Cantus 210 web by HDS.hr

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 210 SRPANJ 2018. | CIJENA 22 kn

Berislav Šipuš — koncert, razgovor i tribina za 60. rođendan

Životna priča o slobodi duha

Novi nazorovac među skladateljima — Dubravko Detoni

Hrvati su bistar, nadaren i duhovit narod! Londonski dnevnik Biance Ban

Snimanje u Studiju Abbey Road Davor Gobac u povodu 30 godina Zmaja

Volio bih snimiti solo ploču Vojko V o istoimenom samostalnom albumu prvijencu

Ne želim biti glas generacije ni kroničar vremena!

UVODNIK Dragi čitatelji, u srpanjskom broju našega časopisa u razgovorima s mnogim istaknutim predstavnicima naše glazbene scene predstavljamo s poštovanjem njihov rad. S naslovnice nam se smiješi Berislav Šipuš, kojega ćemo upoznati u opsežnom životnom intervjuu u kojem otkriva tajne svoje vijugave umjetničko–političke karijere. On je protagonist naše posljednje tribine Nota mog života koju u dvorani Hrvatskog društva skladatelja svakoga mjeseca priredi naš šarmantni dežurni zabavljač Vojo Šiljak. Pišemo i o Šipuševu bogatom autorskom koncertu u završnici ciklusa Cantus Ansambla Cantus@Lauba, a svemu je povod skladateljev 60. rođendan. Da to nikako nije kraj, nego vrhunac — srednje i najplodnije njegovo stvaralačko razdoblje — dokazuje činjenica da ubrzano radi na svojoj prvoj operi koju očekujemo na otvorenju 30. Muzičkog biennala Zagreb 2019. Tu su tek naizgled suprotni profili umjetnika — avangardist Dubravko Detoni i roker Davor Gobac — koji se susreću u svojoj vječnoj dječjoj zaigranosti djelovanja i stvaranja. Među zanimljivim osobnostima na ovim stranicama u prvom licu upoznajte i Vojka V–a, splitskog hip–hopera. Taj dosadašnji član grupa Dječaci i Kiša metaka na samostalnom prvijencu donosi muzikalne i duhovite tekstove; premda djeluje kao predvodnik neke nove generacije, izričito odbija to biti, uz komentar: »Jedini mi je cilj zabaviti sebe i publiku i uzeti tu ‘paricu’, ne pada mi na pamet pokušavati biti ‘glas generacije’, ‘kroničar našeg vrimena’ i slično. Ne osjećam se kompetentnim komentirati svoju generaciju jer se družim samo s nekoliko ljudi i većinom samo sjedim u studiju.« Iz mnoštva mainstream tema izdvaja se Ivan Ščapec Ivča, autor iz samog nukleusa hrvatske alternativne scene. Živeći neprestano na turneji od kojih živi, brani boje noisea i punka i dopušta nam da naziv njegove grupe Seine izgovaramo francuski (Sen — pariška rijeka) ili njemački (Zajne — posvojna zamjenica). Premda je i nama ljeto vrijeme godišnjeg odmora, gdje god bili, rado primamo vaše prijedloge, kritike i komentare na elektroničkoj adresi cantus@cantus.hr ili broju telefona 01/48 25 360. Uživanje u našim sadržajima u ime uredništva želi vam Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus 2

Natječaj za Chansonfest 2018. Umjetnička organizacija Chansonfest objavljuje natječaj za nove skladbe koje će biti izvedene na Međunarodnom festivalu šansone Chansonfest 2018. Chansonfest se održava pod pokroviteljstvom i uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Zagreba i Hrvatskog društva skladatelja. U obzir dolaze samo radovi visoke umjetničke vrijednosti u kojima glazba i stihovi čine jedinstvenu cjelinu. Chansonfest nema natjecateljski karakter, a sve se skladbe izvode uživo. Prijava za natječaj treba sadržavati naslov skladbe, podatke o autorima, notni zapis (s tekstom i harmonijskim simbolima) ili demosnimku (CD ili mp3) te ispis stihova. Autori odabranih skladbi obvezuju se u roku od 30 dana od dana objavljivanja rezultata natječaja potpisati s organizatorom izdavački ugovor. Autori i izvođači skladbi odabranih za izvedbu prenose pravo na organizatora da odabrane skladbe izvede, snimi i prenese preko radija i televizije te da ih objavi na nosaču zvuka i/ili slike, odnosno da neka prava snimljene izvedbe prenese na treću osobu. Sva ostala autorska i izvođačka prava autor, odnosno izvođač, pridržava za sebe. Odabrane skladbe bit će izvedene na Međunarodnom festivalu šansone Chansonfest uz eventualni izravni ili odgođeni radijski i/ili televizijski prijenos u četvrtak, 15. studenoga 2018. u 20 sati u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, Kaptol 9. Rok predaje radova je 20. rujna 2018. Radovi se šalju poštom na adresu: HRVATSKO DRUŠTVO SKLADATELJA Berislavićeva 9 10 000 Zagreb, Hrvatska tel. 385 (0)1 4872 370; faks 385 (0) 1 4872 372 internetom: chansonfest@email.t–com.hr Hrvoje Markulj UMJETNIČKA ORGANIZACIJA CHANSONFEST Hrvatska, 10000 Zagreb, Gornji prečac 8 Tel./fax: +385 (0)1 580 5846 + 385 (0) 98 350132 E–mail: chansonfest@email.t–com.hr www.chansonfest.hr OIB 49039915702 Matični broj: 1820249 IBAN HR1823600001101715861 ž.r. 2360000–1101715861 2.2 CHANSONFEST LOGO

rogoni me ideja da napišem knjigu. Neki tip skrivene autobiografije. Volio bih pisati o ljudima, ljubavi i istini.

Berislav Šipuš u prvom licu, u povodu obilježavanja šestoga desetljeća života

Razgovor o počecima, umjetnosti, nadahnuću, ali i o politici, autorskom i pedagoškom radu te o najbližim ljudima bez kojih, kako sam kaže, danas ne bi bio tu gdje jest

Razgovarala: Martina Bratić

Berislavu Šipušu zna se već mnogo. Skladatelj, dirigent, osoba širokih svjetonazora i mnogih inozemnih iskustava »u cipelama«; autor koji se svega proživljenog ne boji »prisjetiti« ponovno, u svojim skladbama koje uvijek pričaju neku priču i koje uvijek, ali baš uvijek, posvjedoče o lepršavosti i slobodi duha koje se, ni kao stvaralac, neće i ne treba odreći. Uz obilježavanje šestoga desetljeća života, s Berislavom Šipušem razgovarali smo o počecima, umjetnosti, nadahnuću, ali i o politici, autorskom i pedagoškom radu te o najbližim ljudima bez kojih, kako sam kaže, danas ne bi bio tu gdje jest. Berislave, radeći ovakve velike, »životne« intervjue, nisam se ni sama uspjela otrgnuti nekoj zadanoj formi započinjanja s prošlošću. Ispričajte nam o onoj dubljoj, intimnijoj strani svojih skladateljskih početaka. Moji su se glazbeni počeci počeli nazirati usporedno s gimnazijom, u trećem razredu, kad sam ponovno poželio ići u glazbenu školu. To je svesrdno podupirala moja baka Marija. Upisao sam teorijski smjer u Glazbenoj školi Pavla Markovca, a kao mladi gimnazijalac počeo sam slušati i neke posebne »muzike« — preko Boba Dylana, Led Zeppelina, Uriah Heep ili grupe Yes. Jedno od najživljih sjećanja koje mi je otkrilo taj pravi glazbeni svemir bio je nastup Chicka Coreae s njegovim Return to Forever u Lisinskom 1973. ili 1974. Počeo me opsjedati taj prog rock i sve me to počelo nekako gurati u smjerove da razmišljam o tome što želim biti, a htio sam biti svašta (smijeh). Od nekog

jazza, fusiona, prog rocka ili ideje da budem novi Prokofjev, Bartók ili Emerson. Bio je to neki dvostruki život, mogu reći. Svirao sam gitaru sa svojim dečkima, izvodili smo Dylana, Cata Stevensa..., a u to sam vrijeme počeo i pisati. Te je moje prve skladbe pratio i moj stric, Krešimir. Želje i neodlučnosti Čini se da su počeci bili obilježeni mnogim željama i neodlučnošću. Što je dovelo do odluke o profesionalnom bavljenju glazbom? Zapravo me stric uputio da se javim Stanku Horvatu. Tada sam već maturirao na gimnaziji, a glazba još nije bila spremna da bih išao na prijemni iz kompozicije. Nakon dvije godine studija povijesti i povijesti umjetnosti, shvatio sam da je glazba ono čime se želim baviti. Nisam, doduše, znao hoće li to biti dirigiranje, kompozicija ili teorija. Mamu je to sve bacilo u laganu depresiju, dok je tata to samo potiho podupirao. Dosta sam dobro svirao klavir i počeo sam raditi u Baletu HNK– a u Zagrebu kao pijanist–korepetitor. S Horvatom sam se pripremao za prijemni, a za teoriju me pripremao pokojni Marko Ruždjak, da bih 1981. počeo studij kompozicije. Moji su profesori, to moram reći, bili izvrsni, i ja i dandanas profitiram od njihova znanja. To su, između ostalih, Klobučar, Horvat, Radica, Parać, Nonveiller, Kempf... Taj je studij bio zaista dobar temelj za dalje i na to sam mogao nadograđivati, kao i parirati kolegama u inozemstvu. Glazba je, vjerujete, bila prava odluka? Svakako. Bilo je to brzo i dramatično razdoblje, ali mislim i da su neki trenuci kod mladih ljudi — ti emotivni lomovi — bili presudni da

odem u umjetnost, odnosno, glazbu. Kao gimnazijalac pisao sam i pjesme i sastave; moja pokojna razrednica iz hrvatskoga gurala me da postanem pisac, a i danas me progoni ideja da napišem knji-

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Životna priča o slobodi duha

olitika je bila najteži posao koji sam u životu radio, gdje prijatelji postaju neprijatelji, a stvara se novi niz lažnih prijatelja.

gu. Neki tip skrivene autobiografije. Volio bih pisati o ljudima, ljubavi i istini. Možda će doći i taj trenutak. Nadahnuće u obitelji Koliko je poticajna bila vaša obiteljska situacija da krenete u smjeru stvaranja? Tu su, prije svega, važni moj otac Velimir i moj stric Krešimir. Moj je otac bio baletni plesač i, zanimljivo, nikad me nije htio gurnuti u ples. K tomu je dobro svirao klavir i rog. Njegov mlađi brat, moj stric Krešimir, završio je Akademiju, ostvario fantastičnu karijeru, a bio je i beskrajno talentiran za slikanje. Djed je, pak, bio doktor prava i odličan bariton. Ukratko, to je bila inspirativna obiteljska situacija koja je meni kao mladiću, gimnazijalcu, dala veliki poticaj. Nakon očeve smrti pronašao sam mnogo tekstova: drama, romana i novela, koje je on pisao kao mladić. O tome dotad ništa nisam znao.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

ao učitelj potrebno je biti tih, fleksibilan, ponekad nešto i odšutjeti, pustiti, pričekati, slušati i prepoznati.

Dakle, ta »muška« strana obitelji bila je ključna? Za te početke svakako, ali ženska je potpora u kasnijem razvoju imala glavnu ulogu. Uz majku, tu su i druge žene, vrlo važne osobe, uz koje sam odrastao u svakom smislu. To su Sanja, majka moje prve kćeri Irje, ključna potpora pri odluci da studiram glazbu. Zatim Danijela, izvrsna interpretkinja nekih mojih skladbi i velika inspiracija. Gorjana, kao stijena čvrsta i stabilna, mama naše male Lucije Ane. Naravno, obje moje kćeri moje su nepresušno nadahnuće. Bilo je i prelijepih osoba koje su me neko vrijeme pratile na mojim životnim postajama, a mogu priznati i da se mnoge nalaze u mojim skladbama. Bez tih susreta, bez takvih osoba, bez njihove ljepote i osjećaja, puno moje glazbe ne bi nikad nastalo. Koja su to inozemna iskustva koja su vas formirala?

Mogu reći da je ključan opet bio jedan početak. Susreti muzičkih akademija Jugoslavije, održavani svake godine u drugom gradu, te su se 1981. ili 1982. održavali u Ljubljani, gdje Maja Petyo prvi put javno svira mojih Pet stavaka za klavir. To je bilo važno iskustvo, jer ja tada prvi put slušam svoju glaz-

bu, sjedeći u maloj dvorani u Cankarjevu domu. Tamo slušam i druge kolege, profesore, njihove skladbe... To je bilo formirajuće za mene, takve situacije u kojima se bruse kriteriji, ukusi, stječe spoznaja o tome što je dobra glazba, a što nije tehnički dobro. Slijede Udine, a zatim Pariz, što mislim da je bila ključna situacija u kojoj mi je postalo jasno da bi glazba koju sam do tada pisao — mogla biti neka vrsta profesije za mene. Jer ja do tada to, iskreno ću reći, nisam znao ili potpuno osjećao. Odlazak u Italiju Je li bilo teško otrgnuti se od sigurnosti koju nudi »tvoja« zemlja, »tvoj« profesor i »tvoji« ljudi? Nije bilo jednostavno. Profesor Horvat bio je taj koji me doslovno odgurnuo od sebe, jer je moja ideja i želja bila magistrirati kod njega. On je bio taj koji je rekao: »Ideš. Ja te više nakon deset semestara ne želim gledati, a red je da i ti to isto kažeš.« (Smijeh.) »Vrijeme je da odeš i vidiš kako to drugi rade.« To je bilo i pozitivno i potrebno. Čekalo me, dakle, daljnje školovanje u Strasbourgu, kod François–Bernarda Mâchea.

To se, međutim, nije dogodilo?

Kako ste na kraju »prekinuli« s Italijom?

Točno. Život ti nekako posloži stvari kako i ne slutiš (smijeh). Na svojim redovitim »gažama« u Primoštenu, gdje sam korepetirao na ljetnoj baletnoj školi Ane Roje i Oskara Harmoša, upoznao sam jednog očeva bivšeg kolegu koji se, nakon Zagreba, zaposlio kao plesač u milanskoj Scali. On me obavještava o hitnoj situaciji — Scala traži korepetitora koji poznaje repertoar. Pazite, ja tada radim kao producent u Lisinskom, počinje moja pedagoška karijera, a postajem i šegrt Horvatu i Gligi u projektu Biennala. Fenomenalno razdoblje, ludo i aktivno. Nakon audicije u Scali i obavljanja svih logističkih zavrzlama, na moje je tadašnje radno mjesto, u Dvoranu Lisinski, došao telegram.

Bilo je to intenzivno razdoblje; u jednom tjednu živim u Zagrebu, Milanu i u automobilu. Izdržalo se jer sam imao nevjerojatne poticaje — Biennale, Akademiju, a potom i rad u Zagrebačkoj filharmoniji, ali osjetio sam da se moram potpuno posvetiti jednom prostoru. Bilo mi je teško odlučiti. Te su mi godine donijele čudesna prijateljstva, veze i poznanstva kojima dugujem mnoge uspjehe i uspomene. Iz Scale sam dobio ponudu za stalno mjesto i trebalo je dati konačan odgovor da neću otići, međutim, ja sam nekako intimno znao da je povratak u Hrvatsku neminovan. Odluka nije bila laka i nije donesena preko noći, ali mislim da je bila dobra.

I ponovno donošenje velikih odluka?

Tu se negdje nazire i Cantus Ansambl?

Ovaj put još gore. Nakon mnogo razmišljanja, ponovno sam se obratio svojem profesoru, koji mi je sasvim tipično, kratko rekao: »Berislave, Scala ti samo jedanput u životu piše i nudi ugovor.«

Tako je, 2001. s Ivom (Josipovićem, op. a.) razgovaram o potrebi formiranja stalnoga ansambla za suvremenu glazbu jer festivalski ansambli i raznorazne »posudbe« više nisu opcija. Glazbenike imamo, to sam uvijek vjerovao, a bio sam i gladan toga nakon povratka iz inozemstva. Postalo mi je bizarno da Hrvatska nema takvo izvođačko tijelo, pogotovo uz Biennale, Tribinu i Osor — programske pokreta-

I to mi je bilo dovoljno. Napuštam svoju obitelj, posao i govorim i sebi i drugima: »Vraćam se kad istekne ugovor, za godinu dana.« Ostao sam jedanaest godina.

Osnivanje ansambla

Gledajući vašu biografiju kronološki, nakon spomenutih životnih postaja, dotaknula bih se i političke, od 2011., kao zamjenika, odnosno poslije i ministra kulture Republike Hrvatske. Što vam je to životno razdoblje donijelo i čemu vas je naučilo? Iskreno, nisam nikad mislio da će mi se dogoditi ta situacija i da će me netko zvati u aktivnu politiku jer ja nisam bio član ni jedne političke stranke. Pojedinci koji su bili u zagrebačkom Uredu za kulturu bili su i kolege s kojima sam, na Biennalima, godinama surađivao, a koji su te, 2011. ušli u Vladu. I tu se negdje stvorilo povjerenje i uvjerenje da bih ja, eto, mogao pridonijeti tim političkim programima. Nakon nekoliko odbijanja, postavio sam uvjete — da i dalje mogu komponirati, baviti se pedagoškim radom i da nisam član stranke. Ušao sam u tu priču više kao tehničko lice. Kako sam već rekao, to je bio najteži posao koji sam u životu radio. Privatni život više ne postoji. Prijatelji ti postaju neprijatelji ili zaborave da ste

bili prijatelji, a pritom se stvori i niz nešto manje iskrenih »prijatelja«. Naravno, i na tebi je krivnja, jer nemaš vremena ni za prave prijatelje, ni za svoj posao, ni za obitelj. To je, zapravo, ružan posao koji od čovjeka neminovno radi neku drugu ličnost. Nema povratka Žalite li za odlukom odlaženja u politiku? Ne. Bez obzira i na ružne stvari koje su se dogodile, a koje su, reći ću, tipične za hrvatsku politiku ili ono što ona predmnijeva biti. Moram reći da je moje vrijeme provedeno u politici bilo veliko iskustvo, zahvaljujući kojemu sam obišao mjesta u domovini koja nikad ne bih upoznao, upoznao sam takozvane male ljude, ali ljude širokih obzora i ne bih to vrijeme vraćao ni za kakve alternativne epizode. Važnost kakvu su vaši profesori imali u vašem životu neizmjerna je, kako kažete. Što želite ostaviti svojim studentima? Na početku svojega pedagoškog puta puno sam razmišljao o svojoj ulozi profesora. Shvatio sam da čovjek, kad susreće studente, susreće i ljudske sudbine. Gledajući ih, rekao sam samome sebi da nikad neću biti onaj faktor koji

bi nekoga zaustavio na njegovu životnom putu. Studente želim tretirati kao ljude koje to zanima, poduprijeti ih, do određene mjere usmjeriti. Kao učitelj potrebno je biti tih, fleksibilan, ponekad nešto i odšutjeti, pustiti, pričekati, slušati i prepoznati. Dati im otvorenost, širinu, sumnju kao važnu kategoriju i znatiželju. To želim. Također mislim da je bitno da ljudi putuju. Koliko god je situacija loša i teška, na tome se mora inzistirati. To su situacije koje otvaraju sasvim nove svjetove.

eliki sam glazbeni nostalgičar. Uživo slušanje Dylana u izvedbi Like a Rolling Stone, prije nekoliko godina na koncertu s kćeri Irjom, steglo mi je grlo.

Rad na operi Možete li nam nešto reći o budućim projektima? Radim na operi, što me veseli, jer je taj trenutak došao, a i pružila se prilika da se radi koprodukcija. Do 2023. imam dogovorene projekte. Riječ je uglavnom o velikim formama. Tamo negdje, In der Ferne (U daljini) [naziv Šipuševe skladbe, op. a.] vidim završetak knjige koja bi objedinila kolegij Aspekti suvremene glazbe, a onda dolazi i... Knjiga. I da završimo ovaj razgovor glazbom — što svira na vašem radiju? Moram priznati da rijetko slušam radio. Gramofon imam, vinile i dalje kupujem, CD–ove također, jedan sam od

tih (smijeh). Dodat ću i to da sam veliki filmofil i da sam i dalje aktivni član preživjelih zagrebačkih videoteka. A glazba... Pa moji se afiniteti nisu gotovo uopće mijenjali od gimnazijskih dana. Ono što me fasciniralo tada, širi moje horizonte i danas, takva je to glazba. Ipak, glazbeno bogatstvo Italije u kojoj sam živio jedno desetljeće također je ostavilo traga na mojoj play listi. Svemu tome ne pomaže ni činjenica da sam veliki glazbeni nostalgičar. Uživo slušanje Dylana u izvedbi Like a Rolling Stone, prije nekoliko godina na koncertu s kćeri Irjom, steglo mi je grlo.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

če nove hrvatske glazbe. Moram reći da sam u Ivi Josipoviću i Sandi Vojković imao veliku potporu kad sam elaborirao konačnu ideju Cantus Ansambla. Na kraju, važno je spomenuti da je Cantus Ansambl projekt i manifestacija napora Hrvatskoga društva skladatelja.

Berislav Šipuš u razgovoru s Martinom Bratić uoči slavljeničkog koncerta u LAUBI 5

Cantus Ansambl u Laubi, 4. lipnja 2018., koncertni ciklus Cantus@Lauba, autorski koncert Berislava Šipuša

BROJ 210, SRPANJ 2018.

U ritmu života K

oncert za 60. rođendan Berislava Šipuša protekao je svečano i u osjetnoj radosti, uz najbliže — obitelj, prijatelje i drage kolege

Od zaigranosti djeteta do bremenite dramatičnosti proživljenih iskustava, Lauba je tu večer pulsirala u ritmu jednoga života, zvučnom šarolikošću dajući tek naslutiti njegovo bogatstvo

Piše: Martina Bratić

ođendani se o b i l j e ž avaju svečano. U poletu, u radosnim zvucima, s najdražim ljudima. Kad je riječ o slavljeniku umjetniku, dodatak umjetnosti je neizostavan. I upravo se tako proslavila 60. godina Berislava Šipuša. Svečano, u osjetnoj radosti, s najbližima — obitelji, prijateljima i dragim kolegama, u Laubi, 4. lipnja, na koncertu s njegovim Cantus Ansamblom. U organizaciji Hrvatskoga društva skladatelja, Cantus d.o.o.–a i Cantus Ansambla, Šipušev je autorski koncert okupio mnoge kolege glazbenike koji su mu, uz radost muziciranja, odlučili čestitati šesto desetljeće života. Programski je večer zaokruženo predstavila Šipušev rukopis kao imaginativni svijet asocijacija, ludičke invencije, simbolizma i emotivnosti. Od zaigranosti djeteta do bremenite dramatičnosti proživljenih iskustava, Lauba je tu večer pulsirala u ritmu jednoga života, zvučnom šarolikošću dajući tek naslutiti njegovo bogatstvo. Detektiv u glazbi

Berislav Šipuš i Katarina Kutnar

Koncert je otvorila jedna priča, i to ona detektivska — literatura kakvu autor–slavljenik ne krije da — guta; Dick Tracy and the Mistery of Pretty Piet s izvanrednim Ratkom Vojtekom na klarinetu zabavila je publiku i Šipuša predstavila kroz prizmu šaljivosti i kreativne smionosti; stvaralačko mjesto sasvim suprotno onome kakvo je zauzeo u skladbi Play, za glasovir i gudače. U mladom je pijanistu

Borjanu Oliveru Šipuš svakako pronašao zrelog interpreta, pod čijim je prstima ta skladba iz 1987. godine zaživjela upravo kako je autor zamišlja — kao kompleksno zvučno platno na kojemu se boja uslojava gustom interakcijom solo instrumenta i gudača. O Šipuševim su tematskim, žanrovskim i umjetničkim afinitetima zatim progovorile skladbe And Then… Turn to the Mountain (2005.) i Un Jardin sous la pluie avec un compositeur sans palapluie (2003.), gusto tkane priče čije je narative objedinila skupina sjajnih izvođača — od Srđana Berdovića na gitari i flautista Danija Bošnjaka do glasa Albe Nacinovich i Elvisa Stanića na električnoj gitari. Drugi dio koncerta nastavio se jednim krajem; skladbom koja je punih četrnaest godina čekala na vlastito zaključenje. Three Short Tales from the Blind Forest za violinu i klavir trodijelni je dijalog dvaju instrumenata, koji je Šipuš, kako sam govori, dovršio, između ostalog, potaknut virtuozitetom i izražajnošću mlade violinistice Katarine Kutnar. Vrijedi ustvrditi da je Kutnar na violini, uz klavirsku pratnju samog autora, uvjerljivo opravdala taj poticaj. Glasna tišina Berislav Šipuš pjesnik je intimističkih tema. Autor koji duboko ponire u vlastito biće i sva ona formirajuća iskustva koja život čine učenjem i rastom, a koja se, na ovaj ili onaj način, zrcale i u onomu što iza sebe ostavljamo. Skladba Ad Te… (2010.), za violončelo i gudače, jedna je od takvih Šipuševih posveta ži-

votu i zajedništvu. Poklonjena solistu Andreju Petraču i Komornome gudačkom orkestru Slovenske filharmonije te posvećena ocu Velimiru, Ad Te… jasno progovara o vremenu iskušenja, patnje i traganja, u suigri zvuka — razarajućeg i fragilnog, s glasnom tišinom, jednakovrijednim elementom glazbene izgradnje. Bezgrešna artikulacija i snovite sekvence koje instrument »nosi« otpočele su skladbu Ricercare, pisanu za klavir solo, u uvjerljivim otvarajućim odlomcima. Djelo proizašlo iz namjere »da se određenim melodijskim pomacima ili razlomljenim harmonijskim okomicama stvori djelo koje pod-

Katarini Krpan. Isprekidan u impresiji, taj se nastup, nažalost, prometnuo iz pjevne ispovjednosti u tehnički neuredno pismo u kojemu je i interpretkinja sama jednostavno iz djela — izišla. Nastupom komornoga ansambla u skladbi In der Ferne… Šipuševa se proslava završila u poticajnome tonu. Igranje osjećajima iščekivanja i predosjećaja, doživljajima daljine i putovanja, In der Ferne… objedinjuje neiscrpno inspiracijsko bogatstvo kojim skladatelj ozvukovljuje vlastiti imaginarij. Blještavim koloritom materijaliziranih daljina i nekih tek slućenih horizonata, a u nadahnutoj izvedbi Šipuševa Cantus Ansambla, ta je večer doživjela i simbolički svršetak.

ipušev je rukopis imaginativni svijet asocijacija, ludičke invencije, simbolizma i emotivnosti

sjeća na barokno razdoblje, koje ujedno uspomenu na njega zamagljuje i obeshrabruje«, pokazalo se, prema kraju, kao ipak ponešto sklizak teren solistici

Tribina H r vat skog dru š t va sk lad atel ja Not a mog život a, koju vodi Vojo Š il jak , 2 8 . svibn ja 2018 . bila je posvećena Berislavu Šipušu

Riječ obljetničara — šezdesetogodišnjaka U zanimljivom i duhovitom razgovoru predstavljen bogat opus dirigenta, pijanista, skladatelja, pedagoga, organizatora, člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pa i bivšeg političara

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Piše: Jagoda Martinčević

ribina HDS–a Nota mog života u povodu 60. rođendana Berislava Šipuša, 28. svibnja održana je u gotovo nemogućim uvjetima. Malo nas se okupilo; došli smo na plus 30 sparnih Celzijevih stupnjeva, a otišli pod zagrebačkom grmljavinom. Šteta, jer bilo je i zanimljivo i zabavno uz našeg dirigenta, pijanista, skladatelja, pedagoga, organizatora, člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pa i bivšeg političara. Voditelj Vojo Šiljak imao je dovoljno »štofa« za pitanja, a naš se ugledni

fizičkoj kondiciji i mladenačkom izgledu, za što se danas »brine« netko tko je upravao prohodao! Dakle, uz sve ostalo još je i mladi otac pa mu trčanje na sve strane nije nikakav problem. A i naviknuo se na žurbu, s obzirom na brojnost zadaća koje obavlja već niz godina, stigavši tako i do 60. godine. Odmah je usporedio život glazbenika sa životom mornara — nikad na miru, stalno na putu, a obitelj pati. No sam je odabrao put, možda i pod utjecajem obiteljske tradicije, oca Velimira, kazališnog umjetnika, i strica Krešimira, skladatelja i dirigenta, a poslije pod budnim

est godina bio pijanist–korepetitor i asistent dirigentima te dirigent pojedinih baletnih produkcija. Dragocjeno iskustvo ponajprije s Riccardom Muttijem, dugogodišnjim i nedodirljivim vladarom Scale, dirigentom golema autoriteta u čije je vrijeme legendarna talijanska operna kuća cvala, a s njom i svi koji su s Muttijem surađivali. No Zagreb nije ostao zaboravljen pa je Berislav Šipuš nanizao brojne dužnosti koje je obavljao; između ostalog bio je producent i ravnatelj Muzičkog biennala Zagreb, ravnatelj Zagrebačke filharmonije, voditelj Hrvatskog komornog

ipuš je usporedio život glazbenika sa životom mornara — nikad na miru, stalno na putu, a obitelj pati

orkestra, predsjednik Hrvatske glazbene mladeži, umjetnički direktor Osorskih glazbenih večeri... a od 2009. redoviti profesor na Muzičkoj akademiji. Svugdje je ostavio znakovit trag, no ono za što je, osim skladateljstva i pedagoškog rada, ostao najtrajnije vezan do danas je Cantus Ansambl, s kojim kao dirigent i umjetnički voditelj nastupa od prvih dana. Cantus Ansambl za hrvatsku suvremenu glazbu ima iznimno, gotovo presudno značenje.

S Berislavom Šipušem u dvorani HDS-a razgovarao je Vojo Šiljak

maestro rado odazvao svakom, ispričavši dio svoje dodanašnje bogate biografije. Mladenački izgled 8

Razgovor je počeo o Šipuševoj sjajnoj

okom profesora Muzičke akademije, ponajprije Stanka Horvata u čijoj je klasi diplomirao, ali i mnogih drugih, među kojima je izdvojio znanje i ozbiljnost Rubena Radice i neodoljivu prisnost omiljenog Anđelka Klobučara. Bivanje na Akademiji, ističe Šipuš, bilo mu je jedno od najljepših životnih razdoblja, dok još nije znao što ga sve čeka u budućnosti. Najprije usavršavanje u Udinama i Parizu, a vrlo brzo nakon toga djelovanje u milanskoj Scali u kojoj je dvana-

Skladateljstvo kao poziv Kontinuirano nastupa i gostuje, izvodi i praizvodi djela domaćih autora, s godinama stječe brojne poklonike i danas je hrvatsko glazbeno izvodilaštvo gotovo nezamislivo bez njegova dragocjenog udjela. Šipuš i Cantus nerazdvojni su od 2001. godine i ne namjeravaju se tako skoro rastati! A kad je o hrvatskoj glazbi riječ, istaknut će posebno Osor u kojem je na-

stavio i sačuvao temeljnu ideju osnivača festivala, pokojnog Danijela Marušića, s brojnim hrvatskim praizvedbama, ali i izvedbama naših autora u interpretacijama inozemnih gostiju. U cijelom tom itinereru energičnog djelovanja, kad je stigao skladati? — bilo je jedno od voditeljevih pitanja, uz obligatnu znatiželju: može li se od skladateljstva živjeti? Prvi upit zapravo je ostao bez decidiranog odgovora jer skladateljstvo nije samo profesija, ono je poziv za koji mora biti i inspiracije i vremena. A što se »preživljavanja« tiče, ono dakako ovisi o mnogim okolnostima, no u pravilu, glasio je odgovor, gotovo svaki skladatelj radi još »nešto« vezano uz glazbu. Ako je još i dirigent, to bolje, premda Šipuš smatra osobitim iskustvom kad sluša svoju glazbu koju izvodi netko drugi. Katkad je taj autorski odmak dragocjen, iako se ne moraš uvijek složiti s tumačenjem »što je pjesnik htio reći«. U Šipuševu opusu orkestralnih, koncertantnih, komornih i vokalno–instrumentalnih djela, posebno se ističe balet Proces prema Franzu Kafki, djelo ovjenčano s nekoliko nagrada, među kojima je i Nagrada Vladimir Nazor koju je podijelio s koreografom i redateljem Stašom Zurovcem. Neobičan je bio i proces zajedničkog rada na Procesu koji je nastajao u stalnoj interakciji skladatelja i koreografa, iznjedrivši jedno od zasigurno najvrjednijih djela suvremene hrvatske glazbene scene. No kako to već biva s djelima domaćih autora, ni praizvedbeni uspjeh u riječkom Zajcu ni izvedba na Muzičkom biennalu Zagreb nisu djelu uspjeli osigurati dulju scensku budućnost. Šteta, tako misli vaša izvjestiteljica, jer hrvatska glazbena scena našega vremena baš i ne obiluje brojnim djelima koja bi se morala prikazivati i novim naraštajima. Pada mi na pamet novi kurikulum koji valjda neće Kafku izostaviti?! Možda bi Kafka s plesne scene ponukao mlade i na ukoričenog pisca? No to je već priča za neku drugu zgodu, a ovu valja završiti i malim prilogom Šipuša skladatelja–pijanista koji nas je otpravio s Tribine ulomkom iz svojih Varijacija za klavir nastalih na drugoj godini studija.

Intervju s Dubravkom Detonijem u povodu Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo

Hrvati su bistar, nadaren i duhovit narod... »Milko Kelemen mi je u jednoj šetnji Zrinjevcom rekao da nas dvojica, koliko god talentirani bili, nikad nećemo postići svjetski uspjeh, jer smo pripadnici malog naroda i veliki će uvijek naći načina da nas iskoriste, odgurnu ili progutaju.«

enjući se toga vrelog dana na padine brda Srđ, prema dubrovačkom domu Dubravka Detonija, vrtjela sam u glavi sjećanja o zajedničkim druženjima naših obitelji. Bila

su to neka druga ljeta i druge okolnosti, osamdesetih, a ja ih pamtim po razgovorima, smijehu i sanjanju budućnosti... Na taraci su me dočekali magnolija, palma, pogled na more, na Grad i Lokrum, pa Xenija, Dubravkova supruga, i naravno, Dubravko. Razgovor smo počeli već u hodu. Jer to tako s njim ide. Bez prestanka i s bujicom dragocjenih misli i razmišljanja. Pletući njegove rije-

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Razgovarala: Marija Grazio

Tekst koji je skladatelj Dubravko Detoni pripremio za monografiju Nagrade Vladimir Nazor Jedne davne godine dobio sam skladateljski Grand Prix Šestoga pariškog biennala mladih — nagradu mi je predao tadašnji francuski ministar kulture André Malraux — pa sam neko vrijeme živio u Parizu. Tamo sam u jednoj monografiji slučajno naišao na intervju sa slavnim slikarom Pablom Picassom. Novinar ga je zapitao sjeća li se, zna li, koliko je zapravo nagrada osvojio u životu. Stari se majstor, sav zbunjen, duboko zamislio. Pa je, ne mogavši se sjetiti, zatražio pomoć svojega glavnog menadžera. Taj se također još dublje zamislio pa su počeli zajednički prebirati po uspomenama, no bez ikakva rezultata. I menadžer tad kaza novinaru: »Pa znate što, mi zapravo nikad nismo dobili nikakvu nagradu!« Ja sam dotad, što u domovini, što u inozemstvu, već pobrao desetak nagrada pa sam se prilično začudio, ali donekle i zabrinuo. Danas, kad se broj mojih nagrada i priznanja valjda učetverostručio i kad s ponosom i zahvalnošću primam ovu najveću nagradu u životu — pa koristim prigodu da Ministarstvu kulture Republike Hrvatske i onima koji su nas predložili i u ime svih ostalih ovogodišnjih laureata, redom velikih majstora svojega posla, iskreno zahvalim — rado se sjećam svoje prve nagrade koja na znakovit način, nevjerojatnom podudarnošću, otvara taj moj nagradni niz. Naime, godine 1948., dakle prije sedamdeset godina, kao jedanaestogodišnjak i jedan od najboljih učenika tada glasovite Druge muške gimnazije u Zagrebu, na nekoj sam važnoj državnoj proslavi, u nazočnosti autora, recitirao poznatu pjesmu Vladimira Nazora. Nakon programa, veliki mi je pjesnik pred svima prišao, čestitavši me zagrlio i izljubio te mi uz lijepe riječi poklonio knjigu (čiju je posvetu vlastoručno i potpisao) Vladimira Majakovskog Pročitaj, proskitaj i Pariz i Kitaj. Mislim da mogu neskromno izjaviti da sam taj naslov i tu poruku razumio te je tijekom svoje duge karijere i u praksi višestruko ostvario. U Dubrovniku, 25. svibnja 2018. Dubravko Detoni

BROJ 210, SRPANJ 2018.

ubravko Detoni zaslužan je za to da nam skladanje klasične glazbe i pisana riječ nisu ostali u okvirima 19. stoljeća, zamotani u građansko, nepropitujuće ruho

či i geste, njegovu iskričavu vitalnost i njegove rafinirane duhovite dvosmislenosti, nadala sam se uhvatiti njegov portet u mrežu svojega oka i uma. I nije bilo lako. Višeslojna osoba Dubravko Detoni je po svojem mentalnom sklopu, intelektualnom kapacitetu, glazbenom, a posebno po književnom talentu višeslojna osoba koja nadilazi okvire ovoga geografskog područja i naše male kulturne provincije. Tijekom svojega plodnog umjetničkog života ipak je uspio dio svoje nadarenosti inkorporirati u ovaj kulturni prostor te »eksportirati« izvan granica domovine. Proputovao je gotovo cijeli svijet, kao skladatelj, a sa svojim ansamblom ACEZANTEZ predstavljao po svjetskim dvoranama glazbene perfo-

manse i svoju glazbu, parirajući na takav način glazbenoj aktualnosti i propitujući svoje mjesto i genius loci iz kojega potječe. Više od četrdeset nagrada, domaćih i međunarodnih, pa i ova zadnja za životno djelo Vladimir Nazor Ministarstva kulture Republike Hrvatske, govori, unatoč svim preprekama i zavisti određenih kritičarskih krugova i drugih, suprotnih strujanja koja su kočila potpuni rasplamsaj njegova duhovnog habitusa, da se radi o intelektualcu i umjetniku koji je itekako bio vidljiv i koji je jedan od zaslužnih da nam skladanje klasične glazbe i pisana riječ nisu ostali u okvirima 19. stoljeća, zamotani u građansko, nepropitujuće ruho. Nenametljiv u umjetničkom pristupu, lomeći valove tradicionalnog i naizgled nesalomljivog suzvučja i zvukova, a vješt u presliku svoje originalnosti, Dubravka Detonija nikad ne napušta Ludus, u ko-

jem on nalazi ravnotežu između Erosa i Tanatosa. Ne napušta ga ni tijekom našeg razgovora. Za tri života Učio je od trojice najvećih hrvatskih orkestralnih majstora: Šuleka, Papandopula i Bergama, napisao više od 150 djela, izdao oko 60 nosača zvuka (LP, kasete i CD–ovi) i objavio dvanaest knjiga. Dovoljno za tri umjetnička života. Rad, usavršavanje i druženje s važnim i zvjezdanim osobama: velikim skladateljima, piscima i slikarima... cijeli taj magični svijet umjetnosti brusio je njegovu definiciju kao spisatelja i skladatelja, eliminirajući u njemu svaku nepotrebnu vulgarnu ambiciju. Razgovor smo počeli upravo jednom anegdotom, sjećanjem na njegova sta-

»Ja sam kao student bio najmiliji glazbeni suradnik, operni i baletni korepetitor, a i orkestralni svirač pod palicom Borisa Papandopula u Zagrebačkoj operi. S vremenom se to pretvorilo u pravo prijateljstvo; to je bio jednostavan i dobar, sjajan, iznimno duhovit čovjek. (Legendarna je njegova dobrodušna dirigentska uputa, dogovor s nekim nespremnim orkestrom: Sastanak na koroni!) Osim toga, bio je i veliki majstor orkestracije koji mi je nesebično dijelio dragocjene tehničke pouke i savjete. (Studirao sam ja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i kod drugog iznimnog poznavatelja instrumentacije, sjajnog maestra Stjepana Šuleka, dok sam, što se tiče orkestracije i glazbene lekture, najviše naučio od našega velikog skladatelja Petra Bergama!) Papandopulo i ja često smo i dugo razgovarali, za jedan Prvi maj posjetio sam ga i u njegovu kvarnerskom boravištu. Posljednji put smo se našli, i nesvjesni naše posljednje večere, u poznatom dubrovačkom restoranu, on i ja sa suprugama, samo nekoliko mjeseci prije njegova odlaska. Tada sam ga u razgovoru pitao koji mu je najmiliji od triju temeljnih glazbenih elemenata: melodija, harmonija ili ritam. Duboko se zamislio i tek onda odgovorio: ritam! (Meni je to pak melodija, ali mu to nisam rekao.) Tijekom dugog razgovora i zabavljanja, a svakako i obilnog obroka, Boris (tako je, naime, tražio da ga zovem) slučajno spomenu da je cijeloga života bio veliki filmofil te da je od rane mladosti zapisivao naslove i osnovne podatke o svim filmovima koje je odgledao. Bio sam šokiran; to je, naime, i moja neobična navika, i ja detaljno bilježim podatke o svim tisućama filmova koje sam dotad vidio. Usput, možete li pomisliti kakav je događaj ili šok bio za mene, kao fanatičnog filmofila, nastup mojeg ansambla na prvoj američkoj turneji usred Hollywooda godine 1979., u sklopu tamošnjega slavnog abonmana Monday Evening Concerts, kad je u prvom redu glasovitoga Chaplinova kino–teatra sjedila i pljeskala cijela plejada tada najslavnijih američkih filmskih glumaca! Urođeni impuls Tko i što je utjecalo na to da se okrenete suvremenom, eksperimentalnom i multimedijskom izričaju? Utjecao je neki moj neizrecivi urođeni impuls, neutaživa potreba da već u ranom djetinjstvu glasom, pokretom ili glazbalom oponašam zvukove i pojave oko sebe, od njih slažem svojevrsni vizualno–akustički kolaž te njima zabavljam obitelj ili omanje društvo. I da to bude po mogućnosti što efektnije i što zabavnije! Uostalom, neko sam vrijeme, kao mladić, među ostalim sanjario da postanem glumac ili redatelj, a da

za to imam stanovitoga smisla, zapazili su i najveći naši kazališni redateljski majstori onoga doba, s kojima sam surađivao kao autor scenskih glazbâ (Gavella, Stupica, Strozzi, Habunek, Spaić, Radojević, Radić i drugi). Kakav je položaj imala suvremena glazba prije četrdeset godina, sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća na ovim prostorima i je li bila aktualna s obzirom na ostala kretanja u europskoj i američkoj suvremenoj glazbi? Bilo bi već banalno spominjati poznatu činjenicu o našim prošlostoljetnim tragičnim zaostacima za tada aktualnim umjetničkim pokretima i zbivanjima u svijetu. Međutim, radi se o bistrom i nadarenom, duhovitom narodu, i mi smo u začudno kratkom vremenu većinu takvih pojava uspjeli prilično dostići i nadoknaditi. Danas moji mladi kolege, među ostalim zahvaljujući i svim mogućim novim medijskim sredstvima, vrlo dobro i uspješno prate sve što se događa oko njih. Pritom mi nažalost pada na pamet jedna davna šetnja s Milkom Kelemenom (još sam bio student kompozicije) po zagrebačkom Zrinjevcu. Tada mi je stariji, već donekle u vanjski svijet ubačeni skladatelj mirno rekao da nas dvojica, koliko god talentirani bili, nikad nećemo postići svjetski uspjeh, jer smo pripadnici malog naroda i veliki će uvijek naći načina da nas iskoriste, odgurnu ili progutaju. Umjetnost protiv zla Kako vidite današnji suvremeni trenutak, ne samo u glazbi, nego u umjetnosti općenito, s obzirom na to da se već postmodernističkim relativizmom gubi pojam pojedinačnih umjetničkih autoriteta te se upravo postmodernizmom usvaja propitivačka nesigurnost i negativna manipulacija umjetničkog izričaja? Kao i uvijek prije, strahote i užasi današnjega svijeta pomalo guraju umjetnost u drugi plan. No ona je lukava i neuništiva te uvijek pronalazi načina da se suprotstavi općem zlu i propasti. Postmoderna je, mislim, jedna takva dragocjena međustanka u zavaravanju neprijateljâ, međuprostor iz kojega će se sasvim sigurno uskoro izroditi nešto drugačije i novo. Bili ste izravni sudionik širenja granica u primjeni sredstava proizvodnje zvuka, pa me zanima koliko elektroničku glazbu smatrate relevantnom danas i može li se njome izraziti sličnim strukturnim parametrima velik dio percepcije glazbe, a to su emocije? Naravno da može. Elektronička je glazba fenomenalni ljudski izum koji pruža neograničene mogućnosti oživljavanja ustajalih šablona i kalupa tradicije. Pod uvjetom da se i sâma ne zarazi metodom lakšeg otpora, čemu u priličnoj

mjeri, osobito u novije doba, nazočimo sve češće. Stroj versus čovjek Što je to dodana vrijednost nekog djela koje po toj vrijednosti postaje mjesto razgraničenja mediokritetstva i umjetnosti aristokratskog duha, karika u lancu glazbene povijesti ili povijesti umjetnosti? Što ljudski duh može, a ne može stroj? Stroj nema ljudskost u onoj mjeri koju mi poznajemo i njome se zavaravajući dičimo. No on bi, prema svim znacima, svojom ljudima nedostižnom superstrojnošću već uskoro mogao nadvladati i nadići, čak posramiti i ukloniti čovjeka. Početi stvarati umjetnost za sâmoga sebe. Društvena nedogađanja Smatrate li da se dogodio svojevrsni procijep između publike i suvremene glazbe jer je glazba u jednom povijesnom trenutku dobila drugi diskurs i postala više od milozvučja i ugode, želeći ispitivati stvarnost i njezinu slušnu opipljivost? Posjećuju li se danas koncerti suvremene glazbe ili su koncerti općenito postali mjesta društvenog nedogađanja? Današnji mladi ljudi nadvladali su tvrdokornost i odbojnost starijih primateljskih naraštaja pa sve intenzivnije prihvaćaju drugi, novi diskurs suvremene glazbe i u njemu, ne samo primalački nego i stvaralački, sve više sudjeluju. U tom smislu, paradoksalno, za razliku od eksperimentalnih događaja, upravo koncerti tradicionalne glazbe sve češće postaju mjestima društvenog nedogađanja. Postoji li dobra i loša glazba? Svakako. Kao što postoje dobri i loši ljudi. No takva je podjela relativna i o mnogo čemu ovisna. John Cage je, primjerice, ustvrdio da ga zanima isključivo nova i »loša« glazba. Jeste li ikad poželjeli preseliti se negdje drugdje, izvan Zagreba i Dubrovnika, negdje gdje biste možda bili više prepoznati i gdje biste rastvorili sve svoje potencijale? Kao što sam u životu nastojao učiti od svakoga, tako sam tijekom bivanja slijedom različitih prigoda nakratko mogao iskušati valjda sve moguće varijante i mjesta življenja, pa sam se pri kraju vratio na početak, koji mi je najsimpatičniji i najugodniji. U kojoj su se mjeri usput rastvorili svi moji potencijali, što sam ja sve pritom propustio ili zanemario, to nikako nije na meni da sudim, niti ja to mogu procijeniti. Trpanje u ladice Vaš književni rad je manje poznat

etonija nikad ne napušta Ludus, u kojem on nalazi ravnotežu između Erosa i Tanatosa. Ne napušta ga ni tijekom našeg razgovora

od glazbenog, a čini mi se, čitajući vaše tekstove, da imate razbarušenu, zaigranu i dinosaursku snagu riječi kojom zapečatite mudrim izričajem svaku mogućnost upitnosti, namećući se strastvenom uvjerljivošću. Je li splet okolnosti ili osobni izbor bio razlog što ste karijeru gradili u glazbi, a manje vidljivo u književnosti? S pet sam se godina pročuo kao pijanist, s deset kao skladatelj, a sa šesnaest sam postigao prvu pjesničku pobjedu, i to na natječaju jednoga od tada najvažnijih jugoslavenskih časopisa. Otada nisam napustio ni intenzivno skladanje ni svakodnevno pisanje tekstova. Ostalo je učinio specifični splet okolnosti ili, točnije, zbog prezaposlenosti, moja slaba povezanost s određenim umjetničkim i izdavačkim krugovima. Odnosno, nezdrava potreba stanovite sredine da umjetnika za cijeli život strpa isključivo u jednu moguću ladicu.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

rijeg kolegu Borisa Papandopula...

Dojmljiva je brojka emisija i snimki koje ste ostavili kao producent i urednik na Hrvatskome radiju; slovite za nekoga tko je to radio izvrsno. Kako gledate na to stvaralačko razdoblje i tu zaokupljenost producentskim radom, s obzirom na to da ste u te vode krenuli u »pionirskim« vremenima, dok još nije bilo toliko tehničkih mogućnosti? Upravo se na Hrvatskome radiju emitira ciklus najuspjelijih starih trajnih snimki hrvatske komorne glazbe. Većinu njih upravo sam kao supervizor potpisao ja, pa sam ponosan na činjenicu da su svi naši stvaratelji i stilovi zastupljeni u uglavnom zadovoljavajućoj mjeri. Tu je kvalitetu bilo moguće ostvariti zahvaljujući krajnjim naporima i zalaganju vrijednih tehničkih ekipa. Inozemni ocjenjivački sudovi, nagrađujući nas, nisu mogli vjerovati kakvim smo ostarjelim tehničkim sredstvima mi to postigli. Kad sagledate svoju umjetničku karijeru, osjećate li umor ili neposustajanje? Što vas ljuti, a što trenutačno veseli? Prvo, nemam vremena za to. A drugo, sve me u životu, čak i ljutnja (vlastita ili tuđa) nasmijava i veseli. Pri jednoj proslavi neke visoke godišnjice umjetničke djelatnosti ansambla ACEZANTEZ u podjednakoj sam mjeri zahvalio onima koji su nas cijenili/hvalili i onima koji su nas kudili/napadali.

U d e r u t n o j v a r a ž d i n s k o j s i n a g o g i , 7. l i p n j a 2 0 1 8 . , i z v e d e n e Bobićeve skladbe nadahnute židovskom kulturom

Glazba koja »leži pod prstima«

Prvi u nizu planiranih autorskih koncerata Davora Bobića u povodu njegova 50. rođendana

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Piše: Nataša Maričić

izom koncerata, seminara, radionica, izložbi i projekata Glazbena škola u Varaždinu ove godine obilježava 190. obljetnicu utemeljenja. Jedan od težišnih projekata u tom nizu, proveden 7. lipnja u obnovom zapeloj varaždinskoj sinagogi, svakako je ciklus od dva koncerta (podnevnog i večernjeg) pod nazivom Židovi — skladatelji i inspiracija, kojima su varaždinski glazbenici odali počast brojnoj židovskoj zajednici, gotovo potpuno nestaloj iz Varaždina tijekom Drugoga svjetskog rata, a u kontekstu 70. godišnjice osnutka židovske države. I dok su podnevni koncert održali učenici varaždinske Glazbene škole s djelima hrvatskih i njemačkih Židova, večernji je bio autorski koncert Davora Bobića sa skladbama nadahnutima židovskom kulturom. Ujedno je to bio i prvi koncert kojim skladatelj ove godine slavi 50. rođendan. A sve su obljetnice, pa tako i skladateljske, osim za slavlje, veselje i druženje, prigoda za osvrt i rekapitulaciju učinjenog. Svestrani rad

Ne samo skladatelj, nego i pedagog, organizator i voditelj nekad varaždinske, a danas i osječke glazbene sezone te dugogodišnji ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri, Davor Bobić je bez sumnje jedan od najutjecajnijih glazbenika suvremenog hrvatskog glazbenog života.

Rođen u Varaždinu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, na Konzervatoriju P. I. Čajkovski u Kijevu diplo-

mirao je harmoniku, kompoziciju i teoriju glazbe. Pedagošku karijeru počeo je neposredno nakon studija na varaždinskoj Glazbenoj školi. Nastavlja je na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, gdje je od 2003. godine docent, od 2008. izvanredni, a od 2014. redoviti profesor. Od 2005. do 2009. je voditelj Odsjeka za glazbenu umjetnost, a obnašao je i dužnost voditelja katedre za glazbenu pedagogiju. Godine 2009. na istoj je ustanovi imenovan prodekanom za znanost i umjetnost. Uz niz organizacijskih poboljšanja, pod njegovim se vodstvom ili uz njegovo sudjelovanje na Umjetničkoj akademiji povećava broj studijskih programa (klavir, kompozicija, gitara, muzikoterapija) i uvode potpuno novi (studij tamburice), dok će na Glazbenoj školi u Varaždinu prije svega biti zapamćen po tome što je, sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, prvi i dosad jedini u Hrvatskoj pokrenuo skladateljsku klasu za osnovnu i srednju školu, koju s kraćim prekidima vodi do danas. U vrijeme kad je bio ravnatelj Koncertnog ureda (od 1999. do 2007.), Varaždin je kao rijetko kad u svojoj povijesti imao kontinuiranu glazbenu sezonu, a dolaskom na čelo Varaždinskih baroknih večeri, 2006. godine, mijenja koncept festivala, osmišljavajući ga u skladu sa suvremenim promišljanjima rane glazbe. Skladateljski opus Skladateljski opus Davora Bobića jedan je od najopsežnijih, najraznovrsnijih i najizvođenijih u suvremenoj hrvatskoj glazbi. Obuhvaća instrumentalna, vokalna, vokalno–instrumentalna i glazbeno–scenska djela. Instrumentalni dio opusa sastoji se

obić unutar zadanih okvira uvijek propituje mogućnosti instrumenata i njihovih kombinacija, tražeći što zanimljivija i tehničko–izvodilački prihvatljiva rješenja, prilagođavajući se izvođaču za kojega misli i piše glazbu

Neoklasični neofolklorist Skladateljskim sredstvima i postupcima Bobić suvereno vlada. Svoj glazbeni svijet stvara u neoklasicističko– folklorističkom idiomatskom prostoru. Njegova je glazba određena fragmentarnom melodijom, tonalnim centrom, nefunkcionalnom harmonijom s povremenim posezanjem za folklornim nacionalnim idiomom, što se očituje bilo obradom folklora (Vukovarski requiem, Veronika Desinićka), bilo uporabom folklora kao skladateljskog materijala, dakle primjenom ostinata, sviranjem na praznim žicama, kvartnom ili kvintnom vertikalom, odnosno dijatonskim clusterima u rasponu kvarte ili kvinte, folklornim melodijskim gestusom smanjenih i povećanih intervala i glissanda te asimetrično raspoređenim ritmičkim i metričkim akcentima. S druge strane, instrumentalni i vokalno–instrumentalni sastavi za koje piše uglavnom su tradicionalni. Tradicionalan je i njihov tretman. Međutim, kako je najveći dio njegova opusa nastao kao posveta ili narudžba, Bobić unutar tih zadanih okvira, a stalno u konzultacijama s kolegama instrumentalistima, uvijek propituje mogućnosti instrumenata i njihovih kombinacija, tražeći što zanimljivija i tehničko–izvodilački prihvatljiva rješenja, prilagođavajući se izvođaču za kojega misli i piše glazbu. Osim što je efektna, briljantna i slušljiva, njegova glazba u tom smislu »leži pod pr-

stima« pa je izvođači vole jednako kao i publika.

Članovi Alisios Camerate

Slavljenički koncert Skladbe na programu slavljeničkog koncerta bile su: Bubot za klavir, Obed Edom za saksofon i klavir, Glas Jeremije za klavirski trio, Midraš za obou i klavir, Primi me za sopran, klarinet i klavir, Symphoneo za klavirski kvintet, Mezuzah za klarinet i klavir, Concertinato za bisernicu i klavir, Koraci kroz Yad Vashem u verziji za violinu i klavir i Menora za klarinet, violinu, violončelo i klavir. Sve su komorni dio Bobićeva ciklusa nadahnutog židovskom kulturom koji je nastajao od 2004., počevši skladbom Symphoneo, a skladatelj ga namjerava zaključiti molitvenom kantatom Amida koja će prvi put biti izvedena na ovogodišnjim Osorskim glazbenim večerima, koje su također njemu posvećene. Ciklus obuhvaća i nekoliko skladateljevih kapitalnih djela, kao što su oratorij Izaija (2007./2008.), kantata Jerihon (2011.), komorna simfonija Gideon (2011./2012.) i koncert za violinu i gudače Koraci kroz Yad Vashem (2016.). Poveznice sa židovskom kulturom u skladbama su prije svega tekstovi na kojima se temelje i naslovi koji se odnose na židovsku povijest i tradiciju. Glazbene veze naziru se u melodijskom pokretu, metro–ritmičkoj slojevitosti i izboru instrumenata ili su simboličke. Veći dio skladbi s programa izveli su članovi ansambla Alisios Camerata (Vlatka Peljhan i Žiga Faganel, violine; Tajana Škorić, viola; Alja Mandič, violončelo; Aljaž Beguš, klarinet i Mia Elezović, klavir). Uz njih su nastupili Konstantin Krasnitsky, klavir; Petra Horvat, saksofon; Aleksandra Lazar, oboa; Ana Horvat i Bruno Philipp, klarineti i Marijo Zbiljski, bisernica te učenici Glazbene škole: Lucija Čehok, klavir; Lucija Spevec, sopran i Ruta Bobić, violina. Koncert je najavljen i zaključen zvucima šofara na kojem su svirali Marko i Petar Prepelić. Pokrovitelji koncerta bili su Grad Varaždin i Veleposlanstvo države Izrael, a osim predstavnika grada i Varaždinske županije, na koncertu su bili predstavnici židovske zajednice u Hrvatskoj te izraelska veleposlanica u Hrvatskoj Zina Kalay Kleitman.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

od skladbi za različite solo instrumente, najviše harmoniku, koju Bobić poznaje i kao interpret, zatim klavir, gudaće i puhaće instrumente uz pratnju ili bez pratnje klavira. Tu je zatim glazba za najrazličitije komorne sastave (gudačke, puhačke, harmonikaške, kombinacije gudača i puhača itd.), koncertantna glazba i glazba za orkestralne sastave. Što se vokalne glazbe tiče, najviše piše za zborove, a cappella ili uz instrumentalnu pratnju (klavir, udaraljke i sl. ili uz kombinaciju s nekim melodijskim instrumentom), dječje, djevojačke, ženske, mješovite. Od opsežnijih vokalno– instrumentalnih djela spomenimo oratorij Kralj Tomislav i Vukovarski requiem, a od glazbeno–scenskih balet s pjevanjem Veronika Desinićka. Autor je i filmske glazbe te glazbe za kazališne predstave.

Marko i Petar Prepelić na židovskim obrednim rogovima šofarima

Sopranistica Lucija Spevec

Derutna varaždinska sinagoga

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Z av r š ni koncer t ovosezonskog C r venog ciklusa Z ag r ebačke filharmoni je, 18 . svibn ja 2018 . u Velikoj dvorani Lisinski

Još jedan uspjeh Dubravka Palanovića — praizvedba orkestralne suite Iz Hrvatske Praizvedba je upriličena u sklopu programa Rekvijem za posljednji sat koji je osmislio i kojim je ravnao šef–dirigent filharmoničara, mladi Austrijanac David Danzmayr

Piše: Martina Bratić

a svoj je posljednji ovogodišnji koncert u Crvenom ciklusu Zagrebačka filharmonija, pod vodstvom svojega šefa–dirigenta Davida Danzmayra, 18. svibnja priredila koncert Rekvijem za posljednji sat. Uz čak četiri solista na rogu i zbor, programska je koncepcija već obećavala raznovrstan izbor. Plesni obrasci

Koncert je otvorila praizvedba djela Dubravka Palanovića — suita Iz Hrvatske za orkestar, čiju je izvedbu puna dvorana pozdravila snažnim pljeskom. Prvi stavak, Stari tanci, otvara se u blještavom uvodu karakterističnoga plesnog obrasca s nepravilnim ritamskim od-

nosom doba, koji se brzo potom sunovrati u lako prepoznatljive teme tradicijske glazbe sjeverne Hrvatske, napose Hrvatskoga zagorja ili Turopolja, kako u programskoj knjižici piše Davor Merkaš. Stavak, međutim, uključuje i zvučne elemente tradicijske glazbe s područja južne Hrvatske, »široko rasprostranjenog narodnog izričaja ruralnih dijelova Velebita i Dinare«, dok svojevrsni intermezzi variraju od kasnoromantičarske simfonijske grmljavine širokih melodijskih premaza do povremenih harmonijskih rješenja koja se doimaju neopterećenima uzusima tonaliteta. Drugi je stavak, Nokturno, u punom smislu riječi topla noćna idila; njegov melodijski prostor gradi flauta koja tek svojim timbrom asocira na pastirsku frulu, s impresionističkim koloritom kao bazom. Pod sigurnom rukom Davida Danzmayra, orkestar je izražaj-

no, ali smirujućom sugestivnošću interpretirao taj raspjevani i duboki »noćni« odlomak. Ugodna buka

ca, koju je, doduše, moguće opravdati koncepcijskim usmjerenjem tematskoga materijala. Ipak, eklektičnosti pristupa i inventivnosti razrade unatoč, zvučni se zamor gdjekad nije mogao izbjeći.

Posljednji se stavak, gotovo u maniri forme koncerta (iako Davor Merkaš upozorava da će skladba u svojoj finalnoj verziji uključivati još stavaka), vraća kao iskričav i energičan ples, odnosno pjev cijeloga orkestra. Odrješitih nepravilnih ritamskih sekvenci, u ugodnoj buci i oporome zvučnom okruženju, Kamene zvijezde dozivaju zvučni spektar hrvatskoga juga.

Večer je nastavljena Koncertnim komadom za četiri roga i orkestar Carla Heinricha Hüblera, koji je na pozornicu pozvao soliste: Lenarta Isteniča, Jana Jankovića, Viktora Kirčenkova i Dániela Molnára. To ostvarenje njemačkoga kornista, inspirirano Schumannovim opusom 86, u programskom smislu koncertu nije osobito pridonijelo, ali je puhačku četvorku predstavilo u uvjerljivom solističkom izdanju.

Riječ je o skladbi koja na rječit, no mjestimice upitno suvremen način pristupa naslijeđu domaće glazbene tradicije. Palanovićevu ambicioznom ostvarenju možda se malo može i zamjeriti pretjerana repetitivnost melodijskih obraza-

Standardno, za drugi je dio koncerta Filharmonija odabrala djelo velikih formalnih i izvođačkih gabarita, uz gostovanje Akademskoga zbora Ivan Goran Kovačić, izvevši Rekvijem Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Drugi pogled na isto djelo

Vrijedan doprinos hrvatskoj orkestralnoj glazbi Piše: dr. sc. Snježana Miklaušić–Ćeran

osljednji koncert Crvenoga ciklusa Zagrebačke filharmonije održan je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 18. svibnja 2018. pod ravnanjem šefa–dirigenta Davida Danzmayra. Više tjedana prije nisu se mogle dobiti ulaznice, a dio preostalih ulaznica mogli su dobiti pretplatnici drugih ciklusa u zamjenu za jedan prije otkazani koncert. Zanimanje publike privukao je prvi dio programa u kojem je praizvedena suita Iz Hrvatske Dubravka Palanovića, a u nastavku je izveden Koncertni komad za četiri roga i orkestar Carla Heinricha Hüblera. U kvartetu solista bili su vrsni kornisti Zagrebačke filharmonije: Viktor Kirčenkov (Ukrajina), Jan Janković (Hrvatska), Lenart Istenič (Slovenija) i Daniel Molnar (Mađarska). U drugome, duljem dijelu koncerta, gotovo upola manje posjetitelja slušalo je Mozartov Rekvijem (Kathrin Danzmayr, sopran, Njemačka, Sonja Runje, alt, Bože Jurić–Pešić, tenor i Leon Košavić, bariton te Akademski zbor Ivan Goran Kovačić). Smjernice rada

Šef–dirigent Zagrebačke filharmonije David Danzmayr slijedio je odabranim rasporedom neke smjernice rada toga orkestra, među kojima su praizvedbe skladbi suvremenih hrvatskih sklada-

telja i nastupanje članova orkestra kao solista u koncertantnim skladbama. Kontrabasist i skladatelj praizvedene skladbe Dubravko Palanović i sam je član Zagrebačke filharmonije. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je kontrabas (1999.) u razredu prof. Josipa Novosela te kompoziciju (2008.) u razredu prof. Željka Brkanovića. U dosadašnjem opusu s više od 120 djela okušao se u različitim glazbenim vrstama, postavivši u komornom opusu u središte zanimanja gudačka glazbala — violu, violončelo i kontrabas, a dio njegova opusa namijenjen je različitim komornim orkestrima i simfonijskom orkestru. Naslovi orkestralnih skladbi Ex profundo exitus, Intro du Son Montuno ili In medio ignis, kao i njegovi Koncert za kontrabas i orkestar te Koncert za violončelo i orkestar, upućuju na univerzalniji glazbeni izričaj, dok je u najnovijoj suiti Iz Hrvatske nadahnuće dobio u hrvatskoj tradicijskoj glazbi. Na koncertu Zagrebačke filharmonije predstavljena su tri zasad dovršena stavka suite Iz Hrvatske, naslovljena Stari tanci, Nokturno i Kamene zvijezde, jer će — prema skladateljevoj zamisli — skladba u konačnici imati više kontrastno poredanih stavaka, poput barokne suite. U tipičnoj baroknoj instrumentalnoj suiti nanizani su stavci s plesnim obrascima iz različitih europskih zemalja pa melodijsko–ritamska građa u Palanovićevoj suiti, nadahnuta tradicijskom glazbom iz različitih dijelova Hrvatske, odaje sličnost s profilira-

nom glazbenom vrstom. Prvi, plesni stavak satkan je na kratkim motivima svedenim na starocrkvene ljestvice, a ritamske figure katkad su bliske uzorima iz jazza. Aluzija na Bersu Nokturno je tipičan pjevni, smireni stavak kojemu temeljni ugođaj u uvodu daje flauta, podsjećajući možda na udaljenu svirku pastirske frule (aluzija na Sunčana polja Blagoja Berse?), Šef-dirigent Zagrebačke filharmonije, David Danzmayr, dirigirao je praizvedbom pripremajući u Palanovićeve suite snažnom nastupovremeno narušavaju rijetke disonanpu orkestra novu temu većeg opsega ce, a dobro poznavanje kolorističkih u kojoj se povremeno prepliću obrasci mogućnosti svih skupina orkestralnih jazz i zabavne glazbe. Svježinu i ustraj- instrumenata iznjedrilo je dopadljivu i nost plesnoga pokreta postigao je Pa- uhu ugodnu skladbu. Zagrebačka fillanović ponovo u trećem stavku Ka- harmonija odsvirala ju je poletno, sigurmene zvijezde, oslanjajući se na ritam- no i izvrsno dinamički raslojeno, uz istiske obrasce bliske kolu iz južnih krajeva canje bogatoga tonskog kolorita (priHrvatske. Palanovićeva suita Iz Hrvat- mjerice flauta i harfa u drugome stavske počiva na jednostavnim i pregled- ku), što bi suiti Iz Hrvatske moglo osinim harmonijskim sklopovima koja tek gurati popularnost uz češće izvedbe.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Uz praizvedbu orkestralne suite Iz Hrvatske Dubravka Palanovića na koncertu Zagrebačke filharmonije i njezina šefa–dirigenta Davida Danzmayra, 18. svibnja 2018. u Lisinskom

Praizvedba Palanovićeva Drmeša

a je Dubravko Palanović u središtu zanimanja hrvatskih naručitelja novih djela tzv. ozbiljne glazbe, dokazuje još jedno novo djelo koje je u ovom razdoblju doživjelo praizvedbu. Ovogodišnje je uspjehe 40–godišnji skladatelj počeo nizati 20. ožujka u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, praizvedbom velebne vokalno–instrumentalne simfonije Jasan dan, a nastavio stavkom Drmeš na otvorenju ovogodišnjeg festivala Zagreb Classic 20. lipnja na otvorenoj sceni zagrebačkog Trga kralja Tomislava. Posebno za praizvedbu na tom koncertu skladatelju je narudžbu uputila HRT–ova radna jedinica Glazba s kojom u posljednje vrijeme često surađuje na programima Tamburaškog orkestra HRT–a. Na sceni »Tomislavca« tom su se prigodom u sklopu programa za stotu obljetnicu raspada Austro–Ugarske povezali Simfonijski i Tamburaški orkestar HRT–a i pod vodstvom gostujućeg češkog maestra Jiříja Rožeňa praizveli Palanovićev Drmeš, efektnu skladbu u majstorskom spoju folklora sjeverne Hrvatske i klasične teksture znalački razrađene orkestracije. Djelo su mogli doživjeti i gledatelji izravnog prijenosa na HRT–ovu prvom televizijskom i trećem radijskom programu. (JH) Otvorenje Zagreb Classica na Trgu kralja Tomislava

I z lo g s u v r e meno g z v uk a , M u z ičk i s a lon S C – a ( Kul t u r a p r om jene S t u dent s ko g cent r a), 2 . — 5. sv ib n j a 2018 .

Skladba kao kombinacija Što suvremeni glazbenici misle o svojoj glazbi, što im je inspiracija, o čemu promišljaju i što općenito misle o suvremenim tendencijama otkrio je ovogodišnji festival BROJ 210, SRPANJ 2018.

Piše: Marija Cestarić

to suvremeni glazbenici misle o svojoj glazbi, što im je inspiracija, o čemu promišljaju i što općenito misle o suvremenim tendencijama? Tako se na Trećem programu Hrvatske radiotelevizije oglašavao Izlog suvremenog zvuka, održan u Zagrebu od 2. do 5. svibnja. Umjetnička ravnateljica festivala Davorka Begović svake se godine trudi privući što više mladih umjetnika sa suvremenim tendencijama u skladanju, koji istražuju nove mogućnosti u umjetnosti i probijaju granice, pa ih je ove godine, kako

se navodilo i u najavi programa, bilo više od stotinu. Za ovogodišnji vizualni identitet festivala zaslužna je Ana–Marija Vlahović, čiji naizgled minimalistički, ali vrlo efektan dizajn dobro ocrtava ideju Festivala. Osminke koje se pretvaraju u prikaz sličan nekom grafu računalne manipulacije zvukom, idejno odgovaraju suvremenoj umjetničkoj koncepciji. U caffe–baru Teatra &TD postavljena je izložba dosadašnjih vizualnih rješenja Festivala, što nas ujedno podsjeća na to da se Izlog u takvom formatu održava već godinama te da takav festival ima budućnost. Za bolji život Festival je otvoren 2. svibnja u caffe– baru Teatra &TD, gdje je Davorka Begović željela zaobići prigodničarske

azila mogu učiniti ugodnijim boravak u Hrvatskoj.

svečane govore pa je umjesto da govori o Izlogu radije predstavila udrugu Are You Syrious? Festival suvremene glazbe ne može zaobići najveće probleme današnjice, što svakako jest tzv. izbjeglička kriza. Za ljude koji su ostali bez svega, koji bježe od rata tražeći dostojanstven život, umjetnost može učiniti svijet ljepšim pa postaje očito što znači Kultura promjene, u ovom slučaju kulturom promijeniti život nabolje. U ime udruge Are You Syrious? govorila je Milena Zajović te je pozvala na pomoć izbjeglicama doniranjem za »besplatni dućan« u koji izbjeglice mogu doći i uzeti što im je potrebno, prije svega odjeću, obuću i higijenske potrepštine. Festivalskoj su publici prikazana dva videozapisa, iz kojih se dalo zaključiti kako fotografija, film, glazba, sport, izložbe i druženje u prirodi tražiteljima

Središnji glazbeni događaj prvoga dana Izloga bila je praizvedba Skladbe za saksofone i Francuski paviljon Gordana Tudora. Tudor sklada za brojne instrumente, no uvijek se vraća svojem saksofonu. Kao skladatelj i izvođač već je sudjelovao na Izlogu: 2015. Papandopulo kvartet izveo je djela suvremenih skladatelja. Ove je godine njegov matični ansambl stvorio Skladbu za saksofone i Francuski paviljon, djelo koje izvire iz specifičnih akustičkih svojstava toga prostora. To nije ni prvi put da je neka skladba pisana baš za Francuski paviljon. Štoviše, od njegova ponovnog otvorenja 2014. godine redovito se propituju akustičke mogućnosti prostora moderne arhitekture, pa je 2015. u sklopu Muzičkog biennala Zagreb u koprodukciji s Kulturom promjene SC–a to učinio njemački umjetnik zvuka Gerriet Sharma.

Damir Žižić

Osvajanje prostora

Središnji događaj ovogodišnjeg Izloga bila je praizvedba Skladbe za saksofone i Francuski paviljon saksofonista i skladatelja Gordana Tudora

Uzet ćemo vam 2000 sekundi života — 4 saksofonista — nekoliko sekundi jeke — 1 Francuski paviljon. Esej o sebičnosti: Otok jedinaca — Fanfare za sanacijske upravitelje — … opis je u natuknicama Tudorove skladbe od 33 minute. Publika je sjedila u polukrugu, a iza njihovih je leđa digitalni sat projiciran na zid Francuskoga paviljona odbrojavao trajanje skladbe koja je počela šumom upuhivanja zraka kroz instrumente. Saksofonisti Nikola Fabijanić, Gordan Tudor, Goran Jurković i Tomislav Žužak počeli su svirati tako da je svaki zauzimao dio tog umjetničko–izložbenog prostora, a ako se vodimo opisom djela, onda je svaki od četiri sebična pojedinca osvajao za sebe dio akustičkog prostora. Svaki je od njih predstavio svoje tehničke mogućnosti, ali i mogućnosti svojega instrumenta. Goran Jurković i Tomislav Žužak svirali su bariton–saksofone, a Gordan Tudor i Nikola Fabijanić sopran–saksofone. Skladba je preispitivala reakcije prostora na zvučne objekte. Nakon odsviranih fragmenata, zvuku su dopustili da nekoliko sekundi odjekuje. Glazbeni fragmenti često su se kretali u visokim registrima, i to kod bariton–saksofona.

Na jednoj nozi Papandopulo kvartet izvedbi je pristupio veoma ozbiljno, a među članovima se osjećala dobra komunikacija, ujednačenost u predstavljanju solističkih dijelova te doza teatralnosti koju je zahtijevalo djelo. U jednom su trenutku izvođači morali stajati na jednoj nozi, dok su drugom nogom blokirali zvuk koji je trebao izići iz saksofona. Skladba za Francuski paviljon ponovno nas podsjeća na pitanje razlike između gotovog djela i improvizacije, a čini se da suvremene tendencije u glazbi teže tomu da razlike i nema. To je možda odgovor na pitanje što suvremeni glazbenici misle o tendencijama u suvremenoj glazbi. A što im je inspiracija? Sudeći po naslovu ovoga djela, inspiracija im može biti prostor kao što je Francuski paviljon. O čemu promišljaju suvremeni glazbenici? Promišljaju o društvenim problemi-

ma i ulozi glazbe u tim pitanjima. U programu Skladbe za Francuski paviljon to nigdje nije navedeno, ali već pojam »sanacijski upravitelj« asocira na brojne afere vezane uz Studentski centar koje kruže medijima, a koje su nastale zbog nečije pohlepe ili sebičnosti. Što suvremeni glazbenici misle o svojoj glazbi? Teško je znati, no festivalska je publika dobro prihvatila novu skladbu Gordana Tudora. Koje su još suvremene tendencije u glazbenom ili audiovizualnom stvaralaštvu? Audiovizualna instalacija Ane Hušman, dio stalnog postava festivala, pod nazivom Na mjesto centrifuge dolaze satovi klavira upozorava nas da žene i dalje, unatoč automatizaciji, većim dijelom same vode brigu o kućanstvu te da se to za njih podrazumijeva ili se čak od njih očekuje. U dijalogu subjekata a i b, koji čitamo na ekranu, očito je nerazumijevanje koje jasno dolazi do izražaja čak i kad je nedorečeno. Dijalog se prekida abecednim popisom stvari o kojima se žena mora brinuti ili koje ju okružuju u kućanstvu. Na neki način instalacija pokazuje da žena nema vremena razgovarati i pritom ne razmišljati o drugim poslovima koje mora obaviti. Zvuk koji se pušta uz dijalog ocrtava nervozu subjekta a — žene koja se ne stiže baviti čime želi jer se od nje očekuju druge stvari. Izlog suvremenog zvuka izložio nam je rezultate najnovijih istraživanja na području akustike i robotike. Na sceni Galerije SC–a Łukasz Szałankiewicz upotrijebio je prototip sustava za pre-

Izlog 2018. izložio nam je nova istroživanja na području akustike i robotike: Łukasz Szalankiewicz i projekt Saturn 3 u Galeriji SC-a

poznavanje emocija u sklopu projekta Saturn 3. Za robotiku je bio zadužen Adam Donovan, a za vizuale Katrin Hochschuh. Adam Donovan i Katrin Hochschuh predstavili su nam svoj rad 3. svibnja u caffe–baru Teatra &TD. Njih dvoje govorili su o pozadini svojega rada: Adam Donovan bavio se optikom, a zanimalo ga je može li manipulirati i zvukom. Već je postavio brojne audioinstalacije u kojima se poigrava ljudskom percepcijom. U projektima kojima se on bavi, čovjeku se čini kao da je oko njega pedeset nevidljivih zvučnika koji proizvode zvuk te ne može odrediti njegov izvor. Vizuali koje radi Katrin Hochschuh zapravo su matematički definirana geometrija koja reagira na zvuk. Publici je predstavljen robot nazvan Mega Tatuophone. Takvi projekti vode realizaciji ideje da će roboti u budućnosti prepoznavati ljudske emocije i prema tome čovjeka tješiti ili razveseljavati glazbom. Obožavatelji kaseta Dokumentarni film Kaseta (2016.) redatelja Zacka Taylora prikazan je 3. svibnja u MM centru. Podsjetio nas je na to da suvremena glazba nisu samo eksperimenti s modernom tehnologijom, nego je to i povratak nekih starih tehnologija. Film je ispunjen kompilacijom razgovora s izumiteljem kasete Louom Ottensom te ljubiteljima i skupljačima kaseta; otkriva se da prodaja kaseta u Americi posljednjih godina raste jer se pojavljuju novi obožavatelji toga medija. Na ovogodišnjem su se Izlogu svojim

redišnji glazbeni događaj ovogodišnjeg Izloga bila je praizvedba Skladbe za saksofone i Francuski paviljon Gordana Tudora

radom predstavili Nicole Hewitt u suradnji s Vidom Guzmić i Ivanom Slipčevićem, izvodeći završnu epizodu projekta Ova žena se zove Jasna; Andro Giunio, Eric Raynaud s izmjenom vektorskih strujanja s pomoću zvuka Vector field, Jorge Sánchez–Chiong, Tom Relleen i Valentina Magaletti, Miodrag Gladović i Dinka Radonić, Cyril Lim, Bobby Barry, John Chantler, Seymour Wright i drugi. Za suvremene skladatelje njihova glazba znači glazbu koja dolazi uz vizualne efekte, glazbu u sklopu projekata koji eksperimentiraju sa zvukom, manipulaciju zvukom u prostoru, u računalnom programu, manipulaciju ljudskom percepcijom i preispitivanje odnosa čovjeka i stroja. Kompozicija ne postoji, postoje samo uzorci koji otvaraju bezbrojne mogućnosti kombiniranja, kombinacije koje se događaju u trenutku, improvizacija. Vjerujem da publika koja prati Izlog suvremenoga zvuka s nestrpljenjem čeka sljedeći festival koji će nam vjerojatno otkriti nove mogućnosti kombiniranja te rezultate novih eksperimenata sa zvukom.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Izvođači su se tijekom izvedbe Skladbe za Francuski paviljon kretali kroz prostor, bila je to i neka vrsta performansa, koreografije u kojoj su četiri individue složile parove, zatim i kvartet iz kojega se na samom kraju izdvojio skladatelj. Papandopulo kvartet igrao se i svjetlom i sjenom, namjerno ili nenamjerno, kretnje Gordana Tudora reproducirale su se na svod Francuskog paviljona u obliku sjena dok je svirao kod izvora svjetlosti. Igri svjetla i sjene pridružile su se i munje, koje su te večeri sijevale zagrebačkim nebom i time nipošto nisu pokvarile izvedbu. Štoviše, karakteristike prostora postale su još izraženije.

Pr vi koncer t novoos novanog ZOOV – COO L A ns am bla 29. ož u jka 2018 . u M aloj d vor ani Lisinski

Program u čast ratnog projekta Za kontinuitet hrvatskog glazbenog stvaralaštva ‘91. Ansambl okupljen za potrebe Međunarodnog festivala komorne glazbe Musica Maxima (violinistica Petromila Jakas, čelistica Mia Grubišić, klarinetist Yaroslav Sadovyy te pijanistica Sanja Vrsalović Drezga) odlučio je usmjeriti se na suvremeno, novo i »pomaknuto« stvaralaštvo Piše: Martina Bratić

BROJ 210, SRPANJ 2018.

edavno osnovani ZOOV–COOL Ansambl, sastavljen od mladih glazbenika (violinistice Petromile Jakas, čelistice Mije Grubišić, klarinetista Yaroslava Sadovyya te pijanistice Sanje Vrsalović Drezga), 29. ožujka u Maloj dvorani Lisinski predstavio se i zagrebačkoj publici. Okupljeni 2016., za potrebe Međunarodnoga festivala komorne glazbe Musica Maxima, odlučili su zajedničkim snagama fokusirati se na interpretiranje suvremene glazbe, domaće i inozemne, ali i na »klasičnija«, rjeđe izvođena djela, kako sami ističu. Počast veteranima

Okosnica programa, kako je pojašnjeno, »inspirirana je projektom uglednih interpreta Milka Pravdića, Volođe Balzalorskog, Andreja Petrača i Tomaža Petrača, ostvarenim ratne 1991. godine«. U sklopu projek-

Marko Šolić

ta održan je i koncert Za kontinuitet hrvatskog glazbenog stvaralaštva, s praizvedbama djelâ nekih od pronositelja suvremenoga hrvatskog zvuka: Anđelka Klobučara, Frane Paraća, Marka Ruždjaka i Željka Brkanovića. Za taj su se ikonički koncert mladi ZOOV–COOL–ovci u vlastitoj interpretaciji odlučili prezentirajući ga kao cjelinu, kao odabir tih istih skladbi četvorice spomenutih skladatelja. Koncert je otvoren Kvartetom za klarinet, violinu, violončelo i glasovir Frane Paraća; skladbom koja paučinastom strukturom i melodijskom razgranatošću tvori organizam izuzetne zvučne delikatnosti. U njezinoj su se interpretaciji solo nastupi iznijeli zrelo i dorađeno, dok se u tutti odlomcima još moglo donekle poraditi na dinamičkome rafinmanu. Koncepcijski se naslanjajući na temu rata, program je u prvome dijelu koncerta zaokružio trostavačni Kvartet Paula Hindemitha, nastao 1938. godine, u vrijeme nacističkih progona. Skladba kojoj Ansambl duguje i svoj naziv, Kvartet ZOOV–COOL, s podnaslovom — Ratni, Željka Brkanovi-

ao i 1991., i tu su izvedene skladbe Anđelka Klobučara, Frane Paraća, Marka Ruždjaka i Željka Brkanovića, koje su u prvoj godini Domovinskog rata u Hrvatskoj naručili i praizveli Milko Pravdić, Volođa Balzalorski te Andrej i Tomaž Petrač

ća, na najbolji je mogući način uvela publiku u programski atraktivniji dio večeri. U tom rječitom poigravanju idejom onomatopeje, imitacijom glasova u dozivanju, Brkanovićeva vokalna obrada instrumentalnih dionica u tamnijem zvučnom koloritu predstavljena je svježe i angažirano, unatoč opasnosti izvodilačkoga zamora. Odabir naziva Ansambla pojasnila je pijanistica Sanja Vrsalović Drezga: »Zvučni naslov Zoov–Cool preuzeli smo, dakako, u dogovoru sa skladateljom. To je bila i prva kompozicija koju smo zajedno pročitali. Autor je o skladbi zapisao da se u njezinu zvučnom nukleusu krije ideja da se iz tame postupno pojavljuju zrake optimizma. Ta nam se vizija svima svidjela.« Otvoreni za sve Treći nositelj »hrvatske linije«, Marko Ruždjak, predstavljen je djelom Prudent views of my love passing by the seasons, koje karakterizira čitak tretman zvučnih mikrostruktura i neprestano poigravanje elementima čujnog i nečujnog, što je i izvođačima ponudilo gotovo improvizatorski »vjetar u leđa«.

No skladba koja se, unatoč svoj svojoj izvođačkoj kompleksnosti, pokazala kao odličan teren za dokazivanje toj mladoj četvorki, bila je Klobučarova Glazba za kvartet; u trostavačnoj koncepciji energičnoga ali izražajnog protoka, izrazite zvučne gustoće i izazovnoga dinamičkog plana, činila je kvalitetno objedinjenje cjelokupnoga nastupa ZOOV–COOL Ansambla. Programski ponešto nesvakidašnjim potezom, sastav je svakako primamio i nagnao na potrebu da osluškujemo što će novo ponuditi svojoj publici. »Planovi su nam i dalje istraživati koncertni repertoar koji nas intrigira, možda i u nekoj kreativnoj želji za novim i pomaknutim. Glazbenici se ponekad pribojavaju suvremenog notnog teksta, a ja bih rekla da smo mi otvoreni za sve opcije«, rekla je Sanja Vrsalović Drezga. Pa do tada valja ustvrditi da su svojim izvodilačkim i interpretacijskim vještinama ZOOV– COOL–ovci sasvim opravdali svoje »vatreno krštenje« u Lisinskom.

Marija Štilinović / HRT

BROJ 210, SRPANJ 2018.

nfant terrible hrvatske glazbe, Silvio Foretić, osim neizmjerno vrijednoga doprinosa orguljskoj domaćoj literaturi i dalje može, u najboljemu smislu riječi, ne samo iznenaditi nego i sablazniti

Foretićev je orguljski koncert praizveo Pavao Mašić uz Simfonijski orkestar HRT-a pod vodstvom maestra Mladena Tarbuka N a k r a ju sezone M a js t or skog cik lu s a H RT– a u Lisinskom, 24 . svibn ja 2018 . pr ai z vedba For et ićeva Koncer ta za orgulje i orkestar

Orgulje između razmetljivosti i skromnosti Silvio Foretić napisao je svoj orguljski koncert na narudžbu HRT–ove radne jedinice Glazba koja ga je imenovala rezidencijalnim skladateljem sezone

Piše: Martina Bratić

imfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pred sam je kraj svoje sezone Majstorskoga ciklusa vjernu publiku odlučio nagraditi programski bogatom večeri, uz jednu praizvedbu djela domaćega autora. Koncert nazvan Svečanost ritma okupio je Noć na pustoj gori, simfonijsku pjesmu Modesta Petroviča Musorgskog, zatim premijerno izvedeni Koncert za orgulje i orkestar Silvija Foretića, inače ovosezonskoga rezidencijalnog skladatelja SO HRT–a, Suitu u klasičnom stilu Frana Lhotke te uvijek zavodljiv Ravelov La Valse. Rock–matrica

Vođen rukom maestra Mladena Tarbuka, činilo se da se Orkestar u prvoj točki rukopisa velikana iz Ruske peto-

rice nije potpuno »dao«. Skladba koja, unatoč svoj svojoj zvučnoj silini, ipak obiluje i mnoštvom izražajnih valera i nijansi, iznesena je pomalo jednolično; dinamički ne sasvim dorađena, što se posebno uočavalo u nepoštovanju sekvencijskoga načela. Ipak, sve su eventualne neuvjerljivosti bile odagnane nestrpljivo iščekivanom praizvedbom, koja je na pozornicu pozvala i solista večeri — Pavla Mašića. Foretićev Koncert, u atipičnoj dispoziciji stavaka Andante — Poco adagio — Allegro non troppo, pokazao se, naime, kao izazovno pismo u čijoj se interpretaciji cijelo izvođačko tijelo svesrdno angažiralo i dokazalo, ali i kao inventivna rapsodija zvučnih efekata čiju je svaku novu pojavnost uho žedno čekalo. Pompozni Andante otvara se zloglasnim uvodom cijeloga orkestra, iz čijega sumraka izranja zvuk orgulja popraćen bubnjevima. U neobičnoj, gotovo rokerskoj ritamskoj matrici, s pa-

stoznim orguljskim preludiranjem, cjelokupna se zvučna slika iz rock okvira brzo prebacuje u atmosferu džezističke estetike. Igra bojom

Mašićevim se prstima izgrađivao kao najfiniji ornament, a skladateljevo je nastojanje da orgulje istovremeno proslavi i u njihovoj razmetljivosti i skromnosti, zaživjelo u pravoj mjeri.

Foretiću se igra zvučnom bojom tu nesumnjivo nádala kao primarna, s glissandom kao temeljnim postupkom, a tretman orguljskoga zvuka u nekim je trenucima neodoljivo podsjećao na skladateljeve ranije radove iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koje je stvarao na području elektroničke glazbe.

Allegro non troppo donio je kontrapunktsko zaključivanje toga bogatog narativa, s povremenim premještanjima u okruženje devetnaestostoljetnoga simfonijskog zvuka i melodijskog postupka. Shodno zaključku, i solistička je dionica, nakon tehnički izvanredno izvedenih odsječaka, jednako maestralno, kao kakav izolirani zvučni signal, ostala sama i, tako ogoljena, krajnje dojmljiva.

Drugi je stavak, Poco adagio, nakon zvuka koji razara i silovito prodire, publiku prenio u jedan plagalni harmonijski prostor, sa zavodljivim melodijskim poigravanjima nježnih puhača i gudača, i u improvizacijski uokvirenom solističkom nastupu Pavla Mašića. Solistički zvučni materijal, koji asocira na signalizaciju i neke otuđene i daleke ambijente, pod

Uzimajući u obzir reakciju publike, na samome kraju ne preostaje drugo nego zaključiti da je enfant terrible hrvatske glazbe, Silvio Foretić, osim neizmjerno vrijednoga doprinosa orguljskoj domaćoj literaturi, još jedanput pokazao kako svojim autorskim idejama i dalje može, u najboljemu smislu riječi, ne samo iznenaditi nego i sablazniti.

Multimedijalni institut i Višeslav Laboš objavili drugo izdanje projekta Elektroakustičke glazbe hrvatskih skladatelja

K o n c e r t n a S i l b i 17. s r p n j a 2 0 1 8 . p o s v e ć e n B r u n i Bjelinskom i Igoru Kuljeriću

Foretićeve glazbene transakcije

Simfonijski orkestar HRT–a na skladateljskom otoku

Album nastoji obuhvatiti razdoblje od jedanaest godina stvaranja Silvija Foretića, kad je skladatelj intenzivno stvarao svoju glazbu u elektroničkom studiju

Poveznica sa skladateljima su solistica i dirigent programa — Kuljerićeva kći, udaraljkašica Ivana Bilić i dirigent Alan Bjelinski

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Piše: Martina Bratić

akon što je 2016. godine izdao nosač zvuka antologije elektroakustične glazbe u Hrvatskoj (U potrazi za novim zvukom: 1956.– 1984.), Multimedijalni institut (MI2) ponovno je s Višeslavom Labošem, kao autorom koncepcije, objavio i drugo izdanje projekta — nosač zvuka Silvio Foretić: Transakcije 1968. — 1979. Pučki oratorij

Elektroakustička glazba hrvatskih skladatelja

Silvio Foretić: Transakcije 1968. — 1979.

Izdan u seriji Elektroakustička glazba hrvatskih skladatelja, CD nastoji obuhvatiti upravo taj dio Foretićeva opusa, jedanaest godina stvaranja.

Kronološki poredano, prva je skladba Balkanal (1968.–1974.) — pučki oratorij za elektroakustički obrađene glasove i narodne instrumente, u čijoj se ideji, proizašloj iz legendarne suradnje Silvija Foretića i Janka Jezovšeka (dvojice inauguratora Ansambla za suvremenu glazbu, prve takve umjetničke suradnje u Hrvatskoj i Jugoslaviji [1963.–1967.]), suprotstavljaju i stapaju glazbena elektronika i folklor. Ipak, riječ je o djelu koje »nije proizvedeno elektroničkim sintetskim zvucima, nego isključivo elektroakustičkom transformacijom ljudskih glasova i narodnih instrumenata«, te koje začudnim zvučnim bojama i efektima izmjene ljudskoga glasa ispunja prostor, isključivo na taj način gradeći vlastitu formu. Za ovaj se nosač zvuka odabrala skraćena, odnosno, konačna verzija (Neufassung) iz 1974. godine.

Multimedijalni institut (MI2)

Osmi dan 20

Monolog des Klaviers — za magne-

tofonsku vrpcu (1970./1971.), druga je Foretićeva skladba na nosaču zvuka, a riječ je o odlomku iz djela Für Klavier — sonata quasi una fantasia (za frustriranog pijanista, magnetofonsku vrpcu, dijapozitive i film), u ponekom popisu djelâ zabilježen kao kolaž od riječi i glazbe sa scenskom akcijom. Taj je audioisječak do sada neobjavljen na nosaču zvuka, što je svakako pohvalan čin kompilatora Višeslava Laboša, unatoč činjenici da je riječ o djelu sa snažno vizualnom komponentom. Vizualno je, doduše, predstavljeno fotografijama originalnoga happeninga, u knjižici nosača zvuka. Najdulja skladba (četrdesetak minuta) ujedno se smatra i krunom Foretićeva elektroakustičkoga opusa, a na CD–u je zabilježena u skraćenoj verziji od šest brojeva, i kao samostalna instrumentalna matrica. Der Achte Tag (oder auf der Suche nach der weissen Zeit) / Osmi dan (ili u traženju bijele vječnosti) djelo je u kojemu glavni junak »prepričava svoj životni put, pri čemu pojedine postaje njegova umjetničkog razvoja odgovaraju razvojnim etapama novije glazbe […]«. Ako se u obzir uzme primat narativa i dramatskog, malo je upitno zašto je za nosač zvuka odabrana instrumentalna verzija djela. Destabilizacija tradicije Duo i trio (iz Semi–mono–opere) (1978./1979.), s podnaslovom za jednog izvođača i magnetofonsku vrpcu, osim kronološki, s punim pravom zatvaraju koncepciju Foretićevih Transakcija i što se tiče tretmana zvučnoga materijala. S jasnim aluzijama na operni vokalni prostor, Duo i trio materijaliziraju dodirnu točku autorovih čestih poigravanja »tradicionalnim« i njegovih destabilizacija te iste tradicije, na taj način kontekstualizirajući neke od postulata Foretićeva rada. Silvio Foretić: Transakcije 1968– 1979 važan su i kvalitetno odrađen projekt i prinos baštini domaće avangardne i suvremene glazbe. Možemo se nadati da će ta ideja i realizacija predstaviti još mnogo drugih autora.

Z Piše: HRT

ahvaljujući suradnji Koncertnog ureda Zadar, Turističke zajednice Silbe i Hrvatske radiotelevizije, u sklopu 58. Glazbenih večeri u Sv. Donatu, na otoku beskrajnih priča i uspomena — Silbi, koncertom Hommage à Bruno Bjelinski & Igor Kuljerić Simfonijski orkestar HRT–a odao je počast dvojici hrvatskih glazbenika u čijem je životu i stvaralaštvu taj otok imao važno mjesto. I Igor Kuljerić i Bruno Bjelinski pokopani su na Silbi, a koliko ih je otok nadahnuo, otkrivaju njihova djela prožeta asocijacijama na tamošnje podneblje. Koncert je održan 17. srpnja u 21 sat u Galeriji Marije Ujević–Galetović, a posebnu dimenziju dao mu je nastup Ivane Bilić Kuljerić u ulozi solistice u djelu svojega oca, Folk art II iz 2003., čija je ujedno koautorica, te vodstvo maestra Alana Bjelinskog koji je, uz ostalo, ravnao izvedbom Devete simfonije svojega oca Brune, posvećene upravo otoku Silbi. Na programu je bio i Kuljerićev Silbenski tanac. Otočni mirisi »Teško je riječima opisati jedinstven duh i ozračje otoka Silbe. Radi li se o nevjerojatnoj plavo–zelenoj boji mora, o povjetarcu koji se za tren od nježne vilinske ruke koja miluje pretvori u razjarenu neman koja razbija stijene i kišom šiba otočne škure i barke u mandraču ili je pak riječ o opojnom zvuku cvrčaka i ritmičkom kampanavanju sa zvonika? Mnogi otočni mirisi, priče, zvukovi i prispodobe provlače se kroz stranice partitu-

Kuljerić i Bjelinski pokopani su na Silbi, a koliko ih je otok nadahnuo, otkrivaju njihova djela prožeta asocijacijama na tamošnje podneblje

ra mojega oca. I kako da najbolje zazvuči njegova glazba nego ondje gdje je i nastala, ispod beskrajnog zvjezdanog neba otoka Silbe, gdje ponekad ono najmanje postane i od života veće«, rekla nam je Ivana Kuljerić Bilić. Koncert je poseban iz više razloga: prvi je put u povijesti otoka Silbe na njega stupio Simfonijski orkestar HRT– a i prvi su se put na njemu izvela djela dvojice hrvatskih autora koji su na otoku stvarali. »Mi (Bjelinski) smo tu od 1966. godine, tako da poznajemo mnogo domaćih ljudi, ali i domaćih i stranih gostiju koji cijelo ovo vrijeme uživaju u ljepoti i posebnom miru na otoku Silbi. Devetu simfoniju Bruno je doživio kao vrhunac, krunu svojega života, najljepši dio, jer je realizirao vlastitu obitelj, dobio je djecu, sinove Alana i Deana, zaokružio je svoju viziju sreće, kao cjelinu, sa svojom obitelji«, rekao nam je u razgovoru Alan Bjelinski i dodao: »Ponosan sam što smo i mi dio te priče; pogotovo smo zahvalni Simfonijskom orkestru HRT–a, organizatorima Glazbenih večeri u Sv. Donatu i cijelom timu ljudi koji su poduprli ovaj posebni događaj.«

I n m e m o r i a m Ž e l j k o B r k a n o v i ć ( Z a g r e b , 2 0 . p r o s i n c a 19 3 7. — C r i k v e n i c a , 7. l i p n j a 2 0 1 8 . )

Život poslije života Piše: Erika Krpan

Željko Brkanović, skladatelj, dirigent i pedagog, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, višegodišnji predsjednik Hrvatskog društva skladatelja, preminuo je 7. lipnja u Crikvenici. Komemoracija je održana 13. lipnja u Dvorani Stančić na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Tom prigodom govorili su prof. Dalibor Cikojević, dekan Muzičke akademije, Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik Hrvatskoga društva skladatelja i prof. Vjekoslav Nježić, pročelnik Odsjeka za kompoziciju i teoriju glazbe. Posljednji ispraćaj bio je 14. lipnja na zagrebačkome Mirogoju.

ad je 9. studenoga 1978. praizvedena na Tribini u Opatiji Tonalna sonata za klavir Željka Brkanovića, osjetilo se da je u hrvatske glazbene ideje i načine njihova izraza i oblikovanja ušao neki novi umjetnički svjetonazor. Organiziran, promišljen, izrazito zaintrigiran motivičkim radom i bogatstvom kojim taj rad može posljedovati, taj je nazor odmah pokazao da se ne brine osobito za postmodernistička gledišta kojim je hrvatska glazba tih godina obilovala te da je svjestan da će jedino traganje po vlastitom glazbenom biću iznjedriti umjetničko djelo u suglasju sa svojim tvorcem. I bilo je tako. U skladateljskom okolišu izrazito postmodernističke atmosfere Brkanović je uspostavio vlastiti poredak unutar kojega je izbor sredstava podredio cjelovitom pogledu na glazbu. Izrazit smisao za detalj, slijedom toga i posebna sklonost prema radu s motivom — pri čemu melodijski okvir može, ali i ne mora, biti konačni posrednik ekspresiji — posljedovali su neprestance živom, pulsirajućom kontrapunktskom strukturom što prožima oblik umnogome temeljen na tradicijom ustanovljenim načelima oblikovanja. Znajući danas njegov skladateljski opus, čini se neobičnim da su trebale proći godine potrebne da se odmakne od velikog oca Ive Brkanovića i sam krene tim tragom, nalazeći neovisni umjetnički izraz neopterećen obiteljskim naslijeđem.

Školovan je kao pijanist, jedan u seriji darovitih iz razreda prof. Svetislava Stančića. Samozatajan i povučen, nije međutim bio spreman za estradne izazove, pa je desetak godina nakon što je 1962. diplomirao, korepetirao najprije u zagrebačkom, a potom u splitskom opernom ansamblu. Od 1969. najprije je bio glazbeni suradnik Televizije Zagreb, a ubrzo potom glazbeni urednik u Glazbenoj proizvodnji Radio–televizije Zagreb, gdje najprije vodi Tamburaški orkestar Radio Zagreba, nastojeći proširiti interese i repertoarne mogućnosti ansambla; poslije sve više djeluje kao producent za simfonijsku glazbu, a povremeno kao dirigent snima s raznim ansamblima djela hrvatskih skladatelja. Iz toga su razdoblja i prve Brkanovićeve skladbe — što originalne, što obradbe — nastale upravo za Tamburaški orkestar Radio Zagreba.

bojavao prihvatiti se pisanja opere bez pripreme ostaloga, ponajprije libreta. Imam dvije teme kojima bih se htio baviti, dvije zanimljive osobnosti — Juraj Križanić i Marko Antonije de Dominis. Ali trebam naći libretista. Svakako bih tome pristupio u nekom multimedijskom smislu. Ako uspijem ostvariti barem jednu operu, bit ću sretan«, rekao je prije deset godina Ivi Lovrec Štefanović u intervjuu za Cantus (broj 149 godine 2008.).

Bilo mu je gotovo četrdeset godina kad se napokon odvažio boriti se i za službenu kvalifikaciju iz kompozicije. Jedan uvaženi hrvatski skladatelj tvrdi da se kompozicija ne može studirati. Ako su svladane sve potrebne teorijske discipline, ishod kompozicije ovisi isključivo o talentu onoga koji komponira. Željko Brkanović pravi je dokaz istinitosti te tvrdnje. Želio je diplomu kao potvrdu stručne kvalifikacije, koja će mu — kao što će se poslije pokazati (1983.) — biti korisna pri prelasku na Muzičku akademiju u Zagrebu, na kojoj je prošao sve stupnjeve napredovanja. Iz njegova razreda kompozicije izišli su neki od najsposobnijih autora mlađe, sada već i srednje generacije.

Uoči te izvedbe govorio je o svojem pristupu opernom djelu: »Nastojim napisati operu u pravom smislu, vezano za tradiciju. Izmjenjivat će se scene sa zborom, sa solistima, dueti, samostalne arije, orkestralni intermezzi; sve to tvorit će određeni kontinuitet napetosti i opuštanja. Radim pojedinačne prizore koje mi diktira tekst, a onda ih ili proširujem ili skraćujem tako da svaki prizor bude jedna cjelina. Što se tiče tehničkog zadatka, bit će to veliki orkestar sa zvonima koja su mi potrebna u prvom činu kod ustoličenja, a radnja se uglavnom odvija pjevanjem. U najdramatičnijim momentima primjenjujem ritmizirani govor, ali vrlo kratko. Smatram da opera mora biti pjevana, bez recitiranja jer se to onda svodi na scensku glazbu.« (Programska knjižica urednice Erike Krpan za autorski koncert u povodu 75. rođendana Željka Brkanovića, 2012.)

Misao o operi Razumljivo je da se u raznovrsnom opusu ističu djela za klavir i ona čija je sastavnica klavir. Predobro je poznavao klavir da mu ne bi posvetio osobitu pozornost; jednako važni bili su mu, međutim, i komorni sastavi u kojima je kontrapunktski rad — kojim se uvijek intenzivno bavio — mogao doći do punog i zanimljivog izražaja. Jedan od važnih Brkanovićevih umjetničkih interesa bila je opera. Ideja o operi, stara gotovo dva desetljeća, isprva se iscrpljivala u izboru teme, a potom libreta. Činio se opsesivno posvećen želji da napiše operu. »Ljubav prema operi postoji, pa i svojevrsno iskustvo. Pomalo sam se pri-

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Nekoliko misli o naslijeđu koje ostaje nakon smrti velikog umjetnika, predanog pedagoga i posvećenog skladatelja

Prvi je put predstavio dio svojega opernog ostvarenja na autorskom koncertu 11. travnja 2012., kad su sopranistica Ivana Lazar i bariton Siniša Hapač uz pratnju Krešimira Starčevića praizveli duet iz opere Marc–Antoine de Dominis (koja se bavi životom i djelom znanstvenika i splitskog nadbiskupa iz 16. stoljeća).

Neizgovorena pitanja Zašto toliko inzistiram na operi? Zato što vjerujem da je Brkanović u tom djelu sažeo sve svoje skladateljsko, možda i životno iskustvo i zato što smo mu ostali dužni tu izvedbu; ne osjećam se dobro pri pomisli da opera u koju je uloženo desetljeće autorskog rada ostaje do daljnjega zatvorena u obiteljskoj ladici. Na kraju — meni možda najvažnije — Željko Brkanović bio je moj prijatelj. A kad god koji prijatelj ode na svoje posljednje putovanje, čovjek izgubi dio

sebe, nešto se važno u čovjeku odlomi zauvijek i preostaju jedino sjećanja kao način da ga se zadrži blizu. To je prijateljstvo činilo važan dio života naših obitelji, zajednička ljeta i brojni zimski sati provedeni u razgovoru, uglavnom o glazbi i događajima oko nje, uvijek su oplemenjivali tu u određenim godinama vrlo intenzivnu komunikaciju. Obronci Velike Kapele bili su ljeti naš zajednički dom; na tim smo obroncima znali provoditi vrijeme, zajednički šutjeti i motriti more ili pak prijateljski čavrljati, ponekad sadržajno, a ponekad ni o čemu i — tek tako — biti zajedno. Obožavao je more, nalazeći u njemu neku vrstu duhovnog oslobađanja, kao da su iz toga nepreglednog prostranstva stizali samo njemu znani odgovori na neizgovorena pitanja koja su opsesivno prebivala u njegovu umjetničkom habitusu. A sva ta znana i neznana pitanja, znani i neznani odgovori, upisani su u njegovoj umjetničkoj ostavštini koju — da bismo Željka Brkanovića zadržali živim — treba izvoditi, treba je neprestance s notnog crtovlja pretvarati u zvuk, u glazbu. Zaslužuje to i Željko Brkanović i opus koji je prepustio budućnosti. 21

BROJ 210, SRPANJ 2018.

MBZ–ov dan na izložbi Šezdesete u Hrvatskoj. Mit i stvarnost, 5. lipnja 2018. u Muzeju za umjetnost i obrt

elika izložba Šezdesete u Hrvatskoj. Mit i stvarnost, koja je ovoga proljeća postavljena u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, muzejska je atrakcija godine. Iz današnje perspektive, šezdesete su bile vrlo propulzivno razdoblje koje je u hrvatsku sredinu donijelo mnogo novìna, pomaka i drugačijih gledišta, od kojih su neka još uvijek dio kolektivne, društveno–kulturne stvarnosti. Jedna od tih pojava je i Muzički biennale Zagreb, koje je 1961. kao izvaninstitucionalnu i na avangardu naslonjenu manifestaciju, osnovao Milko Kelemen. Autorica predstavljenog MBZ–ova bloka koji je dio stalnog postava izložbe, Seadeta Midžić, pokazala je na bijenalskom danu 5. lipnja na izložbi da je snaga šezdesetih i na polju suvremene glazbe bila u samim njezinim akterima koji su bili spremni odigrati važnu ulogu iz Zagreba za cijeli svijet, a čije se posljedice osjećaju i danas. Prepričana je tek crtica onoga što su okupljeni gosti i prijatelji Muzičkog biennala Zagreb mogli čuti u specijalnom vodstvu samog autora izložbe, dr. sc. Zvonka Makovića, uz prigodne izvedbe djela Milka Kelemena koje su okupljenima priredili mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić i violinist Goran Končar. Upravo kontekstualizacijom Muzičkog biennala Zagreb na samim njegovim počecima, kao i propitivanjem njegove pozicije i uloge sve do danas, nadamo se ostvariti što zanimljiviji i prisniji kontakt s publikom sve do travnja 2019., kad će se festival održati jubilarni, trideseti put. U međuvremenu, svakako posjetite izložbu koja je otvorena do 14. listopada 2018. (HDS)

BROJ 210, SRPANJ 2018.

6.— 13.04.2019.

Transformacije zvuka konkretnog gradskog središta u suvremeno skladateljsko pismo. — Problematiziranje urbanih (zvukovnih) struktura. — Stvaranje imaginarnih, surogatnih gradova. — Glazbeni dijalozi i konfrontacije zvuka i prostora, akustike i arhitekture, ekologije zvuka i urbanizma. — Grad kao pojam nadstrukture prostora suživota i zvučnog perceptivnog suučesništva. — Grad kao pitanje (glazbenog) egzila, života ulice ili progona. 30. muzički biennale Zagreb i 30. godina od održavanja Urbofesta.

www.mbz.hr

T r i b i n a S u b o t o m u G l a z b e n o m , 17. o ž u j k a 2 0 1 8 . u H G Z – u , ususret izložbi Šezdesete u Hr vatskoj — Mit i stvarnost

Cilj tribina jest slijediti događanja u zagrebačkom kulturnom životu, stvarajući sustav rezonancija između blaga Hrvatskoga glazbenog zavoda i gradske kulturne svakodnevice Piše: Martina Bratić

iklus predavanja subotom prijepodne u Hrvatskome glazbenom zavodu, nazvan Subotom u Glazbenom, ušao je već u svoju drugu godinu. Kako ističu voditeljice pro-

minuloga Milka Kelemena, inauguratora Muzičkoga biennala Zagreb, na njegov lik i djelo u hrvatskoj glazbenoj povijesti. Autor izložbe Zvonko Maković, koji je uz ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt Miroslava Gašparovića, okupljenima izložio sadržaj i intenciju projekta, govorio je i o vremenskim preklapanjima Biennala s programom i smjerovima Novih tendencija, neizmjerno važnoga projekta sintetizacije umjetničkih pokreta šezdesetih i sedamdesetih godina u jugoslavenskim okvirima. Uz Biennale, Nove tendencije i Zagrebačku školu crtanoga filma, hrvatska se metropola tih godina, naime, ucrtala u mapu pluralističkoga, modernog kulturno–političkog projekta, izašavši iz strogo lokalnoga konteksta, kako su ocijenili Maković i Gašparović. Ivan Pavić

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Glazbena re–kreacija epohe

Anarhistički duh

O otvorenosti, subverzivnosti i antiinstitucionalnosti karakMiroslav Gašparović, Vladimir Krpan, Zvonko Maković, Seadeta Midžić i tera Biennala govorio je i NikNikša Gligo ša Gligo, koji se također toplo jekta, muzikologinje Nada Bezić i Seadeta osvrnuo i na Milka Kelemena, zaključivši Midžić, ideja ciklusa jest slijediti i izdvajati da bez »njegova anarhistički nastrojenoga događanja u zagrebačkome kulturnom duha u pozadini cijele priče«, Biennala ne životu, »stvarajući sustav obogaćujućih bi — ni bilo. Glazbeni rez toga subotnjeg rezonancija koje signaliziraju i specifičnu razgovora bio je nastup skladatelja Silvipovijest, blaga i znanja Hrvatskoga glaz- ja Foretića, u solo klavirskoj skladbi Quasi benog zavoda, udružujući ih s kulturnom una... iz 1979. godine. svakodnevicom«. Ožujak je donio Subotu posvećenu najavi izložbe Šezdesete u Osim Foretićeva sjećanja na prostore Hrvatskoj — Mit i stvarnost, otvorene 14. HGZ–a i &TD–a kao nekih od ključnih puntravnja u Muzeju za umjetnost i obrt, a ktova tadašnjih kulturno–umjetničkih strupredavanjem se nastojao objasniti upravo janja, prisutne je na ta aktivna minula vresukus toga vremena i glazbenih nastoja- mena podsjetio i posljednji govornik, pijanja na domaćem prostoru. Također, zna- nist Vladimir Krpan. Osvrtom na vlastitu tan dio programa Muzičkoga biennala Za- izvedbu i recepciju skladbe Momenti za greb, najvažnijega glazbenog fenomena Vladu (1968.) koju je skladatelj Igor Kuljerić stasaloga tih godina, održavao se upravo posvetio upravo njemu, Krpan je prigodno u dvorani HGZ–a, pa je time Subota bila zaključio još jednu poticajnu Subotu, zaključivši da je postupak re–kreacije tako još znakovitija. važnih razdoblja u hrvatskoj povijesti, kroz Predavanje je otvorila Seadeta Midžić pri- različite rakurse promatranja i rasprave, godnim riječima sjećanja na nedavno pre- itekako potreban i aktualan.

Na koncertu iz ciklusa Zagrebački solisti u MUO, 8. svibnja 2018., izvedena djela hrvatskih skladatelja koji su pisali za taj ansambl

Hrvatski autori u skladu s izložbom Glazbena posveta aktualnoj izložbi u tom prostoru Šezdesete u Hrvatskoj — mit i stvarnost Piše: Maja Stanetti

dok se u Muzeju za umjetnost i obrt može razgledati izložba o na svoj način prijelomnim šezdesetim godinama prošloga stoljeća, posljednji koncert u malom ciklusu Zagrebačkih solista u njegovu atriju slučajno je ili namjerno pristajao. Ansambl je još od doba svojega osnutka početkom pedesetih godina i doba legendarnog Antonija Janigra, čije mu je vodstvo priskrbilo svjetsku slavu, bio privlačan domaćim skladateljima. Zagrebački solisti bili su jamstvo relevantne izvedbe, ujedno i mogućnosti promocije autora, odnosno novije hrvatske glazbe, na mnogobrojnim gostovanjima ansambla po svijetu. U naraslom broju sličnih sastava u svijetu, situacija se ponešto izmijenila, ali je svejedno skladanje za mali gudački ansambl ostalo izazov kojem će malokoji skladatelj odoljeti. Originalne težnje Posljednji koncert donio je presjek skladbi nastalih za Soliste, naručenih ili nenaručenih, u kojima su se mogle razaznati i novije, originalne težnje. Koncert je počeo skladbom Lacrimae za 13 gudača Krešimira Seletkovića, svojim propitkivanjem odnosa suza tuge i suza radosnica koje zvukovno vrlo plastično može donijeti gudački sastav. Slijedila je skladba Solisti Silvija Foretića iz njegova novijeg opusa posvećenog upravo Zagrebačkim solistima. O njoj poput vrijedne upute slušatelju autor zapisuje: «…dok se ‘solisti’

pojavljuju u naslovu, ‘zagrebački’ se kriju u notama iz kojih je proizašao čitav tematski i harmonijski materijal djela«. Promjenjivi zvukovni odnosi u sklabi Sketch Music Srećka Bradića podsjetili su autora na studentske skice. Opis «Okosnica skladbe je pjev vjetra prožet mirisom ustajalosti« i daljnje spominjanje magičnih ptica samo nepotrebno zamagljuju put do razumijevanja dobro strukturirane skladbe izrazitije ritmičnosti, brzih promjena, ali i stanovite kontrole te discipline u ovladavanju velikim zvukovnim rasponom. Stari i uobičajeni naziv Koncert za kvartet saksofona i gudače Ante Knešaureka krije maštovit svijet spoja gudača i odličnog Papandopulo kvarteta (Nikola Fabijanić, Gordan Tudor, Goran Jurković, Tomislav Žužak). Saksofon redovito, gotovo automatski podsjeća na obrasce jazza, što je Knešaurek vrlo suptilno iskoristio s Papandopulo kvartetom zaigrano i vedro, naizgled nepretenciozno, no nadasve znalački ih preplićući s dionicama gudača Zagrebačkih solista. Na kraju koncerta se na neki način stiglo na početak i najstariju »kariku« u nizu predstavljenih djela hrvatskih skladatelja, do opusa nedavno preminulog Milka Kelemena, njegovih Koncertantnih improvizacija posvećenih Zagrebačkim solistima čiji je maštoviti glazbeni svijet iskonskog glazbenika od nastanka u pedesetim godinama izveden nekoliko stotina puta i snimljen za više diskografskih kuća. A danas nakon mnogih desetljeća svježina rukopisa Koncertantnih improvizacija jasno svjedoči i zašto.

Tr i b i n a S u b ot o m u G la z b eno m, 10. ve l j a č e 2 018 . u H G Z – u , p o d s je t i l a n a l i k i d je l o L a d i s l ava Š a b a n a

Takvi su danas rijetkost Sjećanja na pijanista, pedagoga, povjesničara glazbe i glazbene kulture u povodu 100. obljetnice rođenja

ko bi drugi ako ne Hrvatski glazbeni zavod (HGZ) imao povijesnu zadaću sjećanja na profesora Ladislava Šabana u povodu stote obljetnice njegova rođenja! Činjenica da je to i učinjeno 10. veljače na tribini Subotom u Glazbenom, koju u sklopu djelatnosti HGZ–a angažirano priprema i vodi glazbena povjesničarka i umirovljena diplomatkinja Seadeta Midžić, svakako je pohvalna. Kao događaj, tribina je u cijelosti ispunila zadaću. Doista, otkako se s adrese u Gundulićevoj iselio podstanar, Muzička akademija, dobivši novu, lijepu i funkcionalnu zgradu na sadašnjem Trgu Republike Hrvatske, ravnateljstvo HGZ–a, te naše najstarije institucije na planu glazbene kulture koja aktualno ima status udruge građana, ulaže bitan napor u iznalaženje novih sadržaja da bi se održala djelatnost, a subotnje tribine svakako su vrlo dobra ideja kojoj brojni za glazbu zainteresirani Zagrepčani posvećuju pozornost. Iz prve ruke

Na tribini naslovljenoj Ladislav Šaban, povjesničar HGZ–a i čuvar njegova arhiva, pijanist, pedagog, organolog i muzikolog. Uz 100. godišnjicu rođenja sudjelovala je kao prva navedena u najavi akademkinja Koraljka Kos, dugogodišnja bliska suradnica profesora Ladislava Šabana. Ugledna muzikologinja bila je osobito angažirana oko opusa Dore Pejačević, kad je u velikoj mjeri upravo Šabanovom zaslugom sedamdesetih godina prošloga stoljeća u Zagreb iz Beča dopremljena rukopisna ostavština Dore Pejačević koju je njezin sin, ne tako davno preminuli Theodor von Lumbe (1923.–2012.), poklonio HGZ–u, a Koraljka Kos, autorica monografije i daljnjih napisa o skladateljici, prva objavila životopis i analize Dorine ostavštine, pokrenuvši od osamdesetih godina bitnu afirmaciju skladateljice, ne samo na hrvatskom planu. Drugi sudionik tribine bio je maestro Vladimir Kranjčević, također blisko povezan s uglednikom, profesorom Šabanom, budući da je bio njegov student klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, prvoj djelatnosti koju je Ladislav Šaban, diplomirani pijanist iz razreda Svetislava Stančića, profesionalno obavljao do umirovljenja. Naime, nakon diplome iz klavira 1941., Šaban je bio profesor klavira te je od

1950. do 1978. predavao klavir i metodiku na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Najugledniji muzikolog Trećenavedeni na popisu sudionika, red. prof. Marcel Bačić, logično je pripadao odabranima za tribinu zahvaljujući funkciji još uvijek (unatoč objavljenoj ostavci) predsjednika HGZ–a, dok je posebna zanimljivost bila dolazak u Zagreb dr. sc. Zdravka Blažekovića, muzikologa sa stalnom adresom u New Yorku, koji je itekako blisko surađivao s profesorom Šabanom prije odlaska iz Zagreba, u kojemu je diplomirao i magistrirao muzikologiju te radio na nekoliko institucija. Dakako, o Zdravku Blažekoviću trebalo bi organizirati zasebnu tribinu. On od 1987. radi u New Yorku, od 1997. s titulom doktora znanosti; od 1996. na funkciji je izvršnog urednika, a od 2015. i kao član Savjeta direktora RILM–a (Répertoire International de Littérature Musicale), koji je direktor Research Music Centera, utemeljitelj i urednik Music in Art International Journal for Music Iconography te predsjedatelj ICTM Study Group on Iconography of the Performing Arts u New Yorku, uz brojne druge funkcije u nizu međunarodnih projekata; riječju, u odnosu na profesionalne pozicije — aktualno je najugledniji hrvatski muzikolog na međunarodnom planu. No već je njegov dolazak bio svojevrsni kuriozitet, a ono što je o profesoru Ladislavu Šabanu izvijestio iz vlastitih iskustava i sjećanja, osobito je bitno za cijelu »priču« o profesoru čije su zasluge za hrvatsku glazbenu pedagogiju, znanost, arhivistiku, kulturu u cjelini neprijeporne i izuzetno velike. Logičan izbor To što je glazbeni dio programa pripao pijanistu Eminu Armanu, redovitom profesoru klavira na Muzičkoj akademiji, koji je stekao posebne zasluge u bavljenju orguljama u Hrvatskoj i izdavanju nota, u djelatnostima u kojima je bio jedan od vrlo radišnih Šabanovih suradnika, također je bio logičan odabir sudionika tribine. Izvevši skladbe Luke Sorkočevića i Leopolda Ebnera, ukrasio je Emin Armano lijepom i vrijednom hrvatskom glazbom cijeli događaj. U nastavku programa u foyeru HGZ–a Emin Armano otvorio je izložbu koju je pripremila dr. sc. Nada Bezić, voditeljica Arhiva HGZ–a, koja zdušno i brižno nastavlja mnoge važne zadatke ute-

meljene radom profesora Ladislava Šabana. Uglednik posebne karizme i bitnih utjecaja na djelatnosti HGZ–a Ladislav Šaban preminuo je u Zagrebu 1985. godine, ali njegova se duhovna ostavština gotovo fizički osjeća u prostorima zgrade čija budućnost sa svim raspoloživim, a sada praznim prostorima, ovisi o spretnosti budućeg novog ravnateljstva želi li se osmisliti, upotpuniti i Zagrebu, kao i široj hrvatskoj javnosti, oglasiti i predočiti mogućnosti koje zgrada u Gundulićevoj ulici potencijalno ima, dakako osim iznajmljivanja velike i akustički primjerne koncertne dvorane u samom središtu grada.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

Strastveni istraživač Profesor Šaban, koji je umro kao dopisni, nažalost ne i redoviti član HAZU– a, rođen je u Lepoglavi 1918. godine. Školovao se u Zagrebu, a prema osobnim je afinitetima, osim što je bio glazbenik, bio i strastveni zaljubljenik u hrvatsku povijest, napose sve što se odnosi na povijest hrvatske glazbe, znanstvenik po vlastitom usmjerenju i odabiru, čija su glavna područja istraživanja bila povijest glazbenog školstva u Hrvatskoj, povijest Hrvatskoga glazbenog zavoda, povijest orgulja i orguljarstva u Hrvatskoj, glazbene zbirke, knjižnice i arhivi u sjevernoj Hrvatskoj, glazbena kultura Varaždina i varaždinske regije, glazbena kultura Zagreba od 17. do 19. stoljeća, djelovanje Franje Ksavera Kuhača te franjevačka glazba Ladislavske provincije. Važno je Šabanovo djelo monografija 150 godina Hrvatskog glazbenog zavoda (1982.), a osobito je zaslužan za pronalazak, inventarizaciju, sistematizaciju i valorizaciju više od 800 povijesnih orgulja u Hrvatskoj (npr. Ivana Eisla i Petra Nakića) te utemeljenje hrvatske glazbene arhivistike (pronalazak i sređivanje glazbenih zbirki na Košljunu, u Varaždinu, Osijeku, Iloku, Slavonskom Brodu i dr.), sve opisi preuzeti iz njegova službeno objavljenog životopisa. Kad se, dakle, sjećamo Ladislava Šabana, suočeni smo s bogatom pedagoškom, znanstvenom i stručnom ostavštinom koju još valja obraditi i izučiti, ali svima koji smo ga i osobno poznavali dobro je znano s kolikim je žarom istraživao, pisao, govorio i poučavao. I sama se sjećam profesora Ladislava Šabana, posebno vezano uz moj rodni Varaždin, u kojemu je bio »doma« u svim samostanskim zbirkama i arhivi-

Ladislav Šaban

pravo je Šabanovom zaslugom 1970–ih u Zagreb iz Beča dopremljena rukopisna ostavština Dore Pejačević koju je njezin sin, ne tako davno preminuli Theodor von Lumbe, poklonio HGZ–u

ma, gdje je pomagao oko programa Varaždinskih baroknih večeri, a istraživao je i glazbenu povijest šire regije. Ali ona najdraža sjećanja vezana su uz posebnoga znalca kad je riječ o Hrvatskom zagorju, o dvorcima i kurijama i o svim njihovim povijesnim stanovnicima, o kajkavskoj književnosti, posebno pjesništvu i o svemu onome o čemu nam je dragi profesor znao pričati kad nas je vodio na sindikalne izlete... Biti djelatnicom Muzičke akademije u Zagrebu u razdoblju u kojemu je član Nastavničkog vijeća bio i profesor Šaban, značilo je trajno slušati i učiti nešto novo. Profesori i zaljubljenici u svoju profesiju kakav je bio Ladislav Šaban danas su sasvim pouzdano prava rijetkost.

12 . A r s o r g a n i S i s c i a e, S i s a k i o ko l i c a , 6 . — 13 . s v i b n j a 2 018 .

Zabilješke s festivala sisačkih orgulja Šest koncerata u Petrinji, Viduševcu, Sisku, Martinskoj Vesi i Selima

12.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Piše: Marija Cestarić

međunarodni orguljaški festival Ars organi Sisciae održavao se od 6. do 13. svibnja u Petrinji, Gornjem Viduševcu, Sisku, Martinskoj Vesi i Selima. Festival koji si je za cilj postavio promovirati orguljašku i kulturnu baštinu Sisačko–moslavačke županije započeo je u Petrinji.

Župna crkva sv. Lovre, Petrinja — Trio Seraphim, 6. svibnja Festival Ars organi Sisciae ove je godine otvoren u Petrinji. Na koncertu otvorenja trebao je nastupati Stanko Arnold uz Vedrana Kocelja i Pavla Mašića, no došlo je do promjene programa jer se Stanko Arnold razbolio. Zato je festival dobio prigodu prvi put ugostiti Trio Seraphim koji čine: Monika Cerovčec, sopran,

pektakularni orguljaški tjedan počeo je u Petrinji i proveo nas orguljaškom baštinom Sisačko-moslavačke županije

Musica Maxima u sisačkoj crkvi sv. Kvirina

Vedran Kocelj, truba, Pavao Mašić, orgulje. Program otvorenja bio je odlično sastavljen, od baroknih djela do suvremene glazbe. Festival je otvoren svečanim Fanfarama za trubu i orgulje Anđelka Klobučara. Monika Cerovčec u svojem je nastupu bila istovremeno nježna, ali i sigurna i uvjerljiva, a njezin je glas ravnomjerno ispunjavao cijelu petrinjsku župnu crkvu. Pjevala je Pieta Signore Alessandra Stradelle, a zatim Fac ut portem Christi mortem iz Stabat mater Gioachina Rossinija. Vedran Kocelj svoje je umijeće osobito pokazao u Koncertu za trubu i orgulje u C– duru Michaela Haydna. U središnjem je dijelu programa Pavao Mašić odsvirao Bachovu Trio sonatu za orgulje u Es– duru, BWV 525, na orguljama u Župnoj crkvi sv. Lovre u Petrinji nastalima u radionici Heferer što ih je Petrinjcima 2015. donirala zagrebačka crkva sv. Marka u kojoj je Mašić glavni orguljaš. U nastavku programa slušali smo dvije Ave Marije različitoga karaktera. Prva je bila Ave Maria iz Otella Giuseppea Verdija, a druga Ave Maria za sopran, trubu i orgulje iz 1993. našega plodnoga varaždinskog skladatelja Davora Bobića. Ta je izrazito pjevna i melodiozna skladba osvojila slušatelje u petrinjskoj crkvi. Program je zaključen arijom Let

the Bright Seraphim iz Händelova oratorija Samson. Petrinjcima je ovaj koncert puno značio, a još je vrijedniji bio onaj sutradan 7. svibnja u Župnoj crkvi sv. Franje Ksaverskog u Gornjem Viduševcu (koja je na žalost ostala bez orgulja) s nastupom Camerate Garestin. To je bio možda i prvi koncert klasične glazbe u viduševačkoj crkvi, a jedan od rijetkih u glinskome kraju i upravo je u tome vrijednost festivala Ars organi Sisciae te organizatorima treba zahvaliti na tome što su prepoznali potencijal Banovine te omogućili tom kraju vrhunski koncert. U četvrtak 10. svibnja u katedralu Uzvišenja Svetoga Križa održan je koncert na kojemu je Katedralni zbor Uzvišenja Sv. Križa pod vodstvom Jelene Blašković i uz orguljašku pratnju Roberta Jakice izveo djela nepoznatog sisačkog skladatelja i orguljaša koji je prije Drugog svjetskog rata živio i djelovao u Zagrebu, svećenika Matije pl. Ivšića.

rodnog ansambla Musica Maxima koji je nastao za potrebe Ars organi Sisciae. Ansambl Musica Maxima osnovala je orguljašica Milena Đukanović u suradnji s nizozemskom didgeridooisticom Lies Beijerinck. Ansambl uz njih čine još jedan didgeridoo, gong, tibetanske zdjele, afrički bubanj, udaraljke i dvije školjke. Bračni par Gordana i Zorislav Šojat bili su zaduženi za svjetlosni element projekta. Radi se o vizualnoj projekciji na golemom zidu suvremeno građene bazilike sv. Kvirina. Producentica Festivala Valentina Badanjak Pintarić u uvodnoj nas je riječi uvela u ideju te izvedbe. Upoznala nas je sa zanimljivim instrumentarijem koji smo slušali, istaknula je značaj djelovanja glazbe na čovjeka, a povezala je tu izvedbu s duhovnom glazbom. Publici, koja je sjedila u potpunom mraku, zaželjela je da dopusti glazbi da ukine vrijeme, da se prepusti trenutku i dopusti si samo biti, a glazba će učiniti sve ostalo...

Bazilika sv. Kvirina, Sisak — Musica Maxima, 11. svibnja

Doista, izvedba je započela s prikazima pejzaža uz pratnju orgulja, fotografije i glazba djelovale su na nas i povele nas na putovanje oko svijeta. Modalne harmonije na orguljama, stalne vibracije gonga i lagani puls na afričkom bubnju hipnotizirali su publiku i odveli je na neobično glazbeno putovanje u

Možda najzanimljiviji koncert u sklopu Festivala bio je onaj u izvedbi međuna-

egzotične krajeve. Bila je očita ideja da se glazbom pokušaju dočarati prikazani prizori kao što su hod deva kroz pustinju, morski valovi, glasanje dupina, a pritom je najvažnija bila atmosfera koju se glazbom nastojalo postići. Glazba je većinom djelovala veoma opuštajuće i umirujuće, a tek je na pojedinim kraćim mjestima takva atmosfera prekinuta zamasima koji su nam ubrzavali ritam srca. Nakon ledenjaka, dvoraca i užurbanog napučenog grada, slijede fotografije svemira i apstrakcije. Izvedba je kulminirala fotografijom koja se vrtjela u krug, a zatim uslijedilo je smirenje. Jedinstvenom je doživljaju pridonijela odlična akustika bazilike sv. Kvirina. Musica Maxima nakon Siska gostovala je i u pulskoj crkvi sv. Franje na Međunarodnom festivalu suvremene orguljaške improvizacije Organum Contemporalis, gdje je nastupio i ovogodišnji gost sisačkog festivala Erik Jan Eradus.

Župna crkva sv. Martina biskupa, Martinska Ves — Erik Jan Eradus, 12. svibnja U subotu smo imali priliku čuti nastup odličnog nizozemskog orguljaša Erika Jana Eradusa u Martinskoj Vesi. Slušali smo kronološki pregled djela za orgulje od Dietricha Buxtehudea do Hendrika Andriessena te na kraju improvizaciju na zadanu temu. Bio je to jedini orguljaški recital na festivalu. Glazbalo u Martinskoj Vesi dvomanualne su orgulje iz 1882., sagradio ih je Mijo Heferer, a u nevelikoj crkvi zvuče veoma toplo i ugodno. Valentina Badanjak Pintarić umjetniku je netom prije koncerta kao temu za završnu improvizaciju zadala posavsku tradicijsku pjesmu Zvjezdice Danice. Nije se mogla ne primijetiti radost publike kad je prepoznala njima poznati refren. Jan Erik Eradus temu je svirao i u homofonom i u polifonom slogu, poigravajući se njezinim ritmom i harmonijom. Vrlo zanimljivo!

Župna crkva sv. Marije Magdalene, Sela — Margareta Klobučar, sopran, Silvio Richter, violina, Erik Jan Eradus, orgulje, 13. svibnja Festival je zaključen koncertom u prelijepoj baroknoj crkvi u Selima, gdje se nalaze orgulje graditelja Ivana Franje Janečeka iz 1777. godine. Za orguljama je bio Erik Jan Eradus, kojega smo mogli slušati dan prije. Topao ton Silvija Richtera na baroknoj violini odlično se stapao s orguljama i s kristalno čistim sopranom u kojemu se čuje stanovita zrelost, ali i punina i mekoća. U početku se činilo da je pjevačica koja je naviknula na veliku opernu kuću morala susprezati glas kako bi pjevala dinamički primjereno prostoru u kojemu se nalazi. Njezini su trileri precizni, vibrato pažljivo odmjeren, a ono čime oduševljava, osim lijepe boje glasa, je trajanje njezina daha. U Sonati za violinu i orgulje, br. 1 Heinricha Ignaza von Bibera violinist Silvio Richter pokazao je svoju izvrsnost, a program je još sadržavao djela baroknih skladatelja Georga Friedricha Händela, Johanna Pachelbela, Dietricha Buxtehudea, Johanna Sebastiana Bacha i Antonija Vivaldija. Erik Jan Eradus orguljsku je dionicu vodio muzikalno i čvrsto, a za kraj koncerta kao dodatak i kao nagradu publici za kraj Festivala Valentina Badanjak Pintarić zamolila ga je da još jednom improvizira na temu pjesme Zvjezdice Danice, što je bio dostojan završetak festivala Ars organi Sisciae za koji trebamo zahvaliti kako zahvaliti i izvođačima i organizatorima. Na otvorenju, ali i na zatvaranju Festivala Valentina Badanjak Pintarić zahvalila je sponzorima, osobito Sisačkoj biskupiji, Ministarstvu kulture RH, Sisačko–moslavačkoj županiji, Gradu Petrinji i drugima.

K o n c e r t Z b o r a H R T – a u c i k l u s u S f u m a t o , 2 1 . s t u d e n o g a 2 0 17. u Hrvatskom glazbenom zavodu

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo

Maestro Tomislav Fačini pripremio je program skladbi domaćih i stranih autora koji su uglazbili stihove Krležine Balade Petrice Kerempuha

Piše: Višnja Požgaj

alade Petrice Kerempuha jedinstvena je zbirka pjesama Miroslava Krleže (1893.–1981.), zacijelo jedno od najvećih djela hrvatske književnosti, koje je i sam autor smatrao svojim najpotpunijim ostvarenjem. Najpoznatiji stihovi iz te zbirke ujedno su i početni stihovi i svojevrsni moto jedne od 34 balade Khevenhiller: »Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu.« Ti stihovi poslužili su i kao moto koncerta posvećenog djelima hrvatskih i stranih skladatelja inspiriranih Baladama Petrice Kerempuha, održanoga u HGZ–u u ciklusu Sfumato. Zborom HRT–a, uz izravni prijenos na Trećem programu Hrvatskoga radija, ravnao je Tomislav Fačini, od ove sezone šef–dirigent Zbora, a sudjelovali su i pijanisti Danijel Detoni i Dora Iveković.

cvetjem ni pravice Emila Cossetta iz vokalno– instrumentalne kantate Balade Petrice Kerempuha solist uz zbor bio je tenor Andro Bojanić, a skladba Gumbelijum roža fino diši Krležina prijatelja Milana Arka (prva nagrada na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini 1969., u izvedbi Vice Vukova) izvedena je u ovoj prigodi u obradi Tomislava Fačinija za bariton, mješoviti zbor i klavir u interpretaciji Miroslava Živkovića.

Ratne (ne)prilike Balade Petrice Kerempuha objavljene su najprije 1936. u Ljubljani, a deset godina poslije i u Zagrebu. »Njihovu humanu tematiku protiv društvene nepravde i svih oblika patnje i ugroženosti izazvanih socijalnom podređenošću, čiji je protagonist anonimni puk, a kroničar pučki zabavljač i obješenjak Petrica Kerempuh«, Krleža je opjevao originalnim i snažnim autorskim kajkavskim jezikom iznimne poetske ljepote i ekspresije. Bilo je to nadahnuće za mnoge skladatelje, počam od Hrvata Krste Odaka (Stric– vujc, 1938.) i Slovenca Marjana Kozine (Petrica i galženjaki, 1939.) pa dalje, u cijelom 20. stoljeću, do današnjih dana. Iz toga obilja načinjen je izbor za ovaj koncert, isprepleten skladbama za klavir, također inspiriranim tragičnim ratnim (ne) prilikama. Pijanist Danijel Detoni izveo je tri minijature Clauda Debussyja: Berceuse Héroique »u počast belgijskom kralju Albertu i njegovim vojnicima«, Les soirs illuminés par l´ardeur du charbon (Večeri osvijetljene plamenom ugljena) u znak zahvalnosti trgovcu koji je skladateljevoj obitelji darovao nešto goriva u teškoj ratnoj zimi, a tome je dodao i preludij Ondine, nastao uoči Prvog svjetskog rata. Iz opusa Bele Bartoka, Detoni je odabrao Allegro barbaro, a Luigi Dallapiccola predstavljen je prvom skladbom — Simbolo, iz ciklusa Quaderno musicale di Annalibera. U izboru mješovitih zborova na tekstove Krležinih Balada našle su se dvije skladbe Anđelka Klobučara: V megli i Pet balada (Petrica i galženjaki, Kalendarska, Gumbelijum roža fino diši, Sanoborska i Logeraška) za zbor i dva klavira (Danijel Detoni i Dora Iveković). U baladi Ni med

Šef-dirigent Zbora HRT-a Tomislav Fačini

Zbogom, oružje Odjeci Prvoga svjetskog rata opjevani su i u dvjema suvremenim skladbama praizvedenim ove godine. Ognjeno morje slovenskog autora Uroša Rojka uglazbljuje tekst vojnika Alojza Prapotnika s Maloga Vrha na dopisnici poslanoj iz gorućeg Bovca, a praizveo ju je prošle godine Zbor HRT–a u Novoj Gorici u sklopu dana Tensa, posvećenih komemoraciji bitaka u dolini rijeke Soče, pod nazivom »Zbogom, oružje, pozdrav pjesmi«. Finski skladatelj Antti Auvinen napisao je pak ekstremno avangardno djelo Obviously Foreign Infantry (Očito strano pješaštvo) na narudžbu MBZ–a, Europske mreže profesionalnih zborova Tenso i Helsinškog komornog zbora uz potporu Zaklade Sibelius, a praizveo ga je Zbor HRT–a pod ravnanjem Nielsa Schweckendieka na MBZ–u 2017. godine. Igor Kuljerić (1938.–2006.), nekadašnji dugogodišnji šef–dirigent Zbora HRT–a, predstavljen je dvama impresivnim stavcima iz svojega uglazbljenja Krležinih Balada. Prvi, V megli, crpi iz raznih povijesnih izvora, poput narodne zagorske borbene pjesme »Zdignete, brati, zastave, hej, puntarskom karvlju poškropljene«, vezane uz seljačku bunu Matije Gupca u 16. st., a drugi, stavak Gumbelijum roža, na samom kraju koncerta donio je znakovite stihove »Gumbelijum roža fino diši, na galgah se bumo zibali si… Hej, haj, nek cvate maj, nigdar nas v pekel taj ne bu nazaj.«

K o n c e r t n i c i k l u s O s j e č k a g l a z b e n a s r i j e d a , 7. o ž u j k a 2 0 1 8 . u a t r i j u G l a v n e s t r a ž e M u z e j a S l a v o n i j e ; pijanisti Dalibor Cikojević i Zrinka Ivančić Cikojević

Papandopulov Horoskop izveden u Osijeku

rve tri izvedbe djela 1936. godine bile su popraćene koreografijom Ane Maletić koja je plesala ulogu Škorpiona

Piše: Ana Popović

sklopu koncertnoga ciklusa Osječka glazbena srijeda, Zrinka Ivančić Cikojević i Dalibor Cikojević izveli su Plesnu suitu za dva klavira i udaraljke, op. 52, Horoskop Borisa Papandopula. Radilo se o koncertnoj izvedbi koju su izveli u sastavu dvaju klavira i udaraljki, uz udaraljkaše Davora Lončara i Milana Ivanića. Taj se, već dvanaesti koncert u šestoj sezoni, održao u prostoru atrija Glavne straže Muzeja Slavonije,

da jedan od razloga što se na sljedeću izvedbu čekalo do studenoga prošle godine, kad je djelo izvedeno u Zagrebu kao koncert. Osječka izvedba tako je tek druga izvedba toga djela u navedenom sastavu. Papandopulo se štedljivo koristio udaraljkama: pojavljuju se u samo nekoliko stavaka: Ovnu, Biku, Raku i Lavu. Ipak, kad ih primjenjuje, one nisu samo dekoracija ili efekt; uz dva klavira postiže se gotovo orkestralan zvuk, naročito u Ovnu. Iako je suita koncipirana tako da glazba ima deskriptivnu i ilustrativnu ulogu, jer bi glazba trebala opisivati psihološke karakteristike svakog horoskopskog znaka glazbom, to nipošto ne znači da je banalna. Tipično za razdoblje između dva svjetska rata, djelo je energična mješavina različitih neostilova s elementima impresionizma i ekspresionizma. Možemo naći i elemente barokne motoričnosti i ostinatno ponavljanje ritmičkih obrazaca tipičnih za Papandopulov glazbeni izraz, što je naročito uočljivo u Biku. Biku uz bok stoje impresionistički intonirani Škorpion i Ribe te ekspresionistički Lav i kasnoromantični Vodenjak. Bez folklora

Nakon 80 godina Uz početnu Predigru, suita ima 12 stavaka, od kojih svaki nosi naziv nekog horoskopskog znaka. Izvedbu Horoskopa popratilo je i predavanje prof. Cikojevića, kojim je ukratko opisao glazbeno djelo te vezu pojedinih zviježđa s horoskopskim znakovima koji su im pridruženi prije svakog stavka. Djelo je nastalo kao projekt suradnje Borisa Papandopula s plesnom umjetnicom, pedagoginjom i koreografkinjom Anom Maletić. Prve tri izvedbe 1936. godine bile su popraćene koreografijom Ane Maletić koja je plesala ulogu Škorpiona. Autograf djela dugo je bio u privatnom vlasništvu, pa je to možDalibor Cikojević

Zanimljivo je da u mješavini različitih stilova ipak ne možemo pronaći elemente

folklora kojima se Papandopulo također povremeno koristio. Ipak, unatoč izrazitoj heterogenosti, ti stavci uz priloženo predavanje ipak tvore logičnu i zaokruženu cjelinu. Predavanje prof. Cikojevića, koje je pratilo izvedbu, imalo je lukavu psihološku funkciju: nakon opisa nastanka naziva pojedinog zviježđa, u potpuno programskoj maniri opisane su karakterne crte pripadajućeg horoskopskog znaka; potom bi uslijedio i njihov glazbeni opis. I publika je bila uključena u proces, jer je uz svaki znak nabrojeno i nekoliko povijesnih velikana i glazbenika koji mu pripadaju, a popis je uključivao i neke osječke glazbenike koji su sjedili u publici, što je izvedbu činilo intimnijom, ljudskijom. Izvedba je bila besprijekorna, a prijelazi između stavaka i izmjenjivanje predavanja, slika i glazbe bešavni. Iako integralna izvedba traje više od sat vremena, i publika i izvođači zadržali su koncentraciju do kraja. Papandopulovu glazbu možemo analizirati na različite načine, tražiti u njoj sintezu svih glazbenih stilova 20. stoljeća, ali ne možemo pobjeći od činjenice da je riječ o dobroj glazbi koja će uvijek naći svoju publiku. Što se osječke publike tiče, Osječka glazbena srijeda profilirala se u najvažniji koncertni ciklus grada koji je spreman za nove i veće projekte.

Marin Franov

Zrinka Ivančić Cikojević

a drugi klavir poklonila je tvrtka Yamaha Eurounit posebno za taj događaj. Koncert je bio zamišljen kao multimedijski projekt pa je izvedba bila popraćena vizualnim prikazom na zidu iznad izvođača; odražavala se i u staklom natkrivenom stropu. S obzirom na to da je tema bila horoskop i astrologija, prostor u kojem se mogla pratiti vizualizacija na velikoj površini i u kojem su se mogle promatrati zvijezde za vrijeme izvedbe, bio je kao stvoren za taj koncert. Marin Franov

BROJ 210, SRPANJ 2018.

U skladu s temama horoskopa i astrologije, prostor u kojem se mogla pratiti vizualizacija na velikoj površini i u kojem su se mogle promatrati zvijezde za vrijeme izvedbe, bio je kao stvoren za taj koncert

Londonski dnevnik mlade i sve uspješnije medijske skladateljice Biance Ban

Snimanje glazbe za filmske trailere u Studiju Abbey Road U lipnju 2018. svojom objavom na društvenim mrežama, Bianca Ban nas je iznenadila svojim fotografijama ispred legendarnog londonskog studija pa smo je zamolili da s nama podijeli iskustva i dojmove s tamošnjeg snimanja svoje glazbe u izvedbi Londonske filharmonije (LPO) Piše: Bianca Ban

očetkom lipnja 2018. imala sam čast da je Londonska filharmonija (London Philharmonia Orchestra — LPO) snimila moju

glazbu u legendarnom Studiju Abbey Road. Iako se moja glazba tamo prvi put snimala još prije dvije godine s Londonskim simfonijskim orkestrom (album za Audiomachine — Worlds of Wonder), sad sam prvi put bila na

snimanju u tom studiju. S obzirom na to da je London poznat po vrhunskim simfonijskim orkestrima kojih ima nekoliko, očekivala sam najvišu razinu kvalitete, no LPO je uistinu nadmašio sva moja očekivanja. Nevjerojatna radna

Bianca Ban za pultom Studija Abbey Road u Londonu uz ton–majstora Satochija Noghuchija

BROJ 210, SRPANJ 2018.

etika i disciplina, energija, muzikalnost, ujednačenost, preciznost, besprijekorno čitanje materijala a vista te fascinantna sinergija među sviračima — neosporno »dišu« kao jedan i zvuče kao da su mnogo brojniji nego što jesu. To su odlike koje si svaki skladatelj uistinu može samo poželjeti. Kako unatrag dvije godine radim za američke tvrtke koje se bave proizvodnjom glazbe za tzv. trailere, moja se glazba redovito snima u mnogim renomiranim studijima diljem Europe. Osim mene, album sam dijelila s četvero skladatelja iz Poljske, Mađarske, Švedske i Amerike. Snimanje se protegnulo na nekoliko dana, jer smo snimali dva zasebna, žanrovski različita albuma —

jedan radnoga naziva Neoclassical, a drugi Drumscores. Brzo i kvalitetno Premda smo višestruko snimali u Češkoj i Bugarskoj, rang kvalitete snimanja u Londonu s polazišta umjetničke vrijednosti, a i svih tehničkih aspekata, baca sasvim novo svjetlo na svako iskustvo snimanja. Zahvaljujući kvaliteti svirača (i pojedinaca, ali i kao skupine), orkestar postiže vrhunske rezultate u — prema standardima snimanja — prilično kratkom vremenu. Uz to, te iznimne glazbenike krasi nevjerojatna radna etika i nesvakidašnji perfekcionizam. Primjerice, nakon što bih već odobrila neke snimljene takeove, doživjela sam

Londonska filharmonija i dirigent Alan Wilson snimaju glazbu Biance Ban za filmske trailere

nekoliko puta da sami svirači žele nešto odsvirati još jedanput — jer su smatrali da mogu bolje, što me ostavilo bez teksta. Takav odnos prema radu ne susreće se svaki dan. Doživljaj za sebe Sam posjet Studiju Abbey Road doživljaj je za sebe. Radi se o kompleksu od nekoliko studija za različite potrebe snimanja, s kantinom i restoranom. U njemu se u svakom trenutku nalazi popriličan broj glazbenika. Ispred studija je pješački prijelaz, poznat po Beatlesima koji su na tom prijelazu snimili naslovnicu za album Abbey Road. Tu neprestano pretrčava velik broj njihovih fanova koji dolaze snimiti fotografije i odati po-

čast omiljenom bendu. Studio ima posebnu atmosferu — uistinu sam osjećala strahopoštovanje prolazeći njegovim hodnicima, punim kultnih fotografija i postera, čija je povijest vezana uz taj kompleks. Snimali smo u Studiju 1, ujedno najvećem, nevjerojatne akustike i s najboljom mogućom opremom. U tom studiju, osim nebrojenih albuma klasične glazbe, snimljeni su mnogi kultni soundtrackovi filmske glazbe (Gospodar prstenova, Hobbit, Ratovi zvijezda, Harry Potter, Shrek, 300, The Avengers, Skyfall, Gravitacija i brojni drugi). Orkestrom je ravnao renomirani dirigent Allan Wilson, a majstor zvuka bio je Satoshi Noguchi, koji radi i miks našeg materijala. Riječ je o iznimno talentiranom stručnjaku, jednom od miksera

Iskustvo snimanja na takvoj razini učinilo me iznimno počašćenom, ali i poniznom. Suradnja u takvom studiju i s takvim miljeom glazbenika veliko je bogatstvo za svakog skladatelja. S obzirom na to da kontinuirano radim na novom materijalu za svoje agencije, veseli me i sama pomisao na potencijalno snimanje u Abbey Roadu, koje će se, nadam se, dogoditi vrlo skoro.

Bianca Ban i kolege skladatelji koji su ovoga lipnja u londonskim studijima Abbey Road snimali svoju glazbu za filmske trailere: Axl Rosenberg, Thomas Adam Habuda, Piotr Musial, Cyrus Reynolds

BROJ 210, SRPANJ 2018.

duševilo me što su nakon što sam »blagoslovila« neke snimke, sami svirači predložili da pojedina djela izvedu još jedanput, jer su smatrali da mogu bolje

Hansa Zimmera, koji u aktualnoj holivudskoj industriji postavlja standarde produkcije i tehničkih aspekata filmske glazbe. Zahvaljujući svemu navedenom, naš je finalni proizvod dosegnuo svjetsku produkcijsku razinu.

Nekoliko svijetlih primjera afirmacije hrvatske glazbe

Interpreti kao promicatelji hrvatske glazbe Osorske glazbene večeri, njemačka tvrtka cpo, talijanski Gitarski duo 19. stoljeća, dirigent Ivan Repušić i Gudački kvartet Sebastian Piše: dr. sc. Zdenka Weber

BROJ 210, SRPANJ 2018.

erijetko je moguće čuti mišljenje kako hrvatska glazba nije dovoljno poznata izvan hrvatskih granica i kako nije dovoljno izvođena na svjetskim koncertnim podijima. Svakome tko iole dulje prati koncertni život izvan granica Hrvatske mogao se uvjeriti u to da su te primjedbe točne. Do smanjenja prostora na kojemu je hrvatska glazba, bilo ona iz baštine bilo suvremena i najnovija, bila izvođena, došlo je u znatnoj mjeri nedvojbeno i propašću bivše federativne države, iako su čak i u tom razdoblju,

Već je iz ovih nekoliko uvodnih napomena moguće zaključiti kako sam se prihvatila teme koja je izuzetno široka i otvara mnoga pitanja. Ali nije mi namjera lamentirati nad već prilično dramatičnom situacijom u odnosu na publicističko–kritičko praćenje (hrvatske) klasične glazbe, a ni nad doista rijetkim situacijama u kojima se hrvatska glazba s »ozbiljnim namjerama« probija u svjetskim razmjerima (svakako jedan

dakle od kraja Drugog svjetskog rata pa do devedesetih godina prošloga stoljeća, glavne mogućnosti za izvođenje glazbe »naroda i narodnosti« bivše Jugoslavije ionako uglavnom bile na teritoriju Republike Hrvatske.

Naime, uzme li se u obzir da su najugledniji ljetni festivali, koji barem povremeno inozemnim turistima pružaju uvid u hrvatsku glazbenu tvorbu (pri čemu Osorske glazbene večeri od osnutka, 1976. godine, trajno imaju vodeću ulogu), uglavnom smješteni u važnim hrvatskim turističkim središtima te da se temeljne tribine za izvođenje suvremene glazbe nalaze u Hrvatskoj, primjerice Glazbena tribina u Opatiji i Muzički biennale Zagreb, mora se konstatirati kako su hrvatskoj glazbi ipak donekle pružene mogućnosti za dopiranje do ušiju, pa time i do svijesti slušatelja koji nisu isključivo publika koja prati koncertnu ponudu u svojoj sredini. Dakako, Zagreb tradicionalno ima primat pa zagrebački posjetitelji brojnih koncertnih događanja, a onda i danas nažalost vrlo smanjeni broj glazbenih publicista, dolaze u doticaj s djelima hrvatskih skladatelja različitih razdoblja.

Ponos Hrvatske

Gitarski duo 19. stoljeća: Michele Costantini i Alessandro Radovan

ez interpreta spremnih na izvođenje, hrvatska glazba ne bi (za)živjela!

Zagrebački primat

(Smotra klasične gitare) ponovno izveli Padovčeva gitarska dua, Dvije poloneze, op. 3 i Karneval u Veneciji s varijacijama, op. 62, davši i meni prigodu da brojnoj okupljenoj publici govorim o hrvatskome skladatelju. Doista, jedan svijetao primjer kako glazba sama nalazi put do trajanja na repertoaru inozemnih interpreta, postaje poznata i doživljava brojne izvedbe!

od svijetlih primjera je njemačka tvrtka cpo koja je posljednjih godina objavila nosače zvuka mnogih djela Dore Pejačević i Borisa Papandopula u vrsnim interpretacijama inozemnih glazbenika), već naprotiv, želim dati nekoliko primjera koji pokazuju da su na prvome mjestu interpreti, bilo solisti, bilo manji ili veći ansambli, oni koji su u poziciji afirmirati skladbe hrvatskih autora, i to ne samo na području lijepe nam domovine. Gitarski duo Spomenute Osorske glazbene večeri, koje je kao ljetni festival s težištem na (pra)izvođenju hrvatske glazbe 1976. godine utemeljio ugledni televizijski redatelj Danijel Marušić (1931.–2009.) dosljedno nastavljaju osnovnu ideju svojega osnivača, pa su i inozemni glazbenici obvezni u program uključiti i poneko djelo hrvatskog skladatelja. Već više od 300 u Osoru praizvedenih djela svih generacija hrvatskih skladatelja, pa i suvremenih prvih izvedbi djela iz

baštine, veliko su obogaćenje pretežito komorno–glazbenog repertoara. Pri tome se ne smije smetnuti s uma da su brojne (pra)izvedbe pripremili upravo inozemni glazbenici. Dakako, nemoguće je pratiti i biti upoznat s time izvode li ti strani gosti, koji su uživali u blagodatima morskog pejzaža i ljepoti osorskih vizura, jednom naučene skladbe i na nekim svojim drugim koncertima u svojim sredinama ili bilo gdje drugdje. Stoga je osobiti užitak bio nastup Gitarskog dua 19. stoljeća (19th Century Guitar Duo) koji je prošloga ljeta nastupio upravo u Osoru, ali u organizaciji Grada Osora, dakle izvan festivala, pa ipak u vrijeme njegova trajanja, izvevši nekoliko skladbi Varaždinca Ivana Padovca. Naime, dvojica gitarista iz talijanskoga grada Trevisa, Michele Costantini i Alessandro Radovan Perini, posvećujući se gitarskom repertoaru 19. stoljeća, u svojem repertoaru uz djela Talijanâ Maura Giulianija i Gioacchina Rossinija izvode i skladbe Hrvata Ivana Padovca. Pri tome je vrijedno istaknuti da su Padovčeve partiture sami otkrili i oduševili se tom glazbom. Dakako, bilo je logično pozvati ih u Varaždin, gdje su u studenome 2017. održali koncert u sklopu Dana Ivana Padovca. Kako sam od susreta s vrsnim gitarskim duom u Osoru s njima uspostavila vezu, bila sam pozvana i na njihov koncert održan u Trevisu 13. siječnja 2018., na kojemu su, tada u sklopu sjajno organizirane manifestacije Una rassegna sulla chitarra clasica

Drugi uzorni primjer uključivanja djela hrvatskih skladatelja na repertoar inozemnih glazbenika je gostovanje Simfonijskog orkestra Berlinskog radija pod ravnanjem Ivana Repušića u ciklusu Lisinski subotom, 10. veljače. Koncert je u Njemačkoj osobito uspješni hrvatski maestro Ivan Repušić počeo Istarskom suitom Natka Devćiča, a kao dodatak zaključio orkestralnom idilom Večer Vatroslava Lisinskog. Da su interpretacije bile na visokoj razini, nije u ovoj prigodi nužno posebno isticati. Doista, u sada već gotovo polustoljetnom praćenju nastupanja hrvatskih dirigenata sa stranim orkestrima, nemam podatke o uključivanju djela hrvatskih skladatelja u programe koncerata na kojima su ti hrvatski dirigenti nastupali. Može biti da su Lovro Matačić, Milan Horvat, Mladen Bašić, Miro Belamarić ili pak još živući akademik Pavle Dešpalj, sve hrvatske legende dirigentskog štapića koje sam, kao sada već dugovječnija pratiteljica naših uglednih glazbenih reproduktivaca, imala priliku susretati na hrvatskim ili čak i na nekom udaljenijem europskom koncertnom podiju, ponekad uključili i neko »domaće« djelo. Svakako ne bih željela griješiti dušu i tvrditi da nisu, uostalom primjerice Matačić i Belamarić i sami su se skladateljski potvrdili, što bi opravdalo izvođenje vlastitih skladbi, ali o nekom njihovu sustavnijem predstavljanju hrvatske orkestralne baštine ipak nije moguće govoriti. Upravo je zbog toga Repušićev primjer za pohvalu, kao i najava da će (budući da je od jeseni 2017. novoimenovani šef–dirigent Minhenskog radijskog orkestra) na repertoar uključiti i »djela slavenskih autora«, kako neslužbeno doznajemo, među prvima su mu u planu Kuljerićev Hrvatski glagoljaški rekvijem i Gotovčev Ero s onoga svijeta. Za koncertnu izvedbu

van Repušić svoj je koncert sa Simfonijskim orkestrom Berlinskoga radija počeo Istarskom suitom Natka Devčića, a zaključio orkestralnom idilom Večer Vatroslava Lisinskog

omiljene hrvatske opere već je zakazan datum u idućoj sezoni orkestra u minhenskom Prinzregententheateru, 19. svibnja 2019. u 19.00. Uz Minhenski će radijski orkestar pod Repušićevim vodstvom nastupiti Zbor HRT–a, te vodeći hrvatski solisti (sopranistica Valentina Fijačko–Kobić, mezzosopranistica Jelena Kordić, tenor Tomislav Mužek, bariton Ljubomir Puškarić i bas Ivica Čikeš). Bravo, Ivane! Slučaj Sebastian Svakako nisu u Zagrebu jedini, ali članovi Gudačkog kvarteta Sebastian (djeluje od 1982., kad je osnovan kao Kvartet muzičke omladine, da bi 1990. promijenio naziv i sad kao Gudački kvartet Sebastian već 16. sezonu u Maloj dvorani KDVL održava godišnje po četiri koncerta u pretplati), sustavno se posvećuju izvođenju i dakako nerijetko praizvođenju djela hrvatskih skladatelja. Otkako su svoje koncerte dopunili prigodnim izlaganjem radova nekog od predstavnika s hrvatske likovne scene i uključivanjem stihova nekog od hrvatskih pjesnika (pjesnikinja), glazbenici toga kvarteta pobuđuju posebnu pozornost na svojim pretplatničkim koncertima, a »primaš«, violinist i profesor na Muzičkoj akademiji Anđelko Krpan i muzikologinja, urednica na Trećem programu Hrvatskoga radija, Gordana Krpan trajno se brinu o zanimljivosti sastavljenog programa, kao i o objavljivanju sadržajne koncertne programske knjižice. Osim toga, briga da se glazba trajno zabilježi na snimkama, potiče Gudački kvartet Sebastian na izdavanje nosača zvuka, od kojih je najnoviji i svojevrsni kuriozitet jer obuhvaća četiri gudačka kvarteta četvorice hrvatskih skladatelja posebno zaslužnih za osuvremenjivanje hrvatske kvartetske literature. Pod simboličnim naslovom Quartetto Croatia Records objavljuje CD Gudačkog kvarteta Sebastian koji sadrži Sonete/Sonnets Milka Kelemena, Contrapunctus primus Davorina Kempfa, Quartetto Stanka Horvata i Gudački kvartet Frane Paraća. Sve navedeno svakako je za pohvalu u kontekstu promišljanja teme o izvođačima kao promicateljima hrvatske glazbe. Ali što dalje? Hoće li taj i mnogi drugi nosači zvuka isključivo s djelima hrvatskih skladatelja doista ostvariti ono trajno željeno, onu čujnost hrvatske glazbene produkcije u najširoj bjelosvjetskoj konkurenciji? Nije li možda potrebno još nešto više? Zaključujem: bez interpreta spremnih na izvođenje, hrvatska glazba ne bi (za)živjela. Kako je pak »izgurati« iz našeg malog dvorišta i učiniti čujnom mnogo, mnogo dalje i šire, ipak ne ovisi samo o spremnosti izvođača!

Svečane izvedbe naših najizvođenijih glazbeno–scenskih djela

Uz 700. izvedbu Ere i 750. izvedbu Jalte, samo u Zagrebu Ove zime glazbeni je Zagreb obilježio velike, okrugle brojke izvedbi opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca i mjuzikla Jalta, Jalta Alfija Kabilja Piše: Jagoda Martinčević

Ove je zime glazbeni Zagreb obilježio dvije velike obljetnice. Opera Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca doživjela je 700 izvedbi u Hrvatskom narodnom kazalištu, a mjuzikl Jalta, Jalta 750 u Kazalištu Komedija! Oba djela i dalje su na repertoaru svojih kazališta, a sudeći po zanimanju publike, i ostat će do daljnjega. Vrijednost u brojkama No postavlja se i pitanje što bi to zapravo trebalo značiti »do daljnjega« u slučajevima dvaju amblematskih djela hrvatske glazbene scene, čija se slična brojka izvedbi od praizvedbe do danas podudarila baš u ovoj sezoni? Ne možemo znati kakav život u budućnosti čeka Eru i Jaltu, hoće li publika i kazališni »oci« imati za njih sluha u vremenima koja dolaze i pomalo se bliže već i polovici 21. stoljeća, hoće li se glazbeni ukus mijenjati brže od onoga u prošlom stoljeću u kojem su oba djela nastala? Ništa od toga ne znamo i bolje je što je tako, no onima koji će to vrijeme živjeti možemo barem ostaviti neke podatke koji će uz

videozapise i tonske zapise svjedočiti o popularnosti opere i mjuzikla čija se vrijednost može mjeriti eto i brojkama. Gotovčev i Begovićev Ero, otkako je nastao 1935. godine, uspoređuje svoje brojke sa Zajčevim Zrinjskim koji ga na sceni matičnoga HNK–a premašuje do danas tek s nekoliko desetaka izvedbi. No Zrinjski je praizveden u pretprošlom stoljeću pa je usporedba ipak više na strani Ere što se brojki tiče, dok vrednovanje umjetničkog i svakog drugog parametra i dalje valja prepuštati struci. Uostalom, iako najpopularnije i najdomoljubnije, kako ih najčešće označavaju, obje su opere u različitim vremenima i okolnostima »ispale« iz posve oprečnih autorskih torbi. I Zrinjski je nekako ostao uglavnom za »domaću upotrebu«, dok je Ero u 83 godine do danas obišao svijet, preveden je na devet jezika, a igrali su ga i brojni inozemni ansambli u vremenima u kojima je svijet rado primao slavensku »egzotiku«. Ni jedno drugo operno djelo naših autora nije tako dugo opstalo na sceni, iako je u hrvatskoj opernoj literaturi više od dvjesto naslova, medju njima i vrlo vrijednih, no

samo se Ero »primio«, ne našavši konkurenciju. Vesela priča Što se brojki tiče, s Jaltom je tek malo drugačija situacija, iako postoje podudarnosti s Erom u nekim značajkama. Vesela priča o trojici sobara Staljina, Roosevelta i Churchilla u neveseloj stvarnosti podjele svijeta na Jalti iz dramskoga pera Milana Grgića i glazbenoga Alfija Kabilja nastala je na Komedijinoj sceni 1972. godine i odmah osvojila publiku koja je voljela operetu i mjuzikl. Začudo, nije to bila hrvatska, nego svjetska tema pa ipak je djelo zarazilo i ansambl i publiku i kritičare i do danas ostalo najizvođenijim u kazalištu na Kaptolu, s čijom se popularnošću može mjeriti još samo Tijardovićeva opereta Mala Floramye. S povremenim stankama, Jalta je do danas u nekoliko interpretacija u proteklih 47 godina izvedena 750 puta samo u Komediji, također je poput Ere igrana i u inozemstvu, u Beču, Oslu i Trstu (na talijanskom), kao i u kazalištima bivše države. I dalje se igra poput Ere, a dokle će — to samo zvijezde znaju.

Album predstavljen u Dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, 25. svibnja 2018.

Božanstva zemlje i voda Nesvakidašnji avangardni spoj jazz orkestara, ženskog folklornog pjevanja, udaraljki i elektronike, na tekstove staroslavenske ceremonijalne pogrebne povorke s balkanskim i afričkim ritmovima

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Piše: Lucija Ercegovac

imika Orchestra nastupio je 25. svibnja u dupkom punoj Dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, gdje je publici predstavio novi album Divinities of the Earth and the Waters.

Njihova posebnost je nesvakidašnji avangardni spoj jazz orkestara, ženskog folklornog pjevanja, udaraljki i elektronike, na tekstove staroslavenske ceremonijalne pogrebne povorke s balkanskim i afričkim ritmovima. Album je nastao kao svojevrstan odgovor na smrt njihova prijatelja i člana orkestra, čime propituje smrtnost.

Mimika Orchestra

Divinities of the Earth and the Waters PDV Records

Smisao mitologije Cijeli koncert je vizualno popraćen projekcijom staroslavenske pogrebne povorke na videozidu, autorice Ive Gavrilović. Tako mitološka priča dobiva smisao.

Mak Murtić, skladatelj i osnivač orkestra, za tu je prigodu doveo i dva gosta: bas–klarinetista i saksofonista Roba Milnea i Damira Imamovića, skladatelja, autora, pjevača i istraživača tradicije sevdaha. Inače, Damir Imamović je unuk legendarnog bosanskohercegovačkog interpreta sevdalinke Zaima Imamovića i sin Nedžada Imamovića, također interpreta sevdaha. Damir Imamović je, uz pjevanje, svirao na nesvakidašnjem žičanom instrumentu, nešto između gitare i bosanskog saza. On je taj instrument nazvao tambura. Spoj nespojivog Mimika Orchestra je s Damirom Imamovićem izveo njegovu kantautorsku pjesmu Sarajevo, no publiku je naročito očarala pjesma Indija. Mak Murtić je inspiraciju za tekst Indija pronašao u knjizi starih narodnih zapisa koja je tiskana tridesetih godina prošloga stoljeća, a u vlasništvu je Damira Imamovića. Ta je knjiga Maka Murtića potaknula da krene na glazbeno putovanje i nađe, kako sam kaže »tajni prolaz između Balkana i, za nas vječito, mističnog azijskog potkontinenta«. Mimika Orchestra je briljirao. Svaki od instrumentalista je kao solist uz orkestar pokazao umijeće improvizacije, dok su pjevačice pjevale u tradicijskom balkanskom folklornom stilu, a Mak Murtić je pokazao da ima znanja, vještine i hrabrosti da spoji naizgled nespojivo. 34

Tamara Obr ovac Transhist ria Ensemble i Ja z z orkest ar H RT– a 6. lipn ja 2018 . nas t upili u D vor ani Gor gona M S U – a

Novi pristup djelima Tamare Obrovac Aranžmani su bili različiti, a opet, kako je autorska glazba Tamare Obrovac u osnovi sasvim prepoznatljivoga rukopisa i suzvučja, sve se to zanimljivo sudaralo Piše: Saša Drach

DAVOR HRVOJ

Tamara Obrovac Transhistria Ensemble i Jazz orkestar HRT–a u Dvorani Gorgona

ad je prije dvije godine Andreas Marinello, dirigent i vođa Jazz orkestra HRT– a, predložio suradnju Tamari Obrovac, ona je to, vjerojatno sasvim instinktivno, odmah prihvatila. Relativno brzo dogovorili su okvirni program i aranžere kojima je Tamara prepustila odabrane skladbe. Naime, Tamara je s mnogima od glazbenika iz Jazz orkestra HRT–a surađivala na raznim projektima, s nekima čak i kao aranžerima. Ipak, pred njima je bio zahtjevan posao. Sjajni aranžmani

Glazba Tamare Obrovac vrlo je suptilna, pogotovo kad se radi o njezinu ansamblu Transhistria, koji osim nje kao pjevačice, čine bubnjar Kruno Levačić, gitarist i mandolinist Uroš Rakovec, harmonikaš Fausto Beccalossi i kontrabasist Žiga Golob. Taj sastav muzicira istančano i zapravo, često, vrlo tiho. Kako to uklopiti u big bend koji, kad je i najtiši, ima snagu koja lako sa scene pomete sve drugo? Za koncert s Jazz orkestrom HRT–a pod ravnanjem Andreasa Marinella odabrane su skladbe s nekoliko albuma, a aranžeri su bili Marinello (Kažeta, Sama bez tebe, Madirosa i Tango istriando), Joe Kaplowitz (Sve pasiva), Luka Žužić (Zoven, Črno zlo, Majmajola i Se me ra morta privari) i Zoran Majstorović (Črni malin). Aranžmani su bili različiti, a opet, kako je autorska glazba Tamare Obrovac u

osnovi sasvim prepoznatljivoga rukopisa i suzvučja, sve se to zanimljivo sudaralo. Već prva skladba, Kažeta, pokazala je osnovni pristup kojega su se držali svi aranžeri, iako ipak, svaki na svoj način. Marinellov Kurt Weilovski, epski orkestralni uvod u Kažetu, brzo je otvorio prostor temi, razvio je u orkestraciji, ali potom prepustio samoj Transhistriji, da bi se big bend isključio. Tamarin glas je sada u prvom planu, zvonak i čist, u pratnji gitare, harmonike, basa i reskog bubnja. Potom je harmonika preuzela glavnu rolu, Tamara je počela s vokalizama, ostali iz Transhistrije su se uključivali i isključivali, sasvim slobodno, kako to već čine kad su i sami, da bi se big bend uključivao na mahove, pojačavajući puhačima zvučnu podlogu te je prepuštao solo bubnju. Preko harmonike, ali i s puhačima iz big benda, slijedi novi uvod u repeticiju osnovne teme i konačni akord s big bendom. Niti je big bend nadjačao Transhistriju, niti je Transhistria sputavala big bend.

čić morao se prilagoditi činjenici da se na njega oslanja brojni orkestar i da treba ostati u okvirima što jasnije ritmičke strukture. U aranžmanima Žužića i Majstorovića još je više do izražaja dolazio istarski melos (obojica su i sami iz tog podneblja i ta im je glazba bliska), bilo je i puno prostora za solo nastupe i duete članova Jazz orkestra HRT–a, ali i za duete Tamare i, recimo, izvrsnog Marija Bočića na saksofonu, ali i za njezine duete s nekim članovima njezina

U sklopu toga projekta, HRT je Tamari Obrovac ponudio i snimanje albuma s Jazz orkestrom HRT–a pa je priprema za koncert bila ujedno i priprema za snimanje koje se održalo nekoliko dana poslije u Studiju Bajsić. Razlika u pristupu i aranžera i glazbenika u jednom i u drugom slučaju čini se da je nužna. Za album je predviđeno sasvim odvojeno, klasično studijsko snimanje, u kojem doduše nije bilo kontakta s publikom, ali je zato zvuk mogao biti dotjeran do one perfekcije koju su zajednički osmislili Tamara Obrovac, Marinello, producent Igor Geržina i snimatelj tona.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

orkestra, kao i za njihove fenomenalne solaže, kao u skladbi Madirosa u kojoj je harmonika Fausta Beccalossija zazvučala poput crkvenih orgulja dok je pjevao i pratio sam sebe.

sklopu ovoga projekta, HRT je Tamari Obrovac ponudio i snimanje albuma s Jazz orkestrom HRT–a

Poput orgulja Koliko je tu bilo kompromisa, teško je reći, ali u konačnici, u toj novoj cjelini velika je skupina glazbenika na sceni djelovala skladno. S puno discipline, ali i slobodnih dijelova u kojima se improviziralo. Briljantni Leva35

Jazz orkestar Muzičke akademije pod ravnanjem Saše Nestorovića održao koncerte i snimio materijal za CD

Promicatelji hrvatske glazbe Studenti Muzičke akademije u Zagrebu svojim su projektima privukli pažnju javnosti i struke i postali hit na hrvatskoj glazbenoj sceni

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Piše: Davor Hrvoj

eć na svojem prvom koncertu, 22. prosinca 2016. u Dvorani Blagoje Bersa, Jazz orkestar Muzičke akademije nagovijestio je da se na Muzičkoj akademiji u Zagrebu događa nešto posebno, nesvakidašnje, nešto što je naša glazbena zajednica čekala desetljećima, višestruki dobitak. Jazz modul Naime, prof. Saša Nestorović pokrenuo je jazz modul, čime su studenti dobili mogućnost napredovanja na području jazz glazbe, ali i stjecanja iskustva u pripremanju programa i nastupanju pred publikom, dakle u onome za što se školuju i što će biti njihova budućnost. Osim toga, to je prilika da razviju drukčije glazbene afinitete i razvijaju se u kompletne glazbenike, što je neizmjerno važno u današnje doba kad su granice među stilovima sve labavije i nova glazbena djela sve češće i više poprimaju transžanrovski karakter.

piti za probe i nastup, a kamoli dobro uvježbati, dvadesetak glazbenika kojima to ipak nije prioritet u školovanju, kao što nije ni dirigentu u njegovu pedagoškom radu. To može samo osoba koja ima iznimne profesionalne kvalitete, a ujedno i veliku ljubav prema glazbi i glazbenoj pedagogiji te je veliki entuzijast koji se ne štedi. Tim je osobinama prof. Nestorović zarazio studente i odjednom se našao u velikom problemu jer je bilo previše zainteresiranih i morao je raditi selekciju. No to se pokazalo i sretnom okolnošću jer je imao širok izbor glazbenika koji su se izmjenjivali na probama na koje nisu uvijek mogli doći svi isti studenti. Budući da je uspio ostvariti sjajan odnos sa studentima, spomenuti je proces, kao i rad s jazz ansamblima, uspio lakše ostvariti. Bach prvi jazzist

DAVOR HRVOJ

Već taj prvi koncert bio je hit, dvorana je bila puna, a ovacije publike bile su potvrda toga da se dogodilo nešto iznimno. Na programu koncerta bili su jazz i božićni standardi, ali prof. Nestorović je već tada najavio obogaćivanje programa djelima hrvatskih autora. Na koncertu održanom godinu dana poslije ponovno su blistali, a svirali su jazz standarde i božićne te džezističke obrade skladbi Jimija Hendrixa. No na ovogodišnjim koncertima, održanima 23. i 24. svibnja, također u Dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji, veći dio programa bio je sastavljen od djela hrvatskih skladatelja, od čega su bile tri big bend praizvedbe, a tema je bila spajanje jazza i klasične glazbe. U programu Classic Goes Jazzy još su jedanput pokazali da ne treba raditi razliku među stilovima. Povezanost klasične Jazz orkestar Muzičke akademije pod ravnanjem Saše Nestorovića s gostom Veljkom Glodićem na nastupu u Dvorani Blagoje Bersa / ansambl glazbe i jazza je neupitna, a Harmonija disonance i Jazz orkestar Muzičke akademije na snimanju ta se dva idioma prožimaju albuma od samog nastanka jazza. Naime, neki elementi klaTakođer, dobili smo još jedan orkestar sične glazbe konstitutivni su elementi koji svojim nastupima obogaćuje kon- jazza. Osim toga, posljednjih stotinjak certnu jazz sezonu. godina svjedočimo primjerima koji poLogično, odmah se nametnulo pitanje kazuju da mnogi glazbenici obaju idiokoliko dugo može trajati ta avantura, a ma ne rade razliku među njima. Neki, taj projekt, odnosno proces njegova iz oba tabora, nastupaju i snimaju na nastajanja, svakako možemo nazva- području klasične i jazz glazbe. Uoti avanturom jer nije jednostavno oku- stalom, mnogi će vam jazz glazbenici reći da je Bach bio prvi jazzist. Dukea 36

Ellingtona uspoređivali su s Mozartom, Debussyjem i Bachom, a Stokowski i Stravinski govorili su da je Duke jedan od najvećih skladatelja, ne samo u sferi jazza. Došavši 1930. u New York, Stravinski je imao samo jedan prioritet — otići u Cotton Club u Harlemu i slušati nastup orkestra Dukea Ellingtona. Da su pohvale bile utemeljene, Ellington je pokazao skladavši, po narudžbi Artura Toskaninija, djelo Harlem. Napisao je dvije verzije: jednu za jazz, a jednu za simfonijski orkestar. Poslije ih je spojio u jednu koju su zajedno izveli New York Simphonic Orchestra, sastavljen od stotinu članova, i Ellingtonov Big Band. Bilo je to prvo spajanje jazz orkestra sa simfonijskim. Leonard Bernstein je svirao jazz, a legendarni su njegovi edukativni koncerti za mlade koje je održavao da bi popularizirao jazz glazbu. Jednakim žarom jazz i klasiku svirali su Andre Previn i Friedrich Gulda. Francuski jazz pijanist Jacques Loussieur cijelu je karijeru posvetio džezističkim izvedbama djela klasične glazbe. Bobby McFerrin dirigira orkestrom klasične glazbe, pjeva Ave Mariju i uz to džezistički improvizira. Brojne primjere nalazimo i u izvedbama hrvatskih glazbenika. Albume s djelima velikana klasične glazbe, među ostalima i hrvatskim, snimali su Renato Rožić, Matija Dedić, Darko Jurković, Borna Šercar, Zagreb Jazz Portrait i More Love Ensemble. Jedan od njih je Saša Nestorović koji djeluje u sferi klasike — sa Zagrebačkim kvartetom saksofona — i jazza — sa Zagreb Jazz Portraitom i mnogim drugim sastavima. Jazz i folklor Dakle, Nestoroviću tema Classic Goes Jazzy nije strana i upravo je on kompetentan izbornik za takvu vrstu koncerta. Odabrao je tek dva jazz standarda te djela Mozarta i Bacha u obradama Silvija Glojnarića te Davida Gazarova. Ostala su djela hrvatskih autora: Bach’s Blues Marka Bertića, Oriental Funk Veljka Glodića i Matevža Smerkola, Konzert, op. 29 Renata Rožića, East of Blues Zorana Šćekića i Prof. Mario’s Joke Davida Gazarova. Neki od njih (Bertić i Glodić) nastupili su kao gosti uz Orkestar u izvedbama vlastitih skladbi, dok se kontrabasist Mario Ivelja pridružio u dvije izvedbe, od kojih je Prof. Mario’s Joke Gazarov posvetio njemu. Upravo su oni svojim produhovljenim muziciranjem pobudili oduševljenje publike. Bila je to još jedna promišljena odluka s ciljem da se studentima pru-

ži novo iskustvo, muziciranja s profesorima, odnosno iskusnim glazbenicima. Znakovito je da su Gazarov, Glodić i Ivelja profesori na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji na kojoj još uvijek nema jazz odjela i zato Glodić predaje jazz na ljubljanskoj. Prof. Nestorović prilagodio je potrebe programa studentima. Tako su se izmjenjivale dvije pijanistice, u trubačkoj sekciji svirala su šestorica, a u sekciji saksonista bilo ih je također šestero, istupali su solisti: instrumentalisti i vokalisti... Zašto ne?! Naime, takvi su koncerti imali višestruko značenje, ali najvažnije je pedagoško. No za publiku je to bilo manje važno, odnosno nevidljivo, jer svirka je bila na visokoj razini. Upravo zato Jazz orkestar Muzičke akademije dobiva ponude za nastupe izvan svojeg redovitog programa i svoje dvorane. Jedan od tih iskoraka bio je koncert Harmonija disonance, održan 4. studenoga 2017. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Jazz orkestar Muzičke akademije, također pod ravnanjem Saše Nestorovića, tom je prigodom nastupio uz Ansambl Harmonija disonance koji čini jedanaest pjevačica, studentica Muzičke akademije, a na programu su bili arhaični napjevi hrvatske glazbene tradicije. Uz Nestorovića, projekt sa studentima ostvarili su etnomuzikolozi Mojca Piškor i Joško Ćaleta te skladatelj Zoran Šćekić koji je priredio aranžmane. Njihov entuzijazam i studiozan rad rezultirali su glazbenim djelom koje šalje poruku da je moguć suživot umjetničke i tradicijske glazbe, jazza i tradicijskih napjeva: ojkavice, rere, gange... Tijekom lipnja snimili su taj materijal u Dvorani Blagoje Bersa, a zanimanje za objavljivanje pokazala je ugledna američka diskografska kuća Naxos. Naime, zahvaljujući nagradi International HDS– ZAMP–a koju je dobio 2015., Šćekić je svoj CD Just Music s glazbom za solo klavir u mikrotonalnom »štimu« objavio za PARMA Recordings. Taj je album uvršten među 15 najboljih u SAD–u u kategoriji jazza i klasične glazbe, uz albume kultnih glazbenika kao što su Wynton Marsalis i Brad Mehldau. Zahvaljujući PARMA Recordingsu, koji ima distribuciju za izdanja Naxosa, taj je diskograf čuo snimku spomenutog koncerta i odmah poželio objaviti album. Ako se to ostvari, bio bi to sjajan uspjeh spomenutih muzikologa i glazbenika, studenata, i još jedna potvrda njihove vizionarske zamisli i predanoga rada.

B a r r y A l t s c h u l 3 D o m Fa c t o r 2 5 . s v i b n j a 2 018 . n a s t u p i o u c i k l u s u J a z z . h r H D S – a n a M u z i č ko j a k a d e m i j i u Z a g r e b u

Najbolji koncert ciklusa Stara škola free jazza sjajno je pojačanje našla u predstavniku mlade njujorške scene i nove improvizirane glazbe, u izvrsnom, nadahnutom Irabagonu koji je bez zadrške raspametio publiku

Vrhunac free jazza Za rano razdoblje važna je njegova suradnja s pijanistom Paulom Bleyjem s kojim je nastavio svirati i snimati sljedeća tri desetljeća. U drugoj polovici

S takvim predigreom Altschul je došao u Zagreb. Publike nije bilo puno, ali je bila odabrana. U posljednje vrijeme Altschul vodi trio 3Dom Factor u kojem uz njega sviraju kontrabasist Joe Fonda i saksofonist Jon Irabagon. I dok također prilično zreli Fonda s Altchulom

Barry Altschul 3Dom Factor u ciklusu Jazz.hr HDS–a

svira pola života, Irabagon je pripadnik mlađe njujorške generacije glazbenika. Irabagon je i sam vođa nekoliko sastava, predaje saksofon na New School of Music. Žestoki početak Koncert je počeo odmah žestoko, ali kao da je svaki od njih jedva dočekao svoj solo. Odjednom, Irabagon se dohvatio bas–klarineta i znatno se promijenila ukupna zvučna paleta, pa je popustila i napetost silnih i glasnih, agresivnih disonanci s početka. Tu je svoje dodao i basist koji je odustao od početnih nervoznih, iako nevjerojatnih ritmova koje je izbacivao iz svojeg basa i počeo se vrlo melodiozno primicati onome što je vodio bas–klarinet... Iako su prisutni trio prihvatili odmah, sredinom

eške »harme«, agresivni ritmovi i sasvim nesputane improvizacije dobili su vlastito zaokruženje

BROJ 210, SRPANJ 2018.

ad je na pozornicu Muzičke akademije izišao Barry Altschul, bilo je teško vjerovati da bi taj suhi, pogureni starčić mogao izdržati ozbiljan koncert. Altschul je bubnjarska legenda, počeo je još šezdesetih godina prošloga stoljeća uz prve velike zamahe free jazza. Na početku samouk, važnu poduku primio je od Charlieja Persipa.

šezdesetih djelovao je kao član udruženja Jazz Composer’s Guild i Jazz Composer’s Orchestra, što je odredilo njegov ukus prema slobodnoj improviziranoj glazbi. Proslavio se kao jedan od ravnopravnih glazbenika na prijelomnim ECM albumima s početka sedamdesetih, ARC i Circle. Pogotovo je bio važan taj drugi album, jedan od najslavnijih free jazz albuma svih vremena, koncertna snimka iz Pariza, koncert na kojemu je Altschul nastupio uz Chicka Coreau, Anthonyja Braxtona i Davea Hollanda.

koncerta reakcije su se pojačale, publika je bila ponesena, a na pozornici je sve krenulo drugim smjerom. U drugom dijelu koncerta te su teške »harme«, agresivni ritmovi i sasvim nesputane improvizacije dobili vlastito zaokruženje. Svaka iduća izvedba bila je još bolja, još zanimljivija, na svaku je novu skladbu publika bolje reagirala, a sam Altschul je posljednjih pola sata koncerta svirao u vrhunskoj formi.

DAVOR HRVOJ

Piše: Saša Drach

Reakcije splitskih znanstvenika i dramskih stručnjaka na Cantusovu kritiku praizvedbe baletne opere Atlantida — Legende o Dan’zoru Mirka Krstičevića

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Druga mišljenja na istu temu Nakon objave pretprošlog broja, 208. (ožujak 2018.), s objavljenim tekstom Biblija kroz priču o Atlantidi muzikologa i čembalista Darija Poljaka, na adresu redakcije časopisa Cantus iz Splita stigla su četiri različito intonirana osvrta na to glazbeno–scensko djelo, s molbom objave u idućem broju. Dajemo prigodu uvida našim čitateljima u njihove ocjene djela koje je u međuvremenu primilo i prvo priznanje — Nagradu HNK–a Split koja se dodjeljuje bijenalno za najbolju predstavu u protekle dvije sezone.

Marko Lasić i Mate Akrap uz ansambl Splitskog baleta

Krstičevićeva Atlantida zaslužuje ući u stalni repertoar Piše: prof. dr. sc. Mirjana Siriščević (muzikologinja) Već sam naziv glazbeno–scenskog djela — Atlantida, baletna opera, određuje, doduše na metaforičkoj razini, vrlo precizno sadržajna ishodišta, ali upućuje i na dvostrukost medija, opernog i baletnog, koji na sceni u istovremenom tijeku donose priču svevremenske tematike s uvijek aktualnim središnjim motivom žrtvovanja koje je pokretač, ali i kulminacija priče. Ansambl splitskoga

HNK–a pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog vrlo je uvjerljivom izvedbom pokazao da je potpuno dorastao složenoj, zahtjevnoj partituri. Udio zbora, iako nevidljiv i diskretan, važan je u komentiranju događanja na sceni i stvaranju atmosfere; orkestracija koja u pojedinim taktovima asocira na neke ključne povijesne trenutke te glazbene vrste, razigrana je, efektna i sugestivna. Moćni orkestralni zvuk kojim dominira dramatski naboj zahtijevao je da solisti budu ozvučeni. Likovi — arhetipovi pokretači su zbivanja na sceni, i to na simboličkoj razini koja ih odmiče od stvarnosti i smješta u okvire praprizora. Solističke dionice su, međutim, dosta neobičnog melodijskog crteža: jesu li možda kontrolirane unaprijed određenim skladateljskim sustavom ili su, vjerojat-

nije, proistekle iz skladateljeva osobnog doživljaja mračne atmosfere priče i karaktera samih protagonista? U svakom slučaju, lik Venzile unio je u takav kontekst dirljivo, toplo, lirsko ozračje upravo u slutnji trenutka rastanka i žrtvovanja. Dojam koji ostaje nakon izvedbe Atlantide ujedno je i poziv na razmišljanje o pravim životnim vrijednostima, o malim, nepoznatim svakodnevnim žrtvama, ali i sretnim trenucima kojih tako često nismo svjesni. Posebno me raduje činjenica da su komentari studenata glazbe u Splitu koji su sudjelovali u izvedbi i s kojima sam razgovarala o djelu, posebice kako su probe odmicale, vrlo pozitivni. Mišljenja sam, zbog svega rečenog, da je Atlantida Mirka Krstičevića djelo koje zaslužuje biti kontinuirano prisutno na glazbenoj sceni.

Za publiku različitih dobnih i estetskih provenijencija Piše: dr. sc. Ivana Tomić Ferić (muzikologinja) Ne secirajući u ukupnosti umjetničkog dojma pojedine elemente glazbeno–scenskog uprizorenja Krstičevićeve Atlantide — od asocijativnih glazbenih reminiscencija i rudimentarnom ritmikom nadahnute koreografije do potentne scenografsko–redateljske vizije — ostaje zaključiti da se radi o kreaciji koja zavrjeđuje pozornost ne samo kao obogaćenje hrvatskoga glazbeno– scenskog fundusa nego i kao odmak splitskog nacionalnog kazališta prema modernijim strujanjima i stilskom pluralitetu, što otvara prostor prijemljivosti kod publike različitih dobnih i estetskih provenijencija. Uz pohvale svim protagonistima izvedbe koji su sinkretično, višeslojno artikulirano glazbeno–scensko događanje ispunili elementarnim nabojem vitalnosti, može se zaželjeti da predstava nadživi sudbinu »jednokratnog« izvođenja te da pronađe svoje mjesto unutar kazališnog repertoara i u budućnosti — to više što pripada onom raritetnom, glazbeno–scenskom dijelu hrvatske glazbene produkcije.

Tjelesni prikaz Dan’zorova srca — osvježenje u narativnoj dramaturgiji Piše: Sanja Petrovski (koreografkinja i plesna pedagoginja) Izbor teme kao što je Atlantida unaprijed govori o zrelom i dubokom promišljanju smisla života. Neki bolji svijet za koji smo rođenjem i predodređeni, visoka kolektivna svijest i ispunjen životni potencijal, težnja svakog čovjeka, posebice umjetnika, sretno su prikazani u motivu potrage i putovanja kojim se bavi autor Mirko Krstičević u baletnoj operi Atlantida: Legenda o Dan’zoru. Scensko se djelo gradi na kontrastu: govor i pokret, pjevanje i ples, boje i kromatska neutralnost, glas i tijelo, statičnost i dinamika, um i intuicija. Nositelji prvog epiteta u kontrastnom paru su pjevači, naratori, čija je poruka i važnost izgovorenog istaknuta tekstom koji publika iščitava pri vrhu pozornice. Plesači su, drugi nositelj scenske radnje, ujedno i grčki kor koji zorno prikazuje legendarna zbivanja o kojima se pripovijeda na prosceniju. U cijelom prvom činu prisutne su videosnimke u crno–bijeloj tehnici i negativu te u različitim formatima na kojima

Vinko Maroević, Bože Jurić Pešić, Antonija Teskera i Mate Akrap uz članove Splitskog baleta

su prikazana suvremena industrijska postignuća prošloga i ovog stoljeća. Artificijelni nastupi pjevača u raskošnoj povijesnoj, a istovremeno i futurističkoj kostimografiji, njihova patetika, specifičan scenski pokret karakteriziran statičnošću i vrlo usporenim kretnjama uvjetovanim visokim platformama–cipelama na kojima stoje, u kontrastu su s dinamikom i jednostavnošću izvedbe sveprisutnog plesnog ansambla, koji predstavlja drevne Tolteke. Na pozornici u prvom činu ne dolazi do interakcije glavnih aktera, pjevača koji nas vode kroz događanja, s plesačima koji su odvojeni prozirnom zavjesom. Plesni izraz Igora Kirova djeluje suzdržano i prigušeno, plesači gotovo goli na sceni prate radnju koja se pripovijeda u prvom planu. Masa živih ljudskih tijela u neprestanom je gibanju; povremeno plesači u kontaktima i podršci iskaču iz vizualne meditacije. U drugom dijelu prvog čina, koji prikazuje Tolteke u močvari, jasno je zbog čega su kretnje bile prigušene i da nevidljiva zavjesa vrlo praktično služi da se ne namoči prednji dio scene. Dio pozornice gdje se kreću plesači je plitki bazen ispunjen vodom po kojem se na početku akteri kreću nastojeći ne prolijevati vodu, da bi se scena u močvari postupno oživljavala i pretvarala se u atraktivno proklizavanje, prskanje, igru vodom i tragovima koju ona ostavlja na svjetlu. Artjom Žusov sugestivno modernim plesnim izrazom igra dušu mladića Dan´zora koji pokušava izbaviti svoj narod iz mraka. U drugom činu plesači imaju novu zamku. Nakošen pod do trećine stražnjeg dijela scene čini vidljivom svaku gestu na pozornici, a ogledalo pod istim kutem kao svod iznad tog prostora multiplicira sliku i pridaje joj neka druga, ezoterična značenja. Putovanje naroda na takvoj pozornici u suvremenom plesnom izrazu donosi vrlo lijepe slike koje dramaturški proizlaze iz radnje na prednjem dijelu pozornice. Svi članovi ansambla imaju priliku pokazati svoje umijeće samostalno, u duetima

(posebno se ističu Artjom Žusov i Irina Čaban Bilandžić), po tri ili četiri u grupi. Sad se oni kreću među pjevačima i tako mnogo jasnije oslikavaju duševna stanja koja ispovijedaju pjevači. Narod (tj. plesači) izmoren je i gladan, prikazuju im se fatamorgane u vidu hrane i pića, dok ih Pagbak poziva na bakanalije. Njega igra Ivan Boiko koji unosi energiju i životnost na scenu. Pojava čudovišta i neobičnih malih bića unosi veselje i razbija ozbiljnost mitske priče. Umjesto glava, monstrum — simbolično — ima kompjutorske ekrane, dok glavati patuljci i studenti glume na štulama u lepršavoj bijeloj odjeći predstavljaju laži i obmane. Kaos i metež bez koreografske strukture, neočekivani likovi sa suvremenim obilježjima, osvježenje su u narativnoj dramaturgiji toga baleta–opere. Naposljetku, scenski spektakularno, Dan´zor uspijeva kroz svoje srce privući svjetlo napuštajući život u ovoj dimenziji, žrtvujući se i dajući život za svoj narod.

Sad su na redu druga središta moći Piše: dr. sc. Vlatko Perković (teatrolog) Od praizvedbe Judite Frane Paraća 2000. godine, odnosno od 2011. kad je u koprodukciji s Muzičkim biennalom upriličena praizvedba Maršala Silvija Foretića, tek je sada, godine 2018., Opera HNK–a u Splitu praizvela novu hrvatsku operu. Time je nesumnjivo obogaćen hrvatski operni prostor koji bismo, s obzirom na kronični nedostatak izvedbi suvremenih hrvatskih opera, prije mogli nazvati talijanskim. A sada barem koju riječ o smislu djela i vrijednosti njegova uprizorenja. Poslije više od sedamdeset godina kazališnog ustrajavanja na isključivo sekularnim sadržajima, u našem kazališnom prostoru pojavila se priča o Svjetlu koje je u svog Odabranika usadio njegov Stvo-

ritelj. To Svjetlo je Ljubav čovjeka prema čovjeku. Ono je Srce života. Njega Dan’zor vadi iz svojega prsnog koša i nosi pred izmučenim narodom da mu osvijetli stazu izlaska iz mraka do danjeg vidjela u kojem se živi u ljepoti i dobroti privrženosti. Dakako, analogija s Isusovom otkupiteljskom žrtvom je očigledna. Stoga to predstavno upućivanje na transcendenciju otkriva i vjekovni smisao kazališnog čina: zamoreni i posustali čovjek, našavši se u tami svakodnevnih teškoća, pronaći će svoj izlaz iz mraka kad njegova ljubav usadi svjetlo u oku onoga do sebe. Radnja libreta Mirka Krstičevića i njegove suradnice Jadranke Štrbić Krstičević na relaciji zemaljskog s transcendencijom upravo je prizivala glazbenu formu kao svoje bitno umjetničko svojstvo. Samim tim forma je nadišla puku anegdotičnost priče i smisaono je uzdigla do čimbenika gledateljeve ritualne i emocionalne evokacije početaka prapovijesnog čovjekova uspinjanja prema Istini. Iz tog glazbenog značenja redatelj i scenograf Goran Golovko uspio je cijelo događanje na pozornici oblikovati kao gledateljev zamišljaj zbivanja, a ne kao konkretnost radnje. Time je postigao nevjerojatan umjetnički učinak. Likovi se na pozornici kreću uz pomoć gotovo nevidljivih animatora — koji kao da su izišli iz gledateljeva nastojanja da pomogne pomicanju daljnjeg zbivanja — i zakoračuju u prostor radnje u znatno povišenoj i gibajućoj obući pa im svaki korak djeluje kao mučno i valovito izranjanje iz tame vjekova u oživotvorenje tek u snoviđenju kazališnog čina. Bez sumnje, HNK u Splitu tom je predstavom darovao svojoj publici vrijednost koja joj je dugo uskraćivana. Pa kad je ona već dosegnula do gotovo nedostižnog, bilo bi zaista nužno da se takvo djelo i njegova izvedba prikažu u središtima europske kazališne kulture, u zagrebačkom HNK–u, u praškom Narodnom divadlu i Bečkoj državnoj operi. Splitski teatar je već učinio ono što je trebao učiniti. Sad su na redu druga središta moći.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Ko n c e r t g r u p e C h u i n a k r ov u M u z e j a s u v r e m e n e u m j e t n o s t i 16 . l i p n j a 2 018 . p o k l o p i o s e s r o đe n d a n o m n a j p o z n a t i j e g c h u i j e vc a , To n i j a S t a r e š i n i ć a

Pod zvijezdama zagrebačkog neba »Ovo je valjda najbliže zvijezdama što ćemo biti«, šalio se slavljenik i vođa grupe, Toni Starešinić Piše: Lucija Ercegovac

lanovi benda oprostili su se od publike, sretni što im kiša nije pokvarila koncert i instrumente, a publika zato što ima tako kvalitetan bend u gradu

azz senzacija, grupa Chui, nastupila je 16. lipnja, pod zvijezdama zagrebačkog neba, na krovu Muzeja suvremene umjetnosti. Iako traje Svjetsko prvenstvo u nogometu, a taj dan je igrala Hrvatska s Nigerijom, na koncertu se okupio solidan broj ljudi. Dečki su bili tako ljubazni da su počeli svirati u pauzi između poluvremena kako bi jači spol mogao odgledati bar dio utakmice. Staro i novo

Za taj su koncert Toni Starešinić, Vojkan Jocić, Ivan Levačić i Konrad Lovrenčić pripremili neke stare skladbe, neke nove i tri premijerne. Počeli su s Led sladoled, što je radni naziv skladbe, no to publiku nije baš privuklo. Više ih je zanimala utakmi-

ca pa su dečki iz benda publici doviknuli rezultat. Nastavili su s Terminator Theme i time sve razveselili. Još više veselja donijela je skladba Punch, inače hommage legendarnom jazzistu Milesu Davisu, u kojoj je saksofonist Vojkan Jocić pokazao zavidnu tehniku sviranja i zavidan kapacitet pluća. »Ovo je valjda najbliže zvijezdama što ćemo biti«, šalio se slavljenik Toni Starešinić i dodao kako je lijepo svirati pod zvijezdama. Toni je taj dan s mnoštvom ljubitelja dobre glazbe slavio i svoj rođendan. Uzviknuo je: »Jednu za sve sa zadarskom registracijom!« Onda je počela instrumentalna obrada Kalelarge, inače posvećena legendarnom košarkašu i treneru Krešimiru Ćosiću. Svirka i na kiši Branko Kostelnik, organizator Ljeta u MSU–u, dojavio je rezultat utakmice (2:0

za Hrvatsku), nakon čega su dečki počeli s Chui’s Waltz, koji je hipnotizirao publiku. Pri završetku valcera, na pozornicu je došao Mangroove pa su zajedno premijerno odsvirali pjesmu Iz kapetanovog dnevnika, posvetu kultnoj seriji Star trek. Tijekom te pjesme svemir je odlučio poslati kišicu, odličnu za ugođaj, pa i za Chui i Mangroove, koji su nastavili svirku kao da se ništa ne događa. Na svu sreću, kiša je ubrzo prestala i koncert je mogao završiti s Will I Ever See You Again i premijernom skladbom Thor kojoj je nakon koncerta promijenjen naziv u Furiosa jer je u publici prevladavao nježniji spol. U toj je skladbi i opet Vojkan Jocić imao zadivljujući solo na saksofonu. S posljednjim tonovima opet je počela lagana kišica koja je zatvorila koncert. Članovi benda su se oprostili od publike sretni što im kiša nije pokvarila koncert i instrumente, a publika zato što ima tako kvalitetan bend u gradu.

Najljepše pjesme dravskih virova Slušali smo pjesme u čijim se stihovima zrcali Drava, zeleni međimurska ponjava, plave zagorski trnaci, zlati slavonska ravan

Piše: Rajko Stilinović

ve su godine dani 15. i 16. lipnja Pitomaču uistinu učinili općinom pjesme. Glazbeni festival Pjesme Podravine i Podravlja 26. je put predstavljen na raskošnoj sceni.

Lucija Jakelić

(Siniša Škarica, Zlato Turkalj Turki i Branimir Britvić, unuk proslavljenoga Drage Britvića) nagradio šest tekstova, i to po tri u kategoriji standardnog hrvatskog književnog jezika i tri u kategoriji kajkavskog narječja. Autori najljepših stihova izvedenih na ovogodišnjem pitomačkom festivalu su Nedo Zuban i Leonardo Baksa, koji su primili skulpturu autora Dragutina Dubravčića, nastalu prema predlošku Marija Tomasa, hrvatskoga akademskog slikara.

Ivana Marić

Nove skladbe Na drugoj festivalskoj večeri, održanoj 16. lipnja, izvedene su 22 nove skladbe folklornog i etno izri-

Zlatni glas Popularne skladbe različitih stilskih izričaja temeljene na melodici i tradiciji našeg podnevlja Uprava festivala objavljuje natječaj za 16 novih skladbi različitih popularnih glazbenih izričaja. Pop, rock, tamburaške, klapske i etno skladbe osnove su prepoznatljivosti te glazbene revije, a temelji su melodika i tradicija našeg podneblja. Odabrane skladbe i njihove izvedbe bit će višestruko izvođene na festivalu i drugim suvremenim medijima od 1. siječnja do sredine prosinca 2019. godine. FestNet je prvi internetski festival u Hrvatskoj. Mogući sudionici su svi korisnici interneta. Odabirom skladbe, snimanjem vokala na glazbenu matricu te postavljanjem izvedbe na internetske stranice FestNeta možete postati aktivni natjecatelji toga jedinstvenog događanja.

Prvom večeri, koja je pod Britvićevim naslovom Moj prelepi zavičaj ponudila retrospektivu od dva-

deset pjesama zavičajnih stihova, festival se pridružio proslavi 200. obljetnice rođenja velikana stiha hrvatskog romantizma Petra Preradovića, rođenog u Grabrovnici, naselju Općine Pitomača. Slušali smo pjesme u čijim se stihovima zrcali Drava, zeleni međimurska ponjava, plave zagorski trnaci, zlati slavonska ravan, nude podatne baranjske noći i, naravno, šire podravske širine. Kako priliči stihovima i glazbenom izričaju, slušali smo izvođače iz svih krajeva Lijepe Naše kroz koje protječe Drava, od narodnih i tamburaških sastava, udruge cimbalista, vokalnih ansambala, dueta i solista.

Natječaj za nove skladbe — prvi hrvatski internetski festival FestNet 2019.

čaja u interpretaciji narodnih sastava na tradicijskim glazbalima, tamburaških sastava te vokalnih ansambala i solista uz pratnju Tamburaškoga orkestra HRT–a, koji ove godine 25. put uzastopno nastupa na festivalu u Pitomači. Kao i svake godine, i ove je pitomački festival uz doajene pitomačke scene ugostio izvođače koji prvi put nastupaju na Pjesmama Podravine i Podravlja. Simpatije pitomačke publike stekle su svojim prvim nastupom Ivana Marić i Lucija Jakelić. Novost ovogodišnjega pitomačkog festivala je ustanovljena nagrada za najljepše stihove novih pjesama, koja nosi ime pitomačkog sina, najvećeg umjetnika uglazbljenog stiha i jednog od utemeljitelja pitomačkog festivala — Drage Britvića. Od svih je izvedenih pjesama žiri

Praksu izbora stihova koji će se predložiti na uglazbljenje skladateljima, festival će nastaviti i za svoje 27. izdanje, tako da je završetkom ovogodišnjega festivala objavljen poziv tekstopiscima da prijave svoje radove na natječaj za Nagradu Drago Britvić. Festival je i ove godine održan pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar–Kitarović, Općine Pitomača i Virovitičko–podravske županije te uz suorganizaciju Hrvatske radiotelevizije i tradicionalnu potporu Hrvatskog društva skladatelja. Nosač zvuka s novim festivalskim skladbama objavljen je u nakladi Croatia Recordsa, a program obiju večeri festivala i ove je godine našao svoje mjesto u programu HRT–a.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

U P i t o m a č i j e 15 . i 16 . l i p n j a 2 018 . o d r ž a n 2 6 . g l a z b e n i f e s t i v a l Pjesme Podravine i Podravlja

Za omiljenu izvedbu mogu glasati svi korisnici interneta. Pobjednici dobivaju pravo sudjelovanja u četiri izlučne festivalske večeri, koje će se održati uživo u četiri hrvatska grada uz pratnju festivalskog orkestra. U velikom finalu svaku pjesmu izvode hrvatske glazbene zvijezde i finalisti FestNeta. FestNet se održava pod pokroviteljstvom i uz potporu ZAPRAF–a, HDU–a, HGU–a, Grada Zagreba i Hrvatskog društva skladatelja. Prijava za natječaj treba sadržavati: naslov skladbe, podatke o autorima, notni zapis (s tekstom i harmonijskim simbolima), demosnimku (CD ili mp3) te ispis stihova. Autori odabranih skladbi obvezuju se u roku od 30 dana od dana objavljivanja rezultata natječaja potpisati s organizatorom izdavački ugovor. Autori i izvođači skladbi odabranih za izvedbu prenose pravo na organizatora da odabrane skladbe izvede, snimi i prenese preko interneta, radija i televizije te da ih objavi na nosaču zvuka i/ili slike, odnosno da neka prava snimljene izvedbe prenese na treću osobu. Sva ostala autorska i izvođačka prava autor, odnosno izvođač, pridržava za sebe. Rok predaje radova je 30. rujna 2018. Radovi se šalju poštom na adresu: MULTI MUSIC MEDIA d.o.o. Natječaj FestNet 2019 Trg hrvatskih velikana 11 32 273 GRADIŠTE, Hrvatska Ili na elektroničku adresu festnet2018@gmail.com

Intervju sa skladateljem Mirom Buljanom

Radim glazbu njemačke kvalitete prema kineskoj stopi proizvodnje Jedan od najistaknutijih hrvatskih skladatelja i producenata za Cantus je govorio o radu u HDS–u i Unisonu, o važnosti digitalne platforme Fokuskontrol i nagradi Cesarica, a otkrio je i kako vidi glazbu u budućnosti

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Razgovarao: Milan Majerović–Stilinović

Miro, kao uspješan skladatelj i kreativan čovjek, u kakvoj si fazi sredinom ove, 2018. godine? Što se tiče skladanja, rekao bih: njemačka kvaliteta prema kineskoj stopi proizvodnje. Pišem u vrlo velikim količinama, svakodnevno. Već dugi niz godina nisam tako puno radio, počinjem od jutra. Talent je, kao i u svemu, pretpostavka za uspjeh, ali dalje je na tebi. E pa, onda ustajem rano i radim marljivo. Posljednjih sam godinu dana baš udvostručio ritam. Ionako je bio intenzivan, a sad je zbilja žestok jer »dižem« neke nove projekte pa se moram malo više angažirati oko njih. Kad mi oni uspiju, vratit ću se u laganiju fazu. Dakle, ostala je primarna skladateljska uloga, ali jača i ova druga, organizacijsko–producentska. Što konkretno znači »dižem neke nove projekte«? U bilo kojem poslu, novi projekt otvara nove nepoznanice, stotinu njih. Ja se trudim predvidjeti i 101. ili 102. stvar koja će iskrsnuti. Ako je EDM (electronic dance music) trenutačno popularna glazba, a radim baš na jednom takvom projektu u koji jako vjerujem, onda ne mogu za tog izvođača napisati samo jednu pjesmu. Moram ponuditi tridesetak u roku od dva tjedna, da bih mogao s izvođačem izabrati smjer u kojem idemo. Zanatski pomak Devedesetih godina prošloga stoljeća bio si jedan od začetnika i najuspješnijih autora tzv. dance scene u Hrvatskoj. Kakva je razlika između EDM–a danas i dancea iz devedesetih? Zanatski, u tome što je tada bilo mnogo manje alata za obradu zvuka. Tad je trebalo sve aranžmane »nakrcati« različitim zvukovima pa su bili zanatski gušći, u njima je bilo više instrumenata, udaraljki, perkusija. Sada su tehnološki alati obrade snimke tipa kompresori ili equalizeri u digitalnoj domeni tako savršeni da pružaju mogućnost da aranžman bude vrlo »rijedak«, da u njemu bude samo jedna gitara, bas, bubanj i puno glasova — i sve savršeno zvuči jer ta lijepa dinamička obrada pridonosi stvaranju samog zvuka. Onaj tko sluša pjesmu današnjeg EDM–a ne može čuti kompresor, equalizer — može čuti gitaru, klavir i vokal, ali to je uz pomoć tih alata tako lijepo zapakirano da te »pakung« prisili da »popapaš« taj bombon. Prije je »pakung« bio također lijep, ali ne toliko. A bombon je u osnovi isti. Timski igrač Uz osobni kreativni rad, angažiran si i u radu HDS–a. Uz to što si dugogodišnji član Skupštine predstavnika Društva, godinama si i član autorsko–pravnog odbora za rad HDS ZAMP–a. Što ti znači uloga u tom tijelu?

Znači mi puno. Smatram se timskim igračem i inače u životu volim sve što znam podijeliti s kolegama. U prvim godinama rada u autorsko–pravnom odboru i sudjelovanja u radu udruge, bio sam dosta pod upitnicima, od raznih

kolega. Ljudi uvijek imaju potrebu misliti da si »gore«, negdje pri vrhu, odvojen od baze, da tamo netko nešto radi nekom iza leđa... Ja nisam to ni prije mislio, ali super je što sam došao na tu poziciju da to malo istražim i sretan sam sad kad znam da je sve transparentno, da sustav radi izvrsno i u korist svih. Ali prvih nekoliko godina potrošio sam zaista puno vremena na Facebooku i telefonu komunicirajući s tom svojom »izbornom bazom«, objašnjavajući kolegama glazbenicima: pravila su jasna, jasne su strategije i ciljevi društva, nema nikakvih zaplotnjačkih radnji. Sad iz prve ruke vidiš kako to funkcionira: služba ZAMP ideje o poslovanju predlaže autorsko–pravnom odboru, a vi kao autorsko »sito« prosijavate, važete i odlučujete? I taj sustav zbilja radi bez greške. Kad se usporedimo sa svim zemljama u okruženju, sve je jasno. Stvarno je lijepo, kad me ljudi pitaju »Što ti zapravo radiš?«, odgovoriti: »Pa pišem pjesme i uspijevam živjeti od toga. To je jako lijepo i puno nas živi od toga u Hrvatskoj, može si priuštiti osnovne građanske potrebe.« To je odlično. Ultimativni hit Član si i Skupštine predstavnika HDS–a. Donedavno se to tijelo Društva zvalo Predsjedništvo. Kakva je iz tvoje perspektive uloga i misija HDS–a na našoj glazbenoj i kulturnoj sceni? Unutar HDS–a na mjesečnim sastancima »češljamo« mnoge teme. Teme su različite jer su i članovi tog predsjedništva iz različitih sekcija, pa su nam i interesne sfere drugačije. Nas zanima zabavna i pop glazba, muzikologe njihova materija, kolege iz klasične sekcije imaju svoje, ali svi se nalazimo u nekim zajedničkim točkama. Nota je ipak svima nama u osnovi. Osobno sam se orijentirao na projekt Cesarica u kojemu pokušavam kao umjetnički voditelj projekta više osluškivati bilo publike. Porin je strukovna nagrada u kojoj o dobitnicima odlučuje stručno glasačko tijelo, ali nas ovdje zanima koga bira publika. Cilj je da Cesaricom autori i izvođači zabavne i pop glazbe dobiju jasnu

valorizaciju svojega rada. Neki od njih misle »Nema nas u Porinu, nema nas nigdje«, a Cesarica je odgovor na takvo razmišljanje. Taj je projekt još u začetku, ali već prve godine pokazao je da ima razloga za postojanje. Lijepo smo počeli, rastemo i u smislu pozornosti javnosti, a pogotovo u smislu percepcije naše ciljane publike na internetu: sve ih je više i sve su aktivniji. U isto vrijeme, usavršili smo način izbora hitova koji se nude publici na izbor ultimativnog hita. Metodologija kojom smo došli do neke najpravednije formule je baš kompleksna, uzimamo u obzir sve što je digitalno dostupno: YouTube, internetske servise, top–liste radijskih postaja. Sam matematički proces je naš matematički »Nikola Tesla« Dus (Zvonimir Dusper) već toliko usavršio da softver zbilja radi robotski, bez pristranosti. Siguran sam da smo u ove dvije godine pretresli sto puta temu kako to provesti transparentno, moderno i što neutralnije. Uvijek može bolje, ali mislim da je ovo do čega smo sada stigli — vrh. Sustav je jasan i čist, ne može biti muljanja ili kolokvijalno rečeno »narihtavanja«, a ne može biti ni grešaka u sustavu. Uz to, konačna odluka je ionako na publici, ona sigurno neće promašiti pjesmu godine. Komunikacija s urednicima Napravili ste super relevantan izbor hit glazbe, ali gdje je tu finalna točka u kojoj publika odlučuje? Što tu može još bolje? Osobno bih više volio, s obzirom na to da projekt ide drugu godinu, da naši dragi kolege izvođači shvate da je ovo bitno i za njih i da i oni malo animiraju svoje fanove putem svojih komunikacijskih kanala, ponajviše na društvenim mrežama. To ne znači da pozivom na glasanje mogu sebi namjestiti pobjedu, ali ako svih njih dvadesetak objavi post o Cesarici — nagradi se automatski povećava doseg i broj pratitelja. Dakle, još jače osvještavanje preko digitalne platforme donijet će nam veći iskorak u javnost. Nadam se da ćemo od izvođača ubuduće tu imati veću podršku. Pozivam ih na to, jer je to dobro za sve. Drugi zanimljiv projekt Unisona u koji si uključen je digitalna platforma Fokuskontrol — zašto je on važan HDS–u i svim autorima? Ja mu se veselim jer omogućuje neposrednu komunikaciju autora (skladatelja) i korisnika, u krajnjem slučaju, radijskih urednika. Radio je i dalje prvi medij za plasman glazbe. Oni sad imaju mjesto na koje mi autori nešto uploadamo, a oni svakoga jutra otvore stranicu i vide koja bi im nova pjesma mogla biti zanimljiva za program. Komunikacija s radijskim urednicima nam je jako važna. Prilagođavaju se i oni nama i mi njima, da bi u konačnici dobre skladbe što brže došle do slušatelja, da bi ih što prije zavoljeli. Sad je presudno

da se što više skladatelja počne koristiti tim alatom, da njime ponudimo što više sadržaja, kako bi radijski ljudi imali što bolji izbor glazbe za preslušavanje i emitiranje. A najbolje je od svega što je to platforma za plasman glazbe dostupna svima. Dakle, otvorena i za sve neovisne, nove glazbenike, one bez diskografa... Njome se mogu (i trebali bi se) koristiti svi. Na kraju krajeva, i diskografi. U udruzi Unison, koja razvija navedene projekte, zamijenio si, kao dopredsjednik iz redova HDS–a, Darka Bakića. Što ćeš nastaviti od onoga što je on počeo, hoćeš li nešto mijenjati? Darko je organizacijski savršeno to obavio, nemam tu što mijenjati, mogu samo »navigavati« taj brod dalje. Ni u sadržajnom, ni umjetničkom, ni u tehničkom smislu ne vidim problem ni u jednom od tih projekata. Osim osvješćivanja i animiranja, kod Fokuskontrola autora, a kod Cesarice izvođača — to je još pred nama. Mogli bismo možda malo više postići u suradnji s radiopostajama. Ali narast ćemo, poboljšavamo se u hodu, promijenili smo i strategiju Cesarice: sada doslovno svakoga mjeseca »ganjamo« najaktualnije pjesme. Mislim da će to podići zainteresiranost radijskih postaja za nju. Kao skladatelj koji prati globalne glazbene trendove i uz to netko tko kroz strukture društva ima puno informacija, što misliš što je najveći izazov za glazbu sutrašnjice? Što će se događati u bliskoj budućnosti s tom kreativnom industrijom? Prema gospodinu Rayu Kurzweilu, članu Upravnog odbora Googlea, element singularnosti, izjednačavanja kubnog procesora mozga s kubnim centimetrom silicija bit će dosegnut oko 2029. godine. Dakle, trenutak u kojem će biti potpuno izjednačena snaga umjetne inteligencije i s druge strane, snaga ljudskog mozga, vrlo je blizu. Pitanje je sad: tko će napisati te upravljačke linije koje će omogućiti da pametni telefoni budu tako moćni da ćeš doslovce moći hodajući ulicom osmisliti, producirati i aranžirati pjesmu. Do kraja ulice pjesma će već biti otpjevana, jer će algoritmi tada već pjevati, imat će ljudske glasove i mogućnosti, u to sam uvjeren. Očito je — nije sve to tako daleko. Nadam se da će se taj element singularnosti stvoriti tako da neće biti nekih robota koji će nas napasti, nego će sve ići na dobrobit čovječanstva, pa tako i glazbe. Možda zvučim kao science–fiction futurolog, ali u to zaista vjerujem. Volim tehnologiju i pretpostavljam da će glazba ići još dalje u apsolutnoj demokratizaciji i širini. Čak i oni koji se malo opiru tehnologiji, morat će prihvatiti da će ona drastično utjecati na ljude. Ali opet će majstor biti majstor. U biti, računalo emociju neće moći zapisati. Morat će je zadati, zapisati nepregled-

ne količine emotivnih stanja... ... iz svih tih emotivnih stanja stvoriti u nekom trenutku tvar zvanu inspiracija… Da, sigurno će do toga doći, ali kako će to točno biti, ne znamo. S druge strane, volio bih da ukupan financijski obrtaj novca u glazbenoj industriji nadmaši vremena mehaničke prodaje nosača zvuka, pa da i diskografi dođu do znatnijih sredstava koja bi mogli ulagati u umjetnike. To bi me jako razveselilo. Želim da i oni imaju više novca, da investiraju, jer oni su potrebni, oni bi trebali prepoznavati dobre nove stvari i ulagati u njih. A mi ćemo, kao Društvo skladatelja, našim alatima omogućavati slobodu onima koji žele biti slobodni. To je potpuna demokracija: nepregledno more ponuda za život od glazbe, svega ima pa ti biraj. Potencijalni hit Za kraj razgovora, povratak osobnim dostignućima: posljednji stih ili refren kojim si jako zadovoljan, kojim si sam sebe ugodno iznenadio?

BROJ 210, SRPANJ 2018.

nima koji se žale ‘Nema nas u Porinu, nema nas nigdje’ rješenje za probleme daje Cesarica.

Nažalost nije moj, nego je moje supruge Sonje, ali tako sam oduševljen da

okuskontrol je digitalna platforma za plasman glazbe dostupna svima. Dakle, otvorena i za sve neovisne, nove glazbenike, one bez diskografa... Njome se mogu (i trebali bi se) koristiti svi.

ga rado dijelim. Pjesma se zasad zove Stranci u hladnoj sobi: Trudiš se, skrivaš, al’ slabo ti ide, suze se tvoje čak tebe stide. Ja znam što hoću, a ti ne znaš što bi, mi smo stranci u toj hladnoj sobi. Ni moja, ni svoja, ni njegova nisi, sve što je naše u zraku sad visi. Ništa ti ne bi pomoglo sada kad naša ljubav u ponor pada. To je priča o ljubavi, svi su se, pretpostavljam, jednom našli u vezi koja je pomalo autodestruktivna, s previše strasti izvan kontrole. Od četrdesetak pjesama koje radim posljednjih mjeseci, ona mi je iskočila. Moram dobro isplanirati s kim ću to izvesti. Nadam se da će biti veliki hit. 43

5 8 . Fe s t i v a l z a b a v n e g l a z b e S p l i t , 2 8 . , 2 9. i 3 0. l i p n j a 2 018 . n a P r o k u r a t i v a m a

Glazbeni melem za dušu i tijelo BROJ 210, SRPANJ 2018.

Koncept festivala i ove je godine slijedio trolist: autorski koncert (Massimo i autori) — retrospektiva (tekstopisac Juras) — finalna večer novih skladbi (pobjednici Ivan i Tonči Huljić)

58. Splitski festival ušli smo s novom, ali već uhodanom trodnevnom koncepcijom: autorski koncert — retrospektiva — finalna festivalska večer novih skladbi. Nakon prošlogodišnjeg otvorenja spektakularnim koncertom Gibonnija, uslijedila je Massimova večer na Prokurativama koja je splitskoj publici pružila glazbeni melem za dušu i tijelo. Retrospektiva je ove godine pripala tekstopiscu mnogobrojih hitova, 73–godišnjem Šibenčaninu Krsti Jurasu, čije su pjesme izvodila brojna priznata i poznata imena hrvatske glazbene scene, dok je finalna večer donijela žanrovski i stilski raznovrstan presjek novih skladbi uz uvijek prisutne Huljiće, koji su ove godine trijumfirali. Bez kiše i oblaka

Drugu nagradu, Srebrni val, dobila je Vanna za pjesmu Gdje počinje kraj, koju je otpjevala vrlo emotivno, čime je zaslužila i nagradu za najbolju interpretaciju, a odabrana je i za najbolji styling

Piše: Karmen Širović

Prvog dana Splitskog festivala, 28. lipnja, crni su se oblaci nadvili nad Splitom, a umjesto kiše i oluje, prepune Prokurative zapljusnuo je snažan i poseban Massimov glas u izvedbi pjesme Nama se nikud ne žuri. Iako je Gibonni godinu prije splitske Prokurative rasprodao danima unaprijed, Massimo također može biti zadovoljan posjećenošću. Tamo su bili svi njegovi poklonici, a samo je pokoja sjedalica ostala prazna. »Velika mi je čast što sam na Festivalu s tako dugom poviješću. Divnu suradnju sa Splitskim festivalom nastavljam jednom pjesmom nastalom u divnoj suradnji s grupom Meritas«, najavio je Massimo Odjednom ti, koja je i bez zanimljivog dua zaživjela u odličnoj izvedbi, zahvaljujući pratećem vokalu. Iskoristio je Massimo splitski koncert za dvosatni rezime, izvodeći najveće hitove iz svoje bogate karijere, ali i predstavljajući najnovije glazbene uratke s ovogodišnjeg albuma Sada. Glazbenim vremeplovom otputovali smo do prvog singla benda Dorian Grey Sjaj u tami te nastavili s Massimom putanjom najvećih hitova. U pjesmi Sretan put Predraga Martinjaka P’eggyja, osim odličnog Massimova glasa, došao je do izražaja i Massimov bend koji je posebno moćno zvučao u zanimljivom aranžmanu te pjesme. Massimo se nije zadržao samo na svojim pjesmama, otpjevao je i zanimljivu obradu Štulićeve balade Grazija u čijoj mu se izvedbi na pozornici pridružio Igor Geržina koji je odličnim saksofonističkim izvedbama obogatio još nekoliko pjesama. Arsen Dedić neizbježno je ime na Massimovim koncertima, na kojima se uvijek prisjeti svojeg »mentora«, a ovaj put učinio je to pjesmom Da mogu. Od brojnih glazbenih suradnji Massimo je istaknuo da posebno mora zahvaliti jednom gradu — Sarajevu. Na prethodnom albumu bilo je i sarajevskog toucha, a Amil Loja zaslužan je za pjesmu Ne dam grijehu na tebe s albuma 1 dan ljubavi. Trenutak šutnje uslijedio je prilikom prisjećanja na Dinu Dvornika, velikog Massimova prijatelja, čiji je nekadašnji klavijaturist Gojko Tomljanović sada postao dio Massimova benda, u kojemu posebno moramo izdvojiti violinista, sarajevsku dušu s adresom u Zagrebu, Brunu Urlića. Iz Gojkove domišljate improvizacije izronila je publici dobro poznata P’eggyjeva pjesma Iz jednog pogleda, nakon koje je uslijedila svojevrsna premijera. Prvi put Massimo je uživo pred publikom izveo pjesmu Lice varalice Brune Kovačića s novog albuma Sada. Iako je publika sa zanimanjem slušala i nove pjesme, one još nisu zaživjele u njihovim ušima i na njihovim usnama. Korijeni i začeci nekih suradnji i Massimovih pjesama leže i u Splitu pa se rado prisjetio sparnog ljeta 1991., kad je na terasi hotela Jadran bio u društvu Dine Dvornika

i Nene Belana, kojega je molio da mu napiše pjesmu. Pjesma je stigla dvadeset godina poslije, ali za Više nema nas isplatilo se čekati. Koncert je Massimo zaključio njemu najdražom pjesmom iz P’eggyjeve pjesmarice, baladom Krug u žitu, čime su završila dva sata odlične glazbe. Na kraju koncerta publika je zaslužila od Massima veliki naklon, koji su Prokurative s oduševljenjem popratile na nogama, pokazujući tako čast i divljenje tom umjetniku. Uslijedio je naklon s cijelim bendom, jer to nije bio one man show, iako bi bez Massima bio nezamisliv. Dalmacija u mom oku Nakon što su prethodna dva Festivala retrospektivom slavila stihove Momčila Popadića i Jakše Fiamenga, ta čast pripala je i autoru tekstova hitova Ljubav je bol, Rodija se sin, Samo moru virujen, Šibenska balada, Tvoja barka mala, Vilo moja i drugih, Krsti Jurasu. Na koncertu 29. lipnja, pod nazivom još jednog njegova hita, Dalmacija u mom oku, Jurasove pjesme koje su većinom uglazbljivali Zdenko Runjić, Dušan Šarac i Ivica Badurina, na Prokurativama su izvodili hrvatskoj javnosti dobro poznati glasovi Ivane Vrdoljak Vanne, Tomislava Bralića, Đanija Stipaničeva, Tedija Spalata, Meri Cetinić, Ibrice Jusića, Giuliana i Zorice Kondže, a pridružile su im se i mlade snage hrvatske estrade: Domenica, u izvedbi pjesme Ta tvoja barka mala i Mia Dimšić s pjesmom Dva zrna grožđa. Veliki finale retrospektive bila je pjesma Dalmacija u mom

oku, koju su otpjevali svi izvođači. Potrebno je katkad stati i spoznati što je ostalo u našem glazbenom naslijeđu, pa zaista možemo reći da su takve retrospektivne večeri pun pogodak Splitskog festivala. Nekadašnji koncept, koji je nizao natjecateljske večeri, bio je vrlo zahtjevan za publiku. Teško je odslušati i usvojiti toliko novih pjesama, naročito danas kad nas je napustilo nekoliko dobrih autora, kojima još nema dostojnih zamjena. Zato su Massimo i stihovi Krste Jurasa bili odlično zagrijavanje za veliki finale. Huljići u završnici Finalna večer novih skladbi počela je kao glazbena zabava na samom kraju lipnja, a ispratili smo je u prvim satima srpnja. Sjajan uvod pružili su nam Zorica Kondža na pozornici Prokurativa, na balkonu teatrina klapa, iz publike Marko Tolja i Damir Kedžo, a potom Đorđi Peruzović i Giuliano, koji su se Kondži pridružili u izvedbi neslužbene himne festivala Nima Splita do Splita. U natjecateljskoj večeri trijumfirala je obitelj Huljić, a ponos svojim roditeljima sigurno je pružio Ivan Huljić, čiji su stihovi i glazba pjesme Mi protiv nas, u izvedbi Damira Kedže i Domenice, osvojili publiku te im donijeli Zlatnog galeba. Osim publike, pjesma je osvojila i novinare, koji su je proglasili najboljom pjesmom Festivala. Iako je Kedži na Splitskom festivalu dobro išlo i samome, čini se da su festivalski dueti za njega pun pogodak. Ivan Huljić se, za razliku od svojih roditelja, pokazao kao bolja skladatelj-

Drugo mjesto prema ocjeni publike osvojio je Mladen Grdović pjesmom Nisam te zavridija, potvrdivši svoju posebnu vezu sa Splitom

ska kombinacija za Domenicu u pjesmi s razrađenom dramatikom, twistom muškog i ženskog glasa te zanimljivim dodatkom saksofona (Deni Pjanić). Drugo mjesto publike osvojio je Mladen Grdović pjesmom Nisam te zavridija, potvrdivši posebnu vezu sa Splitom. Splitska publika očito voli dalmatinske izvođače i pjesme koje obiluju zaštitnim znacima toga kraja pa ne iznenađuje treće mjesto koje su dodijelili Branku Medaku za pjesmu Kad zapiva Dalmacija. Iako ni Grdovićeva ni Medakova pjesma ne donose ništa novo ni

ako među 25 novih pjesama teško možemo razabrati novi hit, možemo zaključiti da raznolikošću izvođača i pjesama Splitski festival polako vraća stari sjaj

Klapa Intrade uz svojega glavnog pjevača Tomislava Bralića vinula se do trećeg mjesta i nagrade Brončani val pjesmom Plovim

BROJ 210, SRPANJ 2018.

za najcjelovitije djelo u pjesmi Zaplesale su sjene, koja je prema odluci stručnog žirija najbolji spoj kvalitete i ukusa publike. Pravo je čudo što Tolja nije osvojio još neku nagradu, jer je kvalitetnu pjesmu s poetičnim stihovima otpjevao interpretativno vrlo zanimljivo i uvjerljivo. Dean Dvornik nastupio je s dobrom pjesmom Da je meni biti more, u čijoj je izvedbi nedostajalo energije, koje je pak bilo dovoljno u pjesmi Kralj ceste grupe Diogen, jedne od rijetkih rock– pjesama Splitskog festivala. Među 25 izvođača svojim dojmljivim i posebnim glasom istaknula se Elis Lovrić u autorskoj pjesmi Sretno ti bilo. Mjesni odbor nastupio je čak dva puta, prvo samostalno u izvedbi Kad te ugledam, dok im se u himni Dalmaciji Živjet će Dalmacija pridružio Hari Rončević. Uvijek je osvježenje slušati i gledati taj otočni bend na Splitskom festivalu, ali iako su im obje pjesme bile korektne, nisu se ni po čemu razlikovale od nekih njiho-

Mlađi Huljić osvojio je publiku, a stariji Huljić, Tonči, pridobio je stručni ocjenjivački sud. U pjesmi Žaj mi je Tončiju Huljiću i bendu Madre Badessa, umjesto Nene Belana, pridružio se mladi glazbenik Lovre Lučin

zanimljivo u hrvatsku glazbenu literaturu, ukus publike očito teži već ustaljenim i predvidivim glazbenim obrascima. Dok je mlađi Huljić osvojio publiku, stariji Huljić, Tonči, pridobio je stručni ocjenjivački sud u kojem su bili skladatelj, producent i aranžer Nenad Šiškov, kreativna direktorica Croatia Recordsa Nikolina Mazalin, glazbeni urednik Hrvatskoga radija Zlatko Turkalj Turki te voditelj, kritičar i direktor Splitskog festivala Tomislav Mrduljaš. U pjesmi Žaj mi je Tončiju Huljiću i bendu Madre Badessa, umjesto Nene Belana, pridružio se mladi glazbenik Lovre Lučin, čiju smo kvalitetu glasa uočili još prošle godine, kad se natjecao s pjesmom Dine Dvornika Pape moj. Drugu nagradu, Srebrni val, dobila je Vanna za pjesmu Gdje počinje kraj, koju je otpjevala vrlo emotivno, čime je zaslužila i nagradu za najbolju interpretaciju, a odabrana je i za najbolji styling. Gusto i glasno

Uvijek prisutne klape, koje su se odavno odmaknule od tradicionalnog izričaja, nisu izbjegle ni ovaj festival, ali ih na sreću nismo slušali u većini festivalskog programa, kao što je to bilo prethodnih godina. Jedna klapa, Intrada, uz svojega glavnog pjevača Tomislava Bralića, vinula se do trećeg mjesta i nagrade Brončani val s pjesmom Plovim Brune Krajcara. Većinu pjesme Tomislav Bralić plovio je sam, dok je njegova

klapa čekala refren da se priključi, a ni tada nisu došli do izražaja jer ih je pokosio pregust aranžman i preglasan ansambl. Prošlogodišnja pobjednica, Mia Dimšić, očekivano je dobila nagradu za najizvođeniju pjesmu prošlog Splitskog festivala za Oblak, sunce, vjetar, a prava je šteta što je i ove godine nismo slušali u finalnoj večeri. Tu nagradama nije kraj, jer je posebnu nagradu dobio i novinar HRT–a Zlatko Turkalj Turki za praćenje Festivala posljednjih trideset godina, a Hrvatska glazbena unija postumno je dodijelila posebno priznanje za doprinos glazbi dugogodišnjem članu festivalskog orkestra, studijskom glazbeniku i vrhunskom gitaristu Mladenu Magudu. »Hvala, Remi, za svaku notu i glazbu koju si donio na Splitski festival«, voditelj Duško Ćurlić najavio je još jednu nagradu koju je Tomislav Mrduljaš uručio supruzi prerano preminulog skladatelja Remija Kazinotija za izniman doprinos hrvatskoj glazbi. Odlična dikcija Najboljim debitantom proglašen je Dino Petrić, koji je u pjesmi Previše sam tvoj pokazao odlične pjevačke sposobnosti koje bi mogao usavršiti razumljivijom dikcijom, a iskazao se i zanimljivim scenskim nastupom u kojem su mu pomogle plesačice. Najbolji aranžman imali su Elvis Sršen NoA i Vojan Koceić za Noinu pjesmu Moja, dok je najbolje stihove ovogodišnjeg Festivala napisao

U natjecateljskoj večeri trijumfirala je obitelj Huljić; roditelji mogu biti ponosni na sina Ivana, čiji su stihovi i glazba pjesme Mi protiv nas, u izvedbi Damira Kedže i Domenice, osvojili publiku (nagrada Zlatni galeb)

Pero Gotovac (pjesma Moto). Nagradu je, umjesto obitelji preminulog Gotovca, primio Ibrica Jusić, koji je njegove stihove oživio na Prokurativama. Vrlo zanimljiv i životan tekst Jusić je trubadurski pripovijedao uz zanimljivu pratnju trombona i klarineta te neizbježnog suputnika, psa. U moru nagrada vinuo se i Bijeli val, koji je Marko Tolja primio

vih uspješnica. Indira Forza pjevala je i plesala u ritmu klupskih hitova u pjesmi Istina i laž, dok je klapa Rišpet krenula nekim hibridnim rock–putovima.. Iako među 25 novih pjesama teško možemo razabrati novi hit, možemo zaključiti da raznolikošću izvođača i pjesama Splitski festival polako vraća stari sjaj.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Odak Camerata i Jasenka Ostojić Radiković u Muzeju Mimara praizveli su Tri korizmene pjesme Ante Knešaureka 2 7. s v e č a n o s t i P a s i o n s k e b a š t i n e ( 17. — 2 8 . o ž u j k a 2 0 1 8 . )

Nova djela hrvatskih autora I ove je godine na Pasionskoj baštini hrvatska glazba bila uvelike zastupljena, stoga su domaći i strani slušatelji mogli bolje upoznati korizmene narodne napjeve iz svih krajeva Lijepe Naše

Piše: Ivana Jurenec

eć više od 25 godina u vrijeme korizme Pasionska baština publici nudi bogat glazbeni, književni i likovni program. Ta manifestacija pod geslom Muka kao nepresušno nadahnuće kulture koncertima umjetničke i tradicijske glazbe, izložbama slika, skulptura i vjerskih predmeta te večerima poezije predstavlja nezaobilazan dio hrvatske kulturne scene. O tome svjedoče i impozantne brojke: više od 7000 izvođača te oko 100.000 domaćih i stranih posjetitelja dosad. Osim djela svjetske baštine, mogu upoznati i hrvatska starija i novija umjet-

nička ostvarenja i tradicijsku kulturu. Pasionska je baština svojom vjernom publikom i prepoznatljivošću poticanja domaćeg stvaralaštva dobar oslonac skladateljima i interpretima u predstavljanju svojega rada. Svake godine stoga imamo priliku čuti nekoliko novi(ji)h skladbi, a upravo su ove, 27. svečanosti održavane od 17. do 28. ožujka i dalje pod vodstvom umjetničkog ravnatelja Joze Čikeša, bile plodonosne za hrvatsku glazbenu kulturu. Studentske izvedbe Već je prvi koncert Pasionske baštine 17. ožujka u crkvi sv. Blaža ujedinio soliste te članove zbora i orkestara dvaju fakulteta — Muzičke akademije i Katoličkog bogoslovnog fakulteta, pred-

vođene dirigentom Zoranom Novačićem. Svakako je pohvalno da se mlade glazbenike već od studentskih dana usmjerava u interpretaciji i upoznavanju hrvatske glazbe. Na koncertu otvorenja predstavili su program duhovnih djela koja su tekstovnim sadržajem prikladna za izvedbu cijele godine. Večer je počela stavkom Laudate Dominum iz Mozartova posljednjeg djela skladanog za salzburšku katedralu — Vesperae solennes de confessore, sa solidnim solističkim nastupom sopranistice Josipe Bilić. Uslijedio je gotovo dva stoljeća zaboravljen Tantum ergo u F– duru za solo bariton, gudače i dva roga Antuna Sorkočevića. Solistička uloga bila je povjerena baritonu Florianu Taviću, koji je svijetlom lirskom bojom i volumenom glasa te lijepo oblikova-

nim tonom pokazao potencijal. Uz izvrsno uvježban zbor Instituta za crkvenu glazbu Katoličkog bogoslovnog fakulteta (zborovođa Danijela Župančić) i soliste, kod orkestra Muzičke akademije (gudački korpus pripremio je Jože Haluza, a puhače i udaraljke Žarko Perišić) bile su povremeno prisutne ritamske i intonativne nesigurnosti, koje su u drugom dijelu večeri manje došle do izražaja, zbog gustog i bogatije orkestriranog sloga Novačićeve partiture. Njegov Magnificat javnosti je prvi put predstavljen u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa u Zagrebu 14. studenoga 2017., a dan poslije izveden je i u crkvi sv. Petra u austrijskoj prijestolnici, u sklopu Festivala hrvatske glazbe u Beču. Djelo je nastalo 2016. za dva ženska solistička glasa, mješoviti zbor i orkestar.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Iako se stvaralačkim radom počeo baviti u kasnijoj dobi, skladatelj, dirigent i profesor na Muzičkoj akademiji Zoran Novačić autor je relativno opsežnoga opusa koji čine komorna djela za različite sastave, komična opera, solistički koncerti za razne instrumente te velik broj vokalno–instrumentalnih duhovnih skladbi i solo pjesama. U svojem posljednjem djelu skladanom za veći vokalno–instrumentalni sastav, skladatelj je u dvanaest stavaka vrlo uspjelo orkestracijom (spretna primjena udaraljki i solo nastup flaute), dinamikom i harmonijskim jezikom ostvario dramaturški rast, prateći njime značenje teksta. Dinamična izmjena izvođačkog aparata i skladateljskih zamisli te cjelokupni zvuk i atmosfera rezultirali su zanimljivim i slušateljski pristupačnim djelom, a zaslugu za njegovu dobru prezentaciju, osim samog skladatelja koji je predvodio izvedbu, imaju i izvođači. Osim nadasve homogenog i u interpretativnom pogledu odličnog Mješovitog zbora ICG–a te solidnog orkestra Muzičke akademije, valja istaknuti intonativno sigurne solistice. Uz sopranisticu Dariju Auguštan nastupila je altistica

Emilija Rukavina, oduševivši kvalitetom tona, izvrsnom dikcijom i stilski vjernom izvedbom. Dvostruki Stabat Mater Tjedan poslije, 25. ožujka u zagrebačkoj crkvi sv. Petra mogli smo čuti još dva veća djela, u izvedbi solista, instrumentalnog ansambla i Mješovitog pjevačkog zbora KUD–a INA, predvođenih dirigentom Bojanom Pogrmilovićem. Njihova je suradnja s Vladanom Vuletinom počela mnogo prije, no zbog osobne situacije svoje je uglazbljenje himna iz 13. st. taj skladatelj i profesor na splitskoj Umjetničkoj akademiji priredio za ovogodišnju Pasionsku baštinu, kad je ono i praizvedeno. Stabat Mater namijenjen je solističkom kvartetu, zboru i orguljama, a njegova je glavna karakteristika jednostavnost uglazbljenja, odnosno opredjeljenje skladatelja za neoklasicizam u najužem značenju tog pojma. U dinamičkom pogledu i zvukovnom balansu vrlo homogen zbor odlično je uspio izraziti atmosferu patnje i boli Majke nad mrtvim Sinom. Zapaženi su bili i nastupi izvrsnih mladih solista Filipa Filipovića te Jane Pogrmilović, koja je u zadnji čas zamijenila bolesnu sopranisticu te pokazala veliku snalažljivost i profesionalnost tumačeći i so-

Bojan Pogrmilović redovito dirigira programima Pasionske baštine

pransku i altovsku dionicu. Unatoč činjenici što je skladatelj stekao doktorat iz etnomuzikologije te se bavi klapskim pjevanjem, odjeka tradicijske glazbe nema. Oratorij je uglavnom homofon, a iako je u više navrata na površinu izvirao zvuk Mozarta i Pergolesija, izvornost skladateljeva rukopisa je neupitna. Vuletinov Stabat Mater slušateljski je vrlo pristupačan, a jednako bi dobro (pa čak možda i bolje) funkcionirao da je nešto kraći. Djelo je obogaćeno instrumentacijom, koju je na temelju dionice orgulja napisao student Fran Pogrmilović. Diskretna, no nešto modernijeg prizvuka predstavljala je nadogradnju koja je dala djelu novu dimenziju. Orgulje (Đorđe Manojlović) su zajedno s gudačima (violinistice Tanja Felja i Mia Franceković, violistica Bianca Kostić, violončelist Josip Boštjančić i kontrabasist Fran Slogar) činile temelj, dok je ostvarenje boje povjereno puhačkoj sekciji ansambla (flautistica Andrea Antunac, oboistica Silvija Fagarazzi, klarinetistica Dorotea Rnjak i fagotist Bruno Škrapić). Svi su izvođači bili na visokoj razini i pod znalačkim vodstvom dirigenta Pogrmilovića pridonijeli dobroj recepciji djela kod publike. Odlična pripremljenost i zaokruženost tona Zbora INA (s mjesti-

mičnim poteškoćama u najvišim registrima ženskog dijela ansambla) još je više došla do izražaja u drugom dijelu koncerta, kad je a cappella izveden pučki oratorij Plač Majke Marije (2004.) Dražena Kurilovčana. U šest stavaka (Nud mislimo, Zadnja večerja, Na Maslinskoj gori, Sudište, Kalvarija i Križu tvrdi i nemili) skladatelj je različite izvore tekstova uglazbio nadahnjujući se pučkim pjevanjem u raznim dijelovima Hrvatske, no bez doslovnih citata. Čini se kako se u folklornom idiomu Zbor INA snalazi još bolje, jer je (zanemarimo li nedovoljno dobro dikciju) bojom, karakterom i interpretacijom vrlo uvjerljivo prenio pučki melos, pri čemu se istaknula Jana Pogrmilović tumačeći (jedini solistički) lik Majke Marije. Rođendanska praizvedba Nakon većih djela, u drugom su dijelu Pasionske baštine na red došla kraća djela. Tako su novoosnovani vokalni ansambl Odak Camerata i njegova voditeljica Jasenka Ostojić u Muzeju Mimara 22. ožujka praizveli Tri korizmene pjesme Ante Knešaureka, dan uoči s k l ad ateljeva 40. rođendana. Sve t r i skladb e s k l adno se nastavljaju jedna na drugu, ali funkcioniraju i kao samostalne. Donose uglazbljenja latinskih tekstova odabranih strofa himana i antifona koje opisuju događaje Velikog tjedna. Ecce lignum Crucis izmjenama melodijskog i dinamičkog razvoja slavi drvo Spasiteljeva Križa, Crux fidelis vrlo je intimna skladba u kojoj se tri stiha ra-

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Sopranistica Darija Auguštan, Komorni gudački orkestar Muzičke akademije i skladatelj Zoran Novačić

zličitog izvora uglazbljuju u postupnom kretanju svih dionica u užem intervalskom okviru, podsjećajući na gregorijanski koral. Završna skladba In monte oliveti zvukovno je najdojmljivija, zahvaljujući dijeljenju dionica na više glasova, velikom melodijskom opsegu i odvažnijim harmonijama. Sva su tri djela homofonog sloga, a Knešaurek je polaganim tempom, zanimljivim harmonijskim progresijama i dinamičkim izmjenama vrlo uspješno ocrtao meditativni izričaj boli i patnje. Tri korizmene pjesme na najboljem su putu da postanu dio repertoara profesionalnih, ali i amaterskih vokalnih ansambala. Mladi sastav LUR Isti je skladatelj na poticaj trija LUR prije dvije godine skladao Vokalizu za sopran, flautu i orgulje za jedan pariški koncert. Taj ansambl oformile su flautistica Lucija Rašeljka Petrač, orguljašica Ursa Vukman i sopranistica Rea Alaburić u sklopu kolegija komorne glazbe još za studentskih dana, a zajednički interes potaknuo ih je da i nakon diplome nastave s koncertiranjem. Osim u domovini, kao trio su nastupale i u Rimu, Moskvi te Parizu, a svakako treba izdvojiti njihova nastojanja u promicanju hrvatske suvremene glazbe i poticanja stvaralaštva za taj komorni sastav. Zapažen je bio i njihov nastup na

ovogodišnjoj Pasionskoj baštini, ujedno i završni te manifestacije. Mlade glazbenice na svoj su koncert uvrstile barokne arije i korale, obrade »hitova«, duhovna djela primarno opernih skladatelja romantizma te djela hrvatskih autora. Iako je na prvi pogled riječ o šarolikom programu, zahvaljujući pomnom odabiru i izvedbama na visokoj umjetničkoj razini, koncert je bio programski zanimljiv, a izvedbeno vrlo uspješan, dok su skladbe naših autora (sve nastale za Trio LUR) predstavljene na kvalitetan način. Cor mundum Osim spomenute Vokalize, kojom je Ante Knešaurek pokazao kako i bez tekstualnog nadahnuća postići vrlo suptilno i raznoliko nijansiranje melodije, publika je mogla čuti i suvremen izričaj uglazbljenja napjeva iz zbirke Cithara Octochorda u skladbi Prosim bratja verne duše Ivana Josipa Skendera. Oba djela praizvedbe su doživjela prije, a iako su različita, reflektiraju autorovo dobro poznavanje vokalnog medija, kao i mogućnosti orgulja te kolorit flaute i njihovo stapanje u originalnu cjelinu, sa zanimljivim rezultatom. Isto je, ali nešto drukčijim sredstvima postigao skladatelj i orguljaš Ivan Božičević djelom Cor mundum, praizvedenim 28. ožujka u crkvi Bezgrješnog Srca Marijina. Tri

različita odsjeka, svaki unutar sebe, pa i cjeline, predstavljaju rast glazbenog intenziteta, kojim se prati značenje triju stihova preuzetih iz jednog pokajničkog psalma. Prvi stavak trodijelne građe Fluente donosi stalnu orguljsku dionicu, nad kojom glas pjeva u manjim interval- Ante Knešaurek, Jasenka Ostojić Radiković i članovi Odak Camerate skim pokretima, uz melodijski slijed flaute. U sreodabirom registara. Flautistica Lucija dišnjem Scherzosu glas molbu izriče u Rašeljka Petrač imala je dobru kontronižem registru, dok orgulje i flauta imaju lu daha i lijepo oblikovane fraze, dok je razigran ritamski obrazac. Završni Fe- pjevačica Rea Alaburić oduševila stilroce ima dramaturški naboj, ostvaren ski i tonski ujednačenim pjevanjem pobogato iskorištenim registrima orgulja, djednako u (za soprana) vrlo niskim i raspjevanom flautom i razrađenom vo- visokim registrima, uspješno izbjegakalnom dionicom. Moderni izričaj djela vajući vibrato, pridajući pažnju obliu cjelini, koji se ipak oslanja na tradiciju, kovanju fraza i izgovoru teksta. Sve u ostavio je dobar dojam na publiku; za- svemu, Trio LUR pokazao se kao vrlo sluga svakako pripada i odličnoj inter- perspektivan mladi ansambl, ujedno i pretaciji Trija LUR. promicatelj hrvatske glazbe, koji je izvrSviranje orguljašice Urse Vukman bilo snim muziciranjem zaključio još jednu je kocentrirano i sigurno, s razrađenim Pasionsku baštinu.

27. s v e č a n o s t i P a s i o n s ke b a š t i n e (17. — 2 8 . o ž u j k a 2 018 . ) ; p r o g r a m t r a d i c i j s ke g l a z b e

Pučka Pasija kao izvor nadahnuća Pučki doživljaj Kristove Muke predstavljen je na nizu koncerata na ovogodišnjim Svečanostima u više ili manje prerađenoj tradiciji

BROJ 210, SRPANJ 2018.

djela objedinila je različite poglede, doživljaje i osjećaje.

Nagrada dr. sc. Joški Ćaleti Piše: dr. sc Irena Miholić

ve su se godine 27. put održali u Zagrebu programi Pasionske baštine. Pod pokroviteljstvom Skupštine Grada Zagreba, na raznim su lokacijama umjetnici ponudili svoju viziju misli vodilje projekta Muka kao nepresušno nadahnuće kulture. Bogati program svjetskog, ali ponajprije domaćeg stvaralaštva glazbenih, likovnih i književnih

Među svim tim sadržajima od početka ključno mjesto u programu ima i predstavljanje pučkog doživljaja Kristove Muke. Godinama se nižu glazbeni koncerti predstavljajući tradicije raznih krajeva, ali i djela koje je pučka tradicija nadahnula. Latinsko–dalmatinski Zbor Condura Croatica iz Zadra održao je koncert Smiluj mi se, Bože pod ravnanjem Ive Nižića koji je autor glazbenih obrada temeljenih na stapanju dviju glazbenih tradicija — latinske (vezane uz katedralni kaptol i stare redovničke zajednice) i glagoljaške (pučko crkveno pjevanje sjeverne i srednje Dalmacije). Tomu su pridodane i obra-

de i skladbe Josipa Magdića, Anđelka Klobučara te dijelovi pasionskog oratorija Kalvarija Ljube Stipišića. Gradski zbor Brodosplit izveo je oratorij Uskrsnuće Ljube Stipišića, autorsko djelo nadahnuto pučkim i crkvenim pjevanjem u Dalmaciji. Sam je Stipišić prilagodio i tekst Evanđelja te ga »preveo« na čakavski govor starog Splita. Nadahnuće u tradicijskim izvedbama našao je i Dražen Kurilovčan, čije je djelo Plač Majke Marije, pučki oratorij za soliste i mješoviti folklorni zbor izveo zbor KUD–a INA pod ravnanjem Bojana Pogrmilovića. Autor djela istaknuo je da ga je istraživanje različitih tradicijskih izričaja potaknulo »da na temeljima tradicije pučkog crkvenog pjevanja napiše novo glazbeno djelo koje se temelji na šarolikosti i ljepoti stilova i načina pjevanja diljem Hrvatske. Tako sam ko-

Ansambl narodnih plesova i pjesama LADO i Dražen Kurilovčan objedinili su napjeve Gospina plača kroz Hrvatsku

ristio zvukovlje i stil otočne i obalne Dalmacije, zadarskog zaleđa, Banovine te sjeverozapadne Hrvatske (Podravina i Međimurje). Cijela dramaturgija temelji se na različitosti i ljepoti zvukova« na tekst koji je spoj različitih stihova crkvene i pučke lirike. Klapski izričaj Zagrebačke klape su šesti put održale koncert Svitla noć (nazvan po istoimenoj skladbi Dinka Fija na tekst Lucije Rudan, inspiriranoj tradicijom procesije Za križen na otoku Hvaru) nastavljajući time nit koja klapsko pjevanje povezuje s crkvenim kantadurima. Tu su mušku tradiciju predstavile klape Bošket, Grdelin, Nostalgija, Petrada, Sagena i Slavić koje su izvele poznate i često nagrađivane skladbe i glazbene obrade afirmiranih autora, ali i posve no-

Ansambl narodnih plesova i pjesama LADO, predvođen Draženom Kurilovčanom, pridružio se vokalnim koncertom Gospin plač. Upravo je taj koncert objedinio napjeve Gospina plača kroz Hrvatsku, a slušatelji su pažljivim praćenjem mogli vidjeti i čuti promjene zvukovnih boja nositelja pojedinih tradicija. Aranžeri D. Kurilovčan, V. Balog, K. Šokac, J. Ćaleta, I. Ivanković i M. Markovina većim su ili manjim zahvatima pokazali svu ljepotu pjevanja, ali i tugu koju je narod tako strastveno proživljavao. Uz djela inspirirana tradicijom, održan je i niz koncerata na kojima se predstavila manje prerađena tradicija. Ženska tradicija Koncert Klanjam ti se, Križu Sveti, tradicijske korizmene pripovjedne popijevke

iz Slavonije i Srijema te pjesme i molitve iz rukopisne pjesmarice Ane Galović iz Srednjeg Lipovca koje je odabrala i pripremila Miroslava Hadžihusejnović Valašek, održan je u Zaprešiću i u Zagrebu. Bio je to prikaz molitava i razmišljanja koje su uglavnom zapisale žene, a proživljeno ih pročitali recitatori Rosanda Tometić, Ivan Kojundžić i Dubravko Sidor. Kontrast molitvama su izvedbe napjeva ženskog vokalnog ansambla Zwizde te muškog vokalnog ansambla Sinovi atara. Vokalnim se izvedbama pridružila i solistica Zrinka Posavec. Odjeveni u prigodne nošnje, kakve su u prošlosti nosili vjernici na pobožnostima u korizmi, prikazali su skrivenu i manje poznatu tradiciju, možda i manje atraktivnu za velike koncerte, ali velike vrijednosti i važnosti. Bio je to prikaz intimnih misli i promišljanja koja rijetko nalaze put do brojne publike. Konstrast amaterskim i profesionalnim ansamblima izvedbe su crkvenih pjevača. Koncertom Vrime došlo jur budući predstavljena je korizmena pjevana baština Basta — Baška voda i Brela. Izveli su ih crkveni pjevači i čuvari Gospodinova groba župe Uznesenja BDM, Bast–Baška Voda i crkveni pjevači i čuvari Isusova groba župe sv. Stjepana Prvomučenika iz Brela. Dva su crkvena zbora glazbeno, ali i scenski publici predstavili svoju tradiciju pjevanja na šćavetu (starohrvatskome), izvevši slič-

ne tekstove, ali na različite načine. Pučku korizmenu pjevanu baštinu Like i Gacke doline prvi su put na Pasionskoj baštini predstavili pjevači i pjevačice KUD–ova Kraljica Katarina, Donji Lapac, Dangubice, Kuterevo, Perušić, Perušić, KUU Gacka i župni zbor BDM od Svete Krunice iz Ličkog Lešća. Program O Isuse izranjeni odabrao je i osmislio Joško Ćaleta na temelju terenskih istraživanja koje je ostvario sa studentima KBF–a u Zagrebu (Ivan Buljan, Mihael Mojzeš) i Verom Dasović, djelatnicom GPOU–a Otočac. Zanimljivo je bilo slušati dijelom obnovljene napjeve. Skupina iz Donjeg Lapca prikazala je svoju tradiciju koju su sačuvali unatoč premještanju s područja središnje Bosne. U programu je istaknuto: »Namjera izvođača je prikazati kako se i najstariji slojevi (glazbene) tradicije mogu na primjeren način rekonstruirati te postati ogledni primjer izvedbene glazbeno– scenske prakse«, u čemu su, sudeći prema reakciji publike, potpuno uspjeli. Važnost rituala Vrijednost programa Pasionske baštine je u istovremenom predstavljanju fenomena Kristove Muke u više kulturnih slojeva. Stoga i Joško Ćaleta, dobitnik Nagrade Pasionske baštine Ljubo Stipišić Delmata »za naročit doprinos afirmaciji, njegovanju glagoljaških i pasi-

onskih vrijednosti svojim cjelokupnim skladateljskim, pedagoškim i istraživačkim radom« ističe da je u pripremanju pučkih doživljaja Muke važno prikazati ne samo glazbu nego i ritual ili barem dio rituala. U tome se prepoznaje interakcija istraživača, organizatora, izvođača te na kraju publike. »Nakon izvedbe na Pasionskoj baštini većina se koncerata ponavlja na drugim lokacijama iz godine u godinu u vrijeme korizme. Zahvaljujući Pasionskoj baštini počele su se događati mnoge aktivnosti, a mala lokalna pjevanja dobila su drugu dimenziju jer su sami nositelji tradicija postali svjesni vrijednosti«, ističe Ćaleta. Osim koncerata, Pasionska baština potaknula je i znanstvenu i stručnu istraživačku aktivnost koja se predstavlja na znanstvenim skupovima. Očito je da je Muka i danas »nepresušno vrelo nadahnuća«.

onstrast amaterskim i profesionalnim ansamblima izvedbe su crkvenih pjevača

BROJ 210, SRPANJ 2018.

vih djela, obrade i skladbe od kojih je veći dio pripreman baš za ovu priliku. Upravo se tu prepoznaje važnost manifestacije, koja potiče izvedbu, obradu i stvaranje novih djela (Vedran Bonačić, Vedrana Šiša, Marko Rogošić, Blaženko Juračić, Pavo Begovac i Dražen Kurilovčan) na tu inspirativnu temu. Na istom je koncertu kontrast klapskom zvuku bila izvedba manje poznatih napjeva kontinentalne Hrvatske u izvedbi muškog Vokalnog ansambla Angeluš iz Zagreba.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

remda je kajkavski vrlo melodiozan, kajkavci nisu dovoljno organizirani, pa su time i nedovoljno prisutni na estradnom nebu.

Velik i jubilej kant au t or a I vice Pepelka , 22 . t r av n ja 2018 . u Velikoj d vor ani Vat r oslava Lisinskog

Živim za glazbu, a ne od glazbe

»Rođeni Slavonac, a življenjem i osjećajem Zagorec« obilježio je 50 godina svoje karijere, prigodom čega smo porazgovarali s tim osebujnim čuvarom kajkavskog narječja i kulture Razgovarao: Josip Radić

Š 52

to biste kao Ivica Pepelko iz 2018. savjetovali Ivici Pepelku iz 1968., kad ste počinjali s glazbom?

Jednostavno je neusporedivo vrijeme od prije 50 godina s našim današnjim. Usudio bih se reći

da je cijela hrvatska glazba bila u traženju nekog svog identiteta. Nemojmo zaboraviti da je to vrijeme SFRJ i da je kod nas glavna izdavačka kuća bila Jugoton, koji je ipak slijedio neke smjerove tamo s »druge strane«, a da smo, uz rijetke iznimke, uglavnom svi ostali bili na marginama jugoslavenske estrade. Mislim da ništa ne bih mijenjao jer bi to bio Sizifov posao. Kao i svi sred-

njoškolci, pratili smo događanja i trendove na tadašnjem vrlo popularnom Radio Luxembourgu koji nam je otvarao vrata zapadnoj glazbi. Bio sam tad usmjeren na zabavnu glazbu i prvi moji uratci bili su u tom žanru. Moja najpoznatija skladba iz tog vremena Plači, srce još se i danas izvodi, a prepjevana je u osam verzija (Grdović, Maki, Lokin, Mikulić…). Jednostavno, u to vrijeme ovisili ste o Jugotonovoj komisiji koja je odo-

bravala koje će se skladbe slobodno snimati, a koje ne. S jedne strane dobro — jer je glazba, za razliku od današnje, podlijegala nekom filtru, s druge loše — jer ste ovisili o mišljenjima pojedinaca koji su diktirali svoje kriterije. Meni je to bilo podnošljivo jer sam imao relativno smislene tekstove i glazbu s harmonijama koja je zadovoljavala te tražene kriterije. Dokaz je da je moja prva singlica prodana u više od sto tisuća primjeraka.

Osim što sam glazbenik, ja sam i pjesnik, ali i likovnjak. Izdao sam jednu zbirku pjesama Kaj vu duši, a neobjavljenih imam više od 600 tekstova. Također imam više od 490 pjesama, od kojih jedan dio nisam ni prijavio, sam izvodim dvjestotinjak, ostalo moji kolege i kolegice, KUD– ovi i crkveni zborovi. Tu ubrajam i filmsku glazbu za kanadski film Stolen path (srebrna nagrada za glazbu u Jakarti i nagrada publike u Amsterdamu, Torontu i još neka priznanja na stranim filmskim festivalima). Likovno stvaralaštvo Ako spomenem tri Križna puta (vjernici znaju da su u pitanju svaki od 14 postaja, ulje na platnu veličine 90 x 110 cm), dva raspela Isusa u Budinščini i Petlovcu u Baranji — izrađena u lipi veličine oko 2,5 m, više od 160 ulja na platnu od portreta do pejzaža — diljem svijeta, onda je to moje umjetničko stvaralaštvo u tom pedesetogodišnjem razdoblju. Što se inspiracije tiče, čudim se nekim svojim kolegama koji u razgovoru znaju reći: »Nemam više inspiracije.« Mislim da život o svemu govori i navodi nas na stvaranje. Ništa ne može, ni najbujnija mašta, zamijeniti osjećaje i životna događanja. Treba se samo osvrnuti oko sebe. Tu su neiscrpne teme koje samo treba uvidjeti i o njima progovoriti, zabilježiti ih. Možete li ukratko opisati nastanak pjesme Kad procvatu jabuke? Kada je i kako nastala, kakva se priča krije iza njezina nastanka? Moj odnos prema glazbi je u jednostavnosti. Obične riječi, jednostavna glazba. Na prvi pogled ona zvuči banalno, međutim nije. Imam svoj način skladanja; istovremeno stvaram i glazbu i stihove koji te onda vode jednoj priči. Svaka moja pjesma mora imati sadržaj, smisao i poruku. To sve zaokružiti kao naizgled najjednostavniju skladbu nije nimalo lako. Tko ne vjeruje, nek’ pokuša. Kad procvatu jabuke već je skoro desetak godina nezaobilazna pjesma za podizanje veselja, u svim prilikama, iako je zapravo tužnog sadržaja. No al pari toj pjesmi, svakako je — kako to naši branitelji znaju reći — braniteljska himna i pjesma Rane 90–e nad kojom suze poteku kad god se izvodi. Spomenuo bih još i nezaobilaznu pjesmu koju pjeva više od 120 crkvenih zborova, a to je Fala ti, Bože, za ovaj dan.

»Narodne« pjesme Svaka od njih nastala je u razmišljanju koje svatko od nas sam sebi postavlja nemajući odgovore na mnoga pitanja, naše sudbine i život uopće. Ponosan sam što je već mnogo mojih pjesama publika prihvatila kao »narodne«. Za pjesmu Kad procvatu jabuke nije bilo nekog posebnog povoda, jednostavno sam osjetio potrebu ispričati najobičniju priču iz života malog čovjeka. Kad ste se i kako odlučili na to da vaš glazbeni put bude na kajkavskom? Što je bilo presudno? Rođeni sam Slavonac, majka Slavonka, a otac Zagorec, odrastao u Hrvatskom zagorju. Kaleći se glazbeno na seoskim zabavama, pod šatorima, u hotelima, obilazeći koncertne dvorane u dijaspori i ovdje te »preko bare«, shvatio sam da je kajkavski melos vrlo melodiozan, poput dalmatinskog, a ipak svima stran. Golicalo me kako onda svi prihvaćaju dalmatinske klape, glazbenike i sastave, a kajkavske ne. Ispada da je kajkavski jezik jednostavno mnogima »nerazumljiv«. Međutim, poanta je u tome da kajkavci nisu dovoljno organizirani, pa su zato i nedovoljno prisutni na estradnom nebu. Promidžba kajkavštine Uporno radeći na promidžbi kajkavštine, putem poznatog Krapinskog festivala, ali i sam kao pokretač ili suosnivač mnogih projekata kao što su festival Krijesnica, Pjesma i tambura, Pjesmom do srca, Kaj vu duši, na Varaždinskoj televiziji VTV zabavna emisija Popevke i štikleci, Domačija, te u Svetoj Nedelji gastro–etno festival Dragi naš kaj, sretan sam što se počelo događati nešto pozitivno. Bio sam prvi kajkavac koji je nastupio prije 14 godina u tada nama nedostižnoj Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Dodajem i da sam jedini kajkavac koji osim nekoliko srebrnih i tri zlatne, imam u vlasništvu i platinastu ploču. To me ohrabruje i to je dovoljan »okidač« da me tjera da i dalje radim na promidžbi cijeloga kajkavskog kraja koji nije Krapina i Zagorje, nego cijeli sjeverozapad Lijepe Naše, od Generalskog Stola do Virovitice! Kakvo je danas stanje s kajkavskim jezikom na hrvatskoj glazbenoj sceni? U čemu se kajkavski glazbenici razlikuju od čakavskih u kontekstu domaće scene? Čakavci su uistinu vrlo zanimljivi i dovoljno organizirani da se za njih čuje, iako predstavljaju možda petinu kajkavskog područja. Specifični

su i oni i njihov melos i skidam im kapu. Žao mi je što se kajkavci nisu uspjeli tako organizirati, a uspoređujući jezičnu razliku, ipak su malo razumljiviji. Mnogi naši slušatelji slušaju stranu glazbu. Ne vjerujem da svi razumiju engleski, francuski, njemački, španjolski… Mislim da je jedino rješenje uporan rad i organizirano nastupanje u predstavljanju kajkavskog stvaralaštva.

oj odnos prema glazbi je u jednostavnosti. Obične riječi, jednostavna glazba.

Estrada je vjetrometina Svjedok ste posljednjih 50 godina hrvatske glazbene industrije — koje su najveće promjene koje su utjecale na tu industriju i kako ste ih proživjeli iz vlastite perspektive? Imam sreću pa ne živim od glazbe, nego za glazbu. Danas snimite pjesmu a da ne morate biti ni glazbeno obrazovani, ni imati potpuni sluh, kompjutorski programi sve rješavaju. Digitalna dostignuća i neke izmijenjene vrijednosti u samom stvaranju glazbe utjecali su na razvoj i događanja u glazbenoj industriji koja i sama traga za novim nosačima zvuka. Nisam sretan što je istog dana kad se nešto pojavi u eteru već na svim mogućim portalima, YouTubeu i sl. Narušena su i ugrožena intelektualna prava autora, izvođača, pa i samih izdavača. To nije dobro.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

U vašem opusu je više stotina pjesama. Vi ste jedan od plodnijih domaćih autora — kako biste opisali svoj ukupni skladateljski rad? Što vas je oduvijek inspiriralo?

Pratite li rad svojih mlađih kolega, s kim biste voljeli surađivati? Vrlo rado radim s mladim ljudima. Uvijek se sjetim svojih početaka i kako svaki savjet ili pomoć dobro dođe. Estrada je velika vjetrometina i teško se oduprijeti naletu tih vjetrova koji sa scene nemilosrdno odnose sve koji se ne uspijevaju prilagoditi. Nisam presretan zbog nekih trendova koji se potajice uvlače u našu glazbu, nisam sretan zbog nekih mladih koji uporno pokušavaju raznim performerskim spotovima nametati banalne pjesme koje se sastoje od nekoliko riječi i isto toliko tonova. No mislim da je to mladenački hir koji će jedno vrijeme egzistirati, a onda će, kako je došao, tako i nestati s naše glazbene scene. Mislim da naša glazbena scena ima vrlo veliki potencijal i vrlo mnogo talentiranih glazbenika, naročito mladih. Na onima koji imaju utjecaj na sva glazbena događanja zaista je velika odgovornost da tim mladim talentima omoguće napredovanje i daju prilike. Imam nekoliko mladih glazbenika s kojima surađujem i pet ženskih vokalnih sastava kojima ću svakako nastojati pomoći u njihovoj želji da se upuste u avanturu zvanu estrada. 53

Razgovor s Davorom Gopcem prije slavljeničkoga koncerta Psihomodo popa 30 godina z ma ja u Z ag r ebu (2 . lipn ja 2018 . na Š alat i)

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Volio bih snimiti solo ploču Psihomodo pop je odabrao zagrebačku Šalatu jer je to, kažu, najljepši open air u gradu, a ondje su samostalno nastupili prvi put!

Razgovarala: Željkica Makanec

sihomodo pop ove godine obilježava 30 godina od objavljivanja prvijenca Godina zmaja i 35 godina na glazbenoj sceni. To je bio više nego dovoljan povod za veliki zagrebački koncert održan u lipnju na Šalati. Nažalost, na tom slavlju nije bio Tigran, legendarni bubnjar Psihomodo popa, čija je iznenadna smrt prošle godine šokirala glazbenu scenu, obitelj i prijatelje. Neiscrpna energija

Publika je još jedanput svjedočila njihovoj neiscrpnoj energiji i s njima otpjevala bezvremenske hitove. Za dugoiščekivani spektakularni koncert koji je pratila i odlična produkciija, odabrana je Šalata jer im je, kažu, romantična i najljepši open air u gradu. Uz to, vjerovali ili ne, nikad ondje nisu imali samostalni koncert. Izuzev ozbiljnijeg lica i tona na spomen Tigrana, i nakon 35 godina karijere s Psihomodo popom, frontmen Davor Gobac i dalje zrači osobnošću i ekstravagancijom. Uvijek spreman na šalu i šou, vježba, sprema nove materijale, surađuje s drugim glazbenicima… raspored mu je pun. Za intervju smo ga ulovili između probe s Jinxima (kojima je gostovao na njihovu također slavljeničkom koncertu u Domu sportova) i probe s Psihomodo popom, koje redovito imaju već godinama u jednoj zagrebačkoj garaži. Brzo je prošlo Kako je prošlo posljednjih 30 godina i što se promijenilo od prve ploče? Brzo je prošlo. Prošlo je barem 30 puta brže nego kaj bi se čovjek nadal. Promenilo se nije puno toga. Tigran nam je otišel, uglavnom to je najveća promjena. A mi i dalje sviramo rock and roll i živimo od rock´n´rolla, što je dobro da se ne mijenja. Novi bubnjar ti je susjed? Da, Tina Ostreša poznajem već godinama. Znam ga kad je još bio tinejdžer i počinjao svirati pa je »skidao« naše ploče. Volio je i Metallicu. Uvježbao se i dobro se uklopio u bend. Kakva je situacija u Zaprešiću, imaš li još talentiranih susjeda?

Tomislav Jagar

Pa ima. Evo sad u mojoj ulici. Ne znam koji je bend, ali čujem kak sviraju AC/ DC i to… Posljednji album Ćiribu, ćiriba njihov je deseti album, koji su objavili 2014. godine i za njega su dobili nagradu Porin za album godine

Goran Berović

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Goran Berović

odina 1988. bila je godina zmaja, mi smo rođeni u godini zmaja, tako da se sve poklopilo

Prva ploča

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Tvoj sin Vili također je krenuo u glazbene vode. Kako je na njega utjecao Psihomodo pop, je li često dolazio na koncerte? Bil je dost često na koncertima. Znam kad je bio mali, imal je možda godinu i pol, pa kad bi ja ujutro htel spavat, i da se on smiri, onda bi mu pustil prvu Gavellu na videokaseti. On bi uredno odsedel sat i pol i gledal, a ja bi mogel spavati. Što se tiče prvog albuma Godina zmaja, prodan je u golemoj nakladi, a dogodilo se i to da je većina pjesama s tog albuma postala hit. Ti se hitovi vrte i danas na radiju i svirate ih (Frida, Kad sam imao 16, Nema nje /Zauvijek/, Ramona, Ja volim samo sebe, Leteći odred… )? Da, cijelo vrijeme sviramo gotovo cijelu prvu ploču. Ta ploča je i dost dugo nastajala. Kak nismo mogli dobiti ugovor, prva ploča je tri–četri godine nastajala »mic po mic« i onda se to isfiltriralo u tu prvu ploču. Piko Stančić je tada bio producent, on nam je pomogao jer smo bili još mladi i neiskusni… Dobro je to bilo. To je bila godina zmaja, mi smo rođeni u godini zmaja, tako da se sve poklopilo. Hit nad hitovima Koju bi pjesmu s prve ploče ipak izdvojio? Od hitova — Ja volim samo sebe. To je zbilja jedan od naših najvećih hitova. Ta stvar mi je i dandanas draga. Ja čak tad nisam ni kužil da je to hit. Čak sam mislil da ćemo s drugim singlom izać van i onda je Piko rekao da će biti Ja volim samo sebe i nije pogriješio. Na početku karijere plijenio si pažnju i izgledom i outfitom, posuđivao ženine trikoe. Staneš li još u njih? Nosil sam ja ženine trikoe, ali prije nego sam ženu upoznal, od tadašnje cure posuđivao sam sve kaj je moglo ić’ na mene. Mislim da više ne stanem u njihove trikoe, sad sam odrastao. Planiraš li možda i neki solo projekt? Volio bi’ u životu snimiti neku solo ploču. To je sigurno. 56

O vog odiš n ji S vjet sk i d an intelek t u alnog vlas niš t va , 26. t r av n ja 2018 ., posvećen ženam a

Uspješne autorice Od ukupno 367 redovitih članova HDS–a, njih 86 čine autorice klasične, jazz, pop i rock glazbe te muzikologinje. Najmlađa ima 28 godina, a najstarija članica ove godine puše čak 91 svjećicu na torti Pišu: Aleksandra Marković, Josip Radić

Obilježavanju Dana pridružio se i HDS ZAMP, predstavivši zanimljivu infografiku Žene u glazbi koja donosi podatke o stvaralaštvu i uspjesima naših autorica, članica Hrvatskog društva skladatelja. Od 367 redovitih članova Društva, njih 86 čine autorice klasične, jazz, pop i rock glazbe te muzikologinje. Najmlađa ima 28 godina, a najstarija članica ove godine puše čak 91 svjećicu na torti! Otisnuta infografika otkriva uspjehe i aktivnost domaćih skladateljica od nacionalne liste slušanosti HR TOP 40, preko zarade na koncertima, izvođenja u inozemstvu te popularnosti na digitalnim glazbenim servisima. Za ilustraciju, Vjekoslava Huljić je među pet najuspješnijih autorica na HR TOP 40 i prema ukupnoj godišnjoj zaradi prema službenim podacima HDS ZAMP–a, a s 589 prijavljenih djela je i najproduktivnija članica HDS–a. Također, riječ je o najuspješnijoj autorici po zaradi od koncerata te najpopularnijoj autorici na digitalnim glazbenim servisima poput Deezera i Google Playa. Naša najizvođenija autorica u inozemstvu je Severina Kojić čije pjesme sluša publika u čak 25 zemalja svijeta. Slijede Nina Badrić (22 zemlje), Antonija Šola (20), Aleksandra Milutinović (17) i Alka Vuica (15). Uz najpopularnije žene u naslovima domaćih pjesama u 2017., u infografici saznajemo tko su najproduktivnije autorice — njih deset ima čak 4039 djela u evidenciji HDS ZAMP–a.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

bilježavanje Svjetskog dana intelektualnog vlasništva, 26. travnja, svake se godine događa na poticaj Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO). Ovogodišnji Dan bio je posvećen kreativkama i inovatoricama, i u znanosti, ali i u kulturnim i kreativnim industrijama diljem svijeta. I Hrvatska je članica WIPO–a, a pri toj nas organizaciji predstavlja Državni zavod za intelektualno vlasništvo (DZIV). DZIV je ove godine priredio zanimljiv program te u informacijskom centru za intelektualno vlasništvo (INCENTIV–u) održao izložbu, radionice za djecu i mlade te javni okrugli stol.

Mia Dimšić

Lea Dekleva

BROJ 210, SRPANJ 2018.

jekoslava Huljić najproduktivnija, a Severina najpopularnija u inozemstvu

Alka Vuica

Nina Badrić

Svjetski dan intelektualnog vlasništva prilika je da se istakne kako, između ostalog, sustav intelektualnog vlasništva može poduprijeti inovativne i kreativne žene (ali i ne samo žene!) u njihovim nastojanjima da svoje ideje predstave na tržištu. Istu prigodu iskoristili smo i za upozorenje kako je taj put još uvijek pun izazova i prepreka, o čemu smo već govorili na po sljednjem izdanju MAKK konferencije, na panel–diskusiji Ruž na mikrofonu — ženski tragovi u glazbi. Neke od istaknutih domaćih kreativki zagrebačka je publika imala priliku upoznati na posebnom izdanju kulturno–umjetničke platforme G–točka koja se održala upravo 26. travnja, na sceni f22 Akademije dramske umjetnosti, pod pokroviteljstvom HDS ZAMP–a. Spisateljica Korana Serdarević, glumica Nina Violić, slikarica Tea Jurišić i kantautorica Irena Žilić otkrile su na koji način svojom odvažnošću i znatiželjom oblikuju našu svakodnevicu. Podsjetimo i kako je HDS ZAMP svoj promo cd/kalendar za 2018. godinu posvetio upravo ženama. Iako se na toj kompilaciji nalazi tek mali dio neodoljivih Ženskih glasova Hrvatske, ona je svojevrsni hommage svim damama koje kreiraju, stvaraju i pokreću svijet te ga tako čine ljepšim.

Milana Vlaović

“Žene u glazbi” - autorice HDS-a NTELEKTUALNO SVJETSKI DAN I

G VL ASNIŠTVA

Broj redovnih članica adatelja: Hrvatskog društva skl

KLASIKA I JAZZ: BAVN A GL AZBA: A Z I P O P, R O C K MUZIKOLOGINJE:

. 26.4 . 2018

Najmlađa redovna članica ima 28, a najstarija 91 godinu.

13 16

2 8I N A

GOD

91 INA

GOD

Najuspješnije autorice na

HR TOP 40:

(abecednim redom)

ALEKSANDRA MILUTINOV IĆ MIA DIMŠIĆ MIRELA PRISELAC REMI NINA BADRIĆ VJEKOSL AVA HULJIĆ

Top 5 autorica po zaradi: (abecednim redom)

ALEKSANDRA MILUTINOVIĆ ANTONIJA ŠOLA INES PRAJO NINA BADRIĆ VJEKOSL AVA HULJIĆ

10 najproduktivnijih:

(prema broju prijavljenih djela u HDS

* podaci se odnose na 2016. i prvu polovicu 2017.

ZAMP)

HULJIĆ VJEKOSL AVA

589

PRAJO INES ROGIĆ MAJA

466

3 4 5 6 7 8 9 9 10

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Lidija Bajuk

VUICA ALKA KNEBL DUNJA (MARIJA) KAHLE ASJA ŠOLA ANTONIJA KUNŠTEK ARJANA FLESCH INGRID BAJUK LIDIJA PERFILJEVA M AJA

554 370 321 303 297 291 284 284 280

Najpopularnije „žene“ A K O V O L I Š O V U Ž E N U I Ć / N E N A D N I N Č E V I Ć ) LJEV u naslovima domaćih (ŽBERLAJ NK OI MBI RE BME IKH IA O L I V E R D R A G O J E V I Ć pjesama u 2017.: A, A NE BROJ

ŽEN IN L AVA HULJIĆ) – M AGAZ (TONČI HULJIĆ/VJEKOS I L O V A Z A N E Ž A KAD SKI INČEVIĆ) – TONY CETIN (MIRO BULJAN/NENAD N

d Zarada o ta: oncera

HULJIĆ OSL AVA 1. VJEK JIĆ O K RINA VIĆ 2. SEVE ILUTINO NDRA M A S K E L C 3. A A V O R RA OB 4 . TA M A BADRIĆ 5. NINA

ose * podaci se odn u na 2016. i prv polovicu 2017.

Najizvođenije autorice u inozemstvu: (i broj zemalja)

1. 2. 3. 4. 5.

SEVERINA KOJIĆ (25) NINA BADRIĆ (22) ANTONIJA ŠOLA (20) VIĆ (17) ALEKSANDRA MILUTINO ALKA VUICA (15)

Najpopularnije autorice na digitalnim servisima:

Mirela Priselac Remi

1. 2. 3. 4. 5.

VJEKOSL AVA HULJIĆ ALEKSANDRA MILUTINOVIĆ LANA JURČEVIĆ ANTONIJA ŠOLA MIRELA PRISELAC

Splitski reper Vojko Vrućina alias Vojko V (pravog imena Andrija Vujević), član Dječaka i Kiše metaka, objavio samostalni album

Vojko o Vojku: BROJ 210, SRPANJ 2018.

Samo amateri i lijenčine čekaju inspiraciju! U povodu objave prvijenca, »nazvali smo čovika« Vojka V i porazgovarali o novom albumu, glazbenoj industriji, kreativnom procesu i planovima za budućnost Razgovarao: Josip Radić

Za početak, možemo li album Vojko zaista zvati albumom prvijencem? Što je s onim »folderima« i EP–jima koji već godinama plutaju internetom? Je li ono bilo samo »sondiranje terena«? »Foldere« Kiše metaka definitivno ne mogu zvati solo albumima, ali ni EP Kuje i Laseri nije pošteno zvati solo izdanjem jer je svu muziku radio producent AC3PO iz Zagreba, bez čijeg specifičnog zvuka i pristupa rađenju beatova taj album ne bi imao smisla. Smatram da je Vojko moj prvi pravi solo album. Osobnije teme Koliko su dugo nastajale pjesme na albumu? Ima li među njima onih koje nisu prošle kod Dječaka ili Kiše? Neke su pjesme, poput Paste italiane, nastale doslovno u pola sata i naknadno minimalno dorađivane, dok su pjesme kao Bach ili Zovi čovika zahtijevale mjesece rada da bi zaživjele. Cijeli album je počeo kao istraživanje osobnijih tema koje nemaju smisla u formatu Dječaka ili Kiše metaka, te kao igranje pojedinim glazbenim idejama koje ne zanimaju nikoga iz spomenuta dva benda. Kako izgleda kreativni proces u kojem si »sam svoj šef«? Koliko je kompromisa i popuštanja bilo u ovom slučaju? Kreativni proces gdje sam jedini autor ima pluseva i minusa, od čega je glavni plus to što je sve po mom ukusu, a glavni minus je puno veća odgovornost. Ne mogu više nikoga drugog okrivljavati za pjesme koje ispadnu loše.

U kolikoj je mjeri ovo album tvoje generacije rođene u Splitu sredinom osamdesetih (»moran se ženit, obitelj me tira«, »pokuša san priko veze, ali svaka veza bi mi ispala govno«, »priselija na selo da iznajmljujen

stan«)? Kako bi opisao trenutačno stanje svoje generacije u Splitu, koji su joj strahovi, preokupacije i perspektive? Ovo je album prije svega iz moje perspektive. Ja govorim samo za sebe, ponekad i ne govorim ništa koherentno, samo redam gluposti koje me zabavljaju. Jedini mi je cilj zabaviti sebe i publiku i uzeti tu »paricu«, ne pada mi napamet pokušavati biti »glas generacije«, »kroničar našeg vrimena« i slično. Ne osjećam se kompetentno komentirati svoju generaciju jer se družim samo s nekoliko ljudi i većinom samo sjedim u studiju. Ritmičke ideje Koji su ti bili okidači za pjesme na albumu? Misliš li da inspiraciju treba mirno čekati ili si jedan od onih koji inspiraciju lovi i utrkuje se s njom? U posljednje vrijeme me, u začecima pjesama, obično zainteresiraju ritmičke ideje u koje postupno uklapam riječi koje mi se učine ili komične ili istinite, ili oboje. Rijetko kad sjednem za stol kao Eminem i odlučim publici istresti svoju tešku životnu štoriju. Što se tiče inspiracije, smatram da je ne treba forsirati, ali također mislim da samo amateri i lijenčine sjede i čekaju inspiraciju. Trudim se imati neku rutinu, metodu rada iz koje nastaje puno materijala i onda naknadno biram što je dobro, a što smeće. Pokušavam i pratiti što se sve novo događa u glazbi jer ne želim zaostati u vremenu. Kako nastaju tvoji beatovi, kojim se programima koristiš? Koje savjete temeljem svojega dosadašnjeg iskustva možeš podijeliti svojim (mlađim) kolegama koji kod kuće rade vlastitu glazbu, ne nužno hip–hop usmjerenja? Već godinama koristim Ableton Live. Ne mogu detaljno opisati kako nastaju bitovi jer su to trenuci intuicije. Obično počnem s jednim elementom koji preslušavam u loopu do besvijesti, dok

mi se u glavi ne pojavi ideja novog elementa koji odgovara prethodnom i tako dalje. Svojim mlađim kolegama koji tek počinju savjetovao bih da ne troše puno vremena na ušminkavanje pjesama, nego da izbacuju što više materijala i slušaju konstruktivni feedback. Tako će najbrže skužiti u čemu su dobri, a u čemu nisu. Huljić u tijeku Pozornost šire javnosti izazvao je Tonči H. u kući, o čemu si već dosta govorio za druge medije. Nas, međutim, zanima kakvi su njegovi komentari na ostali opus Vojka V, Dječaka i Kiše metaka? Koliko je uopće upoznat s tom scenom i je li dao neke korisne savjete, pogotovo one koji se tiču glazbene industrije u Hrvatskoj? Huljić, osim što radi puno glazbe, čini mi se i da prati puno glazbe. Iz razgovora se dalo naslutiti da je upoznat sa svime što se događa na Balkanu i u svijetu. Nisam ga eksplicitno pitao za savjete, ali sam se detaljno raspitao kako funkcionira njegova mašinerija, kako nastaju pjesme, gdje nalazi pjevačice i slično. Dječake i Kišu nije komentirao. Kad smo već kod glazbene industrije, ovaj album izdaješ pod okriljem diskografske kuće Croatia Records. Koliko si zadovoljan onim što tvoj diskograf radi za tebe kao umjetnika? Što bi preporučio svojim kolegama koji se tek trebaju odlučiti između DIY pristupa i suradnje s izdavačem? Croatia Records je, prema mom iskustvu, jedina diskografska kuća u Hrvatskoj koja još uvijek zapravo funkcionira. Kad god mlađim reperima spomenem da sam u Croatiji, oni svi pomisle da me Miroslav Škoro svaki dan zove na mobitel i viče mi da moram napraviti radijski hit ili da moram vratit’ pare. Naprotiv, u uredima Croatije ima mladih ljudi koji kuže što je ova glazba i kako se treba plasirati, tako da većinom komuniciram s njima i zasad nemam nikakvih problema.

»Dva puta godišnje ZAMP šalje mi zlatnike« pjevaš u pjesmi Bach. Jesi li zadovoljan funkcioniranjem sustava kolektivne zaštite i onime što služba ZAMP radi za tebe kao autora? Kako vidiš položaj autora danas, pogotovo u digitalnom okruženju? Kad vidim kakva je situacija u Srbiji i Bosni, zadovoljan sam. Problem autora i autorskih prava u vremenu interneta je kompliciran problem koji još nema pravo rješenje. Svima nama koji nismo u onih 3 % glazbenika koji »tuku ozbiljnu paru« na radiju, koncerti su postali glavni izvor financija. Zanimljivo je da rap–scena u Hrvatskoj nije toliko prisutna u eteru koliko »rastura« na koncertnom terenu. Kako ti vidiš tu dihotomiju, je li moguće pomiriti te dvije krajnosti i treba li, uostalom, sve što je underground biti prisutno na mainstream kanalima? Čini mi se da se to događa zbog generacijskog jaza. Radio je ipak »starački« medij, gdje se urednici programa prilagođavaju većinskom ukusu ljudi kojima je glazba nevažna, ali im treba nešto nenapadno da cvrči u pozadini. Ekipa koja nama dolazi na koncerte je većinom studentska generacija koju pucaju hormoni i jedina glazba koja im ima smisla je malo napadna i provokativna. Ne vidim kako, a i zašto miriti ta dva svijeta. Jesu li Ivo i Zoni iz Dječaka već poslušali tvoj novi album? Njihovi komentari? Jesu, dobar im je. Koji su ti osobni i glazbeni planovi za 2018.? »Od prodaje albuma dobit ću nula« — stojiš li i dalje pri tome? Planiram uskoro krečiti dječju sobu u plavo jer izgleda da ću dobiti sina. Poslovno želim složiti live nastup koji će biti originalan i zabavan i zgrnuti što više love od koncerata. Osim toga, planiram ovoga ljeta početi rad na nastavku albuma Vojko, koji će se zvati Dvojko.

1. Ne može Htio sam se poigrati neizbježnim triplet ritmom i vidjeti koliko taj stil može podnijeti tematiku koja nije ispijanje kodeina i pucanje po protivnicima.

2. Zovi čovika Glavni motiv je sedam–osminska mjera u koju sam trpao trenutke iz svog života, kao i izmišljotine.

3. Pasta italiana Krešo i ja smo odlučili semplirati Huljića, a onda se i Huljić priključio.

4. Rođendan Pjesma je snimljena za jednu večer na after partyu. Originalna verzija pjesme bila je kaotična i puno više ljudi je repalo na njoj. Možda jednom izbacim tu rough verziju koja je čak imala i spot snimljen na licu mjesta.

5. Ceca u Parizu Wikluh iz Bad Copyja impulzivno me zvao da će mi platiti avionsku kartu do Beograda, da snimimo zajednički album u četiri dana. Naravno, to je bilo

preambiciozno i u to vrijeme što sam bio u Beogradu, jedino je ova vrpca ispala vrijedna spomena. Traženje dopuštenja korištenja samplea Cece također je bila avantura.

10. Marjan

7. Popaj

Marjan mi je uvijek bio inspiracija, ali repanje o ljepoti čempresa uvijek je zvučalo krivo. Eventualno mi je palo na pamet u pjesmi spojiti s jedne strane komediju pubertetskih trenutaka kad smo svi vodili cure na Marjan na rundu pipkanja, a s druge strane tragediju nedavnog ubojstva Meksikanke Selene Macedo na vrhu Marjana. Kontrast prirodnih ljepota šume i nastranost tog ubojstva ostavilo je dubok dojam na mene, nešto slično seriji Twin Peaks.

Još malo igranja »tripletima«. Pjesma je glupa do bola, ali je zabavna.

11. Dumparoun

8. Kako to

Uvijek sam htio napraviti ozbiljnu pjesmu o probavnim smetnjama, ali se nisam usuđivao do sad. Najprije sam morao napraviti beat koji stvarno smrdi kao javni zahod, a onda su riječi lako došle same od sebe.

6. Cilit Beng Pokus može li pjesma o čišćenju kuće zvučati gangsterski.

Možda jedina pjesma koju sam dosad napisao da ima tzv. socijalnu tematiku. Umjesto na dežurne krivce za stanje u državi, usmjerio sam pozornost na obične ljude koji svakodnevno sabotiraju sami sebe i uvijek prebacuju krivnju na nekog drugog.

9. Machare Igranje s 5/4 ritmom. Tematika južine je specifična za dalmatinske gradove, pa nisam siguran koliko će kontinentalci razumjeti sumoran ton pjesme.

12. Hip Hop Detaljan opis hip–hop životnog stila.

13. Bach

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Vojko o Vojku, pjesmu po pjesmu:

U vrijeme kad je ideja za Bacha nastala, prvi put u životu počeo sam slušati klasičnu glazbu i odmah sam htio spojiti moderni trap s glazbom od prije tri stoljeća. Inspiracija za finalni dio pjesme bila je Bohemian Rhapsody grupe Queen.

edini mi je cilj zabaviti sebe i publiku i uzeti tu ‘paricu’, ne pada mi na pamet pokušavati biti ‘glas generacije’ ili ‘kroničar našeg vrimena’

Pr va simfonija Vojka V: novi standard domaće hip–hop glazbe

Zovi čovika, zovi sve, Vojkov novi album nema konkurencije Vojko je dokazao da je samouvjeren samostalni glazbenik, neiscrpan izvor ideja u tekstualnom i u glazbenom smislu

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Piše: Maja Trstenjak

aestro Vojko V (Vojko Vrućina alias Andrija Vujević) preuzeo je digitalni dirigentski štapić u ruke. Vojko je istovremeno iskren i sarkastičan pogled na svijet Vojka Vrućine, istaknutog člana splitske rap–scene (grupe Dječaci i Kiša metaka). Prožet karakterističnim humorom, samostalno je djelo najavljeno s tri singla koji su istog trena postali hit, pa je na preostalih deset stavaka Vojkove Prve simfonije postavljena velika odgovornost.

Vojko V

Vojko Croatia Records

Neizbježno uplitanje trap glazbe u tekstove kojima kreativnosti ne nedostaje, pokazalo se kao pun pogodak. Trinaest tematski različitih »momenata« ne mogu izgubiti pažnju slušatelja koji će zasigurno progutati album u jednom dahu. I nakon toga ga preslušati opet. I opet.

Jedinstven um poremetio je scenu bacivši rime na 7/8 mjeru te inspirirao publiku da od tada u životu hrabrije kaže »ne može«. Nakon suradnje s Tončijem Huljićem, posebno mjesto na albumu zauzima suradnja sa Skyem Wikluhom, članom istaknutog beogradskog sastava Bad Copy te vješto sempliranje Cecina hita Fatalna ljubav u jednom od najžešćih stavaka simfonije, Ceca u Parizu (molto furioso). Hrabro je stao pred publiku, ogolio dušu i iskreno progovorio o vlastitim probavnim problemima u Dump Around (adagio lacrimoso). Gangsta domaćica koja očisti sve — suradnja s Vukom Orebom Cilit Bang (presto) uništava svaku praktičnu ženu u samo jednom potezu spužvicom. Kad očisti stan, u njemu s prijateljima proslavi Rođendan (largo), za koji je dobio dobar autotuner. Recitativ Marjan (misterioso) najmračniji je trenutak, a ništa manje nije mračan Kako to (scherzando) u kojem je, osim stava, jasna i zrelost umjetnika da stvori zavidno socijalno angažirano djelo. Posljednji je stavak, allegro con fuoco, svojevrsna posveta idolu Johannu Sebastianu Bachu, izvrstan zbor i simfonijski orkestar na autotuneu. Impresivan eksperiment koji je rezultirao maestralnim i iznimnom inteligentnim zatvaranjem djela. Zaigrano eksperimentiranje zvukom, izraženi smisao za ritam, preciznost i beskompromisni pristup, iza kojega stoji dugogodišnje iskustvo, postavio je nove standarde na domaćoj hip–hop sceni, otvorivši novo poglavlje u životu Vojka V. Inovativna glazbena rješenja, sinergija raznovrsnih žanrova zaintrigirat će svakog slušatelja. Vojko je dokazao da je samouvjeren samostalni glazbenik, neiscrpan izvor ideja u tekstualnom i u glazbenom smislu. Vrlo je osmišljen i vizualni identitet albuma — barokni lik Bacha (Vojka) postavljen u minimalistično i mračno okruženje, čime je djelo postalo kompletno. Na redu je dokazivanje na pozornici. Zovi čovika, zovi sve, Vojkov novi album nema konkurencije. 62

Novi album Gorana Karana izlazi nakon punih pet godina

Dvanaest senzualnih singlova prepoznatljiva potpisa Splitski se kantautor predstavlja kao interpret najnježnijih dalmatinskih šansona, ali i kao domišljati autor koji ni tekstom ni melodijom ne odustaje od svoje umjetničke vizije Osim Severinina glasa, album je obogatio i glas Rajka Dujmića u singlu Ako to je sve. Radi se o pjesmi čijim se stihovima, prema Karanoakon punih pet godina Go- vim riječima, čovjek obraća Bogu na kraju žiran Karan izlazi s novim votnog puta. Čini se da su ga ovaj put inspialbumom u izdanju disko- rirali upravo Karanovi stihovi, što je rezultiralo grafske kuće Scardona, rekordnim Dujmićevim uglazbljenjem u naletu koja je pak od svojega osni- inspiracije. Bilo je to uspješno trenutno mentalvanja prije dvadeset godina no razumijevanje dviju duša sličnih umjetničkih uspješno preuzela veliku većinu stvaralaštva vizija iz kojega će, nadamo se, proizići i drugi dalmatinske glazbene estrade i glazbeni plodovi. postala vodećom kućom i konGoran Karan Kad govorimo o Karanovim certnom agencijom ne samo suradnjama s tekstopiscima, na tom području nego i u cijeGlas juga važno je spomenuti i uspješnu loj Hrvatskoj. Riječ je o nosaču suradnju s Ivicom Brnasom u zvuka Glas juga na kojemu Scardona singlu Mali mulac. Prošloga je dvanaest singlova, svježih, travnja, na svečanom koncerzanimljivih i senzualnih pjesatu u Lisinskom, sam je kantauma prepoznatljivoga Karanova tor priznao da se snažno idenpotpisa. Splitski kantautor tim tificira sa šaljivim stihovima te se albumom predstavio kao zaigrane, ali još nedovoljno zasluženo prepoznati interpret poznate pjesme. To je pjenajnježnijih dalmatinskih šansma koja poziva na ples, no sona, ali i kao domišljati autor kao takva nije osamljena na koji ni tekstom ni melodijom najnovijem Karanovu albumu, ne odustaje od svoje dugogobudući da se radi o bitnoj kadišnje umjetničke vizije, nego rakteristici njegove glazbe. Uz i dalje stvara unikate slične nju plesni ritam donose i nevelikim uspješnicama s početšto popularnije pjesme U četiri ka svoje glazbene karijere u oka te Moja košulja sa stihovisuradnji s famoznim splitskim ma koji u maštu prizivaju »onu dvojcem — pokojnim Zdenlijepu jutarnju sliku kad žena kom Runjićem i još uvijek izuzetodjene košulju odabranika srca svoga«. Senno aktivnim Nenadom Ninčevićem. Upravo je zualne jutarnje slike, obogaćene saksofonom Ninčević autor teksta dviju pjesama s albuma Arsena Ereša i majstorskim aranžmanom Nikkoje nisu potpuno Karanov autorski rad, a riječ še Bratoša, donosi i prvi singl na albumu Doje o nedovoljno poznatoj pjesmi Još si lipa, a bro ti jutro, ljubavi koji se od studenoga 2016. potom i singlu Gorko more teških stihova koje na ljestvici nacionalne top–liste radijskog emiće apostrofirati Karanova primjerena melodija tiranja HR top 40 zadržao punih šest mjeseci. snažnog emocionalnog naboja i element trube Karanov potpis nosi i pjesma Glas sa juga, po koju je svirao Antonio Geček. kojoj je album nazvan, te pjesma Moj slatki loOsim toga, Ninčevićevi stihovi stoje i iza svih pove, obje prepoznatljivog pokretljivog ritma i šesnaest songova iz mjuzikla Naša bila štorija pitke Karanove melodije. Čestitke upućujem i čiju glazbu potpisuje Karan, a na tom su se no- vrhunskom aranžeru Nikši Bratošu koji potpisaču zvuka našle tri pjesme iz toga najnovijeg suje aranžmane svih dvanaest pjesama s najsplitskog glazbenog spektakla. Osim trećeg novijeg Karanova albuma i čiji je rad uvelike prisingla s naslovom Štorija, iz koje je i proizišao donio atraktivnosti singlova. Također, kako namoto cijelog mjuzikla — sve ča jubav složi, nije žalost sve rjeđe u nosačima zvuka viđamo knjigrij — i koju, za razliku od studijske snimke na žice koje imaju više od dvije stranice, pohvaliti valja i knjižicu s tekstovima pjesama, obogaćeGlasu juga, u originalu uz Karana pjevaju Sevenih dizajnom Igora CC Kelčeca. rina, Danijela Martinović, Giuliano, Tedi Spalato, Stefan Kokoškov, Arijana Čulina i Snježana Karanova uspješna glazbena karijera odvela Sinovčić Šiškov, taj je splitski kantautor u svoj ga je na put diljem svijeta. Osim toga, taj se sedmi album uvrstio i song Sanjaj te Sta je svit. glazbenik s ponosom može okrenuti i promaTek mu se u posljednjem pridružila Severina trati šest prethodnih solističkih albuma, prodakao voljeni lik Ane, a s njom je sudjelovao i u nih sve redom u zlatnoj, platinastoj i dijamanborbi za nagradu Cesarica za hit godine i naj- tnoj nakladi. Ništa manje ne očekujemo ni od najnovijeg albuma — Glas juga. popularniju pjesmu prema izboru publike. Piše: Dora Dunatov

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Goran Karan u društvu Mirelle Meić i Zorice Bučić, članica sastava Providenca, kojemu je Karan podario svoju šaljivu autorsku pjesmu Takva sam ja

S plit sk i kant au t or na Jurjevo (23. t r av n ja 2018 .) odr ž ao koncer t u Velikoj d vor ani Lisinski

Došel je, došel —

Goran Karan

U Hrvatskoj se tradicionalno obilježava Jurjevo, dan kad simbolični dolazak »zelenoga Jure« slavi prirodu u punom cvatu i početak novog životnog ciklusa

Piše: Dora Dunatov

vakog 23. travnja u Hrvatskoj se obilježava Jurjevo, dan kad simbolični dolazak »zelenoga Jure« slavi prirodu u punom cvatu, najplodnije doba godine i svevremenski početak novog životnog ciklusa. Proteklog Jurjeva slično se slavilo i u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, no umjesto zelenog Jure, pod svjetla reflektora »došel je, došel« — Goran Karan, i to u plavom odijelu. Tim je koncertom obilježio izlazak najnovijeg nosača zvuka Glas juga te početke mladih pjesama od kojih će neke zasigurno procvjetati u prave hitove, baš

poput mnogih svojih prethodnica, Karanovih ranih miljenica. Otvaranje tržišta Te je večeri Goran Karan nakon punih pet godina održao trosatni koncert pred dobro ispunjenom dvoranom hrvatskoga »hrama kulture«. Na pitanje zašto se tako dugo čekalo s novim uratkom, splitski kantautor za tportal. hr odgovara: »Ako uzmete u obzir da smo Nenad Ninčević i ja lani imali praizvedbu mjuzikla Naša bila štorija i da je u izdanju Scardone objavljen i istoimeni album sa šesnaest pjesama, na kojem sam i koautor i pjevam, zapravo i nije bila tolika pauza. Sama Štorija je uzela jako puno vremena, energije i

ljubavi, a uz nju, napisao sam i snimio još desetak pjesama. Bilo je i izuzetno puno koncertnih aktivnosti, otvorila su nam se vrata poljskog, slovačkog i još nekih tržišta. To je sve valjalo pripremiti i odraditi u skladu s visinom zadatka, tako da je sve to vrijeme bilo izuzetno radno.« I zaista, toga je dana publika Lisinskog svjedočila uživo onome što je Karan sažeo u četiri rečenice. Nove melodije Tu je svečanu večer Goran Karan u pratnji Vagabundo benda odlučio otvoriti upravo novim uratkom Glas juga čiji je naslov inspirirao za naziv ovogodišnjeg albuma, a nekonvencionalne prve minute glazbe bez uvodne riječi apostrofirale su koncert kantautora kojim

vaka je nova pisma najveći neprijatelj na svitu jer se na nju još nitko nije stigao poljubiti pa nema uspomena je vladala pjesma umjesto uobičajenih pošalica, osobnih priča, raznovrsnih zahvala i kojekakvih dosjetki. Karan je svoju publiku pokušao animirati novim melodijama od kojih su neke više, a neke još uvijek manje poznate. Možda je baš zbog toga u prvim minutama gala–koncerta naišao na pomalo

BROJ 210, SRPANJ 2018.

inertnu publiku koja će se, nakon niza svježih tonova i raskošne arije Nessun dorma Giacoma Puccinija, punim plućima uključiti tek na pjesmu Kao da te ne volim za koji je glazbu napisala, Karanovim riječima, »brkata dobra vila« iliti Zdenko Runjić 1999. godine, a tekst potpisuje Nenad Ninčević. Svjestan situacije, nakon otpjevanog singla Još si lipa čiji naslov neodoljivo podsjeća na njegov stari hit kojem tekst također potpisuje Ninčević, Karan će u šali zaključiti da je »svaka nova pi-

sma najveći neprijatelj na svitu jer se na nju još nitko nije stigao poljubiti pa nema uspomena«. Šale i pošalice No u svakoj je šali pola istine, stoga, uz golem trud koji trenutačno ulaže u promociju novog albuma i songova iz mjuzikla Naša bila štorija, neće proći dugo dok i te pjesme ne zažive u publici, a možda i ne dosegnu visine poput preostalih megahitova famoznog splitskog autorskog tandema Runjić i Ninčević — nezaboravnih singlova Ostani, Lipa si, lipa i Vagabundo. Valja spomenuti da ovaj posljednji služi kao svojevrsna isprika svim »muškarcima koji kao žrtve svojih veza dolaze na moje koncerte« i strijeljaju ga pogledom ili pak drže prekrižene ruke, kako je u šali Karan najavio svoj kultni hit. Upravo su oni prošloga travnja raspjevali publiku Lisinskog i podsjetili zašto volimo Gorana Karana. Osim uz spomenute dragulje sa starih albuma, te se večeri tugovalo uz pjesmu Gorko more, voljelo uz nježnu Dobro ti jutro, ljubavi, veselilo sa simpatičnim uratkom Mali mulac na tekst Ivice Brnasa, ali i zaplesalo na pjesme s Karanovim potpisom — Košulja moja i U četiri oka. Sve su to njegovi najnoviji singlovi okupljeni u albumu Glas juga, čije će vrijeme tek doći. S druge je pak strane tom svečanom koncertu u fokusu bio najnoviji splitski mjuzikl Naša bila štorija nastao iz pera Gorana Karana i Nenada Ninčevića, pod čijom se kapom okupilo nekoliko važnih imena splitske glazbene estrade, poput Severine, Tedija Spalata i Danijele Martinović. Podsjetimo, prošle je godine mjuzikl izveden u Splitu, Zagrebu, Ljubljani i Mariboru, a uspio je osvojiti i nominaciju za glazbenu nagradu Porin u kategoriji za najbolji album zabavne glazbe. Tako je Karan zagrebačkoj publici s guštom otpjevao songove Štorija i Manta me jubav, dok mu se u pjesmi Sta je svit pridružila upravo Severina, posebna gošća koncerta i njegova voljena Ane iz romantičnog svijeta splitskih ljubavnika.

Koju minutu prije Severine, na pozornicu su došle i dvije mlade Splićanke, Mirella Meić i Zorica Bučić, inače članice sastava Providenca kojoj je upravo Goran Karan nakon trogodišnjeg koncertnog djelovanja i sudjelovanja u mjuziklu Naša bila štorija podario prvu autorsku pjesmu šaljivoga teksta Takva sam ja. No to naravno nije sve. Veliki pljesak i ovacije osvojio je i Petar Grašo koji je tom prigodom prvi put zapjevao s Karanom i zamijenio velikog Olivera u pjesmi Tu no llores mi querida. Uvidjevši priliku, Grašo je, u svom već poznatom gostujućem položaju za klavirom, Karanovoj publici podario aktualni hit Ako te pitaju autorskog bračnog para Huljić uz pratnju izvrsnih pratećih vokala i nježnih glasova koji su dopirali iz publike. Zahvala Dujmiću Prema svršetku koncerta, Goran Karan zalutao je i do pjesme Splitski tango, poznate i pod imenom Adio, Splite moj, a u znak zahvale Rajku Dujmiću, koji ga je tom prigodom promatrao iz prvih redova, otpjevao je i njegovu pjesmu Ako to je sve. Budući da se radi o jednom od najpoznatijih hrvatskih tenora, koncert nije mogao proći bez napolitanskog (tj. napuljskog) dragulja O sole mio na koji nisu ostali ravnodušni ni snažni tenori u publici, a Karanova naklonost zemljama i kulturi španjolskoga govornog područja očitovala se i u zanimljivoj obradi pjesme Malagueña salerosa. Pred sam kraj svečanoga koncerta, Karan je osvojio mnogobrojnu publiku odabirom kultnog dalmatinskog glazbenog bisera Naše malo misto, a sa svim prisutnim gostima zahvalio je pjesmom Živila nan jubav, posljednjim songom iz spomenutog mjuzikla. Poljska i Turska Unatoč »financijskim i geografskim teškoćama«, otvorena vrata poljskog, slovačkog i inih tržišta rezultirala su međunarodnom publikom iz svih krajeva Hrvatske, Makedonije, Poljske, Slovačke, Slovenije i, naravno, Splita, kako će u šali zaključiti Karan. S druge pak strane, dok čitate ovaj članak, Goran Karan koncertira na osam poljskih pozornica, uživajući inozemne ovacije u duetu s kolegicom Teresom Werner s kojom je na koncertu 3. lipnja proslavio i rođendan te poljske zvijezde. Najavljeni su i nastupi u Slovačkoj i Češkoj, a od veljače se šuška kako se splitski šansonijer sprema na turneju pred turskom publikom koja je svoju sklonost strastima i romantici prepoznala upravo u njegovu glazbenom stvaralaštvu. Pred Karanom je vrijedna godina, a pred njegovom publikom — dvanaest novih pjesama!

Humanitarni koncert Tedija Spalata Sve ću preživit!, 4. veljače 2018. u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog

Novi album dalmatinske šansone obilježio ulazak splitskog kantautora u katalog Scardone

Trosatni nastup za Svjetski dan borbe protiv raka

Varava kadenca Tedija Spalata

Piše: Ivana Lulić

naš da je netko zaista velik glazbenik kad jednako dobro vlada pozornicom u otmjenom odijelu u Lisinskom i klaustrom otočnog samostana u sasvim običnoj mornarskoj majici. Znaš da je netko čovjek velikog srca kad se bezrezervno odazove pozivu na humanitarni koncert. Tedi Spalato je upravo takav čovjek. Splitski kantautor održao je trosatni humanitarni koncert Sve ću preživit! kojim je u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog obilježen Svjetski dan borbe protiv raka, a gosti su mu bili Zorica Kondža i Gibonni.

Koncert je otvorio pjesmom Vridilo se rodit kojom je 2009. osvojio nominaciju za Porin u kategoriji Najbolja muška vokalna izvedba. Nisan oženija koju san jubija pjesma je koju u mjuziklu Naša bila štorija pjeva Severini pa se našalio kako će je ovaj put lakše izvesti jer na pozornici nema Severine koja plače (osvrnuo se tako na događaj s koncerta u Sloveniji, kad ona nije mogla prestati grcati od suza tijekom njegove izvedbe). Tedijev opus ima dva lica, ono dalmatinsko i džezersko. Publika je uživala kad je izvodio pjesme poput Dalmatinska pismo moja ili Lipote gladan, ljubavi žedan, no kad je počeo improvizirati na gitari ili se više koristiti svojim tijelom kao glazbalom, svakom je izvedbom sve više dokazivao svoju svestranost. Pjesmu Ti i ja ili, kako ju je sam najavio, »pismu o dva goluba«, izveo je u duetu s akademskom glazbenicom, pijanisticom Sanjom Mlinar Marin. Potkraj siječnja objavio je svoj novi studijski album Najlipša na svitu s kojega je predstavio istoimenu pjesmu i Ako stvarno voliš ženu koju je publika nagradila gromoglasnim pljeskom, dok je Dobro ti more bilo bila namijenjena svima koji su se morali iseliti u inozemstvo. Zorica Kondža ostavila je velik trag u hrvatskoj glazbi, a na pozornicu je stigla ruku pod ruku sa svojim su-

prugom, maestrom Joškom Banovom koji im se pridružio za klavirom. Tedi Spalato je vrlo samozatajan kad treba najavljivati pjesmu ili gosta, ali Zorica je spasila stvar opaskama poput »‘Oćemo pričat’ ili ćemo pivat’?«‘ i »Najavio si me tako da me bilo strah izić’…« Zajedno su zapjevali Zar je voljeti grijeh, Konobu na oduševljenje publike i More, a sama je nastavila pjesmom Zauvijek. Zorica Kondža pjevačica je izrazito snažnog i reskog glasa te se na trenutke činilo kao da će se šavovi Lisinskog rasprsnuti od bogatstva tonova. Tedi se prisjetio Arsena Dedića izvodeći pjesmu Ne plači u jazz aranžmanu, Vinka Coce pjesmom Vidi li se šta odozgar i Olivera Dragojevića pjesmom Picaferaj, a posebno je briljirao izvodeći Dok razmišljam o nama, poznatijoj u izvedbi Josipe Lisac. Dva su velika autora obilježila karijeru Tedija Spalata. Zdenko Runjić ga je kao dvanaestogodišnjaka poučio prvim glazbenim koracima, dok je drugi dio njegove karijere svakako obilježio Gibonni. Tedijev glazbeni opus i karijera ne bi bili takvi da mu Gibonni nije napisao tri najvažnije pjesme koje su ga obilježile — Sve ću preživit, Zauvik tvoj i More snova. Gibonni je priznao da se njih dvojica znaju naći kod Tedija doma i zasvirati, ne preglasno, gotovo skrivećki, da žene ne bi čule kako »ništa ne rade«. Tada je neočekivano uzeo gitaru i s Tedijom počastio publiku akustičnim gitarističkim duetom Oprosti. »Reka sam to već dva–tri puta. Da mi Gibonni 1999. nije napisao Sve ću preživit bilo bi pitanje kako bi dalje zarađiva. Ovako sam preživija«, ispričao je Tedi gledajući zahvalno u Gibonnija koji nikako nije htio ukrasti pozornicu svojem prijatelju, nego je samozatajno pokušao u nekoliko navrata otići s nje, iako ga Tedi nije puštao. Svakako treba pohvaliti orkestar Gorana Rukavine koji je zaista na visokoj razini pratio velikog glazbenika. Koncert je završen hommageom velikom Maestru kojega Tedi nije mogao nahvaliti, kao i njegov doprinos hrvatskoj tradicijskoj glazbi, izrazito posebnom izvedbom Dalmatino, povišću pritrujena Gibonnijeva oca, Ljube Stipišića Delmate.

U 46 minuta glazbe, odnosno 12 pjesama, naći ćemo čak pet pjesama nastalih u suradnji s drugim izvođačima sko–glazbenog projekta Naša bila štorija Nenada Ninčevića i Gorana Karana, koji je, kako znamo, tek prošle godine ugledao svjetla pozornice očetkom ove godine hrvatska nakon višegodišnje najave. Radi se o ljubavnoj je glazbena scena posebno ra- baladi Nisan oženija koju san jubija kojom Tedi zveselila obožavatelje dalmatin- Spalato kao barba Luka tješi uplakani lik Ane. ske šansone. Naime, čini se da Tedijeva emotivna izvedba toga songa pokazala se, nakon dugih devet godina, se uspješnicom još na praizvedbi djela, što svaalbum Kadenca Tedija Spalata kako opravdava njezino pojavljivanje na novom napokon razriješila, i to nasreću »varavo«, iznje- albumu. Drugi je song ugodno iznenađenje. Nadrivši novi album s naslovom Najlipša na svitu. ime, song Štorija poznat je po motu cjelokupnog Prošloga siječnja nisu samo ljubitelji Tedijeve djela — »sve ča jubav složi, nije grij« — a u origiglazbe došli na svoje. Slavilo se i u diskografskoj nalnoj ga izvedbi pjeva cijela postava: Severina, kući Scardona koja potpisom toga izdanja dobi- Goran Karan, Danijela Martinović, Giuliano, Tedi va još jednog vrlo vrijednog partnera s područja Spalato, Stefan Kokoškov, Arijana Čulina i Snjedalmatinske glazbene estrade. žana Sinovčić Šiškov. Na nosaču zvuka Najlipša na svitu slušamo ga u TediKako se radi o samozatajnom jevu sjajnom recitalu uz pratnju Tedi Spalato glazbeniku, sklonijem manjim gitare, upravo onako kako smo nastupima uz gitaru u intimniNajlipša na naviknuti slušati tog splitskog jim atmosferama, zanimljivo je »šansonijera«. promatrati oduševljenje i gotosvitu vo strahopoštovanje koje budi Preostalih pet pjesama s albuma Scardona d.o.o. u publici kad se pojavi kao gost čine tri autorske pjesme: prošlona koncertima svojih kolega. Za godišnja uspješnica snažnih stito su svakako zaslužni njegov hova Ako stvarno voliš ženu, zajedinstveni izvođački stil, osetim Jedna zvizda kojom Spalato bujni glas i »romantični« reper2015. najavljuje novi album i pratoar kojim vrlo brzo postaje ne vi dalmatinski biser Suvi leut — samo prepoznatljivim simbote najnovija pjesma Najlipša na lom dalmatinske pjesme nego svitu po kojoj je nazvan cijeli ali omiljenim »začinom« brojnih bum, čiju glazbu i vrstan aranglazbenih događanja i novonažman potpisuje Tomislav Mrdustalih skladbi. Tako ćemo u 46 ljaš, a stihove Robert Pauletić. minuta glazbe, odnosno 12 pjesama s novog nosača zvuka, Posljednja pjesma na albumu, pronaći čak pet pjesama nastaautora Siniše Koturića, simpalih u suradnji s drugim izvođačitičnim naslovom Fali more, drž’ ma. Primjerice, mlada zadarska se kraja i veselim tonovima neoklapa Munita prošle ga je godidoljivo podsjeća na starijeg Dvorne pozvala na suradnju u izvedbi pjesme Vrati- nika i njegovu, sada već četrdeset godina staru, te mi moja lita, čiju glazbu i tekst potpisuje član istoimenu pjesmu kojom je utvrdio tu uzrečicu u klape, Vjekoslav Šuljić, dok će sa Sašom Loši- svojem gradu. ćem iz Plavog orkestra 2011. surađivati na Lošićevoj pjesmi Bi li pošla za me. S druge strane, Vrijedi spomenuti i to da album sadrži čak seSve dok bura dere je pjesma kojom Spalato nadam pjesama u aranžmanu nažalost prerano stavlja plodnu suradnju s Tomislavom Bralićem i preminulog Remija Kazinotija, vrsnog, izraziklapom Intrade i s kojom osvaja drugu nagradu to utjecajnog i sveprisutnog glazbenika na dalžirija na Splitskom festivalu 2015. godine. Na sli- matinskoj glazbenoj sceni, pa bi se najnoviji alčan način prošle godine surađuje i s klapom Tro- bum Tedija Spalata mogao smatrati i svojevrgir Vinka Coce u emotivnoj pjesmi Vidi li se šta snim hommageom tom vrijednom umjetniku. odozgar, posvećenoj, naravno, upravo tom tro- Iako se, dakle, radi o glazbeniku koji vješto izbjegirskom slavuju. No na nosaču zvuka svoje mje- gava pompu i reflektore velikih pozornica, Tedi sto je pronašla i suradnja s Miroslavom Škorom je početkom veljače pokazao da itekako može u pjesmi Zlatna polja moga djetinjstva, pokazav- rasprodati veliku koncertnu dvoranu Lisinski, i to ši da je i Spalato u »trendu« razmjene dalmatin- deset dana prije humanitarnog koncerta Sve ću skih vokala i žica Slavonije, i to kao autor glaz- preživit. Prema tome, pitanje uspješnosti ovoga be na stihove Pitomačanina Rajka Stilinovića uz nosača zvuka sasvim je suvišno, a vjerujemo da Škorinu reviziju. Zanimljivo je primijetiti kako su se baš u ovom trenutku upravo on vrti u mnogim na nosač zvuka uvrštena čak dva songa iz scen- automobilima diljem Hrvatske.

Piše: Dora Dunatov

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Gosti splitskog kantautora bili su Zorica Kondža i Gibonni, zbog kojega je, kaže, preživio

Kantautor i osnivač grupe Seine: Ivan Ščapec Ivča

Ljudi nikako ne mogu shvatiti da glazba košta Seine postoji od srednjoškolskih dana i bio je izvorno kantautorski projekt s Tenom Rak na harmonici, dok su danas unutra Dimitrij Mekotanović na bubnjevima i Ivan Grobenski na bas–gitari

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Piše: Vid Jeraj

van Ščapec Ivča jedan je od mladića s gitarom iz samog nukleusa alternativne scene koji se u svojoj ni desetogodišnjoj glazbenoj karijeri može pohvaliti četirima albumima i trima bendovima. Bend Vlasta Popić suosniva 2007. i objavljuje dva albuma:

Nakon razlaza sastava Vlasta Popić, njezin se osnivač Ivan Ščapec posvetio kantautorskom projektu Seine, koji je u međuvremenu postao bend

Za očnjake iz 2012. i Kvadrat iz 2015. godine. Na kompilaciji Na rubu šume predstavlja bend Felon u kojem sviraju bubnjarka, autorica i multiinstrumentalistica Tena Rak iz Vlaste, autentični freak–folk kantautor Denis Katanec i Dražen Hižak iz Letarga. Uslijedio je album Kratko, jasno i suviše glasno, a onda i prvi bendovski materijal Seine. Od srednje škole Preraspodjelom unutarnjih rezervi Vlaste Popić, Seine nastavljaju putanju benda koji je kritika voljela uspoređivati s beogradskom noise–rock atrakcijom Repetitor, odnosno publika voljela slušati kao njihovu predgrupu. Istražujući žensku stranu vlastitog mjeseca, Ščapec sa Seine nastavlja Vlastin pop–senzibilitet, onog svojega benda koji je »šutao« pop–punk, noise–rock i postpunk.

Seine postoji od srednjoškolskih dana i bio je izvorno kantautorski projekt s Tenom Rak na harmonici, dok su danas unutra Dimitrij Mekotanović na bubnjevima i Ivan Grobenski na bas–gita-

ri. Bend je zahvaljujući pobjedi na regionalnom Demofestu stvorio uvjete za studijsko snimanje, koje su uložili u izdavanje albuma. Što se Ivanu vrti po glavi, a gdje vrluda ovog ljeta, saznajte u kratkom razgovoru. U početku bijaše Felon, susret stvaralačkih osobnosti koje su se ugnijezdile na kompilaciji Na rubu šume. Bandcamp je u međuvremenu buknuo, kako gledaš na širenje te platforme? Volim bandcamp od prvog dana. Jednostavan je, efikasan, elegantan i, na kraju dana, fer. On, pretpostavljam, prednjači u pokušaju guranja nove paradigme — da publika izravno podržava i financira bendove, bez posrednika. Sve bolje šljaka polako, ali još smo daleko od toga da ljudi osvijeste da glazba, ako je hoće slušati — košta. Ako ljudi hoće da im Seine radi takvu glazbu, mi moramo moći od nje platiti rentu. Poznati ste po nastupima. Koliko ste turneja održali dosad, a koliko ćete ubuduće? Ovo će za Seine biti četvrta, a ako dodamo Vlastine putešestvije — mislim čak deseta. Ovaj put idemo u slavensku Europu, najprije do Poljske, pa po Balkanu — Bugarska i Makedonija, a najesen velika turneja, cijeli krug po zapadnoj Europi. To je dosad najambicioznija godina. U nekom trenutku prošle godine pomislio sam — idemo sad nagaziti, pa šta bude — bit će. Ako propadnemo, čini mi se ko dobra propast. Banja Luka, grad koji lokalni glazbenici nazivaju otokom između Zagreba i Sarajeva, i pobjeda na tamošnjem Demofestu 2016. donijela ti je Sno sna... Je li te godine bilo još bendova koji su zaslužili ploču? ilo je, uvijek bude nekoliko bendova koji su baš dobri, a uvijek bude i onih koji nisu. Sad je već dosta vremena prošlo od tog Demofesta, pa me ni pamćenje više ne služi, ali Degeneza (Beograd) i Letarg (Koprivnica) koji su također dobili nagrade su sjajni bendovi. Da su bili koje mjesto više, mislim da nitko ne bi ni trepnuo.

Kako i kad su nastajale pjesme za ploču i odakle inspiracija za naslov koji se doima poput igre riječima? Pjesme su nastajale uglavnom 2015., no svjetlo dana ugledale su tek prošle jeseni. Ploča je izišla kod slovenskog MoonLee Recordsa u suradnji s francuskim VOX Projectom. Album smo nazvali Sno sna prema malo poznatom djelu francuskog mistika Alberta Riolyja iz 16. stoljeća, u kojem je anticipirao teoriju simulacije i ujedinio je s osobnom distopijom. Naši najveći hitovi zasad su Šilo, Ko i Kritika čistog razuma. Trenutačno su članovi Dimitrij Petrović, Ivan Grobenski i ja, a prije toga smo svirali s beogradskom muzom Boškom Mijuškovićem. Otprije smo bili tek Mišo i ja, a prije toga samo ja. U srednjoškolskim danima bili smo tek Tena Rak i ja, a prije toga opet samo ja. A poznajemo se svi oduvijek, mala je scena. Problemi s imenom Iako je u početku izgovor imena benda pripadao pariškoj rijeci (Seine), s vremenom je evoluirao u njemačku posvojnu zamjenicu (Eine). Što se tiče imena, u početko se čitalo Sen, kao rijeka, ali sam skontao da to nitko ne konta. Onda sam pokušao navesti ljude da budemo Zajne, međutim, naši prijatelji su to odbili pa je i to palo u vodu. U jednom sam trenutku počeo poticati ljude da naše ime izgovaraju kako god žele i još uvijek to radim. U međuvremenu sam pokrenuo i Eine da bi zabuna bila veća. Seine je bend, a Eine jedinac. Rusist si po struci, nadahnjuje li te Puškin? Je li Visocki bio panker? uškin mi je u to vrijeme došao nekako ko Antigona u prvom srednje — nikad ga nisam baš »zakačio«. Visocki me se dojmio, ali mu nisam posvetio previše pozornosti. Za mene je Biblija — Dostojevski. Još sam u fazi proučavanja cijelog njegova opusa. Braća Karamazovi su me se možda u cijelim dvadesetima najsnažnije dojmili — bilo na filmu, u glazbi ili književnosti... Nakon toga mi se činilo da mi je sve jasno. Kolike su vam naklade na MoonLeeju i može li se živjeti od ove rabote? Petsto ploča, tisuću diskova. Živi se isključivo od koncerata na kojima se naklade prodaju. To je uostalom i jedan od razloga što smo stalno na turneji — to je zasad jedini održivi model. Ali živi smo, sviramo i snimamo i dalje. Lijepo je.

Što još treba reći o Vlasti, je li se prava gospođa Popić ikad osvrnula na vas? Vlasta je bila jedna lijepa priča na koju smo jako ponosni i drago mi je što smo iza sebe ostavili dvije ploče. Lijepo je kad ti ljudi još uvijek prilaze jer im ta glazba nešto znači i značit će im valjda zauvijek. Sve je to imalo smisla, makar se često činilo ko da lupamo glavom o zid. Što se tiče Vlaste od krvi i mesa, navodno jest. Navodno su u nekom trenutku njezinu sinu priopćili da se po njoj nazvao bend i nije mu se uopće to svidjelo, ha–ha. Postoji dobra šansa da je to stiglo i do majke. Kontra svega Nedavno ste nastupili u rodnom mjestu, gradu barokne tradicije. Koji su za tebe sinonimi Varaždina i na koji te način definirao? Mislim da me Varaždin znatno oblikovao, ali uglavnom zbog moje negacije njegove ustaljene glazbene tradicije. Ljutio sam se kao klinac na sve te bluzere, rokere, džezere — sve mi je to bilo elitno, fejk i bez biti, samo ponavljanje prežvakanog... Tako da je moj otpor prema tome ono što me u to vrijeme usmjeravalo. Nekad imam dojam da Varaždin malo previše drži do sebe bez pokrića. Jako smo hoch i kulturni, ali što se tiče kulture koja mene zanima, Čakovec nas primjerice ozbiljno »šiša«. No moram reći da je ovaj posljednji koncert stvarno bio predivan, meni najbolji moj koncert uopće u Varaždinu. Dugo se čekalo da se nešto pokrene i, čini se, dočekali smo. Tko su ključni glasovi pop–glazbe današnjice? Iskreno, nisam baš najažurniji u tom pogledu, živim u nekom svom mjehuriću. Ne pratim previše, ali dobar način za propast, dobar način za propast, dobar način za propast... Benjamin Clementine mi je upao u uho posljednjih nekoliko mjeseci. To je, onako, fina glazba za sve uzraste. Ali što se tiče sela, Vojko Vrućina je sjeo na tron. Koji je glavni grad tvoje glazbene republike, gdje se na cesti najbolje osjećaš? Skoplje, uvijek Skoplje! Otkad smo bili prvi put, toliko su nas divno primili da ne može proći godina a da barem jedanput ne svratim. Tu me vole, tu putujem...

N a j s t a r i j i f e s t i v a l p o p u l a r n e d u h o v n e g l a z b e u H r v a t s ko j , U s k r s f e s t , 8 . t r a v n j a 2 018 . u K D Va t r o s l a v a L i s i n s ko g

Put obraćenja i hoda u Kristu Piše: Slavko Nedić

oncertna dvorana Vatroslava Lisinskog bila je premala za sve ljubitelje popularne duhovne glazbe koji su se okupili na ovogodišnjem Uskrs festu, najstarijem festivalu popularne duhovne glazbe u Hrvatskoj. Žepčanska molitva Festival je otvoren Molitvom, pobjedničkom skladbom Uskrs festa 2016., u izvedbi sastava DominikS iz Žepča.

Uslijedio je nastup 17 izvođača čije su skladbe odabrane na natječaju. Zanimljiv je podatak da su od njih 17, čak 14 izvođača bili debitanti. Nekima je nastup na Uskrs festu bio prvi važniji nastup izvan vlastite župne zajednice, a nekima (poput Meri Cetinić) prvi nastup na Uskrs festu u četrdesetak godina glazbene karijere. A na ovogodišnjem Uskrs festu su nastupili: VIS Damjan iz Vukovara, Antonio Tkalec iz Varaždina, VIS Aurora iz Solina, grupa Oton iz Pule, Dario Bezik iz Osijeka, Zbor mladih Piscatores iz Kašine, Meri Cetinić i VIS Veritas aeterna iz Splita, zatim Maja Mušlek, Matea Horvat te sastavi Rafael Judita, Bogoslovski ben(d) Sirah, grupa

RiM i SKAC zbor — svi iz Zagreba. Iz BiH na festivalu su nastupili: sestre Ramljak (Međugorje), Frama Posušje te fra Marin Karačić (Široki Brijeg). Posebni gost Festivala bio je Marin Ivanović, nekoć poznatiji kao Stoka, koji je u reperskom stilu opjevao dug put svojega obraćenja i hoda u Kristu. Festivalski ansambl Sve izvođače pratio je i festivalski ansambl: Mario Klarić, Nebojša Buhin, Robert Vrbančić i Davor Doležal; gudački kvartet: Katarina Ujdur, Marta Stanec, Sonja Jugo i Martina Kutnara. Voditelji sastava te aranžeri većine skladbi bili su Goran Kovačić i Saša

Miočić. Organizatori Uskrs festa su Hrvatski katolički radio i Ured za mlade Hrvatske biskupske konferencije, a članovi organizacijskoga tima su: Marija Husar Rimac, umjetnička direktorica, Slavko Nedić, izvršni direktor, Duje Gale, tajnik, Petra Radin, redateljica, te don Mihael Mišo Prović, generalni direktor Uskrs festa 2018. Voditelji su bili Danira Matijaca i Pere Eranović. Cijeli festival sniman je audio višekanalno, s mnogo kamera, pa se uskoro očekuje audio CD s live izvedbama te videosnimka festivala. Više o Uskrs festu možete pronaći na mrežnim stranicama https://uskrsfest.ml/

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Poseban gost festivala bio je Marin Ivanović, nekoć poznatiji kao Stoka

Joe Bašić, osnivač i direktor marketinške i promocijske agencije MPG

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Ultra je za svakog DJ–a odskočna daska za afirmaciju u svijetu

Najpoznatiji projekt MPG–a je festival elektroničke glazbe Ultra Europe koji se ovoga ljeta održao šest put, od 6. do 8. srpnja 2018. u Splitu na nogometnom stadionu Poljud Razgovarao: Milan Majerović–Stilinović

Razgovor s Joeom Bašićem, osnivačem i direktorom marketinške agencije MPG koja se proteklih godina istaknula uspješnom organizacijom glazbenih događanja, vodili smo sedamnaest dana prije šestog festivala elektroničke glazbe Ultra Europe. To je najveći projekt koji Bašićeva agencija (ponovno) ima u portfelju, ali znate i za druge: VIP Tour,

Umagination, Big Beach, Poreč Majors ili koncertni nastupi Justina Biebera, Simple Mindsa i drugih velikih imena svjetskoga glazbenog show businessa. Atmosfera u zagrebačkom uredu tvrtke mirna je i vedra, čini se da je sve pod kontrolom. Ili možda samo vlada zatišje pred buru, jer će šesta Ultra još jedanput pomaknuti granice, bude li po njegovu planu.

»Za sedamnaest dana i četiri sata otvorit ćemo vrata Ultre Europe«, govori Bašić, » koje će, prema svim pokazateljima, biti najveće do sada, i po broju posjetitelja i što se tiče line–upa izvođača. Napravili smo iskorak i uveli novost koja će nakon pet godina pomoći da se naša Ultra još više etablira u svijetu. Angažirali smo The Chainsmokers koji su prošle godine bili možda i broj jedan

kao izvođač elektroničke pop–glazbe u svijetu, sa željom da tako steknemo još više publike. Investicija se isplatila, na tržištu se odmah vidjela reakcija u prodaji karata i zanimanju za festival općenito. Jučer smo pustili finalni 3rd phase line–up i reakcije su bile vrlo pozitivne. Nadam se da ćemo u sljedeća dva i pol tjedna postići rezultate koje do sada još nismo postigli.«

Imate li već neke projekcije, čime biste bili sretni? Bio bih sretan da postignemo taj čarobni broj od 140.000 posjetitelja u tri dana (bilo ih je više od 150.000, op. ur.). To je vrlo dobar rezultat za naše podneblje i termin koji imamo za festival. Dugoročno nam je, i meni osobno, cilj doći do broja od 180.000 posjetitelja. Tada ćemo moći reći da smo ako ne najveći, a onda jedan od najvećih festivala u Europi. Volio bih do 2021. postići taj rezultat. Strateški ćemo sljedećih pet godina u tom smjeru razvijati festival i više pažnje posvetiti gostima koji dolaze, posjetiteljima, kako bi oni bili naši ambasadori u svijetu. Jer oni su ti koji usmenim putem dijele iskustvo i privlače pažnju novih posjetitelja. A dobro stojimo: prošle smo godine imali publiku iz 43 zemlje. U ovoj godini već imamo prijave i kupnje karata iz više od 90 zemalja. U usporedbi s Ultrom Miami, festivalom koji ove godine slavi 20 godina, a ima posjetitelje iz 74 zemlje, to je odlično. Hrvatska se pokazuje kao odredište koje privlači pažnju cijeloga svijeta, nema puno festivala koji imaju te brojke. Sada smo stvarno u trendu, ljudi od Amerike do Azije žele doći i uživati u takvom, u osnovi, destinacijskom festivalu. Festival je pomaknuo i aktivirao turistički i Split i cijelu Dalmaciju. Imate li neke mjerljive pokazatelje koristi od Ultre posljednjih nekoliko godina? MPG live preuzeo je projekt Ultra Europe prošle godine u svibnju, i u razgovorima s Ministarstvom turizma zaključili smo da postoji potreba evaluacije utjecaja festivala na Hrvatsku i turizam u Splitu. Resorni ministar Gari Capelli pokrenuo je istraživanje Ekonomskog instituta Zagreb s ciljem utvrđivanja stvarnog dodanog prometa. I to je odlično jer realno, taj se festival bez potpore Vlade, Turističke zajednice i Grada Splita nema mogućnost dalje razvijati. U svijetu svaki festival takvog karaktera ima najmanje 10–20 % financijske potpore lokalne zajednice, a mi smo u početku bili na jedva 1 %. U listopadu

prošle godine dobili smo rezultate istraživanja, temeljem brojki od ljeta 2017. pa sad znamo da je u Splitu potrošeno dodatno više od petsto milijuna u tri dana festivala i da se tih dana ostvarilo više od 300.000 noćenja gostiju koji su došli isključivo zbog Ultre. Uz to je prosječan broj noćenja povećan gotovo za 300 % u usporedbi s 2013. godinom, kad je festival počeo. Sve je to veliki dobitak za Grad Split. Ministarstvo financija je isto tako potvrdilo izravan učinak uplate više od 33 milijuna kuna PDV– a godišnje u državni proračun. Kad se sve to zbroji, ukupan doprinos Ultre može se računati na više od milijardu kuna godišnje. Tako festival koji traje samo tri dana stvara velik benefit za cijelu državu. Znamo li da je 70 % prodanih karata iz inozemstva, to je i izvozni proizvod: dodatni benefit. Mislim da su te devize posebno dobri argumenti Vladi za prepoznavanje ovog projekta kao strateškog. Dobili smo i potporu za sljedećih pet godina, što će olakšati da se projekt kvalitetnije pozicionira i dalje raste. Siguran sam da možemo brojke i udvostručiti, potencijal je tu. Pojam Ultra Europe/Split godišnje se pojavi više od dvjesto milijuna puta u svjetskim digitalnim medijima i mrežama. Mislim da je to razlog što je Split postao odredište koje će ove godine možda imati i veći broj posjetitelja nego Zagreb, što se tiče dolazaka na aerodrom ili punjenja hotelskih kapaciteta. Brojke ne lažu; kad smo počeli 2013., bilo je prijavljeno 6000 kreveta, a danas je ih više od 34.000. Ultra je sigurno utjecala na taj rast i pozicioniranje Splita kao omiljenoga turističkog odredišta, a ne samo kao tranzitnoga grada. Prvi Hrvat Iz perspektive Hrvatskog društva skladatelja, koliko je domaća glazbena elektronička scena zanimljiva vama kao organizatoru festivala, nedvojbeno odlične platforme za promociju zemlje i grada, ali i glazbe i glazbenika? Od prvog dana vidim Ultru kao festival koji mora predstaviti Hrvatsku kao svjetsku destinaciju, ali i predstaviti naše glazbenike u svijetu, pogotovo u

Kako ih odabirete, pogotovo domaće DJ–eve, kome trebaju zapeti za uho?

Koje su reference koje moraju imati da bi bili zanimljivi za bilo koje od četiri pozornice na Ultri? Dugoročni mi je cilj organizirati platformu Croatian Crew koja bi bila pool naših izvođača za predstavljanje svijetu. To što će biti dio festivala Ultra Europe sigurno će im pomoći. Sad princip izgleda ovako: od prvog dana organiziramo tzv. DJ natjecanje, na koje se može prijaviti svatko. Izborom komisije i »lajkovima« publike u svijetu preko naše internetske platforme, dolazimo do dvadesetak najboljih DJ–eva te godine: komisija tad bira njih pet do deset i daje im mogućnost nastupa na Ul-

ve smo godine imali i prvog hrvatskog DJ–a na glavnoj pozornici Ultra Europe; to je jedan od hrvatsko–slovenskog DJ dvojca Vanillaz — Marko Bucić. tra UMF Radio Stageu, kao što je bilo s dečkima dua Vanillaz. To je jedan filtar. Drugi je poznavanje hrvatske scene; lako je vidjeti tko se ističe, tko vrijedi, tko nastupa češće u klubovima. MPG kao agencija pokušava s njima surađivati na različitim manifestacijama i, ide li sve dobro, dajemo im mogućnost da nam se priključe na Ultri. Treći je put do pozornice na Ultri stav DJ–a osobno. Onaj tko se stvarno želi afirmirati, sam će sebe gurati i nuditi. Uvijek ima predanih i spremnih na žrtvu da bi došli do prilike i to se trudim nagraditi, omogućujući tim ljudima da nastupe. Ako se

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Festival u trendu

žanru elektroničke glazbe. Od početka imamo tzv. UMF radio stage koji omogućuje da DJ–evi iz Hrvatske i regije mogu prvi put nastupiti na međunarodnom festivalu kao što je Ultra, i to na svojem terenu. Rezultati su pozitivni. Pogledajte samo DJ duo Vanillaz. Ima dva člana: Marka Bucića iz Hrvatske i Mihu Pajka iz Slovenije, koji su bili s nama prve godine. Dali smo im podršku da ove godine u lipnju prvi put nastupe na glavnoj pozornici na Ultri Korea, a onda i kod nas na Ultra Europe. Ove godine, dakle, premijerno imamo hrvatskoga predstavnika na glavnoj pozornici Ultra Europe. Za DJ–a koji dolazi s tržišta kakvo je Hrvatska, to je domet kao da je osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama. DJ koji nastupa nakon njih je među najboljih dvadeset u svijetu — to je za svakog DJ–a odskočna daska za afirmaciju u svijetu i referenca koja će mu otvoriti druge međunarodne festivale. Dat ćemo im najveću moguću podršku da idu i na druge Ultre jer su se pokazali kao kvalitetan par, reakcije na njihovih deset novih pjesama na tržištu su jako dobre.

naj tko se stvarno želi afirmirati, sam će sebe gurati i nuditi. Uvijek ima predanih i spremnih na žrtvu kako bi došli do prilike pa se trudim to nagraditi.

d prvog dana vidim Ultru kao festival koji mora predstaviti Hrvatsku kao svjetsko odredište, ali i naše glazbenike u svijetu, pogotovo u žanru elektroničke glazbe.

glazba i zemlja iz koje dolazi. Na kraju je peta najjača švedska izvozna grana glazba, posebno elektronička. I Nizozemci to jako dobro rade, u jedan pool spoje menadžment, izvođače i produkciju i guraju svoju priču u cijelom svijetu. Zato i mi na Ultri imamo oko 20 % izvođača iz Nizozemske, oni su tako jak »lobi« da moraš s njima surađivati da bi došao do novih izvođača. To je ta pozitivna politika koju netko mora stvarati, a mislim da snaga naziva Ultra u svijetu, i pogotovo Ultra Europe, daje mogućnost da i mi stvorimo takav »lobi«. Uvje-

među tri najniže. A kad imaš najnižu cijenu, plus manji kapacitet dvorane, ne možeš ponuditi koliko mogu Beč, Budimpešta ili Prag. Pokušavam privatnim kontaktima uvjeriti glazbene menadžere da hrvatsko tržište zaslužuje takve koncerte i kad naiđem na razumijevanje, uspijevam dogovoriti cijene realne za ovo tržište. Ali idemo li na otvoreno tržište, bez osobnih odnosa, ne možemo konkurirati. To je najteže za nas promotore i organizatore koncerata; ne možemo računati svake godine na više koncerata jer kao tržište nismo konkurentni.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Unatoč tome što je glavni grad jedne europske zemlje, Zagreb još ne ulazi u top 20 europskih koncertnih odredišta? Zagreb izvođaču postaje ozbiljan kandidat za nastup tek kad je na turneji u više od 25–30 gradova Europe. Ako se turneja temelji na dvadeset ili manje gradova, jednostavno ne možemo konkurirati. Engleska povuče pet koncerata, Njemačka tri, sve ostalo su glavni europski gradovi većih država koji imaju veći kapacitet. Kad je 25 + gradova, onda možemo već ozbiljno ući u igru, sve ostalo su najčešće samo dobri osobni odnosi ili rijetke slučajne preferencije izvođača prema zemlji ili gradu. Uredan sustav

tu dokažu publici, otvaraju se nove mogućnosti rasta i razvoja. Hrvatski »lobi« Kako procjenjujete našu scenu: od umjetničkih i komercijalnih dosega do ambicija i predanosti naših glazbenika, do igranja prema pravilima današnjeg (velikog) elektroničkog glazbenog biznisa? Imajući u vidu veličinu našeg tržišta, mislim da imamo vrlo kvalitetnu scenu i jedan pool od 20–30 izvođača koji su se opredijelili i zaista se poslovno bave time. Ulažu u sebe, imaju međunarodno iskustvo, međunarodno poznati DJ–evi prepoznali su ih kao kvalitetne, »vrte« njihove pjesme. Uvjeren sam da će tržište samo po sebi omogućiti vrijednima da uspiju — onima drugima nažalost nema pomoći. Rekao bih da imamo 10–15 potencijalno međunarodno jakih izvođača kojima pak samo treba alat da se pozicioniraju. Mislim da će Vanillaz biti prvi primjer za koji će se moći reći da takav pristup ima smisla, da će dečki u budućnosti biti priznati na međunarodnoj sceni i da ćemo moći ponosno reći da su došli iz Hrvatske, što je opet čisti marketing za zemlju. Odatle i ideja za Croatian Crew, kao što je i projekt Swedish House Mafia bio način da se brendira i 70

ravam lokalne dečke (i cure!) da moraju razmišljati šire od Hrvatske i klubova po Jadranu preko ljeta. Moraju misliti o radu za svjetsko tržište, a tu će im pomoći Ultra Europe. Malo tržište MPG radi i druge velike projekte, dovodi velike zvijezde. Posljednjih godina ste se izdvojili kao rijetka agencija koja može u Zagreb dovesti takva imena kao što je Justin Bieber. Koje su glavne karakteristike našeg glazbenog tržišta? Financijski je zaista teško opravdati takav veliki međunarodni nastup, zato što su očekivanja vrlo visoka što se tiče prosječne cijene karata, a cijela računica se temelji na toj prosječnoj cijeni. Uz to, nemamo ni najbolje lokacije za održavanje koncerata: Arena Zagreb jest dobra, ali kad razgovaramo s nekim ozbiljnijim izvođačem koji zahtijeva malo višu cijenu, i ona je premala, za ono što drugi europski gradovi nude. Grad u čiju najveću dvoranu stane najviše 17.000 ljudi, teško se nadmeće s gradom koji ima dvoranu za 21.000 ljudi, tih četiri–pet tisuća karata manje je jako važno. Mi smo takvo tržište da su svi koncerti međunarodnih zvijezda koje smo organizirali uvijek imali ili najnižu prosječnu europsku cijenu ili

Kako funkcionira back–office glazbene industrije u zemlji: kako surađujete s udrugama, HDS–om, ZAMP–om, kakva je iz vašeg kuta situacija u Hrvatskoj? Sretan sam što je to kod nas dobro sređeno. Glazba jest industrija i svi dijelovi toga složenog mehanizma trebaju raditi, uključujući udruge i njihovu administraciju koja će sve to znati pratiti, afirmirati i promovirati. U Hrvatskoj je sve to postavljeno kako treba, postoji red i jasna pravila koja treba poštovati. A osnovno je poštovati činjenicu da je sustav ostvarivanja prava važan glazbenicima. Kao promotor i organizator, uvijek ističem da to treba cijeniti jer jedino tako cijeli sustav funkcionira. Bez toga se novi izvođači ne mogu afir-

mirati, a stariji izvođači ne mogu živjeti od svoje glazbe i kreativnosti. Sustav ostvarivanja autorskih prava je kompleksan i mnogi ga ljudi ne razumiju, ali je važno da postoji jer i nama olakšava posao. Važni kriteriji za mnoge glazbenike koji ovamo dolaze održati live koncerte su njihova zarada na ovom tržištu, prodaja nosača zvuka, emitiranje na radiju i tantijemi koji im stižu — vide li da tu nema tržišta, da im se odavde ništa ne plaća, sigurno neće doći ni održati koncert jer im se to ne isplati. Onomu tko razumije funkcioniranje industrije, jasna je i važnost svake njegove komponente. Koje su ključne stvari koje bi našu glazbenu scenu mogle potaknuti na jači razvoj, gledano iz kuta organizatora i promotora glazbenih događanja? Mi stvarno imamo želju postaviti Hrvatsku kao pozornicu za cijeli svijet. Mislimo da Hrvatska to može biti, Ultra je to potvrdila. Ako postoji publika za tu vrstu glazbe, sigurno postoji i za druge žanrove. Bitna poruka za hrvatsko tržište je: ljudi koji vole glazbu moraju podržati glazbu — kupnjom ulaznice. To je ulaganje ljubitelja glazbe u budućnost te glazbe. Jedino tako i organizatori i promotori mogu organizirati više koncerata. Druga stvar, zaista potrebna Hrvatskoj, jesu dvorane i lokacije održavanja koncerta. Mi smo vrlo limitirani, nedostaje nam lokacija na moru gdje bi se mogli organizirati veliki koncerti. Split, Rijeka ili Dubrovnik su kandidati za ozbiljnije koncerte, ali im treba i odgovarajuća dvorana i infrastruktura, čega trenutačno nema. To treba razvijati jer jedan festival godišnje nije dovoljan da se grad razvija kao koncertna destinacija. Zato je važno osmisliti strategiju dugoročnog ulaganja u prepoznatljive investicije, kao što je Arena Pula, gdje se svake godine može očekivati osam do deset kvalitetnih koncerata. Mislim da je to budućnost Hrvatske. Turistička zemlja mora ići tim smjerom, prepoznati da glazba može stvarati dodanu vrijednost kao bilo koja druga industrijska grana koja razvija gospodarstvo. Imamo sve predispozicije za to.

Dva sveska popijevaka hr vatskih skladatelja različitih stoljeća

Zabavlja vas Vojo Šiljak Oskar Danon Susreo sam u Hvaru poznatog dirigenta i skladatelja, tada vitalnog devedesetogodišnjeg Oskara Danona. Razgovarao sam s njim za Treći program Hrvatskoga radija, pa mi je tom zgodom ispričao i ovu anegdotu: Odmah nakon Drugog svjetskog rata na jednom koncertu partizanski general Slavko Rodić rekao je Danonu, kojega su zvali Cigo: »Druže Cigo, preživio sam Petu ofenzivu, ali ovu tvoju Petu simfoniju ne mogu!«

File grise Nekad su pravi eldorado za pjevače i bendove bile ljetne morske gaže. U ljeto 1965. godine nosio je jedan glazbenik razglednice svojih prijatelja iz Tučepa u Makarsku. (Naime, u to vrijeme Tučepi nisu imali poštu.) Prije nego što je ubacio razglednice u poštanski sandučić, naručio je u kafiću kavicu, pa je, usput pijuckajući, čitao što piše na razglednicama. Jedan se kolega javljao svojoj gazdarici, kod koje je stanovao u Zagrebu. Na kraju razglednice je napisao: Poštovana i cijenjena milostiva, ljubim ruke, file grise! Kolega koji je nosio i čitao razglednice nije se mogao suzdržati, inače je bio vrlo duhovit (napisat će da je to bio Branko Bobinski), pa je dodao na »file grise« rimovanu rečenicu i pusu u sise. Kad se podstanar vratio s glazbene gaže u Zagreb, milostiva mu je dala momentalni otkaz, a da on pojma nije imao zbog čega.

Arsen na koncertu Kad je Arsen Dedić, prema vlastitom priznanju, imao, citiram: 70 godina rada i 50 godina života, na jednoj je priredbi u Osijeku, na početku koncerta, rekao gledateljima: »Znate, ja nisam tako bogat izvođač, pa ne mogu platiti predgrupu, zato sa sobom vodim Gabi!«

Pjesme za kućnu i javnu upotrebu Tko sve u Hrvatskoj piše ili je pisao solo pjesme — otkriva obilna dvostruka edicija koju su pripremili mezzosopranistica i pedagoginja Kristina Beck–Kukavčić te redaktor i nakladnik Felix Spiller

Piše: Višnja Požgaj

vije knjige Popijevki hrvatskih skladatelja uz klavirsku pratnju (Torta i More) koje sadrže 57 djela, priredili su i objavili mezzosopranistica i vokalna pedagoginja Kristina Beck–Kukavčić te redaktor i izdavač Felix Spiller. Kristina Beck–Kukavčić je kći ugledne hrvatske skladateljice, pijanistice i pedagoginje Ivane Lang. Diplomirala je solo pjevanje na Akademiji za glasbo u Ljubljani u razredu Eve Novšak–Houške i magistrirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi Snježane Bujanović Stanislav. Diplomu je stekla i na Razni Filozofskom fakultetu u Zagrebu na odsjeku za književnost i Popijevke hrvatskih filozofiju. Djeluje kao koncertna skladatelja uz i operna pjevačica i pedagogiklavirsku pratnju nja u zagrebačkoj Glazbenoj (dva sveska nota) školi Vatroslava Lisinskog. S pijanisticom prof. Evom KirchEdicije Spiller mayer Bilić proteklih osam godina predaje kolegij Hrvatska vokalna baština na Muzičkoj akademiji. Život je posvetila istraživanju i izvođenju popijevki hrvatskih skladatelja, o čemu svjedoče i ove dvije knjige.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Note i anegdote

Među hrvatskim skladateljima 19. 20 . i 21. stoljeća uz one starije, poput Ferde Livadića, Vatroslava Lisinskog, Krešimira Baranovića, Ivana pl. Zajca, Ivane Lang i Huberta Pettana, nalaze se i suvremeni autori (Josip Magdić, Darko Domitrović, Alfi Kabiljo, Davorin Kempf, Tomislav Uhlik i drugi), a zanimljivo je da je čak dvadesetak djela prvi put tiskano, što će zacijelo dobro doći mnogim pjevačima i pedagozima. Evo tih naslova: Massimo Brajković (Leptir na dlanu i Što sanja otok), Zlatko Dvoržak (Spi, golube, spi), Željko Fočić (Moj otok), Karlo Kraus (Čežnja), Ivana Lang (Ftiček, Lisinskom i Slavoniji), Branko Starc (Tvoj mekani glas), Ljubo Kuntarić (Suza), Fran Šojat (Jutarnje vijesti), Tomislav Uhlik (Meteorološki izvještaj), Tatjana Vorel (Zarobljena diva i Zovem te, zovem), Srećko Bradić (Dosada), Đeni Dekleva Radaković (Baci misli kad te ljubim), Darko Domitrović (Lullaby for Tim), Alfi Kabiljo (U gostima kod gospara Gastera), Miroslav Miletić (Raskrstismo se…), Laura Mjeda Čuperjani (Hiža), Zoran Novačić (Vampir) i Josip Magdić (Tužna muha).

Autorski album splitske skladateljice Olje Jelaske tematizira legendu o Pitagori

Autorski album splitskog skladatelja iz Cantusove edicije Hrvatski suvremeni skladatelji

Putovanje kroz boje i impresije

Pitkog i poetičnog Božičevića ne možete prestati slušati

Snimka autorskog koncerta kojim je 15. svibnja 2017. splitska skladateljica obilježila 50. rođendan u koncertnoj Dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije u Zagrebu

Na temelju snimke njegova autorskog koncerta, održanog 2016. u povodu njegova 55. rođendana, saznajemo kakvu glazbu piše novi profesor kompozicije na splitskoj Umjetničkoj akademiji

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

Olja Jelaska

Vjetar u planini Karmel Cantus d.o.o.

jetar u planini Karmel, autorski album Olje Jelaske, u izdanju Cantusa, donosi snimku koncerta održanog 15. svibnja 2017. u koncertnoj Dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije u Zagrebu. Pomno odabrane skladbe predstavljaju putovanje kroz autoričin bogat opus te donose niz boja i impresija. čije bi se glazbeno ostvarenje moglo bez problema opisivati živopisnim slikarskim rječnikom. Nastajale od 1998. do 2015., a slaveći Jelaskin pedeseti rođendan, ta su djela pisana za različite sastave, ispituju različite zvukovne prostore, sveudilj ovladavajući širokom paletom glazbenih boja. Suradnja s nizom vrsnih glazbenika omogućila je otvaranje Jelaskinih skladbi prema životu i razvoju u rukama izuzetnih interpreta. To su: flautistica Ana Dumančić Krstulović, udaraljkašica Ivana Bilić, saksofonisti Nikola Fabijanić, Gordan Tudor, Goran Jurković i Tomislav Žužak, klarinetist Domagoj Pavlović, pijanistica Mia Elezović, Zagrebački gitarski trio (u sastavu Darko Petrinjak, Istvan Römer i Goran Listeš) te Allisios Camerata. Jelaskin Duo za flautu, vibrafon i triangl iz 1998. predstavlja znatiželjnu skladateljicu koja »prisluškuje« razgovor među instrumentima, prenoseći njihovu razmjenu misli, njihovo blago nadmetanje, katkad i sudaranje. Zapisujući u partituri kad se razilaze, a kad nalaze i koristeći se ili prskanjem ili povlačenjem kistom, skladateljica smjerno oblikuje platno svijetlih (ali ne presvijetlih) boja. Na sličan način, ali jedinstvenim

tehnikama, nastaje fino tkanje skladbe Maske (1999.). Jelaska tu uranja u topli kolorizam kvarteta saksofona; njezin je cilj oblikovanje pet stavaka, od kojih svaki donosi novu masku, novo promatranje istog lica. Rodinova meditacija za marimbu, klarinet i klavir, skladba je iz 2015. godine, koja se diči bogatom kombinacijom tamnih pastelnih boja. Jelaska ponovno nalazi kolorističku srodnost, ali i druge srodnosti među naizgled raznorodnim instrumentima — marimbom, klarinetom i klavirom. Dva stavka rađaju guste, uhu primamljive nanose, gdje se slikarske tehnike izjednačavaju s glazbenima. Poznati prostor se istražuje, u njemu se nalaze novi prostori, otkrivaju nove ljepote. Za razliku od toga, Pinina haljina iz 1999., koju je na koncertu u Dvorani Blagoje Bersa izveo Zagrebački gitarski trio, donijela je nešto sasvim drugačije. Trnoviti zvuk i nagli zaokreti zamijenili su široko kretanje Rodinovih meditacija. Sugovorništvo raznorodnih instrumenata iz Dua pretvorilo se u oštro nadmetanje istozvučećih instrumenata. Gitara u autoričinoj partituri prestaje biti mekani, elegični instrument i postaje instrument kojim se istražuju kontrasti — postaje, kako je Đurđa Otržan napisala u programskoj knjižici, dio dražesne skladbe koja »joj je donijela epitet najomiljenije skladbe Olje Jelaske«. Naposljetku, Vjetar u planini Karmel, sasvim specifična skladba iz 2014. za sasvim specifičan sastav (violina/viola, klarinet, violončelo i klavir, koje izvode Vlatka Peljhan, Heather Roche, Alja Mandić i Mia Elezović), sublimira sva prethodna djela na albumu. Vizija vjetra, koji slušatelja nosi u očekivanim i neočekivanim smjerovima, pretvara se u zvuk legende i stare priče, jasno kao da ih pripovijeda sam Pitagora. Hujanje, koje je vjerojatno pratilo Pitagorine misli dok se na planini Karmel pripremao za nauk, ostaje u ušima još dugo nakon što Allisios Camerata prestane svirati, publika pljeskati, a CD vrtjeti se.

sic pak ne označava komornu instrumentalnu skladbu, kao što bi se na prvi pogled moglo zaključiti. Chamber Music je naslovljena predicija Hrvatski suvremeni ma istoimenoj (i prvoj) zbirci pjesama Jameskladatelji diskografske kuće sa Joycea. Fasciniran poezijom, Božičević Cantus d.o.o odabire četiri pjesme (Lonely od sada Watcher, Donnycarney, WinHrvatski suvremeni je bogatija ds of May i Nose of Waters) skladatelji za album s te iz njihovih riječi oblikuje vlaautorskom glazbom Ivana Ivan Božičević stiti ciklus, skladan za meBožičevića, skladatelja iz Bezzosopran, violončelo i klaograda koji živi i radi u Splitu. Cantus d.o.o. vir. Božičevićev ciklus izvoRadi se o snimci koncerta koji de članovi ansambla za novu je održan 17. svibnja 2016. u muziku Gradilište — mezzoDvorani Blagoje Bersa Muzičsopranistica Ana Radovanoke akademije u Zagrebu, a na vić, violončelist Srđan Srekojemu je izvedeno pet Botenović te pijanistica Neda žičevićevih skladbi, nastalih Hofman. Joyceove su pjeuglavnom 2009. i 2010. godisme duboko inspirativne, ne (uz izuzetak Chamber Muzahtjevne i domišljate, a Bosic koja je skladana još 1986., žičević im pristupa strastvea dorađivana 2014.). no i s ljubavlju. Na žalost, solistica Radovanović nije u toTisuću borova, jedan mjesec likoj mjeri »zagrizla« u Joycea za komorni ansambl, u čijoj — njezina dikcija je nerazuizvedbi, uz Cantus Ansambl mljiva (na trenutke se čini da i dirigenta Berislava Šipuša, pjeva na njemačkom, a ne sudjeluje sam autor za klana engleskom jeziku). Stravirom, donosi poetsku interpretaciju skladateljevih glazbenih misli u dva stveni trenuci koje skladatelj želi podijeliti s stavka: Adagio i Fluente. Zbog mirnih, preci- publikom jednostavno joj izmiču. znih linija kojima se gradi glazbena građevina Na kompaktnom disku slijede još Spring Pa(a u kojoj, odjednom, uz klavir i gotovo nepo- sses i Sustainable Development. U obje se zvano, solistički iz ansambla »iskače« violon- skladatelj koristi minimalističkim tehnikama čelo), to je djelo idealno kao početak — ne na specifičan, dorađen, lirski, istraživački nasamo CD–a i koncerta, nego je, uopće, ide- čin. Skladba Spring Passes skladana je za alna skladba za uvod u slušanje Božičeviće- gudački kvintet i klavir četveroručno (izvođači va opusa. Ivan Božičević, naime, široko i lirski, su Cantus Ansambl pod ravnanjem Berislava ne izbjegavajući tonalitet ni postupke koji se Šipuša te Srebrenka Poljak i Ivan Božičević za njime poigravaju, pomalo romantičarske, po- klavirima). Inspirirana je haiku–poezijom, glamalo minimalističke; nudi osebujni jezik, da- sovitom pjesmom japanskog majstora iz 17. nas iznimno cijenjen kod široke publike, i to stoljeća Matsua Bashôa. No kad se to i ne ne samo u Hrvatskoj. zna, skladba Spring Passes uvlači u svoj svi-

Piše: dr. sc. Irena Paulus

Violončelo je, očito, instrument Božičevićeva prvog izbora: ponavlja se kao važan i nezamjenjiv još u skladbama Canto de la ave rapiega te u Chamber Music. Canto de la ave rapiega ili Pjev ptice grabljivice, skladan je za violončelo i klavir, koji u ovom slučaju izvode glazbenici iz Srbije: Srđan Sretenović (violončelo) i Neda Hofman (klavir). Ponovno je poetika na prvome mjestu, pjev dvaju instrumenata koji razgovaraju, donoseći svaki svoju, razumski oblikovanu liniju (Chaconna). Linije obaju instrumenata mijenjaju karakter zahvaljujući španjolskoj ritmici živahnog drugog stavka (Fandango) gdje se nadmeću u napetom suglasju. Za razliku od Canto de la ave rapiega, gdje se već iz naslova mogla predvidjeti primjena španjolskog folklornog idioma, Chamber Mu-

jet, iznimno miran, iznimno kontroliran, koji se jednostavno ne može prestati slušati, jer svakim dahom, svakom repeticijom, donosi nešto novo, uvlači i privlači. I u Sustainable Development za komorni ansambl (koji su izveli članovi Cantus Ansambla i dirigent Berislav Šipuš), riječ je o »održivom razvoju« temeljenom na minimalističkim tehnikama, gdje se, kako skladatelj kaže, »ulančavaju motivički obrasci«. Međutim, Božičevićeve su dosjetke originalne i zanimljive, a minimalizam mu služi samo kao način izražavanja sebe i svojih ideja — što u ovome slučaju kulminira u impresivnoj završnici čiji kraj za uživljenog slušatelja dolazi nekako prenaglo... obećavajući nastavak u novim i drugačijim Božičevićevim skladbama koje tek treba objaviti na budućim nosačima zvuka.

Glazba na rubu plesnog Slušajući album, pratimo autorski koncert nekadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske, zabilježen 26. listopada 2017. u Muzeju Mimara, čime je Hrvatsko društvo skladatelja svojem uglednom članu zaželjelo sretan 60. rođendan zvukovni prostor nego traže maksimalnu izvođačku kontrolu, notni je tekst skladbe postavio nove slatke ediciji Hrvatski suizazove pred pijanisticu. No Katarivremeni skladatelji na Krpan ne samo da je takvim izaizdavačka kuća Cantus objavila zovima dorasla, nego ih s lakoćom svladava, pretvarajući klavir u instrument Hrvatski suvremeni brojnih boja i mogućje djela skladateskladatelji nosti, koji u jednom lja Ive Josipovića, trenutku zvuči kao snimljenih uživo na Ivo Josipović agresivna udaraljka, autorskom koncertu a u drugom nježno, Cantus d.o.o. 26. listopada 2017. u poput cimbala, pjeMuzeju Mimara. Njeva poznatu božićnu gova glazba, uvijek pjesmu. jedinstvena, kreativPiše: dr. sc. Irena Paulus

na i, često, na rubu da postane plesna a istodobno aktualna i nova, tako je još jedanput oduševila publiku. Poznati efekti

Na CD je najprije snimljeno vjerojatno najpopularnije Josipovićevo djelo — Samba da camera, u varijanti iz 1985. Zagrebački solisti pod ravnanjem Zorana Juranića ambiciozno su i precizno interpretirali brojne, sad već dobro poznate, gudačke efekte nošene snažnim ritamskim impetusom, a djelo su završili očekivanim (premda pomalo tromo izvedenim) vrhuncem, usklikom »Samba!« Da izvođači doista vole svirati Josipovića, kao što ga i publika voli slušati, pokazala je interpretacija Katarine Krpan još jednog skladateljeva evergreena, klavirske skladbe Igra staklenih perli iz 1986. Puštajući klavirske tipke da zvone i odzvanjaju, upravo poput staklenih perli, Krpan je osjetila skladateljevu nepresušnu potrebu za snažnim kontrastom — mračnom, katkad i oporo zvučećem zvukovlju. Rezultat je bogati amalgam, pozorno uravnotežen, izbalansiran u svoj svojoj potrebi za istraživanjem. Jubilus, također u izvedbi Katarine Krpan, a tragajući za vezom gregorijanskog korala i suvremenog klasičnog skladateljstva, još dublje ponire u mračne zakutke klavirskog pjevanja. Držeći slušatelja u neprekidnoj napetosti zbog brojnih iznenađenja koja ne samo da široko zahvaćaju

akon što je prestao biti u vrhu hrvatske politike i ne postoji mogućnost sukoba interesa, skladatelj pristaje da mu Cantus d.o.o. objavi autorski album u poznatoj klasičnoj ediciji albuma

Fantastično tkanje Žalobni pjev za violinu i klavir, uz Jubilus, druga je skladba nastala u prvoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća. Izveli su je srpski violinist Sreten Krstić i pijanistica Katarina Krpan. U djelu su uočljivi neki elementi ranijih skladbi, primjerice Sambe da camera, ali njezina maštovitost ide u smjeru stvaranja fantastičnog tkanja, u kojem poznate niti poprimaju obrise bajke. No skladba je posvećena ratnim stradanjima tijekom Domovinskog rata — sve njezino fantastično zapravo je tužaljka koja se, međutim, s vremena na vrijeme razvija u sasvim suprotnom smjeru, smjeru prkosa i ljutnje. Kurosawin nemir svijeta djelo je novijeg datuma na Josipovićevu skladateljskom putu. Nastalo 2016. godine, donosi neke novine koje su autoricu programske knjižice CD–a, Eriku Krpan, navele da se zapita je li ta skladba nagovještaj nove faze u autorovu skladateljskom putu. Doista, Josipović ispituje nova područja, još je bliži tonalitetu, služi se asocijacijama ciljano, a istodobno — i opet ponovno, stvara djelo puno kreativnog nadahnuća. Kurosawin nemir svijeta posvećen je uspomeni na don Branka Sbutegu, uspomeni koju posebno vodi misao o vjeri u čovjeka. Na koncertu u Muzeju Mimari, pa onda i na CD–u, s velikom revnošću i interpretacijskom snagom izveli su je Zagrebački solisti te udaraljkaši Hrvoje

Sekanović i Marko Mihajlović svirajući zvona i timpane, a svi pod pouzdanim dirigentskim vodstvom Zorana Juranića. Dernek na kraju Naposljetku, Dernek za dva klavira, udaraljke i gudače, u čijoj su izvedbi sudjelovali pijanisti Katarina Krpan i Danijel Detoni, udaraljkaši Hrvoje Sekanović i Marko Mihajlović, sa Zagrebačkim solistima i dirigentom Zoranom Juranićem, izveden je kao vrhunac koncerta, a time i zapisa na kompaktnom disku. Početkom koji otvara poput kazališnog zastora, djelo se razvija u svim smjerovima, najviše pokazujući optimizam, želju za životom i ono čega Josipoviću nikad nije dosta — uzbuđene, raznolike, zapravo plesne ritmike. Uz udaranja, sudaranja, poskakivanja, a istovremeno iskušavanja raznolikosti boja instrumenta što se mogu dobiti čistom agogikom, Josipović ponovno nudi slušatelju i niz kontrasta (melodija suprotstavljena ritmu) te niz razloga da se uz skladbu prione i kao izvođač i slušatelj. Na kraju, koncert snimljen na kompaktni disk nije samo još jedan »običan CD« klasične glazbe, nego se ubraja među one koje se, kad dođu do kraja, zavrti još jedanput, pa još jedanput i još jedanput…

More Love Ensemble

Waking Up Aquarius Records

»Waking Up, dijete rođeno u ljubavi i nadi, potaknut će slušatelje da otvore oči i pronađu put koji će ih vratiti u njihova srca«, kaže se na početku teksta u knjižici novog albuma trija More Love Ensemble. Trio čine Melita Lovričević (pjevačica), Petar Ćulibrk (električni glasovir) i Enos Kugler (bubnjevi). Za razliku od njihova prethodnog albuma koji su činile obrade skladbi Petra Iljiča Čajkovskog, ovaj čine četiri autorske skladbe Melite Lovričević, ali i dvije obrade tradicionalnih skladbi: jedne kajkavske, Grad se beli, i spirituala Wade in the Water. Album ima pretenziju duhovnoga buđenja, u smislu ozdravljenja duše. Takvi su tekstovi Melitine poezije i odabranih tradicionala. Teško je reći gdje na albumu počinje i završava jazz, a gdje prevladavaju okusi new agea, no svakako se cijelim albumom provlače značenja koja upućuju na duhovna propitkivanja, a vode li ona do novih spoznaja ili pak do puke sjete, to će osjetiti vjerojatno svaki slušatelj za sebe. Stihovi nisu ambiciozni, nisu ni aranžmani (sve potpisuje Ćulibrk), uostalom baš kao ni glazba, s izuzetkom nekih duljih solaža na klaviru, odnosno uvoda u izvedbi skladbe Thoughts of You and Blue na kojoj se začudno javlja oud koji samo u ovoj izvedbi svira Mario Igrec. Ipak, iako gotovo cijeli album ravnomjerno širi raspoloženje smiraja i introspekcije, rekli bismo, na korak do tišine, zadnja skladba na albumu, inače teški, opori gospel, Wade in the Water, lijepo je razigran i vrlo lijepo i uživljeno otpjevan. Možda je šarolika obrada te skladbe najuspješnija u smislu konačnog dosega i dobro je pozicionirana na albumu, kao ipak nepretenciozan, a vješto i maštovito izveden glazbeni zaključak. (Saša Drach)

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Napokon i Josipović u Cantusovoj ediciji Hrvatski suvremeni skladatelji

To n y C e t i n s k i o b j a v i o s v o j 1 2 . a l b u m — K a o u s n u

Riječki bend Jonathan ima novi album

Plod iskustva i predanog rada bez kalkulacija

Publika prepoznaje njihovu izvanserijsku kvalitetu

Ništa nije prepušteno slučaju; nema skladbe koja bi išla ispod visoko postavljenih produkcijskih standarda

Uz vrsnu produkciju, očito je da je To Hold album koji Jonathan dovodi na teritorij izvođača koji postavlja glazbene standarde na ovim prostorima

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Piše: Bojan Mušćet

cija. Tu su i dva već poznata dueta: Zabluda sa Željkom Joksimovićem i Tugo moja sa Jacquesom Houdekom. Zanimljivo je da su Cetinski i Joksimović sigurno ponajveće muške regionalne glazbene vedete koji su karijeru krojili nakon osamdesetih, razdoblja iz kojega potječe najveći broj današnjih doajena.

remda se čini da Tonyju Cetinskom dulje treba da realizira novi studijski album nego da Hrvatska uđe u finale Eurosonga sa skladbom otpjevanom na materinjem jeziku, njegove Probrani autori nove pjesme u proteklih šest godina, otkad je objavio album Opet si pobijedila, ipak su nalazile put do Ono što je izvjesno jest da se Tony slušatelja. Zapravo, premda je novi nije odvojio od stila kojim se etablialbum Kao u snu njegov dvanaesti rao: riječ je o skladbama satkanima oko njegova izvanstudijski uradak, serijskog vokala gotovo od samog Tony Cetinski koje imaju umjerepočetka karijere Kao u snu niji tempo, bogato Tony Cetinski je bio su aranžirane, odišu orijentiran više na Hit Records toplinom i produkcijskladbe i izvedbu ski su pozicionirane negoli na kompakprilično široko, natnost albuma. Vriglašeno orkestraljeme mu je išlo na no. U tako postavruku, s obzirom na ljenoj strukturi, Tony to da tehnologija Cetinski može slodiktira trendove bodno birati uratpa se CD povukao ke koji će mu naju korist streama i više odgovarati u downloada, dok je status singla određenom trenutdobio videospot, ku i autore takvih dostupan odmah pjesama. Selekcii svugdje putem ja autora od AmiYouTubea. la Loje (poznat je po Massimovu hitu Kladim se na nas) Muške preko Nenada Ninčevića do prekavedete ljenog Miroslava Rusa, realizirala je Upravo je u proteklom desetljeću album koji je producirala ekipa koja Tony Cetinski razvio sustav kojim će uključuje i Elvisa Stanića, a prvi put i neprestano biti nazočan na sceni, a samog Tonyja Cetinskog. realizacija albuma više će nalikovati na greatest hits kolekciju pojedinog Ono što je očito na albumu Kao u razdoblja. Tako je album Opet si po- snu jest činjenica da je minuciozno bijedila stigao nakon četverogodiš- rađen u svim elementima, što znanje stanke s tri objavljena hit–singla, či da ništa nije prepušteno slučaju. dok aktualni album Kao u snu još Jednostavno, nema skladbe koja bi širi perspektivu. Dosad su objav- išla ispod visoko postavljenih proljeni singlovi s pripadajućim spoto- dukcijskih standarda. To znači da vima za četiri skladbe, a svojevrsni će uz inicijalni izbor singlova zacijelo bonus na albumu su tri već pozna- još tri–četiri pjesme završiti na nacite pjesme. Jedna je akustična verzi- onalnim i regionalnim top–ljestvicaja naslovne skladbe koja je odmah ma. Album Kao u snu jednostavno postala hit i sigurno je da će biti ne- je rezultat dugogodišnjeg iskustva, zaobilazni dio njegova koncertnog predanog rada i emotivnog otvarepertoara i budućih best of kolek- ranja publici bez ikakvih kalkulacija.

Aspiracije Jonathana ionako su usmjerene inozemnom tržištu. S tri albuma koja im je izdala poznata booking agencija remda su nakon objavLAA u sklopu svoje dodatne djelatnosti ljivanja albuma To Love početkom prošle godi- i s ostvarenjima dostupnima na Bandne najavljivali imenovani campu, u postojećem okružju bend ima nastavak To Hold za kraj status ljute alternative. No sazdan od godine (i tako plasirali, istih elemenata kao npr. The National ili zapravo, cjelovit album koji se objavljuje u Future Islands, moguće je da iz domedva termina), koncept ipak nije tako čvrst. na manjih ili većih klubova stignu na veZanemarimo li činjenicu da je To Hold like svjetske pozornice. Skladbe kao što objavljen nekoliko mjeseci kasnije od na- su Seasons, I Never Meant To Be Thejave, To Love i To Hold ipak ne zvuče kao re ili duet s Lovely Quinces I Don’t Mind, sigurno mogu imati mnogo širi domet, i A i B strana iste ploče, na raznim kompilacijama i više tu priča djeluje kao kao skladbe koje bi jednoJONATHAN postava albuma blizaga dana mogle zaživjeti na naca, kao što su SimTo Hold našim radijskim postajama ple Mindsi svojedobno u kategoriji stranih izvođaobjavili albume Sons LAA ča. No svih osam pjesama and Fascination i Sister s albuma posve sigurno Feelings Call (zanimljivo, može imati autohtoni put, prvi je Jugoton licencno od koncertnog favorita do objavio, a drugi nije). činjenice da mogu sjajno biti korištene u nekom soGlavni glumac undtracku. Druga sezona Na dojam utječe i duserije Novine, u kojoj će ljina, ali i cjelovitost zabiti upotrijebljene njihohvata; oba albuma trave pjesme, dokaz je da je ju po četrdesetak mitakvo opredmećenje vrlo nuta, dakle, imaju iderealno. Također, činjenica alnu minutažu za alda bend svira u sve većim bum i na njima uistinu prostorima upućuje na to ništa ne nedostaje da da Jonathan već ima konbi nužno imali strateškretnu interakciju s publiku poveznicu s pretkom koja prepoznaje njihodnim izdanjem. Dakako, produkcijski hovu izvanserijsku kvalitetu. je osjetno da su oba albuma kompatibilna, no nisu previše udaljena od njihova Dakako, mnogo je preduvjeta za ostvarivanje međunarodnog uspjeha, ali lijepo je prvijenca Bliss. čuti da postoji sve više izvođača u HrvatUpravo je proizvoljnost odlika obaju albu- skoj koji izvedbama na engleskom jeziku ma. Jonathan u osam pjesama kreće od mogu ravnopravno graditi karijeru na nerazličitih polazišnih točaka i u svojoj uni- kim stranim tržištima. katnoj rock–perspektivi stiže na potpuno neočekivane krajeve. Da svaka pje- To Hold je album koji se ne udaljava od sma završi na drukčijoj minutaži, ima- toplo–hladnog diskursa benda, kad se iz la bi vjerojatno drukčiji smisao. Ono što ritmičkog kovitlaca razvije melodija koja ih povezuje jest čvrsta instrumentalistič- onda mijenja brzinu ovisno o raspoložeka podloga nad kojom dominira izvrstan nju, sigurno je da takav pristup omoguglas Zorana Badurine na engleskom jezi- ćuje bendu da razvija repertoar na nepoku bez istočnoeuropskog naglaska. Sli- sredniji način od klasičnog strukturiranja kovitije rečeno, da je glumac, onda npr. songova. Uz vrsnu produkciju, očito je da u seriji Fargo ne bi glumio ruskog ubojicu je To Hold album koji Jonathan dovodi na kao Goran Bogdan, nego bi bio jedan od teritorij izvođača koji postavlja glazbene glavnih likova, kao Ewan McGregor. standarde na ovim prostorima. Piše: Bojan Mušćet

Jedan od prvoboraca rocka osamdesetih objavio je svoju glazbu za pomalo fantazmagorični TV šou

Glazba otkačenjačke elegancije

Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić

avor Slamnig jedan je od prvoboraca rocka osamdesetih u tadašnjoj SR Hrvatskoj, autor poznatijih pjesama ovih prostora — Žena i muškaraca grupe Buldožer te Fride Psihomodo popa.

đan Dedić na klavijaturama, uz vokale Lucije Marinković, Jadranke Krajine, Urše Raukar, Stjepke Kavurić, Sibelan Forrester, Suzane Marinković, Stele Kr-

Davor Slamnig

Milan Blenton bandcamp

biti vrlo korisna kad se vidi s koliko je otkačenjačke elegancije tadašnja boema opsluživala vlastitu mitologiju — po cigarete se

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio New Flyer d.o.o. Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS

Fantastika i očuđenje Kao autor prisutan je i u književnosti s nekoliko proznih naslova na tragu između fantastike i očuđenja, a osvojio je nagradu Jutarnjeg lista u godini njezina osnutka za roman Topli zrak. Diskografski je najpoznatiji po uskakanju u Buldožere umjesto tadašnjeg gitarista koji je imao zdravstvenih problema tijekom snimanja Dućana šarene boje. Sa svojim je bendom Orkestar Davora Slamniga na mjestu pjevačice ugostio Miru Furlan i snimio s njom istoimenu ploču. Poznat i kao autor primijenjene glazbe za radio i televiziju, potpisuje glazbu za serijal Milan Blenton autora Gorana Pirša Pira, koji je široj javnosti predstavio mladog Davora Gopca, koji je uoči Godine zmaja svirao po široj javnosti malo poznatim punk bendovima. Poslije, kad se Blenton već »etablirao«, Milan Trenc je na svoju ruku radio stripove o Blentonu koji nisu imali previše veze s »pravim« Milanom, prema riječima samog Slamniga. Osim Slamniga i Gopca, bitna karika tadašnjih Blentona bio je i Sr-

LEKTURA Rosanda Tometić

BROJ 210, SRPANJ 2018.

UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Eta Kočić Jana Haluza (glavna urednica)

Milan Blenton bio je projekt širokog spektra djelovanja koji je okupio vodeće kreativce osamdesetih godina u Zagrebu Piše: Vid Jeraj

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9,

1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

stanović, Jure Stublića, Pjera Žardina, Radovana Lučića, koji se istaknuo i korištenjem kutije za prvu pomoć, te Tomislava Hleba. Retro sličica U puhačkoj sekciji ističu se Ratko Vojtek i Saša Nestorović, dok su na bubnjevima Goran Markić i Dražen Scholz. Ta retro–sličica mnogima od nas može

spuštalo do sljedećega planeta — citiramo. Već u uvodnoj pjesmi uz purgerski lajtmotiv Grički top, najnormalnije se spominju i cuga i dop. Iako materijal obiluje općim mjestima osamdesetih, zajedno s Fridom u aranžmanu čiji kaleidoskop harmonija može podsjetiti na stripove Moebiusa, to simpatično djelce docira da dominantni deklarativ o dekadi dekada ne daje ni — d.

BROJ 210, SRPANJ 2018.

Sezona

2018./2019.

ko n c e rtni c iklu s C antus Ansa m b l @ La u b a

24.9.2018. | 20 sati

4.2.2019. | 20 sati

Claude Debussy - Hommage

Strange Triangl - Opatija / Samobor / Beč

povodom stogodišnjice smrti Claudea Debussya off program: predavanje o djelima Claudea Debussya, dr. sc. Zdenka Weber Berislav Šipuš, dirigent Urša Raukar, recitatorica Mirjana Krišković, harfa / Veronika Ćiković, harfa / Srebrenka Poljak, čelesta / Ana Batinica, flauta / Dani Bošnjak, flauta / Tvrtko Pavlin, viola djela Claudea Debussya

off program: razgovor sa skladatelji(ca)ma, moderator Tibor Szirovicza Berislav Šipuš, dirigent Franjo Bilić, čembalo / Ivan Violić, klavir Margareta Ferek – Petrić, Alexandra Karastoyanova – Hermetin, Dalibor Bukvić, Boris Jakopović, Marko Markuš, Ivan Violić

8.4.2019. | 20 sati

26.11.2018. | 20 sati

Ivan Fedele – A Portrait 30. muzički biennale Zagreb / City . Music – Space . Sound

MBZ LEGACY

off program: razgovor s Ivanom Fedeleom, moderator Tomislav Oliver

off program: predstavljanje programa 30. muzičkog biennala Zagreb City . Music – Space . Sound / 6.-13. travnja 2019. Berislav Šipuš, dirigent Branko Mihanović, engleski rog, oboa d’ amore, oboa / Jasen Chelfi, violončelo/ mezzosopran, naknadno Stanko Horvat, Milko Kelemen, Igor Kuljerić, Marko Ruždjak, Branimir Sakač, Krešimir Šipuš

Ivan Josip Skender, dirigent Cantus Ansambl & ansambl Icarus djela Ivana Fedelea

20.5.2019. | 20 sati From Russia With Love

off program: predstavljanje programa koncerta kroz razgovor s dirigentom, moderatorica Sanja Drakulić Berislav Šipuš, dirigent djela suvremenih ruskih skladatelj(ic)a

Ulaznice se prodaju na dan koncerta po cijeni od 30,00 kn na blagajni Laube. Za rezervacije ulaznica ili medijska pitanja i dodatne informacije, kontaktirajte nas na: kontakt@cantus-ansambl.com | T. +385 (01) 4872 369 www.cantus-ansambl.com | www.hds.hr | www.mbz.hr | www.lauba.hr

Pratite nas na Facebooku & Soundcloudu! Nina Čalopek, producentica Ivan Josip Skender, stalni dirigent Berislav Šipuš, umjetnički voditelj