komunikaciju. Ni Beč nije što je nekad bio Suradnja s Mimikom, znači, dogodila se sama po sebi, s londonskim sastavom koji se preveo u zagrebačke aršine? Kao gitaristi se izmjenjujemo Elvis Penava i ja, prema Makovoj viziji, svaki od nas ima svoju namjenu. Ali smo se zapravo upoznali preko Žive vode (tematski koncipiran mjesečni session projekt — op. aut.) i svirački i kao ljudi. Nastalo je prijateljstvo; shvatili smo da osim aspiracije i želje imamo puno znanja koje možemo podijeliti jedan s drugim. Živa voda je na kraju prerasla u udrugu, turneja je posljedica našeg — izrazimo se tako — ceha, pakta, koji razmišlja tako da projekte povezujemo i zajedno ih

Luka je gitaru počeo svirati relativno kasno, tek u drugom razredu srednje škole

Retrospektiva četvrte sezone MIMO–a

Vrhunska glazba proizvedena u Hrvatskoj Piše: Dinko Komadina

avršila je četvrta sezona emisije MIMO (akronim od Medijski inventar muzičkih originala, op. a.) koja u eter donosi domaću autorsku suvremenu glazbu. Riječ je o projektu koji jedanput mjesečno, u Dvorani Gorgona zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti, ugošćuje izvođače i sastave čija djela nezasluženo prolaze mimo etera. Njihovi se koncerti izravno prenose na Prvom programu Hrvatskoga radija, a može ih se istovremeno pratiti i putem videostreaminga na MIMO–voj facebook stranici i na YouTube kanalu. Već smo pisali o nastupima bendova koje je MIMO predstavio tijekom jeseni prošle godine. Ovaj put vam donosimo pregled svega što je ponudio u svojoj proljetnoj kolekciji. Od Istre do Dubrovnika U ožujku je MIMO ispratio zadnje trzaje zime zvukovima s juga. Naime, ugostio je dva sastava iz Dubrovnika — Feredon i Embassy 516. Oba su benda, žestokom i nabrijanom svirkom, pokazala da ispod dubrovačkih zidina ne sviraju samo Tereza i trubaduri. MIMO je i u travnju doveo izvođače s mora, ali je s krajnjega juga doplovio do sjevernog Jadrana. Nastupili su riječki pjesnik, kantautor i multiinstrumentalist Iz@ Medošević te skupina NLV iz Pule. Oni koji su navikli Medoševića slušati u njegovoj blues inkarnaciji, vjerojatno su ostali iznenađeni jer u Gorgoni je nastupio uz pratnju ritam–sekcije Borgie (Berislav Pavišić na bas–gitari i Bernard Vukić na bubnjevima). Isporučili su brz, žestok zvuk iskonskog rock’n’rolla. Zvuče svježe i snažno, na tragu Stoogesa i ranih Majki, ali i Sonic Youtha. Sve je pojačano Medoševićevim stihovima koji poniru u srž društvene zbilje. Grupu NLV osnovali su Nikol Ćaćić, Luka Šipetić i Vedran Grubić. S vremenom je trojac narastao u petorku. Nikol plijeni pozornost svojim jedinstvenim glasom, a zanesenjačkom interpretacijom pokazuje koliko su joj pjesme važne, in-

timne i bliske. Zapravo, cijelom pojavom i karizmom neodoljivo podsjeća na popularnu irsku glazbenicu Roisin Murphy. Lanci i antene Svibanjski MIMO obilježila su dva performansa. Izveli su ih Duo List i Moskau. Zagrebački tandem Duo List (proširenog naziva Lenjin i Staljin) čine Vrba (gitara, vokal) i Žare (vokal) koji je odavno poznat ljubiteljima slam poezije. Kažu da sviraju autorsku šansonu, ponekad toliko tiho da čuješ list kako pada s grane. U Gorgoni su pokazali dvije strane svoje glazbe: onu intimnu, nježnu i spokojnu te onu drugu, energičnu i bijesnu, u kojoj se prepoznaju ostaci njihovih prijašnjih afiniteta. Ipak, primat je preuzela ona mirnija strana koja je razgovorom poezije i akustične gitare očarala publiku. Koprivničko–zagrebački art–core kolektiv Moskau jedinstvena je pojava koja sve više zaokuplja pozornost svojim atraktivnim i sceničnim nastupima na kojima se nikad doista ne zna što se može očekivati. Njihovi koncerti uvijek sadrže elemente teatra. Tako je i nastup u Gorgoni nalikovao na kazališnu predstavu, a kako i ne bi kad su ga, za tu prigodu, režirali Nora Krstulović i Vedran Peternel. Članovi benda ne sviraju samo »klasične« instrumente, nego primjenjuju i neke neuobičajene metode muziciranja, poput zveckanja lancem po tanjuru odbačene satelitske antene. Njihova izvedba, pomalo mračna i zastrašujuća, često je i ciljano na granici groteske, vjerojatno inspirirana likom i djelom Toma Waitsa. Pritom ne stavljaju glazbu u drugi plan, nego joj samo daju drugu dimenziju. Izveli su osam pjesama sa svojega novog albuma koji je u pripremi.

Ekipa MIMO–a za svoje je lipanjsko izdanje slušateljima i gledateljima priredila veličanstvenu završnicu sezone (bez korištenja pirotehnike). Prvi je, na toj finalnoj večeri, nastupio Franz Kafka Ensemble. Glazba koju stvara taj instrumentalni sastav žanrovski nije ograničena pa se u njihovim izvedbama mogu čuti zvuci afričkog kontinenta, filmova francuskog novog vala i matematički strukturiranog rocka, a sve je začinjeno slobodnim jazz improvizacijama. Premijerno su odsvirali skladbe koje će se naći na njihovu prvijencu te su, fantastičnom mješavinom improviziranog i uvježbanog materijala, sjajno zagrijali publiku i pripremili je za veliki finale — koncert Mimika Orchestra. Sastavljen od vokala, limenih i drvenih puhača i velike ritam–sekcije, orkestar je postavio novi MIMO–rekord u broju izvođača na pozornici. Bilo ih je, naime, 23. Gotovo svaki od njih dobio je priliku za solističku dionicu, a sve pod dirigentskim vodstvom saksofonista i skladatelja Maka Murtića. U njegovoj se glazbi jazz stapa s elementima folklora i zvucima elektronike, pripovijedajući antropološke, kulturološke i mitološke priče prošlosti i budućnosti.

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

U protekloj sezoni MIMO je oborio rekord po broju izvođača na pozornici, a domaći autori i ove će se jeseni moći predstaviti zagrebačkoj publici jer je u pripremi nova sezona toga iznimno uspješnog projekta

Orkestar je predstavio skladbe s novog albuma Divinities of the Earth and the Waters koji je koncipiran kao pogrebna ceremonija u doba predindustrijskog Balkana. Maestralne izvedbe i vrhunsko muziciranje osigurali su završnicu sezone kakva se samo poželjeti može. MIMO je tijekom ljeta bio na zasluženom godišnjem odmoru, a sada se vratio u eter. S nestrpljenjem smo dočekali petu sezonu, da mu se pridružimo u istraživanju kvalitetne autorske glazbe s brendiranim potpisom: proizvedeno u Hrvatskoj.

Mimika Orchestra uspješno stapa jazz s elementima folklora i zvucima elektronike

Moskau je jedinstvena pojava koja sve više zaokuplja pozornost atraktivnim nastupima

K o n c e r t b e n d a M o s k a u u K o p r i v n i c i , 1 5 . s r p n j a 2 0 17. , D o m m l a d i h

Moskau

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

— umjetnost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti

Moskau je kolektiv koji njeguje duh darkerske scene osamdesetih i najmračnije utjecaje poistovjećuje s današnjicom na sebi svojstven način

Piše: Maja Trstenjak

N 42

a mladima svijet ostaje, no često oni »iskusniji« izražavaju nezadovoljstvo tom činjenicom, glazbenim ukusom, ali i samim stvaralaštvom generacija koje bi trebale kreirati budućnost. Takvima »srednji prst« s ponosom pokazuje bend Moskau koji stvara nešto drugačije i atipično na domaćoj glazbenoj sceni. Ne radi se o revolucionarnom glazbenom otkriću, nego o kolektivu koji njeguje duh darkerske scene osamdesetih i najmračnije utjecaje poistovjećuje s današnjicom na sebi svojstven način. Nick Cave i Blixa Bargeld glazbenici su s čijim se projektima najčešće uspoređuje ovaj bend, što i jesu njihovi utjecaji, no kontekst vremena u kojem djeluju baca potpuno novo svjetlo na njihovo stvaralaštvo koje se prihvaća kao veoma originalno. Kreativnosti i inspiracije im ne nedostaje. Nakon što su članovi djelovali ili još uvijek djeluju u raznim bendovima ili samostalnim glazbenim projektima, Moskau je kolektiv u kojemu daju najbolje od sebe, priča kojoj pristupaju s posebnom pažnjom i bez prevelike

želje da impresioniraju širu publiku. Primarni im je cilj impresionirati same sebe, a mračnim skladbama i detaljno razrađenim scenskim nastupom po samoj prirodi stvari uspijeva im impresionirati i sve okupljene, koji s čuđenjem i oduševljenjem prate svaki njihov pokret na pozornici. Disonanca sirovog rocka Sasvim opravdano, jer ne samo da se radi o kvalitetnim mladim glazbenicima koji samouvjereno i beskompromisno vladaju svojim instrumentima nego su to karakteri od kojih svaki želi na sebi svojstven način doći do izražaja. Srž benda čini sveto trojstvo Ivana — Ivan Grobenski, Ivan Gundić i Ivan Laić. Prvi je klavijaturist, gitarist i pjevač, drugi bubnjar, a treći pjevač. Dok drugi pokušava smiriti nagone ega prvog i drugog, pokušavajući održati konstantan, bolje reći ujednačen ritam cijelog kolektiva, prvi atonalnim udaranjem u klavijature i relativno čistim vokalom uravnotežuje kompletno ludilo i shizofren pristup trećeg. Princip je uvijek isti, no rezultat je svaki put jednako fascinantan i pozitivan — baš kao i jedne ljetne večeri, 14. srpnja, u koprivničkom Domu mladih, gdje

su odlučili prirediti performans za lokalnu publiku. Sjećam se kad su na istom mjestu nastupili kao početnici, u punk pop shemi prije deset ili čak više godina. Bili su to osnovnoškolski bendovi u koje su oni sami polagali puno entuzijazma koji je prisutan i dandanas. Samo je glazbena forma zrelija, ujednačenija i na svjetskoj razini. Nastupati nakon Sare Renar i njezina projekta Gdje povlačiš crtu nije najzahvalnije, ali je još nezahvalnije poslije se suočiti s činjenicom da ni jedan lokalni medij nije popratio performans koji je pao u sjenu lokalne fešte koju je na glavnom gradskom trgu večer prije priredio Željko Bebek. Dečki i cure su tom gradu pokazali u što su se pretvorili, ali je opet veoma pohvalno što su istom gradu pristupili s posebnom pažnjom. Osmišljeni performans Koncert su otvorili udaranjem po limenim bačvama; desetak njih bilo je poredano pokraj pozornice najavljujući nešto veliko. Nizanje autorskih pjesama i poneke obrade u čast gospela; Laićevo luđačko mlataranje štapom, Grobenski iznenađujuće miran, Gundić kao zrnce mudrosti u cijeloj priči, Sara Renar u kutu sretna što je pronašla hrpu luđaka ravnih sebi, Pavle Bojanić

relativno staložen na basu, Marko Lucijan Hrašćanec saksofonom daje novo značenje glazbi benda i Buga Klara Blanuša koja je plesnim performansom na samom kraju preuzela cijeli šou. Pokreti suvremenog plesa uz melankoličnu atmosferu i morbidnu simboliku koja stoji iza tematike, publiku su ostavili bez daha. Takav se performans na domaćoj glazbenoj sceni uistinu rijetko viđa (zapravo nikad). I želiš ga vidjeti opet i opet, jer svaki put oni gledatelje iznenade nekim pomno smišljenim detaljem. Možete ih ići guglati, preslušati, pregledati i vidjeti zašto ih toliko hvale. Tako nećete saznati u čemu je poanta, veličina i značenje toga benda. Pogledajte ih uživo i shvatit ćete da se radi o spoju glazbene i vizualne umjetnosti, povijesti, sadašnjosti, književnosti i suvremenog plesa. Zrela ekipa, koja je osamdesetih odrastala uz spomenute glazbenike, zasigurno će ih voljeti, voljet će ih kasnije i ranije generacije sklone alternativnoj glazbi. No najvažnije je da će ih voljeti svaki mladi buntovnik koji odluči svoje tinejdžersko doba provesti daleko od pop i folk glazbe koja je prisutna posvuda. Moskau imaju publiku i imat će je svakim danom sve više. Njihovo vrijeme tek dolazi.

Ivan Gundić

Oni su bend koji voli starija publika, kao i ona sklona alternativnoj glazbi, no najvažnije je da će ih voljeti svaki mladi buntovnik koji odluči tinejdžersko doba provesti daleko od pop i folk glazbe koja je posvuda prisutna

Intervju s Meritas u povodu 20 godina karijere

Svaki je naš album odraz vremena u kojem je nastao Piše: Željkica Makanec

eritas, odnosno Anita Valo i Meri Jaman ove godine slave dvadeset godina karijere. Tom su prigodom objavile Meritas 20, best of izdanje na CD–u i ploči. Uz to, za veliki slavljenički koncert odabrale su zagrebačku Tvornicu kulture, 28. listopada. Upoznale su se u Münchenu, a dvadeset godina poslije još uvijek zajedno stvaraju glazbu i uživaju u onome što rade. Kad se osvrnete na posljednjih dvadeset godina, ima li nešto što biste možda napravile, snimile ili dogovorile drukčije? Anita: Mislim da je sve onako kako je trebalo biti, nismo sklone kompromisima u glazbi, tako da sam, kad pogledam unatrag, zadovoljna. U svakom smo se trenutku vodile našim unutarnjim ja i radile ono što smo osjećale da u određenom trenutku trebamo učiniti ili izraziti. Možda bih samo pauze između albuma skratila, sklonost detaljizmu ponekad zahtijeva previše vremena. Za Menart ste nedavno objavile i slavljeničko izdanje CD–a i LP–a Meritas 20. Je li bilo teško izabrati pjesme? Meri: Na ovom mjestu bih izdvojila dio teksta objavljenog na coveru best of izdanja: Nije bilo jednostavno odabrati pjesme koje bi najbolje ispričale priču i zaokružile tih naših 20 godina. Kao što često volimo isticati, svaki je naš album odraz vremena u kojem je nastao, poput malog dnevnika, i dok slažemo kompilaciju, osjećamo se kao da vadimo pjesme iz prirodnog okruženja albuma kojem one pripadaju. Slaganje best of izdanja činilo nam se jednostavnije u teoriji i stoga hvala svima koji su svojim sugestijama te odabirom i prijedlozima utjecali na konačni rezultat... Možete li nam sa slavljeničkog albuma izdvojiti pjesme koje su vam posebno drage?

Meri: Nezahvalno je izdvajati jer uvijek imamo osjećaj da bi još i ovu i onu trebalo spomenuti, svaka od njih ima svoju priču i svaka od njih tu priču priča sama za sebe. No ovako na prvu, na pamet nam padaju: Umjesto isprike, Napokon, Pričaj mi, Nije vrijeme, Ova ljubav, Igra i dr. Želim spomenuti i pjesmu Odlazak koja je na LP izdanju. Održat ćete i slavljenički koncert u Tvornici kulture? Anita: Nakon deset godina vraćamo se u veliki pogon Tvornice kulture, na isto mjesto gdje smo koncertom proslavile i desetu godišnjicu naše glazbene karijere. Obljetnički koncerti su prilika proširiti ekipu na pozornici, pozvati goste te konceptualno i glazbeno isprobati nešto novo, zapravo, ispuniti si želje, provesti zamisli koje ti se dulje motaju po glavi. Datum je već određen: 28. listopada 2017. — Meritas 20 u Tvornici kulture. Eter ih voli Ima li već ideja za novi studijski album? Meri: Na novom albumu se radi i već su objavljene dvije pjesme koje ga najavljuju: Pričaj mi i Ova ljubav, u oba slučaja u sjajnoj suradnji s Pavlom Miholjevićem i Jurom Ferinom, s kojima u ulozi producenata radimo i cijeli album. Pjesme su se izvrsno zavrtjele i bile su među najslušanijima u radijskom eteru, a pjesmi Pričaj mi dodijeljena je i nagrada Hrvatskoga radija za Hit mjeseca u emisiji Zlatka Turkalja. Vaše snimke prije objavljivanja čuju i vaši prijatelji. Tko vam je najveći kritičar kojem posebno vjerujete i zašto? Meri: U posljednje vrijeme pjesme puštamo prvim slušateljima koje pronalazimo među prijateljima kad su skoro gotove. Na taj način smo mirnije u stvaranju jer smo u godinama rada i prethodnim albumima dobro upoznale procese u studiju i ne da nam se objašnjavati što će se sve još mijenjati u tom procesu od početka do gotove snimke. U studiju nas je četvero: Anita, Pavle, Jura i ja, što je za početak sasvim dovoljno. Jura i Pavle su oni koji čuju prve

nacrte i već se tu dosta toga iskristalizira. Jelena Radan, naša prijateljica i suradnica, jedna je od onih koja sve prva čuje, a tu je i dvoje–troje prijatelja, suradnika do čijeg mišljenja nam je stalo pa obično i njih uključimo, s napomenom da budu pažljivi s komentarima jer u toj fazi znamo biti osjetljive. Ima li razlike u skladanju na početku karijere i danas? Anita: Proces je s godinama ostao vrlo sličan, skladam na gitari i klaviru, dakle najprije nastaje glazba, melodijska linija na kojoj zajednički radimo Meri i ja. Ideje se snimaju i ako nas zaokupe, uvuku nam se pod kožu i ostanu uz nas i nakon nekog vremena, onda ih ponovo preslušavamo i nastavljamo raditi na njima, brusimo ih, poigravamo se detaljima, a zatim ja počnem raditi na aranžmanu, odnosno uokvirim ih u određenu atmosferu i zvuk. Naravno, tu je i usporedni proces pisanja tekstova, koji je već dugi niz godina, gotovo od samog početka, povjeren našim »tekstopiskinjama« Ines Prajo i Arijani Kunštek, koje izvrsno osjećaju senzibilitet naše glazbe i sjajno je znaju pretočiti u stihove.

Anita:

»Proces je kroz godine ostao vrlo sličan. Skladam na gitari i klaviru, dakle najprije nastaje glazba, melodijska linija na kojoj zajednički radimo Meri i ja.«

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Meritas su za veliki slavljenički koncert odabrale 28. listopada i zagrebačku Tvornicu kulture gdje su proslavile i deseti rođendan

Meri:

»Imamo nekoliko pjesama na njemačkom i naravno da bismo svoju karijeru željele proširiti i na njemačkom govornom području.«

Najkraće i najdulje vrijeme u kojem ste napisale neku pjesmu? Anita: Zna se dogoditi da pjesma nastane za deset minuta, ali i da stvaranje potraje primjerice pet godina dok ne dobije finalni oblik. One koje nastanu u jednom dahu često su vezane uz nekakvu intenzivnu emociju u tom trenutku, a one koje nastaju dulje, često samo čekaju da neki njihov dio, npr. početak ili refren, sjedne na svoje mjesto. Vlastiti projekti Dogodi li vam se ponekad stvaralačka kriza i kako to rješavate, koji je recept? Anita: Moja je obiteljska kuća u okolici Zadra mirna oaza uz more. Volim otići tamo u jesen ili zimu, ponesem opremu i usredotočim se samo na skladanje i aranžerske ideje. Kad uspijem izdvojiti vrijeme za to, to smatram velikom povlasticom. Iako istovremeno mislim i da se stvaralačke krize rješavaju kontinuiranim radom.

Odrasle ste u Münchenu. Postoji li kakvo vaše skriveno blago na njemačkom? Meri: Imamo nekoliko pjesama na njemačkom i naravno da bismo svoju karijeru željele proširiti i tamo. Stihovi, odnosno tekstovi pjesama su ti koji nas prilično koče jer je to dio koji nam je zaista važan, a ne pišemo same, odnosno kad su tekstovi u pitanju, ovisimo o drugima. No možda se jednom odvažimo i objavimo nešto. Mnogi bendovi osjete zasićenje ili želju za nečim novim. Razmišljate li i vi ponekad o solo karijeri? Anita: Ja sam imala jedno vrijeme jedan svoj projekt, elektronički alter–pop LOTA, ali najozbiljnije što sam napravila je studijska snimka jedne skladbe. Me-

Mare Milin

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Meri i Anita već rade na novom albumu, a singlovi Pričaj mi i Ova ljubav bili su među najslušanijima i u radijskom eteru

ritas je ono što želim od početka i što me još uvijek inspirira, tako da nisam osjetila potrebu za promjenom. Možda jednom snimim album starogradskih pjesama.

Meri: S godinama rada koje se neumitno nakupljaju i pogledom unatrag, dosljednost dobiva sve veću važnost.

Meri: Zasićenja se naravno znaju dogoditi, posebno zasićenje i umor od stvari koje nisu glazba, ali neminovno prate ovaj posao. S obzirom na to da sam ja ta koja u bendu vodi svu komunikaciju s »vanjskim svijetom«, to ponekad uistinu može biti zahtjevno i zamorno. U samom kreativnom procesu stvaranja glazbe nastojimo dozirati stvari, trudimo se da obje imamo vlastiti prostor izražavanja i time sam zadovoljna.

Velike ste prijateljice i često glazbeno surađujete s Jelenom Radan. Je li na pomolu neki novi projekt?

Najveća lekcija koju ste naučile u dosadašnjoj karijeri?

Kazališna predstava

Meri: S Jelenom se dogodila posebna i rijetka priča. Suradnja se pretvorila u dugogodišnje blisko prijateljstvo. Ona je divna osoba, s njom je lako surađivati zato što je iskrena i jako joj je stalo, a nama je taj dio iznimno važan. Sljedeći naš zajednički projekt je kazališna predstava za djecu na kojoj ćemo također surađivati.

Ima li netko s kime biste voljele surađivati u budućnosti? Anita: Skladateljice smo i voljele bismo skladateljski surađivati i izvan granica Hrvatske. Lijepo je čuti svoju pjesmu na drugim jezicima, što smo dijelom i iskusile, s obzirom na to da je Jelenin album na kojem potpisujemo glazbu bio na četiri jezika: engleskom, francuskom, portugalskom i hrvatskom. Pjesma Odjednom ti prepjevana je na poljski i naslovna je pjesma za jedan poljski film. U svakom slučaju, to je definitivno polje na kojem bismo se voljele više okušati. Kako provodite slobodno vrijeme? Anita: Moja mama slika u slobodno

vrijeme, tako da sam s njezine strane »pokupila« žicu za likovno izražavanje; u slobodno vrijeme crtam, izrađujem različite predmete i slike od naplavina, ukrašavam predmete mozaicima... Volim provoditi vrijeme s prijateljima u opuštenim druženjima uz čašicu dobrog crnog vina. Meri: Budući da sam se dugo bavila baletom, iz tog vremena mi je do današnjih dana ostala potreba za razgibavanjem i tjelesnom aktivnošću, tako da slobodno vrijeme često provodim vježbajući ili vozeći bicikl. Kad sam u svojoj obiteljskoj kući u Dalmaciji, volim vrtlariti. Važan sastojak slobodnog vremena su, naravno, i prijatelji koje rado okupljam na druženjima.

H a r d T i m e , M . O . R .T. i B u đ e n j e k a o u v e r t i r e s t r a n i m z v i j e z d a m a

Biti predgrupa kompleksan je aranžman Piše: Bojan Mušćet

iti predizvođač zvijezdi večeri za mnoge je bendove kompleksan aranžman jer ne znaju kako će proći: ne sviraju pred svojom publikom, sviraju na svojim instrumentima koji nisu prilagođeni razglasu ugođenom za glavni bend, sigurno je da će glavni tonac prigušiti njihov sound, svoj set moraju drastično skratiti... S druge strane, to je prigoda za promociju, publika može upoznati njihov repertoar, a odluka zvijezda večeri da upravo njih odabere zacijelo nešto znači. Osim toga, to je prilika bendovima

da se možda prvi put suoče s velikom pozornicom i velikim auditorijom te na taj način iskušaju vlastite mogućnosti na »gostujućem« terenu. I najveći bendovi i izvođači bili su predgrupe: Queen je bio predgrupa za Mott The Hopple, Bruce Springsteen za Chicago, Bob Marley za Brucea Springsteena, Metallica za Guns n’Roses, AC/DC za Loua Reeda, The Cult za Billyja Idola, Duran Duran za The Police, Radiohead za R.E.M., The Clash za The Who, Kings of Leon za Peral Jam... popis je nepregledan. Nije jednostavno Sve to nije slučajno — kad bendovi

Buđenje postaje sve zapaženija pop–rock konstanta

postanu predgrupe za poznatog izvođača, dobivaju dodatnu legitimaciju u glazbenoj industriji, među agentima i diskografima. U najvećem broju slučajeva, menadžeri zvijezda večeri odabrat će predizvođača koji će zaista zagrijati publiku svirajući sličnu vrstu glazbe. Pritom predgrupe moraju biti pomirene s tim da u svakom slučaju moraju platiti troškove, barem na velikim turnejama. Kako pokazuju računice, općenito se prihod od koncerata dijeli tako da se s 40% plaćaju troškovi infrastrukture, 30% ide na razna davanja i provizije, a 30% ide glavnom izvođaču. Štoviše, menadžmenti pojedinih bendova plaćaju velikim organizatorima da bi njihov bend mogao biti predgrupa, jer je to izvrsno ulaganje u promociju.

U Hrvatskoj biti predgrupa nekoj stranoj zvijezdi nije nimalo jednostavno: zvijezde večeri nisu ni u kakvoj vezi s njima, a odabrane su zato što publika zna njihov repertoar pa bi zagrijavanje trebalo proteći bez problema. Dakako, bilo je izuzetaka: R.E.M. su oduševljeno pozvali Bambi Molesterse da s njima odrade dio europske turneje, a Peter Buck nebrojeno je puta zahvalio sa stagea svojoj predgrupi te sudjelovao sa sisačkom četvorkom i na diskografskim projektima. S druge strane, nakon večere u tadašnjem zagrebačkom Hard Rock Caffeu Robert Plant i Jimmy Page, slavni dvojac legendarnog Led Zeppelina, odabrali su tamburaše koji su ih pritom zabavlja-

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Tri hrvatska benda nastupila su uoči rasprodanih ljetnih koncerata Culta i Stinga u Zagrebu i Puli. Nastupivši na danjem svjetlu, različito su se snašli na velikim pozornicama, pokazujući kako je nezahvalno nastupiti kao predgrupa jer reakcija publike ipak ne ovisi o njihovu umijeću, nego ponajviše o kompatibilnosti s glavnim izvođačem

li da im budu predgrupa. Nedužni su Gazde izveli nekoliko svojih pjesama u krcatoj dvorani Doma sportova u Zagrebu uz zaglušujuće zvižduke. U pamćenju su i dva izvrsna nastupa predgrupa, oba iz 1990. godine — Boe prije Davida Bowieja i Psihomodo popa ispred Ramonesa, kad je zagrebački bend nadišao svoje idole. Također, Gustafi su sjajno zagrijali krcatu pulsku Arenu uoči nastupa Manua Chaoa 2008.

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Dobar Hard Time

Kako se bendovi danas snalaze svirajući kao predgrupe ispred zvjezdanih imena, provjerili smo na dva koncerta koja su se ljetos održala u Hrvatskoj. The Cult je svirao na zagrebač-

ko se pridjev »prekaljeni« može zalijepiti nekom hrvatskom izvođaču, onda je to bez sumnje Hard Time. Neopterećeno i žestoko odsvirali su uvodnih pola sata pred zagrebački nastup grupe The Cult

Hard Time ove godine slavi 25 godina postojanja

Unatoč vrsnom vokalu Ivana Katića, M.O.R.T mora poraditi na live nastupima

koj Šalati 27. lipnja, a Sting je nastupio u pulskoj Areni 26. srpnja. Cultu je to bio drugi zagrebački i četvrti hrvatski nastup, a Sting je treći put nastupio u Areni, no šesti put u Hrvatskoj (još triput u Zagrebu). Uvodničar u zagrebački rock–spektakl bio je Hard Time koji već više od dva desetljeća predvodi Gordan Penava Pišta. Ako se pridjev »prekaljeni« može zalijepiti nekom hrvatskom izvođaču, onda je to bez sumnje Hard Time. Neopterećeno i žestoko odsvirali

su uvodnih pola sata, što je uključivalo i vrlo dobar cover Neila Younga Rockin’ On The Free World. Jedina laganija pjesma, Tvoja tajna, podsjetila je na izvedbe Gibonnija s prva dva albuma, a publiku su najviše razgalili rani hitovi Everybody Wants To Be Alone i naslovna skladba prvijenca Kiss My Ass and Go To Hell koju je posvetio svima koji preskaču predgrupe i dolaze samo na nastup zvijezde večeri. To se odnosilo na većinu publike koja je došla kad je pao mrak, no svi oni koji su se namjerno ili slučajno našli pred pozornicom dok je svirao Hard Time, imali su razloga za zadovoljstvo. Hard Time je sjajan klupski hard rock bend koji izvrsno funkcionira i na velikoj pozornici. To ne treba iznenaditi jer je bend svirao prije Motorheada, Deep Purplea, Scorpionsa i drugih. Također, s Cultom se susreo prije deset godina na Drava Rock Festu u Koprivnici. Bend će uskoro održati veliki koncert u povodu 25 godina djelovanja, pa će svim predgrupama koje odaberu morati biti čast nastupati ispred Pište i vjerojatno svih glazbenika koji su prošli kroz Hard Time. M.O.R.T. kao druga predgrupa nije bio toliko uvjerljiv. Unatoč vrsnom vokalu Ivana Katića, očito je da bend treba poraditi na live nastupima i ostvariti komunikaciju s publikom, a ne ponašati se kao da je na probi. Publika je na njihovu nastupu uglavnom međusobno čavrljala, propuštajući percipirati sve sviračke kvalitete sinjskog banda. Po svemu sudeći, bend se nije dobro snašao na danjem svjetlu, pred publikom koja ipak nije njihova i koja je čekala da se napokon pojave zvijezde večeri. S druge strane, ta svirka može im poslužiti

kao izvrstan trening za nesumnjive kreativne potencijale. Iskorištena prilika Od navedena tri benda, najbolje je ulogu predgrupe iskoristilo — Buđenje. Uoči Stingova nastupa odradili su svoj najvažniji koncert i pokazali da su spremni za velike koncertne prostore, da njihove pjesme mogu jednostavno doći do publike i da su postali čvrst i uigran bend. Na početku koncerta njihov je frontmen Darko Bakić duhovito spomenuo kako je čuo da je najgora grupa — predgrupa. No iako nije probudilo Stingove fanove, Buđenje je odsviralo prilično korektnih pola sata, a sedmeročlana postava benda uvjerljivo je djelovala na pozornici. Bend postaje sve zapaženija pop–rock konstanta, tako da unatoč izostanku megahita, mogu pružiti dobru partiju. U njihovoj karijeri skladba Oprostija bi sve percipirana je kao najveći hit, no unatoč extended verziji na pozornici, mnogo bolje je funkcionirala aktualna uspješnica Samo ti, samo ja kojom će bend, uvjeren sam, postići mnogo veći uspjeh. Zapravo, dojam je da Buđenje može mnogo više postići pjeva li Darko Bakić književnim jezikom, a ne dalmatinskim narječjem. Jednostavno, u dalmatinskom popu postoje konstante koje su duboko ukorijenjene među publikom, dok Buđenje svoj potencijal može iskazati na mnogo širem području. Susret sa Stingom to će im omogućiti iz jednostavnog razloga — vidjela ih je publika koja se s njima susrela prvi put i proširila glas o vrsnom nastupu.

E t n o n a M e d v e d g r a d s k i m l j e t n i m v e č e r i m a , 13 . i 14 . s r p n j a 2 0 17.

Amira Medunjanin i Kries Piše: Irena Miholić

eško je odrediti je li Zagreb ljepši danju ili noću. Posebice kad ga gledate s Medvedgrada, srednjovjekovnog burga koji već osam stoljeća prkosi sudbini nad Zagrebom. U tom se burgu živjelo, navodno skrivalo blago, u njemu su živjeli i dobri i zli vladari, oni koji su Zagreb štitili i oni koji su ga napadali, sigurno su se u gradu i veselili, pjevali i plesali — družili. Povratak zabave

Upravo je druženje ključna riječ koja karakterizira Medvedgradske ljetne večeri u organizaciji Centra za kulturu i film Augusta Cesarca u suradnji s Javnom ustanovom Park prirode Medvednica i Manart BPM–om. Na ovogodišnjim su večerima svoj rad predstavili The Bambi Molesters, Amira Medunjanin i Kries, dok su se u programu Akustika na vrhu kule mogli čuti zvuci skupina Nellcote, Mnogi Drugi i Ogenj. Zanimljiv je spoj različitih glazbenih izražaja začinjen popratnim programima performansa djevojaka na obruču ili svili, a u grad se vratila i hrana i piće. A bome, vratila se i zabava, pjevanje i ples.

Skučeni prostor na vrhu kule malo je manje omogućavao aktivno sudjelovanje u izvedbama, ali je nesumnjivo bio krasan doživljaj. U slučaju skupine Ogenj i njihova žestokog zvuka »etno– punk–folk–rock« skupine, kako ih opisuju, propitivana je akustika prostora i još više snaga i jačina građevnog materijala. Možda bi tom prostoru ipak bolje odgovarale »prave akustične« izvedbe, ali je odabir skupine i njihov zgodan i prilično energičan nastup pršteće energije bio izvrstan uvod u »glavni nastup večeri«, skupinu Kries na glavnoj pozornici ispred kule. Spoj energije i mistike Već se prema uređenju ambijenta, kako su to smislili organizatori, vidjelo da je ta večer namijenjena plesu i bliskom susretu s energijom članova Kriesa. U svojoj bogatoj ljetnoj sezoni popeli su se na Medvedgrad i podarili publici svoje viđenje i doživljaj odabranih dijelova tradicije. Kao što sami ističu, važan im je »simbolizam tradicijske glazbe, riječi i melodije«, ali sigurno im je važan i doživljaj koji prenose na publiku. Uz njihovo vidno uživanje u izvođenju sudjelovala je i publika, premda se na trenutke osjetilo da se energija malo raspršila preko brežuljaka i vrhova stabala. Zanimljivo je bilo promatrati

i naoblaku koja se pojavila dok je izvođena dodolska pjesma, a onda i razvedravanje koje je uslijedilo. Spoj energije, mistike, vrsne svirke raznovrsnih glazbala, od kojih su neka i tradicijska, i ponajviše energičnog ritma, ponio je publiku na putovanje, koje se nastavilo povratkom kroz mračne šumske putove u Zagreb. Ženska snaga

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Spoj energije, mistike, vrsne svirke raznovrsnih glazbala, od kojih su neka i tradicijska, i ponajviše energičnog ritma, ponio je publiku na putovanje, koje se nastavilo povratkom kroz mračne šumske putove u Zagreb

Večer prije atmosfera je Amira Medunjanin bila posve drugačija, prisnija, mogli bismo reći Zanimljivo je bilo pratiti publiku koja je »ženska« (za razliku od muževne Kries pjevala u poluglasu, čak i pojedinci koji večeri). Samom je »scenografijom« gleunatoč trudu nisu uspjeli pogoditi tonadališta bilo jasno da je to posve drugalitet izvedbe. Nikome to nije smetalo, čija večer — jastuci poredani na podu prevladala je emocija i atmosfera koju i po zidinama, pa i klupe, pozivali su na večernje opuštanje. Komornu atmos- sevdah stvara. Slušanje i gledanje Amiferu odredila je publika koja voli tradi- rinih interpretacije seli slušatelja u pociju sevdaha. Interpretacije Amire Me- malo eteričan sloj posebnog glazbedunjanin obogatili su vještom svirkom nog svijeta, dok njezina jednostavnost i njezini vjerni suradnici: Ante Gelo na neposredna duhovitost vraća ponovno gitari i Zvonimir Šestak na basu. To- doživljaj u sadašnjost. Na tom putovanovi koje su svaki za sebe izvodili bili nju samo se može zaključiti da su sve su isprepleteni na poseban način koji te pjesme pisali ljudi za ljude i da doje pokazao njihovo odlično međusob- bra glazba i dobra izvedba ne poznano poznavanje i uživanje u muziciranju. ju granice.

M e d v e d g r a d s k e g l a z b e n e v e č e r i , 1 2 . s r p n j a 2 0 1 7.

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

The Bambi Molesters »na krovu« Zagreba Iako već neko vrijeme nisu objavili novi album, publika je na Medvedgradu uživala u izvedbama sisačkih surf rokera te u nastupima zvijezde sevdaha Amire Medunjanin i predvodnika domaće etnoglazbe Kriesa

Piše: Dario Draštata

a jednoj od najatraktivnijih zagrebačkih koncertnih pozornica, onoj srednjovjekovne utvrde Medvedgrad i ove su se godine održale sad već tradicionalne Medvedgradske glazbene večeri. Za to se koncertno događanje redovito traži ulaznica više. U tri ljetne večeri srpnja, podno vrha Medvednice slušaju se najzanimljivija domaća glazbena imena već nekoliko godina zaredom. Uz bosansku »Billie Holiday«, zvijezdu sevdaha Amiru Medunjanin i predvodnika domaće etnoglazbe — Kries, ovog su srpnja na Medvedgradu nastupili i sisački surf rokeri The Bambi Molesters. Bila je to po svemu čarobna večer u kojoj su raspoloženi Bambiji na trenutak drevnu utvrdu pretvarali čas u kalifornijsku plažu, čas u kulisu nekog spaghetti westerna u režiji majstora Sergia Leonea. Na redu je The Strange

Iako The Bambi Molesters već neko vrijeme nisu objavili novi album, publika koja je ispunila Medvedgrad uživala je u izvedbama s njihova dosadašnja četiri studijska albuma. Zanimljivo, ove godine snimaju novo internacionalno izdanje, ali kao skupina The Strange, u kojoj je uz njih i slavni Chris Eckman iz The Walkabouts, s kojim ih veže dugogodišnja suradnja i prijateljstvo. Bit će to drugi album za The Strange koji je preko natječaja Internacional poduprlo i Hrvatsko društvo skladatelja.

The Bambi Molestersi uspješno grade i inozemnu karijeru pod imenom The Strange

Za bend koji je i u svjetskim okvirima ostvario zapažen uspjeh kao malokoji hrvatski izvođač, te redovito svira i na inozemnim pozornicama, a uz to je i na opravdanom glasu kao jedan od najboljih domaćih live bendova, zapravo i ne treba poseban povod za

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

ošeni vjetrovima s Medvednice, Bambi Molesters su za savršen kraj fantastične večeri na mitskoj tvrđavi Medvedgrad odabrali jednako mitsku Malaguenu, poslavši nas ispunjene pozitivom u blagu ljetnu noć

koncert. Na Medvedgrad su Bambi Molesters stigli nakon nastupa na uglednom Exit Festivalu, time, uz ograničen prostor za ograničen broj publike, potvrđujući ekskluzivnost ovog nastupa. Bila je to čarobna večer »misterioznih melodija«, da parafraziramo nadnaslov njihova po mnogočemu ključnog i sada već i kultnog albuma Sonic Bullets: 13 From the Hip, koji redovito završava na čelnim pozicijama ljestvica ponajboljih domaćih rock–albuma desetljeća i šire. Noć za pamćenje Koncert je otvoren žestoko s Wanganui temom kojom počinje i njihov album Dumb Loud Hallow Twang, preko Point Break i Wrong Turn Bambiji su već na početku pokazali da su itekako raspoloženi pružiti nam još jednu medvedgradsku glazbenu noć za pamćenje. Za tu prigodu bendu se pridružio i stalni prateći član Luka Benčić iz My Buddy Moose na klavijaturama, a već u nostalgičnoj Last Ride i americanom obojenom Siboney pridružio im se i Andrej Jakuš na trubi, također već dulje standardni dodatni član Bambija, i na većim koncertima i na albumima. Dalibor Pavičić, frontmen i glavni autor benda, odlučio se i za nekoliko vokalnih brojeva tijekom koncerta pa je tako glas pustio u Restless (u originalu je izvodi Chris Eckman) koji se u live izvedbi pretvorio u pošteni komad garažnog rocka kojega se ne bi posramili ni Queens of the Stone Age. Restless se pretopio u psihodeličnu High Wall u kojoj je Dinko Tomljanović briljantno, kao i uostalom i na cijelom koncertu, ali ovdje ipak za nijansu sjajnije, pokazao svu raskoš ovladavanja gi-

tarom uz ovacije u znak potvrde publike. Iz teških rifova Bambiji nas s lakoćom u trenu prebacuju u svijet beskrajnih pješčanih plaža i dane velikih valova, pulsirajućim ritmovima surf gitara uz Invasion of The Reverb Snatchers, da bi sve lagano usporili uz morriconeovsku Point of No Return i As The Dark Wave Swells, naslovnu temu njihova zasad posljednjeg studijskog albuma. Ples pod zvijezdama Svojom najpoznatijom skladbom Theme From Slaying Beauty na samoj polovici koncerta, bend je digao publiku na noge, a potom su svi i zaplesali pa i zapjevali uz izvedbu teme La Brutta. Uz skladnu ritam–sekciju basistice Lade Furlan Zaborac i Hrvoja Zaborca na bubnjevima, bend je nastavio u ritmu muzike za ples. Našla se tu i obrada Ramonesa, sve do Chaotice, njihove svjetski slavne skladbe, koja je uvrštena u jednu od najpopularnijih TV serija svih vremena Breaking Bad. Uz zvukove surf rocka, twista i americane bend je za kraj koncerta na krovu Zagreba odabrao eteričnu Latiniu, no iskusni koncertni hodočasnici znaju da »nije gotovo dok nije gotovo«, pa se publika nije razilazila, jer još nije bio trenutak da se rastanemo od raspoloženih Bambi Molestersa. Nadahnuti pozivima publike, vratili su se i izveli Cecilia Ann uz koju se rasplesala i basistica Lada, spustivši se s pozornice za vrijeme izvedbe u publiku. Nošeni vjetrovima s Medvednice, Bambi Molesters su za savršen kraj fantastične večeri na mitskoj tvrđavi Medvedgrad odabrali jednako mitsku Malaguenu, poslavši nas ispunjene pozitivom u blagu ljetnu noć.

Bas-gitaristica sisačke četvorke je Lada Furlan Zaborac

Intervju s My Buddy Moose, grupom iz Rijeke

Da pjevamo na hrvatskom jeziku, bili bismo sasvim drukčiji bend Četvrti album riječkog četverca nazvan jednostavno IV pokazuje svu raskoš njihova autorskog i instrumentalističkog potencijala. O jednome od ponajboljih ovogodišnjih albuma, ali i o karijeri benda govori Luka Benčić, autor svih pjesama, pjevač i gitarist benda Razgovarao: Bojan Mušćet

IVA KRALJEVIĆ

y Buddy Moose ne prestaje dobivati pohvalne kritike za svoje albume, a isto tako ima i kor-

mnoge od njih danas drukčije sviramo, ali ono što je zabilježeno na albumu predstavlja bend u kontekstu vremena u kojem su te pjesme nastale. Vrlo smo zadovoljni rezultatom našeg četvrtog albuma i mislim da se tu nema što previše dodati ili oduzeti, a kad bismo ulazili u taj teritorij, samo bismo zapetljavali priču. Kasnili smo zbog usuglašavanja

Četveročlani bend iz Rijeke okupio se 2004. godine

pus vjernih fanova kojima se sviđa njihova vizija americane i srodnih žanrova. Među njima su i najistaknutiji pripadnici takve vrste glazbe: Chris Eckman, Howe Gelb i drugi, a novi album sasvim sigurno dokazuje zašto je tako. Četvrti album nedavno je objavljen, premda ste ga već neko vrijeme imali zgotovljenoga. Što je razlog zakašnjelom izlasku pred slušatelje i jeste li zadovoljni rezultatom? Što biste sada promijenili da možete?

Razlozi su tehničke, a ne artističke prirode, tako da, zapravo, ne bismo mijenjali ništa. Smatram da su albumi odraz onoga što bend jest u određenom trenutku i na taj način gledam na sva naša dosadašnja izdanja. Pjesme se mijenjaju u živim izvedbama i naravno da

tehničkih detalja o omotu ploče, dogovora s izdavačkom kućom i slično, ali nije to bilo ništa dramatično. Još uvijek je u dinamici koju imamo od našeg prvog albuma, dakle novo izdanje MBM– a svake tri do četiri godine. Mislim da to nije loš tempo za hrvatske okvire. Suradnja s Brownom Album vam je miksao Matthew Emerson Brown, koji je među ostalima radio i na miksevima Whitney Houston. Kako ste došli do njega i kako je tekao proces miksanja? Matthewa nam je preporučio Chris Eckman s kojim smo radili treći album. Bila je ideja da s njim radimo i četvrti, ali kako je imao popunjen raspored s projektima svoje izdavačke kuće, uputio

nas je na Matta s kojim je radio album Walkaboutsa. Stupili smo u kontakt s čovjekom i dogovorili suradnju. To je išlo tako da smo mu, kad bismo dovršili pjesmu, slali vrpce s kratkim smjernicama, a on je vraćao gotove mikseve, uz mogućnost revizija, odnosno prepravljanja. Čim smo čuli prvi miks, bili smo oduševljeni. Pokazalo se da je odlična stvar kad se bend ne petlja previše u sam miks, jer smo dobili drukčiju perspektivu, pjesme koje doživljava »svježe uho«, neopterećeno samim procesom njihova nastanka u studiju. Unio je dosta detalja onako kako se mi sigurno ne bismo odvažili, a tu prije svega mislim na tretman vokala i pratećih instrumenata koji nisu dio našeg live zvuka, odnosno klavijatura, koje ponegdje ulaze u prvi plan. Potrebe za revizijama, osim nekoliko sitnica, uopće nije bilo. Dobili smo široku, bogatu i profesionalno složenu zvučnu sliku kakvu bismo teško složili da su se svi članovi petljali u miks. Slično je bilo i kad smo radili s Eckmanom, tako da mi se taj način rada, kad netko »izvana« slaže vlastitu viziju albuma, jako svidio.

Rekao bih da je naša pozicija negdje izvan mainstreama, što je i očekivano. Mi smo klupski bend koji ima vjerne fanove, možemo nastupati u bilo kojem klubu pred nekoliko stotina ljudi, a možemo i na festivalima, gdje također dosta dobro prolazimo. Rekao bih da smo i kompatibilni s bendovima sličnog zvuka iz inozemstva, što se i dokazalo kad smo u više navrata nastupali s bendovima ili glazbenicima koje volimo, poput Howea Gelba, Chrisa Eckmana, Marka Olsona ili nedavno »M.« Warda. Nije da od glazbe bogzna što zarađujemo, ali bend nismo ni osnovali s tim ciljem. Naš prvi i jedini cilj uvijek je bio raditi glazbu kakva nam se sviđa, odnosno kakvu bismo i sami slušali kod kuće, i pod našim uvjetima, čega se i držimo. A sve iznad toga za nas je bonus.

Koji elementi ovaj album čine drukčijim od prethodnih, gdje ste pronašli najviše prostora da budete drukčiji?

Do tih suradnji došlo je na temelju osobnih poznanstava i uzajamnog poštovanja, nije da smo imali neki budžet i plaćali glazbenike da nam gostuju, i utoliko je slađe što su svirali i snimali s nama. Ne mogu konkretno odgovoriti koji bi to susvirači bili, ali ako ih bude, to će biti netko iz kruga naših prijatelja i dobrih poznanika, a taj krug uokvirujemo na našem glazbenom i životnom putovanju.

Radi se o određenim pomacima u zvuku, u načinu slaganja pjesama, progresiji harmonija, u proširivanju utjecaja i ugrađivanju elemenata tih utjecaja u same pjesme. Mislim da je to nešto što slušatelj neće primijetiti »na prvu« i bitno je da tako bude, jer čini mi se da i dalje imamo taj naš zvuk po kojem nas ljudi prepoznaju. Nastojimo stalno izlaziti iz nekakve comfort zone, u smislu sviranja, komponiranja, aranžiranja, a da pri tome zadržimo ono što My Buddy Moose čini time što jest. Dakle, rock bend koji se slobodno, kako i kada on to želi, kreće prostorima i americane i indie rocka i power popa i baroque popa i bilo kojeg drugog žanra, uzima elemente raznih žanrova i ugrađuje ih u svoje stvaralaštvo. Na sceni ste trinaest godina, skupili ste mnogo pohvala i publike i kritike, imate i međunarodnu naklonost, no to ne rezultira primjerenim komercijalnim uspjehom. Gdje prepoznajete poziciju svoje glazbe, odnosno pjesama i albuma?

Siguran sam da je svatko od inozemnih glazbenika utjecao na vas na svojstven način, no vjerojatno vaša lista želja nije zaključena. Koga biste voljeli vidjeti kao susvirača na nekom od sljedećih ostvarenja?

S »M.« Wardom ste svirali nakon samo nekoliko proba. Kakvo je to bilo iskustvo? Točnije, svirali smo s »M.« Wardom nakon jedne probe u tuđoj prostoriji u Šibeniku, ujutro na dan koncerta na festivalu Superuho u Primoštenu. Prvotna ideja bila je da odsviramo četiri–pet pjesama zajedno, a da on ostatak nastupa odradi solo, ali završilo je tako da smo odsvirali cijeli festivalski set od trinaest pjesama zajedno. Bilo je sjajno, čini mi se da smo si dosta dobro »kliknuli«, uživali smo i mi i on. Inače, »M.« Ward je glazbenik kojega izuzetno cijenimo, fanovi smo, tako da smo bili izuzetno sretni kad je bila dogovorena ta suradnja.

Na hrvatskom tržištu izvođači koji stvaraju na engleskom jeziku uglavnom se percipiraju kao neuspješna alternativa. Vi i Jonathan dokazujete da nije tako. U kojoj mjeri vam je to pomoglo, a gdje ste naišli na zapreke? Teško mi je reći koliko nam je to pomoglo, ali engleski smo odabrali za svoje izražavanje, ne iz nekih komercijalnih, nego iz artističkih i emocionalnih razloga. Odrastao sam na američkoj i engleskoj glazbi i glazbu koju i sam stvaram jednostavno u glavi čujem na engleskom, tako da je izbor jezika za nas bio prirodni proces. Vjerojatno nam je to odmoglo u smislu nekog radijskog airplaya, vrćenja spotova na TV–u i slično, ali to nam i nije toliko bitno. Da pjevamo na hrvatskom jeziku, bio bi to neki sasvim drukčiji bend, utjecalo bi i na skladanje i sve ostalo, a mi smo željeli biti baš My Buddy Moose. Oba benda koja sam spomenuo da pjevaju na engleskom kao da ne pripadaju riječkom rock–korpusu. Kako doživljavate svoju poziciju na riječkoj rock–sceni? Mislim da u Rijeci danas ima doista raznolikih bendova svih žanrova i ono što se nekad doživljavalo kao riječki zvuk, raspršilo se na sve strane, što je dobro. Nije dobro kad se neki grad ili regija »zakopa« u tipičan zvuk, jer onda nema rasta, nema nadogradnje, nego to vodi u nekakvo samozadovoljstvo. Svaki bend trebao bi pred sebe stalno stavljati izazove. Isto tako, nažalost, malo je danas bendova iz Rijeke koji aktivno sviraju, izdaju albume i nastupaju izvan matičnoga grada. Dalo bi ih se nabrojiti na prste. Vjerujem da smo i mi dio riječke rock–scene, bez obzira na to što nismo nadograđeni na nekakvu tradiciju Parafa i Termita. Ali nekakav riječki sentiment definitivno i kod nas postoji. Živimo u Rijeci, izlazimo u riječke kavane, naše pjesme nastaju u garaži koja je aktivna više od dvadeset godina, kroz koju su prošli mnogi riječki bendovi, snimali smo u riječkom studiju, s izvrsnim riječkim snimateljem Matejem Zecom. Sada je popularno govoriti o Rijeci kao luci različitosti i mislim da smo i mi, ako to nije samo floskula za Europsku prijestolnicu kulture, dio te različitosti. Biste li imali bolji medijski tretman i učestaliju prisutnost na radijskom postajama da svi članovi benda žive u Zagrebu? Tu ulazimo na teritorij spekulacije, tako da ne postoji empirijski odgovor na to pitanje. Možda bismo imali bolji tretman, a možda i ne bismo. Sigurno bismo više svirali u Zagrebu, ali sviramo i ovako relativno često. A što se zastupljenosti na radijskim postajama tiče, vjerujem da to nema toliko veze s teritorijalnom pripadnošću, koliko sa samom vizijom glazbenih urednika na radijima koja je, ako se radi o mainstream postajama, dosta ziheraška. Kako usklađujete glazbena zadovoljstva i druge poslovne obveze koje imate? Pati li donekle glazbena karijera zbog vaših primarnih poslovnih obveza? S obzirom na to da nitko od nas nema neki uobičajeni posao, što se kaže, od devet do pet, usklađujemo ih dosta uspješno posljednjih trinaest godina. Nije nam se još dogodilo da nam posao stane na put nekim glazbenim obavezama, ali siguran sam da bismo, da nemamo poslove, svirali više jer bismo jednostavno morali. Možda bi to značilo i ulazak u neku zonu kompromisa, što ne želimo, a možda bi i izašlo na dobro, ali trenutačno to ne možemo znati. Ponekad mi je žao što u ranim dvadesetima nisam, recimo, donio odluku da se bavim isključivo glazbom, ali ne razbijam glavu time. Imam posao koji volim i koji me ispunjava, doduše ne uvijek, ali većinu vremena sam zadovoljan.

Psihomodo pop fantastičnim nastupom otvorio novu sezonu Vintage Industrial Bara u Zagrebu

Eksplozivni akustični rock–koncert za pamćenje U vrućoj, opuštenoj atmosferi, Gobac i društvo osjećali su se kao doma, bez distance prema publici koja je vrlo brzo zbornim pjevanjem i pljeskanjem postala dodatni član benda Piše: Dario Draštata

ad je u pitanju jedna od najdugovječnijih rock–institucija na domaćoj sceni, što Psihomodo pop neupitno i jest, onda se prigoda da ih se vidi u intimnijoj klupskoj atmosferi nikako ne propušta. Ako uz to znamo da je za otvaranje sezone u jednom od najpopularnijih domaćih klubova, Vintage Industrial Baru, bend odlučio odsvirati svoj legendarni unpljugd set, onda je logično i očekivati da će prostor biti ispunjen do posljednjeg mjesta. Tako je i bilo. U vrućoj, opuštenoj atmosferi, Gobac i društvo osjećali su se kao doma, bez distance prema publici koja je vrlo brzo zbornim pjevanjem i pljeskanjem postala dodatni član benda. Tulum za rokere

Koncert su otvorili žestoko s Telegram Sam i Izvan zakona, prebacivši u još veću brzinu s Kad sam imao 16, da bi uz Nema nje, »klasik s prvog albuma«, kako ga je Gobac najavio, standardnu postavu benda pojačao četveročlani brass i četiri »Napalm djevice nove generacije« na pratećim vokalima. U trenu su se od blues rock benda pretvorili u soul orkestar u najboljoj tradiciji Blues Brothersa, potpalivši ionako usijanu atmosferu u Vintageu. Nikad ne skrivajući svoje uzore, Psihomodo pop je u nizu svojih pjesama uspješno predstavio nova čitanja velikih rock–klasika. Jedan od njih je svakako i Sunday Morning kultnih Velevet Underground ili u njihovoj verziji Rano jutro, koji su predstavili na prvom albumu Godina zmaja, koji će, usput budi rečeno, iduće godine navršiti okruglih trideset godina od izlaska. Između Rano jutro i eterične blues verzije Ponekad, u kojoj je Brada osvojio

publiku richardsovskom solo dionicom, odsvirana je Frida, u čijoj izvedbi smo se uvjerili da je Psihomodo jedan od rijetkih bendova koji ne zvuči ništa manje žestoko u akustičnom izdanju nego u električnom. Furiozni krešendo u springsteenovskom izdanju još jedne uspješnice — Ona odlazi — samo je potvrdio tu dijagnozu. Uz raritetnu live izvedbu pjesme Boby s albuma Debakl bend je nastavio nizati hitove uz neizbježnu Ja volim samo sebe, Osjećam se haj, Pinokio, Nebo, pa Bejbi, Ona ludo pati i Donna, najveći hit s posljednjeg albuma Ćiribu, ćiriba kojim su utvrdili svoju poziciju na vrhu domaće rock–scene.

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Airplay nije bitan

Ništa bez Ramonesa Dva uvijek efektna koncertna favorita označila su novi klimaks dvosatnog »kulturno–umjetničkog rock’n’roll programa«, kako je Gobac duhovito komentirao. Iste stvari začinjene bogatim brass linijama i džezerskom solo dionicom na trombonu, te flamenko rock komad Natrag u garažu iscijedili su još ono malo znoja što je ostalo u publici u vrućem Vintageu, a službeni dio zaključen je Ramonom i Sexy magazinom. No nije bilo vremena za predah. Na prvom bisu bend se vratio s Totalno sam lud i premijernom unpljugd izvedbom aktualnog singla Sve će biti u redu, da bi standardno zaključili koncert Letećim odredom. Dragoj publikici, kako joj Gobac često tepa, ni to nije bilo dosta, pa je bend dozvala natrag da na drugom bisu odsvira još jednu pjesmu, pa su nas počastili s Hej, djevojko, posvetom još jednim njihovim glazbenim herojima — legendarnim Ramonesima. Kao i uvijek, Psihomodo pop predvođen vještim ceremonijalmeštrom i frontmenom Davorom Gopcem, Bradom na gitari, uigranom ritam–sekcijom sa Šparkom na basu i Tigranom na

bubnjevima, te Kuzmom na klavijaturama i saksu, uz snažnu potporu brass sekcije i Napalm djevicama na pratećim vokalima, ni ovaj put nije razočarao. Bio je to nabrijani i eksplozivni akustični rock–koncert bez praznog hoda, u kojem su podjednako uživali i glazbenici na sceni i publika u Vintageu. Unpljugd je rado viđen i slušan live alter ego toga sjajnog benda, koji će uskoro biti predstavljen i na dvostrukom CD–u i pratećem DVD–u, sa snimkom triju rasprodanih koncerata održanih u prosincu 2015. u Kazalištu Gavella. Svi koji nisu stigli u Vintage na Unpljugd ili nisu bili dio trodnevnog spektakla u Gavelli, uz ovo izdanje moći će ponoviti gradivo, do sljedećeg susreta s Psihomodom, koji se, kako smo već rekli, nikad ne propušta.

Gobac i društvo u Vintageu

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Detour

Kandžija i Gole žene

L j e t o u M S U , 10 . l i p n j a — 1 5 . s r p n j a 2 0 17. , M u z e j s u v r e m e n e u m j e t n o s t i Z a g r e b

Koncerti na vrućem krovu Pankrti, Jonathan, Kandžija, Rambo Amadeus, Detour i Vatra bili su zvijezde ovogodišnje, četvrte sezone glazbenog programa Piše: Željkica Makanec

Tomislav Jagar

i visoke temperature ni produženi vikendi, ni Festival vatrometa nisu omeli obožavatelje odabranih bendova, kao ni izvođače, da uživaju u koncertima na jednoj od najzanimljivijih open air zagrebačkih pozornica

ankrti, Jonathan, Kandžija, Rambo Amadeus, Detour i Vatra bili su zvijezde ovogodišnje, četvrte sezone glazbenog programa Ljeto u MSU. Ni visoke temperature ni produženi vikendi, ni Festival vatrometa nisu omeli obožavatelje odabranih bendova, kao ni izvođače, da uživaju u koncertima na jednoj od najzanimljivijih open air zagrebačkih pozornica — na krovu Muzeja suvremene umjetnosti.

Uz koncerte, za posjetitelje je bio pripremljen i dodatni sadržaj, odnosno multimedijski program, što je i temelj koncepta Ljeto u MSU. Branko Kostelnik, urednik programa, autor koncepta Ljeto u MSU, producent i voditelj Odjela za programsko–izložbenu djelatnost MSU–a, kaže kako je riječ o konceptu »četiri u jedan«: film–izložba–performans i koncert: »Vidim da svi — od medija do kritike i publike — to vrlo dobro prihvaćaju. To je ujedno i poslanje MSU–a... Ta multimedijalnost i okretanje ljudima, široj publici. Držim da ćemo nakon četiri godine moći reći da je na 25 koncerata na krovu, koji, pazite, ima ograničeni kapacitet, bilo više od 20.000 ljudi.« Unatoč tome što je program zasad orijentiran na urbane hrvatske i regionalne izvođače, organizatori se ne boje se da će uskoro morati ponavljati već viđene glazbene goste: »Ne bojiim se jer ima puno dobrih novih izvođača koji zaslužuju svoju priliku. Naravno, cilj je dovesti i jakog stranog izvođača, ali je to naravno povezano sa sponzorima i njihovim sluhom za urbani program... Mislim da nije problem da netko i ponovo dođe ako nije dugo bio i ima novi, a dobar, jak album i ima što reći.« Što se financiranja programa tiče, Branko Kostelnik kaže da su ove godine prvi put dobili nešto malo novca od Grada Zagreba te da se nada da su opravdali povjerenje pa će potpora Grada rasti. Naravno, već su u pregovorima i za sljedeću godinu, a zasad nam je najavio da su završeni preliminarni pregovori s glazbenom divom Josipom Lisac. Očekuju da bi taj nastup mogao srušiti rekord u broju posjetitelja koji zasad drži slovenski Laibach. Ovogodišnju sezonu koncerata na krovu MSU–a počeli su pioniri punka na ovim prostorima, kultni slovenski rock– sastav Pankrti, čime su proslavili i svoj 40. rođendan. Iz regije se ove godine hrvatskim izvođačima na krovu MSU–a pridružio i Rambo Amadeus koji je bio vidno oduševljen ambijentom Muzeja. Riječki rock–sastav Jonathan publici je na krovu predstavio novi album To Love. Bila je to zagrebačka promocija svježeg materijala koja se savršeno

uklopila u prostor Muzeja. Naravno, u energičnom nastupu nisu izostali ni sad već dobro poznati singlovi zbog kojih ih je publika odavno zavoljela. Đuro, Crkva, Donji Miholjac, Nema labavo, Pištolj i HŽ samo su neki od hitova uz koje publika uvijek skače i pjeva s uvijek zabavnim Kandžijom i njegovim Golim ženama. Tako je bilo i 24. lipnja na krovu MSU–a. Nažalost, Kandžiju i Gole žene zapao je datum kad su mnogi pobjegli s vrućeg zagrebačkog asfalta put mora. Ali pravih obožavatelja nije manjkalo, baš kao ni dobrog raspoloženja kod Kandžije i njegova benda: Noć punog mjeseca

Pankrti su uz koncert priredili i izložbu o 40 godina svojeg pankerskog benda

»Toliko je bilo vruće da smo se svi topili, ali doslovno. Mislim da sam tu i tamo buncao od vrućine, ali nadam se da su ljudi vidjeli da dajemo sve od sebe, kao uvijek, i da smo cjelina, pravi bend, svi

zajedno Hamdija i Gole žene, nikakav prateći bend i slično, i to zajedno u svemu — zato i zvučimo tako. Hvala svima što su bili i što nas podržavaju uvijek. Vrućine su stvarno bile junačke, prava sauna, spa i wellness. Osobno, obožavam razuvjeriti ljude kad imaju predrasude pa se nadam da nismo oskvrnuli MSU i da smo napokon i mi dio visoke kulture«, istaknuo je Kandžija. Bilo je vruće i u noći punog mjeseca, 9. srpnja, kad je nastupio sjajni Detour. Nakon također junački održane tonske probe na više od 30 stupnjeva, bili su spremni za koncert koji je počeo pjesmom U bojama. Nastup je bio drukčiji po tome što je bend dao priliku fanovima da preko Facebooka sukreiraju njihovu set–listu te predlože želje. Uz to, na pozornici su im se priključili i puhači. Izvodeći pjesmu Daleko, bend je pozdravio bivšu pjevačicu benda Maju Posavec, koja inače za tu pjesmu potpisuje glazbu i tekst, a te je večeri uživala u koncertu u prvim redovima publike. Budući da su najavili osvježen i drukčiji repertoar, u bis su, na oduševljenje publike, uključili legendarnu pjesmu Potraži me u predgrađu (glazba: Zdenko Runjić, stihovi: Drago Britvić, izvođač: Lado Leskovar). Bend je inače taj klasik prvotno izveo u sklopu humanitarne večeri na HRT–a gdje su se izvodile Runjićeve pjesme, a budući da im

Vatra

Riječki rock-sastav Jonathan: Zoran Badurina

je sjajno »legla«, izveli su je te subotnje noći u aranžmanu Nenada Borgudana. Koncert su priveli kraju i s publikom se oprostili također uz: Biram, Putujem i Tvoje lice me promijenilo. Zatvaranje ovogodišnje sezone pripalo je grupi Vatra. Koncert su zamislili kao druženje s fanovima prije odlaska na more pa se se dobro raspoloženi pje-

vač trudio maksimalno opustiti publiku i nije se štedio u komunikaciji. Koncert su započeli pjesmom Mišolovka, a ubrzo su uslijedile pjesme Gorim, Sunce i Tremolo... Bend je podsjetio okupljene da Vatra slavi već 18. rođendan pa ni ne čudi što su odlučili svirati kompletan presijek karijere — od 1999. i prvog singla Vrati se pa sve do nove pjesme Sekvoje kojom najavljuju 10. album.

F e s t i v a l A j c h a ! O d 1 8 . d o 2 0 . k o l o v o z a 2 0 17. u S p l i t u

Iako je otiša ća, i dalje je No. 1! BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Dino Dvornik napokon je dobio svoj festival Aj cha! u sklopu kojega je Split plesao i pjevao dva dana uoči njegova nesuđenog 53. rođendana! Piše: Karmen Širović

plitski kralj funka Dino Dvornik napokon je dobio festival u svojem rodnom gradu, koji je slavio prerano preminulog glazbenika od 18. do 20. kolovoza 2017. upravo onako kako bi i sam Dino poželio: uz mnoštvo starih prijatelja glazbenika, mladih glazbenih nada, uz dugogodišnje i nove fanove udružene u dobroj

Dinu uz glazbu i ples i sljedećih godina, a ponajviše hvala njegovoj Danijeli koja je glavni organizator festivala koji sada napokon ima glavu i rep. Zašto Aj cha!? »Splitska poštapalica AJ CHA upotrebljava se u slengu za mnoge stvari, kao kod čuđenja ili nekog odobravanja. Dino je svojevremeno izbacio jednu elektroničku pjesmu nazvanu Aj cha pa nam se činilo zgodno kao ime, jer je pamtljivo, kratko, duhovito, pove-

goslavije. Naravno, ni jedan događaj vezan uz Dina ne može proći ako se kći i ja ne usuglasimo. Bilo je sasvim prirodno da se mi aktiviramo oko takvog događaja. Imamo sreću što smo dugi niz godina surađivali s marketinškom firmom Apostrof iz Splita pa se nekako izrodila ideja o festivalu u Splitu posvećenom Dinu. Našli smo zajednički jezik i krenuli u organizaciju. Motivirani smo isključivo emocijama prema Dinu, njegovoj glazbi i energiji. Hrvati, naročito Splićani, imaju patološki problem kad je u pitanju uspješnost i potpora živućih umjetnika. Zašto se Dinova renesansa događa tek sad, nakon njegove smrti? Nije li on svojim radom već i prije zaslužio naziv splitskog glazbenog diva? Split je takav grad, vole te, mrze te, gaze te i podižu te. Tu ne postoje zvijezde. Ne obaziremo se na to, nama je važno da festival zaživi i to će biti najveći podsjetnik na Dina i njegovu glazbu. Dina nisu zanimale ulice po njegovom imenu, ni kipovi... njega je zanimala glazba, ritam i dobra zajebancija«, komentirala nam je Danijela. Koga smo slušali

Splitska dica: Gibonni i Neno Belan

mjuzi i beatu s neizostavnim dobrim bazama! Iako smo od njegove prerane smrti 2008. sudjelovali na nekoliko koncerata i festivala koji su organizirani u njegovu čast u Splitu, čini se da je u organizaciji njegove supruge Danijele i kćeri Elle napokon formiran koncept upakiran u zanimljiv splitski naziv Aj cha! Dok je autorica ovog teksta suze ronila i živce gubila u pakleno vrućem Zagrebu zbog prijemnog ispita na Muzičkoj akademiji, ljubomorno gledajući reportaže s uzavrelog partyja i čitajući desetke poruka svojih prijatelja kako propušta odlične koncerte, ostatak Splita je tog užarenog srpnja 2009. pjevao i plesao na Bačvicama Dini u čast. Hvala svima koji su omogućili da i mi koji nismo tada mogli biti tamo slavimo

zano sa Splitom, s Dinom i s glazbom. Vodili smo se idejom da bude pamtljivo i za turiste. Kad dajete ime festivalu, morate voditi brigu o mnogim segmentima koji su bitni i za sam marketing festivala te gledati u budućnost jer ime mnogo toga određuje«, objasnila nam je glavna organizatorica Festivala Danijela Dvornik. Dinina supruga pokrenula je festival da ne bismo zaboravili našeg kralja funka. Nameće se pitanje: da nije bilo nje, bi li publika imala priliku nešto slično doživjeti, što smo i upitali Danijelu: »Ma, nema tu pravila, Dino je jedinstvena glazbena pojava u Hrvatskoj, ali i u regiji jer ne smijemo zaboraviti da je nekad vladao top–listama cijele bivše Ju-

»Ove godine birali smo naše izvođače: Jinxe, Sonkillerse… tu su i ‘splitska dica’: Ban, Belan, Gibboni, bend Tribute to Dino Dvornik, također jedan fantastični bend iz Beograda koji pjeva i svira obrade Jamesa Browna, kao i odličan bend DemeNtronomes, mnogi DJ–evi. Vodili smo se s tim da izvođači imaju sličan glazbeni izričaj koji volimo, a ‘Splitska dica’ su bila priča koje je djelovala devedesetih, kad su Ban i Daleka obala, Belan i Đavoli i Dino (pridruženi član je bio Gibboni) nastupali po velikim dvoranama pod tim imenom«, objasnila je Danijela izbor izvođača prvog festivala Aj cha! koji se premještao po splitskim lokacijama, a središnji dio prve večeri bio je koncert benda Songkillers u Ljetnom kinu Bačvice, koje je bilo popunjeno do posljednjeg mjesta, mahom domaćim ljudima, ali bilo je i nešto turista. Iako je rječ o festivalu posvećenom Dini Dvorniku, fokus je bio na glazbi, dobroj i kvalitetnoj, te su izvođači primarno izvodili svoje pjesme s pokojim Dininim hitom. Drugog dana festivala svi posjetitelji

imali su priliku uživati u sjajnoj atmosferi energičnih pop/funk zvukova Jinxa na Evo TV kinopozornici smještenoj na prostoru opet prepunog Ljetnog kina Bačvice, pojačanih Tabu keeper of the groove te DemeNtronomesa na splitskoj Rivi. Vrhunac trodnevnoga festivala bio je u nedjelju, 20. kolovoza, na Dinin rođendan, u sklopu koncerta »Splitska dica« — Neno Belan & Fiumens, Marian Ban & Diktatori, Official tribute band Dino Dvornik feat. Nikola Marijanović te gost iznenađenja — Gibboni. Nažalost, na velikom finalu na starom Hajdukovu igralištu nije bilo mnogo publike. Unatoč dobrom line upu, visoka cijena ulaznice (120 kn) vjerojatno je presudila u (ne)dolasku brojnih Dininih fanova. Ipak, oni koji su došli, imali su priliku uživati u lijepoj glazbeno zaokruženoj večeri u kojoj se najviše istaknuo Marijan Ban. Svojim tipičnim poetskim govorom prisjetio se svojega kolege i prijatelja. Otpjevao je hitove Daleke obale, ali i svoje, pa i nekoliko Dininih pjesama. Danijelinu najdražu pjesmu, Ljubav se zove imenom tvojim, za koju je emotivno snažno vezana, posljednje večeri nismo čuli na repertoaru, ali smo zato plesali i pjevali uz Afriku, Ella E, Ja bi preživio… Dinina ostavština Iako Dine Dvornika nema gotovo jedno desetljeće, njegova glazba i pjesme i dalje se osjećaju i čuju na svakom koraku. Ovoga ljeta u sklopu Splitskog festivala mogli smo čuti još neobjavljenu Dininu pjesmu Pape moj u izvedbi Lovre Lučina, kojega je stručni ocjenjivački sud nagradio Srebrnim valom, a novinari su pjesmu posvećenu papi Borisu Dvorniku proglasili najboljom pjesmom festivala. Što će biti s festivalom Aj cha! u budućnosti i možemo li se nadati nekakvoj tradiciji, odgovorila nam je Danijela Dvornik: »Festival je zamišljen da bude internacionalni, da budu zastupljeni i strani izvođači, izvođači iz regije, ali i naši aktualni bendovi. Želimo promovirati odličnu klupsku i plesnu glazbu, dati mladim ljudima prostora za prezentaciju te dovesti svake godine barem jednog stranog poznatijeg izvođača.« Zato nikako ne želimo da Aj cha! ode ća sa splitske scene!

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

noštvo starih prijatelja glazbenika, mlade glazbene nade, dugogodišnji i novi fanovi udruženi u dobroj mjuzi i beatu s neizostavnim dobrim bazama

Na Dinin rođendan, 20. kolovoza, na starom Hajdukovu igralištu

Jinxi 19. kolovoza; Ljetno kino Bačvice

Svi za Dinu: I Songkillersi na pozornici Ljetnog kina Bačvice, 19. kolovoza

Recenzija zbirke pjesama Pere Gotovca s glazbeničkim mikroportretima

Oproštaj u velikom stilu Tko bi znao da će se naš Pero oprostiti od ovoga svijeta baš knjigom čiju promociju nažalost nije dočekao Piše: Jagoda Martinčević

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

A ptičice, drage, mile, već su nova gnijezda svile. Stiže tako konac priče MODERATO CANTABILE

ko bi znao da će se naš Pero oprostiti baš tim riječima! On je očito znao, uputivši ih mladima na kraju netom objavljene knjige Mikroportreti — Moderato cantabile, čiju promociju nažalost nije dočekao. Pero Gotovac — glazbenik, Pero Gotovac — pjesnik, Pero Gotovac — čovjek s tisuću darova raznolikog i boPero Gotovac gatog umjetničMikroportreti kog razboja.

— Moderato cantabile

Dirljiv spomenar

Cantus d.o.o.

Na drugom ćemo se mjestu oprostiti, a na ovom tek kroki njegovih krokija sabranih u uspomene i zabilješke o kolegama i učiteljima. Sjajan i dirljiv spomenar o cijeloj plejadi onih s kojima je Pero niz godina surađivao pa odlučio ukoričiti ih u 71 plus 1 kroki na sebi svojstven prisan, ponekad ironičan, no uvijek duhovit način. Glazba se pretočila u riječ i ostavila nam Perin ljudski testament, upravo onako kako smo ga bili navikli slušati u tisući prigoda. Izravan, »jezičav«, polemičan, topao, Pero Gotovac opisao je i oslikao svoju generaciju stihom i pokojim duhovitim crtežom i ostavio nam mikroatlas hrvatske glazbe isprepleten mnogim starijim, ali i mlađim imenima od vlastita naraštaja, iz kojega možemo iščitati okruženje u kojemu je odrastao i postao ono što jest, ono što je bio u hrvatskoj glazbi — PERO GOTOVAC.

O sebi je zapisao »kako svoju znatiželju rasipa u raznim smjerovima«, pa ipak ih je u knjizi stihova sistema-

tizirao po abecedi i dobro promiješao brojna poznata imena, ali i poneko danas gotovo zaboravljeno, prisjetivši nas na povijest glazbenoga vremena čiji je i sam bio važan sudionik. Alan, Alfi, Alfons…, Chudoba, Čiči, Dragec…, Đelo, Fiko, Heg…, Karlo, Miha, Nikica, Silvije, Siniša… i tako redom sve do učitelja Cipre, Lhotke, Zlatića… i završne kode koja zatvara krug zdravicom u slavu svih spomenutih i nespomenutih, u slavu glazbe, i napokon »ptičica« koje su tek ispale iz gnijezda i upale u ono glazbeno. Rijetka zvjerka Zaista je nevjerojatan splet okolnosti u kojima nas je Pero napustio, ostavivši nam svoj glazbeni spomenar. Takva se podudarnost rijetko događa, no i naš je Pero bio rijetka zvjerka, poseban kao ličnost, poseban kao svestrani glazbenik. I stoga njegove Mikroportrete valja čitati sa sjetom, ali i s radošću, pomiješanim osjećajima prema čovjeku koji nas je obdario i počastio svojom prisutnošću u našim životima. Perine Mikroportrete objavili su Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus d.o.o. u nakladi od 300 primjeraka. Uvjerena sam da će trebati dotisak jer knjigu treba pročitati baš svaki naš član. A i šire čitateljstvo. Nemali je prinos urednice i autorice predgovora, muzikologinje Erike Krpan, koja ističe: »Gotovčeva prva cjelovita i tematski obrađena zbirka stihova Moderato cantabile neka (je) vrsta kompendija skladateljevih spoznaja s jedne strane o glazbenosti riječi, a s druge iskustva o vlastitom vremenu i ljudima s kojima je to vrijeme dijelio… Jedan drugi Gotovac, pjesnik Vlado Gotovac, kazao bi da su pjesnici svijetu potrebni da bi trajao i da su najveće stvari rođene iz pjesme. Stvaralaštvo Pere Gotovca svjedoči da je to istina.« Perina cjeloživotna notna pjesma na kraju se pretvorila u pjesmu riječi. Čitamo moto pri kraju knjige posvećen pjesniku Zvonimiru Golobu: Ostala mi ruka što već stisak gubi, da ponudi srce što fer igru ljubi… No sve više sumnjam u mogućnost želje… Zaludu je nada — sve već vrijeme melje!

P r v i d i o t r i l o g i j e S i n i š e Š k a r i c e : Tv o r n i c a g l a z b e (Priče iz Dubrave)

Nezaobilazna literatura za svakog glazbenika i ljubitelja glazbe Nakon Bolje prošlosti Pere Lukovića, Tvornica glazbe je najobuhvatnija knjiga koja obrađuje najširi diskografski spektar, što uključuje zanimljive detalje iz djelovanja različitih izvođača Jugotona u pedesetima i šezdesetima, kao i priče o pjesmama koje su postale dijelovima kolektivne memorije Piše: Bojan Mušćet

sklopu obilježavanja 70. godišnjice djelovanja, Croatia Records odlučio se na izdavanje prvog dijela književne trilogije Tvornica glazbe (Priče iz Dubrave) Siniše Škarice. Posrijedi je izvrstan izdavački potez s obzirom na to da su kameni međaši najvećeg dijela povijesti kompanije — onoga pod nazivom Jugoton od 1947. do 1991. već detaljno opisani u bogatom katalogu izložbe Jugoton — istočno od raja Sanje Bacharach Krištofić i Marija Krištofića, pa bi eventualna prigodna monografija s, na primjer, popisom svih zaposlenih (kao što je bila 25 godina Jugotona objavljena početkom sedamdesetih) bila tek svečarski spomenar, a ne pravi odraz važnosti impresivnog kataloga koji tvrtka posjeduje. Knjiga kao priručnik

S druge strane, dati Siniši Škarici da napiše takvu knjigu, čini se, bilo je jedino logično rješenje. Ne samo zato što je za svojega diskografskog urednikovanja jedini završio u pjesmi (Osamdesete, Daleka obala), nego i zbog toga što kao autor mnogobrojnih bilješki na izdanjima Jugotona/Croatia Recordsa superiorno može predočiti svaku priču koja se krije iza objavljivanja određenog izdanja. Uostalom, iza sebe već ima ukoričena iskustva (knjiga Kad je rock bio mlad), a i pisao je za negdašnji Pop express i Studio te uređivao stranice s tematikom popularne glazbe u Tini i u časopisu koji upravo

držite u rukama. U uvodu Tvornice glazbe kaže: »Čitati o glazbi zamalo je kao slušati je, a — Bože mi prosti — nerijetko i bolje.« Dakako, s takvim stavom će se rijetko koji glazbenik složiti, ali fanovi znaju o čemu on govori. Glazba je vrelo raznovrsnih podataka i čudesnih priča koje daju dodatnu vrijednost samome slušanju. U intervjuu za Globus, Siniša Škarica smatra da je CD donio jednu novinu: zbog njegova manjeg formata počele su se tiskati knjižice i knjige koje su ga pratile te je tako pisana riječ došla u prvi plan. Doduše, u pedesetima i šezdesetima na albumima su redovito bile i bilješke, no poslije se takva praksa napustila, a od albuma Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band Beatlesa mjesto bilješki zauzimaju tekstovi pjesama. Siniša Škarica je, kako ističe u knjizi, mnogo toga o glazbi naučio čitajući, prije svega britanske tjednike poput New Musical Expressa i Melody Makera ili domaće mjesečnike kao što je bio Džuboks. Bilješka je očito ključna riječ ovog izdanja, a pojavljuje se i u podnaslovu knjige: Bilješke za biografiju ili Various Artists / Knjiga prva: 1947. — 1969. Nehajno isticanje bilješki u prvi plan znači, kako autor to i sam u uvodu kaže, da to nije konačna biografija Jugotona/Croatia Recordsa, kao ni enciklopedija ili opsežan leksikon. Knjigu naziva priručnikom za neku buduću temeljitu i sustavnu biografiju Croatia Recordsa i njegova odjela popularne glazbe. Takvo što mogla bi realizirati samo skupina ljudi jer, kako kaže Škarica, »teško da to može obaviti jedan čovjek, ma kakva znanja imao, ma koliko temeljit bio i na

Teško, ali ne i nemoguće. Jer on je upravo to — osoba koja ima enciklopedijsko znanje o popularnoj glazbi, temeljit je tako da svaku novu kompilaciju koju uredi obogati nekom novom i nepoznatom činjenicom o izvođaču, a strasti ima toliko da, premda je već neko vrijeme u mirovini, razara na diskografskoj pučini kao Rolling Stonesi na pozornici. Drugim riječima, premda Tvornica glazbe nije koncipirana kao monografija, biografija, leksikon ili enciklopedija, sve to vrlo jednostavno može postati, samo da se presloži sadržaj. Sam Škarica kaže da je sadržaj knjige jedan od mogućih presjeka naše glazbene scene. Sadržaj bi mogao biti potpuniji samo zbog činjenice da, eto, nisu baš svi snimali za Tvornicu glazbe. No teško se sjetiti izvođača koji nije objavio barem jedan singl za Jugoton ili Croatia Records. Dakle, sadržaj je tu, jedan dan možda se može poraditi na njegovoj sistematizaciji i onda će se od toga Best Ofa napraviti Greatest Hits. Drugim riječima, bez obzira na sve ograde, Siniša Škarica napisao je epohalno djelo hrvatskih glazbenih anala, a nogometnim rječnikom rečeno — još sudac nije označio kraj prvog poluvremena — dvije knjige još slijede. Samokritičko promišljanje Siniše Škarice jest u tome što će on svoj rad vidjeti kao svojevrsnu inačicu ukoričenih kolumni. »Na koncu, učinio sam ono na što se često odlučuju kolumnisti kad svoje tjedne ili mjesečne novinarske uratke pokušavaju sačuvati u formatu knjige«, piše, »svjestan njihove neujednačene kvalitete.« No Tvornica glazbe daleko je od skupa bilješki napisanih za različita izdanja. Premda je Škarica napisao glavninu bilješki za kompilacijska izdanja, ipak nije sve. Tako se u knjizi pojavljuju i njegovi novi, dopunjujući tekstovi o pojedinim izvođačima ili još neobjavljenim izdanjima. Knjigu je podijelio na šest dijelova: glavni su Pedesete — doba kada su nam se ploče vrtjele brže, a vrijeme teklo sporije, Šezdesete — muzika na 45 okretaja i Doba festivala (1953. — 1969.). Tu je i svojevrsni digest njegove knjige Kad je rock bio mlad, potom osvrt na inicijalno doba poslijeratne popularne glazbe, kao i dio Šezdesete: reci, zbogom! posvećen ranoj fazi Miše Kovača, Slavku Peroviću, Alfonsu Vučeru i nedavno preminulome Peri Gotovcu. Diskografija piše priče Dobar dio zapisa zabilježen je već na raznim edicijama Croatia Recordsa (Kronologija, Zlatna kolekcija, The Ultimate Collection ili Gold Collection). No ono što povezuje te raznorodne edicije

Dok se Luković zadržava na dionicima, Škarica ide korak dalje, pa kombinira detalje karijere pojedinog izvođača te pjesme i singlove (u razdoblju koje opisuje u knjizi, singlovi i EP–ji bili su dominantan format, albumi su se uglavnom izdavali na 10–inčnom formatu i bili su rezervirani za kompilacije). Tako se, zapravo, može doznati i sve o kolekcijama koje je Croatia Records objavio, a uz Škaričine vješto sročene riječi, možda je to prigoda i da pojedini čitatelj kupi koju kompilaciju. Literatura za srednjoškolce No pitanje je hoće li to biti izgledni scenarij, kao što je pitanje dugovječnosti ovog naslova na tržištu. Naime, držim da današnja instantna percepcija glazbe jednostavno ne nudi razvoj platforme s pomoću koje bi tržište trebalo takvu knjigu. Prvi dio trilogije zacijelo će zanimati ponajvećma čitatelje/slušatelje/glazbenike starije od četrdeset godina, one koji su u djetinjstvu ili u mladosti

slušali pjesme o kojima se piše. Stoga smatram da bi ova knjiga u drukčijem formatu svakako trebala biti dio literature glazbenog odgoja u srednjim školama, a Ministarstvo kulture trebalo bi otkupiti određen dio naklade kako bi knjiga dospjela i do knjižnica. Kao što se vidi na prije navedenim naslovima, uglavnom su pojedinci objavljivali djela takvog formata, što znači da se u glazbenim institucijama nije stvarala potreba da se zabilježi glazbena povijest. U redu, Unison nešto radi na mrežnim stranicama, ali u Hrvatskoj dosad nije bilo izdanja takvog formata i sva je sreća da se Siniša Škarica uz pomoć Croatia Recordsa toga prihvatio. Stoga je u pravu Željko Ivanjek koji se u Jutarnjem listu pita: »Da to nije napravio Siniša Škarica, tko bi drugi?« Sjetimo se podetikete Croatia Recordsa Perfekt Music koju je upravo Škarica pokrenuo i razvojno održavao, a posrijedi su bila reizdanja ključnih albuma iz riznice Jugotona, kao i kompilacije, npr. senzacionalni box– set Zvuk osamdesetih.

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Presjek glazbene scene

je razvedeni, bogati stilski književni pristup koji odaje rasnog autora. Knjiga se čita u jednom dahu, a novi protagonisti koje uvodi na svakih nekoliko stranica kao da su likovi iz nekog romana. U ovom slučaju diskografija piše priče, a Siniša Škarica idealan je medij za njihov transfer. Hrvatska glazbena bibliografija razmjerno je siromašna. Pojavljuju se povremeno neka izdanja, no posvećena su samo jednom izvođaču. Kad govorimo o faktografskom pristupu, tek je nekoliko knjiga koje su navedene i kao izvori u samoj knjizi: Antologija srpske popularne pesme — vreme šlagera, YU 100, najbolji albumi jugoslovenske rok i pop muzike Duška Antonića i Davida Štrpca, Red River Rock Velida Đekića, Kako smo propevali — Jugoslavija i njena muzika Ivana Ivačkovića, Yu Rock enciklopedija Petra Janjatovića, Prvi bosanskohercegovački pop–rock leksikon Amira Misrilića, Mala enciklopedija hrvatskog rocka (uredili: Siniša Radaković i Koraljko Pasarić), Fatalni ringišpil, hronika beogradskog rokenrola 1959.–1979. Aleksandra Žikića i najobuhvatnija: Bolja prošlost Pere Lukovića. Posrijedi je opširna knjiga koja je predstavila životne priče najvažnijih autora i izvođača bivše Jugoslavije, a objavljena je 1989. godine. Zapravo, do pojave Tvornice glazbe, Bolja prošlost bila je osnovni izvor informacija o popularnoj glazbi na području bivše Jugoslavije. Knjiga je napisana na drukčiji način; riječ je o nadgradnji razgovorâ koje je Luković vodio s istaknutim glazbenicima. Zapravo, gotovo trideset godina nismo mogli pročitati knjigu takvog formata, sve do pojave prvog dijela Tvornice glazbe. Obje knjige pristupaju povijesti popularne glazbe »krosžanrovski«, što znači da se ne zadržavaju samo na izvođačima zabavne glazbe ili samo na rokerima, nego duboko zarezuju tkivo popularne glazbe.

SANJA BACHRACH KRIŠTOFIĆ

kraju — ma koliko strasti imao!«

Knjiga ima više od 400 stranica, a uz nju se dobije kôd za download ne- Škaričina knjiga Tvornica glazbe je knjiga koja ne samo da objavljenog izdanja Pop pojašnjava repertoarni razvoj Jugotona, odnosno Croatia katalog (ili vodič za mlade Recordsa, nego i slavi diskografiju općenito diskofile 1950.–1969.) koji sadrži dosad neobjavljen odabir velikih Jugotonovih s raznih singlova koje je Arsen snimio uspješnica s početka moderne disko- između 1962. i 1964. godine, a sadrži i grafije. Posrijedi je 110 pjesama, pola evergreene Okus soli, Moderato cantaiz pedesetih, a pola iz šezdesetih godi- bile i Kuća pored mora. na. Odabir je nastao za ediciju sve do 1999. godine, a trebala je biti objavljena Priče iz Dubrave dokumentaristički je prikaz razvoja naše diskografije. Na prije dvadeset godina. jednom mjestu u knjizi autor kaže da Zanimljivo je da knjiga sadrži bilješke za je Nikica Kalogjera rekao kako se kod izdanja koja još nisu objavljena, a sigur- nas popularna glazba rodila na radino je kako bi ta izdanja svakako prido- ju, a prohodala na festivalima; Škarica nijela još boljoj revalorizaciji glazbenog nadodaje da je odrasla u diskografiji. nam naslijeđa. Konkretno, valja priče- Upravo je to razdoblje o kojem govori kati još jedan box–set iz edicije Kro- prvi dio trilogije. nologija, ovaj put sa snimkama Zvonka Špišića, Drage Diklića, Gabi Novak, Nakon pročitane knjige, nije teško sloIvice Šerfezija i Ane Štefok. Tu je i bi- žiti se sa Škaricom kako je čitati o glazlješka za neobjavljeno izdanje iz edicije bi zamalo kao i slušati je (dakako, najThe Best of Collection u izvedbi Rad- bolje je to raditi simultano). Tvornica glazbe je knjiga koja ne samo da pomile Karaklajić. jašnjava repertoarni razvoj Jugotona, odnosno Croatia Recordsa, nego i slaPosveta Arsenu vi diskografiju općenito. Upravo je zato Veliko poglavlje knjige posvećeno je ova knjiga ne samo kolekcija »bilješki kronologiji ranih radova Arsena Dedića za biografiju«, nego i obvezujuća literakoja je u pripremi i trebala bi biti objav- tura za svakoga glazbenika i zaljubljeniljena ove godine. Riječ je o pjesmama ka u glazbu na ovim meridijanima.

Ansambl Responsorium na posljednjem albumu okupio djela Tomasa Cecchina, Veronežanina koji je djelovao u Splitu i na Hvaru

Jazz sastav snimio glazbu koja se temelji na skladbama Petra Iljiča Čajkovskog

Glazba plemićkih salona priobalja

Drukčiji romantizam ansambla s više ljubavi

Prema izboru dr. sc. Ennija Stipčevića na istom su se mjestu našli madrigali, canzonette i instrumentalne sonate, kako se i u skladateljevo doba muziciralo u kombinaciji tih triju glazbenih vrsta

Sastav čine Melita Lovričević (koja pjeva stihove koje je sama napisala i povremeno svira liru), naš poznati jazz pijanist Petar Ćulibrk i slovenski bubnjar Enos Kugler, a kao gost na projektu pridružio se violinist Marko First, glazbenik sa stalnim namještenjem u LADU

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Piše: Đurđa Otržan

nsambl Responsorium, posvećen izvedbama ranobarokne glazbe, nastavlja s objavljivanjem izvedbi skladbi Veronežanina Tomasa Cecchina, pa su se na ovom nosaču zvuka našli madrigali, canzonette i osam instrumentalnih sonata. Načelo odabira pojašnjava dr. sc. Ennio Stipčević u popratnom stručnom tekstu. Ocrtava tadašnju salonsku praksu muziciranja u plemićkim salonima priobalja prema kojoj bi se lako mogle naći sve tri glazbene vrste u jednoj večeri. Producent izdanja je MaAnsambl rio Penzar, čime je zajamčena RESPONSORIUM dobra povijesna utemeljenost u Tomaso Cecchino: izvedbi glazbe te vrste.

Madrigali Et Canzonette A Tre Voci (1617.)

Ne znamo jesu li se Jelić i Cecchino poznavali, ali su djelovali u isto vrijeme. Jelić je otišao u Alzas gdje ga je zadesio Croatia Records Tridesetogodišnji rat, a skladatelj iz Verone najprije je došao u Split, a onda se preselio u grad Hvar, tada pod jakim venecijanskim utjecajem. Rekli bismo da smo jednoga izvezli, a drugoga uvezli, međutim, početkom 17. stoljeća pojam domovine više je značio mjesto gdje se moglo raditi i živjeti, negoli inzistiranje na podrijetlu. Vjera i kulturno okruženje stvarali su uvjete za umjetnike, a tih burnih desetljeća glazbenici su često mijenjali mjesta boravka u potrazi za poslom, pa je Cecchino vjerojatno odabrao Hvar iz oba razloga; bio je sličan Italiji po mentalitetu i životnim navikama, a u gradu je postojala potreba za glazbenikom. Tako je Cecchino postao učitelj pjevanja i orguljaš, vjerojatno sve pomalo, a imao i vremena za skladanje. Obojica su objavljivala djela u Italiji, točnije u Veneciji, pa je možda i moguće da su čuli jedan za drugoga. Svakako, ovaj nosač zvuka donosi cjelovit notni tekst Madrigala i canzonetta za tri glasa iz 1617. koji se čuva u Bologni i Osam instrumentalnih sonata iz krakovskog arhiva. Time se istraživanja Cecchinova djelovanja na Hvaru, nakon početnih i temeljitih prvih poteza Dragana Plamenca, pomiču do granica u kojima njegov opus dobiva cjelovitije obrise.

Za razliku od Jelića, koji je mučno i u oskudici stjecao znanja iz glazbe od Graza do Zaberna, Tomaso Cecchino da Verona do-

lazi u Dalmaciju, Split i Hvar s prethodno temeljito izučenim zanatom, što mu omogućava da odmah stekne naklonost splitskog nadbiskupa Markantuna de Dominisa, bez potrebe da se zaređuje kao Jelić ili na bilo koji način veže uz kler, osim po glazbenoj osnovi. Ta mu sloboda omogućava čvršću vezu s tadašnjim poslijerenesansnim građanstvom i ne traži od njega avangardna iznašašća na polju glazbenog jezika i oblika. Boravio je u Hvaru tri desetljeća, sve do smrti, očito zadovoljan tim položajem. Njegova glazba pokazuje prijelaz iz tada modernističkog, monteverdijevskog figurativnog stila u mirnije vode, jednostavniju monodiju i pristupačne, prihvatljive forme. To je bilo važno zato što je omogućavalo da se njegove skladbe izvode na kućnim muziciranjima, a znamo da su gospoda u Hvaru voljela muzicirati sve do u 20. stoljeće. Madrigali su naravno ispjevani, to jest prokomponirani sa stihovima na tada još uvijek popularne teme, varirajući tugu i radost na rimski, tj. antički način. Canzonette su bliže pučkoj tradiciji sa stihovima koji su nešto jednostavniji, a uglazba teče ravnomjerno sa slogovima. Sve to čini Cecchinovu glazbu ugodnu uhu, milozvučnu i pjevnu, s prepoznatljivom mediteranskom crtom u vokalizaciji. Instrumentalne su pak sonate možda i zanimljivije, ako ih se usporedi s njegovom vokalnom glazbom, jer su iako bez ambicija, ipak pokazatelj da je Cecchino mogao više toga dati da se nije morao prilagođavati izvedbenoj razini sredine u kojoj je djelovao. No za razliku od Jelića, u tim turbulentnim vremenima Cecchino je našao ugodno pastoralno okruženje za svoj rad i može se pretpostaviti da je mnoge svoje suvremenike učinio sretnijima pruživši im priliku za živu izvedbenu praksu. Pristup Ansambla Responsorium Cecchinovu notnom materijalu je ozbiljan i temeljit, s puno žara u izvedbi i s precizno odabranim instrumentarijem. Njihov je doprinos poznavanju naše baštine izuzetno dragocjen upravo zato što je ostvario onu često nedostajuću sponu između muzikologije i izvedbene prakse. No i to ne bi bilo dovoljno za rekonstrukciju ondašnjeg pogleda na svijet kad ne bi u to bio ugrađen i dašak smisla za renesansu, za jednostavnost, ukratko za duševni habitus čovjeka koji je tek izišao iz renesanse i polako uranja u masivnost baroka. Ta stilska crta stvara pravi estetski doživljaj, stoga ovo nije samo glazbena informacija filtrirana teorijskim činjenicama, već suživljeno predstavljanje osjećanja svijeta i života kakav je mogao biti u prvim desetljećima 17. stoljeća na hrvatskoj obali.

otvara prostor za grappellijevsko. Ritmički je to sjajan i duhovit prijelaz na Swan and Rowan Romance koji se ore Love Ensem- temelji na valceru iz Labuđeg jezeble na svojim nara, u aranžmanu u kojem citra vuče stupima i nosači- na new age. More Love to the Lonely ma zvuka obično Stars lijepa je i nježna balada u klatraži, kako vo- virskoj pratnji, a Tchaikovsky Teatime diteljica sastava temelji se na dva motiva iz ŠčelkunčiMelita Lovričević voli reći, »ravnotežu ka: Kineskom plesu i Trepaku. Obraizmeđu tradicije i inovacije«. Koliko u da je zadržala plesni karakter i dječtoj tradiciji ima elemenata klasične ju zaigranost, no već je Flower Lover glazbe, koliko etnonaslijeđa, a koliko opet balada (Valcer cvijeća), u maniri inovacije na tragu new age glazbe brodvejskih standarda, u što se uklaili pak improvizacije i jazza, vidljivo je pa i jedini »uljez« na albumu, skladba Some Day My Prinna primjeru njihova ce Will Come, koja albuma More Love se u ovoj obradi zove More Love to Tchaikovsky. SaMore Love to Prince Ensemble stav čine Melita Loon the Way. vričević (koja pjeva stihove koje je sama Posljednja skladnapisala i povremeba One who Loves no svira liru), naš poSunlight must Love Aquarius Records znati jazz pijanist PeLightning Too, koja tar Ćulibrk i slovenski se referira na Slabubnjar Enos Kugler, venski marš, izlet je a kao gost na prou vokalize. Započejektu pridružio se ta samo vokalima, violinist Marko First, tek poslije s nešto glazbenik sa stalmalo šuškalica, ta je nim namještenjem skladba vrlo neobiču LADU, kojem je na, gotovo mistična, tradicionalna foltako da postupno klorna glazba bliska, uključivanje instrua često nastupa s menata, posebno džezistima. klavira, djeluje gotovo kao olakšanje. Album se temelji na Skladba će se tada skladbama i motipočeti razvijati i u šivima slavnog ruskog skladatelja Petra Iljiča Čajkovskog, no rinu i visinu, melodijski i harmonijski, valja reći da je i sam Čajkovski volio sve izraženijeg ritma, čak swinga, sa »posuđivati« i »obrađivati« narodnu sve osjetnijim bubnjem, te violinom glazbu, što se za ovaj sastav čini kao koja se počne nadigravati s glasom naručeno. Album otvara skladba To u neumoljivom crescendu sve do vrOrient With More Love koja se teme- hunca ove vrlo neobične, kletzmerovlji na Arapskom plesu iz Ščelkunčika. ske, jazzy kakofonije. Ta sinkopiraUgodna, opuštena atmosfera je ono na melodija smirit će se u vokalima, što najviše vezuje taj (i ne samo taj) a potom opet u nekoliko dinamičkih aranžman, koji potpisuju Lovričević i uzleta i smiraja čut ćemo vrlo lijepu Ćulibrk, s originalom čije se melodije temu čistoga i punoga glasa u kojoj i ritmovi jedva razabiru, od dojmljivog će se i pjevačica i orkestar puno puta pijanističkog uvoda preko pjevanog udaljiti od nas, vratiti, ubrzati, usporiti teksta do izvrsnih violinističkih sola- i privesti skladbu (nakon gotovo punih ža. Lovers of the Night temelji se na dvanaest minuta) kraju. Piše: Saša Drach

More Love to Tchaikovsky

ništa manje poznatom Čajkovskijevu Nokturnu, Sugar Love Dust na Plesu šećerne vile, ali i Stingovoj skladbi Roxane koja potpuno prevladava i

Ovo je album koji će rado slušati možda ne oni koji slijepo vole Čajkovskog, ali svakako oni koji žele, za promjenu, čuti nešto sasvim drukčije.

R e i z d a n je v i n i l s ko g a l b u m a 199 0. s domoljubnim uspješnicama

Devetnaestogodišnjoj je klapi »došlo vrime za — udaju!« pa je objavila svadbene pjesme

Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...

Došlo vrime za novi album klape Dišpet

Piše: Dora Dunatov

iskografska kuća Croatia Records ove je godine vidjela priliku za reizdanje albuma s naslovom Lijepa naša domovino (urednik Petar Pečur). Riječ je o izdanju izvorno objavljenom 1990. godine na gramofonskoj ploči i kaseti, a ovom je prigodom prošireno i nekim novim domoljubnim uspješnicama koje su nastale u godinama koje su uslijedile, poput pjesme Moja domovina Zrinka Tutića u izvedbi Hrvatskog Band Aida iz 1992. godine (koja će se potkraj nosača zvuka ponoviti i u instrumentalnoj verziji), Razni autori i zatim godinu dana mlađa izvođači Bože, čuvaj Hrvatsku Đanija Maršana te Zemlja dide mog skladatelja Vinka Barčota u izvedbi Meri Cetinić ili Lijepa li si Marka PerkoCroatia Records vića Thompsona iz 1998. godine. Na nosaču zvuka se, uz pjesmu Oj ti vilo, vilo Velebita u izvedbi KUD–a Podgorac iz Gračana, nalazi još jedna »narodna«, to je pjesma Slavonci smo i Hrvati pravi u izvedbi Zlatnih dukata. Od starijih su naslova zadržane primjerice pjesme Hrvatski kraj te Dobro mi došel, prijatel koje je svojedobno pjevao Vice Vukov, zatim Zemljo moja te Domovini i ljubavi u izvedbi Krunoslava Cigoja, a tu je i pjesma Krasna zemljo Opatijskih suvenira.

Lijepa naša domovino

Nezaobilazna je naravno U boj, u boj Ivana pl. Zajca na stihove Huga Badalića u nezaboravnoj interpretaciji Vladimira Ruždjaka koja se izvodi i u dalekom Japanu, a posebnu vrijednost nosi vjerska pjesma Rajska djevo, kraljice Hrvata u izvedbi Vere Svobode čije je stihove napisao padre Petar Perica, jedna od žrtava pogubljenih na zloglasnom otoku Daksi. Hrvatska himna, naravno, otvara i zatvara taj nosač zvuka od dvadeset pjesama, no dok je prvi put slušamo u izvedbi Zbora OKUD–a Joža Vlahović, drugi put je u instrumentalnoj izvedbi orkestra istoga OKUD–a. Cijeli nosač zvuka prigodno je zaokružen poznatom povijesnom slikom Otona Ivekovića iz 1905. godine Dolazak Hrvata na more.

Piše: Dora Dunatov

red vama je peti samostalni nosač zvuka devetnaestogodišnje klape Dišpet kojoj je došlo vrime za — udaju.« Tom je simpatičnom igrom riječi ženska klapa Dišpet zapravo apostrofirala višeznačni moto svojega najnovijeg albuma u izdanju diskografske kuće Croatia Records s naslovom Došlo vrime. Drugim riječima, radi se o jednoj od najpoznatijih hrvatskih ženskih klapa opredijeljenoj za a cappella interpretaciju tradicijskih napjeva u klapskim obradama koja je s navršenih devetnaest godina, nakon višegodišnjeg mentorstva Jurice Boškovića, stasala u »pravu divojku«: na omiškom Festivalu dalmatinskih klapa osvajaju čak trinaest nagrada, dobitnice su sedam međunarodnih nagrada, od čega su tri natjecateljska Grand prixa, šest puta su nominirane za glazbenu nagradu Porin, a uz pet nosača zvuka odgovorne su i za jedinu zbirku nota u Hrvatskoj posvećenu ženskim klapama. No Dišpetože nisu samo vješte, spretne i radišne, nego i druželjubive i, iznad svega, osjetljive na vlastitu baštinu, svjesne njezine vrijednosti i spremne na njezino predstavljanje široj javnosti u svečanom klapskom ruhu 21. stoljeća. Kako bi postigla što kvalitetnije rezultate, klapa Dišpet od osnutka 1998. godine stvara prilično širok krug stručnih suradnika, redom klapskih znalaca, o čemu svjedoče njihova imena — Joško Ćaleta, Marko Rogošić i pokojni Dinko Fio. No vratimo se na uvodni citat i vrime za udaju. Novim nosačem zvuka Dišpetože su se fokusirale na tradicijske napjeve vezane uz svadbene običaje naroda ili, možda preciznije, emotivne trenutke rastanka mlade od obitelji. Tako u trinaest pjesama s albuma putujemo iz mjesta u mjesto, od Boke kotorske preko Konavala, Hodilja, Tisnog, šibenskog zaleđa sve do Ražanca, obilazeći pritom s lijeve strane Mljet, Lastovo i Šoltu, a s desne zapadnu, pa čak i istočnu Hercegovinu, s izletom u okolicu Pečuha i Podravine, prateći iskreno narodno stvaralaštvo s tipičnom primjesom humora koja olakšava i najtežu atmosferu. No posebno bogatstvo ovom nosaču zvuka daje zvučni pejzaž ostvaren prije svega znalačkim obradama primjerenim klapskom sastavu, zadržavajući glazbene obrasce tipične za svako mjesto, kojih u Hrvatskoj, na sreću, ima više nego dovoljno. Obrađivači su nerijetko pribjegavali poigravanju pratećim glasovima imitirajući tradicijske instrumente, primjese takozvanog »or-

canja« ili pak apostrofirajući neki karakteristični ritam određenog podneblja koji izvire već iz samog teksta pjesama. Ipak, osim vrhunskih obrada, kvaliteti albuma uvelike je pridonijela i interpretacija klape koja se ponosi sopranima čvrstog i izuzetno gipkog glasa spremnog na karakteristično tradicijsko ornamentiranje, na ovom albumu umjereno i primjereno upotrijebljeno, vodeći se pravilima određenog podneblja. Pretežito čista intonacija i precizna metrika ublažena je slobodom izvođenja koja proizlazi iz činjenice da su sve pjesme snimane »u jednom dahu« u crkvi sv. Ivana Nepomuka (Lučko) bez naknadnih prekrajanja u izvedbi. Slušajući izvedbe, do izražaja ne dolazi samo homogenost zvuka nego i posebnost svakog glasa jedanaesteročlanog vokalnog ansambla.

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Ovom je prilagodom izdanje prošireno i nekim novim domoljubnim uspješnicama koje su nastale u godinama koje su uslijedile, poput pjesme Moja domovina Zrinka Tutića u izvedbi Hrvatskog Band Aida iz 1992. godine

Jedna od najpoznatijih hrvatskih ženskih klapa opredijeljena za a cappella interpretaciju tradicijskih napjeva u klapskim obradama

Teško bi bilo izdvojiti najuspješnije interpretirane pjesme, posebice s obzirom na to da se na nosaču zvuka svatko tko ocjenjuje može u jednom trenutku pronaći »doma«, no kad bi trebalo istaknuti naslove koje samim članicama možda Klapa Dišpet najbolje odgovaraju, onda bi to bile pjesme Lijepa ti je od jabuke voćka s Mljeta, zatim Zbogon, oče iz Tisnog, Ako Croatia Records mene pamet ne udade (u kolo) iz šibenskog zaleđa i, naravno, bonus četrnaesta pjesma Gospo, ajde doma koja je put na ovaj nosač zvuka našla iz dišpeta, govoreći o udaji iz druge perspektive, ismijavajući loše bračne odnose.

Došlo vrime

Vrijedi pohvaliti ne samo suradnju s utjecajnim hrvatskim melografima — spomenutim Joškom Ćaletom, Krešimirom Magdićem, Živkom Ključe, Ivicom Kalebom, Markom Rogošićem, mladim Vedranom Bonačićem, Vickom Dragojevićem i, napokon, Jadranom Jeićem — nego i vrijedni melografski opis sadržaja, odnosno porijekla koje je ispisano uz svaku pjesmu, što u konačnici svakom vlasniku nosača zvuka omogućuje još intimniji odnos s glazbom koju sluša. Rijetka je to prilika i nemali trud i članica klape i obrađivača koji su, izašavši u susret mladim pjevačicama, na poseban način verificirali njihovu vrijednost. Službeno predstavljanje albuma Došlo vrime održano je ovoga ljeta na omiškom Festivalu te u listopadu u zagrebačkom Novinarskom domu.

Ponovni presjek i digitalna remasterizacija tek dvadeset odabranih domoljubnih pjesama, koje su hrabrile hrvatski narod, i to ne samo u jednom navratu, lijepa je gesta naše najvažnije diskografske kuće, ali i pokazatelj aktualnosti i svevremenosti tih pjesama kojima se govori prije svega o važnosti, a onda i o ljepoti vlastite kolijevke.

Prvi i drugi box–set s gotovo svim izvornim albumima Josipe Lisac

Kolekcija za sva vremena Dva box–seta iz serijala Original Album Collection donosi 12 njezinih albuma i donekle se razlikuje od Antologije od osam CD–ova objavljene prije 20 godina

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Piše: Bojan Mušćet

remda je Josipa Lisac posljednji studijski album Živim po svome objavila prije osam godina, podsjećanje na njezinu karijeru raznih reizdanjima svakako je hvalevrijedan koncept Croatia Recordsa. Stvaralaštvo Josipe Lisac od prvih singlova do danas pripada samom vrhu hrvatske popularne glazbe, a vremenski odmaci pokazuju kako neki njezini radovi možda i nisu bili percipirani na odgovarajući

osipa Lisac objavila je od 1973. deset studijskih albuma koje sve sadrži Originalna kolekcija albuma, osim zbirke božićnih pjesama Čestit Božić koja se, pak, nalazi na Antologiji

način u doba kad su inicijalno objelodanjeni. Remek–djelo, njezin nastupni album Dnevnik jedne ljubavi nekoliko puta je reizdan, čak dvaput na vinilu s etiketom Croatia Recordsa, no i ostali albumi zavređuju punu pozornost. Svi Josipini albumi Dva box–seta iz serijala Original Album Collection donose dvanaest njezinih albuma i donekle se razlikuju od Antologije od osam CD–ova objavljene prije dvadeset godina.

Josipa Lisac objavila je od 1973. deset studijskih albuma. Originalna kolekcija albuma sve ih je objedinila, osim albu-

ma božićnih pjesama Čestit Božić koji se, pak, nalazi na Antologiji. Kolekcija sadrži i album Live in Lap te dvije kompilacije: Balade i Najveći uspjesi, zbirku singlova inicijalno objavljenu 1974. godine. Ta je kompilacija objavljena i u sklopu Antologije, ali sa sedam pjesama više, pa se prigodno nazvala Najveći uspjesi ‘67/’93. Antologija sadrži još i CD sa snimkama iz rock–opere Gubec–beg. Dvije kolekcije podijeljene su kronološki. Prva obuhvaća pjesme od 1973. do 1982., a druga od 1983. do 2009. godine.

Kad je već krenula putem objavljivanja singlova s festivalskih nastupa na jednoj strani i albuma koji instantno postaju evergeeni, očekivalo se da će treći album biti realiziran na jedan ili drugi način. No Karlo Metikoš i Josipa Lisac sve su iznenadili: objavljen je album Josipa Lisac & B.P. Convention Big Band International na kojem su prepjevi izvrsno odabranih pjesama Beatlesa, Stevieja Wondera, Billa Withersa i drugih. Na albumi sudjeluju velikani svjetskog jazza: Ernie Wilkins, Clark Terry, Johnny Basso i drugi, a album je drugi diskografski dragulj u njezinoj kolekciji.

Zahvaljujući međunarodnim kontaktiI jedno i drugo izdanje pokazuju, zama, Josipa Lisac otisnula se u Amepravo, kako je Josipa riku i nakon tri godine Lisac minuciozno sniobjavila album Made Josipa Lisac mala skladbe, tako da in U.S.A. sa skladbaje gotovo svaki album ma američkih autora, Original rađen na drukčiji način, uključujući dva prepjeAlbum a konstante su njezin va Vana Morrissona izvanserijski glas te auCollection Vol. — Crazy Love i Moontorstvo i produkcija njedance. Kao Josephine 1i2 zina životnog suputniFox snimila je identičan ka Karla Metikoša. Croatia Records album i na engleskom jeziku, a aranžmane Dnevnik jedne ljubavi potpisuje Ira Newborn prvi je pravi koncepkoji je u osamdetualni album na ovim setima radio na soprostorima i sigurno undtrackovima mnoponajbolje ostvaregih filmskih hitova. nje Josipe Lisac koje snažno i emotivno djeluje i danas. Deset pjesama o ljubavi otkriva pun potencijal pjevačice koja je dotad naredala nisku hitova, no da je snimila samo Dnevnik jedne ljubavi, sigurno bi ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj popularnoj glazbi. Josipa Lisac ili Josephine Fox

Uspješnice sa singlova objavljene su na kompilaciji Najveći uspjesi, a osim Karla Metikoša potpisuju ih Arsen Dedić, Zdenko Runjić, Mario Bogliuni i drugi. Svih deset pjesama izvedeno je na raznim festivalima: Opatijskom, Splitskom i Zagrebačkom, kao i na natječajima za Eurosong.

Početak osamdesetih značio je potpuni povratak na scenu, i to prilično trijumfalno, s evergreenom Magla s hit–albuma Hir, hir, hir. Taj i sljedeći album Lisica realizirao je tercet koji stoji i iza Dnevnika jedne ljubavi — Karlo Metikoš, Ivica Krajač i Brane Lambert Živković. Drugi dio kolekcije počinje albumom Hoću samo tebe, objavljenom 1983.; sve tekstove potpisuje Alka Vuica, a aranžmanski rad prepušten je njezinu pratećem bendu Karamela. Na taj način skladbe su dobile na zvuku koji Josipa Lisac ima uživo, a stilski se sve naslonilo na američki adult oriented rock, odnosno na rock za ugodno starenje, kako

je to efektno preveo i prilagodio Dražen Vrdoljak. Pun pogodak Album Boginja iz 1987. posljednje je cjelovito studijsko ostvarenje na kojem je za života autorski participirao Karlo Metikoš, i to s hitom Danas sam luda te skladbom Možda sam se zaljubila. Glavni skladatelj je Krešimir Klemenčić koji potpisuje i produkciju, a u sviračkoj postavi su članovi skupina Srebrna krila, Neki to vole vruće, Ljubimci žena i drugih. S albuma su upamćeni i hitovi Dobre vibracije, Kraljica divljine te Gdje Dunav ljubi nebo. Ta skladba nalazi se i na kompilaciji Balade, objavljenoj iste godine, a najpoznatija skladba Ja bolujem Karla Metikoša snimljena za festival MESAM ‘87. jedina je nova pjesma. Izvrsni »mali« koncerti u zagrebačkom Lapu 12. i 13. svibnja 1991. otkrili su novo lice Josipe Lisac. Koliko se sjećam (bio sam na jednom od njih), bio je to vrhunski klupski nastup, s puno emocija i besprijekorne svirke. Josipa je bila neopterećena, izvodile su se obrade i originali, a sažeta verzija s deset pjesama objavljena je na izvrsnom live albumu Live in Lap koji je producirao Karlo Metikoš uoči prerane smrti. Trinaest godina nakon posljednjega studijskog albuma Josipa Lisac objavila je album Život sa skladbama Karla Metikoša na stihove Ivice Krajača i u produkciji Brane Živkovića. Zanimljivo je da album uključuje i dva remiksa koji potpisuje E–Base. Njezin posljednji album Živim po svome nastao je u produkciji Elvisa Stanića. Pokazuje još jednu vokalnu dimenziju Josipe Lisac, posve drukčiju od dosadašnjih. Donekle u jazz world maniri, dokazuje kako Josipa Lisac svaki materijal može uspješno prilagoditi boji, izražaju i intenzitetu svojega glasa. Gotovo sve nijanse Josipe Lisac uspješno se mogu apsolvirati na navedena dva box–seta, no sigurno je da bi i box–set samo s njezinim live albumima bio pun pogodak.

Dvanaesti album u 40 godina karijere Željka Bebeka donosi koloplet raznorodnih stilova

Antologija Parnog valjka s četiri CD–a objedinjuje njihove zlatne trenutke

Istodobno raspukli, a tako Album u povodu stameni glas u pjesmama 40 diskografskih Branimira Mihaljevića godina

Piše: Bojan Mušćet

nosi koloplet raznorodnih stilova kojima je Bebek krstario u tom razdoblju, od kafanskih napitnica i tamburaških veselica preko nježnoga, fino iznijansiranoga baladnog materijala do skladbe kakva bi se nesmetano mogla naći upravo u repertoaru Bijelog dugmeta iz razdoblja kad je Bebek bio vodeći vokal. Upravo to je ono što se od Željka Bebeka već dugo očekivalo i sad je pred slušateljima, i njegovim dugogodišnjim fanovima i onima koji cijene njegovo rokersko naslijeđe.

rije gotovo tri godine Željko Bebek rekapitulirao je svoju 40 godina dugu pjevačku karijeru box–setom Antologija koji je potvrdio da se njegov dobar glas daleko čuje, i to na četiri CD–a. Prvi je sadržavao snimke gdje je bio u ulozi pjevača Bijelog dugmeta, drugi i treći su njegove solo–uspješnice, a četvrti Pjesma Blues za tebe (ti imaš sve) je dokumentirao nije, doduše, na liniji raznorodne suinicijalnih bluzerskih Željko Bebek radnje, od Zane pjesama Bijelog do Halida Bešlića. dugmeta — Ove Ono nešto Izvrsni promotivni ću noći naći blunaše koncerti publiku su es i Blues za moju još jedanput uvjebivšu dragu, više je Croatia Records rili kako pred njima soul obojen duhačstoji izvanserijski kim linijom, no riječ pjevač kojem su goje o jednoj od podine samo pomogle najboljih pjesama iz da još bolje pilotira njegova repertoara i svojim istodobno svakako najboljoj na krhkim i snažnim ovom albumu. Istiglasom, odnosno če se i duet s Oliveistovremeno rasrom Dragojevićem u puklim, a tako stapjesmi Ako voliš ovu menim. ženu, a zanimljivo je da bi i pjesma LjuU međuvremenu bav ko iz pjesme saje Goran Bregović vršeno odgovarala napravio još jednu reminiscenciju na Bijelo dugme, uz Oliverovu repertoaru. vokalni doprinos Tife i Alena Islamo- Većinu pjesama napisao je Branimir vića. Unatoč trudu i invenciji, ipak je Mihaljević koji je i produkcijski uoblito bilo daleko od koncerata 1995., čio materijal koji je nastajao dvije gokad su u Zagrebu, Beogradu i Sara- dine. Očito, to je igra na sigurno, aljevu nastupali i Zoran Redžić, Vlado bum zahvaća sve koji vole stilove u Pravdić te pjevač koji je navedenom koje je Bebek uranjao, no najvažniji vokalnom duetu bio nesumnjiv uzor je pritom njegov bezvremenski glas — Željko Bebek. koji i u 72. godini djeluje iznimno Nakon svih onih godina bez Bijelog dugmeta, Bebek je napravio respektabilnu karijeru, pomirio se sa svojim (ne)statusom u našem najvećem bendu, pa čak izvodio i pjesmu benda koju nije originalno snimio — Ružica si bila, sada više nisi. Njegov dvanaesti solo–album u gotovo 40 godina Ono nešto naše do-

moćno. Očito je da je na njemu Željko Bebek posve opušten i uživa u snimanju. Jer, kao što kruži legenda o Oliveru da bi bez greške mogao otpjevati telefonski imenik i da bi to zvučalo dobro i melodiozno, tako bi i Željko Bebek mogao otpjevati Zakon o radu (s izmjenama i dopunama). I to bi djelovalo uzbudljivo i pjevno.

Parni valjak već je 42 godine dio glazbene svakidašnjice ne samo u Hrvatskoj nego očito i daleko izvan njezinih granica Piše: Bojan Mušćet

arni valjak napokon je dobio antologiju kakvu zaslužuje — jedinstveni box–set s četiri CD–a koji objedinjava gotovo sve njihove zlatne trenutke. Nedostaju, doduše, skladbe s prva dva albuma objavljena za PGP RTB i Jugoton (dakle i Prevela me mala žednog preko vode te Lutka za bal), ali zato kolekcija na svakom disku sadrži po jednu novu pjesmu: Za malo nježnosti, Samo ti (Norma Belle), Prolazi sve (zar ne?) i Opet se smijem. Dosad se sveobuhvatni rad Parnog valjka mogao proučiti na dvije kompilacije pod zajedničkim nazivom Koncentrat — prvu s pjesmama od 1977. do 1983. objavio je Hit Records. Posrijedi su snimke koje je Parni valjak uglavnom objavio za diskografsku kuću Suzy. Croatia Records objavio je drugi dio kompilacije na dvostrukom disku, a kompilacija obuhvaća razdoblje do 2005. kad je bend odlučio prestati s radom. Antologija koju su sastavili Nikolina Mazalin i Lujo Parežanin zamišljena je na drugi način, ne kao best of ili greatest hits kompilacija, nego kao iskazivanje svestranosti benda. Tako je box–set podijeljen na četiri dijela: Baladerstvo, Iskoraci, Rockologija i Popistika. To znači da kolekcija ne sadrži veliki hit benda Samo ona zna, ali zato drugi disk Iskoraci pokazuje vrlo zanimljiv izbor pjesama koje gotovo nikad nisu uspijevale doći među favorite publike (unatoč željama benda, npr. Kaži ja! i Sai Baba Blues koji su objavili na singlu). Osim toga, antologija sadrži i dvanaest pjesama koje je bend snimio nakon ponovnog okupljanja 2009. godine, koje su uglavnom objavljene na albumu Nema predaje, odnosno na promo–albumu Stvarno nestvarno.

Antologija je objavljena u povodu 40 diskografskih godina Parnog valjka. Bend je nastao 1975. na razvalinama Grupe 220, a prvi singl Tako prođe tko ne pazi kad ga parni valjak zgazi i album Dođite na show objavili su 1976. Počeli su s tada popularnom boogie glazbom, no tek je treći album Ulične tuče objavljen 1979. bendu priskrbio zaslužen status velikana rock–glazbe; pjesma Stranica dnevnika postala je instantni evergre-

en. Bend je tada vrludao kroz razne stilove, no rock–balade su ono što im je ponajviše osiguravalo popularnost. Parni valjak imao je u osamdesetima i brojne pop–hitove (Neda, Kao ti, Uhvati ritam, Gledam je dok spava...) pa popularnost Parni valjak duguje i tome. No snaga benda i stvaralaštva Huseina Hasanefendića definitivno je u čvrstim, ponekad i himničnim rock–skladbama koje su obilježile domaću rock–glazbu. Upravo zato treći CD Rockologija najbolje odražava tu diskografsku postojanost u četiri desetljeća.

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

Od kafanskih napitnica i tamburaških veselica preko nježnoga, fino iznijansiranoga baladnog materijala do skladbe kakva bi se nesmetano mogla naći upravo na repertoaru Bijelog dugmeta iz razdoblja kad je Bebek bio vodeći vokal

Premda je posrijedi najopsežnija kompilacija Parnog valjka, četiri CD–a ipak su premali format za sve ono što je bend postigao: od pjesama Johnnyja Štulića u repertoaru benda (Jablan i Kad Miki kaže da se Parni valjak boji) do pjesama LjuAntologija bav je droga i To sam stvarno ja objavljenih Croatia Records samo na promo–albumu Stvarno nestvarno. Jednostavno, u četiri desetljeća karijere Parni valjak je toliko toga zanimljivoga snimio da su urednici izdanja zacijelo bili na mukama pri odabiru. Priču o Parnom valjku napisali su Siniša Škarica, Zlatko Gall i poljski glazbenik Grzegorz Brzozowicz iz benda Yugopolis koji je otkrio kako je snimljen album s prepjevima Parnog valjka (Walec parowy) na poljskom jeziku. Pjesma Miasto budzi sie (Zastave) u kojoj gostuje i Aki Rahimovski postao je pravi hit u Poljskoj. Ova antologija ima još mnogo priča, a svaki slušatelj onu autentičnu, koja se stvarala kad bi se susreo s nekom pjesmom u određenom životnom razdoblju; sigurno će ga podsjetiti na neku ugodnu uspomenu. Jednostavno, Parni valjak već je 42 godine dio glazbene svakidašnjice ne samo u Hrvatskoj nego očito i daleko izvan njezinih granica. Sasvim sigurno, posrijedi je njezin bitan dio. Antologija je odgovor zašto je tako.

Album My Buddy Moose rednim brojem u naslovu slijedi primjere Led Zeppelina, Stranglersa i Cypress Hilla

Hrvatski avangardni postpank sastav iz Zagreba objavio prvi službeni album Ether, uživo

Stilski u američkom prerijskom korpusu

Ubojite Trobecove krušne peći

Pjesme na engleskom jeziku između americane, alt–countryja i indie–rocka Piše: Bojan Mušćet

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

etvrti album riječkog kvarteta My Buddy Moose dijeli ime s ostvarenjima i kompilacijama Led Zeppelina, Stranglersa, Cypress Hilla i drugih izvođača, no stilski, bend ostaje u američkom prerijskom korpusu između americane, alt–countryja i indie–rocka.

I dalje se izražavaju na engleskom jeziku. Skladbe Luke Benčića dorađenije su, stamenije i stilski razigranije, no album je lišen onoga eksplozivnog adrenalina njegova prethodnika Shine! Shine! Shine! Zapravo, na ovom albumu Benčić je sintetizirao ono najbolje što je bend iskazao u trinaest godina karijere i na dosadašnja tri albuma u kolekciji skladbi koja umnogome nadilazi većinu onoga što se može čuti u recentnoj hrvatskoj produkciji.

My Buddy Moose

IV Dancing Bear

Izvrstan album koji s osnovnim nizom instrumenata (uz prigodni dodatak mandoline, klavijatura i usne harmonike) postiže prilično zvukovno prostranstvo uz emotivno poentiranje, produkcijski je tek pragmatično uobličen. Produkciju potpisuju Matej Zec i Matthew Emerson Brown koji je radio s mnogim izvođačima, od Lucinde Williams do Walkaboutsa, no ona je tu tek da istakne autorstvo Luke Benčića i instrumentalnu kompetenciju članova benda. Emerson Brown je, zapravo, miksao album dopisnim putem, a ono što razlikuje, na primjer, ovaj album od prethodnog je činjenica da je Chris Eckman na albumu Shine! Shine! Shine! efektnije tretirao Benčićev vokal. Nadilazeći kuriozitet

My Buddy Moose i na ovom albumu ne ostaju bez skladbi koje bi im mogle priuštiti i nešto komercijalniji iskorak, prije svega u pjesmama My People i Waiting, gdje gostuje Ivana Smolović iz beogradskog benda On Tour, no prije će se to dogoditi u nekom inozemnom eteru negoli u hrvatskim elektroničkim mainstream medijima. Nakon trinaest godina i četiri hvaljena albuma My Buddy Moose sigurno više nije alternativni bend, no kvaliteta diskografskih izdanja očito nije onaj zamašnjak koji bi ga mogao odvojiti od tog statusa. Ipak, serijal od četiri izvrsna albuma ima rijetko koji izvođač na ovim prostorima, a ako je taj serijal još otpjevan na engleskom jeziku, onda je očito da je My Buddy Moose vrlo snažan kvalitativni potencijal za veće međunarodne uspjehe. Činjenica da ih je M. Ward ad hoc prihvatio kao svoj prateći bend na festivalu SuperUho, kao i da Luka Benčić gostuje na drugom albumu The Strangea (Bambi Molesters + Chris Eckman) govori u prilog činjenici da bi njihov potencijal napokon mogao nadići status kurioziteta, odnosno jednokratne predstave za prijatelje i poklonike. A osim toga — indikativno — uz albume još dvaju riječkih bendova, Moskve i Jonathana, album IV sasvim je sigurno jedan od ponajboljih ovogodišnjih albuma ne samo hrvatske nego i regionalne scene. 62

Album je uživo snimljen u splitskom Domu mladih, popularnoj Kocki, 30. siječnja 2015., a ovjenčan je zvukom koji do prodora vokala još i može privući ljubitelje blue eyed funka osamdesetih, iako je gitara doživjela potpuno atonalni tretman ra, aranžmani), Gordan Dorvak (bubnjevi), Damir Kafka Capri (tenor–saksofon) i Ivica Vinski (električna gitara), a ima nepatvoreni scenski regled autorskih bendova koji mojo. Prva faza djelovanja prestaje 1987. Bend sviraju postavangardnu glaz- se razgranao u Brujače i Alpskog rudara, dok bu u popularnoj i neakadem- je žanrovski raspon vanjskih suradnji sezao od Haustora i Cul–De Sac do Neki skoj sferi, to vole vruće i Gibonnija. Uoči odnosno tzv. Trobecove krušne ponovnog okupljanja, 2006. avangardu iz peći godine snimaju album kao žablje perspektive, nastavljaEther, uživo mo portretom klupske atrakciViva Glorio koji će miksati Andy je Trobecove krušne peći koja Gill, gitarist engleskog sastava (LP i CD) je objavila prvo službeno izdaGang of Four, producent prnje Ether, uživo tek ove godine vijenca Red Hot Chili PepperDirty Old Label — LP sa sedam, odnosno CD sa i drugih. U bendu je gitaru s trinaest autorskih skladbi za svirao Ivica Dorvak, inače član požeško–zagrebačkog izdaprve postave Trobecovih krušvača Dirty Old Label. Osnonih peći. vani još 1981. godine, bitno su obilježili cijelu dekadu beskompromisnim zvukom koji su Nastupi izvan etera zadržali do danas. Album iz 1985. godine, koji je producirao Borut Činč iz slovenske grupe U razgovoru objavljenom iste godine, Gill je Buldožer, nijedan tad postojeći izdavač nije porazgovarao s »dekanom« alternativne scehtio objaviti. Izdan je tek 1992. godine (Kekere ne, Jurjem Šiftarom, koji ga je pitao na čemu Aquarium, audiokaseta), a kao memorijalno LP se temelji zvučna estetika postpanka, pri čemu i CD izdanje S mukom žvaču trubadurov vrat je Šiftar pribjegao usporedbi sa zvukom Erica tek 2013., s kuferom živih snimki iz osamdese- Claptona. »U klasičnom rocku, na primjer kod tih. Danas je to klasik koji upućuje na to da je Erica Claptona, imate piramidu zvuka: u dubizagrebačka scena uz odjeke new wavea imala ni su bubnjevi, iznad njih bas, zatim klavijature i svoja grananja unutar postpanka, koketirajući ili što već, na to još gitara i na vrhu je vokal. Mi jasno s tzv. No–Waveom koji je u New Yorku smo zvuk postavili drukčije, pri čemu je doista mapirao engleski producent i skladatelj Brian utjecao i dub reggae: svaki instrument djeluje Eno. na ravnopravnoj razini« (Andy pritom rukama naznačuje ravnine koje se pomiču usporedno Ime po ubojici — op. aut.) »pa tako i bubnjevi, recimo, imaju apsolutno jednaku važnost kao i vokal. To Bend Trobecove krušne peći je crni humor i je bilo osnovno«, citiramo prema portalu Teraapsurd prisutan u jugoslavenskoj popularnoj pija Net. kulturi i pučkoj predaji podigao koji stupanj više, odlukom grupice zagrebačkih studenata U Vjesniku je svojevremeno objavljen traktat da se nazovu prema prvom serijskom uboji- preko cijele stranice, kako to da je došlo vrijeci naših dana, pekaru iz Škofje Loke. Iako tih me da se bendovi nazivaju po ubojicama. Sui takvih imena bendova u svijetu ima na baca- stav se bojao ideološkog utjecaja na omladinu, nje, bend koji otpočetka djeluje i nastupa na sjetimo se Sokratova krimena, »da kvari mlahrvatskom jeziku, stvorio je tenziju koja je nji- dež«, jer su uz studente osnivači bili i srednjošhovu promociju odrađivala i kad bi im revno- kolci. Članovi su se počeli okupljati na probasni djelatnici organa reda trgali već zalijepljene ma grupe SexA koja je imala poseban status plakate sa zidova. Za autorsku sublimaciju od- na sceni, počevši od toga da su članovi stugovorna je petorka: Darko Begić Bega (vokal, dirali na Arhitektonskom fakultetu. Bend je kolirika), Mario Barišin Bara (električna bas–gita- ketirao s temama koje sustav nije mogao proPiše: Vid Jeraj

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5

UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Eta Kočić Jana Haluza (glavna urednica)

žvakati niti ih na pravilan način shvatiti, poput pjesme o smrti Envera Hoxhe, osnivača moderne albanske države. Iako ih nisu emitirali na radiju, bend je nastupao na manifestacijama poput Yu Rock Alternativa, zagrebačkom Muzičkom biennalu, Pozdravima Zagreb — Beograd, kao i po slovenskim klubovima — u Mariboru, Ljubljani i Kopru. Zabranjene pjesme Posebni je timbar sastavu dao i tenor– saksofon Damira Kafke Caprija koji je u sastav ušao s renomeom člana Kugla glumišta i grupe Haustor, nezaobilazne face zagrebačke novovalne scene. Očita inspiriranost kolektivizmom i duhovnošću pijanista, skladatelja, mistika i vođe orkestra Hermanna »Sun Ra« Blounta, prenesena preko senzibi-

liteta britanskih i američkih avangardnih rock–bendova u provokativnom dolickavanju s Begićevim vokalom, postigla je savršen spoj. Sjetimo se kontroverzne pjesme Armija čiji tekst nije ništa drugo doli nabrajanje zemljopisnih pojmova oko kojih Kafkino palucanje artikulira zaokruženim tonom sve do krešenda završnim stihom čuva naša armija za kojim slijedi stilizirani solo sazdan na alikvotama i politonalnosti. Treba li reći da je pjesma bila zabranjivana, a bend dobio status onih koji diraju u svetinje... A kako zvuči sam album, dakle, prvo službeno izdanje Trobecovih krušnih peći? Snimljen uživo u splitskom Domu mladih, popularnoj Kocki, 30. siječnja 2015., ovjenčan je zvukom koji do prodora vokala još i može privući ljubitelje blue eyed funka osamdesetih, iako

je gitara doživjela potpuno atonalni tretman. Prisjetimo se da se bend u ranijim fazama pojavljivao i s trubačem i orguljašem, no Begina pikado–lirika posložena s Dorvakovim rubatom od zatiljka niz kralježnicu artikulira erogenu zonu. Sutrašnji bi klasici mogli biti naslovi Pali mi se sjeme, Moj slučaj i Đavo je bio vruć, ako ni zbog čega drugoga a onda zbog poetičnosti idioma, dok će stihovi Na granicu privatnog i javnog stigli su putnici / Mišlju, riječju, djelom i pohotom bez sumnje načeti žablje krakove laži koja nam se nameće kao šarolika stvarnost. Uglato strukturiran avangardni rock podložen funkom masnim poput kulena »made in Croatia« ponovno je na gramofonu. Ne dopustimo da ostane nečuven do trećeg pokušaja.

LEKTURA Rosanda Tometić

BROJ 205, LISTOPAD 2017.

ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa.

IZTOK VIDMAR

Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

Trobecove krušne peći osnovani su 1981. godine. Bitno su obilježili cijelo desetljeće beskompromisnim zvukom koji su zadržali do danas

meÄ&#x2018;unarodna

autorska kreativna konferencija

msu 23-24{11} 2017 â&#x20AC;&#x201D; zagreb postati i ostati: je kljuc uspjeha!