Cantus192 web by HDS.hr

ISSN 1330–4747 NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 192 | SRPANJ 2015. | CIJENA 22 kn

55. Festival zabavne glazbe, Split 2015.

Petar Grašo i bračni par Huljić pobijedili s pjesmom Moje zlato

Borba za izvođačka prava na internetu

HGU i HUZIP pokrenuli tužbu protiv Hrvatskog Telekoma Tema broja/Za Cantus govore splitska kći i sinovi:

Zorica Kondža te Nikša Gligo, Frano Parać, Jakša Fiamengo i Saša Antić 90. rođendani

Ljubo Kuntarić Miroslav Miletić Split

Balet Tramvaj zvan čežnja Mladena Tarbuka Harmonija ugode i koristi Petar Grašo s pjesmom Moje zlato bračnog para Huljić apsolutni je pobjednik 55. Splitskog festivala (tekst na str. 54-55)

Miroslav Lelas

Skupština HDS–a u Lovranu

Riječ urednice

S BROJ 192, SRPANJ 2015.

Dragi čitatelji,

tiglo je ljeto, omiljeno godišnje doba za opuštanje, odmor i punjenje baterija. Možda u nekoj hladovini uzmete u ruke novi Cantus koji vam može pružiti dodatnu informacijsko–intelektualnu razonodu o aktualnim glazbenim zbivanjima. Kao i svake godine, mjeseci pred nama uglavnom su ispunjeni događajima na obali. Početkom srpnja, već tradicionalno, u žarištu zbivanja je Split, gdje se održavaju dva ključna glazbena festivala: Splitski festival i Splitsko ljeto. Stoga gradu pod Marjanom, kojim biste svi ovoga ljeta trebali proći (barem u mislima), posvećujemo ovaj broj časopisa. Na naslovnici će vas privući ozračje pobjedničke večeri 55. Splitskog festivala na Prokurativama, dok ćete među koricama listati sudbine i razmišljanja mnogih Splićana ključnih za hrvatsko glazbeno stvaralaštvo. Da ništa nije slučajno i da se Split u 2015. godini u više sfera pozicionirao u središte nacionalne pozornosti, dokazuje već i ovogodišnja dodjela nagrade Porin, koja je u svojem prvom izdanju promjene pridjeva iz »diskografske« u »glazbenu« održana prvi put upravo ondje. Tom su prigodom nagradama za životno djelo ovjenčani »splitski sinovi«, akademici Nikša Gligo i Frano Parać, koji mnogo toga duguju upravo odrastanju u Splitu, što otkrivaju u razgovoru suradnici Karolini Rugle. Iako Komižanin po rođenju, Splitu mnogo duguje i naš prvi član tekstopisac, najuglazbljivaniji hrvatski pjesnik Jakša Fiamengo (član predsjedništva HDS–a) kojemu je posvećena autorska večer u sklopu 55. Splitskog festivala. Predstavnik novije generacije Splićana svakako je frontmen grupe TBF (The Beat Fleat) Saša Antić koji u intervjuu s Josipom Radićem predstavlja sadržaj novog albuma Danas sutra, na kojem pomalo izaziva crkvene dogme te proširuje spektar stilova na prizvuke soula i countryja. I naposljetku, tu je šećerna vila hrvatske zabavne glazbe, pjevačica Zorica Kondža, također Splićanka, koja je nedavno u Lisinskom proslavila trideset godina karijere i svoja razmišljanja iznijela u razgovoru s Bojanom Mušćetom. Uz ostale zanimljivosti, preporučujemo i tekstove o dolasku streaming grupe Deezer u Hrvatsku, popraćenom turbulentnim reakcijama i raspravama glazbenika i diskografa. No mi vam želimo dugo, toplo ljeto bez bure, uz puno dobre glazbe i užitak čitanja Cantusa!

Alba Nacinovich i Leo Škec

Dalibor Bukvić, Milan Majerović-Stilinović, Antun Tomislav Šaban i Jana Haluza

U ime domaćina društvo je zabavljao »lokalac« Dražen Turina Šajeta

Dubravko Majnarić: »Opatiju još nismo vidjeli iz ove perspektive!«

nedjelju, 31. svibnja 2015. u Lovranu je održana redovita godišnja Skupština Hrvatskog društva skladatelja. Nakon što je 2013. godine Skupština prvi put održana izvan Zagreba, u Biogradu na Moru postaje običaj da se svake druge godine Skupština održi u drugim dijelovima Hrvatske. Ta je odluka donesena da bi se napravio iskorak prema članovima koji ne žive u Zagrebu i ujedno poslala poruka da je HDS nacionalna udruga koja djeluje na području cijele Hrvatske. Skupštini se odazvalo 57 redovitih članova, a predsjedao je predsjednik Društva akademik Zoran Juranić. Glavni tajnik Antun Tomislav Šaban podnio je programski i financijski izvještaj o poslovanju HDS–a u 2014. godini. Oba izvještaja jednoglasno su usvojena, kao i izvještaj Nadzornog odbora. Također su usvojene izmjene i dopune Statuta.

Harmonija ugode i koristi

BROJ 192, SRPANJ 2015.

O d r ž a n a r e d ov i t a g o d i š n j a S ku p š t in a H r vat s ko g d r u š t va s k l a d at el j a 31. sv ib n j a 2 015. u Lov r a nu

UVODNIK

I ove su godine, prema tradiciji, na Skupštini objavljeni dobitnici godišnjih nagrada Društva za proteklu godinu. Radni dio trajao je oko dva sata, no članovi su u Lovran doputovali dan prije i proveli vrijeme u druženju. Autori sa svih strana Hrvatske susreli su se najprije na brodu Iadera koji ih je povezao na krstarenje: krasno vrijeme pogodovalo je vedroj kolegijalnoj atmosferi koja je bila posebice zanimljiva novim članovima Društva. Uz vjetar u kosi, čašicu razgovora i šetnju Mošćeničkom Dragom, sati su proletjeli do večernjeg druženja u hotelu. Ondje su sve oduševili Alba & Leo. Alba Nacinovich i Leo Škec riječki je jazz duo (glas i gitara). Vrlo su talentirani, vrlo mladi i odvažni u korištenju različitih glazbeničkih pomagala i tehnika (kazoo, looping i sl.). Zajedno nastupaju već deset godina, a osim po jazz standardima, poznati su po originalnim obradama pjesama različitih žanrova. Dojmljiv nastup mladih kolega iskusni članovi Društva popratili su iskrenim pohvalama i s velikim zanimanjem. (HDS)

Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus Na Skupštini HDS-a svi su izvještaji o poslovanju jednoglasno usvojeni

Skupština HDS-a

Glavni tajnik Antun Tomislav Šaban, predsjednik Zoran Juranić i dopredsjednik Ante Pecotić

Dolazak u Volosko BROJ 192, SRPANJ 2015.

Kuntarić 1951. godine završava Tehnički fakultet te, gradeći mnoge objekte na Jadranskoj obali, postaje tražen i cijenjen u svojoj struci. Iste godine dolazi u slikovito primorsko mjesto Volosko pokraj Opatije, gdje i danas živi. U to su vrijeme Kuntariću, već prilično poznatom skladatelju, prelijepi kvarnerski te liburnijski pejzaži i krajolici snažna umjetnička inspiracija. Pedesetih godina prošloga stoljeća u Europi nastaje vrijeme festivalomanije; 1951. godine utemeljen je Festival talijanske kancone San Remo, a samo dvije godine poslije Festival zabavne glazbe Zagreb.

Prva nagrada na tom prvom Zagrebačkom festivalu, prema odluci žirija i publike, dodijeljena je Kuntarićevoj pjesmi Ta tvoja ruka mala, skladana na tekst Blanke Chudobe, u aranžmanu Milivoja Körblera i u izvedbi Ive Robića, s kojim uspostavlja plodnu dugogodišnju suradnju. Pjesma je odmah izvrsno prihvaćena, ubrzo postaje hit koji do danas u izvedbama raznih izvođača i mnogobrojnim obradama nije izgubio na svježini i aktualnosti. To veliko festivalsko priznanje bilo je prijeloman trenutak u Kuntarićevu skladanju lakih nota; tada počinje njegova duga i plodna skladateljska karijera kao skladatelja zabavne/pop glazbe. Osim mnogih uspješnica na lakoglazbenom području, primjerice Autobus calypso; U nedilju, Ane; Pjesma tipkačice; Sretan put; Zamagljen prozor i druge, Kuntarić je autor filmske glazbe te dvadeset glazbeno–scenskih djela (opereta, mjuzikla, rock i pop opera te lutkarskih igrokaza). Nedvojbeno najvažnije i najizvođenije Kuntarićevo glazbeno–scensko djelo je rock–opera comica — Karolina Riječka, za koju je tekst prema Dragi Gervaisu napisao Vlado Vukmirović. Mnoga Kuntarićeva djela zasnovana su na narodnom glazbenom melosu pojedinih naših regija, ali on nikada ne kori-

sti citate. Veći broj glazbenih djela posvetio je dječjem uzrastu s tematikom koja zaokuplja dječju maštu. U pogledu stvaralačke opredijeljenosti i preokupacije, kako ističe sam Kuntarić, propust su velike nedoumice i traženja u različitim žanrovima i oblicima. Unatoč tome, stvorivši niz evergreena kojima je obogatio glazbenu kulturu Hrvatske i niza naraštaja slušatelja, Kuntarić može biti zadovoljan.

Zaokret u stvaralaštvu Posljednja dva i pol desetljeća u Kuntarićevu se stvaralaštvu dogodio zaokret: odustaje od skladateljskih nedoumica i »svaštarenja« te sklada poglavito duhovnu glazbu. Takva je opredijeljenost nastala kao skladateljeva potreba očitovanja miljea u kojem živi i stvara, u čijem mu je otkrivanju svijeta i ljepota tog glazbenog izričaja put utro Albe Vidaković. Stvoren je grandiozan opus od sedam stotina tiskanih djela: misa, oratorija, kantata, pučkih sakralnih skladbi i obrada te duhovnih stavaka za vokalno–instrumentalne ansamble, orkestre, zborove, tambure, mandoline i klape. Premda je sav taj duhovni i liturgijski materijal pripremljen za reprodukciju, nedovoljno se javno izvodi. Razlog

tome nije melodijska neprijemljivost i upitna umjetnička kvaliteta, nego činjenica da je autor skromna i samozatajna osoba, dislocirana od većih kulturnih središta. Osim toga, nema na raspolaganju, poput mnogih drugih skladatelja, soliste, sastave i ansamble koji bi promptno reproducirali njegova djela. Ljuboslav Ljubo Kuntarić je ne samo izniman glazbeni umjetnik i stvaralac nego i velik, jednostavan, drag čovjek i odan prijatelj. Poput slavnog talijanskog opernog skladatelja Gioacchina Rossinija (1792.–1868.), i Kuntarić je maštovit i izvoran u kulinarskim vještinama, u što se osvjedočio i autor ovoga teksta. Odgojen na čvrstim katoličkim i kršćanskim načelima, Kuntarić je dobroćudna i plemenita karaktera, nenametljiv i obziran, spreman na šalu i humor, a ukaže li mu se prilika, zna sugovorniku uputiti korisne i mudre savjete. Glazbenom bardu, maestru Ljubi Kuntariću, koji je sve svoje ljepote i dobrote života pretočio u note za sve uzraste, izražavamo duboko poštovanje i zahvalnost što je impresivnim i raznovrsnim glazbenim opusom obogatio hrvatsku glazbenu baštinu. Uz obilje zdravlja, sretan rođendan, maestro Kuntariću!

BROJ 192, SRPANJ 2015.

knutog muzikologa, skladatelja duhovne glazbe i osnivača Instituta za crkvenu glazbu, što je ostavilo dubok trag u Kuntarićevu životu i stvaralaštvu religiozna usmjerenja. Vidaković, pedantna osoba stroga nastupa i osebujna glazbenog autoriteta, čija se golema djelatnost razvijala u tri smjera (reproduktivnom, umjetničko–stvaralačkom i znanstvenom), počeo je s Kuntarićem studiozno i temeljito raditi kontrapunkt i harmoniju, kompoziciju i instrumentaciju. Ubrzo nastaju i neka ozbiljnija Kuntarićeva simfonijska djela.

Prijatelji i kolege: čestitar Andrej Baša i slavljenik Ljubo Kuntarić

Ljubo Kuntarić: proslava 90. rođendana u Voloskom RO Đ E N DA N I , Volosko pok r a j O pat i je, 20. lipn ja 2015.

Devedeset ljeta maestra Kuntarića

U intimnom je ozračju Ljuboslav Ljubo Kuntarić na vološćanskoj rivi u nazočnosti prijatelja i kolega proslavio 90. rođendan

Piše: Ramiro Palmić

ovoriti i pisati o životu te profesionalnom i glazbenom djelovanju Ljube Kuntarića, živuće legende hrvatske glazbe i umjetnika neiscrpnog glazbenog nadahnuća, o kojem su ispisane mnoge stranice, uistinu je poseban izazov, no istodobno obaveza i čast.

Inženjer–glazbenik Građevinski inženjer po profesiji, a glazbenik i skladatelj po vokaciji (o toj ćemo djelatnosti i govoriti), Ljubomir Ljubo Kuntarić rođen je 20. lipnja 1925. godine u Čakovcu. Potječe iz ugledne hrvatske intelektualne obitelji i već zarana upija izvorni glazbeni duh i dah međimurskog kraja i slavonskih ravnica. Do šesnaeste godine Kuntarić živi i školuje se u Čakovcu, kulturnom i privrednom središtu Međimurja. Društveni i kulturni život toga vremena u Čakovcu bio je

bogat, raznolik i intenzivan, i kako sam slavljenik ističe, to je bio najljepši dio njegova života. Kuntarićev glazbeni put počeo je vrlo rano. Već u sedmoj godini počinje učiti glasovir kod gospođe Schmit koja mu pruža solidne teorijske i praktične temelje. Realnu gimnaziju pohađa u Varaždinu, gdje istovremeno upisuje i glazbenu školu, a između ostalih profesor mu je bio poznati glazbeni pedagog Marijan Zuber. Zbog ratnih događanja prekida školovanje u Varaždinu i

s obitelji se seli u Požegu. Nakon Drugog svjetskog rata upisuje Tehnički fakultet u Zagrebu i već na prvoj godini studija 1945. godine, s Miljenkom Prohaskom, postaje član Hrvatskog autorskog društva te je jedan od utemeljitelja Udruženja skladatelja zabavne glazbe. Usporedno sa studijem građevine usavršavao je i brusio svoj skladateljski talent kod Rudolfa Matza (1901.–1988.) koji se oduševljava Kuntarićevim skladbama i aranžmanima. Daljnju glazbenu poduku nastavlja kod Albe Vidakovića (1914.–1964.), ista-

RO Đ E N DA N I , 90. r ođend an M ir oslava M ilet ića , 22 . kolovoz a 2015.

Najizvođeniji hrvatski skladatelj u svijetu: »Skladam kako bih ljudima bio razumljiv.« U povodu visoke, okrugle životne obljetnice, u njegovu domu u zagrebačkom Voćarskom naselju susreli smo se sa skladateljem i porazgovarali o životu bogato ispunjenom glazbom

edan od najstarijih članova HDS–a, Miroslav Miletić, 22. kolovoza navršit će devedeset godina. Bio je to povod za još jedan u nizu naših susreta i prisjećanja na glazbom bogato ispunjen život. Razgovarali smo u njegovu domu u zagrebačkom Voćarskom naselju. Unatoč visokoj dobi, dobrog je zdravlja i kondicije te se pohvalio da upravo piše još jednu svoju skladbu, vjerojatno posljednju, Baladu za violinu, rog i harfu.

Okret prema klasici »Nedavno sam dobio narudžbu od jednog njemačkog trija, koji je već izvodio nekoliko mojih skladbi, da napišem nešto za njih. Umjesto klavira, željeli su upravo harfu, a to je vraški teško. Pristao sam i odlučio napisati Baladu s podnaslovom Prije i poslije 1959. godine. To je, naime, bila prijelomna godina u mojem životu jer sam tada dobio prvu međunarodnu nagradu u Nizozemskoj za svoj Koncert za violu i orkestar. Bilo je to doba avangarde koja me okupirala oko godinu dana, ali sam shvatio da moram skladati tako da ljudima bude razumljivo. Iako sam cijenio avangardu i mnogo znao o tome, jer sam četiri puta bio i u Darmstadtu (imao sam čak među prvima kod nas i vlastiti elektronički studio), ipak sam se radije okrenuo klasici, jer sam uostalom na njoj i odgojen. Sada mi je, iako još imam invencije, teško pisati. Sve mi pobjegne. Vjerujem da je to posljednje što pišem. Uostalom, dosta sam skladao.«

Susret s glazbom Miroslav Miletić rođen je 22. kolovoza 1925. u Sisku, ali se u dobi od tri godine s roditeljima i sestrom doselio u Zagreb. Sjeća se vremena kada je prvi put dobio violinu u ruke. »Imao sam sedam godina kad je moja majka odlučila da me zaposli violinom kako bi me odvratila od pretjeranog skakanja i skitanja. Počeo sam učiti privatno kod češkog violončelista i kapelnika Stanka Kroupe, koji je kod nas stanovao besplatno, s tim da je zauzvrat mene svakodnevno podučavao violinu, ali na vrlo jednostavan i pristupačan način. Dok sam ja na primjer izvlačio duge note po praznim žicama, učitelj me pratio improvizirajući harmonije na violončelu. Bila je to najbolja godina mojeg školovanja, kao i ona posljednja na Muzičkoj akademiji.«

Obilazak svijeta Miroslav Miletić je, naime, studirao violinu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, najprije u razredu Stjepana Šuleka, a potom kod Ivana Pinkave, kod kojega je diplomirao 1953. Već je 1946. počeo svirati u Simfonijskom orkestru RTV Zagreb, a zatim u Zagrebačkoj filharmoniji. Pune dvadeset tri godine bio je profesor violine i viole na Glazbenoj školi Pavao Markovac. Godine 1960. osnovao je Gudački kvartet Pro arte s kojim je obišao svijet; imali su gotovo dvije tisuće nastupa. »Naveliko smo predstavljali hrvatsku, jugoslavensku i svjetsku glazbu u domovini i inozemstvu. Bilo je mnogo praizvedbi. U New Yorku smo primjerice izveli Prvi gudački kvartet Krzysztofa Pendereckog, što je bila prva izvedba tog djela u Americi. Kvartet sam sastavio od najboljih glazbenika Zagrebačke filharmonije. Bili su to na samom početku violinisti Božidar Gorše i Vladimir Marković. Ja sam svirao violu, a René Forest violončelo. Poslije se sastav mijenjao, ali uvijek s vrsnim glazbenicima, pogotovo primašima. Oni su nas u pravilu napuštali kad bi negdje vani dobili bolje mjesto. Svirali smo sve naše i strane autore, a najviše suvremene. Bio sam uporan i tvrdoglavo sam provodio svoje ideje. Kad su na jednoj američkoj turneji u pustinji pokraj Meksika tražili da iz programa izbacimo Pendereckog jer da to publika neće prihvatiti, inzistirao sam na tome da se to ipak izvede i na kraju je upravo ta točka dobila najveći pljesak pa smo je morali ponoviti. A najbolja kritika je kad vas drugi put pozovu da nastupite.«

Za bocu vina Godine 1958. Miletić je otišao na usavršavanje u Prag. Violu je studirao kod prof. Ladislava Czernyja, koji mu je nakon prvog susreta rekao: »Vi nemate kod mene što učiti. Čestitam vašim profesorima!« Kompoziciju je studirao u razredu Pavela Borkovca (praškog Šuleka) i Alojza Habe. Svoj iznimno uspješan i virtuozan Ples za violinu solo posvetio je prof. Czernyju. Od ZAMP–a je dobio informaciju da je upravo to djelo najizvođenija hrvatska skladba svih vremena. Ali i na Osorskim glazbenim večerima Miletić je bio najizvođeniji skladatelj. S Kvartetom Pro arte održao je prvi koncert na tom festivalu; honorar je bila boca vina i kolut sira. Osim

toga, Ples za violinu solo bio je na Međunarodnom violinističkom natjecanju Vaclav Huml 1985. obvezatna skladba. »Jedan talijanski violinist mi je rekao da je samo u jednoj godini u proljetnom i jesenskom terminu izveo moj Ples više od osamdeset puta po cijeloj Španjolskoj i Africi. Nisam vjerovao!« Miroslav Miletić se u profesionalnom životu bavio mnogim aktivnostima kao violinist i violist (propagirao je i violu d´amore), komorni glazbenik, pedagog, skladatelj te organizator i promicatelj hrvatske glazbe. »Glazbu sam izabrao kao životni poziv, unatoč očevu protivljenju. On je bio ugledni krojač, vrlo autoritativan. Želio je da se bavim nečim konkretnim. Ali ja se nisam dao. Imao sam sreću što sam se rano počeo baviti komornom glazbom, koja je najzanimljivija i izvor svega. Svirao sam najprije u Kaptolskom kvartetu koji je osnovao kanonik Kamilo Dočkal. Iz Praga sam mu poslije za njegov muzej donio dagerotipiju nadbiskupa Stepinca.«

Gudačka tradicija Glazbena iskustva Miletić je stjecao u mnogobrojnim kontaktima s poznatim glazbenicima. »Vrlo sam cijenio svoje prve učitelje u srednjoj školi — Milana Grafa i Mladena Pozaića. Naučio sam mnogo i u gudačkom kvartetu te u orkestru Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem maestra Friedricha Zauna koji je izveo moju Suitu za gudače. Dirigiranje sam učio i kod maestra Matačića na Mozarteumu u Salzburgu. Za vrijeme studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu imao sam iskustva i s prof. Vaclavom Humlom, koji je bio strah i trepet, terorizirao je studente i nije im dao nastupati, za razliku od Antonija Janigra koji je predavao komornu glazbu i od kojega sam također puno naučio. Svirali smo zajedno u orkestru: ja sam bio vođa sekunda, a Janigro i Rudolf Matz su zajedno svirali na pultu violončela. Janigro je bio sjajan!«

Dobar organizator Za mnogobrojne aktivnosti Miroslav Miletić dobivao je ugledna priznanja; treba izdvojiti nagradu Fondacije Gaudeamus, Zlatnog lava u Veneciji za filmsku glazbu, dvije zlatne medalje u Vercelli-

ju, dvije nagrade JRT–a, Vjesnikovu nagradu Josip Štolcer Slavenski, Nagradu Boris Papandopulo za skladbu Concerto grosso za violu i gudački orkestar i nagradu Porin za životno djelo 2009. »Volio sam sve što sam radio. Najviše sam uživao u skladanju, pisao sam brzo. Bio sam uporan, točan, vrlo discipliniran i dobar organizator. Stoga sam se mogao fizički i psihički nositi s mnogobrojnim obavezama. Ali nisam imao predispozicije za solističku karijeru. Za to treba biti kompletan umjetnik. Ipak sam povremeno nastupao i solistički. Jednom sam dobio poziv da izvedem svoj Koncert za violu i orkestar u Lenjingradu, što su mi organizirala dvojica moskovskih kolega kojima sam bio dobar domaćin za njihova boravka u Zagrebu. Bilo je to fantastično iskustvo uz sjajnu Lenjingradsku filharmoniju.«

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Treba biti strog prema sebi, a ne biti bahat, jer što je čovjek skromniji, time je vredniji!

Piše: Višnja Požgaj

Više od dvjesto djela Miroslav Miletić nažalost ne bilježi svoje opuse, samo datume i mjesta izvedbi, ali poznato je da su njegova djela mnogobrojna (više od dvjesto) i raznolika, od orkestralnih, solističkih, zbornih, dječjih, glazbeno–scenskih, vokalno–instrumentalnih do koncertantnih, a najviše komornih (između ostaloga i četiri gudačka kvarteta!). Mnoga djela su snimljena i objavljena na nekoliko ploča i CD–ova, čak više u inozemstvu negoli kod kuće, jer je Miletić jedan od najobjavljivanijih hrvatskih autora na svjetskom planu. Ističe da nikada nije obraćao pažnju na stil, samo na potrebu da glazbu sluša i da piše. Često po narudžbi. Stvorio je tako svoj stil temeljen na tradiciji, ali i na suvremenim glazbenim tokovima, nerijetko obojenim nacionalnim folklorom. S obzirom na veliko znanje, životno iskustvo i profinjen ukus, s uvažavanjem prihvaćamo njegovu poruku našim mladim glazbenicima: »Važno je biti svestrano obrazovan i poštovati svoju glazbenu sredinu jer je ona na visokoj razini. Ne smije se podcjenjivati kolege, ni strance, a naročito ne domaće. Treba biti strog prema sebi, a ne biti bahat, jer što je čovjek skromniji, time je vredniji!« Budući da je naš slavljenik odlučio zatvoriti svoju stvaralačku kajdanku, poželimo mu mirnu starost u zdravlju i veselju, ususret jubilarnim jesenskim 15. Danima glazbe Miroslava Miletića, poticajnom festivalu kojim je, pružanjem najkvalitetnijih glazbenih sadržaja, rodnome Sisku vratio publiku.

natoč visokoj životnoj dobi, Miletić je dobrog zdravlja i kondicije, svaki dan odlazi u šetnju i nakon povratka kući piše svoju, kako je najavio, posljednju skladbu Balada za violinu, rog i harfu

U povodu 90 godina Dubrovačkog simfonijskog orkestra

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Piše: Ileana Grazio

rad Dubrovnik jedan je od rijetkih hrvatskih gradova koji se može pohvaliti bogatom tradicijom orkestralnog muziciranja, o čemu svjedoči arhivska građa.

Dalja povijest

Ako pogledamo u dalju povijest, postoje dokumenti još iz 14. st. o Kneževoj kapeli, koja je vjerojatno postojala i prije, čiji su članovi bili strani i domaći glazbenici koji su se bavili i pedagoškim radom, odgajajući mlade svirače. Kneževa kapela stajala je na raspolaganju svim Dubrovčanima, bilo plemićima bilo pučanima, pa je taj skup glazbenika bio redovito glazbeno tijelo koje je muziciralo prema običajima kraja i obilježjima pojedinih glazbenih razdoblja. Dolaskom francuske vlasti i ukidanjem Dubrovačke Republike (1808.), a i kasnije tijekom austrijske vlasti, Kneževa je kapela ukinuta, gradom su samo odzvanjali zvuci vojničkih glazbi, no Dubrovčani su se, kako piše Josip Bersa u svojem poznatom djelu Dubrovačke slike i prilike, povukli u privatne palače i salone u kojima su svirali komorni ansambli. U novim prilikama poslije Prvog svjetskog rata Dubrovnik je energično obnovio duh kulture koji oplemenjuje ljude i to je rezultiralo osnivanjem instrumentalnog ansambla 1924., koji su nazvali Gradski orkestar. Osnivači su bili maturanti dubrovačke gimnazije: Mato (Tulko) Katić, August Brilli, Vladimir Berdović, Šime Torbarina, Miljenko Tudorić, Petar Luvijanović, Ante Gluščević, Domenico Capurso, Miljenko Cvitanović, Milan Bojanić, Melko Gračić i Zdenko Šapro. Članovi orkestra su u novinama Narodna svijest objavili poziv svima koji znaju svirati neki instrument da dođu na audiciju u prostorije Društva Bošković. Odaziv je bio veoma dobar.

Novija povijest

Godine 1925. Gradski orkestar preimenovan je u Dubrovačku filharmoniju. Iste godine, 24. kolovoza, ansambl je legaliziran statutom te ga od 1926. financira općinska vlast, što se održalo do danas. Tako je Dubrovačka filharmonija postala glavni nositelj glazbe-

nog života Dubrovnika, ujedno i temelj za kontinuitet simfonijskog muziciranja u ovih devedeset godina (1925.–2015.). Prvi predsjednik Dubrovačke filharmonije bio je liječnik dr. Lujo Fouque (po majci Dubrovčanin, po ocu Francuz), koji se zalagao za promicanje glazbe i u orkestru je svirao violinu. Prvi službeni nastup Dubrovačke filharmonije bio je 13. travnja 1925. u Bondinom teatru (današnje Kazalište Marina Držića), pod vodstvom poljskog dirigenta Tadeusza Sygietynskog (tada dirigenta Varšavske opere). Uspjeh je bio izvanredan. U tadašnjem je tisku pisalo da je »program izveden s pravom dozom ukusa i stila«. Nakon prvog nastupa očekivao se daljnji rad ansambla, a dr. Fouque dovodi iz Praga mladog dirigenta Josefa Vlacha Vrutickyskog koji ostaje u Dubrovniku do 1948., a onda se vraća u Češku. Godine 1926. u Dubrovniku se nastanjuje poznati poljski skladatelj i dirigent Ludomir Michał Rogowski, koji je u Dubrovniku ostao do smrti, te je povremeno nastupao s Dubrovačkom filharmonijom. Sve te godine nižu se lijepi koncerti. Tridesetih godina Dubrovnik postaje zanimljivo turističko odredište, a time raste potreba da se turistima ponude i glazbeni užici, pa se uz Dubrovačko operno društvo 1933. uz pomoć Društva Dub osniva Turistički orkestar (Kurorkestar) sastavljen od petnaest članova Dubrovačke filharmonije.

Neiznevjerene oporuke Kad su ratne trublje pozvale mnoge svirače na bojišnicu Drugog svjetskog rata, orkestar je opstao pod nazivom Orkestar krugovala Dubrovnik. Godine 1946. ustanovljen je veliki simfonijski orkestar, ponovno pod nazivom Gradski orkestar i odmah je dobio status profesionalnog orkestra. Orkestar kratko nosi naziv Dubrovački festivalski orkestar, a nakon toga je nazvan onako kako se i danas zove — Dubrovački simfonijski orkestar. Taj je orkestar bio temelj glazbenog programa Dubrovačkih ljetnih igara, od njihova početka 1950. Ove godine Dubrovački simfonijski orkestar obilježava 90. obljetnicu. Svi njegovi članovi su akademsko obrazovani glazbenici koji nastoje ne iznevjeriti zamisao njegovih osnivača. Svih tih godina ansambl se generacijski mijenjao, ali uvijek je znao uspješno prebroditi razne Scile i Haribde te nalazio put da glazbena muza ne napusti Dubrovnik. U svojem dugom postojanju gradio se repertoar sa skladbama iz svih stilskih razdoblja; posebna se pozornost posvećivala izvođenju, ponekad i praizvedbama djela domaćih skladatelja, a međunarodnoj publici predstavljala su se glazbena dostignuća hrvatskih glazbenika. S or-

Devedeseto-godišnja dubrovačka glazbena muza

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Dotadašnji Gradski orkestar 1925. preimenovan je u Dubrovačku filharmoniju i 24. kolovoza legaliziran Statutom

ko pogledamo u dalju povijest, postoje dokumenti još iz 14. st. o Kneževoj kapeli, koja je vjerojatno postojala i prije, čiji su članovi bili strani i domaći glazbenici

kestrom su surađivali veliki dirigenti i solisti (Lovro pl. Matačić, Antonio Janigro, Zubin Mehta, Kiril Kondrashin, Ernst Märzendorfer, Milan Horvat, Pavle Dešpalj, Anton Nanut, David Ojstrah, Yehudi Menuhin, Mstislav Rostropovič, Svjatoslav Richter, Henryk Szeryng, Uto Ughi, Christoph Eschenbach, Stefan Milenković, Ivo Pogorelić, Mischa Maisky, Yuri Bashmet, Julian Rachlin i Dubravka Tomšič Srebotnjak).

ez Dubrovačkog simfonijskog orkestra Dubrovnik ne bi bio ono što jest, grad kulture

Dubrovački simfonijski orkestar uspješno je gostovao u hrvatskim i tadašnjim jugoslavenskim gradovima, kao i u inozemstvu (Njemačka, SAD, Austrija, Italija, Indonezija, Švedska itd.). Orkestar nastupa sa svjetski priznatim imenima pop i jazz glazbe (Michael Kissinger, Diane Schuur, Jose Feliciano i dr.). Uz redoviti rad (tri puta tjedno) orkestar organizira Festival Tino Pattiera i Međunarodni festival Dubrovnik u poznu jesen, koji su imali dobre kritike i vrlo dobru posjećenost.

Humanitarni koncerti redoviti su u programima Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Svake sezone orkestar u program kao soliste uvrsti učenike Umjetničke škole Luke Sorkočevića, što je važna karika u sazrijevanju mladih glazbenika. Tijekom školske godine orkestar organizira za učenike dubrovačkih škola tzv. pedagoške koncerte. Dubrovački simfonijski orkestar uveličava razne manifestacije po mjestima Dubrovačko–neretvanske županije. Glavni problem orkestra je nepostojanje odgovarajuće koncertne

dvorane koje, na žalost, u Dubrovniku uopće nema, što je velik nedostatak za glazbeni život Grada.

Planovi za obljetnicu Za 90. obljetnicu Dubrovački simfonijski orkestar planira vrlo lijepe koncerte na kojima će nastupiti ugledni dirigenti i solisti: Tomislav Fačini (glavni dirigent DSO–a), Pavle Dešpalj (počasni dirigent DSO–a), Christoph Campestrini (Austrija), Nicholas Milton (Australija), Noam Zur (Izrael) i Uroš Lajovic (Slovenija). Kao solisti, uz orkestar će svirati violinisti Gio-

vanni Angeleri i Huang Mengla (pobjednici Natjecanja Paganini 1997. i 2002.), violinistica Suzuki Mai (pobjednica Natjecanja Vaclav Huml) i violinist Daniel Froschauer (solist Bečke filharmonije), zatim klarinetist Radovan Cavallin (Selmer artist), violončelist Hillel Zori (pobjednik Natjecanja Rostropovič) te naposljetku velika hrvatsko–slovenska pijanistica Dubravka Tomšič–Srebotnjak, hrvatska pjevačica svjetskog glasa Janja Vuletić i mladi dubrovački violinisti Đana Kahriman i Marin Maras. Između nastupa ansambla, orkestar će organizirati i solističke recitale pa će publika u

atriju Kneževa dvora uživati u raznovrsnoj glazbenoj ponudi. Dakle, Dubrovački simfonijski orkestar glavni je nositelj glazbenog života svojega grada; želimo mu da to bude i nadalje. U povodu obljetnice posebna zahvala svima, posebno glazbenicima koji su učinili sve za opstanak Dubrovačkog simfonijskog orkestra, koji je u devet desetljeća poštovao naslijeđe, ali i uvijek bio okrenut budućnosti. Bez Dubrovačkog simfonijskog orkestra Dubrovnik ne bi bio ono što jest, grad kulture. 9

Zov srca nepopravljivog romantika

Juraj je središnja osobnost najbrojnije glazbeničke obitelji u Hrvatskoj (trećoj po brojnosti u Europi)

lazba je bila nasušna potreba i izvor nadahnuća u obitelji gdje se mnogo muziciralo

Piše: Višnja Požgaj

redišnja osobnost u razgranatoj glazbenoj obitelji Stahuljak (najbrojnijoj u Hrvatskoj, a trećoj po brojnosti u Europi) koju je u knjizi Njih šesnaestoro/ Obitelj Stahuljak u hrvatskoj glazbi opisao muzikolog Andrija Tomašek, jest skladatelj Juraj Stahuljak (1901.–1975.). Rođen je 1901. u Svetoj Jani kod Jastrebarskog, gdje je u to vrijeme učiteljevao njegov otac Vladimir. Slijedom očevih službeničkih premještanja kraće je boravio u Remetama, Koprivnici, Čavlima, Sušaku, Zadru i Petrinji, a gimnaziju i studije pohađao je u Zagrebu, gdje je proveo radni vijek i devetnaest umirovljeničkih godina, sve do smrti 1975. godine.

Svirač u kinu Juraj Stahuljak najprije je studirao pravo, pohađajući istodobno i Konzervatorij Hrvatskog glazbenog zavoda, uzdržavajući se sviranjem u kinu, ali je nakon dvije godine prešao na studij povijesti i zemljopisa na Filozofskom fakultetu. Glazba je međutim bila nasušna potreba i izvor nadahnuća u obitelji gdje se mnogo muziciralo. Tako su između ostalog u obiteljskom klavirskom triju svirali brat Vlatko (violina), otac Vladimir (violončelo) i Juraj (klavir), dok se pjevanjem vrlo često sjajnim sopranom pridružila i majka Paula, rođ. Huber. Juraj je već u dobi od jedanaest godina počeo svirati i orgulje u crkvi, povremeno zamjenjujući oca. Vodio je i pjevačke zborove u Petrinji, Križevcima i Zagrebu.

Orguljaš na Novoj vesi

Juraj Stahuljak na klaviru pri kućnom muziciranju obitelji Stahuljak; otac Vladimir (violončelo) i brat Vlatko (violina), u pozadini Jurjeva djeca Zlatko i Višnja

Nakon završetka petogodišnjeg studija na Kraljevskom konzervatoriju (1921.), odnosno Kraljevskoj muzičkoj akademiji (1922.), bio je najprije nastavnik glazbe u Križevcima, a s diplomom Filozofskog fakulteta počeo je raditi kao profesor zemljopisa i povijesti na zagrebačkim gimnazijama sve do umirovljenja. Glazba je međutim bila punih pedesetak godina neprestano prisutna u njegovu životu. Skladati je počeo još kao petnaestogodišnjak, i to za klavir, njegov prvi instrument koji je poslije usavršavao na Konzervatoriju u razredu Vjekoslava Rosenberga Ružića. Pjevanje je učio kod Milana Reisera, harmoniju kod Frana Lhotke, kontrapunkt i fugu kod Franje Dugana starijeg, vokalnu kompoziciju kod Antuna Dobronića, a instrumentaciju kod Blagoja Berse. Sve sama velika pedagoška i skladateljska imena, od kojih je mnogo naučio i stvorio solidnu osnovu za vlastiti stvaralački rad. S obzirom na objektivne okolnosti nedostatka vremena zbog profesorske službe i obve-

ze orguljaša župne crkve sv. Ivana u zagrebačkoj Novoj vesi, Juraj Stahuljak stvorio je ipak oko stotinu skladbi sabranih u četrdesetak opusa. To su instrumentalna, solistička, komorna i orkestralna djela, zatim vokalne solističke i zborske skladbe te scenska i crkvena djela. Najuspjelija i najbrojnija su mu komorna djela. Mnoga su antologijske vrijednosti i kvalitetno su zabilježena na nosačima zvuka. Primjerice, na dvostrukom CD–u u izdanju HDS–a, Cantusa i HRT–a nalaze se Drugi gudački kvartet op. 15, Klavirski kvintet iz ciklusa Vlatko op. 14 br. 1, Sonata za violončelo i klavir op. 14 br. 2 i Drugi klavirski trio Romantični op. 7, a na CD–u nakladnika Sacred Music i HDS–a nalazi se Sonata za vioinu i klavir op. 11 na snimci uživo iz dvorane Martinů u Pragu, u izvedbi violinista Jana Talicha i pijanistice Kvite Bilynske na koncertu u povodu dvadesete obljetnice skladateljeve smrti, pod pokroviteljstvom ministra kulture Češke Republike Pavela Tigrida, te Requiem za bariton i orgulje op. 26, u izvedbi hrvatskog nacionalnog opernog prvaka Vitomira Marofa i orguljaša Krešimira Hasa, zabilježen u crkvi sv. Ivana u Novoj vesi.

Što još možemo čuti Iz opusa solo pjesama u dokumentaciji fonoarhiva HRT–a nalaze se dvije antologijske snimke ciklusa Dani srca i kajanja za bariton i glasovir na tekst Nikole Šopa u interpretacijama Vladimira Ruždjaka i Jurice Muraja te Tugomira Alaupovića i Stjepana Radića. Pjesme za sopran i klavir op. 4 na tekstove Dragutina Domjanića, Vladimira Nazora i autora izvela je sopranistica Valentina Fijačko. Skladateljeva kći Višnja Stahuljak, ugledna književnica i vokalna pedagoginja, također je izvodila tatine solo popijevke, poput praizvedbe ciklusa Bolesna djevojka za sopran i klavir, na svoje stihove. Vrijedna je i skladba Predigra i fuga za orgulje, kao uvod u Misu Misterij (Missu poeticu) na stihove Marka Soljačića, praizvedenu scenski u Pragu 1931., a zatim iste godine i u Zagrebu. Taj je uvod snimio Jurjev brat, istaknuti orguljaš i skladatelj Mladen Stahuljak, kao prvo djelo izvedeno na novim orguljama u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog godine 1977., što je uz ostala vrijedna djela stranih autora u njegovoj izvedbi objavljeno na ploči Jugotona / Fonoars/. Ali u Stahuljakovu je opusu nekoliko nepravedno zanemarenih djela, vrijednih pažnje i izvodilačkog truda. Valjalo bi ih oživjeti. Jedno od njih je klavirski ciklus Jedan dan iz života op. 5 u izvedbi Ranka Filjaka na istoimenoj ploči Jugotona/Fonoars.

Život kao nadahnuće Karakteristike svojega skladanja Juraj Stahuljak je jednom ovako opisao:

»Nadahnuće crpim iz više vrela. Prvu i najjaču pobudu za pisanje glazbe daju mi događaji iz života, bilo da su vedri, bilo da su tužni, kako kada. Ovi drugi, na žalost, pretežu. Tako mi je primjerice prerana i tragična smrt mlađeg brata Vlatka dala inspiraciju za ciklus povezan s uspomenom na njega. Inspiraciju sam nadalje često dobivao dok

BROJ 192, SRPANJ 2015.

OBLJETNICE, Sjećanja na skladatelja Jurja Stahuljaka u povodu 40. obljetnice smrti

tvarajući pitku, slušljivu i intimističnu glazbu bez velikih dramatičnih gesti, koja će se rado izvoditi i slušati, Juraj Stahuljak je ispunio svoj duševni život

sam proučavao i svirao djela s područja klasike i romantike, u prvom redu hrvatske, pa češke i ruske. Hrvatska narodna glazba raznih područja temelj je moga glazbenog stvaralaštva, a što se tiče tehničke strane, nastojim da je na visokoj razini, tj. da pokazuje svladavanje skladateljskog zanata. Kako se iz svega vidi, ja sam romantik.« Stvarajući pitku, slušljivu i intimističnu glazbu bez velikih dramatičnih gesti, glazbu koja će se rado izvoditi i slušati, profesor Juraj Stahuljak je, povodeći se zovom srca, ispunio svoj duševni život ljepotom i mirom, s osjećajem zadovoljstva i ponosa što je svojim trudom dao nemali doprinos obogaćenju hrvatske glazbene kulture. 11

Ordinarium missae Silvija Foretića

Kanon kao izraz želje za ravnopravnošću

Provokacije enfant terriblea naše glazbene scene pamte se desetljećima, no ovo djelo otkriva skladateljev drukčiji, manje angažiran pristup

Uz orguljaša Pavla Mašića nastupili su trubači Stanko Arnold i Vedran Kocelj, nekoć učitelj–učenik

Piše: Ana Vidić

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Ko n c e r t 2 2 . s v i b n j a 2 015 . u z a d a r s ko j k a t e d r a l i s v. S t o š i j e d o n i o p r a i z ve d b u d i p t i h a L a r g o&To c c a t a z a dvije trublje i orgulje Ante Knešaureka

ao skladatelj, tekstopisac i izvođač mahom vlastitih djela, Silvio Foretić svojim je radom stekao osobito mjesto u hrvatskoj glazbi. Djelovanje koje nerijetko provocira i izaziva snažne reakcije publike i javnosti priskrbilo mu je epitet enfant terriblea naše glazbene scene, a njegove provokacije pamte se desetljećima, još od 1960–ih kad je s Jankom Jezovšekom osnovao Ansambl za suvremenu glazbu upravo s ciljem provociranja i suprotstavljanja konvencionalizmu i institucionalizmu.

Misni ordinarij Pomalo drugačiji, intimniji, iako ne i manje angažiran pristup, Silvio Foretić iskazao je u svojem nedavno

(ponovno) izvedenom uglazbljenju misnog ordinarija naslovljenog jednostavno Ordinarium missae. Djelo praizvedeno 2003. u crkvi sv. Marka u sklopu 22. Muzičkog biennala Zagreb, novu izvedbu doživjelo je u ciklusu Sfumato 14. travnja u Muzeju Mimara, uz blisku suradnju autora i izvođača — s jedne strane Foretića, a s druge maestra Filipa Pavišića te Zbora HRT–a i instrumentalnog sastava koji su činili članovi Simfonijskog orkestra HRT–a (violinisti Sergej Evseev i Ivana Penić Defar, violist Krešimir Pustički, violončelist Branimir Pustički, kontrabasistica Helena Babić, flautistica Ivana Grašić, klarinetisti Domagoj Pavlović i Božidar Ladašić, kornist Željko Vidaković, orguljaš Pavao Mašić te udaraljkaši Igor Kerić i Hrvoje Sekovanić).

Postupni nastanak Djelo je počelo život još 1967. kad su nastala dva okvirna stav-

ka (Kyrie i Agnus), a preostala dva stavka, Sanctus i Gloria, nastala su devedesetih godina, tijekom ratnih previranja na ovim prostorima. Misa je stoga svojevrsni odraz puta koji je autor prošao u tom razdoblju: od potrage za jednostavnošću nakon bavljenja »raznorodnim glazbenim vrstama: strogim, kao i slobodnijim akademskim disciplinama (u sklopu studija), potpuno otkačenim happeninzima te pisanjem kabaretskih šansona i songova, da bi se nakon dolaska u Köln svemu pridružila i elektronička glazba«, do reakcije na Domovinski rat, jasno naznačene u partituri. Iako nastali sa znatnim vremenskim razmakom, stavci kao cjelina jasno svjedoče o autorovoj i umjetničkoj i društvenoj osviještenosti. Zbor HRT–a i maestro Pavišić zabilježit će Misu i na studijskoj snimci za fonoteku HRT–a.

Stanko Arnold, Vedran Kocelj i Pavao Mašić praizvode diptih Largo&Toccata Ante Knešaureka

Piše: Dina Bušić

adarska katedrala sv. Stošije, romanička ljepotica urešena nedavno postavljenim orguljama Johannesa Eisenbartha (2010.), bila je idealno mjesto za koncert trojice glazbenika — orguljaša Pavla Mašića te dvojice trubača — Stanka Arnolda i Vedrana Kocelja.

Dario Njavro

Zadarska sezona

Dirigent Filip Pavišić i skladatelj Silvio Foretić pred publikom u Muzeju Mimara

Glazbenici su bili pozvani da programom i nastupom pridonesu nizu koncerata u sklopu pretplate Koncertne sezone, koje u gradu organizira Koncertni ured Zadar. S obzirom na to da je Zadar grad bez adekvatne koncertne dvorane, nakon »podstanarstva« u Svečanoj dvorani Sveučilišta tijekom zimskih mjeseci, čim zatopli, Koncertna sezona seli se u akustički atraktivnije prostore, poput crkve sv. Donata ili katedrale. Ne samo akustika nego i kulisa katedrale sv. Stošije, uz visoku razinu izvedbe i zanimljiv odabir programa, pridonijela je izuzetnom doživljaju, u petak 22. svibnja, mnogobrojnih Zadrana, ali i gostiju grada.

Okosnicu programa činila su djela baroknih skladatelja: dva dopadljiva Koncerta za trubu i orgulje Georga Philippa Telemanna (f–mol i D–dur), Koncert za dvije trube i orgulje u C–duru Antonija Vivaldija, Sonata za orgulje u D– duru Petronija Franceschinija te Preludij i fuge u G–duru Johanna Sebastiana Bacha. Izvan baroknih okvira bila su dva djela za orgulje — Sonata za orgulje u B–duru iz pera romantičara Felixa Mendelssohna i Idila Blagoja Berse, koju je za kraljicu instrumenata prilagodio i obradio Pavao Mašić.

Učitelj i učenik Da učitelj i učenik mogu, i da bi morali, muzicirati zajedno te se vrlo dobro razumjeti i više nego tečno i smisleno komunicirati, pokazali su Vedran Kocelj i Stanko Arnold. Naime, Kocelj je u Arnoldovoj klasi diplomirao trubu na ljubljanskoj Akademiji za glasbo i sa svojim mentorom u posljednjih desetak godina održao niz koncerata u Hrvatskoj i Sloveniji. Na zadarskom koncertu u djelima napisanima za jednu trubu i orgulje svaki zasebno, osim tehničke spretnosti, publici su otkrili svoju najjaču stranu, čistu i jednostavnu interpretaciju izraženu muzikalnošću te znalački osmišljene dinamičke promjene

najući za koga piše, Knešaurek je interpretima bez straha dodijelio podjednako zahtjevne dionice te ih sučelio kako bi se u dva stavka, osim konstrukcijom, poigrao i bojama

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Ko n c e r t u c i k l u s u S f u m a t o Z b o r a H R T– a 14 . t r a v n j a 2 015 . u M u z e j u M i m a r a

i doziranja tempa. Pavao Mašić u dvostrukoj se ulozi snalazio izvrsno: majstorski se iz uloge pratitelja »prebacivao« u ulogu protagonista te posebice oduševio u znalački i zanatski izuzetno dobro realiziranoj obradi Idile Blagoja Berse. Skladba u kojoj su sva tri umjet- Zadarska katedrala sv. Stošije nika imala podjednako važne uloge bila je Largo & Toccata za dvije Largo je u srži zapravo kanon u kojem trube i orgulje skladatelja Ante Knešau- je osobito čujna i osjetna želja za ravnoreka. S obzirom na to da je skladbu na- pravnošću i stapanjem triju instrumepisao upravo za taj koncert, Knešaurek nata, kako bi se postigao meditativni je svaku dionicu osmislio upravo za na- efekt. Drugi stavak je virtuozna Toccata vedene interprete. Znajući njihove spo- pisana s ostinatnim ritmovima tipičnima sobnosti, bez straha im je dodijelio po- za limene puhače s ponešto apartnim djednako zahtjevne dionice te ih suče- harmonijama. Za razliku od prvog stavlio kako bi se u dva stavka, osim kon- ka, naslanja se na stil concertante, to strukcijom, poigrao i bojama. Koheziju jest stil nadmetanja, te vješto koketira zvuka postigao je stapanjem boja oda- s barokom — motoričnošću, pulsom branih orguljskih registara i dviju truba i kontrastnom dinamikom — upravo koje su povremeno izvirivale, osobito u razdobljem kojemu je većina ovog koncertnog programa bila posvećena. drugom stavku.

Klangforum Wien, Antiphonus, Asko/Schönberg, hand werk i Grupo de Musica Contemporânea de Lisboa n a 2 8 . M B Z – u (18 . — 2 5. 4 . 2015.)

Vlastite izvođačke kreativnosti na ovogodišnjem MBZ–u nije nedostajalo ni kod domaćih ni kod stranih ansambala manjeg formata Piše: Maja Stanetti

okalni ansambl Antiphonus je s osvojenim pravom kvalitete stekao dobar glas i tako privukao skladatelje da pišu djela upravo za njih

judi se skupe pa muziciraju na razne dovršene i nedovršene načine, služeći se zapisima kojima redovito moraju dodati važno zrno vlastite izvodilačke kreativnosti. Nje na MBZ–u nije nedostajalo. Uglavnom je riječ o djelima kojima su izvođači kvaliteta plus, oni ljudi koji će dokučiti što je pjesnik htio reći, a skladatelji sasvim praktično, kao i u povijesti, pišu za izabrane izvođače. Dio kreativnosti unijeli su ansambli sa svih strana koji

su bili pozvani u Zagreb i sjatili se na ovogodišnji Biennale. Brojeći i brojeći, čini se da »svi izvode svoje«. Bilo je i domaćih i gostujućih: Klangforum Wien, Antiphonus, Asko/Schönberg, hand werk Ansambl (čiji se ručni rad tako skromno, samozatajno piše malim slovom), potkraj festivala neki nama bliskiji slovenski lijeni povjetarac, puhački kvintet Slowind, čiji članovi potječu iz Slovenske filharmonije, a veže ih posebno zanimanje za suvremenu glazbu, te Grupo de Musica Contemporânea de Lisboa.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Raznolikost komornih sastava na ovogodišnjem Biennalu

Upute za slušanje Što li će se još izmisliti za pokazivanje izvornosti (?) u nazivima skladbi, koja se u konačnici pokazuje tek u tragovima. Maštoviti nazivi nisu presudni, kao ni nadahuća poezijom ili nekim prigodnim tekstom, a toga je bilo u izobilju i često neke navodne mistične provenijencije. Usrdna molba skladateljima mogla bi glasiti: poštedite nas, ne dajite upute kako se treba slušati/doživljavati. To bolja klasa skladatelja nije radila. Vokalni ansambl Antiphonus je s

Grupa za suvremenu glazbu iz Lisabona praizvela je skladbu Taba Viktorije Čop

osvojenim pravom kvalitete stekao dobar glas i tako privukao skladatelje da napišu djela upravo za njih. Učinili su to Sara Glojnarić, Frano Đurović, Davor Branimir Vincze, Margareta Ferek–Petrić, Dalibor Bukvić i Vjekoslav Nježić, a njihova su djela praizvedena u noćnom terminu 20. travnja u Muzeju Mimara.

Prijemljiva maštovitost

Ansambl Antiphonus u Muzeju Mimara priredio večer praizvedbi novih djela šestero suvremenih hrvatskih skladatelja

Sara Glojnarić je s jasnim ritamskim poticajem u Mixtapeu za glas i violončelo uspjela najbolje iskoristiti svoju prijemljivu skladateljsku maštovitost. Napokon netko nije bio tako tipično hrvatski turoban ili zajedljiv. Priča o prevarenoj ženi i pokvarenom autu našla se u grotlu skladbe Podnerazumijevanje Frane Đurovića. Ozbiljnije smo se tada (pod) nerazumjeli. Vokalom E, kako je i naziv svježeg opusa uz Antiphonus i nezaobilaznog i sveprisutnog Pavla Mašića, srebrnastim se »intervencijama« čembala pozabavio Davor Branimir Vincze. Margareta Ferek–Petrić s četiri glasa i trombonom neprestano traga za duhovnošću bez koje se nikad, pa ni danas, nije moglo.

Sklonost duhovnom ne napušta skladatelja Dalibora Bukvića na razini na kojoj to u današnjem histeričnom vremenu može izraziti. Za Biennale je priredio nesvakidašnju kombinaciju šest glasova i gitare. U skladbi Domine dobro je kao nježna potpora bio uklopljen gitarski zvuk Tomislava Vukšića u Bukvićevim razmatranjima srednjovjekovne glazbe i gregorijanskog korala te tišine kao gradivnog elementa. Potpuno drukčijim putem kreće skladba Mur bur Vjekoslava Nježića. Zagonetan naziv? Pa i nije toliko da se razigranost i komunikativnost ne može razaznavati. Stoga — Mur bur.

Glazbene igračke Asko/Schöberg ansambl smješten je u središnji termin trećeg dana festivala, 20. travnja u ZKM–u, kao vodeći nizozemski sastav iz Amsterdama kojemu je cilj pokazati mnogostranost suvremenosti glazbe. Postavljeni cilj je pogođen, što i nije osobito teško kada to čine svi u raznovrsnosti koja se ne vrti ni oko kakve jasno postavljene osi, niti oko kakve »peršone« ili škole, kao

Vodeći nizozemski sastav za suvremenu glazbu Asko|Schönberg iz Amsterdama

Na bečki način

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Klangforum Wien u noćnom terminu odmah nakon otvaranja MBZ–a, 18. travnja u ZKM–u, vodio je dirigent Bas Wiegers, a izabrali su Temu talijanskog dodekafonskog veterana Franca Donatonija, koja se u razlomljenosti svojih dijelova nastoji sastaviti, ali teško uspijeva, te Sinuous Voices mladog Čeha Ondřeja Adámeka i Situations, une convivialité musicale Georgesa Aperghisa. Vijugavi glasovi Ondřeja Adameka postaju zapisi ljudskih glasova na zanimljiv način pretvoreni u instrumentalne, i u velikom dijelu to i uspijevaju, dok Situacije, glazbena gostoljubivost (Situations, une convivialité musicale) grčkog skladatelja Georgesa Aperghisa fragmentarno ispituju mogućnosti različitih kombinacija zvučanja dvadeset četiri instrumenta.

Čop među Portugalcima

hand werk iz Kölna, »ručni rad« ansambla koji se skromno piše malim slovima

kada se skupi više glava pa ih nasljeđuju oponašatelji. Bilo je mnoštvo šarenih glazbenih igračaka, u čijoj je količini teško bilo razaznati kojom bi se rado ponovno poigrali, ponovno je čuli. Ali ni to, uostalom, nije novo u povijesti glazbe. S Asko/Schönberg ansamblom zakrenuo se Twist Mladena Tarbuka, nadahnut važnim rasponom predložaka od T. S. Eliota do Fibonaccijeva niza, a s devetkom u skladbi Enejino područje u očekivanom nonetu pozabavio se nizozemski skladatelj Robin de Raaff. Odmah se po teatralnim gestama moglo pogoditi da bi britanski veteran Harrison Birtwistle skladbu mogao nazvati nekim Tajnim kazalištem jer se ansambl hand werk (izvođači »ručnih radova«) učestalo premještao scenom, tražeći uvijek neki noviji tkalački stan. Najnoviju je pak jednostavnost u svojoj proklamiranoj mistici danske zimske noći Winternacht donio Hans Abrahamsen. Malotko bi dvojio o zamjeni za Andersena.

»Lijeni povjetarac« 16

hand werk iz Kölna

Možda je »najteže« pisati za puhački kvintet (dobro, i gudački kvartet je

opasan). Iskreno, tko se osim sudionika, rodbine i prijatelja upućuje na koncerte puhačkog kvinteta. Stanovita mističnost toga sastava — flauta, klarinet, oboa, rog i fagot — više je nego težak zadatak skladateljima. Poštena literatura za puhački kvintet, ona koju neizravno zainteresirani požele ponovno i ponovno slušati je, budimo iskreni, vrlo skromna. Zato je pisanje i izvođenje novih djela dobrodošlo, a u taj su se izazov u poslijepodnevnom terminu 24. travnja u HGZ–u odličnim izvodilačkim snagama upustili članovi dobro utemeljenog sastava Slowind. Izabrali su neuništivog slovenskog veterana, Događaje II Lojze Lebiča, a i »vječno neposlušni« Vinko Globokar na kraju je večeri priredio očekivano veselje skladbom Auguštin dober je vin. Niels Rosing– Schow iz Danske mučno je studirao u očekivanih pet stavaka skladbe Five Studies. Koliko je izazovno pisati za puhački kvintet pokazale su »neoprostiva« svježina partiture Marka Ruždjaka (In–Out), Toshija Hosokawe (Ancient Voices) ili pak kratak i jasan koncentrat maštovitosti i svježine zamisli Srđana Dedića (Puhački kvintet).

Grupo de Música Contemporânea de Lisboa posljednjega je poslijepodnevnog festivalskog programa, 25. travnja u HGZ–u, dakako predstavila portugalske skladatelje. Osim usko upućenih, bilo je svakako zanimljivo čuti što je to izabrala portugalska reprezentacija. U svoj su program uvrstili i intrigantnu skladbu Taba Hrvatice Viktorije Čop, čiji naziv označava igru, a nova skladba se na zanimljiv način bavi ispitivanjem pravila igre. Bila je tu i pjesnički nadahnuta skladba Coração (Srce) João Madureire, Na najdubljem kutku tebe, (No Mais Fundo di Ti) 85–godišnje skladateljice Clotilde Rosa, O Abismo e o Siléncio (odnosno Ponor i tišina, João Pedra Oliveire), jedan Trenutak (Momento) još jedne portugalske veteranke — Constançe Capdville i jedna poželjna prerada, Remake Jorgea Peixinha koji također prerađuje, odnosno instrumentira izvornu eksperimentalnu inačicu svoje klavirske Studije. U svemu je bilo teško izbjeći skladateljska objašnjenja izvora u poeziji ili društvenim previranjima, a skladatelji su jednostavno shvatili da mogu pisati samo za dostupne ansamble i to su iskoristili u popunjavanju svojega opusa. Klangforum Wien u noćnom terminu odmah nakon otvaranja MBZ-a, 18. travnja u ZKM-u

Vedran Metelko

Poticajno amaterima Svaki je stavak oblikovan zasebno kao cjelina, što je prepoznala i mnogobrojna publika u Bazilici Srca Isusova, prekidajući djelo oduševljenim pljeskom. U drugom stavku, »Slava Bogu na visini«, Starc tokatno, slavljenički svečano tretira kompletan zbor uz ritmiziranje važnih riječi poput svojevrsnog lajtmotiva djela. Već se tu Starc dokazao kao majstorski poznavatelj glasa pjevača–amatera koji su u stanju izvesti najrazličitije izraze, tehnike i boje. U trećem stavku »Vjerujem u jednoga Boga« ističe tekstove, osobito izgovor riječi i dramaturšku razradu glazbenih sklopova koji značenjski

est stavaka slijedi dispoziciju klasične mise na hrvatskom jeziku, što uz česte imitacije, tercne harmonije i poigravanje efektom jeke sliči glagoljaškoj tradiciji anonimne pučke duhovne prakse

prate stihove, s vrhuncem pod riječi »I uzašao na nebo«. Četvrti je stavak »Svet« mirno, milozvučno pjevanje osobito poticajno amaterima, što nikako ne znači manje teško ili virtuozno. Zanimljivo je da u svim tim imitacijama i lažnim fugama, intonacija pjevača nije pala. U petom stavku »Jaganjče Božji« slušatelji nalaze smiraj uz snažne glagoljaške odjeke slične hvarskom napjevu »Puče moj«, povremenim klapskim suzvučjima uz efektno poigravanje jekom, ali i dramatičnim modulacijama. Reski, fanfaroidni glasovi u završnom stavku »Bogu hvala, svemogućem ocu neba« možda po tehnici pjevanja sliče Ladaricama, ali u slogu i snazi zvuče klasično poput raskošnih zapjeva Bachovih korala, s majestetičnom kadencom na kraju, koja je unatoč crkvenom prostoru praizvedbe na kraju izazvala prave ovacije u publici.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

nom« hitu Dalmatino, povišću pritrujena. Ne čudi stoga da je za izvođače odabrao amaterski zbor iz Dalmacije, Šibensko pjevačko društvo Kolo uz dvije klape (ženska klapa Cesarice i muška klapa Sagena) koji su pod njegovim vodstvom gostovali na festivalu. Šest stavaka slijedi dispoziciju klasične mise na hrvatskom jeziku, što uz česte imitacije, tercne harmonije i poigravanje efektom jeke sliči glagoljaškoj tradiciji anonimne pučke duhovne prakse. Djelo počinje stavkom »Gospodine, smiluj se« s čvrstim zapjevom muških glasova na koje se poput mješovite klape u tercnim intervalima nastavljaju ženski glasovi. Zamjetni su klasični skladateljski postupci imitacije baroknog tipa, mnogih naizmjeničnih ponavljanja fraza između muškog i ženskog dijela zbora, ali uvijek uz znalački tretman pojedinih glasova kojima je Starčevu glazbu iznimno ugodno pjevati. Odmah je na početku postignuto ozračje svečanog spokoja, sasvim u skladu s tonom misnog slavlja, pri čemu je glazba idealan pratitelj duhovnih obreda.

Branko Starc

Svečano ozračje u Palmi na prvoj večeri ovogodišnjih 24. svečanosti Pasionske baštine 2 4 . sveč a nos t i Pa s ion s ke b a š t ine, 21. o ž u jk a 2 015., B a z ilik a S r c a I s u sova ( Pa lm a) u Z a g r e b u

Povišću pritrujena Misa Dalmatina Z

Skladatelj i zborovođa Branko Starc svoju je Misu Dalmatinu posvetio Ljubi Stipišiću Delmati te njegovu nepresušnom »narodnom« hitu Dalmatino, povišću pritrujena

ahvaljujući narudžbi Pasionske baštine, već niz godina imamo čast svjedočiti nastanku novih misa, oratorija, moteta i duhovnih napjeva vrsnih hrvatskih skladatelja

Piše: Jana Haluza

večanosti Pasionske baštine, taj jedinstven festival posvećen umjetničkom stvaralaštvu stvorenom na temelju pasionske tematike, ove se godine održao 24. put u našoj metropoli. Unatoč nekomercijalnosti priredbe, ta svečanost, kako dvanaestodnevni niz od tridesetak priredbi većinom u Zagrebu (ali i na nizu gostovanja po hrvatskim i mađarskim gradovima) naziva umjetnički voditelj mr. Jozo Čikeš, uspješno prkosi kriznim uvjetima naše zbilje. To se podjednako odnosi na glazbeno, ali i na likovno te literarno stvaralaštvo, s jedne strane pučke tradicijske prakse »iz naroda«, a s druge umjetničkog opusa nadarenih pojedinaca, profesionalaca i amatera.

A kad se ono najbolje pučko poveže sa snažnom individualnom gestom, a amaterski zanos s profesionalnom vještinom, nastaju djela univerzalne vrijednosti »za svačiji ukus«. Zahvaljujući narudžbi Pasionske baštine, već niz godina imamo čast svjedočiti nastanku novih misa, oratorija, moteta i duhovnih napjeva vrsnih hrvatskih skladatelja koji se rjeđe utječu sakralnim nadahnućima. Ove je godine novim narudžbama dana prigoda klasičnim stvaraocima »s ruba« najužeg akademskog kruga koji jednako vladaju i interpretativnim umijećem te donose autorski pogled »iz druge perspektive«. Tako je pijanist–skladatelj koji živi u Madridu, Bruno Vlahek, prvi put predstavio svoje novo djelo Stabat mater (praizvedba 25. ožujka u HGZ–u), dok je njegov generaciju stariji kolega, skladatelj–zborovođa Branko Starc dobio prigodu za stvaranje svoje

nove Mise Dalmatine (praizvedene na prvom večernjem koncertu ovogodišnje Pasionske baštine, 21. ožujka u Bazilici Srca Isusova).

Klasični postupci Branko Starc javnosti je poznatiji kao uspješni zborovođa i fonopedagog– vokolog, voditelj zbora Gradskog kazališta Komedija i predsjednik Hrvatske udruge zborovođa. Istodobno je i skladatelj i glazbeni producent, posebice uspješan u vokalnom glazbenom stvaralaštvu. Za svoje je novo djelo odabrao klasični misni oblik sa snažnim tradicijskim utjecajem dalmatinskog folklora sasvim u skladu s posvetom i odabranim naslovom. Naime, svoju je Misu Dalmatinu Starc posvetio preminulom kolegi Ljubi Stipišiću Delmati i njegovu nepresušnom »narod-

U praizvedbi Starčeve Mise Dalmatine sudjelovalo je Šibensko pjevačko društvo Kolo

24 . svečanos t i Pasionske baš t ine, 2 5. ož u jka 2015., H r vat sk i gla z beni z avod

Nadahnuće duhovnosti Praizvedba oratorija Stabat mater mladog zagrebačkog skladatelja i pijanista s madridskom adresom Brune Vlaheka

BROJ 192, SRPANJ 2015.

âm je autor istaknuo kako to djelo, na kojem je radio gotovo dvije godine, zauzima posebno mjesto u njegovu dosadašnjem opusu

Piše: Ivana Jurenec

apuštanje male sredine kao što je Hrvatska i odlazak u svijet, mladom umjetniku pruža ne samo velike mogućnosti upoznavanja drukčijih izričaja i sklapanja poznanstava nego prije svega odmak od nerijetko ukalupljenih modela i uskog kruga struke. Bruno

Vlahek (1986.) posljednjih nekoliko godina zavidne uspjehe postignute u domovini nadograđuje onima u inozemstvu (trenutačno živi u Madridu), stoga svakim njegovim nastupom hrvatska publika s ponosom može pratiti njegov napredak, kao pijanista i kao skladatelja.

Nevjerojatna lakoća sviranja U toj dvojakoj ulozi predstavio se na

24. svečanostima Pasionske baštine. Na koncertu u HGZ–u, održanom u srijedu, 25. ožujka, posjetitelji su u prvom dijelu mogli čuti izvedbe djela mađarskog pijanista i skladatelja Györgya Kurtága i obrade djela Johanna Sebastiana Bacha iz pera G. Kurtága, W. Kempffa i A. Silotija za klavir četveroručno te dva klavira. Uz Vlaheka je svirala Dubravka Vukalović, mlada pijanistica koja je školovanje počela u Hrvatskoj, a nastavila u Moskvi i Švicarskoj. Oboje interpreta pokazalo je visoku ra-

zinu tehničkog umijeća, kao i međusobno osluškivanje i skladno dopunjavanje. Ipak, prednost moramo dati Vlaheku zbog nevjerojatne lakoće sviranja, postizanja prekrasnih dinamičkih nijansi te velike usredotočenosti na samo djelo, a ne primarno na njegovu izvedbu. Iako su muzikalne interpretacije lijepo vođenih fraza u nekom drugom kontekstu i programskom konceptu mogle djelovati kao zasebna cjelina,

svojom su profinjenošću i meditativnošću bile nadasve lijep i ugodan uvod u drugi dio koncerta — praizvedbu oratorija za sopran, bariton, mješoviti zbor i dva klavira Stabat mater op. 37 Brune Vlaheka, nagrađenog na prošlogodišnjem natječaju Pasionske baštine za nove skladbe. U programskoj knjižici sâm je autor istaknuo kako to djelo, na kojem je ra-

nutarnji impuls za stvaralački proces i doživljaj Kristove muke, Vlahek je na promišljen način pretočio u glazbu koja nadahnuće pronalazi u duhovnosti; istodobno je i ona sama nadahnuće duhovnosti

Pogled s balkona na praizvedbu Stabat mater Brune Vlaheka

dio gotovo dvije godine, zauzima posebno mjesto u njegovu dosadašnjem opusu. Unutarnji impuls za stvaralački proces, ljubav prema vokalno–instrumentalnoj glazbi te doživljaj Kristove muke, Vlahek je na duboko promišljen način pretočio u glazbu koja nadahnuće pronalazi u duhovnosti; istodobno je i ona sama nadahnuće duhovnosti. Glazbeni jezik oratorija slušateljski je vrlo pristupačan, a različite izričaje poput srednjovjekovnih modusa, minimalizma i višestoljetne tradicije duhovne glazbe autor je protkao vrlo skladno, udaljujući se od stereotipa i dajući djelu osobnu notu. Osim komornog zbora, solistički su nastupi povjereni sopranu i baritonu, a uz njih su sudjelovala dva klavira. Podsjetimo li se da je Vlahek diplomirao klavir na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u klasi Vladimira Krpana kao jedan od najmlađih studenata u povijesti te da je magisterij stekao na Konzervatoriju u Lausennei, razumljivo je da odabirom dvaju klavira nije mogao pogriješiti. Iako je nesumnjivo najveća uloga pripala zboru i u cijelom je djelu zvukovni dojam bio da klaviri pružaju potporu glasovima, njihova dionica skladana je promišljeno i nipošto banalno, a izvedba Vlaheka i Vukalović bila je na visokoj razini.

»Lavovski« posao

Gorana Biondić, Jasenka Ostojić, Dubravka Vukalović, Matija Meić i sam skladatelj Bruno Vlahek pred Komornim zborom Muzičke akademije u Zagrebu

Oratorij Stabat mater podijeljen je u deset brojeva u kojima je autor vrlo vješto spojio nadasve zanimljivu melodiku, odzvuke srednjovjekovnih modusa i gregorijansko pjevanje, ali i minimalizam i tradiciju oratorijskih ostvarenja, na taj način postavljajući interpretima izazov u pogledu prezentacije slojevitosti skladbe. S bogatim iskustvom izvedbi duhovne glazbe, bariton Matija Meić ponovno je pokazao puninu sigurnog i umjetnički zaokruženog glasa, kao i muzikalno vođenje fraza i osjećaj za zvuk cjelokupnog ansambla. Sopranistica Gorana Biondić odradila je »la-

vovski« posao, u zadnji čas zamijenivši najavljenu Nikolinu Pinko. Hrabrost, znanje i spretnost koje je Biondić unijela u vrlo solidan nastup, za koji je imala tek dva dana pripreme, za svaku su pohvalu! Najveća uloga u oratoriju bila je povjerena zboru. Za tu se prigodu publici predstavio Komorni zbor Muzičke akademije koji je utemeljila i vodi Jasenka Ostojić, dirigentica specijalizirana upravo za zborsku glazbu. Zvuk zbora bio je ujednačen, omjer i jačina glasova skladno su se prožima- Bruno Vlahek li, a slabiji su bili tek odsjeci na granicama registra sopranske i basovske dionice, dok su nastupi tenora bili nadasve uspješni. Dinamički prijelazi bili su dobro izrađeni, a intonacija precizna. Dojmljiva je bila i vrlo pozorno kontrolirana dikcija. Jednostavna, ali sadržajno bogata tekstura djela Stabat mater traži od interpreta punu posvećenost detaljima, odnosno stvaranju atmosfere pobožnosti i patnje. U tom se smislu nismo mogli oteti dojmu da je Jasenka Ostojić svoj zadatak odradila školski uredno, no ona prijeko potrebna umjetnička nadogradnja je izostala. Pomalo sterilna izvedba zbora nažalost nije uspjela stvoriti kontemplativno ozračje ni pružiti pravu sliku o djelu. Sigurni smo da će mu njegova neupitna umjetnička vrijednost osigurati i daljnje izvedbe. Pritom nam ostaje nada da će interprete potiho podsjetiti na onaj primarni, sukreatorski zadatak izvedbe svake glazbe, pa i one obogaćene duhovnom dimenzijom.

Piše: Višnja Požgaj

protekle dvije sezone, od 17. rujna 2013. do 1. srpnja 2015., ugledna hrvatska orguljašica Ljerka Očić ostvarila je grandiozan ciklus Europska orguljska glazba kroz razdoblja i stilove u suradnji s Koncertnom direkcijom Zagreb i Društvom za promicanje orguljske glazbene umjetnosti Franjo Dugan. Održala je dvadeset humanitarnih koncerata za prihvatilište Marijin dom na orguljama župne crkve Bezgrešnog Srca Marijina na Jordanovcu. Kvalitetne suvremene orgulje te crkve rad su njemačke majstorske radionice Eisenbarth iz Passaua, a svečana kolaudacija bila je 30. svibnja 2009. Odlikuje ih raskošni zvuk koji je Ljerki Očić omogućio optimalnu interpretaciju u predstavljanju »suptilne stilske različitosti među europskim orguljskim školama, načine glazbenog izraza koji, bez obzira na istovremenost razdoblja, uvijek ističu specifičnosti pojedine nacionalne škole«. Koncerte je popratila kvalitetnim i poučnim tekstovima, a velikim znanjem i iskustvom, uz birane dijapozitive i treperavu svjetlost svijeća, vješto i suptilno predstavila odabrana djela.

Tematski blokovi

Ljerka Očić

Prvi dio ciklusa bio je posvećen talijanskoj orguljskoj glazbi 17. stoljeća, s djelima Girolama Frescobaldija, Bernarda Pasquinija i Domenica Zipolija te talijanskoj glazbi 18. st. od Venecije do Napulja, dok je peti koncert sadržavao djela Jana Pieterszona Sweelincka, predstavnika nizozemske orguljske glazbe na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, često nazivanoga »ocem sjevernoeuropskog orguljaštva«. Drugi dio ciklusa također je na pet koncerata obuhvatio englesku, španjolsku i južnonjemačku orguljsku glazbu s vrhuncem u djelima Johanna Sebastiana

Bacha. Treći dio ciklusa predstavio je sjevernonjemačku glazbu, orguljski klasicizam i njemački romantizam, a četvrti francusku orguljsku glazbu, posebno romantična djela Césara Francka, ali i hrvatsku orguljsku glazbu koja je »spletom različitih, sretnih i nesretnih, povijesnih okolnosti doživljavala uspone i padove, no svakako opstajala, preživljavala i održavala kontinuitet do današnjih dana. Hrvatska orguljska baština tako svjedoči doista duboku povezanost s istovremenim europskim stvaralaštvom na tom području. Svjedoči je glazbom, brojnim sačuvanim instrumentima i ukupnom raznolikošću koja upućuje na utjecaje i isprepletenost hrvatske i europske kulture«.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Dvosezonski ciklus koncerata orguljašice Ljerke Očić, od 17. rujna 2013. do 1. srpnja 2015., donio dvadeset humanitarnih koncerata u župnoj crkvi na zagrebačkom Jordanovcu

Ivana Lazar i Dubravka Šeparović Mušović u Londonu

Dvije hrvatske večeri S dva koncerta hrvatskih autora ujedno je i završen taj opsežan i hvalevrijedan ciklus. Na prvom koncertu izvedena je orguljska glazba od 16. do 19. stoljeća. Mahom su to djela anonimnih autora, pronađena u arhivima franjevačkog samostana u Klanjcu, u samostanu Male braće u Dubrovniku i u ostavštini obitelji Boschi u Korčuli. Uz to Andrija Motovunjanin je predstavljen Frottolom Virgine bella, Julije Bajamonti dvjema Sonatama, Ferdo Livadić skladbom Andante pro Ecclesia, Giovanni Cigala s Pastoralom, a Giovanni (Ivan) Boschi Simfoniom di B. (Boschi). Drugi koncert hrvatske orguljske glazbe predstavio je pak antologijska djela 20. i 21. stoljeća. Na programu su bile dvije skladbe Franje Dugana (Toccata u g–molu i Preludij i fuga u G–duru), Fantazija i fuga u f–molu Albe Vidakovića, Elegija Franje Lučića, Toccata chromatica Borisa Papandopula i Fantazija (1991.) Davorina Kempfa.

Nepregledna literatura »Za svakog orguljaša koji se prihvati izvođenja gotovo nepregledne orguljske literature nužno je poznavanje niza čimbenika koji uvjetuju osviještenu i uvjerljivu izvedbu. To uklučuje poznavanje povijesti instrumenta, njegova razvoja i funkcioniranja te poznavanje tipova orgulja ovisno o zemljama u kojima su građene jer svaki tip istrumenta ima specifične karakteristike i način interpretacije. Neizostavno je i poznavanje registara, njihovih specifičnosti, razlika u zvuku i tipu gradnje jer upravo umijeće registriranja odaje vještinu, osobnost i glazbeni ukus orguljaša.« Velika umjetnica i profesorica Ljerka Očić upravo znanjem, aktivnošću, temperamentom i senzibilitetom sve te kvalitete prenosi svojim studentima i predstavlja ih diljem svijeta. Podsjetimo da je snimila više od dvadeset nosača zvuka, a samo 2009./2010. čak osam novih diskografskih izdanja, među kojima je i četverostruki album Hrvatska orguljska glazba (od renesanse do danas) za izdavačku kuću Cantus. To je jedinstvena antologijska zbirka, svojevrsni hommage hrvatskoj orguljskoj baštini, za koju je Ljerka Očić 2011. primila Nagradu Vladimir Nazor.

Gar Powell-Evans

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Hrvatska kraljica kraljice instrumenata

oncerte je popratila kvalitetnim i poučnim tekstovima, a velikim znanjem i iskustvom, uz birane dijapozitive i treperavu svjetlost svijeća, vješto i suptilno predstavila odabrana djela

Ivana Lazar i Dubravka Šeparović Mušović u Londonu su nastupile s pijanistom Piersom Laneom

prekrasnom prostoru crkve Sve- stavnici zaklada koje stalno pomažu Hrvatskoj: The tog Trojstva (Holy Trinity Church) Headley Trust, ICOMOS UK i The Peter Stormonth održan je 9. lipnja 2015. dobro- Darling Charitable Trust. Poseban gost večeri bio je tvorni koncert u organizaciji Me- vojvoda od Glouchestera koji od početka prati rad đunarodne udruge za hrvatske udruge. Ipak su u središtu pozornosti bile naše izvanspomenike (The International redne operne pjevačice čiji su divni glasovi odzvanjali Trust for Croatian Monuments). Udruga djeluje već crkvenim prostorom s programom koji nas je sve dvadeset četiri godine, a koncert je bio posvećen iskreno oduševio. (Ljerka Njerš) uspomeni na sir Henrija Beresford–Peirsea, koji je u tom zahtjevnom poslu uvelike pridonio pomažući svojoj supruzi Jadranki Beresford–Peirse. Naše pjevačice, sopranisticu Ivanu Lazar i mezzosopranisticu Dubravku Šeparović Mušović, u djelima za glas i klavir, među kojima su bile i Četiri pjesme op. 40 Dore Pejačević na stihove njemačke pjesnikinje Anne Ritter, pratio je na klaviru Piers Lane, jedan od najpoznatijih pijanista u Engleskoj i Australiji. Predstavile su se zahtjevnim programom na kojemu su se našle najkompleksnije skladbe (kasno) romantičnog vokalnog repertoara (ciklusi Četiri posljednje pjesme Richarda Straussa i Pjesme Wesendonck Richarda Wagnera te po jedna pjesma Hectora Berlioza i Sergeja Prokofjeva). Prekrasan prostor crkve Svetog Trojstva bio je ispunjen do posljednjeg mjesta. Među brojnom publikom bili su i uvaženi gosti — osnivači udruge (John Julius Norwich, Serban Cantacucino) te pred- Koncert u crkvi Svetog Trojstva u Londonu Gar Powell-Evans

Eur opska or guljska glazba kr oz razdoblja i stilove u or ganizaciji Koncer t ne direkcije Zagreb i Društ va Fran jo Dugan

Najuspješnije dosadašnje izdanje Ars organi Sisciae Festival je deveti put blagoslovio dragocjene primjerke »kraljice instrumenata« sisačkog kraja

Piše: Josipa Dovranić

BROJ 192, SRPANJ 2015.

eđunarodni orguljaški festival Ars organi Sisciae uspješno je deveti put bogatstvom zvuka »kraljice instrumenata«, orgulja, okupio sisačku i širu publiku i obogatio je snagom i ljepotom kojom samo

glazba obogaćuje čovjeka. Osvrćući se na dosadašnja festivalska izdanja, zaključujemo da se duh glazbene ljepote ipak kreće i oplemenjuje kulturu toga kraja.

Festival orgulja ne slavi samo ljepotu glazbe, nego nam i osvješćuje spoznaju naše duhovne snage i odnosa prema pravim vrijednostima. Susreli smo se sa svojom poviješću, glazbom smo dotaknuli »priču o hrvatskoj Banovini, negdašnjoj središnjoj i cvatućoj pokrajini hrvatskog kraljevstva, a pokretanjem pridruženog Zrin Festa u junačkom gradu Zrinu oživjeli smo sjećanja i odali počast slavnim junacima hrvatske povijesti« (producentica festivala Valentina Badanjak Pintarić).

Znakovita pustoš

Nikolina Pinko Behrends

estival orgulja ne slavi samo ljepotu glazbe, nego nam i osvješćuje spoznaju naše duhovne snage i odnosa prema pravim vrijednostima

Vrsni recital

Bogatstvo naslijeđa Ars organi Sisciae okuplja mlađu i stariju generaciju glazbenika i publike. Zvuci orgulja podsjećaju nas na našu povijest, na umjetnike orguljare (graditelje orgulja), slikare, na majstore koji su gradili kućišta za svirale u čipkastoj rezbariji. Sve to odaje snagu i bogatstvo čovjeka i podneblja koje je ostavilo prebogatu kulturnu baštinu. Veselimo joj se, uživamo u njoj i ne zaboravljamo je.

Hodajući kamenim ostacima kojima je nekada tekao život, dodirujući grobišta i gledajući ostatke staroga grada zaraslog u pustoš, a nekad slavnog grada, središta hrvatskog kraljevstva, sjetih se Jelenine romanse: »Gdje na tvrdu stancu brdu stari stoji Zrinski grad, tako mlada duša rada u Hrvatsku leti sad!« Tako je davne 1566. godine razmišljala kći slavnoga bana i vojskovođe Nikole Šubića Zrinskog, očekujući krvavu tragediju u dalekom Sigetu. Pučani Zrina proživjeli su njezinu tugu i stradanje i propast jednog naroda, o čemu smo se osvjedočili putujući Banovinom. Kraj rijetke ljepote, ali beskrajno opustošen; domaćeg čovjeka, osim suradnika naše producentice, gotovo da i nismo vidjeli. Tužno i znakovito. Ljubav prema zavičaju koju je osjećala Jelena u dalekoj Ugarskoj, u Sigetu, negdje je davnih godina rata i ratovanja pukla i utihnula. Možda je ponovno ožive zvuci Zrin Festa koji je ove godine pokrenut u Zrinu, »simbolu i spomenu naše slave, junaš-

kao poseban vid i oblik učenja studenata orgulja i crkvenih glazbenika, postala je nezaobilazan sudionik u koncertnom životu grada Šibenika. Osmislili su je profesori zagrebačke Muzičke akademije — prof. Anđelko Klobučar i prof. Mario Penzar, a pohađali su je brojni danas poznati orguljaši i pedagozi. Iz sisačke Glazbene škole Frana Lhotke, na Šibenskoj ljetnoj školi sudjelovali su Robert Jakica i Katarina Mandić. Usprkos konstantnom nedostatku sredstava, školu od prvog dana do danas uspješno vodi ugledni organolog Božidar Grga.

Goran Končar i Edmund Andler-Borić u novoobnovljenoj crkvi u Gori (Petrinja)

tva i stradanja« u sklopu festivala Ars organi Sisciae. Valentina Badanjak Pintarić napominje kako festival želi predstaviti netaknuto obilje povijesnih orgulja Moslavine kojima je nužna restauriracija i očuvanje od daljnjeg propadanja i zaborava. Oživjeti spoznaje vlastitog kulturnog identiteta i pobrinuti se da ih ne zaguši zaborav, pristajanjem uz novonastale ponude tržišta, kao i pobrinuti se za očuvanje i restauraciju vrijednih glazbala, izazov je i hrabrost, ali i ponuda vrijedna razmišljanja.

Drage lokacije Glazbene priredbe koje smo pratili održavale su se u nama već poznatim i dragim lokacijama: župna crkva sv. Marije Magdalene (Sela–Sisak), župna crkva sv. Martina Biskupa (Martinska Ves), katedrala Uzvišenja Sv. Križa (Sisak), bazilika sv. Kvirina (Sisak), franjevačka crkva sv. Antuna Padovanskog (Hrvatska Kostajnica) i župna crkva sv. Antuna Padovanskog (Voloder). Slušali smo mahom glazbu starih majstora, majstora baroka i rane klasike (Bach, Händel, Mozart, Grieger, Marcello, Zipolli, Frescobaldi, Scarlatti, Kuchar, Caccini, Lotti, Buxtehude, Tartini, Tinazzoli, Clark, Cabanilles). Preludiji i fuge, partite, barokne sonate, toccate, chaconne, pastorelle, sarabande... glazbene su forme prohujalih vremena, no usprkos tome, svojim sadržajem i danas pobuđuju glazbenu znatiželju. Osluškujući i odabirući registre, glazbenik osluškuje i uči slušati, i sebe i publiku. Najzastupljeniji u programima bili su svakako Bach, Händel i Mozart,

čiju smo popularnu Aleluju (iz moteta Exultate, jubilate, KV 165) čuli u izvedbi zagrebačke sopranistice Nikoline Pinko–Behrends na otvorenju festivala, 4. svibnja, naslovljenom Festum musicae, uz slovačkog orguljaša Stanislava Šurina (Bratislava). Mozartova vječno mlada glazba izazov je svakom mladom pjevaču, no nije svima dokučiva jer visoki C nije lako izvesti lijepo i zvonko, a preciznost u brzim koloraturama, kao i uredna ekonomija daha traži znanje i umijeće kojima se rijetki mogu pohvaliti. To svakako vrijedi za mladu pjevačicu Elenu Rocu (Pula, matura solo pjevanja, klasa mag. art Cvetana Pelčića) i sopranisticu Ivu Mihelić (Petrinja, dipl. u klasi prof. Miljenke Grđan, Muzička akademija Zagreb) koje smo čuli u nastavku programa.

Nakon predstavljanja Škole, predstavljen je nosač zvuka orguljaša Pavla Mašića (Anđelko Klobučar: Skladbe za orgulje, u izdanju Croatia Recordsa 2014.) koji je isti dan u bazilici sv. Kvirina održao solistički koncert. Biranim programom iz pera Bacha, Boëlya Viernea i Mendelssohna sisačkoj se publici potvrdio doista kao jedan od najboljih glazbenih umjetnika mlađe generacije! Savršeno svjestan svoje darovitosti i muzikalnosti, Mašić ih koristi kao način života. U zvuk orgulja proniče intelektom, snažnim emocijama i perfekcijom, a potaknut sebi svojstvenim nadahnućem, glazbeni doživljaj prenosi upravo bezbrojnim tonovima i bojama. Njegov je Bach i ozbiljan u Preludiju i fugi u C–duru, BWV 545 i nježan u Preludiju na koral Schmücke dich, o liebe Seele, BWV 654, a Mendelssohnova čarolija produhovljene romantike sadržajna je i sretna, ozbiljna i svečana. Mašić savršeno vlada tonom i registracijom. Njegove orgulje bezbolno dopiru do slušatelja i iskreno smo mu zahvalni »za svaki lijepi ton«!

Festival u festivalu Ustanovljenje Zrin Festa poseban je iskorak iz okvira Ars organi Sisciae, no važnošću i idejom samo pridonosi glavnoj misli cjelokupne priredbe, a to je probuditi svijest i oživjeti samosvijest i samopouzdanje Hrvata. Ravnatelj festivala Edmund Andler–Borić napominje da ga pokreću s ciljem prezentacije predivnih lokaliteta nekadašnjih utvrda, burgova i posjeda Zrinskih na Banovini u Sisačko–moslavačkoj županiji, ali i da bi ih predstavili u kvalitetnim koncertima klasične glazbe s naglaskom na hrvatskoj skladateljskoj baštini svih stilskih razdoblja. Živimo u vrijeme čudne ponude lažnog glamura, šunda i kiča (ne mislim samo na ponudu glazbene produkcije) koji ne samo da vrijeđaju nego katkad i sablažnjavaju čovjeka. Snaga umjetnosti oplemenjuje mlade, a one starije čini svjesnijim i zahvalnijim. Spoznaja o moći, veličini i pripadnosti narodu koji umjetnost njeguje i poštuje jača samosvijest i osjećaj vlastitih vrijednosti. Tako na programima moteti Sicut cedrus i Sospirava Maria Ivana Marka Lukačića ravnopravno stoje uz djela Frescobaldija i Vivaldija. Također Tri jednostavačne sonate anonimnog autora iz Hrvatske (franjevački samostan Klanjec, 18. stoljeće) ne zaostaju za Pastorelom u C–duru Jana Křstitela Kuchařa.

Organiziran dolazak Želim istaknuti vrijednost i kvalitetu rada u organiziranom dolasku u Zrin. Koncertu ansambla Camerata Garestin nazočilo je neobično mnogo publike, koja je predviđeni program slušala na otvorenom prostoru ispred gotičke crkve sv. Marije Magdalene. Camera-

tu čine sopranistica Ivana Lazar, violončelist Krešimir Lazar i čembalist Krešimir Haas, a njihovo muziciranje graniči s pobožnom zaljubljenošću u ljepotu glazbene misli 16. i 17. stoljeća. U nedjelju, 10. svibnja, glazbom je u petrinjskom gradskom naselju Gora otvorena župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, a potom i blagoslovljena tijekom prve sv. mise u toj tek dovršenoj replici nekadašnje templarske crkve. Svirao je naš vrijedni violinist Goran Končar, uz Edmunda Andlera–Borića na orguljama, čiji je zvuk u tom predivnom, mnogobrojnoj publici i vjernicima novootkrivenom zdanju, zvonio finoćom i proživljenom muzikalnošću svake misli, fraze i motiva. Iste smo večeri u sisačkoj katedrali Uzvišenja Sv. Križa slušali pjevački zbor Srednje škole Petrinja koji je potvrdio tradiciju zborskog pjevanja u svom gradu. Skladba Svrati, Gospode, k nama Šime Marovića zvučala je gotovo ekstatično, iskreno i bogobojazno, dok je dugotrajni pljesak nakon stavka Misao svijeta Krešimira Magdića pokazao iskrenu zahvalnost Siščana mladim Petrinjcima i njhovoj voditeljici Dori Gazibari.

Misa zahvalnica i zatvaranje festivala koncertom pjevačkog zbora Srednje škole Petrinja pod vodstvom Dore Gazibara uz Roberta Jakicu na orguljama

opravdanom znatiželjom očekujemo desetu obljetnicu festivala i želimo mu mirno more i sretnu plovidbu

BROJ 192, SRPANJ 2015.

M e đ u n a r o d n i o r g u l j a š k i f e s t i va l A r s o r g a n i S i s c i a e, 4 . — 10. 5. 2 015. i Z r i n Fe s t , 9. 5. 2 015. u Z r i n u

Deveti Ars organi Sisciae ovogodišnjim je koncertima pokazao veliki napredak. Festival raste i razvija se, i idejno i profesionalno. Upornošću i strpljivošću, radom i znanjem producentica Badanjak Pintarić i ravnatelj Andler–Borić uspješno i gotovo magičnim putevima pronalaze ljude, načine i sredstva kojima se skromno pokrivaju troškovi vrhunskog programa. Treba ih poduprijeti u tome jer rade kvalitetno, zanosom romantičara, ali sa spoznajom dubokog realizma. S opravdanom znatiželjom očekujemo desetu obljetnicu festivala i želimo mu mirno more i sretnu plovidbu!

Predavanje uz koncert Festival Ars organi Sisciae tradicionalno je otvoren mladim snagama. Ove godine koncertom naslovljenim Qui venerunt predstavila nam se orguljaška klasa Marija Penzara, redovitog profesora zagrebačke Muzičke akademije. Uz mlade orguljaše predstavili su se i trubači Igor Mrnjavčić i Dario Cepić kao komorni glazbenici u suradnji s umjetničkim voditeljem festivala, orguljašem Edmundom Andlerom–Borićem i sopranisticom Antonijom Dunjko. U srijedu, 6. svibnja, u sisačkom Velikom Kaptolu, u dvorani sv. Ivana Pavla II., na predstavljanju 20 godina Šibenske orguljaške škole čuli smo izlaganje prof. Emina Armana i prof. Snježane Miklaušić–Ćeran. Ta škola, ostvarena

Na prvi Zrin Fest organiziranim je prijevozom na koncert Camerate Garestin ispred gotičke crkve sv. Marije Magdalene došlo mnogo publike

Kvintet za klarinet i gudački kvartet 18 godina poslije

etverostavačna skladba u osnovi je zamišljena kao slijed suitnih stavaka (Songo, Reggae, Bolero, Rondo)

Premijerno predstavljena vizualizacija glazbenog djela Antuna Tomislava Šabana u režiji Tomislava Povića

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Četverostavačna skladba u osnovi je zamišljena kao slijed suitnih stavaka (Songo, Reggae, Bolero, Rondo), čiji karakter vodi računa o uravnoteženoj izmjeni tempa i raspoloženja, ali lišenoj naglašenih kontrasta između stavaka. Zanimljiv je pristup gudačkom kvartetu. Autor gradi ustroj četiriju gudača koji zvuči gotovo poentilistički; sazdan je od malih ritmičkih ćelija i njihovih preobrazbi te većinom nevelikih intervalskih pomaka, neprestance razigrava krajnje prozračni protok, ali ga ne razvija u smislu građenja nekih većih linija kretanja, jer je temeljni smisao u samom ritmičkom pokretu i gotovo minimalističkim mijenama kojima je podvrgnut. Posljedica je ne samo doživljaj repetitivnosti nego i asocijacija na ritmičke elemente jazza. U stvari, taj prozračni ritmizirani temelj ponekad je u ulozi neke vrste, uvjetno rečeno, kontrapunkta, ponekad dopune ili kontrasta solističkom instrumentu koji nijansama svoje lijepo oblikovane linije mjestimice suptilno asocira na džezističke poticaje.

Smisao vizualizacije Pojednostavnjeno kazano, u prvi se mah doimlje kao da je autorova namjera i bila frazu, dakle liniju, namijeniti solo instrumentu, a ritmički događaj gudačkom kvartetu, ma koliko se učinilo neobičnim zaposliti gudačka glazbala samo na taj način.

Kvartet Rucner u novom je sastavu snimao video u park-šumi Maksimir

Piše: Erika Krpan

oš je 23. ožujka u nakladi Fonarta i Cantusa predstavljen glazbeni film Kvintet za klarinet i gudački kvintet, vizualizacija glazbenog djela Antuna Tomislava Šabana u režiji Tomislava Povića. Promocija je održana u dvorani Cineplexx Centra Kaptol, vodio ju je Branimir Pofuk, a sudjelovali su dr. Božo Skoko, autori i izvođači Snježana i Dragan Rucner.

Približavanje slušatelju

Slijedom promišljanja o mogućnostima koje može otvoriti vizualizirano glazbeno djelo kao potencijalno nova umjetnička tvorba koja bi to djelo mogla približiti širem krugu slušatelja, skladatelj Antun Tomislav Šaban i redatelj Tomislav Pović udružili su umjetničke ideje, prije godinu dana vizualizirajući Šabanovu skladbu Golgota za mješoviti zbor i orgulje na stihove S. S. Kranjčevića, a sada ih je ista misao povela prema novom ostvarenju.

Dakako, usporedbe se i nehotice nameću, jer vizualizirana je Golgota uspjela u nakani autora, sjedinjujući duhovnu poruku zvuka, slike i stiha. Svijet Kvinteta za bas–klarinet i gudački kvartet, međutim, potpuno je drukčiji.

okončao specijalističke studije u SAD– u, kada je u središtu njegove pozornosti bila jazz skladba. Stoga je u Kvintetu za bas–klarinet i gudački kvartet riječ o povezivanju elemenata jazza i klasične skladbe s priklonom tehnikama suvremenoga skladateljskog izraza. Kako

zvuči skladba gotovo dva desetljeća nakon što ju je skladao tada »skladatelj poletarac«, uočljivo očaran idejom o fuziji brojnih i krajnje raznovrsnih izražajnih različitosti koje nudi glazba u raskošnoj ukupnosti svojih žanrova?

Kako je film bio emitiran s tehničkim poteškoćama, nepravedno bi bilo suditi o njemu kao o završenom umjetničkom proizvodu, iako mi se na prvi i površni pogled ambijent u kojem je sniman (Maksimirska šuma) kao polazišni izbor ne čini ni kompatibilan ni osmišljeno suprotstavljen glazbi s ciljem da iz kombinatorike tako stvorenih su–odnosa bude stvoreno novo kreativno zajedništvo. Stoga mi se čini ispravnijim posvetiti koju riječ glazbi jer ionako ipak sve u takvim uratcima izvire iz glazbe i u glazbu uvire.

Skladni suživot klarineta i gudačkog kvarteta Gost večeri bio je istaknuti hrvatski klarinetist mlađe generacije Bruno Philipp koji je s Kvartetom Rucner koncert otvorio svjetskom praizvedbom Kvinteta za klarinet i gudački kvartet francuskog skladatelja Vincenta Alexandra Jockina (Toulouse, 1976.)

Piše: Bojana Plećaš Kalebota

etnim koncertom 10. lipnja u Maloj dvorani Lisinski Gudački kvartet Rucner zaključio je prvu polovicu ovogodišnjega ciklusa Četiri godišnja doba koji održava već trinaestu sezonu. Nakon crkve sv. Katarine, Hrvatskog glazbenog zavoda i Hrvatskog državnog arhiva, članovi Kvarteta Rucner, čiju konstantu od početka čine violist Dragan i violončelistica Snježana Rucner, a uz koje već neko vrijeme muziciraju violinistice Ivana Penić Defar i Ana Paula Knapić Franković, za svoj su prostor odabrali Malu dvoranu Lisinski.

Živopisni program

Slijedeći kroz godine isprofiliranu programsku nit, i na posljednjem koncertu uoči ljetne stanke, članovi Gudačkog kvarteta Rucner za nastup su odabrali živopisan i vrlo opsežan program: skladbe Jockina, Villa–Lobosa, Papandopula i Ravela te klezmer. Gost večeri bio je istaknuti hrvatski klarinetist mlađe generacije Bruno Philipp koji je s Kvartetom Rucner otvorio koncert svjetskom praizvedbom dopadljivog Kvinteta za klarinet i gudački kvartet, Un souffle sur nos âmes, op. 25 suvremenog francuskog skladatelja Vincenta Alexandra Jockina (Toulouse, 1976.) koji je prvu suradnju s hrvatskim glazbenicima ostvario 2013. godine, kad je na Brass festivalu u Velikoj Gorici, na poticaj umjetničkog ravnatelja Tomislava Špoljara, praizveden njegov Kvintet za trubu i gudače. Praizvedbu svojega Kvinteta za klarinet i gudače, skladanog 2010. godine, Jockin je odlučio povjeriti Bruni Philippu i Gudačkom kvartetu Rucner, koji su njegov stilski isprepleteni glazbeni sadržaj iznijeli predano i uvjerljivo. S Brunom Philippom svirali su i u središnjoj točki večeri, ali i na samom kraju, uokvirivši dva dojmljiva ostvarenja za gudački kvartet: slikoviti Gudački kvartet br. 1 Heitora Villa–Lobosa i zahtjevni Gudački kvartet u F–duru Mauricea Ravela.

Buritcheve obradbe I dok je velika završnica pripala uvijek dobro prihvaćenim klezmer skladbama, iz repertoara slavnog klarinetista Giore Feidmana, u obradi Thomasa Buritcha, kraj prvog dijela koncerta obilježilo je još jedno vrijedno ostvarenje iz opusa Borisa Papandopula, pjevni drugi stavak Molto tranquillo e espressivo iz Kvinteta za klarinet i gudački kvartet. Praizvedeno 13. prosinca 1940. u Hrvatskom glazbenom zavodu, to djelo odražava sve Papandopulove skladateljske kvalitete: vještinu, inventivnost i uvjerljivost, ali i sklad tonskih boja klarineta te gudaćih instrumenata. To se nadahnuće pretočilo i u izvedbu klarinetista Brune Philippa i Gudačkog kvarteta Rucner, zbog čega je valja izdvojiti kao jedan od najblistavijih trenutaka večeri.

Prigodni popratni razgovori razmatrali su ulogu i smisao vizualizacije glazbenog djela u današnjem vremenu krajnje eksponiranosti vizualnog medija i njegove društvene uloge i odgovornosti. Valja još kazati da su djelo praizveli 1999. godine u Puli i tonski zapis ostvarili 2001. godine klarinetist Ratko Vojtek i Gudački kvartet Rucner (Jože Haluza, Josip Novosel, Dragan i Snježana Rucner). Nakladnik diskografskog izdanja (2013.) je Cantus d.o.o., a u videoprodukciji violinističke dionice sinkronizirale su Ivana Penić Defar i Ana Paula Knapić Franković. Neželjeni običaj — nažalost udomaćen — da se djelo praizvede i potom snimi, ako bude sreće, a nakon toga završi u ladici, neopravdana je sudbina i ovog Kvinteta. Iz više je razloga djelo zaslužilo repertoarni status.

Fuzija raznovrsnog Zaviri li se načas u skladateljev životopis, postane umah jasan poticaj za skladbu koja je nastala, kako je sam autor zapisao, na prijelazu 1996. u 1997. godinu, a u to je doba netom

Od nastanka djela prošla su gotovo dva desetljeća i zanimljivo bi bilo razmotriti kako se u međuvremenu razvijao autorski rukopis Antuna Tomislava Šabana i na koji je način ostao odan ideji o glazbi kao sveobuhvatnom izvoru stvaralačkog nadahnuća i energije, bez obzira na žanr. Ali to je svakako druga tema.

L j e t n i ko n c e r t c i k l u s a G o d i š n j a d o b a Kv a r t e t a R u c n e r, 10. l i p n j a 2 015 . u Maloj dvorani Lisinski

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Pr e m i j e r n a p r o j e kc i j a i u vo d n o p r e d s t av l j a n j e 2 3 . o ž u j k a 2 015 . u d vo r a n i C i nep lex x C e n t r a K a p t o l u Z a g r e b u

Na premijeri videa u Kaptol Centru: Dragan i Snježana Rucner, A. T. Šaban i Ratko Vojtek

Najnovija kvartetsko-klarinetska suradnja: Kvartet Rucner i Bruno Philipp

Važna stuba na putu do vrha

edna od hvalevrijednih konstanti hrvatskoga glazbenog života, Tribina mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić koju predano organizira Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, u koncertnoj sezoni 2014./2015. doživjela je 48. izdanje. Uzevši u obzir kandidate i koncertne programe kojima su se predstavili, bilo je to vrlo zrelo, profesionalno i uspješno. Još od prvog koncerta koji je 20. siječnja 1967. održao Duhački kvintet Hrvatskog narodnog kazališta, Tribina je jedinstveno utočište mladim glazbenicima kojima, uz natjecateljski karakter koji danas ima, omogućava stjecanje koncertnog iskustva. Suradnja Hrvatskog društva glazbenih umjetnika i Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog urodila je i koncertnim ciklusom Mladi u Lisinskom, kao već dulje vrijeme, točnije od 1992., prepoznatljivim mjestom okupljanja i predstavljanja mladih interpreta široj javnosti. Nakon početnih povremenih koncerata koji su se održavali ovisno o zanimanju mladih glazbenika, od koncertne sezone 1972./1973., Tribina Darko Lukić, koja od 1974. godine nosi ime našeg uglednog, prerano preminulog pijanista, u suradnji s Vjesnikom poprima natjecateljski karakter i održava se u kontinuitetu sve do danas. O neupitnoj vrijednosti i kredibilitetu manifestacije svjedoče nekadašnji laureati Tribine, danas priznati glazbeni umjetnici uspješnih karijera, među kojima su i sopranistica Ivanka Boljkovac, kornist Radovan Vlatković, saksofonist Dragan Sremec, klarinetist Radovan Cavallin i gitaristica Ana Vidović.

Prvonagrađeni je pijanist Aljoša Jurinić, dobitnica diplome je violinistica Anamarija Milić, dobitnica nagrade za najbolju suradnju pijanistica Kristina Pešić, a za najbolju izvedbu hrvatskog djela violončelistica Petra Kušan

Dobitnica nagrade HDS-a Petra Kušan izvodi Rapsodiju concertante Borisa Papandopula

Antologijske interpretacije

Tugomir Hrabrić

Pregled sezone Tijekom ovosezonskog izdanja Tribine Darko Lukić ocjenjivačkome sudu i publici u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog pomno osmišljenim recitalima predstavili su se pijanisti Aljoša Jurinić, Bartolomej Stanković i Stefani Grbić, violinisti Anamarija Milić i Ivan Jakšeković, sopranistica Tea Slavica, violončelistica Petra Kušan, flautistice Latica Cameron i Ana Batinica, Trio Madam (violinistica Barbara Polšek Sokolović, klarinetistica Martina Prelec i pijanistica Lucija Stanec) te Trio LUR (flautistica Lucija Petrač, orguljašica Ursa Vukman i sopranistica Rea Alaburić). Svakako treba pohvaliti i umjetničke suradnike na klaviru: Ivana Batoša, Petru Gilming, Kristinu Pešić i Darija Sabola, koji su predanim pristupom komornom muziciranju pridonijeli kvaliteti izvedbi. Mladi glazbenici, od kojih je dio već poznat glazbenoj javnosti zahvaljujući uspjesima na natjecanjima i koncertima, solističkim i uz orkestar, pokazali su, uz sviračku vještinu, sposobnost kreiranja smislenih koncertnih programa u koje se, prema pravilu Tribine, treba uvrstiti i djelo hrvatskog skladatelja.

Dobitnica Diplome Darko Lukić, Anamarija Milić, svira 1. Guslački hir Pavla Dešpalja

Hrvatsko glazbeno stvaralaštvo predstavljeno je vrijednim ostvarenjima Blagoja Berse, Božidara Kunca, Pavla Dešpalja, Dore Pejačević, Josipa Hatzea, Jakova Gotovca, Ivana pl. Zajca, Borisa Papandopula, Krešimira Seletkovića, Anđelka Klobučara, Tibora Szirovicze, Tomislava Uhlika i Berislava Šipuša. U ovogodišnjoj jakoj konkuren-

Svi nagrađeni na Tribini Darko Lukić 2014/2015: Anamarija Milić, Kristina Pešić, Petra Kušan i Aljoša Jurinić

Tugomir Hrabrić

Hrvatski skladatelji Apsolutni pobjednik Tribine je Aljoša Jurinić koji će ovog listopada konkurirati i na slavnom međunarodnom natjecanju Chopin u Varšavi

ciji nije bilo jednostavno izdvojiti najbolje, iako se jedan kandidat od početka istaknuo iznimno pouzdanim, promišljenim i odmjereno muzikalnim nastupom. To je prepoznao i ocjenjivački sud, kojim je i ove godine predsjedao Emin Armano, a činili su ga Prerad Detiček (donedavni predsjednik HDGU–a), Višnja Požgaj, Goran Bakrač, Zlatan Srzić, Zlatko Foglar, Frano Đurović (predstavnik HDS–a) i Ana Boltužić (predstavnica KD Vatroslava Lisinskog), dodijelivši Nagradu Darko Lukić pijanistu Aljoši Juriniću za koncert s djelima Blagoja Berse i Frédérica Chopina, održan 6. listopada 2014. Uz novčani iznos, nagradu čini i nekoliko vrijednih koncerata, recital u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, nastup u Salonu Očić u izravnom prijenosu na Trećem programu Hrvatskoga radija te nastup u Hrvatskom glazbenom zavodu u sezoni Hrvatskog komornog orkestra. Zahvaljujući izvrsnom recitalu, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog također je odlučila svoju nagradu dodijeliti Aljoši Juriniću.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

andidati Tribine predstavili su se vrijednim ostvarenjima Blagoja Berse, Božidara Kunca, Pavla Dešpalja, Dore Pejačević, Josipa Hatzea, Jakova Gotovca, Ivana pl. Zajca, Borisa Papandopula, Krešimira Seletkovića, Anđelka Klobučara, Tibora Szirovicze, Tomislava Uhlika i Berislava Šipuša

Piše: Bojana Plećaš Kalebota

Tugomir Hrabrić

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Dodjela nagrada i koncert laureata 48. Tribine mladih glazbenih um jet nika Darko Lukić, 18 . svibn ja 2015. u M aloj d vor ani Lisinski

Diplomu Darko Lukić ocjenjivački sud dodijelio je violinistici Anamariji Milić za koncert koji je održala 27. listopada 2014., s djelima Schuberta, Chaussona, Dešpalja, Francka i Ysaÿea, uz pijanisticu Petru Gilming. Za najbolju umjetničku suradnju nagrađena je pijanistica Kristina Pešić, za koncert ostvaren sa sopranisticom Teom Slavicom. Nagrada Hrvatskog društva skladatelja dodijeljena je violončelistici Petri Kušan za izvedbu Rapsodije concertante za violončelo i klavir Borisa Papandopula, a upravo je tom skladbom otvoren koncert laureata, 18. svibnja 2015. u Maloj dvorani Lisinski. Uz pouzdanu potporu pijanistice Petre Gilming, violončelistica Petra Kušan ostvarila je uspješnu interpretaciju toga antologijskog ostvarenja hrvatske glazbe, istaknuvši se oblikovanjem raskošne palete tonskih boja i sposobnošću stvaranja osobitog ugođaja predanim uranjanjem u glazbeni sadržaj. Hrvatska se glazba mogla čuti i u nastavku večeri, kad je violinistica Anamarija Milić odlučno i vješto iznijela 1. guslački hir Pavla Dešpalja, izvevši potom uz pratnju pijanistice Petre Gilming virtuozni Ysaÿeov Capriccio prema etidi u formi valcera Camillea Saint–Saënsa. Kraj svečane koncertne večeri bio je u znaku pijanista Aljoše Jurinića i njegove filigranski istkane izvedbe Treće sonate za klavir u h– molu, op. 58 Frédérica Chopina, skladatelja čija djela već neko vrijeme zaokupljaju njegovu pozornost, budući da je prošao izlučni krug te tako zaslužio nastupiti na jednome od najuglednijih međunarodnih pijanističkih natjecanja, Chopinovu, koje će se u listopadu ove godine održati u Varšavi. Na kraju nam preostaje samo poželjeti njemu, ali i ostalim laureatima Tribine, puno uspjeha i ustrajnosti na njihovu umjetničkom putu. 29

Najplemenitiji zagrebački doživljaj u sezoni

Muzikologinja i pjevačica dosad uglavnom srednjovjekovne glazbe Katarina Livljanić u tandemu s pijanistom Danijelom Detonijem iskoračila prema romantičnom i suvremenom žanru solo pjesme uz (pra)izvedbu ciklusa Dvořáka i Kempfa

Piše: Jagoda Martinčević

lazila je kroz srednja vrata za publiku Hrvatskoga glazbenoga zavoda pjevajući Gregorijanski tractus iz St. Gallena 11. stoljeća Domine, exaudi orationem meam — tek toliko da nas podsjeti na svoj kultni status »srednjovjekovne pjevačice«. Jer ono što je uslijedilo to nedvojbeno nije trebalo biti. I nije bilo. Katarina Livljanić, muzikologinja, pjevačica i pedagoginja, iskoračila je iz onoga po čemu se proslavila u nas i u svijetu i zakoračila u Večer Lieda, podnaslovljenu s Riječ utjehe (ciklus Molto cantabile 3 Koncertne direkcije Zagreb, Hrvatski glazbeni zavod, 13. lipnja). Pa ipak, nije se radilo o klasičnoj solo pjesmi, jer ni Katarina Livljanić nije klasična vokalna umjetnica. Svoju riječ utjehe pronašla je u rjeđe izvođenim Biblijskim pjesmama op. 99 Antonína Dvořáka i u praizvedbi ciklusa pjesama Svjetlo Davorina Kempfa, na tekstove iz zbirke pjesama u prozi Ex Ponto Ive Andrića. Daleko, dakle, od schumann–schubertovske tradicije Lieda, pa i solo pjesme 20. stoljeća Huga Wolfa, Gustava Mahlera i još nekolicine autora koji su nastavili stvarati taj omiljeni žanr vokalnoga umijeća ponajprije 19. stoljeća.

Vlastita religija

Zajednički nazivnik odabranih ciklusa, nakon st. gallenskog uvoda, mogao je biti duhovni obzor koji su autori pronašli u predlošcima Davidovih psalama, odnosno Andrićeve refleksivne poezije, utječući se nadi i povjerenju u onoga kome doista vjeruju. Pa ipak, vjerujem da nitko u doista brojnoj publici te večeri nije zazivao religijski duh jer su glazba i interpretacija osvojile vlastitu religiju

kojom umjetnost i umijeće Katarine Livljanić razmiču granice određenosti, a primiču zajedništvo bivanja u sferi koja se tiče samo i isključivo čovjekova unutarnjeg bića. I to svakoga od nas, pa tako i Katarine Livljanić. A ona je uistinu neobična pojava, umjetnička osobnost rijetka i u svijetu, pritom prepoznata i hvaljena kao da se ne bavi onim što prati i sluša razmjerno malo ljudi. S ansamblom Dialogos, koncertno i u scenskim postavama, svojim je projektima diljem svijeta učinila za srednjovjekovnu glazbenu umjetnost više nego svi drugi koji su se njome bavili do danas zajedno. No ni prvorazredna naobrazba, a ni očit muzikalni dar ne bi bili dovoljni da nije pronašla vlastiti ključ kojim je gregorijanski koral i liturgijsku glazbu ranog srednjovjekovlja približila publici. Koja su to tajna vrata i brave koje je taj ključ otvorio, najteže je objasniti riječima i ja ih, priznajem, ne znam dokučiti, ali znam da nakon svakog susreta s umijećem Katarine Livljanić odlazim kao začarana.

Skidanje maske Tako je bilo i na ovom koncertu–projektu kojim je umjetnica, prema vlastitim riječima, odlučila skinuti masku »srednjovjekovne pjevačice«, odlutati u jedan drukčiji svijet, »otopljen« od gregorijanskog korala, a glazba »očišćena do neumoljive snage disanja i samo korak udaljena od govora i na koncu od same tišine«. Lijepo je to umjetnica, dakako s rizikom, osmislila i opisala, no je li se, baš tako kako je poželjela, uspjela othrvati ne maski nego svakako pojmu onoga što je do sada bio njezin jedinstveni idejni i interpretativni profil? Ne bih rekla, i to smatram vrhunskim postignućem ovog njezina izleta u nepoznato koji će, nadam se, uroditi još mnogim, raznolikim plodovima. Svojim tumačenjem Dvořaka i Kempfa,

ali ne manje i Davidovih i Andrićevih riječi, Katarina Livljanić zadržala je ono što oduvijek možda i najviše fascinira u njezinim interpretacijama glazbe srednjovjekovlja. Zadržala je živost, energiju, pripovjedački duh, gestu i mimiku, onaj sitni pokret dlanom koji se doima kao da dirigira sama sebi, ukratko, rekli bismo suvremenim jezikom, »gard« koji kod nje i gregorijanski koral čini živim glazbenim tkivom, a ne reliktom jednog davnog doba. I po tome jest posebna i duboko dojmljiva, drukčija od svih, a tako daleko od »mezzosoprana«, kako je označeno na plakatu i u programskoj knjižici. Ona je kristalno bistar Glas koji pripovijedajući pjeva i zbog toga je i bilo moguće kao jedinstvenu cjelinu doživjeti Dvořaka i Kempfa, njihova djela nastala u razmaku od sto dvadeset godina. Nadam se da je to kompliment obojici autora! Kempfovo Svjetlo kompleksna je skladba u pet dijelova, koju čine Svjetlo, O, Bože, Blagoslivljem, Utjeha i Šutnja... (Misli...). Kreće se u zahtjevnom vokalnom opsegu od malog d do f2, autor se koristi svojevrsnom »lajtakordičkom« tehnikom, a ključna riječ Bog povezana je s karakterističnom bitonalitetskom harmonijom.

Politonalitetske i klasterske strukture, povremeni polifoni ulomci s primjenom imitacijske i kanonske tehnike, a u posljednjoj pjesmi Šutnja...(Misli...) i glasovni šapat te preparirani klavir i sviranje po žicama u unutrašnjosti instrumenta — sve to čini paletu Kempfova uvijek snažnog skladateljskog vokabulara, ovdje inspiriranog i gregorijanskim koralom i renesansnom vokalnom polifonijom. Vrlo zahtjevnoj dionici glasa autor pridružuje i suprotstavlja naglašeno dramatičnu klavirsku koju je vehementno, pokazavši se savršenim partnerom pjevačici, ostvario Danijel Detoni. Užitak je bio ne samo slušati nego i vizualno pratiti s kojom je iskrenom proživljenošću naš ugledni pijanist mlađe generacije uranjao u zajedništvo interpretacije. A sam je pažljivo, cizelirano u raznolikosti doživljaja izveo Kempfov triptih Tri pogleda na osorsku katedralu (praizvedenu na Osorskim glazbenim večerima

2007., pri čemu je ovo bila prva izvedba djela u Zagrebu), izazvavši prave ovacije slušateljstva, koje je s ushitom i poštovanjem ispratilo tu večer odabranih. Pod kišobranom Katarine Livljanić, Dvořák, Kempf, David, Andrić, Detoni; bio je to zasigurno jedan od najplemenitijih doživljalja zagrebačkih kulturnih zbivanja u ovoj sezoni.

adržala je živost, energiju, pripovjedački duh, gestu i mimiku, onaj sitan pokret dlanom koji se doima kao da dirigira sama sebi, ukratko, rekli bismo suvremenim jezikom, »gard« koji kod nje i gregorijanski koral čini živim glazbenim tkivom, a ne reliktom davnog doba

Katarina Livljanić je uz pijanista Danijela Detonija odlučila skinuti masku »srednjovjekovne pjevačice«

Žarko Bašić/PIXSELL

BROJ 192, SRPANJ 2015.

U p o s l j e d n j e m ovo s e z o n s ko m ko n c e r t u vo k a l n o g c i k l u s a M o l t o c a n t a b i le 13 . l i p n j a 2 015 . u H r va t s ko m glazbenom zavodu praizvedba novog vokalnog ciklusa Svjetlo Davorina Kempfa

Katarina Livljanić i Danijel Detoni u Hrvatskom glazbenom zavodu (f: Pixsell)

Spoj tradicije i umjetnosti u ciklusu Sfumato Zbora H RT– a 26. svibn ja 2015. u M u zeju M im ar a

Raspjevano primorje i gorje: Kanat pul Ronjgi 2015. Ovogodišnja središnja svečanost zbornog pjevanja Primorsko–goranske županije okupila je petsto pjevača amatera iz dvadeset zborova čime je tom vokalnom ansamblu duge tradicije osiguran nastup na državnom natjecanju zborova.

Revijalni dio svečanosti zbornoga pjevanja, pred mnoštvom okupljenih posjetitelja, počeo je zajedničkom izvedbom svih zborova svečane pjesme Županije Zavičaju, tebi Ante Pecotića pod vodstvom Darka Čargonje, što je bio zvučan i impresivan uvod u manifestaciju. Zaredali su nastupi Mješovitog pjevačkog zbora KUD–a Jeka Primorja s dirigentom Igorom Vlajnićem, PZ DVD–a Opatija s dirigentom Damirom Smerdelom, združenih ansambala Mješovitog lovačkog pjevačkog zbora Matko Laginja Klana i MPZ–a Maestral Veprinac s dirigenticom Nedjeljkom Srebovt, zatim MPZ KUD–a Sloga Hreljin i KUD–a Martin Matetić iz Jadranova pod vodstvom dirigenta Nine Načinovića. Potom su nastupili zborovi KUD–a Ive Jurjević iz Omišlja s dirigenticom Annamarijom Doricich, MPZ–a Štorija iz Rukavca s voditeljem Metodom Sironićem, vokalna skupina Duga Uvodnom zajedničkom izvedbom himne Primorsko–goranske županije, svečanom pjesmom Zavičaju, tebi Ante Pe- uz voditeljicu Sanju Šamanić te MPZ Hrcotića, na kraju Kanta dirigira Darko Čargonja vatske čitaonice Trsat s dirigentom Vinkom Badjukom. Dirigentica Helena DukaNatjecateljski i revijalno rić Dangubić nastupila je odvojeno s Program Kanta, u organizaciji Ustano- dva zbora: HGD–om Zvijezda Danica iz ve Ivan Matetić Ronjgov, sastojao se od Kraljevice i nedavno osnovanim MPZ– natjecateljskog i revijalnog dijela. U na- om Rijeka — sempre allegro, a zajedtjecateljskom dijelu, zbog propozicija i nički su nastupili i MPZ DVD Drenova interpretativnih zahtjeva, sudjelovala su Rijeka, KUD Halubjan Viškovo i MPZ samo dva zbora (!), i to Riječki komorni KPD Bazovica pod vodstvom Zorana zbor Val pod ravnanjem Doris Kovačić Badjuka. Nadalje, čuli smo već spomete Ženski zbor KUD–a Učka iz Matulja, nute zborove Duga i Val, vokalnu skupovrh Opatije, sa zborovođom Sašom pinu Zvir Jelenje pod vodstvom DavoMatovinom. Selektor, maestro Igor ra Juretića, MPZ Gimpl Ravna Gora s Vlajnić, boljim je ocijenio zbor Učka, voditeljicom Žaklinom Majetić Mufić i Ronjgima, slikovitom mjestu kastavskoga kraja, udaljenom od Rijeke desetak kilometara zapadno, na uređe-

MATEJ

BROJ 192, SRPANJ 2015.

nim prostorima ispred Spomen–doma, restaurirane rodne kuće barda istarsko– primorske glazbe Ivana Matetića Ronjgova, održana je potkraj lipnja glazbena priredba Kanat pul Ronjgi 2015. Na toj najvećoj godišnjoj svečanosti zbornoga pjevanja Primorsko–goranske županije nastupilo je petsto pjevača amatera okupljenih u dvadeset pjevačkih zborova.

raznik zbornog pjevanja ovom je prigodom pokazao tendenciju zamiranja velikih pjevačkih zborova i procvata klapskog izričaja

MPZ Ronjgi Ronjgi s dirigentom Darkom Čargonjom. Nakon podjela nagrada i priznanja, zborovi su zajednički pod vodstvom Darka Čargonje, ravnatelja Ustanove Ivan Matetić Ronjgov, moćno izveli Matetićevu Draga nam je zemlja.

Nedostatak muških glasova

Novi niz međunarodnih uspjeha Ivana Božičevića

Jedinstven spoj raznorodnih glazbenih izričaja osmislili su šef–dirigent Zbora HRT–a Tonči Bilić i etnomuzikolog dr. sc. Joško Ćaleta

Nagrada Američke udruge orguljaša za solističku orguljsku skladbu i nagrada publike na međunarodnom natjecanju u Orihueli (Španjolska)

Piše: Ana Vidić

aključak sezone Zbora HRT–a u ciklusu Sfumato 26. svibnja donio je, za poznavatelje rada toga ansambla, pomalo neuobičajen program, privukavši time još brojniju publiku u Muzej Mimara. Da si o’ srebra, da si o’ zlata, jedinstven je spoj umjetničkog i tradicijskog, vokalnog, ali i instrumentalnog izričaja. Osmislili su ga, kao autori projekta, šef–dirigent Zbora HRT–a, maestro Tonči Bilić, i etnomuzikolog i glazbenik Joško Ćaleta.

Primjetno je da je više zborova nastupilo zajednički, uglavnom zbog nedovoljnog broja pjevača u pojedinim ansamblima, posebice nedostatka muških glasova. U pogledu izbora programa, pojedini zborovi držali su se »čeličnog zborskog repertoara« s djelima hrvatskih autora: Jakova Gotovca, Josipa Kaplana, Slavka Zlatića, Dušana Prašelja i Ivana Matetića Ronjgova, no bilo je i onih koji su svoje programe osvježili novim i maštovitim obradama laganijeg žanra. Ti su nastupi kod publike očekivano dobro prihvaćeni, a za kvalitetu obrada i izvedbu najzaslužniji su voditelji zborova i ansambala.

Hod kroz život Pod njihovim vodstvom, Zbor HRT–a udružio se sa sjajnim mladim izvođačima tradicijske glazbe – Jurom i Damirom Milošem, Zoranom Karlićem i Noelom Šuranom – koji su pokazali raskoš pjevanja i sviranja naših vrijednih tradicijskih idioma, od kojih su neki uvršteni i na UNESCO–ovu listu nematerijalne baštine. Njihovi nastupi izmjenjivali su se s nastupima članova Zbora HRT–a u mješovitom sastavu te u podjelama na muški i ženski zbor a cappella. Izabranim primjerima zborske literature i tradicijskih napjeva te instrumentala pojedinih hrvatskih područja, program, zamišljen kao svojevrsni »hod kroz život«, pratio je određene segmente životnog ciklusa. Zbor HRT–a, na čijem su se čelu izmjenjivali Tonči Bilić i Joško Ćaleta, predstavio je različite razine skladateljskih umjetničkih pristupa tradiciji: dje-

Zvučnom kompaktnošću, razrađenom interpretacijom i izborom pjesama, prema reakcijama publike, najpovoljniji dojam ostavili su zbor Jeka Primorja, združeni zborovi Sloga–M. Matetić, DVD Drenova–Halubjan te Bazovica, Gimpl, Val, Rijeka — sempre allegro i Ronjgi. Ovogodišnja svečanost zbornoga pjevanja Kanat pul Ronjgi posvećena 135. obljetnici rođenja Ivana Matetića Ronjgova (1880.–1960.) pokazala je stanovitu orijentaciju prema komornom zbornom pjevanju, u skladu s trendom zamiranja aktivnosti velikih pjevačkih zborova i procvata klapskog izričaja. U odnosu na prošlogodišnji Kanat, koji je pokazao uzlet u kvaliteti i raznovrsnosti nakon višegodišnje stagnacije zbornoga pjevanja, zborovima je na ovogodišnjoj manifestaciji ipak nedostajalo više motivacije za nadmetanjem u kvaliteti i raznolikosti programa. To se pokazalo u tek dva natjecateljska zbora, što nimalo ne umanjuje taj praznik zbornoga pjevanja Primorsko–goranske županije.

Da si o’ srebra, da si o’ zlata la Borisa Papandopula, Igora Kuljerića, Ivana Brkanovića inspirirana tradicijom, obrade narodnih napjeva iz pera Silvija Bombardellija, Joška Ćalete, Emila Cossetta, Silvija Grančarića, Ivana Matetića Ronjgova, Vinka Žganca te skladbe koje je Zbor HRT–a izveo na način tradicijskog pjevanja, primjerice klapsko pjevanje i pjevanje »pod bas«.

Dinamika interakcije Istaknute solističke dionice povjerene su članovima Zbora: Ivani Garaj Korpar, Martini Borse, Andri Bojaniću, Ivi Gamulinu, Tomislavu Vitkoviću, Igoru Krišti i Miroslavu Živkoviću. Između tih skladbi javljali su se izvođači tradicijske glazbe svojim instrumentalnim i pjevačkim intervencijama: dinarsku vokalnu tradiciju predstavili su guslar Jure Miloš kao narator, koji je uz brata Damira Miloša izvodio gangu i ojkanje te svirao i lijericu, diple i dvojnice. Uz njih su nastupili i mladi istarski glazbenici: Zoran Karlić i Noel Šuran, pjevači dvoglasja tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja, svirajući roženice, volarice, šurle i mih. Dinamika interakcije zborskog pjevanja s izvođačima tradicijske glazbe te dramaturgija i izbor skladbi u programu pokazali su neposredno prožimanje različitih, naizgled udaljenih idioma. To je koncept koji bi, zahvaljujući autoritativnom vodstvu maestra Tončija Bilića i Joška Ćalete te visokoj razini izvedbe, zacijelo mogao zaživjeti i na širem planu, ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu, nadahnuto ukazujući na mogućnosti koegzistiranja pučkog i umjetničkog izričaja.

Dario Njavro

Piše: Ramiro Palmić

Splitski skladatelj nastavlja žetvu nagrada na svjetskim skladateljskim natjecanjima

Damir Miloš, Noel Šuran, Jure Miloš i Zoran Karlić uz Zbor HRT–a

Piše: Jana Haluza

rvatski skladatelj Ivan Božičević osvojio je još jednu skladateljsku nagradu koju dodjeljuje Američka udruga orguljaša (AGO). Podsjetimo, prije dvije je godine skladbom Kyrie eleison pobijedio na natječaju za zborsku skladbu s orguljama (AGO/ ECS Publishing Award za 2014), a novo priznanje osvojio je na natječaju za solističku orguljsku skladbu (AGO/ Marilyn Mason Award za 2016).

Nova koncepcija Ovaj je put natječaj bio ponešto neuobičajen: skladatelji nisu slali gotovu skladbu, nego prijedlog budućeg projekta, koji je sadržavao nekoliko referentnih postojećih partitura te uvid u način skladateljeva umjetničkog razmišljanja. Nagrada se sastoji od narudžbe za novu skladbu za orgulje solo u trajanju od barem pet minuta, a žiri je između više od pedeset prijedloga izabrao Božičevićev. Naručena skladba (The Moonpiper) upravo je dovršena, a bit će premijerno izvedena na nacionalnoj konvenciji AGO u Houstonu 2016. te tiskana u izdanju Hinshaw Music. Samo je djelo nadahnuto zvukom gajdi koji ima dugu tradiciju u zapadnjačkoj glazbi za instrumente s tipkama, još od Frescobaldija, preko Couperina i Rameaua, Bacha i Händela, sve do Saint–Saënsa, Sibeliusa i Schönberga koji su svi više–manje pisali karakterne minijature najčešće nazivane Musette ili Pastorale. One su većinom kratke, umjerenog tempa, trodobne mjere s pedalnim uporištima na tonici i dominanti. Božičević se od tog repertoara posebice oslanja na primjer iz pera manje poznatog talijanskog skladatelja 17. stoljeća, Bernarda Storacea. Njegov Pastorale utjelovljuje sve karakteristike stila i tradicije baroka i folklornog plesa, čime u suvremenom ruhu uz neizbježni dodatak lokalne balkanske tradicijske glazbe na gajdama s nepravilnim mjerama odiše i Božičevićev orguljski Moonpiper. U finalu međunarodnog skladateljskog natjecanja u Orihueli (Španjol-

ska), 18. travnja praizvedena je Božičevićeva skladba Amanecer en el campo de las almendras espumosas za alt–saksofon i gudački orkestar. Svirali su saksofonistica Maria Antonia Rico i Orqesta Ciudad de Orihuela pod upravom Sixta Herrera. Skladba je naišla na topao prijam i dobila najviše glasova slušatelja, čime je Božičeviću pripala nagrada publike. Napokon, Božičević je jedan od pobjednika Natjecanja skladbi za čembalo Aliénor (Aliénor Harpsichord Composition Competition), ponovno u SAD–u, za 2015. Njegova je skladba If there is a place between za čembalo solo praizvedena 23. svibnja u sklopu međunarodne konferencije udruge Historical Keyboard Society of North America, koja se održavala na Sveučilištu McGill u Montrealu. Svirao je američki čembalist James Dorsa.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Tr a d i c i o n a l n a g l a z b e n a p r i r e d b a u č a s t 13 5 . o b l j e t n i c e r o đe n j a s k l a d a t e l j a I va n a M a t e t i ć a R o n j g ova

Ivan Božičević

Zanimljiv stil Ivana Božičevića, koji slobodno brodi najrazličitijim valovima stilskih utjecaja i nadahnuća, osvaja žiri i publiku međunarodnih natjecanja neograničenih ni na koji skladateljski idiom, žanr ili tehniku. Na cijeni je skladateljeva svestranost i stručan uvid u razne glazbene vrste, poput simfonijske i zborske, ali i elektronike, jazza i popa. Rođen u Beogradu, Božičević je i diplomirao kompoziciju na tamošnjem Fakultetu muzičkih umetnosti, potom studirao orgulje na Visokoj glazbenoj školi u Frankfurtu te nakon povratka predavao harmoniju, kontrapunkt i analizu na Umjetničkoj akademiji u Novom Sadu. Od 2001. živi kao slobodni umjetnik u Splitu, gdje vodi jazz bend SplitMinders, čiji se repertoar temelji na obradama dalmatinskih narodnih napjeva. Za provjeru detalja i za dodatne informacije za zainteresirane Božičevićeve kolege skladatelje, pogledajte sljedeće linkove na internetu: AGO: https://www.agohq.org/new–music– competitions–commissions/ Orihuela: http://www.orquestaciudadorihuela.es/oco/winners_2015.html Alienor Harpsichord Composition Competition: http://hksna2015.com/alienor–competition/ http://hksna2015.com/schedule/saturday/

Razgovor sa saksofonistom i skladateljem Makom Murtićem u povodu objavljivanja CD –a Antarctica and Other Destinations

J a z z s e z o n a H R T– a , 6 . s v i b n j a 2 015 . u d vo r a n i Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu

Istražujem prostore uma

Nove skladbe za Jazz orkestar HRT–a Pod vodstvom novog šefa–dirigenta Andreasa Marinella praizvedeno jedanaest djela koja su prošla na natječaju za nove skladbe Jazz orkestra HRT–a

Zanima me ono primordijalno, razlozi stvaranja glazbe i odnosi glazbe i društva, što se pak najočitije čuje u raznoj svjetskoj folklornoj glazbi

Važni prijatelji Što je tako posebno u glazbi što nepre-

je sudjelovanje u drugim ansamblima i orkestrima te žive svirke. Važni su prijatelji koji preporučuju dobre koncerte. Što vam je važno kao skladatelju? MM: Kao skladatelju su mi najvažnije ostale umjetnosti, svakodnevne scenografije, ljudsko stanje i humor. Skladanjem zapravo istražujem, odnosno trudim

Mak Murtić i Maja Rivić predvodnici su Mimika Mak Murtić Ensemblea koji čini čak 18 glazbenika

lazba je iskonsko sredstvo komunikacije koje se još od iskonskih vremena instinktivno zadržalo u ljudima

stano potpiruje vašu strast prema sviranju i skladanju? MM: Glazba mi najčešće nije najveći poticaj za stvaranje. U raznim razdobljima na pisanje glazbe potiču me razne situacije i druge umjetnosti, posebice etnologija i relacije kultura. Često se pojavi neki novi ili pak arhaični, neobični glazbeni stil, glazbenik koji na nekom jam sessionu svira nešto neobično, što pak otvara oči i potiče nadahnuće. Isključivši ostale umjetnosti, najvažnije mi

se istraživati prostore uma koje nije jednostavno verbalno opisati. Smatram da je glazba iskonsko sredstvo komunikacije koje se još od iskonskih vremena instinktivno zadržalo u ljudima, stoga glazbom, kao što sam doživio u mnogim situacijama, možemo potaknuti skrivene dijelove naše podsvijesti.

Glazbeno kazalište Kako ste razvili vlastitu glazbenu

MM: Ona je još uvijek u procesu nastanka. Glazbenici poput Dukea Ellingtona, Jimija Hendrixa, Johna Coltranea i Charlesa Mingusa pomogli su mi da stvorim osnovu glazbenog jezika, a potom su se pojavili i autori poput Colea Portera čiji su tekstovi, kao i glazba, zanimljivi i prepuni dobrog humora. U memoriju mi se ucrtala glazba za crtiće poput Looney Tunesa s odličnim djelima Carla Stallinga. Proučavao sam i baroknu glazbu pa tako svakodnevno vježbam i slušam Bacha, ali i Vivaldija i Sorkočevića. Naravno tu su i impresionisti Ravel i Debussy, kao i skladatelji poput Stravinskog i Bartoka koji uključuju impresije folklora. Zanima me ono primordijalno, razlozi stvaranja glazbe i odnosi glazbe i društva, što se pak najočitije čuje u raznoj svjetskoj folklornoj glazbi. U posljednje vrijeme snažan su dojam na mene ostavile primorska glazbena tradicija te ojkalice, staroslavenska, starovenecijanska, afrička, kineska i japanska glazba, bugarski gajdaški ansambli, čak i rekonstrukcija antičke glazbe. U međuvremenu sam se zainteresirao za glazbu suvremene londonske scene, od free jazza do afrobeata i duba. Ukratko, filozofija, pogotovo glazbeni jezik, nastaje u skladanju, a rezultati stižu za nekoliko godina. Zašto i kako vas nadahnjuje pristup »glazbenom kazalištu«? MM: Način pisanja jasno uokviruju priče i likovi. U novijim skladbama za svoj orkestar Mimika i Jazz orkestar HRT–a bavio sam se humorističnim civilizacijama. Pisao sam skladbe koje bih najlogičnije opisao kao radiodrame, tj. glazbeno kazalište, ali ne nužno mjuzikl. Nadahnjuje me film, posebice novi val, i vizualni dio naše percepcije te apsurd svakodnevice. Jednako mi je bitno istaknuti tonalno i atonalno, emotivno i rječito, sve ono iz čega se rađa taj element kazališta.

N Piše: Ana Vidić

filozofiju/mitologiju?

Mak Murtić

Izokrenute vrijednosti

Reperske geste

Zašto ste i kako u taj koncept uključili društveno i ekonomski angažirane poruke?

Kako unutar tog idioma nastojite ostvariti vlastiti pristup?

MM: Skladajući glazbu za posljednji Mimikin album A Place Glowing a Brilliant Red te Antarctica and Other Destinations, ostvaren u suradnji s Jazz orkestrom HRT–a, bavio sam se temama ljudskog postojanja na ovom svijetu kroz nekoliko metaforičkih društava. Jedno od najzamjećenijih je relativno organizirano tehnokratsko društvo kolonizatora planeta Marsa što propada pod ekonomskim pritiscima koje sami ne mogu kontrolirati. To je jasna slika našeg svijeta koji se pretvara u povezanu mrežu kompanija te se sve više i sve očitije i same države bave izokretanjem vrijednosti. To nije nužno kritika, već opažanje. Ono što sam i sam doživio u Engleskoj, posebice u Londonu, upoznavajući razne ljude, one iz raznih dijelova svijeta, legalne i ilegalne imigrante, ovdašnje starosjedioce i slično, uvijek se stvara osjećaj da su te spomenute države–tvrtke vrlo dobro organizirale prevlast nad drugim državama– tvrtkama te one postavljaju pravila svojim i drugim državljanima. Čini mi se da novac, tj. ekonomsko stanje, dobro prikriva prirodne ljudske motivacije, primarno u emotivnom životu i vlastitom razvitku. Primjerice, većina ljudi u Engleskoj radi poslove koje ne voli. Rade za plaću koja nije dovoljna da unajme stan, dolaze umorni kući i preživljavaju do sljedećeg dana, za čitanje nemaju vremena, a sve je podređeno procesu »razvitka« ekonomije, tj. države. U međuvremenu vrlo jasno vidimo proizvodnju i stalno korištenje sve više i više gadgeta, ali i sve veću izolaciju od nas samih.

MM: Na repertoaru imam sedamdesetak skladbi. Neke su jednostavnije, neke kompleksnije. U izvedbama na koncertima shvaćam da mi se neke od tih skladbi više ne sviđaju ili da smo ih bend i ja prerasli pa ih isključujem iz regularnog programa. Tako u vremenu, gotovo evolucijski, neke ostaju. One koje ostaju, a najstarija koju stalno izvodimo je The Earthlings, jesu one koje su otvorile vrata jednom razdoblju pisanja glazbe.

Kako se vaša glazba referira na tu filozofsku zamisao? MM: Glazbu za spomenute albume pisao sam pod jakim dojmom života u Londonu, tj. urbane glazbe, pomalo iskrivljene mojim metodama, ali i humorističkim elementima tzv. druge glazbe u stilu što ako?

iz godina Jazz orkestar HRT–a raspisuje natječaj za nove skladbe, posvećujući jedan koncert u sezoni predstavljanju izabranih. Natječaj je ne samo prilika mlađim autorima za plasman skladbi na koncertni podij u izvedbi orkestra u kojem djeluju neki od najuglednijih domaćih jazz glazbenika, nego i jednako poticajan impuls iskusnim skladateljima i aranžerima u čijem izričaju uvelike participira Jazz orkestar HRT–a.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

strom su ravnali Saša Nestrović, te u izvedbi jedne skladbe Andreas Marinello, a kao pjevačice i naratorice sudjelovale su Maja Rivić i Anabela Barić. Tim povodom zabilježili smo ovaj razgovor s mladim umjetnikom koji svojim umijećem osvaja zahtjevnu londonsku klupsku publiku.

DAVOR HRVOJ

BROJ 192, SRPANJ 2015.

ondonska diskografska kuća World Local Records na CD–u je objavila snimke što ih je Jazz orkestar HRT– a ostvario 2014. u studijima Hrvatske radiotelevizije. Na album Antarctica and Other Destinations uvrštene su izvedbe djela Maka Murtića, saksofonista, skladatelja i aranžera koji živi i djeluje u Londonu, gdje vodi Mimika Mak Murtić Ensemble. Orke-

Poznati veterani Ovaj put, za izvedbu pod vodstvom dirigenta Andreasa Marinella, 6. svibnja u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, izabrano je jedanaest skladbi koje su posvjedočile o raznolikosti inspiracija, stilova i pristupa, pri čemu nije nedostajalo ni iznenađenja. Među veteranima kojima je zvuk Jazz orkestra HRT–a i više nego dobro poznat, bio je i ove godine Silvije Glojnarić koji je, provevši niz godina kao vođa orkestra, dobro upoznat s njegovim zvukom. Predstavio je skladbu Big Dig, a još jedan autor, godinama prisutan na našoj sce-

Kako ste pristupili pisanju aranžmana za izvedbe s big bandom? MM: Neke skladbe, primjerice Antarctica i Seizo, napisao sam upravo za orkestar, znajući tko što svira i na koji smo način prije surađivali. Druge sam prearanžirao iz vlastitog repertoara, ali također imajući na umu soliste orkestra. Pokušavao sam stvoriti nešto što će biti specifično za taj orkestar. Jesu li članovi Jazz orkestra HRT–a tijekom uvježbavanja programa sudjelovali u oblikovanju vaših skladbi? MM: U skladbi Antarctica, koja je slika trenutka u kojem čovjek doživljava prirodu oko sebe i dolazi do onih dijelova svijesti koje mu društvo često ne dopušta, orkestar je imao veliku slobodu interpretacije i zapravo je velik dio skladbe načinjen od verbalnih a ne aranžerskih uputa. S druge je strane The Earthlings potpuno aranžirana skladba u kojoj solisti i ritam–sekcija imaju veću slobodu interepretacije od drugih. Doduše, na probama su članovi znali dobaciti: »Što ako ovdje dodamo dva takta pauze?” i slično, što sam često prihvaćao jer ipak na taj način orkestar stvara svoj okoliš. Osim što su svi vrhunski glazbenici i krasni ljudi, svidjelo mi se što su neki imali odlične reperske geste. Te skladbe tako više nisu moje, nego njihove.

Dinko Bažulić/HRT

Razgovarao: Davor Hrvoj

Članovi Jazz orkestra HRT-a i skladatelji novih djela

ni, pa i u programima Jazz orkestra HRT–a — Krešimir Herceg — za ovu je prigodu napisao skladbu Brick’ s Herd, naslova nadahnutog druženjima s jazzerom Borisom Ciglenečkim.

Jedini stranac Među srednjom i mlađom generacijom, skladbama su se na natječaju istaknuli gitarist Zoran Majstorović (Dear Kenny), saksofonisti Ivan Bonačić (Vague Truth) i Uglješa Novaković (Mrs. No Name), skladatelj i pijanist Ivan Božičević (Bulbul Blues) te gitarist Davor Doležal (Zaveslaj). Izazovu se odazvao i brazilsko–austrijski glazbenik Emiliano Sampaio koji je i prije nego što je posjetio Zagreb napisao Solo for Zagreb. Autorske potencijale nerijetko iskazuju i sami članovi Jazz orkestra HRT–a, čije su skladbe redovito na programima banda; ovaj put to su bili intimna Watz Through the Night Davora Križića u aranžmanu Luke Žužića, progresivna Dark Energy Mire Kadoića i ritamski kompleksna Missing Time Joea Kaplowitza. 35

Ciklus novih djela skladatelja — bivših polaznika Učilišta na dječju brojalicu Mur bur Na temu tog simbola cijele funkcionalne muzičke pedagogije nove su skladbe napisali bivši polaznici Učilišta, danas istaknuti skladatelji Tibor Szirovicza, Bianca Ban, Ivana Kiš, Sanda Majurec, Lana Janjanin, Danijel Legin i Krešimir Seletković te sadašnji profesor teorijskih predmeta na Učilištu, Boris Klarić

mjerno, na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Zagrebdox, u kojemu je posebno izdvojena ritamska kvaliteta svakog djeteta, istoimena se brojalica istaknula kao simbol cijele funkcionalne muzičke pedagogije.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Piše: Nina Šala

inergija mladosti i iskustva, pedagogije i umjetnosti te tradicije i inovativnosti obgrlila je Veliku dvoranu Vatroslava Lisinskog u nedjelju, 26. travnja, u povodu obilježavanja pedeset godina Glazbenog učilišta

Brojalica Mur bur Na početku obilježavanja velikog jubileja, kao uvertira koncertu, predstavljen je kratki dokumentarni film koji su osmislili bivši đaci Škole — Petar Orešković i Antonija Kren. U filmu su se ispreplela promišljanja Elly Bašić o funkcionalnoj muzičkoj pedagogiji i današnji rezultati njezinih zamisli u razrednoj nastavi, a prikazani su i kratki ulomci s koncertnih događanja koja su prethodila tom svečanom koncertu.

SANJA ŠANTAK

nergija svečanog koncerta, ozarena lica nekadašnjih i sadašnjih učenika ukazala su i podsjetila na bogatu povijest Učilišta

Svečanost su brojalicom Mur bur otvorili »vrtićanci«

Elly Bašić. Pola stoljeća djelovanja jedne neobične škole, kako je poneki još i danas znaju nazivati, a koju je idejno osmislila jedinstvena i genijalna glazbenica, pedagoginja i znanstvenica Elly Bašić, postavila je dijete u središte pedagogije te povezala prirodnost izraza dječje kreativnosti i formalno glazbeno znanje.

Zaslugom dokumentarnog filma Mur bur Nikole Babića iz 1969. godine, koji je ove godine prikazan, slučajno ili na-

U prvom dijelu koncerta brojalica Mur bur ponovno se nametnula kao nit vodilja i inspiracija jer upravo su ti ritamski otkucaji proizlazili iz bubnja sadašnje ravnateljice Mirele Buchberger Karlo, koja je na simbolički način dozvala sve komorne ansamble koji djeluju pri Učilištu. Najmlađi članovi, polaznici pripremnih razreda, znani kao vrtićanci, imali su veliku čast podsjetiti sve okupljene na riječi brojalice, uz pomoć svojih nastavnika: Irene Markulin, Sandre Munić i Stipe Sliška. Zvuk skandiranja i svirka dječjih udaraljki uvela je publiku u predstavljanje novih djela osmero skladatelja i skladateljica, redom bivših učenika Škole, koji su skladajući za različite ansamble koji djeluju pri Učilištu, iskoristili Mur bur na razne načine, udahnuvši brojalici sasvim novi život.

Skladatelji — bivši đaci Skladatelj i umjetnički voditelj zagrebačkog Festivala suvremene zborske glazbe Tibor Szirovicza u skladbi Tango približio je dječju brojalicu ritmu istoimenog plesa, a skladao ju je za Gudački orkestar osnovne škole kojim je ravnao dirigent Luka Magdalenić. Sličnim putem krenula je i Bianca Ban, skladateljica sa završenim smjerom primijenjene kompozicije na Muzičkoj akademiji. Pri odabiru nadahnuća inspiraciju je pronašla na pirenejskom poluotoku u ritmu flamenka. Njezinu je skladbu Iberia izveo Gitaristički orkestar. Harmonikaški orkestar djelom Podne u tvornici pokvarenih satova Ivane Kiš, pod

ravnanjem Snježane Biškup, dočarao nam je isprekidani, neravnomjerni i neusuglašeni rad satova, gdje se tek povremeno i fragmentarno mogao čuti pokoji ritamski obrazac brojalice. Sanda Majurec je u odabiru naziva za svoje novo djelo bila jednostavna, nazvavši ga kratko Mur bur. Uz dirigenta Marka Magdalenića, gudački je orkestar srednje škole sviranjem predočio dječju zaigranost, znatiželju, kreativnost, povremeno smirivanje, ali i međusobno zadirkivanje.

predmetu Vježbe iz kompozicije, koji od ove godine predaje također bivši đak — skladatelj Vjekoslav Nježić. Uz predstavljene skladbe bivših učenika–skladatelja, Bianca Ban, Tibor Szirovicza, Ivana Kiš, Sanda Majurec, Danijel Legin i Krešimir Seletković te Thomas Buritch, iz Glazbenog učilišta stasali su još i Vjekoslav Nježić, Dijana Bukvić te Viktorija Čop.

Nastavnik teorijskih predmeta Boris Klarić u svojem glazbenom viđenju brojalice Mur bur (Mur bur de Dor) utkao je zvukove dalekih vremena, prizvuke dorskog modusa, a Zbor osnovne škole dodatno je oplemenio izvedbu fonomimijom, jednom od bitnih posebnosti funkcionalne muzičke pedagogije. Mur bur džezističke pijanistice i pjevačice Lane Janjanin, skladan za klavirski duo koji su izveli Mislav Ivaci te Luka Škrlec, mogli bismo kroz oblik teme s varijacijama doživjeti kao njezino sjećanje na srednjoškolsko obrazovanje i hommage njezinim pijanističkim i jazz uzorima s kojima se susretala u svojem glazbenom sazrijevanju. Danijel Legin uobličio je svoje djelo Scherzo za Puhački orkestar, kojim je dirigao Rudolf Homen, u obliku trodijelne forme, izgrađujući djelo postupno, iz zvukova pojedinih drvenih puhaćih instrumenata do potpunog zvuka orkestra. Karakter scherza gradirao je od prizvuka malenih i individualnih »šala« drvene sekcije do dramatičnih, ironičnih »komentara« brass sekcije.

U drugom dijelu koncerta sudjelovali su sadašnji i bivši učenici, nastavnici, roditelji i prijatelji Učilišta, kao dio simfonijskog orkestra te mješovitog zbora Glazbenog učilišta Elly Bašić, vođeni dirigentom Markom Magdalenićem. Izvedeni su ulomci filmske glazbe u orkestraciji bivšeg učenika Thomasa Buritcha: glazbena tema iz filma Sedam veličanstvenih Elmera Bernsteina, potom ljubavna tema iz filma Cinema paradiso Ennija i Andree Morriconea, uz solisticu Moniku Leskovar, te Manhã de Carnaval iz filma Crni Orfej Luiza Bonfe, uz soliste Moniku Leskovar na violončelu i Franu Verbanca na gitari. Simfonijski orkestar još je izveo djela Hoe Down iz baleta Rodeo Aarona Coplanda te Danzón br. 2 Artura Márqueza. Simfonijskom orkestru pridružio se i mješoviti zbor u izvedbi 1. stavka Magnificat anima mea iz Magnificata Johna Ruttera.

Masovni zbor i orkestar

Posljednje djelo na programu, Mur bur Krešimira Seletkovića, postupnim kanonskim imitacijama, koje su se protezale kroz sve orkestre i zborove Glazbenog učilišta Elly Bašić raširene na cijelom podiju Lisinskog, svečano je zaokružio kraj prvog dijela koncerta.

Program obilježavanja pedesetogodišnjice počeo je odjelnim koncertima u dvoranama Učilišta i Hrvatskoga glazbenog zavoda te predavanjima na temu Funkcionalne muzičke pedagogije u organizaciji Društva za promicanje funkcionalne muzičke pedagogije. Tiskana je i knjiga Vjerujem svakom djetetu, kompendij tekstova iz ostavštine Elly Bašić koje je odabrala i priredila muzikologinja Marina Letica.

Prvi dio programa bio je, dakle, podsjetnik na brojne skladatelje koje je ta ustanova odgojila. Prisjetimo se: pedagoškim djelovanjem rad u Učilištu obilježili su skladatelji Željko Brkanović, Marko Ruždjak i Berislav Šipuš, a potonji je važan i kao suosnivač Grupe za novu glazbu Glazbenog učilišta Elly Bašić, uz Maju Betyo Bošnjak. Nadalje, Sanda Majurec se niz godina bavila razvojem glazbene kreativnosti na

Energija svečanog koncerta u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog te ozarena lica nekadašnjih i sadašnjih učenika ukazala su i podsjetila na bogatu povijest Glazbenog učilišta u predanom glazbenom odgoju mnogobrojne djece i mladih, koji su i koji će stasati u nadahnute skladatelje, pedagoge, muzikologe te instrumentaliste, ali i u zdrave građane društva čime god se u životu bavili.

2 3 . G l a z b e n i f e s t i v a l P j e s m e Po d r a v i n e i p o d r a v l j a , 12 . i 13 . l i p n j a 2 015 . u P i t o m a č i

Kad zasviraju tambure Obje su se večeri održale u prepunoj dvorani Osnovne škole Petra Preradovića u Pitomači, uz prijenos na HR–u i HTV–u

Piše: Rajko Stilinović

astavljajući tradiciju započetu 1993. godine, Pitomača je 12. i 13. lipnja slušala trideset pet novih pjesama skladanih na temelju tradicijskih narodnih napjeva vezanih uz krajeve sjeverozapadne Hrvatske, prostor čije obale svojim pritocima dotiče Drava. Bilo je to na 23. Glazbenom festivalu Pjesme Podravine i podravlja, koji je i ove godine održan u dvije festivalske večeri u prepunoj dvorani Osnovne škole Petra Preradovića u Pitomači te pred kamerama Hrvatske televizije. Festival je i ove godine pratio Hrvatski radio, jedan od suosnivača festivala. S obzirom na ograničenje minutaže u programu Hrvatske televizije, snimka večeri etno i folklorne glazbe prikazana je u punom sadržaju, dok je snimka večeri popularne tamburaške pjesme skraćena, čime su televizijski gledatelji uskraćeni za doživljaje punog sadržaja tog drugog ovogodišnjeg festivalskog programa. Uz pokrovitelje, Virovitičko– podravsku županiju i Općinu Pitomača, te visoko pokroviteljstvo Predsjednice Republike Hrvatske, veliki doprinos održavanju festivala pružilo je i Hrvatsko društvo skladatelja.

Nova koncepcija Dojmove o održanom festivalu ovako je sažeo njegov umjetnički ravnatelj Marinko Barčan: »Ovogodišnji je 23. Glazbeni festival Pjesme Podravine i podravlja održan s novom koncepcijom. U dvije večeri predstavljene su trideset četiri nove skladbe. U prvoj večeri Popularnih tamburaških skladbi htjeli smo autorima i izvođačima dati punu slobodu izričaja, dobiti tamburaške skladbe koje će prihvatiti mlađa publika i koje će istovremeno imati i određenu kvalitetu. O novoj koncepciji razmišljali smo još prethodne godine, kad smo u program festivala uvrstili izvrsni sastav Tamburaši slavonske krvi, čija je pjesma Kao ringišpil, prema podacima ZAMP–a, najslušanija od prošle godine. Posebno me raduje što uz bok renomiranih izvođača tamburaške glazbe mogu nastupiti izvođači iz Podravine, poput Mjesečine, Danguba, TS Svirci moji, Cura iz centra te tradicionalnih sastava Podravski mužikaši, Podravci te Franjo Barić.

uz rijeku Dravu. Bilo je tu međimurske, baranjske, zagorske, ali nadasve podravske pjesme.«

Revijalni program »Novina ovogodišnjeg festivala je da smo imali i revijalni program u kojemu su izvedene neke od legendarnih pjesama s prethodnih festivala, poput Vrati se na podravske širine, ali i one koje su zavrijedile da ih se češće izvodi u različitim prigodama i programima, poput Podravci, gde smo i Tamo preko Drave te Britvićevih stihova Nekaj grmi z Otro-

eselo je bilo na Vidovo u Pitomači ove godine, a vjerujući u entuzijazam organizatora i zanimanje autora, bit će tako i na Pjesmama Podravine i podravlja 2016.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

S večani koncer t u povodu obil je ž avan ja 50 g odina G la z benog učiliš t a Ell y B ašić, 26. t r av n ja 2015., Velika dvorana Vatroslava Lisinskog

Druga Večer etno i folklornih skladbi Podravine i podravlja donijela nam je četrnaest novih skladbi koje su tekstom, glazbom i aranžmanom predstavile krajeve kontinentalne Hrvatske, posebice onih

Kićo Slabinac vanca u izvedbi neponovljivih Ladarica i Tamburaškog orkestra HRT–a. Na kraju mogu rezimirati da smo ovogodišnjim festivalom napravili pomak prema zacrtanim ciljevima, a to su: zadržavanje kvalitete pjesama i izvedbi, pribliU revijalnom dijelu festivalskog programa nastupile su Ladarice

žavanje festivalskog programa mlađoj publici, čuvanje tradicijskog izričaja te veća promocija izvođača, autora i pjesama. Ostaje mi pozvati autore koji se bave skladanjem tradicionalne tamburaške glazbe, ali i one koji promišljaju o nekim novim stilovima koje može tambura odsvirati, da nam se jave dogodine s novim skladbama.« Tako je bilo na Vidovo u Pitomači ove godine, a vjerujući u entuzijazam organizatora i zanimanje autora, bit će tako i na Pjesmama Podravine i podravlja 2016.

Koncertno obilježavanje desetogodišnjice grupe ST!llness u zagrebačkom klubu KSET

Zanimljiv festival bez velike medijske pozornosti

Grupa koju morate doživjeti barem jedanput u životu

Koncerti su se ove godine održavali u tri zagrebačka kluba: Hard Place, Bikers Beer Factory i Mojo Bar

Zvuk tog splitsko–zagrebačkog benda može se opisati kao fuzija hip–hopa i tribal roots rocka, psihodelije, duba, junglea i elektronike

Pjevač grupe Rolin Humes, Robi Hudulin, pravi je zabavljač

dana festivala. Osim hrvatskih blues snaga, ZIBF–u su se pridružili i strani izvođači. Iako evidentno poprilično loša organizacija cijelog događaja, barem je omogućila solidne i odlične izvođače, jer da nije toga, festival bi prošao gotovo nezapaženo.

Izvrsni Rolin Humes

Za prvu večer u Hard Placeu, koja se održala 28. travnja u 21.30, bili su zaduženi Ben Dover, Soul Radio i Rolin Humes. Ben Dover je bend s frontmenom na usnoj harmonici, Davorom Bunčićem, koji je otvorio blues večer te zagrijao publiku za Soul Radio, čiji je zvuk neka mješavina bluesa, funka i soula. Pobjednici prošlogodišnjeg 18. HGF demo festivala ističu se na pozornici zbog dviju klavijatura te crnačkog soul prizvuka, s Aleksandrom Baićem kao pjevačem i klavijaturistom. Za kraj prve večeri uslijedili su izvrsni Rolin Humes, jedan od trenutačno najboljih i najkvalitetnijih bendova tog žanra. Oni su pobjednici prošlogodišnjeg Croatian Blues Challengea i u siječnju ove godine predstavljali su Hrvatsku u Memphisu. Drugi album Rolin Humes presents Rolin Blues predstavili su i u Hard Placeu. Frontmen Robi, koji svira i klavijature, pokazao je na toj pozorni-

Druga večer ZIBF–a održala se u Mojo baru gdje su nastupili gosti iz Slovačke, Slovak Blues Project, i naš blueser Tomislav Goluban. Mojo Bar bio je prepun, a Slovak Blues Project svirao je sigurno dva sata. Veseli, pomalo i country stil ispunio je ozračje večeri, a bendu se pridružio i Goluban na usnoj harmonici, koja je imala glavnu ulogu u zajedničkoj svirci. Večer je prošla prilično dobro, ali malo »zgužvano« u premalom klubu s obzirom na zainteresiranu publiku. U četvrtak, 30. travnja, u klubu Bikers Beer Factory (BBF) nastupili su međunarodni gosti The Two. Duo smješten u Švicarskoj čine dvojica gitarista — Yannick s Mauriciusa, koji je ujedno i pjevač, i Thierry iz Švicarske na basu. Pobjednici su švicarskog Blues Challengea i predstavljali su Švicarsku u Memphisu, gdje su stigli do polufinala, a u Hrvatskoj smo ih sad čuli prvi put. Yannickov snažni bas vokal pokazao je raspon i mogućnosti dvojca u punom, no nažalost brbljavom prostoru BBF–a, što je pomalo narušavalo koncertni doživljaj. Istu večer svirali su i Sunnysidersi te Marko i Darko. Sunnysiders su 2011. predstavljali Hrvatsku na International Blues Challengeu, kad su došli do polufinala, dok su Marko i Darko prošlogodišnji pobjednici natjecanja Demo HR — mala škola rock’n’rolla. Na električnoj gitari i bubnju ponudili su odličnu blues rock euforiju.

plitsko–zagrebački bend ST!llness, čiji se zvuk može opisati kao fuzija hip–hopa i tribal roots rocka, psihodelije, duba, junglea i elektronike, posljednjeg dana mjeseca travnja proslavio je u zagrebačkom klubu KSET deset godina postojanja. ST!llness danas čine Ivan Jurić Yuri (vokal), Mario Validžić (bubanj), Ante Ljubičić (gitara), Marko Pinjuh (bas), Davor Barišić (gitara), Krunoslav Kobeščak (udaraljke), Robert Martinović (ton–majstor) i Dida Ljubo (Darko Ljubić, vozač). Do sada su izdali tri albuma: Sve što znam o životu je... odabrao Đelo Hadžiselimović (2007.), Globalno zatupljenje — Paket za preživljavanje (2009.) i STI. LLNESS (2012.) Bend se sprema objaviti i četvrti album, djelomično predstavljen i na koncertu u KSET–u.

Energija Energije Prije početka koncerta bend je s projektora pustio eksperimentalni videospot za pjesmu Energija s posljednjeg studijskog albuma S.T.I.L.L.N.E.S.S. koji je uspio prenijeti energiju Energije. ST!llness, predvođen iznimno energičnim i karizmatičnim frontmenom Ivanom Jurićem Yurijem iz Splita, koji je ujedno i autor tekstova, počeo je koncert oko dvadeset dva sata novom pjesmom nazvanom Bottun i time pokazao koliko

toga ST!llness čini posebnim i razlikuje od ostalih na našoj sceni (snažna lirika, afrički ritmovi, fuzija ozbiljnih tekstova upakirana u veselu i plesnu glazbu i energični scenski nastup), ali ono što je velika karakteristika benda jest energija koju osjetite s pozornice. Yuri je stalno u plesnom pokretu vođen ritmom djembi, pa se i publika stalno giba. Na njihovu je koncertu nemoguće da vas ritam ne ponese i da ostanete mirno slušati, a Yuri je to i opisao u pjesmi Ona: »Muzika te dotiče, muzika te pokriće, muzika i samo ona čini da se kugla okriće, čoviče, pusti muziku da te pomiče.« Točno to vidite i na njihovim koncertima — rasplesanu publiku. ST!llness se pobrinuo i da neki gosti pridonesu podizanju već odličnog ozračja pa je tako Nenad iz Antenata na nekoliko pjesama bio zadužen za djembe, DJ Veno »umiksao« je malo d’n’b–a, MC Chakka je »odrepao« svoje rime s Yurijem na pjesmi Suncokret, što je učinio i Nenad na Slobodi. Bio je tu i Moco, prvi basist benda, koji se pridružio kolegama na nekoliko pjesama. Izveli su naravno i hitove dobro poznate publici: U početku bijaše riječ, Jebe me, Ludilo plan, Digni glas, Moja generacija, Guzotres... a i neke nove pjesme s iščekivanog albuma. Za kraj uvijek ide pjesma koju izvode zadnju — Blues za moju majku, autobiografska, vjerojatno i najemotivnija njihova pjesma, u kojoj je Yuri pretočio dušu na papir pa onda i pred publiku. Na bisu se čula vesela Ona, a potom po-

Božićev Supersession bend Četvrta i posljednja večer održana je u Hard Placeu gdje je festival i počeo, a nastupio je B# blues bend sa svojim cover repertoarom te naš hvaljeni gitarist Vedran Božić. Božić je nastupio sa Superssesion bendom. Dakle, uz njegovu gitaru slušali smo ritam–sekciju — bas i bubanj. Tehnički gotovo savršena svirka zatvorila je festival koji se zamalo ove godine nije održao, zbog financijskih problema. Nadamo se da će se to promijeniti, na zadovoljstvo mnogobrojnih obožavatelja bluesa.

Ivan Jurić Yuri na glasu je kao jedan od najboljih frontmena u Hrvatskoj će dvosatni nastup biti energičan. Koncert za desetu obljetnicu održan je baš u KSET–u jer je u tom klubu na neki način i počela njihova karijera. Popunjen klub dočekao je ST!llness u atmosferi kakvu bi svaki bend poželio. Mnogo

laden Bodalec suvereno je vladao pozornicom, a gitaristički dio Houra–Lipošek razigrano je dizao napetost

novljena Energija kojom su počeli koncert. Yuri je opet dokazao da je i nakon deset godina jedan od boljih frontmena na našoj rock–sceni i da je ST!llnessov koncert nešto na što morate otići barem jedanput u životu.

Š alat a , Z ag r eb, 30. svibn ja 2015. — koncer t Prl javog ka z ališ t a

Bojan Mušćet

Uz usnu harmoniku

Manuel Paljuh

BROJ 192, SRPANJ 2015.

ažalost, ove je godine 6. Zagreb International Blues Festival (ZIBF) prošao bez velike medijske pozornosti. Kako prije (bez najava), tako i poslije festivala (bez izvještaja). Čak se i vrlo malo informacija moglo pročitati o festivalu za koji organizatori nisu objavili čak ni satnicu, ni za jedan od četiri

Piše: Ivana Kapetanović

Noć ponosa i slave Rasprodani nastup, nadahnuta publika i dva sata svirke za pamćenje još su jedan dokaz snage Prljavog kazališta koje je i tri godine nakon posljednjeg albuma i dalje magnet za nove obožavatelje

Piše: Bojan Mušćet

Luisa Del Bianco

ci svu svoju »ludost«, plešući, pjevajući te »razvaljujući« klavijature. Zanimljiva vokalna Robijeva interpretacija, neobuzdane facijalne ekspresije te rock–blues kombinacija zvuka u kojoj ima i popa i soula, čine ovaj bend doista izvanrednim. Robijevo ludovanje za klavijaturama te energija cijelog benda rasplesala je publiku koja je htjela još i još. Definitivno su obilježili večer i osigurali nove fanove koji ih dosad nisu imali prilike čuti.

Piše: Ivana Kapetanović

BROJ 192, SRPANJ 2015.

6. Zagreb International Blues Festival (28. travnja — 1. sv ib n j a 2 015. n a t r i lok aci je u Z a g r e b u)

sim što je po defaultu velik bend čija koncertna forma gotovo četrdeset godina ne gubi na snazi, nekih svježih razloga za posjet nastupu Prljavog kazališta baš i nema. Vrlo dobar album Možda dogodine objavili su prije tri godine, a zaista velike hitove nisu imali već deset godina, kad je objavljen album Moj dom je Hrvatska, a bend osvajao eter naslovnom pjesmom i skladbom Šteta što je... Tako velike koncerte u Zagrebu Prljavo kazalište priređuje da podsjeti na neku obljetnicu ili pak početak ili kraj neke turneje, obavezno uz neizostavnog sponzora. Nekad su to bili proizvođači cigareta, danas se sve vrti uglavnom oko piva. A kad je veliki sponzor u igri, to uglavnom podrazumijeva i mnogo gratis ulaznica, od kojih dobar dio ostaje neiskorišten. Ako se koncert još organizira za razmjerno velik broj posjetitelja, onda u konačnici

sve djeluje kao vatrogasna zabava — rutinirani izvođač, poluzainteresirana publika i potoci pokroviteljskog piva.

Najbolji trenuci benda No kad sam se 30. svibnja približavao stadionu na Šalati, ugodno sam se iznenadio vidjevši tapkaroše koji nude karte: koncert je bio rasprodan, a više od tri tisuće ljudi svjedočilo je sjajnom nastupu prilično raspoloženih Prljavaca. Očito, bez obzira na odsutnost aktualnih hitova, Prljavo kazalište svake godine regrutira novu publiku koja upoznaje njihov minuli rad i jedva čeka priliku da bend vidi uživo. Razloga je dosta, no kad bend u prvih pola sata dvosatnog nastupa ispuca materijal koji komotno može ostaviti za završnicu ili za bis, onda sumnje u pomlađivanje posjetiteljskog kadra ne može biti. Radio Dubrava, Crno–bijeli svijet, Pisma ljubavna, Sve je lako kad si mlad, Kao ja da poludiš i Kiše jesenje na prilično kvalitetno ugođenom razglasu, uz razigrane videoprojekcije

u pozadini i moćan ligt–show podsjetili su na najbolje trenutke benda. Mladen Bodalec suvereno je vladao pozornicom, a gitaristički dio Houra–Lipošek razigrano dizao napetost. Pritom se Jasenko Houra standardno nametnuo kao master of ceremony.

Neuništiva institucija Najavio je tako solo točku basista Dubravka Voriha koji je otpjevao Stand by me, klasik Bena E. Kinga, dok je tijekom izvedbe hita Mi plešemo (odnosno, u standardnoj koncertnoj, dakle originalnoj verziji Mi pijemo) pozvao golobradog mladića da preuzme gitaru te svira i pjeva s bendom. Svoj vokalni doprinos koncertu dao je emotivno otpjevavši Heroja ulice. Završnica koncerta pripala je, očekivano, provjerenim favoritima Lupi petama i Mojoj majci (na videozidu su se prikazivale snimke s poznatoga koncerta na ondašnjem Trgu Republike, 17. listopada 1989.). Nakon toga Mladen Bodalec napravio je nešto neočekivano: počeo je a cappella pjevati tradicionalni zagorski napjev

Neskrivena scenska kemija između Mladena Bodaleca i Jasenka Houre

Popevke sem slagal na stihove Dragutina Domjanića, što je i uvod u navijačku himnu skupine Pips, Chips & Videoclips. To su spremno prihvatili i polugoli pripadnici Bad Blue Boysa, otpjevavši ostatak pjesme uz visoko podignute baklje. Dio njih zauzeo je i izbočeni dio pozornice, priključivši se tako Prljavcima u finišu kao neočekivani prateći vokali. Za kraj furioznog koncerta ostavljena je sjajna pjesma Marina. Izvrsnu atmosferu na kraju Prljavci su odlučili primiriti, izvevši samo pjesmu Zbogom, dame, zbogom, prijatelji, no dojam je da je skladba mogla biti izvedena na drugi bis, dok za prvi bis Prljavo kazalište sasvim sigurno ima još barem deset neiskorištenih koncertnih favorita. Koncert na Šalati vjerojatno zaslužuje biti dokumentiran, bez obzira na činjenicu što bend ima sedam live albuma. Čvrsta i stamena svirka bez praznog hoda uz izvrsnu interakciju s publikom pokazuje zašto je Prljavo kazalište i dalje neuništiva rock–institucija. 39

SPLITSKE PRIČE H r v a t s ko n a r o d n o k a z a l i š t e u S p l i t u , 16 . s v i b n j a 2 015 . , z a v r š n i c a b a l e t n e s e z o n e

INTERVJU Razgovor sa Zoricom Kondžom u povodu trideset godina solističke karijere

Deset godina nakon praizvedbe

Trijumf u Lisinskom bit će live album

Splitsko uprizorenje baleta Tramvaj zvan čežnja, skladatelja Mladena Tarbuka i koreografa Dinka Bogdanića, praizvedenog na Muzičkom biennalu Zagreb 2005.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

vučna potka djela vješt je i znalački spoj orkestralne partiture i zvučnih fenomena, poput zvuka željeznice ili kiše, zvonjave telefona i brodskog zvona

Impresivna predstava Svaku pohvalu zaslužuje i impresivna baletna predstava, temeljena na motivima dramskog djela Tennesseeja Williamsa; libreto i dramatizacija djelo je Sanje Ivić, glazbu je napisao Mladen Tarbuk, a koreografski i režijski je postavio Dinko Bogdanić. Baletna priča o nesretnoj Blanche DuBois, praizvedena na zagrebačkom Muzičkom biennalu 2005. godine, premijerno je izvedena 16. svibnja na velikoj sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu.

Tramvaj zvan čežnja u izvedbi Baletnog ansambla HNK–a Split

Piše: Marijo Krnić

aletni ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu zaključio je uspješnu plesnu sezonu trećim premijernim naslovom hrvatskoga autora, Tarbukovim baletom Tramvaj zvan čežnja. Dvije prethodne ovosezonske premijere, Đavo u selu Frana Lhotke i Mačak u čizmama Brune Bjelinskog, označile su kvalitativni rast ansambla te zavrijedile pohvale publike i stručne kritike.

Zvučna potka djela, koja neobično snažno odzvanja i u trenucima tišine (primjerice grobni muk u vrijeme priprema za vjenčanje u petoj slici), vješt je i znalački spoj orkestralne partiture i zvučnih fenomena, poput zvuka željeznice ili kiše, zvonjave telefona i brodskog zvona, kojima se koristi i dramski izvornik. Želeći ostvariti uvijek jedinstven emocionalni naboj, Tarbuk u svojevrsnom zvučnom konglomeratu ponekad težište stavlja na ritamsku komponentu (duet Blanche i Mitcha u osmoj slici), mjestimice na melodijsku (duet Blanche i Mladića) ili pak na boju i dinamiku (scena silovanja u desetoj

slici). Začudnu snagu Tarbukova raznorodnog, dominantno ekspresionističkog izraza nije umanjila ni činjenica da je glazba potpuno reproducirana sa snimke zagrebačke predstave.

Namjerni nesklad Bogdanićeva kompaktna, dinamična i potresna koreografija u fascinantnoj je fuziji s Tarbukovom glazbom. Iznimno je dojmljiva i pojava namjernog nesklada glazbene i plesne komponente, poput plesa ansambla i glazbe za vjenčanje u petoj slici. Bogdanić uspješno stapa tradicionalni i suvremeni plesni izraz, proširujući i modulirajući klasične plesne forme. Odličan primjer transponiranja u suvremenost je pas de deux Allana i starijeg gospodina u šestoj slici. Ukupnosti emotivno nabijene priče pridonijela je i bolnički sterilna scenografija Dinke Jeričević, u kojoj je središnji dio scene, koji mutira značenjski, ali ne i sadržajno, omeđen višeetažnim podijem kojim defiliraju likovi iz Blancheine prošlosti. Jednostavna kostimografija u stilu pedesetih djelo je Dženise Pecotić, a decentno oblikovano svjetlo rad Srđana Barbarića.

Snažna kreacija Sjajnu solističku podjelu predvodila je Elena Nikolaeva koju poznajemo kao vrsnu interpretatoricu klasičnih baletnih rola. U ovoj se predstavi razotkrila u potpuno novom svjetlu. Neupitnom je tehnikom, muzikalnošću te izvanrednom glumačkom i tjelesnom izražajnošću donijela nevjerojatno uvjerljiv lik zavodljive, putene, neurotične, rastroje-

ačudnu snagu Tarbukova raznorodnog, dominantno ekspresionističkog izraza nije umanjila ni činjenica da je glazba potpuno reproducirana sa snimke zagrebačke predstave

ne i shrvane Blanche DuBois. Njezino plesački i glumački snažno ostvarenje zasigurno je jedna od njezinih najboljih, ako ne i najbolja rola na splitskim kazališnim daskama. Simona Caputo opravdala je ukazano joj povjerenje, ležerno i koketno odigravši ulogu muškarcu podređene Stelle. Tjeskobu neumitnosti Blancheina zlog usuda akcentirala je snažnom glumačkom osobnošću Lejla Bajramović u ulozi Meksikanke. Vrijedno je i ostvarenje Tee Jelić kao Bolničarke. Jednako dojmljiv i uspješan bio je i muški dio solističke postave. Snažnom je gestom i energično plesao Mircea Munteanu kao agresivni, samodopadni, bahati i sirovi Stanley, a Aleksandar Korjakovski lako i meko u ulozi Mladića. Upravo su u scenama s Blanche (scena erotske igre Blanche i Mladića, odnosno scena Blancheina silovanja) pokazali raskoš ne samo plesačkog nego i glumačkog dara, potpuno se preobrazivši do u tančine razrađene životne likove. Pohvale zavređuju i epizodisti: Mihai Mezei, Remus Dimache, Lev Šapošnikov, Romulus Dimache, Shunsuke Amma, Askhatbek Yusupuhanov i Dmitrij Rodikov. Rasplesanom i angažiranom ansamblu mjestimice je nedostajalo uigranosti i sinkronizacije. Zaključno recimo da je splitski baletni ansambl u ovoj sezoni napravio velik kvalitativni iskorak; neka se takav trend nastavi i u sljedećoj sezoni.

Zorica Kondža je trideset godina uspješne solističke karijere obilježila vrhunskim nastupom u zagrebačkoj Dvorani Vatroslava Lisinskog, a snimka će biti sadržaj njezina tek trećega albuma

Razgovarao: Bojan Mušćet

ez obzira na tridesetogodišnju trajnost, glas Zorice Kondže uvijek je isti, a riječ je o jednom od najboljih vokala svih vremena s ovih prostora. U razgovoru nam otkriva najintimnije osjećaje koji su navirali tijekom obljetničkog koncerta koji je s pravom i kritika i publika proglasila trijumfom sezone. Za čitatelje Cantusa umjetnica govori o tome kako je nastupati pred punom dvoranom na nogama, uz supruga i sina na sceni, kako su joj nekoć nagrade bile odskočna daska, a danas joj publika daje najveći poticaj za rad, te zašto se više ne bi vratila u nekoć matičnu grupu Stijene. Nedavno ste održali prilično zapažen koncert u Lisinskom, obilježivši trideset godina uspješne solističke karijere. Kakvi su dojmovi? Dogodilo mi se nešto što ni u snu nisam očekivala. Bez obzira na godine i iskustvo, imala sam osjećaj kao da prvi put nastupam. Bila sam vrlo uzbuđena, malo nesigurna... To mi se znalo događati na velikim koncertima, ali bih sebi rekla: dobro, poslije prve pjesme bit će drukčije. Stotinu puta sam nastupala u Lisinskom, ali kao nečiji gost i u nečijoj organizaciji. Međutim, sada sam osjećala da je sve na mojim leđima i da ću biti odgovorna za sve. Dosad nisam imala sliku o tome imam li pravu publiku. Je li to publika koja me prati odmalena i koja je sa mnom ostarjela? Sama sa sobom sam mnogo razgovarala i rekla sam: što bude — bit će. Što se produkcije tiče, imala sam potpuno povjerenje u supruga Joška Banova koji je vrlo pedantan. Glazbenici su bili crème de la crème, o njima nisam imala nikakvih dvojbi. Znala sam da će zvuk biti fantastičan. Trebala sam se samo dobro odjenuti, dobro izgledati i trebao me služiti glas. Dvorana je bila puna, karte se više nisu mogle nabaviti, ali onda sam osjetila još veću odgovornost. Kad me je voditeljica najavila i kad sam izašla na pozornicu, cijela

dvorana se digla na noge. To je ono što nisam predvidjela. Što sad? To je nešto što nisam nikad u životu osjetila, to je neopisivo, kao da se Michael Jackson digao iz groba i došao na scenu. Ljudi plješću i plješću, već mi je bilo neugodno stajati. Dvaput sam progutala knedlu i kad sam osjetila da se raščistilo grlo, dala sam Jošku znak i počela je pjesma. I poslije te pjesme –mogla sam pjevati još jedan koncert. To je jednostavno bilo istovremeno pražnjenje i punjenje baterija. Nevjerojatan osjećaj!

Splitski đir

ad me je voditeljica najavila i kad sam izašla na pozornicu, cijela se dvorana digla na noge. To je ono što nisam predvidjela. Što sad?

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Splitski đir

Sin je također nastupio s vama, a suprug Joško vam je stalna velika glazbena potpora. Kako sve to koordinirate? Mnogi su me pitali je li prednost ili mana što je muž u istom poslu. Kad smo počinjali, nisam bila sigurna je li to prednost jer smo se razilazili, ali danas vidim da je to dobro. On je slušao klaviriste, jazz, Blue Note izvođače... Ja sam u taj njegov svijet uletjela kao rokerica, bila sam u drugom filmu. On je završio Akademiju, već s osamnaest godina svirao je u orkestru, znao je pravila igre kad je riječ o sviranju, dirigiranju... Od njega sam mnogo naučila. Njegov pristup glazbi i svirci je vrlo profesionalan i pedantan, što je meni u početku nedostajalo. Fantastično je to što on i ja možemo raditi male nastupe uz klavir. Samo se pogledamo i sve nam je jasno. Ne znam kako bih to mogla uz nekog drugog klavirista. Može se reći da imam sreću. Zorica Kondža na obljetničkom koncertu u Lisinskom

Vjetar u leđa Na nastupu u Lisinskom dobili ste uglednu nagradu Status za izniman doprinos hrvatskoj glazbi. Od početka solističke karijere do danas dobili ste mnogo nagrada. Što vam one znače? Jesu li mjerilo kvalitete te nagrade ili pljesak publike? Kad se osoba tek počinje baviti ovim poslom, nagrade su vrlo važne. Kad ste trideset godina na sceni, koliko sam ja prisutna, to znači da ste već dobili mnogo nagrada. To, dakako, podrazumijeva da imate i publiku, u protivnom biste izgubili volju za daljnji rad. Kad sam počela raditi s grupom Stijene, mislim da sam već u prve dvije godine dobila sve te nagrade. Tada su nagrade imale veće značenje jer su svaka republika i svaki veći grad imali svoje festivale, koji su bili odskočna daska u početničkoj karijeri. Ti nastupi su bili slušani na radiju, gledani na televiziji, novinari su s nama radili intervjue... To je bio najveći vjetar u leđa, tako ste stjecali ime. Nagrade sam dobivala u Sarajevu, Beogradu, Makedoniji... Bila sam počašćena jer sam sudjelovala na međunarodnim festivalima.

djeca. No ja sam znala da nikad neću moći ostaviti glazbu jer mi se uvukla pod kožu. Taj pljesak, publika, glazba, kao disanje... Ima nagrada koje su danas malo izblijedjele — na primjer one sa Splitskog festivala koji je imao veliku snagu i koji je bio odskočna daska svim velikim imenima, od Miše Kovača i Olivera Dragojevića do Tereze i Radojke Šverko. Ti su ljudi postali popularni u vrijeme kad su festivali bili važni za glazbu. Ne samo za pop i dalmatinsku glazbu. Kad su Stijene došle na Splitski festival, sjećam se da su neki rekli: što ti rokeri traže na festivalu? Nije bitno kako se ta glazba zove, već kako se prezentira. Ako dođeš sa Smoke on the water na Splitski festival, što ima veze, bitno je kako se ona pjeva i svira. Festivali su mladim izvođačima pružali priliku za promociju i svirku. To nas je poticalo na rad. Danas je to sasvim drukčije. To ne znači da danas ništa ne valja, kako se često govori. Jednostavno, tehnologija je pokrenula jedan sasvim drugi svijet.

Mimo Stijena, sudjelovali ste u raznim projektima, od Yu rock misije do uloge Dreletove mentorice u emisiji Zvijezde pjevaju. Što vam je ostalo u sjećanju izvan solo karijere?

Bez obzira na briljantnu solističku karijeru, i dalje vas publika pamti kao pjevačicu Stijena. Da vas Mišo Limić pozove da opet zapjevate sa Stijenama, biste li pristali?

Puno ljudi mi je to reklo. Uvjerila sam se i sama preslušavajući snimke. Ne znam u čemu je tajna. Moj posao je takav da se noćari, jede i pije kasno, puši... Ne mogu reći da postoji neki recept, da pijem sirovo jaje natašte prije nastupa... Mislim da je to prirodan i bogomdan glas sa snažnim glasnicama i unutarnjom snagom. Ta kombinacija načina i tehnike kojom pjevam, vjerojatno je to održalo glas do danas. Dok čovjek ima zdravu tu unutarnju energiju — funkcionira. Zato uvijek kažem: samo mi, Bože, daj zdravlja. Jer čovjek kad je slab, gubi tu energiju.

Jako mi je važno igranje u kazalištu. To je nešto izvan posla koji profesionalno radim i neostvarena želja. Kad sam bila mlada, uvijek sam nešto glumila i mislila sam da ću ići na glumačku akademiju. Imala sam sreću da Mirko Krstičević iz Metka napravi Krvavu svadbu i da dobijem glavnu ulogu — majke. Bila sam nominirana za nagradu za najbolju žensku ulogu, nagradu Hrvatskog glumišta u kategoriji opere. Dobila sam i dobre kritike.

Prirodan i bogomdan glas Trideset godina imate solo karijeru, a glas vam se nije promijenio. Snažan, osebujan i prepoznatljiv bio je i na početku, a takav je i sad. Koji je recept?

Tko vam je bio inspiracija, na koga ste se željeli ugledati?

Zorica Kondža u razgovoru sa suradnikom Cantusa Bojanom Mušćetom

Vokal bez Stijena

Najprije je to bilo u Stijenama, a onda sam vidjela da to mogu i sama, bez benda. To je bila potvrda da dobro radim, da imam vokal koji plijeni pozornost jer je drukčiji od ostalih, agresivniji... Okušala sam se u raznim stilovima, što se pokazalo kao jako dobro. Istraživala sam sebe i dobivala potvrdu da to dobro radim. To je bio pokazatelj da ću se vjerojatno do kraja života baviti ovim poslom, iako su mnogi mislili da ću odustati kad su počela dolaziti

Eto, i Bebeka najviše pamte kao pjevača Bijelog dugmeta... To je uvijek tako. Prije petnaestak godina, možda bih i pristala opet zapjevati sa Stijenama. Ali naučila sam biti veći profesionalac. Kad se sjetim da sam nekad pjevala bez monitora i bez drugih tehničkih pomagala, ne mogu vjerovati da je to bilo moguće. Danas sam se ulijenila i ne želim pjevati bez monitora; osim toga, nije dobro ni za grlo. Sve bi trebalo biti bolje nego prije. No danas takvo što ne bi imalo smisla, mnogo je već godina prošlo od neke čvrste suradnje.

Od slušanja raznih izvođača, zainteresirali su me neki, među kojima i Aretha Franklin, s kojom je sve počelo. To je kao da skočite metar i pedeset, a onda vidite da je Blanka Vlašić skočila 1,60 pa kažete: idem i ja to probat’. To vas jednostavno vuče da skačete više i više. Slušajući Arethu, nastojala sam doći do nekih načina izvođenja i baratanja glasom, do tehnika... I uspjela sam, iako, zapravo, nikad neću uspjeti do kraja. Ona je vječna inspiracija, zato je izuzetno cijenim, pogotovo kad sam čula da je bila uzor i Whitney Huston. Mnogi pjevači je poštuju i učili su od nje, pa mi je laskalo što sam je i ja prepoznala. Randy Crawford je također utjecala na mene. Njezin glas, pristup, tehnika pjevanja i toplina — bilo je nešto što do tada nisam čula. No odmalena sam bila bliža rocku nego zabavnoj glazbi. Fascinirali su me još i Tina Turner, Fleetwood Mac, Creedencei, Deep Purple... Sreća da je u gradu bilo puno pomoraca, pa smo od njih naručivali ploče. Inače smo s radija snimali glazbu na kasete, slušali i učili, odlazili k prijateljima kojima su očevi bili pomorci pa slušali na gramofonskim pločama rokere i tu glazbu koju sam ja voljela.

Popularni su bili i vrhunski pop–pjevači: Stevie Wonder, Ray Charles, Lionel Richie. Sjećam se kad sam bila u New Yorku i kupila njegovu ploču. Vjerojatno sam je prva u Hrvatskoj imala. Zanimale su me melodije i vokali. Ja sam tipična pjevačica: eksperimentiram sa svojim glasom i divim se ljudima koji isto to mogu. Sve me vodilo na put pravih pjevača.

Prirodna selekcija U trideset godina karijere objavili ste samo dva albuma, s tim da je drugi kolekcija već objavljenih pjesama. Zašto imate tako malu diskografsku produkciju? Razlog za to je moja obitelj. Mogla sam se baviti glazbom i cijelo svoje biće dati glazbi, ali odlučili smo pokušati spojiti jedno i drugo, glazbu i obitelj. Kad sam htjela objaviti prvi album, dogodio se rat. Onda je došlo drugo dijete... uvijek je bio neki razlog da se ne posvetimo snimanju. Sad imamo materijal za treći album, imamo live album iz Lisinskog koji možemo objaviti. U dogovorima smo s Hit Recordsom i mislim da ćemo to realizirati. Možete li izdvojiti izvođača za kojega mislite da bi mogao imati poticajnu karijeru poput vaše? Split je kroz povijest iznjedrio puno pjevača, ali mi se čini da danas nema toliko talenata. Osamdesetih su djelovali Dino Dvornik, Stijene, Đavoli, Daleka obala... Danas se tu i tamo pojavi neki pjevač. Kad smo gledali Voice, vidjeli smo Pjerina — izgledao nam je sigurno i talentirano. No kako i ja puno žiriram na raznim natjecanjima, sjetila sam se da na engleskom jeziku mnogo pjevača odlično pjeva, a na hrvatskom se to toliko ne zapaža. I na Voiceu bi trebalo obavezno pjevati i na hrvatskom jeziku. Mislim da se svi ti mladi ljudi trebaju zaista naraditi. Ivana Kindl ima fantastičnu tehniku, uistinu je muzikalna, a puno joj je vremena trebalo da je ljudi primijete kao kvalitetnu pjevačicu. Je li problem u tome što se za glazbene sadržaje smanjio medijski prostor? Možda nemaju odskočnih daski kakve smo mi pronalazili u festivalima. No tada su selekcija i kriteriji bili drukčiji. Mnogo tih mladih pjevača ne bi moglo ući na Splitski festival. Prije smo često svirali s bendom po terasama dok nismo dovoljno uvježbali da nastupimo na festivalu. Organizatori nisu prije željeli dovesti nekoga da se sramoti. Pa publika bi ga izviždala. On je morao biti spreman kao Mirko Filipović kad uđe u ring. Danas pjevači uopće nisu spremni, ne sviraju dovoljno, nego odmah snimaju spotove, lijepo se obuku, izađu na naslovnici... Danas odmah »zvuče« kao zvijezde — samo zato što dobro izgledaju i što im roditelji daju novac za spot, ali prirodnim putem će otpasti.

S lavl jeničk i koncer t Zorice Kond že, 26. svibn ja 2015. u K D Vat r oslava Lisinskog

Trideset godina velikog glasa Karijeri Zorici Kondže poklonio se prepuni Lisinski te glazbeni kolege Oliver Dragojević, Toni Cetinski, Neno Belan i Klapa Intrade

Piše: Josip Radić

ojmove poput glazbenog talenta, jedinstvenog glasa i upornosti danas ćete sve rjeđe susretati u novinskim tekstovima; mjesto su ustupili kućnim videosnimkama, bračnim skandalima i obračunima preko facebook statusa. U nekim analognijim vremenima, za status zvijezde trebalo je progutati na tisuće kilometara u kombiju (bez klime!), odsvirati na stotine koncerata, od lokalnih domova kulture do velikih sportskih dvorana te, gospodarskim rječnikom, imati proizvod koji može konkurirati na tržištu. U slučaju Zorice Kondže, taj proizvod bili su njezina izrazita muzikalnost, sjajan glas i šarmantna mediteranska osobnost. Ništa od toga nije izgubila ni trideset godina nakon prvog solističkog nastupa, kako smo mogli posvjedočiti na njezinu sjajnom koncertu u Lisinskom.

Kondža je Olivera Dragojevića na koncertu najavila kao onoga ‘’od kojeg bi za koju godinu moglo nešto biti’’ te s njim otpjevala duet Ti si moj san

Rasprodani koncert Rasprodani koncert u Velikoj dvorani Lisinski dio je obilježavanja trideset godina karijere Zorice Kondže koja je, nakon grupe Stijene, solistički angažman počela na Splitskom festivalu 1985. pjesmom Pokora; osvojila je prvo mjesto. Zahvaljujući pjesmama i aranžmanima njezina supruga Joška Banova, uzlazna putanja Kondžine karijere nastavljena je hitovima Daj mi sunca, Zar je voljeti grijeh, Molitva za tebe i Zarobljena kojima se profilirala kao prvo ime dalmatinske pop–glazbe. Publika u Lisinskom imala je priliku čuti sve te uspješnice, osvježene dodatnim instrumentarijem, a krug je, na neki način, zatvoren gostovanjem sina Tonija na bubnjevima. Uz vokalnu izvedbu dostojnu još većih i glamuroznijih svjetskih dvorana, Zorica je neodoljivim dalmatinskim šarmom osvojila zagrebačku publiku koja je svaku vokalnu bravuru pozdravljala burnim pljeskom. Upravo je publiku nekoliko puta isticala kao jedan od najvažnijih sastojaka za dugogodišnju karijeru, no uz rasprodani Lisinski, Zorici su se poklonili i

brojni kolege. Zajedno s Oliverom Dragojevićem, ‘’od kojeg bi za koju godinu moglo biti nešto’’ — kako mu je »tepala« na koncertu, otpjevala je duet Ti si moj san koji bi, bez imalo zadrške, mjesto mogao naći u zlatnim danima San Rema. Toni Cetinski pridružio joj se u nagrađivanom duetu Dobar dan ti, dušo, a s Nenom Belanom izvela je jedan od najvećih hitova devedesetih Do posljednjeg daha. Niz gostiju zaključen je klapom Intrade koja je, očekivano, podigla Lisinski na noge.

Nagrada Status Kratki intermezzo činio je govor Nikše Bratoša, predsjednika Hrvatske glazbene unije, koji je Zorici uručio nagradu Status za izniman doprinos hrvatskoj glazbi. Da je nagrada i više nego opravdana, dokazano je duljinom svirke (više od dva sata), a neke pjesme već su postale »zimzelene«. Zoričina izvedba, zaključena dinamičnim coverom Arethe Franklin, mogla je slobodno poslužiti kao seminarsko predavanje mlađim kolegicama i kolegama o tome ‘’kako se, zapravo, to radi’’. S diskografskog aspekta, iako je za budućnost najavila album dueta, bilo bi zanimljivo Zoricu Kondžu čuti u suradnji s nekim od mlađih hrvatskih producenata, kao što su

Splitski đir

karijere velikih američkih glasova oživjeli ‘’alternativci’’ — Jack White ili Jeff Tweedy iz Wilca. Uz priliku za obljetničarsko čestitanje, koncert je poslužio i za neka dublja razmišljanja — gdje je s domaćih radijskih postaja nestao kvalitetni mainstream pop, čiju ćemo obljetnicu karijere obilježavati za sljedećih trideset godina te zašto pojmove poput glazbenog talenta, jedinstvenog glasa i upornosti sve rjeđe susrećemo u novinskim tekstovima...

orica Kondža neodoljivim je dalmatinskim šarmom osvojila zagrebačku publiku koja je svaku vokalnu bravuru pozdravljala burnim pljeskom

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Splitski đir

Ovogodišnji ste dobitnik nagrade Porin za životno djelo. O tome razgovaramo na dan predstavljanja vašeg dvostrukog autorskog CD izdanja u palači HAZU–a pa je povod našem razgovoru dvostruk. Što vam znači ova nagrada?

R a z g o v o r s a k a d e m i ko m F r a n o m P a r a ć e m , s k l a d a t e l j e m i p e d a g o g o m , d o b i t n i ko m n a g r a d e P o r i n 2 015 . z a ž i v o t n o d j e l o

Čovjekov glazbeni talent je neuništiv

Nagradu Porin promatram unutar značenja koju ta nagrada predstavlja. Naravno da se pitam je li nagrada stigla prerano, prekasno ili u pravo vrijeme. No to nije toliko bitno. Bitno je da Porin ostane na životu. Primajući nagradu, imao sam to na umu. U oskudici prisutnosti ozbiljne glazbe u javnosti i medijima, svaki oblik propagande je dobro došao. Možda je za diskusiju prezentacija nagrade: treba li ona biti dijelom dodjele Porin Classic ili ne treba.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

»Razvoj glazbe i glazbenog jezika ići će naprijed jer su u pitanju mladi ljudi koji će uvijek istraživati i tražiti nove putove koji će njih zadovoljiti kao skladatelje i umjetnike.«

vojom partiturom ne želim otežavati interpretu više negoli to glazba sama zahtijeva.

Razgovarala: Karolina Rugle

Djela skladatelja Frane Paraća odlikuje pregledna građa, jasnoća i komunikativnost. U mladosti se skladatelj kratko bavio i pop i rock glazbom, a nakon upisa na Muzičku akademiju, posvećuje se isključivo ozbiljnoj glazbi. Znanje i talent usavršavao je na studijima u inozem-

stvu, a u dva je mandata bio dekan na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje trenutačno radi kao profesor kompozicije. U drugom je mandatu upravo on odabrao i zalagao se za to da nova zgrada institucije bude bivši Ferimport na Trgu maršala Tita, čemu su se mnogi njegovi najbliskiji kolege protivili. Njegove skladbe izvodile su se i diljem svijeta, a

svojom se nagrađivanom operom Judita odužio rodnom Splitu u povodu 500. obljetnice dovršetka istoimenog spjeva Marka Marulića. Osim ozbiljne glazbe, skladao je i za kazalište. Poznat je i po skladbi Olimpijski plamen za simfonijski orkestar, izvedene na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine.

Promjene generacija Koje mjesto klasična glazba danas zauzima u profesionalnim glazbeničkim krugovima, pa i u HDS–u? U kakvom su položaju skladatelji klasične glazbe ili, možda, u kakav se položaj sami stavljaju? Hrvatsko društvo skladatelja uvijek se trudilo poboljšati položaj skladatelja, bez obzira na to je li riječ o ozbiljnoj, zabavnoj ili jazz glazbi. Naravno, Društvo se moralo transformirati i organizirati u skladu s vremenom. Došlo je i do promjene generacija. Napori koje čini HDS u bilo kojemu pogledu imaju vrlo dobre rezultate. Ima »šupljikavosti« na svim stranama jer je i današnje društvo takvo. Mogućnosti koje se daju ozbiljnoj glazbi putem medija, na području zaštite itd. ovise i o događanjima u svjetskim razmjerima. Mnogo je problema, ali i prostora da se stvari poboljšaju.

Dario Njavro

Kako se u sve to uklapa suvremena hrvatska glazba, koji su njezini putovi i kako se to zrcali na glazbenoj sceni, primjerice na netom završenom Muzičkom biennalu Zagreb?

Akademik Frano Parać ove je godine u rodnom Splitu primio Porina za životno djelo

Glazba se mijenja. Glazba avangarde iz vremena najsvjetlijih trenutaka Biennala danas je drukčija nego onda. Mnoge se stvari preispituju, mnoge su vrijednosti dovedene u pitanje. Međutim, ono što je važno jest da shvatimo sve vrijednosti »bivše« glazbe, tu mislim na avangardu šezdesetih i sedamdesetih jer su to vrijednosti koje su prisutne i koje će sigurno ostati. No posljednjih dvadeset godina stvari se mijenjaju, na svjetskoj pozornici i kod nas. Uvijek je bilo loših djela i dobrih djela. Čovjekov glazbeni talent je neuništiv. Razvoj glazbe i glazbenog jezika ići će naprijed jer su u pitanju mladi ljudi koji će uvijek istraživati i tražiti nove putove koji će njih zadovoljiti kao skladatelje i umjetnike. Više od trideset godina predajete na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kako gledate na to iskustvo iz današnje per-

spektive? Kako i kamo se razvijaju nove skladateljske generacije, osobito »vlastitosti« mladih studenata skladanja? Na kraju — kako se uopće predaje skladanje? Kao profesor kompozicije, mogu reći da se i nastava kompozicije mijenja u skladu s promjenama o kojima sam govorio. Potpuno je drukčija bila nastava kompozicije kod profesora Šuleka koji je bio čvrst i tradicionalist, a vidimo da je i ta čvrstina donijela velika imena u potpuno drugom stilskom okružju avangarde. Prema tome, ozbiljnost studija nije toliko vezana uz stilske promjene koliko uz potporu studentima u ostvarenju njihova talenta. Najvažnije je da steknu znanja i vještine da se mogu samostalno služiti time što su naučili. U moje vrijeme profesor kompozicije bio je Stanko Horvat. Sada je na Akademiji nekoliko profesora kompozicije, što je u redu. Na neki način, pravo izbora studenta nekog profesora prema vlastitim afinitetima stavlja se u prvi plan i to se pokazalo dobrim. Broj studenata se povećao. Meni je kao profesoru važno da u procesu skladanja postoji osobna emocija kandidata i da on ostvari taj umjetnički nerv. Koji je put prema tome? To je stvar svakog studenta i talenta koji on ima ili nema. Kopiranje tradicionalnih skladatelja nije moguće ako je čovjek zaista talentiran.

Miris tržišta Jesu li sadašnji studenti kompozicije u boljem ili lošijem položaju nego što ste vi bili u vrijeme svojeg studija? Mislim da je u moje vrijeme bilo bolje. Možda zato što je bilo manje studenata kompozicije pa je bilo više prilika. Sve su moje kompozicije u vrijeme studija bile izvedene. Nije stvar izvedbe pod svaku cijenu, nego kvalitete te izvedbe. Uvijek je dobro da studentske izvedbe sviraju profesionalci. To nije uvijek moguće. Ali tako bi taj student stvorio pravu percepciju onoga što je napisao. U ono je vrijeme Akademija surađivala s HRT–om i orkestar koji je u ono vrijeme više snimao nova djela, snimao je i izvodio i studentska djela. Danas je »miris tržišta« krenuo u sve i to više nije tako zanimljivo. Ipak, nedavno je potpisan novi ugovor HRT–a i Muzičke akademije pa se nadam da će biti bolje.

Specifičan skladatelj Kakva su vaša dosadašnja iskustva u tom specifičnom odnosu skladatelj– interpret? Kakva je trenutačno naša izvedbena scena? Ja sam specifičan skladatelj. Nisam puno pisao. U tehničkom smislu, relativno jednostavno pišem. Moj odnos prema skladanju je takav da svojom partiturom ne želim otežavati interpretu

više negoli to glazba sama zahtijeva. Ja nisam kompozitor koji će napisati vratolomije izvođaču koje nemaju ni razloga ni smisla unutar same skladbe. Taj odnos prema pisanju izvođači prepoznaju pa često dobivam reakcije, a to vidim i po tome što skladbe ostaju na repertoaru raznih ansambala. Morate i poznavati glazbenika. To su često moji kolege koji se bore sa svojom karijerom i svojim umjetničkim traženjima, tako da je suradnja s izvođačem vrlo važna.

opiranje tradicionalnih skladatelja nije moguće ako je čovjek stvarno talentiran.

Splitski đir

Dobra ideja Nedavno ste počeli novu suradnju s Radnom jedinicom Glazba HRT–a, pa je i ova sezona ciklusa Sfumato otvorena praizvedbom vašeg djela. Što znači biti rezidencijalnim skladateljem u našem kontekstu i kako će taj dogovorni odnos pridonijeti vama, našem skladateljskom pismu i samom ansamblu? »Rezidencijalni«, to je ideja koja medijski dobro zvuči. U svakom slučaju, to je dobra ideja s kojom je prva počela Zagrebačka filharmonija, a sad i HRT. Ono što je u mojem slučaju važno jest to da imam zadani rok i moram napisati skladbe. To je kod svakog skladatelja iznimno važno. Osim djela koje ste spomenuli, za kraj sezone Majstorskog ciklusa HRT–a napisao sam Koncert za violončelo i orkestar koji je 11. lipnja u Lisinskom praizveo Simfonijski orkestar HRT–a uz svojeg novoizabranog šefa–dirigenta Enrica Dinda, a solistica je bila Monika Leskovar. Da nije inicijativa došla od Hrvatske radiotelevizije, tko zna kad bih ja to napisao! Oni su to i snimili, što je izrazito važno, ne samo skladateljima jer HRT u arhivi čuva pravo bogatstvo kad je u pitanju hrvatsko stvaralaštvo.

Spreman na kritiku Nasuprot očekivanjima obično usmjerenima prema skladateljima, koja su skladateljska očekivanja od produkcije, arhivskog i muzikološkog rada, kritike.. ? FP: Nedostaje, općenito, neke iskrenosti. Svaki čimbenik u tom lancu mora sebe zapitati je li do kraja iskren u onome što radi. Radi li se o izvođaču, muzikologu ili skladatelju, on mora biti visoko profesionalan, a zatim i iskren prema svome poslu. Kako će djelo skladatelja biti ocijenjeno, to je stvar muzikologa, kritičara i publike, i ja sam na to spreman. Kad vam se djelo praizvede u Dvorani Lisinski, vi ste pred ušima javnosti od tisuću ljudi. To je brisani prostor u kojemu vi ili jeste ili niste. Tako bi trebalo biti i s pisanom riječju i sa svime.

Klavir spušten u atrij Već ste četiri godine tajnik Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju HA-

ZU–a. U kakvom ste stanju zatekli Razred, kakva su ondje previranja i koji su planovi u pogledu aktivnosti, ali i promišljanja glazbe u hrvatskoj kulturi? Imao sam sreću postati tajnikom Razreda istodobno s promjenom Uprave HAZU–a. Ta činjenica pridonijela je potpuno novim odnosima Razreda i Uprave HAZU–a. Mnoge stvari koje sam uspio promijeniti jesu moje ideje i ideje Razreda, no one ne bi zaživjele da nije bilo potpore predsjednika HAZU–a i cijele uprave. Primjerice, sada je klavir spušten u atrij HAZU–a i time je omogućena koncertna aktivnost koja prije nije bila zamisliva. Ne samo to, nego se i sam odnos prema skladateljima i muzikolozima promijenio i ostvaruje se niz projekata koje plasira Razred. Možda bi trebalo biti više okruglih stolova da bi se potaknule ideje, no mislim da je razina koju je Razred dosad ostvario (Božićni koncert koji je postao tradicijom itd.) zavidna, što je u skladu s otvaranjem HAZU–a prema javnosti.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Splitski đir

Pomlađuje li se HAZU? Kakav je odnos Akademije i potencijalnih akademika? HAZU je vrlo tradicionalna ustanova i tu ne treba očekivati bitne pomake. Tu su akademici u visokoj dobi koji iza sebe imaju goleme opuse i znanstvene radove i autoriteti su na područjima kojima se bave. Oni neće biti motori novih aktivnosti, premda mislim da je aktivnost ondje nevjerojatna. Unatoč relativno visokoj dobi redovitih članova Akademije, aktivnosti su brojne i hvalevrijedne. Nastavi li Akademija u tome smjeru, to će biti vrlo dobro i za znanost i za umjetnost. Vaši planovi? Imam želju tijekom ljeta napisati naručenu skladbu za mladog baritona Leona Košavića, pobjednika 11. Međunarodnog natjecanja mladih glazbenih umjetnika Ferdo Livadić, a nakon toga pišem Koncert za gitaru i orkestar.

P o s l j e d n j i k o n c e r t o v o s e z o n s k o g M a j s t o r s k o g c i k l u s a H R T – a , D v o r a n a L i s i n s k i , 11 . l i p n j a 2 0 1 5 .

Monika Leskovar krstila novo Paraćevo djelo

ovi koncert nesumnjivo zaslužuje pronaći mjesto na hrvatskim koncertnim podijima, a moguće je da će dugogodišnje poznanstvo solistice i dirigenta glas o djelu pronijeti i u inozemstvo

Piše: Ivana Jurenec

a posljednjem ovosezonskom koncertu Majstorskog ciklusa, održanom u četvrtak, 11. lipnja, članovima Simfonijskog orkestra HRT–a na pozornici Dvorane Lisinski pridružilo se dvoje violončelista svjetskoga glasa — Monika Leskovar, u ulozi solistice, te Enrico Dindo, ovaj put kao dirigent. Zavidno umijeće njegova muziciranja, stečeno u raznim uglednim orkestrima i ansamblima te solističkim nastupima hrvatska publika već je imala prilike upoznati.

Izvrsna suradnja Koncertom je pokazao da jednake uspjehe postiže i za dirigentskim pultom, stoga s veseljem možemo iščekivati sljedeću sezonu SO HRT–a, kada će trogodišnju dužnost njegova šefa– dirigenta preuzeti upravo Enrico Dindo. Izvrsna suradnja talijanskog maestra i naših glazbenika obilježila je cijelu večer. Već su početni taktovi uvertire operi Sicilijanske večernje Giuseppea Verdija pokazali da Dindo jasnom vizijom, koju želi postići interpretacijom i pripremljenošću, bez imalo napora stječe pozornost svakog člana ansambla. Nastojeći potaknuti izvođače da sviraju na način komornih glazbenika, postigao je muzikalnu izvedbu vrlo

razrađenih detalja i usklađenost svih sekcija orkestra, što je posebice došlo do izražaja u inovativnoj interpretaciji Četvrte simfonije Talijanske Felixa Mendelssohna. Enrico Dindo tom je suradnjom vrlo zadovoljan jer, kako kaže, SO HRT–a svira s energijom, pjevno i muzikalno, a zvukom je blizak talijanskim orkestrima.

Rezidencijalni skladatelj Vješto vođeni jasnim dirigentskim kretnjama, Simfoničari su veliku angažiranost pokazali i u središnjem dijelu koncerta, praizvevši Koncert za violončelo i orkestar rezidencijalnog ovosezonskog skladatelja ansambala HRT–a Frane Paraća. Nakon što je Zbor HRT–

a ovu sezonu ciklusa Sfumato otvorio praizvedbom njegova djela Fortunae rota, ovogodišnji dobitnik nagrade Porin za životno djelo sretan je zbog poticaja za nastanak koncertantne skladbe za violončelo jer, kako sâm kaže, glazbu je dugo promišljao i nosio u sebi.

Prepoznatljiv rukopis Skladba je nastala na narudžbu SO HRT–a te je nakon koncerata za violinu i gudače te violinu, violu i gudače logičan kontinuitet u autorovu opusu (kojemu valja još pribrojiti i koncert za rog). Glazbeni jezik Koncerta za violončelo pokazuje prepoznatljiv Paraćev rukopis, zadržavajući se u okvirima tradicije,

obogaćene smjelom, nadasve uspjelom orkestracijom, s tek povremenim harmonijski neuobičajenim iskoracima. Sama partitura nije odveć teška, no iziskuje veliku senzibilnost interpreta. U tom su pogledu Monika Leskovar i Enrico Dindo pokazali sve svoje zanatsko, ali prije svega muzikalno umijeće, na zadovoljstvo samog autora, ali i mnogobrojne publike.

Emocija kao impuls

Dinko Bažulić

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Glazbeni jezik Koncerta za violončelo i orkestar pokazuje prepoznatljiv Paraćev rukopis, zadržavajući se u okvirima tradicije, obogaćene smjelom, nadasve uspjelom orkestracijom

Skladatelj Frano Parać nije krio zadovoljstvo Monikom Leskovar i izvrsnim Simfoničarima HRT–a predvođenima šefom–dirigentom Enricom Dindom

Razmišljajući o konceptu prijenosa ideja na notni papir, Parać je počeo od sastava. Violončelu kao instrumentu vrlo pogodnom za izražavanje širokog spektra osjećaja povjerena je najveća uloga. Nesumnjivo je emocija glav-

ni pokretač djela, u tom je smislu nositelj drugi stavak, Adagio cantabile, uokviren vanjskim, energičnijim Allegrom i Allegrom con brio. Slijedeći tradiciju u načelu oblikovanja stavaka blokovima suprotnog karaktera, izmjenama solo i tutti odsjeka te variranjem glazbenog materijala u ponavljanjima, skladatelj je inovativnost unio vrlo vještim poigravanjem agogikom gudačkog korpusa u vanjskim stavcima te smjelom instrumentacijom puhača, posebice udaraljki i harfe u drugom stavku. Melodijski materijal cijele skladbe izrasta iz početne fraze i intervala kvinte kao okosnice te se promišljenim postupcima varira tvoreći strukturnu dinamiku. Premda je u sva tri stavka utkan ishodišni glazbeni materijal, unutarnjom strukturom klasičnog trodijelnog ABA oblika i karakterom, svaki od njih ostavlja slušni dojam koncerta u malom te bi mogao funkcionirati samostalno.

Moniki Leskovar uvijek je izazov »krstiti« nova djela, pa tako i Koncert za violončelo Frane Paraća

Dinko Bažulić

Supostojanje starog i novog U cjelini gledajući, Koncert je zaokruženo supostojanje starog i novog. Melizmatički, gotovo gregorijanski karakter melodije, bordunska pratnja u stalnom ritamskom pulsu gudača, harmonijsko tretiranje limenih puhača te kolorit udaraljki, vrlo su uspjelo spojeni sa solističkim instrumentom. Iako mu je povjerena kadenca u trećem stavku, zbog izrazito virtuozne dionice mogli bismo cijeli koncert smatrati opširnom kadencom. Moniki Leskovar uvijek je izazov »krstiti« nova djela, posebno ona hrvatskih autora. I ovaj je put duboko promišljala svaki ton, oduševivši tehničkom virtuoznošću, no prije svega senzibilnošću, postignutom na instrumentu napuljskog majstora Vincenza Posti-

lavni pokretač cijelog djela je emocija, u tom je smislu nositelj drugi stavak Adagio cantabile glionea iz 1884., koji su interpretkinji na korištenje ustupili Grad Zagreb i Zagrebačka filharmonija.

Otkrivanje detalja Skladatelj Frano Parać nije krio zadovoljstvo solisticom te izvrsnim orkestrom vođenim Enricom Dindom, koji je, kao i u svakoj interpretaciji, pokušao pronaći jedinstven zvuk partiture. U tome mu je na probama pomagao i sâm skladatelj, a zajedničko otkrivanje detalja rezultiralo je praizvedbom na visokoj razini. Koncert za violončelo i orkestar Frane Paraća nesumnjivo zaslužuje pronaći svoje mjesto na hrvatskim koncertnim podijima, a moguće je da će dugogodišnje poznanstvo solistice i dirigenta glas o tom djelu pronijeti i u inozemstvo. Odlična suradnja dirigenta i članova SO HRT–a na posljednjem ovosezonskom koncertu Majstorskog ciklusa svakako je najbolja pozivnica na zanimljiv program iduće sezone, koji uz ponajbolja ostvarenja svjetske baštine uključuje djela Antuna Dobronića, Franje Dugana, Svetislava Stančića, Vatroslava Lisinskog, Marka Ruždjaka, Krešimira Šipuša, Blagoja Berse, Stjepana Šuleka, Ante Knešaureka i Brune Bjelinskog.

Splitski đir

R a zg ovor s akademikom N ikšom G ligom, dobit nikom nag r ade Porin 2015. z a ž ivot no d jelo

Skladateljima je u Hrvatskoj dobro Muzikolog i organizator Nikša Gligo čvrstim je kritičkim stavom pridonio tome da se novostvorena umjetnička glazba etablira na ovim prostorima, a suvremeni skladatelji steknu zasluženo mjesto u društvu

BROJ 192, SRPANJ 2015.

staknuti muzikolog, animator, poznavatelj i promicatelj novijeg glazbenog stvaralaštva avangardnog usmjerenja, akademik Nikša Gligo neupitni je stručnjak za suvremenu hrvatsku glazbu 20. i 21. stoljeća. Autor je stotina znanstvenih i stručnih studija, a osim glazbene izobrazbe (doktorirao je 1984. godine), koju je usavršavao ne samo u zemlji nego i u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj i SAD–u, diplomirao je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Danas radi kao profesor i predavač na mnogim studijima u Hrvatskoj, regiji i Europi, autor je važnih knjiga, posebice s područja glazbene semiologije i terminologije te legendarni voditelj kultnog Muzičkog salona SC–a u Zagrebu i umjetnički ravnatelj Muzičkog biennala Zagreb koji je prvi u festivalskom programu razvio žanrovsku raznolikost revije suvremene glazbe. Razgovor koji je pred vama otkriva njegov živ i vitalan istraživački duh koji kritički promatra pojave u društvu i glazbenom stvaralaštvu.

ozicija Hrvatske je pozicija oaze. Da skladatelji u svijetu znaju da će im se sve izvoditi, svi bi došli u Hrvatsku.

Na nedavnoj dodjeli diskografske nagrade Porin odana vam je počast nagradom za životno djelo. No to se »djelo« itekako nastavlja na različitim novoglazbenim poljima. Počeli ste novu etapu istraživanja glazbenog nazivlja u hrvatskome jeziku, nastavljajući svoja prethodna istraživanja s tog područja. U kojoj je fazi projekt i o čemu je riječ?

Napravili smo projekt s dosta jasnim odmakom od onoga prije. Ovdje se radi o korpusu nazivlja koje se tiče te-

orije glazbe u užem smislu. Ne postoje nikakvi pokušaji standardizacije, a oni koji postoje se odbijaju. Za neke je dobro da se odbijaju jer ne valjaju, no svakako bi se to trebalo pokušati usustaviti na adekvatan način i zato je tako multidisciplinarno ustrojena ekipa. Godine 2012. uspostavili smo kontakt s doktoricom Bratanić koja vodi bazu podataka STRUNA i pokusno smo počeli obrađivati korpus podataka prema njihovim standardima pa je nastala ideja da se javimo na natječaj koji raspisuje Hrvatska zaklada za znanost. Projekt je prošao vrlo uspješno, a sada postupno na njemu radimo. Prije svega izrađujemo bazu podataka na temelju udžbenika iz kojih se danas poučava glazba. Kad se sakupi taj fundus, izrađivat će se upitnici koji će tražiti od struke da se izjasni o nekim dvojbama, a rezultati će biti objavljeni na internetskoj stranici http://conmusterm.eu Onog trenutka kad se budu postavila pitanja kao posljedica te ankete, stranica će biti otvorena za javnu raspravu, što je moja dugogodišnja ideja. Uvijek postoji problem i pitanje hoće li struka — nastavnici — to prihvatiti. U standardologiji sam odgojen na vrlo zdravim temeljima škole profesora Silića koji je bio moj jezični savjetnik na prvom projektu. Moram reći da i moji stariji kolege ignoriraju standard s kojim su se složili i stručnjaci Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Npr. ako se koristi strana riječ (jazz, dux, comes, Adagio…), a nećemo je pisati fonetski, nego neasimilirano u hrvatski jezik, onda je se mora pisati u kurzivu, kao stranu riječ. To govorim u prilog tome da je teško u struci uspostaviti standarde ako oni ne postoje općenito u jeziku.

Povoljne prilike Moglo bi se reći da ste hrvatsku glazbu vidjeli iz gotovo svih kutova: kao promotor, urednik, muzikolog, u organizaciji i produkciji, u medijskoj ulozi te na kraju i u spomenutom kontekstu proučavanja glazbene terminologije. Iz vaše perspektive: kakav je put prešla nova glazba u Hrvatskoj i koji je njezin današnji položaj u hrvatskoj kulturi i društvu? NG: Ja sam se dosta odmaknuo od

organizacijskih i producentskih poslova što se tiče nove glazbe, još potkraj osamdesetih kad sam ostavio Muzički salon Studentskog centra koji je nedavno došao u dobre ruke Davorke Begović, pa tu ne osjećam nikakvu »rupu« iza sebe, a neko vrijeme sam je osjećao. Što se moje producentske uloge tiče, tu sam krajnje subjektivan. Nisam nudio potporu skladateljima za koje nisam smatrao da zavređuju takvu potporu. Situacija se donekle izmijenila utoliko što je sve više i više mladih skladatelja. Pri tome mislim na skladatelje mlađe od trideset godina, o onima koji su prešli trideset godina ne može se govoriti kao o mladim skladateljima, premda su u jednako povoljnoj situaciji. Povoljna situacija očituje se u tome što se sva djela koja napišu izvedu. Standard izvođača enormno je narastao i u pravilu se može računati s vrlo kvalitetnim izvedbama i praizvedbama. Zašto to nije dobro? Jer skladatelj uglavnom piše unaprijed uvjeren da će to pod svaku cijenu biti izvedeno. To je kao da je istodobno uvjeren da je to jamstvo polovica uspjeha toga što je napisao. S nekima sam razgovarao o tome i složili su se da okružje ne pruža nikakav otpor i da unaprijed imaju aklamaciju okoline. To je negativna činjenica. Time ne izražavam sumnju u vrijednost hrvatske glazbe, pri čemu uporno nastojim razlikovati novu hrvatsku glazbu od hrvatske Nove glazbe. Hrvatska Nova glazba ne postoji, to bi bila ona glazba koja bi pratila Novu glazbu kao povijesnu epohu (je li to epoha, to je drugo pitanje). U toj novoj hrvatskoj glazbi ima premalo kontradikcija. Trebalo bi biti više izazova. Odakle bi taj kritički stav skladatelja prema vlastitim djelima trebao doći? Sami skladatelji trebali bi o tome odlučivati kao pojedinci. Pustimo cehovska udruženja, festivale, nastavne djelatnosti. Već sam upotrijebio poznatu figuru sa štukom koju se pušta u ribnjak kako se šarani ne bi udebljali. Skladatelji bi sami trebali biti svjesni toga da moraju nadići ono što ih zatječe, a pruža im neku vrstu ugode. Ja ne osjećam da bi netko od njih bio spreman pristati na takvu vrstu samoispitivanja.

Pozicija oaze Uvjetuje li takvo samoispitivanje izdvajanje iz vlastite kulturne i obrazovne okoline, učenje »drugdje« i kod »drugih«? Mogućnosti su zaista velike, nitko ih ne priječi da odu, no zašto ne idu? Jer im je ovdje dobro. Pozicija Hrvatske je pozicija oaze. Da skladatelji u svijetu znaju da će im se sve izvoditi, svi bi došli u Hrvatsku. No kakve koristi od toga — za njih i za nas? To je veća šteta za skladatelje za koje znam da su talentirani, da imaju svjetsku relevanciju, ali su se tu ušančili u »sigurnu Hrvatsku«. Njima je tu dobro. No nije dobro da im je ovdje dobro jer nama nije dobro zato što je njima dobro. Ponovno se vraćamo na često pitanje zašto su loši rezultati na prijamnom ispitu za Muzičku akademiju iz teorijskih predmeta, a studenti dolaze od profesora školovanih na teorijskih odsjecima iste te Akademije. Glavnina profesora su skladatelji, što je dobro i nije dobro. To što se kod nas podučava kao teorija je zanimljivo s aspekta znanja skladatelja, no nije zanimljivo s aspekta samih teoretičara. Razgovarao sam s kolegama koji predaju po srednjim školama i koji tvrde da je skladateljima potrebno svojevrsno doškolovanje da bi mogli predavati onako kako zamišljaju teoriju glazbe. Možda je to razlog, ne znam. Napredovanje po umjetničkim kriterijima je sasvim u redu i legitimno pravo, ali zašto bi onda primarno skladatelj morao predavati teorijske predmete — teorija nije umjetnost! No bez teorije nema Glazbe i nema musicae!

Akademik Nikša Gligo u rodnom je Splitu primio Porina za životno djelo od muzikologinje Seadete Midžić

govoriti o muzikologiji jer je tu smjena generacija i to je zanimljivo. Odlazi kolega Tuksar, a zatim i ja. Prilično sam obeshrabren situacijom jer, osim ako se ne dogodi kakvo čudo, javlja se jedina prilika da se preko etnomuzikoloških predmeta nekako osvježi taj studij muzikologije, koji je nakon bolonjske reforme postao višestruko kontradiktoran. Smisao bolonjske reforme upravo bi trebala biti interdisciplinarnost. Postoji li potreba za muzikologijom u hrvatskoj glazbi danas? Naravno da postoji. Ne postoji potreba za muzikologijom za koju se ja zalažem, ali to je moj problem. Postoji potreba za muzikologijom na području hrvatske glazbene baštine. Koliko god se na tome radilo, uvijek se nešto novo otkrije, na novi način kontekstualizira. No prva institucijska zapreka je što još uvijek nemamo doktorski studij muzikologije. Prije će doći do umjetničkog dok-

torata nego do znanstvenog, čini se. Kakvo je stanje na području glazbene kritike u Hrvatskoj, postoji li ona u pravome smislu i njeguje li se uopće kritičko promišljanje glazbe, osim primjerice na Trećem programu Hrvatskoga radija? Treći program Hrvatskoga radija je čista oaza i nadajmo se da će takvom ostati, s malim i kvalitetnim brojem slušatelja. Čini se da skladateljima treba kakav Goetheov Eckermann ili Craft u slučaju Stravinskoga, koji bi trebali bilježiti njihove genijalne zamisli i opravdavati ih ako im se što »omakne«, a sve to jer nemaju vlastitu dozu samosvijesti. Kritika je poseban problem, kritika se ne želi nikome zamjeriti. Npr. Šulek i Županović su se zamjerali — ne iz neke patologije, nego zato što su se borili za kriterije. Možete se s time slagati ili ne slagati, kao što se ja nisam slagao ni s jednim ni s drugim, ali ih poštujem kao borce za kriterije. Danas boraca za kriterije nema.

Treba putovati Iz arhivskog materijala MBZ–a i vaše korespondencije iz vremena kad ste bili programski tajnik Festivala može se zaključiti da ste se i na tom području borili za kriterije, ponekad planirajući i programirajući festival i tri godine unaprijed. Kakvim vam se Biennale čini danas i što držite ključnim za programiranje i produkciju takvog festivala? Na ovogodišnjem Biennalu išao sam slušati Papandopula iz kurioziteta prema studentskoj produkciji. Vidio sam da se može računati na te mlade ljude, to je bilo na najvišem mogućem nivou. Estetički korpus u cijelom festivalu nisam uspio razabrati. Jednostavno treba putovati. Ako ne putovati, treba svaki dan biti na internetu i pratiti što se događa u svijetu. Mene su tada upozoravali, imao sam zone informiranja. Ako je trebalo otputovati i razgovarati, onda bih otputovao.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Razgovarala: Karolina Rugle

ritika se ne želi nikome zamjeriti; Šulek i Županović su se svojedobno zamjerali jer su se borili za kriterije, a danas boraca za kriterije nema

Možda je problem u tome što se više ne može govoriti o glazbi koja je proizvod kakve sveobuhvatnije vizije. Postoje samo individualne vizije — vizije skladatelja, direktora, producenata… No to ne znači da glazbe više nema, zar ne?

Potrebno osvježenje Neko vrijeme bili ste pročelnik Odsjeka za muzikologiju na Muzičkoj akademiji koja je dosad bila glavno ishodište izvedbenih umjetnika, profesora, skladatelja i muzikologa. Nastavlja li ona »utabanim putovima« ili se osjete potrebe za promjenama, drukčijim angažmanom i radom? Ne mogu govoriti o cijeloj Akademiji. Postoje istaknuti odsjeci, npr. saksofon i gitara, koji su svjetska klasa. Popularni instrumenti, kao što je klavir, automatizmom će nastaviti svojim putem. Mogu

Splitski đir

a ulasku u slavlje 40. godišnjice osnutka benda, Valjak je potvrdio sve bitne činjenice iz dosadašnje radne knjižice i mirne duše može spremati iduće slavljeničke projekte

5 5 . S p l i t s k i f e s t i v a l , p r v a ve č e r, P a r n i v a l j a k b e z s t r u j e , S p l i t , 3 . s r p n j a 2 015 .

Parni valjak oduševio na Prokurativama

Splitski đir

Parni valjak je opet pokazao da je svirački stroj koji u svakom trenutku poštuje najviše sviračke i produkcijske standarde

ečerima poput pROCKurative, kojom se od lani osuvremenila programska shema i počelo dovoditi rock glazbenike na Prokurative, Splitski festival dobio je dodatnu žanrovsku protočnost, ali i poduži popis antologijskih pjesama iz prošlosti festivala te, naravno, pop i rock glazbenika koji su ih obrađivali. Dakako, bilo ih je i prije na Splitskom festivalu, od Dine Dvornika do Gibe, Belana, Bana i drugih, cijele jedne generacije koja je ostavila traga i na toj manifestaciji koja je u Splitu često bila najjači medijski izlaz u javnost.

Aki i Parni valjak pošteno su oznojili publiku na Prokurativama

Superiorna scenografija Posljednje dvije godine još se jače u novim izvedbama povezuju splitska tradicija i festivalski klasici, a ovogodišnja uvodna večer festivala s rock tematikom prepuštena je nastupu Parnog valjka u »ištekanom« izdanju, bez struje. Svi koji znaju o čemu se radi mogli su pretpostaviti da će dobiti vrhunsku feštu. Gledao sam Valjak nekoliko puta unatrag nekoliko godina, pa i sa sličnim programom u Domu sportova i Ljubljani, ali, naravno, ambijent Prokurativa superiorna je scenografija »suhim« sportskim dvoranama. Što je od samog početka nastupa Valjka dodalo ključnu, drugačiju dimenziju i na kraju se pretvorilo u trijumfalnu ljetnu veselicu s mnogim klasicima koje je Hus potpisao unatrag četrdeset godina, a Valjak marljivo svirao, prearanžirao i opet pokazao da je svirački

stroj koji — možete se kladiti unaprijed — u svakom trenutku poštuje najviše sviračke i produkcijske standarde. Dobro je kad u takvom kontekstu možeš napisati da je sve ostalo bilo uobičajeno, ali je Valjak i ovom prilikom superiorno pokazao da im — bili uštekani, bili ištekani — koncerti sliče spektaklima inozemnih zvijezda koje gledate po zagrebačkoj ili splitskoj Areni.

Trijumfalna ljetna fešta Već je to očekivana i dosadna konstatacija, ali od samog dolaska na pozornicu pa do kraja nastupa kojih dva i pol sata poslije, Prokurative i krcate tribine, okolni kafići i VIP lože uhvatile su ritam i ljuljale se poput laganih valova na obližnjem moru. Bilo bi prejednostavno zaključiti da je ambijent »povukao« priču, jer je

svirka Valjka u postavi s pratećim vokalima i pridruženim udaraljkašem pokazala da nemaju konkurenciju što se tiče fešti s takvim pedigreom. No višesatna, hektična proba dva dana prije opet je pokazala da i nakon svih godina svirke i ozbiljnog iskustva, Hus i društvo ništa ne prepuštaju slučaju. Slučajno može biti samo kad ambijent Prokurativa doda još jednu dimenziju pjesama koje odavno znate, a na televizijskoj snimci moći će se naknadno provjeravati detalji ili guštati u dokazu onima koji su ušli na Prokurative, kao i onima koji nisu. Na ulasku u slavlje četrdesete godina od osnivanja benda, Valjak je potvrdio sve bitne činjenice iz dosadašnje radne knjižice i mirne duše može spremati iduće slavljeničke projekte. Na Prokurativama se u tridesetak izvedenih pjesama opet iskoristila prednost zalihe materijala, iskustva i očitog užitka u ambicioznim nastupima drukčijim od uobičajeno koncertnih.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Piše: Hrvoje Horvat

Na svakom nastupu Parnog valjka, Aki daje maksimum od sebe (u društvu Tine Kresnik, prateće vokalistice)

5 5 . S p l i t s k i f e s t i v a l , d r u g a ve č e r, S p l i t s k i n o k t u r n o Jakše Fiameng a , S plit , 4 . s rpn ja 2015.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Fiamengo na Prokurativama kao splitski spomenik Respektabilna pjevačka imena koja su skinula kapu Fiamengovim tekstovima bila su elegantna posveta čovjeku koji je uspješno opjevao i uhvatio duh Splita

Uvodna pjesma Piva klapa ispo’ volta (Z. Runjić) — instrumental

Jakša Fiamengo nije krio osjećaje prilikom večeri posvećene njemu i njegovim pjesmama

1. Evo mene među moje (Z. Runjić) — Oliver 2. Ja sam pjesma (Z. Runjić) — Tereza Kesovija 3. Anđele moj (Z. Runjić) — Damir Kedžo 4. Dubrovačka jesen (I. Jusić) — Ibrica Jusić (samo akustična gitara) 5. Njeno lice ka u Gospe (Z. Runjić) — Tedi Spalato 6. Sutra će te ponit (K. Magdić) — Klapa Pasika (a cappella) 7. Samo ti (J. Banov) — Đorđi Peruzović & Ana Opačak 8. Mislim na tebe (M. Cetinić) — Meri Cetinić 9. Da mi se providi (Z. Runjić) — Goran Karan 10. Da mi budeš jidro (I. Badurina) — Tomislav Bralić 11. Lastavica (Z. Runjić) — Doris Dragović 12. Mornarski adagio (I. Jusić) — Ibrica Jusić (samo akustična gitara) 13. Balada o Šarku (D. Dvornik) — Dean Dvornik 14. Ništa nova (Z. Runjić) — Damir Kedžo 15. Vagabundo (Z. Runjić) — Tedi Spalato (samo akustična gitara) 16. Nokturno (Z. Runjić) — Jaques Houdek 17. U prolazu (Z. Runjić) — Meri Cetinić & Marijan Ban 18. Dalmatinko (Z. Runjić) — Tereza Kesovija 19. Za onu viru (Z. Runjić) — Oliver (klavir) 20. Piva klapa ispo’ volta (Z. Runjić) — Oliver i svi izvođači bis Karoca (Z. Runjić) — svi izvođači Veliki festivalski orkestar dirigent Alan Bjelinski

Piše: Hrvoje Horvat

Splitski nokturno Jakše Fiamenga

Oliver Dragojević

Splitski đir

Tereza Kesovija

Splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, Jakša Fiamengo i Ivo Josipović

Bočno postavljena pozornica na Prokurativama

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Splitski đir

oznati smo po tradiciji zabavnoglazbenih festivala, a budući da smo i turistička zemlja, eto prilike da se spoji ugodno s korisnim i turistima ponudi ljetna zabava i kultura, pa će ostaviti i pokoju kunu u izvanpansionskoj potrošnji. Ovogodišnji Splitski festival, 55., na krcatim je Prokurativama u tri večeri pokazao kako se tradicija može osuvremeniti a da se ipak zadrži onaj presudan štih koji nekom podneblju daje prepoznatljiv opis, lik i djelo.

Scena po širini

Budući da je Split jedan od ključnih hrvatskih gradova za razvoj popularne glazbe, a Splitski festival prepoznatljiv brend, odgovornost za njegovo usmjerenje i realizaciju je velika, ali i »gušt« ako sve uspije kako valja. Srećom i pameću, a i trudom, Splitski festival odlično se drži, a organizator pametnim potezima poštuje tradiciju, ali dodaje i neke nove elemente koji dopuštaju širu koncepciju, a bome i širu pozornicu, doslovno i u prenesenom značenju. Potpuno je jasno da su same Prokurative jedna od najljepših pozornica na otvorenome, a lanjska odluka da se nakon pedesetak godina ona postavi po širini trga, i ove se godine zadržala i pokazala ispravnom. Odlična scenografija i ukusno dizajnirana pozornica lijepo su legle na prostor Prokurativa u tri večeri ovogodišnjeg festivala, od nastupa Parnog valjka, preko večeri posvećene radu Jakše Fiamenga, do završne zabavnoglazbene, natjecateljske večeri u kojoj je održan i program pjesama Joška Banova.

Odličan izbor pjesama

ve je nalikovalo na večer za prijatelje koji se odavno poznaju, pri čemu je ključnu ulogu odigrao odličan orkestar koji je osim pjevača dodao i svoj »glas« novim aranžmanima antologiji domaće zabavne glazbe

Večeri posvećene stožernim splitskim autorima, poput ove godine posvećene tekstopiscu Jakši Fiamengu, priznanje su najboljemu od lokalnog, a respektabilna pjevačka imena koja su njegovim tekstovima skinula kapu, od kojih su mnoga ionako pjevala unatrag trideset pet godina, bila su elegantna posveta čovjeku koji je uspješno opjevao i uhvatio duh Splita. Odličan izbor pjesama, raskošni, dostojanstveni aranžmani i respektabilna pjevačka postava pretvorili su večer u svojevrsnu šansonjersku, de luxe posvetu najboljem dijelu repertoara splitskog »đira« sa zabavnoglazbene strane. Tu se tek vidjelo koliko nam je ta scena nekad bila jaka, a upravo su joj Fiamengovi tekstovi, u spoju s nekim od najboljih splitskih skladatelja, dali završni »glanc« i poetsku dimenziju u pjesmama koje danas djeluju nedostižno tekućoj, da ne velimo rasutoj produkciji, u koju nam se pretvorio veći dio estrade. Zapravo je sve nalikovalo na večer za prijatelje koji se odavno a i dobro poznaju, pri čemu je ključnu ulogu odigrao i odličan orkestar koji je osim pjevača dodao i svoj »glas« novim aranžmanima antologiji domaće zabavne glazbe. Prokurative su vidjele reprezentativan program, »dokazno« prenošen na Hrvatskome radiju i sniman i za televizijsko emitiranje.

Huljić s Grašom, skladba Uvik isti, prema podacima HDS ZAMP–a proglašena najemitiranijom pjesmom s 54. Splitskog festivala. K tomu, Grašo je kao autor glazbe i koautor teksta uz Nenu Ninčevića osvojio i treću nagradu stručnog suda za pjesmu Jednu za ljubav koju je odlično izvela elegantna Danijela.

Pisme s Jadrana

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Srebrni val stručnog suda dobili su Tedi Spalato, Tomislav Bralić i klapa Intrade za pjesmu Sve dok bura dere. Dojmljiva autorsko–klapska lamentacija o smrtnosti i smrti nije tipična festivalska pjesma, ali će sigurno ostati u pjesmaricama podneblja koje zna i voli pjevati i o najtežim životnim trenucima. Od dojmljivijih pjesama treba još izdvojiti i novu skladbu Pere Kozomare na tekst Sanje Tafre u aranžmanu Lea Škare Kad se svomu dome vratin za klapu Rišpet. U dojmljivoj izvedbi, uz parlando Frane Perišina, radi se o novoj himni dijaspore. Da pjesma lako i brzo pogađa prave »botune« govori treće mjesto po izboru publike, ali i nagrada slušatelja HRT–a. I Mladen Grdović, omiljeni zadarski gost na Prokurativama, nije iznevjerio očekivanja: u svojem prepoznatljivom stilu izveo je Nek se čuje pisma s Jadrana za koju je napisao glazbu i tekst. Bilo je to dovoljno tek za drugo mjesto po glasovima publike jer je splitski miljenik Grašo na svojem terenu ipak nedodirljiv.

Nagrade stručnog suda

Pobjednički tim 55. Splitskog festivala: Tonči i Vjekoslava Huljić, Petar Grašo te hostesa prilikom uručenja Grand Prixa 5 5 . S p l i t s k i f e s t i v a l , t r e ć a i z a v r š n a , n a t j e c a t e l j s k a ve č e r, 5 . s r p n j a 2 015 . n a P r o k u r a t i v a m a , u z i z r a v n i prijenos na HR–u i HTV–u

Njihovo zlato — Grašo i Huljići na pobjedničkom postolju

Nagradu žirija za najbolji tekst dobio je Hari Rončević za pjesmu Nisi ti dovika za jednog čovika za koju je ujedno i autor glazbe. Najbolju interpretaciju, zaključio je stručni sud, dao je Damir Kedžo s pjesmom Tebi sve sam oprostio autora glazbe i teksta Darka Bakića, u aranžmanu Nikše Bratoša. Najbolji aranžman je onaj Ante Pecotića za pjesmu Ako odlaziš ovako koju je izvela Ivana Marić. Pecotić je ujedno autor glazbe i teksta. »Mi smo odlučili tako, a publika će ionako izabrati i odlučiti sama što joj je od svega ovoga dobro«, komentirao je u VIP zoni član stručnog suda Zrinko Tutić.

Splitski đir

Kad smo kod publike, dojam je da je finalna večer pružila ono što se očekivalo, ali ne i mnogo više. Izostalo je kreativnih i svježih pjesama iznenađenja kakve su znali donijeti mladi autori, a nismo dosad ni detektirali otkačeni ljetni hit koji bi ostao u uhu šire publike. Već viđena (ili slušana) autorska rješenja sigurno nisu maksimum koji može dati ovaj festival, koji iz godine u godinu postaje sve važniji.

Organizacija za pet Povratak u bolju prošlost ponudio je Show program Joška Banova u stanci između natjecateljskog dijela večeri i proglašenja nagrada: autoru neprolaznih standarda kakvi su Ti si moj san, Zar je voljeti grijeh, Samo ti ili Pjesmom te ljubim vrhunskim je izvedbama počast odala prva hrvatska vokalna liga. Poštovanje i ljubav publike prema glazbi, tekstovima i aranžmanima tijekom te impresivne demonstracije autorske moći sigurno je dobar poticaj svim autorima ovogodišnjeg festivala za rad na sljedećem izdanju. Posebno zato što je sad samo još kvaliteta pjesama posljednje večeri zadnji ispit za festival: u odličnoj organizaciji Tomislava Mrduljaša i njegove ekipe, grad pod Marjanom ponovno ima trodnevnu feštu o’ popularne glazbe kakvom se može podičiti malo koji drugi mediteranski grad. Recept za uspjeh je tu: prva večer u kojoj prokušane velike zvijezde zagriju publiku nesvakidašnjim koncertom (prošle godine Oliver & Hauser, ove godine Valjak), druga večer u kojoj se odaje počast legendarnim skladbama, autorima i izvođačima (osim Jakše Fiamenga još je mnogo autora koje se treba i može ponovno iščitati pod zvijezdama Prokurativa) i treća večer koja može i treba još kritičnije diktirati glazbeni stil Dalmacije, baš kao nekad. Pozornica i scenografija Davora Antolića Antasa i ove su godine bile po pravoj mjeri događanja; »šušura« Splitu nikad nije nedostajalo, vrijeme je bilo idealno — svi elementi potrebni za dobru glazbenu feštu su, dakle, ispunjeni. Ostaje da se vidi hoće li, uz Grašino zlato, i neke druge pjesme u mjesecima i godinama pred nama iskočiti i ostati prepoznatljivi simboli podmarjanske glazbene tradicije.

Ponovljeni splitski duet nakon Zagreba i u Splitu: Oliver i Zorica BROJ 192, SRPANJ 2015.

Splitski đir

Joško Čagalj Jole s plesačicama

Posljednja je, 22. izvedena skladba bila već tada veliki hit — Moje zlato, još jedna uspješna suradnja bračnog para Huljić i Petra Graše koja je dva tjedna bila na prvom mjestu nacionalne top–liste radijskih singlova HR TOP 40 Piše: Milan Majerović–Stilinović

rošlogodišnja suradnja Tončija i Vjekoslave Huljić s Grašom, skladba Uvik isti, prema podacima HDS ZAMP–a proglašena je najemitiranijom pjesmom s 54. Splitskog festivala

a organizatoru finalne večeri 55. Splitskog festivala, održane 5. srpnja, bio je težak zadatak: dostojno slijediti i po mogućnosti nadmašiti prethodne dvije večeri. Festival je 3. srpnja otvorio gotovo dva i pol sata dug ljubavni duet četrdesetogodišnjeg Parnog valjka i oduševljene splitske publike, o kojem će se još dugo govoriti. Večer poslije pune Prokurative poklonile su se talentu velikog majstora pisane riječi, Jakše Fiamenga: krema hrvatskih izvođača izvela je neke od njegovih najljepših tekstova koje je, velikim dijelom, uglazbio pokojni Zdenko Runjić. Ta je večer završila all–star postavom na pozornici:

Oliver, Tereza, Meri, Zorica, Doris, Ban, Jacques, Tedi, Karan, Ibrica, Bralić i Intrade, Kedžo, Đorđi Peruzović i Ana Opačak uglas su s publikom otpjevali S ponistre se vidi Šolta i Karocu. Kako to slijediti i može li se to nadmašiti? U kratkim su ljetnim haljinicama finalnu večer otvorile Gelato Sisters: ležerna melodija i tekst Haljine ljetne, kratke inspirirani su bezvremenskim stihom tekstopisca Srđana Sachera kojega su autori Klašterka, Delić i Tolj kolegijalno naveli kao koautora teksta. Posljednja je, 22. izvedena skladba bila već tada veliki hit — Moje zlato, još jedna uspješna suradnja bračnog para Huljić i Petra Graše. Pjesma je već dva tjedna bila na prvom mjestu nacionalne

top–liste radijskih singlova HR TOP 40 i bila je izdvojeni favorit. To su potvrdile i odluke publike, stručnog suda (nagrada Zlatni val) i novinara o prvom mjestu.

Pobjednik Petar Grašo

Nima Splitu do Graše »Neugodno mi je toliko puta izlaziti na pozornicu, a prošlo je nepunih dvadeset godina od mojeg prvog nastupa na ovom festivalu. Lijepo je živjeti u Splitu i biti voljen. Ako vam svojim pjesmama mogu uzvratiti barem dio onoga što vi meni dajete, to me istinski usrećuje. Hvala, volim vas!« rekao je Grašo prije nego što je pjesmu još jedanput izveo kao apsolutni pobjednik. Ista je ekipa imala još razloga za slavlje: prošlogodišnja je suradnja Tončija i Vjekoslave Ivana Kovač u izvedbi pjesme i scensko rješenje

Danijela Martinović plijenila je pažnju i svojim izgledom

uspio ući na neki novi teritorij i iznenaditi samoga sebe. Na kraju je i uspjela zazvučati uvjerljivo i zabavno.

Razgovor s »majstorom riječi« grupe TBF — Sašom Antićem

Za novi album TBF–a inspirirao me Bob Dylan

Krist se nameće kao jedan od favorita albuma. Jeste li razmišljali o tome da pjesmu objavite kao singl? Imate li već spreman odgovor na kritike koje budu stizale s određenih strana? Krist je pjesma koja slavi poruku Isusa Krista i ne vidim da bi mogla ikoga uvrijediti jer je to poruka ljubavi, mira i tolerancije. U pjesmi je Krist mirotvorac. Jednostavno ga nisam mogao zamisliti drukčije, pogotovo ne u crkvi jer sigurno ne bi bio sretan zbog onoga što bi vidio. Kad sam u priči krenuo tim smjerom, Isus je išao od crkve do crkve i potajice zamjenjivao tamjan hašišem, ali mislim da bi to bilo neprimjereno. Ne namjeravamo ići s pjesmom kao singlom.

Tekstopisac, skladatelj i frontmen TBF–a, općenito renesansni tip čovjeka, Saša Antić, za Cantus je ispričao o putovanju do novog albuma, inspiraciji i planovima za budućnost

Album Pistaccio Metallic objavljen je 2011. Što se u međuvremenu događalo s tobom i bendom? Kojim projektima si se bavio?

Dario Njavro/Porin

Sviralo se, rodilo se još dice, ja sam se uvatija malo miksanja i produciranja. Počeli smo raditi na novom materijalu TBF–a, počeo sam raditi na materijalu 100 Baltazara, to je još uvijek u procesu, imao sam nekoliko gostovanja: Dogma, Gane Rimatore, Frenkie, Gatuzo... Uglavnom, uvijek je radno, nema dana da se nešto ne »drnda«.

Saša Antić očarao je Josipu Lisac prigodnim govorom na dodjeli Porina

Razgovarao: Josip Radić

ovorom kojim je na dodjeli Porina uručio priznanje Josipi Lisac za album Dnevnik jedne ljubavi, Saša Antić »zacementirao« je svoj status »majstora riječi«, ne samo u domaćoj glazbi nego i šire. Teško bi se našla neka novinska redakcija koja u svojim redovima ne bi željela imati jednog tako načitanog i naslušanog genijalca. Uostalom, potreban je poseban talent da u istu rečenicu smjestite Brucea Leeja, Pink Floyd i staro splitsko rodilište, zar ne?! Novu rundu leksičkih i sviračkih ekshibicija donosi i novi album TBF–a Danas sutra. Opet tipično tibiefovski raznolik, album uspješno pomiruje krajnosti countryja i elektronike, Isusa Krista i električnog psa, ironije i refleksije. Sve to i još ponešto otkrio je Saša u ovom intervjuu koji vam može poslužiti kao dobra priprema za Danas sutra, danas, sutra...

Kako je demo albuma Danas sutra zvučao u odnosu na finalnu verziju? Postoje li neke pjesme koje nisu ušle na album? Aranžerski i sadržajno gotovo identično, ali u zvuku kućna produkcija. Ima i to svoje draži, ali nama je bitno da produkcijski guramo materijal do kraja koliko možemo. Album smo snimali u vlastitom prostoru, a miks i produkciju radili u studiju RSL u Novom Mestu. To košta, ali imali smo nešto love sa strane pa smo išli u to. Nažalost, danas je teško da diskograf pokrije te troškove, a kako su se otvorile mogućnosti kućne produkcije, svi nešto čačkaju. Zbog toga glazba produkcijski pati, većina moderne glazbe zvuči moćno ali plošno. Ako želiš zdrav i prirodan zvuk bez previše kompresije, to se mora provući kroz dobar pult, druge nema, digitalija ima svoje dobre strane, ali teoretski se nikad neće uspjeti približiti duši glazbe. To jednostavno nije stvar nula i jedinica. Možda ljudi postanu digitalna bića pa će to biti prirodno, tko zna. Neke stvari nisu ušle na album, između ostalih Banane s kojom smo se malo požurili i na kraju nije ispala kako treba. Ima još par stvari koje su trenutačno na stand by, ali već na zimu planiramo početi raditi na novom albumu pa se možda aktualiziraju.

Filmska nadahnuća Postoji li poveznica između uvodne Danas sutra i filmske priče Mad Max? Što je zapravo inspiriralo pjesmu? Ima veze, sigurno. Nije to ništa novo i

originalno, to je odavno motiv u SF–u, neka vizija budućnosti u koju vodi ovaj put kojim idemo — beskrupuloznost, posvećivanje profita, nedostatak empatije i neosjetljivost za opće dobro i očuvanje prirode. Tek kad sam napisao tu drugu strofu pjesme o kojoj govorimo, vidio sam vezu s Mad Maxom, a u strofi postoji i filmski citat iz Američkog psiha, ona scena s vizitkama. Na prvom albumu nalazila se Trilogija jada. Je li Sa mog prozora zapravo »trilogija grada«, odnosno pogled na postkerumovski Split 2015.? Sa mog prozora napisana je u vrijeme gradonačelnika Keruma, tako da je očito kako se neke stvari ne mijenjaju. Bolje reći, mnogo toga se ne mijenja, ništa nova pod kapom nebeskom, rekao je filozof. Ali šta je — tu je, nema predaje.

Standardno »žuganje« Može li se slično reći i za Strance, koji su naličje Sa mog prozora, odnosno ljetna razglednica Splita nasuprot prizorima iz ostatka godine? Pa i Stranci su, kao i Sa mog prozora, komentar, ali u Strancima se radi o konkretnoj temi. To je poprilično hladan komentar i standardno »žuganje«. U stvarnosti nije sve tako beživotno i maloumno. Split se, mislim, turistički pristojno razvija. Ima puno primjera kreativnosti i osjećaja za lijepo, ali to je za sada sve stvar pojedinačnog entuzijazma, a ne nekog šireg plana. Na kraju, Stranci su mi puno zanimljiviji glazbeno nego tekstualno. Koji su uopće tvoji pogledi na Split danas? Dojma sam da TBF više ne poziva na promjene kao prije, već zauzima više promatrački stav i gleda stvari kako se gibaju. Koliko sam u pravu, odnosno u krivu? Ne bih rekao da je TBF ikad pozivao na društvene promjene, čak i u Obnovi ili Heroyixima, koje su naše najangažiranije pjesme. Radi se o komentiranju koji jest angažiran, ali priziva obnovu kao prirodan proces promicanjem temeljnih ljudskih vrijednosti. Davno sam shvatio da društvene promjene polaze

od osobnih promjena; biti čovjek i biti odan istini i pravdi. Nikad nisam bio pobornik revolucije jer sam i na primjeru demokratskih promjena kod nas, a poslije čitanjem o povijesti, shvatio da se u svakoj revoluciji uvijek radilo o rotaciji elita. Oni koji su se izlagali pogibelji su, u pravilu, na kraju iskorišteni i izvukli su deblji kraj.

Metafora postojanja

Kako se stvaralo

Pojam Vatre može značiti...

Za razliku od prijašnjih izdanja, na novom albumu nema toliko kolektivnog autorstva, uglavnom ste gitarist Nike i ti autori. Možeš li opisati proces nastajanja pjesama za novi album?

...Heraklitov plamen, vatra kao počelo svih stvari. Vatra je nestabilna forma uređenog kaosa i kao takva metafora općeg postojanja. Svijet je uvijek bio, jest i bit će vječno živa Vatra. U pjesmi se vatra manifestira kao životna vitalnost, odnosno ljubav, i svaki vers je druga vizura na nju. Prva je strastvena ljubav između muškarca i žene, druga je ljubav kao vitalna kozmička energija, a treća je ljubav kao filozofsko–religiozna kategorija.

Danas sutra je nastao drugačijom metodom, pjesme nisu rađene u garaži kao na prethodnom albumu jer smo bili u fazi traženja novog bubnjara. Nike je radio neke grooveove u svom malom kućnom studiju, nasnimavao je i bubanj, bas, gitare i »kljave«, i to bez definiranog tempa. Ja sam imao već dosta tekstova i nekih muzičkih rješenja, s tim smo se dodavali putem maila, onda sam to malo rezao i slagao u Nuendu, nasnimio radne vokale i tako je zimi 2013. dovršen demo. Do ljeta 2014. presvirali smo ga u svom prostoru. Mladen je još dosta toga odradio u vokalnim aranžmanima, počeli smo najprije sami miksati, ali smo shvatili da to ne može biti tako dobro kao u RSL– u. U međuvremenu smo snimili još dvije stvari, Pismo i Teta.

Što se krije u arhivima TBF–a? Postoje li neki diskografski planovi za neke neobjavljene stvari, live i slično?

Kad smo već kod arhiva, koja je sudbina davne pjesme Anita? (Pjesma koju je potpisnik ovih redaka prvi put čuo na snimci koncerta TBF–a iz 1997. i koja će vas jednog dana sigurno »razvaliti«! — op.a.) Planiram je snimiti za svoj solo projekt. A kad će to biti, ne znam. Pojavljuješ se i kao koautor nove pjesme Josipe Lisac. Kako je došlo do te suradnje? Kako inače pristupiti Saši Antiću da ti napiše tekst za pjesmu ako nisi Josipa Lisac? Nakon ovogodišnjeg Porina nazvala me Josipa Lisac i izrazila želju da napišem stihove na dvije već gotove pjesme koje mi je poslala. To mi je, naravno, bila velika čast i izazov jer je Josipa među malobrojnim glazbenicima kojima se divim, a i nikad prije nisam tako nešto radio. Napisao sam stihove na glazbu pjesme Tu koja je aktualni Josipin singl, a Skansi, koji je autor glazbe i teksta, uzeo je nekoliko mojih stihova, tako da sav moj doprinos stane u doslovno par riječi. Nisam baš vješt u takvom načinu rada, ali volio bih se tome u budućnosti malo više posvetiti. Josipu se jednostavno

Vizija budućnosti Od Ping pong — umjetnost zdravog đira na kaseti do Danas sutra na Deezeru — koje je tvoje predviđanje budućnosti diskografije i pristupa glazbi? Kako vidiš poziciju autora u cijeloj toj priči? Nemam nikakvih predviđanja što se toga tiče, ali sigurno je da će sve biti umreženo, digitalizirano i ekranizirano. Možda će postojati fizički nosači, ali samo za sladokusce i nostalgičare. Na kraju je bitan samo doživljaj izvođenja glazbe uživo. Tu je najveća vrijednost glazbe. Za kraj, Pišonja i Žuga Zabranjenog pušenja uskoro će, navodno, dobiti i filmsku varijantu. Koja stvar TBF–a zaslužuje film, tko bi bili glavni glumci i kako bi izgledao scenarij filma? To bi bila ljetna avantura između lika iz izbjegličkog kampa na obali Jadrana s imaginarnom curom. Radnja se događa u postapokaliptičnom svijetu kojem prijeti flota reptila s kljunovima u obliku pila. Tu vezu želi prekinuti njegova mater koja radi u administraciji kampa i za to će iskoristiti njegovu bivšu curu koja ima električnog psa. Ona ga uvjeri da ima AIDS. Tu je još i policajac skener, koji otkriva zavjeru da je predsjednik planeta android, i diler na skuteru koji je vlasnik teretane...

TBF

Danas sutra

Splitski đir

Dallas, 2015.

TBF nikad nisu bježali od činjenice da je na sceni praznina koju bi trebao popuniti punokrvni rock–bend, a to što imaju tri MC–ja kao Run DMC ili Beastie Boys, uvijek su iskorištavali za žovijalni imidž kako ne bi morali strahovati hoće li kirurška poetika Saše Antića ostati neshvaćena. Četiri godine nakon Pistaccio Metallica, svojim šestim albumom i dalje udaraju u želatinozno tkivo društva koje živi točno onako kako i zaslužuje. Valjda zato naslovna pjesma i otvara album teksturom ležećeg tona u basu, preko kojega kreću kompaktni kritični i mračni versi s basom Mladena Badovinca: ...javna dobra privatna dobra, zašto je onda sve tako loše/ ružno i lipo, istina je laž, čovik je bog, umjetnost je san. Stvari jesu i bit će vrlo ozbiljne. Da ne bi bilo zabune, to je isti onaj bend koji je najbolji kad je nepretenciozan, netko će reći i populistički, a u žanrovskim ogledavanjima našlo se mjesta i za 80s pop fusion (Neću ti ništa), Bakersfield country (Tremor) i gospel (Krist). O tome da se na splitskim ulicama više ne umire od dopa, već od stresa koji izaziva promet, pjevaju u pjesmi Neću ti ništa, antropološkom dragulju koji otvara sve pore jednog prije sebičnog negoli bolesnog društva. Ista se tema prelijeva i u pjesmu Stranci, dokument hedonističke nemoći, u kojem se slavni moment Sex Pistolsa o »praznicima u ljudskoj bijedi« opipava u znoju lica svoga. Gradivne pjesme albuma već su isprobani singlovi Sa mog prozora i spomenuta Neću, dok je svežanrovski skalpel benda u pjesmi Tremor kao svojevrsni cameo spomenuo grupu Rage Against the Machine na koju se često referira. (Vid Jeraj)

Tremor je dosta slojevit, a cijela se priča »komplicira« country zvukom koji prati specifičnu priču. Koje se ideje kriju iza Tremora? Tremor je glazbeno nadahnut Dylanom, kojega sam relativno kasno otkrio, i to 2007. kad je reizdan dokumentarac Don’t look back. Što se tiče teksta, to je svojevrsni eksperiment u kojem sam htio pronaći moment gdje se mogu svojim izričajem najviše približiti Dylanu. Jasno, to je visina do koje nitko živ ne može dobaciti, niti će ikad moći, ali sam joj prišao sa strane i na kraju sam tom pjesmom zadovoljan jer sam

Solo projekt na vidiku

ne može odbiti, a osim nje ima još nekoliko izvođača za koje mislim da bih mogao napisati nešto pristojno. Eto malo se reklamiram, broj je u redakciji (smijeh).

avno sam shvatio da društvene promjene polaze od osobnih promjena, biti čovjek i biti odan istini i pravdi

Iznenađenje sa strane

Dallas Records

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Radna faza

SA: Ima toga dosta, dalo bi se to iskoristiti. Tu i tamo izvučemo nešto, kao i na ovom albumu. Radi se o pjesmi Pismo koju smo u ovom aranžmanu imali prije Pistaccia, s tim da je drugi vers napisan naknadno. Većina tih stvari nije dovršena, tako da nemamo za sada nekih konkretnih planova, ali imamo ih na pameti.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Splitski đir

Saša Antić je s grupom TBF objavio šest studijskih albuma i jedan album uživo

Na tribini su govorili Ante Perković, Tomislav Brlek i Siniša Škarica, a razgovor je vješto moderirao Dubravko Jagatić

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Piše: Ivana Kapetanović

ako se na tribini očekivalo više osoba mlađe generacije, većinom su bili prisutni sami sudionici toga vremena. No barem je to bila jedna od najposjećenijih, jer za sve zainteresirane nije bilo dovoljno mjesta. »Osnovna ideja tribine bila je da se na pravilan način progovori o osamdesetima, s obzirom na to da se osamdesete percipiraju kao novovalno vrijeme«, objasnio je Jagatić odmah na početku razlog održavanja. U osamdesetima se događalo mnogo toga na području bivše države i osim novog vala, nastale su mnoge pjesme pop i zabavne glazbe (Novi fosili, Neki to vole vruće, Plavi orkestar, Srebrna krila, Zdravko Čolić, Lepa Brena, Danijel i dr.).

ka jer su oni zapravo u početku svirali punk, ali su vrlo brzo postali tipični novovalni bend.

Bez mitologizacije vremena Zagreb je u općoj percepciji bio glorifi-

vog vala u Zagrebu. Jagatić je posebno istaknuo elektroničku scenu toga vremena kao zanimljivu pojavu koju ljudi rođeni osamdesetih tek danas otkrivaju i shvaćaju koliko je to za ono doba bilo napredno. No sredinom osamdesetih dogodila se neka promjena i s glazbenicima; počeli su više voditi računa o tome da se to što se svira i proda, počeli su se pomalo komercijalizirati. Na underground sceni nije bilo tako, oni su svirali što im se sviđa, bez obzira na to hoće li to tko objaviti. Devedesetih se stanje definitivno promijenilo. Promijenilo se i u diskografiji pa se nije više moglo dogoditi da Jugoton objavi album Šarlo Akrobate koji su govornici isticali kao bitnog izvođača toga vremena. U to vrijeme bitno je i pojavljivanje Omladinskog radija (poslije Radija 101), Radio Študenta u Ljubljani, radija B92 u Beogradu i Sarajevske omladinske štampe. Pojavili su se i razni umjetnički i glazbeni pokreti (NSK, Novi primitivizam…). »Ipak, pojavili su se i bendovi koji su bili vrlo komercijalni, koji su zatvorili osamdesete godine«, istaknuo je Škarica i naveo primjer Crvene jabuke, Plavog orkestra, Đavola, mnogo bendova iz provincije te Whitney Houston u svijetu. Ivana Kapetanović

Procvat diskografije

mjeraka. To se nikad više nije ponovilo u tako kratkom vremenu. Lepa Brena je također sjajno prodavala svoje ploče, ali Danijel je bio vrhunac. Novi fosili su prodavali više od pola milijuna primjeraka, a Neda Ukraden više od 600.000... Diskografija je tih godina doživljavala procvat, ali u drugoj polovici osamde-

Doajen diskografije Siniša Škarica ispričao je priču o diskografiji zabavne glazOstala desetljeća be u osamdesetima. »Diskografija je u osamdesetiTeško je izvesti neki zaključak ma doživjela klimaks«, opi- Ante Perković je istaknuo da je Zagreb u općoj percepciji osamdesetih bio glorificiran, na što ga je svoje- ove tribine jer uz sve pojave sao je ukratko to razdoblje dobno u intervjuu podsjetio Rundek koje su se tih godina dogodite nastavio kako je sredile, osamdesete ipak nisu precinom desetljeća počeo i jenjene. Glazba je funkcioniranjezin pad. Vinilna je disla prije i poslije toga drukčije na kografija doživjela najveći svim područjima, a osamdeuspjeh kad je 1982. godisete su istaknute i kao vrijeme ne izašao Thriller Michaela posebne kreativnosti. Jagatić Jacksona, koji je najprodaje na kraju tribine, zahvalivši svivanija ploča svih vremena, ma na sat i pol strpljenja i konprodana u sto deset milicentrirane pažnje, dopustivši juna primjeraka. Na sceni posjetiteljima da postave i pokoje pitaciran. Ante Perković prisjetio se jednog se pojavila i Whitney Houston, s izvrsno setih predosjetilo se što će se događati nje, zaključio da unatoč velikom pečaprodavanim debitantskim albumom, u državi, da će se stanje u diskografiji od svojih prvih intervjua s Rundekom u tu koje su ostavile osamdesete godine pojavila se i Madonna... Što se biv- promijeniti. Škarica je pričao i o poja- vrijeme mladih dana, kad je tek došao prošlog stoljeća ne treba umanjiti znaše države tiče, 1983. godine prodano vi novog vala potkraj sedamdesetih, s u Zagreb. Pitao je Rundeka o Zagre- čenje svih ostalih desetljeća, posebno je više od dvadeset milijuna svih proi- albumima Azre i Prljavog kazališta, koji bu, a Rundek ga je, kako kaže, spustio ne sada kada nam je, kako je rekao, zvoda (kaseta, singlova...), od čega je su bili među najprodavanijima. Azra je na zemlju i rekao da je Zagreb bio sivo scena izuzetno bogata raznovrsnim izdavačka kuća Jugoton prodala dva- prodala album Ravno do dna u 90.000 mjesto, grad u kojem su se birtije za- sadržajima i izvođačima raznih glaznaest milijuna. Škarica je istaknuo da je primjeraka. Prljavo kazalište, Azra, Film tvarale u dvadeset dva sata, te da se benih žanrova koji mogu funkcionirati album Danijela Popovića Bio sam na- i Haustor bila su četiri ključna benda od njemu čini da to vrijeme ne treba mito- bilo gdje u svijetu. S obzirom na odličivan bio prodan od proljeća 1983. do 1978. do 1981. Pojava Prljavoga kazali- logizirati. Spomenuti su i klubovi Kav- nu posjećenost, možda bi takve tribine 31. prosinca te godine u 728.000 pri- šta 1978. godine značila je pojavu pun- kaz, Zvečka i Blato, poznati trokut no- trebalo i češće priređivati.

svakodnevnom govoru osamdesete godine prošloga stoljeća zamalo su postale sinonim za novi val, no u njima je nastalo i mnogo druge glazbe.

Kako razviti gospodarski sektor kreativnih i kulturnih industrija u Hrvatskoj Misao istaknuta u naslovu bila je glavna tema Summita u organizaciji Hrvatskog klastera konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija (HKKKKI) i Hrvatske udruge poslodavaca (HUP)

Piše: Aleksandra Marković

zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, 21. i 22. svibnja uspješno je održan prvi Summit kreativnih i kulturnih industrija. U organizaciji Hrvatskog klastera konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija (HKKKKI) i Hrvatske udruge poslodavaca, glavna tema Summita bila je Kako razviti gospodarski sektor kreativnih i kulturnih industrija u Hrvatskoj. Oba dana ponudila su zanimljiva izlaganja i panel–diskusije u kojima se posebno govorilo o razvojnom potencijalu ukupnog, nacionalnog gospodarstva skrivenog u granama kreativnih i kulturnih industrija, poput glazbe, filma, književnosti, arhitekture, novinarstva, oglašavanja i sl. HDS ZAMP pridružio se Summitu kao glazbeni partner i pokrovitelj Kreativnog partyja, održanog drugog dana, na kojem su izvrsnu glazbenu poslasticu priredili Željka At Ease Trio i saksofonist Igor Geržina.

Mali poduzetnici Na Summitu su, između ostalog, predstavljeni i prvi rezultati mapiranja kreativnih i kulturnih industrija u Republici Hrvatskoj koje čine ukupno 2,3% udje-

la u domaćem BDP–u, odnosno 6,3 milijardi kuna prema podacima iz 2012. To ih pozicionira kao znatno uspješniji sektor od drvne, kemijske, tekstilne i farmaceutske industrije u Hrvatskoj. Broj zaposlenih u KKI–u iznosio je 42.212 osoba, prema podacima s kraja 2014., što je 3% ukupnog broja zaposlenih u RH. Prvog dana Summita na panelu Otključavanje potencijala malog i srednjeg poduzetništva — otvaranje puta razvoju kreativnih i kulturnih industrija uz Davora Majetića (HUP), Suzanu Košćak (CD Superstore) i Andriju Petrovića (TPVZ), sudjelovao je i Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja. Istaknuvši sustav kolektivne zaštite kao jedan od stupova kreativne industrije, napomenuo je da su glazbeni autori prvi u proizvodnom lancu te da njihova djela zapravo zapošljavaju mnogobrojne izvođače, producente, tehničare, ali posredno i turističke djelatnike, prijevoznike, ugostitelje i druge, što ih čini ujedno i malim poduzetnicima.

Zanimanje »kreativac« »Namjera nam je skrenuti pozornost političara i šire javnosti na specifičnost poziva i zanimanja kreativac, bio on glazbeni, filmski ili bilo koji drugi. Njihova egzistencija uvelike ovisi o sustavu intelektualnog vlasništva i autorskih

prava. Kršenjem i nepoštivanjem tih civilizacijskih stupova posredno se nepovoljno utječe na gospodarski rast i razvoj. To je jedan od razloga zbog kojega smo se pridružili Summitu«, izjavio je Nenad Marčec, glavni direktor HDS ZAMP–a pod čijim se moderiranjem prvog dana održao panel Sustav zaštite intelektualnog vlasništva — jamstvo učinkovitijeg ulaga- Nenad Marčec, glavni direktor HDS ZAMP–a istaknuo je da je njihova nja i povećavanja »namjera skrenuti pozornost političara i šire javnosti na specifičnost poziva i dodane vrijednosti. zanimanja kreativac, bio on glazbeni, filmski ili bilo koji drugi«. Panelu je prethodilo Marčecovo izlaganje Izazovi digitalnog doba u kojem je predstavio prve rezultate dolaska digitalnih glazbenih servisa poput Deezera, Google Playa i YouTubea na hrvatsko tržište i potrebu odgajanja publike za legalno korištenje glazbe. Iznos od deset kuna bruto mjesečno, koliko će prosječno ostvariti domaći autori od Deezera, pokazatelj je funkcioniranja sustava i nada da će se u budućnosti taj iznos znatno povećavati.

Premijeru u javnosti doživio je i projekt Hrvatske glazbene knjižnice koju su predstavili članovi Hrvatske glazbene unije: Neven Frangeš, Olja Dešić i Luka Tralić Shot. Riječ je o servisu koji su zajednički razvili HGU i HDS, a njime se autorima omogućuje plasiranje vlastite glazbe na javne servise i medije koji imaju potrebu za kvalitetnom pozadinskom glazbom, špicama, podlogama i sl. Članovi dviju udruga uskoro će imati priliku isprobati sustav od kojega bi korist mogli ostvariti svi: mediji će imati library glazbu hrvatskog podrijetla, a glazbenici će proširiti svoj krug publike i dobiti mogućnost šireg plasmana Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik HDS–a, govorio je o tome da je sustav kolektivne zaštite jedan od stupova svojih djela. kreativne industrije

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Osamdesete nisu samo novi val

Pr v i S u m m i t k r eat i v n ih i ku l t u r n ih in d u s t r i j a ( K K I ), 21. i 2 2 . sv ib n j a 2 015. u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu

Promo HKKKKI

U s k l o p u i z l o ž b e u H D LU – u O s a m d e s e t e — s l a t ka d e ka d e n c i j a p o s t m o d e r n e , 14 . t r a v n j a 2 015 . održana tribina o glazbi osamdesetih

lazbeni autori prvi su u proizvodnom lancu te njihova djela izravno zapošljavaju izvođače, producente, tehničare, a posredno i turističke djelatnike, prijevoznike, ugostitelje i druge, što ih ujedno čini i malim poduzetnicima, istaknuo je Antun Tomislav Šaban Nagrade zaslužnima

Uz predavanja i zanimljive panel–diskusije, drugog dana Summita dodijeljene su i nagrade za kreativnost i inovativnost. Dodjelu su ozvučili nastupi talentiranih mladih autor(ic)a i glazbenika: Doris Karamatić na harfi, kantautorice Irene Žilić, akustičnoga dua Auguste te virtuoznog Filipa Novosela koji je prisutne oduševio nesvakidašnjom kombinacijom tambure i jazza. Summit je završen Kreativnim partyem u predvorju MSU–a pod pokroviteljstvom HDS ZAMP–a. Željka At Ease Trio (Željka Veverec, Toni Starešinić i Janko Novoselić) uz posebnog gosta, saksofonista Igora Geržinu, oduševili su uzvanike domaćim i stranim hitovima u plesnim obradama.

Važno priznanje za kvalitetnu razgranatu mrežu festivala u Hrvatskoj

BROJ 192, SRPANJ 2015.

EFFE — Europe for festivals, festivals for Europe, naziv je programa Europske asocijacije festivala (EFA) čiji znak u zaglavlju festivala jamči kvalitetu sadržaja i produkcije

d ove godine, čak osamnaest festivala u Hrvatskoj pridružuje se prestižnom društvu europskih festivala. Tri su osnovna kriterija prema kojima su nacionalni stručnjaci ocjenjivali prijavljene manifestacije: predanost umjetničkoj izvrsnosti, uključenost lokalne zajednice u vlastito djelovanje i težnja europskim vrijednostima. Nova međunarodna platforma daje publici, kao i festivalskim profesionalcima, priliku da upoznaju ponudu ponajboljih festivala u trideset jednoj zemlji i da se povežu s onima iz svojeg područja interesa. Što to europsko priznanje znači za same festivale, doznali smo od nekih direktora festivala, dobitnika EFFE etikete.

Piše: Mirna Gott

Saša Britvić (umjetnički ravnatelj Korkyra Baroque Festivala): »Počašćeni smo što je međunarodni žiri prepoznao naš mladi festival i uvrstio ga u probrano društvo ponajbo-

Ivor Zidarić, direktor i voditelj festivala LegendFest: »Nadahnut narodnim predajama, legendama i mitovima, festival se već deset godina održava u Istri te drugu godinu u Zagrebačkoj županiji. Veseli nas što smo postali dio festivalske platforme Europa za festivale, festivali za Europu i što nas je kvalitetna marka EFFE 2015.– 2016. prepoznala kao jedan od najboljih europskih festivala posvećen umjetnosti i zajednici. Svih ovih godina LegendFestom uspješno spajamo obrazovanje, kulturni turizam, povijest, muzejsku djelatnost, film, kulturnu baštinu, likovnu umjetnost, ples, kazalište i druge umjetničke forme. Ugostili smo brojne domaće i inozemne umjetnike i posjetitelje. Ovo priznanje nam je poticaj da i dalje na kreativan način kroz umjetnost oživljavamo hrvatske narodne priče, legende i mitove.« Josip Dragnić, predsjednik Udruge MAG i umjetnički voditelj MAGfestivala: »Velika nam je čast što je MAGfestival, međunarodni festival komorne glazbe u Splitu, prepoznat i na međuna-

ljih međunarodnih festivala. Već četvrtu godinu trudimo se ostati vjerni početnoj ideji da u okružje impresivnih spomenika kulture otoka Korčule dovedemo vrhunske domaće i strane glazbenike i ansamble te time pridonesemo poboljšanju turističke i kulturne ponude destinacije i pružimo priliku i stanovnicima otoka Korčule da u svojem središnjem gradu posjete jedinstvene koncerte.«

rodnoj razini. S projektom smo počeli prije šest godina sa simboličnim financijskim sredstvima te s velikom dozom entuzijazma i želje za obogaćivanjem kuturne ponude u našem gradu. Danas, zahvaljujući kvalitetnom programu, uživamo potporu institucija i šire javnosti, a dodijeljena festivalska etiketa EFFE, nadamo se, omogućit će daljnji organizacijski i programski razvoj MAGfestivala umrežavanjem i upoznavanjem sa srodnim festivalima diljem Europe.«

Mario Kovač, direktor CMC festivala:

Popis svih festivala može se vidjeti na:

»CMC festival je iznimno počašćen što je odabran među 761 festivalom iz trideset jedne zemlje i što mu je dodijeljeno to važno europsko priznanje. Posebno nam je drago što je od dvadeset prijavljenih festivala iz Hrvatske njih čak osamnaest uvršteno među naj–europske festivale.

http://www.effe.eu/node/60

Glazbenici i njihove udruge Hrvatskoj priredili Svečanost glazbe

Na CMC festivalu je u sedam godina održavanja nastupilo nekoliko stotina najvažnijih imena hrvatske glazbene scene. Ipak, CMC festival jednaku priliku daje i mladim izvođačima čija karijera tek počinje. Svi su oni objavljivani i na festivalskom nosaču zvuka, koji je prošle godine bio najprodavaniji CD u Hrvatskoj.« Krešimir Seletković, umjetnički ravnatelj MBZ–a: »Muzički biennale Zagreb je od 1961. godine na karti europskih festivala suvremene glazbe i srodnih umjetnosti, stoga nam je iznimno drago što su nastojanja ovog festivala da svojoj publici omogući pristup najboljim suvremenim glazbenim djelima i službeno priznata putem programa EFFE. MBZ je u svojoj misiji festival koji zbližava srodne umjetnosti, različite umjetnike, publiku s umjetnošću, a to čini angažmanom pojedinaca i institucija koje su uključene u njegovo djelovanje.« Ponosni smo što je EFA, kao inicijator programa, odabrala Hrvatsko društvo skladatelja za glasnogovornika / hub programa u Hrvatskoj, kao sponu između samog programa i domaćih festivala. Program je poduprlo i Ministarstvo kulture RH. Početkom ljeta očekuje se pokretanje internetske platforme na kojoj će zainteresirani moći pročitati pojedinosti o svim festivalima dobitnicima EFFE Label 2015–16, a najesen će biti predstavljena i tiskana publikacija, vodič za širok spektar festivala s EFFE etiketom. Ostaje nam čestitati svim dobitnicima, zaželjeti im uspjeh u daljnjem radu i sreću u izboru za nagradu EFFE Festival Award, koja će se ove jeseni dodijeliti festivalima s najvišim ocjenama.

Svečanost glazbe na zagrebačkom Tomislavcu

rvog dana ljeta, u nedjelju 21. lipnja, Hrvatska se priključila mnogobrojnim zemljama svijeta u obilježavanju dana posvećenog glazbi. Slika rasplesanih i raspjevanih trgova i ulica u čak osam gradova Lijepe Naše obilježila je Svjetski dan glazbe, u organizaciji Hrvatske glazbene unije i Hrvatskog društva skladatelja. Cjelodnevni besplatni glazbeno–scenski programi predstavili su više od sto pedeset profesionalnih i amaterskih glazbenika koji su jedinstvenim nastupima privukli tisuće posjetitelja. »U povodu Svjetskog dana glazbe izvođači su nastupili besplatno, pa je HDS odlučio da se za navedene koncerte u organizaciji dviju udruga tog dana ne naplati ni autorska naknada. Time su se i hrvatski autori i služba koja inače svakog dana u godini ostvaruje njihova prava, pridružili svjetskoj glazbenoj svečanosti«, rekao je Nenad Marčec, glavni direktor HDS ZAMP–a. Šest podružnica Hrvatske glazbene unije, uz potporu gradova, turističkih zajednica i HRT–a, uključilo se u organizaciju toga izvanrednog glazbenog događaja koji je protekao u odličnoj i opuštenoj atmosferi. Zvuci rock i pop glazbe, klapa i gitara, etno–melodija, ali i mnogih drugih žanrova odjekivali su ulicama i trgovima Zagreba, Osijeka, Splita, Pule, Rijeke, Zadra, Šibenika i Dubrovnika. Brojni oduševljeni posjetitelji imali su jedinstvenu priliku prošetati gradom i uživati u zanimljivim glazbenim izvođačima i skladbama. Manifestacija Svečanost glazbe počela je osamdesetih godina prošlog stoljeća u Francuskoj kao Fête de la musique. Cilj joj je povezati sve ljude svijeta u veliki orkestar i slaviti život i umjetnost. Lijepo je što je cilj ove godine ostvaren i u Hrvatskoj. (HDS)

Igor Geržina uličnim je koncertom oduševio Zagrepčane

BROJ 192, SRPANJ 2015.

18 hrvatskih festivala na prestižnoj EFFE etiketi

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Konferencija HGU–a i HUZIP–a

Deezer je jedan od digitalnih glazbenih servisa koji su transformirali način na koji se koristimo auditivnom umjetnošću

Glazbena deezertacija Iako je Deezer i u Hrvatskoj postao jedan od dominantnih načina slušanja glazbe, i to sasvim legalno i jeftino, kao i drugdje u svijetu, izazvao je prijepore između glazbenika i diskografa

iskografi su godinama jamčili Hrvatskom Telekomu i glazbenom servisu Deezer da raspolažu pravima svih izvođača čije se snimke nalaze u njihovoj ponudi i da su oni sva svoja zakonska prava ugovorno prenijeli na diskografe. To bi značilo da su izvođači, primjerice, 1960. ili 1970. godine ugovorno prenijeli diskografima pravo na korištenje njihovih izvedbi na internetu desetljećima prije nego što je internet uopće izmišljen

Piše: Bojan Mušćet

eezer je jedan od tzv. streaming servisa koji su transformirali način na koji se koristimo auditivnom umjetnošću. Ima najveći katalog hrvatskih izvođača i pjesama te tako sasvim legalno i jeftino postaje dominantan način slušanja glazbe. Mnogi od nas koji uživaju u glazbi koriste Deezer upravo zato što je jednostavan za uporabu, jeftin i legalan. Funkcionira otprilike ovako: na smartfonu i tabletu koristi se preko aplikacije, a na računalu preko web stranice deezer.com. Korisnici mogu otvoriti vlastiti račun na Deezeru, a mogu se prijaviti i putem postojećih profila na društvenim mrežama. Nakon prijave, sva je glazba odmah spremna za preslušavanje na bilo kojem uređaju. Deezer već na naslovnoj stranici nudi svoje preporuke, a za one koji traže nešto određeno, tu je vrlo pouzdan i brz pretraživač. Može se birati između trideset pet milijuna domaćih i stranih pjesama. Korisnik odabire mogućnost razine pretplate — besplatno (s ograničenom minutažom pjesama, drastično smanjenim brojem pjesama i s puno reklama) ili putem Hrvatskog Telekoma (mjesečno 35 kn uz neki od mobilnih paketa) koji je aplikaciju uvrstio u svoju ponudu na području Hrvatske. Na servisu se nalazi sva sila pjesama, od onih gotovo nepoznatih, kreiranih u samizdatu, do najnovijih hitova velikana domaće i strane suvremene glazbe. Glazba se može birati po vlastitom nahođenju, ali za one koji se

ne mogu odlučiti tu je i izbor Deezerovih urednika, kao i više od 30.000 radijskih postaja s vrlo raznovrsnim glazbenim repertoarom. Korisnici Deezera mogu, naravno, birati sadržaj i sastaviti svoje popise pjesama (playliste), mogu ih podijeliti s prijateljima na samom Deezeru, ali i na Facebooku, Googleu+ ili Twitteru.

Bolje od CD–a Kompatibilnost s društvenim mrežama omogućuje korisnicima Deezera da glazbu vrlo jednostavno dijele, bez gnjavaže s linkovima, e–mailovima ili embeddingom (ugradnjom). Uz jednostavnu dostupnost silne količine glazbe za sve ukuse. Iako je Deezer web streaming servis, to ne znači da se ne može koristiti bez internetske veze. Ako je korisnik pretplatnik, cijele albume ili popise pjesama može preuzeti na svoj smartfon, tablet ili računalo i slušati ih i kada je offline. A sluša li dok je online, Deezer štedi podatkovni promet, jer pjesme koje se najčešće slušaju ostaju na uređaju bez potrebe za ponovnim preuzimanjem, dok u mobilnoj aplikaciji korisnici sami određuju količinu privremene memorije za omiljene pjesme. Izvrstan servis za korisnike donedavno je bio zanemariv u rezanju financijskog kolača među dionicima (autori, izvođači, diskografske kuće, servis…) pa nitko nije imao problema s plasiranjem pjesama na takav način. Tri godine već djeluje na hrvatskom tržištu i, zapravo, krči putove za slične servise, kao što je sve popularniji Spotify.

Digitalna budućnost je sada Kako bi pojasnila svima o čemu je riječ, Hrvatska diskografska udruga počela je s medijskom kampanjom Digitalna budućnost je sada. Glavni cilj kampanje je informiranje izvođača o njihovim pravima u digitalnom glazbenom okruženju. Nakon nekih medijskih napisa o načinu ostvarivanja izvođačkih i ostalih srodnih prava na digitalnim glazbenim servisima, a koji su temeljeni na često nepotpunim i pogrešno interpretiranim podacima, u Hrvatskoj diskografskoj udruzi uvidjeli su potrebu dodatnog informiranja o toj kompleksnoj temi, i medija i javnosti, ali i izvođača. Nezadovoljstvo izvođača kad su posrijedi streaming glazbeni servisi prilično je raširena pojava u svijetu — mnogi se bune kako dobivaju mrvice u raspodjeli prihoda koji stiže iz takvih servisa. Bune se uglavnom etablirani izvođači (neki od njih striktno su zabranili distribuciju svojih legalnih izdanja na tim servisima, što im ugovor s diskografskom kućom omogućuje), dok oni koji su u zamahu smatraju da je posrijedi sjajan način da njihova glazba dođe do velikog broja slušatelja. Prema istraživanju objavljenom u Francuskoj, od 9,99 eura koliko stoji Premium pretplata za streaming servis Spotify, svi glavni izvođači na svim snimkama koje se preslušaju tijekom mjeseca međusobno dijele tek nešto više od 40 centi, dok prateći glazbenici ne dobivaju ništa. Slično je i kod iTunesa, gdje od iznosa 1,99 eura po pjesmi glavni izvođači dobivaju prosječno 8 centi, a prateći glazbenici opet ništa. Upravo zbog te neodr-

U Hrvatskoj diskografskoj udruzi (HDU) smatraju da je važno razgovarati o toj temi, a da je tema aktualna, govori i podatak da je u prošloj godini digitalna prodaja prvi put u povijesti na svjetskoj razini nadmašila prodaju glazbenih CD izdanja te se i hrvatsko glazbeno tržište mora razvijati upravo u tom smjeru. Ta najava kao da je bila okidač za hitno sazvanu konferenciju za novinare Hrvatske glazbene unije (HGU) i Hrvatske udruge za zaštitu izvođačkih prava (HUZIP) koja je zaprijetila svim oružjem Deezeru i svima koji imaju posla s njim, pogotovo Hrvatskom Telekomu (?). Ujedinjeni glazbenici ističu višegodišnje neuspješne pregovore s diskografima o pozicioniranju na internetskom tržištu te pravedne i zakonski regulirane eksploatacije snimki. Tako je Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava (HUZIP) u ime gotovo sedam tisuća svojih članova pokrenula sudsku tužbu protiv Hrvatskog Telekoma u borbi za izvođačka prava na internetu. Na konferenciji za novinare Predsjedništva HGU–a i HUZIP–a glazbenici su pojasnili zbog čega je pokrenuta tužba i kako je došlo do, kako kažu, nelegalnog korištenja njihovih snimki na internetu. HUZIP i HGU inicirali su pregovore s diskografskom udrugom HDU u želji da se međusobni odnosi na hrvatskom digitalnom tržištu utvrde dogovorno i da bi hrvatska glazba u digitalnu revoluciju krenula ujedinjena. Definitivno, dogovor je izostao, pa je očito kako upravo u tim nerazjašnjenim odnosima leži uzrok inicijative, a kako je poslije i istaknuto na konferenciji, Deezer i HT našli su se između dvije vatre. Zasad to ne šteti ljubiteljima glazbe koji najviše dobivaju Deezerom.

Diskografi bez ugovora Četverogodišnji pregovori s diskografima kojima su predložena mnogobrojna kompromisna rješenja nisu urodila plodom, a HDU i dalje poziva izvođače da odustanu od svojih zakonskih prava te da prihvate činjenicu da će od distribucije glazbe na internetu, potenci- Konferencija za novinare HUZIP–a u povodu tužbe protiv Deezera i T–Coma jalno najbogatijeg trizvođača čije se snimke nalaze u njiho- sti nisu pristali, obrazlažu u HUZIP–u, žišta u povijesti svijeta, najviše zarađi- voj ponudi i da su oni sva svoja zakon- te prijete povlačenjem svih snimki s inska prava ugovorno prenijeli na disko- terneta ako Deezer izravno s izvođačgrafe. To bi značilo da su izvođači, pri- kom udrugom riješi sva izvođačka pramjerice 1960. ili 1970. godine ugovorno va na svih 150.000 snimki. Na taj su prenijeli diskografima pravo na korište- način zapravo Deezer i HT ucijenjeni, a nje njihovih izvedbi na internetu deset- njihova dobra namjera da investiraju u ljećima prije nego što je internet uopće razvoj digitalnog tržišta u Hrvatskoj zaizmišljen. Kad je zatraženo da disko- vršila je sudskom tužbom. Na novinargrafi taj navodni prijenos prava dokažu skoj konferenciji Paolo Sfeci, dopredkonkretnim ugovorima, diskografi su ih sjednik HGU–a i dopredsjednik HUodbili dati na uvid HUZIP–u i HGU–u, ZIP–a, istaknuo je da »u ovom trenutpa čak i neovisnoj pravnoj komisiji koju ku to nije borba za novac jer njega na su zajednički imenovali izvođači i dis- internetu ima malo, već se radi o konkografi. Diskografi nemaju uredne i ja- ceptu, odnosno pozicioniranju na intersne ugovore s izvođačima i ne isplaću- netskom tržištu. Diskografi pokušavaju ju naknadu od interneta čak ni mnogim u digitalnom okruženju zadržati odnose glavnim izvođačima. Od 150.000 snim- iz analognog doba, a streaming tretiraki na kojima sudjeluju hrvatski glazbe- ti kao komadnu prodaju nosača zvuka, nici, prema procjenama koje su iznijeli iako se više ne trguje ni komadima ni iz HGU–a, diskografi i izvođači među- nosačima zvuka, nego virtualnim zvučBranko Skendžić, prvi čovjek Deezera u sobno su riješili prava prema zakonu nim zapisom na kojem postoje tri praHrvatskoj smatra da Deezer ima veliki na možda samo 2–3% snimki, dok se va — autorsko, izvođačko i diskografpromotivni i tržišni potencijal s obzirom preostalih 98% na internetu eksploatira sko, koje u pravilu pripada onome tko na to da je servis trenutačno dostupan u nelegalno, bez ugovora i bez zakonske je inicirao i financirao snimanje određeviše od 182 zemlje svijeta osnove, te se radi o piratstvu. ne pjesme. Unatoč činjenici da izvođači često sami financiraju snimanje, diskografima se ne osporava naplata diskoSudska tužba grafskih prava, ali im se osporava pravati posrednici u distribuciji glazbe, dok HUZIP je predložio Hrvatskom Telekovo da naplaćuju i zadržavaju za sebe će kreativci, autori i izvođači u tom cije- mu i Deezeru da se izvođačka prava izvođačka prava, ako za to ne postoji lom poslu proći najgore, drže u HGU– glazbenika na internetu zaštite kolek- valjana pravna osnova. A to da u goleu i HUZIP–u. Kako kažu, iako nemaju tivno, jednim ugovorom, s obzirom na moj većini slučajeva ta pravna osnova pravo prodavati snimke na internetu to da takvu mogućnost predviđa hr- ne postoji i da se diskografi lažno legibez izričite dozvole svih izvođača na vatski zakon. Na taj bi način svi izvo- timiraju kao ‘vlasnici’ izvođačkih prava, snimci, diskografi su godinama jamčili đači, i glavni i prateći, ostvarili pravednu dokazat ćemo u sudskom postupku. Hrvatskom Telekomu i glazbenom ser- naknadu od komercijalne eksploataci- Tu su zapravo HT i Deezer kolateralne visu Deezer da raspolažu pravima svih je snimki. Diskografi na tu mogućno- žrtve, zakon propisuje da su za krše-

Milan Majerović–Stilinović, savjetnik za komunikaciju u Hrvatskom društvu skladatelja, smatra da je oko nas velika digitalna džungla kroz koju se tek treba probiti

BROJ 192, SRPANJ 2015.

živosti sadašnje situacije, u Europskoj uniji pokrenuta je akcija Fair Internet for performers! kojom se u tom posve novom modelu distribucije glazbe zahtijeva zakonodavna zaštita izvođača i njihovih prava na pravednu naknadu na internetu.

Diskografija kao anakronizam Digitalna prodaja glazbe u Hrvatskoj nije ugrožena time što izvođači traže svoja prava i svoj novac, nego time što diskografi neovlašteno od Deezera naplaćuju i novac izvođača te ne žele dogovor prema kojem bi izvođačima pripalo ono što im po zakonu i po pravdi zasluženo pripada. Hrvatski su glazbenici uvjereni da je put sukoba s izvođačima i autorima koji su diskografi izabrali duboko pogrešan i da će svi oni koji se ne prilagode novom vremenu i novim okolnostima vrlo skoro propasti. Nestankom »diska« i sama riječ diskografija postaje anakronizam, pa je logično i da diskografi nestanu s povijesne pozornice, a pojave se neke nove tvrtke, koje će biti bolja i prijateljskija potpora glazbi i glazbenicima u njihovim karijerama, oštro poručuju u HGU– u i HUZIP–u. Nevezano uz strukturalnu inicijativu, što uistinu Deezer za glazbenike jest, pojašnjava Dražen Turina Šajeta: ‘’Iskreno, zasad ti se mora pjesma jako puno puta odslušati na Deezeru da vidiš neka ozbiljnija sredstva na svom računu, ali naplata autorskih prava ipak postoji i to je super jer većina drugih platformi to uopće nema regulirano. No uvjeren sam da su takvi kanali distribucije budućnost konzumiranja glazbe pa će se i taj dio priče u dogledno vrijeme vjerojatno mijenjati. Zasad me veseli dostupnost moje glazbe na tom prestižnom servisu.’’

Bez cjelokupnih kataloga

O autorskom aspektu regulative same usluge govori Milan Majerović–Stilinović, savjetnik za komunikaciju u Hrvatskom društvu skladatelja. Pojašnjava: ‘’Ne samo neke pjesme nego i cjelokupni katalozi nekih glazbenika nisu dopušteni na Deezeru s obzirom na to da vlasnik snimki nije regulirao taj sadržaj za određeno područje. Razlozi variraju od slučaja do slučaja, primjerice posljednji album Roberta Planta Lullaby and The Ceaseless Roar nije uopće dostupan na Deezeru (iako sva nje-

Nadomak klika Ipak, slaže se Majerović–Stilinović da su digitalni servisi neminovnost: ‘’Prema podacima CISAC–a, krovne svjetske udruge skladatelja i autora, čiji je član i HDS ZAMP, porast svih autorskih naknada prikupljenih globalno od digitalije i multimedije za 2013. iznosio je 24,5% u odnosu na prethodnu, 2012. godinu. Tu je podatak BPI (British Phonographic Industry) da su Britanci u 2014. streamali oko 14,8 milijardi pjesama, gotovo dvostruko više nego 2013. kad je zabilježeno 7,5 milijardi streamova. Isti je trend i u ostalim zemljama, pa i Hrvatskoj.« Razloga za to je nekoliko: internetske veze sve su bolje, a cijena mobilnog interneta sve niža što je više ponuđača usluge. Nadalje, milijuni pjesama iz cijelog svijeta na streaming servisima zaista se nalaze nadomak klika, bez komplikacija u pogledu downloada i/ili kupnje te, ne manje važno, uvijek i svuda, kod kuće ili u tramvaju, na laptopu, mobitelu ili tabletu. Streaming servisi imaju i socijalnu komponentu kojom je moguće međusobno preporučivati glazbu, stvarati playliste i sl. Ipak, uz sve blagodati koje pružaju, streaming servisi povlače za sobom i nekoliko problema, ponajviše zbog kvalitete glazbe koja se streama u mp3 formatu. Također, u moru izbora lako se pogubiti — mnogim servisima nedostaje jaka i utjecajna uređivačka komponenta.

Problem raspodjele sredstava Čini se da je ipak najveći problem u preraspodjeli sredstava. Hrvatska diskografska unija nije ostala dužna HUZIP–u i HGU–u te se oglasila priopćenjem. Kako navode, sve snimke kojima raspolaže Deezer potpuno su legalne i pravo na njihovo korištenje regulirano je potpisanim ugovorima s diskografima i izvođačima. Insinuacije da izvođači nisu plaćeni plasirali su isključivo dužnosnici HUZIP–a koji ne štite interese glazbenika nego gledaju da prihodi njihove organizacije budu što veći, kažu iz HDU–a. Diskografi imaju uređene odnose s izvođačima i svatko od njih, prema ugovornim odnosima, dobiva od streaminga naknadu za svoje snimke. Također, izvođači su pri sklapanju

ugovora mogli birati žele li za odsvirani dio na određenoj snimci biti plaćeni odmah ili su mogli potpisati ugovore kojima su stekli i kasnija prava. Logično je pri tome da izvođači koji su potpisali ugovore i koji ostvaruju veće uspjehe, a čije se pjesme više preslušavaju, ostvaruju i veću naknadu. Hrvatska diskografska udruga zalaže se za individualno ostvarivanje prava, što znači da svaki izvođač koji sam izdaje svoje pjesme, digitalnim servisima sam ponudi svoje pjesme, a da u njihovo ime HUZIP ne prikuplja kolektivnu naknadu, koja bi se zatim na upitne načine raspodjeljivala. Poznato je da HUZIP za svoje usluge naplaćuje najveći zakonski dopušten iznos od 33% prikupljenih naknada za prava izvođača plus 10% dodatnih izdataka, što ukupno iznosi čak 43% pa ne postoji razlog da i u ovom slučaju ne bude tako.

Važnost diskografa Diskografi u prikupljanju naknada od digitalnih servisa izvođačima u potpunosti isplaćuju dogovorene iznose bez zadiranja u njihov dio. Budući da su diskografi vlasnici mastera i da preuzimaju rizik te se brinu za promociju i distribuciju, logično je da izvođači prepuštaju brigu svojem diskografu o određenim aspektima poslovanja. Sasvim sigurno je da su diskografi, uz autore i izvođače, najvažnija karika glazbene industrije i upravo zbog toga svi najveći izvođači surađuju s diskografima. Također je važno istaknuti da su diskografi jedini koji ulažu u razvoj hrvatskog glazbenog tržišta pa su tako samo u prošloj godini uložili više od dvadeset milijuna kuna u nove snimke, s tim da samo 10% snimljenih uradaka hrvatskih izvođača uspije ostvariti uspjeh i vratiti uloženo. U svijetu ne postoji ni jedan slučaj u kojemu kolektivna organizacija prikuplja prava za izvođače, već je svjetska praksa da izvođači svoja prava reguliraju s diskografom koji zatim sklapa ugovore sa streaming servisima, izjavljuju iz HDU–a. U tom smislu Deezer potpuno legalno distribuira sadržaj te je jedina i isključiva korist ljudi koji su pokrenuli napad na diskografe i digitalne servise ostvarivanje zarade na račun izvođača čija prava štite. Naposljetku, HDU se pita: kako inače objasniti činjenicu da iako naknada od prikupljenih prava raste, izvođači dobivaju sve manje novca?

Rat udruga Sve to ukazuje na rat udruga, pri čemu su korisnici, odnosno konzumenti glazbe, dakle oni koji je kupuju — na posljednjem mjestu. Nakon pressice HGU–a, i Hrvatski Telekom se oglasio priopćenjem u kojem navodi da sva prava u odnosu na glazbeni servis Deezer treba regulirati društvo Blogmusik koje je vlasnik Deezera. »Na

to smo više puta uputili i predstavnike HGU–a i HUZIP–a. Žao nam je što smo kolateralna žrtva nerazriješenih odnosa izvođača i diskografa, što su na konferenciji za medije rekli i sami predstavnici izvođača. HT od samih početaka pružanja usluge MAXtv, dakle već gotovo deset godina, ima regulirana sva potrebna prava za koja izdvaja znatna financijska sredstva. Ovdje je riječ isključivo o nerazriješenim odnosima izvođača i diskografa koji nemaju nikakve veze s HT–om te se nadamo da će zbog razvoja ukupnog digitalnog tržišta oni uskoro naći zajednički jezik«, poručuju iz HT–a.

Kako je sve počelo Deezer je osnovan u Francuskoj 2006. godine pod nazivom Blogmusik kao potpuno besplatna streaming usluga. Međutim, osnivač Daniel Marhely tada nije imao ugovore o autorskim pravima s diskografskim kompanijama pa je Blogmusik ubrzo zatvoren. Ponovno je pokrenut 2007. kao Deezer, a nakon dvije godine imao je potpisane ugovore s nekoliko najvećih svjetskih izdavača glazbe. Nakon toga je uveden troslojni model usluge, koji uz osnovni besplatni web streaming uključuje i dvije pretplatničke opcije. Od 2012. Deezer se po-

udjelovanjem na digitalnom glazbenom servisu domaći glazbenici postaju dio globalne fonoteke

čeo širiti iz Francuske i Belgije u druge europske i izvaneuropske zemlje, da bi do danas postao dostupan u čak 182 zemlje svijeta. Pretplatniku je po jedinstvenoj cijeni usluga jednako dostupna u svim zemljama, uključujući svu glazbu koju je prethodno izabrao. Deezer od 2013. ima i besplatne aplikacije za Android, iPhone i Windows, kao i za pametne televizore nekoliko najvećih svjetskih proizvođača. Uvedene su i razne dodatne opcije za smartfone, poput equalizera, miksera i funkcije Flow, koja omogućuje stvaranje vlastite virtualne radiopostaje koja vrti samo odabranu glazbu. Deezer čak omogućuje i upload vlastitih mp3 zapisa ako nekim čudom među trideset pet milijuna pjesama korisnici ne nađu baš sve što žele. Deezer trenutačno ima šesnaest milijuna aktivnih korisnika, od kojih su pet milijuna korisnici s pretplatom.

ezadovoljstvo izvođača kad su posrijedi streaming glazbeni servisi prilično je raširena pojava u svijetu

Prijepori oko digitalnog servisa

Glazbenici se bu(d)(n)e Izvanredna konferencija za novinare HGU–a i HUZIP–a u povodu tužbe protiv T–Coma i Deezera

Odnos Deezera i glazbenika Deezer je u Hrvatskoj dostupan od ožujka 2012. godine, kad se pojavio samostalno na našem tržištu. Godinu dana poslije potpisan je partnerski ugovor s Hrvatskim Telekomom, što je korisnicima HT–ovih usluga omogućilo da po još povoljnijim uvjetima postanu pretplatnici servisa Deezer. Kako, zapravo, izgleda odnos Deezera i glazbenika iz perspektive Deezera, pojašnjava Branko Skendžić, prvi čovjek Deezera u Hrvatskoj: ‘’Deezer je legalan servis, što za glazbenike znači i prihod od preslušavanja njihovih pjesama. Zatim, tu je veliki promotivni i tržišni potencijal te mogućnost da prošire svoju fan–bazu, s obzirom na to da je servis trenutačno dostupan u više od 182 zemlje svijeta. Uz to, Deezer je razvio niz alata nazvanih D4A (Deezer for Artists), koji glazbenicima omogućuju da uređuju svoju profilnu stranicu, komuniciraju i obavještavaju svoje fanove o novim izdanjima, kao i pristup analitičkim alatima, gdje mogu pratiti kako i koliko su njihove pjesme slušane u pojedinim zemljama/gradovima, kakva je osnovna demografija njihovih slušatelja i slično.’’

Prve isplate Milan Majerović–Stilinović na to dodaje: ‘’Bez znatnijeg angažmana i zalaganja HDS ZAMP–a, Deezer, ali i ostali glazbeni servisi poput Rdioa i Google Play Musica, još dugo ne bi bili prisutni na tržištu Hrvatske, ali ni drugih zemalja bivše Jugoslavije. HDS ZAMP je kao opunomoćenik lokalnih društava za kolektivnu zaštitu najprije imao zadaću uvjeriti velike globalne igrače da dolazak na ovo malo tržište itekako ima smisla, budući da je tada nedostajala legalna ponuda digitalne glazbe. Nadalje, organiziran je sustav kojim je pojednostavnjena procedura pribavljanja svih odobrenja i rješava se na jednom mjestu. Prema ugovoru, Deezer HDS–u isporučuje listu svih streamanih pjesama koje su pod zaštitom HDS–a ili drugih društava koja on zastupa na teritoriju RH. HDS ZAMP tada radi raspodjelu i dodjeljuje svakom autoru ili nositelju prava naknadu adekvatnu broju streamova njegovih djela. Prve isplate honorara prikupljenih od Deezera planirane su za rujan 2015. Ne očekujemo da će ti iznosi za bilo kojeg autora biti veliki, budući da je prema trenutačnim proračunima vrijednost jednog streama na Deezeru u Hrvatskoj u 2014. za nositelje autorskog prava bila samo oko 0,02 (euro) centa. Kako raste broj korisnika Deezera, tako pada vrijednost pojedinog strea-

ma za autora — u budućnosti ćemo tek vidjeti što će veći broj korisnika (a time i veći broj klikova na iste pjesme) donijeti autorima.

Korist za glazbenike O koristi koju domaći glazbenici, odnosno autori imaju, Majerović–Stilinović kaže: ‘’Njihova je glazba odsad na legalan način dostupna, a za njezino korištenje honorirani su prema broju slušanja, odnosno streamanja. Ipak, ostavljam tu spomenutu ogradu: tek ostaje da se vidi koliko će pojedina pjesma zaraditi klikovima na Deezeru i koliko će autori tim iznosima biti zadovoljni. Iskustva drugih zemalja pokazuju da nema previše razloga za optimizam. Istodobno, treba biti svjestan da je legalna konzumacija digitalne glazbe nešto što se kod nas razvija i što će u budućnosti glazbenicima sigurno ipak donositi sve veću zaradu. Važno je i što sudjelovanjem na digitalnom glazbenom servisu domaći glazbenici postaju dio globalne fonoteke. Gledajmo pozitivnu stranu — tako su u mogućnosti lakše doći do domova slušatelja u zapadnoj Australiji ili doprijeti do kakvog lovca na talente u Los Angelesu ili Austinu.« I Branko Skendžić smatra da smo prilično mnogo učinili da se definira regulativa: ‘’Sva potrebna prava kako bi glazba bila dostupna i korištena na tom servisu regulirana su i štićena ugovorima sa ZAMP–om, diskografima te digitalnim distributerima. Glazbenici ne potpisuju ugovore izravno s Deezerom, već se za to brinu njihovi diskografi. Ako glazbenik nema diskografa s kojim je potpisao ugovor, a želio bi se pojaviti na Deezeru, može to učiniti putem jednog od mnogih digitalnih distributera s kojima imamo potpisane ugovore.« A što zapravo diskografska kuća ima od Deezera, pojašnjava Anđelko Preradović iz Aquarius Recordsa: ‘’Deezer je napokon neka stvar koja je više–manje aktualna i aktivna istovremeno s cijelim svijetom (vidi omraženo sporo dolaženje iTunesa). Tako je nama kao diskografskoj kući lakše doći do korisnika našeg kataloga. I našim je izvođačima važno da ih na novim medijima mogu slušati i nove generacije, nenaviknute na CD–ove.’’ Upravo je to jedna od glavnih prednosti Deezera — generacijama koje ne znaju što je gramofon, a CD–ove su vidjeli samo u roditeljskim automobilima, internetski pristup milijunima pjesama u reguliranom diskografskom okružju omogućuje da se glazbeni ukus kultivira, definira i, kao u doba prije interneta, duboko proživljava.

U Piše: Vid Jeraj

drugoj polovici lipnja Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava (HUZIP) najavila je tužbu protiv T–Coma i Deezera, zbog «neovlaštene i nelegalne distribucije snimki putem glazbenog servisa Deezer”. Slično se događalo i u ostatku svijeta — pjevačica Taylor Swift »odrezala« je Appleu samu pomisao da tri mjeseca besplatno dijeli njezinu glazbu, dok su YouTube i Facebook nastavili sa svojim »prepucavanjem« zbog naplate pregleda reklama koje se ionako lijepe — na glazbene spotove. Izvan priče o Deezeru i HUZIP–u ostali su diskografi (HDU) koji su bez dozvole prodali prava za izvođenje glazbe 8000 glazbenih izvođača na internetu. Predsjednik HGU–a Nikša Bratoš izjavio je kako tek mali broj izvođača ima ugovorom reguliranu distribuciju na internetu. To je zato što su ugovore za velik dio pjesama iz svojeg kataloga koji je nastajao još sedamdesetih i

BROJ 192, SRPANJ 2015.

nje prava krivi oni koji nude snimke na internetu, a to su oni, i nismo mogli tužiti nikoga drugoga. Ali za cjelokupnu situaciju krivi su isključivo diskografi koji misle da se neke stvari mogu ostvariti galamom, ucjenom i nasiljem, mimo postojećih zakona«.

gova prijašnja solo ostvarenja jesu!), a aktualni album Marka Knopflera Tracker dostupan je tek kao sampler izdanje s četiri pjesme. Autori također imaju pravo zabraniti korištenje svojih pjesama na digitalnim servisima — dobar primjer za to je Van Morrison koji je, ljut zbog nemara svoje diskografske kuće, sa servisa povukao većinu svojih albuma. Također, glazba Beatlesa i dalje je dostupna isključivo na servisu iTunes… It’s a digital jungle out there — i mi se tek probijamo kroz nju.’’

hgu.hr

a Deezeru se može birati između trideset pet milijuna domaćih i stranih pjesama

»U ovom trenutku to nije borba za novac jer njega na internetu ima malo, nego se radi o konceptu, odnosno pozicioniranju na internetskom tržištu«, istaknuo je Paolo Sfeci osamdesetih godina potpisivali za medije koji nisu kompatibilni za emitiranje na internetu. Danas je servisima za internet dovoljna kopija snimke koja sama po sebi nije tekovina nijednog od navedenih medija.

Prateći glazbenici Što se tiče raspodjele novca, Paolo Sfeci istaknuo je da prateći glazbenici prema toj raspodjeli ne dobivaju ništa. Prema sadašnjem stanju, od sto kuna ostvarenog prometa od korištenja glazbe na internetu, pjevačici ili pjevaču stiže naknada od četiri kune, odnosno ako se radi o pet članova benda, 80 lipa po članu. Prateći glazbenici pak ne dobivaju ništa, iako su i oni vlasnici izvođačkih prava. Ako se prisjetimo nekih podataka o ugovorima iz osamdesetih, još uvijek »zvoni« podatak kako je Disciplina kičme s Helidonom morala potpisati ugovor kako neće zaraditi »ni pare« dok bend ne proda pet tisuća primjeraka ploče. Bratoš u ime HGU–a predlaže, što podupire i Zavod za intelektualno vlasništvo, da postotak za izvođače bude 25%. Jer kad se odbije autorska naknada, ispada da čak 84% zarade od glazbe na internetu završi kod posrednika — internetskih providera, glazbenih servisa, agregatora sadržaja i diskografa. Uskoro nakon konferencije za novinare oglasio se priopćenjem i Hrvatski Telekom da je riječ prije svega o sporu diskografa i izvođača te kako se nadaju da će ga riješiti među sobom. 65

Teško je danas dokazati što je original a što plagijat

Glazba je umjetnost

Okruženi smo plagijatima. Autorska, originalna glazba sve je rjeđa. Međutim, utvrditi da je neka skladba plagijat, nije uopće jednostavno. Unatoč stručnim službama, sudskim vještacima i spretnim odvjetnicima, autori se nerijetko nađu u nezavidnoj situaciji.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Piše: Dubravko Jagatić

utori čine svijet ljepšim! To je slogan kojim je HDS ZAMP unatrag nekoliko godina odlučio podići svijest nacije o autorima i autorskom pravu, o umjetnicima koji stvaraju svoja djela. I doista, autori čine svijet ljepšim, ali je broj »autora«, glazbenika koji kradu od drugih autora, odnosno plagiraju glazbu, sve veći. S druge pak strane, količina danas dostupne glazbe je takva, zahvaljujući

me kroz službena tijela upravljaju njezini članovi, autori i ostali nositelji autorskih prava«, čitamo na službenim internetskim stranicama HDS ZAMP–a. Bez sumnje, to je činjenica, kao i to da je Služba »aktivni promotor zaštite autorskog rada i prava autora, glas autora, djeluje u njihovo ime i brani njihove interese prema Zakonu o autorskim i srodnim pravima te svojim članovima daje besplatne pravne savjete«. Piše i da autoru pripada »autorsko pravo na nje-

prijaviti svoje djelo i na neki ga način zaštititi, dovoljno je da pod materijalnom i kaznenom odgovornošću izjavi da su podaci koje je ispisao na pripremljenom formularu istiniti i potpuni, a dužan je ostaviti podatke o nazivu skladbe, autoru (autorima) glazbe, autoru (autorima) teksta i aranžmana, izvođačima, trajanju djela, originalnom izvođaču i originalnom albumu. Pokušali smo saznati postoji li, osim ispunjavanja obrasca autora glazbenog djela, ikakva za-

utor koji je prvi prijavio pjesmu i dalje će na njoj zarađivati sve do trenutka kad mu autor originala na sudu ne dokaže da je ta pjesma zapravo njegova i da je plagijat.

Vještačenjem do autorskih prava

prije svega tehnologiji i internetu, da nemali broj autora i nesvjesno kopira kolege s globalne scene jer se glazba nekako neprimjetno uvukla u njihov život. Ruku na srce, kad neki domaći hit maker iz svoje stvaralačke radionice izbaci novi hit, a on neodoljivo podsjeća baš na aktualni hit s globalne scene, teško je povjerovati da se baš ta uspješna pjesma slučajno pojavila u njegovoj podsvijesti. Primjera je više nego dovoljno, ali je dokazivanje plagijata vrlo komplicirano.

Plagiranje kao povreda »HDS ZAMP je stručna Služba zaštite autorskih muzičkih prava (ZAMP) Hrvatskog društva skladatelja (HDS) – udruge građana (autora, skladatelja, tekstopisaca) koja se bavi zaštitom i promocijom hrvatskog glazbenog repertoara i kolektivnim ostvarivanjem prava autora glazbenih djela. Njo66

ZAMP–a bavi se kolektivnim ostvarivanjem prava kako bi autorima glazbenih djela isplatila naknade za korištenje njihovih djela. Plagiranje djela ubraja se u povrede individualnih prava autora kojima se naša Služba ne bavi. Podaci o djelima u našu se bazu unose temeljem prijava djela koje dostavljaju sami autori, kao i temeljem publisherskih ugovora, prijave izdanja od diskografa, podataka iz međunarodnih baza te podataka od radijskih i televizijskih postaja. Za te podatke odgovaraju oni koji nam ih dostavljaju.« Ukratko, nakon što su pjesme prijavljene, zaživjele su u eteru i kod publike te kao zaštićene omogućile autorima i naknadu, postoji šansa da se pojavi »pravi« autor i kaže da je ta i ta pjesma njegova. Autor koji je prvi prijavio pjesmu i dalje će na njoj zarađivati sve do trenutka kad mu autor originala na sudu ne dokaže da je ta pjesma zapravo njegova i da je pjesma novog autora plagijat. Tek tu počinju problemi.

govo autorsko djelo činom samog njegova stvaranja. Njime se ne štiti ideja, nego djelo koje je izražaj ideje ljudskog uma, bez obzira na vrstu ili kvalitetu izražaja«. Konkretno, kad glazbenik želi

štita od eventualnog plagiranja neke već poznate pjesme kad je autor već automatski, rođenjem u Hrvatskoj, zaštićen od HDS ZAMP–a. Službeni stav HDS ZAMP–a je sljedeći: »Služba HDS

Jedan od vodećih stručnjaka za autorska i intelektualna prava u ovom dijelu svijeta svakako je Mladen Vukmir, magistar prava intelektualnog vlasništva na Franklin Pierce Law Center, Concord, NH, SAD, te savjetnik raznim domaćim i međunarodnim organizacijama, poput Ministarstva znanosti i tehnologije, Svjetske organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO), Svjetske banke i Europske komisije (programi CARDS 2002. i IPA 2009.) te Vijeća GLG. Ukratko, kad je u pitanju dokazivanje autorstva neke pjesme, Vukmir kaže: »Taj postupak se svodi na vještačenje. Čak ni oni rijetki suci koji imaju neko glazbeno obrazovanje ili interes, ne smatraju se dovoljno stručnima da utvrde stupanj sličnosti, tako da se to povjerava vještacima. Samo po sebi to govori da će rezultati biti relativno manje predvidivi jer će svaki vještak imati druge kriterije. Zavisi i od žanra. Kojiput su neki profesori s Muzičke akademije, koji su često vještaci, neskloni popularnim žanrovima. Svatko će drugačije vještačiti. To je osnovni problem.« No

Skladatelj i publisher: Ljubo Kuntarić i Tomislav Škulić pojedine se pjesme smatraju plagijatima iako je od originalne pjesme možda preuzet samo dio, o čemu Vukmir kaže: »Autor može tužiti ako smatra da je netko uzeo refren njegove skladbe ili neku glazbenu frazu koja se provlači u nekom dijelu pjesme koji može biti više ili manje važan. Gleda se jesu li četiri takta ili osam taktova, refren ili neki dominantni dio. Gleda se u odnosu na cijelu pjesmu, koliki je to dio pjesme, i tada se utvrđuje smatra li se to povredom ili ne smatra.« Zanimljivo je da govoreći o zaštiti autorskih prava i plagiranju ističe kako se ljudi obično zgroze od tog stupnja neizvjesnosti. Zahvaljujući svojem američkom iskustvu na tom polju, napominje da američki odvjetnici koji se bave utvrđivanjem autorstva smatraju da je u takvim postupcima češća »crna magija«, više umjetnost nego sama znanost jer će rezultati uvijek biti različiti pri utvrđivanju.

Mišljenje diskografa Pokušali smo saznati i kakav stav o tome imaju diskografi u Hrvatskoj pa smo priupitali i direktora diskografske kuće Menart Branka Komljenovića jesu li možda bili u prilici odgovoriti nekog svojeg glazbenika čija je pjesma plagijat ili jako podsjeća na neki globalni hit. »Koliko se sjećam, mi u povijesti tvrtke nismo imali slučaj da smo bili tuženi jer neka pjesma podsjeća na drugu a da je bila u našem katalogu. S pravne strane, to je isključivo pitanje za publishere, jer oni ‘love’ one koji po-

tencijalno imaju pjesmu koja sliči nekoj drugoj. Diskografu je tu bitno imati čiste ruke, tj. da nije potencijalno u nekoj situaciji gdje njegov izvođač zaista izvodi pjesmu koja sliči nekoj drugoj, jer onda može s tom pjesmom završiti na sudu i biti tužen zajedno s izvođačem i autorom problematične pjesme.« Slijedeći trag plagiranja, došli smo i do publishera, točnije do Tomislava Škulića, menaging directora Aquarius Music Publishinga, koji se u svojem poslu susreo s plagijatima: »Imali smo takve slučajeve. Dogodi se jer je teško skladati i biti originalan u velikoj količini glazbe koja se vrti online, na radiju i na televiziji. Trebao bi mjesecima imati vatu u ušima... Uglavnom, to rješavamo još u studiju dok pjesma nastaje ili je vratimo u studio da nastane ponovo.« Zanimalo nas je i što se radi u slučaju da prepozna pjesmu nekog autora iz njihova licencnog kataloga u pjesmi nekog domaćeg izvođača koji nije vezan uz Aquarius publishing. Bi li najprije javio njihovim inozemnim partnerima da je tog izvođača »pokrao« hrvatski glazbenik te da može podići tužbu ili će najprije zvati diskografsku kuću za koju on snima i tražiti povlačenje pjesme. »Uvijek najprije zovemo diskografa čiji je autor, dogovorimo se brzo i lako jer danas postoje računalni programi koji ‘čuju sve’. Teško se neka pjesma može pojaviti na YouTubeu ili nekom drugom online kanalu a da je odmah ne nađemo. U većini slučajeva dogodi se da nas nazove ‘inozemni partner’ i pita o čemu se radi...« Očekivano, bio je i u prilici tužiti

utor može tužiti ako smatra da je netko uzeo refren njegove skladbe ili neku glazbenu frazu koja se provlači u nekom dijelu pjesme koji može biti više ili manje važan, ističe stručnjak za autorsko i intelektualno pravo Mladen Vukmir.

To je siva zona u kojoj je teško stvoriti čvrsta pravila. Publika, ona glazbeno educirana, vjerojatno će brzo prepoznati da je neka pjesma plagijat. Uronimo li u povijest popularne glazbe u Hrvatskoj, dovoljno je pogledati liste deset najuspješnijih svjetskih hitova u nekoj godini i usporediti ih s deset najuspješnijih hitova u Hrvatskoj u toj istoj godini i plagijat će isplivati sam po sebi. Prvi albumi nekih danas kultnih grupa često su plagijati glazbe bendova koje su oni sami slušali prije nego što su snimili debitantski album pa se tako u ranoj fazi Rolling Stonesa jasno može uočiti nevjerojatna sličnost (da ih ne optužimo odmah za plagijat) s blues velikanima koji su u to doba harali svjetskim pozornicama. Kako god, vrijednosni sud i sam pravni sustav utvrđivanja autorstva, odnosno tuženje plagijatora, trebalo bi prilagoditi aktualnom vremenu, s čime se slaže i Mladen Vukmir: »Autorsko pravo se s određenim stupnjem opravdanosti danas u digitalnim uvjetima smatra neadekvatnim. Kad postoji tako velik broj transakcija, u ovom slučaju, broj skladbi koje nastaju, i kad su se promijenile tehnike od različitog sempliranja do ovog i onog, onda su svi ti dvostoljetni sustavi autorskih prava pod velikim pritiskom.« Osim toga, Vukmir smatra da i sam sustav ZAMP–a nije tu da služi kao obrana od plagiranja: »Taj sustav prijave kod ZAMP–a uopće Ili bi možda u vrijeme kad je gotovo sva nije namijenjen tomu da služi obrani od skladana glazba dostupna gotovo sviplagiranja, nego za administriranje au- ma na svijetu, ili barem onima koji imaju torskih prava da se za određene vrste pristup internetu, trebala postati javno korištenja sakuplja novac. Taj sustav ni- dobro i dostupna svima. Barem onima kada nije ni bio zamišljen da zaštiti pa koji u glazbi istinski uživaju, ne tretirajući ga se ne može ni suditi kao uspješnog je kao robu, nego kao umjetnost. ili neuspješnog. Za to postoje sudovi. Budući da pravo danas ne funkcionira onako kako bi trebalo, ljudi ne vole ići na sudove. Američki zavod za autorska prava svojedobno je tražio da se svaka pjesma koja želi zaštitu pohrani kao notni zapis. Danas je notni zapis također sekundaran. Trebalo bi donositi snimke svega pa bi se i elektronički mogla ustvrditi originalnost, odnosno mogle bi se uspoređivati skladbe.« Branko Komljenović među Meritasicama: Meri Jaman i Anitom Valo

BROJ 192, SRPANJ 2015.

jednog autora zbog plagiranja. »Da, bio sam u prilici tužiti jer autor nije želio prihvatiti činjenicu da je plagirao pjesmu. Pjesma nije povučena, ali se u registraciji pjesme naveo autor originalnog djela. Angažirali smo sudskog vještaka koji je raspisao sporne pjesme i analizirao sličnosti ili istovjetnosti.«

Stručnjaci iz raznih domena govore o tome koliko je teško dokazati da je netko plagirao neku autorsku skladbu

Najizvođenija domaća pjesma u 2014. je Tango autora Ivana Dečaka u izvedbi grupe Vatra, a strana Happy američkog pjevača i skladatelja Pharrella Williamsa

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Piše: HDS ZAMP PRESS

rvatsko društvo skladatelja i njegova služba Zaštite autorskih muzičkih prava (HDS ZAMP) objavili su izvješće za 2014. godinu. Protekle je godine od prodaje autorskih prava ostvaren ukupni prihod od 111,5 milijuna kuna, što je 6,6% više u odnosu na prethodnu godinu. Od tog iznosa, glazbenim autorima raspodijelit će se 77,8 milijuna kuna, što je

7,5% više nego u 2013. godini. Rast prihoda ukazuje na pozitivne pomake u prepoznavanju važnosti kulturne industrije kao ravnopravne djelatnosti u jačanju hrvatskog gospodarstva. Čak petsto novih članova dalo je HDS–u punomoć za ostvarivanje njihovih prava u 2014., što jasno pokazuje da su autori shvatili kako uz pomoć Društva mogu osigurati zaradu sebi i svojim obiteljima.

Domaći i strani megahitovi Na prvoj poziciji najizvođenijih domaćih skladbi prošle godine je pjesma Tango autora Ivana Dečaka u izvedbi Vatre, dok je najčešće emitirana strana skladba bila Happy Pharrella Williamsa. Zanimljivo je da je na više od sto dvadeset televizijskih i radijskih postaja koje ulaze u uzorak HDS ZAMP–a, domaći megahit bio čak 25% emitiraniji od svjetskog. Tim je povodom glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec izjavio: »Zadovoljstvo mi je da je i za naše društvo, kao i za gotovo sva druga europska društva za kolektivno ostvarivanje prava, prošla godina bila uspješna. To je potvrda da kulturne industrije, poput glazbene, brzo reagiraju na pozitivne pomake u hrvatskom gospodarstvu, prije svega u turizmu. Iako ni u jednom segmentu poslovanja nije bilo povišenja cijena, nastavio se trend rasta prihoda od prodaje prava. Istodobno, zadržan je trend pada troškova koje Služba ima prilikom ostvarivanja prava.«

Osjetan rast

Troškovi ostvarivanja prava tako su smanjeni još jednu godinu zaredom pa su u 2014. pali na 23,4% , dakle za 0,5%. Obje činjenice idu u korist članova Društva jer mali rast u više segmenata poslovanja daje osjetan rast u konačnici, ističe Marčec: »Rast broja koncerata u 2014. donio je rast prihoda autora od 7,6% u odnosu na prethodnu godinu u tom segmentu. Isto tako, više poslovnih korisnika glazbe, veći prihodi od kabelskih operatera, sve uređeniji odnosi na domaćem i na stranom

tržištu — to su osnovni razlozi za rast prihoda. Imajući u vidu gospodarsku situaciju, takav rezultat ocjenjujemo vrlo dobrim, uz dodatnu tendenciju rasta širenjem na digitalne, online glazbene servise.«

U Jiggy’s Baru u Zagrebu, 6. lipnja 2015. održana radionica i rasprava koja se uklopila u francuski festival u Hrvatskoj Rendez–vous

Naknada koju je HRT ugovorio s HDS ZAMP–om niža je od europskog prosjeka!

Europski glazbeni inkubator

Tragom izraženih sumnji u povoljnost ugovora između HRT–a i HDS ZAMP–a

Više članova HDS–a Rastao je i broj članova pa tako HDS trenutačno ima više od devet tisuća članova. Tijekom 2014. punomoć za ostvarivanje prava Društvu je dalo gotovo petsto novih autora i nositelja prava. Više autora i više korisnika značilo je i više posla za Službu: od glazbenih djela emitiranih u medijima do onih izvedenih na koncertima ili priredbama, stručna služba ZAMP evidentirala je i obradila više od 8,4 milijuna izvođenja za 231.983 autorska djela u čijem je stvaranju sudjelovalo 105.938 domaćih i stranih autora. Kao i obično, najveći dio prihoda od prodaje prava ostvaren je na ime prava javnog priopćavanja. Na domaće i strane autore od tih će se prava raspodijeliti 67,6 milijuna kuna, što je rast od 6,2% u odnosu na 2013. godinu. Od prava mehaničke reprodukcije autori će dobiti 3,1 milijun ili 13,4% više u odnosu na prethodnu godinu. Kao što je i predviđeno, dolazak digitalnih servisa doista se osjetio u ovom segmentu naplate prava. Iz inozemstva će se autorima od sestrinskih društava koja na svojim teritorijima ostvaruju prava za hrvatske autore i nositelje prava raspodijeliti 5,8 milijuna kuna, što je osjetan skok od 20,8% u odnosu na godinu prije. To je potvrda da Društvo uspješno obavlja svoj posao i na međunarodnom terenu. Domaći autori čija su djela ostvarila najveću zaradu od autorskih prava prošle godine su (abecednim redom imena): Ante Pecotić, Boris Đurđević, Husein Hasanefendić Hus, Miro Buljan, Nenad Ninčević, Neno Belan, Tonči Huljić, Vjekoslava Huljić, Stjepan Šulek i Zlatan Stipišić.

Umjetnički projekti HDS ZAMP zahvaljuje svima koji se u svojem poslovanju koriste glazbom i za to uredno podmiruju autorske naknade; one su važan prihod tisućama hrvatskih autora i njihovim obiteljima. Ujedno, osiguravaju razvoj kreativnog sektora i njegovih malih poduzetnika, obrta i tvrtki te potiču zapošljavanje u ovoj industriji. Predsjedništvo HDS–a je 2014. za vlastite umjetničke projekte izdvojilo tri milijuna kuna. Uz to, u skladu sa Zakonom, financirali su se i neovisni umjetnički projekti izabrani na natječajima. Za njih je izdvojeno gotovo 900.000 kuna i to od sredstava iz naknade za prazne medije (BTL), iz naknade za tradicijsko stvaralaštvo, iz Fonda Rudolf i Margita Matz te putem natječaja International. Kompletno Godišnje izvješće dostupno je na internetskim stranicama www.zamp.hr

Program koji želi potaknuti raspravu o alatima i strategijama razvoja glazbenika, u svrhu boljeg nastupa te u konačnici proboja hrvatskih glazbenika na međunarodnu scenu

U Piše: Vid Jeraj

subotu, 6. lipnja, u zagrebačkom Jiggy’s Baru održana je glazbena radionica i diskusijski forum kao dio programa festivala Željezara Sisak u kojoj su s elektroničarom Ohnokonoom iz Koprivnice gostovali francuska kantautorica Mauve Lunel i gitarist Gaêtan Durandière. Otvorenu radionicu mentorirali su producenti Michel Bonhoure iz Francuske i Valent Samardžija iz Hrvatske u svrhu unapređenja kompozicije, scenografije i nastupa uživo, koji je u nedjelju, 7. lipnja, izveden u suradnji s projektom Hrvatskoga radija MIMO (Medijski inventar muzičkih originala) u Muzeju suvremene umjetnosti. Program želi potaknuti raspravu o alatima i strategijama razvoja glazbenika u svrhu boljeg nastupa te u konačnici proboja hrvatskih glazbenika na međunarodnu scenu. Nastao je u sklopu europskog projekta EMI (European Music Incubator) koji su pokrenuli francuska organizacija Trempolino i Lab 852 iz Hrvatske u sklopu sezone Rendez– vous (festivala Francuske u Hrvatskoj).

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Najizvođenije Tango (Hrvatska) i Happy (svijet)

Rezultati studije Ekonomskog instituta koju je naručio HDS ZAMP pokazuju:

Položaj glazbenika

Početkom sezone novi ugovor potpisali su i novi šef-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a Enrico Dindo i glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman Piše: Milan Majerović–Stilinović

HDS ZAMP je od Ekonomskog instituta Zagreb zatražio izradu studije Određivanje ekonomski opravdane cijene licence za autorsko pravo za Hrvatsku radioteleviziju, budući da su proteklih mjeseci neki članovi Nadzornog odbora HRT–a, kao i dio javnosti, ocijenili spornim zaključenje »novog« ugovora između HRT–a i HDS ZAMP–a.

Tri načina Najviše se osporavala visina naknade od 67 milijuna kuna za tri godine i insinuiralo o pritiscima da se prihvati za HRT nepovoljan ugovor. Kako bismo osporili sumnje u poslovnu opravdanost zaključenog ugovora, pritom potpuno sigurni u ispravne analize, vođene pregovore i korektno ponuđen ugovor HRT–u, zatražili smo od Ekonomskog instituta Zagreb izradu navedene studije. Autorice studije pristupile su ocjeni visine naknade na tri načina: prvo, usporedbom tarifa europskih zemalja; drugo, usporedbom troškova izdvajanja za autorska prava javnih radija i televizija u odnosu na ukupne troškove te, treće, direktnim utvrđivanjem udjela glazbe u programima HRT–a. Sve vrste analize dale su isti rezultat: naknada koju je HRT ugovorio s HDS ZAMP–om

znatno je niža od europskog prosjeka, odnosno, u poslovnom smislu, u korist je HRT–a.

Niže tarife Citiramo zadnji ulomak izvršnog sažetka studije: »Na temelju sveukupne analize izvršene u studiji možemo stoga zaključiti da je prosječna tarifa za televizijski program HRT niža za 48 posto od europskog prosjeka te ju je moguće povećati do razine od 2,5 posto jer bi se ona tada približila prosječnoj vrijednosti tarife u ostalim europskim zemljama. Istovremeno, prosječna tarifa za radijski program HRT–a niža je za 24 posto od europskog prosjeka i moguće ju je povećati do razine od 4,07 posto, kako bi se uskladila s prosječnom vrijednosti tarife u europskim zemljama.« Ističemo da HDS ZAMP rezultate studije ne tumači i ne objavljuje s ciljem izmjene postojećih ugovornih odredbi kojima je u ovom trenutku zadovoljan; samo napominjemo da je ovime na najvišoj stručnoj razini potvrđena opravdanost zaključenog ugovora i činjenica da je ugovor, kao što smo od početka i tvrdili, povoljan i za HRT. (HDS–ZAMP)

Lab 852 je umjetnička organizacija iz Hrvatske koja producira austrijski Donaufestival, koji se potkraj travnja unatrag nekoliko sezona održava u gradu Kremsu. U skladu s »tradicijom« austrijskih umjetnika koji se posljednjih četrdesetak godina predano bave umjetničkim akcionizmom, raspršujući umjetnost u manje gradske centre, festival je sklon umjetnošću protresti lokalnu zajednicu. Osim sudjelovanja u revitalizaciji tvrđave sv. Mihovila u Šibeniku i na festivalu Željezara, Lab 852 sudjeluje i u promociji bendova Chui, Beat Busters Crew, NT Wave i Tobogan. O dolasku u Hrvatsku, Olivier Tura, voditelj i koordinator organizacije Trempolin izjavio je: »U Francuskoj imamo tzv. intermittance, dakle, država je glazbenicima poslodavac… No unatrag sedam ili osam godina nastupila je velika revizija tog sustava. Pogledamo li broj uključenih, profesionalaca, sve ih je više, no sve je manje nas koji smo u tome stalno. Shvatili smo da biti glazbenik danas ne znači samo izvođenje na pozornici, nego i sve ono što dolazi prije i poslije. Više je individualaca i kolektiva nego prije, a na njima je i veća odgovornost.” Europski glazbeni inkubator okuplja sedam organizacija iz sedam zemalja, a bit je udružiti razna iskustva u ekonomski glazbeni lanac kako bi obuhvatili što više festivala, studija, akademija i prostorija za vježbanje. Konrad Mulvaj, alias Ohnokono, elektronički je producent koji je već kao stariji maloljetnik s grupom Overflow prokrstario Europu. Smisao radionice vidi kao profiliranje izvođača, jer francuski sustav plaćama podupire izvođače koji odsviraju četrdeset tri nastupa u deset mjeseci. »Znači, nemreš svirat’ tek tol’ko ‘da se svira’ i mora bit sedamdeset eura po čovjeku?! Kod nas je to ipak huja haj.«

VID JERAJ

P o s l o v n o i z v j e š ć e H D S Z A M P – a z a 2 014 .

Javnu radionicu mentorirali su producenti Michel Bonhoure (drugi zdesna) iz Francuske i Valent Samardžija (prvi zdesna) iz Hrvatske

H e d a P i l i š ( O s i j e k , 3 . l i p n j a 19 2 5 . — Z a g r e b , 2 9. s v i b n j a 2 015 . )

Spomen na autoricu dječjih i zabavnih pjesama

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Zagrebu je 29. svibnja 2015. preminula Heda Piliš, autorica brojnih dječjih pjesama i skladbi zabavne glazbe, dugogodišnja zaposlenica HRT–a. Heda Piliš rođena je 3. lipnja 1925. u Osijeku. Program solo pjevanja završila je na Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Od 1949. do umirovljenja 1990. bila je glazbena urednica na Radio–Zagrebu. Od 1943. na oslobođenom je teritoriju bila glazbeni rukovodilac za pionire i omladinu te članica Centralne kazališne družine. U lipnju 1944. na Kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom nastupila je kao solo pjevačica uz klavirsku pratnju prof. Miroslava Luncera.

Radojka Šverko pjevala je pjesmu Hede Piliš Vavek si va srcu

Dobitnica je mnogobrojnih nagrada: festivalskih nagrada stručnih žirija (za pjesme Susret na plesu, Kokotiček, Tvoje so roke, mama, V jeden den, Novo kolo, Vrtuljak, Našalila se kiša, Jeka, Budilica i dr.) te nagrade Zlatno sidro za skladbu s istarskim i mediteranskim obilježjem, iz 1972. Njezin opus čine zabavne melodije: Susret na plesu, Ti, rijeka, ti, Novo kolo, Vinkovačka, Za nas dvoje, U proljetno veče, Ja putujem s tobom, Zato te volim, Kad bi me volio, Jesen na morskoj obali, Jednom kad ostaneš sama, Stara vura, Imam te rad, Snočka je veter, Črna kmica, Prešla je zima, Jesenska zipka, Do dvije dunje, Poštar šorom, Karanfile, cviće moje, Sjećaš li se, Tiše, srce, Mislim na sokake, Škoji i škojići, Grobničani veselo, Srdašce od zlata, Moja nona, Moja zemlja, Grobnički feštari, Panonija, Koliba od granja, Ljubila bih, Stari hrast, Kvarnerske noći, Marija, Snočka je veter donesel, Susret na plesu. Od njezinih pjesama za djecu vrijedi spomenuti sljedeće: Lutkica se šeće gradom, Vrtuljak, Naprijed, poletarci, Našalila se kiša, Pjesma mojoj baki, Pjesma o bubamari, Jeka, A ja na raketi, ABC, Braco i poštar, Lektira i Čupavko. Pisala je tekstove za skladbe u izvedbi najpoznatijih pjevača bivše države – za Ivu Robića, Gabi Novak, Anicu Zubović, Jimmyja Stanića, Veru Svobodu i mnoge druge. (HDS)

IN MEMORIAM

RECENZIJA KNJIGE

K a k o s e Va n j e L i s a k a ( Z a g r e b , 19 41. — P i r o v a c , 2 015 . ) p r i s j e t i o njegov kolega i prijatelj Dubravko Majnarić

Nova k njiga ak ade m k inje Ko r aljke Kos p r e ds t av lje na 22. t r av nja 2015. u at r iju p alač e H A ZU – a

Glazbenik koji je svirao Gorbačovu i Clintonu Bio je vrlo fleksibilan pijanist s kojim je bio užitak muzicirati, što su prepoznavali mnogi istaknuti vokalni i instrumentalni solisti

Piše: Dubravko Majnarić

ijanist, skladatelj i producent Vanja Lisak iznenada je preminuo na plaži u Pirovcu, 2. srpnja 2015., u 74. godini. Životni mu je put bio potpuno posvećen glazbi. Jedan iz tzv. osječke grupe (u kojoj su, među ostalima, bili Ladislav »Laci« Fidri, Igor Savin i Ićo Kelemen), počeo je glazbenu karijeru 1959. godine u Zagrebu.

Širok spektar Studirao je na Glazbenom odjelu Pedagoške akademije i kao apsolvent upisao se na Teoretsko–pedagoški odsjek Muzičke akademije u Zagrebu, gdje je diplomirao 1968. godine. Karijeru u jazzu počinje 1961. nastupom na Bledskom jazz festivalu u Kvintetu Ladislava Fidrija. Potkraj sedamdesetih osnovao je s klarinetistom Vladimirom Bolčevićem svoj glasoviti kvartet koji je imao zvjezdane trenutke. Pratio je vrhunske vokalne i instrumentalne soliste, među kojima su bili Jimmy Stanić, Ivo Robić, Drago Diklić, Zdenka Kovačiček, Miroslav Sedak i Marijan Domić, ali i svjetski poznati ruski saksofonist Georgij Garanjan i talijanski harmonikaški virtuoz Peppino Principe kojega je pratio na Svjetskom festivalu harmonikaša u Castel Fidardu (Italija). Vanja Lisak je nastupao na mnogobrojnim koncertima u Sovjetskom Savezu i na jazz festivalima, od kojih izdvajamo nastup u Pragu 1984. kad su uz njega nastupili Big band Buddyja Richa i kubanski trubač Arturo Sandoval, što je ostalo trajno zapisano na diskografskim izdanjima.

Karijera na HRT–u Uz Dražena Boića, Zlatka Dvoržaka i Stjepana Mihaljinca, bio je jedan od četvorice pijanista koji je na turnejama pratio barda hrvatske zabavne glazbe Ivu Robića. Bio je vrlo fleksibilan pijanist i s njim je bio užitak muzicirati. Jedan je od rijetkih hrvatskih glazbenika koji je nastupio za svjetske čelnike kao što su Mihail Gorbačov i Bill Clinton. Lisakova suradnja s Radiotelevizijom Zagreb počinje 1966. godine kad je kao pijanist ušao u Zabavni orkestar Hrvatske radiotelevizije iz kojeg prelazi na mjesto urednika–producenta u Glazbenu proizvodnju HRT–a, gdje je radio do umirovljenja 1998. godine. Uz Nikicu Kalogjeru i Krešimira Oblaka zaslužan je za više od četiri tisuće snimljenih skladbi zabavne glazbe i jazza koje se trajno čuvaju u Fonoteci Hrvatske radiotelevizije. Uz jazz, scensku i filmsku glazbu (primjerice za film Treća žena Zorana Tadića) skladao je više od sedamdeset skladbi s područja zabavne i kajkavske glazbe. Njegove su pjesme pjevali Stjepan Jimmy Stanić, Višnja Korbar, Zdenka Vučković, Drago Diklić, Zdenka Kovačiček, Miroslav Živković, Iva Hraste, Ksenija Erker, Ana Štefok i mnogo drugi.

Drvo u dvorištu Bio je i društveno vrlo aktivan kao redoviti član Hrvatskoga društva skladatelja i Hrvatske glazbene unije od njezina osnutka. U dva je mandata, od 1975. do 1979. i od 2001. do 2003., bio direktor najstarijeg festivala zabavne glazbe — Zagreb festa. Trideset dvije godine bio je umjetnički voditelj natjecanja Prvi glas Hrvatskog zagorja. U diskografiji je ostavio dvanaest samostalnih albuma, među kojima treba istaknuti serije Swing Party, Happy Jazz i Nostalgija. Na spomenutim diskografskim izdanjima uz Vanju Lisaka sudjeluju sjajni solisti jazza: saksofonist Georgij Garanjan i Miroslav Sedak Benčić, trubači Marijan Domić i Bruno Pintar, gitarist Damir Dičić, slovenski klarinetist Borut Bučar i drugi. Lisakova autorska instrumentalna djela snimljena su na kompaktnoj ploči Drvo u dvorištu. Vanja Lisak bio je ugodan suradnik, uvijek vedra duha, kojega ćemo se rado sjećati.

Hrvatska umjetnička popijevka Knjiga istaknute muzikologinje plod je polustoljetnog istraživačkog rada na korpusu hrvatske vokalne baštine

Piše: Ivana Jurenec

vako novo notno i knjiško izdanje akademskoj zajednici, ali i širem krugu ljubitelja glazbe nesumnjivo je velika radost. Osim što pobuđuje želju za novim saznanjima, pruža širi izbor izvedbenog repertoara, time obogaćujući koncertni život. Nadasve lijep primjer toga jest monografija akademkinje Koraljke Kos Hrvatska umjetnička popijevka. Povijesna i analitička motrišta, izašla iz tiska početkom 2015. (premda je u knjizi otisnuta godina 2014.) u izdanju Hrvatskog muzikološkog društva.

Predstavljanje u HAZU–u Predstavljanje knjige održano je 22. travnja u atriju palače Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U uvodnom govoru predsjednik HAZU–a Zvonko Kusić zahvalio je akademkinji Kos, ističući kako je ne treba posebno predstavljati, budući da su njezini radovi nezaobilazna literatura svakome tko se bavi hrvatskom glazbom, bilo na istraživački bilo na reproduktivan način. Lektor monografije, akademik Ante Stamać, prije kratkog izlaganja o sadržaju knjige govorio je o njezinoj složenosti, rekavši da je »nabijena« znanjem. Sve to znanje plod je dugogodišnjeg muzikološkog istraživanja Koraljke Kos, a objavljeno je kao 19. izdanje u seriji Muzikološke studije Hrvatskog muzikološkog društva. Urednica monografije Vjera Katalinić okupljenima je predstavila dispoziciju knjige podijeljenu na uvodno poglavlje i tri veće tematske cjeline koje slijede povijesni razvoj popijevke (19. st., prijelaz iz 19. u 20. st. i razdoblje nakon Prvog svjetskog rata).

sve poznavatelje autoričinih tekstova vrlo jasna aluzija na žensku tematiku uvijek prisutnu u njezinu znanstvenom radu. Osim slike, na ovitku monografije nalaze se i prikazi incipita popijevaka različitih autora. Oni na diskretan ali znakovit način zrcale lajtmotiv knjige — pluralitet jezika koje su skladatelji uglazbljivali, kao i onodobnu nesustavnost stručne terminologije. Tako se susreću sljedeći nazivi: »Glas–Klavir«, »Voce–Piano«, »Hlas–PF.«, »Chant–Piano«, »Pijev–Klavir«, »Singstime–Piano/Forte« i »Glas–Glasovir«. Na kraju predstavljanja knjige okupljenoj publici obratila se i autorica. Koraljka Kos diplomirala je muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 1957., a deset godina poslije stekla je doktorat na Sveučilištu u Ljubljani. U središtu njezina istraživačkog rada su glazbena ikonografija i povijest hrvatske glazbe. Objavila je niz radova, a najveći dio njezine znanstvene karijere pratila je i ona pedagoška, na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Od 1977. surađuje s HAZU–om (najprije kao članica suradnica, zatim izvanredna članica, a od 1991. je redovita članica). U obraćanju okupljenima zahvalila je HAZU–u i izdavaču monografije HMD–u, jer je knjiga obogatila hrvatsku muzikologiju. Istaknuvši da su pisani radovi o glazbi uzaludni ako ta glazba ne zaživi u koncertnom životu, najavila je izvedbu skladbi Trois poèmes

de Charles Baudelaire Dragana Plamenca, koje je uvjerljivo otpjevala sopranistica Monika Cerovčec, uz klavirsku pratnju Srđana Čaldarovića.

Dispozicija knjige Monografija Hrvatska umjetnička popijevka. Povijesna i analitička motrišta plod je polustoljetnog istraživačkog rada Koralje Kos na korpusu hrvatske vokalne baštine. Knjiga prati kronološki slijed nastanka popijevaka, od transkripcija višeglasnih frottola za glas i lutnju Franje Bosanca do Krste Odaka, Stjepana Šuleka, Natka Devčića i ostalih neživućih autora 20. st. (uz jedini izuzetak Ive Maleca). Svako od tri veća poglavlja počinje kratkim uvodom u kojem autorica izlaže povijesno– kulturno ozračje u tadašnjoj Europi, kao i preobrazbe koje je popijevka kao vrsta proživljavala zbog usvajanja novih skladateljskih (i pjesničkih) tehnika, formiranja nacionalnih stilova te pomicanja granica tonaliteta i stroge forme. Zatim se kratkim komparativnim rezimeom našeg i europskog stvaralaštva najavljuju sve bitne odrednice koje će u poglavlju biti detaljnije analizirane. Uz svakog skladatelja, u naslovu je i kratka opisna odrednica njegova opusa. Nakon kratkog uvodnog poglavlja naslovljenog Polazišta: pjevanje uz instrumental-

nu pratnju, slijedi Koraljka Kos Iskorak do samosvojne umjetničke vrste: 19. stoljeće s potpoglavljima: Ljupki prilozi »kućnoj glazbi«: Ivan Padovec, Hrvatsko muzikološko Slutnja romantičdruštvo / serija ke popijevke: FerMuzikološke studije, do Wiesner Livabr. 19 dić, Preobrazba popijevke iznutra: Vatroslav Lisinski, Tradicija bel canta: Ivan pl. Zajc, Popijevka hrvatskog glazbenog romantizma i Riječ o glazbi. Treće poglavlje Pluralizam na prijelomu stoljeća: moderna (oko 1890. — oko 1920.) sastoji se od odlomaka: Hrvatska popijevka u europskom kontekstu, Blagoje Bersa: lirika i drama, Dora Pejačević: okrilje za intimu, Josip Hatze: svečanost melodije, Dragan Plamenac: osamljeni novator, Ivo Parać: mediteranska ekspresivnost, Suputnici i Riječ o glazbi. Četvr-

Hrvatska umjetnička popijevka

BROJ 192, SRPANJ 2015.

IN MEMORIAM



Na kraju monografije je iscrpan izbor bibliografije, sažetak na engleskom jeziku, kazalo imena i popis izvora navedenih notnih primjera. Likovno je rješenje jednostavno; osim crno–bijelih crteža, ilustracija, grafika i fotografija skladatelja te prikaza glazbovanja, tu su i naslovnice notnih izdanja (crno–bijele i u boji) pojedinačnih popijevaka ili zbirke. Riječ je o pomno odabranim slikovnim prilozima koji se u dosad objavljenoj stručnoj literaturi pojavljuju vrlo rijetko, čime se podaci izneseni u tekstualnom dijelu ove monografije dopunjuju novim likovnim informacijama. Knjiga ima 196 stranica i meki uvez. Za naslovnicu je odabrana reprodukcija ulja na platnu Žene u glazbenoj sobi (1885.) Johanne Mathilde Dietrichson, što je za

Urednica dr. Vjera Katalinić, autorica dr. Koraljka Kos i lektor monografije akademik Ante Stamać

to poglavlje Nove mogućnosti vokalnog izraza razrađuje teme: Razdoblje nakon Prvoga svjetskog rata, Minijaturni glazbeni svjetovi Božidara Širole, Krešimir Baranović: aforističnost i epska širina, Božidar Kunc: čarolija zvuka, Bruno Bjelinski: toplina tradicije, Ekspresivne »tonske poeme« Ivane Lang, Hubert Pettan: od šaljive minijature do balade, Ivo Lhotka–Kalinski: pluralizam stilova i tehnika te Suputnici. Opusi svih šesnaestero skladatelja prikazani su na srodan način, s istaknutim posebnostima svakog autora. Nakon kratkog biografskog uvoda, uz povremeni prikaz razvojne skladateljske linije, autorica se koncentrira na solo popijevke, navodeći kronološki pojedinačna ostvarenja ili cikluse, s posebnim osvrtom na odabir tekstualnih predložaka. Sadržaj i atmosfera katkad vrlo jasno reflektiraju tadašnje okolnosti skladateljeva života, što se i naznačuje. Analiza deklamacije teksta nudi primjere za više ili manje dobra skladateljska rješenja, podjednako za popijevke na hrvatskom jeziku ili na stranim jezicima, a nalazimo i pitanje odnosa melodike i prilagodljivosti prijevoda. Kod istih tekstualnih predložaka za kojim su posegnuli strani i naši skladatelji, dana je usporedba. Naglašenija analiza teksta i metra te harmonije susreće se u popijevkama nastalima nakon Prvog svjetskog rata, kao odgovor na opće promjene koje su zahvatile glazbu. Pozornost se skreće na primjere tonskog slikanja, dok se uglazbljenju dijalektičkog teksta daje povijesno–kulturni predznak. Autorica je vrlo jasno naznačila problematiku nacionalnoga i folklorizama, ističući višeznačnost i višeslojnost tih pojmova. Analitičkim pristupom sloga i samostalnosti obuhvaćena je i klavirska pratnja.

Tiskana izdanja popijevaka analiziranih u monografiji postoje tek od nekih skladatelja, dok se opusi većine ostalih proučavaju u arhivima ili iz danas malobrojnih primjeraka vrlo ranih izdanja. Za svih šezdesetak reproduciranih notnih primjera autorica navodi izvor, što će biti vrlo korisno za daljnje istraživačke pothvate, ali i poticajno za interprete, da javnosti predstave dosad rijetko izvođene popijevke hrvatskih autora.

Kulturno–povijesni kontekst Autorica monografije na koncizan i analitički način prožima biografske elemente pojedinog skladatelja i povijesne okolnosti nastanka skladbi, ističući ne samo umjetničku nego i njihovu funkcionalnu vrijednost. Kao i u dosadašnjem radu, Koraljka Kos posebno komparativno analizira hrvatsko umjetničko stvaralaštvo i svjetska zbivanja, pritom zadržavajući kritički stav. Tekst obogaćuju citati (kod onih na njemačkom jeziku redovito je riječ o autoričinu prijevodu), a iz njih se saznaje primjerice komentar učitelja na popijevku njegova studenta, biografski podaci o skladatelju na temelju njegove posvete ili pak mišljenje autora o vlastitom stilu. Zbog analize kulturno–povijesnog konteksta popijevaka, autorica pruža uvid u profil publike te njihovu recepciju u glazbenoj kritici (potpoglavlja Riječ o glazbi). Sâm tekst obogaćen je notnim i slikovnim primjerima, a iz sadržajno jasnog načina pisanja knjige izranja dugogodišnji autoričin pedagoški rad. Nesumnjivo će i ova knjiga zbog svoje važnosti pronaći mjesto u pedagogiji te na policama općih i specijaliziranih knjižnica, ali i na policama privatnih osoba — reproduktivnih umjetnika te svih koji se bave istraživačkim radom o hrvatskoj glazbi.

R ecenzije glazbenih albuma Uvod u ciklus Zvuci hrvatskih povijesnih orgulja donosi primjer glazbe najvećeg baroknog majstora

Protestantske arije i korali u katoličkom okružju Glazba snimljena na orguljama iz 1761. u župnoj crkvi Majke Božje Jeruzalemske u mjestu Trški Vrh pokraj Krapine

u tridesetak godina njihova braka, što je neke navelo na tvrdnje da je Anna Magdalena čak i autorica suita za violončelo solo. Bilo kako bilo, Ljerka Očić odabrala je drugu e može se zamisliti primjereniji uvod u bilježnicu za Annu Magdalenu, nastalu 1725., u kojoj se ciklus nosača zvuka koji bi predsta- osim Bachovih nalaze i skladbe drugih autora, popularnih vili tonske slike hrvatskih povijesnih u to vrijeme, ali se ograničila samo na Bachove skladbe, uključujući i najpoznatije arije, kao što je orgulja nego što je Ich habe genug. Prva je bilježnica nastala to glazba Johanna Lidija Horvat– nešto ranije i sadržava isključivo Bachove Sebastiana Bacha. Dunjko i Ljerka skladbe, uključujući i neke popularne franO drugom nastavku tog ciklusa smo Očić cuske suite. Druga je bilježnica očito bila već pisali, no ne smijemo zaboraviti i namijenjena kućnom muziciranju, Anninu ovaj entrée ciklusu kojemu na čelu stoKnjižica lijepom glasu i sviranju na klavijaturama u je orgulje iz 1761. u župnoj crkvi Majke za Annu komornom prostoru. Božje Jeruzalemske u mjestu Trški Vrh pokraj Krapine. Tako orguljašica Ljerka Magdalenu Iz desetak arija u toploj i diskretnoj, interOčić počinje pregled i izbor dragocjenih pretativno točnoj izvedbi sopranistice LiBach glazbala ugrađenih u hrvatske crkve dije Horvat–Dunjko u fraziranju, dinamičjednim dobro restauriranim glazbalom Croatia Records/ kim prijelazima i općem ugođaju, osjeu izvedbi tvrtke Heferer, kojim se dugo edicija Zvuci hrvatskih ća se pozadina namjere. Očito je da je godina koristila za razne prilike, snimivši povijesnih orgulja Anna Magdalena kao pjevačica bila dovol.1 o njima i televizijski film, a sada i nosač bra umjetnica, s osjećajem za melodijsku zvuka s glazbom baroka. Riječ je o glaznaraciju, dobrog raspona i dobre dikcije, bi posvećenoj drugoj supruzi Johanna što se deduktivno da iščitati iz naknadne Sebastiana Bacha, Anni Magdaleni, koja izvedbe. Ne možemo znati kako je to zvuje umrla godinu prije nego što je majstor čalo, no ako bih mogla birati između najčeAntonius Römer, podrijetlom iz Brna, a šće njemačkih i nordijskih izvođača, radije djelatan u Grazu, počeo gradnju orgulja bih se priklonila ovoj Lidije Horvat–Dunjko, u Trškom Vrhu. jer ističe intimističnost namjene tih melodija. Glazba je to namjene za kućno muOslikano kućište ziciranje brojne obitelji Johanna Sebastiana, koja je provodila zajedničke trenutke Orgulje su nekada bile luksuz. Imauz njegovu glazbu, koju je skladao ponajti ugrađeni instrument u župnoj crkvi prije da ugodi članovima obitelji i da ipak, značilo je da se vjerska zajednica svojsvojom uzvišenom umjetnošću, oplemeni ski trudila u opremi kuće Božje i nastotada ponešto tehnički jednostavnu i lagajala si osigurati što svečaniji ugođaj tijekom misnog slav- nu literaturu za kućne klavijature. lja. Dakako, to je pretpostavljalo i znatne financijske žrtve te dobre veze u pribavi dobrih graditelja orgulja. Antonius Druga je bilježnica Anne Magdalene kućna glazba po Römer izgradio je solidan jednomanualni instrument, ljup- ukusu obitelji; pregršt menueta, gavotta, polonaisa, mukih, ponešto komornih mogućnosti, mehaničkog sustava setta, arija i korala, sve što se moglo primijeniti na kućno s registrima koji u tonovima mogu stvoriti uvjerljiva sjen- muziciranje. Ljerka Očić je tu kućnu glazbu uvela u crkvu čanja i boje. Orgulje imaju oslikano kućište, pedale i dva- i nije pogriješila. Akustika crkve je dobro prihvatila dinamiku toga tipa zvuka, dala joj toplinu i mogućnost instrunaest registara. mentalnih boja koje bismo mogli zamisliti da se čula u 18. Tako pomno poznavanje instrumenta koji je 1995. restau- stoljeću u Bachovoj kući, ali danas u nekom sličnom poriran, omogućilo je Ljerki Očić da iskuša ponešto hibridni stavu ne bismo to djelce mogli doživjeti u svoj punini malih repertoar. U katoličko okružje tako je uvela protestantski klavijatura s obzirom na vremensku distancu, ali i s obziobojene arije i korale koje pjeva sopranistica Lidija Hor- rom na to da to zahtijeva veliku blizinu instrumentu na kovat–Dunjko, a repertoar koji je odabrala iz opusa Johanna jem se svira, od kojih je većina podlegla zubu vremena, jer Sebastiana Bacha, velikog leipziškog orguljaša iz crkve nisu bili ni namijenjeni dugoj uporabi. sv. Tome, nije bio namijenjen bogoslužju, već kućnom Transpozicija minijatura na manual crkve Majke Božje Jemuziciranju obitelji Bach. ruzalemske omogućuje skladbama da se iskažu u većem U glazbenoj obitelji isticala se Anna Magdalena, koja je zvukovnom potencijalu, pritom glazbeno i osjećajno podo udaje za Johanna Sebastiana 1721. bila profesional- vezujući vjernike te crkve u širi obiteljski krug nekadašna pjevačica na dvoru u Köthenu, ali je nastavila pjevati nje obitelji Bach, pružajući im priliku da se i u »svojem« i nakon udaje, dok je kasniji naraštaji uglavnom poznaju domu Božjem, u Trškom Vrhu, osjećaju kao dio velike krkao Johannova bilježnika i kopista; Anna je naime zapisi- šćanske obitelji Johanna Sebastiana Bacha, kantora iz vala i kopirala majstorove skladbe koje su obilno nastajale Leipziga. Piše: Đurđa Otržan

U M a loj d vo r a n i Li s i n s k i 2 8 . sv i b n j a 2 015. p r e d s t av l je n n ov i a l b u m Ta m a r a O b r ovac Tr a n s h i s t r i a E n s e m b le a

Tamaroso napravila novi glazbeni iskorak Tamara dublje ponire u arhaični svijet Istre, izražavajući se na gotovo zaboravljenim dijalektima: istriotskom, istrorumunjskom i istromletačkom

Piše: Davor Hrvoj

amara Obrovac Transhistria Ensemble 28. svibnja 2015. nastupio je u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, u posljednjem koncertu sezone Jazz.hr, koju zajednički organiziraju HDS i Dvorana Lisinski. Koncert koji je održan u povodu dodjele nagrade International Tamari Obrovac, ujedno je bio promocija novog albuma sastava, Canto Amoroso. Oduševljeni izvedbom koja je bila slobodnija i u nekim segmentima s blagim odmakom od izvornika na albumu, mnogi su se poslije koncerta dugo zadržali u druženju s glazbenicima i kupovini CD–a koji je Tamara prvi put objavila u vlastitoj naknadi. Izdavač je Umjetnička organizacija Transhistria Ensemble, a moguće ga je nabaviti samo na koncertima. Naime, ta je organizacija pravna forma preko koje funkcioniraju svi ansambli Tamare Tamara Obrovac Obrovac, a svojim Transhistria je statutom, između Ensemble ostalog, registrirana Canto za izdavanje nosača tom koncertu svirala flazvuka. To osim uoutu i saxonette (sopran– Amoroso bičajenog posjedoklarinet), čime je na povanja autorskih prava Umjetnička seban način obojila zvuk omogućuje vlasnišorganizacija nekih izvedbi. NastupiTranshistria tvo nad snimkom, la je sa stalnom, međuEnsemble/ograničena što je jedan od važnih narodnom postavom hrvatska naklada/ parametara u pregoTranshistria Ensemblea, dostupno samo na vorima s inozemnim s glazbenicima s kojikoncertima izdavačima i distribuma je snimila album: taterima. Kako Tamara lijanskim harmonikašem kaže, u doba kad je i vokalistom Faustom stanje na diskografBeccalossijem, slovenskom tržištu takvo da skim gitaristom i manse sve manje kupuje dolinistom Urošem Rau specijaliziranim trkovcem i kontrabasistom govinama, a sve više Žigom Golobom te hru digitalnom formatu vatskim bubnjarom Krui na koncertima, to je noslavom Levačićem. jednostavnije rješaOsim što se radi o sjajvati kad je u pitanju nim instrumentalistima vlastiti proizvod. koje odlikuje strast prema istraživanju i novim kreativnim dosezima, što iskazuju u svojim solima, Strast prema istraživanju ali i u kolektivnom oblikovanju izvedbi, Osim što je pjevala, Tamaroso je na vežu ih prijateljstvo, isti glazbeni afini-

BROJ 192, SRPANJ 2015.



teti, sklonost međuigrama i začinjanju izvedbi humorom te upuštanju u nepripremljene situacije, što pridonosi unikatnim i urnebesnim glazbenim istupima. To ne bi bilo moguće da se glazbenici međusobno ne poznaju u dušu. Naime, Levačić s Tamarom surađuje od početka njezine karijere i sudjeluje u snimanjima svih njezinih deset albuma, kao i Golob, koji je njezin suradnik dvadeset pet godina, dok se Rakovec pridružio 2003. i sudjelovao u snimanjima šest albuma, a Beccalossi 2005., sudjelujući u snimanjima četiriju albuma.

Arhaični svijet Kao i na prethodnim izdanjima, Tamaroso se i na ovom potvrđuje kao osebujna skladateljica i pjesnikinja. Napisala je glazbu za svih deset skladbi, a stihove za njih osam, jednu djelomično na armenskom, u suradnji s armenskim glazbenikom Karenom Asatrianom s kojim je već surađivala. Svaka

lazbenike Transhistria Ensemblea vežu prijateljstvo, glazbeni afiniteti, sklonost međuigrama i začinjanju izvedbi humorom te upuštanju u nepripremljene situacije za jednu pjesmu, stihove su napisale Silvana Brkarić–Krculić i Loredana Bogliun. Kao autorica, Tamara je ostala vjerna svojem suvremenom pristupu, spoju jazza i istarske tradicije, a pomak donosi u još dubljem poniranju u arhaični svijet toga podneblja. Naime, osim na istarskoj čakavštini, neki su tekstovi pisani u gotovo zaboravljenim dijalektima: istriotskom, istrorumunjskom (žejanskom i vlaškom) i istromletačkom.

Pet studijskih albuma Psihomodo popa na jednom mjestu

Desetljeće četiriju Siringi Godina zmaja napokon na flautama i na CD–u U ansamblu 4 Syrinx djeluju dvije hrvatske i dvije slovenske flautistice: Marina Novak, Darija Zokić, Karolina Šantl–Zupan i Špela Benčina

BROJ 192, SRPANJ 2015.

akon deset godina kontinuiranog djelovanja i četiri sezone vlastitog koncertnog ciklusa u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, kvartet flauta 4 Syrinx odlučio se na svoj treći nosač zvuka naslovljen Decade. Objavivši na njemu izbor snimki s nastupa u obljetničkoj sezoni 2011./2012., ansambl je ne samo potvrdio dosegnuti i priznati status respektabilnog komornog sastava nego je iskazao i vlastitu svijest o svojoj vrijednosti i kriterijima visokoprofesionalnog muziciranja.

Neumorno istraživanje

Decade Croatia Records

decade

Booklet_Flaute_korekcija2.indd 1

7/2/13 11:10 AM

lbum svjedoči o stilski raznolikom pristupu koji uključuje glazbu u rasponu od baroka do 20. stoljeća

Piše: Bojan Mušćet

Piše: Ana Vidić

4 Syrinx

Bolji i kreativniji dio repertoara grupe, zajedno s prvim albumom Godina zmaja iz 1988. koji je prvi put dostupan u digitalnom izdanju

Osnovan 2001. okupljanjem četiriju flautistica profesionalno angažiranih u orkestrima i pedagoškoj djelatnosti, ansambl 4 Syrinx djeluje mahom na sceni Slovenije i Hrvatske, zemalja iz kojih potječu članice Karolina Šantl–Zupan, Špela Benčina, Marina Novak i Darija Zokić. Pažnjom koju posvećuju izboru repertoara, neumornom potragom za skladbama izvorno pisanima za takav sastav, obradama skladbi pisanih za druge sastave te poticanjem nastanka novih djela, uvelike osvježavaju komornu ponudu. Takav pristup vidljiv je i na albumu Decade koji, baš kao i koncertni programi ansambla, odražava i izvođačke afinitete članica i poznavanje zahtijeva njihove publike. Uravnotežen odnos obrađenih skladbi poznatih skladateljskih imena (Nikolaj Rimski–Korsakov, Wolfgang Amadeus Mozart, Edvard Grieg, Georg Friedrich Händel, Antonio Vivaldi, Felix Mendelssohn, Edward Elgar), originalnih djela autora 20. stoljeća (francuskih skladatelja Marca Berthomieua i Eugènea Bozze te albanskog Tisha Daije) te rukopis hrvatskih skladatelja Borisa Papandopula, Igora Kuljerića i Marina Rabadana, svjedoče o stilski raznolikom pristupu koji uključuje glazbu u rasponu od baroka do 20. stoljeća.

Izvođačka širina Činjenica da ansambl zvukovnu boju proširuje ne samo uvrštavanjem piccola, alt i bas flaute, nego i gostujućim glazbenicima (na CD–u Decade to su flautistice Helena Potočnik, Irena Rovtar i Jana Fajdiga te udaraljkašica Špela Mastnak), odraz je izvođačke širine glazbenica i njihove spremnosti na istraživanje, pri čemu dolaze do izražaja njihova tehnika, profinjenost zvuka i užitak zajedničkog muziciranja. Sve to, glazbeno i ugođajno, uvjerljivo je na CD–u zabilježio tonski snimatelj i glazbeni producent Saša Wozdecky. Burnom odobravanju publike na kraju zabilježenih skladbi, kao jamstvo izvrsnosti izdanja, pridružuje se i nagrada Porin koju je zaslužila skladba Silbanski tanac Igora Kuljerića s albuma, u kategoriji najbolje klasične skladbe 2014.

prema stripu Milana Trenca u kojem je glumio Davor Gobac. Veliki hit Frida s nastupnog albuma premijerno je bio upravo dio Milana Blentona.

et albuma Psihomodo popa u »originalnoj albumskoj ko- Stoga je nakon Godine zmaja najzanimljiviji lekciji« bolji je i kreativniji dio dio diskografije Psihomodo popa drugi disk njihova repertoara, zajedno kolekcije, Tekućih 20 iz 2003., nazvan Demo s nositeljem i akceleratorom 15. Trinaest pjesama iz demo faze do objavkarijere — prvim albumom ljivanja nastupnog albuma pokazuju kako je Godina zmaja iz 1988. koji je napokon reizdan riječ o žestokom i definiranom pop/punk benna CD–u. Osim njega, na digitalnom formatu du kojem nikako da se dogodi album prvijeprvi se put pojavljuje dječji im album Tko je nac. Godina zmaja je album koji nadilazi sva ubio Mickeyja Mousea. Za razliku od ostalih demo očekivanja, a poslije se njihova karijeizdanja edicije Original Album Collection, gdje ra kretala isključivo inercijom, uz dva odmase Croatia Records držao ili ka: snažnim albumom Srebrkronološkog redoslijeda ili ne svinje (i live nasljednikom je slagao studijske albume, Psihomodo pop Unpljugd) i aktualnim albumom u slučaju Psihomoda nema Ćiribu ćiriba kad je bend naOriginal nijednog od ta dva kriterija. stojao pronaći vlastite ishodiš-

Nedostaje, naime, album Live in Amsterdam iz 1989. S tog su albuma za prvo CD reizdanje drugog albuma Sexy magazin preuzete dvije pjesme: prepjevi na engleski hitova Ja volim samo sebe (I’m love in Gobac) i Nebo (The Sky). Posrijedi je jedan od prvih CD– ova objavljenih u Hrvatskoj, u to doba još u etiketi Jugotona. Albumi Srebrne svinje i Unpljugd originalno su i objavljeni na CD–ovima.

Album Collection

ne točke.

Drugi album Sexy magazin nije ponovio uspjeh prvijenca, Croatia Records a ključne skladbe upravo su demo favoriti Iste stvari i Polako, polako. Na valovima prodajne žetve Godine zmaja, kao hitovi su se nametnula dva crtić– singla Sexy magazin i Pinokio. Uslijedio je cijeli album namijenjen djeci, pun takvih pjesama, ali u doba najžešćih ratnih zbivanja u Hrvatskoj nitko ga nije baš zapazio, a od onih koji jesu, rijetki su u njemu vidjeli smisao, bez obzira na to je li riječ Lakoća skladanja o djeci ili o odraslima. Nakon toga je zabilježen mnogo ambiciozniji povraReizdanje Godine zmaja ujedno je i najveći tak s albumom Srebrne svinje, gdje je bend domet ove kolekcije. Posrijedi je album koji napustio juvenilnu raspršenost i ušao u svipripada samom vrhu hrvatske rock–produk- jet rock’n’rolla za odrasle. Zanimljivo je kako cije koji otkriva izvanserijsku lakoću sklada- se na albumu nalazi obrada pjesme Star nja autora Psihomodo popa (Davor Gobac, Star Rolling Stonesa pod originalnim naziNeven Kepeski, Saša Radulović, Smiljan Pa- vom Starfucker koji Stonesi svojedobno nisu radiš...) i njihovih vanjskih suradnika, kao što smjeli primijeniti. Kad su organizirali turneju je književnik Davor Slamnig. Svaka od pje- 1998., Stonesi su ponudili publici da odabesama s nastupnog albuma je hit, a temeljni, re jednu pjesmu koja se ne nalazi na njihovoj ramonoidni pristup, na kojem je inzistirao nji- set–listi. Nemalo su se iznenadili kad je hrvathov producent i menadžer Ivan Piko Stančić, ska publika za zagrebački koncert odabrala nakon šest godina demo–stažiranja katapul- Starfucker, jer tu pjesmu nisu tražili ni u jedtirao je bend. Zanimljivo je, međutim, da su noj drugoj zemlji. To je zasluga upravo Psihou demo–fazi Psihomodo pop imali zanimljivi- modo popa. Novi uzlet benda zaokružen je ji reportoar nego poslije, a pjesme Nema nje vrlo dobrim unplugged albumom Unpljugd (Zauvijek), Iste stvari, Polako, polako i Nebo iz na kojemu je bend dobro kombinirao prijašinicijalne faze benda, u drukčijim verzijama na nje snimke i favorite sa Srebrnih svinja. Stoga prva dva albuma već u najranijem razdoblju je ovaj box–set odlična prilika za podsjećanje pokazuju zrelost benda. Dio pjesama korijene na najbolje trenutke Psihomodo popa (uz CD vuče iz radijskoga (Radio 101) i televizijskoga s demo–snimkama), čemu srećom, svjedo(Stereovizija) serijala Milan Blenton, nastaloga čimo i danas.

Osamnaestero mladih glazbenika s londonske scene okupljeno oko Maka Murtića

Album prvijenac Porinom ovjenčanih debitanata godine

Drugi album Rundek Cargo Trija

Djelo u tri čina s tarantinovskim umecima

Bang Bang — hici koji pogađaju metu

Iako ova londonska kohorta još nije nastupila kod nas, njegove su skladbe našle put: u Studiju Bajsić via Big Banda HRT–a, ali i sa zagrebačkom inačicom Mimike u VIP Clubu

Pitka kolekcija pop–pjesama odličan je soundtrack za mainstream radijske postaje

Filigranska zaljubljenost u detalj i čistu emociju

Piše: Vid Jeraj

nsambl Mimika skladatelja i tenor–saksofonista Maka Murtića iz Zagreba, okuplja generaciju dvadeset–i–nešto–godišnjih osamnaestero glazbenika s londonske scene koja se već uspješno klupski profilira u nastupima na festivalima diljem Engleske. Iako ta londonska kohorta još nije nastupila kod nas, njegove su skladbe našle put: u Studiju Bajsić via Big Banda HRT–a, ali i sa zagrebačkom inačicom Mimike Mimika u VIP Clubu, privukavši pažnju publike, bez ikakva A Place pretjerivanja, kao jedan od Glowing A događaja sezone.

Piše: Bojan Mušćet

rije objavljivanja nastupnog albuma, Bang Bang je dobio Porina za najboljeg debitanta, u konkurenciji s već potvrđenim ekipama iz sinjskog M.O.R.T.–a i riječkog Jonathana, što im je u dijelu javnosti priskrbilo negativnu reputaciju. S druge strane, tromo glasačko tijelo Porina Bang Bang je očito nagradilo zahvaljujući radijskoj dominaciji singlova Imam i Nešto me pogodilo.

Jedan ih je engleski promotor simpatično predVlastito izdanje stavio kao Bertoldt Brecht u izvedbi Magme, dakle, politički teatar na pozornici opozicijskog rocka, a mi bismo dodali još i ekološku i spiritualnu dimenziju (koketiranje povijesne avangarde s tradicijom Afroamerikanaca s juga SAD– a; vidi: Sun Ra), kroz koju je ovaj skladatelj umjetnički pogled upro na nestanak resursa i životinjskih vrsta u današnjem svijetu. Uz to ide i produkcijska nota; taj mali kolektiv realizirao je album iz sredstava uloženih u fanovsku bazu. No laude su laude. Ove su snimke stare dvije godine i kao takve su jučerašnja vijest, jer novi lik (zvuk) Mimike je nekaj čist drugega. Ističući koherentnost koncepta, Murtić je organizirao djelo u tri čina, s preludijima i interludijima, netko će reći tarantinovskim umecima.

Album koji je objavBang Bang ljen nekoliko mjesepokazuBez obzira na cije daposlije glasačko tijelo sve nije krucijalno pogriješilo: Bang Bang ne Croatia Records pogoni loše estradno gorivo koje slučajno može rezultirati s nekoliko hitova. Bend čine prilično iskusni glazbenici, na terenu standardnoga popa, na kojem su se mnogi poskliznuli ili jednostavno smatraju da nije dovoljno nabrijan da bi mogao biti konkurentan. No još od sedamdesetih, upravo dobri pop–albumi i u onoj najkomercijalnijoj kategoriji tvore pamtljive scenske međaše. Prvijenac Bang Banga, doduše, nije ostvarenje koje će zaorati dublju scensku brazdu, međutim, riječ je o vrlo korektnom ostvarenju koje ističe vrstan vokal Lare Antić, a pitka kolekcija pop–pjesama s albuma odličan je soundtrack za mainstream radijske postaje.

Prva stvar koja će »osvojiti« slušatelja je zericu dijabolični vokal Maje Rivić (bojom glasa zna zaći na teren transseksualnog pjevača Antonyja) u raznim ulogama; od proročice preko spikerice do velike svećenice, Maja svojim alt–vibratom kreira »prostor« ovog konceptualno osmišljenog albuma, koji je stilski šarolik i vodi nas na dugo putovanje u nokturno. Tako je Spacefaring Civilization zapravo funky–ska koji će ritam–sekcija pojačati kvartama (dž–dž) na električnoj gitari, dok je naslovna skladba »lijena« balada možda i predoslovno na liniji Suna Raa. Drugim riječima, kolažnu glazbu za klupsku scenu, koju je mnogostrukim projektima posljednjih dvadeset godina utabao skladatelj i alt–saksofonist John Zorn, današnji su klinci posisali s majčinim mlijekom. Ukratko, za one koji su Makove dionice čuli iz prve ruke, u ovim je snimkama notno crtovlje vidljivije od nota.

Gitarist Hrvoje Prskalo autor je svih pjesama, osim Starog vrtuljka, šansone Zvonimira Goloba koju je na albumu Dedić/Golob otpjevao Arsen Dedić, a svoje verzije imaju i Tereza Kesovija i Hrvoje Hegedušić. Odabir te pjesme pokazuje promišljenost članova benda koji očito inspiraciju crpe dublje negoli dobar dio aktualnih estradnih instant–izvođača. Zapravo, najviše se takvom statusu bend približio hit–singlom Nešto me pogodilo, poskočici koja ne otkriva pretjerano dobre strane benda. Bang Bang je na prvijencu pokazao da dobrih aduta ima poprilično (mjestimično čak zalaze na etablirani teritorij Jinxa, kao u pjesmi Za kraj) pa je sigurno da može još mnogo napraviti izbjegne li zamku drugog albuma, u koju je, na primjer, upao Flyer ili ako se ne raspadne poput Flarea.

Brillant Red

Rundek Cargo Trio redukcija je Rundekova međunarodnog okteta Cargo Orkestra Piše: Vid Jeraj

Rundek Cargo Trio koji je, podsjetimo se, nastao redukcijom međunarodne bande osmeročlanog Cargo Orkestra, na izlazak svojeg drugog albuma pričekao je pet godina i publici žednoj artističke šansone, kojom domaća scena uglavnom oskudijeva, ponudio jedanaest novih pjesama, s nastupnim singlom Don Juan. U Triju, koji je lažni kvartet, a možda i kvintet, ulogu frontmena, vokala i ritam– gitare ima Rundek, ulogu solo–instrumentalista s krajnje ekonomično i izazovno odsviranom violinom izvodi transrodna umjetnica Isabel, dok udaraljke (cajon, plus činele), prateće vokale, ukulele i klavijature svira Dušan Vranić–Duc. Nije pretjerano istaknuti da su se tu slila mnogostruka iskustva, a na djelu je i osebujna polivalentnost. Izričaj je, kako je to pravilo u šansoni, i ozbiljan i slojevit, čak povremeno mračan; time nije olakšan put do publike već i zato što na prvo slušanje album i nije toliko jasan.

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Treći nosač zvuka za desetu obljetnicu kontinuiranog djelovanja našeg k var teta flauta

Rundek Cargo Trio

Mostovi Menart

Međutim, na drugom se slušanju Mostovi već rastvaraju poput cvijeta i posve netipično violiniziranje, oslobođeno balkansko–paganinijevskog patosa koje nam se uvuklo u kriterije kao nužni kič, otvara put k pjesmama pisanima na hrvatskom, iako su nastajale u drugoj kulturi. Uvodnom pjesmom Džaba pjesnik se ogledava preko ramena, citirajući glasoviti stih o malom čovjeku Šarlo Akrobate, a zatim i Midnight Calypso koja »re– vizita«, rekli bi Dubrovčani, neke teme s albuma Tajni grad i U širokom svijetu. A onda je tu i damoklovsko pitanje cijele jedne generacije suočene s krajnje neizvjesnom budućnošću, koje ima i matoševsku intonaciju: ‘’Zašto da mijenjamo mjesto?’’ Što se tiče prevladavajuće atmosfere, Rundeka je nezahvalno dešifrirati dnevno–političkim kategorijama, no Mostovi dalekosežno definiraju njegovu art–rokersku dimenziju alternativnog usmjerenja, koju nitko ne može pripisati pozi. Jer u tom smislu, takva filigranska zaljubljenost u detalj i čistu emociju kod nas je rijetka. A ako i to ne valja, gdje smo onda? Bit će da smo si svi mi zadali malo previsoke kriterije, a »figa je v žepu«. 75

Novi studijski CD benda vraća se izvorima

Matija Dedić na talijanskoj etiketi CD je snimio ton–majstor Miro Vidović u Dvorani Lisinski, a objavio talijanski diskograf Workin’ Label

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Piše: Davor Hrvoj

azivom svojeg prvog solo albuma, Solo/Part 1, što ga je objavio 2000. za diskografsku kuću Cantus, pijanist Matija Dedić jasno je pokazao da će solo formacija biti jedna od važnijih opcija u njegovu stvaralaštvu, na izvođačkom i diskografskom polju. Iako je imao želju da u kratkom roku snimi sljedeći, zbog iznimne aktivnosti kao vođe sastava, ali i suradnika glazbenika raznih stilova, prošlo je petnaest godina do objavljivanja njegova drugog solo CD–a.

U Italiji je pronašao izdavača, Workin’ Label, koji mu je pružio Matija Dedić potpunu slobodu u osmišljavanju i realizaciji izdanja. Sjajne uvLigherian jete imao je u studijskom okružRhapsody ju Koncertne dvorane Lisinski te u suradnji s dugogodišnjim suWorkin’ Label radnikom, snimateljem od povjerenja — Mirom Vidovićem. Dakle, bili su ispunjeni svi uvjeti za opušteno snimanje, a Dedić ih je iskoristio snimivši jedanaest skladbi koje su odraz njegove iznimne maštovitosti. Maštovitost i spontanost — to su ključne kvalitete u kreiranju glazbe uvrštene na ovaj CD. Naime, radi se o improvizacijama nastalim na licu mjesta. Za razliku od prvog solo CD–a, na koji je od deset izvedbi uvrstio tri jazz standarda i u improvizacijama se koristio konkretnim temama, na ovom je Dedić autor svih skladbi koje nisu unaprijed osmišljene, koje je ostvario u trenutku nadahnuća. Izvedbe su potpuno improvizirane, bez namjere da se priklone nekom od žanrova ili utjecaja, iako se radi o svojevrsnom crossoveru, prožimanju jazza i klasike. Raznolikost glazbenih utjecaja očituje se i u naslovima skladbi, koje je osmislio naknadno: Strange Coral naginje klasici, Unexpected Blues priziva korijene jazza, u Mediadriji se poziva na mediteransku toplinu, Von Mankowitz je posvetio uglednom jazz pijanistu i skladatelju Theloniusu Monku... Ovim albumom Matija Dedić iskazuje punu zrelost i sposobnost da se upusti u glazbenu apstrakciju s pokrićem. Naime, ustrajnim je proučavanjem glazbe i vježbanjem stekao razinu na kojoj ne mora razmišljati o tehnici i može se potpuno prepustiti osjećaju, a upuštanjem u razne glazbene situacije, od prozaičnih do avangardnih, dobiva širinu koja mu omogućuje da apstrahira bilo kakve glazbene konvencije.

Treći album splitske hip – hop grupe Dječaci s na javnim singlom Bile starke

Drugi album riječke skupine donosi d j e l a g i t a r i s t a b e n d a V l a d i m i r a To m i ć a

Povratak Hladnog Iz ska idioma u pop piva na početak tkivo

Pjesme između dva partyja

Male studije o ljubavi za klince

Čvrsti punk rock rifovi, naglašeni ritam i sjajni tekstovi Mile Kekina

Tekstovi odražavaju konzumerizam u paketu s autodestruktivnošću jedne mladosti koja ništa nije dobila na pladnju

Nakon solidnoga prvijenca Poligraf iz 2012. godine, bend Moskva plovi retro rock–tjesnacima u moru psihodelije

Piše: Dubravko Jagatić

vadeset dvije godine od debitantskog albuma Džinovski, Hladno pivo je snimilo novi studijski album Dani zatvorenih vrata, dajući nam do znanja da su u te dvadeset dvije godine marljivo učili, radili i dobivali dobre ocjene. Njihova ne slučajno uzlazna karijera učinila je od njih jedne od najvećih u Hrvatskoj i regiji. I kada se činilo da su došli do vrhunca karijere, Hladno pivo je otišlo korak dalje — vratili su se na početak. Dani zatvorenih vrata predstavljaju Hladno pivo kao izuzetno uigran bend kojem Hladno pivo je svaka na mjestu. Čvrsti punk Dani rock s kakvim su zatvorenih mladi, golobravrata di, mršavi i čupavi krenuli iz Gajnica, Gajba Records na novom su albumu pomaknuli iz 1993. u 2015. Snažni punk rock rifovi, naglašeni ritam i sjajni tekstovi Mile Kekina, koji čine dobru polovicu uspješnosti benda. I ponovo je Kekin »ubo« gdje najviše boli, opisujući stanje u društvu u kojem živimo stihovima koji tjeraju na osmijeh s knedlom u grlu zbog gorke istine koju tako dobro sažme u samo nekoliko stihova. Njegove su pjesme kratke, ali sadržajne i dovoljno jednostavne da je svakome jasno gdje živimo i što mu to toliko smeta, podložene glazbom koja odlično prati tu izrečenu srdžbu, život u susjedstvu, politiku i društvo u kojem živimo. Nekako se dalo naslutiti da je Kekin isukao i naoštrio svoj autorski mač već prvim singlom Na ovim prostorima, najavljujući što bi mogli očekivati od novog albuma. Petnaest pjesama s novog albuma nepotrebno je secirati i analizirati jer se Hladno pivo nije puno promijenilo. Njima se mogu tražiti mane i prednosti, ali to su nijanse, kvaliteta je ostala nepromijenjena. Štoviše, možda je ta kvaliteta na novom albumu i vidljivija od prethodnog Svijeta glamura. Još jedan odličan album u njihovoj karijeri kao i iskorak koji valja svakako spomenuti: a to je činjenica da su pokrenuli vlastitu diskografsku kuću, Gajba Records, za koju su i objavili ovaj album, da bi poslovanje potpuno preuzeli u svoje ruke.

Ska rock osmerac na drugom albumu najavio koncept transformacije

Album je izvrsna polazišna točka za prelazak Radio aktiva u traženija imena na hrvatskoj pop–sceni

Piše: Bojan Mušćet

ka se na ovim prostorima kao komercijalna kategorija uglavnom manifestira na koncertima Prljavog kazališta prilikom izvedbi hitova starih trideset pet godina — Mi plešemo i Crno–bijeli svijet — ili kad se kakva pjesma Kawasaki 3P–a dočepa nacionalnih top–ljestvica. Mnoštvo zanimljivih izvođača koji ska tretiraju kao izražajno sredstvo tvore, zapravo, underground zajednicu koja se razvija na malim nastupima ili posjećenim festivalima kao što je Skaville. Ipak, zagrebačko–pulski Radio aktiv uspio je dobaciti izvan takve zone komfora, i vlastite glazbene Radio Aktiv vizije plasirati na šire tržište. Prvijenac GriStvarnost je nas isto sunce bio između je pismo namjere koje reklama im je donijelo Porina za najboljega novog izvoSpona/Aquarius đača, a aktualno ostvarenje Stvarnost između reklama otkriva sasvim razrađeni koncept transformacije ska idioma u pop–tkivo na prilično mudar način, uz vrlo dobru produkciju koju potpisuje Mark Mrakovčić. Bogati instrumentarij sa sjajnom puhačkom sekcijom stvorio je snažan zvuk gdje svaki instrument ima precizno razrađenu ulogu. Ono što je zanimljivo jest da većina skladbi ima potencijala da bude hit, a prva dva singla Isto sunce i Jure, žure očit su dokaz. No negdje usred albuma skrivena je skladba s iznimnim potencijalom za hit koja jednostavno vapi za extended dance verzijom i odgovarajućom bjesomučnom radijskom eksploatacijom. Jedina pjesma na kojoj se Radio aktiv miče od svojih ska postulata je Ovo nije san, u kojoj vokalno participira Martina Geber Geby, pjevačica skupine Vikend revolucija, koja je osvojila Porina pjevajući uz skupinu Gretta lanjski hit Malena. Odlična Ovo nije san ima izrazitu funky liniju, zarazan refren i odličnu vokalnu međuigru pjevača Branimira Čubrila i Geby. Sigurno je da Radio aktiv ima mnogo napredniji radijus kretanja od nekih regionalnih bendova koji su razvikaniji i u ovom trenutku popularniji, a upotrebljavaju i ska elemente u svojem stilu. Album Stvarnost između reklama izvrsna je polazišna točka za transfer Radio aktiva među traženija imena na hrvatskoj pop–sceni.

N Piše: Vid Jeraj:

akon što su prvoborci sa zagrebačke tramvajske rute hip–hopa sišli s trona i posvetili se drugim životnim karijerama, ostao je jedino underground, koji je odjednom zanimljiv i jednom majoru kao što je Croatia Records. Kad su u studenome prošle godine Dječaci, otprije poznati kao dobri poznavatelji ženskog adolescentskog identiteta, izbacili najavni singl Bile starke, moglo se naslutiti koliko će novi album biti mračan, s obzirom na to da im je većina pjesama i dalje u prostoru između dva partyja. Jasnim komentarima o konzumerizmu, u pakeDječaci tu s autodestruktivnoFirma šću jedne mladosti koja ništa nije dobila na pladCroatia Records nju, prošaran je cijeli album, a cinici koji u naslovu albuma Firma vide refleksiju na album grupe TBF Maxon Universal mogli bi djelomično biti i u pravu. Bend koji je uvijek volio začiniti album nekim melosom, u suradnji s KUD–om Pleter, izbacio je Struju, kao ethno inačicu horrorcorea, s aranžmanom pomalo fantastičarske dimenzije, no masa ko masa, i taj mali iskorak prošao je potpuno nezapaženo. Nadareni dječaci sa Spinuta posljednjih su godina solo–projektima i ne samo producentskim (Kid Rađa) gostovanjima u drugim bendovima (Kiša metaka) dodatno zakuhali priču treće generacije domaćeg hip–hopa. S tim da je jasna vrijednosna linija razdvajanja između cajki, popa, trapa i hip–hopa potpuno posivjela, a ako baš hoćete i pobijeljela. Ono po čemu Firma ulazi u uho već na prvo slušanje jest njihov dobar stari sarkazam i raskalašeno plesanje preko ruba korektnosti, jer to što Zondo koji sve više zvuči kao Target, repa o maloljetnicama u pjesmi CMC, tek je vrh sante. Ono što albumu svakako nije trebalo jest hiperprodukcija: zašto je na albumu dvadeset pjesama, zašto ih nije dobrih dvanaest ili trinaest? Trebao bi nam to reći neki direktorčić iz izdavačke kuće. Zašto su pjesme (ako se tako može nazvati nešto na razini ideje ili skice) koje ne uspijevaju dotjerati ni do dvije minute ostale na albumu? I zašto je isti taj izdavač bio i prerevnosan prema pjesmi Plavuša; je l’ zbog sempla Imamo predsjednicu, koja se zbog toga može slušati samo na You Tubeu? Ovaj je album mogao biti i uravnoteženiji, a samim tim i bolji.

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5

Piše: Bojan Mušćet

rugi album riječke Moskve ukazuje na to da je najvitalnija hrvatska rock–scena nakon skupine Morso dobila još jedan bend s autentičnim pristupom i zvukom koji vrsno korespondira sa svjetskim trendovima. Glavni autor i gitarist Vladimir Tomić očito je artikulirao ideje pa je nakon solidnoga, ali ne pretjerano razrađenog prvijenca Poligraf iz 2012. godine bend zaplovio retro rock–tjesnacima u moru psihodelije.

Doduše, to je samo jedan od utjecaja koji se valjaju na jednome od boljih ovogodišnjih albuma. Prošlogodišnji hit Svijet je naš, s Ivanom Dečakom kao gostom, gurnuo je bend na top–ljestvice (što znači, da su — ako potraju Moskva — izbjegli sudbinu Vatre, benda u kojem pjeva njiLovesexdihov gost, koji je prvi velistorsion ki hit zabilježio tek nakon šest objavljenih albuma), a Dallas Records pjevačicu Tamaru Dorčić u širi vid(e)okrug. No ta pjesma je i jedina s potencijalom hita, ostale su uglavnom male studije o ljubavi i stvarnosti za klince. Vjerojatno najviše nedoumica izazvale su obrade pjesama Femme Fatale Velvet Undergrounda i Somebody To Love, najpoznatije u verziji Jima Carreyja, odnosno američkog psihodeličnog rock–sastava Jefferson Airpleane. Prilično hrabar zalogaj (rijetki su bendovi koji na regularne albume stavljaju obrade stranih rock–klasika. To je napravio Laufer s pjesmom engleskog rock–sastava iz šezdesetih The Troggs Wild Thing, u kojem se ističe vrsnost vokala Tamare Dorčić i smiješno mumljanje pratećih muških vokala. Upravo bi njezin vokal trebalo više brusiti: ondje gdje je nježan, cijela zvučna slika je bolja, a ondje gdje treba podviknuti, još uvijek nema uvjerljivosti. Sve je to izvrsno producirao Matej Zec, član Leta 3 i Morsa, uspješno prikrivajući nedostatke i ističući zanimljive autorske dosege Vladimira Tomića, koji se očito razvija u sve boljeg skladatelja i tekstopisca, kao i izvođačke manire ostalih članova benda. Upakiran u jedan od boljih ovitaka na hrvatskoj pop–sceni (rad poznatoga grafiti–majstora Slavena Kosanovića Lunara, koji podsjeća na manirizme Hayaoa Miyazakija), drugi album Moskve pokazuje da se rock na ovim prostorima može uspješno razvijati i u dosad ne baš eksploatiranim smjerovima.

ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Dubravko Jagatić Milan Majerović–Stilinović Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Naš ugledni pijanist, improvizator i skladatelj objavio drugi album

TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Vlastito izdanje

Prvi album nazvan Blefer, objavljen za Croatia Records, prošao je prilično mlako, a takav je i bio. Međutim, Ivan Veljača i Gordan Dragić, okosnica grupe Skaut, nisu se predali niti su ostali obeshrabreni, već su uzeli stvar u svoje ruke i prionuli snimanju drugog albuma. Album nosi nemaštovit naziv II, ali ih zato predstavlja kao punokrvni rock–bend i jedno od većih ovogodišnjih iznenađenja. Čvrsti rock–zvuk, pjesme na hrvatskom jeziku i aranžmani kojih se ne bi postidjeli ni najveći rock–bendovi koji trenutačno haraju svjetskom rokerskom scenom. Izuzetno pitko i radiofonično, ali s jakim gitarističkim rifovima i pjesmama koje imaju glavu i rep. Povremeno ti gitaristički rifovi dodiruju heavy metal, ali aranžmanski su to ipak čistokrvne rock–pjesme. Na trenutke drsko i bezobrazno (kao što i treba biti), ali istodobno dovoljno podatno da kupi publiku. Naglašeni rock groove koji Opća opasnost sve godine svoje karijere nije uspjela dotaknuti, čvrstina koju Vatra nikada neće doseći i snaga koju danas ima malo koji hrvatski rock–bend, karakteristike su novog albuma grupe Skaut na koji svakako treba obratiti pozornost. I dok su se stilski slični hrvatski bendovi odlučili predstaviti domaćoj publici na engleskom jeziku, Veljača i Dragić ne bježe od hrvatskog jezika, dokazujući da jednako dobro funkcioniraju pjesme i na materinjem jeziku, ne zanoseći se globalnom karijerom. Štoviše, uz dobar PR i menadžera koji zna svoj posao, Skaut bi mogli postati jako regionalno ime. (Dubravko Jagatić)

B’s FUNstellation

Sixto Destinatio Tokyo

Još jedan uspješan istup mlađeg naraštaja hrvatskih džezista! B’s FUNstellation jedan je od najaktivnijih sastava na našoj jazz sceni. Nakon mnogobrojnih nastupa diljem Hrvatske, svoj su prvi CD Sixto predstavili 25. svibnja 2015. na koncertu u zagrebačkom bivšem kinu Mosor, u sklopu sezone Monday Nights u organizaciji Zagreb Jazzorkestra. S promotivnim su koncertima nastavili u Koprivnici, Grožnjanu, Zadru... Vođa seksteta B’s FUNstellation je jazz trubač, krilničar i skladatelj Zvonimir Bajević koji ga je prije tri godine i utemeljio, a članovi su

njegovi prijatelji, uglavnom dugogodišnji suradnici HGM Jazz Orkestra Zagreb. Danas neki od njih s njim sviraju i u Jazz orkestru HRT–a. Bajeviću se vjerojatno ne bi svidjela podjela na vođu i članove, jer se od početka djelovanja sastava zalaže za ravnopravnost svih sudionika i sve ih potiče na aktivan odnos u stvaranju glazbe. Naime, svi su ravnopravno zastupljeni kao solisti, većina i kao autori. Zahvaljujući iskustvu što su ga stekli u spomenutim orkestrima, u sekstetu se očituje uvjerljivost u mnogim važnim glazbenim segmentima: organizacijskom, skladateljskom, aranžerskom i interpretacijskom. No važnije od svega je to što se u njihovim izvedbama osjeća polet, mladenački zanos, žar i radost muziciranja. Osim bubnjara Adriana Bernobića i kontrabasista Gorana Rukavine, svi se predstavljaju i kao skladatelji: Bajević sa skladbama The Long Winter i Dafnis, trombonist Miron Hauser sa Sixto i Concha, pijanist Luka Žužić (poznatiji kao trombonist) s The Camper Dreams i Limbo, a Mario Bočić s Gaia i East’n’Boogie. Iako je riječ o mlađim glazbenicima, svi već imaju skladateljsko iskustvo, što se osjeća u djelima uvrštenim na ovo izdanje, a svako od njih odlikuje drukčiji karakter. (Davor Hrvoj)

Marko Ramljak

Mindset Reflektor Music

Treći album violinista i skladatelja Marka Ramljaka Mindset donosi deset izvedbi njegovih skladbi koje nas vraćaju u sedamdesete godine prošloga stoljeća, u zlatno doba jazz–rocka. Naime, on je jedan od najvažnijih hrvatskih predstavnika toga žanra. Iako stilski svira na tragu utjecajnih Mahavishnu Orchestra ili sastava Jean–Luca Pontyja iz spomenutog razdoblja, uspio je izbjeći zamku kopiranja, posebice zahvaljujući inkorporiranju elemenata mediteranske i balkanske glazbe. CD je snimio s dugogodišnjim suradnicima, glazbenicima verziranim u tom idiomu, klavijaturistom Maasejom Kovačevićem i bubnjarom Branimirom Gazdikom, s kojima redovito svira u Gibonnijevu sastavu, te kontrabasistom i bas–gitaristom Lukom Veselinovićem. Kao gosti, svaki na snimanju jedne izvedbe, pridružili su im se harmonikaš Elvis Stanić, saksofonist Lenart Krečič i gitarist Vlatko Stefanovski, dok u trima skladbama svira francuski udaraljkaš, podrijetlom Indijac, Stephane Edouard. Ramljak ih je odabrao vodeći računa o karakteru pojedinih djela. Primjerice Stefanovski, koji svira u izvedbi skladbe znakovita naziva, Two Worlds, donosi duh bugarske narodne glazbe, što je blisko djelima koja je stvarao sa svojim jazz–rock sastavom Leb i sol te posebice u duu s Miroslavom Tadićem; Elvis Stanić izvedbu naslovne skladbe albuma oplemenjuje svirajući harmoniku

koja donosi poseban zvuk, te u preplitanju s violinom i poseban ugođaj; a Lenart Krečić u izvedbi skladbe Bungie Jump, u solu, ali i u srčanim međuigrama s Ramljakom donosi posebno uzbuđenje. Naime, iako je Ramljak autor svih skladbi, njegovi su suradnici uvelike pridonijeli oblikovanju zvuka i karakteru izvedbi. (Davor Hrvoj)

zvuka. Album od četrnaest pjesama, od kojih je jedanaest »jučerašnjih klasika«, odsvirali su Pijere (gitara, vokal, harmonika, električni glasovir), 6x6 (bas, prateći vokali), Razorblade Jr. (vokal), Zet (bubnjevi) i Dadvid S (gitara). Album je snimljen 2013. godine u zagrebačkom studiju Kramasonik u suradnji Hrvoja Nikšića i Mihaela Belea, dok je miksanje i mastering radio Bele u studiju Deus Ex Machina, koji je s bendom i koproducirao album. Bend je djelovao od 1991. do 1998. godine, u razdoblju vjerojatno najnesklonijem bavljenju umjetnošću u novijoj hrvatskoj povijesti koje teče istovremeno s profiliranjem druge generacije tzv. »bijele buke« u SAD– u, sceni koju je u nas izdašno pratio časopis Heroina Nova. Pokazavši se kao izrazito vitalan i otporan, bijes bijelih muškića i danas u vagonima pristiže na europske festivale, dok su ovi zagrebački momci doživjeli bar to zadovoljstvo da pjesme napokon odsviraju i snime »kako bog zapoveda«. Antifonijske solo–dionice, bilo bubnjeva bilo distorzirane bas–gitare s potpisom nalik na Morseovo pismo, crescenda i decrescenda na liniji obrane istog takta, idiosinkroni su rukopis benda u kojem je možda jedna ritam–gitara previše, ali je prljavo bučni vokal sasvim sigurno u tradiciji nepisanog pravila da ruši mlade laste u letu. Tu je i tematika trauma disfunkcionalnih obitelji, iz koje se bježi u naručje nepouzdanog Djeda Mraza i jedne osebujne klaustrofobije koja asocira na Kubrickove klasike. No jedno je sigurno, takav žanrovski melanž već dugo nije odsviran s takvom elegancijom i samouvjerenošću na ovim prostorima. Petica iz produkcije, kad je već pijanist upucan. (Vid Jeraj)

The Hood Fellas

Fat Manager Dallas Records

Ovaj je CD još jedan pokazatelj velike aktivnosti glazbenika liburnijskoga jazz kruga, a radi se o velikom broju nadarenih i već afirmiranih umjetnika. Iako rade u vrlo teškim uvjetima sa skromnim mogućnostima za nastupe, džezisti toga miljea redovito objavljuju albume. Iznimno je važno da, osim što redovito nastupaju, na diskografskim izdanjima dokumentiraju svoje stvaralaštvo u pojedinom razdoblju karijere. Iako su već surađivali u različitim sastavima, gitarist Bruno Mičetić, pijanist Zvjezdan Ružić i kontrabasist Henry Radanović iz Rijeke te bubnjar Dušan Kranjc iz Pule, prvi su put svoju suradnju zabilježili kao sastav The Hood Fellas. Glazbena zrelost mladih glazbenika očituje se u postizanju privida jednostavnosti njihovih izvedbi, u opuštenosti kojom sviraju, strpljenju i nepretencioznosti. Riječ je o suvremenom jazzu s elementima bliskih podžanrova. Sjajna uigranost i mirnoća kojima se odlikuju sve izvedbe, te prijemljive autorske skladbe ovo izdanje čine vrijednim ostvarenjem hrvatske jazz diskografije. Najzastupljeniji su autori Ružić i Mičetić, dok se Radanović predstavio jednom skladbom. Izvedbe se doimaju kao da su nastale bez napora, a takva se slika stvara i u pogledu skladbi; logične su i prirodne, kao da su pisane upravo za glazbenike koji ih sviraju. Možda i jest tako. Naime, svi su se spomenuti autori, osim kao interpreti, već dokazali i kao skladatelji u mnogobrojnim, pa i vlastitim projektima. (Davor Hrvoj)

Ha Det Bra

Societea for Two Geenger Records/PDV

Dvadesetak godina trebalo je čekati da jedan od prvoboraca zagrebačke noise–rock scene, legendarni bend Ha Det Bra, iz kojeg su nastali poznatiji Analena i Gone Bald, dobije vinil, svoj statusni nosač

Lovely Quinces

Meet me in Moscow LAA

Mlada hrvatska kantautorica Dunja Ercegović, koja nastupa pod imenom Lovely Quinces, novim je EP–om Meet me in Moscow definitivno dokazala da njezin uspjeh nije slučajan, već da je u pitanju izuzetno talentirana autorica i pjevačica pred kojom je svjetska karijera. Otkad je 2012. na YouTube stavila svoju pjesmu Wrong House, njezina je karijera jednostavno eksplodirala jer je publika bez ikakve pomoći medija i bilo koje vrste vjetra u leđa prepoznala umjetnicu čije vrijeme tek dolazi i koju treba pratiti iz pjesme u pjesmu. Godine 2013. objavljuje prvi EP No room for us koji glazbeni kritičari u Hrvatskoj proglašavaju najboljim domaćim izdanjem objavljenim te godine. Naredali su se koncerti, ali i nastup na prestižnom sajmu glazbe i glazbenika South By Southwest u Austinu (Teksas, SAD), a sredinom ove godine i europska turneja s američkom grupom Giant Send Howea Gelba te još nekoliko nastupa s novom grupom Thur-

stona Moora (ex Sonic Youth). Ukratko, i ta su dva glazbenika svjetske reputacije u Dunji prepoznali veliki potencijal i pružili joj ruku na početku karijere. Taman nakon završetka turneje izlazi njezin drugi EP Meet me in Moscow. Dok debitantski EP sadrži pjesme koje je Dunja, predstavivši svoj ogoljeni glas i neskriveni talent, otpjevala samo uz akustičnu gitaru, na drugom EP–u predstavlja se uz kompletnu bendovsku podršku. Sjajni aranžmani, upadljivo dobra produkcija (Mark Mrakovčić) i prekrasan glas Lovely Quinces koja kao da se u međuvremenu oslobodila i pustila da impresivni vokal izađe iz nje kroz pjesme koje će malo koga ostaviti ravnodušnim. Pet prekrasnih komada među kojima je teško izdvojiti najbolju; svaka ima potencijal velike pjesme, i to na globalnoj sceni. Dvadeset tri su joj godine tek i cijeli svijet joj je pod nogama, a sudeći po ovom EP–u, vrata su joj širom otvorena. (Dubravko Jagatić)

Bebé na Volé

Time of Great Depression Vlastito izdanje

Kako blues na ovim prostorima dobiva sve veći prostor za djelovanje, nije čudno da se Adam Semijalac, odnosno njegov one man band Bebé na Volé odlučio dokumentirati stvaralaštvo koje već petnaest godina distribuira na klupskoj sceni. Time of Great Depression je kolekcija od trinaest pjesama koje je odabrao i producirao Višeslav Laboš, a objavljena je u vinilnoj verziji. Očito je da je tu riječ o prilagođavanju postojećih snimki izvornoga pristupa, a ne o nanovo snimljenim materijalima. Upravo je produkcija ono što ovaj album izdvaja iz mnoštva sličnih ostvarenja. Laboš je pronašao sjajnu osnovu za ambijentalne zahvate na temelju originalnih zapisa pa Semijalčev blues dobiva novu razinu koja produkcijski zaziva ponajbolje sukladne radove iz devedesetih koje su kreirali HC Boxer, Zhel, NoNameNoFame i Galax 54. Električna nadgradnja standardnih blues idioma, uz zadiranje u drukčije žanrove, svakako pridonosi autentičnosti ovoga izvođača i njegovu stvaralaštvu daje vrlo filmičan prizvuk. Svi ti elementi zapravo su ravnopravni njegovu vokalu koji se ne ističe nekom osobnošću, ali kad je posrijedi uvjerljivost, Semijalac uistinu zna kako jasno i glasno prenijeti poruku (na engleskom jeziku). Bebé na Volé na ovdašnjoj sceni ima uistinu kultni underground status koji ovaj album neće mnogo promijeniti. No njegov ulazak u diskografiju svakako je velik dobitak za hrvatsko glazbeno izdavaštvo, s obzirom na to da je riječ o jednome od najzanimljivijih albuma realiziranih u posljednjih nekoliko godina. Kad je posrijedi blues, ovo ostvarenje pripada samome vrhu hrvatske produkcije toga stila. (Bojan Mušćet)

NOVI SINGL/ALBUM NA VIDIKU dobranich.bochich feat.ST

Čov(j)ek Dancing bear

Glazbeni kolektiv dobranich.bochich osnovali su bubnjar Đuro Dobranić (Tannu Tuwa, No!Mozzart, Chui, Mangroove, Sinestet, Dž81) i klavijaturist Silvio Bočić (Nikol/Luka i Vedran, Big band Karlovac, S.K.A., FMA). Njihov je premijerni singl snimljen u suradnji s Aleksandrom Stojkovićem ST–om iz trip– hop grupe Goribor koji je otpjevao vokale i napisao tekst, dok produkciju i gitare potpisuje Valent Samardžija. Dobranić, kao jedan od najzaposlenijih bubnjara klupske scene, čije dugometražne vrline nisu u pitanju, s kolegama noćnim ćukovima ili netopirima, Valentom i Silvijom, opipao je singl cobhamovskog pulsa s kristalnim klavijaturama ranog detroitskog zvuka. ST–ov nezainteresirani vokal jednim promijenjenim slovom kompletno mijenja vizure, sve je spremno za soundtrack, samo se čeka Žeželj da nacrta strip. (Vid Jeraj)

BROJ 192, SRPANJ 2015.

Skaut

80 BROJ 192, SRPANJ 2015.