Cantus 220 web by HDS.hr

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 220 OŽUJAK 2020. | CIJENA 22 kn

Ovogodišnja pobjednica na natječaju International HDS–a

Bianca Ban o autorskom albumu Metamorphosis Pobjednici natjecanja i festivala

Zagrebački festival, Cesarica, Dora, Rock&Off, Top.hr Music Awards... Predsjednik HDS–a Ante Pecotić:

Pjesma Divlji vjetre govori o ljubavi koja klizi kroz prste i ostavlja tugu u bojama jeseni Kantautor J. R. August:

Puno sam patio zbog svoje glazbe, a sada sam napokon opušten i sretan Novi mjuzikli u Varaždinu i Splitu

Jack Alexander

Skenderova Glazba srca mog i Belanova Bambina EPK Rijeka 2020.

Otvorenje godine kulture

UVODNIK Dragi čitatelji, o čemu ćemo prije — o zagrebačkom potresu ili globalnom koronavirusu? Zapravo, najmanje nam se ovih dana progovara o sadržaju ovoga broja časopisa u kojemu se piše o događajima koji su prethodili općoj blokadi društvenih okupljanja. Sada nam djeluju daleko i nebitno. Ali naš je cilj da se borimo protiv toga pogubnog sveprisutnog dojma, da naš Cantus i u ova krizna vremena odrazi svu energiju kreativnosti naših autora. Kreativnost buja i u krizi, pa nam je glasnik naroda, skladatelj glazbe u narodnom duhu, Karlovčanin Stjepan Sabljarić poručio u akrostihu: Ostanite doma. Početak godine koju ćemo doživotno pamtiti doista su akordno obilježile glazbene svečanosti, festivali i dodjele nagrada; u nevjerojatno kratkom roku nanizali su se svi oni događaji koji ocjenjuju stvaralaštvo godine na izmaku — već poznati, u čiji je rad i organizaciju uključeno naše Društvo, kao što su Zagrebački festival, Cesarica, Rock&Off ili pak neki sasvim novi, poput Top.hr Music Awardsa. Pročelnik Odsjeka za kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Berislav Šipuš, višestruko je iskoristio prigodu života — na posljednjem održanom koncertu Majstorskog ciklusa Simfonijskoga orkestra HRT–a, kao HRT–ov ovosezonski rezidencijalni skladatelj, dirigirao je praizvedbu svojega novog simfonijskog violinskog koncerta, ali se dokazao i kao spretan dirigent u vrlo povijesno osviještenoj interpretaciji Beethovenove Četvrte simfonije u B–duru. Imamo i nove dobitnike HDS–ovih potpora kojima od srca čestitamo — godišnje stipendije Fonda Rudolf i Margita Matz (tek diplomirani skladatelj Filip Horvat) te najizdašnije skladateljske nagrade Društva za međunarodni proboj, tzv. International (naša u svijetu etablirana skladateljica filmske glazbe i glazbe za videoigrice, Bianca Ban). Uz to, jedan je hrvatski grad postao Europska prijestolnica kulture, Rijeka 2020., u čije je otvaranje 1. veljače bio uključen niz hrvatskih skladatelja. Oni i mnogi drugi zaslužuju da se o njima i njihovim uspjesima svjedoči dostojno i objektivno, bez gorčine kojom obiluje doba u kojemu dovršavamo ovo izdanje. I na kraju, ona stara dobra mantra koja uvijek pomaže: nadamo se da će ova kriza završiti što prije i da ćemo iz nje izići još bolji, kvalitetniji i kreativniji.

Oštećena imovina HDS–a u potresu u nedjelju, 22. ožujka 2020. Piše: Antun Tomislav Šaban

ažalost, u nedjeljnu ranu zoru, 22. ožujka 2020., u 6:24, Zagreb je zadobio traume i rane kakve nije podnio već gotovo stoljeće i pol. U potresu jačine 5,5 stupnjeva prema Richteru, zgrade HDS–a u Berislavićevoj 7 i u Berislavićevoj 9, naša zajednička imovina, teško su oštećene. Slično je i u prostoru koji unajmljujemo za Cantus d.o.o. u Ulici baruna Trenka. Nakon prvog i drugog udara pregledao sam svih pet naših stambenih jedinica u Berislavićevoj. S obzirom na to

Bio potres, izolacija ili nešto treće, za vas je uvijek tu naša adresa cantus@cantus.hr ili broj telefona 01/48 25 360. Javite nam se, podijelite svoje dojmove čitanja ovih stranica, uz kritike, pohvale, prijedloge. U ime cijelog uredničkog tima, puno pozitivnih misli šalje vam Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus

Sa susjedne zgrade u Gajevoj ulici odlomio se komad krovišta i pao na naš pomoćni objekt, kućicu u dvorištu kojom se služimo kao arhivom i skladištem i potpuno je uništio

da je na obje zgrade nova fasada i krov, izvana ne izgleda loše. Nažalost, iznutra je situacija drukčija. Na zidovima, stropovima i podovima su brojne napukline po horizontali i po vertikali. Stubište i prostorije prekriveni su otpalom žbukom i prašinom. Sa susjedne zgrade u Gajevoj ulici odlomio se komad krovišta i pao na naš pomoćni objekt, na kućicu u dvorištu kojom se služimo kao arhivom i skladištem i potpuno je uništio. Iako nisam stručnjak, zabranio sam djelatnicima da dolaze u naše prostorije jer ne djeluju kao sigurne za boravak. Na sreću, svi su HDS–ovi ljudi osposobljeni za rad od kuće, a zgrada ZAMP–a u Heinzelovoj cijelo je vrijeme u pogonu, tako da posao ne trpi. Sad čekamo uviđaj ekipe za procjenu stanja građevina. U slučaju da daju mišljenje da oštećenja nisu strukZgrada HDS–a u turna i da ne ugrožavaju Berislavićevoj: na statiku i sigurnost objekzidovima, stropovima ta, odnosno ljudî koji i podovima brojne su ondje borave, odmah napukline po horizontali i ćemo prionuti na čišćepo vertikali nje i osposobljavanje za prvu ruku, a u najkraćem roku poduzeti saniranje i obnovu. Ako pak njihovo mišljenje ne bude povoljno i obistine se moji strahovi, morat ćemo razmišljati o dugoročnom rješenju unajmljivanja prostorija dok se ne odluči kako ćemo postupiti sa svojom imovinom.

U Fondu solidarnosti za ugrožene redovite i pridružene članove Društva uobičajeno je bilo 50.000 kuna, a zbog nedavnih nedaća, odlukom Skupštine predstavnika HDS–a, pridodano je još 500.000 kuna Cantus d.o.o.: Oštećenja u prostoru koji HDS unajmljuje za svoju sestrinsku tvrtku u Ulici baruna Trenka

Piše: HDS

rvatsko društvo skladatelja objavljuje prvi paket vlastitih mjera iz Fonda solidarnosti za redovite i pridružene članove. Glazbeni autori pogođeni potresom i izvanrednim gospodarskim stanjem zbog epidemije koronavirusa mogu računati na 550.000 kuna pomoći iz Fonda. Telefonska sjednica

Zbog ozbiljnosti situacije, Skupština predstavnika HDS–a na telefonskoj je sjednici hitnom preraspodjelom sredstava Društva popunila Fond, u kojemu je inače svota od 50.000 kuna, s dodatnih 500.000 kuna. »Ovo su hitne i kratkoročne mjere kojima će se odmah pomoći članovima koji su već sada u velikim problemima«, istaknuo je glavni tajnik Društva Antun Tomislav Šaban. »Nekoliko je naših članova i njihovih obitelji evakuirano iz svojih stanova u središtu Zagreba. Uz to, na našu prošlotjednu najavu pomoći zbog epidemije koronavirusa već se javljaju brojni kolege autori čija je egzistencija ozbiljno ugrožena.« Na te hitne probleme Društvo će sljedećih tjedana odgovoriti izdvajajući iz Fonda solidarnosti, iz kojega pomaže redovitim, a u iznimnim situacijama (kakva je epidemija koronavirusa) i pridruženim članovima. HDS je zato imenovao Povjerenstvo koje će sljedećih tjedana po ubrzanom postupku odlučivati o zahtjevima svih tražitelja pomoći.

Porušena kruna prekrasne secesijske kaljeve peći u Cantusovu stanu

Predsjednik Društva Ante Pecotić poručuje: »Jasno je da će ograničena sredstva kojima Društvo raspolaže ublažiti prvi udar samo zaista najpotrebitijima. Odredit će se prioriteti pri pomaganju, no i u vlastitim odlukama i zalaganju kod države i europskih institucija i fondova, koje HDS poduzima, mislimo i mislit ćemo na sve. Solidarnost je jedna od osnovnih odrednica Društva od njegova

HDS

osigurava 550.000 kuna prve pomoći glazbenim autorima pogođenima potresom i egzistencijalno ugroženima zbog koronavirusa

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Paket vlastitih mjera za hitnu pomoć

osnutka.« Kriteriji prema kojima će Povjerenstvo odlučivati o dodjeli jednokratnih bespovratnih sredstava članovima uzimat će u obzir prije svega težinu ugroze za člana, kao i dosadašnju aktivnost te činjenicu koliko su autorski tantijemi bitni za egzistenciju pojedinog člana. Ublažavanje posljedica Glavni direktor HDS ZAMP–a, službe za zaštitu autorskih prava, Nenad Marčec, ističe: »Fond solidarnosti je prva krizna mjera Društva, ali sigurno je da će ih trebati još. ZAMP u posebnim okolnostima, sa svim djelatnicima čiji je posao sada organiziran od kuće, radi punom parom kako bismo glazbenim autorima i svim nositeljima prava redovito isplatili naknade za prethodnu godinu, predviđene u travnju i lipnju. To je izazov, ali i naš glavni prioritet, jer znamo da je to brojnim članovima do daljnjega jedini siguran izvor prihoda. Istovremeno radimo i na tome da u travnju književnim autorima raspodijelimo sredstva od prava javne posudbe u knjižnicama. To je posao koji posljednjih godina obavljamo za Društvo hrvatskih književnika, pa vjerujem da ćemo i u tome uspjeti sljedećih tjedana.« HDS ZAMP priprema i plan za dugoročne mjere ublažavanja pada prihoda svih nositelja prava u novonastaloj situaciji. Cilj je pomoći im prebroditi dugo razdoblje zdravstvene i gospodarske krize koje, nažalost, tek dolazi i neće poštedjeti nikoga. O toj proaktivnoj mjeri službe za ublažavanje posljedica korone izvještavat ćemo detaljnije sljedećih tjedana. HDS sve članove poziva da zahtjeve s objašnjenjem potreba za financijskom pomoći dostave na elektroničku adresu: info@hds.hr.

Otkazani Svjetski dani nove glazbe na Novom Zelandu

a 2020. godinu za predmetni Natječaj koji je bio otvoren od 4. do 29. studenoga 2019. godine izdvojeno je 35.000 kn iz Fonda sredstava prikupljenih na ime prava na naknadu za privremeno reproduciranje (umnožavanje) autorskih glazbenih djela DJ–a, u skladu s člankom 19. i 167a. st. 4. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 167/03, 79/07, 80/11, 125/11, 141/13, 127/14 i 62/17). U propisanom roku zaprimljeno je devet prijedloga. Pristigle prijedloge obrađivalo je stručno povjerenstvo: Ivona Kovačević, Zvonimir Dusper i Tomo Johannes in der Mühlen (predsjednik) uz potporu stručnih službi Hrvatskog društva skladatelja.

Creative Commons Zero

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

oliko je pandemija virusa Covid–19 uistinu globalna, pokazuju i vijesti da se otkazuju Eurosong, Olimpijske igre, Eurovizija mladih glazbenika, naš Porin...Tako je i Novozelandsko društvo skladatelja (CANZ) prisiljeno otkazati Svjetske dane nove glazbe (WNMD) koji su se potkraj travnja trebali održati u Aucklandu i Christchurchu. Svjetski dani nove glazbe, u organizaciji Međunarodnog društva za suvremenu glazbu (ISCM), održavaju se od 1922. godine. Ta godišnja smotra dosad nije održana samo četiri puta: 1940. te između 1943. i 1945., zbog Drugog svjetskog rata. Podsjetimo da je Hrvatsko društvo skladatelja dvaput ugostilo tu uglednu manifestaciju, oba puta u sklopu Muzičkog biennala: 2005. i 2011. godine. Ove godine je za izvedbu na Novom Zelandu bila predviđena skladba Berislava Šipuša — Three Short Tales from Blind Forest za violinu i klavir. U priopćenju ISCM–a, koje potpisuje njegova predsjednica Glenda Keam, između ostalog stoji: »S velikom tugom prisiljeni smo vas informirati da se Svjetski dani nove glazbe, kao i sjednica Opće skupštine ISCM–a, ne mogu ove godine održati na Novom Zelandu. Globalni razvoj događaja kojem proteklih tjedana svjedočimo: širenje virusa Covid–19, koje rezultira zatvaranjem granica i drugim restrikcijama u sve većem broju država svijeta, prisilio je Upravni odbor ISCM–a da poduzme korak bez presedana u povijesti naše organizacije i oslobodi ovogodišnjeg organizatora festivala, Novozelandsko društvo skladatelja (CANZ), njegove ugovorne obveze da bude domaćin Svjetskih dana nove glazbe. Takva dosad neviđena globalna kriza bez sumnje je viša sila.« Privremena odluka, koju je Upravni odbor ISCM–a donio u dogovoru s novozelandskim organizatorima, jest da se festival, s cjelokupnim predviđenim programom, odnosno sa svim skladbama odabranima na natječaju, prebaci za 2022. godinu. Prema rasporedu, sljedeći Svjetski dani nove glazbe trebali bi se ujesen sljedeće godine održati u Kini (Šangaj i Nanning). (HDS)

Rezultati natječaja za potporu glazbenih manifestacija, projekata i glazbenog stvaralaštva s područja klupske elektroničke glazbe u 2020. godini — Natječaj ElectroCro Projekt: ORDER IS CHAOS: produkcija i promocija zajedničkog albuma i koncerta 2. Tomislav Pasanec — 16.000 kn Projekt: PEZNT / BLACKSOUL, album 3. Adoo (Admir Hasanbegović) — 10.000 kn Projekt: Ep Flying Way to Galaxy, novi album

Prema propozicijama raspisanog Natječaja za evaluaciju pristiglih projekata i vrednovanja, prilikom odabira uzimani su u obzir sljedeći parametri vođeni ciljevima iz članka 3. i članka 5. Natječaja: Jezero Wakatipi kod gradića Queenstown na Novom Zelandu jedno je od bezbroj predivnih vizura koje nudi ta tihooceanska otočna država

•

profesionalnost i vjerodostojnost zahtjeva vezano uz promoviranje glazbe hrvatskih autora elektroničke glazbe u zemlji i inozemstvu

•

umjetnički doseg, organizacijsko i financijsko obrazloženje predloženog projekta

•

stilska raznolikost i ravnomjernost zemljopisne zastupljenosti natjecatelja te

•

dosadašnji dosezi, ugled i važnost.

OSTANITE DOMA Od liječničke nema teže struke, Stavljaju u vatru svoje ruke, To su sada svijetu dokazali, Anđeosku narav pokazali! Napornim i besprijekornim radom Ispunili ljudsku vrstu nadom, Tajnoviti koronavirus da ugase, Europu i svijet od zla da spase! Doktori, farmaceuti, znanstvenici, Očekuju postat’ pobjednici, Moramo im čvrsto vjerovati, Al’ iz doma nigdje ne lutati!

1. Sara Renar, Sunčica Barišić — 9.000 kn

29. ožujka 2020., skladatelj Stjepan Sabljarić

Stručno povjerenstvo je nakon razmatranja svih pristiglih prijedloga zaključilo da će sredstva u ukupnom iznosu od 35.000 kn dodijeliti sljedećim projektima:

Tomislav Pasanec je za svoj novi album PEZNT/BLACKSOUL osvojio najveći iznos potpore na ovogodišnjem natječaju ElectroCro

Naš proslavljeni pijanist gost je međunarodne skladateljske konferencije 2. i 3. ožujka 2020. u Budimpešti

Matej Meštrović predstavio Hrvatsku na Songwriter’s Expou Piše: Josip Radić

Za pozitivnu medijsku sliku ZAMP HDS–a u 2019. najzaslužniji su voditelj sektora za komunikacije i odnose s javnošću Milan Majerović–Stilinović, savjetnik Krešimir Macan i direktor ZAMP–a Nenad Marčec, čemu su i nazdravili na prosinačkom božićnom domjenku u završnici godine P o z i t i v n a m e d i j s k a s l i k a H D S Z A M P – a t i j e ko m 2 019.

679 medijskih objava 61 % afirmativno, 37 % neutralno i samo 2 % negativno intoniranih tekstova govori o vrlo dobroj bilanci godine

ijanist i skladatelj Matej Meštrović predstavljao je hrvatske autore na međunarodnoj konferenciji Songwriter’s Expo, koja se 2. i 3. ožujka održavala u Budimpešti. Zainteresiranoj publici u Budapest Music Centru proslavljeni glazbenik i pobjednik HDS–ova natječaja International iz 2018., ispričao je svoje inspirativno putovanje »od dnevnog boravka do Carnegie Halla«.

Piše: ZAMP press

tour menadžer, tehničar, dizajner, marketingaš, snimatelj i urednik. Sve to potrebno je da bi se ostvario cilj koji sam zacrtao dok sam još kao klinac pisao svoju prvu skladbu i otisnuo je na prastarom računalu Atari«, ispričao je Meštrović. Uz izvedbe djela za klavir i orkestar te svjetskih turneja s Triom Expresto, pred njim je i veliki projekt snimanja autorske skladbe s Londonskom filharmonijom u glasovitom studiju Abbey Road. »Tome se neizmjerno veselim, iako u rukavu imam još nekoliko velikih projekata i iznenađenja«, najavio je.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

IzvanFokusa

Proslavljeni glazbenik i pobjednik HDS–ova natječaja International iz 2018., ispričao je svoje inspirativno putovanje »od dnevnog boravka do Carnegie Halla«

Partner DEX Songwriter’s Expoa je stručMeštrović je svoje predavanje na Songwriter’s Expou začinio anegdotama, od slomljene klavirske žice i selfieja u Carnegie Hallu do parkiranja sponzorskih automobila na pozornicu zagrebačkog HNK–a

eć drugu godinu zaredom stručna služba HDS ZAMP bilježi pozitivne medijske odjeke svojega poslovanja i brojnih projekata u kojima sudjeluje kao organizator ili partner.

Prema analizi agencije Press Clipping d.o.o., u 2019. zabilježeno je 679 medijskih objava o stručnoj službi ZAMP, od čega je 61 % afirmativno, 37 % neutralno i samo 2 % negativno intoniranih tekstova. Većina objava odnosi se na internetske portale i tiskane medije, a teme koje najviše dominiraju su one u kojima se ZAMP navodi kao relevantan izvor o pitanju autorskih prava te aktivnosti ZAMP–a kao sponzora/partnera humanitarnih koncerata i priredbi. Zdrav sustav Podsjetimo, uz rast prikupljene autorske naknade, prošlu godinu stručne službe Hrvatskog društva skladatelja obilježile su i aktivnosti u vezi s konačnim izglasavanjem EU Direktive o autorskom pravu, organizacija uspješne Međunarodne autorske kreativne konferencije (MAKK) te brojni projekti edukacije i promocije autora, naših članova i njihova stvaralaštva. »HDS ZAMP nije samo kolektivna organizacija za autorsko pravo, nego i motor, pokretač domaće kulturne i kreativne industrije, u čijem su središtu kreativci i njihovo stvaralaštvo. Naša zadaća je, između ostalog, promocija njihova rada te osiguravanje uvjeta za nesmetani nastavak toga rada, pritom poslujući korektno i društveno odgovorno. Ta pozitivna medijska slika odraz je zdravog sustava kolektivnog ostvarivanja glazbenih prava u Hrvatskoj, na čemu nam priznanje odaju i brojna svjetska društva i organizacije«, istaknuo je glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec. Bolji tretman Osvrnuo se i na važnu ulogu članova Društva: »Zahvalio bih svim autorima, redovitim i pridruženim članovima HDS–a u čije ime obavljamo djelatnost i s kojima smo imali uspješnu suradnju na brojnim projektima i aktivnostima tijekom godine. Pred nama je izazovna godina implementacije EU Direktive u nacionalni zakon o autorskom pravu. Vjerujem da ćemo zajedničkim inicijativama uspjeti osigurati još bolji tretman autora i njihova rada u kulturnom i ekonomskom pogledu.«

Lom žice »Trideset godina trajalo je moje putovanje do prestižne dvorane, no ja u međuvremenu nisam čekao, nego sam naporno radio da se to ostvari. Svojim kolegama i svima koji se bave umjetnošću savjetujem da uvijek imaju jasnu viziju svojega cilja i svjetla na kraju tunela u kojem će se, neizbježno, ponekad naći«, zaključio je Meštrović svoje predavanje koje je sadržavalo mnogobrojne anegdote, poput slomljene klavirske žice i selfieja u Carnegie Hallu do parkiranja sponzorskih automobila na pozornicu zagrebačkog HNK– a — jer i to je dio njegova glazbeničkog sam–svoj–majstorstva. »Nažalost i nasreću, ja nisam samo autor i pijanist — ja sam istovremeno i vlastiti

na služba HDS ZAMP, uz čiju se potporu mađarskoj i međunarodnoj publici lani predstavila Tamara Obrovac, a ove je godine organizator konferencije izabrao Mateja Meštrovića, koji je svoje glazbeno putovanje do Carnegie Halla već podijelio s domaćom publikom na Međunarodnoj autorskoj kreativnoj konferenciji (MAKK) u studenome 2019. u Zagrebu. »Hrvatsko društvo skladatelja i njegova služba ZAMP ustrajno su aktivni u promicanju stvaralaštva svojih članova preko brojnih projekata u hrvatskom online i offline prostoru, što je sjajno. Ovo je bila jedinstvena prigoda da svoj rad i priču predstavim i izvan nacionalnih granica, ovaj put u krasnoj mađarskoj prijestolnici, gradu u kojem silno želim izvesti svoju Dunavsku rapsodiju«, zaključio je Matej Meštrović. 5

konkurenciji jedanaestero kandidata koji su svoje skladbe prijavili na natječaj za Nagradu Stjepan Šulek za skladateljsko djelo u 2019. godini, umjetnički žiri na čelu s predsjednikom, prof. Harisom Nonveillerom, koji su činili i akademici Zoran Juranić i Frano Parać te profesori Krešimir Seletković i Mladen Tarbuk, većinom je glasova Upravnom odboru Fonda Stjepan Šulek za nagradu predložio poemu za klavir Ad Astra Brune Vlaheka. Upravni odbor prihvatio je prijedlog te je Nagrada Stjepan Šulek umjetniku uručena u Hrvatskom društvu skladatelja 7. veljače 2020. U obrazloženju žirija, koje potpisuje predsjednik Fonda Stjepan Šulek, Haris Nonveiller, između ostalog piše: »Skladba AD ASTRA, poema za klavir Brune Vlaheka, izdvojila se među skladbama pristiglima na ovogodišnji natječaj prije svega svojim virtuoznim slogom, kao i znalačkim korištenjem kontrastnih registara instrumenta. Premda nevelika opsega, ona se pokazala kao korak naprijed u stilskom razvitku Bruni Vlaheku Nagradu Stjepan njezina skladatelja. Njezine Šulek uručio je predsjednik Fonda i Šulekov nekadašnji učenik, prof. impresionističke reference Haris Nonveiller upućuju na bliskost s kratkotrajnim slikovitim bljeskovima kakve u svojim etidama i ponekom preludiju tematizira Debussy, dočim konstruktivna metoda pokušava slijediti anagrame tonova povezane s vlastitim imenom, kao i s imenom supruge pijanistice kojoj je skladba i posvećena onako kako to razvijaju skladatelji Druge bečke škole. Slijedom toga vibrantni klavirski slog uobličava se u jasne formalne strukture koje počivaju na cjelotonskoj ljestvici.« Prigodom dodjele skladatelj je najprije sam izveo svoju nagrađenu skladbu na klaviru, a nakon toga je s njim o njegovoj karijeri između Hrvatske i Španjolske te ostatka svijeta, između pijanizma i kompozicije, razgovarala Jana Haluza. (BPK)

Karlo Vuković

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Nagradu Stjepan Šulek za najbolje djelo u 2019. godini dobio Bruno Vlahek

Koncert Zagrebačke filharmonije za Muzičku akademiju Zagreb, Ko n c e r t n a d v o r a n a L i s i n s k i, 14 . s i j e č n j a 2 0 2 0.

Praizvedba diplomskoga rada Matzova stipendista Mladi čakovečki skladatelj Filip Horvat nije ni slutio kad je slušao praizvedbu svojega diplomskog rada iz kompozicije da će tjedan dana nakon toga pobijediti na natječaju Fonda Rudolf i Margita Matz Piše: Katia Šarlija

bičaj Zagrebačke filharmonije da kao soliste ugosti studente zagrebačke Muzičke akademije, nastavio se i u ovoj sezoni. Prošavši audiciju, prvi od dvaju koncerata otvoren je praizvedbom djela Tri slike za simfonijski orkestar. Autor je mladi skladatelj iz Čakovca Filip Horvat (1993.), sa zagrebačkom diplomom iz orgulja i primijenjene kompozicije. Skladba je nastala u vrijeme studija pod mentorstvom Zlatka Tanodija te je njome Horvat prošle godine i diplomirao. Domišljati efekti Pod dirigentskim vodstvom Tomislava Fačinija, orkestar Filharmonije dobio je zadatak publici predstaviti bogato orkestrirane Horvatove slike. Skladba zahtijeva velik izvođački aparat, pa se brojnost puhačke sekcije morala povećati. Svaka od triju slika ima programski naslov, a prema skladateljevim riječima, cijelo djelo zapravo je njegovo glazbe-

no viđenje tih naslova. Slike Lutajuća svjetlost, Tajanstvena nit i Ledena magla vrvjele su dopadljivim, zaigranim i domišljatim orkestralnim bojama i efektima. Publika je mogla čuti inspiraciju i utjecaj na skladatelja koji dolaze upravo iz klasičnog harmonijskog jezika, ali i iz onog filmskog, pogotovo iz filmskog. U svakom stavku isticala se prepoznatljiva tema koja je bila u suodnosu s pratećim motivima zapisanim u različitim sekcijama orkestra. Treći stavak upravo je sažetak i zaključak cijele partiture, kombinirajući teme i motive prvoga i drugoga stavka. Pritom ih povezuje u cjelinu, ali bez njihova doslovnog ponavljanja, prikazujući tako skladateljev smisao za organizaciju cijele skladbe. Glazbene slike U skladu s tradicijom programnih skladbi u kojima skladatelj prilaže partituri izvanglazbeni sadržaj kojim je inspiriran, Horvat je odlučio priložiti samo naslove. Prema njegovim riječima, tako bi manje utjecao na slušateljevu maštu, ostavljajući prostor za komunikaciju skladateljeve ideje i one koju kreira slušatelj. Horvatove glazbom kreirane slike Lutaju-

će svjetlosti, Tajanstvene niti i Ledene magle te su se večeri prikladno uklopile u vremenski kontekst izvan Dvorane Lisinski, baš poput prezentacije izabranih scena iz filma maglovite i hladne večeri siječanjskoga Zagreba. Na natječaj za stimulaciju stvaralaštva mladih skladatelja iz sredstava Fonda Rudolf i Margita Matz u propisanom roku (od 13. do 31. siječnja 2020. godine) pristigle su četiri prijave. Tročlano stručno povjerenstvo (Tomislav Uhlik, Silvio Foretić i akademik Zoran Juranić, predsjednik) ustvrdilo je da su priloženi radovi Filipa Horvata najcjelovitiji i najbogatiji u opsegu i izričaju te da njegovo stvaralaštvo pokazuje najviše potencijala u daljnjem razvoju, pa mu je odlučilo dodijeliti stimulaciju u iznosu od 20.000 kn. Fond Matz financira se od autorskih prava skladatelja Rudolfa Matza koja su supružnici Matz oporučno ostavili HDS–u uz obvezu da se sredstva koriste za pomoć hrvatskim skladateljima, što HDS s radošću provodi.

Razgovor s ovogodišnjom pobjednicom na natječaju International Hrvatskog društva skladatelja

Bianca Ban o autorskom albumu

Metamorphosis

Svojom najizdašnijom potporom International, HDS podupire aktivnost hrvatskih skladatelja na međunarodnoj glazbenoj sceni ili tržištu

ianca Ban mlado je hrvatsko skladateljsko ime o kojemu smo već mnogo čuli, uglavnom u odjecima njezinih velikih međunarodnih uspjeha, i to u specifičnoj grani glazbene umjetnosti i industrije. Najvažniji je ipak povod za ovaj razgovor bila njezina pobjeda na natječaju International Hrvatskog društva skladatelja, kojim se podupire aktivnost hrvatskih skladatelja na međunarodnoj glazbenoj sceni ili tržištu. U pozivu natječaja istaknuta je, između ostaloga, važnost za međunarodni i globalni kontekst, zatim umjetnički doseg predloženoga projekta, kao i »dosadašnji dosezi, ugled i važnost« predlagatelja projekta. Među osam pristiglih prijava na natječaj, Biancu su odabrali članovi ocjenjivačkog suda: Branimir Mihaljević (predsjednik), Lela Kaplowitz (prošlogodišnja dobitnica potpore International) i Milan Majerović–Stilinović. Bianca Ban i njezin autorski album Metamorphosis odabrani su kao projekt s jasnom umjetničkom vizijom i ozbiljnim planom afirmacije primijenjene autorske glazbe na međunarodnome medijskom tržištu. Iznos potpore je izdašan, 150.000 kn. O projektu, ali i o mnogočemu drugome, imali smo prilike razgovarati sa svestranom skladateljicom. Bianca, časopis Cantus od srca ti čestita na sjajnom uspjehu! Voljeli bismo od tebe saznati što je posebno u albumu Metamorphosis i koja je njegova misija? Najljepša hvala! Iako je naziv Metamorphosis još uvijek radni, ima prikladnu simboliku. Sama riječ nagovješćuje proces transformacije, s čime se u ovoj fazi života mogu poistovjetiti. Naime, upravo tako doživljavam svoj album na kojemu radim, jer baš poput gusjenice koja, izlazeći iz svoje čahure, proživljava metamorfozu, i sama nastojim izići iz faze dugogodišnjega djelovanja ‘u pozadini’ glazbene industrije. Pišući primi-

jenjenu glazbu tijekom karijere, uvijek sam radila isključivo prema narudžbi i svojim bih se prvim samostalnim albumom, na neki način, odrekla ‘sjene’, pa u njemu vidim početak vlastitoga putovanja kao samostalne i u svakom smislu neovisne umjetnice. Biti svoja Album neće biti u okvirima specifično zadanoga glazbenog žanra, što je bio slučaj s mojim recentnijim skladbama, a premda uživam raditi ‘po narudžbi’ i u mnoštvu glazbenih stilova koje, primjerice, traže moji američki izdavači, sada želim napraviti nešto u čemu bih bila nesputana i sasvim svoja. U čemu bih bila samo — Bianca Ban. Ovaj će album zato biti prva platforma za moju potpunu, nesputanu umjetničku slobodu i kreativno izražavanje. Kako bi nam predstavila svoj autorski profil: tko je Bianca Ban i kakav glazbeni svijet ona stvara? Skladateljica sam glazbe za filmove, videoigre, animacije, razne medije i reklamne kampanje. Iako je moje zaleđe zapravo klasično, tijekom vremena i skupljenog iskustva, izgradila sam reputaciju autorice fleksibilne u mnogim glazbenim žanrovima. Već četvrtu godinu aktivno skladam glazbu za dvije kompanije sa sjedištem u Los Angelesu. To su Eternal Eclipse i Audiomachine, koje se bave licenciranjem glazbe za film, filmske ‘foršpane’ i reklamne kampanje. Vrhunsko okruženje U procesu rada faze su sljedeće: izdavači, primjerice, traže da napišem nekoliko skladbi u fantasy stilu, nakon čega slijedi faza snimanja. Dosad su to uvijek bili vrhunski svjetski glazbeni studiji, poput Abbey Road i Air Lyndhurst u Engleskoj. Jednako sam tako bila počašćena da to izvedu vrhunski orkestri i ansambli, kao što su Londonski simfonijski orkestar, Londonska filharmonija ili London Voices. Nakon snimanja i obavljenog miksanja i masteringa, ta se

glazba uključuje u reklamne holivudske kampanje. Moja glazba snimljena u takvoj produkciji iskorištena je u nekoliko kampanja; izdvojit ću Fantastic Beasts and Where to Find Them, The Kid Who Would Be King i The White Crow; kao dodatna glazba iskorištena je u francuskom filmu Rendez–vous Chez Les Malawas. Sve su to odreda bili vrhunski projekti, iako je u njima glazba, iako neizmjerno važan element, bila popratna sastavnica određene holivudske vizije. Sada će na mojem autorskom albumu glavna uloga pripasti glazbi samoj, i to me beskrajno veseli. Naravno, čak i kao takva, ona će biti podobna za korištenje u ‘primijenjene’ svrhe; njihovim usmjeravanjem na potencijalno korištenje produkcijskim kućama kao što su Disney, Universal, Warner Bros. ili Netflix, one će se opet naći u krugu konkuriranja za mnoge projekte. Zdrava ravnoteža Tvoj se profesionalni put svakako može opisati kao uzbudljiv, a netko će možda reći i — riskantan. Što te potaknulo na odabir baš takvog kolosijeka? Smatram da je bitno ne izgubiti vlastiti umjetnički identitet radeći na velikim projektima, a što se po putu vrlo lako dogodi. Primijetila sam također da su neki moji kolege skladatelji iz inozemstva gotovo ‘izgorjeli’ u pokušaju ‘prevođenja’ skladanja na pravila uredskog posla ‘od 9 do 5’, nemilice isporučujući fiksnu količinu glazbe tjedno za svoje klijente. Ne želim da se to dogodi i meni, želim da moja karijera bude zdrava ravnoteža iznošenja projekata za druge i, s druge strane, skladanja same za sebe kako bih se — izrazila. To je sličan put onome koji prakticiraju skladatelji poput Maxa Richtera, Ludovica Einaudija ili Jóhanna Jóhannssona, koji uz karijeru pisanja filmske glazbe izdaju samostalne albume. Uistinu se divim tome kako ti umjetnici balansiraju između skladanja po narudžbi i rada na vlastitim projektima.

Landon Donoho

Razgovarala: Martina Bratić

Bianca Ban u slavnom londonskom studiju Abbey Road gdje redovito snima svoju glazbu

rojekt s jasnom umjetničkom vizijom i ozbiljnim planom afirmacije primijenjene autorske glazbe na međunarodnome medijskom tržištu Otkrij nam kakvu vrstu glazbe možemo očekivati na tvojem albumu? Hoće li biti uživo snimljen kao i tvoji prijašnji radovi? Album će sadržavati 12 instrumentalnih i vokalno–instrumentalnih skladbi. Kombinirat će nekoliko glazbenih stilova, koji će se naposljetku, nadam se, objediniti u jedinstven i originalan izričaj. Takav će glazbeni stil u budućnosti, vjerujem, postati mojim potpisom, odnosno tvorit će prepoznatljiv glazbeni jezik i identitet. S obzirom na to da se orkestralna glazba u komercijalnijim izričajima vrlo rijetko koristi ‘s ukusom’ i

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

aš poput gusjenice koja, izlazeći iz svoje čahure, proživljava metamorfozu, i sama nastojim izići iz faze dugogodišnjega djelovanja u pozadini glazbene industrije.

na sofisticiran način, takav će proizvod svakako biti nešto novo na međunarodnoj razini — i za profesionalne klijente i za publiku. Primijenit ću prije svega svoje klasično glazbeno obrazovanje i kombinirati ga s utjecajima filmske glazbe, suptilno mu dodajući moderne glazbene elemente. Londonski studio Album će biti uživo snimljen u kombinaciji velikoga orkestra i manjeg, komornog, intimnijeg zvuka, ovisno o skladbi. Snimat će se u Londonu, gdje sam već snimala nekoliko puta, a odabir su Studio Abbey Road ili AIR Studios. Što tebi znači ova nagrada? Vrlo sam počašćena što je žiri Hrvatskog društva skladatelja prepoznao potencijal mojega projekta te im ovim putem još jedanput zahvaljujem na povjerenju. Ne znam tko su bili ostali natjecatelji, no sigurna sam da je među njima bilo izvrsnih autora i autorica. Nadam se da će i oni osvojiti tu nagradu u nekom trenutku. Nagrada mi je dala dodatnu stimulaciju koja mi je bila potrebna, zato što ću s većim samopouzdanjem privremeno ostaviti većinu vanjskih projekata po strani te se fokusirati na album. To je za mene i zdrava doza pritiska: kreirati nešto što će zadovoljiti kriterije mnogih: žirija Hrvatskog društva skladatelja, međunarodne publike i klijenata u industriji. Iznimno se veselim realizaciji projekta! Svojom se umjetničkom domenom svakako razlikuješ od većine hrvatskih skladatelja i skladateljica, u svojoj generaciji pogotovo. No vratimo se na početak. Ispričaj nam kako i kad se dogodio taj ‘prijelaz’ iz klasične koncertne glazbe u to što danas radiš.

Od najranije dobi bila sam prilično izložena popularnoj glazbi, osobito rocku, čije se konzumiranje u mojoj obitelji uvelike njegovalo. U kombinaciji s kasnijim klasičnim obrazovanjem, postala sam skladateljicom kojoj su vrlo bliski razni glazbeni stilovi. Kao rezultat svega toga, moj je opus danas vrlo šarolik: to su djela ozbiljne koncertne glazbe, ali i glazbe za film, animacije, videoigre i televizijske reklame.

U ovom trenutku prepoznaju me kao autoricu koja se okušava u gotovo bilo kojem stilskom izričaju — u orkestralnoj, komornoj, solističkoj ili pak filmskoj glazbi vrste fantasy, ali i u orkestralnom hybrid zvuku, etno/world musicu itd. Prije nekoliko godina dobila sam ponudu za soundtrack za jedan domaći projekt — videoigru The Red Solstice, za koju nisam ni slutila da će u velikoj mjeri promijeniti tijek moje karijere. Igra je, naime, požnjela globalni uspjeh. Primijetio ju je izdavač u Los Angelesu. Kontaktirali su sa mnom i pitali bih li pisala za njih. To je bila prijelomna točka nakon koje sam počela pisati gotovo isključivo za američke klijente. Što smatraš svojim najvećim dosadašnjim uspjehom? Ako bih trebala odabrati jedan, onda bi to bila činjenica da moju glazbu redovito snimaju neki od najboljih svjetskih orkestara i zborova u nekima od najboljih studija na svijetu. Moji američki izdavači rade na najvećoj produkcijskoj razini, zahvaljujući čemu sam i ja, manje ili više izravno, ušla u bazen s ‘najvećima od najvećih’; od velikih svjetskih orkestara do renomiranih produkcijskih studija i njihovih priznatih

remda uživam raditi ‘po narudžbi’ i u mnoštvu glazbenih stilova koje, primjerice, traže moji američki izdavači, sada želim napraviti nešto u čemu bih bila nesputana i sasvim svoja. U čemu bih bila samo — Bianca Ban.

lica. Moram priznati da se još uvijek s vremena na vrijeme moram uštipnuti kad čujem inženjere zvuka ili voditelje orkestra kako prepričavaju zgode sa snimanja s Hansom Zimmerom, Johnom Williamsom ili Johnom Powellom. Koliko te studij u Hrvatskoj pripremio za taj vid kompozicije kojim se danas baviš? Moja strast za glazbom otkrivena je u ranoj dobi, a kruna toga svakako je bila diploma iz primijenjene kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Taj je studij bio temeljit jer je njegova osnova tradicionalni, ‘klasičniji’ pristup učenju

kompozicije, a bio je obogaćen radom u studiju i usvajanjem osnovnih načela skladanja primijenjene glazbe. Ipak, praktično znanje dolazi isključivo realizacijom stvarnih projekata. Dinamika rada s redateljima i autorima vizualnih ostvarenja potpuno je drukčije iskustvo od teorijskih znanja. Svaki projekt uči te nečemu novom i širi horizonte. Općenito smatram da studij kompozicije, s obzirom na njegovu opsežnost i temeljitost, nudi izvrsne temelje za ono čime se trenutačno bavim. Intenzivan i discipliniran stav prema učenju glazbeno–teorijskih predmeta na tom studiju pruža dublje razumijevanje razina na kojima glazba funkcionira. S te točke gledišta stvara se i stanovita fleksibilnost u prenošenju stečenih znanja na bilo koje drugo područje skladateljskoga djelovanja. Ipak, moram pitati — gdje ti je ‘srce na mjestu’: u koncertnoj, apsolutnoj glazbi ili pak u primijenjenoj? Teško je odgovoriti na to pitanje. Obje su grane potpuno različite po prirodi i namjeni — kao što već znamo, apsolutna glazba egzistira zbog sebe same, dok je primijenjena tek jedan od segmenata višedimenzionalnog projekta. Kao takve, možda ne bi trebale biti stavljene u isti kontekst. Zaista visoko cijenim suvremenu glazbenu scenu i entuzijaste koji tu scenu čine živom — s pozicije autorstva ili organizacijskih pozicija, među kojima su i mnogi moji kolege i kolegice. Vodstvo instinkta Vremena nikad nisu dovoljno naklonjena umjetnosti, stoga je strast za opstankom tradicije koju ti ljudi dijele vrijedna poštovanja i potpore. Uvijek ću s ljubavlju pratiti ovu scenu više ili manje aktivno, ovisno o intenzitetu mojih profesionalnih obaveza. Što se osobnog puta tiče, teško mi ga je verbalizirati i objasniti — završila sam jednostavno na onome mjestu na koje su me instinkti vodili, a to je bila primijenjena glazba. Razmjena iskustava, pogotovo onih inozemnih, u umjetničkim je profesijama iznimno važna. Traže li kolegice i kolege savjete od tebe? Često dobivam upite, što od mlađe, što od nešto starije generacije. Rado pomažem savjetima u okvirima u kojima mi to vrijeme i obaveze dopuštaju. Savjet koji bih uputila svakome možda zvuči krajnje jednostavno, ali je najmoćniji: treba izbrusiti svoje vještine i vlastito pismo dovesti do najveće moguće razine kvalitete. Također, za razliku od naših prethodnika, mi uživamo blagodati ere interneta, pa ako je vaša umjetnost vrijedna pažnje, ona danas može biti lakše primijećena, a vaši su ciljevi na globalnoj razini danas ostvariviji nego ikad.

kladateljica sam glazbe za filmove, videoigre, animacije, razne medije i reklamne kampanje. Iako je moje zaleđe zapravo klasično, tijekom vremena i skupljenog iskustva, izgradila sam reputaciju autorice fleksibilne u mnogim glazbenim žanrovima. Novi izazovi

Čovjek uči dok je živ, no uči li tako i skladatelj? S obzirom na tvoju autorsku svestranost, učiš li još uvijek? Ako da, na koje načine? Svakako učim, to je stalan proces rasta i razvoja. Moja zrela faza tek treba nastupiti, smatram da me najbolje skladbe tek čekaju. S obzirom na versatilnost same profesije, nikad ne znam kakav me sljedeći projekt čeka i što ću morati naučiti novo: možda skladati u nekom meni nedovoljno bliskom žanru ili pak naučiti pisati za nove sastave, tradicijske instrumente s kojima se dosad nisam susrela… A možda i nešto treće. Svaki novi projekt je velik osobni izazov i to me uvijek i iznova raduje. Vidiš li se možda u budućnosti u nekoj profesorskoj ulozi? Iskreno, ne pretjerano. To je vrlo lijepa profesija u kojoj sam se već kratko imala prilike okušati nakon završetka studija, no što je više vrijeme mojega boravka na nastavi odmicalo, postajala sam sve potištenija i frustriranija jer se nisam mogla posvetiti pisanju glazbe u onolikoj mjeri u kojoj sam to htjela. Mnogo mi više odgovara fokusirati se isključivo na skladanje. Osim što pripadaš mlađoj skladateljskoj generaciji, još me više veseli činjenica što si tako velike uspjehe ostvarila i kao žena i time pridonijela daljnjoj afirmaciji hrvatske ženske skladateljske baštine. Kako ti gledaš na to i kakva te iskustva prate u pogledu toga? Ne pridajem tomu pretjeranu pažnju. Gledam na sebe isključivo kao na skladateljicu, a ne kao na ženu skladateljicu. No s druge strane, potpuno razumijem da izvana postoji određeni naglasak na činjenici da sam žena. Primjerice, kad god snimam u Londonu, jedina sam žena među šest–sedam uspješnih skladatelja, a na to me podsjete drugi, i to ako tu činjenicu prokomentiraju naglas.

Možeš li nam otkriti što te očekuje od skorijih projekata? Već sam ‘rezervirana’ za sljedeće dvije godine. Imam dogovorene projekte za svoje stalne izdavače, a tu je i moj samostalni album koji trebam realizirati. Nakon što završim s tim, moguće je da ću negdje uvrstiti i skladanje za videoigre i film.

rlo sam počašćena time što je Hrvatsko društvo skladatelja prepoznalo potencijal mojega projekta. Još jedanput zahvaljujem na povjerenju.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Uistinu se veselim danu kad se na skladateljicu bude gledalo jednako normalno kao na učiteljicu ili zubaricu, tako da se možemo kolektivno fokusirati na glazbu koju ta osoba stvara, a ne na spol. No vrijeme će što se toga tiče, učiniti svoje, sigurna sam.

Inspiracija u prirodi I u dogovorima za ovaj intervju ulovili smo te u inozemstvu; koliko vremena uopće provodiš u Hrvatskoj i jesu li tvoji daljnji planovi možda vezani za neku drugu zemlju? U mojoj je profesiji networking neizmjerno važan. Putovanja, logično, idu uz to. Teško je doći do dobrih projekata bez networkinga, odnosno druženja i povezivanja s ljudima iz industrije. Stoga, kad nisam u Hrvatskoj, odlazim u inozemstvo, gdje imam sastanke s klijentima ili izdavačima, koji su uglavnom u Londonu ili Los Angelesu. Kad sam tamo, odem i nekamo u prirodu, gdje nalazim inspiraciju nakon samotnog, izoliranog života u svojem kućnom studiju. I uz putovanja je, naime, pronalaženje inspiracije iznimno važno, bez čega dobre glazbe nema. Sa sobom uvijek nosim mali prijenosni setup koji čine laptop, zvučnici, slušalice i minijaturne klavijature, tako da putem mogu zapisivati ideje u glazbeni softver. Doduše, nakon nekog vremena, volim se odmoriti čak i od putovanja i stacionirati na jednome području, pa kvalitetno producirati prethodno zapisane ideje. Sve u svemu, u ovakvoj mi fazi života dinamika u kojoj balansiram između mirovanja i putovanja — sasvim odgovara. I za kraj, Bianca, otkrij nam, što najčešće svira u tvojim slušalicama?

Čak i na samostalnom autorskom albumu moja će glazba biti podobna za korištenje u ‘primijenjene’ svrhe; njihovim usmjeravanjem na potencijalno korištenje produkcijskim kućama kao što su Disney, Universal, Warner Bros. ili Netflix.

Bianca Ban: »Moram priznati da se još uvijek s vremena na vrijeme moram uštipnuti kad čujem inženjere zvuka ili voditelje orkestra kako prepričavaju zgode sa snimanja s Hansom Zimmerom, Johnom Williamsom ili Johnom Powellom.«

Jack Alexander

Uh, svašta se tu može naći, od ozbiljne glazbe, filmskih soundtrackova, etnoglazbe i world musica, sve do indie i nekih alternativnih bendova. Moja bi se playlista nekima možda mogla učiniti shizofrenom, no to je zato što me inspirira, veseli i pokreće uistinu šarolik glazbeni spektar.

Autorski projekt splitske skladateljice i zagrebačke profesorice kompozicije, Olje Jelaske, 21. s i ječ n j a 2 02 0. u s k lop u cik lu s a V i vat Ac ademia!

ORANGE vs. BLUE donio je ekstenzivno modificiranje jednog glazbenog motiva kroz različite medije u slušnom i vizualnom fenomenu Piše: Jagoda Martinčević

rojekt skladateljice Olje Jelaske ORANGE vs. BLUE izveden je 21. siječnja u sklopu događanja Vivat academia! u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa zagrebačke Muzičke akademije. Nije nažalost privukao brojniju publiku, što iznenađuje, jer se radilo o djelima ugledne glazbenice i profesorice, jednoj praizvedbi i nekoliko izvođača, među kojima bi se očekivala Muzička akademija u Zagrebu

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Narančasto protiv plave

Praizvedbu Jelaskine skladbe za dvije marimbe ostvario je I.N.K. Experiment, udaraljkaški duo Ivane Kuljerić Bilić i Nikole Krbanyevitcha

Udaraljkaši: Mario Čavlek, Luka Ivir, Suzana Komazin i Luka Mihajlović; dirigira njihov kolega Marko Mihajlović

veća znatiželja prema uvijek atraktivnim udaraljkašima predvođenima karizmatičnom Ivanom Kuljerić Bilić. Geto ekskluzive Ako Akademijine priredbe u svojem prostoru ne mogu animirati studente i profesore kad je riječ o suvremenoj glazbi, ne treba se čuditi što glazba iz pera naših autora i dalje životari u

svojevrsnom getu ekskluzive, umjesto da već jednom postane ravnopravnom sastavnicom umjetničkog i pedagoškog procesa koji bi morao prijeći granice i prostora i namjene. Rečeni projekt mogao se nekom svidjeti ili ne svidjeti, no nedvojbeno je potaknuo znatiželju prisutnih koji su iz tiskanoga programa mogli doznati Jelaskinu motivaciju — poveznicu pota-

knutu pjesmom francuskoga pjesnika Paula Eluarda iz zbirke ljubavne poezije La terre est bleue comme une orange (Zemlja je plava kao naranča). Bio je to i poticaj da se u projektu četiriju segmenata pojave oni predstavljeni ‘živom’ glazbom i oni obrađeni elektronikom (suradnja s kolegom skladateljem Vjekoslavom Nježićem), svi povezani filmskim materijalom redatelja Tonija Volarića i montažera Alena Horvatića.

Skladatelji Vjekoslav Nježić (zadužen za elektroniku) i Olja Jelaska, uz glazbene izvođače i redatelja filmskog materijala Tonija Volarića

Osnovna ideja skladateljice i voditeljice projekta Olje Jelaske bila je ekstenzivno modificiranje jednog glazbenog motiva kroz različite medije, otvarajući prostor zamišljenoj igri slušnog i vizualnog fenomena, a da pritom ideja zajedničkog temelja ne bude narušena. Tako su okvirne skladbe Na dnu mora i Orange vs. Blue dobile okrilje elektronike, s tim da je potonja kao nositeljica projekta imala i praizvedbu za dvije marimbe u izvedbi I.N.K. Experiment udaraljkaškog dua Ivane Bilić Kuljerić i Nikole Krbanyevitcha, dok je dio naslovljen Na dnu mora također imao svojega ‘živog’ dvojnika za flautu i ansambl udaraljki, s flautisticom Barbarom Tomić te udaraljkašima Mariom Čavlekom, Lukom Ivirom, Suzanom Komazin i Lukom Mihajlovićem, pod umjetničkim vodstvom Marka Mihajlovića.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Muzička akademija u Zagrebu

oticaj za projekt skladateljica je dobila u poeziji francuskoga pjesnika Paula Eluarda iz zbirke ljubavne poezije La terre est bleue comme une orange (Zemlja je plava kao naranča)

Simboličke poruke glazbe organizirane na tako specifičan način, Jelaska je objasnila kao postupak kreativnosti koji se može primijeniti na bilo koje područje života.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

editeranac podrijetlom, kozmopolit dijelom života, samozatajni skladatelj i pedagog, ispunio je svoj autorski život, danas dulji od šest desetljeća, glazbom koja odolijeva vremenu

Splitskom se obljetničaru na koncertu pridružio sunarodnjak i kolega mlađe generacije, saksofonist i skladatelj Gordan Tudor, predstavivši i Zagrebu svoj novi Koncert za saksofon u kojemu je »solirao« uz Simfonijski orkestar HRT–a pod vodstvom maestra Ive Lipanovića

M a j s t o r s k i c i k l u s S i m f o n i j s k o g a o r k e s t r a H R T – a , 2 7. v e l j a č e 2 0 2 0 . u V e l i k o j d v o r a n i L i s i n s k i

Petru Bergamu za 90. rođendan Točno na dan njegova 90. rođendana priređen koncert s izvedbom njegove velebne Prve simfonije

očno na dan 90. rođendana, 27. veljače, publika i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pozdravili su u Dvorani Lisinski maestra Petra Bergama. U čast velike životne obljetnice, u Majstorskom ciklusu izvedena je njegova Prva simfonija koju smo svi popratili s puno pljeska i zadovoljstva, svjesni da smo nažalost u rijetkoj prigodi koja nam omogućuje susret s onima koji su ispisali iznimno vrijedne stranice hrvatske glazbe 20. stoljeća. Bez mikrofona i kamera

I opet nažalost, ali i srdito, mogli smo

konstatirati da je takav događaj protekao bez mikrofona i kamera iz vrlo banalnog razloga: sva je raspoloživa tehnika HRT–a već bila u Opatiji, pripremajući se za Doru! Opet je pobijedilo nešto što danas puni stupce tiska i sve ostale medije na štetu glazbe koja će zasigurno trajati dulje od bilo koje glazbe lakih nota. I nema za to isprike da je tako i u svijetu. Lake note zasigurno donose novac, dok ga one ‘teške’ uglavnom samo troše. Unatoč toj notornoj činjenici, klasična glazba u svijetu ima čvrsto utemeljeno mjesto, od diskografije do živih izvedbi i nikom ne pada na pamet da zanemaruje vlastitu baštinu, vlastite suvremenike, u konačnici dio vlastite identifikacijske kulture koju ostavljamo budućim generacijama. Petar Bergamo i njegov opus danas pripadaju klasici naše novije glazbe. Bez nakane za usporedbom ili kvalifi-

kacijskim redom, hrvatska glazba nakon Drugoga svjetskog rata ne bi bila ista bez Šuleka, Brkanovića, Bjelin-

Marija Štilinović / HRT

Piše: Jagoda Martinčević

skog, Cipre... i dakako Petra Bergama, koji su svatko na svoj način, mimo također zaslužnih avangardista predvo-

Petar Bergamo uz životnu i profesionalnu partnericu, suprugu muzikologinju Mariju Bergamo

đenih Kelemenom, ispisivali nebrojene stranice svojih opusa. Malo se od toga danas čuje u recentnim repertoarima. A trebalo bi! I ne samo u svečarskim prigodama koje se doimaju poput perača savjesti! Igra inspiracijom Petar Bergamo, Mediteranac podrijetlom, kozmopolit dijelom života, samo-

branoj Prvoj simfoniji iz ranog razdoblja, za koju je sam rekao da je »klasična po formi, neoklasična po izrazu«. Igra motivima u delikatnom pletu četverostavačne simfonije ono je što će i današnji slušatelj najprije zapaziti, a pratit će ga sve do kraja tog »golemog scherza«, kako je djelo duhovito okarakterizirao Dalibor Davidović. »Radost muziciranja« je sintagma koju često izgovaramo kad treba, ali više kad

ake note zasigurno donose novac, dok ga one ‘teške’ uglavnom samo troše. Unatoč toj notornoj činjenici, klasična glazba u svijetu ima čvrsto utemeljeno mjesto, od diskografije do živih izvedbi i nikom ne pada na pamet da zanemaruje vlastitu baštinu

Marija Štilinović / HRT

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Bergamu cijele večeri nije silazio s lica karakteristični zarazni osmijeh

zatajni skladatelj i pedagog, ispunio je svoj autorski život, danas dulji od šest desetljeća, glazbom koja je odoljela vremenu, iako već i u njegovu najplodnijem razdoblju više nije bilo ‘izama’. Tipičnosti tzv. nacionalnog smjera javljale su se još samo u tragovima, autori su nalazili vlastite nove izričajnosti, a oni koji nisu bili skloni eksperimentu i radikalnim inovacijama motrili su svjetsku povijest glazbe, nalazeći u neobaroknim i neoklasicističkim modelima moguće uzore. Petar Bergamo ih nije tražio, dijelovi prošlosti »red i pregled« (E. Sedak) nalazili su njega, a kao protimba tim odrednicama gotovo se uvijek javljao mediteranski štih, razigranost, raspjevanost, zakučastost, igra inspiracijom koju je katkad dugo čekao, ali svaki put dočekao. Klasična neoklasika Tako je i u za svečarsku prigodu oda-

ne treba. U ‘slučaju Bergamo’ ona je vrlo točna. Potkraj svibnja očekuje nas i autorski koncert Petra Bergama kojem se veselimo. Kao i obećanom razgovoru za Cantus! Koncert Majstorskoga ciklusa HRT–a bio je podnaslovljen Mediteranska suvremenost, kojoj je pripao još i ARP Koncert za alt–saksofon i orkestar splitskog autora i uglednog saksofonista Gorana Tudora (o kojemu smo pisali na ovim stranicama prigodom njegove prošlogodišnje praizvedbe u Splitu, op. ur.). Svojim energičnim duhom i autorskim virtuozitetom postigao je lijep uspjeh, uz odličnu suradnju Orkestra pod ravnanjem Ive Lipanovića koji si je i za cizeliranu interpretaciju Bergamove glazbe dao puno truda. Ostalo je jedino visjeti u zraku što je u toj Mediteranskoj suvremenosti imala tražiti Peta simfonija Petra Iljiča Čajkovskog, izvedena u drugom dijelu koncerta.

Čestitke za odličan angažman HRT–ovih simfoničara primio je njihov »prvi među jednakima«, koncertni majstor Sergej Evseev

Koncer t skladatelja i dirigent a Berislava Šipuša u Ma jstor skom ciklusu S imfonijskog orkest ra HRT– a, 5. ožu jka 2020. u Velikoj dvorani Lisinski

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Odnos učenik–učitelj kao najava proljeća

Koncert je počeo impozantnim glazbenim buđenjem, sočnim Dithyrambosom Stanka Horvata, nakon čega je praizvedena Sinfonia concertante za violinu i orkestar, njegova učenika Berislava Šipuša. Drugi dio koncerta bio je rezerviran za ‘učitelja svih učitelja’, Ludwiga van Beethovena i njegovu, također proljetnu, budeću — Četvrtu simfoniju u B–duru, op. 60

Berislav Šipuš kao autor i dirigent posljednjega održanog koncerta u Majstorskom ciklusu Simfonijskoga orkestra HRT–a

Marija Štilinović/HRT

ako u objašnjenju skladatelj nominalno spominje posvete Lucianu Beriju i svojem učitelju Stanku Horvatu, u raskošnom se djelu naziru i njegova nadahnuća pismom, odnosno postupcima Wagnera, Mahlera, Messiaena, Berga, Schönberga, Ligetija i Pendereckog

Piše: Martina Bratić

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije 5. ožujka u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održao je sedmi koncert svojega Majstorskog ciklusa, naziva Učitelj i učenik, sa solisticom, violinisticom Katarinom Kutnar, i uz ravnanje maestra Berislava Šipuša. Učiteljsko–učenička veza ogledala se napose u programu, koji je realiziran kao najbolja moguća najava proljeća. Koncert je počeo impozantnim glazbenim buđenjem, sočnim Dithyrambosom Stanka Horvata, nakon čega je praizvedena Sinfonia concertante za violinu i orkestar, njegova učenika Berislava Šipuša. Drugi dio koncerta bio je pak rezerviran za ‘učitelja svih učitelja’, Ludwiga van Beethovena i njegovu, također proljetnu, budeću — Četvrtu simfoniju u B–duru, op. 60, kojom se ujedno obilježila i velika, 250. godišnjica skladateljeva rođenja. Hvalospjev životu Također prigodno odabrano u povodu još jedne godišnjice, i to 90. godišnjice rođenja barda hrvatske suvremene glazbe, Stanka Horvata, skladba Dithyrambos (2004.), njegova posljednja orkestralna skladba, u punom je smislu riječi djelo koje slavi zvukom. Ako je riječima pak potrebno dočarati ideju te anakreontske radosti, onda će òne samoga skladatelja, izrečene prigodom praizvedbe, biti sasvim dovoljne: »Slavospjev, hvalospjev, pjesma zahvalnica, pjesma o ljepoti i raskoši života i životnih iskazanja — sve je to ditiramb — pa još je i više: on je radost, vedrina, opijenost svijetom... U ovoj mojoj verziji, međutim, odzvanjaju povremeni zvuci nelagode, strepnji i zlih slutnji«, zaključio je tada Stanko Horvat. Formalno sazdana u tri zasebna dijela, i prema načelu suprotstavljanja različitih zvukovnih blokova, ta ditirampska pjesma doista opija zvukovnim koloritom, iznenađujućim prevratima i kolopletom melodijskih invencija, dok je besprijekorna interpretacija orkestralnoga tijela, posebice gudača, u ekspresivnoj melodijskoj suigri bila ulaznica za neke još udaljenije sfere. Glazbeni citati Iako danas glazbu Stanka Horvata nemamo priliku tako često slušati, odjeke njegovih skladateljskih postulata moguće je pratiti ponajprije u radovima njegovih brojnih učenika. Jedan od njih svakako je i Berislav Šipuš, inače rezidencijalni skladatelj HRT–a u sezoni 2020./2021., od kojega je Hrvatska radiotelevizija naručila i ovovečernju praizvedbu — opsežnu Sinfoniju concertante. Nastupivši sada i kao autor i kao dirigent, Šipuš je ravnao orkestrom i solističkom izvedbom mlade violinistice Katarine Kutnar, za koju je djelo i napisao.

Već je prvi odsvirani ton solo violine potvrdio Katarinu Kutnar kao samouvjerenu i spremnu izvođačicu, čija se punokrvna vibrantnost nadaje gotovo kao zaštitni znak

Sinfonia concertante za violinu i orkestar za svoju okosnicu i sadržaj pribraja sebi materijale iz mnogobrojnih i mnogovrsnih izvora; od izvanglazbenih impulsâ koji nju i takvu pokreću, ističe se roman velikoga talijanskog pisca Alessandra Baricca Tri puta u zoru (2012.), a još jedan od naslova skladbe posuđuje stih jednoga od ključnih predstavnika beat generacije, Paula Simona; stih Time it was, and what a time it was... Osim toga, Šipuš se odlučio za mnogo glazbenih citata koji, osim što odaju počast određenim figurama glazbene povijesti i njihovim autorskim postupcima, na stanovit način daju i konturu njegovu skladateljskom métieru. Autor kaže: »Već me dulje vrijeme, poput kakve idée fixe, prate razmišljanja i proučavanja glazbenog jezika i tehnika Luciana Berija [...] i kao rezultat te ‘opsjednutosti’, ovo se djelo koristi iskustvima dodekafonske i modalne tehnike skladanja, proširenog tonaliteta i slobodnoga atonaliteta ili pak pokušaja traženja vlastitoga glazbenog jezika [....].« Takav svjestan hommage, osim Beriju (pa i njegovoj znamenitoj Sinfoniji iz 1968. i njezinoj tvrdoglavoj citatnosti), Šipuš odaje i svojem učitelju Stanku Horvatu, a naziru se, među ostalim, i njegova nadahnuća pismom, odnosno postupcima Wagnera, Mahlera, Messiaena, Berga, Schönberga, Ligetija i Pendereckog. »Iz trika« je, kako otkriva, u djelu citirao i samoga sebe.

Melodijskim uslojavanjem agresivnih gudača i puhača, Sinfonia se otvara silovito i nadmoćno, pritom se u jednoj klasičnoj maniri ipak ‘povlačeći’ pred violinskim istupom, naznačivši odnos koji će biti motivom do posljednjega takta. U toj borbi već je prvi nastup solo violine Katarinu Kutnar potvrdio kao samouvjerenu i spremnu izvođačicu, čija se jasnoća i usmjerenost tona te njegova punokrvna vibrantnost nadaju gotovo kao trademark. O odabiru solistice Berislav Šipuš je rekao: »Najprije sam razmišljao o solistu/solistici, jer mi je bila potrebna točno određena osoba za koju ću pisati [djelo]. Odlučio sam se da će to biti netko od naših najmlađih violinskih virtuoza i nada.« Odabravši Katarinu Kutnar, s kojom je već surađivao u praizvedbi svoje skladbe Three Short Tales from Blind Forest (2018.), maestro Šipuš još je jedanput potvrdio da je riječ o umjetnici »golemih potencijala: izvedbenih, tehničkih i emotivnih«. Glasanje orkestra Kad je riječ o autorskom rukopisu Berislava Šipuša, postalo je moguće govoriti i u terminima nekih ‘općih mjesta’: skladatelj je ponovno zašao onkraj apsolutno glazbenog i posegnuo za nekim sad već prepoznatljivim postupcima, kao što su puštanje glasa članova orkestra (ovaj put i solistice), zatim nešto egzotičniji izvori zvuka, poput lup-

erislav Šipuš je kao rezidencijalni skladatelj HRT–a u sezoni 2020./2021. svoju opsežnu Sinfoniju concertante napisao za našu najbolju violinisticu Katarinu Kutnar

kanja kamenčića, a izvanglazbenoj je komponenti pridonijelo i scenografsko oblikovanje svjetla; sama je skladba, štoviše, završila u potpunom mraku. Rapsodična i raskošna u simfonijskim odsječcima, istovremeno sjetna i rezervirana u solističkim nastupima, Sinfonia obiluje upravo takvom neprekinutom antitetičkom napetošću. Formalno je trodijelna, no tu je trodijelnost — zbog njezine zvukovne prožetosti i strukturne ujednačenosti — uhom ipak teško raspoznati, pa se njezin horizontalni zvučni plan prostire poput izmaglice nad nekim »imaginarnim prostorom/vremenom«. Izmjena ugođaja, uz jasno uočljive muzičke geste, koje se umnožavaju prema načelu motivske razrade, čine Šipuševu Sinfoniju concertante zvučnim platnom koje se, svojim kolažnim karakterom, pred uhom slušatelja rastvara u iznova nove slike. I orkestar i solistica ovom su se prilikom iskazali kao podobni tumači njegove umjetničke vizije.

D r u g i ko n c e r t c i k l u s a C a n t u s @ L a u b a 16 . p r o s i n c a 2 019. p o s ve ć e n s u v r e m e n o j t a l i j a n s ko j g l a z b i

Minestrone all’Italiana kao posveta flauti Bogata, gusta i raznovrsnih sastojaka bez strogog recepta — to je opis jela koji je izvrsno u naslovu koncerta odrazio suvremeni glazbeni svijet Italije

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: Karolina Rugle

B P

ogata, gusta i raznovrsnih sastojaka bez strogog recepta — to je opis talijanske juhe minestrone, prema kojoj je posljednji

etero generacijski i skladateljski različitih autora talijanske suvremene glazbe: Giorgia Gaslinija i Giampaola Corala te nova djela Cesarea Valentinija, Nicole Sanija i Roberta Fabbricianija, posebnog gosta i prijatelja ansambla

koncert Cantus Ansambla u 2019. naslovljen Minestrone all’Italiana. Možda upravo naizgled nepovezani kulinarski naslovi daju ponajbolju naznaku kakav se skup glazbenih svjetova može očekivati na koncertima ovosezonskoga ciklusa Cantusa u Laubi. Talijanskim autorima posvećen drugi koncert sezone održan u Laubi 16. prosinca, pod vodstvom umjetničkoga ravnatelja ansambla Berislava Šipuša, domaćoj je publici predstavio djela petero generacijski i skladateljski različitih autora talijanske suvremene glazbe te glazbe druge polovice prošloga stoljeća. Na programu su bile skladbe Giorgia Gaslinija i Giampaola Corala te nova djela Cesarea Valentinija, Nicole Sanija i Roberta Fabbricianija, posebnoga gosta i prijatelja ansambla te središnje osobe koncerta.

četni impuls dao kreativni nerv Roberta Fabbricianija redefinirala su poimanje zvuka flaute te oblikovala suvremenoglazbenu literaturu za taj instrument. Naime, njegova tehnika, ton i partikularni zvuk koji je razvio na svojem instrumentu nadahnuli su niz avangardista, eksperimentalista, strukturalista te uopće autora koji su danas poznati kao osovine heterogene srži umjetničkih smjernica proteklog stoljeća: od Berija, Bouleza, Cagea, Stockhausena, preko Takemitsua, Ferneyhougha i Rihma. Ipak, najpoznatiji nam je kao glavni izvođač djela za flautu iz pera talijanskih glazbenih velikana kao što su Nono i Sciarrino te, dakako, kao jedan od istaknutijih gostujućih solista u sklopu Muzičkog biennala Zagreb, ali i drugih ovdašnjih koncertnih programa, koji su osnažili njegovu povezanost s ovdašnjim kolegama. Upravo su Cantusov prvi flautist i donedavni član ansambla Dani Bošnjak te aktualna flautistica ansambla Ana Batinica imali priliku biti solisti u jednoj od čak triju praizvedbi toga flautističkog koncerta.

Flautistička suradnja Prije svega, valja staviti u kontekst važnost navedene suradnje i poticaj koji daje domicilnom korpusu ambasadora hrvatske glazbe. Djela kojima je po-

Neobične flaute i njihovi majstori (Dani Bošnjak, Ana Batinica i Roberto Fabbriciani) uz jednoga od skladatelja na programu (Nicola Sani) i stručnjaka za elektroniku (Alvise Vidolin)

Miro Martinić

Najdojmljiviji cantusovac Koncert je otvorila Gaslinijeva partitura iz 2007., Beyond the River za flautu i deset instrumenata, koja se temelji na skladateljskom individualnom pristupu permutacijama kasnosrednjovjekovne melodije, a Coralovu skladbu Nergal Ereshkigal za flautu i gudače u novijoj inačici upravo je Cantus Ansambl praizveo 2017. u Italiji na festivalu Trieste Prima, pa su je ovaj put prigodno predstavili i svojoj domaćoj publici. Solist temeljitog poznavanja partiture, bez obzira na to je li riječ o koncertantnome djelu ili onome za ansambl, Dani Bošnjak zasigurno je poznat kao jedan od najdojmljivijih članova Cantusa, posebno iz razdoblja kad je ansambl surađivao s Coralom u izvedbama na MBZ–u. Ovaj put se ponovno pridružio ansamblu u skladbi The Night After the Clouds Nicole Sanija za tri basovske flaute, digitalnu zvučnu sintezu i živu elektroniku, nastaloj prošle godine. Tehnike sviranja u skladbi razvio je upravo Fabbriciani na tom rjeđe korištenom instrumentu. Uz jednako minuciozno slušanje kao i sviranje, Batinica, Bošnjak i Fabbriciani bili su idealni interpreti, uz čije je muziciranje Alvise Vidolin, zadužen za živu

elektroniku, nastojao pojačati zvukovni interaktivni element djela kakvim ga je zamislio autor. Priča o putovanju Trostavačni Concerto di Zagabria sicilijanskog autora Cesarea Valentinija, premda u klasičnoj formi, nastoji osloboditi flautu kao solistički instrument te u tkivu skladbe odraziti skladateljevu namjeru istraživanja novog zvukovlja toga instrumenta. Sreća je što je protagonist praizvedbe bio upravo Roberto Fabbriciani. Posljednja praizvedba na koncertu pripala je koncertantnom djelu solista, ovaj put i u autorskoj ulozi. Fabbricianijeva skladba odražava njegov bogat rad na unapređivanju tehnike sviranja flaute, izvođačkih i zvučnih mogućnosti toga instrumenta. »Rapsodična priča o putovanju, mješavini drevnog i modernog«, kako ju je sam autor opisao, posvećena je Cantus Ansamblu i Berislavu Šipušu, čijom je zaslugom i ostvarena suradnja ansambla u Italiji, pa je skladba i nazvana Cantus. Njezin figurativni pristup otkriva semantički karakter skladbe, prisutan već u solističkom uvodnom odsjeku. Zaigrani flautist Tako je od samog početka, pasaža i linearnog kontrapunktskog materijala koji je s lakoćom iznio Fabbriciani, virtuoznost kao najvažniji element ili ‘glavni adut’ skladbe na neki način neutralizirana. Poetički se to djelo isticalo u programu koncerta, kao i većini dosadašnjeg opusa Cantus Ansambla, skladateljskim pristupom te svojevrsnim anakronim prizvukom proizišlim iz ideje bavljenja »drvenim i modernim«, iako će pažljivo programiranje u budućnosti zasigurno pronaći pravo mjesto tom glazbenom hommageu koji je na kraju zaista »predstavio najzaigranije aspekte Robertove osobnosti«. Koncert Minestrone all’Italiana Cantus Ansambla bio je ujedno i koncert otvaranja Laubine prodajne izložbe radova Miljenka Horvata, Marka Tadića, Igora Eškinje, Đure Sedera, Gordane Bakić, Marije Ujević Galetović, Kristiana Kožula, Alema Korkuta, Duje Jurića i umjetničkog dvojca TARWUK.

Treći koncert ciklusa Cantus@Lauba 24. veljače 2020. posvećen meksičkoj glazbi

Chiles en nogada u glazbenom slogu

antus Ansambl trenutačno hrvatskoj publici predstavlja djela međunarodne suvremenoglazbene scene, dok hrvatske autore predstavlja na stranim pozornicama, što je oduvijek i bila jedna od njihovih glavnih misija, od osnivanja ansambla. Novu koncertnu sezonu posvetili su prijateljskim državama, glazbenicima i skladateljima s kojima su surađivali tijekom gotovo dva desetljeća djelovanja. Dok su svojedobno izvodili isključivo glazbu izdanaka zagrebačke škole (u sezoni koju su posvetili obilježavanju 70. rođendana Hrvatskog društva skladatelja), ove sezone na programu pet koncerata u ciklusu ne nalazi se nijedno djelo hrvatskih autorica i autora, pa su na neki način posvećeni približavanju međunarodne scene domaćoj publici. Kozmopolitski duh

Premda bismo se lako mogli zapitati o zajedničkim značajkama u okupljanju autorskih opusa prema nacionalnome ključu u vrijeme kad skladatelji/ ce u svojoj formativnoj, ali i zrelijoj profesionalnoj dobi žive i stvaraju u raznim dijelovima svijeta, kad se »kozmopolitski« duh gotovo podrazumijeva, treba reći da je navedeno predstavljanje svakako bilo vrijedan pothvat i sjajna prilika za slušanje vrlo dobrih interpretacija doista zanimljive glazbe. Pod sigurnim dirigentskim vodstvom Ivana Josipa Skendera, meksičkoj glazbi posvećen koncert Chiles en nogada (u prijevodu na hrvatski znači paprike u umaku od oraha, što je tradicionalno meksičko jelo, op. ur.) izveo je Cantus Ansambl uz gostovanje velikoga glazbenika i solista svjetskoga glasa, violinista Irvinea Ardittija. Na programu su bile dvije praizvedbe skladbi za ansambl gostujućega meksičkog studenta na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, Alejandra Vere, te istaknutoga meksičkog skladatelja Juana Trigosa, kao i solističko djelo Marija Laviste te koncertantna skladba nje-

gove učenice Hilde Paredes. Ansamblu se pridružila i mađarska glazbenica Beáta Mori na cimbalu, a glavni oboist ansambla, Branko Mihanović, nastupio je kao solist u Lavistinoj legendarnoj skladbi za obou i kristalne čaše.

čija je besprijekorna izvedba te bogate skladbe vidno inspirirala interpretaciju članova ansambla, ali i ostavila pitanje o budućim čitanjima i životu skladbe kad protagonist ne bude Arditti. Misija predstavljanja hrvatske glazbe na međunarodnoj sceni nastavlja se francuskim koncertom planiranim u sklopu rezidencije ansambla Proxima Centauri u Bordeaux Métropole.

Bogata tradicijska povijest meksičkoga naroda ogleda se u skladbi Ajolotl mladoga skladatelja Alejandra Vere sa sjevera Meksika, čija je karijera počela rock i progresivnom glazbom koja nosi eksperimentalni karakter suvremene glazbe, što se da razaznati i u glazbi koju smo čuli. Veru je u suvremenu glazbu uveo glasoviti Salvatore Sciarrino kod kojega je došao učiti u Italiju, na Accademia Chigiana u Sieni. Trenutačno studira na zagrebačkoj Akademiji kod Berislava Šipuša, što ga je i dovelo među velika imena programa Cantus Ansambla.

Uz sudjelovanje studenata PESMD–a iz Bordeauxa, u pokrajini Nova Akvitanija, glazbenici bi tih dana trebali zauzeti različita područja tamošnjega kulturnog centra Le Rocher de Palmer za nastupe kojima je u središtu nova glazba hrvatskih i stranih autora. Nakon koncerta održanog u briselskom Bozaru, na programu francuskoga gostovanja su i skladbe hrvatskih autorica i autora: I Ritorni Sande Majurec, O jednom trenutku usamljenosti Ante Knešaureka te Dick Tracy and the most pecu-

Glazbenici na čašama Gošća skladateljica Hilda Paredes nazočila je izvedbi skladbe Marija Laviste koja je također bila na programu, u ambijentalnom doživljaju zvuka solističke dionice oboe uz pratnju glazbenika na čašama. U vrijeme nastanka skladbe, godine 1982., to je zasigurno bio uzbudljiv korak u otkrivanju novih zvukovnosti, a sad je bilo zanimljivo čuti ishodište iz kojega su crpili Paredes i ostali. Najsnažniji dojam ostavila je šesterodijelna Suita za ansambl Juana Trigosa, posvećena upravo Cantusu, pa smo je čuli kao praizvedbu. To je nastavak suradnje istaknutog meksičkog skladatelja i Cantusa, koja je počela 2003., kad je operom Obraz uz obraz, napisanom za četiri pjevača, četiri glumca i instrumentalni ansambl, Trigos u izvedbi Cantus Ansambla otvorio 22. Muzički biennale Zagreb. Vrsna instrumentacija, posebne izvođačke tehnike i elementi njegova ‘apstraktnog folklora’, u sjajnoj praizvedbi Cantusa, čine Suitu svakako zalogom za daljnju suradnju, ali i nadogradnju stalnog repertoara ansambla. Mogućnost za smion pristup u pisanju skladbe Señales Hilde Paredes, kojom je zaključen koncert, prirodno je došla iz činjenice da je nastala za njezina supruga, jednoga od vodećih violinista suvremene glazbe Irvinea Ardittija,

od dirigentskim vodstvom Ivana Josipa Skendera, koncert Chiles en nogada izveo je Cantus Ansambl uz gostovanje violinista Irvinea Ardittija

Mogući nastavak

Miro Martinić

Piše: Karolina Rugle

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

U ovoj sezoni Cantus Ansambl hrvatskoj publici predstavlja međunarodnu scenu suvremene glazbe, a posljednji je koncert Zagrepčane odveo na imaginarno putovanje po Meksiku

liar case of all — Falling in Love Berislava Šipuša. Sljedeći koncert u ciklusu Cantus@Lauba, kad to dopusti trenutačna epidemiološka situacija, bit će upravo koncert na kojem će uz solisticu Marie–Bernadette Charrier, umjetničku voditeljicu ansambla Proxima Centauri, nastupiti francuski gosti te predstaviti publici Cantusova ciklusa djela Thierryja Alle, Christophea Havela, Jean–Louisa Agobeta, Pierrea Jodlowskog te Yana Robina, dakako pod gastronomskim naslovom Coq au vin.

U legendarnoj skladbi Marija Laviste za obou i kristalne čaše, ispred publike je bio solist oboist Branko Mihanović, a iza prateća skupina svirača na čašama, uz dirigenta Ivana Josipa Skendera

BROJ 220, OŽUJAK 2020. Muzička akademija u Zagrebu

Koncert Najljepše transkripcije u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, 11 . v e l j a č e 2 0 2 0 . u c i k l u s u V i v a n t P r o f e s s o r e s !

Bio je to pun pogodak! Pijanist i profesor Vladimir Babin izveo je atraktivne i virtuozne transkripcije poznatih svjetskih djela Piše: Hannah Pavlić

U 18

sklopu ciklusa Vivant Professores! održan je osvježavajući solistički pijanistički koncert Najljepše transkripcije u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji Zagreb, 11. veljače 2020. godine u 19 i 30. Program se sastojao od atraktivnih i virtuoznih transkripcija poznatih svjetskih djela, poput transkripcije Alla turca W. A. Mozarta, pijanista Arcadija Volodosa do Jarrettove transkripcije tradicijske pjesme Danny Boy. Na koncertu su se istaknule dvije praizvedbe: Nobody´s folklore — Folk song no. 1 Lane Janjanin i Zagrebačka rapsodija Viktora Čižića. Pitanje je kako odabrati transkripcije koje će istovremeno zadovoljiti ukus

publike, ali i ispričati svojevrsnu ‘priču’ u inovativnom konceptu koncerta? Duga potraga Vladimir Babin i ovaj je put pokazao veliku posvećenost biranju programa koji je oslikao ne samo njegovu izbrušenu pijanističku tehniku i izvrsnost nego i osjećajno nijansirano sviranje, što je publika itekako dobro primila i prepoznala. »Proveo sam sate i dane prekapajući po YouTubeu dok nisam osmislio program koji je baš sasvim po mom ‘guštu’ — iznimno tehnički zahtjevne obrade spomenutih skladbi, prekrasnih melodija i fantastično harmonijski posloženih, većinom obojene jazzy ugođajem, što je također važan i čest aspekt mojih programa i afiniteta prema glazbi (snimio sam i nekoliko jazz CD–ova).« Ove sezone, koncert se održao u četiri grada (Osijek, Našice,

Zagreb i Virovitica), a Vladimira Babina očekuju još dva koncerta u svibnju (Rijeka i Tivat), dok se koncerti za sljedeću sezonu planiraju izvesti u Varaždinu, Šibeniku, Puli, Poreču i Kopru. Ovaj će se koncert svakako održati ‘na životu’ do kraja kalendarske godine, a Babin će imati prilike predstaviti svoj rad ne samo unutar Hrvatske nego i šire, o čemu govori: »S obzirom na to da je trebalo intenzivno višemjesečno vježbanje i priprema tako opsežnog i zahtjevnog tkiva, bila bi šteta ne predstaviti ga široj publici, jer kako vidim po reakcijama i kritikama svih koji su bili na spomenutim koncertima — bio je to pun pogodak!« Šaljivo djelo Treba istaknuti dvije praizvedbe koje su neupitno pridonijele popularnosti koncerata, a što se tiče zagrebačke pu-

blike, praizvedbu skladbe Zagrebačka rapsodija, pijanista Viktora Čižića. Zagrebačka rapsodija iznimno je zasjala u ušima zagrebačke publike koja je mogla čuti stare i njima dobro poznate melodije ukomponirane u virtuozno šaljivo djelo koje je na poseban način zaintrigiralo Babina: »Zagrebačka rapsodija Viktora Čižića pojavila se anonimno (pod pseudonimom Franjo Listović) na internetu prije otprilike godinu dana kao izazov profesorima, studentima i svim pijanistima dobre volje, u smislu — hajdemo vidjeti može li netko ovo uvježbati i odsvirati. Zaintrigirala me, učinila mi se vrlo simpatičnom, s poznatim zagrebačkim temama pa sam je odlučio pripremiti. Reakcija publike na nekoliko koncerata na kojima sam je svirao je fenomenalna — ljudi vole kad im je nešto poznato i blisko (a to su te zagrebačke pjesmice) i nagradili su je ovacijama. Imam i snimku sa zagrebačkog

a koncertu su se istaknule dvije praizvedbe mladih autora: Nobody´s folklore — Folk song no. 1 Lane Janjanin i Zagrebačka rapsodija Viktora Čižića

Koncert Vladimira Babina 5. veljače 2020. u osječkoj Glazbenoj školi Franje Kuhača

Vladar instrumenta i tehnike Babin nas je oduševio proživljenom interpretacijom transkripcije nastale na najpoznatijim motivima, ali i dvjema novim skladbama

Lisztova ideja Skladba je inteligentno osmišljena kao primarno stilska vježba, i to tako da istovremeno bude svojevrsna skladateljska šala i da zabavi svakoga koji sluša ili svira to djelo s pretpostavkom da prepoznaje melodije, o čemu govori njegov autor, inače mladi pijanist Viktor Čižić: »Faktura je u svakom elementu ukradena iz nekog dijela Lisztovih mađarskih rapsodija. Ideju sam dobio slušajući početak četvrte, kad sam si rekao: ‘pa ovdje treba početi svirati Serbus, Zagreb, a ne ovo’. Objavio sam to pod pseudonimom Franjo Listović, a skladbu tobože posvetio banu Dragutinu Khuen–Hedervaryju. Oznake su veoma precizne te sam u Babina imao potpuno povjerenje da će skladbu odsvirati onako kako treba, što je i učinio!« U originalnim notama Čižić je citirao zagrebačke pjesme navedene prema mađarskom pravopisu (Szerbus Zagreb, Bezsy Jankecz, Na Slyeme) kako bi se našalio sa zagrebačkim dodvoravanjem mađarskim vlastodršcima unutar hrvatske kulture s kraja 19. stoljeća.

Molba za praizvedbu Osim iznenađujućeg elementa poznatih melodija, Babin je u koncert integrirao i vlastite improvizacije koje je iskoristio u svrhu povezivanja različitih stilskih izričaja te tako ostvario neponovljiv spoj dviju transkripcija Paganini varijacija veoma različitih pijanista Alexandera Rosenblatta i Fazila Saya, a rezultat je bio, kako i sam ističe, vatromet klasike, jazza, bluesa i ragtimea. Što se tiče povezivanja stilova, skladba Nobody’s folklore — Folk song no.1 Lane Janjanin savršeno se uklopila u Babinov koncept koncerta: »Što se tiče skladbe Lane Janjanin (koja je sjajna jazzerica), zamolio sam je da i to djelo uvrstim i javno praizvedem na svojem koncertu, na što je ona srdačno pristala. Mi se osobno poznajemo, a note sam dobio preko njezina brata (izvrsnog pijanista) Vedrana Janjanina, kojem je skladba i posvećena. Također imam snimku kojom je i Lana vrlo zadovoljna, pa ćemo i nju objaviti čim bude za to prilike.« Babinov iskorak u svijet transkripcija rezultirao je unikatnim interpretacijama već poznatih melodija, ali i glazbenom komunikacijom jazza, bluesa, ragtimea i klasike, što se pokazalo kao dobitna kombinacija ne samo za zagrebačku publiku nego i za onu izvan hrvatskih koncertnih dvorana.

Piše: Mirna Sabljar

ranskripcija kao glavna okosnica programa koncerta u Glazbenoj školi Franje Kuhača bila je jedan od povoda da dvorana bude puna publike na recitalu, osječkoj publici s razlogom omiljenog, pijanista Vladimira Babina. Tijekom recitala Najljepše transkripcije imali smo prigodu slušati birana djela svjetske (i hrvatske) glazbene literature pisane za različite instrumente ili glazbene sastave, transkribirane za izvođenje na klaviru. Atraktivni program

Odabrati dovoljno kvalitetne transkripcije koje će postati dijelom cjelovečernjeg koncerta jedna je od kvaliteta izvođača, priređivača programa koncerta, u ovom slučaju Babina. I uspio je. Spojio je u cjelovitu i jasno oblikovanu cjelinu program sastavljen od transkripcija nastalih na djelima različitih glazbenih epoha, različitih skladatelja i različitih glazbenih vrsta: od suvremenih djela, mladih perspektivnih hrvatskih skladatelja do transkripcija djela Mozarta, Rahmanjinova, Hačaturjana ili transkripcija nastalih na tradicijske glazbene motive. Uistinu zanimljiv, drukčiji i nadasve atraktivan program. No ono što je koncert učinilo posebnim jest interpretacija i tehnička izvedba transkripcija. Babin nas je uveo izuzetno proživljenom interpretacijom transkripcije nastale na najpoznatijim motivima iz baleta Labuđe jezero (Alexander Rosenblat), a u Rahmanjinovljevoj Vocalisi (Zoltán Kocsis) mogli smo čuti kako se ono što je svojstveno interpretaciji ljudskoga glasa, mekoća i suptilnost izričaja, interpretacija legata i samo ljudskom glasu svojstvena dinamička gradacija, može uspješno izvesti na klaviru. Spretne prilagodbe

Pijanist Vladimir Babin praizveo je zanimljive nove skladbe Viktora Čižića i Lane Janjanin

abin je koncertom potvrdio da je pri samom vrhu hrvatskog pijanizma, jedan je od onih koji imaju moćnu tehniku sviranja, ali nisu podlegli estradizaciji

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

koncerta, vrlo je uspješna i sigurno ćemo je objaviti kao praizvedbu. Viktor je bio vrlo zadovoljan, čak oduševljen izvedbom i snimkom, nadasve zahvalan i sretan što sam uvrstio njegovu skladbu u svoj recital.«

Mijenjajući i s lakoćom se poigravajući bojama instrumenta, vodeći sjajno duge fraze, pretačući ih iz jedne ruke u drugu, iz dionice u dionicu, Babin je pokazao koliko vlada instrumentom i tehnikom sviranja, onom koja se ne mjeri snagom decibela proizvedenih na instrumentu ili koliko se udara tipke može ostvariti u jednoj sekundi, nego tehnikom koja je isključivo u službi umjetnosti, koja izvođaču daje sigurnost i sposobnost da sve ono što je intelektualno i emocionalno zamislio može suvereno iskazati. Posebno je zanimljivo bilo čuti dvije praizvedbe Nobody’s folklore — Folk song n.1 izuzetno maštovite skladateljice Lane Janjanin, koja je napravila sjajnu transkrip-

Babin u dvorani osječke Glazbene škole Franje Kuhača

ciju na temu narodne pjesme, te djelo Zagrebačka rapsodija Viktora Čižića. U Babinovoj interpretaciji čulo se i vidjelo kako treba izvoditi takve vrste transkripcija, koje će zasigurno nakon ove praizvedbe postati i svojevrsni brendovi hrvatske suvremene glazbe, jer čine uspješan spoj tradicijske glazbe i suvremenog glazbenog izričaja. Babin je ovim koncertom potvrdio da je pri samom vrhu hrvatskog pijanizma, jedan je od onih koji imaju moćnu tehniku sviranja, ali nisu podlegli estradizaciji pod motom Brže, jače, glasnije, nego je uvijek usredotočen na intelektualno oblikovanje glazbenog djela i emocionalno vrlo proživljeno sviranje, što je i publika prepoznala i tražila bis. (Tekst preuzet s portala www.glas–slavonije.hr)

R o đ e n d a n u m j e t n o s t i , 17. s i j e č n j a 2 0 2 0 . u K S E T – u : M i m i k a o r k e s t a r i M a k M u r t i ć

Fuzija prijašnjeg, sadašnjeg i budućeg, istovremeno lokalnog i globalnog Mimika orkestar dugogodišnji je uspješni projekt Maka Murtića, koji za njega sklada i njime dirigira je uz to bio i na elektronici; na saksofonima Marko Malivuk Jovanović, Vojkan Jocić i Marko Gudelj, na električnoj gitari Josip Šustić, a na bas–gitari Viktor Slamnig; na udaraljkama Nenad Kovačić, bubnjevima Jan Ivelić, a pjevale su Maja Rivić i Dunja Bahtijarević.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: Ena Hadžiomerović

edamnaestoga siječnja bio je milijun i pedeset sedmi rođendan umjetnosti — ako je suditi po onome što je na taj dan 1963. godine izjavio francuski umjetnik Robert Filliou. Nakon njegove smrti, taj datum počeo se obilježavati diljem svijeta. Tim je povodom u zagrebačkom KSET–u

Već je nakon ulaska u klub ozračje bilo toplo, ksetovsko — ljudi su razgovarali i družili se. Unatoč ulasku na koncert isključivo preko popisa, u klubu se okupio popriličan broj prijatelja i poznanika, svih obožavatelja Mimike. Oko 21 sat veliki orkestar okupio se na malenoj pozornici. Mak Murtić je pozdravio publiku i zamolio suradnju tijekom prijenosa uživo, pa je u svom etnoprsluku počeo dirigirati skladbe s albuma Divinities of the Earth and the Waters, to jest Božanstva Zemlje i vode iz 2018. godine. Odziv publike

Autor i dirigent Mak Murtić nije skrivao zadovoljstvo učinjenim

nastupao Mimika orkestar. Koncert su prenosili Treći program Hrvatskoga radija i Europska radiodifuzijska unija (EBU) koja je te večeri satelitski prenosila događaje iz dvadesetak europskih gradova. Mješavina stilova

Mimika orkestar dugogodišnji je uspješni projekt Maka Murtića, koji za njega sklada i njime dirigira. Otvorenih horizonata i mješavinom glazbenih jezika, Mimika svakim nastupom postaje sve prepoznatljivija. Iako je orkestar od osnutka nastupao u raznim sastavima, te večeri pod Murtićevim vodstvom svirali su Zvonimir Bajević, Valdemar Kušan i Danijel Hrsak na trubama, Luka Žužić i Hrvoje Stefanić na trombonima te Joe Kaplowitz na tubi; na flautama Nika Bauman i Leo Beslać, koji

FOTO SEKCIJA KSET–a

Album idejno prati naraciju pokladne i pogrebne procesije, a karakteriziran je skladbama prilično dugog trajanja (oko deset minuta) koje se sastoje

od sekcija povremeno potpuno različitih glazbenih materijala, što ih uz dominantni etno–jazz zvuk, strukturno i zvukovno povezuje i s progresivnim rock– žanrom. Prva je na redu bila skladba Pantheon, koja je nakon početnog zaziva bogatoga glasa Maje Rivić (»U počecima rasla je stara perunika / Vesmir oko nas, duboka je vjera«) nastavila savršeno koordiniranim odzivom publike koja je zdušno držala vokal A i sudjelovala u izvedbi na Makove signale. Cijela skladba izvrsno je izvedena, a karakterizirana je improviziranim sekcijama na tubi, električnoj gitari i saksofonu kao i Majinim glasovnim scatovima te snažnim refrenom, vraćajući na kraju responzorijalni zaziv s početka. Nakon povećeg pljeska publike uslijedila je pjesma She Sowed Wheat ili kolokvijalno Lipa divojka, tijekom koje je počeo prijenos uživo Europske radiodifuzijske unije. Imaginarna Istra Imitacija zvuka sopila na saksofonima automatski nas je smjestila na imaginarno glazbeno područje Istre. Dijalekt

teksta koji je Maja govorila, te dvoglasno pjevanje s Dunjom u tijesnim intervalima (identificirano kao tradicijsko pjevanje Istre pod nazivom tarankanje), samo je potvrdilo predivan primjer hrvatskog etno–jazza. Daljnjim improvizacijama na trubi i saksofonu te vokalnim refrenima tarankanja, Lipa divojka je publiku u KSET–u — kao i na radijskim postajama diljem Europe — pronijela tim cvjetajućim glazbenim žanrom, identificirajući Mimika orkestar kao veoma bitnog sudionika na njegovoj sceni. Dramatičnim početkom u puhačima počela je Song of Sorrow. Brzi tutti refreni u nepravilnoj mjeri odsječeni su izranjanjima glasa Maje Rivić, koji je na trenutke doista zvučao čudesno, još jedanput me uvjeravajući da uživo slušam ponajbolju hrvatsku pjevačicu. Mnogim improvizacijama: na saksofonu, djembeu, bubnjevima i flauti, kroz koju je Nika Bauman pjevala, time stvarajući zanimljivo dvoglasje pjevanjem i sviranjem, uz to poigravajući se metrom, tijesnim intervalima i netemperiranim tonovima, Mimika je uspje-

Brzi tutti refreni u nepravilnoj mjeri odsječeni su izranjanjima glasa Maje Rivić, koji je na trenutke doista zvučao čudesno, još jedanput me uvjeravajući da uživo slušam ponajbolju hrvatsku pjevačicu

istočnih zvukova iz bliskoistočne perspektive, prilično uspješno. Posljednja skladba vratila je zvuk albuma čiji je bila prvi singl: Forgiveness Day počela je instrumentalnim uvodom snažnog progresivnog zvuka kojim su dominirale gitare i elektronika, sve do puhača koji su pripremili nastup pjevačica. Pokrenula je publiku

Mediteranska mistika Na nekoliko posljednjih točaka koncerta Mimika je predstavila novi materijal koji se, riječima Maka Murtića u najavi, »bavi nekakvim atrijem zamišljenim na Mediteranu, gdje se događaju svakakve sociopolitičke situacije«. Skica pod nazivom Skica ili Saeta, pozivajući se na španjolsku primarno vokalnu glazbenu tradiciju, kao i na istoimenu skladbu s albuma Sketches of Mimikine pjevačice Maja Rivić i Dunja Bahtijarević Spain Milesa Davisa, uslijedila je u vokalnoj izvedbi Dunje Bahtijarević, koja je na hrvatskom jezi- u uživljeni završni ples te večeri. ku prilično dobro imitirala to tra- Ta skladba predvođena skupnim dicijsko pjevanje. Polagan tem- tutta forza sviranjem, puna parapo udaraljki s ulaskom flaute na lelizama, nepravilnih mjera i impočetku i na samom kraju sklad- provizacija saksofona pomiješabe te dugi improvizirani odsjeci nih s odlomcima čiste elektronielektrične gitare i saksofona svi- ke, pomaknula je etno–jazz zvuk ranih bez usnika, uspjeli su stvo- albuma bliže elektroprogresivnoriti mističnu atmosferu tih liturgij- sti te dokazala da ta neobična fuskih napjeva na koje se pozivaju zija sjajno funkcionira. u naslovu. Logičan odabir Skladba Povedi me u zemlju Indiju izvorno je nastala iz istoimene Mimika je djelovala temeljito pribosanske poeme i suradnje s bo- premljeno, sigurno i snažno. Tasanskim glazbenikom Damirom kvo što se pripisuje nesumnjiImamovićem, najpoznatijim po voj profesionalnosti članova orsvojim izvrsnim izvedbama sev- kestra, već brojnim nastupima u daha. Ovaj put izvedena je u »no- nogama, kao i dobroj koordinavijem, skicoznom aranžmanu«. ciji voditelja Maka Murtića. KomMaja je pjevala strofe uz pratnju pleksan i uspješan projekt poput zvuka big banda, sve do odsjeka ovoga rijetko se susreće, pa uoppunog zvuka egzotičnih ritmova će ne iznenađuje odabir Mimika na udaraljkama kojima je domi- orkestra za proslavu rođendana nirao metalni zvuk marokanskih umjetnosti: učinio ga je velebnim karkabasa, koji je kulminirao im- i ujedno pokazao jedan od moprovizacijom na električnoj gitari. gućih glazbenih putova sadašnjiUslijedilo je smirenje predvođe- ce — fuziju prijašnjeg, sadašnjeg no limenim puhačima i improvi- i budućeg, istovremeno lokalnog zacijom na trubi, pa se krug još i globalnog. Progresivni etno– jedanput ponovio, završavajući u jazz paket Mimike na ovim proskupnoj kadenci. storima doista je jedinstven, čini se da sve više ulazi u svijest lokalnih, a od te večeri nadamo se i Bliskoistočna sve više stranih publika. U to ime, imaginacija riječima članova Mimike na kraju Ta najduža skladba koncerta koncerta (kao i vlastitim): »Živjela omogućila je imaginaciju daleko- umjetnost!«

Praizvedba novog djela Davora Bobića na koncertu H r v a t s k o g a k o m o r n o g o r k e s t r a 11 . v e l j a č e 2 0 2 0 . u H G Z – u

Valentinovo za harmoniku i orkestar Skladbu Feast of Saint Valentine praizveo je harmonikaš Marjan Krajna pod dirigentskim vodstvom harmonikaša Mirana Vaupotića Piše: Ivana Cvetkovski

armonika je 11. veljače 2020. u prepunoj Velikoj dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda zaista imala dan koji se s pravom može smatrati jednim od najvažnijih dana u predstavljanju toga nadasve osebujnog, ali još uvijek relativno nedovoljno na koncertnim podijima zastupljenog glazbala. Na koncertu, koji je gotovo u cijelosti bio posvećen harmonici kao solističkom instrumentu te djelima pisanim za harmoniku uz pratnju gudačkog orkestra, posebno je zanimljivo bilo to što su se ujedinila tri svestrana umjetnika koji su svoje impozantne umjetničke i glazbene karijere ostvarili i usmjerili različitim glazbenim umjetničkim područjima, a svu trojicu veže to što su po vokaciji ponajprije harmonikaši.

harmoniku i gudače — Feast of Saint Valentine, koja je na tom izuzetnom koncertu i praizvedena te će zasigurno ući u standardni repertoar suvremene hrvatske glazbe pisane za harmoniku. Davor Bobić je o djelu zapisao: »Skladba Feast of Saint Valentine — Valentinovo nastala je na poticaj dirigenta Mirana Vaupotića te je posvećena njemu, Anđelku Ramušćaku i Hrvatskom komornom orkestru. Prvotno je napisana za gudački korpus, ali je poslije nastala i varijanta s malom harmonikom, popularnim bandoneonom, za večerašnju izvedbu. Skladba je spoj tanga i valcera, primjereno naslovu puna strasti, erotizma i ljubavi, dopunjena i

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

la u postizanju ‘balkanskoga štiha’ u jazz ruhu. Energična i ritmična Colonnade Beneath the World ipak je donijela nešto mirniju atmosferu, s dvije prepoznatljive sekcije te s improvizacijama na flauti, bas–gitari i tubi, čime je završio dio koncerta posvećen skladbama sa spomenutog albuma.

Diplomirani harmonikaši Dirigentsko vodstvo Hrvatskim komornim orkestrom preuzeo je (za harmonikaše taj vrlo važan događaj) uvaženi maestro Miran Vaupotić, koji je osim u Hrvatskoj, već ostvario izuzetnu međunarodnu karijeru kao dirigent i harmonikaš. Dirigirao je uglednim orkestrima i opernim ansamblima diljem SAD–a, Latinske Amerike, na Bliskom istoku te u Europi. Davor Bobić široj publici najpoznatiji je kao svestran i nadasve osebujan skladatelj izuzetno velikog opusa. Malotko će znati da je on prve skladateljske uratke posvetio upravo harmonici kao glazbalu koje izuzetno dobro poznaje, a harmoniku je uz studij kompozicije i teorije glazbe diplomirao u Kijevu. Kao solist na harmonici nastupao je jedan od naših najcjenjenijih hrvatskih virtuoza toga glazbala — Marjan Krajna. Za njega su pisala i njemu posvetila svoje skladbe velika imena među hrvatskim suvremenim skladateljima, Miroslav Miletić i Davor Bobić. Dinamička izbalansiranost, izuzetna tehnička preciznost i Krajnin izraziti impresionizam, u kombinaciji s njegovim bogatim scenskim iskustvom, odlična su kombinacija, pa je jasno zašto je maestro Miran Vaupotić upravo njega odabrao za praizvedbu Bobićeve nove skladbe za harmoniku. Svojom profinjenom interpretacijom Marjan Krajna potvrdio je da pripada vrhu hrvatske harmonikaške scene. Miranov poticaj Posebno za tu priliku, u predvalentinovskom ozračju, skladatelj je napisao novo djelo za

Marjan Krajna uz Hrvatski komorni orkestar pod vodstvom Mirana Vaupotića

mnogim neočekivanim scenskim efektima — dopušta bacanje ružinih latica po publici, pjevanje orkestra o ljubavi, dirigentov naklon uz ruže publici, pa kao vrhunac umetnuti instrument — bandoneon, koji se neočekivano pojavljuje na polovici skladbe. Djelo donosi glazbu punu emocija s harmonijskom i polifonijskom jednostavnošću, ritmičnošću i orkestralnom suptilnošću.« Iznenađujuće reakcije Reakcija oduševljene publike na Bobićevo djelo u interpretaciji Marjana Krajne kao solista na harmonici bila je izuzetna; ugodno je iznenadila i samoga skladatelja. Pozivajući ovacijama i dugotrajnim pljeskom umjetnike na nekoliko glazbenih dodataka, publika je jasno dala do znanja da joj je te večeri pružena prava glazbena poslastica. Hrvatski glazbeni zavod, kao jedna od krovnih i najeminentnijih pozornica svih hrvatskih glazbenika, dala je svojim značenjem i ugođajem doprinos toj praizvedbi. Istovremeno je istaknula trend sve veće zastupljenosti klasične harmonike na hrvatskoj glazbenoj sceni.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Spektakularno otvorenje riječke godine kulture, 29. siječnja 2020.

Opera industriale

kao metafora moderne Rijeke 20. stoljeća Zoran Prodanović Prlja, frontmen grupe Let3, bio je idealni narator spektakla Opere industriale, ističući važne trenutke riječke povijesti

Rijeka 2020

Autori glazbenoga predloška Opere industriale su riječki glazbenici Josip Maršić i Zoran Medved, koji djeluju kao dvojac JMZM, a djelo je orkestrirao dubrovački dirigent i skladatelj Frano Đurović, koji je i upravljao izvedbom

Grad kao pozornica Otvorenje u Hrvatskom narodnom kazalištu bilo je ionako rezervirano samo za protokolarne uzvanike, a lučki dio

Žutozlatne iskre Opera industriale počela je na brodici koja je polagano uplovljavala, a na njoj je Zoran Prodanović Prlja, riječki roker, član glasovite rock–grupe Let 3. On je uplovio, popeo se na De Franceschijev gat i uzeo brusilicu u ruke. Gromoglasno je zaiskrilo i već je to bilo vrlo efektno, one žutozlatne iskre koje su letjele u tamu, simbolizirajući izgradnju novoga grada, grada Kulture. Odmah mu se pridružio cijeli orkestar brusilica i bušilica, s okolnih gatova i efektno osvijetljenih dizalica, oko glavne pozornice, odakle su krijeste vrelih iskri parale noć, upozoravajući na ono što je Rijeku učinilo onim što jest, ili barem što je do-

Među izvođačima se udružilo čak 25 riječkih gitarista iz raznih bendova

nedavno bila: jaki, lučki, radnički grad koji se teškim i ustrajnim radom borio i pozicionirao na Jadranskom moru kao strateški i u svakom drugom smislu ekonomski važan grad. Stotine djece Avangardni naboj te mješavine kontrolirane buke i glazbe činili su i ti efekti, kombinacije svjetla i tame, ali i brojna riječka publika pod kišobranima, kabanicama, ali i bez ičega, publika koja je cijelo vrijeme pratila događanja kao da ama baš ništa s neba nije padalo. Zapravo i to nebo kao da se nad svima nama smilovalo, tako da je (osim u nekoliko kratkih navrata) cijelu večer gotovo ugodno rominjalo. To nije pomoglo Prlji koji je na otvorenom (dobro odjeven, ali izgledalo je kao da je potpuno mokar) vodio program, najavljujući pojedine izvođače i vodeći publiku kroz najvažnije datume iz povijesti Rijeke. A među izvođačima su bile i na stotine i stotine djece s nekoliko tisuća podijeljenih zvonaca, ali i brodice i barke koje su se uskomešale po luci i nadomak nje i cijeli prizor učinile još fantastičnijim. Kiša u sinopsisu Zapravo, činilo se kao da su organizatori i očekivali kišu, kao da je i ona bila ukomponirana u sinopsis opere, u taj

ijeka je poseban grad, grad koji čine sjajni ljudi i možda jedini grad u koji bih se odlučio otići živjeti, ako se ikad maknem iz Zagreba

koloplet ugode i neugode, tih odbojnih, agresivnih industrijskih zvukova, s glazbom, ali i vedrom jekom i zvonjavom, sudarima svjetla i tame, vatre i vode, u tom kolopletu emocija i dojmova koji su simbolizirali gradnju identiteta grada koji su zajedničkim snagama odradili i radnici i umjetnici, i težak rad škverskih varilaca i bolećivi, istančani umovi riječke umjetničke avangarde. Teško je govoriti o odi dostojanstvu rada u gradu u kojem je danas ta industrija na koljenima, no cijela je priredba svakako podsjetila na korijene Rijeke u vremenu izgradnje u novi, veliki moderni grad i možda simbolički podsjetila na ljudske vrijednosti koje, kad već nismo uspjeli spasiti industriju, ne bismo trebali zaboraviti.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

elika je dvojba bila pred mnogim znatiželjnicima koji su htjeli vidjeti svečanost otvorenja riječke Europske godine kulture. Otići u Rijeku, u sam grad, odnosno u luku, gdje je otvorenje pozicionirano, ili ostati kod kuće i pratiti prijenos preko televizije (izvrsna režija Ivana Miladinova) koja je na poprište spektakla poslala svoje najjače snage? Odlučio sam se ipak otići među ljude. Rijeka je poseban grad, grad koji čine sjajni ljudi i možda jedini grad u koji bih se odlučio otići živjeti, ako se ikad maknem iz Zagreba, no ipak, kako pratiti otvorenje na licu mjesta koje se rastegnulo duž luke i po gatovima, na nekoliko pozornica? Zapravo, nikako. No s pozicije ispred mojega omiljenog antikvarijata Ex Libris (koji stoluje tamo gdje luka završava, ali na mjestu odakle se, iako u daljini, sve sjajno vidjelo), sve što sam vidio opravdalo je dolazak na mjesto događanja.

napravljen je za sam grad. No nije Opera industriale koja je činila glavni korpus otvorenja bila jedino događanje. Cijeli je grad plesao i svirao, gotovo da nije bilo ulice ili trgića na kojem nije bila pozornica, odakle se nije čula glazba, neobični paviljoni, umjetničke instalacije i doslovce rijeke razdraganih ljudi, neki u maskama, neki sa zvonima, u kabanicama ili s kišobranima, tiskali su se i šetkali, nastojeći, baš kao i ja, vidjeti i osjetiti tu neponovljivu atmosferu uzavrele urbane sredine, osjećaj posvemašnje radosti i veselja, što je, eto, došlo vrijeme da Rijeka postane europska prijestolnica kulture.

Rijeka 2020

Piše: Saša Drach

Oni su nastupili s rumoristima, svirajući ili, bolje rečeno, proizvodeći zvukove na teškim industrijskim šahtovima, takozvanim šahtofonima, te s muzičarima na prepariranim klavirima, gitari, basu, bubnjevima i saksofonu. Lupalo se i čekićima po limu i drugim metalima, no

sip Maršić i Zoran Medved, koji djeluju kao dvojac JMZM, a djelo je orkestrirao dubrovački dirigent i skladatelj Frano Đurović, koji je i upravljao izvedbom. Josip Maršić i Zoran Medved riječki su glazbenici, posljednjih petnaestak godina ponajviše etablirani kao autori ka-

Na velikoj pozornici nastupio je i Pjevački zbor formiran za otvorenje, predvođen Jekom Primorja i pod vodstvom Igora Vlajnića, te orkestar gudača i puhača na violončelima, kontrabasima, klarinetima, trubama i trombonima orkestra Opere HNK–a Ivana pl. Zajca.

Rijeka 2020

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

U toj kakofoniji zvukova sudjelovali su uglavnom umjetnici iz Rijeke, ali i gosti iz drugih krajeva, i Hrvatske i Europe. Zapravo, glavnu ulogu u tom veličanstvenom performansu imao je Damir Bartol Indoš s Tanjom Vrvilo, odnosno njihova Kuća ekstremnog muzičkog kazališta.

Glavnu ulogu u tom veličanstvenom performansu imao je Damir Bartol Indoš s Tanjom Vrvilo, odnosno njihova Kuća ekstremnog muzičkog kazališta

ako pratiti otvorenje na licu mjesta koje se rastegnulo duž luke i po gatovima, na nekoliko pozornica? Zapravo, nikako. No s pozicije ispred mojega omiljenog antikvarijata Ex Libris (koji stoluje tamo gdje luka završava, ali na mjestu odakle se, iako u daljini, sve sjajno vidjelo) sve što sam vidio opravdalo je dolazak na mjesto događanja

šahtofoni su, naravno, muzički pomeli sve. To i ne iznenađuje, jer je šahtofon zamišljen kao instrument koji proizvodi vrlo uvjerljivu — buku. Kompozicija koju su izveli zvala se Šahtofonija, Natuknica za Kamova, koju su potpisali Indoš i Tanja Vrvilo. Rumoristima se pridružio i vrlo disciplinirani, odmjereni dječji orkestar šahtofona, osam učenika Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova, što je cijeloj priredbi dalo, rekao bih, posebnu draž. Naime, sjajno je da djeca imaju prilike sudjelovati u tako složenoj glazbenoj produkciji, a preko njih postaje i publici jasno da nije baš slučajno sve to što se događa, da se itekako zna što i kada i zašto ide i zvuči i odjekuje i što se od svega toga želi postići. O iskustvu sudjelovanja djece na tako nečem spektakularnom da i ne govorimo. Autorski tim Autori glazbenoga predloška Opere industriale su riječki glazbenici Jo-

zališne i filmske glazbe, ali i već nekoliko godina efektno se eksperimentalno poigravaju zvukom, kao već prepoznati elektroakustički dvojac. Splet himni U izvedbi je posebno uspjelo sudjelovao i atraktivni finski zbor muškaraca, Mieskuoro Huutajat, koji osim što pjevaju, još i vrište, zveckaju, huču, viču, cokću i uopće proizvode najneobičnije zvukove. Oni su u doista specifičnoj obradi izveli splet himni država pod kojima je Rijeka živjela u svojem burnom 20. stoljeću. I kao što su na glavnoj gradskoj šetnici bile atraktivno oslikane zastave država koje su vladale Rijekom, tako su i Finci izveli njihove himne. To su učinili tako da su ih temeljito unakazili, prava milina. Zboraši su i sjajni glumci i izgledaju izvrsno, pa je to bila vrlo impresivna točka. Nisu imali milosti ni prema Lijepoj našoj ni prema Odi radosti kojima su završili nastup.

No bilo je tu i 25 gitarista, deset bubnjara na krovu robne kuće RI, plesača i plesačica skupine Flame i Škole suvremenog plesa Ane Maletić iz Zagreba. Politički besprijekorno Svakako, lučki glazben program bio je atraktivniji od onoga što se moglo vidjeti u kazalištu, gdje su, domišljato i naravno politički besprijekorno, u glasovitoj Zajčevoj opernoj napitnici ono — U boj, u boj — zamijenili sa Za mir, za mir. Ipak to ispada tek kao dobar lokalni štos, dok je izvedba Damira Martinovića, inače drugog člana Leta 3, Ivanke Mazurkijević i Ivana Valušeka, pod nazivom Nije dobro, trebala pokriti ‘avangardni’ dio glazbenog programa u kazalištu. Oni su, međutim, ponovili prije nekoliko godina u ZeKaeM–u viđenu instalaciju/zvučnu izvedbu Nije dobro, u kojoj se kombiniraju računalne obrade tonova proizišlih iz vibracija struna povezanih sa spremnicima

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Čudesni vatromet ljeskao se te večeri na morskoj površini riječke luke gdje su građani iz svojih brodica promatrali spektakl

Rijeka 2020

Otvorenje Europske prijestolnice kulture 2020. poklopilo se s tradicionalnim Riječkim karnevalom u kojemu su glavnu riječ imali zvončari iz riječke okolice

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

odeći hrvatski političari nisu se pojavili na otvorenju: ni predsjednica Republike, ni premijer, ni predsjednik Sabora, čime su pokazali veliku političku podijeljenost u tako ključnom trenutku za hrvatsku kulturu

Krijeste vrelih iskri parale su noć, upozoravajući na ono što je Rijeku učinilo onim što jest, ili barem što je donedavno bila: jaki, lučki, radnički grad koji se teškim i ustrajnim radom borio i pozicionirao na Jadranskom moru kao strateški i u svakom drugom smislu ekonomski važan grad

vode (onih koji se kupuju po tvrtkama i iz kojih se svakodnevno pije voda na poslu). Ivanka Mazurkijević u tom kolopletu neobičnih tonova i pjeva »Ne ometaj me u sivilu, ni u snovima«, ilustrirajući svakodnevni, otuđeni svijet koji nas okružuje. Jazz program Inače vrlo jaka riječka jazz scena pomogla je otvorenju tek iz drugog ili trećeg plana, uklopljena u desetke koncerata po cijelom gradu, do kasno u noć, od popa do alternativne i pankerske riječke glazbene scene. Predvečer su na Principiju nastupili Spart Jazz Quartet koji je svirao standarde i autorske skladbe i Jed Becker’s Group koji je izvodio blues–rock atrakcije. U klubu Tunel navečer je pak nastupio Porto Etno Orchestra, gitarista i skladatelja Zorana Majstorovića. On je koji dan poslije upravljao i Zvončarskom simfonijom, velikim predfašničkim spektaklom u kojem je sudjelovalo na stotine tradicionalnih zvončara s Kvarnera. Osjećaj sreće Valja zabilježiti da se vodeći hrvatski političari nisu pojavili na otvorenju, ni predsjednica Republike, ni premijer, ni predsjednik Sabora, čime su pokazali veliku političku podijeljenost, koje se kao društvo ne možemo riješiti čak ni kad su u pitanju kulturni programi na kojima su nam u goste došli i brojni važni europski uzvanici. Rijeka je ponudila suvremeni glazbeni izričaj koji je mogao biti i smjeliji i ‘avangardniji’ i drskiji i provokativniji i tko zna što sve ne, no i ovako je taj kolektivni osjećaj sreće i zadovoljstva bilo sjajno osjetiti baš tamo gdje se događa. Jer taj opori okus izdvojenosti i političkog bojkota manifestacije, na kojoj se od važnih političara pojavila jedino ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, saprala je veličanstvena, tvrda, opora i gromka izvedba talijanske antifašističke pjesme iz Drugog svjetskog rata, Bella Ciao, koju je pjevao doslovce cijeli grad.

Rijeka 2020

Cijela se luka orila, onih dvadesetak gitarista i bubnjari, cijeli orkestar i bušilice i svrdla i uopće svi prisutni zapjevali su potaknuti Prljinim povicima »‘Ajmo, Rijeko, ‘ajmo, grade!« Bila je to fantastična riječka večer, divan osjećaj zajedništva, u kojem je publika i na Molo longu, ali i okolnim gatovima i po cijelom gradu sudjelovala i kao živa, sjajna, prava kulisa i kao aktivni sudionik toga za Rijeku zaista spektakularnog otvorenja koje je režijski osmislio Dalibor Matanić.

Domagoj Kunić/Rijeka 2020

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Najdirljiviji trenutak večeri bila je završna pjesma priredbe Moj grad (autor glazbe i stihova: Vlado Simcich Vava) u izvedbi supergrupe Ri–Val, gdje su se u maniri band–aida u svakom stihu mijenjali pjevači riječkih rock–bendova Jonathan, En face, My Buddy Moose, The Siids, Ex–Paraf, Fit, E.N.I., Turisti, Dennis&Dennis, Let3, Nord, Fiumens, Gerila i White–on–White

G l a z b a p r vo g a d a n a r i ječke t i t u le Eu r op s ke p r i jes t oln ice ku l t u r e, 1. vel j ače 2 02 0.

Grad opere i rocka Od praizvedbe prvoga zgotovljenog ulomka buduće opere za Rijeku EPK 2020. (Opera po Kamovu Zorana Juranića) do supergrupe Ri–Val s 20 članova riječkih rock–bendova u Vavinu hitu Moja Rijeka Piše: Jana Haluza

iroljubivi prepjev bojnog pokliča završnice Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski ni deprimirani zaziv Nije dobro vodećega riječkog glazbenika Damira Martinovića Mrleta nikako nisu jedine glazbene točke službenog otvorenja Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020., upriličenog u HNK–u Ivana pl. Zajca u 17 sati. Iako nije bilo državnog vrha, nazočili su mnogi ministri i kulturni djelatnici Hrvatske i Europe, ali i interpreti koji povezuju te dvije kategorije. Slavljenička arija

Ponajprije je to riječka mezzosopranistica sa stalnim angažmanom u prvorazrednoj Državnoj operi u Stuttgartu, Diana Haller, koja u Rijeci proteklih

sezona redovito gostuje stvarajući novi repertoar i nastupajući u novim ulogama (u naslovima kao što su Händelov Julije Cezar u Egiptu i Bellinijeva Norma). Ona je naravno prva pjevačica za koju se piše nova Opera po Kamovu, riječkoga skladatelja i dirigenta Zorana Juranića. Stigla je u rodni grad dočekati i obilježiti taj važni trenutak, a intendant riječkoga HNK–a Marin Blažević, koji je režirao i sa svojim suradnicima birao program, odmah ju je angažirao za dvije najdojmljivije skladbe na rasporedu: bravuroznu slavljeničku ariju naslovnoga lika Dopo notte iz Händelove opere Ariodante u kojoj je pratećim orkestrom riječke Opere dirigirao novoimenovani ravnatelj, finski dirigent Kalle Kuusava, te Prolog buduće Juranićeve Opere po Kamovu, koji je uz dodatak pridruženog zbora dirigirao sam autor. Kamovljev libreto Tu svoju četvrtu operu (nakon opernih farsi Govori mi o Augusti i Pingvini

te operne fantazije Posljednji ljetni cvijet) Juranić piše na narudžbu institucije Rijeka EPK 2020., a za libreto je odabrao tekst velikoga hrvatskog književnika rođenog na Sušaku — Janka Polića Kamova. Pronašao ga je još prije tri desetljeća sad već pokojni Nedjeljko Fabrio kao tekst pisan baš za libreto buduće opere koju je trebao napisati Jankov brat, skladatelj Milutin Polić, no nikad to nije realizirao. Juranić je već u uvodnom ulomku otkrio svoj uobičajeni neoromantični operni izraz s povremenim zadiranjem vokalne dramaturgije u ekspresionizam, tako da očekujemo operu u njegovu znalačkom stilu s velikim udjelom orkestra. Skladatelj najavljuje da će u razradi ostalih vokalnih dionica imati na umu vodeće prvake Riječke opere — bračni par Kristinu i Roberta Kolara te tenora Domagoja Dorotića. Najdirljiviji trenutak Preostali program činio je ulomak iz baletne predstave Čipka koreografkinje

Maše Kolar (ujedno i ravnateljice riječkog Baleta) za koju je glazbu napisala violinistica i autorica Tena Novak Vincek. Sasvim nedostojno razini događaja neki nesuvisli engleski stih uz harfistička arpeggia kao u nekom dnevnom boravku ležerno su rastumačile gošće iz irskog Galwaya, koji je uz Rijeku druga Europska prijestolnica kulture ove godine. Bio je to stih poeme Song of Inbolc irske pjesnikinje Moye Cannon (koja i dandanas piše i recitira na engleskom jeziku!), a autorica ga je i izrecitirala uz gotovo nečujni zvuk harfe Kathleen Loughnane. Politički uvjetovan spoj Ode radosti iz Beethovenove Devete simfonije (što je službena himna Europske unije) i pjesme Najdraža Rijeko Damira Badurine (neslužbena himna ‘Grada koji teče’) poprimio je umjetnički okvir u aranžmanu za sopran solo (Kristina Kolar) i prateći kvartet Frane Đurovića. Najdirljiviji trenutak večeri bila je završna pjesma priredbe Moj grad (autor glazbe i stihova: Vlado Simcich Vava) u izvedbi supergrupe Ri–Val, gdje

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Zajčev U boj, u boj iz opere Nikola Šubić Zrinjski otpjevali su riječki prvaci Domagoj Dorotić, Kristina i Robert Kolar uz zbor i orkestar riječke Opere pod vodstvom Zorana Juranića u prigodnom prepjevu Za mir, za mir

su se u maniri band–aida u svakom stihu mijenjali pjevači riječkih rock–bendova Jonathan, En face, My Buddy Moose, The Siids, Ex–Paraf, Fit, E.N.I., Turisti, Dennis&Dennis, Let3, Nord, Fiumens, Gerila i White–on–White. Sve u svemu, dobro je pripremljeno uplovljavanje u ‘luku različitosti’. 28

Gradonačelnik Veljko Obersnel službeno je kao prvi čovjek Rijeke preuzeo plaketu Europske prijestolnice kulture, na slici uz voditelje–glumce Leonoru Surian Popov i Edija Ćelića, te potpredsjednicu Europske komisije Dubravku Šuicu

Rijeka 2020

rogram u režiji intendanta HNK–a Ivana pl. Zajca na razne je načine povezivao Rijeku i Europu, primjerice angažmanom Riječanke, solistice jedne opere u Njemačkoj (mezzosopranistica Diana Haller) i Finca, ravnatelja riječke Opere (dirigent Kalle Kuusava)

Turisti su od albuma Human_esque evoluirali u Revolución. Naziv zvuči radikalno na prvu, ali zapravo je ironičnog prizvuka.

svijesti da živim u zaista posebnom gradu«, uzkaže Vlado.

»To se odnosi na segment umjetnosti, nikako ne na oružani. Meni je iz glazbe ponestalo magije benda, nečeg velikog što su imali Zeppelini ili u domaćim okvirima EKV. Tu, naravno, uključujem svoju dob u kojoj vjerojatno nisam više tako prijemljiv na novo pa mogu zvučati nostalgično, što zaista ne želim biti. No fascinacija rock’n’rollom nikad nije iščeznula iz mene, stoga sam se donekle promijenio, ne želeći zadržati neki specifičan stil, nego se okrećem tvrđem, novovalnom zvuku«, kazao je Vava.

Kad se ovako radi pregled njegova djelovanja posljednjih nekoliko godina, čini se kao da mu kockice zaista sjedaju na svoje mjesto. Kad posvećeni fan postaje dio benda, to više djeluje kao podloga za filmski scenarij nego kao stvarnost, ali upravo se to dogodilo mojem sugovorniku. Paraf je apsolutno nezaobilazni dio riječke glazbene povijesti. Oni su Vavini junaci još iz djetinjstva, a odnedavno s njima dijeli i pozornicu.

Postava iz snova Turisti su koncertno aktivni, ali točno onoliko koliko tržište traži. Iako već rade na novim pjesmama, ne žele odmah studijski ‘srljati’, nego studiozno pristupaju svakoj pjesmi. Iako su mu Turisti primarni autorski projekt, Vava je objeručke prihvatio ponudu iz EPK da Rijeku predstavi i pjesmom. Na raspolaganju je imao samo dvadesetak dana, ali kad radi s postavom iz snova, ni to nije bilo nemoguće. Dok je pred mikrofonom bilo čak 20 pjevača, na instrumentalom je dijelu surađivao s Darkom Terlevićem iz grupe The Siids, Mrletom na basu, Bobom Grujičićem na bubnjevima, Vladimirom Tomićem i Matejom Zecom na gitarama. »Iz suradnje s tim ljudima neopisivo je lako izvlačiti inspiraciju. Obožavam taj osjećaj zajedništva i sinergije koju ima naša mikroscena. Dio sam toga i nimalo mi nije žao. Inspiraciju za liriku pjesme dugujem mnogim stranim novinarima koji su dolazili u Rijeku, s ciljem da upoznaju status grada. Budući da sam nekolicini bio neformalni vodič–domaćin, vodio sam ih od lokacije do lokacije i u trenutku kad smo izišli autom iz tunela Učke, predvečer, ugledali su prizor dugačke rijeke svjetala i pitali me u nedoumici — što je to? Odgovorio sam, pomalo zbunjeno: This is my hometown, Rijeka.’ Kao da mi je tek tada došlo do

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

ijeka oduvijek nosi perjanicu grada alternativne glazbe, a sada se još bolje pozicionirala na turističkim kartama kao Europska prijestolnica kulture. Tim je povodom Vlado Simcich Vava napisao himnu Moj grad koja je okupila novi Ri–Val, a osim novog albuma grupe Turisti i suradnje s Parafima, dotaknuli smo se još nekih glazbenih tema.

araf je apsolutno nezaobilazni dio riječke glazbene povijesti, oni su Vavini junaci iz djetinjstva, a odnedavno s njima dijeli i pozornicu

Živahna scena

»Potpuno sam neotporan na njihove pjesme. Stoga ne iznenađuje što sam u repertoar i na album Turista uključio Javna kupatila. Uslijedio je box–set sa svim albumima i ponovno okupljanje. Pitali su me bih li svirao s njima. Je li more slano? odgovorio sam. To je okupljanje eksplozivne naravi, među članovima se osjeti međusobno uvažavanje i razumijevanje, pa se nadam dugom zajedničkom životu — novoj obitelji«, ističe Vava. Za današnju riječku scenu kaže da je poprilično živahna. Ono po čemu se drastično razlikuje novija generacija riječkih glazbenika jest ambicija i hrabrost da se pjeva na nematerinskom jeziku, a time se otvaraju potpuno novi putovi za razvoj od Kine, i Njemačke do Engleske ili Amerike. Pritom nitko od njih ne svira u klubovima iseljenika, nego za lokalnu publiku, otvorenu i neopterećenu politikanstvom. »Alternativni zvuk danas je možda kantautorstvo koje strši nasuprot nabildanoj produkciji ili garažni zvuk gitara koji se više ne može čuti na radijskim frekvencijama. Izostanak histerije je svakako vidljiv na koncertima vrlo atraktivnih indie bendova, stranih ili domaćih, a siguran sam da im ne nedostaje snage i sugestivnosti. Suverenost alternativnog zvuka možda je pripadala devedesetima, dok je današnji ‘svijet’ znatno ugodniji uhu, s manje provokacije«, zaključuje Vava.

Razgovor s Vladom Simcichem Vavom, uz poneki komentar o njegovoj djelatnosti

This is my hometown, Rijeka! Riječki gitarist, autor i producent objeručke je prihvatio ponudu iz EPK da Rijeku predstavi i pjesmom pa je napisao himnu Moj grad koja je okupila novi Ri–Val

Vlado Simcich Vava bio je član Laufera od 1993. do razlaza, 1996.

Blagoje Pešić

Piše: Ivana Lulić

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Uloga skladatelja Frane Đurovića na dva ključna događaja prigodom otvorenja

Riječ dirigenta i aranžera timske Opere industriale

ao skladatelj, aranžer i dirigent sudjelovao je i u službenom programu za uzvanike u zatvorenom prostoru Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca od 17 sati, kao i na spektakularnom šouu pod kišnim svodom za građane u luci, nazvanom Opera industriale od 20 sati

Dubrovčanin Frano Đurović skladatelj je i profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, član Skupštine predstavnika HDS–a. Kao predsjednik Upravnog odbora glazbene nagrade Porin itekako žali što je zbog koronavirusa dodjela nagrade ove godine odgođena do daljnjega, a trebala se, kao i prošle, održati u Rijeci. Taj mu je grad prirastao srcu i za ljubav mu se odužio pozivom na sudjelovanje prigodom otvorenja sezone Europske prijestolnice kulture. Kao aranžer koji je povezao himne Europe i Rijeke, sudjelovao je u službenom programu za uzvanike u zatvorenom prostoru Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca od 17 sati, a na spektakularnom šouu pod kišnim svodom za građane u luci Opera industriale od 20 sati bio je aranžer i dirigent. U razgovoru otkriva svoje dojmove sudionika toga povijesnog trenutka za kulturu grada i države. Imali ste važnu ulogu u otvorenju Rijeke EPK 2020., 1. veljače. Kako je došlo do suradnje s gradom? U Rijeci sam prošle godine imao premijeru baleta (Hero Is Tired, koprodukcija MBZ–a i HNK–a Ivana pl. Zajca) i jako mi se svidjela atmosfera, bila mi je vrlo ugodna suradnja. U vezi s otvaranjem EPK–a, nazvao me je Dražen Baljak, gitarist Leta 3, s njima povremeno surađujem. Rekao mi je da elektroakustički dvojac JMZM (Josip Maršić i Zoran Medved) radi vrlo neobične i zanimljive stvari sa zvukom. Ukratko mi je objasnio koncept, smatrajući da bi se moj način rada dobro spojio s njihovim. To mi je bilo dovoljno. Odmah sam pristao jer jako cijenim Baljka i vjerujem njegovoj procjeni. Spojio me je s JMZM–om i bio je u pravu, suradnja je bila pun pogodak. Odlična atmosfera

Zbog čega se sve Rijeka i prošle, ali i ove godine, pokazala kao idealan domaćin Porina?

a kraju je bilo logično da ja dirigiram orkestrom i dajem znakove naratoru, zborovođama (svaki zbor imao je svojega zborovođu), Indošu... Frano Đurović

Rijeka 2020

Jedno od osnovnih načela Porina kao nacionalne nagrade jest da putuje po Hrvatskoj i nakon nekog vremena jednostavno mora ići dalje. Prije Rijeke bili smo u Splitu, čak rekordne četiri godine zaredom, bilo nam je super, nigdje se dosad glazbena nagrada Porin nije toliko zadržala. No u Rijeci nam je upravo idealno jer je Europska prijestolnica kulture, mnogo je umjetničkih događanja i Porin se dobro uklopio. Dobili smo jako dobre uvjete i atmosfera je odlična. Čija je ideja da se u jednoj skladbi povežu europska i riječka himna i kako ste pristupili zadatku?

Domagoj Kunić/Rijeka 2020

Kristina Kolar uz gudački kvartet Orkestra riječke Opere izvela je Đurovićevu obradu poveznice europske i riječke himne

Sve je počelo od Marina Blaževića, intendanta HNK–a Ivana pl. Zajca. Nazvao me i objasnio mi svoju ideju koja je prvotno bila za sopran i simfonijski orkestar. No zbog relativno kratkog roka, a bio sam natrpan poslom za otvaranje EPK–a, predložio sam da napišem verziju za sopran i gudački kvartet. To je ispalo dobro i iz praktičnih razloga — taj sastav je portabilan i ne treba dirigenta, skladba će se moći izvoditi u raznim prigodama cijele godine. Zadatku sam pristupio profesionalno, držeći se pravila struke. Dobar ukus Koji tekst je izvodila pjevačica Kristina Kolar? Kako se glazba Damira Badurine uklapa u medij gudačkog kvarteta? Kristina Kolar izvodila je dio Beethovenove Ode radosti — dakle Schillerove stihove »Freude, schöner Götterfunken…« koji je europska himna i zatim dio pjesme Najdraža Rijeko — »Naj-

draža Rijeko, otvori njedra…«, pjesme Damira Badurine koja je postala riječka himna. Izazov je bio spojiti kapitalno djelo klasične glazbe sa zabavnom pjesmom i ostati u granicama dobrog ukusa, no rezultat je dosta dobar, čini se. Koji je bio vaš skladateljsko–dirigentski udio u kasnijoj proslavi otvorenja EPK–a u luci pod nazivom Opera industriale? Spomenuti članovi dvojca JMZM najprije su izradili koncept. Njihova ideja je da za otvaranje u sveobuhvatnom programu budu zastupljeni elektronika, komorni orkestar, narator, dva potpuno različita zbora (riječki zbor Jeka Primorja i Mieskuoro Huutajat, finski zbor muškaraca koji urliču), orkestar alata, Damir Bartol Indoš sa svojim bendom Sexa, djeca koja recitiraju Janka Polića Kamova i sviraju na instrumentima iz Indoševe samogradnje — nazvanih šahtofoni, bubnjari na krovu zgrade

Atraktivni finski zbor muškaraca Mieskuoro Huutajat; osim što pjevaju, još i vrište, zveckaju, huču, viču, cokću i uopće proizvode najneobičnije zvukove

udaljene četiristo metara od pozornice, nekoliko tisuća ljudi u publici koja je proizvodila buku na točno određenim mjestima, zvončari, 25 riječkih rock–gitarista… Prilično komplicirano. Za početak, JMZM je pripremio elektroničku podlogu, uglavnom tzv. dronove, zvukove grada, industrije, kombinaciju buke i musique concrète. Na tu podlogu napisao sam glazbu za komorni orkestar koji je dopunio njihovu elektroniku, a kako smo tijekom rada unijeli dosta promjena da bi dramaturgija bila što bolja, na kraju je bilo logično da ja dirigiram orkestrom i dajem znakove naratoru, zborovođama (svaki zbor imao je svojega zborovođu), Indošu… Pokisla partitura Kakav je bio osjećaj biti dirigent tako velikog i stilski raznovrsnog izvođačkog korpusa, u kojemu su bili i mnogi izvorno neglazbeni subjekti i objekti, npr. riječki lučki radnici i

njihove brusilice na dizalici? U početku mi je bilo pomalo zastrašujuće kad smo počeli s probama na De Francescijevu gatu, no brzo sam se opustio jer je atmosfera bila izvrsna, svi su dali svoj maksimum i takve stvari osjetite. Najgore što mi se dogodilo je što smo dan prije otvaranja pokisli na probi. Partitura mi se slijepila, a mnoštvo oznaka i promjena naknadno sam unio rukom. Note sam na svu sreću uspio osušiti. Da nisam, ne znam kako bi sve završilo. Kakvi su planovi s Rijekom nakon što se smiri ova pošast od koronavirusa? Kao predsjedniku Upravnog odbora glazbene nagrade Porin, dužnost mi je što prije osigurati održavanje završne manifestacije. Produkcijski tim je odradio golem posao, moramo što prije dodijeliti nagrade za prošlu sezonu. S Operom industriale imamo daljnje planove, vidjet ćemo. Volio bih opet raditi s JMZM–om.

Koncertom 16. veljače 2020. u Maloj dvorani Lisinski pjevačica i autorica Lela Kaplowitz zaokružila projekt To One, za koji je dobila nagradu International HDS–a

Autorica čiji je cilj glazbom ‘dotaknuti’ tanke niti svakog bića na Zemlji Sve skladbe napisala je po uzoru na istočnjačka načela filozofije zvuka, s namjerom da određenim zvukovima pokušava mijenjati vibraciju, da bi širila pozitivne poruke BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: Davor Hrvoj

jevačica Lela Kaplowitz 16. veljače nastupila je u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Promovirala je svoj novi album To One, koji je prošle godine predstavila u legendarnom Carnegie Hallu. Zagrebačkim koncertom zapravo je zaključila aktivnosti vezane uz taj projekt koji je započet osvajanjem natječaja Internacional Hrvatskog društva skladatelja. Bez te financijske injekcije tako zahtjevan program ne bi bilo moguće ostvariti. Naime, Lela je početkom prošle godine u vlastitom, zapravo obiteljskom Studiju 21, snimila CD, objavila ga za prestižnu američku izdavačku kuću PARMA Recordings, predstavila u Carnegie Hallu s djelomično izmijenjenom, međunarodnom postavom — nastupila je uz supruga, klavijaturista Joea Kaplowitza, njihovu četrnaestogodišnju kćerku, violinisticu i pjevačicu Luciju te kontrabasista Mata Muntza i udaraljkaša Garyja Fritza — te u Lisinskom s glazbenicima s kojima ga je snimila. Kao dodatak toj priči, u pripremi je dokumentarni film o bračnom paru Kaplowitz; snimanje je u završnoj fazi. Mijenjanje vibracija

Uz nju, Joea i Luciju, sastav su upotpunili gitarist Elvis Penava i bubnjar Dado Marinković, a povremeno su se pridruživali violinist Marko First i trubač Davor Križić, baš kao na albumu. Lucia Kaplowitz, osim što je svirala violinu i pjevala, ne samo prateće vokale, oduševila je tap danceom koji je izvela s fascinantnom lakoćom, kao da je to mačji kašalj, a nije! Jedini pridruženi član na koncertu koji s njima nije snimao za CD bio je novosadski bas–gitarist Vladimir Samardžić. No budući da je Lela koncert zamislila kao svojevrsni šou, na pozornici su se izredali brojni gosti, od pjevačice Valerije Nikolovske i udaraljkaša Hrvoja Rupčića, preko pratećih pjevačica Mirjane Vladić i Ane Kalenić Matijević te zbora Messengers do kostimiranih članova Udruge Sinovi Monarhije u ulozi statista. Dobro osmislivši program, ali i uvjerljivim izvedbama, publiku u prepunoj dvorani cijelo je vrijeme (dva sata) držala u napetosti i zato je ovacije dobila nakon svake izvedbe. Leline skladbe DAVOR HRVOJ

Lela Kaplowitz duboko vjeruje da naše misli kreiraju našu budućnost, stoga pozitivno razmišljanje primjenjuje kao tehniku, tj. već i naviku kojom stvara svoj životni put na način koji joj odgovara

Na ovom koncertu Lela Kaplowitz predstavila se kao sjajna pjevačica velikih mogućnosti, ali i kao tap dancerica. U tome su joj pomogli članovi sa-

stava i gosti koji su bili poticajni u pratnji i nadahnuti u solima. Najvažnije je što su sve skladbe u projektu autorske, Leline. Napisala je tekstove i glazbu za sve skladbe, a uz Joea i aranžmane. Za razliku od njezinih prethodnih, ovo nije tipičan jazz album. Naime, Lela je glazbu osmislila tako da uključi elemente raznih stilova popularne glazbe, od soula i gospela preko jazza i bluesa do rocka, ali ne zanemarivši improvizaciju koja je uvijek bila važan segment njezinih izvedbi. S ponosom je istaknula da je nedavno snimila i prvi spot, za pjesmu Love is All There Is. Lelina je zamisao da glazba na albumu teži osjećaju jedinstva i zajedništva, što se postiže osviještenošću, harmonijom i mirom. Sve skladbe napisala je po uzoru na istočnjačka načela filozofije zvuka, s namjerom da određenim zvukovima pokušava mijenjati vibraciju, da bi širila pozitivne poruke. Moderna ‘vještica’ Osim što je izvela gotovo sve skladbe s albuma To One, program je upotpunila i nekima s prethodnog, With Every Breath, što ga je snimila s Joeom i Jazz orkestrom HRT–a. Iza svake pjesme je i priča. Primjerice, pjesma Everything Is Possible predstavlja Lelin životni moto: sve je moguće! Naime, kako kaže, ona duboko vjeruje da naše misli kreiraju našu budućnost, stoga pozitivno razmišljanje primjenjuje kao tehniku, tj. već i naviku, kojom stvara svoj životni put na način koji joj odgovara. U pjesmi Human Tapestry poigrala se riječju Tapestry koja u prijevodu znači tapiserija, ali je i igra riječi jer Tap znači step. Osim ritmičnosti i groovea, pjesma ima nadahnjujući tekst koji govori o cijelom svijetu kao jedinstvenoj obitelji utkanoj u ljudsku tapiseriju. Skladbu You Will See posvetila je majci i bratu, a Sisters, koju je otpjevala s Valerijom, ženama: samostalnima, svjesnima sebe i svijeta oko sebe, koje nastoje pomoći drugim ženama motivacijom, potporom i ljubavlju. Dreamland je pjesma koja odražava njezin cilj da glazbom ‘dotakne’ tanke niti svakog bića na Zemlji, da potakne sve da zapjevaju i osjete povezanost i ljubav jedni prema drugima. 30 Years Of Silence — tijekom izvedbe pred pozornicu su stali kostimirani članovi Udruge Sinovi Monarhije. Pjesma ima srednjovjekovnu temu proganjanja i spaljivanja vještica na lomači te zavjete o šutnji, a nakon tristo godina moderna ‘vještica’ odlučuje propjevati i bez straha širiti poruke ljubavi, sreće i zajedništva. Publika je shvatila Lelinu poruku i jasno dala do znanja da je podupire u njezinim zamislima te da obožava njezin novi glazbeni istup. U taj je koncert uložen golem trud, ali isplatio se.

Bruno Mičetić Quintet

Out of the Shadow

DAVOR HRVOJ

Za naslovnicu CD–a odabrao je sliku Ring of Nibelung (ulje na platnu 150 x 150 cm) Vedrana Ružića koji je nadahnut Wagnerovom glazbom izradio seriju umjetničkih slika

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Dallas Records

Dallas Records objavio novi autorski album Brune Mičetića

Skladbe nadahnute svakodnevicom Upravo su boje ono što povezuje glazbu i slikarstvo — glazbenici slikaju boje zvukovima, a slikari kistom; to je odraz Mičetićeva pristupa fusionu, što se poklopilo s bojama na slici Vedrana Ružića objavljenoj na naslovnici CD –a Piše: Davor Hrvoj

iječki gitarist i skladatelj Bruno Mičetić iznimno je aktivan kao suradnik raznih glazbenika (ne samo na području jazza), ali i kao vođa vlastitog sastava. Ništa ne prepušta slučaju i zato bilježi sve razvojne faze svojega stvaralaštva. Album Out of the Shadow njegovo je peto diskografsko izdanje za Dallas Records i logičan nastavak prethodnih. Naime, na prvom se albumu, Phantom’s Whisper iz 2013., bavio obradama jazz standarda, i to u mainstream jazz izrazu, dok je već drugim, Beauty Of Your Soul iz 2016. nagovijestio zaokret prema fusionu. Također, tim CD–om počeo je dokumentirati svoj autorski rad. Naime, snimio je isključivo vlastite skladbe. U pisanju nekih asistirao mu je pijanist i orguljaš Joe Kaplowitz, njegov najdu-

govječniji suradnik koji je sudjelovao u snimanjima svih Mičetićevih izdanja. Isti program, s dodatkom standarda Stella By Starlight, zabilježen je na DVD–u Beauty Of Your Soul — Live at Lisinski iz 2018. Iste godine objavio je i album Capturing the Moment za koji je napisao nove skladbe, a to je učinio i za novi, Out of the Shadow, zadržavši isti, fusion pristup. Poslijepodnevni session Ostvario ga je s dugogodišnjim suradnicima, glazbenicima za koje zna što od njih može očekivati, u čiju se sviračku vještinu i improvizatorsku maštovitost uzda, na koje se uvijek može osloniti. Uz već spomenutog Kaplowitza, koji svira razne klavijature, to su tenor– saksofonist Vojkan Jocić, kontrabasist i bas–gitarist Bojan Skočilić i bubnjar Dado Marinković. Uz njih je u kreiranju glazbe za album važan producent Srđan Sekulović Skansi. Nadahnut suradnjom s Kaplowitzem, ponajprije jed-

nim popodnevnim sessionom s njim, Mičetić je skladbu Afternoon With Joe posvetio upravo njemu. U izvedbi te skladbe kao gost im se pridružio konga bubnjar i udaraljkaš Hrvoje Rupčić koji je ostvario divnu interakciju s bendom, posebice s Marinkovićem. Zapravo, svaka skladba nastala je potaknuta nekim događajem, nadahnute su Mičetićevom svakodnevicom i osobama koje ga okružuju.

oš je albumom Beauty Of Your Soul iz 2016. Mičetić počeo dokumentirati svoj autorski rad i nagovijestio zaokret prema fusionu

Posveta Ružiću To je naznačio i naslovima skladbi, primjerice Afterwork Traffic Jam, za koju je inspiraciju dobio probijajući se kroz poznatu popodnevnu zagrebačku gužvu, te Ballad For a Friend, koju je posvetio prijatelju Zvjezdanu Ružiću, pijanistu i svojem glazbenom savjetniku. I njegov mačak dobio je pjesmu — Boris the Cat. Posebna je skladba For You, intimistička balada koju je izveo na akustičnoj gitari, i to u duu s kontrabasistom Skočilićem. Nadahnuće za svoje

skladbe Mičetić crpi i iz slikarstva. Zato je za naslovnicu CD–a odabrao sliku Ring of Nibelung (ulje na platnu 150 x 150 cm) Vedrana Ružića koji je nadahnut Wagnerovom glazbom izradio seriju umjetničkih slika. Naime, pristup fusionu u njegovim se novim skladbama, između ostalog, događa u sinergiji s bojama na toj slici.

Autorska putanja zagrebačkoga gitarista Franje Glušca

Bavim se glazbom kao disanjem, premda mi ona ne plaća račune Prvi samostalni album nakon četiriju ostvarenih albuma bendova s kojima Glušac djeluje: Ostrvo ledenog kita — Šumski, Franz Kafka Ensemblea, Brujača i Cul–de–Sac Orkestra za ubrzanu evoluciju

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Razgovarao: Vid Jeraj

utorska putanja zagrebačkoga gitarista Franje Glušca nakon dvadesetogodišnjega rada posljednjih je godina prepoznata u realizaciji četiriju albuma bendova s kojima djeluje: Ostrvo ledenog kita — Šumski, Franz Kafka Ensemblea, Brujača i Cul–de–Sac Orkestra za ubrzanu evoluciju. Kruna je tih i takvih i soloalbum Home, objavljen o Božiću 2019. u nakladi tvrtke GuranjeSLitice Records. Fingerpicking na akustičnoj gitari i trzalaštvo na električnoj, okosnice su autora koji je potkraj devedesetih suosnovao grupu Peach Pit — jednu od onih koje su označile nulto desetljeće uz rasprodani KSET, kao i inozemna izdanja, uz inicijaciju u mizansceni novoga vala. Za početak, zašto se baviš glazbom i koji ti je bio najbolji bend prije, a koji sad? Bavim se glazbom na isti način na koji i disanjem, smatram to osnovnom životnom potrebom u svrhu očuvanja bistre glave i zdravog razuma. Želim i drugima koji se bave glazbom da traže osobni razlog za to jer ih bavljenje glazbom u suprotnom neće usrećiti (osmijeh). Ne sjećam se da sam imao najbolji bend, odnosno svaki koji sam volio bio mi je najbolji u trenutku u kojem sam doživljavao njihovu glazbu. Od Iron Maidena koji sam slušao kao dijete do Art Ensemble of Chicago, koji sam slušao mnogo kasnije, svaki je bend najbolji ako daje najbolje od sebe. Oda slobodi Da citiram jednog đurđevačkog mitotvorca (Vladimira Horvata Horvija — op. aut.), »danas rock, gitara i otkačenost više nije atraktivan fah kod klinaca, pokušaj s harmonikom dugmetarom i digitalnim vox/audio– tune efektima«. Na uvodnoj skladbi Homea molski bridge je prepoznatljiv, dok si na zadnjoj elektroakustičnoj verziji zapravo možda i poslušao Horvijev savjet. Jesi li?

Uvodna pjesma Home više je oda

slobodi ili sam je barem ja tako doživio. Posljednju verziju je Višeslav Laboš (koji uz mene potpisuje miks albuma, a i mastering engineer je) elektronički tretirao uz potpuno odriješene ruke, nadam se da se to i čuje. Ona me asocira na završnu scenu Odiseje u svemiru Stanleyja Kubricka, odnosno takvu sliku mi stvara kad je slušam — Daiiisssyyyyyy….. Sitni vez Svirao si dulje vrijeme avangardnu glazbu. Najprije je to bio post rock i njegova ekstremnija inačica, sport rock. Potom je došao avant rock/ free ili kako već... Kako gledaš na igru prevrednovanja žanra s dvadesetogodišnjim iskustvom osobnog razvoja od gitarista, preko aranžera, do sociologa i skladatelja? Glazbeni žanrovi su na Balkanu uvijek neka vrsta oksimorona, uopće ne nastaju na Balkanu, a i način na koji žive svoje balkanske inkarnacije poprilično je transformativan. Mislim da je Balkan specifičan po tome što su ovdašnji glazbenici uvijek od pogrešno shvaćenog stiha i pogrešno uhvaćene note znali iskovati ‘novi stil’, a i kraljevstvo je prepjeva. Balkan je prapostojbina izvrsnih glazbenika i interpretatora. Rijetko se dogodi neki autor koji bi zaista odjeknuo u svijetu (tu se u popularnoj glazbi može spomenuti Vlaho Paljetak kao primjer), tako da je balkanska ekspresija više stvar manirizma i ‘sitnog veza’, tj. same glazbeničke vještine. Porijeklom si iz ugledne glazbeničke obitelji, od Mae West, glumice iz Hollywooda, do djeda Šmajsera? Tko je u tom magijskom realizmu najviše utjecao na tebe, tko ti maše s požutjele fotografije? Moj djed Franjo Šmajser bio je barski glazbenik i jedno je vrijeme svirao u Plesnom orkestru. Mary Jane »Mae« West, prema obiteljskoj predaji je sestrična moje prabake Irme koja je podrijetlom iz Budimpešte. Otac DJ Na mene je najviše utjecao moj otac Miladin Glušac, koji je kao disk–džokej, radijski voditelj i glazbeni urednik imao veliku kolekciju glazbe i u mojim

formativnim godinama zapravo ključno utjecao na stvaranje mojega glazbenog ukusa, a bio je i izravni poticatelj mojega bavljenja glazbom. U njegovoj kolekciji su podjednako zastupljeni John Coltrane, Kraftwerk, kao i Black Sabbath, The Stooges i grupa Buldožer. Moja majka je također utjecala na mene svojom strpljivošću prema mojem glazbenom ukusu tijekom odrastanja, koja je doduše imala svoje granice. Oni dandanas znaju doći na koji od mojih koncerata kako bi me podržali i ne ustručavaju se iskreno reći svoje mišljenje, što smatram poticajnim. Skladba I Saw Dry Bones in the Valley stvarno je rourkeovska i proteže se od skladbi američkog fingerpicking skladatelja Johna Faheyja u minimalističku katarzu, dok Pine ulazi i u filmsku glazbu. Kako su nastajala ta djela i što te ponukalo da ih obgrliš u cjelinu? Najviše sam vremena posvetio Faheyjevim interpretacijama, mislim da sam to proučavao oko 20 godina i tek se nedavno usudio pomisliti kako ih dovoljno razumijem da bih se odvažio objaviti njihove covere. Moje su skladbe nastajale u jednom dahu, najčešće u neko popodne vikendom, kad imam najviše vremena za sviranje. Odlučio sam ih obgrliti u cjelinu posve spontano, učinio mi se dobar trenutak u mojem životu za takav potez. Komunalni duh Kroz ‘sociologiju’ ansambla Cul–de– Sac legendarnog Dragana Pajića Paje, a ušli smo u osmu godinu otkako nas je napustio, upoznao si Miru Manojlovića, Viška Laboša, Rundeka, Caprija Kafku, Ivana Marušića Klifa, Tenu Novak i Annu Ghallo... Pajo je glazbenik, gitarist, improvizator, anarhist, kritičar svega postojećeg, veliki štovatelj Bude i grupe Monty Python — potkraj života prepoznat je kao komunalni duh. Nije li takav epilog, zapravo, poetičan? To je dobar opis, Pajo je stvarno bio komunalni duh, odnosno dobri duh «velegradskog podzemlja«, ako to smijem reći, i živio je za glazbenu zajednicu koju je stvarao i koju je smatrao svojom obitelji. Njegova empatija za čovjeka s ulice bila je enormna, a iskustvo svjetsko. Pajo je bio jedinstveno biće puno

topline i naglih kontrasta i kao takvog ćemo ga se uvijek sjećati. Koji su klasični skladatelji kroz godine ‘poštambiljali’ tvoj rad i kome se osjećaš dužnim? Eriku Satieju i Sergeju Rahmanjinovu. Album odiše zaigranošću i pomirenošću sa sobom, vjerojatno i zato što nema survivorske note kao u bendu, one čija se prisutnost itekako prepoznaje u neoliberalizmom ‘posoljenoj’ svakodnevici Zagreba. Osjećaš li u toj atmosferi zov klupske ‘arkadije’ Zagreba, budući da se, kao, može nešto i čut’... Ne mogu baš dati neki objektivan odgovor, rijetko posjećujem zagrebačku klupsku ‘arkadiju’ pa se ne smatram dovoljno kompetentnim. Određene promjene se događaju, neke nabolje, a neke nagore. U svakom slučaju, neke scene su sigurno zastupljenije od drugih, ali tako je u bilo kojem svjetskom gradu zagrebačkih dimenzija. Plaćanje računa Tvoja aktivnost s drugim bendovima već je legendarna, a izrazi lica Darka Rundeka dok sviraš aranžmane u Orkestru za ubrzanu evoluciju nezaboravni su... Jesi li pomišljao na to da živiš samo od glazbe? Izrazi lica Darka Rundeka? Želja za životom samo od glazbe vječita mi je nerazriješena frustracija, svaki susret sa svakodnevnicom ukazuje mi na to da me sve manje pogađa. Ne mislim da je nužan preduvjet da budeš glazbenik i stvaraš koricu kruha koju glazba pruža, iako je primanje novca za vlastito djelovanje vrlo poticajno. I dalje na neki način živim od glazbe, no ona mi ne plaća račune. Što ti znači to što je nagrada Porin preko nominacije šogorici ušla u familiju? Mojoj šogorici Andreji Košavić Kurelec nominacija za Porin za etnoalbum godine za projekt Ftičeki koji vodi s Darkom Rundekom zasigurno mnogo znači, a to je priznanje koje taj bend svakako zaslužuje, tako da me ta vijest obradovala, a mogu reći da ni ostali članovi familije nisu ostali ravnodušni.

Franjo Glušac

Home GuranjeSLitice Records

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

ingerpicking na akustičnoj gitari i trzalaštvo na električnoj, okosnice su autora koji je potkraj devedesetih suosnovao grupu Peach Pit

Franjo Glušac

Mjuzikl Glazba srca mog Ivana Josipa Skendera u izvedbi Glazbene škole iz Varaždina

Kad učenici postave standarde U povodu 190. obljetnice Škole, njezini su učenici još 30. studenoga 2018. praizveli mjuzikl, a zatim, u ponovljenim izvedbama u studenome i prosincu iste godine, oduševljavali publiku u HNK–u Varaždin; 16. veljače gostovali su u Kazalištu Komedija u Zagrebu

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

ad mjuzikl postavlja Glazbena škola, a ne profesionalci, kritičar(ka), unatoč unaprijed pročitanim reklamnim frazama — »ispunili su kazalište do posljednjega mjesta« i »zaslužili su barem jednu turneju po Hrvatskoj«,

odlazi u kazalište s dobrohotnom namjerom da iz predstave izvuče najbolje što se izvući dade te da to stavi na papir. No zapravo, odlazi ‘po zadatku’ i s očekivanjima svedenima na minimum. Zagrebačko gostovanje Međutim, interpreti mjuzikla skladatelja Ivana Josipa Skendera, bivšeg učenika Glazbene škole u Varaždinu, i autorice libreta Marijane Nole, Glaz-

Interpreti su pažljivo birani: Ema Kovačić (u ulozi Sare) i Neven Stipčić (u ulozi Lukasa) u šouu plijene i glasom i stasom

vi elementi na pozornici tako savršeno funkcioniraju da gledatelj prestaje biti svjestan da se zapravo radi o ‘školskoj predstavi’, a ne o mjuziklu koji izvode profesionalci

ba srca mog — dakle, glumci i pjevači, koji su većinom učenici te škole, odlučili su oduprijeti se takvim predrasudama. U povodu 190. obljetnice svoje škole, koja se ubraja u najstarije institucije te vrste u Hrvatskoj, još su 30. studenoga 2018. praizveli mjuzikl, a zatim, u ponovljenim izvedbama u studenome i prosincu iste godine, oduševljavali publiku u Hrvatskom narodnom kazalištu Varaždin. Šesnaestoga veljače 2020. godine ansambl Glazbene škole iz Varaždina gosto-

vao je s mjuziklom Glazba srca mog u zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija, i to s dvije predstave — jednom u 18, a drugom u 20 sati. Publika, koja možda nije bila brojna, ali je svakako bila znatiželjna (primjedba je, dakako, kritičarski ‘otrovna’ jer je gledalište bilo ispunjeno gotovo do posljednjeg mjesta), jednako je pozitivno reagirala na Skenderov mjuzikl i njegove mlade interprete kao što je reagirala publika u Varaždinu.

Započevši in medias res, bez (suvišne) uvertire, mjuzikl Glazba srca mog odmah je pokazao da će se radnja odigrati prema uobičajenim stereotipima. Protagonisti su učenici glazbene škole (koji de facto glume sami sebe), koji postavljaju na pozornicu mjuzikl Snovi (mjuzikl u mjuziklu). Sara, koja je upravo prekinula s Filipom (koji je još zaljubljen u nju), zaljubljuje se u bivšeg učenika škole, mladog, navodno niškoristi a zapravo iznimno talentiranog, rokera Lukasa. No u Lukasa je zaljubljena Sarina suparnica Dina… Dakle, svi elementi su tu, pa i ljubavni trokut, odnosno četverokut. Interpreti su pažljivo birani: Ema Kovačić u ulozi Sare i Neven

je njegov otac, Đuro, u ‘pijanoj’ verziji (Đuru interpretira profesionalni glumac Robert Plemić, ‘posuđen’ iz HNK–a Varaždin). No pjesmu zatim preuzima Neven Stipčić, alias Lukas, otkrivajući glasovne mogućnosti koje se bez problema mogu usporediti s onima u profesionalnih pjevača. Parirali profesionalcima A Stipčić ne pjeva samo rock–pjesme, nego i balade (Magija) te pjesme razočaranja (Lažeš mi), kao i pjesme koje izvodi s Emom Kovačić u nadahnutim duetima od kojih su neki baš pravi, ali sadržajem sasvim opravdani,

ljirala Rebecca Posavec, koja se, osim kao pjevačica (Boginja, Svi već znaju da sam ja…), pokazala i kao odlična glumica. Zapravo su svi učenici varaždinske Glazbene škole bez problema parirali profesionalnim glumcima u postavi — Robertu Plemiću u ulozi Lukasova oca, Barbari Rocco u ulozi školske ravnateljice i Sarine majke (koja je ujedno preuzela ulogu dramske pedagoginje i asistentice redateljice) te Ivanu Čuiću u ulozi neumoljivoga glazbenog umjetnika Mauricija. Kajkavske boje Odluka da se u mjuziklu govori kajkav-

remda se radnja očito događa danas, odjeća koju protagonisti nose evocira na američke školarce iz druge polovice prošloga stoljeća

čio’ i sam relativno mlad Ivan Čuić, koji je ulogom Mauricija ponio drugu stranu priče; on je bio ključan za funkcioniranje mjuzikla u mjuziklu koji se uvježbava na pozornici. Kao izuzetno strog pe-

Glazba srca mog trebala bi zaigrati u Kazalištu Komedija kao dio redovitog repertoara, da svi ljubitelji mjuzikla, a i oni koji će to postati, vide kako to radi Glazbena škola u Varaždinu

Stipčić u ulozi Lukasa i glasom i stasom plijene šou, a ništa manje za njima ne zaostaju njihovi suparnici iz priče — popularna spletkarošica Dina, koju utjelovljuje razigrana Rebecca Posavec, i ozbiljni Dorian Stipčić kao školski ljepotan Filip. Mjuzikl u mjuziklu Songovi koje izvode mišljeni su, prije svega, da pridonesu karakterizaciji likova. Primjerice, rock–pjesma On je moja pokora…/ Luzer objašnjava Lukasovu obiteljsku situaciju; izvodi je najpri-

show stopperi (tango Slučajno možda mi smo se sreli zaustavlja radnju jednostavno zato što se mladom paru čini da na svijetu ne postoji nitko drugi osim njih dvoje). Prema sličnome ključu, svaki lik predstavljen je barem jednom pjesmom: Sarina pjesma, Kad živiš snove vlastite, međutim, osim što predstavlja Emu Kovačić kao talentiranu mladu pjevačicu i učenicu Škole, pokreće radnju: Sara je na raskrsnici i mora donijeti neke važne životne odluke. Uz nju je, u mjuziklu Glazba srca mog, upravo bri-

skim dijalektom, prirodnim za Varaždin i okolicu, s jedne je strane učenicima Glazbene škole, koji uče biti glazbenici a ne glumci, vjerojatno olakšala posao, a s druge je mjuzikl začinila govornom specifičnošću. No odličnom se pokazala i ideja da se u predstavu ‘ubace’ profesionalci koji su omogućili nesmetani tijek dramske radnje i sigurno, vlastitim primjerom, pripomogli glumačkim izvedbama (do sada) neiskusnih, ali itekako sposobnih i talentiranih mladih umjetnika. Među profesionalcima upravo je ‘isko-

dagog, Mauricio u mjuziklu — rječnikom poznatim svima koji su išli u glazbenu školu ili se na ovaj ili onaj način bavili glazbom — bez dlake na jeziku kritizira sve i svakoga. Ubit ću ga — što se razvlači na tom klaviru!; Orkestar je jad jadova!; Krvi ću vam se napiti! — samo su neke od njegovih ‘poticajnih’ doskočica kojima časti ansambl. Neprestano zaustavljajući glazbene brojeve jer nikako da dosegnu razinu koju je zamislio, Mauricio čini komičnu protutežu ljubavnim jadima Sare i Lukasa. Pri tome je Čuićev nastup dojmljiv, zabavan, šaljiv i u svakome slučaju neza-

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

rkestar je vodio sam skladatelj, Ivan Josip Skender; tako je ne samo ‘upravljao’ cijelom izvedbom nego i uživao upijajući energiju, entuzijazam i optimizam mladih ljudi koji su izvodili njegovo djelo

Svi elementi na pozornici tako savršeno funkcioniraju da gledatelj prestaje biti svjestan toga da se zapravo radi o ‘školskoj predstavi’

mjenjiv; ukratko, on je pravi spiritus movens koji zabavlja i one na pozornici i one iza nje. I bez brige, kad doista pretjera, revni učenici željni nastupa znaju kako ga se riješiti. Odlična režija

Svi elementi na pozornici tako savršeno funkcioniraju da gledatelj prestaje biti svjestan toga da se zapravo radi o ‘školskoj predstavi’, a ne o profesionalnom mjuziklu koji izvode profesionalci. Takvom je dojmu pridonijela odlična režija i dramaturgija Marine Pejnović, čija su rješenja povremeno iznimno jednostavna, ali uvijek ciljana i efektna (primjerice, pred kraj mjuzikla pozornica je prazna, reflektor je usmjeren u spuštenu zavjesu, a jedino što se čuje su bijesne kritike kojima Čuić, alias Mauricio, obasipa ansambl). Kostimi Tee Bašić Erceg također su odlično osmišljeni; premda se radnja očito događa danas, odjeća koju protagonisti nose podsjeća nas na američke školarce iz druge polovice prošloga stoljeća. Na taj se način čitaju reference na popularne američke ‘školske’ mjuzikle, od Briljantina do televizijskog serijala Glee. Scenografija

Žorža Draušnika isto je tako pametno osmišljena, jer Glazba srca mog zahtijeva brojne i brze promjene, pa se velik dio scenografskih rekvizita — bilo velikih (kao što je pozornica na kojoj nastupa/vježba rock–bend) bilo malih (kao što je ravnateljičina stolica) — na pozornicu dovlači uz pomoć kotačića. Poletni svirači Svega toga ne bi bilo da nije mladih snaga voljnih uložiti neizrecivo mnogo truda da bi postavile to djelo na pozornicu. Uz pjevački i svirački dio, učenici su majstorski savladali i glumački dio. Osim toga, morali su u svoje izvedbe ‘ukomponirati’ i koreografske pokrete koje je za njih pripremila Tamara Curić. Orkestar, koji također čine učenici Škole (uz malu potporu nekoliko profesora), bio je doista odličan — motivirani i poletni instrumentalisti stvarali su čvrstu potporu dinamičnim događanjima na pozornici. Orkestar je vodio sam skladatelj, Ivan Josip Skender, koji je na taj način ne samo ‘upravljao’ cijelom izvedbom, nego je, kao što je napisao za programsku knjižicu, uživao upijajući energiju, entuzijazam i optimizam mla-

dih ljudi koji su njegovo djelo ne samo besprijekorno, nego upravo visoko profesionalno, postavili na pozornicu. Klasičari i rokeri Na pozornici su nastupali i članovi chorusa, koje bismo mogli podijeliti na ‘klasičare’ i ‘rokere’. Među ‘klasičarima’ su bile izvrsne djevojke iz Sarina tabora te jednako odlične djevojke iz Dinina tabora: Anamari Dragičević kao Mia, Laura Cahun kao Lili, Marija Magdalena Kočila kao Žana, Korina Klamfl kao Lucija, Eva Škrebić kao Maja i Ana Leona Lončar kao Sanja. Za njima nisu zaostajali ni mladići — Dorijan Vuk kao Marko, Damjan Ivanjko kao Sven i Karlo Kreč kao Oliver. A opasni dečki iz Lukasova benda — Toma Juranko (Dado), Dominik Rušec (Žac), Mateo Mikulić (Robi) i Leon Krog (Marac) — unijeli su novu dimenziju u klasično ispričanu priču. Njihovim rokerskim stavom podignuta je ljestvica brojnih opozicija kojima je pridana i ona u ovom kontekstu naizgled očigledna, ali nikako manje važna: rock–glazba vs. klasična glazba. Rokeri su zajedno s klasičarima uvučeni u brojne spletke i intrige tipične za život

ne samo glazbene nego i svake druge škole; svi su prikazali nezaboravne trenutke mjuzikla Glazba srca mog kojih se ne bi posramili ni profesionalci Kazališta Komedija koje ih je ugostilo. Za sve ljubitelje Mjuzikl je pun poruka, od kojih su mnoge sadržane u stihovima. Jedna od posljednjih, iz finala, kazuje sve: »… mogu ja to!« Učenici Glazbene škole u Varaždinu daleko su nadišli tu točku, jer Glazba srca mog zasigurno više nije ono što je bila u početnom stadiju — mjuzikl u kojem nastupaju učenici. Izrasla je u mjuzikl koji se po maločemu razlikuje od profesionalnih glazbeno–scenskih predstava. Njezini izvođači doista zaslužuju ne jednu, nego nekoliko turneja po Hrvatskoj, a kritičarka ovoga teksta iskreno se nada još kojem njihovu gostovanju, žaleći što je od dvije odgledala samo jednu zagrebačku predstavu (onu koja je počinjala u 20 sati). Glazba srca mog trebala bi zaigrati u Kazalištu Komedija kao dio redovitog repertoara, da svi ljubitelji mjuzikla, a i oni koji će to postati, vide kako to radi Glazbena škola u Varaždinu. I neka uče.

O s v r t n a n ov i m j u z i k l B a m b i n a N e n e B e l a n a , n a t e k s t A n e To n kov i ć D o l e n č i ć , p r a i z ve d e n u H N K– u S p l i t

Djevojka iz pjesme postala je tanker! Piše: Karmen Širović

jevojka iz pjesme postala je tanker srednje tonaže Bambina, koji se u splitskom škveru gradi za grčkog brodovlasnika. Unatoč vremenskom odmaku od nekoliko desetljeća, likovi, situacije, mentalitet i problematika, kao i glazba, svježi su i aktualni. Priče o partizanima ni danas ne jenjavaju, samo su sjećanja na ratne podvige, bratstvo i jedinstvo zamijenile priče iz Domovinskog rata. Umjesto partijskom knjižicom, danas se maše stranačkom. Klasne razlike i tu muče starije generacije, dok mlađi o njima uopće ne razmišljaju. Mlad, neiskusan, ali obrazovan i vrijedan novozaposleni (poslije i ljubavni) par, pijun je iskvarenih voditelja na pozicijama, koji u poslovnom svijetu ‘velikih’ brzo odrasta. Korupcija se proteže kao glavna problematika i nudi najveću povezanost sa sadašnjošću.

areno, veselo, dinamično i kaotično okruženje na sceni u dva čina, u trajanju oko dva i pol sata, utjelovilo je duh Mediterana i uhvatilo tipove likova koje i danas možete sresti u Splitu. Iako u tekstualnom predlošku ima nekih nedosljednosti s obzirom na vrijeme radnje (npr. nije bilo Jezične gimnazije), a kostimografija Tee Bašić Erceg mjestimično je više ocrtavala šezdesete nego osamdesete godine, kazalište sve tolerira i nije dužno dati precizan prikaz i povijesni presjek svojstven znanstvenim radovima. Kad Krešimir Dolenčić uplete svoje redateljske prste, rezultat je promišljena, aktivna i zanimljiva scenska priča. Jednostavna scenografija Dinke Jeričević poslužila je kao dobra kulisa za promjenu lokacija koje se mijenjaju pokretnim rekvizitima, poput škverske kantine, kauča i fotelja ili uredskih stolova, koje likovi ‘dovlače’ sa sobom. Višeslojnost radnji na sceni Dolenčić je vješto postavio koristeći se zamrznutim slikama i/ili oblikovanjem svjetla Srđana Barbarića, pa glumci koji su se ‘prošetavali’ po sceni jasno oda-

Šoumen mjuzikla Bezo (glumac Stipe Radoja) uz susjede, pjevačice iz zbora splitske Opere

ju dojam da putuju nekim drugim prostorima, a ne upadaju u ambijente likova u fokusu. Kad glumci pjevaju… Bogata plejada mladih glumačkih snaga iz Splita, ali i veterana na sceni, omogućila je spretne, zanimljive i pretežito sigurne uloge. Pere Eranović, kao mladi inženjer brodogradnje Tonči Šetko, vjerno je utjelovio štrebera sa zagrebačkom diplomom, koji se zahvaljujući intelektu i upornosti uspio othrvati okruženju iz kojega dolazi (potječe iz radničke klase nižeg obrazovanja s Ravnih njiva, tada rubnog dijela Splita), iako ni u jednom trenutku ne zatomljuje svoje korijene. I u glazbenim izvedbama Eranović je bio na visini zadatka, i u solističkim dijelovima (prezentirajući zavidne visine) i u duetima s Dorom Bogdanović, koja je igrala maturanticu Jezične gimnazije, njegovu ljubljenu Marijanu Bonačić. Dora Bogdanović dala je vjeran prikaz naivne, ambiciozne mlade djevojke na putu prema zrelosti, ali u

ommage osamdesetima, Splitu i Đavolima, upakiran u jukebox mjuzikl na humorističan tekst Ane Tonković Dolenčić nastao u suradnji s Nenom Belanom, uz primjere iz njegova bogatoga glazbenog opusa, ohrabrio je splitski HNK da iziđe iz uhodanih glazbeno–scenskih okvira

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Priče o partizanima ni danas ne jenjavaju, samo su sjećanja na ratne podvige, bratstvo i jedinstvo zamijenile priče iz Domovinskog rata

nekim adolescentskim buntovnim ispadima djelovala je preglumljeno. Solidne glumačke sposobnosti povremeno je omela nesigurna pjevačka izvedba, pa iako ima lijepu boju glasa, koja odgovara karakteru njezina lika, u visokim lagama zvučala je tanko, nesigurno i nečisto, naročito u duetima s Eranovićem koji joj je pružio čvrst temelj. Tom problemu moglo se doskočiti boljom glasovnom pripremom, ali i odabirom nekog drugog tonaliteta koji bi više odgovarao njezinu opsegu glasa. Slojevita peškaruša BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Zato je veteranka Ksenija Prohaska, kao Tončijeva majka Perina, svoju vokalnu tehniku izbrusila do najboljeg mogućeg vlastitog dometa. Pričaj mi o ljubavi donijela je s promišljenim fraziranjem, dinamičkim nijansiranjem i s mnogo emocija. Kao peškaruša čiji moral susjede dovode u pitanje, Prohaska je prikazala slojevit lik, od požrtvovne majke, aktivne građanke radnič-

ad se autorskom dvojcu pridruži i režija Krešimira Dolenčića te orkestar pod vodstvom Jure Bučevića, očekivanja za praizvedbu na Valentinovo 2020. bila su velika

Matko Biljak

Ljubavni par Bambine (Pere Eranović i Dora Bogdanović)

ke klase, do povrijeđene žene željne ljubavi, pružajući jedan od najčvršćih glumačkih temelja Bambine. Isto se može reći i za Stipu Radoju, koji je utjelovio njezina drugog sina Bezu, kojega bi u Splitu okarakterizirali kao ‘jebivjetra’. Nesposoban za rad, uvučen u svijet glazbe, iako prema mišljenju susjeda samo »tandrče po gitari«, Bezo je zapravo najveća šteta sam za sebe. Članovima obitelji uvijek uskače u pomoć, ali financijski ni-

kako ne pridonosi. Danas bi imao dijagnozu ADHD–a i učio bi u školi prema prilagođenom programu, a njegovu ‘usporenom’ intelektualnom razvoju i problematičnom ponašanju pripisali bi nestabilne obiteljske okolnosti i odsutnost očinske figure u odrastanju. Bezo je šoumen mjuzikla, čija i sama prisutnost na sceni plijeni pažnju i potiče smijeh, a Stipe Radoja, unatoč ekscentričnosti lika, nijedanput ne djeluje naprasno i umjetno. Kad se tome doda solidna izvedba u vokalnim dijelovima i sposobnost sviranja nekoliko akordâ na gitari, Radoja se može promatrati kao idealan odabir za lik i mjuzikl ovakvog tipa. Škverske malverzacije Osim Beze na sceni, inzistiranje na pojavljivanju Šveđanina Erika iz osiguravajuće kuće bilo je suvišno. Stefan Kokoškov kao Erik, karikaturan je već i samom pojavom (duga ‘bionda’ kosica koja kuštravo pada), zatim iskrivljenim hrvatskim jezikom i nespretnim udvaranjem škverskoj tajnici, koji je u visokim lagama na sceni oponašao njezino »Molaj!« U kontekstu radnje njegova pojava znatno je utjecala na zaplet, insinuirajući da netko iz inozemstva ipak uočava škverske malverzacije. Međutim, uz pretežito humorističan tekst i dobro razrađene likove različitih osobnosti, spektra zanimanja i generacija, često ‘upadanje’ Erika povremeno je bilo zamorno i nepotrebno. Ulogu po mjeri zato je imao Filip Radoš, pa je lik predsjednika sindikata Roka Lisice donio s prirodnošću na sceni. Iako se od Giuliana Đanića, kao direktora brodogradilišta Vedrana Balunka, očekivalo da mjuziklu pridonese u vokalnoj izvedbi, više se iskazao glumačkim sposobnostima nego što je publiku impresionirao pjevačkim. Zato je Zorana Kačić Čatipović, kao direktorica nabave i predsjednica Radničkog saveza Melani Franić, ostvarila najbolje pjevačke izvedbe u mjuziklu. Zavidne vokalne sposobnosti najprije je predstavila u pjesmi Sunčan dan, donoseći interpretaciju pjesme u skladu s karakterom svojega lika. Zavodljiva Melani ne preže ni za čim da bi se domogla svojega konačnog cilja, novca, a iako je glumački Zorana Kačić Čatipović mjestimično djelovala prenapasno u isticanju pohlepe koja dovodi do ekstaze, može se reći da je sve bilo u svrhu ocrtavanja lika. Glazbeno neiskusnim glumcima u pomoć su trebali priskočiti zboraši, radnici iz škvera i Perinine susjede, među kojima su bili članovi Zbora splitskoga HNK–a. Međutim, došlo je do miješanja vokalnih tehnika, naročito u ženskom dijelu zbora, koji nikako nije odgovarao vrsti mjuzikla ni interpretacijama protagonista. Komedija s glazbom Razlika je manje uočljiva kod škvera-

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Zorana Kačić Čatipović, Pere Eranović i Giuliano Đanić uz članove zbora

na, koji su karikirali izvedbe nekih pjesama, poput Stojin na kantunu, u svrhu glumačkog i scenskog boljitka, iako je trebalo biti obratno. Mjuzikl bi, kao glazbeno–scenska vrsta, trebao pružiti jedinstvo glume, plesa i glazbe, u kojem je svaki aspekt jednako važan i istaknut. U Bambini je najvažnija gluma pa mjestimično, naročito u prvom činu, više djeluje kao komedija s elementima glazbe. Do obrata dolazi u drugom činu, koji je gotovo upola kraći, a sadrži čak jedan glazbeni broj više. Koreografija Jelene Bosančić, inače i redateljeve suradnice, donijela je neke simpatične prizore, ali nijedan dojmljivo koreografiran glazbeni broj za koji je ipak trebalo posegnuti za nekim stručnijim i iskusnijim koreografom. Iako nismo mogli očekivati Broadway ni West End u gradu koji nema tradiciju izvedbe mjuzikla, dobili smo humoristično i zanimljivo djelo s dozom sjete i suvremenosti, s odličnim glazbenim primjerima kojima je, nažalost, nedostajalo dobrih vokalnih interpreta. Kod Andrijane Vicković, kao Marijanine majke, izostali su svi izvođački aspekti. U nedostatku kvalitetnih vokalnih interpreta, u mjuziklu je moguće angažirati glumce koji

će pridonijeti barem na toj razini, ali Marina De Rossi Bonačić djelovala je neprirodno i nezanimljivo na sceni, a u glazbenoj izvedbi i iritantno. Andrijana Vicković se u izvedbi Kasno je za nas jedva držala zadanih tonova, a u prilog joj nije išla ni boja glasa. U glazbenoj izvedbi nisu se pozitivno iskazale ni partizanske drugarice, Silvana Stanić (Marijanina baka Darinka) u duetu s Tajanom Jovanović (tajnica brodogradilišta Stanka Piplović), ali su zato uvjerljivo iznijele svoje uloge u glumačkom smislu.

Škverani se odmaraju u kantini

Sunny Day! Orkestar pod vodstvom Jure Bučevića donio je skladno glazbeno uporište u izvedbi hitova iz opusa Nene Belana, pretežito iz vremena Đavola, nastalih u suradnji s Robertom Ćaletom Čarlijem, koje je aranžirao nekadašnji član benda

Olja Dešić. Tekstovi pjesama domišljato su prilagođeni radnji mjuzikla, ostajući prepoznatljivi. Pridruženi članovi orkestra za tu su prigodu bili Fiumensi i Neno Belan, a publika je mogla uživati i u saksofonističkim solažama Jakše Krtelića Jordesa, koji se iz ‘rupe’ došuljao i na scenu. Završne skladbe, Divojka sa juga i Galeb, na pozornicu su dovukli Fiumense prevođene Belanom koji su uprizorili veliku feštu prilikom isplovlja-

vanja Bambine, stvarajući koncertnu atmosferu uz koju se opustila i publika zapjevavši s izvođačima. »Samo onaj tko odraste, a ostane djetetom, samo je on postao čovjekom«, parafrazirao je Damir Duplančić kinesku narodnu poslovicu. Uz Bambinu, unatoč nekim nedostacima, uistinu ćete se osjećati kao odrasli ljudi s djetinjom zaigranošću, prepuni pozitivne energije i smijeha koji će i kišni dan pretvoriti u Sunny Day!

22. Chansonfest pr vi put nije održan u kazalištu, nego u zagrebačkom Jazz & cabaret clubu Kontesa

Interpretacije pune emocija Festival je natjecateljskog karaktera, a svih 13 izvođača i njihove skladbe zaista pokazuju da šansoni nije mjesto u ropotarnici povijesti, nego da je itekako vitalna, bez obzira na to što nije, kao prije četiri–pet desetljeća, medijska ljubimica

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: Bojan Mušćet

estival šansone Chansonfest 22. se put održao 14. studenoga 2019. u zagrebačkom Jazz & cabaret clubu Kontesa. Taj se atraktivni prostor u srcu Zagreba pokazao kao dostojna zamjena Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija koje je gotovo

Ibrica Jusić na autorskoj večeri izveo je svoje nezaboravne hitove

petnaest godina bilo mjesto okupljanja glazbenika i publike, ljubitelja šansone. Dodjela nagrade Program Chansonfesta 2019. otvorio je Hrvoje Hegedušić, jedan od utemeljitelja festivala i dobitnik Nagrade Hrvatskog društva skladatelja za životno djelo Milivoj Körbler. Tu mu je vrijednu nagradu uručio To-

mislav Šaban, glavni tajnik HDS–a, nakon čega je laureat i otvorio večer pjesmom Znao sam ti svašta reći. Stihove te pjesme napisao je Vojo Šiljak, koji je bio i voditelj manifestacije, još jedanput se predstavivši elokventno i duhovito, u svojem prepoznatljivom stilu. Na kraju je rekao da je to posljednje izdanje Chansonfesta koje vodi. Dakako, nitko u dupkom punoj Kontesi nije mu povjerovao.

Chansonfest nije festival natjecateljskog karaktera, a svih 13 izvođača i njihove skladbe zaista pokazuju da šansoni nije mjesto u ropotarnici povijesti, nego da je itekako vitalna, bez obzira što nije, kao prije četiri–pet desetljeća, medijska ljubimica. Rokeri na šansoni Premda bi se reklo da rock i šansona nemaju dodirnih točaka, na festivalu su

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Izvođači s mnogo scenskog iskustva svojim su skladbama dali osobitu dimenziju festivalu

u solističkim pjesmama nastupili Sandro Bastiančić i Milko Kiš iz En Facea i Hladnog piva. Štoviše, Sandro Bastiančić snima prvi solistički album, dok Milko Kiš već nekoliko godina nastupa na Chansonfestu. Nisu oni jedini iz drugog miljea koji su se pojavili na Chansonfestu. U jednom trenutku sa šeširom na glavi pojavio se televizijski novinar i urednik Nikola Kristić. On je napisao stihove za pjesmu Zagrebačka šansona koju je glazbeno oblikovao i izveo Luka Udjbinac. U zanimljivom duetu/duelu njih su dvojica podsjetila na najbolje trenutke stila o kojem govori njihova skladba. Mlade šansonijerke Kantautorice koje tek stupaju na scenu: Linda Uran, Magdalena Madura i Aleksandra iskazale su velik potencijal i potvrdile tezu da nove generacije šansonijerki nisu zatočene u vlastita četiri zida. Izvođači s mnogo scenskog iskustva: Lidija Bajuk, Igor Brešan i Mladen Medak Gaga svojim su skladbama dali osobitu dimenziju festivalu, što ponajviše vrijedi za njihovu sigurnu i razgovi-

Chansonfest je otvorio Hrvoje Hegedušić, jedan od utemeljitelja festivala i dobitnik Nagrade Hrvatskog društva skladatelja za životno djelo Milivoj Körbler

jetnu interpretaciju. Boris Petrov uglazbio je prepjev pjesme Bertolda Brechta Spomen na Mariju, a Filmmusicorkestar i Zagreb Balkan Jazz Band bogatim su zvukom svakako podigli atmosferu. Autorska večer za kraj Tradicionalno, drugi dio festivala bila je autorska večer, a s izborom svojih nezaboravnih pjesama nastupio je Ibrica Jusić, jedan od naših najboljih šansonijera i dobitnik Porina za životno djelo. U društvu akustične gitare i vjernog mu psa, Ibrica je besprijekorno izveo desetak skladbi, iskazavši zavidnu formu. Osim pjesama iz vlastitoga repertoara, upravo su tri pjesme na tri jezika preuzete iz kajdanki poznatih kantautora: Je Suis Malade Sergea Lame, Caruso Lucia Dalle i Moderato cantabile Arsena Dedića. Dugotrajni pljesak okončao je lijepu šansonijersku večer i još jedan sjajan posao umjetničkog ravnatelja Hrvoja Markulja. Prvi Chansonfest održan je 1998. i u jednom dijelu bio je posvećen Zvoni-

miru Golobu. Zanimljivo je da su 2014. izvedene skladbe koje su obilježile zagrebačku školu šansone, započetu kultnim koncertom prije pedeset godina, 1964. u Gavelli, no ovaj put u novim izvedbama. Na njemu je, kao jedini izvorni umjetnik izvođač iz 1964. nastupio (na svojem posljednjem Chansonfestu) Arsen Dedić. Chansonfest je

tako 2014. godine obilježio 50 godina od Večeri šansona, koju je organizirala skupina glazbenika, književnika, dramskih umjetnika i drugih ljubitelja šansone koji su se okupili u neformalnu grupu pod nazivom Studio 64. Taj legendarni koncert bio je početak novoga glazbenog pokreta koji je nazvan zagrebačkom školom šansone.

Izvan fokusa

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

it autor je nagrada koja je pripala Anti Pecotiću, Branimiru Mihaljeviću i Nenadu Ninčeviću, a kipić im je predao skladatelj i glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja Antun Tomislav Šaban

Prestižna nagrada dodjeljuje se drugi put, a dobitnika hita godine bira isključivo publika

D r u g a d o d jel a n a g r a de Ces a r ic a , 21. s i ječ n j a 2 02 0., City Plaza Zagreb

Nakon Nine, hit godine ima Franka

Autori pobjedničke pjesme u izvedbi Franke Batelić su Nenad Ninčević I Branimir Mihaljević

O nagradi Cesarica odlučivala je publika, koja je najbolju pjesmu birala na online platformama cijele protekle godine Piše: Eta Kočić

U 44

zagrebačkoj dvorani City Plaza potkraj siječnja održana je svečana dodjela nagrada Cesarica. Laskava titula na opće iznenađenje pripala je pjesmi Sve dok sanjaš koju izvodi Franka Batelić, a autorski potpisuju Branimir Mihaljević i Nenad Ninčević. Nagradu je uručio Nikša Bratoš, predsjednik Hrvatske glazbene unije i glazbeni producent. Na ceremoniji su nastupila brojna poznata imena hrvatske glazbene scene: Damir Kedžo, Nela, Marko Kutlić, Opća opasnost, Franka, Mia, Marko Tolja, Pravila igre, Željko Bebek, Ivan Zak, Mejaši, Vigor, klapa Rišpet i Duško Ćurlić, Antonia Dora Pleško i zbor Mozartine.

O nagradi Cesarica odlučivala je publika, birajući najbolju pjesmu na online platformama cijele godine. Tako su svakoga mjeseca između pet pjesama birali hitove mjeseca, koji su također nagrađeni Cesaricom. Svoj kipić dobili su Nina Badrić za hit Rekao si, Damir Kedžo za Srce mi umire za njom, Petar Grašo za Voli me, Nela i Marko za pjesmu U zagrljaju spašeni, Opća opasnost i Karta do prošlosti, Franka za Ljubav, ništa više, Damir Kedžo za drugu pjesmu Vidi se izdaleka, Marko Kutlić i Samo ljubav, Mia & Marko Tolja za Sva blaga ovog svijeta, Franka Sve dok sanjaš, Pravila igre feat. EFZG Samo zbog nje i Željko Bebek Dunavom. Posebne nagrade Osim nagrada za mjesečne hitove, na svečanoj ceremoniji prezenteri iz svijeta glazbe uručili su nagrade i u neko-

liko drugih važnih kategorija. Zabavnim hitom proglašena je pjesma Dunavom Željka Bebeka, a nagradu je uručio pjevač Luka Nižetić, pop–hit je Frankina pjesma Sve dok sanjaš, a kipić joj je uručila pjevačica Ivana Husar. Baš kao i lani, rock–hit osvojila je grupa Opća opasnost s pjesmom Sad mi reci, a nagradu im je dodijelio frontmen Atomskog skloništa Bruno Langer, dok je klapski hit i ove godine pripao klapi Rišpet i pjesmi Kada ljubav dvije duše spoji koju su snimili s voditeljem Duškom Ćurlićem, a nagradu im je dodijelio Joško Čagalj Jole. Nagradu za tamburaški hit predala je Lidija Bačić bendovima Mejaši i Vigor za pjesmu Suzana. Također je dodijeljena nagrada pjesmi koja je imala najbolje rezultate slušanosti na radijskim postajama, ali i pjesmi s najviše pregleda na internetu. Radijski hit je pjesma Voli me Petra Graše, koju je dodijelio radijski voditelj Zlatko Tur-

kalj, dok je hit koji ima najviše pregleda na internetu pjesma Milion Ivana Zaka, a nagradu mu je uručio pjevač Željko Krušlin Kruška. Svijetla budućnost Hit autor je nagrada koja je pripala Anti Pecotiću, Branimiru Mihaljeviću i Nenadu Ninčeviću, a kipić im je predao skladatelj i glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja Antun Tomislav Šaban. Publika je i ove godine odabrala svoje favorite, neke čak i dva puta kao hitove mjeseca, poput Marka Kutlića, Franke i Kedže. Mlade snage time su pokazale da su na dobrom putu, jer imati više mjesečnih hitova od zvijezda poput Nine ili Graše, dokaz je da se ne trebamo brinuti za budućnost glazbene scene. Čestitamo dobitnicima! Tko će u 2020. biti među najboljima, doznat ćemo početkom sljedeće godine.

D v o r a n a K o r n a t i , C i t y P l a z a Z a g r e b , 2 4 . s i j e č n j a 2 0 2 0 . , 6 7. p u t o d r ž a n n a š n a j d u g o v j e č n i j i p o p – f e s t i v a l

Marko Kutlić pobjednik je 67. Zagrebačkog festivala Piše: Josip Radić

z izravan televizijski prijenos, u petak, 24. siječnja 2020. u dvorani Kornati, City Plaza Zagreb, održan je 67. Zagrebački festival. Odlukom stručnog žirija, među 21 natjecateljskom pjesmom, najveći broj bodova dobila je pjesma Samo nek’ ona sretna je u izvedbi Marka Kutlića, koji je, uz Aleksandra Čubrila, i autor pjesme. »Zaista je lijep osjećaj primiti ovu nagradu, pogotovo jer je to u mom Zagrebu, na Zagrebačkom festivalu. Pjesma je nastala sredinom prošle godine, a iskopao sam je iz dubine svoje duše i u trenutku stvaranja shvatio da je riječ o velikoj pjesmi u koju sam bio spreman uložiti koliko

god mogu, u svakom smislu. Za njezin uspjeh zaslužni su i moj koautor, Aleksandar Čubrilo, te aranžeri Igor Ivanović i Marko Vojvodić«, izjavio je Kutlić, čiji je aktualni hit osvojio slušatelje diljem Hrvatske. Redoslijed pjesama Stručni žiri ovogodišnjega Festivala činili su Zorica Kondža, prošlogodišnji pobjednik Damir Kedžo, autor i producent Branimir Mihaljević, zatim Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista, te Željko Švenda, predsjednik HURIN–a. Prema ukupnom broju bodova, na drugom mjestu je duet Marina Jurića Čivre i Nine Kraljić, Zima, a na trećem mjestu pjesma Vrati mi se ti autora Ante Pecotića u izvedbi Nikole Marjanovića. Na četvrtom mjestu je duet Pavela i Tedija Spalata Ne daj na nas (Aljoša Šerić), dok je na petom mjestu pjesma

Na četvrtom mjestu bio je duet Pavela i Tedija Spalata Ne daj na nas autora Aljoše Šerića

Tihi ocean Ivana i Vjekoslave Huljić, u izvedbi debitantice Lorene Bućan. Na početku prijenosa, osječkoj kantautorici Miji Dimšić uručena je nagrada za najemitiraniju pjesmu prošlogodišnjega Zagrebačkog festivala — Ovaj grad. Večer je zaključena izvedbom dosad neobjavljene pjesme Arsena Dedića, Danas te volim, koju je otpjevala splitska pjevačica Ines Grgurinović. Ove je godine, tijekom festivalskog prijenosa, poseban fokus bio na ulozi i važnosti autora — oni su dobili svoje mjesto u brendiranoj (HDS75) autorskoj galeriji. U kratkim razgovorima s Milanom Majerovićem–Stilinovićem i Markom Toljom predstavili su svoje festivalske pjesme i stvaralaštvo. Pjesme ovogodišnjega Festivala ostvarile su znatan uspjeh u radijskom eteru, a dvije su (Samo nek’ ona

sretna je i Ne daj na nas) zasjele na sam vrh nacionalne top–liste. Umjetnički direktor Festivala, Neno Belan, ne krije zadovoljstvo odrađenim poslom, ističući da uspješan radijski plasman pjesama nije slučajan: »Mi smo festival usmjeren radijskom eteru, dakle nekakva spona prema radijskim urednicima i izlog glazbe koja se bez srama može predstaviti u javnosti i eteru kao domaći pop. Ponosan sam na činjenicu da beskompromisno držimo do kvalitete i visoke razine ispod koje se ne ide, bilo u izboru pjesama, bilo u scenografiji, produkciji i imidžu u javnosti. Također, jako mi je drago čuti svoje glazbene kolege koji u opisivanju pjesama kažu ‘ovo zvuči kao pjesma za Zagrebački’. To smatram isključivo komplimentom«, zaključuje Belan.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Za uspjeh pjesme Samo nek’ ona sretna je uz pjevača i autora Marka Kutlića, zaslužni su i koautor Aleksandar Čubrilo te aranžeri Igor Ivanović i Marko Vojvodić

»Zaista je lijep osjećaj primiti ovu nagradu, pogotovo jer je to u mom Zagrebu, na Zagrebačkom festivalu. Pjesma je nastala sredinom prošle godine, a iskopao sam je iz dubine svoje duše i u trenutku stvaranja shvatio da je riječ o velikoj pjesmi u koju sam bio spreman uložiti koliko god mogu, u svakom smislu.«, izjavio je pjevač i autor Marko Kutlić

U sklopu Glazbenih dana u Opatiji održan je izbor hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije koji je ispred malih ekrana gledalo gotovo 800.000 ljudi

Dora 2020. glazbeno–zabavni šou za sve generacije BROJ 220, OŽUJAK 2020.

16 pjesama u konkurenciji Dore birali su Zlatko Turkalj (HRT), Dinko Komadina (HRT), Tomislav Štengl (HRT), Željko Barba (Hrvatsko društvo skladatelja), Tomislav Mrduljaš (Hrvatsko društvo skladatelja), Ivana Vrdoljak Vanna (Hrvatska glazbena unija) i Branimir Jovanovac (Hrvatska glazbena unija) Piše: Aleksandra Marković

otkraj 2019. godine Grad Opatija i HRT potpisali su ugovor o održavanju Glazbenih dana HRT–a za 2020. i 2021. godinu, pa su ovogodišnji Dani održani 28. i 29. veljače, u ‘glazbenoj’ i uvijek srdačnoj Opatiji. Prvu večer u Dvorani Gervais priređen je koncert Jazz orkestra HRT–a i gostiju, Samo jednom se ljubi — sjećanje na Ivu Robića, dok je drugu večer održan izbor hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije — Dora 2020. Cijele veljače u Umjetničkom paviljonu Ju-

raj Šporer u Opatiji bila je postavljena izložba Priča o Dori, a objedinila je fotografije svih dosadašnjih pobjednika i zanimljive crtice iz festivalske povijesti. Odabir pjesama Uoči izbora, predstavnici HRT–a istaknuli su da njihova kuća podupire hrvatsku glazbu i glazbenike, a predstavnici Opatije da je Dora strateški projekt i važan društveni događaj. Prema podacima o gledanosti, koje je Hrvatska radiotelevizija objavila nakon završetka, Doru je pratilo 784.737 ljudi. Točnije, gotovo trećina gledatelja koji su u subotu, 29. veljače od 20 sati bili pred malim ekranima, pokazali su zanimanje

za taj glazbeno–zabavni šou. Natječaj za Doru 2020. bio je otvoren od 5. studenoga do 15. prosinca 2019., a o odabiru pjesama odlučivali su Zlatko Turkalj (HRT), Dinko Komadina (HRT), Tomislav Štengl (HRT), Željko Barba (Hrvatsko društvo skladatelja), Tomislav Mrduljaš (Hrvatsko društvo skladatelja), Ivana Vrdoljak Vanna (Hrvatska glazbena unija) i Branimir Jovanovac (Hrvatska glazbena unija). Za finalnu večer odabrano je 16 pjesama. Ni ove godine nije unaprijed omogućeno preslušavanje izabranih pjesama. Kratki isječci od po nekoliko sekundi objavljeni su tek 28. veljače. Na društvenim se mrežama moglo primi-

jetiti određeno nezadovoljstvo što se toga tiče, jer su pratitelji smatrali da bi bilo bolje da su cijele pjesme objavljene mnogo prije. Novost u pravilu Sâm izbor održan je u Sportskoj dvorani Marino Cvetković koja je i ove godine bila prilagođena zahtjevnim tehničkim uvjetima i opremljena najmodernijom tehnologijom. U središnjem dijelu bio je smješten i green room, koji je gledateljstvu pružio poseban doživljaj zbog atraktivnosti te praćenja uživo druženja glazbenika i njihovih reakcija na nastupe konkurentskih timova. Doru je otvorio prošlogodišnji pobjednik Roko Bla-

Indira je uz plesačice izvela pjesmu You Will Never Break My Heart koju potpisuje cijeli međunarodni autorski tim (Branimir Mihaljević / Ambrogio Crotti / Doron Medalie — Indira Levak / Doron Medalie — Branimir Mihaljević / Ambrogio Crotti)

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Do samoga je kraja trajala tijesna utrka između Mije Negovetić i Damira Kedže, koji je pobijedio s pjesmom Divlji vjetre, autora Ante Pecotića

žević, izvevši pobjedničku pjesmu Heroj, na hrvatskom jeziku. Voditelji programa Doris Pinčić Rogoznica, Zlata Mück Sušec, Mirko Fodor i Duško Ćurlić na početku su uputili gledatelje u pravila glasanja te objavili novost u odnosu na godinu prije. Naime, u slučaju da dvije pjesme dobiju jednak broj glasova, u prednosti je ona koja dobiva više glasova publike.

Počele su se nizati pjesme jedna za drugom, što je bilo — šaroliko. Od solističkih izvedbi s minimalističkim koreografijama, do detaljno osmišljenih atraktivnih nastupa, od mlađih do iskusnijih pjevača, od catchy pjesama do balada i rapa, Dora je ponudila žanrovski raznolik izbor. Očekivano je da takvo događanje, ali i općenito Eurosong, prate različite reakcije. Neki misle da na Eurosong treba slati pjesmu

koja će prije svega ponuditi šou, drugi pak da Hrvatsku treba predstavljati nešto jedinstveno, naše, tradicionalno, upakirano u modernu produkciju. Treći su mišljenja da je dobra pjesma uvijek ‘igra na sigurno’ i da ne možemo pogriješiti ako na Eurosong pošaljemo kvalitetnu baladu koju će otpjevati moćan ženski ili muški glas. U šou–programu, dok se glasalo, nastupili su Roko Blažević s pjesmom Krila te finalisti ovogo-

dišnjeg Natjecanja The Voice — Bernarda Bobovečki, Albina Grčić i Filip Rudan. Organizacija glasanja Uslijedio je najuzbudljiviji dio večeri, objava rezultata glasanja. Već je rečeno da je HRT iznio podatak da je Doru pratilo gotovo 800.000 ljudi. Tijekom desetominutnoga glasanja, pri-

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Voditelji programa Doris Pinčić Rogoznica, Zlata Mück Sušec, Mirko Fodor i Duško Ćurlić uz pobjednika, Damira Kedžu, kojemu je nagradu uručio glavni ravnatelj HRT–a Kazimir Bačić

stigla su 46 692 telefonska i SMS glasa. Dakle, zanimljiv je podatak da je približno 6 % ljudi koji su gledali Doru, u konačnici zaista i glasalo za svojega favorita. A glasanje je bilo koncipirano na sljedeći način: u pet HRT–ovih TV centara (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek i Čakovec/Varaždin) glasali su ocjenjivački sudovi sastavljeni od tri člana: jednog člana HRT–a, jednog člana Hrvatskog društva skladatelja (HDS) i jednog člana Hrvatske glazbene unije (HGU). Svaki član rangirao je pjesme od 1. do 16. mjesta (1. mjesto najbolja, 16. mjesto najlošija pjesma prema osobnom sudu), a sve temeljem odgledane generalne probe, održane u petak, 28. veljače. Njihovim su se glasovima pridružili pristigli telefonski pozivi i SMS poruke. Do samog kraja bila je tijesna utrka između Mije Negovetić i Damira Kedže, koji je pobijedio s pjesmom Divlji vjetre, autora Ante Pecotića. Bilo je neizvjesno zato što je među njima presudila razlika od nešto više od 200 glasova. Minute pažnje 48

Mogli bismo reći da autori danas nemaju lak zadatak kad se nađu pred

praznim notnim papirom na kojem će raditi novu pjesmu za takvu vrstu natjecanja. Trebaju li je raditi prema provjerenim ‘šprancama’, tko će je otpjevati, koja će ekipa sudjelovati u pripremama i činiti natjecateljev tim, kako će u konačnici izgledati nastup… pitanja su na koja trebaju misliti od samog početka. Imaju li pjesme koje se pišu ‘namjenski’ za takve prigode snagu istaknuti se među drugima? Ima li smisla ‘ugađati’ zahtjevnoj publici pretpostavljajući što ona voli? Ili je ključ u tome da kreativci uvijek teže originalnosti? Publiku se ne može prevariti i ona uvijek prepozna pravu emociju. Tako mnogi kažu. Je li eurovizijska publika u 2020. godini željna dobrih pjesama ili pak samo dobre zabave i šoua? Koji nastupi mogu pune tri minute zadržati pažnju i zaintrigirati mnogobrojno gledateljstvo, tek nam predstoji vidjeti — na 65. Eurosongu, kad se jednom održi, u nizozemskom Rotterdamu, gdje će Hrvatsku s pjesmom Divlji vjetre predstavljati Damir Kedžo.

U nastavku donosimo konačan poredak pjesama Dore 2020.: 1. Damir Kedžo Divlji vjetre (A. Pecotić — B. Šalamon Shalla / M. Rodić) 2. Mia Negovetić When it Comes to You (A. Wrethov / L. Deb / D. Dendo / M. Negovetić) 3. Indira You Will Never Break My Heart (B. Mihaljević / A. Crotti / D. Medalie — I. Levak / D. Medalie — B. Mihaljević / A. Crotti) 4. Aklea Neon Zovi ju mama (D. Zovko / P. Kladarin — D. Zovko — D. Zovko / P. Kladarin) 5. Lorena Bućan Drowning (I. Huljić — L. Škaro) 6. Zdenka Kovačiček Love, Love, Love (M. Mihaljević — B. Mihaljević / H. Grčević) 7. Đana — One (R. Stipišić — L. Mrduljaš) 8. Colonia Zidina (B. Đurđević — V. Đurđević — B. Đurđević)

9. Alen Vitasović & Božidarka Matija Čerina Da se ne zatare (R. Pilepić — D. Rapotec Ute) 10. Bojan Jambrošić Više od riječi (A. Šola — S. Gleđa / D. Žagmeštar) 11. Nikola Marjanović Let’s forgive (A. Karas — J. Kaplowitz / R. Vnuk / D. Šomen / A. Caković / A. Karas) 12. Elis Lovrić Jušto (E. Lovrić — E. Lovrić / M. Zec) 13. Edi Abazi Coming home (S. Sekulović Skansi) 14. Jure Brkljača Hajde, nazovi me (M. Rus — F. Boić) 15. Marin Jurić Čivro Naivno (B. Kolarić / M. Kolarić / M. Matijević Sekul — M. Matijević Sekul) 16. Lorenzo feat Dino Purić & Reper iz sobe Vrati se iz Irske (Lorenzo — Lorenzo / Reper iz sobe — Z. Dusper Dus)

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Skladatelj pobjedničke pjesme na Dori 2020., predsjednik Hrvatskog društva skladatelja Ante Pecotić

Pjesma Divlji vjetre govori o ljubavi koja klizi kroz prste i ostavlja tugu u bojama jeseni Uspjeh kao umijeće kompromisa: »Oženite se! U braku, uz pravu ženu, čovjek puno toga korisnog nauči. Na primjer, kako uz kompromis sačuvati tanjure u jednom komadu.«

Razgovarala: Aleksandra Marković

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

kladatelj Ante Pecotić, prvi među jednakima u našem Društvu, navikao je na nagrade. No još nije pobijedio na Dori, tako da mu je iskustvo pobjede novo. Ipak, to je i očekivao jer samopouzdanja mu ne nedostaje. Kao da je dobro proučio element hitoidnosti i precizno ciljao, pa gotovo i nema promašaja, bez obzira na to za koga piše. Glas Damira Kedže mu je inspiracija i poticaj za stvaranje balada koje već na prvo slušanje ulaze pod kožu. U razgovoru vođenom neposredno nakon proglašenja pobjednika otkriva svoje osjećaje pri stvaranju pjesme na kojoj je radio čak sedam godina, kao da radi operu, a ne trominutnu skladbu (op. ur.). Autor ste glazbe i teksta pjesme Divlji vjetre, pobjednice Dore 2020. kojom će Damir Kedžo predstavljati Hrvatsku na 65. Eurosongu u nizozemskom Rotterdamu. To je bio 16. izbor hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije, a vama je, kao autoru, ovo prva pobjeda na Dori. Kakvi su vaši prvi dojmovi i jeste li uoči izbora, i vi ali i cijeli tim, očekivali takav uspjeh? Izuzetno sam sretan i ponosan što je pjesma Divlji vjetre osvojila ovogodišnju Doru. Naravno da sam očekivao pobjedu. U godinama sam kad rastu iskustvo i samopouzdanje, a bole kosti i leđa. Uglavnom, sve lijepe stvari dođu u životu kad–tad, samo rijetko u isto vrijeme. Naravno da takav rezultat ne dolazi sâm po sebi; on je plod vi-

ve ono što mi prvo padne na pamet gotovo uvijek bacim u smeće. Ponekad ni smeće ne zaslužuje ono što strpam u njega

šemjesečnog truda i rada mnogih ljudi. Prije svega Damira koji je fantastičan interpret i u stanju je otpjevati pjesmu sugestivno i uvjerljivo; svaka mu čast na tome. Moram tu spomenuti Shallu i Matrodu, Snježanu Radočaj te sve instrumentaliste i prateće vokale koji su pridonijeli tomu da pjesma u konačnici zazvuči onako kako smo željeli.

Pobjeda je bila neizvjesna do samog kraja. Drugo mjesto zauzela je Mia Negovetić, mlada glazbenica iznimnih

vokalnih sposobnosti, na čijoj je pjesmi radio švedski tim Anderz Wrethov, Linnea Deb i Denniz Jamm. Možete li se općenito osvrnuti na ovogodišnji odabir konkurentskih pjesama? Naravno da je bilo nekoliko sjajnih skladbi, ali na kraju se stvari uvijek svedu na jednadžbu od dva glavna protivnika i nezaobilazni ‘faktor X’. To je ove godine bila supermlada i talentirana Mia. U stvari, bilo bi predivno živjeti u zemlji bez mržnje, virusa i s dvije Mije. Ja sam zapravo veliki fan Dimšić/Negovetić, što god moja kći mislila o tome! Pjesma Mije Negovetić i njezina autorsko — producentskog tima je posve fresh, trendi i uplifting pjesma kakve ja obožavam. Volim pisati i slušati kroz hrapavo grlo moje nježne muze poderanoga glasa, Zsa Zse, s kojom surađujem od početka njezine karijere. Doduše, mi Zsa Zsine pjesme plasiramo na hrvatskom jeziku jer sam gotovo siguran da još uvijek živimo u Hrvatskoj. Možda i griješim, ali da griješim, valjda bi me dosad već netko upozorio. Transfer emocija Pjesma Divlji vjetre je od završetka Dore broj 1 u trendingu na YouTubeu, očekivano se nižu brojni komentari i reakcije: od onih da je riječ o »moćnoj baladi« kojoj predviđaju ulazak u finalnu večer. Mnogi hvale Kedžinu odličnu izvedbu, a ima i onih koji pjesmu opisuju kao pomalo staromodnu. Može li pjesma biti staromodna ili je dobra pjesma uvijek — dobra pjesma, neovisno o trendovima? Naravno da može biti staromodna. Jesu li staromodne trapez–hlače koje se vraćaju u modu ili su samo odgovor na trendove koji se ciklički mijenjaju bez nekog jasnog pravila, svakih nekoliko mjeseci? Je li na Eurosongu trebao pobijediti Portugalac Sobral s klavirskom baladom razvedenih ‘harmi’ i daleko od bilo kakve catchy, strukturirane melodije koju može ponoviti prosječni slušatelj, a opet, s toliko topline i emocije da rastopi i puščane cijevi? Mogao bih nabrajati primjere u beskraj s jedinom svrhom, a to je da, prema mojem skromnom mišljenju, ne postoji nijedno pisano ili uvriježeno pravilo o tome kako će publika, koja je jedini prijeki sud, doživjeti pjesmu u određenom trenutku. Glazba, umjetnost općenito, je transfer emocija i jedino je što se ne da strpati u riječi... Zato, bez umjetnosti u bilo kojem obliku, nema ni života. Barem ne za mene. Na konferenciji za novinare održanoj nakon Dore rekli ste da je pjesma nastala prije gotovo sedam godina i da ste je čuvali. Recite nam nešto više o tome. Jeste li dugo radili na njoj? Radio sam prilično dugo na njoj, posebno na tekstu. Nikako nije jamstvo

da je pjesma velika ako ste dugo radili na njoj, ali svakako je puno veća vjerojatnost da će ubrzati krvotok onome tko je sluša. Sve ono što mi prvo padne na pamet gotovo uvijek bacim u smeće. Ponekad ni smeće ne zaslužuje ono što strpam u njega. Ne volim konfekciju. Volim se potruditi oko stvari na kojima radim i zabrinjavajuće je koliko uživam u tome. Jednom ste rekli da tek sad, nakon dugo godina rada, shvaćate ono što vam je pokojni Đorđe Novković govorio: da u profesionalnom smislu ne postoji loša pjesma, nego postoji loš spoj pjesme i pjevača. Divlji vjetre je očito primjer — dobrog spoja. Damir Kedžo svojom je interpretacijom još jedanput pokazao da je veliki profesionalac i da zna ‘iznijeti’ pjesmu, što vrlo često i nije slučaj. Nerijetko pjevač nije u mogućnosti otpjevati onako kako je autor osjećao dok ju je stvarao. Recite nam nešto više o suradnji/načinu rada s Kedžom? Damir je emotivac preko svake mjere. Ponekad sjedimo satima nepotrebni jedan drugom, a ponekad ne mogu doći do riječi od siline ludila koja ga goni. Obožavam raditi s njim jer ne razumije ništa drugo osim glazbe. Izuzetno je zanimljiv, elokventan i inteligentan, ali to je ionako njegov problem. Meni je važnije da osjeća dubinu riječi i da nikad nije zadovoljan. Ne poznajem ni jednog umjetnika kojega cijenim koji misli da nije mogao napraviti bolje ili dati više, samo da mu je netko tko zna čitati kalendar i zadaje rokove, dao malo više vremena. Krhka srca Kedžo je rekao i da »Pecotić zna napisati pjesmu za njegovo krhko srce«. Nabrojili smo pjesme iz vaše uspješne suradnje u posljednjih pet godina: 1) Kada ljubav stisne zube — 2015. — 62. Zagrebački festival, iste je godine s tom pjesmom pobijedio na međunarodnom festivalu New Wave Stars u ruskom gradu Sočiju. Bio je prvi izvođač iz Hrvatske koji je pobijedio na tom natjecanju među 14 natjecatelja iz cijeloga svijeta. 2) Korijen u pijesku — 2016. — Kedžo se tom pjesmom predstavio na 63. Zagrebačkom festivalu 3) Ljubavi moja — 2017. — izvedena na 57. Splitskom festivalu 4) Sve u meni se budi — 2017. — duet Kedžo & Zsa Zsa — riječ je o megahitu, pobjedničkoj pjesmi i najemitiranijoj pjesmi 64. Zagrebačkog festivala, prema službenim podacima HDS ZAMP–a; finalistica nagrade Cesarica — hit godine iste godine; nominacija za Porin u kategoriji najbolje vokalne suradnje, proglašena je hitom godine Hrvatske diskografske udruge, a trenutačno ima više od 5.400.000 pregleda na YouTubeu

esu li staromodne trapez–hlače koje se vraćaju u modu ili su samo odgovor na trendove koji se ciklički mijenjaju bez jasnog pravila, svakih nekoliko mjeseci?

5) Srce mi umire za njom 2018. — pobjednica 66. Zagrebačkog festivala, ima više od 1.200.000 pregleda na YouTubeu; bila je u finalu nagrade Cesarica — proglašena hitom veljače 2019. 6) Vidi se izdaleka — 2019. — objavljena u srpnju 2019., ima više od milijun pregleda; pjesma finalistica nagrade Cesarica — proglašena hitom srpnja 2019. 7) Poljubi me sad — 2019. — Kedžina pjesma kojom je završio 2019. godinu 8) Divlji vjetre — 2020. — pobjednička pjesma Dore 2020. S obzirom na tako uspješnu suradnju, može li se reći da ste kao tim otkrili tajni recept za uspjeh? Dogodio se pravi spoj? S obzirom na sve navedeno, rekao bih da smo na dobrom putu da se uskoro posvađamo zbog prevelikih očekivanja :). Za tajni recept ne znam, daleko smo još i od pola puta. Znam samo da nas nešto nevidljivo veže i više od toga mi ne treba. Bilo bi sjajno kad bi se u glazbi uopće mogao pronaći nekakav recept. Moja supruga bi svakako bila mnogo sretnija jer ne bih morao provoditi toliko vremena sâm sa sobom i u studiju, uvijek smišljajući nešto novo. Detaljnija analiza pjesme Divlji vjetre pokazuje da pjesma nema uvod, praktički počinje vokalnom solističkom dionicom. Refren počinje već pri 47. sekundi i nudi zanimljivu melodijsku liniju i harmonijski zanimljiv završetak. Slijedi ponovljeni refren koji zanimljivim ‘glazbenim rješenjem’ prelazi u modulaciju. Pritom do punog izražaja dolazi raskošan Kedžin glas, nakon čega mu se pridružuju iznimni prateći vokali i daju još snažniju potporu. Cijela pjesma završava u manje od tri minute, a vrlo važan segment pjesme svakako su stihovi. Sve navedeno moglo bi se nazvati glazbenom slagalicom i, prema aktualnim nepisanim pravilima za uspjeh u glazbenoj industriji, u njoj ste ispunili i sve kriterije radijskog hita. Koliko je to u praksi teško postići?

Znamo da ste još u najranijoj mladosti puno čitali i pisali pjesme, da ste zapravo glazbeni put počeli kao tekstopisac. Spomenuli ste u jednom razgovoru da su danas svi u potrazi za dobrim tekstom, ali i da vi posebno volite »rješavati tekstualne križaljke i zaključavati stihove«. Jeste li ovaj brzo »zaključali« i je li on zapravo »kostur« ove pjesme? Ili ipak glazba? Tekst za pjesmu Divlji vjetre radio sam zaista dugo i mislim da je on okosnica pjesme. Naravno da se, budući da živimo u vremenu u kojem su mobiteli ekstenzija mozga, a knjige služe kao podmetači ispod noge klimavog stola, nađu i komentari tipa ‘o čemu ova pjesma uopće govori’? Pjesma govori o ljubavi koja ti klizi kroz prste. O osjećaju tjeskobe koji te obuzme dok nemoćno gledaš osobu koja ti prolazi kroz život poput oluje i za sobom ostavlja pustoš i tvoje srce bez krova

nad glavom. O trenutku kad u jednom danu sve ono što je do jučer bilo čisto i jasno, preko noći postaje maglovito, nejasno i mutno, a radost života preuzme tuga, u bojama jeseni... Pas i mačka Koliko je u cijeloj priči bitna suradnja s producentima Bojanom Šalamonom Shallom i Matijom Rodićem? Koliko su oni zaslužni za završno ‘odijelo’ pjesme? Suradnja s aranžerima i producentima je iznimno važna. Bez međusobnog povjerenja i uvažavanja ne bi bilo ni prijeko potrebnih sukoba, kreativnih razmimoilaženja, svađa, pomirenja, pogrešnih odluka iz kojih na kraju ponekad isplivaju prava rješenja. Ukratko, bez strasti i sukoba teško je u konačnici proizvesti nešto autentično i dobro. Shalla je prije svega moj prijatelj, a tek nakon toga i suradnik i kolega. Svađamo se ponekad kao pas i mačka. Ja nemam živaca za njegov eksplozivni karakter i temperament, a on ne podnosi moju nepodnošljivost. Ja sam kalendarski star i teško me i pokvariti, a kamoli popraviti i to mu ide na živce taman toliko da je zabavno gledati koliko se muči. On meni također diže tlak i ponekad sam na rubu da ga zamotam u tepih, ali sve u svemu trenutno se ne snalazim bez njega i imam osjećaj da iz naših dijametralno suprotnih karaktera nastaje nešto što gađa u sredinu. Što se Matrode tiče, on je izvanzemaljac i

nisam uopće dovoljno stručan da komentiram takav oblik talenta. U ovoj godini Društvo obilježava 75. godišnjicu postojanja. Je li to izazov za Društvo, odnosno za vas, kao predsjednika Skupštine predstavnika Društva? Društvo slavi 75 godina. To je zaista velika stvar! Zaista! Volim biti dio nečega što mi znači život. Usuđujem se pomisliti da sam barem malim dijelom sa svojim bliskim suradnicima uspio uvesti Društvo u novo doba. Napravili smo neke sjajne stvari, i vidljive, ali i nevidljive golim okom, takve obično drže mostove i zgrade čvrsto u mjestu. Uskoro opet idemo u Bruxelles, gdje se uvijek osjećam dobro, jer vidim i znam koliko nas naši zastupnici podupiru i cijene. I kao pojedince i kao gospodarski potencijal u sklopu kreativnih i kulturnih industrija. Mozak nije sapun HDS već nekoliko godina organizira radionice i predavanja Iz prve ruke koje nude odgovore na mnoga pitanja iz današnjeg ‘glazbenog labirinta’. Na posljednjoj, 7. konferenciji MAKK–a, HDS ZAMP organizirao je radionicu za glazbene autore i izvođače Words and Music. Održao ju je mađarski producent i autor Johnny Palmer. Njome je obuhvatio pitanja suvremene metode skladanja i produkcije pop–glazbe; sve se pokazalo vrlo korisnim za mlade autore. Vjerujemo da će Društvo u tom

pogledu i dalje biti potpora mladim autorima. Što biste savjetovali onima koji u 2020. pišu pjesme i koji tek kreću na to putovanje? Predavanje je bilo izuzetno zanimljivo i ako postoje neka pravila u glazbi, Palmer ih je dobro razjasnio i obrazložio. Zaista ne znam koji je recept za uspjeh, ali znam koji je siguran put prema neuspjehu. I u glazbi i u životu nikamo ne vodi kad se pokušavaš svidjeti svima. Mnogima život prođe dok se uspoređuju s drugima. Znam da je meni dobar dio života prošao u tome. Sad pišem ono što me veseli. Ili rastužuje, svejedno. Moj savjet mladima je da rade svaki dan. Da čitaju, pišu, stvaraju, sviraju i nadaju se najboljem. Inspiracija ne zalazi u kafiće. Ono što često čujem među mladima je: »Ne pretjeruj, potrošit ćeš se« i slično. Mozak nije sapun, nego mišić i samo ako ga treniraš, daje rezultate. Barem je sa mnom tako. Za ostale ne znam.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Pretpostavljam da nije lako, jer mi je trebalo zaista mnogo vremena da neke stvari shvatim. Možda je problem u meni, ali svaka je pjesma priča za sebe. Konkretno, tu smo pjesmu prekrajali zbog striktno zadane forme od tri minute koje propisuju pravila Eurosonga. Bilo je nekih za mene bolnih rezova, ali pomirio sam se s tim. To je savjet koji bih rado podijelio sa svima. Oženite se! U braku, uz pravu ženu, čovjek puno toga korisnog nauči. Na primjer, kako uz kompromis sačuvati tanjure u jednom komadu. Ili kako izgleda perilica suđa iznutra.

e postoji nijedno pisano ni uvriježeno pravilo o tome kako će publika, koja je jedini prijeki sud, doživjeti neku pjesmu u određenom trenutku

Pjevač i skladatelj, Damir Kedžo i Ante Pecotić, zračili su pozitivom tijekom cijelog natjecanja u tzv. greenroomu, gdje ih je intervjuirao voditelj Mirko Fodor

Stručni osvr t na pjesme koje smo čuli na ovogodišnjoj Dori 29. veljače 2020. u Dvorani Marino Cvetković u Opatiji

Pjesma za Euroviziju — Dora ili MORA? BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Najava ovogodišnje Dore zvučala je vrlo spektakularo — popis izvođača i pjesama već je naznačivao mnoštvo stilova, ali i mladih nada naše estrade, uz nastup izraelske pobjednice 2018. godine Nette; dogodilo se sasvim suprotno Piše: Antonija Petrić Andabak

rije godinu dana, na oduševljenje mnogih nostalgičara i fanova Eurovizije, na male ekrane vratila se Dora, izbor za pjesmu Eurovizije. Dora je devedesetih godina bila spektakularni dio

pobjednice 2018. godine Nette. Po svemu se činilo da će ovogodišnja Dora prošlogodišnju nadići na svim razinama. Ipak, dogodilo se sasvim suprotno. (Ne)zabavni program Uz natjecateljski dio Dore, koji je svakako najzanimljiviji dio programa, važan dio čini i zabavni program prije

miranju, ali i u zabavljanju publike u dvorani i pred malim ekranima, što smo najbolje mogli vidjeli u Tel Avivu 2019. godine. Na Dori su pak četiri voditelja bila sasvim suvišna. Činili su se neuigrani, nesigurni, a pošalice i komentari tijekom šoua nisu bili na razini koju je publika očekivala, što je jasno i glasno izrazila na društvenim mrežama tijekom i nakon završetka Dore. Osim Roka, publika

HRT

Pobjednički tim u greenroomu: »Očekujemo pobjedu!«

Zabavnog programa Hrvatske radiotelevizije. Prošle je godine imala tehničkih problema u prijenosu uživo, a bilo je i nekoliko sitnih zamjerki koje smo brzo oprostili »jer se Dora tek vratila«. Publika nije jednoglasno bila zadovoljna odabirom pjesme Heroj mladoga pjevača Roka Blaževića; mnogi su prognozirali scenarij koji se i ostvario — Hrvatska nije prošla u finale Eurovizije. OPET.

moru predstavljenih pjesama, Kedžina pjesma je dramaturški najpametnije posložena i vokalno najmoćnija, no je li dovoljna za prolaz u finale Eurovizije? HRT

»Drugi puta ću pametnije?« Bez obzira na mnoge kritike, Hrvatska radiotelevizija nije odustala od Dore u 2020. godini pa smo mogli gledati novi izbor 29. veljače u istoj dvorani, Dvorani Marino Cvetković u Opatiji. Najava ovogodišnje Dore zvučala je vrlo spektakularno — popis izvođača i pjesama već je naznačivao mnoštvo stilova, ali i mladih nada naše estrade, čak dva voditelja i dvije voditeljice, i nastup izraelske

službenog početka natjecanja i u vrijeme prebrojavanja glasova. U 2019. godini Doru su otvorili udaraljkaški ansambl Sudar Percussion i Franka Batelić, pobjednica Dore 2018., sa spektakularnijim nastupom od onoga na Euroviziji, a netom prije objave pobjednika, fantastični Dino Jelusić i Mia Negovetić poveli su nas na putovanje kroz prošlost najvećih pobjedničkih hitova Dore. Ove godine ljestvicu je trebala podići Netta, ali je zbog navodne viroze otkazala nastup nekoliko dana prije. Tako je, standardno, Doru otvorio prošlogodišnji pobjednik Roko, koji je s novom pjesmom nastupio i pri kraju izbora. Suvišni voditelji Voditeljski parovi ove godine bili su Duško Ćurlić, Doris Pinčić Rogoznica, Zlata Mück Sušec i Mirko Fodor. Voditelji takve vrste zabavnog programa imaju važnu ulogu u infor-

je opet, dva tjedna nakon završnice The Voicea, čula izvedbe finalista treće sezone natjecanja: Filipa Rudana, Bernarde Bobovečki i Albine Grčić. Iako su to fantastični mladi pjevači koje možda već sljedeće godine možemo očekivati na Dori, ne možemo se oteti dojmu da se njima ‘popunio program’. Energična Elis Za razliku od prošle godine, kad je većina pjesama bila na stranom jeziku, ove godine smo od 16 pjesma mogli čuti samo šest pjesama u cijelosti na engleskom jeziku. Čak i one koje su u nazivu aludirale na engleski, poput Indirine You Will Never Break My Heart (B. Mihaljević / A. Crotti / D. Medalie / I. Levak), naposljetku su bile na hrvatskom jeziku. Od 16 pjesama i izvođača koje je odabrao stručni žiri, većina ih je naginjala baladama. Iz sigurne zone svojega djelovanja najviše su izišli Elis

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Zdenka Kovačiček predstavila se engleskom baladom Love, Love, Love (M. Mihaljević / B. Mihaljević / H. Grčević) i bila među rijetkima na ovogodišnjoj Dori bez pretjeranih intonativnih problema tijekom nastupa

HRT

Alen Vitasović je svakih nekoliko sekundi odlazio s pozornice, dok je Božidarka Matija Čerina plesala s plesačicama u stiliziranim narodnim nošnjama

pić — D. Rapotec Ute) Alena Vitasovića i Božidarke Matije Čerine, čiji je scenski nastup bio loše organiziran. Iako se radi o duetu, Vitasović je svakih nekoliko sekundi odlazio s pozornice, dok je Božidarka plesala s plesačicama u stiliziranim narodnim nošnjama. Dok su neki iskušavali nove ideje, Bojan Jambrošić s pjesmom Više od rijeHRT

Lovrić s pjesmom Jušto (E. Lovrić / M. Zec), koja se nakon prošlogodišnje balade odlučila na energičniji nastup, nažalost popraćen brojnim intonacijskim nesigurnostima, i Marin Čivro s upbeat pjesmom Naivno (B. Kolarić / M. Matijević Sekul), kojem su publika i stručni žiri dodijelili skroman broj bodova. Uz Elis Lovrić, istarski dijalekt mogli smo čuti u pjesmi Da se ne zatare (R. Pile-

Damir Kedžo prima čestitke od Kazimira Bačića, glavnog ravnatelja HRT–a

či (A. Šola — S. Gleđa / D. Žagmeštar), Jure Brkljača s Hajde, nazovi me (M. Rus — F. Boić), Indira s You Will Never Break My Heart i Colonia s pjesmom Zidina (B. Đurđević — V. Đurđević — B. Đurđević) predstavili su se publici u vrlo poznatim izdanjima. Od navedenih pjesama Indirin nastup postigao je najviše uspjeha kod žirija i pu-

blike. Tipično energična Indira i skupina plesača plesali su i skakali u fluorescentnoj odjeći koja je podsjećala na nastup Luke Nižetića iz 2019. godine, koji ove godine nitko nije uspio nadmašiti. Čista Zdenka Zdenka Kovačiček predstavila se engleskom baladom Love, Love, Love (M. Mihaljević / B. Mihaljević / H. Grčević), s kojom nije ušla u uži izbor publike i žirija za Euroviziju 2020., iako je bila među rijetkim izvođačima bez pretjeranih intonativnih problema tijekom nastupa.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

HRT

Colonia s pjevačicom Ivanom Lovrić u izvedbi pjesme Zidina koju autorski potpisuje bračni par Đurđević (Boris i Valerija)

d 16 pjesama, većina ih naginje baladama, a samo šest ih je u cijelosti bilo na engleskom jeziku

Podsjetimo, na Euroviziji je obligatorno pjevati uživo. Nova lica ovogodišnje Dore bili su šesnaestogodišnja Đana (One, R. Stipišić — L. Mrduljaš), sudionica šoua Zvjezdice, i Edi Abazi (Coming home, S. Sekulović Skansi), koji se javnosti nedavno predstavio pjesmom Miljama daleko, nakon pobjede u šouu Talentom protiv nasilja, u organizaciji Jerka Marića iz grupe Adastra. U konačnici je Đana osvojila 17, a Edi 11 bodova dobivenih zbrojem glasova publike i žirija.

Novo lice ovogodišnje Dore bila je šesnaestogodišnja Đana (One, R. Stipišić — L. Mrduljaš), sudionica šoua Zvjezdice

Otkad postoji Eurovizija, postoje i pjesme koje pozivaju na ljubav i mir i one kojima izvođači i autori pokušavaju poslati važnu poruku. Na Dori 2020. tri su se pjesme isticale svojim porukama. Alkea Neon pjesmom Zovi ju mama (D. Zovko / P. Kladarin) uz zanimljiv scenski nastup prenijela je poruku o važnosti čuvanja prirode i biljaka, Nikola Mar-

janović je u pjesmi Let’s forgive (A. Karas — J. Kaplowitz / R. Vnuk / D. Šomen / A. Caković) pozivao na opraštanje, a Lorenzo feat. Dino Purić & Reper iz sobe — Vrati se iz Irske (Lorenzo / Reper iz sobe / Z. Dusper Dus) osvrnuli su se na problematiku iseljavanja iz Republike Hrvatske. Aklea Neon je u finalnoj tablici zauzela četvrto mjesto, dok su Lorenzo, Dino Purić i Reper iz sobe osvojili samo četiri boda, od koji im je jedan dodijelio žiri, a tri publika. Najveće iznenađenje na finalnoj tablici bila je Lorena Bućan koja je prošle godine oduševila publiku pjesmom Tower od Babylon (T. Huljić / V. Huljić / I. Huljić / L. Škaro) do te mjere da se na društvenim mrežama dan nakon proglašenja pobjednika pojavila peticija o slanju Lorene umjesto Roka na Euroviziju u Tel Aviv. Na Dori 2020. predstavila se engleskom baladom Drowning (I. Huljić — L. Škaro) koju je publika nagradila s deset od mogućih 16 bodova. Troje favorita Pobjednik Dore 2020. izabran je kombinacijom glasova publike putem telefonskih poziva i slanja SMS poruka te žirija iz pet regionalnih centara — Za-

Svaki se žiri sastojao od tri člana: jednog člana HRT–a, jednog člana HDS–a i jednog člana HGU–a. Kao i na Eurosongu, svaki član žirija rangirao je sve pjesme od prvog do 16. mjesta (na prvo mjesto stavlja pjesmu koju smatra najboljom). Glasovima žirija pridružili su se i glasovi publike. Vrijeme glasanja skraćeno je na deset minuta i nije bilo moguće zvati ili slati SMS poruke više od pet puta s istog broja. U konačnici su glasovi žirija i publike pretvoreni u brojeve od 1 do 16, što znači da je jedan izvođač mogao imati najviše 32 boda. Tijekom javljanja žirija iz pet regionalnih centara, Mia Negovetić, Damir Kedžo i Indira zauzeli su prva tri mjesta na tablici, što se nije promijenilo dodavanjem glasova publike. U konačnici je Indira ostala na trećem mjestu, a Damir Kedžo je pobijedio, iako je imao isti broj bodova kao i Mia Negovetić (31). Naime, Mia je dobila 16 bodova od glasova žirija, a 15 od

publike, dok je kod Damira situacija bila obratna. U pravilima Dore jasno piše da »u slučaju istog zbroja ukupnih bodova (ocjenjivački sudovi + glasanje gledatelja putem telefonskih poziva i SMS poruka /televoting/) za dvije pjesme ili više njih, bolji plasman ostvaruje ona pjesma koja ima više bodova gledatelja prikupljenih telefonskim pozivima i glasanjem SMS– om /televotingom/«. Divlji vjetar u Rotterdamu Miji Negovetić zasluženo je pripalo visoko drugo mjesto među 16 predstavljenih izvođača. Pjesma When it Comes to You (A. Wrethov / L. Deb / D. Dendo / M. Negovetić) osvježenje je na pozornici Dore. Iako nam možda ne bi donijela pobjedu, i dramaturški i scenski mogla je biti bolje ostvarena. When it Comes to You iskorak je prema pjesmama prikladnim eurovizijskom formatu, a uz to je Mijino pjevanje bilo besprijekorno. Pobjednička pjesma Divlji vjetre (A. Pe-

cotić — B. Šalamon Shalla / M. Rodić) prva je hrvatska predstavnica nakon 2013. u cijelosti na hrvatskom jeziku. Damiru Kedži, odjevenom u jednostavnu crnu odjeću, na pozornici su se pridružili fantastični prateći vokali. U moru predstavljenih pjesama, Kedžina je pjesma dramaturški najpametnije posložena i vokalno najmoćnija, no je li dovoljna za prolaz u finale Eurovizije? Na konferenciji za novinare nakon pobjede, Damir Kedžo je potvrdio izvođenje pjesme na hrvatskom jeziku i na Euroviziji u Nizozemskoj, što je potaknulo reakcije na društvenim mrežama. Posljednjih nekoliko godina gotovo sve pobjedničke pjesme Eurovizije bile su na engleskom jeziku, pa je možda baš sada vrijeme za promjenu. Kedžo je i vokalno opravdao pobjedu na Dori, a komentari publike ipak su manje negativni od onih na prošlogodišnju pobjedu Roka Blaževića. Zbog koronavirusa Eurovizija u Rotterdamu do daljnjega je odgođena, ali kad se i ako dogodi, možda ćemo ovaj put ipak gledati Hrvatsku u finalu.

ia je dobila 16 bodova od glasova stručnih žirija, a 15 od publike, dok je kod Damira Kedže situacija bila obratna, zbog čega je prema pravilima žiriranja na tom prije svega televizijskom natjecanju i pobijedio BROJ 220, OŽUJAK 2020.

greb, Split, Rijeka, Osijek i Varaždin/ Čakovec.

HRT

Pjevačica Alkea Neon, pravog imena Dorotea Zovko, svojom pjesmom Zovi ju mama koju supotpisuje uz Pavla Kladarina, uz zanimljiv scenski nastup prenijela je poruku o važnosti čuvanja prirode i biljaka

U sklopu Glazbenih dana H RT– a, u Opat iji je 28. veljače 2020. u Dvorani Ger vais odr žan koncer t Samo jednom se ljubi — sjećanje na Ivu Robića

Robićeva ostavština ne blijedi s protekom vremena Jazz orkestar HRT–a pod ravnanjem Mirona Hausera i glazbeni gosti, u raskošnim su aranžmanima izveli neke od Robićevih najpoznatijih prepjeva, ali i autorskih pjesama Dokumentarni film

HRT

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Koncert je zaključen zajedničkom izvedbom pjesme Serenada Opatiji (Zvonimir Krkljuš) te instrumentalnom izvedbom autorske pjesme Srce, laku noć (Ivo Robić / Mario Kinel)

Piše: Aleksandra Marković

povodu 20. obljetnice smrti velikana hrvatske glazbe Ive Robića (28. siječnja 1923. — 9. ožujka 2000.), prvu večer Glazbenih dana HRT–a u opatijskoj Dvorani Gervais u petak, 28. veljače, priređen je koncert Samo jednom se ljubi — sjećanje na Ivu Robića. Jazz orkestar HRT–a pod ravnanjem Mirona Hausera i glazbeni gosti, u raskošnim su aranžmanima izveli neke od njegovih najpoznatijih prepjeva, ali i autorskih pjesama. Rodna Garešnica

Prijenos večeri mogao se pratiti na Prvom programu Hrvatske televizije i na Drugom programu Hrvatskoga radija, a počeo je instrumentalnom izvedbom pjesme Morgen, autora Petera Moessera koju je Robić otpjevao na njemačkom jeziku 1959. godine. Ta lijepa večer ponudila je gledateljima kratak presjek njegova života i glazbenih postignuća, a voditelj programa Robert Ferlin iznio je neke važnije povijesne crtice. Robićev životni put počeo je u rodnoj Garešnici, nastavio se preko Bjelovara do Zagreba, gdje je, prema želji roditelja, trebao studirati medicinu ili pravo. Međutim, Robić

je već tada slušao svoje srce i počeo je aktivnije pjevati. Kao mladi šlagerski pjevač, karijeru je počinjao u vrijeme Drugoga svjetskog rata, kad nije bilo idealnih uvjeta za bavljenje glazbom. No nastupao je gdje god bi mu se pružila prilika. Tako je došao i do svoje publike, koja ga je prepoznala i zavoljela. Prijelomni trenutak koji mu je osigurao zvjezdani status svakako je bila pjesma Morgen, kojom je 21. rujna 1959. zauzeo visoko, 13. mjesto na Billboardovoj ljestvici, a na njoj se zadržao 17 tjedana. (Izvor: Billboard Chart History) Velik uspjeh te pjesme otvorio mu je mnoga vrata, pa je prema njoj dobio i nadimak Mister Morgen. Živa večer Na koncertu u Opatiji izvedene su pjesme: Samo jednom se ljubi, Sedamnaestogodišnjoj, Jesenska ruža, Jabuke i trešnje, Tebi, grade moj, Tiho plove moje čežnje, Moje, moje Jadransko more, Strangers in the night, Ta tvoja ruka mala, Moja mala djevojčica, Zbog čega te volim, Golubovi, 08 Ching Ching Ching, a izveli su ih Marko Tolja, Ana Opačak, Matija Cvek, Jacques Houdek, Gina Victoria Damjanović iz grupe Detour, Goran Karan, Nika Turković, Dražen Turina Šajeta, djevojčica Klara Srok, Boris Štok, Ivana Srbljan i Gelatto Sisters. Publika je svesrdno pljeskom nagrađi-

vala svaku interpretaciju, u nekim dijelovima i sâma pjevala melodije nekih prošlih vremena koja su te večeri, zahvaljujući izvrsnom orkestru i pjevačima, bila itekako živa. Živuće legende Glazbenim vremeplovom otputovali smo u vrijeme kad se glazba više slušala, a manje ‘gledala’ i kad je imperativ bilo pjevanje uživo, što je u to doba poticao i sâm Robić. Posebna zanimljivost bio je dolazak legendarnog Dubravka Majnarića, člana orkestra koji je pratio Ivu Robića u Opatiji i Crikvenici potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. stoljeća. Osim Majnarića, u publici je nastupe uživo pratio i Miro Ungar, član prve postave legendarnog Kvarteta 4M, koji je s Robićem pjevao 08 Ching Ching Ching te trojica »Opatijskih suvenira« — Duško Paro, Bepi Poščić i Branko Fućak. Koncert je zaključen zajedničkom izvedbom pjesme Serenada Opatiji (Zvonimir Krkljuš) te instrumentalnom izvedbom autorske pjesme Srce, laku noć (Ivo Robić / Mario Kinel), čime je na najljepši način odana počast ostavštini jednoga od naših najvećih interpreta nezaboravna glasa. Glasa koji je obilježio mnoge vječne melodije koje ne blijede s protekom vremena. I ne bi smjele.

U povodu 20. obljetnice od smrti Ive Robića, HDS ZAMP objavio je i prigodnu infografiku Sjećanje na ‘Mistera Morgena’. Prema dostupnim podacima, u infografici je naveden popis njegovih najemitiranijih autorskih djela, ‘top 3’ djela domaćih autora po zaradi, na kojima je Robić interpret, kao i popis kolega s kojima je najčešće surađivao. U znak sjećanja, predstavnici Hrvatskog društva skladatelja, Hrvatske glazbene unije — Seniori, Croatia Recordsa i Hrvatske radio televizije, 9. ožujka položili su cvijeće na njegov grob na Mirogoju. U nedjelju, 8. ožujka na HTV–u je prikazan dokumentarni film Tonija Volarića iz ciklusa A Porina dobiva… o Robićevu životu i glazbenim uspjesima. Film u produkciji Unisona i HRT–a dostupan je online uslugom HRTi https://hrti.hrt.hr/

Od mnogobrojnih nagrada izdvajamo: 1953./1954. Ta tvoja ruka mala (Ljubo Kuntarić / Blanka Chudoba / Stjepan Mihaljinec), Zagrebački festival, nagrada publike 1958. Mala djevojčica (Milutin Vandekar / Blanka Chudoba), duet sa Zdenkom Vučković, Opatijski festival, prvo mjesto prema glasovima slušatelja 1956. Ako nećeš da te ljubim (Ljubo Kuntarić / Blanka Chudoba / Stjepan Mihaljinec), Zagrebački festival, nagrada publike 1960. Meštrovićev zdenac (Vilibald Čaklec / Dragutin Britvić), Ivo Robić / Gabi Novak, Zagrebački festival, nagrada publike 1964. Golubovi (Branko Mihaljević / Dragutin Britvić), Zagrebački festival, nagrada stručnog žirija 1965. Zbog čega te volim (Mario Bogliuni / Slobodan Šelebaj), Ivo Robić / Marko Novosel, Zagrebački festival, nagrada publike 1997. dobiva nagradu struke, Porin za životno djelo

1997.

dobitnik Porina za životno djelo

2006.

dobio zvijezdu u opatijskoj ‘Hrvatskoj ulici slavnih’

2010.

dobio spomen ploču u Ičićima autor spomen ploče David Dezso

Nositelj

autorskog prava na

TOP 5

189 glazbenih djela

najemitiranijih

autorskih djela (1993. – 2019.)

1. Samo jednom se ljubi (Ivo Robić / Mario Kinel / Stjepan Mihaljinec)

2. Moje plavo more (Ivo Robić / Mario Kinel / Stjepan Mihaljinec)

3. Srce, laku noć (Ivo Robić / Mario Kinel / Stjepan Mihaljinec)

4. Gruda domaća

TOP 3

djela domaćih autora po zaradi na kojima je Ivo Robić interpretator

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

28. siječnja 1923. — 9. ožujka 2000. Garešnica Rijeka

1. Golubovi (Branko Mihaljević / Dragutin Drago Britvić / Stjepan Mihaljinec)

2. Tiho plove moje čežnje (Nenad Grčević / Nenad Grčević)

3. Ta tvoja ruka mala (Ljuboslav Ljubo Kuntarić / Blanka Chudoba / Stjepan Mihaljinec)

5 1. 2. 3. 4. 5.

najčešćih suradnika na djelima (tekstopisci) Milan Mišo Doležal Mario Kinel Josip Antolić-Hromčak Mario Engelsberger Dragutin Drago Britvić

5 1. 2. 3. 4. 5.

najčešćih suradnika na djelima (aranžeri) Radan Bosner Stjepan Mihaljinec Franz Wildon Zettl Alfons Alfi Kabiljo Niko – Nikica Kalogjera

(Ivo Robić / Josip Antolić – Hromčak)

5. Svjetla moga grada (Ivo Robić / Milan Mišo Doležal) 57

Povratak na scenu Alena Vitasovića, jedne od najvećih glazbenih zvijezda devedesetih

Odbija snimati albume kao na tvorničkoj traci Posljednji album, Tone i pretelji, Vitasović je objavio prije 17 godina, a lani se vratio koncertnim aktivnostima Piše: Ivana Vašarević

jerni ga fanovi dočekuju u već kultnim majicama s natpisom »Alen te gleda« i s pićem »dupli Alen« u ruci, bez čega su njegovi koncerti jednostavno — nezamislivi

len Vitasović i Božidarka Matija Čerina na ovogodišnjoj Dori predstavili su se pjesmom Da se ne zatare, za koju je glazbu i stihove napisao Robert Pilepić, a aranžman Duško Rapotec Ute. S legendarnim istarskim pjevačem i kantautorom te bivšom natjecateljicom šoua The Voice na opatijskoj pozornici bile su i Lea Belaić te Sara Astafović iz zbora Torretta, Marina Katić iz Zbora Josip Kaplan te Suzana Štefanić na violini. Djevojke su nosile stilizirane kostime, poznate Rožice Primorsko– goranske županije, nastale po uzoru na narodne nošnje Liburnijskog krasa, Suska, Novog Vinodolskog, Delnica i Punata. Vitasović i Čerina pjesmom Da se ne zatare željeli su prenijeti poruku o potrebi čuvanja hrvatske prebogate tradicije, ali ne na hermetičan način, nego u skladu s novim vremenima. A da glazba ne poznaje granice i govori svojim univerzalnim jezikom koji se sluša srcem, dokazuje upravo Alenova dugogodišnja uspješna karijera tijekom koje je taj dobitnik Porina ostao vjeran čakavštini, iako tu čakavštinu, priznaje i on sam, mnogi njegovi obožavatelji ne razumiju potpuno. Vitasovićevi koncerti mahom se rasprodaju u baš svakom kutku Lijepe Naše, a upravo su nastupi uživo prioritet tome glazbeniku iz Istre.

Alen Vitasović je osmi put na Dori nastupio s Božidarkom Matijom Čerinom, natjecateljicom šoua The Voice

Andrea Gržičić

Rijetko snima »Na pozornici dajem sve od sebe, a publika to prepoznaje i cijeni. Iskren sam i autentičan, ništa ne skrivam, drugačije jednostavno ne znam, a i ne želim ići protiv sebe, pa makar mi to katkad i naštetilo«, kaže nam Alen. Sve ove godine ostao je vjeran sebi i ne pristaje na kompromise kad je glazba u pitanju — tako je i s albumima, koje odbija snimati »kao na tvorničkoj traci«. »Iskreno, nitko ih više i ne kupuje, danas je sve drukčije, tu su YouTube i društvene mreže, a pjesma će, ako je dobra, uvijek pronaći put do publike. Evo, ja ih već sad imam gotovih tridesetak«, otkriva nam Vitasović, koji svira harmoniku, klavir i saksofon, a svojevremeno je bio i glazbeni urednik na radiju u Puli. Ovogodišnja Dora njemu

je već osma u karijeri, a plasmanom se, kaže, uopće nije zamarao. »Da nisam vjerovao u pjesmu, ne bih se ni natjecao«, kratko zaključuje. Slična je, dodaje, i njegova filozofija s festivalima — iako je nastupio i pobjeđivao na mnogima, s vremenom se pomalo i umorio od sudjelovanja na takvim glazbenim natjecanjima. »Ima tu dosta zakulisnih igara za koje više nemam ni vremena ni živaca«, dodaje uvijek neposredni Vitasović. On svakako nije jedna od onih zvijezda koja ‘iskače iz paštete’, baš suprotno, njegovi istupi u medijima prilično su rijetki, ali zato su mu hitovi Ne moren bež nje, Gušti su gušti i Jenu noć — vječni. »Estrada je težak posao, naravno da donosi puno lijepih trenutaka, ali i stresa, pogotovo kad si mlad i nemaš iskustva. Tako je barem bilo meni, bio sam običan dečko sa sela koji je preko noći postao popularan. Sjećam se, tih davnih dana, da nisam znao ni kako doći

ako i dalje pjeva isključivo na istarskoj čakavici, Vitasovićevi koncerti mahom se rasprodaju u baš svakom kutku Lijepe Naše, a upravo su mu nastupi uživo prioritet

do Lisinskog u Zagrebu, možete li vjerovati?« smije se Alen, koji je mir pronašao u životu na selu u voljenoj rodnoj Istri, iz koje, kaže, ne bi otišao nizašto na ovome svijetu. A poslije Dore, Vitasović se vraća onome što najviše voli — klupskim pozornicama i vjernim fanovima koji ga dočekuju u već kultnim majicama s natpisom »Alen te gleda« i s pićem »dupli Alen« u ruci, bez čega su njegovi koncerti jednostavno — nezamislivi.

D o d i j e l j e n e g l a z b e n e n a g r a d e R o c k & O f f , 3 0 . s i j e č n j a 2 0 2 0 . u Tv o r n i c i k u l t u r e

Dominirao J. R. August Neovisna novinarska glazbena nagrada Rock&Off dodijeljena je najuspješnijim izvođačima drugi put; ceremonija dodjele nadmašila je sva očekivanja

Goran Bare i Majke dobili su nagradu publike

Vječni Idijoti Nakon europske turneje s Morcheebom, Irena Žilić nagrađena je u kate-

goriji Pop&Off izvođač godine. Uspješna američka turneja nagradu je donijela riječkim Jonathanima u kategoriji najboljega koncertnog izvođača godine. Njihovi sugrađani, The Siids, pobijedili su u kategoriji Elektro&Off izvođač godine. Album Iz kapetanova dnevnika grupe Chui oduševila je glazbene kritičare pa su ih nagradili u kategoriji Jazz&Off izvođač godine. Nagradu publike osvojili su Goran Bare i grupa Majke, a Rock&Off za životno djelo pripala je legendarnim KUD Idijotima. Time se napokon prepoznaje važnost i mjesto koje im na domaćoj rock i punk sceni pripada. Nagradu su preuzeli Diego Bosusco Ptica i Nenad Marjanović Dr. Fric, dok su u ime Branka Črn-

J. R. August osvojio je čak tri nagrade: za Veliki prasak godine, Rock&Off izvođača godine te Album godine — Dangerous Waters

ca Tuste nagradu preuzeli sin Ivan i kći Maja Črnac. Tijekom dodjele svojim su fantastičnim nastupima nominacije opravdali Sun U, Porto Morto, Overflow, Aklea Neon i Pocket Palma. Poslastica za kraj bio je Vojko V, dobitnik nagrade u kategoriji Rap&Off izvođač godine, koji je odsvirao presjek najvećih hitova. Program je vodila Martina Validžić, a tulum novinara, glazbenika, stručnjaka glazbene industrije te ostalih glazbenih entuzijasta trajao je do kasnih noćnih sati.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

ajbolji koncertni tulum u gradu još je jedanput dokazao kako se na domaćoj glazbenoj sceni tijekom godine dogodilo mnogo zanimljivih trenutaka koje je pratilo sedamdesetak novinara koji čine glasačko tijelo nagrade Rock&Off. Naime, novinari sami u prvom krugu predlažu nominirane po kategorijama, dok u drugom krugu biraju najbolje među onima s najviše predloženih nominacija. U 2019. svojim se radom

zasigurno najviše iskazao J. R. August, koji je kući odnio čak tri nagrade, i to u kategorijama za Veliki prasak godine, Rock&Off izvođača godine te Album godine (Dangerous Waters). On je otvorio ceremoniju dodjele, izvevši svoj veliki hit Crucify Me uz neizostavni zbor. Pjesmom godine proglašena je Iskra Damira Urbana, koji nije bio na dodjeli, ali je nagradu u njegovo ime primila protagonistica spota za tu pjesmu — Janna Sienna Mikić.

S velikim se nestrpljenjem iščekuje treće izdanje glazbene nagrade Rock&Off.

Marko Šolić

Piše: Maja Trstenjak

Aklea Neon natjecala se na ovogodišnjoj Dori, a na Rock&Offu imala je zapažen nastup

Intervju sa zabočkim kantautorom i multiinstrumentalistom J. R. Augustom (pravog imena Nikola Vranić) koji je 15. veljače napunio Hrvatski glazbeni zavod

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Puno sam patio zbog svoje glazbe, a sada sam napokon opušten i sretan

Posljednjih godinu dana njegov je album Dangerous Waters u mnogim medijima proglašen najboljim izdanjem, trostruki je dobitnik nezavisne glazbene nagrade Rock&Off, nakon čega je uslijedilo čak pet nominacija za glazbenu nagradu Porin Razgovarala: Antonela Marušić

eško je ne složiti se da je mladi glazbenik Nikola Vranić iz Zaboka (poznatiji pod umjetničkim imenom J. R. August) najveće iznenađenje hrvatske glazbene scene. Posljednjih godinu dana njegov je album Dangerous Waters u mnogim medijima proglašen najboljim izdanjem, trostruki je dobitnik nezavisne glazbene nagrade Rock&Off, nakon čega je uslijedilo čak pet nominacija za glazbenu nagradu Porin. S J. R. Augustom razgovaramo o fantastičnom nizu uspjeha koji ga prate, ali i o drugim, za toga talentiranog glazbenika, važnim temama.

Slaven Janđel

Album Dangerous Waters počinje zvukom prirode i ptica, a tekstovi i ugođaj albuma su intimističke priče čovjeka usklađenog s prirodom. Zašto je priroda i okruženje u kojemu živiš tako presudno utjecalo na tebe kao autora?

U slobodno vrijeme odlazi na pecanje jer ga to opušta

Oduvijek sam osjećao snažnu povezanost s prirodom, pogotovo s vodom. Moja generacija, a pogotovo mi koji smo živjeli na selu, u devedesetima smo po cijele dane bili vani i igrali se, radili gluposti. Puno vremena smo provodili u obližnjim šumama, gdje smo gradili kućice i istraživali. Svaki novi dan bio nam je zabavniji od prethodnog. Često smo odlazili u ribolov, a s tatom sam još kao klinac provodio dane u ribolovnim ekspedicijama, gdje smo boravili, jeli i spavali na otvorenom. Sve to je utjecalo na moj odnos s prirodom, a najviše sam to osjetio u razdoblju depresije u ko-

jem sam živio u Zagrebu, izoliran od prirode, a time i od samoga sebe. Cijeli život sam volio gledati dokumentarce o čistim planinskim rijekama i potocima i u glavi zamišljao da boravim na njima. Nakon što depresija nije prestajala dvije godine, odlučio sam vratiti se prirodi. To sam proveo dugim šetnjama uz rijeku i, do tada neprokušanom aktivnošću, mušičarenjem. Vode Gorskog kotara, uz pisanje pjesama, spasile su mi život. Rad i rizik Kako je moguće da je jedan relativno tih, meditativan soul/blues/indie folk album došao u središte pozornosti hrvatske glazbene scene? Kvaliteta izvedbe i autorski talent su jedno, no imamo i drugih kantautora/ica na neovisnoj sceni, a nitko od njih dosad nije na taj način uspio ući u mainstream? Ne znam. Očito je zaista mnogo ljudi u državi, a čini mi se i u svijetu, depresivno, što se, ako mene pitate, dogodilo upravo zbog alijenacije čovjeka od prirode. I meni se to dogodilo u prošlosti i ne bih to poželio nikome. Poručujem svima koji ovo čitaju da poslije kiše dolazi sunce. Samo što je bolje i kišu i sunce osjetiti na vlastitoj koži nego ih zamišljati u glavi u svojoj sobi. Izađite, prepustite se svemu i riskirajte. To je jedini način za napredak. Mislim da su moj talent i kvaliteta izvedbe prosječni, mislim da to imaju gotovo svi glazbenici i kantautori na sceni, ali kad je riječ o mukotrpnom radu i riskiranju, e tu na prste jedne ruke mogu nabrojiti one koji to rade. Ti isti ljudi su i najprepoznatljiviji izvođači trenutno u državi, a isto je i u svijetu. Dakle, mukotrpan rad i rizik! Predivne stvari, ha–ha!

Prije nego što je album izišao sredinom listopada prošle godine, mislio sam da će sve ostati na istoj razini na kojoj sam to i ja držao posljednjih sedam–osam godina. Jako mi je drago što sam pogriješio u toj procjeni! Svi iz Croatia Recordsa objeručke su me prihvatili i odlučili riskirati s mojim albumom na engleskom. Već sam puno puta rekao — moglo je ispasti dijametralno suprotno, album je mogao proći ispod radara, ali očito je da su stvari došle na svoje mjesto u pravo vrijeme i da je kritika i publika fenomenalno prihvatila album, što je meni fascinantno jer je album relativno tih, meditativan, kantautorski, s pjesmama koje u prosjeku traju i dulje od šest minuta. Iznenađen sam i sretan što se tako posložilo. Puno sam patio zbog svoje muzike u prošlosti, a sad napokon mogu reći da sam opušten i sretan. Patio zbog glazbe Za album Dangerous Waters dobili ste pet nominacija za Porin, među kojima su u mainstreamu prilično prestižne za najbolji album i za mušku vokalnu izvedbu. Kako planirate iskoristiti medijsku pozornost koju dobivate i koja će uoči i poslije ove manifestacije vjerojatno rasti? Nevjerojatno. Zaista sam iznenađen nominacijama i želim zahvaliti svima koji su glasali za mene! Što se iskorištavanja medijske pozornosti tiče… Općenito ne volim riječ ‘iskorištavanje’, tako da ne bih rekao da ću iskoristiti ovu priliku. Radit ću što sam radio i do sada — biti iskren i stvarati iskrenu glazbu, a oni koji je trebaju čuti i oni koji žele doći čuti i vidjeti

ode Gorskog kotara, uz pisanje pjesama, spasile su mi život

kako sviramo uživo, to će i napraviti. Oni koji ne žele — neće. Nema smisla uvjeravati ljude u bilo što, treba im dati priliku da upoznaju nešto, a onda je na njima da odluče što će s tim. Dakle, ne razmišljam o onome što će se dogoditi na Porinu, ni o onome poslije dodjele. Trenutačno sam sa zborom i bendom koncentriran na koncerte koji nam predstoje. Ali zaista bismo željeli svirati na dodjeli jer bi to bila odlična prilika da nas čuje velik broj ljudi. A to je cilj — da glazba dođe do što više ljudi. Kad se u domaćim medijima govori i piše o kantautorima i kantautoricama,

često se prešućuje i minorizira činjenica da veći broj njih nastupa uz potporu talentiranih instrumentalista koji nerijetko i aranžmanski uobličuju pjesme i glazbu. Tko su ljudi koji stoje s tobom na pozornici? Koja je njihova uloga u magiji tvojega nastupa i kreiranja glazbe? Bubanj trenutačno svira Borko Rupena, koji mijenja Miru Lehpamera, čovjeka koji je sa mnom od početaka moje karijere. Kontrabas svira Ivan Džajić, gitaru Pavle Miljenović, a saksofone Lujo Parežanin i Marko Gudelj. U zboru pjevaju Sebastian Jurić, koji je i vođa zbora, njegova djevojka Livija Zgurić, moja djevojka Jasmina Bošnjak, moj brat Alen Vranić i njegova djevojka Josipa Šupljika, Anja Knezović, Katarina Matković, Ana Anić, Lana Veljačić, Tinka Bulić i Polonna Oblak. Nedavno pridružene članice su violinistice Lucija Stanojević i Tina Krznarić te violistica Marta Balenović. Svi ti ljudi vjeruju u mene i to što radim, ulažu vrijeme i energiju u moju muziku i ja sam neizmjerno sretan što ih imam oko sebe. Zbog njih sam bolji. Živcira se zbog žurbe Što se kreiranja glazbe tiče, na tom polju trenutačno još uvijek sve radim sam. S gotovim pjesmama dođem na probu i detaljno objasnim članovima u bendu viziju, a onda oni, sposobni kakvi jesu, sve to točno tako otpjevaju i odsviraju. Siguran sam da ću u budućnosti sve više i više tražiti njihov input u svoje pjesme. Trenutačno je to nemoguće jer apsolutno nikad nemamo vremena za eksperimentiranje, uvijek se nekamo žurimo i to je jedna od rijetkih stvari koje mi idu na živce! Kako izgleda prosječna proba benda J. R. Augusta? Ima nas jako, jako puno pa vježbati možemo samo u velikim prostorijama s kvalitetnim razglasom. Trenutačno vježbamo u prostorijama Double Stroke u Vrapču i tamo nam je super. Atmosfera na probama je opuštena i uvijek nas sve dočeka spremno, što je jako lijepo. Jedina stvar na koju čovjek ne može utjecati je vrijeme. Ima nas gotovo 20 pa dok se skupimo, organiziramo, dogovorimo i počnemo, prođe puno vremena i utroši se puno energije. Ali i u tome smo se ispraksirali i ide nam sve bolje! Prekretnica karijere U posljednje vrijeme bend J. R. Augusta imao je nekoliko vrlo uspješnih koncerata. Valja izdvojiti nedavni nastup u Hrvatskom glazbenom zavodu, 15. veljače. Zbog čega je on bio poseban za vas? Hrvatski glazbeni zavod je zaista bio prekretnički koncert u mojoj karijeri. To je prostor u kojem praktički ne sviraju izvođači poput mene, ali je zbog pjesa-

oš kao klinac provodio bih dane s ocem u ribolovnim ekspedicijama, gdje smo jeli i spavali na otvorenom

ma koje pišem i ugođaja upravo taj prostor fenomenalno mjesto. Bilo je zahtjevno složiti zvuk uz toliko instrumenata i ljudi na pozornici, a i sve se snimalo u video i u audio formatu jer se planira napraviti live album i snimka koncerta. Sve je zbog toga bilo još stresnije, a na pozornici su nam se prvi put pridružile gudačice, i upravo je taj dio koncerta većini bio najljepši. Moram još jedanput zahvaliti svima koji su sudjelovali u organizaciji: agenciji Hangtime, Croatia Recordsu, CMC–u i svim ljudima koji su pomogli ili će pomoći u ostvarivanju ideje da koncert bude izdan kao album i prikazan na TV–u (Draženu Završkom, Goranu Martincu i Viktoru Grabaru).

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Koliko je tome kumovala činjenica da iza albuma stoji najmoćnija domaća diskografska kuća Croatia Records?

Čega se danas sjećaš iz nastupa s bendom Vodoo Lizards i svega onoga što ti se u to vrijeme događalo, primjerice nastupa s Jimmyjem Ripom? Od svega je prošlo više od deset godina, ali što je ono što si ponio iz tog vremena? Svega se sjećam, ali najljepše razdoblje mi je bilo kad me Zack Dust dvaput u istoj godini poveo u L. A. To je bilo 2010. Bila mi je 21 godina i nisam mogao biti sretniji. Puno toga sam naučio od Zacka. On je i glavni krivac što sam odlučio pisati na engleskom jeziku. Divio sam se njegovoj hrabrosti i nakon ta dva odlaska u Los Angeles, shvatio sam kako je svijet velik i kako bi bila šteta da tekstove mojih pjesama razumiju samo ljudi iz regije. U Voodoo Lizardsima sam prvi i jedini put u životu bio samo član benda i ništa više i to mi je u tom bendu, i jedino u tom bendu, odgovaralo. Sve sam gledao sa strane, vidio sam koliko kockica treba posložiti da bi se dobio kvalitetan proizvod, shvatio koliko je teško funkcionirati u bendu čak i kad je riječ o pet prijatelja i izravno od Zacka učio kako se pišu pjesme. One Man Show Tko su tvoji glazbeni uzori, ona glazba koja je za tebe bila posebno formativno važna sve ove godine? Imam širok ukus i volim svaku pjesmu, album ili vrstu glazbe koja me dirne. Mislim da tu nisam drugačiji od ostalih. Kad slušam glazbu, ja sam samo slušatelj. Tek kad sam u ulozi stvaratelja, osjećam se drugačije i posebnije. Moji omiljeni autori i glazbenici su Mozart, Beet61

rvatski glazbeni zavod zaista je bio prekretnički koncert u mojoj karijeri — to je prostor u kojem praktički ne sviraju izvođači poput mene, ali je zbog pjesama koje pišem i ugođaja upravo fenomenalno mjesto

hoven, Chopin, Debussy, Schumann, Ray Charles, The Beatles, The Rolling Stones, The Who, Led Zeppelin, Dire Straits, Bob Dylan, Neil Young, John Denver, Willie Nelson, Merle Haggard, Mark Knopfler, 2Pac, Notorious B.I.G., Wu–Tang Clan, Eminem, Andrew Bird, Matt Corby, Bon Iver… Prošao si iskustvo sviranja u različitim bendovima i glazbenim žanrovima, što je bilo presudno za odluku da počneš nastupati kao J. R. August? Možeš li se vratiti u vrijeme kad si počeo raditi na pjesmama s prvog EP–ja? Shvatio sam da imam previše ideja i vidio kako vrijeme brzo prolazi, a zbog

ka snimanja mojega prvog EP albuma. Naime, potkraj 2011. s prijateljem Lukom Smukom (direktorom fotografije) počeo sam snimati seriju od četiri spota, svaki od njih za određeno godišnje doba, čak i prije nego što sam ušao u studio kako bih snimio pjesme za taj EP. Znao sam koliki sam komad kolača zagrizao i malo mi je ‘falilo’ da se ne ugušim. Zbog velikog tereta koji sam si natovario i osjećaja odgovornosti i svoje perfekcionističke prirode, upao sam u depresiju i ostao u tom stanju sve dok nisam završio EP Change of Seasons, i album i spotove, početkom 2014. Danas na to gledam kao vrstu inicijacije. Volim misliti da me Muzika

Jest. Moj debitantski album Dangerous Waters zvuči jednostavno, ali nije bilo jednostavno uobličiti pjesme i ideje u cjelinu koja bi činila konceptualni album. Što se snimanja zvuka i miksanja tiče, tu je glavnu ulogu odigrao moj prijatelj Dražen Završki, a producirao sam ga ja. Rad na pjesmama za mene je potreba i nikad se ne osjećam napeto zbog toga. To je vjerojatno tako jer nikad nisam trebao pisati pjesme u nekom roku za neki album. Danas u ladici imam desetak albuma, tako da mislim da nikad i neću morati pisati pjesme za sljedeći album. Radim na pjesmama svaki dan i mislim da je to u skladu s mojom prirodom. Volim biti opušten i

testirala da vidi hoću li izdržati najteže razdoblje — početak. Izdržao sam, a onda je s vremenom sve krenulo nabolje, a u posljednje vrijeme je toliko dobro da se stvari događaju same od sebe.

ne imati rokove, a volim ono što radim napraviti u više verzija i tek onda odlučiti koja je verzija najbolja.

Hangtime Agency

U Hrvatskom glazbenom zavodu 15. veljače 2020. J. R. August za klavirom je uz svoj bend i pridruženi zbor održao koncert za pamćenje

oj album prvijenac je relativno tih, meditativan, kantautorski, s pjesmama koje traju, u prosjeku, dulje od šest minuta

toga što uz sebe nisam imao nekoga tko bi dijelio moje mišljenje, a htio sam raditi na autorskim pjesmama na engleskom jeziku, počeo sam sve raditi sam. Vrlo brzo sam shvatio da drugačije i ne mogu funkcionirati i da sam donio ispravnu odluku. Predivno je biti odgovoran za sve što radiš, ali je i vrlo naporno i stresno jer sve pada na tvoja leđa, i ono dobro i ono loše. Upravo mi se to dogodilo čak i prije počet-

Osnovna karakteristika tvojega materijala je jednostavnost u izvedbi i produkciji. No koliko je proces rada na pjesmama za tebe težak ili kompleksan, u kojem segmentu?

Kako kultiviraš i održavaš svoj glas i sviračku formu? Nikako. Uopće ne pjevam niti se zagrijavam prije probe ili koncerata, a isto vrijedi i za sviranje — nikad ne vježbam! Što se ponekad i čuje, ha–ha!

Goran Perešin

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Severina je otvorila dodjelu, nastupivši s dječjim zborom

P r v a d o d j e l a To p . h r M u s i c Aw a r d s a , n a g r a d e p r o i z i š l e i z s u r a d n j e H r v a t s ke d i s ko g r a f s ke u d r u g e i R T L – a , 6. veljače 2020. u hotelu Esplanade

Nagrada koja ne podliježe ukusu, nego brojevima

Jedinstveno glazbeno priznanje na domaćoj sceni; kategorije nagrada odnose se na radijsko emitiranje, prodaju albuma, turneje i streaming na Deezeru u 2019. Piše: Eta Kočić

ako će neki reći da imamo previše glazbenih nagrada, Top. hr Music Awards ipak je nešto drukčija, a time i atraktivnija ne samo za izvođače nego i za šire mase. Pri odabiru dobitnika nije odlučivala struka ni publika; dobitnici su proglašavani isključivo na

temelju brojeva. Naime, kategorije nagrade odnosile su se na radijsko emitiranje, prodaju albuma, najprodavanije turneje i streaming na Deezeru u 2019. godini. Deset veličanstvenih Nagrade su dodijeljene u deset kategorija: za pjesmu godine, izvođača, izvođačicu, grupu, novog izvođača,turneju,

najprodavaniji domaći i strani album, kao i Deezer singl godine te Deezer izvođača godine. Dodjela Top.HR Music Awards izazvala je golemo zanimanje u glazbenoj industriji, a ovogodišnja dodjela u zagrebačkom hotelu Esplanade slavila je glazbeno putovanje dulje od sedam desetljeća, čime su odali počast svima koji su zadužili hrvatsku

eset kategorija odnosi se na pjesmu godine, izvođača, izvođačicu, grupu, novog izvođača, turneju, najprodavaniji domaći i strani album, kao i Deezer singl godine te Deezer izvođača godine 63

Bojan Zibar

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Pravila igre dobitnici su nagrade za najbolju grupu

Ana Radišić i Tomislav Jelinčić, uveličala su brojna imena s glazbene scene, poput Nine Badrić, Zdenke Kovačiček, Tonyja Cetinskog, Gabi Novak, Željka Bebeka, Mije Dimšić, Franke Batelić,

Bojan Zibar

scenu. Proizišla je iz dugogodišnje suradnje Hrvatske diskografske udruge (HDU) i RTL–a i jedinstveno je glazbeno priznanje na domaćoj sceni. Svečanu dodjelu, koju su vodile zvijezde RTL–a,

Dečki iz Valjka imali su najprodavaniji album protekle godine

Damira Kedže, Lare Antić, Lee Mijatović, Natali Didar, Zvjezdana Ružića, Luce, ali i Severine koja je otvorila svečanost, nastupivši s dječjim zborom od 65–ero djece. Na scenu ju je dopratio sin Aleksandar, a kući su otišli s nagradom za turneju godine The Magic Tour, kojom je Severina lani osvojila Arene u Beogradu, Splitu, Zagrebu i Ljubljani. Pobjednik ovogodišnje Dore, Damir Kedžo proglašen je izvođačem, a Franka Batelić, koja je nastupila samo tri tjedna nakon rođenja sina, okrunila se titulom izvođačice godine. Pomeo Deezer

Najprodavaniji domaći album imao je Parni valjak za album Vrijeme, a njihov istoimeni hit otpjevale su četiri mlade pjevačice: Mia Dimšić, Lea Mijatović, Luce i Lara Antić, koje su na pozornicu donijele pravi girl power.

»Ovo je nagrada koja ne podliježe ukusu, nego brojevima. Ovo je statistika i to nas je razveselilo«, kažu ‘dečki’ iz Valjka. Njihove mlađe kolege iz benda Pravila igre proglašeni su grupom godine, najbolji novi izvođač je Jure Brkljača, najprodavaniji inozemni album je onaj Black Keysa, Let’s Rock, dok su Deezer platformu pomeli Nina Badrić i Vojko V. Ninin hit Rekao si, koji je napisao Ante Pecotić, izabran je za Deezer pjesmu godine, dok je Deezer izvođač godine Vojko V. Splićanin se na svečanosti nije pojavio zbog prije dogovorenih poslova, ali je zahvalio svima putem videolinka. »Dobio sam nagradu za Deezer izvođača godine. To znači da će biti nekih kuna, odnosno lipa od tih tantijema. To mi je drago. Htio bih zahvaliti DJ Vrhu što miksa i masterira, te Croatia Recordsu što je to objavio«, izjavio je u svojem stilu Vojko V. Spektakularnu dodjelu zatvorila je Nina Badrić kao jedina dobitnica dviju nagrada, i to za najslušaniju pjesmu i Deezer singl godine. Top.hr Music Awards pokazao je da je pravo osvježenje na domaćoj sceni jer okupiti na istoj pozornici (naravno s razlogom) Severinu, Vojka V i Juru Brkljaču pokazuje da domaća publika zaista ima širok ukus, a tvrditi da prolaze samo određeni žanrovi glazbe, u ovom slučaju zaista ne stoji!

P e t i d v o d n e v n i g l a z b e n o – a n t i l j u b a v n i s p e k t a k l A n t i v a l e n t i n o v o , 14 . — 15 . v e l j a č e 2 0 2 0. u B o ć a r s ko m d o m u

Niti ljubav, niti karanje — samo tulumarenje Uz neizostavan performans festivalskih domaćina, grupe Let 3, na Antivalentinovu su ove godine priređena mnoga iznenađenja, a ispunjen Boćarski dom pokazao je da publika s nestrpljenjem iščekuje novi spektakl

Čak šest sati glazbe koja je žarila i palila devedesetih uz pokoji hit romantičnih osamdesetih, počelo je nastupom pop–dvojca Neki to vole vruće, koji su opustili publiku hitovima California, Jeans generacija ili Medu moj i šećeru, nakon čega je euforija naglo porasla kad je na pozornicu stupila legendarna Alka Vuica. Sat vremena nezaboravnog plesnog ritma uz neizostavan i prepoznatljiv karakter glavne akterice proletio je u trenu, dok je ekipa odva-

Rock nakon dancea Drugi dan bio je rezerviran za žestoki zvuk, a otvorila ga je koprivnička etno– punk senzacija Ogenj. Nakon njih svirali su Parafi, jedan od najiščekivanijih festivalskih bendova. Predvođeni Valterom Kocijančićem i Vim Colom, pioniri punka predstavili su presjek uspješne i kultne karijere. Vrhunac nastupa bilo je gostovanje Davorina Bogovića, s kojim su izveli Narodnu pjesmu. Zlatno doba riječkog punka nastavilo je nostalgiju za prošlim vreme-

Let 3 pred publiku je izišao u štiklama, glumeći manekenke

nima kad je dvorana već bila ugodno popunjena njihovim poklonicima. Nakon Koprivnice i Rijeke uslijedio je put do Sinja uz divlji i beskompromisni M.O.R.T. Najbolji rock–bend mlađe generacije poznat je po fantastičnim svirkama, što je i ovaj put dokazao. Jedan od najperspektivnijih domaćih izvođača s inozemnim potencijalom predstavio je i dio opusa na engleskom jeziku koji je odlično prihvatila i publika i kritika. Svoje najveće uspješnice ostavili su za sam kraj i tako napustili pozornicu uz glasne ovacije vjernih pratitelja koji su uvijek izuzetno ‘nabrijani’ na žestok i surov performans sinjskih divova. S velikim se nestrpljenjem iščekivao i povratak koprivničkog Overflowa, koji je nastup isplanirao do posljednjega detalja. Možda i previše isplanirao, pa im prvi veliki povratnički nastup i nije ostavio najbolji dojam kod publike, no njihov je entuzijazam sve vrijeme bio na visokoj razini. Žestoko ‘do bola’, ali zato možda ipak prejednolično i uz previše isforsiranog frontmenskog performansa, nakon nekoliko svirki zasigurno će se malo smiriti te starim i novim slušateljima pružiti pravi i iskreni Overflow koji su tako dugo čekali.

Riječka štikla Svi su čekali da se domaćini pojave na pozornici u najavljivanom velikom stilu, u posebno dizajniranim kostimima Ivice Skoke, da održe pravu influensersku modnu reviju, koju je vodio najveći lokalni, ako ne i regionalni, influenser Dean Kotiga. Blještavilo šljokica nije zasjenilo vrhunski petominutni hod u štiklama u kojem su se izvrsno snašli. No kad su se vratili ravnim petama, zapalili su uz Dijete u vremenu, pjesmu čiji je refren sva publika naglas pjevala, te nastavili uz Izađi, mala, Tazi, Tazi, Omađijaj me, Izgubljeni ili Profesor Jakov. Poseban gost večeri bio je Siniša Vuco. Za kompletan glazbeno–scenski spektakl izveo je mega hit Podigla me iz pepela te su zajedničkim snagama otpjevali Golub Vaso, čime je zaključen zimski antiljubavni glazbeni spektakl.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

va dana, dva potpuno kontrastna glazbena programa, spojili su nespojivo. Ovogodišnje Antivalentinovo održano je pod sloganom: Niti ljubav, niti karanje — samo tulumarenje, a otvorenje je u petak bilo rezervirano isključivo za cro– dance hitove, koji su publiku nostalgično vratili u devedesete, premda se moglo primijetiti da i neke nove generacije s velikim zanimanjem prate taj žanr te se uz njega dobro zabavljaju.

lila na Laži me, Ej, šta mi radiš ili Otkad te nema. Bezvremenske hitove nastavila je nizati Ella; najbolje prihvaćen bio je, očekivano, Iza ponoći, čime je dokazala da je bila i ostala jedna od najvećih zvijezda cro–dance scene. Ljubavno– romantični karakter festivala dopunila je Minea, čiji su Vrapci i komarci obilježili njezinu karijeru, ali i sam nastup. Osmijesi publike nastavili su se širiti uz velike hitove I. Bee i njezine Šumice. Kao točka na ‘i’ rasplesanog tuluma bio je nastup dvojca Kuzma & Shaka Zulu. Za glazbenu podlogu u stankama cijele večeri bio je zadužen DJ Kneža.

S obzirom na ponuđenu žanrovsku raznolikost i jedinstveni koncert, s velikim se nestrpljenjem iščekuje šesti popularni festival.

Goran Berović

Piše: Maja Trstenjak

D r i t o i z Tv o r n i c e — z a g r e b a č k i z i m s k i h i p – h o p s p e k t a k l i p e t i p u t p r e p u n i z n e n a đ e n j a

Već petu godinu za zagrebački se hip–hop festival Drito iz Tvornice traži ulaznica više. To je kombinacija glazbenih iznenađenja, promenade trenutačno najpopularnijih regionalnih izvođača toga žanra i uzavrele atmosfere Piše: Maja Trstenjak

ao što je nekad bilo u Kulušiću i Lapidariju, sada je u Tvornici. Nekad je to bio rock, sada je hip–hop — neki novi klinci danas uistinu briju opako i žestoko, bez kompromisa kad je u pitanju luda i nezaboravna zabava. Njihova najdraža glazbena pozadina toj zabavi svakako je ekipa iz grupe Buntai, čiji je logotip u stilu black metal bendova bio čest prizor na odjeći posjetitelja, zatim Klinac, domaćini High5, nova snaga scene 30zona i, najveća festivalska zvijezda, z++. Najprije stariji

Prva je večer bila rezervirana za ‘stariju’ ekipu koja još uvijek svoje stvaralaštvo temelji na tradicionalnom hip– hopu. Program je otvorio sve popularniji reper Grše, koji je u samo nekoliko mjeseci uspio osvojiti scenu svojom verzijom tvrdog đira. Uvjerljivo je opravdao novostečeni status, pošteno zarađen respekt publike, zbog kojega bi sljedeće godine mogao nastupiti u nekom od udarnih termina toga festivala. Smoke Mardeljano pokazao je da je u boljoj formi nego ikad. Nastup je kulminirao izvedbom hita To je rep, s istoimenog aktualnog albuma. Uslijedio je nastup marketinškog dua, Stoke i Nereda, koji ovaj put nisu intenzivno isticali svoje vjerne sponzore, ali Stokinih riječi hvale ljudima na pozornici, iza pozornice i ispred pozornice nije nedostajalo. Zagrebačke legende bile su odlično raspoložene, ‘skuhali’ su presjek najvećih hitova, nabijenih lokalpatriotizmom

ojko je uspješno predao krunu najpopularnijeg — osječkom kolegi reperu z++

koji je publika objeručke prihvatila. Predstavljeni su i pobjednici regionalnog natjecanja Red Bull Raplika. Prošle je godine u verbalnom okršaju najjači bio dečko iz Samobora, umjetničkog imena Tzre. Zgodan dečko, ima dobar flow, možda ima malo prepiskutav glas za moj ukus, ali s obzirom na sinoć pokazane i dokazane skillove, moglo bi biti nešto od njega. Ekipa lokalnih, ako ne i regionalnih velikana natjecanja izmamila je publici osmijeh na lice te zaradila gromoglasan pljesak. Zvijezda večeri Smijeha nije nedostajalo ni kad se na pozornici pojavilo krnje izdanje grupe Bad Copy. Ne znam koji put bez Viklera Skaja, mikrofon u ruke uzeli su Ajs i Timbe i pošteno odradili svoj posao. Na »‘esi mi dobar« uskočio je Smoke; bilo je vrlo zanimljivo vidjeti njegovu svojevrsnu vještinu tehničke transformacije kad ne repa svoje stvari, a na Metalcu su pustili Viklera na matricu. Nije to — to bez specifičnog Viklera. No tada je na pozornicu izišao Edo Maajka i od prve sekunde postalo je jasno koliko je on jedinstvena pojava regionalne hip–hop scene. Svjetlosnim godinama udaljen od ostalih u svim aspektima — od karizme, performan-

sa do bezvremenskih rima, inteligentnih poetskih rješenja koja su obilježile generacije te flowa kakav nema nitko od njegovih kolega. Energija zbog koje su svi prisutni istoga trenutka zaboravili umor i nesnosnu vrućinu — dobio je najčvršći i najglasniji odgovor publike iz koje je iscrpio i posljednji atom snage. Saletova osveta doslovno je zatresla Tvornicu na samom početku te definirala oštrinu tempa i razinu kvalitete na kojoj se gradi nastup. To je čovjek koji funkcionira u svim uvjetima, ovaj put u skladnom tandemu s DJ–em, dominirao je ležerno, jednostavno i prirodno. I tako je svaki put, ali uvijek iznova nekako uspije oduševiti talentom i neodoljivom, enormnom količinom pozitivne energije kakva se rijetko viđa. 30zona je prije samo nekoliko dana objavila novi album, no zagrebačka ga je publika itekako već dobro ubrala. Zatvorili su prvu festivalsku večer te sljedeće večeri gostovali na nastupu jedine žene na ovogodišnjem line–upu, Mimi Mercedez. Urlik podrške bio je uistinu glasan. Krik za Slavonca Najglasniji urlik dobio je osječki reper z++, nova velika zvijezda regionalne hip–hop scene. Vriskovi, suze, osmijesi — strastveni i užareni uragan emo-

etim Drito iz Tvornice najavljeno je veliko skorašnje open air izdanje u Zagrebu, ali i riječka inačica Drito iz Pogona

cija, kakav se rijetko viđa, zatresao je Tvornicu u ritmu debitantskog albuma 18++. Teško je procijeniti koja je pjesma publici te večeri bila draža, ali kad je Crno i zlatno došlo na red, nastao je potpuni kaos. On je apsolutni kuler, još pomalo simpatično sramežljiv, no zanimljiva karizma na trenutke je isplivala na površinu. Jedinstvena je pojava na sceni, uz takav talent i podršku publike uistinu bi mogao napraviti puno. Zna se ponašati na pozornici, ima određenu umjetničko–lidersku crtu, čiji ćemo puni potencijal vidjeti tek kad se z++ potpuno navikne na kaos koji mu se događa pred očima i tehnički dotjera izvedbu do posljednjeg detalja. Tada će se formirati veliki i kvalitetan pop/ hip–hop glazbenik kojega će prihvatiti i najšira publika, a on će parirati najvećim i najboljim regionalnim velikanima.

Unatoč nesnosnoj vrućini, publika je uživala u hitovima u ispunjenoj Tvornici kulture

Ivan Peček

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Svaka čast svima, ali Edo Maajka je nedodirljiv

Uz veliki hajp koji vlada za novim izvođačima, bilo je očito da je na najvišoj razini glazbeno–scenske kvalitete bio i ostao Edo Maajka

Ivan Peček

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Stokinih riječi hvale ljudima na pozornici, iza pozornice i ispred pozornice nije nedostajalo

A druga je večer počela poprilično blago i nevino, nastupom Rizle Trepera čiji su najveći fanovi ispunili prve redove. Uslijedilo je premijerno gostovanje novosadskog Bekfleša — trinaestogodišnjaci u publici na aparatima. Proste riječi i jak bas ohrabrio je male buntovnike koji će o tom nastupu zasigurno s velikim ponosom pričati u školi. Nadam se da će odrecitirati koju učiteljici. Mimi Mercedez je iskoristila priliku da predstavi novi album Mržnja, koji je njezino najzrelije i najtvrđe izdanje do sada, no ona na snimci i ona na pozornici kao da su dvije potpuno različite osobe. Jednostavno je preslatka, a njezin predivni osmijeh, uz nevjerojatnu toplinu i smirenost, gledatelja ne može uvjeriti u vjerodostojnost izgovorenih rima. Više se čak i ne trudi ispasti opasna, zbog čega njezine pjesme uživo ne mogu dobiti na adekvatnoj jačini. Možda je vrijeme za promjenu teme stihova. Jasno je da Mimi u duši nosi ipak više lju-

bavi nego mržnje, i to je predivno. Stvari su se ozbiljno počele zakuhavati i približavati vrhuncu kad je izišao Buntai. Radi se o dečkima koji su na pozornici ostavili posljednji atom snage. Fantastični su u svojem žanru, znaju kvalitetno raditi posao. Odlične scenske persone koje odišu samopouzdanjem i odlučnošću. Nisu baš black, ali metal žestinu imaju, izuzetno su uvjerljivi, ozbiljni u svojoj neozbiljnosti. U pauzi je novu pjesmu Pit Stop izveo Vedran Istina, koji se također premijerno ukazao pred zagrebačkom publikom. Okej zvuči, suosjećamo sa stihovima. Klinac je najtraženiji Kad je Vojko V izišao na pozornicu, Tvornica je bila do posljednjeg mjesta puna, a do zraka se uistinu teško dolazilo. No ovaj put nije on bio zvijezda večeri koju su svi čekali. Moja lipa otvorila

je nastup, nije baš najbolje prošla kod klinaca kao prethodni hitovi, vjerojatno zato što 90 % njih još uvijek nije ni blizu radne sposobnosti, a mama i tata nisu osobe koje treba tjerati da uplaćuju na IBAN, stoga je suosjećanja ipak nedostajalo. Nas 10 % radno sposobnih itekako je dobro ubralo taj hit. Vojko je napokon naučio i nešto ispravno odsvirati, VRH standardno dobro raspoložen, najsimpatičniji festivalski partimejker. Za sam kraj premijerno je izvedena nova pjesma Obama, nešto laganijeg ritma i modernijeg prizvuka, na samom kraju i uz pomoć apsolutne zvijezde ovogodišnjeg festivala, z++. Vojko je tako uspješno predao krunu najpopularnijeg — osječkom kolegi. Nakon prethodno opisanog kaosa epskih razmjera, hajp je nastavio misteriozni Klinac, koji broji milijunske preglede na YouTubeu i redovito diže živac srpskim medijima s kojima ne želi imati posla, jer — to je njegov umjetnički odabir. Slat-

kić. Zagrebačka je publika jedva dočekala svojega idola, a klinke kojima mama dopušta izlazak poslije jedan, bile su u potpunom deliriju. Na samom kraju nastupili su dečki iz grupe High5 uz najveći festivalski wall of death ikad. Petim Drito iz Tvornice najavljeno je veliko skorašnje open air izdanje u Zagrebu, ali i riječka inačica Drito iz Pogona. Uz veliki hajp koji vlada za novim izvođačima, bilo je očito da je na najvišoj razini glazbeno–scenske kvalitete ipak bio i ostao Edo Maajka. U popularnosti je sve prešišao z++, no Edi kao izvođaču i svakom aspektu uistinu još uvijek nema ravnog. Svjetlosnim godinama udaljen od ostalih kolega, bio je i ostao apsolutni kralj scene. Šteta što je osamljen na tronu, no možda se i to uskoro promijeni.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

R a z g ovo r s D o m a g o j e m J a k i ć e m a k a Ya k k a u p ovo d u n a g r a d e A m b a s ad o r z a 2 018 .

Yakka je engleski izraz za hard work — smisao života našega najboljeg DJ–a DJ godine 2018. na prošlogodišnjem Ambasadoru, dodjeli nagrada sudionicima elektroničke scene, potvrđuje neupitnu kvalitetu jednoga od najuspješnijih ‘elektroničara’ i producenata Razgovarao: Goran Tomašević

omagoj Jakić, umjetničkog imena Yakka, dolazi iz Nove Gradiške, a na elektroničkoj glazbenoj sceni djeluje kao DJ i producent od 2009. godine. Krenuvši skromnim, malim glazbenim stopama prije deset godina, danas slovi kao jedan od najboljih i najuspješnijih hrvatskih house DJ–eva. Uz svjetska imena

To potvrđuje i nagrada za DJ–a godine 2018. na Ambasadoru — dodjeli nagrada akterima elektroničke scene. Da nagrada nije isprazna, potvrđuje i to da je protekle godine pred publiku i DJ–pult stao 115 puta, a uz nebrojene nastupe po Hrvatskoj, nastupio je i na festivalu EXIT u Novom Sadu, koji slovi za najbolji festival u ovom dijelu Euro-

pe. Osim EXIT–a, ne mogu proći nezapaženo i njegovi warm up i after setovi za svjetska imena elektroničke scene prilikom nastupa u Hrvatskoj i regiji, a neka od njih su Claptone, Franky Rizardo, Technasia, Ferreck Dawn, Tom Novy, ARTBAT, Crazibiza, Weiss, Low Steppa i drugi. U svoj producentski opus ubraja mnoge originalne uratke te remikse za svjetske i domaće glazbenike koji nerijetko završavaju na top–listama radiopostaja i online dućana za elektroničku glazbu. Uspješne suradnje Među najuspješnijim remiks suradnjama s domaćim glazbenicima ističu se Detour, Nipplepeople, Ivana Kindl, Krankšvester, Mario Huljev i drugi. Debitantski album After Beach iz 2018. godine prvi je hrvatski house album još od 1999. godine, a u 2019. doživio je i remiksirano izdanje na kojem su radili regionalni i svjetski producenti.

Kako jedan Domagoj postane Yakka? Kako si ušao u glazbu? Kad si pošao na prvi party i koji događaj smatraš službenim početkom karijere kasnih dvijetisućitih? Kako gledaš na početke sada, nakon što si prethodne godine proslavio desetljeće karijere? Domagoj se preziva Jakić, a od Jakić je skraćeno i od milja Jaka. Jaka ipak malo bolje na papiru i ekranu izgleda kad se napiše Yakka. Na kraju krajeva, yakka je engleski izraz za hard work. Time dobiva dodatni smisao i značenje, a usput je i internacionalno. Prije toga sam se potpisivao i nekim drugim imenima dok sam radio hip–hop, s kojim sam u biti i krenuo u glazbene vode. To je glazba s kojom sam se nekako usporedno susretao u isto vrijeme kad i s elektronikom, ali me više privlačila. Rezultat su prvi pokušaji beatmakinga, poslije i malo ozbiljniji radovi, ali i repanje te stotine napisanih tekstova. Prvi elektronički partyji koje sam pohodio u srednjoj školi su iz 2002./2003. i

održavali su se petkom u novogradiškom klubu The Best. Sjećam se da je na jednom od njih headliner bio Petar Dundov, a na drugom Dino Dvornik. Glazba s kojom sam se tamo susreo bila je tech house, za koji tad nisam znao da se tako zove, ali mi je zvučalo super. Prije tih partyja sva elektronika s kojom sam se susretao bila je mainstream. Prvi susreti s DJ–ingom bili su školske zabave i zezancije, a prva ‘profi’ gaža mi je bila 13. ožujka 2009. u cocktail–baru EXIT, Nova Gradiška. Tad sam pokrenuo program Meet the HipHop koji se održavao jedanput mjesečno, i to dosta uspješno. Kad sagledam tih prvih deset godina koje su iza mene, mogu reći da su prošle brzo, da povremeno i nisam svjestan što se sve dogodilo, ali uvijek je išlo nekako uzlazno. Rastao sam iz godine u godinu. Tad još nije sve bilo dostupno toliko koliko danas, a samim tim je i pristup bio strastveniji. Kako je house postao prva ljubav,

U srednjoj školi sam izlazio na mjesta na kojima je svirala i elektronika. Obožavao sam to slušati i vani i kod kuće, ali nikad se nisam okušao u produciranju nečega sličnog dok mi prijatelj nije malo bacio bubu u uho: »Zašto ne pokušaš malo raditi ovo?« Sjećam se da sam tad pokušao iz čiste znatiželje, uhvatio neki zarazan piano hook i pomalo počinjao iz dana u dan s nekim novim idejama. Kad sam jednom završio cijelu stvar koja je jasno bila deklarirana kao house žanr, ‘odlijepio’ sam skroz na to, hip–hop beatove počeo raditi sve rjeđe i u jednom trenu počeo raditi samo house. Dobri stari Ne bih čak rekao da sam posebno slušao u početku neke određene DJ–eve, nego sam slušao kompilacije koje smo razmjenjivali međusobno u školi, kako je tko nabavljao glazbu od DJ–eva. Mene je disco i soulful house dobio na prvu, svi ti tad aktualni oldies goldies kako ih danas zovemo. To je jednostavno vječna glazba. Scena raste iz godine u godinu, DJ–evi su nam odlični, dobih koncepata i partyja je sve više. Danas više nije dovoljno samo staviti DJ — pult, nalijepiti plakat na stup i očekivati ljude. Priča mora biti zaokružena i oni koji to razumiju, ubiru plodove. BSH events kolektiv, čiji sam rezidencijalni DJ, unatrag šest godina odličan je primjer kako jedna organizacija raste, nudi nešto novo te evoluira produkcijski i žanrovski u pogledu glazbe koja se vrti. Član sam i jednog novijeg i manjeg DJ kolektiva MYUZ koji je konceptualno usmjeren na manje klupske događaje, ali s vrlo kvalitetnim večerima. Blacksoul Music je trenutačno najjači hrvatski house izdavač, a što se tiče DJ–eva i producenata, nekom svojom zdravom konkurencijom za mene su Tom Bug, PEZNT; Deftone i Full Ferry. Bez forsiranja Surađivao si s mnogo izvođača globalno i lokalno, mogli bismo nabrajati unedogled. Možeš li navesti nekoliko najvažnijih domaćih suradnji i remikseva za poznate hrvatske glazbenike? Koja je za tebe emocionalna, mentalna i kreativna razlika u izazovu produciranja nove, originalne vlastite glazbe naspram remiksanja postojećeg djela drugog glazbenika? Istaknuo bih Detour kojima sam remiksirao Plešem sama i Bez tebe, Nipple-

people i remiks za Balkan Express, Ivanu Kindl i remikse singlova Dobra stvar i Sve istine i laži te Krankšvester remiks stvari Na koga misliš. Ne bih rekao da mora biti emocionalne i kreativne razlike između remiksa i nekog originalnog djela. Ako te nečija stvar pogodi, dotakne i ‘sjedne’ za remiks, može ispasti da ti znači više nego neka tvoja originalna stvar. Bar ja tako gledam. Nikad ne radim nešto forsirano, a kod remiksa mi je super što nikad ne znam kako će me okrenuti i obično neko vrijeme razmišljam, slušam original, a onda bum, u dva dana je remiks gotov. Super mi je ravnoteža u pogledu toga što iz originala ostaviti, što maknuti, što izmijeniti, a što dodati. Ponekad se ipak dogodi da od originalnog djela ostane samo vokal u remiksu, a ponekad se pak rade neke minimalne, ali bitne promjene.

Domaći remiksi su mi prolazili jako uspješno, posebno Detourov Plešem sama. Među bitnijim izdanjima mi je i službeni remiks Most Precious Love, iza koje stoji vokalna house diva Barbara Tucker. Remiksirati takav klasik bio je i gušt i čast.

Možeš li nam reći nešto o debitantskom albumu? Što se promijenilo u ovom razdoblju? Gdje se glazbeno nalaziš danas s obzirom na prva izdanja i kako bi opisao zvuk koji stvaraš? Jesu li disco, funk i soul još uvijek genealoške linije koje ugrađuješ u produkcije i setove? Koja je najfunky stvar koju si čuo?

Znam kad je traka dovršena, ali kao i gotovo svaki producent, nikad nisam do kraja zadovoljan (ha–ha–ha). To nas i tjera da radimo još bolje i detaljnije. Samo treba znati granice. Ja volim perfekcionizam, ali ne dopuštam da mi to uzima velik dio zadovoljstva u stvaranju.

Prvi album mi je posebno drag, to je After Beach koji ima 12 uradaka, a zanimljivo je da su neki od njih započeti još 2011., a dovršeni 2018. To je baš vesela cjelina, puna toplog, ljetnog groovea i pozitivne vibre. Stvari kao Forever, Love Unlimited, Secrets of Pink Flamingo, The Last One, Feel, Sunny Sides of Life… nabrojio sam gotovo pola albuma, jednostavno ne mogu odabrati favorita, jako dragi radovi. Utjecaj disca Ja sam uvijek bio najprepoznatljiviji po funky, disco, groovy houseu, ali sam od samih početaka radio i dosta mračniju glazbu, progressive, melodične i energične ‘trake’ koje nisu toliko isplivale. I dandanas sam raznovrstan što se tiče podžanrova, ali sigurno je najveći napredak u kvaliteti produkcije. Disco će sigurno zauvijek ostati važan za moj rad. Jednostavno mislim da je to savršenstvo glazbenog izraza. Energično, veselo, skladno, obožavam ga. Najfunky stvar? Uffff, jako teško pitanje, ali recimo jedna bomba koju s vremena na vrijeme zavrtim: Avant Garde — Get Down. Što smatraš svojim najvećim postignućem u produkciji? Kako teče kreativni proces i što te inspirira? Kad znaš da je traka dovršena i da nije potrebno više ništa polirati? Je li ti draže vrijeme u studiju nasamo ili u žarištu nastupa?

Zanimljiv život Inspiracija je u životu koji živim, imam svoj životni stil koji nije nimalo dosadan i zaista cijenim ljude koji su u sličnom ‘filmu’. Davno sam prekrižio život u kojem bi se radilo od 8 do 16 h, onda se gledao TV pa išlo na spavanje. Radim kad mi se radi, odmaram se kad mi se odmara, putujem kamo hoću i kad hoću. Imam sreću što imam tu mogućnost. Najvažnije je da je čovjek ispunjen. Ako si prazan, onda nemaš iz čega stvarati. Barem ne s umjetničkog aspekta.

Vrijeme u studiju je posebno dragocjeno, lani ga gotovo nisam imao jer sam imao 115 nastupa. To je gotovo svaki treći dan. Tim tempom je nemoguće još i producirati na nekoj ozbiljnoj razini. Nastupi pak imaju svoju draž.

smatraju da u umjetnosti ne bi trebalo biti dodjela nagrada. Smatram da su nagrade dobra motivacija umjetnicima, kompetitivnost potiče i rast scene. Na sve u životu treba gledati s vedrije strane. Svrha cijele priče trebalo bi biti što jače povezivanje aktera i publike. Nažalost, svjedoci smo da je to kod nas na sceni često malo drukčije. Dosta je podjela, zavisti i slično. Pozivam sve da prebolimo te dječje bolesti. Meni je nagrada priznanje mojega rada. Nikad nisam išao nekim zaobilaznim putovima do svojih ciljeva. Ono što nema čvrste temelje, brzo se ruši. Mnogo nagrada Ove godine nominiran sam za najboljega house DJ–a, DJ–a godine prema izboru struke, najbolju novu klupsku večer s MYUZ kolektivom, mainstream remiks godine za Detour — Bez tebe remix, u kategoriji vizualno rješenje godine također s MYUZ–om jer sam inače i grafički dizajner. Uz to je i BSH events, čiji sam član, nominiran za koncept godine.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

koga si posebice predano slušao prije nego što si stao za pult? Što misliš, tko radi najkvalitetnije house trake? Kako domaća scena stoji što se tiče žanra, koji su trenutačno najjači house izvođači, programi, kolektivi, labeli...?

Što je u planu za 2020.? Čemu ćeš posvećivati najviše vremena i što bi volio poručiti mladim ljudima koji tek počinju glazbeni put? Ako sve bude prema planu, u 2020. trebao bih ostvariti neke ozbiljnije nastupe izvan Hrvatske, a zaista bih volio da ove godine produkciju ne zapostavim kao prošle godine zbog velikog

matram da su nagrade dobra motivacija umjetnicima, stvaranje kompetentnosti potiče i rast scene

Dobio si nagradu Ambasador za DJ–a godine 2018. Što misliš o ideji Ambasadora i je li domaća elektronička scena odavno trebala takav slijev koji okuplja sve važne aktere i publiku pod jedan krov te omogućava lakše usmjeravanje prema zajedničkom cilju? Zašto ljudi vole nagrade i što tebi ova znači? U kojoj kategoriji si nominiran uoči novog Ambasadora? Ambasador je odlična ideja. Neki ljudi

broja nastupa. Nastojat ću proljeće i rano ljeto iskoristiti za stvaranje, a ljeto i ranu jesen za gaže. Mladima poručujem da budu temeljiti, konzistentni, da se ne boje izlaziti iz okvira i isprobavati nove ideje, ali da poštuju starije i iskusnije. U današnje doba hiperprodukcije, preporučio bih i da dobro upoznaju povijest glazbe. 69

Tribina Nota mog života 22. siječnja 2020. u dvorani HDS –a posvećena Romani Matanovac Vučković

Zabavlja vas Vojo Šiljak

Prva žena na čelu HGZ–a

Strauss i nestašno gudalo Na probi Alpske simfonije Richarda Straussa koncertni majstor je usred dramatičnih violinskih pasaža koji ilustriraju kišu i nevrijeme, izgubio gudalo; ispalo mu je iz ruke i u velikom luku preletjelo je preko pozornice. »Samo trenutak, gospodo,« prekinuo je Strauss probu, »naš koncertni majstor je izgubio kišobran!«

Šira javnost upoznala ju je 2018., kad je nakon više burnih mjeseci i suludih (srećom neuspjelih) pokušaja pretvorbe Hrvatskoga glazbenog zavoda u hotel, došla na čelo te institucije s gotovo dvostoljetnom tradicijom Piše: Ivana Jurenec

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

a tribini Nota mog života Vojo Šiljak je, 22. siječnja 2020. u dvorani Hrvatskog društva skladatelja, ugostio Romanu Matanovac Vučković. Šira javnost upoznala ju je 2018., kad je nakon više burnih mjeseci i suludih (srećom neuspjelih) pokušaja pretvorbe Hrvatskoga glazbenog zavoda u hotel, došla na čelo te institucije s gotovo dvostoljetnom tradicijom. No to nikako ne znači da je to bio njezin prvi susret s HGZ–om, jer je Romana Matanovac Vučković cijelu mladost redovito nastupala na toj pozornici kao studentica Muzičke akademije, a ondje je i održala svoj diplomski koncert 1995. godine.

Znatiželjni Wagner i strogi kritičar Na prvom izvođenju glazbene drame Tristan i Izolda u Beču, Richard Wagner je poslije drugog čina poslao zajedničkog prijatelja Eduardu Hansliku (tada najmoćnijem glazbenom kritičaru u Beču) da sazna kakvi su njegovi dojmovi.

Gitaristica i pravnica Kao perspektivna gitaristica upisala je poslijediplomski studij na salzburškom Mozarteumu, ali je sudbina htjela drukčije pa je nakon fokalne distonije, u ono vrijeme slabo istražene neurološke bolesti koja joj je onemogućila finu motoriku desne

»Dakle, gospodine profesore,« upitao je prijatelj, »kako vam se sviđa? »Mnogo toga mi se zaista sviđa,« odgovorio je Hanslick, »a mnogo toga mi se ne sviđa!«

ruke, karijeru preusmjerila na pravo. Danas je profesorica na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje se specijalizirala za građansko i autorsko pravo. Prije sveučilišne karijere radila je kao pravna savjetnica i voditeljica Odjela za medije, mehanička prava i nove tehnologije u ZAMP–u pri Hrvatskom društvu skladatelja. Zahvaljujući zanimanju za autorsko pravo i upornosti, Romana Matanovac Vučković uz potporu rektora zagrebačkog Sveučilišta utemeljila je samostalni interdisciplinarni specijalistički poslijediplomski studij intelektualnog vlasništva, koji se samofinancira iz školarina, a okuplja profesore iz deset sastavnica Sveučilišta. Europska direktiva Kad ju je Vojo Šiljak zvao kao gošću na tribini Nota mog života, Romana Matanovac Vučković bila je u Bruxellesu zbog Direktive o autorskom pravu, koja je dio strategije europskoga digitalnog tržišta kao odgovor na razvoj interneta, njegovih mogućnosti i poslovnih modela koji ne dopuštaju autorima da ostvare materijalna prava. Gospođa Matanovac Vučković istaknula je da je 3 % stanovništva Europske unije zaposleno na području autorskog prava.

»Što vam se na primjer ne sviđa?« raspitivao se dalje prijatelj. Hanslick je razmišljao nekoliko trenutaka i odgovorio:

Siluetu Hanslicka i Wagnera izradio je austrijski umjetnik Otto Böhler, poznat po siluetama skladatelja i dirigenata

Izvan fokusa

»Na primjer — glazba!«

Romana Matanovac Vučković istaknula je da je 3 % stanovništva Europske unije zaposleno na području autorskog prava

Pritom najrazvijenije države (Francuska, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo) najbolje provode ideje o zaštiti autorskog prava, a Hrvatska je za svoje mogućnosti dosta dobro usklađena s europskim smjernicama. Ipak, ističe da bi, ako se autorima ne omogući zarada, moglo doći do nestanka autora i sadržaja, jer je, unatoč razvoju i velikom napretku umjetne inteligencije posljednjih nekoliko godina, i dalje ključan čovjek. Također, smatra da se u hipotetskoj situaciji u kojoj bi Google otkupio svu glazbu na svijetu, kreativnost time ne bi mogla zatomiti i glazba bi pronašla svoj put. Direktiva omogućuje stvaranje zbirki i u budućnosti je potrebno digitalizirati što više građe i dati je na korištenje. Zakon o umjetnicima Osim što je profesorica i znanstvenica, kao posebna savjetnica ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, Romana Matanovac Vučković sudjeluje u izradi Zakona o umjetnicima, koji bi trebao bolje i jasnije regulirati status samostalnih umjetnika, ali i drugih osoba na području umjetnosti, poput muzikologa i producenata, te sadržavati registar svih umjetnika u Republici Hrvatskoj. Osim na Prav-

ko se autorima ne omogući zarada, moglo bi doći do nestanka autora i sadržaja, jer je, unatoč razvoju i velikom napretku umjetne inteligencije posljednjih nekoliko godina, i dalje ključan čovjek.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

nom fakultetu, predaje i na Muzičkoj akademiji te na Akademiji dramske umjetnosti (sama je pritom istaknula sretnu okolnost da se sva tri fakulteta nalaze u blizini pa to stigne), i to više zanimljivih kolegija, kao što su Autorsko pravo, Društveno–pravni aspekti glazbe i Legislativa u audiovizualnoj industriji. Njih nastoji prilagoditi profilu studenata kojima predaje i ponuditi im informacije koje će im prije svega biti korisne u praksi i njihovu budućem poslu. Budućnost HGZ–a Na pitanje što spaja pravo i glazbu, nakon kratkog razmišljanja Romana Matanovac Vučković odgovorila je: »Ja!« Istaknula je da joj se čini kako su je do tog područja usmjeravali matematički način razmišljanja i kreativnost. Osim pedagoškog i znanstvenog djelovanja, potkraj 2018. preuzela je i volontersku (!) ulogu ravnateljice Hrvatskoga glazbenog zavoda. Bilo je to vrijeme kad je HGZ bio u velikim (financijskim) problemima, a ona se spremno prihvatila velike zadaće ravnateljstva jedne kulturne institucije koju su prije nje vodili mnogi ugledni povjesničari, znanstvenici, biskupi i drugi. Osim pravnog i glazbeničkog znanja, pokazala je da očito ima i ‘dobar nos’ za marketing pa je, shvativši važnost pokroviteljstva koje je pratilo HGZ tijekom njegove povijesti, potkraj travnja prošle godine organizirala svečani donatorski gala–koncert za Hrvatski glazbeni zavod, u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom. Osim velike potpore javne medijske kuće, pokroviteljstvu su se rado odazvali Ministarstvo kulture, Grad Zagreb i Hrvatsko društvo skladatelja, ali i privatni donatori, koji su željeli ostati anonimni. Prikupljenih više od milijun kuna investirali su u uređivanje prostora, što bi trebalo privući zainteresirane institucije i pojedince za najam, kojim bi se financirali. Odgoj publike Da ne razmišlja samo o vizualnom identitetu, nego i o sadržaju, Romana Matanovac Vučković pokazala je nizom ideja i suradnji. Primjerice, osim muzikoloških sadržaja i umjetničkog rada društvenih ansambala, glavna misija HGZ–a bit će odgajanje publike. U planu je organiziranje projekata za djecu vrtićke i školske dobi u prijepodnevnim satima, a studenti će svoje mjesto pronaći u ciklusu koncerata Virtuoso te natjecanjima Antonio Janigro, Boris Papandopulo i Darko Lukić. Kako kaže, želja im je osmisliti ponešto za svakoga, kako bi s radošću dolazili u HGZ. Osim glazbenika, planira se privući i filmska zajednica te održavanje festivala svjetske književnosti. Možda najzanimljivija ideja te večeri mogla bi se ostvariti ako iz europskih fondova HGZ dobije dovoljno novca za uređenje zgrade. Jedan njezin dio (prema Romani Matanovac Vučković, to bi bilo potkrovlje) uredio bi se u prvi muzej glazbe. Nakon zanimljive tribine ne samo da smo saznali nešto novo s područja autorskog prava, nego nam je postalo jasno da je Hrvatski glazbeni zavod u izvrsnim rukama široko obrazovane, kreativne i sposobne pravnice i glazbenice. Čini se da je nova budućnost pred HGZ–om, budućnost ispunjena novim izazovima, saznanjima i, naravno, glazbom.

Na pitanje što spaja pravo i glazbu, nakon kratkog razmišljanja Romana Matanovac Vučković odgovorila je: »Ja!«

Obilježavanje prve godišnjice uvrštavanja međimurske popevke na UNESCO –ov Reprezentativni popis n e m a t e r i j a l n e k u l t u r n e b a š t i n e č ov je č a n s t va , 2 8 . s t u d e n o g a 2 019. u M a t i c i h r va t s koj u Z a g r e b u

Ti si meni po sredini srca

Međimurska popevka kao samostalna nominacija i umijeće suhozidne gradnje kao višenacionalna nominacija upisani su na UNESCO –ov popis, na sjednici UNESCO –ova Međuvladina odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu u Port Louisu u Republici Mauricijus 28. studenoga 2018.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: Tanja Halužan

eđimurska popevka kao samostalna nominacija i umijeće suhozidne gradnje kao višenacionalna nominacija na sjednici su UNESCO–ova Međuvladina odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu u Port Louisu u Republici Mauricijus 28. stu-

potporu lokalne zajednice i ustanova s područja Međimurske županije. Međimurska popevka je kao 17. hrvatsko kulturno dobro na Reprezentativnom popisu zabilježila najviše nominacija do sada — poduprli su je pojedinci i institucije sa 73 pisane potpore. Teta Liza Kad govorimo o međimurskoj popevki, podrazumijevamo tradicijski napjev koji je neizostavan čimbenik tradicij-

i u drugima prisutni su strani elementi koji svjedoče o utjecaju različitih etničkih zajednica kroz povijest. Popevka se prakticira u širokom rasponu društvenih konteksta, od samotnog stvaranja do obiteljskih i zajedničkih događanja, radnih okupljanja, vjerskih događanja te u konačnici izvedbi unutar, ali i izvan Međimurja. Najaktivniji nositelji popevke danas su većinom članovi kulturno–umjetničkih društava i udruga, ali i pojedinačni pjevači koji također imaju ključnu ulogu u očuvanju popevke, kojoj su svojstvene obojene solističke izvedbe. U međugeneracijskom prenošenju popevke posebno su bile važne međimurske žene — mentorice, među kojima se posebno isticala Elizabeta Toplek (1924. — 2017.), poznatija kao teta Liza. Projekcija filma

Jedna među zaslužnijima za uvrštavanje međimurske popevke na UNESCO–ov Reprezentativni popis, hrvatska etnologinja, pjesnikinja i kantautorica Lidija Bajuk, bila je i na čelu organizacije obilježavanja njegove prve obljetnice, i to odmah uz Institut za etnologiju i folkloristiku, Međimursku županiju, Odjel za arheologiju i etnologiju MatiU međugeneracijskom prenošenju popevke posebno su bile važne međimurske žene — mentorice, među ce hrvatske, Udrugu Matapur kojima se posebno isticala Elizabeta Toplek (1924. — 2017.), poznatija kao teta Liza te Zajednicu hrvatskih kulturno–umjetničkih udruga Medenoga 2018. upisani na UNESCO–ov ske kulture Međimurja. Starije su na- đimurske županije. Dvodnevna maniReprezentativni popis nematerijalne pjeve pretežito solistički izvodile žene, festacija Ti si meni po sredini srca, odrbaštine čovječanstva. No put do me- dok ih danas izvode i muškarci i žene, žana pod pokroviteljstvom predsjedniđunarodnog prepoznavanja i zasjeda- pojedinačno i u skupini, i to vokalno, ce RH Kolinde Grabar–Kitarović, ponunja na kojem su sudjelovali pomoćnik vokalno–instrumentalno i instrumen- dila je koncert međimurskih popevki u ministrice kulture Davor Trupković kao talno. Kad je izvodi skupina pjevača, Centru za kulturu Čakovec 26. studevoditelj izaslanstva i voditeljica Službe popevku upjevava najbolji pjevač, a noga te stručno–znanstveni kolokvij uz za UNESCO, ujedno i glavna tajnica drugi prihvate i nastave pjevati u sred- umjetnički program 28. studenoga u Hrvatskoga povjerenstva za UNES- njem registru. Sastavni su dijelovi me- središnjici Matice hrvatske u Zagrebu. CO, Rut Carek, bio je dug. Počeo je đimurske popevke stihovi pesem koji Kao odličan uvod u program drugoga još 2013., kad je međimurska popevka se pjevaju na melodiju vižu arhaično- dana manifestacije poslužila je projekupisana u Registar kulturnih dobara ga prizvuka srednjovjekovnih crkvenih cija nominacijskog dokumentarnog filRepublike Hrvatske, a nastavljen je tri modusa u kojima je ispjevana oblikuju- ma Međimurska popevka, a folksong godine poslije na inicijativu nositelja, ći pesem. Tekstovi su vrlo važni i čine from Međimurje (Croatia) Lidije Bajuk uz stručnu preporuku Povjerenstva za osnovu za razvrstavanje između osta- u produkciji Pozitiv filma Zagreb i Minematerijalnu kulturnu baštinu te odlu- log na ljubavne, tužno–melankolične, nistarstva kulture, naznačivši neka od kom Ministarstva kulture, kad su poče- šaljive i crkvene popevke. Starije na- glavnih pitanja oko kojih su, iz perspekle pripreme za upis na Reprezentativni pjeve također obilježava uži melodijski tive različitih disciplina, bili opleteni izlopopis, u suradnji sa stručnjacima: dr. opseg i mješovita mjera, dok su noviji ženi tematski fokusi, s posebno izdvosc. Lidijom Bajuk, dr. sc. Nailom Ce- napjevi razgranatijih melodija i ujedna- jenim povijesnim razvojem i glazbenim ribašić i dr. sc. Tvrtkom Zebecom, uz čenije metričke strukture. I u jednima karakteristikama međimurske popev-

edna među zaslužnijima za uvrštavanje međimurske popevke na UNESCO–ov Reprezentativni popis, hrvatska etnologinja, pjesnikinja i kantautorica Lidija Bajuk, bila je i na čelu organizacije obilježavanja njegove prve obljetnice

ke te prevladavajućim kanalima njezina širenja i očuvanja. Nakon godinu dana od uvrštenja međimurske popevke na UNESCO–ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva nameće se pitanje: što se promijenilo? Što za tradiciju znači uvrštenje na takav popis? Jedan od ciljeva takvog pothvata jest, čini se, učiniti određene prakse i tradicije vidljivijima te potaknuti lokalne vlasti na zaštitu takvih bogatstava, prije svega od globalizacije i prodora različitih utjecaja, te u krajnjoj liniji na njihovo očuvanje. Potonje je danas uglavnom u rukama kulturno– umjetničkih društava; njih pedesetak od 1995. do danas okuplja Zajednica hrvatskih kulturno–umjetničkih udruga Međimurske županije. S pojedinim glazbenicima, ta se društva redovito predstavljaju na lokalnim, državnim i regionalnim smotrama, među kojima je njegovanju tradicijskih napjeva Međimurja znatno pridonijela Smotra međimurske popevke u Nedelišću. Osim tim putem, umjetnički program skupa pokazao je još neke načine na koje danas živi međimurska popevka: devet glazbenih izvođača i skupina pokazalo je različite glazbene izričaje kojima oživotvoruju popevku i čuvaju je od zaborava. Uz općenitu svijest o promjenjivosti kulture, nadu u njezino daljnje očuvanje pruža i vjerovanje da će je njezini nositelji, iako u izmijenjenim oblicima, i dalje činiti živom. Ono što bismo mogli pritom priželjkivati jest da ona ostane važnim čimbenikom u povezivanju ljudi te neizostavnim dijelom društvenih okupljanja, za što bi uvrštavanje na takav važan popis trebalo pružiti dobar poticaj.

Sve osobnosti Danka Tomanića prepoznaju se u razgovoru s njim, kao i u njegovim stihovima i glazbi: jednostavnost i poniznost, hrabrost da u vjeri kroči kroz život unatoč protivštinama, vedrina, radost i duhovitost te zarazni optimizam

H D S – ova t r i b i n a d u h ov n e g l a z b e M oje p jes me, moje mol i t ve, 10. ve l j a č e 2 02 0.

Znam da ima nade, pa krenem dalje i pomolim se... Voditelj tribine Slavko Nedić, urednik Hrvatskoga katoličkog radija, ugostio je sisačkoga glazbenika i kantautora Danka Tomanića Piše: Jelena Vuković

a spomendan i 60. obljetnicu rođenja za Nebo blaženog Alojzija Stepinca, »najsvjetlijeg lika Crkve Božje u Hrvata«, prema riječima sv. Ivana Pavla II., u ponedjeljak, 10. veljače u dvorani Hrvatskoga društva skladatelja održana je druga tribina u trećoj sezoni posvećena duhovnoj glazbi Moje pjesme, moje molitve. Voditelj tribine Slavko Nedić, urednik Hrvatskoga katoličkog radija, ugostio je sisačkoga glazbenika i kantautora Danka Tomanića. Samozatajan, ali svestran i ustrajan, Danko je na hrvatskoj glazbenoj sceni prisutan dugi niz godina. Od devedesetih do danas objavio je dva studijska albuma duhovne glazbe: Getsemani (1990.) i Tvoje Nebo (2001.) te live album Danko live koncert. Održao je mnogobrojne koncerte i recitale u Hrvatskoj i inozemstvu, među ostalim i u Mađarskoj, Njemačkoj, Švedskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Dugogodišnji je predsjednik Udruge slijepih Sisačko–moslavačke županije, a za svoj humanitarni i glazbeni rad primio je više odlikovanja, među kojima se ističe orden Reda Danice hrvatske s likom Katarine Zrinski. Uz Danka Tomanića u glazbenom dijelu programa sudjelovali su i njegov sin Sven, koji ga je pratio na klaviru, te Nikola Vidović, recitirajući stihove Tomanićevih ‘pjevanih molitava’.

U prvoj polovici osamdesetih godina 20. stoljeća u Zagrebu glazbenim vodama zaplovio je mladi Danko Tomanić. Pod snažnim utjecajem zagrebačke škole šansone koja je tada bila iznimno jaka, povučen, kako sam kaže, ‘novim valom’, počinje stvaralaštvo na polju šansone, pišući glazbu na stihove hrvatskih pjesnika. Svoja djela izvodio je na poetskim večerima i večerima šansone u tada popularnim zagrebačkim klubovima. Svoje opredjeljenje za taj glazbeni izraz opravdava i činjenicom da u to vrijeme ubrzano gubi vid i na drugom oku (na jedno oko nije vidio od rođenja zbog glaukoma), te mu je ideja bavljenja rock–glazbom samim time bila onemogućena. »Logičnije mi je bilo da sjednem nego da se dogodi da skačući po tribini na kraju ‘profulam’ stage«, rekao je iskreno Tomanić. Zaključni trenutak u prvoj fazi ‘svjetovnog’ stvaralaštva bilo je sudjelovanje u finalnoj emisiji Demo X Hrvatskoga radija 1988., u kojoj su se birale nove glazbene nade. »Naravno, nisam bio nada, pobijedila je Severina...« dodao je duhovito Tomanić. Zahvaćen Gospodinom Devedesetih mu se događa životna prekretnica, dopušta da ga Gospodin zahvati, što je bio rezultat njegova upornog traženja smisla života, traženja istine. »Ja sam imao tu sreću«, nastavio je Tomanić, »da sam pronašao Istinu.« Tu je istinu pronašao utjelovljenu u Isusu Kristu kojem je posvetio i pjesmu Meni

je živjeti Krist, nadahnutu Pavlovom poslanicom Filipljanima (Fil 1, 21) i retcima Psalma 16. Bila je to prva od šest pjesama izvedenih te večeri u suradnji sa sinom Svenom, a uslijedio je prepjevani Psalam 93 (92), naslovljen Ti si od vječnosti, koji je live streamingom podijeljen i s online slušateljima. Potpora publike Komentar i mišljenje o stvaralaštvu Danka Tomanića u nastavku su dali Siniša Bizović Bizi, diskograf s kojim je Tomanić počeo suradnju na singlu U Božjem krilu, za koji se priprema i videospot, kao i Siniša Matasović, predsjednik Hrvatskog društva književnika Ogranka Sisačko–moslavačke županije. »Za Danka mogu reći da je njegova poezija, kad je se sluša i kad je se čita na papiru, a pogotovo kad je se čuje uglazbljenu, u toj jednoj dimenziji više, doista kvalitetna, na visokom nivou«, rekao je Matasović i potaknuo Tomanića da svoje stihove ukoriči, stavi na papir, u čemu će ga Društvo svakako poduprijeti. Dodao je da »u njegovim tekstovima i melodijama ima nečega što dohvaća sferu i popularne glazbe i što možda nije samo za publiku isključivo orijentiranu na duhovnu glazbu. Ima u svemu tome catch koji je za širu publiku...« zaključio je Matasović. Uslijedile su izvedbe skladbi Miomiris te Ima nade, uz uvjerljivu i proživljenu interpretaciju stihova Nikole Vidovića, i glasovnu pratnju publike koja je s

Dankom zapjevala: Znam da ima nade, tvoje ruke mi govore sve, znam da ima nade pa krenem dalje i pomolim se... U nastavku je voditelj Nedić prokomentirao i nagrade i priznanja koja je Tomanić primio, ističući kako mu zasigurno kao osobi koja pjeva Bogu ta priznanja i pljesak slušatelja puno i ne znače. No Tomanić je šaljivo dometnuo: »Meni ipak znači, jer znam da mi je publika još uvijek tu, da nije pobjegla glavom bez obzira...«Dušom vidi Bonus track za posjetitelje tribine bila je na završetku izvedba skladbe Tvoje Nebo, naslovne pjesme istoimenog albuma, objavljenoga u nakladi baptističke nakladničke kuće Duhovna stvarnost i Hrvatskoga katoličkog radija. U njoj su do izražaja došle sve značajke Tomanićeve osobnosti koje se mogu prepoznati u njegovim stihovima i glazbi: jednostavnost i poniznost, hrabrost da u vjeri kroči kroz život unatoč protivštinama, vedrina, radost i duhovitost te zarazni optimizam. Jasno zaokružene i pjevne glazbene misli, izvrsna harmonizacija i pratnja na klaviru nadarenoga sina Svena, kao i specifična Dankova boja glasa, učinili su te večeri dvoranu HDS–a ugodnim susretištem ljudi dobre volje, okupljenih na zanimljivoj i produhovljenoj pjesničko–glazbenoj večeri, među kojima su bili i članovi Udruge za promicanje alternativne i urbane kulture iz Siska. Te je večeri Danko Tomanić doista potvrdio više puta izrečenu misao voditelja Nedića da iako očima ne gleda, dušom jako dobro vidi!

Ivica Pepelko, redoviti član Hrvatskog društva skladatelja, gostovao je na tribini Moje pjesme, moje molitve 14. siječnja 2020. u dvorani HDS–a u Zagrebu

I uz duhovnu se glazbu može tancati BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Rođen je u Slavoniji, no život ga je doveo u Zagorje pa zato kaže da ima »dva zavičaja«; posebno je sretan što su baš njegove duhovne pjesme zaživjele u narodu Piše: Aleksandra Marković

ribinu je pozdravnim riječima otvorio glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja, Antun Tomislav Šaban, rekavši kako je za Ivicu Pepelka karakteristično to da je on — umjetnik na terenu: »Vrlo je aktivan na mnogobrojnim pučkim smotrama, za što je potrebna iznimna energija i disciplina.« Dodao je da je sretan što je tribina organizirana upravo u čast Pepelkova stvaralaštva. Pjevani autor

Nekoliko riječi o tom plodonosnom kajkavskom kantautoru kazao je glazbeni urednik Hrvatskog katoličkog radija i voditelj programa, Slavko Nedić: »Večeras ćemo raz-

ribina je zamišljena tako da se najprije pročitaju tekstovi pjesama, a potom se pjesme i izvedu kao jedinstveno djelo (glazba i stihovi)

Pepelko je uz zahvalu na dolasku okupljenima uputio poruku koja je i njegova životna vodilja: »Čini dobro djelo, al’ nemoj to nikome reći.«

govarati s Pepelkom o njegovu životu i velikom glazbenom opusu. Dosad je objavio 14 albuma te oko 500 pjesama većinom duhovnog karaktera, no stvarao je i one svjetovnog karaktera, od kojih su neke već dugo rado pjevane i postale su dijelom naroda, poput Kad procvatu jabuke, Rane devedesete i Nije život čaša vina.« Nedić je okupljenima pojasnio osnovni koncept tribine koja je zamišljena tako da

se najprije pročitaju tekstovi pjesama, a potom se pjesme i izvedu kao jedinstveno djelo (glazba i stihovi). Tekstove je čitala Ljubica Galić, voditeljica gostujućeg KUD–a Donja Voća, a u izvedbama su se pridružili i Pepelkovi prijatelji i suradnici — Nikolina Fišter (vokal), Franjo Šoštarić (gitara) i Darko Berović (klavir). Svestrani majstor Ivica Pepelko neumorno i predano već 50 godina stvara i izvodi kajkavsku popevku. Rođen je u Slavoniji, no život ga je doveo u Zagorje pa zato kaže da ima »dva zavičaja«: »Kajkavec sem u duši, a iz mojih se pjesama može steći dojam da sam pravi Zagorec. Kao istinski domoljub, volim reći da sam prije svega pravi Hrvat.« Po struci je ekonomist, a plodan je na mnogim umjetničkim područjima. Osim aktivnog glazbenog djelovanja, Pepelko je i vrsni slikar, a bavi se i kiparstvom. Na tribini su predstavljene njegove autorske pjesme Majko sveta, Gospodine, zagrli me, Ruža svibanjska, Novi dan (stihovi: Marica Fišter) i Fala ti, Bože, za ovaj dan. Posebno ga veseli što je potonja, prema njegovim saznanjima, postala dio repertoara više od 120 župnih zborova diljem zemlje! Misao vodilja »Nakon svih ovih godina, najsretniji sam što su upravo moje duhovne pjesme zaživjele u narodu. Glazba zbližava i razveseljava ljude. Moja glazba možda odudara od nekih standarda, a mali je problem što ‘kaj’ nitko dalje od Zagorja ne razumije. Stoga, da bi pjesma išla dalje od kajkavskog kraja, trebala bi biti na štokavskom narječju.« Posebno ga nadahnjuje kad publika pjeva uglas njegove pjesme. Ovom je prilikom najavio i svoj tradicionalni, sad jubilarni, 25. nastup u Dvorani Vatroslava Lisinskog te pozvao sve ljubitelje kajkavskih popevki da mu se pridruže 1. ožujka. Večer je zaključena pjesmom Fala ti, Bože, za ovaj dan, a Pepelko je uz zahvalu na dolasku okupljenima uputio poruku koja je i njegova životna vodilja: »Čini dobro djelo, al’ nemoj to nikome reći.«

I n memo r iam I va n Pava č i ć J e c a l i ć ev (193 6. — 2 019.)

Entuzijastični čuvar krčke glazbene baštine Svestrani narodni glazbeni pregalac otoka Krka; melograf, vrsni vokalni izvođač pučkih napjeva i svirač na narodnim glazbalima, organizator folklornih priredbi te poznati učitelj pučkog pjevanja i svirke, osnivač krčke škole sopnje i kanta Piše: Ramiro Palmić

nedjelju, 22. rujna 2019. napustio nas je Ivan Pavačić Jecalićev, svestrani narodni glazbeni pregalac otoka Krka; melograf, vrsni vokalni izvođač pučkih napjeva i svirač na narodnim glazbalima, organizator folklornih priredbi te poznati učitelj pučkog pjevanja i svirke, osnivač krčke škole sopnje i kanta. Prijenos identiteta

Bogata glazbena i plesna tradicijska baština otoka Krka očuvana je i živa u svakodnevnom životu otočana, zahvaljujući, kako to u stvarnom životu najčešće i biva, glazbenim entuzijastima koji je s ljubavlju, temeljito i sustavno promiču. Među tim malobrojnim zanesenjacima, nedvojbeno središnje mjesto zauzima Ivan Pavačić Jecalićev. Pavačić je krčki kanat i sopnju živio i svojim primjerom upućivao na značenje zavičajne glazbene kulture. Pokazao je kako se polustoljetnim pregalaštvom aktivno čuva i popularizira vrijednost otočne glazbene i folklorne baštine. Bilo mu je, jednostavno rečeno, dano u misiju da tu osebujnu glazbu istinski emocionalno proživljava i da je stručno i profesionalno prenosi generacijama mladih otočana koji su je osjetili i prihvatili kao vlastiti identitet. Iako po profesiji građevinar, po vokaciji je Pavačić bio glazbenik, a to je nesebičnim (pre)davanjem, zalaganjem i ljubavlju prema zavičajnoj glazbi i kulturi uvijek pokazivao. U Rijeci je završio solopjevanje i solfeggio kod opernog pjevača Anatola Manoševskog (1901. — 1983.) i dobio temeljno glazbeno obrazovanje, što mu je znatno pomoglo u pjevanju u pjevačkim zborovima Rijeke i Pule (među ostalim, pjevao je pod vodstvom Lovre pl. Matačića i Nella Milottija), ali i u istraživanju i zapisivanju pučke glazbene građe, čemu je posvetio veći dio svojega djelovanja. Mukotrpan posao U dugom i sadržajnom životu sa žarom je intenzivno obavljao složen i zahtjevan posao melografa, koji je zbog svojevremenih oskudnih istraživačkih resursa bio težak i mukotrpan. Još je u djetinjstvu Pavačić učio prve starinske note od majke Jelice, koja mu je usadila ljubav prema pučkim motivima, a

to će mu postati nadahnuće u istraživanju pučkoga glazbenog naslijeđa otoka Krka. Ranih šezdesetih godina 20. stoljeća Pavačić je počeo zapisivati tekstove i napjeve svojega kraja, istovremeno proučavajući znanstvene radove naših i europskih muzikologa o toj jedinstvenoj glazbi tijesnih intervala, primjerice u istraživanjima Franje Kuhača (1834. — 1911.), Vinka Žganca (1890. — 1976.) i osobito I. Matetića Ronjgova (1880. — 1960.) koji je otkrio zakonitosti tijesnih intervala istarske ljestvice i mogućih harmonizacija (1925.). Sustavno zapisivanje otočne i primorske izvorne glazbe, Pavačić počinje sredinom sedamdesetih godina 20. st., potaknut i poznatim zavičajnim, čakavskim stihovima pjesnika Ante Dukića (Ante Dukić: Naš domaći glas, u: Zbornik Ivan Matetić Ronjgov, KPD Ivan Matetić Ronjgov, Rijeka, 1983., str. 210–215). ...Kamo god prišal Va ku godar vas, Saki naš glas je naslišal I saki kanat va note skladal Da ga očuva i spasi Da ga nikad ne pogasi, Glas grada i tuje zemlji. Aš: (‘jer’, op. p. RP) Ni ti glasa ča je domaći glas. Ni grada ča j’ domaća vas. Ni na svete zemlji Ča j’ domaća zemlja. Tome je Pavačić dodao i svoje stihove: Sop i kanat naših otac, Naših starih, Mantinjade, tanac, vero, Tako lip, Našin juden drag Sopeli glas Neka zvoni sva vremena! (Iz razgovora Anđela Žica s Ivanom Pavačićem, pod naslovom Ivan Pavačić Jecalićev, muzikolog, melograf, ‘sopoc’, objavljenoga u časopisu Krčki val, br. 32, 33, 34 i 35.)

Melografski Pavačićev opus golem je i impresivan. Tijekom godina mukotrpnog istraživanja i stvaranja, svoje bogato iskustvo pretočio je u knjige melografija koje sadrže tisuće svjetovnih i duhovnih vokalnih i instrumentalnih zapisa. Navodimo ih redom: zbirka notnih zapisa narodnih pjesama i plesova otoka Krka U Dobrinju milo zvoni zvone (1982.) sa 140 notnih zapisa otoka Krka i primjera iz Istre, zbirka duhovnog starinskog pjevanja na staroslavenskom i

starohrvatskom jeziku Staroslavenska misa Dobrinj (2001.), a starinsko duhovno pjevanje Dobrinja i okolnih mjesta objavljuje u zbirci Slavim te, Gospode (2003.). No izdvaja se golemo izdanje Lusmarine moj zeleni (2008.). Ta najopsežnija impozantna zbirka od gotovo tisuću stranica, sa 606 notnih zapisa pjesama i plesova otoka Krka s popratnim tekstovima, epohalni je pothvat i prava biblija u prezentiranju glazbenoga folklora otoka Krka. To jedinstveno djelo naraštajima ostavlja u naslijeđe izvornu glazbenu baštinu otoka Krka. Ne zaboravimo da Početnicu za svirku sopela i kanta po starinsku objavljuje 2011., a Staroslavensku misu u Dubašnici i Staru misu na Garici, 2015. godine. Europska himna Pavačić je temu Ode radosti iz Devete simfonije L. van Beethovena, skladanu na tekst Friedricha Schillera, prilagodio za dvije sopele, te uz sopca Klaudija Dunata odsvirao u povodu primanja Hrvatske u Europsku uniju. Osobito se zalagao te stručno i detaljno obrazlagao zašto se pučko dvoglasje tijesnih intervala treba naći na popisu Svjetske nematerijalne kulturne baštine, što se i ostvarilo 2011. godine. Pavačić 1979. godine upoznaje nedavno preminulog maestra Dušana Prašelja koji u Pavačiću prepoznaje budućega suradnika. Njihov je prvi susret završio Prašeljevom rečenicom: »Vi ćete nama jako trebat’«, a tako je i bilo sljedećih tridesetak godina. U sklopu raznovrsnog programa Ustanove Ivana Matetića Ronjgova u Ronjgima (mjestu gdje je rođen I. Matetić po kojem je i dobio nadimak Ronjgov) na Kastavštini, već 1981. utemeljena je Mantinjada pul Ronjgi, velika i važna godišnja folklorna svečanost svirke, kanta i plesa Istre, Hrvatskoga primorja i sjevernojadranskih otoka. Od osnutka je Pavačić bio jedan od organizatora i njezin prvi voditelj sve do prošle godine. Nevjerojatno je da smo upravo tijekom programa 38. Mantinjade pul Ronjgi (22. rujna 2019.) s neizmjernom tugom primili vijest o smrti Ivana Pavačića. Osamdesetih godina prošloga stoljeća on je jedan od utemeljitelja poznatih škola sopnje i kanta po mjestima otoka Krka, čime je stasao naraštaj vještih mladih sopaca i kantura, poglavito zahvaljujući Pavačiću kao vrsnom pedagogu. Sa svojim prijateljem i glasovitim sopcem Ivom Kosićem 1998. osniva Udru-

sporedbe radi, ono što je za dalmatinski glazbeni folklor učinio Ljubo Stipišić Delmata, to je za Krk i Hrvatsko primorje zaslužan Ivan Pavačić

gu sopaca otoka Krka, a od 1995. bio je (uz D. Prašelja i autora ovoga teksta) suautor radijskih emisija narodne glazbe Mantinjada Hrvatskog primorja (Radio Rijeka) i Iz hrvatske narodne baštine (Hrvatski radio). Riječi zahvale Usporedbe radi, ono što je za dalmatinski glazbeni folklor učinio Ljubo Stipišić Delmata, to je za Krk i Hrvatsko primorje zaslužan Ivan Pavačić. Za njegov neprocjenjiv opus u promidžbi i čuvanju glazbene baštine otoka Krka, Općina Dobrinj 2011. dodijelila mu je nagradu za životno djelo, a isto tako i Primorsko–goranska županija, u prigodi njegova 80. rođendana. Pavačić je svojom djelatnošću i ostavštinom zadužio sve koji se brinu o bogatstvu jedinstvenoga glazbenog folklora otočnog i sjevernojadranskog kraja. Na posljednji počinak na groblju u Dobrinju, Ivana Pavačića Jecalićeva ispratili su, uz mnoštvo otočana i ljudi iz drugih krajeva, i sva folklorna društva otoka Krka, kojima je pružio veliko znanje, iskustvo i nadahnuće. Mnogobrojni prigodni, dirljivi i emocionalni govori mogu se sažeti u rečenicu: »Hvala Vam za se ča ste nan dali i pustili, a to j’ čuda ljubavi za ovaj naš kraj i ljude, našu besedu, kanat i sopnju.«

BROJ 220, OŽUJAK 2020. MARKO ERCEGOVIĆ

I n memo r iam V l a d i m i r K r a n j č ev i ć ( Z a g r e b, 21. s t u d e n o g a 193 6. — O d r a , 9. ve l j a č e 2 02 0.)

Nemjerljiv doprinos hrvatskoj kulturi Do posljednjega časa bio je aktivan i znatiželjan, unatoč poljuljanom zdravlju i otežanom kretanju, ali borio se i nije posustajao; podlegao je teškoj bolesti u 84. godini Piše: Višnja Požgaj

T 76

užna vijest o odlasku maestra Vladimira Kranjčevića koji je podlegao teškoj bolesti u 84. godini, bolno je odjeknula među mnogobrojnim glazbenicima, poklonicima, prijateljima i obitelji. Do posljednjega časa bio je aktivan i znatiželjan, unatoč poljuljanom zdravlju i otežanom kretanju, ali borio se i nije posustajao. Čak je 14. veljače planirao doći na premijeru Donizettijeve opere Lucia di

Lammermoor, ali nije mu bilo suđeno. Cijeloga je života bio vezan uz zagrebačku Operu i kao fanatični zaljubljenik, ali i kao ravnatelj u osmogodišnjem mandatu. Stoga je i svoj oproštajni koncert 10. svibnja 2017. održao upravo na tom »svetom mjestu i svetim daskama«, kako je rekao tom prigodom nakon dojmljive izvedbe Verdijeva Rekvijema, koji je Opera HNK–a trebala ponovno izvesti 6. travnja u spomen na cijenjenoga maestra. Komemoracija u HNK–u Podsjetila je na to intendantica Dubrav-

ka Vrgoč na početku dirljive komemoracije 12. veljače u HNK–u. Pridružila se i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, istaknuvši da je maestro Kranjčević pripadao hrvatskim velikanima koji su svojim umjetničkim djelovanjem obilježili nacionalnu kulturu i ostavili dubok trag u hrvatskom kulturnom životu. Glumac Goran Grgić pročitao je tekst Branimira Pofuka o maestrovoj karijeri, dok je pročelnica Gradskog ureda za kulturu Milana Vuković Runjić kazala da su Hrvatska i Zagreb ostali bez iznimnog umjetnika, koji je promicao domaće glazbenike. Ravnatelj HRT–a Kazimir Bačić istaknuo je da je Vladimir

Kranjčević bio čovjek velikoga talenta i znanja, sjajnih organizacijskih sposobnosti te nevjerojatnog dara za odnose s ljudima svih generacija, s glazbenicima, učenicima i svojom publikom. Zarazna ljubav Dirigent Luka Vukšić u ime Zbora Ivan Goran Kovačić, kojem je sada ravnatelj, a koji je dugo vodio Vladimir Kranjčević, podsjetio je da je maestrova vizija bila da i Zagreb i hrvatska kultura dobiju veliki oratorijski zbor, što se i ostvarilo njegovom upornošću, organizacijskim darom, visokom profesionalnom razinom,

Oproštaj u Bersi Dirljiva je bila i komemoracija u čast profesora emeritusa Vladimira Kranjčevića 19. veljače u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji. Naime, Kranjčević se od mladosti bavio pedagoškim radom, a punih 30 godina radio je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, vodeći Zbor i predajući dirigiranje na Odjelu za glazbeni odgoj, usmjerivši velik broj mladih kojima je prenosio ono što je zapravo živio — ljubav prema glazbi. Biranim riječima s njime su

Diplomirani pijanist Dodajmo još nekoliko osnovnih podataka iz opširne i impresivne biografije zaslužnog i svestranog maestra Kranjčevića. Glazbu je zavolio još kao dijete, u Križevcima, gdje ga je majka zbog rata sklonila iz rodnog Zagreba. Ondje je počeo svirati klavir i dirigirati crkvenim zborom. Glazbenu školu završio je u Zagrebu. Klavir je studirao i diplomirao na Muzičkoj akademiji, u razredu prof. Ladislava Šabana, ali je zbog ozljede šake morao prekinuti pijanističku karijeru te se posvetio pedagoškom radu i dirigiranju. Bio je odličan profesor u zagrebačkoj osnovnoj školi i gimnaziji, odgojivši mnoge ljubitelje glazbe, koji ga se i danas sjećaju sa zahvalnošću. Dirigiranje je studirao u Zagrebu kod Slavka Zlatića i u Monte Carlu kod Igora

Markeviča, a magistrirao je kod Vojislava Ilića u Beogradu. Bio je šef dirigent Komornog orkestra Vatroslav Lisinski, Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, Mješovitog zbora i Simfonijskog orkestra HRT–a, Zagrebačkih madrigalista, Zbora i Simfonijskog orkestra RTV Beograd te Komorne opere b.b. Zagreb. Obavljao je mnoge odgovorne dužnosti kao direktor Glazbene škole Vatroslav Lisinski te ravnatelj Opere HNK–a u Zagrebu. Jedan je od utemeljitelja, umjetnički rukovoditelj i ravnatelj Varaždinskih baroknih večeri. Bio je i predsjednik Oratorijskog zbora crkve sv. Marka Cantores sancti Marci. Od renesanse do suvremenog doba Maestro Kranjčević imao je raznolik i opsežan repertoar, od renesanse do 20. stoljeća, s izvedbama velikih vokalno–orkestralnih djela, ali i mnogih djela hrvatskih autora, od kojih je bilo i dosta praizvedbi, za što je dobio Nagradu HDS–a Vatroslav Lisinski. Od ostalih dvadesetak nagrada izdvojimo tek nagrade Milka Trnina, Josip Štolcer Slavenski, Vladimir Nazor, Nagrade grada Zagreba i grada Varaždina te diskografsku nagradu Porin za životno djelo, a primio je i nekoliko državnih odlikovanja. Kao pijanist i dirigent, samostalno je i s ansamblima gostovao u više europskih zemalja te u Kini, Sjevernoj Koreji i Kubi, a surađivao je i s drugim orkestrima i zborovima u Zagrebu, Sarajevu, Skoplju, Beogradu, Ljubljani, Monte Carlu, Berlinu i Krakovu. Nastupao je na našim festivalima u Dubrov-

astojao je ljubav prema glazbi prenijeti umjetnicima, publici, svojim đacima i medijima, kojima je uvijek drage volje bio na raspolaganju svojim jasnim, stručnim, katkad duhovitim i nadasve sadržajnim riječima BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Stoga su se na posljednjem ispraćaju 14. veljače na zagrebačkom krematoriju ‘stari goranovci’ oprostili od svojega maestra dvjema prigodnim skladbama koje su nekad pjevali s njim: Tebe poem Stevana Mokranjca i Svrši stopi moje Krste Odaka. A na komemoraciji u HNK–u sudjelovao je Zbor i Orkestar HNK–a, otpjevavši Cum invocarem Vatroslava Lisinskog sa solisticom Valentinom Fijačko Kobić i Ave Verum Corpus Wolfganga Amadeusa Mozarta pod ravnanjem Luke Vukšića. Na kraju je izvedeno i nekoliko ulomaka iz Verdijeva Rekvijema sa solistima Lanom Kos, Martinom Gojčetom Silić, Tomislavom Mužekom i Ivicom Čikešom pod ravnanjem sadašnjega ravnatelja Opere Marcella Mottadellija.

se oprostili prodekan Anđelko Krpan i prof. Jasenka Ostojić s Odsjeka za dirigiranje, harfu i udaraljke, kao i ravnatelji nekoliko glazbenih institucija u kojima je Kranjčević ostavio neizbrisiv trag: rukovoditeljica radne jedinice Glazba HRT–a Ivana Kocelj, ravnatelj Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog Dražen Siriščević, ravnatelj Zagrebačke filharmonije Mirko Boch i ravnatelj Glazbene škole Vatroslava Lisinskog Antonio Mrčela. Njihove pohvalne riječi i zahvale bile su praćene nastupom Zbora HRT–a pod ravnanjem Tomislava Fačinija. Izvedeni su ulomci iz Večernjih op. 37 Sergeja Rahmanjinova (Sad otpuštaš slugu svojega u miru) i Bachove Muke po Ivanu (koral Ach Herr, lass Dein lieb Engelein).

niku, Osijeku, Osoru, Splitu, Zadru i na Varaždinskim baroknim večerima, na kojima je osvojio nekoliko festivalskih nagrada. Zaslužan je i za golem broj trajni snimki za radio i televiziju (oko 5000), dvadesetak gramofonskih ploča i dvadeset CD–ova, uglavnom hrvatske glazbe, kao i djela svjetske glazbene literature. Maestro Kranjčević živio je za glazbu i s glazbom, govoreći da je ona »sveta umjetnost«. Nastojao je tu ljubav prenijeti umjetnicima, publici, svojim đacima i medijima, kojima je uvijek drage volje bio na raspolaganju svojim jasnim, stručnim, katkad duhovitim i nadasve sadržajnim riječima. Bit ćemo zahvalni za sve bogatstvo, snagu i inspiraciju koju nam je ostavio u naslijeđe, sigurni da na onom svijetu »sluša glazbu sfera koja mu je sada dostupna«.

Maestro Kranjčević živio je za glazbu i s glazbom, govoreći da je ona »sveta umjetnost« (fotografija njegova oproštajnog koncerta u HNK–u Zagreb, uz ansamble i nacionalne prvake Dubravku Šeparović Mušović i Ivicu Čikeša)

MARKO ERCEGOVIĆ

zajedništvom i velikom ljubavlju prema glazbi koju je prenosio na amaterske pjevače. Počeo je s 35 pjevača, a doveo ih do 150. Pamte se mnoge impresivne izvedbe, dok je posljednji nastup s goranovcima održao u siječnju 1987. godine.

I n m e m o r i a m G o r a n a D o l i n e r ( S a r a j e v o , 7. k o l o v o z a 19 4 5 . — Z a g r e b , 8 . o ž u j k a 2 0 2 0 . )

Muzikologinja po zvanju, zanimanju, odabiru i uvjerenju Ne samo znanstvenica nego i istinska zaljubljenica u muzikologiju, stručnjakinja za glagoljaško pjevanje

Note ovogodišnjega dobitnika Nagrade Stjepan Šulek za n a j b o l j u s k l a d b u p r a i z ve d e n u 2 019.

Varijacije na Letovanić, tradicijsku pjesmu koju svi imaju u uhu Skladbu za klavir četveroručno Vlahek je napisao 2013., a iste godine i praizveo kao član dua D&B na koncertu održanom u Madridu (gradu u kojemu živi) u povodu ulaska Hrvatske u Europsku uniju i hrvatskoga Dana državnosti činje pedalnim tonom i usporenim ostinatnim pomakom (u polovinkama) u secondi te jednostavnom naznakom teme uz oznaku poco miijanist i skladatelj Bruno Vlahek sterioso, da lontano — ako hoćemo biti slikonapisao je skladbu za klavir viti, varijacija zvuči kao pjesma u smiraju dana. četveroručno 2013., a u lipnju Nakon kratkog prijelaza slijedi finalna varijacija: iste godine praizveo ju je kao temu u akordima i četvrtinskom pomaku iznosi član dua D&B na koncertu seconda, uz oznaku molto maestoso, a prima održanom u Madridu (gradu je upotpunjuje silazno–rastavljenim akordima u šesnaestinskom pomaku i u kojemu živi) u povodu ulaska visokom registru uz oznaku Hrvatske u Europsku uniju i hrBruno Vlahek molto brillante. vatskoga Dana državnosti. NaVarijacije rodna tema iz naslova skladbe je Zbog poznate i omiljene teme Letovanić, jedna od naših najpona hrvatsku te varijacija u smislu postavznatijih tradicijskih pjesama, čija ljanja tematskog materijala u narodnu temu su razigrana melodija i stihovi bez kontekst poznatih glazbenih zadnjega sloga svima ušli u uho Cantus d.o.o. stilova, skladba ostavlja dojoš u osnovnoj školi. jam djela za zabavljanje i uživanje, i izvođačima i publici. Piše: Jelena Sviben

P D

Piše: Sanja Majer Bobetko

ana 8. ožujka 2020. preminula je Gorana Doliner, članica Hrvatskoga muzikološkog društva od njegova osnutka, muzikologinja po zvanju, zanimanju i intimnom izvornom odabiru i uvjerenju. Bila je dugogodišnja članica i Hrvatskog društva skladatelja.

Nakon stjecanja diplome iz povijesti glazbe na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, radila je na Radio Sarajevu, Srednjoj glazbenoj školi te na Muzičkoj akademiji u Sarajevu (1970.–1980.). Od 1980. djeluje u Zagrebu u Muzikološkom zavodu Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, a od 1983. do umirovljenja 2012. na Odsjeku za povijest hrvatske glazbe Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU–a. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1997. godine.

bruno

vlahek Varijacije na hrvatsku narodnu temu Variations on a Croatian folk theme za klavir četveroručno | for piano four hands

Glagoljaško pjevanje U širokoj lepezi njezinih muzikoloških interesa, od glazbene historiografije do glazbene kritike, žarište njezina znanstvenog i istraživačkog zanimanja bila je crkvena tradicijska glazba, poglavito glagoljaško pjevanje. Rezultate svojega rada izlagala je na brojnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i u inozemstvu, a 1995. organizirala je međunarodni znanstveni skup Music, Violence, War and Gender, studijske grupe Music and Gender of the International Council for Traditional Music (ICTM) u Puntu na Krku. Usto je bila suradnica na nekoliko znanstveno–istraživačkih projekata i voditeljica dvaju: Tradicija glagoljaškog pjevanja i Tradicija glagoljaškog pjevanja — usporedbe. Zvukolik tradicije Njezin muzikološki opus obuhvaća mnoštvo članaka, knjige Glagoljaško pjevanje u Kraljevici. Književnopovijesne pojave, tekstualne strukture i glazbene osobine napjeva (2011.), Hrvatska glazbena historiografija u 19. stoljeću (u koautorstvu sa Sanjom Majer–Bobetko i Zdravkom Blažekovićem, 2009.), a priredila je i II. svezak Spomenika glagoljaškog pjevanja u Novom Vinodolskom (1999.). Naposljetku, podastrla je hrvatskoj javnosti i zvukolik tradicije glagoljaškoga pjevanja na kompaktnom disku (2011.). Dobitnica je Nagrade Dragan Plamenac Hrvatskoga muzikološkog društva 2010. i 2012. godine. Na vječni je počinak našu muzikološku kolegicu i zaljubljenicu u muzikologiju Goranu Doliner ispratio uzak obiteljski krug. 78

Skladbu je okvirno moguće podijeliti u tri cjeline: tematsku, varijacijsku i završnu (codu). Tema je u G–duru i ne nastupa odmah snažnim ‘zapjevom’, nego se na šaljiv i opušten način (giocoso e leggiero) gradi postupno. Izlaganja poznate melodije jednoglasna su ili u tercama, uz jednostavnu pratnju; izmjenjuju se između prime i seconde. Slijedi glasnije, ‘maestozno’ izlaganje teme koja je augmentirana i pojačana akordima, uz dodatak kratke codette, čija melodija nije poznata iz napjeva, ali zvuči kao da bi se mogla naći u nekoj neodređenoj zagorskoj pjesmi. U secondi se istovremeno javlja ostinatni osminski pomak s tonike na dominantu. Prva varijacija temelji se na materijalu codette, u istoimenom je molu, pp dinamike i koralne teksture. Počinje u visokom registru, spuštajući se prema srednjem, uz ‘podebljavanje’ akordâ u secondi. Slijedi varijacija u stilu jazza (uz živopisne oznake za izvođenje jazzy i loco), i dalje u g– molu, koja se temelji na ostinatnom pomaku u secondi. Dinamički se kreće od pp prema ff, a gradacija je ostvarena i pomakom od dubokoga registra prema višima. Mirna i tiha treća varijacija vraća se u G–dur, po-

Glazbena kutija Skladba završava glasnom potvrdom teme, zatim epizodom koja, zbog subito pp dinamke, ‘razgovora’ seconde i prime u prvoj i četvrtoj oktavi te albertinske pratnje u drugoj, zvuči poput glazbene kutije i na kraju epizodom dinamike fff sa snažnim akordima pesante i swing melodijom. Budući da skladba tehnički nije jako zahtjevna i vrlo je zabavna za izvođenje, to Cantusovo notno izdanje bit će zanimljivo učenicima viših razreda osnovnih te srednjih glazbenih škola, ali i profesionalnim klavirskim duo–sastavima, koji je mogu izvoditi kao efektan dodatak, pogotovo na nastupima u inozemstvu.

Ko n c e r t u č a s t I va n a p l . Z a jc a , 9. p r o s i n c a 2 019. u a t r i j u M u z e j a M i m a r a

Prva suvremena izvedba Zajčevih skladbi Predstavljanje knjige i notnoga izdanja Pjevačko društvo ‘Vijenac’ i Ivan pl. Zajc. Skladbe Ivana pl. Zajca posvećene Pjevačkom društvu ‘Vijenac’, autoricâ Katarine Koprek, Ines Fočić i Viktorije Čop

niz proslava koje prosinac uvijek donosi, ove se godine ubrojila i jedna posebna glazbena svečanost, koja je ponovno, s punim pravom, svjetlo usmjerila na jednu od najvažnijih figura hrvatske glazbene povijesti — Ivana pl. Zajca. Osim predstavljanja toga važnog izdanja, u dupkom ispunjenom atriju Muzeja Mimara 9. prosinca upriličen je i prigodni koncert, kojim je ostvarena prva suvremena izvedba svih osam Zajčevih sakralnih skladbi posvećenih Društvu, koje su obuhvaćene i notnim izdanjem. Suvremena izvedba

Te je večeri obilježen završetak dvogodišnjega znanstveno–istraživačkog projekta Instituta za crkvenu glazbu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, s temom Zajčeve sakralne glazbe i Pjevačkoga društva Vijenac, na čelu kojega je bila upra-

vo profesorica spomenutoga fakulteta, Katarina Koprek, sa svojim kolegicama suradnicama, također profesoricama, Ines Fočić i Viktorijom Čop. Program je počeo pozdravnom riječju dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, Marija Cifraka, koji je, osim trima autoricama, zahvalio i Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, na suradnji kojom je realiziran i spomenuti koncert, te brojnim drugim suradnicima i podupirateljima projekta. Viktorija Čop potom je sumirala ideje i sadržaje znanstveno–istraživačkog i umjetničkog projekta, dok je Vjera Katalinić, voditeljica Odsjeka za povijest hrvatske glazbe HAZU–a dala nešto širi povijesno–kulturni kontekst u sklopu kojega se i ostvarila veza Ivana pl. Zajca i Pjevačkoga društva Vijenac. Rezultat te veze na najljepši je mogući način i te večeri mogao biti predstavljen publici — prvom suvremenom izvedbom tih osam skladbi, koje su izveli nastavnici i studenti KBF–a i Muzičke akademije: Muški zbor Muzičke akademije u Zagrebu, Muški zbor Instituta za crkvenu glazbu KBF–a, Zbor bogoslova Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa te Gudački ansambl Muzičke akade-

mije u Zagrebu. Zborom i solistima, također studentima obaju fakulteta, kao i ansamblom, kojemu se na harmoniju pridružio Milan Hibšer s Instituta za crkvenu glazbu KBF–a, ravnala je dirigentica i profesorica s Odsjeka za dirigiranje Muzičke akademije — Jasenka Ostojić. Sjajan Čargo Predstavljena djela izvedena su od manjih sastava prema većima; prva je na redu bila Koračnica Vijenca, za muški zbor, inače i himna Društva, a slijedile su skladbe: Slavospjev, za muški zbor, Idila, za soliste, muški zbor i glasovir te Melodija, za muški zbor i glasovir; izvedena je potom Religiozna kantata, za soliste, muški zbor i klavir, te Andante, pisan za soliste, muški zbor, klavir i malo zvono. Posljednje su dvije skladbe osim sastavom opsežnije i formom, a riječ je o djelima Otče naš (Pobožna kantata), za bariton solo, muški zbor, harmonij, klavir i gudački orkestar, u kojemu se posebno istaknuo sjajni mladi bariton Marin Čargo, te Ave Maria, za soliste, muški zbor, harmonij, glasovir i gudački orkestar. Besprijekorno uvjež-

ban podmladak dviju institucija te je sakralne skladbe (osim prve, Koračnice) Ivana pl. Zajca izveo vidno angažirano i s fino izrađenim dinamičkim planom. Svih je pedesetak minuta glazbenoga programa (uz dodatak znamenite rodoljubne Zajčeve U boj, u boj) činilo istinsko glazbeno slavlje, pri čemu je suvremeno uho u svakom trenutku moglo pojmiti koliko je rijetka prilika da takva suzvučja ispune cijelu koncertnu večer, i to prvi put nakon 130 godina!

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: Martina Bratić

Važnost te večeri pronosit će se i dalje, ponajprije knjigom–notnim izdanjem, koju čine studija o Pjevačkome društvu Vijenac i njegovoj vezi sa skladateljem, autorice Katarine Koprek, te notni prijepis autografa dviju suurednica — Ines Fočić i Viktorije Čop, rad koji na vidjelo donosi i neke nove, dosad nepoznate podatke o djelu Ivana pl. Zajca. Osim toga, taj neizmjerno važan projekt imat će i nastavak — objavljivanje nosača zvuka, a korak prema tomu već je učinjen prvim ‘studijskim’ snimkama, u suradnji s profesorom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Krešimirom Pustičkim, kao tonskim snimateljem, majstorom tona i producentom snimanja.

Skladateljica Viktorija Čop sumirala je ideje i sadržaje znanstveno–istraživačkog i umjetničkog projekta na kojemu je radila kao suradnica i profesorica Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Sandra Malić

avršetak dvogodišnjega znanstveno–istraživačkog projekta Instituta za crkvenu glazbu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, s temom Zajčeve sakralne glazbe i Pjevačkoga društva Vijenac

K o n c e r t o d r ž a n 2 6 . l i s t o p a d a 2 0 17. u M u z e j u M i m a r a o d s a d n a f o r m a t i m a C D i b l u – r a y

Izvedbe djela Ive Josipovića dostupne javnosti zvučno i vizualno Prvi put u Hrvatskoj objavljeno izdanje klasične glazbe u tehnologiji blu–ray

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

nicijativa Scene Amadeo da se ponovno povežu Zagrebački solisti i skladatelj Ivo Josipović, svjetski afirmirani gudački sastav i jednako međunarodno afirmirani hrvatski uglednik koji je mandatom predsjednika Republike Hrvatske ušao u povjesnicu samostalne hrvatske države, rezultirala je još jednim svečarskim koncertom. Naime, skladatelj i redoviti profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, mnogostruko nadareni Ivo Josipović, rođen je 28. kolovoza 1957. godine u Zagrebu pa su njegovo strukovno društvo, Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus d.o.o. 26. listopada 2017. godine organizirali svečani koncert u Muzeju Mimara u čast njegova 60. rođendana. Nastupili su Zagrebački solisti pod ravnanjem Zorana Juranića i izveli odabir Josipovićevih već poznatih djela. Zelena naranča

ti najnovije Josipovićevo djelo naručeno za Scenu Amadeo. Time su se na simboličan način doista svi uzajamno ispoklanjali: skladatelju je darovana večer ispunjena njegovim djelima, Zagrebački solisti svečano su zaključili jubilarnu sezonu, a Scena Amadeo može se dičiti njoj posvećenim djelom koje je autor nazvao Zelena naranča. Budući da je riječ o glazbi inspiriranoj pjesmama iz Dalmacije, moguće je govoriti i o skladateljevoj posveti regiji obiteljskoga podrijetla. Na koncertu 28. kolovoza Zagrebačkim solistima pod ravnanjem Zorana Juranića pridružili su se pijanisti Danijel Detoni i Filip Fak, mezzosopranistica Lucija Ercegovac i udaraljkaši Hrvoje Sekovanić i Marko Mihajlović. Svečanost u HZG–u

O prvom svečarskom koncertu za Josipovićev 60. rođendan izvijestila sam u rubrici internetskog portala www. klasika.hr (http://www.klasika.hr/index. php?p=article&id=2431), a drugi, održan prošle godine, opisala sam u tekstu objavljenom u Cantusu https://issuu. c o m / h d s.h r/d o c s / cantus–217–web). Ivo Josipović

U koncertnoj sezoni 2018./2019. slavili su Zagrebački solisti 65. Budući da je koncert Ivo i prijatelji obljetnicu postojanja koji je održan 2019. pa je bilo logično pove(CD i blu–ray) bio u produkciji Crozati skladatelja s ugledatia Recordsa i CMC Croatia Records nim ansamblom gudatelevizije u cijelosti auča, budući da je niz Jodio–vizualno snimljen, sipovićevih djela pisan a obrada rezultata upravo za takav sastav, dovršena, izdavači a i njihova je suradnja nosača zvuka orgaveć potvrđena. Monizirali su i prvi put guće je naime pretpou Hrvatskoj objavljestaviti da su organizanog izdanja klasične tori kulturnih događaglazbe u tehnologinja u sklopu Scene ji blu–ray predstavAmadeo bili potaknuti ljanje zainteresiratakvim razmišljanjima. noj javnosti, koje je Na skladateljev su 62. održano 20. veljače rođendan, 28. kolovou Maloj dvorani Hrza 2019., upriličili konvatskoga glazbenog cert Zagrebačkih solizavoda. Kako i priliči sta u istom prostoru Muugledu i poznatosti svih sudionika u zeja Mimara, a nazvavši ga »Ivo & pri- ostvarivanju toga neosporno jedinjatelji« istaknuli želju da rođendansku stvenog projekta kojim je hrvatska večer Ivo Josipović provede s prijate- glazbena kultura obogaćena trajnim ljima, i s onima na koncertnom podiju, snimkama koncerta Zagrebačkih soi s onima u publici. Uz to je već u na- lista s djelima Ive Josipovića, na projavi koncerta bilo rečeno da će Zagre- mociji su se okupili brojni poklonici bački solisti javnosti prvi put predstavi- njegove glazbe te brojni predstavni-

Nikolina Mazalin, Ivo Josipović, Želimir Babogredac i Nenad Jandrić

ci iz diplomatskih, političkih i drugih kulturnih krugova. Dvije ljubavi Predstavljanje CD–a i izdanja blu–ray, koje uključuje pripadajuću download karticu i bonus dokumentarac, a sve pod nazivom Ivo i prijatelji: Zagrebački solisti i gosti sviraju skladbe Ive Josipovića, počelo je projekcijom skraćene verzije dokumentarca Ivo i prijatelji. O izdanju su govorili kreativna direktorica Croatia Recordsa Nikolina Mazalin, direktor Croatia Recordsa Želimir Babogredac, u ime organizatora koncerta, Scene Amadeo, njezin ravnatelj Nenad Jandrić, te na kraju i autor glazbe Ivo Josipović. Vidno uzbuđen i očito sretan, Josipović je za sebe rekao kako ima dvije ljubavi, pravo i glazbu, i da su to dva njegova profesionalna životna puta, ali kad se pojavila i treća mogućnost pružena njegovim političkim angažmanom, skladanje je dakako bilo onemogućeno u mjeri u kojoj bi on to želio. Opera o Lennonu Poziv Scene Amadeo očito je bio pokretački trenutak za pisanje glazbe i novo je djelo, Zelena naranča (čija je snimka s praizvedbe sada prvi put dostupna javnosti, budući da su druga djela već objavljivana), gotovo simbolično za novi početak posvećivanja pisanju glazbe. A da mu je želja skladati i operu, glazbeno–scensko djelo kakvo dosad još nije ostvario, bilo je obećanje dano svima, očito i sebi. Pa ako sve

rvatsko društvo skladatelja i Cantus d.o.o. 26. listopada 2017. godine organizirali su svečani koncert u Muzeju Mimara u čast 60. rođendana Ive Josipovića

bude kao do sada, ako se pojavi narudžba neke operne kuće, Ivo Josipović već ima ideju o operi s temom tragične smrti Johna Lennona; tako smo barem čuli u svečanom trenutku javnog predstavljanja zvučnih i vizualnih dokaza njegove dosadašnje skladateljske djelatnosti. Požurite se! Evo i podataka koji prate novoizišli nosač zvuka i izdanje blu–ray s djelima Ive Josipovića: glazbeni producenti albuma su skladatelj osobno i Goran Martinac, likovno oblikovanje potpisuje Daniel Ille, a autor fotografija s koncerta je Samir Cerić Kovačević. O glazbi i snimljenim djelima u popratnom programskom listu objavljen je tekst Erike Krpan u prijevodu na engleski jezik Sanje Demut. Dakle, novo je izdanje u prodaji. Cijena: 79 kuna (CD), 99 kuna (blu–ray). Pa, požurite se svi zainteresirani!

Skladatelja i dirigenta velikog iskustva i raznovrsnih interesa autorski privlače sve glazbene vrste

Pola stoljeća instrumentalne glazbe Zorana Juranića Njegov se autorski album namjerno odmiče od opernoga i glazbeno–scenskog dijela stvaralaštva te donosi njegova komorna, koncertna i simfonijska djela

kladatelj i dirigent Zoran Juranić glazbenik je velikoga iskustva i raznovrsnih interesa; često vezan uz operu, dramu i, uopće, kazališnu scenu, Juranić ipak nije isključiv, nego ga zanimaju sve ili gotovo sve glazbene vrste. Pokazuje to i autorski album koji se namjerno odmiče od opernoga i glazbeno–scenskog dijela stvaralaštva te donosi njegova komorna, koncertna i simfonijska djela. Kompaktni disk objavila je izdavačka kuća Cantus, a nazvan je prema širokom vremenskom rasponu u kojemu su snimljene skladbe nastale: Zoran Juranić — pola stoljeća instrumentalne glazbe.

Na CD–u je najprije predstavljena najstarija skladba, trostavačni Divertimento za puhački kvartet, nastala još 1965., kad je njezin autor bio tek đak srednje škole. Svejedno, skladba je profesionalno napisana, a za potrebe CD–a snimljena je pod budnim okom glazbenoga producenta Vjekoslava Nježića. Izveli su je flautistica Renata Penezić, oboist Dario Golčić, klarinetist Bruno Philip i fagotist Žarko Perišić. Divertimento otkriva Juranićeve mladenačke uzore, najavljujući njegovu fascinaciju klasicizmom i neoklasicizmom. S druge strane, uočava se sklonost vedrini i ‘vrckavosti’ te gotovo ‘crtićevskoj’ boji i ugođaju, a to su karakteristike koje je Juranić također dijelom zadržao u svojim kasnijim glazbenim ostvarenjima. Bez pobune Jedno od njih je A Luca Sorgo, kratka trostavačna simfonija posvećena prvome hrvatskom simfoničaru — Luki Sorkočeviću. Na kompaktnom disku izvodi je Varaždinski komorni orkestar, koji je po veličini, boji i vještini vjerojatno najbolji odabir za sviranje domaće (i strane) klasicističke (ili kvaziklasicističke) glazbe. A u simfoniji A Luca Sorgo vrhunski se oponašaju sorkočevićevske manire, poput harmonijske jasnoće, melodijske jednostavnosti i simetrije te formalne preglednosti. Skladatelj se odlučio i za mali obrat kojim povremeno, a naročito pred kraj skladbe, u tipično klasicistički postav puhača umeće opstruirajuće glazbene elemente s

ciljem da ‘prevare’ ili čak nadiđu oče- lodijskih linija. A četvrti stavak (Allegro kivani zvuk. Time se slušatelja podsje- brioso) opet donosi kontrast, ovaj put ća (čak i pozivom na buntovnu reakciju) oštrih zamaha gudača i linijskog kretada s jedne strane puhači u slavnome nja. U stavku se, uz niz starih (ritmičko Mannheimskom orkestru zapravo nisu ponavljanje) i novih ideja (‘pretvaranje’ svirali čisto, a s druge zvuka gudača u zvuk — da je djelo ipak natrzanih ‘gitara’; oktavZoran Juranić stalo u 21. stoljeću (i no kretanje pred sam Pola stoljeća to kao narudžba 26. kraj), rađaju ‘efekti’ uz Osorskih glazbenih kojih se razbiinstrumentalne pomoć večeri). Sudeći prema ja unificirano gudačglazbe živoj snimci (riječ je o ko sivilo. Naposljetku, koncertu Varaždiniz niza predloženih Cantus d.o.o. skog komornog orglazbenih mogućnokestra pod ravnanjem sti, prije svega izrasamoga skladatelja, žajnošću i agogikom, održanog u Muzedjelo oblikuje privlaju Mimara 12. lipnja čan i zanimljiv kolo2012.), moguća poplet glazbenih ideja, buna publike je izopromjenjivošću i nestala — zamijenio ju stalnošću nalik na je iskreni pljesak kodugu. jim su slušatelji nagradili taj novo–stari, Tamna viola pomalo čak i humoristično–provokativAko se u Gudačni način oživljavanja kom kvartetu izbjedomaće glazbene gava jednobojnost, baštine. u Koncertu za violu i gudače, nastalom i izvedenom 2011. godine, ona je gotovo premisa Osjetno zrelije (CD donosi snimku s koncerta održaGudački kvartet iz 2009. godine, koji nog 11. prosinca 2011. u Hrvatskom je naručio Gudački kvartet Sebastian, narodnom kazalištu Varaždin, gdje je smatra se jednim od najuspjelijih ostva- solist na violi bio Milan Čunko, a Varenja Zorana Juranića. U usporedbi s raždinskim komornim orkestrom dimladenačkim Divertimentom i simfo- rigirao je sam skladatelj). U tri stavka nijom skladanom na način Luke Sor- od izrazito romantičarskog (Allegro kočevića, to je četverostavačno djelo molto moderato), preko izrazito meosjetno zrelije. Osnova harmonijskoga lodijski oblikovanog (Quasi adagio) do i melodijskoga jezika je niz promjena razigranog (Rondo–vivo), Juranić krekoje se temelje na ponavljanju kraćih ira materiju u kojoj su solistička viola i glazbenih misli. Juranićev je glazbe- orkestar tretirani kao ravnopravni enni izraz tako iznimno ritmičan, ali i izni- titeti. Tamna boja viole utapa se u boji mno domišljat; ponavljanje je u njemu orkestra, a ističe se jedino u kratkim rijetko doslovno, a nikad nije bez idejne trenucima u kojima zvuk solističke viosnove. Svaki je stavak poseban. Prvi ole ipak izbija u prvi plan (pasaže, fin(Allegro), vodi iz vedrog pokreta, pre- girana cadenza na kraju prvoga stavko sukoba legata i pizzicata, u ‘umor- ka, melodijski trenuci drugoga stavka ni’ dijalog gudača koji na samom kra- te dijalozi s orkestrom u trećem stavju stavka jednostavno zamire. Drugi ku). No Juranićev je Koncert za violu i je stavak (Allegro vivo) također izrazi- gudače zanimljiv upravo zbog nerazto pokretan, ali je jasno da se tim po- govijetnosti timbra: dok viola povrekretom, barem u početku, želi stvoriti meno izranja, a onda uranja u orkekontrast ‘zamirućem’ završetku prvoga stralno tkivo, Koncert postaje bliskim stavka. Živosti drugog stavka suprot- s jedne strane klasicističkoj simfoniji, stavljena je Arietta, treći stavak, pjevan a s druge strane nekim modernistična specifičan, malo ‘uvrnuti’ način; ti- kim djelima čije zvučanje na specifijek odabranih glazbenih sredstava, čini čan način podliježe vizualizaciji. Pose, iznutra potkopava, kao da želi ‘posebnost djela prepoznalo je i Hrvatkvariti’ skrivenu ljepotu zamišljenih me- sko društvo skladatelja te ga je nagra-

dilo Nagradom Boris Papandopulo za najbolju skladbu u 2011. godini. Vivaldijevska manira Sklonost vizualizaciji glazbe još eksplicitnijoj od one natuknute u Koncertu za violu i gudače, došla je do izražaja u Jesenjem septetu, koji u vivaldijevskoj maniri, u tri stavka, glazbeno uobličuje tri jesenska mjeseca: Rujan, Listopad i Studeni. O stavcima se gotovo ne može govoriti uobičajenim glazbenim terminima, jer je djelo skladano tako da se u njemu čuje padanje lišća i vrtloženje vjetra (pasaže harfe) te cvrkutanje zaostalih ptica (puhaći instrumenti) u stavku Rujan, stezanje hladnoće (kombinacija visokih laga različitih instrumenata) u Listopadu, te kratko zatopljivanje, ples raznobojnog lišća te ponovna pojava zamrznute bjeline u Studenome. Skladba je snimljena na koncertu održanom 7. studenoga 2015. u Zlatnoj dvorani Hotela Imperial u Opatiji, a upravo su je majstorski izveli članovi septeta Ad Libitum — flautistica Ana Benić, klarinetist Davor Reba, violinisti Alina Gubajdullina i Saša Borčić Reba, violist Krešimir Ferenčina, violončelistica Zita Varga te harfistica Mirjam Lučev Debanić.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

Izlet u prošlost Posljednja skladba na autorskom CD–u Zorana Juranića njegova je Grabancijaš polka, djelo nastalo u maniri valcera i polki bečke obitelji Strauss, čija je ideja bila zabaviti, razveseliti, opustiti, pa i rasplesati slušateljstvo. To je djelo, uz simfoniju A Luca Sorgo, još jedan Juranićev izlet u prošlost, u čvrsti tonalitet i skladateljski jezik koji mu je drag bez obzira na sve modernizme i tendencije odbacivanja tradicionalnih, akustikom uvjetovanih elemenata u glazbi. Dražesna i lepršava Grabancijaš polka izvorno je nastala kao dio scenske glazbe za dramu Matijaš Grabancijaš dijak Tituša Brezovačkog, postavljenu 1994. u Gradskom kazalištu Komedija u Zagrebu. Svježinu je zadržala do danas, a na koncertu 12. lipnja 2012. u Muzeju Mimara u Zagrebu (gdje je Varaždinskim komornim orkestrom dirigirao Zoran Juranić, a snimka je uvrštena na ovaj CD), izmamila je, sasvim opravdano, usklike oduševljenja prisutne publike.

A u t o r s k i a l b u m s k l a d a t e l j a D a v o r a B o b i ć a v e ć i n o m j e s n i m l j e n n a k o n c e r t u 7. l i p n j a 2 0 1 8 . u v a r a ž d i n s k o j s i n a g o g i

Markantna veza suvremenosti i tradicije ...iznimka je jedino prva skladba, glasovita skladba Menora, koja je ujedno i najizvođenije Bobićevo djelo, a preuzeta je s CD –a ansambla Alisios Camerata, naslovljenog Introductions

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

rošle je godine izdavačka kuća Cantus objavila autorski kompaktni disk uglednoga hrvatskog skladatelja Davora Bobića. Najveći dio tog CD–a snimljen je uživo na koncertu održanom 7. lipnja 2018. godine u varaždinskoj sinagogi; iznimka je jedino prva skladba, glasovita skladba Menora, koja je ujedno i najizvođenije Bobićevo djelo. Ta je skladba preuzeta s kompaktnog diska ansambla Alisios Camerata, naslovljenog Introductions, o kojemu sam pisala u 215. broju časopisa Cantus. Ritam i puls

Menora je odlična za uvod u predstavljanje opusa Davora Bobića, jer je privlačna, inventivna, nošena širokom melodijom i živom ritmikom koje povezuje raskošna ponuda instrumentalnih boja. Bobić, kako CD pokazuje, nije sklon ‘cjepkati’ djela u stavke — umjesto višestavačne ciklike radije piše jednostavačna, markantna djela sugestivnih naslova u kojima prednjače ritam i puls, ali ni melodija ni timbre nisu nevažni. Sklonost pažljivom odabiru različitih glazbenih boja potvrđuje i činjenica da je svaka skladba koju nalazimo na Bobićevu autorskom CD–u pisana za drugi sastav — ni jedna se instrumentalna kombinacija ne ponavlja. S druge strane, sve su to tradicionalni sastavi, u kojima je poseban upravo skladateljski pristup, dakle tretman instrumentalnih boja samoga Bobića. Zvuk drveta

Tango concertante, postavljen odmah nakon Menore, izvode bajan i gudački kvartet — bajan svira Borut Zagoranski, a uz njega skladbu interpretira Gudački kvartet Feguš. Bobić najprije utvrđuje materijal, tipičnu ritmiku, melodiku i boje tanga, pa ga razrađuje i ‘razgrađuje’, umećući, gotovo na način ronda, kontrastne epizode. U epizodnim umecima baza tanga se više osjeća nego fizički doživljava, i to u pulsu, u igri zvukom i ritmom, te u udaranju o tijelo instrumenta čija funkcija nije samo kreiranje ritamskog sloja, nego i stva-

ranje doživljaja prirodnog zvuka drveta. Bobić, dakle, tumači tango kao glazbu, kao suvremenu filozofiju, pa i kao osebujan način života u kojemu plesne karakteristike uvijek, čak i kad se čini da ih nema, izbijaju u prvi plan.

se klavir načinom sviranja približio tipičnom trzanju tamburice, tako se tamburica nastoji približiti načinu sviranja tipičnom za klavir. Tako se, u beskonačnoj skladateljevoj mašti, naizgled nesrodni instrumenti načinom sviranja približavaju jedan drugome, a to čine kao da je njihova srodnost prirodna, Mir–nemir oba prelazeći u neku drugu dimenziju U skladbi Primi me Bobić, inspiriran sti- koja je ponekad topla, ponekad mračna, ali koja je uvijek, hovima nepoznatoga žitipično za Bobića, dovskog pjesnika, najDavor Bobić izrazito ritmična. prije jasno odvaja boje soprana (Lucija Spevec), Autorski klarineta (Bruno Philip) Živa ritmika album i klavira (Mia Elezović). Tu misao potvrđuju Djelom provlači folklorne Cantus d.o.o. djela koja slijede: caelemente, no uz istaknupriccio Obed Edom tu ritmiku te pjevani goza alt–saksofon (Pevor/recitiranje na počettra Horvat) i klavir ku, čini se da joj je ipak (Mia Elezović), Bunamijenio ulogu suvrebot/Lutke za klavir mene ekstravagancisolo (svira ga Lucija je; naime, ponavljanjem Čehok) i Mezuzah, pojedinih slogova testijoš jedan capriccio ra se izvođačka vještina skladan za dva inpjevačice. No u drugostrumenta, ovaj put me dijelu, nemir zamjeza klarinet (Ana Hornjuje mir, pjesma zamjevat) i klavir (Mia Elenjuje recitaciju, brzi rizović). Navedena se tmični izraz pretvara se djela temelje na riu smireni iskaz glasa, tmičkoj okosnici koja glasovira i klarineta, s jasno razdvojenim linijama melodije (glas) zahvaća sve elemente skladbe — od i pratnje (instrumenti). Poruka je, prema naglasaka i ponavljanja, preko instruautorici teksta u programskoj knjižici mentalne boje i izbora akorda te brzih Nataši Maričić, višeznačna i može se pasaža (Obed Edom) do često kontratumačiti na nekoliko čak i kontrastnih stne melodije koja se ističe zahvaljujunačina (kao ljubavna, kao ratna/antirat- ći upravo ‘okolnom’ inzistiranju na živoj ritmici (Bubot, Mezuzah). Odnos mena ili kao egzistencijalistička). lodije i pratnje katkad je u tim skladba izrazito jasan, a katkad zamućen: to se Trzanje tamburice nerijetko događa unutar jedne skladSve se Bobićeve skladbe temelje na ri- be, primjerice u Mezuzah, gdje Bobiću tamskoj okosnici, a vrlo često biva da je uspijeva jasno razdvojiti te dvije komta okosnica pulsiranje na jednom tonu. ponente, a istovremeno tretirati dva inSkladba Concertinato takvo pulsira- strumenta, klarinet i klavir, kao dva potnje izvlači iz same biti instrumenta — puno ravnopravna entiteta koji se meskladana je, naime, za bisernicu (svira đusobno dopunjuju. je Mario Zbiljski), kojoj je sviranje brzim ponavljanjem jednoga tona ‘normalSimboli židovstva na’ stvar. No bisernicu u Concertinatu (tradicionalno) prati klavir (svira ga Kon- Predstavljenim brojevima na autorstantin Krasnitsky), koji također ‘pulsi- skom CD–u primijetit ćemo također ra’ na jednom tonu, iako se to protivi da je konstanta u Bobićevu opusu inmehanici instrumenta. Svejedno, klavir spiracija simbolima židovstva. Menopreuzima način sviranja bisernice te uz, ra je, primjerice, jedan takav simbol akcentuaciju, akordiku i clustere, te sa- — sedmerokraki ili osmerokraki svisvim nekonvencionalnu agogiku, po- jećnjak od davnina prisutan u židovstaje dio netradicionalne ‘igre’. Kao što skoj religiji. U skladbi Obed Edom (što

znači ‘sin Edoma’) čuje se, uz saksofon i klavir, na dva mjesta, židovski obredni instrument šofar, čime se vjerojatno upućuje na prisutnost glazbenika (pripadnika plemena Levi) u židovskome hramu. Capriccio naslova Mezuzah nazvan je prema ukrasnoj kutijici u kojoj je pergament ispisan stihovima židovskih molitava. Vjerska se simbolika nastavlja i u sljedećim skladbama s CD–a: gromki Glas Jeremije, skladan za klavirski trio (Vlatka Peljhan svira violinu, Alja Mandič violončelo, a Mia Elezović klavir), inspiriran je proročanstvima proroka Jeremije te donosi ekscentrično snažan ritamski materijal temeljen na poliritmiji, modusima i ponavljanju tona ‘h’ koji skladatelj izvodi iz riječi Jahve. Midraš za obou (Aleksandra Lazar) i klavir (Konstantin Krasnitsky) naslov preuzima od tumačenja religioznih tekstova u rabinskom židovstvu. Radi se o još jednoj Bobićevoj skladbi čiji je spiritus movens s jedne strane puls (ponavlja se ton ‘d’ iz riječi ‘drš’, što znači tražiti, istraživati — taj ton također upravlja modulativnim planom djela), a s druge melodija oboe, koja konturom ponavlja linije napjeva tradicijske židovske glazbe. Naposljetku, i posljednja skladba s Bobićeva autorskog CD–a, Symphoneo, inspirirana je biblijskim motivima — riječ iz naslova preuzeta je iz Biblije; označava skladan odnos dvoje ljudi. Skladba je pisana za gudački kvintet; izvode je Vlatka Peljhan i Žiga Faganel na violinama, Tatjana Škorić na violi, Alja Mandič na violončelu i Mia Elezović za klavirom. Djelo počinje ‘treperavo’, prozračno–drhtavim tonom (‘h’, ponovno preuzet iz imena Jahve) te gradi osnovni materijal koji je u prvome dijelu miran i prozračan, a u drugome nemiran, ritmiziran i temeljen na pulsu, uvijek tipičnom za Bobića. Vjeran sebi Ovaj kratki pregled skladbi Davora Bobića objavljenih na njegovu autorskom kompaktnom disku otkriva zašto Bobić pripada omiljenim hrvatskim skladateljima suvremene glazbe. Njegov je glazbeni rječnik jasan i pregledan, često temeljen na tradicionalnom odnosu melodija–pratnja s jedne strane, a s druge ritmički složen, premda (također često) temeljen na danas vrlo popularnom pulsu. Formalno je itekako

Bobića je dovoljno tradicije da ga publika voli, ali — u njega je i mnogo suvremenih glazbenih elemenata koji ga ne vežu samo uz moderne postupke u klasičnoj glazbi, nego i uz popularnu glazbu

Kabiljev ciklus triju suita za flautu i klavir predstavljen 25. siječnja 2020. u dvorani Hrvatskog društva skladatelja

Bezbrižan put oko svijeta Zvuk instrumenta koji inače oduševljava djecu kao opsesija odrasloga skladatelju stvara njegove ponajbolje kreacije vrlo često i naručuju za ‘taj i taj’ instrument jer Alfi sklada brzo i lako, odlično potkovan skladateljskim lauta je vrlo praktič- alatima, talentom i velikim stvarano glazbalo! Lako se lačkim veseljem. No kod Putujuće flaute priča se ponešto oduljila, sviraAlfi Kabiljo la se u segmentima kako je koji bio doPutujuća može spakirati, ne vršen, pridružila se flauta zauzima puno mjebrojnim skladbama sta, rekli bismo idekoje je Kabiljo u meCantus d.o.o. / HRT alna je za bezbrižan đuvremenu posveput oko svijeta. No tio flauti/flautama, osim kao prtljaga, među kojima atrakflauta je i jedan od tivnu Annunaki svinajstarijih instrura čak deset flauta menata, a sve do (!), i evo je sad nadanas djeci i najopokon snimljena i miljeniji u njihovim predstavljena javprvim susretima nosti kao cjelina. s glazbom. A kad flauta postane Svjetski putnik gotovo opsesija odraslome skladaDakle, Kabiljova telju, stvari postaju flauta putuje njegoozbiljnije. Ozbiljnije? vim uspomenama, asocijacijama, Hm! Možda ovo ipak nije najsretniji filmovima, gradovima, emocijama, početak priče o Putujućoj flauti, cipoput spomenara bogatog života klusu triju suita za flautu i klavir Alfija svjetskoga putnika koji je svakom Kabilja. Ciklus je predstavljen kao upamćenom kadru posvetio djelić CD 25. siječnja u Hrvatskom drušživota. Ona je i autobiografska, pa tvu skladatelja. zato autoru vrjednija, a slušatelju zanimljivija jer prepoznaje odredišta Ne tako mlada suita u kojima možda nije bio, a možda i Dakle, terminološki i karakterom neće. Od primjerice Buenos Airesa kvalifikacija ozbiljno–neozbiljno za- do Vitebska, rodnoga mjesta Marsigurno ne dolazi u obzir pa maka Chagalla, od Raba i Hvara do kar se radilo o flauti koja putuje! Jer Helsinkija i Pariza, neumorna flauova kozmopolitska flauta itekako je ta Renate Penezić kreće se virtuoizvođački ozbiljna, o čemu treba pi- zno i osjetilno, pažljivo i oduševljetati našu proslavljenu Renatu Pe- no, znatiželjno i znalački. Prava je nezić, a bome nije više ni tako mla- putopisna poslastica na glazbeni da (suita, ne Renata!) jer putuje od način. Na predstavljanju CD–a su2005. do 2019. godine, u kojoj je ci- putnica joj je bila pijanistica Katariklus dovršen i objavljen u produkciji na Krpan koja participira i u snimci Prve suite, dok u snimljenoj izvedbi HDS–a, Cantusa i HRT–a. Druge i Treće sudjeluje Zrinka IvanNije nepoznato da je Kabiljo jedan čić Cikojević. od naših najplodnijih autora, nekad kao skladatelj popularne glazbe, a Na predstavljanju CD–a, koje je bilo poslije sve više i klasične svih žan- dobro posjećeno, izvedeni su stavci rova, od orkestralne do komorne, Jeruzalem, Moskva i Prelepi Zagreb od mjuzikla do opere, filmske i tele- moj, a uz autora su sudjelovale provizijske glazbe. Uspješan je i među ducentica Margareta Mihalić i autosretnicima je čija se djela izvode, a rica ovoga teksta. Piše: Jagoda Martinčević

Tajna skladateljeve omiljenosti među slušateljima i izvođačima: vjeran je vlastitom stilskom izrazu (Davor Bobić i članovi Varaždinskog katedralnog zbora)

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

čitak, a i harmonijski je i melodijski ugodan — možda baš zato što svoja djela nerijetko temelji, kako je već rečeno, na židovskim vjerskim i glazbenim motivima. U Bobića je dovoljno tradicije da ga publika voli, ali — u njega je i mnogo suvremenih glazbenih elemenata. Oni ga, međutim, ne vežu samo uz moderne postupke u klasičnoj glazbi, nego i uz popularnu glazbu. Upravo je tu tajna skladateljeve omiljenosti među slušateljima i izvođačima: vjeran vlastitom stilskom izrazu, on vješto povezuje niz glazbenih žanrova kojima je neminovno izložena današnja publika — i ona glazbeno obrazovana i ona koja to nije.

A l b u m Z a g r e b a č ko g a n s a m b l a f l a u t a n a z v a n p o i s t o i m e n o m d j e l u To m i s l a v a U h l i k a

Bezgranični vrtuljak skladateljske i izvođačke kreativnosti Uhlikov je Carrousel zapravo glazbeni ‘vrtuljak’ koji se poigrava s dva puta po dvije teme — iz hrvatske (Lepe ti je Zagorje zelene i Regica je nesla koscom zajtreka) te iz španjolske tradicijske glazbe (La filadora i Adiós)

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

d osnutka 2012. godine do danas, Zagrebački ansambl flauta, jedini ansambl te vrste u Hrvatskoj, bio je vrlo aktivan: nastupao je i u domovini i u inozemstvu; ostvario je nekoliko koncertnih ciklusa te je naručio, izveo i praizveo mnoga djela domaćih i stranih autora. Zahvaljujući izdavačkoj kući Cantus, Zagrebački ansambl flauta objavio je nedavno i kompaktni disk, naslovljen prema istoimenom djelu Tomislava Uhlika, Carrousel. Narudžba za turneju

Uhlikov je Carrousel zapravo glazbeni ‘vrtuljak’ koji se poigrava s dva puta Zagrebački po dvije teme — iz ansambl flauta hrvatske (Lepe ti je Zagorje zelene i ReCarrousel gica je nesla koscom zajtreka) te iz Cantus d.o.o. španjolske tradicijske glazbe (La filadora i Adiós). Poticaj za skladanje došao je od samoga ansambla, koji se u travnju 2014. zaputio na turneju u Španjolsku. Djelo je zaigrano i vedro, upravo primjereno da na početku kompaktnog diska predstavi Zagrebački ansambl flauta kao naizgled skroman, ali zapravo poletan i perfekcionistički usklađen ansambl, koji ujednačenim zvukom publici prenosi svaki detalj te uhu ugodne i domišljate skladbe.

Oblikujući CD prema načelu kontrasta, Zagrebački ansambl flauta zamijenio je zatim prijemljivi, gotovo ‘domáći’ zvuk Uhlikova Carrousela — oporijim. Skladba Frane Đurovića She’s Walking Through the Clouds za deset flauta, inspirirana je uvodnim stihom pjesme Little Wing gitarista Jimmyja Hendrixa. Djelo istražuje mogućnosti sviranja flauti, pa se u njemu mogu čuti aeolian, flatterzung, tongue–ram, frulato, trum-

pet embouchure, beatboxing… uglavnom, niz poznatih i nepoznatih te manje poznatih flautističkih tehnika. Ne sustajući u trudu, Zagrebački ansambl flauta pokazao se zahvalnom izvođačkom skupinom, spremnom suočiti se sa svim izazovima uvijek kreativnog, ali i zahtjevnog skladatelja Đurovića. Lakoća interpretacije flautistica–članica ansambla zadivljuje, naročito kad se znaju glazbeni elementi od kojih je She’s Walking Through the Clouds sazdana. Turbo Classic Opet kontrastna prethodnoj, možda čak i (moglo bi se reći) konzervativnija, Skica za osam flauta Miljenka Prohaske nastala je na poticaj voditeljice Zagrebačkog ansambla flauta, Renate Penezić, 2013. godine. Skica u tri povezana stavka formira temeljne zaokupljenosti maestra Prohaske: od mirnog, gotovo klasično zamišljenog uvodnog stavka (Introduzione), preko elemenata jazza u stavku Commodo e amabile, do elemenata istarskog folklora u trećem stavku, Alla marcia. Tako koncipirana, skladba je bila idealna da bude odsvirana na jednom od koncerata Zagrebačkog ansambla flauta, koji je (ne bez temelja) bio naslovljen Turbo classic Folk. U skladbi će uživati svi slušatelji, naročito oni željni vrhunske interpretacije pomalo suzdržane, ali ipak plesno zaljuljane glazbe, čiji se ritmovi nerijetko mogu naći u opusu Miljenka Prohaske. Ako je Zagrebački ansambl flauta s Prohaskinim djelom zašao u ‘mirnije’ vode jazza i ‘klasike’, te je vode na CD–u (ponovno) zamutila skladba Tibora Szirovicze Levitating Chuahuas za kvintet flauta. Komunicirajući s publikom suvremenim glazbenim jezikom, Szirovicza nudi pomalo ogoljen, pomalo tajanstven, pomalo čak i ‘domorodački’ pra–zvuk flaute. Njegova se skladba Levitating Chuahuas, kao i Đurovićeva She’s Walking Through the Clouds, temelji na iskušavanju flautističkih tehnika. No Sziroviczin je glazbeni jezik drugačiji, fluentan, pa kao takav traži da se u njega uloži slušalačko vrijeme tijekom kojega se djelo pažljivo oblikuje. Suspregnuti ples Easy Walkin’ za devet flauta Marina Rabadana, »odgovor« je na suspregnutu

želju za plesom koja se osjećala u Prohaskinim Skicama, naročito u njezinu stavku Commodo e amabile. Rabadanova je skladba temeljena na blues ritmu i njezina je plesnost neupitna. Easy Walkin’ je doslovno nošena ritmom koji se svira, pucketa prstima, udara nogama, pa i usklikuje glasom. No koliko god zna obradovati i publiku i izvođače, Rabadan ne pretjeruje s ‘efektima’, nego se usredotočuje na ansambl koji majstorski vodi, izvodeći klasičnu trodijelnu (ritmično–pjevno–ritmičnu) glazbenu formu. Ivan Josip Skender također se, svojom Suitom za sedam flauta, zaigrao pa je obraćajući se starim stilovima na nov način, oblikovao pet iznimno zanimljivih stavaka. U njima koketira s renesansom, barokom i tonskim slikanjem, progovarajući ipak iz današnje perspektive. U Preludiju je slušatelju ponuđena mala ‘prijevara’: ‘ptičja’ pjesma (flaute zvuče poput ptičica koje cvrkuću pojedinačno i u skupinama, a Skender to hvata i uglazbljuje), zbog čega se drugi stavak, Byrdsong, čini logičnim nastavkom takvog uvoda. No Byrdsong nije ptičja pjesma, nego je hommage engleskom renesansnom skladatelju Williamu Byrdu. Pjesma koju flauta pjeva u Byrdsong elegantna je melodija, razvijena uz pozorno primijenjene elemente renesansne glazbe — kontrapunkt, spori ukrasi, modalni zvuk. Međutim, uz melodiju se (slijedeći i dalje ideju male skladateljske prijevare) doista čuje cvrkutanje, koje savršeno odgovara gotovo ambijentalno mišljenom ugođaju stavka. Od ideje tonskog slikanja, ali i od mirne duhovnosti, autor se udaljuje u stavcima koji slijede. Narativni Kabiljo Oni, po uzoru na baroknu suitu, a opet uz suvremeno čitanje glazbe, donose kontrastno ‘posložene’ plesove: živahni, treći stavak Non gavotte te peti, posljednji stavak Gigue interotto u kojemu se skriva mjera, pa zvuči više zaigrano nego plesno. Ta dva plesa povezuje kratki Intermezzo, čija vezivna uloga ne umanjuje posebnost umetnutog fugata s elementima swinga, kao i gotovo klasicističku preglednost, naizgled na brzinu složene forme. I Alfi Kabiljo je poželio pristupiti ansam-

blu flauta ‘drukčije’, odajući počast samome instrumentu. Svoju suitu za deset flauta, Anunnaki, nazvao je prema riječi koja u sumeranskom jeziku označava »one koji su došli s Neba na Zemlju«. Međutim, Kabiljo prije svega glazbi voli pridavati narativne karakteristike, pa je i u Annunaki pronašao (nesretnu?) ljubavnu priču koja se prati u šest stavaka (Dolazak — Ljubavne igre — Anu i Aki — Ljubavne svađe — Da l’ je to kraj? — Odlazak). S jedne strane, kako sam kaže, djelo je nepretenciozno (skladatelj ga smatra »ozbiljnom zafrkancijom«), no s druge je strane baš pretenciozno, jer istovremeno uspijeva biti programno i pripovijedati priču, zadovoljiti standarde suvremene glazbe i k tome biti blisko širokoj publici. Prastaro i anđeoski Kao što se vidi, početni koncept CD–a Carrousel Zagrebačkog ansambla flauta, koji se, čini se, temelji na opreci tonalitet–atonalitet (ili prošireni tonalitet), prekinut je djelima u kojima su skladatelji i izvođači odlučili odati počast samom instrumentu, i to kroz različite glazbene epohe. Zagrebački ansambl flauta znao se prilagoditi svakoj vrsti glazbenoga govora, uživjeti se u svako glazbeno djelo, bez obzira na to ima li to djelo priču ili nema, je li daleko odmaknulo od tonaliteta ili mu se primaknulo zazivajući (hrvatsku i drugu) narodnu glazbu, barok ili još starije epohe. Flauta je, napokon, prastari instrument za koji zanimanje ni dandanas ne jenjava. Osnivanje ansambla bilo je vrlo važno ne samo da bi se istaknula povijesna vrijednost instrumenta, nego i da bi se osvijestio njegov iznimno bogat život u suvremenosti. U Hrvatskoj je postojanje ZAF–a, koji se, eto, osim koncertima, predstavio i kompaktnim diskom u izdanju Cantusa, rezultiralo čestim zamolbama skladateljima da pišu za njih, ali i obratno, velikim zanimanjem skladatelja da stvaraju glazbu za takav sastav. Sam ansambl, kako se predstavio na kompaktnom disku Carrousel, briljantom uigranošću, izuzetnom muzikalnošću te očiglednom zaljubljenošću u flautu kao doista anđeoski instrument, opravdao je to zanimanje, a čini se da će ga uspjeti zadržati još dugo, što znači da ćemo i dalje moći uživati u njihovim koncertima i, nadamo se, još ponekom kompaktnom disku.

Album glazbe skladateljice, pijanistice i glazbene pedagoginje između dominantnih tendencija 20. stoljeća

Glazbeni univerzum Ivane Lang Stvaralaštvom je dotaknula i ‘avangardu’ i nacionalni smjer, ali sebi svojstvenim glazbenim pismom koje se — ako takvo uopće postoji — doista može nazvati ženskim Piše: dr. sc. Irena Paulus

anas, kad je popularno govoriti o ženskom pismu i ženama u umjetnosti, kad je čak pokrenut projekt Autorica!, teško je vjerovati da je stvaralaštvo jedne zaista talentirane, a ipak samozatajne skladateljice donedavno bilo (kako je Vesna Rožić za programsku knjižicu CD–a napisala) »zaobiđeno« i »utišano«. Radi se o skladateljici, pijanistici i glazbenoj pedagoginji Ivani Lang, čija je iznimno zanimljiva, za današnje vrijeme upravo aktualna djela, prošle godine na kompaktnom disku Glazbeni univerzum Ivane Lang, objavila izdavačka kuća Cantus.

Žensko pismo Istina, stvaralaštvo Ivane Lang nije se uklapalo u koncept dominantne »ideologije nacionalnog smjera« koji je bio »sretno stopljen sa socrealističkim koncepcijama poslijeratnog razdoblja«, niti je izravno odgovaralo avangardi koja se šezdesetih godina pojavila kao novi mainstream (tekst V. Rožić u programskoj knjižici CD–a). Međutim, Ivana Lang je, kako se na CD–u može čuti, stvaralaštvom dotaknula i ‘avangardu’ i nacionalni smjer (primjerice, Istarska barkarola za klavir op. 31, produkt je stilizacije tijesnih intervala), ali ih je zahvatila sebi svojstvenim glazbenim pismom koje se — ako takvo uopće postoji — doista može nazvati ženskim. Naime, za djela Ivane Lang lakše je govoriti o raspoloženjima (o ozbiljnosti, tuzi, zamišljenosti, vedrini) nego o tonalitetima, harmonijama, melodijama ili formi; uz to, u svim djelima snimljenima na ovaj CD (uglavnom se radi o instrumentalnim minijaturama i solopjesmama) očituje se skladateljičina nježnost i romantika, ali i snaga, te doista neobuzdana, za njezino vrijeme čak pomalo nekonvencionalna mašta. Čita se to odmah na početku CD–a koji najprije predstavlja njezin Koncert za klavir i orkestar. To je djelo nastajalo gotovo 40 godina, a izvedeno je tek 22 godine nakon smrti Ivane Lang. (Ako smo se užasavali vremena koje je proteklo od nastanka do praizvedbe opere Porin Vatroslava Lisinskog, što reći na ovo?) Skladbu je, međutim, 2006. godine praizvela pijanistica Tamara Jurkić Sviben, kojoj je koncert posvećen, uz Simfonijski orkestar HRT–a i dirigentsko vodstvo za zanemarene i zaboravljene ostavštine hrvatskih skladatelj(ic)a uvijek zainteresiranog Mladena Tarbuka (snimka je prenesena na CD). Koncert je naizgled tradicionali-

stički zamišljen, ali… Prvo što mijenja takvu percepciju je pojava solovioline koja se izdvaja iz orkestra i kratko »preuzima solističko vodstvo«, prije nego što se solistički instrument kojemu je koncert namijenjen, klavir, uopće čuje. Nedugo potom, i dalje na početku djela, u orkestralno tkivo, na sasvim prirodan i logičan način, uključuje se komplet bubnjeva i činela, što skladbu čini ne samo ‘drukčijom’ od svega poznatog u hrvatskoj glazbenoj literaturi druge polovice 20. stoljeća, nego i bliskom u 21. stoljeću itekako aktualnom crossoveru. K tome, Koncert je monotematski…

Tokatni element O dojmu koji CD s glazbom Ivane Lang ostavlja, mogle bi se napisati stranice i stranice. U toj je glazbi jednako mnogo iznenađenja i tradicije; u njoj su pedagoške vježbe za prste pretvorene u ozbiljne koncertne skladbe koje maštovitošću konkuriraju tadašnjoj suvremenoj glazbi (Kvintna etida, op. 66, posvećena skladateljičinu učeniku, danas renomiranom pijanistu Ljubomiru Gašparoviću, koji je na CD–u i izvodi). Obraćanje tradicionalnim formama koncerta, klavirske minijature ili solopjesme, znači istovremeno i ‘iskakanje’ iz sigurne zone tradicionalizma te ‘uskakanje’ u nešto sasvim novo (ili pak staro, ali doneseno na neočekivani način). Primjerice, tokatni element u Toccati za klavir iz Četiri kompozicije za klavir, op. 50 nije atonalitetan, ali nije ni u jasnom tonalitetu. Taj se isti tokatni element u Toccatini za harfu op. 77 (skladba je posvećena prijateljici Ivane Lang, harfistici Rajki Dobronić–Mazzoni, čiju izvedbu možemo poslušati na CD–u) iskorištava za oblikovanje specifične boje, koja najprije podsjeća na pasaže glasovira, a zatim na gitarsko trzanje žica. Za prenošenje skladateljičinih nakana iznimno je važna i interpretacija, a ona je mahom, premda se radi o različitim interpretima, maestralna. Ivana Lang bila je skladateljica koja je u svoja djela ugradila svoju dušu, svoj život, svoje improvizacije na klaviru, svoje šetnje, svoj pedagoški rad… (sve se to može čitati iz njezina dnevnika, čije izabrane retke donosi i programska knjižica CD–a). Skladateljičino unutarnje bogatstvo i veliko znanje (znala je tečno četiri strana jezika, prijateljevala je s brojnim istaknutim književnicima i pjesnicima) nije moglo ostaviti neosjetljivim nikoga tko se dotaknuo njezinih notnih zapisa. A na CD–u glazbu Ivane Lang izvode vrhunski hrvatski pijanisti, poput već spomenutih Tamare Jurkić Sviben i Ljubomira Gašparovića, ali i Pavice Gvozdić, Veljka Glodića, Darka Domitrovića, Nade Majnarić i Vladimira Krpana — da-

kle, radi se o crème de la crème hrvatskoga pijanizma. Tu su i ostali — ne manje važni — interpreti njezine glazbe. Primjerice, flautistica Tinka Muradori s harfisticom Rajkom Dobronić–Mazzoni izvodi dvije skladbe iz ciklusa Impresije, inicijalno pisanog za klavir (Impresije za klavir, op. 64), zatim prerađene za flautu i harfu (Impresije za flautu i harfu op. 83). U njima se tematiziraju godišnja doba, katkad gotovo doslovno (na početku Proljeća flauta zvuči ‘cvrkutavo’, poput ptičice, a i stavak je u cijelosti prozračan i lepršav), a katkad posredno, gotovo rječito i, u svakom slučaju, nesputano (Ljeto).

Imitacija životinja U solopjesmama Maslinov gaj za mezzosopran i harfu, op. 107, Mačji pir te Peteh kukuriče iz ciklusa Pet istarskih pjesama za alt i klavir, op. 32, imitacija glasanja životinja postaje nosivim elementom skladbe koji se ili ozbiljno upliće u glazbeno tkivo (u Maslinovu gaju mezzosopranistica Kristina Beck–Kukavčić onomatopejskim oponašanjem ili interpretacijom teksta Vesne Parun zapravo oblikuje i gradi impresionističku boju koja se prirodno stopila s dionicom harfe Biserke Krčelić) ili dopušta da se njime interpreti šaljivo poigraju (kao što je učinila altistica Rahilka Burzevska, potpuno mijenjajući kvalitetu i boju glasa uz pijanističku potporu Veljka Glodića u pjesmama iz ciklusa Pet istarskih pjesama, temeljenih na stihovima Čakavsko–primorske pjevanke Ivana Matetića Ronjgova). Nokturno iz ciklusa Nepoznatim stazama za sopran i klavir op. 54 samo je dijelom drugačijeg ugođaja. Za tu je skladbu ‘ugođaj’ ključna riječ i ona se primiče glazbenom rječniku impresionizma. No kao što je bio slučaj sa solopjesmom Maslinov gaj, ‘impresionističko’ se javlja samo kao podsjećanje, prisjećanje ili dašak na koji skladateljica referira samo da bi ono netipično odjeknulo unutar tipičnosti upravo njoj svojstvenoga glazbenog govora. Skladbu izvode sopranistica Lidija Horvat–Dunjko i pijanist Darko Domitrović, nalazeći pravu ravnotežu između nostalgičnog, lirskog i impresionističkog u uglazbljenom tekstu Filipa Valjala.

Karikatura plesa Ples sablasti, op. 97, u dojmljivoj izvedbi violinista Anđelka Krpana i pijanistice Nade Majnarić, nastao je inicijalno kao dio baleta Nijeme sjene. Skladba je doslovce karikatura plesa koja donosi sliku iscerenoga vraga, a on na violini opsesivno (ali virtuozno) obnavlja jednu ‘đavol-

sku’ temu. U svojoj izvedbi Anđelko Krpan ‘hvata’ koncentraciju glazbe u gestu, čije efekte (naročito pred kraj skladbe, gdje nakon virtuozne solističke kadence ulazi gotovo nepozvan) potpomaže klavir vlastitim, pijanističkim, jednako virtuoznim ‘košmarom’.

Ivana Lang

Glazbeni univerzum Cantus d.o.o.

Nakon Plesa sablasti koji, prema riječima Ivane Lang, izražava vjerovanje u pobjedu destruktivnih nagona prirode, kao pozitivna misao za kraj (CD– a) sluša se, u izvedbi Trija Orlando, Nokturno za violinu, violončelo i klavir, op. 84. Ta, baš prekrasna, baš pjevna skladba, u kojoj tri instrumenta komuniciraju, dopunjujući se u zajedničkom pjevu, opet — kao što je to kod Ivane Lang često — povlači niz asocijacija. Jedni bi rekli da je izrazito kasnoromantična, drugi bi u njoj našli natruhe glazbe Dalekog istoka, a treći bi rado rekli da nalikuje na filmsku glazbu. No za- Sopranistica Tea Zec i pijanist Kristian Keil pravo se radi na koncertu glazbe Ivane Lang 2018. na o vrlo gustom, Muzičkoj akademiji u Zagrebu vrlo razrađenom tkivu u kojemu se neprestano nešto događa. Dijelovi se jasno raspoznaju (a to je kod Ivane Lang rijetkost), no tako da ne diktiraju tijek kompozicije. Tenzije središnjega dijela vode smirenju — ono podsjeća na početak skladbe koji, logično (ali za Ivanu Lang opet netipično) vodi vrlo mirnom završetku.

Dojam je dubok.

Još jed an C D s hr vat skom gla z bom našeg a violinis t a A nđelka K rpana koji je 2018 . nag r ađen H DS – ovom Nagradom Vatroslav Lisinski

Trajno zauzimanje za hrvatsku violinističku literaturu Glazbenik nerijetko i potiče suvremene skladatelje na pisanje novih djela, bilo za violinusolo, bilo za violinu uz pratnju klavira ili pak (u svojstvu prve violine Kvarteta Sebastian) za gudački kvartet

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

agrebački violinist Anđelko Krpan, koji nastupa solistički i kao komorni glazbenik, a od 1995. predaje violinu na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, pripada glazbenicima koji se osobito rado posvećuju izvođenju djela hrvatskih skladatelja, i to jednako skladbama iz hrvatske glazbene baštine kao i najnovijim ostvarenjima, pri tome nerijetko i potičući suvremene skladatelje na pisanje novih djela bilo za violinu solo, bilo za violinu uz pratnju klavira ili pak za Anđelko Krpan gudački kvartet. Jer Anđelko Krpan traSomething dicionalno nastupa wild u duu s pijanisticom Nadom Majnarić, s Croatia Records kojom ga vežu godine zajedničkog studija na Sveučilištu za glazbu i dramske umjetnosti u Beču, a kao jedan od utemeljitelja i voditelj Gudačkoga kvarteta Sebastian uporno vodi brigu o praizvođenju novih gudačkih kvarteta. Tako je broj djela nastalih na njegovu inicijativu i njemu posvećenih već vrlo velik. Impresivan popis

Pomno sastavljen popis skladbi hrvatskih skladatelja koje je praizveo ili izveo violinist Anđelko Krpan u svim vidovima svoje glazbeničke djelatnosti (osim kontinuiranog nastupanja i snimanja nosača zvuka u komornom duu s pijanisticom Nadom Majnarić, nastupao je s violistom Markom Generom te je od 1993. do 1997. bio i umjetnički voditelj Zagrebačkih solista) doista je impresivan. Prema angažmanu u promicanju i afirmaciji hrvatske glazbe u domovini i u inozemstvu, violinist Anđelko Krpan zauzima stoga izuzetno važno, nadasve istaknuto i u svakom pogledu hvalevrijedno mjesto kao jedan od najzaslužnijih hrvatskih glazbenika uopće kad je ri-

ječ o praizvođenju i ponovljenim izvedbama djela hrvatskih skladatelja svih generacija i stilskih usmjerenja. Mnogo praizvedbi Solističke praizvedbe djela hrvatskih skladatelja obuhvaćaju skladbe Nenada Firšta, Anđelka Klobučara, Marijana Kichla, Miljenka Prohaske, Alfija Kabilja i Tomislava Uhlika, praizvedbe u duu s violistom Markom Generom skladbe Stanka Horvata, Anđelka Klobučara i Tomislava Uhlika, a praizvedbe kao prvog violinista u Gudačkom kvartetu Sebastian gudačke kvartete Dalibora Bukvića, Frane Đurovića, Anđelka Igreca, Marijana Kichla, Anđelka Klobučara, Vanje Lisjaka, Vjekoslava Nježića, Tomislava Uhlika, Berislava Šipuša, Borisa Papandopula, Zorana Juranića, Nenada Firšta, Sande Majurec, Silvija Glojnarića, Miljenka Prohaske, Alana Bjelinskog i Luke Marohnića. Čak 55 skladbi hrvatskih autora koje su na popisu Gudačkog kvarteta Sebastian koje je izvodio, dijelom i snimio za Hrvatski radio, kao i 30 naslova koje je Anđelko Krpan izveo i snimio za HRT solistički, dovoljni su dokaz izuzetne brige o hrvatskoj glazbi i zauzimanja za zastupljenost djela hrvatskih skladatelja na svim programima koncerata na kojima nastupa, a da pri tome nije zabilježena njegova pedagoška djelatnost i rad na pripremama izvedbi djela hrvatskih autora u procesu školovanja studenata u njegovu razredu na Muzičkoj akademiji. Sve su to bili dovoljni dokazi za dodjelu Nagrade Vatroslav Lisinski za 2018. godinu, koju dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja za doprinos hrvatskom glazbenom stvaralaštvu. Osam skladbi Nagradu Vatroslav Lisinski uručio je dobitniku Anđelku Krpanu akademik Zoran Juranić, prigodom predstavljanja još jednoga dokaza Krpanova zauzimanja za djela hrvatskih skladatelja, njegova najnovijeg nosača zvuka koji je objavila izdavačka kuća Croatia Records, na kojemu Anđelko Krpan izvodi čak osam skladbi hrvatskih autora pisanih za violinu solo. Promocija sada već 17. CD–a ostvarenog u suradnji angažiranoga guslača i izdavačke kuće Croatia Records bila je održa-

na u Arheološkom muzeju u Zagrebu 29. listopada 2019., a CD je predstavila muzikologinja Gordana Krpan koja očito najbolje poznaje i njegovu sadržajnu stranu, budući da je autorica popratnog teksta u kojemu su životopisi skladatelja i sažeti analitički prikazi djela.

Anđelko Krpan

Anđelko Krpan snimio je skladbe Miroslava Šlika, Borisa Papandopula, Nenada Firšta, Anđelka Klobučara i Alfija Kabilja 16. i 17. rujna 2017. godine u crkvi Majke Božje od Sedam žalosti u Kostanjevcu (Žumberak), pa je na ustupljenom prostoru uputio zahvalu vlč. župniku Ivanu Vučaru, a zahvalio je i Ministarstvu kulture na financijskoj potpori za projekt. Zadatke majstora tona i producenta obavio je Krešimir Petar Pustički, urednik izdanja je Domagoj Bešlić, za izdavača potpisuje Želimir Babogredac, već spomenuta autorica popratnog teksta Gordana Krpan našla se i u ulozi fotografa, a uz reproducirane slike Marijana Richtera, za likovno je oblikovanje zaslužna Marijana Čurčić Baldini. Firštov naslov Svoj novi nosač zvuka Anđelko Krpan nazvao je Something wild, prema naslovu skladbe Zagrepčanina Nenada Firšta, koji je studij završio u Ljubljani te ostao i raditi u Sloveniji. Prema autorovu opisu, skladba Something wild datira iz 1988. godine. Praizveo ju je na Osorskim glazbenim večerima 1989. violinist Jan Talich, tadašnji pobjednik na Međunarodnom violinističkom natjecanju Vaclav Huml u Zagrebu. Na CD–u je i Firštova skladba Pisma koju je također u Osoru, 2000. godine, praizveo Anđelko Krpan, kojemu je djelo i posvećeno. U cjelini je odabir skladbi novi dokaz Krpanove brige za tonsko oživljavanje i trajni zvučni zapis partitura za violinu solo kojima u pojedinačnim opusima okupljenih skladatelja ne pripada nužno osobito istaknuto mjesto, ali koje za

violiniste mogu biti zanimljiv izazov kad je riječ o iskazivanju tehničke bravure i interpretacijskih potencijala u solističkom nastupu. Na javnim nastupima violinista nije dakako primjereno izvoditi program isključivo s djelima za violinu solo, ali odluka za izdavanje nosača zvuka s repertoarom reduciranim na samo jedno, svoje glazbalo, otvara višestruke mogućnosti za afirmaciju. To se prije svega odnosi na gotovo intimno upoznavanje interpretacijskih mogućnosti izvođača, zatim i na susret s glazbom skladateljâ koji su upravo u violini vidjeli moćnog zastupnika za iskazivanje svojega nadahnuća. Da tako koncipirani sadržaj CD–a može znatno poslužiti i u pedagoške svrhe, samo se po sebi razumije. Violinistu Anđelku Krpanu stoga mogu zahvaliti skladatelji čija je djela učinio pristupačnima, studenti violine, koji će slušajući novi CD stjecati nova znanja, a last but not least i ljubitelji glazbe za violinu solo, kojima su odabrane skladbe još nepoznate. Croatia Records je prema tome kao izdavačka kuća obavila dobar posao.

Renesansa hrvatskog cecilijanskog skladatelja pod etiketom Cro sacro (nakladnik Hrvatskoga katoličkog radija i Croatia Recordsa)

Skriveni biser crkvene glazbe Piše: Marija Cestarić

Sisku je 28. veljače 2019. predstavljen dvostruki CD s djelima sisačkoga skladatelja Matije pl. Ivšića (1894. — 1963.) u izdanju etikete Cro sacro. Ivšić je rođen u Boku kod Siska. Nakon završetka studija na zagrebačkom Bogoslovnom fakultetu, vraća se 1918. u Sisak kao župni vikar i voditelj župnoga zbora. Od 1927. do 1929. župnik je u Selima kod Siska. Nakon toga odlazi studirati u Rim, na Papinski institut za crkvenu glazbu. Već je 1932. magistrirao gregorijansko pjevanje i crkvenu kompoziciju. Godinu dana poslije u Zagrebu utemeljuje zbor Zagrebačka polifonija. Bio je predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pronađena njegova glazbena ostavština — više od 250 sačuvanih djela, većinom duhovnih, vokalnih i orguljskih skladbi te nekoliko skladbi na svjetovne tekstove. Snimano u katedrali

O Ivšićevu životu na predstavljanju CD–a govorio je Tihomir Prša, prof., jedan od autora monografije o Matiji pl. Ivšiću — Život obilježen križem i glazbenom umjetnošću (Hrvatsko društvo crkvenih glazbenika i KBF, Zagreb, 2014.). Navedena je monografija, u kojoj je tiskano šezdesetak Ivšićevih skladbi, motivirala Siščane da se upuste u snimanje CD–a. Djela su snimana u katedrali Uznesenja Svetoga Križa u Sisku te u crkvi sv. Franje Ksaverskog

u Zagrebu 2017. i 2018. godine. Snimanje su potaknule Tihana Herceg Ivšić, prof. i Iva Mihelić, prof. iz udruge Siscia Vox Mundi te dr. sc. Jelena Blašković, voditeljica Katedralnog zbora u Sisku. Vrsni tonci U projekt su se uključile sisačka sopranistica s bogatom inozemnom karijerom Margareta Klobučar i umirovljena profesorica pjevanja u sisačkoj Glazbenoj školi Frana Lhotke, Marica Pernar, prof. kao umjetnička suradnica i glazbena producentica. Muzikologinja Tatjana Rožanković napisala je tekst za programsku knjižicu te je moderirala predstavljanje. Sve je skladbe na orguljama pratio diplomirani orguljaš vlč. Robert Jakica, a dionicu violine u Pjesmi Majci Božjoj Bistričkoj izvela je Lorna Obućina, talentirana maturantica Glazbene škole Frana Lhotke. Osim sisačkog Katedralnog zbora, u snimanju CD–a sudjelovao je zagrebački zbor Collegium pro musica sacra, pod umjetničkim vodstvom Tihomira Prše. Za vizualni identitet CD–a zaslužni su Stjepko Rupčić, prof. art. te grafička dizajnerica Mirjana Kos. Sav je materijal snimljen i oblikovan zahvaljujući Alanu Šnajderu i Božidaru Panduriću iz Studija 45. Izbor djela CD je izišao pod etiketom »Cro sacro« Hrvatskoga katoličkog radija i Croatia Recordsa, uz financijsku potporu Sisačke biskupije, a dijelom i Sisačko– moslavačke županije. Dvostruki CD Aurora lucis s 27 skladbi

predstavljen je u Velikom kaptolu, sjedištu Sisačke biskupije. Na nosaču zvuka je šest solopjesama, sedam dueta, pet terceta i devet zborskih pjesama, sve uz pratnju orgulja. Predstavljanje je otvoreno tercetom Desnica Gospodnja u izvedbi dr. sc. Jelene Blašković, Ive Mihelić i Tihane Herceg Ivšić, uz pratnju vlč. Roberta Jakice. Zatim smo imali priliku čuti Pjesmu Majci Božjoj Bistričkoj u izvedbi sopranistice Margarete Klobučar i učenice Lorne Obućine na violini, također uz pratnju Roberta Jakice. Tijekom predstavljanja CD–a uživo smo slušali još Pjesmu Majci Božjoj od Kamenitih vrata, za dva soprana, Blagoslovljen budi Bog Otac u izvedbi zbora Collegium pro musica sacra pod ravnanjem Tihomira Prše, Svetom Josipu za mezzosopran i sopran, Ecce sacerdos magnus u izvedbi sisačkoga Katedralnog zbora te Slavna Majko Spasitelja u zajedničkom nastupu obaju zborova i svih solista.

šić na predstavljanju je u većini nastupa odlično zvučala. Amaterski crkveni zborovi, koji su sudjelovali u tom projektu, uvježbano su zvučali i unijeli radost muziciranja u toj važnoj prigodi. Sve ih je, muzikalno i odmjereno, spretno i sigurno, pratio orguljaš vlč. Robert Jakica. Sisačke su snage uspjele prikazati skladatelja Matiju pl. Matija pl. Ivšić Ivšića u najAurora lucis boljem svjetlu i u tome su Cro sacro bez sumnje uspjeli! Očito je Ivšićevo dobro poznavanje renesansnih glazbenih uzora i prozračnoga vokalnog polifonog sloga. Nadalje, uočljiv je njegov talent te iznad svega duhovna emocionalnost primjerena crkvenoj glazbi. Kako je spomenuto na predstavljanju, to je glazba koja dolazi od Boga ili možemo reći: to je talent koji nema baš svatko, a Matija pl. Ivšić ga je svakako imao.

Najljepši glas Publiku je posebno oduševila sopranistica Margareta Klobučar solopjesmom O najljepša, gdje je do izražaja došla ljepota njezina glasa, ali i osobita Ivšićeva muzikalnost koja se mogla osjetiti u izrazito pjevnim melodijskim linijama. Svijetlom je glasu sopranistice Ive Mihelić ponekad nedostajalo zaobljenosti tona na prednjim vokalima. Dr. sc. Jelena Blašković, koja je maturirala pjevanje, ali se primarno njime ne bavi, ima ugodan ton glasa koji, doduše, proizvodi s puno zraka, ali zato ima lijepu boju i sigurnu i čvrstu intonaciju. Mezzosopranistica Tihana Herceg Iv-

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Otkriven nepoznati glazbeni talent te iznad svega duhovna emocionalnost primjerena crkvenoj glazbi

Vrijedni Siščani

Stjepan Vego / Sisačka biskupija

Dvostruki CD Aurora lucis s 27 skladbi Matije pl. Ivšića predstavljen je u Velikom kaptolu, sjedištu Sisačke biskupije

Prošle je godine u Sisku u sklopu festivala Ars organi Sisciae cjelovečernji koncert bio posvećen djelima Matije pl. Ivšića, a ove je godine izišao dvostruki CD s njegovim djelima. Što nas čeka sljedeće godine? Marljiva sisačka ekipa, sastavljena uglavnom od profesora, koja se potrudila oživiti djela zaboravljenoga crkvenog skladatelja zaslužuje svaku pohvalu za svoj rad, a možda će im ovaj uspjeh biti poticaj za daljnje istraživanje njegove ostavštine i revitalizaciju njegovih skladbi. Možda Matija pl. Ivšić nije »najveći polifoničar hrvatskoga cecilijanizma«, kako je rekao Tihomir Prša, ali svakako ravnopravno stoji uz skladatelje cecilijanskog pokreta u Hrvatskoj u prvoj polovici 20. stoljeća. Zahvaljujući dvostrukom CD–u, sada to jasno možemo i čuti.

Novi album istarskog višestruko nagrađivanog i popularnog kantautora ističe njegovo podrijetlo

Ča se sve va brajdah najde poli nas u Istri Uz očekivane Krajcarove radove u kojima ne izostaje tzv. istarska ljestvica, u ovom se provlače i prizvuci drugih tradicijskih glazbenih formi koje i danas odjekuju Istrom, a pripadaju sasvim konkretnim kulturnim krugovima, lokalitetima, zajednicama

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: Nuša Hauser

jesmom Ča se sve va brajdah najde otvara se novi album Brune Krajcara, istarskog višestruko nagrađivanog i popularnog kantautora. Album je netom objavljen u izdanju Aquarius Recordsa pod naslovom Made in Istria. Zgodno je i nekako prirodno odabran upravo takav naziv jer, uz očekivane Krajcarove radove u kojima ne izostaju tzv. istarske ljestvice, u ovom se provlače i prizvuci drugih tradicijskih glazbenih formi koje i danas odjekuju Istrom, a pripadaju sasvim konkretnim kulturnim krugovima, lokalitetima i zajednicama. No prelistajmo album redom. Naslovna pjeBruno Krajcar sma nameće se Made in Istria i kao vodeća, Krajcar je dvaput Aquarius Records stavlja na album, u dvije verzije. Prva je već objavljena prošle godine na CD–u Etnofest Neum u izdanju Croatia Recordsa, jer je na spomenutom festivalu i premijerno predstavljena, dok je druga remiks koji potpisuje provjereno spretan i kreativan producent i DJ Marco Grabber. Istarske sorte

Riječ je o svojevrsnom hommageu vinskim sortama Istre koje se u tekstu Davora Šišovića navode u svim svojim jezičnim i dijalektalnim varijantama koje zatječemo na poluotoku (bontempo, brajdica, brgonja, teran, amburva, cibabiba, zake, baderjan, bergonja, čičuja, pagadebit, činčot, cika, šupljika, trebijan, merlot, koloroža, fragula, las, likant, malvasija, pintuor, tinturin…). Stilski prepoznatljiva Krajcarova melodija tu se osvježava i ističe aranžmanom, gitarom i bubnjevima Alena Spade, posebno trubom prepoznatljivog i vrijednog jazz trubača Branka Sterpina. Saksofon svira Manuel Manzin, a u remiksiranoj verziji kao narator nastupa

priznati istarski znanstvenik i pedagog Korado Korlević sa svojim doprinosom temi pjesme. »Civilizacije su nastajale zahvaljujući psihoaktivnim supstancama (…) i na kraju je pobijedila ona civilizacija koja se koristila vinom. (…) Ispada da vino ispunjava sva osjetila, da je vino simfonija za organizam. Jedino što je falilo bio je zvuk (…) i onda je otkriveno da je glazba to što se sljubljuje s vinom i to je ono što vino čini pićem za meditaciju«, kaže, između ostalog, Korlević u remiksiranoj verziji pjesme Ča se sve va brajdah najde. Za pjesmu je nedavno snimljen i spot u kojem također gostuje Korlević. Redateljica spota je Elizabeta Ružić.

Bruno Krajcar nekad i danas

Akademski orguljaš Od deset pjesama, čak ih je pet instrumentalnih. U dvije od njih gostuje Mauro Giorgi, pulski gitarist, a u pjesmi Istramerika mandolinist. Ta je mandolina, uz orgulje za kojima je Krajcar (za one koji ne znaju, akademski orguljaš), ključna za atmosferu pjesme koja nas melodijskim asocijacijama vodi u vrijeme dolaska iseljenika iz Istre u Ameriku. Isprepliću se zvuci talijanskih canzona, diskretno oni pjesama dvoglasja tijesnih intervala, plesnim ritmovima stvara filmske prizore zabava i susreta Istrana i novog im životnog okruženja. Uz Krajcara i Giorgija, na toj su pjesmi surađivali Aldo Spada (gitara, snimanje i miks), Franko Krajcar (violina), Claudio Vlacci (bubnjevi). Instrumentalna je i Under Rakalj, u kojoj gostuje riječki jazz saksofonist Denis Razumović Razz. Under Rakalj je zapravo Spod mi Raklja sela, aranžirana tradicijska pjesma, također izvorno u dvoglasju tijesnih intervala, a tu su joj novo, suvremeno oblikovanje, uz spomenute autore, dali odlični i osobiti Predrag Ljuna (usna harmonika) i Toni Pernić (udaraljke). Marijan Jelenić zaslužan je za snimanje, a Perica Šuran za miks. Još su dvije tradicijske pjesme iz repertoara tradicijskih pjesama u dvoglasju inspirirale Krajcara za novo oblikovanje: Jedno jutro prije zore (izvorno, prema pretpostavkama, iz Turopolja) i Close to Žminj

town. Posljednja je pjesma zapravo nova verzija pjesme Blizu Žminja grada koju je Krajcar u duetu s Gabi Galant Jelenić, pjevačicom pulske Nole, izveo na svojem albumu Istrael 2011. godine. Ta je instrumentalna verzija novi doprinos Denisa Razza, a uz njega sviraju i gitarist Alen Spada, basist Petar Bazdanović i udaraljkaš Adriano Bernobić, mahom zapaženi hrvatski jazzisti. Snimanje i miks radio je Aldo Spada. Jedno jutro prije zore Krajcar je odlučio napisati za pulski mješoviti vokalni sastav Nešpula iz Pule u kojem, uz voditeljicu Tatjanu Merkl, pjevaju: Doris Mejak, Ornella Oršulić, Maja Miljavac, Dolores Moharić, Martina Zlatić (soprani), Matea Meden, Tajana Šebek, Draga Kuzmanović, Martina Šverko (altovi), Sandro Lučić, Daniele Ferro (basovi) te Vesna Brnabić i Tatjana Merkl (tenorine). Krajcarov aranžman te pjesme dodan je u programsku knjižicu. Nagrađivana klapa U programskoj knjižici nalaze se i note za Vez, lijepu pjesmu za koju je tekst napisao priznati književnik i tekstopisac Daniel Načinović. Izvodi je višestruko nagrađivana i sjajna pulska ženska klapa Teranke (sopranistice Daniela Perosa, Morena Peruško, Jenny Bajlo i Ileana Perosa te altistice Jadranka Celić, Višnja Pilepić, Gordana Matana i Tatjana Merkl). Prethodi joj zanimljiva instrumentalna obrada popularne La mula de Parenzo koju Krajcar naziva The girl

from Parenzo, a u nju, brzu, energičnu i punu zvuka, pomalo konfuzno i pretjerano utrpava i one gunjaca (instrumentalnih sastava sjeverne Istre, op. a.) Kantin iz Roča i pjevanje bitinadura Le Quattro Colonne iz Rovinja. I tu se pojavljuje Mauro Giorgi s mandolinom, Nenad Mirt svira bas–gitaru, a bubnjeve je programirao i snimio Angelo Tarticchio. Za miks je bio zadužen Aleksandar Valenčić. Posljednje dvije pjesme na albumu Made in Istria donose suradnju s njemačko–slovenskim glazbenikom Danielom Kovacom (vokal) i Robinom Hevnessom (sopran–saksofon). Pretposljednjoj je naslov Guten tag Pula. Tekst je na njemačkom jeziku ispisan na stranicama knjižice. Riječ je o svojevrsnoj posveti revijskoj glazbi kakva je odjekivala plesnjacima sredine prošloga stoljeća. Prigodno je stoga uključen Big band Pula s bivšim voditeljem i aranžerom Davorom Lorkovićem. Pjesma je prvotno pisana na hrvatskom jeziku, pa su kao prevoditelji na njemački navedeni Rino Brajković i Daniel Kovac. Snimanje i miks radio je Aldo Spada. Pjesma koja zatvara album Made in Istria jest If only the sun could speak, pjesma s njegova prethodnog albuma Istraditional iz 2016. godine. I tad i sad na njoj gostuju Hevness, udaraljkaš Vedran Vojnić i gitarist Aldo Spada, ujedno i snimatelj. Tu je verziju Krajcar odlučio predstaviti bez svojega glasa, u instrumentalnoj verziji. Album je dizajnirao David Ivić.

Na albumu zabilježeno bugarenje — izvođenje istarskih tradicijskih napjeva iz Ćićarije

Jažulice i Frndalice, svjedokinje vremena Hvalevrijedne rekonstrukcije tradicijskih napjeva bugarenja dviju vokalnih skupina iz kraja gdje je ono živjelo — Jažulica i Frndalica Piše: Nuša Hauser

listopadu 2019. godine, na desetu obljetnicu upisa dvoglasja tijesnih intervala Istre i Hrvatskoga primorja na UNESCO–ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, predstavljen je u Puli CD Na verh gore / bugarenje — istarski tradi-

Što onda donosi novi nosač zvuka koji je objavila Općina Lanišće uz pomoć Cantusa d.o.o.? Učenje nasljeđivanjem Donosi hvalevrijedne rekonstrukcije tradicijskih napjeva bugarenja dviju vokalnih skupina iz kraja gdje je ono živjelo — Jažulica i Frndalica, s jednom bitnom i zanimljivom razlikom u načinima i iskustvima njihova djelovanja. Jažulice, naime, svojom poviješću upozoravaju

govornog područja u Istri. Jažulice su: Anita Cesar, Branka Grbac Šverko, Irena Šverko i Mirjana Vratović, a danas je uz njih i mlađa članica Bernarda Grbac. Prizivanje njihova dvoglasja svakako je bliskije onom koje su i kao male usvajale, a na ovom CD–u to čine izvedbom napjeva: Na verh gore, Sunce sije, Gora se sa gorom razgovara, Oj mala moja, Divojka junaka, Oj Lanišće, Cviće moje, Što si zvizdo, Goro moja i Boh se rodi. Svaki od napjeva u programskoj knjižici ima ispisan cjelovit tekst kakav danas izvode članice Jažulica, a nije naodmet istaknuti da se i on, što je slučaj i kod kanta na tanko i na debelo, drugog oblika dvoglasja, s vremenom gubio. Tekstovi su nanizani i za drugi dio ovoga izdanja koji izvode mlade Frndalice, svojevrsne nasljednice Jažulica, djevojke mahom s prebivalištem u većim središtima, a porijeklom iz istih mjesta kao i njihove starije kole-

donosi vrijeme, a one ga Jažulice i Frndalice svojim načinom izvođenja svjedoče. Vokalna tehnika Na verh gore kod njih već korespondiOpćina Lanišće / ra njihovu prirodnom regiCantus d.o.o. stru glasa, melodije oblikuju nježno, netemperiranih odnosa nema i jasno se čuje trud u rekonstrukciji prijenosa pjesama na temelju učenja prema snimkama. Taj podatak stoji i u tekstu koji o njima piše u ovom izdanju, a uz taj podatak navodi se i da su Frndalice osnovane 2014. i da su otada nastupale na brojnim manifestacijama koje njeguju izvođenje tradicijske glazbe i plesa. Prvi su put nastupile na smotri Zarozgajmo na Ćićariji, na manifestaciji koju godinama vodi i pokreće Bruno Krajcar, priznati istarski kantautor, zaslužan i za ovo izdanje. Kuriozitet dvoglasja

Frndalice

cijski napjevi iz Ćićarije vokalne skupine Jažulice i Frndalice. Bugarenje je jedan od oblika dvoglasja koja se prema stručnoj klasifikaciji ubrajaju u spomenuta dobra (pod nazivom bugarenje iz Ćićarije), unatoč činjenici da ne korespondira sasvim očekivanoj razini živosti unutar zajednica koje su ga njegovale kao jedan od najarhaičnijih modela vokalne tradicije hrvatskoga govornog područja u Istri. Bugarenje je, naime, za razliku od drugih modela dvoglasja koje obuhvaća UNESCO–ova lista, najslabije, gotovo potpuno iščezlo iz prakse spontanog, neorganiziranog izvođenja na način koji bi zadovoljavao kriterije za upis, sa svim formalnim karakteristikama koje mu pripadaju prema opisu. Trebala bi, naime, primarno biti riječ o netemperiranom dvoglasju u tijesnim intervalima, što danas više ne možemo čuti na području Ćićarije, sjeverozapadno od Buzeta.

na vrijeme učenja bugarenja nasljeđivanjem, jer su počele izvoditi takvu glazbu još davne 1976. godine, kad ih je, čitamo u programskoj knjižici, u područnoj školi u La- Jažulice nišću okupila učiteljica Mladenka Cotić Šverko »u nastojanju da doprinesu očuvanju ovog segmenta glazbene baštine«, ali i u vrijeme kad su imale priliku slušati starije pjevače, kad je ta tradicija bila donekle živa. U prvo su vrijeme nastupale na različitim manifestacijama, ali su već dvije godine nakon osnutka prestale djelovati. Ponovno ih je 1993. okupio Renato Pernić, nekadašnji urednik Hrvatskoga radija — Radija Pule, glazbeni pedagog i jedan od najzaslužnijih dokumentarista tradicijske glazbe Istre, čiji se arhiv ponosno stvarao za potrebe emitiranja upravo, i u najvećoj mjeri, dvoglasja tijesnih intervala pripadnika hrvatskoga

gice — iz Podgaća i Lanišća. Frndalice su: Ana Šverko, Sanja Šverko, Marina Šverko, Patricia Šverko, Doris Mejak i Ivana Klarić. One su snimile: Zora rudi, Plovi mi, plovi, Čula jesam da se dragi ženi, Divojka je rublje prala i Na vrh gore jedan zelen bor. Netemperirani odnosi Frndalice bugarenjem upravo upozoravaju na promjenu u prije spomenutim formalnim karakteristikama toga dvoglasja, u promjene kakve se događaju takvim vokalnim tradicijskim izrazima, u one promjene koje neminovno

Krajcar je urednik i producent CD–a, album je snimljen u njegovoj kući u Lanišću u ožujku i travnju 2019., a on je i autor uvodnog teksta u kojem možemo pročitati osnovne podatke o bugarenju te nekoliko kurioziteta o dvoglasju, poput onoga o porijeklu izraza bugarenje, za koji su se svojevremeno odlučili Ivan Matetić Ronjgov, a za njim i Slavko Zlatić, povevši se za »bugaršćicom ili bugaršticom kao najstarijom hrvatskom pripovjednom pjesmom lirsko — epskog karaktera«. Osim tog podatka, svakako je bitno izdvojiti i onaj o lokalitetima koji su u prošlosti njegovali sličnu vrstu pjevanja, a to su: sjevernojadranski otoci, djelomično Novi Vinodolski i njegova okolica, Kordun i Banija te zapadna Bosna. Za snimanje, tonsku obradu i mastering CD — a bio je zadužen Mauro Giorgi. Urednica tekstova na hrvatskom, talijanskom i engleskom jeziku je Mladenka Batalić. Prijevod: Atinianum Vodnjan; grafička urednica: Snježana Hladni; fotografije: David Ivić; realizacija: Mara Pula; tisak: Kerschoffset Zagreb.

Izdavačka kuća Croatia Records objavila je album Lydian Orbit, drugo diskografsko izdanje The Cool Jazz Dua koji čine Veljko Glodić i Saša Nestorović

Na rubu ekscesa

Glazba mora zračiti svježinom, spontanošću, iznenađenjem, magijom, teći poput Heraklitova logosa, a to je improvizirana glazba ili jazz u najširem smislu

ijanist Veljko Glodić i saksofonist Saša Nestorović zajedno su počeli svirati prije tridesetak godina u manjim ansamblima, a prvi nastup kao duo imali su 1991. na tzv. Ratnom jazz festivalu (Zagrebački dani jazza ‘91 — danas Jazz.hr jesen, u organizaciji HDS–a) u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu. Potkraj devedesetih sa slovenskim glazbenicima, kontrabasistom Matevžom Smerkolom i bubnjarem Robijem Volaričem, nastupali su u sastavu Bird Lives koji je najradije svirao glazbu Charlieja Parkera.

Zašto obožavaju svirati zajedno? »Veljko je rijetko strpljiv i temeljit jazz glazbenik, uz to i vrlo konkretan autor«, rekao je Nestorović. »Sviđa mi se kako razvija harmonijske progresije, ideje su mu žive i uvijek nekako inventivne, drugačije. Njegove su skladbe maštovite, poseže za različitim rodovima glazbe, od hip– hopa i etna do francuske šansone i bluesa, ali sve to pretvara u pokretljivi cool jazz sa specifičnim neumoljivim walking basom i diminucijama te linijama koje eksplozivno impliciraju vertikale.« Glodić, pak, o Nestoroviću kaže: »Saša ima najvišu razinu glazbene inteligencije kojom u trenu pronikne u samu bit skladbe. Teško da bih mogao zamisliti boljega glazbenog partnera. Zato o njemu nije potrebno razmišljati pri skladanju.«

Eros i avantura Obojica su klasično obrazovani, ali i svestrani glazbenici, dobitnici uglednih nagrada. Koncertni pijanist Veljko Glodić diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Jurice Muraia, magistrirao na The New England Conservatory of Music u Bostonu, SAD, u klasi Jacoba Maxina, a doktorirao na The Florida State Universityju u Tallahasseeju, SAD, u klasi Edwarda Kilenyja. Dje-

The Cool Jazz Duo

Lydian Orbit Croatia Records

luje kao profesor klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i na Jazz odjelu Konservatorija za glasbo in balet Ljubljana. Saksofonist Saša Nestorović diplomirao je saksofon na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u klasi prof. Josipa Nochte. Stalni je član Zagrebačkog kvarteta saksofona, kao i mnogobrojnih jazz sastava. Izvanredni je profesor na Muzičkoj akademiji u Zagre-

DAVOR HRVOJ

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: Davor Hrvoj

Veljko Glodić i Saša Nestorović; klasično obrazovani, ali i svestrani glazbenici, dobitnici uglednih nagrada

da smo i Veljko i ja profesori na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, dobili smo mogućnost snimanja u novom studiju MM, na novom odličnom klaviru. Ja sam na svojem standardnom saksofonu uz taj novi Stainway zvučao kao novi. Puno smo se pripremali za snimanje, tako da je sve bilo gotovo u jednom terminu.«

bu i šef dirigent Jazz orkestra Muzičke akademije u Zagrebu. Iako su obojica uronjena u jazz i klasiku, Nestorović je poznatiji kao jazz glazbenik, dok je Glodiću klasika uvijek bila na prvom mjestu — ili možda nije!? No obojici je blizak način izražavanja improvizacijom. Magija glazbe

Autorska maštovitost Upravo takav način razmišljanja o glazbi, između ostalog, doveo je do nastanka cool jazza, stila koji im je najbliži. »Kao i svi drugi stilovi, cool jazz se proučava slušanjem, transkripcijama«, rekao je Nestorović. »Pogledajte samo koliko na YouTubeu ima transkripcija skladbe Line Up Lennieja Tristana, i to ne samo za klavir, nego za mnoge druge instrumente. To već pokazuje univerzalnost te glazbe, koja se ne veže uz konkretne instrumente. Važna je ideja.« O tome kako su snimili album Lydian Orbit, Nestorović je rekao: »Budući

Prvi zajednički album The Cool Jazz Duo 2009. objavio je Orfej. Već na tom izdanju, na koji su uvrstili i skladbe ve-

Teorijski sustav Nadahnuće za svoja djela Glodić crpi iz skladbi uglednih jazz autora. »Skladbe Davea Brubecka sadrže raznolikost metričke organizacije, Miles Davis ima zanimljivu ritmičku dispoziciju motiva,

azz ne podnosi emocionalnu ispraznost, glazbenike bez imaginacije koji nemaju hrabrosti suočiti se sa svekolikim kozmosom tonskih mogućnosti

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Saša i Veljko su profesori na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, pa im je omogućeno snimanje u novom studiju MM, na novom, odličnom klaviru

DAVOR HRVOJ

U svakom slučaju, Glodić ima zanimljivo mišljenje o tome. »Posljednjih desetljeća pijanizam je u procesu transformacije u sport«, rekao je. »Svirači se natječu za medalje, treniraju tako da bezbroj puta ponavljaju iste skladbe prema uputama i koreografiji pedagoga trenera kako bi postigli mehaničku nepogrešivost. I umjetnički element u izvedbi pretvorio se u niz naštrebetanih floskula o tome kako treba svirati djela ovoga ili onoga skladatelja. Snažnije izražavanje individualnosti ili emocija na natjecanjima najčešće se kažnjava eliminacijom. Skladbe velikih skladatelja, koji su svi bili i veliki improvizatori, postale su poligoni za ispitivanje sviračkih vještina. Ta transformacija je za mene potpuno neprirodna samoj biti glazbe. Glazba mora zračiti svježinom, spontanošću, iznenađenjem, magijom, teći poput Heraklitova logosa, rijeke u koju je nemoguće dva puta stati, a to je improvizirana glazba ili jazz u najširem smislu. Jazz ne podnosi emocionalnu ispraznost, glazbenike bez imaginacije i istinskoga glazbenog erosa, glazbenike koji nisu avanturisti, da prije svakog nastupa imaju hrabrosti suočiti se sa svekolikim kozmosom tonskih mogućnosti. Za mene ne postoje granice koje odjeljuju jazz i klasiku, jer ja i u izvedbi klasičnih djela tražim glazbeni eros i avanturu.« Nestorović, pak, tvrdi da baš i nije klasičar. »Odlučio sam se baviti glazbom kad sam čuo Coltranea, ali slažem se da su baš te kompleksne situacije ono što odbija ljubitelje jazza — koji nisu muzičari i na malo drukčiji način prate tu glazbu umjesto da se iznenađuju alternacijama i reagiraju na dijatonski outside izraz. Klasičari su trenirani da zamjećuju te situacije. No sjetimo se da su jazzisti, kad god i gdje god su mogli, baš prije klubova, po inspiraciju išli na koncerte klasične glazbe.«

početka 20. st. (Francis Poulenc, Darius Milhaud, Erik Satie) do Oriental Funky, koja se referira na bosansku narodnu pjesmu Moj dilbere, a donose je u funkie hip–hop aranžmanu.

likana jazza, glazbenika koji su uvelike utjecali na njihov glazbeni razvoj, kao što su Miles Davis, John Coltrane i Bill Evans te legendarni skladatelj George Gershwin, Glodić je bio zastupljen i kao skladatelj. No na novom, Lydian Orbit, on je autor većine skladbi, iako nisu zapostavili ni standarde, ali uvrstili su tek dva: Lennie — Bird i How High The Moon koju su reharmonizirali kao All the Things You Are. Skladbe za album Lydian Orbit nastajale su dulje. Otuda njihova raznolikost, što je dokaz Glodićeve autorske maštovitosti, od traditional pristupa u Autumn, skladbi u latin stilu, poput Big Triplet Ballade i Lydian Orbit, Hot Five Boogie temeljene na blues formi koja je u 5/8 mjeri, što reflektira utjecaj folklora jugoistočne Europe, preko Gypsie Stride nadahnute rapsodijama Franza Liszta i stride pijanizmom Arta Tatuma i Teddyja Wilsona, impresionističke French Kiss, balade nadahnute francuskom glazbom s

a Lennie Tristano kromaticizam«, rekao je. U svojem pristupu jazz skladanju i improvizaciji, Glodić kao polazište uzima »Lydian Chromatic Concept of Tonal Organisation« Georga Russella (1923. — 2009.). »To je način organizacije glazbenog materijala temeljen na lidijskoj ljestvici kao osnovi za melodijsku i harmonijsku strukturu glazbenog događanja«, rekao je. »Polazeći od glazbene prakse vodećih jazz glazbenika, poput Theloniousa Monka, Buda Powella, Milesa Davisa, Johna Coltranea i Lennieja Tristana, Russell je koncept razradio u najpotpuniji teorijski sustav proistekao iz jazza do danas. Sustav obrađuje vertikalne implikacije lidijske ljestvice, uzimajući u obzir alikvote koje generira temeljni ton akorda i pripadajuće lidijske ljestvice, posebne veze među akordima koji se nalaze na svakom stupnju lidijske ljestvice, te horizontalnu uporabu lidijske ljestvice preko akordičkih progresija. Teorijski su-

stav može biti osnova za suzvučja koja su bliža temeljnoj ljestvici pa rezultiraju konsonantnijim harmonijskim progresijama, ali i out going prema gornjim ekstenzijama alikvota, što rezultira ‘atonalitetnim’ dojmom.« Nestorović se kao autor pridružio skladbom Eric koju je posvetio legendarnom alt–saksofonistu i bas–klarinetistu Ericu Dolphyju. »Htio sam da jedna skladba bude, iako cool, bar malo izvan svih odrednica pristojnosti, na rubu ekscesa, a za to mi je uvijek sjajan primjer nezaboravni Eric Dolphy«, rekao je. »Tražeći i dodirujući ono što je on tražio, dekonstruirao sam zagrebačku verziju jednog poznatog standarda, ali to je preraslo u neku drugu zagušenost molskim kadencama. Ovdje je Veljko bio posebno intenzivan, jer to je jedina moja skladba na albumu, na čemu sam mu posebno zahvalan.«

Diskografska kuća Nota Bene objavila novi album u sklopu projekta GIIPUJA

Skladbe pisane u duhu tradicijskog zvuka, ali usmjerene jazzu BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Autorski projekt kontrabasista Damjana Grpca nastao je na ideji osvježavanja starih životnih vrijednosti i stapanja modernih džezističkih elemenata s glazbom Istre i Primorja

GIIPUJA

Ćo Nota Bene

Piše: Davor Hrvoj

o je četvrti album grupe Damjans koja djeluje pod akronimom GIIPUJA (glazba Istre i Primorja u jazz aranžmanima). Objavom ovoga CD–a taj je akronim, koji je dosad bio sinonim za naziv sastava, zapravo i službeno postao njegov naziv. Kao i na prethodnima, barem u većini slučajeva, vođa sastava, kontrabasist Damjan Grbac autor je skladbi koje su konačnu fizionomiju dobile tek u suradnji s članovima. Od prvog albuma, dakle već osam godina, uz Grpca je stalni član sastava — bubnjar Tonči Grabuši. U međuvremenu se pridružio violinist, sopilaš i okarinist Marko First, a novi član je bas–klarinetist Aldo Foško. Odnos među ljudima

Posebnost albuma Ćo je u tome što su skladbe neuobičajeno kratke, neke oko jedne minute, a neke čak kraće od deset sekundi, dok je trajanje albuma, s 22 skladbe, samo 36 minuta. Riječ je o svojevrsnom Grpčevu revoltu prema današnjem odnosu prema glazbi, tretiranju, slušanju i skladanju glazbe. »Nisam planirao vrijeme trajanja albuma ni skladbi«, objašnjava Grbac. «Prepustili smo se guštu i doživljaju pa smo tako i snimali. Nismo htjeli ulaziti u neke neželjene situacije samo da bismo produljili trajanje albuma. U današnje vrijeme ljudi rijetko slušaju cijele albume, pa tako i skladbe pojedinačno. Preslušavanje počne pa se malo preskoči pa opet, eventualno se posluša kraj i to je to. I sâm sam ponekad u situaciji da to napravim i u biti nakon toga nemam pravu sliku o pjesmi, pogotovo ne o albumu ili o nekim detaljima o autoru ili konceptu izdanja. Danas prolaze oni projekti ili izvođači koji su bolji u predstavljanju

publici, a ne oni koji su zaista dobri, posebni i originalni. Danas je 99 % važnije napisati dobar tekst i složiti sliku za promociju nego stvarati glazbu koju će ljudi prepoznati. Društvene mreže i portali plodno su tlo upravo za te stvari. Kako ljudima objasniti da je nešto vrhunski ili loše? Svi o tome pišu i raspisuju komentare, a sve na neprovjerenim činjenicama. To je današnja realnost. Ako iza sebe nemaš nekoga tko te vodi tim putem, nema te.« Izvedbe za ovaj album nastale su na zajedničkom muziciranju i improviziranju. Uz to, igraju se stilovima glazbe koji nisu samo u jazz idiomu. »Skladbe su odraz mojih osjećaja prema svijetu koji nas okružuje«, kaže Grbac. »Način na koji živimo, na koji ljudi funkcioniraju, užurbanost, brzina, nepovjerenje, nepristojnost, pa i lijepe situacije, osjećajnost. Skladbe smo snimali svi zajedno bez ikakvih dosnimavanja. Primjerice skladba Po modernu, ćo! nastala je upravo na temeljima današnjega odnosa među ljudima i užurbanosti; pojavljuje se današnja zakrčenost informacijama, nemogućnost posvećivanja poslu zbog prevelikog priljeva novosti, od korištenja mobitela i raznih poruka, do nepoštovanja kolegijalnosti u društvu, pa i u glazbi.« Jazz i tradicija Na snimanju ovoga CD–a Grbac se upustio u eksperiment koji je svakako uspio. Zanimljiv, potpuno nov zvuk benda ostvaren je uključivanjem bas– klarineta koji svira Foško. Naime, za prijašnja izdanja zvuk je upotpunjavao saksofon. »Zanimljiv spoj«, zaključuje Grbac. »Oduševio me način na koji se Foško uklopio u bend i aranžmane. U konačnici je vrlo pitak, na trenutke istaknut ili pak pozadinski, s puno mistike i svježine. Obogatio je zvuk benda i način muziciranja. Potpuno nov zvuk u spoju sa sopelom. Posebno mi je drago kako se uklopio i s kontrabasom. S obzirom na to da oba instrumenta u nazivu imaju

riječ bas, kompatibilni su i dopunjuju se u zvukovnom smislu.« Grbac je sa spomenutim glazbenicima nastavio razvijati svoju zamisao o spajanju tradicijske glazbe Istre i Kvarnera s mainstream, ali i suvremenim, nerijetko free jazzom. »Glavna ideja svih mojih dosadašnjih projekata, pa tako i ovog, jest u tome da se istarska i kvarnerska tradicijska glazba zadrži u autentičnom okruženju i da ona bude glavna«, rekao je. »Ne bi bilo u redu da mi njoj namećemo pravila i svrstavamo je u kalupe današnjega modernog shvaćanja glazbe, današnji pojam ‘štimanja’, nota, ritma, forme… Jednostavno, nismo je htjeli okupirati, nego doći do nje i uključiti je u stvaranje nove glazbe koja je usmjerena jazzu, s modernim pristupom u aranžmanima, s hva ć a n j u improvizacije, stvaranju atmosfere... Tradicijska je glazba nadahnuće, s obzirom na to da je moja prva ideja jazz pristup

projektu, ali budući da tradicijski pristup u projektu ima mnogo sličnosti s jazzom, dobili smo nešto potpuno novo. Skladbe su pisane u duhu tradicijskog zvuka koji je temelj, ali izvedbom je obuhvaćeno sve ostalo i to na kraju zajednički čini našu novonastalu glazbu. Taj spoj jazza i tradicije na trenutke je vrlo jednostavan, a na trenutke vrlo kompliciran. Bitno je da pustimo glazbi da priča svoje priče i da na njezinim ljepotama stvorimo zajedničku priču, prepoznatljiv

Taj projekt Damjansi su 22. rujna 2019. predstavili nizom nastupa na kastavskim »šternama«. Održali su pet koncerata u jednom danu, »na šternah«, i to na pet područja grada Kastva, od središta grada do njegovih sela i zaselaka. »Šterne« na kojima su bili koncerti, gradske su ili, kako bi se reklo, »komunjske«; služile su građanima ili stanovnicima mnogih sela u kojima su izgrađene. Tako su Damjansi oživili i popularizirali gradske »šterne«. Koncerti su snimani audio i video, a taj materijal predstavit će se u videoizdanju, i to svaki koncert posebno. Snimanjem su obuhvaćeni koncerti, širi prostor na kojem se program izvodio te atmosfera na koncertima. »Vrlo je važno da se cjelokupnim programom dočara upra-

Reizdanje dvostruke kompilacije Miše Kovača

S pjesmama Đorđa Novkovića došao je do glazbenog Olimpa U jednom izdanju mogu se usporediti originalne verzije i one osvježene koje su u osamdesetima ubrzale Mišinu karijeru i karizmu Piše: Bojan Mušćet

stovremeno s kronologijom ranih radova Arsena Dedića, od 1962. do 1964., objavljeno je reizdanje dvostruke kompilacije Miše Kovača koje tematizira njegove šezdesete na singlovima. Kao i u Arsenovu slučaju, arhivističke manevre imao je Siniša Škarica, izvorno za podetiketu Perfekt Music koja se bavila Jugotonovom ostavštinom. Drugi CD je reizdanje albuma Ostala si uvijek ista, objavljenoga 1985., na kojem je Mišo u društvu vjernih suradnika Đorđa Novkovića i Mate Došena nanovo snimio uspješnice iz inicijalnog razdoblja svojega djelovanja. Meksički tradicional Tako se u jednom izdanju mogu usporediti originalne verzije i one osvježene koje su u osamdesetima ubrzale njegovu karijeru i karizmu. No osim sedam pjesama s tih ranih izdanja (premijernu skladbu Ne mogu prestati da te volim, prepjev standarda Raya Charlesa I Can’t Stop Loving You, preimenovao je prema refrenu u Što znači život moj), taj album je uključivao još tri skladbe. Prva je prepjev klasika Toma Jonesa Green Green Grass Of Home koju je rado izvodio na koncertima, no na singl–pločama objavili su je Miki Jevremović i 4M 1967. godine. Mjesto je našla i pjesma Sve što mi život pruža koju je izveo na Opatijskom festivalu 1969., ali ona nije uvrštena na kompilaciju, možda i zato što je to jedina Mišina pjesma u tom razdoblju koju nije objavio Jugoton: split singl s Gabi Novak i njezinim evergreenom Malo riječi treba kad se voli publicirao je PGP RTB. Također, na album je uvrstio cover prepjeva meksičkog tradicionala Jedan dan života koji je 1966. proslavio Slavka Perovića.

Damjan Grbac s mjesta kontrabasista i autora vodi grupu Damjans/GIIPUJA

No album je postao megaseller ponajviše zahvaljujući novoj verziji vjerojatno ponajbolje skladbe iz njegova repertoara — Ostala si uvijek ista, po kojoj je album i nazvan. Pjesma je trijumfirala na beogradskoj Hit paradi 1975., singl je objavio Suzy, no pjesma je tada prošla ispod radara. Tako je ovaj album treći put stigao pred uši javnosti, prvi put s razmakom od 14,

a drugi put s razmakom od 20 godina. Upravo tolik razmak sasvim je dovoljan razlog da se ovo izdanje koje predstavlja manje himnični dio Mišine karijere podastre novim generacijama. Osim toga, to izdanje uključivalo je jednu, do 1999. neobjavljenu pjesmu — Budi takva kakvu te želim, snimljenu 1968., koju je Siniša Škarica našao u arhivima Hrvatskoga radija. Pola prepjevi

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Poštovanje prema zvuku

vo ambijent koji je imao glazbenu podlogu te dašak povijesti i sadašnjosti na tim lokacijama«, rekao je Grbac. »U prošlosti nisu postojale koncertne dvorane, festivali, velike produkcije, marketing, promocija, društvene mreže, internet, kao što je to u današnje vrijeme. Glazba se izvodila u raznim prilikama i ambijentima. Vjenčanja, pogrebi, trgovi u gradovima, središnje pozicije u selima, dolci, vrtovi, ulice, privatne kuće, gradski prostori… bili su neki od prostora na kojima se izvodila glazba. Važno je da su je svirali iz ‘gušta’, zabave, tradicije i druženja. Mi smo se prisjetili tih povijesnih trenutaka, pokušali smo vratiti život takvom pristupu glazbi i druženju. Koncerti koje smo održali nisu imali pozornicu, svjetlosne efekte, razglasne sisteme… bili su bez struje, odnosno izvodili smo ih u duhu prošlosti, akustično. Svaki instrument bio je jedinka u toj našoj priči, a naša komunikacija i glazbeni razgovor temeljili su se na poštovanju prema zvuku pojedinih instrumenata i cijelog benda. Publika, slučajni prolaznici, ali i ljubitelji ovoga projekta, bili su nam podrška i poticaj.«

DAVOR HRVOJ

stil, glazbu, improvizacije, što je naposljetku neprocjenjiva vrijednost stvaranja glazbe.«

Na prvom disku otkrivamo kako se Mišo Kovač borio s prepjevima (od 22 pjesme, 12 su prepjevi) i tako kalio svoj stil. No upravo je u pjesmama koje je napisao Đorđe Novković — Više se nećeš vratiti i Čemu da živim — Mišo Kovač pronašao stil koji će ga doveRane godine sti do glazbenoga Olimpa biv(1964.–1969.) še Jugoslavije. Siniša Škarica je zapisao: Ostala si

uvijek ista »Ostaje paradigma: ono što je (1985.) Sinatra u odnosu na Crosbyja, a Presley u odnosu na Sinatru, Croatia Records Kovač je u odnosu na Robića, koji uzdignut na pijedestal domaće pop–glazbe svojom ljepotom tona, preciznošću intonacije i jasnoćom dikcije određuje ideal pjevačke zvijezde pedesetih i početkom šezdesetih (…) Uostalom, i letimičan pogled na hall of fame ‘vedre’ ili ‘zabavne’ glazbe (naziv koji je ostao u uporabi i dandanas za tradicionalniji, ‘šlagerskiji’ dio popa) početkom šezdesetih otkrit će svakom ozbiljnijem poznavatelju ‘lakih nota’ kako su lik i djelo Mate Miše Kovača odudarali od takvog općeprihvaćenog pjevačkog ideala.« Put estrade Jednostavno, Mišo je od početka karijere vrtio svoj film u glavi i na pozornici i tako je do danas. Prvi disk ove kompilacije dragocjeno je svjedočanstvo neke druge Mišine dimenzije u kategoriji u kojoj su uspijevali samo oni najbolji — kako inozemne uspješnice prilagoditi domaćem (sl)uhu. S albumom Ostala si uvijek ista, posrijedi je diskografski bundle koji pokazuje put koji je u sedamdesetima definirao regionalne estradne gabarite.

Mol. 2 Croatia Records

Lara Antić jedna je od najkonkretnijih domaćih ženskih glazbenih pojava — samouvjerena, karizmatična i s neupitnim glasovnim mogućnostima koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim

Bang Bang — najkvalitetnija domaća pop–glazba i na albumu i uživo

Uvjerljivi bend koji uživa u svirci i vjeruje u to što radi Bang Bang je drugim studijskim albumom ozbiljno prodrmao domaću glazbenu scenu — Mol. 2 jedno je od najkvalitetnijih izdanja pop–glazbe posljednjih nekoliko godina Piše: Maja Trstenjak

staknuti kvalitetu — veliki je izazov za autore, povremeno je čak i otegotna okolnost, kad si dio estrade. Jaz između potražnje radijskog etera i koncertnih dvorana poprilično je jedinstvena i bizarna situacija u Hrvatskoj, a pronaći siguran i pravilan balans između ta dva suprotna pola zahtijeva ili veliko umijeće ili puku slučajnost, odnosno sreću. Bang Bang je umijeće. Riječ je o glazbenicima koji ne pristaju na kompromis, istovremeno djelujući u pop– rock žanru u kojem je granica između trivijalnog uspješnog i neuspješnog vrlo tanka, a sve ono netrivijalno ne nailazi na odobravanje široke publike. No na kraju su upravo kvaliteta i iskrenost ono što ostaje trajno, a ovoj ekipi na novom albumu toga nikako ne nedostaje.

Gotovo polovica albuma već je odavno poznata javnosti, no radi se o pjesmama koje pravu jačinu pokazuju tek kad

su dio cjeline, a kao takve itekako zahtijevaju aktivno slušanje. Perfekcionizam u aranžmanima otkriva uzbudljive detalje, dok je instrumentalna raskoš na snimci zabilježena sirovo i realno. Riječ je o sadržaju koji će se prije svega svidjeti intelektualno zrelijoj publici, premda je istovremeno dovoljno jednostavan za šire mase i prijateljski raspoložen prema radijskom eteru. Ispreplitanje ozbiljnih ljubavnih tema, ali i jasno društveno–političko stajalište koje se također pojavljuje u nekoliko pjesama, jedinstven je pristup na domaćoj pop– sceni, a zvuči itekako uvjerljivo. Savršen omjer Lara Antić snažna je persona koja je sa suprugom Hrvojem Prskalom najzaslužnija za finalni produkt. Njihovi dueti najdivniji su trenuci albuma, pjesme kao Pismo i Sebi dovoljni pravi su dragulji koje našoj estradi vraćaju stari sjaj, predznak profesionalizma i visoke razine glazbene produkcije, uz izu-

zetnu ljudskost, karakter i strast. Bluesy šarm, koji se pojavljuje s vremena na vrijeme, gradi se u Što ako ne bude po tvom i eskalira u Pijani i zaljubljeni; nastavlja se u pravu rock–eksploziju u Malo lažnog sjaja, koja je energetski vrhunac albuma. Funky pjesma Superstar te na trenutke s prizvukom surfa pjesma Papar i sol potvrda su žanrovske raznovrsnosti i kompaktnosti albuma, hitoidni trenuci koji ih izdvajaju iz mase i lansiraju u sam vrh sa savršenim omjerom ‘komercijale’ i kvalitete. As iz rukava Mol koji će vas usrećiti je Bang Bang– mol. Deset pjesama i jedna snimka uživo iz Tvornice kao sjećanje na trenutak kad su ostvarili mnogima nedosanjan san — prepunu koncertnu dvoranu publike koja je izvrsno poznavala njihove uspješnice. A to je samo početak. Ljubavne balade njihov su as u rukavu, no njihov talent i znanje omogućuju im da budu jaki na svim glazbenim

poljima i predviđaju uspješnu i blistavu budućnost. Album su predstavili svirkom uživo u do posljednjeg mjesta ispunjenom zagrebačkom klubu Katran, koji je potvrdio i njihov opasan potencijal. Sinergiju na pozornici nemoguće je ne primijetiti, kao i dominaciju fantastične Lare Antić koja svojom pojavom jednostavno izaziva divljenje. Jedna je od najkonkretnijih domaćih ženskih glazbenih pojava — samouvjerena, karizmatična i s neupitnim glasovnim mogućnostima koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Situaciju na pozornici potpuno drži pod kontrolom, vodi glavnu riječ u muškom društvu koje se instrumentalno uistinu trudi parirati njezinoj snazi. Sve su oči te večeri bile uprte upravo u nju — izniman modni izričaj koji ističe njezinu rokersku stranu uz veliku dozu ženstvenosti, odlično se uklapa u cijeli koncept. Uvjerljiv su bend koji istinski uživa u svirci i vjeruje u glazbu koju radi, a nedavna nominacija za Porin samo je dokaz početka jedne uspješne karijere.

Goran Berović

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Bang Bang

Splitski 5–u–1 koji otvara nove horizonte Kompilacija je, zapravo, soundtrack Gallove istoimene knjige, a ravnopravno mjesto na toj kolekciji našli su ne samo hitovi, evergreeni, pjesme–međaši, live verzije poznatih skladbi nego i nikad objavljene snimke te demosnimke Piše: Bojan Mušćet

z podnaslov 100 pjesama po izboru Zlatka Galla, peterostruki CD box–set osebujni je prikaz splitske glazbene scene od kraja šezdesetih, kad je Maruška Šinković otpjevala evergreen Dani ča i’ nima, do današnjih dana. Kompilacija je zapravo soundtrack Gallove istoimene knjige koju je također objavio Croatia Records. Premda vuče istu narativnu liniju kao i knjiga, Gall je preimenovao poglavlja s obzirom na to da ipak nije sve isto kao u knjizi. Osim toga, knjiga sadrži dva poglavlja posvećena Oliveru i Gibonniju, a u ovoj kompilaciji ipak ne odskaču toliko — Oliver pjeva jednu pjesmu, a Gibonni četiri, na dva diska. Naslovi poglavlja su: Južnjačka utjeha, Galebovi asfalta, Ping–pong i hip–hop, Novi val i stara voda te Indijanci i bukadžije. U skladu s naslovom, box–set otkriva mnoge dimenzije splitske pop, rock i rap scene koja je medijski uglavnom bila u sjeni, nešto dalje od blještavih svjetala pozornica sa Splitskog festivala. Gall to detektira već u uvodu: »Priča o splitskoj glazbenoj sceni nemoguća je bez njezina ‘fundamenta’ — splitskog festivala zabavne glazbe. Fenomenu uzleta Splitskog festivala s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih nisu samo kumovale dalmatinske šansone Dedića i Runjića, instant–hitovi prožeti dalmatinskim melosom s autorskim potpisom Kalogjere, Bašića, Šarca i Novkovića, stihovi Zuppe i Britvića, Fiamenga i Popadića ili dojmljivi vokali Miše, Olivera, Tereze… Jedan od aduta ‘Splita’ — baš kao i Opatijskog festivala — bila je idilična slika koju su nudili i rimama i glazbom.«

benog perimetra. Bez namjere da nekoga osobito istakne (broj pjesama pojedinaca i nije previše važan) i bez namjere da enciklopedijski kreira takvu kolekciju, Zlatko Gall predočio je 50 godina splitske glazbe koja se rađala ‘na zidiću’ u suradnji (manje) ili u opoziciji (ipak više) s festivalskim sentimentom. U tom smislu, razvili su se Galebovi asfalta, izvanserijski autori koji su definirali hrvatsku pop–glazbu: Neno Belan, Zlatan Stipišić Gibonni i Dino Dvornik, ali i oni čiji je nevelik opus senzacionalan ili barem silno zanimljiv, no ne i pretjerano prepoznat: Zdravko Bajan i Jakša Matošić te bendovi koji su Splitu podastrli rokersku tvrdoću i oporost: Daleka obala i Stijene. Sve to odnosi se uglavnom na osamdesete.

Devedesete i ‘friškije’ godine zastupljene su CD–om Ping–pong i hip–hop. Sam naslov aludira na nastupni album The Beat FleeRazni izvođači ta (TBF), benda koji je ubrizgao rap u splitski krvožilni sustav, a referirajući se Splitska dica na njih, nastavili sjajni Dječaci, iz kojih (od zidića do je potekao Vojko V koji pak participira i u Kiši metaka s Krešom Bengalkom. vječnosti) Novi val i stara voda na neki način spaja stvaralaštvo grupe Metak koji je dvama albumima etablirao splitski novi val, premda je u načelu klasični rock–bend koji je iznjedrio dvije vrlo poznate splitske glazbene ličnosti: Zlatka Brodarića Jappu i Matka Jelavića. Sjajno je to što su na ovom disku neke dosad neobjavljene pjesme. Uvrštene su četiri pjesme kultnog splitskog benda Tužne uši (nikad nisu izdali album; imaju snimke tek na dvije kompilacije: Omladina 87 i Electronic Jugoton) te pjesma Deja vu sjajnog benda Touch Friction koji je od tri albuma samo jedan realizirao u opipljivom formatu. Bendovi kao što su Mačak, Abortus, Stigmata tu su kao egzemplari novovalnih stilova koji su se ipak valjali pod Marjanom. Indijanci i bukadžije je sjajna kolekcija novodobnih izvođača koja bi vrsno mogla funkcionirati i kao samostojeći uradak. Od etablirane Lovely Quinces do izvrsnog četverca Kensington Lima, peti dio kompilacije otkriva svu raskoš aktualnoga splitskog stvaralaštva.

Croatia Records

Splitski festival na splitsku je pop–scenu imao efekt sličan onome koji je Bijelo dugme imalo na novovalnu scenu, o čemu Igor Mirković piše u svojoj knjizi Sretno dijete, a i jedna je pjesma Bijelog dugmeta na soundtracku istoimenoga dokumentarca. Jednostavno, to su glazbeni svjetionici koji su trasirali svjetlosni put na koji su diskografi i mediji posve logično dolepršali. Splitski festival je kvalitetom autora i interpreta, dugovječnošću i porukama o lijepom životu pod suncem uz more ostao najvažnija lakoglazbena smotra na ovim prostorima.

Na zidiću Kao što se Bregović primaknuo svojim new wave oponentima, pa je zamutio kašu albumom Doživjeti stotu, a i producirao prvi pravi singl Idola, tako su Prokurative otvorile svoje škure za izvođače koji su stasali na drugim prostorima. U jednom trenutku to je rezultiralo paradoksalnim trijumfom Đavola s pjesmom Dugo, toplo ljeto 1990. koja je osvojila sve moguće nagrade. Upravo ti izvođači, splitska ‘dica’, temelj su Gallova glaz-

Uvodni disk Južnjačka utjeha iskazuje upravo amalgam Splitskog festivala i ostalih izvođača, i to dobrim dijelom u nekim drugim verzijama, poglavito preuzetima s kompilacija Večeri dalmatinske pisme te Čovik od soli, dvije kolekcije obrada koje je priredio baš Zlatko Gall. Jedna je posvećena Tomi Bebiću, a druga Momčilu Popadiću. Obojica su, jasno, glavni heroji prvog diska. Veliki hitovi, evergreeni, pjesme–međaši, live verzije poznatih skladbi, nikad objavljene snimke i demosnimke ravnopravno su našle mjesto na ovoj kolekciji. Izvrsno je to što je Zlatko Gall na taj način otkrio svu splitsku šarolikost. Posrijedi je splitski 5–u–1 surround sistem koji se ne zadržava na nostalgiji, nego otvara nove horizonte.

Pop–rock bend prekaljenih profesionalaca s participacijom na više od stotinu albuma različitih izvođača

Ostvarivači očekivanja Članovima Turista dobro su poznata pravila igre pri transformaciji iz debitanta u ostvarivača očekivanja Piše: Bojan Mušćet

rokletstvo drugog albuma poznata je diskografska pogibelj u koju su mnogobrojni izvođači pristigli nakon vrsnoga prvijenca. Mnogi su zapeli na toj stepenici, uglavnom pokušavajući nadmašiti tehnološke domete nastupnog albuma, stavljajući sadržaj u drugi plan. Danas je to anakrona zamka, zato što sam format albuma sve više služi kao kolekcija singlova, a ne kao jedinstveni umjetnički iskaz; druga je funkcija današnjih albuma da budu svojevrstan izlog onoga što izvođač pruža na pozornici. Drugi album Turista Revolucion funkcioTURISTI nira na obje razine: riječ je o rasnome pop–rock bendu koji čine prekaljeni Revolucion profesionalci s participacijom na više od stotinu albuma različitih izvođača Dallas Records u varijabilnim ulogama, tako da su im dobro poznata pravila igre pri transformaciji iz debitanta u ostvarivača očekivanja. Pola pjesama s albuma koje su plasirane kao singlovi uoči njegova izlaska znači da Turisti vrlo dobro znaju kako komunicirati s trenutačnim diskografskim trendovima. Također, bend koji je počinjao u studiju, u međuvremenu se renesansno pretvorio u prvorazrednu live atrakciju.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Peterostruki CD box–set cjeloviti je prikaz splitske glazbene scene od kraja šezdesetih do danas

Turisti su ostali vjerni osnovnoj recepturi s prvijenca Human–Esque: na temelju čvrstih ritmova Bobe Grujičića, gitaristički pasaži Vave Simcicha i vokalne finese Ive Močibob slušatelja vode u zarone različitih žanrova. Revolucion nudi kompaktnije oblikovanje repertoara očito usmjerenijega prema live izvedbama, no svaka skladba ima svoju songsobnost, od razorne naslovne skladbe preko probijanja zvučnog zida u efektnoj obradi pjesme Javna kupatila grupe Paraf do kinematičnoga surf instrumentala Frape od mandarina. Duet Vave i Ive u finalnoj skladbi Vegas izvrsno zaključuje album, a na neki način je i posveta njihovim usporednim karijerama — Vavinoj instrumentalnoj i Ivinoj u kvartetu ENI. Kao i njihovi negdašnji imenjaci koji su nastali i nestali prije četrdesetak godina — The Tourists (iz kojih su nikli Eurythmics!), riječki Turisti stvaraju inspirativnu glazbu koja automatski navodi na repetitivno slušanje linijskim ili random redoslijedom. Njihovo glazbeno putovanje, srećom, nije kružno; svaka nova skladba otkriva nove kvalitativne autorske i izvođačke domete toga osobitog benda. 95

Nakon izlaska iz benda Pravila igre, počela uspješna solistička karijera

Muški pandan Mije Dimšić Marko Kutlić je pjevač i autor većine glazbe na albumu; tekstove piše njegov suradnik, inače policijski službenik, Aleksandar Čubrilo

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: Ivana Lulić

Piše: Maja Trstenjak

ako je s Pravilima igre postigao veliku popularnost, Marko Kutlić tek je nakon izlaska iz benda posve neplanirano uskočio u solističku karijeru i počeo nizati prave uspjehe. Predstavljen javnosti kao pjevač moćnoga glasa, Kutlić se na debitantskom albumu U kapi tvoje ljubavi nalazi i u autorskoj ulozi. Za većinu je pjesama autor glazbe, dok je tekstove napisao njegov dugogodišnji suradnik Aleksandar Čubrilo. Slobodno možemo zaboraviti na prišivke da je nasljednik pjevača poput Tonyja Cetinskog ili Toše Proeskog jer je ovim albumom dao naznačiti smjer kojim ide. Sa strategijom objave singl po singl, prvi solistički koncert održao je tek potkraj 2019. u Tvornici kulture, dok je ove godine već osvanuo kao pobjednik Zagrebačkog festiva-

Marko Kutlić

U kapi tvoje ljubavi Hit Records

firmaciju mladih autora napokon potvrđuje i struka i publika

la s pjesmom U kapi tvoje ljubavi. Većina albuma sastoji se od dobro napisanih i dojmljivih pop–rock pjesama poput hitova Samo nek ona sretna je, Sreća, dueta s Antonelom Đinđić U zagrljaju spašeni ili Usne tvoje koja se posebno izdvaja kao primjer sjajno napisanog radijskog hita. Stvorio je svoju nišu, ali je na album ipak uključio i pomalo jazzy skladbu Brune Krajcara Kao predivan san koju je snimio u stilu Michaela Bublea. Igor Ivanović i Marko Vojvodić, kao već uhodani autorski tim, stoje iza Sam protiv svih, Samo ljubav i Kreni, ali i iza svih aranžmana na albumu, dok je Markov suradnik iz benda, Dominik Lučić, napisao baladu Vjerujem ti koja zatvara njegov prvijenac. Album je prepun pjesama radijskog potencijala i Marko ima sjajan glas, međutim, povremeno djeluje rastrgano i gubi željenu emociju, kao u pjesmi Samo nek ona sretna je, kad u sirovom trenutku ranjivosti, glasom uspijeva potaknuti određenu grubost. Na glazbenoj sceni on dolazi kao muški pandan Miji Dimšić i to je svakako dobra vijest — da afirmaciju mladih autora napokon potvrđuje i struka i publika. 96

Samoproglašeni najljeniji reper, društveni kroničar, stvara zabavne funky pjesme

rvatski Jovanotti; to je najčešći opis nove i zanimljive pojave na domaćoj glazbenoj sceni — Repera iz sobe, najljenijega repera. Društveni kroničar debitantski je album nazvao Vanka. Nadasve prigodno, jer teme kojima se bavi njegov su satirični osvrt na suludu svakodnevicu s kojom se susreće. Teme su jednostavne, a opet kompleksne, ali na kraju izuzetno funky i zabavne. I dok je svoju pojavu nagovijestio u điru problema nezaposlenosti i općeg lošeg stanja u društvu, iza kojega zapravo stoji lijenost, pa nastavio s problemom opsjednutosti društvenim Reper iz sobe mrežama, album kao cjelina obraVanka đuje svakodnevnu problematiku Menart, 2020. s kojom bi se šira publika lako mogla poistovjetiti. Lagani i pitki beat u pozadini osigurava mu dobro i uspješno izvođenje snimljenoga materijala uživo, dok istovremeno nije ispunio veliki ‘hitoidni’ potencijal, koji bi se zasigurno mogao i trebao dogoditi na sljedećem albumu kako bi dostojno mogao pozicionirati sebe na domaćoj glazbenoj sceni. Nešto ozbiljniji Vojko, laički rečeno, iskreno progovara o različitim temama, simpatično, satirično i elokventno. Mediteranski karakter s inteligentnim verbalnim rješenjima dobar je za neobaveznu zabavu u intelektualnijem društvu, no nije ponudio ništa revolucionarno i inovativno. On je odraz učmale svakodnevice, doduše sa zanimljivim trenucima. Da sam otkaz, Hoću kune i Terapija imaju određeni šarm, premda se tijekom slušanja stječe dojam monotonije, jer naratorski karakter Repera iz sobe nema dovoljno jake i dojmljive punchlineove da bi adekvatno grunuo na sceni. No zbog kvalitetne produkcije svakako je zanimljivo poslušati, premda ono najbolje od Repera, čini se, tek dolazi.

Doba Latina nije za otpis, dokazuje naš istaknuti melodičar i liričar Piše: Ivana Lulić

ako mnogi možda na prvu pomisle da je vrijeme grupe Latino odavno prošlo, Željko Krušlin Kruška novim albumom dokazuje da nikako nije za otpis. Autor glazbenih evergreena Gdje je ljubav, tu si ti, Kad bi tvoji jastuci progovorili, Gdje si bila cijelu noć, 45 godina glazbene karijere obilježio je objavom novog albuma Ljubav.com u izdanju Hit Recordsa. Uz devet novih autorskih skladbi, album donosi i bonus pjesmu, osvježenu verziju Divno je biti nekome nešto. Iako su sve pjesme inspirirane ljubavlju, naslov ima pomalo ironičan Željko Krušlin i prizvuk. Latino »Čini se da je i ljubav, Ljubav.com baš kao i sve drugo Hit Records na svijetu, postala digitalizirana. Ljudi se spajaju preko internetskih servisa i aplikacija, u kafićima gledaju u mobitele umjesto da razgovaraju, i to je ta — ljubav.com«, kaže Kruška, ali to ga nije obeshrabrilo da napiše nove skladbe u romantičnom ugođaju. Posebno se izdvaja Tebe trebam, u kojoj i kao melodičar i kao liričar ostaje u gornjoj ligi zabavne glazbe. Za bend koji već ima izgrađen prepoznatljiv stil, odmak od latino ugođaja bio je smjeli potez, ali rezultat je album koji u isto vrijeme zvuči i moderno i poznato. Uz nominaciju za Porin, Željko Krušlin ove je godine osvojio i književnu Nagradu Zvonimir Golob za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu. U isto je vrijeme i Croatia Records, kao podsjetnik na njegovo stvaralaštvo, objavio The Best of Collection Latina. Neke su pjesme doista vječne, a mislim da je to najveći kompliment koji autor može dobiti.

Piše: Ivana Lulić

ad sam prije godinu dana intervjuirala Tonija Starešinića, čovjeka od milijun projekata, spomenuo mi je da gleda dokumentarni serijal o velikim prometnim i prirodnim nesrećama u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata i za serijal sklada glazbu. Tada Toni Starešinić nije ni pomišljao da će album biti noNesreća/ miniran za Porin za Disaster najbolji instrumentalni album. Ali… Menart/HRT kao da on to i stvara radi lovorika… Autor serije Arsen Oremović kaže da je to zapravo najbolji ex–Yu instrumentalni elektronički album koji nikad nije snimljen. Starešinić je napravio zvučno platno na koje je sažeo i preslikao željene emocije s ekrana u glazbu. Skroman, ali izuzetno talentiran, u svoja četiri zida stvara svjetsku glazbu. Naravno, potrebna je i marljivost i upornost koju bi morao imati svaki umjetnik u industriji, te hrabrost da se nikad ne zaustavi. Način na koji Starešinić postupa s uzorcima i zvukovima na svojim klavijaturama, pretvarajući ih u nepoznate forme, svaki put omogućuje nov i jedinstven doživljaj. Pritom mu pomaže glazbeni suradnik i trubač Andrej Jakuš, koji se u ovom projektu pojavljuje na nekoliko brojeva (It Could Have Ended Differently, The Sea Suite No.2, In the Next Season…). Njegova glazba nije ostala zasjenjena uspjehom serije. Štoviše, neke su ideje potpuno zaživjele na ovom albumu baš u formi u kojoj ih je Starešinić zamislio i sada su zasebna cjelina. Ambicioznost je Starešinića odvela korak dalje pa je prvim solističkim albumom ponovno privukao pažnju mnogih i dokazao da je jedan od najdarovitijih i najvažnijih skladatelja modernoga vremena.

Treći samostalni album jednog od najsnažnijih vokala na hrvatskoj sceni Piše: Ivana Lulić

aista su rijetka izdanja na kojima se nalazi čak 19 pjesama, a u pet godina od posljednjega studijskog albuma, Mario Huljev prikupio je popriličan broj skladbi spremnih za objavu. Njegov treći samostalni album Okreni me možemo podijeliti u dva tematska dijela. Dok je prvi dio albuma izrazito poletan i plesan, a drugom dijelu Huljev progovara o svojim životnim izazovima pa nosi nešto ozbiljniji pristup. Pjesme Otrov s Connectom, Buka s Dinom Dvornikom, Negdje daleko, Bezobrazno lijepa i aktualni singl Nepogrešivo točno već su se profilirale kroz radijski eter, kao i Voli me nježno koju je prvi put predstavio na Zagrebačkom festivalu 2017. godine.

Huljev je bez ikakva izuzetka jedan od najsnažOkreni me nijih vokala na Sipa Music/Menar glazbenoj sceni. Iako prvi dio albuma ne donosi ništa pretjerano novo u pogledu zvuka od onoga na što smo naučili dobivati od njega, pun potencijal ostvaruje u središnjoj i izrazito snažno emotivnoj Sumnji koju je napisao s Marijom Luketom. U ostalim pjesmama pjeva s kontroliranom slobodom i znalački izbjegava zamke. To su mu donijele godine iskustva kao studijskoga glazbenika, ali i vrijeme provedeno na mnogim pozornicama. Na albumu je okupljena raznovrsna ekipa suradnika, poput Filipa Vidovića, Gordana Dragića, Nevena Martinca (Negdje daleko), Luke Banića (Istovremeno sanjaš, Svi padnemo na koljena), Inge Privore i Sandre Sagene kao autorice tekstova, Matije Dedića koji se kao instrumentalist pojavljuje na Nisam savršen i pjevačice Darije Hodnik Marinković na Bregovićevoj Bitangi i princezi. Producent Silvio Pasarić znalački sve povezuje u smislenu cjelinu i ujedno se pojavljuje kao autor i aranžer mnogih brojeva. Album zatvara pjesma Vladar svemira s iločkim reperom Danteom, a je li to slučajna ili namjerna poruka za kraj, slušatelj tek treba odlučiti. Mario Huljev

Domenica je brzo osigurala imidž dobre pop–princeze Piše: Ivana Lulić

ad sam čula Domenicu Žuvelu, prva mi je asocijacija bila Magazin iz osamdesetih godina i nije prošlo dugo da na glazbenoj sceni zauzme mjesto koje je godinama zjapilo prazno... Odrasla uz takvu glazbu, Domenica je svoj glazbeni stil izgradila upravo na njihovu naslijeđu, a suradnja s Tončijem i Vjekoslavom Huljić urodila je njezinim glazbenim prvijencem Ćiribu ćiriba. Obnavljajući osjećaj tih starijih vremena, s čistim i pomalo naivnim pop–pjesmama bez naglašenog seksepila, Domenica je vrlo brzo osigurala imidž dobre pop–princeze.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Glazba za dokumentarni serijal o velikim prometnim i prirodnim nesrećama u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata

Predstavljanje na glazbenim festivalima, koji su se pokazali kao odlična platforma za pridobivanje mnogo šireg slušateljstva, bilo je nužno, pa sad kad preslušavate njezin debitantski alDomenica bum, zapravo shvaćate da dobar dio Ćiribu ćiriba pjesama već znate otprije. Naravno, poTonika stoji određena uniformnost, ali to je ono što je čini uspješnom. Albumom se proteže primjetna toplina i živahnost pa nalazimo feelgood pjesme poput Manje je više, Kad sam s tobom, Ljubavna limunada ili Vidi se iz aviona, koje će usrećiti nešto mlađe obožavatelje, power pop– baladu Ćiribu ćiriba ili primjerice klupske Baš, baš ili Ne vidim, ne čujem. Posebno se izdvaja Mi protiv nas, jednostavna i lijepa balada koju je otpjevala s Damirom Kedžom i koja je na Splitskom festivalu 2018. osvojila Zlatnog galeba. Autor te pjesme, Ivan Huljić, na albumu potpisuje i skladbu Pišem na tebe. Premijerno izvedena na Dori 2019., pjesma Indigo školski je primjer lako pamtljivog hita, a poletna Nema te svit kao da je ostala od onih napisanih za Ljiljanu Nikolovsku. Sa svojim suradnicima Domenica je uspjela stvoriti dopadljiv album prepoznatljivog dalmatinskog popa koji je nominiran za Porin u kategoriji najboljeg albuma zabavne glazbe. Milijunski pregledi njezinih videospotova na internetu i radijska prisutnost potvrđuju koliko je Domenicin projekt uspio. Slušanje ovog albuma sasvim je opušteno i neopterećujuće iskustvo. 97

2 6. H r va t s k i d je č j i f e s t i va l , 2 . s t u d e n o g a 2 019. u Ve l i koj d vo r a n i Va t r o s l ava Li s i n s ko g

Stih i nota su uvijek u modi BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Na podiju Lisinskog toga subotnjeg poslijepodneva okupio se 21 zbor iz svih dijelova Hrvatske. Uz literarnu i likovnu radionicu izgradili su duh zajedništva, a sve je kulminiralo u zajedničkoj izvedbi himne festivala Stih i nota, sto divota skladatelja Pere Gotovca na stihove ravnatelja Festivala Ivana Kuliša

Piše: Jana Haluza

ma li ljepšeg prizora od raspjevane i rasplesane djece? Teško da ćemo naći bolji izraz pozitivne energije i izravniju projekciju sretne budućnosti. Tu sliku, zapravo realnost, već 26. godinu sustavno njeguje Hrvatski dječji festival (HDF) i njegov osnivač i ravnatelj Ivan Kuliš. Mnogi dječji zborovi u gradovima, školama i udrugama diljem Lijepe Naše uopće postoje i vježbaju svake godine samo da bi u završnici nastupili na podiju Velike dvorane Lisinski i tako bili dijelom još jedne čarolije koju nudi taj revijalni festival. Kao i svake godine, i protekle je, 2. studenoga, Hrvatski dječji festival organiziran u tri kategorije: glazbenoj, literarnoj i likovnoj. Umjetnik pokrovitelj likovnog dijela Festivala i autor crteža komičnog dirigenta koji se kesi s plakata, zahvalnica, akreditacija, nota i popratnih izdanja bio je naš poznati rock–glazbenik Davor Gobac. On

je u mnogočemu uzor i inspiracija djeci koja se žele glazbeno, scenski i/ili likovno izraziti. Prepuna Dvorana Lisinski u dahu je pratila dvosatni program koji je kreiralo više od 700 sudionika u 21 zboru djece predškolske i osnovnoškolske dobi iz svih dijelova Hrvatske. Đeli u spomen Svaka od 21 predstavljene nove pjesme napisana je posebno za taj Festival, stvoren po uzoru na Zagrebfest, u sklopu kojega je i nastao, davne 1992. godine. Među pristiglim prijavama, one koji će biti uvršteni u program birala je komisija uglednih skladatelja, urednika, lektora i producenata (Ljerka Marković Gotovac, Boris Ciglenečki, Hrvoje Markulj, Mladen Magdalenić, Tomislav Rižnar, Nedo Zuban, Toni Eterović i Ivan Kuliš). Glavnu je riječ ipak imao urednik glazbenoga dijela Festivala (koji se brine o tome da unatoč dječjim interpretima glazba bude na profesionalnoj razini), producent i skladatelj Toni Eterović, koji je autor čak sedam aranžma-

Medenjaci su zagrebački zbor koji okuplja djecu u dobi od tri do šest godina; oni su bili najmlađi pjevači na Festivalu

na pjesama koje smo čuli. Uvodnom pjesmom organizator je odao počast prošle godine preminulom Đeli Jusiću koji je dječje glazbeno stvaralaštvo obogatio mnogim omiljenim hitovima. Na odabrane od njih, pjesmice poput Lutkica na dar, Moj dragi tata, Zagi– Zagi–Zagreb i Lijepa naša Hrvatska skupina mladih plesačica Plesnog studija Edite Cebalo upriličila je dinamičnu koreografiju i dolično otvorila šou. Izvanzemaljke slijeću! Uslijedile su voditeljice–izvanzemaljke Bojana Kuliš Bubalo i Maja Drakulić, koje su se iznenada ‘prizemljile’ na nekom nepoznatom, dječjem planetu, gdje uvijek sja sunce i vlada osmijeh. Prizvale su pozdravne riječi, a Festival je službeno otvorila izaslanica gradonačelnika Milana Bandića, Katarina Milković. Uslijedile su pjesme za zbor i soliste, izvedene isključivo na playback, kako je to uobičajeno proteklih godina, jer je posrijedi i televizijsko snimanje koje ne trpi ‘falševe’ ni iznenađenja.

Prema temama, stihovi se mogu podijeliti na nekoliko skupina: divljenje prirodi i društvu (Kokot, Sunce, Moj Lovran), dječji ushit (Lutkica, Neka igra nikad ne prestane, Rođendanska, Za bolji svijet, Rock’n’roll) te edukativno–pedagoški aktivizam s čestim motivom opčinjenosti roditelja i djece mobitelima i društvenim mrežama (Čudnovati lik, Hipnoza, Dođi u školu, Nije nego, Ptica rugalica, Tata, pusti ekrane, O sebi brinem). Preostaju neutralne ‘vječne teme’, obrađene u tekstovima pjesama Moja glazba, Ljubav, Godine prolaze, Moje godine, Cvijeće bakino i Prijatelji. Bez nagrada Teško je prebrojiti sve uspješne autore i njihove interprete, ali vrijedi izdvojiti sjajne uratke Maje Rogić koja nas uvijek oduševi dobrim porukama u nosivom ritmu i melodijama (Tata, pusti ekrane, Ptica rugalica i Hipnoza u izvedbi njezinih triju vokalnih skupina Medenjaci, Kikići i Genijalci) te apsolutni hit Festivala (šteta što se ne dodjeljuju nagrade!),

ve su pjesme objavljene u notnom i CD izdanju na radost svih budućih korisnika, djece, njihovih roditelja i pedagoga

Kao i svake godine, i ove su se svi sudionici na kraju udružili u himnu Festivala Stih i nota, sto divota skladatelja Pere Gotovca na tekst Ivana Kuliša

Izvrstan početak mlade đurđevačke kantautorice Lu Jakelić

Objavila debitantski album i dobila nominaciju za Porin Nakon dvanaest pjesama i nešto više od 45 minuta, ne samo da shvaćate tko je Lu Jakelić kao osoba nego znate da je to gotovo besprijekorno predstavljanje zaista jako dobar početak karijere koja nevjerojatno puno obećava

Natalija Banov je najnovijom skladbom s elementima primorskoga folklora apsolutno opravdala povjerenje kao dobitnica ovogodišnjega posebnog priznanja za svoj rad na području pjesama za djecu

Moj Lovran, riječke glazbene pedagoginje Natalije Banov. Ona je najnovijom skladbom s elementima primorskoga folklora apsolutno opravdala povjerenje kao dobitnica ovogodišnjega posebnog priznanja za svoj rad na području pjesama za djecu. Novu himnu svojem gradu dirljivo su otpjevale Lovranske črešnjice, a Nataliji Banov nagradu je u ime Hrvatskoga društva skladatelja dodijelio kolega Nedo Zuban. U obraćanju je istaknuo njezin uspjeh na čak dvadeset Hrvatskih dječjih festivala i vrijedni minuli rad kao voditeljice desetak zborova. Tako se i ta skladateljica pridružila velikanima poput Arsena Dedića, Pere Gotovca i Đele Jusića koji su prethodno nagrađeni priznanjem HDF–a. Aktivna je na području Rijeke i okolice, čak i na otocima, a na njezin je splet pjesama Dolores Bugarin osmislila koreografiju koju je otplesala grupa Ri Dance. Sve je bilo na nivou, za pamćenje,

osim što bi se jedina kritika mogla uputiti zborovođi Jovici Škari koji nažalost zbor Trogir u svojoj pjesmi Godine prolaze nije uspio čak ni u snimljenoj verziji matrice ‘ispeglati’ u čistom pjevanju, dok mu je to primjerice sasvim uspjelo s njegovim drugim zborom na programu, sjajnim rasplesanim splitskim Srdelicama (Rock’n’roll). To je jedino malo pokvarilo pohvalnu dorađenost kompletnog festivala, a emotivni vrhunac programa bila je zajednička izvedba himne festivala Stih i nota, sto divota skladatelja Pere Gotovca na tekst ravnatelja Festivala Ivana Kuliša. Svim izvođačima na sceni pridružila se i publika u općem slavlju glazbe i stihova. Dobra je dječja pjesma uvijek u modi i zauvijek će odzvanjati u glavicama koje ih nauče u svojoj najranijoj dobi. Za kraj napomenimo da su sve pjesme objavljene u notnom i CD izdanju na radost svih budućih korisnika, djece, njihovih roditelja i pedagoga.

ebitantski albumi, posebno oni objavljeni pod okriljem velikih diskografskih kuća, imaju tendenciju biti premalo ili previše producirani. Đurđevčanka Lu Jakelić, sa svojim producentom Rejhanom Okanovićem Regijem, mudro je rasporedila pjesme na svojem prvijencu te predstavila smjelu i lijepu kolekciju autorskih pop–pjesama s izvanrednim aranžmanima. Kao jedna od mladih izvođačica iz hvaljene HRT–ove emisije A strana, svoju je prepoznatljivost izgradila pjevajući obrade na vrlo autentičan način. To često može biti dvosjekli mač, no ne i u njezinu slučaju. Lu Jakelić stvorila je raznoliku, iznimno dobro izrađenu i ugodnu kolekciju pjesama koje pokazuju ne samo koliko je izdržala stvaralački zamah nego i koliko je sazrijevala i umjetnički se razvijala kao pjevačica, autorica stihova i glazbenica. Osjeti se da je slušala puno dobre glazbe i obraćala pažnju na ono najbolje jer je svoje kantautorstvo na debitantskom albumu dovela do gotovo besprijekorne razine. Rezultati se itekako vide jer je album Sve o čemu sam šutjela već tjednima pri samom vrhu prodaje, a njoj je priskrbio nominaciju za Porin u kategoriji najboljega novog izvođača. Pokretački tekstovi

Album otvara Jesmo li sami?, pulsirajuća pjesma s prekrasnim pratećim vokalima u refrenu u kojoj se odmah očituje očaranost pop–glazbom. Iako je sva glazba na albumu doista umirujuća i ugodna, njezini tekstovi glavni su pokretač. Tako je i u pjesmama Vodiš me, Dok lipe cvatu i U kutu, u kojima također pokazuje širok raspon glasa te koliko se njime igra, nepredvidivo ga lomeći u neprestanim skokovima. Ove pjesme — na sličan način kao i ostatak albuma — otkrivaju brutalnu iskrenost. No zahvaljujući činjenici da Lu uspijeva stvoriti snažno rezonantne tekstove, a ipak ih drži tihim i prikrivenim, izbjegava iritantne i izravne osobne ispovijesti. Album je prepun pjesama s dojmljivim melodijama koje vrlo lako mogu ostati u uhu, iako skrivaju snažne i emotivne udarce. Takva je primjerice Domine, lijepa pjesma sama po sebi, u kojoj je Lu maestralno ispreplela jednostavan izričaj s itekakvom porukom. Nakon emocionalno iscrpljujuće U kutu, u svoje tijelo vraća osje-

ćaj vrijednosti, pjevajući se bori za svoj život bez negativnih emocija, dok sve prethodno upotrebljava za svoju izgradnju. Opuštanje glasa U Možda fokusira se na ozbiljnost i ranjivost, jer tu baladu počinje jednostavnom, nezgrapnom gitarskom figurom dok prigušenim, nježnim glasom pjeva Na kraju dana, u smiraju noći, ja pričam sa sobom / Kad bude najtiše, najglasnije šutim i liječim se tobom. Kako pjesma odmiče, ona otpušta glas i, iako se atmosfera stvara dodatnim i suptilnim zvučnim ukrasima, ostaje u središtu. Na taj način delikatno upravlja svojom glasovnom snaLu Jakelić gom na cijelom albumu. Iznutra albumu daje ispovjednu energiSve o čemu ju koja otvara put složenoj klavirsam šutjela skoj tapiseriji Matije Dedića, koja je hrabro izgrađena oko Luina Croatia Records ranjivog vokala. Svatko tko traži očit singl može se zaustaviti na Pričama o duhovima Pt.2. Zaista je majstorski potez odluka da se pjesmi doda hang bubanj. Njegov intrigantan i eksperimentalni uvod stoji kao zaseban broj (Priče od duhovima Pt.1), ali svojom mistikom polako gradi jedinstvenu atmosferu i slušatelja uvodi u poseban svijet. Lu pažljivo balansira svoje folk–pop kantautorstvo, kojim riječi omotava naizgled lelujavim melodijama, ali onda obori kad to najmanje očekujete. Album sadrži i nekoliko relativno energičnih skladbi, poput Oblika vode i Sve o čemu sam šutjela, koje djeluju kao kontrapunkt melankoliji. Lu je u intervjuima znala spomenuti da su joj uzor Meritas, a to se možda najviše osjeti u pjesmi Svemir, koja nosi prekrasnu atmosferu toga dua otprije petnaestak godina. Usudim se reći da je Lu i nadrasla svoje uzore. Postigla je golem uspjeh, od stvaranja zvučnog spomenara do emocionalnog putovanja, a rezultat je album koji plamti glazbenošću, pronicavim skladbama i pažljivom produkcijom. Nakon dvanaest pjesama i nešto više od 45 minuta, ne samo da shvaćate tko je Lu Jakelić kao osoba nego znate da je to gotovo besprijekorno predstavljanje zaista jako dobar početak karijere koja nevjerojatno puno obećava.

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

Piše: Ivana Lulić

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

R a z i g r a n e n o t e , m e đ u n a r o d n i d j e č j i f e s t i v a l , 7. p r o s i n c a 2 019. u M a l oj d vo r a n i Li s i n s k i

Najbolji festivalski skladatelj i pjevač stižu iz Crne Gore

Laureati svih kategorija predvođeni mladim crnogorskim pjevačem Komnenom Vukovićem kao nositeljem Grand Prixa i apsolutnim pobjednikom festivala Razigrane note 2019.

Hrvatsko društvo skladatelja suorganizator je Festivala; naknadu za izvođenje 37 autorskih pjesama preusmjerio je najpotrebitijima, štićenicima Domova za nezbrinutu djecu sestara karmelićanki Piše: Jana Haluza

lesom i špalirom Zagrebačkih mažoretkinja 7. prosinca 2019. u 17 sati u ispunjenoj Maloj dvorani Lisinski počelo je finalno natjecanje međunarodnog dječjeg festivala Razigrane note. Riječ je o natjecanju koje se prethodnih godina održavalo pod nazivom Čarobna frula te je poniklo iz autorske radionice skladateljice i voditeljice dječjih zborova Kikići/ Genijalci Maje Rogić. Sada se izvršna direktorica Mirela Gašpert Bertić sa svojim organizatorskim timom odvojila i promijenila naziv u jednako prigodno i djeci prihvatljivo. Događaj je uveličao i svečanim govorom otvorio predsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba prof. dr. sc. Drago Prgomet, koji je Festival došao poduprijeti u društvu Natalije Horvat, savjetnice u Kabinetu predsjednika GSGZ–a. Govorila je i

ajboljima su proglašeni Danijel Alibabić kao autor glazbe i jedanaestogodišnji Komnen Vuković kao interpret u cjelini 100

dina već lagano zadiru u profesionalne okvire. Dakle, preporučena je upravo ona najosjetljivija dječja dob, važna za pravovremeno prepoznavanje i poticaj razvoja glazbenoga talenta.

Događaj su u publici i svečanim govorima uveličali predsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba prof. dr. sc. Drago Prgomet i pročelnica Gradskoga ureda za kulturu, mr. sc. Milana Vuković Runjić

pročelnica Gradskoga ureda za kulturu mr. sc. Milana Vuković Runjić, a onda i Neven Kepeski, predstavnik generalnoga sponzora — Školske knjige. Adventski ambijent Ostatak večeri sjajno je vodila prekaljena voditeljica takvih i sličnih priredbi, odnedavno i HTV–ove emisije Dobro jutro, Hrvatska, glumica Doris Pinčić Rogoznica, čija je profesionalnost dala priredbi auru vrhunskoga događaja. Kako bi bilo sve prikladno najmlađima, profesionalnoj se voditeljici pridružila ne manje profesionalna jedana-

estogodišnja Ana Bertić koja je i nastupila u revijskom dijelu programa. Ukratko, Festival je okupio 37 natjecatelja iz šest zemalja (Slovenija, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Bugarska i Hrvatska) s više od stotinu plesača koji su pratili solističke nastupe mladih kandidata. Natjecalo se u pet dobnih kategorija: 1. (6–7), 2. (8), 3. (9–10), 4. (11) i 5. (12), pri čemu su, u odnosu na prethodna natjecanja, skraćena donja i gornja granica. Zaključeno je da se ipak djeca mlađa od šest godina ne mogu natjecati u tako zahtjevnom izvođačkom formatu (nastup uživo pod rasvjetom pred publikom), ali i da stariji od trinaest go-

Ali mnogo više od natjecanja, Razigrane note su prigoda za povezivanje djece iz raznih krajeva regije. U suradnji s Turističkom zajednicom Grada Zagreba, organizirano je večernje razgledavanje Zagreba u adventskom ambijentu uz turističkog vodiča, što je oduševilo sve goste natjecanja. Dan nakon dodjele nagrada, 8. prosinca 2019., u prijepodnevnim satima organizirano je druženje svih natjecatelja, plesača, roditelja i mentora. Posjetili su najprije Muzej iluzija, a zatim krenuli u vožnju Veselim tramvajem Djeda Božićnjaka i njegovih vila, razgledali predivno uređeni zoološki vrt, gdje su natjecatelji u 16 sati spontano u opuštenom ozračju pred slučajnim prolaznicima, svojim vršnjacima, nastupili na Zebrinu trgu. Mnogo više Sve su te aktivnosti ostavile vrlo lijep dojam na sve natjecatelje, nekima od njih to je bila prva vožnja u životu tramvajem, nekima prvi posjet zoološkom

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

vrtu, a mnogima prvi posjet Muzeju iluzija. Povratne informacije i dojmovi su više od pozitivnih i ono što je najljepše organizatorima čuti — da žele ponovno doći na festival zajedništva, radosti i prijateljstva, kao i opet posjetiti naš predivni Zagreb. Stručni žiri Najbolje je pjesme birao stručni žiri: skladatelj i producent Tihomir Preradović (predsjednik), muzikologinja i radijska i televizijska urednica Jana Haluza, urednik Muzičke produkcije Radiotelevizije Republike Srpske i međunarodnog Đurđevdanskog festivala dječje pjesme u Banjoj Luci Dragoljub Sladojević, te Mirna Ružić, mentorica pjevanja u zagrebačkoj Glazbenoj školi Brune Bjelinskoga i Suvremenoj glazbenoj školi Mikrofon.hr. Da ne ostane sve samo na odraslima, natjecanje tradicionalno ocjenjuje i dječji žiri, sastavljen od mladih interpreta s iskustvom nastupa na prethodnim natjecanjima. Ove godine to je bilo njih osmero (Izabela Bulić, Petra Đinđić, Luka Veselić, Roberta Rezg Brown, Antonina Petković, Cvijeta Niemčić, Anđela Sliško i Lana Rubelj). U revijalnom programu publiku je, osim

skupina Plesnog društva Plesni kristal, te plesnih studija TransForm i Lepeza, zabavljao crnogorski pop–pjevač i skladatelj Danijel Alibabić kojem su se na pozornici pridružili i naši natjecatelji. Nije ni slutio da će uskoro biti proglašen najboljim skladateljem na ovogodišnjem festivalu Razigrane note, kao što je to bilo i prošle godine, kad je također dobio posebnu nagradu za najbolju glazbu. Njegova pjesma Čuvam svijet za koju je napisao i stihove, dirnula je komisiju u srce sjajnom izvedbom jedanaestogodišnjega dječaka nevjerojatnog glasovnog raspona, snage i čistoće pjeva — Komnena Vukovića iz Crne Gore koji je jednoglasnom odlukom proglašen najboljim na festivalu, bez obzira na kategorije, te osvojio Grand prix 2019. Nije ni čudo, jer je već iskusan u festivalskim nastupima i ovjenčan mnogim nagradama, poput nagrade publike na regionalnom natjecanju pjevača do 15 godina, Pinkove zvezdice, godine 2017. (kad je prvu nagradu stručnog žirija dobio naš Roko Blažević). U svakoj dobnoj kategoriji dodijeljene su nagrade, i to za prvo, drugo i treće mjesto, nagrada za četvrtoplasiranog natjecatelja/icu Razigrane note te posebne nagrade za tekst, glazbu, aranžman, dvije nagrade za

scenski nastup i nagrada publike, a u svakoj dobnoj kategoriji dodijeljena je i nagrada dječjeg žirija, kao i Grand prix dječjeg žirija. U većini nagrada spominje se osmogodišnja pjevačica Korina Postružin iz zbora Zagrepčanke i dečki, koja je osvojila nagrade publike, dječjeg žirija i komisije za scenski nastup u pjesmi Lolipop, čiju glazbu potpisuje dirigentica zbora Lana Marinović, a stihove njezin otac Slavko Olujić. Nagradu za najbolji tekst na Festivalu nije birao stručni žiri, nego predstavnik generalnog sponzora, Školske knjige, koji se odlučio za stihove splitske profesorice glazbe i mentorice udruge Glazbeni talenti Teane Kovačević. Nakon svečanog finala organiziran je domjenak za sve naše natjecatelje, njihovu pratnju, žiri, mentore i profesore u ugodnom ambijentu Book Caffea uz svečanu večeru i tortu. Posebne zahvale Posebnu zahvalu organizatori upućuju pokrovitelju, Gradskoj skupštini Grada Zagreba, te sponzorima koji donacijom svojih proizvoda podupiru održavanje natjecateljskog festivala i njima vesele natjecatelje, plesnu pratnju, dječji i stručni žiri. Uz generalnog sponzo-

ra Školsku knjigu, tu su Sedam IT, Cedevita, Cetina, Dukat, Dinara, Zagrebački električni tramvaj, Muzej iluzija, ZOO vrt grada Zagreba, Borboleta, Denis igračke, Hrvatska gospodarska komora, TZGZ te medijski pokrovitelj TV Zapad iz Zaprešića. Hrvatsko društvo skladatelja je suorganizator; naknadu U ime stručnog žirija nagradu za za izvođenje 37 najbolju glazbu Jana Haluza je autorskih pjesadodijelila Danijelu Alibabiću iz Crne Gore ma preusmjerio je najpotrebitijima, štićenicima Domova za nezbrinutu djecu sestara karmelićanki. Plemenitim činom djeci bez roditeljske skrbi time su omogućeni topliji i bezbrižniji blagdani, a međunarodni dječji festival Razigrane note tako je postao i humanitarni. 101

Razgovor s autoricom pjesama za djecu, Majom Rogić, u povodu njezina 50. rođendana

Glazbena oaza djetinjstva Rođendan je obilježila 27. listopada 2019. svečanim autorskim koncertom Biram ljubav 50 godina u dvorani Hrvatskog društva skladatelja

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

stvorila i impresivan opus djela. »Na mladima svijet ostaje« za nju nije isprazna floskula, nego nit vodilja, inspiracija i pokretač. Bogate plodove svojega djelovanja, nakon obilježavanja važnih obljetnica, podijelila je i s čitateljima Cantusa. Svečanim koncertom u dva dijela, Biram ljubav 50 godina, proslavili ste svoj rođendan i dugi niz autorskog i glazbeno– pedagoškog djelovanja. Opisuje li ljubav najbolje vaš posao, impuls i radni elan? Pjesma Biram ljubav najbolje opisuje ono što me vodi u životu pa odatle naziv za istoimeni niz koncerata koje održavamo. Druga misao vodilja nam je »Kroz nas se može promijeniti svijet«, pa imaMaja Rogić: »Gotovo svakoga dana neka me učiteljica ili teta u mo i takav ciklus. vrtiću zamoli za note, matrice i tekstove pjesama koje su izabrale Ljubav prema djeza svoj pedagoški rad.« ci, glazbi, ali i prema Bogu te svemu što je stvorio, osnovni je pokretač i nosilac Razgovarala: Karmen Širović svega što radim.

večanim autorskim koncertom u dva dijela Biram ljubav 50 godina, održanim u dvorani Hrvatskog društva skladatelja 27. listopada 2019., Kikići, Genijalci i Medenjaci proslavili su 50. rođendan svoje osnivačice i umjetničke voditeljice Maje Rogić, njezinih 505 autorskih djela, 33 godine glazbeno–pedagoškog djelovanja te 21. rođendan zborova.

102

Za Maju Rogić ljubav su djeca i mladi povezani u glazbi i zborskom pjevanju za koje je tijekom dugogodišnjeg rada

Uz vas rastu Kikići, Genijalci i Medenjaci. Je li razlika među njima samo dobna granica? Kakav repertoar karakterizira svaki od zborova? To su zborovi koji okupljaju djecu različite dobi i u skladu s tim rade prema različitim programima i imaju drugačiji repertoar, primjeren dobi polaznika. Ipak, neke pjesme su univerzalne i odgovaraju svim našim pjevačicama i pjevačima, ali i odraslima. Važno je napomenuti da od ove godine uz mene rastu i divna djeca Dječjeg zbora Kikići Rikići iz Rijeke, a pokrenuli smo i Vokalnu skupinu Joy koju čine djevojke koje

su kao djevojčice pjevale u našim zborovima. Izmjena aktivnosti Vrtićka djeca imaju vrlo malo koncentracije. Kako izgledaju probe s Kikićima? Začudili biste se kakvu koncentraciju mogu imati mala djeca. Neki naši trogodišnjaci bez problema aktivno sudjeluju i odlično prate nastavu koliko god proba trajala, a pojedini predškolci idu kući u suzama jer bi željeli da proba traje dulje. Nekima pak treba više vremena da razviju koncentraciju, ali svi lijepo napreduju i razvijaju se u nekom individualnom tempu. Ako se umore, uvijek se smiju malo odmoriti. Ono što karakterizira probe najmlađih je stalna izmjena raznih aktivnosti u kraćim intervalima. Što su djeca starija, to je trajanje određene aktivnosti na probi dulje. Koji su zahtjevi vođenja dječjih zborova i koliko se taj posao razlikuje od zrelih pjevačkih ansambala? Vođenje dječjeg zbora je prije svega pedagoška aktivnost i za to je potrebna odgovarajuća edukacija, velika ljubav prema djeci, sposobnost da im se približiš, da budeš sve vrijeme potpuno prisutan i maksimalno koncentriran, moglo bi se reći ‘u zoni’. Uz podučavanje treba na njih dobro paziti, čuvati ih, brisati nosiće, suzice i guze. Radim i s odraslima, ali to je sasvim drugačija priča, jednostavnija i manje zahtjevna. Bez audicije Je li nužno da dijete ima urođene glazbene sposobnosti da bi pjevalo u zboru ili ih je u ranoj dobi moguće razvijati do neke zadovoljavajuće razine izvedbe? Moje je iskustvo pokazalo da svako dijete može uvelike razviti urođene sposobnosti. Zato se u naše zborove upisuju sva zainteresirana djeca bez audicije. Ono što je važno istaknuti je upornost; ništa ne ide preko noći. Oni koji ostanu dovoljno dugo svjedoče prekrasnom napretku. Iza vas je vrlo bogat opus pjesama za djecu i mlade. Može se reći da ste sam svoj majstor; pišete stihove, glazbu, svirate i producirate. Je li zahtjevno

kad su sve faze rada na vašim plećima, još kad tome pridodamo aktivan rad s djecom? Naravno da je! Uz to što je vrlo kreativno, ispunjavajuće i lijepo, istovremeno je i vrlo zahtjevno. Bilo bi divno kad bismo si kao udruga mogli priuštiti da me se bar djelomično rastereti, ali to za sada, nažalost, nije izgledna opcija. Zahtjevne pjesme Što je važno u skladanju pjesama za djecu? Trebate li si postavljati ograničenja u odabiru tematike, tonaliteta, harmonija i kretanja melodija? Proces stvaranja dječjih pjesama kod mene nije misaoni proces, nego pitanje inspiracije. Dosad se pokazalo da sve što iziđe iz mojeg pera, koliko god zahtjevno bilo, djeca uče i pjevaju s lakoćom i s puno veselja. Ne mislim da djeci trebaju infantilni tekstovi i jednostavne melodije. Baš suprotno. Djeca vole izazove i kvalitetne pjesme. Većina je mojih pjesama, iako mnoge na prvu zvuče jednostavno, itekako zahtjevna, puna skokova u raznim smjerovima, širokih opsega, bogatih, smislenih, ali djeci primjerenih i pedagoški opravdanih tekstova, obogaćena aranžmanima punim zvukova različitih instrumenata, zanimljivih harmonija i izleta u polifoniju. Jer djeca to zaslužuju! Vaše pjesme imaju i širu edukativnu svrhu (Dani u tjednu), upoznaju djecu sa situacijama koje ih očekuju (Zubić mi se klima) te ih poučavaju vrijednostima i kako se nositi s problemima u životu (Na greškama se uči). Počinjete li od pretpostavke da svaki član zbora u pjesmi treba usvojiti i razviti edukativne, socijalne i/ili emotivne komponente? Većina mojih pjesama ima više razina i, ovisno o zrelosti, može se doživjeti na razne načine. Neki moji učenici, sad već odrasli ljudi, javljaju mi se i kažu da su im pjesme koje su naučili na zboru pomagale u različitim životnim situacijama i da su dublja značenja i poruke otkrivali s vremenom i još ih uvijek otkrivaju. Naravno, uz pjesmu djeca lakše uče i svaka dob donosi svoja ograničenja, ali i sposobnosti.

z podučavanje treba na njih dobro paziti, čuvati ih, brisati nosiće, suzice i guze.

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5

UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Eta Kočić Marija Saraga Jana Haluza (glavna urednica)

Nadahnuće u životu Važno je da pjesme koje djeca pjevaju, a time ih i upijaju na svjesnoj i podsvjesnoj razini, budu bogate pozitivnim sadržajima, koji inspiriraju i ispunjavaju, da u njihove živote donose novu kvalitetu i nadahnuće, da obogaćuju njihovo znanje, ali i njihova srca i duše. Naš zbor je mala oaza djetinjstva i, za razliku od modernih trendova, ne pokušavamo od djece učiniti ‘male odrasle’, nego baš obratno, sačuvati ono dječje u njima što dulje. Naše pjesme njeguju tu kvalitetu, a prepoznaju je i mnogi odrasli koji su sačuvali svoje unutarnje dijete i vole ga hraniti slušajući našu glazbu.

LEKTURA Rosanda Tometić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio New Flyer d.o.o. Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb

Veselo druženje nakon obljetničkog koncerta u HDS–u

e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

Kikići, Genijalci i Medenjaci proslavili su 50. rođendan svoje osnivačice i umjetničke voditeljice Maje Rogić, njezinih 505 autorskih djela, 33 godine glazbeno–pedagoškog djelovanja te 21. rođendan zborova

Tko čini vašu publiku? Jesu li to roditelji, bake i djedovi ili imate širi spektar obožavatelja? Naša je publika mnogo veća od članova obitelji naših malenih pjevača. Naše se pjesme pjevaju u školama i vrtićima diljem Hrvatske, ali i izvan nje. Gotovo svakoga dana neka me učiteljica ili teta u vrtiću zamoli za note, matrice i tekstove pjesama koje su izabrale za svoj pedagoški rad. Presretna sam što su moje pjesme u zbirci Dani po redu, u izdanju Školske knjige, obogaćene digitalnim sadržajem, pa su postale još dostupnije pedagoškim djelatnicima. Upravo radimo na još jednoj takvoj zbirci, ovaj put namijenjenoj učenicima viših razreda i njihovim profesorima. Naše su pjesme također prisutne

BROJ 220, OŽUJAK 2020.

ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić

na mnogobrojnim festivalima u regiji. Posebno zahvaljujemo predivnoj ekipi Dječje TV s kojom surađujemo već deset godina i koja je dječju pjesmu na najljepši način približila mnogobrojnoj televizijskoj publici. Plasman u samom vrhu top–liste Dječje TV jedan je od pokazatelja da nas voli i podupire mnogobrojna publika. Dobitnici ste više od 350 nagrada i priznanja na domaćim i međunarodnim natjecanjima i festivalima. Koje biste među njima izdvojili? Svaka nagrada donijela nam je veliko veselje i poticaj. Ponosimo se vrijednim nagradama osvojenim u Hrvatskoj, Rusiji, Francuskoj, Mađarskoj, SAD–u, Italiji, Sloveniji, Bugarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoni-

ji, ali posebno su nam drage Grande prix nagrade osvojene na Međunarodnom dječjem festivalu Kukuriček iz vremena kad su u žiriju bili uvaženi kolege Arsen Dedić i Hrvoje Hegedušić.

Gdje nastupaju vaši zborovi i kakve projekte planirate u bliskoj budućnosti? Naši zborovi nastupaju diljem Hrvatske, a naši solisti, koji u sklopu udruge djeluju u solističkom programu Slavuji, po cijeloj Europi. Svakako ćemo nastaviti s ciklusom humanitarnih koncerata Biram ljubav, s nastupima za štićenike domova za djecu bez roditeljske skrbi i domova umirovljenika te s nastupima za djecu u bolnicama i za organizacije koje se brinu o napuštenim životinjama. I ove godine planiramo sudjelovanje na svim festivalima na koje prođemo, ali nastavljamo i s ekološkim projektom Kroz nas se može promijeniti svijet i još nekim lijepim projektima koje pripremamo i o kojima ćete zasigurno uskoro čuti.

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

103

SEBASTIAN PERVAN

104 BROJ 220, OÅ½UJAK 2020.