Cantus 211 web 1 by HDS.hr

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 211 LISTOPAD 2018. | CIJENA 22 kn

LET 3 — u povodu zagrebačkog koncerta 22. rujna u Tvornici kulture

I dalje smo atrakcija, a ni publika nam ne odumire

Povratak Ede Maajke s novim albumom

Govorim o stvarima o kojima inače reperi ne govore Svjetski kongres saksofonista prvi put u Hrvatskoj

1 500 sudionika i 9 hrvatskih praizvedbi u Zagrebu Sara Glojnarić nakon druge diplome iz kompozicije

Darmstadtska laureatkinja i mnoštvo narudžbi HDS ZAMP u europskoj misiji

Zašto je važna EU Direktiva o autorskim pravima?

UVODNIK

Kako bilo, vaše pohvale i pokude očekujemo na elektroničkoj adresi cantus@cantus. hr ili na broju telefona 01/48 25 360. Ugodno čitanje u ime uredništva želi vam Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus 2

U ime HDS ZAMP–a koncert je otvorio Milan Majerović–Stilinović Neno Belan & Fiumens priredili koncert za pamćenje pobjednicima natječaja HDS ZAMP–a u Hrvatskoj Kostajnici

Formula za dobar provod: Belan, Fiumensi i HDS ZAMP Koncert jednoga od najuspješnijih hrvatskih kantautora glavna je nagrada natječaja za ugostitelje koji je pokrenuo HDS ZAMP Piše: Marina Ferić–Jančić

Divno i nezaboravno Justina Golomejić u ime caffe bara Kostarika također nije krila oduševljenje: »Još uvijek smo pod dojmom. No sve je bilo divno i nezaboravno i ova nam je večer puno značila. Hvala Neni Belanu & Fiumensima, HDS ZAMP–u na natječaju za nas ugostitelje, gradu i Turističkoj zajednici i svim gostima i prijateljima koji su nam omogućili pobjedu i s nama uživali u ovom druženju.« Caffe bar Kostarika pobjednik je prvog godišnjeg natječaja HDS ZAMP–a Najbolja glazba za najbolji provod namijenjenog ugostiteljima koji se učinkovito koriste glazbom te, plaćanjem naknade za autorska i srodna

Goran Berović

rvatskom Kostajnicom je 20. lipnja 2018., kao poklon HDS ZAMP–a, odzvanjala najbolja glazba za najbolji provod. Uz rijeku Unu, Neno Belan & Fiumens gostima caffe bara Kostarika pružili su provod za pamćenje, a pozitivna energija između publike i glazbenika nije se mogla ne osjetiti. »Sve je bilo odlično! Atmosfera prekrasna, domaćini odlični, publika za poželjeti. Apsolutno su s nama sudjelovali u koncertu, pjevali i uživali. Nama je to stvarno bila lijepa večer i svirka i jako nam je drago da smo pred ovakvom publikom nastupili u divnoj atmosferi uz rijeku Unu. Hvala Kostajnici i caffe baru Kostarika«, rekao nam je Neno Belan nakon koncerta na kojem je s posebnom posvetom domaćinima ot- Neno Belan: »Hvala Kostajnici i caffe baru pjevao svoju Rijeku snova. Kostarika«

prava, poštuju prava autora i glazbenika. Nastup Nene Belana i Fiumensa, čija nezaboravna glazba publiku oduševljava već više od trideset godina, dar je HDS ZAMP–a pobjedniku natječaja. Naime, kao most između autora i glazbenika i onih koji se glazbom koriste, HDS ZAMP natječajem potiče svijest o glazbi kao povoljnom i dokazano učinkovitom alatu za poboljšanje poslovanja svih ugostitelja. »Drago nam je što je naša nagrada sinoć donijela nezaboravan događaj u Hrvatsku Kostajnicu. Drago nam je i da su naši korisnici — caffe bar Kostarika — svojim gostima osigurali uživanje i najbolji provod uz glazbu, a posebno što su se Neno Belan & Fiumens tamo odlično osjećali. Vjerujemo da smo im darovali provod za pamćenje. Glazba spaja jer pridonosi korisnicima, gostima pruža uživanje, a njihovo poštovanje prava glazbenika omogućava glazbenicima da od svojega rada mogu živjeti. To je i ideja vodilja našeg natječaja. Zadovoljni smo jer su nagrade osvojili upravo oni koji znaju da glazba radi za njih«, komentirao je glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec. Goran Berović

jesen obično stigne brže, no ove joj se godine ne žuri, pa se na našoj obali još donedavno moglo kupati u moru. Zato smo i mi čekali da malo zahladi kako bismo hladne glave prosudili što se sve događalo ovoga ljeta a što vrijedi zabilježiti na ovim stranicama. Uz uobičajene osvrte na ljetna događanja, izdanja, koncerte i festivale, događaj koji je zasjenio sve ostale je političke naravi, koji će na ovaj ili onaj način u nekoj perspektivi djelovati na karijere svih nas u Društvu. Riječ je o izglasanom Prijedlogu Direktive o autorskim pravima na digitalnom tržištu koji su nakon drugog čitanja napokon poduprli zastupnici Europskog parlamenta velikom većinom. No njihova je mišljenja nakon prethodnog neuspjeha s izglasavanjem Prijedloga trebalo sustavno mijenjati, za što su se ekipirali i mnogi stručnjaci diljem Europe. Unutar HDS–a cijela je delegacija uoči rasprave i glasovanja 12. rujna otputovala u Strasbourg razgovarati s našim europarlamentarcima i uglavnom je uspješno utjecala na njihove nove odluke. Jer, kako je naše matično društvo to objasnilo, »ova je Direktiva alat koji će glazbenicima i ostalim kreativcima i umjetnicima omogućiti da s velikim internetskim platformama ispregovaraju pravične naknade za korištenje njihovih djela. (...) Pritom se za građane neće ništa promijeniti, internet će ostati jednako zabavno, ali poštenije mjesto.« Osjećaj da možemo nešto učiniti za boljitak struke ugodan je i inspirativan i zasigurno će dati vjetar u leđa našim kreativcima u novoj sezoni stvaranja. Da imamo svoje predstavnike na međunarodnoj sceni dokazuju karijere kornista Radovana Vlatkovića (dobitnika HDS–ove Nagrade Lisinski za promicanje hrvatskog stvaralaštva) i mlade skladateljice Sare Glojnarić (trenutačno najtraženije hrvatske autorice u redovima klasične glazbe na globalnom planu). A da treba djelovati snažno i lokalno, i to po mogućnosti bez društvenih mreža koje daju lažne slike o životu i uspjehu, uče nas naši rokerski veterani, Let 3, legendarni Mrle i Prlja. Riječani i nakon 31 godine sustavnog rokanja uspješno pune dvorane i komuniciraju sa svim naraštajima publike, pa i onim najmlađima, rođenima godinama nakon što su oni već postali regionalne zvijezde, što im pomalo stvara status živućih legendi. Slažete li se?

Goran Berović

Dragi čitatelji,

Predstavljeni poslovni rezultati stručne službe ZAMP

ZAMP 2017. godine: nastavljen rast autorskih naknada D

Piše: ZAMP press

rvatsko društvo skladatelja i stručna služba ZAMP objavili su poslovno izvješće i rezultate poslovanja za 2017. godinu: bila je to još jedna uspješna godina za više od 110.000 domaćih i stranih autora i nositelja prava kojima ZAMP prosljeđuje zarađene autorske naknade. Već više od pet godina zaredom nastavlja se trend povećavanja iznosa prikupljenih autorskih honorara, kao i smanjenje troškova poslovanja, što HDS ZAMP svrstava u jedno od najuspješnijih društava za kolektivno ostvarivanje prava u regiji. Uspjeh u brojkama HDS ZAMP je za raspodjelu članovima osigurao 90.447.851,31 kunu autorskih naknada, što je za 2,5 % više nego u prethodnoj, 2016. godini. Uspješno se držimo i Odluke Društva o visini troškova, prema kojoj troškovi zaštite moraju padati, pa su pali i u 2017. godini, na razinu od 22,27 %, što je za 0,68 % niže u odnosu na prethodnu godinu. Uz odbitke za troškove poslova-

Husein Hasanefendić Hus autor je svih pjesama Parnog valjka nja i sredstva odvojena za socijalno– kulturne namjene, u prošloj je godini na ime autorskih naknada prikupljeno ukupno 127.253.033,25 kn. Služba je prošle godine obradila izvedbe 243.906 glazbenih djela koja su ukupno izvedena više od osam milijuna puta! Za ilustraciju, trebalo bi vam 46 godina da poslušate sve izvedbe koje je ZAMP evidentirao i obradio podatke o nositeljima prava. Također, primjetna je i znatna aktivnost naših autora, redo-

vitih i pridruženih članova HDS–a, koji su putem online usluge Moj profil na internetskoj stranici zamp.hr u prosjeku prijavljivali po 17 novih pjesama dnevno! Čak 89,5 % ukupno prikupljenog iznosa čine, kao i obično, prava javnog priopćavanja glazbe (tzv. mala prava). Kao posljedica pojačanog angažmana u radu na kvaliteti suradnje s korisnicima, nastavljen je uzlazni trend dostave prijava glazbenih priredbi i dostave popisa izvedenih djela. Službi je dostavlje-

eset najuspješnijih hrvatskih autora u prethodnoj godini su: Ante Pecotić, Boris Đurđević, Husein Hasanefendić Hus, Miro Buljan, Miroslav Škoro, Neno Belan, Predrag Martinjak P’eggy, Tonči Huljić, Vjekoslava Huljić i Zlatan Stipišić Gibonni

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Već više od pet godina zaredom nastavlja se trend povećavanja iznosa prikupljenih autorskih honorara, kao i smanjenje troškova poslovanja, što HDS ZAMP svrstava u jedno od najuspješnijih društava za kolektivno ostvarivanje prava u regiji

no 15 % više prijava i popisa izvedenih djela u odnosu na isti opseg zaduženja u 2016. godini. Online licenciranje Prihodi iz inozemstva također su zabilježili manji porast u odnosu na prethodnu godinu (0,62 %) te čine oko 6 % ukupnog iznosa. Djela hrvatskih autora najviše su se emitirala u Sloveniji, zatim u Srbiji i Mađarskoj, a slijede Ujedinje-

Novi projekt HDS ZAMP–a na televiziji CMC

Nakon Moje pjesme — Autogram Autogram je s emitiranjem na televiziji CMC počeo 24. rujna 2018., a može ga se pratiti radnim danima u 12 sati te subotom i nedjeljom u 12 i 18 sati Piše: Aleksandra Marković

akon tri sezone emitiranja projekta Moja pjesma tijekom kojih su naši članovi ispričali priče o nastanku 120 svojih velikih pjesama, HDS ZAMP u suradnji s televizijom CMC pokrenuo je novi projekt — Autogram.Njime se javnosti predstavlja nov(ij)a domaća

autorska scena, mladi kreativci koji danas skladaju, pišu tekstove i grade karijeru. Oni će predstaviti sebe, svoju glazbu, planove i snove. Kakav trag žele ostaviti svojim djelima, kako se snalaze na sceni, koliko su upućeni u zaštitu autorskih prava i koje su pjesme njihovi »potpisi«. Na ta i druga pitanja s kojima se susreću na svojem glazbenom putovanju, tražit ćemo odgovore svakoga tjedna. Gošća prve emisije je nasmijana i sim-

patična kantautorica Lucija Ćustić, javnosti poznatija kao Luce. Autogram koji nam je dala Zagrepčanka (u pripremama za nastup u velikom pogonu Tvornice kulture 19. listopada!) mogli ste gledati od 24. do 30. rujna na CMC–u ili na našem YouTube kanalu.Želite li pomoći da se portreti mladih autor(ic)a koji vam

se sviđaju digitalno prošire i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu, slobodno ih podijelite uz #Autogram. Autogram je s emitiranjem na televiziji CMC počeo 24. rujna, a može ga se pratiti radnim danima u 12 sati te subotom i nedjeljom od 12 i 18 sati.

no Kraljevstvo i Švicarska kao zemlje u kojima je najzastupljenija domaća glazba.

»Godina iza nas bila je još jedna stabilna i uspješna poslovna godina u kojoj su odnosi s postojećim partnerima produbljeni i učvršćeni bez većih napetosti. Istovremeno, iskoraci koji su napravljeni u poslo-

Najemitiranije pjesme Na popisu inozemnih autora za koje je HDS ZAMP prikupio najviše naknada na hrvatskom teritoriju prošle godine čine dobro poznati »teškaši« iz zlatnog doba rocka, ali i neka nova, zanimljiva imena. Tih velikih deset su, ponovno abecednim redom imena: Adelmo Fornaciari Zucchero, Andre Rieu, David Bowie, Diane Eve Warren, Ed

ljubila sam se i Reno 4 Mile Kekina. Dvije pjesme u top deset najemitiranijih ima i Nina Badrić: Dani i godine i Vrati me, a njihov koautor, Predrag Martinjak, zastupljen je i dvjema pjesmama u Massimovoj izvedbi: 1000 ljudi i Neka ti plove brodovi. Među najemitiranijima je i pjesma Parnog valjka Opet se smijem koju, naravno, autorski potpisuje Husein Hasanefendić Hus. Listu najemitiranijih pjesama inozemnih autora otvara Shape of You Eda Sheerana, zatim Something Just Like This Chainsmokersa i Coldplaya, There’s Nothing Holdin’ me Back Shawna Mendesa, Chained to the Rhythm Katy Perry i Skipa Marleyja te Skin i Human

Anastazija Vržina

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Novost u digitalnom okruženju je izravno licenciranje hrvatskog repertoara online glazbenim servisima (YouTube, Google Play i Deezer) u 40 zemalja, zbog čega su prihodi s nekih servisa čak udvostručeni. No prihodi od digitalnog korištenja glazbe još imaju prostora za povećanje, a jedan od osnovnih ciljeva Službe je borba za promjenu toga stanja u legislativi i poslovnoj praksi Hrvatske i Europske unije.

Boris Đurđević i Predrag Martinjak nova su autorska imena među deset najuspješnijih domaćih autora u prošloj godini — ostatak liste čine, abecednim redom imena navedeni, Ante Pecotić, Husein Hasanefendić Hus, Miro Buljan, Miroslav Škoro, Neno Belan, Tonči Huljić, Vjekoslava Huljić i Zlatan Stipišić Gibonni.

Uz Borisa Đurđevića, Predrag Martinjak P'eggy prvi je put među deset najizvođenijih hrvatskih glazbenih autora u godini

vanju će se, vjerujem, pokazati dalekosežno korisni za svakog člana HDS–a. Vjerujem da ćemo dobre rezultate poboljšavati i u razdoblju pred nama«, izjavio je Nenad Marčec, glavni direktor HDS ZAMP–a, s ponosom ističući i društveno odgovorno poslovanje službe koja je u protekloj godini poduprla čak 192 humanitarne priredbe i koncerta. 4

Sheeran, George Michael, Sting, Max Martin, Michael Jackson i Paul McCartney. Najemitiranija domaća pjesma u 2017. bio je pobjednički duet sa Zagrebačkog festivala, Sve u meni se budi, autora Ante Pecotića, u izvedbi Kedže i Zsa Zse. Slijedi ih Mia Dimšić s čak dvije pjesme, Bezimeni i Život nije siv, zatim Detour sa Za-

Rag’n’bone Mana na petom i šestom mjestu. Tu je i suradnja Daft Punka i Weeknda I Feel it Coming, zatim Feels Calvina Harrisa, Rockabye koju izvodi Clean Bandit feat. Sean Paul & Anne Marie, a Ed Sheeran i zatvara listu deset pjesama koje su svojim autorima u Hrvatskoj donijele najvišu zaradu od autorskog prava s Galway Girl.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Gibonni je kao autor i pjevač općenito najomiljeniji

Glazbena večer u ljetnom vrtu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, 5. srpnja 2018. Poslovno izvješće i rezultati poslovanja HDS ZAMP–a za 2017. predstavljeni su javnosti na ekskluzivnom događaju

oslovno izvješće i rezultati poslovanja HDS ZAMP–a za 2017. godinu predstavljeni su na ekskluzivnom događanju Glazbena večer u ljetnom vrtu, 5. srpnja 2018. u dvorištu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti. Taj jedinstveni ambijent ugostio je brojne autore, članove HDS– a, glazbenike i predstavnike kulturnih i državnih institucija, poslovne partnere i kolege Hrvatskog društva skladatelja i njegove stručne službe ZAMP. Večer su otvorili glavni tajnik HDS–a Antun Tomislav Šaban i direktor HDS ZAMP– a Nenad Marčec, koji je ukratko iznio podatke HDS ZAMP–a, istaknuvši stabilnost i uspjeh službe, kao i neke važne iskorake u poslovanju koji će dalekosežno pozitivno utjecati na svakog člana HDS–a u budućnosti. Glazbeni

dio večeri otvorila je pobjednica Festivala dječjeg glazbenog stvaralaštva 2018., mlada kantautorica Marta Jelisavčić pred kojom je, sudeći prema reakcijama okupljenih, sjajna glazbena budućnost. Nakon nje, na pozornicu je stupila zvijezda večeri, Petar Grašo, koji je u akustičnom nizu predstavio presjek svoje bogate karijere i nove uspješnice Ako te pitaju te Moje zlato. »Hvala HDS ZAMP–u na pozivu, bila mi je čast večeras pjevati za vas«, pozdravio je Grašo publiku na kraju. Na druženju su bili i predstavnici srodnih glazbenih udruga — Hrvatske glazbene unije i Hrvatske diskografske udruge, poslovni partneri HDS ZAMP–a, predstavnici diskografa, medija i medijskih kuća te kulturnih institucija. Brojni autori i glazbenici iskoristili su priliku za međusobno druženje i dogovaranje budućih suradnji. (HDS ZAMP Press)

Petar Grašo — zvijezda ovogodišnje Glazbene večeri u ljetnom vrtu

Europski parlament velikom većinom usvojio prijedlog Direktive o autorskim pravima

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Hrvatsko društvo skladatelja pozdravlja izglasavanje EU Direktive o autorskim pravima Europski parlament 12. rujna 2018. u Strasbourgu je velikom većinom usvojio prijedlog EU Direktive o autorskim pravima, na zadovoljstvo kreativaca diljem Europe i tako omogućio pokretanje tzv. trijaloga, odnosno pregovora Komisije, Parlamenta i država članica, odnosno Vijeća Europske unije, o konačnom tekstu Direktive Piše: ZAMP press

a građane se neće ništa promijeniti, internet će ostati jednako zabavno, ali sad poštenije mjesto. Direktiva omogućava slobodu izražavanja kreativaca i svih onih koji se internetom služe, dok istovremeno vodi računa o razvoju malih internetskih tvrtki i start–upova. Zato su je pozdravile sve europske udruge kreativaca, koje su posljednjih mjeseci i tjedana pozivale građane (i posebno europarlamentarce) da prepoznaju važnost Direktive za

ilj Direktive jest osigurati da umjetnici, posebno glazbenici, izvođači i literarni autori, kao i novinski nakladnici i novinari, budu plaćeni za svoj rad kad se njime koriste platforme poput YouTubea, Facebooka i Googlea.

budućnost europske kreativnosti, kulture i gospodarstva. Predsjednik HDS–a Ante Pecotić: »Sretni smo i zahvalni svim, a posebno onim hrvatskim europarlamentarcima koji su čuli naš glas i danas glasali za stav Europskog parlamenta da Direktivom uistinu i riješi nepravdu na internetu, glasajući tako za i dalje slobodni internet — ali internet od kojega će, nadam se u budućnosti, koristi imati i kreativci, a ne samo velike internetske platforme. Direktiva u ovom obliku njima sada nalaže odgovornost za dijeljenje sadržaja koji postavljaju korisnici, što je u redu, s obzirom na to da su platforme te koje na

našem ‘sadržaju’ zgrću milijarde. No istina je i da nas od konačnog teksta Direktive koja bi trebala omogućiti i veću raznolikost na internetu, a time i bogatiju digitalnu sutrašnjicu za sve, dijeli još jedna službena procedura i ponovno glasanje u Europskom parlamentu. U svakom slučaju, ovo je veliki korak u pozitivnom smjeru koji trebamo pozdraviti, ali koji nas treba ohrabriti da na isti način nastavimo borbu za prava kreativaca na internetu.« Velike internetske platforme posljednjih su mjeseci snažno lobirale protiv Direktive, zastrašujući javnost lažnim tumačenjima da će ona značiti »kraj

interneta« i cenzuru te zaustaviti dijeljenje šaljivih sadržaja kao što su memeovi. Protivnici uvođenja reda na digitalnom tržištu tvrdili su, uz to, da će Direktiva malim internetskim tvrtkama nametnuti skupe tehnološke zahtjeve zbog kojih će one otpasti iz tržišne utakmice — ali je Europski parlament sve te spinove na glasanju odbacio. Axel Voss, predsjednik Odbora za zakonodavstvo, kaže: »Siguran sam da će, kad se prašina slegne, internet biti slobodan kao i danas, a autori i novinari zarađivat će poštene naknade od korištenja svojih djela. Svi ćemo se pitati zbog čega se digla prašina.«

Veliki odjek Vijest o rezultatima glasanja o Direktivi odjeknula je u cijeloj Europi. Emmanuel Macron, predsjednik Republike Francuske, prokomentirao je: »Velik napredak za Europu; zaštita autorskih prava znači i našu slobodu, slobodu naših informacija, naših kulturnih djela, poznatih u svijetu.« Hrvatska vlada i ministrica kulture, dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, također su se aktivno uključili u javnu raspravu, podupirući zahtjeve hrvatskih kreativaca. Hrvatsko društvo skladatelja, kao i ostale udruge uključene u raspravu o Direktivi, na tome im ovim putem zahvaljuju. »Individualna prava i slobode svih koji dijele vlastite sadržaje ostaju ista kao do sada, ali je važno da platforme, koje u ovom trenutku isključivo generiraju dobit, osiguraju pravičnu naknadu onima čije sadržaje agregiraju«, istaknula je ministrica, dodavši kako se već neko vrijeme intenzivno komunicira na razini europskih ministara kulture i kako se ta tema prepoznaje kao jedna od ključnih za očuvanje kulturne raznolikosti pojedinih država. »Želimo osigurati da hrvatski autori snimaju filmove, skladaju i izvode glazbu, a u krajnjem slučaju i da novinari za svoj rad u medijima i izdavačkim kuća-

ma imaju pravednu naknadu i zato zastupamo postavljena načela, a vidjet ćemo u trijalogu kako će teći pregovori i kako će se definirati tekst Direktive«, rekla je ministrica. Nije gotovo Trijalog, odnosno pregovori Europske komisije, Vijeća Europe i Europskog parlamenta, sljedećih bi mjeseci trebao rezultirati konačnim tekstom Direktive. S obzirom na to da su sva tri tijela, što se tiče činjenice da se platforme poput YouTubea, Facebooka i Googla danas koriste djelima kreativaca grubo ignorirajući autorsko pravo, jedinstvena u stavu da taj problem treba riješiti, može se očekivati da i konačni tekst Direktive ide u tom smjeru. Prema nekim procjenama, on bi se pred zastupnicima u Europskome parlamentu trebao naći početkom proljeća 2019. godine, kada će zastupnici dati i svoj konačni glas. Može se očekivati također da će Europski parlament zato i prihvatiti konačni tekst Direktive koji bi rješavao spomenuti problem, odnosno da zastupnici neće znatnije odstupiti od svojih stajališta u rujnu. Ipak, imajući na umu uistinu agresivnu lobističku kampanju velikih internetskih platformi i pseudo-

građanske kampanje za »spas interneta i slobode govora« koje su pokrenute kanalima financiranja upravo tih platformi, sve je moguće i izglednije da na tom putu kreativce Europe čeka još dosta borbe za temeljno ljudsko pravo da od svojega rada zarađuju za život. Zajedno smo jači Posebnu zahvalu i čestitku ovom prigodom upućujemo svim svojim članovima koji su se, shvativši važnost teme, pismima i objavama aktivno obraćali europarlamentarcima i domaćoj javnosti. I u ovom koraku ishod glasanja u Europskom parlamentu pokazao je da se njihov trud, kao i trud udruga koje ih zastupaju, isplatio! Izreka: »Zajedno smo snažniji, a razjedinjeni propadamo«, i ovaj se put u slučaju borbe europskih kreativaca za njihova temeljna prava pokazala točnom. Imajmo to na umu i u sljedećem razdoblju do prihvaćanja konačnog teksta Direktive koja će nepravdu na internetu uistinu i ispraviti. Složno se suočimo sa svim ostalim izazovima koji će se pred nama na tom putu naći. Zašto je, zapravo, ta Direktiva važna za glazbene kreativce?

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

a izmijenjeni prijedlog Direktive glasalo je 438 zastupnika, 226 bilo je protiv, dok ih je 39 bilo suzdržano. Kao velika prekretnica u ostvarivanju autorskih prava na internetu, Direktiva bi trebala biti alat koji će glazbenicima i ostalim kreativcima i umjetnicima omogućiti da s velikim internetskim platformama pregovaraju o pravednim naknadama za korištenje njihovih djela.

Na prvoj crti fronte za obranu autorskih prava: delegacija HDS ZAMP–a, HDU–a i HDG–a s hrvatskim europarlamentarcima u zgradi Europskog parlamenta u Strasbourgu. Slijeva nadesno, prvi red: Mia Dimšić, Massimo, Tonino Picula, drugi red: Nenad Marčec, Milan Majerović–Stilinović, Mladen Tarbuk, Mladen Milić, Antun Tomislav Šaban, Branko Komljenović

Prema podacima kampanje UK Music, čak 85 % korisnika posjećuje YouTube upravo zbog glazbenih sadržaja koji su tom videoservisu u 2017. donijeli više od 2,33 milijarde funti prihoda. Istovremeno, YouTube za jedno emitiranje kreativcima plaća tek 0.00054 funte, odnosno otprilike 0,0044 kune! Razvojem digitalnih tehnologija promijenio se način stvaranja, proizvodnje, distribucije i iskorištavanja djela i drugih zaštićenih sadržaja. Pojavili su se novi načini uporabe te novi dionici i novi poslovni modeli. Iako su ciljevi i načela utvrđeni u sklopu EU–a za zaštitu autorskih prava čvrsti, u prijedlogu se navodi potreba prilagođavanja novoj stvarnosti. Sporni članci 11 i 13 izazvali su prijepore između kreativaca i nositelja kreativnog online sadržaja s jedne te velikih tehnoloških korporacija tzv. GAFA (Google, Apple, Facebook, Amazon) s druge strane. Za hrvatske udruge kreativaca i brojne umjetnike Direktiva je nužni alat za stvaranje tržišne ravnoteže s moćnim internetskim tvrtkama jer dosad tu bitku Europa i svi njezini kreativci ozbiljno gube. Globalne platforme, naime, zgrću milijarde profita dok od7

bijaju dati autorima i kreativcima pravo odluke, ne plaćajući ih pravedno za silno korištenje njihovih djela na internetu. Tijekom kampanje za izglasavanje Direktive, hrvatskim su se europarlamentarcima obratili mnogi glazbeni kreativci, objašnjavajući im stanje na digitalnom tržištu. Autori kao partneri »Iza jedne moje pjesme koju gledate na YouTubeu stoje deseci, katkad i stotine sati u studiju. Stoje goleme svote vrijednosti glazbenih instrumenata i studijske opreme, trud, angažman i honorar glazbenih producenata i aranžera. Stoji vrijedna ekipa zadužena za produkciju videospo-

Dokazali su da mogu mijenjati svijet: autori Massimo Savić, Mladen Tarbuk, Antun Tomislav Šaban i Mia Dimšić uz stručnu podršku direktora ZAMP–a Nenada Marčeca

ta čiji rad također netko mora platiti. Na kraju krajeva, stoji i moj dugogodišnji rad koji njegujem i brižno održavam. Glazba, kao što vidite, nije i ne smije biti besplatna. Sve ostalo nema uporište u logici, ni onoj tržišnoj, pa tako ni zdravorazumskoj«, napisao je u strastvenom pismu hrvatskim europarlamentarcima Neno Belan, kantautor iza kojega je više od 30 godina iskustva u kreativnom sektoru. »Tehnološke megakorporacije trebaju nas autore prepoznati kao partnere koji su nužni za njihovo daljnje poslovanje! Mi osiguravamo artikle na njihovim policama i trebamo dobiti adekvatnu naknadu za to!« Tamara Obrovac, »izvoznica domaćeg jazza i etno kulture«, također je potpisala otvoreno pismo

u kojem objašnjava kako je Direktiva vitalna za daljnji opstanak autora na digitalnom tržištu: »Bit problema je u tome što internetske korporacije mahom preko oglasnog prostora ostvaruju velik profit na osnovi sadržaja koji je djelo kreativaca, zaštićen autorskim pravima. Tu se zato ne može raditi o ograničenju slobode izražavanja. Dakle, ako korištenje sadržaja nosi znatan profit, onda dio toga profita treba pripasti stvarateljima tog sadržaja. Riječ je o elementarnoj pravdi. Stvar je to važnija što je digitalno tržište već sad praktički sveobuhvatno. Ono što se danas izglasa, definira odnose stvari i u budućnosti.« Branimir Mihaljević, skladatelj, producent i autor hrvatske pjesme predstavnice na

Eurosongu 2018., nije bio ništa manje odrješit od svojih kolega. »Iako je za krajnjeg korisnika taj sadržaj besplatan, YouTube okreće milijunske cifre prikazujući oglase ljudima koji su došli gledati naš autorski rad. Nažalost, novac koji YouTube isplaćuje je toliko mizeran da me je sram napisati ga, no još uvijek je veći od iznosa koji za istu stvar isplaćuju društvene mreže poput Facebooka, a taj iznos je točno nula«, objasnio je Mihaljević, upozorivši: »Autorski i umjetnički rad temelji su kulture svakog naroda i ne smijemo dopustiti da velike kompanije poput Googlea i Facebooka diktiraju pravila po svojim željama i uvjetima a da ne poštuju autore čiji rad eksploatiraju i pritom zarađuju milijarde!«

J o š m a l o o D i r ek t i v i o a u t o r s k i m p r av i m a č i j u j e s u g l a s n o s t z a p r i m j e n u E u r o p s k i p a r l a m e n t i z g l a s a o 12 . r u j n a 2 018 .

Uređeno digitalno tržište Nova mogućnost razvoja glazbenog sektora i kulturnih i kreativnih industrija. Podupiru li hrvatski europarlamentarci razvoj kulturnih i kreativnih industrija na internetu i zakonodavna rješenja koja bi taj razvoj omogućila?

Štoviše, upravo o toj temi već godinama vode dijaloge i javne rasprave sa svim zainteresiranima, posebice s onima koji odlučuju o digitalnoj budućnosti hrvatskih glazbenika. Posljednjih smo godina redovito hrvatske zastupnike u Europskom parlamentu informirali o stanju na digitalnom tržištu i tzv. problemu prijenosa vrijednosti koji koči razvoj glazbene industrije, ali i drugih kulturnih i kreativnih industrija i u Hrvatskoj i u Europi. Gotovo svi naši europarlamentarci iskazali su nam već prije razumijevanje za situaciju u koju su kreativci na internetu dovedeni te nužnost uređenja digitalnog tržišta. Međutim, posljednjih šest mjeseci internetski giganti pojačali su svoju kampanju s ciljem sprečavanja uređenja tržišta, tako da i oni snose dio odgovornosti na tom tržištu. Pokrenuli su pseudograđanske kampanje »za slobodu govora i interneta«. Europski i hrvatski političari i mediji bili su zasipani spinovima o »nestanku interneta kakav poznajemo«, »ukidanju slobode govora i izražavanja i uvođenju cenzure« i nevjerojatnom količinom automatski generiranih poruka te su ih u jednom danu primali i po više tisuća i desetaka tisuća. Takvu dosad nezapamćeno jaku i pomalo nasilnu lobističku kampanju u sjedištu Europe istaknuli su i mnogi zastupnici u Europskom parlamentu i stručnjaci koji prate rad europskih institucija. Suočeni s takvim pritiskom, udruge glazbenih i filmskih kreativaca u Hrvatskoj pojačale su i svoju komunikaciju te uspjele donekle promijeniti na netočnim tvrdnjama utemeljen ne-

Svi osim Šrkleca Sa svima smo u razgovorima istaknuli ključne odredbe Direktive, prokomentirali predložene amandmane te istaknuli one koji bi u praksi uistinu riješili spomenuti problem prijenosa vrijednosti. Pojasnili smo i zašto neki amandmani koji se predstavljaju kao dobro rješenje koje je svima prihvatljivo, u praksi ne bi bili učinkoviti, nego bi još više oslabili položaj autora u odnosu na platforme. Saslušali su nas gotovo svi zastupnici, osim Davora Škrleca, koji s obzirom na svoje prije definirano stajalište, nije smatrao potrebnim s nama razgovarati. Kako su glasali hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu? Dubravka Šuica, Željana Zovko, Marijana Petir i Ivana Maletić poduprle su prijedlog Direktive kako ga je predložio Odbor za zakonodavstvo. Biljana Borzan,

MARIJANA PETIR »Glasovala sam za Direktivu jer je neprihvatljivo da internetski divovi objavljuju tuđi rad i time stječu goleme profite, a ne plaćaju naknade autorima. Stoga smatram da kvalitetna zakonska rješenja mogu pridonijeti pravednosti u današnjem digitalnom dobu te osigurati dobrobit naših građana koji će i dalje imati pristup internetskim sadržajima bez bilo kakvih ograničenja.«

ŽELJANA ZOVKO »Poduprla sam prijedlog Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu jer smatram da će

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

službena stranica http://www.dubravka–suica.eu/

DUBRAVKA ŠUICA »Poduprla sam Direktivu o autorskim pravima jer smatram da su velike medijske kampanje i lobiranja izobličili stvarni smisao i cilj Direktive, a to je zaštita autora, kreativaca i njihova intelektualnog vlasništva, što je cilj i hrvatskih autora i izvođača. Članci 11 i 13 navodili su se kao sporni, no važno je napomenuti da Direktiva neće imati posljedice za individualne korisnike jer privatna i nekomercijalna uporaba publikacija nije pokrivena tim člancima, kao ni uporaba hiperlinkova.«

Europski parlament

Kampanje i spinovi

Izaslanstvo udruga HDS–a, HDU–a i HGU–a sastalo se s hrvatskim zastupnicima u Europskom parlamentu i u dane uoči ponovnog glasanja o utvrđivanju pozicije Parlamenta u odnosu na prijedlog Europske komisije, kako bi se omogućilo pokretanje tzv. trijaloga, odnosno pregovora između Komisije, Parlamenta i država članica, odnosno Vijeća Europske unije, o konačnom tekstu Direktive. U Strasbourgu smo uoči glasanja cijeli dan održavali pojedinačne sastanke s hrvatskim zastupnicima u Europskom parlamentu i njihovim asistentima. Želja nam je bila razumjeti zašto su neki od njih u svibnju glasali protiv prijedloga Odbora za zakonodavstvo te još jedanput pojasnili naše stajalište, ali i činjenicu da novac koji se na internetu vrti zaobilazi Hrvatsku i Europu, nema povrata investicije za one koji glavni »sadržaj« na internetu stvaraju, a veliki igrači koji na tome zarađuju ne pridonose ni europskom ni hrvatskom gospodarstvu. Štoviše, zbog svojega moćnog položaja na tržištu onemogućavaju razvoj drugih servisa, posebice onih koji razumiju da sadržaj koji krajnjim korisnicima nude nije njihov te je stoga potrebno s vlasnicima sadržaja urediti odnose. Tako ni hrvatski građani nemaju kvalitetnu ponudu glazbenih servisa. Gdje je tu interes hrvatskih građana, hrvatskog gospodarstva i kulture?

taj prijedlog pomoći u zaštiti hrvatske glazbe, malih izdavača i europske kulturne i medijske raznolikosti koja bi se inače utopila u osrednjosti bez zaštite i valorizacije njezinih autora.«

Tonino Picula i Jozo Radoš glasali su za alternativne amandmane kojima bi se također rješavao taj problem, premda tekst Direktive nisu potpuno poduprli. Ruža Tomašić bila je suzdržana u pogledu Direktive, ali i protiv alternativnih amandmana, dok je Ivan Jakovčić bio protiv Direktive, ali suzdržan glede alternativnih amandmana. Davor Škrlec bio je protiv Direktive, ali i alternativnih amandmana. Ivica Tolić zbog bolesti nije bio na glasanju. Nakon glasanja, hrvatske smo zastupnike zamolili da nam ukratko obrazlože svoje odluke. Objavljujemo pristigle ekskluzivne izjave.

službena stranica http://www.petir.eu/

Direktiva o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu dugo je očekivani alat koji bi glazbenicima trebao omogućiti da s velikim internetskim platformama i servisima poput Googlea, YouTubea i Facebooka napokon u ravnopravnoj poziciji pregovaraju o uvjetima i cijenama korištenja glazbenih djela na internetu. Ta tema (ne)ravnopravnosti na digitalnom tržištu za hrvatske i europske glazbene udruge nije nova.

gativan stav medija, ali i nekih hrvatskih zastupnika.

Europski parlament

EU Piše: HDS ZAMP Press

IVAN JAKOVČIĆ »Još je dug put do dogovora Europske komisije, Europskog parlamenta i Vijeća Europske unije o konačnom tekstu Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu. Tijekom dosadašnjih etapa usuglašava-

uvremena je glazba za nas uvijek bila prisutna (sjetimo se i utjecaja zagrebačkog Biennala!), podrazumijevalo se da su imena naših suvremenih skladatelja uz bok velikim imenima povijesti glazbe

Europski parlament

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

nja o Direktivi u Parlamentu, u nekim sam glasanjima bio protiv sadašnjega prijedloga, a u nekim sam bio suzdržan. Time sam izražavao stajalište da i dalje želim slobodan i otvoren internet kakav poznajemo, uz puno uvažavanje legitimnih prava autora i kreativaca koji imaju velike koristi od sadašnjeg interneta. U postupku usuglašavanja između institucija EU–a koji slijedi, ostajem otvoren za daljnji dijalog s predstavnicima vaših udruga s ciljem reguliranja jedinstvenog digitalnog tržišta na način koji će biti u interesu i hrvatskih kreativaca i korisnika interneta.«

RUŽA TOMAŠIĆ »Glasovala sam suzdržano zato što nisam zadovoljna kompromisnim rješenjem koje ostavlja previše prostora za različite interpretacije i manipulacije, ali sam u isto vrijeme željela poslati poruku da to nipošto ne umanjuje važnost zaštite autorskih prava. Ako se neki važni detalji bolje razrade do konačnog glasovanja, rado ću poduprijeti Direktivu.« Gotovo sa svim hrvatskim zastupnicima u Europskom parlamentu ostavili smo i dalje otvoren dijalog u pogledu toga, za autore i kreativce sudbonosnoga, pitanja. Kao i proteklih godina, pozorno ćemo i aktivno pratiti sva događanja i pripremiti odgovore na sva sporna pitanja, sve spinove i kampanje, koje s obzirom na dosadašnje iskustvo što se tiče Direktive možemo očekivati. O uređenju interneta tako da se na njemu poštuju prava i slobode svih, pa tako i prava i slobode kreativaca, također ćemo i dalje i još više poticati i voditi javni dijalog sa svim zainteresiranima. Naime, kad se Direktiva jednom usvoji kao valjani propis Europske unije, svaka zemlja članica bit će dužna u određenom roku njezine odredbe ugraditi i u vlastito zakonodavstvo, a onda i osigurati njihovu provedbu. Zato je put pred hrvatskim kreativcima i njihovim udrugama još dug i čeka nas još puno posla. No ipak, u odnosu na put prije nekoliko godina, njegov pozitivan kraj ipak se nazire. 10

K o r n i s t R a d o v a n V l a t k o v i ć , d o b i t n i k N a g r a d e V a t r o s l a v L i s i n s k i z a 2 0 17. g o d i n u

Ushićenje hrvatskom glazbom Razgovarala: Ana Vidić

adovan Vlatković je tijekom impresivne karijere koncertnog kornista kontinuirano posvećen njegovanju i poticanju hrvatskog repertoara za rog. Brojni nastupi uz orkestre i komorne suradnike diljem svijeta, snimanja za ugledne diskografske etikete te pedagoške aktivnosti na salzburškom Mozarteumu, madridskoj Školi Kraljica Sofija, Visokoj školi u Zürichu i Kraljevskoj glazbenoj akademiji u Londonu, čijim je počasnim članom proglašen 2014., neprestano se isprepliću s izvođenjem skladbi hrvatskih autora. U proteklih desetak godina izvodio je i snimio za fonoteku Hrvatske radiotelevizije koncerte za rog i orkestar Krešimira Baranovića, Stjepana Šuleka, Igora Kuljerića i Frane Paraća (uz Simfonijski orkestar HRT–a), Koncert za rog i duhače Tomislava Uhlika (uz Puhački orkestar Muzičke akademije u Zagrebu) te komorne skladbe Rudolfa Matza, Frana Lothke, Krste Odaka, Natka Devčića, Alfija Kabilja, Miroslava Miletića i Ive Josipovića. U suradnji s Varaždinskom komornim orkestrom izveo je i Konzertstück za rog, gudački orkestar i zvona Davora Bobića te Concertino za rog, gudače, čelestu i udaraljke Brune Bjelinskog, a Koncert za rog i gudače Milka Kelemena praizveo je uz orkestar Luzern Festival Strings. Upravo mu je za izvođenje djela hrvatskih skladatelja HDS dodijelio Nagradu Vatroslav Lisinski, pa je to bio odličan povod za razgovor. Zahvale svima

Najprije čestitke na nagradi. Možemo li reći da je to kruna vaših dugogodišnjih nastojanja u pogledu izvođenja, snimanja i promicanja glazbe hrvatskih skladatelja za rog i je li ona došla u pravi trenutak, kad ste dovršili snimanje svih koncertnih djela za rog i orkestar domaćih autora, uz velik dio komorne glazbe? Hvala na čestitki, zaista sam počašćen tim velikim priznanjem. Zahvalio bih mnogima koji su svojim velikim zalaganjem pridonijeli tomu da se ostvari ciklus snimanja djela hrvatskih skladatelja, prije svega svojoj supruzi Dinki Migić–Vlatković koja je cijeli projekt osmislila, pripremila i organizirala, zajedno s Lidijom Katarinom Matančević Preradović, Ksenijom Pećanić te Sandom Vojković, s kojom smo počeli snimanja. Ivana Kocelj nam je omogućila da gotovo svi koncerti za rog i orkestar budu izvedeni uživo na koncertima prije snimanja u studiju. Budući da se radilo o dugogodišnjem projektu, posebno zahvaljujem Simfonijskom orkestru HRT–a

koji me je impresionirao visokom profesionalnošću, muzikalnošću i virtuozitetom. Dirigenti, prije svega Mladen Tarbuk, kao i Aleksandar Kalajdžić i Alan Bjelinski, iskusni su poznavaoci hrvatske glazbene baštine i njihov je doprinos nemjerljiv. Osim orkestra, rado bih spomenuo i svojevrsne partnere u izvedbi komorne glazbe: pijanist Danijel Detoni, violinist Marin Maras, bariton Krešimir Stražanac, Gudački kvartet Mozarteum. U studiju nas je sve kroz snimanja sigurno vodio producent Vjekoslav Nježić sa svojim timom. Njegov nepogrešivi sluh, fantastičan smisao za formu, dobar ukus i veliko znanje uvijek su me motivirali i inspirirali. Last but not least, zahvaljujem svim skladateljima koji su svojim djelima obogatili repertoar za meni dragi instrument — rog, a to su: Fran Lhotka, Krsto Odak, Krešimir Baranović, Rudolf Matz, Stjepan Šulek, Bruno Bjelinski, Natko Devčić, Alfi Kabiljo, Miroslav Miletić, Igor Kuljerić, Frano Parać, Tomislav Uhlik, Ivo Josipović, Davor Bobić i drugi. Neka mi ne zamjere mnogi drugi suradnici ako ih nisam spomenuo. Ukratko, radi se o velikom zajedničkog trudu i naporu i lijepo je znati da nas je sve objedinila briga i ljubav za naše kulturno naslijeđe. Nagrada Vatroslav Lisinski pripada i svima njima. Vjera u skladatelje Repertoar za rog kao solistički instrument općenito nije opsežan; kako biste ocijenili hrvatsko stvaralaštvo za solo rog unutar svjetskoga? Možemo li i vas smatrati zaslužnim za njegov porast posljednjih nekoliko desetljeća? Kao kornisti, ponosni smo na djela pisana za rog. Naš repertoar možda nije tako opsežan kao za klavir ili violinu, ali je vrijedan, bogat, a nismo uskraćeni ni za remek–djela. Vrijeme će pokazati koja će se djela trajno zadržati na repertoaru, odnosno koja će rado izvoditi interpreti, tj. rado slušati publika. Na nama glazbenicima je da vjerujemo u skladatelje i njihova djela, bezrezervno, predano, strasno i s gotovo nekim osjećajem misije, neki bi rekli i fanatično. Povijest nas uči da je umjetnicima, dakle glazbenicima, slikarima ili piscima, često nedostajala potpora, vjera i razumijevanje njihovih suvremenika. Želja mi je da ove snimke stignu do što većeg broja slušatelja i da na taj način pridonesem popularnosti svojega instrumenta i djela hrvatskih skladatelja. Imao sam zadovoljstvo i povlasticu surađivati s mnogim skladateljima. Osim u Hrvatskoj, spomenut ću još imena nekih skladatelja čije smo skladbe praizvodili u svijetu: Heinz Holliger, Elliott Carter, Sofia Gubaidulina, Krzysztof Penderecki. Za nekoliko tjedana praizvodim i koncert mlade švedske skladateljice Britte Byström Games Without End.

Kako i kad su počele vaša briga i ljubav za hrvatski repertoar? Koliko je na to utjecao vaš profesor Prerad Detiček? Koliki ste poticaj imali od samih skladatelja, s obzirom na to da su vam mnogi i posvećivali svoja djela, a koliku su vam potporu pružile hrvatske institucije, primjerice HRT, HDS i drugi? Među ostalim smo svojevremeno izvodili naša djela kao obavezni dio repertoara na glazbenim natjecanjima. Bilo djelima komorne glazbe ili solo skladbama, kao učenici i studenti postupno smo upoznavali sve više djela. Moj je profesor Detiček sigurno imao važnu ulogu u tome, jer je i sam pristupao skladateljima i molio ih da pišu za naše glazbalo. Ujedno smo tako učili iz »prve ruke«, budući da je profesor poznavao autore i njihov stil, odnosno njihove nakane, intencije. Baveći se suvremenom glazbom, mladi čovjek stječe i sigurnost u izvođenju djela glazbene prošlosti, jer možda bolje upoznaje kreativni proces u kontaktu sa skladateljima današnjice. Drugim riječima, sve je to pridonijelo činjenici da je suvremena glazba za nas uvijek bila prisutna (sjetimo se i utjecaja zagrebačkog Biennala!), da se za nas sve to razumjelo samo po sebi, odnosno da su imena naših suvremenih skladatelja stajala uz bok velikim imenima povijesti glazbe. U svakom se slučaju sjećam svojeg ushićenja kad mi je kao trinaestogodišnjaku prvi put u životu jedan autor posvetio skladbu; bio je to prof. Rudolf Matz — Varijacije na međimursku temu! Prilikom ostvarenja ovog projekta najveću nam je potporu dao HRT. To nažalost ne možemo reći i za Hrvatsko društvo skladatelja, iako mi je želja da izdavanje ove zbirke CD–a popratimo novim izdanjem partitura svih snimljenih djela kako bi bila pristupačna svim zainteresiranim glazbenicima, u Hrvatskoj ili izvan nje.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Tijekom impresivne karijere koncertnog kornista, umjetnik svjetskoga glasa neprestano njeguje i potiče stvaranje hrvatskog repertoara za rog

Gotovo nema vašeg nastupa u Hrvatskoj na čijem programu nema hrvatskih autora. Koliko su njihova djela zastupljena na vašim inozemnim nastupima? Izvodim djela hrvatskih autora kad god postoji prilika: Koncert Krešimira Baranovića svirali smo uz orkestar Zagrebačke filharmonije u Münchenu na festivalu Europa Musicale, Konzertstücke Davora Bobića u Švicarskoj, kao i praizvedbu Koncerta Milka Kelemena u Luzernu. Često sam svirao Sedam skica Rudolfa Matza; tako i na proslavi u New Yorku prigodom pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. U posljednje vrijeme češće sviram i 24 sata u životu hornista Alfija Kabilja, na primjer u Japanu i na Tajvanu. Kad možemo očekivati nosače zvuka s tim djelima? To je izdanje još u pripremi, ali kad bude spremno, održat ćemo i prigodnu promociju!

Sara Glojnarić već je najuglednija hrvatska skladateljica koja užurbano radi na svjetskim koncertnim i festivalskim pozornicama

Užurbani mjeseci mlade skladateljice Još i prije diplome ovoga ljeta na stuttgartskoj Visokoj školi za glazbu i izvedbene umjetnosti postala je tražena skladateljica, od koje mnogi ansambli, festivali i organizacije naručuju nova djela

Piše: Marija Saraga

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

ad se prije nekoliko godina odlučila zagrebačko– samoborsku adresu zamijeniti njemačkom, mlada skladateljica Sara Glojnarić upustila se u nepoznato, slijedeći vlastite instinkte i interese. Nakon što je u Zagrebu studirala u razredu uglednoga profesora i skladatelja Davorina Kempfa, u Njemačkoj je počela gotovo ispočetka, upisavši najprije preddiplomski, a zatim i diplomski studij kompozicije kod profesora Martina Schüttlera na Visokoj školi za glazbu i izvedbene umjetnosti u Stuttgartu. A sada je već diplomirala — završnu je skladbu napisala za kvartet udaraljkaša na četiri timpana i osam automobilskih ovojnica (!) i završni ispit položila u srpnju, prepričava Sara u razgovoru. No i prije diplome i formalnog statusa »profesionalnoga« skladatelja, Sarina je karijera taj status već dosegla. U posljednjih godinu dana Sara se može pohvaliti da su njezinu glazbu tražile i naručile neke istaknute institucije i ansambli u Njemačkoj. Društvena važnost Još u sklopu studija, njezinu je skladbu Sugarcoating izveo ugledni ansambl Musikfabrik, a neovisno o studiju, Sara je primila dvije važne narudžbe. Vokalni ansambl Neue Vokalsolisten Saru je odabrao za skladateljicu koja će biti uključena u projekt Raise Your Voice, europski projekt koji se sastoji od niza radionica u trajanju od tri mjeseca, a u koji su bile uključene Kurtkinje koje su morale napustiti svoje domove i novi život potražiti u Stuttgartu. Radionice su posredovanjem (suvremene) glazbe i zvuka pokušavale iznaći zajednički, univerzalan jezik komunikacije, brišući kulturološke granice, a kao završni rad projekta Sara Glojnarić izradila je instalaciju u prostoru, predstavljenu publici u veljači u Stuttgartu. U isto vrijeme, na festivalu Eclat, koji slovi za jednu od najprestižnijih platformi za predstavljanje suvremene glazbe u Njemačkoj, izvedena je Sarina skladba Sugarcoating 2, nastala baš na narudžbu festivala, za ansambl Trio Catch. Izvedba na tako važnom mjestu za suvremenu glazbu snažno je odjeknula i Sara je na temelju te izvedbe primila i neke nove narudžbe, o kojima još ne želi previše otkrivati, s obzirom na to da su tek u procesu dogovaranja. No možemo najaviti da će tzv. Inicijativa za suvremenu glazbu Suono mobile — zvuk u pokretu u ožujku 2019. predstaviti novu Sarinu skladbu u kojoj će skladateljica uz četiri »živa« izvođača primijeniti i tehnologiju human–human–interface, u kojoj su dvije osobe povezane elektrodama pa pokreti jednog izvođača izravno utječu na pokrete drugoga, koji je s njim povezan.

Sara je sudjelovala kao autorica glazbe (elektronička skladba) u multimedijskom performansu/kazališnom komadu Forever Apocalyptic, održanom u četiri izvedbe u Gradskoj knjižnici u Stuttgartu, u kojem su uz Saru sudjelovali redateljica, dramaturg i plesačica, svi mlađi od 30 godina

Forever Apocalyptic

Nove ideje No Sara ne sjedi besposleno i ne čeka da joj neka narudžba »padne u krilo«. Ona i njezini kolege, s različitih polja umjetnosti, aktivni su i uistinu žive svoj poziv, pa se već kao studenti aktivno organiziraju, smišljaju projekte, pronalaze izvore financiranja i realiziraju ih. Tako je Sara sudjelovala kao autorica glazbe (elektronička skladba) u multimedijskom performansu/kazališnom komadu Forever Apocalyptic, održanom u četiri izvedbe u Gradskoj knjižnici u Stuttgartu, u kojem su uz Saru sudjelovali redateljica, dramaturg i plesačica, svi mlađi od 30 godina. U prosincu se priprema za Reboot — niz instalacija i koncerata koje organizira s još troje kolega sa studija u Stuttgartu, od kojih su svi vrlo zainteresirani za performans i instalacije. Ideja je da se tim projektom stvori vrsta platforme ili laboratorija za slobodno prezentiranje ideja i iskušavanje koncepata. Odmah nakon diplome Sara je sudjelovala na uglednim ljetnim tečajevima u Darmstadtu gdje je dobila tzv. Kranichsteiner Musikpreis, za

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

koju se nitko ne može sam prijaviti, već tročlani ocjenjivački sud posjećuje sve koncerte i događanja u sklopu tečajeva (kojih je više od sto, s više od 500 aktivnih polaznika) i na temelju toga što su čuli, daju nagradu jednom skladatelju za najzanimljiviju i najprogresivniju skladbu. Nagrada se dodjeljuje od 1952. i dosad su je primili velikani poput Bouleza, Varèsea i Stockhausena. Oduševila ih je njezina videoinstalacija «Popfem postavljena u darmstadtskoj galeriji; u njoj se bavila problemima žena u 21. stoljeću, iskoristila je ekstremno desničarske izjave kao građu za stvaranje, rezala je i spajala riječi političkih govora tako da je upotrijebila njihov način manipulacije i komunikacije protiv njih samih, a ta obrnuta perspektiva kroz umjetnički proces pružila je drukčiji, izvrnuti pogled na temu. Sedam i pol minuta njezine se kompozicije emitiralo u loopu i svi su posjetitelji to u bilo koje doba mogli doživjeti i čuti. Prva opera Sara trenutačno piše operu za salzburški Taschenopernfestival 2019., koji je od nje i još četvero skladatelja naručio pet opera povezanih istom temom — Shakespeareom. Sara će raditi scene iz Otela. Bit će to njezina suradnja s dirigentom Peterom Rundelom, Ensemblom Modern i redateljem Thierryjem Bruechlom. Od nje je naručeno novo djelo za siječanjski Ultraschall festival u Berlinu za Neue Vokalsolisten u siječnju 2019. koji organizira Deutschlandfunk (Njemački radio), a u svibnju piše za festival Wittener Tage fuer Neue Kammermusik skladbu za sopran, udaraljke i elektroniku, koju će izvoditi poznata pjevačica za novu glazbu i članica Semperopere u Dresdenu Sarah Maria Sun. A što dalje? Sara ima velike snove; želi istraživati, propitkivati, pronalaziti nove ideje i smjerove, ostati budna i otvorena. U Stuttgartu će ostati zasigurno još dvije godine jer je vezana za projekte na kojima radi, a nakon toga — razmišlja o doktoratu u SAD–u, možda na Harvardu. A Hrvatska? Vrlo joj je bitno predstaviti ono što radi i »doma«, zato je iznimno vesele pozivi umjetnika i festivala kao što su MBZ, Tribina u Opatiji ili Izlog suvremenog zvuka, koji joj omogućuju i da ostane u kontaktu sa svima koji sudjeluju na hrvatskoj sceni suvremene glazbe. A nama pružaju uvid u specifičan i iznimno kreativan glazbeni svijet te mlade autorice.

Z a v r š e t a k 16 . s e z o n e G u d a č ko g k v a r t e t a R u c n e r, 13 . l i p n j a 2 018 . u M a l o j d vo r a n i L i s i n s k i

Praizvedba skladbe Dantes pour Lully Alana Kljaića Mladi je skladatelj ovogodišnji dobitnik stipendije ženskog Lions kluba Kontesa Nera

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Piše: Martina Bratić

aključenje šesnaeste sezone Gudačkoga kvarteta Rucner obilježila je 13. lipnja u Maloj dvorani Lisinski jedna praizvedba domaćega autora. Mladi skladatelj Alan Kljaić, ujedno dobitnik ovogodišnje stipendije ženskoga Lions kluba Kontesa Nera, Kvartetu Rucner posvetio je svoje novo djelo Dantes pour Lully. Svestrani glazbenik Nakon upisa studija dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Alan Kljaić 2015. počeo je i studij kompozicije;

najprije u klasi Davorina Kempfa, nakon čijega umirovljenja prelazi u klasu Berislava Šipuša. Uz studij, djeluje i kao čembalist i orguljaš, a njegove su skladbe do sada izvođene u Zagrebu i Ljubljani. »Uživam i u aktivnostima vođenja zborova; među ostalima to su zborovi Palma, Chorus Carolostadien, Crona i Arhiton, s kojima sam osvojio i nekoliko nagrada i priznanja«, rekao nam je Kljaić. Trenutačno boravi u Münchenu, gdje sljedeće godine planira nastaviti studij kompozicije i dirigiranja. Skladba Dantes pour Lully na spomenutom se koncertu logično i prirodno oslonila na Debussyjev Gudački kvartet u g–molu, op. 10 (odabran u povodu stote godišnjice skladateljeve smrti) te na Kvintet za klavir i gudački kvartet u f–

molu Césara Francka, u čijoj se izvedbi pridružila i pijanistica Katarina Krpan. Riječ je o trostavačnom djelu koje u formalnom i konceptualnom smislu evocira barokni instrumentalni idiom s, kako i naslov upućuje, Jean–Baptisteom Lullyjem kao idejnim nadahnućem. Kljaić je odabrao metrički model stiliziranoga sporog renesansnog plesa Pavane za prvi stavak, čija se melodioznost meko stopila s toplinom dionice violončela. Primjetna su, doduše, bila povremena ritamska iskliznuća na samom početku stavka, no uvjerljiviji je svakako bio Menuet. Pastozan u gustoj boji gudačkih timbara, stavak se razlistao u čistoj formi A–B–A, a strukturnu bi jednostavnost ugodno uznemirili povremeni harmonijski istupi izvan čistoga tonaliteta.

Pas de deux, naziv trećega stavka, preuzeo je ideju unisonosti kao svoju arhitektonsku bazu. Termin generiran iz baleta, pas de deux označava plesački duet, u kojemu se isti plesni koraci, obično u muško–ženskoj kombinaciji, izvode istovremeno. Autor se tu odlučio za ideju gotovo unisone dvodobne dionice, ostvarene u optimističnoj varijanti dura i srednjovjekovnih modusa. Aforističnog izraza, Dantes pour Lully poslužila je kao poticajna uvodna točka u nadolazeće programske odabire i taj je »zadatak« odradila dobro. Ipak, svoj svojoj dopadljivosti i ugodnoj organizaciji zvuka unatoč, besciljna anakronost Kljaićeve skladbe uhu nije dopustila potrti nadanja nekom ipak suvremenijem zvučanju.

Na posljednjem prošlosezonskom koncertu Kvartet Rucner nastupio je s gostujućim prvim violinistom, koncertnim majstorom Zagrebačke filharmonije, Orestom Shourgotom

U z pr ai z vedbu sk ladbe S pirit us ludens Zor ana Jur anića na S amobor skoj gla z benoj jeseni, 26. ru jna 2018 .

Zaigrani Vihor Ivan Vihor priliku pruženu ovim djelom do kraja je iskoristio, uvelike i nadograđujući relativnu statičnu motoričnost zadanog notnog teksta

jetimo li se Juranićeve Cantatine iz 1992. godine, jasno je da asocijacija na Vivaldija nije slučajna

Piše: Trpimir Matasović

valevrijedna tradicija Samoborske glazbene jeseni, da od hrvatskih skladatelja naručuje nova djela za laureate svojega Natjecanja Ferdo Livadić, nastavljena je i ove godine. Novo djelo za lanjskoga laureata, pijanista Ivana Vihora, skla-

dao je Zoran Juranić. Praksa da laureat unaprijed zna tko će skladati djelo za njega, dok, naprotiv, unaprijed odabran skladatelj u trenutku narudžbe ne zna za koga će pisati, nije bez određenih nedostataka. Naime, ne »leže« baš svi instrumenti svim skladateljima. No godina dana koja prođe od upoznavanja autora sa solistom do praizvedbe, sasvim je dovoljna za promišljanje, skladanje, a u slučaju potrebe i usuglašavanje dvojice umjetnika. Rezultati

Ovogodišnja pobjednica Natjecanja Ferdo Livadić, violinistica Katarina Kutnar, iduće će godine praizvesti novo djelo Davora Bobića

Obostrano zadovoljstvo izvođača i autora: Berislav Šipuš, Zoran Juranić i Ivan Vihor Krsnik Čohar

pritom, naravno, variraju; no takve su narudžbe dosad rezultirale i nekim sjajnim djelima. Iako klavir možda i nije zvukovni medij koji bismo isprva asocirali uza zvukovni svijet Zorana Juranića, ne može se reći da skladatelj nije bio na visini zadatka. Već se na razini temeljne ideje prilagodivši mladosti solista, Juranić je skladao Spiritus ludens, djelo za klavir i deset instrumenata, čiji naslov jasno naznačuje »zaigran« karakter. Motoričnost tako prožima sva tri kontrastna stavka, oblikovana na način parafraze načela baroknoga solističkog koncerta Vivaldijeva tipa — sjetimo li se Juranićeve Cantatine iz 1992. godine, jasno je da asocijacija na mletačkoga majstora nije slučajna. U okvirima dobroga skladateljskog zanata, autor se uglavnom vodi oblikovanjem forme izmjenjivanjem ritornella cijeloga ansambla i solističkih epizoda, stavljajući tako solista u prvi plan.

Čini se da su takvu raspodjelu uloga prihvatili i izvođači — dok se Cantus Ansambl, pod dirigentskim vodstvom Berislava Šipuša, zadovoljio svođenjem na sekundarnu ulogu (čak i ondje gdje to nije bilo ni poželjno, a kamoli nužno), Ivan Vihor spremno je preuzeo zadaću dominacije izvedbom. Premda bi se dalo raspravljati odgovara li skladba u cjelini njegovu pijanističkom senzibilitetu, on je priliku pruženu tim djelom do kraja iskoristio, uvelike i nadograđujući relativnu (proturječno, ali istinito) statičnu motoričnost zadanog notnog teksta. Tako je, primjerice, središnji polagani odsjek, koji u odnosu na okvirne stavke donosi varijacije istoga, pod Vihorovim prstima dobio iznenađujuće lirski prizvuk, kao dobrodošao predah od istaknute, ali ne i razmetljive virtuoznosti početka i kraja. I upravo bi se zbog toga moglo reći da je solist bio ravnopravan sukreator djela koje je u zapisu bilo donekle statično, ali je upravo njegovom interpretacijom postalo izrazito dinamično.

S v j e t s k i ko n g r e s s a k s o f o n i s t a u Z a g r e b u , o d 10. d o 14 . s r p n j a 2 018 .

4 dana, oko 1500 sudionika, 9 hrvatskih praizvedbi BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Otkako je 1969. održan u Chicagu, Svjetski kongres saksofonista svake se treće godine održava u drugom gradu Piše: Marija Cestarić

vjetski kongres saksofonista prvi put je održan 1969. u Chicagu. Od tada se svake treće godine održava na drugoj lokaciji. Ove je godine Zagreb od 10. do 14. srpnja imao priliku ugostiti najbolje saksofoniste na svijetu, ali i studente saksofona. Oko 1500 umjetnika i posjetitelja Kongresa bilo je tih dana u Zagrebu, a sve zahvaljujući prof. Draganu Sremcu kao

umjetničkom ravnatelju Zagrebačkog kongresa saksofonista. Program se održavao na više lokacija u Zagrebu: Muzička akademija, Studentski centar (&TD, MM Centar, Francuski paviljon), Sveučilište u Zagrebu, crkva sv. Marka, crkva sv. Katarine, Tunel Grič, Park Zrinjevac, jezero Bundek, Hrvatsko narodno kazalište, Talijanski institut, Klub Kontesa i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog te je uključivao zaista velik broj svjetskih praizvedbi. Posebno raduje što je među njima bilo devet praizvedbi djela hrvatskih autora.

Frano Đurović i Ivan Batoš surađivali su na novoj Đurovićevoj sonati za saksofon i klavir

našem su gradu u prvoj polovici srpnja nastupili ili tek boravili najbolji saksofonisti na svijetu, ali i mnogobrojni studenti saksofona

U Dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji 29. svibnja učenice Glazbene škole Vatroslava Lisinskog prvi su put izvele skladbu Opomena za dva soprana i klavir, mladoga skladatelja i dirigenta Franje Klinara, pisanu na stihove Antuna Branka Šimića. Nakon nešto više od mjesec dana, prvoga dana Svjetskog kongresa saksofonista, ponovno praizvedba njegova djela. U SC–ovu MM Centru studenti saksofona Krešimir Kottek i Dominik Grgić praizveli su skladbu Kathartikos toga mladog zborovođe AKZ Palma, a naslov djela vjerojatno upućuje na čišćenje duše.

Za prijatelja Kineza Drugog dana Kongresa u Dvorani Lhotka na Muzičkoj akademiji saksofonist Tong Yang i pijanist Ivan Batoš praizveli su skladbu Brune Vlaheka napisanu u travnju 2018. u Madridu, nastalu upravo za Kongres saksofonista. Skladba HR suita / Cro Suite za alt–saksofon i klavir posvećena je skladateljevu prijatelju, saksofonistu Tongu Yangu, kojega je Vlahek upoznao na studiju. To je suita u osam stavaka: Drmeš, Ganga, Invokacija I, Božićni kanon, Istriana, Zvona —

Hommage à Jakov Gotovac, Invokacija II, Prošćenje. Djelo obiluje citatima iz hrvatskog folklora, na što upućuju i naslovi. U Božićnom kanonu skladatelj je parafrazirao božićnu pjesmu U to vrijeme godišta..., a u stavku Zvona autor evocira Gotovčevo Simfonijsko kolo. Posebno je uspio stavak Ganga, a zanimljivo je kako u Istriani saksofon ima zadatak oponašati istarske sopele. U skladbi se citira i pjesma Lepe ti je Zagorje zelene. Suita je zahtjevna i za saksofonista i za pijanista, ali su je umjetnici vrhunski interpretirali. Bila je to samo jedna od praizvedbi u kojima je sudjelovao pijanist Ivan Batoš u sklopu ovogodišnjega Kongresa. Naporan rad U srijedu, 11. srpnja, u Dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji praizvedene su još dvije skladbe hrvatskih skladatelja. Dvorana je jedva uspjela primiti sve zainteresirane posjetitelje Kongresa koji su željeli slušati nastup Zagrebačkih solista s vrhunskim saksofonistima (Sergej Kolesov, Miha Rogina, Robert Young, Papandopulo kvartet, Vincent David). Miha Rogina praizveo je Koncert za saksofon Anđelka Igreca, dok je Papandopulo kvartet praizveo Concertino za kvartet saksofona i gudače Ante Knešaureka. Četvrtak, 12. srpnja, donosi čak dvije praizvedbe skladbi Frane Đurovića. Također na Muzičkoj akademiji, u Dvorani Svetislav Stančić, Gordan Tudor i Ivan Batoš praizveli su Crnu sonatu / Black Sonata za alt–saksofon i klavir u tri stavka: Andante agitato, Largo assai, Allegro moderato. Prema riječima Gordana Tudora, to je tek treća sonata za saksofon nekog hrvatskog skladatelja. Frano Đurović rekao je da je dugo i naporno radio na toj skladbi za koju je saksofonist i skladatelj Gordan Tudor zahtijevao da mu bude tehnički izazov. Na skladbi punoj multifonije, skladatelj Frano Đurović i saksofonist Gordan Tudor radili su čak tri godine. Od njezina nastanka 2015., skladba je umnogome dorađivana, a praizvedena je upravo na Svjetskom kongresu saksofonista. Gordan Tudor se našalio da su mu tre-

bale tri godine da uvježba tu skladbu. Na njemu se vidjelo da mu je ta skladba svojevrstan izazov, ali i veliko zadovoljstvo. Cijeli je program bio sastavljen od djela hrvatskih skladatelja za saksofon. Gordan Tudor i Ivan Batoš na početku su odsvirali Domande senza risposta Petra Bergama, a na programu je bila i skladba Dubravka Detonija Eppur si muove. Istoga dana u Dvorani Blagoje Bersa Tomislav Žužak uz Cantus Ansambl pod ravnanjem Berislava Šipuša praizveo je još jednu novu skladbu Frane Đurovića Check Ignition And May The God’s Love Be With You za bariton–saksofon i ansambl, skladbu koja je također nastala za Kongres saksofonista. Nešto jednostavnija pratnja ansambla omogućila je solističkoj dionici da dođe do punog izražaja. Izvedba je pobudila zanimanje publike (Dvorana Blagoje Bersa bila je puna) i vjerojatno ni ovaj put koncert nisu uspjeli poslušati svi koji su to željeli. Koncert je iz publike pratio skladatelj Frano Đurović, ali i Davorin Kempf, čija je skladba In Modo Classico za kvartet saksofona i ansambl također bila izvedena na tom koncertu. Pijanistova praizvedba U petak, 13. srpnja u Dvorani Svetislav Stančić na Muzičkoj akademiji violončelist Jasen Chelfi, saksofonist Tomislav Žužak i pijanist Filip Fak praizveli su skladbu Filipa Faka Invencija za klavir, violončelo i saksofon. To je prva skladba Filipa Faka za takav sastav; napisao ju je baš za Kongres saksofonista. Djelo stilom podsjeća na neke kasnoromantične kompozicije, s prekrasnim melodijskim linijama napisanima za violončelo i saksofon. Skladatelj je za klavirom pomno pratio da sve bude izvedeno onako kako je zamislio. U istoj je dvorani odmah nakon trija Chelfi — Fak — Žužak nastupao Abliage Duo uz pijanisticu Virnu Kljaković. Abliage Duo čine saksofonist Aljaž Razdevšek i klarinetist Abdul–Aziz Hussein. Razdevšek, Hussein i Kljaković studirali su na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, kao i njihova kolegica Helena Skljarov, čije su djelo praizveli. He-

lena Skljarov je Duu Abliage i pijanistici Virni Kljaković namijenila skladbu Bergmál i s nama podijelila svoje dojmove nakon izvedbe: »Bergmál sam napisala posebno za Kongres saksofonista na poticaj Dua Abliage. Abdula i Aljaža dobro poznajem pa sam skladala uzimajući u obzir njihove preferencije u tehnikama sviranja. Bergmál na islandskom znači jeka, a odabrala sam upravo taj jezik zbog njegove specifičnosti i efekta misterioznosti koji na mene ostavlja. Jeka se tijekom skladbe postupno razvija od sviranja saksofonom u klavir do raznih mekih pasaža i imitacija među trima instrumentima. Iako je bilo vrlo malo proba, to nije bio problem za tri vrhunska izvođača koji su izvrsno prenijeli ideju i atmosferu skladbe. Pijanisticu Virnu upoznala sam tek na prvoj probi i posebno me oduševilo što je iznimno uspješno stopila boju klavira s preostala dva instrumenta, što je bila i ideja klavirske dionice. Time je pokazala izvanrednu muzikalnost i širok spektar nijansiranja i ovladavanja klavirskim bojama.« Veronika Reutz Drobnić za taj je Duo napisala skladbu Les Autres. »Kompoziciju Les Autres napisala sam 2018. godine inspirirana konceptom vremena u glazbi. Naime, percepcija vremena u glazbi (tijekom slušanja i izvođenja) nije ista kao percepcija vremena u svakodnevnom životu. Slušanjem glazbe može se promijeniti percepcija protoka vremena. Taj fenomen me jako zanimao pa sam ovom skladbom pokušala istražiti odnos glazbe i vremena. U ovom djelu također je bitna međuovisnost izvođača. Glazbena faktura zahtijeva dobru međusobnu komunikaciju izvođača tijekom sviranja i kreativnu interpretaciju. Prvi stavak je karakteriziran neodređenim ritamskim vrijednostima i otvoren je

za slobodniju interpretaciju, dok je drugi stavak karakteriziran jasnim ritmom i melodijom. Treći stavak skladbe koji kombinira klasične instrumente s nasnimljenom elektronikom te motivički ujedinjuje prethodna dva stavka donoseći novi element elektronike u kompoziciju, ovom prilikom nije izveden«, rekla je Reutz Drobnić. Valovi o stijene Posljednjega dana Kongresa, u subotu 14. srpnja, u MM Centru nastupao je ENDeM kvartet koji čine: Marko Gerbus, sopran–saksofon, Deni Pjanić, alt–saksofon, Nereo Arbula, tenor– saksofon i Erna Čizmić Rebić, bariton– saksofon. Na programu sastavljenom od djela hrvatskih skladatelja slušali smo Melankolija Gegen Rakija Margarete Ferek–Petrić, Zaboravljene muzike Dubravka Detonija i praizvedbu skladbe Denija Pjanića Fragmenti zavičaja. Skladba Denija Pjanića evocira zvukove skladateljeva rodnog Splita i okolice. Počinje oponašanjem šumova morskih valova koji udaraju o stijene, slušamo zatim glazbu koja nas asocira na dalmatinsku klapu, na gangu, na gajde, ali i na harmoniku, na balkanski melos, te galebove i poslije brodove koji pristižu u luku. Svi su fragmenti, a sigurno ima i onih koje nismo spomenuli, logično povezani, pametno ukomponirani, nimalo banalni, a opet prepoznatljivi, odlično uklopljeni u djelo koje se i publici očito vrlo svidjelo. Zanima nas što će saksofonist Deni Pjanić još u budućnosti pripremiti. Sudeći po navedenoj skladbi, od njega kao glazbenog autora možemo još puno očekivati. Kongres je zatvoren velikim koncertom u Koncertnoj dvorani Vatroslava

Drugoga dana Kongresa kineski saksofonist Tong Yang i pijanist Ivan Batoš praizveli su HR suitu Brune Vlaheka

Ivan Batoš i Gordan Tudor dali su sve od sebe u praizvedbi Đurovićeve Black Sonate

ENDeM kvartet oduševio je Fragmentima zavičaja jednoga svojega člana, saksofonista Denija Pjanića, koji slijedi primjer svojega profesora Gordana Tudora

rogram je uključivao golem broj svjetskih praizvedbi, među kojima je bilo čak devet novih djela hrvatskih autora

Lisinskog te koncertom na Bundeku, gdje su nastupali Tokyo Rock’n’Sax, Sonsax, Orkestar mladih saksofonista i svi oni saksofonisti koji su sudjelovali na Kongresu, a željeli su pridonijeti završnoj ceremoniji. Za kraj su odsvirali U boj, u boj iz Nikole Šubića Zrinjskog te Neka cijeli ovaj svijet iz Jalte, Jalte u obradi saksofonista Marka Rušnova za orkestar saksofona. Svjetski kongres saksofonista u Zagreb je doveo vrhunske umjetnike. U samo četiri dana održana su brojna predavanja, a mogli smo poslušati više od 900 skladbi različitih stilova, više od 200 praizvedbi i spomenute nove skladbe hrvatskih autora. Sudeći prema komentarima sudionika Kongresa, iz Zagreba će ponijeti samo lijepe uspomene.

4 3 . O s o r s ke g l a z b e n e ve č e r i , O s o r, 15 . s r p n j a — 18 . ko l ovo z a 2 018 .

Zadovoljstvo izvedbama i praizvedbama Festival zadržava usmjerenje na afirmaciju hrvatske glazbe, bilo one baštinjene, bilo tek novonastale

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

umjetnički direktor festivala, Branko Mihanović potvrđuje se kao vrsni poznavatelj izvođačke ponude hrvatskih i inozemnih solista i uglavnom manjih komornih sastava, a unatrag četiri godine uvedeni mini festival Monika i prijatelji pruža uglednoj violončelistici Moniki Leskovar mogućnost da u Osor pozove svoje prijatelje, glazbenike s kojima rado muzicira i s kojima dogovara konkretne programe za tri večeri, što je sve jamstvo visoke interpretativne razine.

Frano Parać i Luiz de Godoy, brazilski dirigent s bečkom adresom koji je ravnao Zborom Gustav Mahler Piše: dr. sc. Zdenka Weber

O 18

d 15. srpnja do 18. kolovoza održane 43. Osorske glazbene večeri (OGV) nastavile su sve temeljne smjernice koje je još 1976. godine osmislio redatelj Danijel Marušić (1931.–2009.), što očito potvrđuje vitalnost jedne od sadržajno najcjelovitijih hrvatskih ljetnih glazbenih manifestacija koja je od 2011. godine ušla u kategoriju nacionalnih festivala, a održava se pod visokim pokroviteljstvom predsjednice države Kolinde Grabar–Kitarović. Usmjerenje na afirmaciju hrvatske glazbe, bilo one baštinjene, bilo tek novonastale, ogleda se u zahtjevu da koncertni programi uz djela međunarodnih autora uključuju i ostvarenja hrvatskih autora. K tome

još i višegodišnja stimulacija hrvatskog Ministarstva kulture kao jednog od glavnih sponzora i pokrovitelja kojom se potiče pisanje novih skladbi koje u Osoru doživljavaju praizvedbe, odlučujući su čimbenici za programiranje koncerata svake sezone. Doda li se tome i tradicija stavljanja u središte pozornosti opusa skladatelja koji obilježavaju neke važne obljetnice, najčešće »okrugle« rođendane, navedeni su glavni elementi zahvaljujući kojima OGV iz ljeta u ljeto brojnim turistima i domaćinima u slikovitom Osoru i njegovoj akustički vrlo prikladnoj te vizualno lijepo opremljenoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, nekadašnjoj osorskoj katedrali, pruža brojne glazbene doživljaje. Monika i prijatelji Prošle i ove godine selektor programa, od Ministarstva kulture imenovani

Doista, nizanje od 18 koncertnih večeri proteklo je u odličnoj usklađenosti izvrsnosti bilo glazbenika koje pratimo na hrvatskim podijima, bilo gostiju iz inozemstva i u ovoj ih se prigodi tek navodi, budući da za iscrpno opisivanje svake od izvedbi nema dovoljno mjesta. Od solista su nastupili: gitarist Srđan Bulat i pijanisti Ivan Vihor i Ivan Krpan, od većih sastava navedeni Zbor Gustav Mahler sa solistima Marijom Kuhar Šoša (sopran), Krešimirom Stražancem (bariton) te pijanistima Kyoko Yoshizawa i Istvánom Mátyásem, a od komornih sastava sekstet limenih puhača Ad gloriam brass, I. N. K. Experiment duo u kojem su udruženi udaraljkaši Ivana Kuljerić Bilić i Nikola Krbanyevitch, međunarodno proslavljeni britanski Gudački kvartet Arditti, s Monikom Leskovar muzicirali su violinisti Yuri Revich i Katarina Kutnar, violisti Aleksandar Milošev i Špela Pirnat, violončelist Pierre Doumenge, kontrabasist Mario Ivelja i pijanist Giuseppe Andaloro, a čuo se i kvartet saksofona Ardemus, staroj glazbi posvećeni ansambl L’Arpeggiata, Trio Folksmilch sa sopranisticom Christiane Boesiger, Trio Arbós te Zagrebački solisti, kojima se na posljednjem koncertu pridružila Camerata Odak uz sudjelovanje glumca Ivana Ćaćića te udaraljkaša Šimuna Matišića i Ruperta Čunka, a sve pod ravnanjem Jasenke Ostojić. Skladatelji obljetničari U ovoj su godini bila okupljena čak trojica skladatelja obljetničara: akademik Frano Parać navršava 70 godina, Berislav Šipuš 60, a Davor Bobić 50 godina. Dakako, njima su pružene mogućnosti i za predstavljanje najnovijih partitura, a izvedeno je i po nekoliko njihovih starijih skladbi. Svečano otvorenje 43. OGV–a prenosila je Hrvatska radiotelevizija pa je nastup bečkog Zbo-

ra Gustav Mahler i biranih solista, pod ravnanjem brazilskog dirigenta s adresom u Beču Luiza de Godoya, moglo pratiti široko pučanstvo, a ne samo u crkvi okupljeni uglednici i brojna publika. Na početku praizvedena zborska a cappella skladba Frane Paraća (1948.) La statua dormente (Usnuli kip) svojevrsni je hommage ocu pjesniku (i skladatelju) Ivi Paraću, osjećajno nadahnuta glazba koja asocira na višeznačnost teksta, koja protječući mijenja ugođaje i intenzitet zborskoga sloga. Iz Paraćeva su opusa Katarina Kutnar, Špela Pirnat i Monika Leskovar izvele i Gudački trio iz 1980. godine, tadašnji »danak avangardnosti« kao glazbu koja se isključivo bavi oblikovanjem zvuka u kontinuiranom i za gudaća glazbala karakterističnom tremoliranju. Najplodniji i najizvođeniji Berislav Šipuš (1958.), sa svim glazbeničkim zvanjima i inim funkcijama u javnom životu, suvremeni je hrvatski skladatelj koji osobito u zagrebačkim glazbenim krugovima zauzima istaknuto mjesto. Neosporno nadaren, duhovit, inventivan, inovativan i stvaralački marljiv, Šipuš kao interpret, dirigent i katkad pijanist, okuplja glazbenike u brojnim projektima pa i ne iznenađuje što je nekoliko glazbenika za izvođenje odabralo njegova djela (tako je bio zastupljen s čak šest naslova). Praizvedene festivalske narudžbe, gitaristička minijatura Una fantasia... quasi una sequenza (Bulat) i gudački kvartet Danzas e historias (Arditti) svjedoče, prema skladateljevim iskazima, oduševljenost i zaokupljenost glazbom Luciana Berija i u tom su pogledu svojevrsne novosti autorskog pisma koje donosi kompleksnije skladateljsko–tehničke postupke i ističe orijentaciju na objektivniju zvukovnost, za razliku od emotivnijeg pristupa melodijsko–harmonijske ispunjenosti nekih prijašnjih Šipuševih promišljanja. Osim najnovijih i tek praizvedenih djela, Šipušu su za 60. rođendan glazbenici darovali i izvedbe njegova saksofonskog kvarteta Im Garten deiner Liebe (U vrtu tvoje ljubavi, Kvartet Ardemus), zatim Gonars trija (Trio Arbós), klavirske minijature Ricercare (Ivan Krpan) i skladbe Tu... mar de mi alma (Ti... more moje duše) u čijoj je izvedbi sa Zagrebačkim solistima u ulozi pijanista sudjelovao i slavljenik.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Gudački kvintet sastavljen u sklopu projekta Monika Leskovar & prijatelji Skladatelja koji nije školovan na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i ne dolazi iz razreda Stanka Horvata, poput Paraća i Šipuša, Varaždinca Davora Bobića (1968.) autorski su oblikovala iskustva stečena na Državnom Srđan Bulat konzervatoriju P. I. Čajkovski u Kijevu na kojemu je diplomirao, je uglazbljena židovska molitva koja u što neosporno u znatnoj mjeri određu- deset stavaka i u emocionalno vrlo naje i njegov skladateljski habitus. Aktual- bijenu dramaturgiju donosi zazive Vječno jedan od najplodnijih i najizvođenijih nome, Spasitelju Izraela. Tekst izgovara hrvatskih skladatelja, koji ni svojim dje- narator, sonorni muški bas, a kompleklovanjem nije fizički vezan uz Zagreb, sne vokalno–instrumentalne sekvence Bobić spontano i izrazito samosvojno donose mješoviti zbor te gudački anoblikuje partiture trajno s naglašenim sambl, ritmički poentirani i zvukovno osjećajem za konkretne interprete koji pojačani udaraljkama. Gudački je slog će njegova djela i praizvesti ili pak po- u harmonijskom pogledu minimalističtaknut nekom sasvim konkretnom si- ki, ali u intenzitetu i brzoj ritmizaciji natuacijom kojoj se skladateljski posve- dasve pregnantan, dok su zboru poćuje. Tako je na festivalsku narudžbu vjereni fragmenti diskatne zvukovnosti OGV–a odgovorio djelom posvećenim koju pojačavaju solistički tretirana so70. obljetnici postojanja Države Izra- pranska dionica u visokim položajima el, budući da se i u nekoliko prethod- i tenor. Ukupni je dojam nadasve intennih djela bavio židovskom tematikom. zivan, zvukovno nabijen, a kao žanrovRezultat je kantata za naratora, sole, sku određenost skladatelj navodi da je zbor i udaraljke, naslovljena Amida. To to njegov prvi pokušaj u tzv. ambijental-

Krešimir Stražanac no–atmosferskoj glazbi. U svakom slučaju, izvedba je snažno odjeknula i publika je Bobićevo najnovije djelo ispratila dugim ovacijama. Uz navedene bile su na ovogodišnjem 43. OGV–u izvedene i neke starije skladbe hrvatskih već provjerenih majstora, primjerice Jurja Stahuljaka, čiju je Sonatu za violončelo Monika Leskovar izvela s izrazitim tehničko–interpretativnim angažmanom. Praizvedena je bila i skladba Bird Talk Sande Majurec, koju će Kvartet Ardemus zacijelo zadržati na repertoaru, te Madrigal za sekstet limenih puhača Tomislava Olivera, kao još jedno domaće djelo, koje uz Suitu za limeni puhački kvintet Davora Bobića može činiti repertoar sasta-

Marija Kuhar Šoša va Ad gloriam brass. Gordan Tudor se svojim novim glazbotvorom Anofara 2 za I.N.K. Experiment Duo, što ga čine marimbisti Ivana Kuljerić Bilić i Francuz Nikola Krbanyevitch, svakako nije proslavio pa ga navodim tek kao činjenicu. Zadovoljstvo izvedbama, a posebno nove partiture koje ulaze u već postojeći fond od više od 300 u Osoru praizvednih skladbi hrvatskih autora, zaključno može obuhvatiti događanja koja organizira Hrvatska udruga Osorske glazbene večeri, a ovoga je ljeta radno na terenu odradila mala ekipa Festivalskog ureda na čelu s producenticom Ninom Čalopek. Do idućega ljeta!

O sv r t n a g l a z b e n i p r o g r a m 69. D u b r ova č k i h l je t n i h i g a r a , 10. s r p n j a — 2 5. ko l ovo z a 2 018 .

Ključevi od Grada zaključali hrvatsku glazbu Prema izjavi intendantice Dore Ruždjak Podolski, programska intencija bila je zadovoljiti sve generacije i sve ukuse, no u tome se nažalost zaobišla novija hrvatska glazba

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Piše: Ileana Grazio

ad bismo htjeli okarakterizirati glazbeni program Dubrovačkih ljetnih igara ukratko, mogli bismo reći — glazba za sve generacije i za sve ukuse. Upravo onako kako je u jednom intervjuu izrekla intendantica Dubrovačkih ljetnih igara Dora Ruždjak Podolski: »Pokrenuli smo program razvoja publike pod nazivom Ključevi od Grada.« Nogomet iznad svega Program je bio uokviren nastupima velikih orkestara uz sudjelovanje poznatih svjetskih umjetnika. Inauguralni koncert 11. srpnja pripao je već tradicionalno Zagrebačkoj filharmoniji koja je svoj nastup, zbog Svjetskog nogometnog prvenstva, umjesto pred stubištem cr-

kve sv. Vlaha u središtu grada održala u neadekvatnom prostoru na otoku Lokrumu, što je umanjilo kvalitetu izvedbe. Pod dirigiranjem Piera Carla Orizija izvedene su atraktivne skladbe: Simfonijsko kolo Jakova Gotovca, Vltava Bedřicha Smetane, a u Dvořàkovu Koncertu za violončelo i orkestar nastupio je slavni Mischa Maisky. Festivalska sezona zaključena je koncertom ispred crkve sv. Vlaha na kojem je nastupio, uz Simfonijski orkestar HRT–a i pod vodstvom Daniela Rustonija, američki orguljaš Cameron Carpenter (jedini orguljaš na svijetu nominiran za nagradu Grammy), pionir novoga duha glazbenika, skladatelj i konstruktor velikih putujućih orgulja. Umjetnik je više od sto skladbi prilagodio za orgulje i orkestar, među kojima su i Rahmanjinovljeve Paganinijeve varijacije izvedene na početku večeri, a zatim je program nastavio stavkom iz Prve simfonije op. 14 za orgulje solo Loui-

sa Viernea. Za kraj je izvedena briljantna Saint–Saënsova Orguljaška simfonija ili kako ju je sam skladatelj nazvao Simfonija za orkestar, orgulje i klavir četveroručno. Uz dobru potporu Simfonijskog orkestra HRT–a, klavirskog dua Stefani Grbić — Alberto Frka, orguljaš Carpenter briljirao je svojom ulogom i cjelokupna izvedba ispraćena je snažnim pljeskom publike pa je umjetnik zahvalio svojim orguljskim varijacijama na temu drugoga stavka iz Treće simfonije Luke Sorkočevića. U svemu tome dirigent Daniel Rustoni bio je veoma spretan medijator između izvođača. Voditelj glazbenog programa Tomislav Fačini, držeći se zamisli ovogodišnjega programa (privlačenje nove publike, predstavljanje mladog umjetničkog naraštaja, umrežavanje hrvatskih i europskih umjetnika te propitivanje nove ambijentalnosti s naglaskom na afirmaciju interdisciplinarnih i edukacijskih programa), odabrao je, između dva spomenu-

Osmero gitarista okupljenih u projektu Guitarrismo praizvelo je u atriju Kneževa dvora skladbu Bašamar Gordana Tudora

ta koncerta, koncerte fleksibilne umjetničke kvalitete, a neki su koncerti trebali biti u off programu. Novi odabrani prostori (plaže hotela i park Orsula), gdje se zamislilo klupsko okupljanje publike uz laganu glazbu, pokazali su se promašenim. Nedopustivo je da na festivalu kakav su Dubrovačke ljetne igre vrsni umjetnici sviraju samo preradbe, i to skladbi koje ne čine ozbiljniji programski repertoar. U smislu »razvoja publike« dobro je prihvaćena zamisao glazbenih radionica za djecu i koncerata za djecu. Može se istaknuti večer prepunog atrija Kneževa dvora malene dječice koja su oduševljeno odslušala Karneval životinja C. Saint–Saënsa u izvedbi dubrovačkih glazbenika (A. Frka, M. Grazio, Đ. Kahriman, I. Vukić, L. Martinović, M. Čuljak, D. Ajduković, Đ. Franetović–Kušelj) i naratorice Srđane Šimunović. Za pohvalu je održavanje majstorskih radionica za mlade (violinist Stefan Milenković, tenor Krešimir Špicer i pijanisti-

ca Maria Joăo Pires). Ljubitelji jazz glazbe imali su priliku slušati pred Dvorom svjetsku divu Dee Dee Bridgewater uz sjajno sviranje Jazz orkestra HRT–a.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Koncert održan u franjevačkoj crkvi okupio je Dubrovački simfonijski orkestar, Zbor crkve sv. Marka iz Zagreba sa solistima (Ivana Lazar, Marija Kuhar Šoša i Leon Košavić) koji su pod vodstvom odličnog mladog ruskog dirigenta Maxima Emelyanycheva na dostojan način izveli Mozartovu Veliku misu u c–molu.

Pijanistica Ivana Jelača na povijesnom Walterovu fortepijanu u Kneževu dvoru snimila je CD hrvatskih skladatelja, koji je i koncertno predstavila u programu Igara

Knežev dvor Najveći broj koncerata održan je u hramu glazbe — u atriju Kneževa dvora. Nastupali su inozemni i domaći mladi glazbenici, čime je zadovoljena ovogodišnja zamisao »umrežavanja hrvatskih i europskih glazbenika«, ali nije postignuta ujednačena umjetnička razina. Svakako najjači umjetnički učinak ovogodišnjega glazbenog programa pružio je ruski pijanist Daniil Trifonov, umjetnik koji pripada svjetskoj pijanističkoj vrhuški i da se poslužimo Matoševim izrazom koji ga najbolje opisuje: »To je astralni umjetnik...« Umjetnik je izvedbom apartnog programa Hommage à Chopin publiku pretvorio u pobožne slušatelje i na kraju izazvao burne ovacije. Bio je to koncert za pamćenje. Njegov je nastup i prosudbena komisija za dodjelu HRT–ove nagrade Orlando (Sanja Dražić, Marija Grazio i Goran Merčep) proglasila najboljim koncertom sezone. Uspješne koncerte održali su: pijanist Ivan Krpan, kontratenor Andreas Scholl uz Barokni ansambl 1700, japanski violončelist Yuya Okamato (drugonagrađeni na prošlogodišnjem Natjecanju Kraljice Elizabete) i njegov pratitelj na klaviru, Amerikanac Robert Kulek, zatim Kvartet Schumann, projekt Dubrovnik plovi u intonaciji u izvedbi dubrovačkih glazbenika (D. Šeparović Mušović, D. Ajduković, V. Đanić, Đ. Kahriman, V. Kocelj, Š. Končić, T. Kursar,

Pitanje je koliko je velikan svjetske glazbene scene, violončelist Mischa Maisky bio zadovoljan tretmanom njegova koncerta na ovogodišnjim Igrama, iako je možda privatno kao ljubitelj nogometa i shvaćao navijačku groznicu

Đ. Franetović–Kušelj, M. Maras, M. Novaković, E. Šulić, I. Tikvica, K. Pervitić, F. i L. Merčep). Lijep prilog programu bio je koncert Dubrovačkog simfonijskog orkestra s izvrsnim solistom, violinistom Marinom Marasom koji je uz odličnu pratnju orkestra izveo Barberov Koncert za violinu i orkestar op. 14. Tudorova praizvedba Vidljivo je da su najviše sudjelovali hrvatski glazbenici, dok su hrvatski skladatelji u ovogodišnjem programu Igara gotovo posve zanemareni. Na programu su bila tek tri: Jakov Gotovac i već spomenuto Simfonijsko kolo na programu Zagrebačke filharmonije te gitaristička obrada tamburaškog Drmeša za Pendereckog Ive Josipovića i praizvedba skladbe Bašamar Gordana Tudora na koncertu osmero hrvatskih gitarista u projektu Guitarrismo (Zoran Dukić, Petrit Çeku, Morana Pešutić, Tomislav Vukšić, Tvrtko Sarić, Krešimir Bedek, Pedro Ribeiro Rodrigues i Maroje Brčić). Jedina praizvedba, spomenuti Bašamar, petominutni je atmosferični stavak temeljen na polifoniji pjevno–ritmičnih motiva u rasteru osam gitara, a kako ne bi trebao odavati izvore nadahnuća, skladatelj je u programskoj knjižici podrijetlo naziva objasnio ovako: »Bašamar je arhaična dubrovačka riječ za jato riba. Odgovarala mi je po svom značenju i zvučnosti, ali i po činjenici da nam etimološki izraz bašamar nije lako protumačiti, baš kao što i u skladbi nije uvijek jasno koje je pori-

jeklo njezinih motiva, tema i ritmova.« I to je nešto, no bolje bi bilo da idemo za primjerom slovenske kulturne politike koja sa stranim glazbenicima pregovara da kad gostuju izvode djela slovenskih skladatelja. Dubrovačke starine Dvije večeri su ove godine donijele vrlo zanimljive programe s djelima starijih dubrovačkih skladatelja. Dubrovačka pijanistica Ivana Jelača predstavila je svoj nosač zvuka Hrvatski skladatelji i njihovi suvremenici, snimljen na Walterovu fortepijanu u Kneževu dvoru sagrađenom potkraj 18. st. u Beču, koji je dosad bio samo muzejski izložak. Ujedno je umjetnica održala koncert na spomenutom instrumentu sa skladbama koje se nalaze na nosaču zvuka: Sonata L. Sorkočevića, Četiri menueta D. Antoniettija (1750.–1802.), Fantasia in Rondo Ivana Jarnovića (1747.–1804.), Andante u G–duru Tommasa Restija te Tema s varijacijama Jurja Murata (18./19. st.). Bila je to večer koju bismo nazvali — prvi tonski zapis hrvatske glazbe na Walterovu dubrovačkom fortepijanu. Druge večeri predstavljena je knjiga u četiri sveska Velika povijest dubrovačke glazbe dr. Miha Demovića. To je jedinstven pothvat u Hrvatskoj. Demović je obuhvatio povijesno razdoblje od X. st. do 1944. i obogatio kulturnu povijest ne samo Dubrovnika nego i Hrvatske, pa i šire. Taj projekt je dokaz da je Dubrov-

nik oduvijek bio dio europske kulture. U četiri sveska ne nižu se samo podaci o glazbenicima i glazbenim institucijama, nego saznajemo i o političko– društvenim prilikama svakog spomenutog razdoblja. Prvi svezak obuhvaća građu od X. st. do 1667. godine; drugi svezak od 1667. do pada Dubrovačke Republike 1808.; treći svezak donosi građu od 1808. do 1918., a četvrti od 1918. do 1944. godine. Nakon predstavljanja knjige uslijedio je glazbeni program s djelima dubrovačkih skladatelja, u izvedbi dubrovačkih glazbenika: A. Sorkočević Sonata br. 4 u F–duru za klavir četveroručno (Marija Grazio i Stefani Grbić), Antifona iz 12. st. (bariton Mirjan Bukimir), Sento chel l’alma Jelene Pucić–Sorkočević i Čežnja Ferda Grazija (sopranistica Dubravka Hilje i pijanistica Marija Grazio), Simfonija — Andante prilagođena za trio Luke Sorkočevića (Đ. Franetović–Kušelj, flauta, D. Ajduković, kontrabas i S. Grbić, klavir). Pijanistica Stefani Grbić praizvela je skladbu za klavir Bitka kod Trafalgara Jurja Kraljića (1850.–?). Kako vidimo, Dubrovačke ljetne igre idu novim putovima, prilagođavaju se sadašnjim kulturnim i društvenim potrebama. Ovu sezonu smatrajmo programskim zaokretom u kojem još nije do kraja razrađena koncepcija svakog programskog bloka. Vrlo je neizgledno kako će izgledati sljedeća sezona kad se obilježava 70 godina Dubrovačkih ljetnih igara.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

D u b r ovačk i s im fon i j s k i or kes t a r, Jesen ji glaz beni mos kar, 2 . lis t op a d a 2 018 . u K ne žev u d vor u

Autentična glazba aristokratskih manira Praizvedba novog Koncerta za violončelo i orkestar Đele Jusića; dubrovačka violončelistica Mihaela Čuljak, američki dirigent Marc Tardue Piše: Marija Grazio

P 22

aradoks u skladbama Đela Jusića je prvo što se nameće pri njihovu slušanju. Naime, unatoč kuloarskom površnom osuđivanju da je, eufemizmom rečeno, očito neukusno napisana kompilacijom citata iz pera drugih majstora, Jusićeva glazba je nadasve autentična. I ta autentičnost je odraz skladateljeve uspješne pomirbe i mudre prilagodljivosti, sklada da se u sebi prepoznaju granice i da ih se primijeni bez unutarnjeg konflikta. Zato je njegova glazba, bilo da piše u žanru pop–glazbe, bilo u klasičnom stilu, neodoljivo prijemljiva. A zapravo je u svojoj dugoj karijeri nadmašio samoga sebe. Jer rijetko je tko na ovim geografskim

prostorima napisao toliko zabavnih pjesama koje su dosegle popularnost tradicionalnih napjeva, a da je ujedno vrlo hrabro zakoračio u svijet skladanja klasičnih djela. Bez provokacija U sklopu koncertnog ciklusa Jesenji glazbeni moskar Dubrovačkog simfonijskog orkestra praizveden je njegov Koncert za violončelo i orkestar. Solistica večeri bila je Mihaela Čuljak, kojoj je djelo i posvećeno, a dirigirao je Marc Tardue. Trostavačnom skladbom putovali smo lagano, bez napora, s osjećajem da je Jusićeva glazba upravo iskreni odraz umjetnika kojega je formiralo mediteransko ozračje vedrine i dramatične strasti za jakoga juga. U djelu nema provokacija, istraživanja i eksperimentiranja, nema produbljiva-

nja ili nametanja razmišljanja koja koketiraju s filozofijom ili dubokom patnjom. To je gosparska, pristojna glazba, jer dubrovački gospari plemenito nikad ne pokazuju svoja višeznačna lica, oni su vidljivi samo u ugođajima tona, lijepim manirama pokreta zvuka i sramežljivim pošalicama scherzanda. Koncert za violončelo i orkestar upravo je takav i može se prepoznati i u odabiru tempa: prvi stavak Allegretto, drugi Moderato i treći Allegretto grazioso. Pristojnost je uočljiva i tu — da se napiše Allegretto, a ne Allegro — jer je možda manje nametljivo, bestežinski lepršavo. Slaganje kolaža Struktura samog djela nije prizivala čvrstu građu, ali je bio jasan pristup slaganja kolaža s određenom dinamikom razvoja, u svrhu izmjene raznih atmos-

fera i karaktera. Orkestar je bez većih teškoća dočarao napisanu glazbu, a solistica Mihaela Čuljak potpuno je predano, precizno i promišljeno izvela svoju dionicu. Važnost praizvedbe novog djela uvijek se mora isticati. Tu se ona može promatrati s nekoliko aspekata, ali ćemo istaknuti Jusićev doprinos ne samo Dubrovniku i hrvatskoj glazbenoj kulturi nego i šire. Bez Jusićeve glazbe, koja u glazbenom smislu najbolje opisuje Grad pod Srđem, Dubrovnik bi bio bez dijela identiteta, bez zrcala u kojem se ogleda život i mentalitet jednog podneblja. Preko Jusićeve glazbe Grad je komunicirao s ostatkom svijeta i širio svoje uvijek dobro odgojene aristokratske manire. Tako će u njegovoj glazbi biti pohranjeno jedno vrijeme i jedan prostor. Dovoljno za sjećanje.

9. MAGfestival u splitskoj katedrali sv. Duje, 30. ru jna 2018 .

Splitski skladatelj, dirigent i redoviti profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu Vlado Sunko

Ljepota hrvatske glazbe

Zlatnog maestra nagradio i Split

4 O moja jadna ljubavi Blagoja Berse. Muke po orguljama

Piše: Tatjana Alajbeg

oncert Trija Lur najavljen na ovogodišnjem MAGfestivalu bio je najprije odgođen, pa nažalost i otkazan, ali zaslugom organizatora, splitske Udruge mladih glazbenika, označio je početak MAG–ove koncertne sezone. Ansambl mladih umjetnica: Monika Cerovčec, sopran (umjesto Ree Alaburić), Lucija Rašeljka Petrač, flauta, i Ursa Ljuban, orgulje, splitskoj je glazbenoj javnosti dobro poznat. Na koncertu u katedrali sv. Duje izvele su djela hrvatskih skladatelja, darujući profinjeni niz vrijednih ostvarenja od ranoga baroka do danas. Večer je počela impresivnim ozvučenjem moteta Corde et animo iz zbirke Sacrae cantiones Ivana Lukačića, velikana hrvatske glazbe, nekad kapelnika splitske katedrale. Vrlo dojmljivo i ljupko ostvarena je i arija Quand on sait Julija Bajamontija, splitskoga skladatelja enciklopedijskih širina. Sopranistica Monika Cerovčec osvajala je prekrasnim, opajajućim, uvijek svježim glasom, stilski nadasve primjerenim. Lijepe, gotovo vokalne duete ostvarila je s flautisticom Lucijom Rašeljkom Petrač; istaknimo solo pjesmu iz op.

Zajedničke izričaje obogaćivao je orguljaški prinos Urse Ljuban, koja je svoje umijeće iskazala i tumačenjem impresivnih skladbi Anđelka Klobučara: Pjesma stvorova sv. Franje Asiškoga Allegro Hvalite Boga mojega, uzvisujte Ga, zahvaljujte i služite Mu u svoj poniznosti te u koralnoj fantaziji Zdravo budi Marijo. Zanosni orguljski zvuk kojemu je izvor u čudesno lijepim Klobučarovim harmonijama ostvaren je i zahvaljujući čak dvojici registranata, što se pokazalo prijeko potrebnim. Iako orgulje splitske katedrale, kako je sama umjetnica objasnila slušateljstvu, nisu podatne za suvremenu glazbu, pohvaljujemo zamjetan trud i u konačnici vrijedan doseg zvuka u svim predstavljenim skladbama novijega vremena. Ponizna raspjevanost S ushitom ističemo tri naslova posvećena ovome Triju, što svjedoči o njegovoj kvaliteti kao poticaju suvremenim tvorcima da mu posvete svoje naslove. S drevnim sakralnim prostorom prekrasno je srasla Prosim bratja verne duše (na napjev iz Cithare octochorde) Ivana Josipa Skendera. Čuli smo i dojmljivu Cor mundum za sopran, flautu i orgulje Ivana Božičevića, a osobitom puninom zvuka oduševila je Vokaliza Ante Knešaureka. Izvorno za navedeni sastav skladala je i Dora Pejačević zanosnu Ave Mariu, dok je Stabat Mater Vladana Vuletina za sopran i orgulje svjedočila višoj razini izvedbe od vrijednosti same skladbe. Brojni su slušatelji glasnim pljeskom aklamirali raspoloženim umjetnicama koje su zahvalile poniznom i raspjevanom Mozartovom Laudate Dominum.

Nagrada grada Splita stigla kao kruna tridesetogodišnjega rada s Gradskim zborom Brodosplit Piše: Karmen Širović

bog naročitih zasluga u promicanju glazbene baštine u domovini i inozemstvu, ovogodišnja Nagrada grada Splita otišla je u ruke Vlade Sunka, splitskog skladatelja, dirigenta i redovitog profesora na Umjetničkoj akademiji u Splitu.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Ansambl mladih umjetnica: Monika Cerovčec, sopran (umjesto Ree Alaburić), Lucija Rašeljka Petrač, flauta, i Ursa Ljuban, orgulje, splitskoj je publici predstavio djela hrvatskih skladatelja od ranoga baroka do danas

Neumoran rad Brojni angažmani nisu mu ostavili ni slobodno vrijeme za dodjelu nagrada, koju je 4. svibnja 2018. Vlado Sunko propustio zbog sudjelovanja na međunarodnom natjecanju zborova u Bad Ischlu u Austriji s Gradskim zborom Brodosplit. Ondje je dirigent i skladatelj nastavio svoj zlatni niz; Brodosplit je proglašen laureatom natjecanja, a prva mjesta osvojili su i u kategorijama folklorne te sakralne glazbe. Nagrada grada Splita pristigla je i kao kruna tridesetogodišnjega rada s jednom od rijetkih zborskih splitskih institucija. S koliko je plodova urodio Sunkov skladateljski i dirigentski rad, teško je nabrojiti. Samo u protekloj, 2017. godini, osvojio je nekoliko nagrada te ostvario zapažene praizvedbe svojih djela. Na međunarodnom zborskom natjecanju Cro Patria Zbor Brodosplit je pod njegovim vodstvom osvojio prvu nagradu stručnog ocjenjivačkog suda, ali i publike, dok je na istom natjecanju Zbor Umjetničke akademije u Splitu, također pod Sunkovim vodstvom, nagrađen trećom nagradom. S Brodosplitom se Sunko prošle godine pozlatio i u inozemstvu, preciznije na natjecanju Voce magna u Žilini u Slovačkoj. Cro Patriju je gotovo nemoguće zamisliti bez Vlade Sunka, jer godinama neumorno pridonosi svojim skladbama u kategoriji novih djela Canticum novum, ali i nastupima zborova u natjecateljskom i revijalnom dijelu programa. Upravo mu je zato 2016. godine, u povodu 20. obljetnice festivala, dodijeljena i posebna nagrada za najnagrađivanijeg skladatelja Cro Patrije. U protekloj godini skladateljski rad Vlade Sunka donio je svježa ostvarenja, ali i praizvedbu djela koje je dugo čekalo na izvedbu. Aktualan i aktivan Kao što dirigentski rad vodi na dvije fronte, domaćoj i međunarodnoj zborskoj sceni, tako se granaju i Sunkova skladateljska ostvarenja. Vokalno–instrumentalnu kan-

tatu Priča kliških uskoka Sunko je skladao prošle godine kao rezultat težnje izjednačavanju vrijednosti folklorne glazbe brdovitog zaleđa Dalmacije s folklornom glazbom obale i otoka, dok je njegova skladba TO YOU (Three lotuses) prvi put izvedena u Nizozemskoj. Iako smo djela Vlade Sunka naviknuli slušati u izvedbi vokalnih ansambala za koje neumorno sklada već desetljećima, taj skladatelj rado istražuje i mogućnosti drugih glazbenih sastava pa njegov opus sadrži djela za komorne i orkestralne sastave, poput Rapsodije rustice za komorni orkestar te Koncerta za mandolinu i orkestar. Tim kompleksnijim skladbama svakako treba dodati simfonijsku poemu In memoriam, koja je dva desetljeća čekala na praizvedbu (upriličena također 2017. godine). Skladana u čast poginulih branitelja Domovinskog rata i svih koji su dali život za ideale slobode i mira, s posebnom posvetom branitelju Nikoli Radiću Trli, simfonijska poema oživjela je u studenome u izvedbi Orkestra HNK–a Split pod vodstvom Pavla Dešpalja. Dok Sunkove zborske skladbe imaju sigurno uporište u zborovima koje vodi, repertoar instrumentalnih sastava potvrđuje ga kao aktualnog skladatelja čija djela žive i nakon praizvedbi. Tako ni devetnica pred slavlje Sv. Dujma nije mogla proći bez Vlade Sunka na programu pa se splitski mandolinski ansambl Sanctus Domino izvedbom njegova djela Amarcord pridružio čestitkama sugrađaninu. Rado ga izvode i studenti s UMAS–a pa su na otvorenju prvog međunarodnog festivala Split Art Conventiona u studentskoj organizaciji flautistica Toska Lumezi i saksofonist Filip Dujmović svirali Sunkovu skladbu Une femme et un homme. Nagrade su samo priznanja onoga što već većina Splićana zna: da se Sunkova glazbena djelatnost neupitno uvukla u pore Grada.

M u z i ko l o g i n j a d r. s c . I v a n a To m i ć Fe r i ć p r e d s t a v l j a p r o j e k t G I DA L

Nove spoznaje o glazbenoj baštini BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Glazbeni izvori Dalmacije (GIDAL) u kontekstu srednjoeuropske i mediteranske glazbene kulture od 18. do 20. stoljeća

Razgovarala: Karmen Širović

»Tek kad sadašnjost postane prošlost, a budućnost postane sadašnjost, možemo razabrati što je što«, rekao je Richard Taruskin, američki muzikolog i povjesničar glazbe, a to je, čini se, misao vodilja istraživača projekta GIDAL — »Glazbeni izvori Dalmacije u kontekstu srednjoeuropske i mediteranske glazbene kulture od 18. do 20. stoljeća«, nastalog u suradnji Hrvatske zaklade za znanost i Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Cilj projekta je otkriće novih spoznaja o hrvatskoj glazbenoj baštini, ali i onoj europskoj sačuvanoj u Hrvatskoj, kao prilog dokazu o višestoljetnom kontinuitetu glazbene kulture na ovim prostorima te o uključenosti hrvatskih izvora u srednjoeuropske i mediteranske glazbeno–kulturne krugove. Razgovarali smo s voditeljicom projekta, dr. sc. Ivanom Tomić Ferić, koja nam je predstavila istraživačke ciljeve te otkrila u kojoj su fazi rada. Tko sve sudjeluje u projektu GIDAL i kako ste slagali tim? 24

Odlučila sam se za tim mlađih istraži-

vača koji su u procesu stjecanja doktorata znanosti ili su taj proces netom završili. Riječ je o mladim asistentima i znanstvenim suradnicima na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu: Jelici Valjalo Kaporelo i Maji Milošević Carić, uz dvije vanjske suradnice, Katicu Burić Ćenan s Odjela za antropologiju i etnologiju Sveučilišta u Zadru, i Vilenu Vrbanić, doktorandicu na Studiju hrvatske kulture Filozofskog fakulteta u Zagrebu pod mentorstvom prof. dr. Vjere Katalinić. Konzultant nam je Arsen Duplančić, povjesničar umjetnosti, voditelj knjižnice i arhiva Arheološkog muzeja u Splitu, a postdoktorandica na projektu je Dunja Kalođera, filologinja i romanistica, čije će nam znanje i iskustvo biti dragocjeno prilikom rada na transkripciji i prijevodu kompletne, u rukopisu sačuvane korespondencije splitskog polihistora, liječnika i skladatelja, dr. Julija Bajamontija. U kojoj ste fazi projekta i kad ga planirate završiti? Projekt je počeo u ožujku 2017., a predviđeno trajanje je četiri godine, do kraja veljače 2021. Projektom smo se fokusirali na četiri lokaliteta, kao četiri

»studije slučaja« u kontekstu sveobuhvatnijeg cilja koji se odnosi na revitaliziranje zanemarenih, a za povijest hrvatske umjetničke glazbe vrlo važnih osobnosti: domaćih produktivnih i reproduktivnih snaga, kao i onih inozemnih koji su na ovom prostoru ostvarili svoje kreativne potencijale kao glazbeni učitelji, teoretičari glazbe, skladatelji i interpreti. Dosadašnje istraživanje na otoku Hvaru temeljilo se na digitalizaciji i kataloškoj obradi vrijedne i veoma opsežne zbirke muzikalija arhiva dominikanskog samostana u Starome Gradu koja obuhvaća djela lokalnih, ali i renomiranih europskih skladatelja. Na tu zbirku nužno je usmjeriti znanstveni interes u procesu rekonstrukcije »umjetničkog« crkvenog muziciranja na otoku Hvaru, aspekta donekle zapostavljenog u suvremenom poimanju glazbene kulture otoka, posebice u odnosu na fenomene tradicijske glazbe i pučkog (crkvenog) pjevanja koji se najčešće označavaju njegovim glazbenim identitetom. Uslijedila je izrada tematskog kataloga zbirke koji je sada i javno dostupan svim zainteresiranim korisnicima. U Splitu, Zadru i Dubrovniku također smo počeli s digitalizacijom, sre-

đivanjem i kataloškom obradom arhivske dokumentacije, rukopisnih i tiskanih muzikalija te korespondencije. Bajamontijeva pisma U Splitu ste se usredotočili na korespondenciju Julija Bajamontija. Što njegova korespondencija za sada otkriva? Bajamontijeva pisma bogat su i dragocjen izvor podataka o suvremenicima, događajima, poznanstvima, ali i o njegovim aktivnostima i mišljenjima o sebi i drugima. Riječ je o vrlo opsežnoj rukopisnoj građi, u najvećem dijelu sačuvanoj u arhivu Bajamontijeve ostavštine u Arheološkom muzeju u Splitu, tj. o regestima i konceptima pisama u nekoliko sveščića na 227 gusto ispisanih stranica od 1771. do 1800. godine. Korespondencija drugih osoba Bajamontiju djelomično je razvrstana, no postoji priličan problem s onim dijelom kojim se Bajamonti poslužio za pisanje vlastitih rasprava i bilješki, zbog čega su pisma ostala nesređena i razasuta po raznim poglavljima ostavštine. Do sada sastavljeno abecedno ka-

Hvarski skladatelji Hvarsko glazbeno naslijeđe u fokus stavlja dva skladateljska imena: Josipa Raffaellija i Ambroza Novaka. Tko su oni? Glazbenu naobrazbu Raffaelli je počeo u rodnome Hvaru, učeći privatno s Bajamontijem, a nastavio je, vjerojatno na njegov poticaj, u Italiji. Nakon povratka u Hvar, Raffaelli postaje ključna ličnost crkvene glazbe grada kao katedralni orguljaš i kapelnik, ali i plodan skladatelj duhovne glazbe prožete utjecajima talijanske opere kasnog 18. stoljeća. U sklopu terenskih, inozemnih arhivskih istraživanja nastojat će se rasvijetliti desetogodišnje razdoblje Raffaellijeva boravka u Italiji konzultiranjem glazbenih izvora u Padovi i obližnjem gradiću Este, u kojima se Raffaelli usavršavao. Raffaellijeva i Novakova ostavština pohranjena je u kaptolskome arhivu, odnosno u arhivu Muzeja hvarske baštine. Raffaellijeva glazbena djela, koja su mahom autografi, obuhvaćaju 65 arhivskih jedinica koje će biti digitalizirane, a potom i kataloški obrađene. Novakova ostavština sadrži tridesetak autografa i skica, ponajviše skladbi za glas i klavir te komornih djela, zatim korespondenciju i desetke glazbenih kritika, izvještaja i članaka te programe koncerata koje je Novak posjećivao ili na kojima je sudjelovao kao izvođač i skladatelj. Planira se navedenu građu dopuniti uvidom u izvore izvan Hvara te rasvijetliti i valorizirati Novakovu skladateljsku, glazbeno–publicističku i izvedbenu aktivnost unutar pripadajućeg mu kulturnog i društveno–povijesnog konteksta. Naposljetku, kao završnu etapu, očekujemo predstaviti određeni broj Raffaellijevih i Novakovih rukopisnih skladbi u suvremenom notnom i audio zapisu u sklopu kritičkih i diskografskih izdanja.

Glazbeni arhiv franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku već je dugo radni prostor muzikolozima. Gdje završava arhivski rad koji su počeli Stanislav Tuksar i Vjera Katalinić, a počinje projekt GIDAL? Dugogodišnji terenski znanstveno– istraživački rad akademika Stanislava Tuksara i prof. dr. Vjere Katalinić u Glazbenom arhivu franjevačkog samostana Male braće u Dubrovniku neprocjenjivo je vrijedan prinos domaćoj muzikologiji u pogledu obradbe i sređivanja muzikalija sačuvanih u dubrovačkom samostanu, poglavito s obzirom na opseg građe koju arhiv pohranjuje. Na tim temeljima nastavljamo projektni rad, usmjeravajući pozornost na upotpunjavanje do danas nepoznatih biografskih podataka te na glazbeno–teorijsku analizu i muzikološku valorizaciju opusa manje poznatih skladatelja (Domenica Antoniettija, Angela Marije Frezze, Tommasa Restija) koji su znatno pridonijeli razvoju glazbene kulture Dubrovnika. Posebna istraživačka etapa bit će detaljan prikaz sačuvanih priručnika i udžbenika za glazbenu teoriju i praksu sviračkog umijeća, poput priručnika za sviranje čembala mletačkoga maestra Francesca Gasparinija L`armonico pratico al cimbalo (Bologna, 1722.) kojim se služio talijanski skladatelj Tommaso Resti, čija se biografija i skladateljski opus također planira muzikološki obraditi. Glazbeno zlato Zadra Istraživanje glazbene građe u arhivu zadarskoga stolnog kaptola i DAZD–u okuplja podatke o svim glazbenicima u Zadru koji su djelovali od 1850–ih do Prvog svjetskog rata. Kako biste ocijenili stanje glazbenog života Zadra u navedenom vremenu? Razdoblje druge polovice 19. stoljeća u Zadru, po broju glazbenika, ali i dinamici ukupnih glazbenih događanja, moglo bi se nazvati »zlatnim« razdobljem zadarske glazbene prošlosti. U sklopu čak dvaju opernih kazališta, brojnih glazbenih društava te katedrale i drugih zadarskih crkava, održavao se buran i raznovrstan glazbeni život. Do sada sastavljene baze podataka donose informacije o periodici, starijim i novijim knjižnim izvorima te o arhivskom gradivu Državnoga arhiva u Zadru, Znanstvene knjižnice u Zadru te arhiva Zadarske nadbiskupije, koje primarno ili sekundarno progovaraju o zadarskom glazbenom životu i okupljaju više od dvije stotine glazbenika koji su od 1850–ih do Prvog svjetskog rata, privremeno ili trajno, djelovali u Zadru. U proučavanju zadarskih »migranata« poduzet će se istraživanja međunarodnih arhiva i drugih kulturnih institucija, a sustavnijom analizom brojnih napisa u periodici rasvijetlit će se i druge zanimljive teme, poput razvoja glazbene

kritike ili pak uloge žena u glazbenom životu Zadra. Takvim tematskim krugovima nastojat ćemo pridonijeti istraživanjima tzv. »manjih« tema u smislu mikrohistorije koje će onda, u nekoj kasnijoj istraživačkoj fazi, rezultirati stvaranjem sveobuhvatnijih sinteza i širenjem perspektiva, usmjeravanjem istraživačkog tijeka prema komparativnim studijama i suradnji s drugim znanstvenim disciplinama. Kakve instrumente umjetničke glazbe čuvaju dalmatinski muzeji?

Hanibala Lucića, u povodu obilježavanja 250. obljetnice rođenja J. Raffaellija i 70. obljetnice smrti A. Novaka, na kojoj su predstavljeni odabrani glazbeni izvori i dokumenti iz fundusa Muzeja hvarske baštine, Kaptolskog arhiva i Arhiva Machiedo od početka 17. do prvih desetljeća 20. stoljeća. Druga izložba, Glazbeni život Zadra u 19. stoljeću u Kneževoj palači u Zadru, nastala je u suradnji Državnog arhiva i Narodnog muzeja Zadar pod

Istraživanje instrumenata umjetničke glazbe u hrvatskim muzejima prilično je zanemarena tema u recentnoj domaćoj muzikološkoj literaturi. Riječ je o vrlo zanimljivoj, širokoj i interdisciplinarnoj problematici koju kolegica Vrbanić obrađuje u svojoj doktorskoj disertaciji. U sklopu projekta, istraživat će se instrumenti s područja umjetničke glazbe u fundusima dalmatinskih muzeja kako bi se utvrdili tipovi zbirki, vrste glazbenih instrumenata, njihove gradbeno–oblikovne karakteristike i postojeće stanje, te će se za svaki instrument donijeti podaci o signaturi, imenu graditelja ili radionice, mjestu i vremenu nastanka, tehničkim i estetskim obilježjima, inventarnom broju i smještaju. Uslijedit će pokušaj smještanja u njihov kulturni, povijesni i društveni kontekst proučavanjem njihova historijata. Do sada su već obrađeni poPismo Antuna Luke Sorga, sina Luke Sorkočevića, splitskome jedini fundusi koji čuvaju vrijedskladatelju Juliju Bajamontiju ne primjerke instrumenata, primjerice stolne klavire nastale u radionicama autorskim vodstvom Katice Burić Ćepoznatih majstora: engleskog graditelja nan. U šest tema iz glazbene prošlosti Thomasa Tomkisona, čiji je klavir kra- Zadra, a koje se tiču pojedinaca, glazsio čak i kraljevsku palaču Georga IV., benih društava te prostora u kojima a koji se nalazi u fundusu Muzeja gra- se glazba izvodila, izložba je dočarada Splita, ili onaj njemačko–austrijskog la glazbeno, ali i kulturno–umjetničko graditelja Mathiasa Müllera u fundusu naslijeđe male građanske zajednice. dubrovačkog muzeja. Najbogatija i naj- Izloženom građom »progovorilo« se o raznovrsnija zbirka nalazi se u Muzeju glazbenicima iz obitelji Strmić, ali i o grada Šibenika s četrdesetak instru- brojnim drugim zadarskim skladatemenata u kojima su sadržane i saču- ljima, instrumentalistima i pjevačima, vane različite značajke: kulturne, povi- uz prikaz djelovanja Filharmonijskoga jesne, društvene, estetske, tehničke, društva i drugih glazbenih društava u akustičke. Upravo zato instrumenti ne Zadru, poput Zoranića ili Sokola. Napripadaju samo prošlosti, nego svojim posljetku, izložba je popratila rad dvapostojanjem povezuju minula vremena ju zadarskih kazališta, Teatra Nobile sa sadašnjim, a istraživače, institucije, i Teatra Verdi, nudeći rekonstrukciju ali i širu zajednicu obvezuju da im suglazbeno–scenskih i koncertnih dostavnom brigom u sadašnjosti osiguragađanja, od njihova utemeljenja do ju odgovarajuće mjesto u budućnosti. Prvoga svjetskog rata. Upravo takvim načinima upućivanja arhivske građe u Glazba na izložbama daljnji proces »oživotvorenja« na izložbama, u notnim transkripcijama, na Istraživanje projekta GIDAL prate i koncertnim izvedbama i audiosnimizložbe. Gdje ste i kojim izložbama kama, pokušat ćemo »prašnoj« građi predstavili svoja dosadašnja udahnuti novi život, otvarajući joj put istraživanja? u suvremenost, kako bi postala svojiU prvoj godini rada postavljene su dvi- nom živih i djelatnih poklonika umjetje izložbe. Maja Milošević Carić auto- nosti glazbe unutar i izvan hrvatskih rica je izložbe na Hvaru, u ljetnikovcu granica.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

zalo Bajamontijevih koncepata izdvaja više od dvije stotine osoba, domaćih i inozemnih znanstvenika, književnika, umjetnika, pisaca i javnih djelatnika. Jedno od najzastupljenijih imena svakako je ime Alberta Fortisa, talijanskog prirodoslovca, prosvjetitelja i putopisca, autora popularnog vodiča Viaggio in Dalmazia (1774.), s kojim je raspravljao o biografskim, znanstvenim, političkim, socijalnim, gospodarskim i kulturnim temama, stalno prosljeđujući i razmjenjujući svoje i tuđe sastave, rasprave i knjige. Važno je i ime mletačkog izdavača i knjižara Jakova (Giacoma) Stortija, od kojega je splitski skladatelj naručivao rasprave, traktate i eseje koje je potom izučavao i kritički komentirao u svojim djelima. Obradom te građe trebali bismo dobiti odgovore na pitanja o okolnostima nabave vrijedne klasicističke glazbene literature u hrvatskim krajevima na jadranskom priobalju, kao i o cirkuliranju rukopisa, i našim i prekomorskim stranama.

U K a n f a n a r u , D v i g r a d u i P u l i o d 9. l i p n j a d o 5 . s r p n j a 2 018 . o d r ž a n 16 . D v i g r a d f e s t i v a l — m e đ u n a r o d n i festival rane glazbe

Neponovljiv duh i ozračje srednjovjekovlja i renesanse

Udruga Prosoli — Sveta glazba i Općina Kanfanar ovoga su ljeta ostvarili 16. Dvigrad festival — međunarodni festival rane glazbe, od osnutka, uz pokroviteljstvo Papinskog instituta za sakralnu glazbu u Rimu i Ureda predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar–Kitarović

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

druga Prosoli — Sveta glazba i Općina Kanfanar ovoga su ljeta ostvarili 16. Dvigrad festival — međunarodni festival rane glazbe. Od osnutka, uz pokroviteljstvo Papinskog instituta za sakralnu glazbu u Rimu i Ureda predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar– Kitarović, produkcije se postavljaju u čaroban ambijent ruševina srednjovjekovnog Dvigrada, točnije ostatke bazilike sv. Sofije i crkvu sv. Silvestra u Kanfanaru. Ove godine dio su produkcija imali i u pulskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije te u crkvi Gospe od Milosrđa (Misericordiji), kao i u crkvi sv. Petra i Pavla u Sv. Petru u Šumi. U devet večeri Dvigrad festival pokazao je i dalje hvalevrijednu ustrajnost njegovanja periodički usmjerenih reprodukcija, u posljednjim godinama pretežito sakralnih tematika u izvedbi istaknutih ansambala i solista, redovitih festivalskih gostiju i uvijek novih suradnji. Glazbeni teatar

Središnji je događaj svakako bilo gostovanje francuskog ansambla Dialogos, predvođenog Katarinom Livljanić u pulskoj katedrali, a onamo je stigao s programom »Swithun!«, programom o, kako i sami navode, «jednom svecu, tri furije i tisuću čuda iz Winchestera oko 1000. godine«. Vrsne vokalne solistice, očekivano savršeno usklađenih boja i izbrušenih tehnika, u pulskoj su katedrali stvorile neponovljivu atmosferu duha i glazbe rane srednjovjekovne polifonije na temu koja je pridonijela Dialogosovu umijeću stvaranja glazbenog teatra. Za svoju su radnju odabrale 10. i 11. stoljeće u Winchesteru i nastanak (porijeklo) kulta sv. Swithuna kojega slavi anglosaksonska kultura srednjeg vijeka, posebice u nastanku Narratio metrica de S. Swithuno winchesterskog kantora Wulfstana u 10. te Winchester Tropera iz 11. stoljeća.

Upravo iz posljednje poeme izdvaja se Čudo triju furija (Miracle od three Furies) koje smo slušali i gledali u Puli u izvedbi Katarine Livljanić te Clare Coutouly, Marine Dautrey i Caroline Gesret.

Scenski ogoljene, u crnoj odjeći i tek s ekranom za titlove u pozadini (koji su olakšavali praćenje uzbudljive radnje triju furija i mučenika Swithuna), jednostavno su oduševile lakoćom narativnog prikaza misterija kojim se ispreliću snovi i fantazija, bogatstvo emocija. Ansambl Dialogos s pravom je u statusu jednoga od najistaknutijih svjetskih ansambala za istraživanje i postavljanje repertoara srednjega vijeka, a pulska je večer bila tek jedna u nizu potvrda te činjenice. Prava i nepopravljiva je šteta što se u pravilu publika u Istri oglušuje na njihov dolazak, a redove publike čine tek pokoji znalac, turisti i slučajni prolaznici. Premalo za Dialogos. Šetnja getom U dva su termina na festivalu nastupili i redoviti gosti Dvigrada: švicarsko–talijanski ansambl Lucidarium, i to u Dvigradu i u Kanfanaru, dvama različitim programina: Song’s from Shylock’s Venezia i Meravigliosi suoni della musica medievale e rinascimentale. Sjajni Lucidarium prvim su naslovom posebno osvojili publiku festivala, a njime su nas upoznali s repertoarom hebrejske tradicije sjeverne Italije, tj. one koja je s lokalnim kulturama živjela u 16. stoljeću u Veneciji. Svojom su glazbom nastojali opisati zvukove i vizure jedne Shylockove venecijanske svakodnevice dok nesmetano šeće getom. Program je nastao upravo na 500. godišnjicu postojanja venecijanskog židovskog geta. Izuzetno je lijep bio i dvigradski nastup talijanskog sastava Anonima Frottolisti, također rado viđenih gostiju festivala. Ove su godine stigli s programom u cijelosti posvećenom franjevačkom redu (Gloriosus Franciscus), glazbenoj baštini nastaloj u prva tri stoljeća (od 13. do 16.) postojanja reda u Assizu, gradu odakle i sam ansambl dolazi. Kuriozitet kojim taj sadržaj posebno privlači svakako je utjecaj folklora spomenutog podneblja na stvaranje djela sakralne tematike, koji je bio vrlo prisutan u tom povijesnom trenutku. Taj su program Anonima Frottolisti zabilježili i na svojem posljed-

njem albumu, izdanom za Tactus u ožujku 2018. godine. Također iz Italije stigli su u kanfanarsku crkvu Centotrecento ensamble s naslovom Io son dolce sirena, s ciklusom monodijskih balada Dolce Stil Novo i Ars Nove 14. stoljeća, a hrvatski ansambl Responsorium nastupio je u Sv. Petru u Šumi s programom u znaku Tomasa Cecchinija. Slušali smo integralnu izvedbu njegove zbirke Psalmi, missa et alia cantica. Ansambl navodi da je projekt pokrenuo 2012. godine, a da za cilj ima suvremenu prezentaciju svih sačuvanih ili dijelom sačuvanih Cecchinijevih djela. Riječ je o zbirci peteroglasnih večernjih psalama nastalih za potrebe hvarske katedrale sv. Stjepana, a Responsorium ju je prilagodio za svoju formaciju, u koncertantnom stilu. U pulskoj Misericordiji nastupila je mlada i perspektivna pulska orguljašica i sopranistica Elena Roce, uz pratnju renesansne lutnje Eme Stein, s programom naslovljenim Il Divino, a Roce je i otvorila Dvigrad festival u kanfanarskoj crkvi koncertom naslovljenim Veliča duša moja Gospodina. Slušali smo O quam preciosa est Hildegarde von Bingen, Magnificat primi toni Girolama Cavazzonija te Ricercar con obligo di cantare la quinta parte senza toccarla Girolama Frescobaldija. Posljednja izvedba orguljašice bila je psalam Veliča duša moja Gospodina.

Glagoljaško pjevanje Nastavak je obilježio Dvegrajski križni put (glagoljaško pjevanje postaja Križnoga puta) koji je na čakavici uz mih izveo Noel Šuran. Pučki napjev Stala plačuć u harmonizaciji i obradi Vjenceslava Novaka, izveo je mješoviti Ćirilo–Metodov kor iz Zagreba pod umjetničkim vodstvom Darjane Blaće Šojat i Igora Kosa. Dvegrajski križni put napisao je i osmislio, sa suradnicima, Alojzije Prosoli, umjetnički ravnatelj i utemeljitelj Dvigrad festivala. Narator je bio glumac Robert Kurbaša. Za otvorenja se priredilo i misno slavlje, neposredno nakon festivalskog programa, što je u najmanju ruku zbunilo one posjetitelje festivala koji su u Kanfanar stigli isključivo zbog koncertnog programa. No isto tako stalni posjetitelji Dvigrad festivala već dobro znaju da organizator ustraje na snažnoj promociji ne tek glazbenog naslijeđa srednjega vijeka i renesanse, nego i katoličkih vjerskih običaja i obreda današnjice. Da je potonji odnos suzdržaniji, približili bi se primjerenijem poštovanju publike i lakšem stvaranju nove. Posljednji koncert 16. Dvigrad festival, 5. srpnja u Kanfanaru, bio je onaj domaćeg ansambla Capella Sanctae Sophiae naslovljenim Promptuarium Musicum.

Dvegrajski križni put (glagoljaško pjevanje postaja Križnoga puta) napisao je i osmislio umjetnički voditelj festivala, Alojzije Prosoli, a na čakavici uz mih izveo ga je Noel Šuran

David Meden

Piše: Nuša Hauser

Ljetno druženje sa skladateljem Bogdanom Gagićem u ljetnom volonterskom kampu u Gornjoj Bistri

Putovanje bogatim životom i opusom Piše: Ivana Jurenec

Sasvim neočekivano, ovo mi je ljeto donijelo zanimljiv i nadasve ugodan susret s jednim od naših najstarijih skladatelja — Bogdanom Gagićem. Dio kolovoza provela sam u ljetnom volonterskom kampu u Gornjoj Bistri, koji već godinama organizira talijanska, a odnedavno i međunarodna zaklada Il Giardino delle Rose Blu [Vrt plavih ruža]. Jedna od brojnih aktivnosti je i posjet domu za starije osobe, gdje volonteri radionicama, razgovorom, pjesmom i plesom uljepšavaju svakodnevicu osoba koje ondje borave. Siena — Rim — Darmstadt Za jednog od posjeta domu uočila sam manju skupinu Talijana kako sjedi okupljena oko jednog gospodina i sa zanimanjem upija svaku njegovu riječ. Kad sam im se pridružila, čula sam kako priča o vremenu provedenom u Italiji, pokazujući pritom izvrsno poznavanje talijanske kinematografije (vrlo razvijene i poznate prije pojave Hollywooda), filmske glazbe, ali i glazbe uopće. S izvrsnim sjećanjem na kronologiju i detalje, govorio je o šest godina provedenih u Italiji, gdje se nakon diplome na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji usavršavao u Sieni iz kompozicije, a u Rimu iz filmske glazbe. Svoje skladateljsko umijeće nastavio je unapređivati u Darmstadtu, gdje je od Pierrea Bouleza učio totalnu organizaciju, od Györgya Ligetija mikropolifoniju, dok ga je Karlheinz Stockhausen uputio u mogućnosti kompjutora kao »programiranog instrumenta«. Prisjetio se i tinejdžerskih dana te upoznavanja opusa Aleksandra Skrjabina, koji ga je oduševio, jer je utjecao na sve kasnije skladatelje klavirske glazbe. Ipak, na pitanje jedne talijanske volonterke o njegovu najdražem skladatelju klasične glazbe, pomalo iznenađujuće odgovara da je to — Domenico Scarlatti, jer smatra da je od njega sve počelo za klavir — instrument koji zauzima važno mjesto u Gagićevu životu. Njegov je prvi profesor klavira u rodnom Karlovcu bio učenik profesora koji je diplomirao kod slavnog Arthura Rubinsteina, tako da je i Gagić odmalena bio »zaražen« ruskom školom. Na početku karijere bavio se koncer-

tiranjem, a posebno mjesto u njegovu opusu zauzima devet klavirskih sonata i tri klavirska koncerta. Osim toga, snažan je dojam na formiranje njegove umjetničke osobnosti ostavila Italija, ne samo znanjem koje je ondje dobio nego i svojom bogatom tradicijom, poviješću i znamenitostima. Bez imalo dvoumljenja kaže kako je za njega grad broj jedan na svijetu — Rim, a u vrijeme usavršavanja u Italiji često je išao na izlete, posjećujući brojne druge gradove koji su na njega djelovali poticajno. Stoga se i danas, nakon više od pola stoljeća, rado prisjeća posjeta kazalištu San Carlo u Napulju — starijeg i prema njegovu mišljenju boljeg od milanske Scale — te kazalištu Bellini na Siciliji. Ondje je imao priliku odgledati i odslušati najbolje svjetske izvedbe nekih glazbeno–scenskih djela, među kojima je istaknuo Don Giovannija Wolfganga Amadeusa Mozarta. Talijani, otvorena duha i uvijek spremni na šalu, nisu propustili priliku upitati ga je li i on za života bio poput don Giovannija, na što je Gagić rekao da mu je na prvom mjestu oduvijek bila glazba i njegova profesija — ne karijera, nego profesija. Ona ga je odavno usmjerila u scensku glazbu pa je poznat po djelima za kazališne predstave i film, a znanje o scenskoj umjetnosti prenosio je pola stoljeća studentima na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Iako su mu u dva navrata nudili posao na Muzičkoj akademiji, odbio je, jer je smatrao da bi za kvalitetan rad skupine studenata kompozicije trebale imati najviše tri studenta, a tada ih je bilo i dvostruko više. Priznanje u inozemstvu Nije se slagao sa svim kolegama suvremenicima, no cijenio je Dubravka Detonija i Vladimira Kranjčevića. Upitavši ga za mišljenje o skladateljima srednje i mlađe generacije, kao vrhunska, »izvanserijska djela« izdvojio je Un viaggio verso le luci di Amaarath, la Stella del Ritorno Berislava Šipuša i Violinski koncert Krešimira Seletkovića. Osim toga, u tradiciji skladanja violinskih koncerata kvalitetom ističe i one Stjepana Šuleka, Josipa Štolcera Slavenskog i Brune Bjelinskog. Gagić kaže da nikad nije bio konformist na štetu glazbe, stoga su mu u više navrata neki kolege

odbijali za njegove skladbe odati zasluženo priznanje i dati nagrade, argumentirajući da su one »zapadna dekadencija«. No bez imalo tuge ili gorčine Gagić priča da nije bio previše razočaran, jer su nagrade ponekad bile dodijeljene i prije nego što su rukopisi djela stigli na natječaj, a oduvijek smo svjedočili tome da neSkladatelj Bogdan Gagić na tečnom je talijanskome anegdotama iz svojega života mali broj puta zabavljao mlade talijanske volontere ljetnog kampa u Gornjoj Bistri oni koji istinski zaslužuju Upravo su oni, uz odabrane soliste, bili neku nagradu ostaju bez nje, kao što je glavni interpreti na koncertu održanom s Nikolom Teslom i Nobelovom nagrapočetkom listopada 2016., u povodu dom. Gagić je nagradu i priznanja za skladateljeva 85. rođendana. Gagiću je svoj stvaralački rad ipak dobio, no ne i danas u sjećanju ostala izvrsna izvedu domovini, nego u Italiji. Tu je zemlju ba pijanistice Mije Elezović (Deveta klanastavio posjećivati i nakon 1967., kad virska sonata), koju je u razgovoru spose trajno vratio u Hrvatsku, odlazeći na menuo više puta. razne festivale, što je razlog da i danas izvrsno razumije i govori talijanski. Vrijeme u domu za starije osobe Bogdan Gagić ispunjava pisanjem memoara. U tome mu pomaže suradnica s Kontrapunkt zvučnih ploha Akademije dramske umjetnosti, kojoj Iako je Bogdan Gagić veći dio života sjećanja na zanimljiv i bogat život dikproveo vezan uz kazalište i film, važan tira preko telefona, a ona ih zapisuje i dio njegova opusa čine komorna i kla- oblikuje u cjelinu. Jedan dio memoara virska djela, a s ponosom ističe i Simfo- već je prije petnaestak godina objavio niju iz 1967., u kojoj je došao do struk- ogranak Matice hrvatske u Karlovcu, u turalizma i polistrukturalizma te kontra- časopisu Svjetlo, a sada Gagić priprepunkta zvučnih ploha, koji su mu ostali ma objavljivanje kompletnih memoara. trajno uporište u stvaranju. Prisjetio se i Narušeno zdravlje u posljednjih nekolidjela L’été de nuit za alt i sedam instru- ko godina ne dopušta mu da nastavi s menata te Sonate za violončelo i klavir. mnogo prijašnjih aktivnosti pa primjeriObje su skladbe nastale na narudžbu ce više ne može svirati, ali je zato 2016. Muzičkog biennala, odnosno Glazbe- glazbene misli pretočio u Sonatinu za ne tribine mnogo desetljeća prije, no gitaru, posvećenu Darku Petrinjaku. To spletom okolnosti praizvedene su tek je posljednje djelo koje je Bogdan Ga2008. i 2009. u sklopu suradnje s beč- gić skladao i još nije praizvedeno. Ako kim Centrom Arnold Schönberg. Slje- ne prije, možda bude na proslavi 90. deće godine na narudžbu Cantus An- rođendana, kad nas Bogdan Gagić sambla skladao je i zapažen Concer- može iznenaditi još nekim djelom, jer to Cantus, posvećen vjernim promi- kako s osmijehom kaže: »Svake se gocateljima hrvatske suvremene glazbe. dine osjećam sve mlađi i zadovoljniji.«

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Susret se dogodio na inicijativu međunarodne zaklade Vrt plavih ruža (volonteri radionicama, razgovorom, pjesmom i plesom uljepšavaju svakodnevicu doma za starije osobe)

Koncer t na sezona Cant u s A ns am bla , Lauba u Z ag r ebu, 23. ru jna 2018 .

U znaku stote godišnjice smrti Claudea Debussyja

antus Ansambl otvorio je 23. rujna u Laubi novu sezonu zagrebačke suvremenoglazbene scene, i to cjelovečernjim koncertom s djelima Claudea Debussyja. U suradnji s Francuskim institutom pripremili su večer toga jednog od inicijatora i inauguratora, inovatora i eksperimentatora suvremene klasične glazbe, čiju stotu godišnjicu smrti ove godine obilježava cijeli kulturni svijet. Zahvaljujući zrelosti i prepoznatljivosti, istovremeno inovativno i privlačno, stvaralaštvo Claudea Debu-

ssyja (1862.–1918.) svrstava ga u sam vrh najutjecajnijih skladatelja kraja 19. i početka 20. stoljeća. Iako se sam nije slagao s takvom atribucijom, izdvaja se kao predvodnik i utemeljitelj impresionizma u glazbi, koji je, zahvaljujući harmonijskim i tehničkim inovacijama, odmičući se od tradicionalnih tonalitetnih postulata, obilježio prijelaz iz kasnog romantizma u modernu, posebno se baveći tonskim bojama, protočnim ritmom i atmosferom. Delikatnost njegova izričaja podjednako je osjetna u velikom orkestralnom korpusu, kao i u lirski, gotovo pjesnički tretiranom

Izbor za tumača francuskih stihova u Debussyjevu djelu nije bio težak: naša iskusna frankofonka Urša Raukar na slici s Berislavom Šipušem

solo i Sonata za flautu, violu i harfu), uslijedila je i komornoorkestralna verzija Preludija za poslijepodne jednog fauna u aranžmanu Benna Sachsa. Izvedbom je ravnao umjetnički voditelj Cantus Ansambla Berislav Šipuš, a od pojedinih glazbenika sjajnim su se doprinosima istaknuli flautisti Ana Batinica i Dani Bošnjak, harfistice Mirjana Krišković i Veronika Ćiković, violist Tvrtko Pavlin i Srebrenka Poljak na čelesti. (HDS)

dr. sc. Zdenka Weber uoči koncerta održala je predavanje o Debussyju

Matej Grgić

klaviru, nerijetko pronalazeći uporište u stvaralaštvu francuskih simbolista Mallarméa, Maeterlincka, Baudelairea i Verlainea. O samom Debussyju uoči koncerta govorila je dr. sc. Zdenka Weber, a na pozornici se Cantus Ansamblu i njegovim članovima solistima, u tumačenju stihova u Chansons de Bilitis pridružila sjajna poznavateljica francuskog jezika, zagrebačka glumica Urša Raukar. Nakon dviju skladbi obilježenih zvukom flaute (Syrinx za flautu

U R av noj G ori z av r šen 15. Fes t ival komorne gla z be ( 5. — 9. ru jna 2018 .)

PagArtFestival ostvario je malu otočnu turneju Filipa Merčepa, s odabranim djelima za marimbu i vibrafon

Konstanta kvalitete

2 0 . P a g A r t Fe s t i v a l , 31. s r p n j a — 17. ko l o v o z a 2 018 .

Ozbiljna glazba u ozbiljnoj izvedbi za ozbiljnu publiku, kao moto festivala

20.

PagArtFestival potvrdio je dosadašnju koncepciju — ozbiljna glazba u ozbiljnoj izvedbi za ozbiljnu publiku te je, kao i uvijek, donio i neku novinu. Prvi put održan je koncert na otvorenom prostoru ispred crkve sv. Marije u Starom gradu Pagu, na kojem je nastupio naš istaknuti gitarist Krešimir Bedek uz češki orkestar Epoque pod ravnanjem Jana Kučere. Isti program s djelima Joaquina Rodriga i čeških skladatelja održan je večer prije na Glazbenim večerima u Sv. Donatu, a večer poslije na otvorenoj pozornici Lunjskih maslinika. Nakon dvaju nastupa violista Aleksandra Miloševa i pijanista Lovre Pogorelića, utemeljitelja i umjetničkog direktora, u Pagu i Lunu, PagArtFestival ostvario je malu otočnu turneju Filipa Merčepa, s odabranim djelima za marimbu i vibrafon. Osim vlastite obrade Bachove partite BWV 826, Kame-

nog mozaika A. I. Glinske i Ypsilona A. Katnyja te svjetskih udaraljkaških remek–djela (Merlin A. W. Thomasa i Brzina J. C. Schwantnera), Merčep je izveo i 20 Years Later proslavljenog hrvatskog i svjetskog skladatelja Igora Lešnika. Njegovi nastupi u Lunu, Kolanu i Starom gradu Pagu izazvali su veliko zanimanje publike, a njegove izvedbe potvrdile da se radi o ozbiljnom i sposobnom glazbeniku širokih interesa. Tea Kulaš, koja je netom postala prva Zadranka s diplomom orgulja, za svoj recital u paškoj katedrali odabrala je suradnju sa sopranisticom Antonijom Dunjko. Izvele su program baroknih sakralnih djela, prvim takve vrste na ovom festivalu, među kojima i motet Cantabo Domino iz zbirke Sacrae cantiones Ivana Lukačića. Program je završio gostovanjem francuskog pijanista Nicolasa Bourdonclea s izvedbom Lisztovih Transcendentalnih etida. I 20 godina kasnije PagArtFestival pokazao se vrijednim truda, i za izvođače i za publiku, te vedro i sigurno ide dalje. (Nina Pogorelić)

avna Gora, smještena u središnjem dijelu Gorskog kotara, drugo je mjesto po veličini tog brdovitog i šumovitog dijela Hrvatske, premda jedno od mlađih mjesta gorskokotarskoga kraja, zanimljive je i bogate kulturne, osobito glazbene i jezične tradicijske baštine. U smiraj ljeta, kad jenjavaju mnoge ljetne kulturne manifestacije na Jadranu i u unutrašnjosti naše zemlje, u tom slikovitom mjestu, u ukusno uređenoj i akustičnoj dvorani Doma kulture, održan je tradicionalni, 15. Festival komorne glazbe, Ravna Gora 2018. (5. — 9. rujna). Programski je festival bio simbolično posvećen stotoj obljetnici smrti Claudea Debussyja (1862.– 1918.). Manifestacija je počela nastupom Varaždinskog gudačkog kvarteta (Marko Jerbić i Anđelko Ilčić, violine, Levente Gidro, viola, i Davor Gluhak, violončelo) s djelima J. Haydna, J. Štolcera Slavenskog, C. Debussyja i A. Dvořáka, a na sljedećem koncertu sa skladbama F. Schuberta, B. Bartóka, B. Papandopula i A. Piazzole gostovali su flautistica Mateja Šarlija i gitarist Pedro Ribeiro Rodrigues. Na trećem koncertu Festivala predstavio se Kvartet Sebastian, čiji su članovi Anđelko Krpan i Sucala Matei (violine), Nebojša Floreani (viola) te Zlatko Rucner (violončelo), a na rasporedu su bila djela K. Wisnera Morgensterna, F. Lhotke, J. Štolcera Slavenskog i F. Schuberta. Pretposljednji koncert na kojem su svirali Anđelko Krpan (violina) i Nada Majnarić (klavir), bio je središnji događaj ovogodišnjeg Festivala (slijedi opširniji prikaz), a na završnoj večeri nastupila je pijanistica Nada Majnarić. Ta svestrana i agilna umjetnica, rođena Ravnogorka, osnivačica je, umjetnička voditeljica i aktivna sudionica Festivala. Ove je godine vrlo vitalno interpretirala djela W. A. Mozarta, L. van Beethovena, B. Papandopula, B. Bartóka i C. Debussyja.

Iz golemoga opusa Borisa Papandopula (1906.–1991.), jednoga od najvećih i najvažnijih skladatelja u povijesti hrvatske glazbe, na koncertu Krpan–Majnarić čuli smo Papandopulovo djelo Improvizacija i igra za violinu solo. Skladba je nastala 1979. godine, a posvećena je našem poznatom violinistu Josipu Klimi. U njoj su majstorski iskorištene izvedbene mogućnosti violine. Interpretativno izrazito zahtjevno djelo, rijetko se nalazi na programima solističkih recitala, a to nam potvrđuje da je skladatelj vjerovao u Klimine umjetničke dosege. Slušajući pažljivo izvedbenu bravuroznost solista Anđelka Krpana, dojmila se njegova umjetnička individualnost kojom je fascinirao slušatelje. Uslijedi-

la je Djetinjasta sonata za violinu i klavir Tomislava Uhlika (1956.), istaknutog hrvatskog skladatelja, dirigenta i pedagoga srednjega naraštaja. Djelo nastalo 2012., a praizvedeno dvije godine poslije u Rijeci, posvećeno je Anđelku Krpanu. U Sonati nema formalnih stanki između stavaka, a prpošnim, priprostim ritmičkim i melodijskim potezima i tematskim pristupom dočarava se bezbrižnost dječje igre. Kao što autor često čini, i tu je u drugom i trećem stavku upotrijebio citate narodnih melodija iz omiljene zbirke pučkih popijevaka iz Međimurja Vinka Žganca, objavljene 1924. godine. Uživljenošću i vrlo dotjeranom razradom dinamičkih i ritmičkih detalja te moćnim i plemenitim tonom (koji na trenutke zvuči poput violončela) vođene raspjevane kantilene, Anđelko Krpan unio je u interpretaciju bogatstvo svojega umjetničkog duha i osobnog šarma te ostvario impresivnu kreaciju. U svojoj je umjetničkoj predodžbi imao odličnu suradnju s pijanisticom Nadom Majnarić, koja je u svakom trenutku pomno pratila koncepciju i ideje solista te je njezin udio vrlo važan za sjajan uspjeh glazbene večeri. Na traženje mnogobrojnih oduševljenih posjetitelja, odsvirali su nekoliko dodataka, među ostalim i briljantni Papandopulov Rondo. Posebnost Festivala jest u tome da kao gosti sudjeluju i mladi glazbenici Gorskog kotara kojima su Violinist Anđelko Krpan i ti prvi nastupi vrijedno isku- pijanistica Nada Majnarić stvo i poticaj za daljnji rad. predstavili su Ravnogorcima Te smo večeri čuli trubača izbor iz hrvatske glazbe Tomislava Poljančića, studenta pete godine zagrebačke Muzičke akademije koji je na piccolo–baroknoj trubi stilski efektno izveo Suitu G. F. Händela i jedanaestogodišnju violinisticu Ninu Marčelja koja živi u Salzburgu. Ona je počela učiti svirati violinu s pet godina, a lijepim tonom čiste intonacije i muzikalno izvela je kraća djela Augusta Nolka i Dore Pejačević. Tea Kulaš

Piše: Ramiro Palmić

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Hrvatske je autore predstavio Anđelko Krpan, nastupivši uz umjetničku voditeljicu Festivala Nadu Majnarić

I ovogodišnji, jubilarni, 15. Festival komorne glazbe ispunio je očekivanja te je glazbenim programima obogatio kulturni život mještana Ravne Gore i okolice. U petnaest godina održavanja Festivala u Ravnoj Gori nastupila je plejada umjetnika (njih 87!), poput V. Babina, M. Dedića, D. Domitrovića, F. Faka, P. Kovačića, M. Paara, R. Penezić, A. Petrača, G. Suriana, O. Šober, Đ. Tikvice i drugih koje bi rado ugostila i veća i važnija kulturna središta.

Intervju s Marinom Limićem, mladim pijanistom sa skladateljskim iskustvom

Glazba od koje glava ne boli Limićev prvi autorski album, Klarin film, ima glazbenoterapeutsku funkciju Razgovarala: Karmen Širović

Klara je stvarna djevojčica, vaša rođakinja. Kad ste dobili ideju da joj posvetite album?

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

To je projekt koji traje od moje desete godine, a sada su mi 33. Kad sam se vratio sa studija u Njemačkoj 2010., posjetio sam je u Centru za rehabilitaciju Samaritanac u Splitu. Iako mi je izgledala odraslije, djeca koja imaju teška moždana oštećenja ne odrastaju kao druga. Odgađao sam taj posjet jer sam se bojao što će me zateći, a kad sam vidio s koliko ljubavi rade ljudi u toj ustanovi, bili su mi smiješni razlozi zbog kojih nisam dolazio. Kad sam napokon došao, osjećao sam da trebam nešto učiniti za nju kako bih se iskupio za svoje izbivanje. Neka djela koje sam prije imao i neka novonastala sklopio sam u jednu cjelinu i snimio u svojoj sobi, svojem malom studiju na računalu te odnio Klari. Dok sam joj puštao glazbu, ona je ubrzo zaspala pa sam odlučio da se to ne smije ponoviti. Glazba kao lijek Jeste li se za potrebe albuma educirali o osobama s posebnim potrebama ili ste u priču ušli izričito iz osobnog iskustva i perspektive?

arin Limić, sin Marina Miše Limića iz grupe Stijene, najprije je usmjerio svoju glazbenu karijeru u klasičnom pijanističkom smjeru, a zatim se upustio i u skladateljske podvige, koji su ga približili očevoj glazbenoj putanji. Još 2015. objavio je prvi autorski CD, a najsvježije diskografsko izdanje, Klarin film, izdao je Cantus 2018. »Klara je lijepa, devetnaestogodišnja djevojčica rođena s posebnim potrebama. Ne može hodati ni govoriti, ali iznimno pozitivno reagira na glazbu, osobito klasičnu.« Kako je Klara inspirativno djelovala na umjetnika, koliko se razlikuju njegova dva autorska albuma i koja je glazbena poveznica oca i sina, saznajte u razgovoru s Marinom Limićem.

Nisam se educirao o tome, nego sam radio ovaj album isključivo glazbeno. Radio sam ono što meni odgovara, što me opušta i ono što mi je lijepo pa sam pretpostavljao da će to pomoći i Klari. Svakome tko sluša tu glazbu to može biti neki vid muzikoterapije. Mnogo ljudi mi je i reklo da tako djeluje na njih. Sa svojim kolegom Veselinom Vetmom, koji je zaslužan za omot CD–a, često sam razgovarao o utjecaju glazbe na čovjeka. S obzirom na to da je on kao dječak preživio tešku nesreću zbog koje i danas ima poteškoća, posebno mi je zanimljiva njegova ustrajnost u životu te pogledi o glazbi kao sredstvu liječenja. Jednom mi je rekao za djela s mojega novog albuma: »Ovo me toliko opušta da me prestala boljeti glava!« Medicina je dokazala da um funkcionira i na podsvjesnim razinama, podsvjesno živimo, a možda podsvjesno i komuniciramo. Zašto ste u nazivu albuma uz glazbu spojili i sedmu umjetnost — film? Naziv se nametnuo sam od sebe, jer je ta glazba filmska, ali bez filma. U to vrijeme čak sam radio glazbu za jedan film, koji se nažalost nije snimio. Na albumu je surađivao cijeli niz vaših prijatelja umjetnika. Tko je za što bio zadužen? Na projektu su sudjelovali članovi mog benda. Mnogo mi je pomogao gitarist Ivo Majić, a operna pjevačica Jelena Čilaš otpjevala je dvije pjesme na albumu. Kad sam sve snimio, pustio sam to ocu, koji je zaključio da je glazba dobra, ali da nije kvalitetno producirana. Uslijedilo je miksanje

Kliški uskoci Za najnoviji album snimili ste i spot... Za ovaj album snimili smo spot za pjesmu Rat, koja jedina sadrži pjevane stihove. Moj rođak Blaž Limić koordinirao je proces snimanja spota i bio zadužen i za promociju CD–a. Oko spota mnogo mi je pomogao i prijatelj Dino Uvodić, koji nije profesionalni snimatelj, ali je od početka projekta bio uz mene. U snimanju su sudjelovali i Kliški uskoci uz pomoć Općine Klis pa je spot na neki način i razglednica Klisa. Koliko se i po čemu razlikuje vaš najnoviji album od prvijenca iz 2015. godine? Prvi CD je isključivo klavirski. Drugi sadrži instrumente tipične za bend i manji orkestar. U skladateljskom smislu, prije sam se trudio slijediti moderni stil, napraviti odmak od tonalitetnog jezika, dok sam na drugom CD–u isključivo želio prenijeti ono što sam osjećao u trenutku skladanja. To može biti i vrlo rizično, jer sam bio u nedoumici jesu li te skladbe uopće vrijedne. Neki kolege rekli su mi da moj prvi CD sadrži intelektualnu glazbu, iako je ja više doživljavam kao energiju. Drugi nudi također vrstu energije, ali i cijeli spektar raspoloženja te je bliži zabavnoj glazbi. Radio sam ga u razdoblju otkrivanja sebe, kad sam sazrijevao. Kad smo tek snimili album Klarin film, zvučao je poput avangardnog djela nekog mladog benda. Album iz 2018. sadrži i tekstualni

dio koji opisuje svaku skladbu pa možemo reći da su to programske skladbe nazivom i popratnim tekstom. Kao klasičar, počeo sam od pretpostavke da glazba govori za sebe, ali u konačnici Klara nije sposobna govoriti i verbalizirati glazbu; može je samo osjećati. Međutim, htio sam svoju glazbu približiti i široj publici, zato taj tekstualni dio. Uvrstio sam i jednu pjesmu svojega brata Duje Limića, ali i svoje bivše djevojke, pokojne Marije Palunko. Očev utjecaj Koliko je utjecaja na odabir vaše karijere imao vaš otac, također glazbenik? Imao je jako velik utjecaj na cijelu moju životnu filozofiju. Kaže se da dijete u svoje prve tri godine usvoji najveći broj reakcija na emocije i obrazaca ponašanja koji ga poslije određuju. Obiteljsko razdoblje presudno je za svakoga u životu i ovisi o tome kako će se osoba doživljavati. Smatram da sam dobio jako dobru podlogu od oca kao glazbenika, ali i osobe s čvrstim stavom. Iako me majka upisala u Glazbenu školu, očeva želja bila je da imam ono što on nije, klasično glazbeno obrazovanje. Krenuo je tim putem, međutim kad mu je preminuo otac, nakon prve godine Pedagoške akademije, prekinuo je studij. Iako mi je otac, mislim da mogu reći da je u našoj zabavnoj, rock–glazbi on svakako ostavio neizbrisiv trag. Za jednog klasičara možemo reći da ste napravili odmak od ozbiljne glazbe. Koliko je učestalo da su ljudi iz vaše struke tako širokih vidika kad je glazba u pitanju?

Moram biti iskren, želio sam da moj svjestan, a jedna ljubavna priča potaalbum bude na neki način i komerci- knula me da svoje kompozicije i notno jalan, tj. za širu populaciju, a ne samo zapišem. Kad sam bio na seminaru u Njemačkoj, napisao za one koji slušaju klasam skladbu za violu i siku ili avangardu. KoMarin Limić klavir jednoj japanskoj načni uradak je spoj violistici. Bila je to kratviše glazbenih stilova, Klarin film kotrajna ljubav, brzo što je bila moja mladeCantus d.o.o. me zaboravila, ali sam načka želja — opisasvejedno za nju stigao ti djetinjstvo na CD–u. skladati tu kompoziciNakon što sam izdao ju. Možda da nije bilo Klarin film, jedan radijnje, nikad ne bih svoje ski voditelj pitao me jeskladbe prenio u notni sam li iznevjerio klasizapis, jer sve što sam ku tim izdanjem. Ovisi radio za svoju grupu iz koje perspektive to Male stijene snimio promatramo. Što sam sam na magnetofon stariji, više idem prei nisam imao potrebe ma osobnoj razini, a za klasičnim notnim ne kako me ljudi prozapisom. Pokušao matraju. To ne mora sam upisati kompozinužno biti dobro, ali ciju u Kölnu, ali nisam ako čovjek ima nešto uspio. Tadašnji profereći, zašto ne bi?! sor rekao mi je da od svojih studenata nije Skladanje kao čuo nešto tako dobro hobi gotovo deset godina, ali kao razlog komisija Diplomirali ste klavir je navela »umjetničku u klasi Arba Valdme usporedbu s drugim na Visokoj školi za kandidatima«. Poručio glazbu u Kölnu. Jeste mi je da pokušam poli možda razmišljali novno za pola godine; o formalnom da trebam poštovati i obrazovanju i iz kandidate kojima je to kompozicije? jedini studij, ali nisam Ja nisam obrazovase vraćao. Neka ljudi ni skladatelj, nego pisami procijene jesam janist, što mi u konačli pogriješio što se ninici donosi financijski profit. Odmalena sam posvetio formalnom obrazovanju sam odrastao uz grupu Stijene pa sam u komponiranju, a možda sam i bosvirajući i skladao, iako toga nisam bio lji pijanist. Od komponiranja nisam ništa do sada zaradio, više ga smatram hobijem.

edicina je dokazala da um funkcionira i na podsvjesnim razinama, podsvjesno živimo, a možda podsvjesno i komuniciramo

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

s njegovom ekipom u studiju i svatko je dao nekakav prijedlog, a Gorana Vesanović je oblikovala tekst.

Uspješno razvijate i solističku karijeru. Koji vas angažmani očekuju na tom području? U rujnu sam imao recitale u Baškoj Vodi i Imotskom, a u listopadu humanitarni koncert za pomoć studentima u Muzeju grada Splita koji organizira Rotary klub. Imate li još nekih djela koja čekaju na objavu? Imam materijala za sljedećih deset– petnaest godina. Neću odavati što, ali moja želja je da sljedeće izdanje ponovno posvetim klaviru. Izdavanje CD– ova je skup posao koji ne nosi profit. Jedino od čega se danas može zaraditi su svirke. Imam spreman i jedan balet, Šuma broj 8, koji smo brat i ja napisali prije šest godina. Iako smo ga nudili nekim institucijama, dobili smo odgovor da nemaju sredstava za financiranje takvih projekata. Moram priznati da nisam dobar menadžer, ali nadam se da se zbog toga neće izgubiti vrijednost mojih djela. Marin Limić na Kliškoj tvrđavi gdje je snimio spot za skladbu Rat

H r vat ska gla z ba na 3. R ab Ja z z Fes t u, 6. — 9. ru jna 2018 .

Publika je vrištala »Još!« Festival su obilježili nastupi sastava koji su izvodili skladbe hrvatskih autora, od Arsena Dedića preko Zvjezdana Ružića i Borne Šercara do Elvisa Stanića i Boška Petrovića Piše: Saša Drach

Zvjezdan Ružić sekstet gotovo se prirodno nastavio na nastup Šercarova kvarteta. Ružić također kopa po etno korijenima, ali od svojega slovensko– hrvatskog benda (Vojkan Jocić i Lenart Krečić — saksofoni, Tomaž Gajšt — truba, Miha Koren — kontrabas i Adriano Bernobić — bubnjevi) traži sasvim drugačiji zvuk. Ružić je prije godinu dana počeo uz klavir svirati i melotron, sintesajzer specifičnog zvuka koji se šezdesetih godina 20. st. svirao u rocku. Upravo boja melotrona sada čini važnu, čvrstu, gotovo prepoznatljivu osnovu zvuka benda. Ružić je sjajan pijanist, koji nadahnuće nalazi u suvremenom jazzu, ali i u raznim etno tradicijama, i to u širokom rasponu skladbi, od živog, poliritmičnog, balkanolikog Kanbala, do duhovitog i razigranog Rembrandta koji to nije bio, u kojem je Ružić imao potrebu ispričati priču o nespretnom lopovu koji je ukrao krivotvorenu sliku. U toj skladbi ima doista koječega, od sprdnje s narodnjacima, do vrlo živog, modernog jazza. Bila je to sjajna večer hrvatskog etno–jazza. DAVOR HRVOJ

ve je više jazz koncerata diljem Jadrana, od Opatije, preko Pule, Rovinja, Krka, Lošinja, Splita, Makarske i Brača pa sve do Dubrovnika, no ovogodišnji Rab

trebao je, na Trgu Municipium Arba na rivi, okupiti šareniju publiku i potaknuti na opuštenije druženje i ples, no to se nažalost nije dogodilo. Koncert Ivane Kindl i njezina pratećeg benda bio je ozbiljan nesporazum što se tiče razglasa, repertoara i izvedbe. Niti je to bio lijep vokalni koncert, niti su to bile skladbe koje imaju ikakve veze s jaz-

Vid Jamnik, Mario Mavrin i Primož Grašič u izvedbama djela Boška Petrovića

Jazz Fest, održan od 6. do 9. rujna, zaslužuje posebnu pozornost. U četiri festivalska dana održano je osam koncerata na atraktivnim lokacijama i pred brojnom publikom. Nije u pitanju samo »produženje turističke ponude«, nego se radi o ozbiljnom programu koji je publika sjajno prihvatila. Omiljeni Arsen Na otvorenju je nastupila Gabi Novak u pratnji trija Matije Dedića, ovaj put s bubnjarom Tončijem Grabušićem i basistom Goranom Rukavinom, na prelijepoj lokaciji kod zvonika sv. Ivana evanđelista. Bio je to poznati repertoar u kojem su prevladavale Arsenove skladbe u Matijinim džezističkim obradama, a Gabi ih je izvela s takvom lakoćom i neposrednošću da je učas omađijala zahvalnu publiku. 32

Drugi koncert prve festivalske večeri

zom. Nisu ni okupile publiku, upravo suprotno — ljudi koji su prije koncerta sjedili na terasama kafića i restorana brzo su se razišli. Hrvatski etno–jazz Druga večer festivala, održana u lijepo uređenom i osvijetljenom gradskom parku Dorka, ponudila je intimniji ugođaj. Sastav Jazziana Croatica, bubnjara i skladatelja Borne Šercara, sada kao kvartet, sa saksofonistom Vojkanom Jocićem, kao jedinim iz prijašnje postave, te pijanistom Hrvojem Galerom i gitaristom Elvisom Penavom, predstavio je novi materijal. Bila je to mala etnomuzikološka pjesmarica, s vrlo zanimljivim Šercarovim jazz skladbama simpatičnih naslova, od balade Vještica s Kleka, preko buđenja prirode u Velebit Uprising, žestokog fankija Bura do prigodne Rapske torte.

Elvisov autorski rukopis

Treći dan obilježili su gitaristi. Na Piazzeti je nastupio naš ponajbolji (ne samo) jazz gitarist Elvis Stanić s klavijaturistom Maasejom Kovačićem, basistom Goranom Rukavinom i bubnjarom Tončijem Grabušićem. Uz niz sjajnih vlastitih skladbi, također nadahnutih tradicionalnom hrvatskom, ali ne samo hrvatskom glazbom, kao i obradama narodnih pjesama, Elvis je izveo i nekoliko odličnih obrada jazz standarda. Nakon njih na pozornici ljetnog kina nastupili su briljantni gitaristi Stochelo i Moses Rosenberg, Romi iz Nizozemske, prvaci gipsy swinga kojima se u svirci pridružio i naš Mate Matišić. Stilom koji je davno izmislio Django Reinhardt, taj duo i poslije trio, šarolikim je, modernijim, pa i vlastitim skladbama obogaćenim repertoarom ponio publiku gotovo dupkom punog gledališta. Sjajno inozemno gostovanje!

azz je u četiri festivalska dana podigao raspoloženje otočana i njihovih gostiju. I samo druženje s glazbenicima donosi potrebnu čaroliju

U znaku djela Boška Petrovića Prvi koncert posljednje večeri u vrtu Vile Mohač bio je za one jazz sladokusce koji vole glazbu Boška Petrovića. Nastupio je slovensko–hrvatski trio koji čine dvojica njegovih prijatelja i suradnika: Mario Mavrin na bas–gitari i Primož Grašič na gitari te njegov učenik koji je diplomirao na Berkleeju, vibrafonist Vid Jamnik. Nadahnuto su muzicirali, izvodeći najpoznatije Petrovićeve skladbe, od With Pain I Was Born, do Green Lobster’s Dream. Dojmljiva je bila lijepa skladba Marija Mavrina Samba da Pipi, svojedobno napisana za trio Petrović/ Mavrin/Grašič, u kojoj je Mavrin osim sjajne tehnike pokazao iznimnu muzikalnost. Bio je to komorni, nadahnut i dirljiv, gotovo obiteljski koncert. Festival je završio koncertom Ervin Baučić Blues Banda, sastava u kojem su uz Baučića, proslavljenog pjevača i prvaka zagrebačkog Kazališta Komedija, nastupili umjetnički direktor Festivala, gitarist Bruno Mičetić, bubnjar Marko Lazarić, klavijaturist Danko Krznarić i basist Goran Rukavina. Baučić je početkom koncerta uglavnom pokazivao što sve svojim glasom može, a može sve, da bi poslije, kad su od crnog bluesa skrenuli više prema bijelom bluesu i rocku, njegovo pjevanje doista ponijelo i publiku, a i svirače. Publika je vrištala »Još!« Svake večeri glazbenici su se poslije koncerata okupljali na jam sessionima, s više ili manje entuzijazma, u beach baru Banova villa i kafiću Moderato. Jazz je u četiri festivalska dana podigao raspoloženje otočana i njihovih gostiju. Katkad i samo druženje s glazbenicima donosi potrebnu čaroliju da takav festival ostane u prelijepom sjećanju.

I m p r o C o n — 5 . ko n g r e s i m p r ov i z a c i j e ( Ve l i k i Ta b o r, 10. — 15 . ko l ovo z a 2 018 . )

Dijalog s poviješću i legendama jedinstvene kreativne energije Na međunarodnom kongresu improvizacije ImproCon, manifestacije otvorene zvuku, pokretu i teoriji sudjelovali su i hrvatski glazbenici

dvorcu Veliki Tabor od 10. do 15. kolovoza i godine ove održan je međunarodni kongres improvizacije ImproCon s 85 sudionika sa svih kontinenata, manifestacije otvorene zvuku, pokretu i teoriji koji se unatrag dvije

muziciranje mnogih festivala koji u njemu traže i nalaze konak, susjećajući s Veronikinom tužnom sudbinom, iako im se ona svima smije s logotipa robne marke mliječnih proizvoda.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Piše: Vid Jeraj

ImproCon je specifičan po ad hoc etosu

vakom sudioniku u desinićkom je dvorcu iz 15. stoljeća na raspolaganju jedna od mnogih prostorija, od znamenite sobe za mučenje do salona na prvom katu

Mladi gudači i puhači s glazbenih akademija, u rasponu od budimpeštanske Ferenc Liszt do Konzervatorija Prinz Claas u Groningenu, generacijski su osvježili festival

godine preselio iz Kongresnog centra u Kumrovcu. Dvorac je proširen iz utvrde kasnogotičke arhitekture nadomak Desinića iz druge polovice 15. stoljeća, a obilježila ga je legenda o ljepotici Veroniki Desinićkoj. Bijesan što mu se sin oženio djevojkom nedostojna porijekla, celjski ju je grof, kojem je dvorac pripadao, mučio i ubio u svojem dvorištu, a sina zazidao u visoki toranj, poput kakvog Trnoružđaka. Slikar Oton Iveković, ujedno i scenograf, kostimograf i publicist koji je živio na prijelazu s 19. st. do prije početka Drugog svjetskog rata, rasplinuo je tu morbidnu mrenu, udahnuvši dvorcu unutarnji život svijetlim i šarenim koloritom koji razvija nakon povratka sa studija u Beču. Pridruživši se Bukovčevu kružoku, naslikat će Gundulićev san, dok njegovu ostavštinu dandanas osvježava

Soba za mučenje Tijekom godine Tabor je turistička atrakcija kroz koju dnevno prođe oko tisuću posjetitelja. ImproCon je festival specifičan po ad hoc etosu, što znači da je svakom sudioniku na raspolaganju jedna od mnogih prostorija s opremom na struju, odnosno prostorije s prirodnom akustikom, počevši od znamenite sobe za mučenje do salona na prvoj etaži. Mladi gudači i puhači s glazbenih akademija, u rasponu od budimpeštanske Ferenc Liszt do Konzervatorija Prinz Claas u Groningenu, generacijski su osvježili festival na kojem su do ove godine dominirali austrijski i slovenski free improvizatori, uz odvjetak hrvatskoga pjesništva (kojima pripada i autor ovih redaka — op. aut.). Prošle je godine festival obilje-

žila aura članova slovenske postfolk grupe Širom, uz plesačicu i bubnjarku Tatianu Heumann iz dalekog Buenos Airesa. Konstanta je festivala od njegovih zametaka berlinski alt– saksofonist Mario Rechtern, multiinstrumentalist i graditelj instrumenata koji živi u Beču s pjevačicom Lindom Sharrock. Sedamdesetpetogodišnji Rechtern umjesto mikrofona upotrebljava površinu stalka od fiberglasa kako bi koncentrirao u prostoru svoj timbar. U svoj ritualni zanos elektroakustičnog free–noisea uvijek priziva sve koji mu se mogu odazvati. Sharrockičini hollers (jecaji — op. aut.), koji povijesno prethode bluesu, epitom su jedne džezističke dive čija je karizma nakon moždanog udara svedena na invalidska kolica. Osim što je njezina sudbina mlađim

sudionicama na promemoriju položaja žena na umjetničkom »tržištu«, ljubiteljima taborske »legende« krikova ovim koncertom zacijelo nije nedostajalo. Uostalom, od svojega prvog nastupa u Zagorju ona osvježava legendu o Veroniki. Ništa bez Hrvata Ove su se godine arci Rechter–Sharrock pridružili tenor–saksofonist Damir Kafka Capri, suosnivač grupa Haustor i Trobecove krušne peći, kao i Andro Manzoni, bubnjar s Krka koji surađuje u Živoj vodi, uz Ivana Mršića, nekadašnjeg fotografa Poleta koji je svoj autorski glas pronašao na dalekom Novom Zelandu. Mršićev Kakophonia Orchestra, pak, (signalizacija s pomoću brojki koje glazbenici tumače kao grafiju ili simbole) međunarodni je projekt izvođen u Desiniću, kao i Južnoj Koreji i u Wellingtonu. Samograditelj prepariranog sudopera, Mršić je tijekom ljeta održao više koncerata u Jazz klubu u Karlovcu, a u Taboru taj stari fluxusovac prepoznaje jedinstvenu kreativnu energiju.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Melitin glas je među prvim ženskim gypsy swing vokalima u Hrvatskoj

Intervju s pjevačicom i skladateljicom Melitom Lovričević iz trija More Love Ensemble

Svaki mi je suradnik inspirativni mentor Jedan od glasova koji je obilježio domaću klupsku scenu proteklih godina svakako je i onaj Melite Lovričević iz Zagreba

Razgovarao: Vid Jeraj

ore Love Ensemble je fusion bend u kojem Melita Lovričević pjeva, a svira i liru, uz Petra Ćulibrka na klavijaturama, Enosa Kuglera na bubnjevima, podjednako posuđujući i od psihodelije i od pop–glazbe. Objavili su drugi album za Aquarius Records, a svirali su po raznim gradovima u Hrvatskoj i regiji. U posljednje vrijeme front–girl benda sve više i kantautorski iskače iz naše mlade jazz glazbene scene. Riječ je o svestranoj i zanimljivoj umjetnici koja je završila srednju školu za flautu i klavir (zagrebačko Glazbeno učilište Elly Bašić), pohađala internetske seminare jazz glazbene škole Berklee te se bavila glazbenom edukacijom u sklopu Waldorfske pedagogije i održavala vokalne radionice Alkemija glasa. Debitirala je na Student TV–u

kao novinarka, a publika je poznaje iz žanrovski ureknutih klezmer, gipsy swing i jazz sastava. Kako je nastao bend More Love Ensemble? Nas troje smo se poznavali iz raznih projekata i svirki otprije, od prve probe imali smo sličan energetski flow i ideje, a s obzirom na naše razlike davali smo jedni drugima prostor za nove ideje, rast, eksperiment, slijedili se i učili. Vrlo brzo nastao je bend More Love Ensemble, MLE, baš bend. Baseless fusion, kako je Enos rekao jednom prilikom. Ispalo je da imamo nešto reći i da to najbolje izričemo kad se udružimo. More Love stoji za obje strane medalje: voli ono što živiš i živi od onoga što voliš. Utopija najljepša! Naš drugi album Waking Up, autorski prvijenac koji je tek nedavno objavljen, je putopis, glazbeni dnevnik posljednjih dviju godina naših života, s temama koje su meni bliske tekstualno, melodijski, a svima za-

jedno životno i glazbeno. Puno putovanja, iznutra i izvana, trenutaka slobode i otvorenosti, koje doista želim svima. Kao takvog ga sugeriram i slušati. Bitno je shvatiti kronologiju nastanka, jer su pjesme doista vrlo različite i s obzirom na to da smo svi troje individue, čudne biljkice, sviramo svašta, slušamo svašta, tu se izmiješao jazz, etno, new age, pop, latin, avangarda, gospel... jedan MLE jazz–fusion. A veći dio repertoara je na engleskom jeziku. Hommage Čajkovskom Drugi je album nastavak na projekt Čajkovskoga. O čemu se radi? More Love to Tchaikovsky je prvi album More Love Ensemblea, potpuno neplanirani album, snimljen uživo u suradnji s Muzejom za umjetnost i obrt. Koncert je osmišljen za zatvaranje izložbe posvećene Orašaru, pa smo se zanijeli i umjesto »standardne jazz svirke«, pripremili MLE hommage tom ruskom ro-

mantičaru, s vlastitim tekstovima, aranžmanima, spojevima i pristupom te pozvali Marka Firsta na violini da oboji sve svojim gudalom. Naknadno smo poslušali snimku koja je bila sjajna, iskrena, kao i sama premijerna izvedba toga repertoara koji je zaživio svojim životom te nas usred snimanja autorskog Waking Upa odveo na zasebno crossover putovanje. Može li ovakvoj ploči pomoći »major label« Aquarius Records, pogotovo u situaciji u kojoj diskografija propada? Sigurno. Alternative su, u situaciji koja je takva u diskografiji kakvom si je opisao, još teže. Sam, križarski raditi ama baš sve, nepouzdano je i neprofesionalno. S Aquariusom imam samo pozitivno iskustvo, a Anđelko, koji nas vodi je superkul lik koji voli glazbu. I unatoč tome što nemaju puno jazza, surađujemo i razumijemo se. Sigurno da imaju širu mrežu nego mi kao bend i do neke infrastrukture bez njihove podrške

ne bismo ni došli. Naši videozapisi imaju svoje mjesto, a albumi su internacionalno dostupni. Mi radimo puno i zajedno imamo rezultate. Za Waking up imamo razne planove, treći album je već u ideji — so, stay tuned! Bitan je osjećaj Nastupala si godinama u KUD–u, baveći se folklorom, pjevaš klezmer, a uz to i gipsy swing. Kako se ti smjerovi dopunjuju, je li riječ o rođacima ili starijoj braći? Osim toga, sve je to neka alternativa — folklor u odnosu na klasiku, Židovi i Romi u odnosu na »statusnu« glazbu? Je li to isto, u biti, zabavna ili umjetnička glazba? Ako gledaš da smo svi iz Afrike, da je glazba univerzalni jezik, a da se od početka migracija glazba ispreplitala na sve načine u svim podnebljima, rekla bih da su zasigurno vrlo bliski rođaci. Meni je bitno da me dodirne, da osjetim glazbu koju izvodim. Je li riječ o tradicionalnom jazzu, swingu, etnu, klezmeru, avangardi, popu, soulu, funku, elektronici — manje je bitno od samog feelinga. Jako volim kombiniranje kontrasta. Fusion je danas postao česta ekspresija i odabir. Toliko smo naslušani, načitani, nagledani, da apetiti rastu. A još kad dođu ma-

Lela je sila prirode. U trenutku kad sam osjetila taj inicijalni impuls da se sasvim prepustim, njezin pristup, način rada i otvorenost prema mogućnostima bio je najljepši vjetar u leđa i veliki izvor znanja i iskustva. Jako me veseli kad mogu doći na njezine vokalne sessione i koncerte... Za daljnji rad sam se raspitivala, kad mi je nešto trebalo pojasniti, kod Mirele Brnetić, Mladena Barakovića, Marija Igreca ili na online seminarima Berklee Music, radionicama jazz festivala i slično. Svaki suradnik mi je na neki način inspirativni mentor, a slušanje i vježbanje svakodnevna praksa u kojoj se uvijek nešto novo može otkriti. Mijenjamo sebe Pitanje statusa žena u jazzu, kao nezahvalnijem dijelu glazbene industrije, nedavno je postavio globalni pokret «MeToo. O tome bi se dalo govoriti kao sastavnici njegove povijesti. Što se tu može promijeniti? Promijeniti možemo jedino sebe. I svojim primjerom emitirati onu energiju koju želimo primiti, te inspirirati i druge da tako čine. Odgojena sam u jednakosti, školovana da bu-

Melita, Petar i Enos upoznali su se na svirkama, a onda su oformili bend

šinice... Uh! Stvar je samo konteksta. Ako meni kao izvođačici glazba nešto znači, ako publika to osjeća i sama plovi kroz svoje impresije, to mora biti umjetnost. A ta umjetnost ne mora nužno biti ne–zabavna. Nedavno sam bila na koncertu Dianne Reeves i Linde May. Oh. Umjetnice su i one i njihovi bendovi. Moram reći da sam se baš zabavila! Usavršavala si se u scat–circleu Lele Kaplowitz koja je živjela u SAD–u, gdje se školovala i oblikovala. Uslijedilo je pohađanje radionica. Koji te izbor vodio otkrivanju pravih mentora?

dem sposobna. Svakakve nepravde su prisutne svuda oko nas. Raditi na svojoj kompetenciji i izrazu, okružiti se istomišljenicima i puno raditi te biti uporan. Dođe onda i malo sreće i — voila! Biti svjestan realnosti i opasnosti, no ne dati im prednost i moć da prevladaju našim unutarnjim svjetlom. Ono mora gorjeti pozitivom i strašću. Umjetnici imaju tu moć, odgovornost i povlasticu da budu glasnici, kroničari, kritičari vremena i situacija. Svatko može stvoriti svoj prostor tolerancije i podrške te iz toga hrabro kročiti u svakodnevne izazove.

Tjed an ka jkavske kult ur e, 2 . — 9. ru jna 2018 .

Kad nove popevke postanu popevke za navek Festival kajkavskih popevki već 53. put slavi uglazbljenje kajkavske lirike u dvije tematske večeri

Piše: dr. sc. Irena Miholić

esen u Zagorju nezamisliva je bez Tjedna kajkavske kulture. Od 2. do 9. rujna recitiralo se, glumilo, muziciralo, predstavljale su se razne vještine i znanja, dobro se zabavljalo, raspravljalo i družilo u Krapini pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i uz supokrovitelje i suorganizatore Grad Krapinu i Krapinsko–zagorsku županiju. Glazbeni vrhunac toga tjedna je Festival kajkavskih popevki, koji već 53. put slavi uglazbljene kajkavske stihove. Pokroviteljica Festivala je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar–Kitarović. I ove su godine uz festivalski orkestar nastupili brojni izvođači u živopisnim nošnjama u dvije večeri. Prva večer, posvećena Popevkama za navek, bila je obojena dobro poznatim zvucima s prošlih festivala koje su skladali Ivica Pepelko, Mirjana Pospiš, Zvonko Presečki, Mario Bogliuni, Đelo Jusić, Siniša Doronjga, Tomislav Jozić, Dalibor Paulik, Siniša Leopold, Vladimir Ferina, Vilibald Vili Čaklec, Marija Radić Jovanović, Drago Diklić, Vanja Lisak, Nenad Kukovačec, M. Jeličić, Adela Dobrić Jelača. Neki su pisali na svoje stihove, a neki na stihove Ivice Krajača, J. Harapina, Ladislava Prežigala, Rajka Stilinovića, Jože Prudeusa, Drage Britvića, Vladimira Ferine, Milana Miše Doležala, Margit Antauer, Radovana Novine, Jože Antolić–Hromčana, Paje Kanižaja, Stjepana Jakševca, Vikija Glowatzkog. Izvedbe iskusnih festivalskih imena, poput Zdenke Kovačiček, Radeka Brodarca, Mire Ungara, Miroslava Živkovića i drugih, pouzdano su dirigentski vodili Siniša Leopold i Davor Kelić.

Nove popevke, kajkavske stihove Ivana Hršaka, Gordane Lach, Nade Pomper, Ivice Pepelka, Tomislava Barana, Željka Kozarića, Stjepana Kovačeca i Željke Veverec, zatim Zvonka Presečkog, Ljerke Šemeš, Martine Mirt Ordanić, Ivana Kovačića, Branke Duvnjak, Nade Klašterke, Nikole Kristića, Igora Flajhara, Žarka Tušeka, Radovana Novine, Andree Šelendić, Maksimilijana Milana i Rajka Suhodolčana uglazbili su dijelom sami autori tekstova, a dijelom već poznati skladatelji s Krapinskoga festivala, poput Hrvoja Hegedušića, Siniše Doronjge, Branka Ovčarića, Ivice Pepelka, Rajka Suhodolčana, Antuna Tomislava Šabana, Željena Klašterke, Luke Udjbinca, Siniše Leopolda, Mirka Švende, Tonija Eterovića, Zorana Mišolongina uz Nenada Kukovačeca, Željka Grahovca, Josipe Lončar, Romana Grossa te Greenhouse blues banda. Drugu su večer dirigirali naizmjenično Siniša Leopold i Antun Tomislav Šaban, pod čijim je ravnanjem festivalski orkestar vješto izvodio aranžmane raznovrsnih glazbenih ideja koje su osmislili Karlo Kukovačec, Stipica Kalogjera, Toni Eterović, Josip Cvitanović, Marko Bertić, Antun Tomislav Šaban, Hrvoje Hegedušić, Siniša Leopold, Luka Udjbinac, Zvonimir Bajević, Thomas Buritch i Roman Gross. Cijeli je niz kajkavaca (i onih koji su to postali na tu jednu večer) interpretiralo kajkavske stihove. Predstavljeni su najraznovrsniji glazbeni žanrovi, a nisu izostale ni tzv. koncertne popevke. Sve to potvrđuje fleksibilnost kajkavskoga govora, moć prilagođavanja vremenu i ukusima i najzahtjevnije publike. Zasigurno će ljubitelji kajkavske popevke i 53. put izdvojiti svoje najdraže pjesme koji će na nekom budućem festivalu postati »popevke za navek«.

S ezona Tamburaškog orkest ra H RT– a, 14 . l i s t o p a d a 2 018 . u S t u d i j u B a j s i ć n a H R T– u

U povodu održavanja 37. Mantinjade pul Ronjgi, 23. rujna 2018. u Spomen – domu »Ivan Matetić Ronjgov« u Ronjgima (Općina Viškovo)

Od rocka do bećarca

Vjerni promicatelji baštine

Krunoslav Kićo Slabinac oduševio pun Bajsić i počeo niz događanja kojima će obilježiti impozantnih 60 godina karijere

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

U organizaciji Ustanove »Ivan Matetić Ronjgov« održana je godišnja manifestacija očuvanja i promidžbe glazbenog, plesnog i jezičnog idioma Hrvatskog primorja, Istre i sjevernojadranskih otoka

Marija Štilinović

Koncertom u sezoni Tamburaškog orkestra HRT–a Krunoslav Kićo Slabinac počeo je proslavu 60. godišnjice bogate i uspješne karijere koja je počela rockom Piše: Press/RJ Glazba HRT–a

rvi koncert ove koncertne sezone iz ciklusa U ozračju tambure Tamburaškog orkestra Hrvatske radiotelevizije održan je u punoj dvorani Studija Zvonimir Bajsić na zagrebačkom Prisavlju. Gost večeri bio je legenda hrvatske glazbene scene Krunoslav Kićo Slabinac. Orkestrom je ravnao dugogodišnji šef–dirigent Siniša Leopold, a glazbena gošća bila je Ivana Kindl. Bećarski roker

Piše: Ramiro Palmić

Koncert je protekao u odličnom raspoloženju ponaprije zahvaljujući Kići koji je, osim pjesmom, publiku u dvorani, ali i slušatelje Prvoga programa Hrvatskoga radija, zabavljao pričanjem anegdota i viceva. Otpjevao je mnoge svoje tamburaške hitove (Slavonski bećarac, Slavonijo, ja sam tvoje dijete, Tamburaši, samo svirajte, Nije moja duša prazna, Otiš’o je s mirisima jutra, Ako zora ne svane, Teku dani, teku cajti, Inati se, Slavonijo). Prisjetio se i svojih početaka i pjesme Plavuša, prve ljubavne pjesme koju je napisao i pravoga rock’n’roll hita Rock Around The Clock. Šokica, rođena Požežanka zvana Glas, višestruka dobitnica Porina, Ivana Kindl, ot-

pjevala je pjesmu Podragaš lasi — popevku s Krapinskog festivala (na kojemu je i Kićo čest i rado viđen gost te uspješan autor) te Pjesmu Zagrebu. Nakon službenog dijela, pravo oduševljenje izazvala je pjesma Hajde, Kato, hajde, zlato koju su Ivana i Kićo izveli u duetu, a nakon izvedbe sjajne pjesme koja je obilježila Kićinu karijeru Svirci moji, koncertu je morao doći kraj. Kompletan showman Tim je koncertom Krunoslav Kićo Slabinac počeo proslavu 60. godišnjice bogate i uspješne karijere koja je počela rockom. »Malo je pjevača u svijetu s tako bogatom i raznovrsnom karijerom. Od rocka do bećarca, od svjetskih evergreena do hrvatskih antologijskih pjesama koje su obilježile brojne generacije na našim prostorima. Kao nenadmašni izvođač — kompletan showman — i kao autor osebujnog stila, Kićo je ostao svoj i jedinstven«, ističe Siniša Leopold. A Kićo kaže da mu nije žao što ima već toliko godina, nego mu je žao što su brzo prošle. Koncert se mogao pratiti u izravnom prijenosu na Prvom programu Hrvatskoga radija (HRT — HR1) kao i putem mobilnih uređaja, tableta i računala s pomoću usluge HRTi.

antinjada pul Ronjgi, što je organizira Ustanova »Ivan Matetić Ronjgov« najvažnija je godišnja manifestacija u pogledu očuvanja i promidžbe glazbenog, plesnog i jezičnog idioma Hrvatskog primorja, Istre i sjevernojadranskih otoka te najizvornija priredba razgranatog djelovanja Ustanove. Tradicionalno, manifestacija se održava potkraj rujna u Ronjgima, nedaleko od Rijeke, rodnome mjestu barda istarske glazbe Ivana Matetića Ronjgova (1880.–1960.), uoči Bele nedeje u Kastvu, stare poznate narodne svetkovine toga kraja posvećene mladom vinu. Mantinjada koja se programski sastoji od natjecateljskog i revijalnog dijela, redovito pobuđuje veliko zanimanje pučkih pjevača, svirača i plesača koji s osobitim zanosom i ponosom predstavljaju svoja godišnja postignuća. Folklorna društva

Na ovogodišnjoj, 37. Mantinjadi koja se održavala u velikoj dvorani restaurirane Matetićeve rodne kuće, u natjecateljskom dijelu sudjelovalo je sedamdesetak pjevača »na tanko i debelo«, svirača u parovima i skupinama te solista na pučkim glazbalima, sopeli, roženici, mihu, šurli i dvojnicama, u različitim kategorijama, okupljenima u jedanaest folklornih društava. Njihove su izvedbe pratili članovi ocjenjivačkoga suda: Nevia Kožljan, Saša Popović i Darko Dujmović, a najuspješnijima su uručene vrijedne nagrade i priznanja. U kategoriji svirača do 16 godina, prvonagrađeni su Luka Blažina i Rok Lukšić, od 17 do 22 godine Viliam Vojić i Dalen Načinović, u skupini narodnih pjevača Viliam Vojić, Dalen Načinović i Amelia Vojić. Najuspješniji par narodnih pjevača su Viliam Vojić i Amelia Vojić. Svi nagrađeni su iz KUD–a Ivan Fonović Zlatela, Kršan. Najuspješniji sopac na jednom pučkom glazbalu bio je Mateo Radolović iz

KUD–a Uljanik, Pula. Proglašeni su i najmlađi sudionici programa: Ivan Antonćić iz KUD–a Ive Jurjević Omišalj te Elena Bulić iz KUD–a Barban Barban, oboje desetogodišnjaci. U revijalnom dijelu zanimljivim glazbenim programom protkanim istarskim melosom predstavio se Trio Zorana Majstorovića i mladi svirači škole sopila pri Ustanovi. Atrakcija programa bio je i nastup generacija u kojem su napjeve i plesove izvodili učitelj i učenik. Na kraju je sve nazočne pozdravio Darko Čargonja, ravnatelj Ustanove. Među mnogobrojnim posjetiteljima bili su i maestro Dušan Prašelj, dugogodišnji ravnatelj Ustanove i njezin osnivač, te Ivan Pavačić Jecalićev, poznati sopac, kantur i učitelj te stručni voditelj Mantinjade od njezina osnutka. Ta dvojica doajena i pregalaca u promidžbi i njegovanju osebujnoga istarsko–primorskog melosa vidno su uveličali susret i bili dostojno pozdravljeni srdačnim pljeskom. I ovogodišnja, 37. Mantinjada pul Ronjgi sadržajem i odzivom publike, posebno sudjelovanjem mladih svirača i pjevača, opravdala je dugogodišnje postojanje i djelovanje te je jamstvo očuvanja i opstanka osebujne i vrijedne tisućljetne tradicijske baštine ovoga dijela Hrvatske.

Prvonagrađena skupina kantura: Viliam Vojić, Amelia Vojić i Dalen Načinović

Š es t i s im p o z i j I CTM – a ( M e đ u n a r o d no g a s av jet a z a t r a d ici j s ku g l a z b u), S in j, 15. — 21. t r av n j a 2 018 .

Glazba i ples u jugoistočnoj Europi Simpozij ICTM–ove studijske skupine Glazba i ples u regiji otkrio kako je moguće uspješno premostiti jaz između akademskog svijeta i nositelja glazbenih tradicija Piše: Tanja Halužan

ast da bude domaćinom 6. simpozija ICTM–ove studijske skupine za glazbu i ples u jugoistočnoj Europi ove je godine pripala gradu Sinju. U svojstvu znanstvene organizacije, ICTM (pokrata engleske inačice naziva za Međunarodni savjet za tradicijsku glazbu) prije svega je usmjeren na istraživanje, dokumentiranje, zaštitu, promociju te širenje tradicijske glazbe i plesa svih zemalja svijeta. Glavne aktivnosti udruge stoga, osim organiziranja raznovrsnih znanstvenih susreta poput svjetskih konferencija, simpozija i kolokvija, obuhvaćaju i izdavanje časopisa Yearbook for Traditional Music te biltena dostupnog na njezinim mrežnim stranicama. Savjetnici UNESCO –a Udruga ICTM u formalnom je savjetodavnom odnosu s UNESCO–om, a njezine aktivne predstavnike čine etnomuzikolozi i etnokoreolozi iz 128 zemalja svijeta. Okupljeni su u 21 studijsku skupinu koje su definirane geografski i tematski te održavaju redovite bijenalne simpozije uz također bijenalne svjetske kongrese na kojima se okupljaju sve studijske skupine. Uigrana struktura i redoviti susreti pružaju priliku za uvid u najnovije istraživačke rezultate, ali i za međusobno upoznavanje i suradnju samih istraživača. U rad te vodeće svjetske udruge etnomuzikologa i etnokoreologa uključeni su i domaći stručnjaci, zahvaljujući čijem angažmanu Hrvatska posljednjih godina postaje sve vidljivijom na globalnoj etnomuzikološkoj karti. Osim toga, ovogodišnji susret u Sinju nije prva prigoda u kojoj je Hrvatska bila ICTM–ov domaćin; naime, 2011. u Stubičkim Toplicama održan je simpozij studijske skupine Glazbala, dok su na Korčuli prethodnih godina održana čak dva simpozija skupine Etnokoreologija. Institutu za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba, čiji su predstavnici bili etnomuzikolog Joško Ćaleta te etnokoreolozi Iva Niemčić i Tvrtko Zebec (ujedno i predsjednik Hrvatskog nacionalnog odbora), u organizaciji su se pridružile i lokalne snage, uključujući sinjsko Viteško alkarsko društvo, producenta Gorana Ugrina te grad Sinj koji je ustupio

prostore povijesnog sklopa Kvartiri, odnosno Alkarskih dvora u kojima su se održavala predavanja. U programski odbor bili su uključeni, uz već spomenutog domaćina Tvrtka Zebeca, bivši glavni tajnik, a sadašnji predsjednik ICTM–a Svanibor Pettan, zatim Abdullah Akat, Liz Mellish, Selena Rakočević te Ivanka Vlaeva. Raznolikost društva Proslava 70. godišnjice Instituta za etnologiju i folkloristiku, izlaganja i diskusije bijenalnog susreta, na kojem su sudjelovali istraživači iz 14 zemalja, oblikovani su oko tri aktualna tematska područja čiji je zajednički nazivnik područje jugoistočne Europe: Dance, songs, music and migrations; Carnivals and masquerades; Music, dance and sustainable development. Prvi dan bio je rezerviran za svečanost otvorenja simpozija i posjet relativno mladom Muzeju Sinjske alke, otvorenom 2015. godine u sklopu obilježavanja 300. godišnjice proslave pobjede nad osmanlijskom vojskom i utemeljenja Alke. Visoki muzejski standardi, bogata arhivska građa i multimedijsko okruženje čuvaju identitet Alke, čiju vrijednost štiti i UNESCO, te omogućuju potpuni doživljaj viteškog nadmetanja, čemu su svjedočile i pozitivne reakcije sudionika simpozija. Sljedeća tri dana bila su posvećena prvoj tematskoj cjelini vezanoj uz glazbu i migracije. Unutar povijesnog konteksta jugoistočne Europe, svojevrsnoga razmeđa Istoka i Zapada koji je bio ruta različitih vrsta kretanja, promišljalo se o migracijama i uz nju vezanim procesima koji su utjecali na transformacije i promjene kultura, a u kojima su, raznim društvenim i kulturnim međudjelovanjima, glazba i ples imali važnu ulogu. Jedno od deset izlaganja o toj temi bilo je i ono Irene Miholić, etnomuzikologinje s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, naslovljeno From the Central America to Southeastern Europe: Mexican and Yu–Mex music and its echoes in Croatian music today. Uspoređujući tradicije originalnih meksičkih pjesama s novoskladanim pjesmama hrvatskih i srpskih autora, istraživala je načine na koje je meksička glazba stjecala popularnost na našim prostorima još od razdoblja Jugoslavije, s posebnim naglaskom na suvremene odjeke i glazbu mariachi sastava Los Caballeros, posvećenog izvođenju »autentične meksičke glazbe«. Među nekoliko referata u drugom te-

matskom bloku, posvećenom karnevalima i pokladnim običajima jugoistočne Europe, te prije svega drukčijim funkcijama koje ispunjavaju danas nego u vrijeme kad su nastajali, reflektirajući na taj način suvremene kulturne i društvene procese, zanimljivo je istaknuti studiju slučaja etnokoreologinje Ive Niemčić. Pod nazivom The role of lyre in the Lastovo Carnival predstavila je istraživanje stoljećima duge tradicije otoka Lastova (posebno se baveći lijericom, jedinim i neizostavnim instrumentom uključenim u višednevni tradicijski običaj lastovskih poklada). U tom je kontekstu posebno propitivala ulogu graditelja i svirača lijerice u očuvanju običaja, udio lastovskih poklada u motivaciji mladih lijeričara da usavršavaju i prenose svoju vještinu, ali i sviranje lijerice kao zaštićene nematerijalne kulturne baštine. Upravo je promatranje glazbe i plesa kroz prizmu održivosti bio treći tematski fokus koji je većim dijelom okupio hrvatske istraživače. Nakon izlaganja Musicians’ economic everyday reality — cruder side of sustainability concept Jelke Vukobratović sa zagrebačke Muzičke akademije, koja promatra glazbu kao rad i u tom kontekstu propituje njezinu održivost, uslijedilo je panelno izlaganje Naile Ceribašić (članice Upravnog odbora ICTM–a i predstavnice za kontakte s UNESCO–om), Tvrtka Zebeca, Joška Ćalete i Mojce Piškor naslovljeno Well–informed intervention as a guaranteee of sustainability of music and dance cultures. Panel je nastao kao rezultat istraživanja odnosa nematerijalne kulturne baštine i održivog razvoja s različitih aspekata, a u skladu s najnovijim spoznajama na području primijenjene etnomuzikologije, njegova je glavna ideja bila pokazati kako održivost glazbe i plesa omogućava dobro informirana intervencija koja ima obzira prema svima uključenima (pritom je podložna izmjenama zbog mogućih propusta u samom procesu). Dodatni programi Uz raznovrsna izlaganja i diskusije koje pružaju uvid u najnovije istraživačke prakse i trendove na području etnomuzikologije i etnokoreologije, posebnu dimenziju takvim susretima daju dodatni sadržaji, čineći na taj način svaki od njih nezaboravnim. Lokalni organizacijski odbor pobrinuo se i za to te je sudionicima simpozija nakon koncerta klapa Sinj i Neverin u utorak, idućega dana

Zdesna nalijevo: dr. sc. Tvrtko Zebec, nekadašnji ravnatelj ove ustanove, a sada znanstveni suradnik, do njega znanstveni suradnici na Institutu za etnologiju i folkloristiku dr. sc. Iva Niemčić i dr. sc. Joško Ćaleta te Sinjanin Goran Ugrin, dugogodišnji televizijski i radijski producent HRT–a

ponudio izlet u Šibenik, čije se tvrđava sv. Nikole i katedrala sv. Jakova nalaze na UNESCO–ovu popisu spomenika svjetske baštine. U četvrtak su pak Alkarski dvori bili mjesto prave male kulturne razmjene. Na radionici plesa i pjevanja sudionici su jedni druge podučavali tradicijskim pjesmama i plesovima te sviranju instrumenata, što je rezultiralo obiljem smijeha i veselja te možda dosad neviđenim glazbenim formama. Na jednako zanimljiv način simpozij je u petak priveden kraju izletom u Gljev, selo iznad Sinjskog polja na obroncima planine Kamešnice, nedaleko od granice s BiH, poznato po dugoj tradiciji pokladnih običaja koje danas njeguje i promiče udruga Didi s Kamešnice. U selima podno te planine već se stoljećima na neobičan način pokazuju šarene, bučne i šaljive maškare sa zvonima, a mnogi ih prepoznaju zahvaljujući raskošnim nošnjama i prerušavanju u životinjske likove. Nakon inscenirane povorke, sudionici maškara pjevali su reru, u čemu su im se pridružile članice Harmonije disonance, studentice zagrebačke Muzičke akademije koje su istoga dana kao iznenađenje nastupile na službenom zatvaranju simpozija. Taj trenutak odlično je pokazao ideju vodilju spomenutoga projekta: premošćivanje jaza između akademskog svijeta i nositelja glazbenih tradicija. Nakon uspješnog simpozija u Sinju, udruga ICTM nastavlja s organizacijom i održavanjem simpozija pojedinih studijskih skupina diljem svijeta. Svjetski kongres održat će se u srpnju iduće godine u Bangkoku.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

N oć hr vat skog film a i novih medi ja , 6. lis t opad a 2018 . u K inu Eur opa u Z ag r ebu

Nezaboravno putovanje filmskom glazbom Uoči presjeka hrvatske kinematografije, od Surogata i Baltazara do novih medija, održan prigodni koncert hrvatske filmske glazbe Piše: dr. sc. Irena Paulus

U 38

Ivo Josipović i Irena Škorić s profesorom Baltazarom

Kinu Europa u Zagrebu, 6. listopada 2018., održana je sad već tradicionalna Noć hrvatskog filma i novih medija, koju već petu godinu organizira i vodi redateljica Irena Škorić. Kreirana po uzoru na sličnu manifestaciju, Noć muzeja, Noć hrvatskog filma i novih medija istovremeno se održavala u nizu hrvatskih gradova: Zagrebu, Sisku, Otočcu, Šibeniku, Novoj Gradiški i Dubrovniku, pa je (kad se zbroje sve projekcije) tijekom jedne noći prikazano više od sto hrvatskih filmova. Noć hrvatskog filma i novih medija održana je pod visokim pokroviteljskom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar–Kitarović, uz financijsku pomoć i

partnerstvo Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), Turističke zajednice grada Zagreba, Turističke zajednice grada Dubrovnika, Turističke zajednice grada Šibenika, Hrvatskog državnog arhiva, Zagreb filma, Croatia filma, Jadran filma, Hrvatskog društva skladatelja (HDS–ZAMP–a) i drugih. I crtići i reklame Izuzetno bogat filmski program u Kinu Europa u Zagrebu trajao je do duboko u noć, a obuhvatio je vrijedne hrvatske filmove — od Oscarom nagrađenog animiranog filma Dušana Vukotića Surogat i prve epizode animiranog serijala Profesor Baltazar, preko nedavno restauriranih starih hrvatskih reklama (1928.–1955.), preko (starijih i sasvim novih) dokumentarnih filmova, do animiranih filmova i vizualnih uradaka koji se ubrajaju u kategoriju novih medija

(na primjer Trip Marka Meštrovića, Pariz pripada nama Damira Radića i Na plaži Gorana Škofića). Program su pozorno osmislili selektorica za igrani film Irena Škorić, selektor za animirani film Tomislav Gregl te selektor za dokumentarni film Branko Ištvančić. Uz vrlo zanimljiv filmski program, zagrebačka je publika također mogla poslušati kratki koncert filmske glazbe nazvan Putovanje filmskom glazbom koji je — i opet tradicionalno — izveo zbor Cappella Odak, pod vrsnim ravnanjem dirigentice Jasenke Ostojić. I taj je dio manifestacije pažljivo biran (savjetnik za glazbeni program bio je Dalibor Bukvić), ali i pažljivo aranžiran: djela Tomice Simovića, Pere Gotovca, Arsena Dedića i Alfija Kabilja aranžirali su Jasenka Ostojić (Gotovac, Dedić, Kabiljo) i Fabijan Komljenović (Simović). Ostojić i Komljenović u ulozi aranžera sta-

rih filmskih songova odradili su zaista odličan posao: s velikim poštovanjem prema izvorniku, ali s idejom da se radi o glazbi koju treba prilagoditi koncertnoj izvedbi, imali su na umu i da će na koncertu većina publike biti »filmska«, pa su aranžmani bili opušteni i zabavni. Vrijednost aranžmana mogla se prepoznati i prije službenog početka manifestacije kad su, u predvorju Kina Europa, dobro raspoloženi članovi zbora Cappella Odak izveli pjesmu Ne daj se, Floki Alfija Kabilja. Glazba je odmah privukla znatiželjnike i novinare, a publika je željno očekivala ulazak u dvoranu i početak koncerta. Koncert Cappelle Odak, premda zamišljen tek kao uvod u Noć hrvatskog filma i novih medija, idejno je oblikovan, uvježban i izveden visoko profesionalno. Manje nismo ni očekivali od mladog ansambla koji ljubav prema zborskoj glazbi različitih stilova i žanrova dijeli s uvijek nasmijanom i potpuno predanom dirigenticom Ostojić te ga pokazuje ne samo Hrvatskoj nego i svijetu (nedavno su nastupili na 12. Festivalu hrvatske glazbe u Beču). Na otvorenju Noći hrvatskog filma i novih medija najprije su izveli zborsku verziju pjesme Dan koji se pamti Alfija Kabilja iz filma Novinar. Tom izvedbom predstavili su se kao zbor vedrih entuzijasta koji se potpuno predaju onome što pjevaju, unoseći u interpretaciju profesionalizam, pozitivnu energiju, pa čak i glumu. Aranžerski dio, podjela na »melodiju« (koju je izvodio ženski dio zbora) i »pratnju« (koju je u ovoj pjesmi pjevao muški dio zbora), pokazao se odličnim, naročito uz upotrebu neutralnih pratećih slogova (ovdje: »da–da«) koji su nekad bili tipični za šlagere.

Sa sličnom »dobitnom« kombinacijom, koju je publika odmah prigrlila, izvedene su sve ostale skladbe. Naslovna pjesma Pere Gotovca za film Servantes iz Malog mista sadržavala je i komični »efekt« (ubačenu karikiranu melodiju »ja–ja«) koja je, uspješnije nego na filmskom soundtracku, nasmijavala publiku. Poznata pjesma Dobro jutro Arsena Dedića iz filma Vlak u snijegu, koja je mnogima obilježila djetinjstvo, neke je navela da je i zapjevaju sa zborom. A pjesmica Bal–Bal–Baltazar Tomice Simovića, fantastično aranžirana za trubu solo uz zborsku pratnju, potpuno je oduševila gledatelje i sasvim ih prikladno uvela u epizodu Izumitelj cipela iz serijala o profesoru Baltazaru koja je poslije i prikazana na filmskom platnu. Lajanje i zviždukanje Dedićeva nezaboravnog songa Odlazak koji su, s nostalgičnim pogledom ili sa suzom u očima pjevali razni izvođači, iz filma Stela Petra Krelje, rado su se prisjetili i posjetitelji Kina Europa. Vokalni solist, bariton Fabijan Komljenović, »zamijenio« je Dedićev glas i zapjevao stihove Tina Ujevića. Bio je to jedini pravi solo, ako se izuzmu instrumentalni solisti (trubač Filip Pavlić u izvedbi naslovne pjesme iz crtića Profesor Baltazar, flautistica Laura Vidović u izvedbi pjesme Dobro jutro iz filma Vlak u snijegu ili violinistica Vanda Dabac u izvedbi pjesme Dan koji se pamti iz filma Novinar) koji su uz prije toga izvedene pjesme, bojili zborsku izvedbu karakteri-

Putovanje filmskom glazbom omogućio je zbor Capella Odak

Dirigentica Jasenka Ostojić je, uz Fabijana Komljenovića, obradila poznate hrvatske filmske teme za zbor

stičnim timbrom instrumenta koji se i u originalnoj verziji dominantno vezivao uz song. Završno je izveden Kabiljev legendarni Ne daj se, Floki, uz pratnju kontrabasa (Vinko Vujec) te, za uvjerljiviji doživljaj i na opće veselje publike, uz zabavne »zvučne efekte« — lajanje i zviždukanje.

kaz poznatih i sasvim nepoznatih hrvatskih starih i novih filmova. A mi, ljubitelji filmske glazbe, s nestrpljenjem očekujemo sljedeću Noć hrvatskog filma i novih medija, kako bismo opet čuli Cappellu Odak uz vodstvo dirigentice Jasenke Ostojić, i najveće hitove hrvatske filmske glazbe.

Nakon takve izvedbe hrvatske filmske glazbe — odlično izabrane, odlično aranžirane i odlično interpretirane — sa smiješkom se očekivao nastavak programa. Bio je pri-

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Alfi Kabiljo ovogodišnji je dobitnik Nagrade Marijan Rotar na Pulskom filmskom festivalu

sklopu ovogodišnjeg Pulskog filmskog festivala našem je uglednom članu, svestranom skladatelju Alfiju Kabilju, dodijeljena prestižna Nagrada Marijan Rotar. Dodjeljuje se pravnim ili fizičkim osobama koje su podjednako svojim idejama i djelima spojile Pulu i film i na taj način pridonijeli razvitku Festivala i raspoznavanju Pule kao filmskoga grada. Riječ je o jednom od najprisutnijih skladatelja na hrvatskome/jugoslavenskome filmu koji je pisao i za mnoge filmove stranih produkcija. Njegov je filmski opus povelik; obuhvaća partiture za pedesetak filmova najrazličitijih žanrova, od partizanskih, društveno angažiranih, dječjih filmova, sve do povijesnih filmova, trilera, drama i televizijskih serija. Iz obrazloženja nagrade koje je sastavila dr. sc. Irena Paulus izdvajamo: »U sprezi sa slikom, Kabiljove partiture boje priču vlastitim jezikom, prenoseći posebnosti filmske naracije, donoseći specifičnosti razdoblja ili mjesta (‘zagrebački štih’ u Kužiš, stari moj i u Ne daj se, Floki! ili ‘mediteranski štih’ u Zadarskom mementu, 1984.) ili se jednostavno prepuštajući atmosferi i drami (Deps, Gospođica, 1980.). Svaka filmska glazba potpisana Kabiljovim imenom pretvara film za koji je pisana u glazbeni film. Žanrovi i filmske priče o tome možda ne govore, ali prikladnost, inventivnost i promišljenost prizorne i neprizorne glazbe i te kako navode na osluškivanje. Filmovi za koje je skladao Alfi Kabiljo nisu samo filmovi koje se gleda, nego su filmovi koje se sluša. I to pozorno.« Čestitke skladatelju!

Alfi Kabiljo s Nagradom Marijan Rotar

H r v a t s k i g l a z b e n i c i g o s t o v a l i s u 16 . i 17. s r p n j a 2 0 1 8 . u srednjovjekovnom francuskom gradiću Cahorsu

Hrvatski autorski blues u Francuskoj Upravo dok su se hrvatski nogometaši vraćali iz Rusije kući, dvoje Hrvata, Splićana sa zagrebačkom adresom, odlazilo je u zemlju pobjednicu Svjetskog nogometnog prvenstva, na Cahors Blues Festival

Piše: Boris Hrepić Hrepa

»Čim smo stigli, svi su već znali za nas, mahali su nam, rukovali se, čestitali na izvrsnom nogometu i borbenosti. Nas je pucala tuga i nostalgija što nismo doma s našima na ulici na dočeku. Zato je valjda naša blues izvedba bila toga predvečerja posebno inspirirana. Publika je izvanredno reagirala na naše pjesme, plesali su i pjevali. Tad smo prvi put izveli pjesmu mog starog benda Mojoj lijepoj, koju smo posebno najavili i opisali. Pozvali smo Jerryja T.–a, francuskog bluzera i prijatelja, da nam se s gitarom priključi na pozornici. Iako nije nikad ni čuo tu pjesmu, Jerry nam se, kao pravi bluzer, odmah pridružio. To nam je bio najdirljivi trenutak na-

olovicom mjeseca srpnja, točnije 16. i 17., hrvatski nogometaši ovjenčani drugim mjestom na Svjetskom prvenstvu u Rusiji na povratku u domovinu imali su najveći doček u povijesti hrvatskoga modernog doba; gotovo pola milijuna u Zagrebu i 100 000 navijača u Splitu izišlo je na ulice i trgove te u zanosu ponosa i slave skandiralo nogometnim herojima. U to isto vrijeme dvoje Hrvata, Splićana sa zagrebačkom adresom, daleko od domovine, nakon 14 sati turbulentnog putovanja i zakašnjelih letova, stiglo je na svoje odredište u, ni manje ni više, tu »nesretnu« Francusku koja je upravo proslavljala o s v a j a n j e Francuski bluzer Jerry T. i naši Sunnysidersi — Antonija Vrgoč i Boris Hrepić Hrepa Svjetskog pr venstva. Naime, u malom srednjovjekovnom gradu šeg nastupa. Publika je u tišini slušala i na Cahorsu na jugu Francuske održavao se kraju nas nagradila velikim pljeskom. Poslipetodnevni Cahors Blues Festival, jedan od je nje smo na ukuleleu izveli i Tonku i svi su najvećih i najstarijih blues festivala u Europi, pjevali s nama. Na kraju su organizatori Roli koji je već 36. put ugostio slavne svjetske uručili veliki buket cvijeća. Čestitkama su se blues izvođače. Negdje među njima našli su pridružila i slavna blues imena, headlineri fese i Sunnysidersi, prvi hrvatski predstavnici stivala Eric Gales, Robert Finley i francuska u povijesti festivala, koje su ovaj put kao duo blues zvijezda broj jedan — Manu Lanvin. činili Boris Hrepić Hrepa i Antonija Vrgoč Eto, iako daleko od doma, u tom smo treRola. Hrepa i Rola su iskusni blues dvojac, nu pjesmom donijeli malo Hrvatske u taj lijepi koji su još 2011. na International Blues Chall- francuski gradić.« engeu u Memphisu u konkurenciji samih američkih izvođača, izvodeći svoje autorske Sunnysidersi su u jednoipolsatnom nastupu pjesme, osvojili prolaz u polufinale toga naj- na B pozornici pred prepunim gledalištem većeg svjetskog natjecanja blues izvođača. izveli uglavnom autorske pjesme sa svoTo je bio njihov treći glazbeni posjet Francu- ja tri albuma. Njihova pjesma Hand On My skoj, no ovaj put s posebnim predznakom, Shoulder našla se i na kompilacijskom albujer su Francuzi u velikom broju došli pogle- mu ovogodišnjega festivala. Osim nastupa, Hrepa je bio i član međunarodnog žirija na dati i poslušati »te Hrvate«. dvodnevnom International Mississippi Blues Hrepa je opisao taj neponovljivi osjećaj: Trail Challengeu u sklopu festivala.

Igor Kelčec

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Isprva su nastupali kao gosti klapama u Lisinskom, a sad rasprodaju dvorane po Hrvatskoj

Gala–koncert najpopularnijih dalmatinskih tenora i Revijskog orkestra Zagrebačke filharmonije

Glazbeni vremeplov Četiriju tenora U rasprodanom zagrebačkom Košarkaškom centru Dražen Petrović popularni kvartet izveo je neke od najvećih hitova hrvatskih i talijanskih autora Piše: Željkica Makanec

etiri tenora, odnosno najpopularniji dalmatinski pjevači: Marko Škugor, Vladimir Garlić, Đani Stipaničev i Marko Pecotić pokazali su u zagrebačkom Košarkaškom centru Dražen Petrović svoju vokalnu raskoš, šarm i smisao za humor. U opuštenoj su atmosferi okupljenima otpjevali nezaboravne pjesme hrvatskih i talijanskih autora. Uz sjajnu publiku, koja je pokazala da itekako poznaje repertoar i voli zapjevati, tenore su u izvedbama pratili dirigent Krešimir Batinić i Revijski orkestar Zagrebačke filharmonije. Koncertno putovanje počeli su pjesmom Grande

Amore grupe Il Volo i već su na sredini pjesme zaradili spontani pljesak. Nakon zajedničkog nastupa, publici su se uz kratku povijest izvođenih skladbi, tenori predstavili pojedinačnim izvedbama pjesama obojenih Italijom. Počast Oliveru Premda Đani Stipaničev zbog upale pluća nije nastupio na koncertu u Rovinju, koji su tenori održali prije Zagreba, te se večeri pokazao u odličnoj formi. Osim što smo imali prilike čuti divne talijanske kancone, čuli smo i skladbe poznatih hrvatskih autora: Mirno spavaj, ružo moja, Adio, Splite, More, more, Golubovi, ali i autorske pjesme Četiri tenora: Pričaj mi i Sve je tvoje. Premda je publika tenore nagradila ovacijama nekoliko puta, posebno je

emotivan bio dio u kojem su odali počast Oliveru Dragojeviću, pjevajući Cesaricu, Samo s tobom sam upoznao ljubav i Galeb i ja. No da sve ne bi bilo samo u dalmatinskom štihu, za kontinentalce su pripremili Suzu za zagorske brege Ane Bešenić i Zvonka Špišića. Kruna karijere Bila je to kruna njihove dvogodišnje karijere. Svoj su glazbeni put počeli gostujući klapama u Lisinskom, toliko oduševivši publiku da su odmah postali prava glazbena atrakcija. Objavili su i album s arijama, kanconama i evergreenima kao što su O sole mio, Nessun dorma, Grande amore, Funiculi funicula, Canzone per te te domaće poznate pjesme, primjeri-

ce Vilo moja Vinka Coce, Cesarica Olivera Dragojevića, Golubovi Ive Robića, Zvona moga grada Vice Vukova i mnoge druge koje smo čuli i te večeri na koncertu. Nedostatak dvorana I na kraju treba spomenuti, ne znam koji put, kako je tužno da jedna metropola kao što je Zagreb nema kvalitetnu koncertnu dvoranu za oko 4000 ljudi. Kad glazbenici, posebno ovakvog izričaja, prerastu kapacitet Dvorane Lisinski, a recimo nisu još spremni za Arenu, osuđeni su ili raditi nekoliko koncerata zaredom u Lisinskom ili otići u neki od neadekvatnih sportskih prostora. Odlični glazbenici i publika zaslužuju bolji koncertni prostor u kojem ugođaj neće kvariti sparina, znoj i vrućina. A to je u Ciboni, posebno na tribinama, očito nemoguće izbjeći.

Intervju s Antonijom i Aljošom Šerićem

Glazba nam nije posao, nego svakodnevica Bračni par Šerić godinama uspješno osvaja radijske top–liste s grupom Pavel, a sad je i Antonia krenula u solo projekt pod nazivom Tonka

ljoša Šerić u 15 godina javnog djelovanja pokazao se kao pravi glazbeni kameleon koji svakih nekoliko godina otkriva nove smjerove glazbe u kojima je zaista uspješan. Počevši od rocka u Ramirezu preko popa i šansone u Pavelu, do modernog elektro–popa u radu sa svojom suprugom Antonijom, obuhvatio je veoma široko područje djelovanja za jednog domaćeg autora. Povod ovom razgovoru upravo je navedeni projekt — Tonka. Aljoša, imam dojam da pratiš aktualna događanja na inozemnoj sceni i to primjenjuješ u osobnom izrazu. Koliko je hrvatsko tržište naklonjeno

eksperimentima? Aljoša: Nije baš pretjerano. S Tonkom konstantno objašnjavamo zašto Tonka, zašto nije Pavel. Sve dok je nama jasno, to je dovoljno. Imam dojam da svi volimo strani proizvod, a kad nam se na domaćem tržištu ponudi jednaka kvaliteta, ne ostvaruje očekivani uspjeh. Je li to neko naslijeđe domaće glazbe? Antonia: Čudim se i ja tome. Radiopostaje čak nešto i zavrte od novije kvalitetnije hrvatske glazbene produkcije, ali glavnina opet odlazi na one pjesme koje su pamtljive »na prvu«. Mislim da se to nikad neće promijeniti. Ljudi željni zanimljive, svježe kvalitetne glazbe morat će zasukati rukave i jednostavno kopati. Ima čak neke privilegije i draži u tome.

Pavel je, kažu Antonia i Aljoša, obiteljski posao u kojem uživaju

Nedostatak pjesnika Kako je uopće došlo od ovog zasebnog projekta? Znači li to da više nisi dio Pavela? Antonia: I dalje sam punokrvna članica Pavela. Do ovog projekta došlo je spontano. Aljoša je imao sjajan materijal koji je mislio dati meni za solo album, no kako sam sasvim neplanirano ostala u drugom stanju, odlučili smo te pjesme prepustiti možda nekoj drugoj pjevačici. Taj demo s mojim vokalom ostao nam je svima u uhu pa smo ipak odlučili pričekati i snimiti sve kako je i bilo zamišljeno, s mojim vokalom. Koliko je teško odvajati privatno od poslovnog? Antonia: Meni nimalo! Mene glazba čini sretnom i jedino bolje od toga je to što

je mogu dijeliti sa svojim životnim odabranikom. Ona je dio svakog našeg dana pa je ne smatramo poslom. Koliko jedno drugo savjetujete, a koliko su uloge podijeljene na autorstvo i interpretaciju? Antonia: Ja se miješam »jedino« u dionice vokala jer Aljoša ponekad u pjesničkom zanosu stavi previše riječi koje više odgovaraju njegovu stilu pjevanja, pa je posve logično da dođe do izmjena, ali minimalno. Aljoša: Ja samo slušam ženu. The Voice je jedan od projekata u kojemu ste sudjelovali kao privatni i poslovni partneri. Otkrilo se mnogo talentiranih pjevača. Nedostaje li nam danas kvalitetnih autora koji bi za takve izvođače pisali pjesme?

Goran Berović

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Piše: Ivana Lulić

ljoša: »Nedostaje pjesnika koji pišu tekstove za glazbu. Ja sam tekstopisac iz nužde.« Antonia: »I dalje sam punokrvna članica Pavela, a do projekta zvanog Tonka došlo je spontano.«

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Aljoša: Nedostaje pjesnika koji pišu tekstove za glazbu. Runjićeva melodija od Ostavljam te samu je predivna, ogromna i decentna u isto vrijeme, ali Fiamengov tekst je ono što te zakuca na kraju i zato je zabavna glazba bivše države bila tako dobra jer su tekstove pisali Britvić, Popadić, Fiamengo i slični. Ja sam tekstopisac iz nužde — uvijek počinjem od melodije i tu sam dobar, a na tekstu polomim sve zube i nikad nisam zadovoljan. Sad pripremaš posve novu priču. O čemu je riječ? Aljoša: Bit će to moj solo album, ali oni koji očekuju tugaljivost, violončelo i glas, bit će razočarani. Pojedine pjesme zvuče kao ostaci nekog napuštenog mjuzikla, a nekoliko njih se ne bi osjećalo neugodno ni na nekom albumu Ramireza. Najvažniji razlog za solo album je taj što imam jasnu viziju sljedećeg albuma Pavela, a te neke pjesme se nikako ne uklapaju u nju i bilo mi ih je žao samo tako ostaviti. Pavel se pretvorio u radijski pop–bend i ne želim ga opterećivati autobiografskim, ne nužno radiofoničnim pjesmama. Dopuštene intervencije Odakle crpiš inspiraciju? Što utječe na takav raznovrsni pristup? Aljoša: Slušam puno toga različitog. Još kad sam davno počinjao pisati, pročitao sam rečenicu Paula McCartneyja koji je rekao da je neke pjesme napisao praveći se da ih piše za nekog drugog izvođača. Je li ti teško prenijeti ideje u konačno djelo i koliko dopuštaš odstupanje od prvotne zamisli? Aljoša: Dopuštam ako je intervencija bolja od moje ideje. Ako pjesma zazvuči makar 80 % onako kako je meni zvučala u glavi, to je uspjeh. Ali da, miks je stresan, volim ga i grozim se tog procesa svaki put. Pišeš li pjesmu odjednom ili joj se često vraćaš i prepravljaš je? Aljoša: Uh, pjesma nikad nije gotova. U nekom trenutku se samo moraš odvažiti i pustiti je na miru. Na dan snimanja vokala još mijenjam stihove. U kojim si strukovnim udrugama aktivan i što one znače za tvoj rad? Aljoša: Trenutačno sam u Nadzornom odboru HDS–a, a radom u udrugama utvaram si da nečim pridonosim. Ako moja pravnička naobrazba i činjenica da pišem nekakve pjesme u konjukciji mogu učiniti da nešto pomognem ili popravim, super, ja sam sretan.

Samostalni nastup Antonije Šerić na ovogodišnjem Zagrebačkom festivalu

Album pr vijenac Maje Posavec predstavljen na njezinu pr vom samost alnom koncer tu u Dvorani Vat roslava Lisinskog

Samokritična sam, ali to je moj perfekcionizam Maja je deset godina pjevala u grupi Detour, do 2016. godine

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Maja Posavec

Kada ne bih imala strah Aquarius Records

Razgovarala: Ivana Lulić

aja Posavec svoj je put izgradila u grupi Detour, a suradnja s Nenom Belanom nagrađena je i Porinom. Kad je najavila odlazak u solističke vode, malotko se nadao da će tako brzo uslijediti i njezin solistički prvijenac. U intervjuu za Cantus govori o nedavno objavljenom prvom studijskom albumu Kada ne bih imala strah i njegovu stvaranju, o Detouru, prvom samostalnom koncertu u Lisinskom i novoj kantautorskoj ulozi. Dugo si u glazbenom svijetu bila percipirana kao pjevačica grupe Detour, a sada si i autorica. Kako se osjećaš u novoj ulozi? Autorstvo je u onom velikom reflektoru otišlo na Nenada (Borgudan iz Detoura, op. a.), iako ja sebe nikad nisam doživljavala samo kao pjevačicu, nego i kao autoricu. Ipak sam u očima javnosti više pjevačica, pa i više zbog uspješnih dueta s Nenom Belanom. Koliko ti je bilo teško odmaknuti se od glazbenog stila Detoura? Jedan dio albuma nastao je dok sam još bila u Detouru i ima nekih sličnosti. To je moje zaleđe iz kojega sam izišla, onaj najveći dio koji prethodno nisam objavljivala i tek sad prvi put izlazi pred javnost dok predstavljam vlastiti autorski rad. Što ti prirodnije dolazi, glazba ili tekst? Često pišem usporedno jer kad mi dođe inspiracija, onda mi dođe sve odjednom. Ako počnem pisati tekst, ciljano pišem poeziju i ne planiram je uglazbiti. Što te nadahnjuje u skladanju?

Drugi skladatelji. Ne toliko pjesma, koliko tema pjesme. Shvatila sam da suvremenici imaju slične teme, pa čak i fraze.

Jesi li imala koncept kad si stvarala ovaj album? Da, htjela sam da album bude raznolik i podijeljen u tri dijela. Prvi dio kao synth–pop, drugi klasični akustični zvuk, a treći samo ja s gitarom. Postigla sam to da se stilski razlikuje. Na albumu smo počeli s radiofoničnim zvukom koji se na kraju spusti u melankoliju. Iza sebe imaš popriličan broj nastupa, no jesi li osjećala posebnu odgovornost na predstavljanju svojega prvog albuma, 9. svibnja u Lisinskom? Da, taj osjećaj da će ljudi kupiti ulaznicu, a što ću ja? Dosta sam bila uzbuđena zbog toga jer je to bio moj prvi samostalni koncert. To mi je nevjerojatno! Glazbenici obično nakon što snime album imaju prigovor na gotov rad. Kako sad gledaš na album, nakon izlaska? Mislim da bih sve promijenila! Strašno sam samokritična, ali nekako sam prihvatila da je to samo moj perfekcionistički um i zadovoljna sam albumom kakav jest. Koju bi pjesmu s albuma izdvojila kao najkompletnije djelo? Bog Svemir, iako ona ima još drugi i treći nastavak koji nisu konceptualno stali na album. Kad si završila snimanje albuma, jesu li nastale neke nove pjesme koje nisu objavljene? Stalno pišem nove pjesme, to mi je prirodni proces. Nemam problema s pisanjem, veći mi je problem realizacija. U već objavljenim recenzijama albuma proteže se jedna misao — to je tvoje malo skriveno blago koje si dugo čuvala, ali neočekivano je više alternativni nego mainstream album. Koliko ti je bitno da album prihvati šira publika, a koliko da ispuni tvoje umjetničke težnje? Bitno mi je i jedno i drugo. Smatram da imam pjesme koje bi mogle doći do uha slušatelja. Smatram da nisam zatvoreni autor. Stalo mi je da to ljudi čuju, ali s druge strane ne mogu se baš ni potpuno prilagoditi širem ukusu. Svrstavaš li se sada među alternativne ili pop–izvođače? Ja bih htjela ostati u popu! Ipak sam pop– pjevačica i to čujem kad slušam svoj album.

D e t o u r, N i p p l e p e o p l e , H i g h 5 , Vo j ko V i K r e š o B e n g a l k a o s vo j i l i r e g i j u n a p o z n a t o m n ovo s a d s ko m glazbenom festivalu

Euforija za hrvatskim izvođačima na ovogodišnjem Exitu

Piše: Maja Trstenjak

ovi Sad već je osamnaestu godinu domaćin najvećega glazbenog festivala u regiji. Prošle je godine okrunjenom titulom najboljeg europskog festivala, a ove je godine festival postao punoljetan. Svjetski se trendovi neumorno prate pa je i ove godine najslušanija elektronička glazba, u koju se ugurao i pokoji najveći svjetski pop i hip–hop hit, uz kolosalnu Dance arenu na kojoj se partijalo do ranih jutarnjih sati, odnosno ranog prijepodneva. Dok je glavna

pozornica ugostila svjetske face kao što su Migos, David Guetta, French Montana, Martin Garrix, Grace Jones, Ziggy Marley i mnogi drugi, domaći su se autori utaborili na finom mjestu, pokraj Muzeja grada Novog Sada na fusion pozornici. Detour na otvorenju Otvaranje festivala pripalo je Detouru koji je okupio zavidan broj rasplesanih zaljubljenika u njihove hitove. Opušteni i uvijek dobro raspoloženi, nakratko su vratili i navijačku nogometnu euforiju od koje je festival Exit poslužio kao savršen bijeg. Dok su se oni zaljublji-

vali u sebe, publika se zaljubljivala u njih. Predvođeni simpatičnom Ginom Victorijom, jednako su ozbiljno shvatili zadatak nastupa pred publikom s raznih krajeva svijeta, no opet su uspjeli dovoljno dobro u cijelu priču uklopiti i opuštenost koja vlada festivalskim područjem. Na pozornici su se vidno dobro zabavili, na plesnim se koracima nije štedjelo, kao ni drugog dana, kad je pozornicu preuzeo electro–pop dvojac Nipplepeople. U Zagrebu su nedavno također napravili »frku« rasprodavši Tvornicu kulture te postali vrlo tražena roba diljem regije. Osim glazbeno, uvijek su zanimljivi i vizualno; riječ je o kreativnoj kostimografiji kojom se nikad

ništa ne prepušta slučaju, uz dozu mističnosti i neznanje tko se zapravo krije iza mikrofona i DJ pulta. Regionalni junaci Treći dan obilježio je povratak Zvoninih pačića na festival Exit. High 5 potpuno je ispunio prostor ispred pozornice Beats&Bass uz mnogobrojne poklonike novog smjera hip–hop žanra koji su znali svaki njihov stih. Dok su dva dana prije na glavnoj pozornici nastupili Migosi, a dan prije French Montana, ti su momci pokazali kako se to radi u regiji. Nabrijani i energični kao i uvijek, dosad nisu razočarali. Upravo suprotno, izne-

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Hrvatska zadovoljavajuće predstavljena na 18. festivalu, u njegovoj godini punoljetnosti, u opuštenoj, prijateljskoj i jedinstvenoj atmosferi petrovaradinske tvrđave

xit je mjesto na kojem ljubitelji glazbe mogu uživati u nastupima najvećih svjetskih zvijezda elektroničke glazbe uz masivnu i izuzetno kvalitetnu produkciju

Festival u Novom Sadu postoji već 18 godina

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

ok je glavna pozornica ugostila svjetske face kao što su Migos, David Guetta, French Montana, Martin Garrix, Grace Jones, Ziggy Marley i mnogi drugi, domaći su se autori utaborili na finom mjestu, pokraj Muzeja grada Novog Sada na fusion pozornici

Otvaranje festivala pripalo je Detouru koji je okupio zavidan broj rasplesanih zaljubljenika u njihove hitove

val četvrtog dana spektakularno priveden kraju uz nastupe regionalnih heroja Kreše Bengalke i Vojka V. »Najtvrđi đir« poljuljao je vojvođansku finoću i opuštenost. Krešu su fanovi glasno i odlučno pozvali da iziđe na pozornicu. Od uzbuđenja je zaboravio nekoliko ključnih stihova, no sve su mu to poklonici njegova lika i djela vrlo brzo oprostili jer je Krešo bio prepun energije, unatoč tome što je na pozornicu stao oko pola četiri ujutro. Hitovi iz suradnje sa Žuvijem uklopili su se u elektronički »đir« festivala, a mjesto je pre-

Vojko V oduševio je nastupom na Exitu

nadili su opet količinom energije kojom ispune prostor. Njihovi fanovi trudili su se što glasnije odgovoriti na svaku rimu i ekipa stvarno »kuži spiku«. U jednom trenutku stvorio se golemi mosh pit koji bi mogao posramiti svakog izvođača s pozornice Explosive, specijalizirane za distorzirani žanr. Veliko obožavanje njihova lika i djela pokazalo je da se radi o

ozbiljnom novom pokretu koji još uvijek nije dosegao vrhunac, uz mnogo prostora za rast. U srodnom je tonu festi-

Nipplepeople je elektro–pop dvojac koji je ove godine rasprodao i Tvornicu kulture

pustio prijatelju i suradniku Vojku V a da nije ni trepnuo. Makni dicu, makni Garrixa i Guettu, Vojko V preuzima festival Exit u svoje ruke. S albumom godine u laptopu simpatičnog DJ Vrha koji je te večeri djelovao kao glas razuma u energičnom ludilu, uz mnogo mimike, mnogo gesta, Vojko je pokretima donosio slikovitost svojih glazbenih ostvarenja. Napokon je publici dao ono što se od njega očekuje. Ritmički napokon korektan, nakon fijaska na zagrebačkom Beer Festu, slobodniji i poletniji, freestyleom je izuo iz cipela. I Nintendo je radio. Orgulje nije razbio jer ipak treba nešto ostati i za koncert u Domu sportova. Vojko je preuzeo tron, pokorio festival u ranu zoru te nastavio partijati na Dance areni s ostalim smrtnicima. Festival Exit je mjesto na kojem ljubitelji glazbe mogu uživati u nastupima najvećih svjetskih zvijezda elektroničke glazbe uz masivnu i izuzetno kvalitetnu produkciju, ali i u izuzetnim nastupima domaćih izvođača koji svojih sat vremena na pozornici redovito shvaćaju veoma ozbiljno u opuštenoj, prijateljskoj i jedinstvenoj atmosferi petrovaradinske tvrđave.

2 1 . V e č e r i d a l m a t i n s k e š a n s o n e Š i b e n i k , 17. — 1 8 . k o l o v o z a 2 0 1 8 .

Novi smjer šibenske šansone

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Festival dalmatinske šansone održava se već 21 godinu

Ovogodišnji festival održan je na treću obljetnicu smrti Arsena Dedića i nepuna tri tjedna nakon Oliverove smrti, pa je njima bio i posvećen

Piše: Aleksandra Marković

estival Večeri dalmatinske šansone Šibenik glazbeno je događanje koje svake godine ispuni publiku emocijama te ostvari očekivanja i organizatora i izvođača. Pa čak ih i premaši. Razlog tome je što se njegovoj pripremi i realizaciji pristupa profesionalno, promišljeno, ne odstupajući od zadanih kriterija kvalitete. Taj se scenarij u Šibeniku ostvaruje već 21 godinu, za što je zaslužan neumorni tandem — direktor Branko Viljac i umjetnički direktor Dušan Šarac. Ovom je dvojcu ljubav prema dobroj pismi zasigurno najbolji kormilar u tom, neumornom »organizacijskom veslanju«. Arsen i Oliver

Ovogodišnji je program bio podijeljen u dvije večeri: za Večer talijanske kancone 17. kolovoza, Viljac i Šarac odabrali su 25 pjesama, od kojih su neke izvedene u originalnim verzijama, a neke kao prepjevi. Festival je održan na treću obljetnicu smrti Arsena Dedića i nepuna tri tjedna nakon Oliverove smrti pa je njima bio i posvećen. U sjećanje na Olivera, prva je Večer otvorena skladbom Trag u beskraju u izvedbi Jure Brkljače. Zatvorena je Cesaricom u izvedbi svih

izvođača, kojima se pridružila i publika, što je bilo posebno emotivno. Siniša Škarica, glazbenik, producent i urednik, rođeni Šibenčanin, o Oliveru je kazao da je on »zvijezda posebnog sjaja«: »Oliver nije bio poput nekih — pjevač kampanilizma. Svoje mjesto velikana u panteonu hrvatske glazbe zaslužio je iznimnim talentom i — rekao bih — rijetko viđenom dosljednošću, predanošću i odgovornošću prema sebi i svojoj glazbi. Napustio nas je prerano i ostavio tužne, ali je ostavio bogatstvo pjesama i pozvao nas da kroz njih slijedimo njegov trag u beskraju«, rekao je Škarica. Zlatko Gall, pisac, novinar i poznati glazbeni kritičar, ispričao je kako bi Oliver i Arsen reagirali da su prisutni u publici: »Oliver bi se nakon pete pjesme popeo na pozornicu, sjeo za klavir, počeo svirati i hvatati tercu nekom izvođaču. Arsen bi stajao sa strane i kad bi na pozornicu došao neki, kako je on volio reći, ‘očajan pjevač s dobrim radom nogu’, dobacio bi mu: ‘A može sad nešto što znaš?’ Bili su dvije apsolutno različite osobnosti, dva velika glazbenika. Vezalo ih je to što su obojica, svaki na svoj način, formatirali ono što mi zovemo dalmatinskom pjesmom«, zaključio je Gall, nakon čega je publika dugim pljeskom obojici uputila »adio«. Idućega je dana na konferenciji za no-

vinare predstavljen dvostruki album 21. Dalmatinska šansona Šibenik 2018. s 25 novih skladbi, u izdanju Croatia Recordsa. Održano je i predstavljanje knjige Splitska dica autora Zlatka Galla. Ove je godine drugu Večer novih skladbi izravno prenosila televizija CMC. To je novìna u odnosu na prethodnih 20 godina. Čuvajte mi pismu, Mali dio neba i Negdje tamo gore najtrofejnije su skladbe druge Večeri festivala. Pročitamo li ponovno te naslove, možemo reći da među njima postoji povezanost — čini se da ih publika nije slučajno izdvojila kao najbolje. Njihova tematika koja propituje život, prolaznost i povrh svega slavi ljubav, ljude je posebno dotaknula. Kad tim skladbama pridružimo i ostale nagrađene: Moji dani, Vrijeme ljubavi, Samo me jubi i Iman li te još, ovogodišnji Festival uistinu je bio festival emocija. Žiri su ove godine činili: Sanibor Vuletin, skladatelj i glazbenik, Željko Petreš, glazbeni producent, Mićo Friganović, glazbeni urednik Radio Šibenika, Vojmir Roša, glazbenik i predsjednik Hrvatske glazbene unije ispostava Šibenik te Nikolina Mazalin, kreativna direktorica Croatia Recordsa, a njihovom odlukom prva nagrada pripala je pjesmi Negdje tamo gore (Jelena Radan/ Anita Valo — Jelena Radan — Edi Cukerić/Konrad Mulvaj/Anita Valo).

ajizvođenija skladba s prošlogodišnjeg Festivala prema podacima HDS ZAMP–a za prvu polovicu 2017. jest Zvijezda moga sna Nene Belana; koja će biti s ovog, saznat ćemo sljedeće godine »Godinama blisko surađujem s Anitom i Meri (Meritas) i ovo je samo nastavak suradnje nakon mojega albuma ‘Voyage’. Pjesma je nastajala posljednjih godinu dana. Zapravo, imala sam određenih problema s refrenom i trebalo je proći neko vrijeme da se on zaokruži. Anita je tu puno pomogla i harmonijski i savjetima u ključnim dijelovima pjesme. Festivalski orkestar ju je oplemenio, a voljela bih jednom sve svoje pjesme čuti u takvim aranžmanima«, rekla je Jelena Radan. Uz prvu nagradu žirija, pjesma je dobila i treću nagradu publike. Direktor festivala Branko Viljac zadovoljan je jer je publika mogla čuti neke sasvim drugačije pjesme, i to ne samo šansone, nego i kancone.

Nagrađene skladbe: Negdje tamo gore, Jelena Radan (Jelena Radan/Anita Valo — Jelena Radan — Edi Cukerić/Konrad Mulvaj/ Anita Valo) 1. nagrada žirija i 3. nagrada publike Čuvajte mi pismu, Đani Stipaničev (Mario Čužić — Mario Čužić/Asja Kahle — Nenad Šiškov) 2. nagrada žirija i 1. nagrada publike

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Iman li te još, klapa Cambi Kaštel Kambelovac (Tatjana Jergan Botunac — Branko Slivar — Eduard Botrić/Tonči Trafnić) 3. nagrada žirija Moji dani, Vlado Kreslin & Zapadni kolodvor (Vlado Kreslin/Gal Gjurin — Vlado Kreslin — Ranko Purić) — najbolje kantautorsko djelo Vrijeme ljubavi, Diogen (Zoran Ukić — Zoran Ševerdija — Diogen) najbolji tekst Samo me jubi, grupa Forum (Neno Belan — P. Mirić/A. Paškvan/Neno Belan — Neno Belan) najbolja interpretacija

Mia Negovetić je primila nagradu za najboljeg debitanta

Mali dio neba, Mia Negovetić (Olja Dešić) najbolji debitant, najbolji aranžman, 2. nagrada publike Zvijezda moga sna, Neno Belan — (Neno Belan — Marijana Nola) najizvođenija šansona Šibenik 2017.

je Festival ispunio očekivanja, a bio je spoj sve mediteranske glazbe. Publika je mogla čuti hrvatsku i francusku šansonu i talijansku kanconu«, kaže Viljac.

Kantautoricu Jelenu Radan žiri je proglasio najboljom

HDS

ZAMP je i ove godine podupro Festival, iznosom od 20.000 kuna iz fonda BTL

»Polako se odmičemo od klapskog đira jer smatramo da su se klape u posljednje vrijeme previše estradizirale i modernizirale, što ne vodi nikamo. Budući da mi ne volimo put u nigdje, polako ih se odričemo, unatoč tome što je Šibenik grad klapa. Uvijek će na Festivalu biti mjesta za klapu Šufit, Cambi i sl., no u budućnosti ćemo se više okrenuti kantautorskim pjesmama. Drago nam je što

Unatoč idiličnoj slici i zvuku s pozornice, i ovaj se Festival nažalost bori s financijskim poteškoćama. Organizatori su već razmišljali o gašenju, no dobrom voljom malih ljudi nekako se svake godine »pokriju«. HDS ZAMP je i ove godine podupro Festival, iznosom od 20.000 kuna iz fonda BTL. »Sredstva HDS ZAMP–a nam puno znače, iako bismo voljeli da ona budu i veća, s obzirom na produkcijsku razinu i na to koliko se u Festival ulaže. Isto tako, dolaze nam glazbenici iz inozemstva, što je određeni trošak, no mi ćemo radije pojesti ručak manje nego ne imati strane glazbenike«, odlučan je Viljac. Orkestar za pet I naposljetku, nekoliko riječi o festivalskom orkestru. Maestro Damir Maru-

šić, dirigent Šibenske narodne glazbe, ravnao je orkestrom koji je zaslužio dubok naklon s ove strane pozornice. Naime, orkestar čine glazbenici iz raznih dijelova Hrvatske koji se u Šibeniku okupe samo tih nekoliko dana u vrijeme održavanja Festivala (podsjetimo, u dvije Večeri izvedeno je 50 skladbi!). Upravo je zato impresivan rezultat toga skupnog muziciranja. Čestitamo organizatorima, orkestru te nagrađenim autorskim timovima i izvođačima, s nadom da će nove skladbe pronaći svoj put do šire publike. U tome im svakako od pomoći mogu i trebaju biti radijski i televizijski urednici. Najizvođenija skladba s prošlogodišnjega Festivala, prema podacima HDS ZAMP– a za prvu polovicu 2017., jest Zvijezda moga sna Nene Belana (Neno Belan — Marijana Nola). Koja će ovogodišnja skladba biti najuspješnija, doznat ćemo dogodine, kad uz zvuke Šibenske balade počnu 22. Večeri dalmatinske šansone.

I n t e r v j u s g r u p o m L e t 3 u p o v o d u k o n c e r t a 2 2 . r u j n a 2 018 . u p r e u r e đ e n o j z a g r e b a č k o j Tv o r n i c i k u l t u r e

Ponosni smo jer smo i dalje koncertna atrakcija, a ni publika nam ne odumire Piše: Ivana Vašarević

Mrle: Facebook je trenutačno najodvratniji medij, s najjačom cenzurom. Sve je postalo ravno, mainstream, a kakvo je to društvo koje ne podnosi i ignorira provokaciju? Prlja: Facebook, lažna imena, profili, sve je to jedna proteza za život i međuljudske odnose. Nažalost, to je globalna priča, ali nadamo se da je to samo faza, jedino je pitanje koliko će generacija u međuvremenu pasti Devet albuma, od toga dva snimljena uživo, četiri osvojena Porina, dvije na-

grade Crni mačak i čak šest Zlatnih koogli, hitovi koji već tri desetljeća ne blijede i pjevaju ih sve generacije, uvijek eksplozivni i nadasve zanimljivi scenski nastupi — sve to može se pripisati jednom jedinom bendu u Hrvatskoj — naravno, Letu 3. Riječani su potkraj rujna, na opće oduševljenje publike, priredili još jedan koncertni spektakl u Zagrebu, a prije nastupa, karizmatični basist Damir Martinović Mrle (57) i frontmen Zoran Prodanović Prlja (53), dvojac koji čini kreativnu jezgru benda, otkrili su nam, između ostaloga, kad možemo očekivati njihov novi glazbeni materijal, što ih in-

spirira, a što izbacuje iz takta. U zagrebačkoj Tvornici kulture nije vas bilo punih šest godina, a baš ondje imali ste neke već antologijske nastupe. Kakva vas sjećanja vežu uz spomenuti prostor? Let 3: Pojedine koncerte iz Tvornice zbilja pamtimo po mnogočemu lijepom. U to ubrajamo promocije albuma Jedina te Bombardiranje Srbije i Čačka, ali i onaj posljednji koncert, kad smo svirali na otvorenju Festivala svjetskog kazališta. Bilo je tu i nekoliko odličnih grupnih svirki, primjerice Pozitivan koncert. Tvornica se na-

metnula kao ključno mjesto scene, kao nekad Kulušić. Odsvirati dobru Tvornicu vjerojatno je cilj svakog izvođača, tako da nas veseli svaki koncert ondje, veseli nas što se Tvornica »umila«, što se u nju uložilo truda. Vidjet ćemo kako će zaživjeti njezino novo izdanje. Prvi dojam je da je nekako prozračnija — ona stara je imala ono nešto vruće, opasno... Samo da ne ode u mainstream, a nadamo se da neće; u svakom slučaju, drago nam je što je uloženo i novca i vremena i truda da to mjesto i dalje funkcionira.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Riječki Let 3, nedodirljivi vladari domaće i regionalne alternativne scene, iza sebe imaju 31–godišnju vrlo uspješnu karijeru, o kakvoj neki izvođači mogu samo sanjati

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

ožemo se osjećati povlašteno što se tiče fanova, impresionira nas ta energija koju imamo s najmlađima, koliko smo kompatibilni s njima.

Što za vas uopće znači odraditi dobar koncert, što se sve treba poklopiti? Let 3: To varira od točke A do točke Ž. Nekad je odličan nastup onaj pred 20 ljudi u kafiću u nekom malom selu, gdje su ljudi toliko sretni što si se uopće pojavio u njihovu mjestu, a opet, s druge strane, veliki gigovi pred više desetaka tisuća ljudi od kojih dobiješ dobar feedback je ono čemu svaki izvođač teži. Bitan je onaj osjećaj na kraju, da se i publika i organizator, ali i mi kao izvođač pozdravimo i kažemo »doviđenja, bilo je super«. Da sve ispadne jedan kompot dobre energije. Učinak pozornice Nijedan bend si, barem ne pred publikom, ne bi smio dopustiti da ima loš dan. No kad se takvo što ipak dogodi, kako to rješavate? Mrle: Evo, meni je sad prije koncerta prilično dosadno i spava mi se, ali čim se popnem na pozornicu, sve se mijenja. Tad loš dan počinje biti dobar. Sam taj osjećaj kad si na pozornici, to ne može biti loše, to je u biti sretan dan. To je ono što me drži. Jer publika sve osjeti i ne prašta. Ako tijekom koncerta nešto krene u krivom smjeru, to se osjeti od prve i trudiš se napraviti sve što možeš da to ispraviš. Pozornica nosi svoje, pozornica je život, zato i ne postoje dva ista nastupa. Bilo bi najljepše imati koncert svaki dan, osim nedjeljom, jer tad idem u crkvu. Nedjeljom se ne radi i ide se na misu. Prlja: Pozornica je, ne kao droga, ta riječ je ipak zlouporabljiva u javnosti, bolje je reći kao gorivo ili kao hrana. Mrle: Bilo bi dobro ne jesti, samo svirati. Poput one nove vrste ljudi koji uopće ne jedu. Trebalo bi se »prešaltati« na to. Sve se može uz vježbu. Kroz struju i gitaru ti uđe energija, ti crpiš energiju od ljudi, oni crpe energiju od tebe... Ne treba jesti — žito, kruh, tko to više kupuje, kad polja i sve u državi propada... Zato je najbolje ne jesti, nego samo dolaziti na koncerte Leta 3, svaki dan, osim nedjeljom, jer treba, naravno, ići u crkvu.

Ima li Let 3 neki svoj ritual prije izlaska na pozornicu?

Prlja: Nekad prije, kad bismo kombijem kretali na put, kad bih vidio nekakvu livadu i mačku na njoj, znači ne u nekom vrtu, nego baš u polju, kad bih je vidio kako vreba krticu, to bih shvatio kao znak da će taj koncert biti dobar. Nije to praznovjerje, nego neki dobar predosjećaj... Rituale tipa uhvatit ćemo se u krug i plesati kolo dok molimo molitvu bogu sunca i muzama nemamo, ali imamo klasična zagrijavanja, pogotovo kad smo radili u kazalištu, primjerice predstavu Kiklop, tad smo imali ritual koji je bio više u dramaturškoj svrsi. Ja se povremeno volim prošetati pola sata–sat, otići na zrak da se iskopčam od svega. Mrle: Kad smo bili u spomenutoj fazi mačke na livadi, znali smo gurati kitu u krtičnjak. Skinuli bismo brnjice s kite i, ako te krtica ugrize, to je bio dobar znak, ali kad te nekoliko puta ugrize, onda moraš razmišljati kako da te ipak ne ugrize... Kad možemo očekivati vaš novi studijski album? Let 3: Uskoro. I nas već svrbi taj umjetnički poriv. Imali smo žestoko ljeto, općenito imamo tu sreću da puno sviramo i ponosni smo na status što smo koncertna atrakcija, da nam publika ne odumire. Ruku na srce, mi bismo u Zagrebu mogli svirati jedanput mjesečno i publike ne bi nedostajalo... Imamo potrebu napraviti nešto novo. Sva ta naša putovanja i iskustva treba prikupiti, komprimirati pa prorijediti ili razgustiti kako bi na kraju bilo nešto dobro. Šarolika publika Vaša publika nije ni žanrovski ni dobno ograničena. U kakvom ste odnosu s obožavateljima? Let 3: Upravo zbog toga za jedan nastup u Rijeci prodavali smo obiteljske karte — jedna karta vrijedila je za mamu, tatu i dijete. Koncert je imao geslo »Koncert za tradicionalnu riječku rock obitelj«. I to se ispostavilo kao dobra zamisao, jer došla nam je upravo ta vrsta publike. Najzanimljivije je bilo to što su mladi od jedva dvadesetak godina jednako voljeli i nove i stare pjesme, oni zaista znaju cijeli naš opus. Neki su se čak naljutili, našli su se uvrijeđeni kad smo usred koncerta rekli da ćemo sad svirati neke starije pjesme koje mladi možda neće znati. Nije im se to svidjelo jer nas uistinu poznaju od samih početaka benda. Možemo se osjećati povlašteno što se tiče fanova, impresionira nas ta energija koju imamo s najmlađima, koliko smo kompatibilni. Nikad nismo bili trendi izvođač koji je na valu dvije sezone, tu smo i dokazujemo da vrijeme zapravo ne postoji. Ako napraviš dobru pjesmu, dobar album, to traje, kao što su neke pjesme Beatlesa i Rolling Stonesa i danas bezvremenske. Imamo nekoliko obožavatelja ka-

kve ni Hollywood ne bi izmislio! Što su oni spremni učiniti za nas, to je nadrealno! Jedna se djevojka čak slikala kod kuće i slala nam te fotografije u Dallas Music Shop u Rijeci da ih mi potpišemo — tad još nije bilo modernih telefona, ali ona je pozirala pokraj krunice, Majke Božje i nas s brnjicama na k...ima. To su pravi fanovi, jer oni to doživljavaju kao nešto čisto. Velika je širina ljudi koji nas slušaju, od najvećih intelektualaca, umjetnika, kulturnjaka, do najobičnijih šljakera, hendikepiranog čovjeka, autista, koji osjeti nešto što ga veseli. To je ta prirodna iskra koju svi prepoznaju.

to nešto naše. Bilo je to dugo razdoblje pokušavanja, s puno neuspješnih trenutaka i skica, kad smo osjećali da to zapravo nema nikakve veze s nama. To ne možeš samo odsvirati, moraš pronaći način da to učiniš svojim. Taj album je zbilja dobar primjer — uzeli smo nešto što nam uopće ne odgovara, što je kontra svega što smo ikad radili, i od toga napravili nešto za što danas itekako tvrdimo da je naše.

Let 3 je i poslije 31 godine karijere originalan i neponovljiv. Odakle inspiracija?

Let 3: Svi smo dio toga i teško je reći tko je na koga utjecao, ali sigurno jest, i to obostrano. Rijeka ima tu svoju zanimljivu magiju, a onih godina grad je bio kompot ljudi odasvud. Rijeka je bila živa, dinamična, radilo se, industrija je bila jaka, grad je bio prosperitetan, bilo je puno djece, mi smo postajali tinejdžeri, pa apsolventi... Sad se već može postaviti i pitanje koliko smo mi na neki način kreirali samu Rijeku, barem u segmentu opće kulture ili podkulture.

Let 3: Vidiš, a mi imamo osjećaj kao da smo već pomalo dosadni! Letvica koju treba preskočiti uvijek postoji, to je motiv, igra, to je potreba da sami prelazimo granice koje smo imali ili ćemo ih tek imati, naravno, sve u skladu s vlastitom dobi i vremenom u kojemu živimo. Dosadiš sam sebi pa hoćeš ići dalje, želiš istraživati. Kao što slikari uvijek imaju neke svoje faze, jer ne možeš raditi isto cijeli život, nije da imaš jedan uspješan recept pa samo po njemu radiš, to postaje dosadno, a svaki posao treba biti dobar i zabavan. Moraš samoga sebe iznenaditi. Uđeš u neke godine kad ipak htio–ne htio sazriješ pa svu tu glazbu koju si radio i slušao lakše percipiraš i donosiš odluke u kojem smjeru ćeš ići dalje, lakše eksperimentiraš. Sve to iskustvo treba koristiti. Neprirodno je bježati od svojih iskustava, dobrih ili loših. Nek’ se tu i tamo i dogodi promašaj, hvala Bogu, mi ih statistički imamo minimalno, ali bitno je da uvijek »pičiš« dalje. Kako biste vi sami opisali svoj put od neshvaćenih čudaka na početku karijere do statusa genijalaca i rock– ikona domaće scene koji imate danas? Let 3: Nikad nismo išli s tim ciljem da budemo genijalci. Zapravo, nije se puno toga promijenilo... Mrle: Još u početku imao sam neki osjećaj da radimo stvari koje su možda drukčije od glazbe koja se u ono vrijeme svirala, ali uvijek sam znao da to što mi radimo i sviramo, da će se ljudima sigurno kad–tad svidjeti. Nikad s nama nije bilo kompromisa, uvijek se išlo iz nekog osobnog osjećaja i meni je bilo nepojmljivo da to jednom netko neće shvatiti. Imao sam stopostotnu vjeru u to što radimo i znao sam da ne može biti drukčije. Samo treba doći do ljudi, a kad oni to što radiš napokon prihvate, ta veza postaje neraskidiva. Ako ne stojimo iza nečega kao bend, to ili pobrišemo ili dotjeramo do kraja. Album Bombardiranje Srbije i Čačka bio je osobito zanimljiv jer smo uzimali i obrađivali pjesme s prostora bivše države i bilo je teško od toga napraviti materijal iza kojega bismo mi stali i osjećali da je

Koliko vas je Rijeka oblikovala i utjecala na vas, i kao vaš rodni grad i kao grad alternative općenito?

Teško usporedivi Jako dobro znate napraviti razliku između humora i parodije, a tanka je granica između ta dva pojma, no vi je nikad niste prešli. U čemu je tajna? Let 3: Vjerojatno u duhovitosti koju imamo mi kao ljudi. Možemo se nasmijati najvećem trash vicu, a s druge strane možemo od nekog trasha napraviti nešto inteligentno, da ta provokacija podbode i tu trash publiku. A tajna je i u promišljanju. Puno puta se dogodi da ti jedne večeri nešto bude jako fora, a ujutro se probudiš i pomisliš »ma ipak ne«. Nismo ljubitelji humora na prvu, osim ako on nije spontan, takoreći stand up na pozornici, a humor koji mi želimo zabilježiti kao bend definitivno mora imati višeslojnu razinu. Parodija je pak dosadna. Teško nas je usporediti s nekim, ne volimo kad drugi to rade, ali sigurno sami sebe ne bismo usporedili s humorom iz Bitanga i princeza, radije ćemo izabrati Monty Pythona. Kao rock–bend ne bojite se eksperimentirati. Surađivali ste s romskim i etno glazbenicima. Koliko vam je važno ne biti žanrovski ograničen? Let 3: Glazba koju slušamo jest široka, sve šira što smo stariji, i u svakoj glazbi koju volimo ima elemenata koji nam se sviđaju, tu ne postoje nikakva ograničenja. Granice stvaraju napor i dosadu, s njima vrlo brzo dođeš od početka do kraja i što onda? A mi nismo takvi ljudi, nama to nije dovoljno. Nama je sve dopušteno i moguće. Kad smo radili Bombardiranje Srbije i Čačka, to je bila glazba koju ne volimo i ne slušamo, ali i od toga se dalo napraviti ono što smo mi htjeli. Važno nam je i presudno da

Spajanje nespojivog Kako uopće izgleda vaš proces stvaralaštva? Let 3: Tu ne postoje pravila. Katkad Mrle dođe s nekim rifom na basu ili sve počne od teksta, a katkad si zacrtamo koncept pjesme pa tek onda sve razrađujemo. Najgore je reći »e to će sad biti tako«. Moraš naći nit unutar koncepta da to sve povežeš. Opet se vraćamo na to Bombardiranje, kad smo imali koncept, ali nije bilo niti da to povežemo. Recimo, pjesma Dođi da ostarimo zajedno — u nju smo htjeli staviti elemente glazbe koju organski ne podnosimo — gitare u tercama, jedan nama dosta odvratan element — htjeli smo spojiti taj narodnjak s heavy metalom, koji isto ne volimo, i naći odnos između toga, da ima sve što ne volimo, ali dobro zvuči u našem kontekstu. Tu pjesmu danas svi obožavaju i mi je volimo svirati, a zapravo nam se to što smo spojili — gadi. Teško je to objasniti. Najbolje pjesme zapravo nastaju kad uopće ne misliš. Kritika društva oduvijek je neizostavni dio vaših pjesama. Što vas trenutačno najviše ljuti, pogađa, izbacuje iz takta?

Prlja: Sve. Ovo je vrijeme kompota, ne znam ni ja kako to nazvati... Mi smo sad u fazi, neki pametni ljudi to su tako nazvali, nomadske hiperaktivnosti i sveprisutnosti. Došlo se do onoga čemu se težilo, da doslovce možeš obići i proputovati svijet, biti u kontaktu sa svima, sve je nekako tu i dostupno, ali i to će imati svoje žrtve. Doći će do neke katarze, poslije koje će valjda nastupiti ljepše vrijeme. Mrle: Trebaju nam novi i mladi ljudi, valjda će oni donijeti nešto dobro, a ovo staro najbolje da što prije umre. Let 3 i kazalište imali su više vrlo uspješnih suradnji. Koliko ste trenutačno aktivni na tom polju umjetnosti? Prlja: Mrle je tu jako aktivan što se tiče kazališne glazbe, posljednjih nekoliko godina je baš tutta forza. Ja sam radio više kao glumac, jer mi je to polje zanimljivo za istraživanje, moraš ući u neku ulogu da bi napravio pjesmu i otpjevao je na određeni način... To je jako lijep medij, a mi kao bend oduvijek imamo tu kazališnu crtu koja je, srećom, prepoznata. Let 3 je u kazalištu radio zaista ozbiljne stvari, koje su odjeknule u tom svijetu, ne samo kod nas nego i globalno. To je velika čast, imati uopće priliku raditi s velikanima. Čudo je koliko to

oplemenjuje čovjeka, nebitno je li riječ o glumcima, kostimografima, scenografima, redatelje da i ne spominjemo. Citirat ću jednog hrvatskog naivnog pjesnika koji bi na sve to rekao: »Hvala ti, živote.« Mrle: Upravo sam u HNK–u Zagreb dovršio već treću predstavu, Mačka na vrućem limenom krovu s Paolom Magellijem, jednim od najvećih živućih redatelja u Europi. To je specijalno iskustvo. Glavne uloge imaju Zrinka Cvitešić i Filip Vidović, a glazbu radimo Ivanka Mazurkijević i ja. Premijera je bila 13. listopada i objavili smo album uz ulaznice za predstavu. Ma divno iskustvo, jer Paolo je enciklopedija, genijalac, jedan od posljednjih takvih redatelja. Velika je čast i sreća raditi s njim i znati da je on zadovoljan suradnjom. Najjača cenzura Cenzura i glazba je nešto što je Let 3 itekako iskusio na vlastitoj koži. Kako se boriti protiv toga? Mrle: Danas je cenzura jača nego prije, zato što te mediji jednostavno ignoriraju, nigdje te ne stave i nema te, možeš ti pričati koliko hoćeš, ali jednostavno ne postojiš. A Facebook je trenutačno najodvratniji medij, s najjačom cenzurom. U počecima je izgledao dosta do-

ultni rokeri kažu da ih i dalje »svrbi taj umjetnički poriv«; baš zato, slažu se njihovi fanovi, nemoguće je ne voljeti Let 3

bro, ali sad je potpuno bezveze. Sve je postalo ravno, mainstream, a kakvo je to društvo koje ne podnosi i ignorira provokaciju, koje uopće ne želi sudjelovati u životu? To je želatina, ne društvo, to je digitalna želatina. Uostalom, kakav je to medij, taj Facebook, u kojem ne smiješ pokazati k... jer će se netko uvrijediti? Pa neka se uvrijedi! To je prirodno! Društvo bez uvrijeđenih, koje sve radi sa smiješkom, uopće nije društvo, to je smrt čovječanstva. Prlja: Cenzura je i glas naroda — živjeli smo u vremenima kad se nije smio ispričati vic, sve je bilo u rukavicama, a nije bolje ni danas. Facebook, lažna imena, profili, sve je to jedna proteza za život i međuljudske odnose. Nažalost, to je globalna priča, ali nadamo se da je to sama faza, jedino je pitanje koliko će generacija u međuvremenu pasti, jer svaka žetva napravi i traži svoje žrtve, ali jednog dana će valjda biti bolje.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

smo otvoreni prema svemu, to je naš svjetonazor. U situacijama kad se i susretneš s nečim što se ne podudara s tvojim načinom razmišljanja, i to u sebi, naravno, samo ako želiš, možeš reciklirati i probaviti kako treba, stvoriti nešto što je u duhu tvog svjetonazora.

Jedinstveni multimedijski program i šest koncerata u petoj sezoni Ljeta u MSU

Muzejski krov kao najljepša ljetna pozornica Koncerti na krovu Muzeja suvremene umjetnosti ove su godine privukli oko 3900 gostiju. Nastupili su Boa, Kojoti, Chui, Hladno pivo, Repetitor i Mayales

Posljednja večer ovogodišnje sezone bila je rezervirana za Mayales koji ove godine slave 25 godina karijere

im se na pjesmi Konobar pridružio violončelist Stanislav Kovačić, a od hitova izdvajamo i Rigoletto, Šank, Princeza, Majica, Šamar, Ezoterija... Frontmen Mile Kekin čak se našalio da su toliko stari da sviraju u muzejima. Perkoviću u spomen

Vilim Hlusička

Tomislav Jagar

Ovogodišnju koncertnu sezonu otvorio je dobro znanim hitovima zagrebački art rock–sastav Boa. Kojoti su energičnim koncertom potvrdili uspješan povratak na hrvatsku rock–scenu. Na Repetitor je publika pohrlila iz okolnih kafića tek nakon pobjede hrvatske reperezentacije u četvrtfinalu Svjetskog nogometnog prvenstva. Neki su doduše utakmicu gledali i na krovu MSU–

a, a bend je strpljivo čekao s početkom koncerta sve dok Vatreni nisu odigrali i napete produžetke. Unatoč prijetećim kapljicama kiše, zbog kojih se činilo da će koncert grupe Chui morati završiti ranije, to se ipak nije dogodilo. Održali su sjajan koncert na kojem su ugostili i Mangroove te premijerno predstavili novu zajedničku pjesmu, mistično naslovljenu Iz kapetanovog dnevnika. Posljednja večer ovogodišnje sezone bila je rezervirana za Mayales koji ove godine slave 25 godina karijere. I oni su se pobrinuli za iznenađenje. Na pozornici im se pridružio Josip Radić, polovica sastava Valentino Bošković, inače veliki fan Mayalesa. Odsvirali su zajedno hit Pymbylymby i posvetili pjesmu prerano preminulom Anti Perkoviću.

Boa je otvorila petu sezonu toga hvaljenog projekta

U petoj sezoni Ljeta u MSU nastupilo je šest bendova, a bilo je i više posjetitelja nego lani

Hladno pivo imalo je najviše posjetitelja

Tomislav Jagar

aš kao i u proteklim sezonama, tako je i u petoj sezoni Ljeta u MSU bilo izazova i za publiku i za organizatora — uz uobičajeno spajanje vikenda i promjenjivo vrijeme, tu su bile i utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Unatoč svemu, održano je šest odličnih koncerata pred vjernom publikom. Uz koncerte, jedinstveni multimedijski program subotama je uključivao još umjetničkih sadržaja, i to prema načelu čak »5 u 1«: glazba, film, izložbe, performansi i premijerno — književna čitanja.

Od oko 3900 posjetitelja koncerata, najviše se publike okupilo na koncertu Hladnog piva — njih više od 1200. Nažalost, koncert zbog vremena nije bio održan na krovu MSU–a, nego u natkrivenom dijelu prizemlja MSU–a. No to nije nimalo omelo šaroliku publiku — od najmlađih pa do vršnjaka benda — da uživaju u njihovu best of repertoaru (bilo je sjajno vidjeti djevojčicu u svjetlećim tenisicama kako skače na Für Immer Punk). Bila je to zapravo sjajna prilika za sve one koji su morali birati između dva slavljenička koncerta Hladnog piva održana proljetos u Domu sportova. Za sve one koji se nisu mogli odlučiti žele li slaviti 30 godina karijere benda samo uz hitove ili uz stare pjesme. Odlična atmosfera nastala je kad

Tomislav Jagar

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Piše: Željkica Makanec

B o r i s Š t o k u o č i k o n c e r t a 2 6 . l i s t o p a d a 2 018 . u Tv o r n i c i k u l t u r e

Najveći sam kritičar onoga što radim i nema šanse da »poletim« Piše: Ivana Vašarević

iječanin Boris Štok glazbenu karijeru počeo je u demo te cover bendovima, pjevao je i u Putokazima, a od 2000. do 2016. godine bio je frontmen i glavni autor pjesama hvaljenoga rock–benda Quasarr, s kojim je osvojio prestižnu nagradu Porin za najbolju vokalnu suradnju, s estradnom divom Josipom Lisac u hitu Ljubav.

hrvatskom jeziku, lijepo je dobiti pozitivne povratne informacije od publike. To samo dokazuje da kvalitetna glazba i dobra energija uvijek pronađu svoj put«, izjavio je Boris, čiji osebujan scenski nastup obožavatelji često uspore-

dabrao sam teži i sporiji put koji gradim isključivo glazbom koja baš i nije komercijalna, ali vjerujem u svoju kvalitetu, potpis i ekspresiju

blem je što sve moraš organizirati sam, voditi brigu o financijama i sličnim stvarima. Ali u lijepoj sam fazi, vidim da publika i mediji prihvaćaju to što radim pa sam zadovoljan učinjenim«, ističe glazbenik. A svoj proces stvaranja Boris

»Nagrade i nominacije mi laskaju, ali nisu ono što me definira. Uvijek si postavljam nove izazove i najveći sam kritičar onoga što radim pa nema nikakve šanse da ‘poletim’. Ne mislim ni da za takvo što čovjek uopće ima opravdanje. Glazbu radim iz potrebe, ljubavi i želje da budem kreativan, a ne zbog popularnosti. Uostalom, živimo u maloj zemlji i ne možemo se hvaliti brojkama«, rekao nam je Boris.

be i ritmova koje čuje, energije koja ga okružuje, osobnoga senzibiliteta... »Odabrao sam teži i sporiji put koji gradim isključivo glazbom koja baš i nije komercijalna, ali vjerujem u svoju kvalitetu, potpis i ekspresiju. Muzikalnost se ne smije stilski ograničavati. Ovaj album je mješavina rocka i elektroničkih ukrasa, a sljedeći možda bude kompletno elektro ili akustičan, tko zna! Sve je to samo pitanje aranžmana«, kaže roker, inače diplomirani ekonomist po struci.

Uspjeh za uspjehom

»Takvi koncerti su zbilja super — odlični produkcijski uvjeti, veliki stage, gomila mladih ljudi, prilika za promoviranje svoje glazbe, u konačnici — jako dobar PR. S obzirom na to da pjevam na

Izlet u balet Vanja Tataj

Taj 40–godišnji pjevač nevjerojatna glasa, prije dvije godine otisnuo se u solo vode, objavio je debitantski EP Puls sa šest pjesama, a proljetos je bio nominiran za Porin u kategoriji Novi izvođač godine. Pjesmu Ti, koju je napisao i izvodio s Quasarrom, redatelj Dalibor Matanić odabrao je za podlogu najavne špice za hit TV seriju Novine, ali to je samo jedan u nizu uspjeha kojima se talentirani Riječanin može pohvaliti. Nakon što je u svibnju nastupao na festivalu Sea Star u Umagu, na istoj pozornici na kojoj je gostovao i megapopularni britanski duo Hurts, Štok poslije radnoga ljeta ispunjenoga gažama diljem Hrvatske, uključujući i onu na šibenskoj tvrđavi sv. Mihovila, gdje je bio predizvođač poznatoj američkoj kantautorici Lauri Pergolizzi — LP, 26. listopada nastupa i u zagrebačkoj Tvornici.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Nakon odlaska iz Quasarra počeo je uspješnu solo karijeru. Imao je nominaciju za Porin, njegov hit Ti izabrao je Dalibor Matanić za najavnu špicu svoje serije Novine, a nastupao je i na hvaljenom festivalu Sea Star

Borisov osebujan scenski nastup obožavatelji često uspoređuju s onima Micka Jaggera iz Rolling Stonesa, Nicka Cavea i Davea Gahana iz Depeche Modea, što mu imponira jer ih sve, kaže, smatra fantastičnim performerima

đuju s onima Micka Jaggera iz Rolling Stonesa te Nicka Cavea i Davea Gahana iz Depeche Modea, što Riječaninu itekako imponira jer ih sve, kaže, smatra fantastičnim performerima. »Svakako uživam na pozornici, bila ona mala ili velika, a to se očito i vidi i čuje. Glazba je moj život i na stageu uvijek dajem 120 % od sebe«, govori nam Štok. A otkad djeluje samostalno, priznaje da je opušteniji i pun kreativne energije — više eksperimentira s aranžmanima, i stilski i produkcijski. »Više nisam opterećen kompromisima, produktivniji sam, imam i nove suradnike, novu ekipu u bendu... Jedini pro-

opisuje ovako: »Uglavnom najprije ‘nabacim’ nekoliko melodija i akorde na gitari, imajući u vidu ritam i tempo. Ponekad odmah složim i refren te tekst, a ponekad se sve to posloži tek kad krenem u studio. Nema pravila. Jedina konstanta je u tome što Darko Terlević i ja u studiju uvijek složimo sound, ritam i aranžman, tj. demo. Poslije to s bendom još dorađujem, vidim kakva je energija, pa tek onda snimam vokale. Produkcija mi je u cijelom procesu vrlo važan segment«, objašnjava nam Štok, koji inspiraciju crpi iz situacija oko sebe, svega što mu se događa u životu, glaz-

»Pretpostavljam da je glazba mene odabrala. Jednom kad okusiš žar stvaranja i sviranja, teško je to odbaciti. Uvijek sam imao tu kreativnu crtu i upornost«, rekao je Boris, koji je svojedobno imao i izlet u baletnoj predstavi Pour homme et femme / Za muškarca i ženu, koja je pune dvije sezone igrala u HNK–u Ivana pl. Zajca u Rijeci. »Dobili smo odlične kritike, a cijelo to iskustvo meni je bilo osobito lijepo, nešto potpuno drugačije! Do suradnje je došlo na inicijativu autorice predstave, koreografkinje Maše Kolar, koja je prepoznala sebe u mojoj glazbi i odlučila se za taj medij i platformu izvedbe — plesači s bendom uživo na sceni. Takvi projekti uvijek se dogode spontano, kad se kreativci međusobno prepoznaju, pa se nadam da će i u budućnosti biti sličnih suradnji, naravno, na moju autorsku glazbu. Svakako sam otvoren za slične scenarije«, zaključio je Boris Štok.

Intervju s Edom Maajkom u povodu izlaska novog albuma

Govorim o stvarima o kojima reperi ne govore Jedan od najboljih repera s ovih prostora nakon šest godina stanke objavio je novi album, a priprema i veliki koncert u studenome u zagrebačkom Domu sportova

ut u plus novi je album Ede Maajke, a osim što se osjeća iznimna bendovska glazbena snaga, Edo je napisao jedan od najosobnijih albuma u svojoj karijeri nakon podulje diskografske stanke. Višestruki dobitnik Porina govori o svojem umjetničkom radu, novim pjesmama koje predstavlja još od ljeta, o svojim očekivanjima i reakcijama.

U pjesmi Dolazim i odlazim nisam bila sigurna jesi li semplirao nečiji refren ili je tvoj.

Kako bi predstavio novi album?

Misliš li da bi takva pjesma zasjenila sve ostale na albumu?

Pjesme su drukčije, ja sam drukčiji dok se čistim, drukčije isijavam na pozornici dok sam u tim tekstovima, a ljudima još uvijek treba vremena da se naviknu. Jednom kad te strpaju u »folder«, onda ti je teško izaći, a moj »folder« je bio da sam kao neki tvrdi, žestoki reper. Govorim o stvarima o kojima reperi ne govore. Mislim da osjetiš kad je glazbenik iskren. Ja sam tako napisao cijeli album. Album je odsviran uživo i ti si prvi put producent. Koliko ti je bilo stresno stvarati ga? Kad sam složio ekipu, prestala je svaka sumnja. Kad složiš ekipu ljudi koji te potaknu na još, to je to. Game over. Na super si putu. Svaku pjesmu smo odsvirali jedanput do dvaput i išli smo je snimiti. To je bilo čudo. Ne mogu ti objasniti, bez zafrkancije. Ova ekipa koja je radila sa mnom, to su sve »ubojice«: Mario Rašić, Yogi Lonich, Toni Starešinić, Mirsad Dalipi. Imam osjećaj da su to ljudi koji ne kemijaju previše, ne maltretiraju glazbom. Šest godina stanke Nije te bilo šest godina kod nas, oženio si se, preselio u Tel Aviv, dobio kćer. U uvodnoj pjesmi Kreator pjevaš Nikad nije kasno da počneš živit. Koliko ti je lako ili teško mijenjati život, seliti se iz države u državu i počinjati iznova?

doslovno shvatiti. To možeš primijeniti na razne vidove života.

Navikneš se. Mislim, ma ne možeš se zapravo nikad na to naviknuti. Jednostavno, to postane dio tvog mentaliteta i dio tvoje osobnosti. Te stvari osvještavaš u sebi svaki dan. Nikad nije kasno da bi počeo živjeti, ali ne trebaš to pre-

Čak sam mislio zvati nekog poznatog narodnjaka da ga otpjeva, ali sam skužio da će to biti pravi, punokrvni hit kojim ću ponoviti uspjeh kakav sam imao s Pržiiii, a s njim sam se opekao jer mi je privukao publiku sa sudžukom i litrom rakije, ljude koji nemaju veze s ostatkom mojega repertoara.

Ne bi zasjenila, nego onda to ne bi bilo to. Taj refren je savršen, iako mnogima nije sjeo. Ovako je ipak bolje kad čuješ mene da se snalazim u tome. Bitno ti je da si ti zadovoljan kad radiš. Ako ti se u startu nešto ne sviđa, a ti ipak to napraviš, onda si, kad ti netko to popljuje, tu gotov jer si svjestan da ima pravo. Pratim trendove Jesi li zadovoljan reakcijama? Jesam, iznenađen sam. Meni se sviđa što im je svima svježe. Napravili smo album dosta neke stare glazbe. To su sve grooveovi koji su funk, soul, ima tu svega. To je blisko ljudima i samo potvrđuje da je glupo pratiti trendove. Radi ono što ti se radi, što osjetiš.

išao tamo, nije me bilo pet godina na sceni, nisam imao spotove godinama i nisam se nigdje vrtio, a oni su mi platili studijski trošak, vjerovali u mene i kad sam bio pravo nesiguran. To mi je bilo najvažnije i hvala im na tome.

malo para u cjelokupnoj ekonomiji, pogotovo u glazbenoj industriji, da je besmisleno govoriti o tome.

Danas mnogi ipak ulaze u tu Do It Yourself (DIY) priču.

Mislim da se to sad lomi kod nas. Sve je PR, brate dragi, a ja sam užasan samopromotor. Imam prijatelje koji nevjerojatno puno promoviraju sami sebe, divim im se i ne vidim ništa loše u tome, ali ja se ne »kontam« u to. Mislim, morat ću to naučit’ ili neću moć’ opstati. Odnos tih klikova i ljudi kod nas još ne drži vodu. Ne znaš na čemu si.

Pokušao sam. Najviše sam se susretao s financijskim problemima. Ne zarađujem još toliko u ovoj fazi života, niti sam ikad bio pametan u prijašnjim fazama života pa da sebi složim neki studio od silnih para koje su mi prolazile kroz ruke. Kad nemaš studio, ovisiš o drugim ljudima. Ja nisam lik koji će doći kod čovjeka, ma koliko ga dobro znao, i reći mu da svira besplatno. Znam da taj čovjek ima djecu. Manjak novca Kako vidiš položaj autora danas u digitalnom okruženju i kako gledaš na sustav kolektivne zaštite kod nas? Totalno se ne razumijem u to. Ja želim da mene netko štiti, da mu dam ključeve i da mu kažem: ‘Evo, štiti me, donesi mi, zaradi mi, uzmi svoj dio i to je to’ (smije se). Kod nas je toliko

Novi album, nova diskografska kuća. Koliko si zadovoljan onime što diskograf čini za tebe? S a d sam prezadovoljan. Teško je bilo vjerovati da se vratio Edo koji će ponoviti neki veliki uspjeh. Kad sam

Je li glazba zbog publike ili publika zbog glazbe?

Planovi? Plan mi je fokusirati se na koncert u Domu sportova 16. studenoga, plan mi je da »ubijem« na tom koncertu, da odsviram cijeli ovaj album i još neke hitove. Želim svirati što više mogu. Što bi Edo iz 2018. savjetovao Edi iz 2001. godine? Ništa! Samo bih ga isprepadao (smije se). Snimio bih jednu ploču i gotovo, što god da mu kažem.

Goran Berović

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Piše: Ivana Lulić

Edo kaže da nikad nije tražio da mu netko svira besplatno jer i taj netko živi od svojega rada

Deaf bend Dlan nastao je na inicijativu gluhih članova udruge Kazalište, vizualne umjetnosti i kultura gluhih — DLAN

Bend koji ne čuje, ali osjeća glazbu We feel music, moto je benda koji doduše ne čuje glazbu, ali uživa stvarajući je, što su dokazali u polufinalu Super Talent Showa

Razgovarala: Lucija Ercegovac

e feel music moto je benda koji doduše ne čuje glazbu, ali uživa stvarajući je. Bend je nastao u sklopu projekta Pravo na umjetnost Centra za kulturu Pučkog otvorenog učilišta Zagreb. Program je počeo provedbom međunarodne udaraljkaške radionice za osobe oštećena sluha. Proširio se na poduku bubnjeva i bas–gitare. Prije tri godine oformljen je inkluzivni Deaf band Dlan. Nastupili su na Super Talentu Showu na kojemu su došli do polufinala te se tako predstavili široj javnosti. Danas imaju koncerte diljem Hrvatske, ali ih zovu i izvan naše zemlje. Na njihovu repertoaru su pjesme rock–bendova (AC/ DC, Deep Purple, Rolling Stones i dr.), ali i njihove autorske pjesme. Posebni su zato što sve pjesme prevode na znakovni jezik. U bendu je sedam članova: pet gluhih ili nagluhih — Dražen Maleković na bubnjevima, Angel Naumovski na bas–gitari, Mingsheng Pi (inače kineski Zagrepčanin) na bas–gitari, Lemary Dujmović — znakovni jezik i Nedeljko Feljan na udaraljkama i povremeno pjevač te solo gitarist i pjevačica koji su »čujući« (Siniša Matijašić na gitari i Iva Valentić kao pjevačica). Kako ste počeli s radom? Siniša: Angel ima udrugu Dlan koja se bavi kazalištem, vizualnom umjetnošću i kulturom gluhih pa smo počeli raditi Dražen, Angel, Ming i ja. Nakon što smo uvježbali pet–šest pjesama, došlo je vrijeme za prvi nastup. Bio sam iznenađen kako osobe oštećena sluha mogu doživjeti glazbu, ali i svirati. Poslije je došla Iva, Mingova prijateljica, pa Lemary koja pjeva i istovremeno prevodi na znakovni jezik, a onda i Nedjeljko kao udaraljkaš. Ja sam ih nagovorio da pjevaju, to jest repaju, što ćete moći čuti na našem autorskom albumu koji izlazi najesen. Inače, Angel je redatelj, sce-

narist, montažer i voditelj udruge Dlan koja radi kazališne predstave pa sam htio spojiti glazbu i glumu. Priče i šale Napisali ste libreto i glazbu za mjuzikl Što kaže!? Siniša: Mjuzikl Što kaže!? je suradnja s udrugom Dlan. Mjuzikl pokušava dotaknuti problem osoba koje imaju oštećen sluh u čujućoj okolini. To je koloplet priča i šala između čujućih i onih koji ne čuju. Malo smo izokrenuli priču, tako da su čujuće osobe u manjini, a nečujuće u većini. Poanta je da ne treba imati predrasuda ako je osoba drugačija. Mjuzikl smo već postavili na pozornici Teatra &TD. Kako ste došli do Super talenta? Nastupali smo na Festivalu jednakih mogućnosti i tamo su nas uočili iz Super talenta i pitali hoćemo li nastupiti. Bilo je jako dobro kad su shvatili da osjećamo glazbu. Pjesme pišemo svi zajedno. Dolazimo do ideja na probama, Dražen piše tekstove. Važno je da smo svi zajedno u tome, da stvaramo umjetnost. Kako osobe oštećena sluha doživljavaju glazbu? Kako ste došli do pjevačica? Dražen: Ja sam svirao kao mali. Imao sam bubnjeve i svirao sam rock. Angel me pozvao da osnujemo bend u kojem smo bili on, Siniša i ja. Prvi nastup bio je u Močvari. Imali smo tremu, ali publika je bila oduševljena. Poslije sam stavio oglas da tražim pjevačicu koja poznaje znakovni jezik i prijatelj mi je preporučio Lemary. Lemary: Ja sam se pridružila nakon što su dečki vidjeli video u kojem prevodim jednu pjesmu na znakovni jezik. Snalazim se lijepo u pjevačkim vodama. Vježbam kako nešto otpjevati. Volim biti s dečkima, lijepo mi je s njima. Stalno se šalimo i smijemo. Najprije nisam htjela biti u bendu, pa su me nagovorili. Došla sam i ostala.

Dobri dečki Siniša: A Ivu smo nagovorili da dođe pjevati time što smo dobri dečki. Osobama oštećena sluha govorni aparat nije razvijen pa Lemary i Nedjeljko samo repaju, a Iva odrađuje pjevački dio. (Op. a.: Ja sam ih čula. To je izuzetno lijepo i razgovijetno pjevanje.) Nedjeljko: Mi se znamo od škole, a bend je osnovao Dražen. Ja ne znam pjevati, sramežljiv sam. Trebamo nekoga tko viče poput slona, a ja sam taj. Došao sam u bend nakon godinu dana postojanja i upao kad su vježbali za Super talent. Nakon toga smo kao zvijezde, evo sviramo, pjevamo, svašta radimo. Siniša je taj koji se trudi oko CD–a. Dražen: Čekamo videospot za Lets make some noise. Nedjeljko: Dražen piše pjesme. Ljut je na politiku, pa piše o politici. Ja kad pjevam, osjećam se kao slon koji se skriva iza stabla. Nisam profesionalac, nisam ni amater, a moram pjevati. Guraju me, ispravljaju me. Najljepše je kad je koncert za gluhe, oni manje razumiju, manje čuju, onda mogu galamiti koliko hoću. Svaka pjesma ima svoju glavnu ulogu. Siniša: Rasporedio sam aranžmane pa svatko ima svoju ulogu. Nedjeljko: Bosanski bend Dubioza kolektiv došao je u Zagreb isključivo da nas čuju. Zajedno ćemo svirati, mi ćemo biti predgrupa na koncertu u Zagrebu. Ja volim tehno, nisam znao da ću biti u rocku. Koji su vam planovi? Svi: Želimo nastupiti u areni O2 u Londonu. Trebali bi iz BBC–ja napraviti dokumentarni film o nama. Nastupit ćemo u Dubrovniku, a najesen izlazi naš album. Poruka za kraj? Pratite nas na društvenim mrežama i dođite na naše koncerte jer mi možemo sve osim čuti.

Jedino hrvatsko kazalište koje ima projekte s autorskim tekstovima

Ispraćaj splitskog benda obilježen je uzavrelom atmosferom u krugu najvjernijih i najglasnijih fanova

U stvaranju dječjeg mjuzikla radila je cijela obitelj

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Mjuzikl Složna obitelj u 15 songova želi educirati najmlađe, ali i podsjetiti njihove roditelje na važnost sloge, brige za svoje najmilije i međusobno pomaganje

Zvonimir Bregeš

Piše: Ivana Vašarević

plitska Produkcija Z može se pohvaliti činjenicom da je jedino hrvatsko kazalište koje ima projekte s vlastitim, originalnim tekstovima,

Ispraćaj splitskog benda

Dječaci odsvirali posljednji koncert

»Svake godine trudimo se napraviti barem jedan novi i potpuno autorski projekt. Svojedobno smo imali i predstavu o očuvanju okoliša Keko eko, naravno na hrvatskom, ali i na engleskom jeziku. Najprije razrađujemo temu, stvaramo tekst i glazbu, a onda počinjemo s produkcijom. S obzirom na to da sam dugo radio u HNK–u kao ton–maj-

Intimna atmosfera zagrebačkog kluba Sax! primila je samo tristotinjak posjetitelja, pa je koncert bio rasprodan u nešto manje od dva sata Piše: Maja Trstenjak

utogram na bijele Starke zasigurno nisu dali posljednji put, jer pred Dječacima su od sada isključivo samostalne pustolovine.

Ispraćaj splitskog benda obilježen je uzavrelom atmosferom u krugu najvjernijih i najglasnijih fanova koji su iskoristili svaku rimu kao da je posljednja. Intimna atmosfera kluba Sax! primila je samo tristotinjak posjetitelja pa je koncert bio rasprodan u nešto manje od dva sata. Ulaznice su na »crnom tržištu« dosezale dvostruku, pa čak i trostruku cijenu jer oproštajni efekt očito ne pali samo kod velikih svjetskih glazbenih zvijezda. Mlaka drama

I premda su u Tvornici nedavno poprilično mlako odrepali Dramu, sada su se vidno iznenađeni žestinom nabrijane publike odlučili prepustiti trenutku, probuditi u sebi davno ugasli dječački plamen koji ih je do-

njihove roditelje na važnost sloge, brige za svoje najmilije i međusobno pomaganje. Naravno, u priči se pojavljuje i negativac, čarobnjak Zlik, ali protagonisti — mama, tata i djeca Krešo i Tihana — zajedničkim snagama nadvladavaju sve nedaće koje im se nađu na putu. Mjuzikl, u kojemu je za scenografiju i lutke zadužena Luči Vidanović, trenutačno je na velikoj tureji po Hrvatskoj, u sklopu koje posjećuje brojne dječje vrtiće i osnovne škole.

veo na vrh regionalne hip–hop scene. Grudnjaci su od uzbuđenja letjeli na sve strane, polugole obožavateljice skakale su u ritmu njihovih najvećih hitova, uz bend su prihvatili kontinuirano smanjivanje količine odjevnih komada na sebi kako se večer primicala vrhuncu, a bol zbog odlaska benda postajala sve izraženija. Zoni je bio glavna zvijezda večeri, najveći broj okupljenih favorizirao je upravo njega, zvao ga na bis prije nego što je koncert uopće počeo. Sentimentalna povezanost Poseban gost večeri bio je Riđi Riđ koji se odbio skinuti, ali je priznao sentimentalnu povezanost s bendom čije je prvo gostovanje u Zagrebu pratio iz publike. Lovrinac, Struja, Krek kuća, Punjene paprike, After u Zatvoru, CMC, Maci i, naravno, Narodna, razorili su klub na ekskluzivnom koncertu sada već kultnih Dječaka. Pred Vojkom je veliki koncert u Domu sportova, a solističke pokušaje Ive Sive i Zonija još čekamo. Kao i spektakularni neočekivani renunion sljedeće godine.

Ivo Lešić je autor priče, glazbe i produkcije, a sve je snimao u vlastitom studiju

a najnoviji među njima jest lutkarski mjuzikl za djecu Složna obitelj. Autor priče, glazbe i produkcije i ovaj put je Ivo Lešić, koji je sve snimio u vlastitom studiju, a u procesu stvaranja pomagala mu je cijela obitelj, uključujući i djecu, koja su dala glasove likovima u mjuziklu. Vrtići i škole Složna obitelj u 15 songova želi educirati najmlađe, ali i podsjetiti

stor, stekao sam iskustvo u režiranju, što mi danas puno pomaže u ovom poslu. Reakcije publike na Složnu obitelj zasad su i više nego odlične, čini se da su svi zadovoljni, a mi u pripremi već imamo i nešto novo«, rekao nam je skladatelj i producent Ivo Lešić. Naime, njegova Produkcija Z u studenome će imati premijeru novogodišnje predstave Djed Mraz i šumske životinje, čije pjesme će se također naći i na CD–u koji se upravo snima.

Intervju s Davorom Drezgom, glavnim tajnikom Unisona

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Unison povezuje glazbenike i publiku! Drezga nam je pojasnio ulogu Unisona u kontekstu hrvatske glazbene industrije, najavivši brojne offline i online planove za budućnost

Razgovarao: ZAMP press

ivši urednik u Croatia Recordsu i glazbeni kritičar s iskustvom organizacije festivala diskografije i urbane kulture, inače po struci diplomirani ekonomist i stručnjak za marketing, Davor Drezga,kao glavni tajnik Unisona, saveza hrvatskih glazbenih udruga uspješno ostvaruje boljitak kreativaca u glazbenoj industriji. Omogućuje im plasman i komunikaciju preko etera interneta, radija i televizije te natjecanjima, festivalima i na koncertnim podijima. U prvom intervjuu za Cantus otkriva svoje široko polje djelovanja i ciljeve svojih mnogobrojnih inicijativa. Udruge hrvatskih glazbenih kreativaca dobile su svoju operativnu platformu u Unisonu. Koji je cilj i zadaća toga saveza? Koja je njegova uloga u ekosustavu hrvatske glazbene industrije? Unison hrvatski glazbeni savez je krovni savez glazbenih udruga osnivača koje čine HDS — Hrvatsko društvo skladatelja, HGU — Hrvatska glazbena unija, HUIG — Hrvatska udruga istaknutih glazbenika, HUOKU — Hrvatska udruga orkestralnih i komornih umjetnika te HUZIP — Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava. Ako bismo morali sažeti, ciljevi Unisona su promicati hrvatsku glazbu široj javnosti, pozicionirati je što više u svijesti slušatelja, educirati tržište te približiti rad skladatelja, tekstopisaca, producenata, glazbenika, izvođača i svih onih umjetnika koji pridonose stvaranju glazbe, što većem broju slušatelja i ljubitelja glazbe. Recimo da sam glazbeni autor i izvođač. Na koji konkretno način Unison radi za mene kao glazbenog kreativca?

S obzirom na to da su osnivači Unisona udruge koje obuhvaćaju sve sudionike u kreativnom glazbenom procesu, s godinama rada osmišljeni su servisi za pregled i distribuciju glazbe, kao što su Fokus i Fokuskontrol, organizacija glazbenih nagrada i natjecanja, kao što su glazbena nagrada Porin, hrvatska glazbena nagrada publike za hit godine Cesarica i Hrvatsko natjecanje mladih glazbenih umjetnika Papandopulo, promicanje hrvatske glazbe u televizijskim emisijama (PopRock.hr, Cesarica, Glazbeni Top 20 na HRT–u te Premijera na lokalnim TV postajama) i suradnja s europskim partnerima. Jeste li zadovoljni dosad postignutim i na koji način planirate razvijati te projekte? Glazbena nagrada Porin ove je godine proslavila 25. godišnjicu, i to, prema mojem mišljenju, na odličan način, uz prigodno prisjećanje na sve prethodne godine, na laureate koji su iznenadili u pojedinim kategorijama, nikad većim brojem prijava te izvrsnom produkcijom. Kroz organizaciju Porina u 25 godina prošao je velik broj profesionalaca, a nadam se da je Unison sa svojom ekipom posljednjih godina samo pridonio na vrijednosti nagradi. Ovo je tek druga godina održavanja Cesarice — nagrade publike za hit godine, u nešto izmijenjenom izdanju, ali već sada možemo reći da raste zanimanje i glazbenika i javnosti za nju te da će u godinama koje slijede zasigurno postati važan čimbenik u glazbenoj industriji. Hrvatsko natjecanje mladih glazbenih umjetnika Papandopulo ove godine održava se sedmi put, a da je riječ o sjajnoj »odskočnoj dasci« za mlade klasične glazbenike dovoljno govori činjenica da su brojni dobitnici nagrade sljedećih godina uspješno nastupali ne samo na domaćim nego i na svjetskim natjecanjima ili bili u njihovu samom vrhu.

Glavni tajnik Unisona, Davor Drezga: »Unison čini mala, ali kvalitetna ekipa koja sve projekte odrađuje uz savjete iskusnih glazbenih profesionalaca iz Upravnog odbora.«

Plasman i praćenje

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Unison je prepoznao i važnost online terena, razvivši usluge Fokus i Fokuskontrol. O čemu se radi i što one konkretno donose svojim korisnicima? Servis Fokuskontrol je integrirani sustav za praćenje emitiranja novih glazbenih izdanja u realnom vremenu. Služi kao dobar pokazatelj korisniku koliko puta i na kojim se radiopostajama njegov singl emitirao. Fokus je online platforma za promociju i distribuciju novih glazbenih izdanja prema hrvatskim radiopostajama. S jedne strane omogućava korisnicima da njihova pjesma lakše dođe u fokus urednika radiopostaja s dodatnom analitikom na jednom mjestu, dok s druge strane radijskim urednicima omogućava da »od šume pronađu drvo« među brojnim singlovima koje dobivaju svakoga tjedna. Fokus je prešao iz beta–faze u finalnu verziju i sada je na korisnicima da unose pjesme i iskoriste dodatni kanal distribucije. Važno je napomenuti da su oba servisa besplatna za sve članove udruga utemeljitelja Unisona. — Za hrvatske glazbene kreativce posebno je važan segment televizijskog predstavljanja njihova rada, pri čemu je Unison gotovo nezaobilazna stanica. Na tom terenu ste posebno aktivni, ali pripremate još neke novosti?

U posljednjih godinu i pol dana, uz pomoć svih udruga članica, napravili smo televizijski studio i iz njega pokrenuli četiri TV emisije: PopRock.hr, Cesarica, Glazbeni Top 20 i Premijera. Kako se iz naslova PopRock.hr razaznaje, ta emisija pokriva širok glazbeni raspon, od alternativne do estradne glazbe. U svakoj polusatnoj emisiji gostuje jedan izvođač, a uz intervju se emitiraju i reportaže te novosti iz glazbenog svijeta. Emisija se emitira svakog radnog dana u 19:30 na Drugom programu HRT– a. Cesarica je posebna emisija unutar jednog termina PopRock.hr–a u nešto duljem trajanju; emitira se jedanput mjesečno i otkriva pobjednike iz prethodnog mjeseca i nominirane u tekućem mjesecu. Glazbeni Top 20 donosi listu 20 najemitiranijih pjesama praćenih spomenutim servisom te se emitira jedanput tjedno na HRT–u. Premijera je kratki televizijski format u kojem se uz najavu glazbenika prikaže i njegov novi spot. Ta emisija je tjedno dostupna za emitiranje na svim lokalnim, privatnim i javnim TV postajama. U pripremi su i Glazbene minijature iz svijeta klasične glazbe, emisije koje bi se bavile klasičnom i jazz glazbom, formati glazbenih intervjua i još neke ideje koje se nadamo realizirati korak po korak sljedeće godine. Jedna ste od udruga aktivnih i na međunarodnom planu — kako

surađujete sa srodnim institucijama iz inozemstva? Unison je član EMC–a (European Music Councila) te EMCY–a (European Union of Music Competitions for youth). Kao članovi EMC–a, bili smo partner u projektu STAMP — Shared Training Activities for Music Professionals, čiji je cilj stvoriti međunarodnu suradnju i omogućiti osobama koje rade u glazbenoj industriji potrebnu obuku i edukaciju za poboljšanje uvjeta na glazbenoj sceni. Osim toga, aktivno s europskim partnerima sudjelujemo u stvaranju glazbene agende na razini Europske unije. Natjecanje Papandopulo dio je mreže EMCY koja omogućava pobjednicima natjecanja da nastupe na koncertnim pozornicama diljem Europe. Svi trendovi Na funkciji glavnog tajnika u Unisonu ste godinu dana — koji su vam osobni izazovi u tom poslu i na koji način planirate profilirati Unison unutar hrvatske glazbene industrije? Bitno je napomenuti da Unison čini mala, ali kvalitetna ekipa koja sve projekte odrađuje uz savjete iskusnih glazbenih profesionalaca iz Upravnog odbora. Osim nastavka organizacije svih navedenih projekata na godišnjoj razini, osobno bih volio da putem različitih

Na poziv Davora Drezge u prostorima Unisona sredinom listopada gostovala je i Skupština predstavnika HDS–a

platformi i načina promocija omogućimo svima koji se na bilo koji način bave glazbom koja nije samo srednjostrujaška, od klasike do indie glazbe i elektronike, što veću pojavnost pred širokim auditorijem jer smatram da postoji velik broj fantastičnih hrvatskih glazbenika koji nažalost ne mogu doprijeti do većeg broja ljudi. Također, smatram da je bitno pratiti sve trendove koje digitalno doba nameće i stalno tražiti nove načine distribucije hrvatske glazbe do publike, pogotovo one mlađe za koju mi se, iako riskiram da zvučim kao Statler iz Muppet showa, čini da ima površniju i kraću percepciju svih podražaja te je sve teže pridobiti njihovu pažnju. Kako se glazbenici mogu uključiti u vaš rad? Najbolji način da se glazbenici uključe u naš rad je da se koriste servisima, projektima i kanalima promocije koje smo uspostavili. Neka se prijavljuju na natjecanja i nagrade, koriste se platformama distribucije i pregleda emitiranja, javljaju nam se za gostovanja u emisijama, šalju nam sve informacije o novim spotovima, albumima i koncertima, snimaju emisije, najave ili fotosnimanja u našem studiju. I neka nam se jave s konstruktivnim komentarima i savjetima kako im možemo još više pomoći.

Zabavlja vas: Vojo Šiljak Pavarotti i Račan Godine 2006. na Pavarotijevu koncertu u pulskoj Areni sjedio sam u blizini Ivice Račana, tada predsjednika Socijaldemokrat-

tak tona težak kamion s prikolicom doslovno je uletio u restoran Mali raj. Na svu sreću, sve je sretno završilo. *** Radijske i televizijske ekipe godinama su se zaustavljale u Zdihovu. Jednom tako svi »udaraju« po janjetini u Malom raju, jedino jedna mlada pjevačica (T. M.) ne jede, jer ne voli janjetinu. Kolege je nagovaraju pa se ona napokon predomisli i veli:

Pavarotti u Puli ske partije (SDP). U jednom je trenutku Pavarotti pozvao i gledatelje da pjevaju s njim. Račan mi je tada dobacio: »Sada u biografiji možemo i ti i ja napisati da smo pjevali s Pavarottijem!«

Janjetina u Zdihovu Obično kad se putuje Gorskim kotarom prema moru, a češće kad se vraća s mora, gotovo

Zdihovo obavezno se zaustavlja na janjetini s ražnja. Bilo je to u vrijeme kad nije bilo nove autoceste Zagreb — Rijeka. Ljudi mi često govore da sada putuju starom cestom, jer nema više toliko prometa, u krajnjoj liniji ne žuri im se, a mogu se počastiti i janjetinom, jer im upravo toliko koliko košta janjetina treba za cestarinu. Ipak se prije nekoliko godina dogodila nesvakidašnja nesreća na staroj cesti Rijeka — Zagreb, baš u Zdihovu. Tridese-

»No dobro, ipak ću malo probati, ali molim vas, dajte mi samo krilce!«

Mišo Kovač Sjećate li se Vladimira Savčića zvanog Čobi? Bio je frontmen grupe Pro arte, a poslije solo pjevač. Nekoliko mjeseci prije smrti 2009. godine, u razgovoru s novinarom Miloradom Bibićem Mosorom, ispričao je kako je

Mišo Kovač 1975. jedne davne godine sjedio u Splitu, u Hotelu Marjan s Mišom Kovačem. Bila je to ‘74., ‘75., godina, kad je Mišo pjevao Proplakat će zora Drage Britvića i Stjepana Mihaljinca: »Kakva ti je pjesma?« pitao je Čobi, a Mišo kaže: »Slušaj, kume, šta ću ti reć?! Ta pisma je tako dobra da me more pobidit jedino oni koji bude piva himnu.« Tako je i bilo. Himnu nitko nije pjevao.

Note objavljene godinu prije Klobučarove smrti otriva majstora skladanja i orguljanja

Prsten glazbenih minijatura za orgulje

jesma stvorova za orgulje Anđelka Klobučara objavljena je kao partitura 2014. godine, dvije godine prije maestrove smrti u Zagrebu, 7. kolovoza 2016. Rođen u Zagrebu, 11. srpnja 1931., Anđelko Klobučar primio je vrhunsko školovanje u skladanju i orguljanju (mentori Milo Cipra i Andre Jolivet). Profesor teorijskih predmeta u Zagrebu i orguljaš zagrebačke prvostolnice, djelovao je više desetljeća kao nastavljač svojih prethodnika Dugana, Lučića i Vidakovića. Prije svega je radio na obnovi crkvene glazbe i promicanju hrvatske glazbe na svim instrumentima na kojima je svirao. Često je snimao i nastupao, ali i skladao, tako da je iz njegove skladateljske radionice izišlo više stotina skladbi, od glazbe za animirane i igrane filmove do glazbi za misno bogoslužje. Bio je plodan na svim područjima, ali su orgulje bile i ostale točka žarkog zanimanja za glazbenu izvedbu. Ne može se doista proniknuti u njegov duboko intimni odnos s tim svemoćnim glazbalom a da se ne spomene Pjesma stvorova. Pobožne i nadahnute stihove sv. Franje Asiškog koji u crkvenoj literaturi stoje uz najljepše duhovne tekstove, uglazbljivali su mnogi skladatelji, pridajući toj himni svoj doživljaj i tonsku viziju. Klobučar je, poznavajući Messiaenov rad, zasigurno imao potrebu i sam pridonijeti tom području, pa je nastao prsten glazbenih minijatura od devet stavaka:

Allegro: Neka te, Bože moj, hvale svi stvorovi, napose gospodin brat Sunce Andante: Neka te hvale, Bože moj, brat Mjesec i sestre Zvijezde Allegretto: Neka te, Bože moj, hvali brat Vjetar Allegro grazioso: Neka te hvali, Bože moj, sestra Voda Vivace: Neka te hvali, Bože moj, sestra Vatra Maestoso: Neka te, Bože moj, hvali naša majka Zemlja Andante: Neka te hvale, Bože moj, oni što praštaju Largo: Neka te hvali, Bože moj, naša sestra tjelesna Smrt Allegro: Hvalite Boga mojega

Tako su nakon tri brza i maestozna stavka, dva polagana, okrunjena finalom, stvorila sasvim sigurno antologijsko djelo u Klobučarovu opusu i hrvatskoj glazbi. Najistaknutiji hrvatski orguljaši to su djelo izvodili i snimali (Očić, Mašić) jer je privlačno u svojem amalgamu klasičnih i polifonih postupaka s modernim emocionalnim nagnućem. Cantusov broj objave izdanja je 105–3490, notograf je bio Tibor Szirovicza, a ozbiljnost pripreme jamči i redaktura Ante Knešaureka. U svojem predgovoru Knešaurek detaljno predstavlja svaki stavak i tumači upute za

orguljaše te preporučuje izvedbe Pavla Mašića, snimljene 2010. i 2014. godine, na veličanstvena četiri manuala orgulja zagrebačke katedrale koji su, dostupni na YouTubeu, predočeni po stavcima. Ukupno trajanje Pjesme stvorova je oko 27 minuta. (Đurđa Otržan)

Anđelko Klobučar

Pjesma stvorova Cantus d.o.o.

Pjesma stvorova Spjevao: sv. Franjo Asiški Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri, tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki. Tebi to jedinom pripada, dok čovjek nijedan dostojan nije ni da ti sveto spominje ime.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

RUBRIKA NOTE I ANEGDOTE

Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim, napose s bratom, gospodinom Suncem: od njega nam dolazi dan i svojim nas zrakama grije. Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno, slika je, Svevišnji, tvoga božanskog sjaja. Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj. Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama. Njih si sjajne i drage i lijepe po nebu prosuo svojem. Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Vjetru, po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini, i po svakom vremenu tvojem, kojim uzdržavaš stvorove svoje. Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestrici Vodi, ona je korisna, ponizna, draga i čista. Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć. On je lijep i ugodan, silan i jak. Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri i majci nam Zemlji. Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove, cvijeće šareno i bilje donosi. Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje i podnose rado bijede života; blaženi koji sve podnose s mirom, jer ćeš ih vječnom okruniti krunom. Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj Smrti, kojoj nijedan smrtnik umaknuti neće. Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu; a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj, jer druga im smrt nauditi neće.

Kad za gudače piše vrsni »guslač« Miroslav Miletić

Divni lamento u sjećanje na suprugu Branku

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Klasika klasike u ranoj fazi Bachove Treća i Peta suita za violončelo solo koje ni veliki Pablo Casals nije svirao u osvit karijere

U M

emento za gudače Miroslava Miletića skladba je kojom se naš istaknuti skladatelj godine 2003. oprostio od supruge Branke i napisao njoj u sjećanje divni lamento. Jednostavačna elegija u tempu Andante nastala je 2003. i traje 12 minuta. Sada, u sjećanje na našega kolegu, violinista, nadasve u svojoj dugogodišnjoj karijeri violista, voditelja gudačkog kvarteta Pro arte, pedagoga i profesora viole na zagrebačkoj Glazbenoj školi Pavla Markovca, podsjećamo na tu lirsku skladbu melodičnog karaktera i blagog, sjetnog Miroslav Miletić raspoloženja, jer nas je u 93. godini, 3. siječnja 2018., i on napustio. Rođen u Sisku, 22. kolovoza 1925., Miletić je tijekom školovanja u Zagrebu, Cantus d.o.o. Češkoj i Njemačkoj sudjelovao u razvoju glazbe 20. stoljeća, utirući sebi put ponajprije kao instrumentalist i violist i radeći na promicanju gudačke glazbe i skladbi hrvatskih skladatelja. Surađivao je s mnogim glazbenicima i ansamblima, u pravilu na vrlo prijateljskoj osnovi, skladao za njih, a oni su mu uzvraćali izvedbama i praizvedbama njegovih djela. Memento je tako praizveo violinist iz Italije Igino Semperbron, na koncertu održanom 6. lipnja 2004. u ciklusu Godišnja doba Gudačkog kvarteta Rucner u Hrvatskom glazbenom zavodu. Skladba je ugođajno pogodna za svaku prigodu, blagih modulacija i srednje tehničke težine, a krasi je ona posve prepoznatljiva melodijska linija kojom nas je Miletić zadivio u svojim prvim obradama napjeva iz Međimurja za gitaru, posvećenim ondašnjoj novoj zvijezdi gitare — Darku Petrinjaku. Memento je odraz Miletićeva istinskog poticaja da se izražava gudačkim timbrom i nepretenciozno pruži slušateljima uravnotežen i dirljiv doživljaj. Rodni Sisak skladatelju se odužio 2001. godine Danima glazbe M. M.–a pa je ta skladba i ondje bila izvedena na 12. Danima. Cantus d.o.o. note je objavio 2014., pod brojem izdanja 111–3551, a notografiju je priredio Andrej Skender. Memento je kvintet za dvije violine, dvije viole i violončelo, ali ako ih shvatimo tek kao glavne dionice, dakako priložene partituri, one kao da prizivaju veći sastav. (Đurđa Otržan)

Memento za gudače

Novi album mlade violončelistice Kajane Pačko

Piše: Đurđa Otržan

spon Kajane Pačko (Split, 1985.) do njezine prve zrelosti u ranim tridesetima, Croatia Records odlučio je zabilježiti. Kajana je snimila izvedbe dviju najpoznatijih suita za violončelo solo Johanna Sebastiana Bacha. Njezina je izvođačka djelatnost nagrađivana mnogo puta, ali od vrsnog svirača očekuje se i da se okuša u klasici klasike, to jest u Bachovim djelima. Premda su to skladbe koje ni sam Pablo Casals nije svirao u osvit karijere, današnji je pritisak na mlade ubrzao ulazak u naporniji repertoar, što je dobro, ali krije i opasnosti. Zato je najprije za pohvalu to što se Kajana Pačko osmjelila dvije velike suite predstaviti u cjelovitom izdanju, kako bi se mogli ocijeniti njezini dometi. Mlad svirač je lako prepoznatljiv po nemirnom tonu, što se može i očekivati, ali to za Bacha nije toliko nepotrebno koliko zatvara prostor drugačijoj vrsti razrade. Svakako, primjećuje se da Kajana Pačko intenzivno smiruje ton i podređuje ga kontrapunktalnoj razradi, ali za naraciju tona potrebno je mnogo vježbanja i godine da se dođe na svoje. Cilj je da se, poput Goulda, npr. uspije dobiti cijela naracija stavka, a potom i suite, tako da se sve iznutra prirodno veže. Na snimci se čuje da Kajana Pačko teži upravo toj vrsti ili razini izvedbe, što je opet za svaku pohvalu. Pa ako i nisu svi spojevi tonova u frazu besprijekorni, oni koji to jesu, jamče

da će s vremenom i to sazreti. Uostalom, je s agogikom, kako to već biva kod čuti što Bach pripovijeda zvukom violon- Bacha, jer je svirač prepušten sam sebi i tek iskustvečela poput nekog davnog no otkriva dinamičrapsoda, elitna je i duhovKajana Pačko ke odnose. No zano naporna djelatnost, a nimljivo je primijetiti hrabrost Kajane Pačko, da se Kajana Pačnadamo se, dovest će je ko ne trudi, za razlido cilja. Snimila je Suitu br. ku od mnogih svojih 5 u c–molu, BWV 1011 i kolega, re–kreirati Suitu br. 3 u C–duru, BWV neki umjetni barok, 1009, u tonski jednakim, a to, prema mojem ali modularno oprečnim Croatia Records mišljenju, pridonotonalitetima, što stvara dosi boljem i bližem bar kontrast dugosvirajukontaktu sa samim ćih skladbi od po šest djelom. To je mozamašnih stavaka. Sviguće, ako se, kako ra na violončelu Tobiasa to ona radi, formalGraetera uz Heidelberga na rješenja i rutin(2005.), izražajnog tona i ski postupci izvotoplog odzvuka. de kao da to nisu, Ući u disciplinu u konego su uvijek novi joj vladaju Yo Yo Ma i materijal koji budi Mischa Mayski odvažradoznalost tipa no je i korisno, a Kaja»što će biti dalje?« na Pačko nipošto nije Taj je postupak vrlo jedina koja nastoji opravdati stečena poticajan za barok jer ga osvježava priznanja i nagrade te pokazati plo- i donosi novu vitalnost. Kajana Pačdove iskustva u zajedničkom radu s ko tako je iskoristila na najbolji nagudačkim kvartetima Hagen i Arte- čin svoju mladost, osnaživši pomamis. Plemenitost tona i fraze u polo uvela tumačenja solo suita. Nočetnim preludijima podsjeća na to sač zvuka snimljen je tijekom srpnja da Kajana Pačko zna razumjeti vr- 2017. u crkvi Majke Božje od Sedam hunsku pedagogiju stručnjaka s ko- žalosti u Kostanjevcu; čistog je zvuka jima je radila, čime budi nadu da će i bez suvišnih atmosferskih primjesa ili sama kao pedagoginja znati prenijeti odjeka te tonski uravnotežen. Izvršni i vrijedna saznanja svojim eventualnim glazbeni producent je Krešimir Petar učenicima. Kajana Pačko svira vrlo Pustički, a uvodne bilješke napisala elegantno i koncentrirano. Obzirna je muzikologinja Srđana Vrsalović.

J. S. Bach: Dvije suite za violončelo solo

Neobarok na istarskim osnovama za fiumanskog Talijana Francesca Squarciu

opusu s više od tristo djela ističe se Concerto grosso za violu i gudače, nastao nekoliko godina nakon Mementa. Miletić je stvorio prve hrvatske koncerte za čembalo i gitaru, ali je i na polju komornih klasičnih oblika znao skladati svježe i dopadljivo moderno. Premda je možda njegov Dalmatinski poznatiji, ovaj je Concerto grosso izgrađen na jednako zanimljivim folklornim, ovaj put istarskim osnovama. Posvećen je dugogodišnjem Miletićevu prijatelju, vrsnom violistu, rodom iz Rijeke, koji živi i djeluje u Rimu gdje je osnovao ansambl I Cameristi Italiani, Francescu Squarcii. On je i praizveo djelo sa svojim ansamblom na Osorskim glazbenim večerima 24. srpnja 2006. Potom je glazbu i snimio na koncertu festivala u Sisku. Skladba ima četiri stavka: Intrada, Ples — Balun, Elegia i Finale. Barokna plesna forma poslužila je kao okvir slojevitoj stilskoj igri s odjekom prepoznatljivih folklornih figura sjevernog Jadrana i kao većina Miletićevih skladbi, vrlo je »svirljiva«. Cantus je objavio 2007. i partituru i klavirski izvadak, kao odvojene edicije, pod istim brojem izdanja: 011–0563. Notografiju je priredio Pro Notis d.o.o., a skladba je dio većeg ciklusa posvećenog umjetničkim obradama hrvatskog folklornog naslijeđa pod nazivom Lijepa naša. Traje oko 18 minuta. (Đurđa Otržan)

Miroslav Miletić

Concerto grosso za violu i gudače Cantus d.o.o.

Domaći reprint albuma hrvatske klavirske glazbe u izvedbi pijanista Vladimira Krpana

Vrijedna hrvatska klavirska baština od 18. do 20. stoljeća Piše: dr. sc. Irena Paulus

Godine 1993., u jeku Domovinskog rata, na poziv pijanista Roberta Andresa te skladatelja i dirigenta Sandra Zaninovića, pijanist Vladimir Krpan održao je na Sveučilištu Kalamazoo u Michiganu u SAD–u koncert hrvatske klavirske glazbe. Snimka koncerta objavljena je u izdanju SanKor Musica godine 1998., a sada Cantus d.o.o. donosi reprint toga izdanja. Kompaktna ploča iznimno je važna jer sadrži izvedbe djela istaknutih hrvatskih skladatelja od sredine 18. do 20. stoljeća — no ne uvijek kronološki, jer bi to stilski ujednačilo izvedbu, nego s namjerom da se pokaže sva vrijednost hrvatske klavirske baštine. Osim »rasporeda« izvedenih djela, zadržavanju slušateljske pozornosti svakako pridonosi vrsnost Krpanove izvedbe; ta je izvedba prikladno lepršava kad prenosi glazbu galantnog stila; raspoloženo romantična za djela 19. stoljeća (posebice Livadićeva Notturna u fis–molu) te rasplesana i robusna kad je riječ o glazbi 20. stoljeća. Svojstvena klasika Kompaktna ploča počinje izvedbom Sonate u A–duru najstarijeg poznatog autora hrvatskih simfonija, Luke Sorkočevića. Svirajući graciozno i mirno, dražesno i precizno, čak i s određenom mjerom radoznalosti, Krpan ističe izniman Sorkočevićev talent. Pozornost koju pijanist, a onda i redaktor notnog izdanja, Ladislav Šaban, daju tome djelu omogućila je da se Sorkočevićevu Sonatu u A–duru sluša u najboljem svjetlu. Odsvirana na taj način, skladba predstavlja Luku Sorkočevića ne kao skladatelja kojega se vječno uspoređuje s Haydnom, nego kao skladatelja sebi svojstvenoga stila i sebi svojstvenoga umjetničkog razmišljanja. To postaje još jasnije kad se odsluša karakterno ozbiljnija Fantasia in Rondo u G–duru violinista Ivana Jarnovića. To djelo, jedino u Jarnovićevu opusu koje je pisano za čembalo (a ne za violinu ili gudače), bremenito je nekom skladateljskom »uzvišenom težinom«, koju čak ni Krpanova lepršava izvedba nije uspjela poništiti. Za razliku od toga, Sonata u C–duru varaždinskog skladatelja Leopolda Ebnera prepuna je dražesti i figuracija, dinamičkih i harmonijskih promjena, a odlikuje se i formalnom ja-

snoćom. Krpan stoga nije trebao tragati za elementima tipičnima za razdoblje, kao što je morao kod Jarnovića, nego ih je prenio kako su zapisane, unoseći u izvedbu profinjenu jednostavnost, ali i entuzijastički doživljaj skladbe. Izvedbe s poštovanjem

Nakon predstavljanja hrvatske klavir- preispitujući i samu standardnu formu ske glazbe 18. stoljeća i njezina pri- sonate. Šulekova Prva sonata djelo je rodnog »skliznuća« stalnih promjena i razliu glazbu autora 19. čitih ideja koje jednako Vladimir Krpan stoljeća, Vladimir Kroduševljavaju i izvođapan u posljednjoj treča i slušatelja. Hrvatska ćini albuma (odnosno glasovirska koncerta) otvara vraNa Sveučilištu Kalata dvojici renomiranih mazoo u Michiganu glazba hrvatskih skladatelja Prva sonata za klavir Cantus d.o.o. 20. stoljeća — Borisu Stjepana Šuleka očePapandopulu i Stjepakivano je izazvala ovanu Šuleku. Kratka, ali cije. Doživljavajući je efektna Plesna studivrhuncem koncerta, ja Borisa Papandoali i njegovom sjajnom pula vrlo je zahtjevno, završnicom, publika je ali i vrlo primamljivo izmamila od pijanista i glazbeno djelo. Pobis — na što se Krpan put nekog perpetuum mobila, kojemu ponovno vratio starini skladatelj ni izvojem razdoblju i izveo

S Jarnovićevom Fantasiom usporediva je i Predigra i tema s varijacijama u A–duru Josipa Rafaellija. Opet se radi o djelu koje donosi odmak od središta skladateljeva zanimanja: Rafaelli se uglavnom bavio skladanjem crkvene glazbe, pa njegova Predigra i četiri prateće varijacije također odišu ozbiljnošću i dostojanstvom. Ako bismo Rafaelliju prigovorili ozbiljnost, i dvjema mazurkama Vatroslava Lisinskoga (obje su skladane u Es–duru) mogli bismo prigovoriti da predstavljaju »salonsku« glazbu i da »baš ne zvuče« kao da su skladane u 19. stoljeću. No Krpan se na takve stvari ne obazire — on Lisinskijeve skladbe (kao i skladbe drugih autora) izvodi s poštovanjem, pridonoseći interpretacijom što je više moguće. Tako ističe elegantni karakter Prve mazurke te iskorištava prilike za »manevriranje« tempom (rubato, accelerando) koje nudi Druga mazurka. S druge strane, Notturnu Ferde Livadića ne može se prigovoriti ništa vezano uz pripadnost glazbi romantizma. Dotjerana do savršenstva u Krpanovoj klavirskoj izvedbi, ta skladba donosi svu raskoš imaginacije skladatelja iz Samobora. Vladimir Krpan A da ne bi ostalo samo na Notturnu, Krpan je odlučio izvesti i Zwei characteristische Tonbilder (Der Scherz i Der Eigen- đač nisu mogli odoljeti, skladba je izasinn) koje su tu jednostavno nazvane zvala pijanista da se u nju jednostavno Scherzo u E–duru i Scherzo u As–duru. »baci«. Sav oprez je nestao i Krpan je u Livadić je još jedanput prikazan kao Papandopulovu Plesnu studiju jednoodličan skladatelj — čak, usudila bih se stavno zaronio, prepuštajući glazbi da reći, bolji od Lisinskog. Doduše, u druga nosi. Naposljetku, često izvođena gom Scherzu (Der Eigensinn) tematski i uvijek hvaljena Šulekova Prva sonata rad je malo »uglast«, a obje minijature za klavir također je izazvala pijanista, ali pokazuju izrazitu formalnu jednostavna drugi način. Krpan je i ovaj put prinost — no Krpan je to vještom interpre- hvatio izazov, istražujući boje i ponašatacijom uspio prikriti. nje instrumenta u različitim situacijama,

elegantnu Sonatu u C–duru nepoznatog autora s otoka Krka. Podsjećanjem na dinamičke mijene, umjeren tempo i brojne ukrase čembalističkog tipa, koji su vladali hrvatskom glazbom 18. stoljeća, pijanist Vladimir Krpan zaključio je svoj američki koncert. Sad taj koncert možemo ponovno poslušati na kompaktnoj ploči, u novom ruhu nakladničke kuće Cantus.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Album je prvo izdanje imao na etiketi američkog SanKor Musica 1998. godine

Novi autorski album Berislava Šipuša, objavljen u povodu njegova 60. rođendana

Šetnja kroz stvaralačka razdoblja Autorski presjek našega svestranog i aktivnog člana, skladatelja, dirigenta, umjetničkog voditelja Cantus Ansambla i profesora kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

ajnoviji autorski kompaktni disk Berislava Šipuša Zajedno... okuplja skladbe nastale u različitim razdobljima života vjerojatno najaktivnijega hrvatskog skladatelja srednje generacije — koji je ne samo skladatelj nego i dirigent, umjetnički voditelj renomiranih festivala, osnivač uglednog Cantus Ansambla za suvremenu glazbu, pedagog, pa čak i političar. Na početku Šipuševe bogate karijere nastali su Dijalozi za violu i violončelo, snimljeni još 1983. go-

vim stavkom, s tim da drugi stavak, u nekom vlastitom, plesnom tonu, zadržava skladateljevo nukanje na osluškivanje i istraživanje zvukovnosti dvaju instrumenata. Tako je u toj mladenačkoj, ali još aktualnoj i vrlo zanimljivoj skladbi stvorena atmosfera dijalogiziranja koja upravo traži pozorno slušanje pojedinog instrumenta u »razgovoru«.

Berislav Šipuš

Zajedno... Together Cantus d.o.o.

Berislav Šipuš

dine za potrebe Hrvatske radiotelevizije i zbog atraktivnosti ponovno objavljeni na njegovu najnovijem kompaktnom disku Zajedno... u izdanju tvrtke Cantus d.o.o. Oba stavka te skladbe (Lento, poco inquieto i Rubato, poco allegreto / allegro molto e risoluto) donose nemir, čak napetost između dvaju instrumenata kojima na snimci odvažno i besprijekorno vladaju Daniel Thune (viola) i Bojan Lhotka (violončelo). Ritmičnost drugoga stavka pomalo se odmiče od unutarnje napetosti oblikovane pr-

Unesenost interpreta Više od deset godina poslije, 1999. godine, nastale su dvije skladbe koje su na CD–u prezentirane sukcesivno: Sami za violončelo i klavir te Uspavanka za Sanróa, pticu ljubavi za dvije gitare. Premda nastale iste godine, dvije skladbe ne mogu biti različitije: dok se Sami nastavljaju na instrumentacijske boje i nježnu (osamljeničku) liriku Dijaloga, djelo Uspavanka... istražuje nešto sasvim drugo: dodirivanje dviju gi-

žuje djelo.

tara, njihovo spajanje i odvajanje u istraživanju transparentno oblikovanoga zvukovnog prostora. Obje skladbe zahtijevaju dva izvođača: budući da se Sami ne mogu izvesti bez potpunog uživljavanja u zvuk koji je skladatelj zamislio, violončelist Jasen Chelfi i pijanistica Srebrenka Poljak prezentiraju i vlastitu unesenost. Zanimljivo, Šipuš u djelu Sami uopće ne bježi od tradicionalnog odnosa melodije i pratnje. Naime, odnos klavira i violončela upravo je to; ali istodobno i nije, jer da nije uživljenosti klavirske »pratnje« (koja u drugom stavku na početku jednostavnim načelom ponavljanja priprema nastup melodije), ne bi ni melodija violončela zvučala tako ekspresivno. S druge strane, Uspavanka za Sanróa, pticu ljubavi postavlja gitare koje sviraju Petrit Çeku i Tvrtko Sarić u potpuno ravnopravni odnos. Dvije gitare zvuče kao jedna, zvukovi im se spajaju i povezuju u jedinstvenu senzaciju. No od opreznog ispitivanja prostora, preko »življeg razgovora«, glazba se razvija do međusobnog »uzbuđenog uvjeravanja«, pa čak i »svađe«. Povratak početnom ugođaju, koji postaje lirsko romantičan i kao takav nestaje, zaokru-

Enigmatski naslovi Šipuš je sklon naslovima, vrlo često na engleskom jeziku, koji mogu ali i ne moraju odavati moto njegova nadahnuća. Ti su naslovi vrlo poetski, poput Three Short Tales from Blind Forest za violinu i klavir, koji s jedne strane evociraju poeziju Itzie Zerón, s druge aludiraju na Nietzschea, a s treće asociraju

na Schönbergovu monodramu Erwartung. No u tim »duetima za violinu i klavir«, kako ih naziva skladatelj (a nastajali su u dugom rasponu — od 2004. do 2018.), ideja je jedinstvena, a doživljaj subjektivan. To ide od mračnog tkanja prvoga stavka (Molto lento, appasionatissimo) koji klavir Katarine Krpan i violina Katarine Kutnar razmiču da bi opet ponovno zaronile u nj, preko zajedničkog »divljanja« dvaju instrumenata u drugom stavku (Pesante... molto deciso) koje se od nadmetanja pretvara u svojevrsni ritmizirani dijalog, do mirnoga tijeka trećega stavka (Largo e grave... cantabile e molto tenero) koji možemo pokušati interpretirati kao dopunjavanje klavira i violine. Jer dva instrumenta, kao toliko puta kod Šipuša, dijalogiziraju hodajući, razgovarajući, istražujući, ispitujući. Detektiv iz stripa Ako smo u Three Short Tales... mogli gotovo iščitati radnju, ona će biti još bliža interpretaciji skladbe Dick Tracy and the Very Short and Very Strange Story of Glaxo Blue za dva klavira. Radi li se ovdje o detektivu iz stripa Chestera Goulda ili je to samo fantastični komadić skladateljeve mašte, teško je ocijeniti: no u duhu Three Short Tales..., a možda još i više, skladba koju zaigrano sviraju Katarina Krpan i Ana Lucić odaje unutarnju potku. Skladateljeva driving force ne može ostaviti hladnima ni izvođače ni slušatelje; očito je da se šali i kroz šalu »podmeće« jednoj i drugoj pijanistici, koje prihvaćaju igru ulazeći na teren potpuno novoga glazbenog žanra nadomak popularne glazbe tridesetih godina prošloga stoljeća. Naposljetku, And Then, Turn to the Mountain za flautu i gitaru donose novu igru za flautista Danija Bošnjaka i gitarista Edina Karamazova. Taj vrsni dvojac, sklon učiniti sve što se od njih traži kad je glazba u pitanju, bez problema osluškuje duge tonove flaute netipičnoga zvuka, mijenja tradicionalnu ulogu melodije i pratnje te — u nekim stavcima (kao prije u Three Short Tales...), »divlja«, puštajući izvođačkoj mašti na volju. Skladba je temeljena na suprotnim ugođajima koji se izmjenjuju tijekom četiri stavka te još jedanput pokazuje široku invenciju zbog koje se izvođači tako lako uživljavaju i s radošću izvode Šipuševu glazbu.

Nosač zvuka klarinetista Mihaela Paara uz trojicu pijanista: Filipa Faka, Matiju Dedića i Mateja Meštrovića

Nova hrvatska glazba za klarinet

Piše: dr. sc. Snježana Miklaušić–Ćeran

edan od drvenih puhaćih instrumenata — klarinet — potvrdio se još u pretklasici i klasici kao instrument podatan za solističko sviranje s obzirom na tehničke osobine, veliki opseg i lijepu boju tona, bogat dinamički raspon te mogućnost odabira veoma brzih tempa. Veliku popularnost stekao je u prvoj polovici 19. stoljeća, kad su putujući virtuozi plijenili pozornost publike, a virtuozno sviranje i danas je privlači. Koncertne izvedbe često nadomještaju trajni zvučni zapisi pa je jedan od mlađih hrvatskih klarinetista Mihael Paar odlučio na takav način predstaviti nekoliko skladbi nastalih na njegov poticaj. U kratkom predgovoru nosaču zvuka Premiere podnaslovljenom Hrvatska glazba za klarinet, Mihael Paar osvrnuo se na opuse nekih hrvatskih skladatelja, klasika 20. stoljeća. Istaknuo je da je nakon završetka »formalnog obrazovanja« i »u potrazi za novim« ostvario uspješnu suradnju s više suvremenih hrvatskih skladatelja koji su 2015. i 2016. godine skladali upravo za njega nove skladbe. Sve su one praizvedene na koncertima održanim diljem Hrvatske 2015., 2016. i 2017. godine, a većina skladbi snimljena je 2016. u Zagrebu i 2017. u Samoboru. Srebrna ptica

Na nosaču zvuka Premiere zabilježeno je šest skladbi šestorice skladatelja različitih stilskih odrednica. Poznati jazz glazbenik, skladatelj i aranžer Silvije Glojnarić (1936.) namijenio je klarinetu i klaviru skladbu Igra mala — Concertino za klarinet i klavir (2016.). U tri (neimenovana) stavka klasičnoga rasporeda brzi–polagani–brzi vješto provlači tematsku građu u ravnopravnom dijalogu obaju instrumenata, a osobito je lijep polagani stavak s pjevnom temom klarineta koji zaokružuje kadenca, pripremajući nastup trećeg, ritmički pregnantnog i u jednom dijelu tehnikom imitacije ostvarenog stavka. Pijanist i skladatelj Matej Meštrović (1969.) skladao je za klarinet i klavir Stars Over Budapest (Zvijezde nad Budimpeštom, 2015.), skladbu mirnog ugođaja i polaganog tempa, u kojoj iznad tonalitetno– modalne pratnje klavira klarinet u širokom luku razvija melodiju blisku mađarskom folkloru. Klarinetist i skladatelj Ante Grgin (1945.), koji niz godina djelu-

je u Beogradu, skladao je Capriccio br. 6 nakon koncerta Mihaela Paara u Trogiru 2015. Kako sam kaže: »Te sam večeri spoznao njegove iznimne kvalitete kao izvođača, skladatelja i improvizatora«, što ga je potaknulo da za mladoga glazbenika napiše virtuozno skladbu u formi A–B–A–C–A, nadahnutu kao i većina njegovih skladbi — »jazzom, evergreenom i šlagerom«. Najmlađi od skladatelja zastupljenih ovdje je Bruno Vlahek (1986.), pijanist i skladatelj koji se već okušao u skladanju različitih glazbenih vrsta. Njegova trostavačna Sonata za klarinet i klavir op. 42 (2015.), najdulje djelo na nosaču zvuka, počinje stavkom Moderato, građenim na prividno »neobrađenim« i »nesigurnim« temama. Polagani Lento moderato — Tempo di valse zadržava meditativnost do završnih akorda, a treći, brzi Allegro con spirito (formalno blizak rondu) počiva na preglednoj temi i zanimljivim ritamsko–metričkim rješenjima. Skladbu za klarinet solo Srebrna ptica (2016.) skladao je jedan od najpoznatijih hrvatskih skladatelja mjuzikla i zabavne glazbe Alfi Kabiljo (1935.). S jedne strane poticaj za skladanje programne, virtuozne skladbe dao je skladatelju klarinetist Mihael Paar, a s druge strane poticaj su mu dali osobnost i djelo kipara Vojina Bakića i njegova (danas devastirana) skulptura na Petrovoj gori koja je svoju snagu sačuvala u maloj istoimenoj skulpturi, nagradi koju je Alfi Kabiljo dobio na Festivalu Zagreb 1967. (za pjesmu Svemu dođe kraj). Pijanist i skladatelj Matija Dedić (1973.) jedan je od jazz glazbenika koji su stekli formalno obrazovanje u Grazu, u specijaliziranoj ustanovi upravo za tu vrstu glazbe. Kratku, ali sadržajnu Rhapsodiettu za klarinet i klavir (2016.) napisao je pokazavši veliko poznavanje izražajnih mogućnosti klarineta, čija je dionica potpuno ispisana, dok je klavirska — u skladu s praksom jazz improvizacija — ostala djelomično s naznakama akorda, prepuštajući realizaciju senzibilitetu izvođača. Jazz i konsonance Pokušaju li se povući neke usporednice između skladateljskih uradaka na nosaču zvuka Premiere, može se zaključiti da prevladavaju pregledne i jasne melodijske linije (nadahnute povremeno folklornim uzorima), zanimljivi ritmički obrasci bliski plesnim i jazz obrascima i kombinacije različitih mjera, dok se harmonijska struktura

u pojedinim skladbama (za klarinet i klavir) može svesti na pretežito konsonantne tonalitetno–modalne odnose s blagim iskorakom u bogatstvo složenih, disonancama proširenih akorda. Kao interpreti dionice klavira sudjeluju pijanist Filip Fak (u Igri maloj Silvija Glojnarića i Sonati za klarinet i klavir op. 42 Brune Vlaheka), dok Matej Meštrović i Matija Dedić vrlo

Mihael Paar

Premiere Cantus d.o.o.

Programska knjižica nosača zvuka Premiere jednostavno je likovno riješena u samo nekoliko boja (bijela, žuto–zlatna, nijanse sive i crne) na tri fotografije Mihaela Paara i u tekstovima čiji su autori Mihael Paar i sami skladatelji. Glazbeni producenti bili su Margareta Mihalić, Bernard Mihalić i sam solist–klarinetist, tonski majstor Bernard Mihalić, fotograf Romano Grozić, prevoditelji-

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Nakon završetka »formalnog obrazovanja« i »u potrazi za novim«, klarinetist je ostvario uspješnu suradnju s više suvremenih hrvatskih skladatelja koji su 2015. i 2016. skladali upravo za njega

Filip Fak i Mihael Paar

uspješno sami prate Mihaela Paara u vlastitim skladbama. Snimljene skladbe podjednako su virtuozno pisane za klarinet i klavir te pružaju glazbenicima dovoljno mogućnosti za potvrđivanja interpretativnih dometa, ali i stapanja u komornom suzvučanju u oblikovanju pomno razrađene cjeline. Paar gradi svoju interpretaciju na savršenoj intonaciji, neprimjetnom udahu stečenom pravilnom tehnikom disanja, smislu za različite ritamske kombinacije, bogatoj paleti dinamike i promišljenoj suradnji s drugim glazbenicima. Fak je siguran i pouzdan pratilac na klaviru, čije je pijanističko umijeće zamjetno u solističkim međustavcima, dok je diskretan i prilagodljiv solističkome glazbalu u njihovim zajedničkim nastupima.

ca tekstova na engleski Ankica Žarnić, autor likovnog oblikovanja Emil Šimik i Econik d.o.o., a urednica izdanja je Marija Saraga. Nakladnik je Cantus d.o.o. (Hrvatskoga društva skladatelja), dok su projekt poduprli Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Grad Samobor. Vrijedna ostvarenja hrvatskih skladatelja za klarinet i klavir prepoznala je struka, dodijelivši nagradu Porin za 2017. godinu u kategoriji najboljeg ostvarenja klasične glazbe Sonati za klarinet i klavir op. 42 Brune Vlaheka u izvedbi klarinetista Mihaela Paara i pijanista Filipa Faka. Za vrijednim ostvarenjima hrvatskih skladatelja za klarinet i klavir, ovdje kvalitetno snimljenim, posegnut će, nadamo se, mnogi znalci i ljubitelji klasične glazbe i uvrstiti ga u svoje fonoteke.

Ž i vop is n a cr k va sv. M a r k a u ž i va p ose b a n s t at u s me đ u zagrebačkim crkvama kao baštinik četvrtstoljetnog glazbovanja

Prvi nosač zvuka hrvatske umjetničke solo pjesme na svjetskoj diskografskoj sceni

Albe Vidaković, Franjo Serafin Hrvatski skladatelji Vilhar–Kalski i Mate Lešćan kao na albumu stranog autori hrvatskih misa nakladnika Oratorijski zbor crkve, Cantores Sancti Marci, odlučio je ovim albumom zabilježiti izbor iz svojega bogatog repertoara hrvatske misne glazbe

Piše: Đurđa Otržan

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

rkva sv. Marka uživa poseban status među zagrebačkim crkvama, ne samo zbog svojega živopisnog krova nego i zbog pozicije u srcu Gornjega grada koja joj je stoljećima osiguravala središnje mjesto u državnim i crkvenim obredima. Prema navodima muzikologa Hrvoja Bebana u popratnoj knjižici nosača zvuka, skorašnja povijest te crkve početkom 20. stoljeća bilježi osnutak i četvrtstoljetno djelovanje zbora koje je prekinuo Drugi svjetski rat. Novi je Oratorijski zbor crkve sv. Marka Oratorijski zbor crkve Cantores Sancti Marci osnovao sv. Marka u Zagrebu Neven Valent, zaslužni voditelj Festivala Sv. Marka, a nakon trideset godina djelovanja, od 1988. do 2018., zbor je odlučio kompaktnim Hrvatske mise u crkvi sv. Marka diskom zabilježiti izbor iz svojega bogatog repertoara hrvatske Croatia Records misne glazbe. Nešto manje od četrdeset pjevača uspješno je nastupalo pod različitim dirigentskim vodstvima. Danas zbor vodi Jurica Petar Petrač, od 2011. godine. Članovi zbora poznati su po mnogim nastupima i nagradama na festivalima i smotrama, a najviše po predanosti izvedbama hrvatske tradicijske glazbe koja se najčešće može čuti na misnim slavljima u samoj crkvi.

Osanna va višnih

Tri tradicije

Zbor posjeduje i bogat arhiv, nezaobilazan u proučavanju i izvođenju hrvatske sakralne glazbe. Velika umjetnička potpora im je orguljaš Pavao Mašić koji gotovo dva desetljeća obnaša funkciju stalnog orguljaša crkve sv. Marka. Jedan od naših najpriznatijih poznavatelja glazbe Johanna Sebastiana Bacha, i na ovom je CD–u pokazao da, premda katkad diskretna, pratnja može uvelike pomoći da se u glazbeno tkivo ugrade bolji prijelazi i izražajniji uvodi. Na obljetničkom nosaču zvuka zbor je izabrao tri predstavnika naše tradicije i tri vrste misne glazbe, svaka je zanimljiva, lijepa i nadahnjujuća. Očekivano je, možda s muzikološkim simpatijama odabrano, prvo mjesto pripalo Albi Vidakoviću, marljivom skladatelju i muzikologu koji je poslije Drugoga svjetskog rata utirao put modernijem povijesnom proučavanju hrvatske glazbene baštine. Jedan od njegovih velikih dosega je istraživački rad, s nespornim rezultatima, života i opusa Vinka Jelića, nestalom u Zabernu (Alzas) u prvoj polovici 17. stoljeća. Albe Vidaković (1914.–1964.) veliko je ime hrvatske crkve-

ne glazbe. On je utemeljitelj Instituta za crkvenu glazbu i učenik Franje Dugana starijeg, koji je od 1922. do 1926. bio umjetnički voditelj Oratorijskog zbora. Na CD–u je predstavljena njegova Treća staroslavenska misa za mješoviti zbor i orgulje, objavljena 1953. godine. U šest kratkih stavaka Vidaković je glavne tematske okosnice ispleo s pomoću istarskih intervala pa uz arhaični tekst i odmjereni prizvuk istarskog folklora, misna glazba zaziva neka stara vremena kad se pjevalo uz sopile. Oratorijski zbor crkve sv. Marka vičan je pjevanju a cappella, njegovanog tona i čiste intonacije te jasne artikulacije. Vrlo je ugodno slušati zbor koji potpuno opušteno i prirodno izvodi glazbu koju razumije, a trud je uložen ponajviše u što životniju izvedbu. Nema ukočenosti, patetike, grča ili usiljenosti, sve teče glatko i jasno, u naravnom duhu, bez zastoja. Osobito je to ugodno čuti u pomalo romantičarskoj Hrvatskoj misi lijepih melodija naturaliziranog Slovenca Franje Serafina Vilhara–Kalskog (1852.–1928.). Možda bi ključna riječ za izvedbe bilo dostojanstvo koje se osjeća tijekom misnog slavlja, a izvedbom se to može i previdjeti ako se na tome ne nastoji. Dostojanstvo misnog čina i žrtve, popraćeno ambijentalnim zvukovljem koje upotpunjava kontekst toga svetog čina, u izvedbama zbora crkve sv. Marka se ne gubi, nego se pojačava.

Dostojanstvo djela Treća skladba na nosaču zvuka dostojanstvo mise stavlja u prvi plan. Hrvatska misa bl. Augustina Kažotića, skladba je Mate Lešćana (1936.–1991.), glazbenog teoretičara i skladatelja koji je drugi dio života proveo djelujući u Njemačkoj. Uočljivo je drukčije tretiranje polifonog sloga negoli u Vidakovića ili recimo Klobučara i Dugana. Izričaj je sažetiji, ali spomenuto dostojanstvo je još istaknutije, iako smo izišli iz glagoljskog ugođaja Vidakovićeva stila. Ritmički zanimljiva, ta je skladba odraz novog doba i dovršava triptih izbora za proslavu 30. godišnjice rada zbora crkve sv. Marka. No umjesto zasićenja, slušatelju se stvara znatiželja za još više takvih skladbi, pa se može preporučiti i snimanje glazbe primjerice Krste Odaka, Franje Dugana, Jurja Stahuljaka, Antuna Dobronića, Rudolfa Matza i drugih naših važnih skladatelja. Oratorijski zbor crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci više je nego dorastao takvom zadatku. Možemo poželjeti da se ponovno nađu na sličnom zadatku Tomislav Fačini kao producent, Pavao Mašić kao orguljaš, Alan Šnajder i Božidar Pandurić kao snimatelji, izvršni producent Hrvoje Beban i sa zborom i pod vodstvom možda i nekih drugih dirigenata, kao gostiju (Fačini, Repušić i, nadasve, Vladimir Kranjčević), snime još neke neobjavljene hrvatske misne glazbe.

Nakladnik Bella Musica Edition objavljuje niz albuma Antes Edition kojoj svjetsku distribuciju ostvaruje diskografski gigant Naxos ju s tom izdavačkom kućom, nakon što su u prosincu 2016. godine objavile nosač zvuka Mignon rujnu 2018. u s njemačkim umjetničkim solo Maloj dvora- pjesmama, tzv. Liedom, na temu ni Vatroslava glavne junakinje romana NaukoLisinskog me- vanje Wilhelma Meistera njemačzzosopranistica kog romantičarskog pisca JoNataša Anto- hanna Wolfganga von Goethea. niazzo i pijanistiTime je Nataša ca Mia Elezović Antoniazzo prvi Nataša Antoniazzo i snimile su novi mezzosopran u Mia Elezović nosač zvuka povijesti hrvatpod nazivom Das ske glazbene Das Kroatische umjetnosti kojoj Kroatische Kunstlied (Hrvatsu Nijemci objaska umjetnička Kunstlied vili nosač zvusolo pjesma) koji ka s njemačkim (Antes Edition) će u seriji raritetne glazbe u Bella Musica Edition izvedbi mladih talenata (Antes Edition) uskoro objaviti njemačka diskografska izdavačka kuća Bella Musica Edition, kojoj svjetsku distribuciju ostvaruje diskografski gigant Naxos.

Piše: Nataša Antoniazzo

Bit će to prvi nosač zvuka u povijesti hrvatske glazbene umjetnosti s isključivo hrvatskim skladateljima solo pjesme, kao omiljene komorne glazbene vrste za glas i klavir tijekom 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća. Tako će ponajbolje skladbe naših autora romantizma i moderne prvi put u povijesti biti dostupne na svjetskoj diskografskoj sceni ozbiljne glazbe, a umjetnička solo pjesma hrvatske kulturne baštine ostvarit će najveću promociju do sada. U suradnji s akademkinjom Koraljkom Kos, za taj nosač zvuka odabran je program ponajboljih umjetničkih solo pjesama 19. stoljeća i moderne, a s obzirom na inozemno tržište, prevladavaju skladbe pisane na stihove njemačke poezije. Program nosača zvuka koncipiran je kronološki i sadrži 17 pjesama sljedećih skladatelja: Ferde Livadića, Ivana Padovca, Vatroslava Lisinskog, Franje Krežme, Ivana pl. Zajca, Dore Pejačević i Blagoja Berse. Umjetnice već drugi put surađu-

Pijanistica Mia Elezović pouzdana je pratiteljica vokala u solo pjesmama

Liedom i koji je ostvario svjetsku distribuciju. Nataša Antoniazzo i Mia Elezović dugogodišnje su suradnice koje u svakoj prilici predstavljaju hrvatsku glazbenu baštinu, pa su predstavile i hrvatsku umjetničku solo pjesmu u komornim koncertnim dvoranama velikih europ-

Riječki bubnjar i skladatelj Branimir Gazdik objavio autorski album

Nikad ne kalkuliram »Kad su mi se rodile kćeri, bio sam potpuno razoružan. Tijekom pisanja tih skladbi, Mara i Roza, bio sam preplavljen drukčijim emocijama.«

Mezzosopranistica Nataša Antoniazzo neumorno otkriva nove prostore djelovanja

skih gradova, kao što su Berlin, Madrid, Barcelona i Frankfurt. Producent nosača zvuka je skladatelj i trombonist Vanja Lisjak, a audioinženjering ostvarili su Alan Šnajder i Božidar Pandurić, dok se album masterira u zagrebačkom Studiju 45, u suradnji s Ministarstvom kulture RH i Odjelom za kulturu Grada Zagreba. Novi nosač zvuka Das Kroatische Kunstlied izlazi potkraj 2018. godine, a na svjetskoj diskografskoj sceni bit će dostupan od siječnja 2019. godine.

eset godina nakon što je objavio prvijenac Friendly, poznati riječki bubnjar, višestruki dobitnik nagrade Status, Branimir Gazdik, snimio je i drugi CD — znakovitog naslova Link. Radi se, zapravo, o pozitivnom multilinku. Naime, tijekom stvaranja albuma Gazdik je povezao razne glazbenike–suradnike, ali i druge osobe kojima je blisko njegovo stvaralaštvo, stilove koji su podatni za prožimanje unutar fusiona, što je njegov osnovni način izražavanja od početka karijere, te kulture i naslijeđa bliskih glazbenicima s kojima surađuje, a oni su iz Hrvatske, Italije i Slovenije. Već na prehodnom albumu Gazdik, jedan od naših rijetkih bubnjara koji se upušta u vođenje vlastitog sastava s kojim izvodi autorski program, povezao je mnogo glazbenika, njih dvadesetak, a na ovom je nastavio s istom praksom. Mnogi su iz njegova, riječkog glazbenog miljea. I na ovom albumu oni se izmjenjuju u raznim formacijama, od kvarteta do okteta. Od starih suradnika zadržao je prije svih gitarista i harmonikaša Elvisa Stanića, u čijem je sastavu svirao na početku karijere, te klavijaturista Maaseja Kovačevića, basista Gorana Rukavinu i pjevača Olju Dešića, a povezao ih je s novima: bas–gitaristima Federicom Malamanom, Zvjezdanom Marjanovićem, Lukom Veselinovićem i Goranom Delačem, trubačem Antoniom Gečekom, tenor–saksofonistima Lenartom Krečičem, Mariom Bočićem i Oliverom Erešom, gitaristima Ivanom Pešutom i Zoranom Majstorovićem, violinistom Markom Ramljakom, udaraljkašem Hrvojem Rupčićem i pjevačicom Darijom Hodnik Marinković. U hyper modu Zašto je prošlo čak deset godina od objavljivanja prethodnog albuma? Nije mu se žurilo, čekao je da skladbe sazriju, a za razliku od prethodnog na kojem je skladateljski posao prepustio suradni-

cima i tek u tri skladbe potpisuje se kao koautor, na ovom je Gazdik autor svih skladbi. Za nekoliko skladbi koautori su Kovačević ili Ružić, koji su dali velik doprinos finalnom oblikovanju djela, a u jednoj i Ramljak. Upravo zahvaljujući autorskim skladbama, Gazdik je napravio pomak, ne samo na ovom albumu, nego i u cjelokupnom stvaralaštvu. Naime, njegova su djela na repertoaru sastava s kojim danas nastupa. Radi se o prijemljivim, gipkim, pjevnim, stilski i zvučno različitim temama koje su ujedno sjajni predlošci za sola. Naime, ostavio je dovoljno prostora za glazbenike koje je pozvao na snimanje. Naravno da je trebao razmišljati i o tome da im ostavi dovoljno prostora, kad je angažirao odreda vješte improvizatore. »Skladbe nastaju spontano«, rekao je u razgovoru što smo ga vodili prigodom objavljivanja CD–a Link. »Nastojim biti iskren, ne kalkuliram. Mi glazbenici senzibilna smo bića, više ili manje sretni i ispunjeni, katkad frustrirani i tužni. Svaka skladba nastala je i ima veze s određenim razdobljem mojega života, a ni jedan dan nije isti. Ovisno o tome, svaku sam osjetio na drukčiji način. Nisam želio da cijeli CD bude u istom tonu. Jednostavno su se dogodile u trenutku ili u razdobljima fusion nadahnuća, u trenucima potpune sreće i hiperaktivnosti ili pak u fazama lutanja. Nastajale su ovisno o raspoloženju. Uglavnom nisam skladao tako da počinjem od bubnjeva, nisam najprije osmišljavao neki groove, nego sam počinjao od melodije ili nekog harmonskog obrasca. I na bubnjevima se sviraju melodije, ali o tome u ovom slučaju nije riječ. Melodija je u glazbi izrazito važna i zato nisam želio da bude podređena bubnjevima, nego obratno. Najljepše mi je kad čujem dobru melodiju, dobru ‘harmu’, nešto što možeš zapamtiti. Slušam pjesmu u cjelini, tek potom analiziram bubnjeve. Ponekad bih bio u hyper modu i tada su, primjerice, nastale skladbe Paralel Lines i Inner Blues, a kad su mi se rodile kćeri, bio sam potpuno razoružan. Tijekom pisanja tih skladbi, Mara i Roza, bio sam preplavljen drukčijim emocijama. Za baladu Mara melodiju sam čuo u glavi i srcu, one

noći kad sam došao kući iz rodilišta. Osmislio sam formu i snimio je. Odmah sam prepoznao smjer u kojem želim ići.« Noćni sessioni U oblikovanju skladbi pomogli su mu Zvjezdan Ružić i Maasej Kovačević, glazbenici s kojima je često svirao i povezao se glazbeno i prijateljski te su mu bliski po senzibilitetu. »Kad god bih imao neku zamisao, sjedio bih danima ili noćima za klavijaturom«, rekao je Gazdik. »Kad bih zapeo, ideju bih razradio sa Zvjezdanom ili Maasejom. Želio sam njihov touch u svojim idejama jer u njih imam veliko glazbeno i ljudsko povjerenje. Oni to znaju Branimir Gazdik puno bolje od mene, Link posebice kad je riječ o harmonskim strukMars Music turama. Zvjezdan i ja smo noćima neobaDallas Records vezno jammali oko nekih mojih zamisli i ponekad na licu mjesta otkrivali nove smjerove koji su mi se svidjeli, pa bismo tako osmišljavali forme pjesama. Želio sam da na albumu bude i moj prijatelj, violinist Marko Ramljak. On mi je dao jednu svoju temu koju smo Zveki i ja orkestrirali i odveli u potpuno drugi smjer. Tako je nastala skladba Highland, ali i kosturi budućih skladbi. Tek tada sjeo bih za bubanj. To je bio divan proces koji ću pamtiti cijeli život. Toliko dobrog i spontanog muziciranja! Uglavnom smo imali noćne sessione kod Zvekija u njegovu studiju Highway gdje su klavir i bubnjevi. Ja bih donio zamisao koju bismo razradili harmonski, a potom bismo satima jammali i pokušavali dokučiti kako da bude još bolje. Sve smo snimali, preslušavali satima, dotjerivali ili jednostavno brisali pa snimali ponovo, i to uz puno dobre i pozitivne energije, ljubavi i volje. Vjerovali smo, jednostavno bismo se predali glazbi. Nebrojeno puta smo dočekali jutra. Sjećam se, kad smo snimali baladu Mara, vani je bio snijeg, bilo je četiri ujutro. Nezaboravno!«

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Piše: Davor Hrvoj

Vibrafonist Šimun Matišić snimio autorski album

Avangarda čudesnog harmonikaša i skladatelja Marija Batkovića

Solo album Jazz koji nudi dodanu vrijednost uzbudljive intime Snalažljiv i muzikalan, sjajan tehničar divnih boja i mekoće, Matišić je pokazao veliku širinu; ne samo da vješto ovladava mirisima jazza nego je u stanju potpisati zreli projekt

Piše: Saša Drach

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

io je prosinac 2015. kad je Šimun Matišić bio tek student druge godine. Održan je redoviti koncert Jazz orkestra HRT–a rezerviran za »mlade nade hrvatske jazz scene«, a kao mladi i perspektivni skladatelji, ujedno i solisti, gostovali su Lana Janjanin, Dina Rizvić i — Šimun Matišić. U završnom dijelu Orkestar je sa Šimunom, kao gostom na vibrafonu, izveo njegovu Suitu za big Šimun Matišić bend i vibrafon u tri stavka. Sextet Taj Koral, Valcer i Pastorala bile su najsnažnije, najambicioznije i najzaokruženije Croatia Records skladbe koje su se te večeri mogle čuti. Sasvim zrelo autorsko djelo.

Invocation

Matišiću to, dakako, nije bilo prvo javno izvođenje vlastite skladbe, ali tada se pokazalo da se u tom mladom glazbeniku krije golem potencijal. Vrlo rano, prije škole, Matišić bi sjeo za bubnjeve, čak i nastupao s ocem, gitaristom i skladateljem Matom Matišićem, a potom se, također vrlo rano, zainteresirao za vibrafon. Primijetio ga je i poticao Boško Petrović, no stjecajem okolnosti došao je u kontakt i s Garyjem Burtonom, u nekoliko se navrata susreo s njim, ali i pohađao njegov online tutorial koji vodi s Berkleeja. Ipak, unatoč vrlo ranom nagnuću prema jazzu, Matišić se odlučio za studij udaraljki i kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji gdje od jazza može profitirati jedino na kolegijima jazz modula koji održava Saša Nestorović i povremeno zasvirati u nekom od Akademijinih jazz sastava. Sa svojim trijom još 2010. objavio je album Jazz Nocturno kojim je pokazao širinu svojih interesa. Na sljedećem albumu, Fortune Smiles, iz 2016. godine, na kojem svira u duetu s Matijom Dedićem, također se držao tuđih skladbi, no ovaj put to je bila modernija pjesmarica (Jarrett, Metheny, Mayers i Chick Corea), po ugođaju bliža utjecajima Garyja Burtona.

Novi album, Invocation, za koji je okupio dream team sekstet (Matija Dedić — kla-

vir, Zvonimir Šestak — bas, Kruno Levačić — bubanj, Davor Križić — truba i Mario Bočić — saksofon) prvi je njegov u cijelosti autorski jazz album. »Ovo je ostvarenje mojih snova«, ističe Matišić u knjižici albuma. CD čine skladbe na kojima je radio oko četiri godine, a nadahnute su stvaralaštvom Bacha, Schuberta, Chopina, Mahlera, Messeaena, Shortera, Mehldaua itd. Naslovna, Invocation, ima gotovo programatski karakter, doima se poput molitve, da bi se u How It Would Be If It Had Been Different odvažnije otisnuo. Iz snažnog orkestralnog početka i zajednički odsvirane teme koju nosi Križićeva truba, njegov je vibrafon zablistao u ljepoti fraze i u suzvučju s Dedićevim klavirom, naoko tek iz drugog plana. Matišić nije samo sjajan tehničar divnih boja i mekoće, nego i snalažljiv glazbenik izvanredno zanimljivih i muzikalnih sola koji ostavlja dovoljno prostora kolegama iz seksteta. Treća skladba, Acceptance, nudi opuštanje. Pjevna i nježna, ta balada je lijepo razvedena, a na njoj je posebno dojmljiva gotovo hadenovski poetična solo bas–dionica Zvonimira Šestaka. Sekstet, sveden na kvartet bez saksofona i trube, u toj opuštenoj introspekciji ostvaruje kristalnu čistoću. Razigrani First Waltz otvorio je puno prostora Dedićevoj liričnosti, ali nas i vratio u punoću seksteta, gdje na svoje dolazi osebujni Bočić. Taj smioni i uvijek otvoreni glazbenik koji u posljednje vrijeme briljira u nekoliko sastava, nameće se kao jedan od naših najzanimljivijih, ne samo, tenor–saksofonista. Baby Blues drugačijeg je, disonantnijeg, razigranijeg raspoloženja, dok Obsession prati niz isprekidanih motiva kojima se Matišić poigrava, prepuštajući Križićevoj trubi i Levačićevim činelama da nas povedu začudnim nizom asocijacija. Walking base koji otvara Amok zapravo priprema teren za sasvim drugačiji nastavak, za ono što bismo lakše nazvali suvremenom improviziranom glazbom negoli jazzom, naoko prilično nesputane dionice svih članova sastava koje se povremeno sastanu, ali i tada u vrlo napetim suzvučjima. Album zatvara Last Lullaby, najljepša i najliričnija skladba u kojoj se isprepliću meki Dedićev pijanizam i ništa manje istančan Šestakov bas. Predivno je to razrješenje zanimljivog autorskog koncepta, propitivanja i traženja, na albumu na kojem je Matišić pokazao veliku širinu; ne samo da vješto ovladava bojama i mirisima jazza nego je u stanju potpisati zreli projekt za koji će nesumnjivo zainteresirati i onu slušalačku publiku koja u glazbi traži dodanu vrijednost.

U Hrvatskoj još uvijek nepoznato ime pripada švicarskom glazbeniku, Hrvatu rođenom u Banjaluci akom, a onda mu ponudio i da mu izda solo album, na svojoj etiketi. Tako je album objavljen na engleskoj etiketi Invada, ario Batković u pod mentorstvom Geoffa Barrowa. Donas je zapravo bro je plasiran, uspio je privući pozornost potpuno nepo- i naposljetku dospio kao deveti na Rolling znato ime. Ipak, Stoneovu top–listu najboljih avangardnih riječ je o našem albuma 2017. godine! Na istoj toj listi nalačovjeku, Hrvatu ze se Vijay Iyer i Rudresh Mahanthappa, rođenom u Banjaluci, koji je početkom na petom i osmom mjestu, da spomenedevedesetih, s desetak godina, emigri- mo samo najjača imena, dobro poznarao u Švicarsku i tamo ostao. Danas, ta i hrvatskoj koncertnoj publici. Ono što nakon završenog konzervatorija u Batkovića s njima spaja je i širina intereHannoveru i magisterija u Baselu, on sa. No dok su oni u većini svojih projekata ipak bliže jazzu, Batkoje ne samo najbolji, najvić se izrazito distancipoznatiji i najnagrađivara od bilo kojeg žanra. Mario Batković niji švicarski harmonikaš i Suvremena improvizaskladatelj nego i jedan od torska glazba možda rijetkih novih europskih bi njemu kao odredniglazbenika koji je uspio ca bila primjerenija, ali pronaći vlastiti, novi glazu biti on je avangardni Invada Records beni stil i nametnuti se duh, njegova harmonipublici. ka zvuči i kao crkvene orgulje i kao udaraljke i Iako je širokih glazbenih inkao sintesajzer. teresa, što se vidi i po tome s kim je svirao i surađivao Njega zanima i lije(od klasične glazbe do ropa melodija, ali i sam cka), zapravo je zvuk harzvuk kao takav, a svomonike, koju čini se najvijom virtuoznošću lako še voli svirati solo, ono u će zbuniti slušatelja čemu se stalno iskušava. koji neće moći poBatković je završio ozbiljvjerovati da je to solo ne klasične škole i njegov izvedba. Zanima ga i je talent rano prepoznat. složeni ritam, ali i odKao dvadesetogodišnjak sutnost ritmike, i posvirao je s filharmonijom lifonija i složene harPiazzollin koncert za banmonije, ali i disonantne doneon i orkestar, no nije ga zanimalo da istražuje nove interpre- ekshibicije. To je silno uzbudljiva glazba, tacije klasičnih komada, niti da oponaša velikih dinamičkih ali i ugođajnih promjevelike uzore koje dobro poznaje, poput na, glazba koja putuje kroz razne proRicharda Galliana. Batković je već dugo store, u kojima čujemo i daleke, moćne, u potrazi za vlastitim zvukom, vlastitom gotovo prijeteće odjeke Bachovih tokaglazbom, vlastitim izričajem. Iako je izdao ta i fuga, preko usitnjenih motiva narodcijeli niz albuma u suradnji s drugim glaz- ne glazbe, do istančanih poteza koji će benicima, pisao je i glazbu za filmove te neke kritičare podsjetiti na minimalizam svirao po stadionima. Njegov solo album Phillipa Glassa. Svega tu ima, od tvornički Mario Batković pokazuje da ima najozbilj- pulsirajućih strojnih ritmova, preko briljanniju namjeru baviti se zvukom u najužem, tnih pasaža, do čiste apstrakcije šumova, suštinskom smislu. Dakle, on svira har- u svim kombinacijama toplog i hladnog, naoko vrlo jednostavnog, a zapravo vrlo moniku solo. složenog i vrlo osobenog stila, virtuozne Kad su snimke njegovih solo materijala, tehnike i čudesne imaginacije, gotovo hikoje je pripremao za budući album, stigle pnotizirajućega glazbenog izraza. u Englesku, do Geoffa Barrowa iz Portisheada, on isprva nije povjerovao ni da Kao iznimni interpret, skladatelj i improvise radi samo o jednom instrumentu, har- zator, Batković je uspio zainteresirati eumonici, ni to da Batković svira bez ikakvih ropsku, a čini se i svjetsku publiku. Štoelektroničkih ili drugih pomagala ili pre- više, svojim nastupima uspijeva zadržati tvarača. No kad se ispostavilo da je sve pozornost čak i stadionske publike. Doi— »samo« harmonika, Barrow je pozvao sta iznimno! Nadamo se da nećemo moBatkovića da nastupa kao predgrupa na rati dugo čekati da taj strastveni glazbenik turneji s njegovim drugim bendom, Be- napokon održi nastup i u Hrvatskoj.

M Piše: Saša Drach

Mario Batković

Razgovor sa Šimunom Matišićem u povodu objavljivanja albuma tajnovitog naziva Invocation

Zazivanje muza i bogova Šimun Matišić: »Invocation u klasičnom pjesništvu označava dio u kojem pjesnik zaziva muze i bogove, a meni se to činilo kao prikladan naziv za prvi autorski album. Istoimenu skladbu doživljavam kao neku vrstu rituala prije ulaska u album.« Kako si pisao skladbe za ovaj album? Želio sam da skladbe predstave moj dosadašnji rad i interese u jazzu. Svaka je drugačija i u svakoj je neka misao vodilja koja mi je bila okosnica za pisanje. U nekima sam uglavnom razmišljao o ritmu, u nekima o harmoniji, u nekima o pojedinim glazbalima...

Kakve ti misli vrludaju glavom, kako ih pretvaraš u note, a kako note pretvaraš u glazbu? Kako one dobivaju konačan oblik, kako ti pomažu u stvaranju kolektivnog zvuka? Proces skladanja je uvijek zanimljiv i drukčiji, ali najzanimljivija je činjenica da je jazz glazba puna improvizacije i nenadanih situacija, tako da je pisati za jednu takvu strukturu glazbe posebno izazovno. Najvažnije mi je bilo da svaka skladba jasno i čisto prezentira glazbenicima sliku atmosfere, priče, te da atmosferski bude dovoljno prezentna kako bi ih suptilno usmjeravala u njihovim improvizacijama, a u njima oni imaju apsolutnu slobodu. To je najveći izazov svakome tko se bavi pisanjem jazz glazbe.

tudij klasične glazbe mi je u jazz glazbi pomogao više nego što bi to mogao studij jazz glazbe

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Razgovarao: Saša Drach

li skladatelj jasno prenijeti zamisao, a glazbenik koji to svira prepozna i vidi o kakvoj je kompoziciji riječ, nema brige za to kako će improvizacije i sola utjecati na opću strukturu skladbe. Bez jazz mentora Koliko ti u skladanju jazza pomaže klasična naobrazba?

Kad pišete skladbu u kojoj ostavljate 80 % prostora za improvizaciju i do samog snimanja ne znate kako će ona zapravo zvučati, najvažnije je da bude jasna i »odlučna« u priči i u atmosferi koju stvara. Priča i atmosfera su najvažnije podloge za improvizaciju. Uspije

Studij klasične glazbe mi je u jazz glazbi pomogao više nego što bi to sam studij jazz glazbe. Oduvijek se bavim i klasičnom i jazz glazbom i ne mogu reći koju više volim, ali učenje klasične glazbe ipak je nešto što se razvija posljednjih petsto godina. Posvećenost detaljima u istraživanju klasične glazbe vrlo je zanimljivo, korisno i prije svega lijepo. Nikad nisam imao službenog jazz mentora niti sam radio po smišljenom sistemu, ali mi nije žao, jer mislim da je klasična naobrazba i klasični pristup glazbi nešto što mi je mnogo potrebnije i korisnije. Naravno da je učenje klasične glazbe uvelike utjecalo na pisanje skladbi. Što se tiče melodije, harmonije, organizacije protoka vremena, formalne strukture kompozicija samih sa sebe, ali i njih u odnosu jedne prema drugoj — za sve te elemente misao vodilja mi je bila klasična glazba. Naravno, to je jazz album i ni jedan njegov segment ne bih nazvao klasičnom glazbom, ali je klasika uvelike utjecala na njegovo nastajanje. Tko je najviše utjecao na stvaranje takvog ukusa?

Šimun Matišić: »Želio sam da skladbe na autorskome albumu predstave moj dosadašnji rad i interese u jazzu.«

Najviše me fasciniraju i nadahnjuju Johann Sebastian Bach, Franz Schubert, Gustav Mahler, Olivier Messiaen, Sofija Gubaidulina, Miles Davis, Wayne Shorter, Tony Williams, Brian Blade, Brad Mehldau, Keith Jarrett... 67

Baštinska knjiga i dvostruki CD

Umjetnost tijesnih intervala Zanimljive crtice iz života i običaja Zvoneća, pitoresknog i glazbeno obojenog mjestašca u općini Matulji (Primorsko–goranska županija)

Piše: Ramiro Palmić

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

njiga Ala, ćemo jenu sadrži zanimljive crtice iz života i običaja Zvoneća, a s popratnim dvostrukim nosačem zvuka s arhivskim i novijim glazbenim zapisima, doprinos je vrijednoj i unikatnoj tradicijskoj baštini čakavskoga podneblja. Mještani slikovitog mjesta Zvoneća, smještenog na osami šumovitog dijela zaleđa Kvarnerskog zaljeva, udaljenog dvadesetak kilometara zapadno od Opatije, uspješno spajaju tradiciju i izvornost življenja s novim izazovima suvremenog života. Osobito je to prisutno u kulturnom, odnosno glazbenom segmentu djelovanja i dobroj praksi žitelja koji na taj način čuvaju i žive svoj identitet. Pučko, arhaično glazbovanje, M. Matečić / R. osebujno i specifično u Palmić dvopjevima tijesnih intervala u zvonejskom kraju Ala, ćemo uspješno odolijeva vanjjenu skim folklorno–glazbenim utjecajima, poput blizine Naklada Kvarner (Novi alpskoga glazbenog izriVinodolski) čaja. Zahvaljujući tvrdokornosti i usmenoj predaji te tradiciji mještana, ali i velikim udjelom barda istarsko–primorske glazbe Ivana Matetića Ronjgova (1880.–1960.), očuvani su starinski arhaični zvuci Zvoneća. Osluškivanje kanta

Neposredno poslije Drugog svjetskog rata, kad se Matetić Ronjgov iz Zagreba vratio u Rijeku, rado je posjećivao, osim poglavito istarskih mjesta, i Zvoneće. Osluškivao je njihov starinski kanat, a s mještanima bi često zapjevao. Tih pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća živo i intenzivno odzvanjali su starinski zvuci zvonejskim krajem; pjevali su kopači na njivi, kosci na livadama, težakinje sadeći krumpir, no »na tanko i debelo« pjevalo se i na raznim susretima, veselicama i prigodama, a osobito u vrijeme karnevala. Godine su prolazile i starinsko se pjevanje čulo sve rjeđe, ali je tinjalo i nije zamrlo. Ronjgov je često isticao da je »istarsko–primor-

ska tradicijska glazba (pa tako i glazba Zvoneća) svojim melodijskim i ritmičkim elementima dostojna koncertnih podija«. Stoga se ti raritetni starinski dvopjevi kao i svirka sopela i roženica, koja je pod zaštitom UNESCO–a kao hrvatski spomenik nematerijalne kulture, moraju izvoditi, njegovati, promicati i brižljivo čuvati. Kad se ti arhaični glazbeni elementi koriste kao nadahnuće u stvaranju umjetničkih djela, nedvojbeno utječu na promociju i pridonose njihovu očuvanju od zaborava. Umjetničkim djelima potvrdila je to nekolicina hrvatskih skladatelja nacionalnog smjera. To su na polju instrumentalne glazbe: Natko Devčić, Slavko Zlatić, Vjekoslav Gržinić, Nello Milotti te osobito bard Ivan Matetić Ronjgov, koji je na temelju istarsko–primorskog izvornog pučkog glazbovanja stvorio veličanstvene »vokalne simfonije«: Ćaće moj, Roženice, Malo mantinjade v Rike na palade, Mantinjada domaćemu kraju, Naš kanat je lip i Na mamin grobak, koje ostaju grandiozni spomenici čakavskoj glazbenoj baštini. Za buduće naraštaje Osnovna ideja vodilja autora izdavanja toga projekta istarsko–primorskog dvoglasnog pjevanja, Ala, ćemo jenu, bila je istražiti i prikupiti što više tekstualnog, vizualnog (filmskog) i glazbenog dokumentarističkog materijala i ostaviti budućim naraštajima kao zalog i dokaz o vrijednosti pučke glazbe u Zvoneću i širem području Ćićarije. Opsežna i raznolika građa zahtijevala je velik posao i trud. Tako se, primjerice, u pretraživanju arhivske građe etnomuzikologa i zborovođe Lea Ivančića (1930.–2013.) te dirigenta, skladatelja, organizatora glazbenih događanja i glazbenog pisca Dušana Prašelja (1931.) radilo o više od tri godine minucioznog rada. Najzaslužniji u prikupljanju postojećega materijala i objavljivanju knjige je Milovan Matetić, domicilni mještanin i entuzijast koji ističe da je u svojem radu i istraživanju bio nadahnut suradnjom s Leom Ivančićem, koji je promicao značenje zvonejskog kanta, a osobito važnu ulogu imala su sjećanja iz djetinjstva na Ivana Matetića Ronjgova. Matetić Ronjgov bio je prijatelj njegove obitelji, često je posjećivao Zvoneć i s mještanima volio zapjevati po starinsku na svojoj Kastavštini, jer je u drugim dijelovima toga područja pučko pjevanje

bilo gotovo zamrlo. Knjiga donosi sedamdesetak stranica kojima su obuhvaćene analize i razgovori o toj glazbi, a većinu tekstova potpisuju M. Matetić, D. Prašelj, D. Čargonja i R. Palmić. Tu su i mnoge fotografije o najstarijim, no i ostalim kanturima Zvoneća i okolice. Spomenimo samo one najvažnije: iz mjesta Zaluki, nedaleko od Zvoneća, Josip Perčić (1906.–1988.) i Eugenija Matetić (1898.–1989.) iz Žejana, Josip Sanković (1931.–1998.), Josip Brižan (1919.–2001.) iz Velog Brguda, iz Zvoneća Frane Kinkela (1916.–2004.) i Ivan Kinkela (1913.–1985.) te u novije vrijeme Josip Mohorovičić i Miroslav Šepić, članovi klape Zvonejski kanturi. Zvonejski kanturi Osobito valja istaknuti Zvonećanina Franja Matetića–Mihotinićeva (1921.– 2015.), zanesenjaka i ljubitelja domaće besede i starinskog kanta, koji je za posebna raspoloženja prebirao po cindri, a rado i u žaru zanosa i zapjevao. Premda po profesiji zidar, F. Matetić bio je odličan poznavatelj prošlosti i običaja svojega rodnoga kraja — zapadne Kastavštine. Vrlo načitan i obrazovan, u 75. godini napisao je roman Zvoneća svojni na izvornoj čakavštini. Pišući o sudbini članova jedne obitelji, daje prikaz života i povijesti rodnoga mjesta Zvoneća, od sredine 19. st. do sedamdesetih godina 20. stoljeća. Izdanje je naišlo na izuzetan prijam čitatelja. Integralni sadržaj dvostrukog nosača zvuka sadrži četiri cjeline. Prva je magnetofonski zapis Dušana Prašelja iz šezdesetih godina prošloga stoljeća, u mjestašcu Zdemer, pokraj Zvoneća (koju je često posjećivao i I. Matetić Ronjgov, sam ili s kćeri Verom) u gostionici kod tete Marije. Okupilo se tu više pučkih pjevača i pjevačica i u intimnoj i opuštenoj atmosferi snimljeno je petnaestak starinskih pjesama. Snimka sa Zdemera prilično je oštećena, no ostvaren je dojam zvonejskog starinskog pjevanja koje pripada osebujnom istarsko–primorskom pjevanju u tijesnim intervalima i s unisonim finalnim tonom. Posebna značajka zvonejskog pjevanja je grleni i snažan zapjev, melodije su polaganijeg, razvučenijeg tempa s neprestanim nastojanjem slaganja dvaju glasova u umanjenim tercama i završnim unisonom. Drugi dio čine zapisi pjesama koje je osamdesetih godi-

ivo i intenzivno odzvanjali su starinski zvuci zvonejskim krajem; pjevali su kopači na njivi, kosci na livadama, težakinje sadeći krumpir, no »na tanko i debelo« pjevalo se i na raznim susretima, veselicama i prigodama, a osobito u vrijeme karnevala

na prošloga stoljeća otpjevao KUD Sloga iz mjesta Jušići, nedaleko od Matulja. Treći dio čine napjevi koje je za potrebe Prvoga programa Hrvatskoga radija i Radio Rijeke snimila ekipa Radio Rijeke, a autori tih emisija bili su Dušan Prašelj, Ivan Pavačić i Ramiro Palmić. Posljednji, četvrti dio CD–a ispunjavaju pučki napjevi koje su prije nekoliko godina snimili pjevači, članovi klape Zvonejski kanturi. Projekt Ala, ćemo jenu izdan je u nakladi Kvarner, u suradnji s Ustanovom »Ivan Matetić Ronjgov«. Potpisnici izdavača su Franjo Butorac i Darko Čargonja, a urednici Milovan Matetić i Ramiro Palmić. Nesumnjivo je to vrijedno i jedinstveno izdanje (u kojemu su iznesene mnoge pojedinosti o životu i tradicijskoj glazbi Zvoneća i bliže okolice) jedina edicija takvog sadržaja na Matetićevoj Kastavštini, bisera u glazbeno–tradicijskoj folklornoj raznolikosti Hrvatske. Konkretnim pomaganjem i podupiranjem svake inicijative i projekata kojima se promiče i čuva prastaro glazbeno blago, najbolje se iščitava u poznatoj rečenici velikog Ivana Matetića Ronjgova: »Svaki neka stori svoju dužnost, i svoj talent stavi va službu svoga naroda i njegove duhovne ili materijalne kulture.«

Predstavljanje knjige Zlatka Galla Splitska dica

Glazbena kronika Velog mista Zlatko Gall osebujnim stilom na efektan način objašnjava genezu scene koja je obilježila splitsku popularnu glazbu, a ono što ta knjiga prvi put donosi je vrsno raščlanjivanje te scene u kontekstu najveće gradske glazbene institucije — Splitskog festivala Piše: Bojan Mušćet

akon Zagreba, Rijeke i Koprivnice, napokon je i Split dobio ukoričeni dokument koji govori o određenom segmentu glazbenog kolorita koji je obilježio grad. Posrijedi je knjiga Zlatka Galla Splitska dica s podnaslovom Od zidića do vječnosti, koja oslikava najrelevantnije trendove u popularnoj glazbi grada pod Marjanom, od nastanka Splitskog festivala početkom šezdesetih godina 20. st. do danas. Navedenim gradovima podarena je književna posveta glazbenim scenama na drukčiji način. U Zagrebu je Nada Bezić priredila Glazbene šetnje Zagrebom u kojima navodi lokacije na kojima su nastajala zanimljiva glazbena djela, gdje su se održavale važne glazbene manifestacije ili gdje se nalaze ulice nazvane po glazbenicima. Iako se gotovo u cijeloj knjizi drži teritorija klasične glazbe, ipak spominje i nešto novodobnije autore i izvođače pa kaže da su u Remetincu dvije ulice posvećene Ivi Robiću i Vici Vukovu, a na rubu Jakuševca nalaze se ulice nazvane prema Karlu Metikošu i Milanu Mladenoviću (kao zagrebački suvenir prodaje se ploča s imenom te ulice u knjižarama u središtu Zagreba — op. a.). Enciklopedijski prikaz

Knjigu sa sličnim konceptom objavio je Velid Đekić, s toponimima u Rijeci. Knjiga 91. decibel otkriva riječke prostore u kojima se uglavnom sviralo, no njegova knjiga fokusira se ponajviše na riječku punk i novovalnu scenu. Đekić je napisao i knjigu Red River Rock, posvećenu riječkim rock–izvođačima šezdesetih godina. O najvažnijim riječkim pop i rock pjesmama knjigu Riječke rock himne objelodanio je Zoran Žmirić. Darko Budna napisao je pak Malu enciklopediju pop i rock glazbe Koprivnice, nabrojivši većinu glazbenika koji su oblikovali glazbenu rock–scenu toga grada. Sigurno je da i Split zaslužuje enciklopedijski prikaz svoje glazbene scene. Uostalom, činjenica da je Splitski festival epicentar mediteranskog melosa koji je postao relevantan u tolikoj mjeri da je uz TV serije po scenarijima Miljen-

ka Smoje ubrizgao dalmatinsku čakavicu kao punopravni jezični izričaj popularne kulture ne samo u Hrvatskoj nego i na regionalnom području. Sedam priča Pjesme otpjevane na Splitskom festivalu i klapskim leksikom, a odsvirane uz vino i mandoline, postale su instantni evergreeni i ni jedan dijalekt u okružju tome nije (bio) ravan. Ne iznenađuje stoga da su se i mnogi splitski izvođači, niknuli izvan prokurativske tradicije, okušali upravo na tom festivalu. Festival s ponajvećom glazbenom kvalitetom otkad su 1964. Tereza Kesovija i Toni Kljaković zapjevali Nima Splita do Splita do doba kad je Dino Dvornik otpjevao Ništa kontra Splita 1995. (poslije su festivali ionako sve manje relevantni) sigurno osim diskografskog dokumenta zaslužuje i neku književno–povijesnu referencu. Zlatko Gall je svoj prikaz splitske scene ponudio u sedam priča. Ono što je odmah uočljivo jest da te priče nisu namijenjene onima koji žele otkrivati bolju splitsku glazbenu prošlost, nego onima koji ipak imaju određeno predznanje, sjećanje ili su čak aktivno participirali na sceni. Također, glavna linija koja povezuje tih sedam priča kroničarski je i recenzentski rad Zlatka Galla koji je radove objavljivao u raznim tiskanim, uglavnom splitskim, medijima. Upravo je zato češći kritički pristup nekim izvođačima, pjesmama, albumima i događajima, nego što se oni postavljaju u vremenski i značenjski kontekst. Uostalom, i same su priče pisane različitim stilovima. Od Olivera do TBF–a Dvije određuju očito njegova dva najvažnija splitska izvođača — Olivera Dragojevića i Zlatana Stipišića Gibonnija. Svaki od njih ima svoju priču — Kozmički Dalmatinac Oliver i Gibine ‘vatrene ulice’ i ‘južnjačka utjeha’. Gall je već sastavio biografije te dvojice izvođača, pa se te priče umnogome referiraju na taj biografski rad, što se u poglavlju o Oliveru i ističe. Dvije priče, prva i posljednja, vremenski determiniraju splitsko stanje glazbenog uma. Prva se, logično, zove Nima Splita do Splita. Tu Gall oslikava važnost Splitskog festivala, pritom izdvajajući autorsku dominaciju Zdenka Runjića i Tončija Huljića.

Posljednje poglavlje zove se Jer 2000. su bile godine (od TBF–a do Valentina Boškovića) i oslikava domete aktualne scene koja raste izvan okrilja Splitskog festivala. Središnje tri priče na neki način uokviruju onaj dio splitske scene koja je također nikla izvan zabrana Splitskog festivala, a onda u većoj ili manjoj mjeri karijeru gradila u miroljubivoj aktivnoj koegzistenciji s njim. U priči Punkeri, novovalci, metalci i šan(k)sonijeri govori se o tome kako je novovalna euforija s kraja sedamdesetih i početka osamdestih uglavnom rubno dotaknula Split. Bez punka »Zašto je Split tih poznih sedamdesetih i osamdesetih tako skromno participirao u hrvatskoj/jugoslavenskoj pankersko–novovalnoj sceni? Više je naravno razloga tome (...). Punk i novi val bili su mnogo više konstrukt zagrebačkog Poleta negoli spontana kontrakulturna revolucija koja se dogodila u većim gradovima. Poletov utjecaj, ali i utjecaj Studentskog lista ili ljubljanske Mladine bili su presudni za doskok punka i novog vala do mainstream medija, ali i do izdavača.« No upravo u tom dijelu Zlatko Gall iznosi zanimljivu teoriju o tome kako su punk i novi val uspjeli dobiti pravo glasa na javnoj sceni: »Negdje u kutu čučao je i politički razlog zašto su, unatoč povremenim zabranama, naizgled anarhoidni punk i novi val izborili pravo (medijskog) građanstva te podršku čak i notornih omladinskih struktura (očitu i u Nagradi Sedam sekretara SKOJ–a dodijeljenoj Pankrtima). Naglašavanje pankersko– novovalne transverzale Ljubljana–Zagreb–Beograd, kultni status koji su u Zagrebu imali Idoli, Električni orgazam, Ekatarina..., u Ljubljani su kao doma bili Parafi, a Film i Haustor imali su brojnu sljedbu u Beogradu, zacijelo je — možda i bez umišljaja — dohranjivalo ideju o ‘bratstvu i jedinstvu’. Drugačije, no u biti mnogo učinkovitije od blaziranog parolaštva Đorđa Balaševića ili ‘revolucionarnih pjesama’ Rezonanse, Nede Ukraden ili Zdravka Čolića.« Zanimljiva teza o (ne)svjesnom anuliranju inicijalnog pankerskog buntovništva o kojoj bi svakako valjalo raspraviti. S druge strane, upravo je Split imao i tra-

diciju tih novokomponiranih »revolucionarnih pjesama« s obzirom na to da je Splitski festival imao defaultnu partizansku večer pod nazivom Ustanak i more. U priči Začinjavci, rokeri i pseudorokeri Gall opisuje slučajeve Batala, Metka, Zlatka Brodarića Jappe i grupe Stijene. Glavni akteri No ključno poglavlje je ono po kojem je knjiga i nazvana i čiji akteri zauzimaju naslovnu stranicu: Dino Dvornik, Marijan Ban i Neno Belan. Uistinu, posrijedi su autori i izvođači koji su definirali splitsku scenu tako da nisu ponikli na Splitskom festivalu, nego su iskoristili njegov potencijal da bi napravili karijere koje su obilježile i hrvatsku i jugoslavensku pop– scenu. Toj bratiji svakako pripada i Gibonni, koji je dobio vlastitu priču. Osim Dine Dvornika i brata mu Deana, s kojim je dijelio pozornicu u bendu Kineski zid, Nene Belana i Dragana Lukića Lukyja koji su zajedno participirali u Đavolima te Daleke obale u kojoj je pjevao Marijan Ban i koja je producirala himnu upravo Splitskoj dici — Osamdesete, još su dva vrlo važna predstavnika u toj skupini — Marinko Biškić, prvi splitski panker i fantastični autor, te pjevač Zdravko Bajan čiji je album Fantom ljubavi / Izgubljene vrpce gotovo u cijelosti na različitim ostvarenjima obradio Neno Belan. Ono što karakterizira Splitsku dicu jest činjenica da su unatoč različitim glazbenim stilovima djelovali zajednički i napravili nisku izvrsnih pjesama i albuma kojima su obilježili ovdašnju pop– scenu. Zlatko Gall osebujnim stilom na efektan način objašnjava genezu te scene, a ono što ova knjiga prvi put donosi je vrsno raščlanjivanje splitske suvremene glazbe u kontekstu svoje najveće institucije — Splitskog festivala.

Drugo izdanje knjige Sedma republika Ante Perkovića u izdanju Rock Portala

Najbolja analitička knjiga o glazbi na ovim prostorima Iako je, nažalost, smrt zaustavila Antu Perkovića da dopuni ili razvede Sedmu republiku, sjajan je potez izdavača da objavi novo izdanje

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Piše: Bojan Mušćet

o raspada bivše države početkom devedesetih publicistika posvećena suvremenim glazbenim tijekovima na našim meridijanima bila je prilično oskudna. Petar Luković objavio je divot–izdanje Bolja prošlost s biografijama 50 najvećih jugoslavenskih zvijezda, David Albahari uredio je almanah Ante Perković novog vala Drugom stranom, s Sedma odabranim tekstorepublika va raznih publici(2. izdanje) sta, Igor Mandić portretirao je ArseRock Portal d.o.o. na Dedića... i to je uglavnom bila sva literatura vezana za pop–glazbenike. Poslije se u regiji počela problematizirati i ukoričavati pop–kultura, a sigurno je da priča o tome kako se glazba koja je ujedinjavala ponajviše mlade u bivšim jugoslavenskim republikama počela rastakati ima dovoljno »štofa« da bude analizirana, pa i romansirana.

Igor Mirković snimio je dokumentarac Sretno dijete o novom valu, pa je iz toga nastala knjiga, Petar Janjatović objavio je četiri izdanja Ex–Yu rock enciklopedije, sâm sam sudjelovao u izradi hrvatske Male enciklopedije pop i rock glazbe koju su priredili Koraljko Pasarić i Siniša Radaković, a nakon toga su se na regionalnim tržištima počele pojavljivati različite knjige, one koje su portretirale pojedine izvođače (Bijelo dugme, Partibrejkers, Hladno pivo, Oliver, Gibonni...) i one koje su prilično specifično usmjerene, npr. knjiga Jugoslovenska muzika bez Jugoslavije Ane Petrov, o recepciji nastupa Tereze Kesovije, Dine Merlina i Doris Dragović u Beogradu.

Na tragu Lukovićeve knjige Ivan Ivačković napisao je knjigu Kako smo propevali / Jugoslavija i njezina muzika, u kojoj se na nostalgičan način prisjeća vremena kad je glazba mnogo više značila. S druge strane, njemačka urednica i znanstvenica Sonja Vogel autorica je studije prikaza fenomena turbofolka, čija trodijelna struktura oslikava portrete triju stožernih predstavnica toga svjetonazora: Lepe Brene, Cece Ražnatović i Jelene Karleuše. Objavila ih je u knjizi Turbofolk: soundtrack raspada Jugoslavije. Uloga pop–glazbe Negdje između takvih pristupa našla se knjiga koja je nedavno doživjela drugo izdanje, za razliku, nažalost, od njezina autora. Posrijedi je Sedma republika Ante Perkovića, izvrsna studija s podnaslovom Pop kultura u YU raspadu. Prvo izdanje objavljeno je 2011. godine, a nakladnik Rock Portal d.o.o. koji dijeli ljudske resurse sa zagrebačkom knjižarom Rockmark objavio je novo izdanje s nekoliko dodataka. Bilo je planirano da drugo izdanje bude objavljeno 2016. godine, no zbog niza nesretnih okolnosti realizirano je ove godine. Posrijedi je temeljna knjiga koja kontekstualizira ulogu pop–glazbe u raspadajućem društvu, od sredine sedamdesetih do jučer. Kako je autor objasnio u knjizi pridodanom intervjuu iz Jutarnjeg lista: »Sedma republika bi bila duhovni prostor, nešto što nije teritorijalno omeđeno granicama, nastala je u drugoj polovici 20. stoljeća i trajala do raspada Jugoslavije. (...) Rock’n’roll je bio presudna stvar i njezino vezivno tkivo. Kulminacija Sedme republike dogodila se s novim valom i osamdesetima, a raspadom Jugoslavije ta je tvorevina prva stradala jer nikome nije bila važna.« Ante Perković vrsno uspoređuje događaje u glazbi na engleskoj i američkoj rock–sceni te doba kad na ovim prostorima punk i novi val postaju društveno važni. Isto tako tijekom cijele knjige radi paralelni »slalom« između političkih događanja i dosega pop–kulture. U tako postavljenom sustavu vidi se, zapravo, na koji način su upravo izvođači, pjesme i albumi bendova s kra-

ja sedamdesetih i u osamdesetima bili važni, neovisno o njihovoj glazbenoj vrijednosti.

mljivo da za sobom nisu povukli nijednoga glazbenog klona. Nitko nikad nije pokušao biti »novi Indexi«.

Pritom se eksplicitno fokusira na odnos Zagreba i Beograda, s osobitim osvrtom na Sarajevo, pa se može prigovoriti da su Rijeka, Split ili Ljubljana tu u podređenom položaju, no siguran sam da bi Ante, kakav je bio, miran i staložen, razložno argumentirao svoju tezu. Zaista je neizreciva šteta što nije više među nama. Ono što je, međutim, očito jest da ova knjiga još jedanput podsjeća na detaljan Antin rad prožet fantastičnim stilom. On prilično argumentirano, neostrašćeno i jednostavno na najočitiji način stavlja stvari na svoje mjesto, odnosno pokazuje kako je popularna glazba u Jugoslaviji njezinim raspadom i dolaskom novih tehnoloških medija jednostavno transformirana u neke neglazbene društvene obrasce.

Ili podsjeća na to da je Radio 101, dugogodišnji simbol »urbanog« u hrvatskom eteru, zdušno puštao skladbu Bojna Čavoglave (»uz prigodni ustaški pozdrav, poručuje četnicima da neće u mjesto u koje — iz perspektive urbanog snoba — nitko pametan ne bi htio ni zalutati«), i to baš dok je zaboravljao da u fonoteci posjeduje grupu imena Azra. Također, podsjeća na besmislene rasprave o tome kako su članovi»naših« Majki na »njihovu« Porinu 1997. teško stradali i neopravdano ostali bez ijedne važnije nagrade, pa je u inat formirana »naša« rock–nagrada Crni mačak, a onda se koju godinu poslije dizalo perje oko toga smije li »njihov« Gibonni biti nominiran na »našem« Mačku.

Vrlo precizno Ante Perković uspoređivao je događanja na političkoj sceni s onima na glazbenoj i uočavao zanimljive poveznice. Pritom samo ovlaš zahvaća razdoblje prije punka i novog vala, a onda razložno i točno čitatelja u jednom dahu vodi do poglavito hrvatske glazbe sve do 2010., ali tadašnje stanje duha glazbenih konzumenata slično je današnjem. Ante Perković zaključuje da kvalitetna pop–glazba ustupa mjesto mainstream agresorima, no u njemu je do kraja tinjala nada da bi se ipak neke stvari mogle poboljšati. U prije navedenom intervjuu kaže: »Pop–kultura bivše Jugoslavije nije bila draga ni jednoj političkoj eliti i doista je teško stradala, ali mi se čini da novi bendovi poput Repetitora djeluju bez iluzija koje su imali novovalni bendovi i uspostavljaju neku novu komunikaciju. Vraćanje u prošlost nema smisla, a ni sadašnjost nije ružičasta kad vidimo trendove u medijima, pa čak i na internetu gdje klinci iz regije favoriziraju sadržaje poput narodnjaka i Big Brothera, ali možda je budućnost bolja.« Osim općeg pospremanja činjenica o popularnoj glazbi u YU raspadu, Ante Perković u knjizi prilično precizno raskrinkava mitove ili podsjeća na činjenice o pojedinim izvođačima. Kaže, na primjer, da su Indexi bili neupitno velik bend s pjesmama koje su lako postajale hitovi i u tuđim vremenima, ali je zani-

Glazbena tranzicija S mnogim od stavova koje je Ante napisao dalo bi se polemizirati, što neupitno upućuje na kvalitetu štiva. No ono što je zaključak njegove Sedme republike uistinu je bespogovorno, a to je da vrijednost ne čine oni koji žive od glazbe, nego žive za nju (iako se tu mogu spojiti oba entiteta). Glazba je nešto što je duboko u nama i kad je u bilo kojem formatu očitujemo ili usisavamo, to prkosi sestri matematici, jer je u glazbi moguće ono što s brojevima nikad nije — cjelina može biti veća od zbroja dijelova. Iako je, nažalost, smrt zaustavila Antu da proširi, dopuni ili razvede Sedmu republiku, sjajan je potez izdavača da objavi novo izdanje. Osim što je posrijedi štivo koje ogoljuje mnoge glazbene i industrijske mehanizme, knjiga na fantastičan način oslikava glazbenu tranziciju iz jedne države u nekoliko drugih i načine na koje se to odrazilo na sve koji se bave glazbom, od neposrednih »proizvođača« do različitih tipova slušatelja. Oni kojima je glazba trajno u krvotoku, bez obzira na to jesu li sudjelovali u YU raspadu ili su rođeni poslije, svakako bi trebali usvojiti Antino gradivo: posrijedi je najbolja analitička knjiga o popularnoj glazbi objavljena na ovim prostorima.

U tri mjeseca tri reizdanja albuma poznate pjevačice, sve u nakladi Croatia Recordsa

Sve Terezine pjesme

Piše: Bojan Mušćet

samo tri mjeseca Croatia Records objavio je tri (re)izdanja albuma Tereze Kesovije. Poznati live album Live a L’Olympia realiziran je u povodu 30. obljetnice originalnog izdavanja. Originalna kolekcija albuma sadrži šest ostvarenja: To je Tereza, prvi album za ovdašnje tržište (1971.), što je zapravo kolekcija njezinih dotadašnjih uspješnica: Nono, moj dobri nono, Larina pjesma, Parkovi itd.; drugi album za Jugoton Nježne strune mandoline objavljen je 1975., a godinu dana poslije izvrsno konceptualno djelo Stare ljubavi snimano u Abbey Roadu u Londonu; album Tereza objavljen je 1978., a Moja prva i jedina ljubavi devet godina poslije; kolekciju zaključuje Kad jednog dana prisjetim se svega iz 1997. godine. Croatia Records reizdao je i kompilaciju Moja splitska ljeta. Inicijalno, riječ je o dva long playa objavljena 1980. i 1988. koje je urednica Klaudija Ćular za ovo izdanje oplemenila sa šest dodatnih pjesama koje je Tereza Kesovija otjevala na Splitskim festivalima od 1990. do 2010., kao i još dvanaest pjesama koje je ondje otpjevala u različitim fazama. Tereza Kesovija u pariškoj Olympiji nije pjevala za raspoloženu dijasporu, ona je uistinu bila i ostala velika zvijezda francuske suvremene glazbe. Prvi put ondje je nastupila 1965., a godinu dana poslije održala je prvi samostalni koncert. Imala je četiri zapažena nastupa, a onaj iz travnja 1988. snimljen je i objavljen inicijalno kao dvostruki live vinil. Monique Previot iz France Soira o tom je nastupu napisala: Za Francuze ‘La Kesovia’

»Jednostavno, ova je ‘passionaria’, čije ime posvuda u svijetu izaziva zanos, postala ‘La Kesovia’ za francusko slušateljstvo s kojim se nakon duge odsutnosti opet susrela. Jedinstveno povezujući lahor i oluju, sunce i sjenu... drhtava u prekrasnom Je l’aime Pierrea Barouha (nezaboravnoj temi iz filma Skupljači perja) — pjesmi kojom pozlaćuje naklade svojih ploča kao što Salambo stvara posvećene cvjetove. (...) Nije pogriješio Enrico Macias, koji joj je na jednom od svojih

koncerata u Olympiji prvi pružio priliku. Tereza je postala doista velika.« A i ostala, što dokazuje Original Album Collection. Vrijednost izdanja jest u činjenici da su prvi put na CD–u reizdana četiri njezina albuma: To je Tereza, Nježne strune mandoline, Tereza te Moja prva i jedina ljubavi. Album Stare ljubavi nedavno je remasteriran i reizdan, dok je Kad jednog dana prisjetim se svega inicijalno objavljen u formatu CD–a.

onceptualno djelo Stare ljubavi Tereza Kesovija snimila je u Studiju Abbey Road u Londonu, dok je kao istinska zvijezda francuskog šlagera četiri puta napunila parišku Olympiju

Tereza Kesovija

Live a L’Olympia Croatia Records

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Vrsna kompilacija predstavlja Terezu Kesoviju u punoj vokalnoj snazi tijekom gotovo četiri desetljeća, od 1962. do 2010. godine

Vrijeme konceptualnih albuma Direktor Croatia Recordsa Želimir Babogredac o važnosti albuma Stare ljubavi kaže: »Mora se reći da se u to doba, sedamdesetih, albumima prilazilo s puno više pripreme i pažnje, na sve strane, od diskografa preko autorskih timova do glazbenika i izvođača. To je vrijeme konceptualnih albuma koji možda u doba nastanka nisu doživjeli odgovarajuću pažnju i popularnost, ali su, kako je vrijeme prolazilo, postajali sve važniji u velikim i uspješnim karijerama. Vrijeme je pokazalo da je ovaj album teško uspoređivati s drugim albumima, a današnje ozbiljno preslušavanje kompletnog materijala otkriva ne samo hit pjesmu Stare ljubavi nego i niz predivnih skladbi, koja svaka za sebe čini zlatnu uspješnicu Terezine karijere. Slobodno možemo reći da je album Stare ljubavi u to doba mogao stati uz bok Dnevniku jedne ljubavi Josipe Lisac, pa i nekim rock–albumima iz toga vremena.« No u Terezinoj diskografiji po važnosti se ipak ističe njezin prvijenac za jugoslavensko tržište — To je Tereza. Album je osmišljen po sličnom načelu kao i Arsenov prvijenac Čovjek kao ja; riječ je o svojevrsnoj kompilaciji hitova otpjevanih na hrvatskom jeziku iz šezdesetih godina, kojim je Tereza zaključila inicijalno poglavlje svoje pjevačke karijere. Dueti s Ungarom, Vukovim... Drugi album Nježne strune mandoline već nije takav. Na njemu su tri festivalske pjesme, sa Splitskog festivala i Vašeg šlagera sezone, dok su ostale skladbe koje potpisuje Zdenko Runjić pisane upravo za taj album. Album Tereza već

Tereza Kesovija je rađen isključivo kao zaokruženo ostvarenje, glazbu je napisao Đelo Jusić, a većinu stihova potpisuje Željko Sabol. Album Moja posljednja i prva ljubavi uključuje radove različitih skladatelja i tekstopisaca, a četiri pjesme izvedene su na festivalima Mesam, Zagrebfest i Krapina. Na Mesamu i Krapini je i trijumfirala (pjesme Moja posljednja i prva ljubavi te Popevka za ljubav, a suza za kraj). Album Kad jednog dana prisjetim se svega nije ostavio zapaženog traga u njezinoj karijeri. Moja splitska ljeta vrlo je dobra kompilacija koja nadograđuje osnovne dvije kompilacije na kojima se nalaze 22 pjesme, dok ih je na novoj verziji čak 17 više. Kolekcija uključuje četiri dueta s Mirom Ungarom i jedan s Vicom Vukovim, dok je himna Splitskog festivala Nima Splita do Splita zastupljena verzijom u kojoj nema Tonija Kljakovića. Posrijedi je vrsna kompilacija koja predstavlja Terezu Kesoviju u punoj vokalnoj snazi tijekom gotovo četiri desetljeća, od 1962. do 2010. godine. Tu su neki od njezinih najvećih hitova, ali i sjajne skladbe koje čekaju prigodu na takvim kompilacijama da budu ponovo otkrivene, npr. Legenda o Miljenku i Dobrili ili Hoće li ikad doći? Devet albuma realiziranih u tri izdanja svjedoče o veličini Tereze Kesovije i njezine nemjerljive uloge u razvoju suvremene popularne glazbe na ovim prostorima.

Original Album Collection Croatia Records

Tereza Kesovija

Moja splitska ljeta Croatia Recordsc

Bogata kolekcija Prljavog kazališta

Trostruki box–set s najpopularnijim pjesmama Jasenko Houra kao autor svih pjesma na antologiji (osim obrade Brane srušit ću sve; u originalu je izvodi australski bend Chocolate Starfish) zapravo je autorski stasavao pod svjetlima pozornice, pa je ovaj box–set vrstan pokazatelj na koji način je jedan od ponajboljih skladatelja na ovim prostorima vodio bend

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Piše: Bojan Mušćet

osve prigodno, ususret obilježavanju 40. obljetnice djelovanja, Prljavo kazalište dobilo je svoju antologiju, trostruki box–set na kojem su njihove najpopularnije pjesme. Kako su tijekom četiridesetljetne karijere albume objavljivali za pet izdavača, prikupljanje svih snimki i objavljivanje za jednoga — Hit Records, sljednika diskografske kuće Suzy, izvrstan je posao urednika MiPrljavo kazalište roslava Rusa.

Antologija (trostruki CD) Hit Records

Upravo je to možda i najlogičniji potez, s obzirom na emocionalni odnos Jasenka Houre prema toj diskografskoj kući. Upravo mi je u lanjskom intervjuu za Cantus rekao:

»Moje najpozitivnije iskustvo bila je suradnja s produkcijom Suzy, za koju sam snimao od 1979. do 1993. Ondje sam puno toga naučio o diskografiji, iako sam i sa svim ostalim diskografima vrlo dobro surađivao i sa svima ostao u prijateljskim odnosima. Međutim, ja sam dijete Suzyja. Mislim da smo na vrijeme izišli iz veće ekspanzije tvrtke koja je od samog početka imala odličan uspon.« Neprijeporni hitovi

Malo prije objavljivanja antologije, Croatia Records realizirao je low budget kompilaciju iz serijala Greatest Hits Collection. Na njoj su snimke realizirane za Suzy »pokrivene« live izvedbama na snimkama realiziranima za Croatia Records, no ta kolekcija sadrži i neprijeporne hitove: Ptico malena, Tu noć kad si se udavala i Ipak koji se ne po-

javljuju na antologiji. Tako je, slično slučaju Parnog valjka, iste godine objavljena i antologija i kolekcija raznih snimki, objedinjena nazivom Greatest Hits Collection. Zanimljivo je da se na lansirnoj rampi Croatia Recordsa nalazi još jedna kompilacija benda. Posrijedi je Ultimate Collection iz istoimenoga proslavljenog serijala te diskografske kuće. Premda je serijal zaključen izvrsnom kolekcijom Greatest Hits, dvije kompilacije nisu nikad objavljene — ona grupe Film i ova Prljavog kazališta. Upravo na bookletu kolekcije Greatest Hits može se vidjeti i ovitak nesuđene kompilacije s oznakom godina — od 1978. (tad je bend počeo s diskografskim radom) do 2013. godine. Prljavo kazalište već je objavilo box– set prema sličnom načelu. 77–99 Sve je lako kad si mlad zajednički su izdali CBS (Crno–bijeli svijet), Suzy i Croatia Records; objavljen je na četiri diska koji su kronološki podijeljeni na razdoblja objavljivanja pojedinih albuma, od Prljavog kazališta do Dana ponosa i slave. Količinski bogatija zbirka ipak je osiromašena za knjižicu koja bi fanovima dala pravi uvid u stvaralaštvo benda. Upravo to ima Antologija: sadrži precizne bilješke Hrvoja Horvata i Zlatka Galla, mnogo poznatih i neobjavljenih fotografija i kompletan popis pjesma sa svih studijskih i nekih live albuma (nedostaju Zabranjeni koncert i Best of Live). Uvjeren sam da bi i četverostruki format Antologije dao precizniji uvid u karijeru jednoga od najrespektabilnijih hrvatskih bendova, no i ovaj digest prilično precizno oslikava sve mijene inicijalno pankerske družine koja je danas rock–institucija. Sve to zapakirano je u sjajan ovitak Igora CC Kelčeca. Tri razvojne faze Najviše skladbi, njih šest, stiže s albuma Zaustavite zemlju iz 1988. godine, dok su albumi Tajno ime iz 2008. i Moj dom je Hrvatska iz 2005. zastupljeni tek jednom pjesmom, što i ne iznenađuje: posrijedi su dva albuma koja su iskazivala kreativni zastoj benda. Od non–album pjesama, objavljena je A– strana nastupnog singla Televizori (prvi punk singl u Hrvatskoj!) te prvi put za-

bilježena pjesma Tamni slapovi iz 2014. godine. Prvi CD sadrži snimke s albuma Prljavo kazalište, Crno–bijeli svijet, Heroj ulice, Korak od sna i Zlatne godine. Na drugom su snimke s albuma Zaustavite zemlju, Devedeseta i Lupi petama... Na trećem su pjesme s albuma S vremena na vrijeme, Dani ponosa i slave, Radio Dubrava, Moj dom je Hrvatska, Tajno ime i Možda dogodine. Tako postavljena antologija zapravo zorno prikazuje tri faze razvoja benda: inicijalnu, u kojoj je promjenama vokalnih solista (Davorin Bogović, Jasenko Houra, Mladen Bodalec) i glazbenih izričaja (punk, ska, retro rock, pop, rock...) bend pokazao i svoje najdalje kvalitativne dosege, stamen kad se etablirao i na razmeđu osamdesetih i devedesetih ustoličio kao najveći hrvatski rock–bend i (pre)zrelu kad bend vrluda između nategnutih stihova i očitih pozajmica (Previše suza u mom pivu izravno se referira na hit Specialsa It’s You) preko pretencioznih pokušaja da kapitalizira staru slavu do povratka jednostavnosti i realizaciji izvrsnog albuma Možda dogodine. Kolekcija, dakako, sadrži i jedan od njihovih najvećih hitova i definitivno najosporavaniju njihovu pjesmu — Uzalud vam trud, svirači, koja je izvedena s tamburašima. No ta je pjesma nastala u ratnom vihoru i ima mnogo šire konotacije od onih usko žanrovskih. Pokazuje da veliki bend može u svakom žanru napraviti kvalitativni pomak. Ljubavne i socijalne Jasenko Houra kao autor svih pjesma na antologiji (osim obrade Brane srušit ću sve; u originalu je izvodi australski bend Chocolate Starfish) zapravo je autorski stasavao pod svjetlima pozornice, pa je ovaj box–set vrstan pokazatelj na koji je način jedan od ponajboljih skladatelja na ovim prostorima vodio bend. Također, Kazalište je u različitim fazama govorilo o različitim temama, od klasičnih ljubavnih do prilično oporih socijalnih. Antologija, dakako, sadrži i nekoliko pjesma koje su nadišle autohtoni glazbeni milje i koje dokumentiraju važnost

Prljavog kazališta. Sretno dijete je pjesma po kojoj je nazvan poznati dokumentarac i pripadajuća knjiga Igora Mirkovića, Crno–bijeli svijet je pjesma po kojoj je nazvana i aktualna serija koja govori o veselijim osamdesetima na ovim prostorima (a bend je tako nazvao i svoju produkcijsku i kratko vrijeme diskografsku kuću), Mojoj majci je pjesma koja je od inicijalno osobne posvete preminuloj majci postala hrvatska budnica u ratno praskozorje, a Lupi petama, reci sve za Hrvatsku snažna je antiratna pjesma koja je žestoko oslikala hrvatsku ratnu stvarnost. Ono što je zanimljivo jest činjenica da bi se od pjesama koje se ne nalaze na ovoj antologiji mogla složiti jedna prilično kvalitetna barem dvostruka kompilacija. Jer hitovi su bili i 17 ti je godina tek, Sladoled, Bježi ptico od mene, Pisma ljubavna, a u vrhu Hourine kajdanke sigurno su i Amerika, Dobar vjetar u leđa, Iz nekih starih razloga, Nisam bio za tebe i druge... Dakle, dovoljno materijala da se uz antologiju The Best of sastavi i kvalitetna komplilacija The Rest of. Uostalom, u 40 godina djelovanja bend je imao i mnogo skladbi koje se nisu nametnule, a vjerojatno bi u drugim okolnostima ili na drugim albumima postale hitovi. Antologija Prljavog kazališta, međutim, predstavlja upravo onaj mehanizam s pomoću kojega je Prljavo kazalište postalo bend koji već četiri desetljeća obilježava hrvatsku rock–scenu. Iako su danas Jasenko Houra i Tihomir Fileš jedini originalni članovi benda, Prljavo kazalište i dalje nosi u sebi onaj inicijalni rock groove, što dokazuje ne samo vrhunski produciranim i odsviranim koncertima nego i turnejama diljem svijeta. Posljednji studijski album Možda dogodine Kazalište je realiziralo još prije šest godina i ta antologija s uključenom pjesmom Tamni slapovi na neki način zaključuje diskografsko razdoblje u kojem je bend objavljivao novi album u prosjeku svake dvije i pol godine. Sigurno je da se sada taj diskografski tempo usporio, ali grupa još uvijek ima dovoljno razloga za podsjećanje na dane ponosa i slave, kao i na činjenicu da su, što god snimili i objavili, i dalje mladići u najboljim godinama.

Ogenj — folk rock glazbena senzacija iz Koprivnice

Prvu smo gažu imali ispred štale

Piše: Ivana Vašarević

omislav Mihac Kovačic (bisernica, gitara, vokal), Filip Kušnjer (gitara, prateći vokal), Denis Kuzel (bubanj), Nikola Terzić (bas, prateći vokal) i Tara Knežević (prva violina) čine koprivnički folk rock bend Ogenj koji je zaraznim plesnim doskočicama na kajkavskom narječju oduševio publiku i kritičare. Energična petorka proljetos je objavila debitantski album Domaj, koji je već proglašen albumom godine, a koncertom u zagrebačkoj Tvornici kulture potkraj travnja dokazali su da su pravo osvježenje na domaćoj glazbenoj sceni. Bend okupljen potkraj 2015. godine inspiraciju za ime Ogenj dobio je »u zimskim danima, kad vatra veselo pucketa u peći te grije srca i duše svih koji su oko nje«. »Prekrasna zimska idila, mise zornice i advent pridonijeli su stvaranju naziva benda koji još dugo namjerava gorjeti i grijati«, kaže nam frontmen Tomislav. Šarolika ekipa

A tko su zapravo članovi Ognja u stvarnom životu, kad nisu na pozornici? Tara

je »novopečena« studentica Fakulteta strojarstva i brodogradnje koja je nedavno bila i na ljetnoj školi u NASA–i u Americi, Filip se na poslu nadmudruje s »pametnim« telefonima, Nikola sa suprugom vodi etno brend i usput radi u agenciji s fondovima, Tomislav u svojoj tvrtki brizga plastiku, a Denis je jedini potpuno posvećen bendu. »I da, od ove petorke, troje nas je u braku i imamo četvero klinaca«, ponosno ističe Mihac Kovačic, glavni tekstopisac u Ognju. Dodaje kako na njihovo stvaralaštvo najviše utječu sredina i bendovi u kojima su članovi prije svirali (od punka i HC–a do grinda). »Inspiracija za naše priče su naši životi, a glazba nam je sto posto autobiografska. Ako počnete čitati tekstove i još ih uspijete razumjeti, možete pronaći mnogo elemenata koji opisuju svakoga od nas. Cijeli album Domaj zapravo je autobiografska priča o različitim temama — veselju, zaljubljenosti, melankoliji... Zna se dogoditi da energija na probama vrlo brzo ‘zakuha’ pa fantastična stvar nastane u rekordnom vremenu, dok se s nekim pjesmama ipak malo i pomučimo. Njih obično ostavimo da neko vrijeme ‘odstoje’ pa poslije kreativne stanke nastavljamo s radom«, govori nam Tomislav.

A za razliku od većine bendova koji su prve gaže imali u podrumima ili garažama, Ogenj je svoju odradio ni manje ni više nego — ispred štale na jednom seoskom imanju! »Imali smo šest pjesama i čini mi se da smo set počeli Lepom Marom! Slušale su nas naše supruge, uža obitelj i prijatelji. Tad smo skupili prve snimke koje smo objavili na Facebooku i dogovorili daljnje svirke«, prisjeća se Tomislav. Na pitanje koliko je Ognju bitno njegovati lokalne običaje, s obzirom na to da pjevaju na kajkavskom, Tomislav odgovara:

ja kad nas i domaća publika apsolutno ništa ne razumije, ali to nerazumijevanje brzo nestaje jer su pjesme i energija koje nudimo na kraju uvijek odlično prihvaćene. Prvi taktovi bas–gitare, bubnja ili violine i tamburice brišu čak i najmanju sjenku zbunjenosti kajkavštinom. Uvijek se rado sjetimo prve svirke u Gospiću, gdje su Ličani u sav glas pjevali Lepu Maru. Ili pak u Sarajevu, gdje je već na prvom rifu Hote, hote nastao pravi lom«, rekao nam je Mihac Kovačic.

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Zaraznim plesnim doskočicama na kajkavskom narječju Ogenj oduševljava publiku i kritičare

Netipično moderni

Ogenj, čiji članovi za sebe kažu da nisu »Prednosti su stvarno velike. Razliku- tipični moderni bend koji samo skuplja ješ se od tisuće rock’n’roll bendova, klikove i lajkove na internetu, sluša sve dodaješ još jednu vrijednost toj istoj šira i veća publika, od tinejdžera do ljurock’n’roll glazbi jer pjevaš na dijalek- di u ozbiljnim godinama, a folk roketu i radiš autorske stvari. Vjerujem da ri iz Koprivnice obećavaju da će i dajednoga dana Ogenj može biti dobar lje svirati na najčudnijim mjestima, od za promociju u našem turizmu, i to ne pank klubova, festivala, kafića, završnisamo na lokalnoj razini. Mi u bendu ce polumaratona do kazališnih scena i kajkavski nismo doživjeamfiteatara. li ni kao prepreku ni kao »Raduju nas promjeOgenj manu. A opet, Poljacima, ne ambijenta i publiAustrijancima ili ŠvicarciDomaj ke. To nam daje novu ma potpuno je svejedno dozu kreativnosti«, pjevaš li na književnom Dancing Bear zaključio je frontmen hrvatskom ili na dijalekTomislav. tu. Naravno, ima situaci-

Stjepko Galović Kandžija, efektne rime uspješno izdiže s reperskog teritorija

Dvadeset ljubavnih pjesama koje zaslužuju veću pozornost javnosti

Off–album napravljen za vlastiti gušt

Vjeran tradicionalnom Tajne ljubavi u obliku popa Grubišnom Polju

Ni ovaj put nije podbacio, njegove vješte rime ne spuštaju se u naglašeni besmisao, no njegov beton na ovom albumu nije čvrst

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Piše: Bojan Mušćet

rije tri godine albumom Nema labavo Stjepko Galović Kandžija s pomoću prateće mu orkestralne pratnje Gole žene uspješno je svoje efektne rime izdignuo s reperskog teritorija, ponudivši izvrstan materijal širem krugu ljudi. Reklo bi se — ušao je u mainstream, no ni Elemental s najkomercijalnijim pjesmama ovjenčanima Porinima nije postao mainstream, pa očito ni Kandžija nije baš blizu toga.

Kandžija

Beton Zlatne žbice / Dostava zvuka

U redu, u uporabi je termin rap mainstream, ali nekako mi to djeluje kao oksimoron. S obzirom na raširenost rap scene kod nas, smještati određenog izvođača u mainstream, a drugog u, štajaznam, avangardu, prilično je jalov posao. Kandžija je 2009. počeo vrlo dobrim albumom Narodnjaci, a uzlet se dogodio pet godina poslije albumom Folder s golim ženama. Nema labavo Kandžiju je lansirao u kategoriju preporoditelja scene, a tri godine nakon toga vraća se bez Golih žena albumom Beton.

S obzirom na status koji je dosad postigao, moglo bi se reći da je posrijedi off–album napravljen za vlastiti gušt, za vlastitu diskografsku etiketu, bez pretenzija i bez ambicija. Ili jednostavno nije mogao dalje gurati instrumentalistički pogon, pa je angažirao Kooladea, Setta, Sikyja i druge da mu slože beatove, Ivanu Rushaidat da otpjeva s njim dvije skladbe te Luku Tralića Shota da »sredi« mix i master. On je posložio aranžmane, smislio rime i otpjevao osjetno tvrđi album u kojem bi vjerojatno tek dvije pjesme mogle imati status singla i dobiti snažniju produkcijsku nadgradnju: Trube i Ekipa s basketa.

Vrlo kratak album sa samo deset pjesama vjerojatno bi upućivao na Kandžijin potencijal da je posrijedi njegov prvijenac. S obzirom na to da je riječ o šestom albumu, očito je da ga se može nazvati kolekcijom B–strana singlova namijenjenih fanovima. Kandžija, naime, na albumu nije podbacio, njegove vješte rime ne spuštaju se u naglašeni besmisao, a loopovi i melodijske linije su korektni. No njegov beton na ovom albumu nije čvrst, pa valja čekati sljedeće ostvarenje (bilo bi dobro: ponovno s Golim ženama) da snimi rap soundtrack za malo širu liniju poklonika, ne samo za svoju ekipu s basketa.

Mladen Burnać slijedi pravila koja su definirala djela Arsena Dedića i Zdenka Runjića

Piše: Maja Trstenjak

repoznatljiv zvuk i osjećaj domaće pop–glazbe, redovito ljubavne tematike, pravila definirana velikim djelima Arsena Dedića i Zdenka Runjića, u posljednje se vrijeme naveliko pojednostavnjuje te razvodnjava u nekom novom smjeru pod utjecajem raznih trendova iz svijeta. Mladen Burnać ostaje vjeran tradicionalnom obliku velikana koji su i sami ostavili trag na albumu The Best Of Love Songs. U dvadeset pjesama niže se ljubavni stih za stihom, u njima je u prvom planu emocija i trenutak koji ne podliježe trendovima, nego pokušava ostati svevremenski. Na albumu se posebno osjeća suradnja s Arsenom i Matijom Dedićem te ga s jedne strane obogaćuje, dok s druge jasno pokazuje koliko je teško djelovati uz velikane kao što je bio Arsen Dedić, neuMladen Burnać sporediv u prenesenoj emociji i težini stihova. Mladen The Best Of Burnać hrabro se bori s najLove Songs većim. Na dobrom je putu, ideje su slične u srži, ali reOnly Entertainment, alizaciji se teško približiti, no i takva je samouvjerenost za pohvalu. Matija Dedić svojim je pijanističkim umijećem doveo pjesmu »Rana jesen miriše« na novu razinu, dok Arsenov glas u pjesmi Jer ti ljubiš drugoga u slušatelja izaziva toplinu strahopoštovanja prema tom velikom umjetniku, legendi hrvatske glazbene scene, a to je samo jedan stih u moru, neizbrisiv trag koji je ostavio za sobom. Takva je sudbina zabilježila je dušu još jednog velikog umjetnika, Kemala Montena. Radi se o draguljima albuma koji sjaje posebnim sjajem i uvelike se razlikuju od ostalih pjesama. Velik je broj suradnika i gostiju naveden na omotu albuma, redom renomiranih glazbenih umjetnika, no koliko god čudno zvučalo, ovo je djelo trebalo ostati muških ruku djelo jer su se gošće nespretnije snašle u svojem zadatku. Suradnja s Milom Elegović u pjesmi Više nismo zajedno zaradila je relativno dobar odjek u publici, no karakterno nije izvedena na dovoljno uvjerljivoj razini. Glas Ivanke Boljkovac u pjesmi Otkucaji sata izvrsna je ideja, ali pogrešno realizirana. Taman dramski vokal presnažan je za takvu vrstu ljubavne pop–pjesme; neki blaži lirski sopran vjerojatno bi se bolje uklopio u priču. Stihovi Mladena Burnaća ostavljaju dojam iskrenosti, nepretenciozni su i nenametljivi, nastali iz ljubavi prema glazbenoj umjetnosti i posebnoj vrsti izražavanja osjećaja. Poetični su, u njima je upisano životno iskustvo ne na nužno jednostavan, ali na svima razumljiv način. Tih dvadeset ljubavnih pjesama ipak zaslužuje veću pozornost javnosti.

Jeboton kolektiv često je i rado viđen gost zagrebačkih ulica

Album donosi vrstu akustičnog punka, fuziju nekoliko žanrova čudno premještanih i umiješanih Piše: Maja Trstenjak

esto i rado viđen gost zagrebačkih ulica, Jeboton kolektiv, dosad je djelovao i u sklopu bendova Hren, Lobotomija, Spremište i Antidepresiv. Najbolje od najboljeg dotjerali su i objavili u sklopu novoga studijskog izdanja Širi ljubav ili šuti. Zanimljiv naslov, koji sadrži veliku dozu njihovih stavova, svojevrsna je misao vodilja trinaest pjesama u kojima se katkad, naizgled neozbiljno, prisjećaju »mladosti«, a katkad opasno kritiziraju društvo i njegov poredak. Sirovo produkcijsko rješenje osiguralo je zadržavanje karaktera uličnih Jeboton akustičnih svirŠiri ljubav ili ki i doživljaj živih svirki grupice šuti dobrih frendova samostalno koji iz sveg glasa pjevaju na nekom tulumu. Album otvaraju socijalno prilično osviješteno, pjesmom Recesija, dok se u priču glazbeno upliću i Beatlesi, Beach Boysi, pa čak i Prljavo kazalište, na neki čudan način, jer ljubavna tužaljka Jebotona Dylan Dog na trenutke podsjeća na Heroja ulice. Udaraljke, violine, tromboni, pa čak i melodika, djeluju prijateljski i skladno uz standardni ritam gitare; jednostavna skladateljska rješenja koja ne ostavljaju dojam spektakularnosti, nego na minimalizmu grade jedinstven izričaj. Nisam rođen da bi umro od tumora opasnim stihovima jasno izražava nezadovoljstvo trenutačnim stanjem u državi, ali ne odustaje od optimizma i uživanja u svakodnevnim životnim radostima, premda zbog ljubavnih jada ponekad treba i otići iz grada, požalili su se u pjesmi Proljeće. Srce ih zove u Grubišno Polje u simpatičnom pjesmuljku koji ostaje u uhu već pri prvom slušanju. Neka vrsta akustičnog punka, fuzija nekoliko žanrova premještanih i umiješanih na pomalo čudan način jer nisu znali žele li biti Redovnica, olimpijac ili rock’n’roll star. Što god željeli postati, na dobrom su putu. Polusatni album zatvorili su poznatom melodijom pjesme Hey Jude te tako otvorili novo poglavlje svoje zanimljive karijere.Album za dobru zabavu uz cugu s prijateljima. Možda zapjevate koji stih.

Uredništvo Zagrebačkog festivala odabralo je 21 novu skladbu koja će se predstaviti na nadolazećem, 66. izdanju festivala u siječnju 2019.!

z umjetničkog ravnatelja, Nenu Belana, uredništvo ovogodišnjeg Festivala činili su istaknuti glazbeni i medijski profesionalci: Tomislav Štengl, urednik Drugog programa HRT–a, Ivan Pešut, glazbenik i predsjednik Glavnog odbora Hrvatske glazbene unije, Dario Terzin, glazbeni urednik Novog radija Zadar, Zvonimir Mandić, glazbeni urednik Hrvatskog radija Osijek te glavni tajnik Unisona i urednik PopRock.hr–a, Davor Drezga. Odabrane pjesme 66. Zagrebačkog festivala (abecednim redom izvođača): Alen Vitasović Čudesna noć (Vinko Škaron — Vlasta Juretić) Anna Moor Svjetovi (Romana Pavliša — Romana Pavliša) Antonela Doko Sve osim nas (Ines Prajo — Ines Prajo) Bobo feat. Saša Antić E, moj Damire (Bobo Knežević — Bobo Knežević, Saša Antić) Bukowskee Amman (Emir Bukovica — Emir Bukovica) Damir Kedžo Srce mi umire za njom (Ante Pecotić — Ante Pecotić)

Emina Arapović Suze okrenute prema nebu (Rajko Dujmić — Tomislav Tržan) Fluentes Bez riječi (Goran Bošković, Matija Nikolin, Davor Dedić, Andrej Car, Tomislav Hajduković, Željko Nikolin — Goran Bošković)

NoA feat. Lea Mijatović Pogled kao plamen (Vojan Koceić, Elvis Sršen — Vojan Koceić, Elvis Sršen) Pravila igre Baš kad mi ne treba (Miro Buljan — Sonja Buljan)

Franka Tajno (Branimir Mihaljević — Nenad Ninčević)

Tibor Vrati nas doma (Tibor Karamehmedović — Tibor Karamehmedović)

Igor Delač Istina u tami (Miroslav Zečić, Ivan Zečić — Uršula Tolj)

Zdenka Kovačiček Jutarnja frka (Marko Tomasović — Marko Tomasović)

Iva Ćurić Gdje je sad ljubav (Marina Hojsak — Marina Hojsak)

»Još jednu godinu zaredom imali smo zaista veliki broj kvalitetnih prijava od kojih smo se sada odlučili za 21 reprezentativnu skladbu, aktualne domaće produkcije, s određenim pomacima u umjetničkom smislu. Čestitam svim odabranim autorima i izvođačima koji će, bez sumnje, dati snažan pečat nadolazećem festivalu. Posebno me veseli nekoliko detalja, a to su znatna zastupljenost mladih kantautora, pogotovo kantautorica, kao i činjenica da ove godine, primjerice, Slavoniju zastupa čak pet izvođača, što dosad nije bio čest slučaj. Zagrebački festival je zapravo vodeći nacionalni festival popularne glazbe u čiju će se kvalitetu publika imati priliku uvjeriti u siječnju 2019.«, istaknuo je Neno Belan, umjetnički direktor Zagrebačkog festivala. Festivalske pjesme pojavit će se u radijskom eteru 1. prosinca. prosinca.

Jelena Radan i bivše članice Ladarica Samo me ljubi (Jelena Radan — Jelena Radan) Luce Čežnja (Lucija Ćustić — Lucija Ćustić) Marko Tolja Sve što nisam ja (Marko Tolja — Marko Tolja) Mia Dimšić Ovaj grad (Mia Dimšić — Mia Dimšić) Nikolina Tomljanović Danas je ljubav (Goran Gubić Hans — Dinko Fazinić, Goran Gubić Hans) Nina Kraljić Lava (Tihomir Preradović, Nina Kraljić — Ines Prajo)

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Eta Kočić Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio New Flyer d.o.o. Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

Odabrane pjesme 66. Zagrebačkog festivala!

e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

BROJ 211, LISTOPAD 2018.

8.-11. 11.2018.

8. 11. | Četvrtak

22:00 | Zlatna dvorana Hotela ImperIal

Zoran Majstorović Quintet ft. Klaus Gesing | To Ligeti and back

Završni koncert majstorskoga tečaja 1

Berislav Šipuš*, Ante Knešaurek*, Sanja Drakulić*, Elena Mendoza, Johannes Schöllhorn, Johannes Maria Staud, Jörg Widmann, Enno Poppe, Lucia Ronchetti

10. 11. | Subota

Ana Horvat, Ivana Bilić, Gordan Tudor

23:00 | Zlatna dvorana Hotela ImperIal

12:00 | Zlatna dvorana Hotela ImperIal

Lana Janjanin Trio

Airborne Extended Sonja Leipold, čembalo Caroline Mayrhofer, blokflaute Doris Nicoletti, poprečne flaute Elisabeth Plank, harfa

20:00 | Zlatna dvorana Hotela ImperIal Ansambl Recherche Lovesongs – Liebeslieder

9. 11. | Petak 12:00 | Zlatna dvorana Hotela ImperIal Vid Veljak, violončelo György Ligeti, Marko Ruždjak, Mladen Tarbuk, Tomislav Oliver, Zlatko Tanodi, Marko Slaviček, Dai Fujikura 20:00 | Zlatna dvorana Hotela ImperIal Festivalski ansambl Dietmar Wiesner, flauta Alexandar Hadjiev, fagot Gordan Tudor, saksofon Vlatka Pehljan, violina/viola Smiljan Mrčela, violončelo Mia Elezović, klavir Ivana Bilić, udaraljke Lisa Dowling, kontrabas Matthias Pintscher, Ivan Josip Skender*, Sara Glojnarić, Srđan Dedić, Željko Brkanović, Harald Genzmer 76

Mirela Ivičević, Margareta Ferek Petrić, Elisabeth Harnik, Alexander Kaiser, Bruno Strobl, Hannes Kerschbaumer 19:00 | Zlatna dvorana Hotela ImperIal Komorni gudački orkestar Slovenske filharmonije Steven Loy, dirigent Ivana Bilić, marimba Barbara Kresnik, udaraljke Katarina Kutnar, violina Davor Branimir Vincze, Dalibor Bukvić, Frano Parać, Vito Žuraj, Lojze Lebič

Voditelji tečaja: Mia Elezović, klavir Ivana Bilić, udaraljke Gordan Tudor, saksofon

11. 11. | Nedjelja 11:00 | Zlatna dvorana Hotela ImperIal Završni koncert majstorskoga tečaja 2 Voditelji tečaja: Alexandar Hadjiev, fagot (Ansambl Modern) Dietmar Wiesner, flauta (Ansambl Modern) Friedrich Goldmann, Hoeller York, Reiko Fueting

+ predavanja, okrugli stolovi, tribine i druženja...

Vidimo se u Opatiji! www.tribinaopatija.eu tUrIStIČKa ZaJednICa Grada opatIJa