Cantus189 190 web by HDS.hr

NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 189/190 | OŽUJAK 2015. | CIJENA 22 kn

ISSN 1330–4747

Rajko Dujmić u kućnom izdanju tekst na str. 27–28

u T Riječ urednice

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Dragi čitatelji,

ovom dvobroju, u prvom časopisnom izdanju u ovoj godini, zavirujemo u bit skladateljskog posla. Tajnu umjetničkog stvaranja i socijalni karakter autorskog poziva u intervjuu kolegi Goranu Karanu otkriva legendarni Rajko Dujmić. O prirodi etnomuzikološkog rada u razgovoru s kolegicom dr. sc. Irenom Miholić govori dr. sc. Joško Ćaleta, dobitnik prošlogodišnje Nagrade HDS–a Franjo Ksaver Kuhač za područje tradicijske glazbe. Razgovornim formama predstavljamo i nove klince živopisne estrade koji vode uspješnu karijeru mimo diskografa, grupe Jonathan i Barbari, ali i još neokrunjenu kraljicu domaće underground scene, Varaždinku Diyalu Obeid. Kako je voditi najveći open air festival u regiji uoči njegova jubilarnog 10. izdanja saznajemo od direktora INmusic festivala Zorana Marića. Teme broja su netom održani Porin, dodjela hrvatske nagrade koja je od »diskografske« preimenovana u »glazbenu« i punim jedrima u novom vodstvu plovi prema novom kursu, te nadolazeći Muzički biennale Zagreb koji će nas mnoštvom sadržaja, žanrova i oblika suvremene glazbe preplaviti u travnju. Da se stručnjaci iz pravne službe HDS ZAMP–a brinu da sve bude usklađeno s vodećim europskim tendencijama pri pravednoj raspodjeli autorskih prava dokazuju referentni tekstovi na tu temu objedinjeni u ZAMP–ovoj rubrici. Iako su sada mjesecima iza nas, pružamo vam prigodu da zavirite u programe prošlogodišnjih festivala posvećenih predstavljanju hrvatskog stvaralaštva u austrijskoj metropoli, ali i liku i djelu naših najstarijih aktivnih članova — skladatelja Milka Kelemena i Miroslava Miletića. I za kraj, ne zaboravite nam slati svoje komentare, želje i prigovore na e– mail cantus@cantus.hr ili na broj telefona 01/48 25 360. Veselimo se interakciji s vama i želimo vam ugodno čitanje.U ime uredništva Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus 2

ročlano stručno povjerenstvo Hrvatskog društva skladatelja u sastavu Silvio Foretić (predsjednik), Zoran Juranić i Tomislav Uhlik,

Tihomir Ranogajec

na sjednici održanoj 5. veljače 2015. pregledalo je sve materijale i molbe koje su pristigle na Natječaj za stimulaciju stvaralaštva mladih skladatelja iz sredstava Fonda Rudolf i Margita Matz koji je Hrvatsko društvo skladatelja raspisalo 7. siječnja 2015. Na predmetni Natječaj u propisanom roku pristiglo je pet prijava, a maksimalan iznos potpore iznosi 40.000 kuna. Temeljem prijedloga i preporuke stručnog povjerenstva, Predsjedništvo Hrvatskog društva skladatelja donijelo je odluku da se stipendije/ stimulacije za 2015. godinu u visini od po 20.000 kuna dodijele mladim skladateljima Tihomiru Ranogajcu i Matku Brekalu. U obrazloženju odluke, stručno je povjerenstvo izrazilo mišljenje da će se takvom odlukom ostvariti cilj i svrha raspisanog Natječaja, a to je poduprijeti i promicati glazbeno stvaralaštvo iznimno talentiranih mladih autora na njihovu putu i u odluci u odabiru poziva profesionalnog skladatelja. Dodjeljivanjem dviju stipendija/stimulacija izabrani kandidati moći će na svoj način ostvariti i

Zoran Šćekić

Platinasti Forte Miroslavu Škori Na koncertu 18. veljače 2015. u Dvorani Lisinski priznanje je dodijeljeno autoru i njegovu produkcijskom timu za album Putujem sam (nakladnik Campus)

Piše: Milan Majerović–Stilinović

Matko Brekalo

zaokružiti projekte predložene u molbama za akademsku godinu 2015./2016. Stručno povjerenstvo je u razmatranju prispjelih molbi također vodilo računa i o imovnom stanju pojedinih kandidata, kvaliteti glazbenog izričaja te važnosti sredstava stimulacije za njihov daljnji razvoj i rad. Dodjela povelja i potpisivanje ugovora s dobitnicima održat će se tijekom ožujka 2015. godine. (HDS)

Skladatelj Zoran Šćekić pobjednik natječaja International 2015. kladatelj Zoran Šćekić pobjednik je HDS–ova natječaja International 2015. Iznos financijske potpore od 50.000 kuna dodijelit će se za objavljivanje, međunarodnu promociju, distribuciju, brendiranje i marketing njegova autorskog albuma Music for Piano in Five Limit Just Intonation. Na natječaj International 2015. kojim se podupire aktivnost hrvatskih skladatelja, redovitih članova društva, na međunarodnoj glazbenoj sceni ili tržištu, pristigle su četiri prijave. Stručno povjerenstvo koje čine Ante Pecotić (predsjednik), Tamara Obrovac i Frano Đurović u skladu s propozicijama raspisanog Natječaja odabralo je projekt Zorana Šćekića. Njihov je prijedlog prihvatilo Predsjedništvo HDS–a na svojoj sjednici. Stručno povjerenstvo zaključilo je da jedino projekt Zorana Šćekića sveobuhvatnim pristupom prezentaciji i razradi projekta do određene mjere udovoljava postavljenim kriterijima i zahtjevima iz Natječaja te da njegov album može pridonijeti predstavljanju i promociji mikrotonalne glazbe hrvatskih autora na europskim i svjetskim festivalima. Na taj će način predstaviti ne samo sebe kao autora nego i Hrvatsku, njezinu kulturu, glazbu i identitet. (HDS)

Novo priznanje HDS –a za posebno velik broj prodanih primjeraka autorskih albuma

rvatsko društvo skladatelja od ove godine svojim članovima dodjeljuje novo priznanje – Forte. Priznanje dobivaju redoviti i pridruženi članovi HDS–a, autori i članovi njihova producentskog tima, za posebno velik broj prodanih primjeraka autorskih albuma. Podaci na kojima se temelji izdavanje priznanja su službeni podaci HDS ZAMP–a o broju prodanih nosača zvuka.

Tri kategorije Forte će sadržavati tri kategorije: Zlatni Forte je priznanje glazbenicima čiji je album prodan u 3000 primjeraka. Platinasti Forte dodjeljuje se za 5000 prodanih primjeraka albuma, dok je najprestižnija kategorija Dijamantni Forte za 8000 primjeraka prodanih albuma. U slučaju dvostruko veće prodaje nekog albuma, HDS će izdati priznanje Dvostruki (Trostruki itd.) dijamantni Forte. Sve se kategorije priznanja do-

djeljuju za kumulativnu prodaju kroz godine. Daljnjim širenjem ponude digitalnih glazbenih servisa u Hrvatskoj, osim prodaje fizičkih nosača zvuka, u obradu će ući i podaci temeljeni na broju downloada i streaminga albuma. Prema već usvojenim svjetskim kriterijima, sto streaminga računat će se kao jedan prodani fizički primjerak albuma.

Realni odnosi Korelacija kategorije priznanja i broja prodanih albuma izrađena je uzimajući u obzir broj stanovnika Hrvatske i realan broj prodanih primjeraka albuma u ovom desetljeću. To priznaje treba postati spoj digitalnih glazbenih izdanja i fizičkih nosača zvuka. HDS se na njega odlučio i zato da bi odao priznanje autorima koji, unatoč promjenama navika ljubitelja glazbe i digitalnoj revoluciji, još uvijek imaju veliku i odanu publiku koja podupire glazbenika kojeg posebno voli.

Prvo pa platina! Prvi Platinasti Forte za prodanih 5000 primjeraka albuma tako je 18. veljače dobio poznati skladatelj i izvođač Miroslav Škoro. Priznanje za prodaju al-

Nikša Bratoš, Ivica Murat, Željko Nikolin, Bruno Kovačić i Miroslav Škoro

buma Putujem sam (izdavač Campus) dodijeljeno mu je na drugom od četiri velika solistička koncerta u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Prema autorovoj želji, priznanje su dobili i članovi produkcijskog tima: producenti i aranžeri Željko Nikolin, Ivica Murat, Bruno Kovačić i Nikša Bratoš. U prodaji od sredine 2014. godine, to je ujedno i najprodavaniji album samostalnog autora/izvođača u prošloj godini. Time je »prvo pa platina« još važniji uspjeh. Glavni tajnik HDS–a Antun Tomislav Šaban Forte vidi i kao poticaj za daljnje stvaralaštvo: »Činjenica je da posljednjih godina prodaja glazbe doživljava transformaciju iz fizičke prodaje u digitalne oblike putem streaminga i downloada, no jednako je tako Album godine i dalje najprestižnija kategorija glazbene nagrade Porin. Forteom želimo potaknuti glazbene autore i kreativce na još intenzivniji rad i stvaranje, ali i odati im priznanje u izazovnom trenutku za sve koji žive od svojega rada, neovisno o tome u kojem glazbenom žanru stvaraju.«

orte će sadržavati tri kategorije: Zlatni Forte je priznanje glazbenicima čiji je album prodan u 3000 primjeraka. Platinasti Forte dodjeljuje se za 5000 prodanih primjeraka albuma, dok je najprestižnija kategorija Dijamantni Forte za 8000 primjeraka prodanih albuma

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

UVODNIK

Dobitnici potpore Fonda Rudolf i Margita Matz za 2015. godinu

Dizajn priznanja potpisuje Ana Nikolić Baće, a priznanje će se dodjeljivati na zahtjev autora.

Tamara Obrovac nastupila na Konferenciji kreativaca u Bruxellesu uz potporu Hrvatskog društva skladatelja i Zaklade Hrvatska kuća

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Piše: Antun Tomislav Šaban

sklopu Konferencije kreativaca (Creators Conference) koja je 23. i 24. veljače u organizaciji Europskog saveza skladatelja (ECSA) održana u Bruxellesu, nastupila je Tamara Obrovac i njezin Transhistria Ensemble. Kao i cijela konferencija, nastup je održan u kulturnom centru Bozar, prvoj adresi glazbe i kulture u belgijskoj prijestolnici. Nastup Tamare Obrovac poduprlo je Hrvatsko društvo skladatelja i Zaklada Hrvatska kuća.

Koncert u Bozaru bio je zatvorenog tipa, za sudionike konferencije i njihove goste,

Povjerenik EU–a za kulturu, obrazovanje, mladež i sport Tibor Navracsics istaknuo da je EU prije svega kulturni projekt

Piše: Antun Tomislav Šaban

većinom djelatnike u tijelima Europske unije i diplomate, no hrvatska umjetnica i njezin sastav održali su dan poslije koncert u poznatom klubu The Music Village koji je bio otvoren za javnost. Na koncertu u Bozaru nastupili su i glazbeni sastavi iz Švedske, Danske i Italije, napravivši svojevrsni presjek kroz glazbene stilove i geografska područja iz kojih dolaze članovi ECSA–e. Dobrom je ozračju pridonijela i brojna publika, među kojom velik broj djelatnika iz hrvatske diplomacije, predvođenih veleposlanikom Marijem Nobilom. Ondje su bili i hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu: Ruža Tomašić, Marijana Petir, Davor Škrlec i Andrej Plenković, svi odreda ljubitelji glazbe i poklonici rada Tamare Obrovac.

Veleposlanica HDS–a

Na koncertu u Music Villageu, gdje je Transhistria Ensemble dvosatnim nastupom mogao pokazati širi presjek svojeg repertoara također su se našli brojni briselski Hrvati, predvođeni vjernim Tamarinim slušateljem Ivanom Jakovčićem. No nije manjkalo ni lokalne publike, ljubitelja jazza i etnoizražaja. Glavni tajnik HDS– a Antun Tomislav Šaban predstavio je Tamaru kao pjevačicu i skladateljicu, lanjsku dobitnicu nagrade InternaAndrej Plenković, Marijana Petir, Antun Tomislav Šaban, Tamara Obrovac i Davor Škrlec (foto: John Stapels) tional HDS–a i glazbenicu ukorijenjenu u svoj istarski zavičaj, a inspiriranu specifičnim glazbenim izražajem i lokalnim dijalektima. Ivan Jakovčić kratko je konstatirao da upravo Tamara Obrovac predstavlja paradigmu glazbene i kulturne raznolikosti njegovane u Istri, a koja je danas vrlo važna u očuvanju svih nacionalnih i regionalnih identiteta u Europskoj uniji.

van Jakovčić konstatirao je da upravo Tamara Obrovac predstavlja paradigmu glazbene i kulturne raznolikosti tipične za Istru

EU kao kulturni projekt ijenalnu konferenciju kreativaca (Creators’ Conference), koju organizira Europski savez skladatelja (ECSA), za prethodno izdanje 2013. godine nagradila je turistička zajednica Bruxellesa kao najbolji stručni skup. Ta je konferencija ponovo održana 23. i 24. veljače 2015. u kulturnom centru Bozar. Konferenciju je otvorio povjerenik EU–a za kulturu, obrazovanje, mladež i sport Tibor Navracsics. Povjerenik Navracsics poslao je jasnu poruku da je ujedinjena Europa prije svega kulturni projekt. Istaknuo je da je poslanje nove Europske komisije da državama članicama pomogne u stvaranju uvjeta i prostora u kojima kreativni pojedinci mogu raditi i poslovati. Posebno je spomenuo nužnost dobrog funkcioniranja autorskog prava u digitalnom kontekstu, na način koji uvažava poslovnu opstojnost svih zainteresiranih strana.

Piratska stranka u EP–u Na konferenciji su sudjelovali i brojni djelatnici Europske komisije te zastupnici u Europskom parlamentu. Uz njih su o svojem radu govorili i svjedočili brojni skladatelji i drugi kreativci. Poseban panel bio je posvećen skladateljima koji sami investiraju u poslovne projekte kao što su stručne (glazbene) softverske aplikacije. Velika pažnja posvećena je aktualnoj raspravi o budućnosti autorskih prava u digitalnom kontekstu koja je u tijeku u Europskom parlamentu, te prijedlogu reforme autorskog prava koji je izradila jedina zastupnica Piratske stranke u EP–u Julia Reda. Zastupnici koji su sudjelovali na konferenciji istaknuli su važnost održivosti rada autora i kreativaca koju omogućuje jedino poštena naknada za njihov rad i investicije.

Popratni program Više nego prethodnih godina, Konferencija je bila prožeta glazbom. Uvečer prvog dana na svečanom su se koncertu kraćim nastupima predstavili sastavi iz Švedske, Danske i Italije, te naša Tamara Obrovac sa svojim Transhistria Ensembleom. Drugi dan je održan koncert European Contemporary Composers’ Orchestra (ECCO) koji je uz odlične soliste pod vodstvom dirigenta Thomasa Van Haeperena pred punom Rotondom dvorane Bozar izveo djela pet suvremenih skladatelja i skladateljica iz Velsa, Makedonije, Mađarske, Finske i Belgije. Posebno zanimljiv bio je projekt Notre Diversité, u kojem je šest skladatelja različitih izražaja uglazbilo dijelove teksta francuskog pjesnika i glazbenika Jean–Marie Moreaua, koji su izveli glazbenici Brussels Jazz Orchestra uz nizozemsku pjevačicu Esmé Bos. Svoj glazbeni doprinos tom neobičnom projektu, kojim se promiče jedinstvo skladatelja svih žanrova iz svih europskih zemalja, dao je i glavni tajnik HDS–a Antun Tomislav Šaban, koji je inače u ime svojeg Društva, ali i u ulozi dopredsjednika ECSA–e sudjelovao na konferenciji.

Uz potporu EU–a Dan poslije održana je i tradicionalna zimska skupština ECSA–e na kojoj su usvojena izvješća o radu za prethodnu godinu. Članovi ECSA–e, među kojima je HDS od prvih dana, mogu biti najzadovoljniji činjenicom da je njihov europski savez već treću godinu znatnim dijelom sufinanciran operativnom potporom Europske unije, čime mu je omogućena visoka razina aktivnosti i nezavisnosti. U godišnjem izvješću nabrojene su brojne konkretne aktivnosti koje su djelatnici i predstavnici ECSA–e obavili 2014. godine, čime su omogućili svim europskim skladateljima da njihovi interesi i problemi budu jasno artikulirani i obrađeni na najvišoj europskoj razini.

Ususret 70. obljetnici Hr vatskog društ va skladatelja

Malo o povijesti Važna razdoblja HDS–a razvrstana u sedam desetljeća

Piše: Erika Krpan

očetak 20. stoljeća je razdoblje u kojem se sve više ističe potreba udruživanja pojedinih umjetničkih grupacija s ciljem očuvanja vlastitih umjetničkih i materijalnih interesa. Sklad, glazbena zadruga utemeljena 1931., neka je vrsta prethodnika Hrvatskoga društva skladatelja. Sklad je, međutim, podrazumijevao i zaštitu interesa pjevačkih zborova i nakladnika. Drugi svjetski rat izmijenit će neke poglede, i one umjetničke i one koji se odnose na cehovsko udruživanje.

Okupirana i oslobođena područja Hrvatsko društvo skladatelja utemeljeno je 1945. godine, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata. Već je 9. lipnja 1945. održana inicijativna skupština u maloj dvorani Muzičke akademije u Zagrebu. Prisutno je četrdeset članova, a teme su usklađene s trenutkom. Ivo Tijardović podnosi izvještaj o radu skladatelja na oslobođenom području, a Milo Cipra o radu skladatelja na okupiranom području. Nastavilo se najprije sa sankcijama. Ustanovljen je često u raznim prigodama spominjan Sud časti sa svrhom da ispita ponašanje pojedinih skladatelja u ratnim godinama. Danas se zna da su mnogi skladatelji i interpreti podnosili tko veće tko manje sankcije slijedom mišljenja toga

suda, a neki nisu mogli biti ni primljeni u Društvo u nastajanju.

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Kulturni centar Bozar, prva adresa glazbe i kulture u belgijskoj prijestolnici

Održana bijenalna Konferencija kreativaca u Bruxellesu u organizaciji Europskog saveza skladatelja (ECSA)

Nešto više od mjesec dana poslije, 19. srpnja iste godine, održana je i osnivačka skupština Udruženja kompozitora Hrvatske, obilježena stručnim odmakom od početnih političkih čistki. Do kraja iste godine u društvo je primljeno pedeset članova, pokrenuto je pitanje zaštite autorskih prava i izdavaštva, izabrani su članovi za redakcijski odbor Muzičke naklade osnovane unutar Nakladnog zavoda Hrvatske, a u pripremi je i proslava stote obljetnice opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog.

Naklada i periodika Značajke rada tih prvih godina su dvojake. Na jednoj strani su — osobito 1948. godine — rasprave o »idejnoj dezorijentiranosti« članova čija je posljedica revizija članstva, a s druge je bavljenje staleškim pitanjima; pokreću se mnogobrojne inicijative, a najvažnije su nakladništvo i redoviti susreti skladatelja na kojima pojedini autori kolegama predstavljaju nova djela i o tim djelima raspravljaju. To vrijeme komunikacije ostavilo je i poneki dragocjeni trag. S jednog je takvog sastanka, održanog 1948. godine, sačuvan vrijedan videodokument o sastanku na kojem je Božidar Kunc izvodio novonastali Drugi koncert za klavir i gudače Borisa Papandopula. Autor je bio za drugim klavirom, a brojni kolege — danas legende hrvatske glazbe 20. stoljeća — pozorno prate izvedbu.

U lipnju 1959. montirani su strojevi tiskare Izdavačkog odjela Saveza kompozitora Jugoslavije u Zagrebu. Pretpostavljam da su skladatelji pratili prvi izlazak iz tiska. Nažalost svi su pokriveni osim: Rudolf Matz (s bradom), a do njega Slavko Zlatić.

Dr. Krešimir Kovačević (predsjednik HDS–a), lijevo od njega Slavko Zlatić i Bruno Bjelinski, zdesna od snimatelja Branko Polić, Ratko Čangalović, dr. Ivan Henneberg, Ljiljana Kristl, Branimir Sakač, Jasmina Juračić, a ispred njih Mladen Pozajić

Brojne su inicijative obilježile prvo desetljeće Društva. Osobito se isticala briga za tiskanje vlastitih skladbi, iako će se ubrzo pokazati da je to skupa djelatnost za koju nikad nema dovoljno sredstava. Nažalost, nakladništvo desetljećima nije uspješno riješeno jer nikad nije bilo pravog razumijevanja države da se to pitanje riješi osnivanjem nakladničke kuće prema svim pravilima prema kojima se takvi poslovi u svijetu organiziraju. Tih se godina javljaju i nastojanja u pokretanju periodike posvećene glazbenim temama; 1950. to je najprije Muzička revija, 1952. Muzičke novine, a 1953. i list Muzičke novosti, svi nažalost kratkoga trajanja. Neprestance traju i rasprave o reorganizaciji Zavoda za zaštitu autorskih prava. Zaštita autorskih prava ostat će najvažnija tema svih rasprava sljedećih desetljeća. Iz Udruženja kompozitora Hrvatske stiže i inicijativa o osnivanju Društva prijatelja muzike koje će prerasti u Muzičku omladinu, razmatra se mogućnost utemeljenja glazbenih festivala na kojima bi se predstavljala i glazba »domaćih« autora, a raspisan je i prvi natječaj za najbolju plesnu melodiju, što je bio početak Festivala zabavne glazbe Zagreb.

odine 1963. sjedinjuju se Udruženje kompozitora Hrvatske i Udruženje kompozitora lake muzike Hrvatske, koji će uz muzikologe i glazbene pisce od 1969. činiti tri temeljne sastavnice Društva

Svih je desetljeća postojanja Društvo bilo ustrojeno po manje–više sličnim načelima i slično organiziranim upravnim tijelima. Društvom upravlja Upravni odbor sastavljen od — ovisno o godinama i pravilnicima — različitog broja članova. Na čelu je predsjednik, čiji je mandat također varijabilan. Konačni se model ustalio tek u godinama poslije Domovinskog rata, kad se i Društvo osamostalilo u svim svojim aktivnostima. 5

Drugo desetljeće Drugo je desetljeće po mnogočemu iznimno važno ne samo za rad Društva nego za cjelokupnu hrvatsku glazbenu kulturu. Završava se transformacija Zavoda za zaštitu autorskih prava i počinje djelovati Zavod za zaštitu autorskih malih prava; ovisnost raspolaganja autorskim pravima o autorskoj središnjici u Beogradu svih je desetljeća aktualna tema u radu Društva oko koje se borba djelomice ublažila nakon savezne odluke o decentralizaciji Saveza kompozitora Jugoslavije, a prestala je tek potpunim osamostaljivanjem 1993. godine. Šezdesete su i godine kontakata s inozemnim skladateljima; mnogi ugledni autori posjećuju Društvo, a hrvatski skladatelji po delegatskom načelu posjećuju pojedina inozemna središta. Potreba za širenjem umjetničkih spoznaja napokon dovodi do utemeljenja Muzičkog biennala Zagreb 1961. godine, a tri godine poslije i Jugoslavenske muzičke tribine u Opatiji koja je godinama bila susretište autora iz svih sredina ondašnje države.

Godine 1963. donosi se još jedna važna odluka; riječ je o ujedinjavanju Udruženja kompozitora Hrvatske i Udruženja kompozitora lake muzike Hrvatske. Jedni i drugi će uz muzikologe i glazbene pisce od 1969. činiti tri temeljne sastavnice Društva.

Festivali Društva Potreba za informiranjem članstva o radu Društva sve je veća pa se 1967. pokreće bilten Društva, koji se objavljuje s prekidima, od 1993. izlazi pod imenom Cantus i ubrzo se formira kao izdanje časopisnog karaktera. Od 2006. godine tiskan je u novinskom obliku, a 2013. ponovno se vratio u časopisni format. Tih godina Društvo organizira ili utječe na rad više glazbenih manifestacija. Iako će Muzički biennale Zagreb do 1975. biti izvan izravne kompetencije Društva, pojedini članovi ipak aktivno surađuju u njegovoj organizaciji. Društvo organizira Festival Zagreb i Dane hrvatske glazbe od 1971. godine te Proljetnu reviju jazza. Mnogo godina poslije — 1991. — pridružit će im se

Međunarodni dani jazza i Chansonfest 1998. godine. Obilježavaju se brojne obljetnice hrvatskih autora koncertima, znanstvenim skupovima i izdanjima. Ta je aktivnost tijekom desetljeća uvelike pridonijela boljem uvidu u hrvatsko glazbeno stvaralaštvo. U prijašnjim desetljećima pozornost se posvećivala mahom baštini ili nekom od nestora hrvatske glazbe, a potonjih se godina organiziraju autorski koncerti i mlađim autorima. Tako je 1968. u Koncertnoj dvorani Istra organizirana svečana proslava 50. obljetnice umjetničkog rada Jakova Gotovca.

Nagrade i MIC Godine 1970. uvodi se i prva nagrada Društva. To je Nagrada Vatroslav Lisinski poslije koje će slijediti i druge nagrade za aktivnosti koje imaju veze s Društvom i njegovim djelatnostima. Mijenja se i naziv Društva u Društvo hrvatskih skladatelja, u skladu s političkim okolnostima u Hrvatskoj tih godina.

utjecalo i na glazbeni život u Hrvatskoj. U rujnu 1971. održan je 6. kongres SOKOJ–a u Pržnom u Crnoj Gori na kojemu je hrvatska delegacija izborila pravo da se reparticijska sredstva sakupljena u Hrvatskoj zadržavaju u Hrvatskoj do trenutka raspodjele; takvo izuzeće za samo jedno od društava sastavnica SOKOJ–a značilo je u ono doba velik skok prema financijskoj neovisnosti hrvatskih skladatelja. Iste godine Društvo utemeljuje Muzički informativni centar sa svrhom zaštite i promidžbe djela svojih članova. Dvije godine poslije Muzički informativni centar postat će dijelom Koncertne direkcije Zagreb. Godine 1975. Društvo preuzima umjetničko vodstvo Muzičkog biennala Zagreb, a organizator je Koncertna direkcija Zagreb; po takvom će modelu MBZ funkcionirati do 1993. kada će Društvo preuzeti Festival u cijelosti. Godine 1979. i jazz ulazi u organiza-

cijske zadatke Društva koje organizira prve Zagrebačke dane jazza. Iste godine pokreće se izdavački projekt Sabrana djela Josipa Štolcera Slavenskog u suradnji s Udruženjem kompozitora Srbije. Naziv se ponovno mijenja u Društvo skladatelja Hrvatske, a opatijska Tribina mijenja naziv u Tribina muzičkog stvaralaštva Jugoslavije.

Dinamične osamdesete Osnovna načela, teme i inicijative pokrenute u prvim desetljećima rada, Društvo nastavlja s određenim inačicama razvijati i u osamdesetim godinama. Neprestance se raspravlja o odnosima sa SOKOJ–em, o autorskim pravima i ZAMP–u, o financijskim poteškoćama, o izdavaštvu, o manifestacijama i priredbama, o obilježavanju za Društvo važnih datuma, o ulozi i mjestu hrvatske suvremene glazbe na repertoarima reproduktivnih ansambala i

Nekoliko je važnih inicijativa odredilo smjer daljnjeg razvoja Društva, ali je

sveden je na kritični minimum«. Kako bi se sačuvalo jedinstvo Društva, novi saziv Predsjedništva odlučuje se za strogu primjenu kriterija stručnosti kao temeljnoga pri odlučivanju o pripadnosti staležu i izoštruju se postojeći kriteriji za primanje u članstvo.

DSH u HDS Devedesete godine donose korjenite promjene. Najprije: opet se mijenja naziv, ovaj put u Hrvatsko društvo skladatelja. »…članovi HDS–a kao pojedinci daju velik doprinos Domovinskom ratu… Društvo je pridonijelo obrani financijskom pomoći fondovima za ranjenike i izbjeglice, sudjelovanjem u protestnim i drugim aktivnostima hrvatskih umjetnika«, zapisuje u godišnjem izvještaju Skupštini Društva tajnik Ivo Josipović. Društvo je u ranim devedesetima transformirano iz društvene organizacije u udruženje građana; ZAMP je ugrađen u stručnu službu Društva, čime je ojačan utjecaj autora na proces zaštite autorskih prava. Nakon što je Hrvatska kao samostalna i suverena država primljena u članstvo Ujedinjenih naroda, uloženi su napori da Hrvatska bude primljena u članstvo međunarodnih specijaliziranih organizacija; Hrvatska autorska agencija i Hrvatsko društvo skladatelja kao hrvatska autorska organizacija primljeni su u međunarodnu konfederaciju društava autora i skladatelja CISAC, a HDS postaje članom BIEM–a i ISCM–a. Istodobno se radi na punom preuzimanju i organiziranju zaštite autorskih prava, što podrazumijeva:

Ivo Josipović u trenutku stupanja u članstvo HDS–a

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

rujnu 1971. održan je 6. kongres SOKOJ–a u Pržnom u Crnoj Gori na kojemu je hrvatska delegacija izborila pravo da se reparticijska sredstva sakupljena u Hrvatskoj zadržavaju u Hrvatskoj do trenutka raspodjele

ruštvo je u ranim devedesetima transformirano iz društvene organizacije u udruženje građana; ZAMP je ugrađen u stručnu službu Društva, čime je ojačan utjecaj autora na proces zaštite autorskih prava

a) razdruživanje sa SOKOJ–em, b) prilagodbu unutarnje organizacije Društva,

U povodu obilježavanja 40. obljetnice HDS–a u Lisinskom: Adalbert Marković, Andrija Tomašek, Zvonko Špišić, a za govornicom Tihomir Jokić, tadašnji pomoćnik ravnatelja KDVL-a

pojedinaca.

Skupština HDS–a 1996: Uvodnu riječ drži predsjednik Adalbert Marković. U gledalištu sjede u prvom redu Pero Gotovac, Zvonimir Puškarić, Miroslav Miletić, Stjepan Mihaljinec, a straga se vide Lovro Županović, Emil Cossetto, Zlatko Pibernik, Nedjeljko Fabrio...

odine 1975. Društvo preuzima umjetničko vodstvo Muzičkog biennala Zagreb, a organizator je Koncertna direkcija Zagreb; prema takvom će modelu MBZ funkcionirati do 1993., kada će Društvo preuzeti Festival u cijelosti

Sredina osamdesetih osobito je dinamična. Godine 1983. utemeljuju se podružnice Društva u Rijeci i Splitu i obilježava se niz datuma koji se odnose i na starije i na mlađe autore, između ostalih i stota obljetnica rođenja Frana Lhotke, s muzikološkim skupom. Iako se obilježavaju proslave, uočavaju se i problemi. Održava se niz sekcijskih plenuma s temom Pretpostavke za transformaciju strukovnog udruživanja skladatelja, muzikologa i glazbenih pisaca i s tezama koje je ispisala skupina članova u povodu inicijative za odvajanje skladatelja ozbiljne glazbe i muzikologa u samostalno društvo. Slijedile su rasprave o krizi u Društvu, a odnosile su se i na financijsku i na društvenu krizu; »društveni i stručni dignitet DSH

c) borbu za stvaranje zakonskih i drugih uvjeta za punu organizaciju zaštite autorskih prava. Sav će taj posao biti okončan već 1993. kad su unutar Društva organizirane sve službe potrebne za samostalnu zaštitu autorskih prava. Pojedine ekipe članova trude se sačuvati i manifestacije Društva od financijskih potresa tih godina, ulažući u njihov opstanak i znatna sredstva Društva. Osobito je osjetljivo pitanje Tribine koja će se na nekoliko godina preseliti u Pulu (1999.–2009.), a potom se vratiti u Opatiju, neprestance ispitujući programske modalitete i sadržaje. Godine 2004. utrnut će Dani hrvatske glazbe, ali je vrlo aktivan Jazz klub Zagreb, koji osim Proljetne revije jazza organizira i niz koncertnih priredbi.

Sestrinska tvrtka Stanoviti preokret u radu Društva donosi i 2000. godina, kad je utemeljen Cantus d.o.o., tvrtka čije su glavne djelatnosti organizacija kulturnih priredbi

i izdavaštvo na području hrvatskoga glazbenog stvaralaštva. HDS je osnovao tvrtku ponajprije zbog podizanja profesionalne razine u provedbi svojih manifestacijskih i izdavačkih projekata. Društvo je u posljednjem desetljeću sve aktivnije i na području međunarodne suradnje. Mnogo je članova ugradilo svoje vrijeme, znanje i napore u postojanje Društva. Ipak, nekoliko je njih zaslužilo istaknuto i trajno mjesto u povijesti Društva. O njihovoj je radnoj energiji, idejama i upornosti ovisila stabilnost Društva i osnovna načela udruživanja. Neka stoga ovdje posebno budu spomenuti: Slavko Zlatić, Josip Andreis, Branimir Sakač, Miljenko Prohaska, Adalbert Marković, Andrija Tomašek, Zvonko Špišić, Zlatko Pibernik, Ivo Josipović, Pero Gotovac i Antun Tomislav Šaban. Njihovu znanju, odanosti Društvu i njegovim načelima, često i upornosti s kojom su se znali izboriti za dignitet i smisao udruživanja, dugujemo sedam desetljeća dugu zajedničku povijest.

J u b i l a r n i 2 0 . D a n i M i l k a K e l e m e n a o d 9 . d o 11 . l i s t o p a d a 2 0 1 4 . u n j e g o v u r o d n o m g r a d u

14 . D a n i g l a z b e M i r o s l a v a M i l e t i ć a , 1 5 . — 17. l i s t o p a d a 2 0 14 . u S i s k u

Trostruko slavlje u Slatini

Trud se uvijek isplati

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Piše: Višnja Požgaj

znaku trostrukog jubileja održani su 20. Dani Milka Kelemena u Slatini. Obilježen je skladateljev 90. rođendan, 20. obljetnica njegova me-

Milko Kelemen i Jadranka Srdoč

đunarodnog glazbenog festivala i 30. godišnjica rada Zavičajnog muzeja u Slatini. Tri festivalska dana ispunio je brižljivo pripremljen, bogat program s vrhunskim interpretima, kojemu se slavljenik posebno veselio. Nažalost, ovaj put zbog bolesti nije mogao doći u svoju Slatinu čiji je počasni građanin. Status počasnog građanina dodijeljen mu je 1999. jer je u Slatini u protekla dva desetljeća svojim svjetskim ugledom, autoritetom i vizijom (iz)gradio jedinstveni Festival u suradnji s Udrugom Dani Milka Kelemena (DMK) i njezinom agilnom direktoricom Jadrankom Srdoč.

Zvjezdice na otvorenju jubilarnih 20. Dana MK

Koncerti u Glazbenoj školi Frana Lhotke i Siscia jazz klubu Piše: Tatjana Rožanković

Znakovito je da je s pokretanjem DMK–a otvorena i Glazbena škola u Slatini, tako da je osim koncerata i to bio poligon za dragocjene susrete s Kelemenom. On je ne samo glazbom nego i riječju nastojao suvremenu glazbu približiti prije svega mladim slušateljima, izlažući im remek–djela prošlih vremena. Taj odgojni aspekt očitovao se u porastu zanimanja publike proteklih godina, ne samo u Slatini nego i u okolnim mjestima, čak i u Mađarskoj. Tako je bilo i na svečanom otvorenju ovogodišnjeg festivala u crkvi sv. Josipa, uz nastup Djevojačkog zbora Zvjezdice i Zagrebačkih solista, s klasičnim djelima Bacha i Mozarta, ali i s tri Kelemenove skladbe, od kojih je jedna bila praizvedba. Zvjezdice su pod ravnanjem svojeg dirigenta, također Slatinčanina, Zdravka Šljivca, izvele njima posvećenu svemirsku priču Orion, Venus, Andromeda... za djevojački zbor a cappella, koju su 2001. praizvele upravo u Slatini. Potom su Zagrebački solisti podsjetili na davnu 1954. godinu kad je Kelemen upravo tom sjajnom ansamblu i njegovu osnivaču Antoniju Janigru posvetio antologijske Koncertantne improvizacije za gudače koje su oni na bezbroj izvedbi predstavljali cijelom svijetu. I napokon praizvedba novog djela, nastalog ljetos upravo za ovu svečanu prigodu, posvećena violinistu Goranu Končaru i Zagrebačkim solistima.

Novi koncert za violinu A Zagreb Imagination za violinu i gudače svojevrstan je koncert za violinu, ali iznenađujući, jer nije tipičan ni u pogledu forme ni u pogledu sadržaja. Naime, osim velike kadence, solistička je

Svečano otvorenje zbirke u Zavičajnom muzeju Slatina

dionica uglavnom vezana uz ostale instrumente, koji su također solistički tretirani. Kako svaka Kelemenova skladba donosi nove ideje, tako je i ova izrazito inventivna s gotovo neizvedivim tehničkim zahtjevima »do granica apsurda«. No solist Goran Končar, kojemu je to virtuozno i vrlo zahtjevno djelo posvećeno, s ansamblom je majstorski predstavio tu najnoviju Kelemenovu kreaciju u koju je upleo i ljudske glasove članova Solista koji povremeno izgovaraju neka karakteristična imena i toponime vezane uz znamenitosti starog i novog Zagreba, slično kao u njegovoj ranijoj skladbi Stuttgart imagination, ali opet drukčije.

Čelistica skladateljica Na drugom koncertu nastupili su sudionici LAUS Akademije u Dubrovniku: Ana Dražić, violina, Ljerka Končar, violončelo, i Renata Karša, klavir. Uz djela Liszta, Piazzole i Brahmsa, Ljerka Končar se predstavila i kao skladateljica te je u suradnji s Dragicom Kopjar izvela tri vlastite improvizacije pod nazivom Teslina munja za violončelo i gong. Tom prigodom izvedena je i Kelemenova skladba Sjećanje na Tristana za klavirski trio iz 2011. Na trećem koncertu nastupili su članovi Cantus Ansambla: pijanistica Srebrenka Poljak, violončelist Jasen Chelfi, violistica Lucija Brnadić, flautist Dani Bošnjak, oboist Branko Mihanović, klarinetist Daniel Martinović, fagotist Žarko Perišić i kornist Bank Harkay. Njihova gošća, sopranistica Lidija Horvat, izvela je Kelemenovu skladbu Sedam patnji (Die Sieben Plagen) na tekst Fernanda Arrabala iz 1974. U nastavku pro-

gram je donio još jedno Kelemenovo djelo, Etudes Contrapuntiques za puhački kvintet iz 1958., a kako je taj koncert bio isključivo posvećen hrvatskim skladateljima, izvedene su i Sonata za klavir Stjepana Šuleka, Sonata za violončelo i klavir Bogdana Gagića te Trio Seraphim za klarinet, violu i klavir Marka Ruždjaka.

Kelemen i Slatina U povodu 90. rođendana Milka Kelemena, muzikolozi Seadeta Midžić i Nikša Gligo predstavili su i u Slatini (premijera je bila proljetos u MSU u Zagrebu) izbor dokumentarnog materijala iz arhiva HRT–a Hommage a Kelemen, a Zavičajni muzej Slatina na čelu s prof. Dragicom Šuvak predstavio je knjigu Milko Kelemen i Slatina uz zvukove skladateljeve Teme s varijacijama (1948.) u izvedbi pijanistice Renate Karše. Zanimljivo je bilo i otvorenje Zbirke Milka Kelemena koja je smještena u prostranoj Kelemenovoj sobi u Zavičajnom muzeju (u zgradi u kojoj je nekoć bila osnovna škola koju je Kelemen pohađao). Zbirka sadrži mnogo dokumenata, partitura, knjiga, ploča i instrumenata, kao i etnografsku zbirku koju je prikupila supruga Mela na njihovim mnogobrojnim putovanjima svijetom. Ta zbirka predstavlja trajni povratak u Slatinu tog neumornog svjetskog putnika i znatiželjnika istraživačkog duha, pisca i pedagoga, odnedavno počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta, napose najstarijeg aktivnog hrvatskog skladatelja, koji s devedeset godina još sklada, ali uvijek na nov, svjež i kreativan način. Živi nam i zdravi bili, dragi maestro!

rošlogodišnji 14. Dani glazbe Miroslava Miletića u Sisku uspješno su priređeni u organizaciji Gradske galerije Striegl (pod čijim se okriljem i održava sisački glazbeno– koncertni život) te u suorganizaciji Glazbene škole Frana Lhotke i Siscia jazz kluba. Unatoč poteškoćama na koje se odgovara uvijek novom energijom, jer su one iz godine u godinu brojnije, festival je donio zanimljiva četiri programa. Dakako, ne može se odbaciti istina o velikom broju izvedenih djela iz opusa Miroslava Miletića, kao i drugih hrvatskih i svjetskih suvremenih skladatelja prethodnih festivalskih godina. Trud se isplatio jer je program bio u najvećoj mjeri prilagođen smjernicama Dana glazbe, ali i financijskim mogućnostima, u čemu je presudnu ulogu imala potpora Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Antologijski recital Otvorenje Dana glazbe pripalo je pijanističkom recitalu (Od Armenije do Siska) Rubena Dalibaltayana, koji je spremno prihvatio poziv, nakon što prethodne dogovore nije bilo moguće ostvariti. Uz

Schumannovu velebnu Fantaziju u C–duru, op. 7, programski je obogatio večer skladbama armenskih autora, Arna Babadjanyana (Melodija, Impromptu, Elegija) i Arama Hačaturjana (Toccata u es–molu), ali i Nocturnom op. 38 Blagoja Berse te inovativnom izvedbom Miletićeve Mikro suite. S obzirom na već znanu visoku razinu pijanističkog umijeća i predanosti glazbi, Dalibaltayanov nastup pribrajamo najuspješnijima u ovih četrnaest godina Dana glazbe u Sisku.

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Ovogodišnje se jubilarno festivalsko izdanje poklopilo s 90. skladateljevim rođendanom i 30. godišnjicom slatinskog Zavičajnog muzeja unutar kojega je uređena i njegova soba

Mladi za mlade U programu Glazba nasljednicima nastupili su mladi umjetnici, tj. učenici glazbenih škola Sisačko–mosla- Pijanist Ruben Dalibaltayan vačke županije (Sisak, Kutina, Novska) i studenti glazbe pou vrhunskom raspoloženju nastupio tekli iz škole u Sisku. Program je na Mi- poznati Zagrebački kvartet saksofoletićev poticaj stvoren kao potpora mla- na (Sremec–Merčep–Nestorović–Dredima koji se bave klasičnom glazbom, venšek) pred ispunjenom dvoranom, namijenjen i mladom slušateljstvu. Na- koja im je uzvratila na isti način. Osim stupilo je dvadesetak mladih osoba, u Händelove suite iz Glazbe na vodi te solističkim i komornim izvedbama, pre- Piazzollinih skladbi Night Club 1960 težito skladbi hrvatskih autora: Dore i Concerta d´aujourd´hui iz zbirke HiPejačević, Ivane Lang, Brune Bjelin- storia del tango, našli su se i obrađeskog, Josipa Magdića, Vladimira Bed- ni Ugođaji Antuna Dobronića i prva tri njanca, Miroslava Mi- krokija iz ciklusa Šest krokija Borisa letića i Danijela Legi- Papandopula. A vrhunac zadovoljstva na. Osim neočekiva- postigli su izvedbama standardnih jazz no visoke izvedbene tema (C. Portera, M. Malnecka & F. Lirazine njihovih sklad- vingstona, O. Levanta & E. Heymana i bi, program su na iz- J. Kerna). vrstan način zaključile skladbe sisačkih stuMiletić elektro denata glazbe: Boogaloo za dvije flaute i Na kraju, u kasnijem terminu, u intiobou Valerije Vranješ mnom prostoru Siscia jazz kluba, uslii Slika — Cum mortu- jedio je Elektronički Shock & Show prois in lingua mortua Ivo- gram! Odlučnom pozivu, s tek nešto ra Prajdića, koju je on opreza i napomenom o mogućem šoi izveo na klaviru. Tim kantnom doživljaju glazbe, odazvao se je programom poraslo lijep broj vjernih slušatelja starije genezanimanje i nastavni- racije (!) i nešto mlađih znatiželjnika koje ka i učenika, posebi- je privuklo ime Višeslava Laboša u svojce mladih glazbeni- stvu DJ–a. Ono što je Laboš ponudio ka za sudjelovanje u nikoga nije šokiralo. Lamentacije za viDanima glazbe u Si- olu i elektroničke zvukove (1962.) i Holl– sku pa veseli najava Elektron (1961.–1964.) Miroslava Miletiozbiljnih priprema za ća, Svemirski pejsaž (1961.) Branimira ovogodišnju jubilarnu Sakača, Incontri (1971.) Igora Kuljerića i manifestaciju. Igre u prostoru — sintetske etide (1975.) Na trećem je koncer- Zlatka Pibernika, izazvale su punu potu Od baroka do jazza zornost nazočnih uz iznenađujuće po-

oćni program u jazz klubu izazvao je punu pozornost nazočnih uz iznenađujuće pozitivnu komunikaciju DJ–a Višeslava Laboša i Miroslava Miletića

zitivnu komunikaciju s prezenterom i nazočnim Miletićem. Dakako, riječ je o povijesnim zapisima iz godina kada je elektronika ulazila kroz bijenalska vrata u Hrvatsku, o počecima koji su tada bili možda uznemirujući, dok sada znamo da čovjek već nekoliko desetljeća nesvjesno hvata novu zvučnost u glazbi, što mu omogućuje da bez posebne pripreme ili pojašnjenja jednostavno doživljava te drugačije glazbene slike i ugođaje. Događanje je završilo izborom uradaka iz Laboševe elektroakustičke radionice, na opće zadovoljstvo zainteresiranog mlađeg slušateljstva. 9

Pijanistički hommage Svetislavu Stančiću

sobito je svečano bilo 7. siječnja 2015. u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda, u kojoj su se okupili brojni poklonici klavirske umjetnosti kako bi nazočili nesumnjivo povijesnom trenutku. Troje uglednih hrvatskih pijanista: Pavica Gvozdić, Sretna Meštrović i Vladimir Krpan, tom su prigodom nastupili u čast svojega profesora, utemeljitelja Zagrebačke pijanističke škole — Svetislava Stančića.

Emotivna povezanost Izravni prenositelji naslijeđa jedne od ključnih osobnosti u razvoju glazbene umjetnosti i pedagogije u Hrvatskoj, čija se 45. obljetnica smrti navršila upravo toga dana, a čiju 120. godišnjicu rođenja obilježavamo 7. srpnja, za zajednički koncert odabrali su djela koja ih emotivno vežu uz rad s profesorom Stančićem; Sretna Meštrović odsvirala je izbor iz Glazbenih trenutaka Franza Schuberta, Vladimir Krpan izveo je Sonatu za klavir u f–molu, op. 57, Appassionatu, a Pavica Gvozdić koncert je zaključila izvedbom Pre-

U povodu 45. godišnjice smrti i 120. obljetnice rođenja legendarnog pijanista, pedagoga i skladatelja, osnivača Zagrebačke pijanističke škole Piše: Bojana Plećaš Kalebota

anas ne postoje zvučni zapisi Stančićevih izvedbi, njegov skladateljski rad malo je poznat, ali njegovo naslijeđe i dalje živi u pijanističkoj klasi zagrebačke Muzičke akademije

Studij kod Busonija Iako je Stančić ostavio najdublji trag na području klavirske pedagogije i razvoja pijanističke reproduktivne umjetnosti u Hrvatskoj, što je nesumnjivo njegova najveća zasluga, u mladosti se bavio i skladanjem koje je, kao i izvodilaštvo, napustio poprilično rano. Rođen u Zagrebu, 7. srpnja 1875., u dobi od četrnaest godina upisao je glazbenu školu. Konzervatorij je završio u samo pet godina, a na završnoj se produkciji, održanoj 24. lipnja 1914., predstavio u trostrukoj ulozi, kao skladatelj Uvertire za veliki orkestar kojom je i dirigirao, te solist u 5. koncertu za klavir i orkestar u Es–duru, op. 73, Carskom Ludwiga van Beethovena. Njegov je talent prepoznala profesorica Emilija Makanec, kontrapunkt je učio kod Franje Dugana, a kompoziciju kod Vjekoslava Rosenberga–Ružića. Nakon završetka rata odlazi u Berlin gdje privatno uči kod uglednog njemačkog klavirskog pedagoga Heinricha Bartha, a potom i kod Conrada Ansorgea, usporedno se posvetivši kompoziciji koju uči kod glasovitog Ferrucia Busonija. U njegovoj je klasi 1922. napisao uspjele transkripcije Četiri predigre Bachovim crkvenim kantatama.

Prekid stvaralaštva

Restauriran Stančićev klavir Pleyel glazbalo je iznimno toplog tona

ludija, korala i fuge Césara Francka. Program je troje uglednih hrvatskih pijanista izvelo na Stančićevu klaviru Pleyel, glazbalu iznimno toploga tona koje je profesor odabrao 1924., a za čiju je restauraciju zaslužan Ljubomir Gašparović čijoj zbirci klavira i pripada. Uoči koncerta osmišljenog na njegovu inicijativu, posjetitelji su u predvorju dvorane mogli pogledati živopisnu izložbu o životu i djelu Svetislava Stančića koju je pripremila dr. sc. Nada Bezić.

Unatoč pohvalama koje je dobivao za svoje skladateljske uratke, Stančić se rano prestao baviti skladanjem pa tako uz spomenute skladbe, u njegovu opusu pronalazimo i nekoliko skladbi za klavir: Impresije, Gavottu, Menuet, Sonatinu, Varijacije na vlastitu temu, Sonatu u Es– duru, Preludij, Praeludium e fuga a tre, skladbe za glas i klavir, tri zborske skladbe, Stavak za gudački kvartet, Hrvatsku rapsodiju za veliki orkestar (1915.), Simfonijski scherzo (1916.), Krunidbeni preludij (1917.) i Skicu za pantomimu (1922.). Najveći je uspjeh i najviše izvedbi među navedenima postigao Simfonijski scherzo, koji je praizvedbu doživio na koncertu mladih hrvatskih skladatelja, 5. veljače 1916. Znakovito je da je iste večeri Svetislav Stančić praizveo Koncert za klavir i orkestar u g–molu, op. 33 Dore Pejačević. Iako je postizao zapažene uspjehe i na koncertnim podijima, reproduktivnom se umjetnošću također prestao baviti desetljeće nakon skladanja, posljednji put nastupivši 1927. na koncertu s djelima hrvatskih autora. Unatoč tome, zahvaljujući predanom radu, upornosti i stečenim

saznanjima, uspio je u Zagrebu stvoriti temelj za razvoj klavirske umjetnosti, što je rezultiralo sve aktivnijom koncertnom aktivnošću kojoj su neupitan doprinos dali njegovi studenti, upijajući savjete i slijedeći zamisli svojega profesora. Iz Stančićeva razreda potekli su brojni ugledni pijanisti: Dora Gušić, Melita Lorković, Božidar Kunc, Branka Musulin, Jurica Murai, Darko Lukić, Ladislav Šaban, Zvjezdana Bašić, Ranko Filjak, Ivo Maček (koji je kod Stančića privatno studirao nakon diplome u razredu Vjekoslava Rosenberga–Ružića), Stjepan Radić, Pavica Gvozdić, Vladimir Krpan, Branko Sepčić, Mira Flies Šimatović, Ljerka Pleslić– Bjelinski, Sretna Meštrović... to su neki od njegovih studenata koji su vlastitom umjetnošću i djelovanjem obilježili domaću glazbenu scenu u 20. stoljeću. Njegovi su studenti bili i Milan Horvat, Božidar Kunc, Željko Brkanović, Bosiljka Perić Kempf i Dubravko Detoni.

Pavica Gvozdić BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

K o n c e r t t r o j e p i j a n i s t i č k i h v e l i k a n a : P a v i c e G v o z d i ć , S r e t n e M e š t r o v i ć i V l a d i m i r a K r p a n a , 7. s i j e č n j a 2015. u H G Z – u u s pomen na svojeg a pr ofesor a

Istraživanje naslijeđa Svakako treba spomenuti i Stančićevu posvećenost istraživanju hrvatskoga glazbenog naslijeđa; zaslužan je tako za ponovno otkrivanje vrijednih skladbi i izdanja Fortunata Pintarića i Ferde Livadića, a priredio je i niz redakcija Bachovih, Scarlattijevih, Clementijevih, Couperinovih, Chopinovih i Schumannovih djela. Sustavno je radio na razvoju izdavačke djelatnosti, pomažući na taj način brojnim hrvatskim skladateljima. Kao redoviti član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, ostavio je brojne recenzije, primjerice recenziju uvodnog teksta Albe Vidakovića za zbirku Parnassia militia Vinka Jelića (1955.), monografije Stjepan Šulek Krešimira Šipuša (1956.) te kantata Josipa Hatzea, Noć na Uni i Golemi Pan. Posebno je važan bio njegov angažman u Hrvatskom glazbenom zavodu, čiji je bio predsjednik, sudjelujući u organizaciji koncertnih događaja i u kreiranju programa. Usprkos neupitnoj važnosti njegova zalaganja za izgradnju hrvatske pijanističke scene i uvrštenjem Zagreba na kartu europskih pijanističkih metropola, do danas su se zadržala brojna oprečna mišljenja o Stančićevu načinu podučavanja pa su mu se nerijetko prigovarale krutost i nefleksibilnost, što je većina njegovih studenata ipak redovito poricala. Danas ne postoje zvučni zapisi Stančićevih izvedbi, njegov skladateljski rad malo je poznat, ali njegovo naslijeđe i dalje živi kroz instituciju Muzičke akademije i osobnosti njegovih nekadašnjih studenata, a danas uglednih pijanista s bogatim koncertantnim i pedagoškim iskustvom, Sretne Meštrović, Pavice Gvozdić i Vladimira Krpana. Na izgradnju njihovih umjetničkih osobnosti on je bez sumnje ostavio velik trag, a oni su mu se odužili vlastitom koncertnom posvetom, da bi očuvali sjećanja i prenijeli dio tradicije na nove generacije pijanista.

Sretna Meštrović

Vladimir Krpan

Pavica Gvozdić, Vladimir Krpan i Sretna Meštrović

J u b i l a r n i , 10 . F e s t i v a l h r v a t s k e g l a z b e u B e č u ( 4 . s t u d e n o g a — 7. p r o s i n c a 2 0 14 . )

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

10 koncerata za desetu obljetnicu Organizator i provoditelji koncerata mogu ove godine biti itekako zadovoljni jer je Festival imao velikih odjeka u bečkim medijima

Tamara Obrovac i bend u bečkom klubu Porgy&Bess

Piše: dr. sc. Zdenka Weber

Violinist Jurij Revič, pijanistica Matea Leko i violist Aleksandar Milošev

vogodišnji deseti, dakle jubilarni Festival hrvatske glazbe u Beču, koji je utemeljio i programira voditelj Muzičkog informativnog centra KDZ–a mr. Davor Merkaš, počeo je 4. studenoga u Austrijskoj akademiji znanosti znanstvenim skupom o dubrovačkoj skladateljskoj obitelji Sorkočević i glazbenoj kulturi u 18. stoljeću u Hrvatskoj, koji je organizirala dr. Zdenka Weber, ministrica savjetnica u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beču, u suradnji s dr. Barbarom Boisits, voditeljicom Odjela za muzikologiju Austrijske akademije znanosti. Festival je nastavljen svečanim koncertom u Velikoj dvorani Akademije na kojemu je nastupio Antonio Sorgo Ensemble iz Beča, koji vodi hrvatski pijanist Hrvoje Jugović. Znanstveni skup nazvan Luka Sorkočević — skladajući diplomat u jozefin-

skom Beču okupio je muzikologinje iz Zagreba, Dubrovnika, Beča i Berlina. Referate su održale dr. Slavica Stojan (Dubrovnik), koja je govorila o Sorkočevićima kao posljednjim izdancima intelektualnog sjaja Dubrovačke Republike, akademkinja Koraljka Kos (Zagreb), koja je iscrpno prikazala glazbenu situaciju u Hrvatskoj u 18. stoljeću jednako u njezinu kopnenom dijelu kao i na dalmatinskoj obali, dr. Vjera Katalinić (Zagreb), koja je govorila o Luki Sorkočeviću i njegovim glazbenim kontaktima, dr. Christine Siegert (Berlin) s prilogom o Luki Sorkočeviću i bečkom glazbenom životu 1781./1782. godine, budući da je to bilo razdoblje u kojemu je dubrovački skladatelj i diplomat bio izaslanik Dubrovačke Republike na habsburškom dvoru, te dr. Zdenka Weber (Zagreb–Beč), koja je pažnju posvetila Lukinu sinu Antunu Sorkočeviću, povjesničaru, lingvistu, skladatelju i diplomatu koji je bio posljednji izaslanik Dubrovačke Republike u Parizu. U Francuskoj je doživio ukidanje Republike na Bečkom kongresu 1814./1815.

godine. U Velikoj se dvorani navečer okupio znatan broj uzvanika, oko dvjesto slušatelja, a Antonio Sorgo Ensemble izveo je Grave i Simfoniju u D–duru, br. 3 Luke Sorkočevića, Sonatu za klavir, violinu i violončelo Antuna Sorkočevića, dvije pjesme za sopran i klavir Torna la bella aurora i Sento, che l’alma e’opressa Jelene Pucić Sorkočević u izvedbi sopranistice Tamare Ivaniš, te Gudački kvartet u G–duru, op. 33, br. 5 Josepha Haydna i Klavirski koncert u Es–duru, br. 14 KV 449 W. A. Mozarta. Bilo je to prvi put da je u austrijskoj metropoli tako sustavno, znanstveno i glazbeno, predstavljeno stvaralaštvo Luke i Antuna Sorkočevića te Jelene Pucić Sorkočević. Publika je odlično prihvatila glazbu hrvatskih autora.

Klavirski trio Tradicionalno održavanje koncerata Festivala u Palais Eschenbach okupio je 9. studenoga veliki broj Bečana. Nastupilo je troje odličnih glazbenika: hrvatski umjetnici pijanistica Matea Leko

i violist Aleksandar Milošev, a pridružio im se mladi ruski violinist Jurij Revič. Na programu su imali Trio za violinu, violu i klavir u h–molu »Romantični« Ive Mačeka, Trio u Es–duru, KV 498 W. A. Mozarta, klavirski Scherzo fantastico Borisa Papandopula i izbor iz Osam stavaka za violinu, violu i klavir op. 83 Maxa Brucha. Djela hrvatskih skladatelja u doista vrsnim izvedbama ostavila su odličan dojam; posebno je Matea Leko dobila pljesak za virtuozno izveden Papandopulov Scherzo fantastico.

akon deset festivalskih godišta, hrvatska je glazba u Austriji svakako poznatija i ulazi u svijest šire publike kao posebna vrijednost europske glazbene baštine 13

Pisarović&bend Nastup poznate hrvatske jazz pjevačice Vesne Pisarović s pratećim sastavom Jazzpool NRW održan je 10. studenoga u koncertnoj dvorani MuTh koja je sjedište Bečkih dječaka pjevača (Wienersängerknaben). Glazbenici Frederik Köster, truba, Wolfgang Schmidtke, tenor i sopran–saksofon, Martin Sasse, klavijature, Philipp van Endert, gitara, Matthias Akeo Nowak, kontrabas i Peter Weiss, udaraljke, s odlično raspoloženom Vesnom Pisarović, punim su angažmanom izveli pripremljeni program sevdalinki i romskih pjesama na jazz način, ali i nekoliko hrvatskih narodnih pjesama u džezističkom aranžmanu.

Dorine sonate Još jedno od uobičajenih mjesta održavanja festivalskih koncerata, i to već deveti put, bio je nastup pijanistice Nataše Veljković 18. studenoga u dvorani Österreichische Beamtenversicherung. Beogradska pijanistica Nataša Veljković, koja već dugo ostvaruje vrlo uglednu pijanističku i pedagošku

karijeru u Beču, nedavno je snimila tri CD–a s cjelovitim klavirskim opusom Dore Pejačević, a za nastup u Beču odabrala je obje njezine Klavirske sonate te niz klavirskih minijatura. Brojna je publika pljeskala vrlo zdušno, očito oduševljena glazbom Dore Pejačević kao i dojmljivim muziciranjem Nataše Veljković.

Iz Marulićeva vremena Program Priča o Marku Maruliću, koji su Cantores Maruli iz Splita, tenori Marin Kapor Kaporelo i Andro Čalo, bariton Joško Perić i bas i umjetnički voditelj Blaženko Juračić, kao i vrsni glumci Joško Ševo i Marina Čapalija predstavili u Hrvatskom centru 20. studenoga, ulazi u dobrodošle audiovizualne prezentacije kojima se predstavljaju povijesne osobe, razdoblje i glazba koja toj epohi pripada. Autor projekta Marin Kapor Kaporelo izabrao je ulomke iz Marulićevih djela, Judite i drugih spisa, te uz glazbenu dopunu glagoljaškog i renesansnog repertoara te uz povijesne bugarštice iz Hektorovićeva Ribanja i ribarskog prigovaranja osmislio program koji je popraćen reprodukcija-

ma slika na velikom ekranu, sve s tematikom vremena u kojemu je Marko Marulić živio i stvarao.

Dinamični Parni valjak Kako Festival hrvatske glazbe u Beču okuplja najrazličitije glazbene žanrove i vrste, ove je godine 23. studenoga u popularnom Akzent Theatru bio organiziran nastup poznate pop–rock grupe Parni valjak. Svi koji su bili na koncertu, a bilo ih je oko četiristo, uživali su u hitovima, pjevali i plesali s profesionalno izuzetno angažiranim članovima grupe, predvođenima dinamičnim Akijem Rahimovskim. Ukratko, ostvarili su urnebesnu atmosferu pravog živog i raspjevanog događaja pop–rock glazbe koji se zacijelo dugo pamti.

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

snivač i umjetnički ravnatelj Festivala hrvatske glazbe u Beču, muzikolog Davor Merkaš, prošle je godine dobio i nagradu HDS–a Vatroslav Lisinski za svekoliki doprinos hrvatskom glazbenom stvaralaštvu

Suradnja MIC–ova Koncert u crkvi sv. Petra 24. studenoga održan je u sklopu projekta Europske komisije Minstrel. Nastupili su odlični pjevači: Raquel Paulo, sopran, Martina Menegoni i Natalia Kawałek, mezzosoprani, David Jagodić, tenor i Matija Meić, bariton, uz uglednog or-

Recital beogradske pijanistice Nataše Veljković s djelima Dore Pejačević u dvorani Österreichische Beamtenversicherung

guljaša Marija Penzara, te izveli bogat program predstavnika europskih Muzičko–informativnih centara iz Belgije, Grčke, Hrvatske, Letonije, Austrije, Poljske, Portugala, Slovačke, Slovenije, Češke i Cipra. Hrvatsku su zastupale skladbe Anđelka Klobučara, Tri duhovna stiha, te Ivana Josipa Skendera koji je obradio dvije popijevke iz Cithare octochorde.

HKO i Nalis

Vesna Pisarović u dvorani MuTh, sjedištu Bečkih dječaka

Hrvatski komorni orkestar koji je pod ravnanjem Josipa Nalisa nastupio 30. studenoga u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici na Carskom dvoru, oduševio je odličnim izvedbama Koncerta za komorni orkestar Rubena Radice, akademikovim ranijim djelom, u kojemu je još bio u ozračju folklora i kasnoromantičnog iskaza, Simfonijom u D–duru, br. 4 Luke Sorkočevića i Simfonijom u B– duru, br. 5, D 485 Franza Schuberta, dok je u Koncertu za flautu u f–molu, op. 69 Berharda Moliquea zablistala flautistica Renata Penezić, glazbenica

odlične tehnike i dojmljivog muziciranja.

Bulat u Konzerthausu Svakako je još jedan od vrhunaca Festivala bio solistički recital mnogostruko nagrađivanog gitarista Srđana Bulata, koji je nastupio 1. prosinca u uglednom bečkom Konzerthausu. U do posljednjeg mjesta ispunjenoj Schubertovoj dvorani, doista reprezentativni odabir djela od Regondija, Rodriga, Tarrege i Albéniza do vrhunskih ostvarenja hrvatskih skladatelja oduševio je sve nazočne. Ono što je posebno privuklo pozornost bile su Bulatove izvedbe djela hrvatskih skladatelja: Ive Josipovića, Željka Brkanovića, Stjepana Šuleka, Borisa Papandopula i Frane Paraća jer je riječ o manje poznatoj glazbi koja pak u tako vrsnim izvedbama otkriva svoje velike vrijednosti i potpuno se uklapa u odabir poznate glazbe. Meditativnost Josipovićevih Amphora, razigranost Brkanovićeve Suite mediteranee, odlična neoklasičnost Šulekovih Triju trubadurskih pjesama,

kao i kontrolirana disonantnost Papandopulove Dvanesttonske studije te ugodna atmosfera Paraćeve Muzike za gitaru u Bulatovim nadasve preciznim, dinamički pomno izrađenim i tehnički nadasve vještim interpretacijama bile su popraćene burnim pljeskom i publika se od vrsnog glazbenika oprostila tek nakon nekoliko dodataka.

Originalna Tamara Posljednji koncert ovogodišnjeg jubilarnog Festivala održan je 7. prosinca u jednom od najuglednijih bečkih jazz klubova Porgy&Bess. Nastupio je Tamara Obrovac Quartet u kojemu uz pjevačicu Tamaru Obrovac nastupaju pijanist Matija Dedić, kontrabasist Žiga Golob i perkusionist Krunoslav Levačić. Bila je to nadasve uspješna večer odličnog istarskog jazza koji je svojim skladateljskim radom utemeljila Tamara Obrovac, originalna i u svakom trenutku svojeg nastupa izuzetno angažirana i dojmljiva glazbenica. Više od dva sata pjevanja i sviranja u kojemu instru-

mentalni glazbenici potvrđuju svoju veliku vještinu improviziranja, a Matija Dedić osvaja uvijek novim kombinacijama i virtuoznim muziciranjem, izazvalo je kod brojne publike koja je ispunila jazz klub uporni i glasni pljesak. Tamarine pjesme nadahnute istarskim folklorom imaju čvrste korijene, tekstovi su poetični uz karakteristične vokalize i vratolomne glasovne bravure, a sve to predstavlja hrvatski jazz na najbolji mogući način. Tako je 10. Festival hrvatske glazbe u Beču zaključen nadasve sjajnim koncertom. U svakom slučaju, organizator i provoditelji koncerata mogu ove godine biti itekako zadovoljni jer je Festival imao velike odjeke u bečkim medijima, tisku i u radijskim emisijama, a bio je popraćen i na ORF–u. Nakon svih deset koncerata, hrvatska je glazba u Austriji svakako poznatija i ulazi u svijest šire publike kao posebna vrijednost europske glazbene baštine i suvremenosti u svim žanrovima izričaja. A to je svakako i glavna intencija te vrijedne manifestacije.

Zima u znaku mladih

Koncert podnaslovljen s Mala kap u slapu osmišljen je s ciljem pomoći djeci i mladima bez roditeljske skrbi, a uz Kvartet Rucner nastupio je i ansambl El Sistema Hrvatska

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

iznosi konsonantne i disonantne glazbene cjeline. Dok prvima, prema vlastitom opisu, iskazuje nostalgiju i čežnju za zavičajem i domovinom, drugima snažno kontrastira ocrtavajući tjeskobu i neugodu koje donose sadašnjost i surova stvarnost. Članovi Gudačkog kvarteta Rucner uspješno su istkali osobito ozračje te skladbe prepune suprotnosti, ostvarivši još jednu dojmljivu praizvedbu.

Zagrebački puhački trio nastavlja promicati hrvatsko stvaralaštvo

Orion u sjećanje na Željka Klepača

Prvi album na pomolu

Koncert za fagot, gudače i harfu Orion praizveli su Žarko Perišić kao solist i Domeniko Briški kao dirigent Piše: Ivana Jurenec

El Sistema Hrvatska

Snježana Rucner naručila je novo djelo Josipa Magdića

a koncertu je praizvedena Nostalgija u stvarnosti, op. 252 Josipa Magdića, skladba nastala na prijedlog violončelistice Snježane Rucner s posvetom Hommage à Ivan pl. Zajc, u spomen stote obljetnice besmrtnosti

Piše: Bojana Plećaš Kalebota

revijalnom tonu, u kakvom inače priređuju svoj posljednji koncert u kalendarskoj godini iz ciklusa Četiri godišnja doba, prošla je i Zima Gudačkog kvarteta Rucner, večer koju su violinistice Ivana Penić Defar i Ana Paula Knapić Franković, violist Dragan Rucner i violončelistica Snježana Rucner, upriličili u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva, 9. prosinca 2014.

Magdićeva Nostalgija

Praizvedba skladbe Zorana Novačića na koncertu H r v a t s ko g ko m o r n o g o r ke s t r a 10. v e l j a č e 2 015 . u H G Z – u

Ostajući vjerni svojoj, u dvanaest sezona iskušanoj, programskoj koncepciji, glazbenici su i na posljednjem koncertu ugostili glazbenike različitih profila te izveli raznovrstan program u kojem ni ovaj put nije bilo zapostavljeno hrvat-

sko glazbeno stvaralaštvo. Početak koncerta podnaslovljenog Mala kap u slapu i osmišljenog u sklopu programa pomoći djeci i mladima bez obiteljske skrbi, smještenima u domove diljem Hrvatske, protekao je u znaku posvete Ivanu pl. Zajcu. U duhu obilježavanja stote godišnjice njegove smrti, Gudački kvartet Rucner otvorio je zimsku koncertnu večer zaigranom izvedbom Zajčeva Hrvatskog kola, op. 672, skladbom ispunjenom elementima folklora. Uslijedila je praizvedba skladbe Nostalgija u stvarnosti, op. 252 Josipa Magdića, skladatelja koji niz godina blisko surađuje s Gudačkim kvartetom Rucner. Nastala na prijedlog violončelistice Snježane Rucner, s posvetom Hommage à Ivan pl. Zajc, u spomen stote obljetnice besmrtnosti, to je skladba koja naslovom upućuje na glazbeni sadržaj. Uz reminiscencije na Zajčevo stvaralaštvo, točnije fughettu na temu Romance Zrinjskog iz istoimene opere, Magdić naizmjenično

Osobitost koncerta Zima bila je i svojevrsna posveta mladim glazbenicima. Nakon skladbi hrvatskih autora, članovi Kvarteta ugostili su sve uspješnijeg gitarista Lovru Peretića, dobitnika prve nagrade u kategoriji gitare na posljednjem Hrvatskom natjecanju mladih glazbenika Papandopulo, koji je u Prvom kvintetu za gitaru i gudački kvartet, op. 85 Johna W. Duartea, pokazao visoku razinu koncentracije i tehničke spreme te sposobnost muzikalnog oblikovanja fraze. Tango Nostalgija Juana Carlosa Cobiána otpjevao je Ricardo Luque, uz pratnju Gudačkog kvarteta Rucner, a potom su glazbenici s Ricardovim sinom Armandom na udaraljkama, izveli popularnu skladbu El Maniero Moisesa Simonsa, obje u obradi Raula Norriege. Završni dio koncerta pripao je orkestru El Sistema Hrvatska, kojim je ravnao dirigent Marko Magdalenić. Glazbeno–edukativni program El Sistema potekao je iz Venezuele, a odnedavno postoji i u Hrvatskoj u sklopu Udruge SO DO, upravo pod vodstvom fagotista Ricarda Luquea. Zagrebački projekt El Sistema još je u fazi izgradnje, a jezgru orkestra čine učenici glazbenih škola i studenti koji su prošli prvu SO DO radionicu orkestralnog muziciranja po metodi El Sistema. U sklopu programa glazba se koristi kao sredstvo poticanja pozitivnih društvenih promjena, a sam je orkestar model idealne društvene zajednice u kojoj se usvajaju društvene vrijednosti. Temelj filozofije projekta čini entuzijazam zajedničkog stvaranja. U nadahnutoj i entuzijastičnoj izvedbi orkestra El Sistema Hrvatska, pod ravnanjem Marka Magdalenića, čuli smo koračnicu Stars and Stripes Forever Johna Philipa Souse i temu iz popularnog filma Pirati s Kariba Klausa Badelta, a vesela i mladenačkim poletom uljepšana koncertna večer završila je u dodatku odsviranom Radetzkyjevom koračnicom Johanna Straussa starijeg.

Žarko Perišić praizvodi Novačićev koncert uz Hrvatski komorni orkestar (foto: Krešimir Mihelić)

astajanje nemalog broja glazbenih djela kroz povijest potaknuli su upravo interpreti. Njihovi virtuozni nastupi često su bili neiscrpno vrelo u kojem su skladatelji pronalazili nadahnuće za stvaralački rad. Glazbenička obitelj Klepač nesumnjivo pripada takvim glazbenicima. I dok je glazbena javnost prije dvije godine obilježila stotu obljetnicu rođenja svjetski uglednog fagotista Rudolfa Klepača, Hrvatski komorni orkestar u utorak, 10. veljače 2015. priredio je koncert u sjećanje na desetu godišnjicu smrti njegova sina, također fagotista Željka Klepača. O zaslugama kojima je zadužio hrvatsku glazbenu scenu publiku je u uvodnom govoru podsjetio njegov kolega Berislav Šipuš.

Sklad svemira Za tu je svečarsku prigodu Zoran Novačić skladao Koncert za fagot, gudače i harfu Orion. Kao solist predstavio se jedan od naših najboljih fagotista Žarko Perišić, a praizvedbu je predvodio Domeniko Briški. Slušateljski pristupačnim djelom jednostavna izričaja skladatelj je »iz takta u takt slavio ljepotu i sklad svemira«. Pitanju odnosa astronomije i glazbe Novačić je pristupio suprotstavljajući solista, koji je »ispričao priču«, orkestru čija je uloga, mjestimice bliska izričaju filmske glazbe,

bila ocrtavanje različitih ugođaja. Pritom je korištenje harfe bilo efektno i, premda je taj instrument zvukom oprečan fagotu, skladno se uklopio u cjelinu. Koncert je podijeljen u tri stavka klasičnog rasporeda, a prema autorovim riječima u solistovoj osobi u glavnoj temi prvog stavka crveni div Betelgez »žustro pjeva o svojoj golemoj veličini i snazi«, dok je u središnjem odsjeku djela »Orionova maglica prostrla svoju treperavu i šarenu krinolinu«, a harfa »dočarava nestvaran svijet boja i oblika koji nam pristižu s predivnih fotografija moćnih teleskopa«. Tri zvijezde Orionova pojasa predstavljaju završni stavak kojim autor nameće pitanje jesmo li sami u svemiru.

Raritetna djela Publika je Orion dobro primila, između ostaloga zahvaljujući virtuoznom i muzikalnom nastupu solista Žarka Perišića, pa se može pretpostaviti da će nova skladba Zorana Novačića i dalje biti prisutna na koncertnim podijima. Spomenimo da su Hrvatski komorni orkestar i dirigent Domeniko Briški uz praizvedbu Oriona izveli Serenadu u E–duru za gudački orkestar op. 26 Arthura Footea te Koncert za dvije violine i gudače u D–duru, br. 1 zadarskog skladatelja iz 18. stoljeća Giuseppea Michelea Stratica, sa solisticama Mojcom Ramušćak i Teodorom Mucalom Matei.

Koncerti u zemlji i inozemstvu te sudjelovanje u projektu Hrvatske glazbene mladeži i Grada Zagreba Glazba u mom kvartu

Piše: Ana Vidić

bnovivši djelovanje 2011. u sastavu Dario Golčić, oboa, Domagoj Pavlović, klarinet i Žarko Perišić, fagot, Zagrebački puhački trio s nesmanjenim žarom njeguje tradiciju i put koji su utrli njihovi prethodnici, priskrbivši imenu ansambla međunarodnu reputaciju. Nakon nastupa u Zagrebu u kojemu od 2012., u Hrvatskom društvu skladatelja, održavaju i vlastiti koncertni ciklus, diljem Hrvatske, te u inozemstvu (gostovanja u Kanadi i Austriji), svojim aktivnostima u ovoj sezoni pridodali su i sudjelovanje u projektu Hrvatske glazbene mladeži i Grada Zagreba, Glazba u mom kvartu, predstavljajući se zagrebačkim osnovnoškolcima pristupačno i edukativno.

Obvezni dio repertoara Na svojim pažljvo pripremljenim i programski dotjeranim koncertima, važno mjesto daju suvremenoj glazbi, pa tako i djelima hrvatskih autora prošloga i ovoga stoljeća, od kojih su mnoga postala stalni, pa i obavezni dio njihova repertoara. Među njima su primjerice Dva stavka za puhački trio (Jutro i Ples na rosi) Tomislava Uhlika, nastala 1980.; najnoviju izvedbu članova Zagrebačkog puhačkog trija mogla je čuti zagrebačka publika na njihovu zaključnom koncertu prošle sezone u HDS–u, 18. lipnja. Tomislav Uhlik upravo je za njih napisao kratku skladbu Ad hoc koju su istom prigodom, i to kao dodatak, praizveli, ponovivši obje skladbe i pred publikom u Novom Vinodolskom na ljetnom nastupu 7. kolovoza u sklopu tamošnjeg 4. Međunarodnog festivala klasične glazbe, u crkvi sv. Filipa i Jakova. Novu koncertnu sezonu u listopadu, osim glazbe J. S. Bacha, W. A. Mozarta, Theodora Burkalija i Ferenca Farkasa, otvorili su i skladbom Brune Bjelinskog iz 1979. , naslovljenom Gumpis trio.

Druženje s publikom Dakako, hrvatsku glazbu nastavljaju promicati i u inozemstvu: prošle godine (21. — 23. studenoga) drugi put su na poziv Austrijskog ansambla za novu glazbu (Österreichische Ensemble für neue Musik) gostovali u Salzburgu te održali tri koncerta u njihovu prostoru u sklopu tamošnjeg Künstlerhausa. Ovaj put su odlučili predstaviti čak četiri hrvatske partiture: Šumatinu Srđana Dedića, Puhački trio Branka Okmace, Pas de trois Berislava Šipuša te A tre Marka Ruždjaka, uz skladbu Three Emoticons Theodora Burkalija, ujedno domaćina u Salzburgu, budući da osim kao skladatelj djeluje i kao član ansambla oenm. Zanimljivost tih koncerata je intimna atmosfera i druženje s publikom nakon izvedbe, što je nesumnjivo dalo dodatnu dimenziju upoznavanju tamošnje javnosti s hrvatskim stvaralaštvom za puhački trio.

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

P o s l j e d n j i ko n c e r t p r o š l o g o d i š n j e g c i k l u s a G o d i š n j a d o b a 9. p r o s i n c a 2 014 . u Ve l i ko j č i t a o n i c i H r v a t s ko g državnog arhiva

Svoj primarni cilj — promicanje hrvatske glazbe — Zagrebački puhački trio uskoro će pretočiti i u svoj prvi nosač zvuka čije je izdavanje za Cantus upravo u pripremi i na kojemu će se naći djela Olje Jelaske, Berislava Šipuša, Srđana Dedića, Marka Ruždjaka, Tomislava Uhlika, Branka Okmace i Brune Bjelinskog.

Povod su 70. godišnjica Hrvatskog društva skladatelja, 100. obljetnica rođenja Stjepana Šuleka i 90. rođendan Milka Kelemena

Piše: Bojana Plećaš Kalebota

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

reći koncert Cantus Ansambla iz sezone s povodom: 70. godišnjice Hrvatskog društva skladatelja, 100. obljetnice rođenja jedne od ključnih skladateljskih osobnosti 20. stoljeća Stjepana Šuleka i 90. rođendana Milka Kelemena, održan 16. veljače 2015. u Maloj dvorani Lisinski, protekao je u znaku hrvatskoga glazbenog stvaralaštva. Nastavivši ovosezonsku praksu izvođenja skladbi suvremenih hrvatskih autora poteklih iz razreda Stjepana Šuleka, Cantusovci su, pod ravnanjem bugarskog dirigenta Diana Čobanova, inače šefa–dirigenta Hrvatskog komornog orkestra, odsvirali skladbe Branka Lazarina, Pavla Dešpalja i Igora Kuljerića, a praizvedbu je doživjela i treća epizoda projekta Soap opera koju potpisuje Zoran Juranić.

Instrumentalne boje Svoja Tri krokija za petoricu skladao je Branko Lazarin, diplomant zagrebačke Muzičke akademije iz Šulekova razreda koji se potom usavršavao u Kölnu kod Milka Kelemena, za violončelo, saksofon, klarinet, trombon i klavir. Djelo su pod ravnanjem Berislava Šipuša praizveli upravo članovi Cantus Ansambla na koncertu naslovljenom Cantusove praizvedbe u svijetu, 22. ožujka 2004. u Preporodnoj dvorani palače Narodnoga doma u Zagrebu. Stapajući i istodobno suprotstavljajući zvuk pet raznorodnih glazbala u tri kontrastna stavka, Lazarinovo ostvarenje donosi raskošne kombinacije tonskih boja, koje su pomno oslikali violončelist Oliver Đorđević, saksofonist Berislav Antica, klarinetist Danijel Martinović, trombonist Mario Šincek i pijanistica Srebrenka Poljak. Svoj Koncert za violončelo i gudače napisao je naš ugledni dirigent i skladatelj Pavle Dešpalj 2000., a u travnju sljedeće godine praizveli su ga Pavle Zajcev i Zagrebački solisti. Kao solist u tome dojmljivom trostavačnom ostvarenju na posljednjem CanIvana Srbljan, Gorana Biondić i Ozren Bilušić

jevačicama se pridružio dojmljivi bariton Ozren Bilušić u ulozi dr. Bergera, planirajući ljubavni susret s hostesom Mirelom (Gorana Biondić), dok njegova supruga Irma (Ivana Srbljan) priprema skandaloznu osvetu

Dian Čobanov i Cantus Ansambl

tusovu koncertu, uz komorni je sastav nastupio član ansambla, violončelist Jasen Chelfi. Usredotočeno i muzikalno iznoseći složeni glazbeni sadržaj, počevši od meditativnog, preko razigranog, a potom i lirskog ugođaja, Chelfi je ostvario maštovitu interpretaciju, uz kvalitetnu suradnju članova ansambla. Drugi dio koncerta otvorila je desetominutna skladba 2+12 za violu, violončelo i komorni ansambl Igora Kuljerića, koju je 1976. godine na festivalu Wittener Tage für neue Kammermusik praizveo Komorni ansambl Slavko Osterc, pod ravnanjem Ive Petrića. U njoj autor jednoga od najsvestranijih opusa u drugoj polovici 20. stoljeća, na sebi svojstven način preispituje odnose solista i skupine instrumenata, izdvojivši dva solistička instrumenta, violu i violončelo, čije su dionice pod gudalima violista Aleksandra Miloševa i violončelista Andreja Petrača dojmljivo zazvučale u dijalogu, ali i u »igri« s ansamblom.

Treća epizoda S odmicanjem koncerta rasla je i napetost, budući da je za sam kraj ostavljena praizvedba treće epizode Soap opere, projekta koji se ostvaruje u koprodukciji Cantus Ansambla, Muzičkog biennala Zagreb i Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu, a čija se integralna izvedba priprema upravo za skorašnji Biennale. Prema dramaturškom predlošku Irene Škorić, u režiji Dore Ruždjak Podolski, nakon Mladena Tarbuka i Mirele Ivičević, glazbu i libreto treće epizode potpisuje Zoran Juranić, skladatelj u čijem se opusu ističu višestruko nagrađivana operna farsa Govori mi o Augusti, operna sapunica Pingvini te opera Posljednji ljetni cvijet, ovjenčana Nagradom Milka Trnina za 2013. godinu. Ostavši vjeran vlastitom skladateljskom pismu, uz mjestimične reminiscencije na motive svojih prethodnika, autor se tijekom skladanja uglavnom oslanjao na sadržaj tekstovnog predloška. To je rezultiralo živopisnom epizodom u kojoj se uvjerljivim solisticama, sopranistici Gorani Biondić i mezzosopranistici Ivani Srbljan, pridružuje dojmljivi bariton Ozren Bilušić, u ulozi dr. Bergera, planirajući ljubavni susret s hostesom Mirelom (Gorana Biondić), dok njegova supruga Irma (Ivana Srbljan) priprema skandaloznu osvetu. I baš kao što se protagonisti na kraju Juranićeve epizode u duhu američkih serija opraštaju od publike riječima »to be continued«, preostaje nam jedino strpjeti se do nove epizode Silvija Foretića koja je na rasporedu sljedećega mjeseca, a potom i do velikoga raspleta Gordana Tudora u sklopu bijenalske integralne izvedbe.

Tri godišnja doba Ciklus koji njeguje nekonvencionalni pristup ozbiljnoj glazbi priređuje se u suradnji s Koncertnom direkcijom Zagreb

Zagrebački ansambl flauta u MUO

Piše:Višnja Požgaj

agrebački ansambl flauta (ZAF) svoju će treću sezonu ciklusa Tri godišnja doba održati u suradnji s Koncertnom direkcijom Zagreb sa željom da zagrebačkoj publici ponudi novi nekonvencionalan pristup ozbiljnoj, ponajprije suvremenoj glazbi, idući ukorak s postojećim svjetskim trendovima, istražujući nove prostore primjerene njihovim idejama. Svoju će viziju taj ženski ansambl od deset vrsnih flautistica ostvariti u suradnji s mladim umjetnicima Akademija dramske i

lada redateljica Marina Pejnović za svaki je od tri koncerta pripremila poseban koncept kojim želi istaknuti njihove teme: kretanja, migracije i putovanje.

likovne umjetnosti i Tekstilno–tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Mlada redateljica Marina Pejnović za svaki je od triju koncerata pripremila poseban koncept kojim želi istaknuti njihove teme (Kretanja — Migracije — Putovanje) u zanimljivom programu s nizom praizvedbi pretežito hrvatskih, ali i stranih autora.

Za Dan žena Prvi se koncert Kretanja (Tribute to Dame Ethel Smyth) održao upravo na Dan žena, 8. ožujka u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Bio je posvećen ženi, »kretanju« žene u njezinoj svakodnevici, ženi u njezinu uobičajenom prostoru i s njezinim zadaćama. Feminizam koji nastoji pomiriti poimanje žene u tradicionalnom smislu i žene koja nastoji iskoristiti blagodati sloboda koje je izborila tijekom 20. stoljeća, bila je inspiracija glazbenicama koje su sa svojim gošćama, Kvartetom flauta 4 Syrinx, dale jednostavan prikaz obiju tvrdnji. Dame Ethel Smyth, strastvena žena koja je nadvladala ograničenja srednje klase u otvorenoj pobuni nad Engleskom, bila je oličenje hrabre svestrane žene — skladateljice, autorice, dirigentice, feministice i aktivistice za ženska prava. Njezina osobnost bila je inspiracija članicama ZAF–a da sastave program djela suvremenih skladateljica, različitih i zanimljivih na svoj način, kakva je bila i ona sama. Posebnu je pozornost privukla praizvedba djela Flauti dei Balcani srpske skladate-

ljice Dragane S. Jovanović (1963.), docentice na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu na Katedri za glazbenu teoriju, gdje je i završila studij kompozicije u klasi prof. Srđana Hofmana i Milana Mihajlovića, osvojivši nekoliko nagrada. Skladba Flauti dei Balcani koncipirana je u tri stavka za oktet flauta, inspirirana zvucima i ritmovima s Balkana. U prvom planu je boja tona flaute i čisti zvuk instrumenta bez specijalnih efekata.

Performans kao instalacija Taj prvi koncert bio je vrlo dobro posjećen i prihvaćen. Redateljica Marina Pejnović pokušala je cijeli performans osmisliti kao instalaciju kojoj je najbolje i najprirodnije mjesto u muzeju, u suradnji s glumicom Vini Jurčić i plesačicom Antonijom Dobrić, te kostimima TTF– a i Profokus teama. Drugi koncert Migracije održat će se 28. listopada na još nepoznatom mjestu i bit će posvećen hrvatskim skladateljima koji žive u inozemstvu. S jedne strane emigracija umjetnika može biti doživljena negativno, s druge pak strane život u emigraciji kod skladatelja budi sjećanja na domovinu koja se odražavaju u njihovim skladbama kao nova iskustva koja su stekli u novim sredinama. Na programu su uz ostalo četiri praizvedbe (Pall Ivan Pallson, Đorđe Marković i Matko Brekalo). Treći koncert Putovanje održat će se 15. studenoga, također na još neimenovanoj lokaciji i bit će posvećen susretu dalekih kultura Istoka i Zapada, njihovim razlikama, znatiželji pri prvom susretu, prihvaćanju, prijateljstvu, prožimanju i stvaranju novih umjetničkih djela pod utjecajem novih saznanja. Praizvedbe za taj koncert priprema troje hrvatskih skladatelja mlađe generacije (Ivana Kiš, Tibor Szirovicza, Bianka Ban) i suvremeni japanski skladatelj Isao Matsushita. Taj će koncert ujedno biti uvod u putovanje na još jednu u nizu uspješnih turneja ZAF–a, ovaj put po Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj i Austriji.

S hrvatskom glazbom do međunarodnih priznanja

eđunarodno natjecanje Davorin Jenko (slovensko – srpski skladatelj i dirigent, 1835.–1914.) koje se u veljači održava u Beogradu, u jedanaest godina postojanja okupilo je više od šest tisuća glazbenika do navršene trideset pete godine, od kojih je polovica iz bivših jugoslavenskih republika. Zahvaljujući potpori jednog, ali vrijednog profesora klavira na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, osječki su se studenti na ovogodišnjem natjecanju dostojno pripremili i okitili se medaljama. Solisti Josip Jagušić i Matea Matić osvojili su drugu i treću nagradu, a klavirski duo Kristina Senčić — Matea Matić drugu nagradu. Njihov profesor Konstantin Krasnitsky iz bjeloruske prijestolnice Minsk solistički i u duu sa suprugom Julijom koristi svaku koncertnu priliku u Hrvatskoj i u inozemstvu za promicanje hrvatske glazbe, pa takvu praksu potiče i u svojoj studentskoj klasi. Iz klavirističke radionice Umjetničke akademije izlaze dotjerane izvedbe skladbi Papandopula, Dore Pejačević, Kunza, Kelemena, Bobića i drugih, ali i praizvedbe studentskih skladbi Tihomira Ranogajca, Matka Brekala, Andreje Gribl i Luke Pavlekovića. Ovom prigodom pred međunarodnim auditorijem prvi put u Srbiji izvedena su Yamaha toccata Davora Bobića i duo United We Stand, Divided We Fall Sanje Drakulić. To je promidžba s dugim odjekom — jer kao što znamo, nisu sva vrijedna djela prikladna za natjecanja, a među onima koja jesu nalazi se sve više i naših. (Sanja Drakulić)

Nagrađeni studenti s profesorom: Kristina Senčić, Matea Matić, Josip Jagušić i prof. Konstantin Krasnitsky

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Treći koncert iz sezone s povodom

Novi ciklus koncerata Zagrebačkog ansambla flauta na raznim lokacijama metropole

Tomislav Veić

M a l a d vo r a n a L i s i n s k i, 16 . ve l j a č e 2 015 . S e z o n a C a n t u s A n s a m b l a

osam dana 40 koncerata i glazbeno–scenskih predstava u 10 izvedbenih prostora i na ulicama grada Zagreba, s oko 700 izvođača iz cijeloga svijeta

Piše: Branimir Pofuk

HONORIFICABILITUDINITAS. Ta dugačka, a kažu i jedna od najdužih riječi srednjovjekovnog latinskog jezika, programski je moto 28. Muzičkog biennala Zagreb koji će se održavati od 18. do 25. travnja. Takva kakva je, nimalo lagana za izgovor bez prethodnog uvježbavanja, ta riječ starog i mrtvog latinskog jezika na poetski i pomalo enigmatski način progovara o itekako živoj i novoj glazbi koju donosi 28. najvažniji festival suvremene glazbe u ovom našem dijelu Europe i svijeta.

C. Bastien

Primatelji počasti Honorificabilitudinitas znači: stanje u kojem se može primiti počast. Primatelji te počasti bit će svi sudionici festivala: skladatelji, glazbenici, umjetnici, publika i glazba sama. Poetski razrađujući festivalski moto, slažući slovima akord na svakom njegovu slovu, umjetnički ravnatelj MBZ–a Krešimir Seletković zapisao je: »Htijenje. Odlučnost u

iskrenosti. Novo djelo kao novi manifest. Odvajanje od stvarnog svijeta. Razum kao jedini oslonac. Izobrazba kao početak. Forma kao fikcija. Imaginacija kao temelj fikcije. Cizeliranje do najsitnijeg detalja. Adoracija zvuka. Bezbroj mogućnosti. Instrospekcija kao vlastiti svijet. Liliputanski koraci do zadovoljstva. Iracionalno kao temelj racionalnog. Tankoćutnost svih osjetila. Urušavanje u vlastitost. Dodir zvukom. Igra. Neraskidiva nit između sna i jave. Inauguracija duha. Traganje za nedostižnim. Apsorbiranje prostora i vremena. Stanje u kojem je moguće primiti počast.« Prevedene u prozu, navedene su riječi poziv i izraz dobrodošlice na festival koji u osam dana donosi četrdeset koncerata i glazbeno–scenskih predstava u deset izvedbenih prostora i na ulicama grada Zagreba, s oko sedamsto izvođača iz cijeloga svijeta. Nastupit će tri simfonijska orkestra i jedanaest komornih ansambala. Vidjet ćemo četiri plesne predstave i jednu opernu premijeru

— bit će to praizvedba nedavno otkrivene opere velikog hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula. Od sto pedeset skladbi na programu, dvadeset ih nastaje na narudžbu MBZ–a na kojem će doživjeti praizvedbe.

Izgubljeno — nađeno Petero umjetnika dobit će osobitu počast i pažnju. To su skladatelji u fokusu 28. MBZ–a, u svijetu već obasuti brojnim počastima, nagradama i odlikovanjima: Finkinja Kaija Saariaho, Nizozemac Michel Van der Aa, Britanci George Benjamin i Thomas Adès te Francuz Bruno Mantovani. Njihova će se djela naći na programima mnogih koncerata i različitih sastava, od solističkih recitala do komornih i orkestralnih koncerata, a bit će im posvećen i jedan cijeli festivalski dan. Svojim programom 28. Muzički biennale Zagreb okrenut je više nego ikada prije glazbi 21. stoljeća. Pa ipak, počasno mjesto na otvorenju zauzima praizvedba djela iz prošlog stoljeća. Ni-

Kaija Saariaho

Marco Borggreve

Bruno Mantovani

Michel van der Aa

Kratke opere Bijenalski projekt koji je već privukao veliku pozornost glazbeničkog svijeta svakako je i međunarodno skladateljsko natjecanje za petominutnu operu (5–Minute Opera Competition). O tome svjedoči stotinjak radova pristiglih na natječaj, od kojih je osamdeset jedna partitura ispunila sve propozicije. Među njima je međunarodni stručni žiri odabrao deset djela koja će biti izvedena u jednoj finalnoj večeri na MBZ–u, a pobjednik će dobiti narudžbu za novu operu koja će biti izvedena na Biennalu 2017. godine. Uz glazbenu pozornicu vezan je još jedan originalan projekt, Soap Opera, jedinstvena operna sapunica koja nastaje u koprodukciji MBZ–a, Cantus Ansambla i Kulture promjene Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu. Na svakom ovosezonskom koncertu svojeg ciklusa u Lisinskom, Cantus Ansambl izvodi po jednu od pet epizoda Soap Opere koje su, na temelju dramaturškog predloška Irene Škorić, naručene od petero hrvatskih skladatelja: Mladena Tarbuka, Mirele Ivičević, Zorana Juranića, Silvija Foretića i Gordana Tudora. Praizvedba cjeline, s uvertirom Mladena Tarbuka, bit će izvedena na pozornici Teatra &TD na samom Biennalu.

Brian Voice

Misija raznovrsnosti

George Benjamin Thomas Adès

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Moto festivala jedna je od najdužih riječi srednjovjekovnog latinskog jezika koje znači stanje u kojem se mogu primiti počasti

Priska Ketterer Luzern

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Praizvedbom Papandopulove opere počinje MBZ

kada izvedena, potom izgubljena pa nađena opera Madame Buffault Borisa Papandopula sasvim sigurno zaslužuje takvu počast i našu pažnju. Ta praizvedba bit će novi zajednički projekt zagrebačkih umjetničkih akademija — uključujući, naravno, u prvom redu Muzičku akademiju — i Tehnološko– tekstilnog fakulteta pod vodstvom profesionalaca, poglavito dirigenta Mladena Tarbuka i redateljice Dore Ruždjak Podolski. Osobito je važno što će se projekt ostvariti upravo na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta, što će za sve studente biti dragocjeno iskustvo, baš kao i za publiku.

Od prvog izdanja 1961. godine, Muzički biennale Zagreb mjesto je otkrivanja, upoznavanja i susretanja glazbenih svjetova. Raznovrsnošću programa tu misiju nastavlja i 28. MBZ: od komorne glazbe, simfonijskih koncerata i kazališnih projekata, opera i baleta, suvre-

Soap opere izvode pjevačice Lana Biondić i Ivana Srbljan

menog plesa do jazza, elektroničke glazbe i multimedijskih eksperimenata. Program 28. MBZ–a raspoređen je u nekoliko preglednih linija i programsko–tematskih ciklusa, od jutarnjih, podnevnih i poslijepodnevnih do udarnih večernjih te kasnovečernjih događanja. Muzički biennale ponovo će izaći i na zagrebačke ulice i trgove u edukativnom projektu koji će zajednički ostvariti Grupa za novu glazbu Glazbenog učilišta Elly Bašić, HR– projekt koji okuplja mahom studente Muzičke akademije te slo-

vački ansambl Veni Academy. Detaljan program 28. MBZ–a i popis svih uglednih stranih i domaćih ansambala i solista možete pronaći na internetskoj adresi www.mbz.hr. Muzički biennale Zagreb pozdravlja vas i poziva svojom temom i lozinkom: HONORIFICABILITUDINITAS!

Natječaj MBZ–a za najbolje operno djelo u trajanju od pet minuta

Deset petominutnih opera sa svih strana svijeta

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Pobjednik kojega odabere međunarodna prosudbena komisija dobiva narudžbu za cjelovečernju operu na idućem, 29. MBZ–u

Pišu: Karmen Širović

i Branimir Pofuk

rosudbena komisija (Zygmund Krauze, predsjednik, Edo Mičić i Mladen Tarbuk) od 81 pristigle partiture odabrala je desetero finalista

rosudbena tročlana komisija koju su činili Zygmunt Krauze, predsjednik, te Edo Mičić i Mladen Tarbuk, sastala se već početkom prosinca prošle godine u Hrvatskom društvu skladatelja te između osamdeset jedne partiture odabrala deset finalista i njihovih djela koja će 21. travnja u Hrvatskom glazbenom zavodu biti praizvedena u finalu natjecanja za petominutnu operu.

Finalisti petominutnih opera Finalisti su Magnus Bunnskog (Švedska), Romain Corbisier (Francuska), Petter Ekman (Švedska), Margareta Jerić (Kanada), Kevin Juillerat (Švicarska), Martyna Kosecka (Poljska), Steven Prengels (Belgija), Gillis Sacré (Belgija), Juan Maria Solare (Argentina) i Lina Tonia (Grčka). Festivalskim komornim ansamblom ravnat će Berislav Šipuš, a uživljavanje u deset različitih uloga i raznovrsnih skladateljskih svjetova bit će osobito velik izazov bas–baritonu Krešimiru

Monika Cerovčec

Stražancu i sopranistici Moniki Cerovčec. »Mislim da je ovo natjecanje vrlo originalna ideja. Želim čestitati organizatorima što su odlučili pružiti priliku skladateljima, u ovom slučaju uglavnom mladim ljudima, da se okušaju u pisanju takve forme. Ali moram dodati da je ona iznimno teška za skladanje. Kad vam ina- Krešimir Stražanac če netko spomene operu, svi pravog skladatelja i odmah znam ima ćemo odmah pomisliti na neku veću li ta osoba nešto reći ili nema«, rekao formu. Prenijeti tu ideju opere u tako je Krauze. kratko djelo, poput petominutne opere, jako je teško«, rekao je nakon žiriraBogatih pet minuta nja Zygmunt Krauze, priznajući kako ga je upravo znatiželja dovela na žiriranje u Hrvatsku. »Zanimalo me kakva sve Edo Mičić ističe da onaj tko u pet minumože biti petominutna opera«, rekao je ta zna pokazati što može, to može pokazati i u sat vremena. Takvog je uvjeveliki poljski skladatelj. renja i Mladen Tarbuk koji smatra da između skladanja minijature i jedne (vreZbog nedostatka novca menski) veće forme nema bitnih razlika U bogato dirigentsko iskustvo Edo Mi- te dodaje da kad skladate neko djelo čić ubraja ravnanje operama te scena- od pet minuta morate primijeniti više ma iz većih opera, ali se nikada nije su- ideja. Ta skladba mora biti mnogo bosreo s operom u trajanju od samo ne- gatija nego neka od trideset pet minukoliko minuta. Međutim, Mladen Tar- ta. Članovima žirija izbor finalista bio je buk je istaknuo kako »danas petomi- jednostavan i ugodan. Vodili su se nenutna forma nije tako rijetka pojava, kim zajedničkim kriterijima, poput tehnajviše zbog nedostatka novca. Ako nika komponiranja te pismenosti, ali želite nešto napraviti u opernom okvi- svaki član žirija posebno je bodovao ru, a nemate novca, napraviti ćete ne- neke druge parametre. Zygmunt Krašto manjeg formata s manje pjevača i uze u operama je tražio originalnost, s manjim orkestrom. Biennale (MBZ) je individualnu boju, ideju, a ne savršenlogično krenulo tim putem, osluškujući stvo, dok je Mladenu Tarbuku bilo zanitrendove koji se događaju na drugim mljivo što je u nekim slučajevima libreto festivalima i natjecanjima. Mislim da je bio bolji od glazbe. To je ono što me rapetominutna opera vrlo zanimljiva ide- zveselilo, jer je obično u operi obratno. ja, jer u njoj doista treba pokazati invenciju, ne samo skladateljsku nego i Edi Mičiću važno je bilo da partiture kodramaturšku.« Svi članovi žirija složi- respondiraju s našim vremenom: »Kad li su se da je takva forma dovoljna za bih primijetio da se nešto kreće u vreprovjeru sposobnosti i kvaliteta nužnih menu u kojem živimo, onda bih to poza skladanje cjelovečernje opere, jer čeo vrlo dubinski i detaljno promatrati i upravo će pobjednik natjecanja dobi- analizirati.« ti narudžbu za novo djelo — operu, za Prema riječima žirija, očekuje nas deset 29. izdanje MBZ–a. raznovrsnih opera, čijim se izvedbama i »Imam iskustvo koje mi omogućuje da oni sami raduju. kad pogledam prvu stranicu partiture, više ili manje već u dvije sekunde znam »Jedno je kad zamišljate kako zvuje li riječ o ‘pravom’ skladatelju ili o oso- či partitura, a drugo kad glazbu čujete bi koja samo ispisuje note na papiru ili uživo. To će biti ispit našega rada«, zau kompjuteru. Nije mi teško prepoznati ključio je Krauze.

Artist talks @ KIC Café 19 – 24 | 4, 12:00

VENI ACADEMY | HR Projekt | GNG GU Elly Bašić Daniel Matej i Marián Lejava, dirigenti | conductors

Artist talks @ Café &TD 19, 21 & 22 | 4, 15:00

Koncerti u gradu | Concerts in the city

Lecture @ MM 20 | 4, 15:00 Gerriet K. Sharma: {kA}

Nestor hrvatske muzikologije Samozatajnu i nenametljivu znanstvenicu nisu pratile nagrade prema zaslugama

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Piše: Erika Krpan

epravedno bi bilo oprostiti se od prošle godine, a iz mnoštva obljetničkih dobrih želja u nizu različitih obljetnica izostaviti jednu za povijest hrvatske glazbe uistinu važnu.

Riječ je o akademkinji Koraljki Kos koja je u svibnju 2014. navršila osamdeset godina.

Istraživački i pedagoški rad Podsjetimo one koji su zaboravili ili možda ne znaju: Muzikologinja Koraljka Kos studirala je i diplomirala u Zagrebu (1957.), usavršavala se u Velikoj Britaniji (1957./58.), a doktorirala je na Muzikološkom odjelu Filozofskog fakulteta u Ljubljani 1967. s tezom Muzički instrumenti u srednjovjekovnoj likovnoj umjetnosti Hrvatske. Kao stipendistica Fondacije Alexander von Humboldt 1973.–74. (i poslije u dva navrata) boravila je na znanstveno–istraživačkom radu u Njemačkoj. Radni je vijek provela na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, od 1977. je članica suradnica, od 1986. izvanredna, a od 1991. redovita članica HAZU–a; od 2014. je profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Sve ostalo u životu akademkinje Kos tiče se hrvatske glazbe. Ponajprije se posvećujući znanstvenom i istraživačkom radu, dospijevala je obavljati i niz drugih poslova, između kojih je jamačno najvažniji onaj pedagoški na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, gdje je od-

dr. sc. Koraljka Kos: Upiranje prstom i stalno naglašavanje »mi smo dio Europe, mi smo Europa...«, to je nešto što nama danas više ne treba.

gojila niz uspješnih generacija muzikologa koji su našli i nalaze mjesto u hijerarhiji poslova i zadataka vezanih uz struku. Praktički u Hrvatskoj jedva da ima muzikologa koji nije prošao njezin nauk, čime je stvoren čvrst profesionalni temelj koji može osigurati podjednako prošlost hrvatske glazbe kao i budućnost hrvatske muzikologije.

Promijenjeni pogled Danas je ona nedvojbeno nestor hrvatske muzikologije, rezultati njezina rada obogatili su — i još uvijek to čine — hrvatsku izvodilačku praksu dosezima visoke vrijednosti, dosezima koji su uvelike izmijenili pogled na hrvatsku glazbu, poglavito prve polovice 20. stoljeća. O tome svjedoče njezine knjige, više od stotine znanstvenih i stručnih radova, objavljenih u zemlji i u inozemnim znanstvenim časopisima, njezini inozemni nastupi na kojima je širila važne spoznaje o hrvatskoj glazbi međunarodnom auditoriju, ali i živost koju Koraljka Kos unosi u kontakte sa suradnicima, u organizaciju znanstvenih susreta, u sva pitanja od važnosti za hrvatsku glazbu. »U tih trideset, četrdeset godina dogodio se jedan važan proces, barem se meni tako danas čini«, kazala je akademkinja Kos u razgovoru za Cantus vođenom prije deset godina, u povodu njezina 70. rođendana. »Nismo više u grču, nismo više u strahovitoj napetosti da moramo pokazivati kako je vrijedno nešto što je hrvatsko, napokon, da je nešto uopće hrvatsko i da je nešto naše. To je danas nešto što je samo po sebi razumljivo. To upiranje prstom i stalno naglašavanje ‘mi smo dio Europe, mi smo Europa...’, to je nešto što nama danas više ne treba. Trebaju nam prvorazredne notne edicije i prvorazredne izvedbe.« Samozatajnu i nenametljivu znanstvenicu nisu pratile nagrade prema zaslugama. Ali u nas nerijetko tako biva. Osim toga, takvi samozatajni pregaoci ionako svoj posao ne rade zbog nagrada. Jer najveća je nagrada trenutak u kojem glazbeno djelo oživi, odjednom progovori živim zvukom, nakon godina i godina tihog i upornog prebiranja po činjenicama prošlosti. Takva je akademkinja Kos. Želimo joj stoga daljnje poticajne i djelatne godine, među svima nama koji s istinskim poštovanjem izgovaramo njezino ime.

Koraljka Kos

lapa je zapravo skupina prijatelja, koji su ili igrali nogomet ili išli lovit’ ribu; nešto su skupa radili, ali su i pjevali BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Uz 80. rođendan muzikologinje akademkinje Koraljke Kos

Joško Ćaleta R a z g o v o r s d r. s c . J o š ko m Ć a l e t o m u p o v o d u n a g r a d e H D S – a F r a n j o K s a v e r K u h a č za područje tradicijske glazbe te u povodu Ćaletina pedesetog rođendana

Život »na klapski način« Upravo su klape Ćaleti omogućile prolazak različitim stadijima: od pjevača, preko voditelja i skladatelja–aranžera, do znanstvenog pisca i istraživača

ote koje zabilježim samo su putokaz koji onda mašta pjevača, odnosno voditelja, razradi. Najveća mi je nagrada kad ljudi s terena prepoznaju da je to njihovo i da je to — to.

Joško Ćaleta i LADO

oško Ćaleta, glazbenik i znanstvenik, djelatnik Instituta za etnologiju i folkloristiku, na čijim se stranicama može pronaći njegova iscrpna biografija i bibliografija, prošle je godine bio dobitnik Nagrade Franjo Ksaver Kuhač za područje tradicijske glazbe za autorske i glazbeno–istraživačke projekte s hrvatskim klapama i ansamblom LADO.

Suradnja s Ladom

Važna komunikacija Trideset pet od pedeset godina života Joško Ćaleta živi »na klapski način«. Od 1979. godine, otkad je iz dječjeg zbora na poziv Nikole Bublea prešao pjevati u klapu Trogir, nastupa i pjeva. No razdoblje provedeno u klapi Trogir i svim njezinim »ekipama« omogućili su mu »prolazak« različitim stadijima: od pjevača, preko voditelja do skladatelja–aranžera. Već u to doba osjetio je potrebu i za istraživanjem te je iz neposredne okoline crpio znanje i napjeve, okušavajući se u obradama na standardni klapski način koji će se poslije pretvoriti u prepoznatljiv i jedinstven zvuk koji je i Joško Ćaleta i Katarina Livljanić — Dialogos i Klapa Kantaduri

glazbenička struka nagradila brojnim nagradama. Od početka su mu bliski suradnici i voditelji: Nikola Buble, Eduard Tudor, Josip Veršić i Ljubo Stipišić, redom klapski znalci, podarili, kako sam kaže »neizmjerno veliko bogatstvo, koje na fakultetu i u školi ne možeš uzest!« S radošću se prisjeća tog vremena: »Sad kad gledam unatrag na tu priču, biti dijelom jedne od tada najcjenjenijih klapa, koja je funkcionirala po dobrim pravilima, važan je trenutak u mojem životu. Oni su me primili kao ravnopravnog člana, iako sam bio najmlađi. A ta društvena komponenta, komunikacija među ljudima prije i poslije pjevanja jednako je važna kao i sam čin pjevanja. Dapače, što je ta suradnja i komunikacija bolja na bilo kojoj razini, klapa bolje funkcionira. Danas se mnogi s tim ne bi složili jer smo u zadnje vrime eto svjedoci raznolikosti onog što se naziva klapskim pjevanjem. Ali i to je dobro, ljudi se žele izražavati na razne načine i tu imaju prilike.«

Antropološki pristup Na studiju etnomuzikologije na University of British Columbia u Vancouveru prigrlio je antropološki pristup glazbi u kontekstu te mu je priča o klapama i klapskom pjevanju postala temom istraživanja. Kao insider i outsider istovremeno, pjevač, voditelj, aranžer te kao stručnjak koji je često u prosudbenim komisijama, ali i kao istraživač, priznaje da se ponekad teško odvojiti i napraviti odmak od te materije. Ali ipak, živeći u svijetu klapskog pjevanja i pjevača, ne posvetivši se samo jednoj klapi, nego provedbi različitih projekata s klapama, Ćaleta kao rijetko tko poznaje današnje stanje na terenu i na sceni. »U zadnjih dvadesetak godina i vokalna i vokalno–instrumentalna pjevačka skupina prisvojila je naslov ‘klapa’ kao svoje ekskluzivno pravo, što zapravo nije istina. Klapa je zapravo skupina pri-

jatelja, koji su ili igrali nogomet ili išli lovit’ ribu; nešto su skupa radili, ali su i pjevali. No utjecaj medija i priča povezana s nastankom tog glazbenog smjera uvjetovali su da se to razvije na drugi način. Od Omiškog se festivala pojavljuje uloga voditelja klape, a i sve su potrebnije obrade, odnosno pjesme prilagođene klapama pa sam u svim tim vidovima aktivan. Jedan od prvih projekata nakon povratka sa studija u Zagrebu, primjerice je projekt Sjećanja klape Jelsa koji sam radio s dugogodišnjim i dragim suradnikom Markom Rogošićem. Poslije su se projekti zaredali, često s još jednim, također dragim suradnikom — Juricom Boškovićem. Obrade kojih je danas više stotina pišem gotovo uvijek za određene pjevačke skupine s kojima i uvježbavam određene pjesme. Note koje zabilježim samo su putokaz koji onda mašta pjevača, odnosno voditelja razradi.«

Ženske klape Jedan takav »putokaz« je i novo izdanje, notna zbirka Za dišpet, prva publikacija pjesama za ženske klape. Temelj pjesmama su Joškova istraživanja na terenu, bilježenje repertoara ženskih pjesama koju su žene pjevale u raznim prigodama, poput pranja rublja, na svadbama, na druženjima... koje je onda prilagodio za određeni ženski ansambl, njihove glasove. Pokušao se stvoriti novi, atraktivni repertoar kako žene više ne bi pjevale kopirani »muški« repertoar, koji je često bio i glazbeno neprimjeren za njih. »Kako živim u Zagrebu, imao sam sriću i priliku raditi s mladim pjevačicama koje su izuzetno inventivne, vrijedne i dobre pjevačice pa smo eksperimentirali s tim novim repertoarom. Danas mi se čini da je to, u tom klapskom svijetu, najveća stvar koju sam napravio! Jer nakon toga nastaje sve više novih stvari za ženske klape koje su napravljene na tim novim osnovama.«

Djelovanje na Institutu za etnologiju i folkloristiku i intenzivan terenski rad inspirirali su Joškove brojne stručne i znanstvene radove, a za nosač Joško Ćaleta zvuka, plod velike serije terenskih istraživanja Hrvatska tradicijska glazba dobio je s kolegicom dr. sc. Nailom Ceribašić 2000. godine nagradu Hrvatskog društva skladatelja. Njegova su znanja i vještine prepoznali i u Ansamblu narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado s kojima je plodna i nagradama ovjenčana suradnja počela 2001. godine. »Kad su me zamolili da za njihov božićni koncert sastavim repertoar koji bi sa mnom izveli na turneji, sjetio sam se da sam baš u to vrijeme na terenu u Zadru čuo niz zanimljivih kolendi i pučkih božićnih napjeva. U toj se prvoj zadarskoj suiti ističe napjev Na dobro nam Božić dojde, kolenda iz Neviđana na otoku Pašmanu, uz koju je vezana i legenda i o kojoj je rađen i dokumentarni film. Taj se običaj već pomalo zaboravio, bio je skriven. Činjenica da je LADO to izveo na svojem koncertu koji je bio emitiran na televiziji, pokrenuo je običaj na koji su danas izuzetno ponosni i koji im je važan. Poslije se suradnja s Ladom nastavlja ciklusom kolendi iz Starog Grada koje su pjevali pučki kantaduri; to sam djelo posvetio akademiku Jerku Beziću. Tu ima dosta mojih skladateljskih poteza, ali uvijek nastojim ostati blizak izvoru. Najveća mi je nagrada kad ljudi s terena prepoznaju da je to njihovo i da je to — to. Evo, recimo, baš kad su hvarski kantaduri čuli Ladovu izvedbu tih kolendi iz Staroga Grada, rekli su mi: »To je to, drago nam je da ti to dalje na taj način prenosiš i radiš.« Moja je ideja da svi ti moji skladateljski zahvati ne naruše osnovnu strukturu. Normalno, slušat’ to u osnovnom obliku kako oni to pjevaju na terenu, to scena ne podnosi. Za izvedbu mora biti nekakva druga dimenzija, mora biti drugačijega glazbenog uzbuđenja koje će privući publiku da to češće sluša. Zapravo, ja sam samo medij, odnosno medijator između ta dva svijeta. S jedne strane je svijet koji glazbuje na svoj način, a s druge onaj koji to želi slušati, ali na svoj način, na pozornici.«

N ATJ E Č A J RJ GLAZBA HRT–a / Jazz orkestar HRT–a RASPISUJE

POZIV za nove jazz–skladbe koje će biti izvedene na koncertu 6. svibnja 2015. u Studiju Zvonimir Bajsić u sezoni Jazz orkestra HRT–a. Organizatori žele poticati stvaralaštvo za standardnu formaciju big benda u sastavu: dva alt–saksofonista koji sviraju i flaute dva tenor–saksofonista koji sviraju i klarinete bariton–saksofonist koji svira i bas–klarinet četiri trubača (krilnice)

Rok predaje radova je 10. travnja 2015., osobno ili poštom na adresu: Zvonimir Bajević, RJ Glazba — Jazz orkestar HRT–a, Prisavlje 3, Zagreb. Jedan skladatelj (aranžer) može predati samo jednu skladbu, a HRT će pokriti troškove u iznosu od 1.500 kuna bruto svim autorima čije će skladbe biti izvedene na koncertu. Za dodatne informacije nazovite

četiri trombonista

092 2900 154: Andreas Marinello, dirigent projekta

ritam–sekcija: gitara, glasovir, kontrabas (bas– gitara), bubnjevi.

099 634 70 90: Zvonimir Bajević, izvršni producent Jazz orkestra HRT–a.

Skladatelji trebaju predati partiture i dionice u PDF formatu na CD–ROM nosaču.

Glazba HRT–a

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Razgovarala: dr. sc. Irena Miholić

Anđeli heretici Suradnja s Ladom se nastavlja, a brojni nastupi i snimke obrada pjesama koje se izvode u božićno i korizmeno vrijeme nagradila je i publika i struka. Suradnja se ne zaustavlja samo na pučkom crkvenom pjevanju, već se proteže i na ostale zanimljive i kompleksne vokalne izražaje naše tradicije. Pritom je Joško Ćaleta i u suradnji s Ladom prepleo dvije dominantne teme kojima se intenzivno bavi: klapsko pjevanje i glazbovanje dalmatinskog zaleđa. A najbolje je ta dva svijeta spojio surađujući s Katarinom Livljanić i pariškim ansamblom Dialogos. U prvom glazbenom programu Dalmatica (2009.) uključeno je crkveno pučko i klapsko pjevanje, dok je u drugom projektu nazvanom Anđeli heretici (2013.) uključena ganga i putničko pjevanje. »Katarina i ja smo od prvog trenutka dobro funkcionirali i naša su dva projekta zapravo sudari glazbenih svjetova, koji se pri tom sudaru ne unište ili ne odbiju, već se isprepletu u prekrasnu priču. A takva se priča može ispričati samo u dobroj suradnji; tako sam imao sreću u taj projekt uključiti svoje najbliže glazbene suradnike i s njima muzicirati, a to je najveće zadovoljstvo koje me u biti prati cilo vrime moga rada. Sve što radim, radim stvarno iz gušta, barem ovo do sada.« Iz gušta je i umjetnički voditelj festivala Aklapella, a cappella na klapski, festivala klapa u Dubrovniku, kojem je glavni cilj promicati klapsku pjesmu, staviti pjevača u središte zbivanja, omogućiti klapama koje dođu na festival uživanje u nastupu, ali i u slušanju izvedbi ostalih sudionika festivala. Uvijek u potrazi za novim glazbenim izražajima, trudi se pratiti i dokumentirati razne glazbene izražaje na terenu, od kojih su neki i njegovim zalaganjem upisani u Registar nematerijalnih dobara naše zemlje, ali i UNESCO–a.

JAZZ.HR 2014/2015

Jazz.hr sezona uvijek je donosila uzbudljive koncerte afirmiranih glazbenika različitih pristupa jazzu. Raznolik je i program za novu sezonu u kojoj će se predstaviti cijenjeni glazbenici snažnih osobnosti.

OREGON 9. 4. 2015.

Američki all star sastav Oregon, u kojem sviraju četvorica uglednih multiinstrumentalista, već 45 godina svira kreativnu i prepoznatljivu glazbu jedinstvena zvuka zasnovanu na spoju jazza s europskom i indijskom klasičnom, ali i tradicijskom glazbom raznih naroda.

STEVE KUHN TRIO 7. 5. 2015.

Pijanist Steve Kuhn, poznat po suradnji s Johnom Coltraneom i drugim legendarnim jazzistima, ugled je stekao svirajući s vlastitim trijom u kojem su se izmjenjivali slavni glazbenici, među ostalima Buster Williams i Billy Drummond s kojima je obnovio suradnju.

TAMARA OBROVAC TRANSHISTRIA ENSEMBLE 28. 5. 2015.

Transhistria Ensemble pjevačice Tamare Obrovac, dobitnice nagrade International HDS-a, vodi nas na još jedno uzbudljivo i strastveno jazz putovanje Istrom i Mediteranom, uz zvukove zanimljivih istarskih dijalekata i nepredvidive međuigre glazbenika na pozornici. Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog Mala dvorana, početak u 20 sati

Cijena ulaznice za pojedinačni koncert: 100 kn Cijena paketa ulaznica za sve koncerte: 400 kn Ulaznice su dostupne na blagajni Dvorane i na www.ulaznice.hr

A za sljedećih pedeset godina života želi si zdravlja i puno raznovrsnih projekata, koji, čini se, njegov duh nadahnjuju, hrane i pomlađuju. 27

S t u d i o Z v o n i m i r B a j s i ć , H R T, 4 . v e l j a č e 2 015 .

Koncer t 2 5. vel jače 2015. u M aloj dvorani Lisinski u ciklusu Jazz.hr koji organiziraju HDS i Lisinski

Autorski dosezi dvaju naraštaja jazz »klana« Kajfeš

Kvartet Ravija Coltranea

Jazz orkestar HRT–a pod vodstvom Saše Nestorovića izvodio skladbe Davora i Gorana Kajfeša

ala dvorana Vatroslava Lisinskog 25. veljače 2015. bila je premala. Naime, mnogi su ljubitelji jazza, među kojima i neki od uglednih hrvatskih jazz glazbenika, bili neugodno iznenađeni kad su saznali da su ulaznice za koncert kvarteta Ravija Coltranea rasprodane i da neće moći pratiti glazbene vratolomije svojeg miljenika. Oni, pak, koji su na vrijeme kupili ulaznice pratili su vrhunski jazz događaj na otvaranju sezone Jazz.hr

azz orkestar HRT–a pod ravnanjem Saše Nestorovića 4. veljače u Studiju Zvonimir Bajsić Hrvatske radiotelevizije održao je četvrti koncert svoje sezone koji je uvršten u jazz sezonu Europske radijske unije. Naime, osim na Trećem programu Hrvatskoga radija, 27. veljače snimku toga koncer-

Jazz orkestar HRT–a i Andreas Marinello Dvorana Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu; 3 . p r o s i n c a 2 014 .

Glojnarića. Baš je Glojnarić, s kojim je do današnjih dana ostao u prijateljskim odnosima i s kojim nije prestao povremeno surađivati, bio idealna osoba za pripremu aranžmana za većinu skladbi ovoga programa (Davor Kajfeš napisao je dva aranžmana za svoje skladbe). Naime, Glojnarić je taj posao obavio majstorski, vodeći računa o glazbenim afinitetima orkestra i solista, ali zadržavajući izvorni karakter skladbe. Zahvaljući aranžmanima, ali i sjajnom orkestru i solistima,

Veliki poticaj hrvatskom jazz stvaralaštvu Skladbe članova Jazz orkestra HRT–a nastale na narudžbu ansambla izvedene na koncertu u njegovu ciklusu

kojim je ujedno počelo obilježavanje 25. obljetnice manifestacija koje zajedno organiziraju Hrvatsko društvo skladatelja i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog. U povodu tog jubileja organizator je u dvorani postavio novu scenografiju, rad likovnog umjetnika Borisa Boduljaka.

S oca na sina U svojem drugom nastupu na Jazz.hr–u (prvi je održao 2002.) Coltrane je nastupio s glazbenicima s kojima djeluje posljednje tri godine: s pijanistom Davidom Virellesom, kontrabasistom Dezronom Douglasom i bubnjarom Johnathanom Blakeom. Osim što su oduševili uigranošću, svaki od njih briljirao je u solima, a Coltrane i Blake i kao skladatelji. Na osebujan su način predstavili i skladbe drugih jazz autora, onih koje iznimno cijene: Charlieja Hadena, Paula Motiana i, naravno, Ravijeva oca, kultnog jazz glazbenika Johna Coltranea. Publika je s oduševljenjem pozdravljala svaki solo, Coltraneovu estetiku, Virellesovu virtuoznost, Douglasov lirski pristup u improvizacijama, Blakeovu muzikalnost i sposobost da se prilagodi u najtišim dionicama, uzbudljive komunikacije, posebice one Coltranea i Blakea... (Davor Hrvoj) 28

Koncert je predvodio čest suradnik Jazz orkestra HRT–a, Andreas Marinello, koji je osim kao dirigent, nastupio i kao solo saksofonist u vlastitoj skladbi Serpentis Cauda. Trubač Zvonimir Bajević predstavio se vedrom, ljetom nadahnutom skladbom Blue Line; producent orkestra Igor Geržina autor je skladbe Bionicle retro zvuka, zaraznog ritma i teme; klavirist Joe Kaplowitz džezerski je obradio tradicijsku Međimurski zdenci; trombonist Miron Hauser znalački je prenio kubanski danzon u bigbendovski slog u skladbi Tu fragancia; trubač Davor Križić kompleksnim je promjenama ritma i žestokim solo dijelovima oblikovao Davor’s Tune; bubnjar Marko Lazarić u tradicionalnoj je formi napisao Seven Palms; alt–saksofonist i flautist Miro Kadoić priklonio se funku u skladbi Monster in the Garden, dok je skladba trombonista Luke Žužića, Changes, osim utjecaja Jima McNeelyja i funka otkrila i klasične uzore. Koncert je zaključila vatrena i duhovita Ljuta papričica bariton–saksofonista Damira Horvata.

Davor Kajfeš

ta emitirale su sve članice Europske radijske unije (EBU–a). Orkestru su se kao gostujući solisti pridružili pijanist Davor Kajfeš, koji već godinama živi i djeluje u Švedskoj, i njegov sin, trubač Goran, jedan od najcjenjenijih švedskih glazbenika, dobitnik ugledne nagrade Nordic Music. Uz trubu, Goran je na tom koncertu svirao i konge. Bila je to nova situacija za obojicu. Naime, Goran nikad nije nastupao u kontekstu orkestralnog jazza, a Davor, iako je karijeru počeo u Plesnom orkestru Radio Zagreba, vrlo je brzo počeo samostalnu karijeru i tek je u rijetkim prigodama svirao u sličnom kontekstu. No nakon uspjeha ovog koncerta zasigurno će razmisliti o tome da se ubuduće upuste u slične glazbene pustolovine.

izvedbe su se doimale prirodnima i logičnima, kao da su pisane za formaciju big benda, iako ni jedna nije skladana s tom namjerom. Osim spomenute, Davor je za ovaj koncert odabrao vlastite skladbe različitih karaktera, pokazavši da je svestran glazbenik, upoznat s raznim podžanrovima, od bluesa, preko latina i tradicijske do suvremene improvizirane glazbe, kao i s novim kre-

Pijanist pjesničkog senzibiliteta Osim kao sjajan skladatelj, Davor se predstavio i kao osebujan pijanist pjesničkog senzibiliteta, improvizator zanimljivih zamisli, neopterećen dokazivanjem, smislen, nesputan, razigran i prepoznatljiv. Pokazao je to i u solo izvedbi skladbe Capriccioso, improvizaciji na glazbu Aleksandra Skrjabina. Naime, za svoj je novi album Dialogues with Scriabin snimio improvizacije na djela toga velikog ruskog skladatelja klasične glazbe. Nije propustio priliku da u kratkom dirljivom govoru zahvali svojem nedavno preminulom šurjaku, ali i glazbenom mentoru, legendarnom pijanistu i skladatelju Johnu Lewisu koji je vodio ugledni Modern Jazz Quartet, uzor za stvaralaštvo spomenutog Zagrebačkog jazz kvarteta, s kojim su njegovi članovi bili u prijateljskim odnosima. Najemotivniji trenutak koncerta bila je upravo izvedba Lewisove skladbe Django koja je postala džezističkim standardom. Kako skladbu koju su svirali svi glazbenici, koja je izvedena u tisućama inačica, predstaviti publici na nov način? Kajfeš i Glojnarić su u tome uspjeli, pokazavši na kojoj su glazbi gradili svoje stvaralaštvo, ali i kako su se od nje odmaknuli, stvorivši vlastiti glazbeni izraz.

ijanist Davor Kajfeš već godinama živi i djeluje u Švedskoj, gdje je rođen njegov sin, trubač Goran, trenutačno jedan od najcjenjenijih švedskih glazbenika, dobitnik ugledne nagrade Nordic Music. Spontane dosjetke

Iako je već nastupao pred hrvatskom publikom, Goran Kajfeš se na ovom koncertu prvi put predstavio i kao autor. Na programu su bile njegove skladbe Dinner with Inner i Bloodstream, pisane u maniri suvremenog jazza, ali s natruhama balkanske tradicijske glazbe, što je očito stekao naslijeđem. Spontanim je dosjetkama, kojima je njegova truba nadglasavala zvuk orkestra, pokazao da je jedan od njegovih glazbenih idola svakako preminuli trubač Lester Bowie, član kultnog free– jazz sastava Art Ensembe of Chicago i vođa ansambla Brass Fantasy. Iako po karakteru nisu bliske orkestralnom jazzu, Glojnarić je njegove skladbe uspješno prilagodio ovom kontekstu. Osim toga, u aranžmanima svih skladbi ostavio je prostora i za druge soliste koji su pridonijeli uspješnoj provedbi koncerta. Među ostalima, kao solisti su se istaknuli flautist i alt–saksofonist Miro Kadoić, tenor–saksofonist Mario Bočić, bariton–saksofonist Damir Horvat i bubnjar Marko Lazarić.

Svestrani autor

Dinko Bažulić

Mario Juričić

Ravi Coltrane

eć niz godina Jazz orkestar HRT–a potiče hrvatsko jazz stvaralaštvo raspisivanjem natječaja za nove skladbe, od kojih se najbolje predstavljaju u sezoni Orkestra. Poticaj je to koji generira najrazličitije pristupe i viđenja big bend formacije pa ne začuđuje da su se tijekom godina iskristalizirale brojne kvalitetne skladbe koje zaslužuju mjesto na repertoaru ansambla. Ove sezone kriterij za svojevrsnu retrospektivu tih skladbi bilo je autorstvo članova Orkestra. U Dvorani Gorgona Muzeja za suvremenu umjetnost, 3. prosinca 2014., moglo se čuti deset skladbi čija je posebnost u tome što su autori imali skladateljski možda idealnu, insajdersku, situaciju: pisali su za ansambl čiji su i sami sudionici, koji sjajno poznaju i kojem su, uz izvođački, sada dali i stvaralački doprinos. Rezultat je pružio uvid u raznolikost glazbenih svjetova članova Orkestra, bogatstvo i slojevitost njihovih nadahnuća te istovremenu duhovi-

tost i ozbiljnost u pristupu različitim utjecajima. Od Međimurja do ljute papričice DAVOR HRVOJ

Piše: Ana Vidić

tanjima na svjetskoj sceni, ali je razvio vlastiti glazbeni jezik u kontekstu suvremenog jazza. To su Silver Sides, Forgotten Dreams, The Message from ID, How Many Times I Have to Tell You te Collision, za koju je u Monaku dobio nagradu u kategoriji najbolje jazz teme.

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Piše: Davor Hrvoj

Jazz orkestar HRT–a

Program su obilježile skladbe Davora Kajfeša iz raznih razdoblja karijere. Primjerice, skladbu Davor’s Blues skladao je još za Zagrebački jazz kvartet, najvažniji sastav u povijesti hrvatskog jazza kojem je upravo on bio umjetnički voditelj i u kojem je svirao klavir uz kremu našeg jazza: vibrafonista Boška Petrovića, kontrabasiste Krešimira Remetu ili Miljenka Prohasku i bubnjara Silvija

Davor i Goran Kajfeš uz Jazz orkestar HRT–a i Sašu Nestorovića

Novi Porin plovi punim jedrima! Kako u Upravnom odboru više nema Hrvatske diskografske udruge, nagrada je iz »diskografske« preimenovana u »glazbenu«

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Piše: Dubravko Jagatić

ije tajna da je diskografska nagrada Porin postala posljednjih nekoliko godina manifestacija oko koje se lome koplja. Bez ikakve sumnje, strukovna nagrada koja mora postojati

pravni odbor Porina shvatio je da je vrag odnio šalu i da je vrijeme da se poduzmu konkretni koraci i koja je na početku doista i bila respektabilna i stvarnog sjaja. Nažalost, posljednjih godina, iz raznih razloga nagrada Porin doživjela je niz padova te svojim padom povukla za sobom i niz kolateralnih žrtava iz redova autora, glazbenika, skladatelja… Imajući sve to na umu, Upravni odbor Porina shvatio je da je vrag odnio šalu i da je vrijeme da se poduzmu konkretni koraci. Jednostavno, došlo je vrijeme da Porin ponovo zasja punim sjajem kakvim je sjao i 1993. godine kad je nastao. Sastali su se čelni ljudi, osnivači te prestižne hrvatske diskografske nagrade (Hrvatsko društvo skladatelja, Hrvatska glazbena unija i Hrvatska radiotelevizija) te nakon rasprave zaključili da su promjene nužne i da ih treba provesti što prije.

Svjesni gdje su najslabiji, kao pojačanje su pozvali Antu Magzana, stručnjaka za medije koji se prihvatio uloge izvršnog direktora Porina, a hoće li doista i ispuniti očekivanja i neskriveno zadovoljstvo Upravnog odbora Porina njegovim dolaskom, tek ćemo vidjeti. Na svu sreću, nećemo čekati dugo jer je jedna od novina i održavanje te važne manifestacije. I dok se prošle godine Porin održao u lipnju, Upravni odbor zaključio je da šest mjeseci nakon godine na koju se odnose prijave nema nekog smisla pa je Porin pomaknut na početak ožujka.

Novi pravilnik Stvari su postale jasnije već nakon 11. prosinca 2014. nakon sastanka Upravnog odbora, na kojem su donijeli novi Pravilnik o prijavama izdanja za glazbenu nagradu Porin. Dakle, osim što nije više u pitanju diskografska nagrada, već glazbena nagrada, predsjednik Upravnog odobra Porina Neven Frangeš poslao je i prigodan dopis u kojem je između ostalog napisao: ‘’Željeli bismo vas izvijestiti o nekim promjenama koje su zapravo u skladu s izvornim i temeljnim načelima Porina, dok neke zahtijeva novo vrijeme i novi načini na koje glazba dolazi do svoje (naše) publike. Upravni odbor Porina od ove godine otvara mogućnost da, uz diskografske kuće, snimke i izdanja za Porin mogu prijavljivati i autori i izvođači, članovi Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske glazbene unije.’’ Bez ikakve sumnje, to je vrlo važna promjena u skladu sa sadašnjim vremenom koja se predugo ignorirala.

Manje nagrada Drugim riječima, uz diskografske kuće i druge pravne osobe sa sjedištem u Republici Hrvatskoj registrirane za izdavanje nosača zvuka i/ili slike, prijave mogu slati autori, izvođači, medijski i drugi glazbeni djelatnici. Uz to, smanjili su i broj kategorija, o čemu se Frangeš također izjasnio u spomenutom dopisu. ‘’Vidljivo je na prvi pogled da je Upravni odbor Porina ove godine odlučio smanjiti broj kategorija u kojima se prijavljuju kandidati u natjecanju za Porin. Takva odluka donesena je prvenstveno s namjerom da se u pojedinoj kategoriji znatno ojača konkurencija. Neke kategorije, u kojima je (nažalost) bilo samo po nekoliko prijava godišnje, spojene su u jednu kategoriju, a neke druge kategorije, zbog relativno male produkcije, održavat će se bijenalno. Svjesni smo da bi u povodu takve odluke možda moglo biti i drukčijih mišljenja, pa i određenih prijepora, ali naše je čvrsto uvjerenje da je dugogodišnja ‘inflacija’ kategorija zaprijetila dugoročnim rušenjem standarda i ugleda nagrade.’’ I tako smo ove godine doživjeli dodjelu glazbene nagrade Porin u trideset kategorija: I. Opće nagrade: Album godine Pjesma godine Novi izvođač godine. II. Posebna glazbena područja: A) Zabavna, pop, rock, alter i klupska glazba: – Najbolji album zabavne glazbe – Najbolji album pop–glazbe – Najbolji album rock–glazbe – Najbolji album alternativne glazbe – Najbolji album klupske glazbe – Najbolja ženska vokalna izvedba – Najbolja muška vokalna izvedba – Najbolja izvedba grupe s vokalom. B) Jazz glazba – Najbolji album jazz glazbe – Najbolje skladbe jazz glazbe – Najbolja izvedba jazz glazbe. C) Folklorna i etno glazba – Najbolji album folklorne glazbe – Najbolji album tamburaške glazbe – Najbolji album klapske glazbe.

Akademik Nikša Gligo dobio je ovogodišnjeg Porina za životno djelo kao svesrdni promicatelj suvremene glazbe

Aranžman, produkcija, snimka Najbolji aranžman Najbolja produkcija Najbolja snimka.

Porin

S paladium A r ena u S plit u, 6. ož u jka 2015., g odiš n ja dod jela hr vat ske gla z bene nag r ade

D) Klasična glazba – Najbolji album klasične glazbe – Najbolja skladba klasične glazbe – Najbolja izvedba klasične glazbe – Najbolja snimka albuma klasične glazbe – Najbolja produkcija klasične glazbe. III. Sva glazbena područja Najbolji tematsko–povijesni album Najbolja instrumentalna izvedba Najbolji video broj Najbolje likovno oblikovanje. Kao što se može primijetiti, još jedna od ‘’radikalnih’’ novosti je izostanak inozemnih izdanja, što je Frangeš također pojasnio dopisom. ‘’Upravni odbor Porina također je donio odluku da se od ove godine natjecanje za Porin održava isključivo u kategorijama domaćih izdanja, s tim da će se u tim kategorijama moći natjecati i ona strana izdanja koja se nalaze u legalnoj distribuciji u Republici Hrvatskoj, a na kojima je glavni izvođač hrvatski državljanin.’’

na pravom kursu Dodjela pokazala potencijal hrvatske mainstream glazbe, ali i novog Porinova tima

Piše: Josip Radić Fotografira: Dario Njavro

vadeset drugi Porin u splitskoj Spaladium Areni bio je, zapravo, po mnogočemu prvi. Osim što je grad pod Marjanom prvi put bio domaćin dodjele, novim terminom u ožujku nagrada se približila protekloj glazbenoj godini, čime se dobilo na aktualnosti priredbe. Prvi put je i publika s kupljenim ulazni-

cama imala priliku pratiti dodjelu, što je također pridonijelo sjajnoj atmosferi u Spaladiumu. Najveće inovacije, međutim, kriju se u činjenici da Porin od ove godine nosi naziv »glazbene« umjesto dosadašnje »diskografske« nagrade, čime su se otvorila vrata reafirmaciji Porina kao dinamičnog organizma koji je u tijeku s novim glazbenim strujanjima u Hrvatskoj, ali i šire. Od ove su godine, naime, mogućnost sudjelovanja dobili i tzv. samizdati, odnosno DIY (Do it yourself) glazbenici i njihova izdanja dostupna na servisima Bandcamp, YouTube,

SoundCloud i drugima. Ne manje važno, broj kategorija s »mamutskih« 50+ ove je godine smanjen na 31 — među »stradalim« kategorijama je i famozni Hit godine, za čiju se dodjelu planira posebna priredba najesen!

Vatra, Psihomodo i Mašić Što se tiče dobitnika ovogodišnjeg Porina, najviše razloga za slavlje imali su Vatra i Psihomodo pop s četiri, odnosno tri osvojena kipića. Virovitički rokeri osvojili su priznanja za pjesmu godine, najbolju izvedbu grupe s vokalom, naj-

pravo je kvalitetan mainstream potreban kao orijentacija alternativnoj glazbi s jedne i zabavnjačkim zvukovima s druge strane.

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

N a š a je d i n a d i s ko g r a f s k a n a g r a d a p o n ov n o s j a p u n i m s j a je m k a o i 1993 .

Bez Hita godine Uz sve nabrojene izmjene, izbačen je i Hit godine oko kojeg su se možda i najviše lomila koplja. ‘’Koliko god je ta kategorija bila medijski atraktivna, te je možda povoljno utjecala na širu promociju i popularizaciju nagrade, naša je definitivna odluka da Porin nastavi svoju profilaciju kao nagrada struke koju profesionalci dodjeljuju profesionalcima. Doista, s tim ciljem i s tom idejom Porin je pokrenut prije sad već više od dva desetljeća. Vrijedi ovdje citirati članak 2. Statuta Porina koji od 1993. godine pa do danas posve jasno definira ciljeve Porina: ‘Nagrada se dodjeljuje temeljem odluke stručnog biračkog tijela, koje će se pri donošenju odluke ravnati najvišim umjetničkim i produkcijskim standardima audio i video izdanja, a ne komercijalnim uspjehom pojedinog izdanja.’« Izvršni direktor Porina Ante Magzan obećava: »Ako želimo imati zdravu i kvalitetnu domaću glazbenu scenu, onda je moramo jednako tako prezentirati javnosti. Mislim da se već posljednjih godina radilo dosta kvalitetno na konceptu i formatu glavne manifestacije, a od ove smo se godine odlučili za dodatne male promjene u tom pogledu.« Koliko su obećanja ispunjena, mogli smo se uvjeriti na Porinu u Splitu 6. ožujka.

Sara Renar s Porinom za najbolju žensku vokalnu izvedbu

ockOff festival novog zvuka koji je lani pokrenulo Hrvatsko društvo skladatelja nagrađen je u kategoriji najboljeg albuma s raznim izvođačima.

du jer smatra da album ne pripada kategoriji alternativne glazbe) te najboljim likovnim oblikovanjem, dok su Gretta i Geby iz benda Vikend Revolucija osvojili Porina za najbolju vokalnu suradnju.

Žešći zvuk Dio javnosti osvrnuo se na preveliku zastupljenost rock–izvođača ponešto žešćeg zvuka, no njih se može opisati i kao zametak zdrave hrvatske mainstream scene koja već puni dvorane poput Doma sportova i dominira

skladbe za orgulje osvojio je čak četiri Porina u kategorijama klasične glazbe, i to za najbolju izvedbu (P. Mašić), najbolju skladbu Hommage a Bach Anđelka Klobučara, najbolju produkciju (P. Mašić) i najbolju snimku albuma (Alan Šnajder i Božidar Pandurić). No Porin za najbolji album klasične glazbe pripao je gitaristu Darku Petrinjaku za album Klobučar, Njirić, Papandopulo, Juranić. Najbolji instrumentalni album je All stars Jurice Pađena, a Autobus Livija

Akademik Frano Parać jedini je skladatelj ovjenčan ove godine Porinom za životno djelo BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Morosina, prema mišljenju struke, najbolja je instrumentalna izvedba. Najbolji album popularne duhovne glazbe je Adventske pjesme — pjesme u došašću Matije Antolića i prijatelja, dok je Kemal Monteno — 50 originalnih pjesama proglašen najboljim tematsko– povijesnim albumom. RockOff festival novog zvuka koji je lani pokrenulo Hrvatsko društvo skladatelja nagrađen je u kategoriji najboljeg albuma s raznim izvođačima.

Antologijski likovi i djela Ovogodišnji dobitnici Porina za životno djelo su poznati skladatelj i pedagog, akademik Frano Parać, te istaknuti muzikolog i promicatelj suvremene glazbe, akademik Nikša Gligo. Porina za antologijsko ostvarenje hrvatske glazbe, album Dnevnik jedne ljubavi iz 1973., dobili su Josipa Lisac, Ivica Krajač te postumno Karlo Metikoš. Upravo je dodjela tog priznanja bila jedan od vrhunaca televizijske priredbe uz nadahnuti govor Saše Antića (TBF) i sjajne Ivanu Kindl i Jacquesa Houdeka koji su izveli klasik O jednoj mladosti. Uz impresivnu pozornicu i raspoloženu publiku u Spaladium Areni, Split je u tjednu uoči dodjele živio i disao Porin

Retro-pop grupa Bang Bang osvojila je Porina za najboljeg novog izvođača godine

bolju produkciju te najbolju snimku, dok su Gobac i društvo otišli kući s Porinom za najbolji album, najbolji rock–album te najbolji video broj. Novi izvođač godine je zagrebačka retro–pop grupa Bang Bang koja se za tu titulu izborila u društvu pobjednika RockOff festivala, sinjskog M.O.R.T.–a, i riječke indie atrakcije Jonathan. Najboljim albumom pop– glazbe proglašen je Detourov A što ak’ ja, dok je Porin za najbolji album zabavne glazbe otišao u ruke Rade Šerbedžije i Zapadnog kolodvora za album Vrijeme je, draga, vrijeme je. Sara Renar, također prošlogodišnja sudionica RockOff festivala, osvojila je Porina za najbolju žensku vokalnu izvedbu, a u muškom pandanu iste kategorije to priznanje je zaslužio Massimo za pjesmu Ispod nekog drugog neba koja je nagrađena i najboljim aranžmanom. Album Mamut Urbana i njegove četvorke proglašen je najboljim albumom alternativne glazbe (Urban je odbio primiti nagra-

— organizirani su mnogobrojni koncerti, izložbe, gastro sajam, festival glazbenih dokumentaraca, a na rasporedu je bio i poseban panel koji se pozabavio utjecajem glazbenih festivala na turizam. Zaključak je bio jednostavan i jednoglasan: manifestacije poput Porina, Ultra festivala, Špancirfesta i drugih potrebne su kao važan dio kulturne i kreativne industrije te kao pokretači gospodarstva i turizma u regiji.

Novi tim Porina

eterom nacionalnih radijskih postaja. Upravo je kvalitetan mainstream potreban kao orijentacija alternativnoj glazbi s jedne i zabavnjačkim zvukovima s druge strane. Vatri, Psihomodo popu, Urbanu, Pavelu, Detouru, Massimu i Pipsima dogodine bi se s novim ostvarenjima trebala pridružiti imena poput Hladnog piva, Gibonnija, Nene Belana, TBF–a i Silentea — ovako, na papiru, i »nije sve tako sivo«, zar ne?! U jazz kategorijama dominirao je Davor Križić sa svojim Davor Križić Experimentom (najbolji album i najbolja skladba jazz glazbe), a Jazziana Croatica Borne Šercara nagrađena je za najbolju izvedbu jazz glazbe (New red dwarf). Lidija Bajuk i klapa Kampaneli Donja Kaštela nagrađeni su za najbolji album foklorne i etno, odnosno klapske glazbe. Album čembalista i orguljaša Pavla Mašića Anđelko Klobučar —

Gobac i Ban zajedno

Televizijski prijenos dodjele Porina kul-

minacija je višemjesečnog napornog rada Upravnog odbora i tima zaduženog za izvršnu produkciju. Nova lica u strukturi Porina imala su dovoljno hrabrosti i odlučnosti za rezove i inovacije: Ivana Martinac, zaposlenica HDS– a, nova je glavna tajnica Porina koja je na tu funkciju došla zahvaljujući višegodišnjem uspješnom angažmanu na prethodnim izdanjima Porina, ali i organizaciji sličnih projekata poput Zagrebačkog festivala, RockOff festivala i Međunarodne autorske kreativne konferencije. Na prijedlog HDS–a, od ove godine izvršni direktor Porina posta-

Josipa Lisac dobila je Porina za antologijsko ostvarenje Dnevnik jedne ljubavi; na slici s grupom Detour, dobitnicima Porina za najbolji pop-album

Davor Križić – najbolji jazz album i najbolja jazz skladba

je Ante Magzan čiji je know how Porinu udahnuo novu snagu. Nina Bočvarov, operativna producentica, i Tonči Barišić, direktor marketinga, logistički su mozak priredbe čija su iskustva i kontakti bili vrlo važni za besprijekorno funkcioniranje Porina.

Hrvoje Horvat primio je Porina za kompilaciju prvog izdanja festivala RockOff Ivan Dečak i grupa Vatra osvojili su Porine za pjesmu godine, najbolju izvedbu grupe s vokalom te najbolju produkciju i snimku

Ovogodišnje novosti i drukčija pravi-

la igre zalog su za budućnost ovog tima kojeg očekuje oživljavanje tromoga glasačkog tijela nagrade te ponešto drukčija koordinacija nominacija. Slikovito rečeno, nova posada odsukala je brod i već danas počinje s ispravljanjem kursa za novu, 23. glazbenu nagradu Porin! 33

Silente pobjednik 62.

Zagrebačkog festivala

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

H y p o C e n t a r u Z a g r e b u , 16 . s i j e č n j a 2 015 .

Talentirani Dubrovčani, autori prošlogodišnjeg hita Terca na tišinu, svoj su festivalski debi okrunili pobjedom i simpatijama publike Piše: Josip Radić

ubrovački Silente pobjednik je 62. Zagrebačkog festivala održanog 16. siječnja u Hypo Centru. Pjesmom Čudna ili čudesna osvojili su žiri, ali i publiku, koja je putem posebne smartphone aplikacije imala priliku glasati za svojeg favorita.

Detour

Silente

Naših pet minuta »Prvi put smo na ovako velikom festivalu i ponosni smo koliko smo postigli u zadnje dvije godine. Mi smo svoje priznanje dobili kad smo dali otkaze, spremili diplome i odlučili se baviti samo glazbom. Nismo mislili da će nas netko ovako mlade uzeti za ozbiljno, ali sad kad imamo svojih pet minuta, ispred sebe vidimo milijun i jednog gladnog za dobrom glazbom. Netko iz mase je pronašao sebe u našim tekstovima i porukama, nadamo se da ćemo ostaviti pozitivan trag i da ćemo dobiti još puno prilika pokazati da rock and roll vrijedi. Ili barem olakšati nekom boljem koji će doći iza nas«, izjavio je Tibor Karamehmedović, pjevač, gitarist i, uz brata Sanina, jedan od autora pobjedničke pjesme.

Damir Kedžo

Svoje nove pjesme na Zagrebačkom festivalu predstavili su i Bang Bang, Keops, Matija Cvek, Maja Blagdan, Teška industrija, Neno Belan & Fiumens, Nikolina Tomljanović, Damir Kedžo, Adastra, Radio Luksemburg, Leteći odred i Ulica kestena, Ivana Kindl, Belfast food, Opća opasnost, Carla Belovari, Hari Rončević, Detour, Marko Tolja, Colonia, Goran Karan i Rajko Dujmić, a razigrani Dubrovčani najviše su se svidjeli žiriju koji su ove godine činila četvorica direktora domaćih

Neno Belan i Fiumens

glazbenih festivala — Tomislav Mrduljaš (Splitski festival), Hrvoje Horvat (RockOff festival), Branko Viljac (Festival dalmatinske šansone Šibenik) i Mario Kovač (CMC festival). Taj se potez pokazao kao pun pogodak, ističući zajedničku misiju svih domaćih festivala, a to je plasman kvalitetnih pjesama u medije, posebice u radijski i televizijski eter.

Festivali kao motivacija »Lani sam Zagrebački festival gledao iz publike, drago mi je što sam ove godine sudjelovao kao član žirija. Primjetni su neki novi vjetrovi nove ekipe koja je s prošlogodišnjim izdanjem pokazala kako napraviti dobru manifestaciju. Festival sam po sebi nije istrošena forma, on je motivacija autorima i izvođačima,

pogotovo onim mlađima koji ga mogu dobro iskoristiti za vlastitu promociju. Nekih pjesama koje danas znamo kao hitove ne bi ni bilo bez festivala. Ipak, potrebno je povremeno osvježavanje i prilagođavanje suvremenim trendovima, što je Zagrebački festival uspješno napravio«, izjavio je Tomislav Mrduljaš, dodavši kako Splitski i Zagrebački festival trebaju njegovati partnerski odnos i međusobno se dopunjavati različitim glazbenim stilovima. Televizijski prijenos Zagrebačkog festivala uspješno su vodile Ana Radišić i Nevena Rendeli, uz sjajan orkestar pod producentskom palicom Nikše Bratoša i ravnanje Alana Bjelinskog. Gostovanja festivalskih legendi poput Hrvoja Hegedušića, Radojke Šverko i Sanje Doležal osvježila su televizijski šou, a Miro Ungar koji je na festivalu debitirao 1963. iskoristio je priliku i za selfie s voditeljicom Nevenom Rendeli. Zadovoljstvo održanom manifestacijom nije krio ni Ante Pecotić, umjetnički

ravnatelj festivala: »Prije svega, zahvalio bih svima koji su svojim talentom i trudom, vrhunski i profesionalno odradili svoj dio u prezentaciji ovogodišnjeg, 62. Zagrebačkog festivala. Nadam se da smo još jedanput uspješno odaslali poruku o tome kako u Hrvatskoj postoji jaka srednja i ‘teška’ struja, talentirani mladi pop i rock autori i izvođači te njihovi stariji kolege koji i dalje drže do sebe te svojim stavom i razmišljanjem održavaju nivo i dignitet hrvatske pop i rock scene. Zbog toga smo ovdje i sada, a u godinama koje dolaze trudit ćemo se i dalje držati svjetla upaljenima zbog svih onih koji ni u mraku ne odustaju od sebe, svoje glazbe i svojih ideala.« Još jedan u nizu noviteta bila je i nagrada za najemitiraniju pjesmu s prošlogodišnjeg festivala koja je dodijeljena Aljoši Šeriću, frontmanu grupe Pavel i autoru pjesme Čuvaj me. Nakon što je premijerno izvedena na Zagrebačkom festivalu, pjesma se vinula pri sam vrh nacionalne liste emitiranja HR TOP 40, zadržavši se mjesecima i obilježivši glazbenu 2014. godinu. »Isprva je postojala određena skepsa, jer nismo kla-

esprijekorna audiovizualna produkcija, golemo zanimanje medija te prijateljska atmosfera najbolja su pozivnica svim autorima i izvođačima na sljedeći, 63. Zagrebački festival

sični festivalski bend, no s obzirom na promjenu smjera, frišku ekipu Hrvatskog društva skladatelja koja se primila vođenja festivala, vjerovao sam da nećemo biti šaka u oko, odnosno da nećemo stršati. Čuvaj me je sporogoreća pjesma, tek nakon nekog vremena je dobila zamah, a za to možemo svakako zahvaliti i festivalu«, izjavio je Šerić. Besprijekorna audiovizualna produkcija, golemo zanimanje medija te prijateljska atmosfera koja se s festivalske pozornice poslije prenijela na after party, najbolja su pozivnica svim autorima i izvođačima na sljedeći, 63. Zagrebački festival 2016.!

RAZGOVORI /Lice s naslovnice

Goran Karan intervju

RAJKO DUJMIĆ

Ja sam slika svojih pjesama BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Dio ciklusa razgovora koje s uvaženim predstavnicima glazbene scene vodi naš ugledni kantautor

Kako si i zašto s violine prešao na klavijature i kompoziciju? Zato što mi je trebalo više žica, ha, ha, ha. Završio sam nižu glazbenu na violini u Frankopanskoj u samostanu i u Školi Blagoje Bersa na Britanskom trgu. Onda je škola koštala šest dinara za djecu. A za pet si svaki dan dobio kruh i mlijeko. Znači, jedna moja esencijalna potreba, kao i kruh, bila je to moje glazbeno školovanje. A violina, violina ima malo žica. Čak ja to tada nisam ni razumio, nego kad sam s jedanaest godina završio nižu glazbenu kod časne sestre, moje pokojne Daroslave Kušek, rekla mi je, na kraju te šeste godine: »Daj, Rajko, uzmi ti i harmoniju i dirigiranje, tebi je ovo premalo žica!« Ha, ha. Ja i danas sviram solidno violinu, a nisam vježbao trideset godina, možda i četrdeset. No violina mi je istančala sluh. I zbog toga čujem glas drukčije nego drugi ljudi... ja zapravo volim ženske glasove.

Rajko Dujmić i Goran Karan nastupili su zajedno na ovogodišnjem Zagrebačkom festivalu

Nema moje pjesme

e želim teretni brod pun zlata. Gdje ću ga parkirati? Svašta sam u životu imao, a sad, hvala Bogu, samo ženu i sebe.

šao u svijet koji mene više zanima. Tu su mi počeli nametati neke stvari, oko glave su mi stavili ular. I one prekrivače za oči da gledaš samo ravno. Zamisli kad ti to netko metne na dušu, zamisli kad dobiješ ular na dušu, kao ne smiješ paralelne kvinte... ma nemojte me zezati! To je neka laž! Treba s protupomacima... Pa to je Bach izmislio, koji je imao dvadeset jedno dijete, bio je kantor u crkvi i ništa drugo nije radio, samo je svirao i zafrkavao se na orguljama. A kod mene cijeli blok ide u oktavama, u kvintama, jer mi svaki glas mora imati svoju melodiju. Inače neće pjevati s dušom. Na primjer (pjeva u istom tonu): Kako je dobro vidjeti te opet, staviti ruke na tvoja ramena... pa to je za krepat’ od dosade. Akademiju nisam završio...

ajko Dujmić jedan je od najvećih skladatelja hrvatske popularne glazbe. Kao kreativna snaga Novih fosila i u suradnji s ve-

likim brojem sjajnih pjevača i tekstopisaca, stvorio je pjesme koje su postale i ostale zvukom naših života. Njegov čist, iskren i vedar glazbeni rukopis s lakoćom je komunicirao sa svim generacijama slušatelja. Pjesmom Moja domovina, koju je napisao sa Zrinkom Tutićem, dao je vječnu glazbenu sliku ljubavi prema zemlji; time je utkao svoj skladateljski rad u srce hrvatske glazbe. S Rajkom razgovaram na prekrasan zagrebački jesenji dan, u njegovu omiljenom kvartovskom kafiću. Rajko je otvoren sugovornik i spreman je podijeliti sve tajne svojeg zanata. Usprkos generacijskoj razlici i mojem velikom poštovanju prema njegovu radu, Rajko inzistira na prijateljskom obraćanju.

Vrijeme ne postoji Koji su glazbenici na tebe utjecali u glazbenim počecima? Ja sam odrastao na Doorsima, na Blo-

od, Sweat and Tears, na Vanila Fudge pa na Beatlesima i Pink Floydima. Znaš, to je druga glazba. Kad me Moka nagovarao da počnem pisati za Nove Fosile, rekao sam mu: »Čuj, ja ti pišem, ali to što ti ja pišem — to nije tu, jer ja ispod četiri harmonije ne znam napraviti pjesmu.« Mislim, znam i na dvije, ali onda je to skupi oblik — alotropska modifikacija uopće ljudske svijesti. Znači, ljudski mozak, um slušatelja, dovedeš u teta–fazu, a najprije moraš sebe dovesti. Moraš biti zamantan... Recimo, moja mater me znala zvati po dva sata na ručak. Po dva sata je bilo: Ajde, ajde! jer ja uopće nisam bio tu. Bio sam prikopčan »gore«. Otišao sam unaprijed, jer vrijeme ne postoji, ono ne teče, a mi tečemo. Vrijeme je kao štruca kruha, kako je zarežeš, tako vidiš. Vidiš prošlost, vidiš budućnost. A ja sam oblik, kao skladatelj, ta alotropska modifikacija, ja vidim i naprijed i natrag, utvaram si. Sve je to Božja volja.

Koja te je pjesma potaknula na glazbeno stvaralaštvo? Nećeš vjerovat’, bila je to Delilah Toma Jonesa. Onaj ta–ta–ta–ta na početku, susjedni tonovi... to je a mol 9, to me zauvijek izbacilo iz kola, to me progoni cijeli život. Božja harmonija. Kad sam čuo taj a mol 9, nije bilo načina da se vratim, ha, ha, ha. Devet je Božji broj... A i otpjevane su te riječi u toj pjesmi. Čuje se ta teška ruka, možda to ima i veze s mojim ocem dvometrašem, ha, ha, ha...

Lako je Bachu Koliko je na tebe utjecalo formalno glazbeno obrazovanje? Poslije niže glazbene škole, otišao sam na srednju u Gundulićevoj ulici. Nakon toga sam otišao na Pedagošku, a nakon dvije godine upisao sam osmi odjel na Muzičkoj akademiji. Tako sam do-

Odakle dolazi inspiracija i gdje pronalaziš ideje? Je li to izvan tebe ili u tebi? To je izvan mene, to nema veze sa mnom... Ja sam grijeh koji hoda. U ratu sam doživio kliničku smrt... emboliju. I najljepši osjećaj za čovjeka je — smrt. Izgubiš potrebu za disanjem, za hranom... To sve ostaje negdje u nekom krevetu. A taj dvadeset jedan gram koji ode, ide ravno Gospodinu. Zapravo, ja sam cijeli život u potrazi za Bogom. Ali ne za Bogom koji će dati puno novca, ne. Ne želim teretni brod pun zlata. Gdje ću ga parkirati? Zar mi treba sedam kupaonica i dva zahoda? To je briga, imao sam i to. Svašta sam u životu imao, a sad, hvala Bogu, samo ženu i sebe. Žena i ja, mi smo soul mates, srodne duše. U životu naletiš na to i ako prepoznaš — super! Ako ne, pobjegne ti i onda si vječno sam. Meni je ovo zadnja karmička inkarnacija — deveta. I onda, kad mi ljudi kažu da Bog ne postoji, da teozofija i duhovnost ne postoje, da se ne može vidjeti ni u budućnost ni u prošlost....ne slažem se. Ne moraš

ni gledati, jer već piše. Zato, kad netko kaže moja pjesma, to nije to! To nam je dano na korištenje. Kroz gromobran. Nemojmo si utvarati da smo to mi. Sve je već bilo i bit će... Nikad nisam špekulirao: Ne znam sjesti i natjecati se da pišem. To jednostavno mora doći. Ne znam drukčije. A Moja domovina... kako ti je došla ta melodija? Ovako: u subotu smo bili kod Zrinka Tutića, on je već bio napravio A korus, strofe (pjeva) Svakog dana mislim na tebe... Ima Zrinko i refren, ali njegov sin veli: »Tata, to vam nije dobro.« Ja odem doma, tu, u ovom stanu gdje živim, i u nedjelju dođe on k meni. »Rajko,« veli onim svojim glasom, »imamo li rješenje za B korus?« A ja sam već bio napravio ono (pjeva) Moja doomooviinaa... Tvrd rukopis, baš moj rukopis. I ono: Vratit ću se, moram doći, tu je moj dom... modulativni skok. Znači, nema modulacija, već samo modulativni skok, direktno. To je protiv školskih kanona. Zato i nisam završio Akademiju, jer su mi stavljali ular oko vrata. A mene zanima kako ja to čujem. Kao klinac sam volio Bacha. Sad više volim Mozarta. Šalim se da je to putokaz prema zajedničkoj grobnici ha, ha, ha.

sjajan tekst Steve Cvikića. Bio je DJ u Saloonu i onda bih ja poslije svirke dolazio k njemu, a on je vadio nove singlice i puštao mi ih. I tako mi u praznom Saloonu čekamo tetu Mariju koja dolazi u pola pet, sve slušajući, ha, ha... pa onda stiže nabava robe, piće i sve drugo, u pet sati, a mi još slušamo. U te jutarnje sate, izvadi on dva teksta, drugi uopće nisam zapamtio. Čitam: Bilo je osam na trgu cvijeća, ja sam te čekao... hmm, to mi nije odmah sviralo, a Tako je dobro, ooo, to već svira... A korus, strofu sam izmislio u zadnjoj minuti studijskog termina ha, ha, ha.

Socijalni rad

iolina mi je istančala sluh i zbog toga glas čujem drukčije nego drugi; osobito volim ženske glasove.

glazba je u osnovi socijalni rad. Jer, Bože oprosti, nisam zavrijedio biti živ. Enigma mi je što Bog hoće od mene. Jedini meni dostupan odgovor na to pitanje u ovom trenutku je glazba, da-

Glazba ili stihovi? Ljepše mi je, lakše mi je raditi na tekstu. Zašto? Jer tekst je zid, a glazba je okvir. I lakše je, ako već imaš zid, nacrtati sliku. Tumač znakova... pjesma je tumač znakova.

Nezahvalni suradnici S kim je bilo najlakše raditi? Ma, sa samim sobom! Kako je Arsen Dedić rekao: »... pjevam u samoobrani«, jer nema tko neće odnijeti te riječi. Nećete mi vjerovati: Đurđa i ja (Đurđica Barlović, pokojna pjevačica Novih fosila, op. a.), prije nego što je otišla iz grupe, tri godine nismo uopće razgovarali. To je bilo zbog toga što mi je u Boki kotorskoj rekla da bi te pjesme bile ništa da nije nje. Znaš li što je meni u odnosu s ljudima, suradnicima teško shvatljivo? Zašto kad nekom učiniš nešto dobro, taj okreće glavu i bježi od tebe? Valjda zato što osjeća da ti nešto duguje pa je to kao da si pobjegao od doma, jer ti je otac bolestan. Kao da su pjesme — grijeh. Čim nekom napraviš veći hit, nakon određenog vremena, to postaje problem. Čim sam nekom dao nekakvu dobrotu, taj je otišao dalje od mene. Ni čestitke za Božić, novu godinu ni za rođendan. Zašto se stidjeti svojeg glazbenog razvoja? Koja tvoja pjesma najbolje opisuje tvoju namjeru i zaokružuje tvoje stvaralaštvo? Dobra stara vremena: Kako je dobro vidjeti te opet, staviti ruke na tvoja ramena. Kao nekad, poljubi me nježno...To je

Spremaš li novi solistički album? Tvoje posljednje izdanje je bio album Nizvodno od raja iz 1993.?

vanje. Zato još pišem. Zato što prihvaćam ljude kao sebe. Ja sam slika svojih pjesama.

Nizvodno od raja, da. E, sad idem ponovo. Idem natrag, uzvodno, ha, ha, ha. Radio sam spot i novi aranžman za pjesmu Djeca ljubavi za udrugu Srce. To je udruga čiji su članovi djeca s cerebralnom paralizom. Glava radi, ali ne mogu... ma, kavez za dušu. I sad, idu otac i taj mali, Toni mu je ime, idu po pijesku, mislim da je plaža Firule u Splitu. I njih dvojica idu... u što, da nisam vidio svojim očima, ne bih vjerovao. Jer očevi tragovi ostaju, a od malog — samo se pijesak vrati! I na kraju mali Toni pita: »Tata, a gdje su sad moji tragovi? Zašto mojih nema?« Zato što sam te tu nosio. To je doživotna poruka. Tako je i Isus rekao, na pitanje: Bože, zašto si me ostavio, nema tvojih tragova? Ne, tu sam te nosio i to su moji tragovi. I to te drži. Mislim da ću ja završiti kao nekakav... socijalni radnik, ‘ajmo reć’. Mislim,

Kakav bi savjet dao nekom tko ide tvojim stopama i želi postati skladatelj? Godinama sam predavao na Rock akademiji i na početku bi uvijek bila pedeset dva učenika, a do kraja su ostala dva. Ne želim lagati ljudima. Neću da moj potpis bude na nekoj diplomi ako to nije krvosljednik! A što?... Ili imaš ili nemaš. Rad je u redu, ali u mojem slučaju, devedeset devet posto toga je talent, a jedan posto je rad. Jesmo li što zaboravili spomenuti? Ne. Nismo ništa zaboravili, ali ima toliko toga da bismo mogli razgovarati danima. Mogao bih svaki dan, cijeli dan, razgovarati o glazbi i originalnosti, ali nažalost, nemam priliku to često činiti. Među milijun ljudi, ja sam sâm. 37

Razgovor s Barbarom Munjas, frontmenicom mladog istarskog benda Barbari

M o č v a r a , 2 5 . s t u d e n o g a 2 014 . ( p o t p o r a n a s t u p u S a g e a F r a n c i s a ) :

Bitno je da ideš stalno naprijed

Diyala, neokrunjena kraljica domaće underground scene

Talentirana autorica i pjevačica otkriva kako je voditi bend mimo diskografske kuće

Razgovarao: Dubravko Jagatić

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

rupa Barbari je potkraj prošle godine objavila drugi studijski album Santa Barbara, i to kao besplatni download na svojim internetskim stranicama. U prvih mjesec dana album je ‘’skinut’’ više od tisuću puta, a Barbari, s talentiranom Barbarom Munjas (autoricom pjesama i pjevačicom), polako ali sigurno osvajaju domaću rock–scenu.

Nominalni barbarizam Jesu li Barbari dobili ime zbog Barbare Munjas, pjevačice i jedne od autorica u bendu, ili to ima neke veze s barbarima i barbarizmom? Počeli smo od ideje o nekom sirovom zvuku i ime je nastalo prije nego što smo uopće imali prve probe. Barbari je bilo zgodno ime jer može okarakterizirati glazbenu ideju od koje smo počeli, a može se povezati i s Barbarinim imenom. Sigurno za sebe ne mislimo da smo vandali, no htjeli smo si nadjenuti ime koje će biti sveobuhvatno i koje će se na neki način referirati na našu glazbu i pristup. Tek što ste 2013. objavili debitantski album Monfiorenzo Underground, samo godinu dana poslije, u prosincu 2014. objavili ste drugi album Santa Barbara. Zašto tako malo vremena od albuma do albuma? Prilikom okupljanja benda imali smo jako puno ideja, materijala za sigurno tri albuma. Išli smo nekim neodređe-

nim redoslijedom uvježbavanja pjesama i one koje su se našle na prvom albumu su one koje smo prve uvježbali i završili. Nakon izlaska albuma prvijenca, nastavili smo s radom na pjesmama na kojima smo ionako do tada i radili. U međuvremenu su nastale neke nove pjesme kojih smo se također uhvatili i to smo sve zajedno upakirali u drugi album. Imali smo materijal i uvježbane pjesme i nismo imali što čekati... zašto da čekamo kad imamo materijal, zar ne? Još uvijek ima pjesama iz one prve faze kad smo se okupili, no pitanje je hoćemo li za treći album raditi na njima ili ćemo se držati isključivo novih ideja. U svakom slučaju, već razmišljamo o trećem albumu, razmišljali smo i dok smo snimali drugi.

Slobodne ruke Drugi ste album objavili kao besplatni download. Kako to da niste potpisali ugovor s nekom hrvatskom diskografskom kućom? Ne vidimo smisao u tome da potpisujemo ugovor s diskografima. Želimo da naša glazba ostane naša i da s njom radimo što god hoćemo jer kad je u pitanju glazba, pogotovo naša vlastita, želimo imati slobodne ruke. A s druge strane, relativno smo novi na sceni i situacija s kupovinom glazbe je poprilično jasna — rijetki su oni koji kupuju glazbu. Kad si nova pojava na sceni, najvažnije je da te ljudi čuju, a najlakše će te čuti ako album objaviš kao free download jer osim što se glazba danas općenito ne kupuje, još manje se kupuje glazba bendova koji su na početku kreativnog stvaralaštva. Nemate potporu diskografske kuće, već ste prepušteni sami sebi. I tako samo-

stalnima, prilično vam dobro ide. Što je najvažnije za jedan mladi bend poput vas da ostvari karijeru u Hrvatskoj? Moraš vjerovati u ono što radiš. Vjerovati cijelim srcem. Upornost, čak i kad se čini da sve vodi nikamo. Zacrtati si ciljeve i pokušavati ih ostvariti. I naravno, budžet je veoma važna stavka. Pokušaš s najmanje što imaš dobiti što više. I jednostavno ne odustati...

Slikanje zvukom Veliku važnost poklanjate spotovima jer gotovo svi vaši dosadašnji singlovi popraćeni su spotom. Što mislite, koliko je važno danas imati dobar spot i biti prisutan na YouTubeu? Veoma važno! Treba gađati na što više osjetila. Ljudi su vizualna bića i puno je lakše ako uz zvuk imaš i popratnu sliku koja se lijepo poklapa sa zvukom i pričom pjesme, doživljaj je intenzivniji. Televizija ima snagu kod onih starijih generacija, no mlađa se generacija mahom »prešaltala« na internet i youtube. Ako nešto želiš pogledati, odeš na youtube, utipkaš i gledaš/slušaš. Slikaš zvukom! Članovi Barbara su svi iz Istre, iako iz raznih gradova. Koliko je važna pripadnost Istri, odnosno istarskoj sceni za imidž benda? Mi smo ono što jesmo i to je to. Istra je bitna za nas, ali ne zbog regionalnog manifesta, već zbog same prirode koja nas okružuje. Istra je jednostavno lijepa i ne možeš ostati imun na tu ljepotu, a mi svi živimo u Istri od rođenja. Respekt prema toj ljepoti nama je usađen u genima, tako da sigurno ima bar malo

veze sa svime što izlazi van. Međutim, to što smo iz Istre nije najvažnija stavka za nas. Najprije humanost, a tek onda sve drugo.

Korak po korak Kakav bi bio vaš zamišljeni cilj uspješne karijere? Puno koncerata tijekom godine po Hrvatskoj, osvajanje regije, velike dvorane, puno prodanih albuma…? Bitno je da ideš stalno naprijed, da ne staneš. Ako samo čekaš da ti se dogodi sreća, velika je vjerojatnost da neće. Dosta koncerata godišnje je, pretpostavljam, dobar početak kao neki cilj. Ali nama je trenutačno važnije da ljudi shvate to što radimo i da steknemo respekt publike. Radiš na tome najbolje što možeš. Korak po korak.

Svojevrsni eksperimentalni spoken word dark trip–hop još nije dobio ni zasluženu žanrovsku ladicu, a već je na pravom putu da dobije svoju kraljicu

Piše: Dubravko Jagatić

Drugi album Santa Barbara još nije pošteno ni zaživio, tako da još niste ni dobili dovoljan broj recenzija kao nakon prvog albuma koji su domaći kritičari prilično nahvalili. Koliko vam, kao autorima i kreativcima, znači mišljenje kritičara?

bičnog, čak turobnijeg nego inače, utorka, 25. studenoga, u klubu Močvara gostovao je američki spoken word artist Sage Francis, predstavljajući aktualni album Copper Gone. Istu večer, kako bi zagrijala atmosferu, nastupila je i Diyala. Manje eksponirana hrvatska reperica čiji je stil najbliži hip–hopu, ali prije bi to bio svojevrsni eksperimentalni spoken word dark trip–hop koji još nije dobio ni zasluženu žanrovsku ladicu, ali je na pravom putu da dobije svoju kraljicu. I dok je Francis održao koncert koji će se još tjednima prepričavati s razlogom, smješten među najbolje koncertne događaje u 2014. godini, nastup Diyale nikoga nije ostavio ravnodušnim. Štoviše, da kojim slučajem Sage Francis nije održao najavljeni koncert, publika bi gotovo jednako zadovoljno otišla kući.

Mi se time bavimo jer to volimo i živimo za to. Kritičari imaju pravo izraziti svoja nezadovoljstva o tome kako krivo ili loše volimo, međutim ne stvaramo mi za njih. Radimo za sebe, da se prije svega svidi nama i nas zadovolji. A ako usput pokupiš dobronamjerne istomišljenike, može samo pomoći. Njihova je riječ veoma važna. Lako te mogu uzdignuti i još lakše spustiti. Nama je važnije vidjeti koji će od tih kritičara doći bliže srži svega i tko koliko shvaća to što radimo. Ima ih koji zaista znaju svoj posao, ali ima i onih koji ne znaju da ne znaju. Kako god, kritičar širi svoje mišljenje, bilo ono pravo ili krivo.

Barbari

Ira Tomić

Oduševljena lica

araždinka Diyala Obeid, koja je pohađala osnovnu školu u New Yorku, ljubav prema glazbi ostvarila je tijekom godina boravka u Hrvatskoj

Varaždinka Diyala Obeid, koja je pohađala osnovnu školu u New Yorku, ljubav prema glazbi ostvarila je tijekom godina boravka u Hrvatskoj. Prvi album Rapstract objavljuje 2009. godine i ulazi na mala vrata na scenu. Potvrdu svoje kvalitete nudi već drugim albumom D.I.Y. 2011. i postaje nezaobilazna figura domaće hip– hop scene. Zahvaljujući izvanserijskoj kvaliteti, Diyala dobiva poziv na suradnju od švicarske grupe Reverse Engineering, a potom i od berlinskog

house tima Danz Macabra. Trenutačno radi na novom albumu i s vremena na vrijeme pokaže publici u kojoj je fazi. Njezin je nastup u Močvari te večeri doslovno ostavio neupućenu publiku otvorenih usta i oduševljenih izraza lica; nakon njezina nastupa posjetitelji nisu štedjeli dlanove, tražeći da izađe na bis. Diyala je te večeri pokazala da je bez ikakve sumnje neokrunjena kraljica domaćeg undergrounda bez obzira na to zove li se on hip–hop, trip–hop, indie ili metal. Suvereno vladajući pozornicom uz odlične beatove (za koje se brinuo DJ Yesh) i vrhunski rep, ponudila je nevjerojatnu energiju iz potpuno novog glazbenog žanra u kojem je spojila snagu metala, ritam hip–hopa, atmosferu trip–hopa i izražajnost rock’n’rolla uz veliku dozu elektronike.

Najljepši utorak Možda zvuči pomalo komplicirano i nedefinirano, ali važnije je da je krajnje kreativno, a zvučala je i izgledala poput zvijezde koja je upravo došla sa svjetskih pozornica, pomalo nespremna na oduševljenu publiku koja ju je s razlogom pozvala da se vrati i nastavi nastup koliko god želi. Kraljica hrvatske underground scene je rođena; samo je pitanje dana kada će samostalnim koncertom napuniti Močvaru ili neki drugi klub. Jedna od onih glazbenica/umjetnica na koju možemo biti itekako ponosni jer pripada samom vrhu svjetske glazbene scene, iako to mnogi tek trebaju otkriti. Ukratko, turoban utorak koji se pretvorio u najljepši ovogodišnji utorak, a pamtit će se po dva vrhunska nastupa.

Diyala Obeid

Intervju s članovima riječke rock– grupe Jonathan

Dobra mjuza nađe svoj put Glazbenici raznih riječkih rock–grupa okupili su potkraj 2013. novi sastav i odmah privukli pozornost publike

e vidimo nikakav smisao u tome da surađujemo s domaćim izdavačima jer ugovori nisu baš nešto

Razgovarao: Dubravko Jagatić

otkraj 2013. pojavili su se na internetu i ubrzo izazvali hype kakav malo tko uspije izazvati. Riječka grupa Jonathan, sastavljena od glazbenika iz raznih riječkih rock– grupa (Zoran Badurina, Branko Kovačić, Tomislav Radinović, Nikica Jurjević i Darko Petković) u samo godinu dana postala je popularna u tolikoj mjeri da je 28. veljače digla na noge veliki pogon Tvornice kulture. EP Jonathan otvorio im je vrata prema publici, dok su debitantskim albumom Bliss dospjeli u sam vrh najboljih albuma objavljenih 2014. godine.

Preveliko oduševljenje Rijetko se dogodi da popularnost novoosnovanog benda toliko eksplodira kao što se to dogodilo vama. Jeste li se potajno nadali takvoj reakciji ili ste doista bili iznenađeni? Kako ste reagirali na prve recenzije i pune klubove? Bili smo iznenađeni, ali ne jako. Nakon prvog snimanja počeli smo prijatelji-

ma puštati pjesme i dogodilo se veliko oduševljenje, čak i preveliko, pa smo znali da će naša glazba izazvati reakciju, ali nismo mogli predvidjeti takvu reakciju. Još smo uzbuđeni zbog svega što se događa oko benda. Objavljivanjem EP–a privukli ste pozornost, iako su mnogi sumnjali u vaš uspjeh zbog toga što pjevate na engleskom. Jeste li se bojali da nećete uspjeti jer pjevate na engleskom ili ste ciljali na inozemno tržište? Kad smo počeli raditi pjesme, nismo ni znali da ćemo imati ozbiljan, a kamoli uspješan bend. Engleski se nametnuo sam od sebe, bilo je sve lagano i tečno pa smo samo nastavili tim smjerom. Poslije smo skužili da je to super stvar što se tiče stranog tržišta, a i ovaj hrvatski ‘’uspjeh’’ nas je malo »okuražio« u tome. Zašto pjevate na engleskom jeziku ako živite i stvarate u Hrvatskoj? Engleski nam prirodno dolazi, jer smo cijeli život slušali bendove s pretežito anglosaksonskog govornog područja. Dodatni je izazov za što kvalitetniji i iskreniji izraz i u neku ruku odgovara planu našeg razvitka koji smo si zamislili. Pa što bude da bude...

Bez diskografa Zanimljivo je da ste unatoč uspjehu EP–a Jonathan, album Bliss objavili gotovo samostalno, odnosno uz potporu svoje booking agencije, a ne neke diskografske kuće. Kako to? Ne vidimo nikakav smisao u tome da surađujemo s domaćim izdavačima jer ugovori nisu baš nešto; smatramo da ne možemo profitirati od toga, a i engleski nam baš ne ide u prilog. Ova suradnja s LAA agencijom je nešto najbolje što nam se moglo dogoditi u ovom trenutku, a i super je što smo unsigned bend u slučaju da se nešto dogodi na inozemnom tržištu. Album Bliss glazbeni su kritičari svrstali među najbolja domaća izdanja objavljena 2014. godine. Kako gledate na aktualnu konkurenciju na domaćoj sceni i koliko vam ti odnosi znače na početku karijere? Jako nam je drago što nam je album uvršten među najbolje u 2014., pogotovo radi promocije. Promocija je zapravo i jedina bitna u ovoj situaciji s obzirom na to da ne smatramo da mjuzu treba gledati kao natjecanje i bendove kao konkurenciju. Kao što smo već više puta rekli, dobra mjuza nađe

svoj put.

Riječka reputacija Koliko je za taj uspjeh zaslužna činjenica da svi članovi Jonathana nose iskustvo iz nekih drugih bendova (Let3, Mlat, Psi…) Pa dosta je zaslužna, imamo bogato i dugogodišnje iskustvo i svatko od nas je donio nešto svoje u Jonathan. Ima li ikakve veze s vašim uspjehom i činjenica da dolazite iz Rijeke, s obzirom na reputaciju riječke scene i činjenicu da riječka scena svako malo izbaci neki odličan novi bend. To što dolazimo iz Rijeke nikako ne bismo nazvali prednošću, bez obzira na romantično mišljenje hrvatske javnosti o Rijeci i riječkoj sceni... istina je daleko od toga. Rijeka je svedena na razinu provincije čak i u glazbenom smislu. Naravno, to nije nužno loša stvar... valjda zato bendovi iz Rijeke i regije više »grizu« i promišljaju o glazbi »izvan kutije«. U čemu je tajna Rijeke i riječke rock– scene da se toliko često Rijeka navodi kao idealan grad za razvoj rock’n’rolla i

odlično rasadno tlo za nove ideje? Riječka voda, Kvarnerski zaljev, Grobnička pista. S obzirom na to da se većina kritičara slaže da zvučite poput odličnog novog indie pop benda koji dolazi iz Velike Britanije ili neke druge europske zemlje, mislite li da postoji doista šansa da ostvarite respektabilan uspjeh na zapadnoeuropskom tržištu? Vjerujemo u to i ne libimo se to reći naglas, a to je najvažnije. Svjesni smo da u Londonu svaki kvart ima masu takvih bendova, ali opet imamo sve što treba imati kvalitetan svjetski bend, imamo entuzijazam i imamo sreće, a ostalo ćemo već vidjeti uskoro.

Prilika za proboj Zašto po vašem mišljenju hrvatska scena nije u povijesti uspjela plasirati ni jedan jedini pop–bend na globalnu pop– scenu, iako se mnogi kunu da nam je scena fantastična? Mislim da smo možda premalo tržište da se jedan bend razvije dovoljno da bi mogao konkurirati u svijetu. Svatko gura svoje bendove, a ne tuđe pa mož-

da nikad nitko nije ni imao pravu priliku, a možda jednostavno nikad nije ni bilo dovoljno kvalitetnog benda koji bi se mogao istaknuti u tom moru glazbe. Bendova danas ima više nego ikad, ali je svijet bliži nego što je ikad bio zbog postojanja interneta, tako da je možda to prilika za probijanje leda prema inozemnom tržištu. Vaš debitantski album Bliss predstavio vas je u odličnom svjetlu. Nastavljate li istim putem pa već razmišljate o novom albumu ili ćete ovu 2015. posvetiti predstavljanju preostalih pjesama s albuma i nastupima? Novi album je skoro gotov. Za mjesec dana izbacit ćemo maxi single od dvije pjesme koji zapravo nema veze s novim albumom, a u lipnju počinjemo snimanje novog albuma koji bi trebao ugledati svjetlo dana potkraj 2015. S obzirom na dobitnu kombinaciju, nastavljate li u istom stilu ili ste odlučili eksperimentirati i na novom albumu pokazati nešto potpuno drukčije od pjesama s debitantskog albuma? Budući da je doza mističnosti uvijek dobrodošla, nećemo o tome sad. Neka to bude iznenađenje.

o što dolazimo iz Rijeke nikako ne bismo nazvali prednošću jer je to nažalost grad sveden na razinu provincije, pa čak i u glazbenom smislu.

Razgovor s direktorom INmusic festivala, Zoranom Marićem

Uvijek nam je prvi kriterij kvaliteta glazbenika Uoči jubilarnog festivalskog izdanja, njegov direktor otkriva prednosti i probleme s kojima se nosi taj najveći hrvatski open air festival

ve se godine najveći hrvatski open air festival održava jubilarni, deseti put. Arctic Monkeys, New Order, Mando Diao, Franz Ferdinand, Nick Cave, Moby, Lily Allen, Iggy & The Stooges, Kraftwerk, Billy Idol, Massive Attack, Morcheeba, Arcade Fire, Jamiroquai... samo su neka imena koja su proteklih devet godina nastupala na tom respektabilnom festivalu koji

iz godine u godinu dobiva sve više priznanja sa svih strana svijeta. O prednostima i problemima INmusic festivala porazgovarali smo s direktorom festivala Zoranom Marićem.

Izostanak potpore Što biste izdvojili kao najveći problem u organizaciji takvog festivala kakav je INmusic festival? Probleme bih podijelio na one objektivne, tj. uvjetovane zadanostima okružja u kojem se djeluje i one subjektivne prirode, tj. kao probleme koji se ne bi trebali pojavljivati i relativno ih je lako ukloniti ako ima volje. Objektivni problemi su mala zemlja s relativno malo publike koja sluša kvalitetnu međunarodnu glazbu te slaba kupovna moć. Subjektivni problemi su neadekvatna potpora institucija kao što je dosadašnji potpuni izostanak potpore kulturnih politika države i Grada Zagreba za program INmusica koji zadovoljava javnu potrebu u kulturi sedamdeset posto visokoobrazovanih građana ove zemlje. U pogledu turističkih institucija, situacija je nešto bolja, ali i dalje neadekvatna s obzirom na fantastične turističke rezultate koje je INmusic ostvario, a to nije popraćeno adekvatnom potporom turističkih institucija koje bi te rezultate učinile permanentnim i još boljim. Što vas je najviše veselilo radeći taj festival proteklih devet godina?

Zoran Marić

vijek nam je prvi kriterij kvaliteta glazbenika koje ugošćavamo na festivalu, ali ta kvaliteta mora imati i publiku iza sebe

Najveća satisfakcija su mi trenuci kad se publika sjajno zabavlja na festivalu ili zbog uživanja u koncertu ili zbog festivalske atmosfere. Vjerujem da je to najveće zadovoljstvo svim organizatorima kojima je stalo promovirati određenu estetiku i vrijednosti svojim djelovanjem. Koliko je velika ekipa ljudi potrebnih za realizaciju takvog festivala? Broj ljudi u organizaciji povećava se s približavanjem festivala. U konačnici u organizaciji festivala sudjeluje oko tisuću ljudi.

Postupna poboljšanja Poznato da je da ste na početku INmusic festivala, kad ste se tek preselili na Jarun, imali dosta problema s gradskim strukturama pa čak i nakon nekoliko godina kad je već svima postalo više nego jasno da je festival odlično turističko odredište. Je li se što promijenilo u tom pogledu posljednjih godina? Pomaka nabolje ima. Prošle godine nismo plaćali najam otoka i mogli smo proširiti kamp na Otok Trešnjevku koji smo spojili pontonskim mostom s festivalskom lokacijom pa smo time dodatno podigli turističku atraktivnost festivala. Za taj pomak zaslužan je Odjel za turizam Grada Zagreba. No kako sam već

rekao, to još uvijek nije adekvatno turističkim rezultatima koje INmusic ostvaruje jer kao najuspješniji turistički događaj u Zagrebu s više od tri tisuće noćenja i generiranih petnaest milijuna kuna prihoda gradu Zagrebu nismo ni približno adekvatno poduprti, što nas prilično žalosti i sputava u razvijanju svih potencijala festivala. Očekujemo znatniji iskorak Grada Zagreba i Turističke zajednice Grada Zagreba jer je to prije svega u interesu grada Zagreba i jer su to već davno poduzeli razni europski gradovi prema svojim festivalima: od Novog Sada, Budimpešte, Berlina, Barcelone pa sve do Pariza. Dobivate li kakve povratne informacije od bendova koji su nastupili na festivalu? Ipak je riječ o globalno popularnim izvođačima koji su sudjelovali na festivalima u svijetu. Kakve su njihove reakcije nakon nastupa? Da, reakcije bendova dolaze i vrlo su pozitivne. Organizacijski smo na razini europskih festivala, bendovi su zadovoljni našom publikom koja je natprosječno entuzijastična, tako da su svi bitni elementi koje bendovi žele više nego zadovoljeni. Oduševljava ih i lokacija festivala, općenita atmosfera, ali publika im je najvažnija. O njihovu zadovoljstvu govori i činjenica da svi bendovi žele svirati na INmusicu, naravno ako smo mi u mogućnosti konkurirati drugim europskim festivalima, što i nije baš lako.

je spremna izdvojiti novac za najpristupačnije moguće festivalske ulaznice. S druge strane, world music kao jedan od najbogatijih glazbenih žanrova ima potencijal probiti tu barijeru i brzo uspostaviti kontakt s publikom na festivalu. Zato je svake godine barem nekoliko world music izvođača uključeno u program festivala, iako se njihovo gostovanje nažalost ne može financijski opravdati upravo zbog nemogućnosti publike da upozna tu glazbu u masovnim medijima. Jedna od specifičnosti INmusic festivala je i velik niz popratnih sadržaja. Spremate li se povećati ponudu ove godine?

amo zato što je neki izvođač popularan, ne znači da je i nekvalitetan ili obratno

Popratni sadržaji su iznimno važni za cjelovit festivalski doživljaj kao i jedinstveno kreirano festivalsko uređenje. Posjetiteljima nudimo cjelovit i jedinstven kulturni događaj, s glazbom u prvom planu, ne zanemarujući svijest o estetskoj kompletnosti čovjeka. Namjeravamo obogatiti taj segment festivala ove godine nekim posebnim iznenađenjima za desetu obljetnicu. Nakon devet godina na čelu najvećeg hrvatskog open air festivala, pitate li se ponekad je li se isplatilo, je li vrijedilo sveg tog truda? Pa to je dosta često pitanje koje nosi tako rizičan posao, no s obzirom na to da smo na festivalu ustrajali deset godina, uvijek je odgovor da ima smisla.

Rođendansko slavlje Pred nama je deseto izdanje INmusic festivala. Od ovogodišnjih izvođača već su potvrđeni Placebo, Frank Turner, Eagles of Death Metal, Black rebel Motorcycle Club i We Are Shining. Spremate li za rođendansko izdanje i neko rođendansko ime zbog kojeg će svi skočiti u zrak od sreće kad čuju tko će nastupiti? Nakon devet izdanja INmusica teško je pronaći ime koje bi izazvalo opću euforiju a da je u skladu s ograničenjima koje nose oni objektivni problemi o kojima je već bilo riječi. Program za deseto izdanje se popunjava i siguran sam da ćemo imati jako dobar program koji će i ove godine zadovoljiti razne ukuse i predstaviti nešto novo hrvatskoj publici. Mnogi su festivali karakteristični po svojem programu, dok je u vašem slučaju program i, na neki način, programska politika festivala dosta neuravnotežena jer ne naginjete nijednom glazbenom žanru posebno. Neki to smatraju manom, dok neki to nazivaju vašom prednošću. Što vi mislite?

Pristup bez predrasuda Ne mogu se složiti da je programska politika neuravnotežena, ona je uravnotežena u svojoj eklektičnosti. Od početka promičemo otvorenost prema raznim glazbenim stilovima i žanrovima, pristupanja glazbi bez predrasuda uz biranje izvođača koji zadovoljavaju kriterij kvalitete. Samo zato što je neki izvođač popularan ne znači da je i nekvalitetan ili obratno. Uvijek nam je prvi kriterij kvaliteta glazbenika koje ugošćavamo na festivalu, ali ta kvaliteta mora imati i publiku koja

Julien Duval

Razgovarao: Dubravko Jagatić

Inmusic festival

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Sve što ste htjeli znati i još malo više

Kako HDS ZAMP raspodjeljuje naknade — zašto jedan autor dobije 100, a drugi 5000 kuna Važno je radi li se o zabavnoj ili ozbiljnoj glazbi, glazbi korištenoj u filmu ili reklami, pozadinskoj glazbi u TV reportaži ili o glazbenom broju izvedenom uživo

Piše: Aleksandra Marković

DS–ova služba Zaštite autorskih muzičkih prava (ZAMP) dio je svjetskog sustava kolektivnog ostvarivanja prava koja radi prema istim načelima kao i ostala europska društva. U

se o zabavnoj ili ozbiljnoj glazbi, glazbi korištenoj u filmu ili reklami, pozadinskoj glazbi u televizijskoj reportaži ili o glazbenom broju izvedenom uživo. Isto tako, nije nevažno ni to je li se djelo emitiralo na javnoj nacionalnoj televizijskoj postaji ili na lokalnoj radijskoj postaji. Različito se vrednuje i je li izvedeno na velikom koncertu u Domu sportova ili na priredbi poput proslave Valentinova u nekom malom gradu.

certi ozbiljne glazbe, 500 — Koncerti zabavne glazbe i 600 — Priredbe. Sve te postaje i organizatori koncerata prema Zakonu o autorskim i srodnim pravima dužni su HDS ZAMP–u kao opunomoćeniku autora dostavljati programe i popise djela koja su se emitirala ili izvodila. Tako se naknade prikupljene od tih korisnika raspoređuju u obliku autorskih honorara isključivo onim autorima čija su djela korištena, a njihovo korištenje uredno prijavljeno ZAMP–u. Sustav obračuna je složen jer svaki reparticijski razred ima i svoju vrijednost boda. Spremni za malo matematike? Vrijednost boda izračunava se tako da se ukupne naknade (koje je pojedini korisnik, npr. Hrvatski radio, platio) nakon odbitka troškova podijele s ukupnom minutažom glazbe svih autora koja se koristila u tom razredu. Dobivena vrijednost boda množi se s bodovima prikupljenim temeljem ukupne minutaže korištene glazbe pojedinog autora, a konačni iznos autorskog honorara dobit ćemo množenjem s udjelom koji autor ima na tom djelu.

Još ste tu?

ime autora naplaćuje naknade od svih onih koji se u svojem poslovanju koriste glazbom. Prikupljene se naknade obračunavaju u tzv. autorske honorare koji se isplaćuju autorima i nositeljima prava. Koliki će honorar dobiti pojedini autor ovisi o količini i načinu korištenja njegovih djela. 44

To znači da nije važno samo koliko je nečije djelo izvođeno: važno je i radi li

Lekcija iz matematike Budući da se glazbena djela koriste na različite načine, postoje i različiti »reparticijski razredi« čiji nazivi označavaju od koga su naknade prikupljene: 100 — Hrvatski radio, 200 — Hrvatska televizija, 210 — Hrvatska televizija satelit, 310 — RTL, 315 — RTL 2 i RTL Kockica, 320 — Nova TV, 325 — Doma TV, 400 — Kon-

Možda će lakše biti ovako: za primjer uzmimo trominutno djelo pod nazivom npr. Vesela pjesma koje se emitiralo na Hrvatskom radiju ukupno tri puta u promatranom obračunskom razdoblju. Recimo da to djelo pripada žanru zabavne glazbe, pa njegov ukupan broj bodova iznosi 45 sljedećom računicom: 3 emitiranja x 3 minute emitiranja x 5 ( vrijednost boda zabavne glazbe) = 9 x 5 = 45. Broj 45 potom se množi s ukupnom vrijednošću boda Hrvatskoga radija koja je u posljednjem obračunu tzv. malih prava iznosila 0,584322638590400. Tako dolazimo do iznosa od 26,29 kn. Autoru koji je za tu pjesmu napisao

samo tekst, prema Pravilniku o ostvarivanju autorskih imovinskih prava, pripada 35% udjela na djelu. Iznos od 26,29 množi se tako s 0,35 pa honorar koji će tekstopisac dobiti od emitiranja djela na Hrvatskom radiju iznosi 9,2 kn. Isto djelo će za isti broj emitiranja u nekom drugom razredu (HTV ili RTL npr) zbog druge vrijednosti boda tog razreda autoru donijeti drugi iznos naknade. Služba ZAMP–a to mora uzeti u obzir za svako djelo, za svaki razred, u svakom obračunskom razdoblju (jer se vrijednost boda mijenja za svako razdoblje). Treba znati da u polugodišnjim obračunima malih prava u posljednje vrijeme služba evidentira korištenje više od 230.000 glazbenih djela! A većina njih koristi se u više razreda… Tko voli Xcell tablice i složene računske operacije neće se dosađivati u Odjelu dokumentacije i distribucije ZAMP–a.

Razred 330: uzoran uzorak U razredu 330 (Generalni korisnici) honorari se obračunavaju na osnovi tzv. uzorkovanja programa radijskih i televizijskih postaja. Što taj razred predstavlja i što znači uzorkovanje?

nogi se, pa i mnogi autori, pitaju kako »u praksi« izgleda izračun i raspodjela svih naknada koje služba HDS ZAMP prikupi. Zašto jedan autor prilikom obračuna dobije 100 kn, dok drugi dobije 5000 kn ili više? Evo odgovora iz HDS ZAMP–a — možda i detaljnijeg nego što biste očekivali

i žele dostavljati, obrada pojedinačnih podataka od oko 40.000 poslovnih korisnika glazbe u Hrvatskoj bila bi ne samo neisplativa nego i nemoguća za društvo. Zato je uzorak općeprihvaćen sustav svih društava za kolektivno ostvarivanje prava. Oni koji su se najviše emitirali na komercijalnim radiotelevizijskim postajama, pretpostavlja se, najviše su se i slušali po ugostiteljskim i drugim poslovnim objektima. Tako se naknade prikupljene od paušala koje plaćaju restorani ili frizerski saloni raspodjeljuju po ključu radiotelevizijskog uzorka. Kvaliteta uzorka važna je za svako ispitivanje, od političkih preferencija preko omiljenog piva do emitiranja glazbe. Zato pri kreiranju uzorka postaja za svako novo obračunsko razdoblje služba ZAMP–a pazi na zastupljenost programa iz svih regija Hrvatske. Posebna briga vodi se i o raznolikosti glazbenih vrsta unutar programa postaja. Postaje su klasificirane prema razini koncesije. Temeljem toga se određuje broj mjeseci kojim svaka postaja može participirati u uzorku: najveće komercijalne postaje s nacionalnom koncesijom prate se svih dvanaest mjeseci u godini, dvadeset četiri sata dnevno. Jednako se prati i prvih deset najslušanijih radijskih i televizijskih postaja, neovisno o koncesiji za emitiranje koju imaju, jer neke »regionalne« postaje iz središnjeg dijela zemlje imaju veću slušanost od nekih postaja s nacionalnom koncesijom. Programi ostalih postaja upisuju se s manjim brojem mjeseci — ovisno o razini koncesije i području na kojem se nalaze, a uzimaju se nasumičnim odabirom za svaku od pet regija (Istok, Sjever– Zapad, Zagreb i okolica, Istra i Primorje, Dalmacija).

U njemu se nalaze sve naknade prikupljene od ugostiteljskih, poslovnih, sportskih objekata ili hotela, kao i naknade prikupljene od komercijalnih radijskih i televizijskih postaja. One se preračunavaju u autorske honorare prema tzv. uzorkovanom programu komercijalnih radijskih i televizijskih postaja — svih osim navedenih velikih nacionalnih postaja koje čine zasebne razrede.

Autori aktualni uzorak i mjesece u kojima program pojedine postaje ulazi u njega mogu vidjeti u osobnom profilu (Moj profil), posebnom dijelu internetske stranice ZAMP–a.

To je načelo na kojem raspodjelu rade i ostala društva jer je (zasad i do daljnjeg) nemoguće dobiti podatke o tome koje su se točno pjesme slušale u pojedinom ugostiteljskom objektu. Sve da vlasnici lokala, hotela i obrta to mogu

Autori ili nositelji prava koji imaju dvojbi oko razreda ili ispravnosti izračuna naknade uvijek će u Odjelu članstva dobiti odgovor na sva pitanja. Pitanja i prijedlozi su dobrodošli, jer su daljnja poboljšanja praćenja i raspodjele naknada stalni prioritet službe i društva.

U usporedbi s većinom drugih društava, HDS ZAMP–ovo uzorkovanje detaljnije je i dublje od pukog »uzorka«: u njega se upisuju programi čak dvije trećine lokalnih televizijskih i radijskih postaja, što omogućuje vrlo kvalitetan odraz stvarnog emitiranja.

P l ay l i s t a z a S l avo n i j u p r i k u p i l a 10 3 .0 0 0 k u n a z a p o m o ć p o p l a v l j e n i m a

Humanitarnost skladatelja na djelu Više od 170 autora i nositelja prava na glazbena djela na godinu se dana odreklo tantijema od jedne skladbe (ili više) po svojem izboru

Piše: Milan Majerović–Stilinović

bog katastrofalnih prošlogodišnjih poplava u Slavoniji, HDS ZAMP je u svibnju 2014. pokrenuo humanitarnu inicijativu i pozvao svoje članove, autore, da se pridruže akciji pomoći stanovnicima poplavljenih područja. Odziv je bio odličan — više od 170 autora i nositelja prava na glazbena djela odreklo se tantijema od jedne skladbe (ili više) po svojem izboru, na godinu dana. Tako je nastala Playlista za Slavoniju s više od dvjesto skladbi. Neke su od njih veliki hitovi naših najpoznatijih skladatelja, a neke su ponekad jedina pjesma javnosti manje poznatih autora, koji se glazbom bave iz hobija. Važno je da su svi koji su ih »darovali« imali istu plemenitu nakanu.

Dobra inicijativa HDS ZAMP je honorare za sva javna emitiranja ili koncertna izvođenja pjesama s »Playliste za Slavoniju« u 2014. prikupljao na poseban račun. Nedavno je završen obračun emitiranja za prvu polovicu 2014. godine. U tom je razdoblju lista prikupila 102.757,09 kn. Iznos će biti uplaćen na račun Crvenog križa otvoren za stradale u poplavama. Na isti je račun HDS ZAMP iz troškova svojega poslovanja već u svibnju 2014. uplatio 150.000 kn. «To je bio čin od srca svih nas, a akcija se mora nastaviti sve dok se i posljednja obitelj ne vrati u svoj dom«, izjavio je Zlatan Stipišić Gibonni koji je Playlisti pridonio bezvremenskom Cesaricom, dok se Ivica Badurina velikodušno odrekao tantijema od hita Neprolazna u izvedbi klape Cambi: »Svijet moramo urediti na temelju znanja i dobrote. Ako glazba nema domovine, ima je glazbenik pa zato solidarnošću i plemenitim domoljubljem okreće svijet tom horizontu. I naša mala gesta je dokaz da je takav pothvat moguć.« Mario Vestić autor je pjesama Opće opasnosti, čiji su se članovi i osobno angažirali na pomoći poplavljenim područjima: »Playlista za Slavoniju je vrlo pozitivna inicijativa službe ZAMP–a Hrvatskog društva skladatelja i drago mi je da joj se odazvao velik broj autora. Situacija u Slavoniji je još uvijek katastrofalna i ljudima još uvijek treba pomoć. Moja poruka urednicima elektroničkih medija jest neka zavrte što češće pjesme s Playliste jer inicijativa je stvarno dobra, a ljudima u Slavoniji je pomoć potrebna.« Za uspjeh su zaslužni i mediji: akcija je dobila potporu većine elektroničkih medija koji su učestalim emitiranjem pjesama Playliste pridonijeli ukupnom iznosu. Budući da je riječ o privatnom vlasništvu autora, kao i obično, HDS ZAMP ne može objaviti pojedinačne iznose koje je »zaradila« pojedina pjesma.

Poplavljena Slavonija

Ipak, zbog interesa javnosti, navodimo abecednim redom deset pjesama, s imenima autora glazbe, koje su u humanitarnu blagajnu dosad donijele najviše: Cesarica – Zlatan Stipišić (izvođač Oliver Dragojević) Dvi riči – Vinko Barčot (izvođač klapa Šufit) Hipnotiziran – Srđan Sekulović Skansi (izvođač Dino Dvornik) Neprolazna – Ivica Badurina (izvođač klapa Cambi) Pleši sa mnom – Zlatan Fazlić (izvođač Danijela Martinović) Preživio sam – Mario Vestić (izvođač Opća opasnost) Sunčanom stranom – Husein Hasanefendić (izvođač Parni valjak) Vjeruj u sutra – Đelo Jusić ml. i Paula Jusić (izvođač Band Aid za poplavljenu regiju) Waiting for Sunrise – Silvestar Glojnarić (izvođač Big Band HRT) Zimmer Frei – Milan Kekin i Mladen Subošić (izvođač Hladno pivo) HDS ZAMP zahvaljuje svim autorima i nositeljima prava, medijima i institucijama koji su poduprli akciju. Podsjećamo da je pomoć poplavljenim područjima i dalje potrebna. I u budućnosti ćemo tražiti načine da pridonesemo povratku normalnog života u pogođena područja. Budući da je akcija trajala cijelu 2014. godinu, u srpnju ove godine, kad bude završen obračun za drugu polovicu 2014., objavit ćemo i iznos koji su pjesme Playliste prikupile u tom razdoblju. Popis svih pjesama koje su činile Playlistu za Slavoniju dostupan je na www.zamp.hr

Kako do pravedne autorske naknade na internetu Studija ekonomista Pierrea Lalondea otkriva: Digitalni servisi izgrađeni su na izrabljivačkom lancu vrijednosti

Piše: Marina Ferić Jančić

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

eđunarodno vijeće autora i skladatelja glazbe (CIAM) i Sjevernoamerički savez skladatelja (MCNA) prihvatili su Studiju o pravednoj naknadi za glazbene autore u digitalnom okružju. Studiju je napisao ekonomist Pierre Lalonde koji je primijenio financijske i ekonomske podatke kako bi istražio trenutačnu strukturu digitalnog streaming glazbenog tržišta. Podatke je usporedio s onima iz ostalih

sektora koji se bave distribucijom kreativnog sadržaja i tako došao do odgovarajuće procjene vrijednosti glazbenih djela i pravedne raspodjele prihoda. Studija potvrđuje da su, prema trenutačnoj strukturi, digitalni servisi izgrađeni na izrabljivačkom lancu vrijednosti, čime se umanjuje vrijednost glazbe koja je pokretač njihova poslovanja. Također, pravna ograničenja, neuravnoteženost tržišta i komplicirana procedura pregovaranja sa svim nositeljima prava dovele su neke autore glazbenih djela do neravnopravnog položaja u odnosu na velike glazbene diskografske kuće. Studija je utvrdila da bi ukupna tržišna cijena koju streaming servis

koristi trebala biti 80% od prihoda, od čega bi se 50% trebalo odnositi na prava diskografa i izvođača, a 50% na prava autora i publishera. Trenutačno, servisi za sva prava u glazbi plaćaju 60– 70% prihoda. Međutim, za prava autoru glazbenih djela u prosjeku ide samo 6% od tog iznosa, a gotovo 94% odlazi na prava diskografa i izvođača.

Načela »fer« trgovine Takvo stanje stvari dugoročno je neodrživo pa studija sugerira primjenu »fer« trgovine koja je utemeljena na transparentnom i lako razumljivom nizu etičkih standarda poslovanja koji potrošačima na

mjestu kupnje usluge daju mogućnost izbora. Time bi se, smatra Lalonde, dugoročno osigurala održivost usluga streaming servisa uz poticanje stvaralačkog rada. Naime, bez učinkovite potpore onima koji ih opskrbljuju kreativnim sadržajem koji je pokretač njihova poslovanja, streaming servisi zapravo potkopavaju svoj opstanak. Iako streaming danas čini manje od 15% ukupnog glazbenog tržišta, zasigurno će u budućnosti postati dominantni model distribucije glazbe, a imajući na umu ekonomsku snagu zabavne i kulturne industrije, svima nam je u interesu da takvi servisi uspiju.

Europska komisija s ciljem stvaranja jedinstvenog elektroničkog tržišta predlaže reviziju autorskih prava

Pravednim ekosustavom do istinskog razvoja e–tržišta U e–trgovinu ulazi i digitalna distribucija autorskih sadržaja

Piše: Marina Ferić–Jančić

uropska unija odavno je jasno dala do znanja da na svojem području želi pojačati e–trgovinu, u što svakako ulazi i digitalna distribucija autorskih sadržaja. Europska komisija pod vodstvom Jean–Claude Junckera smatra da bi jedinstveno digitalno tržište omogućilo veliki napre-

otrebno je izgraditi održiv ekosustav koji će poticanjem razvoja kulturnih i kreativnih industrija omogućiti veći zamah društvenog i gospodarskog razvoja i izlazak iz krize

dak koji bi generirao čak 260 milijardi eura godišnje i donio Europi spas od gospodarske krize. S tim ciljem Komisija teži i reviziji autorskih prava, smatrajući da ih treba »prilagoditi« digitalnom okružju. Iz toga se svakako može zaključiti da Komisija trenutačno autorska prava jednim dijelom, nažalost, smatra i kočnicom razvoja takva tržišta.

Poluga razvoja gospodarstva Tema je vrlo aktualna u Bruxellesu. O tome se raspravlja u gotovo svim tijelima EU–a, a zainteresirane skupine autora i kreativaca s jedne strane te IT kompanije s druge strane iznose stavove i argumente. Postoje i oni koji, pod krinkom brige za autore i sve građane, rade isključivo na štetu autora i kreativaca. U toj »šumi« različitih ideja i prijedloga, stavove europskih autora jasno i razgovijetno iznose naše krovne europske asocijacije, Europska udruga društava za zaštitu autorskih prava (GESAC) i Europski savez skladatelja (ECSA). Njihova trenutačna zadaća jest ukazati političarima na to da se au-

torsko pravo treba promatrati kao poluga razvoja gospodarstva koje može omogućiti i izlaz iz gospodarske krize u kojoj se nalazimo. U akcije tih europskih krovnih asocijacija autora i njihovih društava aktivno su uključeni i Hrvatsko društvo skladatelja i njegova Služba ZAMP.

Treća industrija po broju zaposlenih Studija Stvaranje rasta: mjerenje kulturnih i kreativnih tržišta u EU, čiji su rezultati potkraj godine javno predstavljeni diljem Europe, upravo je to dokazala. Naime, kulturne i kreativne industrije s 535 milijardi eura prometa čine 4,2% europskog BDP–a te su treća industrija po broju zaposlenih. Više od sedam milijuna Europljana izravno je zaposleno u kulturnim i kreativnim industrijama, dvostruko više nego u automobilskoj industriji te čak šest puta više nego u telekomunikacijama, a one rastu čak i u tijeku gospodarske krize. Riječ je o industrijama koje se snažno oslanjaju na lokalnu radnu snagu, u kojima je 19,1% zaposlenih mlađih od trideset godina.

Kreativnost kao ishodište Osim toga, činjenica jest da je upravo kreativni sadržaj (glazba, filmovi, fotografije i sl.) u ovom trenutku jedno od ishodišta rasta e–tržišta. Upravo na činjenici iskorištavanja autorskih djela mnogi međunarodni servisi i IT kompanije kreiraju nove usluge koje, uz određenu cijenu, nude krajnjim korisnicima i pritom ostvaruju goleme prihode i profite. Međutim, oni koji su filmove, glazbu, fotografije i druga djela stvorili i bez kojih uopće ne bi bilo moguće imati takvu e–ponudu, od toga u materijalnom smislu nemaju ništa ili eventualno mrvice, nedovoljne za reinvestiranje u daljnji kreativni rad. Potrebno je zato stvoriti pravni i institucionalni okvir kako bi se izgradio održiv ekosustav koji će poticanjem razvoja kulturnih i kreativnih industrija omogućiti veći zamah društvenog i gospodarskog razvoja. Autorsko pravo i dosad je omogućavalo potreban poticaj razvoja kulturnih i kreativnih industrija koji se odrazio na svjetski društveni i gospodarski razvoj. Nažalost, takav model zasad ne postoji u on–line svijetu.

M e đ u n a r o d n a ko n f e d e r a c i j a d r u š t a v a a u t o r a i s k l a d a t e l j a ( C I S AC )

Godišnje izvješće o prikupljenim naknadama diljem svijeta Unatoč gospodarskoj krizi, autorske su naknade ostale stabilne

Piše: Marina Ferić Jančić

eđunarodna konfederacija društava autora i skladatelja (CISAC) objavila je svoje Globalno ekonomsko izvješće o naknadama koje su prikupila autorska društva diljem svijeta. Izvješće otkriva da su, unatoč gospodarskoj krizi, autorske naknade prikupljene za tri milijuna autora diljem svijeta ostale stabilne: Statistika: Naknade prikupljene u ime autora diljem svijeta i u 2013. godini bile su stabilne i iznosile su 7,8 milijardi eura, s porastom od 4,6% ako se zanemare tečajne razlike. – Naknade za prava javnog priopćavanja porasle su za 2,4% i prvi put premašile iznos od 6 milijardi eura. – Naknade za prava mehaničke reprodukcije i u 2013. bile su u padu, i to za 13%. – Naknade za digitalno korištenje porasle su za 25%, no i dalje čine samo 5% ukupnih naknada. – Gotovo 87% od ukupnih naknada odnosi se na korištenje glazbe. – Naknade za audiovizualni repertoar porasle su za čak 8% u odnosu na prethodnu godinu. – Europa je i dalje regija s najviše prikupljenih naknada; gotovo 60,6% svih naknada prikupljeno je u Europi, gdje godišnji rast iznosi 2,3%. – U zemljama BRICS–a prikupljene naknade porasle su za 30%, u prosjeku se dnevno u njima prikupi milijun eura, no to je još uvijek znatno manje od svjetskog prosjeka koji se kreće oko 1,3 eura po stanovniku.

Digitalni servisi Komentirajući zaključke toga izvješća, generalni direktor CISAC– a Gadi Oron kazao je da su i u 2013. godini društva okupljena u CISAC–u pokazala važnost sustava kolektivnog ostvarivanja prava za autore diljem svijeta. »Unatoč zahtjevnim gospodarskim uvjetima na mnogim tržištima, ukupno prikupljene autorske naknade ostale su stabilne, što je globalno

P i p s , C h i p s & V i d e o c l i p s 6 . p r o s i n c a 2 014 . u Domu sportova u Zagrebu

Koncert uz zborno skandiranje Erupcija oduševljenja i uzbuđenja u završnici veličanstvene večeri

Piše: Aleksandar Dragaš

vrlo ohrabrujuće za budućnost kreativnih industrija«, istaknuo je osvrćući se na trendove. Posebno je komentirao naknade prikupljene od digitalnih servisa koje unatoč rastu od 25% i brojci od 380 milijuna eura još uvijek čine samo 5% od ukupno prikupljenih naknada diljem svijeta. »Autorske naknade prikupljene za korištenje djela kroz digitalne servise naglo su se povećale u 2013. godini i tim rezultatom smo posebno zadovoljni. Međutim, one su još uvijek niske, ali sa znatnim potencijalom rasta. U svijetu koji postaje sve digitalniji, prioritet za društva unutar CISAC–a jest osigurati da autori diljem svijeta imaju pravedniji udio u online tržištu.«

Vodeći poslodavac S obzirom na to da je gotovo 60,6% naknada prikupljeno upravo u Europi, gdje godišnji rast iznosi 2,3%, na rezultate izvješća osvrnuo se i glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec, koji je od 2010. do 2014. predsjedao Europskim vijećem CISAC–a. »Dobri i stabilni rezultati i u 2013. godini — pogotovo na području Europe — zapravo potvrđuju rezultate nedavno predstavljene studije Stvaranje rasta: mjerenje kulturnih i kreativnih industrija u EU. Ta je studija pokazala da kulturne i kreativne industrije imaju impresivnu gospodarsku vrijednost i potencijal, jer su unatoč krizi ostale stabilne; čak su i rasle. Upravo je ovo vrijeme kad taj potencijal svakako treba iskoristiti. To više što je riječ o sektoru koji je jedan od vodećih europskih poslodavaca s više od sedam milijuna radnih mjesta, koji je fokusiran na lokalnu radnu snagu, i to na mlade — dakle one koji su najugroženiji nezaposlenošću. Razvoj digitalnih tehnologija otvara vrata novih tržišta upravo za te industrije, a zbog njihova potencijala nužno je prilike na tržištu regulirati tako da se taj zavidni potencijal iskoristi. To znači za autore i kreativce osigurati pravedniji udio na online tržištu.« Potpuno izvješće dostupno je na cisac.org.

akon zbornog skandiranja publike Dinamu u rasprodanoj Maloj dvorani Doma sportova, Ripper je na drugom bisu poveo Pipse u prekrasnu verziju Na putu prema dole. Publika je nastavila s Dinamo ja volim, Ripper se pridružio samo vokalom, ali i to je bilo dovoljno da Dom sportova erumpira od oduševljenja i uzbuđenja. Uslijedila je završnica veličanstvenog koncerta s Nogometom. Ukratko, ako ste htjeli doznati kako bi to trebalo biti na Dinamovim utakmicama, trebali ste doći na koncert Pipsa u Dom sportova.

Povratak Pipsima

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Međunarodno vijeće autora i skladatelja glazbe (CIAM) i Sjevernoamerički savez skladatelja (MCNA)

ipsi su velikim majstorstvom benda u ponovnom naponu snage četiri tisuće ljudi držali u kolektivnoj histeriji

Važnije od toga je da se publika u velikom broju, za razliku od Dinama, vratila Pipsima, a Ripper povratio popularnost i status koji je s ondašnjom postavom Pipsa imao kasnih devedesetih; u vrijeme albuma Fred Astaire i Bog, nakon kojih su Pipsi također nastupili u Domu sportova. Između toga i ovoga samostalnog nastupa u Domu sportova prošlo je petnaestak godina. I sada su pjesme sa spomenutih izdanja, uz izvrsne nove skladbe s Walta, činile okosnicu nastupa Pipsa u istome prostoru na kojem im se u Trubaču pridružila Yaya, a prije toga u Tesli i Waltu Disneyju Dino Šaran iz Letu štuke. Dva i pol sata, s tek jednim malim padom intenziteta, Pipsi su četiri tisuće ljudi držali u kolektivnoj histeriji i to je veliko majstorstvo benda s neprijeporno sjajnim katalogom u ponovnom naponu snage. To je posao koji najbolje obavljaju domaći izvođači čije pjesme naizust zna cijela dvorana.

Nije crno U posljednje vrijeme, unatoč krizi i nekim drugim trendovima, publika se počela vraćati kvalitetnim domaćim rock i pop izvođačima poput Pipsa koji su lijepu priliku za stjecanje dodatnog kredibiliteta pružili ženskom bučnom alter–rock triju Punčke ili Psihomoda koji je proljetos rasprodao Dom sportova što je u veljači uspjelo i Urbanu & 4. Pozitivan koncert postao je Fiju Briju za generaciju rođenu u vrijeme Domovinskog rata, a u prosincu su prekrasnu proslavu dvadeset godina postojanja u Tvornici kulture s prijateljima održali The Bambi Molesters. Ipak nije sve tako crno.

P r e m i n u o To m i s l a v R a d o č a j (19 3 6 . – 2 015 . ), d u g o g o d i š n j i direktor službe ZAMP HDS–a

Bez glazbe, život bi bio greška Uspomene na pijanista, skladatelja, liječnika i znanstvenika međunarodne karijere

Piše: Dubravko Majnarić

očetkom prosinca 2014. godine u Ženevi je u 91. godini umro pijanist, skladatelj, liječnik i znanstvenik Milutin Krešo Vandekar. Uz akademika Nenada Grčevića

jedan je od uglednih doktora medicinskih znanosti koji je ostvario liječničku i međunarodnu znanstvenu karijeru. Rođen je 16. ožujka 1924. u Zagrebu u uglednoj hrvatskoj obitelji (legendarni političar Stjepan Radić bio mu je djed). Usporedno s gimnazijom, već sa šesnaest godina završio je Srednju muzičku školu i upisao se u Visoku školu na Hrvatskom državnom konzervatoriju u Zagrebu, studirajući kompoziciju

i dirigiranje. Kako je to uz kasniji studij medicine ipak bilo preobilno, napustio je daljnji glazbeni studij, ali ne i bavljenje glazbom.

Jazz počeci Rana faza glazbenog djelovanja Kreše (tako su ga zvali prijatelji) Vandekara vezana je uz povijest jazza u Hrvatskoj. Ratne 1942. bio je pijanist u velikom jazz orkestru Zlatka Černjula; nastupio je na glasovitom konspirativnom koncertu u Kinu Grič na Kvaternikovu trgu koji je zbog nekoliko djela s repertoara orkestra Woodya Hermana u strahu od ustaške policije održan tajno. Nadalje, 1943. svirao je klavir na koncertima u Radničkom domu (danas Tvornica) s Ad hoc Big bandom Romanija kojim je dirigirao Miljenko Prohaska. U vrijeme ratne mobilizacije bio je pijanist poznatog Domobranskog big benda koji je nastupao u Hrvatskom glazbenom zavodu, iz kojeg je poslije rata pod vodstvom Miljenka Prohaske nastao Big band 32. divizije. Godine 1945. u Studiju Radio Zagreba s malim ansamblom Miljenka Prohaske pratio je u živim programima Rajku Vali i ostale popularne pjevače. Godinu poslije bio je član Big banda fiskulturnog društva Sloboda, a 1948. pijanist Orkestra braće Johan (Maksa i Miroslava), koji je nastupao u Okrugloj dvorani Hotela Esplanade.

Znanstvenička karijera Uz spomenuto bavljenje glazbom, Vandekar je bio uspješan student te je 1949. godine diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Za razliku od mnogih glazbenika diplomanata medicine koji su se nakon diplome posvetili glazbi (braća Kalogjera, Ozren Depolo, Dražen Boić i drugi), Vandekar se zaposlio na Institutu za medicinska istraživanja i higijenu rada tadašnjeg JAZU–a u Zagrebu. Disertaciju za doktorat medicinskih znanosti obranio je godine 1959. i habilitirao na farmakologiji i toksikologiji na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1967. odlazi na stalni posao u Svjetsku zdravstvenu organizaciju u Ženevi, na Odjel za biologiju i suzbijanje prenositelja bolesti. Uz njegove dnevne poslove liječnika znanstvenika u centrali Svjetske zdravstvene organizacije, uvijek je imao vremena za glazbu.

Moja mala djevojčica! — skladatelj poznatog dječjeg hita i njegova kći

andekar je bio svjetski poznat toksikolog kojemu je glazba oplemenjivala život

Raznolik glazbeni opus Vandekarov skladateljski opus mogli bismo podijeliti na laku orkestralnu glazbu, koncertantna djela, scensku glazbu i zabavne melodije (šlageristiku). Od lakih orkestralnih djela treba spomenuti koncertantni valcer Dunjin cvijet za veliki revijski orkestar (1948.), Rapsodiju za trubu i orkestar (1951.), Fantaziju za rog i orkestar (1952.), Corcertino za klavir i orkestar (nagrađen na Zagrebačkom festivalu 1965.) i Suitu za klavir, dva roga, harfu i gudače (1981.). Iz koncertantnog opusa najpoznatiji je Koncert za klavir i orkestar u E–duru (1984.) koji je izvedeo i snimio njegov bratić, pijanist Stjepan Radić uz Zagrebačke simfoničare pod vodstvom Pavla Dešpalja. Od scenskih djela koja nam je ostavio treba spomenuti dva mjuzikla — Tornado (1987.) i Agata, ah Agata (1989.) te operu Judita, skladanu 1993. godine.

Vandekarovi hitovi Najveći uspjeh u skladanju Vandekar je postigao kao autor popularnih pjesama, skladanih mimo tada vladajućih klišeja u šlagerskoj glazbi ovih prostora. Potkraj pedesetih godina, kad se u bivšoj državi diže životni standard i pojavljuje konzumerizam, Milutin Vandekar 1958. na tekst Mire Košutić (pod pseudonimom Alka Ruben) sudjeluje na Festivalu JRT–a — Opatija s pjesmom Moja mala djevojčica koju su uz orkestar Ferde Pomikala nezaboravno otpjevali Ivo Robić i Zdenka Vučković. Pjesma s refrenom Tata, kupi mi auto postala je jedna od najvećih uspješnica u popularnoj hrvatskoj glazbi, a imala je i sociološko značenje. Na tom je festivalu bila nagrađena i ostala je evergreen sve do danas. Slijedili su festivalski uspjesi Sretna luka u izvornoj interpretaciji Tonija Kljakovića i jedna od najboljih pjesama Milutina Vandekara Ljubav ili šala s kojom je Gabi Novak pobijedila na Zagrebačkom festivalu 1959. (Sam autor je izjavio da mu je to najdraža pjesma.) U majstorskom ostvarenju Dođi, olujo na Zagrebačkom festivalu 1962. ravnopravno su sjedinjeni skladatelj Vandekar, autorica teksta Mira Košutić, aranžer Miljenko Prohaska i pjevač Drago Diklić. Popularnosti Vandekarovih pjesama mnogo su pridonijeli pjevači Vice Vukov (More, moje Jadransko more, Split, 1962.), Jimmy Stanić (Dim, 1964.), Lado Leskovar (Anela 1964.) i Kvartet 4 M (Volim kišu). Vandekara ćemo, kao i Nenada Grčevića, pamtiti po njihovoj nezaboravnoj glazbi, iako su obojica po vokaciji ipak bili znanstvenici kojima je glazba oplemenjivala život. Vandekar je bio toksikolog koji je svoj znanstveni rad posvetio proučavanju pesticida. Putovao je po Africi, Južnoj Americi i Indiji i organizirao laboratorije za sprječavanje zaraznih bolesti malarije i boginja. Ispraćen je u obiteljskom krugu, a obavijest da nas je napustio objavljena je u dnevnom tisku s Nietzcheovim citatom Bez glazbe, život bi bio greška.

Na usluzi pozivu i obitelji Kao sudac Trgovačkog suda u Zagrebu specijalizirao se za parnice iz autorskog prava

Piše: Antun Tomislav Šaban

ravnik i intelektualac, sudac u mirovini i dugogodišnji bivši direktor službe Zaštite autorskih muzičkih prava (ZAMP) Hrvatskog društva skladatelja, Tomislav Radočaj, preminuo je nakon kratke bolesti 14. veljače 2015. u Zagrebu u 79. godini.

ije se pokolebao, uplašio ni umorio, čak ni u dobi kad su njegovi vršnjaci već cijelo desetljeće uživali u mirovini

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

I n m e m o r i a m M i l u t i n Va n d e k a r (19 2 4 . — 2 014 . )

Pravnička karijera U iznimno dugoj profesionalnoj karijeri, duljoj od pedeset godina, istaknuo se kao izvrstan stručnjak za trgovačko i autorsko pravo. Još potkraj 1950–ih godina, kao apsolvent Pravnog fakulteta u Zagrebu, počinje stažiranje u odvjetničkom uredu dr. Bošnjaka. Nakon diplome, prema savjetu svojega oca, suca dr. Ante Radočaja, odlučuje se za pravnu karijeru u privredi. Niz je godina bio aktivan u raznim poslovnim sredinama i branšama, baveći se pravno–poslovnim savjetovanjem, vanjskom i unutarnjom trgovinom, turizmom i ponajviše konzaltingom u građevinarstvu. Bio je jedan od rukovoditelja Zavoda za izgradnju Zagreba i u tom svojstvu surađivao je s vodećim hrvatskim projektantima i arhitektima poput Mutnjakovića, Vitića i Richtera. Kao pravnik sudjelovao je u obnovi zgrade HNK–a i dovršenju Dvorane Lisinski. Posebno se istaknuo radom u samostalnom timu za gradnju i rekonstrukciju devastiranog bloka Radićeva–Tkalčićeva–Krvavi most, gdje je u suradnji s arhitektom Miroslavom Begovićem ostavio trajni trag u Zagrebu, dok je u Dubrovniku zaslužan za pravnu provedbu gradnje hotela Libertas i Dubrovnik Palace.

Sudački poziv Godine 1984., u zreloj dobi i s prikupljenim iskustvom, ipak se odlučuje za sudački poziv, i to na tadašnjem Privrednom sudu u Zagrebu. Do početka 1996. radi kao sudac Trgovačkog suda u Zagrebu, gdje se specijalizirao za parnice s područja autorskog prava. Njegova intelektualna i kulturna širina, kao i ljubav prema umjetnosti i ljudskoj kreativnosti, koja se već djelomično ispunila u suradnji s cijenjenim hrvatskim arhitektima, donose prevagu u njegovoj odluci da 1997. godine, nakon što mu Državno sudbeno vijeće ne produljuje mandat, počne suradnju sa službom Zaštite autorskih muzičkih prava. Tog svojeg posljednjeg, a i najvažnijeg radnog mjesta, nije se više odrekao ni nakon svoje životne po-

Tomislav Radočaj

bjede, kad Ustavni sud poništava odluku DSV–a i vraća ga u sudačko zvanje. Funkciju glavnog direktora ZAMP–a obnašao je do 2009. godine, no i nakon njezina prestanka hrvatski se autori ne žele odreći njegova golemog znanja i iskustva, pa još nekoliko godina u manjem opsegu djeluje kao pravni savjetnik službe.

Osjetljiva vremena Vodio je službu ZAMP–a u osjetljivim vremenima, promičući zakonitost, pravednost i svijest o vrijednosti kreativnog rada i intelektualnog vlasništva. U provedbi posla nailazio je na brojne teškoće: nerazumijevanje, ignoranciju, otpor i opstrukciju. Nije se pokolebao, uplašio ni umorio, čak ni u dobi kad su njegovi vršnjaci već cijelo desetljeće uživali u mirovini. Tijekom njegova mandata služba koju je sukreirao i vodio razvila se u jednu od najuspješnijih u ovom dijelu svijeta, čime je trajno zadužio hrvatsku kulturu, skladatelje i ostale hrvatske kreativce. Uz sve svoje poslovne obveze, uspio je obitelj uvijek zadržati na prvom i najvažnijem mjestu. Osim za autore, neumorno se brinuo i za svoju unuku, kćer i suprugu, s kojom je u zajedništvu proveo gotovo pola stoljeća.

Nova knjižna izdanja

M o n o g r a f i j a o I v i M a č e k u p r e d s t a v l j e n a 2 2 . s t u d e n o g a 2 014 . u dvorani Europskog doma u Zagrebu

Biografija »neovisnog glazbenika«

Uz prigodni koncert predstavljeni knjiga i album

Akademik Ivo Maček bio je pijanist, komorni glazbenik, skladatelj, glazbeni pedagog i glazbeni redaktor. Knjiga je predstavljena 22. studenoga 2014. u Europskom domu u Zagrebu

Kad govori o Mačeku kao o skladatelju, tekstom obuhvaća cijelu povijest 20. stoljeća i na taj način situira glazbeni prostor i kulturne okolnosti u kojima je stvarao. U opusu nalazi »sinkretizam stilskih obilježja«, a skladbe detaljno analizira u kronološkom slijedu i prema vrstama, iznoseći koja je djela autor »priznavao«, a koja je smatrao »vježbama« ili »neslužbenim ostvarenjima«. Maček ima dva stvaralačka ciklusa, prvi do 1940. i drugi od 1977. do 1997. godine. Jedno jedino djelo, Sonatu za violončelo i klavir u a–molu (1955.), Alma Zubović izdvaja kao osamljeni otok između tih razdoblja, kao neku vrstu čvorišta između ranih radova i onoga što predstoji. Polazeći od teze o Mačeku kao klasično odgojenom glazbeniku, ona kontinuirano ističe mnogi evolutivni skladateljski proces, koji je analitički opisala nizom detalja i usporednica. Pomnja kojom je osvijetlila opus (16 djela: dvije zborske skladbe, šest klavirskih, sedam komornih i jedna za klavir i komorni orkestar) navela ju je dalje na istraživanje stvaralačke bliskosti između Ive Mačeka i Stjepana Šuleka (izvan konteksta njihova antologijskog komornog muziciranja). To zajedništvo nalazi upravo u njihovu skladateljskom prosedeu — obojica su se »oprezno odnosila prema suvremenim glazbenim stremljenjima« i nisu »težili korjenitim promjenama«. Gledajući opus u cjelini, Alma Zubović nalazi da je Mačekova izvrsnost u poznavanju komorne literature, čiji je bio vrhunski interpret, bila glavni oslonac u oblikovanju komornih skladbi, nesumnjivo »glavnoga područja njegova stvaralaštva«, a ono seže od romantičnog do neoklasicističkog rukopisa. Neočekivano je saznanje da mu je znatan dio djela tiskan (primjerice, objavljene su sve glasovirske skladbe).

Pijanist i komorni glazbenik Da bi opisala poetiku njegova pijanizma, autorica je primjerima izvedbi Chopinovih djela posegnula za usporednim arhivskim snimkama Ive Mačeka i Arthura Rubinsteina. Dubinsko promatranje toga aspekta karijere prelomila je na dva utjecaja — tradiciju njemačke i francuske škole. Statistički je ispisala:

što prevladava na repertoaru (prije, tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata), koliko je solističkih i komornih skladbi izveo (237 komornih djela 103 autora!), odnosno praizveo, a intrigantni način shematskih prikaza sažela je u tabličnim pokazateljima i u analizi sačuvanih snimki u kojima je iznijela spektre za jačinu i za gustoću zvuka kako bi dobila uvid u visinu, jačinu i brzinu pijanistova izvođenja. Od 1958. do 1994. Maček više nije solistički nastupao, a onda je 1994. praizveo vlastiti Concertino za glasovir i komorni orkestar. Bilo mu je tada osamdeset godina — umro je osam godina poslije. Nekadašnji pročelnik Odjela za glasovir i orgulje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, prošao je dalek put od prvog solističkog koncerta u veljači 1938. u Hrvatskom glazbenom zavodu (Bach, Beethoven, Schumann, Musorgski). Pohodio je mnoge pozornice (Austrija, Švicarska, Italija, Irska, Libanon, Egipat, Češka, Mađarska…), a u svakoj ulozi koju je preuzimao na koncertnoj sceni pratio ga je opis pijanista, vjerojatno do kraja istinit, koji se »povlači iza djela«. Toliko je bilo veliko njegovo poštovanje autorskoga teksta.

Koga je volio? Maček je volio violončeliste, violiniste (Stjepan Šulek, Zlatko Baloković, Ivan Pinkava, Zlatko Topolski — sve partneri), pjevače (Marijana Radev, Tomislav Neralić) i, zanimljivo, pijaniste. U duu je svirao s Juricom Murajem, također s Antonijom Janigrom s kojim je gostovao u tadašnjoj Čehoslovačkoj, Francuskoj i Engleskoj, nadalje s Talijanom Enricom Mainardijem... Posljednji čelist s kojim je nastupao bio je Valter Dešpalj. Godine 1974., kad su praizveli spomenutu Sonatu u a–molu, Dešpalj je rekao da su »zahvaljujući Mačekovoj samozatajnosti mnogi bili iznenađeni što on uopće sklada«. Posebno poglavlje čine dva komorna ansambla, onaj sa Šulekom i Stankom Žepićem, a nadasve Trio koji je utemeljio i koji je djelovao od 1940. do 1945. godine — bila je to slavna trojka Šulek– Janigro–Maček o kojoj se do danas nije prestalo govoriti. U ratnim godinama, 1942., u Glazbenom zavodu izveli su Mačekov Romantični trio op. 1 u jednom stavku; napisao ga je 1935./36. kao dvadesetjednogodišnjak.

Akademik Ivo Maček

Dokumenti vremena Volim stare fotografije. Izgledaju kao neiskvarena »dodana vrijednost« riječima. Prije nekog vremena kolega Ivan Živanović poslao mi je fotografiju koju sam prvi put vidjela — učitelja Stjepana Šuleka i učenike: Igora Kuljerića, Pavla Dešpalja i Harisa Nonveillera. Četvrti je okrenut leđima. Sjede na kavi negdje na otvorenom, nema godine, ne prepoznajem mjesto, a u prvi tren nisam znala tko je tko od učenika. Mladi su i cijeli svijet je pred njima. Dokument vremena.

»Jesu li Vas zagnjavili mojim skladbama?« Takav je i »zlatni« septet koji je okružio jednog drugog učitelja, Svetislava Stančića. Na 28. stranici monografije oko njega stoje njegovi učenici, uokviruju ga kao lepeza: Ranko Filjak, Mladen Raukar, Jurica Murai, Ivo Maček, Ladislav Šaban, Darko Lukić i Stipica Radić. Svi su danas povijest. Na 40. stranici, fotografija glavnoga junaka. Prikazuje plakat iz sezone 1938./39. kojim se najavljuje simfonijski koncert Zagrebačke filharmonije, dirigenta Krešimira Baranovića i solista Ive Mačeka u Hrvatskom glazbenom zavodu (svira Beethovenov Četvrti klavirski koncert, svoj zaštitni znak, i Franckove Simfonijske varijacije za klavir i orkestar). Vintage poster na kojemu pijanist u valentinovskoj maniri izravno gleda u kameru (publiku)! S jedne strane govori o predratnom dizajnu i tipografiji, a s druge, šalje poruku izravnosti i personaliziranosti ondašnje umjetnosti. Ivo Maček bio je pojam umjetnika i nije slučajno da bi, po više osnova, taj plakat mogao biti zaštićeni materijalni dio povijesti hrvatske glazbe 20. stoljeća. Pitanje: Jesu li Vas zagnjavili mojim

skladbama? autor je postavio Srebrenki Poljak u prigodi proslave 80. rođendana, koji je obilježen koncertom u Hrvatskom glazbenom zavodu kad su Maja i Valter Dešpalj, uz uglednu pijanisticu, predstavili njegovu »cello i violinsku sonatu te klavirski trio«. Svjedočanstvo Srebrenke Poljak o toj 1994. gdje dokumentaristički opisuje susret i rad na probama, već u njezine dvije osobne opservacije daje odraz uspomena svih onih koji su ga poznavali: »Prof. Maček bio je na glasu kao izvanredni pijanist i ugledni klavirski pedagog… pamtim ga kao izuzetno skromnog čovjeka, izvanredno ljubazna gentlemana, pripadnika stare škole…« Ta sekvenca, kao i mnogo drugih u knjizi, jedna je od mnogih slika kojima autorica zaokuplja pažnju čitatelja. Njezina knjiga, naime, nije obuhvatila njegov složeni glazbeni habitus samo na analitičkoj razini, nego je precizno, sličnim sjećanjima i mnoštvom bogatih natuknica, podataka, kritika, citata i razgovora dokumentirala Mačekov životni lik, neodvojiv od njegova umjetničkog poslanja. Znanstveni i stručni pristup Alme Zubović zasjekao je duboko u generaciju koja je »osloncem na tradiciju gradila profesionalizam i čuvala kontinuitet« i koja je »stvarala u vrijeme u kojem je naša glazbena kultura sustizala profesionalne standarde Zapada…« (iz uvodnoga teksta dr. sc. Ive Josipovića). U predgovoru je autorica zahvalila svima koji su joj pružali potporu u vrijeme istraživanja i oblikovanja knjige, posebno obitelji Ive Mačeka, akademiku Jerku Beziću, recenzentima, akademiku Nikši Gligi i dr. sc. Ingrid Pustijanac te mentoru, dr. sc. Daliboru Davidoviću. Nakon dugoga vremena »knjižne« tišine, ova je monografija pravo osvježenje hrvatskog glazbenog krajobraza. Ako se traži preporuka, svakako »da« čitanju, pogotovo onima koji su se na bilo koji način susreli s Profesorom; tu je titulu za života dostojanstveno nosio, a ona je »pokrivala« sve njegove umjetničke strasti, vjerodostojno iznesene u monografiji.

Piše: Martina Bratić

tudeni je obilježen jednim važnim doprinosom domaćoj skladateljskoj, glazbeničkoj i muzikološkoj baštini. Neizmjerno važan rad hrvatskoga pijanista, skladatelja, pedagoga i redaktora — Ive Mačeka, doživio je dosad najširu, stručnu obradu u opsežnom istraživanju muzikologinje Alme Zubović. U prostoru Europskoga doma u Zagrebu, 22. studenoga javnosti je predstavljena knjiga Ivo Maček (1914.–2002.) — glazbenički i skladateljski profil, u izdanju kuće Leykam International, nastale kao rezultat višegodišnjega predanoga rada Alme Zubović, između ostaloga i teme njezine doktorske radnje. O važnosti te knjige, objavljene upravo u godini obilježavanja stogodišnjice rođenja Ive Mačeka, tom je prilikom posvjedočilo i njezino uredništvo te recenzenti, a brojna je publika imala čast i poslušati neka od skladateljevih djela.

Iz prve ruke Kao najbolji uvod predstavljanju nastupio je

O knjizi su govorili urednica Eugenia Ehgartner te jedan od recenzenata — akademik Nikša Gligo. On je pozicionirao lik i djelo Ive Mačeka unutar povijesnoga i glazbenog konteksta u kojima je djelovao, pojasnivši problematiku njegova profesionalnog određenja, s obzirom na mnogostrukost Mačekovih glazbenih interesa. U sklopu knjige označio ga je kao potencijal — s ne tako lako predvidivom budućnošću kao i pozicijom unutar repertoarnih kanona i velikih narativa koje tvori, kako je i sam Gligo rekao — ona »nesvjesna tradicija«. U svojemu se obraćanju zatim osvrnuo i na važnost istraživanja Alme Zubović koje je, uzevši u obzir obujam, ali i problem konzultiranja arhivske građe, istaknuo je, izniman pothvat i doprinos povijesti hrvatske glazbe.

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

te redaktorski zahvati na »standardnoj glasovirskoj instruktivnoj literaturi«.

Popratni album Svojevrstan drugi dio večeri činilo je kraće predstavljanje dvostrukoga nosača zvuka s djelima Ive Mačeka, što je obraćanjem publici popratila urednica Sanda Vojković. CD Ivo Maček — skladatelj i interpret, objavljen u nakladništvu HRT–a i Croatia Recordsa, također je iznimno vrijedan prinos poimanju i daljnjem istraživanju i vrednovanju glazbe-

Milan Banić

knjige su citati iz njezina živoga kontakta s Ivom Mačekom. Zahvaljujući tako velikoj mreži informacija, ispisala je sve njiga dr. sc. Alme što je »zabilježeno« u literaturi, dnevZubović o akade- nom tisku, periodici, arhivima… i dala miku Ivi Mačeku, pi- precizan pregled skladbi s njihovim tajanistu, komornom bličnim prikazom, pregled pijanistova glazbeniku, skla- repertoara po vrstama, popis studedatelju, glazbenom nata, snimki Hrvatskoga radija i HRT–a, pedagogu i glazbenom redaktoru, nosače zvuka, notne primjere i spektre predstavljena je 22. studenoga 2014. u izvedaba. Na kraju je popis snimki MaEuropskom domu u Zagrebu, a objav- čekovih izvedbi i skladbi zabilježenih na ljivanje se vezalo uz obilježavanje stote dva nosača zvuka (urednica, muzikologinja Sanda Vojković), godišnjice umjetnikova koji su sastavnica izrođenja. Na 387 straAlma Zubović danja i snažna potkrenica autorica pomno pa pisanom dijelu knjiopisuje životne postaje Ivo Maček ge. Na prvom čujemo umjetnika koji je privlači Mačeka kao solista ili još od vremena semi(1914.– kao člana sastava, a na narske studentske rad2002.) — drugom njegova djela nje na završnoj godini Trio Ormuzikologije, umjetnika Glazbenički i predstavljaju lando, Zvjezdana Bakoji joj je bio tema dišić i Zagrebački puplomskoga rada, a na skladateljski hački ansambl. Ukukraju i doktorata. Sada profil pno je zabilježeno sega predaje u obliku dam skladbi, uz osmu, monografije Ivo Maček Nakladnik: Leykam Chopinovu Baladu u f– (1914.–2002.) — GlazInternational d.o.o., molu, kao svjedočanbenički i skladateljski Zagreb stvo umjetnikove pijaniprofil, učeći nas o dostičke imaginacije. sezima, doprinosima i vrijednostima njegova zaokruženog opusa. Glazbeno Cjelovitost »čitanja« stvaralaštvo Mačekova profila poU svakoj od tih istražičiva na autoričinoj vačkih etapa, Alma Zuosobnoj analitičkoj bović širi optiku o glazzaokupljenosti glazbebeniku i utiskuje ju u nikovom ostavštinom, njegov profil. Saznanja razvrstanom u četiri su »višekanalno« zasmjera (pijanist, sklaokruživala cjelinu. Pridatelj, pedagog, remjerice, da bi učvrstila daktor), ali i na iznimno mnoge nepoznate develikoj količini dokutalje o Ivi Mačeku i utjementarne građe kojom cajima koji su ga oblije dopunjavala sliku o kovali, autorica iznosi skrovitoj veličini našega suvremenika. Ne bez razloga naziva ga »neovisnim povijest europske i hrvatske glazbe te detaljne biografske podatke o pedaglazbenikom«. gozima kroz čije je škole prolazio u Zagrebu, Parizu i Salzburgu. Prati ga od Citati iz života 1922. kad se počinje školovati. Uz VjeGodinama istražujući spektar Mače- koslava Rosenberg–Ružića, osvjetljava kove umjetničke i pedagoške karije- lik profesora Svetislava Stančića i njere, autorica je razgovarala s profesori- gove pedagoške metode, ali i Alfreda– ma, kolegama, nekadašnjim učenici- Denisa Cortota, kod kojega je Maček ma, suradnicima (Stjepanom Radićem, učio zanat interpretacije. Ukratko, svaki Juricom Murajem, Višnjom Mažuran, primjer različitih škola autorici je građa Zvjezdanom Bašić, Valterom Dešpa- za kreiranje sveobuhvatnog pogleda ljem, Harijem Gusekom, Ljubomirom na ukupnost uzbudljive umjetničke kaGašparovićem…) i tako skupljala sa- rijere, kojoj također pripadaju pedagošznanja iz različitih izvora. Dragocjeni dio ki rad na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Piše: Sanja Raca

Mačekova djela izveli Vokalni ansambl Antiphonus i pijanist Ivan Galić

slijeva: urednica Eugenia Ehgartner, akademik Nikša Gligo, dr. sc. Alma Zubović, Sanda Vojković

Vokalni ansambl Antiphonus u a cappella praizvedbi dvaju Mačekovih moteta: Gressus meos i Confortamini, a manifestacija je otvorena čitanjem pozdravne riječi dr. sc. Ive Josipovića, čime je dodatno istaknuta važnost toga izdanja i uloga Ive Mačeka u povijesti hrvatskoga glazbenog stvaranja. Publici se uvodnim slovom obratio i dekan Muzičke akademije profesor Dalibor Cikojević, osvrnuvši se i s pomalo emotivnim svjedočenjem iz prve ruke na Mačekov rad na Akademiji i njegovo visoko mjesto u razvitku i tradiciji klavirskoga odsjeka te institucije.

ne ličnosti Ive Mačeka. Večer je završila nastupom Ivana Galića, studenta treće godine klavira, u klasi prof. Ljubomira Gašparovića (inače studenta Ive Mačeka), koji je izveo dvije skladateljeve glasovirske minijature — Intermezzo te Preludij i toccatu. Uz zvuke Mačekova bogatog autorskog jezika — združenih neoklasicističkih ideja, kasnoromantičarskih nazora i suvremenih harmonijskih rješenja — svečana večer privedena je kraju na najbolji način — označivši novi početak. 51

Između mitova i legendi Dvije nove knjige o Bijelom dugmetu šire saznanja o najvećem bendu na ovim prostorima, no unatoč mnogim demistifikacijama, još više pridonose trajnome mitskom statusu koji se oko njih gradi iz generacije u generaciju

Piše: Bojan Mušćet

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

remda je sve učestalija, biografska rock–publicistika u Hrvatskoj i ne izaziva preveliko zanimanje ni izdavača ni čitatelja. Redovito se pojavljuju specijalna novinska kiosk– izdanja, posvećena nekoj aktualnoj zvijezdi ili zbrzano napisani »knjižuljci« koji mogu poslužiti uglavnom

ne fotomonografije Zvonimira Krstulo- I ta biografija i monografija Bijelo duvića Bijelo dugme: doživjeti stotu (Pro- gme koju su najvećim dijelom ispisali upravo Dušan Vefil) do aktualne biograsić kao službeni biofije benda Šta bi dao graf i Siniša Škarica da si na mom mjestu Dušan Vesić kao službeni disko(Naklada Ljevak) koju potpisuje Dušan Vesić Šta bi dao da graf (urednik u Jugotonu koji je objavio prvih i opsežne monogra-

si na mom mjestu Naklada Ljevak

vaka nova knjiga nije samo nostalgično podsjećanje na petnaestogodišnju vladavinu »veselih Bosanaca«, nego novi ključ za dešifriranje mita

Povijest i fenomenologija Čitatelj koji se potrudi proučiti obje knjige steći će prilično realnu sliku o fenomenu Bijelog dugmeta: dok Vesićeva biografija gotovo u tančine opisuje povijest benda, monografija na iscrpan način proučava fenomenologiju grupe (autori su još Nikola Borota Radovan, Dubravko Majnarić i Želimir Babogredac) uz mnogo objavljenih i neobjavljenih fotografija. Pa ipak, suptilni autorski dupli pas Darka Glavana i Dražena Vrdoljaka u knjizi Ništa mudro, kao i efektan pastiš podataka i citata iz raznovrsnih novina bivše Jugoslavije što je kao dodatak svojim fotografijama skupio Zvonimir Krstulović u knjizi Bijelo dugme: doživjeti stotu, još više može pridonijeti valoriziranju dugmemanije. Možda je to posao za povjesničare pop–kulture, a zadovoljstvo za vječne poklonike koji u velikom broju danas broje dane kad će ići u mirovinu, no Bijelo dugme nadrasta kulturološke i povijesne okvire, pa svaka nova knjiga nije samo nostalgič-

Razni autori kao početnica za upoznavanje s radom pojedinog izvođača. Knjige koje su izazvale veću pozornost svakako su raznorodne biografije posvećene nekima od ključnih rock–izvođača na ovim prostorima, a to su Karlo Metikoš, Bijelo dugme, Azra, Prljavo kazalište i Darko Rundek uz autobiografiju Krešimira Blaževića Ostat ću mlad.

Sasvim logično, biografskih zapisa o Bijelom dugmetu je najviše, od eponimne biografije Ništa mudro (CDD SSOH Zagreb) koje potpisuju Darko Glavan i Dražen Vrdoljak, preko hvalje-

Monografija Bijelo dugme

šest studijskih albufije Bijelo dugme (Croma benda) prate najatia Records) u sklopu Croatia Records veći regionalni diskoistoimenoga vinilnog i grafski pothvat svih CD Deluxe box seta, no vremena — objavmože se nabaviti i zasebljivanje box seta sa no. Objavljene su još tri– svim studijskim albučetiri biografske knjige o Bijelom dugmetu, uključujući i prvu mima benda na vinilu i na CD–u. Osim knjigu Dušana Vesića Lopuže koje nisu knjiga, ovo izdanje popratio je i DVD s uhvatili koju je autor objavio u vlastitoj 34 spota benda te reizdanje nastupnog produkciji i koja je, zapravo, osnova za albuma u SACD formatu. aktualnu biografiju.

no podsjećanje na petnaestogodišnju vladavinu »veselih Bosanaca«, nego novi ključ za dešifriranje mita. Pritom će svakako biti korisnija monografija Bijelo

članova benda i suvremenika, revidiranih sjećanja, pa i grafičkog prikaza postave benda (Vesić bilježi da je Dugme imalo dvanaest postava, dok u monografiji Bijelo dugme ističe da je kroz bend prošlo šesnaest glazbenika, a jedini koji je bio u svim postavama jest Goran Bregović). Knjiga sadrži i fotografije, isječke iz novina, reprinte plakata Veljko Despot na snimanju s Bijelim dugmetom, Air Studios, London, 1975. i sličan vizualni materijal, kao i ne baš potdugme, jer upravo govori o fenomenu, punu diskografiju. Na tristo pedeset dok je biografija Dušana Vesića, zaprastranica Vesić precizno ocrtava karijevo, djelo fana namijenjeno fanovima. ru benda, otkrivajući one detalje koji su On to kaže već u drugoj rečenici knji- četrdeset godina nakon osnutka grupe ge: »Bijelo dugme je moj bend«, a ra- već zaboravljeni, ali i mnogo toga što zlog za izdavanje opisuje u nastavku: je dosad bilo uistinu nepoznato. Stoga »Ionako sam jedino ja temeljito bilježio ova knjiga obiluje materijalom za citirasve njihove dane«, da bi poentirao renje, ali ne članova benda, nego faktočenicom: »Meni je Bijelo dugme naj- grafskih činjenica i opservacija Dušana veće od svega u što sam u životu bio Vesića. upetljan.« Zanimljivo je kako je jedan od razloga za ovu knjigu inat, jer je poludio Studioznije u monografiji na činjenicu da je Amir Misirlić za svoju knjigu Bijelo dugme preuzeo »93 posto Kako sam najprije pročitao Vesićevu citata članova benda« (iz knjige Lopu- knjigu, a tek onda monografiju Bijelo že koje nisu uhvatili, specijalnog izda- dugme, stekao sam dojam da će Venja lista Kekec Bijelo dugme — Nakon sićev dio ondje vjerojatno biti neki sasvih ovih godina i drugih izvora), a nije žetak onoga što stoji u biografiji. No ga spomenuo. uglavnom nije tako. Vesić studioznije piše o »mitu koji raste«, s naglaskom na posljednja tri albuma koje je Dugme izNišta prešućeno dalo za vlastitu diskografsku kuću KaVesić od fanovskog pristupa ne bježi, marad. Pritom se na svoj posao služštoviše, u mnogo detalja pojavljuje se benog biografa precizno osvrće: »Imali kao deus ex machina, zaštitnik pojedi- su sve što krasi jednu rock–biografiju: nim članovima benda, savjetnik u kri- skandale, drogu, seks, alkohol, zatvor, znim situacijama ili jednostavno rame a na kraju i jednu zagonetnu smrt. Prvi za plakanje. Premda prilično detaljno i su imali potpunu euforiju publike na minuciozno opisuje karijeru benda, Ve- koncertima, ali i van njih. Oni su jedini sić nekim dijelovima daje preveliko zna- dokaz da je takva karijera izvan englečenje u odnosu na neke druge. No i skog jezika uopšte bila moguća.« sam priznaje kako zbog raznih razloga nije išao u određene detalje, ali da ništa Vesić u svojem materijalu citira, pa i ponije ostalo prešućeno (pa tako se može lemizira s pojedinim autorima o važnodoznati štošta, od imena vlasnice posti Bijelog dugmeta i detaljno raščlanjuprsja na ovitku nastupnog albuma do je posljednju fazu Bijelog dugmeta, kad činjenice da u Beogradu postoji kafić su pjevači bili Mladen Vojičić Tifa i Alen Lažeš, zlato, lažeš, dušo). Očito je kako Islamović. Ono što je vjerojatno bilo ga ponegdje nose i emocije pa preu- propušteno napisati jest činjenica da u veličava važnost očito inferiornijeg dije- toj fazi Bijelo dugme više nije bio najla karijere benda, nakon odlaska Želj- relevantniji bend na ovim prostorima. ka Bebeka, potencirajući između reda- Svakako, i dalje najveći, ali za razliku ka kako je, zapravo, Mladen Vojičić Tifa od sedamdesetih godina kad nisu imanajpotentniji pjevač benda. Također, li pravu konkurenciju, u osamdesetima dok se o nekim članovima benda piše ta dominacija više nije bila tako očita. više nakon odlaska iz grupe, samostalO razdoblju stvaralaštva benda do na karijera Željka Bebeka tek je ovlaš 1983., kad je objavljen album Uspadodirnuta. vanka za Radmilu M., piše Siniša ŠkariMeđutim, sve su to samo nijanse u pu- ca, ne samo iz perspektive diskografa, nokrvno pisanoj karijeri Bijelog dugme- nego i glazbenika, rokera, publicista i ta koja sadrži niz podataka, datuma, prijatelja benda. Zapravo, svega, samo novčanih iznosa, biografskih zabiljež- ne fana, kao što je to istaknuo i na zabi, obrazloženih tračeva, razmišljanja grebačkoj promociji Deluxe box seta.

Pogled s distance Za razliku od Vesića koji je neprijeporni obožavatelj benda, Siniša Škarica fenomenologiji Bijelog dugmeta pristupa s distance, proučivši mnoštvo gradiva, tekstova i zapisa iz novina i magazina, citiravši mnogobrojne autore koji su pisali o njima. Uspoređujući različita mišljenja, nastojao je sve protkati kroz priče o nastajanju prvih šest studijskih i dva live albuma koji su realizirani za Jugoton. Zapravo, možda je to bila inicijalna ideja, a na kraju se taj opsežniji dio pretvorio u nešto posve drugo: priču o procvatu jugoslavenske rock–scene, ne samo u glazbenom nego i u kulturološkom kontekstu. Jer razvidno je da se u to doba sve mjerilo aršinom Bijelog dugmeta, pa tako možemo čitati o rastu pop–magazina kao što su bili Džuboks i Tin, o repertoarnoj politici diskografskih kuća, osobito Jugotona, o radu menadžera koji su organizirali koncerte, o suptilnim odnosima protagonista stvaranja autentične rock–kulture na ovim prostorima... To se ponajviše odnosi na prvi dio njegova eseja. Kad čitatelj pomisli da je to bio aspekt s kojim je Škarica prišao fenomenu Bijelog dugmeta, slijedi klasična albumska priča, odnosno detalji koji su obilježili snimanje pojedinih albuma. Čitateljima će se najsočnijom činiti priča kako live album Koncert kod Hajdučke česme uopće ne sadrži snimke s toga legendarnog koncerta, nego s nastupa u Sarajevu pred prilično malim brojem posjetitelja, dok su snimke oduševljenja publike skidane s drugih live albuma i nadosnimavane na to izdanje. Slijedi još jedan analitički pristup stvaralaštvu Bijelog dugmeta, ovaj put ponajviše s apostrofiranjem stvaralaštva Gorana Bregovića.

Kritički pristup Uistinu opsežan posao, zapravo, širi priču oko Bijelog dugmeta, bez imalo zaštitničkog pristupa. S obzirom na to da je riječ o monografiji kojom se obilježava četrdeset godina od osnutka benda, dalo bi se zaključiti kako će ovo izdanje imati naglašenije ružičaste tonove. No nije tako, prevladava kritički pristup kako bi se na najbolji način mogle nazreti konture fenomena. Jer činjenica je da poslije nismo imali izvođača koji je srušio toliko brana i pokrenuo toliko procesa u suvremenoj pop–kulturi na ovim prostorima. Stoga opetovano ukoričeno pisanje o Bijelom dugmetu sasvim sigurno ne može biti zamorno. Da je tako, dokaz je i navedena knjiga Zvonimira Krstulovića, u kojoj se osim izvrsnih fotografija pojavljuju mnogi faktografski navodi o karijeri benda, ali i svih članova. Osim toga, izdanje sadrži i fotografije ovitaka gotovo svih singl i LP izdanja benda, što je još jedan dobrodošao fanovski pristup.

ok Vesićeva biografija gotovo u tančine opisuje povijest benda, monografija na iscrpan način proučava fenomenologiju grupe (autori su još Nikola Borota Radovan, Dubravko Majnarić i Želimir Babogredac) Pa kao što se u inozemstvu neprestano objavljuju različite biografije Elvisa Presleyja, Beatlesa, Rolling Stonesa i ostalih, posve sigurno je kako će Bijelo dugme imati još izdanja. Nijedan drugi izvođač na ovim prostorima nije nasložio toliko biografija i fenomenoloških knjiga. Tek su o Branimiru Štuliću napisane dvije knjige — Fantom slobode Hrvoja Horvata i Kad Miki kaže da se boji Krune Petrinovića.

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Bijelo dugme: biografija Šta bi dao da si na mom mjestu Dušana Vesića i monografija Bijelo dugme Dušana Vesića i Siniše Škarice

Nove knjige o Bijelom dugmetu, zapravo, popunjavaju desetogodišnju publicističku prazninu, od razdoblja kad se bend opet okupio za tri povratnička koncerta; bila je to prilika za niz prigodnih izdanja koja podsjećaju na važnost Bijelog dugmeta. Vesićeva biografija i monografija u produkciji Croatia Recordsa ipak idu mnogo dalje od prigodnoga podsjećanja — one produbljuju saznanja o radu benda, ali i detaljno objašnjavaju neke aspekte toga fenomena za koje je očito trebao višedesetljetni odmak kako bi ih se rasvijetlilo. Uz remasteriranu glazbu benda, očito je kako taj odmak nije nimalo naštetio ni mitu ni dojmljivijem dijelu repertoara Bijelog dugmeta.

mali su sve što krasi jednu rock–biografiju: skandale, drogu, seks, alkohol, zatvor i na kraju jednu zagonetnu smrt

Jedan od rijetkih DVD –ova na hrvatskoj glazbenoj sceni otkriva osobnost uglednog dirigenta

Milan Horvat en face HTV–ova produkcija dokumentarnog filma i koncerta Zagrebačke filharmonije

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

otaknuta smrću dirigenta Milana Horvata 1. siječnja 2014., Hrvatska radiotelevizija produciriala je DVD s dokumentarnim filmom o Milanu Horvatu i snimkom Brucknerove Osme simfonije (c–mol, WAB 108) koju je Horvat dirigirao na koncertu Zagrebačke filharmonije u Velikoj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog 12. travnja 2006. Oba projekta uredila je poznata urednica klasične glazbe na HTV–u Ana Maria Dorichich.

gent Berislav Šipuš. Portret maestra Horvata gradi se naizmjeničnim prikazima glazbenika, koji govore o Horvatu, i samog Horvata koji govori o svojem zanimanju. Vrlo se brzo stvara slika čovjeka kojemu se glazbenici dive (maestro je i najopsežnije partiture dirigirao napamet), koji ga cijene (ističe se lakoća Horvatove ruke i preciznost njegovih dirigentskih gesti) i poštuju (spominje se i strogost, gotovo rigidnost, kao i autoritet kojim je vodio orkestar). U filmu se izbjegava kronološko nabrajanje biografskih činjenica. To ne znači da biografskih podataka nema. Oni su doneseni kratko, informativno i bez inzistiranja (narator je Nikša Marinović). Neke podatke izgovaraju redateljevi sugovornici — većinom članovi Zagrebačke filharmonije. Neke važne detalje saznajemo od dirigenta Berislava Šipuša (»govorilo se po Europi da u Hrvatskoj djeluje jedan orkestar koji Čajkovskog, slavenske i ruske autore izvodi bolje od ruskih orkestara«), a neke pojedinosti, poput Horvatova »otkrivanja« djela Brucknera i Wagnera koje je popratilo maestrovo umjetničko sazrijevanje, saznajemo od njega samog.

Dug hrvatskih skladatelja

Dokumentarni film Dokumentarni film o Milanu Horvatu oblikovao je iskusni redatelj i scenarist Ante Rozić. Roziću su na raspolaganju stajale arhivske snimke HRT–a, kao i orkestralni glazbenici Zagrebačke filharmonije koji su imali čast i povlasticu svirati pod Horvatovim vodstvom. U pedesetak minuta, iz svoje su perspektive o njemu govorili udaraljkaš Igor Lešnik, klarinetist Radoslav Pilepić, udaraljkaš Vojislav Čičić, kornist Smilko Radić, violist Dragan Rucner, violinist Goran Končar, violončelist Bojan Lhotka, kontrabasist Željko Crnković te diri54

Hrvatski skladatelji mnogo duguju Milanu Horvatu, jer on je tijekom karijere izveo i praizveo velik broj njihovih djela. U filmu se to ističe, ali se skladatelji ne spominju poimenično (film upotpunjava popratni tekst DVD–a koji potpisuje Erika Krpan, u kojem doznajemo detalje o Horvatovim izvedbama djela Stjepana Šuleka, Natka Devčića, Brune Bjelinskog, Ivana Brkanovića, Branimira Sakača, Milka Kelemena i brojnih drugih). Horvatu duguju i orkestri. Premda je tijekom karijere dirigirao nizom istaknutih stranih orkestara (Simfonijski orkestar Irskog radija, Simfonijski orkestar Austrijskog radija u Beču, Slovenska filharmonija, Simfonijski orkestar u Grazu, Komorni orkestar u Lausanni), film se usredotočuje na Zagrebačku filharmoniju, čiji je Milan Horvat bio šef–dirigent i direktor. U nekoliko navrata spominje se i (tadašnji) Simfonijski orkestar Radio Zagreba. Snimke Milana Horvata na orkestral-

nim probama više su nego rječite. Tu je vidljiv njegov autoritativan ali i ležeran odnos prema orkestralnim glazbenicima. Na žalost, snimki s proba je malo (u priloženom tekstu Erika Krpan objašnjava kako je maestro Horvat bio protivnik čuvanja ikakve dokumentacije o svojoj karijeri). No dane su snimke razgovora s maestrom, gdje on objašnjava što zapravo radi kada dirigira, kako se oblikuju izvedbe djela velikih autora, kako se postiže željena dinamika i kako se, uopće, navodi orkestar da djelo interpretira na određeni način.

Mudar i skroman Horvatov je govor jednostavan ali strastven, mudar ali i skroman. U jednom ga trenutku čujemo kako kaže: »Što ja radim, meni nije čist’ jasno« i »Ne može se nekome rastumačiti što je kompozitor htio reći« — da bismo u drugom trenutku saznali sve o velikom simfonijskom luku, o važnosti preciznog slušanja svih orkestralnih dionica istodobno, o automatizmu kojim se izvode dirigentski pokreti, o brojnim »vježbama« (zapisivanje fugata iz Beethovenove Eroice »iz glave«!) koje osiguravaju izvedbu i dovode do apsolutnog poznavanja djela. Milan Horvat Glazbu promatra ponajprije kao umjetnost Osjećaja. I sve što radi u službi je ostvarivanja tog postulata. U vrijeme internetske komunikacije i gubljenja pravih ljudskih kontakata, u vrijeme kad se Osjećaji istjeruju čak i iz Glazbe, toplina kojom Horvat govori o dirigentskom pozivu, o ljudima s kojima radi i o djelima koja je izveo, povezana s velikim znanjem koje nesebično dijeli s drugima, gotovo je nevjerojatan spoj. Pa ipak, dobro je znati da je glazbenik–intelektualac ostalim glazbenicima (i to ne samo svojim studentima dirigiranja) strasno prenosio svoje znanje, iskustvo i emotivni stav. Dobro je znati da je Milan Horvat, prema riječima Berislava Šipuša, bio »i vječni učitelj i onaj koji se brine za glazbenike, onaj koji se brine za glazbu, za njezinu čistoću, i onaj koji će uvijek biti svjetlo za Zagrebačku filharmoniju, i uopće za dirigentsku i glazbenu umjetnost Hrvatske«.

Brucknerova Osma

simfonija Premda su se u dokumentarnom filmu Ante Rozića našli i nešto opsežniji fragmenti Horvatovih dirigentskih izvedbi nekih djela (Brucknerova Osma, Wagnerovi Majstori pjevači), u filmu ipak nema dovoljno prostora za sve interpretativne nijanse koje u praksi nude Horvatovi dirigentski zahvati. Zato je odlična ideja DVD–u priložiti snimku Osme simfonije u c–molu Antona Brucknera koju je, vođena maestrom Milanom Horvatom, izvela Zagrebačka filharmonija na koncertu održanom 12. travnja 2006. u Velikoj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Horvatova dirigiranja tako će se prisjetiti oni koji su ga slušali »uživo«, ali će u njegovoj izvedbi Brucknerove Osme simfonije moći uživati i oni koji velikog maestra nisu imali priliku čuti i vidjeti na koncertnom podiju. Brucknera je doista teško slušati pa ne iznenađuje što se maestro — koji je najprije »savladao« Beethovena, Mozarta i Bacha, te slavenske autore, posebice djela hrvatskih skladatelja — Brucknera (i njegova suvremenika Wagnera) »uhvatio« tek kad je potpuno sazrio. Horvatovu oduševljenju Brucknerovim skladateljskim postupcima dan je odgovarajući prostor u dokumentarnom filmu (govoreći o tome kako Bruckner mahom koristi sekvence, Horvat je uskliknuo: »Kad treba prestati sekvencu, to je genijalno kod njega!«). Na snimci koncerta Zagrebačke filharmonije njegovo se oduševljenje Brucknerom pokazuje u dirigentskom iskustvu. Ogleda se u potpunom razumijevanju tematskog rada; u razumijevanju gradnje tema i motiva te njihove razrade i strukturalnog »slaganja« u kompleksnu simfonijsku cjelinu. Brucknerove su ideje u Horvatovoj interpretaciji potpuno jasne.

Vizualna predodžba glazbe U filmskom je prijenosu intepretacija Brucknera prikazana zahvaljujući odlukama redatelja Zvonimira Ilijića. Pozorno prateći partituru i Horvatovu zamisao te partiture, redatelj je montažom stvorio vizualnu predodžbu djela. Dijelovi simfonije nisu ponuđeni samo uhu, nego su označeni i slikom. Redatelj jednaku pozornost daje dirigentu Horva-

n nije dirigent koji »broji«, nego onaj koji inzistira na ekspresiji

tu, kao i glazbenicima koji izvode simfoniju. Na taj je način slušatelj potpuno uključen u proces interpretacije, u međusobnu komunikaciju dirigenta, glazbenika i skladateljeve partiture. Horvatove dirigentske kretnje nisu velike, gotovo se čine nevažnima. On nije dirigent koji »broji«, nego onaj koji inzistira na ekspresiji. S druge strane, uz bogat zvuk i širok dinamički raspon, dobiva i maksimalnu koncentraciju glazbenika koji se sigurno kreću u gustom Brucknerovu tkivu, prateći »uspone« i »padove« unutar simfonijskih stavaka, donoseći brojne vrhunce koji se razlikuju po intenzitetu i dinamičkoj kvaliteti — upravo kako je to maestro i htio. Objašnjavajući prijenos djela glazbenicima, a preko njih publici, Horvat je u dokumentarnom filmu rekao da mu je najvažnije osjetiti »ono što je vjerojatno osjećao Bruckner kad je to komponirao«. Maestro, naravno, zna da ne može potpuno prenijeti Brucknerov stvaralački zanos, stvaralačke misli i stvaralačku okolinu. No tomu se nastoji što više približiti, upijajući djela do to mjere da ih zna napamet. Horvat točno zna gdje je i kamo ide. Gradi pojedini stavak slažući glazbenu misao uz glazbenu misao, a u svakom je trenutku svjestan svega što je Bruckner bio — glazbenik oduševljen Wagnerom, glazbenik kojega su zbog naprednih ideja oštro kritizirali, orguljaš koji bez orguljskog zvuka nije mogao čak ni kad je skladao simfonije. Dirigirajući Brucknera, Horvat ne »sitničari«, nego stvara veliku interpretativnu cjelinu. Ne reagira na povremene ugodbene neusklađenosti gudača (koje smetaju, jer Bruckner dionice često vodi unisono ili u samo dvije–tri linije, drastično smanjujući glamurozni orkestralni aparat). To ne znači da dirigent intonativne pogreške ne čuje. On jednostavno smatra da je važnije stvoriti cjelovit doživljaj djela koji će i glazbenike navesti da bolje paze na intonaciju.

Intenzivirani vrhunac U simfonijskoj je gradnji, istaknuo je Horvat, vrlo važno znati gdje je vrhunac. Za razliku od većine simfonija, vrhunac Brucknerove Osme nije u četvrtom stavku (Finale), nego u trećem (Adagio). Horvat je intenzivirao taj stavak, jer on svakim svojim tonom odaje

počast Brucknerovu uzoru, Richardu Wagneru. Vagnerijanska melodija, vagnerijanska instrumentacija, vagnerijansko kretanje, vagnerijanska »čežnja«... No stavak je dug i zahtijeva duboku usredotočenost, koju su glazbenici bili spremni dati. Potkraj stavka, koncentracija je ipak opala. Horvat je bez problema vratio glazbenike u Brucknerov kovitlac, inzistirajući na glazbi, glazbenom trenutku i glazbenoj gradnji. Brucknerov Adagio iz Osme simfonije postaje u Horvatovim rukama izuzetno uzbudljiv stavak i takvim ga se osjeća do kraja. Finale koje slijedi samo je potvrda završetka simfonije. Uzbuđenje postoji, jer vrhunci se nižu jedan za drugim, pripremajući pompoznu završnicu. Bruckner tematski podsjeća na prethodne stavke, donosi imitacijske »zaplete« koji vode u mala fugata, tjera glazbeno tkivo u razgranatom, »brdovitom« usponu. No stavak koji mu je draži, koji je i Horvatu draži, pa je prema tome draži i orkestru, je — Adagio. Horvatova intepretacija Brucknerove Osme simfonije u c–molu na koncertu sa Zagrebačkom filharmonijom mogla bi se, kao uostalom i cijeli DVD, čitati kao udžbenik u kojemu stoji »kako čitati i razumjeti Brucknera«. Sve što je u dokumentarnom filmu rečeno, višestruko je potvrđeno snimkom koncerta. Doduše, doživljaj koncerta na malom ekranu je drugačiji od glazbe koja se svira »uživo«. Zvuk je drugačiji i daleko je od autentičnoga. No arhivska snimka čuva mnoge mudrosti, a drukčije je iskustvo s druge strane dublje: kamera pokazuje neke pojedinosti koje slušatelj u koncertnoj dvorani ne može zamijetiti. Kamera također traži usredotočenost na glazbene dijelove, koji bi slušateljskom zanosu u koncertnoj dvorani možda izmaknuli. Dokumentarni film i snimka koncerta Zagrebačke filharmonije čine cjelinu — nadovezuju se i dopunjuju, tako da je jedan potvrda drugog. Zato je ideja izdavanja DVD–a o Milanu Horvatu, koliko god njegova publika bila ciljana, pa i uska — izuzetna. Na njemu su zabilježene rečenice o glazbi koje ne treba nikada zaboraviti, a koje bi i sam njihov tvorac — učitelj, glazbenik i mudrac — maestro Milan Horvat vjerojatno želio sačuvati. Ako ni zbog koga drugog, onda zbog mladih glazbenika.

Iznimno glazbeno–likovno– –pedagoško djelo Knjiga, katalog likovnih radova na glazbene motive, zbirka notnih zapisa skladbi za raznovrsne glazbene sastave i DVD

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Piše: mr. sc. Marijo Krnić

Novi album u Cantusovoj ediciji Hrvatski suvremeni skladatelji

Još jedan album u Cantusovoj ediciji Hrvatski suvremeni skladatelji

Najljepši poklon za 75. rođendan

Prvi službeni CD velikog majstora

Skladatelj Branko Lazarin dočekao je objavu dvostrukog autorskog albuma u godini životne obljetnice

Izdanje zaokružuje izbor iz Paraćeva orkestralnog, koncertantnog, zborskog, komornog i vokalno–instrumentalnog opusa

Piše: Sanja Raca

ni dio knjige čine notni zapisi autorovih skladbi koje su podijeljene u dvije skupine: skladbe za solo instrumente i skladbe za komorne sastave.

ultimedijski projekt Poli– Art, Glazbena Za studente i đake vizualizacija — Likovna slu- Prvoj skupini pripada sedam skladbi: šaonica autora Franina, Iza sna, Mala invencija, Moja dr. sc. Gorana Sučića, docenta na Fi- želja, Mali interludij, Igra u valceru i lozofskom fakultetu Sveučilišta u Spli- Sunce za sve nas pisanih za violončelo, trombon, flautu, klaritu, ujedinjuje autorov net, violinu, duet sopran glazbeni i likovni dr. sc. Goran i bariton, sve uz pratnju izraz, predstavljajući Sučić klavira te dvije skladbe ga kao majstora zvuza klavir solo: Klavirska ka i slike. Izdanje čine Poli–Art / minijatura i Norina. Sklaknjiga, svojevrsni kadatelj nudi i predlaže talog likovnih radova Glazbena mogućnost priređivanja na glazbene motive i skladbi za druge instrunotna zbirka skladbi vizualizacija mente. Skupinu skladza raznovrsne glaz— Likovna bi za komorne sastave bene sastave, u načini šesnaest skladbi, i kladi Synopsis d.o.o. slušaonica to: Klavirski trio, Noć, RiZagreb i Synopsis bar, Akvarel, Jesen, Kiša, d.o.o. Sarajevo, u Synopsis d.o.o. Igra na vodi, Intermezsunakladi Agencije Zagreb i Sarajevo; zo, Mjesečina, Blagdanza odgoj i obrazovaAgencija za odgoj i ska, Boje proljeća, Uspaobrazovanje, Zagreb; nje te DVD koji sadrži Cantus d.o.o. vanka, Jutro Gospodnje, projekt u cijelosti (izBalada o ribaru, Odlazak davač: Cantus d.o.o. i Posljednja. Pisane su za Zagreb). različite instrumentalne i vokalne sastave, od klaSlike i note virskog trija preko muške klape i dječjeg zboKnjigu čine dva velira do mandolinskog orka dijela: likovni, nakestra. Instrumentacije i zvan Likovna slušatih skladbi treba shvatiti onica, i glazbeni, nafleksibilno, kao prijedlog, zvan Glazbena viali ne i obvezu. Sučićezualizacija. Uz svaki ve skladbe tradicionaldio autor daje uvodnog su formalnog oblika, na razmišljanja i nanajčešće trodijelne, tonaputke, a nalazimo i osvrte, recenzije i kritike uglednih glaz- litetne, »mediteranskog zvuka«. Faktubenih i likovnih umjetnika, pedagoga, rom su prilagođene učenicima i stuznanstvenika (prof. dr. sc. Ivo Josipo- dentima glazbe kojima su ponajprije i vić, prof. dr. sc. Mirjana Siriščević, ma- namijenjene. One su, između ostalog, estro Silvio Foretić, prof. Massimo Braj- i nastale kao reakcija na nedostatak ković, izv. prof. Đeni Dekleva Radako- skladbi suvremenih hrvatskih autora vić, doc. dr. sc. Snježana Dobrota, prof. za neke glazbene instrumente i komorIvica Šiško, Branka Brekalo, prof., prof. ne sastave. Time se autor potvrđuje ne dr. sc. Željko Škuljević, dr. sc. Marija samo kao vrstan skladatelj nego i kao Brajčić, dr. sc. Dubravka Kušćević, Vo- istinski glazbeni pedagog. jislav Vujanović, Blaga Peterski, prof.). U likovnom dijelu rada nalazimo četrdeDionice u programu set jednu reprodukciju autorovih slika, Sibelius nastalih najvećim dijelom u tehnici akrilika, gdje likovnim jezikom predstavlja Na DVD–u, uz već spomenute elemenelemente glazbenog izraza (npr. pasaž, te u knjizi, nalazimo i snimke svih skladintervali, prošireni tonalitet…). Glazbe- bi u izvedbi eminentnih umjetnika, re-

Dr. sc. Goran Sučić skladno sjedinjuje glazbeni i likovni izraz

dom glazbenih pedagoga, sa šireg splitskog područja. Zvučni zapisi skladbi nisu samo od koristi učiteljima i učenicima glazbenih škola i akademija, već i onima u općeobrazovnim školama, budući da obogaćuju fundus skladbi za slušanje te omogućavaju upoznavanje različitih glazbenih instrumenata te elemenata glazbenog izraza. Osim partitura, nalazimo i dionice za svaki instrument, i to u pdf formatu i u računalnom programu Sibelius, tako da je omogućeno lako priređivanje za različite instrumente. Postoje i matrice svih skladbi načinjene u dva tempa, sporijem i zadanom tempu, kako bi se uz njih moglo vježbati. Uz neupitnu glazbenu vrijednost, izdanje, dakle, ima i pedagošku vrijednost. Svojevrsno metodičko oblikovanje izdanja nudi učeniku (i učitelju) kvalitetan zvučni predložak te osigurava jednako kvalitetnu zvučnu podlogu kojom se učenici uz pomoć i upute učitelja mogu koristiti za samostalno vježbanje.

Profesor savjetnik Možemo zaključiti da je Poli–Art iznimno glazbeno–likovno(–pedagoško) djelo i dobra podloga za moguće (re) definiranje uloge, položaja i strukture nastave umjetničkih predmeta u odgo-

ju i obrazovanju. Autor projekt zaključuje kritičkim osvrtima na prijašnju fazu stvaralaštva, zahvalama i životopisom. Iz bogate autorove biografije izdvojimo da je dr. sc. Goran Sučić docent na Odsjeku za predškolski odgoj Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Dugogodišnji je prosvjetni djelatnik, zbog izuzetnih rezultata promaknut u zvanje profesora savjetnika. Autor je većeg broja glazbenih projekata, obrada, stručnih i znanstvenih članaka te multimedijske knjige Odraslo djetinjstvo koja je bila nominirana za nagradu Porin. Dobitnik je mnogih priznanja i nagrada za pedagoški i skladateljski rad, među kojima izdvajamo priznanja Grada Splita za doprinos u kulturi te nagradu Splitsko– dalmatinske županije za doprinos kulturi i znanosti. U slobodno vrijeme bavi se slikarstvom, sudjeluje na mnogim domaćim i međunarodnim kolonijama kao i na mnogim skupnim i humanitarnim izložbama. Izlaže i samostalno. Nadamo se da Posljednja skladba toga vrijednog skladatelja i pedagoga označava tek kraj jednog poglavlja u njegovu bogatom opusu te otvaranje nekog novog, umjetnički uzbudljivog projekta.

za kvartet saksofona (1992., Zagrebački kvartet saksofona), Divici Mariji na poetski Marulićev predložak za mješoviti zbor (1998., New London Chamber Choir, dirigent James Wood) te Tri eseja za puhački orkestar (1996., Simfonijski puhački orkestar OSRH, dirigent Dragan Sremec), gotovo kao apoteoza simfonijskom zvuku puhaćih glazbala.

kladatelj Branko Lazarin, učenik Stjepana Šuleka, ali i Milka Kelemena, kod kojega je bio na specijalizaciji u Kölnu (a Milko Kelemen je također Šulekov đak), dočekao je objavu dvostrukog Arhetipski Branko Lazarin autorskog albuma u pečati Ugodna godini kad proslaviznenađenja Skladateljev glazlja 75. rođendan. U bogovor okružuje glazbenoj zajednici prenesenih suvremena gradbeistaknut kao glazbeznačenja na arhitektura, višeni pedagog i glazbeCantus, HRT, 2014./ tonalnost i polimeni pisac iz zlatnoga Edicija Hrvatski trija, polifonija, skridoba Trećeg prosuvremeni skladatelji vena melodija i njoj grama Radio Zagrebliski harmonijski ba, koji je pisao i u ukloni koji nisu pomnogim novinama u staje na zvučnom kulturi, predstavljen putu, nego više je u diskografskoj određeno emotivediciji Hrvatski suno stanje glazbe. vremeni skladatelji Ti arhetipski pečasa šest opusa. Zatoti (primjerice u Tri mljeno skladateljsko eseja ili u Passacapismo dobro pogli ili u Gudačkom znato interpretima kvartetu) doimaju iz živoga susreta s se kao neka vrsta partiturama, na dvama CD–ima donosi zvučni portret fragmentiranih pralikova i prauzorazdoblja koje obuhvaća nešto više ra, moguće čak i »ideja za vječni model predmeta«, međutim, vjerood četiri desetljeća stvaranja. jatno su samo jedan od slojeva u tkivu skladbe. Zrinka Lazarin, auKatarzični klimaksi torica teksta u programskoj knjižiBranko Lazarin intimno govori jezi- ci, navodi da »… količina harmonijkom glazbe u reduciranom broju dje- skog prostora u djelu ne jamči dola. Skladbe su mu oblikovane na ja- lazak na predvidljiv cilj. U tim tresnim estetskim načelima, a prate ih nucima glazba se otvara upitima žarke boje, katarzični klimaksi, tem- metafore na koje nema odgovoperamentni prohodi i u isto vrijeme ra.« Ta prenesena značenja u trajamirne, usrdne strukture polaganih nju od 80,34 minute tvore ugodno stavaka. One su (skladbe) racional- iznenađenje albuma kao cjeline pa no ograničene trajanjem pa je esen- je to nevjerojatnije da će za mnocija građe napeta i ispunjena. Passa- ge ovo biti prvi opsežan susret sa caglia za gudače i zvona najstarija je skladateljskim rukopisom Branka među njima (1969., Simfonijski orke- Lazarina. Dobrodošlica kojom ga star HRT–a, dirigent Miro Belamarić), se dočekuje zaslužuje repertoara Gudački kvartet najmlađe je djelo nu i izvedbenu pozornost, posebna albumu (2012., Gudački kvartet no zato što su sami glazbenici bili Porin). Između te dvije partiture sto- najčešći »uzrok« nastanku skladje Tri stavka za saksofon (1981., To- bi. Vrijedno je da ponovno podsjemislav Žužak), zatim još jedna posvete svoju publiku na »skrivene note« ta istom instrumentu, From my Diary koje su im bile posvećene.

Piše: Sanja Raca

vremenih glazbenih iskustava. On ih ne negira, ne ironizira niti kritički preispituje. Kod njega je istraživanje suvremene zvukovnosti personalizirano u svim glazbenim parametrima kroz unutarnji proces filtriranja, čiji bi manifest odlično mogla odraziti sažeta retrospektiva opusa za gudače, kako je zabilježeno na izdanju. Raznolikost aspekata oblikovanja (na albumu su navedeni vrlo promišljeno) rukovodi se

utorski CD Frane Paraća drugi je dvostruki album koji je Cantus objavio u ediciji Hrvatski suvremeni skladatelji, također potkraj prošle godine. I taj je CD svojevrsno iznenađenje, budući da je riječ o prvom Frano Parać »službenom« CD–u kojim se zaokružuje Retrospektiva izbor iz Paraćeva oropusa kestralnog, koncertantnog, zborskog, Cantus, HRT, 2014. komornog i vokalno–instrumentalnog opusa. Na prvom albumu zabilježeni su Simfonija, Koncert za violinu i gudače, Sarabanda za orkestar, Serenada za gudače, Muzika za gudače i Dona nobis pacem za mješoviti zbor (nastanak — od 1982. do 1993.), a na drugom, Memorie za glas i komorni orkestar na pjesnički tekst Ive Paraća, Muzika za gudače i čem- jedinstvom forme i materijala, ekonobalo, Kvartet za klarinet, violinu, vio- mičnom dramaturgijom i prepoznatlončelo i klavir, Koncert za violinu, vi- ljivom skladateljskom gestom. Ako bi olu i gudače, Sonata za violinu i klavir se govorilo o sudbinskoj određenote Gloria za mješoviti zbor a cappella, sti skladateljskog instinkta Frane Pabariton solo i orkestar (djela napisa- raća, izbor od dvanaest reprezentana između 1983. i 2011.). Svaka od tivnih opusa u trajanju od 136,43 miskladbi doživjela je svoj premijerni nute nedvojbeno potvrđuje da tu sudtrenutak slave i na svu sreću nastavila binsku oporuku nije iznevjerio. Proces samostalno živjeti na koncertnoj po- oblikovanja i uopće kreativnog imzornici (začuđujuće je da Gloria, koju pulsa, smješten između suvremenih dr. sc. Eva Sedak, autorica teksta u glazbenih tehnika i slobodnog hoda programskoj knjižici, inače imenuje kroz povijest europske glazbene mikao »impozantnu tonsku građevinu sli, s vremenom se tako amalgamirao visokoga sjaja i intenziteta…« ne pri- i harmonizirao da tekstura i ekspresivnost partitura nedvojbeno odaju jedinpada toj skupini). stven stil njegovih rukopisa.

Dosljedan sebi Sprega između autora, njegovih tumača i publike na primjeru stvaralaštva Frane Paraća spontana je i funkcionalna. Dosljedan u skladateljskom postupku, on osobnu kreaciju ne opterećuje procesima prilagodbi, usvajanjima aktualnih tendencija ili promjena/primjena prevladavajućih su-

aštićen od »viška« glazbenih ideja i vrlo kritičan prema njima, Frano Parać napokon je predstavljen koncentratom svojih djela, od kojih su neka u međuvremenu dosegla status suvremene hrvatske klasike

Zaštićen od »viška« glazbenih ideja i vrlo kritičan prema njima, Frano Parać napokon je predstavljen zaokruženim diskografskim izdanjem koje koncentrirano dokumentira njegovo stvaralaštvo u posljednja tri desetljeća. Neka od zabilježenih djela u međuvremenu su dosegla status suvremene hrvatske klasike.

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Multimedijsko izdanje ujedinjuje autorov glazbeni i likovni izraz

Drugi svezak edicije Zvuci hrvatskih povijesnih orgulja

Tko može bolje od orguljaša orguljašu?

Glazba na Hefererovu Opusu 147

Na predstavljanju 4. veljače 2015. u palači HAZU–a uz interpreta, govorili i muzikolozi — akademik dr. sc. Nikša Gligo i dr. sc. Hana Breko Kustura

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Piše: Karmen Širović

vostruki kompaktni disk sa skladbama za orgulje akademika Anđelka Klobučara, u izvedbi Pavla Mašića, dr. sc. Nikša Gligo usporedio je sa suncem nakon zime. Takva usporedba nije neobična s obzirom na to da je riječ o impresivnom skladatelju bogata opusa u kojem djela za orgulje zauzimaju posebno mjesto. Naime, orgulje su i »glavni krivac« što je

kladbe za orgulje u izvedbi Pavla Mašića na dva kompaktna diska donose 12 djela Anđelka Klobučara, koje je izvođač birao u dogovoru sa skladateljem Anđelko Klobučar odlučio profesionalno se posvetiti glazbenoj karijeri, a s obzirom na to da je i sam orguljaš, u skladateljskom izričaju najbolje je mogao dočarati sve ljepote, boje i mogućnosti kraljice instrumenata.

Sprega orguljaša

Ni dva diska nisu dovoljna »Anđelko Klobučar jedinstvena je osobnost orguljske glazbe«, istaknula je dr. sc. Hana Breko Kustura, koja je još u svojem diplomskom radu proučila njegov opus za orgulje, koji mnogi smatraju središnjim dijelom Klobučareva stvaralaštva. Skladbe za orgu-

Izvedba rukopisnih zapisa iz arhiva u Korčuli, Dubrovniku i Klanjcu na orguljama Ferdinanda Heferera iz 1894. u Svetom Križu Začretju

lje u izvedbi Pavla Mašića na dva kom- likom snimanja i izdavanja albuma bila paktna diska donose 12 djela Anđelka četverostruka, jer osim što je izvođač, Klobučara, koje je izvođač birao u do- autor je tekstova knjižice, glazbeni progovoru sa skladateljem. To nikako nisu ducent i urednik izdanja. Sve skladbe sva Klobučareva djela namijenjena or- snimljene su u zagrebačkoj katedrali, što je i logičan izbor guljama, a iako su »te instrumenta i mjesta skladbe same po sebi Anđelko Klobučar s obzirom na to da je dobar kriterij«, kako Klobučar desetljećije rekao Nikša Gligo, Skladbe za ma bio orguljaš prvoPavao Mašić nam na orgulje (izvodi stolne crkve u Zagrepredstavljanju albuma bu. Prema popisu or4. veljače u dvorani zaPavao Mašić) guljskih djela, koje je grebačke palače HAPavao Mašić naveo u ZU–a nije otkrio više Croatia Records programskoj knjižici, o odabiru. Snimljena možemo primijetiti da djela zabilježena su je Anđelko Klobučar i kronološkim redom; u svojim osamdesetim od prve javno izvedegodinama još skladane skladbe za orguteljski vrlo aktivan i da lje, Passacaglie, koju još puno toga možeje Klobučar skladao mo od njega očekivati. 1952. tijekom studija u klasi prof. Mila Cipre, do Hommage à Bach, nastale 2012. godine na Mašićev poticaj. S obzirom na Mašićevu sklonost tom skladatelju i posvećenost njegovu opusu, djelo mu zaista i pristaje, a jedino je njega na svečanom predstavljanju dvostrukog albuma i izveo. Između ostalog, na jednom disku je i Pjesma stvorova, koju mnogi smatraju najambicioznije zamišljenom Klobučarevom skladbom skladanom u devet stavaka na izabrane strofe Pjesme stvorenja sv. Franje Asiškog. Važno je istaknuti da je uloga Pavla Mašića pri-

Piše: Đurđa Otržan

jerka Očić gotovo s likovnim smislom slaže zvukovne boje kojima dopunjava jednostavnost glazbene teksture

lbum je ove godine dobio čak četiri od ukupno pet Porina koliko obuhvaća kategorija klasične glazbe

Akademik Nikša Gligo, dr. sc. Hana Breko Kustura i orguljaš Pavao Mašić

služje i sve svetkovine od krštenja, vjenčanja i sličnih obreda tijekom više stoljeća, rad na takvom dokumentiranju glazbene prošlosti u svojem sekundarnom pa i tercijarnom planu može dopuniti naše znanje o ne tako dalekoj prošlosti.

Autentični klasicizam

Tvrtka Heferer je u stotine instrumenata koje je sagradila utkivala najnaprednije znanje o orguljskom graditeljstvu, a orgulje koje smo dobili na uvid, u svojem klasicističkom spektru to i dokazuju. Ljerka vaj je album nastavak Očić je, kako navodi u iscrpnom tekstu one vrste djelovanja u knjižici, smatrala da će taj instrument, Ljerke Očić kojom na- premda sagrađen potkraj 19. stoljeća, stoji osvijestiti spozna- na najbolji način predstaviti odabirom otju o orguljskoj baštini krivene i zapisane glazbe s prijelaza 18. u naše zemlje i aktivnom 19. stoljeće, pa je na raspored uvrstila šest sviračkom djelatnošću oživjeti zanimanje skladbi iz korčulanskih arhiva, dva iz duza nju. U više je navrata u svojoj brojnoj brovačkih arhiva pa opet šest iz sjevernog diskografiji mnoge skladbe izvodila na Klanjca, a osjetivši potrebu da instrument instrumentima u najrazličitijim mjestima pohvali autentičnim svjetskim klasicizHrvatske, a i nekoliko je nosača zvuka mom, tri posljednje skladbe su partite Joobjavila s takvim sadržajima. sepha Haydna. Estetski osmišljen sadržaj za orgulje doista otkriva sublimnu ljepotu Visoka vrijednost instrumenta, ponajviše u visokim registrima ljupkih melodijskih zapisa iz Korčule. Ovaj put predstavlja orgulje Ferdinanda Vještinom snalaženja pri ugodbi orgulja, Heferera, sagrađene 1894. godine u žu- Ljerka Očić gotovo s likovnim smislom pnoj crkvi Sv. Križa u Svetom Križu Začre- slaže zvukovne boje kojima dopunjava tju koje imaju naziv Opus 147. Takva oznajednostavnost glazbene ka upućuje na prebogatu teksture, malih, ali svježih i zaslužnu djelatnost tvrtLjerka Očić, orgulje i zanimljivih zapisa, ugodke, slobodno možemo nih uhu, rekli bismo, primiHrvatski reći, dinastije Heferer, koja jenjene glazbe za svakodveć stoljeće i pol stvara, orguljski nevno bogoslužje. gradi i brine se o instruklasicizam mentima s tipkama na Nakon antologijskog izdaCroatia records / području Hrvatske i šire. nja Hrvatske glazbe za oredicija Zvuci hr vatskih Uz to, album naslovljen gulje za koji je višestruko povijesnih orgulja, vol. 2Edicija Hr vatski Hrvatski orguljski klasicinagrađena, Ljerka Očić suvremeni skladatelji zam predstavlja i glazbevratila se na stazu kojom nu literaturu visoke muzije odavno krenula i donokološke vrijednosti, jer se si nam prve rezultate: anradi o rukopisima iz arhitologiju hrvatskih povijeva u Korčuli, Dubrovniku snih orgulja, ciklus koji je i Klanjcu koji već samim tek počeo, a ovo je njepostojanjem zaokružugov drugi dio. Snimljen u ju našu sliku o orguljaškoj crkvi Sv. Križa u Začretju, praksi u sjevernim i južnim album je odlično prikazao krajevima Hrvatske. Tako zvuk orgulja radom dvoalbumom dobivamo uvid jice ton–majstora: Alana u glazbenu izvodilačku i Šnajdera i Božidara Panstvaralačku, kao i gradidurića. Iscrpnu i zanimljiteljsku praksu s prijelaza vu bilješku o radu tvrtke Heferer i radu 18. na 19. stoljeće, ali i poslije. Kako je ri- Ferdinanda Heferera napisao je Tomislav ječ o orguljaškoj glazbi koja je bila najbliža Faullend Heferer. Kvalitetno opremljen, pučanstvu, kako puku tako i plemstvu, jer album vraća u život vrijedan instrument i je pratila i stvarala socijalni okvir za bogo- ostavlja nam živu glazbenu sliku o njemu.

Marko Šolić

Strast, znanje i umijeće sviranja orgulja zajednički su skladatelju i Pavlu Mašiću, iza kojeg su već dva uspješna dis-

kografska izdanja. Njegov prvi solistički album 1685. u izdanju Croatia Recordsa proglašen je najboljim albumom klasične glazbe u 2012. godini te je nagrađen dvama Porinima, a Porina je osvojio i za album orguljskih djela J. S. Bacha, 100% BACH, koji je Mašić snimio s kolegom Antom Knešaurekom. Osim orgulja, Mašića i Klobučara povezuje i pedagoška djelatnost (Mašić je docent na Muzičkoj akademiji, na kojoj je predavao i Klobučar). Ipak, Mašić se, barem za sada, nije prihvatio i skladateljskog poziva, ali zato je s jednakom strašću posvećen još jednom instrumentu — čembalu. Iz navedenog nije neobično što se upravo on upustio u pothvat snimanja Klobučarevih skladbi, što je iznimno važno i zato što je vrlo malo Klobučarove glazbe zabilježeno na snimkama. Postoji nekoliko snimki na kojima je Klobučar izvođač vlastite glazbe, poput Muzike za orgulje i orkestar, koja je snimljena još 1987. uz Simfonijski orkestar HRT–a i dirigenta Veseljka Barešića, a nalazi se na autorskom albumu iz 2011. u izdanju Cantusa.

Najnoviji nosač zvuka Zagrebačkih solista osvojio inozemnu i domaću kritiku

Nepodnošljiva lakoća izvedbe Tri antologijska djela Borisa Papandopula u katalogu njemačkog nakladnika cpo: 2. klavirski koncert, Sinfonietta i Pintarichiana

Piše: Martina Bratić

ajrecentnije audio izdanje Zagrebačkih solista objavljeno je u njemačkoj diskografskoj kući cpo i u suradnji s Muzičkim informativnim centrom Koncertne direkcije Zagreb, a službeno domaće predstavljanje doživjelo je u rujnu u dvorani Hrvatskog društva skladatelja u Zagrebu.

Rukavac misije Nosač zvuka je još jedan od iznimno uspješnih pokušaja da se svjetskoj glazbenoj sceni predstave djela ponajboljih hrvatskih skladatelja, što je ovaj put bio Boris Papandopulo. Ujedno je ova misija dobila i svoj rukavac — iznijeti ponajbolje hrvatske interprete, što se za Zagrebačke soliste još jedanput dokazalo da to bez imalo sumnje i jesu.

sjećaj za tektoniku i logiku djela, ekspresivnost i osjećajnost, kao i vrsno razumijevanje i kontrola ritamske izgradnje i virtuoznih odsječaka kakve samo Papandopulo može »sklopiti«, pokazuju se za Soliste kao igra i užitak

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Dvostruki album sa skladbama za orgulje Anđelka Klobučara u izvedbi Pavla Mašića

interpretiraju, a izvođački entuzijazam, osjećaj za tektoniku i logiku djela, ekspresivnost i osjećajnost, Snimka se otvara prštavim zvucima kao i vrsno razumijevanje i kontroKoncerta za glasovir i gudače br. la ritamske izgradnje i virtuoznih od2, čije je magične solističke nastu- sječaka kakve samo Papandopulo može »sklopiti«, pe odsvirao vrsni njepokazuju se za mački pijanist Oliver Zagrebački solisti Soliste kao igra i Triendl, glazbenik već užitak. dobro upoznat s djeBoris lima hrvatskih sklasu nedatelja, kojima je vePapandopulo Takvom podnošljivom laoma naklonjen. To su koćom izvedbe cpo inventivno i duhovito ostali očarani i djelo Zagrebački sonjemački mediji, listi izveli u potpunoj poput Klassik hesinergiji s pijanistom, ute, Klassik.com dajući slušatelju do ili hr–online.de, znanja da su izvrstan koji su, svi odreodgovor na ono što da, ustvrdili kako bi Boris Papandopusu gudači iz Zalo tražio od orkestra greba — prvorakoji u tome djelu nije zredan ansambl tek puka pratnja, već (Adelheid Kleine), gotovo ravnopravno koji kvalitetom koncertirajuće tijelo. ostvaruje uistinu

Igra i užitak Nosač zvuka čine još dvije orkestralne Papandopulove skladbe — Sinfonietta za gudače, op. 79 te Pintarichiana — dva djela koja Zagrebački solisti uvijek i iznova rado

dojmljive interpretacijske dosege.

Ovaj je glazbeni pothvat prepoznala i domaća glazbena kritika, a projekt je nominiran i za diskografsku nagradu Porin. 59

Ime je predznak Sadržaj albuma u cijelosti su djela hrvatskih autora znakovitih za sastav od četiri saksofona

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Piše: Sanja Raca

onedavno poznati kao New Sax Quartet, Nikola Fabijanić, sopran–saksofon, Gordan Tudor, alt–saksofon, Goran Jurković, tenor–saksofon i Tomislav Žužak, bariton–saksofon mijenjaju naziv ansambla u Papandopulo kvartet 2013. i te im godine nakladnik Croatia Records objavljuje album Papandopulo. Sadržaj je u cijelosti posvećen hrvatskim skladateljima, što nimalo ne iznenađuje jer su saksofonisti jedna od najpropulzivnijih glazbenih zajednica kad su u pitanju izvedbe suvremenih djela i njihove narudžbe. Razlog je dvojak: njihov instrument sam je po sebi »mlad« i zato rijedak u starijoj komornoj literaturi pa su repertoar obogaćivali novim skladateljskim pismom, a kako su saksofonisti gotovo redom briljantni interpreti, tako je interakcija autor — glazbenik urodila velikim brojem radova. Ova je skupina, primjerice, izašla iz iste škole prof. Dragana Sremca, člana prvog hrvatskog saksofonističkog kvarteta (Zagrebački Papandopulo kvartet saksofona) koji je na sceni već dvadeset kvartet pet godina. Fabijanić, Tudor, Jurković i Žužak daljnje akademsko i koncertantno obrazovanje Papandopulo nastavili su u različitim europskim središtima. Danas predaju u Splitu, Jastrebarskom, Samoboru, Croatia Records Zagrebu, Novom Sadu i Sarajevu — ne žive u istom gradu, a sviraju kao da su dvadeset četiri sata zajedno.

Sedam naslova

jihov je instrument sam po sebi »mlad« i zato rijedak u starijoj komornoj literaturi pa su repertoar obogaćivali novim skladateljskim pismom

Za nastupni CD Papandopulo odabrali su sedam naslova i pobrali vrhnje. Od skladatelja čije ime nose, uzeli su Šest krokija iz 1990. i nastavili skladbom Doloroso Dubravka Palanovića, zatim s Tudorovih Nekoliko minijatura, s Piece for Amy Tene Ivane Borić, Goldspell 1 i 2 Mirele Ivičević te s Tezcatlipocas (Pet minijatura o postanku i uništenju svjetova) Matthiasa Kranebittera. Odreda se radi o djelima koja su kao stvorena za njih — ispituju zvuk, harmoniju, glazbenu vrstu, tehničke predispozicije instrumenta i glazbenika, a nadasve medij puhačkog kvartetskog sloga. Saksofonisti su »odmjerili« velik raspon rukopisa, od 84–godišnjaka do 33–godišnjaka i nisu pogriješili. Njihov ukus, besprijekorno fokusirane izvedbe i dinamika »izlaganja« kojom nižu mahom minijaturne cjeline, izazivaju komplimente. Bez obzira na njihov inače široki repertoar, album se doima kao kompendij hrvatskog stvaralaštva za četiri saksofona, ali i kao sažetak virtuoznoga umijeća četvorice saksofonista. Osim Kranebitterove skladbe, čiju je snimku ustupio HRT (snimka je zabilježena na Glazbenoj tribini Opatija 2010.), ostali dio albuma snimljen je u crkvi Sv. Križa u zagrebačkom Sigetu i u crkvi Majke Božje od Sedam Žalosti u Kostanjevcu.

Violončelistica i pijanist pronašli tonski studio u Auditoriju Bovy u belgijskom gradiću Troozu

Zajednička pustolovina dvoje glazbenih nomada Među djelima francuskih i norveških autora našla se Rapsodia concertante Borisa Papandopula

Piše: Đurđa Otržan

ajljepše su one glazbeničke suradnje u kojima je svaki glazbenik i solist za sebe te raspolaže znatnim vlastitim repertoarom i komornim iskustvom

utovanje Europom naslovilo je svoj zajednički CD dvoje umjetnika mlađe generacije: violončelistica Kajana Pačko (1985.) i pijanist Danijel Detoni (1983.). Premda možda skromno s obzirom na to da bi takav odabir skladbi na albumu mogao biti isto tako standardni nosač zvuka za prosudbu zajedničkog muziciranja u duetu, ali razumijemo njihovu želju da na neki način izraze i onaj dio svojega iskustva koji se oprisutnio u godinama nomadskog života u raznim gradovima, narodima i državama, Kajana Pačko kako to već biva s nadarenim (violončelo) i Danijel glazbenicima koji se po svijetu Detoni (klavir) sele od majstorskih tečajeva i različitih profesora do festivala Journey i nastupa, s rijetkim povracima Through u rodni grad, tj. kući. Takva su Europe iskustva, vjerujem, izvorom raznih spoznaja o drugim kulCroatia Records turama, njihovim umjetničkim idiomima i izražajima, i ako im je to bila namjera: prikazati koliko su usvojili od drugih kultura, uspjeli su, jer se njihove izvedbe s udaljenijeg motrišta doista razlikuju kad sviraju različite skladbe iz triju zemalja koje su odabrali.

Sonate i rapsodija Album je sniman od 28. do 30. rujna prošle godine (2014.) u Auditoriju Bovy u Troozu u Beligji i recentno je objavljen potkraj godine u izdanju Croatia Recordsa. Sadrži tri skladbe: francusku, hrvatsku i norvešku. Okvir albuma čine dvije sonate, dok je srednja, trostavačna Rapsodia concertante Borisa Papandopula. Hrabar poredak s povjerenjem u Papandopulov kozmopolitski stil koji će se poput jezičca na vagi nositi sa Sonatom Francisa Poulenca, opus 143 na početku i Sonatom Edvarda Griega u a–molu, op. 36 na kraju albuma. Ugođajno, skladbe odgovaraju svaka svojem stilu. Pune su melodijskog intenziteta, bogate sadržajem i dinamičkim zahtjevima. Umjetnici su mladi i puni snage, no vrlo disciplinirani, pa time izvedba postaje uravnotežena i energična. Najljepše su one glazbeničke suradnje u kojima je svaki glazbenik i solist za sebe te raspolaže znatnim vlastitim repertoarom i komornim iskustvom, jer se onda solističko djelo može i bolje dojmiti.

Slikoviti triptih

Tako mi se čini da Danijel Detoni, možda zahvaljujući svojoj neprestanoj koncertantnoj djelatnosti, ponekad ide bolje od svoje kolegice ukorak sa zahtjevima partiture, posebice u dva zadnja stavka Griegove sonate, dok violončelo pomalo zaostaje, povlači se u sebe. Griegov je stil zamaman, pun lirike i neke opore šturosti, pa nije lako sroditi se s tom kombinacijom koja podsjeća na grubi nasrtaj morskih masa o stjenovite i još grublje obale te rezultira buntovnom melodikom, tražeći precizan raspored dinamičkih stukturalnih grupa unutar stavka. Suradnja dvoje podjednako kvalitetnih glazbenika, spremnih za najpoznatija glazbena djela, bilo 19. bilo 20. stoljeća, može donijeti drugačiju morfologiju tog istog djela na koju inače nismo navikli u standardnom odnosu »solist/pratnja«. To bolje. Poulenc je možda i opet bliži Detoniju, ali kad je riječ o Papandopulu, oboje su vrsni podjednako, a Kajana Pačko u tom nam slikovitom triptihu naglo otkriva svoj veliki kapacitet sonornosti i dominacije nad melodijskim materijalom. Ono što zadivljuje jest iznimna ritmička usklađenost oboje svirača, gotovo da poželimo čuti rumunjske plesove ili kakvog Sarasatea u njihovoj izvedbi, koliko su točni i skladni. Prava ritmička bravuroznost s prigušenim virtuozitetom koji otkriva da su oboje nadasve talentirani, puni volje za napredovanje i da je njihova suradnja bila dobra ideja.

Zagrebački puhači i jedna pjevačica okupili se na albumu u čast prerano preminulog skladatelja Marka Ruždjaka

Crtač melankolije

Klarinetisti Davorin Brozić, Milko Pravdić, Marcelo Zelenčić i Danijel Martinović, oboisti Dario Golčić i Branko Mihanović, fagotist Žarko Perišić i mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić

Piše: Đurđa Otržan

arko Ruždjak (1946.–2012.) o svojem je ekonomičnom, ali brojnom opusu od gotovo stotinu djela običavao govoriti kao o arhipelagu i u tom smo se razilazili u mišljenju. Njegov mi je opus, kako je rastao, a Marko dulje stvarao, sve više sličio brojnim, kopnom omeđenim jezercima na visoravni koji si međusobno ne nalikuju ni po čemu osim što imaju istoga tvorca. A taj je tvorac bio posvećen modernističkoj, posebice engleskoj poeziji i iz sfere stihotvorenja crpio nadahnuće za rad. Crtač melankolije, Marko Ruždjak je u svakoj svojoj skladbi bio iskren i neponovljiv, pružajući slušatelju uvijek novi glazbeni sadržaj za meditaciju. Lako je sklopiti odabir iz tako razuđenog, a opet originalnog opusa ako postoji tema i motiv. Davorin Brozić i već navedeni puhači zacijelo su odabrali ono što nadahnjuje njih, a da pritom pruže uvid u jake strane Ruždjakove glazbe za puhaće instrumente. Jer tu je Marko bio najjači, i sam izvrstan klarinetist.

Opozicije u međuigri Album otvara skladba Gemini za klarinet i obou, igra svjetla i sjene, malih, ali važnih kontrasta Kastora i Poluksa, koji se ritmički druže, zatim se međusobno napuštaju i u finalu nam se čini da nam je netko skrenuo pozornost, pa ih više ne čujemo, a oni se i dalje negdje druže, dva brata, zemaljski i nebeski, tako draga tema Marka Ruždjaka: opozicije u međuigri. Već se u prvoj skladbi odmah osjeća da smo na delikatnom terenu jedne metafizičke podloge — tišine i posve fizičkog djelovanja — kretanja zvuka. Na tišinu se Ruždjak oslanja, kao crtač na papir i tušem i kistom vuče ili crtka poteze koji stvaraju neviđeni prizor. Za što mu je potrebna toliko tišina, živa tišina koja treperi u očekivanju da se na nju nešto osloni, dodirne je, pomakne kao list vodu? On ne voli boje, nije naumio upustiti se u akvarel, ni količine, tonske mase, relacije i sklopove. Odnos podloge kao mirne površine vode–tišine i zvuk koji treperenjem stvara oblike na toj tišini. Tako suptilnu

i rafiniranu glazbu vrlo je rizično izvoditi ako svirač nije spreman zauzeti se za takvu estetiku.

Lirske ispovijedi

gom klasičnom vrtu Marka Ruždjaka postoje i drugačije tehnike crtanja, poput triptiha koji se slaže u origami. Prvotno ples u baroknoj suiti, zabavu pruža ritmička senzacija približavanja triju instrumenata, klarineta, oboe i fagota, koji se skupljaju i razilaze. Ponovno jedan mikrovirtuozitet, reduciran na kapljice zvuka.

No već u drugoj skladbi na albumu možemo se mirno prepustiti vodstvu puhača, oni svjesno podupiru takav nastanak (i nestanak) zvuka. Stoga je SpiSkladatelj profilirane glazbene estetiritual najzahtjevnija i najuspješnije izveke kakvu je izražavao Marko Ruždjak, dena skladba s ovog albuma. Uz već objavljivao je kontinuirano nova djedobro poznate skladbe na ovom CD– la, praizvodio ih redovito na festivalima u, ova je najpoznatija, a uz to je i drugi i zagrebačkom Biennalu uzastopno, dio još jednih blizanaca — naime, pripratio suvremenu glazje trideset jednu godibu izbliza, a već u dobi nu Jugoton je objavio od trideset tri godine Razni izvođači te dvije skladbe na LP objavio je i prvi autorski ploči DIPTIH83 — Tvoj album, LP Marko RužSpiritual i moj Libanon na stidjak (Jugoton, 1979.). hove Halila Djubrana i Ruždjak Njegov se opus tijeSpiritual za kvartet klakom vremena razasuo Cantus d.o.o. rineta. Na ovom albupo mnogim nosačima mu Libanona nema, zvuka i koncertnim rasali je tu skladbu koriporedima. U tom opusno poznavati da bi se su ima raznih oblika, dohvatilo ozračje Spirizborskih, orkestralnih, tuala, koji u ovoj izvedkomornih i solističkih, bi, usudila bih se reći, no srce tog opusa kuca potvrđuje da je to jedu nekoliko komornih na od najljepših skladpuhačkih skladbi, od bi za klarinet u suvrekojih je šest na ovom menoj hrvatskoj glazalbumu. Tu je Ruždjabi. Odmah za njom po kov najintimniji instruvrsnoći izvedbe slijedi mentalni skladateljski Yours sincerely za klariprostor i stoga najdranet solo (zadnja skladgocjeniji. Bit će također ba na albumu). Prekrazanimljivo čuti album sna lirska intimna ispovijed koja priziva koji priprema Zagrebački gitarski trio, s kvalitete antikne auletike — glazbe proIgorom Lešnikom, posvećen skladbastranstava, beskraja vanjskog i reflekma Marka Ruždjaka, kako bi se prošisivnog unutarnjeg prostora. Nakon čirio uvid u stvaranje toga kompleksnog i tanja Blakea poznavateljima Ruždjadarovitog pjesnika zvuka, koji se negdje kova opusa govori jezikom moderne: u daljini spajao sa Satiejevom mudrom i oslobađanje zvuka iz poezije, ritma iz prozračnom jednostavnošću, ujedinivši stiha, motivika se kreće ili naznačuje u je s oporošću iskaza modernističke pomikropomacima stopa versifikacije. A ezije. Pritom je najvažnija izvedba. Ove, Versus dalje razrađuje dojam pripadnove, pokazuju da je Ruždjakovo povjenosti moderni: dihotomija samotnosti renje u zvukovne plohe, difuzne ili kom(mala terca koja dolazi i odlazi ispreprimirane, zvuk ili »versus« naišlo na odkidana tišinom) glasa i klarineta u paziv postmodernista, jer je iznad stila, sivnom virtuozitetu ostajanja na mjestu iznad mode, proizlazi iz poznavanja tehpoput čekanja nekog Godota. nike sviranja instrumenta i njegovih neiscrpnih mogućnosti. Davorin Brozić uz Kapljice zvuka učiteljski naraštaj (Pravdić, Mihanović) i svoje suvremenike, dostojno je i najbolje Musette kao četvrta skladba na albu- do sada prikazao taj osjetljivi fragment mu, za obou, klarinet i fagot, pomalo Ruždjakova opusa, jer je došao najblidaje slušatelju do znanja da u tom ti- že lirskoj visini u kojoj ta djela obitavaju. hom, bojažljivom, krhkom i umilno bla-

sam izvrstan klarinetist, Ruždjak je u svakoj svojoj skladbi bio iskren i neponovljiv, pružajući slušatelju uvijek novi glazbeni sadržaj za meditaciju

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Nekadašnji New Sax Quartet odlučio promijeniti naziv u skladu s čestim autorom na repertoaru

Novi album hrvatske glazbe uglednog pijanista i klavirskog pedagoga

Drugi album simpatičnog dvojca na violončelima nastavlja ideju povezivanja udaljenih glazbenih žanrova

Antologija hrvatske klavirske glazbe

Glazbene poslastice

Djela Josipa Štolcera Slavenskog, Luke Sorkočevića, Blagoja Berse, Božidara Kunca, Brune Bjelinskog i Borisa Papandopula dopunjena američko–kubanskim autorima

ma, Čaldarovićev je doprinos to važniji i dragocjeniji. Posebno to ističem u koncepciji i izvedbi Šest bagatela Božidara ijanist priznate repu- Kunca (1903–1964), skladatelja koji je i tacije, solist i klavirski sam bio vrstan pijanist i pred izvođača pedagog Srđan Čal- je stavio različite zadatke; od onih najdarović (1973.) objavio zahtjevnijih koji graniče sa Skrjabinoje ovaj nosač zvuka vom ekscesnom tehničkom zahtjevnonakon velikog pred- šću do tricky jednostavnosti, koja Čaldarovića nije nikada zavarala, pa ni u stavljanja Lisztovih djeizvedbi ljupke Sonate u la 2011. godine koja su A–duru Luke Sorkočemu u godini obljetnice Srđan Filip vića (1734–1789). Već najvećeg pijanista 19. Čaldarović pri izvedbi prve skladstoljeća donijela pobe na albumu, Sonasvemašnja odobravaScherzo te op. 4 Josipa Štolcenja. Potom je stvorio fantastico ra Slavenskog (1896– osmišljeni program 1955), odmah se čuje odabranih skladbi hrCantus d.o.o. odjek visokorazvijenog vatske klavirske literasmisla za cjelinu, meture na kojemu su se lodijsku diferenciranost našla djela Josipa Štoli izradu dinamičkih tencera Slavenskog, Luke zija, a pri izvedbi ToSorkočevića, Blagoja kate Brune Bjelinskog Berse, Božidara Kun(1909–1992) i besprijeca, Brune Bjelinskog, korno snalaženje u poBorisa Papandopula i lifonom gradivu i meloFrane Paraća, s kojim dijskog poruci koja se je gostovao po Amemože složiti i ispreplesti rici, a potom taj recital u dioničkom tkivu. održao 17. studenog 2013. u Hrvatskom glazbenom zavodu. Virtualna Za taj je pothvat nagraraspoloženja đen i Nagradom Milka Trnina. Nekoliko dana prije koncerta snimio je većinu U sonati Slavenskoga posebnu razinu tih skladbi koje sada imamo prilike čuti čine virtualna tonska raspoloženja koja trajno zabilježene na nosaču zvuka u nastaju pri akordskom tretiranju građe trajanju od 74 minute i 13 sekundi, koji na način moćne sonornosti i odjeka veje naslovljen Scherzo fantastico prema likih crkvenih zvona, kao da nam se u istoimenoj Papandopulovoj skladbi. doživljaj miješaju Velika vrata Kijeva, da Neke su skladbe s recitalnog raspore- bi potom modernističkom montažom da izostavljene, pa tako nema Josipo- nastupio suhi, prozaični virtuozni dio, a vića i Paraća, ali su dodane dvije, očito tretman folklornog melodijskog materiprema izboru i afinitetima samog pija- jala utopio se i srodio s glazbenim jezinista: španjolska suita Andalucia, ku- kom moderne bez napuknuća. banskog skladatelja Ernesta Lecuone (1895–1963) i obrada stare kaubojske Čaldarovićeva je umjetnost tako blizu pjesme Shenandoah kao parafraza zapisu skladatelja da njegove interpretacije postaju su–stvarateljem samih već postojeće obrade Keitha Jarretta. djela. A u slučaju predstavljenih skladbi, to je istina za svaku posebno. KaPosebnost izvedbe rakter, kretanje i raspoloženje, to je doprinos Srđana Čaldarovića u svakoj Album ponajprije krasi, i od kritike i od izvedbi ovdje tonski zapisanoj. publike, već uočena sposobnost Srđana Čaldarovića da pri razradi melo- Istaknula bih predivne glazbene medidijskih linija stvara novi i cjelovitiji oblik tacije Blagoja Berse (1873–1934), Meskladbe. Premda je većina skladbi lankolija i Na žalu, koje su drugačije od ustaljena na repertoaru hrvatskih pija- retrogradnih Po načinu starih, ali se u nista i poznajemo ih u raznim izvedba-

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Piše: Đurđa Otržan

aldarovićeva je umjetnost tako blizu zapisu skladatelja da njegove interpretacije postaju su– stvarateljem samih djela

oba slučaja donosi jedan te isti zvukovni ugođaj, onaj koji je Čaldarović namijenio Bersi. Znajući, vjerojatno, da se jedan naraštaj nekako slično osjeća i dijeli istu estetiku i senzibilitet, bez obzira na to gdje stvarali, Respighi u Italiji, Satie u Francuskoj ili Bersa u Zagrebu (Beču i Hvaru). To govori o educiranosti pijanista u sekundarnim i tercijarnim izvorima za rad na tumačenju skladbe, a to postići u zvuku pri izvedbi, izraz je velikog talenta.

Nepostojeći Parać Dakako da je najistaknutija skladba albuma Scherzo fantastico Borisa Papandopula (1906–1991) po kojoj je album i nazvan, ali mi je žao što nakon nje Čaldarović nije snimio Ples barunice Frane Paraća kad ga već ima na repertoaru, jer bi u toj usporedbi između briljantnog furiosa Papandopulova, gdje se pijanist doslovno natječe u vratolomijama s nevidljivim orkestrom, Paraćeva skladba odala jednu drugu Čaldarovićevu sposobnost. Time bismo dobili uvid u pijanistovu sposobnost da u zakrčenosti motivičkog križanja i preplitanja, u prvi plan izvuče sjenu jedne još koliko–toliko suvisle melodije i time dočara Paraćev doživljaj zakrabuljenog Krležina košmara vizija, izobličenih i zametenih u bujici svjetine. Bilo kako bilo, zadnja petina albuma je pomalo zbunjujuća ako želimo teme s albuma podvesti pod naziv »scherzo fantastico« (i opet bi bolje odgovarao Ples barunice ili Josipovićev Jubilus, npr.), a prolazi, ako ga uvjetno shvatim kao maštu samog pijanista i želju da ostavi trag svojih drugih sklonosti. To je dobrodošao odmak od standardnog (već navedenog) slaganja koncertnog rasporeda; dati vlastiti pečat u vidu sklonosti. Naravno da mi je bilo drago čuti Andaluciu jer smo svi jednom lupetali oktavama dok bi zglob izdržavao u Malagueni; to je standardni zvuk u hodnicima muzičkih škola, i naravno da to Čaldaroviću ide, a kome bi drugome. No ako obrada sjetne balade o mirnoj rijeci Keitha Jarreta otvara neka nova pitanja poput Hoće li se i Čaldarović okušati u nekom free spaceu jazza ili vlastitih skladbi?, moj bi odgovor bio »Go ahead!«

Piše: dr. sc. Irena Paulus

va veseljaka s violončelima, ali i dvojica nevjerojatno vještih i maštovitih glazbenika — Luka Šulić i Stjepan Hauser — svojedobno su privukli pozornost internetskog mnoštva svirajući na dva violončela Smooth Criminal Michaela Jacksona. Privukli su pozornost i Cathleen Murphy iz tvrtke Sony Materworks, koja im je dala ime 2CELLOS, a zatim im pomogla da nedugo nakon uplodanja sada već legendarnog viralnog videa, objave svoj prvi album In2ensity.

Ugledni gosti Drugi album 2CELLOS, In2ition, nastavlja ideju povezivanja udaljenih glazbenih žanrova — klasike, popa, rocka, filmske glazbe... No album je sada obogaćen uglednim gostima: uz Luku Šulića i Stjepana Hausera sviraju Steve Vai i Lang Lang, a pjevaju Elton John, Naya Rivera, Sky Ferreira i Zucchero. Također, album je producirao svjetski poznati producent Bob Ezrin. Kad se poslušaju prve četiri pjesme — napeti Oh, Well s angažiranim vokalom Eltona Johna, lirska instrumentalna obrada We Found Love, žestoki Highway To Hell te prozračna instrumentalna verzija Every Breath You Take — jasna je ideja načelne izmjene agresivnijih (ili zaista žestoko agresivnih) i lirsko–nježnih pjesama. Istovremeno je prisutan i princip izmjene pjesama u kojima sviraju samo Šulić i Hauser s pjesmama u kojima uz dva violončela nastupa vokalni ili instrumentalni gost. Toga se koncepta Ezrin čvrsto drži do sredine CD–a, a onda ga u drugoj polovici slijedi manje dosljedno. No stvar je jasna: Bob Ezrin kontrast (izvedbe, karaktera, izvođača) drži temeljem slušateljske pozornosti.

Božanstveni pizzicato Na albumu In2ition, Stjepan Hauser i Luka Šulić nisu razočarali publiku. Njihova je tehnika vrhunska, njihov je ton bogat, njihov je pizzicato božanstven, a njihova je sklonost eksperimentu i dalje velika. Ponekad se slušatelj mora zaista podsjećati na to da sluša samo dva violončela — jer njihov je zvuk nekad

usporediv sa zvukom komornog orkestra, a nekad s cijelim simfonijskim orkestrom. Ponekad zvuče poput električnih gitara i pop–rock benda, a ponekad su čisto »klasični«, ali usporedivi s drugim grupama žičanih instrumenata (violine, akustična gitara, harfa). Slušatelju je na raspolaganju nevjerojatan raspon timbra, sviračkih tehnika i stilova koji su ujedinjeni prepoznatljivim aranžmanima (»trik« s pizzicatom jasnog odjeka koji dopunjuje bogati, puni legato čuje se u nekoliko pjesama; »trik« je također glissando koji zvučanje 2CELLOS violončela pretvara u električnu gitaru).

standardne rutine. No — na In2ition solist za klavirom je Lang Lang, a njegov solo mijenja sve. Uostalom, Lang Lang je još jedan »luđak« koji po vještini, muzikalnosti i — doista — muzičkoj ludosti bez problema parira Šuliću i Hauseru.

Što se tiče instrumentala koji su izvedeni »bez pomoći« gostiju, 2CELLOS su konzistentni. Oni su majstori vođenja melodije (Candle in the Wind), oni su majstori boje violončelističkog zvuka (u Voodoo People, na primjer, zvuče poput elektronički generiranih instrumenata), a o njihovoj tehnici ne treba trošiti riječi IN2ITION2 (doduše, inzistiranje na tehničkoj izvrsnosti učiSony Masterworks nila je, prema mojem sudu, Technical Difficulties najslabijom točkom na CD–u).

Gosti, dakako, pridonose tom zvuku. U usporedbi sa žestokim Highway To Hell, čijoj su agresivnosti kumovali legendarni Steve Vai i neumorni bubnjar Za kraj su ostavljeDušan Kranjc, slične ne poslastice. Il libro je žestine pjesma Sudell’amore koju su izvepermassive Black Hole li sa Zuccherom, jedan koja se u vrijeme izdaje od vrhunaca (poput vanja CD–a često vrFerreirina Bang Bantjela na radiopostajaga) koji se želi opet i ma zbog pojavljivanja opet slušati. Većinu u filmu Sumrak. Sastav recenzenata i slušateMuse zamijenila su vilja zaslijepio je Beneolončela Šulića i Hadictus Karla Jenkinsa usera (njihov je temu kojemu Šulić i Haupo sporiji, ali je izvedser pokazuju cijeli niz ba jednako agresivvarijanti izvođenja duna), a vokal Matthewa gih melodijskih tonoBellamya zamijenila je va (izvorni orkestralni Naya Rivera, glumica aranžman prebačen je iz serije Glee. Jednana klavijature koje sviko izvrsno, ali s dodatraju Tom Snider i Bob kom vlastitog stila, pjeEzrin). Međutim, meni vala je Sky Ferreira, čiju je draži Orient Expreje izvedbu Bang Bang ss, instrumentalni kosam Ezrin proglasio mad koji su osmislili i pravim iznenađenjem. U međuvremenu su 2CELLOS napisali sami izvođači, objavili i treći album Celloverse o U kombinaciji sa Šulikojemu čitajte u idućem broju Stjepan Hauser i Luka ćem i Hauserom, koji Šulić. Ideja je nadasve su drhtavim potezima jednostavna: ponavgudala oblikovali meloljanje iste harmonijske dije kako bi se nadoveosnovice kojoj se pozali na Ferreirin nježno stupno dodaje melodija, njezin kontrašapćući glas, Bang Bang donosi jedinstvenu izvedbu koja je prvi vrhunac al- punkt, kontrapunkt njezina kontrapunkta i tako dalje. S jedne strane, način buma In2ition. stvaranja podsjeća na suvremeni rad s loopom, a s druge strane na sta»Luđak« Lang Lang ri oblik passacaglie. Posebnost Orient Expressa ne leži u privlačnim harmoniColdplayev Clocks toliko je puta svijama i lijepoj melodiji (koji to zaista jesu), ran da se njegovo stavljanje na album nego u postupnom osvajanju zvukovmože činiti mehaničkim slijeđenjem

nog prostora. Ono što su počeli u Candle in the Wind, gdje je postalo jasno da glasove unutar pop polifonije mogu voditi u dvije, tri, četiri, pa i više linija, u Orient Expressu proširili su na »beskonačno«. Ideja zahvaćanja svih registara koliko ih violončelo može »uhvatiti« (bez obzira na mogućnost korištenja tehnike nadosnimavanja) odražava samu bit 2CELLOSA. Kao što suvereno vladaju svim prostornim elementima zvuka svojega instrumenata, Luka Šulić i Stjepan Hauser nastoje osvojiti svijet — svim vrstama glazbe koje stapaju u jedinstvenu cjelinu.

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Ponekad se slušatelj mora zaista podsjećati na to da sluša samo dva violončela — jer njihov je zvuk nekad usporediv sa zvukom cijelog simfonijskog orkestra

jerojatno je pitanje dana kad će se slavni duo, u nastojanju da »uhvati« publiku nespremnu i da im svaki put na albumu pripremi zvukovno iznenađenje — odlučiti na aranžiranje hrvatske glazbe

In2ition je objavljen 2012., a godinu poslije dobio je Porina za najbolji inozemni album izvan klasične i jazz glazbe. No 2CELLOS ne miruju. Neprestano putuju, sviraju, snimaju spotove, aranžiraju. Njihov najnoviji, treći album, Celloverse, iz siječnja 2015., donosi nešto sasvim novo. A vjerojatno je pitanje dana kad će se slavni duo, u nastojanju da »uhvati« publiku nespremnu i da im svaki put na albumu pripremi zvukovno iznenađenje — odlučiti na aranžiranje hrvatske glazbe. Stare, nove, klasične, popularne, jazz, možda čak i filmske... Jer i u Hrvatskoj postoji bogati potencijal koji bi Šulić i Hauser znali i te kako iskoristiti. 63

Širina spektra Antuna Tomislava Šabana U dvorani Hrvatskog društva skladatelja album su 8. prosinca 2014. predstavili akademik Nikša Gligo, saksofonist i dirigent Saša Nestorović te glazbeni pisac Davor Hrvoj

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Piše: Erika Krpan

rihvativši zadaću da napišem prikaz promocije i autorskog fonoizdanja čiji je sadržaj jazz, u prvi mah sam o samoj sebi pomislila da sam skrenula. Svjesna sam, naime, da se moje znanje o jazzu svodi na razinu površnog i ne osobito informiranog ljubitelja i da se

e smatram se jazz glazbenikom, već profesionalcem koji se snalazi u raznim glazbenim situacijama, pa i u jazzu

širokog spektra pa me upravo taj široki spektar ponukao da se upitam ima li poveznica između pojedinih segmenata spektra i ako ih ima, u čemu se očituju? Ali krenimo nekim redom. Dana 8. prosinca prošle godine u dvorani Hrvatskoga društva skladatelja predstavljen je najnoviji album Antuna Tomislava Šabana Swing Analysis, objavljen u zajedničkoj nakladi Fonarta i Aquarius Recordsa. Promotori su bili akademik Nikša Gligo, saksofonist i dirigent Saša Nestorović te Davor Hrvoj, autor popratnog teksta i priloženih fotografija. Dakako, prisutan je bio i autor. Izdanje sadrži izbor od devet originalnih Šabanovih skladbi za jazz orkestar nastalih u godinama između 1995. (kad je nastala skladba Blues for Thad) i 2010. (kad je napisana Ljubav je magija na tekst skladateljeva preminulog oca

Davor Hrvoj, Saša Nestorović, Antun Tomislav Šaban i akademik Nikša Gligo

zapravo petljam u područje koje nije u obzoru mojeg bavljenja glazbom.

Devet plus jedan 64

Što je presudilo? Vjerojatno činjenica da je Antun Tomislav Šaban skladatelj

Jure Stubičanca, u izvedbi solistice Tamare Obrovac). Deseta skladba uvrštena u ovaj izbor je skladba Dreamlight Michela Camila, koju je Šaban orkestrirao još 1995. U uvodnoj riječi akademik Gligo je ka-

zao kako je počeo sluonalcem koji se snalazi Antun Tomislav šati CD ne očekujuu raznim glazbenim siŠaban ći da će mu ta glazba tuacijama, pa i u jazzu«, tako intenzivno vezazapisuje Šaban. Etude Swing ti pozornost kako se 125 je uspjela afirmana kraju ipak dogocija takvoga gledišta Analysis dilo. Doista, odabir je jer kao da odgovara na proveden promišljeno, više pitanja nego što ih Fonart/Aquarius skladbe kao da uraodređena vrsta glazRecords njaju jedna u drugu a be može (ili želi) postada pritom svaka sadrži viti. To je jednostavno posebnost samostalglazba, s vlastitim prane i zaokružene cjelivilima, koja pustolovinu ne. Šaban odlično zna stvaranja ne vidi kroz artikulirati formu, to je pravila koja razvrstavaprva osobitost koja zaju, nego se drži isključicijelo pokriva u početvo onih koja povezuju, ku spomenuti spektar a mogu autorov iskaz, u cijeloj širini. Nije monjegovo unutarnje guće osjećaj i znanje o suzvučje, ozvučiti na formi — ako ga imaš najbolji mogući način. — primijeniti u jednom, Zakomplicirala sam. U a u drugom slučaju zanemariti ili izosta- biti, želim kazati kako je riječ o dobroj viti. A forma svaki put glazbi, pa je i meni svejedno je li pounutar sebe razrađu- srijedi jazz ili nešto drugo. Pritom sam je novu ideju, podjed- nepravedna jer ne spominjem i druge nako u horizontal- naslove itekako vrijedne spomena, prinom kao i u vertikal- mjerice obje live snimke iz 2006.: No nom kretanju. Pritom name feature i Maestral... je rad s motivom vrlo izrazit i to je još jedan Senzibilan lik povezujući element unutar spomenutoga Bogatstvo u prozračnosti, gotovo nježširokog spektra Ša- no slaganje boja, zaslužno je za uspjelu banova glazbeničkog orkestraciju skladbe Dreamlight Micheinteresa. la Camila. Neki poseban, senzibilan Šabanov lik, ispunjen empatijom, koji Treba li napraviti neki se rijetko pokazuje. Ima ga — ma kako osobni izbor, valja to nevjerojatno zvučalo — primjerice u reći da me posebno Golgoti za mješoviti zbor i orgulje, pa i zaintrigirala skladba o to zapažanje dopunjuje širinu spektra. kojoj na promociji nije A točno prosuđuje Hrvoj u uvodnoj rijebilo riječi, a i ne spoči kad kaže da je Šaban itekako dobro minje se posebno u savladao umijeće orkestracije. Osjeća kvalitetno sročenom se to u svim skladbama ovog izdanja. komentaru Davora Hrvoja. To je sklad- Valja na kraju reći da je u interpretativba s naslovom Etude nom pogledu ovo izdanje također na 125 iz 2005. (u izvr- visini. Uz već spomenute glazbenike, snoj izvedbi Jazz treba odati priznanje i Big Bandu RTV orkestra Hrvat- Slovenije te Austrian Jazz Composers ske radiotelevi- Orchestra (je li im to uistinu pravi nazije pod ravna- ziv?). Svi su napravili dobar posao. njem Silvija Glojnarića sa solistima Julijem Njikošom za klavirom i Sašom Uspjela grafika na naslovnici rad je akaBorovcem na bas–gitari). Skladba u demika Ivana Kožarića. Apstraktan slipopratnoj knjižici afirmira citirano skla- jed složenih, zanimljivo koloriranih kridateljevo shvaćanje posla. »Ne sma- vulja kompatibilan je uspjelom novom tram se jazz glazbenikom, već profesi- izdanju skladatelja Antuna Tomislava Šabana. ANTUN TOMISLAV ŠABAN

S WI N G A N AL Y SI S

Davor Križić Experiment Aquarius Records

Nakon uspješnog djelovanja s Boilers Quartetom, Boilers All Starsima i Boilers Big Bandom, ugledni trubač, krilničar i skladatelj Davor Križić, stalni član Jazz orkestra HRT–a i ansambla Cubismo, prije četiri je godine pokrenuo samostalni projekt. Eksperimentalni sastav u kojem su se izmjenjivali razni glazbenici s kojima je povremeno nastupao, ove je godine donio konkretan rezultat. Sastav Davor Križić Experiment je autorov septet s vodećim hrvatskim jazz glazbenicima raznih naraštaja: trombonistom Lukom Žužićem, tenor–saksofonistom Sašom Nestorovićem, gitaristom Elvisom Penavom, pijanistom i tubistom Joeom Kaplowitzom, kontrabasistom Zvonimirom Šestakom i bubnjarom Krunom Levačićem. Bend je pronašao utočište u zagrebačkom Vip Clubu gdje je tijekom godine redovito vježbao i nastupao. U tom je klubu snimio ovaj album koji je predstavio na koncertu 2. prosinca 2014. Tom prigodom nastupili su svi spomenuti glazbenici koji su strast prema jazzu iskazali i na jam sessionu. Radi se o sjajnim i svestranim instrumentalistima koji sudjeluju u mnogobrojnim projektima na hrvatskoj jazz sceni, od kojih su svi i afirmirani autori. Zato Križiću nije bilo teško za ovo izdanje odabrati isključivo skladbe pojedinih članova sastava. Osim njegovih Davor’s Tune, Some Blues IV u Žužićevu aranžmanu i Echoes of a Dream, na CD su uvrštene izvedbe skladbi In Love With Everything Elvisa Penave te Black Widow Robes, Relinquishing i New Dimension of Living Joea Kaplowitza. Radi se o lijepim temama koje pružaju poticajnu osnovu za sola. Iako na tragu spomenutih Boilersa, glazba na albumu donosi svježinu i novi zvuk. Septet se oslanja na tradiciju jazza, posebice hardbop pristup, ali i suvremene inačice afroameričke glazbe. Bez obzira na to u koji se od idioma upuštaju, svi članovi sastava izgaraju u uzbudljivim improvizacijama. (Davor Hrvoj)

Borna Šercar’s Jazziana Croatica Big Band

Borna Šercar’s Jazziana Croatica Big Band Aquarius Records

Bubnjar i skladatelj Borna Šercar snimio je prvi big bend album. Predstavio ga je na koncertu 21. studenoga 2014. u Art Caffeu Potepuh na zagrebačkom Dolcu. Jezgru orkestra čine članovi njegova kvarteta Jazziana Croatica: sopran i tenor saksofonist Vojkan Jocić, pijanist Zvjezdan Ružić i kontrabasist Tihomir Hojsak. U nekim izvedbama Hojsaka je zamijenio kon-

trabasist Zvonimir Šestak, a u nekima bas–gitarist Robert Vrbančić. Za snimanje CD–a taj je sastav proširen mlađim glazbenicima (saksofonistima Andreasom Marinellom i Marijem Bočićem, trubačima Antonijem Gečekom i Zvonimirom Bajevićem te trombonistima Marinom Ferketinom i Mironom Hauserom) i dvojicom iskusnijih (udaraljkašima Hrvojem Rupčićem i Sašom Wozdeckyjem), oformivši tzv. almost ili little big band. Osim nekih od spomenutih glazbenika, kao gostujući solisti u pojedinim izvedbama pridružili su se krilničar Branko Sterpin te gitaristi Elvis Penava i Zoran Majstorović. Skladbe su napisali članovi Jazziane Croatice. Moreška Zvjezdana Ružića prvi je put dokumentirana na diskografskom izdanju, dok su ostale u izvedbama kvarteta ili kvinteta objavljene na prva dva CD–a sastava: A Little Book of Notes i Nehaj. Poput spomenute, i ostale su nadahnute hrvatskom tradicijskom glazbom, što je važna odlika sastava. To su Šercarove New Red Dwarf, Bread of Stones, Playing the Victim, Nehay, Vaganac, Kolo, Nostalgia i Griffon Vulture te Hojsakova Balkanika. No u aranžmanima čiji su autori Luka Žužić, Zoran Majstorović, Andreas Marinello, Zvjezdan Ružić i Tihomir Hojsak, te su skladbe predstavljene u novom svjetlu, a uvjerljivost izvedbi dokaz je vrijednosti Šercarova stvaralaštva, posebice njegova projekta Jazziana Croatica. Potvrda dolazi i iz Pariza gdje je, nakon zapaženih nastupa u Budimpešti, Beču, Trstu i Los Angelesu, sa Jazzianom uspješno nastupio 28. studenoga 2014. na festivalu JazzyColors. U vrijeme snimanja albuma, u Zagrebu je boravio slavni američki tenor–saksofonist Ernie Watts koji je 1. listopada 2014. nastupio uz Jazz orkestar HRT–a. S veseljem se odazvao Šercarovu pozivu da mu se pridruži u izvedbi skladbe New Red Dwarf. Upravo je Wattsov solo u toj skladbi najuzbudljiviji trenutak na albumu. (Davor Hrvoj)

Boris Ciglenečki

Mojih 55 godina s glazbom Aquarius Records

Na CD–u je objavljena snimka koncerta što ga je poznati glazbeni urednik i producent Boris Ciglenečki održao 18. siječnja 2013. u Studiju Bajsić Hrvatske radiotelevizije. Tom prigodom obilježio je pedeset pet godina glazbene karijere, nastupivši kao bubnjar uz sjajan HGM jazz orkestar Zagreb pod ravnanjem Sigija Feigla. Naime, suradnja s tim orkestrom obilježila je velik dio njegova stvaralaštva. Ciglenečki je dvanaest godina bio producent na radijskim snimanjima toga orkestra i dao je velik doprinos njegovu djelovanju. Osim toga, kao radijski urednik bio je zaslužan za promociju mnogobrojnih hrvatskih glazbenika, uvijek vodeći računa o kvaliteti glazbe. Neki od njih iskazali su mu poštovanje nastupivši na tom koncertu kao gosti: pjevači Dunja Skopljanac–Peroš, Zdenka Kovačiček, Radojka Šverko, Gabi Novak i Jimmy Stanić (svaki od njih na ovom je izdanju zastupljen s dvije izvedbe) te članovi za

tu prigodu utemeljene ritam–sekcije: gitarist Ante Gelo, pijanist Zlatko Dvoržak i bas–gitarist Davor Črnigoj. CD je predstavljen 12. prosinca 2014. u Balonu na zagrebačkom Cvjetnom trgu u sklopu programa Klasika i jazz na Cvjetnom. Uz »Ciglu«, tom su prigodom nastupili pjevačica Lea Bulić, te članovi spomenute ritam–sekcije: Dvoržak, Črnigoj i Gelo. Na CD su uvrštena djela s repertoara njemu omiljenih big bendova Dukea Ellingtona, Counta Basieja i Buddyja Richa, ali i hrvatskih autora Zlatka Dvoržaka, Krešimira Hercega, Miljenka Prohaske i Arsena Dedića. Osim izvornih aranžmana, na programu koncerta bili su i oni Zlatka Dvoržaka, Ladislava Fidrija, Miljenka Prohaske i Ante Gele. Uz hrvatske hitove, kao što su Zbog jedne melodije davne u izvedbi Zdenke Kovačiček, te Sve što znaš o meni i Intima u izvedbi Gabi Novak. Posebice je zapažena izvedba Dvoržakove skladbe No Drums No Band u kojoj se slavljenik istaknuo kao solist. (Davor Hrvoj)

Lekap Quartet

Kvarnerska rapsodija

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Davor Križić Experiment

Prikaz predstavljanja i sadržaja autorskog fonoizdanja glavnog tajnika HDS –a

Menart

Za razliku od albuma Love Me Or Leave Me, svojeg prvog diskografskog izdanja na koji je uvrstio izvedbe standarda i jedne skladbe Lele Kaplowitz, te pjesmu Pamtim samo sretne dane Arsena Dedića i Kemala Montena, novi CD Lekap Quarteta donosi izvedbe jedanaest poznatih pjesama posvećenih kvarnerskoj regiji. Isti sastav (pjevačica Lela Kaplowitz, pijanist Joe Kaplowitz, kontrabasist Damjan Grbac i bubnjar Tonči Grabušić), ali posve drukčiji pristup! Naime, u ovim su izvedbama tradicijske i popularne, nadaleko poznate pjesme nastale uglavnom od šezdesetih do devedesetih godina 20. stoljeća, obradili na jazz način, tako im dajući novi značaj. Važnu ulogu u oblikovanju karaktera glazbe odigrao je Joe Kaplowitz koji je napisao aranžmane. U nekim izvedbama kao gosti su im se pridružili trubač Branko Sterpin (Riječko veče i Najljepši kraj) te poznati pjevači koji su ostavili trag u popularnoj glazbi kvarnerskoga kraja: Mario Lipovšek Battifiaca (Valcer o Kostreni) i Dražen Turina Šajeta (Lovran, gradić mali). U skladu s prirodom izdanja, u knjižicu su uvrštene kratke biografije skladatelja pjesama, sve redom važnih autora koji su obilježili glazbeni život regije: Duška Jeličića (Lovran, gradić mali), Marija Kinela (Jedna noć u Kostreni i Valcer o Kostreni), Ive Robića (Riječko veče), Ljube Kuntarića (Pjesma Rijeci), Zvonimira Krkljuša (Serenada Opatiji), Ivana Matetića Ronjgova (Vrbniče nad morem), Celestea Zrelca (Najljepši kraj i Serenada Kvarneru) i Mirjane Bobuš (Prošeći se z manun po Kvarneru). Na CD je uvršten i tekst Kvarnerske rapsodije Riccarda Staraja koji govori glumac Božidar Smiljanić. Osim što donosi novo viđenje glazbe koja je postala kvarnerskom kulturnom baštinom, ovo izdanje obogaćuje i promiče turističku kulturnu ponudu toga kraja. (Davor Hrvoj)

Jazz, Balkan i Afrika Mario Rašić autor je svih sedam skladbi na albumu

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Piše: Davor Hrvoj

ario Rašić je sa svojim Balkan Zoo Ensembleom u prepunom Jiggy baru predstavio novi CD Balkan Zoo. Uz bas–gitarista Rašića nastupili su glazbenici s kojima ga je snimio, osim saksofonista i harmonikaša Marka Križana koji je u međuvremenu preminuo i kojem je posvećena jedna od skladbi na albumu, This is Not the Blues, te trubača Tomice Rukljića i trombonista Luke Žužića koji su na snimanju sudjelovali kao gosti, to su klavijaturist i pjevač Viktor Lipić, gitarist Pavle Miljenović, bubnjar i udaraljkaš Miroslav Lehpamer, flautist Žarko Hajdarhodžić, udaraljkaš Mirsad Dalipi, novi član, saksofonist Ivan Bonačić te pjevačica Mario Rašić Valerija Nikolovska koja se sastavu pridružuje u izvedbi pjesme Roots and Weeds. Izveli su veBalkan Zoo ćinu skladbi sa spomenutog CD–a koji je objavila diskografska kuća Croatia Records. Rašić Croatia Records je autor svih sedam skladbi koje donose osebujan pristup spajanju jazza s balkanskom, ali i afričkom glazbenom tradicijom. Budući da je podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, sevdah mu nije stran, razumije njegovu bit i iz njega znalački izvlači njegove najvažnije karakteristike, no važnije od toga je prožimanje glazbenih idioma koje je ostvario na prirodan i nenametljiv način. To je u skladu s prirodom njegova bića, osobnošću, svjetonazorom. To se očituje i u podjeli solističkih dionica. Naime, rijetko koji vođa jazz sastava uspije zatomiti svoj ego i uloge među članovima raspodijeliti ravnomjerno. Slušajući album, ni u jednom trenutku ne možemo primijetiti da ga je osmislio basist. On o tome vodi računa i u pisanju skladbi, ne razmišljajući o glazbalima koja će se koristiti u izvedbi, nego o samoj ljepoti glazbe.

Mario Rašić

Balkan Zoo Croatia Records

Iako je Mario Rašić poznat kao basist Majki, on je prije svega basist koji uživa u svojem instrumentu, skladanju i u samoj glazbi. I dok Majkama i Baretu daje potreban groove, za sebe stvara profinjeni jazz zvuk. Prije dvije godine albumom Milje predstavio se kao respektabilni džezer, da bi novim albumom Balkan zoo samo potvrdio svoj glazbeni gušt. Balkan zoo je odličan album kojim Rašić plovi kroz orijentalne ritmove, s naglaskom na sevdah, i u kojima očekivano dominira bas. U goste je pozvao jednu od najboljih ali slabo eksponiranih soul pjevačica s ovih prostora Valeriju Nikolovsku koja je zapjevala u pjesmi Roots and weeds, dajući njegovu jazz izrazu novu dimenziju koju bi bilo sjajno čuti u nastavku njegove karijere. Uz probrane instrumentaliste (Viktor Lipić — klavijature, Pavle Miljenović — akustična i električna gitara, Miroslav Lehpamer — bubnjevi perkusije i Marko Križan — saksofon i harmonika), Balkan zoo više je kao njegovo i njihovo uživanje u stvaranju glazbe za vlastito zadovoljstvo. Pomalo turobno i mračno, ali ispunjeno finim začinima, okusima i mirisima na rubu strasti i uz puno iskrene ljubavi, kao što to obično i biva na Balkanu. Odličan album! (Dubravko Jagatić)

Treći album duhovnog šansonijera Antonija Tkaleca

Damjan Grbac

Zlatna sredina

Gerbaz giipuja

Između klasične, sakralne vokalno–instrumentalne i pučke tradicije paraliturgijskog pjevanja

Piše: Đurđa Otržan

z potporu Juzipa, HDS–a i Zagrafa, tvrtka Acordis objavila je ove godine treći album duhovnog šansonijera Antonija Tkaleca — »Zauvijek tvoj«.

Jedinstven u tom žanru, skladatelj, pjevač i gitarist Antonio Tkalec osvaja zlatnu sredinu u hrvatskoj glazbi za svakoga, između klasične, sakralne vokalno– instrumentalne glazbe i pučke snažno prisutne tradicije paraliturgijskog pjevanja u Hrvatskoj.

božanske osobe — Duha Svetog koji od pamtivijeka prosvjetljuje i nadahnjuje čovječanstvo, stvara razumijevanje među mnogim jezicima, a glazba je jedan od medija koji budi plam u ljudskim dušama kao neposredan prenosilac nadahnuća Svetog Duha. Stoga je hrabro obratiti se trećoj božanskoj osobi, to je veliki poklon vjernicima koji poznaju osjećaj zanosa kad se žele u poniznoj zahvalnosti obratiti Svetom Duhu, a svečani ugođaj te originalne pjesme prenosi slušatelja u čiste sfere zahvalnosti, u koje ga odvodi, poput Christophorosa, autor–glazbenik.

Snažnim vokalom, lijepo obojenim timbrom u širokom rasponu laga, iskrenih tekstova, koji uspješno izbjegavaju puku deklarativnost, Antonio Tkalec stvara duhovne pjesme koje su drukčije od pop–hitova, ali za Antonio Tkalec njima ne zaostaju, međutim, ne bi bili to što jesu da im se na glazbeZauvijek tvoj ni materijal recimo zamijeni tekst, što odmah signalizira originalnost Acordis, 2014. inspiracije. Osim po unificiranosti općekršćanskog iskustva u pjesmama i melodijama, ugođajima i aranžmanima, prisutna je duboka veza dviju osovina kršćanske godine — Božića i Uskrsa, dolazak na Svijet i nadvladavanje njegovih iskušenja, što i jest vjerski ugođaj modernog čovjeka koji se želi potpuno posvetiti svojem Tvorcu.

Duhovna je pjesma pratila mnoge druge religijske obrede i bogoslužja, od kojih je na prvom mjestu službena praksa propisana konfesijskim institucijama. U Hrvatskoj je bio, dakako, poznat gospel i spiritual iznikao na psalmičkoj tradiciji doseljenika na tlo Sjeverne Amerike, a obogaćen i razvijen vjerskom populacijom crne boje kože, čije su je patnje nagnale bliže Bogu i autentičnom muzikalnom talentu kojim su pjesmom i sviranjem izricali ravno iz srca ono što su osjećali. Gospel je dao nekoliko velikih i vrlo popularnih pjevača i pjevačica tijekom stoljeća i pol, naročito u razdoblju masovnih medija, što svjedoči o istinskim i iskrenim korijenima nadahnuća koje je gospel izražavao. Spiritual, temeljen na biblijskim stihovima, uzvisivao je bogoslužje na evolucijsku razinu i s vremenom postao dio svjetske glazbene baštine.

Izravno obraćanje Tkalecov je pristup vjerskoj tematici osebujno kršćanski, jer ujedinjuje katoličku tradiciju uvažavanja Svetog Trojstva i protestantsko izravno obraćanje Tvorcu, ravno iz pojedinčeve duše, individualno božanskom Sinu koji jedini razumije čovjeka, budući da je prošao kroz dveri smrti, iskusio mnoge muke i pobijedio Svijet. Međutim, to ne bi bilo dovoljno da Antonio Tkalec nije izuzetno glazbeno nadaren i pun vlastite glazbe koju plemeniti osjećaji izvlače na površinu. Nije ga strah ni najzahtjevnijeg teksta, odnosno zaziva božanskom svijetu (Hosanna, Hallelluyah) od kojih bih izdvojila O dođi, Duše Sveti, himan srodan klasičnoj sakralnoj glazbi, ali specifičan po svojem usmjerenju; i u povijesti klasične glazbe vrlo ih je malo. Dođi, Duše Sveti uvijek je zahvala na uskrsnuću kao rezultatu duševnog iskustva na Kalvariji, Kristovo uskrsnuće uz posredovanje treće

Na neki način, Antonio Tkalec stvorio se u hrvatskoj glazbi ni iz čega, nije modernizirao ni kontinentalno ni mediteransko pučko pjevanje, nije se vezao za školsku, akademsku tradiciju, osjetio je poruku i glazbu u sebi i objavio se u svoj punini entuzijazma. Uspio bi i da je na pop–sceni, jer kao pjesme, njegovi su radovi dovoljno suvremeni i privlačni za svakoga, a time ulaze izravno u srca mladih vjernika koji žele čuti duhovnu poruku jezikom svojega doba, ne kopirajući strane uzore, već u ruhu glazbenih idioma vlastite generacije. Naravno da Antonio Tkalec nije došao ni iz čega; sve što je zrelo, negdje je dozrilo, pa ako smijem primijetiti da mi koji smo pratili Gibonijev razvoj osjećamo da je Antonio Tkalec došao poslije Gibonija, bar što se tiče ritmizacije hrvatskoga jezika i melodijske podloge u intervalskoj interpunkciji. Ali, »divno je znati« da i na slovenskom ili engleskom jeziku Antonio Tkalec postiže isti efekt, stoga je ova opaska razlog više da Antonija shvatimo ozbiljno. I uživamo u zanosu koji tako spontano i autentično izražava. Možemo poželjeti da njegova glazba i duhovne pjesme uđu u naše crkve, da umjetnički potpomognu laičke napore kršćanske zajednice da oplemeni bogoslužje.

Menart

Gerbaz giipuja!? Rijetko bi tko mogao odgonetnuti značenje tog naslova drugog albuma sastava Damjans. Zato je, na promociji održanoj 23. veljače 2015. u dvorani Hrvatskog društva skladatelja, vođa sastava, kontrabasist i skladatelj Damjan Grbac, najprije objasnio o čemu se radi. Gerbaz je arhaična verzija prezimena obitelji Grbac, a giipuja je akronim za glazbu Istre i Primorja u jazz aranžmanima. Taj akronim najbolje iskazuje bit stvaralaštva toga riječko–zagrebačkog kvarteta. CD je predstavljen kratkim Grpčevim govorom i izvedbama triju skladbi s albuma. Uz njega su svirali glazbenici s kojima je snimio album: violinist i sopilaš Marko First, bubnjar Tonči Grabušić te sopran i tenor–saksofonist Andreas Marinello. Spajanjem narodnih i suvremenih glazbala, ali i aranžerskim pristupom, sastav je stvorio osebujan, autentičan zvuk. Album donosi deset skladbi nadahnutih istarskom i primorskom tradicijskom glazbom s elementima jazza. Za razliku od prvog albuma Giipuja koji donosi obrade narodnih napjeva i tek dvije Grpčeve skladbe, na novi je uvršteno osam Grpčevih, obrada jedne narodne, Pridoh pod Verbnik grad, te jedne člana prve postave sastava — Darija Marušića, Griz gros. Spoj suvremenog, na trenutke i free jazza, s autohtonom narodnom glazbom u slučaju sastava Damjans donosi novi glazbeni amalgam i jedinstven zvuk. Osim što daje doprinos očuvanju hrvatske glazbene baštine, ali i stvaranju novih vrijednosti hrvatske glazbe, takav je način razmišljanja u skladu s novim trendovima na svjetskoj glazbenoj sceni te pruža velike mogućnost za proboj na globalnu razinu. (Davor Hrvoj)

Krešimir Herceg

Suita Divina Croatia Records

Croatia Records je objavio album Suita Divina skladatelja Krešimira Hercega, kompaktnu ploču na kojoj je očaravajući zvuk gudačkog kvarteta vrlo znalački sjedinjen s ne manje očaravajućim zvukom harmonike, bandoneona i klavira. Devet stavaka Hercegove suite odraz je lako slušljivih melodijskih linija s bogatom harmonijskom strukturom, što je aranžeru Stjepanu Mihaljincu bio izazov na koji je uspješno odgovorio, potpuno se uskladivši s osebujnošću Hercegovih glazbenih ideja. Taj se sklad posebno ističe u block chords dionicama u kojima se akordno sviranje harmonike stapa s violončelom, što je zapravo i novina u toj tehnici skladanja. Popularnost koju je block–chordsu svojedobno pribavio George Shearing na klaviru, a uspješno je nadogradio Art Van Damme na harmonici, Herceg je dao i svoj doprinos, u

čemu je imao odličnu potporu vrsnih glazbenika. Uz Gudački kvartet Rucner, solisti su Antonio Peter Soave i Mady Soave na bandoneonu i harmonici te Danijel Detoni na klaviru, a u jednom stavku suite klavirski solo izvodi i sam skladatelj. Suita Divina donosi različite glazbene stilove. U tri stavka dominira tango: Rucner Tango, Soave Tango i Van Damme Tango, a u stavku Mady’s Dance snažno se osjeća francuski šarm. Stavci Victorious Rhapsody i Sweet Dreams pisani su za Grand Piano, u Promotion Party i Ode To Sauris prepoznaje se New Cafe Standard, a stavkom Blues For Dennis autor nas uvodi u ozračje jazza. Tu je posebice dojmljiv uvodni solo viole u izvedbi Dragana Rucnera, kojim se vrlo vjerno dočarava glazba crnoputih stanovnika američkoga juga na kojemu je blues i rođen. Album Suita Divina snimljen je u Studiju Zvonimir Bajsić Hrvatske radiotelevizije (majstor tona ing. Luka Rojc), a glazbeni producent je Boris Ciglenečki. (Zvonimir Šeb)

Pešes

Bajka Croatia Records

Croatia Records prednjači u debitantskim ostvarenjima, no postavlja se pitanje kojim se kriterijima ravnaju kad odluče nekome objaviti prvi album. Grupa Pešes (Široki Brijeg) ne nudi gotovo ništa što već nismo čuli ili što ne postoji trenutačno na sceni. Niti su se predstavili kao izvanserijski autori, niti su tekstovi takvi da bi ih se prepričavalo, niti su svirački nadmoćni virtuozi. Pjesme su već odavno viđene među nemalim brojem domaćih mainstream sastava koji se nazivaju rock bendovi. Istini za volju, skladateljski se naziru vrlo dobri momenti, dok neke pjesme lagano iskaču od prosjeka, ali svejedno preslabo. Da se ne shvati krivo, Pešes je korektan pop–rock bend s pjesmama koje imaju glavu i rep, ali takvih je puna scena. Međutim, oni su ostali zaglavljeni na domaćoj pop–rock sceni s početka devedesetih kad je Parni valjak dijelio lekcije, a Prljavo kazalište punilo trgove. Za debitantski album dovoljno dobro za ulaz, ali za nastavak karijere preslabo za bilo kakav ozbiljniji uspjeh. (Dubravko Jagatić)

Saša 21

VD–i1 Dirty Old Label / PDV Records

Bili jednom jedni jedini i neponovljivi KUD Idijoti. Legendarni pulski punk bend. I onda je Tusta otišao u nebeski punk klub i KUD Idijoti su otišli u povijest, ostavivši neizbrisiv trag na ovim prostorima. Jedan od likova po kojim su ti isti pulski pankeri postali poznati bio je i Sale Veruda. Gitarist grupe čiji su rifovi dali poseban pečat i na neki način produljili taj gitaristički punk stil od 1977. do danas. Neumoran i dosljedan

svojim gitarskim rifovima, Sale je napravio novi bend i nazvao ga Saša 21. U pomoć je pozvao samo Borisa Kvaternika na basu i Aljošu Monara na bubnjevima. Snimili su album i izašli pred ljude uz pomoć dviju nezavisnih diskografskih etiketa. Rezultat je površan. Jasno je da će uvijek nositi taj križ KUD Idijota jer će ga svi uspoređivati s njihovim opusom, no Sale Veruda, koliko god ostao dosljedan svojim punk rifovima, na ovom albumu ne nudi ni upola energije kao što je to nudio s KUD Idijotima. Pritom je tekstualno slabiji, a u dvanaest pjesama preslab. Daleko je to od lošega, ali za opstanak na današnjoj sceni, okružen mladim, nabrijanim punk rokerima, koji nude zaista više, Sale Veruda ipak je ostao zarobljen u svojem vremenu. Uz dužno poštovanje, Saša 21 samo je podsjetnik na neku bolju prošlost. (Dubravko Jagatić)

Detour

A što ak’ ja… Aquarius Records

Objavivši prije pet godina drugi album, Detour se uglavnom oprostio od svoje publike. Taj album nije baš opravdavao očekivanja postavljena prvijencem i uspješnicom Mjesec. Nastao kao jedna od frakcija Yammata, Detour je stvarao sanjivu laid back glazbu, a od posvemašnje dosade uglavnom je njihov repertoar spašavao vrstan vokal Maje Posavec. Maja je na neko vrijeme nestala iz benda i naizgled je to bio kraj za Detour. Nenad Borgudan, kao kreativna snaga benda, pokušao je na drugi način revitalizirati rad benda, no do povratka Maje Posavec sve je bilo uzalud. Onda se očito sve promijenilo. Bend je lagano promijenio usmjerenje pa je od nježnih trendy loopova skrenuo na teren mainstream popa kakav su uglavnom na ovim prostorima utemeljili Jinx i Stampedo. Brže i poletnije skladbe s bogatijim instrumentarijem odlično su legle Maji, ali i drugim članovima benda. Serijal od šest pjesama koje su objavljivane kao singlovi do izlaska albuma definitivno su reetablirali bend. Štoviše, kad se njihova tri singla Daleko, Plešem sama ili Srce veliko usporedno emitiraju na radijskim postajama, dojam je kao da pjesme izvode tri različita benda. Srce veliko djeluje kao da je izašlo iz kajdanke Vještica, u pjesmi Daleko možemo nazreti stvaralaštvo Stampeda, dok je Plešem sama upravo nadgrađeni Detour. Slično kao što su se Mayalesi prije dvije godine vratili s izvrsnim albumom, ove godine as iz rukava Aquarius Recordsa sasvim sigurno je Detour. Ono što se također nazire jest očito uživanje u kreaciji pjesama, bez potrebe da se skladbe produkcijski »nabrijavaju«. Upravo ta opuštenost utjecala je prilično i na kvalitetu uratka. Premda sve skladbe nisu na istoj kvalitativnoj razini, album ipak djeluje kompaktno, a ne kao kolekcija dviju ili triju pjesama koju se onda nadoknađuje materijalom za popunjavanje rupa. Stoga je ovo definitivno ponajbolji album Detoura i jedno od najugodnijih prošlogodišnjih diskografskih izdanja. (Bojan Mušćet)

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Osebujan pristup spajanju različitih glazbenih idioma

Pips, Chips & Videoclips

Nemilosrdna hiperprodukcija

Akustični Walt DanMrak

Nakon regularnog električnog stiglo je i akustično izdanje Walta Pipsa. I to kao DVD snimka iz njihova vježbališta te s prošloljetnog puta u Bol snimljena — tehnika narodu! — mobitelima, iPadom i laptopom, u formi electronic press kita. Sama glazba, dakako, snimljena je klasičnom studijskom tehnikom u produkciji Ivana Božanića pa se ovaj DVD može pojmiti i kao drugi unplugged album Pipsa. Ovaj put posrijedi nije presjek pjesama s raznih studijskih albuma, nego unplugged izdanje skladbi s Walta, no dojam je još povoljniji nego u slučaju Dokumenta realiziranog potkraj 2004. godine za potrebe emisije Izštekani Radija Slovenije. Premda Walt ne pati od viška premaza, pompoznosti, stilskih dilema ili diskutabilnih producentskih postupaka, ova unplugged inačica istog albuma još više u prvi plan stavlja melodiju i liriku, a to — jer su pjesme same po sebi odlične — funkcionira sjajno. Čak ni Ripperov vokal nije »izvan ključa«, kao što je često bilo prije, niti u disharmoniji s pomno izvedenom akustičnom verzijom skladbi s Walta kojima dominira klavir, dok su akustične gitare efektna pratnja, a pouzdana ritam–sekcija čvrsta baza njihovih unplugged verzija. Efektnost Akustičnog Walta bila bi još veća da je »odrađen« u nekom kazalištu ili kinodvorani pred publikom, ali tečnost samih pjesama u tim ogoljenim verzijama tako je fascinantna da bi bilo krasno doživjeti i neki unplugged nastup Pipsa. (Aleksandar Dragaš)

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Uz medijsko veličanje, gotovo da se izgubila kontrola u proizvodnji, posebice se zanemarila estetska i umjetnička vrijednost uradaka

ajčešći način proizvodnje je reciklaža, ali upravo se u toj reciklaži već poznatih tema i motiva, pjesničkih i glazbenih, prepoznaju pravi majstori

Piše: dr. sc. Irena Miholić

vjedoci smo sve šarolikije scene koja si je prigrlila naziv »tamburaška glazba«. Mihael Ferić u Hrvatskom tamburaškom brevijaru (2011.) govori da je ovo vrijeme »nemilosrdne hiperprodukcije autorskih pjesama uz pratnju tamburaških sastava, koja donosi enormnu količinu uglavnom bezvrijednih stihotvorskih i glazbenih autorskih uradaka, sadržajno sladunjavih, ispraznih u stihu i glazbi, a šabloniziranih u obradama«. Uz medijsko veličanje, gotovo da se izgubila kontrola u proizvodnji, posebice se zanemarila estetska i umjetnička vrijednost uradaka. Najčešći način proizvodnje je reciklaža, ali upravo se u toj reciklaži već poznatih tema i motiva, pjesničkih i glazbenih, prepoznaju majstori, oni koji znaju čak i nečije loše ideje pretvoriti u uspješnice. Pritom tambura nije uvijek na prvom mjestu, već zvuk tambura često služi samo kao dekoracija, boja ili pak slika, i potpuno se podređuje raznim žanrovima. Zato posebno vesele ostvarenja koja tambure tretiraju kao glazbala ravnopravna bilo kojim drugim te znalački na tamburama izvode najraznovrsnije aranžmane, bez »pomoći« drugog instrumentarija i time veličaju tamburu i vještinu sviranja na tamburama.

Razni

Mejaši

Šima Jovanovac

Gibonni

Tamburaški hitovi

Bolji nego ikad

The Love Collection

Razbijači čaša

CMC TV

Croatia Records

Tamburaški hitovi Ta šarolikost estradne tamburaške scene posljednjih tridesetak godina čujna je na izdanju Tamburaški hitovi. Klasje na omotu daje naslutiti da je riječ o glazbi nizinskog dijela Hrvatske. I uglavnom su na dva nosača zvuka odabrani sastavi, pjevači i autori s tog područja, ali pjesme su tako tekstovno, glazbeno i aranžmanski raznovrsne da prelaze te zamišljene granice područja uz koje se tamburaška glazba veže. Prelaze čak i okvire tamburaške glazbe, ako takvi okviri danas uopće postoje. Pojedine izvedbe su mala remek–djela vještine sviranja tambura, pojedine pak tambure koriste samo kao boju. Upravo je ta mnogovrsnost i organiziranost odabranih primjera i neobičnost ove kompilacije. Teško je dokučiti koja je svrha ovog izdanja osim možda da prikaže lepezu raznolikih ostvarenja koja se posljednjih tridesetak godina čuje na tzv. tamburaškoj sceni. Ali dobra strana je što je moguće od ove kompilacije sastaviti sebi dragu kombinaciju pjesama.

Jovanovčeve ljubavne Kompilacija Najljepše ljubavne pjesme Šime Jovanovca donosi ujednačeniji pristup tamburama čiji zvuk prednjači, kao i vrsna vještina sviranja glazbalu primjerenih aranžmana. To je zbirka osjećaja pretočenih u riječi i pjevne me-

lodije u suzdržanim aranžmanima koja pokazuje naličje lole i bekrije, koji se na trenutak umirio u propitivanju prošlosti i budućnosti. Album uglavnom slijedi ustaljen put sviranja u tamburaškim sastavima kod kojih se ističe umijeće sviranja, pjevnost melodija i bliskost s tradicijskim načinom života u izrazu, tekstu, atmosferi. Snimke su očito prikupljene s raznih strana, ali su ipak dobro ujednačene. Šteta što album nema podatke o sviračima, jer tako opremljen gubi vrijednost povijesnog dokumenta. Ali zadržava vrijednost uživanja u stvaralaštvu Šime Jovanovca.

Tamburaši u starkama Svoju su nišu na estradnoj tamburaškoj sceni pronašli i Mejaši ili kako sami rado svoju »drukčijost« ističu: »tamburaši u starkama«. Njihov je odmak od standardiziranog predstavljanja tamburaškog sastava u nošnjama već prilično stara stvar (prisjetimo se primjerice Gazdi i njihova izgleda), kao i dodavanje basa i bubnjeva. Zvuk koji nude na albumu Bolji nego ikad nije ništa novo, ali ga je zapakirao znalački tim: Fayo, Denis Dumančić i Branimir Mihaljević. Takva ekipa koja gotovo jamči uspjeh prepoznala je u Mejašima dobre medijatore, a oni su pak svoje znanje sviranja tambura isprepleli sa zabavom i publici pripremili niz zgodnih pjesama za veselje i druženje. Brojne nominacije i nagrade dokazuju da su pronašli do-

bar recept, ali je njihova kategorizacija »tamburaškog sastava« ipak na kraju upitna!

Razbijači čaša A najupitnija je veza tamburaške glazbe i zvuka koji na svojem prvom albumu nude Razbijači čaša. Deset raznolikih pjesama sve odreda pobuđuju déià vu osjećaj. Iako tom mješavinom tematika pjesama, žanrova i glazbala dominira tamburica, tu se najviše koristi kao boja, ukras svim ostalim sintetskim i stvarnim zvucima. Uz malo koketiranja s tradicijom (kojom i čijom ostaje pomalo upitno) zapravo se sve pokušava uklopiti u današnji trend miješanja svega i svačega, pri čemu je očito jedina svrha — zabava mnoštva ljudi kojima umjetničke i estetske vrijednosti nisu važne. Važno je samo da su melodije, odnosno refreni pjevni, da »ulaze u uho« i da se lako reproduciraju. Već tih nekoliko albuma pokazuje hiperprodukciju nosača zvuka raznovrsne scene koja se naziva tamburaškom, a uz popratne sadržaje, posebice videomaterijale dostupne na internetu, ponekad se dogode i apsurdne situacije popularnosti nekih uradaka koji, kad bi se radilo samo o glazbi, ne bi živjeli dulje od jedne izvedbe. Ali na kraju uvijek vrijeme i publika »presude« koji će od svih tih radova ući u društvo istinskih evergreena.

Sane

About Time samizdat

Sane je bend koji je u karijeri vjerojatno skupio više tekstova o tome da nešto radi i pokušava, negoli što je nešto uistinu i napravio (albumi + koncerti). Zabljesnuo je 1997. albumom Antelupiulla objavljenim u Kanadi, a za hrvatsko tržište godinu dana poslije reizdao ga je Aquarius Records. Prilično jak grunge naboj i snažan rock–iskaz uz vrhunski vokal Nikole Marjanovića u tili je čas medijski svrstao Sane u novu veliku stvar iz Hrvatske koja bi trebala realizirati međunarodnu karijeru. No ubrzo nakon toga, bend prestaje s djelovanjem. Periodično, međutim, pojavljuju se zapisi o aktivnostima Nikole Marjanovića i Sanea, od toga kako bend nastupa i svira obrade, preko činjenice da putem tzv. crowfundinga skuplja novac za snimanje albuma do aktualnog doprinosa Nikole Marjanovi-

ća kao gosta Songkillersima u pjesmi Dio mene. Posrijedi je, međutim, razdoblje od petnaest godina u kojem je Sane očito ponajviše živio u nostalgičnim sjećanjima inicijalnih fanova koji su željeli brz oporavak benda i povratak na scenu. Sane se reaktivirao u novoj postavi i postao čest gost manjih pozornica, a drugi album About Time, financiran donacijama na internetu, objavljen je na YouTubeu. Kao i prvijenac, realiziran je na engleskom jeziku, pokazuje vrhunsku vokalnu vještinu Nikole Marjanovića i nadahnuto skladane pjesme, ali i pomalo nesigurnu produkciju. Sve to ipak nije dovoljno da Sane vrati na pozicije koje je imao, prije svega zato što je riječ o albumu koji se nastavlja na prvijenac, pa bi imao smisla da je objavljen godinu ili dvije dana nakon Antelupiulle. S takvim vremenskim odmakom, Sane kao da piše još jedno pismo namjere, ponavljajući gradivo koje je objavio na nastupnom albumu. Da su možda došli u ruke nekom iskusnijem producentu, uz proširenje instrumentarija i — svakako — uz pjesme koje bi snažnije djelovale na slušatelja, Sane bi napravio bolji posao. Jer trademark benda — vokal Nikole Marjanovića — dojmljiviji je na singlu Dio mene negoli na cijelom ovom materijalu. No ako je uloga ovog albuma bila da se Sane ponovno ucrta na karti kvalitetnih rock–izvođača s ovih prostora, cilj je ispunjen. (Bojan Mušćet)

Fil Tilen

Predstava počinje Croatia Records

Iako će mnogi pomisliti da je vrijeme hip–hop heroja u Hrvatskoj stvar prošlosti, Fil Tilen je tu, namjerava tu ostati i ima sve adute u rukama da se popne na sam vrh i postane zasluženo nečiji idol. Slaven Berić odlučio je biti Fil Tilen i kreativno se izraziti hip– hopom, iako mu ni ostali oblici umjetnosti nisu strani (Revolt, RHS Coolektiv, predstava Garaža u režiji Ivice Buljana). Osim što je vjerojatno hrvatski prvak u brzom izgovaranju rima (420 hrvatskih riječi u minuti = 8 do 9 riječi u sekundi) što možete provjeriti u pjesmi Kruna i pritom s nevjericom shvatiti da je to zaista moguće, Fil Tilen je tipičan produkt interneta. Njegova je karijera počela prije dvije godine na YouTubeu kad je izbacio pjesmu Debela. Gotovo nigdje službeno emitiran spot, postao je jedan od najgledanijih (pogledan više od dva i pol milijuna puta), a Tilen jedan od najcitiranijih domaćih repera. Za sebe tvrdi da ga ostali reperi ne vole, ali nakon Debele uslijedile su Outsider, Padanje, Rob, Žigolo… Sve putem interneta, ali na plodnom tlu gladne publike dobrih repera kao što je on. Tekstualno izuzetno nadmoćan, pripovjedač iskrenih i bolnih priča, naočigled šaljivih ali gorko stvarnih (Med i krv u kojoj je ugostio sjajnog pjevača Nikolu Marjanovića), Tilen je sjajan reper i repa na odlične beatove ka-

kve bi mnogi poželjeli jer on nije stara škola niti je ičija kopija pa je njegov debitantski album Predstava počinje njegova posjetnica i odličan poziv na predstavu koja je upravo počela. Odličan album glazbenog umjetnika čija će kreativnost tek doći do punog izraza! (Dubravko Jagatić)

Amira Medunjanin

Silk & Stone Aquarius Records

Amira ima onu rijetku sposobnost, kakvu već imaju najveće pjevačice, da se u njezinu glasu i pjesmama koje pjeva čovjek do te mjere zagubi da zaboravi na pojam o vremenu, nedaće koje ga more i svijet koji mu odavno nije po volji. I to je ono najljepše kod njezine glazbe, ta sposobnost da zaliječi tugu i bol. Naravno, mogu se i u svakoj drugoj prigodi slušati pjesme koje pjeva Amira, čak i u mnogo veselijim okolnostima, ali kad Amira pjeva pjesme koje ne dolaze iz svijeta sevdalinki, nego iz neke druge glazbene baštine, primjerice iz Podravine, poput Čula jesam da se dragi ženi, one zvuče poput sevdaha. Sjetno, ali ljekovito. Mnogi su se već zamislili nad time što Amira čini u pratnji svojih aranžera, pijanista Bojana Zulfikarpašića i gitarista Boška Jovića te glazbenika poput Nenada Vasilića (kontrabas), Yurdala Osmana Tokcana (ud) i Hakana Gunora (kanun) koji su osmislili krasnu glazbenu pratnju na Amirinu novom albumu Silk & Stone. Oni doista jesu kamenje pod svilom Amire, kako to u bilješci za album zaključuje Boris Dežulović, zamjećujući kako su pjesme koje Amira pjeva uglavnom potekle iz škrinje ženskih pisama sabranih iz rasute ostavštine BiH, Makedonije, Crne Gore, Srbije, Hrvatske. Nisu sve sevdalinke, ali zvuče sjetno kao taj, kako na Zapadu kažu, bosanski kafanski blues, a ono što je kod Amire i njezine muške pratnje najdojmljivije jest zadivljujuća sposobnost da taj bosanski blues vješto cijepe s onime što inače poznajemo ili što na Zapadu podrazumijevaju pod bluesom, jazzom i folkom te raznim drugim glazbenim idiomima Balkana, Mediterana i Bliskog istoka. Čudesan je to glazbeni svijet u kojemu Amira sjaji poput dive čiji glas, vještinu pjevanja i emotivnost doista valja uspoređivati s kvalitetama Cesarije Evore, Billie Holiday, Amalije Rodrigues, odnosno najvećim pjevačicama jazza, bluesa, morne, fada i njihovom neizlječivom čežnjom za ljubavlju, što je i osobina sevdaha, čiji znani i neznani autori i pjevači pokušavaju opjevati i izliječiti tu neizrecivo tešku ljubavnu melankoliju. (Aleksandar Dragaš)

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Albumi tamburaške glazbe objavljeni u posljednje vrijeme

Smrt u Veneciji na riječki art–rock način Novi album Damira Urbana i njegove četvorke nosi odjeke filmizirane inačice romana Thomasa Manna

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Piše: Aleksandar Dragaš

Aquarius

Stihovi o truleži

Barbari

Otklon od punk/ska naslijeđa

Santa Barbara

Kompletan materijal napravio je Boris Hrepić Hrepa, basist Daleke obale

Piše: Bojan Mušćet

ko je roman Nepodnošljiva lakoća postojanja ili općenito njegov autor Milan Kundera bio inspiracija za prošlogodišnji EP Kundera Urbana & 4, moglo bi se reći da je inspiracija za novi album Mamut bila Smrt u Veneciji Thomasa Manna. Ne jedina, dakako, ali kratkim prologom o Veneciji na ovitku albuma Urban naznačuje i mogućnost takve sveze, kao i spominjanjem kolere i Mahlera u istome stihu, odnosno nazivima skladbe Kada se voda povuče i recitacije na talijanskom u Venecija tone. Prvo slušanje Mamuta Urban & 4 sugerira i raskinuće ljubavne veze, možda čak i one samoga autora, no vjerojatnije je posrijedi obrnut proces Mamut od onoga po kojem osobne autorove ispovijesti postaju univerzalne, odnosno priče mnogih od nas.

oveznicama Bowieja i Bon Ivera, akustike i elektronike, art– rocka i neofolka, Mamut je u konačnici krajnje dobronamjeran prema slušatelju

Novi album benda prvog pjevača Prljavog kazališta

Prije će biti da je glasoviti Mannov roman, tragiku raspada ljubavne veze ma kome da se događa, opsesiju smrću i potonuće Venecije kao simbol potonuća suvremenog hrvatskog društva, uz pripadajući »folklor« poput nadiranja fašizma ili nadolaska nekog novog rata, čime se najotvorenije pozabavio u »antiratnoj« pjesmi Dva metra (Balada o vojniku), Urban odlučio ispričati u Ich–formi. Poput osobne priče koja će se povratno činiti vašom ili mojom osobnom pričom. Kažem, pričom, jer dio skladbi s Mamuta od kojih su neke gotovo lišene pjevanja — prilično čudna odluka za pjevača Urbanova kalibra — može funkcionirati i bez glazbe, poput kratke proze u stihovima o zadahu truleži. Odmaknemo li se od mogućeg »čitanja« onoga što je pjesnik želio reći, osnovni je dojam da je Mamut, poigrajmo se naslovom, mamutski težak album. Strašno depresivan i čemeran, bolno tužan i očajnički, povremeno blizak tuzi i jadu Antony & The Johnsonsa. No ta težina najveća je odlika Mamuta, osjećajnog, lijepog i decentnog albuma na kojem Urbanov prateći bend briljira poveznicama Bowieja i Bon Ivera, akustike i elektronike, art– rocka i neofolka. Mamut je u konačnici krajnje dobronamjeran prema slušatelju jer s tako teškim skladbama — suprotno uvriježenom poimanju da se osobna depresija ne može liječiti tuđim jadima, premda su baš zato ljudi slušali Joy Division ili The Smiths — nekako je lakše probijati se kroz patnju vlastitog života.

Razgolićena iskrenost

Premda je moguće da barata životnim storijama drugih, pa i onima koje su napisali književnici poput Manna, a ne svojom osobnom životnom pričom — iako se »osobno« i »tuđe« kod umjetnika često isprepliće — dojam je da se Urban na bolno iskrenom Mamutu gotovo posve razgolitio. Primjerice, Sutra ćemo pričati je mračno poniranje u bračnu svađu dvoje ljudi čiji odnos truje ono malo dostojanstva i ljubavi što je među njima ostalo, da se čovjeku srce doslovce stegne od jada. Posebice ako je proživljavao ili nešto slično proživljava u svojem životu. Zauzvrat, Priđi mi bliže s dječjim zborom Osnovne škole Ivana Matetića Ronjgova iz Rijeke, slavlje je ljubavi koja »dolazi brže od zvuka«. U rukama nekog drugog, umjesto zamalo veličanstvenog, Mamut bi ispao krajnje patetičnim djelom o krahu (ljubavi), potonuću (društva) i izumiranju (vrste).

avorin Bogović je nakon dugotrajnog zatišja samozatajno opet ušao u formu, ali s drukčijim tipom pjesama

ako bi zvučalo kad bi Davorin Bogović bio pjevač Daleke obale? Možda kao materijal s drugog albuma Davorina i Bogovića, s obzirom na to da je gotovo sav materijal napravio Boris Hrepić Hrepa, basist Daleke obale. Ipak, mislim da ne bi to bilo tako jednostavno, ponajviše zbog činjenice da se Bogović prilično promijenio u posljednjih sedamnaest godina otkad je njegov bend objavio prvi album Sretno dijete koji je trebao zvučati upravo prema očekivanji- međutim, daju prilično smireniji ton, gdje ma — kao solo album originalnog pjevača stihovno prevladavaju tužbalice koje bi Prljavog kazališta. Promijenio se i Hrepić: više odgovarale glazbeosim različitih poslova koji nom asortimanu Zdravka nisu toliko uronjeni u glazDavorin i Bogovići Škendera, premda neki bu, vodio je blues band izuzeci (npr. pjesma Ruže) Sunnysiders koji je uspješMijene na najbolji način spajano nastupio i na prestižju Hrepićeve autorske zaDallas nom International Blues misli i Bogovićev glas. No Challengeu u najkultnijoj Bogovićev blues ipak nije američkoj ulici — Beale ono što njegov potenciStreetu u Memphisu. Našavši se s Bogovićem i dojal može realizirati. Dakavevši mu članove benda u ko, nije ni jednostavno ispostavu (Goran Gubić je pod njegova vokala proodustao od stalnog članvući nešto što odudara od stva, no ostavio je glazbemanifesta koji počinje rijeni trag, a pjevačica Ro La čima Moje ime je Davorin vrsno je otpjevala prateće Bogović, a sve oko mene vokale), Hrepić je našao je crno–bijeli svijet. neobičnog ali vrsnog interpreta svojih pjesama.

Vješt vokal Davorin Bogović je nakon dugotrajnog zatišja gotovo samozatajno opet ulazio u formu, ali s drukčijim tipom pjesama, razrađenim rock–instrumentarijem i očitim otklonom od punk/ska naslijeđa. Šteta, jer upravo je vlastiti vokalni trade mark realizirao takvim stilom, a pokazao se i kao vješt vokal kad je Prljavo kazalište skretalo u pop–vode, na albumu Korak od sna. Zapravo, premda je Mladen Bodalec nesumnjivo snažniji interpret od Bogovića, prva četiri albuma (a na tri od njih pjeva Bogović) Prljavog kazališta ostaju ponajbolji dio diskografije tog benda. Refleksija na to razdoblje očitava se u uvodnoj pjesmi Nada, s neskrivenim poletom, no uz znatno podizanje napona saksofonom Jakše Jordesa. Ostale skladbe,

Suradnja s Belanom

Pa ipak, album uključuje jednu izvanserijsku skladbu otpjevanu na dalmatinskom narječju — Prike. Bogović se glasovno udružio s Nenom Belanom, a dojmljiv Hrepićev tekst s okusom nostalgije ima i odgovarajuću skladateljsku nadgradnju, kao i očito raspoložene pjevače. Kad bi se po emotivnom unosu mogla mjeriti s nekom skladbom iz razdoblja aktivnosti Daleke obale, to bi svakako bile Osamdesete, pjesma koju je, pak, Daleka obala otpjevala na književnom jeziku. U konačnici, posrijedi je prilično dobro odsviran album, no možda bi trebalo promijeniti ime banda — Davorin i Hrepići, pa bi se onda dosegla daleka obala očekivanja od kultnoga punk vokalista.

ideja, ali i daje do znanja da je Šiljo očito ušao u neko novo životno razdoblje u kojem je pozitivnu energiju očito usmjerio na nešto drugo, a ne na nove pjesme. Na albumu gostuje Goran Bare u pjesmi znakovitog naziva Povrijedili smo jedno drugo i Saša Antić u pjesmi Šutnja. Simpatična suradnja, ali ne i nešto više od toga. Ponekad sami autori nisu svjesni dokle su došli pa kopaju dalje umjesto da se zadrže na mjestu punog pohvala za svoj rad i uz publiku koja je tek počela shvaćati kako je Gatuzo odličan bend. Ovaj album se trebao pojaviti za nekoliko godina kao svojevrsni neotkriveni dokument jedne faze njihova djelovanja. Nije to loš album, ali je prava šteta što Gdje idemo nije iskorišten do kraja kako i zaslužuje. (Dubravko Jagatić)

vlastito izdanje

Nakon što je 2013. godine objavila svoje postojanje te izdala debitantski album Monfiorenzo Underground, grupa Barbari je ni godinu dana poslije, početkom prosinca 2014. objavila već drugi album. Santa Barbara nastavlja tamo gdje su stali s prethodnim albumom. Po svemu sudeći, bilo je nepotrebno objaviti dvostruki debitantski album pa su požurili s drugim kako bi jednostavno održali kontinuitet. Na čelu s talentiranom pjevačicom i autoricom Barbarom Munjas, koja se s Alenom Bernobićem i Dinom Kalčićem povukla iz Gustafa i osnovala Barbare, ova ekipa dobro usviranih Istrana pravo je osvježenje na domaćoj sceni, i to iz više razloga. Na prvom mjestu je odličan vokal Barbare Munjas koji jednako dobro funkcionira u žešćim rock– pjesmama kao i blues baladama, a potom i odlična fuzija čvrstog ritma, naglašenih gitarističkih rifova u pop–melodijama s razigranim bas–dionicama i prije svega pitkim pjesmama. U njihovim pjesmama s drugog albuma sve je nekako sjelo na svoje mjesto. Svježina i lakoća pop–melodija začinjena je znalački usklađenim žešćim rifovima, dok sam album sadrži barem pet (od ukupno deset pjesama) potencijalnih hitova. Ma nema veze je najavila album, 4 je aktualni singl, a može se vjerovati da će vrlo brzo zaživjeti u eteru Magnetizam, Biserje pred svinje, Bog, Demon, Noge i odlična laganica I šta ćemo sad. Bez ikakve sumnje, Barbari su odlično i dobrodošlo osvježenje na sceni koji nude aktualni globalni indie–pop zvuk na specifičan, umiljat način. (Dubravko Jagatić)

Hladno pivo

Evo vam džinovski (CD/DVD live) Menart

Tri ožujske večeri u KSET–u, tijekom kojih su otprašili gotovo sve pjesme s prva dva albuma iz ranih devedesetih, bile su nešto poput »visinskih priprema« i podsjetnika na početke karijere Hladnog piva, a dvadeset sedam snimki sad je pohranjeno i na CD/DVD live albumu Evo vam džinovski kojim će publika moći prekratiti stanku do njihova novog studijskog izdanja u produkciji Jure i Pavla iz Svadbasa. Bio sam na prvom od spomenuta tri koncerta, 7. ožujka 2014. u KSET–u, i osmijeh mi nije silazio s lica, baš kao 1992. godine kad sam na istome mjestu odlučio uzeti Pivo pod svoje i objaviti im Džinovski pa G.A.D. Tempo koji su početkom ožujka 2014. godine pred najvjernijim i za zborsko pjevanje te bacanje u zrak raspoloženim poklonicima udarili bio je nesmiljen, ništa manje brz i žestok od onog s koncerata iz ranih devedesetih, no šteta je što je zvuk na albumu Evo vam džinovski mutniji i prigušeniji, odnosno manje britak i eksplozivan od onoga kojem smo svjedočili uživo. (Aleksandar Dragaš)

Gatuzo

Megalomania Croatia Records

Prethodnim, trećim albumom Gdje idemo Šiljo i Martinjak su pokazali da su velik bend koji se nije slučajno pojavio. Gdje idemo je album s iznimno velikim brojem odličnih pjesama i jednako toliko hitova (Oni govore, Kad mozak eksplodira, Gdje idemo, Budi glasniji…). Međutim, na tom albumu se nalazi barem još toliko potencijalnih hitova jer je ipak riječ o jednom od najboljih rock–albuma objavljenih 2013. godine, zbog čega je više nego upitno zašto su se požurili s novim albumom koji se na tržištu pojavio u manje od godinu dana od prethodnog. Na žalost, Megalomania je ipak nešto lošiji ili bolje reći drukčiji album od Gdje idemo. Sporiji i hermetičniji, Megalomania ponavlja činjenicu da je Damir Trkulja–Šiljo odličan autor sjajnih gitarističkih

se Gerila, a u izričaju ima sve osobine benda iz kojega se razvio: izvrsnu vokalnu tenziju i prepoznatljiv glas, gitarsku međuigru i stameni ritam koji karakterizira konstantno zakucavanje. Stilski je možda različit jer Gerila koristi više aktualnih utjecaja na tragu metala i indie– rocka, no razlikovni elementi su preslabi da se materijal s nastupnog albuma Gerile doživi drukčije negoli kao album Grada. No kao što je svojedobno Japan objavio album Rain Tree Crow, ali i dalje je trade mark projekta bio glas Davida Sylviana, tako je i Gerila zapravo drugo ime za Grad. Zanimljivo, prije petnaest godina bend je iz štosa na Melodijama Istre i Kvarnera također nastupio pod drugim nazivom — Gradić Peyton. Zapravo, najdojmljiviji uradak Grada njihov je live album Palach uživo koji se prodavao uz riječki dnevnik Novi list. Gerila može računati na nešto mlađu publiku koja će uočiti poveznice s aktualnom svjetskom rock–scenom, a uz vrlo dobru produkciju posrijedi je album koji osim jednolične strukture, zapravo, nema lošeg mjesta. No kako nema izraziti hit, a repertoar djeluje prilično jednolično, zasad Gerila očito djeluje gerilski. Mitraljezi, međutim, ne pucaju u prazno, jer bi možda odluka da se Gerila osloni na Grad s početka karijere ili da se sasvim odmakne od stvaralaštva Grada, bendu donijela širi krug publike. (Bojan Mušćet)

Gerila

Mitraljezi Dallas

Kako može zvučati bend u kojem pjeva vokalist i glavni autor skupine Grad, Dean Škaljac, za gitare je zadužen gitarist Grada, Igor Stevanović, dok se kao povremeni autor i gitarist na četiri skladbe javlja drugi gitarist Grada, Orijen Modrušan? Odgovor se sam nameće — kao Grad — no bend s nastupnim albumom Mitraljezi zove

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Književno–filmske inspiracije za albume riječkog pjevača i skladatelja

Grč

Stršljen singl — vlastito izdanje

Na sceni su još od davne 1982. godine. Na glasu kao najšokantniji bend u bivšoj državi (polijevanje pjevača krvlju, rezanje odsječenih telećih glava na pozornici motornom pilom…), Grč je od samog početka privlačio pozornost, i to svojim šokantnim nastupima (zahvaljujući prije svega karizmatičnom pjevaču Zoffu o kojem je snimljen i dokumentarac Zoffski grč), ali i kvalitetom pjesama koje su nudili. Tekstovima i glazbom. U početku su privukli pažnju mračnim stihovima Ivana Gorana Kovačića iz njegove poeme Jama da bi i u ostalim tekstovima nastavili pričati o svakodnevici i društvenim problemima sličnim mračnim stihovima, izvlačeći ono najgrublje i najturobnije. Iako nema službeno diskografsko izdanje, riječka grupa Grč uvijek je izazivala svojim pjesmama i još više nastupima. Potkraj 2014. najavili su veliki povratak odličnim singlom Stršljen. Iako će možda mlađu generaciju podsjetiti na globalno popularnu njemačku grupu Rammstein, prije svega zbog gitarističkih rifova, Grč zvuči jednako moćno i energično kao na početku karijere, a Zoff svojim dubokim vokalom jednako zastrašujuće. Ostali su dosljedni sebi, no važnije je da su jednako moćni i žestoki kao i prije više od trideset godina, čime se malo tko danas može pohvaliti. Zgrčite se i poslušajte novi Grč! (Dubravko Jagatić)

Novi album Arsena Dedića zapravo je kombinacija reizdanja i kompilacije

Nakon 25 godina pauze

Trodesetljetni odmak

Ako je posrijedi epitaf, onda je ovaj bend definitivno zaslužio diskografski bljesak u punom sjaju

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Piše: Bojan Mušćet

Psi

Kao psi Dallas Records

ko je posrijedi najava novog razdoblja u izričaju benda, onda će to biti jedan od rijetkih slučajeva da je 25 godina pauze pogodovalo razvoju benda

bjavljivanje kolekcije zapisa na razmeđu demo– uradaka i profesionalnih studijskih snimki riječke skupine Psi doima se kao još jedna, nažalost, zakašnjela diskografska posveta radu riječkih punk i novovalnih pregalaca, kao u slučaju Termita, Mrtvog kanala, Grča i Ogledala. Premda je riječ o materijalu s početka devedesetih, što studijskom, što uživo (uz izuzetak pjesme Hajka koju je obnovljeni bend snimio 2013.), Psi i nemaju neke čvrste poveznice s navedenim izvođačima.

Genealogija benda Nastali su nakon utišavanja riječkoga novog vala (potkraj osamdesetih), a stilski se nastoje približiti tada aktualnom postpunk izričaju koji su njegovali mnogo propulzivniji Let 2, Grad i Fit u svojoj demo–fazi, do snimanja nastupnog im albuma. Pse predvodi Mladen Ilić, pjevač, gitarist i autor kompletnog opusa koji je Pse oformio nakon kratkog staža u Parafima, zamijenivši pokojnog Roberta Tičića Ticu (koji je u Parafe stigao iz Termita). Prije toga je predvodio Konjak, u kojem je svirao i basist Pasa Neven Beljan. Ne iznenađuje zato što je u repertoar tog benda uvrštena i najpoznatija skladba Konjaka Ona i ja. No verzija novog benda nije uvjerljiva kao originalna, jednostavna, ogoljela i bolno nadahnuta. Da se ta skladba našla u autorskoj bilježnici Johnnyja Štulića, uvjeren sam da bi rezultirala jednim od najvećih hitova Azre. Konjak je imao sličan glazbeni pristup, no nije uspio realizirati svoj potencijal, pa se njihove dvije skladbe mogu danas čuti tek na kompilaciji Riječki novi val.

Postpankerski umiješak

Rokerskom potencijalu Konjaka Ilić je priododao postpankerski nazor iz posljednje faze Parafa, što rezultira vrlo zanimljivim umiješkom koji je Pse svakako vodio uzbrdo, ali ratna zbivanja jednostavno su ugasila bend. Pet pjesama snimljenih za album koji je trebao izdati slovenski nakladnik Front Rock otkriva njihov nerealizirani potencijal, a kao zanimljivost valja istaknuti da im prateće vokale pjeva Nikolina Ivošević Nikita. Posljednja pjesma na albumu na neki je način solo uradak Mladena Ilića koji je skupio posve novu ekipu, čime se realizirao autorski i produkcijski najbolji uradak Pasa. Ako je posrijedi najava novog razdoblja u izričaju benda, onda će to biti jedan od rijetkih slučajeva da je dvadeset pet godina pauze pogodovalo razvoju benda, a ako je — što je vjerojatnije — posrijedi epitaf, onda je ovaj band definitivno zaslužio diskografski bljesak u punom sjaju.

Autori pjesama su Arsenovi prijatelji ili oni koje je duboko poštovao

Piše: Bojan Mušćet

elik dio studijske diskografije Arsena Dedića objavljen je ili reizdan na CD–u, a riječ je o gotovo trideset albuma autorskoga materijala. Posrijedi su ponajviše albumi koje je realizirao za ondašnji Jugoton ili ovdašnji Croatia Records. Albumi koje je objavio za druge izdavače nekako na kapaljku dopiru do novih slušatelja u zaokruženoj diskografskoj formi. Takav je bio slučaj s albumom Svjedoci priče sa Zoranom Predinom koji je Dedić 1989. objavio za sarajevski Diskoton, a reizdao ga je Dallas.

i nakon trideset godina naš poznati kantautor nije izgubio na uvjerljivosti i, premda to može zvučati paradoksalno, na autentičnosti

ginalnoga dvostrukog albuma su izostale: Igra života Drage Diklića, Život je more Đorđa BaPrepjevačko zanatstvo laševića i Balada iz predgrađa Hrvoja Hegedušića. Pjesma Le MoriSlična je situacija s esenbond Jacquesa Brela, skladba koja Arsen Dedić cijalnim albumom Kantaje svjetski hit postala u interpretaciji utor koji je Arsen objavio Terryja Jacksa kao Seasons In The Arsen i prije trideset godina za Sun na Kantautoru se zvala SunčaDiskoton. Posrijedi je bio suputnici na vremena, dok se na ovom albudvostruki album isključimu zove Pjesma umirućeg. Razlika Dallas Records vo s prepjevima i pokou nazivu zapravo je u interpretaciji jom obradom njemu dranaslova pjesme s francuskog, odgih kantautora. Upravo je nosno engleskog jezika. Dodane taj album bio vrhunac presu dvije nove pjesme — Daljinski pjevačkog zanatstva na upravljač, koji pjeva u duetu s Gabi ovim prostorima, u kojem Novak, a izvorno je objavljena na alje Arsen bio nenadmašan. bumu Tihi obrt, dok je jedina nova Od frivolnih stihovnih pripjesma obrada pjesme Nine Inch jevoda koje je potpisivao Nailsa Hurt, u Arsenovoj verziji — pod pseudonimom Igor Rana. Dakako, pritom se Arsen nije Krimov do senzacionalreferirao na originalnu verziju, nego nog Kantautora na kojena obradu Johnnyja Casha, što je mu je stihove Brela, Cohebila i Cashova posljednja uspješnina, Okudžave i ostalih usca prije smrti. pio prilagoditi hrvatskome pjesničkom korpusu (jedMatija na klaviru nu pjesmu, Žena je žena, prepjevao je Zvonimir Golob koji je Arsenu pomogao u prepjevu pje- Klavirsku pratnju izvrsno je osigurao njegov sin sme Nema sretne ljubavi Georgesa Brassen- Matija Dedić, premda bi skladba moćnije zvusa), Arsen Dedić apsolutni je vladar ne samo čala u gitarskom aranžmanu. No onda bi oduovdašnjega kantautorskoga nego i obrađivač- darala od ostatka konceptualno zamišljenog kog izričaja. Na albumu Kantautor nježnom albuma. U toj pjesmi osjeća se i trodesetljetni klavirskom pratnjom pomogao mu je pokojni odmak od originalnog izdavanja albuma — Armaestro Stjepan Mihaljinec, a Dedićevi stihovi, senov je glas dublji i tamniji. uvjerljivi kao i originalni, izvorne su songove savršeno interpolirali u njegov glasovni izričaj. Dvi- Upravo zbog tih izmjena promijenjen je i naziv je pjesme nisu prepjevi nego obrade — Vedrai, albuma, iz Kantautor u Arsen i suputnici. Uistivedrai Luigija Tena na talijanskom i Stoj Marija nu, autori pjesama su Arsenovi prijatelji ili oni Andreja Šifrera na slovenskom jeziku. koje je duboko poštovao i u čijim je pjesmama nalazio onaj istoznačni kod koji spaja glazbene velikane. Arsen to uistinu jest, a to dokazuje i Skladbe kojih nema album koji ni nakon trideset godina nije izgubio U suradnji s Arsenom, Dallas ipak nije samo na uvjerljivosti i, premda to može zvučati parareizdao album Kantautor. Neke pjesme s ori- doksalno, autentičnosti.

Pankrti/Paraf

Omladinac postaje čovjek… ‘77–’79 / Live Menza ŠN Ljubljana 1978. Rest in Punk

Naslonivši se na tekovine zapadne civilizacije, glazbenu revoluciju na ovim prostorima predvodili su od 1976. ljubljanski Pankrti i riječki Paraf koji su žestokom pankerskom energijom cjelokupnom estradnom establišmentu zviznuli rukavicu u lice i tako otvorili prolaz za tisuće novih izvođača kojima nije bilo bitno sviračko znanje, nego stil i stav i, da parafraziram Buldožere — pljuvanje istini u oči. Prvi njihovi singlovi — Ljubljana je bulana/Lepi in prazni i Rijeka/Moj život je novi val iskazali su odrednice glazbenog stila koji će ih uklesati u povijest regionalnih naroda i narodnosti, pa je tim više kod sve vremešnijih fanova rasla i potreba za skupljanjem snimki koje bi ukazivale na njihov razvoj, a nisu dostupne na službenim izdanjima. Štoviše, nijedan album ni singl Parafa nije reizdan na CD–u. Stoga povremena izdanja koja stižu uglavnom iz inozemstva na kojima se nalaze demo–snimke ili live nastupi svakako mogu udovoljiti znatiželji. Doduše, dio toga može se pronaći na internetu, ali neke snimke ipak nisu masovno podijeljene, nego su sačuvane za raritetna izdanja. Takav je i long play objavljen za španjolsku diskografsku kuću Rest in Punk, objavljen u samo dvjesto primjeraka. Na njemu se nalaze prve demo–snimke Pankrta, kao i neke live izvedbe te live nastup Parafa u Ljubljani 1978. godine. Dio pjesama koji se ondje nalazi, logično, brzo je nestao s repertara bendova, jer je riječ o tinejdžerskim pokušajima stihoklepanja i primijenjenog tamburanja. Ono što ovo izdanje čini zanimljivim svakako su zameci onoga što će buknuti u istinskom glazbenom prevratu i omogućiti novim generacijama klinaca da se uhvate instrumenata i artikuliraju svoja nezadovoljstva. Kvalitetu snimki, dakako, nije potrebno tražiti, ali umjetnost buke Pankrta i Parafa (a albumi sadrže i poslije poznate pjesme — Kruha in iger Pankrta ili Crkve Parafa) svakako je i u embrionalnoj fazi rada bendova bila itekako poticajna. (Bojan Mušćet)

Andrej Grozdanov/Davor Šimunić

Acoustic Songs Of Faith Bono Records

Prokopamo li malo po izvorištima trendovski popularne americane, ali i po načelno boljem dijelu američke tradicijske glazbe koja se svirala i prije nastanka jazza, bluesa i countryja, naići ćemo na duhovne napjeve. Uglavnom pripadaju tradiciji gospela, a osim narodskih izvori-

šta, u 19. stoljeću put do publike našle su i autorske skladbe, ne nužno s američkog kontinenta. U svoj repertoar uvrstili su ih Elvis Presley, Johnny Cash, Willie Nelson, Dolly Parton i mnogi drugi, a i danas ćemo čuti izvedbe What’s Friend We Have in Jesus, Amazing Grace, In the Sweer By and By… Posvetu tim skladbama dali su Andrej Grozdanov i Davor Šimunić, udruživši svoje dvije akustične gitare na albumu Acoustic Songs Of Faith. U nepuna dva mjeseca album je rasprodan, našavši svoju publiku među vjernicima koji su znane melodije doživjeli na nešto drukčiji način. Grozdanov i Šimunić pod produkcijskom palicom Roberta Funčića priredili su album koji vjersku glazbu predstavlja bez riječi,puštajući da višestoljetne priče ispričaju gitarske strune. Iznimka je posljednja pjesma (koja je najmlađa, datira iz 1971.) Jer živi on, gdje čujemo i vokalni doprinos. Grozdanov, na ovome albumu i u ulozi koproducenta, diplomirao je gitaru na losanđeleskom Guitar Institute of Technology, studirajući s glazbenicima koji su radili sa Stingom, Michaelom Jacksonom, Beatlesima i Frankom Zappom, dok je Šimunić jedan od najsuptilnijih predstavnika suvremene kršćanske glazbe u Hrvatskoj. Visoka razina glazbene kompetencije i nenametljiva produkcija ovaj album gotovo automatski približavaju ciljanoj vjerskoj publici, no i oni sa sekularnim stavovima mogu osjetiti dosegnute interperativne domete. Premda inicijalno slušanje može nagnati na pomisao kako je posrijedi laid back glazba za ugodno starenje i podlogu za reklame, posrijedi je album koji nadilazi granice žanra te se, s druge strane, očito i na međunarodnoj razini uklapa u rastući i sve popularniji trend suvremene kršćanske glazbe. (Bojan Mušćet)

Songkillers

Dio mene / Best of 1997–2014 Aquarius Records

Songkillers je zapravo trademark Željka Banića Baneta, negdašnjeg gitarista Zvijezda, koji je posljednji album objavio 2008.(Sve je drugo igra). Otad je redovito izbacivao singlove, odnosno videospotove koji su rezultirali fijaskom, hitovima ili nepatvorenim iznenađenjima zbog vješto ukomponiranog humora — Sve je uzela ili Ostavit ću se flaše. Umjesto novog albuma koji bi sadržavao sve te pjesme (i koji bi, po svemu sudeći, bio ono najbolje što je Bane napravio), odlučeno je da se objelodani Best of album koji uključuje kompletnu karijeru benda. U početku to je bio i bend s istaknutim pojedincima — Ante Pecotić, Igor Geržina, Predrag Martinjak i Damir Šomen najpoznatija su imena koja su prošla kroz bend. Ta je postava realizirala prva dva albuma koja, unatoč hitovima, nisu opravdala kreativni i kadrovski potencijal. Songkillersi su mnogo više pokazali kao instrumentalisti, pa je tako njihovo umijeće na jednome od najboljih live albuma hrvatskih izvođača — Live in München Dine Dvornika. Ne iznenađuje zato što Best of kompilacija sadrži duete s Dinom Dvornikom koji je rado gostovao na Baneto-

vim albumima. Štoviše, kompilacija sadrži i njihovu zajedničku pjesmu Nadahnuće koja se nalazi na posljednjem Dvornikovu albumu. Bane voli surađivati s mnogima, pa tako kompilacija sadrži i uspješne duete s Goranom Baretom (Revolucija), Baby Dooksom (Ostavit ću se flaše) ili Nikolom Marjanovićem iz grupe Sane (Dio mene), dok izvrstan rasta mix pjesme Sve si uzela potpisuje Marko Gaćina iz Brain Holidaysa. Da je album sveden na 70 minuta i jedan CD, to bi uistinu bila jedna od ponajboljih kompilacija u posljednjih petnaest godina. No na drugom disku nalaze se pjesme koje nisu bile hitovi i kvalitetom odudaraju od standarda koji je Bane postavio u drugom dijelu karijere. Pritom je uistinu nevjerojatno da na kompilaciji nije jedna od ponajboljih pjesama Songkillersa, Srce nevjerno, no pretpostavljam da su postojali dobri razlozi da se publika ne podsjeća opet na tu pjesmu. Njezin izostanak ujedno je i najveći promašaj autora kompilacije, jer ono što se nalazi na njoj zaista pripada kvalitetnijem dijelu autorstva Željka Banića. (Bojan Mušćet)

The Frajle

Meni trebaš ti

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Novi album legendi riječke punk–rock scene

Aquarius Records

Jedan od najpopularnijih izvođača koji su se lani etablirali na ovim prostorima bez sumnje je novosadski ženski kvartet Frajle. Djevojke su nastupale gdje god su stigle: na dalmatinskim festivalima, na korporativnim eventima, humanitarnim koncertima i poslovnim konferencijama. Njihov »vojvođanski tango«, odnosno kombinacija prpošnih starogradskih pjesama, ruskih i ciganskih napjeva, obrada masovno prepoznatljivih songova (Meni trebaš ti Olivera Dragojevića ili Čukni vo drvo Leba i soli) i senzualnih balada priskrbili su im širok krug publike, osobito u Hrvatskoj. Nastupni CD Naš prvi album sa putovanja iz 2012. priskrbio im je pozornost medija i javnosti, a osobito prodoran bio je hit Pare vole me zbog remikseva koji potpisuje Gramaphonedzie, pa je pjesma bila vrlo kompatibilna s ljetnim hitom australskog dua Yolanda Be Cool & DCUP, We No Speak Americano. Prošle godine objavile su EP A strana ljubavi (bogatije produciran) sa spomenutim obradama i tim se izdanjem etablirale kao jedan od najpopularnijih ovdašnjih performera s jednostavnom formulom — četiri sjajna glasa i dvije akustične gitare. Potkraj godine objavljeno je izdanje koje ujedinjuje taj EP i prvijenac Meni trebaš ti u distribuciji putem lanca drogerija, dok je postotak od prodaje namijenjen humanitarnim udrugama. I to je bio još jedan način da oni koji su se sreli s Frajlama dobiju i diskografski dokument. Zapravo, Frajle su kompatibilne s europskim izvođačima kao što je Caro Emerald, gdje različiti jazzy i swing utjecaji kreiraju repertoarne odrednice. Doduše, Frajle se tek u svojim remiksevima dodiruju s takvim stilom, a ostalo ostaje u domeni kojoj je cilj razgaljivanje najdubljih osjećaja melodijama iz daleke bolje prošlosti. (Bojan Mušćet) 73

Jurica Pađen

Livio Morosin

Ustani, zauzmi se. Za glazbu!

All Stars

Motovun

Croatia Records

Digni se, ustani, nemoj odustati od borbe — stihovi su Boba Marleya koji će poslužiti kao moto

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Piše: Josip Radić

Antun Tomislav Šaban

Husein Hasanefendić Hus

Darko Bakić

vjetski dan intelek tualnog vlasništva, 26. travnja, ove je godine posvećen glazbi. Stihovi Boba Marleyja Get up, stand up diljem svijeta potaknut će raspravu o važnosti zaštite intelektualnog vlasništva te njegovom utjecaju na inovativnost i kreativnost. Glazba u kojoj danas uživamo dolazi iz inspiracije i napornog rada tisuće kreativaca diljem svijeta – skladatelja, izvođača, glazbenika, producenata, aranžera, tehničkih majstora i mnogih drugih. Sve više smo svjedoci njezine širine i raznolikosti kroz silnu dostupnost glazbenih žanrova i stilova.

Davor Radolfi

Nenad Marčec

Mladen Tarbuk

Gotovo jednako brzo mijenjaju se i tehnologije kojima pristupamo glazbi, kao i poslovni modeli koji ih podržavaju. Preuzimanje (downloading) ili slušanje (streaming), kupnja ili pretplata, izravna prodaja od stvaratelja (kreativaca) do potrošača – sve su opcije na stolu. Kakva je budućnost našeg odnosa s glazbom? Kako će se ona stvarati i širiti? Na koje ćemo je načine slušati? I, osobito, kako ćemo osigurati da oni koji je stvaraju mogu živjeti od svog rada?

Ante Pecotić

Miro Buljan

Ivan Josip Skender

Olja Dešić

Neno Belan

Godine 2000. zemlje članice WIPO-a (Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo) izabrale su 26. travnja za Svjetski dan intelektualnog vlasništva. Državni zavod za intelektualno vlasništvo (DZIV) kao predstavnik Hrvatske u WIPO-u tradicionalno će i ove godine obilježiti taj datum. U tome će mu se pridružiti brojne udruge i institucije, među njima i HDS ZAMP u čijoj su organizaciji predviđena brojna edukacijska događanja i koncerti.

Gotovo deset godina prošlo je od jednog od ponajboljih ostvarenja Jurice Pađena u kategoriji izvođača gdje se on pojavljuje u neprijepornoj liderskoj (autorskoj i izvođačkoj) ulozi u sastavima Aerodrom i Pađen band. Posrijedi je, paradoksalno, bio očit odmak od njegovih stalnih suradnika u pop– rock kategorijama: riječ je o solističkom instrumentalnom albumu Žicanje koji nije imao neke komercijalne konotacije, ali je otkrivao iskonsku Pađenovu strast prema sviranju gitare. All Stars je njegov drugi instrumentalni album, koji nije toliko intiman. Potporu mu daju stalni suradnici, ovaj put ujedinjeni nazivom Grupa Organic. No osim njih, Pađen je u goste pozvao svu silu izvrsnih gitarista i autora da s njim ujedine gitare i da zajednički pokažu strast prema tom instrumentu. I dok su rezultati kod prekaljenih profesionalaca Vedrana Božića, Huseina Hasanefendića i Zeleta Lipovače očiti već na prvo slušanje, zanimljivi radovi nastali su kad su se Pađenu pridružili gitaristi koje znamo više po vokalnim interpretacijama — Massimo Savić, Neno Belan i — Branimir Štulić. Štulić je s Pađenom snimio skladbu Prijateljska vatra, što je prvi Johnnyjev diskografski zapis za hrvatsku diskografsku kuću od 1990. i od albuma Balegari ne vjeruju sreći na kojemu su mu suradnici bili upravo Jurica Pađen i njegov stalni glazbeni pratitelj basist Tomislav Šojat. Štulić očito nije mogao odbiti poziv jednog od najvjernijih mu članova Azre. Posrijedi nije laid back glazba za podloge radijskih reklama, niti trka u izvedbi: prije svega skladbe imaju ujednačen autorski kriterij, koji je s jedne strane nepretenciozan, a s druge očito minuciozno dorađen, tako da umjerene stilizacije Svih zvijezda Jurice Pađena imaju mnogo više od diskografskog potencijala. Da su realizirani prije dvadesetak godina, neke od njih danas bi postale evergreeni, a danas mogu funkcionirati kao vrata transfera bolje glazbene prošlosti. (Bojan Mušćet)

Da je skupina Motovun snimila album koji se zove Livio Morosin s instrumentalima toga autora, bio bi to dobrodošao eksperiment koji bi ponegdje mogao otkriti kako je posrijedi jedan od najvećih ovdašnjih glazbenika čija su tri albuma (Bura tramuntana, Livio Morosin i Glas Istre) u godinama kad su izdavana nadmašivala gotovo svu konkurenciju. No kako je posrijedi obratno čitanje podataka na naslovnici albuma, riječ je o albumu koji je Livio Morosin sa suradnicima snimio u Motovonu i imenom toga istarskog gradića krstio novi album. Nažalost, Morosinova autorska lucidnost osjeti se tek na nekoliko pjesma u kojima se koristi istarskim etno–motivima (Autobus, Magla...) ili kad lagano zadire u glazbenu tradiciju drugih kultura (Porat). Ostatak albuma zvuči poput amaterskog pokušaja da se iskoriste svi mogući računalno renderirani zvukovi. Na neki način, cijeli album je nastavak Žminjske polke s albuma Bura tramuntana, no to više podsjeća na nesretni pokušaj grupe Queen koja je gotovo cijeli album Hot Space zasnovala na uspjehu hita Another One Bites The Dust, negoli na nadahnuti glazbeni zamah. Morosinovo sviračko umijeće je prilično skriveno, a jedan od najjačih mu aduta — stihovi koji zaslužuju ući u čitanke — ovdje su zamijenjeni pokušajem stvaranja soundtracka za jedan krajolik. Čini mi se da je to više soundtrack za društvo koje je Morosinu pomoglo da »sklepa« ovaj album, a neki od njih poznati su po pisanju vrsnih kuharica(Željko Šatović G.U.L.A., Danilo Dučak). Ovaj instrumentalni album očito nije zamišljen kao iskaz Morosinove ljubavi prema određenom instrumentu, nego kao kreacija glazbe kojom bi se mogao dodatno ozvučiti kakav dokumentarni ili igrani film. Stoga bi se projekt možda mogao doživjeti kao njegov off–album, ali kako mu je praksa da objedinjuje uvijek različita ostvarenja (a znamo ga i kao originalnog gitarista Gustafa i autora najvećih uspješnica Alena Vitasovića), onda je riječ o itekako očekivanom ostvarenju. Valja se nadati da će sad, kad je otkrio osnove programiranja, buduća ostvarenja ipak iskazivati njegova napredna umijeća u skladanju i interpretaciji. (Bojan Mušćet)

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Milan Majerović–Stilinović Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić FOTOGRAFIJA Anastazija Vržina

BROJ 189/190, OŽUJAK 2015.

Svjetski dan intelektualnog vlasništva, 26. travnja, ove je godine posvećen glazbi

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr