Cantus191 web by HDS.hr

NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 191 | svibanj 2015. | CIJENA 22 kn

ISSN 1330–4747

Mezzosopranistica Tena Lebarić Rašković kao Madame Buffault na premijeri Papandopulove opere 18. travnja 2015. u zagrebačkom HNK–u tekst na str. 16–17

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Dragi čitatelji,

red nama je broj većinom posvećen 28. Muzičkom biennalu Zagreb, središnjem festivalu suvremene glazbe na ovim prostorima, koji hrabro kroči novim kreacijama i u drugoj polovici svojega stoljeća. Možda više nego ijedno drugo festivalsko izdanje, ovogodišnji je program obilježen različitošću formi mnogobrojnih zbivanja, kojih je u tjedan dana (18. — 25. travnja) bilo više od četrdeset. Kako bismo što detaljnije i realnije prikazali ukupnost i raznorodnost događanja, podijelili smo ih na tematske cjeline, a vodeći glazbeni kritičari različitih naraštaja iznose svoje viđenje i refleksije na fenomen Biennala. Posebno smo ponosni na to što smo realnost uspjeli izvući iz upravo osobnih viđenja iskusnih stručnih promatrača koji čak i kad ne govore u superlativima daju korisnu referencu i korekciju programskih silnica tog vrijednog projekta. Glazbeno–scenski događaji kao da su obilježili posljednje razdoblje hrvatske glazbe, ne samo zbog opera i baleta praizvedenih na 28. Muzičkom biennalu Zagreb nego i zbog novih premijera u sezoni većih i manjih kazališnih kuća u Zagrebu. Tako na ovim stranicama pročitajte što donosi najnovije uprizorenje antologijske operne drame Ivana Brkanovića Ekvinocij u zagrebačkom HNK–u (koju prati objava nove partiture djela u nakladi Cantusa d.o.o.), praizvedba mjuzikla Legenda Ružice grada u Gradskom kazalištu Komedija i jedina premijera opernog majstora Zajca u čast stote obljetnice njegove smrti, opereta Momci na brod u zagrebačkoj Maloj sceni. Donosimo i novosti za mlade rokere, sudionike natjecateljskih parada HR Demo klub i RockOff festival koji je od svojeg ovogodišnjeg, drugog izdanja dobio pridjev Karlovačko. Pružamo vam prigodu da zavirite u stvaralački laboratorij ovogodišnjeg pobjednika HDS–ova natječaja International Zorana Šćekića u kojemu pozornost međunarodne javnosti izaziva nekoliko izuma i otkrića. U formi intervjua predstavljamo dva stvaralačka tandema hrvatske glazbe, dvojac grupe Svadbas (Jura Ferina i Pavle Miholjević) koji ima sve više uspjeha u producentskom radu za druge glazbenike i grupe, te braću Sinkauz (Alena i Nenada), autore glazbe za najistaknutije hrvatske kazališne predstave i filmove nastale u posljednje vrijeme. Tu su i mnogobrojni osvrti na koncerte, praizvedbe, festivale, ali i recenzije albuma. Ako smo nešto propustili, slobodno nas upozorite na već uobičajenu elektroničku adresu cantus@ cantus.hr ili na broj telefona 01/48 25 360. Želimo vam ugodno proljeće uz najnoviji Cantus u rukama! U ime uredništva Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus

Notni zapisi za brojne poklonike Arsena Dedića

Ivan Zak dobitnik priznanja Platinasti Forte

Svečana promocija notnog albuma Arsena Dedića dio je Cantusove edicije Zabavne melodije. Obuhvaća trideset ostvarenja iz njegove dugogodišnje karijere.

ad se nađeš pred Arsenovim opusom, to ti je kao kad u gumenom čamcu moraš preploviti neizmjerno dubok i širok ocean! istaknuo je autor predgovora notnom izdanju Nino Škrabe

Piše: Josip Radić

iječ je o najnovijem izdanju iz Cantusove edicije Zabavne melodije koje je na jednom mjestu okupilo neke od najvažnijih pjesama iz Arsenova kantautorskog opusa, ali i pjesme koje je pisao za druge

Nakon skladatelja i izvođača Miroslava Škore, drugi Platinasti Forte dodijeljen je kantautoru nove generacije za album Bolja od najbolje

Piše: Ivana Martinac

akon što je 18. veljače prvi Platinasti Forte otišao u ruke skladatelja i izvođača Miroslava Škore, na red je došao i kantautor nove generacije — Ivan Zak. Za prodanih više od pet tisuća primjeraka albuma Bolja od najbolje priznanje Platinasti Forte u ime Hrvatskog društva skladatelja uručio je Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik društva. »Velika mi je čast i zadovoljstvo odati priznanje Ivanu Zaku, mladom autoru. Osim što sjajno pjeva, Ivanova još veća vrijednost je to što piše svoje pjesme, glazbu i tekstove. Nemojmo zaboraviti da je to svakako umjetničko, a osim toga, i poslovno postignuće. Mislim da je vrlo važno ukazati na to da je Ivan Zak pravi primjer kako se hrvatska domaća kreativnost, domaća kultura i umjetnost, pretaču u jednu gospodarsku vrijednost, od čijeg rada žive ne samo članovi njegova benda i njihove obitelji nego cijeli niz drugih djelatnosti, od diskografa, vlasnika klubova i koncertnih prostora. Ovo je bila Bolja od najbolje,

Miro Ungar i Tereza Kesovija među Arsenovim obožavateljima

Nerazdvojni par Arsen Dedić i Gabi Novak

izvođače, filmove i predstave. Svoje mjesto u albumu našle su tako vječne Kuća pored mora, Tvoje nježne godine, Odlazak, Djevojka za jedan dan, Zagrli me te mnoge druge koje su obilježile svakodnevicu brojnih generacija Arsenovih poklonika.

Arsen kao Mt. Everest Uz samog autora, notno izdanje predstavili su i Antun Tomislav Šaban, Nino Škrabe i Zrinko Tutić koji je najavio i skorašnju digitalizaciju

notnih albuma. Tako će, kaže, i nove generacije upoznati opus domaćih autora, i to ne samo Arsena Dedića nego i Nikice Kalogjere i Đorđa Novkovića, čiji je rad također predstavljen u sklopu edicije Zabavne melodije. Glavni tajnik HDS–a, Antun Tomislav Šaban, Arsenovu veličinu usporedio je s onom Mt. Everesta, dok je Nino Škrabe u predgovoru izdanja napisao: »S Arsenom sam prijatelj i suradnik već više od četrdeset godina, pasionirani ljubitelj, iskreni poklonik i, bez lažne skromnosti, upućen poznavatelj njegova djela. Ali kad se nađeš pred Arsenovim opusom, to ti je kao kad u gumenom čamcu moraš preploviti neizmjerno dubok i širok ocean!«

Dolaskom na promociju, poštovanje su iskazali, među ostalima, i Tereza Kesovija, Radojka Šverko, Ksenija Erker, Miro Ungar, Jasna Zlokić i Elvira Voća, a cijela svečanost ne bi bila potpuna i bez »prve dame«, Gabi Novak. Arsen im se svima odužio kratkim nastupom protkanim njegovim jedinstvenim humorom. »Od stotina mojih pjesama sada je izabrano trideset skladbi jer je, izgleda, došlo vrijeme da se saberu rezultati i da se napravi izbor. Laska mi da se u mom slučaju moglo kvalitetno izabrati. Od mog prvog nastupa na sceni kao trinaestogodišnjeg flautista u šibenskoj Narodnoj glazbi prošlo je ipak više od šezdeset godina«, zaključio je neuništivi Arsen.

a želimo da i novi, upravo izdani album, bude još bolji. Ovo je sasvim sigurno poslovno postignuće kojemu treba odati počast i ja to sada činim.«

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Riječ urednice

U p r ek r a s nom a m b i jent u z a g r ebačko g r es t or a n a Bon Appetit 8 . sv ib n j a 2015. dodi jel jeno je p r i z n a je H D S – a

Dodana vrijednost Svečanoj dodjeli na kojoj su bili brojni Zakovi prijatelji i kolege glazbenici prethodio je nastup na kojem je sa svojim bendom u akustičnoj verziji izveo nekoliko uspješnica s tog albuma. »Svakom je glazbeniku posebno važno priznanje struke, stoga me Platinasti Forte čini vrlo ponosnim. Kao kantautora osobito me raduje što je riječ o nagradi Hrvatskog društva skladatelja. Nagrada je najbolji poticaj za daljnju karijeru, no ujedno i velika odgovornost. U dosadašnjoj karijeri priznanja struke i publike uglavnom sam primao izvan granica Hrvatske, no ništa se ne može mjeriti s uspjehom ostvarenim kod kuće. Upravo zato ova nagrada za mene ima posebnu težinu i vrijednost«, ponosno je istaknuo Ivan Zak.

Tri kategorije Priznanje Forte dobivaju redoviti i pridruženi članovi HDS–a, autori i člano-

vi njihova producentskog tima, za posebno velik broj prodanih primjeraka autorskih albuma. Podaci na kojima se temelji izdavanje priznanja službeni su podaci HDS ZAMP–a o broju prodanih nosača zvuka. Daljnjim šire-

promo Menart

UVODNIK

Z a g r e b a č k i r e s t o r a n M o s t o v i , 7. s v i b n j a 2 0 1 5 .

ntun Tomislav Šaban: »Osim što sjajno pjeva, Ivanova još veća vrijednost je to što piše svoje pjesme, glazbu i tekstove, što je svakako umjetničko, a uz to, i poslovno postignuće.«

njem ponude digitalnih glazbenih servisa u Hrvatskoj, osim prodaje fizičkih nosača zvuka, u obradu će ući i podaci temeljeni na broju downloada i streaminga albuma. Forte će sadržavati tri kategorije: Zlatni Forte je priznanje glazbenicima čiji je album prodan u 3000 primjeraka,Platinasti Forte dodjeljuje se za 5000 prodanih primjeraka albuma, dok je najprestižnija kategorija Dijamantni Forte za 8000 primjeraka prodanih albuma. U slučaju dvostruko veće prodaje nekog albuma, HDS će izdati priznanje Dvostruki (Trostruki itd.) dijamantni Forte. Sve se kategorije priznanja dodjeljuju za kumulativnu prodaju kroz godine. Ivan Zak i Antun Tomislav Šaban

U z ag r ebačkom W it ness Lounge B aru 5. svibn ja 2015. pr ed s t avl jena z animl jiva nova sur adn ja

H r vat sk i gla z beni z avod, 18 . si ječn ja 2015.

Ivo Gamulin Gianni i Mladen Tarbuk u pop–vodama

ZOKOR i Udruga Leopold Mozart — dvadeset im je godina tek

Mnogobrojnoj publici predstavljena je pjesma Bez tebe kao najava albuma Gianni Classic

Zagrebački omladinski komorni orkestar (ZOKOR) osnovao je 1957. skladatelj Rudolf Matz, no ansambl neprekinuto djeluje tek od 1994.

rema ideji maestra Mladena Tarbuka, operni pjevač Ivo Gamulin Gianni snima album s pop–pjesmama koje će za njega skladati renomirani hrvatski skladatelji klasične glazbe.

Kao najava premijernog slušanja novog singla, uvodne je taktove Gianni otpjevao uz pratnju samog autora, maestra Mladena Tarbuka na klaviru, koji je tom prigodom i objasnio ideju cijelog projekta Gianni Classic, s obzirom na to da je ideja potekla upravo od njega. Naime, u tom spoju, skladatelji će se više držati klasike i skladanja klasičnih skladbi uz utjecaj popa, zbog čega se Tarbuk i odlučio upravo za Giannija, nazvavši ga pjevačem s iskustvom u oba žanra, idealnim medijem za njegov projekt. Povrh toga, Gianni Classic bit će ujedno i poligon za predstavljanje mladih glazbenika koji su već ostvarili svojevrsni uspjeh u svijetu, a koji će kao solisti sudjelovati na pojedinim pjesmama na albumu. Samoj su promociji nazočila mnogobrojna poznata lica s glazbene scene, podjednako iz svijeta klasike i pop–glazbe, istaknuti glumci, novinari, poduzetnici i političari. Koliko će pak taj eksperiment spoja klasike i popa uspjeti, saznat ćemo već na-

aš proslavljeni tenor Ivo Gamulin Gianni predstavio je početkom svibnja svoj novi singl Bez tebe za koji je glazbu napisao maestro Mladen Tarbuk. To je zapravo prva iz serije pjesama za njegov novi studijski album Gianni Classic za koji će sve pjesme napisati renomirani hrvatski skladatelji tzv. ozbiljne glazbe koji Mladen Tarbuk, Alka Vuica i Ivo Gamulin Gianni; u pozadini Jadranka Kosor će pokušati spojiti klasiku i pop. Tako di violončelist Vid Veljak, koji je sudjeće se uz Tarbuka na albumu naći i pje- lovao i na singlu Bez tebe. Na samoj kon pokušaja singla Bez tebe da uđe u sme Krešimira Seletkovića, Ivana Josi- promociji Ivo Gamulin Gianni interpreti- »utakmicu« s brojnim pop–hitovima na pa Skendera i Frane Đurovića, dok će rao je poznata djela iz svojeg dosadaš- domaćim top–ljestvicama. Novi singl tekstove za sve pjesme napisati Alka njeg repertoara, uz pomoć Vida Velja- već se može čuti na YouTubeu. (HDS/ Vuica. Album će producirati Olja Dešić, ka na violončelu i Alena Kovačevića na Dallas Records) koji ujedno potpisuje i aranžmane. Je- klaviru. dan od gostiju na albumu bit će i mla-

Piše: Martina Bratić

agrebački omladinski komorni orkestar (ZOKOR) izvođačko je tijelo osnovano još 1957. godine. Prvi umjetnički voditelj bio je skladatelj i profesor Rudolf Matz, uz organizacijsku potporu profesora Zlatka Stahuljaka. Nakon prestanka djelovanja, Orkestar se ponovno uspostavlja, i to u združenim snagama s Udrugom roditelja učenika glazbe i plesa Hrvatske Leopold Mozart, s profesoricom Jelicom Kuzmin kao predsjednicom. Upravo je ta udruga roditelja entuzijasta, čija su djeca muzicirala i u ZOKOR–u, uvelike zaslužna za razvoj i rad Orkestra. Od 1994. godine Orkestar neprekinuto djeluje, i to pod umjetničkim vodstvom svojega stalnog dirigenta — maestra Zlatana Srzića. Osim svoje najvažnije misije — pružanja mogućnosti solističkoga nastupanja uz pratnju orkestra mladim glazbenicima, srednjoškolcima i studentima, Orkestar je održao velik broj uspješnih koncerata, ali i primio zamjetan broj nagrada i pohvala. Osim gostovanja na uglednim festivalima diljem Europe, ZOKOR je snimio nekoliko nosača zvuka, uvijek potvrđujući težnju da izvodi glazbu hrvatskih skladatelja svih stilskih razdoblja.

Repertoarna svježina Svi su ti uspjesi bili umjetnički predočeni 18. siječnja u Hrvatskom glazbenom zavodu, u danu rezerviranom za zajedničku proslavu dvadesetogodišnjice djelovanja ZOKORA–a i Udruge Leopold Mozart. Svečanost je otvorila profesorica Jelica Kuzmin, govoreći o bogatoj prošlosti i svijetloj budućnosti te zajedničke suradnje. Glazbeni program manifestacije potvrdio je repertoarnu svježinu i »sluh« za mlade domaće autore, koji ZOKOR oduvijek njeguje, počevši s djelom Potok (Hommage à Bach) Ivana Končića. Djelo je skladatelj posvetio upravo ZOKOR–u, a svojevrstan concertino, suprotstavljen zvuku ansambla, činili su solisti Teodora Sucala Matei i Dora Maganić na violinama, Dagmar Korbar na violi te Sara Novoselić na violončelu. To zanimljivo djelo, s nazivima stava-

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Predstavljanje ideje

Zagrebački omladinski komorni orkestar pod vodstvom Zlatana Srzića u Hrvatskom glazbenom zavodu

ka Weimar–Cöthen–Leipzig, »posuđenima« iz Bachova životnoga itinerera, kao i razradom tematskoga materijala prema jezičnoj i glazbenoj dvoznačnosti slova B–A–C–H, ali i sasvim izravnim glazbenim ugledanjima na neke Bachove teme, u svojim je razgranatim polifonim strukturama te kultiviranosti zajedničkoga zvuka sola i tuttija — bilo apsolutnom uspješnicom cjelokupnoga koncerta. Uslijedio je Koncert za klavir i orkestar u d–molu, BWV 1052 Johanna Sebastiana Bacha. Kao solist, publici se predstavio pijanist Javor Bračić, glazbenik uzlazne karijere i dobitnik brojnih nagrada, koji nastupa na najpoznatijim svjetskim pozornicama. I taj je nastup odlikovala uvjerljiva solistička prezentacija koja je u prvom stavku otkrila posebnu usklađenost s orkestrom, dok je drugi obilježila dojmljiva Bračićeva muzikalnost te pjevna i zanesena interpretacija.

Srzićev koncert

Drugi dio koncerta otpočeo je Koncertom za violinu i orkestar u D–duru Zlatana Srzića, čija je osnovna skladateljska misao generirala iz ideje spajanja glazbene prošlosti s modernim zvukom i glazbenom pop–kulturom. U stavcima naziva Moderate Rock Tempo, Slow Steady Beat i Bright Rock, kroz šarolik materijal koji združuje jazz, glazbu američkoga Divljeg zapada i country, violinist Daniel Kuzmin publici je prenio svoju solističku posvećenost i primjetan entuzijazam, u dobroj mjeri balansirajući zvuk solo instrumenta s »podrškom« orkestru. Programski je završetak obilježio barokni Corellijev Concerto grosso u D– duru, op. 6, br. 1, s Martinom Draušnikom i Tomislavom Ištokom na violinama te violončelisticom Dorom Kuzmin Maković kao trećom članicom skupine concertino. Unatoč dobroj cjelokupnoj zvučnoj usklađenosti, posebno zamjetnoj u fugi trećega stavka, ostaje upitnim takav odabir za posljednju točku, kad bi se možda, pogotovo od orkestra koji simbolizira mladost, po-

lazbeni program proslave potvrdio je repertoarnu svježinu i »sluh« za mlade domaće autore

let, svježinu, pa i suvremenost, očekivao ponešto drukčiji završetak. Na to su pitanje, tek jednim dijelom, odgovorila dva glazbena dodatka, obrade dviju uspješnica iz produkcije Lennon/ McCartney: Thank You Girl i Yesterday. Raznorodnim glazbenim programom, uspješnim solistima (svi su na neki način povezani sa ZOKOR–om) i razdraganom i oduševljenom publikom bila je zaokružena ova glazbena proslava. Bila je to i glazbena proslava mladosti i mladenačka proslava glazbe.

Na Umjetničkoj akademiji u Osijeku odgajaju se sve uspješniji skladatelji

Novi skladateljski val s istoka Potvrda stiže s rezultatima međunarodnog festivalskog natjecanja slavenske glazbe u Beogradu

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

a Umjetničkoj akademiji u Osijeku vlada slavljeničko ozračje. Pokrenut po uzoru na istoimeni moskovski festival, Međunarodni festival slavenske glazbe (Slavic Music Festival) prvi put je održan od 18. do 24. travnja u Beogradu, a okupio je osamdesetak mladih natjecatelja u kategorijama instrumentalne i vokalne glazbe te kompozicije.

Pijanistica Srebrenka Poljak, Zagrebački kvartet i udaraljkaš Filip Merčep Uz program 42. Majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski, održanog u Čakovcu od 6. do 8. svibnja 2015.

Apel za razumnijim dobom agradu Grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski za 2014. osvojio je Mladen Tarbuk, za svoju skladbu Plač Jeruzalema, praizvedenu prošlog ljeta u sklopu Osorskih glazbenih večeri

Piše: Trpimir Matasović

eć 42. put, u Čakovcu je od 6. do 8. svibnja održan Majski muzički memorijal, posvećen (i) uspomeni na najvećeg skladatelja rođenog u tom gradu — Josipa Štolcera Slavenskog. Uz niz popratnih događanja, u sklopu manifestacije održani su i koncerti koji su, naravno, uključivali i izvedbe Slavenskijevih djela. Na koncertu Gu-

dačkog komornog orkestra Muzičke akademije u Zagrebu violinist Martin Krpan i pijanistica Elizabeta Adžaga izveli su Slavenskijevu Sonatu za violinu i klavir, a cijeli je ansambl izveo i njegovu izvorno zborsku skladbu Voda zvira, u obradi za gudače, koju je priredio Pavle Dešpalj. Pijanist Konstantin Krasnicki na program svojeg recitala uvrstio je i Slavenskijevu Sonatu op. 4, dok je Gudački kvartet Panonske filharmonije izveo Drugi gudački kvartet.

Nagrada Slavenski Također već tradicionalno, posljednje je memorijalne večeri održan i koncert laureata Nagrade Grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski za prethodnu godinu. Odlukom ocjenjivačkog suda (u kojem su sudjelovali Iva Lovrec Štefanović, Petra Pavić, Krešimir Seletković, Ladislav Varga i potpisnik ovih redaka), nagradu je za 2014. osvojio Mladen Tarbuk, za svoju skladbu Plač Jeruzalema, praizvedenu lani u sklopu programa Osorskih glazbenih večeri. U obrazloženju nagrade stoji, među ostalim, i da je »u skladnoj simbiozi i uravnoteženosti glazbenog i izvanglazbenog, Plač Jeruzalema (...) društveno snaž-

no angažirano djelo (...) koje predstavlja još jedan Tarbukov općeljudski apel za dolaskom nekog novog, razumnijeg doba«.

Probuđeno povjerenje Nagrađenu skladbu istom su prilikom izveli isti glazbenici koji su je i praizveli — članovi Zagrebačkoga kvarteta, pijanistica Srebrenka Poljak i udaraljkaš Filip Merčep na marimbi. Prije toga, Zagrebački kvartet izveo je i Gudač-

ki kvartet Srđana Dedića, laureata Nagrade Josip Štolcer Slavenski za 2011. godinu. Publika je tako i u Čakovcu, u za komornu glazbu iznimno prikladnom prostoru Zgrade Scheier, imala priliku čuti ta dva sjajna djela, k tome u uistinu odličnoj izvedbi, koja pokazuje da je Zagrebački kvartet pod vodstvom violinista Marina Marasa ponovno postao ansambl na koji suvremeni hrvatski skladatelji mogu računati s punim povjerenjem.

Mnoštvo nagrada Najdulje se čekalo na rezultate u kategoriji »Kompozicija«, jer su radovi putem elektroničke pošte slani peteročlanom međunarodnom slavenskom žiriju. Mnogobrojne nagrade osvojili su studenti (sadašnji i bivši) Odsjeka za glazbenu umjetnost Umjetničke akademije u Osijeku. Za skladbe nadahnute slavenskom glazbom za sastave prema slobodnom izboru nagrade su osvojili Jurica Hrenić za skladbu Kolo (100 bodova) i Tihomir Ranogajec za Grimizne svirače (1. nagrade), zatim Ivan Bobić za Rapsodiju na slavenske teme, Luka Pavleković za Kad se Ćiro i Hrvoje Juzbašić za Ej, ružmarine (2. nagrade) te Luka Pavleković za Moju diridiku, Robert Tešanović za Joj, mene, joj, Jasenka Bognar za Kad zapivam visoko, Kristina Senčić za Čoban tera ovčice te Matko Brekalo za Bile vile i Memento mori (3. nagrade). Drugu nagradu u kategoriji »Kompozicija« osvojio je i srednjoškolac violinist Fran Bobić (GŠ Va-

Mario Zelenbaba

Na završnoj večeri dva sjajna djela Srđana Dedića i Mladena Tarbuka uistinu odlično izveli su Zagrebački kvartet, Srebrenka Poljak i Filip Merčep

Specifičnost tog festivala–natjecanja je u propozicijama koje potiču izvođenje djela slavenskih skladatelja te skladanje novih djela nadahnutih slavenskom glazbom. Novi skladateljski val iz Slavonije visoko se nadvio baš s takvim djelima!

Mladen Tarbuk, voditeljica programa Mateja Gošćiej i gradonačelnik Čakovca Stjepan Kovač

Jurica Hrenić, laureat sa 100 bodova za skladbu Kolo za violinu i klavir

raždin) skladbom Chaconna na slavenske motive. Takav izvanredni uspjeh veliko je međunarodno priznanje ne samo studentima Umjetničke akademije u Osijeku nego i dugogodišnjem naporu profesora skladatelja koji ondje rade: Davoru Bobiću, Sanji Drakulić i Sandi Majurec. Iako na Umjetničkoj akademiji u Osijeku još nema studija kompozicije, zanimanje za skladanje ondje je naročito izraženo.

Apsolutni pobjednik Među nagrađenim instrumentalistima na beogradskom Festivalu ističe se apsolutni pobjednik u kategoriji Klavir solo, dvanaestogodišnji Roko Matijević (GŠ Baloković, Zagreb, razred Nenada Kačara). Roko je unatrag dvije godine pobijedio na čak devet međunarodnih natjecanja u pet država. On nije čudo od djeteta, jednostavno je odličan! A na svim tim natjecanjima uz ostalo je svirao efektnu Grotesknu suitu Elly Bašić. Na otvorenju Festivala u svečanoj dvorani Doma vojske Srbije, među ostalima su nastupili pijanist Konstantin Krasnitsky sa Sonatom za klavir op. 4 Josipa Slavenskog i violinist Orest Shourgot koji je izveo hommage A Paganini za violinu solo Alfreda Schnittkea. Dakle, u Slavena ne manjka ni skladatelja ni izvođača.

ko je suditi prema Međunarodnom festivalu– natjecanju slavenske glazbe, u Slavena ne manjka ni skladatelja ni izvođača. Nove skladateljske pobjede s Umjetničke akademije u Osijeku

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Piše: Sanja Drakulić

temeljeno davne 1874. godine, Hrvatsko pjevačko društvo Jeka iz Samobora aktivno potiče skladanje novih zborskih djela. Jeka je uz pokroviteljstvo Grada Samobora, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Zagrebačke županije, glazbenom manifestacijom 3. Samoborsko zborsko protuletje 1. ožujka 2015. godine raspisala Javni natječaj za nove autorske zborske skladbe na ponuđene tekstove samoborskih pjesnika ili na tekstove i melodije narodnih pjesama samoborskog kraja, kao i na liturgijske tekstove ili tekstove psalama. Na natječaj se prijavilo osam skladatelja iz Hrvatske i Slovenije s dvanaest djela. Prva nagrada nije dodijeljena, već su dodijeljene tri druge i tri treće nagrade. Umjetnička akademija u Osijeku s ponosom ističe da su druge nagrade dodijeljene magistri glazbene pedagogije i klavira Andreji Gribl za skladbe Lubičica i Jorgovani te studentu glazbene pedagogije Matku Brekalu (koji istodobno studira i kompoziciju u Beču, a dobitnik je potpore iz Fonda Rudolf i Margita Matz za 2015. godinu) za skladbu Bile vile. Natječaj su proveli ugledni glazbenici, između ostalih umjetnički ravnatelj 3. SZP–a mo. Josip Degl’ Ivellio i predsjednica komisije za vrednovanje novih skladbi Heda Gospodnetić. (Sanja Drakulić) 7

P r o l j e t n i ko n c e r t G u d a č ko g k v a r t e t a R u c n e r, 21. t r a v n j a 2 015 . u M a l o j d vo r a n i L i s i n s k i

Pavao M aš ić i Z ag r ebačk i solis t i 18 . ož u jka 2015. u H r vat skom gla z benom z avodu

Fagotist Željko Klepač i skladatelj Miroslav Miletić u središtu pozornosti

Praizveden Kukulkan za čembalo i gudački orkestar Ante Knešaureka

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

sentimentalnošću koji izvire iz Bobićeva dosjetljivog rukopisa, u izvedbi Petra Križanića i članova Gudačkog kvarteta Rucner pronašao je uvjerljive i predane tumače. I sam kraj koncerta bio je rezerviran za zajedničku točku fagotista i kvarteta, obradu efektne skladbe Andante e Rondo Ungarese, op. 35 Carla Marije von Webera za fagot i gudački kvartet.

Ususret Miletićevoj devedesetoj! Uz melankolični stavak Andante cantabile iz Prvog gudačkog kvarteta u D– duru, op. 11 Petra Iljiča Čajkovskog i Šesti gudački kvartet u B–duru, op. 18 Ludwiga van Beethovena, Gudački kvartet Rucner nije propustio prisjetiMiroslav Miletić

agotist Petar Križanić potvrdio se kao pouzdan glazbenik, a njegova je interpretativna osobnost do punog izražaja došla u izvedbi dopadljivog drugog stavka, Quasi Valse iz Autentične suite za fagot i gudački kvartet Davora Bobića

Piše: Bojana Plećaš Kalebota

akon višegodišnjeg koncertnog ciklusa u Hrvatskom glazbenom zavodu, Gudački kvartet Rucner protekle je godine muzicirao u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva, a koncert Proljeće u svojoj trinaestoj sezoni ciklu-

ti se još jedne važne obljetnice. U čast skladatelju Miroslavu Miletiću, koji ove godine slavi 90. rođendan, glazbenici su izveli jedno od njegovih najpoznatijih ostvarenja, Folklorne kasacije, nastale prije više od četiri desetljeća, čiji temelj čine elementi međimurskog folklora, dok se kasacije odnose na komorni oblik iz 18. stoljeća, po svojim značajkama srodan divertimentu. U četiri kontrastna stavka pisana Miletićevim prepoznatljivim stilom, folklornim citatima nabijeni Allegro, lepršavi Scherzo, raskošnim koloritom ispunjen polagani stavak Andante tranquillo i dinamični završni Presto, Gudački kvartet Rucner ostvario je najdorađeniju i najpromišljeniju izvedbu te proljetne večeri, uz najavu ljetnog koncerta na kojem će u lipnju ugostiti klarinetista Brunu Philippa.

Skladatelj je istaknuo motiv i inspiraciju nastanka Kukulkana kao stanovitu potragu za bojom

Piše: Martina Bratić

agrebački su solisti svoju 61. koncertnu sezonu u Hrvatskome glazbenom zavodu zaista šaroliko koncipirali, a četvrti je koncert, održan 18. ožujka, bio rezerviran za čembalo i priznatoga hrvatskog čembalista Pavla Mašića. Jednako je šaroliko taj znameniti zagrebački ansambl na čelu s koncertnim majstorom Sretenom Krstićem zamislio i program za četvrto ovosezonsko izdanje, krećući se od baroka preko pretklasicizma i klasicizma, obuhvativši i djela kasnoromantične estetike, kao i sasvim recentna skladateljska ostvarenja.

Raznolik program Komornim gudačkim sastavima dobro poznata Sinfonia u G–duru, Si 8 Tomasa Albinonija bila je uvod u glazbenu večer. Zagrebački solisti pokazali su dobro vladanje tekstom, ali i veoma uvjerljivu združenost u iznošenju glazbenih linija. Ansambl kao izvođačko tijelo, ovaj put razdijeljeno na tutti i

sa Četiri godišnja doba, prvi je u nizu koncerata planiranih u prostoru Male dvorane Vatroslava Lisinskog. Promjena koncertnoga prostora nije promijenila programsku koncepciju pa su violinistice Ivana Penić Defar i Ana Paula Knapić Franković, violist Dragan Rucner i violončelistica Snježana Rucner proljetnim koncertom nastavili tradiciju promicanja hrvatskoga glazbenog stvaralaštva, obilježavanja obljetnica i ugošćavanja etabliranih solista.

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Ansambl obilježio 10. godišnjicu smrti fagotista Klepača i 90. rođendan skladatelja Miletića

Ante Knešaurek i Pavao Mašić suradnici su ne samo za orguljama nego i u stvaranju novih djela

Klepaču u spomen Koncert dobrotvornog karaktera za udrugu ILAB i habilitaciju djece s poteškoćama u razvoju, bio je u cijelosti posvećen uglednom hrvatskom fagotistu Željku Klepaču, u povodu desete godišnjice njegove smrti. Stoga je, logično, gost večeri bio upravo fagotist Petar Križanić, diplomand zagrebačke Muzičke akademije iz razreda Marijana Kobetića. Usavršavao se na Mozarteumu i Visokoj školi za glazbu u Beču, a od 2005. djeluje kao solo fagotist Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Nastupivši uz Gudački kvartet Rucner u dvjema točkama, Petar Križanić potvrdio se kao pouzdan glazbenik, a njegova je interpretativna osobnost do punog izražaja došla u izvedbi dopadljivog drugog stavka, Quasi Valse iz Autentične suite za fagot i gudački kvartet Davora Bobića, posvećene upravo njemu i Varaždinskom kvartetu, na čiji je poticaj i skladana. Optimizam protkan

Željko Klepač

concertino, nastavilo je muzicirati u Vivaldijevu Koncertu za dvije violine, violončelo i gudače u d–molu, op. 3, br. 11 iz glasovite zbirke L’estro armonico, što se pokazalo malo skliskijim terenom za cjelokupnu koordinaciju teško prohodnih polifonih odsječaka, uz očito poljuljanu komunikaciju između članova instrumentalnih grupa. S trećom se skladbom, Koncertom za čembalo u G–duru, Wq. 34 Carla Philippa Emanuela Bacha Zagrebačkim solistima na sceni pridružio Pavao Mašić, potvrđujući status jednoga od najboljih domaćih čembalista svoje generacije, izvo-

deći interpretativno veoma zrelo, muzikalno i izrazito virtuozno taj pretklasicistički dragulj. Charles Avison i njegov Concerto u C–duru, br. 9 otvorio je drugi dio, što se možda, s obzirom na cjelokupni program, moglo i izostaviti, pa i unatoč veoma sigurnoj izvedbi Zagrebačkih solista.

Mogućnosti čembala Pavao Mašić pokazao je vještinu i interpretativnu maštu u izvedbi jedinoga suvremenog djela te večeri — skladbe Kukulkan, za čembalo i gudački orkestar, skladatelja i orguljaša Ante Kneša-

ureka. Skladba građena kao tradicionalna trostavačna forma, s unutarnjom dramaturgijom i narativom, različitim glazbenim sredstvima nastoji prezentirati mogućnosti kolorističkoga tretmana zvuka čembala. Skladatelj je istaknuo motiv i inspiraciju nastanka Kukulkana kao stanovitu potragu za bojom; neprekinutim postupnim promjenama zvučnih boja i efekata priziva se mitološko biće starih Maja i Azteka zvano — Kukulkan. Koža toga bića neprestano mijenja boju, a element mističnosti i obrednoga karaktera glazbe ponajviše se ogleda u meditativnom drugom stavku, naziva Improvvisazione. Knešaurekovo je djelo na specifičan način zaživjelo u izvedbi Pavla Mašića koji je, osim kolorističkoga tretiranja svojega instrumenta, demonstrirao i vlastitu moć sviračke prilagodbe i invencije.

rema Knešaureku, njegovo novo koncertantno djelo neprekinutim postupnim promjenama zvučnih boja i efekata priziva mitološko biće starih Maja i Azteka, zvano Kukulkan

Večer je zaključena Suitom za gudače, H93 skladatelja Franka Bridgea koju su Zagrebački solisti izveli s dobrom dozom koncentracije i posvećenosti, a njezini su melodiozni blokovi zaživjeli bogatim zvukom fine razrade, potvrđujući da ansambl posebne afinitete gaji upravo prema tom tipu repertoarne literature. 9

N a j n ov i je u p r i z o r e n je g l a z b e n e d r a m e E k v i noc i j I va n a B r k a n ov i ć a , 19. o ž u j k a 2 015. u H N K– u Z a g r e b

Premijera dugo zaboravljenoga blaga Publika je prvi put nakon davne 1978. mogla vidjeti dragocjeno hrvatsko operno ostvarenje prema istoimenom tekstu Ive Vojnovića

Mihael Kukavčić

(slijeva nadesno): Josip Roša, Patricija Hitrec, Aleta Arbanas, Marina Kozina–Klasić, Kristina Owais, Barbara Suhodolčan, David Šeb i Kristina Beck–Kukavčić Kolegij Hrvatska vokalna baština na Odsjeku za solo pjevanje Muzičke akademije u Zagrebu

Tragom hrvatskog pjeva Predavačica Kristina Beck–Kukavčić osmislila je nastavni plan i program kolegija u sklopu kojega sa studentima radi hrvatsku solo pjesmu, operu i operetu

Piše: Ivana Jurenec

rvatska vokalna glazba studentima je iskorak u često uskom pedagoškom repertoarnom kanonu, stoga pokazuju veliko zanimanje za nju i u kasnijem profesionalnom radu

obro je poznato da se, zahvaljujući koncepciji školskog plana i programa, učenici i studenti glazbe u sklopu jedne obavezne ispitne skladbe susreću s hrvatskim stvaralaštvom. Više od toga prepušteno je osobnom afinitetu profesorâ, od kojih tek neki od njih prenesu učenicima ljubav prema našoj glazbenoj baštini, koja se kod većine studenata nerijetko svodi na marginaliziranu predodžbu o nečemu manje atraktivnom od opusa stranih skladatelja koji se mora »odraditi« za ocjenu.

Rušenje mita

U rušenju tog mita već petu akademsku godinu u sklopu kolegija Hrvatska vokalna baština sudjeluju studenti solo

pjevanja Muzičke akademije, predvođeni profesoricom Kristinom Beck–Kukavčić. Cijeli život na brojnim koncertnim nastupima izvodila je djela hrvatskih skladatelja, promovirajući, između ostaloga, opus svoje majke Ivane Lang. Vođena znatiželjom, prof. Beck–Kukavčić uz pedagoški rad na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu rado zaviruje u arhive, knjižnice i privatne ostavštine da bi pronašla rijetko izvođena ili nikad izvedena djela. U želji da svoj žar prema hrvatskoj umjetničkoj glazbi prenese mlađim generacijama, prije pet godina osmislila je nastavni plan i program kolegija Hrvatska vokalna baština.

Solo pjesma, opera i opereta Vrijednost te inicijative tada je prepoznala i poduprla pročelnica Odsjeka za solo pjevanje Vlatka Oršanić, zahvaljujući kojoj je prijedlog usvojen. Kolegij je dosad odslušalo tridesetak studenata. U godini dana mladi pjevači u prvom semestru upoznaju solo pjesmu, a drugom operu i operetu. U razgovoru profesorica Beck–Kukavčić otkriva da je program svake godine drukčiji. Neka od djela koja odabire još uvijek su u rukopisima, a do njih dolazi pretražujući knjižnice Muzičke akademije, Hrvatskoga glazbenog zavoda, Glazbene škole Vatroslava Lisinskog te Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Jedan dio pronalazi u privatnim zbirkama, odnosno ostavštinama, a drugi je dio njezin privatni fundus skladbi koje je izvodila. Studenti pokazuju zanimanje jer im je to iskorak u često uskom pedagoš-

kom repertoarnom kanonu. Zato ne iznenađuje što neki ta djela poslije uvrštavaju na program svojih koncerata. Većina tih skladbi nije se izvodila u posljednja tri–četiri desetljeća, a neke na studentskim produkcijama dožive i praizvedbu. Publici, koja mahom okuplja kolege studente i profesore, zanimljivo je čuti solo pjesme skladatelja primarno poznatih kao autora glazbe za druge izvođačke sastave, poput Anđelka Klobučara, Petra Dumičića ili Franje Lučića. Kristina Beck–Kukavčić program odabire prema načelu umjetničke vrijednosti, pokušavajući pritom prilagoditi svako djelo glasovnim sposobnostima i karakteru pojedinog studenta. Budući da su iz klasa različitih profesora, u radu sa studentima prof. Beck–Kukavčić ne zadire u tehniku, već pokušava što je moguće više izraditi interpretaciju i ekspresiju teksta, što joj je posebno blisko, jer je uz magisterij iz pjevanja stekla i diplomu iz književnosti i filozofije.

Promišljanje značenja Rezultate rada prvog semestra ove akademske godine studenti su predstavili na koncertu održanom 28. siječnja 2015. u Maloj dvorani nove zgrade Muzičke akademije. Uz stalnu korepetitoricu kolegija Hrvatska vokalna baština Evu Kirchmayer–Bilić nastupilo je šestero studenata. Večer hrvatske solo pjesme otvorila je Marina Kozina–Klasić izvevši Uspavanku Milana Reizera, Adieu iz ciklusa Tri pjesme Branimira Sakača te ulomak iz ciklusa Bolesna djevojka Jurja Stahuljaka. U nastavku

programa Barbara Suhodolčan vrlo lijepim nastupom predstavila je Morčić iz ciklusa Tri istarske Vjekoslava Gržinića te Cvitja razmišlenje — zanimljivu skladbu u kojoj je Igor Kuljerić uglazbio tekst Frana Krste Frankopana. Kristina Owais otpjevala je djelo Franje Lučića Tkeš si fletno čiji slog podsjeća na romantične minijature. Jedina praizvedba te večeri bila je Baci misli kad te ljubim Đeni Dekleve Radaković, ponešto suzdržanog skladateljskog rukopisa. U nastavku večeri korepetitoricu je nakratko zamijenio gitarist Josip Roša, koji je bio skladna pratnja Patriciji Hitrec u muzikalnoj izvedbi triju skladbi Ivana Padovca (Die Sehnsucht, Frühlingsgruß i Die Edensblume). Nakon romantičnih domaćih ostvarenja na njemačkom jeziku, koncert se programski vratio u 20. stoljeće pa je publika mogla čuti dva uglazbljenja narodnog teksta u efektnim djelima Dremle mi se, dremle Krste Odaka i Primorkinja konja jaše Petra Dumičića u interpretaciji Alete Arbanas. Za kraj večeri David Šeb otpjevao je Mrtve mlinove iz ciklusa Dani srca i kajanja Jurja Stahuljaka te pjesmu Prosjak Rahim Božidara Kunca. Same izvedbe studenata varirale su u kvaliteti, podjednako s gledišta tehnike i muzikalnosti, no valja pohvaliti izvrsnu dikciju i promišljanje značenja teksta i njegova prenošenja slušateljima. Nema sumnje da će rad studenata solo pjevanja s profesoricom Kristinom Beck– Kukavčić pridonijeti bogatijem koncertnom životu vokalne glazbe hrvatskih autora, ali i potaknuti tiskanje notnih izdanja dosad neobjavljenih skladbi.

agrebačku scenu klasične glazbene produkcije u ožujku je svakako obilježila jedna operna premijera Hrvatskoga narodnog kazališta. Ekvinocij, glazbena drama Ivana Brkanovića, nastala prema istoimenome tekstu Ive Vojnovića, doživjela je povratak na scenu gdje je 1950. prvi put uprizorena. Ipak, posljednje predstavljanje imala je u Zagrebu davne 1978., postavši tako još jedno domaće operno ostvarenje čiju sudbinu obilježava povremeni repertoar i entuzijazam obljetničarstva. O takvom neuobičajenom vremenskom hijatusu, ali i pitanju krajnje polarizirane recepcije koju Ekvinocij bilježi, između ostaloga se polemiziralo i u razgovoru uoči nove zagrebačke premijere. Razgovornu matineju moderirao je Branimir Pofuk, a o operi je govorilo nekoliko članova autorskoga tima: intendantica kuće Dubravka Vrgoč, dirigent Nikša Bareza, redatelj Igor Pison te skladateljev sin, skladatelj Željko Brkanović. Razgovor je markirao različite problemske sklopove djela, od dramatske strukture i impostacije do pitanja (nacionalnih) glazbenih elemenata i njihove razrade. No dao je svojevrstan nacrt daljnjih planova revitalizacije te opere. Naime, različite su se preinake notnoga teksta pokazale kao apsolutna nužnost pa je maestro Željko Brkanović podsjetio i na planove izdavanja partiture u nakladi Cantusa d.o.o., kao jednu od sastavnica te ideje.

Opravdani odabir Na zagrebačkoj premijeri 19. ožujka bilo je uglavnom popunjeno gledalište, no ipak je to bilo manje od očekivanog, s obzirom na status raritetnog naslova u aktualnoj sezoni HNK–a. Pa ipak, ako zanemarimo Brkanovićevu antologijsku skladateljsku kreaciju, već se iznošenjem prvih glazbeno–scenskih fragmenata činilo da je odabir i postav djela bio opravdan potez. Atmosferična glazbena izgradnja gotovo preopterećena tkanjem malih i smanjenih intervala nadaje se kao prva od mnogih aluzija na glazbu južnoga podneblja. Teških i oporih suzvučja, dijalog ribara i orkestra uvodi u priču nekog dalekog vremena, uz nezatomljiv osjećaj žaljenja i nemoći te onu posvemašnju tišinu i mirnoću kakva može anticipirati samo nešto slično razornoj oluji.

Izvanredni interpreti

nu glazbene prezentacije, iako umnogome ne ostajući artikuliran i združen, za orkestar se to nije moglo reći. Unatoč skladateljskoj intenciji da instrumentalni zvuk bude snažan i dojmljiv, Barezinim je sviračima ipak nedostajalo dinamičke kontrole i nešto bolje koordinacije s pjevačkim dionicama.

Uvodni dio obilježavaju muški likovi, među kojima se svakako istaknuo Ivo Ledinić u izvedbi tenora Domagoja Dorotića. Nadahnuta interpretacija i potresna dijalektika koju je ostvarivao s likom svoje majke rezultirali su prirodno iznesenim transformacijama u raspoloženju i dobrom kontrolom vokala. Istovremeno su pak nastupi s Anicom, njegovom ljubljenom, gdjekad bili lišeni punokrvne sugestije i emocije koju njihov odnos iziskuje. U ulozi beskrupuloznoga kapetana i oca koji kćerinu sudbinu gleda kroz prizmu materijalne dobiti, bas Ivica Čikeš donio je glumački pomalo statično, pa i bezvoljno, ali ipak glasovno markantno. Antipod svemu dobrom i alegorija kapitalističkoga proždiranja i nečovječnosti platforma je iz koje je pak niknuo lik imućnog povratnika iz Amerike Nike Marinovića, s glazbenom retorikom ne–lijepog, uz obilje govorenog pjevanja, često popraćenog ironičnim i zloslutnim podsmijehom, što je na izvanredan način okupio i prezentirao bas–bariton Giorgio Surian.

Naposljetku, suvremena vizija Ekvinocija kroz perspektivu talijansko–slo-

Ekvinocij Ivana Brkanovića, neopravdano zanemarivano djelo s neospornim izvannacionalnim glazbenim vrijednostima, doživjelo je svoju treću zagrebačku premijeru, s hrabrim promjenama u prezentacijskoj koncepciji i čitanju, ali bez imalo sumnje — uspješnu i poticajnu i za druge moguće repertoarne revitalizacije i osvježenja.

Ženski modus Brkanovićeve figure snažne su osobnosti uvjetovane vlastitim prostorno– vremenskim habitusom; njegovi najpregnantnije oslikani i izgrađeni likovi jesu upravo žene sa svojim specifičnim modusom življenja (i preživljavanja). U takvoj se problematici uspostavlja tipska podjela ženskih likova — glavna dva, onaj Ivove majke Jele te Ivove ljubavi — Anice, funkcioniraju kao dva pola i dva činitelja fabule: aktivni i pasivni, iskustveni i nevini, činiteljski i spekulativni. I dok je lik Anice u izvedbi sopranistice Tamare Franetović–Felbinger, bez preostatka zauzeo takav položaj, korektno se krećući unutar arene vlastite arhetipske trpnje, ona najteža uloga Ekvinocija, čvorište duboko humane težnje za okupljanjem i održanjem obiteljskoga plana, utjelovljena je s nepogrešivim osjećajem za dramatsko, izvanrednom vokalnom tektonikom te iznesena začuđujuće prirodnom identifikacijom sa svim onim introspektivnim elementima koji upravo tvore Jelin lik. Tu je operna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović u dojmljivim solo nastupima, ali i duetima i tercetima, pokazala apsolutnu interpretativnu spremnost i predanost. I dok je zbor, najčešće kao atmosferična dopuna i anticipirajuća signalizacija, još koliko–toliko uspijevao zadržati razi-

Mara Bratoš

Piše: Martina Bratić

Domagoj Dorotić i Dubravka Šeparović Mušović kao sin Ivo i majka Jele na premijeri glazbene drame Ekvinocij Ivana Brkanovića u HNK–u Zagreb

venskoga redatelja Igora Pisona pokazala se kao veoma dobar pokušaj oživotvorenja i stanovite modernizacije toga bezvremenskog i nadasve aktualnog sižea, pa i unatoč nekim nelogičnostima koje su se uglavnom ticale tretmana i korištenja kazališnoga prostora (poput nespretnoga razbijanja četvrtoga zida u sceni masovnog ukrcavanja mladića na brod). Anuliranjem svih potencijalno opterećujućih elemenata iz odnosa vrijeme–prostor koji su tradicionalno bili ishodište prijašnjih inscenacija te glazbene drame, Pison se znakovito približio sadašnjem trenutku i autorski dodatno istaknuo velike teme poput patrijarhata, emigracije i kapitalizma. Takvu je intenciju dodatno poduprla scenografija, svedena tek na transcendirajuće simbole i sasvim lišena označiteljskih pokušaja, dok se kostimografski prinos operi pokazao kao najslabija karika, graničeći s gotovo ružnim.

a potrebe novog iščitavanja partiture koje se prihvatio maestro Nikša Bareza, note je pripremio skladateljev sin Željko Brkanović, a novo, redigirano izdanje nakon nekoliko najsvježijih izvedbi priprema Cantus d.o.o.

Uz središnju studentsku proslavu prošlogodišnje stote obljetnice smrti Ivana pl. Zajca

Ve p r i n a c, 10. t r av n j a 2 015. , o d a n a p o č a s t ve l i ko m i s t a r s ko m s k l a d a t e l j u I va n u M a t e t i ć u R o n j g ov u u č a s t 13 5 . o b l j e t n i c e r o đe n j a

Jedina operna premijera uz obljetnicu velikog opernog majstora

Najzad sam spekal to jaje

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

omci na brod, mladenačka opereta Ivana pl. Zajca u mladenačkoj postavi na Maloj sceni. Svaka čast Zoranu Juraniću, Snježani Banović i Vitomiri Lončar!

Piše: Jagoda Martinčević

ako zvuči nevjerojatno, ipak je istinito: o stotoj obljetnici smrti, Ivan pl. Zajc dobio je u cijeloj Hrvatskoj tek jednu jedinu glazbeno–scensku premijeru! Zagreb mu se doduše odužio nizom drugih prigodnica, poput simpozija održanog u HAZU–u, izložbe u Hrvatskom glazbenom zavodu, CD–a zborske glazbe (HRT) i nanovo umivenom izvedbom Nikole Šubića Zrinjskog u Hrvatskom narodnom kazalištu. Rodna Rijeka priredila je tek prigodni koncert, a ostale glazbene sredine ni to.

Zajcolog Juranić Bilo bi to zlo za zlo da se ponovno nije na djelu našao naš danas najmarniji ‘’zajcolog’’, skladatelj i dirigent, a kada je Zajc u pitanju i priređivač njegovih djela — maestro Zoran Juranić. Upustio se u hvalevrijedan pothvat pripremivši Zajčevu operetu Momci na brod sa studentima solo pjevanja i Komornim orkestrom Muzičke akademije u Zagrebu, pri čemu mu je svesrdno potporu dala producentica izvedbe i ravnateljica Male scene Vitomira Lončar, ne samo prostorom i tehničkom pomoći nego i svojim doista pregalačkim nakanama kad su mladi izvođači posrijedi, a odnedavno osim dramskih i pjevači i svirači. Oboje su, i maestro Juranić i gospođa Lončar itekako dobro pogodili, a s njima i ekipa profesionalaca: redateljica Snježana Banović, scenografki-

nja Dinka Jeričević, kostimografkinje Dženisa Pecotić i Emina Kušan, koreografkinja Ljiljana Gvozdenović, uz Juranića voditeljica projekta, primadona i pedagoginja Vlatka Oršanić te mentor orkestra, iskusni i poznati guslač Jože Haluza. Svi oni, vidjelo se na sceni a i čulo, nakanili su se dobro zabaviti, ali i podučiti mlade kako nastaje odlična predstava, neki bi možda rekli lakotaktna, koja bi mogla biti uzor mnogima. Možda prije svih gradskom Kazalištu Komedija u kojem je opereta gotovo zamrla, a koja, očito je prema prepunim izvedbama Male scene, još uvijek ima svoju publiku, a ne samo tate, mame i ostalu rodbinu i prijatelje mladih tumača.

Urnebesna komedija Momci na brod, prva opereta iz Zajčeva bečkog razdoblja, praizvedena 15. prosinca 1863. godine u Karltheatru, uz zagovor tada slavljenog Franza von Suppéa, a prema zapisima Zajčeve prijateljice

Piše: Ramiro Palmić

Studentska produkcija operete Momci na brod u zagrebačkom kazalištu Mala scena jedina je glazbeno–scenska premijera za Zajčevu okruglu obljetnicu

Zoran Juranić i Stefano Surian

i biografkinje Antonije Kasović–Cvijić, u prvoj sezoni zabilježila je do stotinjak izvedbi! U tadašnjem operetnom Beču pojava još jedne operete ne baš poznatog Riječanina mogla je proći i nezapaženo, no unatoč nekim kritičarskim prigovorima (koje je istražio muzikolog Stanislav Tuksar), publika je zapravo rekla pravorijek. A to i jest najvažnije kad je u pitanju zbiljski život djela na sceni, a ne u kakvoj prašnoj ladici. Libreto je za hrvatske izvedbe, prema engleskom predlošku Ludwiga Harischa, preveo i obradio Vladan Švacov, smjestivši zbivanje u luku jednog »malog mista’’ u kojem posada usidrenog ratnog broda i mještani doživljavaju razne zgode i nezgode. Sve završava , naravno, dobrim starim operetnim happyendom. Ni prepametan ali ni bedast (kakvi sadržaji, a osobito libreta opereta, znaju biti), ovaj je u Švacovljevoj obradi i režiji Snježane Banović, pod dirigentskim vodstvom Zorana Juranića, iznikao kao duhovita, zabavna, na trenutke i urnebesna glazbena komedija, s obiljem jednostavne, lijepe i pjevne glazbe, nakon koje svi idu kući zadovoljni i veseli. Neki su pohodili predstavu i više puta.

stanova Ivan Matetić Ronjgov iz Ronjgi u Viškovu pokraj Rijeke, u sklopu redovitih godišnjih aktivnosti koje se poglavito odnose na čuvanje i promicanje čakavske glazbene i jezične baštine te njihovo izdavaštvo, ove godine, kako je istaknuo njezin ravnatelj Darko Čargonja, obilježava 135. obljetnicu rođenja barda istarsko–primorske glazbe čije ime nosi, Ivana Matetića Ronjgova (Ronjgi, 1880. — Lovran, 1960.).

Na tanko i debelo Svečanost obilježavanja na dan Matetićeva rođenja počela je polaganjem cvijeća na njegov grob na opatijskom groblju. Prisutni su bili predstavnici Županije, Ustanove Ivan Matetić Ronjgov, riječke Glazbene škole koja nosi njegovo ime te predstavnici Viškova. Potom su se sudionici zaputili u Veprinac, odnosno u zaselak Mandriju. U tom slikovitom i mirnom mjestu povrh Opatije na padinama Učke u kući obitelji Hlanuda, Matetić je unajmio sobicu, intenzivno i koncentrirano radeći na ujedinjavanju svojih saznanja o istarskoj glazbi i teorijskoj postavi istarske ljestvice. Prema kazivanju mještana, osam dana nije izlazio iz sobe, a susjedi su mu donosili hranu. Baveći se gotovo četvrt stoljeća teorijsko–istraživačkim radom, obilazeći najviše istarska mjesta, osluškujući i zapisujući starinske pučke

napjeve, Matetić je nastojao proniknuti, otkriti i riješiti problem njihovih melodijskih i harmonijskih zakonitosti. Posebice se usredotočio na pronalaženje načina zapisivanja naturalnog, netemperiranog istarskog pjevanja »na tanko i debelo« u okvir dursko–molskog tonskog sustava. U kući u Veprincu Matetić je 1925. godine postavio temelje istarske ljestvice — šestotonskog niza i način njihova zapisivanja — prema kojima muziciraju autohtoni pučani Istre, Hrvatskog primorja i sjevernojadranskih otoka.

»Speklo se jaje« Na kraju, došavši do određenih glazbeno–teorijskih zaključaka, zadovoljno je izjavio: »Najzad san spekal to jaje.« Matetićeve teorijske glazbene rasprave objavljene su 1925. u časopisu »Sv. Cecilija«.

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Spomen–ploča otkrivena u mjestu Veprinac povrh Opatije u kojem je Matetić postavio teorijske temelje istarske ljestvice

Otkrivajući spomen–ploču Matetiću, prof. Dušan Prašelj, učenik, suradnik i sljedbenik Matetićeva djela, istaknuo je da je Matetić tim otkrićem utro put sebi i drugima da na temelju toga arhaičnog i tisućljetnog melosa skladaju veća vokalna i instrumentalna djela, što je pravo jamstvo očuvanja glazbene baštine i tradicije istarskoga kraja i ukupne hrvatske tradicijske glazbe. Antologijska zborska djela Ćaće moj, Roženice, Naš kanat je lip, Malo mantinajde v Rike na palade i Na mamin grobak, kruna su Matetićeva istraživačkog i skladateljskog rada. U umjetničkom programu u povodu otkrivanja spomen–obilježja u Veprincu, sudjelovali su mješoviti pjevački zborovi Ronjgi iz Ronjgi, Maestral iz Veprinca te mladi sopci Edi Milohnić i Andrej Čutul iz Krka.

Zabavno i korisno U malom prostoru Male scene scenografkinja Dinka Jeričević učinila je pravo malo čudo, omogućivši razigranu i rasplesanu režiju i koreografiju, dok reducirani orkestar nije baš nimalo oštetio Zajčevu vedru glazbu. Gledala sam i slušala drugu izvedbu i zato ističem njezine izvođače: glumački i pjevački urnebesnog Igora Vlajnića, izvrsnog u glumačkoj roli Marka Hergešića, te redom vrlo dobre i uvjerljive Davida Šeba, Mandu Sviben, Stefana Suriana, Hanu Hanas, Karlu Ledić i zbilja duhovitu Franu Mariju Vranković, cijeli ansambl mornara i djevojaka, a na kraju i dirigenta Zorana Juranića koji je u finalu sišao s dirigentskog pulta i poigrao se malom ulogom komandanta fregate, nešto poput alter ega plemenitog Zajca. Sve u svemu, kazališno zabavan, a pedagoški koristan projekt u spomen na stotu obljetnicu smrti skladatelja koji nam je profesionalizirao hrvatsku operu. Pa ako su ga već profesionalne institucije zaboravile, nisu mladi sa svojim mentorima, kojima svaka čast. 12

Na prvoj reprizi Momaka na brod Ivana pl. Zajca izvođačima se u naklonu ponosno pridružila i skladateljeva praunuka Vera Wantur pl. Dolovčak koja je posebno za pradjedovu stogodišnjicu doputovala u Zagreb iz Heidelberga u kojemu živi

Svečanost obilježavanja 135. godišnjice rođenja Ivana Matetića Ronjgova

Kritičar je uvijek i sam izložen kritici BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Viđenje iz prve ruke glazbenog života u Dubrovniku, gdje je jedan od najvećih problema nedostatak primjerene koncertne dvorane

laton je rekao da je glazba »jače oruđe od bilo koje druge edukacije«, ali i »kakva je glazba, takva je i država«, no često se zanemaruje položaj glazbe u društvu

društvo, ljepoti muzikološkog posla i poziciji glazbenog kroničara u sredini specifične dinamike zbivanja izvan vodećih glazbenih središta.

Razgovarala: Jana Haluza

ako je stekla najprije diplomu iz pedagogije u Splitu, a potom diplome iz muzikologije i komparativne književnosti u Ljubljani, Ileana Grazio cijeli je radni vijek provela u Dubrovniku kao nastavnica i mentorica iz glazbenih predmeta Osnovne škole Lapad i Više pedagoške škole. No usporedno s pedagogijom, bavi se muzikološkim istraživanjima i svoja otkrića najrazličitije tematike objavljuje u stručnim časopi-

Koliko je važno glazbeno obrazovanje u stvaranju zdravog društva? To je moralni imperativ za sve ljude. Osim što obogaćuje život i edukaciju, glazba donosi ljepotu i pomaže nam da svijet bude bolje mjesto za život. Ona je modalitet povezivanja među ljudima, dokida generacijske jazove, potiče komunikaciju, kreativnost i suradnju, što su nužni i važni elementi zdravog društva. Glazbena naobrazba je esencijalna u edukaciji djece. Naime, sudjelovanje u glazbenoj kreaciji od najranije dobi jedinstvena je mogućnost u pripremi za pismenost. Kad dijete pjeva, igra se ili sluša glazbu, nastavnik ga može usmjeriti da sluša i čuje na nov način, čime vježba i slušnu diskriminaciju. Sviranjem na instrumentima i pri tome dodavanjem pokreta, djecu se potiče na sekvencijsko učenje, koje je ključno na primjer u shvaćanju pročitanoga teksta.

Vedran Jelinić

Moć glazbe

Ileana Grazio

sima (Mozart i Dubrovnik, Vojnovićeva djela u zagrljaju Euterpe, Marin Držić i glazba, Opera Chopin, Mahlerova glazba sadržava olimpijski sjaj, ali i tminu Hada, Glazbenička obitelj Sorkočević itd.). Istodobno se cijelog života bavi kritikom, vrijedno bilježeći glazbene događaje u svojoj sredini za elektroničke i tiskane medije. U povodu njezina 80. rođendana porazgovarali smo s njom o važnosti glazbenog obrazovanja za

Platon je rekao da je glazba »jače oruđe od bilo koje druge edukacije«, ali i »kakva je glazba, takva je i država«, a često ili gotovo uvijek se zanemaruje položaj glazbe u društvu. Poznato je da glazbeno obrazovanje ima snažan i dugotrajan učinak, da se glazbom uče obrasci ponašanja primjenjivi i na druge životne situacije te je poticaj za uspješnost. Slušanje i sviranje glazbe podiže samopouzdanje, definira identitet, razvija disciplinu, koncentraciju i velik je emotivni odušak. O tome sam se osvjedočila i tijekom svoje dugogodišnje karijere glazbene pedagoginje. Stoga se glazbeni odgoj nikako ne smije zanemariti, a redukcija sati toga predmeta u školskim programima zasigurno nije pozitivna i za posljedicu ima manjkavost u obrazovnoj širini osoba, napose onih koji će biti akademski građani ovoga društva. Glazbena pedagogija nikad vas nije udaljila od marljivog muzikološkog istraži-

vanja. U čemu je, prema vašem mišljenju, prava ljepota muzikološkog posla? Ljepota je u otkrivanju nepoznatoga, kao i analiza i proširivanje znanja o već poznatim djelima ili stvarateljima. Muzikolog može stručnim tekstovima i knjigama pridonijeti pozicioniranju glazbene kulture u društvu i iza sebe ostaviti rad koji u budućnosti postaje polazišna točka nekom mladom muzikologu. Osim povijesne muzikologije, tu su glazbena analiza i etnomuzikologija. Francusko–američki skladatelj Edgard Varèse u romantičnom je duhu, vjerojatno boreći se protiv »nemilosrdnog« znanstvenog pristupa u glazbi, autoritativno tvrdio da »cilj objašnjenja primjenom analize razara i osakaćuje duh djela«. S tim se ne bih mogla složiti, jer je analiza važna za sveobuhvatno sagledavanje skladbe ili opusa nekog autora i s još više aktivnosti duha i uzbuđenja mogu se percipirati slušana djela.

cija dijela glazbene prošlosti grada u kojem sam provela gotovo cijeli život bila je ne samo zanimljiva nego na neki način i uzbudljiva.

Kritičar u manjoj sredini Kakav je položaj glazbenog kritičara u manjoj kulturnoj sredini kakav je Dubrovnik? Između rijetke koncertne sezone i gustih Dubrovačkih ljetnih igara glazbenike o kojima pišete susrećete na svakom koraku. Kritičar je uvijek i sam izložen kritici, bez obzira na to je li riječ o velikoj ili maloj sredini. Ali na to se osobito ne osvrćem. Nikad se nisam povodila za drugim kriterijima u prosudbi osim stručnošću i objektivnošću. Što se tiče samih koncerata, istina je da su u Dubrovniku desetljećima središnji dio glazbenih zbivanja Dubrovačke ljetne igre, a to je u nekoliko godina bio i festival Julian Rachlin i prijatelji. Kako su tu dolazili i dolaze vrhunski svjetski umjetnici, nikako nismo zakinuti u smislu kvalitete glazbenih događanja, dapače! Prije se znalo događati da su u Dubrovniku nastupali glazbenici–zvijezde koji nikad ni prije ni poslije nisu nastupili u nekom drugom većem gra-

du u Hrvatskoj, čak ni u Zagrebu. Naravno da praćenje gustog rasporeda koncerata tijekom Igara forsira tempo žurnog pisanja kritika, pa zna biti naporno, ali kako su se, nažalost ponajprije zbog financijskih razloga, koncerti na Igrama prorijedili, ni to više nije problem. A i većina novina i elektroničkih medija minorizirala je prostor za kulturu, tako da se prijašnje gotovo svakodnevno pisanje, odmah nakon koncerta, promijenilo u tjedne kritike.

Neprikladne dvorane Osjećate li se ikada izdvojeno iz velikih središta moći, živeći i djelujući cijelog radnog vijeka u Dubrovniku? Što se tiče glazbenog života u Dubrovniku, jedan od najvećih problema je nedostatak primjerene koncertne dvorane, o kojoj se govori i raspravlja niz desetljeća, ali konkretnog i zadovoljavajućeg rješenja nema. To i nije tako izraženo tijekom Igara, jer se većina koncerata održava u atriju Kneževa dvora ili nekom drugom otvorenom prostoru, iako im nerijetko smeta buka iz okolnih ugostiteljskih objekata, što bi trebalo regulirati odlukom gradske uprave. Međutim, nakon ljeta zaista nemamo gdje održavati koncerte. Naime, koncerti su se održa-

vali u dvorani Narodne knjižnice, Gradskoj kavani, tvrđavi Revelin, Palači Crijević–Pucić, a sada Dubrovački simfonijski orkestar, koji je nositelj glazbenog života, održava koncerte u prostorima Slanice, nekadašnjeg skladišta soli, što je više nego neprimjereno. Dubrovački komorni ansambli priređuju koncerte u negrijanim crkvenim prostorima. To je, uz promjene u cijelom društvu, jedan od razloga zbog kojega je u Dubrovniku sve manje publike. Osobno taj nedostatak nadoknađujem povremenim odlascima u Zagreb, gledanjem satelitskog glazbenog programa Mezzo ili odlascima na prijenose opera iz njujorškog Metropolitana. Svježa glazbena oaza je djelovanje Glazbene radionice Sorgo, koja za mrtvih glazbenih mjeseci priređuje koncerte, uglavnom s praizvedbama domaćih djela i novim glazbenim otkrićima iz baštine. Za kraj, recite nam nešto o svojem podrijetlu. Gdje ste i kad rođeni, gdje ste se prvi put susreli s glazbom? Od svoje petnaeste godine živim u Dubrovniku. Rođena sam 1934. godine u Trebinju. Moj otac je iz Češke početkom 20. stoljeća došao u to malo, ubavo mjesto jugoistočne Europe, upoznao moju majku iz Župe dubrovačke i ostali su tu do kraja života. Upoznavanje s glazbom bilo je slušanje gramofona i opernih arija, a bila je prava ri-

ritičar je uvijek i sam izložen kritici, bez obzira na to je li riječ o velikoj ili maloj sredini

jetkost u to doba u domovima posjedovati gramofon. Životni put me odveo u Glazbenu školu u Dubrovnik. Ondje sam upoznala svojeg budućeg supruga, tada profesora na toj instituciji, pijanista Ferda Grazija. Tako je cijeli moj život, i privatno i javno, vezan uz glazbu i posvećen njoj. I ona je mene vezala za sebe i mislim da sam zbog toga imala duhovno bogatu kvalitetu života.

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Razgovor s dubrovačkom muzikologinjom, pedagoginjom i glazbenom kritičarkom Ileanom Grazio

Posebno mjesto zauzima afirmacija domaće glazbene scene, njezine vidljivosti na nacionalnoj kulturnoj mapi. Danas se, u vrijeme manje ili više uspješnih pokušaja holističkog pristupa materiji, muzikologija spaja sa socijologijom, antropologijom, medicinom i drugim znanostima, što može biti poticaj i izazov mladim znanstvenicima–muzikolozima.

Raznoliki interesi Od mnoštva muzikoloških radova koje ste objavili i istraživanja koje ste poduzeli, koje vam je najdraže? Moji muzikološki interesi su raznoliki, ali ako bih trebala izdvojiti jednu, to je tema pjevačkih zborova u Dubrovniku od kraja 19. stoljeća do 1941. godine. To je rad koji je obuhvatio ne samo taj dio glazbenog života Dubrovnika nego i političku, socijalnu i kulturnu komponentu sredine. U to sam se istraživanje upustila pomalo nesvjesna opsežnosti. Na temelju materijala, prije svega iz Dubrovačkog arhiva i arhiva Dubrovačke biskupije, uspjela sam stvoriti sveobuhvatnu sliku o djelovanju tih društava: Hrvatskog pjevačkog društva Gundulić, Hrvatskog pjevačkog društva Dubrava, Radničkog društva Zora, Zbora dubrovačke katedrale, kao i Srpskog pjevačkog društva Sloga. Rekonstruk-

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Uz uvodnu i završnu produkciju ovogodišnjeg festivala u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu

Gubi li Muzički biennale Zagreb smisao? Razmišljanja nakon gledanja opere Madame Buffault Borisa Papandopula i baletnog diptiha Kraljevi bogova Ivane Kiš i Tomislava Olivera

Piše: Jagoda Martinčević

ubi li Muzički biennale Zagreb smisao? Doista, gubi li? Sudeći prema početku i završetku, prema mišljenju autorice ovih redaka koja je odslušala i odgledala zbivanja u svim dosadašnjim godištima — gubi!

Već viđeno

Naime, ovogodišnji je festival počeo operom nastalom oko 1971./72., dakle anakrono, a završio baletima, doduše, današnje glazbe, ali zato koreografija kakvih smo se nagledali prije četiri–pet desetljeća. Temeljna ideja MBZ–a bila je predstaviti novo, skladano u našem vremenu, dakle suvremeno, po mogućnosti i izvedeno tako da što manje podsjeća na već viđeno. S vremenom se ponekad odstupalo od te ideje raznoraznim retrospektivama ili poča-

snim događajima posvećenim ovim ili onim autorima koji su svojedobno doista bili tzv. avangarda, odnosno suvremeni u vlastitom dobu ili su, pak, bez obzira na načine autorskoga izražavanja, predstavljali svoja nova djela. Sada se pak za početak Festivala posegnulo za pronađenom partiturom djela koje je skladano prije četiri desetljeća, i to iz pera autora koji nikada nije bio nositelj Novoga. Riječ je o Borisu Papandopulu, možda najdarovitijem skladatelju prošloga stoljeća, nedvojbeno jednom od najplodnijih, i njegovoj fantastičnoj operi Madame Buffault koja nikad nije izvedena, a čija je partitura ne tako davno pronađena u Njemačkoj.

Neprimjereni naslov Sam po sebi hvalevrijedan pronalazak autografa popunio je još jednu prazninu u nepoznatoj ostavštini nonšalantnog Papandopula koji za života ni sam nije znao gdje su mu završile koje note, no to ipak ne znači da je rečenoj operi bilo mjesto na festivalu suvreme-

ne glazbe. Možda u kakvoj retrospektivi autora ili pak u redovitom programu opernih kuća, no što ima dotična Madame s Biennalom, teško je razumjeti. Samo po sebi djelo uopće ne pripada vrhunskom odabiru Papandopulovih djela, još manje reprezentativnom odabiru njegove glazbene scene, kao što to nisu bile ni opere Požar u operi ni Kentervilski duh, praizvedene u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. U taj dio opusa ubrajaju se, sudeći po ulomcima (jer je partitura izgubljena), Amfitrion, prelijepa Sunčanica i silno zanimljiva Rona, sa sadržajem iz prosjačkog života koju nitko neće postaviti od daleke riječke praizvedbe 1955. godine, a koje se autorica sjeća, kao i dva baleta: Tri kavalira frajle Melanije i Kraljevo, oba prema Krleži. Sve ostalo iz Papandopulova kazališnog opusa nije na njegovoj vrhunskoj autorskoj razini, pa tako ni Madame Buffault prema scenariju i libretu Paula Strucka, ne osobito suvisla priča nadrealističkih elemenata u kojoj se razglaba o najrazličitijim stanjima (je li

Studenti Muzičke akademije i Mladen Tarbuk

ljudske duše?). Poznavajući majstora Papandopula, s jedne strane duboko inspiriranog folklorom, od Sunčanice do mnogobrojnih varijacija na temu istarskog melosa, s druge nenadmašnog kreatora duhovne glazbe, od Muke gospodina našega Isukrsta do Hrvatske mise, skladatelja Sinfoniette, Koncerta za timpane i orkestar ili Koncerta za violinu i orkestar, poštovatelja naslijeđa od Bacha do Fortunata Pintarića, teško mi je povjerovati da bi on bio osobito zainteresiran za nadrealizam čiji je libretist Struck navodno bio velik poklonik. No dobrodušni Papandopulo pristao je i na taj izazov, umiješavši u ne osobito inspiriranu glazbu i duhovite parafraze Beethovenove Pete simfonije te Marseljeze, a to što se poslužio i dodekafonijom zvuči poput šale na vlastiti račun kojom skladatelj poručuje da i on to zna i može. Ali čemu? Ukratko, Papandopulo baš i nije bio na dobitku sa svojom Madame, ali su zato bili zagrebački studenti umjetničkih akademija koji su iznijeli ne baš jednostavan projekt na čelu s redateljicom

Kraljevi bogova/Selfish Gene Machine Ivane Kiš: Tamás Darai i Leonard Jakovina uz ansambl Zagrebačkog baleta

Dorom Ruždjak i dirigentom Mladenom Tarbukom. Uz suradnike — koreografkinju Petru Hraščanec, scenografa Zlatka Kauzlarića Atača, kostimografkinju Barbaru Bourek, oblikovatelja svjetla Denija Šesnića i voditeljicu zbora Jasenku Ostojić — oni su pomogli mladim izvođačima da djelo predstave u što boljem svjetlu i da steknu još jedno dragocjeno iskustvo. I pritom su se mladi, čini se, dobro zabavljali, opušteni i prirodni, mjestimice i vrlo duhoviti, jer njih muzikološka i ina razglabanja o Papandopulu i djelu nisu brinula. Kako su se već okušali u klasici (Carmen, Orfej i Euridika i dr.), ovaj predložak, bez obzira na vrijednosne primjedbe, bio je doista opuštajući i u tom smislu prikladniji za mladenačku interpretaciju.

Sletsko paradiranje U finalu ovogodišnjih bijenalskih zbivanja dogodilo se međutim nešto obrnuto proporcionalno početku. Također na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu našao se ovaj put profesional-

ni balet matične kuće u praizvedbi dvaju baleta ujedinjenih naslovom Kraljevi bogova. Prvi dio Kompleksna poezija skladao je Tomislav Oliver, a drugi Mehanizam sebičnoga gena Ivana Kiš, u koreografiji, kostimografiji, scenografiji i oblikovanju svjetla Francuza Pascala Touzeaua. Trebalo je pročitati opsežan razgovor s dotičnim gospodinom da bi se razumjelo ono što je on napravio s plesačima, ali i doznalo da smo gledali nešto »najsuvremenije što je vaš ansambl ikad radio…« Ne znam gdje je i kada gospodin koreograf (vrlo respektabilne plesačke i koreografske karijere) vidio što je Balet HNK–a u Zagrebu do sada radio, no samohvala mu očito nije strana: »Osjećam da je moj dolazak usrećio ansambl… željeli su nešto novo«, što se na pozornici međutim uopće nije vidjelo. U Oliverovoj skladbi inspiriranoj esejom o estetici U pohvalu sjene japanskog književnika Junichira Taniazakia, koja se referira na suodnos tišina, sjena–tama–praznina, koreografija se uglavnom svela na sletsko paradiranje pravolinijskih koraka s ponekom

asocijacijom na klasiku uporabom špica ili već toliko puta viđeni »osuvremenjeni« pas de deux, dok se kod skladbe Ivane Kiš koreografska fantazija tek malo više razigrala.

Zanimljivi krugovi Za ovo djelo skladateljicu su inspirirali događaj iz života znanstvenika Georgea Roberta Pricea i BBC–eva dokumentarna serija Sve nas nadziru nježni strojevi Adama Curtisa. Radi se o propitivanju altruizma, koji je prema Priceu genetički uvjetovan, glazbom koja je prema njezinim riječima vrlo statična. Ja sam je, međutim, doživjela upravo suprotno, kao dramatičnu i raznobojnu, štoviše, vrlo emocionalnu, nešto što me iz daljine podsjetilo na Prokofjeva. Ali o emocijama, i to onim najjednostavnijim, kod suvremene glazbe baš nije umjesno razglabati, zar ne?! Koreograf Touzeau smislio je o tome priču, svoju priču dakako, i to legitimno, posegnuvši za mitološkim temama o bogovima koji stvaraju polubogove. Pri-

vogodišnji je festival počeo operom nastalom još 1971./72., dakle anakrono, a završio baletima, doduše, današnje glazbe, ali zato koreografija kakvih smo se nagledali prije četiri–pet desetljeća znajem da nisam odveć razumjela, ali bilo je zanimljivo gledati krugove u kojima su se plesači kretali. Ansambl je bio izvrstan, pojavio se čak i novopečeni ravnatelj Baleta HNK–a Leonard Jakovina, dok je spremnim orkestrom ravnao čest zagrebački gost Dian Tchobanov. I tako su dvije »reprezentativne« izvedbe zaokružile najnovije izdanje Muzičkog biennala Zagreb. Daleko je to od onoga što se od toga festivala očekuje! 17

» R u b n i « ko n c e r t i u K I C – u , Te a t r u &T D i H G Z – u

Udaraljkaški ansambl biNg bang, flautist Dani Bošnjak i elektronika, PST Trio, norveški duo Dream Logic te skupni koncert ansambala mladih (Veni Academy, HR projekt i GNG GU Elly Bašić)

z zvuke aparata za kavu, »zujanja« ventilacije i hladnjaka, zveckanje žličica o šalice, gosti festivala i pokoji slučajni prolaznik na svojoj pauzi, imali su prilike uglavnom iskreno uživati u komornom ugođaju i intimnijim pristupima suvremenim autorima.

Piše: Petra Pavić

opiti kavu, u pauzi radnog vremena, taman oko 11 sati, kad službene pauze uglavnom i jesu, uz koncert suvremene glazbe — nije li to sjajna ideja? Možda je baš takva misao vodila organizatore i umjetničke voditelje Muzičkog biennala Zagreb kad su osmišljavali upravo tu prijepodnevnu liniju koncerata, u samom središtu grada, u prostorima Kulturno–informativnog centra, popularnog KIC–a. Uz zvuke aparata za kavu, »zujanja« ventilacije i hladnjaka, zveckanje žličica o šalice, sudionici festivala, međunarodni gosti, organizacijska ekipa i pokoji slučajni prolaznik na svojoj pauzi, imali su prilike uglavnom iskreno uživati u komornom ugođaju i intimnijim pristupima suvremenim autorima.

Udaraljkaši na otvorenom Jutro poslije otvorenja festivala, ispred KIC–a, nedjeljna je šetnja i kava bila začinjena paradnim kadencama, zvucima japanskog bubnjanja, vrličkim kolima i njegovim latinskoameričkim varijantama u koncertu na otvorenom, udaraljkaškog ansambla biNg bang i njihova umjetničkog voditelja Igora Lešnika. Skladbama Jaya Wanamakera, Joséa Martineza, Igora Lešnika i Ludwiga Alberta, biNg bang je, vizualno možda i atraktivniji od sâmog programa (barem za takva događanja na otvorenom), privukao sve koji su se našli u blizini, podsjećajući na to da je taj zagrebački tjedan u znaku MBZ–a. Sva sreća da postoji biNg bang, sada već tradicionalno zadužen za »paradni« dio festivala takvoga tipa i »komunikaciju« sa stanovnicima grada koje bismo svrstali u širu ili (čak?) potencijalnu publiku festivalskog programa, samo blago podsjećajući na kraj sedamdese-

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Život začinjen Biennalom tih i početak osamdesetih, kad je MBZ »žario i palio« zagrebačkim ulicama. No otvorenosti i zatvorenosti, pomaci i (na) pretci , maštovitosti i smislenosti, funkcije i promašaji, pojmovi su koji se trebaju pojavljivati u razgovorima pripreme festivala, a dakako dobro su došli i tijekom festivala, među konzumentima ponude, no rijetke pojave rijetko i promišljamo... Stoga, natrag u liniju prijepodnevnih muziciranja...

Dijalog istoka i zapada Ponedjeljak je, dakle, počeo u znaku dijaloga i odnosa — istoka i zapada, živog glazbenika i elektronike, Danija Bošnjaka i flaute. Ovako je sâm umjetnik napisao za svoj recital: » ...dva Japanca potpuno različitih stilova, a opet vrlo emocionalni i tradicionalno meditativni, nasuprot Europljanima pomiješanih stilova, ritmova, s dosta folklora i utjecaja jazza i unutarnjih dijaloga. Zanimljiv sukob svjetova koji kreiraju uzbud-

biNg bang

ljive zvukove i jake priče.« I zaista, s posebnom je snagom sjajnog glazbenika, koji je potpuno opravdao povjereni termin recitala, Dani Bošnjak izveo sve skladbe s programa — odupiranje zaboravu strahota Hirošime i Nagasakija, u skladbi Poison Mushroom Daija Fujikure; istraživanje izmjena perspektive između živog izvođača i snimljenog materijala u skladbi Rekindle Michaela Van der Aaa; dodavanje armenske boje flauti, specifičnim tehnikama u skladbi Mélodies arméniennes Brune Mantovanija i reminiscencija na Ivesa u Unanswered Question Tristana Muraila.

Sjevernjačka glazba

Veni Academy, HR Projekt i Grupa za Novu glazbu Glazbenog učilišta Elly Bašić na okupu

S nešto manje snage počela je i srijeda. PST Trio (Pustički Trio), svoj je prijepodnevni koncert posvetio sjevernjačkim umjetnicima — Finkinji Kaiji Saariaho (Cloud Trio) te Dancima Bentu Sørensenu (Gondole) i Peru Nørgårdu (Strings). Komornu i intimnu atmosferu, osim već spomenutog zveckanja šalica, u KIC–u je pomutila i po-

Dream Logic

malo površna svirka utopljena u jednolik zvuk gudačkog trija, što je dodatno odmoglo skladbi Gondole, u kojoj je autor pokušao u pet stavaka dočarati pripadnost većoj cjelini, kako on kaže »tapiseriji trija« od 15 stavaka... pomanjkanje zaigranosti u partituri uz sličnu svirku dalo je slušateljevim mislima da odlutaju.

Hipnoza na sredini Međutim, posve drukčije lutanje, ono kakvo izvođena glazba i traži, moglo se doživjeti u petak navečer, u Teatru &TD, kad je bijenalski program obogatio norveški duo Dream Logic: Eivind Aarset na električnoj gitari i Jan Bang na live samplingu. Kasnovečernji program u potpunom mraku, s naizmjence hipnotičkim i uznemirujućim efektima, festivalskog je posjetitelja, ali i onoga koji je došao čuti upravo njih, transportirao u smirajne sfere, pomalo neočekivano i poduljeg trajanja pa je festivalski petak kući ispratio umorna lica nimalo festivalskog raspoloženja kakvo se pamti s nekih prijaš-

njih izdanja. Možda je Dream Logic publiku trebao sedirati sredinom bijenalskog tjedna?

Sramotno ignoriranje Jutro poslije, posljednji je festivalski dan počeo vrlo bombastično i u punoj snazi mladih, najmlađih izvođača suvremene glazbe — Veni Academy, HR projekt i GNG GU Elly Bašić u nevjerojatnoj spremi i entuzijazmu. Oduševili su, na veliku žalost, malobrojnu publiku, među kojom nije bilo ni profesora ni studenata Muzičke akademije. Propustiti koncert u kojem je povrh svega ostalog vidljiv i čujan proces marljivoga rada s iznimnim rezultatom, zaista je šteta, da ne kažemo sramotno, jer su to oni koji će za nekoliko godina ostvarivati program MBZ–a, koji će izvoditi skladbe onih kojih nije bilo u publici i koji će, po svemu sudeći, uspješno i s umjetničkim pokrićem održavati suvremenu scenu. Sa svojim mentorima zavrijedili su iskrene čestitke i poziv na iduće izdanje MBZ–a!

PST Trio

Dani Bošnjak u KIC–u

Biennalske matineje u kafiću Kulturno–informativnog centra (KIC) u Zagrebu

Pijanistica Terezija Cukrov (toy piano), Festivalski solisti te Glazbeni projekt–bend JMZM

e li dobrom odazivu razlog festivalski marketing ili je sama ideja matinejskog koncerta sa suvremenom glazbom privukla publiku, to bi moglo otkriti tek daljnje istraživanje i pokušaj organiziranja takvih koncerata i izvan festivalskih okvira

Piše: Dario Poljak

utarnji termini 28. Muzičkog biennala Zagreb bili su rezervirani za koncerte uz kavu. U kafiću Kulturno–informativnog centra u Preradovićevoj ulici svakoga jutra u 11 sati održavali su se koncerti različite forme i sadržaja. Izbor instrumenata, koji je samim tim uvjetovao i izbor programa, bio je raznolik: od »konvencionalnih«, poput

flaute ili marimbe, do različitih novih instrumenata pomalo egzotičnoga zvuka, kakav nudi klavijaturna igračka toy piano.

Tudor kao trešnja U utorak, 21. travnja na toy pianu uz elektroniku nastupila je pijanistica Terezija Cukrov. Program se sastojao od skladbi uglavnom recentnijeg datuma (u širem smislu, budući da nijedna skladba nije bila praizvedba, ali ni starija od deset godina). Prva skladba na

programu, Brbljanje od tornja do tornja, američkog skladatelja i gitarista Rustyja Banksa, spajala je toy piano i uređaj koji je, prema autorovim riječima, »‘igračka’ koja je definirala prvo desetljeće 21. stoljeća — mobitel«. Skladatelj se u ovom slučaju poigrao ograničenjima mobitela, odnosno kašnjenjem zvučnog signala s jednog mobitela ili telefona na drugi, što mu je omogućilo poigravanje mogućnostima kašnjenja zvuka. Skladbe Kalimba austrijskog skladatelja Karlheinza Essla, Tsunami njemačkog skladatelja Georga Hajdua, An Wem:

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Koncerti uz kavu

Terezija Cukrov i Dani Bošnjak

notes from underground američkog skladatelja Dereka Hursta te Wunderkind američkog skladatelja Timothyja Roya, na »klasičan« način tretiraju odnos toy piana i elektronike. Izvedbe Terezije Cukrov prikazale su je kao dobru poznavateljicu suvremene glazbe za toy piano. Njezine interpretacije bile su dobro promišljene i precizne, a program pomno odabran kako bi zadržao pažnju slušatelja na visokoj razini. Iznenađenje za publiku bio je dodatak, skladba Cherry on top za toy piano i piccolo flautu, hrvatskog skladatelja Gordana Tudora. Tom je skladbom Tudor na kreativan način spojio dva instrumenta koji se zvukovno dobro stapaju, naročito u visokom registru. Sjajan duo koji su u tom slučaju činili Terezija Cukrov na toy pianu i Dani Bošnjak na piccolo flauti, publici je ponudio izvedbu dostojnu sjajne, kratke skladbe tipične za karakter Gordana Tudora.

Skladatelji u žarištu 20

JMZM - Josip Maršić i Zoran Medved

Šesti dan Biennala, četvrtak, 23. travnja, bio je rezerviran za skladatelje u ža-

rištu, pa se programski tome prilagodio i jutarnji koncert u Kulturno–informativnom centru. Toga su jutra nastupili festivalski solisti: violinist Martin Draušnik, udaraljkašica Kaja Farszky te violončelist Mihovil Karuza. Solisti ipak nisu nastupali zajedno, već je svaki od njih izveo zasebna djela. Taj je koncert služio gotovo kao mali prikaz na koji način svaki od skladatelja u žarištu solistički tretira instrument za koji piše. Prvi i posljednji nastupio je Martin Draušnik. Tri minijature za violinu solo Britanca Georgea Benjamina doista i jesu minijaturne, a u svakoj od njih skladatelj nastoji donijeti po jednu emociju. Njih je Martin Draušnik publici jasno donio. Skladba Moi, jeu... (Ja, igra...) Francuza Brune Mantovanija praizvedena je 1999. godine. Kaja Farszky, koja ju je izvela, zagrebačkoj je publici i otprije poznata kao vrsna udaraljkašica, čiji je interes fokusiran uglavnom na suvremenu glazbu, koja i njoj samoj daje dovoljno prostora za izričaj. Ona je mnogobrojnoj publici KIC–a skladbom Brune Mantovanija uspjela prikazati široke mogućnosti koje skladateljima nudi marimba. Je-

dina skladateljica među skladateljima u žarištu bila je Finkinja Kaija Saariaho, čiju je skladbu Sedam leptira na violončelu izveo Mihovil Karuza. I Saariaho, baš kao i Mantovani, nastoji iskoristiti sve mogućnosti koje joj klasični instrument poput violončela pruža, što je Mihovil Karuza vrlo uspješno prikazao. Posljednje djelo na programu napisao je Nizozemac Michel van der Aa za violinu i prijenosni kasetofon, s naslovom Memo. Zanimljivost djela jest da već 2003. godine skladatelj koristi relativno zastarjelu tehnologiju prijenosnog kasetofona kako bi stvorio dojam dua u kojem violinist svira »sam sa sobom«.

Zvuk protiv ravnodušnosti Posljednja Biennalska matineja u KIC–u bila je rezervirana za nekonvencionalniji izvođački sastav nazvan JMZM. U katalogu Muzičkog biennala navedeni su kao »glazbeni projekt ili bend ili kao zvukovna instalacija dvojice glazbenika, Josipa Maršića i Zorana Medveda«. U skladbama Fibres glazbenici su nastojali prikaza-

ti sve komponente vlastite estetike, koja uključuje računala i softver, ali i klasične instrumente poput klavira, gitare, gudaćih instrumenata, metalofona i perkusija. Osim toga, Josip Maršić i Zoran Medved za potrebe vlastitog izričaja izradili su i posebne instrumente, ali i upotrebljavali različite predmete i sve »što može proizvesti zvuk koji ubija ravnodušnost«. Eksperimentalnost njihova programa privukla je brojnu publiku, koja je autorski dvojac ispratila dugotrajnim pljeskom. Suvremena glazba (u širem smislu) privukla je brojnu publiku u nekonvencionalan izvedbeni prostor — kafić. Taj je prostor pokazao i da postoji dio publike koji je itekako zainteresiran za različite oblike i forme koncerata u jutarnjem terminu. Je li tome razlog festivalski marketing ili je sama ideja matinejskog koncerta sa suvremenom glazbom privukla publiku — to bi moglo otkriti tek daljnje istraživanje i pokušaj organiziranja takvih koncerata i izvan festivalskih okvira.

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Biennalski orkestralni trolist Slovenska filharmonija, Simfonijski orkestar HRT–a, Zagrebačka filharmonija

Piše: Višnja Požgaj

zvedena su već poznata djela različitih stilova 20. i 21. stoljeća, s tek jednom ali vrijednom praizvedbom novoga djela Davorina Kempfa

a ovogodišnjem MBZ–u održana su tri simfonijska koncerta u udarnom večernjem terminu u velikoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Izvedena

su već poznata djela različitih stilova 20. i 21. stoljeća, s tek jednom ali vrijednom praizvedbom novoga djela Davorina Kempfa. Bio je to vrlo dobar izbor u reprezentativnim izvedbama pod ravnanjem iskusnih dirigenata i uz sudjelovanje izvrsnih, većinom hrvatskih solista.

Kelemen i Detoni Najprije je na drugoj festivalskoj večeri (19. travnja) nastupila odlična Slovenska filharmonija pod vodstvom maestra Nikše Bareze. Na programu su bila djela Milka Kelemena, Nine Šenk, Mathiasa Pintschera, Dubravka Detonija i Unsuk Chin. Na početku večeri izvedena je Mageia Milka Kelemena (1924.), orkestralno djelo iz 1977., inspirirano meksičkom kulturom. Ono otkriva »zamršene ritmove i ponavljanje kao u transu« sa zanimljivom instrumentacijom obogaćenom mnogobrojnim udaraljkama. Slično orke-

stralno ozračje ponudila je i Slovenka Nina Šenk (1982.) u skladbama Echo I i Echo II izvedenima zasebno i razdvojeno drugim djelima programa. Glazbeni je to odjek odabranih nadrealističkih priča njemačkog pisca Michaela Endea iz zbirke Zrcalo u zrcalu: Labirint. Skladba Chute d´Etoiles — Hommage a Anselm Kiefer za dvije trube i orkestar njemačkog skladatelja i dirigenta Matthiasa Pintschera inspirirana je Kieferovom instalacijom »padajućih zvijezda« s konceptom prema kojem je svijet nastao iz eksplozije, te ujedinjuje destrukciju i stvaranje. Solisti su bili vrsni trubači Eric Aubier iz Francuske i naš Vedran Kocelj, demonstrirajući razne tehnike sviranja na svojim instrumentima. The wonderful Monster of Time često je izvođeno djelo Dubravka Detonija (1937.) s temom vremena kao »imaginarne posude za pohranu zvuka«. Glazba se neprestano mijenja u apartnom zvuku i impresivnom luku koji po-

činje i završava zvucima dvaju klavira. Korejka Unsuk Chin (1961.), koja od 1988. živi u Berlinu, u skladbi Rocaná (na sanskrtu »soba svjetla«) bavi se karakteristikama svjetlosnih snopova pretvarajući ih u zvučne valove. S obzirom na svoje kulturološko naslijeđe, ona ima »određenu averziju prema zvukovima koje proizvode tradicionalni simfonijski orkestri«. Zato pristupa orkestru kao »superinstrumentu«, kao » stroju iluzije« koji stvara nešto novo iz onoga što je već poznato. Karakterističan je oštar udarac zvona na početku, oko kojega se plete mreža brzaca u gudačima, dok duhači pariraju zvuku zvona.

Počast velikanima U žarištu 28. MBZ–a bilo je petero vodećih suvremenih europskih skladatelja: Britanci George Benjamin i Thomas Ades, Finkinja Kaija Saariaho, Francuz Bruno Mantovani i Nizozemac Michael

Johannes Kalitzke i Simfonijski orkestar HRT-a

Nikša Bareza i Slovenska filharmonija

kestar. Njemački skladatelj Wolfgang Rihm (1952.), predstavnik Nove jednostavnosti, neoromantizma i neoekspresionizma napisao je virtuozni Psalmus za fagot i orkestar, u kojem je solist bio Žarko Perišić. Japanac Toru Takemitsu (1930.–1966.) predstavljen je skladbom Quatrain za klarinet, violinu, violončelo, klavir i orkestar po uzoru na Kvartet za kraj vremena Oliviera Messiaena, spajanjem klasične zapadne glazbe sa zvukom tradicionalnih istočnjačkih instrumenata. Solisti su bili članovi komornog sastava Alisios camerata: pijanistica Mia Elezović, klarinetist Radovan Cavallin, violinistica Vlatka Peljhan i violončelist Martin Rummel (kao zamjena za Branimira Pustičkog).

van der Aa. Cijeli šesti bijenalski dan bio je posvećen njihovim djelima s čak četiri koncerta komorne, orkestralne i solističke glazbe, uz primjenu elektronike u nekim slučajevima. Koncerti su održavani u različitim prostorima (KIC–u, HGZ–u i Maloj dvorani Lisinski...), dok je koncert Simfonijskog orkestra HRT–a, upriličen u Velikoj dvorani Lisinski, bio središnji događaj dana. Zahvaljujući Majstorskom ciklusu HRT–a u sklopu kojega je program priređen, publike je bilo više negoli na ostalim koncertima, pogotovo se to odnosi na Slovensku filharmoniju kojoj nažalost nije osigurana bolja promocija, iako je pružila najkvalitetniju izvedbu od sva tri orkestra. Znakovito je da su na reprezentativnom koncertu Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT–a pod ravnanjem njemačkog dirigenta i skladatelja maestra Johannesa Kalitzkea nastupili redom izvrsni hrvatski solisti: klarinetist Davorin Brozić, mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić i klavirski duo Katarina Krpan i Daniel Detoni. Autori izvedenih djela generacijski su i stilski različiti, ali sve ih određuje prepoznatljiv i potpuno definiran glazbeni jezik. Program je otvoren skladbom Sudden Time za veliki orkestar britanskog skladatelja Georga Benjamina (1960.). U tom djelu autor je zaokupljen suprotnošću između elastičnosti »vremena sna« i bržeg kretanja »stvarnog vremena«.

Pet+1 osjetilo

ahvaljujući Majstorskom ciklusu HRT–a, publike je na Simfoničarima bilo više negoli na ostalim koncertima, pogotovo se to odnosi na Slovensku filharmoniju, kojoj nažalost nije osigurana bolja promocija, iako je od sva tri orkestra pružila najbolju kvalitetu izvedbe.

Izvanredno ozračje pružila je finska skladateljica Kaija Saariaho (1952.) skladbom D’om le vrati sens za klarinet i orkestar, nadahnuta ciklusom od šest srednjovjekovnih tapiserija Dama i jednorog, izloženih u Nacionalnom muzeju srednjega vijeka u Parizu. Tapiserije prikazuju pet osjetila i još jedan »šesti osjet« (što god on bio) s naslovi-

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

onističkom smislu. Nizozemac Michael van der Aa (1970.) ciklus pjesama za mezzosopran, orkestar i elektroniku Spaces of Blank temeljio je na tri poeme Emily Dickinson, Rosalie Hirs i Anne Carson kao putovanje kroz »prostor međuprostora«. Uz skladbu Kaije Saariaho, drugi vrhunac koncerta dosegnut je u četverostavačnoj skladbi iz 1997. za veliki orkestar sugestivnog i misterioznog naslova Asyla (latinska riječ za zaštićeno utočište ili instituciju za umobolne) kojom je britanski »skladatelj nadrealist« Tomas Ades (1971.) obišao svijet i dobio dvije vrijedne na-

S i m f o n i j s k i ko n c e r t i n a 2 8 . M B Z – u , 19. , 2 3 . i 2 4 . t r av n j a 2 015. u Ve l i koj d vo r a n i Va t r o s l ava Li s i n s ko g

Veliku je pozornost izazvala uspješna praizvedba Simfonijskog stavka za orgulje i orkestar Davorina Kempfa (1947.), nastalog na narudžbu Zagrebačke filharmonije 2013. kad je on bio njezin rezidencijalni skladatelj. Uz bogat zvuk orgulja za kojima je s tehničkim virtuozitetom uz naglašeni pedal bila Ljerka Očić, pridruživši se svojom energijom moćnom orkestru, umirujuće su djelovali kontrasti apartnoga zvuka dijatonskih klasičnih oaza s melodikom koja asocira na velike orguljaše prošlosti — Bacha i Francka.

Davorin Kempf pred Zagrebačkom filharmonijom nakon praizvedbe Simfonijskog stavka za orgulje i orkestar

ma koje je preuzela i skladateljica (Sluh, Vid, Njuh, Dodir, Okus i Prema mojoj jedinoj želji/Jedinome što želim). Klarinetu je (Davorin Brozić ) povjerila »ulogu« jednoroga. Francuski skladatelj Bruno Mantovani (1974.) napisao je 2012. Koncert za dva klavira i orkestar tretirajući solističke instrumente prije svega u perkusi-

grade, što je i ovom prigodom snažno odjeknulo.

Jedina praizvedba Zagrebačkom filharmonijom je 24. travnja ravnao maestro Aleksandar Kalajdžić, a na programu su bile četiri partiture pisane za različite soliste uz or-

Kao što je i počeo religijskom tematikom psalma (sudeći barem prema naslovu), tako je koncert i završio djelom Unceasing Prayers za violončelo i orkestar (Pavle Zajcev) iz 2013. Đure Živkovića (1975.), predstavnika Švedske. To je glazbeni opis duhovnog puta hodočasnika inspiriran duhovnim pjesmama ruskog sjevera, ali i Bachovim djelima, sa željom da se trostavačni oblik (Ich ruf zu Dir, Herr Jesu Christ — Nothing Can Describe Your Beauty — Turn Now May Lamentation to Joy, Blessed Virgin) shvati kao cjelina u dočaravanju »nadzemaljskih zvukova«.

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Koncert skladatelja u žarištu

Slovenski puhački kvintet Slowind nastupio je nasred gledališta u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda Tri koncer t a komorne gla z be u posli jepodnev nom cik lu su, 22 ., 23. i 24 . t r av n ja 2015. u H G Z – u

Ciklus unutar ciklusa

Kao osobito istaknuti na suvremenoj glazbenoj sceni, petero skladatelja — George Benjamin, Michel van der Aa, Bruno Mantovani, Kaija Saariaho i Thomas Adès — zaslužili su dan u svoju čast na MBZ–u (23. travnja). Njihove komorne uratke predstavili su Hrvatski gudački kvartet i gosti: Viola Georgea Benjamina u izvebi violista Aleksandra Jakopanca i Marka Otmačića pokazala je istodobnu različitost dvaju istih instrumenata; How Are We Today za mezzosopran, klavir i kontrabas te Miles Away za mezzosopran, klavir, violinu i kontrabas Michela van der Aa (u izvedbi mezzosopranistice Irene Yebuah Tiran, pijanista Filipa Faka, kontrabasista Ilina Dime Dimovskog te violinistice Aline Gubajduline) pokazala je skladateljevu sklonost društveno osviještenim stihovima (autorice Carol Ann Duffy) te komunikativnim, ali zahtjevnim uglazbljenjem na tragu kabaretskog idioma. Meditativnost i prenošenje emocija glavna je značajka skladbe Terra Memoria Kaije Saariaho, što su izvedbom predočili članovi Hrvatskoga gudačkog kvarteta, a Klavirski

Piše: Ana Vidić

»Ciklus unutar ciklusa« mogla bi se nazvati tri koncerta komorne glazbe održana 22., 23. i 24. travnja u popodnevnom terminu u Hrvatskom glazbenom zavodu ovogodišnjeg rasporeda Muzičkog biennala Zagreb. Zajednički nazivnik tih triju koncerata jesu skladbe za različite komorne sastave, što dopušta raznolikost skladateljskih, ali i izvođačkih izraza. Petnaest skladbi, od čega tri djela hrvatskih autora, među kojima i jedna praizvedba, te kompetentni interpreti — svojevrsna je suma niza. Gudački kvartet Penderecki uz pijanisticu Eriku Crinó, Hrvatski gudački kvartet uz pijanista Filipa Faka, violista Marka Otmačića, kontrabasista Ilina Dime Dimovskog i mezzosopranisticu Irenu Yebuah Tiran te naposljetku puhački kvintet Slowind predstavili su se na pozornici HGZ–a.

Neograničene mogućnosti Mogućnosti komornih sastava u suvremenoj glazbi su neograničene pa je već prvi koncert toga niza, unatoč svojevrsnoj »klasičnosti«, pokazao skladateljsku imaginaciju pri združivanju instrumenata. Niz je otvorio jedan od najistaknutijih i najdugovječnijih gudačkih kvarteta koji promiče suvremeno stvaralaštvo — poljski kvartet Penderecki, kojem su mnogi skladatelji posvetili svoja djela, pa tako i poljski autor mlađe generacije Norbert Palej, napisavši 2011. godine Prvi gudački kvartet De Profundis. Skladatelj je za nadahnućem posegnuo do istoimenog pisma Oscara Wildea, što se u praksi očitovalo kao »studija raznolikosti u monotoniji«. Još jedan gudački kvartet na programu napisao je Michael Pepa,

kanadski skladatelj rumunjskog podrijetla, publici MBZ–a poznat kao utemeljitelj i vođa ansambla Les Amis. Kvartet Penderecki predstavio je njegov Prvi gudački kvartet naslovljen Nekuia, nastao 1974., koji se pak nadahnjuje istoimenim grčkim obredom te u četiri stavka, gotovo programno, dočarava stanja duhova iz Hada, podvrgnutih Odisejevu ispitivanju. Između ta dva djela smjestila se Neuobičajena opsesija za klavir, violinu i violončelo srpske skladateljice Katarine Ćurčin s dva kontrastna stavka čija je okosnica balkanski folklor. Zaključak je s pravom pripao hrvatskoj skladateljici Sanji Drakulić i praizvedbi njezina Paralelnog svijeta za klavirski kvintet. Pijanistica Erika Crinó, uz ostalo, članica spomenutog ansambla Les Amis, te članovi Gudačkog kvarteta Penderecki predstavili su skladbu pravilne, segmentirane građe, gustog

svoje Ancient Voices osmislio je 2013. Puhački kvintet Srđana Dedića kojim je skladatelj počeo »svoje istraživanje bezbrojnih mogućnosti koje taj briljantan sastav pruža« samo tjedan dana prije ovoga koncerta na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji praizveo je Zagre-

bački puhački ansambl. Slowind je zaključio nastup skladbom Avguštin, dober je vin Vinka Globokara iz 2002. koja je posvećena upravo njima. Angažman glazbenika interpretativno i na scenskoj razini, istinski je puhački performans.

Puhački performans Trodnevni komorni niz zaključio je nastup proslavljenog Ansambla Slowind, koji čine solisti Slovenske filharmonije. Istaknuti promicatelji suvremene glazbe tom su prigodom izveli skladbe u rasponu od 1973. do danas. Dogotki II Lojzea Lebiča djelo je iz 2002. čiji je poticaj bila skladba istoga naslova iz 1975. (praizvedena upravo na tadašnjem MBZ–u); Danac Niels Rosing– Schow u svojih se Pet studija koristio građom iz 1973. i 1984., istražujući mogućnosti puhačkog kvinteta. Marko Ruždjak je pak svoj In–Out napisao 2002. godine, praizveden sljedeće godine na 40. Međunarodnoj glazbenoj tribini u Puli, a Toshio Hokosawa

Kvartet Penderecki i pijanistica Erika Crinó

Gudački kvartet Penderecki i pijanistica Erika Crinó, Hrvatski gudački kvartet uz goste i puhački kvintet Slowind

etnaest skladbi, od čega tri djela hrvatskih autora, među kojima i jedna praizvedba, te kompetentni interpreti — svojevrsna je suma niza

kvintet Thomasa Adèsa, u kojem im se pridružio pijanist Filip Fak, potvrdio je autora kao ljubitelja suprotstavljanja tradicionalnog i suvremenog. Komorni prikaz stvaralaštva petero počašćenih skladatelja 28. MBZ–a ipak je ostao nepotpun izostankom izvedbe najavljene skladbe Brune Mantovanija zbog tehničkih poteškoća.

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

sloga u kojemu se međusobno prate u imitativnim postupcima i modulacijskim zahvatima.

Hrvatski gudački kvartet

Slovački multiinstrumentalist Milan Pala 21. t r a v n j a 2 015 . u H r v a t s ko m g l a z b e n o m z a v o d u

Pravo. Ekonomije trgovine II Kako izgleda performans koji ujedinjuje dokumentarni film, live video i koncert, pokazao nam je ansambl Nadar drugi dan 28. MBZ–a

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Piše: Karmen Širović

ekoliko mjeseci nakon praizvedbe projekta RECHT. Ökonomien des Handelns II (23. siječnja 2015. u frankfurtskoj umjetničkoj kući Mousonturm u sklopu festivala Frankfurter Positionen) njemačkog skladateljskog dvojca Daniela Köttera i Hannesa Seidla, hrvatska premijera održana je u suradnji MBZ–a s Muzičkim salonom kulture promjene Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu u Teatru &TD. Kötter i Seidl već niz godina surađuju stvarajući eksperimentalne filmove, instalacije i performanse. U umjetničkim projektima često ističu problematiku socijalnog djelovanja, posebno način na koji pravo i ekonomija utječu na ljudske živote. A to je slučaj i s ovim projektom, koji je drugi dio trilogije Ekonomije akcije.

Nadar

Pravnici i glazba Nakon prvog dijela KREDIT. Von der Erwartbarkeit zukünftiger Gegenwarten, u drugom dijelu se u dokumentarnom filmu PRAVO. Ekonomije trgovine II problematizira zakon i pravosuđe. Film prikazuje skupinu odvjetnika i pripadnika nevladinih organizacija koje su Kötter i Seidl prošlog ljeta odveli na otok na rijeci Moselle u Nizozemskoj. Iako je najvažnije bilo izolirati protagoniste dokumentarca koji su dobili zadatak stvoriti novo transnacionalno zakonodavstvo, mjesto radnje nije slučajno odabrano. Naime, otok se nalazi u blizini luksemburškog grada Schengena u kojem je prije tri desetljeća donesen tzv. Šengenski sporazum. Novo globalizirano društvo postavlja 26

i nove zahtjeve, a protagonisti dokumentarca u brojnim raspravama trebali su dokučiti koje. Članovi ansambla Nadar nisu se naknadno uključili u projekt. Naime, i oni su s pravnicima otišli na otok, ali su u cijeloj diskusiji ostali negdje po strani, a u žarište su postavljeni tek na performansu uživo. Glazbenici su bili na raspolaganju odvjetnicima i pripadnicima nevladinih organizacija kao sredstvo koje mogu upotrijebiti u korist zakonodavstva. Iako je ideja jednog od protagonista bila spojiti glazbu i novi zakon, većina ipak odustaje od tog pothvata.

Pustolovni duh Nije slučajno da je od svih ansambala posvećenih suvremenoj glazbi u projekt uključen upravo belgijski ansambl Nadar. Članovi ansambla, koji su naziv odabrali prema pseudonimu francuskog fotografa, novinara, karikaturista, špijuna i balonista Gaspard–Félixa Tournachona, čiji pustolovni duh žele podijeliti, ističu kako traže alternativu uobičajenoj koncertnoj formi. A takvu priliku dobili su upravo u ovom projektu, gdje su muzicirati počeli već na dokumentarnom filmu. Međutim, dok rasprava pravnika, njihovi stavovi i ponašanje zaista potiču na razmišljanje i dijalog tijekom kojeg postajete svjesni problematike koja se tiče svih nas, glazba projekta ostaje slabija strana. Na početku su se zvukovi proizvodili raznim predmetima, prateći slijetanje aviona na otok. U središnjem dijelu glazbenog teatra glazbenici su se smjestili uz svoje instrumente iznoseći razne glazbene ideje J. Seidela. Katkad je glazba i pratila radnju, a bilo je tu i glazbenih citata tradicionalnih (Bella ciao) i popularnih pjesama (Johnny Cash)… Možda je glazbeni patchwork istaknuo dijalog sudionika dokumentarca koji se nikako nisu mogli dogovoriti o tome koji je najbolji oblik zakonodavstva za današnje društvo pa se njihov kaotičan dijalog odrazio i na glazbu. Bilo je teško pratiti taj glazbeni tok. Možda je zbog umora (bio je to peti koncert tog dana, s početkom u 23 sata!) bilo naporno shvatiti koncept. A možda je jednostavno rezultat takav da glazba ovog glazbenog teatra ostaje manje uspješna strana projekta.

Majstor violine, viole i milanola Milanolo — petožičana violina graditeljske radionice Brusik u Brnu napravljena je upravo za Milana Palu Piše: Karmen Širović

etvrtoga dana MBZ–a u Hrvatskom glazbenom zavodu nastupio je osebujni glazbenik Milan Pala, koji je publici predstavio i neobično glazbalo — milanolo. Taj slovački violinist i violist bio je inspiracija za gradnju te svojevrsne petožičane violine. Ideja za gradnju novog instrumenta došla je od graditelja violine, njegovih prijatelja iz radionice Brusik u Brnu, Jana Husa Brusika i njegovih sinova Jana i Bronislava, koji su izradili instrument za njega i nazvali ga prema njegovu imenu — milanolo. Iako je već i prije građena violina s pet žica, to je prvi takav instrument koncertne vrste.

Kõrvits, a zanimljivo je i to da su, unatoč mogućnostima koje pruža novi instrument i koje ujedno pozivaju na istraživanje novih zvukova, djela skladana za milanolo zvučala klasičnije.

Virtuozni interpret Na programu su bila i djela Palinih sunarodnjaka i prijatelja; Danijela Mateja, koji je skladbu Nice namijenio violončelu, ali ga je prilagodio violini, te Mariána Lejave, koji je Ciaconnu za violinu napisao i posvetio Milanu Pali. S Adriánom Demočem, čija se skladba Žaidba također našla na programu koncerta, Pala je studirao na Janáčekovoj glazbenoj akademiji u Brnu. Pala napominje kako je Žaidba (Žudnja) skladba

Različiti zvuk i tehnika Na uvodnom bienalskom Artist Talku održanom u KIC–u jutro prije koncerta, Pala je objasnio kako se violina i milanolo razlikuju u zvuku (milanolo Milan Pala ima veći spektar od violine), ali i u načinu sviranja, zbog više žica. Milanolo omogućuje Pali izvedbu djela namijenjenih violini, violi pa čak i violončelu, a novi instrument pobudio je i znatiželju skladatelja koji su odlučili skladati posebno za tog izvođača i njegov instrument. Upravo smo i na koncertu održanom u Hrvatskom glazbenom zavodu imali priliku čuti djela skladana za milanolo, a Pala je praizveo i skladbe hrvatskih skladatelja, Ante Knešaureka i Ivana Josipa Skendera, nastale za milanolo posebno na narudžbu Biennala. Za milanolo i Palu skladali su i Pascal Manolios te Tõnu

potpuno drugačija od ostatka Demočova opusa, a zanimljivo je da se cijeli drugi stavak treba svirati u flažoletima. Iako možemo samo nagađati zašto je došlo do promjene skladateljskog izričaja, sigurno je da je rezultat bio uspješan, jer se Pala pokazao kao naročito virtuozan interpret sa smislom za fraziranje i dinamiku. I to ne samo u toj skladbi! Mijenjajući instrumente, skladbe i svirajući glazbu različitih skladateljskih izričaja, moglo se primijetiti kako Milan Pala izvedbi svakog djela posvećuje svaki atom snage i muzikalnosti, a rezultat je zaista impresivan.

Pr ai z vedbe d va ju komornih balet a 20. i 22 . t r av n ja 2015. u Z ag r ebačkom ples nom cent ru ( Z PC)

Invisible time i a2

Dok je Ana Horvat pisala glazbu za udaraljkašicu i njezin šarolik instrumentarij uz elektroniku, njezin kolega Tibor Szirovica odlučio se za violista solo uz elektronički i plesni medij

Piše: Karmen Širović

nvisible time i a2, plesne jednočinke skladane prema narudžbi MBZ–a, nastajale su u suradnji skladatelja, koreografa, glazbenika i plesača, što se moglo i vidjeti u krajnjem rezultatu. Komunikacija je nužna i ključna, a uspješan dijalog naročito je imao tim baleta Invisible time.

Instrumenti kao scenografija

scenografiji… Tih pola sata glazbe i plesa zaista su vrijeme učinili nevidljivim, stvarajući ugođaj nekih novih dimenzija i prostora, a tome su pripomogla i zanimljiva rješenja oblikovanja svjetla Bojana Gagića.

Bez žive elektronike Ana Horvat i Tibor Szirovica nisu se odlučili za »živu« elektroniku, jer je s obzirom na koncepte projekata i ples, primjena takve vrste elektroničke glazbe riskantna. Može se reći da se Tibor Szirovica pronašao u nezahvalnoj situaciji, jer je nakon iznimnog uspjeha Invisible time, publika imala zaista velika očekivanja. Njegovo djelo a2 namijenjeno je izvedbi elektronike, viole i plesačice. Tibor Szirovica počeo je razvijati koncept projekta ispijajući kave s koreografkinjom Zrinkom Šimičić Mihanović, a najveći problem s kojim su se susreli bio je pronaći način na koji će u koreografiju uključiti violista. Iako je uključivanje violista Aleksandra Jakopanca pohvalno, njegovo premještanje po sceni izvedeno je pomalo nespretno. Ali zato je koreografija za plesačicu Ivanu Pavlović bila naročito uspješna i zanimljiva. Moglo se primijetiti da je Tibor Szirovica pisao partituru imajući na umu plesačicu, a njezin nastup skladatelj opisuje kao sviranje po pločama. I scenografija je uključivala tri uspravne ploče i jednu na tlu, a cijeli koncept povremeno je odavao ugođaj science fiction filmova. U konceptu projekta a2 nije nedostajalo dobrih i zanimljivih ideja, ali nas one u realizaciji nisu odvele daleko. Posebno u glazbi, koja je ostavljala dojam prozračnosti, ali i monotonije. Unatoč tome, cijeli tim a2 zaslužuje pohvale, jer rijetko imamo priliku pogledati i poslušati zanimljive projekte takvog tipa u kojima se u suradnji glazbenika, skladatelja, plesača i koreografa rađa potpuno novo djelo. Nadamo se da će Invisible time i a2 nastaviti svoj život i nakon Biennala, jer će sigurno pronaći svoju publiku.

Skladateljica Ana Horvat od početka je znala da će surađivati s udaraljkašicom Kajom Fraszky te je odlučila iskoristiti njezin bogati fundus udaraljkaških instrumenata koje je spojila s elektronikom. Ali fundus instrumenata još se povećao za ovaj projekt. Naime, skladateljica i udaraljkašica došle su na ideju da u projekt uključe i jedan originalni, novi instrument. Zaputile su se u Bauhaus i kupile desetak glinenih zdjela, koje su u izvedbi poslužile kao melodijski instrument, ali i kao ključan dio scenografije i koreografije. Zvukove glinenih zdjela, kao i ostalih udaraljkaških instruUdaraljkašica Kaya Farszky i plesač Zvonimir Kvesić u menata, Ana Horvat koristila je kao bazu u elektroplesnom projektu Invisible Time Ane Horvat ničkoj glazbi, a njima je dodala i neke zvukove proizvedene sintetičkim putem. Nedugo nakon glazbenog plana počela se razvijati i koreografija koju potpisuje Melita Spahić Bezjak. Ideja je projekta, prema autorovim riječima, prikazati vrijeme, prostor, pokret, zvuk i maglu, a ples je napisan za dva sola ili jedan duet koji čine Kaja Farszky i plesač Zvonimir Kvesić. Posebno je zanimljivo to što je koreografija maksimalno uključivala i udaraljkašicu Farszky koja se glazbeno i pokretima odlično dopunjavala sa Zvonimirom Kvesićem. Zanimljive ideje, ali i njihova realizacija, prisutne su na svim područPlesačica Ivana Pavlović i violist Aleksandar Jakopanec u plesnom projektu a2 Tibora Szirovice jima: glazbi, koreografiji,

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

A n s a m b l N a d a r, n e d j e l j a 19. t r a v n j a 2 015 . , Te a t a r &T D

21. t r av n j a 2 015., H r vat s k i g l a z be n i z avo d

I n t e g r a l n a i z v e d b a s v i h n a s t a v a k a s v e o b u h v a t n o g o p e r n o g p r o j e k t a 2 2 . t r a v n j a 2 015 . u Te a t r u &T D

Petominutne operne senzacije

Novostvorena Soap opera

Finale međunarodnog natjecanja donio je koncertnu izvedbu deset operica u tumačenju sopranistice Monike Cerovčec i baritona Krešimira Stražanca uz Festivalski ansambl

Skladateljska pera ulančali su redom Mladen Tarbuk, Mirela Ivičević, Zoran Juranić, Silvio Foretić i Gordan Tudor

Piše: Maja Stanetti

Piše: Višnja Požgaj

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

isanje kratkih opera u današnje vrijeme nije neuobičajeno iz više razloga, ponajviše zbog nedostatka novca. Ali svakako je bila originalna ideja da se raspiše Međunarodni natječaj za nova petominutna djela opernog žanra, što je učinio ovogodišnji MBZ. Odaziv je bio upravo nevjerojatan. Prijavljeno je više od stotinu partitura, od kojih je međunarodni stručni žiri (Zygmunt Krauze, predsjednik; Edo Mičić i Mladen Tarbuk) pregledao 81 relevantno djelo, koliko ih je zadovoljilo kriterije, i izdvojio deset najboljih iz osam zemalja. Ona su izvedena u finalu natjecanja 21. travnja u Hrvatskom glazbenom zavodu, i to u koncertnom obliku bez stanke, iako su autori predvidjeli i scenske izvedbe. Zahvaljujući zadanom izvođačkom timu s dvoje pjevača (sopran i bas–bariton) te mali komorni ansambl od osam instrumentalista, bilo je moguće iznivelirati raznorodna, ali inventivna djela pretežito mladih autora raznolike tematike i inspiracije te zanimljivog skladateljskog i dramaturškog rukopisa u dojmljivu ulančanu cjelinu.

Sjajna izvedba

rvu nagradu žirija, kao i nagradu publike čiji su glasovi prevagnuli, a koja uključuje narudžbu za cjelovečernju novu operu za idući Biennale, osvojila je Poljakinja Martina Kosecka svojom operom–basnom Kochawaya

Iako zadatak nije bio nimalo lak, bilo je izazovno uhvatiti se u koštac s delikatnom formom u kojoj u malo vremena treba pokazati inventivnost i talent. Izvanredan uspjeh odabranih flash opera kod mnogobrojne publike možemo zahvaliti prije svega odličnim pjevačima Moniki Cerovčec i Krešimiru Stražancu koji su uvjerljivo i tehnički savršeno pjevali, katkad i govorili, i to odličnom dikcijom, tekstove libreta na originalnom engleskom, francuskom, njemačkom ili talijanskom jeziku, uz dobrodošao prije-

vod u posebnoj popratnoj knjižici. Vrlo dobrim festivalskim ansamblom (klarinetist Lovre Lučić, fagotist Istvan Matay, trubač Ivan Đuzel, udaraljkaš Nicolas Sinković, pijanist Filip Fak, violinistica Dunja Bontek, violistica Lucija Brnadić i violončelistica Petra Kušan) ravnao je Saša Britvić.

Raznoliki predlošci Opera San Šveđanina Magnusa Bunnskoga prema libretu Katarine Frostenson opisuje sobu u kojoj ON i ONA pokušavaju živjeti svoj život. Iskušenje Francuza Romaina Corbisiera na vlastiti libreto iskazuje nepovjerenje prema političarima. Dashin ponos Šveđanina Pettera Ekmana i libretista Joela Nordströma govori o ženi koja se odbija pokoriti te na kraju ubija partnera pucnjem u glavu. Nemezin praznik Zagrepčanke Margarete Jerić, školovane u Montrealu, na libreto Trpimira Matasovića, neobičan je dijalog arhetipske engleske dame i njezina jednako stereotipnog nećaka. Belgijac Gillis Sacré donosi svoju priču o odnosu kćeri i dementnog oca, a Argentinac Juan Maria Solare također na vlastiti libreto pod naslovom Dragi gospodine milijunašu govori o financijskim problemima umjetnika.

Tri nagrade Stručni žiri: Daniel Matej (Slovačka), Đuro Živković (Srbija/Švedska) te Zoran Juranić i Krešimir Seletković (Hrvatska) uz glas publike, kao petog člana žirija, nagradio je tri djela. Treću nagradu koja uključuje izvedbu već postojeće autorove komorne ili solo skladbe na idućem Biennalu podijelilo je dvoje skladatelja: Švicarac Kevin Juillerat na libreto Elise Hofner za operu Sjećanje na Berlin, u kojoj se nakon rata 1945. prošlost suočava s budućnošću pitanjem »Što može biti aktualnije u razdoblju u kojem

se Povijest opasno ponavlja?« i Grkinja Lina Tonia operom Strahovi i ljubav na vlastiti libreto, u kojem se Strah moli Bogu u nadi da će tako spasiti život Ljubavi. Druga nagrada koja se sastoji od izvedbe nekog autorova orkestralnog djela na idućem Biennalu pripala je Belgijcu Stevenu Prengelsu za Dramaturgiju jedne strasti na libreto Bérengère Bodin, u kojem muškarac riječju »Ponovno« traži od žene da neprekidno ponavlja jednu te istu rečenicu: »Željela bih da večeras odeš sa mnom. Téodore, molim te, slušaj me.« U oba slučaja tekst je izražen govorom a ne vokalno, ali u različitoj intrumentaciji.

Čestitke pobjednici! Prvu nagradu žirija, kao i nagradu publike čiji su glasovi prevagnuli, a koja uključuje narudžbu za cjelovečernju novu operu za idući Biennale, osvojila je Poljakinja Martina Kosecka. Njezina opera Kochawaya prema vlastitom libretu temelji se na kratkoj kineskoj basni o pustolovini jednog psića koji iskušava hrabrost uspoređujući se sa strašnom planinom, ali naposljetku gubi bitku i samopouzdanje te se povlači. Žiri nije dao obrazloženja za nagrade, ali je sretna autorica, primivši vijest o nagradi u vrijeme službenog boravka u Linzu, između ostaloga poručila: »Vrlo sam zahvalna žiriju i publici kojima su se svidjeli koncept i glazba Kochawaye. Unijela sam svoje srce u tu kratku operu, predstavljajući perspektivu svijeta iz različitih kutova — malenog psa, ljudi i prirode same. Sada znam da sam na dobar način toj ideji dala život u glazbi. Koja će biti ideja za novu operu ? Još ne znam... ali sam sigurna da ću već naići na neku zanimljivu temu, da će ta ideja rasti u meni i da će novo djelo odražavati neki sasvim novi svijet koji ću podijeliti s vama na Muzičkom biennalu Zagreb 2017.!«

oap opera. Je li se to dogodilo samo jedanput za domaću publiku kojoj je Muzički biennale u pola stoljeća prirastao srcu ili se (čini se uspješno) ponajprije srećkovićkom obraća mladim i ambicioznim pridošlicama? Premda ovogodišnji 28. Muzički biennale Zagreb nije u svojoj raznovrsnosti prvotno bio usmjeren na glazbenu scenu, čini se da je ona ipak prevladala. Uostalom, festival je i otvoren jednom, možda i srećom zagubljenom Papandopulovom operom — Madame Buffault. Uvijek se muzikološkim marom nađe nešto zaboravljeno, kakvim je i trebalo ostati, jer je odgovaralo samo jednom, specifičnom trenu sa svim svojim eventualnim kvalitetama i zanatskim dovršenostima koje su bile dio standarda.

Jednokratno i praktično Oko sredine bijenalskih dana opet su u fokusu bile opere: deset kroz povećalo promotrenih i izabranih petominutih opera s međunarodnog natječaja i tzv. opera sapunica. Potonja originalna ideja za jednokratnu uporabu zaslužila je biti preispitana. Ideje o glazbeno– scenskom djelu pršte i uvijek su stvarateljima novi izazov, a publika, osobito ona nove generacije, hrli i, sudeći prema reakcijama u gledalištu, silno se dobro zabavlja, što je danas svojevrsni imperativ. Neki bi se zaboravljeni zameci opere u nastavcima mogli otkriti i prije, a koliko će se »bačeno sjeme« bijenalskih opernih pretvorbi razvijati, ostaje zagonetka za budućnost. Ideja je bila, reklo bi se ponajprije za vlastitu promidžbu i s dometom od jednoga dana, za domaći okrug. S druge je strane praktična ako se može izbjeći jednokratno prikazivanje i zaborav. Sve dok neki nadobudni muzikolog ne pronađe skriveno blago. Jednako tako jednokratno jer je uglavnom riječ o djelima koja su bila primjerena svojedobnim ukusima koji to danas više nisu. Nakon pojedinačnih prikazivanja otprilike petnaestominutih epizoda soap opere na koncertima u ciklusu Cantus Ansambla za tridesetak ljudi — kao što

je uostalom bio i Darmstadt izrodivši se u »školu« — u gluhoj Maloj dvorani Lisinski u velikim vremenskim intervalima, ideja soap opere očekivano je gubila nit. Na Biennalu je iz pera petero skladatelja raznih generacija ujedinjena u jednoj večeri s ishodom koji ostavlja mogućnost za mnoga pitanja lišena navijačkih strasti potpore izvornom projektu. Jednokratno za vlastite potrebe Soap operu uglazbili su Mladen Tarbuk, Mirela Ivičević, Zoran Juranić, Silvio Foretić i Gordan Tudor, ni u jednom trenu se ne upitavši o nezgrapnom libretu s neuspjelim pokušajima duhovitosti koji je sastavila Irena Škorić. Petero skladatelja bacilo se na posao očito se i ne upitavši o mogućnostima suradnje s libretist(ic)om.

Crvići sumnje Soap opera je skladana u nastavcima na vezani tekst koji glumi libreto. Valja priznati da povijest opere u cjelini ne obiluje sjajnim libretima, ali su i petorica skladatelja ozbiljnijeg pristupa mogla reći koju riječ, osobito o nezgrapnostima i navodnim duhovitostima (bilo bi opterećenje navoditi primjere) koje im je ispisala Irena Škorić. Skladatelji su inače imali običaj surađivati s libretistima. Je li to i za Soap operu bio slučaj? Zašto skladatelji to nisu učinili, i ovaj je put to njihova briga, a naša postaje serviranjem uzalud ambiciozno zamišljena bijenalskog projekta i potom nedovršena posla. Pitanje nakon svake odgledane predstve ostaje: biste li je pogledali ponovno? S teškom mukom mazohista. Upitan predložak je unutar raspoloživih mogućnosti spašavala redateljica Dora Ruždjak–Podolski. U konačnici »jednodijelna« Soap opera ima i rijetke dobre i ponajviše pretenciozne dijelove. U sapunici od opere puno je raznovrsnih mjehurića. Ako uopće postoji neka novoizmišljena definicija žanra soap opere — a to nije slučaj jer je svjež tek jedan dan za ograničeni broj slušatelja — u uobičajenom shvaćanju termina našlo bi se još crvića sumnje uza sav trud i načelno savjesne i požrtvovne izvođače. Crvići opet uporno i vjerojatno opravdano grickaju.

Svježine zahvata Prenesena iz drugog medija, biennalska Soap opera temeljena je na skro-

mnom broju likova, nastala na pomalo neizbrušen dramaturški predložak jednako tako neizbrušena teksta koji navodno pokušava biti duhovit. U predlošku libretistice, u »ajngemahtecu«, dvije žene, zakonita i nezakonita, sukobljavaju se zbog iste muške persone. A da klasične bračne zavrzlame ne budu dosadne, pojavljuje se i četvrti lik nadmenog tipa kojemu korijeni slavne obitelji sežu stoljećima unatrag. Uvertiru je elokventno, služeći se materijalom iz epizoda, sročio Mladen Tarbuk. On je napisao i prvu epizodu, a slijede i poneke svježine zahvata Mirele Ivičević, te prekaljena standardno zakrčena igra na sigurno opernog znalca Zorana Juranića, za probu karakteristično otkvačeni pomaci Silvija Foretića i na kraju svježi pokušaji mlade snage Gordana Tudora koji Soap operu privodi neizbježnom sretnom kraju, hepiendu vječno sumnjive ljubavi i povezanosti likova koji su se u posljednjim epizodama namnožili. Rasuti teret Soap opere posložila je efikasna režija Dore Ruždjak– Podolski, a Cantus Ansambl je isto tako predvodio Ivan Josip Skender koji je herojski podnio teret da razuzdano ništa prevede u nešto. Suparnice su bile uredno spremne Ivana Srbljan i Gorana Biondić, a smiješno bahati udvarač Miljenko Đuran oživio je svaku scenu, dok je nadmenu ozbiljnost ženskog »predmeta žudnje« isto tako ozbiljno utjelovio Ozren Bilušić. Na kraju sve četvero žive sretno dovijeka! Amen. Izvorni biennalski pokušaj operne sapunice elegantno se može s neznatnim trudom pospremiti na stranu. A kako iskustvo sapunice u starom televizijskom mediju govori da nije kraj kad je kraj, hepiend prvih pet epizoda opet se može pomutiti novim nastavcima za neko sljedeće biennalsko izdanje. Dobro došli ako vas nije napustilo strpljenje!

e li prva hrvatska operna sapunica ideja za jednokratnu uporabu? Dobro došli ako vas nije napustilo strpljenje!

Miljenko Đuran i Ivana Srbljan kao bogati poduzetnik i supruga estetskog kirurga

Od operete do opere (100% hrvatsko) BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Manifestacija je počela konferencijom za medije, održanom u predvorju KD-

In memoriam Fran Potočnjak (1935. – 2015.)

Mladen Stahuljak bio je prvi član obitelji kojemu je glazba bila jedino zanimanje

kriterija

Stvaranje između ratnih vihora Zlatno pero visokih

Piše: Višnja Požgaj

Tri koncertne matineje posvećene hrvatskim operetama, mjuziklima i rock–operama posjetilo više od pet tisuća djece stavila zanimljive i poučne sadržaje. No osim tri koncerta, Tjedan glazbe za mlade (7.–11. travnja) obuhvaćao je i svojem mladom slušateljstvu ponudio druge popratne aktivnosti.

U povodu stote godišnjice rođenja skladatelja Mladena S t a h u l j a k a ( Z a d a r, 1914 . — H a m b u r g , 19 9 6 . )

reta i mjuzikla, pritom noseći originalne kostime iz svojih predstava, pridonoseći sceničnosti prezentacije. Koncert je otvorila uvertira iz Gotovčeva Đerdana, što je bio pravi uvod za iduće vokalne točke. Publici se najprije predstavila sopranistica Ana Zebić, na sceni oživjevši Lidiju iz operete Barun Trenk Srećka Al-

azgranata hrvatska obitelj Stahuljak po brojnosti svojih članova koji su se bavili glazbom pripada najbrojnijim glazbenim obiteljima u Europi, uz obitelji Couperin u Francuskoj, Bach u Njemačkoj, García u Španjolskoj i Strauss u Austriji. Pripadnici te stare obitelji slovačkih korijena dali su znatan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi u tri generacije, počam od Ivana Stahuljaka, r. 1833., pravnika po struci, koji je ljubav prema glazbi, prije svega tamburici, prenio svojoj djeci. O glazbenicima u obitelji Stahuljak povjesničar glazbe Andrija Tomašek napisao je knjigu Njih šesnaestero (HUOKU, Zagreb, 2000. ).

Marko Frohlich

Orguljaš i skladatelj

Najmlađi su posjetitelji Tjedna glazbe za mlade triput dupkom ispunili Veliku dvoranu Lisinski

jedan glazbe za mlade svakako je hvalevrijedan projekt koji na najbolji mogući način mladima predstavlja domaće umjetničko stvaralaštvo

Piše: Martina Bratić

eć tradicionalna manifestacija u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži, u ovogodišnjem partnerstvu sa Zagrebačkom filharmonijom, Zagrebačkim gradskim kazalištem Komedija te Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog, ponovno je okupila uistinu impresivan broj mlade publike i pred-

Damir Lončar i Dubravka Ostojić kao Šjor Bepo i Miss Eveline Beauty-Flower iz Tijardovićeve Male Floramye

Nina Kaić Madić i Đani Stipaničev u prizoru iz Spli’skog akvarela Ive Tijardovića

VL–a 8. travnja, na kojoj se predstavilo ovogodišnje izdanje Tjedna, uz najave svih događanja, čime se ujedno otvorila i izložba Radost slikanja uz glazbu. To je bila još jedna prilika za poticanje kreativnog i umjetničkog izričaja naših najmlađih, a od 1233 rada stručni ocjenjivački sud načinio je izbor za izložbu te najbolje nagradio. Najvažniji dio projekta činile su tri koncertne matineje u Dvorani Lisinski, koju je u ta dva dana posjetilo više od pet tisuća djece iz gotovo cijele Hrvatske. Programski, ovogodišnji je Tjedan bio posvećen hrvatskim operetnim ostvarenjima, mjuziklima i rock–operama te je nosio naslov: Od operete do rock– opere (100% hrvatsko!). Svaka je matineja imala i moderatora–voditelja, a tu je ulogu preuzeo ravnatelj Dvorane, poznato lice s TV ekrana, Dražen Siriščević, uputivši publiku u sadržaj koncerta, ali i na duhovit i poučan način najavljujući svako djelo i smještajući ga u kontekst hrvatske glazbene baštine. Pjevači i glumci, članovi Kazališta Komedija, uz pratnju Zagrebačke filharmonije, pod dirigentskim vodstvom dirigenta Krešimira Batinića predstavili neke od najpoznatijih ulomaka iz hrvatskih ope-

binija. Zatim su poznate pjesme iz mjuzikala Alfija Kabilja izvele Danijela Pintarić i Mila Elegović, dok su rock–operu Gubec–beg predstavili Ervin Baučić u legendi o Dori Arlandovoj, te Vanda Winter u osebujnoj ariji Ave Maria. S mjuziklom se nastavilo ulomcima iz Dunda Maroja Đele Jusića, i to u vrlo nadahnutoj i lijepoj izvedbi pjesme Život je lijep, koji su u duetu izveli Danijela Pintarić i Đani Stipaničev, a nesumnjivo je najšaljiviji i najveseliji nastup ostvario Vid Balog kao pohlepni lihvar u pjesmi Cinkete, cankete, što je publika popratila gromoglasnim pljeskom. Matineju su zaključile dvije uspješnice Ive Tijardovića s duetima Perine Štrambere i Lešandra iz operete Spli’ski akvarel, u izvedbi Nine Kaić Madić i Đanija Stipaničeva te komični duet Šjor Bepa i Miss Eveline Beauty–Flower iz Male Floramye, koji su veoma duhovito i glumački uvjerljivo izveli dobitni par Damir Lončar i Dubravka Ostojić. Mlada publika s velikim je zanimanjem i zadovoljstvom pratila koncert, potvrdivši da su manifestacije kao što je Tjedan glazbe za mlade svakako hvalevrijedni projekti koji na najbolji mogući način predstavljaju mladima domaće umjetničko stvaralaštvo.

Mladen Stahuljak (Zadar, 1914. — Hamburg, 1996.) bio je prvi član obitelji kojemu je glazba bila jedino zanimanje. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je najprije orgulje u razredu Franje Dugana st., a potom i kompoziciju kod Krste Odaka. Stečeno je znanje upotpunio usavršavanjem u Leipzigu kod skladatelja Johanna Nepomuka Davida, te orguljaša, dirigenta i skladatelja Güntera Ramina. Mladen Stahuljak je ponajprije bio izvrstan orguljaš i plodan skladatelj, iako se ba- Mladen Stahuljak vio i drugim poslovima vezanim uz struku (koncertni pratilac na klaviru i čembalu, violončelist u orkestru, pjevač u zboru, zborski dirigent, pedagog). Nakon kraćeg djelovanja u Mostaru, vraća se u Zagreb na mjesto docenta za kontrapunkt, fugu i orgulje na Muzičkoj akademiji, ali je nakon rata 1945. bio poput mnogih drugih prisiljen napustiti to ugledno mjesto pa se povukao i posvetio sviranju orgulja, najviše u zagrebačkoj katedrali. Održao je mnogobrojne solističke koncerte ne samo u Zagrebu nego i na gostovanjima u Samoboru, Beogradu, Splitu, Šibeniku, Bjelovaru, Kreševu i Dubrovniku. Izvodio je dionicu orguljskog kontinua u većim vokalno–instrumentalnim skladbama. Za Jugoton je snimio Koral u a–molu Césara Francka, Fantaziju na pučku temu Franje Dugana st., Fantaziju na bretonske napjeve Camilla Saint–Saënsa, Improvisatu Stanka Prepreka te Predigru i fugu Jurja Stahuljaka, dok slijedom samo jednog termina za snimanje nije preostalo vremena ni za jednu vlastitu skladbu. Nakon zatišja od devet godina, sa suprugom Brankom r. Dugan, pjevačicom i kćerkom profesora Franje Dugana, Mladen Stahuljak odlazi u Sarajevo, gdje je proveo puna četiri desetljeća radnoga vijeka kao pedagog na glazbenoj školi, kao koncertni orguljaš, pijanist i čembalist u komornim sastavima, dirigent opernog zbora i urednik na radiju. Često je odlazio i na koncertna gostovanja di-

ljem Jugoslavije, pa i u inozemstvo (Austrija, Poljska). Tada mu se, nažalost, dogodio još jedan kobni rat. Srećom je 1993. sa suprugom uspio izbjeći iz opkoljenog Sarajeva te preko Splita i Zagreba stići do Hamburga, sklonivši se kod kćeri i zeta, gdje je nakon tri godine i preminuo u 82. godini. Nažalost, sva njegova ostavština pohranjena u šest sanduka ostala je u Sarajevu i praktički je izgubljena, tako da je zasad nedostupna za daljnje istraživanje. Ipak ono što je zahvaljujući istraživanju u Zagrebu mogao pronaći autor knjige Andrija Tomašek svjedoči o vrlo aktivnom i svestranom glazbeniku i skladatelju.

Skloniji minijaturama Mladen Stahuljak počeo je skladati već s dvadeset godina, kad je bio student orgulja, svojega glavnog predmeta. Bilo je to 1935., kad je napisao prvu skladbu — četveroglasni mješoviti zbor na riječi ofertorija Laetamini in Domino. Otada je neprekidno skladao, unatoč svakodnevnim obvezama orguljaša, pijanista i čembalista, dirigenta i zborovođe te pedagoga, tako da je u njegovu opusu oko dvjesto pedesetak skladbi raznih vrsta, opsega, oblikovno–strukturnih i stilsko–izražajnih obilježja. Nije se međutim upuštao u veće forme, poput glazbeno–scenskih, oratorijskih ili koncertantnih djela; preferirao je manje oblike (klavirske minijature, solo popijevke i zborove). Analizirajući opus Mladena Stahuljaka, muzikolog Josip Andreis priznaje da je on obogatio hrvatsku glazbu s više djela, posebno u nekim manje zastupljenim sektorima, izdvajajući solo sonate za violončelo, violu i violinu, te ženski vokalni kvartet uz klavir. Od vrednijih skladbi, od orkestralnih spominje Improvisatu, passacagliu i fugu, uvertiru Dalmacija, suitu Ljubavnici, Sonatinu za obou i gudače i Sonatinu za flautu i gudače. Od komorna, tri gudačka kvarteta, četrnaest sonatina i invencija za duhaće instrumente i klavir, preludije i fuge za razne gudačke sastave, sonatinu za violončelo i klavir. Od orguljskih, sonate, koralne uvertire, invencije, Malu umjetnost fuge, Poemu o Sutjesci. Od klavirskih, Muzičke portrete, Dvoglasne invencije, Četveroglasne invencije, Dva preludija i fuge i više skladbi za djecu. Od vokalnih, cikluse popijevki Hamza, Matoševi soneti, Proljeće i Iz Zmaj Jovine torbe. Od zborskih, madrigale i motete te Misu za dječji zbor, soliste i orkestar. Mladen Stahuljak pridržavao se tradicionalnih oblika s čestim obilježjima nacionalnog stila. Također je s uspjehom pisao scensku i filmsku glazbu (Zlatni lovorov vijenac na festivalu Malih scena u Sarajevu). Vrijedno je spomenuti i Nagradu Udruženja muzičkih umjetnika Jugoslavije (1974.) za koncertno–izvođački angažman, kao i počasno članstvo HGZ–a u Zagrebu (1980.) za stvaralački doprinos glazbenoj kulturi Hrvatske.

U petak, 22. svibnja, u osamdesetoj godini, preminuo je radijski urednik, novinar i glazbeni kritičar

Piše: Dubravko Majnarić

d djetinjstva je životni put Frana Potočnjaka bio posvećen glazbi. Četrdesetih je godina 20. stoljeća statirao u prvom hrvatskom filmu Vatroslav Lisinski i glumio u Hrvatskom narodnom kazalištu u dječjem igrokazu Maks i Moric. Kao tinejdžer se okušao kao autor dječjeg igrokaza Ljetno poslijepodne ili Lijeni Frane koji je u Splitskom omladinskom kazalištu od 1950. do 1953. izvođen više od sto puta. Nakon završene gimnazije i srednje glazbene škole, studirao je povijest umjetnosti i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; apsolvirao je 1959. godine.

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

T j e d a n g l a z b e z a m l a d e , 7. — 11 . t r a v n j a 2 0 1 5 . u K o n c e r t n o j d v o r a n i V a t r o s l a v a L i s i n s k o g

Njegov profesionalni put na Radio Zagrebu počinje 1956. godine. Najprije je radio kao inspicijent u emitiranju programa, zatim kao glazbeni urednik, šef Redakcije zabavne glazbe i v. d. glavnog urednika Glazbenog programa Radio Zagreba. Sedamdesetih godina prelazi u Informativni program HR–a, u Redakciju za kulturu, i u toj redakciji počinje njegov glazbeno–kritičarski rad. Pratio je i izvještavao sa svih glazbenih festivala bivše Jugoslavije (Zagreb fest, Opatija, Split, Omiš, MIK, Krapina, Slavonija, Slovenska popevka, Beogradsko proljeće, Sarajevo, Ljubljana, Bled i mnogi drugi) te iz inozemstva s Festivala talijanske kancone u San Remu, godišnjih televizijskih natjecanja Eurosong, festivala pjesama Cantagiro (Italija), Coup d’Europe (Bern), Palma de Mallorca i s mnogih drugih. Dvadesetak je godina u kontinuitetu sudjelovao na najvažnijoj svjetskoj glazbenoj priredbi – MIDEM u Cannesu.

Po njegovu izboru Na mnogima od spomenutih festivala bio je član selekcijskih komisija i stručnih žirija, a na Zagrebačkom festivalu zabavne glazbe bio je član Organizacijskog odbora i šef Press službe. Kao radijski urednik ostat će zapamćen po vrlo uspješnim emisijama Po vašem izboru, Neobični instrumenti u jazzu, a kao voditelj po ciklusu Jazz koncerti Europske radijske unije. Autor je scenarija mnogobrojnih televizijskih emisija i dvije televizijske serije: Portreti kompozitora zabavne muzike i Zagrebulje. Potočnjakov skladateljski rad sadrži nekoliko kraćih skladbi za klavir solo i dva ciklusa za klavir, a njegove pijanističke izvedbe sačuvane su u tonskim zapisima u klavirskom duu s Borisom Ulrichom. Jedan je od prvih članova Udruženja kompozitora lake muzike Hrvatske koje se 1963. spojilo s Udruženjem kompozitora Hrvatske, stvorivši tako današnje Hrvatsko društvo skladatelja. Od 1961. bio je član i Hrvatskog novinarskog društva, a od 1991. do 1994. obnašao je dužnosti člana njihova Predsjedništva. Za svoj novinarski rad dobio je nagradu HND Zlatno pero (1982.) te priznanje Milan Grlović (2007.) za izniman doprinos radu HND–a. Kao diskografski producent ostat će upamćen po Jugotonovoj ploči s pjesmama Nenada Grčevića u interpretaciji Ive Robića uz orkestar Stanka Selaka. Bio je pasionirani diskofil i dobar poznavatelj svjetske glazbene produkcije, što mu je omogućilo visoke kriterije u ocjenjivanju glazbenih događanja. 31

U G r a d s k o m k a z a l i š t u K o m e d i j a u Z a g r e b u , 6 . i 7. s v i b n j a 2 0 1 5 .

Mjuzikl dostojan vila Uz praizvedbu novog mjuzikla Legenda Ružice grada Deana Koprija i Andree Kopri Lončarić

Piše: dr. sc. Irena Paulus

uz niz šaljivih situacija koje uveseljavaju publiku te tvore kontrast ozbiljnim, pa i tragičnim prizorima, uključeno u jednostavnu, ali pomno razrađenu priču mjuzikla Legenda Ružice grada.

Bez »lakog hita« Dramski dio predstave na trenutke potpuno preuzima, ali postoje i oni drugi trenuci, u kojima glazba pomiče scenu u nadnaravnom (vilenjačkom) ili izrazito emotivnom (ljudskom) smjeru. Glaz-

traže višekratno slušanje, udubljivanje, proučavanje... To im je možda mana, jer mjuzikl traži hitove koji hvataju »na prvu loptu«. No mjuzikl koji su zamislili brat i sestra Kopri nije »standardni« mjuzikl (premda nosi sve potrebne standarde). To je mjuzikl u kojemu su pjesme dio radnje, a ne obratno.

Probrani interpreti Također, to je mjuzikl u kojemu su glumci/pjevači/plesači pomno birani.

njuju je pjevačice (Kristina Kozić, Ivana Šljivić, Ana Lovrenčić i Kana Kovač–Mihaljčević). Premda predstavljaju skupinu (predvođenu glavnom vilom), vile su vrlo važan element priče. Zbog toga njihova koreografija nije mogla biti »obična«; uključivala je geste, poseban način kretanja, superiorno ponašanje, ali i fantastičnu ideju o vili koja pleše viseći u zraku (Sara Šimić). Pohvale idu koreografkinjama — Dolores Bugarin i njezinoj asistentici Martini Bugarin, koje su plesno oblikovale vilinski svijet. Pohvale idu i »drugoj« strani, koreografkinji Andreji Solomun i njezinoj asistentici Emi Janković, koje su plesno osmislile ljudski svijet. U ljudskom je svijetu, primjerice, plesno vrlo dinamična bila Vlastelinova zabava, a solistički nastupi pojedinih pjevača, naročito Lare Antić u ulozi Mande, osim pjevački, odlično su bili koreografirani.

autorskog dvojica koji se usudio baciti u jedan od najkompleksnijih glazbeno–scenskih žanrova, mnoge su stvari ovisile o snalažljivosti (autorica Andrea Kopri Lončarić potpisuje i produkciju), jednostavnosti i funkcionalnosti rješenja. Jedno od njih, premda nije bilo najsretnije, bilo je nužno. Pjevalo se, naime, na matricu, no i za taj je dio zaposlen stručnjak — Branko Lončarić koji je brinuo o miksu i masteringu matrica. Također, neki su glumci/pjevači/plesači, vjerojatno zbog nedostatka adekvatnih snaga, odigrali više uloga. Takvi su bili: Martin Gelić, David Šeb, Igor Drvenkar, Ivana Mrduljaš, Ivona Štajminger, Manuela Svorcan, Marko Plavec, Marko Herceg i Zdravko Petek. Sporednim likovima dana je jednako velika pozornost koliko i glavnima. Zato su mnogi izvođači u sporednim ulogama zasjali, na primjer u ulozi župnika (Veselin Krstovski), stare babe Jace (Gorda-

nogo je tu elemenata koji podsjećaju na suvremenu stvarnost, a mnogo je i »starih« ili čak »starinskih« motiva koji su danas gotovo zaboravljeni — fantastika, romansa, čast i hrabrost

Gradsko kazalište Komedija

tara legenda o djevojci Ružici po kojoj je nazvan grad kod Orahovice na obroncima Papuka, navela je dvoje hrabrih entuzijasta — Deana Koprija i Andreu Kopri Lončarić da osmisle mjuzikl Legenda Ružice grada. Radi se o projektu koji se polako ali uporno gradio niz godina (od 2006!),

sazrijeva u pravu glumačku i pjevačku zvijezdu. Danijela Pintarić glumi/pjeva Ružicu iz naslova, djevojku čiji se svjetonazori u 14. stoljeću razlikuju od uobičajenih. Uz to, ona je vilenica — posrednica između ljudi i vilenjaka koji su u neko davno doba živjeli u slozi. No sloge nestaje kad tvrdoglavi i samodopadni Vlastelin odluči sagraditi grad na drevnom okupljalištu vila. Mnogo je tu elemenata koji podsjećaju na suvremenu stvarnost. S druge strane, mnogo je i »starih« ili čak »starinskih« motiva koji

glazbenika koji je u svakome trenutku tu za svoju voljenu. No njegovo pjevanje (barem na premijeri) nije bilo najsigurnije, čime je Hozić postao jedina slabija (ali ne i slaba) karika u lancu izvrsnih izvođača. Lara Antić u ulozi Ružičine ljubomorne prijateljice Mande također je izvanredna pjevačica, k tome i najsnažnija karakterna glumica u predstavi. Negativni likovi u svakoj su priči najzanimljiviji, pa i najsnažniji likovi. Tako je i u Legendi Ružice grada, u kojoj je Bojan Jambrošić u ulozi bezimenog Vlastelina upravo briljirao. Na scenu je donio dovoljnu količinu autoritativnosti, tvrdoglavosti, okrutnosti i karizme da privuče pozornost i da ga gotovo zamrzimo. No istodobno smo svjesni njegove ljudskosti, njegovih unutarnjih previranja i emocija, koje su ga — zbog okoline i vremena u kojemu živi — dovele do niza pogrešnih odluka. Jambrošić je također izuzetan pjevač, zbog čega je

Stara legenda o djevojci Ružici po kojoj je nazvan grad na obroncima Papuka od sada živi i u formi mjuzikla

sve dok nije ugledao svjetlo dana na daskama Kazališta Komedija 6. i 7. svibnja ove, 2015. godine (predstava planirana za 8. svibnja bila je, na žalost, otkazana).

Povratak prirodi

Prema riječima autora, mjuzikl je osmišljen za Danijelu Pintarić, koju su brat i sestra Kopri, inače vrhunski glazbeni pedagozi iz Našica, pratili kako stasa i

su danas gotovo zaboravljeni — fantastika, romansa, čast i hrabrost samo su neki od njih. U današnje vrijeme ubrzanog življenja u skladu s diktatom tehnologije, gotovo smo zaboravili na jednostavan život i suživot s prirodom, na život s ljudima koji se gledaju oči u oči dok razgovaraju i kojima je prirodno zapjevati kad su sami, kad su ispunjeni emocijama (poput ljubavi, straha, čežnje) ili kad se zabavljaju. Sve je to,

beni jezik Deana Koprija teško je žanrovski definirati (novinski materijali pišu o kombinaciji filmskog, mjuzikl i pop– rock izričaja), jer on je svakako suvremeno »popularan«, ali je isto tako produbljen i produhovljen klasičnim glazbenim znanjem. Stoga ni jedna pjesma nije doista jednostavna, premda njihova pop–rock okolina naizgled govori suprotno. Sve su pjesme dio radnje, ni jedna nije mišljena kao »laki hit« koji će publika trenutačno zapamtiti. Pjesme

Danijela Pintarić i Lara Antić kao Ružica i Manda

Sama činjenica da je pisan za Danijelu Pintarić, govori mnogo. Pintarić je u središtu pozornosti, ona nosi radnju. Ona je idealna Ružica: svojim sigurnim glasom i nastupom uz gotovo autoritativnu sigurnost i samosvijest, ona donosi i trenutke preispitivanja, pa i ženske krhkosti, što je tipično za romantiziranu sliku srednjovjekovne djevojke. Partner joj je Maksim Hozić u ulozi graditelja instrumenata Marka. On je pravi romantični junak, slika i prilika viteza–

njegova uloga jedna od najzaokruženijih u cijelome mjuziklu.

Vilinska koreografija Karizmatična je također Ines Mlinarić Stakić, glavna vila, koja se stapa isto onoliko koliko, kao vila–pjevačica, iskače iz neobičnog plesnog vilinskog društva. Vile predstavlja izvrsna plesna skupina RI–Dance iz Rijeke, a upotpu-

Višestruka snalažljivost Bijele vile u jednom trenutku postaju crne vile (izricanje kletve), a vila koja lebdi pretvara se u strašnu masku crne smrti. U takvim trenucima pozornost su privukle kostimografkinje — Jadranka Šegota (za vilinski svijet) i Lora Vran (za ljudski svijet). Doduše, dio kostima »posuđen« je iz Komedijine glazbene predstave Gubec–beg. No to i jest bit ovoga mjuzikla. Budući da se radi o prvijencu

na Šimić), trudnice nezgodnog temperamenta (Jana Pogrmilović), prestrašenog vojnika (Miro Čabraja) ili »običnih« susjeda (Tina Bukić, Jelena Ćosić, Tomislav Tukša, Matija Škvorc). U mjuziklu je normalno da su ples, gluma, pjevanje i svako drugo scensko zbivanje povezani. U Legendi Ružice grada — koju je (naposljetku) režirao Robert Bošković (jer se tijekom nastanka izmijenilo nekoliko redatelja)

i koja je nastala u koprodukciji Kazališta Komedija, studija Kubus i plesne skupine RI–Dance — to nije samo premisa žanra, nego je i temeljna nit vodilja svakog sudionika. Suživot, suradnja u stvaranju nečega što je vrlo važno i do čega je sudionicima stalo, bili su na premijeri itekako uočljivi. Zato je dobra vijest da Kazalište Komedija planira Legendu Ružice grada od jeseni uvrstiti na svoj redoviti repertoar. Uloženi trud je golem, a još je veći potencijal koji Legenda Ružice grada nosi.

smjesi i zadovoljstvo na licima ljudi koji su 6. ožujka 2015. napuštali Malu dvoranu Vatroslava Lisinskog — epilog je nastupa kvarteta uglednog američkog saksofonista i skladatelja Chica Freemana na drugom koncertu iz sezone Jazz.hr. »Kakav moćan sound!«, »Nenadmašan izvođač balada!«, »Kakva osjećajnost!« To su bili najčešći komentari u razmjeni dojmova nakon koncerta.

Glazbenik koji je tijekom karijere ostvario suradnje s desecima vodećih džezista i koji vodi nekoliko stilski raznorodnih sastava, Freeman je na zagrebačkom koncertu nastupio s kvartetom u kojem sviraju švicarski glazbenici, njegovi stalni suradnici: pijanist Caryl Baker, kontrabasist Emanuel Schnider i bubnjar Luigi Galati. Pristupom mainstream jazza izvodili su skladbe koje su obilježile razna razdoblja Freemanove karijere, ali i nove, koje tek namjeravaju snimiti. Na programu su bili jazz standardi Passion Dance McCoya Tynera, Soft Pedal Blues Stanleyja Turrentinea, Seven Steps To Heaven Milesa Davisa i Victora Feldmana i Moment’s Notice Johna Coltranea, ali i autorske: Anchance, Dance Of Light for Luani, Destiny’s Dance i The Essence of Silence Chica Freemana, Plus de nouvelles Caryla Bakera i A Distinction Without a Difference Freemana i Bakera. Svi su se glazbenici istaknuli kao solisti, a Freeman je oduševio bogatim zvukom s puno zraka, opuštenim izvedbama, istančanim osjećajem za blues i balade te nepretencioznim ali vještim sviranjem samo dva glazbala: sopran–saksofona i tenor–saksofona. Inače je poznat i kao sjajan svirač flaute i bas–klarineta. (HDS) 34

bliskom estetici europske klasične glazbe. Bez ekstravagancija i potrebe za dokazivanjem, glazbenici trija pokazuju zašto je dugogodišnja suradnja važna za razumijevanje, sklad, opuštene i uvjerljive izvedbe. U svakoj od njih pričaju priču, pažljivo osluškuju jedan drugoga, spremno odgovaraju na nepredviđene situacije, upuštaju se u međuigre, inividualne i kolektivne improvizacije te stvaraju glazbu trenutka. Na posljednjem koncertu sezone Jazz.hr 28. svibnja nastupa Transhistria Ensemble pjevačice Tamare Obrovac koja tom prigodom predstavlja svoj novi CD. (HDS)

Ludorije, žongleri i leteći grudnjaci na jazz festivalu

proučio povijest jazza te njezinu važnost u razvoju svakog glazbenika. Odgovarajući na pitanja mnogobrojnih polaznika radionice, otkrio je tajne sviračkog, ali i skladateljskog i aranžerskog umijeća.

Izvor: HDS/Jazz.hr

vogodišnji festival Jazz.hr/proljeće u svojem 25. izdanju održavao se od 25. do 28. ožujka te je doveo u Zagreb dvoje vrhunskih svjetskih glazbenika (Ayako Shirasaki i Alan Broadbent) i dao priliku nedovoljno afirmiranim hrvatskim jazz glazbenicima da se predstave uz legendu hrvatske glazbe Jimmyja Stanića.

Grudnjak iz publike U programu održanom 27. ožujka u do posljednjeg mjesta ispunjenoj Maloj dvorani Lisinski oduševio je pjevač Jimmy Stanić koji je nastupio uz Scharf Club Swing Quintet i gosta, harmonikaša Marjana Krajnu. Publika je toplo pozdravila izvedbe Stanićevih skladbi i jazz standarda, a na kraju je nagrađen ovacijama kao prava legenda hrvatske glazbe. Posve neuobičajeno za jazz koncerte, u trenutku kolektivnog ushita, Staniću je iz publike doletio i jedan grudnjak.

Zbigniewa Seiferta te sa Simfonijskim orkestrom Čajkovski iz Moskve. Svoje su stvaralaštvo dokumentirali na tridesetak albuma, od kojih su neki bili nominirani za nagradu Grammy. Sastav su 1971. utemeljili gitarist, pijanist, klavijaturist, trubač i udaraljkaš Ralph Towner; saksofonist, oboist, klarinetist i svirač engleskog roga Paul McCandless; kontrabasist, violinist, pijanist i flautist Glen Moore te sitarist, tablist, udaraljkaš, klarinetist, violinist, gitarist, pijanist i marimbist Collin Walcott. Walcot je 1984. poginuo u automobilskoj nesreći pa je od 1997. stalni član bubnjar i udaraljkaš Mark Walker. Uoči nastupa u Zagrebu, sastav je napustio Glen Moore, no zamijenio ga je svjetski poznati basist Paolino Dalla Porta, koji se glazbenim senzibilitetom odlično uklopio u bend. U Lisinskom su izveli poznate vlastite skladbe iz raznih faza karijere, a za dodatak su ostavili svoju himnu Witchi– Tai–To, skladbu koju sviraju već četrdeset godina. Napisao ju je američki glazbenik indijanskog podrijetla Jim Pepper na osnovi indijanske tradicijske narodne pjesme. (HDS/Jazz.hr)

Festival je u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog otvorila japanska pijanistica i skladateljica koja živi u New Yorku, Ayako Shirasaki, predstavivši se svojim triom, u kojem uz nju sviraju kontrabasistica Noriko Uead i bubnjar Quincy Davis. U izvedbama standarda, uglavnom s novog albuma Some Other Time, trio je otkrio zajedništvo i uigranost, a svaki od glazbenika vrhunsko sviračko umijeće. Uz sjajna sola, oduševili su uzbudljivim međuigrama, jednako u izvedbama balada, kao i u superbrzim tempima. Iznimno raspoloženi, glazbenici su se upuštali u sitne ludorije: primjerice Davis je žonglirao narančama, a Shirasaki i Ueda pjevali su japansku folk–pjesmu kao najavu za jazz skladbu koja sadrži improvizacije na tu temu. Uz jedinstveno ozračje u Dvorani Vatroslav Lisinski i vrhunsku izvedbu trija, čarobnoj glazbenoj večeri pridonijela je i publika koja je uživala u nesvakidašnjem događaju te na kraju umjetnike nagradila dugotrajnim pljeskom, pozvajući na bis.

U drugom dijelu koncerta održana je tradicionalna manifestacija Nove nade jazza Marjan Marjanović, jedina koja sustavno predstavlja neafirmirane hrvatske jazz glazbenike. Predstavile su se pjevačice i instrumentalisti koji još nisu poznati širem krugu ljubitelja jazza.

Ponovno Broadbent Ovogodišnji festival završio je 28. ožujka nastupom Jazz orkestra HRT–a uz gosta, pijanista Alana Broadbenta. Iako je prvotno dogovoreno da on, osim što svira klavir, ujedno i dirigira, oduševljen orkestrom i

osve neuobičajeno za jazz koncerte, u trenutku kolektivnog ushita, Jimmyju Staniću je iz publike doletio i jedan grudnjak

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

U četiri dana Mala dvorana Lisinski bila je mjesto susreta vrhunskih džezista i nedovoljno afirmiranih domaćih glazbenika

Superbrza tempa

Oregon u Lisinskom

Steve Kuhn Trio u Lisinskom

U or g ani z aci ji H DS – a i K D Lisinsk i od 2 5. do 2 8 . ož u jka 2015. odr ž an je 2 5. fes t ival Ja z z .hr/pr ol jeće

etvorica virtuoznih multiinstrumentalista, sjajnih improvizatora i skladatelja — Ralph Towner, Paul McCandless, Paolino Dalla Porta i Mark Walker — prvi su put nastupili u Zagrebu, uglavnom izvodeći vlastite skladbe jedinstvenog zvuka zasnovanog na spoju jazza s europskom i indijskom klasičnom glazbom, ali i tradicijskim žanrovima raznih naroda. Tijekom karijere kvartet Oregon ostvario je suradnju s brojnim uglednim glazbenicima i orkestrima, poput bubnjara Elvina Jonesa i violinista

Tomislav Rosandić

Chico Freeman Quartet u Lisinskom

Mario Juričić

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i KD Lisinski 7. svibnja 2015. u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog održan je četvrti koncert iz sezone Jazz.hr 2014./2015. Nastupio je trio slavnog američkog pijanista i skladatelja Stevea Kuhna. S dugogodišnjim suradnicima, kontrabasistom Busterom Williamsom i bubnjarom Billyjem Drummondom, Kuhn se predstavio izvedbama standarda, ali i vlastitih skladbi, među kojima je The Saga of Harrison Crabfeathers, koja je postala jazz i ne samo jazz standard. Publika u ispunjenoj dvorani s oduševljenjem je pozdravljala svaku izvedbu, svaki solo, izmamivši na kraju dva dodatka. Suptilnim i elegantnim izvedbama Kuhn je pokazao zašto je jedan od najvažnijih i najdugovječnijih suradnika producenta Manfreda Eichera, zašto više od četrdeset godina objavljuje za njegovu kultnu diskografsku kuću ECM. Naime, radi se o posebnom, profinjenom zvuku, tipičnom za glazbu na edicijama te tvrtke, te o pristupu

Sastav Oregon na trećem koncertu iz sezone Jazz.hr u Maloj dvorani Lisinski

načinom na koji ga je pripremio njegov stalni šef–dirigent Saša Nestorović, Broadbent je već na prvoj zajedničkoj probi odlučio da ulogu dirigenta ipak prepusti Nestoroviću. Tako se potpuno mogao posvetiti muziciranju na klaviru uz orkestar kojemu je i pred publikom iskazao divljenje. Na programu su bile njegove skladbe i aranžmani, uglavnom s albuma America the Beautiful, profinjena i dinamična glazba puna boja. Naime, Bradbent, koji veliku pažnju pridaje melodiji, u svojim se aranžmanima često koristi flautama, sopran–saksofonima, bas–klarinetom i limenim puhaćim glazbalima s prigušnicama, što utječe na poseban zvuk. Dobitnik dvaju Grammyja upravo za svoje aranžmane, i na ovom je koncertu pokazao zašto je cijenjen u najvišim glazbenim krugovima i zašto ga na suradnje pozivaju zvijezde kao što su Diana Krall, Natalie Cole i Paul McCartney. (Hina)

Zvijezda festivala Zvijezda ovogodišnjeg festivala bio je Grammyjem nagrađivani pijanist, skladatelj i aranžer Alan Broadbent koji je 26. ožujka održao solo koncert te se u izvedbama standarda predstavio kao sjajan improvizator i glazbenik velike muzikalnosti. Posebice je briljirao u izvedbama balada. Publika je oduševljenje iskazivala dugotrajnim ovacijama, a nakon svake izvedbe pljesak je potrajao kao da je riječ o svršetku koncerta, kao da ga publika želi pozvati na bis. Bilo je tako i na kraju koncerta kad je doista odsvirao dodatak poslije kojega je još jedanput izlazio na pozornicu kako bi zahvalio obožavateljima. Broadbent, koji je u Zagrebu gostovao tri dana, 27. ožujka je u dvorani Hrvatskoga društva skladatelja održao glazbenu radionicu. Pričajući o svojem glazbenom putu, govorio je o raznim podžanrovima jazza, o glazbenicima koji su ih obilježili, kao i o značajkama te vrste glazbe. Posebice su bile dojmljive ilustracije izvedene na klaviru kojima je pokazao da je pomno

DAVOR HRVOJ

Trio Stevea Kuhna u sezoni Jazz.hr u organizaciji HDS–a i KD Lisinski

Mario Juričić

Chico Freeman u Maloj dvorani Lisinski u drugom koncertu iz sezone Jazz.hr

Alan Broadbent, Saša Nestorović i Jazz orkestar HRT–a u Lisinskom

Č e t i r i d a n a u M a l o j d vo r a n i L i s i n s k i , 9. — 12 . t r a v n j a 2 015 .

Predstavljen Panmonizam Zorana Šćekića BROJ 191, SVIBANJ 2015.

estival mikrotonalne glazbe Euromicrofest održava se već tri godine u nekoliko europskih zemalja, udružujući projekte s područja mikrotonalne glazbe, a ove se godine prvi put uključila i Hrvatska. Multimedijski projekt Panmonizam skladatelja Zorana Šćekića te njegovo sveobuhvatno predstavljanje u čak četiri dana, od 9. do 12. travnja, bili su dio festivala, zahvaljujući čemu je i hrvatska glazbena javnost mogla temeljitije upoznati mikrotonalnu glazbu.

Prirodni intervali Pobjednik ovogodišnjeg HDS–ova natječaja International, kojim se financijskim sredstvima podupire aktivnost hrvatskih skladatelja na međunarodnoj

glazbenoj sceni, što je zaslužio upravo svojom mikrotonalnom glazbom, odnosno autorskim albumom Music for Piano in Five Limit Just Intonation koji je u pripremi, Zoran Šćekić tim se područjem bavi već gotovo deset godina. Skladatelj koji je na Međunarodnom simpoziju o mikrotonalitetnosti u Beču i Helsinkiju 2009. godine predstavio glazbeno–geometrijski sustav kojim je riješio antički problem očuvanja prirodnih intervala i prezentirao prototip mikrotonalitetne klavijature, te kojem je jedan od fokusa matematika, u projektu Panmonizam (grč. pan — sve; monos — jedan) spojio je umjetnost i znanost, glazbu, matematiku, geometriju, mehaniku, grafiku te edukaciju, i to na tribini, koncertima, izložbi i predavanjima. Projekt koji propitkuje niz načela ustaljenih u zapadnoeuropskoj umjetničkoj glazbi — omjere, intervale, temperiranost sustava, ugodbu instrumenata s tipkama — ujedno je i pokazatelj mogućnosti koje pruža drukčiji sustav, onaj s tzv. prirodnim intervalima, tj. in-

tervalima temeljenima na cjelobrojnim omjerima.

Netemperirana harmonija Uvod u predstavljanje bila je tribina u KIC–u 9. travnja, a glavni događaj bila su dva koncerta s izložbom u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, 10. i 11. travnja, nakon kojih je slijedio zaključni dio: razgledavanje izložbe uz razgovor s autorom, 12. travnja. Upravo su koncerti bili prezentacija spomenutog autorskog albuma, čiji je materijal već snimljen te se potkraj godine očekuje njegov izlazak na međunarodno tržište u distribuciji etikete Naxos. Naziv albuma, Music for Piano in Five Limit Just Intonation, označava otvoreni niz skladbi — studija netemperirane mikrotonalne harmonije, što znači da su skladbe pisane za klavir u prirodnoj intonaciji te da je klavir u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog bio upravo tako ugođen. Ono najočitije što proizlazi iz takve ugodbe, a što je autor svojim skladbama nasto-

jao istaknuti, jest veća diferenciranost konsonantnih i disonantnih intervala. Idealne izvođače svoje glazbe Šćekić je našao u pijanistici Ani Žgur s kojom već niz godina surađuje na mikrotonalnoj glazbi, jazz pijanistu Matiji Dediću koji je poznat po otvorenosti za različite žanrove i nadilaženje njihovih granica, te saksofonistu Berislavu Antici na čijem je CD–u Fragmenti Zoran Šćekić jedan od autora (štoviše, autor naslovne skladbe albuma). Skladbe na različite načine predstavljaju odnose konsonantnih i disonantnih prirodnih intervala: Autumn Fantasy of Martin the Mouse u tri glazbena citata od kojih potječe i naziv skladbe (Autumn in New York, Bratec Martin i Miš mi je polje popasel), Večernji zvon kao obrada popularne ruske pjesme u kojoj prevladava konsonantnost, 23. 10. kroz motiv koji generiraju brojevi datuma u naslovu s nulom kao pauzom (sve tri skladbe izvela je prve večeri Ana Žgur) te Eccos of Ivan, kao posveta ruskom mikrotonalnom skladatelju Ivanu Višnegradskom,

Ana Žgur

i Strong Man koje izvedene jedna za drugom (Matija Dedić) odražavaju suprotnost u načinu tretiranja intervala. I dok su se druge večeri u izvedbi Ane Žgur mogle čuti skladbe Autumn Fantasy of Martin the Mouse, Večernji zvon, Strong man i 23. 10., novost je bilo Devet fragmenata za alt–saksofon u izvedbi Berislava Antice koji ukazuju

Anastazija Vržina

Piše: Ana Vidić

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Multimedijski događaj, koji je uključivao projekciju filma, koncert, tribinu, predavanja i izložbu, dio je Festivala mikrotonalne glazbe Euromicrofest

na još jedno važno područje mikrotonalnosti i skladateljevih interesa — hrvatsku tradicijsku glazbu. Devet fragmenata je, naime, nadahnuto pučkim napjevom Gospin plač s otoka Hvara koji datira s početka 16. stoljeća i koji se tradicionalno izvodi kao dio obreda Velikog tjedna tijekom noćne procesije Za križen, a u kojemu se primjerice u rasponu od samo jedne kvinte javlja Crtani film Panmonizam

Matija Dedić, Zoran Šćekić i Ana Žgur

Harmonograf Lira Spectrum

čak trinaest različitih tonova. Kao nadogradnju koncertima, autor je predstavio kratki animirani film Uvod u panmonizam, koji nastoji vizualno i jednostavno pojasniti pojmove kao što su akord i Lissajousova krivulja, odnose frekvencije i dužine žice te ugađanje instrumenata s tipkama. Uz to, u predvorju Male dvorane Lisinski bila je postavljena izložba slika, fotografija, 3D modela te prototipa harmonografa/glazbenog stroja Lira spectrum i prototipa instrumenta Z– Board 24x24 koji predstavljaju Zorana Šćekića i kao inovatora, čija vizija mikrotonalnosti zadire i u budućnost.

ćekić u projektu Panmonizam (grč. pan — sve; monos — jedan) spaja umjetnost i znanost, glazbu, matematiku, geometriju, mehaniku, grafiku te edukaciju

U St udiju Zvonimir Bajsić H RT– a u Zagrebu,

Ko n c e r t n a d vo r a n a Va t r o s l a v a L i s i n s ko g , 12 . t r a v n j a 2 015 .

19. t r av n j a 2 015.

33. Uskrs fest 2015.

Večer skladbi i obrada Marijana Makara

Tradicionalni Uskrs fest, najstariji hrvatski festival popularne kršćanske glazbe, održan je i ove godine u organizaciji Ureda Hrvatske biskupske konferencije za mlade i Hrvatskog katoličkog radija

rvo je mjesto osvojila grupa Sliryc 33 iz Dugog Sela s pjesmom Pobjeda

Iz raznih krajeva Na 33. izdanju Uskrs festa nastupilo je petnaest izuzetnih izvođača koji su odabrani među četrdeset devet pristiglih na natječaj. U natjecateljskom dijelu svoje skladbe izveli su: Agnus iz Preloga, Andrijane iz Splita, Ante Toni Janković iz Zagreba, Vlaho Prohaska iz Rijeke, Katarina Marčinković iz Balgacha u Švicarskoj, Snježana Peulić iz Wuppertala u Njemačkoj, VIS Cantero iz Mostara , VIS Damjan iz Vukovara, VIS Familias iz Osijeka, Sliryc 33 iz Dugog Sela,

Zbor mladih Preslavnog Imena Marijina iz Osijeka, kao i dueti Tajana Šarić i Ljubo Vuković iz Zagreba, rovinjsko–varaždinska kombinacija Davor Terzić i Antonio Tkalec te brat i sestra Vlatko Vukinan i Janja Vukina Fučko iz Čakovca.

arijan Makar, dobitnik nagrade HDS–a Franjo Ksaver Kuhač za 2012. godinu u povodu 80. rođendana i 60. obljetnice suradnje s Ansamblom LADO, 19. travnja autorskim je koncertom obilježio suradnju s još jednim bliskim ansamblom — Tamburaškim orkestrom HRT–a. Tamburaši su ga, kao dirigenta, skladatelja i obrađivača čije su skladbe i aranžmani postali stalni dio njihova repertoara, ugostili u svojem ciklusu U ozračju tambure u Studiju Zvonimir Bajsić HRT–a.

Sve izvođače pratio je instrumentalni sastav naših priznatih i vrhunskih glazbenika (Saša Miočić, Nebojša Buhin, Vlado Volenec, Marijo Bilić, Igor Štimac, Saša Provlekanov i Toni Eterović, voditelj sastava). Voditeljski par Melita Hrengek i Marin Periš vrlo su kreativno i na duhovit način spajali pjesme s događajima u Hrvatskoj i svijetu pa su tako skrenuli pozornost na molitvenu inicijativu 40 dana za život, patnje progonjenih kršćana u Siriji, Iraku, Nigeriji i Libiji, te na Nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji na Trsatu.

Bogat opus

Vedra lica Na festivalu su, uz brojnu publiku koja je pristigla iz raznih krajeva Lijepe Naše, bili i bjelovarsko–križevački biskup Vjekoslav Huzjak, ravnatelj HKR–a Zvonimir Ancić, predsjednik stručnoga ocjenjivačkoga suda Uskrs festa Želimir Babogredac te zagrebački pomoćni biskup Mijo Gorski, predsjednik Odbora za mlade HBK–a. Obraćajući se mladima u ime svih biskupa HBK–a i Odbora,

Sliryc 33

Uskrs Fest / Luka Jelavić

biskup Gorski izrazio je radost mnoštva vedrih lica: »Pravo ste osvježenje ne samo zato što ste mladi nego zato što u sebi nosite nadu, radost. Nemojte to nikada i ni pod koju cijenu izgubiti, jer vas uskrsli Krist u tome jača i vodi. Nemojte odustati od svojih snova, planova, želja, od obitelji, prijatelja, nemojte odustati od svoje Crkve i od svoje domovine«, rekao je biskup, posvjedočivši »da se sve može s Isusom Kristom koji je živ«.

Sliryc 33

Predsjednik stručnog žirija Želimir Babogredac proglasio je pobjednike ovogodišnjeg Uskrs festa. Prvo mjesto osvojila je grupa Sliryc 33 iz Dugog Sela s pjesmom Pobjeda, drugo mjesto debitanti iz Osijeka Zbor mladih Preslavnog Imena Marijina s pjesmom Nevjerojatna snaga, a treće debitant iz Rijeke Vlaho Prohaska, izvodeći skladbu Doći će čas. Neposredno prije proglašenja pobjednika Uskrs festa 2015. nastupili su prošlogodišnji pobjednici — sastav Trinity iz Čepina s pjesmom Tvoja svetost.

Ususret Papinu dolasku U revijalnom dijelu festivala članovi ansambla duhovnoga rock–mjuzikla Uskrsli (Zbor i Plesni ansambl Kolbe u suradnji s grupom Novo svitanje, te solistima Majom Blagdan i Ivanom Mikulićem) izveli su završnu pjesmu iz mjuzikla Uskrsli, a zatim su mladi sarajevski glazbenici okupljeni u sastavima Emanuel, Jukić, Antonius i Emaus izveli himnu susreta mladih s papom Franjom u Sarajevu, skladbu Stopama mira, koja će se pjevati na susretu mladih s papom Franjom u Sarajevu 6. lipnja ove godine. Zbog bolesti, Marijana Zovko nije mogla nastupiti, ali se njezina skladba Kao Toma nevjerna, kao i sve ostale s ovogodišnjeg festivala, mogu pronaći na albumu Uskrs fest 2015. čiji su nakladnici etiketa Hrvatskoga katoličkog radija Cro sacro te Croatia Records.

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Piše: Ana Vidić

Svestrani glazbenik, rođen u Zagrebu 1933., karijeru je gradio kao tamburaš, kontrabasist, gitarist, istraživač narodne glazbe, skladatelj i aranžer te vođa i suradnik folklornih ansambala. Djelovao je u Folklornom ansamblu Joža Vlahović, Zabavnom orkestru Radio Zagreba, kao umjetnički voditelj Vokalnog kvarteta Studio, suradnik Ansambla LADO, osnivač i voditelj ženskog vokalnog sastava Žetelice, zbora Stepinčeva katedrala, zbora HKUD–a Prigorec… istodobno zapisujući na terenu mnogobroj- Tamburaški orkestar HRT-a i Marijan Makar u Studiju Bajsić ne napjeve, obrađujući tradicijske napjeve za folklorne ansamble i pjevače te skladajući autorske skladbe. Za nastup uz Tamburaški orkestar HRT–a, iz svojega bogatog opusa izabrao je niz obrada narodnih motiva zagrebačkog, zagorskog, bunjevačkog, međimurskog i slavonskog kraja (Sjećanja na Peru Tumbasa, Tebe lepo ja pozdravlam, Snočka stiha te Poleg te navade stare...) te autorske skladbe u kojima je također zabilježio narodni duh (Dobra i zločesta Drava, Bodeš pevec, Lake dude, Z’ onkraj Drave, Po prigorju…). Svestranost je iskazao i obradom Contradanze Borisa Papandopula, s kojim ga je vezivalo blisko prijateljstvo, u kojoj je i sam zasvirao gitaru (kad ga je za pultom zamijenio maestro Siniša Leopold) te evergreena In a Mellowtone Dukea Ellingtona, ali i u autorskima, latino ritmom obojenima Hommage a Los Caracteros i Zagorec v Južnoj Ameriki, jednom od najvećih hitova s repertoara Tamburaškog orkestra HRT–a. Dinko Bažulić

Uskrs Fest / Luka Jelavić

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Agnus

skrs fest, najstariji hrvatski festival popularne kršćanske glazbe, održan je 12. travnja (na Bijelu nedjelju) u KD Vatroslava Lisinskog u organizaciji Ureda Hrvatske biskupske konferencije za mlade i Hrvatskog katoličkog radija. Festival koji je prvi put održan 1979. godine u Dječačkom sjemeništu na Šalati pod nazivom Festival duhovne glazbe i poezije, održao je svoju tradiciju sve do danas s izuzetkom ratnih godina (1991., 1992. i 1993.).

Koncert skladatelju u čast priredio Tamburaški orkestar HRT–a

Uskrs Fest / Luka Jelavić

Piše: Ivana Martinac/Slavko Nedić

Prijatelji i kolege Maestru Makaru, koji je bio za pultom Tamburaškog orkestra HRT–a, na pozornici su se pridružili brojni gosti: pjevači i nekadašnji kolege iz Vokalnog kvarteta Studio– Zvonimir Habijanec i Ivo Androja, pjevačice tradicijske glazbe Orijana Vozila i Tihana Zubek, Ženski vokalni ansambl Žetelice, Marko First kao solist na dudama i kao dio gudačkog trija koji je obogatio zvuk Tamburaša (uz Astrid Pavletić i Antuna Stašića), Mirko Bačić koji je svojim vokalom u pjesmi Zagreb je najljepši grad zaključio program, te Adriano Bernobić na udaraljkama.

Obilježen Svjetski dan intelektualnog vlasništva Kampanja je, uz uvod na društvenim mrežama, počela u petak, 24. travnja, okruglim stolom Svjetski dan intelektualnog vlasništva: ostvarivanje prava glazbenika u Hrvatskoj BROJ 191, SVIBANJ 2015.

unije. Svi su istaknuli potrebu za harmonizacijom pravnog okvira ostvarivanja glazbenih prava te za udruživanjem glazbenih kreativaca kako bi osigurali poštenu i pravednu raspodjelu sredstava za svoj rad. Nikša Bratoš istaknuo je da glazba, iako neopipljiva, nikako ne može biti besplatna te da iza glazbenih djela stoji itekako naporan rad cijelog proizvodnog lanca: autora, izvođača, producenata i tehničara. Glavni tajnik HDS–a, Antun Tomislav Šaban, predstavio je brošuru Kreativna Hrvatska u izdanju HDS ZAMP–a, namijenjenu razumijevanju gospodarskog potencijala kreativnih industrija i njihovu utjecaju na zapošljavanje, rast i razvoj.

Izvan fokusa

Besplatni koncerti

Elemental

redsjednik Hrvatske glazbene unije Nikša Bratoš istaknuo je kako glazba, iako neopipljiva, nikako ne može biti besplatna jer iza nje stoji rad cijelog proizvodnog lanca: autora, izvođača, producenata i tehničara.

Piše: Josip Radić

bilježavanju Svjetskog dana intelektualnog vlasništva u nedjelju, 26. travnja, koncertom na zagrebačkom Cvjetnom trgu pridružila se i Hrvatska. U organizaciji HDS ZAMP–a nastupili su Matej Meštrović i Sudar Percussion, Elemental i Neno Belan & Fiumens, a svi su »ustali i zauzeli se za glazbu«, što je bio i službeni moto kampanje uoči Dana intelektualnog vlasništva.

Konstruktivna rasprava Kampanja je, uz uvod na društvenim mrežama, počela u petak, 24. travnja, okruglim stolom Svjetski dan intelektualnog vlasništva: ostvarivanje prava glazbenika u Hrvatskoj. U raspravi su sudjelovali Ljiljana Kuterovac, ravnateljica Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo (DZIV), Tajana Tomić, voditeljica Službe za autorsko pravo DZIV– a, Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja, Mladen Tarbuk, dirigent i predsjednik autorsko–pravnog Odbora HDS–a i Nikša Bratoš, predsjednik Hrvatske glazbene

Subota, 25. travnja, bila je rezervirana za druženje na terasi kluba Vinyl u Bogovićevoj ulici. Posjetiteljima »zagrebačke špice« u akustičnom su se aranžmanu predstavili Matej Meštrović, Bang Bang, Pavel i Žan Jakopač & Šoguni, a građani su imali priliku zabaviti se i educirati o važnosti zaštite intelektualnog vlasništva. Napokon, koncert na Cvjetnom trgu u nedjelju, 26. travnja, na sam Dan intelektualnog vlasništva, otvorili su Matej Meštrović i Sudar Percussion, predstavivši svoj projekt Eat Suite koji je nedavno osvojio čak šest nominacija za prestižnu američku nagradu Independent Music Awards. Njihova kombinacija klasičnih instrumenata i razigrane ritam–sekcije rasplesala je brojne Zagrepčane i njihove goste. Aktualnim hitom Goli i bosi Elemental je oduševio mladu publiku, a fanovi koji ih prate od početka došli su na svoje s pjesmama Romantika, Priroda i društvo, Bolji si. Autorica i pjevačica benda, Mirela Priselac Remi, predstavila je ujedno i kampanju Fair Internet, pozvavši okupljene da potpišu peticiju za pošteniju raspodjelu izvođačkih prava na internetu. Neno Belan i njegovi Fiumensi, čiji je hit sa Zagrebačkog festivala Jer je pjesma dio nas bio lajtmotiv akcije, na Cvjetni su trg donijeli dašak Mediterana i tako na najbolji način zatvorili koncert. U sat i pol nastupa odsvirali su najveće uspješnice iz trideset godina duge Belanove karijere,

poput Stojim na kantunu, Dotakni me usnama, Vino noći, Divojka sa juga i mnoge druge.

Pozitivan trend Pokrovitelji koncerta «zaglazbu bili su Ministarstvo kulture RH, Grad Zagreb i Državni zavod za intelektualno vlasništvo. Ravnateljica DZIV–a Ljiljana Kuterovac, uz Antuna Tomislava Šabana, obratila se nazočnima govoreći o vrijednosti intelektualnog vlasništva i objasnivši zašto WIPO (Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo) već dugo inicira takve akcije diljem svijeta. Na koncertu je bila i veleposlanica Republike Francuske u Hrvatskoj, Michèle Boccoz, koja je upozorila na budućnost glazbenih kreativaca: »Danas u svijetu upravljanje intelektualnim vlasništvom postaje sve složenije zbog činjenice da nove tehnologije omogućuju gotovo neograničen pristup glazbi. Ovo je naravno pozitivan trend, ali je istodobno svima nama veći izazov u brizi o poštivanju prava intelektualnog vlasništva. Nadam se da će nas današnji Svjetski dan in-

Matej Meštrović & Sudar Percussion

telektualnog vlasništva potaknuti da o tome i dalje promišljamo.«

Poruka iz središnjice Svjetski dan intelektualnog vlasništva obilježen je i u Rijeci, koncertom u organizaciji riječke podružnice Hrvatske glazbene unije. Prigodnim performansom Ustani za glazbu u ritmu ča–vala na Korzu su Riječane informirali, zabavili i rasplesali Koktelsi, Duško Jeličić Bonaca i Andrej Baša. U povodu Svjetskog dana intelektualnog vlasništva, predsjednik CISAC–a, krovne udruge autorskih društava, Jean Michel Jarre, objasnio je projekt Fair Trade Music kojim se traži pravednija raspodjela sredstava kreativcima: »Kultura, kao čimbenik ljudskog zbližavanja i izraz identiteta i različitosti, visoko je na listi prioriteta Ujedinjenih naroda i UNESCO–a. Sloboda pristupa kulturi važna je kao i sloboda govora ili stvaranja. Za nas su, međutim, jednako važna i prava kreativaca. Bez osiguravanja moralnih i imovinskih prava,

reativci donose vrijednost mnogim poslovima koji bez njih ne bi ni postojali. Zauzvrat, mi kreativci tražimo pravednu naknadu za svoj rad i poštivanje naših prava! istaknuo je predsjednik krovne udruge autorskih društava CISAC Jean Michel Jarre.

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Koncer t na z ag r ebačkom C vjet nom t r g u u ned jel ju, 26. t r av n ja 2015.

kreativci će izgubiti kontrolu nad svojim djelima i teško će nastaviti stvarati. Kreativci donose vrijednost mnogim poslovima koji bez njih ne bi ni postojali. Zauzvrat, mi kreativci tražimo pravednu naknadu za svoj rad i poštivanje naših prava!«

Tv o r n i c a k u l t u r e , 8 . i 9 . s v i b n j a 2 015 . , k o n c e r t i g r u p e S i l e n t e

Čudesni Silente i pjevajuća publika Vrtoglavi uspjeh koji im se dogodio posljednjih nekoliko godina stavio je Silente na sam vrh domaće glazbene scene, što su dokazali i na dva koncerta u Tvornici kulture

ugačak red ispred Tvornice odmah mi je dao naslutiti da bi to mogao biti još jedan, zapravo dva odlična koncerta grupe Silente. I pogodila sam. Nakon što su 2013. godine s prvijencem Lovac na čudesa bez problema napunili Veliki pogon Tvornice, logičan slijed bio je vratiti se na »mjesto zločina«, i to neposredno nakon objavljivanja drugog albuma Neće rijeka zrakom teći za koji, kao i na prethodnom, produkciju potpisuje Nikša Bratoš.

ombinirajući balade sa žešćim pjesmama, postigli su fantastičnu atmosferu, a ono što je zaista zanimljivo i ne viđa se baš na svakom koncertu jest posebna sinergija i kemija benda i publike koja je svakim taktom bila sve jača 42

Moglo se i očekivati kako ih publika i nakon više od dva sata sviranja neće lako pustiti, pa tako

nije nedostajao i poziv na bis, a dubrovačka šestorka je to objeručke prihvatila i odsvirala i otpjevala još nekoliko uspješnica da bi se zatim oprostila od zagrebačke publike.

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Već su prvim albumom i hitom Terca na tišinu pokazali koliko su perspektivan bend od kojeg možemo još mnogo očekivati. Da je tako, potvrdila su dva rasprodana koncerta i više od tri tisuće fanova koji su željno iščekivali uživo čuti taktove starih i novih pjesama omiljenog benda. Oko 21:45 koncert je počeo Tiborovim izlaskom na pozornicu i recitiranjem stihova Zaboravi na nas. Uslijedile su Kako misliš (pjesma s kojom su nastupili na prvom RockOff festivalu), Ne gledaj me kao da sam, Terca na tišinu (koja i dalje izaziva najveću euforiju), pa do najnovijih Neobranjivo, Sinoć su vatre bile jake, Rekla si da nikad nisi voljela ovako, Pjesma koja mrzi samu sebe... Sve su one još jedanput pokazale izuzetan Saninov talent i slanje snažnih poruka putem tekstova pjesama, ali i zanimljiv Tiborov i Dorisin vokal. Kao i uvijek, posebne su bile Lorenine violinske solo dionice, a naravno odlični su bili i Ivuša na bubnjevima i Šimun na klavijaturama. Moram priznati kako je set–lista za oba dana bila izuzetno dobro izbalansirana pjesmama s prvog, već dobro poznatog albuma i ovog novog, koji je na Deezeru publika od 27. travnja imala prilike čuti, a od 4. svibnja fizički i kupiti.

koncertu je posebna sinergija i kemija benda i publike koja je svakim taktom bila sve jača; publika je bez prestanka pjevala svaku pjesmu. Ne mogu ne primijetiti kako se i Tiborov nastup u odnosu na prvi koncert potkraj 2013. u Tvornici zaista promijenio, i to nabolje. Vjerojatno je to već sada pomalo i pitanje iskustva, ali u odnosu na taj njihov koncert na kojem je bio dosta smireniji, povučeniji, ovaj smo put Tibora gledali u novom, žešćem ruhu, kad publici daje svaki atom snage i u svakoj pjesmi potpuno i sa žarom proživljava emocije. O nastupu u Tvornici Tibor je za Cantus izjavio: »Koncerti su bili odlični, publika daje sto dvadeset posto podrške, ali stvar još nije ni krenula. Još imamo puno toga napraviti. Ovo je takoreći zagrijavanje. Neke smo stvari, vjerujem, mogli i bolje, ali imamo vremena raditi greške i odrastati dok god dajemo sve od sebe. Ionako nikog zapravo nije briga osim nas, tako da ćemo s pozitivnim stavom možda i napraviti nešto vrijedno.«

Visoka letvica Vrtoglavi uspjeh koji im se dogodio posljednjih nekoliko godina, Porin za novog izvođača, pobjeda na Zagrebačkom festivalu, iskrene emocije koje odašilju te predani rad stavio je Silente u sam vrh domaće glazbene scene, a svakim danom potvrđuju kako to zaista i zaslužuju. Suma sumarum... Dva uzastopna koncerta u Tvornici, dogovoreni nastupi do kraja godine, dva albuma iza sebe, velik broj fanova... Letvica je visoko postavljena! Koncertnu atraktivnost i veliki potencijal su dokazali pa se može očekivati da će idući korak biti prelazak u neku veću dvoranu, što će biti napredak u koncertnoj produkciji i scenografiji. Možda je baš taj idući korak Dom sportova. Bravo, Silente!

Žešće ruho Kombinirajući balade sa žešćim pjesmama postigli su fantastičnu atmosferu, a ono što je zaista zanimljivo i ne viđa se baš na svak o m

unčke su bend koji je posljednjih godinu dana tako napredovao da zvuči kao da je već deset godina na svjetskim pozornicama Lucija Ivšić iz grupe Punčke

Ivana Kapetanović

Piše: Ivana Martinac

Julien Duval

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Rasprodani koncerti

Tv o r n i c a k u l t u r e , 18 . t r a v n j a 2 015 .

Punčke u Tvornici — rock– –uragan za pamćenje Naš najpoznatiji ženski indie rock–trio predzadnje subote mjeseca travnja napravio pravi rock–spektakl

Piše: Ivana Kapetanović

Doris Kosović i Tibor Karamehmedović iz grupe Silente

ndie rockerice Lucija Ivšić (vokal, gitara), Ena Baćanović–Ruby (bubnjevi) i Anja Tkalec (bas) ponovno su pokazale Zagrepčanima koliko su vrijedne pažnje i odlaska na njihove koncerte. Pjesme čine savršenu bučnu rock–cjelinu koja jednostavno tjera na nesuzdržani ples, u kojem uživa i sama pjevačica Lucija. Djevojke su koncert počele žestoko i ravno u glavu pjesmom Počet ću iznova i time najavile ostatak kaotične večeri u pregrađenom Velikom pogo-

nu. Nakon albuma prvijenca Sunčano s povremenom naoblakom, nastupale su po cijeloj Hrvatskoj, regiji, ali i Europi te skupile dovoljno koncertnog iskustva da oduševe domaću publiku na najvećem solo koncertu u dosadašnjoj karijeri. Zvukom, ali i izvedbom na pozornici, Punčke su zapečatile naslov ženski Repetitor, što doista nije mala stvar jer su njihovi kolege iz Beograda dospjeli na sam vrh regionalne rock– scene.

Ritam kaosa Lucija je svoj ritam kaosa pokazala doslovno, baš kako se zove i pjesma (Ri-

tam kaosa).Slijedile su je Ruby, koja je već na početku raštimala bubanj, i samozatajna Anja koja djeluje neprimjetno dok je ne čujete kako svira bas. Noise indie rock opisuje zvuk koji te tri punčke predstavljaju, a kad tome dodate još i Lucijinu energiju, nered, kaotičnost, skakanje, valjanje na pozornici i, možemo slobodno reći, divljanje te snažne izraze markantnog lica (koji ponekad izgledaju suludo i bijesno), rock– uragan je neizbježan.

Album na pomolu Osim pjesama s prvog albuma, predstavile su i pjesme s nadolazećeg, koji

možemo očekivati do kraja godine. Odsvirale su i nedavno predstavljeni singl Ocean kojim su odlučile najaviti novi album. Do samog kraja Punčke su držale energiju na početnoj razini, ali i oduševljenu publiku. Nakon sat i petnaest minuta koncertne promocije, na kraju su ipak pokazale i svoju »žensku stranu«, svirajući nježnije i laganije pjesme (Petra Pan i Doručak) te nas ostavile u lijepom raspoloženju. Punčke su bend koji je posljednjih godinu dana tako napredovao da zvuči kao da je već deset godina na svjetskim pozornicama, a Lucija je svakako odličan pokazatelj kako bi jedan frontmen, bez obzira na spol, trebao vladati pozornicom.

Intervju s traženim producentskim tandemom Jura Ferina i Pavle Miholjević

Što je produkcija manje primjetna, to je bolja Uz rad u matičnoj grupi Svadbas te skladanje glazbe za kazališne predstave i igrane filmove, dvojac je tijekom godina postao jedan od najtraženijih i najcjenjenijih hrvatskih producenata

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

ura Ferina i Pavle Miholjević na sceni su se s grupom Svadbas pojavili prije punih dvadeset godina. Nekako istodobno skladali su i glazbu za igrani film Puška za uspavljivanje Hrvoja Hribara, čime su na neki način odredili svoj budući put. U tih su dvadeset godina s grupom Svadbas objavili četiri studijska albuma te skladali glazbu za niz igranih filmova i kazališnih predstava. Usporedno s radom u matičnoj grupi i skladateljskim radom, Jura i Pavle cijelo su to vrijeme »rasli« i kao producenti te s vremenom postali najtraženiji producentski tandem u Hrvatskoj. Zahvaljujući svim dosadašnjim postignućima, prošle su godine pozvani da kao članovi žirija sudjeluju na festivalu novog zvuka RockOff.

Jura: Imao sam favorite i M.O.R.T. su svakako bili jedan od njih. Napravili su priličan kaos u svirci, stvarno znaju što rade.

skom. Neki da, a neki najvjerojatnije ne. To je zapravo pitanje ambicije. Ne bih se htio priključiti onima koji stalno govore bendovima da nikad ništa od njih sve dok pjevaju na engleskom, ali što sam stariji, sve više cijenim i pronalazim se u tekstovima domaćih autora. Aktualnih i onih iz bivše države.

Pavle: M.O.R.T. je bio u najužem krugu mojih favorita. Kad sam ih vidio uživo, tu su poziciju zabetonirali.

Pavle: Dobar tekst je dobar tekst na kojem god jeziku bio. Engleski je sigurno privlačniji, pogotovo za bendove koji tek počinju... svi smo se toga naslušali i lakše se dolazi do prihvatljivih rezultata, opća mjesta nisu tako trivijalna kao na hrvatskom. Međutim, isto tako mislim da te tvoj jezik nagradi kad se počneš baviti njime. Znam puno dobrih bendova koji rade na engleskom, ali to nikada ne bi bio moj odabir. Svi smo svjesni što takve odluke donose: neka vrata ćeš si otvoriti, neka zatvoriti. Na kraju je važno da ima svega pa biraj...

(Ne)zahvalni hrvatski Koliko su važni za dobar bend i dobri tekstovi? Jura: Meni su važni. Drugo je pitanje što je kome dobro. Meni u posljednje vrijeme idu na živce angažirani tekstovi koji su sami sebi velevažni, a ja ne vidim po

Savjeti za mlade

Velik broj prijava

S velikim producentskim iskustvom iza sebe, koji bi bio vaš najvažniji savjet bendovima kad počinju rad na produkciji albuma?

Prošle godine sudjelovali ste u žiriju festivala novog zvuka RockOff, projekta pod okriljem HDS ZAMP–a kojim se neafirmiranim bendovima pokušava pomoći da dođu do publike. Preslušali ste stotinjak pristiglih prijava i odabrali favorite. Jeste li zadovoljni pristiglim prijavama na to prošlogodišnje prvo izdanje festivala?

Grupa Svadbas u kojoj stvaraju Jura i Pavle

Pavle: Mene je iznenadio broj prijava. Čini mi se više od sto pedeset bendova svih žanrova i usmjerenja. Već je samo to pobjeda na neki način. Bilo je izvrsnih i nije bilo lako odlučiti, dapače, trebalo je dobro razmisliti. Bolje tako nego da je bilo suprotno.

čemu se razlikuju od političko–aktivističkih članaka. Mislim da bi u njima uvijek trebala biti prisutna doza igre. No to je samo moj ukus. Uglavnom, važno je da se u tekstu drugi ljudi mogu pronaći na kakav god način.

Jesu li bendovi koji su na kraju ušli u finale doista ono najbolje što je iznjedrila 2014. godina?

Pavle: Vrlo, vrlo važni. Bez toga ništa... jednostavno nema dobre pjesme bez dobrog teksta. Riječi te određuju drukčije nego glazba i puno je više primjera legendarnih pjesama s genijalnim tekstovima i glazbom upitne kvalitete nego obratno. To nešto govori. A ne može se zanemariti ni činjenica da je naš jezik kudikamo nezahvalniji i teži za pisanje i pjevanje od recimo engleskog pa to stvara dodatne izazove.

Jura: Mislim da neki od njih jesu, ali siguran sam da se puno dobrih bendova nije ni prijavilo. Vjerojatno su imali svoje razloge, možda im se cijela stvar učinila malo uncool ili nešto slično, ali mislim da su se trebali prijaviti, mogli su samo profitirati. Uglavnom, šteta za neke od njih... Pavle: Teško je reći... općenito je dosta nezahvalno raditi presjek scene ili događaja u jednoj godini, pogotovo na osnovi jednog festivala. Ali vjerujem da je u finale ušlo ono najbolje od prijavljenih na prvi RockOff. Svi koji se nisu prijavili prošle godine neka iskoriste novu prigodu, zato festival i postoji. Pobjednik prvog RockOffa je grupa M.O.R.T. Je li to i vaš izbor ili ste navijali za neki drugi bend? 44

Stanko Herceg

Jura: Bilo je zaista puno dobrih bendova. Nadam se da će neki koji nisu prošli lani uspjeti nešto napraviti ove godine. S druge strane, bilo je i onih za koje pomisliš da su se zabunili kad su se prijavili. Uglavnom, ono što sam ja shvatio o sebi tijekom tog procesa jest da se ne osjećam ugodno u koži nekoga tko odlučuje što valja a što ne.

Jura: Nemam pojma. Vjerojatno da ne rade ništa što im nije prirodno, ništa silom.

Je li postalo nevažno pitanje jezika na kojem se pjeva? Je li svejedno je li hrvatski ili engleski jezik? Jura: Engleski je zgodan način da se netko počne baviti glazbom i pisati pjesme. Dobro zvuči, ako si se naslušao glazbe, imaš već dosta gotovih i dopadljivih fraza. Isto tako imaš mnogo dobrih primjera — velik dio glazbe koju tijekom formiranja slušamo vjerojatno je na engleskom. E sad... pitanje je koliko ćeš dugo i koliko duboko i iskreno imati što reći na engle-

Pavle: To je prilično opširno pitanje na koje u stvari nema odgovora, osim ako se ne barata velikim istinama tipa »vjeruj u sebe, uvijek budi uporan« i slično. I u tome naravno nema ništa loše, samo sam ja pristalica konkretnih savjeta. ‘Ajmo poslušati glazbu pa da znamo o čemu govorimo. Koliko je nekom mladom bendu teško objasniti da griješe, odnosno da bi bilo bolje da naprave neki pomak u pjesmi ili aranžmanu koji se vama čini bolji za uspjeh? Jura: Nisam ja tu da nekome kažem da njegovo viđenje stvari ne valja, već da ga pokušam pročistiti i možda dodatno artikulirati. Bend može uz nas napraviti pomak, ali taj pomak nikad ne smije otići predaleko od slike koju je sam bend donio. To ne bi valjalo, ne bi bilo prirodno. Pavle: Zapravo nikad nisam bio u prilici raditi s bendom koji tek počinje, uvijek su to bile grupe s većim ili manjim iskustvom. To sigurno olakšava jer su ljudi uglavnom opušteniji i sigurniji u sebe i ne boje se eksperimentirati ili pokušati nešto novo, istražiti novu ideju ili druga rješenja. Najvažnije je stvoriti atmosferu u kojoj je opušteno i u redu reći što misliš i da je bend svjestan da s naše strane nema prisile. Uvijek ću upozoriti na stvari za koje mislim da ne valjaju ili koje mogu drukčije ili bolje, ali ako ne ide — ne ide, sve u redu. Na kraju, najvažnije je da je bend zadovoljan.

Produkcijski recepti Koliki je uopće utjecaj producenta na uspjeh neke pjesme ili nekog albuma?

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Razgovarao: Dubravko Jagatić

Pavle Miholjević (sasvim lijevo) i Jura Ferina (sasvim desno) s ostalim članovima grupe Svadbas

Jura: Kad pjesma valja, produkcija je može učiniti još boljom, istaknuti vrline i prikriti mane. Ako ne valja, nema pomoći.

nu dana pa onda ‘ajmo nešto novo... to me nikad nije zanimalo. Mislim, osnovno je pitanje što je u stvari uspjeh i zbog čega se baviš glazbom.

Pavle: Može biti velik, pogotovo ako je album dobar. To ti daje puno mogućnosti da dodaš još jednu dimenziju nečemu što je smišljeno, samo još nije realizirano, zabilježeno. Ni najveći majstori ne mogu od nečega što ne valja napraviti suprotno. Zato biramo projekte koje radimo jer suprotno nema nikakvog smisla. Inače mislim da se produkcija nikad ne bi trebala stavljati u prvi plan i što je manje primjetna, to je bolja.

Koliko je uopće publici važna dobra produkcija neke pjesme? Čuje li prosječna publika kad je nešto bolje, a nešto slabije producirano?

Pratite li globalne trendove u produkciji? Jesu li oni uopće važni za uspjeh u Hrvatskoj?

Pavle: Oni koje to zanima čuju. Međutim, budimo realni, to je apsolutna manjina. Danas većina ekipe sluša glazbu na telefonu ili laptopu, čak većina studija danas radi posebne mikseve samo za to. Prilično suluda situacija za ljude koji se bave glazbom, snimanjem ili produkcijom.

Jura: Ne pratim globalne trendove u glazbi, pa ni u produkciji. Ne da mi se. Ja se i ne osjećam kao producent, nego kao glazbenik. Puno slušam glazbu, ali ne bih mogao reći da znam što je globalno popularno i kako stvari trebaju zvučati da bi bile uspješne. Mislim da za prepoznavanje kvalitete nije nužno znati trendove. Ono što čujem na komercijalnim radiopostajama zvuči mi manje–više grozno, nemam pojma... Pavle: Pratim ih donekle u glazbi koju volim. Iako još uvijek, na sreću, mogu slušati kao fan, htio — ne htio obratim pozornost i na producentska rješenja, iako mi to nije najnapetije. Uvijek u svijetu postoji neki zvuk koji svi forsiraju jer je komercijalno uspješan pa to traje godi-

Jura: To sam već odgovorio — ako publika voli neku pjesmu, manje–više joj je svejedno kako ona zvuči. To nije baš popularno reći u smislu samopromocije, ali ja mislim tako. Druga stvar je da većina pjesama nije tako neupitno genijalna i tu produkcija može svašta.

Radije pogo nego tango Vatri ste pomogli napraviti Tango. Kada će Svadbas zasvirati svoj Tango s obzirom na to da su kritičari već odavno na vašoj strani i redovito vas svrstavaju među najbolje hrvatske rock–grupe? Jura: Nemam pojma. I sumnjam da će biti tango. Možda prije pogo... Pavle: Ne znam... volio bih što prije, ali nam se toliko druge glazbe na kojoj radimo vrti po glavi da je to trenutačno nemoguće.

Koliko vremena odlazi na produkciju, a koliko na rad na novim pjesmama Svadbasa? Jura: Trenutačno na produkcije sve, a na Svadbas nula. Pavle: Da, ništa novo se trenutačno ne radi. Valja za to uskoro napraviti mjesta. Usporedno s producentskim poslom i radom na pjesmama Svadbasa, nerijetko skladate i glazbu za kazalište, film i televiziju. Na čemu sada radite, odnosno koji je posao pred vama? Jura: Radili smo nedavno u Kazalištu Gavella predstavu Kolovoz u okrugu Osage, neke dokumentarce... Trenutačno završavamo album grupe Vatra i zabavljamo se novim pjesmama Mayalesa. Odlični su. Jeste li vidjeli izbor trideset izvođača za ovogodišnje izdanje RockOffa? Jesu li vam poznate grupe? Jeste li već radili možda s nekima od njih?

Jura:

Mislim da za prepoznavanje kvalitete nije nužno znati trendove. Ono što čujem na komercijalnim radiopostajama zvuči mi manje–više grozno.

Pavle:

Uvijek u svijetu postoji neki zvuk koji svi forsiraju jer je komercijalno uspješan pa to traje godinu dana pa ‘ajmo nešto novo... to me nikad nije zanimalo.

Jura: Ne. Pavle: Ne, nisam upoznat. To mi je i draže jer čekam nastupe uživo pa su iznenađenja slađa. Hoćete li dolaziti na RockOff i ove godine premda niste više u žiriju festivala? Imate li favorite? Jura: Vjerojatno ću doći poslušati neke bendove koji mi se učine zanimljivi. I sigurno ću imati favorite. Pavle: Doći ću svakako, a o favoritima kad počnu svirke.

Uvijek tandemski razmišljamo Alen je u tandemu s bratom Nenadom Sinkauzom nezaobilazna instanca hrvatske primijenjene glazbene scene, ali i sve uspješnijih samostalnih skladateljskih projekata

Razgovarao: Vid Jeraj

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

andem braće Alena i Nenada Sinkauza iz Pule već je nekoliko godina nezaobilazna instanca primijenjene glazbe domaće teatarske scene, čiju je aktualnost moguće usporediti s onom koju je svojevre-

Ferlina u koprodukciji HNK–a Zagreb i Kunsten festival des arts iz Bruxellesa. Osim toga, Nenad Sinkauz je 28. veljače jednokratnom izvedbom Instant–kompozicije za šest glazbenika i šest dirigenata uz Igora Lešnika, Ratka Vojteka, Sašu Nestorovića, Zorana Šćekića i osnivača Cantus Ansambla Berislava Šipuša, aktualnog ministra kulture RH, i sam nastupio u Kući za ljude i umjetnost Lauba te najavio 28. Muzički biennale.

ske scene, braća su inicijalno studirala, kao i bubnjar benda Federico Scettri. Obojica su pripadnici kolektiva Gallo Rojo iz kojeg dolazi i pojačanje benda, saksofonska sekcija: Francesco Bigoni (tenor–saksofon, klarinet), Beppe Scardino (bariton–saksofon, bas–klarinet, flauta) Piero Bittolo Bon (alt–saksofon, kontraalt–klarinet, flauta). Za njihov je zvuk, koji uživo korigira ton–majstor Vedran Peternel, član Cargo orkestra Darka Rundeka, gitarist Marc Ribot kojega su upoznali u vrijeme predstavljanja albuma »Dear Violence« (Trovarobato/ Kapa Records, 2009.) svojedobno rekao da imaju »šmek« »utjecaja od Sun Ra do Sonic Youth do hardcorea i natrag« pa nije bilo neobično da im gostuje na albumu Morning Cluster (Menart, 2011.), na kojem su gostovali i violinist Warren Ellis, prateći glazbenik Nicka Cavea, kao i kontrabasist, improvizator i skladatelj Greg Cohen. U ovo užurbano glazbeno pramaljeće, uspjeli smo nekako Alena privesti pred diktafon.

Šarena glazba Kako je zapravo došlo do vašeg uključenja u predstavu Mi smo kraljevi a ne ljudi Matije Ferlina?

Alen Sinkauz

zričaj braće Sinkauz duboko je ukorijenjen u eksperimentalnom ethosu te u čvorištu elektroničke glazbe s bučnijim odvjetkom postrock–scene meno imao tandem Jura Ferina i Pavle Miholjević iz grupe Svadbas. Upravo su dovršili suradnju na filmu Zvizdan redatelja Dalibora Matanića, koji je sredinom svibnja postigao uspjeh na 68. Canneskom festivalu, dok su mjesec počeli premijerom predstave Mi smo kraljevi a ne ljudi koreografa Matije 46

Užurbano pramaljeće Za one koji njihovo djelo i rukopis tek upoznaju, nekoliko riječi. Budući da su momci studirali u Padovi (Alen muzikologiju, a Nenad etnomuzikologiju), hrvatsko–talijanski eksperimentalni bend East Rodeo ondje i nastaje 2002. godine. Na prvom albumu Kolo (Macaco Records, 2004.) bile su pjesme na talijanskom i engleskom jeziku. Već su tada predstavili Nenada kao invazivnog frontmena na gitari i vokalu, sa starijim bratom Alenom na bas–gitari, kao povučenijeg, ali masterminda operacije. Njihov je izričaj duboko ukorijenjen u eksperimentalnom ethosu te u čvorištu elektroničke glazbe s bučnijim odvjetkom postrock–scene. Uz pijanista Alfonsa Setimonea, jednog od ključnih pripadnika talijanske improvizator-

Matija je glumce HNK–a angažirao da izvode dječji tekst, na osnovi studije dramaturginje Jasne Žmak i Gorana Ferčeca, koji su velik dio građe skupili iz priča s klincima i prenijeli ga na scenu s njihovim gramatičkim specifičnostima. Ja to vidim kao rubnu predstavu koja na organski način promišlja svaki detalj teksta, pokreta, scenografije, zvuka i svjetla. Teško je opisati tako osebujnog umjetnika kao što je Matija. Mislim da je svatko tko je s njime surađivao imao prilike osjetiti njegov specifičan odnos prema umjetnosti i životu općenito. Glazbeno ima trenutaka u stilu skladatelja Becka Hansena, pogotovo je pjesma koja otvara predstavu na neki način beckovska, ima tu neku vrstu ludila i ozbiljnosti te dječje zaigranosti i, na kraju, element nepredvidivosti. Naravno kad tako opisujem glazbu, uzimam u obzir da se nešto događa na sceni te da takav glazbeni motiv ne bi imao (prema mojem mišljenju) takvu snagu bez prisutnosti glumaca. Žanrovski je to dosta šarena glazba koja, ponavljam, usprkos raznolikosti, zadržava kôd, upravo zahvaljujući sceni.

Uzbudljivu godinu rada s primijenjenom glazbom zapravo ste počeli plesno– multimedijskom predstavom Intenziteti. O čemu je riječ? Prvo što smo radili ove godine bila je predstava Intenziteti u pogonu Jedinstvo, autorski projekt Vesne Mačković i Vedrana Hleba. Radilo se o nezavisnoj produkciji u kojoj smo imali vrlo ritmičan i bučan odnos prema Vesni, koja je ujedno i performerica.

Klasični teatar Uslijedio je Othello u Gavelli redateljice Franke Perković, dakle klasični teatar, u kojem ste se morali držati scenskog govora... Othello je naš treći susret s Frankom Perković, nakon Mrvica iz dnevnog boravka prema tekstu Sanje Pilić (iz 2012. godine — op. aut.) i Snajpera Damira Karakaša (iz 2013. — op. aut.). Ona je redateljica vrlo koncentrirana na glumu i svojim suradnicima daje veliku slobodu. Provukli smo jedan atmosferski song, dok smo ostale teme napravili kako bismo istaknuli Othellovo ludilo i unutarnje demone koji ga proganjajaju od trenutka kad počinje slutiti izdaju. Glazba je uglavnom u pratnji i odaje nemir te vrlo tiho, ponekad gotovo neprimjetno, diže ili zaokružuje veći dio prizora od trećeg čina pa do kraja. Ipak, publika koja pripada nekom, nazovimo ga, alternativnom miljeu najviše vas poznaje po predstavi Malo je dovoljno, nastaloj u produkciji Kulture promjene SC–a, prema tekstu Aleksandra Stojkovića (ST–a). Na koji se način taj rad dodiruje s iskustvom u skladanju i izvođenju za predstave dramatičarke Ivane Sajko? Malo je dovoljno je glazbena predstava koju već tri sezone igramo u MM centru. Improvizacijom smo počeli graditi razne forme te smo pomalo počeli strukturirati tekst i soundove. Na kraju smo se bavili slatkim mukama, dramaturgijom, aranžiranjem i slaganjem dinamike. Počinjemo od elektronike, dronova, beatova pa sve do akustičnih intrumenata poput ukulelea i kontrabasa. Ova predstava nam puno znači, jer izvedba uživo ima elemente kazališta i koncerta, spojene u vrlo kompaktnu cijelinu.

Kompleksne drame ST piše pjesme i priče koje smo uglazbili i postavili na scenu. Za razliku od Prizora s jabukom, praizvedenih u Bernu 2009. godine, koji čine drugi dio trilogije dramaturginje Ivane Sajko započete predstavom Rose is a rose is a rose, to su vrlo kompleksne drame koje propituju i medij i našu intimu i ekonomsku situaciju i revoluciju itd. Dakle, Ivanin tekst, tj. drama, na sasvim drukčiji način funkcionira od ST–ovih pjesma. Zato smatram da je zahtjevnije skladati glazbu za njezin tekst. Divno je bilo raditi na Malo je dovoljno jer smo se najprije našli u glazbenom svijetu i odmah počeli od zvuka.

Otvorena forma Kako u svemu tome funkcionira vaš matični projekt, bend East Rodeo? S talijanskim smo puhačima nadograđivali svoje originalne skladbe. Septet se dogodio još 2013. u rezidenciji SC–a. Sedam dana radili smo u dvorani MM i zatim se predstavili u Teatru &TD, a drugi dan išli svirati u Pulu. Prošla je godina dana, 2014. godine odradili smo malu klupsku turneju (Ljubljana, Beograd, Zagreb, Split, Graz...). Volio bih izdati live ploču Septeta East Rodeo. Snimali smo nekoliko koncerata i izabrali smo najzdravije verzije songova. To mi je najdraži glazbeni projekt, pogotovo jer, otkako smo postali septet, strukturirano otvorene forme. East Rodeo je projekt koji je vrlo teško držati u konstantnom pogonu jer polovica benda živi u Italiji. No čim nam se pruži prilika, snimit ćemo nove materijale. A što je na kraju bilo s kontrabasom koji ti je poklonio Greg Cohen, šogor Toma Waitsa, umjetnički direktor njegovih scenskih projekata, kao i projekata Laurie Anderson? Vidim da ga u posljednje vrijeme ne sviraš... Vratio sam ga Gregu Cohenu, tj. morao sam... Bio je kod mene četiri godine, a budući da on predaje u Berlinu, imao je mladu generaciju kontrabasista među kojima je bio i jedan student bez novca, iz kojeg frca talent. Zamolio me za pomoć i pitao može li mu posuditi »moj« kontrabas, na što sam odgovorio da nema problema, jer ne vježbam toliko, naposljetku nisam ni na Akademiji. Daleko od toga da ne bih volio imati kontrabas, no više se bavim kompozicijom... Greg je došao u Pulu pokupiti instrument, a usput smo otišli na koncert Damira Imamovića s kojim svira udaraljkaš Nenad Kovačić, da vidimo što rade drugari.

Strukturiranje improvizacije Međutim, audiovizualni projekt Day of the Year postao je trenutačno glavna preokupacija, nije li? Uvijek tandemski razmišljamo i mislim da ćemo se posvetiti tom audiovizualnom projektu u vidu malo dulje rezidencije naj-

esen u MSU–u u Zagrebu s Ivanom Marušićem–Klifom na videu i sound dizajnerom Miroslavom Piškulićem. Malo ćemo se zaustaviti i tu improvizacijsku formu koju sami »furamo« pokušati malo bolje strukturirati i što se tiče zvuka i što se tiče videa. Naravno, nećemo »zakucavati« toliko stvari, jer uvijek volimo da nam se nešto živo dogodi. Od improvizacijskog elementa nikad ne odustajemo, ali budući da se radi o kompleksnom kabelskom sklopu, organizacija zvuka i videomaterijala prijeko je potrebna. Na međunarodnom smo planu s tim projektom dosta putovali, bili smo i u Japanu i u SAD–u (u Portlandu i New Yorku) te u Beogradu, a dosta smo ga čak svirali i po Hrvatskoj. Posljednji nam je bio 50th Day of the Year prije trija Freda Fritha u Teatru &TD u veljači ove godine.

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Razgovor s pulskim skladateljem, muzikologom, kontrabasistom i basistom Alenom Sinkauzom

Iskustvo na filmu Kakvo je, naposljetku, bilo iskustvo skladati za Zvizdan, film u režiji Dalibora Matanića? Skladali smo glazbu za novi film Dalibora Matanića Zvizdan, čija je premijera bila u Cannesu u programu Un certain regard, što znači — izvjestan pogled. Rad na filmu bio je inspirativan i opušten, što smatram dobitnom kombinacijom za umjetnički rad. S Dadom smo već prije radili glazbu za predstavu Thelma & Louise u INK–u u Puli. On je kao redatelj vrlo otvoren, duhovit i veliki ljubitelj glazbe. Otpočetka je znao što mu treba u filmu i u kojem bi smjeru volio da ide zvuk, što je nama, u biti, puno pomoglo. Film se razvija u tri dekade, od 1991. do 2011. godine, ali nas to nije previše stilski brinulo. Bilo nam je bitno pronaći kvalitetu zvuka. Nismo htjeli raditi komentare, ići u teme koje su očite za razdoblje ili u psihološko isticanje itd. Nešto se nazire u prvoj i u posljednjoj sceni koje povezuje isti motiv. Osjeća se organska veza između motiva, no to nisu teme. Pokušali smo zvukom ući ili ići uz sliku koja je već bila gotova, a Dado je imao vrlo jasnu viziju gdje želi, tj. na kojim scenama želi zvuk. Upravo smo posljednjeg tjedna u travnju bili u ljubljanskom studiju Viba Film na završnom tonskom dizajnu filma, pri čemu ističem suradnju s iznimnim oblikovateljem zvuka Julijem Zornikom.

Ars acustica Osim toga, pružila vam se prilika surađivati u projektu Ars acustica Trećeg programa Hrvatskoga radija, stvarati glazbu u studiju kakvu volite. Jeste li uživali? Jedan je dio od tri dana naših sessiona u Studiju 1 Hrvatskoga radija već otišao i u EBU. Najprije smo dva dana snimali s udaraljkašicom Kajom Farszky, a treći nam se dan pridružio Patrick Wurzwallner na bubnjevima. Jedan je dio emitiran u programu Ars acustica, a drugi u međunarodnoj satelitskoj razmjeni EBU–a (Europske radijske unije). Glazbeno, bila je to neka dron–eksperimentala, tako da je bilo super.

Alen Sinkauz

O d a b r a n o 17 f i n a l i s t a K a r l o v a č k o R o c k O f f f e s t i v a l a

Nova imena za drugu generaciju RockOff festivala BROJ 191, SVIBANJ 2015.

z Hrvoja Horvata (umjetnički direktor Karlovačko RockOff festivala), žiri čine Jadranka Ivaniš Yaya (Jinx), Damir Martinović Mrle (Let3), Ivan Dečak (Vatra) i Srđan Sekulović Skansi, autor i producent. Dario Njavro

demo klub je u sklopu javnog servisa HRT–a izvrsna platforma za podupiranje mladih glazbenih, autorskih talenata Grupa Repassage (Split/Imotski) S r i j e d a , 13 . s v i b n j a 2 015 . u z a g r e b a č k o j Tv o r n i c i k u l t u r e

HR demo klub završio četvrtu sezonu

Piše: Josip Radić

»Zbog zaista mnogo prijava odličnih bendova na festival Karlovačko RockOff, žiri je bio na velikim mukama da izabere 25 glazbenika koji su prošli

prvi krug festivala prije dva mjeseca. Na kraju nije bilo druge nego povisiti kvotu s planiranih 13 na 15 izvođača, kojima se pridružuju bend koji je izabrala publika na web stranici festivala i pobjednik HR Demo kluba. Svih 17 nastupit će na koncertima Karlovačko RockOff festivala od rujna do listopada. Možemo biti više nego zadovoljni jer na festivalu imamo najbolji presjek aktualne domaće rock i pop-scene, bendove koji su već prepoznati kao cijenjena imena u usponu«, tim je riječima Hrvoje Horvat, umjetnički direktor Karlovačko RockOff festivala prokomentirao odabir bendova koji su prošli u finale natjecanja.

Karlovačko u nazivu Podsjetimo, festival koji je lani pokrenulo Hrvatsko društvo skladatelja od ove se godine zove Karlovačko RockOff festival, no cilj manifestacije ostaje isti: široj javnosti predstaviti nove mlade autore i bendove i otvoriti im medijski prostor i radijski eter. Uz Horvata, stručni žiri čine Jadranka Ivaniš Yaya (Jinx), Da-

mir Martinović Mrle (Let3), Ivan Dečak (Vatra) i Srđan Sekulović Skansi, autor i producent. Ta ekipa vrsnih glazbenika i poznavatelja scene odabrala je 15 bendova za jesenski finale, a to su: Jam Ritual, Noa & FunkBlasters, Baltazar, Barbari, Darkvud, Hunting Dogs, Rezerve, U pol’ 9 kod Sabe, Manntra, Judette, RadioAktiv, Ludwig, Kopito, Ante Cash i Gretta.

Vruća jesen Njima će se pridružiti i zanimljiva splitsko-imotska kombinacija, Repassage, kao pobjednici HR Demo kluba te bend s najviše glasova publike na web stranici festivala. Sve ih zajedno najesen očekuju live svirke, medijska predstavljanja, a pobjednik Karlovačko RockOff festivala osvojit će sto sati studijskog snimanja uz vrhunskog producenta, realizaciju singla i videospota, live koncerte i gostovanje na velikom koncertu Vatre u zagrebačkom Domu sportova u listopadu.

Lanjsko izdanje RockOffa skrenulo je pozornost na bogatu scenu koja zaslužuje pozicioniranje u mainstream – sinjski M.O.R.T. ne može se obraniti od koncerata po cijeloj regiji, rad Sare Renar prepoznali su i glasači Porina, nagradivši je za najbolju žensku izvedbu, Silente su, nakon RockOffa, trijumfirali na Zagrebačkom festivalu i predstavili svoj drugi album, a zagrebački je Markiz u novu pustolovinu krenuo s novom pjevačicom i hvaljenim singlom... Tko zna što čeka ovogodišnje rockOffere?!

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Za pobjedu se bori 17 finalista toga sve popularnijeg festivala na koji se ove godine prijavilo više od dvjesto bendova

finalista festivala čini 15 bendova po izboru žirija, jedan po izboru publike i pobjednik HR Demo kluba

Splitsko–imotski swing jazz sastav Repassage najbolje iskoristio priliku

Piše: Maja Sabolić

objedom swing jazz sastava Repassage završio je četvrti ciklus potrage Hrvatske radiotelevizije za novim, mladim autorskim sastavima na demo sceni. Osam finalista projekta HR demo klub nadmetalo se u velikoj završnici (srijeda, 13. svibnja 2015.) u zagrebačkoj Tvornici kulture. Uz pobjednike, sjajni su bili i zagrebački bendovi The Answer, BJUZ (Bilo Jednom U Zagrebu), The Yellow Buzz, Mnogi Drugi i Listopad te riječki Šum i splitska kantautorica Billie Joan.

Prilika za uspjeh Nakon devet mjeseci intenzivnog traženja novih autora, selekcija i preslušavanja, najbolji su nastup u Tvornici kulture ipak ponudili zaraznim swing jazz šarmom vedri i muzikalni članovi Repassagea koji dolaze iz Splita i Imotsko48

ga. U velikoj završnici HR demo kluba ta je skupina, koja za hrvatske (ne samo demo) prilike svira neuobičajeni žanr, pokazala glazbeno umijeće, pobjedničku karizmu i odličnu energiju. Bend je pridobio većinu glasova radijskih i televizijskih urednika HRT–a, kao i gošće komentatorice Mirele Priselac Remi iz Elementala. Repassage, inače, čine simpatična pjevačica i kontrabasistica Jelena Galić (1989.), udaraljkašica Martina Matković (1989.), saksofonist Duje Divić (1988.) te gitaristi Kajo Milišić (1982.) i Marko Pažanin (1984.). Glazbu potpisuje trio Galić/Milišić/Pažanin, dok je za sve stihove zadužena Jelena Galić. Repassage će glavnom nagradom, a to je snimanje albuma u profesionalnim studijima Hrvatskoga radija, nastojati na najbolji način iskoristiti projekt kojim Hrvatska radiotelevizija ujedinjuje javni interes i svoje resurse. Jer HR demo klub ne otkriva samo mlade i talentirane glazbenike, štoviše, pruža im prvu priliku za afirmaciju, i to predstavljanjem u radijskom eteru (HRA 2), na televiziji (HTV 2) i u izravnim živim koncertnim nastupima (Klub, Tvornica kulture).

Ostale nagrade Za razliku od Repassagea koji snima cijeli album, s njima su u repasažu bili i dečki iz The Answer (funk, soul, blues...) kojima, kao i trećeplasiranom triju BJUZ (instrumentalni fusion bossa nove i etna), za utjehu ostaje snimanje jedne skladbe u vrhunskim produkcijskim uvjetima HRT–a. Riječki pankeri Krešo i Kisele kiše kao lanjski pobjednici HRDK–a odsvirali su furioznih dvadeset minuta šou programa koji je, kao i cijelo natjecanje, izravno prenosio videostream i Drugi program Hrvatskoga radija, dok će televizijska emisija biti emitirana naknadno na HTV 2. Ukupno se u četiri sezone na HRDK prijavilo šestotinjak izvođača različitih žanrovskih usmjerenja (pop, rock, soul funk, reggae, progressive rock, acoustic rock, hip–hop, indie rock, hard rock, alternativni rock, garage rock blues...). Budući da u obzir dolaze samo glazbenici koji dosad nisu objavljivali profesionalne nosače zvuka — njih sto prijavilo se u četvrtom ciklusu za kvalifika-

cijska natjecanja od prosinca 2014. do travnja 2015. srijedom u zagrebačkom Klubu, gdje su predstavljali tridesetominutni autorski program. U tzv. malim finalima birao se, pak, pobjednik mjeseca u Malome pogonu Tvornice kulture koji je izravno išao u veliku završnicu HRDK–a, a širinu u glazbenom smislu projektu su dali i izvođači kojima je stručni sud za finale dao wild card. Može se očekivati da će HR demo klub i u idućim sezonama njegovati, poticati i razvijati takve oblike domaćega glazbenog audiostvaralaštva koji pridonose razvoju hrvatske kulture, umjetnosti i zabave. Iako se nerijetko govori o manjoj gledanosti, odnosno slušanosti takvih sadržaja (orijentirani na mlade naraštaje koji su okrenuti drugačijim oblicima dobivanja informacija), HRT bi takvu vrstu glazbenih sadržaja trebao i dalje pružati, nastavljajući ga osuvremenjivati i na mladima primjeren način — multimedijom. HR demo klub je, u sklopu javnog servisa HRT–a, izvrsna platforma za podupiranje mladih glazbenih, autorskih talenata. Srđan Sekulović Skansi, Ivan Dečak, Roberto Giugliano (direktor marketinga kompanije Heiniken Hrvatska), Jadranka Ivaniš Yaya, Hrvoje Horvat i Damir Martinović Mrle

Tomislav Mrduljaš, umjetnički direktor Splitskog festivala

Poznate pjesme 55. Splitskog festivala Trodnevni festival ove će godine na splitskim Prokurativama predstaviti 23 nove skladbe

i bliski djeci. Istovremeno su te pjesme zabavne i odraslima koji slušajući ih ponovo postaju djeca. I na najnovijem studijskom albumu, možda i najzrelijem u njihovoj karijeri, sudjeluje niz vrhunskih glazbenika (Ante Gelo, Elvis Stanić, Borna Šercar, Olja Dešić, Henry Radanović, Predrag Martinjak, Davor Herceg, Jurica Leikauff…). Najnoviji studijski album Taxi za odra-

stanje objavljen je u tridesetoj godini postojanja Klinaca s Ribnjaka i predstavlja ih u najboljem mogućem svjetlu. Kao dječji zbor u kojem se ništa ne događa stihijski ni slučajno, već planirano i profesionalno, u kojem je ljestvica kvalitete dignuta vrlo, vrlo visoko. Tako visoko da već trideset godina i sami Klinci s Ribnjaka guraju tu letvicu sve više i više. Sretan im 30. rođendan!

Piše: Dubravko Jagatić

Skladbe koje će biti izvedene na FZG Split 2015.

(po abecednom redu)

Povratak Lokina i Giuliana

Tomislav Jagar

Što se tiče sastava izvođača, riječ je o izboru koji definira domaću zabavnu glazbu mediteranskog predznaka, uz nekoliko povratnika (Giuliano i Duško Lokin) te imena koja dosad nismo imali priliku često povezivati sa Splitskim festivalom (Colonia, Kristijan Rahimovski i Sara Škugor, Gelato Sisters...). Prošlogodišnji laureat Petar Grašo vraća se na Prokurative nakon sjajnog uspjeha prošlogodišnje pobjedničke pjesme Uvik isti.

Pjesme za odrastanje

glazbe, pjesme koje oni pjevaju komotno bi se mogle naći i na top–ljestvicama u izvođenju estradnih zvijezda. Upravo tako nastaju pjesme koje će svi rado zapjevati, zviždati i zapljeskati, ali koje su istovremeno i jedna od težih glazbenih formi. Nije tu u pitanju glazbeni žanr ni kvaliteta izvedbe, već umjetnost stvaranja jednostavnih melodija koje odmah ulaze u uho, s tekstovima koji su jasni

AKO ODLAZIŠ OVAKO (A. Pecotić — A. Pecotić) IVANA MARIĆ AKO TAKO TRIBA BIT (M. Šimac — M. Šimac) KLAPA CAMBI KAŠTEL KAMBELOVAC BLAGOSLOVLJENA (T. Orlić — T. Orlić) TIHO ORLIĆ BOGU HVALA (K. Rahimovski — K. Rahimovski/S. Buljan) KRISTIJAN RAHIMOVSKI & SARA ŠKUGOR BUDI UZ MENE (J. Banov — J. Banov) ZORICA KONDŽA DA TE SEBI VRATIN (D. Petrović — B. Slivar) KLAPA ISKON FALI MORE, DRŽ SE ŽALA (Ž. Škarpona/D. Musap — A. Muštra Tulia) DUŠKO LOKIN & IVAN DI GRAD (T. Huljić — V. Huljić) JOLE JEDNU ZA LJUBAV (P. Grašo — P. Grašo/N. Ninčević) DANIJELA JOŠ JEDAN SUDNJI DAN (I. Brešan — I. Brešan) IGOR BREŠAN JOŠ TE UVIK VOLIN (V. Barčot — V. Barčot) KLAPA CAMBI SPLIT KAD SE SVOME DOMU VRATIN (P. Kozomara — S. Tafra) KLAPA RIŠPET KO ĆE NEGO JA (T. Huljić — V. Huljić) PETAR GRAŠO MALA MAFIOZA (M. Grdović — M. Grdović) IVANA KOVAČ MALA ZVIJER (S. Žigić — S. Žigić) GRUPA VIGOR NA SUNCU (H. Papić — H. Papić) KLAPA SV. FLORIJAN NEKA PISMA SE ČUJE (M. Grdović — M. Grdović) MLADEN GRDOVIĆ NISI TI DOVIKA ZA JEDNOG ČOVIKA (H. Rončević — H. Rončević) HARI RONČEVIĆ PAMETI BYE BYE (B. Đurđević — V. Đurđević) COLONIA POGLEDI SVE NAM GOVORE (Ž. Klašterka — Ž. Klašterka/B. Delić/U. Tolj) GELATO SISTERS SVE DOK BURA DERE (T. Spalato — N. Ninčević) TEDI SPALATO & TOMISLAV BRALIĆ I KLAPA INTRADE TEBI SVE SAM OPROSTIO (D. Bakić — D. Bakić) DAMIR KEDŽO 23. VEĆI OD LJUBAVI (B. Mihaljević — Fayo) GIULIANO

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

mjetnički direktor festivala Tomislav Mrduljaš najavljuje koncept sličan prošlogodišnjem: »I ove godine održat će se tri festivalske večeri, od kojih će prve dvije biti posebne koncertne poslastice na kojima će se, među ostalim, obilježiti i jubilarno, 55. izdanje Splitskog festivala. Na završnoj večeri, u nedjelju, 5. srpnja, čut ćemo 23 nove skladbe odabrane za samu završnicu.« Mrduljaš dodaje kako će i ove godine Splitski festival biti na iznimnoj produkcijskoj razini, uz festivalski orkestar i pozornicu okrenutu prema zapadu koja je lani oduševila sve prisutne. »Hrvatsko društvo skladatelja i ove će godine imati važnu ulogu u produkciji festivala«, dodao je Mrduljaš.

Uz Zagrebački festival, RockOff i Festival dalmatinske šansone Šibenik, Splitski festival čini jednu od platformi kojima se domaća zabavna glazba predstavlja medijima i široj javnosti. »Festival sam po sebi nije istrošena forma, on je motivacija autorima i izvođačima, pogotovo mlađima koji ih mogu dobro iskoristiti za vlastitu promociju. Nekih pjesama koje danas znamo kao hitove ne bi ni bilo bez festivala. Ipak, potrebno je povremeno osvježavanje i prilagođavanje suvremenim trendovima kako bi festivalski koncept ostao privlačan«, zaključuje Mrduljaš.

Ribnjaka

ti glazbenici, iz ljubavi prema glazbi, volonterski su pomogli Klincima s Ribnjaka da ostvare svoje albume i nastupe. Djecu, kako često ističe Nensi, nikad nisu podcjenjivali, već su im stalno postavljali nove zadatke u obliku zahtjevnih pjesama. To je još jedan razlog zbog kojih su Klinci s Ribnjaka danas na cijeni, jer osim toga što su njihove pjesme napisali provjereni skladatelji popularne

Obljetnicu obilježili svečani koncert u Lisinskom i novi studijski album, a osnivačica Nensi Atanasov Premelč za Cantus se prisjetila samih početaka

Piše: Josip Radić

Tomislav Mrduljaš

Trideset godina dječjeg zbora Klinci s

lince s Ribnjaka od prvog dana vodi Nensi Atanasov Premelč koja kao svoj najveći uspjeh, u ovih trideset godina, često navodi odličan odnos s djecom, što je bez sumnje i jedan od glavnih razloga odličnog uspjeha toga dječjeg zbora

Priča s Klincima počela je prije punih trideset godina. Kao i mnoge slične priče, sasvim slučajno. Mlada, tada devetnaestogodišnja studentica druge godine Muzičke akademije, Nensi Atanasov, na nagovor svojega profesora Zdravka Šljivca, prihvatila se rada s dječjim predškolskim zborom, iako je odmah dala do znanja da se s tako malom djecom u životu nije družila dulje od tri minute. Počeli su pionirski, obilazeći vrtiće oko parka Ribnjak i molili tete da nagovore klince da se upišu na zbor. Prvih deset proba bolje je ne spominjati jer su bili smješteni u prostor igraonice pa je i pjesma i pjevanje zapravo bilo nešto što je ometalo igru. Prvih pet godina zbor je rastao, iako su vježbali i nastupali samo na Ribnjaku. I onda je Nensi shvatila da je glazba jednako važna kao i pedagogija pa nije ni čudo što danas svoj odnos prema djeci smatra svojim najvećim uspjehom u životu jer kaže: »To je nešto što nosiš u sebi. To se ne da naučiti. To smatram najvećim uspjehom u životu jer mislim da sam sa svakim djetetom ostvarila dobar odnos. S cijelim generacijama imala sam dobre veze, odnose i komunikaciju. Mislim da je to prije svega zato što im nikad ništa nisam prešućivala. Uvijek sam im sve govorila.«

Neizbrisiv trag Možda zbog takvog posebnog odnosa, možda zbog pedagoškog rada, možda zbog ljubavi prema glazbi, Klinci s Ribnjaka, predvođeni Nensi Atanasov Premelč, ove godine slave trideset godina. A u tih trideset godina ostavili su neizbrisiv trag na domaćoj sceni, i u povijesti dječje pjesme u Hrvatskoj, i u diskografiji i na same generacije djece koja su odrastala u Klincima s Ribnjaka. U tih trideset godina postali su najcjenjeniji i najnagrađivaniji dječji zbor u Hrvatskoj. Objavili su 33 diskografska izdanja (CD, DVD, videokasete), osvojili su 12 Porina u kategorijama za Dječji album (što je ujedno i najveći broj Porina što ih je osvojio jedan izvođač u istoj kategoriji). Održali su nebrojeno mnogo koncerata po Hrvatskoj, regiji i Europi, šest godina krstarili brodom po Jadranu, sudjelovali u brojnim humanitarnim projektima te ostvarili suradnju s našim najvećim estradnim i rock–zvijezdama (Oliver Dragojević, Nina Badrić, Davor Gobac, Ivana Kindl, Jacques Houdek, Ivana Vrdoljak Vanna, Maja Vučić, Gabi Novak, Ksenija Erker, Novi fosili, Matija Dedić…).

Za pjevanje i pljeskanje Od prvog ih dana prati orkestar Alana Bjelinskog pa tako i na prigodnom albumu Taxi za odrastanje na kojem je sudjelovalo više od dvadeset profesionalnih glazbenika, o čemu Nensi kaže: »Beskrajno sam zahvalna glazbenicima koji su nam sve ove godine pomagali, pa tako i na ovom albumu.« Naime, sve te godine svi

Klinci s Ribnjaka i Davor Gobac KD Vatroslava Lisinskog, nedjelja 17. svibnja 2015. Klinci — to smo mi

Jubilarni koncert u povodu 30 godina rada Klinci s Ribnjaka uz obljetnički koncert u prepunoj Dvorani Lisinski predstavili su i svoj 33. CD — Taxi za odrastanje, uz brojne goste: Davora Gobca, Jacquesa Houdeka, Kseniju Erker, Ricarda Luquea…

Piše: Dubravko Jagatić

zuzme li se činjenica da u prepunoj velikoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog nije radila klima te da je snimateljska ekipa HTV–a djelomično smetala dijelu publike za potpuni doživljaj koncerta, bio je to odličan spektakl kojim su Klinci s Ribnjaka prigodno i dostojno obilježili prvih trideset godina. Malo nakon 19 sati, Klinci su na početku podsjetili zašto se nalaze na samom vrhu i zašto su njihovi koncerti drugačiji i hvaljeni. Pod ravnanjem Alana Bjelinskog, na pozornicu se popela odabrana ekipa iskusnih glazbenika (Davor Herceg, Ante Gelo, Robert Vrbanić, Borna Šercar, Ivica Premelč, Andrej Jakuš, Vid Žganjer i Hrvoje Rupčić, koji su ujedno i autori pjesama na novom studijskom albumu Klinaca Taxi

za odrastanje) te uz nastup bivših Klinki priredila eksplozivni funky početak koncerta, odsviravši funky klasike (Stayin’ Alive, That’s the Way, Le Freak, We Are Family) s prepjevom Helene Bastić tih bezvremenskih plesnih hitova, podigli atmosferu i pošteno zagrijali publiku.

Pozdravi s ekrana Karmela Vukov Colić i Mirko Fodor, dugogodišnji par koji gotovo od početka prati Klince, proveo je publiku kroz svih trideset godina uz snimljene pozdrave (prikazane na velikom ekranu) brojnih skladatelja koji su tijekom godina surađivali s tim veselim zborom. Uz sedamnaest pjesama, od kojih većina s novog albuma Taxi za odrastanje, Klinci s Ribnjaka, uz pratnju odličnog orkestra Alana Bjelinskog, opravdali su dvanaest dobivenih Porina, u ovih prvih trideset godina, u kategoriji za najbolji dječji album

(što je ujedno i najveći broj Porina što ih je osvojio jedan izvođač u istoj kategoriji). Nakon euforičnog funky početka, novo oduševljenje izazvao je Davor Gobac koji je zapjevao u pjesmi Knjiga o džungli. Nakon još nekoliko novih pjesama s novog albuma, uz solističke izvedbe Klinaca, na pozornicu je došao Jacques Houdek te zapjevao Di Sole E D’Azzurro, nepotrebno spustivši atmosferu, ali uz izvedbu bez zamjerke. Odmah potom pridružila mu se i Ksenija Erker u pjesmi Per Noi, da bi svojevrsni euforično zajednički nastup završili izvedbom hita Nel blu dipinto di blu uz pratnju zbora i Ricarda Luquea koji je već prije s Klincima otpjevao Tvoje oči. Pred sam kraj na scenu su, uz dobro uvježbanu koreografiju, uskočila tri bivša Klinca i otpjevala prepjev pjesme Pjevajmo skupa iz mjuzikla Briljantin. Koncert je završio zajedničkom izvedbom pjesme Mi smo taj svijet (We Are The World) svih sudioni-

ka te čestitkama samih Klinaca voditeljici zbora svih ovih trideset godina, Nensi Atanasov Premelč i njezinu asistentu Dubravku Fioliću, kao i izvršnom producentu i njezinu suprugu Ivici Premelču. Svakako treba spomenuti i nastup Plesnog studija Ribnjak, koji je sa svojim razigranim plesačicama i odličnom koreografijom podigao ozračje jubilarnog koncerta. Bez ikakve sumnje, jubilarni koncert kojim su Klinci s Ribnjaka prigodno obilježili prvih trideset godina, doista je bio najbolji prikaz njihove kvalitete i odlično predstavljanje novog albuma uz prikladnu veselu scenografiju, posebno svečano slavljeničko raspoloženje i prije svega uz odlično uvježbane pjesme cijelog dječjeg zbora koji je ovom prilikom činilo njih stotinjak, sadašnjih i bivših Klinaca, zbog čega je pozornica gotovo dva sata sjajila onom poznatom dječjom srećom i veseljem od prve do posljednje minute koncerta. 51

Čelistički svemirski stihovi — nepoznate mogućnosti poznatog instrumenta Celloverse je već u veljači bio prvi na Billboardovoj ljestvici albuma klasične glazbe

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

ello i Universe dva su pojma koji naizgled nemaju veze jedan s drugim. Za svemir znamo: nedokučiv je, neistražen, nema mu znanoga kraja... baš kao u holivudskim filmovima (na pamet padaju filmovi 2001: Odiseja u svemiru, pa i noviji, Gravitacija i Interstellar). Može li se isto reći za violončelo? To je poznat, blizak, topao instrument iz porodice gudača. A opet, njegove su ekspresivne mogućnosti nedokučive, neistražene i

beskrajne. Barem tako tvrde Stjepan Hauser i Luka Šulić koji su u siječnju ove godine izdali još jedan album, sada intrigantno naslovljen Celloverse. Dakako, verse iz naslova mogu biti i stihovi, a oni su direktna ili indirektna inspiracija njihovih aranžmana i njihove glazbe. Ukratko, bez obzira na to kako čitali naslov, album Celloverse je već u veljači bio prvi na Billboardovoj ljestvici albuma klasične glazbe.

Vjerni klasici No već smo naučili da ono što sviraju 2CELLOS nije čista klasika. Šulić i Hauser razbijaju granice između »sta-

re« i »nove«, »ozbiljne« i »neozbiljne«, pa i koncertne i ne–koncertne (filmske) glazbe. Držeći i dalje internetsku komunikaciju svojom primarnom — jer na YouTubeu su odrasli, a YouTube ih je na kraju i stvorio — za ovaj su album pripremili neke brojeve kojih su se njihovi obožavatelji već nauživali u obliku spotova–klipova na YouTubeu. Ipak, na čelu Celloverse nalaze se brojevi temeljeni na klasičnoj glazbi. Uvertira William Tell Gioacchina Rossinija vjerojatno je najbolji način da se počne album poput ovoga. Naravno, ne radi se o pukom aranžmanu, nego o mashupu, poveznici više žanrova (naziv broja je Trooper), gdje violončela doduše ne mogu

zamijeniti Rossinijev orkestar, ali to im nije ni namjera. Violončela »skaču« iz jednog žanra u drugi i već se tu »pretvaraju« u razne instrumente. Pa se, istodobno, početak Rossinijeve uvertire pretvara u ritmički ostinato glazbenog broja čiji je pravi autor Steve Harris. Na sličnom je tragu Thunderstruck koji u uvodnom dijelu (Intro) donosi dio prekrasno svirane Vivaldijeve Sonate za violončelo br. 5 u e–molu. (Hoće li Šulić i Hauser izdati album s klasičnom glazbom, da zadovolje glad i zahtjevnijih glazbenih sladokusaca?) Kao i u Rossinijevu slučaju, Intro se »pretvara« u nešto sasvim drugačije, Thunderstruck Angusa i Malcolma Younga, pri

2CELLOS

Celloverse Sony Masterworks

Za slušanje srcem Još dalje ide Hysteria (Matthew Bellamy, Dominic Howard, Chris Wolstenholme), koja tjera violončela na gornji rub »električnog« zvučanja, namjerno podižući napetost oko polovice CD–a. Smirenje donosi tek Shape of My Heart Dominica Millera i Stinga, gdje se možemo diviti zvučnosti i bogatstvu Hauserova i Šulićeva pizzicata — neponovljivoj tehnici sviranja koja se ne sluša uhom nego srcem. Ljubav prema filmskoj glazbi Hauser i Šulić nisu nikad krili, a Celloverse je bio prilika da se izraze i filmski. Skladbe Mombasa i Time rađene su za film Početak (Inception), a njihov je autor jedan od najtraženijih filmskih skladatelja današnjice, Hans Zimmer. Obje skladbe nastoje ovladati vremenom — Mombasa sitničavim, brzim ponavljanjem »uzoraka« čija je ritmičnost gotovo hipnotička, a Time u dugim, titravim potezima koji traže dosta strpljenja, upornosti i pažljivog slušanja. I opet se radi o dva potpuno različita pristupa sviranju, interpretiranju i razmišljanju o glazbi.

Obožavanje violončela Album Celloverse jedinstven je u instrumentalnom zvučanju — u obožavanju instrumenta koji se svira, u traganju za njegovim granicama; u nadi da ih se nikada neće pronaći, jer uvijek se može svirati drugačije i drugačije. Album se razlikuje od prethodnog, In2ition, po tome što u stvaranju glazbe ne sudjeluju vokalni solisti. No jedan je gost s prethodnog albuma ipak pozvan. Vjerojatno se ne radi o planiranom konceptu, kao o »poveznici« ili »podsjećanju«, jer takvo što Šuliću i Hauseru ne treba. Njihov je pristup znan i prihvaćen. No čini se da su se s pijanistom Langom Langom doista našli na istoj »valnoj dužini«. Live and Let Die je broj u kojemu tri vrhunska klasična glazbenika »guštaju« svirati neklasičnu glazbu — kao što to mnogi klasičari rade »iza kulisa«, neslužbeno, kad se zajedno druže. No dvojica violončelista i pijanist već su odavno zaključili da se ne treba skrivati, jer ono što rade rado slušaju i cijene glazbenici i neglazbenici, profesionalci i amateri.

Smiraj nakon »histerije« Na albumu su svi brojevi fascinantno svirani i teško je odabrati jedan na štetu drugoga. I Will Wait (Benjamin Lovett, Marcus Mumford, Edward Dwane, Winston Marshall) poznatom melodijom blago smiruje uvodni efekt brzinske »histerije« koja slušatelju ne dopušta da mirno stoji na mjestu. No u drugome dijelu, brojevi su namjerno duljega daha, mirniji (ali ne i sasvim mirni) pa donose postpartyjevsko raspoloženje čavrljanja i opuštanja. Tu su Wake me Up Aloea Blacca, Tima Berglinga i Michaela Eizigera, They Don’t Care About Us Michaela Jacksona, spomenuti Live and Let Die Paula i Linde McCartney te prekrasan Street Spirit Colina i Johnnyja Greenwooda, Edwarda O’Briena, Philipa Selawaya i Thoma Yorkea. Na kraju, Hauser i Šulić se (tradicionalno) upuštaju u skladanje pa album zaključuju djelom Celloverse, koje se doduše ne može mjeriti s Orient Expressom s albuma In2ition, ali mu je na tragu.

Luka Šulić i Stjepan Hauser

MENART

Celloverse donosi 13 brojeva, 13 ugođaja, 13 inspiracija. Tu je i milijun načina sviranja, milijun načina slušanja, milijun ideja, milijun sljedbenika, milijun obožavatelja... Ili čak više? Teško je to pratiti, ali je jasno da broj 13 uopće nije nesretan, a k tome »miriše na još«. Ima li nade za klasiku? Ili čak za hrvatsku klasiku? Šuliću i Hauseru vrata su širom otvorena, a slušatelji su vrlo, vrlo nestrpljivi...

Album prvijenac mladog splitskog saksofonista donosi presjek hrvatskog stvaralaštva

Tradicija koja je trajala i trajat će Fragmenti su arheološki pojam i imaju svojstva krhotine, nečega davno minuloga, po čemu se može djelomično zaključiti nešto o nekadašnjoj cjelini, zbog čega naslov albuma nije najbolje odabran

ti. To više što je vještina i zrelost Berislava Antice dostojan nastavljač Vojtekovih legendarnih premijernih zastupanja hrvatdeja da se predstavi hrvatska ske suvremene glazbe. Antica, već u zreglazba za saksofon dostojna je lim sviračkim godinama (1978.), dostojan samostalnog izdanja ovaj put iz je izvođač i suptilni interpret svakog takedicije Croatia Recordsa. Jedi- ta, svake pa i najmanje agogičke crtice no nismo očekivali naziv »Fra- skladateljeva pera i zaslužuje ovaj album, gmenti«. Doista, očekivali smo ali i bolju obradu i prezentaciju. Ovime ne poprilično skupljeni fundus skladbi koje bi samo da se naštetilo ne–fragmentiranim uključivale razne autore i razne pothvate skladbama renomiranih skladatelja, već glede tog navlastito jazz instrumenta, ali stoji i opaska da je Devet fragmenata za ako je naslov sugerirala skladba, odnosno alt–saksofon inspirirano pučkim napjeviniz lapidarnih zapisa Zorana Šćekića, Fra- ma otoka Hvara i neće prevariti iskusno gmenti, pristajemo na taj epizodni naziv, uho svakog Hvaranina ili Hvaranke, pa ali pod uvjetom da s jedne strane razjasni- tako ni mene; ni po čemu ne vidim utjemo izostanak temeljnog doživljaja hrvat- caj bilo kojeg zapjeva u tih devet fragmeske glazbe za saksofon, a s druge samu nata. Naime, napjevi svih šest mjesta u krugu oko gradića Jelse, od najstarijeg prirodu fragmenta. vrbanjskog do najmlađeg, vrboskog, traju onoliko koBerislav Antica Ishitreni naslov liko traje dah pjevača i nisu Fragmenti omeđeni nikakvom metriImam, naime, načelni Lazarin–Bukvić– kom, osim one izvježbane prigovor glede fragmeŠćekić–Ruždjak– baš za tu godišnju prigodu, nata, koji su arheološki Šipuš i nisu iskidani ni fragmentirapojam i imaju svojstva ni, već su melizmi ispjevavakrhotine, nečega davCroatia Records nja određenog sloga iz stino minuloga, po čemu hova Gospina plača. Uprase može djelomično vo metodički gusto traju zaključiti nešto o nekatutta forza koliko ima daha dašnjoj cjelini. U vezi sa u plućima. Kako to čuti kad stvaralaštvom jednog se to želi na alkemijski natako svuda popularnog čin transponirati u skladbu i cijenjenoga glazbala za puhaći instrument, a ne kao što je saksofon, čija slijediti osnovni koralni moje literatura nebrojena, u ment napjeva? svakom pogledu, djeluje ishitreno u smislu da se Neželjena intencija želi učiniti oskudnijim ili dragocjenijim nego što to uistinu jest. Da podsjetim na svoje prvo pitanje: traNaposljetku, Ruždjakov Passamezzo ili Le dicijski napjevi otoka Hvara nisu ni na koji Sens Berislava Šipuša, a pogotovo tri cje- način zakopani, nestali ili minuli, da bi se lovita i nadasve zanimljiva stavka Branka od njih radili fragmenti. Toliko o naslovu. Lazarina, samostalne su skladbe s dovr- Jer kad se radi o tako važnom izdanju i šenom koncepcijom, a to se vidi i u dva tako dobroj izvedbi, na čemu treba Antistavka Fantasie Dalibora Bukvića. Tako je ci čestitati, valja dobro porazmisliti o koncijeli album naslovljen po jednom nizu za- tekstu, a ne samo o tekstu, naročito to ide pisa koji su, moram priznati, nešto slabiji u na dušu urednicima izdanja. Da je bilo koji koncepciji od spomenutih skladbi i baca- drugi naslov preuzeo nosivi naziv za cijeli ju u sjenu prava torza i poznate skladbe, album, na primjer Passamezzo, već bi to kao što je već notorni Passamezzo Mar- ukazivalo na neku tradiciju koja je počeka Ruždjaka. la prije koncertantnog rada Berislava Antice i nastavit će se poslije njega. A još bolje bi zvučao »Le Sens« Berislava Šipuša. Nastavljač Vojteka Jedan rutinski i lakomisleni potez perom Dodajmo tomu da nakon Ratka Vojteka, skrenuo je s kolosijeka izvrsnu ideju i pokoji je pionirski utirao putove suvremenoj hvalno nastojanje, gotovo malo antologijhrvatskoj glazbi za puhaće instrumente, sko izdanje potpuno promašenog naslonikako ne pristajemo na to da je toj glazbi va, iz kojeg čitamo da se zalažemo za jedu nekom neodređenom vremenu došao nu tradiciju koja bi samu sebe željela pokraj, pa su od nje ostali samo fragmen- kopati i pretvoriti u krhotine. Piše: Đurđa Otržan

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

čemu se pretapanje glazbene elegancije u glazbenu (svjetlosnu) brzinu i glazbenu žestinu događa u velikom crescendu žanrova, stilova i njihovih interpretacija. »Pretapanje« se čini sasvim logičnim (premda je na YouTubeu snimljen spot s publikom iz 18. stoljeća koja se zgraža — kao što se, uostalom, svi zgražaju nad nečim novim i drugačijim). No »pretapanje« uopće nije jednostavno: u vrlo kratkom razmaku i u samo jednom (ili dva, ako hoćete) glazbenom broju, povezan je niz najrazličitijih načina dobivanja tona, slušanja tona te emocionalnog pa i fizičkog odaziva na ton.

Treći studijski album violončelističkog dvojca koji je osvojio svijet

Najnoviji album s filmskim opusom ovogodišnjeg

Zajednički album klasičnog violinista i

skladatelja–obljetničara Alfija Kabilja

kvarteta riječkog jazz gitarista

Osamljen i rijedak pokušaj da se filmskoj pjesmi da pozornost koju zaslužuje

Točka susreta klasike i jazza

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

jesma u filmu nije nepoznat pojam. Dapače, jedino što od glazbenog dijela filma ostane u gledateljevoj glavi upravo su pjesme. Pjesme su i jedini komercionalno isplativi dio filma. Publika ih odmah prepoznaje, bez obzira na to jesu li pisane za film ili nisu. Skladati filmsku pjesmu stvar je prestiža. U svijetu, ali ne i u Hrvatskoj.

Zakazalo izdavaštvo

Premda neke pjesme pamtimo kao pjesme iz ovog ili onog filma, u dijelu glazbenog izdavaštva koji se bavi hrvatskom filmskom pjesmom gotovo smo potpuno zakazali. Stoga je album Alfija Kabilja — ma koliko bio logičan s obziAlfi Kabiljo rom na skladateljevu bogatu šansonijersku i filmskoglazbenu djelatnost — Pjesme iz osamljen i rijedak pokušaj da se filmfilmova i TV skoj pjesmi da pozornost koju zaslužuje. Album naslova Alfi Kabiljo — pjesme serija iz filmova i TV serija objavljen je u ožujku ove godine u izdanju Croatia RecorCroatia Records dsa. Donosi presjek stvaralaštva Alfija Kabilja, jer obuhvaća pjesme nastale u širokom rasponu od 1971. do 2014. Neke su pjesme originalno pisane za filmove, a neke su nastale kao adaptacije filmskih tema kojima su dodani tekstovi. Mnoge pjesme s CD–a su hitovi koji i danas žive, a za koje mnogi i ne znaju da su izvorno zamišljeni za filmove. Pitanje je hoće li se slušatelji dosjetiti da su Dan koji se pamti u izvedbi Kiće Slabinca i Dani koje na albumu pjeva Zdenka Vučković zapravo filmske pjesme — prva iz filma Novinar, a druga iz televizijske serije Veliki i mali. S druge strane, neke pjesme izazivaju trenutačne asocijacije, primjerice Ne daj se, Floki u sjajnoj izvedbi Jimmyja Stanića, koji se odmah veže uz istoimeni film i televizijsku seriju, kao svojevrsni dio priče, kao element filmskog identiteta.

Filmska nadahnuća

Na albumu se čuju i neke pjesme koje su, kao što je to »vani« običaj, inspirirane filmom. Primjerice Da l’ je to život ili film u izvedbi Ivane Husar, inspirirana je filmom Neka ostane među nama. Budući da je Kabiljo skladao i za filmove stranih produkcija, neke su pjesme na stranim jezicima (One More Kiss u izvedbi Jimmyja Stanića i The Summertime is Gone u izvedbi Sanje Doležal koja pjeva i The Time has Come Again te Gunbus, sve četiri iz filma Sky Bandits/Gunbus iz 1986.). Dok su starije pjesme (većinom, ali ne sve) šansonijerskog prizvuka, novije pjesme nimalo ne zvuče »starin-

ski« (no tako ne zvuči ni jedna pjesma s CD–a, jer se radi o evergreenima), nego su pisane aktualno, kao pop–songovi. Takva je Try To Seduce Me koju pjeva Sabrina Hebiri iz najnovije filmske partiture Alfija Kabilja za finski film Patriotic Man (2014.). Novijeg su datuma pjesme iz filma Lea i Darija (2010.), Ti si moja pjesma (u izvedbi Sanje Doležal i Marka Tolje) te Zagreb pjeva i pleše (u izvedbi Zvjezdica). Na albumu se nalazi i nezaobilazni Neka cijeli svijet koji, za potrebe televizijske serije Bitange i princeze, izvodi ansambl Satiričkog kazališta Kerempuh. Pojedine su pjesme karakterno obilježene izvođačkim interpretacijama. Čovjek se ne može naslušati pjesama kao što su Kužiš, stari moj Stjepana Jimmyja Stanića temeljenoj na istoimenoj filmskoj temi, Zadarska balada iz filma Zadarski memento u izvedbi Đanija Maršana — pjesma koja nikad nije bila emitirana na radiju, Putovanje na mjesto nesreće u izvedbi Arsena Dedića koji je autor stihova u istoimenom filmu, Give Me a Good Bye Kiss iz filma Novinar u izvedbi Kiće Slabinca (pjesma je osvojila prvu nagradu na Međunarodnom festivalu u Tel Avivu), Ballade à la Lune u izvedbi raspjevane Tereze Kesovije za češki film Gospođica te Gypsy Song u dojmljivoj izvedbi Branka Blaćea za film Transylvannia 6–5000, koja također nikad nije bila javno prezentirana.

Vokalne legende Prema riječima samoga skladatelja, ideja je bila sačuvati tu glazbu i te jedinstvene glazbene izvedbe, od kojih su neke doista antologijske, a neke pak nikad nisu bile izdane na nosaču zvuka. Na albumu se čuju vokalne legende hrvatske popularne glazbe. Osim navedenih, tu su: mladi Mišo Kovač u ranoj fazi, koji je s Radom Šerbedžijom glumio u filmu Poslijepodne jednog fazana (Nek’ teku vode i Balada o zelenim očima), uvijek prepoznatljiva Gabi Novak (Ne traži drugi put iz filma Putovanje na mjesto nesreće), Kićo Slabinac (Dan koji se pamti iz filma Novinar), Radojka Šverko (Kamo vodi ovaj put iz filma Deps), Vice Vukov (Tvoja zemlja iz filma Neka ostane među nama), Drago Mlinarec (I tako prolaze dani iz filma Nepokoreni grad), Miro Ungar (Nek’ traje kol’ko traje iz filma Novinar), Zvonko Špišić (Vrijeme rastanka iz filma Usporeno kretanje) i Miki Jevremović (Posljednja noć ljubavi iz filma Novinar). Naposljetku, album Alfija Kabilja Pjesme iz filmova i TV serija nije samo to što piše u naslovu — to je kolekcija evergreena i hitova s kojima smo rasli i koje dan–danas rado slušamo. Zanemarene pjesme, »zaboravljene« i novije pjesme — za one koji ih nisu prije čuli — itekako su ugodno otkriće, pa su i one na putu da postanu hitovi koji bi se neprestano trebali »vrtjeti« na radiopostajama, ali bi ih trebalo potražiti i na internetu i slušati na pametnim telefonima, iPhoneima i iPodima.

Suradnja potaknuta skladbom Capriccio za violinu i jazz kvartet Borisa Papandopula

Piše: Davor Hrvoj

gledni violinist Goran Končar udružio se s jazz glazbenicima kako bi glazbenoj javnosti predstavio novopronađeno i nikad izvedeno djelo Goran Končar & što ga je Darko Jurković Boris Papandopulo napisao Jazz Quartet 1963. — Capriccio za violinu solo i jazz kvartet. Poštujući Meeting Point Papandopulovu želju, koji je unutar dionica upisao dijelove Croatia Records za slobodne interpretacije primjerene džezistima, povezao se s riječkim jazz gitaristom Darkom Jurkovićem i članovima njegova kvarteta: pijanistom Zvjezdanom Ružićem, kontrabasistom Henryjem Radanovićem i bubnjarem Krunom Levačićem.

Koncertni uspjesi I za Končara suradnja s džezistima nije nešto novo. Naime, još je 1970–ih u Londonu svirao s legendarnim pijanistom Chickom Coreaom i vibrafonistom Garyjem Burtonom. U međuvremenu sastavu se kao gošća pridružila violončelistica Ljerka Končar, a program se proširio. Naime, Miljenko Prohaska im je ustupio svoju skladbu Adieu, a na repertoar su uvrstili i djela članova sastava koja zaslužuju pažnju i izvan konteksta jazza: Jurkovićeve Rolling Oranges i Under the Open Sky, Ružićeve Moreška i Linđo, Radanovićeve Long Distance i Kalamota te Levačićevu Why Did. Prvi javni istup ovog sastava, koncert Classic & Jazz, održan 12. srpnja 2013. u velikom klaustru samostana na Trsatu, u sklopu Riječkih ljetnih noći, jednoglasnom je odlukom žirija osvojio nagradu Novog lista za najcjelovitiji događaj festivala. Sjajan je odjek imao i koncert od 24. listopada iste godine na festivalu Jazz.hr u Maloj dvorani Lisinski.

Pravila i sloboda Zahvaljujući tim uspjesima, spomenuti su program odlučili snimiti i dokumentirati na CD–u. Objavljen istodobno s praizvedbom također novootkrivene Papandopulove opere Madame Buffault na otvorenju 28. Muzičkog biennala Zagreb, album je još jedna potvrda svestranosti i bezvremenske umjetnosti ovog velikana hrvatske glazbe. Kao vrijedan dokument suvremenog hrvatskog glazbenog stvaralaštva, CD donosi izvedbe koje se zasnivaju na načelu za koje se Papandopulo zalagao, ne samo u slučaju ovog djela — prožimanje klasike i jazza. U izvedbama Končara i Jurkovićeva kvarteta ta je komunikacija ravnopravna u oba smjera, ostvaruje se suživot notnog zapisa i načela improvizacije, europske i afroameričke glazbene estetike, preciznosti i spontanosti, poštivanja ustaljenih pravila i slobode...

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Piše: dr. sc. Irena Paulus

Novi album svestranog multiinstrumentalista Ratka Vojteka

Od Körblera do Šipuša Promišljanje glazbe kao igre odlikuje Vojtekove izvedbe djela hrvatskih skladatelja raznih naraštaja i miljea

Piše: Davor Hrvoj

ako mu je osnovno zanimanje solist na bas–klarinetu u Zagrebačkoj filharmoniji, multiinstrumentalist Ratko Vojtek ne želi pristati samo na to. Naime, kod njega je nagon za stvaranjem tako silan da i sve ostalo vrijeme provodi uz aktivno slušanje, učenje, promišljanje i kreiranje glazbe.

Dio tog stvaralaštva, onaj koji se odnosi uglavnom na njegovo sviranje klavira i neoklasične žanrove, dokumentirao je na diskografskim izdanjima Ethnophonia, koji je ostvario u suradnji s ritam–sekcijom Cubisma i Stankom Juzbašićem, te World Music Piano uz udaraljkaša Borisa Beštaka. Klavir je najzastupljenije, iako ne i jedino glazbalo koje je svirao na sni-

manju svojeg novog albuma, također znakovita naziva, Jazz and Beyond. Na svim spomenutim albumima Vojtek se predstavlja beskompromisnim glazbenikom čije djelovanje možemo i moramo sagledavati u kontekstu globalnog, ne samo hrvatskog glazbenog stvaralaštva. Njegova je glazba umrežena sa svjetskom suvremenom scenom, u skladu je s njezinim novim težnjama, pruža hrvatski doprinos njezinu razvoju i estetici. Njegov, pak, novi album odražava punu umjetničku zrelost. Velika sviračka vještina i muzikalnost omogućuju mu da uvjerljivo ostvaruje svoje glazbene zamisli, a maštovitost kao da neprestano buja, nikad ne presušuje.

Tumač i prevoditelj glazbe Veći dio albuma zauzimaju Vojtekove obrade poznatih djela jazz autora, odreda i sjajnih instrumentalista, raznih glazbenih svjetonazora: Mountains Abdullaha Ibrahima, Quiet Afternoon Stanleyja Clarka, Ida Lupino Carle Bley, Take Five Paula Desmonda i Children’s Song No. 4 Chicka Coreae. Osim što

Oleg Čeprkovski

Ne daj se, Alfi

prez! Prepustite li se slušanju bez rezerve, bez očekivanja, bez predrasuda, Vojtekova bi vas glazbena magija mogla baciti u trans

se predstavlja kao sjajan tumač njihove glazbe koju prevodi na svoj glazbeni jezik, Vojtek odabirom djela pokazuje da njegova znatiželja ne poznaje granice, da nije ograničen na usko područje, da proučava i nadahnuće pronalazi u raznim podžanrovima jazza. I ne samo jazza! Naime, svira i Händela (Passacaglia), ne samo zato da bi ukazao na divotu velikanova stvaralaštva nego i na podatnost njegovih zamisli glazbenim nepodopštinama i virtuoznim improvizacijama. Naime, upravo je improvizatorska vještina to što Vojteka izdvaja od većine ostalih naših interpreta klasične glazbe.

Širenje instrumentarija Promišljanje glazbe kao igre odlikuje i njegove izvedbe djela hrvatskih skladatelja raznih naraštaja i miljea: Spotlight autora popularne i jazz glazbe Milivoja Körblera, koju izvodi na klaviru, te Dick Tracy and the Mystery of a Love Song autora suvremene ozbiljne glazbe Berislava Šipuša, koju izvodi na bas–klarinetu i udaraljkama. Na CD je uvrstio i izvedbe dvaju vlastitih djela. U skladbi Voodoo, koju izvodi

na glasoviru, a afričko glazbalo mbira čuje se u codi, ostvaruje hipnotički ugođaj, kao da pokušava čarati. Oprezno s preslušavanjem! Naime, prepustite Ratko Vojtek li se slušanju bez rezerve, bez očekivanja, bez Jazz and predrasuda, Vojtekova bi Beyond vas glazbena magija mogla baciti u trans iz kojega Aquarius Records vas može otrgnuti samo slušanje također njegove, iscjeliteljske skladbe One Man Plays the Drum koju izvodi na djembeu i udaraljkama. Radi se o glazbi nadahnutoj izjavom Milesa Davisa: »Glazba će završiti onako kako je i počela — jedan čovjek svira bubanj!« Iako tek u tri izvedbe svira udaraljke, a u jednoj bas– klarinet, to muziciranje nije manje dojmljivo. Ne samo da je dojmljivo — zvuči luđački, posebice u izvedbi spomenute Šipuševe skladbe. Uostalom, glazba na cijelom albumu zvuči ludo! 55

Vedran Ružić Trio

DuArte

četvrte godišnjice smrti Boška Petrovića

Night Speaking

DuArte

Menart

HRT/Udruga Galerija zvuka

Četiri godine bez hrvatske jazz legende Skladbe s triju albuma Petrovićeva sastava B. P. Convention

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Piše: Davor Hrvoj

ajpoznatiji hrvatski jazz glazbenik, Boško Petrović, bio je sjajan vibrafonist, ali i plodan skladatelj. No važnije od kvantitete je to što se njegove skladbe odlikuju iznimnom estetikom, osebujnošću, prepoznatljivošću. Iako su neke od njih nastale prije više od pola stoljeća, mnoge su još aktualne i intrigantne. Vrijedan pokušaj da ih upoznaju novi naraštaji ljubitelja glazbe novo je kompilacijsko izdanje kojim je diskografska kuća Croatia Records obilježila četvrtu godišnjicu Petrovićeve smrti.

animljivo je čuti kako su se strani glazbenici prilagodili Petrovićevim skladbama, budući da su posebne, osobne, nadahnute glazbenom tradicijom naših krajeva Poznati gosti Boško Petrović & B. P. Convention Blue Sunset — With Pain I Was Born — Green Lobster Dream Croatia Records

Na dvostruko CD izdanje uvrštena su tri albuma sastava B. P. Convention koji je Boško vodio 1970– ih i 1980–ih: Blue Sunset, With Pain I Was Born i Green Lobster Dream. Uz stalne članove sastava (gitarista Damira Dičića i basista Marija Mavrina, te na dva albuma bubnjara Saliha Sadikovića), na snimanjima tih albuma kao gosti svirali su poznati hrvatski i strani glazbenici, među ostalima Clark Terry, Art Farmer, Miljenko Prohaska, Ozren Depolo, Ladislav Fidri, Ernie Wilkins i Kristian Schultze. Zanimljivo je čuti kako su se strani glazbenici prilagodili Petrovićevim skladbama, budući da su posebne, osobne, nadahnute glazbenom tradicijom naših krajeva. Između ostalih izvode njegove skladbe Blue Sunset, Midnight Mirror, Pink Panter Meets Captain Trooly Around Midnight, With Pain I Was Born, Sky Over Grožnjan, Green Lobster Dream, Dream Song i My Beautiful Balkan Lady.

Mekši Dičić Osim Boška, najplodniji autor u B.P. Conventionu bio je Dičić, skladatelj posve drukčijeg karaktera: mekši, nježniji, meditativniji. Dičić je na ovom izdanju zastupljen skladbama Sebastian, Tender Touch, Focus, Catch Me if You Can i Song for Pinky. Kao dodatak, na ovo su izdanje s albuma Stabilisation Blues B. P. Conventiona i Clarka Terryja uvrštene tri izvedbe, među kojima Petrovićeva Loose Blues i Dičićeva B. P. Convention On Tour. 56

Night Speaking je prvi CD riječkog kontrabasista, bas–gitarista i skladateljaVedrana Ružića, dobitnika nagrade Status. Snimio ga je s triom (u kojem sviraju njegov brat, pijanist Zvjezdan i bubnjar Tonči Grabušić) i predstavio 1. travnja koncertom u opatijskoj Villi Angiolini. Neke izvedbe ostvario je u duu sa Zvjezdanom, a CD zaključuje kratkom solo skladbom Srednjoškolski trubadur na bas–gitari. Radi se o profinjenim, uglavnom baladnim djelima u kojima se osjeća sklonost klasičnoj glazbi i europskoj glazbenoj estetici, što je posebice uočljivo u izvedbi skladbe Adagio di Romanzo koja je nastala tijekom snimanja, a naslanja se na suradnju kontrabasista Charlieja Hadena i pijanista Keitha Jarretta. Vedran je autor svih osam skladbi koje su, između ostalog, nadahnute gradovima. Znakovita je naslovna koju je napisao prije šest godina pod dojmom uzbudljivih jam sessiona u poznatoj Jazz konobi i Lovranskoj dragi, kojom jasno poručuje da je stasao u liburnijskom jazz krugu. Student druge godine Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, Ružić je sam dizajnirao naslovnicu CD–a, no to nije jedina poveznica njegove glazbe i slikarstva. Te se dvije umjetnosti u njegovu stvaralaštvu duboko prožimaju i nadahnjuju jedna drugu. Na takav pristup upućuje naziv jedne od skladbi, Zug der Farben, nadahnute glavnim gradom Austrije u kojem je imao izložbu slika, dok Eternel Etudiant donosi fasciniranost djelima koja je proučavao u pariškim muzejima. Samim naslovom (Vječni student) iskazuje duboko posvećenje umjetnosti. Ružićev je jazz jezik prožet elementima raznih žanrova, od bluesa (u skladbi Focillon Blues) do world musica u Tanac z Triljun, pri čemu se često naziru elementi istarske i kvarnerske, ali i druge, primjerice kineske tradicijske glazbe. (Davor Hrvoj)

Pjevačica Gordana Kovačić te trombonist, pijanist, skladatelj i aranžer Luka Žužić, koji već dvije godine djeluju kao duo DuArte, objavili su svoje prvo, »extended play« diskografsko izdanje. Na CD su uvrstili četiri izvedbe bliske pop–jazz izričaju: obradu skladbe Program tvog kompjutera skladatelja Davora Tolje i autorice stihova Domenike Vanić, poznate iz repertoara riječkoga elektro–pop sastava Denis & Denis, kao i autorske skladbe koje potpisuju zajedno, s tekstovima na hrvatskom jeziku: Daj mi malo sebe te Tvoja u dvije verzije. Okorjeli sljedbenici riječke pop–rock scene, ili oni koji su odrastali na novom valu, moraju biti oprezni u očekivanju DuArteove izvedbe hita Program tvog kompjutera. Sad oni »preuzimaju sve ovlasti nad njom«. Naime, u njihovu aranžmanu ta je skladba poprimila posve drukčiji, coolerski karakter, bliska je njihovim osobnostima. U izvedbama skladbi Daj mi malo sebe i drugoj verziji skladbe Tvoja, na snimanju su se kao gosti pridružili kontrabasist Luka Veselinović i bubnjar Adriano Bernobić, što je pridonijelo posve drukčijem ugođaju. Dok u Daj mi malo sebe unose više energije i živosti te se referiraju na afroameričku glazbenu tradiciju, ostale su skladbe izveli pod motom »manje je više« — strpljivo, nježno, osjećajno, mekano, baladno. Iako je poznatiji kao jazz trombonist, Žužić u ovom projektu svira jedino glasovir, glazbalo koje je diplomirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, područni odsjek Rijeka. No u ovim izvedbama pristupa mu na jazz način, dok je pristup Gordane Kovačić, koja je poznata kao jazz pjevačica, bliži pop izričaju. (Davor Hrvoj)

Miro Kadoić

Human Link Aquarius Records

Kako se radi o međunarodnom sastavu, multiinstrumentalist Miro Kadoić svoj je novi album snimio sa stalnim suradnicima — njemačkim

bubnjarom Matthiasom Daneckom te Slovencima: kontrabasistom Nikolom Matošićem, pijanistima Blažom Jurjevičičem (u četiri izvedbe) i Markom Črnčecom (u pet izvedbi) te trombonistom Matjažem Mikuletičem (u četiri izvedbe). Kao gosti pridružuju se hrvatski glazbenici: gitarist Ivan Kapec u tri izvedbe i pjevačica Gordana Kovačić u jednoj. Izdanje donosi logičan slijed glazbe što ju je ostvario na prethodnim albumima, bez obzira na to je li riječ o onima koje je snimio sa svojim kvartetom ili sastavom Ten Directions. Kadoić, koji je na snimanju CD–a svirao samo sopran– saksofon i alt–saksofon, iako bi u nekim izvedbama dobro zvučala i flauta koju inače svira, autor je svih devet skladbi kojima se potvrđuje kao jedan od najvažnijih autora na današnjoj hrvatskoj jazz sceni. One odaju zrelog skladatelja prepoznatljiva rukopisa, poliglota jazza čije naukovanje nikad ne prestaje. Naime, poznavanje tradicije za Kadoića nije prepreka da prati, proučava i implementira elemente jazz postignuća na današnjoj suvremenoj jazz sceni. Upravo je s glazbenicima u koje ima najviše povjerenja uspio uvjerljivo predstaviti svoje ideje, ali i spremno se upustiti u improvizacije koje njegovim temama daju nove dimenzije. Zbog toga su izvedbe istih skladbi na koncertima posve drukčije. Primjerice, skladba Cool Nature zvuči potpuno drugačije nego na albumu Monster in the Garden za koji ju je izvorno snimio. Naziv albuma, Human Link, zasigurno je duboko promišljen. Iako može biti višeznačan, sjajno odražava karakter Kadoićevih glazbenih, i ne samo glazbenih težnji. Duhovna narav njegovih poruka očituje se i u pjesmi kineskog učitelja budizma Hsu Yuna koju je dao otisnuti na knjižicu CD–a. (Davor Hrvoj)

Punk Data

Did We Land On a Tune Spona/Suzy

Glazbu za ovaj album trio Punk Data snimio je 2011., ali je istodobno zamrznuo djelovanje i pohranio materijal s namjerom da ga objelodani u boljim vremenima. Ona su za trio koji čine klavijaturist Toni Starešinić, basist Igor Farkaš i bubnjar Roberto Jurišić stigla prošle godine, kad su ga odlučili objaviti i pokrenuti koncertnu aktivnost. Na CD–u koji su predstavili 16. siječnja 2015. nastupom u zagrebačkom Jiggy baru uvrstili su deset studijskih izvedbi te tri koncertne izvedbe, snimljene na koncertu u klubu Lokalpatriot u Novom Mestu. No bez obzira na to u kojem su kontekstu nastale, te su izvedbe plod improvizacija koje se razvijaju u trenutku izvedbe. Podatak da su skladbe nastale kao rezultat zajedničkih autorskih napora više govori o njihovoj instru-

mentalističkoj vještini i sposobnosti da se upuštaju u spontane komunikacije nego o skladateljskom umijeću. Skladbom višeznačnog naziva Miles on Mars ukazuju na utjecaje koji su odredili njihov glazbeni svjetonazor, na stvaralaštvo Milesa Davisa u posljednjem razdoblju njegova djelovanja. Njemu, ali i Joeu Zawinulu, posvetili su skaldbu Joe Davis, potvrđujući ishodišta svojih glazbenih težnji. Iako su bliske suvremenom jazzu začinjenom klupskim ritmovima, elektronikom i psihodeličnim ugođajem, njihove izvedbe posuđuju pomalo od raznih žanrova: funka, progresivnog rocka, art popa, drum’n’bassa, broken beata, hip–hopa, alternativnog postrocka i ambijentalne glazbe. Od takvog pristupa ne odustaju ni u obradi poznate duhovne pjesme He’s Got the Whole World in His Hands, jedinoj neautorskoj skladbi na albumu. (Davor Hrvoj)

Dalmatino

Moj dom Dancing Bear

Dvojac Dalmatino vjerojatno ima više turneja u dijaspori između dva albuma negoli što prođe godina kad odluče ostaviti neki trajniji diskografski trag. Tako je od posljednjeg albuma Lipa rič do aktualnog Moj dom prošlo šest godina, a isti je slučaj bio i s pauzom između Lipe riči i drugog albuma Dobro jutro. Taj album su snimili samo dvije godine nakon iznimno uspješnog prvijenca Cukar i sol. Ivo Jagnjić i Zdravko Sunara kao jedna od glazbenih frakcija Tutti Fruttija već su na tom albumu našli dobitnu formulu — himnički naboj i verbalna uvjerljivost songova u kojima se veliča ljubav, vjera, ponos, atmosferske prilike (evo nekih od naslova s novog albuma: Tiho dolazi plima, Zoven se jugo, Nevera...), Dalmacija... Na svakom albumu uglavljen je neki hit i činjenica je da ovom duetu nije bio potreban Splitski festival da se etablira; radiofonični su im napjevi brzo osigurali popularnost, dakako, ponajviše u priobalju. Moj dom je album na kojem nema previše iznenađenja. Neke su pjesme već poznate, a među novim skladbama vjerojatno će dobro proći domoljubna skladba Croatia kojom se album zaključuje. Možda na novom albumu nema tako velikog hita kao što je bila Ditelina s čet’ri lista, no očito to i nije toliko bitno, s obzirom na ujednačenost materijala i stamenu izvedbu. Moj dom je album kojim Dalmatino na odgovarajući način širi svoj repertoar, ne spuštajući kvalitativne granice. Nakon šest godina mogu očekivati da je stasala nova generacija poklonika kojoj će ovaj album biti portal za otkrivanje njihovih prijašnjih ostvarenja. (Bojan Mušćet)

ESC Life

Access All Areas PDV Records

U navali novih melodičnih indie rock–bendova, koji su se u posljednje vrijeme pojavili na domaćoj sceni, ESC Life su debitantskim albumom istaknuli kandidaturu za nositelja tog stila u nas. Sastavljeni od iskusnih glazbenika koji su svoje instrumente »brusili« u bendovima kao što su Hemendex, Man Zero, St!llness ili Umor, odlučili su napraviti potpuni odmak od zvuka kakav je krasio bilo koji od tih sastava. Tako smo umjesto elektronike, post rocka, doom metala ili hip–hop/reggaea, dobili pitke pop–melodije s distorziranim gitarama i odličnim vokalom. Uz sve to čini se da je članovima benda »sjela« takva promjena. Iz pjesama izlazi neka dobra »vibra« koja tjera smiješak na lice, a slušatelj dobiva dojam da se svi oni jako dobro zabavljaju. To se posebice čuje u obradi pjesme Ostani uz mene, »mahera« pop–melodije Nene Belana, koju vjerojatno ne bi ni snimili da im nije zabavna. Iako su se tu zadržali samo na instrumentalnoj interpretaciji, obrada je doživjela pravu indie reinkarnaciju. Rijetki su bendovi koji uspijevaju pronaći pravi omjer melodije i buke. To se upravo dogodilo ESC lifeovcima. Čujte samo Bad Influence ili She Want Dance. Osim takvih distorziranih pop–dragulja, na albumu se našlo mjesta i za pankerske What we want is ili Full Circle koje će vas, nakon ugodnog pomicanja lijeve ili desne noge u ritmu, doslovno natjerati na »poganje«. Takvom podjelom na albumu može se s lakoćom zaključiti koliko su na njih utjecali Hüsker Dü, američki hardcore/punk bend s čijim su članom Grantom Hartom na zajedničkoj turneji i odsvirali neke Hüsker Dü standarde. S Hero of the Decade pokušali su napraviti Hardly Getting Over It i zamalo im je uspjelo. No treba čekati još malo. Nadam se ne predugo. Do tada, ovih trideset minuta savršenstva izlizat će se u bilo kojem glazbenom mediju. (Predrag Brlek)

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Dvostruko kompilacijsko izdanje u povodu

Hari & Fat Sons

Jurice Popovića

Songs for bad weather

Soundtrack života

EP (d.i.y.)

Hari & Fat Sons su bend iz Siska, a Haris Ćehić je glavna i odgovorna osoba u bendu. Već na debitantskom albumu Green Line — Red Line (2014.) iznenadili su odličnim »plivanjem« kroz teritorij americane, a na drugom su podigli ljestvicu na višu razinu. Novi EP sastoji se od šest pjesama, od kojih su dvije instrumentalne, a ostatak materijala otpjevan je na engleskom. »Pjesme za loše vrijeme« nosi Summertime, balada kakvu će mnogi sanjati cijelog života i nikad je neće uspjeti napisati. Summertime je pjesma uz koju ćete zaboraviti dosadašnju najdražu vam ljetnu pjesmu. Ostatak čine razigrane beatlesovske maštarije Who I Want to Be i Whale te predivna balada The Next Morning. Dva instrumentala, Baswood Boulevard i Falling Leaves, nisu tu samo da bi popunili vrijeme, već na neki način oba zatvaraju svoje poglavlje i uvode nas u drugo, a sve zajedno kao cjelina čine jedno od najboljih izdanja ove godine. (Predrag Brlek)

Autor svira sve instrumente na albumu, što se rijetko može čuti na našim diskografskim meridijanima

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Piše: Bojan Mušćet

doba kad je matični mu bend Gracia ponešto zastao s produkcijom, Jurica Popović je krenuo u nove/stare projekte. Najprije je senzacionalno restaurirao Trotakt projekt, bend iz kojega je izrasla Gracia i za kojim su mnogi žalili, ponajviše zato što su snimili album koji nikad nije objavljen. Kolekcija R.I.P. na dva CD–a uz prigodni DVD dokumentarac donosi kompletnu priču o Trotakt projektu i uz lanjsko reizdanje svih albuma Bijelog dugmeta, najiscrpniji je diskografski projekt u nas posvećen jednom izvođaču.

Jurica Popović

Lunar Magic Music

I dok je Matija Vuica kreativne strasti razvijala na modnome terenu, Jurica Popović se uz gitare uhvatio i mikrofona pa je snimio nekoliko prigušenih hitova kao DJ Pop. Premda u Gracijinu stilu, uz neke osebujne dodatke, pjesme se baš i nisu primile među poklonicima. Gracia s muškim vokalom? Hm, zaista nema smisla, osobito zato što Juricu Popovića svi poistovjećuju s dva navedena benda, a DJ Pop doživljava se kao side–project.

Promišljeni pristup No onda se Jurica Popović uhvatio onoga što najbolje zna — skladanja i sviranja s natruhom etno elemenata. Instrumentalni album Lunar, doduše, ne djeluje kao da sadrži etno elemente, ali su vješto ugravirani u neke pjesme. Osobito to vrijedi za skladbe u kojima je glasom prisutna Matija Vuica — Lunar i H.O.T. Potonja skladba zapravo je skinuta s albuma Cvijet s juga iz 1999. i to je bila najzanimljivija pjesma s tog albuma. Ideja skladbe je očuvanje vlastitog jezika i tradicije a da se pritom ne ugrožavaju drugi. I šesnaest godina poslije pjesma vrlo dobro zvuči i svakako je jedan od nositelja albuma. Ponegdje možemo čuti i Juričin glas, a ono što je osnovno jest da ovaj album nije pokazna vježba njegovih instrumentalističkih sposobnosti, nego određeni soundtrack vlastitih mu svakidašnjih situacija ili namjera, o čemu daje iscrpno obrazloženje na šest jezika na ovitku. Jurica svira sve instrumente na albumu i kreira atmosferičan pristup, što se baš i ne može čuti na našim diskografskim meridijanima. S obzirom na preciznost pristupa, riječ je o promišljenom i vješto realiziranome djelu kojim Jurica Popović smjerno može otvarati nove horizonte u svojoj karijeri. 58

kao loš pokušaj repanja rima pod svaku cijenu koje nemaju smisla osim da zadovolje formu. Sadržaj je nevažan. Važna je forma, stav i rima. S druge pak strane, nekome tko se rodio turbulentnih devedesetih, High5 možda zvuči kao prava glazbena revolucija. Možda treba imati manje od dvadeset godina da bi se shvatila svrha i kvaliteta ovog albuma, a možda treba imati manji IQ da bi vam ova glazba sjela i stihovi vas naveli na razmišljanje. (Dubravko Jagatić)

House of Pablo

Vol. 1 (D.I.Y)

House of Pablo je svojevrsni kolektiv šest rock–bendova iz Zagreba koji je posljednjih nekoliko godina stvorio respektabilnu scenu obožavatelja čvrstog rock–zvuka s naglaskom na stoner sound i američki grunge. No ne samo da ta ekipa vrhunskih glazbenika obožava taj glazbeni žanr, oni sa svojim bendovima (Killed A Fox, Melady Lane, She Loves Pablo, Reflex Kid, Straight Outta Fridge, Muscle Tribe of Danger and Excellence) zvuče tako dobro da bi bilo gdje u svijetu oduševili mnogobrojne obožavatelje tog glazbenog žanra, a i sličnih. Sve je kod njih na svom mjestu. Moćni i jaki vokali, čvrsti, kotrljajući gitarski rifovi i uglavnom brutalna ritam–sekcija. Svaki od tih šest bendova predstavio se na ovoj kompilaciji sa svoje dvije pjesme, ponudivši odličan uvid u aktualnu zagrebačku stoner rock scenu o kojoj se dosta govori. S pravom i s razlogom! Istoimeni dvodnevni festival održan potkraj veljače u Tvornici (velikoj dvorani) na kojem su se predstavili svi ti bendovi i njihovi gosti, okupio je toliko publike da bi sljedeće godine mogli razmišljati i o još većem prostoru. Kompilacija na zajedničkom albumu odličan je uvid u tu scenu i dokaz kako negdje izvan dosega mainstream medija čuče sjajni glazbenici koji se i ne trude doprijeti do širokih narodnih masa jer je sasvim dovoljan broj obožavatelja pristupio njima i prati ih uživajući u njihovim pjesmama. (Dubravko Jagatić)

High5

Schengengang (D.I.Y.)

Zagrebačka ekipa prijatelja okupila se pod nazivom High5 i na sveopće iznenađenje glazbenih kritičara i svih poštovatelja glazbe, osvojila domaću publiku. Samo mjesec dana od izlaska njihova drugog albuma odlučili su ga predstaviti u Tvornici, napunivši je do kraja. Što je zapravo to što su ponudili na drugom albumu, zbog čega je publika pala u deliriji i pohitala na njihov koncert? Oni stvaraju hip–hop, ali su se odlučili vezati uz aktualni trap žanr koji posljednjih nekoliko godina osvaja svijet. Ma koliko nezanimljivi i loši bili beatovi u trapu, toliko je veća euforija oko ovog »novog« glazbenog žanra. Pritom su nam High5 ponudili tekstove koji možda sjajno opisuju stanje svijesti današnje mladeži. Iste one kojima je potpuno svejedno tko je na vlasti, što je bilo prije njih i što će biti s njima. »Sada i ovdje«, bez obzira na okolinu. I to ima svoj naziv, a naziva se swag, te je svojevrsna životna filozofija koja u prvi plan stavlja pojedinca koji je ponosan na sebe, posebno to ističe i uopće ga nije briga što misli okolina. S takvim gledištem u zemlji u kojoj već dugo nitko nije upalio svjetlo i s medijima koji se hrane skandalima i incidentima, njihov potez više je nego logičan, kao uostalom i pojava trapa u svijetu. Za prosječnog slušatelja i površnog poznavatelja hip–hopa, High5 zvuči

I/II

Earthquakes Usually Come Around At Night (EP) Totally Wired Records (Austrija) i 0.5 (Hrvatska)

Elektronička scena u Hrvatskoj bila bi nezamisliva bez samozatajnog Ivana Antunovića, kreativnog skladatelja elektroničke glazbe i dizajnera koji je na jedinstven način i sebi svojstvenom filozofijom uspio u cjelinu objedini-

ti dizajn i glazbu. Štoviše, svojedobno ga je autor prve iz serije kompilacija Ex–Yu Electronica, Nenad Vujić Hogon, prozvao One Man Scene. Naime, osim vlastitog imena, njegov je rad poznat i pod pseudonimom Umrijeti za strojem kao i Valter Horvat te Split Personalities. I aktualno ime I/II svojevrsni je dizajnersko–poduzetnički eksperiment ili bolje reći dosjetka koja opisuje njegovo dosadašnje djelovanje. Kako god, navodno će se u budućnosti potpisivati kao Iv/An. Njegov specifičan eksperimentalni elektronički pop–izraz postavio ga je gotovo na sam vrh tog relativno nepoznatog glazbenog žanra, ali mu je i omogućio da ovaj EP objavi istodobno i za austrijsku etiketu Totally Wired Records te za hrvatsku 0.5, što je ponovo svojevrsna igra simbola i kreacija. Ovo je izdanje prilično dobar uvid u njegovu glazbenu kreativnost, pa je više nego jasno da Ivan ništa ne radi spontano ni slučajno, već vrlo promišljeno i precizno, zbog čega je i ovaj EP pravo malo remek–djelo. (Dubravko Jagatić)

Queen of Sabe

Tragovi Croatia Records

Uz Ninu Romić, Saru Renar, Dunju Ercegović, odnosno Lovely Quinces i Irenu Žilić, Sabinu Herman često se spominjalo kao kantautoricu kojoj je mjesto u ovom pokeru dama. Sabina je od početka uzela umjetničko ime Queen of Sabe i prve nastupe ostvarila autorskim pjesmama na engleskom jeziku. Malo–pomalo »usudila se« zapjevati na materinjem jeziku i shvatila da bi to moglo biti jednako dobro i kvalitetno. Štoviše, pjesma Tragovi ubrzo je postala hit, ali i naziv kompilacije Croatia Recordsa koja je predstavila novu hrvatsku indie scenu na kojoj se prvi put pojavila i Queen of Sabe. Za razliku od svojih kolegica iz spomenutog pokera dama, Sabina je odlučila okupiti punokrvni bend te se djelomično odmaknuti od kantautorskog izraza, istupivši kao izgrađena pjevačica kojoj je bio potreban samo dobar vjetar u leđa, tj. dobro uvježbani bend. Sve se poklopilo pa je debitantski album Tragovi ugledao svjetlo dana. Na trenutke neujednačen, ali uz izuzetnu svježinu kantautorskog izraza lijepe i talentirane Sabine Herman, Tragovi su se nametnuli kao jedno od najboljih ovogodišnjih izdanja i potvrdili Queen of Sabe kao kantautoricu na koju itekako treba obratiti pažnju. (Dubravko Jagatić)

The BoneBomb

We Are Still Here Destinatio Tokyo

Nakon što su se prije nekoliko godina predstavili albumom What Do You Think This Is?, zagrebačka mnogoljudna grupa (gotovo pa ansambl) The BoneBomb vratila se s novim izdanjem i potvrdila da prethodni album nije slučajan, već da je u pitanju ekipa vrhunskih glazbenika koji jako dobro znaju što rade. We Are Still Here je album koji se zapravo nastavlja na prvijenac, s rijetko dobro spojenim funkom sedamdesetih i jazzom, uz odlično uklopljen rhythm & blues. Rasplesani bas koji kao da prati ritam ulice nekog američkog grada sedamdesetih i odlično razrađeni aranžmani za svih deset glazbenika koji čine ovaj odličan sastav, osnovna su karakteristika njihova drugog albuma, čemu svakako treba pridodati i spretno ubačene sampleove iz filmova tog razdoblja, kao i jedinstven zvuk hamond orgulja koji savršeno odgovara njihovu glazbenom izričaju. Ma koliko je teško očekivati neki groove, The BoneBomb ga nudi u izobilju. Nikola Jerković, vođa i basist grupe, odlično je posložio sastav i stvorio jedinstvenu glazbenu pojavu u Hrvatskoj koju tek treba otkriti veći broj obožavatelja i poštovatelja grupe The BoneBoomb. We Are Still Here album je koji zaslužuje samo najveće ocjene. I na kraju, bilo bi neprimjereno ne nabrojiti glazbenike jer će upravo zbog njihova iskustva i dosadašnje reputacije mnogima biti jasnije zašto je u pitanju svojevrsna supergrupa: Nikola Jerković (bas–gitara), Ljubomir Kraljević (DJ, sampleri), Jurica Leikauff (rhodes, klavir, hammond), Ante Mažuran (električna gitara), Ivica Premelč (saks), Danijel Grakalić (gitara), Zvonimir Bajević (truba), Frano Putica (bubnjevi), Minja Vujović (violina) te Mirsad Dalipi (udaraljke) kojima su se na snimanju albuma pridružili i Vanda Kos Jerković na udaraljkama te Pavle Miljenović na gitari. (Dubravko Jagatić)

Kawasaki 3P

Goli zbog pasa Dancing Bear

Šest godina nakon slavnog albuma Idu Bugari i više od dvadeset godina nakon osnutka, stiže nam treći album Kawasaki 3P–a. Najavni singl za album, 3problema, koji je izašao koji tjedan prije, pokazao je da s njima još uvijek treba ozbiljno računati, a preslušavanje izdanja dokazalo je da su spremni preuzeti neki od vodećih položaja onih mainstream izvođača koji nas već dugi niz godina dave i ne daju »mla-

dima« iskočiti u prvi plan. Iako K3P po godinama staža to baš i nisu (punoljetni i prema američkim standardnima), kako im je ovo »tek« treći album, mogli bismo ih ubaciti pod mlade. A da su mladi, pokazuju Kristin i Pusica, u kojima rokaju brzo i žestoko ko Rocket from the Crypt u najboljim danima, ali su spomenuti bend nadmašili, ako ništa drugo, u broju članova, barem za dva. Ne bi imalo smisla ne spomenuti Disciplinu kičme, jer je utjecaj evidentan na cijelom albumu, no u Velikom dispečeru i Lovcu nadmašili su čak i original s četverotrubnom postavom. Dizeldorf, Frankfurt i... (Hanover) je gastarbajterska himna koja psihodeličnom atmosferom punog i zagušljivog autobusa izaziva želučanu nelagodu, a u stvarnosti je dobra zafrkancija, kao i kabaretska Šatro, koja će sigurno pronaći svoje mjesto u nekim alternativnim veselicama. Neku posebnu dubinu i značenje u njihovim tekstovima ne treba tražiti, međutim i dalje se, tu i tamo, pronađe neka dobra pošalica, a bome i neka bolna istina. Tome u prilog ide i pjesma koja je predstavljena prije gotovo tri godine, a kojoj su sami fanovi benda nadjenuli ime Jebotext! Preslušavajući tako album, sa svakim mi se slušanjem čini da otkrivam nešto novo i nešto dobro, što će me za njega vezati. Moram priznati da su K3P ako ne nadmašili prethodnika, onda su ga barem sustigli u kakvoći materijala. (Predrag Brlek)

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Album instrumentalne glazbe

Vlasta Popić

Kvadrat Moonlee Records

Objavljen tri godine nakon hvaljenog debitantskog albuma Za očnjake, novi se album varaždinskog benda pod nazivom Vlasta Popić (koji čine pjevačica i bubnjarica Tena Rak, gitarist i pjevač Ivan Ščapec te basist Dražen Hižak) očekivao s nestrpljenjem, jer se već neko vrijeme naslućivao zaokret u njegovu zvuku. Kvadrat je u odnosu na prvijenac, koji je bio pitkiji i više pop, teži za slušanje, graniči s noiseom kakav su svirali Sonic Youth ili Fugazi, što bi u neku ruku moglo značiti i odrastanje. No ispod površine zamračene zidom gitara naziru se melodije pa tu ima asocijacija na Boye (Ako nisam dobra šta ćemo onda), finih pop–komada (Maštanje), punka (Slijepa naša /Mržnja/), a sve vodi do teškog i kompleksnog kraja (Nervozno se sanjari) koji je pogodio esenciju postojanja Vlaste Popić i natjerat će slušatelja na ponovno slušanje cijelog materijala s još većom pažnjom. Iako je album tek izašao, vjerujem da će svaki njihov fan s nestrpljenjem čekati novo izdanje, jer Vlasta Popić sigurno još nije ispucala sve svoje adute. (Predrag Brlek)

Konačno reizdavanje većine diskografije Haustora, uključujući ponajbolji album s ovih prostora — Treći svijet

Izdanje omogućuje novim naraštajima da upoznaju svjetske domete hrvatske popularne glazbe

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Piše: Bojan Mušćet

Haustor

lučajno ili ne, no low– budget box set sa sva četiri studijska albuma Haustora bit će, ne dogodi li se neki zahvat poput lanjskoga objavljivanja vinilne kolekcije sa svim albumima Bijelog dugmeta, diskografski događaj godine. Razlog je prilično efemeran: u sklopu te kolekcije prvi se put na CD–u i putem downloada službeno može nabaviti — sasvim sam uvjeren u to — ponajbolji diskografski uradak na ovim prostorima, od albuma Naši dani Grupe 220 naovamo: Treći svijet, drugi Haustorov album.

Diskografski dragulj

Original Album Collection

Zapravo je posve nevjerojatno da je u dvadeset pet godina povijesti digitalnih reizdanja na ovim prostorima taj diskografski draCroatia Records gulj ostao dostupan samo na vinilu ili na piratskim izdanjima kreiranima uglavnom u Beogradu koja sadrže, zapravo, snimku s LP ploče originalno objavljene 1984. Doduše, pet remasteriranih pjesama s albuma moglo se čuti na prvoj službenoj kompilaciji benda 1981.–1984.–1985.–1988., iz 1995. godine, a šest na drugoj kompilaciji Ultimate Collection iz 2008. No dosad u digitalnom obliku nismo čuli pjesme Zadnji pogled na Jeršaleim i Patuljci u vrtu, a mlađe su generacije sasvim sigurno bile zakinute za upoznavanje s tim izvanserijskim ostvarenjem koje sve bolje odolijeva zubu vremena. Uostalom, oba relevantna zahvata da se ponudi drukčije čitanje pjesama s ovog albuma su izvrsna — Vještice su (bez Sachera) majstorski obradile Neobičan dan, a beogradski Del Arno Band sjajno je nadogradio Treći svijet.

Preteča world musica

Na ovom albumu očito se uspjelo spojiti ono najbolje od autorskih zamisli Srđana Sachera i Darka Rundeka; sve pjesme potpisuju zajedno, stvarajući uistinu poseban glazbeni svijet koji će poslije biti definiran kao world music.

Pritom je uglavnom Sacher dao gas kreirajući glazbene krajolike, a Rundek se posvetio stihovlju, ali i sviranju ritam–gitare umjesto Ozrena Štiglića. Njegov vokal tada je bio na vrhuncu; dok se prije tražio u vokalnom izričaju, boja njegova glasa na Trećem svijetu izvrsno je sjela, kao još jedan od instrumenata. Na svim kasnijim ostvarenjima primjetno je da je Rundek kudikamo kvalitetniji autor i svirač negoli pjevač. Robert Lovrić iz sastava Ayllu koji je njegovao razne vrste južnoameričke glazbe umnogome je utjecao na zvuk, uz veliku količinu primijenjenoga reggaea, a sve je začinjeno i ponekim produkcijskim dub zahvatima. Željko Brodarić Jappa sve je to vrlo dobro posložio, realiziravši svoj ponajbolji produkcijski rad.

Razlozi za preslušavanje Od koncepta albuma donekle odudara skladba Radnička klasa odlazi u raj, prvotno namijenjena objavljivanju na nastupnom albumu, no kako je zbog preporuke izbačena s tog albuma (a ubačen je njihov najveći hit Moja prva ljubav, objavljen na nastupnom im singlu), mjesto je našao na Trećem svijetu. Čvrsto koncepcijski postavljen (kao i ostala dva ponajbolja ostvarenja regionalne diskografije — Odbrana i poslednji dani Idola te Zastave Parafa), Treći svijet svakim novim slušanjem otkriva novu nijansu i razloge za nezaustavljivo opetovano preslušavanje. Da je album plasiran na svjetsko tržište, drži Rundek, zacijelo bi pobrao globalni uspjeh, no predstavljajući novi materijal, bend je nailazio na prazne dvorane.

Sa Sacherom i bez njega Darko Rundek smatrao je da je Treći svijet zapravo Sacherov album, pa se tako taj superiorni autorski dvojac razišao (Sacher se vratio na četvrtom albumu kao gostujući basist). Rundek je na sljedeća dva albuma pokazao da i bez Sacherova autorskog doprinosa može visoko držati letvicu, dok je uz njega jedini stalni član benda ostao Damir Prica Capri, a s Trećeg svijeta slijedio ga je Zoran Zajec. Srđan Gulić svirao je bubnjeve i dalje, ali na Boleru nije naveden kao punopravni član benda. I Bolero iz 1985. te Tajni grad iz 1988. ostali su bez reizdanja dosad. Oba albuma se gotovo cijela mogu čuti na drugom CD–u kompilacija Ultimate Collection, s Bolera nedostaje vjerojatnije najžešća Haustorova skladba Ja želim, a s Tajnog grada pjesma Nada.

Boje glumišta Na Boleru je Rundek želio produkcijski proširiti zvučnu sliku, ne odvajajući se previše od postulata world musica. Stoga su ubačeni ženski vokali (među njima je i glumica Anja Šovagović), Dragan Čačinović i Mitar Subotić (poznatiji kao Rex Ilusivii) kao producenti su nabrijali produkciju, a Rundek je raspršio čvrsti koncept albuma nastojeći kreirati soundtrack koji bi, otprilike, mogao odgovarati fabuli neke epizode stripa o Cortu Malteseu. Pritom mu se dogodio još jedan megahit — Ena, pa je Bolero, logično, prilično dobro prošao. Osim Anje Šovagović, boje glumišta zastupao je i Rade Šerbedžija u rap–dionici u skladbi Take The Money and Run. Bolero je pokazao da Rundek autorski može Haustor voditi dalje i bez Sachera koji je svoje ideje iskazivao u alternativnim bendovima Brojani, Dee Dee Mellow, da bi komadić zaslužene slave pobrao s nastupnim albumom Vještica Totalno drukčiji od drugih iz 1989. Godinu prije, 1988., objavljen je Tajni grad. Producirali su ga članovi benda uz Hrvoja Hegedušića i album se doima kao logični nastavak Bolera, njegovo drugo poluvrijeme. Pritom se Rundek etablirao kao autor koji može iznjedriti hitove a da pritom ne podilazi zahtjevima šireg auditorija. Istodobno, bilo je očito da je Tajni grad prvi album Haustora u kojem se ne događa nešto drukčije, gdje nije bilo eksperimenta, otvaranja novih glazbenih fronti. Stoga ne čudi da se bend raspao u vrijeme snimanja sljedećeg albuma Dovitljivi mali čudaci (dio materijala iskorišten je za nastupni i ponajbolji solo album Darka Rundeka Apokalipso). Pa ipak, Tajni grad strukturiraniji je i dorađeniji od prethodnika.

Četiri singla na prvijencu Jedini Haustorov dosad reizdani album na CD–u je njihov istoimeni prvijenac. Objavljen je za svojedobnu podetiketu Croatia Recordsa — Perfekt Music. Taj CD sadrži sva četiri singla Haustora — Moja prva ljubav, Radio, Crni žbir te Majmuni i mjesec. Među njima je izvrsna pjesma s B strane nastupnog singla Pogled u BB te kompletan EP Majmuni i mjesec koji sadrži i skladbe Zima i Capri i za koji se uvriježilo mišljenje da je ponajbolji singl na ovim prostorima. Album je originalno objavljen 1981. i predstavio je Haustor kao vruću novovalnu atrakciju. Publiku su već osvojili singlom Moja prva ljubav koji im

je postao veliko opterećenje, jer je publika očekivala raspojasane ljetne hitove u stilu te pjesme, no Haustor je mnogo ozbiljnije pristupao kreiranju skladbi. Začudni tekstovi, istaknuta puhačka sekcija, materijal koji je tek tu i tamo pogodan za učestalo radijsko emitiranje, s jedne strane dio je publike odagnao od njih, no priuštio im je poklonike koje imaju do danas, jer je riječ o albumu koji se nalazi u samom vrhu ovdašnje produkcije. Korištenje narječja, glazba koja više odgovara teatarskim predstavama nego koncertim izvedbama i frontman pantomimičar pokazali su da je Haustor mnogo više od izvođača instantnog ljetnog hita bez obzira na njegovu kvalitetu.

Koncert u Kulušiću Diskografiju Haustora zaokružuje live album Ulje je na vodi objavljen 1995. u suradnji Dallasa i Blind Dog Recordsa. Posrijedi je snimka posljednjeg koncerta Haustora kao klasičnog novovalnog banda, 6. siječnja 1982. u zagrebačkom Kulušiću. Na njemu su skladbe s nastupnog albuma i singlova, neke neobjavljene pjesme, kao i Radnička klasa odlazi u raj. Vrlo dobra snimka pokazuje svu potentnost benda pa je teško ne složiti se s rečenicom koju u bilješci na ovitku potpisuje Siniša Bizović: »Riječ je o koncertu sastava Haustor koji je sa četiri redom odlična albuma (Haustor, Treći svijet, Bolero, Tajni grad) obilježio osamdesete godine hrvatske rock–scene dojmljivije i trajnije (jezgrovitost, svakodnevno iskustvo, eklekticizam, domišljato korištenje etno–naslijeđa, minimalizam, fantastika, osjećaj za tekstualni i glazbeni detalj, korištenje kazališnih elemenata...) od bilo kojeg drugog rock–sastava tog vremena.«

Uvijek novi putovi Glavna odlika Haustora je što je tražio nove glazbene putove, uvijek veliki instrumentalistički pogon, pritom se zadržavajući na nekim minimalističkim, osnovnim postulatima. Nikad se nije skrivao iza bogatog zvuka, a bend je izvedbeno bio bolji iz godine u godinu. Također, činjenica da autorski raskol zapravo nije naškodio bendu mnogo govori. Na primjer, razdvajanje glavnih autora Idola Vlade Divljana i Srđana Šapera koštao je taj bend karijere, a isto je i u slučaju Milana Mladenovića i Dušana Kojića Koje u Šarlo akrobati. Isto tako, znakovito je da je bend triput počinjao, realiziravši tri izvrsna albuma,

predstavljen na nizu koncerata u regiji

austor je bend koji je obilježio ne samo osamdesete (kao autorski najplodonosnije vrijeme na ovim prostorima) nego i sva potonja desetljeća kojima se kvalitetom pribraja i četvrti.

Izvor napajanja Upravo zato je sedmi box set iz serijala Original Album Collection nesumnjiv diskografski zgoditak. Možda je to uvodno testiranje za projekt koji Haustor nesumnjivo zaslužuje — paket sa svim vinilima i CD–ovima, uz singlove, neobjavljene snimke, bilješke i memorabiliju. Haustor i danas ima vjernu sljedbu i zacijelo bi takav projekt na doličan način obilježio karijeru uistinu velikog benda koji je ostavio velik trag ne samo u osamdesetima (kao autorski najplodonosnijem dobu na ovim prostorima) nego i u svim potonjim desetljećima. Uostalom, Haustor je krucijalno utjecao na svu silu bendova, od Šo!Mazgoona preko skupine Pips, Chips & Videoclips do izvođača elektroničke glazbe koji preuzimaju naslijeđe Haustora u svoje miks–pultove. Srećom, zahvaljujući ovom izdanju, bit će toga mnogo više jer je Haustor izvor s kojeg valja uvijek grabiti bez opasnosti od moguće pogreške.

Nimbus & Darko Rundek

Sve je poznato (singl) Croatia Records

Za sve koji pažljivo prate zbivanja na domaćoj rock–sceni ime grupe Nimbus i Maje Lovrić Kosa nije nepoznanica. Štoviše, Maja je višegodišnja voditeljica i urednica radijske emisije Cener na zagrebačkom Radiju 101 koja se bavi događanjima na domaćoj rock–sceni. Upravo zbog svojeg posla, Maja je ove godine bila i nominirana za Večernjakovu ružu u kategoriji Najbolje radioemisije. Međutim, ona je na sceni već više od deset godina, prisutna i svojim projektom Nimbus, iako je tek prije nekoliko godina realizirala prve pjesme u suradnji s Croatia Recordsom koji je ujedno objavio i njezinu najnoviju suradnju s Darkom Rundekom u duetu Sve je poznato. Pjesma privlačne i sanjive atmosfere u koju se vokal Darka Rundeka odlično uklopio, predstavlja Maju i njezin Nimbus kao ime od kojega možemo još puno očekivati. Pomalo drukčija od nekog uobičajenog kantautorskog izraza, Maja i Rundek u duetu su se pokazali kao dobitna kombinacija pa nije ni čudo što se pjesma sve češće može čuti u eteru radiopostaja diljem Hrvatske. (Dubravko Jagatić)

Očekivano u zoni komfora Na izdanju su se našle pjesme Predraga Martinjaka, Eni Kondić, Amila Loje, Zorana Predina, Arsena Dedića, Dalibora Prochazke i Dade Pastuovića Newere Massimo Piše: Bojan Mušćet

1 dan ljubavi

S trećim albumom u nizu konfekcijskih ostvaAquarius Records renja očito je da je Massimo karijeru stavio na autopilot, bez uzbuđenja, skretanja, neočekivanih zahvata i izlaza iz zone komfora. Sve što treba je tu: premium glas, odlično izvedena orkestracija koja uključuje i izvrsno Massimovo rukovanje gitarom, ujednačena produkcija Nikše Bratoša, Predraga Martinjaka i Ivana Popeskića, uglavljeni megahit (Suze nam stale na put), vrlo dobar autorski doprinos vrhunskih skladatelja (Arsen Dedić, Zoran Predin), sudjelovanje prekaljenih studijskih i pozorničarskih instrumentalista te pratećih vokala (Igor Geržina, Nikša Bratoš, Henry Radanović, Marina Majerle...), bogati aranžmani i sve to upakirano u decentan ovitak tandema Bacharach&Krištofić.

Podizanje napetosti Kad se tome dodaju i skladbe koje na ključnim mjestima drže tenziju — uvodna Ne dam grijehu na tebe Amila Loje, središnja Zemlja zove oblake Dade Pastuovića Newere i zaključni instrumental Pirova pobjeda, očito je da je album napravljen iznimno minuciozno, kao da su mu prethodili due dilligence, SWOT analiza i ostali korporativni alati. Rezultat je u tom smislu besprijekoran, ali prilično očekivan. Zapravo, Massimo je u tom smislu dostigao Olivera — mogao bi i on otpjevati telefonski imenik, savršeno bi zvučalo, no kao i u Oliverovu slučaju, potpuno predvidivo.

Glazbeno odijelo Možda to ne bi bio problem da se Massimo nije uspješno okušao i na drugim poljima. Ne treba radikalno posezati za članstvom u projektu Metal Guru, no kad je posrijedi novija povijest, Massimo bilježi niz zanimljivih gostovanja ili dueta, realizirao je vrlo dobar album s obradama Sinatrinih uspješnica, a uživo će ponekad sjajno zapjevati ili zasvirati napolitanske kancone. Možda je najvažnije to da mu je u ovom rukavcu njegove karijere ponajbolje skladbe pisao Zrinko Tutić, s mnogo više strasti i emocija, pa je sve djelovalo životnije čak i kad su rezultati bili tupavi (Benzina). Slična je situacija s Oliverom Dragojevićem nakon prestanka suradnje sa Zdenkom Runjićem — imao je hit–dva po albumu, ali ni najveći autori nisu mogli sašiti glazbeno odijelo kakvo je radio Runjić. Tako je i Tutić za Massima imao tu neponovljivu vještinu.

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Dubravko Jagatić Milan Majerović–Stilinović Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić FOTOGRAFIJA Anastazija Vržina

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Diskografski pogodak godine!

Novi album poznatog pjevača

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

Potkraj travnja u zagrebačkoj Laubi riječki Let3 pokazao je zašto je ipak naš najveći rock– bend! Brojni vjernici hodočastili su u zapadni dio grada, a velečasni Prlja i don Mrle, uz nove pjesme, krstili su i poseban spomenik posvećen njemačkoj kancelarki Merkel... Pogledajte njihovo putovanje u formi fotopriče!

je u s i l i čin sal, a ja U ! o ć , a je ju svoj po ! a a a l g i t S i ki zna obal, ćo dečk je prvi ispr san

, potrebno Danas je šok dobe ar u Svatko u životu treba majku, je šokirati ljududdeajepodčn anas strah, mama te čuva i brani, a mi smo razmišljati. Lj iti dru ... svoju projektirali! strah ih je zaskočo nacrtalgairicu Spomenikom smvari i vratit ćemo ljudima neke ston što završimo ga u Laubu nak turneju. 62

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

ž ili s ko o l s e s o m s K o n a č ni ćoe m ... C r k v a i L e t 3 B o z a n a u g l a v i! dva o k

Još jedan par očiju u glavi su dolar i euro, motivi za kostime koje je izradio riječki dizajner, Juraj Zigman.

Niš ne vidin, niš ne znan, niš me ne pitaaaaj...! o či K, d e j v s i b u a L Pu b l i k am iuj i , r a s t a k a n j u D N Ri b o k e r o l l a n đ e l i m a i p r d e ž ro c k & da ć e z a š titni č ki e he str a hu po st ati pr de ž ma ć fit majk e e n as z a sitni pro k o j a ć i u r o b lj e! pro dat Kad smo o dsv pj e s m e s no vo ir a li s v e kr e nu li smo ig al b uma , i ist e stvari o s po č etk a j o š j e d a n p u t . d s v i r a l i 1, j edno g , pu b li Z a c ij e nu dva n ast upa . k a j e do bila po k lo n i z Be r A stig ao j e i l i n a ...

2, 3, 4, IZGUBLJENI... FB Let3 / Tomislav Jagar

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

LET3 — Put do Laube

BROJ 191, SVIBANJ 2015.

Tomislav Oliver: Kraljevi bogova Kompleksna poezija u tumačenju Zagrebačkog baleta na praizvedbi 25. travnja u Hrvatskom narodnom kazalištu, na zatvaranju 28. Muzičkog biennala Zagreb Mr. Lee (Mrle) i IvaneSky