Cantus 215 web by HDS.hr

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 215 SVIBANJ 2019. | CIJENA 22 kn

Uspješan jubilarni 30. Muzički biennale Zagreb (6.–13. travnja 2019.)

Praizvedba baleta Hero is Tired Frane Đurovića

Uspješna sezona Zagrebačke filharmonije

Istarski koncert Dejana Lazića i Musorgski Rocks 26. dodjela glazbene nagrade Porin

Ta divna splitska noć u Rijeci Godišnja skupština HDS–a održana u Slavoniji

Nedostižno gostoprimstvo Požežana Glazbenik godine Petar Grašo

Nagrade publike i struke potvrdile status najtraženijeg izvođača

UVODNIK Dragi čitatelji, pred vama je broj posvećen jubilarnom, 30. Muzičkom biennalu Zagreb, održanom od 6. do 13. travnja u četrdesetak događanja na desetak lokacija naše metropole. Ako ste bili spriječeni nešto popratiti, na ovim stranicama omogućujemo vam da zavirite u bogat program najveće i međunarodno najistaknutije manifestacije Hrvatskog društva skladatelja. Taj međunarodni karakter upravo je u ovom svečarskom izdanju potpuno vraćen u prvi plan kvalitetnim ovogodišnjim programom za koji su zaslužni i bivši umjetnički ravnatelj festivala, skladatelj Krešimir Seletković, i pridruženi mu Programski odbor MBZ–a, gdje su se našli dijametralno suprotni tipovi i umjetnički profili kao što su bivši predsjednik ne samo RH nego i Biennala, dr. sc. Ivo Josipović i kontroverzni Let3–jevac Damir Martinović Mrle, koji se u prvom susretu s MBZ–om pokazao kao pravi biennalski tip. Upravo je Mrle na Biennale doveo inovativnog norveškog skladatelja Rolfa Wallina koji je u Zagrebu susreo svojega nekadašnjeg učitelja i mentora Vinka Globokara. Zagreb su zahvaljujući Biennalu ponovno posjetili vodeći akteri suvremenoga glazbenog stvaralaštva u svijetu. Mogli ste ih susresti osobno i porazgovarati s njima na festivalskim događanjima: uz spomenutog avangardista Globokara, bili su tu skladatelj–redatelj Nijemac Heiner Goebbels i umjetnički voditelj venecijanskoga La Biennale Musica Talijan Ivan Fedele. Iz zone udobnosti u neke druge više ili manje udobne sfere pomaknuli su nas mnogi događaji koji nisu samo koncerti tzv. ozbiljne glazbe u prostorima jasno razdijeljenima na interprete i publiku, nego nude nove doživljaje zvukovnosti. Iako zvučne događaje u tekstove prenose naši biennalski kroničari, ovdje vam nudimo da zavirite u atraktivne vizualne prikaze na nizu fotografija i barem djelomično nadoknadite nešto što ste propustili. Među događajima za pamćenje su i sjajni riječki Porin te prva slavonska Skupština HDS–a. O svemu više na stranicama pred vama. Koliko god se trudimo, znamo da nismo savršeni, pa ako imate komentare, demantije, ispravke netočnih navoda ili prijedloge, slobodno nam pišite na elektroničku adresu cantus@cantus.hr ili se javite na broj telefona 01/48 25 360. Ugodno čitanje u ime uredništva želi vam Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus 2

G l a z b e n a š ko l a u Po ž e g i , 19. sv i b n j a 2 019. , r e d ov i t a G o d i š n j a s k u p š t i n a Hrvatskog društva skladatelja

Prvi put u povijesti Društva, Skupština je održana u Slavoniji Nakon Biograda, Lovrana i Splita, Hrvatsko društvo skladatelja već četvrti put svoju Godišnju skupštinu održava izvan Zagreba, pokazujući time da je nacionalna udruga čije članstvo živi i radi u svim krajevima Hrvatske

nedjelju, 19. svibnja 2019. održana je redovita Godišnja skupština Hrvatskog društva skladatelja. Prvi put u povijesti Društva, skupština je održana u Slavoniji, u glazbenoj školi u Požegi.

Jednoglasna usvajanja

U radu Skupštine sudjelovalo je 39 redovitih članova, a predsjedao je predsjednik Društva Ante Pecotić. Glavni tajnik Antun Tomislav Šaban podnio je programski i financijski izvještaj o poslovanju u 2018. godini. Predsjednik Nadzornog odbora, akademik Zoran Juranić, podnio je svoj izvještaj. Sva tri izvještaja jednoglasno su usvojena, čime su članovi opetovano izrazili puno povjerenje vodstvu Društva. Također je, u skladu sa zakonskim odredbama, jednoglasno usvojeno i izvješće o transparentnosti. Za revizora je odabrana tvrtka Deloitte d.o.o. Usvojen je i financijski plan za 2020. godinu.

I ove godine su, tradicionalno, na Skupštini objavljeni dobitnici godišnjih nagrada Društva za proteklu godinu. U ime nagrađenih prisutnima se obratio Hrvoje Hegedušić, dobitnik Nagrade Milivoj Körbler za životno djelo, inače bivši predsjednik i počasni član Društva. Radni dio trajao je oko dva sata, no članovi su u Požegu doputovali dan prije i proveli vikend u druženju u prelijepoj Zlatnoj dolini. Dolazak u požeški kraj te vrhunsku organizaciju svih aktivnosti članovi mogu zahvaliti kolegi Požežaninu Veljku Valentinu Škorvagi, koji je 26 godina bio ravnatelj tamošnje glazbene škole, a obnašao je i dužnost direktora Aurea festa. Hrvatsko društvo skladatelja već četvrti put svoju Godišnju skupštinu održava izvan Zagreba, pokazujući time da je nacionalna udruga čije članstvo živi i radi u svim krajevima Hrvatske. Nakon Biograda, Lovrana i Splita, i ova će Skupština ostati upamćena po ugodnom zajedničkom boravku u jednom lijepom hrvatskom kraju. (HDS)

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Odluke Godišnje skupštine HDS–a koju su vodili glavni tajnik Antun Tomislav Šaban, te predsjednik Ante Pecotić i dopredsjednik Mladen Tarbuk, donesene su jednoglasno

Izvještaj o uspješnom radu članstvu je podnio i direktor ZAMP–a Nenad Marčec

Međugeneracijska solidarnost članova Društva u autobusu

Druženja je bilo na svakoj razini, pa i u hotelskom lobiju Mladen Tarbuk, Tomislav Mrduljaš, Darko Bakić i Neno Belan

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Skupštinu je pozdravila i glazbena dobrodošlica požeških domaćina: Tamburaški komorni sastav Glazbene škole Požega koji je pripremio mag. mus. Valentin Petranević izveo je skladbu Dohvati crvenu trešnju Bože Potočnika

Prigoda za korisna i lijepa formalna i neformalna druženja

z formalne i službene zadatke što su ih članovi HDS–a imali na Skupštini, ona je bila prigoda i za uvijek potrebna, korisna i lijepa neformalna druženja, međusobne razgovore, upoznavanja i produbljivanja poznanstava i prijateljstava. Prvog dana u Požegi organiziran zajednički ručak u restoranu Zlatni lug te nakon njega posjet Vinariji Kutjevo uz vođeni informativni obilazak Kutjevačkih podruma i degustaciju vina. Večera je priređena u još jednoj slavnoj požeškoj vinariji, Vinogradarstvu Krauthaker, gdje su se vina degustirala uz glazbeni program — tamburaški sastav kojemu su se u pjesmi rado pridružili i poneki članovi HDS–a. U nedjelju, nakon uspješno završene Skupštine, a prije rastanka, od Požege i Zlatne doline oprostili smo se na imanju vinskog kardinala Vlade Bauera. Prije službenoga početka Skupštine, učenici Glazbene škole u Požegi priredili su kratak glazbeni program: učenica drugoga razreda osnovne glazbene škole, Ana Marija Ralašić izvela je Brojalicu Davora Bobića, a Tamburaški komorni sastav skladbu Dohvati crvenu trešnju Bože Potočnika. (M. S.)

Dovoljno razloga za zdravicu: domaćin Vlado Krauthaker (jedan od najuspješnijih hrvatskih vinara), glavni tajnik HDS–a Antun Tomislav Šaban i upravo proglašeni nositelj nagrade HDS–a za životno djelo Hrvoje Hegedušić

Skupština Hrvatskog društva skladatelja Požega 2019. Drago Humski u svjetskim razmjerima, zna sve tajne o vinu i lajtima i njega smo sa pažnjom slušali, kutjevačkim vinom nazdravljali.

Plavi Jadran, Dubrovnik, Plitvice, a posebno slavonske žitnice, svu plodnu ravnicu Bogom danu, koja Lijepoj Našoj daje hranu.

KUTJEVO je raj trsja i vina, U genima djeda, oca, sina, Tu prednjači znana graševina, Jedinstvena po svojim svojstvima! Europi i svijetu na veselje, Vinom, pjesmom ostvarimo želje, Otvorimo Kutjeva butelje!

Nastoj’ tada u Požegi stati, usput stranče do Kutjeva svrati, ta dva grada ljepote i sklada, prepuna su krasnih vinograda. Da l’ vjerovat vlastitim očima, silnog trsja svim tim redovima, berbi koja u jeseni plijeni, lajtima što stoje napunjeni. Tu podrumi kroz cijelu godinu, nose krunu u vrhunskom vinu i lajtima od hrasta lužnjaka, sastavljenih od silnih planjaka. Tu je Hrvatsko društvo skladatelja, u druženju sloge i veselja, održalo Godišnju skupštinu, uživalo u vrhunskom vinu. HDS–a, ZAMP–a djelatnici, sve redovnog članstva predstavnici, vrh hrvatskih majstora estrade, stiha, nota što nižu nagrade. Tu nas Veljko Škorvaga sve vodi, po Kutjeva čarobnoj prirodi i Požegi što caruje vinom, zelenilom i Zlatnom dolinom. Riječ Škorvage, glazbe profesora, znatiželjan čovjek slušat mora, dok znalačka objašnjenja traju, sve povijesti o požeškom kraju. Za Glazbenu školu u Požegi, reći će posjetitelji mnogi, da je prva, da je jedinstvena, znanjem struke vješto sagrađena.

Vlado Krauthaker na opće veselje, ugostio znane skladatelje, jelo, piće posluga donaša, uz zvukove spretnih tamburaša. U subotu oko pola noći, krenuli smo na spavanje poći, a nedjelja jutro u deset sati, skupštinu smo pošli održati. Usvojili točke dnevnog reda, glasovanja slijedom redoslijeda, daljnjeg rada, zakona, smjernica, da nam bude ljepša sutrašnjica. Potom pošli putem pravog smjera, tu do gazde Vlade Bauera, svijetom znanog vinskog kardinala, gdje je pjesma, svirka učestala. Pića, jela izobiljem bilo, naš dolazak zvono oglasilo, glasno zvono i povratna jeka da su gosti došli iz daleka. A tu je i Enjingi Ivan znani, Krauthaker Vlado raspjevani, pa i susjed profesor Škorvaga, sve imena srcu tako draga. Za Envera Moralića znaju, Kutjevčani srcu ga primaju, vinari i skupa vinoteka, pokazuju umijeće čovjeka.

MORALIĆ je stvaratelj vrjednota, Ovog burnog poslovnog života, Raširenog svog osobnog carstva, Atraktivne grane gospodarstva! Lijepu našu diže oblacima I on svoje vinograde ima, Ćud i narav druženja s ljudima! Vinograde svoje posjeduju, svi se štuju, druže i ljuduju, zavist im je stavka nepoznata, jedan drugom otvaraju vrata! Evo su nam krasan primjer dali, na slavonskom tlu da su ostali, svojim radom uspjeli, opstali, na vlastite noge čvrsto stali, za riječ iseljenje nisu znali, nikad niti u snu planirali, što je zbilja vrijedno svakoj hvali! Milašinović Marko bokal prima, toči vino svim skladateljima, Josip Klun mu u tome pomaže, od veselja nema ničeg draže.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Neumorni stranče, prolazniče, ti europski i svjetski putniče, da l’ si nekad u Hrvatskoj bio i svu njenu ljepotu vidio?

Uz pečene patke na roštilju, odojka i jela izobilju, narezaka, rakije i vina, sve nas časti Bauer ljudina. A tek kada dođe Grgurevo, Baueru sto gostiju evo, na Vladinom pragu vikendice, tek se tada čuju tamburice! Evo to su dojmovi istine, iz Požege sa naše skupštine, o ljudskoj dobroti Kutjevčana i dobroti dragih Požežana. Tu gdje grožđe u jesen rumeni, gdje su lajti dupkom napunjeni, gdje se Zlatna dolina zeleni, svi ste nam u trajnoj uspomeni! Primite sto pozdrava i želja, od Hrvatskog društva skladatelja! U ime HDS–a autor Stjepan Sabljarić

Učenica 2. razreda osnovne Glazbene škole Požega, Ana Marija Ralašić, koja uči kod prof. Marije Milinković, izvela je Brojalicu iz ciklusa Zvjezdano nebo Davora Bobića

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Dobitnici godišnjih nagrada HDS–a za 2018. godinu

Nagrada Boris Papandopulo za autorsko stvaralaštvo na području ozbiljne glazbe Frano Đurović za skladbu Check Ignition and may the God’s Love be with You

kladbu Check Ignition and may the God’s Love be with You skladatelja Frane Đurovića praizveo je 12. srpnja u Zagrebu na Svjetskom kongresu saksofonista Tomislav Žužak uz Cantus Ansambl. Riječ je o skladbi u kojoj je Frano Đurović dosegnuo zrelost u glazbenom jeziku koji je, premda duboko ukorijenjen u tekovine europske Nove glazbe 20. stoljeća, oduvijek pokazivao idiosinkrastičko poigravanje sa svojim uzorima, dajući njegovu izričaju prepoznatljiv pečat na domaćoj skladateljskoj sceni. Skladba odaje vještinu i maštovitost instrumentacije zajedno s balansiranom formalnom logikom kreativnim pristupom žanru koncerta. Skladba je važna i zato što se radi o jedinom hrvatskom koncertu za bariton–saksofon i ansambl, stoga je to bitan doprinos domaćem saksofonističkom repertoaru.

Hrvatsko društvo skladatelja na Godišnjoj skupštini objavilo je dobitnike svojih godišnjih nagrada za 2018. godinu.

Nagrada Boris Papandopulo: Frano Đurović za skladbu Check Ignition and may the God’s Love be with You Nagrada Vatroslav Lisinski: Anđelko Krpan za sveukupno zalaganje za promociju i izvođenje djela hrvatskih skladatelja Nagrada Josip Andreis: Muzičkom informativnom centru za izdanje partiture i klavirskog izvatka opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog Nagrada Miroslav Sedak–Benčić: Ratko Zjača, za 25 godina skladateljske i diskografske karijere Nagrada Milivoj Körbler: Hrvoje Hegedušić, za životno djelo Nagrada Franjo Ksaver Kuhač: Krešimir Magdić, za životno djelo

Anastazija Vržina

Objavljujemo popis nagrađenih uz obrazloženja:

Frano Đurović autor je jedinog hrvatskog koncerta za bariton–saksofon i ansambl

zalaganje za promociju i izvođenje djela hrvatskih skladatelja

Muzički informativni centar za izdanje partiture i klavirskog izvatka opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog

Nagrada Miroslav Sedak– Benčić za autorsko stvaralaštvo na području jazz glazbe Ratko Zjača, za 25 godina skladateljske i diskografske karijere

I Violinist Anđelko Krpan sustavno zastupa djela hrvatskih skladatelja na svojim koncertnim programima

nđelko Krpan, violinist koji nastupa solistički, kao komorni glazbenik i umjetnički voditelj Gudačkog kvarteta Sebastian, te od 1995. godine predaje violinu na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, kontinuirano njeguje izvođenje djela hrvatskih skladatelja, i to jednako skladbe iz hrvatske glazbene baštine kao i ostvarenja suvremenih autora, koje nerijetko potiče na pisanje novih skladbi. Tako je broj djela nastalih na njegovu inicijativu i njemu posvećenih već vrlo velik. Uz glazbeničku djelatnost, Anđelko Krpan obnaša i funkciju stručnog suradnika na notnim izdanjima djela hrvatskih skladatelja koja je objavio HUOKU i HDS. Doista je impresivan pomno sastavljen popis skladbi hrvatskih skladatelja koje je praizveo ili izveo violinist Anđelko Krpan u svim vidovima svoje glazbeničke djelatnosti, a osim kontinuiranog nastupanja i snimanja nosača zvuka u komornom duu s pijanisticom Nadom Majnarić, nastupao je s violistom Markom Generom te od 1993. do 1997. godine bio i umjetnički voditelj Zagrebačkih solista. Prema angažmanu u promociji i afirmaciji hrvatske glazbe u domovini i u inozemstvu, Krpan zauzima istaknuto i hvalevrijedno mjesto kao jedan od najzaslužnijih hrvatskih glazbenika za kontinuirano izvođenje djela hrvatskih skladatelja svih generacija. Čak 55 skladbi hrvatskih autora koje su na popisu Gudačkog kvarteta Sebastian koje je izvodio, dijelom i snimio za Hrvatski radio, kao i 30 naslova koje je Anđelko Krpan izveo i snimio za HRT solistički, dovoljan su dokaz velike brige o hrvatskoj glazbi i zauzimanja za zastupljenost djela hrvatskih skladatelja na svim programima koncerata na kojima nastupa. Svakako valja istaknuti i njegovu pedagošku djelatnost i rad na pripremama izvedbi djela hrvatskih autora u školovanju studenata u njegovu razredu na Muzičkoj akademiji.

zlazak posebnog izdanja Muzičkog informativnog centra, prvog tiskanog izdanja partiture i glasovirskog izvatka opere Ljubav i zloba, antologijskog djela povijesti hrvatske kulture i glazbe, uoči dvjestote obljetnice rođenja Vatroslava Lisinskog, kulturni je događaj i posebno važan izdavački pothvat. Urednici Ivan Živanović, Jelena Vuković i Davor Merkaš te priređivač izdanja Mladen Tarbuk obavili su nadasve opsežan posao, a prvi tisak partiture prve hrvatske opere 172 godine nakon njezine praizvedbe, ispunjenje je povijesnog zadatka koje zavređuje pozornost i svakako je istaknuto ostvarenje na području muzikologije i izdavaštva kapitalnih djela hrvatske glazbe. Uz uvodnu riječ muzikologinje Vjere Katalinić, koja je obradila povijesno značenje prve hrvatske opere, priređivač izdanja Mladen Tarbuk iscrpnim je analizama ispisao povjesnicu opere Ljubav i zloba kao prve hrvatske nacionalne opere i jedne od prvih slavenskih opera, te elaborirao kako se o njoj pisalo tijekom 170 godina. Posebno su vrijedna Tarbukova zapažanja muzikološke naravi, kad ustvrđuje da je »zlotvor tenor, što je velika iznimka u opernom svijetu. U trenutku kad vidi da ga žena koju voli ne želi, on je ubije, a nažalost, to je prilično aktualna tema. Kad te netko ne želi, imaš potrebu uništiti ga do kraja — o tome govori ova opera. To je obrnuti trokut kakvoga nema u tadašnjim operama koje su pisane prilično shematski. Tenor i sopran se vole, bariton i bas im smetaju. Tu je potpuno obratno.« Uopće, opseg priređivački obavljenog posla, činjenica da je uz partituru sastavni dio izdanja i glasovirski izvadak koji je izradio priređivač Mladen Tarbuk prema autografima partiture i glasovirskih izvadaka opere iz pera Lisinskog koji se čuvaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici te u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, kao i činjenica da izdanje donosi i libreto opere u četiri verzije (u suvremenoj jezičnoj redakciji i transkripciji Amira Kapetanovića, izvorni libreto prenesen iz autografa partiture, libreto prema izdanju Matice hrvatske iz 1999. godine te prijevod libreta na engleski jezik), sve to ovom izuzetnom izdavačkom pothvatu Muzičkog informativnog centra Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, koji su financijski pomogli Ministarstvo kulture RH i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, osigurava osobitu vrijednost.

Prva opera na hrvatskom jeziku napokon objavljena i u notama

Ratko Zjača desetljećima djeluje u Nizozemskoj, te je u samom vrhu europske jazz scene

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Nagrada Vatroslav Lisinski za Nagrada Josip Andreis svekoliki doprinos hrvatskom za doprinos području glazbenom stvaralaštvu muzikologije i glazbene publicistike Anđelko Krpan za sveukupno

kladbe hrvatskoga gitarista Ratka Zjače, koji desetljećima živi i djeluje u Nizozemskoj, odaju prepoznatljiv rukopis koji se temelji na otvorenosti prema svim umjetničkim formama, prijateljstvima, duhovnom uzdizanju, disciplini i predanom radu, te prije svega na zdravoj tradiciji jazz glazbe. Njegova je gitaristička vještina neupitna, a djela odišu posebnim ugođajem, daškom nostalgije: pričaju priče, pobuđuju maštarije. Zato ih vole svirati legende jazza, glazbenici koji su ih s njim snimili, među ostalima Reggie Workman, Al Foster, John Patitucci, Steve Gadd, Adam Nussbaum, Miroslav Vitouš i Randy Brecker. Godine 2018. njemačka diskografska kuća In+Out Records objavila je album Life On Earth kojim je Zjača obilježio četvrt stoljeća samostalne diskografske karijere. Na tom albumu očituje se njegova skladateljska zrelost i glazbenička mudrost. Od početka su na njegovim izdanjima bile zastupljene autorske skladbe. Dosad ih je dokumentirao pedesetak. Na ovom je također iskazao zavidno skladateljsko umijeće. Autor je osam skladbi. Nadahnuća za stvaranje crpi iz proučavanja i strastvenog uživanja u raznim umjetnostima: književnosti, slikarstvu, kazalištu, kinematografiji... Mnoga od njegovih djela nadahnuta su putovanjima. Osim što nastupa na gotovo svim kontinentima, Zjača koristi svaku priliku za putovanja, upija mirise, boje i zvukove, odlazi u prirodu, ponekad bez razmišljanja o opasnostima koje vrebaju, sprijateljuje se s raznim ljudima, uči o povijesti raznih naroda, proučava njihovu glazbu. Zato su njegova djela začinjena širokim spektrom boja i zvukova vremenski i prostorno udaljenih glazbenih tradicija: južnoameričkih, azijskih, afričkih, balkanskih... Na njegovo stvaralaštvo već dugo i snažno utječe indijska glazbena teorija, konnakol i tale koje proučava i vježba godinama, iako je svjestan da se radi o zahtjevnom glazbenom području koje se studira desetljećima. I ta se iskustva osjećaju u izvedbama na ovom albumu, iako ih uklapa diskretno, gotovo neprimjetno, kao da su logičan, prirodan dodatak njegovim džezističkim tvorevinama. Sva ta iskustva pohranjuje u svoju etnoškrinjicu iz koje poslije izvlači ono što mu je u nekoj situaciji najpotrebnije. Zahvaljujući tome, njegova se glazba uvijek osvježava i mijenja. 7

Nagrada Franjo Ksaver Kuhač za autorsko stvaralaštvo na temelju tradicijske glazbe

Hrvoje Hegedušić, za životno djelo

Krešimir Magdić, za životno djelo

Hrvoje Hegedušić neumorni je zagrebački šansonijer koji se u svakoj prigodi prima gitare i mikrofona

Krešimir Magdić svojom je mahom vokalnom glazbom za klape i zborove ostavio dubok trag u povijesti dubrovačke i svehrvatske glazbeno kulturne scene

rvoje Hegedušić jedan je od najpoznatijih hrvatskih šansonijera koji je glazbeničku karijeru počeo s Arsenom Dedićem, Anđelkom Kovačićem i Ivicom Bobincem, kad su 1963. godine osnovali Zagrebački vokalni kvartet. Sljedeće godine počeo je samostalno nastupati kao interpret šansona te je sa skupinom autora osnovao Studio 64. Uglazbljivanjem stihova istaknutih hrvatskih pjesnika (Dobriše Cesarića, Antuna Gustava Matoša, Miroslava Krleže, Željka Sabola, Dragutina Tadijanovića, Vjekoslava Majera, Tina Ujevića, Zvonimira Goloba, Drage Britvića…) postao je, kao i njegovi vršnjaci i prijatelji Arsen Dedić i Zvonko Špišić, jedan od glavnih predstavnika autorske glazbe u bivšoj državi, a njegove su šansone visokom glazbenom kvalitetom i pjesničkim porukama osvajale nadasve široke slušateljske krugove svih generacija. Osobito plodno bilo je razdoblje od 1965. godine, kad je u suradnji s autoricom stihova Majom Perfiljevom osvajao nagrade, primjerice prvo mjesto na Melodijama Jadrana u Splitu 1966. godine, sa skladbom Bokeljska noć. Autor je doista brojnih popularnih šansona: Utjeha kose, Kao prije, Nedjelje u predgrađima, Slavonska balada, Ponekad mislim..., Mala kavana, Momci iz kafića, Nigdar ni tak bilo, Svaki me frtal na nekaj podseća, Tvoja mati je legla da spava, Da sam ja netko, Miruj, miruj srce, Sanjam, Suze, suze, Elegij, Povedi me večeras, Jedno toplo ljeto, Plovi mala barka, Kuca srce moje, Nek se toči staro vino, Otišli su naši dečki. Vrijednosti tih šansona su trajne. U vrijeme Domovinskog rata objavio je pjesmu Vukovar koja se ubraja u najveće uspješnice iz vremena agresije na Hrvatsku. Skladba je uvrštena u zbirke Hrvatsko ratno pismo (1992.) i Hrvatska lađa (1994.). Radio je kao ton–majstor na Hrvatskom radiju (umirovljen je 1995. godine), ali je i dalje bio aktivan i kao ton–majstor i kao aranžer, producent i voditelj poslova u Digitalnom studiju Lisinski. Godine 1998. sa Zvonkom Špišićem, Zvonkom Zidarićem i Daliborom Paulikom osnovao je međunarodni festival šansone Chansonfest. Bio je direktor Zagrebfesta 2000., a 2002. i 2003. član Savjeta HRT–a. Od 2008. do 2012. godine bio je predsjednik Hrvatskog društva skladatelja čiji je danas počasni član. U karijeri je objavio šest albuma i višestruki je dobitnik Porina, uključujući i Porina za životno djelo.

kladatelj, melograf, obrađivač, aranžer, glazbeni voditelj, svirač/pjevač, riječi su koje opisuju višegodišnju bogatu glazbenu aktivnost Krešimira Magdića, ovogodišnjega laureata Nagrade Franjo Ksaver Kuhač. Svojim zalaganjem, talentom i izuzetnom vještinom Krešimir Magdić ostavio je dubok trag u povijesti dubrovačke i hrvatske glazbeno–kulturne scene. Krešimir Magdić sklada pretežito vokalnu glazbu za klape i zborove, koja se temelji na pučkoj tradicijskoj baštini, posebice pučko–crkvenoj, glagoljaškoj baštini. Skladateljski mu je rukopis povezan s klapskom i pučkom crkvenom tradicijom njegova kraja, prepoznatljiv je po nestandardnim kompozitorskim i izvedbenim zahvatima inspiriranima jednostavnošću pučkog višeglasnog glazbenog poimanja slobodne glazbene forme. Opće glazbeno i skladateljsko zanimanje za različite glazbene vrste i žanrove utjecalo je na stvaranje prepoznatljivoga glazbenog rukopisa i načina u kreiranju sadržaja u kojima su sačuvane i autorski oplemenjene vrijednosti dubrovačke (dalmatinske) tradicijske (vokalne) glazbe. Magdić je jedan od najmarnijih sakupljača izvornih napjeva iz Dubrovnika i okolice koje sam i obrađuje. Brojci od više stotina naslova pridružuje se izniman broj pučkih crkvenih napjeva. Obrade njegovih narodnih napjeva standardne su i nezaobilazne na repertoaru većine danas aktivnih klapa. Uz klapske napjeve, u njegovu tradicijskom opusu posebno se ističu obrade kolendi, koje je Magdić izveo sa svojim ansamblima. Osnivač je dviju, prema svim kriterijima, najuspješnijih dubrovačkih klapa (Maestral i Linđo N). Rekonstrukciju i revitalizaciju zaboravljene bogate hrvatske glazbene baštine kvalitetno je predstavljao u izvedbama svojega ansambla Capella Ragusina koji u suradnji s Magdićevim klapama ima za druge klape nedohvatljive interpretativne i programske mogućnosti. Najvažniji dio opusa koji skladatelja Magdića veže uz Festival klapa u Omišu zasigurno su nove skladbe koje pripadaju samom vrhu umjetnički oblikovane klapske pjesme. Potvrda tomu su brojne nagrade za njihovo izvođenje, ali i uvrštavanje na standardni repertoar brojnih klapa. Magdić posebnu pažnju pridaje odabiru stihova koje uglazbljuje pa za svoj opus bira stihove brojnih pjesnika. Najvažniju su-

radnju Magdić ostvaruje s nezaboravnim pjesnikom Jakšom Fiamengom. Sredina u kojoj živi i djeluje i dosad je prepoznavala veličinu i vrijednost Magdićeva stvaralačkog opusa, organizatorskog i animatorskog rada, koji je često nagrađivala. Među inim priznanjima i nagradama za rad na očuvanju i promicanju hrvatske glazbene baštine, Krešimir Magdić je 2008. godine odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Dobitnici godišnjih nagrada HDS–a za 2018. godinu

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Nagrada Milivoj Körbler za autorsko stvaralaštvo na području zabavne/popularne glazbe

I n m e m o r i a m Đe l o J u s i ć ( 2 6. s i je č n j a 193 9. — 31. sv i b n j a 2 019.)

Odlazak jednoga od najvećih hrvatskih glazbenika Đelo Jusić bio je pravi glazbeni velikan — skladatelj, dirigent, gitarist, mandolinist, aranžer, pijanist i pjevač

ijetki su ljudi koji iza sebe ostavljaju nevjerojatno dubok stvaralački trag i isto tako svojim odlaskom u mnogima izazovu osjećaj tuge. Jedan od takvih ljudi je i glazbeni velikan, skladatelj, dirigent, gitarist, aranžer, jedan od najvećih hrvatskih glazbenika svih vremena — Đelo Jusić. S neizmjernom tugom i teška srca dočekali smo vijest da nas je u 81. godini napustio maestro Đelo. Bezbrižno djetinjstvo

Rođen je 26. siječnja 1939. godine u Dubrovniku, gdje je odrastao i započeo školovanje. U Antunskoj ulici proveo je bezbrižno djetinjstvo za koje ga vežu lijepe uspomene, a u toj najranijoj dobi počelo ga je zanimati sve što je imalo veze s umjetnošću. Djetinjstvo i mladenačke dane Đelo je pamtio i po nogometu u kojem je bio tako uspješan da su ga zvali Bajdo, po jednom od najpoznatijih nogometaša Hajduka, Bernardu Vukasu Bajdi. S vršnjacima je često igrao nogomet na malom igralištu ispod tvrđave Minčeta i na ulici Prijeko, do kojih su dopirali zvuci orgulja iz franjevačkog samostana Male braće, a upravo su te očaravajuće melodije odredile daljnji životni put Đele Jusića. Legendarni Trubaduri Skladati je počeo u ranim šezdesetim godinama prošloga stoljeća. Svirao je gitaru i radio kao aranžer, a dirigirati je

učio od slavnog Lovre pl. Matačića. Godine 1961. osnovao je Dubrovačke trubadure koji su do danas ostali najpoznatiji dubrovački sastav. Talijanske kancone i engleske kompozicije maestro Đelo je vješto prevodio na naš jezik, a u glazbi se osjećao zvuk dubrovačkog podneblja. U početku su nastupali kao Orkestar Đele Jusića, a na njihovu repertoaru nalazile su se i stare dalmatinske pjesme obrađene u plesnijem ritmu. Takav način muziciranja svidio se novinaru Tončiju Šimunoviću, koji je njihovo pjevanje usporedio sa starim trubadurima. Upravo je to bio povod da promijene naziv u Dubrovački trubaduri. Godine 1966. za tadašnji Jugoton objavljuju prvu ploču O djevojko, dušo moja na kojoj se nalaze Serenada Dubrovniku i Trubadurska serenada. U karijeri su objavili gotovo dvadeset singlica, tri LP–a (Jedan dan, Mi prepuni smo ljubavi, Pusti da ti leut svira) te LP s Benom Cramerom. Gostovali su po najvećim gradovima tadašnje države i na festivalima zabavne glazbe, na kojima su postizali velike uspjehe i osvajali brojne nagrade. Jedna od takvih bila je na Splitskom festivalu 1967. godine, na kojem su osvojili prvu nagradu publike s pjesmom Luda mladost. I ostale njihove pjesme Dok palme njišu grane, Dalmatinski lero, Pusti da ti leut svira, Noćna muzika (La musica di notte) koje potpisuje veliki maestro Đelo postale su evergreeni. S pjesmom Jedan dan nastupili su 1968. godine u Londonu na Eurosongu i osvojili visoko 7. mjesto, što im je donijelo popularnost i izvan granica tadašnje države. Samo godinu dana nakon osnutka Dubrovačkih trubadura,

1962. godine Đelo Jusić je osnovao i dječji zbor Mali raspjevani Dubrovnik. Njihove najpoznatije skladbe su: Gusar s Porporele, Lula starog kapetana, Tići Gundulići, Dobila sam lutkicu na dar i ostale. Taj dubrovački zbor u kojem su stasavale brojne generacije mališana ostat će zapamćen i po nastupu s američkom pjevačicom Barbarom Hendricks 1992. godine u tada okupiranom Dubrovniku. Te iste godine Đelo Jusić je s Malim raspjevanim Dubrovnikom primljen u službenu audijenciju kod pape Ivana Pavla II. u Vatikanu. Snimili su nekoliko albuma, a za album Božić u Dubrovniku zbor Mali raspjevani Dubrovnik dobio je Porina u kategoriji najboljeg albuma za djecu 1997. godine. Dirigentska karijera Maestro Đelo skladao je više od tisuću pjesama, a među njima su i one koje se neprekidno izvode diljem svijeta već više od 50 godina pa ih doživljavamo gotovo kao narodne. Njegove skladbe nalaze se na 80 LP ploča i 30 CD–ova objavljenih u nakladi uglednih diskografskih kuća kao što su Jugoton, Croatia Records, Columbia, CBS, Ensemble Electronica, Parlaphonem Electrola, Aupraphon i ostale. Bio je stalni dirigent Dubrovačkog simfonijskog orkestra, glazbeni izbornik Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku, umjetnički direktor Festivala mediteranske glazbe u Budvi, dopredsjednik i predsjednik Saveza udruženja muzičkih radnika Hrvatske. Dirigirao je velikim revijskim i simfonijskim orkestrima u velikim svjetskim gradovima: u Berlinu, Sarajevu, Beču, Beogradu, Sarajevu, Moskvi, Dresdenu, Skoplju, Petrogradu, Dubrovniku i Vatikanu.

Priznanja i nagrade Tijekom dugogodišnje karijere maestro Đelo dobio je brojna priznanja: srebrne, zlatne i platinaste ploče, ali i posebne nagrade: Ruke sv. Vlaha u povodu 40. obljetnice umjetničkog djelovanja, Zlatni prsten Radio Zagreba, nagradu Dubrovačko–neretvanske županije za životno djelo 2008. godine, odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za sudjelovanje i doprinos u Domovinskom ratu, nagradu Mimar mira Centra za mir i multietničku saradnju iz Mostara koju su među ostalima dobili i Nelson Mandela i Vaclav Havel, nagradu International Festival of Children’s Theatres iz Subotice za najbolju originalnu glazbu u predstavi Plakir 2008. godine, a od 2013. godine počasni je građanin Sarajeva.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Croatia Records

Mestro Đelo napisao je i brojne pjesme za poznate izvođače zabavne glazbe: Terezu Kesoviju, Olivera Dragojevića, Ibricu Jusića, Ivu Pattieru, Nedu Ukraden, Milu Hrnića, Franu Lasića, klape Ragusa, Maestral i mnoge druge. Osim po velikim djelima domaće zabavne i dječje glazbe, Đelo Jusić ostat će vječno zapamćen kao skladatelj i ozbiljne, uglavnom orkestralne glazbe. Ravnao je Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, skladao Koncert za gitaru i orkestar, Koncert za fagot i orkestar, Koncert za obou i orkestar, šesterostavačnu suitu Dubrovački kantuni, balet Katarina — bosanska kraljica 2012. godine te oratorije Istina o Gradu slobode 1995. godine i Srebrenički inferno 2012. godine. »Usred tišine grada i usnule ljepote, tiha se čuje gitara, la musica di notte.« Počivao u miru, dragi naš Đelo!

Đelo Jusić skladao je više od tisuću pjesama, a među njima su i one koje se neprekidno izvode diljem svijeta već više od 50 godina pa ih doživljavamo gotovo kao narodne

4 4 . S u s r e t h a r m o n i k a š a P u l a o d r ž a v a o s e o d 2 4 . d o 2 7. t r a v n j a 2 0 1 9 . u d v o r a n i H r v a t s k o g a d o m a b r a n i t e l j a

U spomen velikom zagovorniku harmonika u hrvatskoj glazbi BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Posljednji dan 44. Međunarodnog susreta harmonikaša Pula, 27. travnja, pamtit će se po vijesti o smrti 60 –godišnjeg glazbenika Damira Bužlete

44.

Međuna-

rodni susret harmonikaša održavao se od 24. do 27. travnja u dvorani Hrvatskoga doma branitelja u Puli, pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar–Kitarović. Susret je utemeljen 1964. godine, a pokrenuo ga je dirigent Stanko Mihovilić sa suradnicima i OKUD–om Istra. Tome je prethodilo osnivanje KUD–a Istra, 1959. godine, pa se ove godine obilježava 60. obljetnica pravog početka suvremene harmonikaške povijesti u Hrvata. U tih 60 godina harmonikaška umjetnost se razvijala i uspinjala na svjetskoj ljestvici, a pulsko harmonikaško žarište u tom je razvoju i usponu aktivno sudjelovalo, poticalo ga i, štoviše, usmjeravalo. Klasična glazba uz što više skladbi izvorno skladanih za harmoniku — to je oduvijek bila i ostala programska orijentacija Susreta. Događaj je nazvan »susret«, jer nije samo natjecanje radi natjecanja, nego obuhvaća i koncerte izvan natjecateljskog programa, koncerte vrhunskih harmonikaša, koncerte lanjskih pobjednika, predavanja uglednih profesora, seminare, predstavljanje izdanja, instrumenata i sve što organizatori smatraju aktualnim i važnim. Upravo zato je Susret harmonikaša stasao u manifestaciju svjetskog renomea, o čemu svjedoče brojni međunarodni natjecatelji, gosti i članovi žirija. Mnogo nagrada

vrlo zapažen nastup mađarske harmonikašice Réke Nagy koja je izvela suitu Dugine boje Saše Bastaleca. Uvedene su i nove atraktivne nagrade: Specijalna nagrada Elsbeth Moser, Nagrada Solistički koncert koju dodjeljuje Međunarodni festival klavirske harmonike u Pekingu, Kina; Nagrada Solistički koncert na 5. Međunarodnom festivalu harmonike i komorne glazbe »Eufonija« u Novom Sadu, Srbija; OKUD Istra nagrađuje besplatnim sudjelovanjem na Ljetnoj školi harmonike u Puli, Hotel Pula također, a Harmonikaški centar nagrađuje besplatnim sudjelovanjem na 10. Hrvatskom natjecanju harmonike u Daruvaru; solistički koncert će odabranom solistu prirediti koncertni ciklus Osječka glazbena srijeda.

Piše: Sanja Drakulić

Ove godine prijavio se 121 solist, 20 komornih ansambala i devet orkestara iz Japana, Kine, Finske, Poljske, Njemačke, Češke, Mađarske, Slovačke, Danske, Francuske, Italije, Slovenije, Srbije, BiH i Hrvatske. Njihove nastupe ocjenjivalo je dvanaest inozemnih i osam hrvatskih stručnjaka u žiriju koji je dodijelio vrijedne nagrade. Kup grada Pule dobio je Harmonikarski orkester glasbene šole Slovenska Bistrica, Slovenija; uo-

Rastanak na kraju

bičajene novčane nagrade dodijelio je OKUD Istra; novčana nagrada Hrvatskog društva skladatelja u iznosu od 400 eura solistu za najbolju izvedbu skladbe hrvatskog skladatelja, bez obzira na kategoriju, pripala je Petru Dinčiću, učeniku Katje Pupovac iz MŠ Dr. Miloje Milojević, Kragujevac, Srbija, za izvedbu skladbe Suoni del vento Đeni Dekleve Radaković. Spomenimo i

Posljednji dan 44. Međunarodnog susreta harmonikaša Pula, 27. travnja, pamtit će se po vijesti o smrti 60–godišnjeg profesora harmonike i skladatelja, redovitog člana HDS–a, Damira Bužlete. Bitku s aneurizmama u mozgu nažalost je izgubio. Kao da je u bolnici čekao da Susret završi pa da mirno ode. Damir je dugi U glazbi je niz godina bio glavna osoba ove maDamir Bužleta nifestacije — tajnik Stručnog odboprije svega ra Međunarodnog susreta harmonivolio pjevnost, kaša. Završni koncert u Hrvatskom volio je kad ona dopire do domu branitelja počeo je minutom srca, znao je šutnje, a nakon prigodne riječi, orkeorkestrirati star OKUD–a Istra odsvirao je Oblivrlo izražajno vion Astora Piazzolle. Činilo se da je i maštovito, i Damir na neki način bio prisutan u dok je kao dvorani. Obožavao je Piazzollu. Živio skladatelj je za glazbu kao harmonikaš, voditelj pripadao zborova i harmonikaškog orkestra, rodnom istarskom tonu pedagog te skladatelj pretežito harmonikaške i zborske glazbe. U glazbi je prije svega volio pjevnost, volio je kad ona dopire do srca, znao je orkestrirati vrlo izražajno i maštovito, dok je kao skladatelj pripadao rodnom istarskom tonu. Novitete je tražio u kombinacijama poznatog, kao i

Nemjerljivi utjecaj Druženje s vodećim glazbenicima odvelo ga je u profesionalno bavljenje glazbom. U Puli je studirao tehnički odgoj kad je upoznao Slavka Zlatića. Zlatić mu je otkrio novi svijet, pa je Bužleta odabrao glazbu kao životno zanimanje. Diplomirao je glazbenu kulturu u Puli kod Massima Brajkovića s temom Priređivanje klavirskih skladbi za harmonikaški orkestar. Harmoniku je volio do te mjere da je tijekom studija putovao u Zagreb da bi svirao u Akademskom harmonikaškom orkestru I. G. Kovačić kod Zvonka Šiljca. Zaposlio se u OKUD–u (Organizaciji kulturno–umjetničkih djelatnosti) Istra, Pula i dvadesetak godina vodio Orkestar Stanko Mihovilić OKUD–a Istra s kojim je obišao svijet i osvojio mnoge trofeje. Znanje talijanskog, francuskog i engleskog jezika dobro mu je došlo na putovanjima. Vodio je i zbor KUD–a Matko Brajša Rašan te zbor KUD–a Kuje iz Ližnjana, jer je i volio i znao raditi s amaterskim ansamblima, kao nekad Emil Cossetto. Pokrenuo je i vodio Međunarodnu ljetnu školu harmonike koja i dalje okuplja najeminentnije svjetske soliste i pedagoge. Bio je član brojnih međunarodnih žirija: u Puli, u Castelfidardu i Bellunu (Italija), Pragu (Češka), Lorientu (Francuska), Kragujevcu i Aranđelovcu (Srbija), Sarajevu (BiH), Popradu (Slovačka) i drugdje. Godine 2010. preselio se u Zagreb, gdje se zaposlio isprva na Glazbenoj školi Ferdo Livadić, a potom na Glazbenoj školi Zlatka Balokovića. Bužleta je zaslužan za mnoge napredne pomake u hrvatskoj glazbenoj kulturi. Studij harmonike ne bi nikad ugledao svjetlo dana u Puli da nije bilo njegove upornosti i vjere u potrebu za studijem. Cijeloga života krasi ga rijetka osobina — a to je vještina spajanja ljudi. Zato je doveo prvog profesora harmonike Vitalija Muntjana iz Moskve. Kao da je orkestrirao ljude oko sebe, tako ih je spajao jedne s drugima. Usput rečeno, orkestrirao je odlično. Bužleta je dakle okupljao zanimljive ljude oko sebe, povezivao ih i postizao nevjerojatne kombinacije i rezultate. Kako saznajemo od Snježane Rucner, ideja o osnivanju Kvarteta Rucner pojavila se zahvaljujući poznanstvu s harmonikašem Peterom Soaveom, a i tom je poznanstvu kumovao a tko drugi nego Bužleta. Upoznala sam mnoge istaknute glazbenike preko Bužlete, a druženje s njim i mene je nadugo odvelo u svijet harmonike. Izvodio je i moje skladbe za harmonikaški orkestar i za zbor, a jedan od vrhunaca naše suradnje zabilježen je na mojem autorskom CD–u (suita Jazon i Medeja). Imali smo rijetko plodno, veselo i aktivno druženje, »kako to samo dvoje blizanaca u horoskopu može«, bez puno objašnjavanja.

Sjećanja kolega Biografski podaci i popis djela Damira Bužlete dostupni su javnosti, stoga radije navodim riječi njegovih kolega. Skladateljica, harmonikašica i pijanistica Đeni Dekleva Radaković predsjednica je prosudbenih komisija na Međunarodnom susretu harmonikaša u Puli i voditeljica susreta zborova Naš kanat je lip u Poreču, ona je jedna od prvih Damirovih učiteljica. Surađivali su niz godina rame uz rame i u harmonikaškom i u zborskom okruženju. Đeni ističe da je Damir »svojom aktivnošću i radom s harmonikaškim orkestrom dosegao vrlo visoke umjetničke razine; posebice je u svaku izvedbu unosio veliku muzikalnost i duboko razumijevanje partiture. Isto se odnosi i na zborsku glazbu. Posebnu vrijednost imaju njegove skladbe za harmonikaški orkestar te zborske skladbe koje su pisane na idiome istarske ljestvice i istarskog dijalekta.« Bruno Krajcar kaže: »Tužna, iznenadna vijest o preranom Damirovu odlasku šokirala je sve nas u Istri koji smo ga poznavali. Bio je glazbenik koji je živio glazbu u punini svoga bića. Talentiran, muzikalan i svjestan vrijednosti istarske tradicijske glazbe na temeljima Ronjgova i Zlatića, predano je živio život glazbenika, bilo kao skladatelj i dirigent, bilo kao pedagog. Taj entuzijazam mogao se osjetiti u svakom susretu s njim. Neka ga u vječnost odvedu sve dobre note koje je skladao, s kojima će i dalje živjeti ovdje s nama koji smo cijenili i poštovali njegov rad.« Posljednji ispraćaj Nekoliko stotina prijatelja ispratilo je Damira Bužletu 30. travnja u Ližnjanu. Dostojan govor uime profesionalnih glazbenika održao je harmonikaš i ravnatelj Glazbene škole Zlatka Balokovića iz Zagreba Marjan Krajna, pročitavši i brzojave–zahvalnice Damiru koje su pristigle iz inozemstva (Rusija, Italija). Zatim se u ime OKUD–a Istra oprostio Aleks Nadišić. Kažu da se ništa ne događa slučajno. Za sve vrijeme pogreba ptice su pjevale tako glasno i intenzivno, poput cvrčaka na žegi, da se činilo kao da pjevaju Damiru, koji je pjevnost doživljavao kao smisao života, pokazujući mu da je imao pravo, da pjev jest smisao života i da ostaje nadglasavati sve što ljudi govore, uzvisit će tragični trenutak i tragediju pretvoriti u ljepotu. Među poznatim glazbenicima, Damira je ispratio i njegov dugogodišnji »suborac za harmoniku« Slavko Magdić, koji je otkrio manje poznate zanimljivosti: «Upoznali smo se u vrijeme mojega studija u Moskvi. Damir je došao u Moskvu kao član harmonikaškog orkestra OKUD–a Istra. Svirali su koncert na Akademiji Gnjesin, a ja sam pomagao u snalaženju po Moskvi. Naše se po-

znanstvo pretvorilo u prijateljstvo. Damir je bio veliki zaljubljenik u harmoniku i sam je počeo skladati za harmonikaški orkestar i solo instrument. Intenzivno druženje razvijalo se od 1989. godine, kad je on preuzeo vođenje harmonikaškog orkestra OKUD–a Istra. Primarna želja bila nam je (i ne samo nama) otvaranje studija harmonike u Hrvatskoj. Na njegovu inicijativu i uz potporu još nekoliko ljudi na tadašnjem Pedagoškom fakultetu, 1993. otvorena je katedra za harmoniku. Damir je bio inicijator dovođenja u Pulu vodećih svjetskih pedagoga i izvođača na harmonici, naročito na Međunarodnu ljetnu školu harmonike. Bila su teška ratna vremena, ja sam spavao kod njega u stanu, njegova supruga nam je kuhala. Ali uspjeli smo tijekom dugogodišnje intenzivne suradnje dovesti u Hrvatsku Aleksandra Skljarova, Petera Soavea, Jurija Šiškina, Vladimira Zubickog, Aleksandra Dmitrijeva i cijeli niz vodećih stručnjaka na području harmonike. U Puli je, kao predavač na Ljetnoj školi, bio i skladatelj Aleksandar Atarov. On je napisao za Damira i harmonikaški orkestar OKUD–a Rapsodiju za harmonikaški orkestar. To je izuzetno zahtjevna skladba koju je Damir s orkestrom OKUD–a često izvodio i s njom pobijedio na nekoliko vodećih međunarodnih natjecanja. Snimio ju je na prvi istoimeni nosač zvuka Harmonikaškog orkestra OKUD–a Istra. Mnogo smo vremena provodili u razgovorima i raspravama o njegovim skladbama, dirigiranju orkestrom, repertoaru za harmonikaške orkestre, izvođačkim mogućnostima harmonike... S vodećim svjetskim brendom za harmoniku (Pigini) uspio je realizirati izradu i nabavu harmonika samo za orkestar. To je uvelike pripomoglo ljepšem i boljem zvuku harmonikaškog orkestra, jer su sve harmonike imale istu intonaciju i boju; uz mnogo kombinacija s registrima dobio je prepoznatljiv, a opet specifičan zvuk harmonikaškog orkestra. Damir Bužleta uvijek je bio pun elana i energije, stvaralačkih planova. Kao dirigent harmonikaškog orkestra OKUD–a Istra ostvario je izuzetne uspjehe na natjecanjima, koncertima, turnejama po Hrvatskoj i izvan nje. Kao skladatelj, ostao je vjeran sebi i svojoj tradiciji istarskoga glazbenog izričaja.« Da, prerano je Buž otišao. Ali nije ga prekid života zatekao nespremnog, jer je ostvario mnogo toga, mnoga je djela ostavio za sobom. Preuzeo je nit od velikih i pronosio ju je dalje. Nije posustajao u predanosti niti odustajao od uvjerenja. Kako i opet ništa nije slučajno, podloga plakata ovogodišnjega Susreta crne je boje. Uzgred, plakat je dostajan posebne pozornosti jer je obuhvatio harmoniku i Arenu u cjelinu, u pulsku jedninu.

amir Bužleta živio je za glazbu kao harmonikaš, voditelj zborova i harmonikaškog orkestra, pedagog te skladatelj pretežito harmonikaške i zborske glazbe

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

mnogi, a znao je kazati kako je sve što je lijepo — jednostavno.

Stipendija Fonda Rudolf i Matilda Matz pripala mladoj riječkoj skladateljici

Linda Uran

ime koje obećava

Lindu Uran među mnogobrojnim kandidatima odabrali su članovi komisije za dodjelu godišnje stipendije (Sanja Drakulić, Dalibor Bukvić i Zoran Juranić, predsjednik) kojom prema oporuci skladatelja Rudolfa Matza i njegove supruge raspolaže Hrvatsko društvo skladatelja BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Razgovarala: Ivana Jurenec

inda Uran mlada je glazbenica pred diplomom iz primijenjene kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Autorica je zanimljivog opusa, u kojemu su klasične skladbe, ali i one za kazališne predstave, emisije na Trećem programu Hrvatskoga radija i za animi-

Iako još uvijek studira Primijenjenu kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Linda Uran već je autorica zanimljivog opusa, u kojemu su klasične skladbe, ali i one za kazališne predstave, emisije na Trećem programu Hrvatskoga radija i za animirane filmove

rane filmove. Jedna je od rijetkih autorica čija su sva dosad skladana djela i izvedena, a osvojenim nagradama i priznanjima odnedavno može pribrojiti i stipendiju Fonda Rudolf i Margita Matz, koju zahvaljujući oporuci bračnog para svake godine dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja. Bio je to povod za razgovor. Kad vam se javila želja za stvaralačkim radom?

Osnovnu i srednju glazbenu školu završila sam u Rijeci, i to dva odjela — teorijski te za solo pjevanje u klasi profesorice Ariane Bossi. Iz predmeta Harmonija nisam imala najvišu ocjenu, no oduvijek sam voljela sjediti za klavirom i istraživati neobične harmonijske spojeve. U osnove kompozicije usmjerila me tadašnja profesorica iz harmonije, zadajući nam razne kreativne zadatke. Bila sam kao spužva i sve sam upijala od svih profesora. Zapravo sam tek

sad svjesna koliko sam mnogo znanja dobila u Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova Rijeka. U pauzama između satova, mi učenici okupljali smo se redovito oko klavira. Iako sam u tim prilikama voljela improvizirati, o skladanju nisam razmišljala sve do 4. razreda srednje škole, kad smo morali dirigirati dječjim zborom. Za tu sam priliku skladala djelo Proljetna kiša za troglasni dječji zbor, dvije violine, violončelo i glockenspiel. Prije izvedbe djelo nisam

Igrice i crtići Zašto ste se odlučili baš za studij primijenjene kompozicije? Odrastala sam igrajući videoigrice i gledajući crtiće (Tom i Jerry, Pink Panther i Dexterov laboratorij). Osim što su vizualno zanimljivi, njihova me je glazba intrigirala toliko da i danas znam sve jingleove napamet. I sama sam zadržala nešto dječje u sebi i još uvijek promatram svijet u šarenim i kričavim bojama. Imala sam priliku raditi glazbu za crtiće i kazališne predstave za djecu. Za razliku od odraslih koji nerijetko ne žele izravno reći što misle, djeca su vrlo iskrena i zato volim skladati glazbu za njih, ali i općenito za kazalište. Budući da sam maturirala i solo pjevanje, pozornica mi je bliska, povremeno se bavim i sinkroniziranjem crtića, a jednako me zanimaju i videoigrice te radio kao medij. Budući da sam željela raditi kao profesorica, nakon mature upisala sam studij glazbene pedagogije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i odmah sam se javila profesoru Zlatku Tanodiju, jedinom profesoru studija primijenjene kompozicije, koja mi omogućuje da ostvarim svoje profesionalne želje. Kako je raditi s profesorom Tanodijem? Odlično! Imamo lijep odnos, uvijek mi daje korisne savjete i konstruktivnu, ali objektivnu kritiku. Povremeno se i razilazimo u mišljenju, odnosno u pogledu na određene skladateljske aspekte. No ubrzo shvatim da je bio u pravu. Mislim da su takve rasprave i razmjene mišljenja zdrave za mladog čovjeka i da za vlastiti razvoj ipak treba slušati profesore. U svakom slučaju, na nastavu dolazim s veseljem jer znam da ću naučiti nešto novo. Studij organizacije Koliko se razlikuje primijenjena od klasične kompozicije? Ne previše. Princip je isti, imamo iste zadatke, ali još dodatno pohađamo kolegij tehnike primijenjene kompozicije, koji se održava u studiju za računalom. Koristeći program za glazbenu produkciju, učimo skladati elektroničku i primijenjenu glazbu za određeni medij — kazalište, televiziju, radio... Kolegij mi nije pretežak, jer sam na tom području već imala predznanje i iskustvo. Također, studio nam je dostupan mnogo češće nego studentima klasič-

ne kompozicije, što je izvrsno. Bez obzira na odabrani smjer, smatram da je vrlo važno da skladatelj u 21. stoljeću osim skladanja glazbe za klasične instrumente i sastave, zna skladati glazbu i za neki televizijski ili radijski oglas. Za svoj studij općenito mogu reći da sam njime zadovoljna. Susrela sam se sa zanimljivim projektima, naučila mnogo o skladanju, ali i organizaciji i produkciji, koji su nezaobilazan dio posla svakog skladatelja. Odakle crpite inspiraciju i kakav je vaš stvaralački proces? Inspiracija dolazi s radom i motivacijom. Na skupnoj nastavi jedan nam je profesor rekao da nam neće anđeo sletjeti na rame i otpjevušiti melodiju, nego da ideje dolaze dok radimo. Uvijek sjednem za klavir i istražujem, a kad iz toga nastane neka zanimljiva tema, zapišem je, razradim i tek tad upisujem u kompjutor. Znam svirati i gitaru, pa ako radim zabavnu ili primijenjenu glazbu, npr. oglas za auto, zamislim rock– glazbu, koju sama izvedem i snimim te dalje obrađujem. Utječe li i kako na vaš rad činjenica da ste maturirali solo pjevanje? Rekla bih da utječe, u smislu da smatram da je glazba emocija i trenutak i da je važno da skladatelj bude sposoban prenijeti i interpretirati svoje djelo publici. Sama sam bila pjevačica prije nego skladateljica i sjećam se da sam imala razdoblje u kojem zbog brojnih studijskih obaveza nisam pjevala pa je to utjecalo na mene i kao skladateljicu. Godinu dana nakon mature u Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici u klasi Zrinke Posavec vratila sam se vježbanju pjevanja i nastavila sam privatno raditi s profesoricom Dubravkom Krušelj Jurković. Često nastupam, primjerice, praizvela sam skladbu Druga priča za sopran i elektroniku svojega profesora Zlatka Tanodija na Glazbenoj tribini u Opatiji 2016. Osim toga, na koncertima održanim u sljedeće dvije godine praizvela sam nekoliko svojih solo pjesama skladanih na tekstove hrvatskih pjesnika. To je dio zbirke od sedamnaest pjesama, posvećenih mojoj profesorici pjevanja Ariani Bossi. Zbirku će ove godine objaviti Ustanova Ivan Matetić Ronjgov. Međunarodni plasman Znači li to da se smatrate više solo pjevačicom nego skladateljicom? Ne. Ne volim se kategorizirati niti se svrstavati u »ladice«. Ne bih rekla da sam samo skladateljica niti da sam samo solo pjevačica. Smatram se glazbenicom koja uživa u onome što radi, voli biti na pozornici i ljudima prenijeti autorsku ideju, ono što mislim i osjećam. Nije to ništa novo, skladatelji su nekad redovito izvodili vlastita djela, a danas ta praksa i nije tako česta pa smatram

da svoju skladateljsku djelatnost mogu oplemeniti i začiniti tajnim sastojkom — pjevanjem. Koje biste dosad ostvarene projekte ili suradnje izdvojili kao najvažnije? U povodu 90. obljetnice Hrvatskoga radija, urednica Dramskog programa pozvala je mene i kolegu Filipa Horvata da skladamo glazbu za potrebe emitiranja obljetničkih emisija. Osim što smo gostovali u emisiji Ars acustica Trećega programa Hrvatskoga radija i dali intervju, tom se prilikom izvela moja skladba Začarani krug za elektroniku. Shodno tome, sljedeće godine, 2018., okušala sam se i u skladanju glazbe za kazališnu predstavu radiodramskog karaktera Tri praščića — selidba na Jadran u režiji autora Mire Čabraje. Bio je to veći projekt ostvaren u malo vremena. Sva glazba i dijalozi bili su nasnimljeni na vrpcu, a predstava se izvodila prošle godine u Centru za kulturu Trešnjevka te u ljetnim mjesecima u mnogim mjestima na obali. Svakako bih izdvojila autorsku glazbu koja se koristila u plesnoj predstavi Igra. Bio je to zajednički projekt Muzičke akademije, Akademije dramske umjetnosti i Tekstilno–tehnološkog fakulteta, a za autorski rad dobila sam Rektorovu nagradu. Osim glazbe za pozornicu, izdvojila bih Pustolovine malog puha za puhački kvintet. To je pobjednička skladba u kategoriji Mladi skladatelji na natjecanju Il Volo di Pegaso, održanim u Rimu 2018. godine. Iste godine moja klavirska skladba Toccata Folkata ušla je u najboljih dvanaest skladbi na Bartókovu svjetskom natjecanju u Budimpešti. Glavni motiv djela je interval male terce, a moglo bi se reći da je ono neobičan spoj folklornog izričaja i rock–glazbe. Sama sam skladala teme u folklornom stilu, a u srednjem dijelu pojavljuje se dvostruka fuga na napjev Ča je more. Djelo sam skladala na poticaj pijanista Matea Žmaka, koji je dobio ugovor s uglednom diskografskom kućom Deutsche Grammophon za snimanje CD–a. Protiv korupcije Nakon tako bogatog iskustva na različitim područjima, što pripremate za diplomski rad? Za diplomski rad pripremam glazbu za operetu, odnosno glazbenu komediju «Priležnici. Priču sam osmislila uz pomoć brata, prijatelja i libretistice Dorotee Šušak. Uzeli smo postojeće likove iz opera Mozarta, Verdija, Bizeta i Čajkovskog (Don Giovanni, Figaro, Dorabella, Violetta, Carmen i Evgenij Onjegin), izvukli ih iz njihova konteksta i smjestili u 2019. Želja nam je prikazati njihove karaktere, način ponašanja i razmišljanja u ovo vrijeme uz tehnologiju i današnje plitko i otuđeno društvo. Libreto i glazba odavno su gotovi, u tije-

adržala sam nešto dječje u sebi i još uvijek promatram svijet u šarenim i kričavim bojama

ku intenzivne probe, a osim scenografije imat ćemo i videoanimacije. Odabrala sam manji simfonijski orkestar, zbor i šest solista, bit će dosta smiješno i groteskno, no unatoč tome, predstava će prenijeti dublju poruku. Praizvedba će biti u srpnju u Kazalištu Komedija, a u solističkim ulogama pojavit će se studenti Akademije: Lucija Jelušić, Emilia Rukavina, Jurica Jurasić Kapun, Matic Zakonjšek, Davor Nečak i ja. Orkestrom sastavljenim od studenata ravnat će mlada dirigentica Barbara Kajin. U današnje vrijeme kultura bi nam trebala biti glavno sredstvo borbe protiv korupcije, jer je upravo kultura ta koja odgaja, oplemenjuje i razvija kritičko mišljenje.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

htjela pokazati nijednom profesoru, jer sam ih željela iznenaditi zainteresiranošću za skladanje i sudjelovanje u interpretaciji vlastitog djela. Međutim, izvedba nije bila na razini kojoj sam se nadala. Bila sam razočarana i nisam više htjela skladati, no neki profesori koji su čuli djelo, prepoznali su moje ideje kao dobre i odgovorili me od odustajanja od stvaralačkog rada.

Planovi za budućnost? U bliskoj budućnosti planiram daljnje usavršavanje na područjima u kojima sam dobra, možda i u vidu studija solo pjevanja. Skladat ću djela za glas i razne sastave, koje mogu sama izvoditi, otići na neki masterclass, a ovoga ljeta nastupat ću u Kazalištu Ulysses, kao članica ansambla u predstavi Shakespeare ljetne noći — varijacije, u režiji Lenke Udovički. Nakon diplome nadam se poslu profesorice u glazbenoj školi. Oduvijek mi je bila želja baviti se pedagoškim radom; to je zahtjevan posao, ali donosi posebno zadovoljstvo. Od svega, najviše se vidim na pozornici, kao interpretkinja svojih djela, ponajviše glazbeno–scenskih. Na kraju nas zanima što vam znači stipendija Fonda Rudolf i Margita Matz? Za stipendiju sam saznala prije nekoliko godina i odonda sam čekala da sazrem kao skladateljica i da moja djela dobe na težini. Stipendija mi znači priznanje velikih skladatelja i da se moj rad cijeni u krugu akademskih glazbenika, posebno žirija koji čine Sanja Drakulić, Dalibor Bukvić i Zoran Juranić. Sad sam se uvjerila u to da su moji srednjoškolski profesori koji su me poticali na skladanje bili u pravu. Dobiveni novac potrošit ću na usavršavanje sebe kao skladateljice, ali i na opremanje vlastitog studija kako bih imala slobodu i sve uvjete za daljnji skladateljski rad na području klasične i primijenjene glazbe.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Sudeći po broju izvedbi njegova Istarskog koncerta u drugim zemljama, i slušatelji u svijetu prepoznaju jedinstvenost Lazićeva skladateljskog rukopisa

Pijanist Dejan Lazić gostovao u rodnom Zagrebu izvodeći vlastiti klavirski koncert; Crveni ciklus Z a g r e b a č ke f i l h a r m o n i je, 8 . o ž u j k a 2 019. , Ve l i k a d vo r a n a Li s i n s k i

Koncert u istarskom stilu Od praizvedbe na Aspenskom glazbenom festivalu 2014., Lazić je svoj Koncert za klavir u istarskom stilu izveo dvadesetak puta s raznim orkestrima u SAD–u i po Europi, a ovo je prvo predstavljanje hrvatskoj publici Piše: Ivana Jurenec

a bi ove koncertne sezone Zagrebačka filharmonija izvodila što više djela hrvatskih autora, njezin šef–dirigent David Danzmayr odlučio je na koncertu Crvenog ciklusa održanom u petak, 8. ožujka, predstaviti publici Dejana Lazića, i to u dvostrukoj ulozi — kao interpreta i kao skladatelja. Taj svestrani umjetnik rođen je 1977.

ako traje više od pola sata, zahvaljujući spretno iskorištenim kombinacijama instrumentalnih boja i folklornom idiomu, djelo je slušateljski pristupačno i zanimljivo

u Zagrebu u glazbeničkoj obitelji, gdje je dobio prvu poduku iz klavira i poslije klarineta. Već kao trinaestogodišnjak nastupao je solistički uz Društveni orkestar HGZ–a, a pozornost javnosti privukao je i autorskim radom. Proljetnu serenadu u lipnju 1990. sa svojim je gudačkim kvartetom izveo Josip Klima, inače brat Lazićeve bake. Sljedeće je godine Dejan Lazić sa Zagrebačkim solistima snimio na LP ploču dva solistička koncerta (jedan klavirski i onaj za klarinet) Wolfganga Amadeusa Mozarta, za kojega kaže da je upravo zbog njega te filma Amadeus postao glazbenik. Dejan Lazić studirao je klavir, kompoziciju i klarinet na sveučilištu Mozarteum u Salzburgu, a trenutačno živi u Amsterdamu. U zagrebačkoj Dvorani Lisinski već je nastupao prije gotovo trideset godina pa je koncert Zagrebačke filharmonije bila prilika da ga se hrvatska publika prisjeti, ali i upozna sada kao zrelog umjetnika te svjetski afirmiranog pijanista i skladatelja. Predstavio je svoj Koncert za klavir i orkestar u istarskom stilu op. 18. Od praizvedbe na Aspenskom glazbenom festivalu 2014., djelo je izveo dvadesetak puta s raznim orkestrima u SAD–u i po Europi, a ovo je prvi put da ga izvodi hrvatskoj publici. Koncert se sastoji od pet stavaka: Uvertira, Intermezzo, Cadenza ad libitum, Kanon i rondo (na istarski narodni napjev) i Finale, koji se

izvode attacca. Uz solistički instrument, pisan je za veliki orkestar, kojemu su pridodane i dvije harfe. Iako traje relativno dugo (više od pola sata), skladatelj je vješto isprepleo zanimljiv tematski materijal, spretno iskorištene kombinacije instrumentalnih boja i folklorni idiom, ostvarivši time zaokruženu cjelinu. Sadržajem je djelo slušateljski pristupačno, pa možemo pretpostaviti da će se i u budućnosti zadržati na koncertnim podijima. Pet stavaka Početni stavak Uvertira u neoromantičarskom je ozračju, mahom homofonog sloga, s naglašenom ulogom limenih puhača i virtuozno tretiranom solističkom dionicom, dok je Intermezzo s reduciranim orkestralnim aparatom i transparentnijim slogom svojevrstan uvod u sljedeći stavak, skladan gotovo samo za solistički instrument. Stavak Cadenza ad libitum obogaćen je harmonijskim iskoracima te ukorijenjen u pijanističkoj tradiciji romantizma. Njime je Lazić pokazao izvrsnu pijanističku tehničku spremu, kao i sposobnost improvizacije. Kanon i rondo (na istarski narodni napjev) donosi citat teme jedne narodne melodije, koja se zatim varira i obrađuje, provodeći se kroz različite skupine unutar orkestra, solistički instrument, ali i pojedinačne instrumente poput tube. Pritom je glavna uloga

povjerena oboama i fagotima, instrumentima po zvukovnoj boji najbliskijima narodnima. Najkraći stavak Finale s punim orkestralnim aparatom donosi zaključak koncerta u klasičnom smislu. Skladatelj je inspiraciju pronašao u istarskom narodnom melosu, ali i prirodnim ljepotama Istre, u kojoj je provodio ljeta. Koristio se doslovnim citatima narodnih napjeva, ali i odjecima narodne glazbe, kroz tijesne intervale, koji su se mogli čuti primjerice u solističkoj dionici. Zbog prirode instrumenta (temperirani sustav), klavir je tu posebnost naše folklorne glazbe mogao tek nagovijestiti, dok su mnogo bolji efekt u tom pogledu postigli drveni puhači. Djelo je u cjelini pomno osmišljen i dobro realiziran spoj narodne glazbe, neoromantičnog miljea i modernog orkestralnog kolorita, s virtuoznom solističkom dionicom. U angažiranoj izvedbi dirigenta Davida Danzmayra i Zagrebačke filharmonije te sa skladateljem kao solistom, Koncert za klavir i orkestar u istarskom stilu op. 18 Dejana Lazića publika je primila dobro, a sudeći po broju izvedbi u drugim zemljama, i slušatelji u svijetu prepoznaju jedinstvenost Lazićeva sladateljskog rukopisa. To je pozitivan primjer ne samo u promociji hrvatske glazbene kulture izvan granica naše domovine, nego i za predstavljanje posebnosti naše tradicijske glazbe.

Razgovor s Marinom Rabadanom, autorom rock–aranžmana za koncert Zagrebačke filharmonije Musorgski R oc ks, 15. o ž u j k a 2 019. u O F F c i k l u s u u Ve l i koj d vo r a n i Va t r o s l ava Li s i n s ko g

U projektu su, uz Zagrebačku filharmoniju i šefa–dirigenta Davida Danzmayra, sudjelovali rock–bend i pijanist Filip Fak te udaraljkaši kluba Dobre vibracije, mladi ljudi s posebnim potrebama, a vodi ih Boris Prljević Razgovarala: dr. sc. Irena Paulus

agrebačka filharmonija koncertom iz OFF ciklusa, nazvanim Musorgski Rocks, povezala je 15. ožujka dva žanra — simfonij-

sku glazbu i rock and roll. U projektu su, uz Zagrebačku filharmoniju i šefa–dirigenta Davida Danzmayra, sudjelovali rock–bend i pijanist Filip Fak te udaraljkaši kluba Dobre vibracije, mladi ljudi s posebnim potrebama, koje vodi Boris Prljević. Rock–stavke, umetnute među stavke Musorgskog u Ravelovoj orkestraciji, aranžirao je, a neke i originalno

skladao, trombonist, rock–glazbenik, aranžer i skladatelj Marin Rabadan. Za početak, čija je bila ideja povezati poznato klasično glazbeno djelo i rock–glazbu? Prošle godine, dok se još radio plan i program ovogodišnje filharmonijske

sezone, naš šef–dirigent David Danzmayr slučajno je bio na probi jednog od mojih projekata i ponudio mi je rad na ovom koncertu. Moj jedini uvjet je bio da on i dirigira, jer takav sudar žanrova može voditi samo dobar poznavatelj jednog i drugog svijeta. Nije nam dugo trebalo da i jedan i drugi pristanemo na suradnju.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Klasična glazba je heavy metal, samo bez struje

Udaraljkaški ansambl Dobre vibracije, dao je koncertu Musorgski Rocks jaku humanitarnu notu. Klub Dobre vibracije naime, pomaže mladima s poteškoćama u razvoju, omogućujući im bavljenje kulturno–umjetničkim aktivnostima. Na slici s voditeljem Borisom Prljevićem.

isam ni pokušao parirati Musorgskom, jer je jednostavno nemoguće doseći njegovu razinu. Samo sam upotrijebio njegovu glazbu i prilagodio je tako da se odužim glazbenim herojima uz koje sam odrastao.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Prva, Picture of Cimmeria, nastala je prema literarnom predlošku Roberta E. Howarda, jednog od začetnika fantazijskog žanra mača i magije, a govori o junaku Conanu i zemlji iz koje dolazi. Pjesmu sam u originalu skladao za solo glas i klavir, ali za ovu priliku napravio sam je kao monumentalni instrumental inspiriran još jednom svojom ljubavlju, a to je filmska glazba. Druga moja autorska slika je Picture of Chicago, u kojoj sam upotrijebio sve teme Musorgskog, samo u blues verziji, a donose ih pojedini orkestralni solo instrumenti uz pratnju rock–benda. Stavci su na videozidu većinom bili najavljivani »u paru«: originalni Musorgskijev stavak bio je povezivan sa svojom suvremenom inačicom. Zapravo, samo stavci Bydlo i Katakombe imaju svoj rock counterpart. Osim njih, napisao sam i pandan Starom dvorcu, ali je maestro Danzmayr izbacio taj stavak jer je smatrao da će dva spora stavka jedan za drugim biti prenaporni za publiku. Zahvaljujem mu na tome, donio je ispravnu odluku. Katkad treba poslušati iskusnijeg od sebe... Rock–bend Marin Rabadan: »Kao klinac imao sam kasetu na kojoj je na jednoj strani bila Brahmsova Druga simfonija, a na drugoj album Powerslave Iron Maidena.«

vi su ljudi iz popratnog rock–benda morali biti akademski obrazovani glazbenici, jer se od njih tražilo da sviraju prema notnom materijalu i brzo reagiraju na dirigentske intencije. To je hendikep većini rokera jer takve stvari ne mogu slijediti.

Dodane slike Parirati jednom od najvećih skladatelja 19. stoljeća, Modestu Petroviču Musorgskom, vjerojatno nije bio lak zadatak. Odakle ste počeli i kamo vas je to odvelo? Nisam ni pokušao parirati Musorgskom, jer je jednostavno nemoguće doseći njegovu razinu. Samo sam upotrijebio njegovu glazbu i prilagodio je tako da se odužim glazbenim herojima uz koje sam odrastao. Jednostavno sam dodao još nekoliko svojih slika kojima sam sve zaokružio. Vrtio sam diskografiju meni najdražih bendova u glavi i naišao na zanimljivu podudarnost. Deep Purple imaju svoj Pictures of Home, a The Who imaju Pictures of Lily. Savršeno su se uklopile u cijelu priču jer sam prvu aranžirao za rock–bend, udaraljke i limene puhače, a potonju raspisao za golemi orkestar. Dodao sam još i dvije autorske slike.

Koncert je najavljivan kao »epski dvoboj Zagrebačke filharmonije i rock– benda«. O kojem se rock–bendu radi? To je skupina vrsnih glazbenika i mojih osobnih prijatelja koji inače ne sviraju u istom sastavu, nego sam ih odabrao jer znam što mogu izvoditi na svojim instrumentima. I mogu vam reći da nisam pogriješio. Na prvoj probi su u doslovno pet minuta postigli ujednačen zvuk. Naime, svi su akademski obrazovani glazbenici, a to je vrlo važno u ovom projektu jer svi moraju znati svirati prema notnom materijalu i moraju brzo reagirati na dirigentske intencije. To je hendikep većini rokera jer takve stvari ne mogu slijediti. Uglavnom, u bendu su svirali: Matija Moslavac na električnoj gitari — glazbenik koji može pobijediti sve izazove koji se pred njega stave; samozatajni Boris Novak na bas–gitari; precizni Renato Palatinuš na bubnjevima, te na klavijaturama uvijek veseli Dinko Janković. Rock–bend vrijedan divljenja u svakom pogledu. Osim rock–benda, na koncertu je sudjelovao i udaraljkaški ansambl

Dobre vibracije, što je koncertu dalo jaku humanitarnu notu. Klub Dobre vibracije, naime, pomaže mladima s poteškoćama u razvoju, omogućujući im bavljenje kulturno–umjetničkim aktivnostima. Divna priča vrijedna svakog divljenja... Oni upotrebljavaju afričke i istočnjačke udaraljke, kao što su djembe, dununba, djabara, sangban i drugi. Odmah sam znao na koje dijelove svojih »slika« ću ih staviti. Dogovorili smo se i da samostalno izvedu dvije »slike« jer bi bila prava šteta ne iskoristiti sav taj trud, žar, volju i užitak koji ulažu u napredak mladih. Kako ste surađivali s njihovim voditeljem, Borisom Prljevićem? Gospodin Prljević je jedan od rijetkih ljudi s kojim u vrlo kratko vrijeme nađeš zajednički jezik i sve funkcionira. Dao sam mu slobodne ruke da osmisli udaraljkaške dionice na određenim mjestima u mojim aranžmanima, a on je na temelju kompjutorske snimke taj posao odradio besprijekorno i vrlo smisleno. Napravio je dva aranžmana koja su se divno uklopila. To su prozračna Promenada i bombastična Kazauta, koja je nastala na japanskim motivima, a u originalu ju je odsvirao poznati bubnjarski ansambl Kodo. Koncert je toliko oduševio da se činilo da glazba jednostavno mora biti takva — nije se čulo da je »u igri« nekoliko skladatelja; činilo se da je to sve zamislio jedan dugovječni skladatelj koji je živio u 19. stoljeću, a živi i danas. Kad se sve ispreplete, zaista se dobije višestoljetna vremenska glazbena linija koja je zapravo indikator da su klasika i rock–glazba samo dvije strane istog novčića i da zapravo jedna drugu dopunjuju i oplemenjuju. Na kraju krajeva, i jedna i druga glazba ispisana je sa samo dvanaest tonova. Iako sam klasične glazbene naobrazbe i sviram u Zagrebačkoj filharmoniji već dvadeset godina, cijeli život sviram i rock. Pa i danas sviram bas–gitaru u rock–bendu. A još kao klinac imao sam kasetu na kojoj je na jednoj strani bila Brahmsova Druga simfonija, a na drugoj album Powerslave Iron Maidena. Negdje sam pročitao da je klasična glazba zapravo heavy metal, samo bez struje.

H r v a t s k i g l a z b e n i z a v o d , 2 3 . o ž u j k a 2 0 19 . , s v e č a n i k o n c e r t Z a g r e b a č k i h s o l i s t a u p o v o d u 6 5 . o b l j e t n i c e d j e l o v a n j a

Dostojno ozračje proslave Na koncertu s djelima Milka Kelemena, Roberta Schumanna, Frane Paraća, Giovannija Sollime i Richarda Straussa, solistica je bila hrvatska i međunarodna violončelistička zvijezda Monika Leskovar Piše: Višnja Požgaj

»Dupkom puna velika dvorana HGZ– a pružila je 23. ožujka dostojno ozračje proslavi dugogodišnje tradicije Zagrebačkih solista u znak priznanja za mnogobrojne uspjehe i pothvate vrlo važne za hrvatsku kulturu«, rekla je u pozdravnom govoru dopredsjednica

HGZ–a Tamara Jurkić Sviben, s ponosom istaknuvši da je HGZ oduvijek bio glavni »dom« toga povijesnog ansambla, pa je bilo logično da se i njegova obljetnica održi upravo u tom kultnom prostoru. Iako je u prigodnoj programskoj knjižici opširno opisana djelatnost Solista unatrag tek posljednjih pet go-

dina, ipak se valja i u ovoj prigodi prisjetiti početaka. Bjelovarski početak Naime, komorni gudački ansambl Zagrebački solisti, kojemu se poslije prema potrebi pridruživalo čembalo, osno-

vala je 1953. Muzička redakcija Radio Zagreba na poticaj urednika Stjepana Aranjoša, koji se ubrzo priključio ansamblu kao violist, a umjetničko vodstvo bilo je povjereno violončelistu Antoniju Janigru, profesoru na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koji je preuzeo još dvije uloge — dirigenta i solista na vio-

Središnja skladba svečanog programa Zagrebačkih solista bio je Koncert za violončelo i orkestar u a–molu, op. 129 Roberta Schumanna, u obradi za gudače Roberta Kurza sa solisticom Monikom Leskovar

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

omorni gudački ansambl Zagrebački solisti, kojemu se prema potrebi pridruživalo čembalo, osnovala je 1953. Muzička redakcija Radio Zagreba na poticaj urednika Stjepana Aranjoša, koji se ubrzo priključio ansamblu kao violist

lončelu. Međutim, prvi javni koncert nakon pomnih i višemjesečnih priprema, na čemu je inzistirao Janigro uz potporu ravnateljstva Radija, nije održan u Zagrebu, nego u Bjelovaru, 5. siječnja 1954. godine. Od Janigra do Krstića Bila je to odskočna daska za strelovit uspon na sam vrh svjetske komorne reprodukcije. Sastavljen od diplomiranih sjajnih glazbenika Muzičke akademije, poglavito stasalih iz izvanredne violinističke škole prof. Vaclava Humla, ansambl se od početka odlikovao jedinstvenim glazbenim izrazom, temperamentnom i profinjenom interpretacijom, ljepotom tona i stilskom vjerodostojnošću. Tome svjedoče pohvalne kritike nakon mnogobrojnih koncerata i turneja diljem svijeta, nosači zvuka, praizvedbe djela hrvatskih i stranih skladatelja te ugledni svjetski solisti koje je ansambl ugostio.

»Dupkom puna velika dvorana HGZ–a pružila je 23. ožujka dostojno ozračje proslavi dugogodišnje tradicije Zagrebačkih solista u znak priznanja za mnogobrojne uspjehe i pothvate vrlo važne za hrvatsku kulturu«, rekla je u pozdravnom govoru dopredsjednica HGZ–a Tamara Jurkić Sviben

Nakon što je Antonio Janigro zbog nesuglasica, nažalost, 1968. napustio Zagreb i Zagrebačke soliste, umjetničko vodstvo preuzeo je njegov ugledni član, violinist Tonko Ninić i na toj dužnosti proveo punih 30 godina. Od tada ansambl nema dirigenta, a kraće vrijeme vodili su ga Anđelko Krpan, Karlo S. Fio i Borivoj Martinić Jerčić. Godine 2012. koncertni majstor i umjetnički voditelj postao je violinist Sreten Krstić (već tri desetljeća koncertni majstor Minhenske filharmonije), koji je bio na čelu i ovoga svečanog koncerta s djelima Milka Kelemena, Roberta Schumanna, Frane Paraća, Giovannija Sollime i Richarda Straussa. Solistica je bila hrvatska i međunarodna čelistička zvijezda Monika Leskovar. S dobrim razlogom sjećanja na legendarnog i nezaboravnog Antonija Janigra, za početak koncerta odabrane su Koncertantne improvizacije za gudače mladog Milka Kelemena iz 1954. koje je naručio Radio Zagreb, a autor ih je

posvetio Janigru i Zagrebačkim solistima. Od praizvedbe 1955. do danas Solisti su to vrijedno djelo izveli s velikim uspjehom više od sedam stotina puta! U bogatom repertoaru svih razdoblja Solisti su oduvijek promicali hrvatsku glazbu, stoga se mnogim dosadašnjim praizvedbama hrvatskih autora u ovoj prigodi pridružilo novo djelo Frane Paraća. Obljetnička narudžba Parać je jedan od najomiljenijih skladatelja Zagrebačkih solista. Za njih je unatrag 40 godina napisao nekoliko sjajnih partitura: Muziku za gudače, Muziku za gudače i čembalo, Koncert za violinu i gudače, Serenadu za gudače i sada Dva stavka za gudače, nastala upravo na poticaj Solista u povodu 65. obljetnice djelovanja ansambla. To majstorsko djelo također odaje znalačko poznavanje gudačkog korpusa te obiluje bogatim gudačkim zvukom kojem se

»Nakon meditativnog prvog stavka (Andante), dolazi brzi, dramatični, motorični stavak (Allegro deciso) u kojem skladatelj pokazuje veliko znanje i iskustvo u skladanju upravo za gudački ansambl. Uz standardne gudačke izvedbene tehnike, posebna je zanimljivost uvođenje virtuoznog sviranja pizzicata lijevom rukom. U skladbi Dva stavka za gudače Parać majstorski primjenjuje široku paletu izražajnih sredstava koju imaju gudaći instrumenti, s posebnom osjetljivošću za zvukovne kvalitete svakog instrumenta«, navodi se u popratnoj knjižici, što su Solisti vješto i sa zahvalnošću dočarali. U dosluhu s violončelom Središnja skladba svečanog programa Zagrebačkih solista bio je Koncert za violončelo i orkestar u a–molu, op. 129 Roberta Schumanna, u obradi za gudače Roberta Kurza. Solistica Monika Leskovar savršeno je interpretirala to u svakom pogledu zahtjevno djelo. Ljepota tona pridonijela je izvanrednom dojmu, podjednako u izražajnim lirskim temama kao i u tehnički uzorno izvedenim virtuoznim pasažama. Zagrebački solisti su u toj obradi zvučali ponešto strano, no solistica ih je zasjenila vlastitim umijećem i muzikalnošću, ali i odličnim dosluhom s prvim violončelistom ansambla Smiljanom Mrčelom. U nastavku programa izvedena je već poznata skladba talijanskog violončelista i skladatelja Giovannija Sollime posvećena Antoniju Janigru. Naime, Sollima je bio Janigrov učenik te je sjećanjem na profesorove upute da treba svirati s vibratom, 1993. napisao efektnu skladbu za dva violončela i gudače Violocelles vibrez! koja je s vremenom stekla znatnu popularnost. Tom prigodom odlično su je uz ansambl izveli Monika Leskovar i Smiljan Mrčela. Svečani koncert Zagrebačkih solista završen je prelijepom skladbom Metamorfoze za gudače Richarda Straussa, koju je za gudački septet (kako je to autor prvotno zamislio) obradio Rudolf Leopold. Tu su svi članovi ansambla došli do punog izražaja, posebice violončelisti Smiljan Mrčela i Jasen Chelfi te koncertni majstor Sreten Krstić, ostvarivši studioznu i dojmljivu izvedbu. Nakon ovacija zadovoljne publike, dodali su i efektnu obradu jednog Bachova Preludija iz zbirke Dobro ugođeni klavir.

L i s i n s k i s u b o t o m , 11 . s v i b n j a 2 0 1 9 . , S v e č a n i k o n c e r t u z 3 0 . o b l j e t n i c u s t u d i j a udaraljki na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Ritmofonija

Ritmovi koji preskaču lokve i politiku Između skandala s počasnim doktoratima i potocima u zgradi, događaju se mladi koji preskaču i lokve i politiku; nemaju za to vremena jer marljivo vježbaju i povremeno javno prikazuju rezultate studija Piše: Jagoda Majska Martinčević

za svake nevolje skriva se i nešto dobro. Usred skandala s počasnim doktoratima i potocima koji izbijaju zbog loše izvedbe još uvijek nove zgrade zagrebačke Muzičke akademije, pa i dugova za njezino održavanje, događa se ipak i ono što neće napuniti medijske rubrike skandala, nego eventualno koji redak rubrike kulture. Događa se naime glazba, jedini pravi razlog postojanja te visokoškolske glazbene ustanove, događaju se mladi koji preskaču i lokve i politiku jer nemaju za to vremena. Oni naime marljivo vježbaju i povremeno javno prikazuju rezultate studija koji će im jednom, nadajmo se, postati stalnom profesijom. Popularni ciklus Lisinski subotom ovaj se put pobrinuo za to, pruživši im gostoprimstvo na kraju sezone, 11. svibnja, na koncertu zagonetna naziva Ritmofonija. Okupio se tom prigodom veliki studentski ansambl, Simfonijski orkestar i zbor te udaraljkaški ansambl biNg bang, uz dvojicu solista i dirigenta mentora, redovitog profesora u trajnom zvanju Mladena Tarbuka. Još je jedno pedagoško ime odigralo presudnu ulogu u projektu Ritmofonije, ono Igora Lešnika, redovitog profesora art. koji je u suradnji s Tarbukom predstavio i suradnju Akademijinih ansambala, ali i obilježio 30. godišnjicu osnutka studija udaraljki na Akademiji. Najatraktivniji studij Da nije bilo Lešnikova entuzijazma i upornosti, tko zna bismo li uopće imali odjel za udaraljke, a s njim danas već i plejadu vrsnih glazbenika i pedagoga, pa i mlađih autora koji obogaćuju udaraljkašku literaturu? Svakako, taj je studij među najatraktivnijima kod mladih koji svakim javnim nastupom izazivaju oduševljenje publike. U ovoj koncertnoj prilici nije bilo mlađih autora, ali je zato bilo obilja dobre glazbe onih iskusnijih i još boljih nastupa mladih. Jedan od ciljeva bilo je predstavljanje virtuoznih udaraljkaških koncerata hrvatskih autora, od kojih ni jedno djelo nije bilo klasičan koncert, nego vokalno–instrumentalna skladba s udaraljkama. Izostalo je, ponavljam, neko djelo mladog autora, a svakako i jedno »staro«, onaj famozni Koncert za timpane i orkestar Borisa Papandopula iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, s ko-

jim je, čini mi se iz današnje perspektive, sve i počelo. Ovaj put počelo je s Tarbukovom mladenačkom skladbom, njegovim diplomskim radom Zildjian Concerto za multiperkusionista i puhački orkestar (1993.– 1994.) kojim je sam ravnao na Muzičkom biennalu Zagreb 1995., a upravo je Lešnik bio solist. Nazvana po tvrtki koja proizvodi činele, skladba Zildjian (do očekivane donacije nikad nije došlo!) i danas postavlja brojne zahtjevnosti pred solista koji mora virtuozno ovladavati kompletom bubnjeva, timpanom, zvončićima i vibrafonom kako bi prenio energičnu i moćnu autorsku viziju koja sklapa puni puhački slog oduvijek drag Tarbukovoj izričajnosti s virtuozitetom solista. U trodijelnom obliku koncert utjelovljuje i neke poticaje i asocijacije, kao »polistilizam« (autorov termin) u kojem će se naći i pokoja reminiscencija na 20. stoljeće velikih, na čelu sa Šostakovičem, i modificirani odjek bluesa, kao i na tradicijsku glazbu, dok spretnom i maštovitom multiperkusionistu među ostalim daje i mogućnost slobodne kadence, što je sve izvrsni solist Šimun Matišić odlično izveo. Posveta kćeri Nakon Tarbukove snaž- Mladen Tarbuk ne energije, uslijedio je jedinstveni Igor Kuljerić s jednom od svojih najpoznatijih skladbi: koncertom za marimbu i orkestar nazvanim Koncert za Ivanu (što je posveta kćeri Ivani Kuljerić Bilić, jednoj od naših najboljih udaraljkašica). Od praizvedbe do danas djelo nije izgubilo ništa od svježine i ljepote, od misaonih vedrina do virtuoziteta zvukom umilne, a mogućnostima bogate marimbe. Solist Luis Camacho Montealegre, Španjolac, apsolvent studija udaraljki na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, radeći na djelu s Ivanom Kuljerić Bilić, otkrivao je i nove tehničke mogućnosti solističke dionice; no za publiku koja za to ne treba biti glazbeno obrazovana, bila je to topla, emocionalna, virtuozna i nadasve muzikalna interpretacija koja je uz odličnu suradnju orkestra stekla sve simpatije auditorija. I napokon skladba koja se baš i nije uklopila u perkusionističke koncerte, ali je privukla opću pozornost i koncen-

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

autor uvijek vraća s velikom skladateljskom znatiželjom.

Igor Lešnik

traciju, zajedničko vokalno–instrumentalno djelo Per omnia austrijskoga skladatelja Franza Cibulke i našeg Igora Lešnika ujedinila je sve sudionike: simfonijski orkestar, ženski zbor i udaraljkaški ansambl biNg bang. Svi zajedno ispričali su biblijski fragment iz 20. poglavlja Evanđelja po Mateju, upućen kao savjet, ne nužno religijski, čovjeku. Četverodijelna skladba mjestimice mističnog ugođaja, no češće realna u svojoj poruci, obuhvaća instrumentarij s naglašenim udaraljkama kao plašt mirnoći vokalnih linija (zbor vodi Jasenka Ostojić), čije vlasnice u jednom trenutku posežu i za kamenčićima kao udaraljkama, vraćajući glazbu njezinom arhetipskom uzoru. Finale je stopljen u harmoničnu cjelinu. Nema kaosa, ostaje samo mudrost. Taj koncertni pothvat studenata i profesora zagrebačke Muzičke akademije svjedoči, ne prvi put, o marnim djelatnostima studenata i njihovih pedagoga. Koliko ih u tome ometaju svakodnevni neumjetnički ili pedagoški problemi, teško je reći. U svakom slučaju, itekako svi zavređuju pristojne uvjete rada u zgradi koja se svakim danom sve više pokazuje kao skupo Potemkinovo selo.

Glazba i prvi svjetski rat; niz predavanja pijanista Ivana Pernickog o hrvatskoj glazbi u SAD –u

Američka je publika vrlo zainteresirana za našu glazbu Prema svjedočanstvu Pernickog, najviše je zainteresiranih bilo za Nokturna Dore Pejačević, a mnogi su ga pitali zašto note hrvatskih skladatelja ne mogu kupiti u specijaliziranim glazbenim knjižarama

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

kulturu. Upoznao sam ga 2014. u Zagrebu, kad je održao predavanje o našoj kulturi i njezinu utjecaju u Kansas Cityju. Tom mi je prilikom prof. Everett ponudio da osmislim program hrvatske glazbe za koncert koji će se održati 2018., u povodu stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata. Moje je gostovanje zapravo bilo dio većeg projekta kojim se američkoj javnosti predstavio doprinos Češke, Slovačke i Hrvatske između 1914. i 1918. pa je jedini uvjet bio da odaberem djela skladana u tom razdoblju. Gdje ste sve nastupili i s kojim programom?

Na čiji ste poziv otišli u SAD?

Cijeli je projekt organizirao Konzervatorij za glazbu i ples Sveučilišta Missouri–Kansas City s voditeljem prof. Everettom, a obuhvatio je nekoliko događanja u više gradova. Prvi je koncert održan 13. rujna 2018. u dvorani muzeja posvećenog Drugom svjetskom ratu u Kansas Cityu. Osim govora diplomatskih predstavnika triju zemalja, program je obuhvaćao izvedbe hrvatske, češke, slovačke i američke himne, uvodno predavanje prof. Everetta te dva komorna djela čeških autora, Dva nokturna Dore Pejačević i dva stavka iz suite Sa Balkana Josipa Štolcera Slavenskog te tri zborske skladbe jednog slovačkog skladatelja. Nakon toga zbor studenata spomenutog Konzervatorija uz moju pratnju na klaviru te američki sastav tamburaša izveo je zborski ulomak U boj, u boj! Ivana pl. Zajca (na hrvatskom jeziku!) te europsku himnu — Beethovenovu Odu radosti. Sutradan sam održao predavanje kojim sam predstavio političku i kulturološku situaciju Hrvatske u vrijeme Prvog svjetskog rata te detaljnije govorio o djelima koja ću svirati na recitalu. Spomenutim autorima pridružio sam i Vjekoslava Rosenberga Ružića, a prije svake skladbe obratio sam se publici i u nekoliko rečenica kontekstualizirao njezin nastanak i dao kratak analitički uvid. Isti sam program izveo na recitalu održanom u Austinu te u sklopu Sveučilišta u Hartfordu, gdje sam nastupio na kućnom koncertu Larryja Alana Smitha. (Ekvivalent takvom koncertu u Hrvatskoj bio bi ciklus Iz salona Očić, nap. I. J.)

U SAD sam otišao na poziv prof. Williama Everetta, muzikologa koji već godinama istražuje hrvatsku glazbenu

Kojim ste se kriterijima vodili u sastavljanju programa? Zašto ste odabrali samo te autore, kad su u to

Cijeli projekt na kojemu je nastupio Ivan Pernicki i predstavio hrvatsku glazbu u Prvom svjetskom ratu poduprla je američka Vlada, poslavši posebno priopćenje iz Washingtona kojim ističe važnost suradnje SAD–a s Hrvatskom, Češkom i Slovačkom

Razgovarala: Ivana Jurenec

ijanist Ivan Pernicki u rujnu je, gostujući u SAD–u, predstavljao hrvatsku glazbu na koncertima, predavanjima i susretima s hrvatskim iseljenicima. Bio je to povod za razgovor u kojem nam je otkrio detalje posjeta, reakcije američke publike na našu glazbu i planove za buduću promociju naše glazbe u inozemstvu. »Američka je publika bila vrlo prijateljski raspoložena, otvorena i zainteresirana za našu glazbu. Najbolje reakcije dobila su Nokturna Dore Pejačević, a nakon koncerta slušatelji su me pitali zašto se note naših skladatelja ne mogu kupiti u njihovim specijaliziranim knjižarama i zašto se note na koje su istekla autorska prava ne mogu naći na IMSLP–u.«

doba za klavir mnogo više skladali Kunc i Bersa, a doprinos klavirskoj literaturi dali su i Dobronić, Gotovac, Širola...? Budući da sam imao vremensko ograničenje od sat vremena, odlučio sam izvesti jedno veće djelo i nekoliko minijatura. Dugo sam istraživao, a na kraju sam se odlučio za skladbe kojima mogu prikazati bogatstvo stvaralaštva i inventivnosti te raznolikost naše kulture u te četiri godine. Treća sonata u b–molu Rosenberga Ružića kod nas se svira rijetko, a u SAD–u se nije nikad izvela pa je to bila njezina američka premijera. U interpretativnom smislu dosta je zahtjevna, prilično je duga, kasnoromantičnog harmonijskog jezika, a slog podsjeća na glazbu Brahmsa i Schuberta. Nokturna Dore Pejačević najdraža su mi klavirska djela nekog hrvatskog autora, a iz njezina sam opusa na program uvrstio i dva Intermezza i dvije Skice. Slavenski mi je bio zanimljiv, jer se u svojoj suiti koristio narodnim napjevima iz Međimurja i Zagorja, pa mi se taj folklorni prizvuk činio prikladan kao obogaćenje cjelokupnog programa. Kakve su bile reakcije publike? Jako dobre! Dvorane koje mogu primiti oko 500 posjetitelja bile su pune, a američki studenti, profesori i slušatelji bili su vrlo prijateljski raspoloženi, otvoreni i zainteresirani za našu glazbu. Od programa su im se najviše svidjela Nokturna Dore Pejačević pa sam im note ostavio na njihovu molbu. Za razliku od Hrvatske, u SAD–u je odnos publike i interpreta mnogo otvoreniji. Stoga su nakon koncerta uslijedila pitanja, a za početak su (očekivano) pitali gdje se nalazi Hrvatska. Zatim ih je zanimalo kako to da su hrvatski autori skladali kasnoromantična djela u vrijeme impresionizma u svijetu i kako to da je u to vrijeme među najpoznatijim našim skladateljima — žena. Druga su se pitanja odnosila na Hrvatsku i svijet pa se tu našao i upit o svjetskim glazbenicima od kojih su učili naši autori, ali i pitanja–primjedbe o tome zašto se note naših skladatelja ne mogu kupiti u njihovim specijaliziranim knjižarama i zašto se note na koje su istekla autorska prava ne mogu naći na IMSLP–u. Svakako zanimljiva pitanja koja potiču na razmišljanje!

Koliko ste vi zadovoljni tim iskustvom? Jako sam zadovoljan, jer je organizacija bila izvrsna, neusporediva s našom sredinom. Primjerice, točan termin generalne probe znao sam čak šest mjeseci prije. Iako je dvorana imala solidan klavir, neposredno prije koncerta organizatori ipak nisu bili njime potpuno zadovoljni pa su unajmili izvrstan Steinway, što mi je pokazalo koliko im je stalo da nama izvođačima omoguće najbolje uvjete, a publici najbolji doživljaj. Publici je svakako bilo zanimljivo i to da su se za trajanja koncerata — mojega i drugih umjetnika — na velikom platnu projicirale fotografije Zagreba, Praga i Bratislave iz toga vremena (1914.–1918.). Također, cijeli projekt poduprla je američka Vlada, poslavši posebno priopćenje iz Washingtona kojim ističe važnost suradnje SAD–a s Hrvatskom, Češkom i Slovačkom. Osim koncerata, dobio sam priliku održati masterclass za solo pjevače. To je nešto što kod nas nije uobičajeno, jer ih inače održavaju profesori solo pjevanja, ali u SAD–u je to često. Kao dugogodišnji korepetitor pjevača, imam dosta iskustva pa sam u ulozi vokalnog trenera na seminaru sudionicima tečaja pomagao u postizanju precizne dikcije, razumijevanju strukture skladbe i oblikovanju interpretacije. Otkad se intenzivnije bavite promocijom hrvatske glazbe u svijetu, što vas je na to potaknulo i kakvi su vaši planovi? Zanimanje za hrvatsku glazbu, i stariju i suvremenu, u meni je potaknuo moj profesor na Muzičkoj akademiji Veljko Glodić. Kad sam odlazio na inozemna natjecanja, koja nisu imala strogo zadani program, svirao sam hrvatske skladbe, kako bih predstavio našu kulturu i približio je Hrvatima izvan domovine. Danas nastojim izvoditi nepravedno zanemarene skladbe, koje još nisu osvojile koncertne podije, niti su snimljene. Sad mi je želja za Hrvatski radio snimiti Sonatu Rosenberga Ružića, a u nekoj daljoj budućnosti možda i cijelo diskografsko izdanje s odabranim djelima naših autora. Možda ću neka od njih izvesti na sljedećem gostovanju u SAD–u. Prof. Everett pozvao me ponovno, bit će to najvjerojatnije 2020., a za razliku od sad, imam potpunu slobodu u odabiru programa.

http://bibach.org/index.php/en/performances/upcoming–events/28–15–th–annual–concert–of–balkan–contemporary– music?date=2019–04–13–19–30

Nada Bezić, Sanja Stojanović Stipanov, Erika Krpan, Koraljka Kos i Tamara Jurkić Sviben u Hrvatskom glazbenom zavodu Hrvatski glazbeni zavod objavio sabrana djela Blagoja Berse

Pronicanje u skladateljevu dušu Projekt je počeo 2008., zahvaljujući dalekosežnoj viziji muzikologinje dr. sc. Eve Sedak koja je okupila vrsne suradnike Piše: Davor Schopf

ijelo je desetljeće trajao ustrajni istraživačko–izdavački projekt Hrvatskoga glazbenog zavoda — objavljivanje sabranih djela Blagoja Berse. Počeo je 2008., zahvaljujući snažnoj i dalekosežnoj viziji muzikologinje Eve Sedak koja je okupila vrsne suradnike i vodila ga zamalo do samoga kraja. U suradnji s Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom te uz financijsku pomoć Ministarstva kulture RH i Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, od 2010. do 2018. objavljeno je 16 notnih izdanja, četiri knjige i dvostruki CD klavirskih skladbi, u suizdavaštvu s Hrvatskom radiotelevizijom i tvrtkom Cantus. Završetak toga jedinstvenog projekta obilježen je predstavljanjem posljednjih izdanja — Bersine opere Jelka i knjige Nade Bezić Tematski popis skladbi Blagoja Berse, koje je održano 25. ožujka u velikoj dvorani HGZ–a. Četiri knjige obuhvaćaju Bersin Dnevnik i Uspomene, dvije knjige Korespondencije i Tematski popis skladbi Blagoja Berse. Iz tih knjiga izranja ličnost, Bersa kao čovjek, introvertiran, osjetljiv, vrlo senzibilan i stalno u sukobu s okolinom. Bez opere Notna su izdanja partiture i dionice Andantea za simfonijski orkestar, Capriccia–Scherza op. 25c, Hamleta, Idile za orkestar op. 25b, Sablasti, Sunčanih polja i skladbe Una notte in Ellade (urednik Mladen Tarbuk,

redaktorica Sanja Stojanović Stipanov). Partituru i dionice Dramatske predigre, op. 25a priredio je Petar Bergamo. Tiskana su djela za zbor i djela za klavir; partitura te dionice i klavirski izvadak opere Jelka (redaktor Ivan Josip Skender) i komorne skladbe Menuet za gudački kvartet, op. 14; Povero Tonin, za violinu i klavir, op. 1; Rêverie, elegija za violončelo i klavir, op. 49 i Trio za klavir, violinu i violončelo, op. 7. U sabranim djelima nedostaje samo opera Postolar od Delfta koja je, tijekom projekta, bila izvedena u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, dok je Bersine solo pjesme svojedobno objavio MIC, a operu Oganj Cantus. Promociju je otvorila potpredsjednica HGZ–a Tamara Jurkić Sviben, istaknuvši značenje HGZ–a u čuvanju i predstavljanju u njemu pohranjene glazbene građe i skladateljskih ostavština. U ime Ministarstva kulture RH i ministrice Nine Obuljen Koržinek, okupljene je pozdravila i na pothvatu čestitala voditeljica Službe za izvedbene i vizualne umjetnosti Sanja Raca. Zatim su o značenju i detaljima projekta govorile akademkinja Koraljka Kos, muzikologinje Erika Krpan, Sanja Stojanović Stipanov i Nada Bezić, voditeljica knjižnice HGZ–a i izvršna urednica Sabranih djela Blagoja Berse. Bersin katalog Sve su muzikologinje istaknule presudnu ulogu, vodstvo i značenje Eve Sedak u projektu. Koraljka Kos skrenula je pozornost na to da je prvi tematski katalog bio onaj Mozartovih djela Ludwiga Rittera von Köchela iz

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

gradovima–blizancima Minneapolisu i St. Paulu u Sjedinjenim Američkim Državama već dugo djeluje komorni ansambl Balkanicus, koji svake godine održi barem jedan koncert posvećen glazbi suvremenih skladatelja iz jugoistočne Europe. Umjetnički voditelj ansambla je agilni bugarski čelist Nickolai Kolarov, koji je ovogodišnji (15.) koncert posvetio proslavi stote godišnjice osnutka Hrvatskoga doma (Croatian Hall) u St. Paulu. Tim je povodom gost ansambla bio hrvatski skladatelj Ivan Božičević, kojemu je Balkanicus praizveo naručenu i njima posvećenu skladbu Hunter’s Moon za flautu, čelo i elektroniku, kao i komornu skladbu Ibis za flautu, čelo i klavir (Linda Chatterton, flauta, Nickolai Kolarov, čelo i Jill Dawe, klavir). Koncert je održan 13. travnja 2019. u dupkom punoj dvorani Lloyd Ultan Recital Halla na glazbenom odjelu Sveučilišta Minnesota u Minneapolisu. Osim Božičevićevih djela, publika je toplo pozdravila i djela bugarskih skladatelja Kazandžijeva i Kerkelova, albanskog skladatelja Cenea te Heimat «2 za violinu i klavir Antuna Tomislava Šabana (Angela Hanson, violina i Jill Dawe, klavir). Tijekom gostovanja Božičević je održao i skladateljsku radionicu na glazbenoj školi pri Sveučilištu Minnesota. (I. B.)

Ante Topić

Djela Ivana Božičevića i Antuna Tomislava Šabana na koncertu u Minneapolisu

1862., a slični su se počeli izrađivati tek poslije Drugoga svjetskog rata. Sada, zahvaljujući Nadi Bezić, imamo Bersin katalog sa svim potrebnim i relevantnim, uzorno sistematiziranim podacima o njegovim djelima. Značenje i razlika sabranih u odnosu na izabrana djela veliki su jer izabrana djela podrazumijevaju selekciju i tako impliciraju interpretaciju. Objavljene knjige i note daju sveobuhvatnu sliku o velikanu hrvatske glazbene moderne, koji u glazbenom izrazu spaja tradiciju srednje Europe s Mediteranom i vrhunskom eklektičnošću sintetizira njihove utjecaje. Sabrana djela pružaju mogućnost pronicanja u skladateljevu dušu i reinterpretaciju autora čiji se lik sada razabire u rasponu različitih životnih okolnosti, u kojima su pojedina djela nastajala, do stvaralačkih vrhunaca, ali i nedoumica i razočaranja što neminovno prate svakog istinskog stvaraoca. U glazbenom dijelu programa nastupili su pijanist Ruben Dalibaltayan, s Notturnom, Zbor Glazbene škole Blagoja Berse u Zagrebu, uz klavirsku pratnju Danijele Petrić, pod ravnanjem Jurice Petra Petrača, sa skladbom Duhovi i zborom iz opere Jelka te Društveni orkestar HGZ–a, pod ravnanjem Zorana Juranića, koji je izveo dva stavka — Intermezzo i Finale iz Suite Bersiana Zorana Juranića, nadahnute motivima iz nedovršenih Bersinih skladbi. Daljnja izvođenja i snimanja Bersine glazbe moguća su upravo zahvaljujući njezinim kompletnim tiskanim izdanjima, ostvarenim, kako je zaključila akademkinja Koraljka Kos, »vrhunskom akribijom, u skladu sa svim modernim standardima«.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

S ve č a n o o t vo r e n je 3 0. M B Z – a , K i n o E u r o p a , 6. t r av n j a 2 019. u 2 0 s a t i

Vrtlarski pogled na svijet

Glazbeno–scensko djelo The Garden britanskog skladatelja Richarda Ayresa ponudilo je nesvakidašnju paletu dramatsko–pjevačke, instrumentalne i vizualne interpretacije izazvanu tekstnim i slikovnim, asocijativno–metaforičkim sadržajem Piše: dr. sc. Irena Paulus

Kino Europa svojim je originalnim platnom poslužilo kao idealna lokacija za izvedbu monoopere The Garden koja uključuje animirani film Marthe Colburn te nastupe pjevača–recitatora Joshuu Blooma uz orkestar London Sinfoniettu pod vodstvom Geoffreyja Patersona

rideseti Muzički biennale Zagreb otvoren je službeno 6. travnja 2019. u kinu Europa, kao posljednji najavljeni događaj u tom kultnom okupljalištu kulturnjaka, umjetnika i intelektualaca. Glazbeno–scensko djelo The Garden / Vrt engleskog skladatelja Richarda Ayresa nije, međutim, bilo kronološki prvo djelo izvedeno na Biennalu. Zahvaljujući predbiennalskom programu, publika je već neko vrijeme bila pripremana za početak tog jedinstvenog festivala, sudjelujući u radionicama, na predavanjima, instalacijama, koncertima, pa i u vožnji soničnim biciklom. Svejedno, uz sve neobičnosti i eksperimente tipične za biennalski program, The Garden je ponudio nesvakidašnju paletu dramatsko–pjevačke, instrumentalne i vizualne interpretacije, izazvanu tekstnim i slikovnim, asocijativno–metaforičkim sadržajem. Mračno–komična priča

Propitujući životni smisao u niz arhetipova (koje je predstavio u 214. broju Cantusa u razgovoru s Martinom Bratić), a inspiriran slikama Hieronymusa Boscha, Danteovom Božanstvenom komedijom te pjesmom Edgara Allana Poea Crv osvajač, skladatelj Ayres je — zapravo — donio niz univerzalnih pojmova, istina i ideja koji podjednako funkcioniraju u prošlosti koliko i u sadašnjosti i koji će, najvjerojatnije, zbog univerzalnosti ljudske prirode, funkcionirati i u budućnosti. U nizu (na platnu ili u umu slušatelja/gledatelja) uprizorenih slika — a budući da je skladatelj djelo zamislio kao mračnu komičnu priču o našem dobu, mnoge su i nasmijale prisutne — teško je bilo odrediti čija je uloga u prezentaciji tog polukoncertnog glazbenog teatra bila važnija.

Kao ansambl suvremene glazbe, osnovan još 1968. godine, London Sinfonietta zapravo je bio inicijator nastanka djela (djelo je naručeno u povodu proslave 50. obljetnice ansambla), a za njihovu je izvedbu, pod dirigentskim vodstvom Geoffreyja Patersona malo reći da je bila sugestivna. Emotivna i parodijska, visokointelektualna i pristupačna, glazba koju je svirao sastav London Sinfonietta bila je istovremeno i u narativno–ekspresivnoj funkciji, ali i u funkciji komentara, pratnje i bogatog dramskog izraza koji je virtualno putovao glazbenim vremenom i prostorom. Svjetleći pripovjedač Njihova je »svirka« bila isprepletena s elektronikom; monolozima, komentarima i sugestivnim pripovijedanjem– pjevanjem australskog bas–baritona Joshue Blooma te s prikazima na videozidu koji je umjetnički kreirala Martha Colburn. Jedno bez drugoga, bez trećega i četvrtoga nije moglo i zato je u pravom smislu bilo moguće govoriti o dubinskoj sinergiji izvođača i djela. Ako je instrumentalni ansambl, koji je zauzimao veći dio pozornice, umjetničkim umijećem plijenio pozornost, još je više u središtu bila interpretacija Joshue Blooma, čija je uloga bila višestruka. »Bloom osvijetli pozornicu kad god na njoj stoji«, čita se komentar The New York Timesa kad se posjeti njegova službena stranica. I doista je tako. Bloom je »svijetlio« i kao narator/pripovjedač, i kao filozof, i kao više likova odjednom, i kao profesionalni glazbenik, i kao netko iz publike, pa čak i kao jedan od prosvjednika koji su izvan koncertne dvorane svim silama davali do znanja da im nije drago što se kino Europa zatvara do nepoznate budućnosti. O toj i takvoj sadašnjosti govorila je Ayresova tragikomedija, u kojoj je Bloom utjelovio čovjeka »koji kopa svo-

ju uobičajenu rupu«, crva, truplo vojnika, wangee (za koji do kraja nismo saznali što je ili tko je), dvoje ljubavnika (Francesca da Rimini i Paolo Malatesta), svemir, meteorit, bakterija i tako dalje i tako dalje. Sposobnost da u trenu promijeni glas i njegov karakter (što je bilo još efektnije uz pomoć elektroničkih manipulacija na licu mjesta), kao i sposobnost da narativno ocrta događaje, ali i da ih komentira kao sudionik duboko uronjen u apstraktno–metaforičku radnju, doista, doista su izazivali divljenje. A zatim i propitkivanje — kao što je i sam autor tražio — svijeta oko nas, sebe, drugih, sadašnjosti, prošlosti, budućnosti…

jelo propitkuje čovjeka i njegovu suvremenost do mjere da iz kina (a ne kazališta ili koncertne dvorane) izlazimo zamišljeni, zadivljeni, zabrinuti i — sretni zbog izuzetnog glazbenog doživljaja kojemu smo imali čast nazočiti

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

loom je »svijetlio« i kao narator/pripovjedač i kao filozof, i kao više likova odjednom, i kao profesionalni glazbenik, i kao netko iz publike, pa čak i kao jedan od prosvjednika koji su izvan koncertne dvorane svim silama davali do znanja da im nije drago što se kino Europa zatvara do nepoznate budućnosti

Žanrovski neopredjeljivo Videoumjetnost Marthe Colburn u jednom je dijelu bila samo tekstna. To je opet izazvalo zanimljivu reakciju na ispisani tekst koji je sudjelovao u radnji, bilo da ga se čitalo naglas, bilo da ga se pjevalo, bilo da ga je publika čitala u sebi bez auditivne refleksije. Tekst je bio prisutan i kad nije bio ispisan, nego ga je Bloom dramatski ispjevavao, recitirao ili izgovarao, uz povremeno, čisto ljudsko, uzdisanje. Osim teksta, videoumjetnost je sadržavala i ilustracije — crteže, katkad blago animirane, katkad nalik na strip–komentare; a katkad i apstraktne slike. Sve to — a ne samo dirigentska palica ili izuzetna izvedba Joshue Blooma ili impresivna svirka članova ansambla London Sinfonietta ili vodstvo dirigenta Geoffreyja Patersona — činili su djelo The Garden. Nakon odgledanog koncerta–predstave– performansa, i dalje je teško reći što je žanrovski The Garden. Ali je jasno da je savršeni izraz suvremenog nastojanja da se različiti mediji i umjetnosti povežu; da predstavlja smislenu cjelinu u kojoj je sadržaj bitan koliko i glazba — i obratno; i da k tome propitkuje čovje-

ka i njegovu suvremenost do mjere da iz kina (a ne kazališta ili koncertne dvorane) izlazimo zamišljeni, zadivljeni, zabrinuti i — sretni zbog izuzetnog glazbenog doživljaja kojemu smo imali čast nazočiti.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Kvartet limenih puhača iz ansambla Musikfabrik te koreografi i plesači kolektiva Fieldworks imaju dvojaku i nimalo jednostavnu zadaću da budu interpreti ambicioznih i jasno zadanih glazbenih i plesnih partitura kakva je u predvorju NSK–a bila The Otheroom Norvežanina Rolfa Wallina Inovativne vrste događaja mimo standardnih koncerata, opera, baleta i instalacija

Po čemu prepoznajemo naš Muzički biennale Zagreb Koncert ansambla Brant Brauer Frick, 6. travnja u 22 i 23.30 h u Laubi, projekt Nemoguće situacije: kolektivni eksperiment, 10. travnja u 23 h u ZPC–u, The Otheroom 11. travnja u 22 h u predvorju NSK–a Piše: Karolina Rugle

U 24

susret ovogodišnjem MBZ–u, u medijskim najavama bilo je dosta govora o (s)mjenama u programu i sastavu Programskog odbora te doprinosima njegovih članova u idejama za projekte te ugledne manifestacije. Festival je ciljanim ili programom ocrtanim naslovima imao namjeru postaviti nekoliko tematskih cjelina. Bilo da su dijelom programa postali prema suradničkim savjetima, kao posuđena ili vlastita ideja članova

Programskog odbora, koncerti umjetnika »sa sjevera«, koji su inače u drugim zemljama dio redovite koncertne i festivalske ponude, bili su dobrodošao i inspirativan dio festivalskog programa. Osobito je riječ o događajima koji su obilježili kraj svakog festivalskog dana, a poetike u pozadini većine njih ponudile su razmišljanje i smjer koji je umjetnički i idejno otvoreniji nego što su to bili radovi nastali prema festivalskom tematu ili uobičajene vrste suvremenoglazbenog izlaska iz okvira. Dopadljiva svirka Koncert ansambla Brandt Brauer

Frick, za čiji su program zaslužni njegovi osnivači, istoimeni trio koji čine glazbenici Daniel Brandt, Jan Brauer i Paul Frick, nekolicini poznavatelja njihove glazbe bio je odlična prilika da u prostranom prostoru Laube prvog festivalskog dana uživo čuju njihovu glazbu i u takvom proširenom sastavu. Taj dijelom klasično obrazovani berlinski skladateljski trio uz nekoliko suboraca sličnih glazbenih težnji i projekata kakav je onaj ansambla Stargaze iz Berlina, bio je među onima koji su poveli suvremenu glazbu klasične instrumentalne dispozicije uz hibridne žanrove elektroničke glazbe u mainstream. I dok su mlađi kolege skladatelji iz prvog reda sta-

jaćeg koncerta sjedeći promatrali različite načine nekonvencionalne primjene klasičnih instrumenata, ostatak slušatelja uglavnom je uživao u publici dopadljivom koncertu te poslije u znalački odrađenom DJ–setu, gdje je berlinski trojac pokazao i svoju vještinu rada s gramofonima. Publika na podu Brazilska pijanistica Heloisa Amaral i švedska violinistica Karin Hellqvist projektom naslovljenim Impossible Situations, koji su predstavile na prošlogodišnjem međunarodnom festivalu za eksperimentalnu glazbu Borealis u Nor-

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Koncert ansambla Brandt Brauer Frick, za čiji su program zaslužni njegovi osnivači, istoimeni trio koji čine glazbenici Daniel Brandt, Jan Brauer i Paul Frick

ublika je u projektu The Otheroom, ma kako zbunjena te manje ili više otvorena za sudjelovanje, važan dio te joj je povjerena upravo konstitutivna i gotovo suradnička uloga u izvedbi

veškoj, pozvale su skladatelje na istraživanje novih mogućnosti u skladanju za ta dva vrlo klasična instrumenta. U Zagrebu su tijekom Biennala od 8. do 10. travnja održale i radionicu, a dio zanimljivih umjetničkih uradaka projekta Impossible Situations u kojima su duu Amaral/Hellqvist pomogli scenografkinja Filippa Berglund, oblikovatelj zvuka Maximilian Sauer te fotografkinja Ellen Inga Hannesdóttir, čuli smo i na biennalskom kasnovečernjem koncertu u Zagrebačkom plesnom centru na kraju kišne, ali sadržajne festivalske srijede, 10. travnja. Koncert su počele elektroakustičkim radom britanske skladateljice i istraživačice akuzmatike Natashe Barnett, s kojom je duo i pri-

je surađivao. Zvučno–vizualni koncept u djelu My red, red blood skladateljice Marine Rosenfeld mišljen je kao svojevrsna meditacija o vojnoj moći SAD–a. Temelji se na videopartituri koja proizlazi iz eksperimentalnog scenarija pjesnikinje Kim Rosenfield, a govori o »iskustvima« komičara koji su zabavljali američke vojnike, dakako, u inozemstvu. Gusti slog prikaza u zvuku (skladanoga, sempliranog i materijala snimljenog kao field recording) prepu-

šten je interpretaciji izvođača, ali i publike, koja je imala možda neobičan, ali za introspekciju savršen položaj na podu prostora same scene. Ispreplitanje umjetničkih postupaka u zvuku, tekstu i svjetlu te ciljano korištenje ilustracijskog (u crtežima koji su polazište kompozicije) i glazbenog jezika u izuzetno duhovitom djelu Øyvinda Torvunda ponudilo je publici, a i skladateljima među njima, kreativni potisak u primjeru nekoliko glazbenih ideja koje bi u stvarnome

životu bilo nemoguće realizirati, ali svakako mogu biti ohrabrenje za kreativno razmišljanje. Pomični kubusi Festivalska publika Biennala proširena na one znatiželjnike koji su slijedili najavljenu krilaticu koja i norveškog skladatelja Rolfa Wallina smješta među tzv. »autore na razmeđu žanrova«, zaputili su se u četvrtak, 11. travnja, nakon

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

nemogućim situacijama publika je imala možda neobičan, ali za introspekciju savršen položaj na podu prostora scene Zagrebačkog plesnog centra

The Otheroom bila je na norveškom festivalu Ultima, no otad su se nastavila gostovanja po mnogim gradovima Europe, pa su tako posjetili i Zagreb. Sam je skladatelj zaključio: »The Otheroom može predstavljati onoliko prostora koliko je i osoba koje ga doživljavaju.« S novim izvedbama toga djela, koje počiva na ideji uglazbljivanja i koreografiranja teme specifičnosti glazbeničkog poziva, ono se ujedno i nadograđuje, a u izvedbi prilagođava recepciji publike i onome što koreografi vjeruju da određeni prostor »traži«.

uobičajenog termina u Lisinskom (kojemu nažalost nije umaknuo ni Heiner Goebbels s legendarnim djelom Surrogate Cities dan poslije) prema Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, gdje je i publiku i sam prostor predvorja zaokupio zanimljiv spoj zvuka, svjetla i pokreta. Glazbenici na pomičnim svjetlosnim kubusima, plesači koji su ujedno i pokretači scenskih događanja i susreta glazbenika na sceni, lebdeći bijeli i crni baloni punjeni helijem uz ozvučenje i publika koja od početka do kraja izvedbe ne ostaje na mjestu, sve je to za uobičajene posjetitelje glazbenih događanja velika novost. Heine Avdal i Yukiko Shinozaki potpisuju koreografiju i scenografiju toga zanimljivog djela čiji su koncept razvili uz skladatelja Rolfa Wallina, a praizvedba projekta–djela

Brazilska pijanistica Heloisa Amaral i švedska violinistica Karin Hellqvist projektom naslovljenim Impossible Situations pozvale su skladatelje na istraživanje novih mogućnosti u skladanju za ta dva vrlo klasična instrumenta

Kvartet limenih puhača iz ansambla Musikfabrik te koreografi i plesači kolektiva Fieldworks imaju dvojaku i nimalo jednostavnu zadaću da budu interpreti ambicioznih i jasno zadanih glazbenih i plesnih partitura te istovremeno inicijatori novih odnosa sa slušateljima, odnosno gledateljima. Publika, ma kako zbunjena te manje ili više otvorena za sudjelovanje, važan je dio cijelog projekta te joj je povjerena upravo konstitutivna i gotovo suradnička uloga. Kretanje publike bilo je neka vrsta utjelovljenja zvučnoga sadržaja te kompo-

zicijskih i koreografskih međuodnosa djela koja su predstavljena pokretnim zvučnim i tjelesnim objektima. Nepretenciozan, umjetnički smislen, a istovremeno i posjetitelju zabavan kolaborativni element dopunjuje sadržajno i formalno upravo one dijelove glazbenog i koreografskog rada koji bi zasebno u drugom kontekstu bili nedorečeni ili tek dopadljivi. Na izvedbi je bio (pa i »akcijski« sudjelovao s mjesta gdje je sjedio) Wallinov bivši profesor iz američkih studentskih dana u Kaliforniji, Vinko Globokar.

Ivan Fedele, Daniele Gasparini, Mirela Ivičević, Milko Kelemen, Vinko Globokar i Heiner Goebbels na 30. M u z i č ko m b i e n n a l u Z a g r e b 2 019.

Večernji koncerti dostojni obljetnice Četiri su koncerta u središnjoj večernjoj programskoj horizontali znatno obilježila ovogodišnji festival i vratila mu međunarodni značaj

van Fedele, veliko ime talijanske suvremene glazbe, trenutačno umjetnički ravnatelj glazbenoga programa Venecijanskoga bijenala, autor koji je svojim radom znatno utjecao na mnoge osobne skladateljske estetike, svakako je činio i jedno od najvažnijih imena ovogodišnjega Muzičkog biennala Zagreb. Večer njegove glazbe bila je povjerena združenoj izvedbi dvaju ansambala — domaćega Cantus Ansambla te ansambla Icarus iz Italije, koji već neko vrijeme surađuju i njeguju razmjenu programa i zajedničkoga pronalaženja specifičnosti zvukovlja i pristupa suvremenoj glazbi. U prigodi slavljenja 25 godina postojanja, ansambl Icarus je s Cantus Ansamblom također i naručio novu skladbu toga cijenjenog strukturalista i »najboljega matematičara među skladateljima« pa je svjetska praizvedba pridonijela važnosti te velike glazbene večeri. Kontrola slobode U očuvanju tradicije MBZ–a, koja je uvijek nastojala spojiti izvedbe djela i s kritičkim diskursom te dati prostora umjetnicima da se njihov rad sagleda i u širem rakursu, i večer Ivana Fedelea počela je njegovim razgovorom sa skladateljem Tomislavom Oliverom, ujedno jednim od članova Umjetničkoga odbora 30. MBZ–a. Za tu je prigodu Oliver pomno odabrao pitanja koja su Fedeleov rad mogla jasno smjestiti u teorijsko–filozofske okvire, koji su tome skladatelju, koji je studirao i filozofiju, iznimno važni. Autor čiji se pristup, na prvi dojam, nerijetko kosi s idejom stvaranja kao strogo nadahnutoga procesa, oslobođenoga svake prethodno definirane smjernice ili strukture, svoja je težišta pred okupljenom publikom definirao na elementima kontrole, jezika, skulpturalnosti i arhitektonike karaktera glazbe, zatim poruke, akustike te naposljetku glazbe kao tranzitivne, prijelazne umjetnosti. Za njega je, kako kaže, samo apsolutna kontrola svih parametara nekog djela ujedno i jedini način da se bude slobodan.

lazba Ivana Fedelea pokazala se kao iznimno kompleksno platno, u kojemu se ipak s lakoćom uživa, svojoj strogoj i donekle larpurlartističkoj formalnosti unatoč Zaokret u rukopisu

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Martina Bratić

Talijan Ivan Fedele, inače umjetnički ravnatelj venecijanskoga festivala La Biennale Musica, u svijetu je cijenjeni strukturalist i »najbolji matematičar među skladateljima«

Dva su ansambla pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera kao prvu točku izvela Arcipelago Möbius (Arhipelag Möbius), djelo iz 2004. godine, za klarinet, violinu, violončelo i kontrabas, koje također snažno ilustrira Fedeleov odnos prema spacijalnosti kao načinu na koji zvuk okupira prostor i s njim interaktivno djeluje. Ta delikatna zvučna igra svoj formalni plan gradi kombiniranjem zvučnih boja i registara, nastojeći izbjeći model linearnosti forme s početkom i krajem, pa je upravo zbog isprepletenosti figura, koju svaki od instrumentalista zasebno donosi, a opet u interakciji s ostalim izvođačima, to izuzetno zahtjevna skladba. Nazvana je prema njemačkome matematičaru i uistinu je snažno geometrijski mišljena. Ona je more »sramežljivih«, katkad i jedva čujnih zvukova, povezanih samo svojim senzibilitetom, a članovi dvaju ansambala u njezinoj su izvedbi pokazali iznimnu koncentraciju i vještinu. U Immagini da Escher (Escherove slike) iz 2005., skladbi pisanoj za ansambl, Fedele se

idejno gotovo sasvim nastavlja na Arhipelag, ponovno inspiriran idejom gradnje prostora zvučnim sredstvima te zvučnom dimenzionalnošću koja se opet ostvaruje kao kontinuum, bez svojega početka i kraja. Mudrā, pojam iz sanskrta koji nosi značenja pečata, znaka, simbola i simbolične geste, naziv je treće Fedeleove skladbe, napisane 2013., za trinaest instrumenata. To je djelo bilo stanovit zaokret u njegovu rukopisu, odnosno napuštanje, kako skladatelj sam kazuje, »‘narativne’ dimenzije u kojoj ‘figure’ žive poput likova u apstraktnoj priči«. Tim je djelom Ivan Fedele vlastitoj glazbi pristupio kao skulpturi — kao aglomeratu čije se bivanje pojmi njezinim motrenjem i čitanjem s različitih točaka gledišta. Pa ipak, i takva se anamorfoza zvučno teško poima kao nešto što je moguće fiksirati u vremenu u smislu modularnosti ili ikakvoga načela dijalektike; to je ponovno zvuk koji u punom smislu teče i očituje se kao skup zvučnih fenomena.

Naposljetku, posljednju je točku koncerta činila praizvedba, djelo X–tension II, za ansambl, za koju je Fedele odlučio uzeti heterofono načelo skladanja kao način preoblikovanja boje zvuka. Zvučno grupirani kao dua, izvođači se »međusobno suprotstavljaju ne samo u vremenu nego i u prostoru, tako da se dua identificiraju kao izvori zvuka na različitim mjestima«. Pri tome se strogo geometrijske proporcije poštuju u dijakronijskom pogledu — trajanja u vremenu — kao i u sinkronijskom, odnosno u pogledu boje zvuka koja nastaje u suodnosima intervala. I u izvođačkom je smislu X–tension II bio vrhunac večeri, u čijemu su diskursu sasvim posvećeno sudjelovala dva ansambla–prijatelja; skupine glazbenika koje su se poštovale ne samo u zvuku nego i u tišini, a glazba Ivana Fedelea pokazala se kao iznimno kompleksno platno u kojemu se ipak s lakoćom uživa, svojoj strogoj i donekle larpurlartističkoj formalnosti unatoč.

Z a g r e b a č ko k a z a l i š t e m l a d i h ( Z K M ), 10. t r av n j a 2 019.

Vinko Globokar Exil 3 (Život emigranta Edvarda)

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Martina Bratić

vogodišnji je MBZ, osim svježega i inspirativnog glazbenog programa, i fizički okupio sva važna autorska imena čija su se ostvarenja predstavila. Za neke su takvi posjeti Zagrebu i Biennalu bili i višestruko simbolični, jer su se njima neki kreativni putovi zaključili upravo ondje gdje su i počeli. To je svakako slučaj Vinka Globokara, glazbenoga velikana čiji se životni i profesionalni put prati gotovo poput priče i čijem je radu na jubilarnom MBZ–u bila posvećena i jedna autorska večer. U razgovoru sa Seadetom Midžić, na njegov smo se život i rad podsjetili arhivskim videosnimkama, koje Globokara predstavljaju kao privatno jednostavnog stvaraoca koji je ipak pod svojom olovkom stvarao i otkrivao svjetove. »Ja ne mogu bez povijesti, ali je ne prepričavam, nego je kristaliziram«, rečenica je Vinka Globokara na koju je upozorila Seadeta Midžić, na indikativan način zaokružujući Globokarov rukopis kao, prije svega, angažirano pismo. Svoje grandiozno ostvarenje, skladbu Exil 3 (Das Leben des Emigranten Edvard) / Izgnanstvo 3 (Život emigranta Edvarda), Globokar je u uistinu impresivnoj izvedbi zbora i orkestra Slovenske filharmonije, pod ravnanjem Berislava Šipuša, a uz sopranisticu Piiu Komsi, kontrabas–klarinetista Michaela Riesslera te naratora Sretena Mokrovića, podario publici jubilarnoga Biennala. Osim spomenutih solista, još je jedna izvođačka figura imala svoje mjesto u Globokarovu Egzilu, a to je skriveni solist improvizator koji, kako je autor pojasnio, upravo zbog svoje improvizatorske uloge treba ostati neimenovan. Sedam jezika

Projekt posvećen svim emigrantima svijeta opća je ljudska priča o odlascima, traumama, nostalgijama, reminiscencijama i povratcima. Bliska je to priča i samome Vinku Globokaru, Francuzu slovenskoga porijekla, koji je živio u Francuskoj, Sloveniji, Italiji, Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Cijeloga je života, kako pripovijeda, nosio identitet emigranta. Sadržajno se Egzil 3 između ostaloga oslanja i na tekstove iz zbirke Sto pjesama o progonstvu (Cent poèmes sur l’exil; Le cherche midi éditeurs, Paris, 1993.), nasta-

le spajanjem pjesama različitih autora. Od svake od 49 pjesama Globokar je uzeo po jedan stih koji sadrži snažnu poruku. Te je stihove u svojoj inovatorskoj maniri potom preveo na sedam jezika, kreirajući prostor lingvističke kakofonije — iskustva bliskog svakom emigrantskom životu. Osim toga tekstualnog predloška kojemu je pjev podarila sjajna Piia Komsi, narator Sreten Mokrović na hrvatskom je jeziku ispripovijedao Globokarov autorski tekst Život emigranta Edvarda, kojemu je cilj da bude razumljiv, kako skladatelj kaže, te se prevodi ovisno o sredini u kojoj se skladba izvodi. Zvučni realizam Dramaturgija te kantate, osim jasnih tekstualnih smjernica, gradi se glazbeno i prostorno, uz česte zvučne asocijacije u tretmanu glasa. Globokar, naime, svoj Egzil slika; njegov zvučni realizam prepun je reminiscencija na skromni seoski kraj, uz zvukove lomljenja grančica ili žuborenja vode ili pak kravljega zvona, koji se sudaraju s gustim zvučnim nakupinama teško razlučivima — što zvučno, što formalno. Osim sjajnih solista, i instrumentalisti su u Životu emigranta Edvarda dodatno angažirani: oni kriče, deru papire, stvaraju buku... Buku koja potom biva usisana u svemirsku tišinu. Kao zatvorena u bocu. U toj tugaljivoj priči o povratku u Sloveniju, minulim vremenima neke sretnije države ili nemogućnosti povratka u zajednicu koje više nema, moguće je možda pronaći i pokoji autobiografski element. Pa ipak, taj je Nepoznati Pripovjedač i svatko i nitko, a Život emigranta Edvarda progovara o široj slici raspada jednoga društva. Taj se trenutak glazbeno ostvaruje u vrhuncu skladbe, u kojemu četvero solista u simultanim improvizacijskim točkama dočarava sav besmisao i beznađe tuđinstva, osjećaj gubljenja (nacionalnoga) identiteta, kao i nemogućnost mirenja s nostalgijom i prolaskom vremena.

Vinko Globokar u uvodnom razgovoru s dugogodišnjom televizijskom urednicom Seadetom Midžić koja je nekoć iz prve ruke pratila njegove slavne biennalske dane

Za sudjelovanje na jubilarnom 30. MBZ–u uredniku je priznanje HDS–a (plaketu keramičarke Ljerke Njerš) uručio glavni tajnik Antun Tomislav Šaban

I glazbeno se taj motor svojim radom samo usložnjava, nesnosno buči i puca, do ponovnoga skupljanja u jednu točku — točku koja označava apoteozu — Edvardova sjećanja na zvuke doma: slovenska dijatonska a cappella tradicijska pjesma biva ona jedna točka iz koje sve kreće i u koju se sve vraća. Glasovno utjelovljenje doma i radosti nakon nekoliko fraza ometaju instrumenti. Edvard shvaća da se vratio u nešto čega više nema.

Globokar nije krio zadovoljstvo izvedbom svoje kantate koju je kao dirigent predvodio njegov kolega Berislav Šipuš

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Zbor i orkestar Slovenske filharmonije u ZKM–u

kriveni solist improvizator, kako je autor pojasnio, upravo zbog svoje improvizatorske uloge treba ostati neimenovan, no na kraju se otkrio izišavši pred publiku kao svirač ozvučene kose — Vinko Globokar!

Nevjerojatnim glasovnim mogućnostima, improvizacijama i sjajnim izgovorom teksta na šest jezika publiku je oduševila finska sopranistica Piia Komsi

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

lazbena večer spojila je dvoje mladih međunarodno angažiranih skladatelja i oca Biennala: Talijana Danielea Gasparinija (dobitnika prve nagrade »5–minutnog« natjecanja na 29. MBZ–u) i hrvatsku skladateljicu Mirelu Ivičević te prošle godine umrloga Milka Kelemena, bez kojega je ovo bio prvi MBZ

Glumac Sven Medvešek kao multilingvist bio je idealan recitator u Kelemenovu Pozdravu svijetu

K o n c e r t n a d v o r a n a V a t r o s l a v a L i s i n s k o g , 11 . t r a v n j a 2 0 1 9 .

Daniele Gasparini, Mirela Ivičević i Milko Kelemen Ciklus Kanconijer HRT–a Piše: Martina Bratić

D 30

va su dana MBZ–a zaredom ponudila i dva velika projekta koja su izravnije pridonijela ovogodišnjoj temi glazbe i grada, zvuka i prostora. U ciklusu Kanconijer Zbora i Simfonijskoga orkestra Hrvatske radiotelevizije programski je ponešto nejasno složena glazbena večer spojila Talijana Danielea Gasparinija (dobitnika prve nagrade »5–minutnog« natjecanja na 29. MBZ–u), hrvatsku skladateljicu Mirelu Ivičević te oca Biennala — Milka Kelemena.

Mentalni teatar Odlično uklopljeno u tematske smjernice Festivala, djelo Danielea Gasparinija, nazvano Invisible Cities (Nevidljivi gradovi), glazbena je ili bolje rečeno uglazbljena priča o distopijskim urbanizmima kao toposima u kojima se ljudski život koncentrira, reflektira i razvija. Temeljeni na istoimenome romanu/zbirci novela Itala Calvina, Gasparinijevi Gradovi formalno čine četverostavačni koncert za glasovir i orkestar, koji je Hrvatsko društvo skladatelja kao nagradu Gaspariniju naručilo za 30. Biennale. Četiri su stavka nazvana po četirima od ukupno 55 gradova koliko ih je Calvino u svojem tekstu opisao, a

u čijim se strukturama mogla pojmiti skladateljeva ideja da slušatelja dovede do »mentalnoga teatra prepunog događaja, sugestija i unutarnjih krajolika«. U gradovima u kojima je sve uređeno »prema vlastitim načelima (iuxta propria principia)«, Gasparinijev se rukopis mogao predstaviti bogatim zvučnim i asocijativnim planom, u izvanrednim instrumentacijskim blokovima. Tek jedna od takvih impresija je, primjerice, zvučna ideja protjecanja vode i »tekućih« stanja, koja je obilježila prvi stavak Smeraldina, City of Water (Grad vode). Općenito se Gasparinijeva igra zvukom temelji na kombinatorici glazbenih sastavnica koje ozvukovljuju poznato, što se ostvaruje nekim već usta-

ljenim zvučnim normama bliskim određenoj izvanglazbenoj ideji: tu su pauk koji užurbano plete mrežu (Ottavia, Spider–web City [Grad paukove mreže]) ili, s druge strane, zvučni košmar premreženih i glasnih gradskih ulica i kanala (Smeraldina). U trećem se stavku (Valdrada, Mirror City [Grad ogledala]) Gasparini okrenuo ideji zrcaljenja, za koju je, očekivano, »skrenuo« u strožu glazbenu koncepciju u kojoj su mogućnosti formalne kombinatorike elemenata poslužile upravo konceptu reflektiranja, cijepanja i umnožavanja, dok su minimalni tonski pomaci čija se matrica potom grana kao virus koji nekontrolirano raste, osi-

kako kaže, »ronjenjem u nepoznato«.

Unatoč tomu što se Nevidljivi gradovi žanrovski svrstavaju u red klavirskih koncerata, riječ je o dvama snažno sraslim izvođačkim organizmima čije se individualnosti duboko prožimaju i međusobno uvjetuju, ne dopuštajući jedan drugome ikakve veće istupe. No ipak, može se spomenuti svakako dojmljiva interpretacijska izražajnost Filipa Faka kao solista.

U posljednjoj se točki te večeri, nakon pregnantnog Gasparinijeva narativa, već ponešto teže moglo uživati, no u obzir ipak uzevši važnost toga djela i njegovo višestruko simboličko značenje, i ta se otegotna okolnost lako mogla previdjeti. Salut au monde (Pozdrav svijetu), za govornika, sopran, alt, tenor, bas, dva zbora i orkestar, oca Muzičkoga biennala Zagreb — Milka Keleme-

Junačko ostvarenje

Bespuća svemira A prije poniranja u svijet nedokučivih Calvinovih gradova, publika je tu večer imala priliku odletjeti i u bespuća svemira, kojim se za svoju praizvedbu nadahnula Mirela Ivičević. Skladba Black Moon Lilith naziv je preuzela iz astronomije, odnosno astrologije, a referira se na pojam »koji označava najudaljeniju točku u Mjesečevoj orbiti oko Zemlje; taj se pojam u brojnim mitologijama javlja kao epitom najskrivenijih i najsirovijih ljudskih poriva, te moćne ženske energije«. Energično, sirovo i moćno — upravo su i tri epiteta kojima se zvučna slika koju Black Moon Lilith plete može najbolje opisati, a formalno je riječ o žanru bliskom simfonijskoj pjesmi, za čiju je partituru autorica odabrala veliki sastav simfonijskoga orkestra uz opsežni niz udaraljki i klavir. Protkana stalnim forte tremolima, uz gotovo neprekinut obrazac melodijskoga uzdizanja i potom poniranja, skladba Mirele Ivičević na umjetnički je dojmljiv način prenijela ideju i autoričine osobne volje za, Nakon izvedbe Kelemenove kantate Pozdrav svijetu: Martina Gojčeta Silić, Monika Cerovčec, Ivan Turšić, Toni Nežić, Sven Medvešek i Ari Rasilainen uz Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a

na, impozantno je djelo toga barda hrvatske glazbene avangarde. Osim što se ovom prilikom tek treći put izvelo u Hrvatskoj, prvi se put skladba predstavila u okvirima Kelemenova inauguracijskoga projekta. To bi se impresivno ostvarenje žanrovski moglo smjestiti u red kantate ili oratorija, unatoč tomu što ga je sam autor nazivao jednostavno — »skladbom«. Osim preuzimanja stihova spjeva Salut au monde Walta Whitmana, Kelemen je u poštovanju originala otišao i korak dalje, preuzevši Whitmanove slobodne i eksperimentalne nazore u kreiranju vlastitih sintak tičkih zakona, odgovorivši na takav koncept i glazbeno. Osim nje-

mačkoga prijevoda Whitmanovih stihova, zatim korištenja hrvatskog, engleskog, ruskog, švedskog, grčkog, hebrejskog, kineskog i arapskog jezika, Kelemen je kategorije »razumljivog« i »nerazumljivog« aplicirao i na glazbene suodnose forme i pojedinačnih glazbenih sastavnica. To monumentalističko i junačko viđenje svijeta, odnosno pojedinca kao generatora promjene i boljitka i kao ključnoga čimbenika u odnosu čovjek–priroda, progovara kroz poetsko ja, koje se dakako utjelovljuje u prvome od instrumenata — u ljudskom glasu. Sjajna skupina solista: govornik Sven Medvešek, sopranistica Monika Cerovčec, zatim mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić te tenor Ivan Turšić i bas Toni Nežić, »pojačana« zborom Hrvatske radiotelevizije, u punom je smislu — transcendentalno a izvođački prisutno, ponijela Kelemenovu »simbiozu epike i dramatike koja može dovesti do kaosa«.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

gurale idejnu i zvučnu bazu zaključnom stavku Olinda, Rastući grad (Growing City).

Koncert su pažljivo pratili dobri poznavatelji bijenalskih prilika, između ostalih Vinko Globokar, udovica osnivača Biennala i ovdje izvođenog autora Milka Kelemena, Miroslava Kelemen, te član Programskog vijeća 30. MBZ-a, Damir Martinović Mrle

Uvodni razgovor sa živućim skladateljima koncerta, Mirelom Ivičević i Danieleom Gasparinijem, vodila je Jana Haluza

Ko n c e r t n a d vo r a n a Va t r o s l a v a L i s i n s ko g , 12 . t r a v n j a 2 019.

Heiner Goebbels Surrogate Cities Piše: Martina Bratić

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

aj projekt već sad uživa kultni status u okvirima suvremene glazbene produkcije, a nije pretjerano reći ni da je riječ o svojevrsnom klasiku u spomenutoj kategoriji

oš je jedna koprodukcija ostvarena u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog (sad između Zagrebačke filharmonije i Muzičkoga biennala Zagreb) svakako bila jedna od večeri za pamćenje. U sklopu Filharmonijina Crvenog ciklusa domaća je publika imala izvanredno rijetku priliku slušati monumentalno djelo Surrogate Cities (Zamjenski gradovi) njemačkoga skladatelja i redatelja Heinera Goebbelsa. Taj projekt već sad uživa kultni status u okvirima suvremene glazbene produkcije, a nije pretjerano reći ni da je riječ o svojevrsnom klasiku u spomenutoj kategoriji. Goebbelsovi Zamjenski gradovi svakako su vrijedan umjetnički mastodont za koji će svaki poznavalac i uživalac klasične glazbe u svojem imaginarnom muzeju rado staviti kvačicu na svojoj to–do listi glazbenih priredbi koje mora iskusiti. Koloplet doživljaja

Pojašnjavati pojedinačne dijelove projekta mišljenog kao pokušaj da se »fenomenu grada pristupi s različitih straSkladatelj i redatelj Heiner Goebbels stigao je u Zagreb na izvedbu svoje skladbe Surrogate Cities upravljati pultom za dizajn svjetla (na slici s producenticom i programskom članicom MBZ–a Ninom Čalopek)

na, da se ispričaju priče o gradovima, da se njima izloži, da ih se promatra«, ne čini tu ni pretjerano dragocjenu interpretaciju za čitaoca, niti se čini mogućim, s obzirom na izuzetno sadržajan i visokoelaboriran tekstualni materijal koji je sam autor pridružio toj sedmodijelnoj kompoziciji. Uz tekstove Paula Austera, Heinera Müllera, Itala Calvina i Huga Hamiltona, Zamjenski gradovi okupljaju najšarolikiji koloplet autorovih referencijalnih i introspektivnih doživljaja grada. Kako Goebbels sam tumači: »Moja namjera nije bila prikazati krupni plan, već pokušati pročitati grad poput teksta, a potom prenijeti dio njegove mehanike i arhitekture na glazbu.« Formalno ostvarena kao ciklus od sedam »stavaka«, sedam priča i sedam impresija, skladba portretira, asocira, analizira i upućuje na mnogostrane elemente koji čine grad, u najširem mogućem smislu. Katkad je to najčešća od asocijacijâ — arhitektura i struktura grada (stavak D&C), katkad su to najrazličitiji zvukovi koji čine grad ili se u njemu generiraju (Suita za ‘sampler’ i orkestar); dok se u pričama o nekim drugim gradovima reinterpretira njihova

ljudska povijest (Argia / Die Städte und die Toten [Gradovi i mrtvi]) ili se pak tematizira suvremeni čovjek (Surrogate [Zamjena]). Zvukovno je riječ također o konglomeratu velikoga orkestra, uz elektroniku, glas i naratora, popraćenom dizajnom svjetla (u izvedbi samoga Heinera Goebbelsa). Okrnjena izvedba Nažalost je najavljena pjevačica Jocelyn B. Smith zbog bolesti bila spriječena nastupiti, što je sigurno oduzelo na doživljaju djela, ali su istovremeno njegova modularnost, otvorenost i multifokalnost perspektivâ, pod već uhodanom rukom američkog dirigenta Jonathana Stockhammera, osigurale predstavu koja do zadnjega takta nije prestajala impresionirati i nametati se. Fantastični američki skladatelj, udaraljkaš i samouki vokalist, David Moss, kao narator i pjevač izuzetno je interpretacijski snažno ponio tu uznemirujuću nakupinu zvukova koja ilustrira besmisao, surovost, dinamiku i dramu koju jedan grad — ili možda njegov surogat — utjelovljuje.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Bueneov ciklus Possible Cities / Essential Landscapes (Mogući gradovi / Esencijalni krajolici) imali smo prilike čuti u nedjelju, 7. travnja u Kazalištu Gavella, u izvedbi ansambla Cikada pod ravnanjem dirigenta Christiana Eggena

N e d j e l j a , 7. t r a v n j a 2 0 19 . , G r a d s k o d r a m s k o k a z a l i š t e G a v e l l a , 2 2 s a t a

skladatelj i književnik

Eivind Buene Uz predavanje i susret u formatu »brzinskog upoznavanja« (Speed Dating) sa studentima, Buenea smo upoznali i na autorskom koncertu s njegova dva ciklusa komorne glazbe Possible Cities / Essential Landscapes u izvedbi norveškog ansambla za suvremenu glazbu Cikada (lat. cvrčak) pod ravnanjem njegova osnivača i voditelja Christiana Eggena Piše: Vedran Lesar

lazba — prostor — grad — zvuk. To su četiri elementa koja su odredila smjer ovogodišnjega 30. Muzičkog biennala Zagreb, a istovremeno mu pružila i određenu tematsku zaokruženost. Njihovo pak uključivanje u ovogodišnji tematski okvir festivala plod je svojevrsne reminiscencije na poznati Urbofest koji se prije točno 40 godina održao u sklopu 10. Muzičkog biennala Zagreb. Utoliko je obljetnički aspekt festivala zadovoljen, a da sam festival nije zbog prigodne retrospektivnosti napustio svoju usmjerenost prezentiranju suvremenoga glazbenog stvaralaštva. Ove je godine, dakle, niz koncerata, kao i drugih događanja, protekao upravo u znaku četiriju spomenutih elemenata.

Posebno zanimljivim u tom se smislu pokazalo gostovanje norveškoga skladatelja i književnika Eivinda Buenea, i to upravo u njegovu viđenju posrednika između navedenih elemenata — književnosti. Skladatelj i književnik Eivind Buene, skladatelj po vokaciji i formalnom obrazovanju te književnik po težnji za stvaralačkim izrazom i u pisanoj riječi, pripadnik je mlađe generacije norveških skladatelja, koji se već svojim ostvarenjima uspio čvrsto pozicionirati na svjetskoj skladateljskoj sceni. Tome između ostaloga svjedoči njegova suradnja s nekoliko važnijih ansambala specijaliziranih za izvođenje suvremene glazbe. Njegova su djela dosad već više puta izvodili, ali i naručivali, između ostalih, norveški ansambl Cikada, francuski ansambl Intercontemporain i njemački Musikfabrik, a dvije je godine

bio i rezidencijalni skladatelj Oslo Sinfoniette. S druge strane, njegova književna djela, među kojima ima kritika, eseja i romana, još čekaju trenutak da budu prevedena na druge jezike i otisnu se s nacionalne (norveške) na svjetsku (ili barem europsku) scenu. Tri su događaja obilježila gostovanje Eivinda Buenea na ovogodišnjem Muzičkom biennalu Zagreb: razgovor sa skladateljem koji je održan dan prije službenog otvorenja festivala, Speed Dating, projekt u sklopu KNAPANJA, održan na sam dan otvorenja festivala, te koncert norveškog ansambla Cikada u sklopu kojega je izveden Bueneov ciklus Possible Cities / Essential Landscapes.

oveznice između svojih skladbi i književnih djela Buene ne nalazi u izravnim referencama ili pak u korištenju vlastitih tekstova za nova glazbena djela, nego na strukturnoj razini — u međuodnosu kategorija prostora i vremena

Književnost kao posrednica U petak, 5. travnja, književni klub Booksa ugostio je Eivinda Buenea u sklopu

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

reciznost i uigranost ansambla vrlo je važna u stvaranju povremenih kaotičnih trenutaka

svojega Književnog budoara — ciklusa raznih događanja, ponajprije razgovora s književnicima. Razgovor je vodila Dunja Kučinac. Osim što smo mogli steći »predokus« Buenea kao književnika, u razgovoru se profiliralo njegovo viđenje odnosa književnosti i glazbe te potencijala koji taj odnos nosi, zaogrnuto u govor o njegovu stvaralaštvu. On pak svoje stvaralaštvo, i ono književno i ono skladateljsko, vidi kao jednu (!) razgranatu cjelinu, otvorenu prema novim ostvarenjima. Poveznice između svojih skladbi i književnih djela Buene pritom

Norvežanin Eivind Buene jedan je od umjetnika u ovogodišnjem festivalskom programu u znaku odabrane teme Glazba. Prostor — Grad. Zvuk.

ne nalazi u izravnim referencama ili pak u korištenju vlastitih tekstova za nova glazbena djela (iako je ovo potonje jedno od područja u koje se u posljednje vrijeme polako upušta), nego ih pronalazi na strukturnoj razini — u međuodnosu kategorija prostora i vremena, ali i u propitkivanju prirode stvaralačkog procesa u književnosti i glazbi. To posljednje posebno dolazi do izražaja kad se autor susretne s nekim problemom u vlastitom stvaralačkom procesu. Buene književni izraz često vidi kao nešto prekonkretno, a skladateljski izraz, nasuprot tome, kao nešto preapstraktno. U nekim svojim književnim djelima tim se problemom pozabavio upotrebom određenih strukturnih načela koja su inače svojstvena samo glazbi. U obrnutom slučaju, narativni aspekt književnog djela pokušao je prenijeti na strukturu (!) glazbenog. Upravo ciklus Possible Cities / Essential Landscapes izveden na ovogodišnjem MBZ–u može nam poslužiti kao primjer djela koje na različite načine pokušava zrcaliti narativnu prirodu književnosti. I sâm skladatelj navedeno »djelo« vidi kao »ciklus različitih djela koja čine putovanje«. Težište pažnje No gdje su tu kategorije prostora i vremena? I na to pitanje nam je Buene u razgovoru ponudio ako već ne izravan odgovor, a onda barem okvir unutar

kojega bi se taj odgovor mogao skrivati. Ako glazbu shvatimo kao strukturiranje vremena slušatelja, a književnost kao strukturiranje vremena čitatelja, tada između tih dviju umjetnosti nema velike razlike, osim one u razini apstrakcije sadržaja kojim je to vrijeme ispunjeno i stupnja kontrole koju čitatelj, odnosno slušatelj, ima nad tim vremenom. No bilo bi pogrešno ijednu od tih dviju umjetnosti reducirati samo na aspekt strukturiranja vremena. To »vrijeme književnosti« ili »vrijeme glazbe« ispunjeno je nečim što zaokuplja pažnju čitatelja ili slušatelja. (Upravo je »tržište pažnje« jedna od tema koje ga, kako nam sâm otkriva, u posljednje vrijeme zaokupljaju.) A to »nešto« što zaokuplja pažnju pojedinca događa se u nekom prostoru, bilo da je riječ o fizičkom prostoru, primjerice koncertnoj dvorani, bilo pak u »unutarnjem prostoru« (inner room), imaginaciji toga pojedinca. Interakcija kao metafora Ciklus Possible Cities / Essential Landscapes (Mogući gradovi / Esencijalni krajolici) imali smo prilike čuti u nedjelju, 7. travnja u Kazalištu Gavella, u izvedbi ansambla Cikada pod ravnanjem dirigenta Christiana Eggena. Okosnicu ciklusa čini skladba Possible Cities kojom završava prvi od dva veća dijela ciklusa, a nastala je 2005. na narudžbu upravo ansambla Cikada. Unutar

ciklusa od 11 skladbi — koji je, usput rečeno, na ovogodišnjem MBZ–u izveden integralno, u dva dijela — provlači se ideja interakcije. Skladatelj ovako objašnjava tu ideju: »Jedno od obilježja grada jest to da služi kao pozornica za ljudske interakcije u mrežama i strukturama koje se čine kaotične i slučajne, ali istodobno čine dobro usklađene organizme koji se razvijaju. Metafora za tu stvarnost je interakcija između glazbenika u ansamblu.« Upravo se tijekom izvedbe ta ideja interakcije pokušala maksimalno potencirati. Budući da djelo izvodi orkestar komornih razmjera, ta je interakcija mogla doći do izražaja na nekoliko razina: kao izmjena glazbenih misli između dvoje ili tek nekoliko glazbenika, kao interakcija pojedinca i ansambla i kao pomalo kaotična interakcija svih uključenih glazbenika. U tom je smislu preciznost i uigranost ansambla bila vrlo važna u stvaranju tih povremenih kaotičnih trenutaka, jer da su te »kaotične« situacije kojim slučajem izmaknule kontroli ansambla, povratak u nešto staloženiju fakturu bio bi mnogo teži. Uspjehu izvedbe bitno je pridonijela i odmjerenost dirigenta Christiana Eggena u procjeni vlastite uloge u kontroli »kaosa« u mikrokozmosu međuljudskih interakcija ansambla. U konačnici imali smo priliku biti na izvrsnom koncertu koji je okrunio gostovanje vrlo zanimljive ličnosti Eivinda Buenea u Zagrebu.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Izlog Francuskog instituta na zagrebačkoj »špici« ove je godine bila udarna lokacija Biennala s obzirom na to da je tema festivala isticala vezu glazbe i grada

F r a n c u s k i i n s t i t u t , 7. t r a v n j a 2 0 19 . , o d 10 d o 16 s a t i

Poziv na otkrivanje naših unutarnjih gradova Šestosatna (!) izvedba skladbe Inner Cities za klavir solo američkog skladatelja Alvina Currana u izvedbi belgijskog skladatelja Daana Vandewallea Piše: Vedran Lesar

ostovanje američkog skladatelja Alvina Currana nije nešto novo i neviđeno na Muzičkom biennalu Zagreb. Njegovo je ime još sedamdesetih godina prošloga stoljeća ušlo u anale toga festivala posvećenog suvremenoj glazbi. No ono čime nam se ove godine taj osebujni skladatelj predstavio svakako je nešto svježe i pomalo neočekivano.

Curranovu skladbu Inner Cities (Unutarnji gradovi), koju nam je 7. travnja u Francuskom institutu predstavio pijanist Daan Vandewalle, nipošto ne bismo mogli okarakterizirati kao djelo koje se lako zaboravlja. Trajanje bez ponavljanja Riječ je o ciklusu od (zasad?) četrnaest kraćih skladbi različitog karaktera i različitog trajanja, no pod istim nazivom — Inner Cities I–XIV — koje, ako se izvode integralno uz jednu kraću stanku (što je u Zagrebu bio slučaj), traju dulje od šest

(!) sati. Zbog tolikog je trajanja skladba poprimila status jednoga od »najduljih nerepetitivnih klavirskih djela«. (Karakterizacija djela kao »nerepetitivnog« ne znači da u skladbi nema baš nikakvih ponavljanja, nego upućuje na to da skladba nije građena isključivo na ponavljanju i sitnim transformacijama jednog motiva, tj. da u skladbi nema nekog ozbiljnijeg koketiranja s minimalizmom.) No taj status možda donosi samome djelu u njegovoj recepciji više štete nego koristi. Trajanje — taj izvanjski razlog ekskluzivnosti djela, mogao bi nas navesti na zaključak da je dje-

lo koncipirano mehanički, prema nekoj izvanjskoj logici. Pritom ništa nije dalje od istine, jer je riječ o izuzetno osobno intoniranom djelu. Tome uostalom svjedoči i naslov djela — Inner Cities (Unutarnji gradovi) — koji u jednom svojem aspektu funkcionira kao metafora za »gradove naše duše«. Svaka od četrnaest skladbi unutar ciklusa sadrži neki element ili više njih koji u skladatelju budi sjećanja na neke događaje iz vlastita života. Alvin Curran to nam otkriva u popratnom tekstu o skladbi. Otkriva nam i da Inner Cities smatra svojim najvrednijim djelom. Istovremeno je i pi35

iografija Alvina Currana u programskoj knjižici Biennala počinje rečenicama: »Nakon godina posve ozbiljnoga svaštarenja, osamdesetogodišnji Alvin Curran i dalje s velikim žarom korača svojom stazom prema izvoru samoga zvuka. Njegova je duhovna misija da jednoga dana postane skladatelj.«

janistov susret s glazbom vrlo osoban. Kako sâm Daan Vandewalle navodi u popratnom tekstu, njegove izvedbe ciklusa Inner Cities potaknute su dubokom fascinacijom skladateljevim stvaralaštvom, koje upravo u Curranovu životnom projektu Inner Cities doživljava svoj presjek. Sirotinjske četvrti

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Naposljetku, djelo trajanjem i polaganim kretanjem kroz vrijeme (pritom se ne misli na polagani tempo, nego na polaganu izmjenu ploha zvukovnosti, koje su nerijetko i vrlo virtuozne) »poziva« i slušatelja na kontemplaciju i osobni susret s glazbom u svojem »unutarnjem gradu«. Pojam inner cities (»unutarnji gradovi«) sadrži još jednu, u ovom slučaju pomalo negativno intoniranu crtu. Taj se pojam, naime, obično koristi za sirotinjske četvrti unutar velikih gradova, koje nerijetko zbog nedostatka povjerenja njihovih stanovnika u institucionalne mehanizme grada koji ih okružuje funkcioniraju kao gradovi unutar gradova. Na taj nas aspekt pojma podsjećaju povremene nagle i neobuzdane promjene u fakturi djela koje inače teče u polaganoj izmjeni zvukovnih ploha. U izvedbi Inner Cities Alvina Currana na ovogodišnjem MBZ–u do posebnog je izražaja došao aspekt komunikacije djela s publikom. Postaviti to djelo na scenu nesumnjivo je golem izazov, i za pijanista i za organizatore koncerta. Vrlo je malo vjerojatno, naime, da će publika, pa čak i u sklopu festivala kakav je Muzički biennale Zagreb, pristati na gotovo sedmerosatni koncert koji se sastoji od jedne skladbe za klavir, ako »nagrada« koju djelo nudi za uloženo vrijeme nije vrlo visoka. Koncert u izlogu

Brojne zainteresirane prolaznike nije omela čak ni kiša u zaustavljanju pred izlogom Francuskog instituta i u slušanju nekog kraćeg ili duljeg fragmenta skladbe

I doista, tek je nekoliko ljudi pratilo koncert u njegovu cijelom trajanju u prostoru Francuskog instituta. Međutim, pozicioniranje pijanista gotovo u izlog Francuskog instituta i istovremeno projiciranje zvuka na ulicu, na prostor grada, pokazalo je da djelo može komunicirati s publikom čak i ako je toj publici dano kao fragment. Brojne zainteresirane prolaznike nije omela čak ni kiša u zaustavljanju pred izlogom Francuskog instituta i u slušanju nekog kraćeg ili duljeg fragmenta skladbe, a nemali broj prolaznika odlučio je i sjesti na neku od obližnjih terasa kafića kako bi u žamoru grada mogao pratiti taj nesvakidašnji događaj. Tako su Curranovi »unutarnji gradovi« dovedeni i na fizički prostor gradskih ulica. No za veliko zanimanje građana je, osim organizatora koji su se odlučili na taj potez, vrlo zaslužan i pijanist Daan Vandewalle. On je pokazao iznimnu mentalnu (ali i fizičku) izdržljivost u izvedbi toga kompleksnog djela koje nerijetko sadrži i tehnički vrlo zahtjevne pasaže. Svoju motivaciju za taj doista grandiozan pothvat objašnjava ovako: »Postoji život prije slušanja ovoga i život nakon što ste ovo doživjeli.« Iako bi nam se takva tvrdnja mogla činiti pomalo pretjeranom, Vandewalle objašnjava: »Razlog je jednostavan: ako čovjek uspije odvojiti vrijeme da se koncentrira na glazbu, shvati nešto vrlo jednostavno: da glazba prodire do same srži stvari, kakve god one bile.« U konačnici, preostaje nam da skladbu poslušamo kako bismo se mogli uvjeriti u tvrdnje Daana Vandewallea. Nesumnjivo je da djelo od publike traži relativno visok ulog, no taj ulog, koji se sastoji od vremena i intelektualnog truda pojedinca, svakako se isplati.

U d a r a l j k a š k i s p e k t a k l u p r o s t o r u z a p ov r e m e n e i z l o ž b e M u z e j a s u v r e m e n e u m je t n o s t i , 9. t r av n j a 2 019.

Nova pokretna djela Ivane Kiš i Maka Murtića

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Ideja koncerta vodila se kapitalističkim uvjetovanjem ljudske perspektive svijeta, konkretno zvukovima suvremenoga gradskog života na ulicama i prostorima kao što su trgovački centri i dućani

Udaraljkaški dvojac Nicolas Inković i Filip Merčep, proizišao najprije iz udaraljkaške klase Muzičke akademije u Zagrebu, a onda i iz megaprojekta samoborskih udaraljkaša SUDAR, redovito iznenađuje novim rješenjima koncertantne forme, pa se u njihov redoviti repertoar skladno uklopio i novi biennalski konceptualni projekt Piše: Ena Hadžiomerović

vogodišnji Muzički biennale Zagreb ušao je u prostore diljem grada koje dotad nije zaokupio. Tako se nastup Nicolasa Sinkovića i Filipa Merčepa na kojem su izvodili djela Ivane Kiš i Maka Murtića 9. travnja održao u Prostoru za povremene izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti — što je bila velika novost koja je privukla poveći broj posjetitelja. Prethodna činjenica možda nije bila suviše poželjna, zbog toga što veličina i primarno karakter prostora nisu bili predviđeni za mnogo ljudi: valjalo je paziti na muzejske izloške (u tijeku su bile izložbe Futurizam, dinamizam i boja te Ljubav i otpor Ivane Popović), a istovremeno je trebalo pratiti naraciju koncerta koja je nalagala kretanje kroz muzej. Moglo se primijetiti da posjetitelji nisu baš objeručke prihvatili količinu slobode, ali i nužne propisanosti ponašanja koje su imali tijekom koncerta koji se održavao na više improviziranih pozornica, a publika je, krećući se, konstantno primala zvukovne podražaje. Koncert kao cjelina Ideja koncerta vodila se kapitalističkim uvjetovanjem ljudske perspektive svijeta, konkretno zvukovima suvremenoga

gradskog života na ulicama i prostorima kao što su trgovački centri i dućani. Night Ride, to jest Noćna vožnja Ivane Kiš izvela se u prvom prostoru, pri kojem su publiku dočekali postavljeni vibrafon i veliki bubanj, ispred kojih su stajali metalni kotači i cijevi. Sjedalica nije bilo pa je publika nalazila svoje mjesto na podu ili uza zid i ubrzo je popunila sav slobodni prostor. Merčep i Sinković došli su na svoja mjesta popraćeni velikim pljeskom te su upozorili na to da se između djela ne plješće jer je koncert koncipiran kao cjelina. Skladba Ivane Kiš sastoji se od dva dijela: Night Ride i Pipes, a istražuje osjećaj otuđenosti stanovnika grada. Inspirirana je Tel Avivom, pa se na velikom platnu iznad izvođača prikazivala videoprojekcija zgrada i ulica grada. Filip Merčep svirao je repetitivne motive na vibrafonu, dok je Nicolas Sinković najprije upravljao elektroničkim dijelom skladbe koji je donio snimke razgovora i šumova, a zatim je svirao veliki bubanj, spajajući zvukove instrumenata i stvarajući jasniji ritamski okvir skladbe. Glazba prvog dijela doimala se kao dopuna videoprojekciji, ne potpuno samostalna. Pipes je međutim zaokupio pozornost publike glasnim zvukovima koje su udaraljkaši proizvodili čekićima na metalnim predmetima, dok su se na platnu prikazivali grafički prikazi cijevi, koji su pružili više slobode zvučnom aspektu skladbe. Nakon završetka, publika se zaputila prema drugoj prostoriji.

Hodajući između dva prostora, kroz hodnik su iz zvučnika dolazili zvukovi razgovora i drugih prostora, koji su se doduše slabo čuli zbog žamora publike koji je nastao putem. Mak Murtić je svojim djelom Razgovori u trgovačkom centru htio dočarati odnos Muzeja suvremene umjetnosti i Avenue Malla. Ono je osmišljeno kao glazbena instalacija koja se prostire na tri prostora kojima je publika mogla fluktuirati. Prvi je bio unutar male prostorije čiji su zidovi bili stakleni: Sinković je bio unutar nje, a publika izvan, kao u izlogu dućana. Svirao je na malom bubnju, dok je Merčep stajao izvan i gudalom stvarao zvukove na činelama. Makovo pitanje »Je li možda onaj prostor koji je zamišljen za izlaganje i kulturno uzdizanje zapravo isto prostor prodaje, samo sa suptilnijom porukom. Koje su sličnosti?«, tu je nametnuto na provokativan način. Drugi dio skladbe izveden je u otvorenoj prostoriji koja je bila spojena s prethodnom — publiku su dočekala dva seta udaraljki, oko kojih se publika rasporedila. Dok je Sinković svirao vibrafon i drvene pločice gudalom, Merčep je zauzeo marimbu te je svirao čak i na posudama. Taj dio nosio je izmjene sporijih i bržih, veoma zanimljivo ritmičnih odsjeka popraćenih elektronikom. Pokretne stepenice koje su vodile u gornji i ujedno sljedeći izvedbeni prostor, tijekom prethodnog dijela bile su u pokretu i stvarale zvuk koji je dočara-

vao zvukolik trgovačkih centara, a ljudi koji su konstantno (potiho) komentirali sve oko sebe, nesvjesno su odražavali uobičajene posjetitelje takvih trgovina. Treći i zadnji izvedbeni prostor bio je na katu, gdje se publika raspršila prostorijom oko izložbe Ivane Popović te slušala Sinkovića koji je upravljao elektronikom i sintesajzerom te Merčepa na zvonima. Minimalistički simbolizam Obje skladbe karakterizirao je prilično minimalistički glazbeni materijal, te su puno značenje dobile tek u kontekstu odgonetavanja izvanglazbenih simbola i koncepta cijelog koncerta. Kraj izvedbe popratio je buran pljesak. Ipak, ukupni dojam koncerta ostao je pod plaštem nemira: publika kao da nije bila spremna pružiti ruku interakcije i sama osmisliti svoje iskustvo slušanja i praćenja koncerta, nego se činila pomalo dezorijentiranom — rijetko tko je isprva shvatio ideju fluktuacije izvedbe i zvuka kroz prostor. Biennalska publika našla se pomalo zatečena konceptom koncerta, naracijom djela i samog izvedbenog prostora. Reakcije su zato bile pomalo nervozne, ali na licima publike mogli su se naći i mnogi izrazito ugodno iznenađeni pogledi. Takvo što se valjda mora dogoditi na putu do konceptualnog izvođenja i slušanja glazbe, kakav je bio na tom koncertu.

T r i o M a r s u p i l a m i u p r o s t o r u č i t a o n i c e F r a n c u s k o g a i n s t i t u t a , 10 . t r a v n j a 2 0 19 . u 17. 3 0

Žensko skladateljsko pismo u izlogu BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Naizgled neobičan sastav 2017. utemeljili su harfistica Mirjana Krišković, violist Tvrtko Pavlin i flautist Dani Bošnjak

Na koncertu »u izlogu« Trio Marsupilami izveo je pet djela skladateljica, podjednako hrvatskih i stranih Piše: Ivana Jurenec

rancuski institut, smješten u samom središtu Zagreba, ugostio je na ovogodišnjem Biennalu Trio Marsupilami — naizgled neobičan sastav, koji su 2017. utemeljili harfistica Mirjana Krišković, violist Tvrtko Pavlin i flautist Dani Bošnjak. Djelujući godinama u Cantus Ansamblu, profilirali su se kao glazbenici čiji je cilj istraživanje modernog zvuka i predstavljanje suvremenih djela hrvatskoj publici, s naglaskom na praizvedbe djela hrvatskih autora. Prostorno–vremenska dimenzija

Na koncertu održanom 10. travnja izveli su pet djela skladateljica, podjednako hrvatskih i stranih. Koncert je počeo skladbom Aurora Borealis Elvire Garifzyanove, skladateljice u gostima 30. MBZ–a. Za to je djelo, skladano za flautu i live elektroniku, autorica dobila počasno priznanje na međunarodnom natjecanju iz elektroakustičke glazbe Musica Nova, održanom u Pragu, a ono je od svih izvedenih djela na najizravniji način pokazalo promišljanje ovogodišnje teme. Prožimanje prostorne i vremenske dimenzije skladbe postiglo se ne samo razmještanjem zvuč-

nika unutar malog, ostakljenog prostora Francuskog instituta nego i snimanjem virtuozne izvedbe izvrsnog Danija Bošnjaka te reproduciranjem kraćih odsjeka usporedno s novim glazbenim materijalom, čime je kao iz daljine odzvanjalo već odsvirano. Tetraptih Sanje Drakulić Za praizvedbu skladbe Tetraptih Sanje Drakulić, Trio Marsupilami nastupio je u punom sastavu. Djelo predstavlja »skup četiriju ideja koje se isprepliću i čine cjelinu«. Prvim odsjekom prevladava jednostavnost i nježan karakter, a nad harfom tretiranom kao svojevrsni basso continuo, flauta i viola donose sasvim samostalan glazbeni materijal. Slijedi dinamičniji dio kojim prevladava element ritma, dok je melodijska zamisao ravnomjerno raspodijeljena na sva tri instrumenta. Nakratko se ponovno vraća početna atmosfera pa slijedi ispreplitanje melodijskih i ritamskih obrazaca početnog glazbenog materijala, koji variraju i modificiraju se. Sva su tri instrumenta tretirana istovremeno solistički i kao dio ansambla, a uspjehu djela nedvojbeno su pridonijeli odlični interpreti, koji su izvedbom predočili skladateljičine ideje. Refleksija stresa Praizvedba koja je uslijedila ponudila

je uvid u dio opusa skladateljice Margarete Ferek–Petrić, dosad manje poznate hrvatskoj publici, što će se svakako promijeniti, jer je ove godine predstavljala Hrvatsku na Svjetskim danima nove glazbe u Tallinnu, a 2021. i 2023. bit će umjetnička voditeljica Biennala. Školovala se u Beču, autorica je solo, komornih, vokalnih i orkestralnih djela, a okušala se i u skladanju glazbe za kazalište te big bend. Djelo What Happens to the Hole When the Cheese is Gone treći je, ujedno i posljednji dio Stress Trilogy, a nazvano je prema rečenici iz Brechtove drame Majka Hrabrost i njezina djeca. Djelo pobuđuje anksiozne osjećaje i osjećaje uznemirenosti, a sva tri izvođača osim instrumentima (Dani Bošnjak svirao je naizmjenično još i na piccolu te bas–flauti) ostvarili su to i govornim dijelom, dinamički gradiranim šaptom te lupanjem nogama o pod. Glazbeni dio kao da je veliki (i to uspjeli) eksperiment, kojemu je cilj istražiti može li se glazbom izraziti stres. Skladateljica je vrlo izravno prikazala borbu pojedinca sa stresom, užurbanošću i općenito zbivanjima u današnjem svijetu, pruživši sociološko–psihološki odgovor na ovogodišnju biennalsku temu, ali je i skrenula pozornost na činjenicu da kad razmišljamo o glazbi kao bijegu i utočištu od svakodnevice, tek nas tada može grubo pljusnuti realnošću. Bez sumnje dojmljivo djelo mlade skladateljice u izvrsnom je Triju Marsupilami pronašlo odlične su-

radnike. Moramo posebno spomenuti Danija Bošnjaka koji se snažnom glazbenom osobnošću spontano nametnuo kao vrstan voditelj i koordinator komunikacije među članovima ansambla. Nova vrata U nastavku koncerta publika je čula Garten von Freuden und Traurigkeiten Sofije Gubaiduline, djelo inspirirano dvama književnim izvorima te suprotstavljanjem istočnjačke i zapadnjačke misli — Sayat–Nova o istočnjačkom pripovjedaču te stihovima Francisca Tanzere, njemačkoga pjesnika 20. stoljeća. Skladba je ostvarena suprotstavljanjem dviju atmosfera, odnosno dviju formi kontemplativnosti. Koncert je završen izvedbom djela New Gates Kaije Saariaho, istaknute finske skladateljice koja već desetljećima živi i djeluje u Parizu. Nadahnuta mitologijom i razmišljanjem o novim krajolicima koji se kriju iza vrata, mikropomacima u melodijskom tijeku ostvarila je zamisao prelaska iz jednog stanja u drugo te otvaranja novih vrata i prolaza. Članovi ansambla pokazali su se kao vrsni glazbenici te su raznovrsne ideje skladateljica prenijeli potpuno, oduševivši podjednako kao pojedinci i kao članovi Trija Marsupilami, stoga ćemo ih i dalje sa zadovoljstvom pratiti na sceni suvremene glazbe.

Pr o g r a m i 3 0. M B Z – a 2 019. u č a s t p r vo g a f e s t i va l a g r a d s ke u m je t n o s t i u s k l o p u B i e n n a l a

Hommage to Urbofest 1979. Piše: Katia Šarlija

rije točno 40 godina Zagreb je doživio Urbofest — 10. izdanje Muzičkog biennala Zagreb na kojemu su se nastojale poništiti barijere recepcijske isključivosti elitizma

toga festivala, tako da se dio programa održavao na otvorenome. Nastavljajući se na prethodnika, ovogodišnji okrugli broj 30. MBZ–a povezao je ideje temom Glazba, prostor, grad, zvuk te nastojao prevladati i ispitati suvremene granice, također raspršujući dio svojih događanja na ulice. Učinjeno je to programskim blokom Hommage to Urbofest 1979. unutar kojega su održana dva programa: Kaffe Matthews i njezin sonični bicikl (kao asocijacija i svojevrstan odgovor na Mobilodrom Michaela Fahresa 1979., električno vozilo slično automobilu koje je stvaralo

Skladba Ispod fontana, glazbene umjetnice i skladateljica iz Engleske Kaffe Matthews, prikaz je desetogodišnjega rada sa soničnim biciklom

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Urbofestom je 10. biennalsko izdanje nastojalo poništiti barijere recepcijske isključivosti elitizma suvremene glazbe

onični bicikl ovisno o lokaciji i brzini pedaliranja reproducira odabrane, prigodne zvukove, pretvarajući otvoren prostor grada u otvorenu koncertnu dvoranu koja publiku skuplja na svakom koraku, odnosno okretaju kotača 39

zvukove prema vrsti, intenzitetu i visini tona ili šumu iz okoline) te Matko Brekalo i Ratko Vojtek u glazbenim šetnjama zagrebačkim središtem.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Sonični bicikli »Skladba« Ispod fontana, glazbene umjetnice i skladateljica iz Engleske Kaffe Matthews, prikaz je desetogodišnjega rada sa soničnim biciklom. Svaki bicikl oblikovan je prema geografskoj lokaciji, njezinu zvukovnom okružju te brzini pedaliranja, odnosno svojem vozaču, a u povodu 30. MBZ–a zvukovno okružje bicikla predstavljaju snimke koje je Kaffe zabilježila u Zagrebu godinu dana prije. Zainteresirana za iskustva mladih gradskih žena, Kaffe je u suradnji s nekoliko djevojaka Obrtničke škole za osobne usluge snimila razgovore u kojima propituje njihova svakodnevna promišljanja o gradu, političkoj sceni te njihove amaterske pristupe glazbi. Tako se vožnjom može čuti improvizirano sviranje na klaviru i pjevanje, ali i zvukovi grada (pjev ptica i šušur na gradskim ulicama). Na bicikl su sprijeda montirana dva zvučnika, a straga GPS i računalo. Četrdesetpetominutna ruta bicikliranja je unaprijed zadana pa softver daje smjernice vozaču i mapira različite lokacije uz koje povezuje određene zvukove kako bi dobio interaktivnu instalaciju u pokretu. Naime, sonični bicikl ovisno o lokaciji i brzini pedaliranja reproducira odabrane, prigodne zvukove, pretvarajući otvoren prostor grada, zajedno s njegovim društveno– političkim kontekstom i arhitekturom, u otvorenu koncertnu dvoranu koja publiku skuplja na svakom koraku ili, bolje

Za pedesetominutnog performansa projekt Urbi et Orbi izazvao je mnogo reakcija ciljane i slučajne publike

rečeno, okretu kotača. Kaffe je zahvatila različite dijelove grada pa se vožnjom u punini mogu doživjeti njegove razlike, i to razlike u uređenosti, tj. neuređenosti, arhitekturi, zasićenosti bukom, ali i u pitanju razvijenosti biciklizma i biciklističke infrastrukture. Bicikli su tijekom trajanja Biennala dnevno bili publici na raspolaganju za unajmljivanje u Galeriji Greta, a ruta je obuhvaćala Kačićevu i Klaićevu ulicu, prijelaz preko željezničke pruge prema Trešnjevci, Miramarsku, Trg Mažuranića, Masarykovu, Gundulićevu, Varšavsku, Medulićevu i Ilicu. Nasumična publika Drugi dio programa Hommage to Urbofest 1979. koji su posjetitelji ovogodišnjeg MBZ–a imali priliku vidjeti jest projekt multiinstrumentalista Ratka Vojteka i skladatelja Matka Brekala, izveden triput u biennalskom tjednu, u subotu (6. travnja), ponedjeljak (8. travnja) i srijedu (10. travnja). Na tragu projekta MUSIWALKS, demonstriranog na Urbofestu 1979., taj projekt naslova Urbi et Orbi (Gradu i Svijetu), na razmeđu je performansa, socijalnog eksperimenta i, kako će sami autori reći, »bez hipoteze« i glazbene izvedbe. Svjesni rutinizirane svakodnevice kojom ljudi koračaju tek kao prolaznici zaglušeni bukom vlastitih misli i omotani/ometeni sveprisutnim elektromagnetskim spektrom, autori su se odlučili izložiti nasumičnoj publici, kako bi privukli njezinu pozornost i izazvali bilo koju vrstu reakcije. Učinili su to slobodnom improvizacijom na dvadesetak udaraljkaških in-

strumenata iz različitih dijelova svijeta na četiri promenade i pet punktova uz rutu od Trga bana Jelačića do Kulturno–informativnog centra (KIC–a) u Preradovićevoj ulici. Promenada je šetanje od punkta do punkta, a punktovi su simbolični; zaustavljanje je kod NAME (aludiranje na 10. MBZ), kod Kožarićeva Sunca (u spomen Tomislavu Gotovcu) te kod spomenika pjesniku Petru Preradoviću na Preradovićevu trgu (poznatijem kao Cvjetni trg), gdje se recitira poezija. Publika je smještena u dvorani KIC–a; preko videoprijenosa uživo prati taj glazbeni performans. Cilj projekta bio je prenijeti reakcije nasumičnih prolaznika publici, koja je stavljena u ulogu subjektivnoga promatrača, s pomoću suvremene tehnologije streaminga. Za pedesetominutnog performansa projekt je (kao i prije spomenuti Kaffein) izazvao mnogo reakcija

ciljane i slučajne publike, koja je mogla pratiti reakcije ljudi od apsolutnog nereagiranja na viđeno do onih koji vidno iritirani komentiraju glazbeno–scensko događanje u svojoj okolini. Njihove reakcije, kao i samog interpreta, pratili su i asistenti–snimatelji prenoseći snimku live–streamingom na platno kina u KIC–u, što je pak predstavljeno ciljanoj publici Biennala. Sam naziv projekta (Urbi et Orbi — Gradu i Svijetu) opisuje snažnu težnju stvaralaca i izvođača suvremene umjetnosti, u kojoj se na nekonvencionalan način izlažu pred nasumičnom publikom, s ciljem izazivanja reakcije i izbjegavanja ravnodušnosti, koje su autori obaju projekata unutar bloka Hommage to Urbofest 1979. ovogodišnjeg MBZ–a uspješno postigli.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Pr o g r a m s k i b l o k Ti ny N ot h i n g s i n s p i r i r a n n a s t u p o m J o h n a C a g e a n a M B Z – u 19 8 5.

Zvuk filmskog projektora — više audio, a manje vizualno Audio–vizualna izvedba projekta projection performance američkog multimedijskog umjetnika Brucea McClurea Piše: Hannah Pavlić

vogodišnjim se biennalskim programom odavala počast nastupu Johna Cagea na Muzičkom biennalu Zagreb i svjetskoj praizvedbi njegove skladbe A collection of Rocks 19. travnja 1985. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. U sklopu toga niza događaja, u Zagreb je stigao Cageov sunarodnjak i svojevrsni sljedbenik u iznalaženju novih vrsta poimanja glaz-

benosti, Njujorčanin Bruce McClure. Riječ je o umjetniku iz Brooklyna koji u svojim izvedbama upotrebljava filmski projektor. Godine 1994. počelo je njegovo putovanje u svijet eksperimentalnog filma, a od 1995. godine njegove izvedbe postale su dio mnogobrojnih festivala diljem svijeta, uključujući Međunarodne filmske festivale u Rotterdamu i Torontu, Whitney Biennial pa i 30. Muzički biennale Zagreb. Njegov rad često je izvođen unutar konteksta eksperimentalnog filma, ali i underground glazbe pa je između ostaloga bio uključen u izložbe Muzeja američke umjetnosti Whitney u New Yorku

2002. i 2004. godine. Svakako treba istaknuti da njegov eksperimentalni rad s filmskim vrpcama nije za svakoga, što se dokazalo u Dvorani Gorgona, u jednom od prostora Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, 9. travnja u 21.30 sati. Svjedočanstvo preživjelih Iako najavljen kao audio–vizualna izvedba, »koncert« je bio isključivo za jedno osjetilo — sluh. Oni »tankih« živaca već su nakon nekoliko minuta izišli iz dvorane jer je glasnoća bila prevelika, a repetitivnost zvuka za njih neizdrživa.

Izišli su čak i oni kojima se ideja sviđala, jer je zvuk bio preintenzivan i preglasan. Na samom ulazu dijelio se osebujan program, napisan rukom samog skladatelja, koji je bilo teško shvatiti iz prvog ili čak drugog čitanja jer sadrži crteže i objašnjenje koncepta. Skladatelj kaže: »Koncept ima veze s prostorom… ono što proizvodi sam zvuk je puls dobiven 16–milimetarskom filmskom vrpcom. Imam različite loopove, tj. filmske vrpce koje manipuliram preko gitarskih pedala — jedna pedala distorzira zvuk, druga ga odgađa, treća ga ponovno odgađa, a četvrta ga odgađa treći put itd. Ukupno ih ima devet i te gitarske peda-

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Na ulazu se dijelio osebujan program, napisan rukom samog skladatelja, koji je bilo teško shvatiti iz prvog ili čak drugog čitanja, jer sadrži crteže i objašnjenje koncepta

le povezane su s miksetom.« Izvedba je sama po sebi izuzetno vizualna i može se reći da je nedostajalo slikovne

potpore samom zvuku zbog neprekinutog impulsa vrpce koji traži dodatno objašnjenje. Od početka izvedbe do samog kraja stvarala se energija početka — iščekivanja koje se nikad ne razriješi. Vrhunac ili kraj nikad ne dođu, a umjesto toga impuls se naglo javi i jednako

tako naglo ukine, bez ikakve naznake smiraja ili olakšanja. Kao da se nešto cijelo vrijeme gradi, vibrira i tutnji velikom snagom i jačinom, ali zapravo konstantno počinje iznova. To je dugačak »uvod« u trajanju od 45 minuta koji se uopće ne razvija, koji nema ostatak priče, nego je sam sebi dovoljan. Kombinacijom različitih gitarskih pedala, različitih uloga, u stvarnosti se čuje manje od onoga što se zapravo događa za umjetnikovim pultom. O svojoj ideji McClure govori: »Ova ideja pojavila se 2002. godine. Bio sam u studiju s prijateljem koji je imao dvije ovakve gitarske pedale. Rekao je da bismo trebali pokušati… i to je to. Prije toga sam se samo koristio zvukom koji je izlazio iz filmskog projektora; kad sam spojio gitarske pedale koje odgađaju zvuk, dobio sam rezultat koji je zvučao ‘glazbenije’… glazbeni zvuk.« Gitarske pedale imaju ulogu sinestezije zvuka, ali i filtra zvuka. Bez dodatnog pojašnjenja, izvedba bi se lako mogla

zamijeniti s tehno glazbom. Bez filma Izvedba se razlikovala od prijašnjih takve vrste jer je isključila vizualni dio najavljen u programu. Na pitanje zašto je tako, McClure odgovara: »Ovo je nešto što radim u posljednje vrijeme da ne nosim toliko stvari sa sobom. Prije bih imao četiri filmska projektora pa bi svaka vrpca bila odvojena i istovremeno bi se prikazivale slike na platnu, i to slike životinja. To je nešto više kao film.« Bruce McClure se vodi idejom da postoji nešto veće od samog filma — impuls koji je prisutan čak i kad slika nije prisutna. To je zapravo kinematografski doživljaj s druge strane platna — onog nevidljivog, ali čujnog. Njegov rad je također kritika komercijalnog filma i onih koji ga konzumiraju, a to su ljudi, kao što sam kaže, koji mogu progutati lijek a da se ne uguše. Bruce McClure ne stvara filmove, on ih izvodi, jer ono što nastaje nemoguće je snimiti.

Bruce McClure ne stvara filmove, on ih izvodi, jer ono što nastaje nemoguće je snimiti

Pr o g r a m s k i b l o k i n s p i r i r a n n a s t u p o m J o h n a C a g e a n a M B Z – u 19 8 5. d o n i o je n i z i n s t a l a c i j a

Samo osluškujte svijet! BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Play a Listen (Svirajte što slušate) i Soap opera (igra riječi, sapunica i doslovno — opera sa sapunom) instalacije su multimedijskog baskijskog umjetnika Alexa Mendizabala

judima treba pozivnica, neka gesta da se opuste, da pristupe instalaciji

Alex Mendizabal je izuzetno otvoren, pristupačan, komunikativan i interaktivan skladatelj, spreman svakome ispričati sve o svojim instrumentima Piše: Hannah Pavlić

ve godine Muzički biennale Zagreb u sklopu programskog bloka inspiriranog nastupom Johna Cagea na festivalu 1985., dakle, među posvetama pod nazivom Tiny Nothings, ugostio je Alexa Mendizabala. Baskijski umjetnik trenutačno živi u Italiji, a njegov opus karakterizira izrada jedinstvenih i inovativnih instrumenata te smještanje zvuka u razne prostore koji prvotno nisu namijenjeni toj svrsi. Igra percepcije Jedan od tih prostora postao je i ulaz u Muzej suvremene umjetnosti koji je

9. travnja između 11 i 18 sati postao »koncertno« mjesto Mendizabalove instalacije Play a Listen (Svirajte što slušate). Naziv instalacije savršeno opisuje ono što njegovi instrumenti unutar instalacije omogućavaju — novo iskustvo prostora i zvuka. To novo iskustvo ostvaruje se slušanjem, jer instalacija doslovno omogućuje svakom pojedincu da »svira« ono što »čuje« i obratno, da čuje što svira. To je igra našom percepcijom i našim poimanjem starih i poznatih zvukova te izazivanje novih emocija. Skladatelj objašnjava: »Uvijek se može svirati ono što se čuje, ali u ovom slučaju može se svirati malo ‘više’…« Odmah na ulazu nalazio se natpis koji je sve pozivao da sjednu i sami iskušaju instrumente koji na prvu ne izgledaju tako: »Ovo su instrumenti kojima se možete koristiti, stavite ih kao slušalice. Upotrebljavajte ih oprezno.« Ukupno instalacija sadrži pet instrumenata, a svaki predstavlja drugačiji koncept: Aion (dvije dugačke i tanke cijevi koje omogućuju veliku rezonanciju); Retro mono (retro — iza i mono — jedan izvor zvuka); Pro horizon (dva izvora zvuka, tj. dvije iste cijevi na svakoj slušalici); Paradoxs scale (paradoks — jedno uho je zatvoreno; ljestvica — mogućnost sviranja na »flauti« napravljenoj od cijevi s dvije rupe) te Terpsichore (potpuno prigušivanje zvuka na oba uha). Posljednja krije posebno značenje za skladatelja:

»Prije mnogo godina bio sam pijanist i razmišljao sam da ples ne treba glazbu. To je bila, ne znam, možda neka vrsta šale ili nešto… Uzeo sam lanac i povezao ga sa slušalicama, tako da se ne možeš micati, a slušalice na neki način poništavaju glazbu. Nema pokreta, nema glazbe, ali je tu muza plesa — Terpsihora.« Mobilnost instalacije Terpsichore su zapravo obične slušalice za prigušivanje zvuka koje pretvaraju zvukove u tek zvučne sjene koje se čine blijedima i dalekima, ali su prisutne. To je skladateljeva, kako je sam rekao, »ludost«, tj. njegovo razdoblje zaluđenosti konceptom da plesu ne treba glazba, nešto o čemu je razmišljao i što ga je okupiralo. Aion je najjednostavniji od instrumenata; sastoji se od otvorenih cijevi dugačkih oko 1,70 m, ima ulogu velikih morskih školjaka koje preobražavaju zvuk u nešto masivno i prostrano. Što ima više zvuka u okolnom prostoru, to je bolje, a vlastiti glas također stvara »skladbu«. Kretanjem kroz prostor mijenja se percepcija zvukova, ovisno o tome nalazi li se osoba u predvorju ili izvan zgrade oko koje automobili postaju glavni izvor zvuka. Upravo je mobilnost instalacije njezina najveća vrijednost. Na početku je gotovo svima bilo neugodno pristupiti neobičnim crvenim slušalicama. »Što su ljudi stariji,

više ih je sram…« kaže skladatelj. Vrtićke grupe Ljudima treba pozivnica, neka gesta da se opuste, da pristupe instalaciji. Neki osjećaju sram zbog samih slušalica, koje vizualno utječu na njih. Navedene instalacije nisu povezane samo sa zvukom, nego i s međuljudskom komunikacijom, oslobađanjem od srama i blokada zbog nepoznatoga. U instalacijama je važno isprobavanje nove percepcije — novog kuta iz kojega zvuk dolazi. Poznati zvukovi odjednom postaju uzbudljivi, gotovo neprepoznatljivi. Nakon nekog vremena, oni koji su sjedili dulje slušajući prostor oko sebe, spontano su počeli proizvoditi zvukove nogama, pa čak i pljeskanjem rukama, da čuju kako se to kroz slušalice izmjenjuje. Instalacija se mijenja, postaje zanimljivija ovisno o osobnosti svirača — koliko dugo netko sjedi, kreće li se, govori li ili inicira zvukove vlastitim tijelom i sl. Instrumenti su bili naročita atrakcija za djecu koja su u vrtićkim grupama posjećivala Muzej. Alex Mendizabal je izuzetno otvoren, pristupačan, komunikativan, interaktivan skladatelj, spreman svakome ispričati sve o svojim instrumentima. Njegova najvažnija poruka bila je upućena svakome posebno, a glasi: »Just Listen to the World!« Njegova djela obuhvaćaju glazbu za

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

a početku je gotovo svima bilo neugodno pristupiti neobičnim crvenim slušalicama orkestre, ali i eksperimente s grafičkim zapisima, partiture kraće od sekunde i koncerte za geološka kretanja te između ostaloga i operu za balone i sapun! U Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u 17 sati počela je opera u trajanju od puna dva sata Soap opera (Opera sa sapunom). Soap opera je koncertna instalacija s balonima, čašama s malo vode i sapuna te s plastičnim membranama. Skladatelj objašnjava: »To je ‘zrak’ koji ide u vodu koja sadrži sapun, sapun stvara mjehuriće, a mjehurići mijenjaju zvuk. Rekao bih da postoji forma, a ona se sastoji od slobodne volje slušača — možeš ući i izići kad god poželiš. Na neki način možeš stvoriti vlastiti koncert. Možeš se kretati prema jednom izvoru zvuka (ukupno je 80 izvora zvuka), možeš stati između dva, tri, četiri ili u sredini svega… ti si taj koji odlučuje što će slušati, na kojoj udaljenosti od instrumenta. Danas je opera trajala dva sata, ali iako smo napisali i rekli ‘Molimo tišinu’, svi su žamorili.« Mendizabalova kritika publici bila je oštra i izražena s nezadovoljstvom. Očito nitko, osim pojedinaca, nije shvatio da je riječ o koncertnom djelu koje zahtijeva tišinu kao što je zahtijeva slušanje neke simfonije u Velikoj dvorani Lisinski. Baloni su ostavili dojam »manje vrijed-

Instalacija Shape of Sound (Oblik zvuka) Ivana Lušičića Liika na sličan je način manipulirala prostorom i zvukom

nosti« i automatski ostvarili manju koncentraciju publike koja je hodala uokolo i neprekidno razgovarala. Iako odziv na operu nije bio velik, svaki zvuk je ometao ukupnu zvučnu sliku opere za sapune. Očito je da se hrvatska publika ne susreće s takvim tipom koncerata i ne zna pravilno reagirati. Orkestar balona Navedena opera zahtijevala je skladateljev veliki trud; on je puna dva sata bez prestanka popravljao balone, dodavao vodu u čaše koje su se svako malo praznile i sl. Zvuk opere bio je jedinstven i svaki je balon proizvodio drugačiji zvuk, drugačije visine tona, tako da se u konačnici dobio zvuk unikatnog »orkestra« — orkestra balona, sapuna i vode. Još jedna instalacija koja je na sličan način manipulirala prostorom i zvukom je Shape of Sound (Oblik zvuka) Ivana Lušičića Liika, postavljena u galeriji na katu Kulturno–informativnog centra od 2. do 21. travnja. Diplomirani arhitekt Ivan Lušičić Liik bavi se istraživanjem tehnologije i mogućnosti koje ona nudi unutar vizualnih umjetnosti. Svoj umjetnički jezik nastoji pronaći u svjetlosti, zvuku, pokretu i tehnologiji. Njegova instalacija pokušala je pronaći odgovor na pitanje definira li tehnologija naš doživljaj stvarnosti. Na prvi pogled je to jednostavna igra zvukom i svjetlom (bojom); pokretom ruke prema gore i dolje stvara se zvuk, ali pogleda li se malo dalje od toga, pronalazi se kompleksan koncept koji preispituje prostor, ljudski pokret i vizualni doživ-

Baloni su ostavili dojam »manje vrijednosti« i automatski ostvarili manju koncentraciju publike koja je hodala uokolo i neprestano žamorila

ljaj svijeta. Moć instalacija je da interakcijom prodru do pojedinca i promijene njegovu prostornu, vizualnu i zvučnu percepciju svijeta kakav poznaje, ali i mi sami svojom osobnošću utječemo

i mijenjamo instalacije/instrumente te posredno i skladatelje koji mogu steći širu sliku svijeta, ali i stvoriti novu sliku sebe samih.

Studentska scena 30. Muzičkog biennala Zagreb u Kulturnom centru na Peščenici (KNAP)

KNAPANJE zona za slobodnu kreaciju i izražavanje studenata

Ideju za suradnju KNAP–a i MBZ–a dala je stručna suradnica Centra, nekadašnja producentica Koncertne direkcije Zagreb i Dvorane Lisinski, diplomirana pijanistica Gaja Vukelić

vogodišnji Biennale među svoje raznovrsne lokacije uvodi i jednu potpuno novu, a riječ je o Kulturnom centru na Peščenici (KNAP). Do ideje za suradnju Centra i MBZ–a dolazi Gaja Vukelić, viša stručna suradnica Centra koja je, između ostaloga, i diplomirana pijanistica. Prethodno je radila u Koncertnoj direkciji Zagreb i u Dvorani Lisinski, a dolaskom u KNAP odlučila je taj prostor obogatiti glazbenim izvedbama. Posebno joj je velika želja bila suradnja sa studentima, što je i dovelo do otvaranje platforme KNAPANJE. Pripreme i izrada programa počele su već u rujnu, a tada su i određena tri dana (5. — 7. travnja) kad će sav prostor KNAP–a biti otvoren za studente. Već na prvom sastanku, na koji dolazim kao predstavnica studenata, do-

govoren je okvirni sadržaj KNAPANJA, koji će ispuniti sami studenti. BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Helena Skljarov

Bijeg iz »špranci« Tek nakon Biennala i vrlo uspješne suradnje, pitala sam Gaju zašto je željela surađivati baš sa studentima. »Inicijalno mi je bila želja osvijestiti studente o postojanju ovog Centra kao prostora s velikim potencijalom gdje se mogu održavati razne vrste umjetničkih izvedbi. Tu je studio, koncertna dvorana i galerija, dakle potencijal za sve umjetničke izričaje, gdje se studenti mogu družiti, izražavati, inspirirati i povezivati i čak pobjeći iz okvira zadanih ‘špranci’.« Na kraju je tako i bilo: sav je prostor, kao i vrijeme, bio maksimalno iskorišten: u samo tri dana održan je koncert otvaranja, dva predavanja Ivana Fedelea, radionica improvizacije za instrumentaliste, radionica i nastupi gamelan ansambla, Speed dating za studente kompozicije s norveškim skladateljem i književnikom Eivindom Buene-

Brojna publika pojavila se na koncertu otvaranja na čijem su se programu našli uglavnom skladatelji 21. stoljeća i praizvedbe studenata kompozicije, a svaka se od četiriju muzičkih akademija predstavila 20–minutnim programom

om i instrumentalistima, okrugli stol o suvremenoj glazbi i glazbena predstava Tenzije.

Za rad na programu udružile su se četiri muzičke akademije iz Hrvatske: iz Zagreba, Pule, Splita i Osijeka. Zbog

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Ivan Fedele održao je dva predavanja o svojem pristupu skladanju, a gosti su uglavnom bili studenti i profesori kompozicije

Buenea (Norveška). Ivan Fedele održao je dva predavanja o svojem pristupu skladanju, a gosti su uglavnom bili studenti i profesori kompozicije, dok je Eivind Buene bio sudionik alternativnijeg programa, odnosno tzv. Speed datinga. S njime su naizmjence u prostoru KNAP–ova lokala pojedinačno razgovarali studenti kompozicije, a istovremeno su se za drugim stolovima, jedan na jedan, održavali i razgovori studenata instrumentalista i studenata kompozicije o problematici skladanja za pojedine instrumente. Radionicu gamelana vodila je Julija Novosel, studentica muzikologije koja je čak dvije godine provela na Indonezijskom institutu za umjetnost u Yogyakarti, baveći se sviranjem i učenjem o tom specifičnom ansamblu. Radionicu impro-

bi, a njegovi gosti bili su Irma Dragičević (studentica 4. godine solo pjevanja) i Viktor Čižić (student 5. godine klavira). Ivanova ideja bila je pokušati iščitati iz dijaloga sa sudionicima kakvu trenutačno poziciju ima glazba u suvremenom društvu, a kao goste je htio imati studente izvođače jer su upravo oni spona između suvremenog skladatelja i publike. No format od sat vremena o tako kompleksnoj temi bio je prekratak, tako da su se razgovori o suvremenoj glazbi nastavili u kafiću i nakon službenog završetka programa. Nedjelju su zatim obilježile pripreme najvećeg i najizazovnijeg programa za studente ovogodišnjeg KNAPANJA, a to je glazbena predstava Tenzije kojom je platforma i zatvorena.

Na tzv. Speed datingu s Eivindom Bueneom pojedinačno su razgovarali studenti kompozicije, a istovremeno su se za drugim stolovima, jedan na jedan, održavali i razgovori studenata instrumentalista i studenata kompozicije o problematici skladanja za pojedine instrumente

potrebe glazbene predstave, studentima spomenutih akademija priključuju se i ADU, ALU, FFZG i AF u Zagrebu te APURI (Rijeka). Brzinsko upoznavanje 46

Sav je sadržaj uspješno izveden: brojna

publika pojavila se na koncertu otvaranja na čijem su se programu našli uglavnom skladatelji 21. stoljeća i praizvedbe studenata kompozicije, a svaka se od četiriju muzičkih akademija predstavila 20–minutnim programom. KNAP je ugostio i dva inozemna skladatelja, Ivana Fedelea (Italija) i Eivinda

vizacije za instrumentaliste zajednički su vodili Deni Pjanić i Ivana Bandalo, a ondje su, uz kraća izlaganja o raznim vrstama i pristupima improvizacije, odmah i improvizirali sa studentima. Posljednjega dana u jutarnjem terminu u kafiću KNAP–a Ivan Violić bio je moderator okruglog stola o suvremenoj glaz-

Pomoć mentora Na tzv. glazbenoj predstavi radilo je čak 70–ak studenata. Pomoć u organizaciji pružili su nam prof. Matija Fortuna i Sanda Majurec, a mali autorski tim činili su voditelji za odabir skladbi,

promociju, režiju i scenografiju. Velika pomoć bila je udruga Orkestar mladih glazbenika (OMG) koja se sastoji od svirača s Muzičke akademije u Zagrebu, a izvodili su većinu skladbi u sklopu predstave. Pomirba akademaca Nezaobilazno je bilo vodstvo i režija Kristine Grubiše, studentice prve godine režije na ADU u Zagrebu te sociologije i povijesti umjetnosti pri FFZG–u. Zbog mnogo prijava, odlučuje se za podjelu sudionika u tri skupine, od kojih svaka radi jedan dio predstave. U svakoj skupini bili su studenti s različitih odsjeka i akademija, a zadatak im je bio predstaviti svoj odnos prema suvremenoj glazbi koristeći se kao alatima svim umjetnostima. Time su svi bili kreatori sadržaja, a autorski tim im je kao smjernice ponudio sljedeća pitanja: Kakav je odnos suvremene glazbe i publike? Suvremena glazba i elitizam? Interdisciplinarnost u suvremenoj umjetnosti (uloga glazbe?)i širenje mogućnosti u suvremenoj glazbi? Budućnost »suvremene« glazbe? i sl. Naslov Tenzije — iliti pomirba akademaca proizišao je iz cijelog procesa. Tenzija pri stvaranju predstave doista je bilo, no prema kraju dolazi do pomirbe, razumijevanja i slaganja, a tri su se umjetnosti (glazbena, likovna i dramska) na kraju uspjele »pomiriti« i stopiti u zajednički projekt. Voda i tinta

U predstavi se pojavljuje jedna zbunjena voditeljica studentskog »koncerta«‘ (Ella Bogadi) koja ne zna ništa o suvremenoj glazbi, dok tehničar dvorane (Dominik Dolenc) zna ama baš sve, potom ljutiti »akademik« (Igor Jurinić) koji s »publikom« razgovara o svojim skladbama (Antonio Agostini, Lara Nekić i Domagoj Obadić), solo pjevačica koja se okušava u heavy metalu (Linda Uran) i reper Hamlet (Luna Pilić). Tijekom predstave izvele su se isključivo (pra)izvedbe studenata kompozicije (Juraj Marko Žerovnik, Neven Resnik, Krešimir Klarić, Ivan Violić i Helena Skljarov) i dvije improvizacije. Skladbe su bile spretno uklopljene u dramsku radnju i ispreplitale su se s njom. Jedan od najvećih izazova bila je skladba Nachtmusik Krešimira Klarića koja je, uz klavir, zahtijevala cijeli gudački orkestar (udruga OMG) te vodstvo studentice dirigiranja Dore Remenar. Tijekom te izvedbe publika je mogla pratiti vizuale na kojima su, kao i na scenografiji, zajedno radile Laura Brcković (voditeljica scenografije), Ena Hadžiomerović, Hannah Pavlić, Ana Juršić, Laura Stokojski i Laura Zorko.

Tijekom predstave Tenzije — iliti pomirba akademaca izvele su se isključivo (pra)izvedbe studenata kompozicije (Juraj Marko Žerovnik, Neven Resnik, Krešimir Klarić, Ivan Violić i Helena Skljarov) i dvije improvizacije

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

tudentima muzičkih akademija iz Zagreba, Pule, Splita i Osijeka u realizaciji predstave Tenzije — iliti pomirba akademaca priključili su se i kolege s ADU–a, ALU–a, FFZG–a i AF–a u Zagrebu te s APURI–ja (Rijeka)

Drukčiji pristup Vizualno je atraktivan bio i performans Mie Martinović (studentica AF–a) koji se istovremeno održavao u drugoj dvorani, a sastojao se od igre vodom i tintom na projektoru. Na putu do druge dvorane, posjetitelji su mogli čitati naljepnice s citatima studenata o suvre-

Radionicu gamelana vodila je Julija Novosel, studentica muzikologije koja je čak dvije godine provela na Indonezijskom institutu za umjetnost u Yogyakarti, baveći se sviranjem i učenjem o tom specifičnom ansamblu

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Posljednjega dana u jutarnjem terminu u kafiću KNAP–a Ivan Violić bio je moderator okruglog stola o suvremenoj glazbi

menoj glazbi koje su pripremile studentice muzikologije Ena Hadžiomerović i Hannah Pavlić. Kristina Grubiša komentira kako smo se »igrali formom klasičnog koncerta, učinili je zanimljivom i približili glaz-

bu svim profilima publike. Ova struktura ima puno potencijala i veselimo se budućim radovima«. Dirigentica Dora Remenar prenosi reakcije ansam-

bla i publike koje su izrazito pozitivne zbog »drukčijeg zvuka i pristupa koji je puno opušteniji od ukočenosti klasičnog koncerta«. Tijekom KNAPANJA, pogotovo na glazbenoj predstavi, ostvarena su nova poznanstva i ideje za nove projekte koji uključuju različite umjetnosti. Sama Gaja, inicijatorica platforme, vrlo je iznenađena ukupnim rezultatom: »Nisam znala da će biti tako veliko i kvalitetno. Umrežili smo se na mnogo razina, različiti gradovi, različiti uzrasti, različiti fakulteti… a opet je fokus bio na studentima. Taj cilj smo definitivno ispunili.« 48

M a s t e r c l a s s z a s k l a d a t e l j e, 8 . — 12 . t r a v n j a 2 019. , n a M u z i č ko j a k a d e m i j i u Z a g r e b u

Postoji li (ne)očekivano u suvremenoj glazbi? Piše: Helena Skljarov

z raznovrsne koncerte, performanse, predavanja i razgovore, ove se godine u sklopu Muzičkog biennala Zagreb prvi put organizirao i održao masterclass za skladatelje, pokrenut na inicijativu članova Biennalova Programskog odbora, muzikologinje Nine Čalopek i skladatelja Tomislava Olivera. Prijave su se slale nekoliko mjeseci prije početka Biennala, a skladatelje su odabirali sami gostujući profesori, odnosno Achim Boerhoeft (profesor na akademiji u Salzburgu), João Pedro Oliveira (profesor na akademiji u Santa Barbari) i skladateljica Nina Šenk (Slovenija). Koncept prijave bio je, uz uobičajene obrasce, poslati i viziju skladbe koja se uklapa u temu ovogodišnjeg Biennala: Glazba. Zvuk — Grad. Prostor. Seminar je trajao pet dana, sastojao se od trodnevnog individualnog rada s mentorom na zadanoj skladbi i dvodnevnog rada s ansamblom Riot iz Velike Britanije.

klasično predavanje«. Naveo nas je da razmislimo koji je zapravo jedini razlog što je on profesor nama, a ne mi njemu? »Samo to što sam od vas stari-

borom. Alfred Jimenez komentira da je svaki doživljaj subjektivan, zbog čega skladatelj ne može kontrolirati rezultat, tj. ono što je očekivano, a što nije. »Ako

od 2012. izveli su oko 200 skladbi suvremenih skladatelja. Proširene tehnike

Bombastična rečenica Prije individualnih satova, svaki je mentor svim sudionicima predstavio svoj dosadašnji rad u obliku predavanja. Kako sam i sama bila sudionica seminara kod profesora Achima Boernhofta, to mi je bilo vrlo korisno jer sam upoznala njegov način razmišljanja koji mi se odmah svidio, posebno zanimanje za improvizaciju i teksturu te zanimljivi primjeri notacije. Nakon predavanja, sva tri mentora počinju individualni rad. »Nemojte mi vjerovati! Preispitujte sve što kažem jer to je razvijanje ukusa.« Tom rečenicom Achim Boenhoerft počinje individualni rad sa studentima masterclassa, među kojima su se, uz mene, našli Alfred Jimenez (Švedska), Brian Questa (SAD) i Philipp Mayer (Njemačka). Njegova uvodna rečenica odmah je razbila osjetnu tremu nakon službenog upoznavanja. Nas je petero za rad na seminaru dobilo prostor informatičke učionice na Muzičkoj akademiji u Zagrebu; profesor je tražio da se ne smještamo u klupe, nego oko njega za katedrom jer, kako je rekao, »to nije

eminar je trajao pet dana, sastojao se od trodnevnog individualnog rada s mentorom na zadanoj skladbi i dvodnevnog rada s ansamblom Riot iz Velike Britanije

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Prijave su se slale nekoliko mjeseci prije, a skladatelje su odabirali sami gostujući profesori, odnosno Achim Boerhoeft (profesor na akademiji u Salzburgu), João Pedro Oliveira (profesor na akademiji u Santa Barbari) i skladateljica Nina Šenk (Slovenija)

Na kraju masterclassa poveli smo inozemne kolege u Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog na slušanje Surrogate Cities Heinera Goebbelsa, a druženje se nastavilo i dugo nakon koncerta

ji, inače svi mi skladatelji možemo učiti jedni od drugih.« Zbog prethodne misli, zamolio nas je da svi međusobno slušamo »individualne« satove, zbog čega nam spomenuta informatička učionica postaje cjelodnevno boravište. Cijelo to vrijeme moglo bi se nazvati međusobnim predstavljanjem svojih djela, ugodnim druženjem i konstruktivnim raspravama. Razvoj mašte Među mnogim zanimljivim temama koje smo dotaknuli, svakako bih izdvojila: Što je u suvremenoj glazbi očekivano, postoji li uopće očekivano/neočekivano ili je sve očekivano? Bilo je mnogo podijeljenih mišljenja jer, nekako smo se složili, svi se glazbeni afekti mogu povezati istovremeno i s doživljajem slušatelja i sa skladateljevim iz-

pišete za sopran solo, koji je najbolji način izražavanja agresije?« pitao nas je profesor. Ubrzo se usuglašavamo da je to vika ili vrištanje. Ali kako je vrijeme odmicalo, pojavljivale su se nove, maštovitije, »neočekivanije« ideje. Ljutiti šapat? Lupanje nogom? Pa čak i pjevanje na jednom tonu uz nervoznu gestikulaciju? »Kad skladate, nemojte napisati prvo rješenje za nešto što vam padne na pamet. Nemojte ni drugo, ni treće, ni četvrto. Napišite peto«, zaključuje Achim. »Time razvijate maštu i dajete skladbi karakter.« Ali još uvijek ostaje pitanje: dajemo joj li, uz karakter, i neočekivanost? Nakon takvih intenzivnih i inspirativnih svakodnevnih rasprava, a često i cjelonoćnog ispravljanja partitura, napokon je došlo vrijeme za rad s ansamblom Riot koji ima petnaestak glazbenika, a

Svaki sudionik masterclassa imao je s tim briljantnim britanskim ansamblom na raspolaganju sat vremena. Nakon otprilike 45–50 minuta uvježbavanja skladbe (čiju su dovršenu verziju svirači i dirigent dobili tek dan prije!), ansambl je izvodi jedanput od početka do kraja, da bi skladatelj mogao snimiti snimku te da je publika, studenti i profesori čuju u cijelosti. Svi su sudionici ansambla bili izuzetno pristupačni, a udaraljkaš je čak održao i jednosatno predstavljanje proširenih tehnika za udaraljkaške instrumente. Na seminaru otvorenom za sve generacije, od hrvatskih su skladatelja sudjelovali i Sanda Majurec i Tihomir Ranogajec, a radili su s Ninom Šenk. Na kraju masterclassa poveli smo inozemne kolege u Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog na slušanje Surrogate Cities Heinera Goebbelsa, a druženje se nastavilo i dugo nakon koncerta. Zaključili smo da je seminar bio izvrstan, a svirači odlični te smo razmijenili međusobne kontakte i izrazili želju za budućom suradnjom. Odgovor na temu Glazba. Zvuk — Grad. Prostor svakog sudionika bio je potpuno drugačiji, ali smo se svi složili da (ne)očekivano postoji jer skladanje uvijek može ići još dalje ako ima svoj karakter.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Ciklus predavanja završen je okruglim stolom koji je moderirao arhitekt Frano Petar Zovko, urednik časopisa Oris, a na njemu su sudjelovali svi predavači C i k l u s p r e d a v a n j a o a r h i t e k t u r i i z v u k u , O r i s , 12 . — 13 . t r a v n j a 2 019 .

Sva glazba reflektira prostor, svaki prostor sadrži zvuk Predavanja međunarodnih stručnjaka odabrao je i organizirao hrvatski skladatelj i arhitekt s pariškom adresom Marko Slaviček Piše: Marija Cestarić

uzičkog biennala Zagreb organiziran je ciklus predavanja o arhitekturi i zvuku. Predavanja su potaknuta mišlju da »sva glazba reflektira određeni prostor, kao što i svaki prostor sadrži svojevrsni zvuk« (Marko Slaviček, skladatelj, arhitekt i organizator). Uz Slavičeka su u organizaciji toga programskog bloka sudjelovali arhitekt Tin Oberman i skladatelj Tomislav Oliver. Xenakisova paradigma

U petak, 12. travnja 2019. u 16 h počeo je prvi niz predavanja, koja su u Orisu — kući arhitekture, održali Sharon Kanach, Ivica Brnić i Wolf D. Prix.

Moderno uređeni ambijent Orisa bio je odlično mjesto za odabranu tematsku poveznicu svih predavanja. Prvo je predavanje održala Sharon Kanach, pod naslovom Iannis Xenakis: Utjelovljenje paradigme glazba–arhitektura. Ta je Amerikanka, koja je velik dio života provela u Parizu, glazbenica, a surađivala je s Iannisom Xenakisom te je prikupila i prevela na engleski Xenakisove napise o arhitekturi i glazbi, što je objavila u knjizi Music and architecture (Glazba i arhitektura). Prema tome, organizatori nisu mogli odabrati bolju osobu za predstavljanje teme o arhitekturi i glazbi, a Sharon Kanach pokazala se kao vrhunska poznavateljica djela Iannisa Xenakisa. Sharon Kanach se uvodno pitala jesu li skladatelji svjesni prostora za koji skladaju pa je na primjeru Josepha Haydna pokazala da su skladatelji itekako pazili na veličinu dvorane za koju skladaju i na broj instrumenata potreban za određeni prostor. Predsta-

vila je rad Iannisa Xenakisa na različitim djelima, najprije na Paviljonu Philips (1958., Bruxelles) za koji je, prema njezinu mišljenju, zasluge preuzeo arhitekt Le Corbusier. Zahvaljujući posebno građenom prostoru te tehnologiji s oko 300 zvučnika, skladba Poeme electronique Edgarda Varèsea djeluje kao da putuje kroz prostor. Cilj je bio izazvati različite efekte kod publike. U skladbama Terrektorh (1964.–1966.) i Polytope de Montreal (1967.) Iannisa Xenakisa, ideja je bila drugačije razmjestiti publiku i orkestar. Kretanjem publike oko orkestra u skladbi Terrektorh trebala bi se dobiti potpuna autonomija svirača, kao da je svaki glazbenik u orkestru ujedno i solist jer ovisno o udaljenosti izvora zvuka, publika dobiva drugačiji dojam. Xenakisa je također zanimala priroda pa su postojale ideje o skladbama namijenjenim za izvedbu na otvorenom.

Sintetički doživljaj Hrvatski arhitekt Ivica Brnić u svojem se predavanju bavio tektonikom percepcije. U uvodu je rekao da se glazba često iz perspektive arhitekture gleda vrlo površno. Prema Brniću, ni glazbu ni arhitekturu ne možemo proučavati analitički, nego sintetički, odnosno totalitet je mnogo više od sume detalja. On smatra da je glavno mjesto preklapanja glazbe i arhitekture motorika, odnosno kretanje. A jedino sluhom, primjerice odbijanjem zvuka u prostoriji, ljudi zahvaćaju prostor kao cjelinu. U svojem predavanju Architecture isn’t frozen music, austrijski arhitekt Wolf D. Prix pojednostavnio je vezu arhitekture i glazbe, rekavši da se arhitekti koriste glazbom samo za proširenje svojega arhitektonskog jezika. U njegovim projektima glazba mu služi samo kao inspiracija. Jedan od njegovih većih pro-

jekata je glazbena škola s koncertnom dvoranom North Jutland House of Music Foundation (Aalborg, Danska). Kombinacija privatnog i javnog prostora te arhitektonika toga prostora imaju za cilj da publika na različite načine osjeća zvuk u prostoru. Predstavljanje različitih prostorno–akustičkih projekata nastavilo se i sljedećega dana, 13. travnja 2019. na istoj lokaciji. Njemački skladatelj Achim Bornhoeft koji na glazbenom sveučilištu Mozarteum u Salzburgu vodi elektronički studio, govorio je o tome kako glazbu uvijek promatramo u prostoru. Npr. govorimo o visokim i niskim tonovima, govorimo o tonalnom prostoru, frekvenciju percipiramo kao visinu, a prema tome dinamiku kao dubinu i vrijeme kao širinu. Počevši sa skladbom Missa l’homme Josquina des Présa, kroz povijest glazbe je predstavio različite skladbe namijenjene određe-

Američka glazbenica Sharon Kanach susrela je Iannisa Xenakisa kao studentica 1978. u Parizu

nim prostorima. U skladbi Jean–Claudea Risseta: Resonant Sound Spaces (2002.) kretanje zvučnih objekata proizvodi novo glazbeno značenje jer ne slušamo zvukove radi njih samih, nego radi njihova značenja. U projektu Billa Fontane: Sound Island postignuta je nova percepcija javnog prostora upravo zahvaljujući zvuku. Glazba (zvuk) daje novi osjećaj prostora, vremena i dimenzija. Organska povezanost Slovenac Martin Bricelj Baraga iz Ljubljane mutimedijski je umjetnik i kustos, koji radi sa zvukom, prostorom i svjetlom. Njegovi su projekti najčešće smješteni u javni prostor te funkcioniraju na temelju interakcije s publikom. Primjerice, Moonlith je spomenik Mjesecu i zvijezdama, svjetlosno–zvučni instrument koji reagira kad mu se pu-

blika približi. Njegovi projekti zahtijevaju dobro poznavanje tehnologije, a ideja mu je organska povezanost ljudi sa strojevima. Ciklus predavanja završen je okruglim stolom koji je moderirao arhitekt Frano Petar Zovko, urednik časopisa Oris. Na okruglom su stolu sudjelovali svi predavači. Pitanja oko kojih je Zovko nastojao moderirati raspravu imala su nekoliko tematskih cjelina: Iannis Xenakis, hijerarhija — odnos orkestra i publike, autorstvo te obrazovanje. Što se tiče pitanja hijerarhije, zaključili su da svaki član publike ima utjecaj i stvara vlastiti narativ, ali se uz autorstvo veže i velika odgovornost. Što se tiče obrazovanja, Kanach je spomenula da je Xenakis odbijao učiti glazbu onako kako se inače učila jer bi prema njegovu mišljenju svaki glazbenik najprije trebao pronaći sebe, a ne skladati prema određenim obrascima. Dotaknuli su se pi-

rema jednome od predavača, arhitektu Ivici Brniću, jedino sluhom, primjerice odbijanjem zvuka u prostoriji, ljudi zahvaćaju prostor kao cjelinu

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Rođen u Livnu, Ivica Brnić završio je srednju školu u Luganu, arhitekturu diplomirao u Zürichu, a danas živi u Beču

tanja tehnologije i učenja, invencije i straha da strojevi uče bolje od nas. Trebamo li se bojati napretka tehnologije ili taj isti napredak osigurava našu budućnost? Je li ljudska komunikacija sa strojevima novi način muziciranja? — ostala su nam pitanja za razmišljanje nakon okrugloga stola. Sva su predavanja ipak bila usmjerenija arhitektima nego glazbenicima, a takav je bio i odziv publike.

A d G lo r i a m B r a s s , s e ks t e t l i m e n i h p u h a č a , 13 . t r a v n j a 2 019. u 15 s a t i u L a u b i

Skladbe na temu MBZ–a Glazba. Zvuk — Grad. Prostor BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Na programu su se našli hrvatski skladatelji različitih generacija: Davor Branimir Vincze, Ivan Končić, Tomislav Oliver i Silvio Foretić Piše: Helena Skljarov

osljednji dan Biennala, u subotu, 13. travnja u 15 sati, održan je koncert u Laubi u izvedbi seksteta limenih puhača Ad Gloriam Brass. Na programu su se našli hrvatski skladatelji različitih generacija: Davor Branimir Vincze, Ivan Končić, Tomislav Oliver i Silvio Foretić. Većina je skladbi pisana po narudžbi MBZ–a, a svaka je povezana s ovogodišnjom temom Glazba. Zvuk — Grad. Prostor. Pjesme o Zagrebu

Koncert je počeo prvim stavkom skladbe Fanfare Davora Branimira Vinczea koja se prema tematici Biennala odnosi na dva načina: korištenjem poznatih pjesama o Zagrebu u elektronici i integriranjem članova ansambla s publikom. Pjesme o Zagrebu isjeckane su, gotovo neprepoznatljive i korištene kao zvučni materijal, ali bit je stopiti ih s glazbenim materijalom koji iznose instrumenti. Rezultat je spretno dobiven eho u kojemu se, zbog svirača u publi-

ci, kraći obrasci kreću prostorom, ali i pojavljuju na različitim mjestima. Ivan Končić drukčije je odgovorio na temu Biennala; u svojoj skladbi Kaskade i korali nastojao je dočarati i usporediti zagrebačku i dubrovačku arhitekturu. Zagreb je dočaran zvukovnim plohama, bojom i češćim zajedničkim sviranjem, a tom tipu materijala kontrastiraju dinamičniji odsjeci s naznakom polifonije i povremenim solističkim istupima. Posljednje opisuje čežnju za nečim »nepravilnim«, poput nasumičnih zavoja, kuća i otvorenog mora dubrovačkog krajolika. Dva načina instrumentiranja predstavljaju nostalgiju za studijem kompozicije, na kojemu su se uvijek vježbale takve orkestralne »situacije«. A skrivena poruka u njima je posljednji pozdrav Ivanovu pokojnom profesoru Željku Brkanoviću.

Naizgled klasično Skladbu Madrigal Tomislava Olivera praizveo je isti ansambl na 43. Osorskim glazbenim večerima 2018. godine. I ta skladba donekle je povezana s temom Biennala, zahvaljujući utjecaju flamanskih renesansnih skladatelja na ideju skladbe; za praizvedbu u Osoru svirači su se trebali postaviti na različite lokacije u crkvi. Tomislav Oliver posebno spominje utjecaj Adriana Willaerta; iako se ne pokušava oponašati Willaertov stil skladanja, korišteni fragmenti melodijskog materijala ciklički se variraju i permutiraju kao i u madrigalima. Silvio Foretić se u svojoj skladbi Sekstet naizgled okreće klasičnoj trostavačnoj formi sa snažnim početnim stavkom, sporim drugim stavkom, a zatim iznenada počinje razgovor svirača o tome da radije ne bi izveli treći stavak. Naizmjenično se žale na njegovu težinu,

djeluju donekle zadovoljno prethodnim dvama stavcima, ali zašto sad u ovome skladatelj inzistira na »neizvedivim« suvremenim tehnikama? Možda baš zbog takvog koncepta Silvio Foretić nije htio dati bilo kakav komentar za programsku knjižicu. Moglo bi se još govoriti i o autoironičnom komentaru na vlastitu poziciju suvremenog skladatelja, o odnosu prema skladateljima koji nisu tako vični skladanju ili čak o komentaru na izvođače suvremene glazbe. No ta šaljiva i svježa skladba ne podnosi velike analize, kako je napomenuo sam skladatelj. Koncert završava drugim stavkom početne skladbe Davora Branimira Vinczea, u kojemu svirači, s obzirom na prvi stavak, zrcalno zamijene pozicije i sviraju skladbu unatrag, čime dolazi do drugačije percepcije prostora.

van Končić u svojoj skladbi Kaskade i korali nastoji dočarati i usporediti zagrebačku i dubrovačku arhitekturu Koncert završava drugim stavkom početne skladbe Davora Branimira Vinczea u kojemu svirači, s obzirom na prvi stavak, zrcalno zamijene pozicije i sviraju skladbu unatrag

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Violončelistica Franka Margeta iz Grupe za Novu glazbu Glazbenog učilišta Elly Bašić H r v a t s k i s k l a d a t e l j i o 3 0. M u z i č ko m b i e n n a l u Z a g r e b , 13 . t r a v n j a 2 019. u 16 s a t i u L a u b i

Highlight Muzičkog biennala? Izvještaj s razgovora koji je Iva Lovrec Štefanović između dva koncerta u Laubi vodila s hrvatskim skladateljima uključenima u program ovogodišnjega festivalskog izdanja: Margaretom Ferek–Petrić, Ivanom Kiš, Mirelom Ivičević, Tomislavom Oliverom, Ivanom Končićem i Matkom Brekalom Piše: Helena Skljarov

osljednjega dana Biennala, 13. travnja, Iva Lovrec Štefanović razgovarala je s hrvatskim skladateljima o ovogodišnjem jubilarnom festivalu. Svi su njezini sugovornici na neki način bili dio Biennala, bilo kao skladatelji čija su se djela izvodila, bilo kao organizatori: Margareta Ferek–Petrić, Ivana Kiš, Mirela Ivičević, Tomislav Oliver, Ivan Končić i Matko Brekalo. Globokar i KNAPANJE

Razgovor je toga kišnog subotnjeg po-

slijepodneva održan u Laubi, upravo u terminu između dva koncerta na čijem su programu također dominirali hrvatski skladatelji. Sudionici razgovora čija su se djela izvodila tijekom Biennala osvrnuli su se na svoja iskustva s probama i koncertima, a svakoga je moderatorica Iva Lovrec Štefanović zamolila i da izdvoji highlight ovogodišnjeg Biennala. U više navrata spominje se izvedba skladbe Exil 3 Vinka Globokara, Mirela Ivičević hvali i Kelemenovu skladbu Salut au Monde, dok Matko Brekalo, uz izvrstan projekt Urbi et Orbi na kojem je radio s Ratkom Vojtekom, ističe da je pozitivno iznenađen studentskim KNAPANJEM te masterclassom za skladatelje. Ivana Kiš šaljivo govori da joj je highlight »To što ste svi

vi tu! Bit Biennala je vrtjeti se po koncertima i upiti što više« te da joj se najviše svidjela upravo ta emocionalna strana. Na upit Ive Lovrec Štefanović o shvaćanju Biennala, Tomislav Oliver komentira da je MBZ prije promatrao kao nekakav »popis skladbi«, no danas ga promatra kroz ljude — ali ne samo skladatelje, nego i organizatore s kojima je izvrsno surađivao ove godine. Važnost komunikacije Pitanje »Što dalje?« upućeno je najviše Margareti Ferek–Petrić, umjetničkoj voditeljici sljedećeg, 31. MBZ–a. Margareta je, u oduševljenju ovogodišnjim Biennalom, otkrila svojevrstan smjer za dalje. Spominje važnost komunikacije

natiželjni (često mlađi) ljudi koji su sasvim slučajno došli na samo jedno događanje s mišlju Da vidimo što je to, postali su redoviti, svakodnevni gosti cijelog festivala

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

MBZ je ove godine imao za cilj odgojiti mladu publiku, autore i interprete u tri programa ostvarena uz Grupu za Novu glazbu Glazbenog učilišta Elly Bašić (na slici: aplikacija na mobilnom telefonu za multimedijski projekt D#connected Ane Horvat i Miodraga Gladovića)

sa skladateljima općenito, sa studentima, ali i s djecom za koje je također postojao raznovrstan program. Općenito joj se čini da se Biennale otvara i široj publici zahvaljujući svojem maštovitom programu. S obzirom na komentare i zanimljive susrete koje sam i sama iskusila tijekom posjećivanja sadržaja ovogodišnjeg Biennala, svakako bih se složila s Margaretinim zapažanjem o pojavi šire publike; znatiželjni (često mlađi) ljudi koji su sasvim slučajno došli na samo jedno događanje s mišlju Da vidimo što je to, postali su redoviti, svakodnevni gosti cijelog festivala. Tema Glazba. Zvuk — Grad. Prostor sigurno je tome pridonijela zbog pristupačnosti njezine ideje, povezanosti s arhitekturom i drugim umjetnostima te uvođenjem sadržaja performativnog karaktera čije su pozornice ponekad bile ulice grada Zagreba. 54

Glavni tajnik HDS–a Antun Tomislav Šaban, u nedostatku umjetničkog voditelja 30. MBZ–a, bio je najtraženiji sugovornik za TV priloge

K o m o r n i g u d a č k i o r k e s t a r S l o v e n s k e f i l h a r m o n i j e , 13 . t r a v n j a 2 019 . u 17 s a t i u L a u b i

Iako uvelike različiti, Koncert za klarinet i gudače Antuna Tomislava Šabana te Koncert za alt–saksofon i gudače Davorina Kempfa visokokvalitetna su djela, koja će sadržajnošću zasigurno pronaći put i izvan biennalskih prostora, ali i izvan granica Hrvatske Piše: Ivana Jurenec

osljednji je biennalski dan donio šest praizvedbi djela hrvatskih autora, od kojih je čak pet publika mogla čuti u Laubi, nekadašnjem dijelu vojnog kompleksa austrougarske vojske, smještenom na Črnomercu, koji već deset godina predstavlja »igralište« za suvremenu kulturu i urbanu publiku. U subotu popodne nakon prvog koncerta na kojem su se praizvele skladbe Ivana Končića, Davora Branimira Vinczea i Silvija Foretića, uslijedio je razgovor sa skladateljima mlađe generacije, a zatim još jedan koncert ostvaren zajedničkim snagama hrvatsko–slovenskih izvođača i skladatelja. U njegovu prvom dijelu bila su praizvedena dva solistička koncerta, autorâ Antuna Tomislava Šabana i Davorina Kempfa. Koncert prijateljstva

Svoj Koncert za klarinet i gudače Šaban je posvetio Radovanu Cavallinu, u povodu njegova 50. rođendana, ali i višedesetljetnog prijateljstva te suradnje skladatelja i uvaženog klarinetista, koji je djelo praizveo. On je ujedno i »krivac« što je Šaban svoje glazbene ambicije od klarineta usmjerio prema skladanju. Uz Komorni gudački orkestar Slovenske filharmonije i dirigenta Stevena Loya, usmjerenog na suvremenu glazbu, Cavallin je publici predstavio Šabanovo novo koncertantno djelo. Tradicionalna trodijelna dispozicija (brzi–polagani–brzi odsjek) poslužila je skladatelju da prevladavajućim klasičnim zvukom predstavi virtuoznost solističkog instrumenta, kao i jednostavnost izraza, koja ni u jednom trenutku nije prešla u banalnost, nego je melodijom i harmonijskim progresijama osigurala kvalitetu. Budući da je Šaban i sâm svirao klarinet (i to u klasi Radovanova oca Giovannija Cavallinija), znalački je iskoristio sve lage, predstavivši razne boje i promjene zvuka klarineta, što je pot-

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Glazba i za izvanbiennalske prostore

Koncert za alt–saksofon i gudače Davorina Kempfa nastao na narudžbu Biennala uz Komorni gudački orkestar Slovenske filharmonije praizveo je mladi i perspektivni saksofonist Lovro Merčep

puno došlo do izražaja u briljantnoj interpretaciji Radovana Cavallina. Prvim stavkom prevladava virtuoznost solističke dionice, čiji tematski materijal preuzima orkestar. Drugi je stavak karakterno suprotan, a manje razložena melodija klarineta te transparentan i homofon slog orkestra pružaju šarolik spektar lijepo ostvarenih harmonijskih boja. Nakon kratkog sola klarineta, slijedi razigrani treći stavak, koji sažima efektna orkestralna glissanda i poigravanje s elementom ritma, pri čemu se postiže energičan zvuk koji podsjeća na filmsku glazbu. Polifoni slog Po slogu i zvukovno sasvim je drukčiji bio Koncert za alt–saksofon i gudače Davorina Kempfa, čija je praizvedba uslijedila nakon Šabanova djela. Djelo je Kempf skladao na narudžbu Biennala, a uz isti orkestar i dirigenta nastupio je mladi i perspektivni saksofonist Lovro Merčep, koji je nakon zagrebačke Muzičke akademije školovanje nastavio u Lyonu, Versaillesu i Amsterdamu, gdje trenutačno djeluje kao slobodni umjetnik. Kempf je solističkom

instrumentu namijenio nimalo lagan zadatak, jer svira gotovo neprestano, što iziskuje mnogo koncentracije, ali i pomno osmišljen pristup interpretaciji, kako bi se izbjegla monotonost. Iako Lovro Merčep još nema ni 30 godina, iskustva mu ne nedostaje, pa je povjerenje koje mu je bilo ukazano potpuno i opravdao, oduševivši ne samo tehničkom spremom i muzikalnošću nego i zrelošću kojom je pristupio iščitavanju i »probijanju« kroz Kempfovu partituru trajanja nešto kraćeg od pola sata. Koncert je skladan u tri stavka klasične dispozicije te nesimetrična trajanja (prvi stavak je polovica cijelog koncerta). Prevladava gust polifoni slog (na više je mjesta u koncertu orkestar potpuno diviziran), dok srednji stavak donosi nešto pregledniju zvučnu sliku. Njime je Kempf, između ostaloga koristeći se sordiniranim zvukom ansambla, stvorio pomalo mističnu atmosferu, sasvim suprotnu vanjskim stavcima. Završni je stavak naizgled manje virtuozan od početnog (promatramo li solističku dionicu), no odlikuje ga kulminacija unutar mikrostrukture, harmonijskog jezika i ukupne zvukovnosti, iako djelo završava svojevrsnim utihnućem. Premda

uvelike različiti, i Šabanov i Kempfov koncert visokokvalitetna su djela, koja će sadržajnošću zasigurno pronaći put i izvan biennalskih prostora, a nadamo se i izvan granica Hrvatske. Ljubljanski koncerti Nakon dva djela hrvatskih skladatelja, u drugom su dijelu koncerta izvedene dvije skladbe višestruko nagrađivanih slovenskih autora mlađe generacije iz projekta narudžbi ansambla Ljubljanski koncerti. Vito Žuraj predstavio se kao dirigent i autor u svojem Ljubljanskom koncertu br. 5 Knjiga teles [Knjiga tijela] za sopran i gudače, u kojem se kao solistica predstavila mlada pjevačica Nika Gorič, koja je sudjelovala i u odabiru pet pjesama na stihove Aleša Štegera, uglazbljenih oporim harmonijama. Nakon toga čuli smo Ljubljanski koncert br. 1 Flux za harmoniku, trubu i rog, za čije je skladanje Nina Šenk pronašla inspiraciju u Bachovim Brandenburškim koncertima. Ispitujući odnose unutar ansambla, solističke instrumente djelomično je smjestila iza publike, čime je dala doprinos temi obljetničkoga Biennala.

P r a i z ve d b a b a l e t a H er o i s Ti r ed n a s ve č a n o m z a t va r a n j u 3 0. M B Z – a 13 . t r a v n j a 2 019. u Z K M – u

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Uzbudljiva priča o umornom junaku

Na kraju trijumfiraju manekenke koje marširaju pistom, a kao jedina interakcija među pojedincima preostaje grubo sudaranje laktovima, dok se guraju pred ogledalima/ekranima kako bi što bolje vidjeli vlastiti odraz

Djelo su zajednički stvarali skladatelj Frano Đurović i koreograf–redatelj Giuseppe Spota, uz plesače Baleta HNK–a Ivana pl. Zajca u Rijeci

urovićeva elektro–akustička glazba mahom motiviku kao da preuzima iz zvukova koji nas podsjećaju na distopijski svijet, na razrušenu civilizaciju, na pokvarene uređaje i sl., u kojima je, možda paradoksalno, najvitalniji element glazba noćnih klubova

Piše: Zrinka Matić

vojom posljednjom produkcijom, praizvedbom baleta Hero is Tired koreografa Giuseppea Spote i skladatelja Frane Đurovića, Muzički biennale Zagreb pogodio je u jednu od bolnih točaka suvremenog društva, otuđenost pojedinca u suvremenom urbanom društvu. Taj pojedinac, Heroj, prikazan je na pozadini zamišljenoga velikog grada, u skladu s temom Music.Sound — City. Space MBZ–a 2019., i to u pitkoj, čitkoj i glazbeno–scenski uzbudljivoj priči o umornom junaku. Iskrzani pokreti

Samim tim ova produkcija ispunila je jedan od važnih zadataka kojima bi umjetnost trebala težiti: poput katalizatora prepoznala je problem ključan za suvremeni trenutak i približila ga publici. Balet Hero is Tired prikazuje pojedinca koji se, okružen mnoštvom u velikom gradu, gubi i ne snalazi, i premda je u gotovo stalnoj interakciji s drugima, ostaje sam i izoliran. Može to biti bilo koji suvremeni žitelj velikoga grada,

koji gubi doticaj s vlastitim korijenima, identitetom i samom humanošću; ne pronalazi nikakvu novu čvrstu točku u svojem životu. Taj je pojedinac prikazan u nizu slika koje ga postavljaju u niz odnosa ili pokušaja odnosa, bilo intimnih, bilo društvenih. Pokreti plesača u koreografiji Giuseppea Spote jasno dočaravaju njegove frustracije, neuspjehe, privlačenje s drugima, koje međutim svaki put završava pogrešnim spojem, sudarom, odbijanjem. Tijelo koje se lomi u iskrzanim pokretima odražava iscrpljenost i krajnju neurozu pojedinca i njegovu osjetljivost u odnosu na nepodnošljivu grubost njegove okoline, kao i njegovu učahurenost i nemogućnost da se izbavi iz uvijek istih obrazaca površne, besmislene komunikacije. Takva je tematika i do sada, u nekim varijantama, zaokupljala tvorce baleta Giuseppea Spotu i Franu Đurovića, koji su ovom prigodom prvi put surađivali na zajedničkom djelu. Kultura egotizma Njihov spoj pokazao se idealnim. U nekoliko zamišljenih situacija u koje Giuseppe Spota dovodi Heroja (od nježnih pas de deuxa do skupnih scena u kojima pojedinac kao da za sobom vuče gomilu drugih koji ga »prate« ili do po-

sljednje scene u kojoj se evidentno radi o kulturi egotizma, odnosno kulturi selfieja) glazba Frane Đurovića pružala je idealan okvir za doživljaj takvih ideja. Đurovićeva elektro–akustička glazba mahom motiviku kao da preuzima iz zvukova koji nas podsjećaju na distopijski svijet, na razrušenu civilizaciju, na pokvarene uređaje i sl., u kojima je, možda paradoksalno, najvitalniji element glazba noćnih klubova. Na površinu povremeno izrone raspršene, »izgubljene« glazbene fraze, odsvirane na klaviru ili na violončelu, kao odjeci nečega humanog, nečega što pripada prošlosti i nostalgiji. Određena žudnja za tim, ali i nemogućnost da se to ponovno dosegne, da se pokrpa, spasi, oživi pravog čovjeka, dijelom ispunja ovaj balet. Posustajanje se događa postupno; od slike do slike junaka u njegovoj potrazi svladava umor. Na kraju trijumfiraju manekenke koje marširaju pistom, a kao jedina interakcija među pojedincima preostaje grubo sudaranje laktovima, dok se guraju pred ogledalima/ekranima kako bi što bolje vidjeli vlastiti odraz. Predstavu smo pratili u odličnoj izvedbi baletnog ansambla HNK–a Ivana pl. Zajca u Rijeci s nizom dojmljivih sola, u kojima su najistaknutija bila ona Cristine Lukanec, Andreia Kötelesa, Hugoa

oznato je da je skupština predstavnika Hrvatskog društva skladatelja donijela odluku o izboru novog umjetničkog voditelja Muzičkog biennala Zagreb (MBZ), svojeg najvećeg i najvažnijeg projekta. Izabrana je Margareta Ferek–Petrić, mlada, ali već afirmirana hrvatska skladateljica s bečkom adresom. Njezin mandat odnosi se na biennalska izdanja 2021. i 2023. pa će tako imati čast definirati program festivala na kojem će se proslaviti njegov šezdesetogodišnji jubilej. Margaretin programski tim za festival 2021. godine čine ujedno jazz novinar i programski voditelj ciklusa jazz. hr Davor Hrvoj, skladatelj i muzikolog Tomislav Oliver te skladatelj i dirigent Ivan Josip Skender. Sva trojica bila su i članovi Programskoga vijeća MBZ–a ove godine.(HDS)

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Novi članovi Programskog vijeća za MBZ 2021.

Europska udruga festivala (EFA) i Međunarodni EFFE žiri objavili su 24 laureata koji se natječu za EFFE nagradu 2019–2020.

Rodriguesa, Nike Lilek, Svebora Zgurića, Tee Rušin i Tilmana Patzaka, uz još niz drugih.

đene i estetski vrlo zaokružene konture tijelu svakog plesača.

Koreografiju u kojoj nije bilo praznog hoda ni suvišnih elemenata dopunilo je odlično dizajnirano svjetlo Nuna Salsinhe te domišljata scenografija Petre Dančević Pavičić, građena od kocaka koje su predstavljale konture grada, različite prostore, a na kraju i same ekrane, odnosno ogledala u kojima se pojedinci ogledaju. Petra Dančević Pavičić kreirala je i kostime koji ocrtavaju pokrete i daju razra-

Đurović i Spota očito su dotaknuli neke važne žice u nama, jer je publika — koja je brojem i prema profilu nadišla posjećenost prethodnih biennalskih koncerata, zauzevši do posljednjeg mjesta dvoranu ZKM–a, napeto pratila izvedbu i pokazala iskreno oduševljenje burnim pljeskom na kraju.

MBZ nominiran za prestižnu europsku nagradu

uropska udruga festivala (EFA) i Međunarodni EFFE žiri predvođen sir Jonathanom Millsom objavili su 24 laureata koji se natječu za EFFE nagradu 2019–2020. Ta biennalska nagrada prati umjetničke festivale koji su se tijekom svog održavanja dokazali po umjetničkoj izvrsnosti, a u isto vrijeme su uvelike utjecali na lokalnu i regionalnu kulturnu suradnju. Manifestacija EFFE — Europa za festivale, festivali za Europu pokrenula je Europska udruge festivala, a financira je Europska komisija. Dobitnici nagrada bit će poznati 26. rujna ove godine, na ceremoniji koja će se održati u Bruxellesu u Centru za umjetnost. Predsjednik EFA–e, Jan Briers, istaknuo je kako mu je drago vidjeti da ovogodišnji laureati predstavljaju široku europsku kulturnu scenu i razne discipline, od digitalne umjetnosti pa sve do opere. Festivali su odabrani među čak 715 prijava, a među nominiranima za nagradu osim Ars Electronice i BBC Promsa našao se i Muzički biennale Zagreb! Podsjetimo, međunarodni festival suvremene glazbe 30. Muzički biennale Zagreb održao se u travnju ove godine. Ovogodišnji Muzički biennale Zagreb predstavio je široku paletu suvremenih glazbenih događanja u gotovo 50 programa, uz brojne goste skladatelje iz inozemstva i nova djela hrvatskih skladateljica i skladatelja. Nastupilo je više od 400 domaćih i stranih izvođača koji su predstavili najbolje od domaćeg i svjetskog suvremenog glazbenog stvaralaštva. Sljedeći Muzički biennale Zagreb održat će se u travnju 2021. godine. (HDS) 57

Jazz na Biennalu — raznolikost slobodnih jazz improvizacija

Jazza je na Biennalu bilo dosta, nije to uvijek bila laka glazba ili možda uopće nije bila laka, no za strpljive i uporne otvorili su se mnogi novi vidici Piše: Saša Drach

ve godine jazz se nije ušuljao na Muzički biennale Zagreb, već je s jazzom počelo i prije službenog otvaranja festivala, i to u predfestivalskom tjednu, 30. ožujka u Kulturnom centru Mesnička, predavanjem «Što je slobodno u free jazzu? Istraživanje!« talijanskoga muzikologa Marcella Pirasa

nje njihova zajedničkog projekta, albuma Port to Port to Port. Nastala je poprilično nepredvidiva svirka, u kojoj se isticala muzikalnost talijanskog basista, ali i nagli obrati u solističkim bravurama Razza i Ergića. Na trenutke doista nadahnuta svirka na žalost nije imala prebrojnu publiku koju je, čini se, iznenadio predfestivalski tjedan.

Inovativni momenti Marcello Piras je međunarodno priznati autoritet za jazz i sve njegove smjerove, iako njegova istraživanja prelaze glazbene granice toga žanra. Objavio je i knjigu o Johnu Coltraneu i mnoge eseje u enciklopedijama, zbornicima i stručnim časopisima. Predavanja i radionice drži po cijelom svijetu, od Europe do obiju Amerika. Radio je u Center for Black Music Research u Chicagu kao i na Sveučilištu države Michigan. Trenutačno živi i radi u Meksiku, istra-

DAVOR HRVOJ

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

praizvedbe djela Zorana Šćekića i Jona Irabagona

Biennale je s jazzom počeo i prije službenog otvaranja festivala, i to u predfestivalskom tjednu, 30. ožujka u Kulturnom centru Mesnička, predavanjem »Što je slobodno u free jazzu? Istraživanje!« talijanskoga muzikologa Marcella Pirasa koji živi i radi u Meksiku

koji živi i radi u Meksiku. Free jazz glazbenici tradicionalno su gosti Muzičkog biennala, tako da su u Zagrebu u organizaciji toga festivala odavno nastupali i najveći free jazzisti svih vremena: Cecil Taylor, Art Ensemble of Chicago, Paul Bley, Fred Frith, Uri Caine... Možda je najvažnija karakteristika free jazza da nema pravila. Za taj je stil važna atonalnost, disonance i emocionalna napetost. Glazbenici se ne pridržavaju fiksne harmonijske strukture dok improviziraju. Free jazz izvođači često improviziraju izvan fiksnih metara ili tempa. Uloge u solu i pratnji obično su fluidne, kao i ravnoteža kompozicije i improvizacije u izvedbi. 58

žujući utjecaj crnačke glazbe na barok, dok uz to piše knjigu o povijesti afričke glazbe i o širenju njezinih utjecaja od kamenog doba do danas — integrirajući paleontologiju, evoluciju, filogenezu ljudskog mozga, jezikoslovlje i arheologiju. Trenutačno razvija novu metodu za strukturalnu analizu jazza. Njegovo predavanje bilo je više nego prikladan uvod u koncert na kojem je nastupio free jazz trio koji čine Denis Razumović Razz (alt–saksofon i tenor– saksofon, gitara, flauta i vokal), Rajko Ergić (bubnjevi, sopran–saksofon i klarinet) i talijanski gost Giovanni Maier (kontrabas). Bila je to žestoka svirka, a zapravo sjajna prilika za predstavlja-

Za drugi biennalski koncert na tragu jazza bio je zaslužan Jon Irabagon. Dolazak mladog njujorškog saksofonista u Zagreb nije novost. Zapamtili smo njegove nastupe sa žestokim i beskompromisnim ansamblom Other People Do the Killing, ali i s free jazz triom vremešnoga, glasovitog bubnjara Barryja Altschula prošle godine, kad se potvrdila njegova virtuoznost i kad smo prvi put vidjeli da svira cijeli spektar raznih saksofona. U ovom slučaju, 8. travnja, Irabagon je nastupio solo u pristojno popunjenom klubu Kontesa, pred probranom publikom, odsviravši jednosatni recital. Bile su to slobodne improvizacije s tek povremenim citatom nekog standarda, a tehničke bravure i vratolomije koje je izvodio bile su nevjerojatne. Koncert je bio biennalski, u skladu s traženjima novoga zvuka, istraživanjem i eksperimentiranjem, ispitivanjem mogućnosti instrumenta, ali u nevjerojatnom kontinuitetu u kojem se to što je Irabagon svirao činilo kao niz stavaka neke lude, eksperimentalne etide u kojoj je bilo puno glazbe, strasnih proplamsaja i začudnih, tehnički inovativnih momenata. Tako je, primjerice, svirao paralelne dionice (ali na jednom instrumentu) ili pak zapuhao u svoj mezzosopran–saksofon in F s obratne strane. Koncertu je prethodio polusatni razgovor na pozornici koji je s Irabagonom vodio Davor Hrvoj, u programskom vijeću odgovoran za jazz segmente ovogodišnjeg biennalskog programa, posebno toga koncerta, koji je Muzički biennale organizirao u suradnji s Jazz.hr–om koji Hrvoj umjetnički uspješno vodi već nekoliko godina. Idućega dana, 9. travnja, organizirana je muzička radionica na Muzičkoj akademiji na kojoj je Jon Irabagon demonstrirao umijeće improvizacije, uz niz praktičnih savjeta.

Uzbudljivo i ležerno U Zagrebačkom kazalištu Gavella 10. travnja Jon Irabagon nastupio je sa Zagrebačkim kvartetom saksofona. Tako su svi zajedno činili kvintet, a na programu su bile dvije praizvedbe. Irabagon je za taj kvintet napisao skladbu Orbit, po narudžbi 30. Muzičkog biennala Zagreb, a Zoran Šćekić je, također za taj kvintet, napisao skladbu Konstrukcija 5.1. Iako dosad nije pisao za kvintet saksofona, Šćekić je često pisao za formaciju big benda, u kojoj također ima pet saksofona u sekciji. Glavna tema ove skladbe je odnos improvizirane i pisane glazbe, one planirane i one koja je djelomično ad hoc. Pri tome se uz potrebu tradicionalne notacije, koristio grafičkom i hibridnom anotacijom, kao suvremenim tehnikama zapisivanja, a koristio se i suvremenim tehnikama skladanja, kao što su fragment, objekt, moment, odsječak itd. Također je izvođačima stavio na raspolaganje neke napredne tehnike sviranja saksofona, koje uključuju dopl grifove, multifonikse itd. Pri tome je točno znao za koga piše određenu dionicu, jer je u kontaktu s izvođačima dobio od svakoga ono što najbolje funkcionira na svakom od njihovih instrumenata. Irabagon se sada prvi put susreo sa Šćekićevom grafičkom partiturom u kojoj je bitna boja, koja označava dinamiku. Hladne boje označavaju tiše, znači piano ili mezzo piano, narančasta pak označava mezzo forte i crvena forte, dok su, recimo linije, oblici linije, jedan od parametara koji se odnosi na motoriku i registar. Tako postoje uzlazne i silazne linije, određenih boja, kao i linije oštrih ili blagih rubova koje pak označavaju motoriku. Uz to postoje i parametri koji se tiču tempa, specifičnog ili slobodno određenog, kao i vertikalna orijentacija u partituri koja izvođačima olakšava snalaženje u smislu kad što treba odsvirati itd. Skladba je sastavljena od sedam segmenata, podijeljena tako radi snalaženja samih glazbenika, ali je jednostavačna, dakle izvedena u kontinuitetu. Šćekićeva glazba ima korijene u jazzu, jazz je njegovo primarno polje zanimanja, pa je i u ovu skladbu

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Iako do sada nije nikad pisao za kvintet saksofona, Šćekić je često pisao za formaciju big benda u kojoj također ima pet saksofona u sekciji

unio kratke melodijske citate standarda, no u tom zastrašujućem rasponu boja koje je obuhvatio kvintet saksofona (Saša Nestorović — tenor, Matjaž Drevenšek — bariton, Goran Merčep — alt, Dragan Sremec — sopran i Jon Irabagon — sopranino) puno se toga događalo. Glazba je bila uzbudljiva i ležerna, no svakako bliža suvremenom »ozbiljnom« izrazu (bez obzira na improvizatorske dijelove) negoli jazzu, čak i u najmodernijem smislu. Avangardna je to glazba koju je teško, ali ne i nemoguće čuti po našim klupskim prostorima (Šćekić je nedugo prije Biennala nastupio sa sastavom Abstract Construction u KCM–u, u sklopu Festivala novog hrvatskog jazza), a sjajno je da je u Gavellu došlo puno zainteresirane publike. Za to je zaslužan i renome izvođača, ali, rekli bismo, i skladatelja.

Imaginarni free jazz Irabagonova skladba Orbit, koja se izvodila u drugom dijelu koncerta, trostavačna je i organizirana oko tempa koračnice. Autor je skladbu posvetio Anthonyju Braxtonu, velikom saksofonistu, skladatelju i promotoru free jazz izraza i suvremene improvizatorske scene, koji je i sam često skladao u sličnom tempu. I ta je skladba bila otvorena različitim stilovima, raspoloženjima i zvukovima, no ipak uronjenija u tradiciju jazza, bez posebno istaknutog prostora za samog Irabagona na sopraninu, od kojega se možda moglo očekivati da će si kao skladatelj osigurati istaknutiju ulogu. Izvrsno uigrani Zagrebački kvartet saksofona i njujorški gost takvim izuzetno teškim i nikako na prvi pogled dopadljivim programom pružili su, svakako, sjajnu svirku.

Jon Irabagon: Koncert je bio biennalski, u skladu s traženjima novoga zvuka, istraživanjem i eksperimentiranjem, ispitivanjem mogućnosti instrumenta, ali u nevjerojatnom kontinuitetu u kojem se to što je Irabagon svirao činilo kao niz stavaka neke lude, eksperimentalne etide

Turski kvintet Ansambl Konstrukt (Korhan Futaci — saksofoni, flaute, Umut Caglar — električna gitara, guimbri, svirale, Apostoles Siederis — kontrabas i Berkan Tilavel — bubnjevi, elektroničke udaraljke) sastav je koji djeluje na istanbulskoj underground sceni

U Laubi su 11. travnja nastupili slovački gitarist David Kollar i norveški trubač Arve Henriksen. Taj duet se u konačnom zvuku i ugođaju oslanja na tradiciju nordijskog zvuka, onako kako nas već desetljećima navikavaju nordijski izvođači, što tragom ECM zvuka, što srodnih usmjerenja, a u konačnom učinku možda najbliže onome što radi Peter Molvaer. Kollar i Henriksen u nastupu svojega dueta štošta dodaju svojim instrumentima, i prethodno snimljenu glazbu i elektroničke smicalice i izrazito ritmične rock–rifove, da bi se sve to u konačnici stapalo u sanjivoj atmosferi dalekih, prostranih, ili kako sami kažu »zvučnih«, krajolika. Izrazito opuštajući i meditativan koncert, iako održan vrlo kasno, privukao je prilično publike koja je sjajno primila ponuđenu glazbu. Posljednji jazz koncert ovogodišnjeg Muzičkog biennala Zagreb održan je 12. travnja u Laubi. Turski kvintet Ansambl Konstrukt (Korhan Futaci — saksofoni, flaute, Umut Caglar — električna gitara, guimbri, svirale, Apostoles

Siederis — kontrabas i Berkan Tilavel — bubnjevi, elektroničke udaraljke) sastav je koji djeluje na istanbulskoj underground sceni. Snimili su već nekoliko albuma, a njihov je cilj svirati što slobodniju, improviziranu glazbu, iako se u njoj mogu razaznati raznovrsni turski etnokorijeni. Njihova se glazba odlikuje ritmičnošću, a groove i zavidna sviračka energija čine njihovu glazbu izrazito privlačnom, iako je sonički ambiciozna i gotovo agresivna. Ipak, zadržavaju fini balans između tradicionalnog zvuka, ne samo ritmova nego i melodija i težnji prema sasvim slobodnom izrazu imaginarnog free jazza, na tragu onoga što su nekad radili Sun Ra ili Art Ensemble of Chicago. U toj soničnoj kavalkadi u kojoj se ističu solaže saksofona ili flaute, gitarski rifovi ili solo na basu, ili pak parade bubnjara, osnovni, gotovo plesni ritam gotovo da je uvijek prisutan, pa je kojiput bilo lako zaboraviti da se zapravo uglavnom radilo o free jazzu. I taj je koncert bio izuzetno uspješan i dobro primljen, iako je pitanje bi li bilo bolje da je bio u primjerenijem, možda klupskom prostoru.

Ko n c e r t n o p r e d s t av l j a n je a l b u m a M i r ac les 21. o ž u j k a 2 019. u M a l oj d vo r a n i Va t r o s l ava Li s i n s ko g

Lana Janjanin i Dina Rizvić dokazale čudo Album je povijesno važan kao prvi u povijesti na kojem su žene skladale, aranžirale, otpjevale i snimile svoj opus za jazz orkestar

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Ena Hadžiomerović

redstavljanje albuma Miracles Lane Janjanin i Dine Rizvić uz Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije upriličeno je u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog 21. ožujka 2019. godine. Album Miracles povijesno je važan: prvi je u povijesti na kojem su žene skladale, aranžirale, otpjevale i snimile svoj opus za jazz orkestar. Slikovite obrade Lana Janjanin, 28–godišnja skladateljica, klaviristica i pjevačica, završila je studij klasične kompozicije na Universtät für Musik und darstellende Kunst u Beču, dok je jazz učila sama. S druge strane, 25–godišnja Dina Rizvić diplomirala je na bostonskom Berklee College of Music suvremenu kompoziciju i produkciju, a trenutačno živi i djeluje u Londonu. Nakon kraćeg poznanstva, mlade glazbenice odlučile su zajedno stvoriti album kojim će obogatiti jazz scenu u Hrvatskoj pa su ovim koncertom zaključile svoj projekt Miracles. Uz Jazz orkestar, pod dirigentskim vodstvom Alana Bjelinskog izvele su 12 pjesama s albuma, od kojih su neke autorske, a neke jazz obrade. Jazz standard Night & Day Colea Portera Dina Rizvić kreativ-

no je aranžirala s mnogim promjenama tempa te kontrastima nježnih i pokretnijih odlomaka sa samba ritmom, dok je Lanin aranžman I’m a Fool to Want You Franka Sinatre donio izvedbu koja je mogla izići i na pozornicu Broadwaya. Lana je izvela svoju jedinu jazz obradu pjesme na hrvatskom jeziku Izmijenila si se, Ana Nikice Kalogjere i Arsena Dedića, koja je zadržala duh starogradskih pjesama, dok je Dina obradila Odlazi cirkus Đorđa Balaševića; pomalo mračnom atmosferom i s elementima rocka odlično je ocrtala slikovit tekst pjesme. Ljubav u kapitalizmu Autorske pjesme Lane Janjanin dominirale su početkom koncerta — pjesmom Fed Up u swing ritmu Lana je iskoristila sav potencijal big bend sastava; Illusion je s kompleksnim

harmonijama donijela veoma dobro izbalansiran zvuk orkestra i vokala. Pjesmu funky atmosfere, What a Thing, izvodio je na električnoj bas–gitari poseban gost — Marko Ferlan, član kvarteta u kojemu Lana djeluje, koji je upravo završio svoj prvi album A Minute of Love. Pjesmom Captalism Janjanin je dramatičnim izražajem opjevala ljubav pogođenu kapitalističkim društvom. Dina Rizvić izvela je dvije autorske pjesme: Slutnja je veoma spretno uključila kvalitetno raspjevane odlomke, solo nastupe članova orkestra i zajedničke odlomke te stvorila doista koherentnu pjesmu koja je uvijek išla prema naprijed; dok je poletnom Za tebe za šećer na kraju koncerta donijela još jednu pjesmu ljubavne tematike, sastavljenu od manjih, kontrastnih, ali dobro povezanih dijelova. Komplementarni spoj

jetao ton Dine Rizvić najviše je došao do izražaja uz rjeđi slog orkestra, što je ona dakako inteligentnim obradama i istaknula te je na trenutke, naročito u visokim lagama, podsjećao na raspjevane glasove iz crtića Walta Disneyja. Lana Janjanin svojim je pak hrapavijim glasom zrelije boje i svojom pojavom stvorila dojam dive, a teatralnim izvedbama činilo se kao da pjeva u mjuziklu. Dinina autorska, zajednički izvedena te naslovna pjesma albuma na red je došla sredinom koncerta. Miracles je u sporijem tempu prenijela nadu u ljubav, hrabrost i čuda koja se stvaraju zajedništvom. Njome su Lana i Dina pokazale komplementarni spoj dramatskog i lirskog, svojih glasova i stilova, te su bisom iste pjesme uz pratnju samog klavira ogolile emocionalnu vezanost uz taj povijesni projekt, što je publika nagradila toplim pljeskom.

Glazbenice su se izmjenjivale na pozornici jedna za drugom: pjevale su i pratile se na klaviru, mijenjajući karaktere pjesama različitim obradama, glasovima, ali i večernjim haljinama. Čist i svi-

Predstavljanje albuma Miracles Lane Janjanin i Dine Rizvić uz Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije upriličeno je u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog 21. ožujka 2019. godine

12. ožujka 2019. preminuo je basist, pjevač i skladatelj Dubravko Vorih Piše: Davor Hrvoj

obitnik nagrade Status za najboljeg bas–gitarista, Dubravko Vorih profesionalno je počeo djelovati u drugoj polovici sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Bio je vođa vlastitih sastava u kojima su svirali ugledni glazbenici. Objavio je niz albuma za koje je snimio uglavnom vlastite skladbe. Bio je sjajan skladatelj i tekstopisac: prepoznatljiv, jasan u zamislima i maštovit. ...with song in my heart I was born my dad was young man with the horn and one day it came to my face i desperately want play the bass everything was black and blue dream where come truth... Dubravko Vorih — Young Lions U toj autobiografskoj pjesmi — ovo je tek isječak — Dudo je nedvosmisleno iskazao svoj stav prema glazbi, izravno se pozivajući na razdoblje u kojem je glazbeno stasao i događaje koji su utjecali na njegovo poimanje glazbe, primjerice na jazz, latino, sambu, bossa novu, Antonija Carlosa Jobima, Ellu Fitzgerald, Franka Sinatru, Milesa Davisa i njegov album Bitches Brew, basiste Stanleyja Clarkea i Jaca Pastoriusa... Tom pjesmom, ali i ostalima, s nama je podijelio svoju intimu, snove o životu glazbenika, snove od kojih su se, nasreću, mnogi ostvarili. I zato je bio sretan čovjek.

Zagrebački Jaco Vjerujem da u ovom trenutku svi osjećamo isto — neizmjernu tugu, ali i ponos što smo živjeli u dometu pozitivnih vibracija koje je Dudo uvijek širio, što smo s njim sanjali iste snove. Jednostavno, bio je takav — pristojan, ugodan, blag, srdačan, predan onome što je radio, strastven. Bili smo ponosni na njega, na dečka iz našeg kruga koji je ostvario snove koje smo i mi sanjali. Bili smo ponosni na njega od samog početka njegove karijere, od sastava Pro Futuro i Obećanje proljeća, kad je dobio nadimak Zagrebački Jaco, jer je bio jedini koji se uspio približiti idealu utjelovljenom u idolu generacije, Jacu Pastoriusu. Bili smo ponosni na Dudu kad je dosanjao suradnju s još jednim idolom generacije, Stanleyjem Clarkeom, kad se na njegov poziv popeo na pozornicu i očarao velikana. Bili smo ponosni na njega kad je svojom svirkom iznenadio Josepha Bowieja. Bili smo ponosni na njega i kad je otišao u inozemstvo, gdje je ostvario suradnje s legendarnim glazbenicima o kojima su drugi mogli tek sanjati. Nije bio ovdje s nama, ali iz Njemačke su stizale vijesti da je svirao s Joeom Sampleom, Anitom Davis, Paulom Loweom, Joeom McBrideom. Iz Ljubljane su stizale vijesti da je svirao s Ratkom Divjakom i Perom Ugrinom. Druga obitelj Kad je svirao rock, bilo je to s vodećim rokerima kao što je Tihomir Pop Asanović ili bend Parni valjak ili je, pak, pokretao nove bendove kao što je Parla-

ment. Kad je svirao suvremenu glazbu, bilo je to, ni manje ni više, nego na Muzičkom biennalu Zagreb. Kad je svirao jazz, bilo je to s vodećim hrvatskim jazzistima, među ostalima s Boškom Petrovićem. U njegovim su sastavima svirali najbolji, i ponosili su se time, jer Dudo je bio glazbenik iznimne muzikalnosti, zaljubljen u afroameričku glazbenu tradiciju: blues, jazz, soul..., predan i uporan, opako dobar basist, senzibilan pjevač i maštovit skladatelj i tekstopisac, ali prije svega dobar čovjek kojem je bilo važno da su odnosi unutar benda prijateljski, familijarni, pozitivni. Zato je svoj bend, koji je djelovao upravo na tim načelima, nazvao New Tribe. Zato je najdulju suradnju ostvario s Prljavcima, bendom u kojem je više od desetljeća bio dio obitelji, s dečkima s kojima je sve dijelio — zajedništvo, strast, divne i teške trenutke. Prije nastupa Prljavaca na sad već legendarnom koncertu na stadionu u Kranjčevićevoj, Dudo, koji je tada već bio bolestan, trebao je donijeti tešku odluku, što je za njega bilo iznimno stresno — fizički i psihički. Iako je trebao ići na operaciju, nije dvojio — čvrsto je odlučio da će nastupiti, a dan poslije otići u bolnicu na operaciju. Toliko su mu bili važni glazba i njegova druga obitelj — Prljavo kazalište. Kako to razumjeti? Jajo je lijepo rekao da su sanjali iste snove — zapravo, rekao je da su prenosili snove onih kojima su se divili. Idol mladih Na prijedlog kolega, uoči spomenutog

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

DAVOR HRVOJ

D u b r av ko Vo r i h (1960. — 2 019.) — i n m e m o r i a m

koncerta, sam je odredio svojega nasljednika u bendu. Znao je tko je pravi jer je pratio što se događa na sceni, kako se razvijaju mladi glazbenici, pomagao im je savjetima, upućivao ih u tajne glazbe kao voditelj tečaja za bas– gitaru na Pučkom otvorenom učilištu Zagreb, pozivao ih na zajedničke svirke i u svoje sastave. Iako je postao idol mladim glazbenicima, Dudo je ostao skroman i ponizan. Sjećam se, jednom mi je rekao, a tad je već bio u zrelim godinama: »Upisao sam srednju glazbenu. Želim učiti svirati kontrabas.« »Čovječe, pa ti možeš predavati drugima, što još možeš naučiti?« uzvratio sam iznenađen. »Ne, uvijek možeš naučiti nešto novo — želim se usavršiti.« Kako uz sve te probe, koncerte, snimanja i turneje pronaći vremena i snage za taj dodatni napor? No jasna vizija, cilj koji je postavio pred sebe i upornost bili su dovoljni da to i ostvari — da šest godina srednje glazbene škole savlada u samo tri godine i istovremeno sa završnim razredom srednje upiše studij kontrabasa u Klagenfurtu. Kad sam ga prije godinu i pol zamolio da održi radionicu bas–gitare (za mizernu lovu), bez razmišljanja je pristao. Polaznici su bili oduševljeni. Dubravko Vorih bio je čovjek od formata koji je obogatio živote svih nas, učinio ih boljima i radosnijima. I zato, u ime prisutnih šaljem poruku — Dudo, Stand By Me, makar u snovima. (Govor pisan za ispraćaj Dude Voriha na zagrebačkom krematoriju)

Razgovor s Francescom Martinellijem, urednikom zbornika European Jazz History

Europski jazz ima mnoga lica Povijest jazza sustavno je osmišljavana i nadograđivana te pruža mnoge primjere samoodređenja i kreativnog preživljavanja

ajveći dosadašnji projekt posvećen korijenima i stogodišnjici europskog jazza objavljen je prošle godine u Londonu, sa suradnicima iz svih europskih zemalja, pod naslovom European Jazz History u izdanju Equinoxa. Odmah nakon Uskrsa predstavljen je u klubu Porgy & Bess u Beču, nakon što su ga upoznali i zainteresirani čitatelji u Ljubljani, Parizu, Londonu i Lisabonu. Ime urednika, vodećeg talijanskog stručnjaka za europske free improvisers glazbenike/ice, a to je profesor Francesco Martinelli iz Pise, svakako nije iznenađenje poznavateljima svjetskih jazz studija. Svako je poglavlje knjige European Jazz History, velikog pothvata, uređivano posljednje dvije godine, napisao barem jedan lokalni stručnjak. Nakon bečkog predstavljanja koju je nižepotpisani i moderirao, o knjizi čije je hrvatsko poglavlje potpisao Mladen Mazur, kratko smo porazgovarali s Francescom Martinellijem. Koliko je zapravo vremena uloženo u sastavljanje zbornika i koliko ste, na kraju, truda u to uložili? Konačna je faza potrajala oko četiri godine, iako ideja postoji otprije. Prvi projekt čiji sam bio član utanačen je prije

Francesco Martinelli u razgovoru s Vidom Jerajem na predstavljanju knjige u bečkom klubu Porgy&Bess

15 godina. Kako se pokazalo neizvedivim, nacrt sam prilagodio svojim mogućnostima i predao ga Europskom Jazz Networku. Bio je prihvaćen i predan na poticaje iz europskih fondova. Njihova potpora programom kreativne Europe i članova EJN–a, kao i njegova odbora, bila je presudna za pokretanje posla. Količina posla bila je nevjerojatno velika, uključujući i neke trenutke očajanja. Alternativna povijest Zašto knjiga ne uspijeva zahvatiti suvremeni aspekt stanja u hrvatskom jazzu? Kako se čini, završava s osamdesetim godinama? Knjiga zahvaća razdoblje do 2000. godine, čak i kad je granica pomalo proširena, što znači da nije ni mišljeno da se predstavi suvremeno stanje. Ako ono završava s osamdesetima, to znači da nedostaju samo devedesete, s čime se mogu nositi. Stanje s jazz–studijima bivših jugoslavenskih republika ionako je vrlo složeno iz očitih razloga. Osim onoga što se spominje u knjizi, regija je u to vrijeme bila dijelom ratnih događanja. To smo poglavlje dovršavali na samom kraju i zato je opsežno, jer tu nema osnova za način koji je utkan u strukturu drugih (i okolnih) kultura. Nadam se da će budući istraživači popuniti tu sliku. Kako knjiga i docira, među pionirima

jazza bile su instrumentalistice, u čemu zacijelo nisu bile tek manjina, iako ih povijest obično baca na poziciju pjevačica i slično... Kako se Europa nosila s tim stereotipima, budući da je jednom i sama bila pribježište za američke izbjeglice crnce, koji su ovdje počeli novi život? Od početaka europske scene free improvizacije kasnih šezdesetih, ta je tema bila predmet i rasprava i djelovanja. Bila je ta grupa pod imenom Feminist Improvisers Group, kao i festival Canalle, naposljetku je i Joelle Leandre (čiju je diskografiju Martinelli i istraživao — op. aut.) bila na njegovu čelu. Danas rukovoditelji, koji su ujedno članovi Europe Jazz Networka, imaju serije i programe, kao i poticajne djelatnosti za rebalans tih vrijednosti, a taj je predmet sine qua non svake diskusije. Knjiga spominje mnoge jazz glazbenice diljem Europe, čime se mapira moguća alternativna povijest, kao i zemljopis kontinenta. Poznati ste kao bastion europske avangarde i stručnjak za onu američku, a doktorirali ste na djelu Anthonyja Braxtona. Uz to, pronašli ste publiku u Turskoj, gdje držite mnoga predavanja. Što uopće avangardist u najboljim godinama ima s poviješću, koja se uostalom različito tumači u SAD–u i Europi, kod jednih kao politička povijest, kod drugih kao tradicija?

Zapravo, dosta... Svi su me moji avangardni »očevi« slali na popravke, na upoznavanje sa začetnicima glazbe, kao što su mnogi od njih otvoreno i izvodili taj koncept svojom glazbom. Pod pojmom povijesti mislimo i na to da se Europa mora suočiti sa svojom kolonijalnom prošlošću, kao i onom autoritarnom. Jazz u tom pogledu može djelovati kao moćan podsjetnik, a oduvijek je bio u nezgodnom odnosu s vlastima, kad već nije bio referenca opozicije. Naravno da nemamo samo jednu povijest, nego je pojam sustavno osmišljavan i nadograđivan, jer nam proučavanje prošlosti dopušta da shvatimo koliko je zapravo zasnovana na ideologiji. Kulturni je krajolik jazza poprilično opustošen neoliberalizmom pa je jazz često pokazao i svoje ružno, recimo i konzervativno lice, da bi se održao na površini. Je li zato Europa još primarno tržište jazza u svijetu i ako nije, gdje su nove granice? Europski jazz ima mnoga lica, a osim konzervativaca i revolucionara, tu su i obnovitelji. Glazba još uvijek pruža kreativne impulse i nadahnuće novim generacijama glazbenika. No digitalijom ovladano tržište iz korijena i stubokom mijenja sve glazbene žanrove, a teško mi je reći koji će biti konačan rezultat. Povijest jazza pruža mnoge primjere samoodređenja i kreativnog preživljavanja.

Gregor Podlogar

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Razgovarao: Vid Jeraj

Razgovor sa skladateljem, gitaristom i vođom malih sastava Ivanom Kapecom

Ivan Kapec je podjednako »doma« u elektronici, kao i na sessionima gdje se »štambiljaju« jazz standardi, predstavio se i kao skladatelj glazbe za big bend

Sunrise Sessions

van Kapec svakako je predstavnik srednjeg puta na domaćoj glazbenoj sceni, budući da je njegov javni profil vrlo prepoznatljiv; studijski je i pop–glazbenik koji svoje radove uglavnom predstavlja izvan oficijelnog izdavaštva. Podjednako »doma« u elektronici, kao i na sessionima gdje se »štambiljaju« jazz standardi, predstavio se i kao skladatelj glazbe za big bend. Uključen je u posljednje vrijeme i kao kustos Sunrise Sessionsa u Kulturnom centru Mesnička koji pruža idiomatski otklon u sferu improvizirane glazbe. Budući da se Zagreb kao osnovno područje njegova rada djelomično i reurbanizirao posljednjih godina, postavili smo mu nekoliko neformatiranih pitanja. Creative commons Što za tebe znači »autor« danas, a samim tim i autorski identitet?

Kad tako promatramo tradiciju bopa i glazbenog materijala koji se seli iz generacije u generaciju, dolazimo opravdano do pitanja o autorstvu. Imaju li glazbene linije (fraze) koje je Parker svirao, a mnogi prenosili i usavršavali ili degradirali, autora? I jesu li Parkerove stvari uopće skladbe ili samo smrznuti odsječci sola, koji služe kao zvučna inicijacija za kolektivnu improvizaciju. Jazz, pogotovo onaj iz polovice 20. stoljeća ima snažnu usmenu tradiciju u kojoj je lice autora zamagljeno. Ono što bi više odgovaralo klasičnom pojmu skladatelja u jazzu, barem u tom vremenu, odnosi se više na aranžera ili čak vođe sastava, nego na autora melodije i osnovne harmonije, što je jezgra svakog jazz standarda. Mislim da se autorstvo danas, barem u ovoj glazbi kojoj se najviše posvećujem, odnosi više

na ideju i koncept kako organizirati zvukove kroz neki kontekst i na koji način ih predstaviti, nego na izradu unutarnje glazbene strukture. U tom smislu, priča koja kreira određeni projekt, da ne kažem »mit«, postaje važnija od samog zvuka. Nitko se neće diviti buci tramvaja dok čeka na stanici, ali ako taj isti zvuk slušate u Dvorani Gorgona, u MSU–u, onda će on biti autorski obojen i bogato honoriran. Koliko god to nekom možda bilo duhovito. Za kreiranje tog mita zaslužni su i akteri iz prvog pitanja — novinari, kritičari, ugostitelji. Kako gledaš na tzv. creative commons izdavanje? Slobodno izdavanje glazbe, tj. izdavanje pod licencijom creative commons, vidim kao dobru platformu za širenje i reklamiranje glazbe koju netko radi. Teško se danas glazbenici naplaćuju od kupovine glazbe. Gotovo sva glazba dostupna je na streaming servisima, YouTubeu itd., od kojih autori imaju vrlo malo prihoda. Sredinom dvijetisućitih, pokret Creative Commonsa imao je stanovitu vitalnost i značenje, jer je stajao nasuprot velikim korporacijama koje su skupo naplaćivale svoje audioproizvode, međutim, to je posljednjih godina splasnulo jer su servisi za streaming dostupni za malo novca, ali s odličnom uslugom i s velikom dostupnošću najrazličitije glazbe. Primjerice, cijeli katalog ECM–a dostupan je za nekoliko eura mjesečno. Shodno tome, autore bih mogao promatrati samo kao odgovorne osobe za određeni projekt ili manifestaciju i oni bivaju, prema zasluzi, više ili manje financijski honorirani. Snaga i samouvjerenost Što je bilo odlučujuće da se pokrene projekt Sunrise Sessions — molekule ili aura, odnosno, glazbenici ili klupski prostor Mesničke?

Sunrise Sessions imaju dulju povijest od preuređenog prostora Mesničke. Počelo je još prije pet godina u kafiću Melin u Tkalčićevoj ulici, gdje smo svirali gotovo svake subote. Posve spontano smo iz jazz standarda prešli u free improvizaciju. Shvatili smo da nas ta glazbena situacija i neizvjesnost mnogo više privlače, od zapravo školskog sviranja popularnih jazz standarda... Osim toga, mogli smo unositi u taj zajednički pothvat mnogo više raznorodnih motiva iz sve one glazbe koju smo trenutačno slušali ili koju dulje vremena volimo, bez obzira na žanr. Primijetili smo i da smo publici zanimljiviji i bilo nam je drago što smo počeli kreirati nešto drugačije, što je specifično baš za nas, za taj prostor i za ljude koji su ondje bili s nama. Sve je nekako izmicalo kontroli, ali svidio nam se taj novi svijet koji je polako izranjao pred svima nama. Poslije Melina svirali smo koncept Sunrise na raznim mjestima u gradu, ali i na gostovanjima. Kad nam je KCM otvorio vrata, to je ipak bio korak dalje i trenutak da se uključi još više glazbenika. Zbog Borka Rupene, koji je od početka u Sunrise Sessionu, a sada je i voditelj programa u KCM–u, dobili smo još više slobode, ali porasla je i odgovornost. Tako nam je narasla snaga i samouvjerenost, što je i dolazak publike na sve koncerte dosad potvrdio. Ono što je bilo najvrednije kod tih susreta glazbenika i publike je to što sve više raste povjerenje između glazbenika, a i oni se sve više otvaraju jedni prema drugima. Istina, katkad se i zatvore, ali i to je dio te dinamike. Svjesni smo i spremnije prihvaćamo i glazbeno i molekularno nestabilne situacije koje se znaju dogoditi. Sve u svemu, mislim da putujemo nekamo, ne stojimo na mjestu. (Cijeli intervju pročitajte na hrvatskom jazz portalu — Jazz.hr.)

Vesna Zednik

Razgovarao: Vid Jeraj

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Najvrednije u susretu glazbenika i publike je porast povjerenja između glazbenika, a i oni se sve više otvaraju jedni prema drugima

Silvije Glojnarić, dobitnik Porina za životno djelo i posebna dostignuća u glazbi

Organizirani modernizam

Glojnarić je razvio vlastiti autorski pristup: osebujan, maštovit, kreativan i zreo, u idiomu »uravnoteženog modernizma«, kako voli reći

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Razgovarao: Davor Hrvoj

akon što je dobio mnogobrojna priznanja i nagrade — između ostalog, za osobite je zasluge za kulturu odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića — bubnjar, skladatelj, aranžer i vođa orkestra Silvije Glojnarić ove godine dobio je nagradu Porin za životno djelo i posebna dostignuća u glazbi, koja se dodjeljuje umjetnicima koji su znanjem i radom zadužili hrvatsku glazbu. Glojnarić je glazbeno obrazovan skladatelj koji je diplomirao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji na odjelu kompozicije i glazbene teorije, u klasi prof. Natka Devčića, a iskustvo je stjecao svirajući s glasovitim svjetskim jazzistima poput Arta Farmera, Johnnyja Griffina, Stana Getza i Johna Lewisa. Bio je bubnjar u glasovitom Zagrebačkom jazz kvartetu, a godinama je vodio Jazz orkestar HRT–a za koji je skladao i pisao aranžmane. Uz to, sklada za naše,

lojnarić je glazbeno obrazovan skladatelj koji je diplomirao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji na odjelu kompozicije i glazbene teorije, u klasi prof. Natka Devčića, a iskustvo je stjecao svirajući s glasovitim svjetskim jazzistima

ali i poznate strane jazz orkestre, primjerice za NDR Big Band, SFB Big Band, Big Band RTV Slovenije i druge. Osim jazza sklada i na području suvremene ozbiljne te komorne glazbe za razne ansamble, poput kvarteta saksofona ili brass kvinteta, ali i za tamburaški orkestar. Glojnarić je dobitnik Nagrade Miroslav Sedak Benčić u kategoriji autorskog stvaralaštva.

melodijskim parafrazama, orkestraciji ili čak formalnoj strukturi, iako treba reći da je aranžman zapravo sve što čujete osim melodije. U svakom slučaju, aranžer radi ono što se od njega traži, tj. kako će i kada svaku notu odsvirati svaki glazbenik. Važno je reći da je aranžman autorski rad koji svaki skladatelj priznaje i konstitutivni je dio svakog glazbenog djela.

Po čemu su vaše skladbe posebne?

Što vas nadahnjuje i kako skladate i pišete aranžmane?

Posebnost neke skladbe pitanje je njezine umjetničke vrijednosti. Naime, posebnost umjetničkog djela vodi prema posebnosti percepcije, a možemo reći da je postignuće percepcije dio individualnosti umjetnika. Posebnost i percepcija imaju veliku važnost zbog etičke dimenzije koja se konfrontira s dimenzijom prakse. Stoga moj izbor skladbi nosi značajke odnosa medija i tržišta, a povijesni odmak među skladbama označava odnos forme, sadržaja i njihove konzistencije. Profinjeni motiv Što vas vodi u skladateljskom djelovanju? Skladateljsko djelovanje ima dva aspekta koja su sama bit skladanja — znanje i glazbena intuicija, što je zapravo skladateljski credo koji kreira jedna osoba, a preuzimaju ga slušatelji. Uvijek nastojim reći koja su moja uvjerenja jer je to način na koji sebe stavljam u poziciju vjerodostojnog skladatelja, a to znači da vjerodostojnost ne temeljim na nazivima skladbi, radnim mjestima ili hijerarhijskim pozicijama, nego na ljudskom biću u skladateljskim cipelama. Dakle, u skladateljskom djelovanju vodi me znanje i glazbena intuicija, a modus operandi nalazim u organiziranom modernizmu koji proizlazi iz povijesnog kontinuiteta glazbenih epoha. Što vam je važno u pisanju aranžmana? Često ljudi ne znaju što je zapravo aranžman, pa čak i oni koji ih pišu. Aranžman je glazbena rekonceptualizacija (ponovna konceptualizacija — napuštanje osnovne ideje i istraživačkog koncepta) prethodno skladanog djela. Aranžman se može razlikovati od originalnog djela u harmonijskom smislu,

Skladanje podrazumijeva emocije, stanje uma i mogućnost prezentacije prema načelu — Dobar dan svima — To sam ja! Stvari počinju relativno jednostavno — utabanim stazama svojega grada i BUM — evo melodije. Sjedim u naslonjaču (ako ga imam) i počne bas– linija ili počne melodijski motiv s nekoliko harmonija. Slušam glazbu koju volim, obožavam grooves, kao i bogate harmonijske pokrete. Često radim »natraške« — od kraja prema početku... To su naravno sve vanjski poticaji, međutim i dalje ostaje moj credo — znanje i skladateljska intuicija. Moram priznati da razmišljajući o svojem credu, ipak najviše cijenim znanje. Kojiput to ima negativne konotacije jer se događa da aspekt intuicije proizvede zanimljivije motive i načine obrade, ali i tu opet »uskače« znanje, jer profinjeni motiv traži i profinjenu obradu, što je bez znanja nemoguće. Posebno je zanimljivo skladati za big bend jer se tu upliće i aranžman. Najbolje je to raditi istovremeno, tako da ritam–sekcija radi svoje, a ja na taj floating dodajem melodije, sola i tutti koruse, pa je opet u igri znanje i intuicija. Naravno, melodija potiče aranžman, a aranžman potiče orkestar pa kad se sve posloži kako treba, rezultat je sjajan. Poznato i nepoznato Koliko u tom radu kod vas ima zanatskog, koliko nesvjesnog, koliko intuitivnog, koliko poznatog, a koliko nepoznatog? U zanatskom dijelu glazbenog djela dolazi do intuitivnog učenja, što se razvija u procesu evaluacije. Zanat je nužan u bilo kojem procesu stvaranja, jer je bez zanata nemoguće uobličiti neko djelo.

Postoje stvari u mojoj glazbi koje znam da znam, baš kao i stvari koje znam da su mi nepoznate, što znači da znam da postoje stvari koje ne znam. Isto tako mogu reći da postoje stvari koje znam, a nisam svjestan da ih znam. Poznato i nepoznato je ljepota, uzbuđenje i energija glazbe. Često razmišljam o raznim učincima poznatog ili nepoznatog, ali uvijek dolazim do zaključka da glazba ne može postojati bez uravnoteženosti obiju komponenti. Neposredno prije dodjele Porina, s Jazz orkestrom HRT–a snimili ste svoje nove skladbe. Koje ste uloge namijenili Orkestru i solistima Davidu Gazarovu i Saši Nestoroviću? Moram reći da je jazz orkestar moj instrument koji uvijek sviram. Uvijek nastojim podijeliti uloge u skladu s mogućnostima solista, tako da nije isključeno da svaka prilika ima svoja rješenja. U programu Music Conversation svaka sekcija ima soliste, ali je ipak glavninu sola dobio Nestorović. Balada Midnight Indigo je skladba u kojoj tenor–saksofon donosi temu, solo i završnu cadenzu. Skladba Right In The Pocket je u up tempu; Saša vehementno iskazuje svoje znanje, nadarenost i vještinu. Log 7 — Moments i Log 8 — Home posvetio sam Johnu Lewisu s kojim sam surađivao u više prilika, a kruna suradnje bio je album Animal Dance, koji smo zajedno snimili u Njemačkoj. Isto mogu reći za Gazarova koji je svirao solističke dionice u najboljoj maniri velikih imena pijanističke literature u jazzu. Posebno ističem solo u skladbi Right In The Pocket, gdje je pokazao zavidnu vještinu u upotrebi mojega glazbenog materijala. Kao novum, izbjegavao sam primjenu harmonijskih simbola, i to tako da sam harmonije izložio pisanim intervalima, koji su bili temelji na načelu mnogostranosti kvintakorda, što je solistima onemogućavalo upotrebljavati standarne fraze koje inače koriste u svojim dionicama. Zbog toga su Gazarov i Nestorović u mojem konceptu dobili uloge tumača novih zamisli, jer su iskazali sve što je bilo potrebno da se uklope u cijeli postupak. Za diskografsku kuću Cantus pripremate novi autorski album Četiri lica jazza s dosad neobjavljenim

Silvije Glojnarić: »Skladanje podrazumijeva emocije, stanje uma i mogućnost prezentacije prema načelu — Dobar dan svima — To sam ja!«

je Stan Kenton snimio skladbu Machito u aranžmanu Petea Rugola, a prošlo je dosta vremena da to stigne do nas. Traditional Plovi barka druženje je s hrvatskim tradicionalnim napjevima kao prirodni nastavak mojega DVD izdanja Jazzla(n)do u kojem sudjeluju Big band HRT–a i ansambl LADO s potpuno novim glazbenim spojem američke i hrvatske tradicije. Jazz ne treba shvatiti kao neki misterij, nego samo kao drugačiji stil glazbe. Filozofski rečeno, svaki uradak jazza mora biti skladan u granicama koje su prihvaćene kao »umjetnički izričaj« u kojem skladatelji ne kreiraju glazbu, nego proces stvaranja glazbe. U tom kontekstu, New Wave ima sve značajke kreiranja procesa stvaranja glazbe, što se naročito osjeća u nekim vrlo inovativnim solima.

sim jazza, Glojnarić sklada i na području suvremene ozbiljne te komorne glazbe za razne ansamble, poput kvarteta saksofona ili brass kvinteta, ali i za tamburaški orkestar

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Jedna od njih je skladba Četiri lica jazza koja je nastala prije pedeset godina kao rezultat suradnje Plesnog orkestra HRT–a (danas Jazz orkestar HRT– a), Zagrebačkog jazz kvarteta i Zagrebačkog gudačkog kvarteta. Skladbu Mystic Soul uvrstio sam kao znak ljubavi i poštovanja prema bluesu. Blues je nastao na jugu SAD–a u krajevima u kojima su živjeli Afroamerikanci sa svojom afričkom glazbenom tradicijom. Stilski gledano, blues je work song, pjevan na radnim poljima, s velikim utjecajem na sve forme, kao što su classic female blues, jazz, rock and roll, što se snažno osjeća u stihovima Leene Conquest za moju skladbu Mystic Soul, a daje autentični zvuk 12–taktne glazbene forme, specifične harmonijske progresije s blue notama, male terce i snižene kvinte. Mystic Soul je blues, a U snovima, Waiting For Sunri-

se i Anabella su balade. Blues i balada su dva nerazdvojna pojma koja predstavljaju all about jazz, pa nije slučajno što se na ovom izdanju izvode čak tri balade za koje mogu reći da imaju autentični sound zahvaljujući poznatim američkim glazbenicima, kao što su alt–saksofonist Leo Wright u U snovima, tenor–saksofonist Johnny Griffin u Anabela i pjevačica Leena Conquest u Waiting For Sunrise. Balada je nešto bezvremenski i treba reći da se svaka skladba može izvoditi kao balada, što slušatelju daje vremena da »prepozna« specifične akorde, solisti imaju prilike odmaknuti se od zadane harmonije (bigger steps outside), a uho slušatelja ima više vremena za prilagodbu, ali se harmonijska napetost kao 9s, 11s i 13s mora koristiti ukusno. Suita Latina je latin jazz pokušaj korištenja tzv. straight rhythm ili even–eights, koji u izričaju koristi backbeat s clave. Prve skladbe latin jazza došle su u Ameriku 1946., kad

DAVOR HRVOJ

snimkama. Koje će izvedbe biti objavljene na tom CD–u?

Intervju s dobitnikom Porina za životno djelo, Ibricom Jusićem

Bolje biti vuk samotnjak nego nečija ovca

Izvan fokusa

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Iako nije prečesto u medijima, baš kao ni njegove pjesme u radijskom eteru, rijetko tko neće prepoznati velikog umjetnika u pratnji psa na ulicama bilo kojega grada, ne samo Dubrovnika

Ibrica Jusić na glazbenoj sceni prvi put se pojavio na Zagrebačkom festivalu 1968. a Porin za životno djelo primio je u društvu svojega psa Bonda

repoznatljivo lice dubrovačkih skalina, legendarni kantautor i šansonijer, pjevač zabavne glazbe i sevdaha, romantični zanesenjak, boem koji s lakoćom osvaja domaće i svjetske pozornice, samo su neki epiteti i komplimenti koje vežemo uz jedinstvenog Ibricu Jusića. Premda nije prečesto u medijima, baš kao ni njegove pjesme u radijskom eteru, rijetko tko neće prepoznati velikog umjetnika u pratnji njegova psa na ulicama bilo kojega grada, ne samo njegova Dubrovnika. Na glazbenoj sceni je od 1968., kad je na Zagrebačkom festivalu pobijedio pjevajući pjesmu Celuloidni pajac. Sedamdesetih godina proslavio se, između ostalih, pjesmama Mačka, Dobro jutro, Margareta i Jubi san vašu ‘ćer, a albumi Skaline od sudbine, Nostromo, Čovjek bez kafića, Hazarder, La Vie, Hodaju ljudi, Emina… samo su dio njegove bogate diskografije. Za skladanje su ga inspirirali stihovi domaćih pjesnika poput Luke Paljetka, Dobriše Cesarića, Miroslava Antića i Tina Ujevića, ali i svjetskih pjesnika: Shakespearea, Bertolta Brechta ili pak Leonarda Cohena… Teško je nabrojiti sve domaće glazbenike s kojima je surađivao u svojoj dugoj i bogatoj karijeri: Đorđe Novković, Zdenko Runjić, Arsen Dedić i Drago Britvić samo su neki od njih. Još uvijek stvara i nastupa, a ove je godine nagrađen i Porinom za životno djelo. Iza vas je 55 godina uspješne karijere. Kako ste se osjećali kad ste saznali da ste nagrađeni za životno djelo? Najprije sam mislio da se netko zafrkava. Kud ćete bolju zafrkanciju nego kad vidite da vas godinama marginaliziraju, nema vas nigdje, a vi fino radite utiho. Baš sam se popodne malo odmarao, zvoni telefon i javi se čovjek iz Upravnog odbora Porina kako bi me obavijestio da sam dobio Porina za životno djelo. Ja sam samo rekao »Aha, dobro« i okrenuo se na drugu stranu. Tako da sam tek drugi dan postao svjestan toga što se događa. Drago mi je, to je ipak priznanje struke, znači tre-

a glazbenoj sceni je od 1968., a njegov rad ove godine nagradila je i struka

balo im je 55 godina da shvate da je Ibrica nešto napravio u životu. Najbolji albumi Ali i prije ste dobili nagradu Porin? Prvi put sam bio nominiran za album Amanet 1 sa sevdalinkama, poslije je bilo za Leonarda Cohena i na kraju sam prije tri godine dobio Porina za album Harlekino. Međutim, gospoda se nisu udostojila da mi ga predaju u izravnom prijenosu, nego su ga stavili u neki off program. Jest da je moja dobra kolegica dobila istu nagradu sljedeće godine i pjevala na dodjeli, tako da mi je to malo zasmetalo, ali dobro. Kako objašnjavate komentare da ste na neki način nepravedno marginalizirani? Ja ne pripadam nikome. Na vrijeme sam shvatio da je bolje biti vuk samotnjak nego nečija ovca. Znamo iz iskustva da klanovi postoje, i u umjetnosti i u industriji i na estradi. Svoju karijeru više smatram nekim umjetničkim ekscesom nego nečim smišljenim, isplaniranim. Volim reći da je mene stvorio moj Dubrovnik, moje skaline, usmena predaja. Vi nemate pojma koliko mene obični ljudi i dandanas zaustavljaju na cesti i izražavaju radost što sam dobio Porina. To je zapravo moj najveći Porin. Ako nekome mogu zahvaliti na Porinu, to je onda moja publika koja me već 55 godina vjerno prati i dolazi na koncerte koji nisu razvikani. Imao sam prošle godine koncert u HNK–u u Zagrebu. Napunili smo kazalište bez ikakve pompe. Samo kad se čuje da Ibrica ima koncert, moji samo idu za mnom. Koji vam je pjesnik bio poseban izazov za skladanje? Možda Cesarić i Trubač sa Seine, koji je na neki način uz Mačku i Jubi san vašu ‘ćer najvažnija i najjača pjesma koju sam skladao. A da ne kažem da sam imao čast družiti se s pokojnim Cesarićem u Dubrovniku kad je bila jedna manifestacija povezana Prijekom, paralelnom ulicom sa Stradunom, kad je svaka ulica imala svojega pjesnika. U jednoj ulici bili smo Dobriša Cesarić i ja i tako smo se upoznali. Godine 1979. moj veliki prijatelj Ivo Vrdoljak dao mi je da skladam stihove Trubač sa Seine jer je Cesarić bio već teško bolestan i bilo je pitanje dana kad će nas napustiti. Spremala mu se već komemoracija i u sklopu toga trebala se izvesti i ta pjesma. Prvi put sam je izveo 15. prosinca, na svoj rođendan u današnjem Boogaloou, a dan poslije rođen je moj sin. Tu je pjesmu Cesarić posvetio A. G. Matošu, zato u naslovu ima Matoš u Parizu. Onako kako su oni svaki na svoj način doživljavali Pariz u svoje vrijeme, tako sam ga i ja u dva navrata, po pet i devet godina doživljavao na svoj. I danas kad pjevam tu pjesmu na svojim koncertima, šećem se svojim Parizom. Deset godina bila je to nezavisna himna

naše dijaspore, tako da je dobila svoju povijesnu težinu. Legendarne skaline Prije 55 godina prvi put ste sjeli na skaline. Kakav je to bio osjećaj? Te, 1965. godine izišao sam iz vojske, a svirao sam kontrabas sa svojim bratom Đelom koji mi je bio i ostao najveći uzor. Nisam imao »šoldi« u džepu, a htio sam ući u Labirint bar koji je preko puta mojih skalina. Nisu me pustili jer nisam imao novca da platim kartu. Uzalud sam ja iščupao kontrabas i što mi je brat Đelo. Uvijek sam imao svoju malu gitaru pod rukom, a kako volim istraživati akustične prostore, točno znam kako moj stari grad, moj Dubrovnik u svakom kantunu i trgu zvuči. I onda sam onakav nikakav, jadan, sjeo na skaline i počeo svirati sam za sebe. I eto Božja providnost, ili što je to bilo, dolje je bio jedan ljubavni par i bio sam tako sretan da me netko sluša, da nisam sam. Onda su oni izrazili želju da dođem i sutradan jer će dovesti svoje prijatelje, pa sam ja došao sutradan, pa su došli prijatelji i tako je priča počela. A onda je jednoga dana gospođa Jagoda Buić, moja dobra vila u životu, srela Peru Gotovca na Stradunu i rekla mu: »Pero, molim te, idi večeras u ponoć na skaline, tamo svira jedan mladić, moglo bi od njega nešto bit’.« Sve ostalo je povijest.

matinske pjesme, tako da spremamo obrade poznatih hitova. Tu će biti i moj Sonet za tamburu koji sam posvetio Slavoniji. To me jako veseli i sav sam u tome. Skidam tekstove, pišem harmonije, vježbam. A punim i ljetni kalendar.

ko nekome mogu zahvaliti na Porinu, onda je to moja publika koja me već 55 godina vjerno prati i dolazi na koncerte koji nisu razvikani.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Željkica Makanec

Još svirate na skalinama, sad imate i raspored? Svake godine, stalno, i u vrijeme rata bio sam na skalinama. Sad sam i s Gradom dogovorio da ćemo to staviti u zajednički program »Ulicama moga grada« pa će i opet dobiti na važnosti. Premda su meni skaline bile draže kad sam onamo odlazio slučajno. Ljudi su me znali čekati dva dana, mene nema pa se pojavim treći. Sad sviram utorkom i četvrtkom, a ako imam koncerte, onda pjevam u petak ili u nedjelju. Nedostaje li vam stari Dubrovnik? Shvaćam da svako vrijeme donosi svoje, ali ako smo mi ugostiteljstvo stavili ispred kulture, onda s narodom nešto nije u redu. Nekad je cijeli grad bio pozornica. Na čemu trenutačno radite? Na jednoj ludoj ideji koja će se realizirati u studenome. U Studiju Bajsić imat ću koncert koji će se zvati Ibrica i tamburica. Kao dijete sam svirao bisernicu u orkestrima škola i domova, tako da stvarno obožavam tamburu. Spremam to sa Sinišom Leopoldom, a suradnja je počela prije dvije godine kad sam pjevao Suzu za zagorske brege na Krapinskom festivalu. Vidio sam koliko stvari mogu s tamburom, da ona nije vezana samo za Slavoniju, nego da se na njoj mogu svirati i sevdalinke i dal67

Dobitnik nagrade Porin za posebna dostignuća u glazbi — Paolo Sfeci

Moj najveći uspjeh je motivacija glazbenika da se bore za svoja prava Sfeci je uz Zvonimira Stanislava osnivač Hrvatske udruge za zaštitu izvođačkih prava (HUZIP), zahvaljujući kojoj glazbenici ubiru prihode za svoje interpretacije čijem ste pokretanju i sami sudjelovali?

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Bio sam godinama član Upravnog odbora Porina i znam da se odluke o posebnim nagradama donose odgovorno, konsenzusom Upravnog odbora i u konzultacijama s osnivačima Porina. Svakako mi je čast što sam prošao tu proceduru, iako osobno mislim da su još neki ljudi trebali dobiti to priznanje prije mene. Pokrenuli ste i osnovali niz prvih i važnih stvari u hrvatskoj glazbi, od institucija do nagrada. Što biste izdvojili kao svoj najveći uspjeh? Rekao bih da se poklopio niz sretnih okolnosti, našao sam se u pravo vrijeme na pravom mjestu i, bez lažne skromnosti, ispalo je da imam nekog talenta, organizacijskih sposobnosti, pa i karakternih osobina nužnih da bi se obavljao takav posao. Ono što smatram svojim najvećim uspjehom je to što sam uspio motivirati velik broj glazbenika da počnu razmišljati o svojem položaju i položaju svoje struke u društvu i da se organiziraju da bi se sustavno borili za svoja prava i interese. Briljantni centaršut Po putu ste imali i mnogo neistomišljenika i izazova. Je li vam ikad došlo da odustanete i koji vam je bio najveći izazov u karijeri?

Porina je Sfeciju u Rijeci predao kolega i prijatelj Husein Hasanefendić Hus Razgovarala: Željkica Makanec

z glazbene umjetnike, jazzera Silvija Glojnarića i šansonijera Ibricu Jusića, Upravni odbor Porina ove je godine odlučio Porin za posebna dostignuća dodijeliti »borcu za glazbenička prava«, jednom od najistaknutijih glasnogovornika hrvatske glazbe i hrvatskih glazbenika, članu Glavnog odbora HGU–a i savjetniku njegova Predsjedništva te dopredsjedniku UNISON–a — Hrvatskog glazbenog saveza, Paolu Sfeciju. Sfeci je karijeru počeo kao rock–bubnjar i u tom svojstvu snimio prvi LP grupe Aerodrom, deset LP–ja grupe Parni

valjak i tri LP–ja s grupom Boa. Ratne, 1992. godine, zahvaljujući njegovoj upornosti i entuzijazmu nastaje stožerna organizacija hrvatskih glazbenika, Hrvatska glazbena unija (HGU), čiji je on prvi predsjednik. Zbog intenzivnog angažmana u prijelomnim trenucima za hrvatsku glazbu i nazočnosti u njezinim rukovodećim tijelima, javnost će ga doživljavati kao »sivu eminenciju« popularne glazbe. Uz fagotista Zvonimira Stanislava osnovao je Hrvatsku udrugu za zaštitu izvođačkih prava, čijem postojanju izvođači mogu zahvaliti ostvarivanje svojih prava. Sfeci sudjeluje i u pokretanju Porina te je bio dugogodišnji član njegova prvog Upravnog odbora. Kakav je bio osjećaj dobiti tako važnu nagradu, na glazbenoj manifestaciji u

Nisam nikad razmišljao o odustajanju, uvijek sam činio stvari za koje sam smatrao da su ispravne i u interesu glazbe i glazbenika. Koliko god netko mislio da sam ponekad postupio nepromišljeno, nikad ni jednu odluku nisam donio a da je prethodno nisam preispitao s ljudima u koje sam imao povjerenja. Bilo je izazova, katkad i neugodnih situacija, neki su se ljudi na mene znali naljutiti, ali nekako sam uvijek pazio da ne brkam posao i prijateljstvo. Ako netko svjesno čini stvari za koje smatram da su protivne nekom općem interesu struke, onda mi takva osoba ne može biti prijatelj. Što vas je potaknulo da osnujete HUZIP, odnosno da se reguliraju prihodi i prava glazbenika? Najprije moram reći da sam se ja tu ukrcao na brod kad je već gotovo bio u luci. Pravima izvođača godinama se prije mene ozbiljno bavio gospodin

Zvonimir Stanislav, tadašnji član Simfonijskog orkestra HRT–a, čelnik i osnivač gotovo svih važnih udruga u kojima se okupljaju klasični i jazz glazbenici. Opet spletom okolnosti, našao sam se na pravom mjestu u pravo vrijeme i »bacio cimu na obalu« ili, da to malo sportskije prikažem, on je nabacio savršen centaršut točno na glavu, ja se naklonio i ubacio loptu u gol. I kao što to biva, povijest nepravedno zabilježi onoga koji je dao gol, a rijetki se sjećaju briljantnog centaršuta. Strateški potezi Svirate li još u nekim prilikama bubnjeve i planirate li možda u mirovini ponovno u glazbenike? Ja u glavi odavno nisam glazbenik, nego administrativac. Već sam negdje rekao da je najveća korist koju sam ja učinio hrvatskoj glazbi to što sam prestao svirati i nemam se namjeru više vraćati na mjesto zločina. Siniša Škarica je napisao da vas javnost doživljava kao sivu eminenciju popularne glazbe. Laska li vam to? Uopće mi to ne laska, dapače, siva eminencija meni zvuči kao nešto podmuklo, netko tko vuče poteze iz sjene, a svi koji me znaju mogu potvrditi da sam ja sve uvijek radio javno i pod svjetlom reflektora. Mislim da je tu Siniša bio malo pod utjecajem stilske figure, dobro mu je to zvučalo, ali i on zna da je sivo negdje na pola puta između crnog i bijelog, a da sam ja više čovjek jakih kontrasta — ili je crno ili je bijelo, sivo mi se ne sviđa. Planovi za budućnost? Eto, jednom je u povodu neke nagrade Arsen rekao da je krenula odjavna špica, tako nekako i ja više pamtim unatrag nego što vidim unaprijed. Već sam pomalo smanjio aktivnosti i još ću ih smanjivati, pokušavam se koncentrirati na neke strateške stvari i ne baviti se sitnicama i glupostima, iako me one kao control freaka naravno živciraju. Danas okrenem glavu na neke stvari koje vidim, mislim da bih ja to mogao bolje, ali bi uložena energija bila nerazmjerna rezultatu. Dugo sam, 45 godina, bio na 100 % svojih kapaciteta, kakvi god oni bili, potrošio sam puno energije i ovo malo što mi je ostalo pokušavam čuvati i pametno potrošiti.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

e iznenađuje što je splitski reper Vojko V osvojio čak tri Porina, jer rijetki su oni koji u posljednjih godinu dana nisu našli prigodni kontekst za stihove Ne može i Kako to

Izvan fokusa

Organizatori su se i ove godine potrudili napraviti glazbeno–scenski spektakl u kojem su uživali i mnogi Riječani

2 6. d o d je l a g l a z b e n e n a g r a d e P o r i n, 2 9. o ž u j k a 2 019. u d vo r a n i r i je č ko g C e n t r a Z a m e t

Ta divna splitska noć u Rijeci Najviše su nagrada na svečanoj završnici dodjele dobili splitski autori i glazbenici. Prve Porine u karijeri osvojili su u najprestižnijim kategorijama: pjesma i album godine, najbolja muška vokalna izvedba… Piše: Željkica Makanec

za nas je 26. dodjela najprestižnije hrvatske glazbene nagrade i nekoliko dana druženja u Rijeci i Opatiji. Dodjela Porina održana je u riječkom Centru Zamet, a osim finalne svečanosti, program je kao i prethodnih godina bio obogaćen popratnim događanjima. No počnimo od završne večeri i najnagrađivanijih glazbenika. Vojko V pamtit će glazbenu nagradu i

prošlu godinu po tri osvojena Porina. Splitski reper nagrađen je za album godine Vojko i najbolji album klupske glazbe (producenti Vojko V i Vedran Zenzerović), dok je spot za pjesmu Ne može nagrađen kao najbolji videobroj (redatelj Rino Barbir). To i ne iznenađuje, jer rijetki su oni koji u posljednjih godinu dana nisu našli prigodni kontekst za stihove Ne može i Kako to. »Nisam očekivao da će Kako to postati hit u tolikim razmjerima jer nije klasični tip pjesme. Naime, refren se pojavljuje tek na samom kraju, što nije običaj,

a i nema striktno definirane tematike, što zna zbuniti širu publiku. Ljudi ulijeću svako malo s tim stihom i vjerujem da nemaju loše namjere kad to rade, ali nakon toliko puta, postalo je malo zamorno«, kaže Vojko Vrućina. Prvi Porin U bogatoj i uspješnoj karijeri prvi Porin za pjesmu godine osvojio je Tonči Huljić, koji je sa suprugom Vjekoslavom koautor pjesme Ako te pitaju, u izvedbi Petra Graše. Iako je bračni par Huljić već dobio Porina 2011. godine za hit

godine i Rozginu pjesmu Bižuterija, to je prvi Porin koji im je dodijelila struka jer je hit godine na tadašnjoj dodjeli glazbenih nagrada birala publika. Također, Grašo je za istu pjesmu dobitnik u kategoriji najbolje muške vokalne izvedbe. Splitski pjevač nije krio oduševljenje pri preuzimanju kipića, jer su mu to prve nagrade struke u 24 godine karijere, a prisutne u dvorani nasmijao je prilikom govora zahvale, rekavši: »Dobra večer, ja sam Petar Grašo, a ovo je moj prvi Porin.« Od ostalih nagrada sa završne dodje-

le za najbolju žensku vokalnu izvedbu dobila je Josipa Lisac, i to za sjajnu izvedbu Dok razmišljam o nama, s hvaljenog izdanja Josipa Lisac from Croatia Records Studio Tu u mojoj duši stanuješ… dok je veseli i razigrani etno–punk bend Ogenj nastupom oduševio publiku u dvorani. Razveselila ih je nagrada za najboljeg novog izvođača te za najbolji album etnoglazbe (uz glazbenog producenta Antu Prgina Surku).

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Standardni favoriti

Vatra i Massimo dobitnici su Porina za najbolju vokalnu suradnju za pjesmu »Nama se nikud ne žuri«

Grupa Detour osvojila je dvije nagrade, za najbolju izvedbu grupe s vokalom Bez tebe te za najbolji album pop–glazbe Tour Detour

Vojko V imao je šest nominacija, a osvojio je tri Porina

Zagrebački bend Detour slavio je u kategoriji najbolje izvedbe grupe s vokalom Bez tebe te za najbolji album pop–glazbe Tour Detour (producent Nenad Borgudan). Jedan od favorita za ovogodišnju nagradu, album Nuspojave Gorana Bareta & Majki, također je dobitnik u dvije kategorije, i to za najbolji album rock–glazbe (producent Mario Rašić) te za najbolje likovno oblikovanje (autor Daniel Ille). Album Glas juga Gorana Karana najbolji je album zabavne glazbe, dok je u kategoriji najboljeg albuma alternativne glazbe slavio Boris Štok s albumom Ispod kože. Osim glazbenih nagrada, na svečanoj dodjeli uručene su i nagrade za životno djelo legendarnom šansonijeru i kantautoru Ibrici Jusiću, renomiranom jazz skladatelju i dirigentu Silviju Glojnariću, dok je nagrada za posebna dostignuća dodijeljena Paolu Sfeciju, jednom od najistaknutijih »glasnogovornika« hrvatske glazbe i osnivaču nekoliko glazbenih udruga i saveza. Sfeci je jedan od pokretača Hrvatske glazbene unije (HGU), a zahvaljujući njegovoj upornosti i entuzijazmu, 1992. godine nastaje ta stožerna organizacija hrvatskih glazbenika, čiji je on prvi predsjednik. Također je jedan od osnivača Hrvatske udruge za zaštitu izvođačkih prava, čijem postojanju izvođači mogu zahvaliti ostvarivanje svojih prava. Sfeci je sudjelovao u pokretanju Porina te je član njegova prvog Upravnog odbora, a jedan je i od utemeljitelja Instituta hrvatske glazbene industrije i njegove transformacije u Institut hrvatske glazbe, a potom i u Unison, krovni savez glazbenih udruga. Dobitnike u deset glavnih kategorija gledali smo i slušali u izravnom televizijskom prijenosu na Hrvatskoj radioteleviziji, koji su vodili već dobro uhodani Iva Šulentić i Ivan Vukušić, dok su u pretprijenosu uoči velikoga finala dodijeljene nagrade u preostalih 26 kategorija. Gledatelji pred televizijskim ekranima i posjetitelji Centra Zamet uživali su u nastupima najvećih hrvatskih glazbenih zvijezda, među kojima su bili Antonela Doko, Boris Štok, Branimir Gazdik, Detour, Igor Geržina, Kensington Lima, Lana Janjanin, Marko Tolja, Massimo, Mile Kekin,

Neno Belan, Nina Badrić, Ogenj, Parni valjak, Petar Grašo, Vatra, Vojko V, Zbor Hrvatske radiotelevizije i Zvjezdan Ružić. Brojni noviteti Porin je najdugovječnija i najatraktivnija hrvatska glazbena manifestacija, koja je na radost mnogih posljednjih godina doživjela mnoge promjene. Posebno se to vidi po broju prijava, koje rastu iz godine u godinu. »Svakodnevno radimo na razvoju i afirmaciji te glazbene nagrade koja postoji već 26 godina. Izuzetno me raduje što je svake godine vidljivo povećanje prijava pa smo ove godine zabilježili rekordni broj od 2007 prijava. Više je prijava i u broju nakladnika (čak 72, što bi značilo čak 10 % više u odnosu na prošlu godinu), čemu zasigurno pridonosi činjenica što je Porin otvoren prema svima i što osim diskografskih kuća, snimke i izdanja mogu prijavljivati autori, izvođači, novinari i glazbene institucije te svi zainteresirani građani, čime su u proces uključeni svi dionici hrvatske glazbe«, kaže Ivana Martinac, glavna tajnica Porina, dodajući da je za 26. Porin bilo 36 kategorija, a najviše je prijava i ove godine pristiglo za kategoriju Pjesma godine, za koju su prijavljene čak 272 skladbe. Veliko je zanimanje bilo i za Album godine (prijavljena su 104 albuma). Tjedan Porina Osim dodjele nagrada, uoči završne svečanosti održane su i zanimljive promocije u sklopu Tjedna Porina. Glazbeni kritičar i autor Hrvoje Horvat u riječkom Book Caffeu Dnevni boravak predstavio je biografiju Štulić, a nakon promocije knjige o Štuliću, ondje su predstavljene još dvije zapažene biografije: Elementalova Sve, samo ne romantika autora Marka Podruga i Dugi vikend u zemlji čudesa Pips, Chips & Videoclipsa, izdavača Krešimira Blaževića. Zabavno je bilo i u opatijskom Bistro Yacht Clubu, gdje je predstavljen notni album, odnosno zbirka najuspješnijih autorskih ostvarenja istaknutog skladatelja Nene Belana. Riječ je o poznatim pjesmama kao što su Divojka sa juga, Dotakni me usnama, Pričaj mi o ljubavi, Rijeka snova, Zar više nema nas i mnoge druge. Gosti su uz ukusne morske delicije imali prigodu odabrane pjesme čuti uživo. Organizatori Porina pobrinuli su se da ovogodišnja završna dodjela bude spektakularna kao i uvijek. Što reći nego da jedva čekamo nova izdanja naših autora, izvođača, producenata, aranžera, redatelja…

Kategorija br. 1 Album godine Album: Vojko Izvođač: Vojko V Glazbeni producenti: Andrija Vujević (Vojko V), Vedran Zenzerović (VRH) Nakladnik: Croatia Records Kategorija br. 2 Pjesma godine Skladba: Ako te pitaju Autori: Tonči Huljić / Vjekoslava Huljić Album: singl Izvođač: Petar Grašo Nakladnik: TONIKA Kategorija br. 3 Novi izvođač godine Izvođač: Ogenj Nakladnik: Dancing Bear Kategorija br. 4 Najbolji album zabavne glazbe Album: Glas juga Izvođač: Goran Karan Glazbeni producenti: Nikša Bratoš, Nenad Šiškov Nakladnik: SCARDONA Kategorija br. 5 Najbolji album pop–glazbe Album: TourDetour Izvođač: Detour Glazbeni producent: Nenad Borgudan Nakladnik: Aquarius Records Kategorija br. 6 Najbolji album rock–glazbe Album: Nuspojave Izvođač: Goran Bare & Majke Glazbeni producent: Mario Rašić Nakladnik: Croatia Records Kategorija br. 7 Najbolji album alternativne glazbe Album: Ispod kože Izvođač: Boris Štok Glazbeni producenti: Boris Štok, Darko Terlević Nakladnik: Aquarius Records Kategorija br. 8 Najbolji album klupske glazbe Album: Vojko Izvođač: Vojko V Glazbeni producenti: Andrija Vujević (Vojko V), Vedran Zenzerović (VRH) Nakladnik: Croatia Records Kategorija br. 9 Najbolja ženska vokalna izvedba Izvođač: Josipa Lisac Skladba: Dok razmišljam o nama

Album: From Croatia Records Studio — Tu u mojoj duši stanuješ… Nakladnik: Croatia Records Kategorija br. 10 Najbolja muška vokalna izvedba Izvođač: Petar Grašo Skladba: Ako te pitaju Album: singl Nakladnik: TONIKA Kategorija br. 11 Najbolja izvedba grupe s vokalom Izvođač: Detour Skladba: Bez tebe Album: TourDetour Nakladnik: Aquarius Records Kategorija br. 12 Najbolja vokalna suradnja Izvođač: Vatra feat. Massimo Skladba: Nama se nikud ne žuri Album: Nama se nikud ne žuri Nakladnik: Dallas Records Kategorija br. 13 Najbolji album jazz glazbe Album: Pandaland Izvođač: Zvjezdan Ružić Sextet Glazbeni producent: Miro Vidović Nakladnik: Zvjezdan Ružić Kategorija br. 14 Najbolja skladba jazz glazbe Skladba: First Waltz Autor: Šimun Matišić Album: Invocation Izvođač: Šimun Matišić Sextet Nakladnik: Croatia Records Kategorija br. 15 Najbolja izvedba jazz glazbe Izvođač: Zvjezdan Ružić Sextet Skladba: Liuyang River Album: Pandaland Nakladnik: Zvjezdan Ružić Kategorija br. 16 Najbolji album folklorne glazbe Album: Rodija se Bog i čovik Izvođač: Ženska klapa Luka Glazbeni producent: Ivan Popeskić Nakladnik: Dallas Records Kategorija br. 17 Najbolji album etnoglazbe Album: Domaj Izvođač: Ogenj Glazbeni producent: Ante Prgin Surka Nakladnik: Dancing Bear

Kategorija br. 18 Najbolji album klapske glazbe Album: 52. Festival dalmatinskih klapa Omiš– Nove skladbe Izvođač: Razni izvođači Glazbeni producent / Urednik: Dušan Šarac i Mijo Stanić Nakladnik: Croatia Records Kategorija br. 19 Najbolji album tamburaške glazbe Album: Najbolji hrvatski tamburaši — 30 godina Izvođač: Najbolji hrvatski tamburaši & gosti Glazbeni producent / Urednik: Stanko Šarić Nakladnik: Mirna Aria Kategorija br. 20 Najbolji album pop– folklorne glazbe Album: Oprosti dušo Izvođač: Klapa Šufit Glazbeni producenti: Vinko Didović, Damir Marušić, Remi Kazinoti, Ivica Murat, Ante Gašpardi, Ivo Popeskić Nakladnik: SCARDONA Kategorija br. 21 Najbolji aranžman Aranžer: Ante Gelo Skladba: Zaplesale su sjene Album: singl Izvođač: Marko Tolja Nakladnik: Aquarius Records Kategorija br. 22 Najbolja produkcija Glazbeni producent: Goran Martinac Album: From Croatia Records Studio — Tu u mojoj duši stanuješ… Izvođač: Josipa Lisac Nakladnik: Croatia Records Kategorija br. 23 Najbolja snimka Ton–majstor: Goran Martinac Album: From Croatia Records Studio — Tu u mojoj duši stanuješ… Izvođač: Josipa Lisac Nakladnik: Croatia Records Kategorija br. 24 Najbolji album klasične glazbe Album: Berislav Šipuš: Zajedno Izvođač: Danijel Thune, viola; Bojan Lhotka, violončelo; Jasen Chelfi, violončelo; Srebrenka Poljak, klavir; Petrit Çeku, gitara; Tvrtko Sarić, gitara; Katarina Kutnar, violina; Katarina Krpan, klavir; Ana Lucić, klavir; Dani Bošnjak, flauta; Edin Karamazov, gitara

Glazbeni producent: Vjekoslav Nježić, Dubravko Detoni, Dani Bošnjak Nakladnik: Cantus d.o.o. Kategorija br. 25 Najbolja skladba klasične glazbe Skladba: Petar Obradović: Bird Concerto — Allegro con brio Autor: Petar Obradović Album: Bird Concerto Izvođač: Nikola Fabijanić & Simfonijski orkestar HRT–a Nakladnik: Croatia Records Kategorija br. 26 Najbolja izvedba klasične glazbe Izvođači: Solisti (Ljubomir Puškarić, Kristina Kolar, Valentina Fijačko Kobić, Ivica Čikeš, Domagoj Dorotić, Stjepan Franetović, Leon Košavić, Ozren Bilušić, Davor Radić); Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a; Ivo Lipanović, dirigent Skladba: opera Nikola Šubić Zrinjski Album: Ivan pl. Zajc: Nikola Šubić Zrinjski Nakladnik: HRT Kategorija br. 27 Najbolja snimka albuma klasične glazbe Tonski snimatelji: Božidar Pandurić Album: Ivan pl. Zajc: opera Nikola Šubić Zrinjski Izvođači: Solisti, Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a; Ivo Lipanović, dirigent Nakladnik:HRT Kategorija br. 28 Najbolja produkcija albuma klasične glazbe (2 dobitnika) Glazbeni producent: Krešimir Seletković Album: Ivan pl. Zajc: Nikola Šubić Zrinjski Izvođači: Solisti, Zbor i Simfonijski orkestar HRT–a; Ivo Lipanović, dirigent Nakladnik: HRT Glazbeni producent: Vjekoslav Nježić Album: Berislav Šipuš: Zajedno Izvođači: Danijel Thune, viola; Bojan Lhotka, violončelo; Jasen Chelfi, violončelo; Srebrenka Poljak, klavir; Petrit Çeku, gitara; Tvrtko Sarić, gitara; Katarina Kutnar, violina; Katarina Krpan, klavir; Ana Lucić, klavir; Dani Bošnjak, flauta; Edin Karamazov, gitara Nakladnik: Cantus d.o.o.

Kategorija br. 29 Najbolji tematsko– povijesni album Album: Do kraja vrimena Autori izdanja: Anđelko Preradović, Boris Horvat Izvođač: Oliver Dragojević Nakladnik: Aquarius Records Kategorija br. 30 Najbolji album popularne duhovne glazbe Album: Sve činim novo Izvođač: Emanuel Glazbeni producent / Urednik: Domagoj Pavin i Zoran Švigir Nakladnik: Croatia Records Kategorija br. 31 Najbolji album s raznim izvođačima Album: 65. Zagrebački festival 2018. Autor izdanja, urednik izdanja, programski urednik ili umjetnički direktor festivala: Neno Belan Nakladnik: Croatia Records

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Dobitnici 26. Porina

Kategorija br. 32 Najbolji koncertni album Album: 30 godina — Greatest Hits — Live Izvođač: Hladno pivo Glazbeni producent: Goran Martinac Nakladnik: Croatia Records Kategorija br. 33 Najbolji instrumentalni album (izvan klasične i jazz glazbe) Album: Svim na zemlji Izvođač: Igor Geržina Glazbeni producent: Igor Geržina Nakladnik: Status Produkcija Kategorija br. 34 Najbolja instrumentalna izvedba (izvan klasične i jazz glazbe) Izvođač: Hojsak&Novosel feat. Vlatko Stefanovski Skladba: Divji cvit Album: Perle Nakladnik: Croatia Records Kategorija br. 35 Najbolji videobroj Videobroj: Ne može Redatelj: Rino Barbir Izvođač: Vojko V Nakladnik: Croatia Records Kategorija br. 36 Najbolje likovno oblikovanje albuma Autor likovnog oblikovanja: Daniel Ille Album: Nuspojave Izvođač: Goran Bare & Majke Nakladnik: Croatia Records

Intervju s Petrom Grašom, glazbenikom godine s obzirom na žarište zanimanja javnosti i struke

Nagrade nikad nisu utjecale na moj ego BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Splitski autor i pjevač prošle godine »razvalio« je domaći eter i regiju hitom Ako te pitaju; njegov rad osim publike nagradila je i struka, a odradio je i niz velikih dvoranskih koncerata, čime je potvrdio status najtraženijega hrvatskog izvođača Piše: Eta Kočić

etar Grašo apsolutni je pobjednik protekle godine, koji se može pohvaliti ne samo osvojenim nagradama nego i činjenicom da je njegov hit Ako te pitaju 52 tjedna bio na domaćoj nacionalnoj top–listi. Karijeru je počeo kao autor, koji se s godinama etablirao kao najpopularniji pop–izvođač na ovim prostorima, što su pokazale rasprodane Arene i dvorane u Hrvatskoj i u regiji. O izlasku dugoočekivanog albuma, nadolazećoj ljetnoj turneji, nagradama i suradnji s bračnim parom Huljić, razgovarali smo uoči velikog koncerta 18. svibnja 2019. na zagrebačkom Trgu bana Jelačića.

Grašo nakon 16 godina objavljuje novi album koji izlazi potkraj godine

Na ovogodišnjoj dodjeli glazbenih nagrada dobili ste dva Porina, i to za najbolju mušku vokalnu izvedbu i za pjesmu godine Ako te pitaju. Kakav je osjećaj sad kad su se dojmovi slegnuli jer ipak više niste, kako ste rekli, jedini pjevač koji nema Porin?

Radostan sam prije svega što se struka konsolidirala i nagradila pjesmu koja to zaslužuje. Mene kao izvođača Porin, naravno, jako raduje, ali sam nakon 25 godina karijere i svega što se u međuvremenu događalo, promijenio percepciju i nisam imao pretjerana očekivanja ni iščekivanja. Porin je zamišljen i izgrađen na zdravoj ideji, no svi smo bili svjedoci da je ljudski faktor u određenom razdoblju učinio svoje i glasalo se najčešće »protiv«, a ne »za«, što je u konačnici najviše štetilo Porinu. Posljednjih godina čini mi se da se situacija mijenjala nabolje i doista mi je drago da je tako. Prošla godina bila je i više nego uspješna. Dobitnik ste Cesarice, hrvatske nagrade publike, u Makedoniji ste osvojili njihovu prestižnu nagradu Zlatna bubamara, Hrvatska diskografska udruga dodijelila vam je nagradu za najuspješnijeg muškog izvođača, a pjesma Ako te pitaju proglašena je pjesmom godine te Deezer singlom godine, dok ste u Beogradu na regionalnoj dodjeli Music Awards Ceremony proglašeni najboljim pop–izvođačem. Koliko vam, nakon 24 godine provedene na sceni, znače nagrade? Nagrade su potvrda da je nešto što si radio dobro i zamijećeno. Na moj ego nikad nisu utjecale ni milimetar jer znam koliko je truda i koliko ljudi uključeno u proces nastajanja jedne pjesme i svaka moja nagrada dijelom je i njihova. Svaka nagrada stvara i blagi pritisak da nešto sljedeće mora nadmašiti sve što si radio, pa je to veoma stresno, ali i poticajno. Vizualni identitet Jeste li očekivali toliki uspjeh hita Ako te pitaju? Pjesmu Ako te pitaju radili smo

kao i svaku drugu, a to znači sa 150 % entuzijazma i angažmana. Uvijek je užitak oblikovati nešto kad imaš vrhunski materijal, a ja ga od Tončija i Vjekoslave dobijem svaki put. Ipak, nikad ne možeš stopostotno procijeniti domet pjesme, a u tome i jest čarolija muzike. Danas se zna reći da se glazba više gleda nego sluša. Koliko su vam bitni spotovi, odnosno vizualni dojam promocije vaših pjesama? Veoma je važno na koji ćeš način vizualno servirati pjesmu jer ako je pogođena emocija videa, onda i audio dobiva veću vrijednost, a samom tim i doživljaj pjesme. Na sceni ste se pojavili najprije kao autor, a onda kao izvođač. Sa samo 16 godina napisali ste pjesmu Boginja s kojom je Oliver Dragojević osvojio drugo mjesto na Dori. S obzirom na to da poznajete oba terena, je li teže napisati pjesmu ili odraditi koncert? I jedno i drugo, kako sam već spomenuo, jer to je proces za koji trebaju ljudi koji osjećaju ideju i znaju što rade. Ipak, ako moram birati, mislim da je pjesma teži i zahtjevniji pothvat. Eurosong nije test Vašu pjesmu Neka mi ne svane u izvedbi Danijele Martinović i danas mnogi ističu kao jednu od najboljih koje su predstavljale Hrvatsku na Eurosongu. Što mislite, zašto više nemamo toliko uspjeha u Europi i kako vam se sviđa Rokova pjesma The Dream za ovogodišnji Eurosong u Izraelu? Ja sam o Eurosongu prestao razmišljati 1998. godine i u međuvremenu ga nisam pretjerano pratio ovih godina. To je jako do-

U jednom razdoblju diskografske stanke pisali ste pjesme za druge izvođače, napravili ste album s Tončijem Huljićem i Madre Badessom. Kako je bilo surađivati s dvojicom najpoznatijih autora u regiji? Suradnja s njima bila je kao i sa svim beskrajno talentiranim ljudima — poučna, laka i zabavna. To je bilo divno razdoblje i rezultiralo je albumom koji i danas rado puštam i uživam u potpuno drukčijem zvuku i atmosferi. Postoje li neke pjesme za koje danas mislite da ste mogli bolje napraviti ili ih uopće ne volite? Postoje pjesme koje mi nisu na repertoaru i kojih se ne sjetim često, ali ne mogu reći da ih baš ne volim. Svaku sam pjesmu ili napisao ili sudjelovao u njezinu nastajanju i imao svako pravo da je odbijem. Birao sam pjesme koje volim i radio najbolje što sam taj tren mogao s ljudima koji su bili uz mene, od obitelji Huljić, Nikše Bratoša, Remija Kazinotija do mladog Lea Škare i Dušana Vasića, tako da je svaka od njih mali, lijepi podsjetnik na jedno vrijeme i ljude. Šou godine Napunili ste sve velike dvorane u Hrvatskoj i regiji, pa i zagrebačku Arenu prije dvije godine, kad ste pred 18.000 ljudi proslavili 20 godina karijere. Po čemu ćete pamtiti taj koncert i zašto ste odabrali baš Zagreb za tako važnu obljetnicu? Održao sam niz koncerata po Arenama, od mojega Splita, u kojem je turneja počela, do Pule, Varaždina, Zadra i napokon Zagreba. Zagrebačka arena je naša najveća i svakako najljepša arena. Sretan sam što sam s Narodnim radijem, koji je bio suorganizator koncerta, održao večer za pamćenje. Na službenoj stranici Yamahe koncert je okarakteriziran kao »Show of the year« u Hrvatskoj i to mi je veliki kompliment. U svibnju ste nastupili na Trgu bana Jelačića na trećem rođendanu Magente. Nakon Gibonnija I Tonija Cetinskog upravo ste vi odabrani kao glazbena zvijezda slavljeničke večeri. Također uskoro krećete I na ljetnu turneju, dva dana u Šibenskoj tvrđavi prodana su u svega tri dana od objave a otvorit ćete je nastupom na opatijskoj Ljetnoj pozornici. Hoćete li se stići uopće malo odmoriti? Koncert u Zagrebu bio mi je ogroman izazov jer je tehnički najzahtijevniji i želio sam da atmosferom to stvarno bude nešto poput koncerta u Areni, samo još gabaritnije. Puno ljudi je bilo angažirano i svima je bilo stalo da to bude nezaboravna noć, a sudeći prema interesu ljudi nadam se da je i bilo. Nakon toga slijedi ljetna turneja kojoj se cijela ekipa raduje. Ja nisam tip koji ljeti leži po plaži. Volim putovati i svirati. Odmor će biti sredinom rujna kada ću se kao i svih proteklih godina povući u moju vikendicu i mjesec dana pitivino, loviti ribe bez telefona i brijaćeg aparata (smijeh) Kad možemo očekivati novi album? Album nakon 16 godina izlazi potkraj ove godine, a na njemu će biti nekoliko novih pjesama, ali i sve koje smo radili proteklih godina, poput Uvik isti, Moje zlato, Ako te pitaju...

Koncert Zorana Predina u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog

40 godina emocija u jednoj večeri S odličnim bendovima s kojima radi — Lačnim Franzom i Django Groupom, uz Damira Kukuruzovića, Matiju Dedića, Anju Rupel i druge, Zoran Predin priredio je nezaboravan presjek svoje karijere koja traje četiri desetljeća Piše: Bojan Mušćet

ala–koncert koji je Zoran Predin 7. ožujka 2019. upriličio u rasprodanoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu oduševio je publiku koja je gotovo tri sata uživala u njegovim pjesmama. Kako je i najavio, Predin je za slavljenički koncert odabrao one pjesme koje najbolje pokazuju presjek njegove četiri desetljeća duge glazbene karijere. No sigurno je da bi još jedan sat njegovih pjesama sasvim dobro odgovarao publici, osobito njegovih autorskih skladbi. Nezahvalno je bilo odabrati repertoar, no Predin vrlo dobro zna opipati Zoran Predin u društvu Damir Kukuruzović Django Group–e puls svoje, osobito ženske, publike. Uostalom, više od polovice skladbi nije bilo bendove: Praslovan, Mentol bonbon i Čakaj me, a u iz njegove solo karijere, a od 21 izvedene pjesme, pjesmi Naj ti poljub nariše usnice Matija Dedić je prvi put zasvirao s Lačnim Franzom. trećina su bile obrade pjesama drugih autora. 40. album u karijeri

Koncert je počeo pjesmom Za šaku ljubavi uz Damira Kukuruzovića i Django Group, a uz prvog gosta, besprijekornog virtuoza Matiju Dedića, otpjevao je nekoliko pjesama, među kojima su Umorni čarobnjak i Te noći kad umrem, pjesmu s njihova prvog zajedničkog albuma Tragovi u sjeti, koje je publika prvi put mogla čuti u gypsy swing aranžmanima. Matija Dedić popratio je Predina i u drugim šansonama, a zajedno su izveli i legendarnu pjesmu Arsena Dedića Moderato cantabile koja je obrađena i na Predinovu nedavno objavljenom albumu Zoran pjeva Arsena. Posrijedi je 40. Predinov album i sadrži obrade 12 pjesama njegova dragog prijatelja, kolege i srodne poetske duše, s kojim je 1989. objavio zajednički album Svjedoci priče. Predin je posebno zahvalio Zagrebu koji je, kako je rekao, kolijevka njegove karijere i Zagrepčanima, koji su kumovi njegove glazbe, a zatim je pjesmu Ne mine niti dan posvetio velikanima Arsenu Dediću i Bošku Petroviću. Nije zaboravio ni Margitu Stefanović Magi kojoj je napisao pjesmu Kosa boje srebra. Uz nove članove Lačnog Franza, Zoran Predin odveo je publiku u osamdesete, pjevajući hitove koji su Lačni Franz postavili među najvažnije novovalne

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

bar show i ne može se reći da tamo ne bude i dobre glazbe, iako je posljednjih godina mnogo važnija priča oko izvođača nego oko pjesama. U cijeloj regiji se na prste mogu nabrojiti autori za koje bi se moglo reći da su kapaciteti da doista rade smišljenu pjesmu za Eurosong, makar nema jamstva da će i oni biti uspješni. Nastup na Eurosongu kod nas se shvaća kao važan test nečije karijere, što ne bi trebalo biti. Roko je odličan mladi pjevač; doista i njemu i Jacquesu želim najveći mogući uspjeh i sreću.

Posvete Arsenu, Bošku i Oliveru Posebna gošća večeri bila je Anja Rupel, pjevačica još jedne važne grupe iz osamdesetih, Videosex, a njihov veliki hit Zemlja pleše (originalno ga je izvela Marjana Deržaj) hrvatska publika prvi put je čula u duetu s Predinom. S njim je otpjevala i skladbu Kako bih volio da si tu te još jedan veliki hit Videosexa Tko je zgazio gospođu Mjesec. Cijela dvorana bila je na nogama kad je Predin zapjevao pjesme Lačnog Franza Ne mi dihat za ovratnik i Kongresa Zarjavele trobente. Očekivani bis donio je pjesme Pamtim samo sretne dane (obrada klasika Gabi Novak) s Predinova aktualnog albuma Zoran pjeva Arsena i Što bi mi bez nas koju publika zna u njegovoj izvedbi s Massimom, a zdušno ju je pjevala s glazbenicima. Na kraju, od publike se oprostio evergreenom Olivera Dragojevića A sad adio iz TV serije Vruć vetar. Energičan i pomlađeni Lačni Franz, sjajni Matija Dedić na klaviru, Bruno Urlić na violini, Damir Kukuruzović na gitari i Django Group, back vokalistice pod nazivom Globoke grlice, fantastična Anja Rupel i odlično raspoloženi Zoran Predin priuštili su publici uistinu pravi glazbeni užitak.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Dva rasprodana koncer t a Jaz z Orkest ra H RT– a i legende Haustora

Retrospektiva Rundekove karijere u jazz aranžmanima Vokalna izvedba hitova kao što su Šejn, Ena, Šal od svile, Uhode i Ima ih i virtuoznost jazz glazbenika, uspješna su kombinacija koja se mora ponoviti Piše: Željkica Makanec

i dva rasprodana koncerta u Dvorani Gorgona zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti nisu bila dovoljna za sve one koji su htjeli uživo čuti kako zvuči glazbena suradnja Darka Rundeka i Jazz orkestra HRT–a.

»Ideja je došla od Mirona Hausera koji dirigira Jazz orkestrom. Pjesme smo birali zajedno, tražeći dobar balans između poznatijih i manje poznatih pjesama koje imaju bigbendovski prizvuk. Prva je ideja bila da Jazz orkestar HRT–a obradi najpoznatije pjesme pa da se vidi kako to zvuči kad to svira jazz bend, a onda smo zajedno, sasvim prirodno, shvatili da među pjesmama koje su manje poznate ima onih koje su napravljene baš iz tog nekog swinga i s brass linijama koje za sobom vuku mogućnost razvijenog jazz aranžmana, tako da smo napravili kombinaciju poznatijih pjesama u jazz aranžmanu i onih manje poznatih koje su već bile prilično džezerske, da to bude gušt i za sviranje i za slušanje«, otkrio je Darko Rundek kojemu je to bila prva suradnja s velikim jazz orkestrom.

arko Rundek: »Napravili smo kombinaciju poznatijih pjesama u jazz aranžmanu i onih manje poznatih koje su već bile prilično džezerske, da to bude gušt i za sviranje i za slušanje.«

Sjajna večer A kad spojite jednoga od najvažnijih glazbenika koji još od 1980. i Haustora snažno utječe na glazbenu scenu, s raskoši big bend formacije Jazz orkestra HRT–a, dobijete večer za pamćenje. Za to su zaslužni i vrsni aranžeri, članovi i redoviti suradnici Orkestra: Luka Žužić, Mak Murtić i Miron Hauser. Bila je to sjajna retrospektiva Rundekove karijere i stvaralaštva u sklopu jazz ciklusa HRT–a. Koncert je počeo izvedbom Ti i ja s albuma Ruke (2002.), a na listi su ubrzo uslijedili i hitovi Šejn, Ena i Šal od svile s Haustorova hit–albuma Bolero iz 1985., Bi mogo da mogu, Uhode i Čudne misli s posljednjeg Haustorova studijskog albuma Tajni grad (1988.), Apokalipso s istoimenog prvog samostalnog i nagrađivanog albuma iz 1997. Bili su tu i Slick Señorita i Wanadoo s albuma Mhm A–ha Oh Yeah Da– Da (2006.) te Ima ih s izdanja Mostovi iz 2015. Sjajna koncertna večer završila je odličnom izvedbom pjesme Duhovi. Pohvala profesionalca »S profesionalne strane, to bio jako dobar izbor. Darko Rundek je umjetnik koji ima prekrasne tekstove i prekrasne pjesme, neke više, neke manje podatne za aranžiranje za big bend, i to je bio velik izazov za sva tri aranžera. To govorim kao profesionalac, a još kao dječak slušao sam Rundeka i to je ostvarenje mojeg sna«, zaključio je Miron Hauser. Vokalna podrška Darku Rundeku bili su gosti Maja Rivić i Igor Pavlica, dugogodišnji suradnik koji je zasvirao i trubu, a instrumentalna podrška bio je Jazz orkestar HRT–a predvođen Mironom Hauserom: Miro Kadoić, Mihael Gyoerek, Mario Bočić, Vojkan Jocić, Damir Horvat, Darko Sedak–Benčić, Trajče Velkov, Davor Kričić, Branko Sterpin, Istvàn Bellada, Zvonko Košak, Luka Žužić, Jure Urek, Joe Kaplowitz, Saša Borovec, Elvis Penava i Janko Novoselić.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Kad spojite jednoga od najvažnijih glazbenika, koji još od 1980. i Haustora snažno utječe na glazbenu scenu, s raskoši big bend formacije Jazz orkestra HRT–a, dobijete večer za pamćenje

Hrvatska senzacija u Memphisu, osobno svjedočanstvo samog predsjednika udruge Hrvatske blues snage

Keep The Blues Alive! Neka živi blues! Rad s mladima jest ono po čemu je krovna svjetska blues udruga iz Memphisa prepoznala trud naše udruge Hrvatske blues snage te je ove godine nagradila prestižnom nagradom

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Boris Hrepić Hrepa

Hrvatska senzacija u Memphisu — tako su potkraj siječnja na Beale Streetu u vrijeme održavanja 35th International Blues Challengea neki američki ljubitelji bluesa nazvali naš odlični eksplozivni The Screaming Wheels duo, hrvatske predstavnike u solo–duo kategoriji, ali tim nazivom možemo nazvati i cijelu našu blues ekspediciju u Memphisu. Desetogodišnjica Hrvatske i Hrvatskih blues snaga na International Blues Challengeu nije mogla biti bolje proslavljena. Prije deset godina osnovane su Hrvatske blues snage, udruga za očuvanje i promicanje blues glazbe, i u svojih deset godina postojanja svake su godine održavale Croatian Blues Challenge te slale hrvatske blues predstavnike u Memphis, na najveće svjetsko natjecanje u bluesu. Ove godine osim navedenih, The Screaming Wheels iz istarskog Novigrada, Hrvatska je ponovo, kao jedina europska država, imala i predstavnike u Youth kategoriji, u kojoj se predstavljaju blues bendovi čiji su članovi mlađi od 21 godine. I treći put to su bila djeca Pop– rock škole iz Siska, ovaj put deveteročlani The Stage Schoolers Band.

Prepoznati u svijetu Upravo je rad s mladima, uz ostale mnogobrojne aktivnosti, bio razlog što je Blues Foundation, krovna svjetska blues udruga iz Memphisa, prepoznala trud naše udruge te je ove godine nagradila prestižnom nagradom Keeping The Blues Alive koja je predstavnicima udruge uručena na posebnoj ceremoniji u hotelu Double Tree. U 37 godina dodjeljivanja te nagrade, Hrvatska je tek četvrta europska država koja ju je dobila. Nagrada je posvećena osnivaču Hrvatskih blues snaga i pokretaču hrvatskog blues booma koji je preminuo 2012., Draženu Buhinu Buhi. Da Hrvatska voli blues, ove godine pokazuje i brojnost putnika koji se zaputili na dalek put preko oceana. Tim Youth bend dosegao je broj 20, a putovali su i njihovi mentori, prijatelji i rodbina, ekipa iz Istre imala je devet članova, te uz predstavnike Hrvatskih blues snaga i nekoliko naših Hrvata iz Amerike, ukupan broj naših na Beale Streetu bio je rekordnih 36, što nije uspjelo ni jednoj neameričkoj državi do sada. Osim nastupanja u programu Međunarodnog blues festivala te preuzimanja vrijedne nagrade, naši su predstavnici

imali tijekom tjedna boravka u Memphisu bogat dodatni program u organizaciji Udruge. Pjesma kao zahvala U jednom od najslavnijih svjetskih glazbenih studija, studiju Ardent (u kojem su snimali ZZ Top, Led Zeppelin, Allman Brothers Band, Stevie Ray Vaughan, Soundgarden i mnogi drugi), hrvatski su blueseri, i odrasli i djeca, zajedno snimili autorsku skladbu Keep The Blues Alive koja je napisana i posvećena upravo nagradi i hrvatskoj posvećenosti bluesu. U pjesmi je, kao koautor stihova i narator, sudjelovao i Jay Sieleman, dugogodišnji predsjednik Blues Foundationa i veliki ljubitelj Hrvatske. Posebno bih izdvojio poziv u Stax Museum i Stax Music Academy na druženje s njihovim učenicima i profesorima. Pogledali smo i poslušali dojmljive izvedbe njihovih polaznika, no i naši su mladi predstavnici zasvirali nekoliko svojih pjesama, koje sam im kao njihov blues mentor skladao specijalno za tu prigodu. Domaćine su oduševili izvedbom i srčanošću.

Naši su mladi predstavnici bili gosti i na njihovoj televiziji Channal 3 u emisiji Live at 9, gdje su sa svojim mentorima uživo izveli svoje pjesme. Blues je živ Dio naše ekipe jedan je dan otputovao južnije u državu Mississippi, do legendarnog Crossroadsa u Clarksdaleu. Posjetili su usput i grob Memphis Minnie, malo brali pamuk na jednom polju pamuka te posjetili rodno mjesto Muddyja Watersa. U gradiću Heleni u Arkansasu dali smo intervju u najdugovječnijoj blues radioemisiji, King Biscuit Time, koja se neprekidno emitira od 1941. godine. Obavezan je uvijek i obilazak Elvisova doma Graceland te legendarnog Sun studija. Sve u svemu, uz bogat program i odlične izvedbe naših predstavnika u sklopu natjecanja, preuzimanju nagrade Keeping The Blues Alive i brojnosti hrvatskih bluesera ove godine u Memphisu, nije ni čudno što se svugdje po blues punktovima itekako govorilo o Hrvatskoj i našim predstavnicima, pogotovo onima najmanjima koji su pokazali i dokazali da je blues u Hrvata itekako živ. Dakle, Keep The Blues Alive.

Predsjednik Udruge Boris Hrepić sretan je što je popularizaciju bluesa u Hrvatskoj prepoznala svjetska blues organizacija, a želja mu je tu scenu podići na još višu razinu

B a n g B a n g 1. o ž u j k a 2 019 . o d r ž a o p r v i s a m o s t a l n i k o n c e r t u Tv o r n i c i k u l t u r e

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Nikola Knežević

Boom — Tras — Bang Bang U ispunjenoj Tvornici nastupali su gotovo dva sata

Gotovo dvosatnu svirku otvorili su aktualnim singlom Superstar kojim najavljuju novi album i stilski zaokret, uvodeći elemente elektro–pop zvuka koji još od njih nismo imali prilike čuti Piše: Monika Dražinić

akon sedam godina postojanja, uspješnog prvog studijskog albuma Bez obzira na sve i osvojenog Porina 2015. te uoči objave drugog studijskog albuma, grupa Bang Bang održala je prvi veliki samostalni koncert u Tvornici kulture.

Gotovo dvosatnu svirku otvorili su aktualnim singlom Superstar kojim najavljuju novi album i stilski zaokret u odnosu na prethodne pjesme, uvodeći elemente elektro–pop zvuka koji još od njih nismo imali prilike čuti. Njihov potencijal i kvalitetan zvuk potvrđuju četiri nominacije, a potom i osvajanje Porina u kategoriji novog izvođača godine te nagrada za najbolji mladi bend na dodjeli Mega Muzika Awards i nagrada za album godine emisije Drugog programa Hrvatskoga radija, Music Pub Zlatka Turkalja, koje su okrunile 2015. godinu, a krenuli su odlučno i u osvajanje 2019. godine. Bez straha od eksperimenta Bang Bang čine pjevačica Lara Antić, gitaristi Hrvoje Prskalo i Ivan Havidić, bubnjar Damir Medić, klavijaturist Mihael Kurjančić i basist Vedran Kovačić Beli. Toj šestorki tijekom koncerta pridružilo se i pojačanje: Stipe Mađor Božinović na trubi i Marko First na violini, koji su obogatili izvedbe pjesama

Sebi dovoljni, Negdje na cesti, Uzalud i Za kraj. U socijalno angažiranoj pjesmi Kako stoje stvari Lari se za mikrofonom pridružio i Saša Antić iz TBF–a, koji je i koautor teksta pjesme. Uz njih, u Tvornici smo imali prilike čuti i glas autora pjesama, gitarista Hrvoja Prskala, koji se Lari pridružio u dvjema novim, prvi put izvedenim pjesmama Pismo i Sebi dovoljni, koje će se naći na sljedećem albumu Superstar. Iako ih se često svrstava u pop/pop– rock okvire, Bang Bang se ne boji eksperimentirati različitim žanrovima u svojem opusu. Možemo čuti blues u pjesmi Prijezir, twist u Vozi me, swing obojen u rockabilly zvuk šezdesetih u Bez obzira na sve. U pjesmi Nešto me pogodilo može se čuti kontrast između optimističnog, prozračnog i lepršavog prvog dijela u maniri country folk stila i čvrstog, molskog refrena izrazito rokerskog prizvuka u stilu druge polovice šezdesetih godina, dok u Papar i sol možemo zapaziti stil ponajboljih novovalnih uspješnica bendova poput Blondie i sličnih. U r’n’b–u i soulu možemo uživati uz pjesmu Što ako ne bude po tvom, a tu je i već spomenuti elektro– pop u novom singlu Superstar. Čvršće za Tvornicu Bang Bang svakako ima žanrovsku i stilsku raslojenost i raznolikost vrlina, a to što im je upravo Lara Antić glavni vokal, čini taj pothvat nevjerojatno prirodnim i jednostavnim. Larin glas lako je prilagodljiv zahtjevima mnogobrojnih

žanrova. Njezina pojava na pozornici djeluje sigurno i uvjerljivo, dok njezin taman i snažan vokal samouvjerenošću i opuštenom interpretacijom nedvojbeno svjedoči o tome da je pozornica, posve prirodno, pravo mjesto za nju. Prepoznatljiv glas i glazbena rješenja, unatoč stilskoj raznolikosti pjesama, daju Bang Bangu jedinstven potpis. U Tvornici su svojoj publici priuštili nešto čvršći rokerski zvuk u odnosu na studijske snimke. Publika je pozitivno reagirala i na već poznate, ali i na nove pjesme, a većinu ih je pjevala uz Laru. Vrhunac koncerta svakako je bila izvedba njihova najemitiranijeg hita Imam za vrijeme kojega su zapjevali i zaplesali i oni najtromiji. Podršku bendu svojim dolaskom na koncert dala su i brojna zvučna imena koja su se mogla prepoznati u publici, što je bilo ugodno vidjeti. Koncert su završili bisom, izvedbama Bang Bang Nancy Sinatre, pjesme koja je zaslužna za naziv benda, te još jedne nove pjesme — Malo lažnog sjaja. »Zadovoljni smo prezentacijom pred zagrebačkom publikom i njezinim odazivom. Dugo smo pripremali set–listu i radili na nekim novim aranžmanima. Želja nam je bila predstaviti kompilaciju našeg dosadašnjeg djelovanja i što vjernije prikazati šarolikost stilova kojima se bavimo u sedam godina postojanja. Novi se album također sastoji od žanrovski različitih pjesama; od blues rocka, preko hip–hopa pa sve do electro–popa. Svi u bendu volimo raznoliku glazbu i kreativno djelujemo izvan zadanih okvira pa svakoj pjesmi

individualno zadajemo odgovarajuću atmosferu i aranžman. Lara se vokalno jednako dobro snalazi u svim formama, stoga smatram da nam je stilska šarolikost svakako jedan od najjačih aduta. Album je gotov i čeka likovno oblikovanje pa izlazi u prodaju potkraj ožujka«, rekao je autor pjesama i gitarist grupe Hrvoje Prskalo. Zdravi uzori Bang Bang se ne skriva iza velikih postprodukcijskih intervencija, već radove temelje na stvarnoj, čvrstoj i uvjerljivoj svirci u kojoj se ističe karakterističan retro zvuk Gretsch gitare koji se kreće u prepoznatljivom dijapazonu između Johnnyja Casha i skupine Shadows. Svježinu upotpunjuje povremena upotreba dodatnih akustičnih instrumenata, ali nije zanemarena ni pripadnost suvremenom vremenu koje iskazuju odmjerenom primjenom sintetskog zvuka u pojedinim pjesmama. Mora se priznati da je svaka njihova pjesma svirački i produkcijski znalački odrađena, o čemu svjedoči i ovaj koncert, što se moglo i pretpostaviti s obzirom na to da članovi sastava nisu podlegli izazovima uobičajenih studijskih lutanja u produciranju snimljenog materijala, nego aranžmane temelje na zdravoj i realističnoj svirci koju mogu bez problema izvesti i uživo. Nema nikakve sumnje da je riječ o iskusnim i kvalitetnim glazbenicima koji imaju zdrave glazbene uzore te od njih možemo još svakako dosta toga očekivati u budućnosti.

Nova kantautorska zvijezda domaće scene Mary May

Moja glazba govori jezikom samopouzdanijim od mene same BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Završila je srednju glazbenu školu, no glazbom se nije bavila 12 godina. Na nagovor prijatelja snimila je album prvijenac i odmah oduševila publiku i kritiku Piše: Antonela Marušić

ve češće se na domaćoj nezavisnoj sceni pojave kantautori ili kantautorice sa zrelim i zaokruženim albumima prvijencima i odmah oduševe publiku i kritiku. Jedna od takvih je i Mary May, koja je prošle godine zabljesnula albumom Things you can’t put your finger on. Sama svoj stil smješta u žanr folk americane, no treba biti precizan pa reći da se na nastupnom albumu, koji je u veljači uspješno koncertno predstavila u Močvari, može naći i popa, bluesa, pa čak i elemenata r’n’b–a. No pustimo žanrove, zanimaju nas važnije teme. Kako je nastajao album Things you can’t put your finger on? Je li u pitanju materijal koji se »kuhao« i »dokuhavao« godinama ili je dinamika njegova nastanka bila drugačija?

Do prije godinu dana bila je neaktivna sudionica naše glazbene scene — ne sluša radio, nema TV, nije pratila glazbene portale... Prvi uvid bio je glazba dvaju naših bendova — She Loves Pablo i Muscle Tribe of Danger and Excellance za koje nije mogla vjerovati da su domaći

Počelo je tako da sam, možda zvuči neobično, čula melodije i tekstove u glavi. U jednom trenutku počela sam ih snimati u mobitel, iako kad bi mi jednom melodija s tekstom prošla kroz glavu, nije bilo zaborava. Nabralo se tako više polugotovih ili potpuno gotovih pjesama, a ja nisam znala što bih s tim, niti sam išta htjela. Prijatelj, kojemu sam poslala jednu od pjesama, u nekom je društvu pustio svojim frendovima, a među njima je bio glazbenik i producent Mark Mrakovčić koji je rekao mojem prijatelju da mu se mogu javiti ako to želim snimiti. Tako je sve počelo. Nakon što

me više prijatelja nagovaralo, otišla sam u studio i taj prvi put snimili smo Softest Tune. Kad smo završili, taj isti dan, nisam mogla vjerovati da ispred mene stoji pjesma koja je do tada bila samo ideja u mojem telefonu. Za mene poprilično nadrealno iskustvo. Svaki sljedeći posjet studiju bio je sve bolji, a onda sam se već i naviknula. Naučila sam zaista puno. Pred Markom mi nikad nije bilo nelagodno pjevati, iako u to vrijeme (početak 2016.) nisam pjevala ni pred najbliskijim prijateljima. Materijal je postojao i prije nego što sam ušla u studio, ali neke pjesme su nastale nakon što smo počeli snimati. Svakako, svaka je pjesma snimljena otprve, u tom jednom posjetu studiju, sve što smo dalje radili bile su sitne preinake, ali bez velikih pomaka. Htjeli smo zadržati sirovu emociju koja se pojavila svaki put kad smo se našli. Žanrovska šarolikost Koji je tvoj glazbeni background i obrazovanje, a tko su osobe, umjetnici/ce koje su na tebe utjecale — vokalno, glazbeno, umjetnički? Završila sam osnovnu i srednju glazbenu školu, instrument violina, ali nakon mature, dobrih 12 godina nisam se bavila glazbom. Ona je sama počela izlaziti iz mene tek prije nekoliko godina. Što se tiče utjecaja, teško mi je nešto izdvojiti jer utjecajem smatram sve što sam ikad čula i vidjela, osjetila, svjesno i nesvjesno... Mogu reći da sam slušala, a i dalje slušam, raznolike glazbene žanrove, a općenito, ne smatram se nekim velikim poznavateljem glazbe. Čak ni većinu meni jako dragih glazbenika nisam temeljito pre-

slušala, ‘prošla’ sav njihov materijal. Ponekad mi je dovoljna jedna pjesma, na temelju koje netko dobije kredibilitet u mojim očima. Teško mi je to bolje opisati. Mogla bih sada navoditi imena, naravno, ali možda bolje ostaviti malo praznine da se sama popuni... Premda nema ni godina dana da si objavila prvi singl, izvana se već može steći dojam da si brzo osmislila svoju kantautorsku javnu osobnost: profil na Facebooku i mrežna stranica odaju osobu koja zna i želi prilično ambiciozno predstaviti svoj glazbeni rad. Moram reći da nisam osmislila nikakvu osobnost — kad sam »izbacila« prvu pjesmu, u travnju 2018., bila sam nasmrt preplašena od izlaženja u javnost i htjela sam što više sačuvati anonimnost. U posljednjih pet–šest godina pojavio se veći broj autorica i kantautorica na nezavisnoj glazbenoj sceni. Može se reći da pripadaš nekom drugom valu kantautorica i glazbenica koje su se pojavile nakon Nine Romić, Dunje Ercegović, Irene Žilić i ostalih. Koliko je na tebe utjecala njihova pojava? Do unatrag godine dana bila sam poprilično neaktivna sudionica naše glazbene scene — ne slušam radio, nemam TV, nisam pratila glazbene portale... Sve informacije o našoj glazbenoj sceni uspješno su me zaobilazile, jednostavno sam gravitirala stranoj produkciji i nisu me zanimali domaći autori, jer se nisam ni susrela s nečim što me zainteresiralo, a kažem — prilika za susret bilo je malo. Prvi uvid u domaću scenu bila je glazba dvaju naših bendo-

Sezona festivala Tvoja pojava na sceni u nekim elementima podsjeća na vrijeme kad se prije pet godina pojavila Dunja Ercegović s projektom Lovely Quinces i prvim singlom Wrong House: obje ste dočekane sa superlativima, obje s materijalom pjevanim na engleskom jeziku i obje s vrlo zrelim debijima. Što misliš o toj paraleli? Smatram to velikom čašću. Dunja je bila dosta mlađa od mene kad je plasirala materijal koji je, slobodno mogu reći, svjetske klase i apsolutno joj se divim. Sve što je radila nakon toga bilo je također vrijedno divljenja. Mislim da je sjajna umjetnica, a pokraj nje se osjećam kao mali, neiskusni miš. Kako god, moja glazba govori jezikom samopouzdanijim od mene, tako da si dajem za pravo i nositi ponosno tu usporedbu s njom, ali i stajati na nekom svojem mjestu koje je ipak samo moje i tu dati najviše što mogu. Idu proljeće i ljeto, plodno doba za nastupe uživo. Jesu li već počeli stizati zanimljivi pozivi na festivale? Koliko si spremna aktivno »prašiti« po obali i kontinentu sljedećih mjeseci? Imamo već puno dogovorenih koncerata, po festivalima najviše, od njih je zasad poznat samo Šakan festival u Brelima, tako da mogu samo to spomenuti. Uz to planiramo koncertno popratiti izlazak albuma i predstaviti ga publici, već stečenoj i novoj. Uživo sviram s fantastičnim glazbenicima — Luka Čapeta na gitari, Borko Rupena na bubnjevima i Marin Živković na saksofonu. Oni su mi velika radost i osvježenje jer je album zaživio novim životom, jako se veselim i takav novi zvuk predstaviti ljudima. Uz to smo postali i divni prijatelji, toliko dugo sam čekala da se bend oformi i danas kad gledam s kim imam čast svirati… stignu me emocije (smijeh).

Kritike poštujem, a na uvrede se ne obazirem

Čim se pojavila na domaćoj sceni, Zagrepčanku Luciju Ćustić Luce (31) s punim pravom prozvali su hrvatskom Adele Piše: Ivana Vašarević

ako je diplomirala agronomiju, glazba je njezin život, i to od malih nogu, jer svaka četka i lak za kosu imali su funkciju mikrofona u ruci te mlade i talentirane pjevačice. Svira gitaru i ukulele, u srednjoj školi imala je pop–rock bend, pjevala je i u mješovitoj klapi, a što od nje možemo očekivati u budućnosti, otkrila nam je Luce netom poslije objave svojega albuma te hvaljenoga nastupa koji je u listopadu imala u rodnom gradu. Iza vas je vrlo uspješan koncert u zagrebačkoj Tvornici kulture. Jeste li zadovoljni, kakve su reakcije publike koje su došle do vas? Dojmovi su se slegli, ali dio koncerta i dalje mi je u magli od silnoga uzbuđenja koje je na trenutke bilo prilično intenzivno. Nisam očekivala tako divne i iskrene reakcije publike i to mi je svakako dalo vjetar u leđa. Bilo mi je jako drago čuti i čitati tako lijepe i pozitivne dojmove poznatih mi i nepoznatih ljudi, jer upravo to je znak da smo napravili nešto dobro. Trogodišnji rad Debitantski album Susret napokon je vani. Koliko dugo ste radili na njemu i koliko je on autobiografski? Koju pjesmu biste izdvojili kao onu koja najviše predstavlja i opisuje vas kao osobu? Album sadrži deset pjesama koje su nastajale u tri godine. Za šest pjesama na albumu potpisujem glazbu i tekst, a ostale sam radila sa suradnicima Ma-

tejom Miloševom, Vinkom Ergotićem i Miroslavom Gugićem. Izdvojiti samo jednu pjesmu je nemoguće, jer svaka od njih priča svoju priču iz određenog razdoblja mojega života, vrlo osobnu i proživljenu, a nadam se da se to i čuje u preslušavanju albuma. Iako su vam pjesme melankolične i pomalo tužne, privatno ste zapravo vrlo vesela i vedra osoba. Kako te dvije Luce koegzistiraju? Koliko su slične, a koliko različite? Mislim da svi mi imamo šarene, ali i crno–bijele strane karaktera, dobre i loše dane, pa tako i ja. Privatno sam dosta druželjubiva i društvena, ali kad sam u nekim sjetnijim ili tužnijim životnim razdobljima, tad više slušam i stvaram glazbu, odnosno glazba mi je svojevrsni filtar kroz koji izbacujem emocije i situacije te neka unutarnja stanja i spoznaje. Kad sam sretna, slušam »lakšu« i emotivno manje zahtjevnu vrstu glazbe i nemam potrebu stavljati te emocije na papir, nego želim sreću dijeliti s drugima pa sam češće među ljudima, a rjeđe sama sa svojim mislima. Osjećate li katkad strah kad pišete autorske pjesme? Ipak nije lako ogoliti dušu i biti ranjiva pred potpunim strancima. Što vas nadahnjuje kad stvarate novi materijal, odakle crpite inspiraciju? Nemam problema s tim dijelom otkrivanja i ogoljavanja sebe. Sve sam to ja i sve su to emocije i situacije koje sam proživjela, doživjela, osjetila, ne bojim ih se, niti se ičega sramim. Ono čemu se eventualno svi mi autori i izvođači uvijek nadamo su lijepe i pozitivne reakcije, a nije ih uvijek tako jednostavno dobiti, štoviše, ljudi si daju za pra-

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

va — She Loves Pablo i Muscle Tribe of Danger and Excellance za koje nisam mogla vjerovati da su domaći bendovi te glazba Lovely Quinces — negdje sam čula njezinu pjesmu Tide i zaljubila se. Kad sam počela raditi i objavljivati vlastitu glazbu, počela sam se intenzivno susretati s glazbom drugih aktera/ica scene i upoznavati je... Tako da je za mene to sve također dosta novo i svježe, što je sjajno, jer odjednom imam cijeli novi bazen odlične glazbe iz kojega mogu izvlačiti što mi odgovara...

Intervju s Luce u povodu izlaska prvog albuma

vo svašta govoriti i komentirati, a niti nas poznaju osobno, niti znaju pozadine naše priče, ali nema tu mjesta egu. Konstruktivne kritike treba poslušati i poštovati, a na nesuvisle uvrede ne treba se obazirati. Ne možeš se svima svidjeti, a to, na kraju krajeva, nije ni potrebno. Bitno je ostati iskren u svojem izričaju, bez puno kalkulacija i promišljanja jer, srećom, uvijek će biti onih koji to prepoznaju.

lazba mi je svojevrsni filtar kroz koji izbacujem emocije i situacije, ali i neka unutarnja stanja i spoznaje

Luce mnogi nazivaju jednom od najtalentiranijih kantautorica hrvatske glazbene scene

Luka Nižetić

ad sam ‘izbacila’ prvu pjesmu, u travnju 2018., bila sam nasmrt preplašena od izlaženja u javnost i htjela sam što više sačuvati anonimnost.

Suradnja s Vojkom V?

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Možemo li u vašoj daljnjoj karijeri očekivati eksperimentiranje s drugim glazbenim žanrovima? Postoje li neki koji su vam osobito zanimljivi i u kojima biste se možda željeli okušati? Sad već zvučim kao da sam neki hippie koji sve prepušta slučaju i spontanosti života, ali stvarno ne znam koje će sve glazbene žanrove obuhvatiti moja karijera. Ako nastavim biti u ovako sretnom razdoblju, možda stvarno počnem pisati samo vesele uptempo pjesme! Recimo bossa nova pjesma Početak, koja se također nalazi na mojem »friško« objavljenom albumu Susret, žanrovski je možda najrazličitija od ostalih, lepršava je, brža i nije melankolična, za razliku od većine drugih, ali nije namjerno napravljena tako da bude drukčija, nego je sama po sebi tražila drugačiji zvuk i stil, pa tako i aranžman. Mislim da će u mojem slučaju uvijek prevladavati molski izričaj, prije nego durski, ali povremeni eksperimenti su dobrodošli. Bilo bi tužno tapkati u mjestu i s vremena na vrijeme ne pokušati nešto malo drukčije, a sve dok osjećam da sam to i dalje ja, u tome ne vidim problem. Osim Josipe Lisac, s kime biste u budućnosti još voljeli surađivati i zašto? Zanimljiv mi je rad i divna mi je boja glasa Borisa Štoka. Vojko V mi je otkriće godine i fenomen koji je pogodio Hrvatsku. Iako inače baš i ne slušam rap, trap i srodne žanrove, Vojko je uspio pridobiti moju pažnju i slušanje, a tko zna, možda bi baš takva suluda suradnja bila pun pogodak. Možda i ne bi. Možda bi on rekao »ne može«! Kako »njegujete« glas, imate li neke male tajne i rituale? Kao mnogi kolege, i ja imam takozvanu »bolest pjevača«, odnosno GERB i gastritis, često muku mučim s kiselinom koja nagriza glasnice, odnosno s promuklošću kao rezultatom toga, pa su napitci od bijeloga sljeza neizostavni, posebice u danima uoči koncerata, a katkad pomogne i napitak s limunom i đumbirom. Moram priznati da nisam jedna od onih iznimno discipliniranih, s hrpom rituala i odricanja, jer time dobivam kontraefekt i postajem nervozna. Presudni faktor mi je psiha. Što sam opuštenija i pod manjim stresom, glas je, naravno, bolji, a kad sam neispavana, umorna i nervozna, veća je šansa da se to osjeti i u pjevanju. Poanta priče je univerzalna i vrijedi za sve — što više sna, što manje stresa! Planirate li predstavljati album u ostalim dijelovima Hrvatske, kakvi su vam planovi?

Luka Nižetić

Predstavila sam album u Karlovcu, Zagrebu, Šibeniku i Kninu, a neke koncerte još uvijek dogovaramo, ali sve novosti i informacije možete saznati na mojim Instagram (lucijacusticluce) i Facebook (LUCEofficial) profilima. Natjecala sam se i na Zagrebačkom festivalu u siječnju, a već radim i na novim pjesmama, tako da za mene nema ni odmora ni stajanja!

U d v o r a n i K i n a Tu š k a n a c u Z a g r e b u , 7. o ž u j k a 2 0 19 . p r e d s t a v l j e n a j e n o v a p j e s m a s k l a d a t e l j a A n t u n a To m i s l a v a Š a b a n a i p r a t e ć i v i d e o s p o t J e r u s a l e m

Poruka mira, ljubavi i tolerancije U izvedbi su sudjelovali pjevač Damir Kedžo, Zagrebačka filharmonija te Oratorijski zbor crkve sv. Marka Cantores sancti Marci

Približavanje mladima Iza svakog uspješnog projekta stoji neka priča pa tako i iza Jerusalema. Prije gotovo dvije godine Šaban je upoznao svojega koautora i tekstopisca Esskyja, Izraelca s londonskom adresom, koji povremeno pokreće glazbene i literarne projekte, iako se profesionalno ne bavi glazbom. Šabanu su se na prvi pogled svidjeli tekst i glazba koju je Essky napisao pa je počeo aktivno raditi na novom projektu. U priču se uspješno uklopila i Zagrebačka fil-

»U takve projekte Zagrebačke filharmonije uvijek ću ići punim srcem i nadam se da to neće biti jedini naš zajednički projekt«, izjavio je Mirko Boch te dodao da je pjesma akustički fenomen zahtjevan za izvedbu i slušanje te poseban izazov svakom pjevaču. Damir Kedžo je rekao da je pjesma za njega bila vokalna gimnastika jer je u njoj otpjevao dosad najdublji i najviši ton. »Zaista mi je drago što me se Tomislav uopće sjetio jer me pjesma odmah privukla. Zadovoljan sam kako je to ispalo, kakva je bila suradnja s Filharmonijom, jer je meni oduvijek bio san stajati na pozornici i nastupiti s njom, a ovo je jedan mali korak prema tom snu. Mislim da smo savršeno uhvatili duh pjesme«, izjavio je Kedžo i poželio svima sreću s projektom. Izazovno snimanje Iako je projekt u početku djelovao tehnički nezamislivo i zahtjevno, uspjeli su ishoditi dozvole za snimanje u Jeruzalemu od sve tri vjerske zajednice, stoga je odlučeno da se spot snimi upravo u Jeruzalemu na povijesnim objektima,

dok su se dodatne sekvence snimale u franjevačkom samostanu na Kaptolu. »Snimanje je bio pravi izazov. Uspjeli smo snimiti jedan od najljepših kadrova ikad. To je bilo tako prekrasno iskustvo da mogu samo još jedanput zahvaliti svima«, oduševljeno je komentirala redateljica Sandra Mihaljević. Redatelj Igor Ivanović je dodao da taj grad jednostavno ostavlja tako jak dojam da se čovjek vrati drukčiji.

a Damira Kedžu ta je pjesma bila vokalna gimnastika jer je u njoj otpjevao dosad najdublji i najviši ton

Profesor Božo Skoko već godinama prati rad Antuna Tomislava Šabana pa je objasnio što spot znači za promociju Hrvatske s komunikacijskog aspekta.

na samo skladba, nego hoće to vidjeti. Danas, da bi neko djelo zaživjelo, bilo klasična glazba, simfonija, bilo popularna glazba, mora imati i vizualni dio. To podupiru sve platforme i uređaji kojima smo okruženi i tek tada možemo smatrati da djelo može naći savršenu ‘prođu’ na tržištu. Upravo je ovo primjer takvog zaokruženog projekta koji možemo ponuditi Hrvatskoj, Izraelu, svijetu, s porukom mira, ljubavi i tolerancije«, rekao je Skoko.

»Srce moći jedne države u 21. stoljeću je kultura. Nažalost, mi u Hrvatskoj nismo otkrili moć u kulturi. U svijetu se volimo hvaliti nečim što smo bili ili se volimo hvaliti onim što su nam Bog i priroda dali u 7. stoljeću. Hrvatska je kreativna nacija i mislim da duga tradicija glazbenog stvaralaštva može svima pokazati vrlo lijepu priču. Danas stasavaju nove generacije kojima nije dovolj-

Skladatelj Šaban podsjetio je da je to bio iznimno zahtjevan projekt u produkcijskom, organizacijskom, tehničkom i umjetničkom smislu, da takve suradnje zahtijevaju velik broj stručnih ljudi koji će uspješno provesti projekt te je na kraju zahvalio svima koji podupiru njegov rad svih ovih godina jer nije lako biti umjetnik i raditi takve izuzetno kompleksne projekte.

»To je bio pravi pozitivni kulturološki šok, sjecište civilizacija, religija, nešto što čovjek u ovom životu treba vidjeti«, rekao je Ivanović. Promocija Hrvatske

Na promociji, koju je moderirao Milan Majerović–Stilinović, govorili su maestro Šaban, ravnatelj Zagrebačke filharmonije Mirko Boch, redatelji videospota Igor Ivanović i Sandra Mihaljević te Damir Kedžo i Božo Skoko, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Riječ je o novoj suradnji cijenjenog skladatelja, glavnog tajnika Hrvatskog društva skladatelja Antuna Tomislava Šabana, Zagrebačke filharmonije, zbora Cantores sancti Marci i Damira Kedže, mlade pjevačke zvijezde koja smiono gradi svoju karijeru. Na promociji spota koju je moderirao Milan Majerović–Stilinović, uz autora su govorili ravnatelj Zagrebačke filharmonije Mirko Boch, redatelji videospota Igor Ivanović i Sandra Mihaljević, već spomenuti Damir Kedžo i Božo Skoko, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, stručnjak na području marketinškog komuniciranja i brendiranja destinacija.

harmonija, koja je u to vrijeme planirala turneju po Izraelu, stoga je projekt bio odlična prilika za približavanje klasične glazbe mlađoj publici.

Izvan fokusa

Piše: Ivana Lulić

Tribina Moje pjesme, moje molitve — fra Ivan Matić

Moje pjesme prenose istinsku ljubav Franjevac, svećenik, duhovnik, kantautor i voditelj kuće susreta Tabor u Samoboru, na tribini Moje pjesme, moje molitve održanoj u veljači 2019. u dvorani Hrvatskog društva skladatelja, predstavio je pet autorskih pjesama

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Aleksandra Marković

uhovno–glazbena večer čiji je program i ovaj put vodio Slavko Nedić, urednik glazbenog programa Hrvatskog katoličkog radija, otvorena je razgovorom o pjesmi Učitelju, gdje stanuješ. Fra Ivan Matić tom se prigodom prisjetio njezina nastanka. »Već je tada, u vrijeme kad sam bio bogoslov, kod mene bilo prisutno pitanje smisla života, poslanja i poziva. Ova je pjesma zapravo bila himna velikog susreta franjevačke mladeži na Trsatu. Rađena je namjenski za tu prigodu, da bi se što dublje ušlo u temu pitanja i pronalaska smisla života«, rekao je Matić. Fra Ivan je potom pjesmu Učitelju, gdje stanuješ izveo i uživo, uz pratnju bogoslova s Kaptola. Franjevački band aid

U vrijeme Domovinskog rata fra Ivan je s braćom franjevcima osnovao Franjevački band aid. Bio je to svojevrstan presedan, jer, kako je rekao: »Tada se prvi put u javnosti pojavio jedan franjevački bend, čime je počelo razdoblje nove evangelizacije, pjesmom. Bend je nastupao na mnogim duhovnim susretima, pjevajući pjesme koje su zapravo svjedočanstvo njegova

osobnog puta.« Prvi autorski album Mir i dobro objavljen je 1991. godine, a potom nastaju pjesme koje prerastaju u cijeli mjuzikl Sa svetim Franjom zajedno. Mjuzikl je tada predstavljen i u inozemstvu, u katoličkim misijama. Godina 2000. bila je godina velikog jubileja i u to je vrijeme objavljena kompilacija svih pjesama koje su označile i obogatile rad s Framom (zajednicom mladih — franjevačkom mladeži). Jedna od pjesama koje su bile dijelom spomenutog mjuzikla bila je i Hvalospjev. Na tribini ju je glazbeno izveo poznati rovinjski duhovni kantautor Davor Terzić. Nakon završetka izvedbe, Terzić je istaknuo: »Ono što je lijepo općenito u duhovnoj glazbi jest činjenica da svi više– manje poznajemo pjesme drugih i rado ih pjevamo. Nismo opterećeni samo svojim pjesmama. Ostao sam vrlo iznenađen nakon saznanja da je upravo fra Ivan autor pjesama koje inače često pjevamo. Darovi su kod njega zaista obilni i šteta je što se ponekad ne može malo više posvetiti glazbi. No znamo da fra Ivana ima ‘po cijelom svijetu’ i da je Tabor samo dio njegova poslanja.« Duhovni susreti Uslijedio je razgovor o pjesmi Dođi, Isuse za koju je fra Ivan također napisao i glazbu i tekst. »To je pjesma koja je dulje čekala u mojem srcu. U različitim susretima primjećujem duboku čežnju ljudi

U vrijeme Domovinskog rata fra Ivan je s braćom franjevcima osnovao Franjevački band aid, što je bio svojevrsni presedan

da otkriju Isusa, taj vapaj njihova srca — ‘Dođi, Isuse’. Pjesma je inspirirana tim susretima i slika je jedne ‘pustinje’ koja čezne za vodom, ptice koja u letu može iskazati svu ljepotu postojanja«, istaknuo je fra Ivan. Pjesmu Brate moj izveo je Alan Hržica, voditelj molitvene zajednice Srce Isusovo. Nakon izvedbe prisjetio se upoznavanja s fra Ivanom na Taboru, gdje je doživio i osobno obraćenje. Ondje je počela njihova suradnja i ondje se Alan odazvao pozivu svjedočenja vjere glazbom. »Drago mi je što sam večeras ovdje i što sam izveo pjesmu koja govori o ranjenim ljudima, ljudima koji traže svoj smisao«, rekao je Hržica. Pjesme koje žive Posljednja predstavljena pjesma bila je Samo tvoja ljubav, Bože, koju su dosad otpjevali mnogi izvođači. Slavko Nedić je već u najavi razgovora istaknuo da je upravo ona primjer pjesme koja potvrđuje da je njezin autor »otvorena posuda«. Fra Ivan Matić je dodao da ju je stvarao u vrijeme boravka u Asizu devedesetih godina 20. stoljeća i zaključio: »Sve su moje pjesme prožete osobnim iskustvom traženja, lutanja, ali i pronalaska Boga. Putovi tih pjesama su čudesni. Ljudi su mi u mnogim susretima posvjedočili da su ih one dotaknule i pokrenule. A ništa drugo nisam ni htio nego poslati tu poruku istinske ljubavi. Posebno me veseli što pjesme i danas žive i što ih ljudi pjevaju.« I ova je tribina završena izvedbom nekoliko »bonus« pjesama, a gostima se u izvedbi pridružila i publika. Samo Tvoja ljubav, Bože Lutao sam ovim svijetom, sam bez cilja i bez nade. Umoran od svojih rana, umoran od svih lutanja. Sve dok me Tvoja ljubav, Bože, nije dotakla, sve dok me Tvoja ljubav, Bože, nije podigla iz blata. Nije bilo prijatelja, nije bilo nikog ruku da mi pruži, moju bol da podijeli. Sve dok me Tvoje boli nisu iscijelile, sve dok mi Tvoje svjetlo nije sve moje rastjeralo tmine. Samo Tvoja ljubav može učiniti da sve procvjeta. Samo Tvoja ljubav može upaliti nova svjetla. Samo Tvoja ljubav, Bože! Nema takve pjesme, nema takvih riječi, kojima bih mogao hvalu Ti izreći. Neka Ti život, o moj Bože, bude hvala. Neka Ti život moj, o Bože, bude pjesma koja nema kraja.

T r i b i n a N o t a m o g ž i v o t a 2 7. o ž u j k a 2 0 19 . u g o s t i l a s k l a d a t e l j a i š e f a – d i r i g e n t a T a m b u r a š k o g o r k e s t r a H RT– a S inišu Leopolda

Ime koje je istoznačnica za tamburašku glazbu Leopold s posebnom radošću najavljuje otvorenje cjelovitog petogodišnjeg studija tambure kao umjetničkog glazbala, što se očekuje ove jeseni

već ustaljenom formatu tribine poznate pod nazivom Nota mog života, Hrvatsko društvo skladatelja i novinar Vojo Šiljak 27. ožujka ugostili su maestra Sinišu Leopolda. Toga umjetnika zbog sveobuhvatnosti njegovih interesa i područja djelovanja nije nimalo lako predstaviti, no gotovo dvosatni susret, u kojemu se posebno razgovaralo o nekim formativnim trenucima u njegovoj karijeri, pokazao je zašto je danas na hrvatskoj glazbenoj sceni njegovo ime gotovo istoznačnica za tamburašku glazbu. Puna dvorana

Umjesto uobičajenog termina četvrtkom, ta je tribina zbog priprema za 26. dodjelu glazbene nagrade Porin održana u srijedu te je, unatoč ili zahvaljujući tome, dvorana u Berislavićevoj bila gotovo do posljednjeg mjesta ispunjena. Ugodan i šaljiv ton u kojem je protekao cijeli razgovor zadan je već na samom početku biografskim refleksijama. Siniša Leopold rođen je u Grubišnom Polju, gdje je njegov otac radio kao učitelj; vrlo brzo njegova se obitelji preselila u Samobor. No maestro Leopold ipak se oženio u Zagrebu, gdje, kad nije na putu, živi i djeluje do danas. Zanimljivo je da ne potječe iz glazbeničke obitelji i da je glazbeni put počeo sviranjem u školskom tamburaškom orkestru. Sa samo 12 godina osnovao je rock–sastav s kojim je snimio nekoliko emisija za Hrvatsku radioteleviziju, a u tom je okrilju nastala i njegova prva skladba. Brojne anegdote Polazio je Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, a poslije i Muzičku akademiju u Zagrebu, gdje je 1983. obranio prvi diplomski rad tematski povezan s tamburaškom glazbom. Zagrebačkog se studija prisjeća brojnim anegdotama u kojima su protagonisti njegovi tadašnji kolege Rajko Dujmić i Husein Hasanefendić te brojni drugi.

U to je vrijeme skladatelj Željko Bradić na Akademiji držao neke od prvih kolegija vezanih uz tambure, a vrlo brzo, točnije 1985., i Leopold počinje predavati kolegij Tambure. Do danas se njegov angažman na zagrebačkoj Akademiji povećao na dva kolegija, a s posebnom radošću najavljuje otvorenje cjelovitog petogodišnjeg studija tambure kao umjetničkog glazbala, što se očekuje ove jeseni. Članovi Tamburaškog ansambla Muzičke akademije u Zagrebu, mladi glazbenici koji redom osvajaju prve nagrade na regionalnim i državnim natjecanjima i koji su svojim izvedbama i popratili razgovor, trebali bi biti prvi studenti toga novootvorenog studija za koji Leopold smatra da bi napokon tamburi pružio mogućnost da se pokaže u cjelovitom spektru svojih mogućnosti, odnosno kao solistički, komorni i orkestralni instrument. Takav studij već postoji na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, no vjeruje da će zanimanje za zagrebački studij biti iznimno veliko.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Tanja Halužan

Život s glazbom Uz pedagoški rad, konstanta u karijeri Siniše Leopolda svakako je i vođenje orkestara i ansambala. Osim dugogodišnjeg vodstva Tamburaškog orkestra Ferdo Livadić i zagrebačkog Folklornog ansambla Joža Vlahović s kojima je obišao svijet, neizostavan je i angažman u Tamburaškom orkestru Hrvatske radiotelevizije, gdje od 1985. djeluje kao šef–dirigent. Pod njegovim je vodstvom taj orkestar prije 18 godina pokrenuo koncertni ciklus U ozračju tambure, a nešto kasnije Leopold pokreće i već tradicionalni novogodišnji koncert u zagrebačkom HNK–u pod prepoznatljivim nazivom Valceri, polke i druge špelancije. U bogatoj biografiji toga glazbenog umjetnika ističe se i suradnja s brojnim festivalima diljem Hrvatske, prije svega s Festivalom kajkavskih popevki u Krapini, na čijem je čelu od 2008., a neizostavno je spomenuti i bogat skladateljski te aranžerski opus. Na kraju razgovora moglo se zaključiti da je život Siniše Leopolda na najrazličitije načine, ali potpuno ispunjen glazbom, i to prije svega tamburaškom. Želimo mu još puno takvih godina.

Dvosatni susret sa skladateljem i dirigentom Sinišom Leopoldom koji je vodio šarmantni Vojo Šiljak počeo je na nogama, no sugovornici su ubrzo sjeli

Rezultat predanog i usmjerenog rada

Pozitivni medijski odjeci rada HDS ZAMP–a Sinergija dobrog odnosa članova i svih odjela Službe

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: ZAMP press

Na razne smo načine sudjelovali u svim glazbenim projektima Društva, a i sami nastavili ili pokrenuli inicijative i projekte čiji je cilj promocija autorstva i kreativnosti, ali i korektnog poslovanja i društvene odgovornosti.

Hrvatska delegacija na Skupštini CISAC–a: Antun Tomislav Šaban, Danilo Šerbedžija (Društvo hrvatskih filmskih redatelja — DHFR), Vinko Brešan (DHFR) i Nenad Marčec

Želeći provjeriti odjek toga rada u javnosti i medijima u 2018. godini, od agencije Press Clipping d.o.o. naručili smo analizu medijskog sadržaja koji se izravno ili neizravno odnosio na HDS ZAMP.

Potvrda uspješnog poslovanja i međunarodnog ugleda HDS ZAMP–a

Drago nam je zbog sljedećih rezultata:

Nenad Marčec, ponovno izabran za člana Nadzornog odbora CISAC–a Uspješna godina za kreativce diljem svijeta — zaključak je sa Skupštine Međunarodne konfederacije društava autora i skladatelja CISAC, čiji je član i HDS ZAMP

lavni direktor HDS ZAMP– a Nenad Marčec ponovno je izabran za člana Nadzornog odbora Međunarodne konfederacije društava autora i skladatelja CISAC.

To je odluka Godišnje skupštine CISAC–a održane u Tokiju, 30. svibnja 2019., na kojoj su među 250 predstavnika iz cijelog svijeta sudjelovali Nenad Marčec te glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja Antun Tomislav Šaban. Ovogodišnja je Skupština bila izbornog karaktera, a uz predstavljanje godišnjeg izvješća CISAC–a, okupljanje je bila prilika i za razmjenu iskustava autorskih društava o pitanjima zaštite interesa kreativaca u rastućem digitalnom okruženju. Poseban gost CISAC–a bio je japanski premijer Shinzo Abe, koji je u obraćanju istaknuo vitalnu važnost zaštite prava kreativaca u Japanu i diljem svijeta. Predsjednik CISAC–a francuski skladatelj Jean–Michel Jarre govorio je, između ostaloga, o izglasavanju EU Direktive kao o prijelomnom događaju godine za kreativce, što može biti putokaz za ostatak svijeta. »Velike tehnološke tvrtke proizvele su fantastične inovacije i ključni su partneri nas kreativaca. No ne smijemo smetnuti s uma da smo upravo mi, kreativci, gorivo digitalnog svijeta, a ne tehnološke tvrtke«, zaključio je Jarre. Jedna od tema Skupštine bila je i važnost kontinuirane edukacije i komunikacije o vrijednostima kreativnoga rada, osobito s političarima i donositeljima odluka. (HDS ZAMP Press)

rošle godine služba ZAMP Hrvatskog društva skladatelja prikupila je rekordan iznos autorskih naknada, uz smanjivanje troškova poslovanja i rast iznosa koje služba izdvaja za socijalnu i kulturnu namjenu.

Novo poglavlje suradnje: predsjednik JASRAC–a (japanski ZAMP) te akademski skladatelj i tekstopisac Haku Ide i glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec

na temelju obrade 1876 prikupljenih objava iz tiska i s internetskih portala u prošloj godini, njih 64 % je afirmativno, 33 % neutralno i 3 % negativno. »Svojim aktivnostima u brojnim događanjima na promjeni stavova vezanih za potrebu plaćanja autorskih naknada, raznim programima, projektima, edukacijama ili glazbenim događanjima, HDS ZAMP se pozicionirao u afirmativnom kontekstu. Napisa koji sumnjaju i osporavaju svrhu postojanja i način rada, u ukupnoj je masi malo«, zaključak je analize Press Clippinga. Velik dio zasluga za to pripada i našim autorima, redovitim i pridruženim članovima HDS–a, u čije ime i obavljamo djelatnost; stoga koristimo priliku da, u ime glavnog direktora Nenada Marčeca, Odjela za komunikacije, Odjela članstva, ali i svih ostalih odjela i poslovnica HDS ZAMP– a, zahvalimo na uspješnoj suradnji, razumijevanju i potpori u pojedinačnim projektima i ukupnom poslovanju!

Hoće li i glazba koja nas okružuje ut jecati na našu odluku o cijeni koju bismo platili za vino?

Kemija glazbe ili kako glazba utječe na naše odluke

a poziv Hrvatskoga društva kemijskih inženjera i tehnologa uključili smo se u projekt Kemija svuda oko nas u sklopu kojega smo 17. svibnja 2019. godine u Klubu nastavnika na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije održali interaktivnu prezentaciju Kemija glazbe: utjecaj glazbe na ponašanje potrošača. Okupljenima smo najprije izložili rezultate istraživanja. Neka od njih proveo je i HDS ZAMP. Ta istraživanja pokazuju da i pri korištenju glazbe u poslovanju, pogotovo u uslužnim djelatnostima,

treba obratiti pozornost na to je li glazba usklađena s poslovnim interesima i ciljevima. Investicija u glazbu ne mora biti skupa, ali valja promisliti o tome kako je najbolje iskoristiti u poslovanju. Osim toga, s okupljenima smo u interaktivnoj prezentaciji pokušali iskusiti i osvijestiti utjecaj glazbe na naš organizam, a time i na naše ponašanje. Hoće li i glazba koja nas okružuje utjecati na našu odluku o cijeni koju bismo platili za vino? Ostajemo li u trgovini u kojoj svira glazba dulje, istražujući artikle na policama? Je li nam ugodnije kod zubara kod kojega svira smirujuća glazba? Može li nas glazba nagnati da u određeni restoran uđemo ili možda ne uđemo? Hoće li gosti u lokalu s dobrom glazbom ostati dulje i naručiti rundu više i rado se u njega vratiti, pa čak i biti spremni za uslugu platiti i ne-

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Marina Ferić Jančić

što više? S okupljenima smo, uz pripremljene zvučne pozadine, zamislili neke od navedenih situacija. Mnoga istraživanja već su pokazala utjecaj glazbe na

naše ponašanje i pozitivan učinak glazbe u ugostiteljskoj ponudi, a znanstvenici posljednjih godina istražuju i njezin utjecaj na biokemijske i kemijske procese u našem organizmu.

Postignut dogovor glazbenih udruga i HURIN–a

Dodatak osnovnom ugovoru Licenca za komercijalne radijske postaje i dalje među najnižima u Europi Piše: ZAMP press

rvatske glazbene udruge skladatelja, izvođača i proizvođača fonograma (HDS ZAMP, HUZIP, ZAPRAF) dogovorile su i potpisale dodatak osnovnom ugovoru s Hrvatskom udrugom radijskih nakladnika (HURIN), čime se regulira naknada za korištenje glazbe na komercijalnim radijskim postajama. Dodatkom ugovora definiraju se uvjeti za razdoblje od 2018. prema kojima naknada nastavlja rast od 0,5 % godišnje, kako je i predviđeno osnovnim ugovorom. Također, uvedena su dva modela zaštitne minimalne naknade, od kojih svaka radiopostaja može izabrati povoljniji za sebe, dok se istovremeno minimalna naknada smanjuje svake godine. Novost je i postupno sniženje stope naknade na sredstva dodijeljena putem Fonda za poticanje pluralizma medija, a uveden je i dodatni popust od 10 % za članove HURIN–a, prema Op-

ćim uvjetima za članstvo u udruzi radijskih postaja. Glazbena djela čine okosnicu programa radijskih postaja — glazbu možemo opisati i kao osnovni repromaterijal radijskih postaja koje emitiranjem, između ostaloga, privlače oglašivače i ostvaruju svoje poslovanje. Za legalno korištenje glazbe potrebno je dopuštenje onih koji tu glazbu stvaraju, odnosno odobrenje strukovnih udruga koje zastupaju glazbene kreativce.

Davor Marić, član Vijeća za elektroničke medije, te Miroslav Križan i Tomislav Pupačić iz Agencije za elektroničke medije na prošlogodišnjim 11. Danima elektroničkih medija kada su govorili o novom Zakonu o elektroničkim Nenad Marčec, direk- medijima u organizaciji Hrvatske udruge radijskih nakladnika (HURIN)

tor HDS ZAMP–a, zadovoljan je postignutim dogovorom te ističe da je riječ o jednoj od najpovoljnijih licenci za glazbu u Europi: »Predmet ugovora nisu isključivo hrvatski autori, izvođači i diskografi,

nego cjelokupan svjetski katalog glazbe koji je na raspolaganju radiopostajama za neograničeno korištenje. Čak i kad licenca u konačnici zajedno za

autore, izvođače i diskografe dosegne ugovorenih 8 %, i dalje će biti među najnižima u Europi i regiji!« zaključio je Marčec.

Nasmijava nas Vojo Šiljak

Glazbeni štosovi

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Prvi gumb Člana Bostonskog simfonijskog orkestra jednom su prigodom pitali: »Kako vi, momci, uspijevate svi u isto vrijeme početi svirati? I ja sam pomalo glazbenik i mjesecima promatram dirigenta, ali to uopće ne mogu shvatiti.« »Ništa lakše od toga,« odgovorio je glazbenik, »mi ga pomno gledamo, pustimo ga da izvede osam ili deset uvodnih pokreta i kad dotakne prvi gumb na fraku, znamo: vrijeme je da počnemo.«

Na nedavnoj turneji hrvatskog klavirskog dua DB, koju su činila i djela Alfija Kabilja, umjetnici su doživjeli nezapamćen uspjeh

Dosjetljivi maestro Dirigent Hans von Bülow veoma se grubo odnosio prema lovcima na autograme, novinarima, roditeljima nadarene djece, mladim skladateljima i drugim nametljivcima. Na vrata svojega doma stavio je cedulju s tekstom: »Prije podne nisam kod kuće. Popodne sam izišao!«

Cantusova filmska kolumna

Film u kojemu sama glazba ne drži more, a ni film ne drži more bez glazbe Alfi Kabiljo: Pad Italije

Operne konkurencije Jednoga jutra dok se Giacomo Meyerbeer za klavirom pokušavao koncentrirati na rad, ometao ga je verglaš koji je neprestano svirao potpuri (izbor odlomaka raznih glazbenih djela jednog ili više autora) iz Rossinijeva Seviljskoga brijača. »Hej!« povikao je odozgo. »Dat ću vam pet franaka ako se brzo pokupite odavde i jedan sat verglate potpuri iz mojih opera pred Rossinijevom kućom!«

»Žao mi je, monsieur,« odgovorio je ulični svirač, »ali ne mogu to učiniti. Monsieur Rossini mi je dao deset franaka da sviram pod vašim prozorom!«

ao suvremenik sina gospodina Alfija Kabilja, a s poduljom vremenskom distancom, nedavno sam prvi put pogledao film Pad Italije. Vremenske distance u životu su vrlo pozitivne; čovjek je, naravno, zreliji. Uklanja predrasude. Premda taj art– film nije udžbenički, jer povijest znamo na način o kojemu imamo svoje formirano mišljenje ili sud u pedesetima (ili prije ili poslije), moj je usud bio taj da sam ga pogledao prvi put upravo u ranim pedesetim godinama svojega bivanja. I naravno, nije mi žao. Dapače. Isključivo zbog glazbe gospodina Kabilja. Film je, naravno neslučajno, nagrađivan u osamdesetim godinama proš-

loga stoljeća. Te su godine bile vrlo relevantne za nagrađivanje takvih uradaka domaće kinematografije. (Opisao bi možda Arsen članove žirija…)

serijama efekt »dva u jedan«. Imate film–seriju, evo vam i glazbeni hit.

Ali pitam se — je li tada itko pratio glazbu kao što je glazba pratila film? Jesu li osjeti slušanja glazbe bili u dosluhu s gledanjem toga realistično–nadrealističkog art–filma? Iskreno sumnjam.

Ali u Padu Italije gospodin Kabiljo pokazao je svoju punu veličinu. Dakle, u filmu u kojem sama glazba ne drži more, ali ni film ne drži more bez glazbe.

Čak je i moj uzor katkad bio sklon tome.

Prema vrlo predvidivom scenariju, upravo me glazba održala budnim do kasnih noćnih sati, da pogledam film do kraja.

U današnje je vrijeme film bez prave filmske glazbe kao brod bez kapetana. Nekad se do toga zaista i besprijekorno držalo. A ostalo je u registratorima i u Registraturi.

Kad govorim o art–filmovima, podrazumijevam i očekujem upravo takvu glazbu, koja je primjerice izostala u Transatlanticu Mladena Jurana. Općeprisutna komercijalizacija donosi nam danas u filmovima ili

Skidam kapu filmskoj glazbi kojoj treba pridavati sve veću pozornost te ovom prigodom vraćam kormilo gospodinu Kabilju. Bravo, kapetane, more je nepresušno. (Davor Juraga)

Note

Prvi album mješovitog zbora Cappella Odak koji djeluje više od pet godina

Prirodan, logičan i maštovit razvoj djela

Suptilna jednostavnost zborskog pjevanja

A–D–H–D za solo klarinet jedna je od skladbi Tene Ivane Borić za koju dobiva nekoliko priznanja: osim što je tom skladbom ušla među prvih šest finalista na međunarodnom natjecanju skladatelja ALEA III u Bostonu, klarinetist Abdul–Aziz Hussein, kojemu je skladba i posvećena, 2016. godine uvrštava to djelo u program Natjecanja Papandopulo te, uz prvu nagradu, dobiva i posebnu nagradu HDS–a upravo za njezinu izvedbu. Tena Ivana Borić skladbu je napisala 2014., odnosno godiTena Ivana Borić nu dana nakon što je diplomirala kompoziciju A–D–H–D za u klasi akademika Frasolo klarinet ne Paraća na Muzičkoj in B akademiji u Zagrebu. Do danas skladba doCantus d.o.o. 2018. življava brojne izvedbe, a 2018. godine partituru objavljuje Cantus d.o.o. Skladba je primjer izrazito vještog tretiranja tena ivana i razvoja glazbenog materijala; može se reći da se sva dogaA-D-H-D đanja u skladbi razvijaju od početnog repetirajućeg tona koji iznenadno prekida nova i kratka tonska visina. Iz takvog se završetka razvijaju skokoviti tonovi, uz predudare ili bez njih, pa će upravo ta zaigrana skokovitost biti jedan od elemenata koji dominira skladbom. Nasuprot tome, repetirajući tonovi razvit će se u brze uzlazne i silazne, često i kromatske pasaže, trilere ili ležeće tonove s frulatom. Proporcionalni formalni obrisi lako su uočljivi te u svakom dominira određena varijanta spomenutog tretiranja glazbenog materijala. Čak i u formalno najkontrastnijem dijelu (Molto cantabile) u kojemu prevladava tiha dinamika, poznati elementi uočljivi su u kombinacijama visokog i niskog registra, što aludira na prijašnju skokovitost.

borić

za solo klarinet in B | for solo clarinet in B

cantus note Boric T I A-D-H-D naslovna.indd 1

19/07/18 13:09

I tonske visine imale su ulogu u konstrukciji skladbe, s obzirom na to da se u određenim dijelovima često ponavljaju; štoviše, samim završetkom dominira isti repetitivni ton kao i na početku, ali transponiran za oktavu više. Za skladbu A–D–H–D svakako se može reći da je izrazito koherentna; zbog toga što se navedeni elementi koriste pametno te se postupno razvijaju iz početnog materijala, razvoj skladbe je prirodan, logičan, ali i maštovit. To je djelo odličan izbor za studente klarineta koji su u potrazi za svježim i drugačijim programom, a zbog svoje je efektnosti i kvalitete prigodna i za program profesionalaca.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

Cappella Odak, mješoviti zbor koji djeluje sada već više od pet godina, nastao je povezivanjem članica ženskog zbora Cappella Zinka i bivših članova Zagrebačkih dječaka, dvaju zborova koji djeluju pod ravnanjem dirigentice Jasenke Ostojić. Mješoviti je zbor potkraj 2018. godine objavio i svoj prvi album Mir / Peace, pod okriljem izdavačke kuće Croatia Records, koja još uvijek — među rijetkima — podupire izdavanje klasične glazbe, pa i ovako specifične, skladane gotovo isključivo za zbor bez instrumentalne pratnje. Od toga se odmiču jedino prva i posljednja skladba na CD–u, od kojih je prva, Svrši stopi moje za mješoviti zbor, uz bas solo i orgulje (koje na snimci svira Pavao Mašić) očito nastala u čast skladatelja po kojem je ne samo nazvana Cappella Odak, nego se 2018. godine slavila njegova 130. obljetnica rođenja (Krsto Odak, op. ur.). Posljednja skladba, Sjaji u kapi rose Dalibora Bukvića, skladana je za zbor i klavir pa je kao takva mali odmak od zadanosti ciklusa 5 minijatura na haiku koje je dirigentica Ostojić naručila od pet hrvatskih skladatelja, a čije je prvo pravilo bilo da skladba mora biti pisana za zbor a cappella. Hrvatski autori Ako se odmaknemo od pojedinosti i sagledamo CD iz »ptičje« perspektive, uočit će se najprije potpuna posvećenost albuma Mir zborskim skladbama hrvatskih autora. Uočava se zatim dvodijelni koncept: prvih šest brojeva donose niz različitih skladbi hrvatskih autora različitih generacija. Prve dvije, Odakova Svrši stopi moje i još jedna prelijepa, Ave Maria Vlade Sunka, su duhovne; slijede tri skladbe temeljene na narodnom izričaju: Voda zvira Josipa Štolcera Slavenskog prema narodnoj pjesmi iz Međimurja, Zeleni Jure Davora Bobića na narodne stihove popularne jurjevske pjesme te Čardaš Emila Cossetta, također nezaobilazno djelo hrvatske zborske literature. Naposljetku, Na večer Zlatka Grgoševića svojim mirnim ugođajem zaokružuje prvi dio CD–a, gdje je mješoviti zbor Cappella Odak predstavljen kao glazbeno tijelo koje pozorno postavlja svaki ton i osluškuje ga, precizno razvija vokalnu polifoniju i svoju sklonost intonativnom perfekcionizmu dovodi do stupnja u kojem se ni jedna tehnička poteškoća ne čini takvom. Izvedbe se čine jednostavnima, jer u njima nema pretjerivanja tempom ili interpretacijom, ali uz suptilne pojedinosti — kao što su mala glissanda u Cossettovu Čardašu ili »poskakujuća« tehnika u Bobićevu Zelenom Juri koja ritmički obogaćuje asimetriku i »ritamske efekte« — oblikuje se upravo onaj interpretativni element koji svaku skladbu čini izvedbeno specifičnom. Drugi dio CD–a nastao je kao narudžba zbora, i to u povodu pete obljetnice njegova djelovanja. Dirigen-

tica Ostojić izabrala je pet nagrađenih haiku–pjesama hrvatskih pjesnika pisanih na engleskom jeziku, koje je ponudila petorici hrvatskih skladatelja: Ivanu Josipu Skenderu, Tomislavu Uhliku, Ivi Josipoviću, Mladenu Tarbuku i Daliboru Bukviću. U glazbenim verzijama tih haikua koje same po sebi, već u obliku stihova, pobuđuju razmišljanje, svaki autor pronalazi način da ih produbi vlastitim tumačenjem. Skender na stihove Vladimira Devidéa (»u svakom oku / djeteta zrcale se / dva oka psića«) i Uhlik na stihove Željka Funde (»mir / na oba kraja / paukove mreže«) grade vertikale te harmonijskim tretmanom stvaraju iznenađeCappella Odak nja i obrate. Nasuprot tome, Josipović na stihove Dubravka Mir / Peace Korbusa (»tišina… / lišće pada / Croatia Records, samo od sebe«) i Tarbuk na sti2018. hove Tomislava Maretića (»jutarnji mir / dnevni mjesec na žici / s lastavicama«) donose filozofsku dimenziju čitanja i doživljavanja haikua. Josipović u glazbi traži i nalazi zvukovnu refleksiju riječi, a Tarbuk pred zbor postavlja tehničke i interpretativne prepreke. I njemu je riječ temelj za tvorbu, što navodi slušatelja da se najprije zaplete u osluškivanje, proučavanje procesa, da bi tek naknadno osvijestio kako je kompozicijskim postupkom obuhvaćeno i značenje haikua, odnosno jedna ili više mogućnosti interpretacija.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Helena Skljarov

Među isključivo hrvatskim djelima prvi je put pohranjeno 5 minijatura na haiku koje je dirigentica Jasenka Ostojić naručila od pet hrvatskih skladatelja: Skendera, Uhlika, Josipovića, Tarbuka i Bukvića

Najvažnija riječ Naposljetku, Dalibor Bukvić, koji je posljednjom minijaturom na tekst Nikole Đuretića (»sjaji / u kapi rose / sva Njegova ljubav«) »prekršio« pravilo da skladba mora biti za zbor a cappella, iskoristio je boju klavira (Luka Petričić) da donese još jedan nov i svjež pogled na japanski oblik poezije. Njegova glazba ima tijek koji se gradi u naletima, a završava riječju love (ljubav) koja se samo jedanput otpjeva, zapravo dahne na kraju skladbe. Tako je Bukvić najvažniju riječ svojega haikua istaknuo na način suprotan načinima ostalih autora (skladatelji su ionako pisali skladbe neovisno jedan o drugome): nije pribjegao tehnici ponavljanja, nego specifičnom načinu izvedbe. Poput ostalih, i ta je haiku–skladba posebna i prekrasan je zaključak CD–a jer upravo traži posebne interprete. A koji bi interpreti bili bolji od onih koji se s lakoćom prihvaćaju svakog izazova, čineći svoju izvedbu jedinstveno jednostavnom i suptilnom? Koji bi interpreti uopće mogli biti bolji od mješovitog zbora Cappella Odak, za koji je, uostalom, ciklus 5 minijatura na haiku napisan i čija ga je voditeljica, dirigentica Jasenka Ostojić, naručila?

70 priča o albumima / povodom 70 godina od pr vog izdanja

Uvod u bolju albumsku prošlost Autori Zlatko Gall i Hrvoje Horvat vješto su stilistički ispleli mrežu podataka, dojmova i sudova o pojedinim albumima, stavljajući u prvi plan vrijednost albuma

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Bojan Mušćet

povodu 70 godina od pojave vinilne ploče na 33 okretaja koja je postala tehnološki format za stvaranje albuma, Hrvatska diskografska unija i Menart publicirali su knjigu u kojoj etablirani glazbeni publicisti Zlatko Gall i Hrvoje Horvat predstavljaju 70 albuma koje su objavile hrvatske diskografske kuće.

Zlatko Gall i Hrvoje Horvat

70 priča o albumima Hrvatska diskografska unija i Menart

Prigodno i lijepo opremljeno izdanje, kojim se obilježio i nacionalni dan albuma, svojevrsni je katalog s vrijednosnim sudovima o 70 nesumnjivo važnih (ali ne nužno i najvažnijih) albuma koje su od 1956. do 2015. objavili hrvatski izdavači, članovi Hrvatske

diskografske unije. U jednu ruku, posrijedi je »sindikalno« izdanje, no u drugu je riječ o dokaznom materijalu kojim se dokumentiraju sve vrijednosti i sve prednosti albumskog formata.

Kako je u jednome od uvodnih tekstova napisao Zlatko Gall, »novi format stubokom je promijenio diskografiju. Posebice rock–glazbu, jer je iskorišten ne samo kao ‘album’ na kojem su se našli hitovi s prije objavljenih singl ploča ili uspješnice iz radijskih programa, nego i kao nova samosvojna forma koja je puno značenje dobila pojavom takozvanih ‘konceptualnih’ albuma«.

Nova era diskografije Urednik izdanja Siniša Škarica u svojoj prigodnoj riječi pojašnjava: »Kad je američka Columbia službeno 26. lipnja 1948. objavila da prelazi s tvrdih ploča od šelaka, koje su se okretale na brzini od 78 okretaja u minuti, na vinile koji će se vrtjeti na 33 i još trećinu okretaja i svirati glazbu u kontinuitetu bez okretanja ploče s jedne strane na drugu — kako ste do tada morali činiti svakih pet minuta! — bilo je evidentno da počinje nova era u svijetu diskografije.« Longplejka je nastala na poticaj Edwarda Wallersteina, prvog čovjeka Columbia Recordsa koji je imao namjeru na jednoj strani otisnuti snimku cijelog stavka simfonije. U lipnju 1948. na tiskovnoj konferenciji predstavljena je ploča koja će sljedećih otprilike 55 godina biti dominantan nosač zvuka. Tri desetljeća poslije, 1980. godine, predstavljen je novi format — kompakt disk (punim nazivom Compact Disc Digital Audio) koji je umjesto standardnih 40+ minuta koliko stane na vinilnu ploču, mogao osigurati 74 minute za slušanje glazbe, dakle, otprilike pola sata glazbe više. Zašto? Prema legendi zato što je tako htio Norio Ogha, predsjednik Uprave Sonyja koji je s Philipsom razvijao novi format. Philips je želio 11,5–centimetarski disk, a Sony 10– centimetarski, dovoljno za pohranu sadržaja svakog dotadašnjeg vinila, odnosno 60 minuta glazbe. Kao strastveni audiofil i nesuđeni operni pjevač, Ogha je zahtijevao da se stvori format na koji će stati kompletna Beethovenova Deveta simfonija. U najduljoj izvedbi, mono snimka iz 1951. kojom je ravnao Wilhelm Furtwängler trajala je 74 minute i upravo je to maksimalni kapacitet 12–centimetarske pločice. Širok spektar Produljivanje minutaže znači i drukčiji pristup realizaciji albuma, među 70 predstavljenih u ovoj knjizi, čak njih 33 nije počelo na vinilu, nego u formatu kompakt diska (koje li simbolike!), a album Fog Frog Doga ni to — dostupan je samo online. Autori su podijelili albume po dekadama i od devedesetih do

danas album uistinu ima drukčije značenje. Možda se to ponajbolje vidi na primjeru vinilnog reizdanja albuma Apokalipso Darka Rundeka koji se na dvostrukom vinilu proteže na tri strane (četvrta je rezervirana za pet skladbi nedovršenog albuma Haustora Dovitljivi mali čudaci) i ima drukčiji autorski krvotok od onoga koji bi bio da je smješten na dvije stranice jednog vinila. Upravo su zato Gall i Horvat imali zahtjevan zadatak odabrati 70 albuma ne samo iz različitih razdoblja, nego i definitivno drukčije formatiranih, od 10– inčnog vinila do online glazbe. Pritom to nije Best Of ili Greatest Hits kolekcija, ali nije ni proizvoljan izbor. Siniša Škarica objašnjava: »Sedamdeset priča o 70 longplejki s domovnicom hrvatskih izdavača koje imamo uvezane u ovom izdanju, moram odmah istaknuti, nisu nikakav the best of hrvatskih dugosvirajućih ploča od njihove pojave do danas; ovaj spomen na početak najreprezentativnijeg formata u diskografiji zamišljen je kao works in progress, svojevrsni ‘radovi u tijeku’. Njegovi autori, uvaženi rock– kritičari i glazbeni pisci Zlatko Gall i Hrvoje Horvat, pokušali su iz perspektive dugogodišnjih recenzenata hrvatske glazbe, i diskografije posebno, za prvu etapu ambiciozne i hvalevrijedne zadaće što ju je pred sebe stavila Hrvatska diskografska udruga kao krovna diskografska organizacija, predstaviti najširu moguću lepezu pop–rock idioma koji su se javljali na našoj sceni, kao originalni izraz autentičnog muzičkog jezika i kao lingua franca planetarne pop–kulture.« Gall i Horvat vješto su stilistički ispleli mrežu podataka, dojmova i sudova o pojedinim albumima, stavljajući u prvi plan vrijednost albuma. Pritom su se držali zadanog formata (jedan album — jedna stranica) i čitatelju uspjeli predočiti sve atribute pojedinih izdanja. To funkcionira kao podsjetnik za one koji su ta izdanja već sljubili s gramofonom ili CD playerom (moguće i online, na Deezeru, Bandcampu ili YouTubeu) ili za apsolutne početnike. Detaljne bilješke Uz svaku bilješku naveden je i popis

pjesama, godina izdavanja, izdavač te autor(i) fotografija i dizajna. Oni nisu slučajno apostrofirani: dok se bilješke nalaze na desnoj strani, ovici su na lijevoj, što svakako pridonosi onome taktilnom osjećaju držanja vinila u rukama. S obzirom na to da je format knjige otprilike između formata 12–inčnog vinila i CD–a, omoti albuma koji su inicijalno publicirani na vinilu nešto su smanjeni, ali još uvijek odražavaju dizajnersku puninu svakog izdanja. S druge strane, ovici albuma najprije objavljenih na CD–ovima djeluju figurativnije negoli u originalu; u tom smislu vidi se da ih većina može podnijeti predimenzionirani format, no neki bolje funkcioniraju u izvornom obliku. Pritom se na jednom primjeru vidi koliko omot može biti dojmljiviji na vinilu: kompilacija Paket aranžman predstavljena je ovitkom s CD verzije koja ne reflektira jednostavnost originala. Urbanov album Otrovna kiša predstavljen je, pak, ovitkom reizdanja, a ima još nekoliko zahvata u odnosu na ovitke s prvih objavljenih verzija. Knjiga sadrži i bilješke o diskografskim kućama čija su izdanja predstavljena u knjizi: Aquarius Records, Croatia Records (ex Jugoton), Dallas Records, Dancing Bear, Hit Records, Menart i Scardona. Knjiga 70 priča o albumima povodom 70 godina od prvog izdanja ima i edukativni karakter jer trasira put prema institucionalizaciji diskografije ne samo u organizacijskom smislu nego i u smislu relevantnosti pojedinih ostvarenja. U predgovoru izdanja piše: »U modernije vrijeme, kad mnogi izvođači objavljuju singlove u svome glazbenom radu te na taj način promoviraju sebe i svoj glazbeni opus, Hrvatska diskografska unija odlučila je vratiti u fokus album, taj dobri stari format, i vratiti drage slušatelje glazbe u svijet izvorišta diskografije i glazbene umjetnosti.« O albumima iz knjige ne bi se trebalo prestati raspravljati, a posve je izvjesno kako priče o njima mogu biti i razvedenije. Raduje stoga najava nastavka te publikacije koja precizno reflektira svu žanrovsku raznolikost i kvalitativne domete dijela hrvatske diskografije usmjerenoga na sve oblike popularne glazbe.

U z p r e d s t av l j a n je C D – a 2 0. ve l j a č e 2 019. u G l a z b e n o m s a l o n u A r h e o l o š ko g m u z e j a u Z a g r e b u

Vrijedna hrvatska glazba za dvije virtuozne violine Piše: dr. sc. Zdenka Weber

redstavljanja novih nosača zvuka mogu biti višestruko zanimljivi kulturni događaji jer uz žive izvedbe glazbenici, čiji se CD pojavljuje u javnosti, uz pružanje određene »degustacije« snimljene glazbe, imaju mogućnost iznošenja osobnih tumačenja o odabiru repertoara i o iskustvima koja su pratila nastanak snimki. Te je konstatacije posebno moguće povezati s predstavljanjem nosača zvuka koji nosi pomalo tajnoviti naziv Lorenzo i Simione, a izlazi kao izdanje diskografske tvrtke Croatia Records, a održano je 20. veljače u Glazbenom salonu Arheološkog muzeja u Zagrebu. Dobra posjećenost

Mjesto događaja, Glazbeni salon Arheološkog muzeja, očito postaje još jednim relevantnim prostorom koji Zagrepčanima nudi zanimljive komorne glazbene sadržaje, sada i predstavljanje nosača zvuka, a izuzetno brojni odziv publike najbolji je dokaz prihvaćenosti mjesta kao i ugleda koji glazbenici, čiji je CD predstavljen, u gradu uživaju. Dakle, dvojica zagrebačkih violinista — Anđelko i Martin Krpan — vlasnici su dviju violina kojima je njihov graditelj, češki majstor Jan Hus Bursik iz Brna (od kojega su instrumenti izrađeni 2016. godine kupljeni) dao imena, i to Lorenzo i Simione, a za Croatia Records snimili su otac i sin svoj prvi zajednički CD na kojemu su odabrali djela šestorice hrvatskih skladatelja nastala u rasponu od 1929. do 2004. godine. Prezime Krpan u hrvatskoj, napose zagrebačkoj glazbenoj sredini povezivalo se u prošlim desetljećima s obitelji uglednoga doajena hrvatskog pijanizma, proslavljenog solista i dugogodišnjeg marnog profesora klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Vladimira Krpana, čija je kći Katarina također afirmirana pijanistica i radi na istoj ustanovi, a supruga Erika poznata kao glazbeni pisac koja je godinama angažirano radila u Koncertnoj direkciji Zagreb. U međuvremenu se prezime Krpan sve više javlja uz uspješno djelovanje violini-

sta, također profesora na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji — Anđelka Krpana i njegove supruge Gordane, muzikologinje, urednice na Hrvatskome radiju, čiji se sinovi (pijanist Ivan i violinist Martin) potvrđuju kao osobito nadareni i vrsno školovani glazbenici koji već u svojim mladim godinama postižu znatne uspjehe. Pijanistov brat O dvije godine mlađem Ivanu i njegovu strelovitom uzletu na svjetskoj koncertnoj sceni nakon osvajanja prve nagrade na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Ferruccio Busoni 2017. godine u ovoj prigodi nije riječ, nego o 1995. godine rođenom Martinu. Violinist Martin Krpan, koji je diplomirao u razredu Leonida Sorokowa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2018. godine, boravio je na usavršavanju u Leipzigu kao polaznik razreda Ericha Höbartha na Visokoj školi za glazbu i kazalište Felix Mendelssohn Bartholdy, osvojio niz nagrada na regionalnim i državnim natjecanjima i do sada stekao međunarodno iskustvo nastupima u Hrvatskoj i inozemstvu, novoimenovani je »primaš«, dakle prva violina Zagrebačkog kvarteta, što je svakako vrlo vrijedan uspjeh. Osim toga, upravo je objavljena odluka Fonda Stjepan Šulek da je Martin Krpan dobitnik godišnje Nagrade Stjepan Šulek za izvedbu skladbe Rondo za violinu i gudački kvartet Franza Schuberta. Eto, iako dvije obitelji Krpan nisu, koliko mi je poznato, u srodstvu, javnost se mora naviknuti na prezime koje se potvrđuje kao sinonim za glazbeničke uspjehe, a svakako će biti nužno uvijek uz prezime navoditi i ime glazbenika. »Kućni glazbenik« Violinist Anđelko Krpan snimio je za Croatia Records već petnaestak nosača zvuka, više njih u duu s pijanisticom Nadom Majnarić, kao i s Gudačkim kvartetom Sebastian, čiji je jedan od utemeljitelja i stalna prva violina, pa je tako svojevrsni »kućni glazbenik« diskografske tvrtke koja se kontinuirano zalaže za hrvatsku glazbenu baštinu. A briga za hrvatsku glazbu jedna je od umjetničkih odlika violinista Anđelka Krpana. Najnoviji nosač zvuka s dje-

lima za dvije violine osobit je doprinos oživljavanju i očuvanju manje poznatih djela hrvatskih skladatelja. Komorni sastav dviju violina postavlja nedvojbeno posebne zahtjeve pred interprete. O tim je posebnostima vrlo iscrpno i argumentirano govorila Gordana Krpan, ujedno i autorica teksta u lijepo opremljenoj popratnoj knjižici CD–a. Naime, zahvaljujući činjenici da su obje violine, Lorenzo i Simione, iz iste radionice, što sasvim pouzdano osigurava njihove srodne zvukovne kvalitete, te naročito zahvaljujući činjenici da su izvođači otac i sin, dvojica violinista koji se, možda je kolokvijalno reći »poznaju u dušu«, njihovo je muziciranje akustički i izvedbeno–tehnički ujednačeno i skladno do savršenosti. Upravo su dojmovi zvukovnog amalgama, zajedničkog »disanja« i izvedbi svakog odabranog djela na način kojemu nije moguće otkriti ni najmanji nedostatak, ono što je u živim interpretacijama skladbi s CD–a prigodom predstavljanja u Arheološkom muzeju najviše dolazilo do izražaja i dakako oduševljavalo. Čuli smo Sedam narodnih melodija Miroslava Šlika, Pet studija za dvije violine Borisa Papandopula i Bi za dvije violine Nenada Firšta. Uspavane partiture Uz navedene skladbe, nosač zvuka Anđelka i Martina Krpana sadrži i Duo za dvije violine Anđelka Klobučara, Duo za dvije violine Mladena Pozajića i Duo amical Stanka Horvata. Nadasve je to vrijedan odabir violinskih dua koje doista rijetko, zapravo nikad ne čujemo, koji nažalost predugo »spavaju« u arhivima, ostavštinama i uglavnom neobjavljenim rukopisima, a riječ o sadržajnoj, autorski nadahnutoj i znalački skladanoj glazbi, o »razgovorima« dviju violina koje se skladno dopunjuju u melodijski umilnim dvopjevima i razigranom kontrapunktiranju, da bi u virtuozno izvedenim dvohvatima ozvučili bogatije harmonijske prostore glazbenih promišljanja nerijetko, kao kod Šlika i Pozajića, proizišlim iz naslaga hrvatskoga narodnog blaga. Da, doista je riječ o blagu hrvatske glazbene baštine velikana koji su uglavnom, osim još autorski aktivnog i suvremenijem ozvučavanju sklonog Nenada Firšta, odlascima u vječnost zaključili svoje opuse.

lbum obuhvaća djela šestorice hrvatskih skladatelja u rasponu od 1929. do 2004. godine

Premalo poznajemo glazAnđelko i Martin bu upravo Miroslava Šlika Krpan ili pak Mladena Pozajića, Lorenzo i a zanimljiva je i dokazano vrijedna. PapandopuSimione love studije za dvije violiCroatia Records, ne novi su dokazi majstor2018. stva kojemu se u svakoj novoj prigodi iskreno divimo. Stoga valja čestitati, a i zahvaliti, ocu i sinu, Anđelku i Martinu Krpan na predanom uvježbavanju i ostvarenoj snimci, mami Gordani na pomno sastavljenim komentarima, tonskom majstoru i producentu Krešimiru Petru Pustičkom i urednici izdanja Ivi Vianello na uloženom trudu da bi taj nosač zvuka ugledao svjetlo dana. Dakako, sve je to opisala i Nikolina Mazalin kao trajno angažirana predstavnica tvrtke Croatia Records, a brojna publika izvedbe je odslušala sa zanimanjem i nagradila dugim pljeskom. Fotografije Paule Ropuš na kojima su dvije tako osobno nazvane violine, kao i dvojica interpreta u zelenilu prirode, likovno je primjerno oblikovala Marijana Čurčić Baldini, a omogućili Grad Zagreb financijskom potporom i župnik Ivan Vučak ustupljivanjem crkve Majke Božje od Sedam žalosti u Kostanjevcu za snimanje u rujnu 2017. godine. Ostaje distribuirati novi CD i potencijalnim korisnicima (bilo za glazbeni užitak, bilo pak za pedagošku primjenu) svakako preporučiti prvi CD violinističkog dua Anđelka i Martina Krpana. Nadajmo se prvi u nizu.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Lorenzo i Simione, violinskog dua Anđelka i Martina Krpana, zapravo su imena njihovih violina koja im je nadjenuo njihov graditelj, češki majstor Jan Hus Bursik iz Brna

Djela za orgulje Miroslava Miletića u izvedbi Edmunda Andler–Borića

Album Vox Gabrieli trombonista Marija Šinceka i pijanista Filipa Faka

Malo, nepoznato, ali Zapostavljena hrvatska djela za trombon i klavir vrijedno »Skrivene« u skladateljevoj ostavštini ostale su četiri skladbe izvorno pisane za orgulje koje je iznjedrio skladateljev festival Dani glazbe Miroslava Miletića u njegovu rodnom Sisku Piše: dr. sc. Irena Paulus

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

lbum Orguljski Cantus Miroslava Miletića, iz 2018. godine, u izdanju izdavačke kuće Cantus d.o.o., donosi — što je neobično, s obzirom na to da je skladatelj ostavio popriličan broj skladbi — relativno nepoznat dio Miletićeva stvaralaštva. Miletić nije mnogo skladao za orgulje, no četiri (odnosno tri) skladbe originalno pisane za taj instrument ostale su »skrivene« u skladateljevoj ostavštini. Edmund Andler– Tijekom Dana glazBorić be Miroslava MiletiOrguljski Cantus ća, koji se od 2001. Miroslava godine održavaju u Miletića skladateljevu rodnom gradu Sisku, Cantus d.o.o. orguljaš Edmund Andler–Borić razgovarao je i surađivao sa skladateljem pa je u godini skladateljeve smrti odlučio izvesti i snimiti upravo taj mali, ali vrijedan dio njegova opusa. Monolog za sve Skladbama koje su izvorno pisane za orgulje — a to su Elegija za orgulje, Hvarska litanija te Cantus i Toccata (pri čemu su dvije posljednje mišljene kao dio cjeline) — »dodao« je (još jednu) — Elegiju koja je originalno zamišljena za klarinet i klavir, ali je ovdje sviraju klarinet i orgulje, te Monolog, koji postoji u nizu inačica (kao Monolog za orgulje, ali i kao Monolog za violinu, violončelo, flautu, klarinet, trubu, rog i klavir, gitaru ili orgulje).

I Monolog je izvorno skladan za violinu i klavir, a na albumu je izveden u »orguljskoj« varijanti. Stoga se vrsnom orguljašu An-

dler–Boriću, koji jednako odlično ovladava orguljskom tehnikom koliko i orguljskim bojama, u interpretaciji pridružio njegov dugogodišnji suradnik, violinist Goran Končar. Zajedno su oblikovali skladbu u kojoj dva instrumenta funkcioniraju u potpunom suglasju. Kao što u Monologu zvoni Končareva violina, tako u Elegiji klarinet Brune Philipa dobiva posebnu, pomalo muklu, ali bogatu i pjevnu boju. Philip postiže nježni ton klarineta koji se bojom nastavlja na boju Borićevih orgulja. Cjelokupni dojam je da skladba u toj instrumentalnoj kombinaciji zvuči čak i bolje nego u izvorniku (zanimljivo, u originalnoj verziji Miletić je odabrao netransponirajući klarinet in C, ali Philip svira na klarinetu in B, što interpretaciji skladbe nimalo ne smeta). Katedralne orgulje Zanimljive su, dakako, i skladbe izvorno pisane za orgulje koje Andler–Borić svira na orguljama katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zagrebu. Borić postupno otkriva svu ljepotu Miletićeva »novog romantizma«, naročito u opsežnoj Elegiji za orgulje, te u izuzetno zanimljivoj Hvarskoj litaniji. Povezani načelom kontrasta, Cantus i Toccata drugačije su mišljeni (bliži su tzv. novom zvuku), pa je u njima tonalitet nejasniji nego u ranijim skladbama. Stoga završetak Toccate, koja je posljednje djelo na CD–u, zvuči otvoreno, čak »nedovršeno« u usporedbi s ostalim Miletićevim djelima za orgulje. Ostavljajući to djelo za kraj, Andler–Borić nudi mogućnost »zatvaranja« albuma njegovim ponovnim slušanjem i osluškivanjem. A slušanje albuma »ispočetka« i jest prvi sljedeći slušateljski potez — jer ne radi se samo o CD–u koji je vrijedan dokument dijela (nažalost zanemarenoga) opusa nedavno preminulog skladatelja Miroslava Miletića, nego je ugodan slušateljski doživljaj u kojemu će svaki ljubitelj orgulja pronaći nešto za sebe.

Okupljeni autori na albumu su Stjepan Šulek, Bruno Bjelinski, Krsto Odak, Anđelko Klobučar, Boris Papandopulo, Davor Bobić i Ante Grgin bića dijelom aludira i na agresivniju stranu »U Bibliji nigdje nije jasno navedeno da je instrumenta te Sonata za trombon i klavir u arkanđeo Gabrijel ‘trubač’, no njegov se lik koju je autor Ante Grgin upleo elemente jazza (stavci su Swing, Balad i Waltz) uobičajeno povezuje s trukako bi stilski preoblikovao trabom, to jest rogom«, napidicionalnu formu sonate. Mario Šincek sao je Davor Merkaš u knjižici kompaktnog diska Vox Navedeni niz skladbi, od kojih Vox Gabrieli Gabrieli. Naslov diska, koji je većina nastala u 20. stoljeje objavljen prošle, 2018. Cantus d.o.o. ću (uz iznimku Bobića i Grgigodine u izdanju kuće Canća koji su, obojica, svoje djelo tus, ne referira se samo na za trombon čuli praizvedeno Gabrijelov »glas« — u ovo2014. godine), pokazuje nam me slučaju to je trombon, a da je literatura za trombon bone truba — nego i na istoigata, zanimljiva i uhu ugodna menu Sonatu za trombon te da je trombon u tom smislu i klavir Stjepana Šuleka, kao solistički instrument doičime su naslovom obusta neopravdano zanemaren hvaćeni ne samo sadrili/i marginaliziran. Naravno, žaj nego i namjera CD–a. ni jedan marginalizirani instruNaime, trombonist Mario ment neće privući pozornost Šincek je, uz vrsnu potako nema pravog interpreta. poru pijanista Filipa Faka A Mario Šincek je oduševlje(čiji klavir predstavlja ravni poklonik trombona, vješti nopravan »glas« Gabrijetrombonist čija je virtuoznost lovu instrumentu), odlučio prikrivena sklonošću privlačna CD–u zabilježiti »banom, najčešće nježnom i karem djelić« hrvatske literarakterno pozorno oblikovature za trombon koja je zanom tonu. postavljena i zanemarena — s plemenitim ciljem da Njegove interpretacije (ali i popularizira taj instrument odabir djela) negiraju općepričiji se zvuk češće povezuhvaćeno uvjerenje da je tromje sa svečanostima i fanfabon samo još jedan »limeni« rama, a rjeđe s anđelima. instrument prodornog zvuka — jer, kao što je navedeno, Šincek stvara topao i uvjerljiv, Sedam djela nježan, raspjevan i bogat ton. Na CD–u je sedam djeNa tu se pažljivo pripremanu la. To su: spomenuta raboju nastavio pijanist Filip Fak, skošna sonata Vox Gakoji slijedi Šincekovu glavnu brieli Stjepana Šuleka, misao, katkad je preuzimajudvostavačna Musik am ći, a katkad gorljivo sudjelujući Dorfplatz (Glazba na seu njezinu prenošenju. Zajedoskom trgu) Brune Bjeno Šincek i Fak besprijekorno linskog, temeljena na dva komuniciraju s formom, pa se stavka suprotnog (prograza svako izvedeno djelo može mnog) ugođaja koja je bila reći da je formalno i tematski i jedna od posljednjih iz pregledno, stilski prikladno, ali skladateljeva opusa; zatim da pri tome nije »sterilno« sviskladba neoklasicističkog rano, nego s oduševljenjem i daha Moment musical, unutarnjim žarom, bez ikakop. 47c podnaslova Imve dvojbe o tome kako pripromputs Krste Odaka za stupiti posebnostima pojeditrombon i klavir; te Stavak ne skladbe i pojedinog autora. za trombon i klavir Anđelka Klobučara kojim se, u skladu s francuskim pojmom mouve- Ako prije slušanja toga CD–a slušatelj nije bio ment ističe zanimljivost instrumentalnog po- posebno oduševljen trombonom kao instrukreta. Tu su i Tri stavka za trombon solo Bo- mentom, nakon nešto više od sat vremena risa Papandopula, u kojima skladatelj tretira pozorno odabrane i gorljivo odsvirane glazsolo trombon kao što je Bach tretirao solo vi- be, sigurno će se zaljubiti u taj — doista anolinu ili solo violončelo; energična, ali i nježna đeoski — instrument brojnih lica i bezbrojnih Tocatissima za trombon i klavir Davora Bo- mogućnosti. Piše: dr. sc. Irena Paulus

Album s djelima suvremenih hrvatskih skladatelja u izvedbi našega hvaljenog kvarteta

Koncer tno predstavljanje novog nosača zvuka Introspekcijai novog pogona za snimanje, 2. travnja 2019.

Triler kao zviždanje vjetra na planinskome gorju

Laboratorij čudesa u zgradi Muzičke akademije u Zagrebu

Piše: dr. sc. Irena Paulus

onda skladba opet, ispočetka počinje rasti… i tako u krug. Unatoč tome što je djelo ispunjeno religijskom simbolikom sugeriranom naslovom (menora je sedmokraki ili osmerokraki svijećnjak koji ima važnu ulogu u hebrejskoj religiji), način na koji se skladba razvija nosi nešto apsolutno. Čitanje skladbe je, čini se, dvoznačno jer ona s jedne strane govori o Božjoj mudrosti, a s druge strane donosi Glazbu kao takvu, samoj sebi dovoljnu.

zdavačka kuća Cantus prošle je godine objavila kompaktni disk Alisios Camerata: Introductions. To je nosač zvuka bogat glazbom, bojama i idejama, a donosi skladbe hrvatskih skladatelja — Ivana Josipa Skendera, Olje Jelaske, Davora Bobića, Frane Paraća i Dubravka Detonija — pisane za hvaljeni kvartet Alisios Za razliku od Bobića i Jelaske, čiju glazbeCamerata. Kvartet čini četvero vrsnih glaz- nu filozofiju članovi Alisios Camerate prebenika: klarinetist Radovan Cavallin, violinose bogatim tonom i pozornom interprenistica Vlatka Peljhan, vitacijom, Frano Parać je za olončelistica Alja Mandič taj kvartet napisao jednoAlisios Camerata i pijanistica Mia Elegović. stavno — Kvartet za klaIntroductions skladatelja rinet, violinu, violončelo i Ivana Josipa Skendera iz klavir. Titrav i nježan zvuk naslova diska, prvo je djeCantus d.o.o. klavira Mie Elezović zanelo koje se na njemu može seno otvara skladbu; na poslušati, a praizvedeno nju se nastavlja pjev klarije u Opatiji 2014. godineta Radovana Cavallina. ne. Skladba je zanimljiva No pjevnost je varka, jer i maštovita: u »mirnim« djelo uz liriku donosi i tredijelovima ton jednog nutke uzbudljive agresivinstrumenta stapa se s nosti kojima vladaju »efekbojom drugog (primjeti« kao što su »orijentalizrice, klavir zvuči poput mi« i glissanda klarineta, klarineta, a klarinet pomutni pra–duboki registar put violine ili opet, poput glasovira, izrazita ritmiklavira) — što govori i o ka i akcentuacija te guste vještini skladatelja i o vjeharmonije bliske clusterištini izvođača — dok se ma. Dva potpuno različita u »nemirnim« dijelovima ugođaja smjenjuju se tvoinstrumentalne boje mereći zaokruženu cjelinu; đusobno konfrontiraju, nagli završetak ne dopustvarajući veliki gradacijšta navikavanje, nego traži ski (dinamički i harmonijski) odmak. prihvaćanje obiju mogućnosti — i titravo– Dvije skladbe koje slijede temelje se na nježno–pjevne i dramatsko–prijeteće. različitim viđenjima trilera. Vjetar u planini Karmel Olje Jelaske temelji se na sporom I Alisios varijacije Dubravka Detonija tetrileru te stvara mogućnost čitanja skladbe melje se na kontrastu naglih izmjena regina način doslovnije programnosti; triler, koji stara; međutim, promjene su brojne, kao Jelaska čuje, moglo bi biti zviždanje vjetra što su i glazbeni događaji brojni. Premda na planinskom gorju u Izraelu — gorju koje se čini da ih skladatelj sasvim nepovezaje bremenito poviješću, religijom i znanjem no »baca«, osjeća se formalna logika koja, (na vrhu planine nalazi se i svetište i sveu- na kraju, rezultira izjednačavanjem skladbe čilište). Na trilerima se temelji i Menora Da- sa — stihotvorstvom. Autoricu ovih redavora Bobića, koja se već zbog hebrejske ka (koja inače nije majstorica pisanja stihosimbolike logično nastavlja na Jelaskin Vje- va), slušanje skladbe najednom je navelo tar… Bobić, međutim, još više od Jelaske, da umjesto analize ili recenzije zapiše — inzistira na trilerima i tremolima te na njiho- pjesmu (»sva je sila malih glazbenih dogavu ponavljanju. Kad bismo usporedili dvije đaja; afekata i efekata; ponavljanja, žuboskladbe, uočili bismo ponavljanje i u Jela- renja, a i govorenja; svi su oni dio ritmičskinu Vjetru, naročito u njegovu dramatič- nog vriska…«). Da se radi o bilo kojem drunom završetku, koji je autoricu programske gom skladatelju, možda bi bilo čudno; no knjižice CD–a, Bosiljku Perić Kempf, naveo kako se radi o Dubravku Detoniju — sve da u njima vidi poveznicu s Debussyjevim je moguće, pa i pjesma kao skrivena potzvučnim skicama, kao i s »ritamskom si- ka toga djela. Iza svakog zaokreta slušarovošću Stravinskijeve folklorne faze«. Me- telja čeka novo otkriće, a otkrivanju brojnih đutim, kod Bobića je dramatska nota po- slojeva Alisios varijacija svakako su pridostojana: ona se osebujno odražava u va- nijeli i njezini izvođači — ansambl koji nosi lovima tonova koji se razvijaju i opadaju, a njihovo ime.

Introductions

Novi multimedijski studio elektroničke glazbe s pripadajućom najsuvremenijom opremom

Piše: Zrinka Matić

nauguracijskim koncertom naslovljenim Introspekcija 2. travnja 2019. predstavljen je Laboratorij čudesa u zgradi Muzičke akademije u Zagrebu — novi studio elektroničke glazbe s pripadajućom najsuvremenijom opremom. Multimedijski studio u pogon su stavila četvorica profesora Muzičke akademije, ujedno i skladatelji koji su se profilirali kao skladatelji elektroničkoga glazbenog medija: Zlatko Tanodi, Frano Đurović, Vjekoslav Nježić i Krešimir Seletković. Nakon dugog rada na uređenju studija i njegovu tehnološkom opremanju, koncert je prikazao neke od njegovih elektro–akustičkih potencijala u izvedbama što akustičkih skladbi za klavir, što elektro–akustičkih, odnosno elektroničkih skladbi navedenih skladatelja. Premda zvuči poput oksimorona, studio odiše atmosferom asketskog luksuza; interijer jednostavnih linija u finom drvu u funkciji je izvrsne akustike toga srednje velikog studija, a opremljenost različitim vrstama zvučnika daje mu idealne pretpostavke za izvedbe glazbe koja pripada toj posebnoj niši suvremene glazbe, tako da smo mogli doživjeti različite kolorističke nijanse, stereofoniju, veliki dinamički raspon i razne druge zvukovne aspekte kojima su skladatelji težili u skladanju elektroničkih skladbi. Svaki od skladatelja predstavio se u novom prostoru na dva načina — akustički, izvedbom jedne svoje već postojeće skladbe za klavir, te elektronički — praizvedbom nove skladbe nastale za tu priliku, u kojoj se zvučni zapis prethodno snimljene skladbe za klavir koristio kao »ishodišni materijal u istraživanju i transformaciji snimljenog zvuka u elektronički zvučni medij«. Skladbe za klavir izvedene su u suradnji s profesorima Odsjeka za klavir, čembalo i orgulje. Četiri klavirske etide Zlatka Tanodija, nastale 2002. godine, interpretirala je pijanistica Srebrenka Poljak. U nastavku je slijedila El etida, koja klavirske etide rastvara do neprepoznatljivosti u uzbudljivom elektroničkom tretmanu konkretnih zvukova klavira. Frano Đurović za ishodište je postavio svoju vrlo opsežnu klavirsku skladbu Quadro, napisanu 2002. godine. U kompleksne dubine glazbene misli u toj Đurovićevoj skladbi i veliko bogatstvo zvuka klavira svojom je izvedbom pokušala proniknuti pijanistica Katarina Krpan. Svojevrsni zaplet istih motiva, kojim kao da smo prebačeni u neka-

kav futuristički okoliš, donio je Frano Đurović u izrazito uspjeloj elektroničkoj skladbi Obaraš alibi (naziv je posuđen iz pjesme Ti si sav moj bol grupe EKV), pokazujući pravu okretnost u takvom glazbenom izrazu.As the time… naziv je skladbe za klavir Vjekoslava Nježića koju smo čuli u izvedbi Danijela Detonija. Ideje koje mogu upućivati na to kako se vrijeme manifestira u glazbi, što ono znači i kako izvire iz pojedinog motiva, iz pojedine cjeline, mogu se doživjeti poput neke vrste smjernica koje nam skladatelj daje u percepciji glazbe i njezina značenja u vremenu i, obratRazni (Zlatko Tanodi, no, vremena i njegova značeFrano Đurović, nja u glazbi. U elektroničkoj Vjekoslav Nježić i skladbi … summons. kao Krešimir Seletković) da se pozornost pridaje već samom udahu, vremenskom djeliću nakon kojega slijedi skladba. Iz njega se razvija Muzička akademija u neki novi prostor u kojemu se Zagrebu otvaraju novi i novi vremenski prozori s odjecima sadržaja iznesenih u klavirskoj kompoziciji. Skladba za klavir What’s the time? nosi pečat prepoznatljive lirike glazbenog jezika Krešimira Seletkovića. Široki raspon mekih suzvučja i dinamika u gustoj nijansiranosti i kompleksnim minimalnim nadgradnjama lijepo je interpretirao pijanist Filip Fak. Klaviru se u novoj elektroničkoj skladbi Overload suprotstavlja virtuozna igra različitim zvukovima i perspektivama elektroničkog zvuka. Osjećajući se pomalo kao na vjetrometini na kojoj nas s različitih strana iznenađuju različiti, katkad i neugodni zvukovi, na kraju smo ipak spašeni, kad dođe do overloada, odnosno »gašenja« skladateljeve vrlo zanimljive i zabavne igre zvukom. Elektronika daje beskonačne mogućnosti i otvara nove svjetove dosad neiskušanih zvukova, što su četvorica skladatelja Introspekcija prepoznali i iskoristili, suočivši nas s nekim sasvim novim glazbenim iskustvima. Kao potvrda visoke razine cijelog projekta i onoga što taj projekt znači za elektroničku glazbu i studij kompozicije u Zagrebu, svakako je i još jedan mali dašak luksuza, poklon–CD za publiku, umjesto uobičajenoga programskog letka. Lijepo dizajniran nosač zvuka sadrži snimke svih skladbi te popratnu knjižicu. CD je poseban i zato što nosi redni broj jedan u ediciji budućih audio CD–ova Muzičke akademije u Zagrebu. BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Alisios Cameratu čini četvero vrsnih glazbenika: klarinetist Radovan Cavallin, violinistica Vlatka Peljhan, violončelistica Alja Mandič i pijanistica Mia Elegović

Introspekcije

Matija Dedić objavio CD za njujoršku diskografsku kuću Alliance Records

Kruna dvadesetpetogodišnje uspješne karijere Dedić je ostvario još jednu suradnju sa slavnim svjetskim glazbenicima i potvrdio svoju pijanističku i skladateljsku kreativnost u međunarodnom kontekstu Piše: Davor Hrvoj

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Međunarodno priznanje

Za snimanje ovog albuma udružio se s francuskim glazbenicima: kontrabasistom Thomasom Brameriem i bubnjarem Manuom Katcheom. Naime, Dedić se nikad ne zadovoljava postignutim, uvijek traga za novim mogućnostima obogaćivanja vlastitog stvaralaštva. Tako je s ovim triom otišao korak dalje, snimivši jednostavnije, ali širem krugu publike prijemljivije skladbe s više groovea i agresivnosti, a upušta se i u izved-

DAVOR HRVOJ

večanim nastupom koji je održao 13. travnja 2019. u prepunom zagrebačkom kinu Studentski centar, Matija Dedić obilježio je 25 godina umjetničkog rada. Dvadeset pet sadržajnih godina, tijekom kojih je ostvario niz raznovrsnih, ali i kreativnih projekata! Spomenuti koncert, organiziran uz potporu Grada Zagreba i Musicology BarCaffe Sessionsa, bio je ujedno promocija Matija Dedić njegova novog albuma Influences. Radi se o CD–u koji je Influences snimio u suradnji s inozemnim glazbenicima, a objavila ga Alliance Records je diskografska kuća Alliance Records koja ima sjedišta u New Yorku, Kopenhagenu, Londonu i Los Angelesu. U pogledu izdavaštva, to je tek jedan od vidova Dedićeva djelovanja, onaj manje poznat hrvatskoj javnosti. Naime, njegovo je stvaralaštvo tako bogato i raznoliko da je odlučio stranu diskografiju promovirati samo na stranom tržištu, ali ona je iznimno važna, između ostalog, i zbog suradnji koje je dokumentirao na tim izdanjima. Zato je manje poznato da je, uz to što je svirao s mnogim svjetskim zvijezdama jazza, kao vođa sastava objavio albume na kojima su mu partneri bili Antonio Sanchez, Scott Colley, Vincente Archer, Kendrick Scott, Jean–Louis Rassinfosse, Marek Patrman, Larry Grenadier, Jeff Ballard, Johnathan Blake, Chris Cheek, Matt Brewer i drugi.

Matija Dedić na promotivnom koncertu

be na električnom klaviru. Važno je da ti slavni glazbenici izvode njegove nove skladbe, ovom prigodom Writen Long Time Ago, Looking For an Answer, Influence, Find the Modus i Final Destrination. Kako kažu njegovi suradnici, sviraju ih s velikim zadovoljstvom. Primjerice, Manu Katche je nakon snimanja CD–a izjavio: «Ta glazba zvuči doista divno. Matijino sviranje je bogato i tako melodično. Smisleno je i duboko. Njegova se glazba ljulja naprijed– natrag poput valova. Bravo, maestro!« Osim što je to iskaz poštovanja prema njegovoj instrumentalističkoj virtuoznosti i glazbenim zamislima, velika je potvrda njegova skladateljskog djelovanja koje već godinama, osim u Hrvatskoj, nailazi na međunarodno priznanje. No najvažnije iz čega može profitirati je zajedničko oblikovanje tih skladbi u koje glazbenici unose svoj identitet, što je svakako poticajno i nadahnjujuće za njegov daljnji skladateljski rad. U ovom slučaju skladateljsko nadahnuće je naviralo ponovnim preslušavanjima albuma koje je Manu Katche snimio za diskografsku kuću ECM, čija su mnoga izdanja usmjeravala Dedićevo stvaralaštvo od samog početka karijere, a pod

čijim je velikim utjecajem i danas. Osim vlastitih, na CD je uvrstio i dvije skladbe drugih autora: Breathe i Gimme That Luv Patricka Q–a Britanaca Judith N i Luthera Uanga. Kao pjevači u izvedbama tih skladbi sudjeluju Judith te u jednoj Daniel’. Pun pogodak Drugi važan segment ovog albuma čine Dedićeve solo izvedbe vlastitih djela, što je postao njegov zaštitni znak. Ponovno, riječ je o sjajnim skladbama, zapravo improvizacijama kao uvertirama u skladbe koje slijede, ali koje mogu egzistirati zasebno: Intro11, 125, Avivo, Just Drive i Coda, ali i izvedbama kojima je i ovaj put oduševio. No za razliku od onih skladbi koje je pripremao za izvedbe s triom, ove su odraz njegova posve drukčijeg, nježnijeg karaktera. Opet, ta su djela na tragu ECM zvuka, ali onih izdanja koja iskazuju drukčiji glazbeni svjetonazor, primjerice bliskih glazbenom razmišljanju Johna Taylora ili Boba Stensona, ali i Brada Mehldaua, kao i klasičnoj glazbi, što je zapravo u njegovoj prirodi i uvijek prisutno, katkad u većoj, katkad u

manjoj mjeri. Dovoljno intrigantno da se s nestrpljenjem zapitamo kad će, nakon fenomenalnog solo albuma Ligherian Rhapsody, također gotovo nepoznatog hrvatskoj publici jer je objavljen za talijanski Workin’ Label, snimiti novi solo album. Te skladbe koje izvodi solo, bile su izostavljene na spomenutom koncertu, a osim onih koje na CD–u izvodi u trio formaciji, u SC–u, gdje je umjesto Bramerieja nastupio brazilski bas–gitarist Romulo Duarte, na programu su bili standardi, poznate skladbe Herbieja Hancocka, Milesa Davisa, Freddieja Hubbarda, Stinga... Sudeći prema reakcijama publike, taj potez bio je pun pogodak. Vlasnik i producent diskografske kuće Alliance Records, Patrik Talev–Karanfilović, potkraj travnja predstavio je taj album na jazzaheadu! u Bremenu, najvećem džezističkom skupu na svijetu. Tom prigodom izrazio je zadovoljstvo suradnjom s Dedićem i rekao da namjerava nastaviti s promotivnim aktivnostima i organizacijama njegovih koncerata u kontekstu CD–a Influences.

Duetto Chapetlewsky (Kruno Levačić i Luka Čapeta) objavio dvostruki LP Daydream kao prvo izdanje novog nakladnika Pass the Hat Records

Što manje želiš kontrolirati i definirati pojmove, to bolje njima ovladavaš Piše: Saša Drach

Kulturnom centru Mesnička, 1. studenoga 2018., nova zagrebačka diskografska kuća Pass The Hat Records predstavila je svoje prvo izdanje — dvostruki album na vinilnim pločama Daydream. Glazbu autorski potpisuje Duetto Chapetlewsky, dvojac koji čine vrsni bubnjar Krunoslav Levačić i mladi gitarist Luka Čapeta. Levačićevi ansambli

Levačić je posljednjih godina, baveći se novom glazbom sasvim otvorena izričaja i forme, osnovao nekoliko zanimljivih sastava koji nesputanošću nastoje pomaknuti granice ne samo primarno jazza, nego i svega što čini improvizatorsku scenu koja ne želi priznati nikakva ograničenja, koja se ne želi svoditi na formalne okvire i koja nastoji apsorbirati razne žanrove i izričaje. Tako je Levačić pokrenuo kvartet Problemi (Levačić, Luka Žužić — trombon, Mario Bočić — saksofon i Ivar Roban Križić — bas) i kvartet MILK (Maja Rivić — vokal, Ivar Roban Križić — bas, Luka Čapeta — gitara, Kruno Levačić, bu-

lić, veliki zaljubljenik, poznavalac i promicatelj jazza i nove glazbe, (u suradnji s umjetničkim direktorom Krešimirom Katušićem i Lukom Grubišićem — Ćabom, zaduženim za snimanje tona) koji glazbeni posao već godinama radi na filmskim, video i televizijskim spotovima.

veličanstvenom, neobuzdanom naletu kreacije. Popunjavanja tišine Na predstavljanju albuma u Kulturnom centru Mesnička, oba su glazbenika, Čapeta i Levačić, rekla da to što će svirati nije materijal s albuma, jer to što sviraju ovisi o trenutačnoj inspiraciji. Dobrim je dijelom doista i bilo tako, iako su neki rifovi, neka rješenja, način uzajamnog slušanja i dopunjavanja, popunjavanja tišine, vrlo postupni, a nježni krešendi i kakvoća istančanosti postali gotovo prepoznatljiv rukopis toga dueta.

Inspiracija — interakcija Odnedavno je Milić počeo ozbiljniji rad na promociji nove glazbe. Tako je jesenas na sedam dana ugostio njujorškog glazbenika Billyja Martina koji je u Zagrebu održao radionicu improvizatorske glazbe za veliku skupinu glazbenika, profesionalaca, ali i amatera, odsviravši i fascinantan, dobro posjećen koncert avangardne glazbe u Močvari. Milić u pravilu organizira kod sebe, kod kuće, u zatvorenom i posebno pripremljenom prostoru vlastitog tavana, koncerte zatvorenog tipa za tridesetak posjetilaca (»samo za dobro informirane«), radi kvalitetne promocije novog, dobrog zvuka. Te koncerte vrhunskom audio i video opremom spašava od zaborava.

Levačić i Čapeta upoznali su se na nekom koncertu, dogovorili kavu, malo se podružili i odlučili zajedno zasvirati. Taj ritual povremenih glazbenih sastajanja doveo je do albuma, kaže Čapeta, no svirke se nastavljaju. Zanimljivo je da su njih dvojica osjetila da su jedan drugome dovoljni. »Razgovor dvoje, troje i više ljudi«, kaže Čapeta, »podrazumijeva različite načine, mogućnosti, ograničenja i rješenja. Ali nama je naš dijalog zanimljiv i u triju i u kvartetu itd. Volimo istraživati razne odnose, najčešće sa Žigom Golobom u Panatonik Triju, s Ivarom i Majom u sastavu MILK, a s vremena na vrijeme napravimo i neki one off koncert s Ivarom Robanom Križićem ili Markom Ferlanom, Dorom Fodor.«

Prvo izdanje bilježi slobodne improvizacije Luke Čapete i Krune Levačića. Glazbenici su pokazali da ih zanima

Petar Milić

Hrabar album

Kruno Levačić i Luka Čapeta

banj), no usto je počeo posebno raditi u duetima, s Ivarom i Čapetom. Već dulje vrijeme čeka se album na koncertima vrlo dobro primljenog sastava Problemi, ali Chapetlewsky i glazba koju taj duet nudi savršeno se uklapaju u ono što radi producentska kuća Pass the Hat koju vodi Petar Mi-

trenutak, inspiracija i interakcija u traženju intuitivnog izričaja. Na trenutke izrazito složena, a onda opet posve ogoljena, ta glazba zahtijeva ozbiljan angažman i glazbenika i slušatelja. Naime, slušatelj možda neće otprve čuti sve što se nudi, ali s malo strpljenja počinje se otkrivati cijeli spektar utjecaja i ideja, htijenja i naglih skretanja, u katkad

U snimanju improvizirane glazbe teško je, možda i nemoguće, znati kako će zvučati konačni materijal. Čapeta i Levačić nisu gotovo ništa dogovarali, osim toga da će snimati u istoj prostoriji, bez slušalica. »Htjeli smo snimiti album i nismo znali točno što će se dogoditi«, govori Čapeta. »Na kraju je ispalo da nam se sviđalo sve što smo odsvirali i odlučili smo ostaviti sve kako jest, uključujući i redoslijed izvedbi. Čak smo ostavili i razgovore između pjesmama.« Tragovi tih razgovora, koji se čuju na snimkama, doista daju autentičnost cijelom projektu. »Budući da je svaka skladba potpuno nedogovorena, improvizirana, stvorena u trenutku kad počne prvi zvuk, tako je i neponovljiva. Svaka skladba ima jedinstven tijek«, objašnjava Čape-

arolija trenutka, i meditacija, i zabava, i izmiješane emocije, i traženje sinkroniciteta, ali i kaos

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Slobodni harmonijski i ritmički jezik, složene stilske mješavine, slučajnost, pažljivo uzajamno slušanje — karakteristike su dueta Chapetlewsky

ta. Crpeći inspiraciju iz zvuka, trenutka, ali i životnog i glazbenog iskustva, Levačić i Čapeta pokazali su izvanrednu opuštenost. »U Duetto toj se našoj glazbi miješaChapetlewsky ju čarolija trenutka i meditacija, i zabava, i izmiješane Daydream emocije, i traženje sinkroniPass the Hat Records citeta, ali i kaos.« Slobodan harmonijski i ritmički jezik, složene stilske mješavine, slučajnost, pažljivo uzajamno slušanje — karakteristike su dueta Chapetlewsky. »Teško je reći je li to istina za obojicu«, kaže Čapeta. »Kao da istraživanje nije toliko važno, jer nema toga što bismo htjeli saznati. Zvuči kontraintuitivno, jer se improvizacija uglavnom povezuje s istraživanjem i eksperimentiranjem, no Kruno i ja, za razliku od kolega iz avangardnog i free okruženja, nemamo temelje isključivo na tom jeziku i zvučnom spektru. Čak se može reći da ta glazba, lišena ikakve intencije, najbolje funkcionira. Što manje želiš kontrolirati i definirati pojmove, to bolje njima ovladavaš i više smisla imaju na empirijskoj razini.« Možda i ne treba iznenaditi što dramaturgija albuma uglavnom nije linearna, iako svaka skladba (»bez nužnosti klasičnih formi«, kako ističe Čapeta) ipak ima jasnu strukturu, s više ili manje razvidnim oblicima i idejama. Konačni rezultat te fluidne interne komunikacije svakako je izvrstan. Daydream je hrabar album koji je, nadamo se, tek početak suradnje toga dueta, ali i izvrstan početak nove produkcijske kuće čije projekte tek iščekujemo.

Croatia Records objavio reizdanja ranih albuma te novi, dvostruki album Tihomira Popa Asanovića

Veliki povratak bezvremenskog autora Zahvaljujući svojem ugledu, Pop je na snimanjima svojih albuma uspio okupiti glazbenu elitu iz raznih krajeva bivše države

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Saša Drach

eizdanje dvaju albuma Tihomira Popa Asanovića (Majko zemljo i Pop) važno je iz više razloga. Ne samo zato što album Majko zemljo i dalje doseže među skupljačima rijetkih, a besprijekornih

eđu skupljačima rijetkih, a besprijekornih originalnih vinila, ploča Majko zemljo doseže nevjerojatnu cijenu od gotovo 200 eura

originalnih vinila nevjerojatnu cijenu od gotovo 200 eura, pa je pojava reprinta dočekana s velikim veseljem, nego i zato što je ta ploča doista važna karika u razvoju glazbene scene sredine sedamdesetih godina na našim prostorima.

Tihomir Pop Asanović

Povratak prvoj ljubavi

Majko zemljo

Pop

Croatia Records

Ozbiljan projekt Doista, taj album nudi autentičan i neponovljiv zvuk tog vremena, a sviračka je postava zastrašujuće jaka (Pop Asanović — orgulje, Dado Topić, Janez Bončina, Josipa Lisac — vokal, Ratko Divjak, Peco Petej — bubnjevi, Mario Mavrin — bas, Braco Doblekar — konge i udaraljke, Pero Ugrin, Ladislav Fidri, Stanko Arnold, Jože Balažić — trube, Ozren Depolo, Dušan Veble — saksofoni, Boris Šingoj, Božidar Lotrič, Marijan Stopnik — tromboni, Dragan Jelić — gitara), a producenti Miljenko Prohaska i Vladimir Mihaljek. Popis tih glazbeni-

Hrvatski skladatelj, jazz-rock i fusion klavijaturist Tihomir „Pop” Asanović, vratio se na scenu

ka svjedoči o ozbiljnosti projekta, u jednom vremenu kad su se rock i jazz nagonski dopunjavali, kad su svi ti glazbenici radili zajedno i bez ikakvih problema preskakali iz žanra u žanr. Reprint izdanja prati i sjajan tekst Zlatka Galla koji kontekstualizira pojavu samostalnih Asanovićevih albuma, od kojih prvi, Majko zemljo, i danas zvuči uvjerljivo. Zapravo, Asanović je tada bio u skladu sa svjetskim trendovima, štoviše, taj prvi nalet funky ritma i fusiona on je tako lako priključio naslijeđu grupa Time, September, More, Yu grupe itd., iz kojih nije okupio samo najbolje glazbenike, nego i dobar dio njihova sounda. Nakon pauze od četrdeset i više godina, istovremeno s reprintom albuma Majko zemljo i Pop, Tihomir Pop Asanović objavio je novi album, Povratak prvoj ljubavi. Radu na albumu pristupio je ambiciozno.

Okupio je ponajbolje od svojih »vršnjaka« iz sedamdesetih (Vlatko Stefanovski, Dragan Jelić, Radomir Mihajlović Točak, Nenad Čanak, Vedran Božić, Drago Vidaković, Aki Rahimovski, Janez Bončina, Davor Črnigoj, Vlado Janevski, Duško Mandić, Primož Grašić) i pridružio im mlađu gardu (Sabrina Hebiri, Vinko Mihić, David Morgan, Saša Antić, Tone Touro, Karolina Gočeva, Amir Gwirtzman, Goran Martinac i Matej Gobec), dok je tekstove za sedam od deset skladbi napisao splitski glazbeni kritičar Zlatko Gall. Album je izdan u dvije varijante, hrvatskoj i engleskoj, pa se ovaj album može ponuditi i izvan granica »našeg kulturnog kruga«. Povratak prvoj ljubavi, nažalost, nije ispao ni blizu onih veličanstvenih uzora iz sedamdesetih. Funky priča se, dakako, i tu nastavlja, i to samo po sebi nije sporno, no problem je u pokušajima da se taj funky osuvremeni, primjerice upadima repa ili nekim drugim produkcijskim lakirovkama, recimo, novi aranžman Asanovićeve i Bončinine pjesme Domovino moja, poznate iz repertoara Septembra, ili izvrsne solaže Grašića ili Stefanovskog. Je li u pitanju traženje novog, magičnog recepta koji bi mogao proći kao suvremen ili jednostavno nije bilo dovoljno potrebe ili inspiracije za veliki povratak koji su mnogi obožavatelji očekivali? Tekstovi, a ni pjevanje Sabrine Hebiri nimalo ne pridonose priželjkivanoj uvjerljivosti. Bez obzira na sve, Tihomir Pop Asanović vratio se na scenu, što je dobro.

Mičetić objavio DVD i CD za koje je snimio uglavnom autorske skladbe

Digitalno izdanje albuma glazbenika koji je odlučio predstaviti svoj autorski i instrumentalistički potencijal

Nezaboravni glazbeni doživljaj Fusion sound i etnokorijeni Piše: Saša Drach

zaboravnim doživljajem.

DVD Beauty of Your Soul, Live at Lisinski vrije- Nedugo nakon DVD–a Dallas Records je objadan je videozapis koncerta održanog u Maloj vio treći Mičetićev jazz album. Za ovu priliku dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, iz ruj- okupio je sjajan kvintet. Uz Mičetića, tu su Vojna 2017., koji je ujedno bio i predstavljanje dru- kan Jocić — saksofon, Goran Rukavina — gog studijskog albuma gitarista i skladatelja bas, Joe Kaplowitz — klavijature i Dado MaBrune Mičetića, Beauty of Your Soul. Za kon- rinković — bubnjevi. Album donosi pet Mičeticert je okupio svoj sekstet. Uz njega, na klavi- ćevih skladbi, uglavnom na tragu fusiona, što i ru je Goljko Tomljanović, na saksofonu Vojkan nije čudno jer on aktivno svira jazz i heavy meJocić, na orguljama Joe Kaplowitz, na kon- tal, iako možda njegovu inklinaciju fusionu motrabasu i električnom basu Goran Rukavina i žemo tražiti i u njegovoj pripadnosti tzv. riječna bubnjevima Marko Lazarić. Kao poseban kom jazz krugu, u kojemu utjecaj »škole Elvisa gost na koncertu se pojavio slovenski gitarist Stanića« nije zanemariv. No on izvrsno svira i i skladatelj Primož Grašić, Mičetićev mentor i blues, tako da ne iznenađuje što lako i brzo miprijatelj, najodgovorniji za njegovo jazz opredjeljenje. GraBruno Mičetić šić, koji je u svojem studiju snimao i producirao spomenuti Beauty of Your album, nije slučajno gostovao Soul, Live at na koncertu, jer je na albumu sudjelovao i u izvedbi MičetiLisinski — DVD ćeve skladbe Blues for P. G., posvećene upravo njemu. Ta Dallas Records je skladba hommage Primožu i vremenu Boška Petrovića, glazbenika s kojim je Grašić sjajno surađivao. Taj je zvuk Bruno Mičetić osobito dobro Mičetić prenio Quintet upravo u naslovnoj skladbi aljenja registre i žanrove. buma. Blues for P. G. je poseCapturing the Skladbe Magic of Red Land, ban, ne samo za one koji vole Moment Joyfull i Autumn Colours pridvije gitare u nadmetanju. padaju naslijeđu fusiona s priDallas Records Primož je gitarist velike širine, mjetnim stilskim, čak i melodijiznikao iz swinga, veliki pokloskim citatima uzora, primjerinik Boškova lika i djela, a na ce Pata Methenyja, a Swing izvedbi u Lisinskom zaista je Intruder upravo tako i zvuči, bio nadahnut. Upravo nakon iako je ne bismo nikako monjegova prvog sola, Vojkan gli smatrati »uljezom«. NaiJocić je pokazao koliko dome, prema naslovu, na tragu bro poznaje tradiciju swinga swinga, možda i be–bopa, ta i blues saksofonista, a njegov je skladba skladno uklopljena izdašni solo kao da je priziu cjelinu, pojavljuje se kao lijevao najbolje izvedbe Colemapo stilsko osvježenje. Dream na Hawkinsa, Zoota Simsa team bend svira sjajno i čini ili Eddieja Lockjawa Davisa. se da su doista uživali dok su Sam Mičetić pokazao je da je snimali. Svaki od tih izvrsnih odrastao slušajući Joea Pasmuzičara uvelike pridonosi sa, a dijalog dviju gitara koji je uslijedio u finalu izvedbe bio je prava poslastica. No to je bila ukupnom doživljaju svake skladbe. Mičetićetek predigra za duet koji je uslijedio, u izvedbi va fusion gitara jest u prvom planu, no Jocićev standarda Stella by Starlight, koji je podsjetio saksofon vrlo lijepom bojom i prepoznatljivim na čudesne duete legendarnog albuma Two stilom pruža svojevrsno razrješenje od ukufor the Road Joea Passa i Herba Ellisa. U tom pnog zvuka cijelog benda, baš kao i klavijatuduetu Mičetića i Grašića, učenika i učitelja, oči- rističke bravure Joea Kaplowitza. Kad, nakon tovalo se mnogo emocija, zajedništva i velikog njih, Mičetić dođe na red za solo, recimo, na zadovoljstva u muziciranju. Nastup je, u svim prvoj skladbi, jasno je da se izvrsno dopunjuju tim izmjenama stilova, od swinga do fusiona i da sjajno zajednički muziciraju. Lijepa balada odisao prijateljstvom, pozitivnim ozračjem ka- For Your Tears meka je i opuštajuća, s profinjekvo se može samo poželjeti na jazz koncer- nim uvodom solo gitare te paperjastom klavirtu, kad je iznimno važan upravo odnos među skom podlogom i jedva čujnim basom i bubglazbenicima, kao i odnos s publikom, odnos njevima, a nesumnjiv introspektivni karakter koji uvijek donosi tako potrebnu dodanu vri- nadrasta profinjenost izvedbe kojom impresivjednost, što izvedbu uživo čini posebnim, neno završava i zaokružuje se taj privlačni album.

uziciranje u prijateljstvu, pozitivnom ozračju kakvo se samo može poželjeti na jazz koncertu

U izvedbama svih skladbi Misiračina gitara uglavnom vodi glavnu riječ, ostavljajući i kolegama dovoljno prostora da se iskažu Piše: Saša Drach

itarist, skladatelj i aranžer Darko Misirača svoj je prvi samostalni album Svarog’s Garden snimio s probranim kvartetom sjajnih glazbenika (Hrvoje Galler — klavijature, Zvonimir Šestak — bas, Borko Rupena — bubanj). Misirača je do sada surađivao s mnogim hrvatskim jazzistima, na raznim projektima, od kojih su neki nagrađeni i Porinom, kao album Nehaj Borne Šercara i njegove Jazziane Croaticae.

Darko Misirača Quartet

Svarog’s Garden Nota bene Records

varog je bog vatre i neba, stvoritelj svega, pa zapravo uopće nije loša ideja pozvati ga u pomoć kad treba napraviti prvi album

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Album Capturing the Moment donosi pet Mičetićevih skladbi uglavnom na tragu fusiona, što i nije čudno jer se radi o svestranom glazbeniku koji aktivno svira jazz i heavy metal

Naziv albuma, Svarogov vrt, upućuje na to da Misirača traži inspiraciju u slavenskoj mitologiji. Svarog je bog vatre i neba, stvoritelj svega, pa zapravo uopće nije loša ideja pozvati ga u pomoć kad treba napraviti prvi album. Uostalom, kod Ivane Brlić– Mažuranić božić Svarožić simbol je dobra, nasuprot zločestom Bjesomaru. Zapravo, na Misiračinu albumu osjeća se sound koji prati i Jazzianu Croaticu, ne samo zato što Galler svira u oba sastava; možda je upravo zato Misirača u fusion sound koji stvara umetnuo podosta etnokorijena. U izvedbama svih skladbi (Melankolission, Farewell Blue, Sitiron, Darvia, Art Vendelay i Lava) Misiračina gitara uglavnom vodi glavnu riječ, ostavljajući i kolegama dovoljno prostora da se iskažu. Gallerova je funkcija osnovna harmonizacija cijele priče, no ipak ima i sjajnih solo dionica, kao na Melankolissionu. On uvijek iznenadi, skriven u svojoj samozatajnosti, kao pijanist koji nikako nije samo pouzdan, nego i vrlo domišljat. Uzbudljiva gitara Farewell Blue je lijepa i opuštena balada u kojoj baš Galler donosi najljepša iznenađenja. Mistični početak skladbe Darvia plod je odličnog dopunjavanja članova sastava. Funky Art Vendelay vrlo je razigran, izrazito ritmičan i gotovo plesan. Šestak je uvijek izvrstan, on je jednostavno jedan od najboljih basista koje imamo, no Rupena se sve više pokazuje kao bubnjar rijetkoga kova. Njegov je utjecaj uvijek odmjeren, ali zvuk kojim pridonosi ukupnom doživljaju uvijek je važan, istančan, mek i precizan. Sjajan je njegov duet s Misiračom na uvodu u Lavi, ali i sve njegove maštovite upadice, pauze i dosjetke odlično pokriva Šestakov solo. Svime time (ne samo ovoj) skladbi daje osnovni ton, baš kao i na trenutke doista uzbudljiva Misiračina gitara. 95

Zagrebački arhitek t Boris Janje, koji kao kont rabasist i skladatelj djeluje u Ljubljani, snimio dva albuma

Treći album Vesne Pisarović »nakon estrade« snimljen za prestižnog berlinskog jazz diskografa

Neuspjeli studij glazbe i album u špilji

Vesna sa stotinu lica snimila je još jednu istraživačku ploču

Prvi je album Janje snimio sa svojim nesuđenim profesorom kontrabasa, a drugi u istarskoj špilji Juranska peć

Na ovom albumu repertoar čini glazba američkih i afroameričkih skladatelja koji su od 1970 –ih djelovali na europskoj sceni

jim nesuđeni učenik vjerno slijedi profesora, »posolio« je saksofon, najbolji dalekozor ljudskoga glasa. Uobličujuontrabasist i skla- ći ideje strukturirane kao boje, gudači datelj Boris Janje kreiraju basso continuo koji metamorrođen je u Zagrebu, fozira u kolektivni drone. Pravo osvigdje je i magistrirao ješteno čitanje Druge bečke škole! U na Arhitektonskom spontano izvedenoj skladbi Cycles fakultetu. Aktivni Meierovu klasičnu potku nadograsudionik generacije uključene u pr- đuju Resnikove progresije, a glazba votne aktivnosti kluba Močvara seli diše bez tenzija, iako je Meierov timse u Ljubljanu, gdje živi i djeluje kao bar malo teže razaznati, upravo zbog kontrabasističkog kontrabasist, sudjeattacka. Janjetov folujući u radionicama Jaz, drevo kus suvereno kroji alRa ziskava /ReflekCycles and bum, Resnikov sussija kontrabasista i pense uvijek probaskladatelja Tomaža Lullabies da akcentima — poGroma. Prvo važnije put akrobata na žici. izdanje na kojem se Palomar Records 56, 2019. Srce nam je među pojavljuje je double koljenima! trio CD Spomen dom iz 2015. godine koje Janjetova suradnja s je objavio talijanski izHenryjem Marićem, davač Settola Maiale, Boris Janje / Henry klarinetistom i muluz kolege alt–saksoMarić tiinstrumentalistom iz foniste Jean–Luca suosnivačem Guionneta i Markusa Pećina Jurana Pule, Trija 3 i Wuollahee!!, Krispela te bubnjare snimljena je u krškoj samizdat, 2018. Szilvestera Miklosa i špilji Juranska peć, Stefana Giusta. CD zapadno od sela Juje snimljen uživo na rana pokraj Oriča u festivalu ImproCon, općini Pićan (Istra). održanom iste godiUlaz u špilju na vane u Spomen–domu pnenačkoj podlozi, Kumrovec. Tako je širok 80 i visok 100 Janje svoj zvuk formimetara, glazbenirao kroz repére poke je oduševio kao stfree jazza, a improprostor autentične vizacijskom praksom intime, ali i specikali se s najboljima na fične akustike. Uslieuropskoj sceni. jedio je koncertni duet u sedam imHtio je studirati konprovizacija od tridetrabas na konzervatoriju u Trstu kod profesora Giovanni- setak minuta. Počinje cijukanjem ptija Maiera, no zbog poodmakle dobi, čica (ili pak šišmiša?) na koje se naMeier mu se zahvalio kao studentu. stavljaju Marićevi diskretni urlici poRadije ga je pozvao da zajedno svi- praćeni odmjerenim pulsom u basu. raju u projektu Jaz, drevo, gdje svira Marić gradi temu poentilistički poput violončelo u suradnji s Cenom Resni- skladatelja filmske glazbe, osluškujući kom, Janjetovim prijašnjim suradni- milenijsku tišinu i izvlačeći na površinu kom. Taj se tenor–saksofonist u Slo- neki unutarnji blues — pun strahopoveniji ubraja među najbolje postbop štovanja. Zbor zviždaljki naoko se nasaksofoniste generacije — svira ma- kostriješio pred dronom druge skladinstream na sessionima, a objavljuje be koju naznačuje Janjetovo gudalo i albume za label Clean Feed. Rezultat multifonija klarineta u pianissimu. Izaje album Cycles and Lullabies. Trojica zov je potrajao čak deset minuta. Do supotpisuju šest skladbi u trajanju od kraja albuma nižu se kratke i tek naoko 9 do 10 minuta s potpisima krea- značene ideje fokusiranih glazbenika tivne demokracije u kojima fizički pro- koji su odoljeli tenziji da ptičji kor postor raste poput vizije ili halucinacije. vedu u drugom smjeru. Pamtimo i čeArco duet u Microtonal Serenade, ko- kamo nastavak.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Vid Jeraj

yja Strayhorna, uz čak dvije Fatsa Wallera iz krunskog nukleusa New Orleansa, Jitterbug Waltz i Honeysuckle Rose.

Piše: Vid Jeraj

esna Pisarović u Hrvatskoj Album snimljen u drugoj polovici studenoga je poznata kao zabavna i 2018. godine u Bruxellesu, otvara Hooray pop–pjevačica koja je nafor Herbie pijanista Mala Waldrona, posvestupila na Euroviziji u Rigi. ta suborcu Herbieju Nicholsu. Funky swing Na svojem trećem albumu »nakon estrade«, od bubnjeva i walking bassa izmjenjuje role s Vesninim vrelim altom posoljenim klarinetom očijukanja s repertoarom Elvisa Presleyja Gebharda Ullmana koji se vrti oko melodipreko odmjeravanja s glazbenicima s berje presvučene s nekoliko akorda. Iscrpljeni linske i bečke scene, snimila je album za urlici puhača prožimaju se s jecajima pjevaprestižni berlinski label Jazzwerkstatt, kao čice koja priziva vokal Linde Sharrock prije kvartet bez klavira. Trio čine legende free negoli klarinet prijeđe u multifonijske rafale bopa: bubnjar John Betsch, kojima komplementira kontrabasist Joe Fonda te scat–pjevačica raspoloVesna Pisarović with Gebhard Ullman na tenor– žena za istraživanje abeJoe Fonda and John saksofonu i bas–klarinetu cede uzdaha... A zatim Betsch — i skladatelji i improvizatoulijeće Gershwinova The ri. (Fonda je svojedobno bio »Petit Man I Love na kojoj bend i predsjedatelj Tricentričke u prvi plan gura očit izoStandard« zaklade slavnog Anthonyja stanak klavira. Zaljuljawith Gebhard Braxtona!) na intonacija postavlja

Ullman

se kao norma kreativne igre, mršteći jazz–poliJazzwerkstatt, JW186, ciju, a »rupa od klavira« 2019. Free vokal u toj kombinacibaš boli! U nastavku, ji nije novost, ali je izazov, prva skladba iz trolista pogotovo kad se na set–lirukopisa Stevea Lacyja sti nađe Lonely Woman, postavlja konture what najbrža ikad skladana balaif? albuma, stilske igre da, koja ima status himne. popravljanja povijeRepertoar koji je Vesna Pisti... Replicira se idejasarović odabrala čine djema rano umrlih kreatola američkih i afroameričra estetski, etički i polikih skladatelja koji su djelotički najizraženije struje vali na europskoj sceni od jazza... Morning Joy, vasedamdesetih godina 20. lja refleksivna lava vibre stoljeća, u stilskoj ušici igle. s Kansas City sessiona Vremena kad su pankeri još oslobađali in- raspaljena ponorima free jazza. Orijentir su strumente, kao otpor njihovu savladavanju, rani radovi tenor–saksofonista i dramatičadijagnoza je koja reflektira utjecaj tadašnjih ra Archieja Sheppa. Tu tenor–saksofonist/ društvenih pokreta na glazbu. Američka je bas–klarinetist Gebhard Ullman poput popotka naznačena spomenutom skladbom keraša »diže« smjesu urlicima 12–tonskog Ornettea Colemana, kojoj Vesna u izvedbi sustava koje je u free jazz aproprirao bas– a cappella odranja sloj po sloj aure, poput klarinetist i alt–saksofonist Eric Dolphy. Što Meštrovića pred komadom mramora, od- se dalje dogodilo, ostavljamo slušateljima nosno Mingusovom Peggy’s Blue Skylight, koje zanima raspjevana epizodičnost u eri na koje se nadovezuju skladbe avangardi- umjetnosti koja ispada iz svojih okvira. Pesta koji su nadahnuće tražili u intersenzual- tit Standard je kaleidoskop pjevačice koja nosti instrumenata najsklonijih oponašanju se poput čigre poigrava revijalnošću glaljudskoga glasa. A tu su čak tri skladbe so- mura i bez kompleksa upušta u nonšalanpran–saksofonista Stevea Lacyja na stihove tne kodove free swinga kojima možda i nije u nas prevođenih pjesnika Boba Kaufma- dorasla. U sudaranju sa stereotipima, baš na, Blaisea Cendrarsa i Hermana Melvilla kao i prgavom stavu, prati je uigrani vetete Ladies in Mercedes bas–gitarista i skla- ranski bend koji nikome ne mora ništa dodatelja Stevea Swallowa, životnog suputni- kazivati. Vesna sa stotinu lica snimila je još ka pijanistice Carle Bley. Ne odolijevši po- jednu istraživačku ploču; čini se da je našla vijesno osviještenoj interpretaciji, trio se fe- identitet na kojem može — graditi. Pa manjerom nadvio nad tipično klavirske sklad- kar bio posut zvjezdanom prašinom najbobe — A Flower is a Lonesome Thing Bill- ljeg parmezana. Status himne

»Mjesec glazbe« okupio glazbenike i fanove diljem Hrvatske, p o s e b i c e n a D a n p r o d avao n ic a p lo č a, 13 . t r a v n j a 2 019.

Nove izvedbe najvećih hitova Josipe Lisac

Record Store Day

Nadahnuti redizajn velike pjevačke dive

Piše: Maja Trstenjak

B botom ujutro.

ila je to samo jedna od aktivnosti u travnju, koji je tradicionalno »mjesec glazbe«, a okupila je mnogobrojne glazbenike i ljubitelje glazbe na zanimljivim svirkama su-

Lokacije su već dobro poznate — Nova ploča u Bogovićevoj te Dancing Bear Music Shop, ali i Boogie klub gdje su u neuobičajenom izdanju svoj rad predstavili mnogi domaći glazbenici, ujedno iskoristivši priliku da se podruže s mnoštvom okupljenih obožavatelja. Hrvatski ambasadori bili su Željko Bebek, Fran-

an prodavaonica ploča i ove se godine održao na raznim mjestima u Hrvatskoj, u organizaciji Hrvatske diskografske udruge

DVD–a na kojem je snimka legendarnog povratničkog koncerta iz Doma sportova, dok je Ogenj proslavio čak dva nedavno osvojena Porina, što je izuzetno velik uspjeh za taj relativno novi bend na sceni. U Dancing Bear Shopu mogao se vidjeti i Gile iz Električnog orgazma koji je potpisivao ploče i razgovarao sa slušateljima o njihovim najdražim pjesmama iz opusa toga kultnog benda.

Znamo koliko se i kako Josipa mijenjala na pozornici, ne samo glasom nego i odjećom i frizurama, koliko je i kako pomicala granice sebe. Ipak, ovim live in studio albumom nije se samo otisnula u jazz, nego je ponudila intimni uvid u bogato pjevačko iskustvo Piše: Aleksandar Dragaš

»Kao s nekom haljinom od prije četrdeset godina... Da bi se opet nosila, moraš je osvježiti ne bi li opet zasjala. Ono što pomaže je da se stalno mijenjaš, ali i da zadržiš poštovanje prema originalnoj pjesmi, da je njeguješ tako da je stalno osvježavaš«, jedna je od izjava Josipe Lisac s Blu Ray–a From Croatia Records Studio: Tu u mojoj duši stanuješ. Znamo koliko se i kako Josipa mijenjala na pozornici, ne samo glasom nego i odjećom i frizurama, koliko je i kako pomicala granice sebe, posredno i mlađim pjevačicama. Ipak, ovim live in studio albumom — ostvarenim u pratnji Tonija Starešinića (klavijature, sintesajzer), Borne Šercara (bubJosipa Lisac njevi), Josipa Graha (truba, harmonika) i Davora ČrniFrom Croatia goja (bas–gitara) — nije se samo otisnula u jazz, nego je ponudila intimni uvid u bogato pjevačko iskustvo. I Records u sposobnost da iznova bude drugačija od drugih, pa Studio: Tu u ako treba i od same sebe, a da pritom uvijek ostane mojoj duši jedinstvena i prepoznatljiva. Radikalno i drukčije

Svoj rad predstavili su mnogi domaći glazbenici, koji su iskoristili priliku da se podruže s mnoštvom okupljenih obožavatelja

ka Batelić i grupa Pravila igre koji su prošvrljali lokalnim prodavaonicama ploča da ugrabe svoje favorite. Svirke su u Novoj ploči počele već od 10 sati kad su mikrofon preuzeli Izlet, Matt Shaft i Nera. Osim njih, na istom su mjestu nastupili i David Temelkov, Jure Brkljača, Marko Kutlić, Nela, Matija Cvek, Stela, Dominik Blaževac, Suicidal, Zwouk i BluVinil. Mlade su zvijezde domaće glazbene scene pokazale svoje kvalitete te izmamile osmijehe na lica mnogobrojnih obožavatelja koji su lovili autograme i fotografije s idolima. Proslava Porina U Dancing Bear Shopu predstavili su se Solarov, Sunnysiders i Gordana Marković, dok su najiščekivaniji nastupi ovogodišnje manifestacije bili zasigurno oni grupa Tram 11 i Ogenj. Tram 11 iskoristio je priliku za promociju novog

Priznanje Petku U Boogie klubu predstavljen je treći iz serije AQ vinila Aquarius Recordsa, a predstavljanje su uveličali Boris Štok, Mangroove, Mayales, Jinx, Cubismo, Detour, Šo!Mazgoon, Sara Renar, The Bastardz, Song killers te mnogi drugi. U riječkom Dallas Music Shopu također je bilo dinamično jer su nastupili Nikolina Tomljanović, Sandra Bastiančić, Mirna Škrgatić, Leona i Atmospheric, uz posebne gošće — Punčke. Vrijedno priznanje dodijeljeno je poznatom voditelju Daliboru Petku za izniman doprinos hrvatskoj diskografiji. Tradicija vraćanja sjaja prodavaonicama ploča diljem svijeta uspješno je i ove godine obilježena u Hrvatskoj. Iz godine u godinu svjedočimo sve bogatijem i zanimljivijem programu, stoga se s velikim nestrpljenjem iščekuje i sljedeće godine.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Tradicija vraćanja sjaja prodavaonicama ploča diljem svijeta uspješno je i ove godine obilježena u Hrvatskoj

stanuješ

CD i BLUE RAY

Praktički sve snimke za ovo izdanje nastale su naCroatia Records kon tek nekoliko proba, što je glazbenicima dalo prostora za improvizacije, a Josipi da se bez »mreže« upusti u drastično preoblikovanje skladbi s kojima je postala to što jest, a time i nepoznata i nekonformistička. Osim što izjavama elokventno pojašnjava odluke iz svojega glazbenog puta i ono što se događalo s njom kao pjevačicom i scenskom pojavom, s pjesmama koje ionako imaju svoj život kod publike te realizaciju novog albuma, Josipa nudi i radikalno drukčije, no ponovo vokalno briljantne i emocionalno duboke verzije pjesama poput Boginje, O jednoj mladosti, Dok razmišljam o nama, Gdje Dunav ljubi nebo, Danas sam luda, Magla, Hir, hir, hir, novijih Tebi putujem, Tu i nekoliko drugih. Da je tek nešto malo izmijenila, rezultat bi bio manje dojmljiv i uzbudljiv. Ovako je gotovo zadivljujući jer osim što takvim izvedbama navedenim skladbama udahnjuje novi život, doslovce briše i granice između popa, jazza, funka, rocka i gospela. Manje je više Najdojmljivije je koliko se Josipa takvim aranžmanima, stilizacijama i fraziranjima — nakon toliko godina karijere — iznova nadmeće s drugima i sa samom sobom te na uvid nudi i ono što u prijašnjim verzijama tih skladbi i jesmo i nismo čuli. Postulat »manje je više« pokazao se dobitnom formulom u postupku snimanja live in studio koji u nas glazbenici (pre)rijetko rabe, pri čemu Josipa glasom i tehnikom pjevanja, a glazbenici svirkom i instrumentarijem brišu i vrijeme proteklo između razdoblja u kojem su skladbe izvorno nastale i trenutka u kojem su sada ponovo osvanule u novom ruhu. Uz to, Josipa njima hrabro i vješto mijenja i izvorne glazbene stilove odabranih pjesama. »Vjerujem u to što radim. Što sam starija, to mi je odgovornost veća jer moram biti svjesna koliko je to dobro i može li biti bolje. Ipak sam ja sama sebi najžešći kritičar«, kaže Josipa. E pa teško da može biti bolje od ovoga. Karlo je sigurno jako zadovoljan.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

A l b u m M a r k a To l j e o t k r i v a t o g a r i j e č k o g p j e v a č a k a o autora glazbe i teksta

Pop–album koji širu publiku treba priviknuti na novu razinu kvalitete

Zbirka ljubavnih pjesama kojima je obilježena jedna mlada karijera

Debitantski Tonkin album

Tolja je posve posvećen pjesmama, čak i ako ne pjeva svojom neobuzdanom strašću, vidljivo je da proživljava vrhunac karijere Piše: Ivana Lulić

quarius Records objavio je novi album Marka Tolje — Tišina (Love Collection) — koji je zamišljen kao kolekcija pjesama kojima je obilježena jedna mlada kaMarko Tolja

Tišina (Love Collection) Aquarius Records

olja svojim posljednjim singlom, naslovnom pjesmom albuma Tišina, nagovještava novi smjer svoje karijere

rijera. Album je ispunjen poznatim melodijama, ali i pjesmama koje nisu imale velik doseg u početku, ali su nedvojbeno pridonijele cjelovitosti. Nijanse sofisticiranosti

pjesmama; čak i ako ne pjeva svojom neobuzdanom strašću, vidljivo je da proživljava vrhunac karijere. Njegove pjesme možda neće postati standardi, ali nisu ni imitacije. On ima prepoznatljiv stil kojim je itekako uhvatio neki osjećaj posebne energije koja cijeli sastav uvjerljivo zadržava na poznatom teritoriju. Upravo je takva naslovna pjesma Tišina, posljednji Toljin singl kojim nagovještava novi smjer svoje karijere, Na dnu ljubavi je klasična klaviristička pop– pjesma koju je odsvirao pijanist Zvjezdan Ružić, a sanjiva i jazzy Preživjet ću izrazito je tople i umirujuće melodije u kojoj kretanje u pjesmi diktira vokalna linija.

Njegov službeni debitantski album Stare dobre stvari objavljen je 2007. godine i njime je odmah privukao medijsko zanimanje. Dok neki slušatelji preferiraju akustične, džezistički orijentirane pjesme, mnoge Toljine pjesme postižu slične nijanse sofisticiranosti, ali istovremeno otkrivaju njegovo pismeno stajalište jer se sve češće pojavljuje kao autor glazbe i teksta. Tolja je posve posvećen

Šarmantni testament

Tolja je izgradio osebujan stil, ukorijenjen u promišljenim melodijama i dopadljivim harmonijama. Ta posebnost nadilazi pomake od tihih akustičnih do punoklasnih pop–aranžmana (Bilo bi bolje, Ljubav u boji, Sada kasno je). On se ne razmeće svojim vokalnim sposobnostima, nego kroz pjesme klizi s lakoćom. Tolja je uvijek bio pod utjecajem vlastitog glazbenog stila i ton njegove glazbe obojen je dozom melankolije, ali njegove interpretacije zadržavaju vitalnost i kvalitetu koje ga održavaju uvijek prisutnim. Njegov je glazbeni pristup vrlo stiliziran i emotivnom preciznošću pokriva pitke i nježne pop–melodije pa se čini kao da oduvijek u svojoj glazbi spaja neka stara vremena i današnji zvuk pop– glazbe (Sidro). Ovaj album ljubavnih pjesama je pjesmarica koja dolazi kao šarmantni testament izdržljivosti jednog od najljepših muških vokala s gornjim registrom.

I u projektu Tonka pjevačica Antonija Matković Šerić nastavlja blisko surađivati sa suprugom Aljošom, kao autorom glazbe i tekstova bom uvijek nositi breme Pavela. Njihova zajednička izvedba Slike s putovanja samo to potvrđuje.

Piše: Ivana Lulić

ad je ujesen 2017. objavila svoj prvi saIzazov eksperimentiranja mostalni singl Bolji smo i debitirala izvan Da je produkcijski pristup na ovoj pjesmi Pavela, Tonka (Anto- bio samo malo drukčiji, pjesma bi se sanija Matković Šerić) vršeno uklopila na prijašnje Pavelove alpokupila je sve same pohvale glazbene bume. Jedno jutro ima prekrasnu melokritike. Svojim smirujućim i melankolič- diju, iako će se puno prije primijetiti solinim vokalom na hrvatsku glazbenu sce- stička dionica saksofona, a Netko se donu uvela je nešto sasvim novo. Iako je u gađa i Jedino imaju izrazito zarazan risvojem izričaju ostala u domeni popa, tam koji jednostavno vuče da pucketate njezina glazba obiluje utjecajima electro– prstima. Šerići su prihvatili izazov ekspepopa, neo soula, neo r&b–a i svrstava je rimentiranja jer se jedino eksperimentirau pitku i modernu alternativnu pop–glaz- njem može doći do nečega novog. Iako bu. Naime, kad se spoji izniman izvođač sa sjajTonka nim autorom, rezultat je uvijek ozbiljan projekt. Važne stvari Kameleonski pristup

Mast produkcija / Dallas Records

I u ovom projektu nastavila se suradnja sa suprugom Aljošom Šerićem, alfom i omegom Pavela, koji potpisuje svu glazbu i tekstove. Njegov specifičan rukopis nemoguće je ne prepoznati otprve, a producentu Srđanu Sekuloviću Skansiju nije bilo teško otkriti senzibilitet koji su željeli dobiti na albumu. »Glazba koju sam snimila preslika je onoga što slušam u slobodno vrijeme, a sve sam pjesme otpjevala s posebnim guštom i lakoćom«, izjavila je Tonka kad je predstavljala svoj debitantski album Važne stvari. Bilo je jasno već nakon drugog singla Pozitivizam da će očekivani album biti nepredvidiv. Jedan stih iz pjesme odaje tajnu Šerićeva kameleonskog pristupa svojim skladbama — »Kako znati koji put ako se svaki ne isproba?«‘, a ako se osvrnemo i prebrojimo u kojim je sve projektima ostavio trag, zasigurno je uspješan. Album otvara istoimena Važne stvari u kojoj se naziru natruhe izvođača koji su Šeriću bili inspiracija, međutim kad god zajedno radili, ovaj će dvojac sa so-

ako je većinom u domeni popa, album obiluje utjecajima electro–popa, neo soula i neo r&b–a; svrstavan je u pitku i modernu alternativnu pop– glazbu

hrvatski eter široke ruke prihvaća sličnu glazbu svjetske produkcije, ovakva domaća glazba i dalje ima poteškoća s prijemom jer za prihvaćanje takve glazbe na materinskom jeziku publici treba više vremena. Je li stvar u tradiciji prema kojoj se domaća glazba stvara da uđe u uho na prvo slušanje ili su se vremena posve promijenila i novi način slušanja glazbe ne dopušta kompleksnijoj glazbi da zaživi u punom smislu riječi, ne mogu procijeniti. Istina je da ljudi danas nemaju vremena i strpljenja glazbu uistinu slušati. Ovo je ipak pop koji treba širu publiku, priviknuti je na novu razinu kvalitete. Na ruku zasigurno ide činjenica da je Tonkin glas ipak ono nešto poznato uhu i to uvećava užitak slušanja ovog albuma.

Četvrto studijsko izdanje grupe Mangroove ove je godine bilo idealan valentinovski dar

Prvi kantautorski album ozbiljnih pop–pjesama

Srce odudara od svega što se u regiji snima u mainstream popu

Naizgled je to beskrajna serija Šerićevih intimističkih promišljanja i dnevničkih crtica pa je razumljivo što se Šerić tek kao 40 – godišnjak odvažio objaviti prvi kantautorski album Piše: Ivana Lulić

seriju Šerićevih intimističkih promišljanja i dnevničkih crtica pa je razumljivo što se Šerić tek kao 40–godišnjak odvažio objaviti prvi kantautorski album. Iako snimke odlikuje ozbiljnost, zahtijevaju odmak od prepoznatljive glazbe koju izvodi Pavel (kao što je razumljivo i to što je Šerić morao napraviti odmak od svojega tadašnjeg rada kad je stvarao izuzetan prošlogodišnji album za Tonku, svoju suprugu).

lbum Što ćemo raditi do kraja života Aljoše Šerića u izdanju Dallas Recordsa najjednostavnije možemo okarakterizirati kao prozor u njegov kreativni proces. Šerić je izrazito plodan autor koji je ponudio ambicioznu kolekciju pretežito ozbiljnih pop–pjesama Elegantni projekt kojima je obilježio ulazak u srednje godine života. Oni koji se nadaju da će čuti samo ŠeAljoša Šerić rićeve pjesme, iznenadit Što ćemo će se kad pročitaju da dvije od njih, Zadnji i naraditi do kraja slovnu Što ćemo raditi života do kraja života, potpisuje pisac, redatelj i sceDallas Records narist Anđelo Jurkas. Koliko god bio priznat njegov rad, Šerić će uvijek napomenuti da ima problema s pisanjem teksta, međutim ovaj album pokazuje da se to nimalo ne može uočiti u finalnom radu. On je kompetentan autor koji pazi da se ne izgubi u vlastitoj stvaralačkoj zaigraRaznolike nosti, koliko god se to činilo pjesme zbunjujuće javnosti. Dok bi Odlika ovoga autora je poniznost jer on obožavatelji Šerićeva rada trebali primijesam vjerojatno nije potpuno svjestan ve- titi da ova kolekcija pjesama nema strogo ličine svojega talenta koliko god truda ulo- žanrovsko opredjeljenje, sveukupno je alžio u svoje pisanje. Neke pjesme doka- bum uvjerljiva kombinacija mnogih načina zuju da još uvijek nije spreman zatvoriti glazbene izvedbe. Album Što ćemo raditi vrata za Ramirezom, alternativnim rock– do kraja života osmišljen je ukusno i dobendom kojim se zapravo predstavio široj bronamjerno te potvrđuje da je Šerić tekjavnosti (Trice, Lažeš), neke obiluju glaz- stopisac/skladatelj/aranžer »kod kuće« u benim utjecajima vokalnih grupa koje su mnogim stilovima i da je sposoban napradominirale pedesetih godina 20. stoljeća viti još jedan projekt s velikom dozom eles kojima je usporedba neizbježna (Glup), gancije. Šerić je došao na potpuno novu Velike uši i već spomenuta Što ćemo ra- razinu u pogledu kompozicije i produkciditi do kraja života vrsne su pop–pjesme, je s mnogo slojeva vokala i instrumenata. Pjesma za Branku pomalo je teatralna i Sjajan posao odradio je i Jure Šešelja, koji ironična, a Kučine pravi kabaretski broj. potpisuje produkciju i miks albuma sniŠerić se pokušava ne ograničavati stilom manog u studiju RSL u Novom Mestu. Uz i formom pa je gotovo svaka pjesma posve svoje dugogodišnje suradnike, Aljoša sve drugačija, iako je pod općim pop–na- Šerić uistinu je izdržljiv na našoj glazbenoj zivnikom. Album nudi naizgled beskrajnu sceni.

erić je kompetentan autor koji pazi da se ne izgubi u vlastitoj stvaralačkoj zaigranosti

Ljubav i ljubavna ravnoteža središnja su tema oko koje se vrte sve pjesme na albumu Piše: Antonela Marušić

etvrto studijsko izdanje grupe Mangroove čini se kao idealan valentinovski dar. Rukom nacrtano ružičasto srce u obliku balona prvo je što upada u oči, no ako se malo bole zagledate, vidjet ćete da se u drugom planu kroz procijep roleta pokazuje crno–bijeli velegradski prizor. Osvrt na novi album Mangroove ne počinjem slučajno impresijom o naslovnici fizičkog izdanja. Ljubav i ljubavna ravnoteža središnja su tema oko koje se vrte sve pjesme na ovom albumu. Ludički i eksperimentalno Pjevačica Željka Veverec i klavijaturist Toni Starešinić dvojac su koji u sinergiji zna stvoriti iznimno ugodnu glazbenu atmosferu, no to smo znali i prije. Ono što Srce čini drugačijim od njihovih prethodnih albuma je razrađena i uzbudljiva glazbena koncepcija koja ludičkim i eksperimentalnim segmentom odudara od svega što se u regiji snima u mainstream popu. Mangroove je bend iza kojega je 15 godina postojanja i koji je dosadašnjim izdanjima i zvukom uspio steći publiku koja voli i poštuje ono što rade. Njihov neo soul i funk nikad nisu uspijevali pridobiti šire slušateljske krugove, no novi album mogao bi proširiti glas o bendu i izvan njihove baze fanova. Kad je riječ o instrumentalnom segmentu, u vrhunac albuma svakako valja ubrojiti sjajnu Nešto veće od nas u kojoj je Mangrrove ponudio nadmoćnu zvučnu sliku. Brassevima, klarinetom i klavijaturama tu pletu dojmljiv groove koji intrigira i ritmom i aranžmanom. Mangroove su najbolji kad zajammaju i za-

borave na svijet oko sebe i pravila pop–pjesme. Radiofonični komadi U dream pop i acid jazz segmentima na albumu najviše se čuje ostavština Yammata, ranog Detoura, Mayalesa i cijele generacije Lagano, lagano koja je definirala hrvatski klupski zvuk 2000–ih. To je najočitije u pjesmama Ljeto bez Mangroove nas i Tvoja, radiSrce ofoničnim komadima srednjeg Aquarius Records, tempa.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Aljoša Šerić objavio prvi solo album kojim obilježava ulazak u srednje godine života

2018.

Stara mana Mangroovea su tekstovi znatno ispod prosjeka gornjeg doma takvoga žanra u regiji, stoga je šteta što lirički dio priče kaska za glazbenim. Također, Veverec je nedvojbeno jedna od najboljih hrvatskih pjevačica, no slušajući je, imam dojam da iz pjesme u pjesmu ostaje u istom, poznatom vokalnom registru, što s vremenom pomalo zamara zahtjevnijeg slušatelja. Izuzetak je tek naslovna pjesma Srce, u kojoj jednostavnim vokabularom uspijevaju izreći važne stvari o svojem dosadašnjem putu i odnosu prema svijetu. Glazbeno, pjesma sadrži flautističke dionice Lea Baslaća kakve dosad nismo čuli u hrvatskoj pop– glazbi, a uzbudljiva igra psihodeličkim zvukovljem iznjedrila je izvanserijsku pjesmu koju će biti zanimljivo čuti i u koncertnom ruhu. Budući da nas očekuje koncertima i festivalima bogato proljeće, ali i ljeto, nema razloga sumnjati da će za to prilike biti brojne. Sudeći prema materijalu sa Srca, ovaj bend će na koncertima imati što pokazati.

Predstavljen live album Damira Poše u dvorani HDS –a

Dokument s početka karijere Uvodno je na promociji govorio Cantusov suradnik Davor Hrvoj, istaknuvši da je Poša istaknuti rock–šansonijer. Istaknuo je da je posrijedi 17. Pošin album i njegovo peto live ostvarenje, što je uistinu impresivno

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Bojan Mušćet

svijetu diskografije mnogo je primjera da izvođači slučajno naiđu na neke stare, neiskorištene snimke ili koncerte koji su privremeno bili odbačeni. Tada shvate da to uopće nije bilo loše i odlučuju da to ipak objave. Najpoznatiji takav primjer bio je Princeov Black Album, a u novije vrijeme fanovi otkrivaju originalne memfiške snimke Primal Screama za album Give Out But Don’t Give Up.

Marko Majstorović

Na našem prostoru poznat je primjer albuma Damira Urbana Merkur kojim nije bio zadovoljan pa nikad nije objav-

100

ljen, no na reizdanju nastupnog albuma njegova Laufera iz 2010., kao bonus disk pojavljuje se unplugged nastup na Radio Rijeci 1993. godine. Zbirka s tavana Godinu dana poslije Damir Poša zasvirao je s bendom u zagrebačkom klubu Sokol predstavljajući svoj nastupni album Pjesme, snimljen za Euroton. Nastup su pratile kamere, a snimljen je i audiozapis. Danas se to oboje može i smartfonom, no tada je to bio ipak malo veći pothvat. Damir Poša dobio je zapis na kaseti koju je smjestio među svoju poveliku kolekciju koja je, kako to često biva, završila na tavanu. Zanimljivo je da je aranžmane za taj koncert priredio slavni rock–gitarist Vedran Božić.

Prigodom nekog obljetničkog prebiranja po svojim starim albumima, iznenadio se kad je vidio tu kasetu, a poslije je našao i beta–kasetu s videozapisom. Kao zgodan dokument odlučio je to objaviti u vlastitoj nakladi, kao svojevrsno off izdanje. Predstavljanje tog izdanja bilo je u prostorijama Hrvatskog društva skladatelja 15. ožujka, a uvodno je govorio Cantusov suradnik Davor Hrvoj, istaknuvši da je Poša poznati rock–šansonijer. Žene–lađe Objasnio je da je posrijedi 17. Pošin album i njegovo peto live ostvarenje, što je uistinu impresivno. Stoga i jest čudno što njegove pjesme nisu snažnije

prisutne u medijskom prostoru. No možda se to promijeni sa singlom Žene su kao lađe, duetom sa Seadom Lipovačom Zeletom, liderom Divljih jagoda. Oni su snimili tu skladbu kao obradu pjesme Lađe su kao žene s Pošina posljednjeg studijskog albuma 3 oštre crte sjećanja iz 2017. godine, objavljenog za Cantus. To je finale njihove 15–godišnje uspješne suradnje koja je rezultirala Zeletovim sudjelovanjem na pojedinim albumima, o čemu je Zele na promociji govorio biranim riječima. Damir Poša

Pjesme Discogs

Poša je hrvatski kantautor, šansonijer te skladatelj televizijske i filmske glazbe koji djeluje već više od 30 godina

Box–set grupe The Animatori Original Album Collection sadrži i album prvijenac koji je već treći put reizdan na CD–u

Sva raskoš jednog talenta Ovim se albumom novim naraštajima pokazuju dugoročne glazbene vrijednosti koje je iza sebe ostavio frontmen Animatora — Krešimir Blažević

im se u svibnju ili lipnju temperatura u termometru digne iznad 20 stupnjeva, sigurno je da će netko na društvenim mrežama objaviti spot ili pjesmu Komarci — ljeto nam se vratilo (The) Animatora. Definitivno, himna ljeta i bezbrižnosti neizostavna je na društvenim mrežama, radijskim programima i formatiranim playlistama shopping centara u to vrijeme. Apsolutni hit

Uvjeren sam da bi Krešimir Blažević, neprežaljeni spiritus movens benda, složio neku pjesmu o tom fenomenu, jer u vrijeme kad se skladba pojavila na singlu s dvostrukom A–stranom (druga je naslovna pjesma njihova prvijenca Anđeli nas zovu da im skinemo krila) 1983., pjesma je mirisala na hit ljeta, ali samo toga. U međuvremenu je svaka nova generacija prihvatila tu pjesmu, a to je očito potaknulo i uredno podsjećanje na Animatore: box–set Original Album Collection sadrži njihov album prvijenac, koji je već treći put reizdan na CD–u! Najprije je objavljen 2003. u ediciji 100+ podetikete Croatia Recordsa Perfect Music. Kao bonus, na njemu je objavljen njihov prvi singl Male curice/Živjeti mirno. Male curice na singlu drukčije zvuče nego na albumskoj verziji, pa je na taj način dodana dokumentaristička vrijednost tome albumu. Zapisao sam tada u recenziji za kratkovječni glazbeni magazin Koox: »Ravnotežu između slane vode i slatkih slavonskih kolača napravili su Animatori s prvijencem Anđeli nas zovu da im skinemo krila. Krešimir Blažević pokazao se kao sjajan tekstopisac koji može odlično detektirati tinejdžerski weltschmertz i plasirati ga u osebujnom pop–ruhu. No velik dio zasluga za inicijalni uspjeh albuma ima i Željko Brodarić Jappa, koji je nepretenciozno producirao taj čistokrvni summer album. I dan–danas pjesma Komarci — ljeto nam se vratilo predstavlja ultimativni ljetni hit, a skladbe kao što su Anđeli nas zovu da im skinemo krila, Male curice ili Mađarac pokazale su u kojoj

mjeri Animatori mogu suvereno pilotirati postnovovalnom scenom.« I dalje čvrsto stojim uz to što sam napisao, premda je tu navedena tek jedna dimenzija tog albuma. Ona može biti nadograđena time da album ima još četiri hita ili nezaboravne pjesme: Kamo odlazi svjetlo, Lujza, Ona nije ovdje i Kasno je za prosinac. Sve je to dokaz da Komarci nisu plesali samo jedno ljeto: osim Lujze, sve ostale završile su na kolekciji najvećih uspješnica Reanimatori ili vaše najdraže pjesme, kompilacije iz 1995. koja je također sad reizdana u sklopu kolekcije originalnih albuma. Pametno i zarazno Međutim, i ostale pjesme — osobito Bolje da mi vjeruješ — pokazuju silinu Blaževićeva autorstva i njegov jedinstven talent pričanja priča sretno ujedinjenih s glazbenim rješenjima inspiriranih kajdankama iz šezdesetih. I sve to u kolekciji s 14 pjesama, koliko su ih znali imati i Beatlesi, Kinksii ili Ramonesi, svi oni koji su snažno utjecali na Krešu; u to doba nije baš bilo tako sadržajnih albuma, barem ne na velikim etiketama (drugo su albumi objavljivani uglavnom na kasetama za neovisne izdavače ili u demo–verziji, a poslije editirani za vinile, npr. album pulskih Besposličara koji ima 15 pjesama). Upravo zato nastupni album Animatora svakako stoji uz bok ponajboljim pop– ostvarenjima osamdesetih i trostruka obnova na CD–u svakako je sjajan primjer kako novim generacijama pokazati dugoročne glazbene vrijednosti. Odnosno, kako je naveo Siniša Škarica u opširnoj i sjajnoj bilješci u bookletu: »Anđeli nas zovu da im skinemo krila je power pop u svojem najboljem izdanju, pametan i zarazan, spreman da se svidi i proda što bolje, da Kreši i ostalim Animatorima donese slavu kakvu su debitantski albumi donijeli Jaji i Kazalištu, Đoniju i Azri ili kasnije Plavom orkestru i Crvenoj jabuci s nakladama koje su prelazile sto tisuća primjeraka.« Kao kuriozitet valja navesti da je njihov trademark Komarci zamalo ostao u bespućima povijesne neozbiljnosti, jer je Krešo smatrao da je pjesma nedovršena i nije htio snimiti demo–verziju. Srećom, kako sam govori u izvrsnoj autobiografiji Ostat ću mlad, njegova supruga Cuna (Matea Blažević) nagovorila ga je da to napravi.

Drugi put je album Anđeli nas zovu da im skinemo krila objavljen četiri godine poslije u sklopu box–seta The Animatori, koji je sadržavao i drugi i treći album: Svi momci i djevojke te Dok ležim cijeli dan u sjeni. Hus kao producent Drugi album objavljen 1984. raširio je zvučnu sliku benda: nakon 8–kanalnog studija kod Jappe u Splitu, ušlo se u 24–kanalni JM Sound, a producent je bio Husein Hasanefendić Hus. Prateći vokal u pjesmi Znam da nešto postoji bio je Aki Rahimovski, Rastko Milošev, također iz Parnog valjka, svirao je gitaru na nekim pjesmama, Miroslav Sedak Benčić svirao je saksofon, a Davor Rodik steel gitaru… Unatoč vitaminiziranoj produkciji i hitovima Ostat ću mlad i Kao ogledala, Svi momci i djevojke podbacili su u komercijalnom smislu, a donekle i u kreativnom. Za razliku od prpošnoga, razigranog i prije svega nepretencioznog prvijenca, skladbe na drugom albumu su minucioznije kreirane; grčevito se željela napraviti poboljšana verzija prvog albuma, Anđeli… 2.0. Nažalost, korektno kreiran album na neki je način značio i oproštaj od punoga kreativnog rezervoara Krešimira Blaževića i Animatora. Povratak na scenu uslijedio je albumom Dok ležim cijeli dan u sjeni 1987., a producent je bio Branko Bogunović Pif, ne toliko uspješno kao Jappa i Hus. Previše je tu pištećih klavijatura kojima se vjerojatno željela ujednačiti primarna gitaristička intencija. No Krešimir Blažević u to je doba ušao u zreliju fazu (kao što su Beatlesi prešli s repertoara crvenog na repertoar s plavog albuma) i vjerojatno bi ovaj album bio mnogo važniji da se ostavio inicijalnih pop–manirizama i prihvatio se serioznijih pjesama koje su u vrhu njegova stvaralaštva. U šume, za bregove pjesma je koja bez synth naslaga otkriva Krešu u njegovoj najboljoj autorskoj kondiciji — spajanjem intrigantnih, iskrenih stihova s melodijom koja osvaja na prvo slušanje, ali i instrumentalističkom razradom koja stavlja snažan zvukovni pečat na njegovo stvaralaštvo. Ispovijest iz JNA Pa, ako je to ono najbolje što je Krešo napravio, na ovom albumu nalazi se i ono najbolje što je Zoran Predin sni-

itove Anđeli nas zovu da im skinemo krila i Komarci — ljeto nam se vratilo prihvatili su svi naraštaji publike

mio: skladba Bijeg predstavlja njegove najviše domete, u rangu ponajboljih skladbi iz solo karijere, ali i one Lačnog Franza. Razumljivo, mnogo je uvjerljiviji dok pjeva hrvatski dio THE ANIMATORI teksta od KreOriginal še koji izvodi dio skladbe Album na slovenskoCollection me, no ta country popijevCroatia Records ka s ispovjednom pričom iz JNA zaista je sretno ujedinila Krešu i Zorana.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Bojan Mušćet

Gotovo sve te pjesme nalaze se i na kompilaciji Reanimatori ili vaše najdraže pjesme za koju su The Animatori snimili pjesmu Ljeto nam se vratilo (drugi dio), a sadrži još i dvije pjesme sa, zapravo, solo albuma Krešimira Blaževića: Proljeće je zakucalo vrata pokraj nas i pjesmi koja je 1992. nakratko opet podsjetila na bend: Ljetni rendes–vous. Poslije je pod nazivom Animatori Krešimir Blažević objavio još dva albuma — Sanjarica (Croatia Records, 1996.) i K.B. & The Footballers (Orfej, 1998.). Krešo je bio i glazbeni kritičar u časopisu koji čitate, divan čovjek, sjajan stilist, autor s raznovrsnim preferencijama i nadasve fenomenalan glazbenik. Kolekcija s prva tri studijska albuma i prigodnom kompilacijom na doličan način manifestira svu raskoš njegova talenta.

101

Te a t a r M e d l ey i B G l a d P r o d u kc i j a p r e d s t a v i l i n o v i

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

mjuzikl Igora Weidlicha i Trpimira Jerkovića

Mjuzikl Mikrofoni — Priča o Pjevaču Uz potporu Hrvatskog društva skladatelja i Grada Zagreba, predstavljena pretpremijera 6. ožujka 2019. u Centru za kulturu Trešnjevka, a praizvedba sljedeći dan u klubu Sax!

102

Adalbert Turner-Juci kao Stari i Elena Brumini kao Stara

eatar Medley, osnovan 2012. (koji je javnosti postao poznat 2013. kad su pripremali mjuzikl Antigona — Prockletstvo roda iz 2015. godine), ovaj put je pripremio mjuzikl Mikrofoni — Priča o Pjevaču. I taj mjuzikl, kao i Antigona, nastao je prema lektirnom predlošku. Ovaj su put autori (Igor Weidlich kao autor teksta i Trpimir Jerković, autor glazbe) bili inspirirani dramama Stolice i Ćelava pjevačica francuskoga dramatičara rumunjskoga podrijetla Eugènea Ionesca i teatrom apsurda. Životna pitanja

Pretpremijera je bila u Centru za kulturu Trešnjevka, 6. ožujka, a premijera sljedeći dan u klubu Sax!

Lik Stari čeka cijelo desetljeće da se vrati na glazbenu scenu, Stara mu je organizirala koncert u nekoj zabiti gdje će ga Menadžer vidjeti i po mogućnosti oživjeti njegovu karijeru. Stari se želi baviti glazbom kao nekad i smatra da zaslužuje priznanje okoline kao prava zvijezda. Međutim, izjeda ga sumnja u uspjeh, ali ga Stara gura naprijed i želi da on uspije. Zato mu organizira koncert na kojemu bi Menadžer trebao uočiti njegov talent. No Stari počinje preispitivati svoje životne odluke: je li glazba baš idealna struka? Treba li se čovjek baviti i nečim drugim osim glazbom? Može li se od glazbe živjeti? Tko dirigira njegovim životom, kada će se čuti njegov glas? Cijela je predstava bila isprepletena zdravim humorom i popraćena salvama smijeha publike. Adalbert Turner–Juci kao Stari i Elena Brumini kao Stara, Dino Antonić kao Scenski radnik i Menadžer, te Judita Jerković i Petra Golik kao prateći vokali, u pratnji Medley benda: Dinko Janko-

vić (klavijature i šef benda), Alen Opačić Hrvat (gitara), Dejan Lepoglavec (bubanj), Hrvoje Kolar (bas–gitara), donijeli su ta životna pitanja uz mnogo humora i dosjetki. Namijenjeno srednjoškolcima Premda su Mikrofoni reklamirani kao mjuzikl, to bih ipak nazvala predstavom jer priča funkcionira i bez songova. Autori su htjeli biti edukativni; smatram da su im ciljana publika srednjoškolci koji moraju čitati Ionesca za školsku lektiru pa bi im baš taj mjuzikl približio teatar apsurda. Napomenula bih da se u teatru apsurda nastoje razbiti pravila dramske književnosti koja su dotada vrijedila. Pokušava se istaknuti tjeskoba, osamljenost i strah, odnosno sve ono što osjeća moderni čovjek. To je teatar u kojem čovjek ne može utjecati na situaciju u kojoj se nalazi. Zato su tu bili songovi, njih deset, da bi razbili

eset songova u mjuziklu tu su da razbiju tjeskobu teatra apsurda te unesu dozu humora i nemirnima vrate pozornost na predstavu

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Piše: Lucija Ercegovac

Protagonistima su se pridružile i prateće vokalistice Petra Golik i Judita Jerković

103

tu tjeskobu, unijeli dozu humora i vratili nemirnima pozornost na predstavu. Pjesme su bile kratke i izvedene uz koreografiju Elene Brumini, ali nijedna nije imala karakteristični ritam ili melodiju da bi gledatelju ostala u uhu. Pohvalno

je to što glumci nisu pjevali na matricu, nego ih je uživo pratio bend. Posebna pohvala Eleni Brumini na odličnoj dikciji. Čuo se svaki njezin šapat i uvijek je pjevala u tonu.

Nije tipično Na kraju smo razgovarali sa skladateljem, osnivačem Teatra Medley i profesorom Trpimirom Jerkovićem te dramaturgom Igorom Weidlichom.

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Pjevače mjuzikla Mikrofoni pratio je Medley bend u sastavu: Hrvoje Kolar (bas-gitara), Alen Opačić Hrvat (gitara), Dejan Lepoglavec (bubnjevi) i Dinko Janković (klavijature)

Trpimir Jerković: U međuvremenu je bio monomjuzikl Petrica Kerempuh za osnovne škole. Mikrofoni nije tipičan mjuzikl, ali je osnovna forma u kojoj se mi poigravamo raznim izričajima. Lektirni nazivi su zgodni jer su neiscrpno vrelo priča, a u stvarnosti je ideja kako mladima zadržati pozornost na klasicima i zašto ih uopće čitati, koje su dublje poruke. Ovo je izvrnuti Ionesco, ali ako se uzme knjiga u ruke, vidjet ćete da ima tu puno dodirnih točaka, poruka i metafora, pa čak i sam princip igranja. Kako ste spojili mjuzikl i Ionesca? Trpimir Jerković: Spoj glazbe s Ionescom? Važno je imati dobrog libretista koji priču pretače u tekst. Pogotovo sa songovima. Igor Weidlich je fantastičan u tome, ja iskoristim 90 % njegova teksta. Dobar tekst plus čovjek koji slično

Petra Golik i Judita Jerković

104

Nakon mjuzikla Antigona, temeljenog na antičkom djelu, skladali ste Mikrofone. Kako ste iz antike prešli na teatar apsurda?

Homecoming Intek Music

razmišlja plus ostatak ekipe, lakše je raditi. Ovo su sve glazbenici, akademci. Antigonu smo radili s velikim brojem amatera koje smo kostimirali, naučili interpretaciji i eto ih na sceni. Poigravanje klasikom Igor Weidlich: Polazište je tekst, književni predložak. Onda tražimo detalje, elemente koji nas tjeraju na nešto dalje, ipak je forma mjuzikl. Malo smo bili sumnjičavi prema Ionescu, kako spojiti teatar apsurda s mjuziklom koji mora imati smisla; to je veliki izazov, ali jedna cijela epizoda iz Ćelave pjevačice sadržana je u songu Bobbi Watson. To može zaintrigirati ljude da ponovo počnu otkrivati to djelo. Možda vide nešto što prije nisu vidjeli, a dano je dovoljno prostora za scensku i glazbenu igru. Sve se moralo uobličiti, svi smo istraživali taj komad i sužavali ga. Rijetkost je da se čovjek nađe na istoj valnoj dužini sa skladateljem i stvari sjedaju na svoje mjesto. Bend uživo, vrsni izvođači, pjevači… užitak je raditi s takvom ekipom. Kad se nađu ljudi koji se vole poigrati tako nečim, pogotovo klasikom, mislim da se isplati. Kako ste prilagodili mjuzikl publici? Koja vam je ciljana publika? Igor Weidlich: Nedavno sam radio mjuzikl Mi o vuku. Čovjek mora dati ono dječje, zaigrano u sebi. Nemam ciljanu publiku. Treba dati ono što čovjek želi dati, svaku priču otkrivam, hoću da tako i publika otkrije. Da, to je u lektiri, ali teatar apsurda netko voli, netko ne voli. Možda će nekome tko ga voli, to biti zanimljivo i otkrit će neke nove poveznice. Onaj tko ne voli, neće mu se ovo svidjeti. Polazim od onoga da dam gledatelju ono što bih sam htio gledati. Koji je sljedeći projekt? Trpimir Jerković: Ima svašta što sad ne bih otkrivao. Klasici su neiscrpan izvor ideja.

Za snimanje albuma Homecoming gitarist i skladatelj Vedran Zec okupio je osječke jazziste: klavijaturista Davora Dedića, bas– gitarista Darija Hleba i bubnjara Damira Galekovića. I Zec je rođen u Osijeku, odrastao u Donjem Miholjcu, no nakon srednje škole vraća se u Osijek, gdje završava Studij glazbene kulture na Pedagoškom fakultetu 1999. kad dolazi u ozbiljniji kontakt s jazzom. Najjači utjecaj na njega su ostavili glazbenici fusion ere: Pat Metheny, Chick Corea i John Scofield. Počinje svirati jazz tek tijekom vojnog roka u Zagrebu, u Simfonijskom puhačkom orkestru Hrvatske vojske, nakon čega sa svojim prvim kvartetom nastupa 2000. godine na Proljetnoj reviji jazza, u sklopu programa Nove nade jazza Marjan Marjanović. Nakon toga svira u triju Hrvoja Gallera, pa u Big bendu Čakovec, radi kao profesor glazbenog odgoja i odlazi na gitarističke poduke kod Ivana Kapeca, pa naknadno završava srednju školu za gitaru da bi počeo raditi na Glazbenoj školi u Đakovu. Član je Big benda Požega, NO Jazz Banda i Dua/Tria Solitude, a prvi vlastiti album, Jazzy Nyúl Project, objavljuje 2012. godine. Homecoming je na tragu fusiona, i dalje se osjeća Zecova ljubav prema glazbi koja ga je prva osvojila. Album je dopadljiv, sa solažama gitare (klasične i električne) u prvom planu, koja katkad možda vuče na Frieselov »minimalizam«, kao u kratkoj, uvodnoj skladbi Homecoming na početku, a katkad, zajedno s aranžmanima brzo odvuče na kremasti Methenyjev retro sound, kao već na drugoj skladbi Holidays. Ritmično, vrlo razigrano, ova glazba vuče i na pokret, na ples (Beer for Breakfast), iako ostaje naoko nepretenciozna, u easy listening domeni, ima tu i zanimljivih solaža (recimo, Galekovića na Like Minded) i vrlo melodioznih, pjevnih i privlačnih tema (Journey, Song for Anja), dovoljno da album nađe svoju publiku. (Saša Drach)

Svemir

Strah od dubine Mast produkcija

Zvonka Obajdin i Svemir dosad su pisali o ljubavi i drugim temama, ali na svojem posljednjem albumu Strah od dubine progovorili su o krizi srednjih godina i pristupili albumu konceptualno. Album je skup malih priča u kojima se sučeljavaju život, rasplinute želje, propuštene pri-

like i realnost. U osam pjesama svakodnevica frontwoman Zvonke Obajdin tvrdoglavo se bori i odbija evoluirati u nešto važnije. Svirački su gotovo besprijekorni, pogotovo otkad je u bendu i gitarist Daniel Rodik. Iako je njihova glazba puna pitanja i konstatacija, ovo nije album o besmislu, nego više o zbunjenosti i zabrinutosti. Većinu pjesama napisala je Zvonka, dok je Daniel Rodik autor pjesme Snova nema te Žmirečki i Djevojka atomskog doba koje je napisao u suradnji sa Zvonkom. Njezine su pjesme dnevnički zapisi koje bi netko eventualno izrekao veoma bliskoj osobi uz čašu vina, no Svemir je o tome odvažno snimio cijeli album. U odnosu na prethodna izdanja, bend s novim materijalom zvuči robusnije, a u nekim slučajevima i emocionalnije (Snova nema) i koherentnije. Članovi Svemira odlučili su se na snimanje albuma uživo, sa željom da uhvate atmosferu i »vibru« koje stvaraju kad sviraju zajedno, stoga je većina materijala snimljena tijekom jednog vikenda. Slabija strana su tekstovi, koji i dalje nisu prejezgroviti. Naposljetku, ovo je dobro tempiran album benda koji svira punim gasom, ublažavajući ga akustički dok iznosi americanu na hrvatski način. (Ivana Lulić)

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

Vedran Zec

Thee Melomen

Dissapear Martin’s Garage Records, 2018.

Sirovi rock’n’roll visoke kvalitete nakon objave digitalnog izdanja, dobio je i vinilno izdanje. Thee Melomen zanimljiv je trojac koji na aktualnom izdanju donosi dvanaest novih pjesma u maniri najvećih i najprljavijih rokera čiji je životni poriv nezasitna strast za kompaktnim, jednostavnim i čvrstim riffovima u koje se na trenutke uguraju punk i blues uz poneku notu country prizvuka američkoga Juga. To je domaći bend čije se svirke s nestrpljenjem očekuju u domaćim klubovima, no njihovo je djelovanje posebno prilagođeno inozemnom tržištu gdje bi se vrlo dobro mogli uklopiti i svojim distorziranim ritmom steći mnogobrojne poklonike. Energični i optimistični, stvorili su album Dissapear koji je izuzetno lak za slušanje i sjeda na prvu. Pomalo su tipični i predvidivi, no upravo je to njihova glavna prednost. Klasičan pristup bez prevelikog eksperimentiranja na visokoj razini i sa zadržanom energijom trenutka, ushićenje zajedničkog muziciranja rezultira cjelinom koja je cijelo vrijeme na sličnoj dinamičkoj razini, poprilično nabrijanoj i žestokoj, bez pretjeranih odstupanja ili isticanja pojedinih pjesama. Kod mnogih bi takav pristup izazvao veliku dozu monotonije, no Thee Melomen su uspjeli zadržati svježinu u relativno kratkim, ali dojmljivim pjesmama stvorenim za dobar noćni provod ili usputno slušanje. Sirovi rock’n’roll još uvijek nije izgubio svoj šarm. Thee Melomen tome su dokaz. (Maja Trstenjak)

105

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

U kategoriji »Školska mjuza« pobijedili su učenici Osnovne škole Borovje iz Zagreba koje je pripremio mentor Tihomir Hojsak

4 . Fe s t i va l d je č je g g l a z b e n o g s t va r a l a š t va , 15. sv i b n j a 2 019. u D vo r a n i G o r g o na M u z e j a s u v r e m e n e umjetnosti u Zagrebu

Slavlje glazbe, kreativnosti i iskrenih emocija Svu raskoš glazbe, plesa i glume, učenici su pokazali u dobro uvježbanim nastupima za koje su se dugo pripremali sa svojim profesorima Piše: Aleksandra Marković

organizaciji Glazbene udruge Opus 15. svibnja u Dvorani Gorgona zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti, uz potporu HDS ZAMP–a, održan je 4. Festival dječjeg glazbenog stvaralaštva 2019.

106

Festival je i ove godine okupio učenike iz osnovnih škola iz cijele Hrvatske koji se ističu svojim talentima u izvannastavnim glazbenim aktivnostima. Svu raskoš glazbe, plesa i glume, učenici su pokazali u dobro uvježbanim nastupima za koje su se dugo pripremali sa svojim profesorima — mentorima. Cjelodnevni program vodio je glumac Ivan Đuričić, a u sklopu Festi-

vala predstavnici službe ZAMP održali su i devet edukativnih radionica o autorskom radu i pravu. S obzirom na to da je među sudionicima Festivala bilo i mladih autora koji su svoj manji autorski doprinos dali i u drugim kategorijama, a u najvećoj mjeri u kategoriji »Mladi autori«, radionice su se pokazale vrlo zanimljivima i dobro prihvaćenima. Život s maštom Mladi su se glazbenici natjecali u tri kategorije, a o pobjednicima Festivala u svakoj od njih odlučivala su stručna prosudbena povjerenstva. Kao predstavnici službe ZAMP, članovi povjerenstava ove su godine bili Ivana Husar Mlinac (za kategoriju »Mjuzikli«), Mia Dimšić (za kategoriju »Mladi autori«) i Marko Kutlić (za kategoriju »Školska mjuza«). Svatko se od njih nakon završetka nastupa i osobno obratio sudio-

nicima Festivala, što je malim kreativcima bilo posebno motivirajuće za njihov daljnji rad. Ivana Husar Mlinac: »Bili ste vrlo kreativni, uložili ste zaista puno truda. Čestitam svim mentorima i svima koji su se uključili u cijelu ovu priču. Vrlo sam uzbuđena jer sam danas svjedočila jednom velikom radu i trudu. Posebno želim naglasiti da su uz kreativnost — rad, disciplina i trud ono što će vas voditi u neko bolje sutra. Kreativa je vrlo često povezana s maštom. Ja sam kao dijete puno maštala i danas živim od toga. Prema tome, djeco, maštajte i budite kreativni.« Pišite i dalje »Vrlo je teško dati nešto iz sebe, nešto vrlo intimno i emotivno i pustiti van da to svi čuju. Svima vam čestitam na

hrabrosti. Danas je bilo puno iskrenih i dubokih tekstova koji su nas sve dirnuli, a bilo je i melodija u kojima se čuju vaši glazbeni afiniteti i vaši uzori. No i tim ste pjesmama ipak dali nešto svoje, na čemu vam od srca čestitam. Pišite i dalje jer je to nešto najljepše na svijetu«, emotivna je bila Mia Dimšić. Ovogodišnji pobjednici kategorije »Mladi autori« dolaze iz OŠ Dr. Ivana Novaka iz međimurskog Macinca. Tamburaški sastav Romske duše čine: Andreas Ignac (bisernica), Danijel Oršoš (klavijature), Dario Oršoš (cahon), Karlo Lesar (berda), Kiara Leskovar (vokal), Renato Ignac (bas–prim), Renato Oršoš (bas–prim) i Valentino Kalanjoš (bugarija). Sastav djeluje u sklopu škole od 2013. godine, a slobodno vrijeme često provode svirajući zajedno pod vodstvom svojega učitelja i mentora Gabrijela Kovačića. Izvedba pjesme Jutro

Slijedite srce Marko Kutlić tom se prigodom prisjetio svojeg djetinjstva: »Možete biti sretni što imate ovaj Festival. U vrijeme

kad sam kao osnovnoškolac iz Slavonskog Broda došao u Zagreb, nisam se mogao prijaviti na ovakav Festival jer nije postojao. Uz volju, trud i rad ipak sam na kraju došao do nekog uspjeha, ali sigurno bi mi bilo puno lakše da sam imao tu mogućnost. Želim vam dati savjet da slijedite svoje srce i uvijek vjerujete u sebe, da radite i trudite se, jer ćete jednom za to sigurno dobiti nagradu.«

»Drago nam je što je Festival dječjeg glazbenog stvaralaštva uz našu potporu i ove godine ispunio svoju svrhu, a to je svakako poticanje dječjeg glazbenog stvaralaštva, kreativnosti i mašte. Okuplja male kreativce i njihove profesore i osigurava im nastupe u odličnim produkcijskim uvjetima. Danas smo svjedočili slavlju glazbe i umjetničke raznolikosti, a djeca su još jedanput pokazala da razumiju da je najveća vrijednost ovakvog događanja poštovanje rada kolega. Bez obzira na natjecateljski karakter, međusobno su se podupirali iskrenim pljeskom nakon završetka svakog nastupa, što je za svaku pohvalu«, zaključio je Milan Majerović–Stilinović, savjetnik za komunikacije HDS ZAMP–a. Posebna gošća Festivala bila je Marta Jelisavčić, prošlogodišnja pobjednica u kategoriji »Mladi autori« koja je samo za tu prigodu izvela novu autorsku pjesmu Dok nije došla tišina. 

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Eta Kočić Marija Saraga Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio New Flyer d.o.o. Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

koju potpisuju Karlo Lesar (autor glazbe i aranžmana) te Jagoda Vičević (autorica teksta), ocijenjena je najboljom, što ih je iznimno razveselilo i dalo im poticaj za daljnji rad.

e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS Pobjednici u kategoriji »Mladi autori«, članovi Tamburaškog sastava Romske duše, s mentorom Gabrijelom Kovačićem i članicom povjerenstva Mijom Dimšić

1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

Svu raskoš glazbe, plesa i glume pokazali su pobjednici u kategoriji »Mjuzikl«: polaznici Područne škole Kaštelir Osnovne škole Jože Šurana iz istarskoga Višnjana

107

BROJ 215, SVIBANJ 2019.

4. Festival dječjeg glazbenog stvaralaštva, 15. svibnja 2019. u Dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu

Pobjednici po kategorijama: Mjuzikl

Stručno povjerenstvo: Grozdana Lajić Horvat, Draženka Šebek, Ivana Husar Mlinac »Operacija plastika«; OŠ Jože Šurana Višnjan, PŠ Kaštelir; mentorica: Tina Pajdaš Mladi autori

Stručno povjerenstvo: Natalija Banov, Ana Čorić, Mia Dimšić »Jutro« (Karlo Lesar / Jagoda Vičević / Karlo Lesar); OŠ Dr. Ivana Novaka Macinec (TS Romske duše); mentor: Gabrijel Kovačić Školska mjuza

Stručno povjerenstvo: Natalija Banov, Ana Čorić, Marko Kutlić »Medley Yesterday / Smoke On The Water«; OŠ Borovje Zagreb; mentor: Tihomir Hojsak

eđu sudionicima Festivala bilo je i mladih autora koji su svoj manji autorski doprinos dali i u drugim kategorijama, a u najvećoj mjeri u kategoriji »Mladi autori«

Pobjednici u kategoriji »Mladi autori« na ovogodišnjem 4. Festivalu dječjeg glazbenog stvaralaštva su Valentino Kalanjoš (bugarija), Renato Ignac (bas-prim), Karlo Lesar (berda), Klara Leskovar (vokal), Renato Oršoš (bas-prim), Dario Oršoš (cahon), Andreas Ignac (bisernica) i Danijel Oršoš (klavijature) – članovi Tamburaškog sastava Romske duše koji djeluje u sklopu Osnovne škole Dr. Ivana Novaka u međimurskome Macincu

108