Cantus 214 web by HDS.hr

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 214 OŽUJAK 2019. | CIJENA 22 kn

Jacques Houdek, autor pobjedničke pjesme Dore 2019.

The Dream i Rokova pobjeda otporni su na metke

2. dodjela nagrade publike Cesarica 2019.

Ako te pitaju, Grašo i Huljići imaju hit godine Tamara Obrovac u prvom planu

Jedinstvena autorica prepoznatljivog stila Gordan Tudor — Novi koncert za saksofon i orkestar

Tiskanje partiture će malo pričekati. Ionako ne skladam zbog tantijema

30. MuzičkI biennale Zagreb (6. — 13. travnja 2019.)

Glazba — prostor — grad — zvuk

UVODNIK Dragi čitatelji, evo nas u prvom tromjesečju godine nove, posljednje na izmaku prvog desetljeća drugog tisućljeća. Zamislite, kako vrijeme leti! To je za glazbenike inače »doba kiselih krastavaca«, ali protekle je zimske mjesece ispunilo nevjerojatno mnogo događanja. Bogatu berbu predvodi povratak Dore na našu scenu i na naše male ekrane te natjecateljskog duha među autorima, pjevačima i producentima. Ipak je javno odmjeravanje i glasovanje publike, odnosno stručnog žirija pošteniji način izbora hrvatske pjesme za pjesmu Europe, za Eurosong. Tako smo dobili još jedan događaj na našoj sceni, ove godine sasvim u eurovizijskom formatu. Ove će nas godine u Izraelu predstavljati Roko Blažević, novo ime glazbene scene koji iza sebe, kako i zorno prikazuje naša naslovnica, ima snažnog, pokroviteljski raspoloženog mentora i skladatelja, eurovizijski iskusnog Jacquesa Houdeka koji je oduvijek volio pomagati mladima i na tome mu hvala. Mladi su s druge strane »ispali iz kombinacije« žarišta u novom izdanju Rock&Offa; naime, umjesto natjecanja, ove su godine inicijalni organizatori i nositelji projekta, Hrvatsko društvo skladatelja i Savez glazbenih udruga UNISON, odlučili preuzeti sličan sustav ocjenjivanja kao za diskografsku nagradu Porin. Tako se nagrade Rock&Off u raznim potkategorijama alternativnijeg rocka po novom dodjeljuju odabranima bez dobnih ograničenja, o čemu za prethodnu godinu odlučuje veliki ocjenjivački sud sastavljen od čak 64 glazbena urednika i kritičara. Dogodio se i još jedan Zagrebački festival na kojemu je nakon 2017. ponovno pobijedio naš Ante Pecotić, predsjednik Hrvatskog društva skladatelja, na kojega smo zaista ponosni jer se još jedanput dokazao kao vodeći hit–maker. A pogled unaprijed otkriva polako prebacivanje kazaljke naše pozornosti na tzv. ozbiljnu glazbu i jubilarni 30. Muzički biennale Zagreb koji je pred nama ovoga travnja.

Kako se novom platformom koriste Ante Pecotić i Branimir Mihaljević »Fokusom se koristim od njegovih početaka. Postao je nezaobilazni dio mojega poslovnog modela u sklopu izdavačkog brenda Rubikon Sound Factory koji sam osnovao u suradnji sa svojim prijateljem i kolegom Bojanom Šalamonom Shallom. Mislim da je takva platforma u današnje vrijeme, kad komadna prodaja, nažalost, bilježi nezaustavljiv pad, od izuzetne koristi svim autorima i izvođačima koji više nisu u prilici i mogućnosti snimati albume, a žele prona- Ante Pecotić: »Fokus je jedinstvena spona nas glazbenika i radijskih urednika.« ći svoj put prema radijskim postajama. Sama platforma je izuzetno jednostavna, pametno ski urednici mogu na jednom mje- jedio sustav poslovanja nas autora osmišljena, a radijskim urednici- stu pregledno, čisto i jednostavno i malih diskografa te nam omoguma dnevno daje sve potrebne in- odabrati ono što ih zanima i vidje- ćava da na najprezentniji i najbrži formacije o singlovima koji su toga ti sve ono što je toga dana aktu- način plasiramo svoje nove singlodana izišli. Umjesto svakodnevnog alno, ali i probrati po pregledniku ve radiopostajama te poslije dobizatrpavanja inboxa i mailova s ra- i možda pronaći neko staro izda- vamo precizne povratne informaciznih strana, koji nerijetko ili ostanu nje koje im je promaknulo. Siguran je o njihovoj prihvaćenosti u pojedinepročitani ili nezapaženi, mislim sam da je Fokusu uz sve navedenim medijima. Za sva izdanja izvoda je Fokus idealno rješenje za sve ne pretpostavke zajamčena sjajna đača koja izdaje naša tvrtka Karpo samostalne umjetnike, ali i disko- budućnost jer je to dobitna kom- Media te za mnoge druge s kojima grafske kuće, kao jedinstveni alat binacija, jedinstvena spona nas surađujem, Fokus je bio krucijalni koji pruža jamstvo da će svi objav- glazbenika i radijskih urednika kao servis za komunikaciju i preuzimaljeni singlovi pronaći siguran put trenutačno najvećih promicatelja nje singlova za radiopostaje te je u do glazbenih urednika. U tom smi- glazbe, i kod nas i u svijetu«, izjavio kratkom vremenu postao esencislu Fokus se razvija u jedinstveni je skladatelj Ante Pecotić. jalni dio našeg poslovanja«, kaže sabirni centar svih vrsta i žanrova o novom servisu autor Branimir domaće glazbe na kojemu radij- »Unisonov Fokus je znatno unapri- Mihaljević.

Nećemo više zadržavati vašu pozornost, 214. broj je pred vama i ako imate ikakve komentare, pokude i pohvale, slobodno nam pišite na elektroničku adresu cantus@cantus.hr ili se javite na broj telefona 01/48 25 360. Ugodno čitanje u ime uredništva želi vam Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus

Branimir Mihaljević: »To je esencijalni dio našeg poslovanja.«

Unison pokrenuo platformu za glazbenike

Koristite se Fokusom!

Umjesto svakodnevnog zatrpavanja mailova, Fokus je idealno rješenje za sve samostalne umjetnike, ali i diskografske kuće, kao alat koji pruža jamstvo da će svi objavljeni singlovi pronaći put do glazbenih urednika cija mastera više nisu problem. Ključni problem postaju metapodaci, tj. sve ono što se o glazbenom izdanju treba na organiziran način zapisati, sačuvati i prenijeti korisniku. Servis Fokus najveću pozornost poklanja tome, a prema dosadašnjim komentarima s obje strane, taj dio posla je dobro odrađen.

Piše: Andrea Vrban Geržina

ovi besplatni digitalni servis nastaje pod okriljem krovne glazbene udruge Unison s ciljem promicanja hrvatske glazbe i željom da se publici približi rad skladatelja, tekstopisaca, producenata, glazbenika, izvođača i svih onih umjetnika koji pridonose stvaranju glazbe, što većem broju slušatelja i ljubitelja glazbe. Upravo smo zato razgovarali s voditeljem servisa Fokus, producentom i digitalnim stručnjakom Zvonimirom Dusperom Dusom. Objasnio je kako se nada

vonimir Dusper Dus: »Pozivam sve glazbenike koji stvaraju vlastite snimke da sustav isprobaju i svojim komentarima pomognu u njegovu razvoju.«

da će tim servisom olakšati distribuciju nove domaće glazbe prema radijskim i televizijskim postajama u Hrvatskoj. Što je uopće Unison Fokus? Unison Fokus je besplatni online servis i platforma za promociju i distribuciju novih glazbenih izdanja prema hrvatskim radiopostajama, odnosno glazbenim urednicima na tim postajama. S pomoću toga servisa, nakon unošenja podataka i glazbenog sadržaja, kanalima distribucije sustava, pjesma se izravno predstavlja ciljanim radiopostajama. U današnje digitalno doba mnogo je izazova pred glazbenicima. Koji dio rješenja vidite upravo u Fokusu? Fokus na intuitivan i praktičan način rješava izazov administracije i menadžmenta master snimki. Prije popularizacije digitalnih tehnologija, snimke nije bilo lako održavati pa je bilo logično da se tim dijelom glazbenog posla bave potpuno odvojene profesije koje vladaju stručnim znanjima važnim za područje arhiviranja dokumentacije. No danas je master snimka samo kompjutorski zapis, kao i svi zapisi s kojima se susrećemo u svakodnevnom životu. Dakle, samo čuvanje i distribu-

Možda je važno na ovom mjestu pojasniti važnost upisivanja metapodataka. Naime, korisnici glazbe često ne znaju točno koju pjesmu trebaju, ali zato znaju kakvu, i mogu to egzaktno opisati određenom terminologijom. No da bi pretraživanje pjesama na taj način bilo moguće, netko mora pri unosu pjesme u sustav upisati metapodatke koji opisuju pjesmu standardnim terminima i to je upravo ono što smo učinili Fokusom. Zato svaki napor glazbenika uložen u upisivanje podataka rezultira većom lakoćom nalaženja njegova izdanja u nekoj situaciji. Uspjeli projekt U kojoj je fazi projekt? Tijekom 2018. godine novi alat za glazbenike uspješno se testirao beta–verzijom i u sustav je upisano 127 novih korisnika koji su unijeli 162 izdanja. Servis je već u beta–fazi pokazao koliko je važan, distribucijom prominentnih izdanja kao što su ona Zaprešić Boysa i pjesme Igraj, moja Hrvatska, Franke s čak tri uspješna singla — Crazy, S tobom i Kao ti i ja, ali i singlova iz različitih žanrova, od popa s pjesmama Saše Lozara, Zsa Zse, Luke Nižetića, Lee Mijatović, preko tamburaša (Gazde), alternativnih bendova (Garage In July, OPG, Mnogi Drugi), doajena hrvatske glazbe (Stjepan Jimmy Stanić) do zanimljivih crossovera (Sudar Percussion, Stefan Milenkovich & Božo Vrećo) i brojnih drugih izvođača. Planirate li ga proširiti? Platforma pruža i brojne druge mogućnosti, pa će korisnici moći pratiti kako je pjesma pozicionirana geografski i gdje se emitira, dok će radijski ured-

akon unošenja podataka i glazbenog sadržaja, kanalima distribucije sustava, pjesma se izravno predstavlja ciljanim radiopostajama

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Kako do radijskog etera?

nici imati jednostavan pregled i pristup novim glazbenim izdanjima. U budućnosti sustav namjeravamo proširivati u skladu s potrebama korisnika, pa su u tijeku već završni radovi na sljedećim proširenjima funkcionalnosti koja ćemo moći isprobati početkom proljeća. Kome je namijenjen Fokus? Servis je istovremeno koristan za oba krajnja korisnika. Urednici radiopostaja na uvid će dobiti presjek nove hrvatske glazbe po žanrovima te ostalim specifikacijama pjesama u skladu s njihovim programskim shemama, dok će glazbenici (autori, izvođači, glazbenici i producenti) moći izravno predstaviti nove pjesme ciljanim radiopostajama i na taj način uspješnije plasirati svoju glazbu te doći do većeg broja emitiranja. Obostrano zadovoljstvo S druge strane, urednici na radiopostajama ističu da je Fokus upravo to što im je trebalo. Drago mi je što sam dobio priliku svoje dugogodišnje iskustvo bavljenja razvojem informatičkih projekata za potrebe glazbene industrije iskoristiti za razvoj tako važnog servisa. Ovom prilikom želim zahvaliti svim sudionicima beta–faze razvoja koji su trudom i uloženim vremenom uvelike pomogli da Fokus danas bude to što je. Pozivam sve glazbenike koji stvaraju vlastite snimke da sustav isprobaju i da svojim komentarima pomognu u njegovu razvoju.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Novogodišnji koncert publici bečkog Volkstheatra predstavio tamburu i Davora Bobića

Mario Zbiljski na tamburi ispraćen je ovacijama bečke publike

»Mario Zbiljski i Konstantin Krasnitsky službeno uveli tamburu u Bečku klasiku’’ — to su bile najavne riječi Slavka Ninića, pjevača poznatog bečkog ansambla Wiener Tschuschenkapelle, ujedno moderatora i jednog od glavnih organizatora ovogodišnjeg uglednog Novogodišnjeg koncerta u Volkstheatru u Beču, koji se održao, naravno, 1. siječnja 2019. U dupkom ispunjenoj dvorani kazališta nastup popularnog solista na tamburi Marija Zbiljskog, uz pratnju uglednog pijanista Konstantina Krasnitskog, ispraćen je ovacijama publike. Izveli su djela Chopina, Schuberta, Bacha i Masseneta, a posebno je odjeknula bečka praizvedba skladbe Concertinato za tamburu i klavir hrvatskog skladatelja Davora Bobića, djela koje je autor posvetio upravo spomenutim glazbenicima. Mario Zbiljski student je druge godine diplomskog studija Tamburaško umijeće na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta J. J. Strossmyera u Osijeku; danas je jedan od najpriznatijih svirača tambure u Europi. Naše stalno zaposlene profesore s osječke Akademije, izv. prof. Konstantina Krasnitskog te red. prof. Davora Bobića i nije potrebno predstavljati. Tim je nastupom dosad najozbiljnije predstavljena tambura kao solističko glazbalo u Europi. Ujedno je to veliko priznanje osječkoj Akademiji i njezinoj Upravi, predvođenoj dekanicom prof. dr. sc. Helenom Sablić Tomić, te novoosnovanom Odsjeku za Novu glazbu koji će uskoro promijeniti naziv u Odsjek za kompoziciju, teoriju glazbe i instrumentalne studije. Spomenuti Odsjek u ovoj kalendarskoj godini već ima ugovorene nastupe svojih studenata tambura u Münchenu i Dublinu. (Josip Klasan)

Veljko Lipovšćak i Siniša Fajt – sudionik i organizator okruglog stola O k r u g l i s t o l 6. ve l j a č e 2 019. u Z avo d u z a elektroakustiku zagrebačkog FER–a

Zašto nam treba središnji fonoarhiv? Svrha okruglog stola bila je okupiti mnoge koji u svojim fonozbirkama imaju vrijedne snimke da bi se eventualno oformio središnji fonoarhiv koji bi uključio i javne ustanove Piše: Jagoda Martinčević

ašto nam treba središnji fonoarhiv? Tako je glasio poziv na sastanak za okruglim stolom, održan na Fakultetu elektrotehnike i računarstva — Zavoda za elektroakustiku. Uz organizatora, prof. dr. sc. Sinišu Fajta, sudjelovali su Veljko Lipovšćak, dugogodišnji tehnički direktor Jugotona koji se bavi prikupljanjem starih snimki i zaštitom i istraživanjem povijesti hrvatskih zvučnih zapisa, potom mr. ing. Marko Malnar koji je govorio o iskustvima fonoarhiva Hrvatskoga radija, gdje je zaposlen kao rukovoditelj tehnike. Okupili su se mnogobrojni zainteresirani, ponajprije bibliotekari čije knjižnice imaju i fonograđu, kao i privatne osobe, ljubitelji glazbe, skupljači fonozapisa. Bilo je zanimljivo slušati povijest o nosačima zvuka u Hrvatskoj koju Lipovšćak kod nas najbolje poznaje, to više što je nedavno predstavljeno izdanje Zlatne godine Zagrebačke opere 1927. — 1931. koje je on pripremio kao drugi CD presnimljen s izvornih gramofonskih ploča, u povodu 90 godina od početka proizvodnje gramofonskih ploča u Zagrebu i Hrvatskoj. Ta je povijest doista duga i seže u početke 20. stoljeća kod nas, desetak godina nakon što je u svratištu K caru austrijskom (današnja NAMA) predstavljen prvi Edisonov fonograf. Daljnjim tijekom povijesti od prve ploče u Hrvatskoj 1901. (snimljene u Beču) do Sokola, prvog hrvatskog izdavača gra-

mofonskih ploča 1910., zanimanje za glasovne snimke naglo se povećavalo pa postoji katalog iz 1914. godine s 398 numeriranih ploča! Pravi zamah nastaje osnutkom prve tvornice Edison Bell Penkala (EBP) 1926.–1939., našu glazbu snima i Telefunken i Elektroton, a od 1945. Jugoton postaje državna tvornica gramofonskih ploča iz koje izrasta Croatia Recods kao hrvatska naklada zvuka i slike. Nakon propasti i nakladnika EBP–a, u skladištu je ostalo više od 25.000 neprodanih ploča od kojih je dio završio u tadašnjem Hrvatskome krugovalu (danas Hrvatskome radiju), dio u privatnim rukama, a ostatak je jednostavno uništen. Ono što je ostalo, a toga nije malo, stvorilo je i dragocjene privatne zbirke iz kojih su pojedine snimke i restaurirane, pa je tako sačuvan dio dragocjene baštine hrvatskih autora i izvođača, ne samo glazbenih nego i glasovi dramskih umjetnika, poput Marije Ružičke Strozi, na primjer. Svrha okruglog stola bila je okupiti mnoge koji u svojim fonozbirkama imaju vrijedne snimke, da bi se eventualno utemeljio središnji fonoarhiv koji bi uključio i javne ustanove. Inicijativa je vrijedna svake pozornosti, no hoće li se ostvariti i pod čijom kapom, danas je još teško prognozirati. To više što Ministarstvo kulture u sklopu Strategije digitalizacije kulturnih dobara ima i Radnu skupinu za audiovizualnu građu koja bi, logično, trebala obuhvatiti i glazbu. Postoji i Hrvatski državni arhiv koji bi, također logično, mogao (ili morao) biti koordinator takve akcije. Na skupu je oformljena Radna skupina. Vidjet ćemo što će biti s našim razasutim zvučno zapisanim blagom.

U o č i 10 0. r o đe n d a n a u m r o je d o s a d n a j s t a r i j i č l a n H r va t s ko g d r u š t va s k l a d a t e l j a

Glazbena njiva Andrije Tomašeka* Glazbeni pisac, povjesničar, kritičar, teoretičar i terminolog rođen 4. listopada 1919. u Čalincu pokraj Varaždina, umro je 31. siječnja 2019. u Zagrebu

ndrija Tomašek diplomirao je na Historijsko–teoretskom odjelu Muzičke akademije u Zagrebu, usavršavao se (bizantska glazba, razvoj notacije, renesansna glazba) na Muzičkom fakultetu Sveučilišta u Oxfordu. Bio je referent na Odjelu za kulturu i umjetnost Ministarstva prosvjete NRH, administrativni tajnik Hrvatskoga glazbenog zavoda, profesor i direktor Glazbene škole Pavla Markovca te honorarni predavač na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, od 1963. u zvanju pedagoškog savjetnika. Zborovođa više amaterskih zborova (Slovenski dom, Kamensko, Ivan Goran Kovačić, Vinko Jeđut), glazbeni kritičar (Borba, Oko, Politika, Vjesnik), suradnik časopisa (15 dana, Republika, Savremeni akordi, Zvuk, Muzika, Muzička kultura, Cantus), uređivao glazbene časopise Muzika i Muzička kultura, surađivao na radiju i televiziji, bio urednik glazbenih emisija Školskog radija, suradnik Muzičke enciklopedije, Leksikona jugoslavenske muzike JLZ–a, Krležijane i Hrvatskog leksikona, obradio za Hrvatsku enciklopediju oko 4200 natuknica, popularizirao glazbu (predavanja u narodnim i radničkim sveučilištima, za glazbenu mladež), sudjelovao kao referent na stručnim skupovima i kongresima u zemlji i inozemstvu, više godina bio organizator i voditelj Umjetničko–sociološke tribine u okviru programa Međunarodne glazbene tribine (tada TMSJ) u Opatiji, djelovao u stručnim i društvenim organizacijama (Udruženje muzičkih pedagoga Hrvatske — danas Hrvatsko društvo glazbenih i ple-

snih pedagoga, Zajednica muzičkih škola Hrvatske, Hrvatski sabor kulture, Hrvatsko društvo skladatelja — predsjednik 1985./6., član radnik Matice hrvatske). Počasni je član Hrvatskoga glazbenog zavoda i Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga. Rođen je u Čalincu pokraj Varaždina, 4. listopada 1919., a preminuo je u Zagrebu 31. siječnja 2019. I eto, cijeli, gotovo stotinu ljeta dug i dragocjen život kao da sav stane u nekoliko redaka. U pozadini je tih redaka, međutim, golemo mnoštvo različitih poslova i zadataka s područja glazbe i glazbenih institucija koje je Tomašek obavljao sa strašću istinskog zaljubljenika u glazbu i s golemim osjećajem odgovornosti prema svakoj činjenici te glazbe koju bi pribilježio ili ostvario. Izleti i zavirivanja »Ja sam znatiželjnik«, kazao mi je jednom. »To s jedne strane poticajno djeluje na duh, ali može biti i prilično nepraktično. Baveći se glazbom, htio sam o njoj znati što više, otkriti što više njezinih tajni, slijediti staze kojima je išla i spoznati zašto je išla baš određenim putem. Povijest glazbe nije mi bila, a nije mi ni sada, samo skup činjenica nastalih u određeno vrijeme na određenom prostoru. Traženje odgovora na pitanja ‘zašto’, ‘kako’ i ‘zašto baš tako’ prisiljavalo me na ‘izlete’ u niz drugih područja, zavirivanje u sve što bi moglo otkriti uzročno–posljedičnu povezanost glazbe s onima koji su je stvarali ili izvodili i onih za koje se to činilo, a to je, dakako, s jedne strane pučka, narodna, a s druge strane umjetnička glazba. Pri tome svaka, pa i naoko beznačajna pojava može postati istraživački izazov-

Čestitari HDS-a za 95. rođendan Andrije Tomašeka (sa suprugom): Antun Tomislav Šaban, Mirjana Matić i Jana Haluza

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: Erika Krpan

Andriju Tomašeka uvijek je zanimalo sve što je nosilo predznak glazbe

na ili vrijedna istraživačkog truda, jer je cijela povijest glazbe svojevrsni mozaik višestruko uvjetovan i strukturiran od mnogih, sitnih raznobojnih kamenčića, pa traganje za njima može biti dovoljno jak izazov želi li se pridonijeti stvaranju što cjelovitije, objektivnije i znanstveno oblikovane povijesne istine.« Vrijedne knjige Te, kako je rekao, »naoko beznačajne pojave« odigrale su iznimno važnu ulogu u njegovu pisanom opusu. Nerijetko su one bile ishodišna točka za autorovo iscrpno istraživanje, koje je na kraju znalo temeljito obuhvatiti šire tematsko područje, ispunjavajući jednu od mnogih praznina hrvatske glazbene historiografije. Uz velik broj članaka i prikaza, Tomašek je objavio nekoliko vrijednih knjiga, među kojima se ističu one o skladateljima Slavku Zlatiću i Gjuri Prejcu te one o hrvatskoj himni i glazbenoj obitelji Stahuljak. Držim, međutim, njegovom najvažnijom knjigom zbirku tekstova s naslovom Glasi crljene zemlje (Cantus, 2004.), čiji je ustroj unekoliko odraz Tomašekova stila mišljenja u glazbi, izbora i pristupa određenoj temi i obradbi građe. Izazov naizgled malih tema urodio je radovima bogatim podacima i zaključcima, nerijetko dopunjenim komplementarnom tematikom raznolike vrste. Visok stupanj pismenosti učinio je to štivo još vrednijim.

Veza s prošlošću Svježina uma održavala ga je neprestance prisutnim, iako posljednjih godina nije napuštao prag svojega doma. Nezaboravno će ostati njegovo sabrano, gotovo dvosatno izlaganje pred televizijskim kamerama svojih sjećanja i razmišljanja o područjima za koja je bio kvalificiran i za koja je i u visokim godinama iskazivao iskreno zanimanje, a u povodu obilježavanja 60. obljetnice Hrvatskoga društva skladatelja. Kao najstariji član Društva, imao je zapaženo mjesto u emisiji snimanoj u povodu obljetnice, jer su njegova živa i zanimljiva gledišta zadirala u prošlost, koju više ne pamte i ne više osobito mlade generacije. Bio je glazbenik širokog spektra, što znači da ga je zanimalo gotovo sve što je nosilo predznak glazbe. Ta se širina očitovala u raznolikosti poslova kojima se bavio, uvijek odgovorno i s razumijevanjem. Napokon, i nikako na posljednjem mjestu, Andrija je bio dobar kolega i prijatelj. Posljednjih godina, otkako je bio vezan uz krevet, telefonski su razgovori bili posrednik prijateljevanju, razmjeni mišljenja, šala i dosjetki, čak i kad mu je bilo teško. S podjednakim je povjerenjem izricao iskreno mišljenje ako je bio pitan, kao što ga je i tražio kad mu je trebalo. Ta je razmjena okružila prijateljsku komunikaciju na kojoj ću uvijek biti zahvalna i sjećati je se s toplinom. *Razgovor pod tim naslovom objavila je potpisnica u časopisu Cantus, 103, 18, 1999., u povodu Tomašekova 80. rođendana.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Pr a i z ve d b a n ove s k l a d b e S a n je D r a k u l i ć n a n a r u d ž b u Z a g r e b a č ke f i l h a r m o n i je, 9. ve l j a č e 2 019. u Velikoj dvorani Lisinski, Plavi ciklus ZF

Rara avis ili Rijetka ptica kao programsko iznenađenje

Uistinu je iznenadilo što je jedina ovosezonska praizvedba zagrebačkih filharmoničara naručena od jedne skladateljice Piše: Martina Bratić

Z 6

agrebačka filharmonija pod vodstvom Davida Danzmayra čini se da ne prestaje iznenađivati svojim programskim odabirima. Takvim se načelom orkestar poveo i 9. veljače, kad je u svojem Plavom ciklusu publiku počastio jednom domaćom praizvedbom, kao i jednim rijetko izvođenim, i u njegovu opusu izoliranim, Beethovenovim djelom. Američka pijanistica kineskog podrijetla Claire Huangci, nekadašnje čudo od djeteta, kako je nazivaju mediji, izabrana je za ovovečernju solističku figuru, a zagrebačka je publika mogla tu večer posvjedočiti njezinoj sviračkoj tehnici. Naime, previrtuozno je, ako je to uopće moguće zamjerati, predstavljena Beethovenova transkripcija njegova Violinskoga koncerta op. 61. U verziji koncerta za klavir i orkestar Huangci je

svaku i apsolutnu prednost dala radu vlastitih prstiju, što je, osim potiranja i »onog nečeg drugog« u glazbenoj izvedbi, u isto vrijeme uho dovodilo do posvemašenjeg zamora. Izvanglazbena impostacija Ipak, najveće je iznenađenje svakako bila jedina ovogodišnja praizvedba zagrebačkih filharmoničara, ovaj put naručena od jedne skladateljice, zagrebačko–ruske diplomandice i profesorice kompozicije te već priznatoga imena hrvatske suvremene glazbene produkcije — Sanje Drakulić. Tom je narudžom svjetlo dana ugledala i jedna ptica; autorica je, naime, to djelo, snažno izvanglazbeno impostirano, nazvala Rara Avis, odnosno — rijetka ptica. Kako sama kaže, to je jednostavačno djelo nastalo u jednom dahu i takav se idejni koncept u toj rijetkoj ptici u svakom slučaju mogao i čuti. Skladba koja nas već prvim taktovima uvlači u

neku napetu, energičnu i pomalo zloslutnu atmosferu, za svoj je arhitektonski obrazac uzela na trenutke zaglušujuće melodijske obrasce neprestane izmjene malih intervala. U forteu koji nije jenjavao do samoga kraja i u unisonim gudačima koji se »svađaju« s redovima puhača, a još potpomognuto udaraljkaškom sekcijom, Rara Avis obavija nas osjećajem neprekinutoga iščekivanja i razrješenja. »Ta ptica leti cijelo vrijeme, ne zaustavlja se, neumorna je i uporna. Ide svojim putem«, kaže Sanja Drakulić. Kompleksni komad Dramski se narativ u skladbi gradi na razini pojedinačnog i skupnog; ta je rijetka ptica povremeno u jatu, s drugim pticama koje joj se pridružuju, i taj se plan i na glazbenoj razini uočava gušćim zvučnim tkanjem i gotovo kakofonim tretmanom. S druge strane, »Rara Avis ostaje svoja, drugačija od drugih te

u biti sama«, što se u jednom lûku razrješenja čuje i na kraju djela. Taj se komprimirani, ali kompleksni komad i za svirače pokazao izazovnim: u metarskim sukobljavanjima, neprekinutoj motoričnosti i napetosti koja se ne želi pokoriti ni nekim osnovnim postulatima formalne klasičnosti, moralo se katkad svojski potruditi da konturne linije ostanu čiste i ritamski točne. Na takvu se cizeliranost tu ipak nije moglo u svakom trenutku računati, iako je opći dojam bio svakako dobar. Skladba Rara Avis pokazala se rijetkom pticom i među publikom okupljenom te večeri u Dvorani Lisinski. Publika je bila ili nespremna ili nenaviknuta na već dobro utabane staze zvuka koji je, iako u suvremenijem ruhu, (još uvijek) bio melodijski mišljen i harmonijski u »sigurnoj zoni«. Upravo zbog toga želim zagrebačkoj publici što prije i što više novih i drugih Sanjî Drakulić. Iznenađenja, Filharmoničari, iznenađenja takvih, amo!

Razgovor sa Sanjom Drakulić u povodu novog simfonijskog stavka, Rara Avis, za Zagrebačku filharmoniju

Skladateljice odavno nisu čuđenje u svijetu

Razgovarala: Martina Bratić

razgovoru s autoricom, Sanjom Drakulić, saznajemo kako je do narudžbe došlo, kakav je dojam na nju ostavila izvedba te smatra li važnim to što je Filharmonija naručila i djelo jedne skladateljice. Recite nam, Sanja, kako je došlo do ove praizvedbe? Jednog lijepog dana meni je javljeno da bi šef–dirigent i njegova Filharmonija od mene naručili novo djelo za sezonu 2018./2019. i nakon prvoga susreta razveselila me činjenica da je David Danzmayr dirigent vrlo dobro upoznat sa stvaralaštvom hrvatskih skladatelja, pa tako i s mojim, i to preko autorskoga CD–a i prijašnjih izvedbi Zagrebačke filharmonije. Sviđa mu se moj stil, pa je predložio skladbu do deset minuta, a sastav orkestra da bude prikladan za gostovanja. Kao i drugi vrhunski dirigenti današnjice, i on putuje po svijetu, poznaje mnoge kulture i ima široke vidike. Međutim, gdje god bio, uvijek se posebno brine o domaćim skladateljima, nastoji ih predstaviti na međunarodnoj sceni i tako povezati svijet glazbom. Kako se razvijala ta suradnja? Najprije, svoju bih dosadašnju suradnju sa Zagrebačkom filharmonijom ukratko nazvala ukazanim povjerenjem koje obavezuje. Velika mi je čast što Filharmonija mojega rodnog grada posvećuje pozornost mojem stvaralaštvu. Također, David Danzmayr kao dirigent raspolaže dobitnom kombinacijom osobina: modernih je shvaćanja i jednostavan u komunikaciji, brz je i učinkovit, temeljit i pronicav u tumačenju glazbe te nadasve muzikalan. On je i pijanist, a budući da sam i ja, to nam dođe kao bonus, kao da oboje govorimo još jedan isti strani jezik. S druge strane, Filharmonija me već dobro poznaje kao skladateljicu i dobrohotno prihvaća svako novo djelo iz mojega pera. To su vrlo lijepi preduvjeti za suradnju i nadam se da će se ona nastaviti. Voljela bih napisati veliko simfonijsko djelo, a zatim i koncert za klavir i orkestar. Otkrit ću i to da nekoliko svjetskih pijanista i violinista, da tako kažem, čeka da se ti koncerti napišu.

Mnogi su mi iz publike čestitali nakon izvedbe, prije svega Filharmonija i dirigent, a i ja sam iznimno zadovoljna kako je skladba prvi put izvedena i kako je prihvaćena. To su trenuci zbog kojih skladatelj živi i stvara. Kako gledate na činjenicu da je to jedna od zaista rijetkih Filharmonijinih praizvedbi naručenih od jedne skladateljice? Vidite, to je pitanje koje me cijeloga života prati. Omjer muških i ženskih skladatelja tijekom povijesti bio je u korist muških. Danas posve sigurno u svijetu ima više studentica kompozicije nego studenata i omjer se izjednačio, a u nekim sredinama i okrenuo u korist žena. Naime, živimo u vremenu u kojemu se mlada muška populacija okreće poglavito računalnim zanimanjima. Privlači ih mogućnost velike zarade u kratkom roku. Posao skladatelja ozbiljne glazbe sigurno se ne ubraja u to. S druge strane, dobar dio studentica kompozicije, kao i studentica instrumenata, okrene se obitelji i izmakne im kolač iz ruke, barem privremeno. Moram reći da sam često slušala komentare o svojoj glazbi da je više muška nego glazba mnogih muških. Da, postoje predrasude o ženskoj glazbi da je nekonkretna, romantična, rasplinuta i slično, ali to su predrasude. Stavovi se mijenjaju i to je normalno. Mi skladatelji smo dio vremena, dapače, mi rušimo predrasude i sudionici smo novoga oblikovanja svijeta. Ako je to što sam skladateljica nešto zbog čega će me s većim zanimanjem poslušati, sretna sam zbog toga. A ako je to razlog zbog kojega me neće ni poslušati, onda im i ne zamjeram, jer evolucija nije savrše-

no sinkronizirana, pa negdje kaska. Na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji donedavno je bilo nezamislivo da profesor kompozicije bude ženskoga spola, a istovremeno je Zagreb grad MBZ–a i odavno žene nisu čuđenje u svijetu kompozicije. Eto, postoje proturječnosti i prepreke prolazne prirode. Za kraj nam recite kako opstati kao skladateljica klasične, ozbiljne glazbe u vremenu kakvo ste opisali? Ja nisam ni na kakvoj funkciji da bi me zbog toga favorizirali u programu, ali zašto se svaki put ozarim kad me zovu za novo djelo za Filharmoniju ili neki drugi međunarodni ili domaći orkestar? Zato što me zovu isključivo zbog jednoga jedinog razloga, a taj je što očito pišem d o -

bru glazbu koja se sviđa glazbenicima i publici. To je, na kraju krajeva, jedino važno. Neki kažu da sam i ja sama rijetka ptica. Složit ću se s Branimirom Pofukom koji je u razgovoru prije koncerta kazao da smo svi mi koji u današnje vrijeme uživamo u ozbiljnoj glazbi rijetke ptice. Onaj koji si dopušta te izlete u apstraktni svijet zvukovnih poruka i predodžbi, zapravo uživa u luksuzu. Zato se publika zove vjerna, zato postoje pretplate, zato nijedan internet ovoga svijeta neće nadomjestiti živu izvedbu, naročito ne uzbuđenje od praizvedbe koju publika itekako doživljava. Publika je prvi svjedok novoga, prvi komentator, prvi pljesak i prva selekcija. Glazba bez publike objektivno ne postoji.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

»Postoje predrasude o ženskoj glazbi: da je nekonkretna, romantična, rasplinuta i slično, a na zagrebačkoj je Muzičkoj akademiji donedavno bilo nezamislivo da profesor kompozicije bude ženskoga spola«

Kako ste vi doživjeli ovovečernju praizvedbu svoje skladbe Rara Avis? Sanja Drakulić: »Na zagrebačkoj je Muzičkoj akademiji donedavno bilo nezamislivo da profesor kompozicije bude ženskoga spola.«

Cik lu s M ladi u Lisinskom, 15. pr osinca 2018 ., M ala d vor ana Lisinski: harmonikaš ica M ar t ina Jem briš ak

Harmonika kao instrument velikih mogućnosti BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Mlada harmonikašica pokazala razumijevanje sviranog programa, preciznost, posvećenost detaljima, veliku muzikalnost i smisao za glazbeni izričaj Piše: Helena Skljarov

eđu raznovrsnim programom 52. Tribine Darko Lukić, u sklopu ciklusa Mladi u Lisinskom, 17. prosinca 2018. u Maloj dvorani Lisinski održan je koncert harmonikašice Martine Jembrišak. Jedna od posebnosti toga koncerta svakako je vrlo hrabar izbor programa koji se sastojao isključivo od djela skladatelja 20., ali i 21. stoljeća. Uz izvedbu svjetski poznatog harmonikaškog repertoara, poput De Profundis Sofije Gubaiduline, Without a title Paula Rovsinga Olsena i Tango Prism Makija Ishiija, na programu se našao i klasik hrvatske harmonikaške literature, Golden Rocks in the Moonlight Adalberta Markovića. Koncert je trajao sat vremena bez stanke, što je zahtijevalo izrazitu koncentraciju mlade Martine Jembrišak koja je, bez pada kvalitete, izvrsno izvela cijeli program.

certni triptih u španjolskom stilu koja je prizvukom španjolske tradicionalne glazbe najviše odudarala od ostatka programa. Drukčiju vezu s tradicijom uspostavio je Maki Ishii u skladbi Tango Prism u kojoj se koristi dugim tonovima japanske tradicije u kombinaciji s grotesknim tangom čiji se ritamski obrazac izvodi efektnom tehnikom »zvuka vjetra« (tzv. air sound). Koncert završava virtuoznim 12. stavkom Anatolyja Kusjakova iz Slika prolazećeg vremena, a zbog velikog pljeska slijedi i bis — Bachov Preludij u f–molu — kojim Martina pokazuje da se izvrsno snalazi i u mnogo ranijem repertoaru. Ukupno se, uz veliku profesionalnost, kod mlade harmonikašice općenito zamjećuje razumijevanje sviranog programa, preciznost, posvećenost detaljima, velika muzikalnost i smisao za glazbeni izričaj.

a programu se našao i klasik hrvatske harmonikaške literature, Golden Rocks in the Moonlight Adalberta Markovića

Izborom pretežito suvremene literature, Martina je prikazala harmoniku kao instrument velikih mogućnosti u pogledu nijansiranja boje tona, što zahtijeva veliku kontrolu instrumenta, a to je posebno došlo do izražaja u skladbi De Profundis Sofije Gubaiduline. Kao najteža skladba na programu svakako je praizvedena skladba Krugovi Žanete Rydzewske koja obiluje poliritmijom i naglim dinamičkim izmjenama. Zahvaljujući svojem trenutačnom studiju na Muzičkoj akademiji Frederic Chopin u Varšavi, Martina sklapa poznanstvo s tom mladom poljskom skladateljicom koja je, upravo za navedenu priliku, za nju i napisala skladbu. Prije same izvedbe Martina ju je kratko predstavila i otkrila da je ideja bila uglazbiti ljudski govor koji je skladateljica snimila, a zatim manipulirala u kompjutorskim programima. Kratki odmor od palete suvremenog zvuka bila je skladba Anatolyja Biloshizkoga Kon-

Martina Jembrišak dobro razumije ono što svira

Tugomir Hrabrić

Ljudski govor

I n t e r v j u : s k l a d a t e l j i s a k s o f o n i s t G o r d a n Tu d o r u p o v o d u p r a i z v e d b e n o v o g k o n c e r t a z a saksofon i orkestar

Ionako ne skladam zbog tantijema Iako su nakladnici iz Den Haaga već tražili tiskanje njegova novog koncerta, Tudor će to odgoditi koliko je god moguće, jer želi da djelo najprije zaživi među saksofonistima, prije nego što se počne naplaćivati najam partiture

Kako je došlo do suradnje s Orkestrom HNK–a Split? Je li djelo nastalo prema narudžbi ili ste ga vi ponudili za izvedbu? Nakon koncerta zatvaranja Splitskog ljeta maestro Ivo Lipanović, ravnatelj splitske Opere i glazbenog dijela programa festivala, ponudio mi je da skladam skladbu za saksofon i orkestar. Čim je izišlo u najavi sezone da je koncert 1. ožujka, između satova sa studentima počeo sam skicirati ideje za koncert. Naposljetku sam ipak odlučio raditi iz postojećeg materijala, Kvinteta ARP koji je prije pet godina praizveden na opatijskoj Tribini s gudačkim kvartetom i saksofonom. Počeo sam od tog materijala, ali je konačni rezultat potpuno nova skladba. Koncert za diplome Osim osobne i profesionalne satisfakcije, isplate li se tako megalomanske skladbe za skladatelje u Hrvatskoj i u financijskom smislu? U financijskom smislu se sigurno ne isplate. Međutim, nadam se da ću uz

Godina vam je počela aktivno, već u siječnju snimana je vaša skladba Quasi Passacaglia e quasi Rondo za gudački trio i orkestar. Kako je došlo do suradnje sa Simfonijskim orkestrom HRT–a? Skladba je u protekloj godini dobila poticaj od Ministarstva kulture za poticanje hrvatskog glazbenog stvaralaštva, a nastala je na narudžbu Trija Pustički koji ju je uspješno praizveo uz Varaždinski komorni orkestar. Zatim su skladbu prijavili redakciji glazbe HRT– a jer su je željeli snimiti. Prvi put dosad neko moje veliko djelo snimilo se u tako kontroliranim uvjetima, pod producentskim vodstvom odličnog Kreše Seletkovića. Ne znam hoće li skladba ući na repertoar Simfonijskog orkestra HRT– a, sastav je prilično neobičan: solo violina, viola i violončelo uz previše gudača. Bio mi je izazov skladati djelo za obiteljski Trio Pustički, uistinu fenomenalne glazbenike i moje dobre prijatelje. Odmah nakon snimanja s Papandopulo kvartetom nastupali ste na 5. Međunarodnom festivalu u Bledu. S obzirom na to da ste poznati kao revni zagovornik suvremene hrvatske glazbe, pripremate li izvedbe novih skladbi? U Bledu smo održali seminare i koncert na kojem smo zasvirali i s jednim od najjačih svjetskih saksofonista, Jean–Denisom Michatom, u njegovoj skladbi Dark Side. Na svakom koncertu predstavljamo naše skladatelje, čija djela gotovo uvijek prolaze fantastično kod publike. Nove skladbe pisane za nas pristižu konstantno, Tomislav Uhlik nam je nedavno napisao skladbu Papandopulijada u šest stavaka, Gordan Muratović, frontmen grupe Jinx, skladao nam je kvartet, a i ja trenutačno pišem jedan svoj, tako da imamo do-

sta praizvedbi na čekanju. Sljedeći nastup je 15. ožujka u Muzeju arheoloških spomenika u Zagrebu; praizvest ćemo moj novi kvartet i Uhlikovu Papandopulijadu. U iščekivanju smo novih skladbi Tene Borić i Margarete Ferek–Petrić pa bismo uz predstavljanje na koncertima trebali snimiti i naš četvrti nosač zvuka sa svim tim novim djelima pisanima upravo za Papandopulo kvartet.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

ovratkom skladatelja i saksofonista Gordana Tudora u rodni Split, suvremena glazbena scena dobila je svjež i snažan vjetar u leđa. Osim skladateljskog i izvođačkog angažmana, u kojem je aktivan kao solist, član Papandopulo kvarteta te Trija GIG, Gordan Tudor zagovornik je suvremene glazbe i na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje predaje saksofon. Ansambl studenata suvremene glazbe S/ UMAS, nastao na njegov poticaj, već je dobro poznat u Splitu i metropoli, u koju putuju na nadolazeći MBZ. U sklopu KNAPANJA u kazalištu na Peščenici ansambl će imati samostalni nastup, a članovi ansambla, saksofonist Deni Pjanić i klarinetistica Ivana Bandalo, održat će i radionice improvizacije. Povod za razgovor bila nam je i Tudorova najnovija i najveća skladba dosad, Koncert ARP za saksofon i orkestar. Praizvedba je održana 4. ožujka 2019. u splitskom HNK–u pod vodstvom maestra Ive Lipanovića na trećem ovosezonskom Simfonijskom koncertu u sklopu kojega je svoj Končertino za klarinet i orkestar izveo i Ante Grgin.

pomoć pijanista Ivana Batoša napraviti dobar klavirski izvadak, a kako nažalost nema mnogo dobrih koncerata za saksofon i simfonijski orkestar, drago mi je što će mladi saksofonisti imati mogućnost svirati i Koncert ARP na diplomama, natjecanjima i slično. Moji izdavači iz Den Haaga već su tražili da tiskaju koncert čak i prije praizvedbe, jer su novi koncerti općenito u deficitu. Međutim, još ne želim da Koncert ARP objavi izdavačka kuća, jer će se u tom slučaju morati plaćati najam partiture. Najvažnije mi je da koncert pokuša ući na saksofonski repertoar, ionako ne skladam radi tantijema.

Poznati ste kao profesor kod kojega rado dolaze i studenti u sklopu razmjene Erasmus+. Kako ih privučete da od svih mjesta u Europi izaberu upravo Split i koliko su zadovoljni studijem? Trenutačno u klasi imam četiri studenta saksofona i vodim četiri komorna sastava. Deni, Marko i Filip su domaći, dok je Martin Mađar, koji je upisao redoviti studij saksofona na UMAS–u, a dogodine u moju klasu stižu i dva Poljaka. Često putujem, sviram i održavam seminare u inozemstvu pa to zainteresira mlade ljude za studiranje u mojoj klasi. Generacijski sam blizak svojim studentima pa se valjda mogu dobro povezati sa mnom. Shvatio sam da im služim kao psihoterapeut. Mislim da se kod mene dolaze pregrupirati i ulaze u fazu reotkrivanja, tj. počinju se propitkivati zašto se uopće bave glazbom. U svojim sredinama opterećeni su planom i programom, natjecanjima, a u Splitu kao da žele ponovno zavoljeti svoju profesiju. Ansambl studenata za suvremenu glazbu S/UMAS u siječnju 2019. snimio je glazbu Alena i Nenada Sinkauza za film Dalibora Matanića Zora. Kako je došlo do te suradnje? Oduševljenje je bilo obostrano. U to vrijeme bio sam na Međunarodnom festivalu u Bledu s Papandopulo kvartetom pa nisam bio na snimanju. Zapravo je sve počelo pozivom braće Sinkauz koji su htjeli doći u Split, dva dana istraživati zvukovne mogućnosti našeg ansambla i onda nastale snimke upotrijebiti za soundtrack koji rade za novi Matanićev film. Poslao sam studentima u našu zajedničku grupu poruku da dolaze meni omiljeni glazbenici, koje sam svakako mislio pozvati uskoro da rade projekt s našim ansamblom. Studenti su odmah oduševljeno prihvatili priliku i rezultat je navodno jako dobar. Nakon devetih Dana nove glazbe,

Bruna Kazinoti

Razgovarala: Karmen Širović

Gordan Tudor naš je vodeći autor i interpret djela za saksofon

skladateljica Mirela Ivičević i vi oprostili ste se od toga festivala. Hoće li se festival i dalje održavati, nakon vašeg odlaska? Festival su preuzeli moji nekadašnji i sadašnji studenti i o njima ovisi budućnost Dana nove glazbe. Mi smo to radili godinama i mislim da nismo bili dobri organizatori. Bili smo dobri kustosi, znali smo koga bismo voljeli dovesti u Split i što bismo voljeli slušati, koncerti su bili vrlo dobro popraćeni i nikom nismo ostali dužni, što je, mislim, i najvažnije. Međutim, to nije dovoljno, pa smo nakon 9. Dana shvatili da nam budžet godinama ostaje isti i da festival ne raste upravo zbog vodstva. Tada morate promijeniti vodstvo, a ne festival. Sad uz pomoć svojih studenata radimo festival saksofona pa će se od 26. do 29. svibnja održati 3. Split Sax Weekend kad nam na UMAS stiže Ryō Noda, japanski saksofonist i skladatelj, jedno od vrhunskih imena naše struke. Održat će radionicu sa studentima i koncerte uz Matjaža Drevenšeka, Papandopulo kvartet i mene.

ARP koncert za alt-saksofon i orkestar Gordana Tudora na trećem simfonijskom koncertu u HNK–u Split, 4. ožujka 2019.

Prepoznatljiva dimenzija lakoće i nepredvidivosti

Ivan Božičević prvi je profesor kompozicije u Splitu, nedostaju mu još samo studenti

Novo djelo pisano na narudžbu HNK–a Split zasigurno će prodrijeti do međunarodnih koncertnih podija Piše: Zrinka Matić

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

elik je događaj za hrvatsku glazbu bio Treći simfonijski koncert Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, jer se na programu (uz Pastoralnu simfoniju Ludwiga van Beethvoena i Concertino za klarinet i orkestar

aziv ARP krije imena ARP sintetizatora, jednog od kultnih elektroničkih glazbala sedamdesetih i osamdesetih godina, kao i kipara Jeana Arpa, koji je također bio izvor nadahnuća za ovu skladbu Ante Grgina) našla i praizvedba djela jednog od najistaknutijih imena mlađe generacije hrvatskih skladatelja, ujedno i virtuoza svojega instrumenta, saksofonista i skladatelja Gordana Tudora. Taj se nagrađivani skladatelj i instrumentalist, podjednako istaknut kao solist i kao komorni glazbenik te angažirani pokretač glazbenog života u Splitu i šire, prihvatio skladanja novog djela na narudžbu HNK–a Split. Radi se o ARP koncertu za alt–saksofon i orkestar, novom djelu koje će, uvjereni smo, znatno pridonijeti širenju repertoara za taj instrument i nadamo se prodrijeti do međunarodnih koncertnih podija.

Djelo je nastalo na tragu prijašnje skladbe, ARP kvinteta, koji je Tudor skladao 2014. godine za saksofon i gudački kvartet, a naziv ARP krije imena ARP sintetizatora, jednog od kultnih elektroničkih glazbala sedamdesetih i osamdese-

tih godina prošloga stoljeća, kao i kipara Jeana Arpa, koji je također bio izvor nadahnuća za ovu skladbu. Tudorova nova partitura donosi kompleksne orkestralno–solističke teksture, posložene u formu koja prati klasičnu formu koncerta, s trima povezanim stavcima, ispunjenu novim, svježim glazbenim mislima. Od prvoga stavka, u kojemu nakon fanfaričnoga početka počinje dijalog arabesknih sola saksofona i sve gušćih polifonih struktura orkestra, koje se grade iz prepoznatljivih početnih motiva stavka, uvučeni smo u svijet vedrine i svjetline, koja je vibrantna, u stalnoj ritmičnoj igri unutar tekstura orkestra. Puls se smiruje i zaustavlja u još bistrijim suzvučjima dugih, izdržanih tonova orkestra u srednjem stavku, gradeći prozračnu atmosferu u kojoj lebde nježne melodije saksofona. Cirkuski vergl Virtuozna kratka kadenca saksofona uvodi treći stavak sa zaigranom temom dojmljivog karaktera, koji može podsjetiti na mali cirkuski vergl koji se sve brže i brže vrti i kulminira u pravoj dugoj virtuoznoj solističkoj kadenci, nakon koje se nižu brzi završni taktovi koncerta. Kao solist u vlastitoj skladbi koju je praizveo s Orkestrom HNK–a Split, pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića, Tudor se prepustio gradnji zvukovnih struktura koje je sâm osmislio. Solističku je dionicu oblikovao prepoznatljivom intrigantnom, snažnom izražajnošću, krećući se kao u igri naglim kontrastima ili zaokretima glazbenih misli, prožetih dimenzijom lakoće i nepredvidivosti. Orkestar ga je pratio prilično dobro, vješto mijenjajući smjer u igri građenja i razgrađivanja orkestralnoga sloga, punoj iznenađenja, dok je maestro Lipanović dobro raspoznavao i osjećao raspoloženja Tudorove glazbe, žustro vodeći izvedbu.

Nedavne praizvedbe i prve splitske izvedbe djela Splićanina Ivana Božičevića

Eterična prolaznost u skladbama za vječnost Dvorana Umjetničke akademije na tvrđavi Gripe poslužila je 28. studenoga 2018. kao koncertni prostor kolega s UMAS–a, klarinetista Željka Milića, violista Wladimira Kossjanenka te skladatelja Ivana Božičevića, ovom prigodom i u ulozi pijanista

Piše: Karmen Širović

oncert klarinetista Željka Milića bio je povod za okupljanje njegovih kolega i studenata s Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu u glazbenoj večeri koju su obilježile i dvije splitske premijere skladbi Ivana Božičevića. Socijalistički ambijent Dvorana Umjetničke akademije na tvrđavi Gripe poslužila je 28. studenoga 2018. kao koncertni prostor kolega s UMAS–a, klarinetista Željka Milića, violista Wladimira Kossjanenka te skladatelja Ivana Boži-

čevića, koji je tom prigodom bio i u ulozi pijanista. Socijalistički ambijent, kao sinonim za staro i istrošeno, još jedanput je podsjetio na nedostatak koncertnog prostora u Splitu dostojnog profesionalnih glazbenika. Srećom, uz odličan program i vrsne interprete, publika se barem auditivno mogla preseliti u neke više sfere. Iako su na koncertu izvođena djela hrvatskih suvremenih skladatelja, koji su Milić i Božičević otvorili skladbom Poesis Brune Bjelinskog, u programsku koncepciju je »zalutao« i Mozartov Trio za klarinet, violu i klavir, KV 498. Milić, Kossjanenko i Božičević iskoristili su motiv okupljanja, praizvedbu Božičevićeve Shaken From a Crane’s Bill, kao povod za još jednu zajedničku izvedbu. »Svijet nije ništa nego odraz mjesečine…« citat je iz poezije ki-

Poticaji Ministarstva Božičevićev Shaken From a Crane’s Bill prije nekoliko godina dobio je poticaje Ministarstva kulture za poticanje hrvatskog glazbenog stvaralaštva, dok je posljednja skladba s programa splitskog koncerta, Circling, na istom natječaju poticaje dobila 2018. godine. Željko Milić se odavno dokazao kao virtuozni i muzikalni klarinetist u solističkom i orkestralnom koncertiranju, a o njegovim pedagoškim uspjesima najbolje svjedoče njegovi bivši i sadašnji studenti: Igor Ivanović, Žana Radonić i Ivana Bandalo, koji su mu se pridružili u izvedbi Circlinga za kvartet klarineta. Trostavačnom Circlingu Božičević je dao naslov tek kad je završio skladbu,

jer je obilježje svakog stavka neka vrsta kruženja. Prvi stavak Summer in the World karakteriziraju nepravilni ritmovi inspirirani makedonsko–bugarskim folklorom, u kojem se Božičević pokazao kao majstor gradacije. U Circlingu Božičević razbija formu okvirnih brzih stavaka s polaganim središnjim dijelom, čiji je smirujući karakter izostao, što i ne začuđuje jer je Prayer Wheel prvi skladan, a zatim je postao središnji dio Kruženja. Božičević je ponovno pronašao inspiraciju u istočnjačkoj filozofiji i duhovnosti pa Molitveni kotačić proizlazi iz budističke tradicije molitve koja se koristi u Nepalu i Tibetu uz okretanje valjka. Središnji stavak, oko kojega je skladatelj izgradio cijelo kruženje, dijeli sličnosti s početkom djela koje se najbolje uočava u isprekidanim i punktiranim tonovima. Veseli i motorični završni stavak Coiling clouds, uz prozračne dijelove, donosi metričko kruženje, kojim je Božičević još jedanput opravdao naziv djela. Navedenim skladbama Božičević je pokazao ljepote minimalizma i repetitivnosti, protkane duhovnošću i filozofijom, zbog koje njegova naizgled jednostavna djela karakterizira dubina i kompleksnost. Aktualan i aktivan skladatelj U nepovoljnim skladateljskim okolnostima, pogotovo u splitskim krugovima, tim neprofitabilnim koncertom Božičević se snažno odupire sudbini »sklad-

bi za ludicu«. Čvrsto je odlučio oživjeti svoju glazbu s papira, a dobro je iskoristio i alate 21. stoljeća zbog kojih njegova glazba osvaja srca publike i struke i u inozemstvu. Njegov dobar notni sklop proširio se do Amerike, u koju odlazi u travnju 2019. na poziv Glazbene škole iz Minnesote. Nekoliko dana radit će kao gostujući profesor s ansamblom Balcanicus, koji izvodi glazbu balkanske regije te će biti na praizvedbi svoje skladbe za violončelo, flautu i elektroniku, koju za njih piše prema narudžbi. Osim skladbi namijenjenih izvedbama profesionalnih glazbenika, Božičević rado piše i za amaterske ansamble. Na natječajima Hrvatskog sabora kulture za amaterske ansamble osvaja nagrade za zborske skladbe i puhačke ansamble, a najviše nagrada dobio je za tamburaške sastave, među kojima je najsvježija Jesenji tango iz 2018. godine. Svoje skladbe za tamburice prijavljuje i na natječaje Hrvatskog tamburaškog saveza u Osijeku, gdje također osvaja nagrade. Božičević kaže da mu je izazov takvu glazbu prilagoditi mogućnostima amaterskih društava, ali i da djela nagrađivana na navedenom natječaju teško dolaze do izvođača i publike: »Rijetko tko ‘kopa’ ta izdanja Hrvatskog sabora kulture, ali možda se netko profilira s mojim djelima.« Takva je bila situacija sa skladbom za puhače PUH, koja je prije deset godina dobila nagradu na natječaju Hrvatskog sabora kulture, a tek ju je prije dvije go-

Profesori i studenti UMAS-a: Ivan Božičević, Žana Radonić, Igor Ivanović, Željko Milić, Ivana Bandalo i Wladimir Kossjanenko

oja je opet u Božičevićevu fokusu; uvijek je spretno kombinira neovisno o izboru izvođačkog sastava

dine pronašao Jurica Karuza koji vodi Limenu glazbu Biraj u Kaštel Lukšiću. Na natjecanju u Novom Vinodolskom osvojili su sve prve nagrade, kao orkestar, ali i za najbolju izvedbu hrvatskoga autora, što je populariziralo skladbu pa ju je na sljedećem natjecanju izvodilo nekoliko orkestara. Taj fenomen Ivana Božičevića objašnjava vrlo jednostavno: »Ljudi katkad moraju čuti nešto, prije nego što se odluče na izvedbu.« Nakon opusa za orgulje solo Moonpiper koji je izišao 2018. u diskografskom izdanju Editor Lilaca, Božičević već ima spreman materijal za sljedeće albume. Klavirska djela, koje je u svibnju 2018. snimio u Bruxellesu, prepustivši izvedbu jedne skladbe i japanskoj pijanistici Kaoru Tashiro, planira objaviti u prvoj polovici 2019., a 2020. trebao bi dovršiti i CD sa skladbama za dva klavira koje će izvesti beogradski LP duo. U iščekivanju je i prvih studenata kompozicije na splitskom UMAS–u, gdje već predaje teorijske predmete.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

neskog zen–budista Dogena iz 12. stoljeća, kojim se Božičević nadahnuo za stvaranje glazbenog eteričnog svijeta u navedenoj skladbi. Karakterizira ga prolaznost i ljepota uz koketiranje sa smirujućim i uznemirujućim poticajima u koje Božičević uvodi nježno i postupno. Klavirska dionica mogla bi se promatrati poput mjesečine na čiji odsjaj polaganu padaju kapljice vode dočarane violom. Razvoj je predvođen klarinetom, koji stvara melodijsku liniju uz konverzaciju s violom nad repetitivnim podlogom klavira. Boja je opet u Božičevićevu fokusu, koju uvijek spretno kombinira neovisno o izboru izvođačkog sastava.

N ov i m e đ u n a r o d n i f e s t i va l u S p l i t u , S pl i t A r t C o nven t io n, 15. — 19. sv i b n j a 2 018 .

Prodor suvremenosti u gradu pod Marjanom BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Organiziravši festival, studenti Umjetničke akademije u Splitu (UMAS) stali su na kraj nedostatku suvremene umjetnosti na splitskoj sceni

Mladi skladatelji na prvom Split Art Conventionu

deja festivala potekla je s Glazbenog odsjeka UMAS–a, a idejnu klicu posijao je Gordan Tudor, skladatelj i saksofonist, koji već dugi niz godina održava na životu suvremenu glazbenu scenu u Splitu

Piše: Karmen Širović

edostatnoj zastupljenosti suvremene umjetnosti na splitskoj sceni studenti Umjetničke akademije u Splitu odlučili su stati na kraj; osnovali su međunarodni festival Split Art Convention u sklopu kojega su od 15. do 19. svibnja održane izložbe, radionice, koncerti i razgovori s umjetnicima (artists’ talks) na mnogim lokacijama grada Splita. Nadahnuće u Biennalu

Ideja festivala potekla je s Glazbenog odsjeka UMAS–a, a »idejnu klicu posijao« je Gordan Tudor, skladatelj i saksofonist, koji već dugi niz godina održava na životu suvremenu glazbenu scenu u Splitu, najprije festivalom Dani nove glazbe, a od 2016. i okupljanjem

jedinog specijaliziranog ansambla za suvremenu glazbu u Dalmaciji, studentskog ansambla S/ UMAS. Upravo su se neki od članova S/UMAS–a uključili u realizaciju festivala, koji se koncepcijom nadahnuo Muzičkim biennalom Zagreb. Sudjelovanje S/UMAS–a na posljednjem izdanju MBZ–a pomoglo je studentima da shvate srž Tudorove ideje, a s obzirom na to da u sklopu UMAS– a studiraju s kiparima, slikarima i glumcima, odlučili su se povezati s kolegama, da bi široj publici predstavili svoj rad. Tom prigodom pomogli su im i studenti Filozofskog fakulteta u Splitu koji su razgovarali s umjetnicima (artists’ talks): s kiparom Kažimirom Hrastom i skladateljem Ivanom Božičevićem, dok su u sklopu Ugodnog poetičnog poslijepodneva recitirali svoje pjesme. Prvi Split Art Convention otvoren je 15. svibnja u Dioklecijanovim podrumima, gdje su izloženi radovi studenata likovnog usmjerenja sa svih hrvatskih akademija, a otvorenje nije moglo proći bez glazbe. Solistički nastupi puhača donijeli su i dvije izvedbe hrvatskih autora; skladbu E Denija Pjanića u izvedbi Erne Čizmić Rebić te Une femme et un homme Vlade Sunka, inače njihova profesora na UMAS–u, u izvedbi flautistice Toske Lumezi i saksofonista Filipa Dujmovića. Suvremena glazba uz izložene radove studenata donijela je izvrstan spoj starog i novog, vrativši barem nakratko građanima njihov grad i prostore, koji su već u svibnju prepuni turista. Glazba u prvom planu Prvi Split Art Convention najbogatiji je bio koncertnim programom, koji se na-

stavio trećeg dana festivala u znaku elektroničke glazbe koja je ispunila Beton kino MKC–a. Kineska skladateljica Dong Zhou u Split je stigla iz Hamburga, gdje studira kompoziciju, a splitskoj publici predstavila se skladbom Back to Haven za flautu i elektroniku, inspiriranom djelom kineskog esejista i novelista Xiaoba Wanga Pogodna Hong Fo. Izvedbu je ostvarila studentica Toska Lumezi na piccolo flauti, koja je utjelovila slobodan duh ratnice čiji se strahovi i sumnje ocrtavaju u dionici elektronike, najavljujući njezinu strašnu i apsurdnu smrt. Koristeći se živim instrumentom i elektronikom, Dong Zhou u svojoj je skladbi postigla zanimljiv kontrast unutarnjih previranja ratnice koje možemo zamisliti i u svakom od nas. Uslijedila je izvedba Vremenske prognoze srca Ivana Božičevića, skladatelja, orguljaša i profesora na Glazbenom odsjeku UMAS–a, nešto kompleksnija i zanimljivija skladba od prethodne. Vremenska prognoza srca bila je svojevrsna premijera. Iako je nastala 1992. u Studiju Radio Beograda, tada je osmišljena i izvedena kao elektroničko djelo, dok je na Split Art Conventionu osvanula uz obogaćenje klarineta u izvedbi Ivane Bandalo. Loše iskustvo pratilo je prvu izvedbu, a bilo je uzrokovano neodgovarajućim uvjetima izvedbe (neonska rasvjeta, publika zuri u praznu scenu i zvučne kutije itd.). Isplatilo se čekati »Tako duga i kompleksna skladba, a bez živog izvođača ili s ograničenim udjelom živih izvođača, zahtijeva i pravu atmosferu — mrak ili prigušeno svjetlo u dvorani te po mogućnosti prateću videoprojekciju«, istaknuo je Božičević koji je pravu atmosferu tražio desetljećima, ali se isplatilo čekati. U Vremenskoj prognozi srca elektronički motivi sloj po sloj nadograđuju se jedan na drugi, dok im kontrast pruža živi instrument — klarinet. Novu verziju Božičević je snimio s klarinetistom Željkom Milićem, profesorom netom diplomirane Ivane Bandalo, te je praizveo u programu Hrvatskoga radija. Iako je nova–stara verzija Vremenske prognoze srca klarinetistice Bandalo bila prvo iskustvo sviranja s elektroničkom glazbom, njezina je izvedba bila sigurna i zanimljiva, a pratila ju je i videoprojekcija grafičkih prikaza elektroničkih motiva i uzoraka te nji-

hovo suzvučje; uslijedio je niz slika njemačko–švicarskog slikara Paula Kleea. Nakon elektroničkog uvoda, klarinet se najprije javljao odsjecima u crescendu i decrescendu, ustupajući, korak po korak, mjesto melodiji. Božičevićevu skladbu možemo shvatiti i vrlo slikovito, poput stvaranja svijeta koje počinje od atoma, preko čestice, biljnog i životinjskog svijeta u kojem se zatim pojavljuje čovjek. Pratimo njegov rast i razvoj. U ovoj skladbi istovremeno ima nečeg smirujućeg i uznemirujućeg. Klarinet možemo zamisliti kao osobu koja uporno teži razvoju u svijetu koji je sve brže gura naprijed. Na kraju je smirenje, posljednji beatovi skladbe aludirali su na otkucaje srca, koje je vizualno s istim motivom pojačavala Kleeova slika. Koncert novih skladbi U glazbenom smislu zanimljiv je, i odlično posjećen, bio Koncert novih skladbi

četvrtog dana Festivala u Muzeju grada Splita, kojim su studenti potvrdili međunarodnu koncepciju. Među 35 skladbi pristiglih na natječaj izabrao je pet djela inozemnih i tri domaćih autora. Riječanin Juraj Marko Žerovnik, trenutačno korisnik studijskog programa Erasmus+, a inače student kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u skladbi Privid pokazao je smisao za razvoj dramatike, dok je Stefan Naerc s Beogradske akademije u skladbi Orijentalni fragmenti predstavio zanimljive ideje u nešto slabijoj realizaciji. Najkompleksniju skladbu donio je Ole Hübner iz Frankfurta, čija nam je Music for in–space reception « 1 pružila izvanzemaljski ugođaj. Toccata Jelene Šajn koju je izveo kvartet saksofona ENDeM iz Tudorove klase, korektna je kompozicija kojoj doduše nedostaje inventivnosti. Isti kvartet saksofona izveo je i Saksofonski kvartet br. 1 Šimuna Čarlija Botice, koji je mladi skladatelj aranžirao u

motorični tempo uz zanimljive džezističke fraze. Kao najkvalitetniji skladatelj s UMAS–a pokazao se Deni Pjanić, koji je skladbu S/UsMAS posvetio ansamblu za suvremenu glazbu S/UMAS, čiji je i sam član. Studentima se u izvedbi pridružio i Gordan Tudor, a nakon prozračnog početka koji je obilovao suvre-

menim tehnikama sviranja, uslijedio je »žešći« zvuk s mnoštvom rock elemenata. Organizacijom Split Art Conventiona studenti su se pokazali kao pravi vizionari širokih vidika, pa se nadamo da će dogodine usavršiti i organizacijske detalje, da bi i sljedeći susret bio pravi suvremeni festivalski biser.

Studentica flaute Toska Lumezi

Javni razgovor s Ivanom Božičevićem

Pe t a r H e n d i j a , n ovo s k l a d a t e l j s ko i m e n a ko n c e r t u Z a g r e b a č ke f i l h a r m o n i je, 2 2 . s i je č n j a 2 019. , Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Četiri paralelna svemira mladog skladatelja Zagrebačka filharmonija već tradicionalno dva koncerta u siječnju posvećuje najboljim studentima Muzičke akademije u Zagrebu; u sklopu toga je ove godine organiziran i natječaj za skladatelje

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: Ena Hadžiomerović

rvi od dvaju koncerata za Muzičku akademiju u Zagrebu ove godine, koji se tradicionalno održavaju u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u organizaciji Zagrebačke filharmonije, donio je izvedbu koja na dosadašnjim takvim koncertima nije postojala: bila je to skladba studenta kompozicije Petra Hendije. Tek od ove godine postoji mogućnost prijave za audiciju i za skladatelje s Muzičke akademije, pa je Petar za tu svrhu prijavio svoju skladbu Četiri paralelna svemira za kvartet saksofona, timpane i gudački orkestar. Bradićev student

Petar Hendija student je četvrte godine kompozicije — ali kompozicija nije njegov prvi studij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Prvo je upisao studij teorije glazbe, koji je i završio 2017. godine. Ipak, usporedno s tim upisao je i kompoziciju u klasi profesora Srećka Bradića. U povodu koncerta susrela sam se s mladim skladateljem te smo osim o njegovoj zapaženoj skladbi i koncertu, razgovarali i o njegovu studiju i početku karijere, kao i mogućnostima predstavljanja mladih skladatelja javnosti. »Meni je moja Glazbena škola (Blagoje Bersa u Zagrebu) bila najbolje što se moglo dogoditi. Sviraš, učiš, zabavljaš se — nitko te ne tjera! To želim prenijeti svojim učenicima«, veselo je svoje učeničke dane opisivao Petar Hendija. Trenutačno predaje teorijske pred-

etiri paralelna svemira za kvartet saksofona, timpane i gudački orkestar nastala su na trećoj godini studija

mete u sesvetskoj Glazbenoj školi Zlatka Grgoševića i ima klasu od trideset učenika. Iako se dugo nije mogao zamisliti kao profesor, to se promijenilo tijekom studija, ali Petar je oduvijek htio biti skladatelj. Ipak, vrijeme je pokazalo da isprva nije bio dovoljno zreo za studij kompozicije, pa je studij teorije glazbe bila dobra alternativa. Već jedan završen studij na I. odsjeku Muzičke akademije Petru je mnogo olakšao drugi, jer ima položene sve teorijske predmete pa se trenutačno, uz posao profesora, može potpuno posvetiti kompoziciji. »Ne studiraju svi kao ja koji sam druge predmete riješio ranije jer sam studirao teoriju. Ovako kako ja studiram sad je stvarno savršeno, idealno.« Treća sreća Standardno, dvjema skladbama godišnje koje studenti kompozicije trebaju skladati tijekom studija, Petar Hendija dodao je treću: skladbu Četiri paralelna svemira. »Bila je to treća — nastala je iz gušta, zato da se naučim saksofonima i njihovoj kombinaciji s gudačima«, rekao je skladatelj, na što je dodao da sam nije znao da ga je profesor Bradić prijavio na audiciju za koncert sa Zagrebačkom filharmonijom. »Čovjek je vjerovao da ću napisati i dobro da je vjerovao. I prije sam dokazao da izvršavam svoje obaveze. Samo me potkraj ljeta upozorio na natječaj, da bih završio skladbu na vrijeme. Počeo sam je pisati u četvrtom mjesecu, a dotad sam već imao dovršene dvije obavezne kompozicije jednostavno zato što sam mogao i zato što mi je posao to dopuštao.« Četiri paralelna svemira za kvartet saksofona, timpane i gudački orkestar nastala su na trećoj godini studija. Budući da se tada uči o drvenim puhačima, Petar Hendija odlučio je pisati za hibridni instrument kao što je saksofon, razmatrajući opcije stapanja njegove boje s gudačkim orkestrom i timpanima. Razgovarali smo i o ideji djela: Koja je inspiracija djela, osim one tehničke prirode da naučiš nešto o saksofonima i o njihovu spajanju s orkestrom… Postoji li programska pozadina djela?

Općenito se zanimam za fiziku, fasciniran sam njome... Zašto četiri paralelna svemira? Zato što je iza njih uglazbljenje jedne ideje, jedne mašte. Nešto kao četiri moja svemira, četiri svemira unutar mene, koja supostoje neovisno jedan o drugome — prema teoriji višestrukih svemira, teoriji multidimenzionalnosti. Svaki svemir je drukčiji, a ima ih beskonačno mnogo, i beskonačno mnogo situacija, jer iz jedne proizlazi druga. Onaj butterfly efekt, ako nešto promijeniš, ide u drugom smjeru… Ne znam reći sa sigurnošću, ne znam dosta o fizici. A ne znaju ni fizičari sa sigurnošću… Tako je, ne bi se ni oni kladili ili dali ruku u vatru, tako da… Ovo je proizašlo samo iz te jedne ideje kao moja četiri svemira od tih beskonačno mnogo. I, daješ li ruku u vatru za njih? Dajem! U utorak 22. siječnja 2019. Četiri paralelna svemira izvedena su u sastavu kvarteta saksofona koji čine studenti Luka Norac, Nikola Smetko, Jakov Varezić i Ana Kovačić te gudačke sekcije Zagrebačke filharmonije, pod vodstvom dirigenta Ivana Josipa Skendera. Uzvici potpore Četverostavačna skladba, od oko osam minuta, na red je došla u drugom dijelu koncerta pred napola ispunjenom Dvoranom Lisinski, uz neizostavne uzvike potpore studenata koji su došli poduprijeti svoje kolege. Četiri paralelna svemira počela su prilično vedrom atmosferom prvog stavka, osminskim motivima prošaranim pauzama koji su se izmjenjivali u saksofonima, uz potporu često pizzicato pratnje gudača koji su brzim potezima imitirali poentilističke motive. Drugi stavak donio je sinkopirane motive u triolama, kojima se Petar poigrao mijenjajući im tempo te stavljajući između kratkih odsjeka generalne pauze. Stavak se prije kraja sve više pretvara u bitonalitetni kaos, koji accelerandom završava kao odsječen, u dinamici forte fortissimo.

Treći stavak počinje cijelim sastavom s dugim izdržanim notama disonantnih intervala, u koje se zalijeću pizzicato šesnaestinke gudača. Karakterizira ga izostanak jednog tonskog središta, što je postignuto mnogim kromatskim pasažama. Kraj skladbe donosi sopran–saksofon skokovitom epilogom u visokom registru. Brz i ritamski zahtjevan četvrti stavak forte dinamikom, obilnom kromatikom i izražajnom dionicom timpana stvara atmosferu nemira. Razgovor saksofona i gudača stvara se komplementarnim ritmom u brzim i kratkim izmjenama. Nakon generalne pauze na sredini djela, dionica kontrabasa nastavlja rjeđim ritmom u piano dinamici, na što se tiho nastavljaju i svi ostali gudači, dok saksofoni donose početni motiv, privodeći skladbu kraju završnim cressendom, nakon kojega u zraku ostaje samo tihi titraj zvuka timpana. Začarani krug Različitih tempa i karaktera, djelo Petra Hendije zaista je smisleno odrazilo naslov. Skladatelj kaže: »Poanta je u tome da zatvoriš oči i pokušaš naći sebe u jednom. Svaki je za sebe po raspoloženju i motivima. To sam i napisao u opisu skladbe: ‘Različita uglazbljenja skladateljeve mašte’.« Uspješnim koncertom u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, Petru su se otvorila mnoga vrata. Ipak, u razgovoru sam saznala da je nekad to bio standard: »Prije je svaki student kompozicije svoju malo veću kompoziciju izveo u Lisinskom, a i diplomski koncert, pričalo se. Možda su se ovoj audiciji dosjetili da bi stvorili još mogućnosti za mlade skladatelje da se probiju u svijetu.« Na inicijativu profesora Berislava Šipuša, pročelnika 1. Odsjeka za kompoziciju i teoriju glazbe, studenti kompozicije su se ove godine mogli prijaviti da sudjeluju na koncertu za Muzičku akademiju. Upravo njegova inicijativa pokrenula je i studentski ansambl ASMANGU koji izvodi suvremenu, naročito hrvatsku glazbu. Ansambl često izvodi i skladbe studenata, omogućujući im žive izvedbe njihovih djela i dopiranja do publike. Na pitanje o tome gdje studenti kom-

pozicije mogu izvoditi svoja djela, Petar je uzvratio da je to uglavnom individualno i na studentu je da sam pronađe mogućnosti izvođenja svojih djela. »Išao si prije od vrata do vrata i pitao hoće li netko izvoditi tvoje skladbe; išlo je usmenom komunikacijom i to će se nastaviti. Moraš doći do ansambla i pitati ga hoće li izvoditi, mora biti tvoja inicijativa. Neće ti nitko doći i reći: ‘Ej, mogu li ja izvoditi tvoja djela?’ Prije svega i ne zna, a da bi uopće znao, ona se moraju izvoditi. Začarani krug. Ali evo, postoji ASMANGU i ljudi znaju, raste svijest i svaki put je sve bolje«, zaključio je Petar. Internetska platforma Institucija poput Muzičke akademije trebala bi poticati studente, ali postoje i drugi načini predstavljanja publici. Internetska platforma jača i sve više dopire do ljudi, što je moj sugovornik potvrdio primjerom svoje skladbe koja je preko internetske stranice Soundcloud

došla do osobe koja je zatim od Petra naručila skladbu. »Svidio joj se stil kojim pišem i rekla je da želi da joj napišem skladbu za harmoniku i gudački sastav ili kvartet. I to je priča kako si stvoriti mogućnost i otvoriti vrata. Samo se pokaži svijetu, a to hoćeš li se ljudima svidjeti, uvijek je individualno.« Petar se uz studij i posao aktivno bavi i izvođenjem glazbe — već je pet godina član oratorijskog zbora crkve sv. Marka Cantores Sancti Marci. Planira skladati za zbor, iako već ima nekoliko zborskih skladbi, pa se nada raditi na njihovim izvedbama. Na pitanje o tome planira li se pak učlaniti u Hrvatsko društvo skladatelja, odgovara: »To je organizacija koja stoji iza tebe i otvara ti vrata, kao što meni zbor u kojem pjevam otvara vrata… Onaj koji radi, zašto se ne bi i nagradio, zašto ne bi surađivao? Bit je da se glazbenici druže i surađuju i stvaraju nešto dobro, a ne da skladatelji pišu sami za sebe. Pišemo za ljude… I za sebe naravno, ali ako se

ne čuje, onda ne živi — mora živjeti!« I tako su zaživjela Četiri paralelna svemira Petra Hendije. Pred njime kao njihovim autorom nakon izvedbe ostaje iznenađenje. »Tko zna što se sve skriva tu, a da još ne znam — možda moj profesor zna, ali mi neće reći, da se ne uzoholim. A možda i bolje da usput otkrivam i saznajem što kamo vodi«, zaključio je Petar.

azličitih tempa i karaktera, djelo Petra Hendije zaista je smisleno odrazilo naslov

Mladi skladatelj Petar Hendija uz kvartet saksofona i gudačku sekciju Zagrebačke filharmonije i maestra (također skladatelja) Ivana Josipa Skendera

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Krajnje lijevo i desno skladatelji Hana Huljić i David Mastikosa, a između izvođači: Matko Smolčić, Rude Mimica, Katarina Grubić, Bernard Homan i Jaroslav Sladovij

Krešmir Mihelić

Pr v i t z v. r eed k v i n t e t u ovo m d i je l u E u r o p e — K a l a m o s k v i n t e t — 19. s i je č n j a 2 019. u d vo r a n i H r va t s ko g društva skladatelja

Jedinstven zvuk jezičaca Petero mladih glazbenika pokazalo je da Hrvatska prati suvremena europska glazbena događanja i ide ukorak s njima Piše: Ivana Jurenec

temeljenje novog ansambla uvijek je poticaj za nastanak novih djela, a posebnu zanimljivost privlače ona skladana za nekonvencionalni sastav. Čak šest skladbi nastalih u proteklih pet godina publika je mogla čuti u dvorani Hrvatskog društva skladatelja, 19. siječnja 2019. u izvedbi članova kvinteta Kalamos, koji čine Katarina Grubić (oboa i engleski rog), Yaroslav Sadovyy (klarinet), Bernard Homan (saksofoni), Rude Mimica (bas–klarinet) i Matko Smolčić (fagot) — najmlađi član čije je umijeće prepoznao i žiri Međunarodne nagrade

oncert kojim su proslavili petu obljetnicu osnutka, članovi ansambla posvetili su jednoj praizvedbi te djelima nastalima u ovom desetljeću

za klasiču glazbu (ICMA), koji ga je uoči koncerta proglasio najboljim mladim umjetnikom godine. Prvi u Hrvatskoj Ne samo u Hrvatskoj nego i u ovom dijelu Europe, Kalamos kvintet prvi je reed sastav, odnosno ansambl sastavljen od puhaćih instrumenata koja za proizvodnju tona koriste jezičac (eng. reed = jezičac). Utemeljen je 2013., a dosad se predstavio diljem Hrvatske, ali i susjednih zemalja. Petero mladih glazbenika koji djeluju kao pedagozi i orkestralni glazbenici, s mnogo entuzijazma udružilo se u novi sastav. Na taj su način nastavili relativno mladu povijest koja seže u osamdesete godine prošloga stoljeća, kad su se prvi takvi sastavi osnivali u Nizozemskoj, te pokazali da i Hrvatska prati suvremena europska glazbena događanja i ide ukorak s njima. Budući da je riječ o jedinstvenom sastavu, na repertoaru ima mnoge obrade prije nastalih djela (od renesanse do 21. st.), ali svojom je umjetničkom pojavom potaknuo stvaranje novih djela za taj sastav. Svoj koncert, kojim su proslavili petu obljetnicu postojanja, posvetili su djelima nastalima u ovom desetljeću, kojima su pridodali i jedan »klasik za reed kvintet«.

Večer je počela prvom hrvatskom skladbom za reed kvintet — Kroki Gordana Tudora. Zanimljivo oblikovane skladateljske ideje interpreti su iznijeli sugestivno, pa je uslijedila izvedba djela Ranae Jeffreyja Harringtona, koji je na pomalo neuobičajeno humorističan način spojio prizvuke jazza i oponašanje kreketanja žaba. Panic. Attack. Anxiety mladog bosanskohercegovačkog autora Davida Mastikose posebno je draga skladba Kalamos kvintetu, što je istaknuo Yaroslav Sadovyy u kratkom obraćanju publici. Trima odsjecima nervozna atmosfera i osjećaji straha predočeni su opetovanim prekidanjima glavne glazbene misli i repetitivnim uglazbljenjem. Skladateljeve poticaje interpreti su izvrsno iskoristili, agogičkim aspektom izvedbe istaknuvši različitosti psiholoških stanja opisanih glazbom. Iz grčke mitologije Zvukovno drukčija bila je skladba Iz grčke mitologije Hane Huljić, koju je tom prilikom Kalamos kvintet praizveo. Sastoji se od šest stavaka, kojima se evociraju mitološki likovi, predmeti i mjesta, a jednostavniji skladateljski postupci čine djelo slušateljski pristupačnim. Pregledan slog i fino kombiniranje različitih boja pojedinih instrumenata svjedoče o solidnom studentskom

radu iz 2016. godine. S citatom Messiaenove glazbe mnogo je suvremenije zazvučala Avis Nocturna Mithatcana Öcala, pobjednička skladba Međunarodnog skladateljskog natjecanja Calefax iz 2017. godine. Hrvatskoj je publici prvi put predstavljen i Tango to go trubača i skladatelja Petra Obradovića. Prepoznatljiv plesni idiom skladateljski je vješto iskorišten u sklopu zadanog sastava reed kvinteta, a bogat kolorit tome bi djelu mogao osigurati i ulogu filmske glazbe. Vrlo angažirana i muzikalno uvjerljiva izvedba naišla je na iskreno odobravanje publike. Na kraju — početak Za kraj koncerta kojim je proslavio petu obljetnicu djelovanja, Kalamos kvintet odabrao je Circusmuziek Tona ter Doesta iz 1990. — prvo djelo s kojim su mladi glazbenici javno nastupili. Time su zaokružili koncert kojim su se pokazali kao izvođači izvrsne tehničke spreme te osjećaja za cjelinu i posebnosti svakog djela. Dobar programski koncept te interakcija s publikom pokazatelj su i organizacijskih vještina, a gledajući u cjelini, interpreti su pokazali da njihov sastav zaslužuje pozornost te će zasigurno i u budućnosti glazbenom osobitošću biti poticaj skladateljima za istraživanja novih zvukovnih svjetova i ideja.

N a M u z ičkoj akademi ji 2 5. i 26. svibn ja 2018 . odr ž ana međunar odna konfer enci ja

Conmusterm: Terminološka istraživanja u muzikologiji i humanističkim znanostima Piše: Marija Cestarić

a Muzičkoj akademiji u Zagrebu 25. i 26. svibnja 2018. održana je međunarodna konferencija Terminološka istraživanja u muzikologiji i humanističkim znanostima kao dio projekta Conmusterm, koji je počeo 2014. godine, a završio prošlog rujna. Voditelj projekta i predsjednik organizacijskog odbora konferencije je akademik Nikša Gligo. Terminološka standardizacija

bene terminologije u Hrvatskoj potrebno nam je zbog malog broja originalnih znanstvenih doprinosa tome području, zbog niske razine komunikacije među glazbenim pedagozima, zbog raznolikosti govorenog jezika, zbog toga što ne postoji terminološka baza na koju se možemo referirati i naposljetku zbog standardizacije. Dva su plenarna izlaganja u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji održali profesori Markus Bandur i Mojca Pecman. Možemo reći da je konferencija bila uspješna, u njoj je sudjelovao doista velik broj izlagača s različitih krajeva svijeta, a spomenut ćemo ona izlaganja koja se osobito tiču hrvatske glazbene terminologije.

poredbom kolokacija sa sastavnicom sound u hrvatskom i njemačkom jeziku pokazala na koliko se različitih načina u hrvatskom jeziku može prevesti sound, a Ana Popović bavila se pojmom body percussion (tjeloglazba). Ana Čorić bavi se konceptom društveno angažirane glazbene prakse te je u potrazi za adekvatnim terminima u hrvatskome jeziku za pojmove umjetničko građanstvo, glazbenik građanin i community music. Maura Filippi i Sanja Kiš Žuvela omogućile su nam dijakronijski uvid u hrvatske prijevode talijanskih glazbenih termina s glazbenim primjerima, a nisu mogle zaobići Franju Kuhača koji je prevodeći Katekizam glazbe Johanna Christiana Lobea ponudio prije-

natoč tomu što su izlaganja više predstavljala probleme nego rješenja, vrijednost konferencije je u uspostavljanju dijaloga među stručnjacima hrvatskih tradicijskih glazbala. Kad već spominjemo »tradicijsko«, zanimljivo je bilo izlaganje Laure Cimardi koja nas je na primjeru svojih istraživanja podsjetila na probleme u primjeni termina tradicionalno, tradicijsko, popularno, folklor, folklorno, narodno na konkretne glaz-

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Terminološka konferencija

Tim projekta Conmusterm za stolom, slijeva nadesno: akademik Nikša Gligo, profesor emeritus, dr. sc. Krešimir Sučević–Međeral, prof. dr. sc. Maja Bratanić, dr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, dr. sc. Ana Ostroški Anić i dr. sc. Sanja Kiš Žuvela

Konferenciju je otvorio s organizacijskim odborom konferencije, koji čine Tomislava Bošnjak Botica, Sanja Kiš Žuvela, Ana Ostroški Anić i Krešimir Sučević–Međeral, predstavivši projekt i potrebu za održavanjem takve terminološke konferencije. Istraživanje glaz-

Dijalog stručnjaka Lucija Šoštarić bavila se terminološki problemima u standardizaciji instrumenata antičke Grčke na primjeru kitare, lire i aulosa te je pokazala terminološku nedosljednost iz arheološke i muzikološke perspektive. Vesna Cigan je us-

vode oznaka za način izvođenja glazbe. Marijana Horvat pokazala je bogatstvo glazbenih termina u hrvatskim dopreporodnim rječnicima, a Darija Omrčen i Jadranka Vlašić bogatstvo naziva za hrvatske tradicijske plesove. Irena Miholić susrela se s problemima glazbene terminologije pri izradi tezaurusa

bene prakse. Unatoč tomu što su izlaganja više predstavljala probleme nego rješenja, vrijednost konferencije je u uspostavljanju dijaloga među stručnjacima, što bi u konačnici trebalo dovesti do usustavljivanja hrvatske glazbene terminologije.

Z a g r e b a č k i p l e s n i c e n t a r, 2 9. i 3 0. s t u d e n o g a 2 018 . , p r a i z ve d b a n ove p r e d s t a ve H o l o g r a m s k i p r o s t o r

Filozofsko, znanstveno i umjetničko propitkivanje svijeta oko sebe

Zagrebačkom plesnom centru 29. i 30. studenoga 2018. premijerno je prikazana plesna predstava Hologramski prostor, čiju koreografiju potpisuje Jasna Čižmek–Tarbuk. Naslov govori o hologramu, trodimenzionalnoj slici, oblikovanoj zahvaljujući fenomenu interferencije svjetlosnih zraka; naslov upućuje i na prostor koji taj hologram obuhvaća, kao i na filozofsko, ali i znanstveno preispitivanje mogućnosti presijecanja stvarnog (realnog) i zamišljenog (irealnog) prostora te objekata i živih bića koji ga ispunjavaju. Živopisna mašta Čižmek–Tarbuk »priču« o hologramu izgradila je nizom povezanih plesnih sekvenci u kojima sudjeluju plesač (Marin Lemić), dvije plesačice (Stošija Zrinski i Marta Habulin) te najlonska »opna« (kako je naziva autorica teksta u programu, Ana Dolenčić). U predstavi jednakopravno sudjeluje i glazba, čiji su autori Tibor Szirovicza i Gordan Kreković.

Radi se o dva glazbena djela koja su međusobno povezana onoliko koliko su udaljena, a jedno je refleksija drugoga u jednakoj mjeri u kojoj to i nije. Kreativni poticaj Szirovicza je skladao djelo Alchemist za violončelo i elektroniku (praizvela Monika Leskovar na Osorskim glazbenim večerima 2017.), a snimka skladbe uvodno je otvorila prostor. Ne libeći se razdvajati i povezivati svijet visokih i dubokih gudača, poigrati se izvođačkim tehnikama tako da se svaki ton pozorno osluškuje, Szirovicza je, poput plesača, krenuo u istraživanje. Njegova je skladba bila fiksirana na snimci, ali je jasno donijela zvukove »živih« instrumenata i specifičnih akustičkih obilježja. Činilo se da se nastoji suprotstaviti kretanju na pozornici, no plesači su je shvatili upravo onako kako je bila i zamišljena: kao kreativni poticaj za uvodno otvaranje mašte u jednom sasvim, naizgled, iluzornom, nestvarnom prostoru. Fiksirano, ali i formalno zatvoreno s jedne strane, a akustički otvoreno s druge, glazbeno djelo Tibora Szirovicze pripremilo je i otvorilo, a

onda samo skliznulo u skladbu Gorana Krekovića, koja je imala sasvim drugačija obilježja. Rasplesana glazba Krekovićeva je kompozicija, pak, zauzela veći dio (plesnog i glazbenog) prostora; »ušla« je u prostor u trenutku kad ga je Szirovicza već bio osvojio i »pripitomio« za sudionike. No Kreković je također bio voljan istraživati, ali na svoj način i prema svojim pravilima — u slušnom prostoru elektronike. Za razliku od Szirovicze, koji je »uživo« izvedenu glazbu »fiksirao« snimkom, Kreković se koristio »neživim«, elektroničkim zvukovima, kojima je »uživo«, improvizacijski, intervenirao u pripremljeni glazbeni materijal. Glazba je sad zaplesala zajedno s izvođačima i najlonskim »omotačem«, koji se iz sekvence u sekvencu preoblikovao i poprimao različite funkcije: od »tunela«, preko »krova« i »haljinica« koje su se poput svile omatale oko nogu plesača, do »staklenog zida« kroz koji su se sudionici gledali, imitirali i dodirivali, »fetalne opne«, »vala«, »videozida«… Funkcija najlona neprestano se mijenjala. Sinkrona živahnost Slično tomu, mijenjala se i Krekovićeva glazba, koja je jednako živahno i živopisno zaigrala u tri dimenzije: zvukovi su nudili i ritmove i harmonije, od kojih su neke bile prepoznatljive i »ugodne«, a neke neprepoznatljive i sasvim nove.

Kretanje plesača je isto tako povremeno sugeriralo sinkronost, ali češće od toga životnost — u kojoj imitacija nije uvijek jednaka originalu, kao što ni ja iz ogledala nije isto onome prvome, stvarnom ja. Predstava je nosila cijeli niz sličnih slojeva, provocirajući interpretacije; u njoj običan, crni prostor pozornice nije bilo moguće shvatiti kao tabulu rasu, taj je prostor živio na različitim razinama, zahvaćajući ne samo u prošlost, suvremenost i budućnost, znanost i tehnologiju, nego i u različite vidove umjetnosti. Propitivanje granica Kao što je najlonska »opna« divotno zaplesala s plesačima, tako su i plesači istraživali granice između plesnog i »običnog«, svakodnevnog pokreta. Tako je i statična tabula rasa postala pokrenutom pozornicom na kojoj su se, u jednom trenutku, isprepleli plesači, najlonska »opna« i neobične videografike nalik na razlivenu tintu (čije su »šare«, opet, nudile mogućnost različitog gledanja moguće apstraktnih, ali isto tako moguće figurativnih ili polufigurativnih oblika; njihov je autor bio Vedran Popović). Glazba Gorana Krekovića predstavljala je još jedan živ i živopisan sloj. Taj je sloj u nastajanju i nestajanju živio u trenutku, pred publikom, na način koji je teško opisati riječima — no kao dio predstave. U nastanku predstave sudjelovala je i dizajnerica i teoretičarka mode Jadranka Hlupić Dujmušić koja je plesače odjenula u sasvim jednostavne, gotovo svakodnevne »kostime«, čime je istaknula neobične mogućnosti čitanja »običnog« i svakodnevnog. A svi su oni zajedno — i autorica i plesači i skladatelji i kostimografkinja i scenograf, pa i najlonski rekviziti — omogućili da svaki djelić izvedenog vodi publiku u propitivanje granica između stvarnog i nestvarnog, improviziranog i fiksnog, subjektivnog i objektivnog, svakodnevnog i umjetničkog… događaja, plesača i objekata u upravo stvorenom i osvojenom hologramskom prostoru Umjetnosti koja je u posljednje dane studenoga u Zagrebačkom plesnom centru postala sasvim opipljiva i stvarna.

ZPC/Neven Petrović

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

S j e ć a n j e n a S t a n k a H o r va t a (193 0. — 2 0 0 6 . ) u s u s r e t 3 0. M u z i č ko m b i e n n a l u Z a g r e b i 9 0. o b l j e t n i c i r o đe n j a

Najprije emocija, a onda struktura Skladatelj je često isticao da njegovo stvaranje počinje od najsirovije predodžbe o djelu koje nastaje, prije svega predodžbe o zvuku, »dakle isključivo spontan, emocionalni, osjetilni poriv, a misao o strukturi dolazi na drugo mjesto«.

ednoga se davnog dana — prije više od četiri desetljeća, točnije, uoči Muzičkog biennala Zagreb 1975. — pojavio na mojim vratima i s mnogo me osjetljivosti, taktičnosti i, rekla bih, gotovo bojažljivo — upitao bih li se htjela angažirati u organizaciji Festivala jer da je Festival, eto, pred vratima, a našao se u nekoj vrsti organizacijske krize i u potrazi je za nekim tko bi možda mogao pomoći. Od tada smo sve do pred kraj stoljeća na različite načine s vremena na vrijeme surađivali, a i poslije su situacije vezane uz izdavačke projekte nudile razmjenu mišljenja i suradnju. Stoga se u prvi mah čini teško razdvojiti mišljenje o stvaralaštvu od uspomena, od osobnog pogleda na tvorca glazbe i prisiliti se na distancu potrebnu za profesionalni diskurs o značenju uistinu važne umjetničke ostavštine skladatelja Stanka Horvata. Dio uspomena čini, primjerice, sjećanje na prvu izvedbu klavirske skladbe Sonnant — pijanistica Pavica Gvozdić praizvela ju je 1970. u Zagrebu — i fascinaciju koju je skladba izazvala učinivši je, uz Momente za Vladu Igora Kuljerića, nastale godinu dana prije, jednom od prijelomnih skladbi u razvoju hrvatske klavirske glazbe 20. stoljeća. Čvrsto je osigurala mjesto u antologijskom izboru, ne toliko suvremenošću pristupa, primjenom inovativnih sredstava izraza i znalačkim mogućnostima raspolaganja klavijaturom, koliko dojmljivom spregom suvremenog sa snažnim emocionalnim nabojem koji je obavijao strukturu zapisa. Ljubitelj kontrasta

Dvije godine poslije, 1972., u jednom je razgovoru s Evom Sedak Horvat kazao: »Za mene je kontrast oduvijek bio nosilac cjelokupnog glazbenog oblika, kontrast je onaj koji pokreće moje djelo. I potpuno se slažem da iz toga proizlazi i moje osnovno shvaćanje glazbe kao drame. A to bez sumnje upućuje na romantični stvaralački pristup. Sasvim je sigurno da nisam meditativna

priroda, a osim toga, u samom skladateljskom procesu nekoj osobitoj intelektualnoj kontroli ne pridajem posebno značenje. S tim u vezi moram reći da je moja prvotna, najsirovija predodžba o djelu što nastaje, prije svega predodžba o zvuku, dakle isključivo spontan, emocionalni, osjetilni poriv, a misao o strukturi dolazi na drugo mjesto.« U tom smislu klavir je uistinu iznimno važan u opusu Stanka Horvata. Mogućnost izravnog izazivanja zvuka, gotovo trenutačnog preispitivanja i ozvučenja određene zamisli, osjećaja, afirmirala se u znatnom broju klavirskih skladbi neupitne vrijednosti. »Onoga trenutka kad on hoće čuti kako zvuk reagira na njegovu dušu, da se malo poetski izrazim, onda mu je pri ruci klavir. Na neki je način za Horvata klavir kao izvor zvuka provjera njegove muzikalnosti«, rekao je akademik Gligo 2005. godine Zlatku Madžaru. Avangarda šezdesetih godina zahvatila je dakako i Stanka Horvata. Proizišao iz škole Stjepana Šuleka, bio je zanatski izvrsno potkovan, ali — kao i ostali tadašnji mladi intelektualci — željan novih spoznaja, svjetova skrivenih iza granica ondašnje države. Znao je pripovijedati o tim vremenima: «…bili smo kao nevini u ludnici, jer ništa nismo znali. Sjećam se da sam tada dobio na dar partituru Posvećenje proljeća Igora Stravinskog. Ruke su mi se tresle od uzbuđenja kad sam tu partituru prvi put primio u ruke. Mi ovdje ništa nismo imali. Ni nota ni knjiga. (…) Očito me privukla svježina svega toga novog, svega što se zvalo moderna glazba.« Zvuk kao predodžba Od samog početka Horvat će — ispitujući nove obzore — istovremeno razabirati ne samo vlastite granice, nego i uporišne točke svojega poimanja umjetničkog djela. Za razliku od ondašnje većine mladih autora koji su svoj stav o glazbi gradili na odricanju od tradicijom naslijeđenih mjerila i postupaka, Horvat poštuje naslijeđe i svjestan je nužnosti kontinuiteta. Mnogo više pod dojmom rezultata poljske skladateljske škole, a manje potaknut podukom koju je primio u Parizu, Horvat traži vlastite koordinate. Na stanovit način prijelomna, skladba Kontrasti za gudački kvartet

upozorit će na dvojbe mladog autora koji između raznorodnih svjetova koji ga okružuju traži svoj izraz. Suočen s vlastitim otporom da dosljedno slijedi sustav i pravila dvanaesttonskih struktura, Horvat piše ponesen onim što u sebi čuje i što osjeća, slijedeći instinkt i oslanjajući se na znanje. Iako je iskušavao brojne izričajne novosti koje su mu bile na raspolaganju, a o nekima je i učio za boravka u Parizu, uvijek je ostao svoj, obilježen ljudskom toplinom, empatijom koja je obojila svekoliko njegovo stvaralaštvo. Njegov osjećaj glazbe, predodžba o tome što bi glazbeno djelo kao umjetnički čin trebalo biti, temelji se na zvuku, na predodžbi o zvučnim događajima unutar umjetničkog čina kao o drami stvaranja, a »misao o strukturi«, govorio je, »dolazi na drugo mjesto«. To je poznata činjenica, koja se u doba cvatuće avangarde držala nekom vrstom specifičnoga Horvatova otklona i na stanovit ga način izdvojila iz grupe koja je skladateljski izričaj primjeren tekovinama avangarde u redoslijedu važnosti stavljala na prvo mjesto. Empatijski krug Publika je dijelom i zato voljela njegova djela, jer njegov je autorski glas dopirao do slušatelja upravo preko te tankoćutne mreže osjetilnih ticala koja su hvatala slušaoce u empatijski krug komunikacije. Ponekad su to bile guste zvučne plohe koje preslaguju i određuju oblik, omeđujući prostore napetosti i opuštanja, kao u skladbi Taches za klavir i komorni orkestar iz 1968., ponekad krik, snažan i dojmljiv, kao u kantati Jama, za bas, zbor i orkestar na stihove Ivana Gorana Kovačića iz 1971., a javit će se i nježna melodijska linija viole na početku Quartetta za gudački kvartet iz 1988. godine. Za Quartetto je slovenski skladatelj Lojze Lebič kazao da «izražava iznova otkrivenu slobodu«, iako bi se moglo reći da u Horvatovu stvaralačkom rukopisu sa svakim novim djelom to otkrivanje slobode uvijek iznova počinje. Stvar je samo u tome da je u razdoblju sve zrelijih godina Horvat uspijevao usavršiti skladateljski proces do stupnja koji mu je omogućio redukciju materijala prema načelu manje je više, pa se to pitanje slobode vladanja

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: Erika Krpan

Akademik Stanko Horvat volio je svoje interprete, a i oni njega. Ovdje je uz violončelisticu Snježanu Rucner.

lazba nije ratio, za mene je glazba energija, očaravanje, boja, ljepota, drama, nastojanje da se dotakne nutrina

građom očituje kao čitkost, transparentnost glazbenog tkiva, koje redukcijom ne gubi, nego dobiva na snazi izražajnosti. Empatija je najdublji sloj Horvatove stvaralačke osobnosti i u najbližoj je vezi sa stvaralačkim procesom. Postmoderne godine učinile su tu vezu jednostavnijom, stvaralački je proces napredovao smjerom o kojemu su odlučivali skladateljeva nesporna glazbena inteligencija, ali i svijest o izazovima koji su ga okruživali, katkad i au-

torska reakcija na njih. To je primjerice skladba De diebus furoris, u prijevodu Dani gnjeva — opet za klavir — nastala 1992., dakle u doba Domovinskog rata, kao umjetnički odgovor na nepravdu, na ratni užas. Prisjećao se kasnije tih dana: »... u meni je kipio bijes — pa tko je taj koji nas je natjerao da poput štakora čučimo u ovom mračnom podrumu?!«

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Pjesnička duša Imao je istančan osjećaj za izbor pjesničkih predložaka. Ljubav prema pjesništvu nedvojbeno je u najbližoj vezi s osjećajnošću autorove naravi. Pri izboru nisu posrijedi bili samo dobri pjesnici, nego i potreba da izabrani stih bude sadržajem, zvukom, karakterom, autoru zanimljiv za složeni proces pretvorbe u novi umjetnički entitet. Dvije su skladbe u tom smislu osobito dojmljive. Prva je skladba za mješoviti zbor Kolo bola iz 1977. na stihove Maka Dizdara, pjesnika koji je obilježio Horvatove godine između 1977. i 1984., ali i godine generacije mladih koji su skladbu kao članovi Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić ne samo praizveli nego je i izvodili diljem svijeta, uvijek s podjednako oduševljenom reakcijom publike. Bio je to još jedan Horvatov prinos antologiji hrvatske glazbe, a u doba kad je djelo nastalo i paradigma za pravi smisao i artikulaciju hrvatskoga zborskog stvaralaštva. U tekstu Kultura i pamćenje u »Kamenom spavaču« Maka Dizdara Marina Katnić Bakaršić 2015. piše da je «poeziji Maka Dizdara svojstven ludizam, poigravanje jezikom, ritmom (…), ali da taj ludizam nikad nije sam sebi cilj«. Nešto od tih karakteristika Horvat je pretvorio u zvukovni izraz, nalazeći točke identifikacije s tekstom, ali osnovni je ton snažna ekspresivnost kojom glazba prenosi smisao riječi u svoj prostor. Ljudskom je glasu Horvat posvetio i svoje posljednje, na instrumentacijskoj razini nedovršeno djelo, ciklus pjesama Silazak na vrh na stihove Luke Paljetka. Završio je ciklus od osam pjesama za glas i klavir, ali je nažalost stigao instrumentirati samo prve dvije. A između su i pjesnici poput Ivana Gorana Kovačića, Vesne Parun, Guillaumea Appolinairea...

»Horvatov odnos prema predlošcima pokazuje da se oni u skladbi rabe toliko transformirani u odnosu na izvorni predložak da ga je gotovo suvišno poznavati!« zapisuje akademik Nikša Gligo u popratnom komentaru diskografskom izdanju Stanku, u sjećanje, objavljenom u povodu desete obljetnice skladateljeve smrti. Gligo u istom zapisu nastavlja: »Vjerojatno mu posebno stvaralačko zadovoljstvo predstavlja rješenje odnosa između poezije i glazbe (...). Budući da Horvatu poezija nije samo predložak, jer je on i istinski

ljubitelj poezije, taj se odnos ne može baš lako ostaviti nereflektiranim te ga zato diže na razinu kompozicijsko–tehničkog zadatka koji nikad nije zauvijek rješiv.« Vjerojatno je na toj, kako kaže Gligo, »razini kompozicijsko–tehničkog zadatka« pri skladanju ciklusa Silazak na vrh bila i krajnja redukcija građe, koja je gotovo simbolično dovela izražajnost Horvatove glazbe na mjesto na kojem je on vjerojatno uvijek želio da bude: u samoj nutrini značenja i stiha i glazbe. Biografija naposljetku Podsjetimo na kraju i na temeljne podatke iz Horvatova životopisa. Studij kompozicije završio je 1956. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Stjepana Šuleka, a usavršavao se 1958. i 1959. godine na Pariškom konzervatoriju kod Tonya Aubina i privatno kod Renéa Leibowitza. Pedagošku djelatnost počeo je 1957. godine kao nastavnik teorijskih predmeta u Muzičkoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu, a od 1961. godine je na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, najprije kao docent, a od 1976. redoviti profesor, na kojoj je odgojio deset studenata kompozicije, danas uglednih autora i pedagoga. Od 1974. do 1979. bio je predsjednik Hrvatskog društva skladatelja, a od 1975. potpredsjednik Savjeta te od 1985. do 1989. umjetnički direktor Muzičkog biennala Zagreb, međunarodnog festivala suvremene glazbe. Od 1998. bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Privatno, s pažnjom je njegovao prijateljstva, osobito s pijanistom Rankom Filjakom i skladateljem i dirigentom Krešimirom Šipušem; bio je obziran u kontaktima i nenametljiv, ali uporan kad je bio uvjeren u vlastite argumente kojima je branio svoja gledišta. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, ali i skroman kad je o njima bila riječ. «Nijedno svoje djelo nisam pisao očekujući nagradu«, kazao mi je jednom. «Najvažnije je znati tko si i što si. Ja nisam racionalna, analitička osoba, vi to dobro

znate. Predavao sam analizu, znam da ona odlično može objasniti strukturu, formu, ali iza svega toga postoji nešto neizrecivo. Glazba nije ratio, za mene je glazba energija, očaravanje, boja, ljepota, drama, nastojanje da se dotakne nutrina.« Stanko Horvat rođen je 12. ožujka 1930. u Zagrebu, gradu u kojem je proživio sav svoj vijek i preminuo 30. listopada 2006. godine.

vijek je ostao svoj, obilježen ljudskom toplinom, empatijom koja je obojila svekoliko njegovo stvaralaštvo

Svjedočanstva »hodajuće note« Kao najboljoj poznavateljici starog glazbenog Zagreba, njezina je knjiga Glazbene šetnje Zagrebom u dvije godine doživjela već dva gotovo rasprodana izdanja Piše: Jagoda Martinčević

Tribina Nota mog života HDS–a i Voje Šiljka ugostila je 14. veljače 2019. muzikologinju i knjižničarku dr. sc. Nadu Bezić. Očekivano pred brojnom publikom, jer malo je onih koji ne poznaju i ne cijene tu »hodajuću notu« kako je netko zgodno rekao za danas zacijelo najbolju poznavateljicu starog glazbenog Zagreba, knjižničarku Hrvatskog glazbenog zavoda, autoricu brojnih radijskih emisija, napokon i knjige Glazbene šetnje Zagrebom koja je u dvije godine doživjela već i dva gotovo rasprodana izdanja. Da, i nositeljicu statusa počasnog turističkog vodiča specijaliziranog za glazbenu povijest Zagreba! Radijske emisije Sve je počelo s doktorskom disertacijom Glazbena topografija Zagreba od 1799. do 2010., ili još prije, ciklusima emisija na Trećem programu Hrvatskoga radija (prvi Iz glazbenih pismohrana 1989.–2004. imao je čak 99 emisija!) i dovelo do spomenute izvrsne i razgrabljene knjige, kao i do glazbenih šetnji Zagrebom za građanstvo i škole... Dakako, počelo je još puno prije nizom članaka, eseja, knjiga, sudjelovanja u brojnim muzikološkim projektima, postavima izložbi, zahtjevnim uredničkim radom (za Dnevnik i Uspomene Blagoja Berse u sklopu projekta HGZ– a posvećenog tom skladatelju dobila je s pokojnom muzikologinjom dr. sc. Evom Sedak Nagradu Josip Andreis HDS–a). Ukratko, počelo je i još uvijek traje pasioniranim interesom i posebnom sklonošću za sve što se u Zagrebu s glazbom događalo u vremenu. Nedavno je uspostavila i korisne veze s Musikvereinom u Grazu, postavila u

HGZ–u izložbu o kontinuitetu glazbenoga školstva u Zagrebu i, kako sama kaže, Hrvatski glazbeni zavod ide dalje. A mi dodajemo: nakon ne tako davnih opasnih peripetija. Nada Bezić posebna je osoba, manje razgovorljiva nego što je energična i aktivna u ljubavi za knjigu, sliku, artefakt, zgradu, ulicu, grob..., svega što je vezano uz glazbeni Zagreb. Na pitanje da ima »moć« učiniti još štogod ( ili ispraviti, jer ima i toga) u obilježavanju zagrebačkih ulica i mjesta zaslužnim imenima, kaže da bi se najprije pobrinula za do danas uništeno grobno mjesto Karla Wisnera von Morgensterna, istaknutog skladatelja i zaslužnog člana HGZ–a koji je bio na velikoj pomoći Lisinskom, no nije bio Hrvat pa se valjda i zbog toga na njega zaboravlja! Ljubav za artefakt Veteranski voditelj Šiljak poprilično se namučio da od Nade Bezić »izvuče« barem djelić autobiografskih podataka. Ipak, doznali smo da je za početak njezina danas 30–godišnjeg rada u HGZ–u bio zaslužan dr. sc. Zvonimir Devidé, a još prije omiljeni profesor Tihomir Petrović, da nikad nije imala namjeru krenuti stopama svojega oca, uglednog etnomuzikologa dr. sc. Jerka Bezića, i da danas neslužbeno kao

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

T r i b i n a Vo j e Š i l j k a N o t a m o g ž i v o t a u z n a k u m u z i ko l o g i n j e i k n j i ž n i č a r ke d r. s c . N a d e B e z i ć

mentorica rado pomaže budućim muzikolozima.

»Kad vidite sjaj u očima tih mladih ljudi dok listaju neku staru knjigu u našoj knjižnici, znate da ste na pravom putu...« kaže Nada Bezić, jedina osoba koja se u HGZ–u brine o golemoj i vrlo vrijednoj biblioteci, o arhivi i raznim dragocjenim ostavštinama naših glazbenika. A poseban sjaj u njezinim očima izaziva spomen glazbenih šetnji koje mnogi Zagrepčani zaista vole, a mnogi nakon šetnje s »hodajućom notom« nastavljaju sami šetati, obavezno s njezinom knjigom u ruci, dok se Nadu Be-

eteranski voditelj Šiljak poprilično se namučio da od Nade Bezić »izvuče« barem djelić autobiografskih podataka

zić često može vidjeti kako po Zagrebu jezdi na biciklu, svojem omiljenom prometalu!

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

P r v a t r i b i n a N o t a m o g ž i v o t a u 2 0 19 . , 17. s i j e č n j a , p o s v e ć e n a akademiku Zoranu Juraniću

Umirovljeni profesor koji ne miruje Svojim glavnim zanimacijama — kompoziciji, dirigiranju i muzikološkom radu — Juranić ponosno pridodaje i svoje hobije — ribolov i gljivarstvo

Kako kaže akademik Zoran Juranić, općenito je zadovoljan svojim životom.

gledni hrvatski skladatelj i dirigent, akademik Zoran Juranić (Rijeka, 25. lipnja 1947.) gostovao je 17. siječnja u dvorani HDS–a na tribini Nota mog života koju je vodio novinar Vojo Šiljak. Umirovljeni profesor Muzičke akademije u Zagrebu, maestro Juranić nipošto ne miruje, nego se i dalje aktivno bavi skladanjem, dirigiranjem i muzikološkim radom, nalazeći vremena i za svoje hobije — ribolov i gljivarstvo. U razgovoru su spomenuta najvažnija razdoblja iz njegove bogate karijere ovjenčane nagradama, iako kaže da ne radi radi priznanja. Diplomirao orgulje

Zoran Juranić je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao dirigiranje u razredu prof. Igora Gjadrova te apsolvirao studij kompozicije kod prof. Stjepana Šuleka. Stečeno znanje prakticirao je 33 godine kao zborovođa, dirigent i ravnatelj opera HNK–a u Zagrebu, Rijeci i Osijeku. Surađivao je i s kazalištima u Varaždinu, Splitu i Novom Sadu, a svojega profesora Gjadrova naslijedio je 2010. kao agilni šef–dirigent Društvenog orkestra HGZ–a, na čijem je čelu i danas. Bilo je govora i o uspješnim na-

stupima diljem bivše države i u inozemstvu. Kao rođenom Riječaninu, Juraniću je posebno priraslo srcu stvaralaštvo njegova sugrađanina Ivana pl. Zajca, autora slavne opere Nikola Šubić Zrinjski. Stoga je marljivo tragao, revidirao, izvodio, pa i režirao njegove manje poznate opere (Lizinka, Zlatka, Ban Leget, Mislav, Amelia, Momci na brod i dr.). Osim Zajca, istraživao je i djela drugih hrvatskih autora: Julija Bajamontija, Luke i Antuna Sorkočevića, Stratica i Smareglie, a s književnikom Nedjeljkom Fabriom otkrio je sudbinu partiture opere Zrinyi skladatelja hrvatskog podrijetla Augusta Abramovića Adelburga koja je napisana prije Zajčeva Zrinjskog…). I sam je napisao nekoliko opernih djela, a najradije u suradnji s pjesnikom Lukom Paljetkom (Govori mi o Augusti, Posljednji ljetni cvijet). Ne smatra da opera odumire, jer kaže da i danas postoji zanimanje za nju. Juranić se ne brine za plasiranje svoje glazbe. Piše raznovrsna djela, koncertantna, orkestralna, vokalno–orkestralna, solistička, a ponajviše komorna. Drago mu je što glazbenici vole svirati njegove skladbe, posebno gitaristi poput Darka Petrinjaka ili Srđana Bulata. Upravo je napisao jedan Trio za gitare, a priprema i novu operu. Uglavnom ne popravlja ono što je napisao ili vrlo rijetko.

Dirigentsko rudarenje Što se tiče dirigiranja, Juranić smatra da dirigent mora prije svega biti rudar, a potom dirigent, jer je to teška profesija. Važan je dakako autoritet, ali i jednakost i suradnja s izvođačima. Dirigiranje solistima može biti itekako inspirativno. Stoga se rado sjetio svojega obljetničkog koncerta u povodu 65. rođendana, godine 2012. u Muzeju Mimara u organizaciji HDS–a, kad je dirigirao dragim mu Varaždinskim komornim orkestrom. Tom su prigodom, uz velike ovacije zadovoljne publike, izvedena neka njegova najvažnija djela: Canti all´antica za violončelo i gudače (solist Krešimir Lazar), Didaskalije za gudače, Koncert za violu i gudače (solist Milan Čunko), A Luca Sorgo za komorni orkestar (posveta Sorkočeviću) i u dodatku Grabancijaš polka iz scenske glazbe za predstavu Matijaš grabancijaš dijak Tituša Brezovačkog. Društveni ugled Podsjetimo da je Zoran Juranić doprinos dao i svojem Hrvatskom društvu skladatelja čiji je bio predsjednik, kao i Muzičkom biennalu Zagreb. O akademiku Juraniću snimljena je glazbeno– dokumentarna televizijska emisija Zauvijek skladatelj, a 2017. dobio je nagradu Porin za životno djelo, koja je okrunila sve dosadašnje nagrade (Vladimir

živamo u društvu i plodovima rada nadasve vrijednog, uspješnog i dragog nam kolege, kojemu želimo još mnogo uspješnih i sretnih godina!

Nazor, Josip Štolcer Slavenski, Nagradu grada Zagreba, HAZU–a, Boris Papandopulo, HDS–a, Milka Trnina, HDGU–a, Povelja grada Rijeke, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića). Na kraju razgovora, uz koji je emitiran i odlomak iz televizijske snimke skladateljeve opere Govori mi o Augusti, na tribini Nota mog života Juranić je zaključio da je zadovoljan svojim životom. Mi se pridružujemo zadovoljstvom i ponosom što uživamo u društvu i plodovima rada nadasve vrijednog, uspješnog i dragog nam kolege Zorana Juranića, kojemu želimo još mnogo uspješnih i sretnih godina!

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: Višnja Požgaj

Višegodišnja izvršna producentica Muzičkog biennala Zagreb, Nina Čalopek, ove je godine i članica Programskog odbora

Bipolarnost produkcije i selekcije Teško je iscrtati granicu između te dvije vrste posla; štoviše, jedan bez drugog nikad ne bi bio potpun

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Razgovarala: Martina Bratić

ina Čalopek već je desetak godina angažirana na producentskim poslovima Muzičkog biennala Zagreb. Prethodno je postala producentica za Cantus Ansambl, čiji su počeci i vezani uz MBZ–ov program, sve u statusu stalne zaposlenice Hrvatskog društva skladatelja zadužene za projekte s područja tzv. ozbiljne glazbe. Ušla je u Programski odbor 30. MBZ–a kao zamjena za Berislava Šipuša koji je u trenutku dok je još bila aktualna njegova najavljena praizvedba opere na otvorenju Festivala, istupio zbog sukoba interesa. Osim što pruža muzikološki pregled nad stanjem stvari suvremene glazbe, njezino dugogodišnje producentsko iskustvo pruža Odboru iskušani praktični okvir djelovanja.

Produkcijski ste uključeni u rad Biennala još od 2009. godine. U kojem se smislu vaš angažman razlikuje sad kad djelujete kao članica Programskog odbora? Ja sam još od 2006. zaposlena u Hrvatskom društvu skladatelja, a na neki sam način i 2007., kao producentica Cantus Ansambla, radila i koncerte s kojima je na MBZ–u sudjelovao taj ansambl. Međutim, od početka sam imala sreću raditi s umjetničkim ravnateljima, prije svega s Berislavom Šipušem, a onda i s Krešimirom Seletkovićem,

kog ravnatelja. To je, naravno, i najveća promjena s obzirom na prethodna izdanja, jer do sada umjesto komunikacije s jednom osobom umjetničkog ravnatelja, s kojim sam također razgovarala i o programu, kao i o financijama ili o provođenju organizacije, moram istovremeno komunicirati u velikoj zajedničkoj priči često i u različitim medijima i kanalima s četiri ili čak pet (ako ubrojim i sebe — članicu Odbora, a ne producenticu) članova Programskoga odbora. Novo, svježe i hrabro neke su

oja je pozicija u Programskom odboru određena i mojom pozicijom izvršne producentice Festivala

Odakle su stizali poticaji za određenje i formuliranje teme Glazba — prostor — grad — zvuk kao okvira ovogodišnjega Muzičkog biennala Zagreb? Ideju teme inicirao je prethodni umjetnički ravnatelj MBZ–a, skladatelj Krešimir Seletković. Njegova se ideja povezivanja glazbe i grada ticala konkretnih gradova, prije svega europskih glazbenih središta kao što su Berlin, Beč ili Pariz. U tom su smislu gradovi trebali predstavljati različite paradigme i baze ili tradicije glazbene izvrsnosti izvođaštva, ali i stilova, škola, akademizama, scenâ na koje se onda nastavlja sva ova suvremena glazba koju pokušava predstaviti i naš festival. Međutim, Programski je odbor vrlo brzo shvatio da se tema treba i mora rastvoriti u začudnije forme odnosa koje grad i glazba imaju per se. Pokušali smo se odmaknuti od mapiranja i okrenuti se iščitavanjima slojeva odnosa iz sociopolitičkih, filozofskih, skladateljsko–tehničko– poetičkih, arhitektonsko–urbanističkih pitanja i svih drugih u kojima se taj polaritet i važnost glazbe u urbanoj zajednici mogu prepoznati. U tom je smislu također bilo neizbježno otići i korak dalje, prema apstraktnijem, prema zvuku i prostoru. Ali bilo je, s druge strane, nemoguće i ne promišljati metapoziciju samoga Biennala, koji čak i u nazivu nosi ime Zagreba.

tu programa, koja je bila prvi i posljednji argument u odabiru, zatim edukaciju u svojevrsnom klinču s popularizacijom te skladateljske persone kao nositelje festivalskoga fokusa. A istom se u toj promjeni smjera i koncepta, pa i u mojem redefiniranju i vašeg pitanja, krije i odgovor na pitanje gdje je mjesto novom, svježem i hrabrom na 30. MBZ–u. Nekako se stvorila volja i potreba da se stvori ne samo polje za eksperiment nego i za iskustvo, doživljaj, zajedništvo. Da o suvremenoj art glazbi pokušamo na drukčiji način razgovara-

ti, da naratološki pomaknemo i samu dramaturgiju Festivala, da odaberemo nove prostore iz nekih novih razloga, ali da u prvom planu uvijek imamo kvalitetu i skladatelja, odnosno skladateljicu. Možda se čini da su ti pomaci neznatni, ali oni su ipak tu.

Nina Čalopek kao prednost svoje muzikološke profesije vidi interdisciplinarnost

koji su razumjeli koliko su produkcija i selekcija, pa onda i stvaranje koncepta, fokusiranje festivala te brendiranje — povezane aktivnosti. Teško je iscrtati granicu između te dvije vrste posla; štoviše, jedan bez drugog nikad ne bi bio potpun. Uvijek smo se međusobno savjetovali i pomagali, ponekad se i posvađali, ali uvijek s idejom da ta stroga bipolarnost produkcije i selekcije nije prirodna, nego da se, kako bismo došli do cilja, moramo međusobno i dopunjavati. Također, moja je pozicija u Programskom odboru određena i mojom pozicijom izvršne producentice Festivala. Ja sam na neki način koordinatorica cijele institucije i osoba koja skuplja i prosljeđuje informacije, koja ih generira i koja iz njih stvara cjelovitu sliku manifestacije — pogotovo u ovoj iznimnoj varijanti kad se MBZ radi bez umjetnič-

od odrednica koje koncepcijski tradicionalno vežemo uz Muzički biennale Zagreb. Gdje vi te značajke vidite u ovogodišnjem MBZ–u? Prije svega moram reći da te tri odrednice meni nisu bile neke kvalitete ili ciljevi prema kojima bih pristupala radu na MBZ–u, niti mi se čine osobito važnima u valorizaciji Festivala, iako će o tome prosuditi tek publika. Uistinu je zanimljivo da se već gotovo 60 godina star festival, koji je prošao brojne faze i prevrate, a koji je pritom aktivan dio socijalno–kulturnoga polja, inzistira na hrabrosti ili svježini, kad on to po svojem habitusu i povijesti i ne može biti. Ako smijem preformulirati vaše pitanje, onda bih odgovorila da se nadam da će 30. Festival iznijeti nove zaštitne marke (trademarks), prije svega kvalite-

Programski odbor čine glazbeni profesionalci, svi sa svojim znanjem, kvalifikacijama, stajalištima i perspektivama. Što vi kao muzikologinja možete izdvojiti u ovogodišnjoj produkciji? Čini mi se da je moja prednost upravo širina i imanentna interdisciplinarnost koju muzikologija kao profesija, ali i kao polje, nudi. Osim toga, ja nisam samo muzikologinja. Dugogodišnjim djelovanjem ja sam i aktivna djelatnica u kulturi, i u domaćoj sredini i u međunarodnom kontekstu. Upravo mi je zato drago da smo intenzivirali međunarodnu prisutnost i odnose, što je vidljivo iz svih relevantnih imena koja će u tjedan dana Festivala boraviti u Zagrebu: skladatelji Heiner Goebbels, Eivind Buene, Rolf Wallin, Nina Šenk, Achim Boernhoft, multimedijalka Kaffe Matthews, članovi ansambla Cikada, pijanist Daan Vandewalle, jazz ikona Jon Irabagon, MBZ–ova legenda Vinko Globokar, svjetska vrhunska dirigentska liga Jonathan Stockhammer i mnogi drugi.

Damir Martinović Mrle kao član Programskog odbora 30. Muzičkog biennala Zagreb

Mogu pomoći u nepredvidivome Razgovarala: Martina Bratić

nogi su se pitali što autor, svestrani glazbenik i kontroverzni ko n c e pt u a l n i umjetnik, član grupe Let3 radi na festivalu suvremene glazbe poput Muzičkog biennala Zagreb. Skupština predstavnika HDS–a nije ga slučajno odabrala u Programski odbor festivala, uz Ivu Josipovića, Tomislava Olivera, Davora Hrvoja i Ninu Čalopek. Jer Damir Martinović Mrle pravi je umjetnik našega doba, otvoren i informiran, sasvim u skladu s proklamiranim intencijama festivala koji je prije sada već i šest desetljeća osnovan s ciljem rušenja granica ustaljenosti, konvencija i dosade. Na njegov prijedlog na ovogodišnjem Biennalu gostuje Rolf Wallin, čiji projekt The Otheroom donosi ne samo koncert nego cijelu kazališnu predstavu s genijalnom koreografijom i scenografijom. Stoga nas je zanimalo što nam Mrle ima reći o Biennalu i svojoj ulozi u njemu. Neistinitost interneta

Poznajemo vas kao glazbenika zaista najširih zanimanja i aspiracija. Što u vašemu osobnom imaginarnom muzeju označavaju tri riječi — Muzički biennale Zagreb? Na to pitanje mogu odgovoriti samo osjećajem koji sam imao prateći nasumično dulje vrijeme neka koncertna događanja. Postoje glazbene gozbe izvan »onoga što poznajemo«. Nažalost, zbog interneta smo uvjereni da smo uključeni u sve i da nas ništa više ne može ugodno ili neugodno iznenaditi. To, naravno, nije istina; internet reagira na dva–tri podatka i stalno vam šalje isti kod. To je kao da ste stalno u bijeloj majici i za rođendan dobijete opet bijelu majicu. Svijet je otupio u mediokritetskom korektnom bivanju i ne sjeća se kako je to kad te netko iščupa iz zone komfora i suoči te s nečim što još nikad nisi čuo ili vidio. Biennale ima svoje programske selektore i oni mnogo toga znaju i istražuju kako bismo mi osjetili senzaciju vrhunskog. Ponekad to uspije, a ponekad ne.

Programski je odbor ove godine okupio glazbene profesionalce s različitih polja djelatnosti. Što biste rekli da je vaš forte u takvom rasteru?

tradicije i klasičnosti. Kako vi, pogotovo kao umjetnik čiji je izričaj često »ples na žici« između tradicije i avangarde, vidite taj suodnos?

Možda im je trebao netko tko nije iz njihova svijeta. I taj bi se spoj onda pogotovo mogao ogledati u Biennalu: spajati nešto nespojivo. Iskreno, tu se nalazim, barem mi se tako čini, kao autor koji može pomoći u nepredvidivome te autorski popularnijem izboru nekih gostiju. Od najranije mladosti slušam sva-

Klasika, kao i jazz ili bilo kakva glazbena alternativa, može također upasti u neke srednjostrujaške udobnosti unutar vlastitih pozicija. S druge strane, možda sam ja jednostavno uvijek naletio na neke vrlo zanimljive situacije u glazbenim povijestima ili jednostavno volim »sveee« vrste glazbi. Nema pravi-

Flying Lotus, Amon Tobin, Autechre, Plastikman... Želje koje su ostvarene te koje bih preporučio svakako su: Brandt Brauer Frick Ensemble, iste večeri Brandt Brauer Frick DJ SET. Tu će se kombinirati minimalistički techno i orkestralni instrumenti, a nakon prvoga dijela koncerta slijedi spomenuti DJ SET. Rolf Wallin (The Otheroom) donosi nam ne samo koncert nego cijelu kazališnu predstavu s genijalnom koreografijom i scenografijom. Glazbenike koji sjede

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Mrle je prvi predstavnik popularnog glazbenog izričaja odabran u jedno bijenalsko tijelo s ulogom programskog oblikovanja festivala

iennale je za mene uvijek predstavljao vrata u neku novu glazbu iza koje stoje ljudi istančanog ukusa i savjetuju ti koje gljive treba brati.

Za Damira Martinovića Biennale je ulaz u novu glazbu

kakve vrste glazbe i negdje po putu čuo sam Kelemena na radiju i to mi je ostalo kao »slatka tajna nekakve klasične glazbe« koja se može zvati... kako god. A onda me dotakla vijest o festivalu koji je uz takva imena imao i Gang of Four (1981.), to mi je bilo strahovito uzbudljivo. Na tom primjeru možemo vidjeti da postoji način da se nađu i privuku mladi slušatelji, poput mene tada, i da to ne mora biti rezultat slučajnog prebiranja po radiopostajama. Premda, evo, kao u mojem slučaju, takva te epizoda katkad može definirati kroz život. Danas je sve lako dostupno, no pronaći »stvar« koja će te potpuno ispuniti, smatram da i dalje nije tako lako. Muzički biennale Zagreb zasigurno je adresa koja otvara vrata u istraživanje; u neke nove susrete i neka drukčija iskustva. Promotrimo Muzički biennale Zagreb kao manifestaciju koja se, unatoč svojoj radikalizirajućoj dispoziciji, ipak na određeni način »povija« zakonitostima

la. I ima i nema. Tako je i moje bivanje i sudjelovanje u Biennalovim prostorima mali doprinos tim istim presijecanjima. Rijeka, vaš rodni grad, ali i grad koji je postao sinonim kolopleta glazbenih žanrova, uistinu živi vezu s glazbom. Iz kakvih glazbenih vizura vi promatrate Zagreb? Ima nekih ljudi i nekih događanja vrijednih pozornosti. Svakako. No ne vidim ga kao glazbeni grad po mojem ukusu. U posljednje vrijeme surađujem i veselim se Frani Đuroviću, a nedavno sam gledao i Mikrotonalni festival Zorana Šćekića. To je Zagreb sada. Za mene. Matija Dedić — također obožavam. S druge strane, Ivanka Mazurkijević je iz Velike Gorice. Osim točaka iz vaše selekcije, što svakako nećete propustiti iz programa ovogodišnjega Biennala? Ja sam još predlagao: Aphex Twin,

na svjetlećim mobilnim kubusima koji se kreću unutar prostora u kojem je publika, uz nesvakidašnju elektroničku komunikaciju sa skladateljem, nipošto ne bi trebalo propustiti. Eivind Buene i Ansambl Cikada, nevjerojatan, sjajan norveški skladatelj, književnik... Heiner Goebbels i još svašta zanimljivo! Što je bila najljepša, a što najteža komponenta rada na Festivalu, barem do sada? Najteža mi je bila noć prije prvog sastanka. Naime, jedan od članova Odbora poslao nam je silnu količinu stranica s notama, partiture... Kako ne znam ni jednu jedinu notu, nisam znao što me čeka na tom sastanku. Mogu reći da sam se prvi put nakon porođaja stvarno uplašio; morat ću pred svima čitati note, možda neki dio odsvirati na harfi?! Napomenuli su da je partitura iznimno komplicirana. Zaboljeli su me istoga trenutka glava i trbuh, umislio sam da imam temperaturu i rekao sam samome sebi da je najbolje da tako bolestan ostanem kod kuće. Kad sam ipak odlučio otići na sastanak, najljepše je bilo čuti snimke tih nemogućih nota Eivinda Buenea i mnogih drugih izvođača. Biennale je za mene uvijek predstavljao vrata u neku novu glazbu iza koje stoje ljudi istančanog ukusa i savjetuju ti koje gljive treba brati.

P o v r a t a k d r. s c . I v e J o s i p o v i ć a u u m j e t n i č k e s f e r e M u z i č k o g b i e n n a l a Z a g r e b , k a o č l a n a P r o g r a m s k o g o d b o r a

Najdugovječniji Biennalov direktor »Nije bilo nimalo lako 1991. dovabiti glazbenike u zemlju u kojoj se već pucalo.«

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Razgovarala: Martina Bratić

akon četiri MBZ–a na kojima nije radio, dr. sc. Ivo Josipović ponovno je u umjetničkom rukovodstvu Muzičkog biennala Zagreb. Nakon 25. MBZ–a 2009. povukao se s glazbene scene zbog političke kampanje koja je završila njegovim mandatom trećega hrvatskog predsjednika (2010.–2015.). Sad se vraća kao najiskusniji član festivalskog Programskog odbora koji ima gotovo iz prve ruke vezu sa samim počecima Biennala.

đačkih zvijezda koje su dolazile u Zagreb. Naravno, bilo je i promašaja, no njih ću ipak ostaviti kritičarima. Što su za vas posebnosti ovogodišnjega, jubilarnog Biennala? Glavna značajka ovogodišnjega Biennala svakako je snažna uloga mlađe generacije, ne samo u programu nego i u pripremi i realizaciji. Na poziv kolega priključio sam se Programskom odbo-

mena obavljao aktivnosti bez direktora i u tim je okolnostima učinio najviše što je mogao. Priznajem, svaka sjednica Odbora bila mi je zadovoljstvo, a nakon nekoliko godina izbivanja s glazbene scene, ovaj mi je rad osigurao priliku da od kolega naučim i čujem nešto novo, posebno o aktivnostima mlade generacije skladatelja i izvođača. Svakako, predan rad stručne službe i izvrsna suradnja s upravom Hrvatskog

Uspjesi i promašaji

Kao direktor MBZ–a, i to dosad najdugovječniji, imao sam i sreću i nesreću voditi tri »ratna« Festivala, što je bio poseban izazov. Nije bilo nimalo lako 1991. dovabiti glazbenike u zemlju u kojoj se već pucalo, što se još težim pokazalo za sljedeća dva, kad su vladali pravi ratni uvjeti. S onima koji su, pak, bili spremni doći, pokušati stupiti u kontakt bila je katkad prava noćna mora. Bilo je puno — danas zabavnih, tada teških — epizoda koje je trebalo proći da bi se Festival uopće održao. Ipak, s ponosom bih istaknuo i da smo od ratnog MBZ–a Festival dva puta uspjeli učiniti Svjetskim danima nove glazbe, što u svijetu nije uspjelo ni jednom drugom festivalu. Kad se osvrnem, zaključujem da je bilo sjajnih izvedbi, odličnih novih skladbi, kao i skladateljskih i izvo-

Bolji dani A kako poimam glazbeni Zagreb? Mislim da je glazbeni Zagreb mnogo ljepši i bogatiji vrt od onakvoga kakav bi-

akon nekoliko godina izbivanja s glazbene scene, ovaj mi je rad osigurao priliku da od kolega naučim i čujem nešto novo

Uz Biennale ste vezani već dugi niz godina i u različitim ste funkcijama i ulogama »popratili« njegova različita izdanja. Kako danas gledate na svoju vezu s tim važnim izdankom hrvatske glazbene kulture? Za Biennale sam, na ovaj ili onaj način, vezan gotovo cijeli život. Kao srednjoškolac i student bio sam na događanjima, a pri kraju studija prvi sam put i sudjelovao, i to kao izvođač; svirao sam, naime, na biciklu, o čemu i dan–danas, kao posebno zabavnoj epizodi, pričaju moji kolege pravnici koje sam dovukao na taj koncert u Malu dvoranu Lisinski. Nešto sam kasnije, za »vladavine« Nikše Glige i Stanka Horvata, bio i članom Programskoga odbora MBZ–a.

nima prolazili pokraj tadašnje američke ambasade na Zrinjevcu. Reći ću samo da je i tamošnja policija jasno iskazala zanimanje za naš projekt (smijeh). Ipak, sve je, srećom, dobro završilo.

Ivo Josipović smatra da na ovogodišnji Biennale ključno utječe mlađa generacija

ru u trenutku kad je program najvećim dijelom već bio profiliran. Mogu reći da donosi mnogo zanimljivih koncerata i da će posjetitelji uistinu imati što čuti. Istina, za otvorenje, a pogotovo za jubilarni Festival, osobno preferiram tzv. velike izvedbe, kao što je praizvedba opere. No i bez toga, kako pokazuje ovogodišnji Muzički biennale Zagreb, možemo ponuditi raznovrstan i bogat program. Moćna gomilica Programski odbor ove je godine okupio raznovrstan generacijski i žanrovski presjek. Kako biste opisali sinergiju te »moćne gomilice« i što ona, prema vašem mišljenju, može značiti za projekt kao što je Biennale? Mislim da je dominacija mlađe i srednje generacije u Programskom odboru, kao i različita žanrovska i stilska opredijeljenost, s jedne strane izazov, a s druge prednost. Odbor je dobar dio vre-

društva skladatelja pozitivno su obilježili rad na pripremi Festivala. Jubilarnim MBZ–om odlučilo se istaknuti povezanost glazbe i grada. Kao osoba s veteranskim biennalskim iskustvom, što vi mislite o toj vezi i kako danas uopće poimate »glazbeni Zagreb«? I prije je bilo festivala koji su barem dio programa posvetili nekoj temi, i to je uvijek posebno zanimljivo. Naravno, ne može se cijeli veliki festival, što MBZ svakako jest, potpuno posvetiti jednoj temi. Rekao bih da tu imamo jednu tematsku cjelinu. Zapravo, ovogodišnja me tema asocira na jedan davni Biennalov projekt u kojemu sam također sudjelovao kao student i koji je nosio naslov Zvukovi grada. Išli smo Zagrebom iz četiri smjera prema središtu, do paviljona na Zrinjevcu, tegleći prilično teške magnetofone (Nagre) kojima smo snimali najrazličitije zvukove grada. Mali je problem nastao kad smo s Nagrom, slušalicama i mikrofo-

smo očekivali s obzirom na društvene i ekonomske (ne)prilike. Istina, kako godine prolaze, i ja sve češće govorim o nekim dobrim, starim vremenima, sjećajući se zaista najvećih zvijezda i najboljih orkestara koji su dolazili u Zagreb, pa i na Biennale. No u konačnici, treba biti realan; nekadašnji mehanizmi kulturne suradnje koji su to omogućavali danas više ne postoje, a tržište je to koje diktira mnoge stvari, i ne uvijek u prilog kvaliteti kulturnoga života. Čemu se najviše veselite na ovogodišnjem MBZ–u? Kao i uvijek, najviše se veselim praizvedbama, posebno naših skladatelja. Možemo li možda za sljedeći Biennale očekivati i vaš doprinos korpusu domaćih praizvedbi? MBZ sad ima novu ravnateljicu i o programskom usmjerenju ovisi hoće li biti mjesta i za neku moju skladbu, možda ne nužno praizvedbu. Dugo već imam želju napisati operu, zna se već i naslov; imam i izvrstan libreto koji je napisala profesorica Marina Biti, a pregovara se i o postavljanju te opere, možda baš na MBZ–u, ali sigurno ne idućem. Godina 2023. bila bi realan termin za praizvedbu opere Lennon — priče o ubojstvu toga velikana rock–glazbe.

To m i s l a v O l i ve r k a o č l a n P r o g r a m s ko g o d b o r a 3 0. M u z i č ko g b i e n n a l a Z a g r e b

Kad se mladi naraštaj pita Generacijska heterogenost sastava Programskog odbora pruža više perspektiva

ko tražimo posve neutralnog člana Programskog odbora 30. Muzičkog biennala Zagreb, naći ćemo ga u Tomislavu Oliveru. Riječ je o mladom skladatelju i muzikologu koji dosad nije radio za taj Festival, ne pripada nikakvim lobijima ni frakcijama te se u svijetu glazbe nameće isključivo kvalitetnim djelima tzv. ozbiljne glazbe. Neki su u njemu vidjeli idealnu osobu za umjetničkog voditelja Biennala, no Tomislav za to očito nije bio zainteresiran jer se nije ni prijavio na natječaj, na kojemu je pobijedila njegova pet godina starija kolegica Margareta Ferek–Petrić. Riječ je o predvodnicima najmlađeg skladateljskog naraštaja na koji možemo računati. Kako je biti članom Programskoga odbora jubilarnog Biennala? Kao najveći festival suvremene akademske glazbe u ovom dijelu Europe, MBZ tvori važnu komunikacijsku platformu između skladatelja, izvođača i publike, koja već više od 50 godina odgaja generacije slušatelja i oblikuje kulturnu vizuru Zagreba i Hrvatske. U tom mi je smislu članstvo u Programskom odboru velika odgovornost, ali i radost, zbog prilike da mogu izravno sudjelovati i utjecati na tu komunikaciju.

dagoga Europe, što će, siguran sam, pridonijeti novim suradnjama i projektima u budućnosti. Tješnje povezivanje s drugim, manje ili više srodnim, disciplinama, aktivnosti poput predavanja, razgovora ili pak — izlaženje na ulicu, pružaju reminiscencije na idejne zamisli MBZ–a. Jeste li se u koncepciji programa oslanjali na neka ranija razdoblja/izdanja Biennala i na koji način? Festivalski popratni programi (predavanja, masterclass i simpoziji) dio su Biennalove povijesti i posljednjih 50 godina pojavljivali su se na različite načine, a isto su tako i nestajali. Programski fokus ovogodišnjega Biennala na suodnos grada i glazbe dijeli određene dodirne točke s Urbofestom, čime obilježavamo 40 godina od njegova održavanja na MBZ–u, 1979. godine. Proklamirana aktualnost Svojedobno se Festivalu spočitavala

programska konzervativnost i okoštalost; jeste li i u kojem trenutku bili obeshrabreni u svojim motivima i nastojanjima? Osobno sam bio koncentriran na formiranje što kvalitetnijega programa u odnosu na to što aktualna svjetska glazbena scena nudi. Smatram da ovogodišnje izdanje programski ne može podleći takvim kritikama. Programski je odbor za jubilarno izdanje okupio i generacijski i »disciplinarno« različite profile. Kako gledate na to? Generacijska heterogenost je apsolutna nužnost u tom smislu jer pruža više perspektiva. Rasprave su uvijek bile konstruktivne i omogućavale su nam da vidimo širu sliku programske problematike. Uostalom, čini mi se da se u pogledu toga MBZ ne razlikuje od većine europskih i svjetskih festivala koji u svoje timove okupljaju ljude različitih generacija i disciplina. Što vas posebno veseli u vezi s

rogramski fokus ovogodišnjega Biennala u suodnosu grada i glazbe dijeli određene dodirne točke s Urbofestom, čime obilježavamo 40 godina od njegova održavanja na MBZ–u 1979. godine

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Razgovarala: Martina Bratić

ovogodišnjim Biennalom? Ako moram izdvojiti, bilo bi to gostovanje London Sinfoniette, zatim norveškoga ansambla Cikada te turskoga ansambla Konstrukt.

Skladateljski masterclass Ovogodišnji će Biennale, prvi put u svojoj povijesti, ponuditi i skladateljski masterclass. Kako je došlo do te ideje i koliko je to važno, prema vašem mišljenju, za Biennale? O idejama za skladateljski masterclass već se dugo raspravljalo i napokon je ove godine došlo do njegove realizacije. Čini mi se da smo na taj način još više »zaokružili« koncept Biennala koji smo protekle dvije godine pažljivo stvarali. Takvim festivalskim masterclassom Najmlađi član Programskog odbora MBZ-a posebno je ponosan na generacijsku heterogenost toga tijela stranim će se i domaćim skladateljima omogućiti rad s nekim od trenutačno najzanimljivijih skladatelja i pe-

Iz sfera jazza program 30. Muzičkog biennala Zagreb bira glazbeni pisac i jazz entuzijast Davor Hrvoj

Jazz je glazba raznih prostora Neki ga vole u zadimljenim klubovima, neki u šminkerskim koncertnim dvoranama, neki na ulici ili u muzeju, neki u procesiji gradskim ulicama... sve su to legitimni prostori za konzumiranje jazza

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Razgovarala: Martina Bratić

remda je jazz već dugo dio rubnih događanja na Muzičkom biennalu Zagreb, još nikad u umjetničkom vodstvu festival nije imao jazz stručnjaka kalibra Davora Hrvoja. Taj bivši glavni urednik našeg časopisa međunarodno je traženi stručnjak za jazz, koji iz prve ruke prati događanja na tom području diljem svijeta. Možemo reći da gotovo nema jazz glazbenika kojega Hrvoj nije intervjuirao ili fotografirao pa zahvaljujući osobnim poznanstvima, mnoge svjetske jazz zvijezde pristaju ispod cijene doći na festivale koje on vodi unutar organizacije HDS–a, Jazz.hr/jesen i Jazz.hr/ proljeće. Kako gledate na poziciju jazz glazbe unutar Biennala, općenito uzevši. Recite ponešto o tom dijelu ovogodišnje selekcije za koji ste bili zaduženi upravo Vi.

Iako je podnaslov ili opis djelatnosti Biennala festival nove ili suvremene glazbe svih žanrova, jazz glazba je na Biennalu uvijek bila u sjeni tzv. ozbiljne glazbe. Razlozi su razni, ali jedan od njih svakako je, rekao bih, dvojba o percepciji jazza kao umjetničke ili neumjetničke glazbe. Iako se ta percepcija u gotovo šest desetljeća djelovanja Biennala znatno izmijenila i te su razlike u velikoj mjeri umanjene, barem kad govorimo o segmentu jazza koji je na programima Biennala, pozicija na festivalu nije se promijenila. S druge strane, upravo je zahvaljujući Biennalu hrvatska publika povremeno mogla uživati u koncertima vrhunskih svjetskih glazbenika i ansambala, kao što su Cecil Taylor, Art Ensemble of Chicago, Paul Bley, Piano Conclave, Louis Sclavis, Fred Frith, Uri Caine, da spomenem tek neke. Najvažnija od tih imena nastupala su u tom ranijem (ne najranijem!) razdoblju Biennala i riječ je o glazbenicima i ansamblima koji su, na svjetskoj glazbenoj sceni, stajali uz bok velikanima poput Stockhausena, Cagea ili Pendereckog. Također, istaknuo bih da je Biennale uvijek otvarao prostor glazbenicima suvremenoga hrvatskog jazza, iako na tom polju nije bilo mno-

go izvođača i autora. Ipak, problem vidim u tome što je taj segment djelovanja bio zastupljen tek djelomično. Naime, nisu svi koji su to zaslužili uvijek bili predstavljeni, kao ni svi oni koje smo s ponosom mogli predstaviti svijetu, a to bi, smatram, također trebala biti uloga Biennala — da hrvatska glazbena produkcija, upravo nastupima na MBZ–u, postane vidljivijom izvan granica naše zemlje. Zvuk grada Više od možda svih glazbenih žanrova, jazz zahtijeva scenu. Najčešće je vezan upravo uz glavne gradove i njihovu glazbenu ponudu. Kako se iz vašeg kuta interpretira ovogodišnja tema Biennala »Glazba — prostor — grad — zvuk«? Sva su četiri pojma blisko povezana s jazzom. Dakle, ne govorimo samo o jubilarnom Biennalu. Glazba: jazz je, nakon tek stotinjak godina postojanja ipak nova glazba, a onaj njezin dio koji vežemo uz avangardu, atonalnost i slobodnu improvizaciju čita se kao blizak načelima djelovanja Biennala. Prostor: jazz je glazba raznih prostora. Neki ga vole — bez obzira na to o kojem se podžanru jazza radi — u zadimljenim klubovima, neki u šminkerskim koncertnim dvoranama, neki na ulici ili u muzeju, neki u procesiji gradskim ulicama, neki u kafiću, neki na hotelskoj terasi, neki u planinarskom domu... Sve su to legitimni prostori za konzumiranje jazza, a mnogi od njih korišteni su za koncerte na Biennalu. Naime, upravo je to već dugo dio filozofije Festivala. Grad i zvuk: jazz je svakako urbana glazba, nastala u gradskoj sredini. To je glazba koja određuje zvuk grada, čiji zvuk dopire iz raznih prostora, uz čiji zvuk grad živi. Tako će biti i na ovogodišnjem MBZ–u. Jazz će zvučati iz klubova kao što su Kontesa i Kulturni centar Mesnička, ali i iz Gradskog kazališta Gavella, koji je već godinama jedan od koncertnih prostora Biennala. Ulica će također zvučati jazzom. Naime, Ratko Vojtek će biti »Biennalov ulični svirač«, a u njegovim je izvedbama jazz često prisutan, u većoj ili manjoj mjeri, kao što će to biti i ove godine. Kao ime koje ponajprije vežemo uz jazz novinarstvo i promicateljske aktivnosti

»jazza u Hrvata«, veseli nas (što će svakako jazz entuzijasti potvrditi) da ste dio Programskoga odbora jubilarnog Biennala. Kako je dosad tekao rad na MBZ–u, što vas veseli i što vas užasava?

o što je jazz na Biennalu većinom u sjeni, proizlazi iz tradicionalne dvojbe o njegovoj percepciji kao umjetničke ili neumjetničke glazbe

Drago mi je što energiju ne trebam trošiti na nešto što me užasava, jer toga nema. Ako i ima, to je nešto što uspješno rješavaju producentice, koordinatorice. Koliko god rad Programskog odbora zahtijeva odgovornost, lucidnost, brze reakcije i veliku informiranost članova, a svaki je verziran za određeno područje, svi dogovori su konstruktivni, bez napetosti, uz uzajamno poštovanje i prihvaćanje kompetentnosti svakog člana. Svi iznose svoje mišljenje koje je podložno raspravi i zajednički donosimo odluke, uvijek s istim stavom — osmisliti što bolji program. Veselje je raditi u takvom okružju, a to ponajprije ovisi o karakteru osoba, što se pokazalo zaista važnim. S ovim ljudima — članovima ovogodišnjega Programskog odbora — radio bih bilo što. Saksofonist Jon Irabagon potkopava jazz formu — rečenica je kojom se otvara njegova službena biografija. Što su za vas bile ključne komponente da upravo Irabagona predstavite kao krunskog interpreta ovogodišnje jazz selekcije Biennala?

Da nije provokator, buntovnik, dekonstruktor, izazivač, ne bi bio kandidat za nastup na Biennalu. Kao glazbenik koji istražuje nove mogućnosti glazbala (saksofonist je) i stila (jazzist je širokih pogleda na glazbu), donosi inovativan pristup, zbog čega je iznimno tražen i ostvaruje suradnje s jazz elitom, usporedno s vlastitim projektima. Nakon što sam imao prigodu slušati ga više puta, shvatio sam da u njemu možemo dobiti umjetnika koji će ostvariti nešto više od samo jednog koncerta. Tako će Irabagon održati glazbenu radionicu, što se pokazuje višestruko važnim, između ostaloga i zato što na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji još ne postoji odjel za jazz. Održat će solistički nastup, a

pridružit će se i Zagrebačkome kvartetu saksofona. Irabagon za tu prigodu piše i novo djelo, a s Kvartetom će praizvesti i skladbu Zorana Šćekića. Dakle, ugledni strani glazbenik sudjelovat će u praizvedbi djela jednoga hrvatskog autora. Taj će koncert biti svojevrsni crossover ili glazba treće struje, što je također tradicija Biennala. Veseli me, također, da će taj koncert biti organiziran u koprodukciji Biennala i Jazz.hr–a i bit će sastavni dio obiju manifestacija. Naime, mnogi glazbenici koje sam spomenuo nastupili su u sklopu obaju projekata, što se pokazalo sjajnom, višestruko korisnom suradnjom. Na kraju, recite nam još što za vas znači iskustvo rada na Muzičkom biennalu Zagreb? Prije svega — veliku mogućnost učenja. Uz ove suradnike, članove Programskoga odbora, mogu naučiti puno o raznim aspektima organizacijskoga djelovanja. Tim sam radom i sebi samome približio realizaciju i nekih vlastitih željenih projekata. Primjerice, već dugo razmišljam o spajanju jazz glazbe s baletom i slikarstvom. O takvom projektu već godinama razgovaram s uglednim američkim kontrabasistom Reggiejem Workmanom, a bilo bi sjajno u to uključiti i hrvatske jazz glazbenike koji su ujedno slikari. Kao sličan primjer naveo bih baš nastup pijanista Davida Gazarova na jednom od prošlih Biennala. Riječ je, dakako, o zahtjevnim projektima koje treba planirati dovoljno rano, ali razmišljam naglas i reći ću — ne bi li to bili zanimljivi projekti već za neki budući MBZ?

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Počinje Muzički biennale za velike malene

Dječji program dostupan svima Kako će Muzički biennale Zagreb ispuniti ulogu glazbenog edukatora Piše: MBZ/Press

uzički biennale Zagreb u travnju ove godine održat će se jubilarni, 30. put. Ususret MBZ–u počeo je i program »za velike malene«. Radi se o dječjem programu, koji u dva mjeseca predviđa održavanje oko 15 radionica, ali i različite koncerte i predstave, a obuhvatit će oko 4000 djece diljem Zagreba. Kvartovska glazba

U Centru za kulturu i informacije Maksimir, u ponedjeljak 4. veljače počeo je program Glazba u mom kvartu. Riječ je o programu koji uključuje moderirane, interaktivne i zabavne koncerte suvremene glazbe za velike malene; održat će se na četiri lokacije u Zagrebu u sljedećih mjesec dana. Ana Batinica na flauti i Aleksandar Jakopanec na violi i električnoj gitari nastupit će i u Centru za kulturu i obrazovanje Susedgrad 18. veljače, u Centru za kulturu Trešnjevka (CeKaTe) 27. veljače i u Kulturnom centru Peščenica KNAP 1. ožujka. Svi koncerti počinju u 13 sati. »Kad je u pitanju glazba, ne trebamo napominjati koliko utjecaja ima na nas

i koliko bi teško bilo zamisliti život bez nje. Glazba je nastala iz tradicije, dana je u naslijeđe i zbog toga bi glazbeno obrazovanje trebalo biti dostupno svima. Suvremena glazba odlična je karta za ulazak u divan svijet glazbe jer vrlo brzo omogućava djetetu da kreira, otkriva, osluškuje i svira, i to čak bez instrumenta, koristeći se vlastitim tijelom. Na predbijenalskim koncertima Aleksandra Jakopanca i Ane Batinice dirigiraju djeca Djeca su kreativna bića, a misija odraslog je da to potiče. Zato je važ- smjeru će ići, klasičnom ili suvreme- cussion radionice za male udaraljkaše na edukacija, važna je prilika. Muzički nom«, istaknula je Lucija Stanojević, vi- pod vodstvom Josipa Konfica održabiennale Zagreb nudi upravo to — pri- olinistica i glazbena edukatorica. vat će se 3., 5. i 7. travnja u Zagrebačliku da djeca otkriju, osluškuju, sviraju i kom kazalištu lutaka. Dječja lutkarska stvaraju, kako bismo mi glazbenici re- Osim programa Glazba u mom kvartu, kli — skladaju jer možda baš koncerti u veljači i ožujku održano je niz interak- predstava Žabica kraljica skladateljice i radionice na Muzičkom biennalu po- tivnih radionica po školama grada Za- Sare Glojnarić održat će se također 3., taknu vaše dijete na intenzivnije bavlje- greba pod nazivom Glazba, prostor, ja 5., 7. i 10. travnja u Zagrebačkom kazanje glazbom, bez obzira na to u kojem koje vodi Lucija Stanojević, a body per- lištu lutaka u režiji Renea Medvešeka.

Frano Đurović kao autor već drugog baleta, Hero is Tired, za Muzički biennale Zagreb

Baletna referenca na Arsena Dedića Heroj je umoran u naslovu baleta engleski je prijevod naziva pjesme Arsena Dedića objavljene u zbirci Zidne novine

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Razgovarala: Martina Bratić

Drugu godinu zaredom skladatelj Frano Đurović predstavit će se publici MBZ–a baletnom praizvedbom. Pripala mu je čast zatvaranja ovogodišnjega, jubilarnog izdanja Festivala. U povodu toga važnog ostvarenja, zamolili smo skladatelja za razgovor o Biennalu, ali i da nam otkrije štogod o nadolazećem baletu Hero is Tired. Također, zanimalo nas je i njegovo mišljenje o tome gdje i kako danas živi suvremena glazba.

što druge glazbene vrste ne? Ako znate što radite i vladate zanatom, glazbena vas vrsta ne bi trebala sputavati. Imam jasnu viziju zvučne slike, no mnogo će toga, naravno, ovisiti o koreografu i plesačima. Vidjet ćemo. Sigurno ću biti prisiljen činiti neke kompromise, takve su situacije neizbježne u glazbeno–scenskim djelima. I to je zapravo sasvim u redu; vizualna slika mora biti ravnopravna onoj zvučnoj, glazbenoj. Ipak, tko me poznaje i dovoljno je

Da, točno je, referiram se često na pop–glazbu, imena mojih skladbi u posljednjih nekoliko godina uglavnom su stihovi pop–pjesama koji su me »dotakli«, no pojedini je stih ono što odabirem kao referencu, nikako glazba. Da spomenem tek neke od tih recentnijih pjesama: Iza prozora nemirnog sna (2018.) (Azra), Check Ignition And May God’s Love Be With You (2018.) (David Bowie), She’s Walking Through the Clouds (2016.) (Jimi Hendrix) i još mno-

Što je za vas Biennale? I rad na njemu? S vremenskim odmakom, kako biste sagledali njegovu putanju kretanja? U jednom sam nedavnom intervjuu izjavio da strahujem da će nam se Biennale, uz koji smo odrastali i koji se još u svijetu cijeni, pretvoriti u nešto slično provincijskoj školskoj priredbi. I dalje tako mislim. A najgore tek dolazi, kako mi se čini. Nažalost. Molio bih da me se ne shvati kao nekog zajedljivca ili skladatelja koji zahtijeva da ni jedan koncert ne prođe bez njegova djela, nego bih istaknuo da je meni uistinu jako stalo do Festivala. Neko sam vrijeme bio i njegov umjetnički savjetnik te sam u Predsjedništvu, odnosno sadašnjoj Skupštini predstavnika HDS–a, i mogu reći da dobro poznajem situaciju iznutra. I nije dobro. Kazališno iskustvo Pred nama je još jedan Biennale i još jedan vaš balet. Kako je do njega došlo? Ne znam točno, zapravo. Prošli balet My Name Is Nobody stvorili smo 2011. u vrlo skromnim uvjetima, a rezultat je bio dobar, zadovoljan sam. Koreograf je bio Talijan Massimiliano Volpini, jako dobro smo kliknuli i odlično surađivali, a plesači su također bili motivirani. Možda je došao red da moje skladbe ne pune rupe u programu MBZ–a ili spašavaju kolege koji ne stignu napisati djelo na vrijeme, pa mene dopadne zadatak da u zadnji čas napišem nešto i tako spasim stvar. Osim toga, radio sam puno u teatru, znam kako stvari funkcioniraju, pa je valjda i to jedan od razloga. A možda i zato što ću ponovo raditi elektroničku glazbu, pa ne treba dodatno platiti dirigenta, korepetitora i ansambl. Tko zna? 30

Što vam balet kao žanr dopušta i daje, a

sebi iznaći nešto novo, nešto poput »obezglazbljene« glazbe. Što za vas znači taj musicless music, ima li takvoj koncepciji mjesta i u Hero is Tired? Drago mi je što je napokon netko to primijetio, hvala vam. Moj rad prolazi prilično nezapaženo, jedan od razloga je vjerojatno taj što sam očito prilično introvertiran, drugi jer se ne ulizujem moćnicima u tom svijetu, a treći je da je većina muzikologa prilično površna i potpuno nezainteresirana za događa-

rlo često radim »điđe« i ne sramim se toga; treba preživjeti

pažljiv, zna da ću zasigurno »podvaliti« neke svoje ironične momente. Humor je važan O djelu Hero is Tired još ne znamo puno, osim da ste posegnuli za svojom učestalom inspiracijskom praksom — onom referiranja i, na izvjestan autorski način, recikliranja diskursa popularne glazbe. Recite nam nešto više o djelu. Ne mogu vam puno reći, djelo je u nastajanju. Talijanski koreograf Giuseppe Spota i ja dopisujemo se elektroničkom poštom, poslao sam mu više od sat materijala, a još barem toliko napravit ću do skorašnjeg susreta u Rijeci, kad će krenuti pravo kreiranje baleta koji će u konačnici trajati pedesetak minuta. Vidio sam skicu scenografije i mogu reći da mi se sviđa. A za inspiracijski trenutak koji je rezultirao naslovom, »krivac« je Arsen Dedić i njegova zbirka pjesama Zidne novine. Jako mi se sviđa Arsenov pametni sarkastični humor; humor mi je i inače vrlo važna životna komponenta, iako se možda i ne bi reklo.

ge druge. S druge strane, moje reference ne proizlaze uvijek iz pop–glazbe. Veliko vrelo inspiracije za mene je bio i ostao i Miroslav Krleža i njegovi vječni književni dragulji. Njegov roman Na rubu pameti »posudio« je naslove stavcima ciklusa mojih elektroničkih skladbi Kraljevska mala prodaja pogleda na svijet. Kako gledate na mjesto gdje danas živi suvremena glazba? Sve se pretvorilo u biznis, pa tako i glazba. Umjetnost umire. Gotovo je. Možete se ili prodati, raditi »điđe« ili kod kuće biti kreativac s hrpom neizvedenih djela u ladici. To je uglavnom to. Možda i griješim, volio bih da je tako. Vrlo često radim »điđe« i ne sramim se toga, treba preživjeti. Čitajući o vašim radovima i njihovoj koncepcijskoj pozadini, naišla sam na vaš artist’s statement u kojemu pojašnjavate kako određena skladba (također naslovljena stihom iz jedne pop–pjesme) predstavlja borbu protiv tradicije koja želi, na kraju,

nja u hrvatskoj suvremenoj glazbi. Bio bih sretan da netko želi vidjeti partituru i da me pita nešto o djelu, o tehnici, o instrumentaciji, o konceptu. Ono što radim, čemu težim, malo koga zanima; i ovo nije kukanje, već puko primjećivanje. No zanemarimo sada to; već sâm rad i osjećaj stvaranja, promišljanje, koncepcija, kreiranje mojih boja zvuka, sve me to jako veseli. Zato sam, u konačnici, i studirao kompoziciju. Pitanje smisla Musicless music ili kako vi to još bolje nazivate »obezglazbljenu glazbu«, sigurno nisam ja izmislio. U literaturi se skladbe takvih koncepata pronalaze u posljednjih pedesetak godina. U ovom baletu koji je tek u nastajanju možda će biti takvih elemenata, to još ne znam. Ali do tog sam »svojeg načina« došao promatrajući svijet oko sebe i promišljajući, primjerice, o pitanju — ima li suvremena glazba uopće smisla, ima li suvremeni način života uopće smisla, ima li bavljenje umjetnošću uopće smisla? Čemu se veselite u vezi s ovogodišnjim, jubilarnim MBZ–om? Veselim se premijeri baleta, to je jedna kvačica više i idem dalje. Puno je obaveza u »stvarnom« svijetu: bavljenje djecom, a treba i preživjeti, raditi »điđe«, platiti kredit, račune...

Ususret praizvedbi klavirskog koncerta pobjednika prošlobijenalskog 5 – Minute Piano Concerto Competition

Povratak na Biennale

Razgovarala: Martina Bratić

rošlogodišnji laureati natjecanja 5–Minute Piano Concerto Competition, skladatelji Daniele Gasparini (prva nagrada) i Bruno Vlahek (treća nagrada i nagrada publike), srećom su u svojim pretrpanim rasporedima pronašli vremena da porazgovaraju s nama o posljednjem Biennalu te o svemu što očekuju i čemu se nadaju u pogledu nadolazećeg. Obojica se predstavljaju novim djelima;

Gasparini novim klavirskim koncertom kao glavnom nagradom, a Vlahek odabranom komornom skladbom na programu, svojim gudačkim kvartetom. Pristali su nam djelomično otkriti što možemo očekivati i čemu se možemo veseliti. Ove se godine obojica vraćate na Muzički biennale Zagreb. Zbog čega ste najviše uzbuđeni? Daniele Gasparini: Najsnažnija emocija je ona koja se uvijek javlja pri prvoj izvedbi novog djela, a u ovom je slučaju i snažnija jer se radi

o djelu do kojega mi je jako stalo i u koje sam skladajući uložio mnogo vremena i energije. Također sam uzbuđen zbog toga što ću opet susresti pijanista Filipa Faka i surađivati s njim, kao i s dirigentom Arijem Rasilainenom te s tako istaknutim orkestrom kao što je Simfonijski orkestar HRT–a. Bruno Vlahek: Svaka izvedba je novo i drukčije iskustvo i to je već nešto što stvara uzbuđenje, posebno kad je u sklopu događanja tako duge i utjecajne povijesti, uz izvrsne izvođače. Festival poput Muzičkog biennala Zagreb je

aniele Gasparini: »Bez nekog velikog izdavača ili organizacije, danas je teško ostvariti projekt koji zahtijeva veliki orkestar i dostupnost sredstava, stoga moj klavirski koncert na temu romana Nevidljivi gradovi Itala Calvina bez potpore MBZ–a ne bi još ni ugledao svjetlo dana.«

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Razgovori s dvojicom laureata natjecanja, talijanskim skladateljem Danieleom Gasparinijem (prva nagrada) i hrvatskim skladateljem, pijanistom Brunom Vlahekom (treća nagrada)

prilika da se razmijene ideje, da se čuje neka nepoznata glazba, steknu nova poznanstva i uhvati korak s trenutačnim događanjima u suvremenoj glazbi. Preparirani klavir Što kažete na biennalsko iskustvo otprije dvije godine? Kako je na vas utjecalo sudjelovanje u natjecanju? DG: Iskustvo prošlog Biennala je nedvojbeno bilo vrlo pozitivno. Stvaranje novih djela trebala bi biti glavna svrha svih vrhunskih festivala suvremene glazbe. Ja sam, štoviše, doista bio cijenio ideju da prema narudžbi napišem novi klavirski koncert za natjecanje jer su takve prigode izuzetno rijetke. Na Muzičkom biennalu Zagreb 2017. skladatelji iz cijelog svijeta predstavili su i testirali svoje vještine te im je bilo omogućeno da predlože vlastitu ideju klavirskog koncerta koja nije ničim prethodno uvjetovana. Ove godine mi se ispunila dugogodišnja želja da napišem veliko orkestralno djelo inspirirano romanom Nevidljivi gradovi Itala Calvina. Bez nekog velikog izdavača ili organizacije koja bi takvo što poduprla, smatram da je danas veoma teško ostvariti projekt koji zahtijeva veliki orkestar i dostupnost sredstava. Stoga ovaj koncert bez potpore MBZ–a ne bi još ni ugledao svjetlo dana. Bruno Vlahek – 3. nagrada i nagrada publike donijele su mu izvedbu komornog djela po izboru u programu ovogodišnjeg Biennala

Daniele Gasparini kao prvonagrađeni za ovogodišnji je festival napisao svoj prvi Koncert za klavir i orkestar

BV: Ono što sam predstavio na natje-

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

runo Vlahek: »Ono što sam predstavio na natjecanju znatno je utjecalo na moj skladateljski stil općenito, najviše zato što sam prvi put u skladbe uvrstio neke šire tehnike.«

canju znatno je utjecalo na moj skladateljski stil općenito, najviše zato što sam prvi put u skladbe uvrstio neke šire tehnike, primjerice preparirani klavir. Sve što sam istraživao na tom području otvorilo mi je nova vrata i taj je element našao svoje mjesto i u nekima od mojih nadolazećih djela. Drugi aspekt bilo je upoznavanje kineskog folklora i filozofije, koji su mi pomogli da nađem nove boje i izražajne mogućnosti u glazbi. Dubinski sam promišljao što bih mogao učiniti unutar ograničenja od samo pet minuta i iz toga je proizišlo vrlo originalno djelo. Dirnula me činjenica što su i žiri i publika to prepoznali. Čista esencija Jeste li se ikad susreli s nečim sličnim u skladateljskoj praksi kad govorimo o »izokretanju« glazbenog žanra, kao što je bio slučaj sa skladbama za 5–Minute Piano Concerto? DG: Ne, zapravo nisam nikad prije skladao ništa slično i moram priznati da mi je to bio veliki izazov. Svakako je zahtjevna provjera skladateljskih vještina kad morate jednu ideju sabiti u pet minuta i dati joj glazbenu formu te je razviti i dovesti do prirodnog zaključka.

BV: Ono što mi se čini najsnažnije u natjecanju 5–Minute Piano Concerto je to da izvlači čistu esenciju glazbene ideje u sažetom obliku. To ili funkcionira ili ne funkcionira. Nema ni vremena ni prostora za duge razrade i popunjavanje praznina. U određenom je smislu to slično kuhinji u kojoj nije važna količina hrane, nego samo kvaliteta sirovih namirnica te njihova obrada i okus, koji ne smiju iznevjeriti. Sudjelovao sam na sličnom projektu 2010. godine, na ISCM–ovu festivalu World New Music Days (Svjetski dani nove glazbe) koji se održavao u Sydneyju. Ideja je bila da skladamo djelo u jednom danu i rezul-

tat je bio fantastičan. Predstavite nam, molimo vas, svoj koncert za klavir i orkestar pisan na narudžbu 30. Muzičkog biennala Zagreb kao nagradu za pobjedu na natjecanju 5–Minute Piano Concerto? DG: Kao što sam maloprije spomenuo, moj koncert je inspiriran Calvinovim Nevidljivim gradovima. Dvije su mi stvari uvijek zapinjale za oko dok sam opetovano iščitavao to djelo: nadrealna dimenzija, dimenzija sna u kojoj se događa igra mašte, počevši od stvarnog dojma koji se analizira, cijepa i rastavlja, da bi onda ponovno bio sastavljen i projiciran u sâm san, mjesto gdje se mašta nanovo izgrađuje. Zatim je tu prodorna i jasna, blistava i precizna proza kojom se ta ponovna izgradnja ostvaruje. I tako glazba tog djela — koje je proizišlo iz strogih i transparentnih skladateljskih procesa, i u kojem je komponenta sna i vizije jaka unatoč tome što ne sadrži ništa opisno ili ekspresionističko — teži uvesti slušatelja u mentalno kazalište puno događaja, pobuda i unutarnjih krajolika. Kaleidoskopska kretanja Osim poetičkih i estetičkih sugestija koje sam izvukao iz Calvinovih Gradova, na glazbenu izgradnju također su dubinski utjecala njihova fantastična arhitektonska zdanja. Primjerice, u Smeraldini (vodenom gradu), zamršeni polifoni klavirski dio i kompleksni kontrapunktni obrazac aludiraju na mrežu putova koji prolaze kroz grad i na ideju da je kombinacijom dijelova različitih smjerova, bez obzira na to radi li se o krutima ili tekućima, onima iznad ili onima ispod zemljine površine, uvijek moguće stići na isto mjesto, samo na drukčiji način. Što znači da i izvorni glazbeni raspored slijedi različite putanje i da se izvorni glazbeni materijal sagledava i proučava s različitih stajališta u svojim kaleidoskopskim kretanjima timbra, harmonije i kontrapunkta, a da ipak ne

gubi originalna specifična svojstva i da uvijek vodi na isto odredište. Tako je u Ottaviji (gradu od paukove mreže) glazbena struktura ispletena poput paukove mreže, po uzoru na način gradnje i geometrijske odnose pravih paukovih mreža. U Valdradi (gradu ogledala) načelo spekulacije utječe ne samo na glazbenu formu nego i na svaku figuru, ritam, gestu ili boju zvuka u glazbenom vremenu i prostoru. Posljednji stavak (Olinda, rastući grad) razvija se iz jedne točke, minimalnog oblika — jednog tona (na klaviru) ili pak polutonskog intervala (u orkestru) — koja se postupno širi i povećava, s tendencijom da prožme ponuđeni slog i zvukovni prostor. A svi novi minimalni oblici uvijek se uzdižu i rastu unutar onih prethodnih, koji se već šire, kao i Calvinove Olinde.

BV: Za ovu prigodu je Programski odbor MBZ–a odabrao Gudački kvartet, jednu od mojih najranijih skladbi. Napisao sam je još 2005. dok sam bio student na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, netom prije nego što sam otišao u Švicarsku na nastavak obrazovanja u inozemstvu. Praizveo ju je i snimio Zagrebački kvartet. U međuvremenu je uspješno izvođena u mnogim zemljama pa me veseli što će opet biti izvedena u Zagrebu. To je mladenačko djelo puno energije, a opet prepuno osobnih introspektivnih misli — posebice Intermezzo i završna Passacaglia. Referira se na bogatu tradiciju literature za gudačke kvartete, posebno na Bartóka i Šostakoviča, čiji se utjecaj u njoj može čuti. Radi se o kompaktnom djelu koje podrazumijeva visok stupanj međusobnog razumijevanja i senzibiliteta izvođača.

Texte zur aktuellen Stručni časopis o suvremenojMusik glazbi

....................................................Eseji Debate............................................... .............................................Izvještaji Kritike................................................ ..............................................Intervjui www.positionen.berlin

Prijave za newsletter: redaktion@positionen.berlin

Richard Ayres je engleski skladatelj koji će svojim djelom The Garden ( Vr t) ot voriti 30. Muzički biennale Zagreb

Zaljubljenik u sadašnjost

Razgovarala: Martina Bratić

aštoviti glazbeni arhitekt mnogobrojnih interesa koji inspiraciju crpi s neobičnih izvora, skladatelj čiji je umjetnički put počeo na samom vrelu suvremenih glazbenih ideja — u Darmstadtu, čovjek kojem najveću radost donosi izučavanje novih stvari i na čijoj je mrežnoj stranici, uz one »ozbiljne«, objavljena i zamišljena biografija — Richard Ayres otvorit će jubilarni Muzički biennale 2019. U povodu toga rekao nam je ponešto o djelu koje će biti premijerno izvedeno u Zagrebu i o svojem stvaralačkom procesu te je s nama podijelio uvide o vlastitim izvanglazbenim i stilskim skladateljskim odabirima. Izuzetno nam je drago što ćete sudjelovati na jubilarnom, 30. Muzičkom biennalu Zagreb. Kako vi doživljavate Muzički biennale i Zagreb općenito? Što od njih očekujete ili ste već otkrili? Nikad nisam bio u Zagrebu pa sam zato zaista sretan što su me pozvali da sudjelujem svojim djelom, k tome i tako brzo nakon premijere. Jednostavno sam sretan i zaista znatiželjan. Glazba fanatika

Vaša višeslojna skladba Vrt (The Garden) najavljena kao »bespoštedna i mračno komična priča« inspirirana je slikama Hieronymusa Boscha i Danteovom Božanstvenom komedijom. Pa ipak, potraga za životnim smislom snažno obilježava i sadašnji trenutak. Kako gledate na to? Nadam se da je tako. Pokušavam se usredotočiti na ono što se kroz povijest neprestano provlači, umjesto na ono što razlikuje povijesna razdoblja. Istovremeno sam i pravi fanatik kad treba proučiti nove stvari, posebno kad se radi o tehnološkim dostignućima. Na kraju krajeva, trudim se u svoju glazbu utka-

ti vlastita ljudska iskustva. Volim da su i komedija i tragedija i sve ostalo dio glazbenog doživljaja. Možda je ono što moju skladbu čini aktualnom to što sam zaljubljenik u sadašnjost. Ne znam. — Kako je ova kružna priča ili bolje rečeno ova radnja uobličena u glazbu? Najprije tragam za onim što nazivam »mitskim oblicima« radnje u konstrukciji glazbeno–scenskog djela. To su oblici koji su univerzalno ljudski i nadilaze pojam kulture. Primjerice, to može biti »odlazak na put i prikupljanje sljedbenika« ili »ulazak na mračno mjesto« ili »uspon u visinu i čudesni doživljaji«. Svi možemo zamisliti te situacije, gdje god živjeli. One mi daju priču u grubim crtama. Nakon toga mi samo preostaje da opišem i napučim svijet u kojem se likovi nalaze.

Opera o crvu Zanima me kako ste osmislili libreto za Vrt. Pročitala sam da je riječ o kombinaciji različitih izvora. Kako takva »lingvistička sinteza« korelira s radnjom? Najprije sam razmišljao o svakoj sljedećoj etapi putovanja i onda sam ili pronašao već postojeći književni tekst koji mi je odgovarao ili sam tekst sâm napisao. Primjerice, zamislio sam da glavni lik susreće crva u podzemlju i na pamet mi je pala Poeova pjesma o crvu osvajaču. Ta je pjesma vrlo teatralna i melodramatski slikovita pa sam odlučio skladati kvazimelodramu. Lik poslije stiže u Danteov pakao pa sam pomislio da bih mogao pokušati napisati vlastitu ranu operu. Trudim se ne misliti previše o stilskim ograničenjima.

Vrt ima i svojevrsni prednaslov, br. 50, što je već vaša uobičajena praksa u označavanju djela. Postoji li neki razlog zbog kojega svoja djela označavate brojevima? U jednom trenutku mi je dosadilo pridavati nepotrebna izvanjska značenja djelu, osim ako to već nisam izričito namjeravao, pa sam prestao glazbi davati specifične naslove. Slažem se s Jasperom Johnsom da naslov djela može biti moćan poput boje u nekoj slici. Naslov može utjecati na način na koji slušamo i tumačimo glazbu. Odlučio sam da ću djelima davati brojeve ako naslov nije dio njihova glazbenog značenja. Broj je još uvijek naslov, ali je istovremeno nekako dovoljno općenit da nosi relativno neutralno značenje.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Poluscensko glazbeno djelo koje ćemo vidjeti u Zagrebu naručila su dva ansambla specijalizirana za suvremenu glazbu, Asko|Schönberg i London Sinfonietta, a praizvedeno je 5. rujna 2018. na Glazbenim danima Gaudeamus u Utrechtu

amislio sam da glavni lik susreće crva u podzemlju i na pamet mi je pala vrlo teatralna i melodramatski slikovita Poeova pjesma o crvu osvajaču. Tako sam odlučio skladati kvazimelodramu.

Richard Ayres ovoga travnja prvi put stiže u Zagreb

Rolf Wallin — razgovor s vodećim norveškim skladateljem, trubačem i avangardnim performerom

Pazite što će se dogoditi u Zagrebu... BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Na festivalu nas 11. travnja 2019. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici od 22 sata očekuje po mnogočemu nepredvidiva izvedba Wallinova konceptualnog višeslojnog djela The Otheroom stivala suvremene glazbe Ultima koji uz autora koncepta i dijela glazbe uključuje interprete–suautore, koreografe i plesače, uz živu elektroniku i posebni dizajn rasvjete. No, za zagrebačku izvedbu Wallin najavljuje i neke novosti čije detalje do samog događaja ne želi otkriti. Uzbuđenje iščekivanja je na vrhuncu. Rolf Wallin se raduje što će upoznati hrvatski glazbeni život

Razgovarala: Martina Bratić

ajznačajniji skladatelj suvremen norveške glazbe, Rolf Wallin, prvi put dolazi u Hrvatsku i na koncertu u predvorju Nacionalne sveučilišne knjižnice predstavlja nesvakidašnji projekt, The Otheroom. Riječ je o svojevrsnom performansu praizvedenom 2016. na narudžbu fe-

Vaša službena biografija opisuje vas kao »vodećega norveškog skladatelja još od Griega, koji je doživio međunarodno priznanje«. Kako biste opisali elemente svojega stila, pristupa, odluka ili autorskih napora koji su vam donijeli takvo priznanje? Naravno, ako ta svoja viđenja s nama želite podijeliti. Ja sâm o tome ne bih nagađao. Na drugima je da o tome imaju mišljenje. Ja jednostavno radim ono što je moj poziv u ovome životu: kad se moja glazba izvodi, bilo pred publikom od deset ili deset tisuća ljudi, bilo na dvije minute ili dva sata, svaka osoba iz publike unosi svoju punu pozornost u

Nesvakidašnji performans The Otheroom potiče imaginaciju interpreta-koautora i gledatelja

moju glazbu, odnosno u to umjetničko djelo koje je dio moje glazbe. S druge strane, ja sam taj koji ima odgovornost tu istu pozornost koristiti, ne u svrhu vlastite koristi, nego u nadi da mogu otvoriti nove prostore u svijesti toga pojedinca. Vaše višeslojno djelo naziva The Otheroom jedna je od točaka nadolazećega Biennala o kojoj se najviše govori. Kako je dobila taj naslov? O kojoj ‘drugosti’ se tu govori? Naziv je smislio koreograf Heine Avdal. To je li riječ o fizičkoj sobi ili prostoru ili o mentalnoj, te o kakvoj se tu ‘drugosti’ zapravo radi, najbolje je prepustiti vlastitoj imaginaciji i interpretaciji. Dokidanje granica Do koje su mjere izvođači (bili) uključeni u realizaciju skladbe? Najprije, istaknuo bih da je The Otheroom, unatoč meni kao autoru inicijalne

ideje, u pravom smislu kolektivna kreacija. Kad me festival ULTIMA pozvao s narudžbom za djelo koje bi otvorilo Festival u Gradskoj vijećnici u Oslu, 2016., pozvao sam koreografe Yukiko Shinozaki i Heinea Avdala, odnosno, njihovu organizaciju fieldworks, da rade sa mnom, a tada sam pozvao i kvartet limenih puhača iz Musikfabrik ansambla. Od toga se trenutka put koji je danas doveo to The Otherooma razvio kao kreativna suradnja. Evo odgovora na vaše pitanje: izvođači su vrlo snažno uključeni u cijeli proces. U svijetu suvremenoga plesa to je, naravno, učestala praksa, dok se u svijetu suvremene umjetničke glazbe, fokusiranom na notni zapis, još uvijek gaji razlika između kreativnoga skladatelja koji glazbu piše i između glazbenikâ koji je tek izvode. Na taj se način kreativnost ograničava na ono što bismo nazvali »interpretacijom«. Zvučni svijet ovoga djela uglavnom je improviziran, ali unutar pravila i granica koje glaz-

ubusi se katkad kreću vrlo brzo, pa glazbenici moraju zgrčiti svoje nožne prste da ne bi pali

benici dobivaju preko kompjutorskih ekrana. Također, oni su bili uključeni i u kreaciju samoga djela, izražavajući svoje ideje u konceptualnoj, kazališnoj, ali i glazbenoj sferi.

Postolja su bila središnja ideja moje inicijalne vizije. Životi glazbenika izvođača sasvim su posebni: oni provode vrijeme uglavnom u samoći, vježbajući na svojim instrumentima do savršenstva, proučavajući zapetljane dionice... S druge se strane susreću s drugim glazbenicima i odjednom se od njih očekuje da među sobom reagiraju hipersenzitivno, gotovo telepatski, i da sjedine svoju individualnost s većim jedinstvom, većim od jednostavnog združivanja svojih solističkih dionica. Iz tih sam ih razloga doslovno htio staviti na visoke pijedestale u Gradskoj vijećnici u Oslu. Štoviše, izbačeni baloni, koje sam vidio u jednoj drugoj produkciji fieldworksa, trebaju simbolizirati telepatsku povezanost između njih. Yukiko i Heine, sa svojim tehničko–scenografskim timom, dalje onda rađuju tu ideju. Visoka postolja postala su pomične kocke sa svijetlećom gornjom površinom, a svirači imaju male kompjutorske ekrane pred sobom, preko kojih s njima mogu komunicirati u realnom vremenu. Daleko od horora Kako djelo završava, tako se publiku ispraćuje uz zvukove zvona, s jasnom reminiscencijom na zvonjavu u ceremonijskom, religijskom obredu. Također, koliko mogu biti točne ili pogrešne asocijacije lebdećih balona na zloglasni lik klauna Pennywisea Stephena Kinga? Recite nam nešto više o svojem poimanju i primjeni izvanglazbenih referenci. Nadam se da će publika osjetiti da ulazi u ritual inicijalizacije, što je od iznimne važnosti za nas koji ga izvodimo, dok je sam sadržaj skriven za posjetitelje. Veličanstvena zvona Gradske vijećnice u Oslu vrlo su važan dio »oslovskog iskustva«, tako da je to bio prirodan način otvaranja svijetu prije samoga kraja rituala. Izvodeći djelo na drugim mjestima i u drugim gradovima do drugih mjesta i gradova, prirodno se pronalaze i druga rješenja za završetak. Na Međunarodnom glazbenom festivalu u Huddersfieldu glazbenici i plesači su na znak samo išetali bosi — u stu-

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Što je iza ideje svirača na postoljima? Je li ona proizišla više iz glazbenoga ili konceptualnoga kuta?

Svaka nova interpretacija projekta prilagođena je novom prostoru

denome — a buket velikih crnih meteoroloških balona zaustavio se na stablu nekoliko ulica dalje. U Viitasaariju, u Finskoj, direktor festivala Johan Tallgren održao je uvodni govor s balonima u jednoj ruci i s mikrofonom u drugoj. Stoga pazite što će se dogoditi u Zagrebu... Lik Pennywise Stephena Kinga? Hm... Moram priznati da sam to morao istražiti; nisam nikad čuo za tog horor–klauna, a i horor–filmovi su daleko od naših ideja i referenci koje smo primjenjivali u radu grupe. Unatoč tomu, to samo dokazuje i potvrđuje da The Otheroom može predstavljati onoliko prostorâ koliko je i osobâ koje ga doživljavaju. Sigurna sam da ste do sada primili neku povratnu informaciju od svoje publike. Podijelite s nama neke od najzanimljivijih ili najšokantnijih. Reakcije publike združe se u jednu kolektivnu; čini mi se da je svaka nova publika zasebno »selo«, sa svojim društvenim regulama koje se emaniraju krajnje spontano. Ono najfascinantnije jest vidjeti koliko ljudi iznova postanu poput djeteta. Kubusi se katkad kreću vrlo brzo i glazbenici moraju zgrčiti svoje nožne prste da ne bi pali. Neki neustrašivci iz publike baš vole stajati ispred kubusa i odskočiti tik prije susreta, ali plesači koji guraju kubuse vrlo su iskusni. Molim da se ovo ne shvati kao poziv zagrebačkoj publici da isproba to isto! Multimedijsko djelo Do koje se mjere i na koji način The Otheroom mijenja ovisno o prostoru u kojemu se izvodi?

Jezgra djela ostaje ista, iako će se vizualna percepcija mijenjati sa svakim novim prostorom. Također, o završetku se odlučuje in situ, ovisno o mogućnostima koje se nude. Spominjete da bi prostor za The Otheroom trebao imati »zanimljiv izgled«. Što mislite o zgradi NSK–a? Na koji vam se način taj prostor »obraća«? Radili smo u zaista različitim prostorima: veličanstveni murali u Oslu, zatim golema, predivno jednostavna soba za tuširanje za rudare u Zollvereinu u Essenu, kao i sasvim obična dvorana za gimnastiku u Viitasaariju, koja je činila jedinu moguću pozornicu koju je taj mali grad između »tisuću jezerâ« mogao ponuditi. Predvorje zgrade NSK–a ima uistinu zanimljiv izgled, sasvim drugačiji od bilo kojega prostora u kojemu smo radili, s predivnim velikim staklenim zidovima. Mogu reći da se zaista veselimo toj interakciji. Što se pokazalo kao najzamornijom ili čak najiritantnijom komponentom u postavljanju djela? The Otheroom je ustinu multimedijsko djelo u punom smislu; uključuje mnoge tehničke detalje; od, primjerice, ujednačavanja količine helija u balonima, do high–tech programiranja i različitih mrežnih rješenja. Zato je čuvanje »zdrave glave« i nadilaženje tehničkih izazova katkad bilo teško i, naravno, važno. Čemu se posebno radujete u vezi s predstavljanjem svojega djela na MBZ–u i kakva su vaša prijašnja iskustva s hrvatskom/zagrebačkom glazbenom, koncertnom ili festivalskom produkcijom?

skladbi The Otheroom riječ je o kolektivnoj improvizaciji, ali unutar pravila i granica koje glazbenici smješteni na pijedestalima dobivaju preko kompjutorskih ekrana. Također, oni su bili uključeni i u kreaciju samog djela, izražavajući svoje ideje u konceptualnoj, kazališnoj, ali i glazbenoj sferi Ovo će biti prvi put da boravim u Hrvatskoj, zapravo i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije. Beskrajno se veselim što ću bolje upoznati hrvatski glazbeni život. Također se radujem javnom razgovoru s Vinkom Globokarom, mojim bivšim profesorom kompozicije na Sveučilištu Kalifornija, u San Diegu, koji je tada, 1986., tri mjeseca bio artist–in–residence. Također sam svirao trubu u njegovu golemom Laboratoriumu. Upoznavanje s njegovim izvanredno inventivnim umom za mene je iskustvo koje mi je promijenilo život i postalo je ključno za onu sferu mojega rada koja nadilazi domene »čiste glazbe«.

M a r g a r et a Fe r ek– Pet r ić i z a b r a n a z a nov u u m jet n ičku r av n at el jicu 31. i 32 . M u z ičko g b ie n n a l a Z a g r e b

Prigoda za povezivanje s rodnim gradom BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Mladoj i priznatoj hrvatskoj skladateljici s bečkom adresom pripala je čast definiranja programa dvaju idućih Biennala, za 2021. i 2023. godinu

Razgovarala: Martina Bratić

dok željno iščekujemo jubilarno, 30. izdanje Muzičkoga biennala Zagreb, veliku smo novost iz iste »radionice« mogli dobiti i sredinom siječnja, kad je Skupština predstavnika Hrvatskog društva skladatelja donijela odluku o novom umjetničkom vodstvu MBZ–a, svojega najvećeg i najvažnijeg projekta. Nova umjetnička voditeljica jedne od najvažnijih hrvatskih kulturno– umjetničkih manifestacija je Margareta Ferek–Petrić (mlada i priznata hrvatska skladateljica s bečkom adresom). Njoj je pripala čast definiranja programa dvaju sljedećih Biennalovih izdanja, za 2021. i 2023 godinu. O tom važnom priznanju, odgovornostima i radu koje ono nosi, o viziji tih dvaju Biennala, ali i o prvom »ženskom« Biennalovu mandatu i još koječemu, razgovaramo sa skladateljicom. Margareta, počnimo nekako ispočetka, »u sridu«, i intimno. Kakav je osjećaj saznati da ste izabrani za umjetničku direktoricu uistinu nacionalno važne kulturne institucije?

Osjećaji su bili mnogostrani, mogu reći. Istovremeno te preplavi velika euforija i određena doza strahopoštovanja. Ali prije svega je to jednostavno osjećaj zadovoljstva nakon mnogih sati brainstorminga uloženih u koncept, a kad taj koncept očito zadovolji kriterije veoma različitih osoba u komisiji, zadovoljstvo je veliko. Mnoštvo ideja Kako ste se uopće odlučili za prijavu? Jeste li i u jednome trenutku dvojili?

Dvojila? Štoviše, bila sam sigurna da se neću uopće prijaviti, iako mi je nekoliko koleg(ic)a proslijedilo objavljen natječaj i poticalo me na kandidaturu, no ja sam na to zaključila da jednostavno imam previše posla kao skladateljica. Nakon odlične Tribine u Opatiji i jednog vrlo motivirajućeg sastanka u Zagrebu, uvidjela sam ipak da je šteta odbaciti priliku za novo iskustvo i dublje pove-

zivanje sa svojim rodnim gradom. Kad sam sjela da napišem koncept, postalo mi je jasno da imam veliku volju i puno ideja. Mogu reći da sam snažno »zagrizla« i dala sve od sebe da koncept bude detaljan i jasan, da otvori što više perspektiva.

čiji način od onoga na koji ga se obično zamišlja), a razmišljam i o suradnji s lokalnim ponuđačima pića i hrane. Na taj bi se način umjetničke događaje povezalo sa snažnijim osvješćivanjem o potrošnji, ali i s užitkom. Jer na kraju dana — umjetnost jest užitak.

Recite nam, kako vi vidite Biennale danas?

Vaši rezultati nesumnjivo stoje iza vas, što je prepoznao i HDS. Ipak, što biste vi izdvojili kao svoje prednosti i iskustva s kojima dolazite i koja ćete iskoristiti u ta dva mandata?

Vidim ga kao manifestaciju koja nudi pozornicu za hrvatske skladatelje i ansamble, koja snažno povezuje s međunarodnom scenom. S jedne je strane tu da poštuje tradiciju i velikan(k)e suvremene glazbe, a s druge da preispituje tu tradiciju i daje mjesta za neuobičajene, radikalne, iznenađujuće koncerte i izvođače. Biennale treba biti jedan od festivala suvremene glazbe u Europi o kojemu se daleko čuje i na koji se rado odaziva i dolazi. Umjetnost kao užitak A ono što će naše čitatelje sigurno najviše zanimati — kako vidite »svoj« Biennale, koje su sastavnice predloženoga programa za dva izdanja za koja ste imenovani umjetničkom voditeljicom? Moj koncept je vrlo opsežan i uzima u obzir mnogo aspekata. Naravno da mi je cilj pozvati vrhunske ansamble, izvođač(ic)e i skladatelj(ic)e te predstaviti (i naručiti) što više reprezentativnih djela hrvatskih i inozemnih skladatelj(ic) a. To bi se trebalo dogoditi u kontekstu tradicionalnih koncerata s elektronikom i bez nje, te koncerata na neuobičajnim lokacijama. Također, povezivanjem različitih smjerova umjetnosti — primjenom multimedije i tehnologije. Jedna važna komponenta svakako je komunikacija s mlađim naraštajima i razvoj projekata koji nam stvaraju buduću publiku. Važno mi je potaknuti djecu, učenike i studente na razmišljanje i kreativnost, pružiti im znanja za buduća zanimanja. Obavezna točka u sklopu Festivala također više mjesta za moderni jazz i alternativnu eksperimentalnu glazbenu scenu. Želim naći lokaciju na kojoj se umjetnici i publika susreću, stvoriti clubbing scenu (na nešto druk-

Prije svega, u svim ovim »skladateljskim godinama« sklopila sam mnoga poznanstva i doživjela suradnje s vrhunskim umjetnicima na međunarodnoj sceni, pa se nadam da ću neke od njih potaknuti da budu dio Festivala. A preko tih poznanstava, jasno, automatski je lakše doći i do daljnjih imena. Bila sam aktivno ili pasivno uključena u organizaciju mnogih projekata i tako naučila koliko je bitna jasna i brza komunikacija, kao i upoznavanje i predstavljanje najrazličitijih mogućih ličnosti u gradnji nekog festivala. Volja za eksperimentalnim Preko različitih su se vodstava Biennalu »prišivale« različite etikete — katkad bolje, katkad lošije. Ipak, u trendu relativiziranja i apostrofiranja slavne prošlosti, moram se dotaknuti uloge Biennala koja je bila iznad svega — revolucionarna. Kako se vi pozicionirate u tom odnosu »nekad — sad«? Milko Kelemen svojedobno je napravio nešto zaista fascinantno i revolucionarno i to će zauvijek biti dio Biennalova identiteta. U današnje mi se vrijeme prije svega čini važnim zagrebačkoj publici predstaviti svestran i zanimljiv program koji budi volju za eksperimentalnim i koji čini čovjeka znatiželjnim. Želim složiti festival koji povezuje — unutar i izvan nacionalnih granica — koji pokazuje koliko kreativnih ljudi stvara nevjerojatna djela; manifestaciju koja širi duh kreativne energije, tolerancije i svestranosti. Plaši li vas išta kad razmišljate o ta dva velika projekta i vlastitoj ulozi u cijelom procesu?

Jedino što me zaista plaši jest vrijeme. Dobre stvari trebaju vremena, a u mojem će životu to biti najopasnija tema sljedećih godina. Pogotovo u spoju s mojim životom skladateljice. Autorica ste koja, čini se, ne miruje. Pišete mnogo, putujete, boravite na umjetničkim rezidencijama, radionicama... Bojite li se da će ovaj angažman od vas tražiti i neku drukčiju raspodjelu vremena i prioriteta? Od 2020. ću manje skladati. Jasno je da to drukčije ne može biti. I to me veseli, jer posljednjih godina radim kao u tvornici i vrijeme je za preraspodjelu kreativnih misli i snaga. Međugeneracijska suradnja Kako gledate na činjenicu da se Skupština predstavnika HDS–a odlučila za vas kao predstavnicu mlađe generacije? Čini mi se da je bio potreban neki novi zamah i ja im zahvaljujem na povjerenju. No bit će to prije svega, nadam se, dobra suradnja svih generacija, jer bez toga ni jedan pripadnik ni jedne generacije ne može obaviti dobar posao. Otkrijte nam, smatrate li važnim i to što ste prva žena u nizu umjetničkih voditelja Biennala? Da, da, da! I ne! Ovisno o tome s kojeg aspekta gledamo. S aspekta povijesne uloge žena u društvu — to je neopisivo važno! Zapravo je suludo da i u međunarodnim okvirima festivalskih intendancija tako malo žena ima vodstvo u svojim rukama, a govorimo o 2019. godini! Dakle, rekla bih da se ovime Hrvatsko društvo skladatelja postavilo u predvodnike ravnopravnosti u međunarodnim okvirima. Važno je također da mlađe generacije vide žene u vodećim pozicijama, da to bude prihvaćeno kao normalno i uravnoteženo. Možda vrlo skoro jedna studentica kompozicije potpuno prirodno ima u planu postati sljedeća voditeljica Biennala ili nekog drugog festivala, što sigurno dugo godina nije bilo zamislivo. Smatram da je to kompleksna tema povezana

Margareta Ferek-Petrić slaže program za 31. i 32. MBZ 2021. i 2023.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

s mnogo elemenata u razvoju društva, mentalitetu, stanju duha pojedinaca, pa želim reći da u kontaktu i suradnji s HDS–om nikad nisam dobila dojam da išta odlučuju ili ne odlučuju za mene zato što sam žena. I tu dolazimo do onog drugog aspekta: kad je riječ o obavljanju posla, spol jednostavno nema relevantnu ulogu. To mi je vrlo snažno upalo u fokus pri pisanju koncepta za natječaj. Već godinama se, i to u cijelom svijetu, postavlja pitanje zašto je tako malo skladateljica na programima koncertnih sezona, klasičnih i suvremenih festivala. To je zaista vrlo važno pitanje! Zaključila sam da je vrlo lako složiti program s uravnoteženim brojem ženskih i muških predstavnika suvremene glazbe. Jer ako poznaješ scenu, onda znaš da je postotak prosječnih ili zanimljivih »pošteno podijeljen« po spolovima pa ako tražiš ličnosti prikladne za planirani program, popriličnim automatizmom dođeš do ravnoteže. Dakle, u nekoj široj slici važno je i lijepo to što sam prva žena koja vodi Biennale, ali na osobnoj i profesionalnoj razini jedino je važno savjesno obaviti svoj posao. Mislite li da ćete ovogodišnji Biennale gledati drugim očima ili slušati drugim ušima? Svakako! Pokušat ću uloviti što više detalja koji mi mogu pomoći u daljnjoj nadogradnji i razradi ideja za Festival. Imam puno toga naučiti. Već ste nekoliko godina dio Biennalove programske »ponude« kao skladateljica. Hoće li vam nedostajati ta pozicija? Ovom prigodom recite nam još nešto o praizvedbi u travnju na ovogodišnjem jubilarnom izdanju MBZ–a. Neće mi nedostajati pozicija skladateljice, zato što zaista imam dovoljno narudžbi. Nemam ništa protiv promjene smjera u kojem ću se moći okušati u nekom novom kreativnom kontekstu. A o kompozicijama koje se još kuhaju ne volim govoriti unaprijed, pa predlažem zainteresiranima da dođu u Francuski institut 10. travnja u 17:30! Taj trio zadnji je dio moje Stress Trilogy. Nazvan je prema jednoj rečenici iz Brechtove drame Majka Hrabrost i njezina djeca. Iz praktičnih i estetskih razloga prevedeno na engleski, to je rečenica: »What happens to the hole when the cheese is gone?« Koliko ste aktivni i otvoreni, toliko ste, rekla bih, domaćoj publici i skriveni. Dijelom možda i zbog toga što ne živite u Hrvatskoj. Otkrijte nam ipak nešto o sebi — tko je privatno Margareta Ferek–Petrić? Mislim da je za to najbolje posjetiti Biennale u travnju, upoznati me, popiti piće i porazgovarati sa mnom.

azmišljam i o suradnji s lokalnim ponuđačima pića i hrane. Na taj bi se način umjetničke događaje povezalo sa snažnijim osvješćivanjem o potrošnji, ali i s užitkom. Jer na kraju dana — umjetnost jest užitak 37

Predbiennalski tjedan�

biennalski tjedan�

30/03� sUb

05/04� Pet

06/04� sUb

07/04� ned

08/04� POn

19:00� kCM

11:00—19:00� Galerija Greta

10:00—18:30� Centar knaP

10:00—21:00� Centar knaP

11:00—19:00� Galerija Greta

K. Matthews: Ispod fontana,* vožnja soničnim biciklom

KNAPANJE/KNAPPING zona za slobodnu kreaciju i izražavanje studenata

K. Matthews: Ispod fontana,* vožnja soničnim biciklom

KNAPANJE/KNAPPING zona za slobodnu kreaciju i izražavanje studenata

11:00—19:00� Galerija Greta

10:00� FranCUski institUt

K. Matthews: Ispod fontana,* vožnja soničnim biciklom

D. Vandewalle, klavir A. Curran: Inner Cities

R. Vojtek, multiinstrumentalist M. Brekalo: Urbi et Orbi,* glazbene šetnje

18:00� Zkl

11:00� kiC

11:00—19:00� Galerija Greta

18:00� FranCUski institUt

S. Glojnarić: Žabica kraljica, dječja lutkarska predstava

R. Vojtek, multiinstrumentalist M. Brekalo: Urbi et Orbi,* glazbene šetnje

K. Matthews: Ispod fontana,* vožnja soničnim biciklom

NeoQuartet B. Šipuš, B. Vlahek, K. Penderecki, A. Kośiów

18:00� Zkl

19:30� laUba

S. Glojnarić: Žabica kraljica, dječja lutkarska predstava

Razgovor s umjetnikom, I. Fedele

M. Piras, Što je slobodno u free jazzu? Istraživanje!, predavanje 21:30� kCM

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

D. Razumović Razz — G. Maier — R. Ergić Port to Port to Port

02/04� UtO 12:00� kiC S. Salamon—H. Spudić, otvorenje instalacije

03/04� sri 18:00� Zkl S. Glojnarić: Žabica kraljica, dječja lutkarska predstava

04/04� Čet/ 18:00� Galerija Greta SVEČANI START/ OFFICIAL START K. Matthews: Ispod fontana,* vožnja soničnim biciklom

17:00—20:00� Centar knaP

19:00� Zkl J. Konfic, body percussion radionica za male udaraljkaše 19:00� bOOksa Književni budoar, E. Buene, skladatelj i pisac

19:30� kinO eUrOPa, foaje Grupa za novu glazbu Elly Bašić A. Horvat — M. Gladović: D#connected* 20:00� kinO eUrOPa SVEČANO OTVORENJE FESTIVALA London Sinfonietta; G. Paterson, dirigent R. Ayres: The Garden 22:00� laUba

19:00� Zkl J. Konfic, body percussion radionica za male udaraljkaše 19:00� POGOn jedinstVO, mala dvorana H. Brkušić — H. Nikšić, koncertna izvedba

Brandt Brauer Frick Ensemble

19:30� jaZZ & Cabaret ClUb kOntesa

23:30� laUba

Razgovor s umjetnikom, J. Irabagon

Brandt Brauer Frick DJ SET

20:00� jaZZ & Cabaret ClUb kOntesa J. Irabagon, saksofoni 20:00� POGOn jedinstVO, mala dvorana B. McClure, audiovizualna izvedba 22:00� Gdk GaVella

Ansambl Cikada C. Eggen, dirigent E. Buene: Possible Cities/Essential Landscapes

16:45� kiC

20:00� laUba Cantus Ansambl & Icarus Ensemble; I. J. Skender, dirigent I. Fedele: Archipelago Möbius/Immagini da escher/Mudrā/ Ex-Tension II* 22:00� laUba T. Deupree, solo računalna elektronika

09/04� UtO

10/04� sri

11/04� Čet

12/04� Pet

13/04� sUb

11:00—19:00� Galerija Greta

11:00—19:00 Galerija Greta

11:00—19:00� Galerija Greta

K. Matthews: Ispod fontana,* vožnja soničnim biciklom

12:00� MsU plato

16:45� kiC

16:00—19:00� Oris

11:00—14:30� Oris

A. Mendizabal, instalacija — koncert

R. Vojtek, multiinstrumentalist M. Brekalo: Urbi et Orbi,* glazbene šetnje

17:00—19:00� kdVl, foaje

Arhitektura + Glazba, predavanja

18:30� tba

15:00� laUba

Grupa za novu glazbu Elly Bašić A. Horvat — M. Gladović: D#connected*

Ad Gloriam Brass I. Končić,* T. Oliver, D. B. Vincze,* S. Foretić*

19:30� MsU, foaje Grupa za novu glazbu Elly Bašić A. Horvat — M. Gladović: D#connected* 20:00� MsU, Prostor za povremene izložbe N. Sinković — F. Merčep, udaraljke I. Kiš,* M. Murtić* 21:30� MsU, Gorgona B. McClure, audio-vizualna izvedba

17:30� FranCUski institUt Trio Marsupilami S. Gubajdulina, K. Saariaho, E. Garifzyanova, S. Drakulić,* M. Ferek Petrić* 18:00� Zkl S. Glojnarić: Žabica kraljica, dječja lutkarska predstava 19:30� ZkM Razgovor s umjetnikom, V. Globokar 20:00� ZkM Zbor i orkestar Slovenske filharmonije; B. Šipuš, dirigent V. Globokar: Exil 3 21:30� Gdk GaVella Jon Irabagon & Zagrebački kvartet saksofona Z. Šćekić,* J. Irabagon* 23:00� ZPC Duo Hellqvist/Amaral Impossible Situations: A COLLECTIVE EXPERIMENT

A. Mendizabal, instalacija — koncert 19:00� kdVl, Velika dvorana Razgovor s umjetnicima, M. Ivičević, D. Gasparini 19:30� kdVl, Velika dvorana Zbor i orkestar HRT A. Rasilainen, dirigent D. Gasparini,* M. Ivičević,* M. Kelemen 22:00� nsk, foaje R.Wallin — H. Avdal — Y. Shinozaki: The Otheroom 23:00� laUba D. Kollár, gitara, A. Henriksen, truba Illusion of a Separate World

19:30� kdVl, foaje

16:00� laUba

Razgovor s umjetnikom, H. Goebbels

Razgovor s umjetnicima, Hrvatski(e) skladatelji(ce) o MBZ-u

19:30� kdVl

17:00� laUba

Zagrebačka filharmonija Jonathan Stockhammer, dirigent H. Goebbels, Surrogate Cities

Komorni gudački orkestar Slovenske filharmonije; S. Loy, dirigent; V. Žuraj, dirigent D. Kempf,* A. T. Šaban,* V. Žuraj, N. Šenk

23:00� laUba Ansambl Konstrukt, slobodna improvizacija

20:00� ZkM SVEČANO ZATVARANJE FESTIVALA Baletni ansambl HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka; G. Spota, koreograf F. Đurović: Hero is Tired*

DEX Songwriter’s Expo, Budimpešta, 18 . i 19. ve l j a č e 2 019.

U Croatia Records Music Shopu 7. prosinca 2018. predstavljen je album Live@ZKM Tamara Obrovac Transhistria ensemblea u izdanju Cantusa

Jedinstvena autorica Tamara Obrovac na mađarskom Songwriter’s prepoznatljivog stila u Expou Naša priznata kantautorica predstavila je svoje stvaralaštvo i kreativan proces pred mađarskim kolegama i publikom

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

sljetku otkrila da nisam Amerikanka, prigrlila sam tradicijsku glazbu i istarski dijalekt kao najiskreniju formu. Može se reći da sam u tom trenutku postala glazba, koliko god to čudno zvučalo. No bio je to dugotrajni proces traženja i istraživanja«, otkrila je Tamara.

Tamara Obrovac s moderatorom Adamom Belijem Piše: Josip Radić

amara Obrovac sudjelovala je kao posebna gošća razgovora na konferenciji DEX — Songwriter’s Expo koja je 18. i 19. veljače održana u Budimpešti, u organizaciji ARTISJUS– a, mađarskog društva za ostvarivanje glazbenih autorskih prava. Među 30 sudionika iz Mađarske i zemalja poput Engleske, Švedske, Kine i Koreje, Tamara je kao jedina Hrvatica publici predstavila svoje stvaralaštvo i uvid u svoj kreativni proces, čiji su temelji, kako navodi, »poznavanje materije i improvizacija«. Improvizacija kao nadgradnja

Izbjegavajući stilska svrstavanja (između jazza i etna), kao i oznaku »organskog koncepta«, Tamara je sudionicima konferencije tijekom razgovora s moderatorom Adamom Belijem otkrila kako je glazbeno znanje preduvjet za uspješno stvaranje, a improvizacija je nadgradnja, zahvaljujući kojoj je njezina izvedba osvojila simpatije publike diljem svijeta. »Pjevanje je najizravniji oblik komunikacije. Počela sam pjevajući američke jazz standarde, ali kad sam napo-

Uz svoju ulogu glazbenice, autorice, voditeljice benda, ali i koncertne organizatorice, Tamara iza sebe ima i uspješni niz primijenjene glazbe za film i kazalište. »Tu se stavljam u drukčiju ulogu, ulogu svojevrsnog ‘činovnika’ redatelja predstave ili filma. Tu postupam prema njihovim uputama jer glazba u takvim situacijama može imati presudan utjecaj na atmosferu. Rezultati ovise o tome koliko mi redatelj uspješno prenese svoju ideju o svrsi glazbe u njegovu cjelovitom djelu«, objašnjava Tamara. Autorska izložba »Danas stvaram uz pomoć računala. Iako imam glazbeno obrazovanje za flautu, ipak najbolje koristim svoj glas, a klavirom se služim u onolikoj mjeri u kojoj mi treba da svoje ideje uspješno prenesem na snimku. To je početak i osnovno bojenje, no prava se čarolija događa na pozornici, s drugim glazbenicima«, zaključuje Tamara. Partner budimpeštanske konferencije bila je i služba ZAMP Hrvatskog društva skladatelja koja uspješno surađuje sa svojim mađarskim kolegama, i to na reciprocitetu sustava kolektivne zaštite i na organizaciji projekata poput navedenog. »Konferencije poput DEX–a, ali i našeg MAKK–a, imaju za cilj ojačati suradnju hrvatskih i regionalnih autora i glazbenika. Potpora odlasku autorice poput Tamare Obrovac na tu ‘autorsku izložbu’ naš je način da podupremo i promičemo vrhunska glazbena dostignuća iz Hrvatske. Suradnjom s kolegama iz Mađarske, Slovačke i Češke na ovom projektu želimo pomoći članovima da dođu do novih mogućnosti za njihovu glazbu i profesionalni razvoj i šire od hrvatskih granica«, rekao je tim povodom Nenad Marčec, glavni direktor HDS ZAMP–a.

Dvostruki CD, na kojem je objavljena snimka koncerta kojim je Tamara Obrovac obilježila dvadeset godina diskografske karijere, donosi izvedbe jedanaest njezinih skladbi i jedne koju je osmislila ad hoc, na samom koncertu Piše: Saša Drach

njeg studijskog albuma Canto amoroso (IstrArmenia, Canto amoroso, Se me ra morta privari, Kažeta, Sama i Carisa). U odabranim skladbama izmjenjuju se kulture, i umirući istarski jezici, od istriotskog, preko istrorumunjskog i istromletačkog, do gostujućeg, sasvim mističnoga armenskog, mijenjaju se melosi i podneblja, a glazba nas kroz sve to sasvim savršeno i logično provodi.

zvrsnim koncertom 26. studenoga 2016. godine u prepunom zagrebačkom kazalištu ZeKaeM Tamara Obrovac obilježila je dvadeset godina diskografske karijere i tom prilikom, napokon, snimila svoj prvi koncertni album. Na raskošnom, dvostrukom live albumu, s opširnim, nadahnutim predApoteoza ljubavi govorom Davora Hrvoja, predstavljen je koncertni izbor skladbi s Veličanstven je i dirljiv prethodnih albuma s kouvodni duet Tamare s Tamara Obrovac jima je nanizala nekoliko kontrabasom u skladTranshistria Porina. Nakon toliko konbi Sama, u koji postuensemble cerata, bilo je vrijeme da pno, vrlo tiho prodire, napokon jedan snimi. LIVE@ZKM nježno dodajući ritam mandola, pa tek onda Cantus d.o.o. Na krilima etna i harmonika, dok izrazito suptilne udaraljke Glazba Tamare Obrovac ostaju gotovo nečujobigrava na krilima etno ne. Ta je elegija istonaslijeđa, prije svega, ali vremeno i apoteoza nikako ne isključivo istarljubavi, toj sveobuskog, no njezine obrade, hvatnoj silini osjećaaranžmani i naposljetku ja i tugaljiva u svojem različiti sastavi koje čine neispunjenju. More je isključivo, ili pak pretežiuvijek negdje u blizini, to, vrsni glazbenici i poali ima i argentinskoga gotovo koncerti, doista tanga i odjeka portusu apoteoza suvremegalskoga žalopojnog nom jazzu. Dakako da fada i talijanske mese na dvostrukom albulankolije i zakučastih mu »ne vidi« da je dvoramelodija Bliskog istoka i afričkih ritmičkih na bila prepuna, ali ono što je Tamara sa zagonetki, a ne samo zbunjujućih primorsvojim sastavom te večeri pružila, vjerosko–istarskih napjeva. jatno ne bi bilo moguće bez silne potpore publike. Poznate teme i skladbe, koje Puno je tu nostalgije, ali i želje za dalese nude u gotovo 98 minuta, u ovim su kim krajevima; čemera, zazora od smrti, izvedbama doživjele silne pomake, pre- ali i vedrine i humora i uzvišenoga sklainake, razrade, dodatke i sve ono što da. Nikad ni blizu patetike, štoviše i u se događalo na sceni, i to pred zahval- pjevanju o smrti — vedra, baš kao i njenom publikom, u uzavreloj komunikaci- zin veliki hit iz filma Što je muškarac bez ji, s međunarodnim glazbenicima koji se brkova, tarantella Daleko je..., iako goznaju u dušu (Talijan Fausto Beccalossi vori o dragom koji je i dalje daleko, no — harmonika, dva Slovenca: Uroš Ra- «mora da je voli« ipak pronosi neki uvrkovec — gitara i mandola te Žiga Golob nuti optimizam. — kontrabas; i najpostojaniji član svih Tamarinih ansambala Krunoslav Leva- Tamara Obrovac izvanredna je i kompletna umjetnica prepoznatljivog stila čić — bubnjevi). koji brzo osvaja, glazbenica koja ostavAlbum počinje prekrasnim harmonikaš- lja članovima svojega benda uvijek dokim solom koji nježno uvodi u čarobni voljno prostora za improvizacije i iskoraTamarin svijet, iz čega se razvija istan- ke u nenajavljene duete ili uvrnute solačana balada Touca la Luna, izvorno s že, da bi se to uvijek nekako sklopilo u trećeg Tamarina albuma TransHistria iz neupitnom skladu njezina glasa, njezi2001. Ponajviše skladbi na koncertu, pa nih skladbi i uvijek čudesno nadahnutih tako i na ovom izdanju ipak su s posljed- glazbenika.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

R a zgovor s Tamar om Obr ovac, u povodu objavljivan ja CD – a Live @ Z K M n jez ina Transhist ria ensemblea u izdanju Cantusa d.o.o.

Skladanje kao bijeg od poznatog

I na ovom izdanju Tamara Obrovac predstavlja se kao autorica koja je razvila jedinstven glazbeni jezik kojim se koristi za intrigantne glazbene međuigre s članovima sastava; posebice to dolazi do izražaja na njezinim koncertima Razgovarao: Davor Hrvoj

Puno se piše o Tamari Obrovac, o njezinoj bogatoj stvaralačkoj mašti, ukorijenjenosti u duh, tradiciju, iskon i povijest istarskoga kraja kojemu pripada, slobodnoj i brzoj spontanoj gesti improvizacije uz međunarodni sastav glazbenika različitih profila na sceni... No ne treba propustiti prigodu i da se čuje (pročita) njezina riječ i misao o tome kako sklada i doživljava svoj skladateljski razvoj. Kako se kod tebe događa proces skladanja? Sam proces skladanja je gotovo potpuno intuitivan, za njega je, osim bar osnovnoga glazbenog znanja potrebno imati neku vrstu stanja »unutarnje protočnosti« koja se čini mi se često poistovjećuje s pojmom inspiracije. Inspiracija je za mene stanje percepcije koje je, ako uz njega postoji i unutarnja potreba za određenom vrstom iskaza, moguće pravilno artikulirati jedino radom. Ili narodski rečeno, uzalud ti talent ako na njemu ne radiš. Kako, u kontekstu repertoara na ovom albumu, gledaš na svoj skladateljski razvoj? Rekla bih da se, kao i u svakom razvojnom procesu, s vremenom brže i lakše

radi. Čovjek s vremenom stječe iskustvo i povjerenje u samoga sebe koje nedostaje na početku, a osim toga savlada bolje i sve zanatske parametre potrebne za kvalitetan rad. Jedna konstanta je kod mene od početka prisutna, a to je unutarnji osjećaj koji mogu približno definirati kao »bijeg od poznatog«, i to u smislu potrage za vlastitim rukopisom. Zbog toga sam i otkrila Istru u svim njezinim emanacijama kao izvor unutarnje istine i konzistencije. U tom je procesu za mene bilo važno što sam odrastala uz oca slikara koji je razumio i podupirao moju unutarnju potrebu za izražavanjem; tu potrebu čovjek u sebi ima ili nema. To je neka danost koju se, kao i sve ostale unutarnje parametre ili danosti, može »gojiti« ili »zatirati«, ovisno o spletu životnih okolnosti i količini rada koju čovjek u to uloži. A što se žive izvedbe tiče, mislim da se razvoj svakako može mjeriti u većoj opuštenosti, mirnoći, odsutnosti straha koji je prisutan na početku i općenito većom sposobnošću prepuštanja glazbi i zajedničkoj izvedbi. Kako su, tijekom koncertnih izvedbi, te skladbe mijenjale fizionomiju, od izvornih snimki do izvedbi uvrštenih na ovaj album? Skladbe izmijene svoju fizionomiju

čim ih počne svirati ansambl; u tome je glavna razlika između improvizirane glazbe i one koja to nije, a pritom je bitno da sama skladba tijekom izvedbi ipak održi svoju bit i strukturu, što nevjerojatno dobro polazi za rukom svim glazbenicima koji rade sa mnom. Na samu strukturu skladbi u smislu skladateljskog procesa stvaranja racionalno ne mogu utjecati, one se na neki način »stvore« same, a razum i neka vrsta racionalnog utjecaja na njih pojavljuje se tad kad se stvara njihova struktura i dramaturgija — u smislu organizacije strukture skladbe, dijelova, solističkih dionica i sl., a to sve finalnu formu dobije nakon što se skladba odsvira nekoliko puta na koncertima. Živa tvar Dakle, skladbe su na neki način slijedile moje stanje duha i uma u određenom životnom trenutku u kojem su nastajale. Neke su izmijenjene manje, neke više, neke su osim u solističkim dionicama doživjele velike izmjene i u formi i u strukturi. To je živa tvar koja se iz koncerta u koncert mijenja i ne može se nikad predvidjeti u kojem smjeru će ići. Pojmovi koji možda mogu najbolje opisati što se to događa između nas tijekom sviranja su uzajamno osluškiva-

nje i brza reakcija na neki nov i zanimljiv element koji netko odsvira. Na primjer Kruno Levačić često preokrene ritam ili tempo skladbe ili netko počne neki solo u kojem ga ostavimo samog, katkad ja dam neki znak kad osjetim da u tijeku izvedbe želim nešto promijeniti, na primjer duo s kontrabasom ili nešto slično, i tada je reakcija svih glazbenika gotovo trenutačna. Pretpostavljam da to slušatelji ili kritičari često karakteriziraju kao »telepatski« odnos između nas. Naravno, to ne bi bilo moguće da svi glazbenici nemaju veliki žanrovski i stilski različit dijapazon izričaja, kao i otvorenost duha i intuiciju koja je za takvu vrstu trenutne reakcije nužna. Nakon mnogobrojnih albuma na kojima si dokumentirala različite aspekte svojeg stvaralaštva, razmišljaš li o objavljivanju sabranih glazbenih djela koje si skladala za kazalište i film? S obzirom na to da sam skladala glazbu za četrdesetak predstava i desetak filmova, možda bi i nešto od toga zaslužilo prezentaciju. Moj dragi dugogodišnji suradnik, redatelj Dino Mustafić stalno mi govori da trebam objaviti album scenske glazbe, kao što si mi i ti stalno govorio da trebam izdati live album. Evo, tvoja se želja ostvarila, a valjda će i njegova.

Ta m a r a O b r ovac I s t rA r meni a qu a r t et nastupio u Istarskom narodnom kazalištu

Maštovita autorica koja se oslanja na intuiciju i nepredvidivost

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Tamara Obrovac i Karen Asatrian briljiraju u izvedbama tzv. istroarmenske glazbe, istodobno dinamične i melankolične, sa snažnim emotivnim nabojem, inventivnim improvizacijama, slobodom i humorom Otac i kći: Ivan i Tamara Obrovac O b r o v a c n a k v a d r a t — j e d i n s t v e n i u m j e t n i č k i d o g a đ a j 7. ve l j a č e 2 019. u L a u b i — k u ć i z a l j u d e i u m je t n o s t

Pantoskopije u stvaralaštvu oca i kćeri Obrovac Susret likovne i glazbene umjetnosti — slikara Ivana Obrovca i njegove kćeri, pulske etno–jazz pjevačice i autorice Tamare Obrovac

Piše: Davor Hrvoj

suradnji s Gradskom galerijom Labin od 7. do 20. veljače u zagrebačkoj Laubi bila je postavljena izložba Pantoskopije suvremenog istarskog slikara Ivana Obrovca, utemeljitelja pulske Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna. Događanje je najavila kustosica Laube Jelena Pavlinušić, a o Ivanu Obrovcu i njegovu stvaralaštvu govorila je teoretičarka umjetnosti i kustosica izložbe Leonida Kovač. Govorili su i Ivan Obrovac i Tamara Obrovac, no važnije je ono čime su se te večeri predstavili. Pedesetak radova Ivana Obrovca, nastalih u posljednjih petnaest godina, nije te večeri bilo samo predstavljanje vizualne umjetnosti. Naime, radi se o slikama divnih boja, fascinantnih međuigri kolorita i oblika koje odaju umjetnika sklonog promišljenom, a istovremeno, spontanom slikanju, naravno, zasnovanom na poznavanju tradicije likovne umjetnosti, ali i proučavanju baštine vlastitog okružja, a sve te odlike oblikuju i stvaralaštvo Tamare Obrovac. Zato nije slučajno da naslovnice ili knjižice mnogih njezinih albuma sadrže radove njezina oca. Osim što je prikladan za stvaralaštvo Ivana Obrovca, naslov izložbe — Pantoskopije — također odražava glazbenu filozofiju njegove kćeri. Naime, u njezinoj je glazbi »dopušteno sve« (pan), a zasnovana je na promatranju (skop). Zapravo radi se o širini i sveobuhvatnosti, djelovanju koje je zasnovano na znanju i intuiciji, vještini i duhovnosti, tradiciji i suvremenom, autohtonom i univerzalnom, s jasnom zamisli i bez predumišljaja...

Zato je uz otvorenje izložbe idealno »sjeo« glazbeno–vizualni performans koji je Tamara izvela sa svojim Transhistria quartetom uz videopro-

Piše: Davor Hrvoj

jekcije umjetničkih radova Ivana Obrovca u režiji Matije Debeljuha. Koliko je zahvalno, ili možda nije, nastupati okružen slikarskim radovima i videoprojekcijama? Naime, to može svatko, ali može li svatko doista uroniti u dubinu te umjetnosti te reagirati na nju u trenutku izvedbe i ostvariti organski spoj tih dviju umjetnosti? Rijetki su takvi, a osim toga, moraju biti zadovoljeni mnogi uvjeti. U ovom slučaju to je povezanost, ne samo zato što se radi o ocu i kćeri, nego zato što je Tamara od najranije dobi uronjena u umjetnost svojega oca, što osjeća njegov umjetnički nerv i estetiku, prateći kako se njegovo stvaralaštvo razvija. Svakako nešto od toga — puno od toga — utkano je u njezin način umjetničkog razmišljanja, a to nastoji implantirati i u desnu hemisferu mozga članova sastava, onu zaduženu za osjećaje i intuitivno. Ipak, taj implantat sadrži i čip za slobodnu volju, bez kojega gitarist Uroš Rakovec, kontrabasist Žiga Golob i bubnjar Krunoslav Levačić ne bi mogli preživjeti, što je važno, jer bez nje ne bi mogli slati povratne impulse i sudjelovati u sinergiji i improvizacijama. Interakcija s vizualnim Iako je taj slikarski, očev utjecaj općenito, uvijek prisutan u njezinu svaralaštvu, iako to uvijek ima u primisli, makar i nesvjesno, takva izravna »konfrontacija« glazbe i slikarstva ipak je nešto drugo. Skladbe koje je već izvodila i snimala (primjerice, Divojka, Spomin, Kažeta i Ona ga je čekala), u ovom slučaju u interakciji s vizualnim poprimaju posve drukčije boje i oblike, u usporednom se odnosu igre oca i kćeri razvijaju na drukčiji način, dobivaju novi prizvuk. Videoprojekcije idu kroz glazbenike i preko njih koji nisu osvijetljeni, nisu na pozornici, nego u razini s publikom, a to stvara poseban hermetizam; komunikacijom s vizualima nastaju drukčije improvizacije, koje se nikad neće ponoviti.

znimno bogat početak godine neumorna Tamara Obrovac je, osim promocije CD–a Live@ZKM i koncerta Obrovac na kvadrat, obogatila snimanjem albuma sa svojim TransAdriatic Quartetom u kojem nastupa uz najdugovječnijeg suradnika, bubnjara Krunoslava Levačića te dvojicu talijanskih glazbenika: pijanista Stefana Battagliu i kontrabasista Salvatorea Maiorea, kao i koncertom što ga je 14. veljače održala u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Radi se tek o jednom u nizu redovitih godišnjih koncerata na kojima informira svoje Istr(ij)ane — ona je ponos Istre i Hrvatske — o raznim aspektima svojega stvaralaštva. Informira i, uvijek, pruža užitak divnog umjetničkog doživljaja. Tom prigodom predstavila se u još jednoj međunarodnoj suradnji, s Tamara Obrovac / Karen Asatrian TransAdriatic quartetom. Uz Levačića i kontrabasista Zvonimira Šestaka, u toj kombinaciji surađuje s armenskim pijanistom Karenom Asatrianom s kojim istražuje različite zvukove, spaja dvije tradicije s jazzom, arhaično i suvremeno... Naravno, i taj je projekt snažno prožet njezinim autorskim zamislima, a nebrojeno je puta potvrdila da je skladateljica par excellence. No to je tek jedan od projekata u kojem radi odmak od onoga po čemu je najpoznatija — glazbe zasnovane na istarskoj tradiciji — a još uvijek uspijeva zadržati samosvojnost, autentičnost, karizmu. Još je jedanput Tamara pokazala da je njezino stvaralaštvo, koliko god je ukorijenjeno u glazbenu baštinu njezina rodnog kraja, zapravo fleksibilno i univerzalno. Naravno, to nije zato što pjeva to što pjeva, nego zato što se radi upravo o njoj — sjajnoj pjevačici i skladateljici, svestranoj umjetnici koja je prošla sve faze razvojnog procesa, svladala osnove, proučila tradicije raznih stilova, iskovala zanat, stekla iskustvo u raznim suradnjama i razvila vlastiti, prepoznatljiv stil. No jednako važno, radi se o maštovitoj i kreativnoj umjetnici, prepunoj bogatih ideja, nadasve hrabroj, koja se ne boji upustiti se u spontane međuigre koje zahtijevaju brzo »kopčanje«, trenutačne reakcije, prihvaćanje izazova bez predumišljaja. Ne samo da se upušta u takve nepredvidive situacije nego ih sama inicira. Zapravo, to je njezina hrana, bez toga ne može stvarati, to je »diže«, to je njezin stimulans.

BROJ 214, OŽUJAK 2019. DAVOR HRVOJ

Lela Kaplowitz — dobitnica potpore na natječaju International Hrvatskog društva skladatelja

Hrvatska glazba na globalnoj razini U Hrvatskoj postoji velik broj kvalitetnih skladatelja i izvođača raznih žanrovskih ostvarenja, a tek se neki uspiju ostvariti na globalnom tržištu; upravo ovakvi projekti potiču na razmišljanje »izvan kutije« i povećavaju postotak uspješnih priča izvan granica domovine Piše: Davor Hrvoj

»Stručno povjerenstvo Natječaja International odlučilo je autorskom projektu To One skladateljice i pjevačice Lele Kaplowitz dodijeliti financijsku potporu u iznosu od 150.000 kn. Stručno povjerenstvo zaključilo je da je taj projekt priložio kompletnu dokumentaciju iz koje je vidljivo i dokazano da je 50 % troškova projekta već pokriveno iz drugih izvora financiranja, da se radi o autorskom materijalu koji ima argumentirani potencijal da se realizira u najsko-

rije vrijeme te da svojim umjetničkim i visokoprofesionalno predstavljenim materijalom ima najviše potencijala da predstavi hrvatsko glazbeno stvaralaštvo na međunarodnoj sceni i na taj način ostvari promociju i prepoznatljivost Hrvatske, njezine kulture, glazbe i identiteta. Projekt Lele Kaplowitz sadrži i obrazlaže kompletan plasman sadržaja, gdje je produkcija snimke početak, a sve daljnje radnje koje su u projektu vrlo opsežno razrađene, jamče promociju i ciljeve sufinanciranog sadržaja«, ističe se, između ostalog, u obrazloženju.

Univerzalna ljubav U planu su promocijski koncerti diljem Europe i Kine te snimanje dokumentarnog filma i live DVD–a uz pomoć sufinancijera iz New Yorka te crowfunding platforme PledgeMusic koju Lela Kaplowitz pokreće sredinom ožujka. Vrijednost projekta prepoznao je i Odjel kulturne suradnje Ministarstva kulture i sufinancirao putne troškove za SAD. »Prije svega, moram izreći neizmjernu zahvalnost HDS–u koji je prepoznao kvalitetu mojega projekta i odlučio ga nagraditi ovom prestižnom nagradom,

sufinancirati izdavanje novog autorskog albuma preko prestižne američke izdavačke kuće PARMA Recordings te organizaciju predstavljanja albuma u legendarnom Carnegie Hallu uz pomoć njujorške agencije DCINY (Distinguished Concerts International New York)«, rekla je Lela. »Presretna sam jer osjećam vjetar u leđa i potporu da ostvarim svoj veliki san; da pokrenem veliku priču o jedinstvu — glazbom i univerzalnom ljubavlju. Smatram da je HDS–ov natječaj za potporu hrvatske glazbe u inozemstvu uistinu vrijedan hvale zbog iznimno visoke financijske

uključenosti te svojega ugleda. Neupitna je važnost povećanja konkurentnosti skladbi na globalnoj razini da bi se na kvalitetan način predstavila Hrvatska u svoj svojoj ljepoti kroz glazbu. U Hrvatskoj ima mnogo kvalitetnih skladatelja i izvođača raznih žanrovskih ostvarenja, a tek se neki uspiju ostvariti na globalnom tržištu. A upravo ovakvi projekti potiču na razmišljanje ‘izvan kutije’ i povećavaju postotak uspješnih priča izvan granica domovine. Na taj način kvalitetna hrvatska glazba dopire do većeg broja slušatelja na globalnoj razini pa zainteresiranost za Hrvatsku postaje to veća, u kulturološkom i turističkom smislu.«

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Mijenjanje vibracija To One jedinstven je glazbeni projekt koji na inovativan način preobražava, njeguje i osnažuje nadahnjujućim iskustvom zvuka, a fuzija je soula, jazza, bluesa s primjesama world glazbe i rocka, na tragu stvaralaštva Gregoryja Portera. Sve skladbe pisane su po uzoru na istočnjačka načela filozofije zvuka. »To One (prema jednome, za jedno), kao što se iz naslova razaznaje, teži osjećaju jedinstva i zajedništva — osvještenošću, harmonijom i mirom«, kaže Lela. »Sve što postoji je vibracija. Svjesnim korištenjem određenih zvukova imamo mogućnost promijeniti vibraciju. Prema tim načelima napisane su skladbe, prateći vibracije energetskih centara (čakri) tijela kao polazište i smjernice za odabir tonaliteta, tempa, dinamike i ritma pojedine pjesme. Pjesme su osmišljene tako da odabirom tonaliteta te tekstualnih ideja idu ruku pod ruku s istočnjačkim viđenjem ljudskoga bića kao cjelovite osobe u fizičkom, emocionalnom, mentalnom, energetskom i duhovnom obliku. Osim uvodne pjesme i završnih pjesama, skladbe su ciljano konstruirane prema najvažnijim energetskim centrima koji usklađeno odgovaraju glavnim tonovima C–dur ljestvice. Teme pjesama pažljivo su odabrane prema značenjima svakog energetskog centra. Putujući kroz razne tonalitete od prvog do sedmog energetskog centra, album je zamišljen kao svojevrsno putovanje kroz rast ljudskog bića kao duhovnog bića na Zemlji koji preuzima odgovornost za svoj život i svjesno sudjeluje u su–kreiranju svojega života na najbolji mogući način. Konačni cilj je stvaranje globalne zajednice pune sklada s najboljim mogućim namjerama za opće dobro svih i svega što postoji. Glazbala korištena u pojedinim skladbama odabrana su pažljivo, da bi se zvukom dočaralo značenje pojedinog energetskog centra. Na sličan način odabirani su i instrumentalisti koji će sudjelovati u snimanju albuma u Hrvatskoj te na koncertnoj promociji u New Yorku, zbog svoje svestranosti, izvrsnosti i otvorenosti prema raznim stilovima te razumijevanju filozofije koncepta cijelog projekta.« Odskočna daska

Lela trenutačno u studiju snima jedanaest autorskih pjesama koje će biti objavljene na albumu. Pristup snimanju ovog albu-

ma drukčiji je od prethodnih. Naime, dosadašnji su uvelike snimani uživo, a ovaj put snima glazbalo po glazbalo te produkcijski ulaže puno energije i vremena da bi kvalitetu audiosnimke dovela do savršenstva i kao takvu konkurentnu u izdanju američke izdavačke kuće PARMA Recordings. Hrvatski glazbenici uključeni u snimanje albuma su bubnjar i udaraljkaš Dado Marinković, klavijaturist, orguljaš i basist Joe Kaplowitz, gitarist Elvis Penava i gosti: Zoran Majstorović na arapskoj lutnji, trubač Davor Križić i još neki koji su zasad iznenađenje. Istovremeno s agencijom DCINY dogovara uvjete nastupa u Carnegie Hallu potkraj godine. Instrumentarij će biti prilagođen prostoru, tj. akustičniji u odnosu na onaj na albumu. »Bila bih izuzetno sretna da mi se na promotivnom koncertu tamo pridruže sjajni američki glazbenici: violinistica Regina Carter, udaraljkaš Billy Martin te, ako odobre step u Carnegieju, u stepericama Michelle Dorrance. Uzbuđenja sam u pogledu cijelog procesa stvaranja i organiziranja tako velikog projekta koji će mi biti odskočna daska za ostvarenje kvalitetne međunarodne karijere. Suradnja sa stranim glazbenicima važna mi je primarno zbog njihove energije i osjećaja koji su u meni pobudili svojim muziciranjem. Dakako da će to pridonijeti i vrijednosti mojega autorskog rada, ali prije svega mi je bitno da svi glazbenici zaista žele sudjelovati u projektu zbog njegove izvrsnosti, dobrih pjesama, a da to ne rade ni iz jednog drugog interesa. Tad će moj projekt biti čisti uspjeh!« Osjećaj zajedništva Leli to neće biti prvo međunarodno iskustvo. Uglavnom, sva njezina iskustva nastupanja na međunarodnom planu dosad su bila povezana s uspješnim izvedbama jazz standardâ. Tijekom njezina petogodišnjeg boravka u New Yorku, između 2001. i 2006., bilo ih je puno. Nastupala je u raznim prigodama. Pjevala je God Bless the Child u baptističkoj crkvi u Savanni, latino baladu Delirio na španjolskom s Chicco O’Farrill Afro–Cuban Jazz orkestrom u Birdlandu pred latino publikom koja ju je nagradila ovacijama, u Madison Square Gardenu nastupila je u sklopu International Music Festivala, a pjevala je i na Floridi i u Kaliforniji. Na natjecanju Lady Summertime u Finskoj osvojila je prvu nagradu stručnog žirija i publike. U međuvremenu je karijeru temeljila u Hrvatskoj i regiji, prije svega zbog želje da bude s kćerkom koja je sad već izrasla u mladu djevojku. »Uvijek je fantastičan osjećaj kad te potpuno nepoznati ljudi prihvate i kad cijene i vrednuju tvoj talent, trud i rad«, rekla je. »Vjerujem da je upravo sada trenutak da zasučem rukave i osvojim svijet autorskim skladbama koje pjevaju o ljepoti života, zajedništvu i pozitivnim emocijama te rastu i sazrijevanju kroz životna učenja; da podijelim to sa svijetom dio sebe. Svijetu je potrebna svježa energija, motivacija za pozitivne stavove i osjećaj zajedništva.«

Riječki pijanist i skladatelj Zvjezdan Ružić objavio album s obradama kineskih skladbi

Pijanist koji svijet oko sebe proživljava glazbom Ružić je jedan od rijetkih kojemu je boravak u Kini doista utjecao na daljnji razvoj karijere

Piše: Saša Drach

nog mongolskog napjeva, mirnija je od njegova prva dva albuma. To puno govori o tome kako je Ružić doživio Kinu, pa često voli isticati da Kina nije samo zemlja ludih gužvi, jeftinog konzumerizma i bjesomučne proizvodnje, nego i zemlja mira, meditacije i divnih ljudi.

reći album pijanista i skladatelja Zvjezdana Ružića rezultat je zanimljivih interkontinentalnih kulturnih okolnosti. Nakon što je prije tri i pol godine hrvatski Jazz pentatonika glazbeni kritičar i promotor Davor Kineska pentaZvjezdan Ružić Hrvoj bio u Kini i tonika nije daleSextet uspostavio prvi ka jazzu, a Rujazz mostobran izžićev pogled na Pandaland među Kine i Hrvatsvijet, poznat i s ske, u toj je dalekoj Zvjezdan Ružić Sextet prethodnih albuzemlji nastupilo ma svakako je mnogo naših jazz na neki način roglazbenika. Zvjezmantičan. On ne dan Ružić je jedan traži instantne od rijetkih kojemu odgovore, nego je boravak u Kini svoju glazbenu doista utjecao na filozofiju veže daljnji razvoj kariuz životne ideajere. Ne zato što le kojima teži. To je sa svojim sektraženje sklada, stetom u Kini bio prije svega u dva puta, nego odnosu s prirozato što je nakon dom, međutim, prvog boravka, nije naivno, to 2017., i uspostavje jednostavno ljenih kontakata s iskrena potreba kineskim glazbeu kojoj svijet oko nicima, ali i producentima, shvatio sebe Ružić temeljito proživljava da mu se otvara nepregledni novi glazbom. prostor. Rezultat takvih potrebi i glazbenih htijenja taj je sekstet (Ružić — klaZa kinesko tržište vijature, Miha Koren — bas, AdriZa prvu turneju pripremao je au- ano Bernobić — bubnjevi, Vojtorske skladbe sa svoja prva dva kan Jocić — sopran–saksofon, albuma, The Knightingale Ca- Lenart Krečić — tenor–saksofon baret i Elfin Farewell, no tada mu i Tomaž Gajšt — truba) pretvorio je kineski promotor i agent Yang u zanimljivu glazbu u kojoj se popredložio da uvrsti u program i lazni istočnjački tradicionali lako i dvije tradicionalne kineske sklad- brzo transformiraju, najprije ritmičbe. Na koncertima u Kini te obra- ki, a onda i harmonijski, pa ćemo de su vrlo dobro primljene. Har- u svima njima čuti (i u solažama monijske strukture i ritmičke figu- i u soundu cijelog ansambla, prire prekomponirao je i uveo u jazz, je svega puhača) i odjeke postbokao da se radi o njegovim origina- pa i cool jazza, ali i istarsku pentalima, a Kinezi su se, kako je neg- toniku, koja krči svoj put, i štošta dje naveo, iznenadili što su njiho- drugo. Sam Ružić svojim vrsnim ve melodije ostale prepoznatljive, pijanizmom redovito usvirava onu a opet su postale dio neke nove dodanu vrijednost koja album čini glazbe. izuzetnim. Puno je tu dobre glazbe, u izvrsnom raspoloženju i Atmosfera trećeg Ružićeva abu- ugođaju u kojem bi mogli uživati ma koji se sastoji isključivo od (te- i oni koji od jazza zaziru. meljito) prerađenih kineskih i jed-

Intervju sa Zvjezdanom Ružićem

Sami odlučujemo što nam je u životu bitno, a meni je glazba sve Jazz pijanist odradio je turneju po Kini; sa svojim sekstetom predstavio je posljednji album Pandaland

išestruki dobitnik Porina, mladi jazz pijanist Zvjezdan Ružić, sa svojim je sekstetom tijekom listopada i studenoga 2018. godine održao veliku kinesku turneju posvećenu svojem novom albumu Pandaland. Ružić je najpoznatije kineske melodije prilagodio svojem senzibilitetu i učinio ih prepoznatljivo svojima te ostavio iznenađujuće pozitivan dojam na kinesku publiku. Dvadesetodnevna turneja Zvjezdan Ružić Sexteta obuhvaćala je nastupe u najpoznatijim kineskim koncertnim prostorima (Šangaj, Ningbo, Yantai, Jinwan, Qingdao, Nanjing, Xuzhou, Hefei, Harbin…). Kako je došlo do turneje? Sa svojim sam sekstetom odradio dvije kineske turneje, a već na prvoj me tour agent zamolio da obradim dvije kineske tradicionalne pjesme da bih se malo dodvorio njihovoj publici. Meni je ipak bila želja da te dvije pjesme prilagodim tako da zvuče kao moje. Agent je bio oduševljen, publika nije mogla vjerovati da njihove skladbe mogu tako zvučati, a i dečki iz benda su bili iznenađeni. Tako je nastala ideja za album kineskih skladbi i novu turneju. I onda je priča otišla još dalje, s obzirom na to da su mi pande famozne zbog svoje nestašnosti i istovremeno velike upornosti jer, gdje god se penjale i koliko god visoko išle pa nisko padnu, uvijek samo nastave put. Kod njih nema poraza. Jednostavno uvijek idu. Nadahnuće u pandama Osjećaš li se ti ponekad tako? Uvijek! Pokušavam tako živjeti. Logično je da sam album odlučio nazvati Pandaland. Upoznao sam Kinu i osjetio pravu kulturu te stare nacije, kinesku toplinu, njihov mir i spiritualnost, a u publici osjetio tu njihovu »panda razigranost«. Kinezi imaju neku znatiželju i nevinost, radoznalost. Sad razumijem zašto je panda njihov simbol i zašto ta životinja predstavlja njihovu naciju. Kako su Kinezi reagirali na naslov albuma? Sjajno! Ne može se nitko uvrijediti jer sam ja panda na naslovnici albuma.

Azijska publika poznata je po poprilično intenzivnom doživljaju europskih izvođača. Kako su vas dočekali? To je bilo ludilo! Prodavao sam i potpisivao CD–ove nakon koncerata. Tek sam tamo shvatio koliko smo mi mali i koliko smo genijalni! Na turneji nam je agent rekao da nam je dodao koncert u jednom gradiću, ali da ne očekujemo neku posebnu dvoranu jer imaju samo četiri milijuna stanovnika. Mi dolazimo, a dvorana izgleda kao veliki Lisinski. I stvarno, druge su bile puno ljepše od nje. Slušalo nas je više od tisuću ljudi po koncertu.

a svojim sam sekstetom odradio dvije kineske turneje, a već na prvoj me tour agent zamolio da obradim dvije kineske tradicionalne pjesme da bih se malo dodvorio njihovoj publici

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: Ivana Lulić

Kako su nastale skladbe za ovaj album? Zamolio sam svojega kineskog agenta da mi pošalje njihove najpoznatije skladbe i svaku opširno opiše. Toliko su nam različite kulture i estetika da mi je trebalo zaista puno vremena da otkrijem što mi se sviđa. Čak sam tri puta odgađao snimanje albuma jer nisam bio spreman — skladbe još uvijek nisu bile moje. Već sam dogovorio snimanje kad mi se osam dana prije snimanja javio agent jer je zaboravio poslati pjesmu o kineskom Romeu i Juliji — Butterfly Lovers. S obzirom na to da sam romantičan lik, kad sam je čuo, upravo me ona najviše dotakla. Sve su skladbe odlične i u svakoj sam se potpuno dao, ali Butterfly Lovers ima posebno mjesto… A što se svidjelo publici? Njima se svidjela ona koja se i meni najviše svidjela. Bitno je ono što ti odlučiš da je bitno, a meni je Butterfly Lovers bila bitna. Ove smo godine imali prigodu nastupiti u Shanghai Concert Hallu, njihovoj najstarijoj koncertnoj dvorani. To nam je bila velika čast, ali još je veća čast i ponos vidjeti tu istu dvoranu do zadnjeg mjesta ispunjenu publikom. Progovorio kineski Je li bilo problema s izgovorom tvojega imena? Ne, ali veća je fora što sam ja naučio na kineskom najavljivati cijeli koncert. Publika je bila presretna! Mnogi se naši glazbenici žale da je hrvatsko tržište premalo i u šali znaju spomenuti da bi trebali napraviti glazbu za publiku u Kini i napokon se obogatiti… Mogu li reći da si ostvario san prosječnog hrvatskog glazbenika?

Kina ga je toliko oduševila da je snimio album Pandaland na kojem je tradicionane kineske pjesme prilagodio i senzibilitetu

Znate da se to nikad ne događa onima koji to planiraju. Meni se to dogodilo spontano. Niti ja imam milijunsku publiku, niti sam zaradio milijune, ali je predivno jer sam ipak osjetio kako je putovati s bendom. Sjajno je kad shvatiš da glazba, pogotovo ova instrumentalna, nema granica i da bi bilo super kad bi se mi svi još više otvarali prema van jer mislim da ipak postoji prostor za širenje. Je li iscrpljujuće biti na tako velikim turnejama? Zapravo su vrlo ugodne jer smo imali puno vremena između koncerata za odmor, razgledavanje i uživanje. Nekako mi se čini da si stalno u nekim projektima. Ja sam sanjar koji se trudi živjeti svoj san i radim puno na tome. Ne odustajem, tako da se ne mogu žaliti. Imam osjećaj da sutra odem u Indoneziju, da bih živio svoj san. Ja sam takav lik. Borim se jer mi je stalo i onda mi ništa ne može biti teško. Sami odlučujemo koliko nam je nešto u životu bitno ili nije, a meni je glazba sve. Nagrade? Za svoje albume ipak si dobio i Porina. Iskreno, sve nagrade držim u kutiji u ormaru. Ništa nikad nije bilo vani. One su potvrda mojega rada, ali ne želim živjeti od tog osjećaja. Volim kad putovanje tako završi jer je to priznanje struke, ali ne s ciljem da si gradim ego, nego — hajdemo to spremiti i sad idemo dalje.

U Kini ih je dočekalo ludilo, a obožavateljima je dijelio autograme

Mislim da svakom glazbeniku u ovoj zemlji Porin znači puno i da su djelomično neiskreni oni koji tvrde suprotno. Planovi? Plan mi je i ove godine otići u Kinu. Ovoga ljeta počinjem snimati svoj solo piano album Delightful F na kojem će se naći i neki dragi gosti. Snova i planova imam, snage i upornosti također, pa vjerujem da će ovo biti lijepa i posebna godina!

Izdavačka kuća Sandorf objavila knjigu Svijet jazza — Od Adorna do Johna Zorna, Antologija tekstova, koju je priredio Saša Drach

Iznijansirana ravnoteža teorije i iskustva Vrijedni tekstovi o jazz glazbi, među kojima su zastupljeni i oni o uglednim hrvatskim jazz skladateljima i izvođačima te o povijesti hrvatskog jazza

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Jurković, Zlatko Dvoržak i Nikola Korbar. Ti Prilozi budućem leksikonu hrvatskog jazza, kako je naslovljen Körblerov tekst, podsjećaju na doba prije Drugog svjetskog rata, ali i poraća, na početke jazza u nas, kao i početke stvaranja domaće zabavne glazbe. Teorija i praksa još jedanput ruku pod ruku nalaze se i u odabranom tekstu majstora intervjua Davora Hrvoja, koji je razgovarao s Boškom Petrovićem, jednim od naših najvažnijih skladatelja, u povodu Boškova 65. rođendana i proslave 50 godina karijere. Nove teme Za izradu dijelova mozaika koji nedostaju, Drach je angažirao i neke autore za pisanje sasvim novih tema. Stanko Saša Drach

Piše: Melanija Pović Jagarinec

»U učenju jazza najveći je pokretač razumijevanje odnosa, teorije koja nije izolirana i udaljena od prakse i sama sebi dostatna, pokušaj dosezanja pojma cjelokupnog glazbenika koji može i skladati i izvoditi glazbu, i svirati i stvarati te na taj način odražavati sadašnjost, što je cilj svake umjetnosti.« To je odlomak iz teksta saksofonista, skladatelja i profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Saše Nestorovića, o edukaciji jazzista u Hrvatskoj, uvrštenog u knjigu Svijet jazza — Od Adorna do Johna Zorna. Radi se o antologiji tekstova koju je priredio Saša Drach, u kojoj se pomno odabranim tekstovima 45 domaćih i stranih autora na više od 700 impozantnih stranica, različitih pristupa i razmišljanja o jazzu, vodila briga upravo o iznijansiranoj ravnoteži između teorije i iskustva. Onome što samo u suodnosu predstavlja glavni zamašnjak u razvoju jazz glazbenika i preduvjet je svake izvrsnosti. Za lakše iščitavanje, opsežna je knjiga podijeljena na tri dijela: Teoriju i povijest svjetskog jazza, zatim Jazz, književnost i strip, te onaj nama najvredniji — Jazz u Hrvatskoj. Stari tekstovi

Poznat je nedostatak sustavnije literature o jazzu na našim prostorima. Povremeno objavljivani pojedinačni, a vrlo informativni i važni, ali zaboravlje-

oznat je nedostatak sustavnije literature o jazzu na našim prostorima. Stoga je ova zbirka od 45 tekstova domaćih i stranih pisaca nezaobilazno štivo za svakog zaljubljenika u taj glazbeni stil

ni ili potpuno nepoznati tekstovi iz već ugaslih časopisa i zbornika, u toj su antologiji pronašli smisao. Jazz glazba u Hrvatskoj Mire Križića, kroničara i legendarnog jazz promotora jedan od tekstova koji tu postaje skica za povijest domaćeg jazza, a novi smisao dobili su i tekstovi Ive Körblera, skladatelja, aranžera, pijanista, ali i publicista i pedagoga, izvorno pisani prije dvadesetak godina za televizijsku emisiju Vrijeme je za jazz. Körbler je godinama zapisivao danas dragocjene podatke, iz prve ruke, o svojim kolegama, suvremenicima, redom vrsnim glazbenicima, skladateljima i aranžerima, kao što su Marjan Marjanović, Zlatko Kružić, Radan Bosner, Zlatko Černjul, Milivoj Körbler, Tomislav Simović, Uroš

Juzbašić pisao je o nastupu B.P. Tape Banda na Muzičkom biennalu Zagreb, filmolog Nikica Gilić o jazzu na hrvatskom filmu, a skladatelj i gitarist Ivan Kapec o glazbenoj improvizaciji. Od teorijskih tekstova u mnoštvu stranih autora (Adorno, Hobsbawm itd.) doprinos su dali Rašeljka Krnić promišljanjima o položaju jazza između elitne i popular-

ne glazbe, Zoran Šćekić o Billu Evansu, a Antun Tomislav Šaban tekstom o raskoraku između tradicija jazza i ozbiljne glazbe te pokušajima njihova premošćivanja. U dijelu knjige u kojem su književni tekstovi o jazzu (Salinger, Saroyan, Murakami, Kerouac itd.) uvrštena je i priča našega gitarista i skladatelja, nagrađivanog pisca i dramatičara Mate Matišića o Djangu Reinhardtu, koja ne samo da precizno govori o tom velikanu i njegovu glazbenom stilu nego je i pravi prozni biser kojega se ne bi posramila ni jedna antologija suvremene hrvatske pripovijetke. Sinopsisi TV emisija Spomenuta problematika odnosa teorije i prakse, različitih tradicija i recepcija suočava se i integrira u završnom poglavlju knjige. Neuobičajeno, ali zapravo vrlo logično, odabrani su i transkribirani za tu knjigu sinopsisi HRT–ove televizijske emisije Svijet jazza u kojoj i sam Drach autorski sudjeluje. Aktualnim temama i događajima koji su snimani za potrebe emisije, predstavljeni su najnoviji smjerovi domaće jazz scene. Od obrazovanja mladih glazbenika na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, novih domaćih skladatelja i sastava koji su se na sceni pojavili (primjerice, Chui i Problemi), kultnih albuma i onih sasvim novih, pa sve do etabliranih svjetskih zvijezda, poput Pata Metheneyja ili Archieja Sheppa. Najbliže je to pogledu na ono što je upravo »sada i ovdje«, teorija i praksa usmjerene prema onome što možemo očekivati već sutra, sa skladateljima i glazbenicima koji upravo stvaraju i izvode glazbu, kako s početka kaže Nestorović — »ono što je cilj svake umjetnosti«. I to je, čini se, prava vrijednost ove antologije.

D a n i H R T– a u O p a t i j i: O p a t i j s ke s e r e n a d e, 15. ve l j a č e 2 019. u D vo r a n i G er vai s

Vaš šlager sezone Kao uvertira za uskrslu Doru održana je još jedna verzija Opatijskih serenada s 14 obrada zimzelenih pjesama u izvedbi iskusnih interpreta i novih izvođača

sklopu Dana HRT–a u Opatiji, kao uvertira za uskrslu Doru održana je 15. veljače još jedna verzija Opatijskih serenada. HRT je igrao na sigurno, provjerena formula smotre šlagera s opatijskih festivala u svježim obradama dobrodošla je televizijska poslastica za vremešnije ljubitelje lakih nota, a isto tako i test prihvaćenosti novih izvođača izniklih u Voiceu i sličnim talent–šouovima. Također, bila je to prigoda da se vidi kako će funkcionirati i novi opatijski centar Gervais u ulozi Kristalne dvorane Hotela Kvarner. U Opatiji sve pršti od tradicije i podsje-

znati novinar Vojo Šiljak koji se specijalizirao za opatijske lake note. Nove snage Na ovogodišnjoj Opatijskoj serenadi nije bilo nijedne pjesme s prvog Opatijskog festivala, no scenarij je suptilno presijecan opatijskim reminiscencijama.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: Bojan Mušćet

Na drugom Opatijskom festivalu, Opatijka Beti Jurković je u alternacijama s Ivom Robićem i Marko Novoselom otpjevala veliki hit Autobus Calypso (poslije su ga obradili Ljubimci žena i Cubismo), a sad smo čuli vrlo dobru verziju Antonele Doko i Marka Tolje. Beti Jurković koja je, uzgred budi istaknuto, pjevala i s Louisom Armstrongom, zastupljena je i dvama prepjevima iz zanatske manufakture Arsena Dedića: Večer uoči Opatijskih serenada, Dane HRT-a u Opatiji otvorili su Simfonijski orkestar HRT-a i mađarski maestro Róbert Farkas

ristički touch.

Marko Tolja i Antonela Doko novi je par Autobusa Calypso

ćanja na festivalske manifestacije, od Opatijskog festivala preko Jugovizije do inicijalne inačice Dore i Porina, no trademark hrvatskog San Rema ipak se održava na životu redovitim manifestacijama kao što su Opatijska serenada i RetrOpatija, koje ovisno o organizatoru mogu i ne moraju biti zabilježene televizijskim kamerama. Opatijski festival je, poslije Zagrebačkog, bio prvi mimohod zabavne glazbe koji je slijedio glazbeni ukus Europe; ujedno i prva televizijska realizacija te vrste izvan Zagreba. Održao se 18., 19. i 20. rujna 1958. godine u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner. Tada je 18 odabranih skladbi izvođeno u dva aranžmana i u dvije vokalne interpretacije. Na sve to podsjetio je scenarist i po-

Paganini Twist i Nogometna utakmica, original koji je pjevala Rita Pavone (La Partita Di Pallone), a znamo je i u izvedbi Vesne Pisarović. Obje je skladbe šarmantno, nadahnuto i maestralno izvela Antonela Doko, pokazavši se kao interpretatorica koja iz sfere talenta na festivalima i smotrama obrada zaslužuje ulazak u viši estradni razred. Od svih izvođača, onih koji se tek upoznavaju s kretanjem na pozornici do rutiniranih vokalista, ona je na toj manifestaciji ponajviše zasjala. Uz briljantan Jazz orkestar HRT–a pod ravnanjem Mirona Hausera, izvođače je pratio još jedan Opatijac — ponajbolji hrvatski gitarist Elvis Stanić. Svoj na svome, kao nekad dok je svirao u prvim svojim bendovima ERY i Linija 32, cijelom je šouu podario i profinjeni gita-

U blizini Opatije, u Ičićima, skrasio se bio Ivo Robić koji je upravo nakon jedne od Opatijskih serenada dobio poprsje pokraj mora. Dakako, šou je počeo njegovom Serenadom Opatiji u izvedbi Marka Tolje, a zaključen je evergreenom Tiho plove moje čežnje u eksplikaciji Jacquesa Houdeka koji je otpjevao još jednu Robićevu skladbu — Golubovi (sa Zagrebfesta ‘64) poznatu i po alternaciji Tereze Kesovije. Marko Tolja otpjevao je evergreen Stranci u noći, pjesmu koju je proslavio Frank Sinatra (Strangers In The Night), a pravi autor je upravo Ivo Robić. Iva Gortan solistički je izvela skladbu Arsena Dedića Ni ti ni ja, a u duetu s Markom Kutlićem Nadu koju je izvorno izvodila Gabi Novak. Kutlić je, pak, obradio klasik Indexa Ti si mi bila naj, naj (pjesma kojoj nije bila namijenjena svijetla budućnost jer je objavljena kao B–strana singla Volim te!). Indexi su zato odmah napravili hit s pjesmom Jutro će promijeniti sve; bila je to obrada skladbe Stjepana Jimmyja Stanića, otpjevane na Opatiji ‘68, a mogli smo je čuti i na odjavnim špicama nekih epizoda HBO–ove TV serije Uspjeh i na ovom festivalu u verziji Damira Kedže. On je solidno otpjevao i Oliverovu Zbogom ostaj, ljubavi, a opatijska ga publika pamti i po prijašnjim serenadnim manifestacijama kad je s Markom Toljom i Jacquesom Houdekom tvorio prigodni croonerski trio.

z pratnju Jazz orkestra HRT–a i snažnu potporu Opatijca Elvisa Stanića, pod dirigentskim vodstvom Mirona Hausera, opatijske lake note još su jedanput odoljele zubu vremena Estradno pristanište

Nina Kraljić otpjevala je verzije pjesama dviju doajenki — Tereze Kesovije: Iluzije, s Opatijskog festivala 1961. i Josipe Lisac: Što me čini sretnom, s Opatije ‘68. Program je vodila i dalje nenadmašna Danijela Trbović u društvu duhovitog Frana Ridjana, a sve je začinio Vojo Šiljak svojim opatijskim glazbositnicama. Takva parada zimzelene glazbe zorno je pokazala barem tri stvari: da kao esencija za dobru glazbenu priredbu bolja šlagerska prošlost besprijekorno funkcionira, da mlađi naraštaji imaju glas koji se daleko čuje i da je Opatija zasluženo opet postala snažno estradno pristanište, bez obzira na natjecateljski format održan dan poslije.

Nakon osam godina održan je hr vatski izbor pjesme za pjesmu E u r o p e , 16 . v e l j a č e 2 019 . u o p a t i j s k o j D v o r a n i M a r i n o C v e t k o v i ć

Što BROJ 214, OŽUJAK 2019.

nam je

donijela povratnička Dora? Pravi audio–vizualni spektakl uz spektakularnu pozornicu, a u dvorani je bio smješten i tzv. green room okružen publikom

Piše: Aleksandra Marković

rvatska radiotelevizija i Grad Opatija priredili su od 14. do 16. veljače 2019. trodnevnu glazbenu svečanost koja je kulminirala završnom večeri, Dorom povratnicom. Već na Valentinovo, 14. veljače, u koncertnoj Dvorani Gervais održan je svečani koncert Simfonijskog orkestra HRT–a i solista, pod ravnanjem mađarskog maestra

Lorena je otpjevala Huljićevu pjesmu Tower of Babylon

iri su činili Željen Klašterka (predsjednik), Ante Pecotić (predsjednik Hrvatskog društva skladatelja), Ivana Vrdoljak Vanna (pobjednica Dore 2001. godine), Zlatko Turkalj Turki (radijski novinar i voditelj), Igor Geržina (saksofonist, član HGU–a i HDS–a), Antonija Šola (članica HGU–a i HDS–a) te Zlatko Gall (glazbeni kritičar)

Roberta Farkasa. Na koncertu su izvedene najpoznatije teme klasične glazbe iz operete Šišmiš Johanna Straussa mlađeg, opere Amfitrion Borisa Papandopula te ulomci iz Romea i Julije Charlesa Gounoda. U istoj je dvorani 15. veljače održan koncert Jazz orkestra HRT–a pod ravnanjem dirigenta Mirona Hausera. U programu su nastupili Elvis Stanić, Jacques Houdek, Nina Kraljić, Marko Tolja i Damir Kedžo te predstavnici nove generacije mladih glazbenika — Antonela Doko, Marko Kutlić i Iva Gortan. Sinergija orkestra i kvalitetnih vokalnih interpretacija odjenula je Opatijske serenade u novo ruho, priredivši gledateljima gala–koncert za pamćenje. Izbor u tajnosti Hrvatski izbor pjesme za pjesmu Europe, popularna Dora, ponosna je nositeljica imena hrvatske skladateljice Dore Pejačević. To glazbeno natjecanje prvi je put nakon osamostaljenja Hrvatske održano 1993. godine u kvarnerskoj »staroj dami«, u podnožju Učke. Posljednji je put održano 2010. pa su njezin ovogodišnji povratak, nakon osmogodišnje stanke, mnogi dočekali s veseljem. Još smo u listopadu 2018. doznali da će gledatelji ponovno dobiti mogućnost sudjelovanja u odabiru najbolje pjesme finalne večeri. HRT–ov javni natječaj bio je otvoren do 10. siječnja 2019., a od gotovo 170 pristiglih pjesama, sedmeročlani stručni ocjenjivački sud za veliku je završnicu oda-

brao njih 16. Žiri su činili Željen Klašterka (predsjednik), Ante Pecotić (predsjednik Hrvatskog društva skladatelja), Ivana Vrdoljak Vanna (pobjednica Dore 2001. godine), Zlatko Turkalj Turki (radijski novinar i voditelj), Igor Geržina (saksofonist, član HGU–a i HDS–a), Antonija Šola (članica HGU–a i HDS–a) te Zlatko Gall (glazbeni kritičar). Nazivi odabranih pjesama objavljeni su 17. siječnja, a potom i njihovi isječci u trajanju od 20 sekundi. Naime, prema odluci HRT–a, pjesme nisu javno emitirane prije samog izbora, što je pobudilo zanimanje gledateljstva.

ušla Kim Verson. Pjesme su izvedene sljedećim redoslijedom: 1. Vrijeme predaje (A. T. Eterović — L. Čeči Baksa — A. T. Eterović) — Bojan Jambrošić i Danijela Pintarić 2. Tell Me (J. Bosančić — J. Bosančić — J. Bosančić / A. Devčić / H. Domazet) — Jelena Bosančić 3. Nisam to što žele (K. Verson — K. Verson — S. Pasarić) — Kim Verson

Škunca / F. Gjud) — Roko 12. Redemption (A. Björkman / A. Pupavac / K. Persson / E. Gagro — A. Pupavac — A. Björkman / A. Pupavac / K. Persson / E. Gagro) — Ema Gagro 12. Tek je počelo (D. Dumančić — Fayo — B. Đurđević) — Lidija Bačić Lille 14. Tower Of Babylon (T. Huljić — V. Huljić / I. Huljić — L. Škaro / T. Huljić) — Lorena Bućan

glasanja u šou–programu nastupila je Vanna s pjesmama Strings of My Heart i autorskom pjesmom U tebi, a potom su Mia Negovetić i Dino Jelusić izveli medley Dorinih uspješnica, u aranžmanu Olje Dešića. Njihov je nastup bio posebno zapažen i popraćen ovacijama. Poredak pjesama Prema glasovima stručnog žirija i publike, pobjednikom Dore 2019 proglašen je Roko Blažević, izvođač pjesme

Pravi audio–vizualni spektakl održan je 16. veljače u sportskoj Dvorani Marino Cvetković. Uz spektakularnu pozornicu, u dvorani je bio smješten i tzv. green room okružen publikom. To je pridonijelo još većoj atraktivnosti šoua s obzirom na to da su gledatelji uživo pratili druženje izvođača nakon završetka pojedinačnih nastupa, a posebno je zanimljivo bilo pratiti njihove reakcije i uzbuđenje timova tijekom glasovanja. Cjelovečernji program uredila je Uršula Tolj, a vodili su ga Mirko Fodor, Iva Šulentić i Jelena Glišić. Za realizaciju zahtjevne re- Luka Nižetić u pjesmi oca i sina Mihaljevića oduševio je dadaizmom u stilu prošlogodišnje izraelske pobjednice žije televizijskog izravnog prijenosa bio je odgovoran Ivan Miladinov. Hrvatska radiote- 4. Ne postojim kad nisi tu (M. D. Rus 15. I Believe In True Love (D. Rapotec levizija maksimalno je iskoristila svoje Ute — T. Bon / B. Brunović — D. — M. D. Rus — M. D. Rus / M. tehničke resurse, pa je tijekom prijenoRapotec Ute) — Bernarda Bruno Blum) — Jure Brkljača sa korištena najmodernija tehnologija, 16. In The Shadows (M. Matijević kao i sva raspoloživa scenska tehnika. 5. Don’t Give Up (P. Martinjak — P. Sekul / M. Kolarić / B. Kolarić — Martinjak / M. Johansson — P. HRT je svakodnevno aktivno sudjeloM. Kolarić / M. Matijević Sekul / Martinjak) — Beta Sudar vao na društvenim mrežama u komuSB. Kolarić — M. Matijević Sekul) nikaciji s pratiteljima natjecanja, objavlji6. Tebi pripadam (I. Ivanović / M. Voj— Manntra vao kratke videointervjue s izvođačima, vodić — I. Ivanović / M. Vojvodić popularne storyje te cijeli projekt učinio Gledateljima je bio ponuđen stilski vrlo — I. Ivanović / M. Vojvodić) — Lea modernim i interaktivnim. raznolik izbor pjesama. U tom je konMijatović tekstu Izbor uistinu bio kvalitetan, mnoDoru je atraktivnim nastupom otvorila 7. Back To That Swing (T. Hrelec — gi kažu i najbolji do sada. S pozicije auFranka Batelić, prošlogodišnja hrvatska T. Hrelec — T. Hrelec) — Gelato torskih timova i izvođača u načelu popredstavnica na Euroviziji te udaraljSisters stoje određene vizije koji bi format pjekaški sastav Sudar Percussion, izvevši sme trebao predstavljati našu zemlju i skladbu Stardust predsjednika Među- 8. Amorero Brutalero (B. Mihaljević na koji bismo se način trebali predstanarodne konfederacije društava auto— M. Mihaljević — B. Mihaljević) — viti Europi, ali i svijetu. U tom su poglera i skladatelja (CISAC) Jean–Michela Luka Nižetić du i pjesme i nastupi bili doista različiti. Jarrea i Armina van Buurena. Pjesme Neke su izvedbe već isprva kod publisu prema pravilniku Eurovizije izvođe- 9. All I Really Want (E. Lovrić — E. Loke izazvale pozitivne reakcije i nametvrić — E. Lovrić / O. Dešić) — Elis ne na glazbenu matricu s izvođenjem nule se kao favoriti. Ocjenjivački sudoLovrić svih vokalnih dionica uživo. Stručni žiri vi smješteni u osam HRT–ovih centaje među 16 pjesama odabrao i pjesmu 10. Indigo (T. Huljić — V. Huljić — L. ra, Studiju Vukovar i u Zagrebu, te teizvođača Četiri tenora, no oni su svoj Škaro / T. Huljić) — Domenica levizijski gledatelji telefonskim pozivima nastup otkazali zbog prije ugovorenih i SMS porukama, odlučivali su o poobaveza. Potom je kao prva rezerva 11. The Dream (J. Houdek — J. Houbjedniku u omjeru 50 : 50. U vrijeme odustala i Tonka, pa je u konkurenciju dek / C. Mason / A. Čubrić — I.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Moderno i interaktivno

The Dream koju autorski supotpisuju Jacques Houdek / Jacques Houdek, Andrea Čubrić, Charlie Mason / Filip Gjud, Ivan Škunca. Kipić Dore, rad umjetnika Ivice Propadala, pobjedniku i njegovu autorskom timu uručio je glavni ravnatelj HRT–a Kazimir Bačić. Uživo je čestitke pobjedniku uputio i novoizabrani veleposlanik države Izrael u Republici Hrvatskoj — Ilan Mor. Donosimo i konačan poredak pjesama, prema zbrojenim glasovima žirija i publike: Roko, Lorena, Luka Nižetić, Manntra, Ema Gagro, Bernarda, Elis Lovrić, Jure Brkljača, Bojan Jambrošić & Danijela Pintarić, Beta Sudar, Lidija Bačić Lille (1 bod publike), Gelato Sisters (1 bod žirija). Preostala četiri izvođača u ovom sustavu glasanja nisu ostvarili bodove. Na sljedećoj stranici Cantusa pročitajte veliki intervju sa Jacquesom Houdekom koji je govorio o detaljima nastanka pobjedničke pjesme The Dream/ Heroj, s kojom će nas Roko u svibnju predstavljati u Tel Avivu u Izraelu na Euroviziji 2019.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Roko Blažević je s pjesmom The Dream na ovogodišnjoj Dori dobio najveći broj bodova žirija i publike

Aleksandra Marković

I n t e r v j u s a J a c q u e s o m H o u d e ko m u p ovo d u n je g ove u l o g e u p o b je d n i č koj p je s m i D o r e 2 019.

The Dream i Rokova pobjeda otporni su na metke Koautor pobjedničke pjesme na hrvatskom izboru za pjesmu Eurovizije otkrio nam je sve detalje konceptualno osmišljene priče koja se na »povratničkoj« Dori 2019. pokazala dobitnom kombinacijom

Piše: Aleksandra Marković

a mnoge glazbenike i umjetnike nastup na Euroviziji, čiji prijenos svake godine prati više od 180 milijuna gledatelja diljem svijeta, vrhunac je profesionalne glazbene karijere. Taj je san 2017. ostvario i Jacques Houdek, nastupivši na 62. Izboru za najbolju pjesmu Europe. Gledateljstvo je impresionirao jedinstvenom i vokalno–tehnički vrlo zahtjevnom interpretacijom pjesme My Friend, izvevši je kao »duet sa sobom«. U konačnici je postigao odličan rezultat, zauzevši 13. mjesto, odnosno 9. prema glasovima publike. Osobno iskustvo nastupa na Euroviziji, koje mu je svakako bilo vrlo važno, ponukalo ga je da dvije godine nakon toga napiše pjesmu i pošalje je na Doru 2019. Ostvareni san

Nakon osmogodišnje stanke, u Opati-

ji je 16. veljače održan hrvatski izbor za pjesmu Eurovizije. Jacques se na natjecanju pojavio u ulozi koautora pjesme The Dream/Heroj, te kao mentor splitskog maturanta Roka Blaževića. San koji mnogi »potajno« sanjaju godinama, Roko je pod budnim okom svojega mentora pretvorio u javu već s 18 godina. I stručni žiri i publika njegovu su izvedbu ocijenili najboljom, pa će u svibnju u Tel Avivu u Izraelu predstavljati Hrvatsku na ovogodišnjoj Euroviziji. Taj je uspjeh bio povod za razgovor sa Jacquesom koji nam je otkrio sve detalje konceptualno osmišljene priče koja se na »povratničkoj« Dori 2019. pokazala dobitnom kombinacijom. Jacques, čestitke na uspjehu i pobjedi! Možete li se na početku osvrnuti na svoje mentorstvo i suradnju s Rokom? Roka sam prvi put čuo u prošlogodišnjem šouu RTL Zvijezde, kad su ga čuli i moji kolege. On je već na prvom nastupu dobio ovacije cijelog žirija. Imao sam sreću što sam bio najbrži »na okidaču« i ponosan sam i sretan što sam

vodio fantastičnog kandidata do samog kraja. Roko je u šou završio na drugom mjestu, a za samo jedan bod razlike pobijedila je Ilma, također iz našeg tima. Tada sam mu rekao da to nije važno i da je ponekad bolje biti drugi. Obećao sam si da ću mu posvetiti puno pažnje, a on je u tom trenutku pokazao izrazitu zrelost, i svojom reakcijom i džentlmenskim pristupom Ilminoj pobjedi. Roko sa svojih 18 godina ima nevjerojatnu snagu i sigurnost. To me potpuno oduševljava i pravi je užitak raditi s njim. Veliko mi je zadovoljstvo i to što sam i njemu i Ilmi na počecima njihovih karijera mogao biti vjetar u leđa i od srca pomoći onoliko koliko mogu. I osobno sam, u svoje vrijeme, imao ljude koji su stali iza mene i znam koliko to znači. Mislim da je bitno dati podršku mladima za koje smatramo da vrijede. Bolji ljudi The Dream, san, 16. veljače postao je java. Anđeo leti u Izrael, u Svetu zemlju. No kako je sve počelo? Gdje ste

pronašli inspiraciju za temu pjesme? Inspiraciju za pisanje i osmišljavanje cijelog koncepta i audiovizualnog dojma dobio sam u Roku. U njegovu talentu, u njegovoj mladosti i energiji. Pomislio sam: Ovaj talent treba čuti cijeli svijet! Odmah mi se iskristaliziralo i o čemu on zapravo treba pjevati — o ljubavi, ali na primjeren način; ipak mu je 18 godina i tek je na početku života. Shvatio sam da on treba osvijestiti druge ljude da dolazi vrijeme kad napokon sve sjeda na svoje mjesto. Kad ljubav postaje potpuni primat, dobiva potpunu važnost koju treba i koju zaslužuje. Zapravo, vidio sam upravo Roka kao tu novu generaciju novog svijeta, boljih ljudi. Kao mladost koja više ne ganja novac, ne ganja neke materijalne ovozemaljske snove, nego snove koji jesu i trebali bi biti svima nama stvarni. The Dream/Heroj nosi snažnu poruku. Mnogi sanjaju da će ljubav jednom pretvoriti ratove u »umjetničko djelo nade«. Mislite li da su gledatelji jasno shvatili tu poruku?

Slučajne suradnje Vi ste autor glazbe, a tekst uz vas potpisuju Andrea Čubrić i Charlie Mason, autor pobjedničke pjesme Rise Like A Phoenix Eurovizije 2014. godine. Kako je došlo do te suradnje? I inače surađujete s Andreom Čubrić, no kako je došlo do suradnje s Masonom? Vrlo slučajno, kao što se obično velike stvari u životu događaju »slučajno«. Kad sam već oblikovao glazbu i dovršavao engleski tekst, ostao sam iznenađen kad je objavljena informacija da je slogan ovogodišnje Eurovizije Dare To Dream. Iznenađenje je u tom trenutku bilo dvostruko, jer sam i sâm 2017. na Euroviziji pjevao tekst Do your best take a chance, dare to dream and make it real. Dakle, kao da sam nekako sve ovo nagovijestio. Još me se posebno dojmilo to što sam u trenutku te objave već imao pjesmu The Dream. Charlie Mason me pratio od mojega nastupa 2017., a onda sa mnom i kontaktirao, izrazivši želju za suradnjom. Želio mi je predstaviti neke svoje pjesme, zbog čega sam bio oduševljen. No rekao sam mu: »Pomozite vi meni s jednom pjesmom, za jednog mladog dečka kojega spremam za Doru.« Tu je važno istaknuti da u tom trenutku Roko uopće nije znao da pišem pjesmu za Doru, niti da pišem pjesmu za njega. U tom se razdoblju on natjecao u šouu RTL Zvijezde i živio svoj život. Postoji li i posebna priča o nastanku hrvatske verzije? Kad sam dovršio pjesmu s Masonom, priključila nam se Andrea Čubrić, spomenuvši da će nam sigurno trebati i hrvatska verzija pa je predložila da taj tekst napiše ona. Budući da i inače su-

rađujemo, apsolutno sam bio siguran da je upravo ona najbolji izbor za to. I tako je Andrea, prema predlošku našeg teksta, napisala Heroja. Zapravo, uvijek sam govorio o Roku da on pjeva kao junak, kao ratnik. Iz svega toga u Andreinoj glavi nastao je — heroj. Kad sam objavio Roku da imam pjesmu i izvođača, pitao me tko je taj izvođač  Naravno da je bio iznenađen kad je shvatio da je to on. No ono što je posebno zanimljivo u cijeloj priči jest da je Roko, u dijelu natjecanja RTL Zvijezde, kad su natjecatelji imali prigodu pjevati pjesmu po želji, odabrao Rise Like A Phoenix. I u tome sam vidio nevjerojatnu znakovitost. Dakle, odabrao je pjesmu koja baš i nije svakidašnja, u trenutku u kojem nije ni slutio da će ići na Doru i konkurirati mojom pjesmom za koju tekst supotpisuje čovjek koji je napisao Rise Like A Phoenix. Život uistinu »piše romane«. Apsolutni pobjednici Na Dori je predstavljena verzija koja je zapravo dvojezični spoj. Možemo reći da je to mudra kombinacija, dijelom predstaviti i materinski jezik. Zamislili smo da Roko na Dori pjeva hrvatsku verziju, a da u slučaju pobjede, u koju smo iskreno vjerovali od samog početka, na Euroviziji pjeva englesku. S obzirom na to da prilikom prijave na Doru nije postojala mogućnost prijave obiju verzija, napravili smo »hibrid« koji se cijelom timu činio kao najbolji kompromis. Inače, mislim da jest mudro dijelom predstaviti i naš jezik. Zaista je važno da nas svi razumiju, no čini mi se da se nekako vraća trend predstavljanja materinskih jezika na Euroviziji, što svakako može biti »egzotično«. Aranžman pjesme potpisuju Ivan Škunca i Filip Gjud. Nije jednostavno od prvih sekundi zaintrigirati gledateljstvo. No čini se da ste uspjeli zaokružiti priču, pobjednici ste prema glasovima žirija i prema glasovima publike. Pjesma nosi poruku o ljubavi, ima gradaciju i dramaturgiju, a naposljetku daje i Roku priliku da pokaže svoje glasovne mogućnosti. Tako je, pjesma je krojena po Roku. Kao što krojač koji zna svoj posao kroji odijelo prema čovjeku da ga dobro odjene. Roko je bio fokus našeg interesa. I rasponski i dramaturški, njegov glas zahtijeva veliku, dramatičnu baladu. On voli duge, držane tonove, u njima uživa i to ga čini sretnim. Mogao bih reći da je Roko »retro lik«. I pjesma je u rukopisnom kontekstu »retro«. Ona jest power balada, možda čak asocira na osamdesete, na neke najbolje dane Eurovizije. U tom kontekstu svatko tko kaže da je pjesma dated, zapravo nam je dao kompliment. Možda bih rekao da u rukopisu nije dated, nego retro. Međutim, Ivan Škunca i Filip Gjud potrudili su se da taj aranžman bude ite-

kako moderan. Cijeli je programiran, instrumenti nisu svirani uživo, a potrošili smo milijun sati u studiju na aranžman i na snimanje i to se najbolje čuje u studijskim verzijama. Iako smo prezadovoljni produkcijom i prezentacijom cijele Dore, priroda live izvedbe jest takva da mnoge sitnice ne mogu »izići«. Tek se u snimkama može čuti i procijeniti prava vrijednost uloženog posla u produkciju. Možete li nam još detaljnije analizirati pjesmu? Kako izgleda to »odijelo« pjesme pisane za Euroviziju? Ova pjesma, ako se glazbeno–funkcijski analizira, ima sve što treba imati. Naravno, ako znamo što ona treba imati, iako to nikad ne možemo znati potpuno jer je glazba u tom kontekstu imaginarna. Ipak, uz postojeće pretpostavke o Euroviziji, mislim da pjesma udovoljava nekim »uvjetima«. Sadrži mistiku, dramu, ima golem raspon, veliku pjevljivost i raspjevanost. Melodijski je izuzetno grandiozna, ima modulaciju. Sadrži jasne dvije A fraze, zatim jednu kratku i jednostavnu B frazu. Potom ima refren koji se ponavlja, u dva kruga, ali je on zapravo isti kao A dio. Taj dio ima jednake harmonije kao A fraza, samo je malo »dematerijaliziran« i oslobođen. To je velika stvar kod Eurovizije na kojoj imate samo tri minute za predstavljanje. Vi u toj pjesmi stalno slušate istu temu, a jedini »odmor« od nje je B dio, most. Uz sve to, ona aranžmanski ima sve potrebne elemente drame i u tom smislu je jasna. Nekoliko puta ima najveći pad i najveći rast, a čak ima i jedan stop time dio, gdje Rokov vokal u trenutku modulacije ostane sam »u zraku«. Dakle, pjesma i matematički ima sve i mislim da je neprobojna za metke. Mogu reći: »Da, zašto ne bi bila i prva«, posebice ako se ta naša vizija poklopi s nekim trenutačnim eurovizijskim trendom. Hvala hejterima Prema vašem mišljenju, jesu li gledatelji uspjeli shvatiti i doživjeti pjesmu kao tu priču u cjelini? Što mislite zašto ljudi od te pozitivne poruke ljubavi koju je »donio anđeo«, vide samo — njegova krila? (Tako se čini prvih dana nakon Dore prema komentarima na društvenim mrežama.) Nažalost, javnost ipak često zna biti vrlo — prizemljena. I njihovi komentari u tom kontekstu znaju biti vrlo prizemljeni. Osobno i ne očekujem da otprve shvate moju viziju, no ipak si dajem pravo reći da sam u smislu vizije glazbe ponekad malo ispred prosječnog gledatelja. Pritom ne želim zvučati presamouvjereno, no u smislu vizije, katkad sam možda ispred svojega vremena i često budem neshvaćen. Tako je bilo i s pjesmom My Friend, a mislim da je ipak na kraju za našu Hrvatsku završila na vrlo dobrom mjestu. Zapravo, velika većina glasača koja je glasovala za

Roka, realno nam je i dala vjeru u pjesmu. Roko je dobio 11.524 glasa, što je gotovo dvostruko više od drugoplasiranog Luke Nižetića koji je dobio 6838 glasova publike. Javnost je tu pokazala što misli o Roku, o pjesmi i o krilima, a glasali su za cijeli taj »paket«. Jednako je glasao i žiri, i to su dvije čvrste dvanaestice, tako da je u tom smislu i Rokova pobjeda neprobojna na metke. Hejtera je uvijek znatno manje, ali su glasniji i artikuliraniji i ovim putem im samo mogu reći da ih volimo, jer nam stvaraju PR koji nismo mogli ni sanjati i koji si financijski ne bismo mogli priuštiti. I napokon, nekoliko riječi o Dori 2019. Je li među drugim pjesmama bilo nekih koje bi nas prema vašem mišljenju jednako dobro predstavile? Kako ste općenito zadovoljni odabirom pjesama? Bile su stilski dosta raznolike i čini nam se da je svatko mogao pronaći neku po svom ukusu. Na Dori je bilo pjesama koje bi nas na Euroviziji predstavile na drukčiji način i jednako dobro. Mislim da je to u svakom slučaju bio Luka Nižetić. Pjesma koju je izveo možda nije moj glazbeni afinitet niti bih je ja pjevao, ali ni Luka ne bi pjevao ono što pjeva Roko. Međutim, kad smo već na probama pogledali tu Lukinu audiovizualnu priču, bili smo potpuno frapirani i »odneseni«. Shvatili smo da je on itekako naš najveći konkurent. Osim njega, Ema Gagro je priredila svjetski spektakl i šou za pamćenje, Lorena i cijela njezina ekipa priredili su fantastičan nastup s odličnom Huljićevom pjesmom Tower of Babylon. Manntra je bila vrlo zanimljiva i scenična, iako opet nije moj fah, ali čovjek mora biti realan i reći: »Bravo.« Osobno mi je režijski i općenito televizijski bio sjajan nastup Danijele Pintarić i Bojana Jambrošića, na samom otvaranju Dore. Jako mi je draga i pjesma Kim Verson, Beta Sudar je imala fenomenalnu pjesmu Peggyja Martinjaka i odličan nastup. Gelato Sisters su bile senzacionalne u svojem swing fahu i retro štihu, Lidijin tim se zaista potrudio oko nastupa... Lea Mijatović ima odličnu radiofoničnu pjesmu i refren. Uglavnom, Dora je obilovala dobrim pjesmama i mogu reći da je u tom kontekstu bila zaista kvalitetna. Čestitam svima jer znam koji su trud, novac i rad uložili u svoje nastupe. Ako sam nekog ovdje izuzeo, ispričavam se. Naposljetku, ako moram odabrati među svima njima, odabrao bih Luku Nižetića. No i on i Lorena imali su jednako ili približno dobru priliku za uspjeh na Euroviziji. Prva polufinalna večer ovogodišnje Eurovizije održat će se 14. svibnja, a druga 16. svibnja, kad nastupa i Roko. Pjesmi The Dream, Roku i cijelom timu želimo puno uspjeha u Tel Avivu, uz iskrene želje za ostvarenje najboljeg rezultata. Možda njihova vizija dovede Euroviziju 2020. u Hrvatsku. Zašto ne? Treba se usuditi sanjati.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Pjesma nije ljubavna, nego je ona pjesma o ljubavi. Na kraju dana, svi smo željni ljubavi. Može nas ispunjavati posao, prijatelji, društvo, putovanja, hobiji… Možemo biti bogati, siromašni, zdravi ili bolesni, no ono što nam je svima zajedničko jest da svi »na kraju dana« želimo biti voljeni. Želimo osjećati da nas netko voli i da nekome pripadamo. Pjesma govori upravo o tome. U stihovima se pojavljuje još nekoliko slika: »Živjeli smo najcrnju noć, čekajući dan, taj dan. Sada je naš trenutak da se izdignemo iz svega i kažemo da je ljubav sve ono što je najvažnije. I ja sanjam o ljubavi i ti sanjaš o ljubavi, svi mi anđeli Božji sanjamo jednu stvar na kraju dana, a to je ljubav.« Mislim da gledatelji nisu jasno shvatili poruku, ali sasvim je prirodno da na prvo slušanje te slike i ne mogu na taj način doprijeti do ljudi. Ipak, vjerujem da će vrlo brzo shvatiti poruku i hrvatske i engleske verzije pjesme. Poruka je univerzalna u obje, iako se pjesme ne zovu jednako. Naravno, postoje razlike u tekstu radi jezične prilagodbe koja je uvijek intriga za sebe.

D e t a l j n a s t r u č n a a n a l i z a p ov r a t n i č ke D o r e, 16 . ve l j a č e 2 019. u O p a t i j i

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Je li San dovoljan za pobjedu na Eurosongu? Mišljenja publike o Rokovoj pjesmi i pobjedi su podijeljena, ali većina negativnih komentara odnosi se na dojmljiva bijela krila kakva je nosio i jedan od predstavnika Azerbajdžana 2008. godine

Piše: Antonija Petrić Andabaka

a oduševljenje mnogih eurovizijskih fanova, već tradicionalno u Opatiji, održana je Dora nakon punih osam godina. Iako bi njezino održavanje u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner zaokružilo nostalgiju svih poklonika Dore, Dvorana Marino Cvetković zadovoljila je sve kriterije prikazanog spektakla.

Stotinu prijavljenih Prva »šuškanja« o vraćanju nacionalnog izbora za pjesmu Eurovizije, Dore, počela su u drugoj polovici prošle godine, a Hrvatska radiotelevizija natječaj za pjesme objavila je 20. studenoga 2018. godine. Prema Željenu Klašterki, na natječaj je prijavljeno 166 pjesama, od kojih je izabrano 16, a žiri koji je birao pjesme (Vanna — predstavnica na Eurosongu 2001., Zlatko Turkalj — radijski voditelj i komentator Eurosonga na HRT–u, Igor Geržina — producent HRT–ova Jazz orkestra, Ante Pecotić — skladatelj i producent, Zlatko Gall — glazbeni kritičar, Antonija Šola — pjevačica, skladateljica i glumica te Željen Klašterka — šef hrvatske eurovizijske delegacije i predsjednik žirija) pokušao je prepoznati njihovu kvalitetu i odabrati žanrovski različite pjesme. Prva odustajanja

Veleposlanik Izraela u Hrvatskoj, Njegova Ekscelencija Ilan Mor, glavni ravnatelj HRT–a Kazimir Bačić, te laureati Dore — pjevač Roko Blažević i skladatelj Jacques Houdek

a nacionalnom smo izboru mogli čuti samo šest pjesama na hrvatskom jeziku, devet na engleskom i jednu na posve izmišljenom jeziku. Simptomatičan je i rezultat: pola predstavljenih pjesama na hrvatskom jeziku završilo je na samom dnu ljestvice

Sedam dana nakon završetka natječaja, HRT je objavio popis od 16 izvođača i pjesama koji će nastupiti na Dori i dvije rezervne pjesme u slučaju odustajanja. Kim Verson s pjesmom Nisam to što žele (K. Verson/ S. Pasarić) inicijalno je bila druga zamjena na objavljenom popisu, ali nakon odustajanja Četiri tenora koji su trebali nastupiti s pjesmom Brod bez imena (E. Botrić / M. Šimac) i prve zamjene — Tonke s pjesmom Don`t Say You Love Me (S. S. Skansi / A. Šerić), nastupila je u odabranih 16 pjesama. Kopija Eurosonga? Nakon potvrde o povratku Dore, društvene mreže bujale su raznim komentarima i predviđanjima kako će izgledati nakon toliko godina stanke. Već veličina Dvorane Marino Cvetko-

Nezadovoljstvo zvukom Kvaliteta zvuka u dvorani i na televiziji uvelike se razlikovala, a nezadovoljstvo zvukom u televizijskom prijenosu preplavilo je društvene mreže u prvih nekoliko minuta prijenosa. Moglo se očekivati da će neki aspekti poći po zlu, o kojima će se svakako razmišljati sljedeći put, u nadi da to neće biti tek 2026. godine. U voditeljskim ulogama bili su Jelena Glišić, Iva Šulentić i Mirko Fodor, a u najavnim razglednicama izvođača po uzoru na razglednice s Eurosonga nedostajali su samo komentari poznatog Duška Ćurlića za upotpunjeni eurovizijski doživljaj. U šouprogramu Dore nastupio je i udaraljkaški ansambl Sudar Percussion koji je izveo Stickin` Garbage Eda Argenzianija i Stardust Jean– Michela Jarra i Armina van Buurena te Vanna, pobjednica Dore 2001. godine. Najveće oduševljenje u dvorani izazvao je nastup Mije Negovetić i Dine Jelusića koji su izveli splet nekoliko pobjedničkih

pjesama Dore u kojem je nostalgično sudjelovala i publika. Što ostaje hrvatsko? Nakon objave odabranih pjesama, odmah se moglo zapaziti da je više od polovice pjesama na engleskom jeziku, ali i potpisi stranih autora uz neke od njih. Dosad su sve pjesme na Dori izvođene na hrvatskom jeziku, a promjena na engleski predstavljena je tijekom priprema za Eurosong. Dapače, nerijetko je i publika telefonskim glasovima sudjelovala u odluci o slanju hrvatske ili engleske verzije pjesme. Prema tom pravilu, svi su autori pjesama, u duhu nacionalnog izbora, bili hrvatski državljani. U posljednjem desetljeću Eurosonga pjesme na nacionalnim jezicima mogu se nabrojiti na prste jedne ruke, pa se ne trebamo čuditi što je HRT u stavkama natječaje za ovogodišnju Doru dopustio da pjesme budu na hrvatskom, engleskom, francuskom ili talijanskom jeziku, a autori teksta ili glazbe strani državljani ako je izvođač hrvatski državljanin. Tako smo na nacionalnom izboru mogli čuti samo šest pjesama na hrvatskom jeziku, devet na engleskom i jednu na posve izmišljenom jeziku. Kao i uvijek, mišljenja fanova bila su podijeljena od »na nacionalnom izboru sve pjesme moraju biti na hrvatskom« do »napokon se približavamo eurovizijskim standardima«. U konačnici, pola predstavljenih pjesama na hrvatskom jeziku završilo je na samom dnu ljestvice. Nova lica Do 2010. većinu izvođača na Dori činila su poznata estradna imena, a ove godine je većina izvođača publici bila više–manje nepoznata ili poznata iz nedavnih talent–natjecanja. Iako je Eurosong izbor pjesama, oduvijek je bila važna i pjevačka sposobnost izvođača jer, podsjetimo, izvođenje pjesme uživo jedino je nepromijenjeno pravilo od nastanka Eurosonga 1956. godine. Ipak, posljednjih nekoliko godina izvođači na Eurosongu nerijetko su pobjednici talent–natjecanja, poput X Factora ili The Voicea. I hrvatska predstavnica 2016., Nina Kraljić, izabrana je netom nakon pobjede na hrvatskoj inačici The Voicea u kojem joj je mentor bio Jacques Houdek, također mentor ovogodišnjega pobjednika Dore. Bojan Jambrošić koji je uz Danijelu Pinatrić otpjevao Vrijeme predaje (A. T. Eterović / L. Čeči Baksa) pobjednik je natjecanja Hrvatska traži zvijezdu 2009. godine, a Kim Verson pobjedila je na istom natjecanju samo godinu poslije. Jure Brkljača, natjecatelj The Voicea 2015., na Dori se predstavio pjesmom Ne postojim kad nisi tu (M. D. Rus — M. D. Rus — M. D. Rus / M. Blum), koja je pomalo podsjećala na Oliverov Trag u beskraju. Iste godine u The Voiceu je sudjelovala i Ema Gagro koja je maksimalno iskori-

stila HRT–ove promjene pravila i izvela pjesmu Redemption na engleskom jeziku, koju uz pjevačicu potpisuje i strani autor (A. Björkman / A. Pupavac / K. Persson / E. Gagro). Također natjecateljica The Voicea, ali ovaj put njemačke inačice, bila je i Bernarda Bruno koja je pjevala pjesmu I Believe In True Love (D. Rapotec Ute / T. Bon / B. Brunović), a na Dori se plasirala na šesto mjesto. Posve nova lica na opatijskoj pozornici zasigurno su natjecatelji RTL–ova natjecanja Zvijezde — pobjednik Roko Blažević i Lorena Bućan, čiju bismo pjesmu Tower of Babylon (T. Huljić / V. Huljić / I. Huljić / L. Škaro) mogli povezati s Ruslaninom pobjedničkom pjesmom na Eurosongu 2004. godine. Peticija za Lorenu Iako su glasovi publike i stručnog žirija u jednakoj mjeri odabrali pjesmu The Dream Roka Blaževića, dan nakon objave rezultata na društvenim mrežama pojavila se peticija o slanju Lorene na ovogodišnji Eurosong umjesto odabranog Roka. Naravno da peticija ne može ništa promijeniti i posve je protivna eurovizijskim pravilima, ali zanimljivo je vidjeti da dio hrvatskih pratitelja Dore i Eurosonga na posve nov način lobira za jednu od izvođačica. Razlike u žanrovima, kako je najavio Željen Klašterka, nije nedostajalo. Uz balade i upbeate »eurovizijske pjesme«, poput one Bete Sudar — Don’t Give Up (P. Martinjak / M. Johansson) mogli smo čuti i swing sastav Gelato Sister s pjesmom Back To The Swing (T. Hrelec) i umašku rock–grupu Manntra, čija je pjesma In the Shadows (M. Matijević Sekul / M. Kolarić) plasirana na četvrto mjesto. Kao i većini izvođača bržih pjesama, Lidiji Bačić Lille u izvedbi pjesme Tek je počelo (D. Dumančić / Fayo / B. Đurđević) pomogle su i atraktivne plesačice i koreografija, ali ukupni glasovi su je smjestili na pretposljednje mjesto ljestvice. Prilagođeno šouu Najveći iskorak dosad mogli smo čuti i vidjeti u nastupu Luke Nižetića, kojemu je ovo četvrti nastup na Dori. Autori teksta i glazbe su otac i sin, Mario i Branimir Mihaljević, a Branimir se svojevremeno i sam natjecao na Dori. Zasad je uz mnoge druge pjesme autor pobjedničke pjesme Dore 2010. Lako je sve (Feminnem) i pjesme Crazy s kojom je Franka nastupila na Eurosongu 2018. godine. Uz zanimljvo ime i catchy melodiju, Lukina pjesma Brutalero pisana je na izmišljenom jeziku. Uz pregršt rekvizita na pozornici, Luka je uz plesačice plesao u fluorescentom odijelu i koristio mogućnosti led–ekrana kao optičku varku u nastupu, posve prilagođenu televizijskom formatu šoua. Takav nastup Hrvatska još nije pokazala na eurovizijskoj pozornici, no iako s gledišta

Dore Lukin nastup donosi nešto novo i drukčije, pitanje je kako bi na izvedbu reagirala eurovizijska publika nakon prošlogodišnje, također eklektične Toy. Sustav glasanja Još prije prve izvedbe, publika je upućena u sustav glasanja na povratničkoj Dori. O pobjedniku je odlučivalo osam HRT–ovih centara uz studije u Vukovaru i Zagrebu, a žiri nije bio prisutan u dvorani, kao što je dosad bio slučaj. Glasovima stručnog žirija pribrajali su se glasovi publike prikupljeni telefonskim pozivima i SMS porukama koji su u konačnici imali 50 posto utjecaja na završnu odluku. U slučaju izjednačenja ukupnog broja glasova, prednost bi dobila pjesma koja ima više glasova publike. Pri samnom dnu ljestvice u ukupnom poretku našle su se Jelena Bosančić i pjesma Tell me (J. Bosančić / A. Devčić / H. Domazet), Domenica i pjesma Indigo (T. Huljić — V. Huljić — L. Škaro), Lea Mijatović s pjesmom Tebi pripadam (I. Ivanović/M. Vojvodić) i Kim Verson s već spomenutom Nisam to što žele.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

vić omogućila je spektakularniji izgled Dore — veću pozornicu prepunu led– ekrana zbog kojih su scenski nastupi mogli biti kreativniji i drukčiji, veći broj publike na parteru i tribinama te ono što Dora dosad nije imala — tzv. green room, smješten u središtu gledališta, s polukružnim foteljama na kojima su sjedili izvođači i izvođačice i s cjelokupnim timom mahali zastavicama i raznim rekvizitima kao da svaki predstavlja svoju državu. Doru je otvorio izvrstan nastup prošlogodišnje pobjednice Franke Batelić koja je pjesmu Crazy izvela u nešto drukčijem aranžmanu. Nakon toga je otpjevala još dvije svoje pjesme: S tobom (Nenad Ninčević / Branimir Mihaljević) i Kao ti i ja (Nenad Ninčević / Branimir Mihaljević). Nastup koji pjevačica počinje na tribinama među publikom, a zatim se ljuljačkom preko dvorane spušta do pozornice, dosad na Dori još nismo vidjeli. Dapače, možda smo sličnu izvedbu Crazy trebali vidjeti prošle godine na lisabonskoj pozornici. Na Eurosongu je već tradicija da bivši pobjednik ili pobjednica otvara večer spektakularnim nastupom u kojem uz pobjedničku pjesmu redovito izvode nekoliko najpopularnijih pjesama izvođača pa je vrlo pozitivno da se tim HRT–a odlučio takvim koracima približiti eurovizijskom formatu. Ipak, dio o kojem bi svakako trebalo voditi računa sljedeće godine jest animiranje publike u dvorani. Nerijetko se događalo da je publika tijekom izvedbi potpuno nemirna, što je narušavalo koncentraciju slušanja i svečani osjećaj koji imamo ispred vlastitog TV– a. S druge strane, taj aspekt je utjecao i na pojedine televizijske nespretnosti jer smo, na primjer, nakon najave nastupa Dine Jelusića i Mije Negovetić, u kadru najprije vidjeli gospodina iz publike koji se pokušava smjestiti na svoje mjesto, a zatim najavljeni nastup.

Pobjednička pjesma Iako se u trenucima glasanja HRT–ovih stožera na trenutak činilo da će pobijediti Elis Lovrić, ukupnim zbrojem glasova Hrvatsku na Eurosongu 2019. godine predstavlja Roko Blažević. Splitskom maturantu, pobjedniku Pinkovih zvezdica 2017. (glazbeno natjecanje za djecu do 15 godina u Srbiji) i finalistu ovogodišnjih RTL–ovih Zvijezda, ostvario se san da predstavlja Hrvatsku na Eurosongu. Dramatičnu baladu The Dream među ostalima potpisuje Jacques Houdek i Charlie Mason, autor pjesme Rise like a Phoenix koja je 2014. donijela pobjedu austrijskoj pobjednici Conchiti Wurst. Rokov scenski nastup bio je minimalistički s obzirom na sve mogućnosti koje je ove godine pozornica pružala. Stajao je mirno, kompletno odjeven u bijelo, s gigantskim krilima anđela na leđima (kreacija dizajnera Marca Falcionija). Mišljenja publike o Rokovoj pjesmi i pobjedi su podijeljena, ali većina negativnih komentara odnosi se na dojmljiva bijela krila kakva je nosio i jedan od predstavnika Azerbejdžana 2008. godine. Ako ništa drugo, ove godine šaljemo pjesmu koja nema poveznice s prošlogodišnjom eurovizijskom pobjednicom, a i to je napredak. Jesu li pjesma i minimalistički nastup dovoljni za prolaz u finale natjecanja, ostaje nam vidjeti u svibnju. Ipak, Roko u timu ima Jacquesa koji je Hrvatsku predstavljao prije samo dvije godine. Možda nas iznenade i u Tel Avivu pokažu nešto sasvim neočekivano.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Održan naš najstariji festival popularne glazbe, 25. s i je č n j a 2 019. , u d vo r a n i Ko r n a t y C i t y Pl a z e Z a g r e b

Damir Kedžo pobjednik 66. Zagrebačkog festivala Ovo je druga Kedžina pobjeda na Zagrebačkom festivalu nakon trijumfalnog dueta Sve u meni se budi sa Zsa Zsom Piše: Josip Radić

objednik 66. Zagrebačkog festivala je Damir Kedžo s pjesmom Srce mi umire za njom autora Ante Pecotića!

Odluka je to stručnog žirija ovogodišnjega festivala koji su činili medijski i glazbeni profesionalci Martina Validžić, Ivana Plechinger, Neven Kepeski, Aljoša Šerić, Igor Ivanović i Zlatko Turkalj. Prema ukupnom broju bodova, na drugom mjestu je Mia Dimšić s pjesmom Ovaj grad (Mia Dimšić, Vjekoslav Dimter/Mia Dimšić, Damir Bačić), a slijedi je Marko Tolja s kantautorskom pjesmom Sve što nisam ja. Vjetar u krila »Presretan sam, hvala Anti na predivnom tekstu i melodiji, Bojanu koji je napravio sjajan aranžman i publici u dvorani koja je prepoznala emociju pjesme. Pobjeda na Zagrebačkom festivalu pravi je vjetar

P Još jedna pobjeda Damira Kedže s pjesmom Ante Pecotića

jesme ovogodišnjeg Zagrebačkog festivala zaživjele su u hrvatskom radijskom eteru, a njih jedanaest našlo je svoje mjesto na HR TOP 40 nacionalnoj top–listi

u krila pjesmi i želim joj istu sudbinu kao i duetu Sve u meni se budi koja je sa Zagrebačkog festivala na kraju završila kao najemitiraniji hit godine«, izjavio je Kedžo neposredno nakon silaska s pozornice Festivala, primivši priznanje iz ruku umjetničkog direktora 66. Zagrebačkog festivala, Nene Belana. »Čestitam pobjedniku, ali i svim izvođačima i njihovim autorima na sjajnoj večeri i predivnim pjesmama u kojima smo uživali i mi u dvorani, ali i gledatelji pred malim ekranima. Moj tim i ja zadovoljni smo ovogodišnjim izdanjem, pogotovo segmentom pomlađivanja festivala i otkrivanja još većeg umjetničkog potencijala domaće pop–glazbe. Vjerujem da je večerašnja priredba najbolja pozivnica za Zagrebački festival 2020.!« izjavio je Belan. Na početku prijenosa, direktor marketinga Huaweija za Hrvatsku i Sloveniju, Norman Muller, uručio je Antoneli Doko priznanje za najemitiraniju pjesmu s prošlogodišnjeg festivala, O čemu pričamo, autorice Arjane Kunštek. Emotivno je bilo i prisjećanje na legendarnog Olivera Dragojevića, čije su izvedbe obilježile Zagrebački festival s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina — morskom vuku poklonili su se njegovi učenici Marko Tolja, Goran Bošković i Ive Županović, izvevši medley njegovih hitova sa Zagrebačkog festivala: Ključ života, Majko, da li znaš i Prva ljubav. Pjesme ovogodišnjeg Zagrebačkog festivala zaživjele su u hrvatskom radijskom eteru, a njih jedanaest našlo je svoje mjesto na HR TOP 40 nacionalnoj top–listi.

Franka Batelić plijenila je stasom i glasom, no nedovoljno za pobjedu

Rekli su o Zagrebačkom festivalu... Nikolina Tomljanović: »Zagrebački festival izuzetno mi je drag. Prije svega, zaista je gledan, što je važno za novog izvođača, a kvaliteta festivala je apsolutno neupitna. Odlični izvođači svake godine, dobra atmosfera i izvrstan orkestar!«

Nina Kraljić: »Većina pjesama s prethodnih festivala bila je često emitirana na radijskim postajama i teško ih je bilo zaobići. Za mene je prijava i prolazak na ovogodišnjem Zagrebačkom festivalu ispunjenje dugogodišnje želje te mogućnost da kvalitetno predstavim pjesmu i upoznam divne ljude na našoj glazbenoj sceni. Jako se tome radujem!«

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Fluentes: »Smatramo da je upravo Zagrebački festival pravo mjesto za nas i naše pjesme jer će tu uvijek naći plodno tlo. Zato mu se uvijek vraćamo. Prošlogodišnji nastup otvorio nam je vrata publici, približio nas struci i imamo dojam da je sve na kraju rezultiralo nominacijom za Porin i osvajanjem Porina za najboljeg novog izvođača. Druženje, atmosfera i ljudi bili su nevjerojatni.«

Marko Tolja

Igor Delač: »Zagrebački festival je posljednjih nekoliko godina izrastao u prestižnu priredbu, dostojnu tradicije koju nosi u svom nazivu. Dokaz mojoj tvrdnji je, iz godine u godinu, sve veći broj pristiglih pjesama na natječaj, stoga je velika čast biti dio te lijepe priče. To je bio veliki poticaj da se prijavim.« Marko Tolja: »Zagrebački festival je prošle godine za mene bio vrlo uspješan. Predstavio sam se pjesmom Tišina koja je ubrzo nakon toga postigla velik uspjeh i postala jedna od mojih najuspješnijih pjesama. Osim toga, festival ima sjajnu produkciju i orkestar. Uvijek volim ‘iskoristiti priliku’ i nastupiti na takvim glazbenim događajima jer su, nažalost, sve rjeđi.« 55

Infografika službe ZAMP Hrvatskog društva skladatelja

Pet godina Zagrebačkog festivala u brojkama HDS ZAMP–a BROJ 214, OŽUJAK 2019.

»Festival je posljednjih nekoliko godina evidentno kvalitetno isprofiliran, zauzevši stabilan i siguran kurs«, objašnjava umjetnički direktor Neno Belan

Opipljivi rezultati Stručna služba ZAMP Hrvatskog društva skladatelja analizirala je podatke o emitiranju pjesama posljednjih pet godina, kumulativno od 1. siječnja 2014. do posljednjeg dostupnog obračunskog razdoblja, 30. lipnja 2018. To razdoblje obuhvaća pet Zagrebačkih festivala i daje uvid u učinak festivala, važnost njegove platforme za promociju pjesama te, u konačnici, opipljive rezultate koje su na svojim žiro–računima osjetili autori tih pjesama. U posljednjih pet godina na Zagrebačkom festivalu predstavio se 71 izvođač i izvedene su 102 nove pjesme. Umjetnički direktor Festivala, Neno Belan, posebno ističe iz godine u godinu sve veću zastupljenost mladih izvođača i autora: »Zadovoljstvo mi je što sam dobio prigodu i čast aktivno sudjelovati u procesu pomlađivanja kvalitetnog segmenta domaće pop–scene. A mladi su osjetili da smo mi to shvatili i nekako nas očito ‘prigrlili’ kao mjesto na koje će rado doći. Naravno, to nikako ne znači da su starijoj i već etabliranoj generaciji naša vrata zatvorena, dapače, svi su dobrodošli i rado viđeni na Festivalu!« Od 2014. do prve polovice 2018., pjesme Zagrebačkog festivala emitirane su 280.755 puta, a svojim autorima donijele su zaradu od 3.136.894,53 kune. U prosjeku, svaka pjesma zaradila je 31.055,73 kune. Ti iznosi odnose se na zaradu od tzv. malih prava, koja uključuju televizijska i radijska emitiranja na lokalnim, regionalnim i nacionalnim postajama. Jamstvo kvalitete Vrh popisa najemitiranijih pjesama u posljednjih pet godina Zagrebačkog festivala čvrsto drži Čuvaj me iz 2014., autora Aljoše Šerića i njegova benda Pavel, koji i zatvara listu još jednim hi-

Zanimljivi su i iznosi koje i dalje ostvaruju sve pjesme s dosadašnjih izdanja — još jedan prilog tvrdnji da je Zagrebački festival kreator domaćeg radijskog etera i svojevrsno »jamstvo kvalitete« pjesama koje odabere uredništvo Festivala. Za ilustraciju, pjesme 61. Festivala iz 2014. i danas su poprilično zastupljene u eteru s više od 83.000 emitiranja i s dosadašnjim prihodom od 817.513,35 kuna. S tog festivala najuspješnijima su se, uz Čuvaj me Pavela, pokazali Adastra Samo s tobom (Jeronim Szabolcs Marić) i Anđela, anđele Nene Belana i Fiumensa. Splitski kantautor s riječkom (i zagrebačkom) adresom dominirao je i sljedeće, 2015. godine s Jer je pjesma dio nas te Bang Bang (Imam) i pobjednici, dubrovački Silente s pjesmom Čudna ili čudesna autora Tibora i Sanina Karamehmedovića. Apsolutni pobjednik Uz već spomenutu Poslije nas Pavela, među najemitiranijim pjesmama 63. Zagrebačkog festivala 2016. našle su se Antonela Doko s Onaj dan (Arjana Kunštek) i pobjednička pjesma Ne voliš me više autorskog dvojca Tomislav Mrduljaš/Robert Pauletić, u izvedbi Marijana Bana. Apsolutni pobjednik 64. Zagrebačkog festivala 2017. bio je duet Sve u meni se budi, a zapažen uspjeh u eteru zabilježili su i Jacques Houdek (Kad nekoga voliš, Ivan Škunca) i Mia Dimšić (Sanjaj me, Vjekoslav Dimter i Damir Bačić).

Druga dodjela nagrade publike Cesarica, 2 9. s i je č n j a 2 019. , S t u d i o A n t o n M ar t i H R T– a

Ako te pitaju, Grašo (odnosno bračni par Huljić) ima hit godine Pjesma Tončija i Vjekoslave Huljić izabrana je prema glasovima publike za hit 2018. godine Piše: Eta Kočić

sim glavne nagrade, koju je uručila prošlogodišnja pobjednica Nina Badrić, Grašina pjesma imala je najbolji rezultat u radijskom eteru te najviše pregleda na internetu pa je osvojila i nagradu za radijski i internetski hit. »Često govorim da mi je publika najveća nagrada, baš kao i nagrade za koje su oni glasali. Pjesma Ako te pitaju u prošloj je godini uistinu oborila sve rekorde slušanosti, osvojila top–liste u regiji, pjevali smo je u svim velikim dvoranama i arenama, a osvojila je i nebrojeno nagrada za hit godine. No važnije od svih nagrada mi je što je moja publika voli i sluša jer nema veće nagrade od toga«, iskren je splitski glazbenik Petar Grašo. No Grašo nije samo dobitnik Cesarice, nego i apsolutni pobjednik protekle godine. Njegov rad nagradila je i Hrvatska diskografska udruga pa je primio nagradu kao najuspješniji muški izvođač, a pjesma Ako te pitaju proglašena je pjesmom godine te Deezer singlom godine. Uspjeh je postigao i u regiji. Na dodjeli Music Awards Ceremony u Beogradu proglašen je najboljim pop–

izvođačem, a u Skoplju, na najvažnijoj makedonskoj manifestaciji Zlatna bubamara dobio je nagradu za pjesmu Ako te pitaju kao najveći regionalni hit godine. S tim je hitom Grašo bio 51 tjedan na nacionalnoj top–ljestvici, od čega je gotovo pet mjeseci bio na vrhu liste. Zato i ne iznenađuje što je upravo on dobitnik ovogodišnje Cesarice. Završna dodjela održana je u zagrebačkom studiju HRT–a Anton Marti, a na svečanoj ceremoniji nastupili su svi finalisti koji su protekle godine prema glasovima publike imali hit mjeseca: Ivan Zak, Željko Bebek, Petar Grašo, Franka, Zsa Zsa, Mia, Zaprešić Boys, Domenica, Kedžo, Opća opasnost, Najbolji hrvatski tamburaši i klapa Rišpet. Također su dodijeljene nagrade prema žanrovima. Glazbenicima su uručene nagrade za zabavni hit godine (Željko Bebek — Ako voliš ovu ženu, koji se emotivno prisjetio suradnje s Oliverom Dragojevićem), pop hit godine (Zaprešić Boys i Igraj, moja Hrvatska), rock hit godine (Opća opasnost i Da je Bog dao), klapski hit godine (klapa Rišpet i Šta mi, ljube, ‘oćeš kazat) te tamburaški hit godine (Najbolji hrvatski tamburaši i pjesma Odlazim).

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

vogodišnji, 66. Zagrebački festival bio je prilika za pogled unatrag i prikaz rezultata revitaliziranog festivala otkako ga je 2014. preuzela nova direkcija Hrvatskog društva skladatelja. Podsjetimo, u siječnju te godine održan je 61. Zagrebački festival predvođen novim autorskim timom te s brojnim zvijezdama koje su našem »vitalnom starčiću« udahnule novi život. S tog izdanja pamtimo sjajne nastupe Massima, Pavela, Gorana Karana, Colonije, Nene Belana, Vanne i mnogih drugih, ali i početak novog poglavlja modernog festivala mainstream pop–usmjerenja.

tom — Poslije nas iz 2016. Na drugom mjestu našli su se Neno Belan i Fiumensi s »dizalicom« Jer je pjesma dio nas sa 62. Zagrebačkog festivala 2015., a slijede ga pobjednički duet Kedže i Zsa Zse iz 2017., Sve u meni se budi autora Ante Pecotića te Imam (Hrvoje Prskalo) u izvedbi Bang Banga iz 2015.

Osim nagrada glazbenicima, dodijeljena je i ona za hit autora godine, a pripala je Branimiru Mihaljeviću, kojemu je nagradu uručio Ante Pecotić, predsjednik Hrvatskog društva skladatelja.

Zagrebački festival iz 2018. obilježili su pobjednica Vanna s pjesmom Najbolji ljudi te Papar i sol Bang Banga, a najemitiranija pjesma bila je O čemu pričamo Antonele Doko, autorice Arjane Kunštek koja je na 66. Zagrebačkom festivalu primila priznanje za najemitiraniju pjesmu te godine prema službenim podacima HDS ZAMP–a. »Festival je posljednjih nekoliko godina evidentno kvalitetno isprofiliran, zauzevši stabilan i siguran kurs. S obzirom na to da je dokazani brend još od pedesetih godina prošloga stoljeća, točnije od 1953. kao drugi najstariji festival u Europi, predviđam mu neupitno svijetlu budućnost, a zadnju riječ svakako će imati naši autori i izvođači«, zaključuje umjetnički direktor Festivala Neno Belan.

Julien Duval

Piše: Josip Radić

Graši je Cesaricu uručila prošlogodišnja dobitnica Nina Badrić

Pr v u nov in a r s ku g l a z be nu neov is nu n a g r a d u ob il je ž ili o d lič n i i z vo đači i s j a jn a at m os fe r a 31. s i ječ n j a 2 019 . u Tv o r n i c i k u l t u r e

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Rock&Off s novom ulogom i u novom formatu Za razliku od prethodnih godina kad su se organizirala natjecanja bendova alternativnih rock–žanrova, ovaj je put organizirana jednostavno dodjela nagrada najboljima prema izboru čak 64 glazbena urednika i rock–kritičara

Detour

Piše: Josip Radić

okretači nagrade, koproducenti UNISON — Hrvatski glazbeni savez i KD Tvornica kulture, koja ove godine slavi 20 godina postojanja te organizator Hrvatsko društvo skladatelja, okupili su 64 predstavnika glazbenih portala, novina, televizija i radija iz cijele Hrvatske koji su najprije predložili, a potom odabrali najbolje od suvremene hrvatske glazbene scene. Veliki prasak

Izvođači s najviše nominacija slavili su u kategorijama Album godine, Pjesma godine i Veliki prasak godine, osvojivši pritom i Accord Case kovčege za instrumente. Album Put u plus Ede

Maajke proglašen je albumom godine, dok je Jonathanova I Never Meant To Be There pobijedila u kategoriji Pjesma godine. Velikim praskom godine proglašen je bend Rezerve, a Koncertni izvođač godine je grupa Chui, koja je proglašena i Jazz&Off izvođačem godine. The Strange su proglašeni Rock&Off izvođačem godine, a u kategoriji Pop&Off pobijedio je bend Detour. Rap&Off izvođač godine je Vojko V, koji je dobio i Iskonovu nagradu publike u kojoj je bilo nominirano 13 glazbenika. U kategoriji Elektro&Off slavili su Nipplepeople, a dodijeljena je i Rock&Off nagrada za životno djelo. Riječ je o osnivaču neovisne izdavačke kuće Slušaj najgla-

snije, Zdenku Franjiću (za toga su izdavača prve alb u m e izdali Majke, O v e rf l o w, Ba mbi Molestersi, Kojoti, Goribor, M.O.R.T. i drugi) za zasluge u pružanju diskografskog prebivališta i boravišta desecima bendova, kao i za neumorni rad na predstavljanju i održavanju hrvatskog undergrounda. Dodjeljivači nagrada

Nagrade su glazbenicima dodijelili novinari i poznati glazbenici s domaće scene, a čast da uruče Rock&Off nagrade pripala je sljedećima: Zlatku Gallu, Riđiju Riđu iz grupe High5, Slavinu Balenu, Shemso69 iz grupe Brkovi, Goranu Komeričkom, Marku Petriću, Tari Rosandić, Robertu Urliću, Aleksandru Dragašu, Goranu Baretu, Ireni Žilić, Ilku Čuliću, Ivani

Kocijan, Alenu Marinu, Ivi Babić, Krešimiru Madunoviću, Nini Trumbić, Davoru Gopcu, Yayi, Zoranu Tučkaru, Mrli te Hrvoju Horvatu. Cijelu večer dodjele Rock&Off vodila je sjajna Martina Validžić, a izravni prijenos na Iskon.TV–u vodila je Tamara Loos. Tijekom dodjele su se kolege, prijatelji i publika prisjetili velikog Tigrana Kalebote, sjajnog bubnjara grupe Psihomodo pop, koji je preminuo potkraj 2017. godine. »Ovo je bila odlična diskografska godina i u ovakvoj konkurenciji dobiti album godine bila je čast. Nisam to očekivao, zato što smo cijeli album napravili u deset proba i mislim da će cijeli bend biti u šoku«, objasnio je Edo Maajka.

rve Rock&Off nagrade dodijeljene su 31. siječnja u prepunoj zagrebačkoj Tvornici kulture — sjajna zabava, odlična atmosfera i brojni glazbenici s domaće scene uveličali su najbolji koncertni tulum u Hrvatskoj

»Nije to nešto što te goni da radiš mjuzu, ali je lijepo uvijek vidjeti neku potvrdu,

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

album. Ova godina je više bila kod nas u znaku koncerata nego albuma, tako da će novi album izaći na proljeće. Stvarno smo sretni — kako to? A tako, uspjelo nam je«, rekao je Toni Starešinić u ime grupe Chui.

Na Rock&Offu je nastupio i autor teksta, Josip Radić

kad znaš da ti ljudi, pogotovo kritičari, prate mjuzu i bave se time. I da pokušavaju dati objektivni osvrt na to sve, koliko je to sve kvalitetno; kad prepoznaju kvalitetu, ful ti je drago«, rekao je Darko Petković Rade iz Jonathana. »Stvarno nismo ovo očekivali jer je Matija Dedić imao, tj. stalno ima, genijalne albume, Mimika je imala genijalan

»Super je da postoji, meni nije zbog nagrade jer mislim da muzika nije nešto u čemu se treba natjecati ili utrkivati, ali je lijep događaj, puno dragih ljudi, puno dobrih bendova, opuštena atmosfera i na kraju krajeva opet, kad je dobiješ, znači da je netko to slušao, da je netko obratio pažnju«, rekao je Luka Benčić iz The Strangea. Scena kao pusica »Hvala Bogu da se to pokrenulo, trebalo bi tako raditi, ne samo nagrade nego bi trebalo raditi i festivale, kao što je nekad bilo, da se mladi bendovi predsta-

ve publici. To bih jako volio. Ovo je zaista underground rock i mislim da bi to trebalo podupirati i da to diše, da se stvori scena, klubovi, da se zna gdje možeš pogledati i poslušati dobre bendove. Znači, što više takvih manifestacija i bit će scena kao pusica«, rekao je Goran Bare. Direktor Rock&Offa, Krešimir Blažević, rekao je da je dodjela nagrada ispunila sva očekivanja. »Zahvalni smo na potpori novinara i medija od samoga početka. Jako nam je drago što su i glazbenici prepoznali nagradu, vidimo se sljedeće godine«, istaknuo je. »Zapravo je najvažnije bilo spojiti ljude koji prate glazbu, 64 novinara iz različitih medija iz cijele Hrvatske koji cijele godine prate glazbenu scenu s onima koji rade glazbu. To smo i postigli prve godine«, rekao je umjetnički direktor Rock&Offa Hrvoje Horvat.

»Osim što je dodjela nagrada protekla u opuštenoj i sjajnoj atmosferi, važno je istaknuti da su i novinari i izvođači imali samo pohvale za koncept, ali i izvedbu nagrade. U posljednja tri mjeseca bilo je više od tisuću objava, intervjua i izvještaja u medijima diljem Hrvatske koji promiču takav dio glazbene scene koji nužno ne dolazi do šire javnosti. Zadovoljstvo mi je najaviti da ćemo u suradnji s partnerom Iskonom nastaviti Rock&Off priču cijele godine putem kviza Rock&Off i internetskih radija, o kojima saznajte više na mrežnoj stranici www.rockoff.hr«, rekao je voditelj projekta iz UNISONA Davor Drezga.

Jonathan je grupa nagrađena za pjesmu godine

Grupa The Strange

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

talno čitam, slušam i gledam djela ljudi koji su talentiraniji od mene i na taj način sebe stavim na pravo mjesto da se ne bih slučajno umislio da sam nešto posebno

D a m i r U r b a n & 4 p o t k r a j p r o š l e g o d i n e r a s p r o d a l i s u d v a k o n c e r t a u z a g r e b a č k o j Tv o r n i c i k u l t u r e i obilježili 20 godina od objave kultnog albuma Žena dijete

Odavno sam prestao glumiti umjetnika koji čeka da mu inspiracija padne s neba Riječki roker vrlo otvoreno progovara o suradnji sa suprugom Milicom, a otkrio nam je i kako mu je jedan susret već u nježnoj vrtićkoj dobi promijenio život i usmjerio ga prema onome u čemu danas briljira Razgovarala: Ivana Vašarević

amir Urban kao tekstopisac, skladatelj, pjevač i gitarist, od šesnaeste je godine aktivan kao glazbenik. U prvi se

plan domaće rock–glazbe prometnuo devedesetih godina prošloga stoljeća prvim albumom grupe Laufer, čiji je megahit Budi moja voda danas klasik. No nemirnog duha, na vrhuncu slave, on kreće dalje i uz prateći bend pod nazivom 4 od 1996. kreće u solističke vode i dvije godine poslije objavljuje već drugi solistički album, Žena dijete, koji

je na dodjeli Porina 1997. dobio veliku pozornost. Naime, Urban je javno odbio primiti nagradu za najbolji album alternativne glazbe, smatrajući da su time oštećeni glazbenici koji tom području uistinu pripadaju. Takvu gestu i pošten odnos prema kolegama rijetko tko iskazuje na taj način, pa smo ga i sada pitali da nam to prokomentira uz

vremenski odmak. Uz 20. obljetnicu spomenutog albuma, Urban&4 priredili su i dva rasprodana božićna koncerta u Zagrebu, koji su također bili povod našem razgovoru. Vaši koncert(i) u Tvornici kulture uoči Božića već su postali svojevrsna tradicija. Što nam možete reći o

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

konceptu tih nastupa? Tvornica se zapravo sasvim slučajno pretvorila u tradiciju. Jedne godine smo iz poluzeznacije odlučili održati koncert u vrijeme Božića i tako pokušati popraviti scenu koja nam se tad činila lošom — sve što se nudilo kao božićni program bilo je ispod nivoa pa smo se potrudili naš koncert ukomponirati u tu blagdansku atmosferu i poboljšati ponudu. To je prošlo dobro i nastavilo se iz godine u godinu. Nekad smo svirali dva različita koncerta, dvije različite set–liste, no čini mi se da je nekad i džep naše publike bio nešto dublji i da su ljudi živjeli nešto bolje. Možda su nas dolazili pogledati dva dana zaredom, međutim, danas sumnjam da su mnogi u mogućnosti to si priuštiti pa nam se činilo da nije pošteno zakinuti ljude za dobar dio naših pjesama. Zato smo približili te set–liste pa su koncerti sad prilično slični, ali ne i isti, jer se trudimo svaki dan učiniti posebnim. Gostiju na nastupima ima, ali polako odustajemo i od toga — to je slično kao kad ti gosti dođu doma — čim ti pokucaju, poremete ti intimu i ugođaj, jer ljudi se pred gostima ponašaju drugačije, nisu prirodni — a tako je i u glazbi — gosti te odvedu u neku drugu stranu, a mi pred našom publikom želimo biti onakvi kakvi smo i inače. Što manje gostiju, to bolje. Ivan Valušek nam je sad svirao na instrumentu koji je sam izradio, najsličniji je kineskoj violini, i otvorio u nekim našim pjesama neka druga vrata, ali on je naš Riječanin s kojim se i inače družimo, nije netko tko je »pao s Marsa«. Bio je itekako dobrodošlo osvježenje u Tvornici. Potvrda autora Godina 2018. u mnogočemu je bila velika za vas — obilježili ste 20. godišnjicu od objave kultnog albuma Žena dijete. Što vam je taj album značio u vrijeme kad ste ga stvarali i kako na njega gledate danas, koliko vam je upravo on obilježio karijeru solo izvođača?

Žena dijete važna mi je iz više razloga, ne samo glazbenih, jer prije, za vrijeme i nakon albuma, i u privatnom životu događale su mi se razne stvari, a puno njih vezano je baš za nastajanje te ploče. S druge strane, Dragan Lukić u tom je vremenu bio pokrenuo svoj studio u Splitu, snimao je album s Markom Bradaschijom i Ljubom Silićem (Marko je zapravo jedini član koji je od mojega odlaska iz Laufera do danas ostao sa mnom), a ja tada nisam ni imao cijeli bend, u Split sam došao snimati album samo s bubnjarom i basistom i jednostavno smo s tadašnje splitske scene, koja je bila u procvatu, iskoristili najbolje snage da bismo taj album priveli kraju. Tako da je Žena dijete zapravo splitsko–riječki album koji je nastao spajanjem tih dvaju gradova. Snimanje se

produljilo na dobrih godinu do godinu i pol, pa sam neko vrijeme i živio u Splitu. Glazbeno, ako je Otrovna kiša pokazala neki moj stav, odluku da na ozbiljan način mislim raskrstiti sa svime iz prošlosti u svakom smislu, onda je Žena dijete to i potvrdila; potvrdila je mene kao tekstopisca, autora, frontmena i uopće kao nekoga tko zauzima svoje mjesto na sceni. Sve u svemu, jako važan album, odrađen na visokoj razini — pokazao je da je, što se glazbe tiče, sve moguće, samo ako se uloži dovoljno vremena, energije i truda. Te iste godine odbili ste primiti nagradu Porin za najbolji album alternativne rock–glazbe. Biste li i danas postupili tako? Između raznih nagrada za koje je bio nominiran, taj album dobio je i neke nagrade za koje vjerujem da mu ipak ne pripadaju. Porin mi je bilo nemoguće primiti zato što sam bio svjestan da sam svrstan u tu kategoriju isključivo zbog svojega izgleda, s obzirom na to da sam tad nosio naušnice (kao i danas), bio sam ćelav, izgledam kako izgledam i ljudima to automatski ide u alternativnu glazbu, međutim, to (Porin) su glazbene, a ne vizualne nagrade. Jer kad bi netko poslušao samu glazbu s ploče, što se tekstova i pjesama tiče, vjerujem da je i Arsen Dedić imao alternativnije tekstove od mene tad. Ja u njima ne vidim ništa što bi se svrstavalo u drukčiji i alternativniji izričaj — pjesme kao Mala truba i Odlučio sam da te volim nisu alternativni rock, nego klasične pop–rock pjesme pa mi se to nije činilo poštenim prema izvođačima koji rade potpuno drukčiju glazbu i čija se glazba zbog formata i zvuka ne može puštati na radiju, prihvatiti tu nagradu, nakloniti se i reći hvala. Smatram da mi nije pripadala, kao što mi ne pripada ni danas. I prije nekoliko godina također sam bio nominiran za nagradu za alternativni album i također sam je odbio, ali nisam od toga radio predstavu, samo sam ljudima u organizaciji objasnio da tu nagradu primiti — neću. Bezvremenska nota Vrlo uspješna i hvaljena bila je i vaša suradnja sa Zagrebačkom filharmonijom 2018. Kako je uopće došlo do ideje za koncert, kako je vama bilo okušati se u nečemu potpuno drukčijem? Razmišljate li i o drugim glazbenim formama koje biste eventualno ukomponirali u buduće projekte? Mene kod glazbe najviše privlači i veseli upravo ta mogućnost da s glazbom otputujem negdje gdje dosad nisam bio i gdje se ne snalazim najbolje pa imam priliku naučiti nešto novo. Suradnja sa Zagrebačkom filharmonijom u mojem slučaju ipak nije bila nešto novo — mi smo u sklopu Riječkih ljetnih noći s Riječkom filharmonijom

prije desetak godina radili konceptualni koncert Tri čvora na trepavici, koji smo tad posvetili majci Nikole Tesle i za potrebe tog koncerta čak doveli ljude iz Londona s Teslinim generatorima koji su proizvodili iskre i munje na pozornici dok je Alan Bjelinski dirigirao orkestrom. A s Riječkom filharmonijom nastupali smo i u sklopu koncerta Rock i filharmonija zajedno. Često kad radim glazbene izlete, primjerice na Runjićevim večerima, nastupam baš u pratnji klasičnih instrumenata, a i prije uspjeha 2Cellosa snimio sam cijeli album s violončelistom Stjepanom Hauserom. Drukčije je svakako od onoga što radim na svojim koncertima, jer ipak nije riječ o formi rock–benda i počinje se od početka. Ovaj put sa Zagrebačkom filharmonijom sve je vodio Ante Gelo. U jednom trenutku skupilo se dovoljno pjesama koje su se mogle prikazati u drukčijem svjetlu, jer pjesme kad se odsviraju s filharmonijom dobivaju bezvremensku notu i u tom trenutku se vidi jesu li dobre i mogu li preživjeti test vremena ili su nekakve trendovske pjesme koje mogu egzistirati samo u tom određenom vremenu i uz zvukovlje koje im je dano na snimci. U svakom slučaju, bio je to za sve nas polueksperiment, nama nužan da iskočimo iz kalupa u kojem se inače nalazimo, ali mi se ne bojimo iskoračiti na novi teritorij da bismo napunili baterije, obogatili svoje znanje i dobili pogon za dalje. Sigurno razmišljam i u budućnosti surađivati s raznim glazbenicima i instrumentima. Igra i ugoda Svaki je vaš spot iznimno artistički i ima vrlo jak vizualni identitet. U stvaranju toga veliku ulogu ima i vaša supruga Milica. Kako je raditi sa životnom partnericom? Dobro međusobno poznavanje velika je prednost, ali može biti i prepreka, svojevrsni kamen spoticanja i potencijalni izvor svađa. Kako je u vašem slučaju? Sve navedeno je istina i povremeno se događa, međutim, mi smo već samim ulaskom u vezu, a to nije moja prva veza u životu, a ni brak, sklopili pakt i dogovorili se da ćemo si govoriti stvari onakve kakve one jesu, da nećemo obmanjivati jedno drugo i tepati si, nećemo govoriti ono što druga strana želi čuti, nego isključivo istinu, tako da mi Milica uvijek kaže ako misli da ja nešto mogu napraviti bolje, da sam »fušario« na trećoj kitici, da sam nejasan u određenom dijelu pjesme, da joj se čini kako sam negdje »udavio« i da bi se to trebalo nekako drukčije riješiti — ali kažem i ja njoj, bilo da se radi o njezinoj fotografiji ili snimanju spota. Možda nekome sa strane to djeluje dosta tvrdo i grubo, no kod nas nema povišenih tonova, nema svađa, mi samo raspravljamo. A baš ti razgovori s njom meni su najdraži detalj našeg zajed-

ničkog života, bez toga ne znam kako bih funkcionirao, a s obzirom na to da imam potpuno povjerenje u nju kao prijatelja i bračnog partnera, ja zaista želim da mi ona da svoje mišljenje i savjet. To ne znači da ću ga ja nužno prihvatiti, ali ću sigurno dobro provjeriti svoje argumente prije nego što joj kažem da ću ipak napraviti po svome. Ako ništa drugo, njezina kritika uvijek me natjera da preispitam samoga sebe i to je pozitivno. Naše zajedničko stvaralaštvo više doživljavam kao neku igru i ugodno iskustvo, a ne rad. Naravno, ta naša igra povremeno nas košta više energije i nespavanja nego nečiji posao, ali i dalje bih to nazvao igrom, iako katkad napornom, ali svejedno igrom. Kako se kao uspješan umjetnik borite protiv kolotečine, kako rješavate eventualne stvaralačke krize, što vas tjera da uvijek iznova radite na sebi, usavršavate se i učite? Ne znam kako se boriti — stalno čitam, slušam i gledam djela ljudi koji su talentiraniji od mene i na taj način sebe stavim na pravo mjesto da se ne bih slučajno umislio da sam nešto posebno. S druge strane, i njihovi radovi me potaknu i napune mi baterije za vlastito stvaranje. A život mi je i inače dovoljno zanimljiv da imam što akumulirati, napisati i zapisati. Katkad si pomisliš da će ponestati ideja ako stalno radiš, ali situacija je sasvim drugačija — kad malo radiš, teško je doći do ideja, a kad puno radiš, ideje dolaze u velikim valovima. Ja sam odavno prestao glumiti nekog umjetnika koji čeka da mu inspiracija padne s neba. Svaki dan ujutro odlazim na svoje radno mjesto, imam studio u kojem imam sve, od pisaćega stroja do ekrana i svih sprava za snimanje, gitare, mikrofone... Kad supruga ode na fakultet, ja u tom svom prostoru popijem kavu i radim do 15, 16 sati kao svi drugi ljudi. Katkad snimam, katkad pišem, katkad radim skice, ali u svakom slučaju stvaram svakodnevno. Nije to sve uvijek dobro i nešto što bi trebalo dati javnosti na uvid, ali na taj način održavam radnu higijenu i osjećam se puno bolje nego dok sam čekao da mi nešto padne na pamet iz čista mira. Da sam prije znao koliko će mi to obogatiti život i koliko ću sam sa sobom neke stvari raščistiti i napredovati, odavno bih si bio zadao takav radni tempo kakav imam danas. Ako čovjek stvara okružen ljudima pametnijima i talentiranijima od sebe i druži se s takvima, neće biti problema s učenjem i usavršavanjem i neće upasti u kolotečinu. Problem nastaje kad je čovjek samozadovoljan i stavi se u nerealnu poziciju u kojoj mu ljudi tepaju i gledaju ga kao božanstvo — u tom slučaju napretka nema, to je kraj. Odgovorna funkcija Osim glazbe, aktivni ste i u kazalištu te

Aktivan sam u svemu što me zanima i u čemu se mogu zaigrati i naučiti nešto novo. Ne postoji određeni vid stvaralaštva koji bih ja otpisao. Čovjek koji je dovoljno otvoren u jednoj umjetnosti, vjerojatno bi bio dobar i na drugim poljima, iako toga možda nije ni svjestan. Svi moji izleti jako me vesele i pomažu mi da glazbu koju stvaram gledam na drukčiji način, obogate me za novo iskustvo koje ja prenosim u svoj medij. Nekad sam mislio da je slikarstvo nešto što me veseli više i od same glazbe, no uvjerio sam se da je glazba ipak nešto miljama daleko od svega drugoga i definitivno je medij izražavanja u kojem se ja najbolje snalazim — tu mislim i na glazbu i na tekst. Za ostale načine izražavanja u ovom trenutku vremena imam sve manje. Što se tiče mojega angažmana u raznim društvima i unijama, tako i u HGU–u, svojevremeno sam imao određene funkcije, bio sam i član predsjedništva, no sad sam jednostavno previše okupiran glazbom da bih na pošten i vrijedan način mogao obavljati još neku funkciju. Takvim pristupom samo bih iznevjerio ljude koji su glasali za mene i koji su me birali na određeno mjesto, tako da je bolje da to obavi netko drugi tko će biti odgovorniji na toj funkciji. Ima tu još jedan hendikep — naime, da biste ostali u užem tijelu svih tih organizacija, morate biti iz Zagreba, a ja sam iz Rijeke pa je teško dogovarati sastanke kad si u drugom gradu. Osim neke vrste građanskog aktivizma, sve drugo u ovom trenutku za mene je zbog nedostatka vremena i posvećenosti glazbi bolje ostaviti sa strane.

ja za takve likove više nemam vremena. Možda oni i pomisle da nisam prepristojan, ali ni to nikad ne prelazi granicu mojega dobrog ponašanja. Što sam stariji, to manje vremena gubim s nekvalitetnim ljudima, ali sam i kulturniji i imam više takta u ophođenju s ostalima. Rad s djecom Kad danas gledate na svoje početke, od srednje tehničke škole, studija likovnog odgoja, rada u tvornici…, koji je bio prijelomni trenutak u kojem ste odlučili da je glazba ipak vaš jedini ispravni put i poziv u životu? Mijenjao sam škole kao čarape pa sam na kraju završio u tehničkoj... Ali kao najvažniju stvar u životu naveo bih (baš zato volim raditi s djecom, pogotovo u vrtićkoj dobi) dan kad su u moj vrtić došli studenti s profesorima s riječke Likovne akademije. Crtali smo neki svijet podmorja, a moj rad bio im je najzanimljiviji zato što sam ja pod tom vodom izmiješao svašta, i stvari koje ondje mogu i ne mogu biti. Tad su oni poželjeli razgovarati s mojim roditeljima i dobiti njihovu suglasnost da dođu po mene i da ja s njima provedem jedan dan na Likovnoj akademiji, da mi oni pokažu što je to umjetnost. Dugo mi je trebalo da u sebi osvijestim trenutak te neke umjetničke inicijacije, ali od spomenutog dana koji sam proveo s njima, ja zapravo ganjam taj posebni ugođaj i trenutak. To je točka koja mi je promijenila život. Glazba je došla prilično kasno, prije nje bio sam posvećen vizualnim medijima, ali tinejdžerski izlet u glazbu pretvorio se u vrlo moćnu strast koja me ispunjava i veseli.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

slikarstvu. Što vam znače ti drugi oblici umjetnosti i kako se njima izražavate? Angažirani ste i u Hrvatskoj glazbenoj uniji. Koja je vaša funkcija ondje i koji su vam ciljevi i ambicije na tom polju djelovanja?

Nikad niste skrivali činjenicu da ste samokritični i vrlo strogi prema samome sebi, ali i prema drugima, pa se ne libite reći da je s vama katkad teško raditi. Je li se to ipak promijenilo s vremenom? Sa mnom je problem raditi samo ako netko nepotrebno mistificira određene stvari ili ako nije dorastao poslu koji obavlja — u tom slučaju možda nisam baš ugodan suradnik, ali s ljudima koji su talentirani i kompetentni, vjerujem da sam super i da im je ugodno raditi sa mnom. S nekim ljudima surađujem već dugi niz godina i nikad nismo imali povišen ton ili nervozu, što se vrlo lako da i provjeriti. Ako ljudi imaju želju, volju i spremni su učiti, nema problema, ali ako naiđem na osobu koja naplaćuje svoje neznanje, bahatost i taštinu,

A n t i Valen t i novo #4 u o č i D a n a z a l j u b l je n i h , 9. i 10. ve l j a č e 2 019. u z a g r e b a č ko m B o ć a r s ko m d o m u , upozorilo na neke druge vrijednosti

Ništa ljubav, samo obitelj

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

AntiValentinovo #4 ove je godine okupilo jake regionalne bendove, a osim Leta 3 nastupili su Elemental, Zabranjeno pušenje, Kojoti, Rambo Amadeus, Saučešće, Turisti i Bad Copy

ntiValentinovo #4 okuplja jaka imena regionalnih bendova, a time samo potvrđuje da je jak festival i prepoznatljiv brend koji postaje dio opće kulture, prepoznatljiv čak i onima koji još nisu bili na toj fešti

Publika je prve večeri uživala i u hitovima Zabranjenog pušenja

Goran Berović

Idejni začetnici festivala Let3 i ove su godine napravili spektakl

ntiValentinovo #4 ove je godine održano pod sloganom Ništa ljubav, samo obitelj. Zagrebački Boćarski dom, na Prisavlju, 9. i 10. veljače bio je dom dobre zabave i smijeha za koji su bili zaduženi komičari iz Studija smijeha. Prvi dan otvorili su zagrebački pankeri Saučešće. Bend koji izražava ljubav morbidnim stihovima ostavio je publiku ravnodušnom. Da bi ih pridobili, odsvira-

dobar i Dobro repujem zapalili su publiku koja je teška srca pustila bend da ode bez bisa. A legendarni Kojoti, vješti rokeri, svirali su sat i pol hitove poput Sto milja daleko od nje, Trese, lupa, udara i Hodala je pola metra, a publici su odsvirali i nekoliko novih pjesama u kojima su imali i gosta iznenađenja — MC Kandžiju. Kojoti i Kandžija otpjevali su novu pjesmu Sve je pod kontrolom, ali i Halucinaciju. Prepoznatljiv brend Cijelu feštu zatvorio je Let3. Početak nji-

E lement alova slavl jenička g odina 2018 .

Ovo nije priča o bendu, nego pregled jednog vremena U godini u kojoj je slavio 20. obljetnicu, Elemental je objavio biografiju Sve, samo ne romantika, novo diskografsko izdanje, best of album naziva XOXO; u dvije večeri, 14. i 15. prosinca, proslavio je rođendan u Tvornici kulture Piše: Ivana Lulić

Goran Berović

E Elemental je pomno biranom antivalentinovskom set–listom razbudio publiku

li su Teška vremena grupe Neki to vole vruće. Nakon njih, na scenu stupa Rambo Amadeus riječima O kako je teško biti car… Njegovi nastupi su struja svijesti, sve pjesme zvuče drukčije, a sklon je improvizaciji i ubacivanju anegdota i misli. Na njegovu je koncertu publika bila mlaka, iako je bilo nekoliko fanova koji su vikali Rambo, care — kupi nam cigare. Ništa bez klasika Zato je Elemental zahuktao atmosferu. Pomno biranom antivalentinovskom set–listom: Romantika, Male stvari, Prokleta ljubav razbudili su publiku. Za kraj prvog dana nastupilo je Zabranjeno pušenje koje je publika jedva dočekala. Počeli su Pismom Elvisu u izvedbi Lane Škrgatić, pa su nastavili klasicima Balada o Pišonji i Žugi, Bos ili Hadžija, Poso, kuća, birtija, Guzonjin sin i Možeš imat’ moje tijelo, no najzanimljiviji je bio Bumbarov let na gitari koji je oduševio publiku. Drugi dan je otvorio nepoznati riječki rock–bend Turisti. Malo ljudi ih je došlo poslušati, iako su kvalitetni glazbenici, a nastup je bio profesionalan. Osim vlastitih pjesama, obradili su pjesmu Parafa Javna kupatila. Nakon njih na scenu stupaju beogradski hip–hoperi Bad Copy. Hitovi Uno, due, tre, Džastin biberi, Esi mi

hova nastupa bio je drastičan: najprije je publika vidjela desetak pjevačica u tradicionalnoj nošnji (poslije su predstavljene kao ansambl Harmonija disonance), koje su polako uvele publiku u spektakl pjesmom Profesor Jakov, a potom je došao i Let3 u šarenim odijelima koja svijetle u mraku. Mala soba, Alam iđazi, Vjeran pas, Drama, 999 i Dijete u vremenu samo su neki od hitova koje su odsvirali. Publika je svaku pjesmu spremno prihvaćala i pjevala s bendom, a na trenutke ih je i nadglasavala. Jedini trenutak koji publika nije mogla doživjeti je suradnja Leta3 i Siniše Vuce, koji je također trebao nastupiti s njima, ali nije zbog smrti oca Luke. Tako su mu dečki iz benda posvetili kultnu pjesmu Ero s onoga svijeta. Najveći hit Leta3 je svakako Riječke p***e na kojem se pridružila odlično raspoložena Marina Perazić, pjevačka zvijezda osamdesetih. Pjesme Tiša, Izgubljeni i još nekoliko hitova odsvirali su uz pratnju mariachi benda El Combo. Nakon više od sat i pol svirke, koncert se bližio kraju, ali Let3 nije mogao otići bez bisa. Za bis su ostavili Ženu varam i Sam u vodi. Sve u svemu, AntiValentinovo «4 okuplja jaka imena regionalnih bendova, a time samo potvrđuje da je jak festival i prepoznatljiv brend koji postaje dio opće kulture. Prepoznatljiv čak i onima koji još nisu bili na toj fešti.

lemental je sastav koji je prije 20 godina počeo ostvarivati svoj san negdje u procijepu hip–hopa i rock–scene. Svoju ustrajnost i strpljivost isklesali su do krajnjih granica i na hrvatskoj glazbenoj sceni profilirali se u jednoga od predvodnika glazbene scene. U godini u kojoj je slavio veliku i okruglu obljetnicu, Elemental je objavio biografiju Sve, samo ne romantika, novo diskografsko izdanje, best of album naziva XOXO i u dvije večeri, 14. i 15. prosinca, proslavio rođendan u Tvornici kulture. Na prvi dan, pod nazivom Naš koncert, Elemental je pripremio listu pjesama kojom su zaokružili dugogodišnju karijeru, dok je drugi dan, za nastup nazvan Vaš koncert, publika bila ta koja je slagala popis pjesama. Tandem koji grebe Od svih postignuća, možda je najveće ono što kad stvaraju, još osjećaju zanos i ne prestaju se igrati glazbom. Ne žele biti vjerni samo jednom zvuku, nego svoju iskrenost, ponajprije tekstovima, a onda i glazbom, prilagođavaju stilovima koji u tom razdoblju najviše odgovaraju senzibilitetu benda koji je u konačnici posve novi organizam. Kod njih nema nikakvih likova koji u sjeni potežu konce, nego sve rade sami — nose svoje lovorike, ali jednako tako ako nešto pođe krivo, ne prebacuju krivnju na drugoga. Remin prirodni gard učinio ju je najvažnijom repericom na ovim prostorima, ženom u glazbenom svijetu koja ima svoj stav i ne dodvorava se nikome. Ipak, grubost i surovu iskrenost znalački nadoknađuje emotivnim ogoljavanjem i krhkošću u bendovskoj biografiji. Unatoč tome što se ona i Shot prikazuju kao tandem koji »grebe« za svoj bend, oni od sebe ne rade

nedodirljiMarko Podrug ve zvijezde, nego znaju Sve, samo ne gdje je graromantika nica samopouzdanja Umjetnička koja prelazi organizacija u egoizam. Elemental, 2018. Stil pisanja Marka Podruga, šibenskog novinara koji stoji iza njihove fantastične biografije, jedn o s t av n o vas uvlači u materiju i knjiga vam ostaje dugo u rukama uz neminovno preslušavanje Elementalove diskografije (… i ne, Male stvari, nisu njihov prvi album!). Okosnica su mu bili razgovori s ljudima koji su u 20 godina doticali i stvarali bend pa vrlo vješto usmjerava priču o međuljudskim odnosima.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: Antonela Marušić

Presjek scene To nije samo priča o jednom bendu — to je pregled jednog vremena, presjek jedne scene koja se tek počela stvarati i koja je danas izrasla u nešto sasvim prirodno novim generacijama. Nakon sedam objavljenih albuma, Elemental je izbjegao prokletstvo drugog albuma, prokletstvo sedme godine i prokletstvo Doma sportova i poprilično su prekaljeni. Nakon čitanja njihove biografije, mislim da im više ništa loše ne može stati na put a da oni to ne bi preživjeli. Prijatelji su ih naučili da sanjaju veće od onog što može stati u sliku, tako da samo možemo iščekivati njihov sljedeći korak. Realno, svaki novi umjetnički rad neistražena je zemlja, a svojom otvorenošću prema novome samo potvrđuju svoju veličinu.

O t v o r e n j e k o n c e r t n e s e z o n e D r i t o i z Tv o r n i c e 2 019 . , 2 5 . s i j e č n j a , Tv o r n i c a k u l t u r e Z a g r e b

Još jedno slavlje najluđeg domaćeg hip–hopa

Marko Lopac

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Na četvrtom festivalu u dva dana nastupili su, kao headliner, njemački reper Gzuz, a od domaćih izvođača rasturili su Vojko V, Stoka, High 5, Krankšvester…

Marin Ivanović Stoka vrhunski je šoumen koji se na pozornici vješto pretvori u snažan alter ego koji je potpuna suprotnost momku čije emocije prodiru na površinu između pjesama

koncertne godine.

rito iz Tvornice svojevrsni je fenomen malog, klupskog festivala. Iz godine u godinu bilježi veliko zanimanje publike kojoj taj događaj obilježava službeni početak nove

Priča je i ove godine ista — najbolje s regionalne hip–hop scene, nekoliko novih imena koja je publika prepoznala i upoznala prije kritike, no s jednom razlikom — jednim velikim inozemnim imenom. Njemački reper Gzuz bio je headliner prve večeri festivala i otkrio da u Zagrebu postoji itekako veliko zanimanje za njegov rad. Njemu je rame uz rame stao Marin Ivanović Stoka, vrhunski šoumen koji se na pozornici vješto pretvori u snažan alter ego koji je potpuna suprotnost momku čije emocije prodiru na površinu između pjesama.

Drugog je dana festival sva očekivanja nadmašio Vojko V, čiji se hit–singl Zovi čovika prošle godine vrtio samo kao glazbena podloga na izmjenama, kao nagovještaj velikih hitova i događaja koji su uslijedili. Nakon Doma sportova i dovoljno odrađenih »gaža« diljem regije, Vojko i Vrh su odradili kompaktan nastup, temeljen isključivo na aktualnom izdanju Vojko koji su mnogi proglasili albumom godine. Bez obzira na trenutačnu »slavu« i veliko zanimanje javnosti za njegov rad, Vojko kontinuirano radi na unapređenju vlastitog performansa, posebice s tehničkog aspekta, stoga su nespretni »kiksevi« kojima je pu-

Uslijedio je Gaber — i to standardna dva i pol Gabera. Tko je preživio — pričat će. Švesteri nisu dopustili ni u jednom trenutku da energija padne, u presjeku dugogodišnje karijere i megahitovove kao što su Šta ti znaš o tome, Ružne ribe jebu se ko zmajevi, Zatresi guz ili Dubai. Set–lista nešto drugačija od očekivane, od kraja prema početku — uspješno razbijanje monotonije koja to nikad nije.

Glazbenik koji je oduševio i Coldplay Zabočki kantautor pravog imena Nikola Vranić nastupio je na rođendanu kultnog zagrebačkog kluba i napravio pravi šou dovevši na pozornicu ženski pjevački zbor

Piše: Lucija Ercegovac

ladi i perspektivni multiinstrumentalist i kantautor J. R. August, ili pravim imenom Nikola Vranić, proslavio je 6. prosinca svoj imendan i 20. rođendan kluba Sax! koncertom u tom kultnom zagrebačkom klubu. Njegovo umjetničko ime je John Raven August. To je kombinacija dvaju Ivana, Raven prema pjesmi E. A. Poea, a August po njegovu djedu. Po uzoru na našeg pjesnika A. G. Matoša, pak, skratio je ime na J. R. August.

Kao predgrupa nastupila je mlada i talentirana kantautorica Nina Bajsić. Nakon nje počeo je pravi šou. Na scenu dolazi J. R. August u pratnji ženskog pjevačkog zbora, saksofona, bubnja i gitare. J. R. August pjeva na savršeno izražajnom engleskom jeziku svoje poznate hitove: When I wake up tomorrow, When I go fishing, The exorcist, ali i dosta neobjavljenih pjesama koje zvuče izvanzemaljski. Naravno da se na repertoaru našla njegova kvadrilogija Change of Seasons, odnosno priča o četiri godišnja doba ispričana u četiri videospota. Prvi videospot Man With A Magnificent Mind našao se na ljestvici najperspektivnijih glazbenika na službenoj mrežnoj stranici engleskog benda Coldplay. Sad mi je jasno zašto je J. R. August ljubimac publike i kritike. Zbor je dao lijepu notu gospelskog štiha, dok je J. R. August, s vješto uvježbanim bluesom i ragtimom na klaviru i impresivnim vokalom vrlo mistično, povremeno crnohu-

Boybendovski status Za zatvaranje festivala nastupili su popularni domaći dečki. High5 iz godine u godinu pokazuju novu razinu profesionalnosti i zrelosti, koja polako, ali sigurno pravilno dozira ispunjenje njihova potencijala. Uživaju pravi boybendovski status među ženskim dijelom publike, prosječne dobi od 15–16 godina, zbog čega je svako njihovo pojavljivanje na pozornici bilo popraćeno vriskom, a kroz rulju nisu se mogli probiti a da se netko ne poželi »fotkati« s njima. Neku posebnu ljubav publika gaji prema ekipi iz Visoke petice, njihovo umjetničko djelovanje za tu ekipu očito nije samo zabava, nego i svojevrsna životna filozofija, siguran oslonac u hormonski najburnijim godinama života. S obzirom na razinu ozbiljnosti ekipe na pozornici, koliko god neozbiljno djelovali, sigurno će nastaviti rasti uz istovremeno povećanje značenja jedne nove generacije koju će svjesno i odgovorno oblikovati. Uz Otrova u čaj padale su i suze. Domaća je hip–hop scena 2018. doživjela vrhunac koji bi se možda 2019. mogao oboriti. Ako se uzlazna putanja nastavi, o tome će se govoriti i za 20 godina.

JULIEN DUVAL

Piše: Maja Trstenjak

blika svjedočila na nekoliko prvih samostalnih nastupa postali davna prošlost. Sinergija publike i izvođača očitovala se u glasnim odgovorima kakve ne dobivaju ni najveće svjetske zvijezde koje su kročile na tu pozornicu, što je dalo vjetar u leđa »nabrijanom« kolektivu koji je za sam kraj pripremio posebnu verziju hita Ne može na podlogu energične Sandstorm.

Koncert J. R. Augusta u zagrebačkom klubu Sax!

Mladi kantautor miljenik je publike i kritike koja njegovu glazbu naziva jedinstvenom

morno, pjevao svoje pjesme koje vrlo suptilno provlači kroz filtar biblijskih motiva. Njegovi aranžmani su izrazito zreli, drukčiji od ostalih na našoj sceni, a stihovi pjesama inspirirani velikim kulturno–povijesnim mitovima i prirodom, bijegom od civilizacije. Na koncertu nije bilo uobičajenoga žamora, svi su pozorno i koncentrirano slušali. Sat i pol koncerta prošao je u trenu. J. R. August je objasnio: »Ne vjerujem u biseve. Mi ćemo vam odsvirati sve u setu. Puno hvala što ste došli.« Tim je riječima zaključio koncert najbolji ribič među kantautorima i najbolji kantautor među ribičima, J. R. August.

Intervju s Rokom Crnićem iz grupe Porto Morto

Svaka kritika sadrži impuls

Razgovarao: Vid Jeraj

edna od osi među podmlatkom današnje zagrebačke scene svakako je i mlađahni erudit Roko Crnić, bas– gitarist i suosnivač benda Porto Morto, jednog od sedmero sastava kolektiva JeboTon. Zagrepčani i Zagrepčanke JeboTon poznaju kao ulični ansambl koji »svirucka« po čvrgama oko Cvjetnog trga, a u formatu uličnog sviračkog roja povezuje raznorodna generacijska, umjetnička i glazbena gibanja. Roko je završio studij na ALU za animirani film i nove medije, a svoj je zanat usmjerio u vizualni potpis benda i u njegove pjesme.

Aktivno djelujemo oko četiri godine, kad se Hrvoje Klemenčić s klavijaturama pridružio meni i Matiji Brajkoviću na gitari. Tad je nastala neka kemija, od tada su se ljudi priljepljivali i odljepljivali, uglavnom iz kolektiva JeboTon. Prvi album smo sami izdali preko bandcampa koji nam je pomogao da očvrsnemo i odlučimo se na tisak CD–a naklade 500 primjeraka koji je rasprodan. Ali i razdijeljen. Sva uložena sredstva su nam se vratila, a kako mi se sada čini, isto namjeravamo ponoviti s drugim izdanjem. Kako ste se postavili prema kritici? Stvaranje glazbe nam je stalna klackalica između nečeg spontanog i nečeg odlučenog, intuitivnog i racionalnog, pa mislim da nam i dobre i loše kritike puno znače. Svaka kritika sadrži taj neki impuls sa signalom da si dio zajednice u koju šalješ svoju glazbu. Meni je vrijednost kritike u produbljivanju tog odnosa.

Mladić koji ovih dana ustaje u šest ujutro svakog dana da bi radio na aranžmanima na albumu, sredinom siječnja zaputio se u Švicarsku gdje je sa Šalter Ensembleom održao nastup u Bielu, nakon čega nastupaju i u Ljubljani. Šalter je jedan od projekata Kulture promjene SC–a, sastavljen od 12 glazbenika iz četiriju država u kojem je Roko najmlađi. Projekt postoji već dvije godine i premijeru je imao u Zagrebu.

U kakvom je odnosu to prema animaciji?

Roko je ujedno i član Ekipe, pratećeg Rundekova benda koji je tijekom ljeta održao veliku turneju Apocalypso Now, a jesenas je nastupio i u New Yorku. Prvi CD Porta Morta već je iza benda, a u pripremi je drugi, na kojem će gostovati i Darko Rundek. Bend je početkom veljače nastupio na Mentu u Ljubljani, što je bio i povod ovoga razgovora.

Osjetio sam mir u animaciji jer realizacija ideje animacijom ide vrlo sporo. U toj perspektivi vidim se tamo — da pojačam taj zen, ali me trenutačno više vuče glazba. Rad s filmom i animacijom me naučio ovladavanju pažnjom i odlukom unutar kratke jedinice vremena, što sve više osjetim u radu na pjesmama.

Iako nisi školovan glazbenik, ne može se reći da tvoj izraz nije umjetnički... što misliš, odakle to?

... dok je u Šalteru čak deset glazbenika.

Dok radim na pjesmi, da bih prepoznao efektan motiv, često si pomažem videom i različitim vizualnim medijima, disciplinama... he he. Na fakultetu sam učio da temu koja me zanima istražujem u nekoliko medija i to mi je prešlo u naviku. Četiri godine tek Koliko dugo djelujete kao bend i kako planirate objaviti drugi album?

Animacija kao zen

Doživljavam to sličnije kazalištu nego nekom klupskom koncertu. Vrijeme se drukčije razvija, pažnjom se drugačije manipulira.

Porto Morto

Portofon bandcamp

Tatini geni Je li važnije u takvom ansamblu biti osobnost ili se moraš podrediti? Iz mojeg iskustva, bitno je osjetiti kako pridonijeti na svoj način, svojim instinktom i alatom. A u tako mnogoljudnom ansamblu, to je za mene bila vrlo kompleksna računica jer postoji mnogo relacija i kombinacija. Hrvoje Crnić Boxer ti je otac... Njegov poseg je bio traganje za svojim identitetom preko tradicije. Kuca li ti srce isto? Slušanje njegovih albuma doživljavam vrlo osobno, jer su mi prve uspomene u životu odlasci na tavan gdje tata nešto miksa. On je tamo također svirao bas–gitaru i samplere, puno je radio s pjevačima, upotrebljavao je ritam–mašine i legendarni Atari. Meni je to bilo magično. A tradicija... Baš sam danas razgovarao s Klemom kako osjećamo tradiciju u tome što radimo, ali nas obojicu jako pokreće svijest o djelovanju iz sadašnjosti. Što je točno tebi tradicija? Netko određen?

Više, čak 12. Šalter je kolektiv improvised glazbenika iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i Švicarske, po troje iz svake zemlje. Pod dirigentskim vodstvom Jonasa Kochera prvi sam se put susreo s glazbom na granici čujnog i nekim pitanjima o kompoziciji koja mi prije uopće nisu bila u radaru. Raduje me što ćemo nastupati u Švicarskoj 11. i 12. siječnja.

Pa, ja nekako jako osjećam Grupu šestorice autora, dakle: Stilinović, Demur, Martek i ekipa. Kad sam upisao Nove medije, oduševilo me to njihovo djelovanje koje je imalo auru svakodnevnog. Koristili su se posve pristupačnim alatima — olovka, komad papira, tkanina, kredom nacrtana cesta, a nekako mi se čini da je to tada rezoniralo s vremenom u kojem su živjeli.

Koliko se to razlikuje od pop ili rock koncerta? Raspored uloga ili dijaloga nije modeliran.

Studirao si na Akademiji i čini mi se da je najvažnije što si stekao tamo da prema pojmu generacije ne osjećaš

aman sam dao otkaz u Frakturi, gdje sam dizajnirao naslovnice za knjige i odlučio pokušati se baviti glazbom, kad me Darko Rundek pozvao u bend

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Bas–gitarist, suautor i suosnivač benda Porto Morto ujedno je i član Ekipe, pratećeg Rundekova benda, a na novom albumu, pohvalio se, surađivat će s legendarnim glazbenikom

strah, da je studij potukao hijerahiju. Da, od prvog dana faksa, nakon osnovne i srednje škole u kojima je hijerarhija vrlo jasno postavljena, Nicky Hewitt nas moli da joj ne govorimo »vi«. Gledali smo se — kako to izvesti!? Ali sada mi se to čini posve očito i normalno, hehe. Stalno dijeljenje mišljenja i ideja s profesorima na tom studiju bilo je zaista poticajno. Velika stvar, jer je to nakon akademije — konstanta. Rundeku se sviđaju Bio si i član Franz Kafka Ensemblea, svirao bas–gitaru. Najmlađi si i u bendu među ekipom iz Haustora? To je aura. Bilo mi je frka na tim prvim probama. Nisam se osjećao dovoljno formirano, ali sam bio sretan što je sve otvoreno. Jako sam puno naučio od svih njih i stvarno sam sretan što smo svirali zajedno. Kako bi to žanrovski bilo postavljeno? Franz (Franjo Glušac — op. aut.) je to nazvao circus jazz noir. Meni ta definicija ima smisla. Glazba koju smo radili baš odgovara ambijentu u kojem smo je radili, u podrumu, atomskom skloni-

BROJ 214, OŽUJAK 2019. ANASTAZIJA VRŽINA

Roko je završio studij na ALU za animirani film i nove medije, a svoj je zanat usmjerio u vizualni potpis benda i u njegove pjesme

islim da je kolektivna emotivna inteligencija ključna snaga benda, to je razina iznad onoga što se drži u ruci i viče u mikrofon

štu između vrtića i Mamutice, vrlo često noću, sastajali smo se navečer i gradili nešto uglavnom s početkom oko Franzovih riffova ili njegovih i Bruninih zajedničkih skica. A onda se otvorio Darko Rundek. On je tu već prošao fazu s Cul–de–Sacom koji mu je otvorio njegovu vlastitu muzikalnost koje ljudi obično nisu svjesni. 68

Capri (Damir Kafka Prica — op. aut.) gura Cul–de–Sac i to je iskra oko koje

trenutačno ansambl sjaji. Rundek me pozvao u za mene jako dobrom trenutku. Taman sam dao otkaz u Frakturi, gdje sam dizajnirao naslovnice za knjige i odlučio pokušati se baviti glazbom. Dva mjeseca zatim Porto Morto je svirao u KSET–u, Darko je bio na koncertu i pozvao me da dođem na probu. Darko je tada svoje težište odlučio vratiti u Zagreb i njuškao dalje po gradu po koncertima i događanjima tragajući za ostalim članovima ekipe, a baš se tada događao neki procvat glazbene ili možda bolje rečeno glazbeničke scene u Zagrebu. Iz moje perspektive taj mali procvat potaknuo je Mak Murtić koji je nakon povratka iz Londona te godine puno svirao i potaknuo puno koncerata u kojima su se glazbenici umrežili, svirali i dijelili ideje i projekte, sa sjedištem u Vinylu, čiji program vodi Vedran Peternel. ... i načela se ideja za proslavu 20. godišnjice albuma Apokalipso. U svojoj potrazi, Darko je od novih članova skupio Miru Manojlovića (udaralj-

ke), Silvija Bočića (bubnjevi), Anu Kovačić (saksofon) i mene na basu. Tu su i Igor Pavlica na trubi, Isabel na violini i Dušan Vranić na klavijaturama, »peglamo« već dvije godine. Na probi smo se prepoznali svi u tom materijalu. Više puta sam se na koncertima i probama osjetio povlaštenim što imam čast to raditi, kao i živjeti te učiti iz situacija koje s time dolaze. Evo sad sam totalno pod dojmom nastupa u New Yorku, Chicagu i Torontu. Glava mi se raširila, hehe. Na koji način? Pa, bio sam prvi put u Americi i doživio taj »zalaufani« svijet. Novi albumi Kako Rundeka percipiraju u svijetu? Na koncertima u Americi publika je uglavnom bila s prostora bivše Jugoslavije koja je vrlo srčano sudjelovala u koncertima. Ima li što novo?

Radili smo s Andrejom album kao Andreja, Rundek & Ekipa Ftičeki, album Mura Mura, međimurskih pjesama. To je preko Deezera izišlo početkom veljače, uskoro će biti objavljen datum zagrebačkog koncerta. Rundek je svirao bas–gitaru u Cul–de–Sacu, jeste li preko toga »kliknuli«? Mislim da nam je to zajedničko iskustvo s Cul–de–Sacom pomoglo u prvotnom ostvarivanju kontakta i razumijevanja. Vjeruješ li u kolektivnu inteligenciju? Mislim da je kolektivna emotivna inteligencija ključna snaga benda i to je razina iznad onoga što se drži u ruci i viče u mikrofon. A kad smo kod kolektiva, spomenuo bih da je ansambl JeboTon svoj prvi album Širi ljubav ili šuti snimio kod mene u kućnom studiju. Poslušajte ga! Drugi album Porta Morta izlazi 20. ožujka, a novi materijal Rundeka i Ekipe predstavljamo 2. ožujka na koncertu u Beogradu.

Punčke — naša azijska pustolovina

Nakon turneje po Aziji, dobili smo poziv za nastup u Pakistanu Popularni vinkovački trio održao je koncerte u Maleziji, na Filipinima, Tajvanu i u Japanu, a kako su proveli tri nezaboravna tjedna, gdje su sve svirali i kakva je azijska glazbena scena, ispričala nam je pjevačica i autorica tekstova Lucija Ivšić

jevačica i gitaristica Lucija Ivšić (27), bas–gitaristica Anja Tkalec (27) i bubnjar Goran Nježić (30) — spomenuti trojac čini Punčke, bend osnovan u Vinkovcima, koji se potkraj 2018. vratio s turneje za pamćenje iz daleke Azije, a godinu im je obilježio i izlazak trećega EP–a Valovi. A što ta energična indie punk mašina u 2019. priprema za svoju rastuću vojsku obožavatelja, otkrila nam je frontgirl Punčki, uvijek pristupačna i nadasve zabavna Lucija. Kako je prošla vaša prva azijska turneja, gdje ste imali najluđi nastup i najbolji prijem publike?

Interna šala pretvorila se u stvarnost! Još prije nekoliko godina šalili smo se da bismo mogli biti »big in Japan«, no nije nam bilo ni na kraj pameti da ćemo jednoga dana uopće doći blizu Azije, a kamoli imati fanove i puniti klubove! U međuvremenu sam se ozbiljnije počela baviti bookingom, pretežito izvan Hrvatske, otišla na odmor u Indoneziju, kockice su se posložile i odlučila sam odvesti Punčke u Aziju! Pola godine istraživala sam i radila na projektu i eto nas — vratili smo se živi i zdravi, iza nas su tri tjedna najluđe turneje: četiri države, puni klubovi i širom otvorena vrata za nove koncerte. Turneja je obuhvaćala Maleziju, Filipine, Tajvan i Japan. Tajvan nam je možda najviše prirastao srcu jer smo tjedan dana proveli s lokalcima, živjeli životom kakvim oni žive, upoznali nevjerojatne ljude i imali jedan od najluđih koncerata u Tainanu. A dojmovi — još uvijek dolazimo k sebi, svaki dan gledamo filmiće i prisjećamo se detalja. Puno podražaja, novih stvari, prekrasnih osjećaja, divnih ljudi — inspirativno putovanje koje je rezultiralo i novom pjesmom! Lokalne predgrupe Jeste li imali prigode upoznati azijsku glazbu? Upravo jedna od najzanimljivijih stvari na turneji jest činjenica da smo na svakom koncertu imali (ni manje ni više)

nego od pet do sedam lokalnih predgrupa! S jedne strane, to je super jer smo dobili uvid u lokalnu scenu, upoznali puno ljudi, razmijenili kontakte s lokalnim glazbenicima, ali katkad je i malo »tlaka« jer čekaš sto sati da bi svirao, tonska je u 15, a ti sviraš tek u 22 sata. Nakon svih tih bendova, jednoglasno smo zaključili da Hrvatska i regija imaju fantastične bendove.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: Ivana Vašarević

Koliko se azijska scena razlikuje od naše? Nažalost, malo smo se i razočarali njihovom scenom — većina bendova koje smo imali prigodu vidjeti i čuti bila je ukalupljena i »uštogljena«, bez previše iskrenosti i originalnosti. No bez obzira na to, puno ih je i ono što je najljepše — većinu tih bendova čine mladi ljudi. Klubova zaista ima, neki od njih bez problema pune se i tijekom tjedna, a najveća razlika može se vidjeti u tome što se mnogi ljudi koji dolaze na koncerte ponašaju kao da idu u kino — ne propuštaju ni jedan bend i dolaze na vrijeme. Je li vam jezična barijera bila problem na turneji u Aziji? U Japanu nam je bilo najteže — ne znaju engleski pa je jedini način sporazumijevanja bio mahanje rukama. A za naše pjesme — ni u jednom trenutku nismo osjetili da je pjevanje na hrvatskom problem. Publika je u svakom gradu bila super, opustila se, reagirala, uživala... Nekima smo se toliko svidjeli da su putovali iz jednoga grada u drugi samo da bi opet bili na našem koncertu. Izlazak iz depresije Lucija, vi pišete sve tekstove. O čemu Punčke zapravo pjevaju, što ih najviše zanima, koja je opća poruka koju želite poslati? Ima tu i vrlo mračnih, osobnih stvari koje nimalo ne skrivate… Oduvijek se zna da su mi Punčke ispušni ventil i terapija, pa su pjesme odraz mojih razmišljanja, emocija i previranja. Tekstovi su iskreni, impulzivni i spontani. Pišem o svemu što mi se događa i kako to utječe na mene. Pišem jer imam potrebu »očistiti se« i ne razmišljam puno hoće li se to ljudima svidjeti, kako će reagirati, hoće li me ra-

Punčke kažu da su se često šalili kako bi baš mogli biti ‘big in Japan’, no nije im bilo ni na kraj pameti da će jednoga dana uopće doći blizu Azije, a kamoli imati fanove i puniti klubove

zumjeti... Ne želim izbjegavati mračne stvari jer su one jednako bitne kao i one dobre — ne želim da išta od toga bude tabu. Borim se s depresijom već godinama, imam OKP (opsesivno– kompulzivni poremećaj) i česta su jutra kad ne želim ni ustati iz kreveta, ali baš zbog toga mi je super imati Punčke, bez zadrške reći sve što mi je na umu te publici koja to želi čuti dati do znanja da depresija i mentalno zdravlje nije i ne smije biti nikakav tabu. Kako je u Punčkama završio jedan »fant«? Je li on i na koji način promijenio dinamiku unutar benda? Goran je naš dugogodišnji prijatelj i fan, a bio je jedini kojega smo Anja i ja htjele u bendu nakon što je Ruby otišla u SAD. Kliknuli smo odmah i zapravo su Valovi nastali u mjesec dana, odmah nakon njegova dolaska u Punčke. Volimo se, lijepo nam je, on nas inspirira, a meni čvrsto drži leđa zajedno s Anjom i čini fantastičnu ritam–sekciju koja mi dopušta da bez puno brige skačem okolo po publici na koncertima!

Kvaliteta se ne cijeni Koliko je teško biti alternativan na hrvatskoj sceni i što mislite o stanju na našoj estradi općenito? Ako čekaš da ti se nešto samo posloži, onda će ti biti grozno i najgore na svijetu. Ako budeš uporan, bit će malo bolje. Imamo fantastične bendove, ali stanje je kao i u znanosti — financijski se ulaže minimalno, ne cijeni se ništa kvalitetno i originalno, a ako nisi u nekom klanu, vrlo ćeš teško pronaći put i napredovati. A što se tiče trenutačnoga stanja — estrada nikad nije bila lošija, a punk nikad bolji! Kakvi su vam planovi za ovu godinu? Već ovih dana idemo u studio! Uz novu azijsku turneju, koja će biti aktualna od 30. travnja do 14. svibnja, planiramo turneju po Turskoj, snimit ćemo sve nove stvari i biti posvuda! A koliko ćemo pomaknuti vlastite granice — što više, to bolje — zovu nas i u Pakistan, možda se i to dogodi!

Kako Edi Cukerić, nagrađivani producent, uspješno kreira procvat glazbene scene u Puli

Goran Karan uz pomoć obožavatelja snimio novi spot

Pionirski dom — mjesto gdje Pjesma kao se potiče glazbeno stvaralaštvo dokument ljubavi U Pionirskom domu u Puli Cukerić je pokrenuo studio u kojem pomaže glazbenicima bez obzira na žanr u snimanju albuma, ali i organizira gostovanja izvođača iz Hrvatske i regije

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: Nuša Hauser

D r ušt ve nom centru Rojc, najvećoj zgradi i najkreativnijem prostoru više od stotine udruga u Puli, niz godina djeluje i Pionirski dom, rezidencija koja je nazvana po nekadašnjem popularnom pulskom dječjem centru, nezaobilanom mjestu odrastanja mnogobrojnih generacija. Riječ je o studiju koji je pokrenuo Edi Cukerić, istaknuti glazbeni producent i višestruki dobitnik brojnih priznanja, od kojih se svakako izdvajaju Porini (Hommage Sergio Endrigo 1947 — razni izvođači, Gustafi — rock–album, Hladno pivo — alternativni album, Nola — pjesma godine/Iznad oblaka, Darko Rundek Cargo Trio — alternativni album). Svoje istomi-

godišnje. Trenutačno je u radu treća rezidencija, na kojoj gostuju osječki reper Stjepko Galović (Kandžija) i sarajevski multiinstrumentalist Srđan Vranić Duco, član Rundek Cargo Trija«, kaže Cukerić i dodaje da je u pripremi i izrada i objava dvostrukog CD–a i dvostrukog DVD–a Kantaduri, koji je sniman po cijeloj Istri da bi se zabilježilo još nekoliko preostalih istarskih tradicijskih pjevača. To izdanje nastaje u suradnji s Mauricijom Ferlinom i Danieleom Pernićem. Izdanje će sadržavati i bogato opremljenu knjižicu s velikim brojem fotografija i tekstova. U završnoj fazi je i objava koncerta pulske grupe The Chweger, održanog u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. »Primarni zadatak udruge je da pomogne kvalitetnim glazbenim skupinama i pojedincima, neovi-

Producent Edi Cukerić u društvu Branka Crnogorčića, Aleksandra Stojkovića i Alena Rosande u Društvenom centru Rojc

šljenike na području produkcije zvuka okuplja upravo u Pionirskom domu — Branka Crnogorčića (tehnički voditelj i producent) i Alena Rosandu (klavijaturist i gitarist pulske grupe The Chweger) i upravo u tom timu predstavljaju novitete nastale iz jedinstvenog pristupa radu. »Naš radni prostor u Rojcu nazivamo Radna soba Pionir jer je tako i primarno koncipiran, kao radna soba, a ne kao klasični studio. Rezidencijalni projekt koji se radi u prostorijama udruge Tondak naziva se Pionirski dom i on se održava jedanput

sno o glazbenom žanru, da snime svoj materijal te da ga objave kao službeno izdanje u digitalnom ili nekom fizičkom obliku (CD ili LP), što je većini glazbenika veliki problem«, objašnjava Cukerić. Osim toga kaže da se udruga bavi i istraživačkim i edukativnim aspektom rada te tako uključuje i mlade nadarene lokalne umjetnike iz Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli, koji primarno s njima surađuju na izradi videospotova, kao i članove Saveza udruga Rojc. S njima će u partnerstvu sudjelovati na izradi stripa, koji će biti formi-

ran na glazbenoj platformi nastaloj u Radnoj sobi Pionir. Dosad je udruga objavila šest izdanja: 1. i 2. rezidenciju, pulske grupe Deboto i Urar, Saru Renar (Gdje povlačiš crtu?) i slovensku etno skupinu Brencl banda. Humanitarna crta Upravo je u studenome u Rojcu predstavljena 2. rezidencija Pionirski dom, a rezidenti su bili Mario Knezović, tekstopisac i frontmen mostarske grupe Zoster te DJ i drum’n’bass producent Filip Vrtačić (Filip Motovunski). Na internetskim stranicama Pionirskog doma dostupno je sedam novih pjesama koje se mogu i čuti i preuzeti u digitalnom obliku. I iza tog izdanja, kao i iza dosadašnjih, otkriva se humanitarni karakter djelovanja Pionirskog doma. Prikupljena sredstva donirat će se jednoj od ustanova rehabilitacijske ili alternativne skrbi s ciljem kupovine glazbenih instrumenata njihovim štićenicima. Rezidenti prve rezidencije, Aleksandar Stojković St i Luka Žužić donirali su klavijaturu i akustičnu gitaru Dječjem domu Ruža Petrović u Puli. Novost koja se najavljuje jest da će u predstojećoj, četvrtoj rezidenciji idućeg proljeća sudjelovati Damir Avdić, tuzlansko–ljubljanski glazbenik, pjesnik i glumac. Valja istaknuti težnju i poseban senzibilitet Pionirskog doma prema pjesničkom stvaralaštvu i njihov poticaj afirmaciji suvremenog pristupa istraživanju odnosa riječi i glazbe. To je područje vidljivo u njihovu dosadašnjem radu s umjetnicima gostima i kreativcima. Druga komponenta koju ističu jesu nove tehnologije, njihova primjena i praćenje njihova razvoja u stvaranju i oblikovanju zvuka, koji se naposljetku bilježi i objavljuje prilikom izvedbe uživo. Svakako specifičan način rada toga studija, kao i stručnost i spretnost tima koji ga čini, svakako potvrđuje veliku vrijednost i novi potencijal za ne tek hrvatsku, nego i međunarodnu glazbenu produkciju.

Goran je na društvenim mrežama pozvao fanove da snime poljubac sa svojim patnerima na njihovim posebnim mjestima te da mu te kadrove pošalju kako bi ih njegova ekipa mogla ubaciti u spot

Piše: Ivana Vašarević

opularni splitski glazbenik Goran Karan u šibenskom Hrvatskom narodnom kazalištu nedavno je snimio spot za pjesmu Jednom dnevno, a posebnost su mu dali obožavatelji koji su svojim snimkama sudjelovali u stvaranju videa. Naime, Goran je na društvenim mrežama pozvao fanove da snime poljubac sa svojim patnerima na njihovim posebnim mjestima te da mu te kadrove pošalju kako bi ih njegova ekipa mogla ubaciti u spot. »Redatelj Željko Petreš i ja u ovih 20 godina zajedničke suradnje snimili smo desetak spotova, a sad smo tražili novi pristup i način na koji bismo novi spot učinili vjerodostojnijim te bližim poruci pjesme. Pokušao sam razmišljati ‘izvan kutije’ i došao do zaključka da mi u videosnimkama često nedostaje dokumentarni pristup, lišen takozvanog igranoga dijela. Rokovi za realizaciju malo su nam se rastegnuli, zato sam pjesmu odlučio pustiti u eter bez spota, što se inače ne radi, barem ne u današnjem vremenu kad se glazba najprije gleda, a tek onda čuje. Međutim, tako smo ljudima koji vole moju glazbu dali jasan zvuk uz pitanje — žele li da Jednom dnevno njihovim doprinosom spotu postane i svojevrsni dokument njihove ljubavi? Odgovor je bio sjajan. Snimke poljubaca stizale su sa svih strana svijeta — iz regije, Španjolske, Italije, Turske, Poljske, Slovačke... Petreš i ja odabrali smo ono što je zadovoljavalo minimum tehničkih uvjeta i dobili divnu sliku koja je upotpunila izvrstan rad Nikše Bratoša i vrhunsko muziciranje Antonija Serrana, inače vrhunskog svjetskog majstora usne harmonike«, rekao nam je Karan, koji je autor i teksta i glazbe, dok je za aranžman zaslužan već spomenuti Bratoš.

Karan je na sceni više od 30 godina i objavio je sedam albuma

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Popadić je iza sebe ostavio brojne dramske tekstove te niz reportaža, eseja, pjesama, feljtona, kritika... D o k u m e n t a r a c To n i j a Vo l a r i ć a o a u t o r u M o m č i l u P o p a d i ć u

Film zbog kojega ćete plakati Dokumentarni film Pope, vrati se, kaže redatelj, snimljen je slučajno, tijekom razgovora s njegovom suprugom Tonkom Piše: Željkica Makanec

nogi rado pjevaju stihove pjesama Košulja plava, Tonka, Oprosti mi, pape, Ča je život vengo fantažija, a ne znaju da je za te i mnoge druge evergreene zaslužan Momčilo Popadić (Blato na Korčuli, 1947. — Split, 1990.). Iznimno talentiran i živopisan novinar, pjesnik i književnik, svojedobno je bio važan akter splitske scene i iza sebe ostavio bogat opus. Osim što su stihovi postali hitovi, objave njegovih reportaža u Slobodnoj Dalmaciji s nestrpljenjem su se iščekivale. U dokumentarnom filmu Pope, vrati se imamo prigode zaviriti u njegov opus i otkriti manje poznate ili nepoznate činjenice. Redatelj Toni Volarić kaže da je dokumentarac nastao slučajno, odnosno tijekom snimanja serijala Zauvijek skladatelj u koprodukciji HRT–a i

Hrvatskog društva skladatelja o Rajku Dujmiću. Spontana ideja »Sjedio sam s Rajkom kod Tonke, Popadićeve supruge, dakle iste one iz njegove pjesme. U jednom mi je trenutku odlučila pokazati njegove originalne tekstove. To me se strašno dojmilo i odlučio sam bez proračuna i ičije potpore snimiti film o Popi. Iskreno me fasciniralo s kakvom lakoćom i trudom je taj čovjek slagao riječi, od reportaža u Slobodnoj Dalmaciji, preko romana, pa do poezije koja će poslije biti uglazbljena. Neformalan u svakom smislu, prezirao je establišmente i poznate face, volio je i prijateljevao sa stvarnim ljudima, od lučkog radnika do kuharica u poduzećima ili čistačima splitskih ulica. Pisao je o njihovim životima, a svima nama ostavio i mnogo vječnih hitova koji su obilježili živote mnogih generacija. Nikad nije naplatio ni jedan tekst koji će biti uglazbljen«, kaže Volarić.

50 minuta emocija Emotivna sjećanja Popadićevih suradnika, stihovi, dijelovi reportaža… sve je to publici izmamilo i smijeh i suze na lice. Jedan od protagonista u dokumentarcu, Rajko Dujmić, također je bio vrlo emotivan — što i ne iznenađuje jer je s Popadićem proživio mnoge zabavne i kreativne trenutke, ali i one bolne, pred kraj Popadićeva života. Od pretpremijere, noći uoči dodjele Porina 2017., pa do studenoga 2018., održano je pedesetak projekcija, po otocima, obali, u Zagrebu, Dubrovniku, Lovranu, Šibeniku, prestižnim festivalima u zemlji i bližem susjedstvu: »Teško je reći koliko je ljudi vidjelo film, ali može se govoriti o nekoliko tisuća. Svima koji su odvojili vrijeme da pogledaju dokumentarac, iskreno sam zahvalan, a sretan sam i zbog posebnog priznanja koje je Pope, vrati se dobio na ovogodišnjem DORF–u, brojnim reakcijama, suzama, zagrljajima i me-

dijskim napisima. Fascinantno je kako priča o iskrenom pjesniku i iznimno talentiranom novinaru i književniku brzo i jednostavno pogađa u srce. Najčešće ljudi izlaze iz kina skrivajući suze jer je u ovom čudnom dijelu svijeta iz nekog razloga sramota pokazati emocije. Film u pedesetak minuta, tako su mi ljudi najčešće govorili poslije projekcija, odnese gledatelja u neka davna i po mnogo čemu za kreativce i novinare bolja vremena. Pisalo se, stvaralo, objavljivalo i čitalo, bez obzira na ograničenu političku slobodu ili baš zbog nje, novine su se čitale, pjesme su se izvodile na festivalima i drugdje, cijenila se umjetnost«, govori Volarić, dodajući kako ljudi iskreno, na izlasku iz kina, priznaju da toliko činjenica o Popadiću nisu znali. Posebno ga čini sretnim što nakon filma znamo više o iznimnom čovjeku, a to je, smatra, posebno važno za mlađe generacije. Pojedinačne priče vezane uz Popadića nećemo otkrivati jer je teško odabrati najzanimljivije, ali svakako istražite, nećete požaliti.

Novi mjuzikl na glazbenoj sceni zapravo bi se trebao zvati dječja predstava

Mi o vuku ili gramatički nekorektna Crvenkapica na Instagramu BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Bojan Jambrošić u projektu nije samo pjevač i interpret, nego i autor songova, bolje reći dueta, na tekst Igora Weidlicha

zmeđu predugih dijaloga, upravo su songovi Bojana Jambrošića za duo Jambrošić–Svorcan poslužili kao sredstvo za vraćanje pozornosti malih i zahtjevnih gledatelja

Piše: dr. sc. Irena Paulus

ad je pobijedio u talent showu Hrvatska traži zvijezdu, Bojan Jambrošić mogao se nadati da će mu mnoga vrata od toga trenutka biti otvorena. I doista, deset godina poslije, nalazimo ga kao protagonista dječje predstave Mi o vuku, u kojoj ne samo da glumi vuka iz naslova nego se pojavljuje i kao autor songova. Tekst za predstavu napisao je Igor Weidlich, koji je povezao tri poznate dječje priče: Crvenkapicu, Tri praščića i Vuk i sedam kozlića. Međutim, ideja je bila preraditi bajke i basne u korist vuka, koji je sada prikazan kao »pozitivac« pa se na kraju i sprijateljuje s Crvenkapicom koja ga je došla optužiti za sva zlodjela koja je počinio. Pozornost na kušnji Premda je Mi o vuku reklamiran kao mjuzikl, projekt bi ipak bilo korektnije nazvati dječjom predstavom. Priča, naime, funkcionira i bez pjesama, pa bi se one bez problema mogle i izostaviti. Međutim, Weidlich je predstavu, u želji da je učini i edukativnom, opteretio s previše dijaloga, pa je pozornost dječice često bila na kušnji. Odraslima u pratnji je, dakako, bilo zanimljivo slušati kako Vuk (Bojan Jambrošić) neprestano mora ispravljati Crvenkapičinu gramatiku (Manuela Svorcan), pa su svi na kraju naučili da se ne kaže »Hej, Vuk!« nego »Hej, Vuče!« Isto je tako bila zgodna ideja Crvenkapicu učiniti ovisnicom o mobitelu, Facebooku i Instagramu, a posljedica toga je da ona — nema pravih prijatelja. Odlične ideje, ali uzrastu 3+ još uvijek ne sasvim razumljive.

Bojan Jambrošić i Manuela Svorcan kao Vuk i Crvenkapica

Upravo su zbog toga songovi — čiji je autor Bojan Jambrošić, a koji su mišljeni za duo Jambrošić–Svorcan — poslužili kao sredstvo za vraćanje pozornosti malih i zahtjevnih gledatelja na pozornicu. Svaki je song — a bilo ih je šest — umirio nemirne, pa i glasne u publici. Pjesme su bile primjereno kratke i izvedene uz prikladnu koreografiju koju je osmislila Manuela Svorcan. Nažalost, glavni nedostatak bilo je nepostojanje prepoznatljive melodije ili/i karakterističnog ritma, odnosno harmonijske progresije, zbog čega ni jedna pjesma nije ostala zapamćena kao hit ili barem kao ona koja se

pjeva na putu kući. Lov matrice Također, pjevalo se na matricu, što je uvijek ugodno tehničko rješenje za mini dječju predstavu, ali ni matrica nije uspijevala skriti neke manjkavosti vokalnih izvedbi. Tu prije svega mislim na Jambrošića, čije su interpretacije (vlastitih) pjesama bile prilično nejasne: tekst se uglavnom nije razumio, a i pjevački se »šuljao« u tolikoj mjeri da je bilo teško razlikovati strofu od refrena (»šuljanje« mu je povremeno bilo potrebno da »uhvati« matricu, koja mu je izmicala). Svorcan je bila bolja što se dikcije tiče, a i pjevački jasnija. No ti detalji nisu smetali mališanima u publici. Oni su bili zadovoljni šarenom scenografijom dizajnerice Kristine Gudac, koja je umjesto jednog zida u bakičinu stanu postavila veliku knjigu (čije se stranice, kao u bajkama braće Grimm, okreću pa se time mijenja scenska pozadina za svaku priču). A bili su i naročito razveseljeni kostimografijom (BiteMyStyle by Zoran Aragović) — jer Vuk je jednostavno mladić u večernjem odijelu (klasičnom fraku) kojemu je dodano krzno i, naravno, pravi rep, a Crvenkapica je nosila haljinicu išaranu motivima iz stripova. Dobar tempo Predstavu je režirao Robert Bošković, zahvaljujući čijoj režiji je očuvan dobar tempo dijaloških izmjena — no urnebesan smijeh, koji je pratio gegove Vuka i Crvenkapice na početku predstave, nažalost se ipak, zbog zamora publike, nije zadržao do kraja. Svejedno, predstava Mi o vuku rasprodana je. B Glad produkcija dobro je pripremila teren, pa je predstava najprije pretpremijerno prikazana u Centru za kulturu Trešnjevka u Zagrebu (30. studenoga 2018.), zatim je, tijekom siječnja i početkom veljače izvedena u Splitu, na Hvaru i u Zadru, pa je tek onda zaigrala službena premijera (2. veljače 2019.) u Maloj dvorani Lisinski u Zagrebu. Rasprodane su bile i sljedeće izvedbe u istoj Maloj dvorani Lisinski, dvije 24. veljače 2019. u 11 i u 13 sati. Autorica ovih redaka doista je bila sretna kad je uspjela dobiti ulaznicu za nedjeljnu matineju 24. veljače, pa je i uživala u toj predstavi na koju se odnosi ovaj prikaz.

Razgovor s najvećim imenom domaće elektroničke scene, Janom Kinčlom

S debitantskim albumom do najboljeg live izvođača akon što su zagrebački DJ i producent Jan Kinčl te francuski jazz klavijaturist Regis Kattie lani objavili debitantski album In Plain Sight, publika i kritičari prihvatili su ga s oduševljenjem, a dvojac je osvojio i prestižnu nagradu Ambasador za najboljeg live izvođača. »Lijepo je vidjeti da ljudi dobro reagiraju i osjećaju glazbu koja iziđe iz tvojega unutarnjeg svijeta, a u slučaju Ambasadora posebno mi je drago što je od struke, tako da se očito i kolegama svidjelo to što radimo. Međutim, koliko god je dobar osjećaj i laska dobiti takvo motivirajuće priznanje, i dalje smo sami sebi najveći kritičari. Dok god nas dvojica, ali i Igor Fabris, naš inženjer i ‘treći član benda’, nismo sto posto sigurni da je to što izlazi iz zvučnika dobar prijevod onoga što se s nama događa iznutra, nema vanjskog poticaja koji će nas uvjeriti u suprotno«, govori nam Kinčl, trenutačno najveće ime domaće elektroničke scene. Između žanrova Kad je počeo raditi na spomenutom albumu, kaže da ni

Kinčl se glazbom bavi više od jednog desetljeća, a Kattie ima bogatu pijanističku karijeru tijekom koje se usmjerio na jazz

Regis ni on zapravo nisu imali početni koncept koji su slijedili: jedini zajednički nazivnik bila im je odluka da se kreću u intervalu između žanrova iz kojih nominalno dolaze; jazz u Regisovu slučaju, odnosno elektronika u Janovu, s ciljem da između tih polova pronađu glas koji je na neki način njihov. »Sve ostalo posložilo se samo, vrlo organski, s vremenom koje smo proveli u studiju: u razgovorima, slušanju i komentiranju tuđe glazbe, na nastupima i slično. Mislim da je skladbama koristilo to što smo ih napisali prije nego što smo imali konkretnu ideju što ćemo s njima, tako da su završile prilično nesputane formatom i u njih je ugrađeno puno toga što nam se događalo u tom razdoblju«, objašnjava Kinčl koji se, dodaje, u live izvođenje elektroničke glazbe zaljubio godinu ili dvije prije nego što je počeo raditi s Regisom, ali tek je s njim shvatio što to zapravo znači, pa je promijenio i shvaćanje pjesama kao nečega krutoga.

»Sad, na primjer, naše stvari gledam kao nešto fluidno i (katkad prilično radikalno) podložno promjeni, ovisno o vrsti nastupa, našem raspoloženju, opremi koju smo ponijeli i cijelom nizu faktora. Verzija pjesme koja je objavljena prikaz je njezina stanja u određenom trenutku. Istina je da ulažemo puno energije i vremena da taj prikaz bude dovoljno reprezentativan svima do kojih dođe, ali uvijek u glavi imamo još nekoliko scenarija u kojima pojedinoj stvari možemo pristupiti bitno drugačije«, otkriva naš DJ i producent. A prisjetio se i prvoga nastupa s Regisom, u zagrebačkom klubu Pločnik potkraj 2016. godine. To je, kaže, nešto što nikad neće zaboraviti. Evo i zašto. Bitna je spontanost »Pjesma How Quentin Lost His Jazz nastala je baš na tom nastupu kao improvizacija, koju smo poslije u studiju u doslovce jedno popodne ‘preveli’ u ono što jest na albumu. Spontanost je vrlo važna u tome što radimo, a imati mogućnost da se ti trenuci spontanosti snime i iskoriste, velika je prednost moderne tehnologije«, izjavio je Jan. Za Regisovu i svoju glazbu kaže da je negdje na osi između američkog deep housea i jazza. Ako nisu pritisnuti rokom i imaju vremena za eksperimentiranje, trude se biti otvoreni i ne razmišljati o žanrovskim markerima, nego ispro-

bavati razne pristupe i onda usmjeriti pjesmu prema onome za što misle da je najprirodniji oblik. Skup sport A na pitanje koliko je DJ–ing zapravo «skup sport«, Kinčl odgovara: »U svakom slučaju je skup. Sjećam se da sam godinu dana štedio za prvi gramofon, imao sam 14 godina. Tad su ulazne barijere za taj posao bile nešto više, nije postojala opcija digitalne glazbe, CD playera ili puštanja glazbe preko računala. Morao si kupiti barem mikser i dva Technics gramofona, a za početnu kolekciju od sto do dvjesto ploča trebalo je ostaviti popriličnu svotu novca u dućanu. Kao i svaka profesija vrijedna spomena, potrebno je uložiti i vrijeme i energiju i odreći se nekih drugih stvari kako bi se izgradio kao netko tko na tom području ima svoj glas. Ali kad toliko voliš glazbu i ona te definira, onda to nije odricanje, nego izuzetno zarazan soul food«, zaključuje Jan.

Sanjin Kaštelan

Piše: Ivana Vašarević

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Producent i DJ Jan Kinčl ističe kako je lijepo vidjeti kad ljudi dobro reagiraju i osjećaju glazbu koja iziđe iz tvojega unutarnjeg svijeta, a nagrada Ambasador posebno mu je draga jer je i struka prepoznala njegov rad

d r. s c . Lu k a B a l v a n o d l i ko v a n R e d o m h r v a t s ko g pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu RH

Kantautor popularne duhovne glazbe Iako je zaposlen u Zagrebačkom holdingu, redovito nastupa kao kantautor, govornik i motivator u suradnji s hrvatskim katoličkim župama i misijama po cijeloj Hrvatskoj te u dijaspori po cijeloj Europi, Kanadi, Americi i Australiji

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: Aleksandra Marković

redsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar–Kitarović u prosincu 2018. godine odlikovala je dr. sc. Luku Balvana Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske u bogatom duhovnom kulturnom stvaralaštvu, u prigodi 30. obljetnice skladanja duhovne glazbe. Dr. sc. Luki Balvanu odlikovanje je dodijeljeno na prijedlog Državnog povjerenstva za odlikovanja i priznanja Republike Hrvatske.

Dr. Balvan poznat je kao kantautor popularne duhovne glazbe, doktor znanosti i vjernik laik aktivan u Crkvi. Rođen je 9. lipnja 1967. u Banjoj Luci. Završio je dr. sc. Luka Balvan s kćerima i dvije godine predsjednicom Kolindom filozofije na FiGrabar-Kitarović lozofsko–teološkom fakultetu u Sarajevu, gdje je stekao temeljna znanja iz filozofskih disciplina i osnovnih religijskih fenomena u povijesti i društvu. Diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, na studiju novinarstva s temom s područja odnosa s javnošću te stekao akademski naziv magistar novinarstva. Završio je Diplomatsku akademiju pri Ministarstvu vanjskih i europskih poslova u Zagrebu na kojoj se

usavršavao na području diplomacije i diplomatskih vještina. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s područja društvenih znanosti i polja informacijskih i komunikacijskih znanosti s temom vezanom za medije i medijski prostor. Redoviti je član Hrvatskog društva skladatelja. Više je godina radio na Hrvatskom katoličkom radiju kao spiker i voditelj programa. Trenutačno radi u Odnosima s javnošću u Zagrebačkom holdingu. Organizirao je tri velika Band aida u povodu dolaska pape Ivana Pavla II., pape Benedikta XVI. i pape Franje u Hrvatsku i BiH, u kojima su nastupili najpoznatiji pjevači duhovne estradne scene, a Luka je bio autor i izvođač pjesama. Godinama je glazbeno animirao katoličke seminare za duhovnu obnovu i evangelizaciju koje su vodili prof. dr. Tomislav Ivančić i fra Zvjezdan Linić. Dobio je priznanje vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića i banjolučkog biskupa Franje Komarice za potporu u organizaciji i promociji Susreta hrvatske katoličke mladeži u BiH, kao i priznanje Udruge za promicanje kvalitetnog obrazovanja mladih s invaliditetom za nesebičnu pomoć u čitanju pri snimanju izdanja Zvučne Biblije za slijepe i slabovidne osobe. Od 1987. do danas nastupa kao kantautor, govornik i motivator u suradnji s hrvatskim katoličkim župama i misijama po cijeloj Hrvatskoj, te u dijaspori po cijeloj Europi, Kanadi, Americi i Australiji. U tom vremenu snimio je 25 nosača zvuka s pjesmama, meditacijama i motivacijama. Otac je dvoje djece. Dr. sc. Luka Balvan odlikovan je Redom hrvatskog pletera na temelju odredbe članka 98. stavka 1 podstavka 5 Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 05/14 — Odluka Ustavnog suda RH) i odredbe članka 2., 3. i 21. Zakona o odlikovanjima i priznanjima RH (Narodne novine, 20/95, 57/06 i 141/06), a na prijedlog Državnog povjerenstva za odlikovanja i priznanja RH.

Tribina Moje pjesme, moje molitve voditelja Slavka Nedića prvi put postumno predstavila autorski opus

Kao da mu je Bog šaptao u uho Predstavljena je knjiga Isusov poeta pok. vlč. Nenada Mirka Novakovića o kojemu se 30 godina šutjelo Piše: Aleksandra Marković

»Ovom knjigom želim prekinuti tridesetogodišnju šutnju o ovom poniznom Božjem poeti«, zapisao je urednik izdanja Slavko Nedić na koricama knjige Isusov poeta, predstavljenoj na tribini Moje pjesme, moje molitve 23. siječnja 2019. godine u dvorani Hrvatskog društva skladatelja u Zagrebu. Na dosad održanim tribinama predstavljeno je stvaralaštvo živućih autora, točnije po pet djela iz njihova opusa, duhovnog ili produhovljenog karaktera. Ova je tribina u tome bila iznimka jer je na njoj predstavljeno pet pjesama izdvojenih iz knjige sakupljenih djela katoličkog svećenika Nenada Mirka Novakovića, poginulog u prometnoj nesreći 17. siječnja 1989. godine. Nenad Mirko Novaković rođen je 1. studenoga 1957. godine, a za života je napisao oko 400 tekstova, od kojih je većina ostala neobjavljena. Neke od njih uglazbili su Nenadovi prijatelji, a na tribini je predstavljen manji dio opusa. Moderator tribine bio je Slavko Nedić, urednik glazbenog programa Hrvatskog katoličkog radija, Nenadov kolega iz studentskih dana, dok su u programu sudjelovali Josip Ćulumović, Antonio Tkalec, grupa RiM, zbor Vita nova i Dječji zbor Kažotići. Pisac i pjesnik Stjepan Lice napisao je predgovor knjizi, a okupljenima je pročitao i jedan ulomak: »Ovi su pjesnički zapisi nastajali prije trideset, četrdeset i više godina, u vrijeme kad su se pjesme još pisale rukom (i srcem). Potresno je zateći se pred tim tako (starim?!) zapisima. (…). Ovi stihovi otkrivaju jednu dušu koja je — ne obazirući se na godine — očuvala u sebi ono dječačko, a to znači plahost i sjetnost, a uz njih i vrckavost i osjetljivost za sve ono dobro što osvjetljuje čovjekov put…« Potom je govorio o osobnom doživljaju opusa i izdvojio: »Najdraža Nenadova pjesma mi je Oporuka — napisana je bez imalo oholosti, a čitavo je srce u njoj.« Slavko Nedić u emotivnom se govoru prisjetio dragog prijatelja, kazavši da »Bog, kao da nekim ljudima šapće u uho. Nenad je bio jedan od njih. Dobar i ponizan čovjek, pomalo neshvaćen. Sretan sam što knjigom, na 30. obljetnicu njegova odlaska, javnosti predstavljamo toga nadahnutog Isusova poetu, kako se sâm nazivao«. Izrecitirao je i stihove pjesme Ne, ne — da, da (uglazbio Slavko

Nedić) koju je izveo Josip Ćulumović na gitari, uz pratnju profesorice Jelene Očasić na violini i Antonija Tkaleca za klavirom. Pakrački gosti U nastavku tribine Marko Jerković prisjetio se zajedničkih dana provedenih u sjemeništu; potom je izrecitirao stihove Bio pjesnik srca. Dječji zbor Kažotići izveo je pjesmu Vjera je ipak izbor koju je uglazbio Slavko Nedić, a Antonio Tkalec Samo Tvoj koju je uglazbio don Gašpar Dodić. Prvo predstavljanje knjige održano je 8. prosinca 2018. u Pakracu, u sklopu festivala Hodočašće u došašće. Tada su domaćini, zbor Vita nova izveli skladbu Treće doba, također u tonovima Slavka Nedića. I ovaj put su iz Pakraca samo zbog izvedbe te pjesme došli u Zagreb. Vrlo dojmljivo bilo je svjedočanstvo Nenadova kolege vlč. Krešimira Bulića koji je donio Nenadove rukopise starije od 30 godina. Dječji zbor Kažotići iz Župe bl. Augustina Kažotića izveo je još dvije skladbe na Novakovićeve stihove koje je uglazbio Slavko Nedić, pjesmu Vjera je ipak izbor, a na samom kraju dio sastava RiM, otac Slavko Nedić i kći Ružica Nedić pjesmu Moj Gospodine. Večer je bila posebno emotivna jer je okupila Nenadovu obitelj, prijatelje i kolege. Nenadova pjesnička osobnost još će se dugo otkrivati — iz stihova zapisanih prije mnogo godina, a oživljenima ovom zbirkom i, nadamo se, novim zbirkama.

Nenad Mirko Novaković Oporuka Napokon sam shvatio da je sazrelo vrijeme za moju oporuku. Želim ostaviti tebi, tebi i tebi krijesnicu u oku. Njima, njima i njima pticu u njedrima. Vama, vama i vama mnogo smijeha i ljubavi (to je danas tako skupo). I još… još i još da tebe, njih i vas ne gnjavim. Betina, 29. 12. 1988. (19 dana prije tragične pogibije)

K o n c e r t T a m b u r a š k o g o r k e s t r a H r v a t s k e r a d i o t e l e v i z i j e , 17. v e l j a č e 2 0 19 . u S t u d i j u Z v o n i m i r B a j s i ć n a H RT– u, ciklus U ozračju tambur e

Drago Diklić, šarmer s pokrićem

Gotovo svaka pjesma bila je, posebno dobro raspoloženom Fiki, inspiracija da mnogobrojnoj publici ispriča poneku anegdotu iz svoje bogate karijere

Grandiozan opus »Ovaj je koncert po mnogočemu poseban. Dragu Diklića svi prepoznajemo prije svega po brojnim antologijskim hrvatskim evergreenima, koji su uvelike obilježili našu zabavnu, pa i jazz scenu. Ovaj put je posebna priča — slušamo pjesme koje publika već dugo nije čula, a neke i nikad, u izvedbi Drage Diklića: tradicijske, starogradske pjesme i, ono što je meni

Rođen 1937. u Sinju, Drago Diklić (zvan Fiko) kao četverogodišnjak se s obitelji doselio u Zagreb, provodeći veći dio života na Trnju. Od prvih svirki na popularnim okupljalištima mladih i fascinacije jazzom i zabavnom glazbom preko sviranja saksofona u orkestrima do nastupa kao autor i vokalni solist na našim festivalima zabavne i jazz glazbe, svojim je jedinstvenim izričajem uvelike obilježio hrvatsku glazbenu scenu. Sjaj aranžmana Njegovi mnogobrojni hitovi, među kojima su Još samo večeras te Opet si plakala, i danas su rado slušani, a na koncertu su se mogli čuti u aranžmanima za Tamburaški orkestar HRT–a, uz skladbe koje je izvodio na Festivalu kajkavske popevke u Krapini. Pjesme Zagorje moje, tak imam te rad, Najlepša je domača reč, Gdje si sad, moj pri-

jatel, Se kaj vu sercu mi leži, Vse bum zapil zasjale su u punom sjaju tamburaških aranžmana iz pera Stjepana Mihaljinca, Josipa Cvitanovića, Siniše Leopolda, Marijana Makara i drugih autora. Gotovo svaka pjesma bila je, posebno dobro raspoloženom Fiki, inspiracija da mnogobrojnoj publici ispriča poneku anegdotu iz svoje bogate karijere. Publika je osobito dobro prihvatila sjećanja na život u Zagrebu kakav je nekad bio uz pjesmu Zagreb je najljepši grad. Kao gošća nastupila je Renata Sabljak, otpjevavši Da sem ti z lasima zvezala roke i Pjesmu Zagrebu te duet s Dragom Diklićem — Hladan vjetar poljem piri. Sada i ovdje »Iako sam ja naviknut više na saksofone, trube, trombone i tako dalje, tambura je naš nacionalni instru-

ment, pa zašto ne? Ovaj orkestar je izvanredan i mene to veseli... ovaj put uz tamburu, da bude malo drugačiji izražaj, drugačiji aranžmani, da

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

ugogodišnja suradnja i prijateljstvo Drage Diklića i maestra Siniše Leopolda okrunjeni su zajedničkim koncertom uz Tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije u Studiju Zvonimir Bajsić na HRT–u koji je bio pretijesan za sve koji su htjeli čuti hitove legendarnog zagrebačkog glazbenika.

posebno drago, njegov grandiozan autorski opus koji je ostavio na Krapinskom festivalu«, otkrio je maestro Siniša Leopold.

se čuje kako te pjesme koje znamo s davnih festivala zvuče uz tambure«, rekao je Drago Diklić kojemu ipak nastupi uz tamburaše nisu novost, upravo zahvaljujući brojnim nastupima na Festivalu kajkavske popevke u Krapini. »Lakoću kojom ovladava svim žanrovima, scenski šarm i duhovitost pokazao je i ovim koncertom koji se dogodio sada i pitanje je hoće li opet takav biti«, kako je zaključio maestro Leopold.

Marija Štilinović

Piše: Marija Štilinović/HRT

G o r a n K n e ž e v i ć , e n t u z i j a s t i z a l j u b l j e n i k u f o l k l o r, o b i l j e ž i o 4 0 g o d i n a u m j e t n i č ko g r a d a

Za uspjeh je potrebno poštenje, odgovornost, poštovanje i uvažavanje Koncert 40 godina s dobrim ljudima održan je 21. studenoga 2018. uz ansamble s kojima surađuje u Centru za kulturu Trešnjevka Razgovarala: Tanja Halužan

a Gorana Kneževića, entuzijasta i zaljubljenika u folklor, 2018. bila je u znaku nekoliko okruglih obljetnica. To je prije svega 40 godina pedagoškog i umjetničkog rada s folklornim ansamblima, od kojih je neke i sam osnovao (KUD Zagreb,

akon odrastanja na Trešnjevci, u svijetu folklora sam susreo novi soj, ljude koji odišu dobrotom i nesebičnošću, ljude koje krasi smiješak, ples, glazba i ljubav prema tradiciji

KUD Croatia, FA Ententin), zatim 10. obljetnica osnutka manifestacije Drmeš–da!, natjecanja plesnih parova u hrvatskim narodnim plesovima, te nedavno proslavljeni 60. rođendan. Sve navedeno bilo je povod obljetničkom koncertu 40 godina s dobrim ljudima koji je 21. studenoga uz ansamble s kojima surađuje priredio u Centru za kulturu Trešnjevka. Gospodine Kneževiću, prije svega

čestitke na obljetnicama! Što se krije iza naslova obljetničkog koncerta? Tko vas je to uveseljavao protekla četiri desetljeća? Protekla četiri desetljeća imao sam prilike upoznati brojne dobre ljude, i to upravo u svijetu folklora. Dolazim s Trešnjevke gdje nije bilo ugodno odrastati; suočavao sam se s raznim devijantnim ljudima i pojavama pa sam, kad sam ušao u svijet folklora, jednostavno

upoznao novu populaciju, ljude koji odišu dobrotom i nesebičnošću, ljude koje krasi smiješak, ples, glazba te ljubav prema tradiciji. U tom sam okružju odlučio i ostati. Vaš je rad na tom području posebno obilježilo zanimanje za dječje folklorno stvaralaštvo. Svojim radom inicirali ste osnivanje folklornih udruga za djecu i mlade. Zašto ste se usmjerili radu s upravo tim dobnim skupinama?

KUD u Prečkom I sami ste osnovali nekoliko ansambala koji se po mnogočemu razlikuju. O kakvim je ansamblima riječ? Svakako, prvo je to bio KUD Croatia koji sam osnovao prije 35 godina u Prečkom u vrlo nepogodno vrijeme jer je tada taj kvart bio poznat samo po crnoj kronici, no ipak sam u tim uvjetima uspio okupiti divne ljude. Nastala je tada najbrojnija folklorna institucija u Hrvatskoj. Nakon odlaska iz toga ansambla osnovao sam Dječji ansambl Ententin unutar kojega se vrlo brzo skupilo osam skupina koje su zahtijevale velik opseg posla pa su reducirani u jednu skupinu s kojom sam sljedećih 15 godina putovao i nastupao diljem svijeta. Zatim sam počeo s radom u dječjem ansamblu Ethno, a ubrzo nakon toga počeo sam se fokusirati na rad samo s djevojkama u Vokalno–plesnom ansamblu Ethnotine jer sam primijetio da upravo djevojke pokazuju veće zanimanje za folklor. Često ste član ocjenjivačkih sudova na smotrama folklora, najčešće upravo dječjeg, kojima su usmjerene kritike da potiču preveliku kompetitivnost kod djece i negativno djeluju na njih. Kakvo je vaše iskustvo? Moje je iskustvo u svakom slučaju da stručne komisije trebaju postojati jer se ipak u tom slučaju ne ocjenjuju djeca. Ocjenjujemo rad voditelja i razinu očuvanja tradicijske kulture jer nastojimo da se ona ne oštećuje, nego da se eventualno nadograđuje. Upravo zato trebaju biti prisutne i stručne komisije, čija je dužnost usmjeravanje na pravi put. Stvaranje koreografije I sami ste autor brojnih koreografija. Kako nastaje jedna koreografija, od kojih izvora polazite i kako se ona dugo uvježbava? Moj rad počinje od ideje. Nakon što se pojavi ideja o tome što bih volio napraviti u određenom kraju, počinjem s istra-

živačkim radom, odnosno bilježenjem građe na terenu (propitkivanje plesa, glazbe, nošnje i svega što dolazi uz to), zatim odlazim na Institut za etnologiju i folkloristiku gdje proučim svu literaturu iz toga kraja. Kad se u meni nakupi puno energije toga određenog kraja, čekam da iz toga osvane potpuna ideja koja bi objedinila sve spomenuto i tada nastaje scensko djelo. Kad govorimo o smotrama folklora, neizbježna je podjela na takozvani izvorni i stilizirani folklor. Gdje povlačite crtu razgraničenja? Za pravoga je stručnjaka ta crta vrlo lako prepoznatljiva. O izvornom folkloru, koji doduše više i ne možemo tako nazivati, govorimo do onog trenutka kad počinje odmicanje od očuvanja narodne biti, narodnog senzibiliteta, odnosno narodne arome. Kad osjetite u jednoj izvedbi tu aromu, odnosno taj kraj i njegovu dušu, to je izvorni folklor. U onom trenutku kad se on plastificira i estetizira, odnosno stilizira, i kad se izgubi duša toga kraja, onda se može govoriti o stiliziranom folkloru. Mi, stručnjaci, te granice vrlo dobro znamo i na njima inzistiramo. No mislim da je vrijedno istaknuti da se folklor razvija, kao i njegova scenska primjena, a vidjet ćemo gdje će završiti. Veliki napredak Možete li usporediti današnju scenu folklornog amaterizma s onom s početka vaše karijere? Je li se što bitno promijenilo? Folklorni ansambli su nevjerojatno uznapredovali u svim segmentima. Puno se više radi na vokalnim tehnikama, a i više se pozornosti posvećuje nošnjama. Kad sam ja počeo, bilo je tek nekoliko ansambala, stručne komisije nisu toliku pozornost usmjeravale detaljnim uputama, promociji i načinu obrazovanja unutar toga područja. Danas zaista bilježimo velik napredak. S druge strane, zanimanje mladih je puno manje nego prije. Usporedio sam podatke o ovogodišnjim smotrama folklora u Zagrebu s prošlogodišnjim i ove je godine bilo 246 izvođača manje. Zanimanje za folklor naglo je u opadanju, a zašto je tako, ne znam. Što biste istaknuli kao najvažnije što ste s godinama naučili o radu sa skupinama? Nekoliko je važnih kriterija kojih se treba u radu držati: poštenje, odgovornost i suradnja, uz poštovanje i uvažavanje. Svojim sam skupinama uvijek govorio da ću se toga pridržavati ako i oni budu radili isto. To je donijelo dobre rezultate i djeca su imala potpuno povjerenje u mene jer ih ne smijete nikad iznevjeriti i obećavati im nešto što ne možete ispuniti. Čini se da je to bio dobar recept.

Sedam godina od smrti svestranog glazbenika s područja glazbenog amaterizma Ljubomira Mulca

Iznijansirana kvaliteta klapskog zapjeva Nakon odlaska, čovjek živi u sjećanjima, a koliko su ona intenzivna na Ljubomira Mulca i nakon minulih godina, dokaz su više od dvije stotine posjetitelja sedmog Koncerta za Ljubota koji su ispunili riječku dvoranu SD Zamet

Piše: Ramiro Palmić

redinom siječnja 2012., u 70. godini, u Rijeci je preminuo Ljubomir Mulac, istaknuti i svestrani glazbenik, čime je ta sredina ostala bez istinskog i svestranog zanesenjaka na području glazbenog amaterizma. Zbog njegova naglog i preranog odlaska i danas se osjeća praznina te nedostatak školovanih kadrova u vođenju amaterskih vokalnih i instrumentalnih sastava. Nakon završenog srednjeg glazbenog obrazovanja u Rijeci (trombon) te studija na Teoretsko– pedagoškom odjelu na Akademiji u Ljubljani, neko je vrijeme radio u OŠ Kantrida u Rijeci. Potkraj sedamdesetih godina prošloga stoljeća napušta sigurni državnički nastavnički posao i počinje njegovo dugogodišnje razdoblje samostalnog, predanog i odgovornog rada stručnog voditelja, aranžera i skladatelja s raznovrsnim vokalnim i instrumentalnim ansamblima sjevernojadranskoga kraja. Sedamdesetih godina u Rijeci, pri KUD–u Zametski koren Ljubomir Mulac osniva i vodi klapu Nokturno, Mješoviti pjevački zbor, Tamburaški orkestar te Big bend, s kojima na raznim natjecanjima dobiva mnogobrojna priznanja i nagrade. Osobito valja istaknuti da je klapi Nokturno, pod njegovim osmišljenim i kvalitetnim vodstvom, 2004. dodijeljena Nagrada grada Rijeke. Izdvojimo još da je osnovao i predvodio Mješoviti pjevački zbor Maestral i klapu Mirakul iz Veprinca, mjesta ponad Opatije, s kojom je uspješno nastupio i na Festivalu klapa u Omišu, a koja i danas oduševljava iznijansiranom kvalitetom klapskog zapjeva. Sudionik života Umijeće sviranja na harmonici i orkestraciju Ljubomir Mulac usavršava kod poznatog riječkog glazbenika Celeste Zrelca (1910.–1979.), između ostaloga utemeljitelja prvog jazz orkestra na Radio Rijeci. On mu daje korisne poduke i smjernice za daljnji uspješni stručni i pedagoški rad.

Glazbeni amaterizam prije svega čovjekova je potreba da bude kreativni sudionik glazbenoga života, a ne samo njezin konzument. U tome je sadržajna i programska orijentacija djelovanja Ljubomira Mulca bila od presudnog značenja te su njegovim stručnim i pedantnim radom mnogi glazbeni amateri stasali u vješte reproduktivne umjetnike ili ljubitelje glazbe. Potvrđuju to i sjećanja, nakon sedam godina od njegova odlaska, na tog maestra i pedagoga, skladatelja i glazbenog entuzijasta, koja nimalo ne blijede. Veliko je zanimanje, ne samo riječkog okružja, vladalo za sudjelovanje na sedmom Koncertu za Ljubota, održanom 28. listopada 2018. u riječkoj dvorani SD Zamet. U programu je sudjelovalo stotinjak njegovih kolega, učenika i prijatelja; muške klape Mirakul i Skalin, ženska klapa Kastav te zborovi Maestral i Kanat. S ansamblima iz Ilirske Bistrice u Sloveniji, Ljubomir Mulac je često surađivao, pa su se na koncertu predstavili: klapa Vasovalci, Glazbena skupina umirovljenika i Mješoviti pjevački zbor Avgust Šuligoj, svi iz Ilirske Bistrice. Od harmonikaša nastupili su njegovi vrsni učenici Benjamin Klanjac, Manuel Brajan i Neven Ružić te osobito daroviti jedanaestogodišnji Dorian Rubeša. Svojom je poezijom večer uveličala i istaknuta čakavka, pjesnikinja Vlasta Sušanj–Kapićeva. Nakon odlaska, čovjek živi u sjećanjima, a koliko su ona intenzivna na Ljubomira Mulca i nakon minulih godina, dokaz su više od dvije stotine posjetitelja koncerta koji su ispunili Dvoranu Zamet. Svi su oni pažljivo slušali i uživali u izboru skladbi i dobro pripremljenom programu te su oduševljenim pljeskom ispratili sve sudionike te prigodne i osobite glazbene večeri kvarnerskoga podneblja, u čast uglednog predstavnika glazbenog amaterizma.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Imao sam izuzetno bogato djetinjstvo kakvo bi se moglo samo poželjeti. Odrastao sam u Varaždinu gdje smo ispred zgrade imali jedno igralište i travnjak te često igrali razne igre, poput dobro poznate Išla majka s kolodvora. Vjerojatno me taj senzibilitet za dječju igru i prema svemu što ona čini te načine na koje koristi djetetu držao u sljedećem razdoblju života i kad sam došao u priliku da promišljam o djeci i folkloru, to mi se jako svidjelo pa sam odmah počeo raditi s djecom, što je tada bilo rijetko u KUD–ovima u Zagrebu i Hrvatskoj, uglavnom se to radilo u školama. Djeca su me prihvatila i vrlo smo brzo našli zajednički jezik, a ja sam počeo istraživati dječji folklor te prikupljenu građu primjenjivao u radu s njima.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Zabavlja vas Vojo Šiljak

Objavljeno često izvođeno djelo Berislava Šipuša iz 2005. koje vole flautisti i gitaristi

Dosjetljivi konobar

Skladba koja traga za unutarnjim mirom

Nekoliko prijatelja sastalo se na večeri u jednom otmjenom restoranu. Osim u ukusnoj hrani, imali su prigode uživati i u dobroj glazbi koju je izvodio mali orkestar. U jednom trenutku, jedan od članova orkestra počeo je svirati kompoziciju koju su svi za stolom prepoznali, ali nitko se nije mogao sjetiti njezina naziva. Pozvali su raskošno odjevenog konobara i zamolili ga da sazna što to glazbenik svira. Konobar se lagano prošetao po restoranu, otišao do glazbenika, vratio se za stol i rekao: »Svira violinu!«

Lira više Pietro Mascagni bio je zamoljen da dirigira na nekoliko gostovanja u milanskoj Scali. »Sa zadovoljstvom«, rekao je. »I neću raspravljati o honoraru. Sve što zahtijevam je da za svako izvođenje dobijem jednu liru više od Toscaninija.« Direkcija se suglasila i poslije prvog izvođenja, direktor mu pruži zatvorenu kovertu. Mascagni je otvori. U njoj je bio ček na jednu liru. »Što je ovo?!« pitao je Mascagni. Direktor se lukavo nasmijao. »Znate, sinjor Mascagni, maestro Toscanini je smatrao velikom čašću da dirigira u Scali — i nikad nije uzeo novac.«

Marljivi dirigent To s c a n i n i j e vo pamćenje jedan je od najvećih glazbenih fenomena. Za 65 godina dirigiranja nijedanput se nije koristio partiturom na izvođenju. Dirigirao je napamet na svim koncertima i nastupima. Jednom su ga upitali: »Recite, kako vam uspijeva naučiti napamet sve te stotine i stotine partitura?« »Učim ih!« glasio je Toscaninijev odgovor. 78

And than... Turn to the Mountain partitura je nadahnuta ljepotom pokreta tradicionalne istočnjačke vještine Tai Chi; u trenutku pronalaska bezvremenskog mira — »okreće se prema planini« Piše: Helena Skljarov

popratnoj programskoj knjižici nosača zvuka Dani Bošnjak: Canto Pelegrino, akademik Nikša Gligo piše da je And than… Turn to the Mountain još jedna od skladbi Berislava Šipuša koja se »… bori za mjesto bez vremena. Ili točnije: ona iz takvog trenutka izvire.« Do toga dolazi možda upravo zbog inspiracije pod čijim utjecajem djelo nastaje, a to je mirnoća i ljepota pokreta tradicionalne istočnjačke vještine Tai Chi. Sam je naslov skladatelj pronašao u knjizi spomenute vještine u kojoj se, poput meditacije, nizom pokreta traga za unutarnjim mirom, a pri završetku vježbi — u trenutku pronalaska bezvremenskog mira — »okreće se prema planini«. Otkrivanje forme

Berislav Šipuš tu je skladbu napisao 2005., a njezina praizvedba održala se dvije godine poslije na Glazbenoj tribini u Puli u izvedbi Danija Bošnjaka i Edina Karamazova. Njihova studijska snimka nije jedina; 2007.

Nasuprot tim dijetu skladbu snimaBerislav Šipuš lovima, brzi središju Matej Grahek i nji dio (III) zahtijeva Tvrtko Sarić. UpraAnd than… veliku sviračku prevo pri izradi studijTurn to the ciznost i kontrolu s skih snimki pojavila Mountain… za obzirom na to da tu se jedna intervencija u partituri koju nije flautu i gitaru flauta i gitara, predstavljajući »jedno i upisao Berislav ŠiCantus d.o.o., 2018. neodvojivo«, uglavpuš, a nalazi se i u nom iznose glazovom izdanju; riječ beni materijal u paje o oznakama I–IV ralelnim oktavama. na određenim mjeTaj dio obuhvaća i stima u partituri koje odvajanje gitare od mogu sugerirati da flaute; gitara dobije skladba zapravo va ritamsku ulogu, četverostavačna. izvodeći funkcioIako, prema sklanalno nepovezane dateljevim riječima, akorde poput udaoznake olakšavaraca. Ti se udarci ju otkrivanje forme mogu povezati s i doista odgovaraju pedalnim akordom upisanim mjestima, u gitari u uvodu (II), to je jednostavačna a svojevrstan tip skladba, a pojava pedala pojavljuje se četiriju različitih situacija (ili bolje re- i u posljednjem (IV) dijelu skladbe. čeno — »stanja«) zrcale ideju blage i Na samom kraju skladbe, koja popostupne izmjene pokreta u vještini stupno odlazi u bezvremensko niTai Chi. Bez obzira na to što su po- štavilo, skladatelj u partituru upisuje četak (I i II) i kraj skladbe (IV) impro- riječi »And than…Turn to the mouvizacijskog karaktera, bez nazna- ntain…« koje simboliziraju završetak ke ritma i metra (Senza misura), kraj meditativnog ciklusa, ali i njegovo isskladbe nije prava repriza, nego za- punjenje, odnosno konačno stapavršetak cikličkoga kruga. nje s potpunim mirom.

aš kao i Springtime, skladbu Monodie Vjekoslav Nježić piše u vrijeme svojih studentskih dana u suradnji s Marinom Novak koja je 1997. i praizvodi na svojem diplomskom ispitu. Marina Novak tu jednostavačnu skladbu poslije preporučuje svojoj studentici Marti Šomođi Homan koja ju je studijski snimila. I Monodie se često Vjekoslav Nježić izvodi, a zanimljivo je da je skladba 2017. doživjela i praiCantus d.o.o., 2018 zvedbu u Australiji, gdje ju izvodi Melissa Coleman. U Monodie flauta je eksponirana kao virtuozni instrument. Cijela skladba obiluje različitim flautističkim gestama koje uključuju nagle smjene registara i ostinata, brzih uzlaznih pasaža, ponavljajućih tonova i slično. Iako se unutar skladbe materijal iznosi na razne načine te se primjenjuju različite tehnike sviranja, cijela skladba je kompaktna cjelina koja teži mirnom završetku. Od početka se mogu pratiti kratke gradacije poput »uzleta« nakon kojih slijedi smiraj. Te mirnije prekide, uz sporiji tempo i tihu dinamiku, ponekad prati i gotovo nečujni efekt stiskanja klapni. Tijekom cijele skladbe opisani se mirniji i agresivniji motivi bore za prevlast do konačne pobjede ekspresivnih i pjevnih melodijskih fraza koje obilježavaju završetak skladbe. I te su fraze na neki način odijeljene, isprekidane, ali sada ne agresivnim glazbenim materijalom, nego pauzama ili prostorom za udah, a same fraze postupno sadrže sve dulje notne vrijednosti koje logično i prirodno dovode do završetka. Iako je skladbe Monodie, poput Springtime, nastala u vrijeme skladateljevih studentskih dana, i iz nje se može vidjeti velika posvećenost istraživanju izvedbenih mogućnosti instrumenata, zbog čega i dalje privlači zanimanje studenata, ali i profesionalaca. (Helena Skljarov)

Monodie za flautu solo

Nagrađena skladba kao rezultat druge godine studija kompozicije — savladavanja gudača

kladbu Springtime za violinu i violončelo Vjekoslav Nježić napisao je tijekom druge godine studija kompozicije 1995. godine. Kako je dio programa druge godine studija savladavanje gudaćih instrumenata, i sam naslov, prema skladateljevim riječima, ima svojevrsnu igru Vjekoslav Nježić riječi: Springtime nastaje kao varijacija na String time. Na nastanak skladbe uvelike utječe suradnja s kolegama Cantus d.o.o., 2018 studentima Emilom Gabrićem i Thomasom Burićem koji je iste godine i praizvode. Štoviše, na Međunarodnoj ljetnoj akademiji (Semmering) u Austriji, iduće, 1996. godine, Vjekoslav Nježić tom skladbom osvaja prvu nagradu. Springtime se sastoji od dva kontrastna stavka: prvi je efektan, brz i virtuozan, u kojem prevladava glasna dinamika, dok je ideja mnogo sporijeg drugog stavka (Largo) mirna atmosfera koja se postiže stapanjem boja dvaju gudaćih instrumenata. U prvom stavku se od samog početka može pratiti razvoj glazbenog materijala: svojevrstan »uvod« iznosi violončelo solo, a početna misao u tročetvrtinskoj mjeri postupno se razvija i raste, zbog čega joj se mjera prilagođava pa ne postoji jasan metrički oslonac. Od pojave violine počinje ravnopravni dijalog tih dvaju instrumenata pa se može pratiti određena gradacija u motivskom razvoju, čime usporedno raste i napetost skladbe; vrhunac se može odrediti zlatnim rezom, odnosno u posljednjoj trećini prvog stavka. Nakon njega se skladba postupno smiruje te se u oba instrumenta, posebno u violončelu, mogu zamijetiti motivi s njezina početka. U drugom, kontrastnom stavku, istražuju se boje koje se postižu kombinacijom tih dvaju instrumenata. To je najčešće postignuto tehnikom tremolo, i to tako da je violončelo često postavljeno u višem registru, čime se tonovi instrumenata isprepliću. Skladba Springtime već se mnogo puta izvela zahvaljujući svojoj kvaliteti, efektnosti i kompaktnoj dvostavačnoj formi u kojoj se svirači, uz virtuozitet prvog stavka, mogu posvetiti i istraživanju boje i zvuka. (Helena Skljarov)

Springtime za violinu i violončelo

Album akademika Igora Kuljerića s eksperimentalnom i primijenjenom glazbom

Vrijedan istraživački materijal

Piše: Martina Bratić

ultimedijalni institut (MI2) ponovno je s Višeslavom Labošem kao autorom koncepcije prošle godine izdao i treće izdanje iz serije Elektroakustička glazba hrvatskih skladatelja (2016.). Nakon antologije elektroakustičke glazbe u Hrvatskoj (U potrazi za novim zvukom: 1956–1984) (2016.), a potom izdanja Silvio Foretić: Transakcije 1968–1979 (2017.), objavljen je i treći nosač zvuka: Igor Kuljerić: Impulsi 1971–1987 (2018). Riječ je o kompaktnom disku s djelima akademika Igora Kuljerića, koji sadrži dosad neobjavljenu eksperimentalnu i primijenjenu glazbu iz njegove privatne arhive. Ta je glazba, kako objašnjava uredništvo izdanja, uglavnom realizirana u milanskome Studiju di fonologia RAI sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Elektroakustički obrađene materijale Kuljerić je iz Milana donosio u Zagreb gdje ih je aplicirao uglavnom kao scensku glazbu.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Virtuozna studija završava glavnom karakteristikom flaute — pjevnošću

Izdanje simbolički nazvano Impulsi preuzelo je naslov Kuljerićeve skladbe iz 1969., za koju se smatra da je »prvi [autorov] pokušaj kombiniranja živih instrumenata i magnetofonske vrpce«, kako čitamo iz teksta knjižice. Takvo nazivlje još dobiva na značenju kad se u tekstu kaže da se Kuljerićeve pothvate u domeni elektroakustičke glazbe nerijetko izostavljalo ili prešućivalo, što se u slučaju skladbe Impulsi I upravo i dogodilo. Tekst knjižice, čiji Igor Kuljerić je autor također Višeslav Laboš, čita se kao vrijedan istraživački materijal u nastojanju daljnje kontekstualizacije rada Igora Kuljerića te je svakako element u projektu vrijedan pohvale. Labošev se prinos u ovome izdanju višestruko mjeMultimedijalni institut ri: on potpisuje istraživački rad, digitalizaciju i re(MI2 stauraciju snimki oko 150 magnetofonskih vrpci, kao i uredništvo CD–a. Repertoar obuhvaćen izdanjem posložen je kronološki, s prvom skladbom Incontri (1971.), za klavir i magnetofonsku vrpcu, karakteriziranom kao drugi pokušaj skladateljeva spajanja instrumentalnoga sastava i vrpce uživo. Riječ je ujedno i o jedinoj skladbi s nosača zvuka koja nije pisana za magnetofonsku vrpcu.

Impulsi 1971–1987

Slijedeći logiku progresije u samoj skladateljskoj praksi Igora Kuljerića, uključene su i skladbe Etida za flažolete iz ‘Impulsa II’ i dva sinusoidna vala te Etida za udarce i čepove po žicama klavira, iz 1976. godine, pisane za magnetofonsku vrpcu, kojima Laboš pridružuje i širi kontekst nastanka i realizacije. Folk–art I (1976.–1977.) za magnetofonsku vrpcu jedina je višestavačna skladba na nosaču zvuka; ujedno je i riječ o skladateljevu »najambicioznijem [...] djelu s područja elektroakustički transformiranoga zvuka«. Folk–art je svoj jedini funkcionalni oblik dobio kao scenska glazba za balet pa se, slušajući djelo, uočava Kuljerićevo načelo translacije jednoga idioma u drugi medij, uz neprekinuto nastojanje da se dokuče one supstrukture folklornoga zvuka. Dodavši knjižici i autorove komentare tih djelâ, urednik izdanja na najbolji je mogući način istraživaču ponudio presjek idejnih koncepata i problematike koji iza njih stoje. Impulse čine i materijali iz djela Richard III. (1978.), zatim Etida za temple block i trubu (1979.), skladba Noćni let — Vrpca br. 12 (1979.) i djelo Igra (1980.). Za posljednju skladbu Višeslav Laboš odabrao je i stvarni kraj Kuljerićeva zanimanja za elektroakustičku glazbu, prvi dio skladbe naziva Muha (1987.), pisane za istoimenu plesnu predstavu, rezultat jedne od brojnih skladateljevih suradnji s koreografkinjom Lelom Gluhak–Buneta. Izuzetno kompleksnim, informativnim i vrijednim presjekom jednoga Kuljerićeva segmenta rada, još je jedan projekt Višeslava Laboša i Multimedijalnoga instituta ugledao svjetlo dana, a za sve eventualne nadolazeće nove možemo samo poželjeti još takvoga uredničkog entuzijazma i truda.

Zadivljujuće improvizacije Ante Knešaureka na umjetnička djela četvorice hrvatskih slikara

Glazbeni dojmovi slika Na albumu je objavljena snimka koncerta održanog u travnju 2017. godine u bazilici Presvetog Srca Isusova u Zagrebu pa se u umjetnikovim improvizacijama može beskonačno uživati, neovisno o mjestu i vremenu njihova nastanka

Piše: dr. sc. Irena Paulus

mjetnost improvizacije, danas gotovo potpuno zaboravljena, nekad je bila uobičajena među izvođačima i, posebice, skladateljima. U baroku, ali i poslije, mnogi su slavni orguljaši bili skladatelji, a njihove improvizacije čak cjenjenije od zapisanih skladbi. Mozart je »pri-

složenosti improviziranja piše: »Improvizacija je zapravo komponiranje na licu mjesta, iz glave, ad hoc, bez mogućnosti popravljanja, brisanja, kidanja papira i slično«; »ona je to zahtjevnija što traži razmišljanje unaprijed«, jer s njom umjetnost izvođenja postaje izjednačena s umjetnošću skladanja, od vođenja pojedinih dionica u horizontalnom ili/i vertikalnom kretanju do osmišljavanja forme sviranog glazbenog djela isto tako ad hoc, iz glave i na licu mjesta.

zacije nisu ostale nezapisane: koncert održan u travnju 2017. u bazilici Presvetog Srca Isusova u Zagrebu snimljen je i objavljen na kompaktnom disku naslova Improvizacije na umjetnička djela četvorice hrvatskih slikara, pa se u umjetnikovim improvizacijama može beskonačno uživati, neovisno o mjestu i vremenu njihova nastanka.

Ante Knešaurek

Improvizacije na umjetnička djela četvorice hrvatskih slikara Cantus d.o.o., 2018.

Na CD–u su sačuvane skladbe koje su nastale promatranjem slikâ: Pietà te Krist i slijepac Vladimira Blažanovića, Čovjek i Par Željka Mucka, Čuvari i Noina predstava Davorina Radića te Sjena i Trag sunca Tihomira Lončara. Snaga slike

Ante Knešaurek za orguljama u bazilici Presvetog Srca Isusova u Zagrebu

je svega bio prvak u improviziranju«, Schubert je »preživljavao improvizirajući (…) po krčmama i gostionicama, ali i po otmjenim salonima«, a »ništa bolje sudbine nisu bili ni Brahms, a ni Chopin, koji su svoju elementarnu egzistenciju osiguravali improvizirajući po otmjenim kućama«. Kako kućno muziciranje danas (uglavnom) ne postoji jer su ga zamijenili drugi oblici zabave, improvizacija se zadržala jedino u prostorima u kojima vrijede pravila drukčija od svakodnevnih i na koja ljudi dolaze upravo zato da bi se okrenuli vlastitoj (pa i tuđoj) nutrini — u crkvama i, katkad, koncertnim dvoranama. Na tim mjestima sačuvana je umjetnost orguljskog improviziranja i u Hrvatskoj, a jedan od njezinih prvaka je orguljaš Ante Knešaurek, autor citatnih redaka, koji o

Sačuvani trenutak Slušatelji Knešaurekovih koncerata često su svjedoci njegovoj divljenja vrijednoj vještini improviziranja. Jedna od prilika da ga se čuje kako svira i istovremeno stvara glazbu improvizacijom bila je na koncertu održanom 29. travnja 2017. godine, kad je u sklopu 28. Muzičkog biennala Zagreb svirao inspiriran slikama četvorice hrvatskih slikara: Vladimira Blažanovića, Tihomira Lončara, Željka Mucka i Davorina Radića. Za razliku od njegovih prethodnika iz prošlosti, o čijim je fascinantnim improvizacijama danas moguće saznati samo iz opisa i iz druge ruke, improvizacije nastale u 20. i 21. stoljeću ipak su, zahvaljujući tehnologiji, zabilježene i sačuvane. Ni Knešaurekove improvi-

Te su slike sadržajno i formalno sasvim različita umjetnička djela, stvarana različitim slikarskim tehnikama, tipičnima za stil, ali i za trenutačnu inspiraciju svakog od četvorice slikara čija je djela Knešaurek odabrao. I premda ga je takva vrsta inspiracije mogla odvesti u smjeru doslovnog opisivanja onoga što vidi, Knešaurek je ostao vjeran Glazbi kao umjetnosti koju sam njeguje. Njegov je glazbenički odraz doista donio osam različitih glazbenih djela, ali u njima je nastojao pronaći vlastito viđenje slika koje nije nužno vođeno sadržajem, nego često predstavlja umjetnikov doživljaj, njegov dijalog sa slikom koja mu je poslužila kao inspiracija. U glazbenim se djelima čuje veliki smisao za formu, čak do te mjere da nastoji ponoviti kompoziciju slike, primjerice za Blažanovićevu sliku Pietà. Čuje se i divljenje snazi slike, jer se ta ista snaga, gustoća nanosa boja te odnos svjetla i sjene odražavaju u odsviranoj glazbi (na primjer, u Muckovoj slici Čovjek, čiji glazbeni ekvivalent prikazuje suvremenog i praiskonskog čovjeka u jednom). Čitajući nad–tekst i pod–tekst, Knešaurek će zakoračiti i izvan svijeta slike, u stvarni svijet, pa će svojem glazbenom dojmu Muckove slike Par, uz specifično dijalogiziranje, pronaći prostor i za ples

koji je, vjerojatno, zajednički ples kroz život (Muckove slike su inače vrlo zahvalne za takav tip »preoblikovanja«, prelaska u drugu umjetnost, jer donose samo oblike i konture, a ostalo ispunjava sam promatrač). Ispreplitanje umjetnosti

Na sličan način Knešaurek pristupa i ostalim slikama: Čuvare (nastale prema istoimenoj slici D. Radića) oblikuje u početku postupno slažući akord odozdo prema gore, u Sjeni (prema Lončarevoj slici) »prijetećim« dubokim registrom asocira na valjanje vjetra; svijetlim, prozračnim tkivom u (inicijalno Lončarevu) Tragu sunca govori, moguće, o naslovu i sadržaju; načelom imitacije u (Radićevoj) Noinoj predstavi ponavlja, čini se, vizualnu ideju odraza u vodi, a uz (Blažanovićeva) Krista i slijepca uz pomoć dvaju potpuno suprotnih slojeva u dva sasvim različita orguljska registra, kao da priča priču. Međutim, Knešaurekove su improvizacije mnogo dublje, one se samo dotiču tematike koju je slikar već oslikao (i to najčešće tehnikama i stilom koji već sam po sebi potiče različite interpretacije). Zato u umjetnikovim orguljskim inspiracijama jednako uživa onaj slušatelj koji pred sobom ima sliku, kao i onaj koji je odlučio jednostavno slušati i uživati u glazbi bez ikakva vizualnog objašnjenja. Fascinantno je kako Knešaurek na taj način uspijeva povezati i karakteristike apsolutnog i karakteristike programnog, jer ono što on radi u svojim improvizacijama koje su zapravo glazbeni dojmovi slika, nije zapravo ni jedno ni drugo. Pod vještim orguljaševim prstima osjeća se spremnost na stvaranje, na oblikovanje novog umjetničkog djela izazvanog sasvim drugim (a opet ne tako različitim) umjetničkim medijem. Slušatelj postaje svjedokom kako se jedna umjetnost nastavlja na drugu, kako se isprepliće s njom i kako te dvije umjetnosti postaju jedno. Jedinstveno i zadivljujuće, doista.

P r e d s t a v l j e n a l b u m P r e m i e r e M i h a e l a P a a r a , 7. s i je č n j a 2 019. u M a t i c i h r va t s koj

Digitalizirane inačice nikad objavljenog fonograma s povijesnim interpretacijama Zagrebačke opere

Glasovi iz davnina Dugoočekivano predstavljanje klarinetistova prvijenca

Taj dosad neobjavljeni dragocjeni materijal odabrao je i stručnim popratnim tekstom opremio pokojni erudit i radijski urednik Branko Polić

Piše: Lucija Ercegovac

glazbenu nagradu Porin u kategoriji najbolje izvedbe klasične glazbe.

oznati hrvatski Bruno Vlahek, pijanist i skladatelj, klarinetist Mihael napisao je kapitalno djelo nove suPaar predstavio vremene hrvatske glazbe, Sonaje svoj prvi nosač tu za klarinet i klavir, na što sam zvuka Premiere kaže: »Što god to značilo, ne znam u Matici hrvatskoj što označava suvremenu hrvat7. siječnja 2019. sku glazbu.« Djelo Uz glazbenika, na je skladao u veljaMihael Paar predstavljanju su či 2015. i odmah se bili pijanisti Bruno odlučio za formu soPremiere Vlahek i Filip Fak nate jer se u toj forte muzikologinja mi osjeća najbolje. Cantus d.o.o., 2017. Jelena KnešauKako kaže, skladao rek Carić. Ona je je od trećeg stavka predstavljanje poprema prvom. U prčela muzikološkim vom stavku događa osvrtom na nosač se borba dviju idezvuka, ali i opaja, drugi stavak je skom da je zateintrospekcija, za to čena spoznajom je imao temu otprida hrvatski sklaje, dok je treći veliki datelji ne pišu za finale. klarinet, pogotoNaravno, red je bio vo se libe mijeda se i treći stavak šanja s drugim iz Sonate za klarižanrovima, poput net i klavir odsvira, jazza i popa, za jer su za tu skladrazliku od glazbe bu Paar i Vlahek u koju donosi ovaj nosač zvuka. Album je lijepo gra- Splitu 2018. dobili glazbenu nagrafički i tekstualno opremljen, sve su du Porin u kategoriji najbolje skladskladbe praizvedene na koncerti- be klasične glazbe. ma u različitim gradovima Hrvatske Izlazak iz okvira unatrag tri godine, a potkraj 2017. napokon su se zajedno našle na nosaču zvuka. Na albumu su djela Na kraju su se publici obratili Mihael Alfija Kabilja (skladatelja poznatih Paar i Filip Fak, koji je najčešće pramjuzikla), jazzera Matije Dedića i tio Mihaela na nosaču zvuka. Fak Silvija Glojnarića (skladatelja, di- je zadovoljan nosačem jer izlazi iz rigenta, aranžera); tu je i »zločesti okvira, stereotipa i nudi novu, pitku, dečko klasične glazbe« Matej Me- slušljivu glazbu koja je »izvodljiva«. štrović i naposljetku »čisti klasičari« Sam klarinetist je dometnuo da je Bruno Vlahek i Ante Grgin. Potonji njegov prvi album poseban, poje jedini klarinetist među skladate- svećen njegovu ocu, ali da je istoljima i skladatelj među klarinetistima vremeno nastojao obuhvatiti nove u hrvatskoj glazbi. skladbe koje bi bile prihvatljive i šiKapitalno djelo

Najveći dio skladbi na albumu Paar svira s pijanistom Filipom Fakom, pa su na predstavljanju zajedno izveli djelo Igra mala — Concertino za klarinet i klavir Silvija Glojnarića za koje je izdanje bilo nominirano za

rem slušateljstvu. Ideja je nastala 2011./2012., a nosač zvuka završen je 2017. godine. Domaćin Mihael Paar zaključio je predstavljanje solističkom izvedbom skladbe Capriccio br. 6 Ante Grgina, što je publika nagradila velikim pljeskom.

Taj dosad neobjavljeni dragocjeni materijal odabrao je i stručnim popratnim tekstom opremio pokojni erudit i radijski urednik Branko Polić, sa svrhom da se tim izdavačkim pothvatom sačuvaju snimke legendarnih prvaka i prvakinja pretežito Zagrebačke opere te da se omogući da oni postanu dostupni svim prijateljima vokalne umjetnosti današnjice. Pri tome se vodilo računa o kvaliteti sačuvanih snimki, kao i o raznolikosti repertoara te popularnosti umjetnika. Uz dvije uvertire kojima počinje svaki CD, sadrže 39 opernih ulomaka popularRazni izvođači nih stranih autora (Rossinija, Bellinija, Verdija, Cillee, Zlatne godine Leoncavalla, Puccinija, GiZagrebačke opere, ordana, Bizeta, Gounoelektrične snimke da, Offenbacha, Delibesa, 1927. — 1931. Saint–Saensa, Halévyja, (2 CD–a) Thomasa, Wagnera, MuEdison Bell Penkala / sorgskog, Čajkovskog), Croatia Records ali i tri ulomka iz najpoznatije hrvatske opere — Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog.

dvorani HDS–a 24. siječnja 2019. predstavljeno je iznimno diskografsko izdanje, dvostruki album Zlatne godine Zagrebačke opere u izdanju diskografske kuće Croatia Records. Prvaci Zagrebačke opere te su snimke ostvarili od 1927. do 1931. za prvu tvornicu gramofonskih ploča na našem prostoru Edison Bell Penkala. Slavna tradicija

O nastanku i razvoju te diskografske tvrtke govorio je dugogodišnji tehnički direktor Jugotona i Croatia Recordsa Veljko Lipovšćak. Proizvodnja gramofonskih ploča u Zagrebu počela je u rujnu 1927. u tvornici Edison Bell Penkala u Branimirovoj ulici 43, a nastavila se u Elekrotonu na Sv. Duhu 50, pa u Jugotonu u Ilici 213 i napokon u Dubravi u Jugotonu i Croatia Recordsu. Dakle, radi se o slavnoj tradiciji koja je prošle godine obilježila 90. godišnjicu početka proizvodnje gramofonskih ploča u Zagrebu i Hrvatskoj.

Veljko Lipovšćak je istaknuo da je tvrtka Croatia Records još potkraj veljače 1995. zahvaljujući donacijama vlasnika privatnih fonoteka snimila taj materijal na dvije gramofonske ploče, međutim, one nisu nikad objavljene. Bile su to ujedno i posljednje gramofonske ploče proizvedene u Croatia Recordsu u zagrebačkoj Dubravi. Tim datumom otišla je u povijest gotovo sedam desetljeća stara proizvodnja tonskog nosača, koji je između ostaloga sadržavao i visokovrijedne programe hrvatske kulture. »Njihova sadašnja objava na dva CD–a vrijedan je dokument hrvatske glazbene baštine i hrvatske diskografije iz bogate arhive te diskografske kuće, kao jedna od zadaća za njihovo očuvanje i poduku budućim generacijama«, rekao je u uvodnoj riječi sadašnji direktor Croatia Recordsa Želimir Babogredac.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Legendarni prvaci

Piše: Višnja Požgaj

Iako je objavljen još 2017., prvi album Mihaela Paara tek je 2019. doživio koncertno predstavljanje, uz stručne komentare sudionika

Ugledna glazbena publicistkinja i glazbena kritičarka Marija Barbieri na predstavljanju je, odavši priznanje Branku Poliću, opširno opisala riječju i izborom reprodukcija nekoliko prvih solista Zagrebačke opere uvrštenih u taj sadržaj, poput Roberta Primožića, Zdenke Zike, Drage Hržića, Josipa Rijavca, Mariona Vlahovića, Tinke Wesel–Polle, Marka Vuškovića, Aleksandra Griffa i njegove supruge Marte Pospišil–Griff te Josipa Križaja. Snimke su realizirane većinom u suradnji s Orkestrom Zagrebačke opere, neke i uz klavir, a dirigirao je maestro Oskar Smodek. Urednik je bio dr. Pavao Markovac, a s njime je u svojim kasnijim godinama surađivala i nekadašnja operna diva Irma Polak. Dvojezično izdanje Zlatnih godina Zagrebačke opere priredio je i likovno oblikovao Veljko Lipovšćak, a s izvornih gramofonskih ploča presnimio Velimir Kraker. Restauraciju snimki i matični CD ostvario je Vladimir Smiljanić, upotrijebljene su fotografije koje se čuvaju na Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a glavna je urednica izdanja (i sama po struci pjevačica) Nikolina Mazalin.

Predstavljeno dvostruko izdanje s prvom cjelovitom inačicom opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, 2 4 . s i je č n j a 2 019. u p r e d vo r j u D vo r a n e Li s i n s k i, g o d i n u n a ko n p r ve s n i m ke

Svakako slušati! Snimka koncerta u ciklusu Kanconijer HRT–a, 25. siječnja 2018. u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

akon objavljivanja snimke cjelovite prve hrvatske opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog 2016. godine, 160 godina nakon njezine praizvedbe, nakladnik Hrvatska radiotelevizija (inače, taj je album s dva CD–a za naIvan pl. Zajc kladnika HRT–a potpisao tadašNikola Šubić nji v. d. glavnog ravnatelja Blago Zrinjski Markota i za (2 CD–a) Glazbu HRT–a rukovoditeljica HRT Ivana Kocelj), isti je nakladnik 24. siječnja 2019. u predvorju Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog predstavio i svoj drugi vrijedan i opsežan projekt, cjelovitu snimku na dva CD–a opere Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, prvi audiozapis integralne inačice Zajčeva djela. Budući da je tijekom vremena Zajčeva partitura doživjela niz preinaka i intervencija (uglavnom su to činili dirigenti koji su djelo izvodili), trebalo je urediti partituru. Taj je posao obavio skladatelj i dirigent Mladen Tarbuk, a notno je izdanje objavio izdavač Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb 2012. godine. Nakladnik HRT najavio je zvučni triptih objavljivanja nosača zvuka s najvažnijim povijesnim hrvatskim operama pa još valja čekati izlaženje snimke opere Porin Vatroslava Lisinskog koja će se ove sezone zabilježiti također na koncertu u ciklusu Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra HRT–a. Uvod u koncert

U predvorju se okupio znatan broj posjetitelja koji su te večeri došli na pretplatnički koncert Simfonijskog orkestra i Zbora HRT–a. Naime, u sklopu ciklusa Kanconijer ansambli HRT–a, Zbor i Simfonijski orkestar, sa solistima Ivanom Lazar (sopran), Yuom Shaom (tenor) i Leonom Košavićem (bariton), uz sudjelovanje ljubljanskog Komornog

zbora Ave, pod ravnanjem Tomislava Fačinija, najavili su program naslovljen Misa, koji je sadržavao Hrvatsku misu u h–molu, za zbor, orkestar i orgulje skladatelja Josipa Vrhovskog (1902.– 1983.) i Messe solennelle de sainte Cécile, CG 56, za soliste, zbor i orkestar Charlesa Gounoda (1818.–1893.), tako da je predstavljanje novog diskografskog produkta djelatnosti HRT–a, ovaj put s glavnim ravnateljem HRT–a Kazimirom Bačićem u ime nakladnika, te s nazočnom rukovoditeljicom Glazbe HRT–a Ivanom Kocelj, uvelo u vrlo bogatu glazbenu večer, predstavivši doista razgranate aktivnosti glazbene proizvodnje središnje hrvatske javne medijske institucije, i one trenutačnog i one trajnog karaktera. Veselje slušatelja Objavljivanje cjelovitih snimki hrvatskih opernih naslova omogućeno je potporom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, pa već i to pokazuje shvaćanje važnosti objavljivanja nosača zvuka s glavnim djelima hrvatske glazbeno– scenske baštine. Da bi takve snimke trebalo objavljivati češće, čime bi bilo omogućeno predstavljanje različitih generacija opernih umjetnika, nepotrebno je posebno isticati. Nažalost, u kontinuiranoj i zaista notornoj ograničenosti financijskih sredstava raspoloživih za veće i zahtjevnije glazbene projekte koje bi se adekvatno snimilo pa i onda i objavilo, s čime je klasična glazbena produkcija trajno suočena, kad se dogodi dovršetak cijelog procesa i u javnost iziđu dogotovljeni nosači zvuka, svima kojima je do hrvatske klasično– glazbene ostavštine stalo, zaigra srce od veselja. Dakako, priprema izvedbe cjelovitog opernog naslova ulazi u kategoriju najveće zahtjevnosti u odnosu na okupljanje interpreta i ostvarivanje kvalitetne trajne snimke, tako da možemo s radošću pozdraviti završetak procesa i dovršetak albuma s dva CD–a na kojima slušamo doista kvalitetne zvučne zapise Zajčeve opere snimljene u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u siječnju 2018. godine. Glazbeni producent je Krešimir Seletković, tonski majstor Božidar Pandurić, tonski realizatori u TK 5/OB van 5 Cres Hrvoje Pavleković, Rudi Iličić, Danijel Gajdek, Alen Križančić i Branko Starc, a odgovorna urednica Ana Vidić. Dodatna je informacija da su snimke miksane i masterirane u studijima 11 i 12 HRT–a.

Iscrpnost podataka Objavljivanje i ostvarena mogućnost da sad svaki ljubitelj i poklonik Zajčeva remek–djela, opere Nikola Šubić Zrinjski (koja je nedvojbeno najpoznatija, najomiljenija i najčešće izvođena hrvatska opera, kao i svaki novi potencijalni slušatelj u Hrvatskoj ili bilo gdje u svijetu), može u tišini svojega doma ili pak na programima radijskih postaja slušati i uživati u toj glazbi, nedvojbeno je važan događaj. Jednako umjetnički kao i kulturološki, jednako nacionalno kao i međunarodno, pa svakako i jednako važno u odnosu na aktualnu generaciju hrvatskih opernih solista, orkestralnih glazbenika i članova zbora koji su sudjelovali u realizaciji snimke. Stoga je bilo osobito korisno nazočiti predstavljanju izdanja, koje je vodila urednica Ana Vidić, iznoseći opširne podatke o nastanku i tijeku priprema te o drugim za izdanje bitnim informacijama. Niz važnih činjenica i sjećanja na nastanak CD–a iznijeli su Ivana Kocelj (već spomenuta rukovoditeljica Radne jedinice Glazba HRT–a), zatim Zrinka Matić (urednica na Hrvatskome radiju), maestro Ivo Lipanović (dirigent izvedbe), glazbeni producent Krešimir Seletković, operni umjetnik, bariton Ljubomir Puškarić (interpret naslovne uloge) te Vedran Galić uime Produkcije G.A.D. koja je pripremila popratnu programsku knjižicu i odlučila o njezinu vizualnom rješenju, u čemu je stručnu pomoć pružila akademska slikarica Marina Đurović. Produkcija G.A.D. i ovaj je put osmislila, moguće je ocijeniti doista odlično, izbor tekstova i tumačenja, a sve je objavljeno na hrvatskom i na engleskom jeziku. Iscrpnost podataka o Zajčevoj operi, njezinoj povijesnoj važnosti i kontekstu nastanka, kao i tiskani libreto opere, bit će izuzetna pomoć svakom korisniku, posebno kad albumu pozornost posvete slušatelji slabije ili nikakve upućenosti u kontekst, povijesni i glazbeni, u kojemu je opera nastala, kao i stvarne razloge koji tumače zašto je Zajčev Nikola Šubić Zrinjski za hrvatsku opernu tvorbu tako važan naslov. Ponajbolji pjevači Snimljena je dakle cjelovita verzija partiture koja je kao živa izvedba bila predstavljena javnosti 2018. godine i koja je pod vodstvom maestra Ive Lipanovića uz Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a okupila doista aktualno ponajbolje hr-

vatske operne pjevače, prvake i soliste hrvatskih nacionalnih opernih kuća, afirmirane i na prestižnim inozemnim pozornicama. Uloge pjevaju: bariton Ljubomir Puškarić kao Zrinjski, sopranistica Kristina Kolar kao njegova žena Eva, sopranistica Valentina Fijačko Kobić kao njihova kći Jelena, bas Ivica Čikeš kao Sulejman, tenor Domagoj Dorotić kao Jelenin zaručnik Juranić, tenor Stjepan Franetović kao Mehmed Sokolović, bariton Leon Košavić kao Sulejmanov liječnik Levi, bas–bariton Ozren Bilušić kao Gašpar Alapić te bariton Davor Radić kao Timoleon. Odmah nabaviti! Doista, bez nepotrebne patetike (jer opera Nikola Šubić Zrinjski na svim je dosadašnjim izvedbama i u inozemstvu dobivala nadasve pohvalne ocjene za svoju visoku glazbeno–umjetničku vrijednost, a zna se da ju je Opera HNK–a iz Zagreba, kao i ona iz Osijeka, izvodila i na gostovanjima izvan hrvatskih granica), činjenica da je sada javnosti ponuđena tako lijepo upakirana cjelovita snimka, može veseliti. Koliko će biti uspješna distribucija kompaktne ploče kod kuće i u inozemstvu, koliko će zanimanja i vremena ne samo u hrvatskim redakcijama ozbiljne glazbe, nego osobito u redakcijama inozemnih radijskih ustanova izdanje pobuditi, kao i s koliko će pozornosti tu lijepu romantično raspjevanu glazbu novim naraštajima znati približiti nastavnici glazbe u školama, otvorena su pitanja kojima bi valjalo posvetiti pozornost. A svima koji mogu odmah nabaviti CD i uživati u Zajčevoj mnogima već dobro poznatoj i dragoj operi, a sad u vrsnim, štoviše odličnim interpretacijama na projektu okupljenih glazbenika, ne preostaje drugo nego rezervirati potrebno vrijeme, opustiti se i poslušati, svakako uz čitanje pomno sastavljenih uvodnih tekstova u popratnoj knjižici! Pogodnim mi se čini citirati riječi velikog hrvatskog pjesnika i esejista, violončelista koji je bio i ugledni glazbeni kritičar britkoga pera — A. G. Matoša: »Ako nas i dave dnevi kukavštine i niske proze, nakićene trijeznim tobožnjim i pozitivnim frazama, još ima suza zanosnica za zvuk hrvatske duše, još ima na opustjelom našem Parnasu lovora za apolonsku kosu i za harmonijsko čelo jednog Ivana pl. Zajca, Orfeja naših panjeva i životinja.« Objavljeno u popratnom tekstu G. A.D. Produkcije, a tako aktualno!

Lana je autorica svih skladbi i tekstova, na engleskom (tekstovi svih pjesama objavljeni su u knjižici albuma), osim Your Child Gertalda Isaaca, a ona je priredila i sve aranžmane formacijama pr idr užuju se trubač i krilničar Tomaž Gajšt, trubač Dominik Fuss, saksofonisti Jani Šepetavec ili Florian Fuss i/ili trombonist Vid Žgajner, a u nekim izvedbama i prateći pjevači, u raznim kombinacijama: Magdalena Wieckowska, Maria GaLana Janjanin bler, Marko Ferlan i sama Lana Janjanin. Radi se o iskusnim Piše: Davor Hrvoj glazbenicima koji su se svim srcem i dušom posvetili projektu — provedarijera Lane Janja- bi njezinih autorskih zamisli. Naime, nin od početka je Lana je autorica svih skladbi i tekstobila međunarodnog va, na engleskom (tekstovi svih pjekaraktera. Tako je sama objavljeni su u knjižici albuma), osim Your Child Gertalda Isaaca. Lana Janjanin i ovaj album na razne Lana je priredila i sve načine odraz njezinih A Minute of aranžmane. Skladbe suradnji na međunaodaju glazbeni rukopis Love rodnom planu, iako školovane glazbenice se radi o bliskom nam Lana Janjanin koja je dobro iskovala okružju. Izvedbe koje zanat, ali to ne bi bilo je uvrstila na CD A Midovoljno da Lana ne nute of Love snimala zna iskoristiti iskustvo, je u studijima u Hrvatnadahnuće i osjećaskoj, Sloveniji i Austriji. je za svoj skladateljski U istom okružju birala rad. U njezinu slučaje i glazbenike. ju radi se o spoju svih U svim izvedbama tih elemenata, nužona pjeva i svira klanih za ostvarenje dovir, uglavnom konbrog glazbenog djela. certni, a u tri električOsim toga, tim skladni te u jednoj orgulje. bama iskazuje i svoje Skladbe Raindrops i glazbene afinitete, a Painting Tears izvodi oni su širokog speksolo. Ostale je, ovisno tra. Između ostalog, o karakteru aranžmajasno je da je Lana prona, ostvarila u raznim kombinacijama. učila tradiciju afroameričke glazbe, ukNaslovnu je snimila uz kontrabasista ljučujući jazz, koji je, iako nije uvijek njeMarka Ferlana, koji u nekim izvedba- zin primarni izbor, uvijek prisutan u njema svira bas–gitaru, te bubnjara Luka- zinu stvaralaštvu. Prisutan je i u skladsa Fellnera. Oni čine ritamsku sekciju bama koje je napisala za ovaj album, u svim ostalim izvedbama, u nekima iako su protkane snažnim utjecajima pojačanu gostima. Naime, u raznim soula i R&B–ja.

Budućnost hrvatske glazbe Zamisao o snimanju albuma nastala je na koncertu održanom 2. prosinca 2015. u Dvorani Gorgona MSU–a, gdje su glazbenice nastupile na koncertu Nova generacija hrvatskog jazza iz ciklusa Jazz orkestra HRT–a

Piše: Saša Drach

ijepo opremljen dvostruki album, s fotografijama, iscrpnim biografijama i tekstovima svih pjesama, bilježi prvu suradnju dviju mladih glazbenica i skladateljica (obje su i pijanistice i pjevačice), Lane Janjanin i Dine Rizvić, s Jazz orkestrom HRT–a. Prvi CD, Zagrepčanke Lane Janjanin, čini pet njezinih skladbi, jedna Sinatrina i jedna Arsena Dedića, ujednačenih opet njezinim swing aranžmanima. Lana nema potrebu odviše potencirati svoj ne izrazio jak, ali lijep glas, no orkestar je ne pokriva, štoviše, to je dobro izbalansirano, s povremenim solažama članova orkestra koje daju dovoljno dinamike skladbama. Lana je već nastupala s Jazz orkestrom HRT–a (2013., 2016. i 2017.), i to uvijek sa svojim skladbama. Dina Rizvić, nešto mlađa Labinjanka (25), odabrala je skladbe koje djeluju kao da su namijenjene drugoj vrsti izvedbe, a u ovim aranžmanima više su ili manje uspješno prilagođeni stavci za orkestar s izvrsnim solažama članova orkestra.

Problem je u stapanju same skladbe, njezina pjevanja i sounda toga moćnog orkestra, što je posebno vidljivo u skladbi koja otvara album (Slutnja). Nimalo osobit aranžman Porterove Night & Day nudi jedino izvrstan solo Luke Žužića, a Balaševićev Cirkus tu doista iznenađuje. Dina pjeva osjetljivu i prepoznatljivu melodiju koja je, međutim, aranžirana kao za nekadašnji Opatijski festival, no očito je razlog uvrštenju te balade sentimentalne naravi. Skladba Za tebe, pak, zanimljivo počne kao Lana Janjanin & mekani funky koji Dina Rizvić s Jazz međutim ne ispuni orkestrom HRT–a očekivanja. Album Miracles završava duetom s Lanom Janjanin Reflektor Music u izvedbi Dinine Croatia Records skladbe Miracles, koju su izvele i na zajedničkom koncertu u MSU–u, pa je bilo logično i da njime zaokruže ovaj zajednički, mladenački probojni jazz projekt.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Skladbe nastale prema iskustvu i osjećajima

Lana Janjanin i Dina Rizvić snimile dvostuki CD uz Jazz o r ke s t a r H R T– a p o d r av n a n je m A n d r e a s a M a r i n e l l a

Davor Obranić

Lana Janjanin snimila autorski album A Minute of Love

Lana Janjanin i Dina Rizvić uskladile su svoje vizije zvuka na albumu

Razgovor s Lanom Janjanin i Dinom Rizvić, novim članicama HDS –a, u povodu objavljivanja albuma Miracles

ZAJEDNO

možemo stvarati čuda Zajedničkim albumom snimljenim uz Jazz orkestar HRT–a, mlade pjevačice i instrumentalistice predstavile su se i kao skladateljice i aranžerke

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Razgovarao: Davor Hrvoj

ijanistica, pjevačica i aranžerka Lana Janjanin završila je studij klasične i medijske kompozicije na Sveučilištu za glazbu i primijenjenu umjetnost u Beču. Nastupala je na velikim pozornicama, kao što su bečki Konzerthaus i klub Porgy & Bess te zagrebačka Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog. Surađivala je i s renomiranim orkestrima, kao što su Jazz orkestar HRT–a, Nouvelle Cuisine i ORF Radio–Symphonie Orchester Wien, a vodi i vlastiti sastav.

Davor Obranić

Multiinstrumentalistica, skladateljica i

aranžerka Dina Rizvić diplomirala je na Berklee College of Music u Bostonu, na Odsjeku za suvremenu kompoziciju i produkciju, stekavši zvanje skladatelja, aranžera, producenta, akustičnog i elektroničkog orkestratora, dirigenta, skladatelja za film, TV i multimediju, jinglove, autora pjesama te prepisivača nota. Kakav je vaš glazbeni ukus? Lana: Vrlo raznovrstan. Vjerujem da postoji samo dobra i loša glazba. Ne volim kategoriziranje glazbe po žanrovima, a još manje kritiziranje prema istoj osnovi. Mislim da to stvara veliku polarizaciju i svojevrsni animozitet među glazbenicima, a onda i među publikom. Glazba kao struka više bi profitirala kad bi

se odrekla etiketiranja. Imala sam sreću odrastati u glazbeničkoj obitelji i tako od malih nogu biti izložena vrhunskoj glazbi raznih žanrova — od klasične, latinskoameričke, jazz i gypsy do R&B–ja, hip–hopa i soula koje sam otkrila kao tinejdžerica. Svu tu glazbu slušam i dalje, pa je upravo ta raznolikost stvorila moj glazbeni izričaj, koji sam po sebi nije jednoznačan i teško ga je kategorizirati. Mislim da je to moja snaga i prednost, iako mi društvo u kojem živimo, glazbeno tržište, pa čak i neki kolege glazbenici često sugeriraju suprotno. Dina: Moj je glazbeni ukus oduvijek bio raznolik: klasika, jazz, pop, soul, filmska glazba... Slušam ono što »rezonira« u meni.

Kako se vaš glazbeni ukus odrazio na vaše skladanje? Lana: U skladu s tim, važna mi je sloboda. To sam shvatila tijekom studiranja kompozicije, kad nisam imala slobodu pisati ono što sam htjela, odnosno biti ono što jesam. Skladanje glazbe upravo i je modalitet osobnog izričaja. Ako ne možemo ispričati upravo SVOJU priču, na SVOJ način — zašto pisati? Od toga ionako nema kruha, pa čemu raditi kompromise? Biti svoj(a) Dina: Važno mi je prenijeti emociju, to što rezonira u meni, u kojem god obliku. Katkad izađe jače tekstom, katkad

ina Rizvić: U aranžerskom djelovanju važno mi je postići razumijevanje glazbenika koji zajedno muziciraju.

melodijom, katkad pak produkcijom, a najposebnije je kad se dogodi u nekoliko elemenata istovremeno. Kako skladate i što vas nadahnjuje u pisanju glazbe? Lana: Skladam kaotično, spontano i bez koncepta. Samo kad sam inspirirana. Najčešće uz klavir. Ponekad sanjam kompoziciju u cijelosti, a ponekad godinama pišem i nikako smisliti, npr. drugu kiticu neke pjesme i onda je dovršim pet minuta prije termina u studiju. Deadlinei svakako pomažu, ha ha. Nadahnjuju me vlastiti osjećaji, proživljena iskustva, najčešće negativna, u odnosima s ljudima ili sa sobom. Pisanje pjesama je neka vrsta samopomoći, terapije — način da se tuga, bol, frustracija i slično pretvore u nešto lijepo, produktivno. Baš se zbog toga dugo nisam odvažila objaviti svoje pjesme. Zapravo, pišem ih za sebe. Dina: Nemam neko pravilo. Katkad me tekst «odvede« u određen stil i zvuk, kao što je aranžman za pjesmu Odlazi cirkus, a katkad stvorim priču iz situacije u kojoj se nalazim, kao što je Miracles, u kojoj je najprije počelo s glazbom, dok su melodija i tekst uslijedili odmah nakon toga. U pisanju glazbe nadahnjuje me sve: ljudi, mjesta, filmovi, knjige, odnosi, unutarnje borbe s mislima i emocijama, putovanja, želje, nedorečeni ili nedovršeni razgovori... Trudim se uvijek staviti fokus na emociju i tekst pjesme jer se lako izgubiti u količini opcija, pogotovo kad se piše za veći broj glazbenika. Organiziranije aranžiranje Kao u ovom slučaju za Jazz orkestar HRT–a. Jeste li, pišući aranžmane, razmišljali o osobama koje će ih izvoditi? Lana: U slučaju Jazz orkestra HRT–a — da. Prednost je što smo imale prilike često surađivati s njima, pa i konzultirati se izravno s glazbenicima, u nasto-

janju da aranžman bude optimalan upravo za taj sastav. Dina: Naravno da je prednost poznavati glazbeni rad osoba koji će izvoditi vaš aranžman, ali većinom pišem kako čujem i osjetim, bez obzira na to tko izvodi. Kako stvarate aranžmane? Lana: Relativno organiziranije i sustavnije nego u skladanju. Kad je struktura skladbe osmišljena, preostaje »popunjavanje vertikale« akordima koji se raspisuju za big bend. Tu ipak postoje svojevrsna pravila i ograničenja instrumenata, zbog kojih je proces relativno »jasniji« nego u skladanju. Također ih pišem za klavirom i obično harmonizacija proizlazi iz improvizacije za klavirom. Dina: Sve ovisi o pjesmi. Za Night and Day unaprijed sam odlučila da želim pokušati s kombinacijom brzog latin i sporijeg swing stila, za autorske pjesme Slutnja i Za tebe pokušala sam iz postojeće pjesme raspisati za veći zvuk i dati »zanimljive dionice« tako da se u principu trudim igrati svim raspoloživim »tehničkim i emocionalnim« alatima koje sam stekla u godinama učenja i rada u glazbenom svijetu. Kroćenje zvijeri Kako ste aranžmanima »ukrotili zvijeri« iz Jazz orkestra HRT–a? Lana: Poanta je bila da zvijeri upravo izađu van, u najboljem mogućem obliku. Pisati »tiho i mirno« za big bend je veliki izazov samom orkestru, i aranžerski i izvođački. U nekoliko »baladičnih« aranžmana dokazala sam si da »kroćenje zvijeri« nije baš zahvalan proces. Dina: Ne znam koliko sam ih uspjela »ukrotiti«, ali osjetila sam snagu i lakoću mogućnosti da stvari »pobjegnu iz ruku« ako nemate jasnu viziju zvuka. Što vam je važno u aranžerskom djelovanju?

Lana: Da se ideja aranžmana tehnički i praktično može ostvariti i funkcionirati baš onako kako ja to zamišljam. To nije uvijek slučaj i moje ideje se katkad kose s prirodom samih instrumenata i općeg »bigbendovskog« izričaja. Uz daljnje učenje i suradnju s orkestrima, želja mi je steći vještinu kojom ću svoju glazbu, koja uglavnom izlazi iz okvira klasične big bend glazbe, prilagoditi orkestru dovoljno dobro da ga stilski izvučem iz zone komfora, ali da u isto vrijeme poštujem njegove tehničke karakteristike i zadržim homogenost zvuka. Dina: U aranžerskom djelovanju važno mi je postići razumijevanje glazbenika koji zajedno muziciraju. Kakav je bio osjećaj u zajedničkoj izvedbi skladbe Miracles? Lana: Osjećaj je bio baš takav — da smo stvorile čudo. Prije svega, ta pjesma, koju je napisala Dina, predivna je sama po sebi. »Sjela« mi je odlično od prvog trenutka kad mi ju je poslala. U njoj je sažeta poanta naše suradnje, možda ne u doslovnom smislu cijelog teksta, ali u rečenici We can make miracles, koju zajedno pjevamo, sadržana je naša borba da ovaj projekt ostvarimo od početka do kraja. Bio je to prilično zahtjevan i u mnogočemu problematičan proces. To je naša ljubav, snaga i volja za ono što radimo, osnažena činjenicom da smo se udružile; i na kraju naše »čudo« — CD je presedan u više kategorija. Njime želimo poslati poruku da s puno truda i ljubavi, a manje ega i materijalizma, svi ZAJEDNO možemo stvarati čuda. Dina: Osjećaj je stvarno bio poseban. Dosad još nisam doživjela takvu suradnju kao u navedenoj pjesmi s Lanom i neizmjerno sam zahvalna na ovoj prilici i na našem poznanstvu, ali i na njezinoj potpori i potpori Jazz orkestra HRT–a, što su »otvorili vrata« i našem čudu i, nadam se, novim čudima u budućnosti.

Geenger Records objavila je novi album Dražena Franolića, Kamenka Ćulapa i Marka Jovanovića

Nova »Faza« u djelovanju poznatog world music trija Skladbe koje nastaju kolektivnim improvizacijama trija zasnivaju se na temama njegovih članova, makamama i nepravilnim ritmovima, uglavnom balkanske i arapske glazbe

Piše: Davor Hrvoj

ražen Franolić jedan je od najdosljednijih glazbenika na našoj sceni. Naime, nakon što je na početku karijere kratko svirao gitaru, vrlo brzo, također kao autodidakt, posvetio se arapskoj lutnji koja je već desetljećima njegovo jedino glazbalo, a otada je posvećen razvijanju glazbe unutar istoga glazbenog jezika koji se temelji na spajanju arapske, indijske i jazz tradicije te na improvizaciji. Taj razvojni put dokumentiran je na mnogim diskografskim izdanjima koje je ostvario sam ili s raznim suradnicima.

Dražen Franolić, Kamenko Ćulap, Marko Jovanović

Faza Geenger Records

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

L D

ana Janjanin: Pisanje pjesama je neka vrsta samopomoći, terapije — način da se tuga, bol, frustracija i slično pretvore u nešto lijepo, produktivno.

Važan korak naprijed napravio je prije desetak godina, udruživši se s udaraljkašem Kamenkom Ćulapom koji ga je uputio u tajne balkanskih ritmova i s kojim je u duu snimio albume Česma i Bujrum. S albumom Bujrum počeo je suradnju s diskografskom kućom Geenger Records za koju je objavio još dva CD–a: Put i Faza. Na tim izdanjima dokumentirao je novo razdoblje u svojem stvaralaštvu koje je obilježila suradnja s Ćulapom te s usnim harmonikašem Markom Jovanovićem koji živi u Berlinu, što otežava organizaciju zajedničkih koncerata, pa Franolić i Ćulap katkad nastupaju samo kao duo. Naravno, formacija trija s usnom harmonikom donijela je novi zvuk, ali glazbena je zamisao ostala ista. Nema mnogo primjera takve suradnje, ali slično je radio lutnjist Rabih Abou–Khalil, jedan od Franolićevih uzora, kad se udružio sa slavnim usnim harmonikašem Howardom Levyjem. Što se tiče komunikacije tijekom izvedbi, blizak im je pristup trija Esbjorna Svenssona. Na tom tragu je i glazba na upravo objavljenom albumu Faza koji su predstavili na koncertima 12. veljače u riječkom Book caffeu Dnevni boravak, a 13. veljače u zagrebačkom klubu Sax!. Skladbe, temeljene na arapskim makamima (znakovitih naziva koji izravno upućuju na utjecaje: Karachi, Karavana, Šah, Tarz, Farah, Al–Batra i druge), autorska su djela članova sastava. Četiri je napisao Franolić, četiri Franolić i Ćulap, a jednu Jovanović. No kad govorimo o autorskim djelima, u ovom slučaju ona nemaju čvrste okvire. Naime, svaku od njih oblikuju zajedno, na probama i koncertima, kolektivnim improvizacijama, uvijek pod snažnim utjecajima balkanskih i arapskih ritmova te ekstatičnoga ugođaja. 85

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Nakon promocije albuma, kažu Željka i Toni, voljeli bi organizirati turneju po Hrvatskoj

Vanja Vučinić

Srce Aquarius Records

Intervju s autorskim parom grupe Mangroove

Naš žanr su Željkin glas i Tonijeve klavijature Glazbeni par objavio je novi album Srce koji je glazbena kritika, ali i publika, svrstala u sam vrh najboljih albuma prošle godine Piše: Ivana Lulić

eljka Veverec i Toni Starešinić glazbeni su par koji je ove veljače proslavio mnoge obljetnice. Prošlo je 15 godina veze, deset godina od prvog albuma i pet godina

braka. Njihov novi studijski album Srce našao se pri vrhu brojnih godišnjih lista najboljih albuma 2018. godine, a sve navedeno bilo je sasvim dovoljno da o tome malo detaljnije i porazgovaramo. Zašto Srce? Željka: Mi uvijek počinjemo od neke priče. Zove se Srce jer svaki put kad objavljujemo album ili smo na pozornici, potpuno se ogoljavamo. Imam osje-

ćaj da ljudima jednostavno otvoriš ovaj prsni koš i predaš to srce kakvo god ono bilo. Kako su se uklopile bonus pjesme? Željka: Andrea Ljekaj, Yakka i Cortex Team napravili su odlične remikseve, a onda smo se i mi morali potruditi da sve to stane na album… Mislite li da pjesme neće doći do ljudi ako ne budu singlovi?

Željka: Objavili smo puno singlova jer smo htjeli da ih ljudi čuju. Mislim da je super kad nakon singlova ljudi poslušaju i cijeli album pa se iznenade. Toni: YouTube je postao glavno sredstvo konzumacije i širenja glazbe. Nespojive suradnje Opredjeljujete li se žanrovski?

Vanja Vučinić

Mangroove

Željka: Moram priznati da je moja glazbena baza sigurno neki soul/blues/pop, a da Toni ima možda neku drugu bazu od koje počinjemo.

stvari koje sada sami radimo. Recimo, da Toni vozi do Kosova i Makedonije…

Prvi CD jazz skladateljice i bubnjarice Lade Obradović koja živi i djeluje u Francuskoj

Koliko vam znače nagrade?

Toni: Ja bih zapravo rekao da je naš žanr tvoj glas i moje klavijature. To je ono što se provlači kroz sve i što povezuje sve.

Toni: Nagrade su lijepa stvar jer dobiješ neko priznanje.

Toni, ti istovremeno radiš na mnogim projektima. Kako pomiruješ sve to?

Toni: To je kao dokaz da je dosta ljudi to primijetilo i da im se sviđa. S druge strane, sve te nagrade imaju i depresiju poslije toga. Malo se veseliš, sve je super, divno, krasno, a onda to prođe i malo dođeš u stvarnost, vidiš što te sve čeka pa onda potoneš.

Skladbe nadahnute socijalnim i političkim temama

Željka: A i dobro si organiziran, rekla bih. Prilagođavaš li svoj stil kad si prateći glazbenik? Toni: Ima mnogo klavijaturista koji tehnički sviraju bolje od mene i uopće me nije sram to reći. Ja imam neki svoj sound, a kome to ‘paše’, valjda me zbog toga i zove. Uvijek imate neke zanimljive suradnje, meni nespojive s Mangrooveom. Kako ih birate? Toni: Pjesma sama pozove. Uopće ne razmišljamo, nego čujemo. Ovdje bi bio super Tedi, ovdje Dado Topić, Remi… »Uništava pjesmu« Je li vam problem pozvati osobu s kojom prije niste komunicirali? Željka: Nemamo problema, samo je pitanje hoće li ta osoba pristati. To je uvijek na njoj. Toni: Zapravo je najmanji problem nekoga nazvati i poslati mail. Veća je frka kad čekaš odgovor. Jesu li vas ikad odbili? Toni: Jedino smo pokušali doći do Gabi Novak za pjesmu ‘’Sanjala sam ljubav’’, koja joj je bila lijepa, ali imala je tada neke druge prioritete. Kako to izgleda kod vas doma kad radite zajedno? Željka: Nekad čekam da Toni dođe doma jer imam pjesmu, ali onda je Toni uvijek uništi! (smijeh) Toni: Zato sam tu! Željka: Znao je reći ‘’Pa dobro, uzmi onda nekoga tko ti neće uništiti pjesmu’’, pa sam i uzela, ali onda mi se to nije svidjelo! (smijeh) Dopuštam mu da ‘’uništi’’ moju pjesmu jer mi uvijek nedostaje njegov dodir pjesmi. Mislite li da ćete doći u godine kad glazba više neće biti tako važna? Toni: Teško. Željka: Mislim da kod svakog, pogotovo kad si u godinama, dođe do toga da ti je naporno ići na putovanja, ali onda napraviš ono što možeš. Mislim da neće doći do toga da ćemo se prestati baviti glazbom, nego samo možda ove popratne

Nagrade grade status Veselite li se ovogodišnjem Porinu i očekujete li koju nagradu s obzirom na to da je ‘’Srce’’ poprilično hvaljeno? Željka: To je sve tako sklisko. Ja sam sretna što su kritike super i što ljudi super reagiraju, ali to za Porin ne mora ništa značiti. Tako da ću se, ako sad nešto očekujem, najvjerojatnije razočarati ili obratno. Toni: Nagrade ti ne donesu ni više publike ni više koncerata. Donesu ti višu cijenu, ali ako se umisliš, onda ćeš manje svirati nego prije. Jedino ti mogu pomoći u pogledu nekih statusa umjetnika. Čudno je to, podijelile su se sve te silne nagrade. Imaš Cesaricu, imaš RockOff, a Porin je negdje između. Ja bih dao neku nagradu svima koji se iskreno bave glazbom. Možda bi trebali izmisliti neku nagradu koja će se dodjeljivati najboljem istočnom izvođaču. Recimo, Joksimović ima rasprodane dvije Arene, Karleuša… to bi bila najiskrenija hrvatska nagrada. Jeste li pratili situaciju nakon Direktive o autorskim pravima? Toni: Mislim da je to normalan proces rješavanja stvari. Uvijek treba neka faza prilagodbe. Tako je bilo i prije, kad su izdavači uzimali velike postotke na ugovore; uzeli bi veći dio tantijema pa je trebalo vremena da se to zakonski počne regulirati. Sada su, naravno, tu situaciju najprije iskoristili distributeri koji su sebi prigrabili veći dio kolača. Izdavači se također bore, ugrabili su nešto, stalno imaju neke dogovore s Deezerom i ostalima, a glazbenici su uvijek na kraju toga lanca. Željka: S vremenom će se to promijeniti jer bez onoga koji to stvara i koji će to izvesti, oni to neće moći ni staviti na YouTube. Planovi? Željka: Nakon promocije albuma, voljeli bismo organizirati neku turneju po Hrvatskoj. Možda napokon uhvatimo i neki hit koji će se emitirati na radiju! Imamo neku ideju, koja je sada u začecima, da okupimo neke svoje stvari i napravimo njihovu akustičnu varijantu. Neću to nazvati best ofom, ali bismo neke stvari prearanžirali.

Album donosi moderan, glazbeno domišljen, ali i vrlo melodiozan jazz te nježne, lagane, prozračne i zanimljive, lijepo odsvirane i oblikovane Ladine skladbe koje imaju zajednički glazbeni nazivnik i raspoređene su dramaturški smisleno Piše: Vid Jeraj

rvatska jazz bubnjarica i skladateljica Lada Obradović studirala je na akademijama u Grazu i u Švicarskoj. Diplomirala je prošle godine i od tada živi i radi u Francuskoj. Njezin prvi samostalni album koji je snimila s međunarodnom postavom (Francuzi Maxime Berton — saksofon i David Tixier — klavir, Austrijanac Matthias Legner — vibrafon i marimba, te Slovenac Miha Koren — bas) nije i njezin prvi projekt. Štoviše, osim nekoliko albuma koje je snimala u raznim postavama, nastupala je na raznim stranama svijeta i osvojila nagrade u Kaliforniji i Francuskoj.

go je lakše slušati ih i pratiti harmonijske, melodijske i ritmičke igre, uzajamna dopunjavanja i odmjerene solaže, stapanja i razdvajanja pojedinih instrume nata, uglavnom

Lada Obradović

A Portrait of a Pregnant Bumblebee Neuklang

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Toni: Volim raditi sve to, ali kad radim za sebe, to mi je zaista najveći gušt.

Trebate li priznanje?

Trudna bumbarica Složene su priče koje autorica nudi u objašnjenju nastanka skladbi, odnosno albuma neobična naziva koji bismo mogli prevesti kao Portret trudne bumbarice. Tu se nudi svašta: od slika svijeta, života i svemira, preko osviještene ekologije, problema izbjeglica i emigranata, do birokracije, rasizma, bulimije, gladi i beskućnika. Teško je to čuti u glazbi, no skladbe su zanimljive, lijepo odsvirane i oblikovane, imaju zajednički glazbeni nazivnik i raspoređene su dramaturški smisleno, pa je šteta što na inače raskošno likovno priređenom albumu nije gotovo ništa rečeno — o samoj glazbi. Jer već i uvodi u gotovo svaku skladbu nježnim i zvonkim odjecima vibrafona doista ostvaruju poseban ugođaj. Nudi se moderan, glazbeno domišljen, ali i vrlo melodiozan jazz, a mladi glazbenici vješti su i sugestivni, boje i okusi koje nude vrlo su prijemljivi i lako ulaze u uho. Bez agresivnih ritmova Čini se da dok sviraju i osmišljavaju te svoje zajedničke pustolovine nisu preopterećeni značenjima koja se nude povrh albuma. Naime, mno-

kristalne čistoće, na ovom vrlo skladno i dosljedno isproduciranom albumu, nego iščitavati iz tih skladbi neka posebna značenja i baviti se (gotovo pomodnim) društvenim problemima koji se nepotrebno guraju u prvi plan projekta. Uostalom, tako je i nastala nepotrebna diskrepancija između tih teških, navedenih tema, mračne likovne opreme albuma i, s druge strane, zapravo nježnih, laganih i prozračnih skladbi u kojima nema ni agresivnih ritmova ni teških harmi. Nipošto epohalan, ali zanimljiv, dorađen i vrlo dopadljiv album.

S e k s t e t B ’s F U N s t a l a t i o n t r u b a č a Z vo n i m i r a B a j ev i ć a o b j a v i o d r u g i C D

Peti album sastava Borna Šercar’s Jazziana Croatica

Autorski jazz album prijatelja

Mala »etnomuzikološka« pjesmarica

Opušten, odlično odsviran i izbalansiran album skladbi članova sastava koje iznova potvrđuju visoku razinu te skupine glazbenika koji polako ulaze u sasvim zrelu dob

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: Saša Drach

ekstet trubača Zvonimira Bajevića (Miron Hauser — trombon, Luka Žužić — klavir, Mario Bočić — saksofon, Goran Rukavina — bas i Adriano Bernobić — bubnjevi), osnovan 2012., objavio je drugi album s osam skladbi; četiri potpisuje Bajević, dvije Hauser i po jednu Bočić i Žužić.

Sekstet čine redom članovi nekadašnjeg HGM orkestra, a osim Rukavine (koji radi u Ljubljani) i Bernobića, većim dijelom i članovi Jazz orkestra HRT–a. Zato ne iznenađuje što su njihove autorske skladbe B’s FUNstalation ujednačene (aranžmane Blueline potpisuju na tri skladbe Žužić, a na jednoj i doMast produkcija nedavni dirigent Jazz orkestra HRT–a, Talijan Andreas Marinello). Štoviše, album je na neki način hommage lijepom i plodnom razdoblju suradnje glazbenika. Sekstet ima divnu boju, a trio, odnosno kvartet epizode u kojima uglavnom trojica puhača naizmjence soliraju, oblikuju ugodnu atmosferu. Iako je Luka Žužić i u Jazz orekstru HRT–a i u drugim sastavima u kojima djeluje poznatiji kao trombonist, ipak je i akademski obrazovan pijanist i njegove vrlo lijepe solističke minijature tu ugodno iznenađuju. Skladbe su, koliko god ritmički nabijene, ipak vrlo različite. Bajevićev Grove koji otvara album gotovo da počinje revijski, Hauserovi Green Banana i La Vida već su prepoznatljivo inspirirani južnoameričkim ritmovima, preko Bočićeva pjevnog Candida, s melodioznim Rukavininim solom, nostalgične balade Those were the Days Bajevića i Žužićeve također tankoćutne skladbe Buy the Ticket, Take the Ride, do završnoga, naslovnog, na neki način optimističnoga Bajevićeva fankija Blue Line. Opušten, odlično odsviran i izbalansiran album skladbi koje iznova potvrđuju visoku razinu skupine glazbenika koji polako ulaze u sasvim zrelu dob, u kojoj će posve sigurno nanizati (ako ne u ovom sastavu, a onda svaki posebno ili u drugačijim kombinacijama) još mnogo albuma.

Lijepa i nadahnuta glazba, modernije producirane i zamišljene Jazziane Croatice koja donosi skladbe Borne Šercara nadahnute etnološkom tradicijom raznih krajeva

Piše: Saša Drach

Druga skladba, Rise After Fall, počinje dubokim glasom koji pjeva naslov, da bi gotovo rokerski rifovi gitare uveli u brzu, odvažnu i lijepu temu koja se rasvirava u maniri fusiona. I tu najviše prostora dobiva Jocić, ali iznenadi Penava koji odjednom zazvuči kao daleki odjek Pata Methenyja. Ipak, ono što ostaje u uhu je melodija stigla s kamenjara našeg morskog zaleđa.

eti album grupe Jazziana Croatica znakovitim naslovom, Rise After Fall, upućuje na novo razdoblje. Bubnjar i skladatelj Borna Šercar osnovao je Jazzianu prije desetak godina, no pretprošle godine sastav je doživio promjene. Naravno, Šercar je i dalje na bubnjevima, ali Pastir Loda je na klaviru umjesto Zvjezdana Ružića sada Hrvoje Galler; umjesto TiBorna Šercar’s homira Hojsaka na Jazziana Croatica kontrabasu, u kvar20th tet je ušao gitarist Elvis Penava, a iz Rise After Fall stare postave ostao je Vojkan Jocić na Nota Bene saksofonu. Šercarove skladbe

Jazziana, ipak, ne odstupa od već poznate Šercarove poetike. Cijeli album čine njegove skladbe, a njegov jazz izričaj uvijek ima jake korijene u vlastitom okruženju, u vlastitoj etnološkoj tradiciji. Međutim, ne oslanja se samo na glazbene teme ili motive, nego i na geografska obilježja, pa i toponime koji su očito dovoljno jaki da ga inspiriraju, motiviraju, pa tako i ponesu naslove pojedinih skladbi. Dobili smo novu, malu »etnomuzikološku« pjesmaricu, s devet jazz skladbi simpatičnih naslova. Album otvara Bura, skladba čestih mijena tempa, ali i boja. Doista, kao kad bura šiba po moru, kad se široko more zamreška, a potom počnu jači i brži valovi, ali i promjene smjera vjetra, tako i Galler najprije lagano prebire po klavijaturama, kao i Penava po svojoj mekoj gitari, da bi refuli ritmova bubnja i naravno temperamentni Jocićev saksofon brzo stvorili pomutnju i počeli razvijati skladbu u drugom smjeru.

The Shepard Loda, skladba nazvana prema pripovijetki Bračanina Vladimira Nazora, seli nas u otočni melos, pa Jocićev saksofon zazvuči i kao sopile, no ispod toga čvrsti ritam bubnja i lijeva Gallerova ruka na klavijaturi, koja prati basovsku liniju, drže sve čvrsto u domeni jazza, dok će Penavinu gitaru opet ponijeti mašta u vrlo lijepom solu. Zapravo je to Gallerovo basovsko uzemljenje vrlo važno za cijeli bend, pogotovo kad Šercar napokon da malo oduška svojim bubnjevima i stavi ih, decentno, ipak u neki bliži plan. Skladba Klis View počinje gotovo kao funky, mekano aranžirana, kao da mami na ples, dok Rab Cake počinje zanimljivim bubnjarskim uvodom u vrlo lijepu temu, a onda sve sklizne u jeku fusiona, s nešto više elektronike. Velebit Uprising nudi u tom buđenju prirode i ovaj put frisellovsku Penavinu gitaru i umirujuće Jocićeve saksofonske solaže. Uopće na ukupni sound benda uvelike utječu unisono stopljeni saksofon i klavijature, ali i saksofon i gitara, koji daju neobičnu boju i izvrsno se uklapaju u željeni etnološki ugođaj.

a ukupni sound benda uvelike utječu unisono stopljeni saksofon i klavijature, ali i saksofon i gitara koji daju neobičnu boju i izvrsno se uklapaju u željeni etnougođaj

Razigrane vještice Elegy from Imotski manje nose etnomotivi gruboga kamena nego što bismo možda očekivali. Ta skladba nije daleko od smooth jazza, melodiozna je, baš kao i tema Klek’s Witches u koju nas uvede Penavina gitara. Poslije se te vještice razigraju, ali ipak bez pretjerivanja, tako da i ta skladba, baš kao i Sunken Ships, koja unatoč opet odličnoj Jocićevoj solaži ostaje unutar vrlo jasno postavljenih okvira cijeloga albuma. Lijepa je to i nadahnuta glazba, modernije producirane i zamišljene Jazziane Croatice nego u prijašnjoj postavi. Uostalom, i sastav instrumenata je radikalno drugačiji, a autoru ovih redaka čini se da će najavljena snimka live promo koncerta toga materijala pokazati da navedeni zaista izvrsni glazbenici mogu još više dati kad ne bude uvijek u prvom planu »ispeglana« produkcija, nego kad ih ponesu pozornica, kamere — i dobra publika. Kao što su, uostalom, pokazali i prošloga ljeta na Rab Jazz Festivalu i prošle jeseni na predstavljanju albuma u Klubu Kontesa u Zagrebu.

Drugi album Gorana Kajfeša s kvintetom Tropiques

Izravna posveta mediteranskoj orijentaciji hrvatske kulture

Bez redukcije!

Glazba s Rive Slavena Nacionalni operni prvak u sasvim drukčijem izdanju

Piše: Vid Jeraj

a svojem drugom albumu s kvintetom Tropiques, švedski se skladatelj hrvatskog porijekla, trubač i vođa malih sastava Goran Kajfeš (sin legendarnog Davora Kajfeša, zagrebačkog jazz pijanista i skladatelja koji od 1967. djeluje u Švedskoj, op. ur.) vratio daljnjim kopanjima po teksturi i komornom zvuku. Korak bliže postkolonijalnoj refleksiji trubača i skladatelja te improvizatora Dona Cherryja sedamdesetih godina 20. stoljeća. Sušta je to suprotnost ratificirano plesnijem formatu Subtropic orkestra s kojim je Kajfeš razradio koncept velikog džuboksa, posežući kaleidoskopski u raznorodne žanrove Starog kontinenta. Na toj je osnovi održao i zapažen koncert suradnje s Big bandom HRT–a unatrag nekoliko godina. Kajfeš djeluje i kao producent, a suosnivač je i član nekoliko sastava: Oddjob, NacHeadspin, 2019. ka Forum, Fire! orchestra, Angles 9, Pan–Scan Ensemble i Magic Spirits Quartet. Njegova izdavačka kuća zove se Headspin Recordings, a dobitnik je Nordijske glazbene nagrade te brojnih švedskih Grammyja. Sa suradnicima u Tropiques, a to su Alexander Zethson (klavir, orgulje Crumar, Korg MS–20), Johan Berthling (kontrabas), Johan Homegard (bubnjevi, perkusije), Christer Bothén (bas– klarinet), nastavlja se na domet i senzibilitet prvog albuma Enso. Bila je to zavojita 50–minutna skladba slična soundtracku za kakav dokumentarni film rijeke. Kako mu je, osim trube, pod prstima i Moog synthesizer i Make Noise synth, sudjeluje u živoj produkciji. Već uvodna skladba Traces left Behind od gotovo 11 minuta, prvih pet minuta razvija kolektivnu psihodeličnu improvizaciju prošaranu erupcijama postboperskih sola e da bi točno od polovice zakopala groove i pošla tračnicama afričkog klavira — zvonkosti tipki od bjelokosti komplementira truba koja izvlači eho slonovske rike.

Tropiques

Into the Wild

Slijedi trans u kojem se znalački miksaju frekvencije crvene buke s perkusivnim elementima, 14–minutna skladba Floods. U skladbi So Don, posvećenoj Cherryju, Berthling na kontrabasu oponaša ostinato zapadnoafričkog glazbala kore, dok Kajfeš s krilnicom na trubi izvodi naglašeno grleni solo. Cherryjeva je logika prisutna i na zaključnoj Swirls, u Zethsonovu ostinatu na klaviru pronalazimo tzv. južnoafrički zvuk, rukopis pijanista Dollara Banda i Chrisa McGregora. Intrigantni Kajfeš možda je reducirao članstvo, ali nikako ne i zvuk.

Pjevač i udaraljkaš Vladimir Mićković u Mostaru je osnovao ansambl Kalafat s glazbenicima iz različitih tradicija toga podneblja

A Piše: Vid Jeraj

nsambl Kalafat je u Mostaru utemeljio vokalist i udaraljkaš Vladimir Mićković, koji je na albumu Riva Degli Schiavoni kao izravnu posvetu mediteranskoj orijentaciji hrvatske kulture napisao aranžmane za nekoliko traditionala uz potporu kolega i umjetnika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Italije te Izraela. To su Gabrijel Prusina (klavir, harmonika, bisernica), Marko Jakovljević (gitara, kontrabas), Boško Jović (gitara), Dino Šukalo (mandolin), Meho Radović (klarinet), Ivan Sušac (truba), Jadranko Kereković (orgulje, bubanj programiranje), klapa Priženca, Nermin Alukić Čerkez, Alessandro Masi (vokal), Emilio Trotta (vokal), Uri Berman (gitara) i Marina Toshich (oud).

Mićkovića će pojedini slušatelji zacijelo prepoznati iz Arkula, dueta koji je izvodio židovske sefardske pjesme bosansko–hercegovačkog podneblja, dok je s Mostar Sevdah Reunion izvodio i tradicionalni sevdah. U osvit nacionalne tragedije, sloma tradicije hrvatskoga brodarstva koju liberali krvožedno nastoje prikazati kao smrt planske privrede, konačan raskid s utezima koji se suprotstavljaju magičPDV, 2018. noj ruci slobodnog tržišta, pojava Kalafata (tal. calafato) ima simboličku poantu. Kalafat je u Dalmaciji uobičajena riječ za majstora brodara, onoga koji je obavljao konačni rad na brodu, zalijevajući trup konopljom i time osiguravajući drvenom brodu izdržljivost dok je na moru. Dužnost kalafata bila je složena, poštovana, zahtijevana izgradnjom broda, ali i tijekom dugih plovidbi. Najistaknutiji i najvještiji kalafati u Veneciji bili su ljudi iz Dalmacije, tzv. Schiavoni (Slaveni) koji su se naseljavali u dijelu grada istočno od četvrti San Marco, te poznate šetnice — Riva Degli Schiavoni. Iz tih raznih kulturoloških utjecaja, sidrenjem na obalama dalmatinske i istočne obale, nastala je tradicionalna glazba Dalmacije reinterpretirana u glazbenim vizijama ansambla.

Vladimir & Kalafat

Riva Degli Schiavoni

Velika inspiracija za snimanje materijala Riva Degli Schiavoni bio je Mićkoviću i pokojni prof. dr. Predrag Matvejević, Mostarac koji je predavao na rimskom Sveučilištu Sapienza, pisac velikih knjiga o Mediteranu, antiratni aktivist koji je najviše »šljaga« popio upravo u hrvatskim medijima. Tri su skladbe albuma originali s potpisom Ljube Stipišića Delmate: Zlata jemaš, dare primaš, Prosti meni, vilo te Na posteji mojon — tradicija rediviva. Sam Kalafat proteže se preko fizičkih prostora, prošlosti i sadašnjosti, povijesnih pokreta i pojedinačnih putova članova ansambla, govoreći kroz prizmu specifične tradicionalne glazbe koja se donosi kreativnim umjetničkim pristupom, ali uz poštovanje njegova istinskog duha. Materijali su snimani u mostarskom studiju Pavarotti, crkvi sv. Ivana u Jelsi na Hvaru, kao i u studiju Dub Tunnel, u suradnji s Kerekovićem, koji je poznat kao producent Dubolik (odatle vjerojatno i veza s etiketom PDV). Tako Vladimir Mićković djeluje kao kalafat kroz svoju viziju, okupljajući istomišljenike na unikatnom putovanju — tumačenjem tradicionalne dalmatinske glazbe u nepreglednom kontekstu Mediterana.

Omiljene pjesme domaćeg i stranog repertoara snimio je na koncertu u zagrebačkom HNK–u, gdje je sa svojim triom snimio prvi album

Piše: Ivana Lulić

acionalni operni prvak Tomislav Mužek nosi laskavu titulu trenutačno najboljeg hrvatskog tenora. Kako je i sam izjavio u jednom intervjuu, ljudi zaborave što bi glazba Mužek & Trio trebala biti jer se zavuku u neki svoj svijet. Nije neuobičajeno da »klasičari« povremeno zakorače u Aquarius Records pop–vode i time unesu promjenu u svoj glazbeni život. Na svojem albumu Mužek je dao uvid u ono što smatra svojom glazbom. Okupio je prateći trio (Tomislav Modrić — klavir, Miroslav Lesić — gitara i Mladen Kosovac — harmonika i klarinet) i s njima predstavio talijanske kancone i glazbu koju privatno voli slušati, a nikad je profesionalno ne izvodi. Koliko god se ideja činila zanimljivom, album ne djeluje ujednačeno jer je sadržajno prerazličit. Budući da to nije studijski album, nego snimka koncerta koji je početkom 2018. održan na sceni zagrebačkog HNK–a, vjerojatno je cjelokupni materijal djelovao zaokruženije publici na koncertu. Ovako, drugi dio albuma više zvuči kao ispunjavanje »minutaže« jer je nedostajalo skladbi za album talijanskih kancona. Neminovno je da su glazbenici uživali izvodeći takav repertoar; to se čak čuje kod Mužekova obraćanja publici, no on sam priznaje da ne zna kako povezati neke pjesme u svoju priču. Izrazito lijepo zvuči njegova verzija Sanjam te Arsena Dedića iz 1966., a sinatrovski izvedena Tears In Heaven Erica Claptona bila bi vrhunac albuma da se glazbenici nisu našalili s publikom i kao uvod zapravo odsvirali Runjićeva Galeba. Koliko god koncerata i nastupa imali u nogama, to mi je djelovalo kao nepoštovanje glazbene ostavštine hrvatskoga barda i ne bježim od mogućnosti da sam potpuno pogrešno shvatila poruku koju su Mužek & Trio htjeli poslati. Vrlo bih ga rado čula upravo u tom izdanju jer je njegov talent neupitan, a osobni temperament dovoljno jak da se izdvoji od moguće konkurencije. Mužek smatra da je u glazbi sve dopušteno, sve dok se ljudi dobro zabavljaju, i to je upravo na svojem albumu i učinio.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Trans u kojem se znalački miksaju frekvencije crvene buke s perkusivnim elementima

Tomislav Mužek, opernu karijeru obogaćuje »izletima« u pop–žanrove

Live in HNK

Još malo o albumu Gradovi i sela Zrinke Posavec na kojem se pjevačica predstavlja i kao autorica

Nakon Sevdaha i Panonije, na red došli i ostali krajevi Hrvatske te BiH

Nenametljive i fascinantne pjesme

Tradicijski napjevi i autorske pjesme

Divno je iskustvo susreta s tradicijskom glazbom na nov, nenametljiv, ali i izrazito inventivan način

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

Zrinki Posavec, sestri do sada medijski eksponiranije glumice i pjevačice Maje Posavec, sve se više čuje i govori. Ona je akademski obrazovana pjevačica sa završenim studijem glazbene kulture na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i studijem pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koja se, između ostaloga, predstavila nastupajući na Chansonfestu i Zagrebačkom festivalu. Zrinka je oduvijek pokazivala široke interese, ponajprije za vokalnu glazbu (kao izvođačica, dirigentica, zborovotkinja i pedagoginja), no zanima je i književnost, posebice poezija (godine 2015. izdala je zbirku pjesama Soba za buđenje). Zanima je i ono iskonsko glazbeno, odakle sve počinje i završava — glazbeni folklor, etnologija i etnomuzikologija. Lirski i etno jazz Nakon niza koncerata održanih u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima (najprije se usredotočila na izvedbe sevdaha, zatim i na starogradske pjesme panonske Hrvatske), Zrinka je nedavno okrunila svoje koncertiranje sad već drugim studijskim albumom — Gradovi i sela. Na tom albumu donosi suptilne interpretacije, vlastita glazbena viđenja pjesama iz Slavonije, Međimurja, Baranje, Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Njezin duboko emotivni, unutarnji doživljaj tradicijske glazbe podupiru vrsni glazbeni instrumentalisti: gitarist Mario Igrec, pijanistica Kristina Bjelopavlović–Cesar, udaraljkaš Borna Šercar, kontrabasist Goran Delač i vibrafonist Šimun Matišić. Njihove su zajedničke interpretacije tradicijskih pjesama najčešće lirske i u sprezi s nekom varijantom jazza. Moglo bi se reći da album počinje u duhu cool jazza, međutim, teško je odrediti pravi žanr jer donosi sukus emocija koji je erotska i zavodnička pjesma Zumbul jelo iz Tordinaca u Slavoniji ostavila u sjećanju Zrinke Posavec. Na isti način pjesma Jesen stiže, dunjo moja, koju su u svojim varijantama dosad pjevali ili se na nju osvrnuli mnogi pjevači (od Zvonka Bogdana do Olivera Dragojevića, pa i Đorđa Balaševića), izmamila je iz pjevačice još jednu, baš njezinu, melodijski široku verziju poznate, podrijetlom mađarske melodije. Etnojazz čuje se i u varijanti slavonske pjesme O gdje si, dušo, koju je, kao i većinu pjesama, aranžirala interpretkinja.

Osim Zrinke, svaki je član ansambla »sastavio« aranžman barem za jednu pjesmu: Mario Igrec aranžirao je međimursku Protuletje se otpira, a Borna Šercar je, sa Zrinkom Posavec, osmislio izuzetno zanimljivu verziju dalmatinske pjesme Sve se more. Kristina Bjelopavlović–Cesar zabilježena je kao aranžerka pjesme Jesen stiže, dunjo moja koju je izvorno napisao Bogdán István,

a uz Zrinku Posavec, ona je aranžerka i pjesme Oj šumice zelena. Šimun Matišić je napisao suptilan aranžman za glas i vibrafon podravske pjesme Senjicu senjala. Cijeli je ansambl sudjelovao u stvaranju aranžmana pjesme Zajdi, zajdi, jasno sonce, na stihove i prema glazbi makedonskog pjevača Aleksandra Sarienskog.

Pjevačica Zrinka Posavec, rodom iz Đakova, okušala se kao aranžerka niza poznatih pjesama

Piše: Saša Drach

rinka Posavec pjevačica je i profesorica rodom iz Đakova, koja se glazbeno usavršaSvi su glazbeni aranžmani osmišljeni s ljubavvala na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i lju, a neki su i duhoviti (poput aranžmana bena Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je diplomirala pjevanje kod Lidije Horvat–Dunjćarske pjesme, Ljubio sam osamnaest curica, ko. Baveći se etnomuzikologijom i izučavagdje glazbenici — Kristina Bjelopavlović–Cenjem tradicijske glazbene građe, što u kulturno–umjetničkim sar za klavirom te Borna Šercar za bubnjevima društvima, što u školama folklora, Zrinka Posavec nastavi— vrckavo komuniciraju prenoseći, uz jednako la se glazbom baviti vrlo aktivno. Najprije je 2013. počela s vrckavu vokalnu izvedbu Zrinke Posavec, vedru projektom Sevdah, baveći se tradicijskom zavodničku igru slavonskih beglazbom Bosne i Hercegovine, a dvije godine ćara). Neki su aranžmani domiZrinka Posavec poslije i glazbom Panonije, ravničarske istočne šljati; posebice pjesma Sve se Gradovi i sela Hrvatske i Vojvodine. Surađivala je s gitaristom more iz doline Neretve, koja je Ambrozijem Puškarićem, a onda i s istaknutim zamišljena samo za udaraljke i Mast produkcija, jazz glazbenicima koji se silno zanimaju za traglas (Borna Šercar ju je podlo2018. dicijski izričaj: basistom Tihomirom Hojsakom i žio perkusionističkom improvitamburašem Filipom Novoselom (duet Bow vs. zacijom militantnog zvuka, dok Spectrum), ali i sjajnim mladim pijanistom Zvjezje Zrinka Posavec na takvu poddanom Ružićem. logu zapjevala »u suho«, a opet s namjerom da sve »začini« eleNavedena dva projekta objedinila je 2015. na mentima pokladnih plesova s svojem prvom albumu Pantomima, a ove je otoka Lastova). godine objavila i svoj drugi samostalni album — Gradovi i sela. I ovaj put je pažljivo odabraUz niz highlighta, na albumu la glazbenike, opet iz svijeta jazza. Gitaru svira ipak posebno mjesto zauzimaMario Igrec, udaraljke i bubnjeve Borna Šercar, ju pjesme Ako želiš moje srce i kontrabas Goran Delač, vibrafon Šimun MatiZa tebe. One su »djeca« Zrinšić, a Ružića je zamijenila pijanistica «klasičarke Posavec, jer je za njih pika« Kristina Bjelopavlović–Cesar. sala i stihove i glazbu. Pjesma I ovaj album složen je većinom od tradicijskih Ako želiš moje srce inspirirana napjeva, iz Hrvatske i Bosne: Zumbul jelo (Torje sevdalinkom Ako želiš moje dinci), Protuletje se otpira (Međimurje), Sve se more (Metković), srce, dođi u akašam, a i pjesma Za tebe oslanja Oj, šumice zelena (Gornji Andrijevci), O gdje si, dušo (Orahose na tradicijsko pjevanje. Pišući je, Zrinka je navica), Ljubio sam osamnaest curica (Baranja), Senjicu sanjala stojala stvoriti svebalkansku melodiju i stih pa ju (Podravina) i Sjajna zvijezdo (sevdalinka) te jedne starogradje, kako sama objašnjava, zamislila tako da zvuči ske, Jesen stiže, dunjo moja Mađara Bogdana Istvana i jedna »u duhu cijele regije«. koja se temelji na makedonskom folkloru — Zajdi, zajdi, jasno sonce Aleksandra Sarievskog. U većem dijelu albuma Zrinka Zov na slušanje Posavec oslonila se na osobni glazbeni pečat svojih suradnika koji su neke pjesme doista znalački prearanžirali (Mario Igrec Album Zrinke Posavec Gradovi i sela je, mogli obogatio je Protuletje se otpira nadahnutim gitarističkim uvobismo reći, zarazan. Zarazan je u tolikoj mjedom, Borna Šercar udaraljkama nakitio Sve se more, a Šimun ri da jednostavno »hvata na prvu«. Njegov zov Matišić zaodjenuo Zrinkin zvonki glas kristalno čistim lahorom nije samo zov na slušanje suvremenih (jazz) vasvojega vibrafona u vrlo senzualnoj pjesmi Senjicu sanjala). rijanti tradicijskih pjesama koje su u pravom smislu riječi produljena ruka izvornika; one pozivaju Izvedbe se odlikuju lijepim, čistim pjevanjem, ozbiljnim muziciranjem, predivnim koloritom i domišljatim rješenjima u kojii na aktivno sudjelovanje. Prva reakcija na njih put doista hrabrim, teškim duetima. Skladbe Zrinke Posavec je instinktivno mumljanje i pjevušenje, a sljede— Ako želiš moje srce i Za tebe — koje je sama i aranžirala, ća je glasno pjevanje pjesama s albuma, zajedskladno su se uklopile u album. Elegične su, melankolične, no s pjevačicom i instrumentalistima… A zapjepolagane, sjetne i čeznutljive, od kojih prva počinje od stihova vat će svatko, jer su te pjesme dio naše podsvineke sevdalinke i staje na pola puta do onoga što bi se mojesti; svi smo ih negdje čuli i uvijek ih ponovno glo nazvati šansonom. Završna pjesma albuma Za tebe, baš rado slušamo i pjevamo. Na tragu etnoglazbe na neki način objedinjuje razne stilove na albumu. Tu je makekakvu njeguju Tamara Obrovac, Dunja Knebl i donski ritam, no melodijska linija, a još više njezina harmonizaLidija Bajuk, a opet potpuno samosvojan u idejcija, upućuju na naše, sjeverozapadnije krajeve i utjecaj popa. nom, kompozicijskom i aranžerskom smislu, alIpak, vrlo je dopadljiva i za razliku od ostalih pjesama optimibum Zrinke Posavec Gradovi i sela divno je iskustična, sa stihovima koji se na kraju vrlo dobro pamte — «Ja stvo susreta s tradicijskom glazbom na nov, nepobjeđujem!« nametljiv, ali i izrazito inventivan način.

Album Pozitiva izražava moj stav prema životu Istarski kantautor stvarao je taj album posljednjih pet godina, a promovirao ga u društvu Alfija Kabilja, Lee Dekleve i Davida Ivića »Znate ono kad Woody Allen izađe iz filma i film se nastavlja? Tako vam je sad bilo s Brunom. Jedino mi je žao Hrvatskom društvu što nema više Tina Ujevića da mu piše skladatelja, 21. si- pjesme«, našalio se skladatelj te doječnja 2019., istar- dao da Bruno svira istarsku ljestvicu ski kantautor Bruno pomiješanu s jazzom i popom i to jako Krajcar predstavio dobro zvuči. Grafički dizajner David je zagrebačkoj pu- Ivić rekao je da je za ovaj album smiblici novi album Pošljao omot dosta dugo zitiva. Uz kantautora, i da se odlučio za plavu album su predstavili Bruno Krajcar boju zato što je Bruno skladatelj Alfi Kabiljo, pozitivac, a plava boja Pozitiva pjevačica Lea Dekleoznačava pozitivnost. va i dizajner omota Na predstavljanju je bila Aquarius Records albuma David Ivić. i premijera dvaju videosPromocija je otvopotova: Tata, posvećen rena videospotom pokojnom ocu Marijanu Igračka vjetrova. To te Zavjet, koji je posvetio je pjesma Tina Ujesvojoj djeci: kćeri Katarivića koju je Krajcar ni i sinu Mihaelu. uglazbio. Na albumu, nastajalom Bruno Krajcar zakljuposljednjih pet–šest čio je da Pozitiva izragodina, ima deset žava njegov stav prema pjesama, a za šest životu. pjesama su sni»Svaku životnu situamljeni videospotovi. ciju možemo sagledati Pjesma s Krajcaiz različitih perspektiva. rova prvog albuma Odabrao sam pozitivnu Šperanca iz 1996., stranu, stranu dobra i Šinjorina blues, želim potaknuti ljude da dobila je novo ruho, odnosno novu obradu i videospot. Po- se raduju svakom darovanom trenutznati skladatelj Alfi Kabiljo usporedio je ku, da stanu na stranu dobra da bi im Brunu Krajcara s Woodyjem Allenom, život bio lijep. Sve nakon što je Bruno zasvirao na klaviru najljepše u živodjelić iste pjesme uz projekciju videos- tu dobili smo besplatno. Osvijestipota. mo li to, i najobič-

Piše: Lucija Ercegovac

niji dan postat će najljepši dan. I zato samo Pozitiva, jer pozitiva je odluka svakog od nas«, kaže Krajcar. U povodu Valentinova, Bruno Krajcar je održao prvi samostalni koncert u Zagrebu pod nazivom Istarska večer ljubavne šansone u zagrebačkom jazz i cabaret Klubu Kontesa. Bruno Krajcar sa svojim triom (Vedran Vojnić na bubnjevima i Nenad Mirt na bas–gitari) izveo je presjek pjesama sa svojih albuma i poneku pjesmu koja još nije našla svoje mjesto na albumu, odnosno nije snimljena. Bruno Krajcar svoj glazbeni izričaj temelji na džezističkim, klasičnim, gospel i blues uzorima, u koje implementira tradiciju Istre, u vidu izvornog teksta, vrhunske poezije ili istarske ljestvice. I sam Bruno se našalio: »Ako vam nešto ne zvuči kako treba, to nije falš, to je istarska ljestvica.« Šinjorina Blues, Roža, Va Labine by night, koju je inače otpjevao s talijanskim pjevačem Bobbyjem Solom, Šparoge, samo su neke pjesme koje je za oduševljenu i većinom žensku publiku izveo trio Brune Krajcara. Publika je uživala u istarskoj ljestvici i narječju pa nije puštala da trio ode bez bisa. I pjesmu za bis birala je publika. Odabrala je Rožu, pjesmu koju je Bruno napisao za svoju suprugu kad su počinjali vezu, što je posebno raznježilo publiku.

Zreli projekt koji pokazuje raskoš autorova rukopisa Bruno Krajcar voli Istru i svoje korijene, ali prije svega voli život. Njegov posljednji studijski album Pozitiva nosi toplu ljudsku poruku i duboko je uronjen u svakodnevicu u kojoj Kraj- Brunu je na promociji došla podržati i Ivana Husar–Mlinac car vidi ono čemu teži, svijet koji svoje ishodište ima u ljubavi. Taj svestrani istarski glazbenik i multiinstrumentalist trudi se što jednostavnije oblikovati misao koja mora imati svrhu i značenje, ali nikako ne odustaje od jasnoće izričaja. Dok se, primjerice, u Zidarskom sonetu naziru tragovi istarske ljestvice, Prijatelju stari, duet s Nenom Belanom, prava je festivalska skladba starog kova, ali tada se pojavljuje i nešto potpuno drukčije, Igračka vjetrova s Leom Deklevom, kad uglazbljuje stihove velikog Tina Ujevića. Na albumu, uz već spomenute pjevače, gostuju Mila Elegović, Elvis Stanić, Dina Rizvić, Zvjezdan Ružić i mnogi drugi. U popratnom tekstu na albumu Alfi Kabiljo Krajcara naziva vrhunskim skladateljem, kantautorom, tekstopiscem, aranžerom, pijanistom, organizatorom, gastronomskim znalcem, poznavateljem vina i nadasve pravim ‘’zabavljačem’’. Time se samo dokazuje da je Krajcar spoznao odredište svojih nadahnuća pa iako je vjerojatno svjestan da glazbenici ne mijenjaju svijet, oni barem mogu probuditi duh. Ovaj album je zreli autorski projekt kojim se pokazuje raskoš Krajcarova autorskog rukopisa. (Ivana Lulić)

Zanimljiva tranzicija iz zaboravljenih vremena u moderno doba

lbum Evo muzike, traži se redatelj… glazbeni je prvijenac orkestra koji je stekao popularnost u cijeloj regiji izvodeći nešto dru-

gačije čitanje velikih filmskih FilmMusikOrkestar glazbenih hitova. Učestali Evo muzike, nastupi stvorili su prepoznattraži se ljiv zvuk koji se redatelj... utkao i u njihove autorske skladbe. UnaMenart toč tome što njihov album prvijenac sadrži samo sedam pjesama, ovo je zanimljiv d i s ko g r a fski materijal kojim zorno prikazuju odakle su crpili inspiraciju — na jednom su mjestu skupili najbolje utjecaje šansonjerstva, šlageristike i gypsy jazz prizuka kojima obiluju naši stari filmovi. Pjevačica dojmljiva vokala, Elma Burnić, elegantno i vješto koketira s različitim pristupima, ovisno o atmosferi pojedine pjesme. Šansone potpisuju glazbeno Željan Klašterka, a tekstualno Uršulja Tolj. Gypsy skladbe Admir Ćulumarević zajedno s Tihomirom Novakom i već spomenutom Elmom, koja je predstavila i autorsku skladbu Let — sevdah minijaturu s elementima fada. FilmMusicOrkestar pokazao se prvorazrednim sastavom koji je vrlo dosjetljivo proveo tranziciju iz nekih pomalo zaboravljenih vremena u moderno doba, i to pjesmama koje se mogu poprilično dobro uklopiti u radijski eter. Počeli su estetski posve drugačije glazbeno putovanje i time otvorili bezbroj novih mogućnosti za razvoj svoje glazbene priče. (Ivana Lulić)

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Bruno Krajcar predstavio album Pozitiva i održao samostalni koncert u Zagrebu

Drugi album osječkog vokalnog a cappella sastava ostvaren u suradnji s riječkim glazbenikom

Peti album Buđenja ujedinjuje sve njihove kvalitete

Autorski touch Darka Bakića Iz sveg klasa — nova autentičnost Akvarela i Olje Dešića Dobro odmjeren odnos power popa i soft rocka, uz preciznu primjenu funky natruha zaista je odlično položen ispit zrelosti

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: Bojan Mušćet

Album je atribuiran kao »pop–jazz (Sl)a cappella« i sadrži obrade deset slavonskih tradicijskih pjesama: Škripi đeram, Tekla voda Karašica, Tri slavonske (Tri sam dana kukuruze brala, Moja diridika, Oko moje plavo i garavo), Tandora, Ej, Slavonijo, zemljo plemenita, Sinoć kad je pao mrak, Sinoć bila misečina, Crne oči, Bećarac i Seoska sam lola Piše: Andreja Vrekalić

sječki se Akvarel na hrvatskoj glazbenoj sceni prometnuo u vodeći a cappella sastav čiji repertoar pretežito obuhvaća obrade pjesama iz domene popularne glazbe. Taj vokalni sastav čine Ozana Tomić (sopran), Akvarel ujedno i umjetnička voditeljica sastava, Iz sveg klasa Nera Mamić (sopran), Croatia Records, Ivana Marinić (alt), Ma2018. rina Hlupić (alt), Dora Vestić (alt), Davor Solanović (tenor), Vanja Hrvoje Dražić (beatbox i bariton) i Alan Marinić (bas). Stalna im je potpora i tonski majstor Tomislav Jambrešić. Glazbeni su autoritet akvarelovci počeli graditi najprije nastupima u Osijeku i okolici, zatim diljem Hrvatske: primjerice na natjecanju vokalnih sastava Vocal Marathon u Rijeci ili pak na međunarodnom natjecanju zborova i ansambala Chorus Inside Croatia u Rovinju, gdje su osvojili zlato u kategoriji gospel–pop–modernog izričaja; u međunarodnom kontekstu također je stiglo važno priznanje: brončana diploma u pop–kategoriji na natjecanju Vokal.Total u Grazu. Prvi album Vokal patrioti (Aquarius Records), na kojemu su obrade hrvatskih hitova iz osamdesetih godina 20. st., izdali su 2013. godine. Aranžmane svih pjesama na tom prvijencu potpisuje Olja Dešić. Osim toga, trima autorskim pjesmama (Za tebe, Ljubav, Ti i ja) pokazuju da teže novom prokušavanju svoje glazbene autentičnosti.

U studenome 2018. na digitalnim platformama predstavljen je drugi al-

bum osječkoga sastava, Iz sveg klasa, a izdavač je Croatia Records. I na tom je albumu autor aranžmana Olja Dešić. Ostatak dobro organiziranog tima koji je izravno ili neizravno sudjelovao u kreiranju albuma čine glazbenici Matko Margan, Tin Margan, Jurica Pađen, Tomi Šojat, Ante Akrap, Damjan Pirović, Zoran Švigir, Mario Majkić i Damir Rajle. Album je atribuiran kao »pop–jazz (Sl)a cappella« i sadrži obrade deset slavonskih tradicijskih pjesama: Škripi đeram, Tekla voda Karašica, Tri slavonske (Tri sam dana kukuruze brala, Moja diridika, Oko moje plavo i garavo), Tandora, Ej, Slavonijo, zemljo plemenita, Sinoć kad je pao mrak, Sinoć bila misečina, Crne oči, Bećarac i Seoska sam lola. Iako je Akvarel prepoznatljivost izgradio izvodeći obrade popularne glazbe, što je ovjereno i na prvom albumu, drugi se čini kao zaokret od očekivane prepoznatljivosti, svojevrsni žanrovski iskorak, odvažan i pronicav. Otapanje barijera Pop–jazz aranžmani uhu su izuzetno dopadljivi i privlačni, jedinstveni za svaku pjesmu, katkad na granici očekivanoga, no istovremeno ostvareni tako da ne zatomljuju »autentičnost« tradicijskoga. Interpretacijski gledano, akvarelovci su pokazali vokalnu besprijekornost, uravnoteženost, demokraciju i privrženost, s razumnom mjerom za, baš kako je to učinjeno i u aranžerskome dijelu, užitak koketiranja popularnog izričaja (u kojem su pronašli glazbenu ugodu) s tradicijskim, kao ulaskom u novo nepoznato. Zasigurno će album Iz sveg klasa osječkoga Akvarela ispuniti očekivanja dosadašnjih njihovih pratitelja te će itekako pronaći i nove, koji će prepoznati (latentnu) akvarelovsku namjeru — vokalpatriotski nagon i primjer dobre prakse otapanja žanrovskih barijera: baš poput prave akvarelističke tehnike kojom se miješaju i pomiču vlastite granice s granicama tradicije, tako težeći »novoj autentičnosti«.

ad sam se prije dvije godine u časopisu Cantus osvrnuo na live album grupe Buđenje, zapisao sam: »Live at Kerempuh predstavlja Buđenje spremno da plijeni pažnju široke javnosti. Kao svojedobno i Vatri, do tog trenutka nedostaje im samo radiofonični megahit.« Plesniji identitet

go mišljenje by Skansi.

Jedna od odrednica dosadašnje karijere Buđenja bila je sličnost vokala i interpretacije Darka Bakića i Gibonnija, no ovim albumom takva je značajka sasvim neosjetna. Ipak, da se Gibonni ipak ne bi izgubio iz konteksta Buđenja, album sadrži i obradu skladbe Misliš da sam blesav Dine Dvornika za koju je tekst složio upravo Zlatan Stipišić. Posrijedi je pjesma realizirana i na vinilnom singlu i dio je kompilacije Zimzeleno, a novo posvećene velikom majstoru funka. Od svih obrada na tom albumu (osim nedovršene skladbe koju je djelomično odsvirao upravo Dino, a pjevao Mario Huljev), samo je Buđenju uspjelo postići zadržavanje duha originalne skladbe uz dodatak vlastite glazbene osobnosti.

U međuvremenu je nedostatak uklonjen, Buđenje je poharalo radijske postaje hitom Samo ti, samo ja pa ne iznenađuje što je njiBuđenje hov peti studijski album Samo ti, samo naslovljen upravo prema toj skladbi. U trenutja ku kad je definiran smjer Croatia Records prema plesnijem identitetu, uz uočljivije funky zahvate, Sezam se otvorio, a Dus Club Mix te pjesme Buđenju je osigurao i razbuđivanje u gornjem estradnom domu. Novoutabanom trasom Buđenje je spremno zakoračilo, pa premda singlovi Bolje ne, ne, ne i Nisi neko zlato nisu dosegnuli hit–potencijal naslovne skladbe, kvalitetom i razradom nimalo ne zaostaju od albumskog predvodnika. Štoviše, od deset pjesma, čak je osam potencijalnih hitova, a otprilike je toliko dosad Buđenje imalo hitova u cijeloj karijeri. Očito minuciozno kreiran, peti album Buđenja ujedinjuje sve njihove kvalitete — autorski touch Darka Bakića oplemenjen prepoznatljivim smislim za melodiju, dobro odmjeren odnos power popa i soft rocka, uz preciznu primjenu funky natruha zaista je odlično položen ispit zrelosti. Drugo mišljenje Ono što je mogla biti smetnja zaokruženosti albuma jest snimanje pjesama u različitim studijima, s različitim producentima. Materijala su se poduhvatili bivši član benda Igor Ivanović, drugi gitarist Buđenja Vedran Baotić, bubnjar Marko Duvnjak i Hrvoje Prskalo. Pjesma Svađa kao bonus stiže i u drugoj verziji, koju je raskošnije producirao Srđan Sekulović Skansi, pa pjesma ima i podnaslov Dru-

Glazbeničko putovanje

Skriveni dragulj albuma i ponajbolja skladba na albumu sakrila se negdje na kraju. Premda posve odudara od osnovnog ugođaja albuma i naginje country rocku, posrijedi je pjesma u kojoj je ponajviše emocija. Između riffa dva s refrenom »Istina je među riffa dva/Ništa mudro/Al’ je sve što znam/Obećanje davno, spas za nas/Ide uz gitaru, bubanj, bas« lijepa je posveta glazbeničkom putovanju, metaforički i doslovno. Uz Darka Bakića, napisao ju je basist Josip Radić. Ta pjesma, potom obrada hita Dine Dvornika te druga verzija Svađe, aromatičan su začin pomno uobličenog albuma koji unatoč različitim producentima zadržava jedinstvenu nit svojstvenu izvođačima kod kojih više nema propitkivanja i lutanja. Sjajno je što je do tog statusa Buđenje stiglo iskalivši se na pozornicama i neprestano regrutirajući novu publiku. Pozicija koju je Buđenje steklo ovim albumom omogućuje mu jednostavniji manevar u različite žanrove pa ne iznenađuje što Darko Bakić sa Zvonimirom Dusperom Dusom uspješno razvija projekt Lorenzo, a Josip Radić stoji iza hvaljenih glazbenih formacija Valentino Bošković i Kensington Lima. Sve to govori u prilog činjenici da je Buđenju zora definitivno svanula.

Mnogo je sličnosti između solističkih albuma vodnjanskih rođaka Edija Maružina i Livija Morosina

Maružin se okrenuo bluesu, a Morosin igri s laptopom

Piše: Bojan Mušćet

nogo je sličnosti između solo albuma s malom

pomoći prijatelja koje potpisuju Edi Maružin i Livio Morosin. Prije svega, posrijedi su rođaci (prezime je isto, jedino ima drukčiju etimologiju) i nikli su iz istog mjesta i benda: iz Vodnjana i iz jednog od ponajboljih postpunk bendova na ovim prostorima: Gustaph y njegovi dobri duhovi. Bend je 1985. objavio sjajan album V, no imao je nesreću da se zbog određenih problema između izdavača Jugotona i Dokumentarne nikad nije našao u prodaji. Etno i elektronika

Edi East Blues

Edi Maružin s bendom Edi East Trance Blues (EETB) prvi put službeno kroči izvan stvaralaštva Gustafa. Livio Morosin je to učinio još početkom devedesetih. Albumi im imaju jednu riječ u naslovu koja baš i ne upućuje na nešto ugodno i obojici im je albume izdao Croatia Trance Records.

Sumpor

Tu sličnosti uglavnom prestaju.

Croatia Records

Produkcijska grubost

Livio Morosin&Maer

Hereza

Premda je Edi Maružin svoje stvaralaštvo okrenuo na blues, nema tu mnogo razlike od onoga što su Gustafi barem djelomično radili: i dalje je tu njegov prepoznatljiv glas, bubnjeve svira Čedomir Mošnja, koji je njegov najvjerniji suradnik još od Gustapha y njegovih dobrih duhova, Edi Cukerić trajni je producent Gustafa, Alen Peruško je s bendom u različitim ulogama od prvog albuma, a Bernarda Ravlić i Edijev sin Ang Maružin sudjelovali su i na posljednjem albumu benda Maneštra iz 2015. Album je potpuno nastao u prostorima u kojima je bend vježbao (Studio Kumpir u Maružinima) i ta produkcijska grubost odlično odgovara istarskom »bi-

Iz benda su nikli GustaCroatia Records fi koji je činio isti tim, no Livio Morosin ih je nakon nekog vremena napustio, ostavivši u amanet pjesmu Sinoć sam ubraća grdo na njihovu nastupnom albumu Tutofato. Poslije je ostvario uspješnu suradnju s Alenom Vitasovićem, snimio nekoliko vrsnih solo albuma, ali realizirao i nekoliko zanimljivih diskografskih suradnji: s Anelidima, Radom Šerbedžijom i s Dariom Marušićem. Njihov album Bura tramuntana, u kojem vješto lom« bluesu. sjedinjuju etno i elektroniku, jedan je od vrhunskih poslijeratnih albuma snimlje- Album je kompletno otpjevan na istarskom dijalektu, a kadrovski skraćeni i nih od Prevlake do Dunava. bluesom prošireni Gustafi u deset pjeGustafi su se s istrijanskim tex–mexom sama kreiraju poticajnu simbiozu naprobili i iza Učke, a od albuma Sentimi- pjeva američkog Juga, čikaškog elekento Muto, u svoju su glazbenu mane- tričnog bluesa i istarskih idejnih nemira. štru sve više ubacivali blues kao oba- U njihovu slučaju, sumpor ima posve vezni sastojak. drukčija svojstva.

Hereza je da Livio Morosin na albumu Hereza svira računalo (?), no očito je to dogovoreni alat suradnje s Valterom Milovanom. Pritom je indikativno da potpisuje koautorstvo tek na dvije skladbe — Munida i na instrumentalu Mukalba, a ostalo su njegovi računalni aranžmani. Tako zapravo u prvi plan glasom i autorstvom dolazi Valter Milovan, odnosno Maer. Njemu je to drugi album, a prvi je (naslova Neradni dan) objavljen s istoimenom knjigom za Maticu hrvatsku Pazin 2012. godine. Na albumu su dvije obrade: Blackbird Beatlesa i Dove credi di andare Sergia Endriga. Računalni aranžmani

remda je Edi Maružin svoje stvaralaštvo okrenuo na blues, nema tu mnogo razlike od onoga što su Gustafi barem djelomično radili

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Obojica su nikla iz istog mjesta i benda: iz Vodnjana i iz jednog od ponajboljih postpunk bendova na ovim prostorima — Gustaph y njegovi dobri duhovi

aranoia, paranoia let me go i Škifo people nastale su kombinacijom engleskog i mletačkog (istroveneto) dijalekta

Na albumu Hereza nekoliko je pjesama napisano dijalektom: Hereza z Galiole je na čakavskom narječju, a Paranoia, paranoia let me go i Škifo people nastale su kombinacijom engleskog i mletačkog (istroveneto) dijalekta. To je možda i najzanimljivije što se može čuti na albumu. Pjesme u kojima su ambiciozni tekstovi predstavljaju bolji dio, u glazbenom dijelu donosi tonove za ugodno slušanje u robnim kućama, dok su Maerovi vokalni dometi razmjerno skromni.

Tako je najbolji dio ovog albuma sjajan ovitak koji potpisuje Danilo Dučak. Možda bi sve bilo drukčije da je Livio Morosin uglazbio Maerove stihove, odsvirao ih s pravim instrumentima, a ne kao da je inspiriran Yannijevom new age glazbom i da se mikrofon povjerio, na primjer, Alenu Vitasoviću.

Na albumu Livio Morosin nastavlja svoju igru laptopom, što nije donijelo ništa dobro na prijašnjem mu solo albumu Motovun, pa je sličan rezultat razvidan i na ovom albumu, što je osobito čuje na instrumentalu koji supotpisuje — Mukalba. 93

Koncer tni album Radojke Šverko zabilježen na ko n c e r t u 2 . sv i b n j a 2 018 . u H D S – ov u c i k l u s u J a z z. h r

Treći CD u deset godina, nakon što se Parni valjak ponovno vratio na scenu

Besprijekorna interpretacija i Album bez slabog trenutka raskošan glas Takvom interpretacijom naša estradna diva može publiku oduševljavati bilo gdje u svijetu

Piše: Bojan Mušćet

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

ije nemoguće da su poslovno–narodne krilatice Misli globalno, djeluj lokalno, Svjetsko, a naše i slične nastale kao feedback živopisne glazbene karijere Radojke Šverko koja od samih početaka nije razdvajala inozemni i domaći repertoar. »Vani« je šezdesetih godina prošloga stoljeća nizala pobjede na svjetskim festivalima, ostavljajući iza sebe i legende kao što su David Bowie i Natalie Cole, a postala je velika međunarodna zvijezda na festivalu u Rio de Janeiru 1970. kad joj je skandalozno oduzeta pobjeda (izvodila je skladbu Alfija Radojka Šverko Kabilja The World Is Mine), zbog pogrešnog As Time Goes navodno prebrojavanja glasova žirija By: Live at u kojem su, među ostalima, sjedili Shirley Bassey, Jazz.hr Burt Bacharach, Ray Conniff i Paul Simon! Croatia Records Nakon još nekoliko međunarodnih trijumfa okreće se domicilnoj karijeri, a te, sudbonosne 1970. godine na Splitskom festivalu izvodi evergreen Kud plovi ovaj brod u alternaciji s talijanskim superstarom Sergiom Endrigom koji skladbu Esada Arnautalića i Arsena Dedića također izvodi na hrvatskom jeziku (kurioziteta radi, spomenimo da su Radojka Šverko i Sergio Endrigo rođeni u gradovima međusobno udaljenima tek 54 km — Pazinu i Puli). Upravo je to i jedina pjesma otpjevana na hrvatskom jeziku na dvostrukom live albumu As Time Goes By: Live At Jazz.hr na kojem je Radojka Šverko izvela dvadesetak pjesama iz klasične sveameričke pjesmarice, od standarda Jobima i Gershwina do pjesama koje znamo iz repertoara Elle Fitzgerald i Raya Charlesa. U završnici izvodi i jednu talijansku pjesmu — Parole, Parole Mine i Alberta Lupa te hitove Stinga (Fragile) i Joea Cockera (You’re So Beautiful). Besprijekorna interpretacija i raskošan glas uvjerljivi su bili i na nastupu 2. svibnja prošle godine u zagrebačkoj Dvorani Blagoje Bersa 94

na Muzičkoj akademiji i na CD–u. Drugim riječima, Radojka Šverko takvom interpretacijom klasičnih jazz i jazzy oblikovanih standarda (uz vrsnu glazbenu potporu pijanista Vladimira Babina, kontrabasista Henryja Radanovića i bubnjara Tončija Grabušića) može publiku oduševljavati bilo gdje na svijetu, kao u doba najveće slave, prije pedesetak godina. Još je od ranih diskografskih radova Radojka Šverko bezbolno ugradila inozemne standarde u svoj repertoar — već na prvom albumu ima prepjeve uspješnica Carpentersa — Close To You i Beatlesa — Something. Na drugom albumu S tobom u snu odlučuje se za obrade; među ostalima i By The Time I Get To Phoenix Johnnyja Riversa (sjajnu obradu imali su poslije Nick Cave & The Bad Seeds) te Let Me Try Again, poznatu iz repertaoara Paula Anke i Franka Sinatre. Čista ko suza Za švedsku diskografsku kuću MCD objavila je 2006. godine album obrada Men Are My Best Friends (s pjesmama Bryana Adamsa, Eltona Johna, Randyja Newmana, Krisa Kristoffersona i drugih). S Revijskim orkestrom HRT–a šest godina poslije objavila je CD i DVD Still Standing u sličnom, revijalnom tonu s 13 obrada. Za taj album koji završava američkom duhovnom pjesmom Swing Low, Sweet Chariot (a Radojka Šverko održava koncerte duhovne i sakralne glazbe u crkvama i katedralama, realizirala je i jedan non– label album duhovnih skladbi) dobila je i Porina za najbolji live album. Upravo na tom prije svega interpretativnom valu, Radojka Šverko u intimnijoj varijanti kreira još jedan album s profiliranijim repertoarom orijentiranim na jazz baštinu. Posebnu vrijednost toga albuma opisao je Davor Hrvoj u bilješci na ovitku: »Nepojmljivo današnjim trendovima, snimka koja je dokumentirana na ovom izdanju je izvorna, istinita, čista ko suza. Naime, na CD, koji potpuno dočarava stanje i ugođaj na koncertu, snimka je prenesena bez mijenjanja, nadosnimavanja ili bilo kakvih postprodukcijskih intervencija, upravo onako kako su umjetnici osjećali u tom trenutku i kako je njihove izvedbe čula publika u dvorani.« Dakle, snažno, izravno, emotivno i sa strašću svih na pozornici.

Time je Parni valjak zaključio diskografsko razdoblje u kojem je realizirao sve što se od benda takvog formata očekuje: live album, antologiju, kolekciju najvećih hitova i novi studijski album više, Hus je i poetikom i stilom zagrebao i u razdoblje sredine sedamdesetih, kad su objavljena prva dva albuma, pa je eset godina nakon skladba Dosta mi je tog tipična boogie povratka na scenu, pjesma s uvodnim vulgarizmom (‘Jebeš Parni valjak u dis- vrijeme/Jebeš ti ovakvo vrijeme’), što kografskom smislu prije 45 godina sigurno ne bi moglo ući pokazuje kako se u brazde vinila. Stihovi iz pjesme Prolazna izvrsno prilago- zi sve, zar ne? ‘Zbogom mister Razum, diti akualnim događanjima. Najprije su vi ste stara stvar/Vi i gospon Strah ste objavili album Stvarno nestvarno samo gadan par’ uistinu kao da su ispali s alu digitalnom obliku, a onda taj album buma Dođite na show; pjesma bi mogla transformirali u album Nema predaje! savršeno funkcionirati kao posljednja s s još nekoliko singlova. I treći album u tog albuma umjesto Predstavi je kraj. tome nizu — Vrijeme, također nije krei- Pjesme Kad nemaš kud (u kojoj se Akiju ran u standardnom albumskom smislu: Rahimovskom za mikrofonom suprotprije je objavljeno pet singlova, a i pre- stavila Tina Kresnik), Opet se smijem i ostale pjesme su potencijalni hitovi pa Ljubav nesumnjivi su koncertni hitovi za neće biti čudno da barem još pet pje- zborno pjevanje, uspomenu i dugo sjesama bude plasirano u tom formatu. U ćanje; Samo ti (Norma tom smislu, Vrijeme je Belle) i Za malo nježnosti na neki način kompilaParni valjak ionako su već postali dio cija. No to je tek jedna njihove antologije objavVrijeme razina ovog albuma. ljene prošle godine (kao i Opet se smijem te ProDruga je činjenica da Croatia Records lazi sve, zar ne?), a Hotel je autor svih skladbi Apatija i Otkud ti pravo siHusein Hasanefendić gurno su fitilji za držanje Hus na albumu očiupaljača i mobilnih telefoto sve pjesme kreirao na visoko u zraku na njis mišlju da se poslije, hovim nastupima. poput puzzlea, slože u cjelinu. Recept Sve to rezultira njihovim je na osnovnoj ravponajboljim albumom u ni jednostavan: osmiposljednjih četvrt stoljeslio je konceptualni ća, odnosno od ključalbum s temom koju nog im albuma Buđenje. može smatrati svojim Premda su u međuvreautorskim tradmarmenu objavljena tek čekom: prolaznost vretiri »prava« albuma s nomena. Jesen u njemu, vim snimkama (Samo bome, stigla je već do snovi teku uzvodno, Zazime, odnosno pokostave, Pretežno sunčaja pjesma na prijašnjim no? i Stvarno nestvarno/Nema predaje), albumima koja je to tematizirala sad je nijedan od njih nije djelovao tako cjeloprerasla u kompletan album. I to je teren vito i s pjesmama koje izvrsno djeluju i na kojem je Hus jednostavno nedodirljiv: samostalno i kao dio cijelog albuma. To album nema slabog trenutka! znači da nema onih pjesama koje bi slu-

Piše: Bojan Mušćet

Paradoksalno, dok tematizira vrijeme koje neumitno prolazi, Hus ne ostaje u danima koje povremeno oplakuje: koncept singlova pokazuje da itekako ide ukorak s vremenom i, štoviše, Parni valjak jedan je od rijetkih bendova u globalnim gabaritima čijim je članovima 60+ godina, a dominiraju nacionalnim top–ljestvicama. Je li to možda recept za eliksir mladosti? Po svemu sudeći, barem kad je posrijedi hrvatska rock– scena, odgovor je potvrdan. Pritom se glazba nije ni pedalj pomaknula od standardne zvukovnice Parnog valjka: i dalje je to stadionski classic rock koji varira od grandioznih balada preko pop– hitova do žestokih hard rock himni. Što-

žile tek kao vezivno tkivo albuma, nego svih trinaest skladbi (odnosno dvanaest, pjesma Tko to krade? svojevrstan je skit, nastavak pjesme Dosta mi je tog) imaju snažan potencijal koji ističe upravo ono najbolje od Parnog valjka.

Ovim albumom Parni valjak zaključio je i diskografsko razdoblje u kojem je realizirao sve što se od benda takvog formata očekuje: live album, antologiju, kolekciju najvećih hitova i novi studijski album. Svi imaju najvišu ocjenu, pa će Valjku sljedeće razdoblje djelovanja zacijelo biti izazovno s obzirom na to da imaju visoko postavljenu letvicu: nadmašiti same sebe.

Autorski materijal grupe Paraf prvi put nakon 40 godina na CD –u

Svježi, iskonski punk rock Remasteriranim studijskim albumima A dan je tako lijepo počeo, Izleti i Zastave pridodan je i Paraf Live, dosad neobjavljeni album sa snimkama uživo iz posljednje faze djelovanja kultnoga riječkog benda

allas Records objavio je ekskluzivnu diskografsku kolekciju, četverostruki box–set Sabrana djela 1976. — 1987., koji sadrži albume sastava Paraf, legendi riječke punk–rock scene. Remasteriranim studijskim albumima A dan je tako lijepo počeo, Izleti i Zastave, koji sadrže i bonus pjesme, pridodan je i Paraf Live, dosad neobjavljeni album sa snimkama uživo iz posljednje faze djelovanja kultnog riječkog benda. Upravo je tako nakon više od 40 godina od nastanka grupe autorski materijal Parafa prvi put objavljen na CD–u. Pridruženi član

Zasluga je to Gorana Lisice Foxa, njihova menadžera, producenta, promotora, organizatora koncerata i prijatelja koji se uvijek računao kao pridruženi član grupe. Box–set donosi sve originalne snimke koje su početkom osamdesetih izvorno objavile dvije ljubljanske diskografske kuće, a koje su dugo bile zanemarene. Kad su Parafi zauzeli pozornice, već je počelo rasti nezadovoljstvo u bivšoj državi, ali oni nisu samo odgovarali na političko, ekonomsko i društveno stanje na ulici i u republici, nego su predstavljali kolektivni odgovor na raspadnuti svijet. Prednjačili su u mnogo čemu, od toga da su bili prvi hrvatski punk bend i drugi u cijeloj Jugoslaviji, do toga da je Vim Cola postala prva frontwoman novovalne scene. »Moj život je bezveze otkad su me rodili/Nisam tome ja kriv, nego moji roditelji/Moj život je novi val« dio je teksta pje-

sme Moj život je novi val, jedne od njihovih prvih autorskih pjesama, objavljenoj na singlici Rijeka/Moj život je novi val, no Republička komisija za šund ocijenila ju je djelom sumnjive umjetničke vrijednosti i dodatno je oporezovala, stoga je ploča odmah u početku bila skuplja od ostalih. Stil bez uzora U časopisima koje su dobivali iz Velike Britanije, Valter Kocijančić, Zdravko Čabrijan i Dušan Ladavac Pjer čitali su o punk pokretu i izuzetno energičnoj glazbi koja ima samo tri akorda, iako je nigdje nisu mogli čuti. Dok je do njih stigla prva punk ploča iz zapadnog svijeta, oni su već stvorili svoj stil. Njihov pristup bio potpuno nedodirljiv, bestidan i dotad posve nov na našem području. Naslovnicu prvog albuma A dan je tako lijepo počeo Komisija je ta-

Nikica Petković

inglicu Rijeka/Moj život je novi val, Republička je komisija za šund ocijenila djelom sumnjive umjetničke vrijednosti i dodatno je oporezovala, stoga je ploča odmah u početku bila skuplja od ostalih

U prvoj postavi benda bili su Valter Kocijančić, Zdravko Čabrijan i Dušan Ladavac Pje

kođer zabranila, pa je nova napravljena u hipu i s nedovoljno uloženog truda, a najpopularnija pjesma Goli otok nije ni smjela završiti na ploči, iako je bila najpopularnija na njihovim koncertima. Ovo izdanje sadrži njezinu koncertnu verziju iz Pule 1979. i zasigurno je važan glazbeni dokument prvog razdoblja benda. Narodna pjesma s ciničnim ulagivanjem policiji postala je punokrvni punk klasik. Ključ njihove glazbe jednostavno je glasno i mahnito brzo sviranje elementarnog rock&rolla. Oni ne mijenjaju strukturu ili namjeru pjesme, oni je jednostavno čine glasnijom i bržom. Uz koncertne snimke i verzije pjesama s prve singlice pojavljuje se i Živjela Jugoslavija kao alternativna verzija, što samo učvršćuje konačni dojam o

kompaktnosti njihova prvog diskografskog izdanja kao savršene 33–minutne cjeline. Album je također označio kraj jednog razdoblja jer Valter Kocijančić napušta bend, pa se dolaskom Pavice Mijatović (Vim Cole) neminovno mijenja smjer kojim će Paraf nastaviti.

Paraf

Sabrana djela 1976. — 1987. Dallas Records

S novim valom na vrhuncu, Parafi objavljuju 1981. novu ploču Izleti, koju je najavio singl Fini d e č ko / Tu žne uši. Ona je bila progresivna u odnosu na prethodnu ako samo pogledamo dizajn naslovnice. S novom pjevačicom i gitaristima, najprije Klaudio Žic, a onda Mladen Vičić, velik utjecaj na konačni zvuk zasigurno je imao klavijaturist Raoul Varlen, čiji ih je stil dublje gurnuo prema popularnijem glazbenom konceptu. Taj je potez bio poprilično nepredvidiv, no Paraf je već stvorio ime i članovi benda nisu željeli da sav prethodni trud padne u vodu. Njihova agresija u sviračkom stilu možda postaje sofisticiranija,

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: Ivana Lulić

Darko Rundek na novom albumu u pr vi plan st avlja t rubačicu i glumicu Andreju Košavić

Ftičeki su snimili jednu intimističku ploču da ne bi bilo — nismo znali Album je posvećen uspomeni na međimursku pjevačicu Tetu Lizu i Andrejina oca

Goran Nemarnik Gus

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Piše: Vid Jeraj

Nakon odlaska Kocijančića, početkom osamdesetih, u bend dolazi Pavica Mijatović (Vim Cola), koja neminovno mijenja smjer kojim će Paraf nastaviti

arodna pjesma s ciničnim ulagivanjem policiji postala je punokrvni punk klasik ali tekstovi su i dalje poprilično izravni, dok neki sadrže i dozu sablasnosti (Ružan san). Jednostavne i privlačne melodije usklađuju s ponešto disonantnim i minimalističkim aranžmanima (Federico u bačvi, Javna kupatila, Nestašni đački izleti), a Vim Cola balansira povremenu lirsku apstrakciju s gorčinom u izvedbi. Parafi su svoj punk srezali do biti i postigli koncentriraniji utjecaj. Neke pjesme su više ili manje jednostavne, ali opetovano slušanje dokazuje da je u većini slučajeva glazba pamtljiva i bez previše repeticija, a da njihova struktura zahtijeva samo malo više koncentracije. Svime time Parafi su samo proširili svoju bazu posvećenih fanova. Bonus Izletima su alternativne i demo–verzije Nestašni đački izleti, Mila majko, viđu pčela, Pobuna bubuljica, kao i kultna Praznik, dosad zabilježena samo na kompilaciji Riječki novi val. Mračna razina

Posljednji studijski album Zastave iz 1984. bez ikakve je skromnosti njihovo najvažnije izdanje. Gotovo proročkim albumom s tekstovima koji će tek postati zbilja devedesetih, Parafi su dosegnuli novu mračnu razinu. Kad je punk postao karikatura samoga sebe, njihov glazbeni identitet usredotočen je na eksperimentiranje i proces — neprestano se preobražava. Prethodni albumi samo su utrli put revolucionar-

nim Zastavama koje su utjecale na glazbu, stil, politiku i inspiraciju cijelog niza bendova koji su došli nakon njih. Parafovo promatranje društva izravnije je i nikad pesimističnije, ali u isto su vrijeme melodije razvijenije, produkcija uglađenija, a aranžmani razmjerno potpuniji. Bonusi s albuma Zastave uključuju alternativne verzije istih skladbi iz drugoga studijskog sessiona Divlja misao, Nikad nikad nikad, Zastave i Kada se oglasi te glazbu originalno snimljenu za dokumentarne filmove Metalci i Insert, kao i nedovršena demo–snimka nikad objavljene skladbe Platno široko. Uloga u društvu Parafi su se dokazali kao vodeći punk bend sposoban proizvesti mini remek–djela od tri minute koja će trajati dugo nakon početne iskre. Oni mogu parirati svakom velikom punk bendu svjetskih razmjera. Uz drsku tutnjavu, onako samovoljni, prenose brutalnu hrabrost koja je bila zajednička djelima koja su uslijedila. Žestokim sviranjem na površinu su izvukli iskonski punk rock, a njihova nepopustljivost samo se pojačavala s godinama. Slušajući ih danas, oni su još uvijek svježi, ali njihovo promišljanje o punk rocku je fascinantno i inventivno. Posebno zadivljuje sloboda da izmisle vlastita pravila. Parafi ne samo da su se prometnuli u ikone koje su potaknule izgradnju cijele jedne scene, nego su uz razvijanje vlastite reputacije počeli preispitivati ulogu koju bi pop–glazba mogla imati u društvu. Baš kao što je Velika Britanija imala Manchester, Hrvatska je imala Rijeku koja je i danas grad s najbogatijom rock–ostavštinom, kulturom koju je i Paraf pomogao graditi prije 40 godina.

elativno brzo nakon što je za 20. godišnjicu albuma Apokalipso, naš Kunst– kantadur i šansonijer Darko Rundek u ljeto 2018. godine predstavio prateći bend Ekipu na turneji Apocalypso Now, pojavio se s novim izdanjem sredinom veljače. To je prvo izdanje na kojem se bard domaće alternative povlači u mizanscenu. Album Mura Mura predstavlja trubačicu i glumicu Andreju Košavić iz Zagreba na mjestu frontwoman, s potpisom Andreja, Rundek & Ekipa Ftičeki. I baš u znaku velikog zaokruženog A koje povezuje Apokalipso i Andreju Andreja, Rundek & kao dvije strane istog novčića, Ekipa Ftičeki album je posvećen uspomeni na međimursku pjevačicu Tetu Mura Mura Lizu i Andrejina oca. Men ART, 2019.

Fanovi diskografije Haustora prisjetit će se raznih konotacija na world music s osovine Rundek–Sacher. Njihov live album Ulje je na vodi otvara lirska minijatura Da je s čisteg vina morje, međimurski tradicional, blues s tromeđe Mađarske, Slovenije i Hrvatske. Počeci Andreje Košavić sežu pak u amsterdamske klubove sredinom devedesetih, gdje su ona i brat Ivica (suosnivač Ha Det Bra i Gone Bald) nakon benda Al Capone Died of Sifilis surađivali s članovima Haustora i SexAe u grupi Pink Noise Quartet te postali lokalna atrakcija. Njezin vokal, ogoljenog fraziranja sličan onom Tete Lize ili Lydije Lunch, poput bajsa udara i pred dobu i nakon nje, ploču Mura Mura obojio je uz puhače, violinu Marka Firsta, kao i udaraljke, bubnjeve, gitaru i bas. Mađarski vestern Kad je riječ o tradicionalima i valcerima, Ftičeki su se latili svjedočanstava oporih životnih pečata i prizvuka koji ih osim međimurskima jednako tako može činiti i australskima ili žumberačkima. Upravo dugi metar koji se odvaja od pop–forme načet je već s Cargo Triom, na Plavom avionu, a ovo su komentari čija poslovična psihodeličnost vuče k aluzijama na kakav mađarski vestern Bele Tarra ili na rani rad Srđana Karanovića, Pogledaj me, nevernice. Tako, baš kao što je Coco Mosquito svojedobno s Damirom Ercegom napravio album za jednog dubrovačkog pjevača kojem nikad nije pružena prava prilika, Ftičeki su snimili jednu intimističku ploču da ne bi bilo — nju nismo znali.

2 5. H r va t s k i d je č j i f e s t i va l 2 018 . svoj ko n c e r t n i d i o o d r ž a o 2 0. s i je č n j a 2 019. u Ko n c e r t n oj d vo r a n i Vatroslava Lisinskog

Kad djeca zapjevaju

Piše: Jana Haluza

rvatski dječji festival 2018. održao se u novom terminu utvrđenom prošle godine, dakle početkom iduće godine, 20. Siječnja. Tako se retrogradno odnosi na onu godinu u kojoj se njegov sadržaj stvarao. I ovaj je put festival obuhvatio glazbeni aspekt (koncertna interpretacija dječjih zborova), književni (dječje stvaralaštvo u poeziji) i likovni (likovni radovi na glazbene motive). Dok su probrani dječji likovni radovi i stihovi predstavljeni u predvorju Dvorane Lisinski, od 17 sati sasvim je ispunjena Velika dvorana bila poprište koncertnog programa koji je u snimljenoj

ime Hrvatskog društva skladatelja priznanje za autorski doprinos stvaralaštvu namijenjenom djeci dobio je karlovački skladatelj, glazbeni pedagog i zborovođa Ratko Pogačić

Kikići

inačici emitiran 3. ožujka na Drugom programu Hrvatske televizije. U uvodnoj riječi publiku je pozdravila Ivana Mihaljinec, izaslanica gradonačelnika Milana Bandića, istaknuvši da je riječ o festivalu koji je iznjedrio mnoge hitove koji se redovito izvode i slušaju na nosačima zvuka. Mikrofon je potom u ime domaćina preuzeo ravnatelj festivala Ivan Kuliš, govoreći o posebnoj prigodi, 25. obljetnici događaja koji je kao moto preuzeo stihove refrena poznate pjesme Pere Gotovca na njegove stihove, Stih i nota, sto divota. Predstavio je bitnu ulogu skladatelja i producenta Tonija Eterovića kao urednika glazbenog dijela festivalskog koncerta, koji je sudjelovao u slaganju programa, a mnoge skladbe je i sam aranžirao. Publici se naposljetku obratio i Toni Eterović,

ali manje da bi sam hvalio svoj udio u događaju, a više da bi iz mnoštva autora koji su se predstavili na ovogodišnjem festivalu izdvojio Ratka Pogačića. Točno na sredini programa, nakon 15. pjesme, pozvao ga je na scenu da bi tom vrijednom promicatelju glazbenog stvaralaštva za najmlađe, autoru niza pjesama i dječjih mjuzikla, te voditelju

karlovačke skupine Cicibani, uručio priznanje u ime Hrvatskog društva skladatelja (koje tradicionalno podupire Hrvatski dječji festival) i festivalske svečane četvrtstoljetne obljetnice. Zanimljivo je da je Pogačić kao autor i voditelj ansambla sudjelovao baš u svih 25 festivalskih godišta, što je za svaku pohvalu.

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Koncert 26 vokalnih i plesnih ansambala bio je u formi televizijske emisije i stoga izveden na playback

Toni Eterović dodjeljuje priznanje Ratku Pogačiću

Ivana Mihaljinec i Ivan Kuliš

Bez natjecanja I ove se godine odustalo od natjecateljskog karaktera programa, kako nam je objasnio Ivan Kuliš, da bi imali »sva dječja lica nasmiješena i sretna,

a ne samo lica pobjednika«, pa smo opušteno uživali u dječjoj muzikalnosti i prštavoj kreativnoj energiji glazbeno–scenskih nastupa 27 dječjih ansambala. Njihove je kreacije odabiralo prosudbeno povjerenstvo sastavljeno od stručnih, glazbenih, pedagoških i medijskih kadrova (Ljerka Marković Gotovac, Boris Ciglenečki, Hrvoje Markulj, Mladen Magdalenić, Tomislav Rižnar, Nedo Zuban, Toni Eterović i Ivan Kuliš). Prevladavali su dječji motivi iz svijeta životinja (mace, pčelice i leptiri), gastronomije (čokolada i palačinke), škole (»kulja«, šalabahter, učiteljica, zadaće) te obiteljskog i ljubavnog života (mama i tata, prva ljubav...), a sve su pjesme ispunile

ulogu povezivanja djece na sceni i prenošenja dobre poruke u vidu glazbe i stiha na publiku. Najčešća forma bila je izdvojeno dvoje solista i pratnja od petnaestak zborista vrtićke i osnovnoškolske dobi koje okupljaju razne udruge, ansambli ili osnovne škole. Posebne pohvale sudionicima iz najudaljenijih dijelova naše zemlje, poput Vukovarskih golubića koji su nastupili s pjesmom Predi, maco autora Slavomira Cvije i Nede Zubana, splitskih Srdelica s prigodnom pjesmom Dječji festival Jovice Škara i Ivana Kuliša, te Zbora Trogir s Funky ritmom Jovice Škara i Ivana Lea Lipkaya, koji su, da bi stigli Zagreb, prešli priličan put. Izdvojili bismo glazbeno i tekstovno iznimno nadahnute pjesme, poput Pužića Ive Mrše Haber i Saše Matovine u izvedbi polaznika opatijske Osnovne škole Rikard Katalinić Jeretov, zatim pjesme Kukuljica Domagoja i Đine Brlečić u izvedbi sesvetskog ansambla Allegro i polaznika Osnovne škole Sesvetska Sopnica i Nama nije dosadno Tonija Eterovića i Andreje Popović u interpretaciji Klinaca Ogulinaca i polaznika ogulinske Prve osnovne škole.

Na kraju Hrvatskog dječjeg festivala svi se zborovi tradicionalno udružuju u izvedbi svojevrsne himne događaja, Stih i nota, sto divota Pere Gotovca i Ivana Kuliša

iječ je o festivalu koji naručuje nove skladbe za dječje zborove i ansamble, na što se većinom kao autori odazivaju voditelji grupa koje nastupaju

Imamo hit! U scenskom nastupu briljirali su Zagrepčanke i dečki, izvodeći vrlo uspjelu pjesmu (potencijalni hit) Vjeruj u sebe svoje voditeljice Lane Marinović, na stihove Slavka Olujića, u čijem je aranžmanu do vrhunca izraženo umijeće spomenutog »službenog aranžera« festivala — Tonija Eterovića. Posebne pohvale pjesmama, pjevačima i scen-

Kako vidite ulogu i značenje Hrvatskog dječjeg festivala?

Za izgubljenim blagom, dječjom pjesmom, tragale su voditeljice priredbe – Bojana Kuliš Bubalo i Dorotea Čučak

skom nastupu ansambala svestrane Maje Rogić koja čvrsto inzistira na načelu »sam svoj majstor« i sve pjesme potpisuje ne samo kao voditeljica zborova Medenjaci (Leti, leti pčelice), Genijalci (Zadaćitis) i Kikići (Palačinke) nego i kao autorica glazbe, stihova i aranžmana. Tko je pozornije promatrao izvedbe, mogao je primijetiti da su njezini pjevači u zborovima svi tretirani ravnopravno, dakle svakom djetetu daje prigodu da bude »solist« u određenom dijelu pjesme. Od ostalih sudionika valja nam spomenuti i dva otočna zbora, krčke Miće bodule (pjesma Čarobni san Roberta Grubišića i Senke Laginje) i paške Vijolice (pjesma Moja učiteljica Sanje Dobrijević), zatim jedan šibenski (Cvrčak i pjesma Zašto volim petak Sonje Batur i Maje Gulin), samoborski Smiješak s pjesmom »Kulja« prvi put Zorana Jašeka i Neda Zubana, vrbovečki Plavi mjesec plesnom pjesmom Hoću u Brazil Hrvoja Herčeka. Iz Mošćeničke Drage stigle su Lovranske črešnjice s pjesmom Kada vitku gledaš dugu Natalije Banov, iz Novog Vinodolskog Mažuranići s tradicijski lokalno obojenom Se lipote moga grada Ilgena Pavačića i Miroslava Ježića, a iz Rijeke Mali Riječani & Morčići s Tri prijatelja Meri Trošelj. Posebno su na sudjelovanje motivirani ansambli iz Zagreba i okolice, odakle su još sudjelovali Kaštelanci, polaznici zagrebačke Osnovne škole Jure Kaštelana, sa Staromodnim šalabahterom Marka Jašeka i Sanje Milolože, Frigovci iz zagrebačke Osnovne škole Frana Galovića s pjesmom Mama i tata Jasne Levanić Rogić), karlovačka Zorica s Čokoladom Davora Jašeka, te Pikići iz Rakitja/Svete Nedelje s Prvom ljubavi Senke Frljak. Od posebnih točaka programa vrijedi izdvojiti nastupe zagrebačkog Baletnog studija Edite Cebalo, najprije na snimku pjesme Kauboj i konj Zdenka Runjića, Jakše Fiamenga

z ravnatelja, Ivana Kuliša, važna je uloga skladatelja i producenta Tonija Eterovića kao urednika glazbenog dijela festivalskog koncerta, koji sudjeluje u slaganju programa, a mnoge skladbe i sam aranžira

Hrvatski dječji festival (udruga ima tri platforme djelovanja: glazba, likovni i literarni radovi) zasluženo ima takav naziv jer jedini na nacionalnoj razini jedanput godišnje okuplja umjetničke udruge dječjih zborova s naglaskom na popularno–zabavni karakter na zajedničkom koncertu u zagrebačkoj Dvorani Vatroslava Lisinskog. Festival podupire glazbeno stvaralaštvo za djecu i popularizaciju glazbenog izražavanja u izvannastavnim aktivnostima djece predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta. Na koji način birate kandidate, zborove i pjesme, koji su kriteriji koje treba zadovoljiti? Pjesme se biraju prolazeći prijavni natječaj na kojem višečlana stručna komisija sastavljena od uvaženih kolega glazbenika, pjesnika i glazbenih urednika bira dvadesetak glazbenih brojeva. U odabiru se koncentriramo na izvrsnost stihova pjesničke ideje, kao i na vrsnost glazbenog skladanja, pazeći na originalnost, edukativnost i primjerenost djela za dječju izvedbu. Kako biste ocijenili ovogodišnje izdanje festivala?

i Stipice Kalogjere, a zatim na medley pjesama Ratka Pogačića koje je snimio njegov zbor Cicibani. Kad je ples u pitanju, posebno je uspjela izvedba pjesme S njim ću plesati Natalije Banov i Dorotee Čučak, koju su scenski efektno u prekrasnoj koreografiji dočarali polaznici riječke Mjuzikl radionice plesne udruge Ri Dance. Na završetku priredbe koje su u formi gusarica koje tragaju za blagom vodile Bojana Kuliš Bubalo i Maja Drakulić, svi su ansambli skupljeni u izvedbi proklamirane himne festivala, pjesmi Stih i nota, sto divota skladatelja Pere Gotovca, tekstopisca Ivana Kuliša i producenta Tonija Eterovića. Naposljetku, sve pjesme izvedene na festivalu objavljene su u notnom obliku, s otisnutim stihovima, crtežima i slikama, u zborniku Festivala 2018. uz popratni CD namijenjen nastavnicima, pedagozima, odgojiteljima, roditeljima i, naravno, djeci.

Kao glazbeni producent primjećujem velik napredak u stručnosti glazbeno–producentskog djelovanja za koju su zaslužni vrsni glazbeni aranžeri, sve redom profesionalci dokazani na projektima i za odrasle estradne, popularne izvođače. Umjesto nagrada najboljima, dodijelili ste priznanje zaslužnome, Ratku Pogačiću. Što biste izdvojili u njegovu radu kao autora i voditelja dječjih zborova?

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Eta Kočić Marija Saraga Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio New Flyer d.o.o. Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb

BROJ 214, OŽUJAK 2019.

Četiri pitanja glazbenom uredniku i producentu festivalskog koncerta, Toniju Eteroviću

e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

Ove smo mu godine uručili posebnu zahvalu za doprinos dječjem stvaralaštvu jer se njegov rad odlikuje vrsnom edukativnom komponentom u nastajanju mnogih novih naraštaja glazbenika i djelatnika u glazbi. Uz to, istaknuo bih i njegov originalni autorski rad koji se najviše očituje na projektima vezanim uz dječji zbor Cicibani i nekoliko glazbeno–scenskih djela.

Osnovna djelatnost Euro-Unit grupacije je prodaja glazbenih instrumenata, profesionalne i komercijalne audio opreme renomiranih svjetskih proizvođača, i u tom segmentu je vodeća “full range” kompanija u ovom dijelu Europe. Kvaliteta, zadovoljni kupci, ISO certifikati, ispunjavanje garancija, profesionalna i stručna podrška, vlastiti ovlašteni servis, te redovita edukacija zaposlenika, okosnica su poslovne politike tvrtke Euro-Unit još od njenog nastajanja 1990. godine. Suradnja s najpoznatijim svjetskim kompanijama iz segmenta glazbenih instrumenata i opreme, dugogodišnji ekskluzivni ugovori o generalnom zastupanju kao i mnogobrojni uspješno realizirani projekti, potvrda su da je Euro-Unit prepoznat kao ozbiljan i siguran poslovni partner na zahtjevnom svjetskom tržištu. Sve to potvrđuju mnogobrojne međunarodne prestižne nagrade koje su primili u oštroj konkurenciji međunarodnih korporacija. Bogatu ponudu glazbenih instrumenata i opreme potražite u online trgovini www.euro-unit.com ili u poslovnicama u Zagrebu, Čakovcu, Osijeku, Puli, Rijeci, Zadru, Splitu i Dubrovniku. Euro-Unit d.o.o, Ulica braće Graner 8, 40000 Čakovec, Hrvatska tel: +385(0)40 829 440 email: info@euro-unit.hr web: www.euro-unit.com