Cantus196 web by HDS.hr

ISSN 1330–4747 ČASOPIS HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA | BROJ 196 | TRAVANJ 2016. | CIJENA 22 kn 00416 9

771330

474007

Nezadovoljstvo odlukom HRT–a

Eurosong 2016. i hrvatski autori Nagrađeni novi naraštaji skladatelja

Tibor Szirovicza Valerija Vranješ Juraj Marko Žerovnik Autorski koncerti HDS–a

Intervjui

Mirela Priselac Remi, Mile Kekin, Auguste Notografija

Album za pjevanje i sviranje hitova Zrinka Tutića 63. Zagrebački festival

Nagrada splitskom neoromantičnom valu

Tema broja: Porin 2016.

Trijumf Matije Dedića, Massima, Gordana Tudora te grupa Hladno pivo i Elemental

Julien Duval

Alfi Kabiljo kao autor komorne klasične glazbe

UVODNIK Riječ urednice

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Poštovani čitatelji, u novom broju našega časopisa donosimo događaje koji su obilježili turbulentni prijelaz iz 2015. u 2016. godinu. Premda su sveprisutne političke mijene najsnažnije utjecale na sve segmente našega društva, glazba kao da je uspjela ostati izvan toga. Čini se da njome i u ovo grubo vrijeme najviše vlada ljubav u najširem smislu riječi, kao tema, kao motivacija i kao poticaj za stvaranje. Već su Damir Martinović Mrle te njegova životna i profesionalna partnerica Ivanka Mazurkijević obilježili godinu na odlasku zajedničkim projektom u Teatru &TD. Mrletov matični bend Let 3 dva mjeseca poslije koncertno se referira na ljubav u kontrapoziciji slaveći Antivalentinovo, dok je Pavel u Vintageu održao večer za pamćenje uz romantičarsko veličanje Dana zaljubljenih. Krajnji okvir broja čini Porin, održan 17. ožujka i ove godine u Splitu, koji se u gradu pod Marjanom dobro usidrio i ne misli tako brzo odjedriti. Uspjeh je bio nenadmašan i čini temu našega izdanja. Njegove boje ovaj put su dugina spektra, u širokom stilskom rasponu, od pitkog jazza Matije Dedića, preko Massimova mainstream šansonijerskog popa do alternativne suvremene glazbe skladatelja–saksofonista Gordana Tudora, žestokog punk rocka Hladnog piva ili pak ironijskog hip–hopa grupe Elemental, kojoj je pripao kipić za pjesmu godine. Dijalog i međusobno upoznavanje te uvažavanje predstavnika nespojivih žanrova — to je ono što takve priredbe potiču, a istodobno i proklamira naš časopis. Ako imate potrebu sudjelovati u tome, slobodno nam se javite na elektroničku poštu cantus@cantus.hr ili nazovite na broj 01/48 25 360.

U s vo j e n G o d i š n j i f i n a n c i j s k i p l a n z a 2 016 .

Uoči Božića 2015. održana je izvanredna Skupština Hrvatskog društva skladatelja

dvorani Hrvatskog društva skladatelja 17. prosinca 2015. održana je izvanredna skupština Hrvatskog društva skladatelja s jednom jedinom točkom dnevnog reda: usvajanje Godišnjeg financijskog plana za 2016. godinu.

Razlog sazivanja skupštine, prema riječima glavnog tajnika Društva, Antuna Tomislava Šabana, nova je zakonska obveza svih udruga u Hrvatskoj da su do kraja tekuće godine obavezne usvojiti financijski plan za sljedeću godinu. Rad-

S veseljem iščekujemo vaše komentare, kritike i želje. Uživajte u našem časopisu. Jana Haluza

glavna urednica časopisa Cantus

Publika posljednje Skupštine HDS–a

no predsjedništvo Skupštine: Zoran Juranić (predsjednik HDS–a), Ante Pecotić (dopredsjednik HDS–a) i Antun Tomislav Šaban (glavni tajnik HDS–a) predstavilo je najvažnije točke prijedloga financijskog plana koji je jednoglasno usvojen. Nakon usvajanja financijskog plana, prisutnima se nakratko obratio direktor HDS ZAMP–a, Nenad Marčec, i okupljenima predstavio poslovne rezultate ZAMP–a u 2015., istaknuvši da služba već posljednjih deset godina bilježi stalni rast, čak i u vremenu gospodarske krize. Glavni tajnik Šaban osvrnuo se na godi-

nu na izmaku u kojoj je Društvo proslavilo svoju 70. obljetnicu, istaknuvši najvažnije projekte i uspjehe HDS–a. Kao jedan od izazova u budućnosti, glavni tajnik izdvojio je pozicioniranje sektora kulturnih i kreativnih industrija u gospodarskom kontekstu Hrvatske i najavio posebne aktivnosti HDS–a u tom smjeru tijekom 2016. godine. Izvanredna skupština bila je ujedno i prilika za božićni domjenak te susret i druženje starih i novih generacija autora i zaposlenika Hrvatskoga društva skladatelja. (HDS)

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Glavni tajnik Šaban osvrnuo se na godinu na izmaku u kojoj je Društvo proslavilo svoju 70. obljetnicu

Moćna trojka predvodi Skupštinu: predsjednik Zoran Juranić, dopredsjednik Ante Pecotić i glavni tajnik Antun Tomislav Šaban

Zakuhavanje u hodniku: Robert Milevoj, Mirjana Matić i Alka Vuica

Po završetku Skupštine, krenulo je neformalno druženje starih prijatelja i kolega

Premijera predstave nastale na inicijativu HDS ZAMP–a, 5 . o ž u j k a 2 016 . u Z e K a e M u

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Priroda i društvo ili o važnosti poštivanja autorskog rada i prava

S ciljem edukacije srednjoškolaca i učenika viših razreda osnovne škole, predstava tematizira važnost poštovanja rada umjetnika i kreativaca te poštovanja autorskog prava i intelektualnog vlasništva Piše: Marina Ferić Jančić

Glumci-interpreti predstave Priroda i društvo Dora Polić Vitez, Mia Biondić i Jasmin Telalović

ostalih poduzetnika, pa čak i više, izloženi velikom riziku. Govoreći»jezikom mladih«, educira ih i o važnosti kulture za razvoj čovječanstva, o važnosti i odgovornosti umjetnika i kreativaca za društveni razvoj. Sve je to upotpunjeno s nekoliko glazbenih brojeva kojima se još više približava ciljanoj publici, a u kojima glumački ansambl pokazuje i svoje dobre glazbene talente.

Pogonsko gorivo Premda je ona namijenjena prije svega mladima, i oni stariji u Prirodi i društvu mogu uživati i, potaknuti snažnom energijom glumačkog ansambla, razmisliti o važnosti intelektualnog vlasništva, kao pogonskog goriva 21. stoljeća,

ve, HDS ZAMP zahvaljuje na otvorenosti i elanu svima koji su ovaj projekt, jednu našu ideju da kazališnom predstavom pokažemo važnost poštovanja autorskog rada i prava, tako uspješno realizirali. Originalan koncept, elan i čarobna energija autorskog tima i glumačkog ansambla predstavi daju dušu i izravno utječu na gledatelje. Vjerujemo da je to odličan način za približavanje važnosti autorskog rada i njegove zaštite upravo mladoj publici, u kojoj su sigurno i neki budući (možda i sadašnji) kreativci redatelji, glazbenici, dizajneri... Nadamo se

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

redstava o autorskim pravima i intelektualnom vlasništvu u doba interneta Priroda i društvo vrlo je uspješno predstavljena publici premijernom izvedbom u Zagrebačkom kazalištu mladih, 5. ožujka. Taj zanimljiv i edukativni spoj kazališta i glazbe, nastao na inicijativu HDS ZAMP–a i prema konceptu Maje Sviben, Nore Krstulović i Vedrana Peternela iz umjetničkog kolektiva SKROZ, u režiji Nore Krstulović, već je izazvala veliko zanimanje medija. Sudeći prema izvedbama u subotu i nedjelju, uspješnost predstave potvrdili su i gledatelji. Tako je oba dana prepuno gledalište Dvorane Polanec ZeKaeMa, burnim pljeskom nagradilo odličnu izvedbu glumačkog ansambla koji čine Edvin Liverić, Jasmin Telalović,

Glavni direktor HDS ZAMP-a Nenad Marčec: Predstava je odličan način približavanja mladima

riroda i društvo razbija predrasude o lagodnom i dokonom životu umjetnika, poručujući da umjetnici i kreativci itekako u svoja djela ulažu rad, talent, vrijeme, emocije, novac...

Ante Cash: »Platite ponekad to što slušate!«

Dora Polić Vitez, Zoran Čubrilo, Mia Biondić i Anđela Ramljak, kao i redateljicu i autorski tim.

Zabavno i poučno Glumci na sceni u modelu televizijske emisije naziva Priroda i društvo, koju vodi novinarski dvojac i čiji su gosti gđa Autorica, gosp. Korisnik i gosp. Posrednik, na zabavan i poučan način raspravljaju o tome što je napredak tehnologije s vremenom donio autorima, a što onima koji uživaju u njihovim djelima? Kako su se kroz povijest mijenjala prava jednih i obveze drugih, a kako s njima stojimo danas? Jesmo li u svakodnevnoj potrazi za novim sadržajima svjesni zamki pojedinaca ili kompanija koje profitiraju na račun kreativaca, autora djela, ne dijeleći s njima ništa ili ostavljajući im tek mrvice? Priroda i društvo razbija predrasude o lagodnom i dokonom životu umjetnika, poručujući da umjetnici i kreativci itekako u svoja djela ulažu rad, talent, vrijeme, emocije, novac te da su poput

ali i o važnosti autorskog rada i kulture za razvoj čovječanstva. Dodatni»začin« predstavi su i gostovanja poznatih autora i drugih kreativaca u njoj (Damir Urban, Ante Cash, Luka Bulić, Zoran Prodanović Prlja, Sara Renar, Mr. Lee & Ivana Sky, Kandžija i Mirela Priselac Remi, Davor Gobac, Mile Kekin, Darko Rundek itd.). Na subotnjoj premijeri ansambl je ugostio Damira Urbana, a u nedjelju Antu Casha. S njima su porazgovarali i o autorskim pravima. Tako je Urban kazao da su autorska prava glazbenika u Hrvatskoj dobro zaštićena, kao i da bi se i drugi mogli i trebali na taj način organizirati. Što se tiče problematike zaštite intelektualnog vlasništva u internetskoj eri, istaknuo je da se u Hrvatskoj događa isto što i diljem svijeta. »Predstava je zabavna, ali i poučna, te propitkuje uvriježeno mišljenje da je umjetnost javno i besplatno dobro. Dakle, okanite se tog mišljenja i platite ponekad to što slušate«, poručio je Ante Cash. »Kao inicijator i koproducent predsta-

Dora Polić Vitez i Anđela Ramljak u prizoru iz predstave Priroda i društvo

da će im ova predstava biti i nadahnuće!« komentirao je nakon premijere glavni direktor HDS ZAMP–a Nenad Marčec. Uz predstavu, na koju organizirano dolaze srednjoškolci i učenici viših razreda osnovne škole, učitelje i nastavnike potiče se da koristeći edukacijske materijale s učenicima obrade i temu važnosti poštivanja autorskog prava, po-

sebice u internetskoj eri. Edukacijski materijali dio su finskog programa namijenjenog osnovnim i srednjim školama, a HDS ZAMP ih je prilagodio i dobio odlične ocjene struke i djelatnika Agencije za odgoj i obrazovanje. Pozivamo vas da se uz Prirodu i društvo u ZeKaeMu dobro zabavite, no s obzirom na zanimanje publike i činjenicu da su sljedeće izvedbe rasprodane, karte svakako nabavite na vrijeme.

I nakon Kabilja — Kabiljo! Bogatom Komornijadom HDS i CANTUS d.o.o. obilježili skladateljev 80. rođendan

Piše: Jagoda Martinčević

ili smo na Partiju kod Tamare de Lempicke, razgledali slike Marka Chagalla, upoznali jednog rastresenog profesora matematike, susreli Velog Jožu i Velu Jožicu koji i danas bdiju nad romantičnom pričom rimskog legionara i lijepe seljančice iz Vineža, toptali nogama i pratili Sumerane Annu i Aki uz deset flauti, pozdravili Menuhina i Casanovu i na kraju se još učlanili u Svjetsku hedonističku stranku…! I sve to glazbom Alfija Kabilja u prigodi obilježavanja njegova 80. rođendana.

Glazbeni domjenak

io je to još jedan novi Kabiljo, i sjetan i srdit, i liričan i dramatičan, a nadasve iskonski poznavatelj zvuka.

Bila je to doista prava rođendanska torta koju su svojem zaslužnom članu u Koncertnoj dvorani Blagoja Berse nove Muzičke akademije 10. ožujka priredili kolege, Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus d.o.o. A Party ili, možda ljepše po naški, razigrani glazbeni domjenak nazvan Komornijada, predstavio nam je dio Kabiljove

skladateljske svestranosti koja se već godinama prepliće u zabavnim i ozbiljnim autorskim smjerovima, od pjesme do simfonije, od mjuzikla do filmske glazbe i dramskoga kazališta, napokon i do komornoga izričaja kojemu se majstor Kabiljo sve strastvenije posvećuje. Pokazao je to i autorski odabir skladbi za rođendanski koncert u kojem se doduše našlo i nešto mjuzikalske glazbe, dakle žanra koji je Kabilja, uz popularne melodije i šansone, obilježio kod najšire publike. No njegovi su skladateljski interesi otišli dalje pa su ulomak iz mjuzikla Kralj je gol i dodatak iz Jalte, Jalte bili tek podsjetnik, nipošto primarna odrednica autorskoga profila koji je danas Kabilju na prvome mjestu. A sve spomenuto društvo s početka teksta pripada autorovim komornim preokupacijama, od kojih svaka ima svoju »programsku« priču namijenjenu određenom glazbalu ili ansamblu, u sasvim određenim situacijama i događajima.

Energija i optimizam Na kraju koncerta slavljenik je gospodski zahvalio brojnim interpretima svoje glazbe, rekavši da ona u njihovim izvedbama zvuči čak i bolje nego u napisanim notama! Odzvonilo je to u duhu Kabiljova uvijek pozitivnog skladateljskog ozračja koje pršti energijom i optimizmom, čak i kad je riječ o izvedbeno iznimno zahtjevnim skladbama. A da je doista tako, pokazali su već i uvodničari u koncert, briljantni duo D&B, pijanisti Dubravka Vukalović i Bruno Vlahek, koji su nakon ulomaka iz mjuzikla Kralj je gol i opere Casanova u Istri za klavir četveroručno još jedanput pokazali svoje umijeće u duhovitoj suiti za dva glasovira Party u kojem se osim uvodnoga kola i susreta sa svjetskom gospođom De Lempickom na kraju našao i stavak To (ni)je bolero kao svojevrstan hommage Ravelu, tek jednoj od ličnosti koje Kabilja inspiriraju za komorne glazbene priče. Jedna od njih je i ona dirljiva o Guslaču na ulici, suiti za violinu solo koju je Kabiljo posvetio uspomeni na velikoga Menuhina i njegovu posve nezapaženu

Matej Grgić

A u t o r s k i k o n c e r t A l f i j a K a b i l j a , 10 . o ž u j k a 2 0 16 . u Dvorani Blagoja Berse na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Uslijedila je još jedna autorova simpatija nadrealističkoga artizma u skladbi Balogijada, ciklusu pjesama na tekstove Zvonimira Baloga, u interpretaciji sjajno zvučećeg i očito raspoloženog Giorgia Suriana koji je uz pijanisticu Lanu Bradić izveo pravi mali performans. Surian se pokazao i duhovitim Casanovom, naslovnim likom Kabiljove opere Casanova u Istri, iz koje su, uz sudjelovanje sopranistice Martine Zadro te Lane Bradić za klavirom, izvedena tri vokalna ulomka. Na kraju je Surian razgalio dvoranu izmamljenim dodatkom, songom ruskoga sobara Griše iz legendarnog mjuzikla Jalta, Jalta, uz klavirsku pratnju samog autora. Posve izniman instrumentalni dio Komornijade ispunile su još četiri skladbe, vrlo različite karakterom i majstorskim odabirom glazbala te njihovih spajanja,

Neodoljivi nastupi Svjetskoj hedonističkoj stranci (WHP) kojoj Kabiljo neprijeporno pripada svojim neuništivim mladenačkim optimiz-

vaka autorova komorna preokupacija ima svoju »programsku« priču namijenjenu određenom glazbalu ili ansamblu, u sasvim određenim situacijama i događajima.

mom, svoj su dobar prinos dali kornist Hrvoje Pintarić, trombonist Ivan Mučić i pijanistica Tamara Jurkić Sviben u trostavačnom Prijateljskom triju da bi spektakularna Komornijada završila neodoljivim nastupom Zagrebačkog ansambla flauta pod vodstvom a koga drugoga doli Renate Penezić! Deset flautistica poigravalo se i nadigravalo zadivljujuće vješto čarolijama suite Anunnaki, dražesnom sumeranskom legendom o »onima koji su došli s Neba na Zemlju«, upoznavajući na tom putu sve zamke i čari ljubavnih igara, ljubavnih svađa, sastanaka i rastanaka. Bio je to još jedan novi Kabiljo, i sjetan i srdit, i liričan i dramatičan, a nadasve iskonski poznavatelj zvuka koji želi doseći. I doista, sve mu to uspijeva! A tek mu je osamdeseta! I, kako je i red, okrugli rođendan čestitao mu je u ime kolega glavni tajnik Hrvatskoga društva skladatelja Antun Tomislav Šaban, pročitavši i prigodno pismo koje je uputio ministar kulture Ozareni Alfi Kabiljo u publici uz prijatelje i kolege Zlatan Hasanbegović.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Duhoviti Casanova

preplitanja i muzikalne komunikacije. Taj je dio otvorila dragocjena flautistica Renata Penezić, izvevši uz pijanisticu Zariju Alajbeg Galuf najprije stavak Prelepi Zagreb moj iz Putujuće flaute br. 1, a zatim je praizvela pitoreskno raznobojnu Veneciju iz Putujuće flaute br. 2, suite koja je još u nastanku i od koje možemo očekivati i nastavak Kabiljove zemljopisne komornijade. »Sjajna multiflautistica«, kako ju je nazvao Kabiljo, Renata Penezić još se jedanput pojavila na podiju, ovaj put u Triju Osor uz violončelista Petra Kovačića i pijanisticu Zariju Alajbeg Galuf, kako bi zajednički izveli jednu od Kabiljovih najboljih skladbi Liburnijski trio, o kojem je kolega Pero Gotovac napisao svu silu pohvala, ističući Alfijev »bogomdani muzikalitet«, ali i »anđela čuvara« nepresušne inspiracije, invencije i inteligencije… Dodajmo još i onog posve specifičnog kabiljovskog duha koji u ovu priču upliće i obitelj Veloga Jože, ali i majstorski interpoliran ugođaj istarskoga pučkoga melosa, na tragu ponajboljih nositelja toga na sreću još neizumrlog skladateljskog idioma.

Matej Grgić

svirku na ulici pred sefardskom sinagogom u Sarajevu! I u ovoj prigodi guslač je bio naš prvorazredni Anđelko Krpan koji je s očitim zadovoljstvom uz Tamaru Jurkić Sviben odsvirao i Dvije chagalleske u počast Chagallu i Kabiljovim djetinjim uspomenama na fantazmagorične prizore velikog nadrealista slikarskoga kista.

Matej Grgić

»Sjajna multiflautistica«, kako ju je nazvao Kabiljo, Renata Penezić najprije je nastupila uz Briljantni duo D&B, pijanisti Dubravka Vukalović i Bruno Vlahek pijanisticu Zariju Alajbeg Galuf, a poslije i u Triju Osor

Puna dvorana pljeskala je Zagrebačkom ansamblu flauta

Duhovitog Casanovu iz Kabiljove opere oživio je nacionalni prvak Giorgio Surian uz Lanu Bradić za klavirom

Odabrani novi dobitnici stipendije Fonda Matz kojim raspolaže Hrvatsko društvo skladatelja

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Valerija Vranješ i Juraj Marko Žerovnik – neke nove skladateljske snage Na ovogodišnji Natječaj za stimulaciju stvaralaštva mladih skladatelja iz sredstava Fonda Rudolf i Margita Matz pristiglo je deset prijava

Razgovarala: Nina Šala

ahvaljujući fondu supružnika Rudolfa i Margite Matz, koji su odlučili sav svoj prihod od autorskih naknada za izvođenje Matzovih djela ostaviti mladim, neafirmiranim skladateljima do navršene tridesete godine, i ove je godine omogućeno stipendiranje novih skladateljskih snaga.

Najzreliji kandidati Na ovogodišnji Natječaj za stimulaciju stvaralaštva mladih skladatelja iz sredstava Fonda Rudolf i Margita Matz pristiglo je deset prijava. Tročlano povjerenstvo Hrvatskog društva skladatelja (Silvio Foretić, predsjednik, Zoran Juranić te Frano Đurović) razmotrilo je pristigle materijale i zamolbe te je na sjednici održanoj 9. veljače 2016. predložilo visinu ovogodišnje stipendije/stimulacije te broj stipendista. Predloženo je da samo dvoje kandidata primi ovogodišnje stipendije/stimulacije u visini od po 20.000 kuna na temelju uspješnosti priloženih skladbi, preporuka profesora i dosadašnjih postignuća. Skladateljski najzrelijima u svladavanju skladateljske tehnike te s najviše potencijala za daljnji razvoj pokazalo je dvoje studenta kompozicije Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, Valerija Vranješ te Juraj Marko Žerovnik. Ovogodišnji dobitnici stipendije Fonda Rudolf i Margita Matz, mladi studenti kompozicije Valerija Vranješ (1991.) i Juraj Marko Žerovnik (1993.), talentirani su i marljivi mladi glazbenici koji znaju da vlastito napredovanje nije moguće bez neprestanog učenja i daljnjeg usavršavanja. Valerija Vranješ je prije studija kompozicije pohađala studij teorije glazbe, dok je Juraj Marko Žerovnik

istovremeno na dva studija: na kompoziciji i na studiju klavira u klasi profesora Đorđa Stanettija.

Dopunjujući studiji Oboje ste, kao dobitnici stipendije Fonda Matz, za svoj drugi studij odabrali kompoziciju. Što vas je potaknulo da odaberete to usmjerenje i u kojoj mjeri vam prvi studij, teorije glazbe i klavira, pomaže ili odmaže u skladanju? Valerija: Iako sam željela upisati studij kompozicije, još kao učenica teorijskog odjela Glazbene škole Frana Lhotke u Sisku osjećala sam da nisam spremna za taj studij pa sam odlučila upisati teoriju. No želja je ostala i tek sam na kraju druge godine teorije odlučila upisati drugi studij. U međuvremenu sam aktivno skladala, uglavnom djela za klavir, a na drugoj godini skladala sam Boogaloo za dvije flaute i obou, što je bila i moja skladba za prijamni ispit iz klasične kompozicije. Sa sadašnjim profesorom iz kompozicije, Berislavom Šipušom, upoznala sam se 2010., kad sam još načelno razmišljala o upisu svojeg današnjeg drugog odabira. Ostali smo u kontaktu i kad sam odlučila posvetiti se kompoziciji, prof. Šipuš je podupro moju odluku. Iskustvo studiranja teorije glazbe uvelike mi pomaže jer kad imam ideju, primjerice neku melodiju, odmah je mogu staviti u neki objekt, imam percepciju cilja, potom kako ću melodiju razvijati i oblikovati, ali ponekad mi odmaže zbog pravila. U svakom slučaju, ta dva studija se dopunjuju. Juraj Marko: Skladanje me je počelo privlačiti još u srednjoškolskim danima, kao učenika klavira i teorijskog odjela riječke Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova. Ipak, 2011. godine upisao sam studij klavira u klasi prof. Đorđa Stanettija, ali žar prema skladanju nije nestajao. I ja mislim da se moja dva studija, klavir i kompozicija, dopunjuju. Katkad mi se čini da su klaviristi skloni zanemariti teoriju i samo se posvetiti vlastitim pijanizmima, a skladatelji su možda usredotočeniji na teoriju, dakle zaboravljaju na izvođače. Čini mi se da moja dva studija dobro balansiraju te dvije strane. Zbog znanja koje sam stekao iz teorijskih predmeta, na klaviru brže učim skladbe,

ročlano povjerenstvo HDS–a (Silvio Foretić, predsjednik, Zoran Juranić i Frano Đurović) iz pristiglih je prijava izdvojilo dvoje mladih skladatelja; dodijeljena im je pojedinačna stipendija od 20.000 kuna

Valerija Vranješ

Dosadašnji opusi Kao mladi studenti kompozicije, koliko ste dosad skladali djela i gdje su se izvodila? Juraj Marko: Dosad sam skladao desetak skladbi, koje su uglavnom nastale za potrebe studija. Prvu godinu kompozicije počeo sam skladbama za klavir, a slijedile su skladbe za gudače, drvene i limene puhače. No skladao sam i dvije skladbe iz vlastitog »gušta«. Zahvaljujući profesoru iz kompozicije, Frani Paraću, kojem je stalo da se skladbe njegovih studenata izvode, djela sam izveo uz Varaždinski komorni orkestar (Fantazija za gudački orkestar) i na Izlogu suvremenog zvuka (Sonatina za klavir šesteroručno). Dosad mi je većina skladbi izvedena. Valerija: Moj opus također čine većinom djela koja prate plan i program studija i uglavnom imaju radne nazive. Tek na kraju, kad sve povežem u cjelinu, djela dobivaju naziv. Primjerice, inspirirana filmom Interstellar, napisala sam Svemirski ples za komorni orkestar. Zahvaljujući suradnji zagrebačke i ljubljanske Muzičke akademije, moje dvije skladbe izveli su studenti obiju akademija — klavirski kvintet Sveti bjesovi te Suitu za gudački kvartet.

Proces skladanja Kako počinjete stvaranje skladbe? Što vam može poslužiti kao pokretač ili inspiracija u tom procesu? Valerija: Kao kod književnog djela ili filma, autor ima ideju za lik, koji postupno razvija. Mene najčešće danima proganja neka melodija, koju moram zapisati, i iz nje nastaje neka veća cjelina. Iako je skladanje apstraktni proces, to je i velika disciplina. Kad nešto moram skladati, a nemam inspiraciju, tek proces pisanja i stalni rad pokreće stvaralački proces. Većina mojih skladbi nastaje u tišini i razmišljanju, kad nema buke i kad sam sama sa svojim mislima, ali i prilikom šetnji u prirodi te na koncertima klasične i popularne glazbe. Također, inspiriraju me i razgovori s ljudima te međuljudski odnosi. Valerija, što utječe na odabir instrumenta ili grupe instrumenata prilikom skladanja i koliko znanje s teorije glazbe utječe na odabir pojedinih skladateljskih tehnika?

Valerija: Odabir instrumenta ovisi o temi te isprobavanju koliko ona sama trpi različita oblikovanja kod pojedinog instrumenta. Katkad je zahtjevno odabrati određene instrumentalne boje, potrebno je proći proces eksperimentiranja i osluškivanja, ali svakako je lakše unaprijed odrediti sastav pa onda postupno dodavati ili oduzimati instrumente. Osobno instrumente doživljavam kao što slikar pri slikanju odabire boje. Možda je to banalni primjer, ali ako želim u skladbi ocrtati anđele, uključit ću piccolo flautu, a bubnjeve bih odabrala za prikaz zla. Što se tiče skladateljskih tehnika, primjenjujem kontrapunktske tehnike, budući da volim stalni pokret, te temu, koju oblikujem na različite načine. Na mene je uvelike utjecao Dmitrij Šoštakovič, a s radom Analiza ciklusa 24 preludija i fuge D. Šostakoviča pod mentorstvom prof. Ante Knešaureka diplomirala sam teoriju glazbe. Također na mene utječu Prokofjev, Stravinski, Debussy i brojni skladatelji iz razdoblja klasicizma i romantizma. Još upoznajem stvaralaštvo suvremenih skladatelja, iako sam brojna suvremena djela imala prilike poslušati na Muzičkom biennalu.

Primijenjena kompozicija Kako oboje gledate na današnju publiku i njezin možda otuđen odnos prema suvremenoj glazbi? Na koji način biste vi privukli publiku da posluša vaša djela? Juraj Marko: Mislim da je glazba 20. stoljeća postala malo neprijateljska, nepristupačna i da se otuđila pa šira publika sve teže razumije takvu glazbu. Svakako bi trebalo pronaći put do šire publike, ali to je s druge strane i vrlo škakljivo. Možda bi veći krug ljudi poželio čuti suvremenu glazbu kad bi došlo do miješanja različitih stilova ili promjenom načina prezentacije koncerata suvremene glazbe ili možda promjenom koncepta trajanja koncerta. Čini mi se da primijenjena kompozicija zasad ima najviše potencijala, jer ako se određena skladba »zavrti« na televiziji, čut će je mnogo ljudi. Siguran sam da postoje suvremene skladbe koje su prihvatljive svima i koje bi možda trebalo uvesti u glazbeno obrazovanje, ali zbog nedostatka informacije nastaju predrasude. Suvremena glazba postoji i u filmovima, koja bi prema nekim našim standardima bila umjetnička glazba. To vidim kao put privlačenja ve-

ćeg broja publike. Mene konkretno više privlači pisanje tzv. ozbiljne, koncertne glazbe. Mislim da je bitno da glazba ne bude ubitačno teška, već da se može odsvirati, da bude zanimljiva i dio koncertnih sezona, a ne nešto što se čuje samo jedanput. Također, mislim da je važno da se naše skladbe izvode i izvan zemlje. Valerija: Čini mi se da danas živimo u vrlo ubrzanom i tehnološki razvijenom društvu i nemamo naviku stati, nešto poslušati i pokušati razumjeti. Većina ljudi, na temelju onoga što poznaje, donosi kritičke prosudbe. Svakako šira publika nije pružila priliku suvreme- Juraj Marko Žerovnik noj glazbi. Osobno, povezala bih se s umjetnicima iz drugih medija i umjetnosti jer želim zainteresirati publiku za svoju glazbu putem tehnologije. Na kraju, kao ovogodišnji dobitnici Fonda Matz, kako ćete iskoristiti tu vrijednu stipendiju? Juraj Marko: Za Fond sam već čuo, ali tek na nagovor prof. Paraća odlučio sam se prijaviti. Drago mi je da stipendija postoji. Osjećam ponos, sreću i ispunjenje. Stipendija je potvrda mojega skladateljskog rada i da ovo što radim ima smisla. Čini mi se da potvrde i nagrade kod kolega instrumentalista imaju veći odjek, a skladateljima je nešto teže jer smo ipak često sa strane i trebamo posrednika između sebe i publike. Nadam se nastavku studija u Beču, a volio bih završiti i doktorat, ali još ne mogu odabrati hoće li to biti iz kompozicije ili klavira. Valerija: Većina mojih kolega rade kao pedagozi u glazbenim školama. Iako je to divan posao, ostavlja malo vremena za rad na svojim idejama, što sam i sama imala prilike iskusiti. Mnogo vremena ulagala sam u pripremu za predavanje, a vrlo malo vremena ostajalo je za skladanje. Stipendija mi pruža financijsku neovisnost, moći ću ulagati u sebe polazeći različite seminare. Sav moj rad, tijekom godina studija, sada je nagrađen. Mi skladatelji se katkad osjećamo sami u svojem svijetu, bojimo se kako će publika prihvatiti našu glazbu. Ova stipendija mi je poticaj; moram napredovati, otići u svijet, upoznati nove stvari. Dio stipendije uložit ću u daljnje školovanje, vezano uz spajanje glazbe i tehnologije, u vidu glazbene produkcije, a u planu su još neki projekti. Dobitkom stipendije, otvorilo se mnogo opcija pa još stavljam ideje na papir.

Valerija:

»Mi skladatelji se katkad osjećamo sami u svojem svijetu, bojimo se kako će publika prihvatiti našu glazbu.«

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

a pri skladanju imam predodžbu kako bi to bilo kad bih morao odsvirati, što bih točno i na koji način želio svirati.

Juraj Marko:

»Možda bi veći krug ljudi poželio čuti suvremenu glazbu kad bi došlo do miješanja različitih stilova ili promjenom načina prezentacije koncerata suvremene glazbe.«

Valerija:

»Stipendija mi pruža financijsku neovisnost, moći ću ulagati u sebe polazeći različite seminare. Sav moj rad, tijekom godina studija, sada je nagrađen.«

Juraj Marko:

»Nadam se nastavku studija u Beču, a volio bih završiti i doktorat.«

Kako pomoći mladima da počnu predstavljati svoja djela

Mlade vizije Matka Brekala na gostovanju u Skoplju Priča koja bi mogla ponukati naše mlade skladatelje na veći angažman u samopromociji

Razgovarala: Sanja Drakulić

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

rošle jeseni, 24. rujna 2015., u Gradskom muzeju Skoplja održan je koncert Young Visions (Mlade vizije) na kojemu se predstavio i mladi osječki skladatelj Matko Brekalo, prošlogodišnji dobitnik potpore Fonda Matz. Koncert je organiziralo Make-

Uspostavljanje dalekih veza Tako je, između ostalih, upravo njegova skladba Kammersymphonie Nr.1 privukla pozornost ansambla ConTempora te je uvrštena u program spomenutog koncerta Mlade vizije. Ne iznenađuje što je pozitivan rezultat Natječaja oduševio Matka do te mjere da se i sam zaputio u Skoplje doživjeti svoju prvu praizvedbu u inozemstvu. Puto-

kako su mladi umjetnici »gladni« kulturne reintegracije i međunarodnih kulturnih projekata kakvi su u vrijeme Jugoslavije bili normalna pojava u svim njezinim republikama. Jasno je da prije velikih međunarodnih projekata treba doći do malih i uspješnih suradnji, kao što je bila ova s ansamblom ConTempora, da bi naučili zajedno djelovati i stvarati te na kraju uspostaviti čvršće kulturno– gospodarske veze s nama bliskim i susjednim zemljama. Nadam se i suradnji

ma u sklopu prošlogodišnje Glazbene tribine u Opatiji: tržište je nepregledno, ali to ne znači da od njega treba odustati. Brekalo u vezi s tim kaže: »Premda sam još student, itekako shvaćam veliku važnost samopromocije i samozapošljavanja, jer u današnjem svijetu hiperinformiranosti i internetske globalne povezanosti, svatko može naći svoju priliku i svoje mjesto pod suncem.« Usto primjećuje da su hrvatski skladatelji slabo plasirani u svijetu i to vjerojat-

s makedonskim Fakultetom za glazbu, tamošnjim Društvom skladatelja, Savezom za prava izvođača i odličnim pojedinačnim umjetnicima–instrumentalistima koji su nastupili na koncertu. Nastojat ću uspostavljenu vezu održavati budućim zajedničkim kulturno–glazbenim programima.

no zato što su sami po sebi inertni.

rošlogodišnji dobitnik potpore Fonda Matz u samopromociji se aktivno i uspješno koristi internetom. Shvatio je da nitko neće pokucati na njegova vrata i tražiti glazbu, nego da se sam mora angažirati u svijetu informacijske preopterećenosti.

donsko društvo skladatelja (SOCOM) s ciljem potpore mladim skladateljima, a nastupao je makedonski ansambl za modernu glazbu ConTempora uz dirigenta Ivana Eminovika. Na programu se našlo i jedno djelo hrvatskog skladatelja studenta. Kako to? Matko se u samopromociji aktivno i uspješno koristi internetom. Shvatio je da nitko neće pokucati na njegova vrata i tražiti glazbu, nego da se sam mora angažirati u svijetu informacijske preopterećenosti. Kako danas mnogi glazbenici traže nova djela skladana posebno za njih, ne bi li tako privukli pozornost publike, Matko im svoje skladbe jednostavno šalje. Zahvaljujući internetu, interpreti i skladatelji pronalaze se bez posrednika, kao u nekom idealnom svijetu. Ovom prigodom Matko je ugledao natječaj ansambla ConTempora i prijavio se. 10

Matko Brekalo

vanje je uostalom uobičajeno za Matka, jer on studira istovremeno glazbenu pedagogiju na Umjetničkoj akademiji u Osijeku i kompoziciju na Konzervatoriju Franz Schubert u Beču u razredu Darija Cebića. Na ovom južnom putovanju dogodila se »ljubav« između Matka i makedonskih glazbenika, pa smo Matka zamolili za kratak razgovor o dojmovima. Zbog čega su ansamblu i Makedonskom društvu skladatelja potrebna nova djela nemakedonskih autora? MB: Ovim gostovanjem i cjelokupnim iskustvom doživljenim u Skoplju jasno je

O tome smo govorili na Tribini Matkova makedonska praizvedba zapravo potvrđuje sve ono što je o prisutnosti hrvatskih skladatelja u inozemstvu izrečeno na jutarnjim govornim tribina-

Uspostavljanje bliskih veza A koji je vaš put do praizvedbe u Hrvatskoj? MB: Tu internet nije potreban, jer se svi brzo upoznaju, a i sve više se kvalitetni solisti i ansambli okreću novoj glazbi. Skladbu Licht! Mehr Licht!!! napisao sam za Zagrebački ansambl flauta i izvanredno su je praizveli na koncertu u kući arhitekture Oris u Zagrebu, 28. lipnja 2015.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Dubravko Detoni u Sloveniji

sklopu svojega novog ciklusa Skladatelji i njihovi uzori — pogled unatrag, pogled unaprijed Slovenska filharmonija svoj koncert održan 29. siječnja 2016. godine u Ljubljani posvetila je stvaralaštvu Dubravka Detonija. Tom su prigodom izvedene Detonijeve orkestralne skladbe Preobrazbe i 70 odgovora te klavirski koncert Musica Danieliana, a prema autorovu izboru i dva djela poljskih majstora — Lullaby Andrzeja Panufnika i Venecijanske igre Witolda Lutosławskog. Slovenskom filharmonijom ravnao je Mladen Tarbuk, a solist je bio pijanist Danijel Detoni. Nakon koncerta upriličen je i susret Dubravka Detonija sa slovenskom publikom. (HDS) 11

N AG R A D E / I nter vju: Tibor S z ir ovicz a , dobit nik N ag r ade S t jepan Š ulek z a 2015. g odinu

Glazba između životnih odluka Nagradu svake dvije godine naizmjenično dodjeljuje Fond Stjepan Šulek violinistima i skladateljima za najbolja ostvarenja

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Piše: Dario Poljak

trukovne nagrade mladim glazbenicima mnogo znače, naročito zbog toga što su njihov rad prepoznali kolege, profesori i drugi stručnjaci koji ih okružuju. Među takvim nagradama, koje se dodjeljuju glazbenicima do 36. godine, jest i Nagrada Stjepan Šulek koju svake dvije godine Fond Stjepan Šulek naizmjenično dodjeljuje violinistima za najbolju novu izvedbu skladbe za violinu, odnosno skladateljima za najbolju skladbu. Natječaj u 2015. godini bio je trinaesti po redu i na njega je pristiglo devet prijava, koje »pripadaju vrlo različitim izražajnim opredjeljenima, a oblikuju se u rasponu od malih do oratorijskih formi, od solističkog instrumenta do simfonijskog orkestra« (iz teksta obrazloženja nagrade). Peteročlani žiri koji čine Zoran Juranić (predsjednik), Haris Nonveiller, Krešimir Seletković, Berislav Šipuš i Mladen Tarbuk jednoglasno je donio odluku da je dobitnik Nagrade Stjepan Šulek za skladateljsko djelo u 2015. godini Tibor Szirovicza za skladbu In between za obou, ansambl i elektroniku. Nastala je na narudžbu Cantus Ansambla te je na koncertu Solo–Tutti 3. ožujka 2014. praizvedena pod ravnanjem bugarskoga dirigenta Diana Čobanova. Što vam znači ova nagrada? Za mene je to posebno priznanje, vjerujem kao i za sve skladatelje koji su je prije mene primili. To je priznanje prije svega za dosadašnji rad, za kvalitetu koju sam postigao u skladbi koja mi je i priskrbila nagradu. Ujedno je i poticaj za daljnji rad. Nagrada Stjepan Šulek za mlade skladatelje jedina je nagrada takve vrste u Hrvatskoj. Svake druge godine dodjeljuje se skladateljima, odnosno violinistima, stoga ju nije jednostavno osvojiti. Koliko sam čuo, bilo je više prijava i konkurencija nije bila mala.

Naručeni zvukolik Kako ste se prijavili na natječaj?

Godine 2013. neočekivano sam dobio poziv producentice Cantus Ansambla za narudžbu novog djela. Trebalo

mi je nekoliko dana da razmislim o prijedlogu. Ono što mi je bilo ponuđeno jest komorni ansambl sastava po vlastitom izboru, oboa solo i elektronika. Nisam bio sasvim siguran što učiniti s elektronikom i hoću li je uopće upotrijebiti. Trebalo mi je malo više vremena da dobijem ideju. Međutim, kombinacija mi se svidjela, odmah me podsjetila na barok zbog gudača i oboe pa je ideja došla iz nekih prijašnjih afiniteta. Čini mi se da je djelo ispalo dobro i bio sam zadovoljan i skladbom i suradnjom s Dianom Čobanovim kao dirigentom i izvrsnim oboistom Brankom Mihanovićem. Skladba je izvedena i snimljena nekoliko mjeseci poslije, 3. ožujka 2014. na koncertu Solo–Tutti u sezoni Cantus Ansambla te je tako ušla u propozicije natječaja za 2015. Bio sam vrlo ponosan na skladbu i snimku te sam je odlučio prijaviti na natječaj.

Životne situacije Što znači In between? Odakle naslov? Napisao sam pomalo apstraktan tekst o skladbi, budući da se to od mene kao skladatelja tražilo. Međutim, ne volim uvijek sugerirati stvari. Ponekad mi inspiracija za djelo dođe iz nekih životnih situacija koji me inspiriraju na određenu strukturu ili formu djela i to može biti bilo što. Nije mi uvijek jednostavno objasniti o čemu se radi. U biti, rekao bih da je u početku procesa skladanja riječ o prepuštanju nekom unutarnjem kreativnom impulsu koji mi omogućuje da skiciram prve ideje na temelju kojih ću poslije skladati veće cjeline i postupno izgraditi formu skladbe, naravno prema zadanim propozicijama. Nakon zadovoljavajuće skice slijedi »tehnički« dio stvaranja. Pretpostavljam da nešto slično proživljava gotovo svaki skladatelj, pogotovo kad počinje rad na ozbiljnijoj i zahtjevnijoj skladbi. U tom životnom razdoblju doista sam bio u stanju in between, između nekih životnih odluka i međuljudskih odnosa. Otuda i naziv skladbe. Inspiracija su svakako bili moje stanje, razmišljanja, emocije u tom razdoblju. Najbolje sam se izrazio takvom formom. Moram priznati, nije mi bilo lako raditi na skladbi, u nekim trenucima sam se borio sam s njome, ali kako se približavao rok za dovršavanje, postajao sam sve produktivni-

jim. Na kraju, vrlo sam zadovoljan cijelim procesom nastanka djela — od narudžbe, pripreme materijala, pisanja, pripreme izvedbe, same izvedbe i suradnje s kolegom Mihanovićem, koji je mnogo pomogao u instrumentaciji oboe, zatim je tu i lijepo iskustvo s odličnim dirigentom Dianom Čobanovim te naposljetku suradnja s Cantus Ansamblom, najboljim hrvatskim ansamblom za izvođenje suvremene glazbe. Za skladbu sam dobio i poticaj Ministarstva kulture RH, a taj dvogodišnji ciklus s kojim povezujem ovu skladbu shvaćam dovršenim primanjem Nagrade Stjepan Šulek. Odakle zanimanje za baroknu glazbu? Barok mi je oduvijek bio inspiracija. Goldberg varijacije, na primjer, pogotovo u izvedbi Glenna Goulda. Skladba mi je bila fascinantna još od kada sam se počinjao baviti glazbom. Dobro ugođeni klavir svirao sam od srednje škole do akademije. Na svim razinama mi je Bach, ali i barok općenito, bio inspiracija kao pristup, posebice u motorici, pulsu... Baroknu glazbu često slušam i u svakodnevnom životu, dok obavljam neke druge aktivnosti, za razliku od skladatelja drugih stilskih razdoblja koje najčešće slušam odlazeći na koncerte. Prvi izbor instrumenta s kojim sam počeo rad na ovoj skladbi bila je oboa u kombinaciji s gudačima (kvintetom) upravo kao asocijacija na barokni zvuk. Slušao sam mnogo barokne literature da se »uživim« u takvu »boju«, kako bih mogao preuzeti neke parametre iz te glazbe i transformirati ih te interpretirati na vlastiti način. Taj je pristup otišao doista daleko pa neki slušatelj tu možda neće ni pronaći neku baroknu vezu.

Učenje u procesu skladanja Ubrzo nakon oboe i gudača, odlučio sam se u ansambl uvrstiti i čembalo kao izuzetno važan instrument u ovoj kompoziciji, međutim u nešto drukčijoj ulozi od baroknog bassa continua. U praksi se pokazalo, što sam napisao i u uputama za izvedbu, da je čembalo potrebno ozvučiti, i to tako da se stavi mikrofon i pojačalo ispod čembala kako bi se taj po prirodi tiši instrument

uravnotežio s ostatkom ansambla, pogotovo s eletroničkim zvukom. Što se tiče barokne artikulacije i ostalih elemenata i struktura, to sam interpretirao na vlastiti način različitim repeticijama tonova, motiva, upotrebom poliritmije i drugih elemanata. Skladba u konačnici nije toliko polifona koliko ima homofoni karakter. Igrao sam se blokovima instrumenata koji se suprotstavljaju, određenim raspadima i sastavljanjima. Bio je to zanimljiv eksperiment i iskustvo, budući da sam dosta i učio u procesu skladanja. Naročito volim surađivati s instrumentalistima koji će izvoditi djelo, kao što je bilo s oboistom Brankom Mihanovićem. Gotovo uvijek od izvođača naučim nešto novo o specifičnostima i mogućnostima instrumenta za koji pišem, što onda utječe i na određene odluke koje donosim u procesu skladanja. Pri tome sam skladbu ciljano i napisao za Cantus Ansambl koji već odlično poznajem jer redovito odlazim na njihove koncerte. Uvijek su mi dobrodošle sugestije kolega s kojima surađujem. Koliko je izvedba važna za daljnji život skladbe? Smatram da je zaista važna. Danas moramo promovirati skladbe, skladatelje, ansamble, čak i institucije, i to na najrazličitije načine. To je posljednjih godina otišlo vrlo daleko zahvaljujući servisima poput YouTubea, Soundclouda, društvenih mreža, internetskih stranica i ostalog. Mislim da nije više pitanje je li to potrebno, nego smatram da je doista nužno. U tom smislu važna je i kvaliteta izvedbe kako bi se prije svega promicao ansambl, zatim skladatelj, a naposljetku da bi i skladba doista zaživjela. Kad se radi o većim ansamblima, izvedbe mogu biti doista skupe. Ne može se uvijek očekivati da se jedna takva skladba izvede više puta u kraćem razdoblju. Ona se, ovisno o situaciji, katkad izvede samo jedanput ili dvaput. Ipak, na temelju kvalitetne izvedbe i dostupne snimke, netko možda izabere baš do djelo te ga ponovno izvede na nekom koncertu ili festivalu suvremene glazbe.

Ekstenzija boje Kako ste se počeli zanimati za elektroničku glazbu?

Tko je do sada najviše utjecao na vaš skladateljski izričaj? Teško je reći tko je najviše utjecao. Tu je moj profesor, Željko Brkanović, kod kojega sam studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, zatim profesorica Sanda Majurec, kod koje sam počeo slušati kolegij o kompoziciji još na Glazbenom učilištu Elly Bašić, gdje danas i sam predajem predmet Vježbe iz kompozicije, nastavljajući tradiciju glazbene škole koja je iznjedrila brojne skladatelje. Mnogo je ljudi na mene utjecalo, ne samo skladatelji nego i instrumentalisti. Proučavao sam i brojne partiture od baroka nadalje, a među »suvremenim« skladateljima od kojih sam poprimio utjecaje su Ligeti, Bartók, Schnittke i mnogi drugi. Aspekti suvremene glazbe na Muzičkoj akademiji za mene su bili vrlo važan kolegij na kojem sam uz Berislava Šipuša upoznao brojne partiture. Smatram da se i nakon studija najviše može naučiti proučavanjem partitura velikih skladatelja, majstora 20. i 21. stoljeća. Skladatelj uvijek treba proučavati, analizirati i tražiti nova rješenja.

U Mađarskoj sam bio i na seminarima Johannesa Schöllhorna, koji inače predaje u Hannoveru. S njim sam proveo neko vrijeme baveći se uglavnom formom. Seminari jesu važni za formiranje mladih suvremenih skladatelja, ali mislim da je najvažnije da polaznik seminara pronađe skladatelja koji mu je po nečemu blizak, ne mora svaki profesor odgovarati svakom studentu, naročito kad je u pitanju individualna nastava. Umjetnički ste voditelj Zagrebačkog festivala suvremene zborske glazbe. Kako ste došli na ideju o pokretanju takvoga festivala? Našao sam se u situaciji da sam imao mnogo slobodnog vremena, budući da nisam imao stalni posao. Potkraj 2012. prijavio sam se za članstvo u Hrvatsko društvo samostalnih umjetnika i bio sam primljen. Kao samostalni umjetnik imao sam prostora za traženje novih ideja. Neke kolegice i kolege sugerirali su mi da bi bilo dobro pokrenuti takvo događanje. Zborska glazba u Hrvatskoj još nije toliko zastupljena u suvremenoj glazbi, ali ono što me najviše privuklo jest promocija hrvatskih skladatelja i stvaralaštva, ali i povezivanje s drugim zemljama Europske unije, s obzirom na to da su nam se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju počele otvarati neke nove mogućnosti. Izazov za mene bio je i stjecanje iskustva organizacije jednog takvog projekta, od pisanja natječaja do realizacije koncerata, čime se najvećim dijelom kod nas bave muzikolozi.

Za sada ne mogu ništa prognozirati dok se (nažalost) politička scena ne stabilizira i ne popravi, dok ne dobijemo rezultate natječaja kako bismo znali s kakvim financijama uopće raspolažemo i koliko s tim možemo napraviti. Vaši planovi? Trenutačno dovršavam skladbu za harfu i francuski rog za Zagrebački harfistički festival namijenjenu harfistici Tajani Vukelić i kornistu Srđanu Peiću. To je jedan od vrlo mladih, ali uspješnih festivala. Za nekoliko dana skladba će biti završena, a onda će otići i u svijet, budući da kolege odlaze na brojne festivale i kongrese.

Tibor Szirovicza ukratko: — Rođen u Zagrebu, 1981. — glazbeno obrazovanje počinje s 11 godina — u dobi od 14 godina upisuje srednju školu Glazbenog učilišta »Elly Bašić« u Zagrebu — prva znanja iz komponiranja stječe u srednjoj školi od Sande Majurec — na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2009. diplomirao teoriju glazbe i kompoziciju u klasi Željka Brkanovića

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Individualna nastava

Imam planove i za neke druge skladbe, pretežito komorne, namjeravam se prijavljivati na neke inozemne festivale i natječaje. Trenutačno počinjem suradnju i s Hrvatskim društvom skladatelja u produkcijama snimki koncerata Cantus Ansambla. Iako imam nekog iskustva, htio bih se time i više pozabaviti, kako bih mogao i više pomoći u organizaciji i promociji rada ansambla te Hrvatskog društva skladatelja.

— usavršavao se na seminarima u Szombathelyu u Mađarskoj kod Johannesa Schöllhorna

atječaj u 2015. godini bio je trinaesti po redu i na njega je pristiglo devet prijava različitih žanrova

— opus obuhvaća skladbe za solo instrumente, komorne ansamble, orkestralnu i elektroničku glazbu — bavi se i multimedijalnim, filmskim i kazališnim projektima — od jeseni 2015. predaje Vježbe iz kompozicije na Glazbenom učilištu Elly Bašić.

Je li festival možda utjecao i na neke skladateljske odluke, primjerice da počnete pisati i zborsku glazbu? Iskreno — nije. Nisam imao namjeru pisati za svoj festival, promovirao sam druge kolege, imali smo četiri narudžbe koje je financijski potpomoglo Ministarstvo kulture. Svakako ću pisati zborsku glazbu u budućnosti, ali za ovo izdanje nije mi to bila namjera. Hoće li se festival održati i u ovoj godini? To je još vrlo diskutabilno. Financijska situacija je problematična i čini mi se da je novac danas još teže nabaviti nego prije dvije godine.

Vjekoslav Skledar

Ljudi oko mene stekli su dojam da se volim baviti elektronikom. To je djelomično istina, ali elektronika sama po sebi mi nije zanimljiva. Trudim se koristiti je kao ekstenziju instrumenta, što sam učinio u skladbi Pticopjev (Birdsong) za flautu i elektroniku. U toj sam skladbi snimao flautu i onda sam se tim sampleovima koristio i elektronički ih obrađivao, dobivajući tako cijeli spektar zvukova koje flauta samostalno ne može proizvesti. Istovremeno je, u konačnoj izvedbi djela, dobiveni zvuk elektroničke trake ostao nekako povezan s flautom, kao ekstenzija njezina prirodnog spektra, odnosno boje instrumenta. Na isti način pokušao sam i u ovoj skladbi elektroniku stopiti s akustičkim zvukom. Takav pristup nije nikakva novost — toga je već bilo u prošlosti elektroničke glazbe, ali u tome sam se najbolje snašao. U isključivo elektroničkoj kompoziciji za sada se ne pronalazim. U tom smislu dobivam mogućnost proširiti spektar zvukova koje ansambl može proizvesti i dati skladbi neku novu dimenziju. Kad pišem za instrument i elektroniku, važni su mi i neki drugi parametri, poput frekvencijskih područja i slično. Zbog toga koristim primjerice i softver za spektralnu analizu, kako bih zabilježio spektar niskih frekvencija kontrabasa ili violončela. Na taj način eksperimantiram sa zvukom tražeći ravnotežu između zvuka ansambla i elektronike. Nije nimalo jednostavno, budući da elektronika za razliku od »živih« instrumenata pruža beskrajne mogućnosti, što iziskuje određene odluke. Za sada mi se ipak najviše sviđa ovakav rad s elektronikom.

Tibor Szirovicza

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Završni prošlogodišnji koncert HDGU – ova ciklusa Zagrebački umjetnici zagrebačkoj publici, 26. s t udenog a 2015. u H r vat skom gla z benom z avodu

Galaktički koncerti na način hrvatskoga skladatelja Zorana Novačića

Praizvedbe triju koncerata nadahnutih zvijezdama i beskrajnim svemirskim prostranstvima u kojima možda nismo sami

uzikalnost troje solista osvijetlila je koncert sjajnom zvjezdanom svjetlošću, čemu su pridonijeli i članovi (za ovu priliku sastavljenog) komornoga gudačkog orkestra

Zoran Novačić

edamdeseta obljetnica djelovanja Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika skromnije je obilježena od sedamdesete obljetnice Hrvatskoga društva skladatelja. Doprinos hrvatskom glazbenom životu tih dviju udruga izvođača i tvoraca novih skladbi mogao bi se možda povezati s posljednjim koncertom prošlogodišnjega ciklusa Zagrebački umjetnici zagrebačkoj publici Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika. Na njemu je predstavljen projekt dirigenta i skladatelja Zorana Novačića, a okupio je više renomiranih instrumentalnih solista i članova komornoga gudačkog orkestra.

Autorska večer Zoran Novačić, diplomirani dirigent iz razreda Pavla Dešpalja, posvetio se

gođaj triju koncerata, dalek od iskušavanja u primjeni oporih disonantnih sklopova, stilski ih približava »novoj klasici«.

kao i mnogi prije njega, skladateljstvu, obogativši hrvatsku glazbenu baštinu u posljednjih dvadesetak godina s više uspjelih djela različitih glazbenih vrsta. Autorsku večer priređenu 26. studenoga 2015. iskoristio je kao skladatelj za prve izvedbe triju koncerata nadahnutih zvijezdama i beskrajnim svemirskim prostranstvima u kojima možda i nismo sami. Posezanje za izvanglazbenim sadržajem naznačenim u naslovima koncerata i stavaka možda i nije tako strano ostvarenom glazbenom sadržaju prisjetimo li se prvih poznatih grčkih teoretičara i filozofa i njihovih razmišljanja o glazbi sfera i njezinu odrazu u glazbi koju stvara čovjek.

Zajedničke crte Tri nova Novačićeva koncerta nisu nužno povezana u ciklus, iako odaju zajedničke crte, prije svega u nadahnuću izvanglazbenim sadržajem i u trostavačnoj formi. Poveznice su zamjetne i u tretmanu solističkih glazbala i odnosu prema komornom sastavu gudača te harmonijskoj podlozi koja u jasnoj akordičkoj strukturi daje čvrsto uporište u različitim nizovima tonova, od pentatoničkih modusa do tonaliteta. Solistička glazbala i prateći gudački korpus u odnosu su sugovornika koji ne ponavljaju istu motiviku, što se uočava već od uvoda koji ili počinje solist ili nastupa nakon kratkog orkestralnog uvoda. U prvim stavcima koncerata mogu se — u grubim naznakama — uočiti elementi sonatnog oblika, polagani stavci odišu pjevnošću, a završni stavci s višekratnim iznošenjem motiva bliži su obliku ronda. Zanimljivosti glazbenoga događanja pridonosi vertikalna polimetrija i kombinacije mješovitih mjera te različiti načini artikulacije tonova na gudaćim instrumentima. Ugođaj triju koncerata, dalek od iskušavanja u primjeni oporih disonantnih sklopova, približava ih stilski »novoj klasici«. Pišući solističke dionice, Zoran Novačić, ujedno i dirigent koncerta, pomišljao je na glazbenike provjerenih koncertantnih i pedagoških postignuća — profesore Muzičke akademije u Zagrebu: harfisticu Dianu Grubišić–Ćiković, oboista Branka Mihanovića i fagotista Žarka Perišića.

U obliku harfe Na prvi od koncerata, Lira za harfu i gudače, odabir solističkoga glazbala uputila je sjajna, u nazivu prvoga stavka navedena, zvijezda Vega, koja prema skladateljevim riječima, »oko sebe okuplja zviježđe u obliku harfe«. Drugi stavak Prstenasta maglica objasnio je Novačić riječima: »Blista (...) i gleda u nas kao oko Onoga koji sve to stvori«, a treći stavak je iskaz njegove velike hvale (naslovljen Zahvalnost). Virtuozno pisanu dionicu harfe u kojoj se

isprepliću stalni intervalski pomaci (ne uvijek spretni za prebiranje po žicama), glissanda te povremeno vođenje melodije i pratnje odsvirala je Diana Grubišić–Ćiković tečno, uvjerljivo, precizno u zadanim (brzim i polaganim) tempima i s bogato iznijansiranom dinamikom, dočaravši prozračni svijet zvijezde Vege i Prstenastu maglicu.

Savršena oboa Sljedeći koncert, Plejade, skladao je Zoran Novačić za obou, gudače i udaraljke, primijenivši uz još neke standardne instrumente iz te skupine prvi put — kako ističe — kristalne zdjele u klasičnoj glazbi, krećući se na zamišljenom putovanju do veoma udaljenoga zviježđa Plejade. Oboa je glavni nosilac glazbenoga događanja u tri stavka — brzom polimetrijom obilježenom prvom (Put svjetlosti), srednjem polaganom Alcyone (središnja zvijezda) i trećem brzom (Vibracije ljubavi), a prozračni zvuk kristalnih zdjela stapa se kao galaktički zvuk s dobro izbalansiranom pratnjom gudača. Solist na oboi Branko Mihanović svirao je dojmljivo zahtjevno pisanu dionicu, u kojoj tek kratki predasi prekidaju njezin gotovo neprekinuti nastup, čije su obilježje u prvom stavku kratke notne vrijednosti, veliki intervalski skokovi u punom tonskom opsegu. Savršena tehnika sviranja (uz što ide i neprimjetno disanje), bogatstvo dinamičkih nijansi i dojam savšene lakoće sviranja učinili su izvedbu toga zahtjevnog koncerta glazbenim putovanjem koje je slušatelj mogao doživjeti u jednome dahu.

ga događanja. Muzikalnost troje solista osvijetlila je koncert sjajnom zvjezdanom svjetlošću, čemu su pridonijeli i članovi (za ovu priliku sastavljenog) komornoga gudačkog orkestra, ostvarivši profinjenu, dinamički prilagođenu i nenametljivu pratnju, u čemu ih je sa solistima vješto povezala mirna, rječita i sugestivna dirigentska gesta maestra i skladatelja Zorana Novačića. Sudeći prema reakcijama malobrojne publike, Novačićevi Galaktički koncerti mogli bi se — kao obogaćenje koncertantnoga repertoara u Hrvatskoj — češće uvrstiti u koncertne programe.

išući solističke dionice, Zoran Novačić, ujedno i dirigent koncerta, pomišljao je na glazbenike provjerenih koncertantnih i pedagoških postignuća — profesore Muzičke akademije u Zagrebu: harfisticu Dianu Grubišić–Ćiković, oboista Branka Mihanovića i fagotista Žarka Perišića

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Piše: dr. sc. Snježana Miklaušić–Ćeran

Orionova maglica Treći koncert, Orion, pisan je za fagot, gudače i harfu. Iako je nazvan prema zvijezdama, prvi stavak Betelgez, koji nosi ime po veledivu, postavlja slušatelja na čvrstu podlogu, u duboki registar fagota koji iznosi glavnu misao nakon dvotaktnog uvoda dubokih gudača. Polagani stavak, u ozračju Orionove maglice, donosi temu u fagotu (u slijedu izvanglazbenoga sadržaja) u visokome registru, dok je oblikovanje ritmičkih figura u trećem, brzom stavku nadahnuto stupom zvjezdane prašine u obličju konjske glave zamjetnom iza prve zvijezde Alnitak (u Orionovu pojasu). Posebnu boju daje harfa, čija boja tu uranja u cjelokupni gudački korpus. I u koncertu za fagot Novačić je odabrao solističko glazbalo za glavnoga nositelja tematske građe i osnovnog ugođaja koji se u okvirnim brzim stavcima ostvaruje pasažama tonova kraćega trajanja, polaganom ispjevanošću melodijskih linija. Fagotist Žarko Perišić pokazao je virtuozitet i majstorsko umijeće sviranja fagota, savršenu tehniku disanja i bogatu paletu dinamičkih nijansi primjerenih prostorima glazbeno15

I n a u g u r a t i v n i n a s t u p n ovo g a n s a m b l a S / U M A S 16 . p r o s i n c a 2 015 . u M u z e j u g r a d a S p l i t a

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Zimsko buđenje suvremene glazbe u Splitu

S/UMAS, Ansambl za suvremenu glazbu pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, prvi je ansambl takvog tipa u južnom dijelu Hrvatske

Piše: Karmen Širović

imski san suvremena glazba u Splitu sanja već niz godina, a iz njega se prene povremeno i kratko na pokojem koncertu u sklopu Splitskog ljeta ili kao izlet iz sigurnih programskih voda koncerata različitih glazbenika, najčešće u sklopu MAG festivala ili Međunarodnog zborskog festivala Cro patria. Naravno, tu je i festival posvećen isključivo suvremenoj glazbi, Dani Nove Glazbe Split, ali u njemu možemo uživati svake druge godine. Letargija, »fjaka« i stav »pusti me stat« pojmovi su koji se često, iako neopravdano, vežu uz Splićane.

ema stvari koja se ne može uvježbati ako se počne na vrijeme«, stav je njihova voditelja i idejnog začetnika projekta, skladatelja i saksofonista Gordana Tudora. Tudorovo vodstvo

Međutim, takvo stanje uma opovrgnuli su redom studenti Umjetničke akademije u Splitu okupljeni u ansambl S/UMAS, i to svojim prvim nastupom u Muzeju grada Splita, 16. prosinca 2015. Instrumentalisti raznih odsjeka s radom su počeli dva mjeseca prije svojeg prvog javnog nastupa. »Nema stvari koja se ne može uvježbati ako se počne na vrijeme«, stav je njihova voditelja i idejnog začetnika projekta, skladatelja i saksofonista Gordana Tudora. Zašto su odlučili specijalizirati se za suvremenu glazbu? Osim činjenice da

su ansambli takvog tipa rijetkost u Hrvatskoj, a u južnom dijelu Lijepe Naše i ne postoje, njihov voditelj Gordan Tudor kaže: »Želio sam im omogućiti rad sa živim skladateljima.« Naime, upravo je to neprocjenjivo iskustvo svim glazbenicima, naročito studentima. Nije tajna ni rijetkost da se glazbenici često »bore« s iščitavanjem suvremenih partitura, naročito onima grafičkog tipa, a okruženje u kojem sa skladateljem izravno mogu osvijetliti njegovu glazbenu ideju, velika je olakšica svakom izvođaču. Takav način rada često rezultira obostranim zadovoljstvom, skladatelja i izvođača, čime profitira i publika.

Facebook generacija Sve je počelo pozivom na facebooku studentima u njihovoj zatvorenoj grupi stvorenoj za jednostavnije i brže komuniciranje o akademskim obvezama. »Studenti su bili u mraku«, kaže Tudor, »i nisu imali pojma što ih čeka.« Međutim, očito su jedva dočekali da se pokrene nešto novo, jer ih se odazvalo čak tridesetak, što je jedna trećina studenata Odjela glazbene umjetnosti, tj. gotovo svi instrumentalisti splitske Akademije. Svi prijavljeni primljeni su u ansambl, a oni koji su imali skladbu spremnu za javnu izvedbu, nastupali su solistički, u duetu ili kvartetu. Osim velike želje za radom i osvježenjem, bio je potreban i karizmatičan »lider« projekta. U razgovoru sa studentima odmah se primijeti da iznimno cijene Gordana Tudora, naročito »njegovi« saksofonisti. Svatko tko, barem površno, poznaje rad njihova voditelja, jasno im je i zašto. Studentima i splitskoj sceni trebao je netko dovoljno otkačen i dovoljno ozbiljan, glazbenik koji je »splitsko dite« i koji razumije mentalitet Dalmacije, ali je i iskoračio iz takve sredine, proširujući svoje vidike školovanjem u hrvatskoj metropoli, ali i svjetskim metropolama. Njegov ležeran i prijateljski pristup u radu s učenicima Glazbene škole Josipa Hatzea i studentima saksofona na Umjetničkoj akademiji u Splitu, samo je naizgled takav. To je pristup iza koje-

ga se krije veliki profesionalizam prema svemu što radi. No dosta o Tudoru. Samozatajan kad mu se posvećuju hvalospjevi, sigurno ne bi volio da se razglaba mnogo o njemu, nego o pravim zvijezdama, studentima S/UMAS–a. »Ansambl za suvremenu glazbu stvoren je za studente i to nije moj ansambl«, ističe Tudor. »To je njihov ansambl.«

Potrebna zabava »Koliko glazbenici tijekom obrazovanja sviraju suvremenu glazbu ovisi isključivo o profesoru«, ističe Tudor te dodaje da njegovim učenicima i studentima saksofona na UMAS–u ona nikako nije strana, naprotiv. A priori im je odbojna suvremena glazba, a kad shvate njezin jezik, počinju je prihvaćati. Program S/ UMAS–ova koncerta zaista je bio raznovrstan, od hrvatskih skladatelja do američkih minimalista. »Ako si jednostavan sa studentima, i oni imaju jednostavnu izvedbu«, kaže Tudor i ističe da je prioritet »da se zabave«. Zabavljali se svakako jesu, što je naročito bilo vidljivo u izvedbi djela američkog skladatelja Franka Zappe. U obradi G. Tudora S/UMAS je izveo Zappina djela Echidna’s Art (Of You) te Peaches en Regalia. Njihov voditelj smatra Zappina djela prikladnim izborom, jer njegova glazba dobro komunicira s mladima, dok su u tehničkom smislu skladbe velik izazov, zbog izrazite ritmičnosti. »Dici triba rock ‘n’ roll«, kaže Tudor, što se pokazalo odličnom procjenom. Izrazita energičnost u izvedbi spomenutih djela te osmijeh na licu svih izvođača »kupio« je i publiku, koja velikim pljeskom nije krila oduševljenje novoosnovanim ansamblom. Zanimljivo je spomenuti i zainteresiranost publike za spomenuti koncert. Muzej grada Splita bio je dupkom pun, i to ljubitelja glazbe različitih profila i dobnih skupina. Zanimljiva je i cijela koncepcija programa koncerta. Zappina glazba, koja uključuje jazz, rock, jazz fuzion i musique concrète, bliska je i publici pa ih je, osim odlične izvedbe, sigurno obradovao i takav repertoar. Međutim, splitskoj publici, koja

nema mnogo iskustva i širine u repertoaru suvremene glazbe, ponuđeno je da upozna i skladbe različitog tipa koje nemaju uporište u, njihovu uhu, »bliskoj« glazbi. Djela u kojima se propituje mogućnost zvuka, velikom su dijelu publike bila neobična, ali visoka razina kvalitete izvedbe i profesionalnog pristupa sigurno im ih je približila.

Latvijci u Splitu Tu ubrajamo klarinetisticu Ivanu Bandalo, koja je izvela Radost življenja Branimira Norca, te Viestursta Clemsa u izvedbi skladbe Balafon Christiana Laube za alt–saksofon. Viesturst Clems student je treće godine koji je ovu akademsku godinu odlučio studirati na Umjetničkoj akademiji u Splitu u sklopu Erasmus+ programa. On i njegov kolega, saksofonist Gundars Kokins, odlučili su godinu dana provesti u Splitu u klasi Gordana Tudora. Te latvijske saksofoniste, koji inače pohađaju Glazbenu akademiju Jāzepsa Vītolsa u Rigi, naročito je oduševio projekt S/UMAS. Na matičnoj akademiji svirali su u klasičnom puhačkom orkestru, dok su se s projektom takvog tipa sad prvi put susreli, što nije ni čudno, jer mali broj glazbenih ustanova ima takve ansamble. Latvijski saksofonisti na koncertu su nastupali i kao duo u izvedbi skladbe Tachycardia Marca Mellitsa, koja je vrlo izazovna za izvođače te može poslužiti i kao odlična vježba za usavršavanje saksofonističke tehnike. Na repertoaru S/UMAS–ova koncerta nije nedostajalo ni hrvatskih autora. Osim već spomenutog djela Branimira Norca, kvartet violončela UMAS–a izveo je Varijacije na dalmatinsku temu Vlade Sunka, skladatelja, profesora i voditelja Mješovitog zbora UMAS–a. Odabir djela hrvatskih skladatelja išao je po inerciji studenata; tako se i kvartet saksofona odlučio na izvedbu Zaboravljene muzike Dubravka Detonija. Iako je to djelo izvorno skladano za gudački kvartet, u obradi nije izgubilo draž, i to ponajviše zbog odlične izvedbe saksofonističkih protagonista. Erna Čizmić Rebić, Deni Pjanić, Nereo

M a j s t o r s k i c i k l u s H R T– a , 18 . ve l j a č e 2 016 . u Ve l i ko j dvorani Lisinski

Esej Marka Ruždjaka za skladateljevu 70. obljetnicu rođenja

utor niza solističkih, komornih, zborskih, vokalno–instrumentalnih i orkestralnih ostvarenja, akademik Marko Ruždjak ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskom glazbenom životu, kao pedagog, skladatelj, stručnjak i profesionalac svojega poziva. Preminuvši 2012., ostavio je prazninu koja se barem donekle nastoji popuniti njegovanjem njegova opusa te sjećanjima, među kojima su i ona koja naviru prigodom obljetnica. Za sedamdesetu godišnjicu njegova rođenja, Simfonijski orkestar HRT–a u svojem je Majstorskom ciklusu 18. veljače 2016.

u Dvorani Lisinski na program uvrstio njegov Esej za violončelo i komorni orkestar te ga izveo uz solista Branimira Pustičkog, pod ravnanjem maestra Enrica Dinda.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

ve je počelo pozivom na facebooku studentima u njihovoj zatvorenoj grupi stvorenoj za jednostavnije i brže komuniciranje o akademskim obvezama.

kođer bile na visokoj razini izvedbe, prije svega su prštale pozitivnom energijom. Prije javnog nastupa, ansambl se uvježbavao i pod dirigentskim vodstvom maestra Harija Zlodre, a u njihovu sastavu naišli smo i na jedan neobičan »instrument«. Naime, kao bubanj je poslužila kartonska kutija, koju je zasvirao Jakov Salečić, što nimalo nije zasmetalo izvedbi, jer nije bilo potrebe za ozvučenjem. Važno je istaknuti i da su instrumentalisti, koji su svirali solistički, u duu ili kvartetu, sami predlagali skladbe, što je još jedan dokaz što žele i vole svirati. Nenaviknuti na rječitost instrumentalista, često samopouzdanih kada sviraju a uvijek škrtih na riječima, ostali smo oduševljeni i neposrednim pristupom u najavljivanju programa. Naime, prije svake izvedbe studenti su sami najavljivali što će odsvirati. Takav osobni pristup približio nam je i djela i izvođače. Svatko je s nekoliko riječi opisao skladbu ili skladateljsku ličnost, što je kod nekih bilo manje, a kod nekih više uspješno, ali su svi pobudili simpatije publike.

Djelo je praizvedeno 1981. na Danima hrvatske glazbe u HGZ–u u Zagrebu, a ova nas je izvedba podsjetila na izrazitu ekspresivnost djela koncipiranog koncertantno, u smislu izmjene solističkog instrumenta s većom skupinom ansambla, pažljivo izrađene zvukovnosti. Bilo kao solistički instrument u skupini koju je skladatelj nazvao concertino (uz dvije violine i violončelo) bilo kao individualni solistički instrument koji dijalogizira s drugim skupinama, primjerice s udaraljkama ili kontrabasima, solo violončelo, zahvaljujući i suptilnoj interpretaciji Branimira Pustičkog, izražajno ‘lebdi’ nad zvukom kolektiva, stvarajući dojam prozračne i skladne partiture proporcionalnih odnosa. (Ana Vidić)

Konkurencija Cantusovcima?

Zamjena uloga Naime, Tudor smatra da su najuspješniji komorni ansambli oni u kojima se zamijene uloge, tj. kad gudač vodi puhače ili obratno. Zato je ulogu u vođenju kvarteta saksofona povjerio prof. violine Valteru Lovričeviću. Kvartet djeluje i izvan projekta S/UMAS te se polako probija na našu glazbenu scenu. U veljači su sudjelovali i na Natjecanju mo. Vinko Lesić, a kako će im presuditi struka i žiri, tek ćemo saznati. Cijeli ansambl S/UMAS–a slušali smo i u izvedbi skladbi Marca Mellitsa (Canonada) te Charlesa Ivesa (The Unanswerd Questions), koje su ta-

Nakon premijernog nastupa, S/UMAS–ovci su nastupali i u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu u sklopu Noći muzeja 29. siječnja, gdje su izveli dio spomenutog repertoara. Sljedeći koncert održat će u travnju na Medicinskom fakultetu u sklopu Festivala znanosti, a zatim putuju u metropolu. Zagrebačkoj publici predstavit će se na Izlogu suvremenog zvuka, gdje će, između ostalog, i praizvesti djela svojeg voditelja Gordana Tudora i mlade skladateljice Ane Horvat. Važno je napomenuti da je trenutačno u Hrvatskoj jedini specijalizirani ansambl za suvremenu glazbu Cantus Ansambl. S/ UMAS bi trebao biti njihov pandam, protuteža iznimno muzikalne Dalmacije, koji će nadamo se zaživjeti i poživjeti. Riječ je o studentima koji su na putu da postanu profesionalni glazbenici, a iskustvo koje mogu steći u takvom ansamblu još u vrijeme studija je neprocjenjivo. Svježina i inovativnost projekta uvelike utječe na toliko pozitivnih kritika i odobravanja. Međutim, iako im se daje vjetar u leđa, S/UMAS–ovci trebaju zaveslati još jače, a njihovu plovidbu pratimo s velikim očekivanjima, ali i oštrijim kritičkim promišljanjima. HRT

Arbula i Mate Šumanović pokazali su se kao iznimno dobar spoj. Upravo su u skladbi Zaboravljene muzike, tijekom koje se izmjenjuju melodiozni dijelovi s onima eksperimentalnijeg tipa u kojemu u prvi plan izlaze različite mogućnosti instrumenta, a izvođači trebaju upotrijebiti i svoj glas te zviždati, saksofonisti su mogli pokazati tehničko umijeće i izrazitu muzikalnost. Riječ je o studentima iz klase Gordana Tudora, koji ipak ne radi s njima kad je riječ o kvartetu.

Branimir Pustički uz Simfonijski orkestar HRT-a

Po s t f e s t u m 19. m e đ u n a r o d n o g z b o r s ko g f e s t i va l a E u r op a C an t at 2 015.

Mađarska bez ograda s prozorom u Hrvatsku Hrvatski prilog prošlogodišnjem izdanju jednog od najvažnijih zborskih festivala u svijetu koji se svake treće godine održava u drugoj zemlji

Piše: Srđana Vrsalović

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

estival Europa Cantat jedan je od najvažnijih zborskih festivala u svijetu koji se od 1961. godine održava svake treće godine u drugoj zemlji. U njegovu osnivanju, među ostalim svjetskim glazbenim uglednicima, sudjelovao je i velikan hrvatske glazbe Emil Cossetto. Devetnaesto izdanje drugi je put festival dovelo u mađarski grad Pečuh, od 24. srpnja do 2. kolovoza 2015., okupivši više od 6000 amaterskih i profesionalnih pjevača, glazbenika i dirigenata iz Europe i svijeta. Posebnost ovogodišnjeg Festivala jest program posvećen regionalnoj suradnji Mađarske i njezinih susjednih država: Hrvatske, Slovenije i Srbije, nazvan Windows to our neighbours. Glavni organizator uglednog Festivala, europsko zborsko udruženje Europa Cantat, najveća je europska mreža organizacija, zborova i individualnih članova čiji je cilj pridonositi međusobnom razumijevanju europskih nacija, njihove glazbe, jezika i kulturnog života, a okuplja više od dva i pol milijuna pjevača svih dobnih skupina iz više od 50 zemalja. Kao član Europskog zborskog udruženja, Hrvatski sabor kulture, krovna udruga kulturno–umjetničkog amaterizma u Hrvatskoj koja ima više od 950 kulturno–umjetničkih udruga, postao je glavni partner u provedbi projekta predstavljanja hrvatske glazbe i ansambala u sklopu programa Windows to our neighbours, kreativnog naslova Prozor u Hrvatsku. Uz festival Europa Cantat i Hrvatski sabor kulture, projekt je ostvaren u organizaciji i uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Zaklade Hrvatska kuća, Hrvatske radiotelevizije te gradova Osijeka i Samobora.

Zbor HRT-a i Tonči Bilić u katedrali sv. Petra i Pavla u Pečuhu

P 18

rogram festivala Europa Cantat osmišljen za zadovoljavanje glazbenih apetita više od 6000 ljubitelja zborske glazbe iz cijelog svijeta, u Pečuhu je ujedinio 220 glazbenih amatera i profesionalaca iz Hrvatske.

Koncerti i seminari Nastavljajući osnovne teme Festivala (Open Gates, Crossroads i Roots & Fruits), Hrvatski sabor kulture u kreiranju programa Prozor u Hrvatsku okupio je brojne partnere iz svijeta glazbenog amaterizma, ali i profesionalne scene kako bi što bolje izložili bogatstvo hrvatske glazbene baštine. Među njima su

predstavljeni nagrađivani amaterski ansambli Hrvatsko pjevačko društvo Lipa iz Osijeka, Mješoviti zbor Josip Štolcer Slavenski iz Čakovca, Klapa Munita iz Zadra i Ženski vokalni ansambl Gouriena iz Jastrebarskog. Zanimljivost hrvatskog folklornog naslijeđa predstavila su folklorna društva Mladost iz Samobora i Tanac iz Pečuha, dok je probrane skladbe hrvatske tamburaške literature izveo Tamburaški orkestar KUD–a Gaj iz Zagreba. Bogatstvo i kvalitetu hrvatske zborske glazbene baštine predstavili su i profesionalni ansambli: Vokalni ansambl Antiphonus pod vodstvom Tomislava Fačinija i Muški zbor Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Tončija Bilića. Uz koncertno–scenski dio programa, na Festivalu su sudjelovali i hrvatski dirigenti i stručnjaci: dr. sc. Joško Ćaleta, Tomislav Fačini i Robert Homen, održavanjem stručnih seminara za dirigente i pjevače na Festivalu te sudjelovanjem na okruglim stolovima i stručnim raspravama.

Prepuna katedrala U sklopu programa Prozor u Hrvatsku, Muški zbor HRT–a pod ravnanjem Tončija Bilića, izvedbom veličanstvenog oratorija za soliste i muški zbor a cappella Muka Gospodina našega Isukrsta (po Ivanu) Borisa Papandopula, 29. srpnja u katedrali sv. Petra i Pavla u Pečuhu, predvodio je prezentaciju vrhunskih ostvarenja hrvatske glazbe na spomenutom festivalu. Iznimno zanimanje za koncert Muškog zbora HRT– a u kojemu su se istaknuli vrhunski solisti Ante Jerkunica, Ivo Gamulin i Stjepan Franetović, zbog brojnosti publike rezultiralo je znatnim kašnjenjem programa koncerta, ali i prepunom katedralom u kojoj je bilo više od 800 slušatelja. Atmosferi i kvaliteti izvedbe toga remek–djela svakako je pridonio prostor velebne katedrale s četiri tornja koja je zaštitni znak borbe za opstanak kršćanske vjere u Mađarskoj i tisućljetnog Pečuha, grada u kojem Hrvati čine jednu od najvažnijih i najaktivnih nacionalnih manjina i zajednica. Jednako oduševljenje brojna je publika pokazala i nakon nadahnutog nastupa Vokalnog ansambla Antiphonus, kojim je program hrvatske glazbe istog dana počeo u crkvi Blažene Djevice Marije u Pečuhu, pod umjetničkim vodstvom

Tomislava Fačinija. Šesteročlani ansambl nastupio je s djelima Perotinusa, Guillaumea Dufaya, Ivana Lukačića, Filipa Vranjanina, Vinka Jelića, Claudija Monteverdija i Marka Ruždjaka, predstavljajući djela hrvatske baštine uz bok velikana renesanse i baroka.

Hrvatska manjina Hrvatsku festivalsku večer 29. srpnja na zajedničkom koncertu zaokružili su Tamburaški orkestar KUD–a Gaj iz

slovom Hung(a)ry for entertainment!, u sklopu programa Prozor u Hrvatsku s velikom energijom i muzikalnošću održali su i nagrađivani zborovi Hrvatsko pjevačko društvo Lipa iz Osijeka i Mješoviti zbor Josip Štolcer Slavenski iz Čakovca.

Zbor do zbora Hrvatsko pjevačko društvo Lipa iz Osijeka nastupilo je pod ravnanjem Valerije Fischbach u Kazalištu lutaka Bóbita uz mađarski zbor Mecsek 29. srpnja u popodnevnim satima. Lipaši su već imali priliku surađivati s mađarskim zborom na zajedničkom projektu ostvarenom prilikom ulaska Hrvatske u Europsku uniju, dok su

Folklorno društvo hrvatske manjine Tanac iz Pečuha

ralaštva i neka od najpoznatijih zborskih djela Davora Bobića, Emila Cossetta, Franje Dugana ml., Zlatana Stipišića Gibonnija, Josipa Hatzea, Vatroslava Lisinskog, Dušana Prašelja, Josipa Štolcera Slavenskog, Branka Starca i Ivana pl. Zajca, dok je Gouriena pod ravnanjem Marija Kambića šarmantno otpjevala obrade hrvatskih

Stjepko Franetović i Ivo Gamulin Gianni

Zagreba i Klapa Munita iz Zadra, otkrivajući autentične ljepote izvorne klapske pjesme i autorskih skladbi hrvatskih skladatelja inspiriranih folklorom, na prepunom Trgu Pirogránit unutar Kulturnog centra Zsolnay. Tamburaški orkestar KUD–a Gaj iz Zagreba pod ravnanjem Krešimira Račića, izveo je repertoar od koncertantnih skladbi Adalberta Markovića, Julija Njikoša, Tihomila Vidošića, Lovre Županovića i Jakova Gotovca. Zadarska klapa Munita, sastavljena od pet članova iznimnih vokalnih kvaliteta i karakteristične sonornosti, izvela je klapske pjesme u obradama Duška Tambače, Eduarda Tudora, Dinka Fija, Ljube Stipišića i Vjekoslava Šuljića. Glazbeni dio večeri upotpunjen je nastupom Folklornog društva hrvatske manjine Tanac iz Pečuha, koje je uz izvedbu pjesama i plesova iz Baranje i Podravine, posebnu atmosferu stvorilo uključivanjem brojne publike u ples u svojevrsnoj radionici, u kojoj je zainteresirana publika odmah imala priliku naučiti plesne korake i kola karakteristične za hrvatski folklor. Zanimljivost hrvatskog folklornog naslijeđa predstavilo je i Folklorno društvo Mladost iz Samobora energičnim popodnevnim nastupom na istom trgu. Popodnevne koncerte objedinjene na-

irovna i humana poruka glazbe osnažena u formi zborskog pjevanja, od prvog festivala koji je 1961. organiziran u njemačkom gradu Passauu, čini se da sa svakim novim izdanjem osvježava svoju važnost i aktualnost, posebice u danima čiji smo svjedoci.

vatske glazbe na međunarodnoj sceni.

Zbor HRT–a

ovaj put nastupili unutar festivalskog programa Choir To Choir, koji je isticao suradnju zborova iz različitih zemalja u sklopu istoga koncerta. Mješoviti zbor Josip Štolcer Slavenski nastupio je u istom terminu Prozora u Hrvatsku, ali u Velikoj dvorani Nagy Lajos, pod ravnanjem umjetničke voditeljice Senke Bašek–Šamec uz Ženski vokalni ansambl Gouriena iz Jastrebarskog. Spomenuti zborovi na svojim su koncertima predstavili bisere hrvatskog zborskog stva-

folklornih napjeva. Poseban uspjeh tri su ansambla postigla zajedničkom izvedbom Triju međimurskih pjesama u obradi Vinka Žganca u festivalskom programu Open singing na glavnom Trgu Dóm pod ravnanjem Michaela Gohla. Svi programi Prozora u Hrvatsku bili su iznimno dobro posjećeni, i na koncertima u dvoranama i u crkvama, ali i na otvorenim prostorima u Kulturnom centru Zsolnay i Trgu Dóm, pronalazeći dobar put u etabliranju hr-

Devetnaesti Europa Cantat, festival višeslojno osmišljenog programa za zadovoljavanje glazbenih apetita više od 6000 ljubitelja zborske glazbe iz cijelog svijeta, u Pečuhu je ujedinio 220 glazbenih amatera i profesionalaca iz Hrvatske koji su svaki na svoj način pridonijeli predstavljanju bogatstva hrvatske glazbe, ali i osvježavanju osnovne ideje Festivala. Mirovna i humana poruka glazbe osnažena u formi zborskog pjevanja, od prvog Festivala koji je 1961. organiziran u njemačkom gradu Passau, čini se da svakim novim izdanjem osvježava svoju važnost i aktualnost, posebice u danima čiji smo svjedoci. Mogućnost međusobnog upoznavanja i obrazovanja, učenja nove glazbe i repertoara, povezivanja, razumijevanja zborskih i vokalnih tradicija zemlje domaćina i sudionika, kao i informiranja, upoznavanja inovacija i novih perspektiva, temelji su na kojima je festival izgrađen i kojima uvijek iznova plijeni i inspirira, stavljajući zborsku glazbu u prvi plan i dajući joj dignitet koji zaslužuje.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Zbor HRT-a pod vodstvom Anđelka Igreca u crkvi sv. Marije Snježne u Belcu, jednom od najljepših sakralnih interijera iz baroknog razdoblja u Hrvatskoj

Pr edbož ićni koncer t Z bor a H RT– a 15. pr osinca 2015. u M u zeju M im ar a u Z ag r ebu

Glasi veseli su doleteli Zaboravljeni hrvatski božićni napjevi oživljeni u rukopisu Anđelka Igreca

Piše: Ana Vidić

redbožićni koncert Zbora HRT–a, 15. prosinca 2015. u Muzeju Mimara, predstavio je novo djelo Anđelka Igreca punog naslova Glasi veseli su doleteli, međimurske božićne iz Preloga prema zapisima

ronašavši izvorne melodije i stihove međimurskih, odnosno preloških božićnih popijevki, Anđelko Igrec odlučio se oko izvornih melodija i stihova izgraditi vlastito viđenje napjeva

Vinka Žganca i Jelene Horvat, za sole i zbor, flautu, violu, udaraljke, harfu i orgulje. Varaždinski skladatelj, dirigent i orguljaš koji među svoje aktivnosti ubraja pozicije orguljaša i zborovođe varaždinske katedrale, predstojnika Ureda za crkvenu glazbu Varaždinske biskupije te predavača na Institutu za crkvenu glazbu Sveučilišta u Zagrebu, svojem je skladateljskom opusu sada pribrojio i ovaj ciklus istaknute etnomuzikološke i tradicijske kvalitete.

Sedam pjesama Nastao na narudžbu Zbora HRT–a, ciklus Glasi veseli su doleteli uglazbljuje stihove sedam međimurskih božićnih narodnih pjesama: Vse kršćanstvo je veselo, O, predragi Jezušek, Hoj, hoj, de si, Jožef moj?, Kakva mi je lepota, Ne bojte se pastiri, Jezuš sinek milo plače, Glasi veseli su doleteli. Skladatelj je, na poticaj župnika preloške crkve, posegnuo za zapisima Jelene Horvat i Vinka Žganca, koji su ujedno glavni izvori za taj manje poznat i gotovo zamrli dio hrvatske božićne narodne tradicije; riječ je o pjesmama s područja Preloga.

Dvije pjesmarice Jelene Horvat, Međimurke koja je poznavala i zapisivala stihove popijevki, sadrže marijanske i božićne pjesme, a sačuvane su zahvaljujući inicijativi preloškog župnika Antuna Hobla, kojemu ih je ona predala prije smrti. Pojedini njezini zapisi podudarni su sa zabilježbama našeg etnomuzikologa Vinka Žganca koji je, u vrijeme kad se nadao imenovanju župnikom u Prelogu, planirao sastaviti Prelošku pjesmaricu. Ona do danas nije pronađena, no u njegovoj su ostavštini, čiji se velik dio čuva na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, brojne preloške crkvene i svjetovne popijevke koje je snimao i bilježio zahvaljujući kazivačima 1930–ih, te nakon Drugog svjetskog rata; među njima je i deset božićnih. Pronašavši tako izvorne melodije i stihove međimurskih, odnosno preloških božićnih popijevki, Anđelko Igrec odlučio se oko izvornih melodija i stihova izgraditi vlastito viđenje napjeva.

Bliskost tradiciji Nastojeći sačuvati prepoznatljivost izvornika, skladatelj je zadržao bliskost

tradiciji, istovremeno se ne odričući skladateljskih postupaka koji odražavaju njegov individualni izričaj. Korištenje melodije kao cantus firmus u različitim varijantama, njegovo provlačenje kroz različite glasove, homofoni zborski slog po uzoru na narodno višeglasje sjeverne Hrvatske, mjestimične polifone intervencije i solistički nastupi, dovoljno su raznoliki postupci za gradnju dramaturški razrađenog tijeka popijevki, među kojima neke imaju i više od dvadeset strofa. Pridruživši mješovitom zborskom slogu osebujan instrumentarij — flautu, violu, vibrafon, zvona, harfu i orgulje — skladatelj je postigao vedro i bajkovito blagdansko ozračje te istovremeno podsjetio na bogatstvo hrvatskih božićnih napjeva. Na praizvedbi djela u Muzeju Mimara Zborom HRT–a i instrumentalnim ansamblom ravnao je sam maestro Igrec, a izvedba je ponovljena četiri dana poslije u Belcu, na tradicionalnom blagdanskom koncertu Hrvatske radiotelevizije čija je snimka na Božić emitirana na HTV 1.

Koncer t S imfonijskog orkest ra H RT– a u St udiju Ba jsić Hr vat skoga radija 2 5 . ve l j a č e 2 016 .

Ana Batinica i Ivan Mucić uz Simfonijski orkestar HRT–a

Program Nova mlada hrvatska glazba donio je pet skladbi hrvatskih autora mlađe generacije

Piše: Ana Vidić

et skladbi hrvatskih autora mlađe generacije predstavio je 25. veljače 2016., na koncertu iz ciklusa Bajsić u 8, Simfonijski orkestar HRT–a pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera. Povod takvom koncipiranju programa, pod nazivom Nova mlada hrvatska glazba, bio je hommage koncertu održanom prije sto godina, 5. veljače 1916. u Zagrebu, na kojemu je, uz senzacionalan odjek, predstavljena tadašnja nova generacija hrvatskih skladatelja: Božidar Širola, Krešimir Baranović, Franjo Dugan, Svetislav Stančić, Dora Pejačević i Antun Dobronić.

Autori u studiju Zahvaljujući posebnoj odlici ciklusa Bajsić u 8, svi su se današnji mladi autori našli u publici u Studiju Bajsić na HRT–u te su se, osim svojim skladbama, predstavili i u razgovoru s urednicom i voditeljicom Ivom Lovrec Štefanović, što se moglo pratiti u izravnom prijenosu na Trećem programu Hrvatskoga radija. Nije bilo jedino Ivane Kiš, koja danas živi i radi u Izraelu. Upravo njezina skladba, Zaljubljeni akrobat za saksofon i orkestar, otvorila je program, a skladateljica je u prethodno snimljenom razgovoru otkrila da je skladba nastala tijekom njezina studija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji kod Marka Ruždjaka, kao prvi izraz njezina skladateljskog jezika. Djelo je napisala za tada također studenta, saksofonista Gordana Tudora, koji ju je praizveo uz Simfonijski orkestar HRT–a pod ravnanjem Mladena Tarbuka 2002. godine. Trostavačnu skladbu, pomalo filmskog ugođaja, čije su melodije i harmonije, kako je autorica navela, »zgodne i uhu umilne«, izveo je sada isti sastav, ovaj put pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera.

Chagallovi vitraji Poput Ivane Kiš, i Tomislav Oliver diplomirao je kompoziciju kod Marka Ruždjaka. On se predstavio skladbom Obsidienne, također studentskim radom za koji je, kao i Ivana Kiš, primio Rektorovu nagradu. Njegova je pak skladba nastala kao nadahnuće vitrajem Marca Chagalla u crkvi Svih Svetih u Kentu te joj je dao podnaslov Studija svjetlosti. Djelo je naručio i praizveo Cantus Ansambl 2010., a sada ga je izveo komorni sastav Simfonijskog orkestra HRT–a, vjerno postižući efekte fragilnosti i eteričnosti, ali i težine, dočarane instrumentacijom i samom glazbenom materijom. Na programu su bila i djela Mirele Ivičević, Ivana Josipa Skendera i Ivana Končića, skladatelja poteklih iz kompozicijske klase Željka Brkanovića.

Manjina u masi Mirela Ivičević stigla je na koncert iz Beča gdje djeluje već niz godina; njezina društveno angažirana skladba Rape of Rainbow (on effects of monoculture) za piccolo, trombon i orkestar nastala je nakon prvog Split Pridea, 2012., a preispituje način na koji različita manjina, koju simboliziraju solistički instrumenti, može opstati u masi istosti, koju predstavlja orkestar. Kao solisti, uz Simfonijski orkestar HRT–a, nastupili su nagrađivani mladi glazbenici — Ana Batinica na piccolu te Ivan Mučić na trombonu. U četiri kratka stavka, ili fragmenta, autorica ispituje mogućnosti neobične kombinacije solističkih instrumenata za sebe i u odnosu s ansamblom istovremeno, u tijeku dionica solista i njihovo veće ili manje isticanje, stvarajući poruku djela. Nakon Beča i New Yorka, ovo je bila prva izvedba skladbe u Hrvatskoj

Dvostruki koncert Dirigent cijeloga programa Ivan Josip Skender predstavio je vlastitu skladbu, Concertino za violončelo, klavir i gudače. Posvetio ju je sestrama, violončeli-

ečer je bila hommage koncertu održanom prije sto godina, 5. veljače 1916. u Zagrebu, na kojemu je, uz senzacionalan odjek, predstavljena tadašnja nova generacija hrvatskih skladatelja: Božidar Širola, Krešimir Baranović, Franjo Dugan, Svetislav Stančić, Dora Pejačević i Antun Dobronić.

stici Ziti Vargi i pijanistici Nadji Vargi Modrić koje su je praizvele prije manje od godinu dana uz Hrvatski komorni orkestar kojim je tada ravnao Matija Fortuna. Trostavačnu, neoklasično oblikovanu skladbu sada smo mogli čuti pod autorovim ravnanjem, uz iste solistice. Osim njima, skladba je, u posljednjem stavku Tango, i svojevrsna posveta Astoru Piazzolli. Program je zaključio rad mladog dubrovačkog skladatelja Ivana Končića. Riječ je o skladbi Pandora, pisanoj za ansambl Veni Academy koji ju je praizveo na Muzičkom biennalu Zagreb 2015. Zanimljivo je da u vrijeme pisanja skladatelj nije znao koji će instrumenti biti u sastavu ansambla pa ju je pisao kao ‘otvorenu’ skladbu, bez znanja instrumentacije i forme. No nakon praizvedbe i to se iskristaliziralo, pokazavši se kao mistična i dramatična partitura koja uvelike ovisi o dirigentu i koja prati svojevrsnu radnju — otvaranje Pandorine kutije i posljedice toga čina.

Gordan Tudor

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Mladi hrvatski skladatelji u HRT–ovu ciklusu Bajsić u 8

Ivan Josip Skender i Tomislav Oliver

Ivan Končić

Mirela Ivičević

Nadia Varga Modrić i Simfonijski orkestar HRT-a u Bajsiću

OTVORENJE DVORANE MUZIČKE AK ADEMIJE U ZAGREBU / Svečani tjedan Muzičke akademije u Zagrebu (12 . — 16 . s i j e č n j a 2 016 . )

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Vivat academia! Discipuli et profesores! Otvorenje Koncertne dvorane Blagoja Berse obilježeno praizvedbom Akademske suite sastavljene od autorskih stavaka sedmorice skladatelja, profesora Muzičke akademije

Gudački kvartet Felix

tilski nekoherentnu Akademsku suitu počeo je dirigent svečanog koncerta otvaranja Mladen Tarbuk, a nastavili su njegovi kolege, skladatelji–profesori: Zlatko Tanodi, Dalibor Bukvić, Frano Đurović, Vjekoslav Nježić, Ante Knešaurek i Berislav Šipuš.

Ansambl limenih duhača MA

Pijanist Ivan Krpan

Gitarski trio Elogio

roces projektiranja i izgradnje Muzičke akademije u Zagrebu koji je potrajao punih trinaest godina zaokružen je svečanim otvorenjem Koncertne dvorane Blagoja Berse i nizom koncerata pretežito u novoj dvorani, ali i u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Koncertna dvorana za 300 posjetitelja zamišljena je i projektirana tako da zahvaljujući svojim mogućnostima postane ne samo središte pedagoškog procesa Akademije nego i novo, prepoznatljivo središte zagrebačkog i hrvatskog kulturnog života. Nova Muzička akademija na Trgu maršala Tita, iako ne posve dovršena, otvorena je 12. siječnja 2015. i taj je datum određen kao Dan Muzičke akademije. Tim povodom , ali i povodom otvorenja dvorane, organiziran je godinu dana poslije Svečani tjedan, koji je počeo svečanom sjednicom u dupkom punoj novoj dvorani koja je nazvana po zaslužnom profesoru kompozicije na Muzičkoj akademiji i uglednom skladatelju Blagoju Bersi (1873.–1934.).

Vrhunska oprema Nova koncertna dvorana vrlo je lijepa, akustična i najsuvremenije opremljena. Promjenjiva geometrija pozornice i gledališta, orkestralna rupa, uređaji promjenjive akustike, razni scenski elementi, podizne platforme, povlake, plesni pod, scenska rasvjeta, kinoplatno i projektor te vrhunski opremljene video i audio režije, omogućuju održavanje i snimanje glazbenih, scenskih te stručnih događanja i skupova. Na raspolaganju su dva koncertna klavira marke Steinway i Boesendorfer, a u planu je i gradnja velikih koncertnih orgulja i još jednih manjih za potrebe nastave. Osim glavnog projektanta arhitekta Milana Šosteriča, za dovršetak dvorane zaslužni su i projektanti akustike: pokojni Ivica Stamać, Hrvoje Domitrović i Kristijan Jambrošić, projektant scenske rasvjete Boris Popović i projektantica interijera arhitektica Vilina Vučinović.

Posebna priznanja Na početku Svečane sjednice Simfonijski orkestar Muzičke akademije izveo je pod ravnanjem prof. Mladena Tarbuka himnu Lijepa naša domovino u orkestraciji Franje Dugana; uslijedili su pozdravni govori dekana Dalibora Cikojevića, rektora Damira Borasa, ministra kulture Berislava Šipuša, ministra obrazovanja Vedrana Mornara i gradonačelnika Milana Bandića. Posebna priznanja u povodu prvog Dana Muzičke akademije u dugoj tradiciji te ustanove koja je gotovo cijelo stoljeće životarila u podstanarstvu HGZ–a dobili su zaslužni profesori Stanislav Tuksar, Karlo Kraus, Snježana Bujanović–Stanislav, Višnja Mažuran, Valter Dešpalj, Georg Draušnik i Pavel Rojko. Veliki pljesak

upućen je i prijašnjim dekanima zaslužnima za izgradnju Muzičke akademije: Frani Paraću, za čijeg je mandata pokrenut cijeli proces izgradnje nove zgrade Akademije, zatim Mladenu Janjaninu, u čije je vrijeme počela gradnja, te arhitektu Milanu Šosteriču, glavnom projektantu.

Prigodna praizvedba Svečana sjednica završila je Akademskom svečanom uvertirom Johannesa Brahmsa u odličnoj izvedbi Simfonijskog orkestra Muzičke akademije pod ravnanjem prof. Tarbuka, koja završava poznatom temom studentske napitnice Gaudeamus igitur iuvenes dum sumus (Veslimo se dok smo mladi). U nastavku je premijerno prikazan dokumentarni film »Novo ruho Akademije«. Film o povijesti Muzičke akademije i izgradnji nove zgrade snimili su studenti Akademije dramskih umjetnosti pod mentorstvom prof. Arsena Antona Ostojića. Praizvedeno je i novo prigodno djelo Akademska suita za orkestar, sastavljena od autorskih stavaka sedmorice skladatelja, profesora Muzičke akademije. Jedan od autora Akademske suite, ujedno i dirigent izvedbe, Mladen Tarbuk ukratko je publici najavio to stilski nekoherentno djelo koje počinje Fanfarama Mladena Tarbuka — kao podsjetnik na njegovu skladbu Stara hrvatska glazba iz 1991. kad se slutio rat koji će tek početi. Zlatko Tanodi autor je vrckave Allemande, s više prepoznatljivih ali i neočekivanih tema. Dalibor Bukvić napisao je virtuozni brzi stavak Courante– Danse des esprits, posebno zahtjevan za gudače. Frano Đurović je svoju Sarabande ukrasio s puno orkestralnih boja, Vjekoslav Nježić je s pogledom u budućnost, posebice imajući u vidu nove generacije, skladao Techno Air, a Ante Knešaurek je u skladu sa svojim orguljaškim talentom napisao gusto instrumentiran Gigue. Posljednji stavak nije plesni, već je nazvan Post scriptum. Autor Berislav Šipuš pridružio se glazbenicima na podiju te sudjelovao u izvedbi nadasve duhovite reminiscencije na sve prethodne stavke, koja na ikonoklastičan i anarhičan način komentira tu neobičnu Akademsku suitu.

Ostali programi Iste večeri , ali u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održan je prvi od dvaju tradicionalnih koncerata Zagrebačke filharmonije za Muzičku akademiju (drugi je održan u petak). Za dirigentskim pultom ogledali su se osim prof. Tomislava Fačinija, studenti dirigiranja Davor Kelić, Barbara Kajin i Ante Sladoljev, a solisti su bili Aljaž Razdevšek, saksofon, Iva Krušić, sopran (Jakov Gotovac: Pjesme čeznuća), Eva Šulić, violina, Vid Velja, violončelo, i pijanisti Ana Dadić i Roland Grlica. Ostali koncerti održani su ponovno u novoj Dvorani Blagoja Berse. U srijedu su nastupili Zagrebački solisti pod vodstvom gostujućeg koncertnog majstora prof. Gorana Končara koji se predsta-

vio i kao solist, u društvu sa svojim kolegom prof. Leonidom Sorokowim (Koncert za dvije violine u d–molu J. S. Bacha ). Na programu su bila i djela Branimira Sakača (Dopio), Frane Paraća (Muzika za gudače i čembalo) te Dmitrija Šostakoviča (Komorna simfonija). U četvrtak je ponovno izvedena mala opera Amelija ide na ples Gian Carla Menottija, premijerno predstavljena 15. prosinca 2015. u kazalištu Mala scena, koja je s producenticom Vitomirom Lončar dragocjeni partner u dosadašnjim sličnim uspješnim projektima. I ovaj put je naslovnu ulogu tumačila Aleksandra Bilanović u režiji mlade Frane Marije Vranković i uz klavirsku pratnju i dirigentsko vodstvo studenta Ante Sladoljeva.

Najbolje od najboljeg Završni koncert Vivat Academia! Discipuli et profesores! također je održan u Koncertnoj dvorani Blagoja Berse uz izravni prijenos na Trećem programu HTV–a. Bogat i raznovrstan program bio je nadasve reprezentativan, vrlo pomno pripremljen; predstavio je najbolje studente–soliste, profesore i komorne sastave. Ansambl limenih duhača otvorio je večer Fanfarama Anđelka Klobučara, dok je Ansambl udaraljki biNg bang, u zajedničkoj izvedbi s profesorima Igorom Lešnikom i Ivanom Bilić izveo ulomak iz Lešnikove suite Patuljci. Dva Dvořakova Slavenska plesa u obradi Darka Petrinjaka izveo je Gitarski trio Elogio, a prvi stavak iz 6. Gudačkog kvarteta Borisa Papandopula interpretirao je Gudački kvartet Felix. Bilo je i barokne Vivaldijeve glazbe (La Follia, trio sonata u d–molu) u izvedbi profesora Laure Vadjon, violina, Branimira Pustičkog, violončelo, i Pavla Mašića, čembalo, te dvoje njihovih studenata (Helga Korbar, violina, i Franjo Bilić, čembalo). Nastupio je i Komorni zbor uz pratnju prof. Pavla Zajceva na violončelu i pod ravnanjem prof. Jasenke Ostojić (Ola Gjeilo: Serenity — O magnum misterium za zbor i violončelo). Predstavili su se i najuspješniji mladi pijanisti Ivan Krpan (Ravel: Ondine iz suite Gaspard de la nuit) i Aljoša Jurinić (Chopin: Mazurka u a–molu i Etida u f–molu). Izvrstan mladi bariton Leon Košavić u duetu sa svojim iskusnim profesorom, basom Giorgiom Surianom briljirao je u vrlo zahtjevnom šaljivom duetu Cheti, cheti immantinente iz Donizzettijeve opere Don Pasquale. Na kraju smo čuli još tri stavka iz Slika s izložbe Modesta Petroviča Musorgskog u obradi Williama Schmidta za asambl saksofona, na čelu s profesorima Draganom Sremcem, Goranom Merčepom, Sašom Nestorovićem (Zagreb) i Matjažom Drevenšekom (Ljubljana) te njihovim studentima (Andrija Roko Vušković, Lovro Livajić, Krešimir Kottek) i asistentom Tomislavom Žužakom. Svi su bili sjajni i zasluženo ispraćeni burom ovacija. Taj je koncert s pravom bio naslovljen Vivat Academia! Discipuli et profesores!

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Piše: Višnja Požgaj

O v o g o d i š n j i h r v a t s k i d o p r i n o s s v j e t s k o m r a d i j s k o m p r o j e k t u A r t ’ s B i r t h d a y 17. s i j e č n j a 2 0 16 . u k l u b u V i n y l

Tesla i Twain na zagrebačkom Rođendanu umjetnosti Predstava T’N’T (Tesla and Twain) doživjela je svoje radiofonsko izdanje koje se, zahvaljujući internetskom i satelitskom radijskom prijenosu, moglo čuti diljem svijeta

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

kao multimedijskog umjetnika i Tudora kao saksofonista. Pri pogledu na takvu kombinaciju mogla bi se javiti znatiželja, a možda i sumnja prema rezultatu, međutim, tih četvero umjetnika, ujedinjeno u potrazi za glazbom koja će odgovarati dramaturgiji teksta, potpuno je ostvarilo svoj cilj, predstavivši publici glazbu dostojnu Rođendana umjetnosti te poruke Tesle i Twaina.

Odraz u glazbi

Dušan Vranić, Sara Renar, Vedran Peternel i Gordan Tudor

vakav radiofonsko–scenski projekt dobrodošao je i u trenutak hrvatske stvarnosti, u kojem se kultura i umjetnost bore za mjesto koje im pripada Piše: Julija Novosel

»Ja sam dio svjetlosti, a ona je glazba. Svjetlost ispunjava mojih šest osjetila: vidim je, čujem, osjećam, mirišem, dodirujem i mislim. Misao o njoj je moje šesto čulo.« Kad je Nikola Tesla zapisao te riječi, nije ni slutio da će baš one postati temelj budućeg umjetničkog djela, a još je manje mogao znati da će njegove riječi biti čestitka umjetnosti. Kad je s Markom Twainom maštao o miru u svijetu, nitko od njih dvojice nije znao da će ta ideja biti tako aktualna i tako željena i danas. Pa ipak, te su misli opstale u vremenu i bile predstavljene na Rođendanu umjetnosti 17. siječnja. U prostoru zagrebačkoga kluba Vinyl, pre-

malenom za sve zainteresirane, predstava T’N’T (Tesla and Twain) doživjela je svoje radiofonsko izdanje koje se, zahvaljujući internetskom i satelitskom radijskom prijenosu, moglo čuti diljem svijeta.

Glazbena nadgradnja Art’s Birthday obilježava se od 1963. godine, kad je francuski umjetnik Robert Filiou izjavio da je umjetnost već tada stara milijun godina. Potpuno je »slučajno« da je točan datum rođenja umjetnosti Filiou odredio datumom svojega rođenja, 17. siječnja. Zahvaljujući njegovoj inicijativi da se Rođendan umjetnosti slavi po cijelom globusu, svi sudionici kao »dar« prilažu umjetničko djelo. Iako je ideja nadnacionalna i nadideologijska, u njoj se negdje u dubini nazire klica vagnerijanske misli o Umjetnosti koja je, srećom, tek klica. Sama predstava T’n’T (Tesla and Twain) kontinuirano je djelo u nastajanju kolektiva SKROZ, prvi put izvedena u studenome prošle godine u Planetariju Tehničkog muzeja u Zagrebu te je za ovu rođendansku i umjetničku prigodu dobila svoju glazbenu nadgradnju. U autorskom projektu Vedrana Peternela, Maje Sviben i Nore Krstulović, uz Dani-

jela Ljuboju u ulozi Tesle i Žarka Potočnjaka kao Twaina, nastupili su Sara Renar (vokal, gitara), Bojan Gagić (oblikovanje svjetla), Gordan Tudor (saksofon) i Dušan Vranić (klavir). Zanimljiv je to spoj četvero umjetnika različitih afiniteta: na Bojana Gagića i Gordana Tudora već smo navikli kao dio suvremene hrvatske glazbene scene, a Saru Renar i Dušana Vranića viđamo na rock– pozornicama, i to u jednako različitim žanrovima kao što susrećemo Gagića

Iako se ovdje glazba u prvi mah čini tek podlogom, dopunom ili sredstvom ostvarivanja ugođaja, upravo je to ono što je čini integralnim dijelom predstave. Teslin i Twainov stroj za okončanje svih ratova u njoj poprima svoj oblik, a dijalog znanosti i umjetnosti u njoj se očituje više od činjenice da je za stvaranje te iste glazbe važna primjena elektronike i različitih efekata. Posebno su iznenađenje bili Sara Renar i Dušan Vranić u takvom eksperimentalnom ambijentu, unatoč tome što im eksperiment nije stran. Sara Renar već dugo izmiče svojem početnom imidžu »djevojke s gitarom« te je sudjelovanjem u ovom projektu dokazala da se izvrsno snalazi i u drugim glazbenim vodama, a Dušan Vranić je prepariranim klavirom i njegovim perkusivnim mogućnostima dopunio zvuk saksofona Gordana Tudora. Danijel Ljuboja i Žarko Potočnjak izvrsno su utjelovili prijatelje Teslu i Twaina te smo zahvaljujući njihovoj interpretaciji shvatili o kakvim je velikim umovima riječ (ako to dosad nismo mogli znati). Njihove poruke mira odaslane na Rođendan umjetnosti i više su nego dobrodošle u vrijeme kad se svjetski poredak plaća tisućama nevinih života, o čemu je govorio Twain, tvrdeći da »nema te paralele koja ne bi htjela postati ekvator, samo kada bi se poštivala njezina pravila«. Takav radiofonsko–scenski projekt dobrodošao je i u trenutak hrvatske stvarnosti, u kojem se kultura i umjetnost bore za mjesto koje im pripada, jer žele mijenjati i oblikovati svijet oko sebe.

Koncer t iz ciklusa Dan u godini braće Alena i Nenada Sinkauza u Velikoj pokusnoj dvorani HNK– a u Zagrebu

Probrani popis Ako tada i niste hodali Zemljom, brojni dokumentarni filmovi i rubrike »Jeste li znali?« podsjećaju vas na događaje koji su oblikovali politiku i kulturu. Pogledate li što se sve dogodilo prethodnih godina na taj dan (ili, recimo, 154. ili 309. dan), primijetit ćete da je popis mnogo duži i da je iz njega probrano ono čega će se svaki posjetitelj moći prisjetiti, posredno ili neposredno, iz udžbenika ili se sjeća kako je na njega djelovala pojedina vijest. Iza takvoga postupka krije se nekoliko ideja. Prije svega, to je neposrednost komunikacije publike i izvođača, a potom i svojevrsni hommage minulim danima. Pa opet, sama glazba na takvom koncertu usmjerena je neponovljivosti trenutka, tog dana u godini usmjerena je samoj sebi. Glazbeni carpe diem, moglo bi se reći.

30. dan u

Trideseti dan u tek započetoj 2016. bio je rezerviran za prvo gostovanje udaraljkašice Kaje Farszky i spisateljice Ivane Sajko, a u projektu su već tradicionalno sudjelovali i Miroslav Piškulić, kao oblikovatelj zvuka, te Petra Mrša, zadužena za fotografiju. Uz braću Sinkauz bio je to sastav umjetnika posvećenih trenutku i cilju da ostave jedinstven trag za sobom, pri čemu su gošće Farszky i Sajko zaista dale svoj doprinos. Kaja Farszky na sceni je prisutna posljednjih nekoliko godina, pogotovo na onoj eksperimentalnoj, često nastupajući bosa u zapaženim projektima poput Glazbe za jedan kovčeg. Čitajući ulomke vlastitih djela, Ivana Sajko posvetila se njihovoj interpretaciji u maniri prave dramatičarke i dramaturginje, čime se zvučni prostor oblikovao ne samo glazbom nego i riječima koje su se u glasu Ivane Sajko pretapale iz jedne u drugu, postupno mijenjajući značenje i sadržaj. Ta intermedijalnost, tako svojstvena koncertima braće Sinkauz koji posebnu pažnju pridaju međuprostorima različitih umjetnosti, i tu je bila ključna u stvaranju umjetničkog djela na licu mjesta.

godini S ciljem isticanja neponovljivosti i nepredvidivosti uvjetovane improvizacijom, braća Sinkauz od 2012. biraju dan u godini na koji će se koncert održati

a 30. siječnja vezano je nekoliko povijesnih činjenica: smaknuće Olivera Cromwella, objavljena je knjiga Put oko svijeta u 80 dana Julesa Verna, Hitler je formirao nacističku vladu, praizveden je Hladan tuš Vladimira Majakovskog, ubijen je Mahatma Gandhi, premijerno su prikazana Svjetla velegrada Charlieja Chaplina, a Beatlesi su toga dana 1969. održali posljednji koncert

Ispreplitanje zvuka Zanimljivost koncerta je da je dio ciklusa osmišljen kao audiovizualni projekt, a jedini vizualni poticaj bio je scenski nastup Kaje Farszky i braće Sinkauz, u čemu se očituje još jedna razina neponovljivosti. Ispreplitanje zvuka udaraljki i elektroničke potke s glasom Ivane Sajko zaista je opravdalo težnju k jedinstvenosti trenutka i stvaranju istinskog umjetničkog dojma među publikom. Nažalost, taj je dojam bio ugrožen neadekvatnim prostorom Velike pokusne dvorane HNK–a, ponajviše manjkom ravnoteže između prostora i zvuka koji dvorana može podnijeti. Unatoč tome, izvrsna posjećenost i reakcije publike svih dobnih skupina potvrdile su spomenutu neposrednu komunikaciju izvođača i publike, sugerirajući time ne samo dobru izvedbu nego i njezinu suvremenost i aktualnost, čime koncerti iz ciklusa Dan u godini postaju nezaobilaznima za svakog umjetnika i zainteresiranog slušatelja.

Kaja Farszky te Alen i Nenad Sinkauz

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Velikoj pokusnoj dvorani Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu održao se još jedan koncert iz ciklusa Dan u godini koji potpisuju braća Alen i Nenad Sinkauz. Riječ je o ciklusu koncerata improvizirane glazbe, pri čemu je, zaključit ćemo, svaki koncert unikatan. S ciljem isticanja te neponovljivosti i nepredvidivosti uvjetovane improvizacijom, braća Sinkauz od 2012. biraju dan u godini na koji će se koncert održati. Pritom je neobično zanimljiva činjenica da je svaki od tih dana biran s obzirom na povijesna događanja. U najavi ovog koncerta zabilježeno je nekoliko povijesnih činjenica o 30. siječnja: smaknuće Olivera Cromwella, objavljena je knjiga Put oko svijeta u 80 dana Julesa Verna, Hitler je formirao nacističku vladu, praizveden je Hladan tuš Vladimira Majakovskog, ubijen je Mahatma Gandhi, premijerno su prikazana Svjetla velegrada Charlieja Chaplina, a Beatlesi su toga dana 1969. održali posljednji koncert.

Jedinstven trag

MARA BRATOŠ

Piše: Julija Novosel

SJEĆANJA / Prije devet desetljeća rođen je akademik Lovro Županović, muzikolog, skladatelj, pedagog, slavist…

Sjećanje na profesora Skladateljski rad zasad je nedovoljno istražen i valoriziran dio Županovićeve umjetničke ostavštine, iako nije riječ o zanemarivom opusu, ni brojem ni sadržajem

Piše: Erika Krpan

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

20. stoljeću mnogo je izvanrednih glazbenika svojim djelovanjem osiguralo visoko mjesto u slijedu onih koji su posebno obilježili hrvatsku glazbenu povijest. Jedan od onih koje zacijelo valja ubrojiti u taj vrh je akademik Lovro Županović.

Taj izvanredni znanstvenik, muzikolog, skladatelj, glazbeni pedagog i kritičar rođen je u Šibeniku, 21. srpnja 1925., gdje je završio klasičnu gimnaziju, a potom je — prije odlaska na studij u Zagreb — djelovao kao orguljaš, dirigent i umjetnički rukovoditelj pjevačkih društava. Najprije je studirao i diplomirao

upanovićeva znanstvena ostavština svjedoči da je hrvatskoj glazbenoj prošlosti, pogotovo onoj od 16. do 19. stoljeća, posvetio sav svoj znanstvenički rad

slavistiku i romanistiku na Filozofskom fakultetu te povijest glazbe na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a potom je 1965. u Ljubljani na Filozofskom fakultetu doktorirao s tezom Rezultati i značajke stvaralaštva Vatroslava Lisinskog. Nekoliko godina poslije, 1971., na Akademiji za glazbo diplomirao je kompoziciju u razredu prof. Lucijana Marije Škerjanca. Gotovo sav radni vijek proveo je u Zagrebu, najprije kao profesor na gimnaziji, potom na Pedagoškoj akademiji te napokon na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je kao redoviti profesor i umirovljen. Bio je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Preminuo je u Zagrebu 18. travnja 2004. godine. Ovaj jednostavni i kratki životopis otkriva tek jednu bitnu Županovićevu karakteristiku. To je glad za znanjem koja mu je — poslije niza osvojenih diploma — utirala put prema području uz koje će s požrtvovnošću istinskog istraživača ostati vezan cijeli život. Županovićeva znanstvena ostavština svjedoči o tome da je hrvatskoj 26

glazbenoj prošlosti, posebnoj onoj od 16. do 19. stoljeća, posvetio sav svoj znanstvenički rad i postigao u istraživanjima nemjerljivo vrijedne rezultate, postupno utječući i na svijest sredine o nacionalnim vrijednostima.

Inicijator Spomenikâ »Kad sam se ja počeo baviti muzikološkim radom,« kazao je Županović sugovorniku Srećku Lipovčanu u intervjuu za mjesečnik OD DO 1982. godine, »bio sam stjecajem naših (ne)prilika upućen na samoga sebe, na vlastita novčana sredstva i na — sreću. To je značilo ‘samodjelovanje’ u svim fazama rada, počam od lociranja građe pa dobivanja kopija ili mikrofilmova pismenim ili osobnim putem do ‘finaliziranja proizvoda’ (osuvremenjeni notni tekstovi s popratnom studijom). Trebalo je mnogo upornosti, otpornosti i zanosa za sve to. Sretnim okolnostima mogu zahvaliti da sam u svom stručnom matičnom (tada nazvanom) Udruženju kompozitora Hrvatske za jedan dio rada i za jednu svoju zamisao naišao na razumijevanje tadašnjeg predsjednika (pok.) Branimira Sakača i tajnika Adalberta Markovića. Tako se (1970.) pojavila edicija Spomenici hrvatske glazbene prošlosti.« Ediciju o kojoj je govorio Županović sâm je godinama osmišljavao i priređivao, određujući sadržaj i opremajući je potrebnim studijama. Tijekom godina objavljeno je dvanaest svezaka u kojima su sabrana djela koja su poslije bila poticaj izvedbama i promociji dotad nepoznatih stranica hrvatske glazbe, o čemu govore i naslovi pojedinih svezaka, kao: Hrvatski renesansni skladatelji, Iz renesanse u barok, Amando Ivančić: Simfonije, Varaždinski skladateljski krug, Julije Skjavetić...

Kontroverzan zahvat Dugi niz godina, počevši od 1971., dakle, od prve festivalske godine, Županović je svoja muzikološka istraživanja hrvatske glazbene baštine posebno vezao uz Varaždinske barokne večeri, nalazeći u tom festivalu potrebno razumijevanje, jednako kad su posrijedi bila istraživanja kao i kad je ta istraživanja trebalo ostvariti na koncertnoj pozornici. Ta je suradnja trajala gotovo bez prekida više od tri desetljeća, posljedujući spoznajama i umjetničkim dostignućima iznimno vrijednim ne samo za Festival, ne samo za Varaždin, nego za

svekoliku hrvatsku glazbu. Nakon već spomenutog Varaždinskog skladateljskog kruga, najviše su pozornosti privukli moteti i madrigali Julija Skjavetića. Moteti su prvi put u Varaždinu u Županovićevoj obradbi izvedeni 1995. godine, objavljeni su tiskom i na nosaču zvuka, a madrigali dvije godine poslije. Međutim, upravo je zbirka moteta na najvišoj umjetničkoj razini afirmirala hrvatsku renesansnu glazbenu tradiciju. Na istom je prostoru Županović u vlastitoj obradbi i instrumentaciji objelodanio Vesperae beatae Mariae Virginis, za sole, zbor i orkestar Vinka Jelića. Bio je to pomalo kontroverzan zahvat jer je cjelina složena od krhotina i nekih poznatih Jelićevih vokalnih skladbi, a orkestar je gotovo u cijelosti bio djelo obrađivača. Dio je javnosti bio mišljenja da je zahvat bio pretjeran s obzirom na predložak te da je iskoračio iz Jelićeva stilskog prostora. Ne ulazeći u raspravu o opravdanosti ili neopravdanosti tih mišljenja, valja reći da se upravo u toj smjelosti Županovićevoj ogleda njegov afektivni odnos prema temi kojom se bavio, ponekad do krajnosti ispunjen idejom o vrijednosti hrvatskoga glazbenog naslijeđa, ali i još nešto. »U mom radu dobro mi dolazi moje (nekad intenzivno a danas sporadično) komponiranje kao i završeni studij slavistike«, kazao je jednom prigodom. »Smatram da bi svatko tko se bavi ovakvim poslom morao praktički ovladati skladateljskom tehnikom. Meni je ona mnogo pomogla, počam od valoriziranja dobivene građe pa do njezina prenošenja u suvremenu partituru, osobito što se tiče tzv. continua, odnosno dopisivanja manjkajućih dionica. Primjer za to je suvremena partitura Jelićeve Večernje.«

Najvažnije knjige Dakako, spomenuti naslovi mogu biti samo uporišta za razumijevanje Županovićevih muzikoloških interesa, jer njegov je muzikološki opus golem. Uz stotinjak znanstvenih i stručnih radova, čini ga i desetak knjiga te nekoliko udžbenika. Među knjigama — uz monografiju o Vatroslavu Lisinskom — i najvažnija: Stoljeća hrvatske glazbe u dva sveska, u kojima on na stanovit način sintetizira svoja istraživanja i prvi je — a dosad i jedini — koji je poslije Josipa Andreisa, kako kaže dr. Ennio Stipčević, »imao dovoljno energije i znanja da sintetski, ozbiljno i opsežno obuhvati cjelokupni povijesni tijek umjetničke hr-

vatske glazbe, od srednjovjekovnih kodeksa do najnovijih fenomena«. Pritom, sve što je napisao oblikovano je stilom punom živosti kazivanja, ne samo rukopisom znanstvenika nego i jezičnog znalca — bio je i slavist pa mu snaga riječi nikad nije bila prepreka za jasno izraženu misao. Možda se i zato ranih pedesetih godina prošlog stoljeća Županović bavio i glazbenom kritikom; bio je glazbeni kritičar dnevnika Vjesnik, a poslije se javljao i u časopisima Književna tribina i Republika te u tjedniku Telegram. Kao kritičar, Županović je znanstvenički diskurs zamijenio britkim stilom stručnjaka koji zna ne samo slušati nego i kontekstualizirati određene pojave i događaje. Tako Županović u Vjesniku 14. lipnja 1954. u osvrtu na koncert Državnog simfonijskog orkestra pod ravnanjem Borisa Papandopula — kritizirajući u uvodu nagle i nenajavljene programske promjene — piše o praizvedbi Koncerta za klavir i orkestar u E–duru Božidara Širole: »Klavirski koncert u E–duru novijeg je datuma; nastao prije dvije godine, on nam donosi dah jedne stvaralačke epohe, koja kod nas — a osobito u svijetu — dobrano pripada prošlosti. Prožet izrazito romantičnim ugođajem, koncipiran pomalo preživjelim izražajnim sredstvima, mjestimično rezultat čistog racionalnog kombiniranja, on odaje temeljito tehničko znanje autora i njegov smisao za arhitektonsko oblikovanje ove glazbene vrste. Ima u ovom koncertu topline, neposrednosti i poezije (II. stavak), ali ima i mjesta koja nam ne govore skoro ništa (vanjski stavci).«

Skladateljski interesi Skladateljski rad zasad je nedovoljno istražen i valoriziran dio Županovićeve umjetničke ostavštine, iako nije riječ o zanemarivom opusu, ni brojem ni sadržajem. Zahvatio je u mnoge glazbene vrste, a najviše uspjeha većinom je postigao skladbama u kojima veza glazbe i riječi pokazuje njegovu potrebu za kazivanjem sadržaja koji nije isključivo glazba. Nekoliko je uporišta u tom opusu na koja se može osloniti pogled ne samo na skladateljeve interese nego i na izbor odluka koje naposljetku čine određen zbroj stilskih karakteristika. Slijedeći neku uvjetnu kronologiju, moguće je Sinfoniettu za komorni orkestar iz 1954. učiniti ishodištem uočavanja

temeljnih značajki Županovićeve skladateljske poetike, unatoč činjenici što najveći broj skladbi toga autora pripada vokalnom i vokalno–instrumentalnom području. Iako po godinama blizu početka u kronologiji Županovićevih skladateljskog opusa, nastala 1954. godine, Sinfonietta je zrelo djelo koje u sva tri stavka afirmira mnoge tipičnosti ranije faze Županovićeva rada: jasno je oblikovan prvi stavak, s mnogo lirskih, suptilnih, ugođajnih glazbenih kazivanja događa se drugi, dok je treći ispunjen vedrinom originalnih tema koje tek naznačuju raspoloženje folklorne provenijencije. Sabrane na jednom mjestu, te značajke kao da žele zaokružiti jedno razdoblje Županovićeva skladateljskog rada te ga učiniti spremnim za prihvaćanje novih glazbenih ideja. Međutim, unatoč razdoblju hrvatske glazbe ispunjenom avangardnim i postavangardnim stilskim previranjima, vremenu, dakle, u kojem je Županović gradio vlastiti opus, on sâm pripadao je generaciji hrvatskih skladatelja čiji stvaralački ustroj nije mogao prihvatiti svijet glazbe koji je naglo nastajao potkraj pedesetih godina.

Iskoraci iz konvencija Sačuvao je vlastiti svijet ispunjen pjesništvom i pogledom prema baštini koji ga je vezao uz povijesni kontinuitet kao uvjet bez kojega se ne može. Nekoliko je iskoraka iz konvencija Županović ipak napravio. Prvi je iz 1960. u Ćaskanjima za flautu, gudače i timpane iz godine 1960. Pet stavaka te skladbe neuobičajenih naslova (Burleskno, Nonšalantno, Dosadno, Patetično, Bizarno) protječu poput apstraktnih vizija kojima su naslovi tek načelna oznaka raspoloženja, dok njihovi sadržaji razotkrivaju — inače za Županovićev skladateljski slog netipičnu — slobodu u raspolaganju tematskom građom, vještinu u korištenju glazbala, ali i koncipiranje minijature s osjećajem za lapidarnost, dosjetku, ali i za sklad zvukovnih odnosa. Još se jedanput Županović poigrao vlastitim osjećajem slobode pri tretiranju notnog zapisa. Mikrosuita na temu o interpunkcijama za glasovir nastala je pet godina poslije Ćaskanja i u nekom se apstraktnom pogledu nastavlja na iskustva ranijeg djela. Autor je volio to djelo, govoreći da se »radi o skladbi kratkog trajanja, nastaloj iz želje da se tonovima pokuša transkribirati impresija što je stvaraju određeni interpunkcijski znakovi«. Pritom je nastojanje za što adekvatnijom tonskom deskripcijom došlo u prvi plan i utjecalo i na oblik stavaka i na glazbeni izraz cijele skladbe, ali i na tretiranje samog instrumenta. Ipak, tih pet minijaturnih stavaka zvukovnim rezultatom nadilazi šturost predočenih podataka, jer kao da su istrgnuti iz autorove intime da bi uspostavili komunikaciju oslobođenu potrebe za teorijskim obrazlaganjem ishodišta.

Riječi i tonovi Ipak, vokalnost je Županoviću možda najbliži način autorskog iskaza. Napokon, hrvatska je glazbena baština, kojom se intenzivno posvećivao cijeli život, sazdana na vokalnosti, a Županović kao da je upravo unutar odnosa riječi i tona objedinio svoj svjetonazor.

otovo fanatično odan poslu, uvijek iznova začaran zadatkom na kojem je neposredno radio, slagao je kamenčiće, čvrste karike u lancu hrvatske glazbene povijesti.

O tome svjedoči niz popijevki i zborova na stihove hrvatskih pjesnika, možda najdojmljivije popijevka Pri svetom kralju za bariton i klavir na stihove Antuna Gustava Matoša, treća u ciklusu Matošev triptih — prethode joj popijevke Gnijezdo bez sokola i U travi — koji je nastao 1975. kao, kako je kazao sam autor, »zakašnjeli hommage pjesniku za njegov stoti rođendan«. Danas, četrdeset godina nakon što je nastala, popijevka Pri svetom kralju može se motriti kao jedinstven spoj Županovićevih nagnuća nerijetko pravedno raspoređenih između svih njegovih aktivnosti; u sredini je uvijek glazba, uokolo nje autor je raspoređivao prema potrebi, u ovom slučaju, a i inače često, hrvatsko pjesništvo, dok je u pozadini uvijek bio domovinski osjećaj koji na kraju popijevke krikom ističe svoju snagu. Motreći Županovićev rad u cjelini, umjesno je upitati se nije li cijeli taj opsežni opus dovoljan da ispuni i više od jednog ljudskog trajanja. Gotovo fanatično odan poslu, uvijek iznova začaran zadatkom na kojem je neposredno radio, slagao je kamenčiće, čvrste karike u lancu hrvatske glazbene povijesti. Uvijek s jednakim uvjerenjem i ljubavlju.

Lovro Županović

S J E ĆA NJA / S ve č a n i ko n c e r t 2 0. ve l j a č e 2 016 . u H r v a t s ko j a k a d e m i j i z n a n o s t i i u m j e t n o s t i

Zborovanje u čast Jakovu Gotovcu U povodu 120. godišnjice skladateljeva rođenja i 80. godišnjice praizvedbe skladateljeve najpoznatije opere Ero s onoga svijeta

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

cirati zasluge koje taj skladatelj ima za hrvatsku glazbu. U ovoj prigodi zasluge su to neumornog autora brojnih zborova, ali i dirigenta koji je velik dio svojeg dirigentskog djelovanja posvetio upravo skupnom vokalnom muziciranju. U mladosti 1922. godine, Gotovac je kao zborovođa djelovao u Filharmonijskom društvu u Šibeniku. Nastavio je poslije u Zagrebu,

Jakov Gotovac

Piše: Jagoda Martinčević

elike obljetnice Jakova Gotovca obilježene su u protekloj kalendarskoj godini, o čemu smo i pisali, no dogodio se početkom nove godine još jedan spomen, itekako vrijedan pozornosti. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti priredila je 20. veljače svečani koncert u povodu 120 godina skladateljeva rođenja i 80 godina od praizvedbe Ere s onoga svijeta. Šteta što na pozivnici nije bila istaknuta i 90. godišnjica nastanka Gotovčeva remek–djela Koleda jer je upravo tom skladbom svečanost, u cijelosti posvećena majstorovim zborovima, i završila.

Neumorni autor

S obljetnicama ili bez njih, za Gotovčevu glazbu nikad nije prekasno, ali ni prerano, treba je stalno izvoditi i evo-

borsko muziciranje dragocjeno je svakoj sredini kao sociološka kategorija okupljanja, ali i kao veselje otkrivanja glazbene supstancije koju može razumjeti i netko tko po profesiji nije glazbenik 28

vrijedan u hrvatskoj glazbi, prije Gotovca ima nekoliko vrhunskih reprezentanata, od Zajca i Lisinskog do Hatzea, a u njegovo vrijeme zborovanja kao specifičan oblik zajedničkog muziciranja, profesionalnog i amaterskog podjednako, počinje okupljati suistomišljenike nacionalnog smjera, poput Krešimira Baranovića, Zlatka Grgoševića, Antuna Dobronića, Božidara Širole, Krste Odaka, Borisa Papandopula, Ivana Brkanovića i mnogih drugih autora, i seže sve do naših dana u kojima se stvaraju vrhunska djela, kao što su Kolo bola Stanka Horvata ili Spiriti eccellenti Petra Bergama. Dakako da sva izvrsna djela zborskog izričaja ne pripadaju nacionalnome smjeru u doslovnom ili transformiranom obliku i ne možemo ih svrstati pod zajednički nazivnik, no upravo je skupina oko Jakova Gotovca u jednom važnom razdoblju naše glazbe izborila autentičnost hrvatskoj glazbi koja joj daje legitimni identiJakov gotovac i sin Pero sa suprugom Ljerkom Marković Gotovac tet i pripadnost onome civilizacijskom krugu vodeći Akademski muški zbor Mla- koji nas specifično određuje u odnosu dost, Obrtničko pjevačko društvo Jug spram glazbe drugih naroda. te Radnička kulturno–umjetnička društva Pavao Markovac i Vladimir Nazor. I Dio opusa kao autor, od samog početka skladanja pisao je za zborove, od kojih Za rod i dom iz 1911. muzikolog Andrija Tomašek smješta u popis djela bez oznake opusa, dok se samo pet godina poslije, 1916., kao opus 1 javljaju Dva scherza (Oklada i Prigovaranje) za mješoviti zbor, za koje (uz opus 3 također dva zbora Pod jorgovanom i Na Vardaru) godine 1919. dobiva prvu nagradu na natječaju Srpskog pjevačkog društva u Zagrebu koje tada vodi Krešimir Baranović. Bila je to i prekretnica u Gotovčevoj odluci da se posveti glazbi i od tada do kraja stvaralaštva piše zborove, zaključno sa skladbom Pjesmo moja raspjevana 1980. godine na tekst Drage Britvića koju posvećuje Hrvatskom pjevačkom društvu Rodoljub iz Virovitice.

Odabir za prigodni koncert u HAZU– u predstavio je tek mali dio Gotovčeva zborskog opusa, u odličnoj izvedbi Zbora i instrumentalnog ansambla Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Tončija Bilića. Bili su to zborovi Zvonimirova lađa, tri narodne iz Dalmacije (O, more duboko, Marjane, Marjane i Omili mi se u selu divojka), Jadovanka za teletom, Dobra večer, uzorita i već spomenuta Koleda, a mogla je biti i koja druga majstorova skladba toga žanra, među kojima su mnoge posvećene Jadranu, širem skladateljevu zavičaju. Spomenemo li još samo kultnu Himnu slobodi iz glazbe za Gundulićevu Dubravku, zborove Slava Lisinskom i Petar Zoranić na tekstove Petra Preradovića i Tina Ujevića, ali i liturgijske zborove sabrane u tri ofertorija (Benedictus sit Deus Patria, Ave Maria i Tera tremuit), označili smo tek dio zborskog opusa Jakova Gotovca koji je nezaobilazan u motrenju hrvatskoga glazbenog stvaralaštva 20. stoljeća. A u njemu poput malog dragulja blista ta čudesna Koleda, istodobno pučka i mistična, prelijepa u jednostavnosti, dostojanstvena u čuvanju tradicije, sasvim posebna i uvijek jednako dojmljiva, već punih devet desetljeća. Zborsko muziciranje dragocjeno je svakoj sredini kao sociološka kategorija okupljanja, ali i kao veselje otkrivanja glazbene supstancije koju može razumjeti i netko tko po profesiji nije glazbenik. U tome je i veličina i značenje svih naših autora koji su skladali za zbor, a među njima akademiku Jakovu Gotovcu pripada vrlo visoko i zasluženo mjesto.

Izvrsna djela Zbor kao glazbeni oblik iznimno važan i

Frano Parać i Pero Gotovac sa suprugama, a u drugom planu vide se Jagoda Buić i Viktor Žmegač na svečanom koncertu u HAZU

Četiri desetljeća dijeli nas od smrti prvog predsjednika Hrvatskoga društva skladatelja

Sjećamo se šjor Ive Tijardovića U ovoj godini, 2016., 19. ožujka navršila su se četiri desetljeća otkako je preminuo autor Male Floramye i Splitskog akvarela, dviju najpopularnijih hrvatskih opereta

namo li tko je skladao jednu od najpopularnijih »pučkih« pjesama Milovo sam garave i plave? Nitko drugi doli prvi predsjednik Hrvatskoga društva skladatelja, maestro Ivo Tijardović. U ovoj godini, točnije 19. ožujka, navršila su se četiri desetljeća otkako je preminuo autor Male Floramye i Splitskog akvarela, dviju najpopularnijih hrvatskih opereta, kao i niza drugih djela glazbene scene, ali i zborova, orkestralne i vokalno–instrumentalne te filmske glazbe, istaknuti društveno–politički pregalac čija je djelatnost u vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata umnogome utjecala na razvoj naše glazbene sredine.

Narodno blago Od prve skladbe rođenoga Splićanina (18. rujna 1895.) pjesma Milovo sam na riječi Ivana Kozarca koju je napisao kao šesnaestogodišnjak, a ona je predajom prešla u narodno blago, do uglednih pozicija intendanta Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu (1945.– 1949.), direktora Zagrebačke filharmonije (1949.–1954.), kao i djelovanja u novoosnovanom Udruženju kompozitora Hrvatske (1945.–1947. predsjednik; 1951.–1953. i 1954.–1962. tajnik), Ivo Tijardović imao je intenzivan, zanimljiv i domoljubljem ispunjen život u kojemu se autorski rad neprekidno ispreplitao s onim društvenim i političkim.

Višestruki talent Nakon Prvoga svjetskoga rata, u kojemu je sudjelovao i na Solunskom frontu, Tijardović je nekoliko godina proveo u Beču, u koji se prema očevoj želji zaputio studirati arhitekturu. No i njega je, kao uostalom i vršnjaka i dugogodišnjeg prijatelja Jakova Gotovca, opčinio umjetnički, napose glazbeni Beč koji je i presudio u konačnom odabiru glazbeničke profesije. U Beču je počela i ona manje poznata Tijardovićeva djelatnost kojom se poslije obilato koristio u pripremi djela; otkrio je, naime svoj crtački talent, kao i smisao za karikaturu, što je urodilo sjajnim umjetničkim kostimima, scenografijom, raznim slikarijama i minijaturama, čije su vrijednosti priznavali i veliki autoriteti toga područja. Daljnji tijek mladenačkog života vodio ga je

u prvoj fazi nakratko u Zagreb, gdje je pohađao Dramsku školu, a 1922. vratio se u rodni grad i u njemu proveo daljnjih šest godina, djelujući u kazalištu kao scenograf i dirigent te skladajući prve operete Pierrot Ilo, Mala Floramye i Kraljica lopte.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Piše: Jagoda Martinčević

Scenograf–skladatelj Sljedeće četiri godine, nakon ukinuća splitskog Kazališta, Tijardović je proveo na čelu »Splitskog kazališnog društva«, koje je osnovao s istomišljenicima, i u tom razdoblju skladao Splitski akvarel, a potom se vratio u Zagreb i zaposlio u tvrtki Edison Bell–Penkala kao direktor snimanja gramofonskih ploča, surađujući s dr. Pavlom Markovcem. U međuvremenu je i putovao i stjecao poznanstva te je u Berlinu skladao i snimio glazbu za nekoliko filmova. No s dolaskom ratnih vremena, Tijardovićeva je međunarodna karijera završila, a otpočela ona u domovini u kojoj je ostavio neizbrisive tragove. Uspostava Hrvatskoga narodnoga kazališta u Splitu pod njegovim vodstvom nije dugo trajala pa Tijardović vrlo brzo, poput mnogih intelektualaca, prelazi u ilegalu. Član je ZAVNOH–a, a nakon rata ponovno u Splitu organizira kazališni ži-

Ivo Tijardović

Zalaže se za mnoge kolege koje poslijeratni zloglasni sudovi časti osuđuju zbog umjetničkog sudjelovanja u kulturnom životu Zagreba u Red ispred zagrebačkog HNK–a u povodu prve izvedbe Male Floramye I. ratno vrijeme, Tijardovića u Zagrebu ulaže velike napore kako bi se kazališvot sve do definitivnog odlaska u Za- ni, napose glazbeni život stabilizirao u greb 1945. godine, u kojem živi i dje- prvim godinama poraća. Jedan je od luje do smrti. rijetkih visokopozicioniranih kulturnih djelatnika toga vremena o kojemu nitko od kolega, pa ni oni »osuđeni«, nikad Spašavanje kolega nije rekao ružnu riječ. Štoviše, autorica Zahvaljujući iznimnim organizacijskim ovih redaka svjedokom je mnogih pozisposobnostima, ali i autoritetu pra- tivnih ocjena koje su o Tijardoviću izrevednog i poštenog čovjeka, vrlo brzo kli Jakov Gotovac, Boris Papandopulo postaje iznimno omiljen na svim ru- i Lovro pl. Matačić. U skladateljskom kovodećim funkcijama koje obnaša. opusu Ive Tijardovića osim spomenu-

tih opereta kojima je zauvijek opjevao svoj rodni grad, prisutne su i tri opere: Dimnjaci uz Jadran, Marko Polo i Dioklecijan, od kojih treća, također posvećena Splitu, do danas nije izvedena. Kao da i popularni šjor Ive dijeli sudbinu još nekih kolega u čijim je opusima jedno djelo nadvladalo ostali opus a da ga javnost pravo nije ni upoznala. Stoga nam ni danas, u povodu obilježavanja 40. godišnjice skladateljeve smrti, ne preostaje drugo nego spominjati se s vedrinom njegovih nezaboravnih likova nekadašnjega Splita: šjor Bepa Pegule, Misili–Bisili, Male Floramy, Tonča, Le Šandra, Perine i tolikih drugih; sjajnih glazbenih točaka (koje je sam čak i koreografirao); onog osobitog ugođaja koji istinski razlikuje jednog autora od drugog, napokon i one legendarne fotografije na kojoj je snimljen »rep« publike koja čeka na ulaznice za Malu Floramye, od blagajne HNK–a u Zagrebu do Kazališne kavane! Stari će reći: »E, to su bila vremena…«, a mladi možda pomisliti: Da je barem i danas tako!

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Tr i b i n a o h r v a t s ko m m j u z i k l u 2 2 . ve l j a č e 2 016 . u M a t i c i h r v a t s ko j u Z a g r e b u

Gdje je hrvatski mjuzikl danas?

to je s našim mjuziklom, je li nestao, ima li uopće zainteresiranih autora ili smo mi stariji opterećeni optimizmom pamćenja i ne vidimo ono što je danas aktualno i probitačno?

Skup je vodio književnik Miro Gavran koji će se uskoro pojaviti i kao autor novog hrvatskog mjuzikla, no u glavnoj ulozi bio je a tko drugi doli danas 85–godišnji Vlado Štefančić

Piše: Jagoda Martinčević

rvatski mjuzikl bio je tema skupa 22. veljače 2016. u Matici hrvatskoj u Zagrebu. Nakon završetka okruglog stola (ili tribine), nije bilo sasvim jasno što je bio povod i koja je bila svrha toga skupa, iako su se mogla čuti najrazličitija razmišljanja eminentnih umjetnika, većinom onih koji su svoj obol hrvatskom (zagrebačkom?) mjuziklu dali već davno, stvorivši, kolokvijalno rečeno, hrvatsku školu mjuzikla, koja je najveći procvat doživjela sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Skup je vodio književnik Miro Gavran, koji će se uskoro pojaviti i kao autor novog hrvatskog mjuzikla, no u glavnoj ulozi bio je a tko drugi doli danas 85–godišnji Vlado Štefančić, glumac i redatelj, a svojedobno i ravnatelj Zagrebačkog kazališta Komedija, upravo u vrijeme kad je naš mjuzikl procvjetao i cvao dulje od dva desetljeća.

Uspomene na uspješnice

Riccard Simonelli

Evocirajući uspomene na najveće uspješnice toga žanra u nas, prije svega mjuzikle Alfija Kabilja i Milana Grgića Jalta, Jalta, Kralj je gol, Car Franjo Josip u Zagrebu, Tko pjeva, zlo ne misli i mnoge druge, kao i na nekad tako popularne kaubojske mjuzikle O’Kaj i Kaj 2’O Nine Škrabea i Stipice Kalogjere te na osebujnog Dunda Maroja Đele Jusića, Štefančić je na kraju vrlo raznorodnih izlaganja mnogih potresno zavapio: »Vratite nam hrvatski mjuzikl. Postavite Matoša!«

Apel je bio upućen aktualnom ravnatelju Komedije Niki Pavloviću koji se, doduše s pravom, na sav glas diči uspjehom mjuzikla Mamma mia za koji navodno ovaj čas »u repu« čeka još dvadeset tisuća ljudi da bi se domoglo ulaznice. Svaka čast brodvejskim i inim mjuzikalskim inozemnim uspješnicama koje, eto, pune kuću i blagajnu, no pravo je pitanje: a što je s našim mjuziklom, je li nestao, ima li uopće zainteresiranih autora ili smo mi stariji opterećeni optimizmom pamćenja i ne vidimo ono što je danas aktualno i probitačno?

Prokušani autori Apostrofirani naslov Matoš odnosio se na neizvedeni mjuzikl Arsena Dedića, a čuli smo i od Alfija Kabilja da u ladici ima čak nekoliko dovršenih mjuzikala, među ostalima i jedan posvećen Majci Terezi, a drugi Sari Bernhard. Što je, dakle, s djelima već prokušanih autora, zbog čega se ne izvode i tko uopće odlučuje je li nešto dobro ili nije, čak i bez obzira na jamstvo autorskih imena. Mogu li se tek tako ignorirati veterani ako nisu dobili odbijenicu od autoriteta većih od sebe? Što je tek s mlađima i mladima koji povremeno pokušavaju s mjuziklima u vlastitoj režiji, snalazeći se kako tko zna i umije, a ipak povremeno uspiju skupiti i publiku čija brojka prelazi i tisuću posjetitelja, kao što je to slučaj s mjuziklom Crna kuća, o kojemu je govorio Igor Weidlich, konstatiravši da je financijski rezultat, unatoč velikom interesu, ostao na nuli!

Financijska neodrživost Prije nekoliko godina novinarka Željka Ogresta okušala se kao producen-

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Tribinu o hrvatskom mjuziklu predvodili su Miro Gavran i Vlado Štefančić

tica mjuzikla Za dobra stara vremena, scensku evokaciju nekad najvećih uspješnica Novih fosila, ali je nakon desetak izvedbi odustala jer se priča pokazala financijski neodrživom, unatoč sudjelovanju zvijezda kao što su Zrinka Cvitešić, Marko Tolja, Goran Navojec i pokojni Ivica Vidović. O iskustvima s pokušajima stvaranja istarskih glazbeno–scenskih djela govorio je redatelj Robert Raponja, danas profesor na očito cvatućoj Kazališnoj akademiji u Osijeku, koji je svojedobno s multitalentiranom Tamarom Obrovac imao velike planove, od kojih se ostvario Tanac od mrtvih, dok Veli Jože još čeka. Sva je prilika da će i Split uskoro dobiti »svoj« mjuzikl sa Severinom u glavnoj ulozi.

Stimulacije Društva Rekli bismo da i nije sve tako crno kako se na prvi pogled čini, to više što se u raspravu uključio i Antun Tomislav Šaban, glavni tajnik Hrvatskoga društva skladatelja, koji je istaknuo da Društvo nastoji stimulacijama pomagati autorima, pa tako i onima koji su zainteresirani za žanr mjuzikla. Pa ipak… čini se da crno ipak jest jer je zagrebačka škola mjuzikla, ima tome već dva desetljeća, zamrla, a nova, zagrebačka, splitska, pulska ili osječka, svejedno, još se nije rodila. Možda i neće, bude li nam samo novac na pameti. On jest nužan, glazbena je scena svugdje skupa, pa i kod nas, samo što mi nemamo sponzore ili donatore koji bi ulagali (ne baš iz altruističkih razloga, nego zato da bi im se uloženo iz poreza vratilo, kako je svugdje u svijetu), a država i gradovi kažu da nemaju novca ili barem ne toliko koliko je potrebno za opremu jednog mj-

Prekaljeni autori mjuzikla Đelo Jusić i Alfi Kabiljo

uzikla. I zato smo, bojim se, na mrtvoj točki i zato se ovaj Matičin skup učinio nedovoljno pripremljenim da bi iznjedrio zaključke koji bi obvezali nekoga od vladajućih u kulturi.

Obveza kazalištima Danas bi možda morala postojati obveza kazalištima, u ovom slučaju kazalištu Komedija jer je ono jedino koje se u Zagrebu bavi mjuziklom, da u svakoj sezoni postavi jedno novo domaće djelo. A tek nakon toga neka se igra Mamma mia ili neki drugi kurentni naslov do mile volje, dok god bude publike. Mladima koji se hrabro prihvaćaju mjuzikla na ovaj ili onaj način treba da-

kako poželjeti sreću, ali i kvalitetu njihovim uradcima na tragu onoga na čemu su mnogi odrastali, a neki se nisu ni rodili u vrijeme kad se rađala Jalta, Jalta i do danas dogurala do više od osam stotina izvedbi! U ovu bi se priču mogla ugurati i klasična opereta za kojom i danas u bijelom svijetu »luduju«, bez obzira na »bedasta« libreta i »zastarjelu« glazbu. Mogli bismo i o rock–operi, čiji smo također bili pioniri u ovom dijelu Europe, a danas je nemamo. No o tome drugom prilikom.

ini se da crno ipak jest jer je zagrebačka škola mjuzikla, ima tome već dva desetljeća, zamrla, a nova, zagrebačka, splitska, pulska ili osječka, svejedno, još se nije rodila. 31

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Dva koncerta Matije Dedića s glazbom oca Arsena Dedića

Legendarne šansone u jazz ruhu

Večer s Arsenom, Jazz orkestar HRT–a, Dvorana Gorgona, 2. veljače 2016. i Matija svira Arsena, ZeKaeM, 4. ožujka 2016.

Matija Dedić svira Arsena

Marko Šolić/Croatia Records

atijin solistički recital u ZeKaeMu bila je raskošna, bravurozna svirka, s četiri bisa i ovacijama. Nije bilo ljepšeg načina da se oda počast Arsenu Dediću, legendi hrvatske glazbe.

atiji Dediću prijelaz iz 2015. u 2016. kao da je otvorio nebeska vrata. Nakon što je prošle godine objavio čak tri albuma, Ligherian Rapsody, Jazzy Bach i Matija svira Arsena, u razdoblju iščekivanja Porina (sedam nominacija, između ostalog i za album godine!) održao je dva zapažena koncerta. I na kritičarskim listama potkraj godine Matija je bio u vrhu, a njegov se album Matija svira Arsena posljednjih mjeseci pozicionirao među najprodavanije. Da ga je publika svesrdno prihvatila, vidjelo se 4. ožujka 2016. u ZeKaeMu, gdje je održao solistički nastup, kad su albumi doneseni u predvorje jednostavno planuli još prije početka koncerta. Za taj se koncert i mjesec dana prije tražila karta više, pa je publika s dodanih još dvjestotinjak mjesta na pozornici, sa svih strana okružila Matiju i njegov klavir. Bilo je to sasvim drukčije od ugođaja u kojem je snimio album koji je tim koncertom predstavio.

Gala–koncert Naime, album Matija svira Arsena snimljen je u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, ali bez publike. Sam Matija i veliki, prazni prostor. »Bila je to svojevrsna imitacija koncerta«, govori Matija. »Interpretima kao što sam u ovom slučaju ja, prijeko je potrebna ta širina i prirodan reverb koji tako imamo sreću osjetiti.« Matija očito pripada onima koji više daju od sebe na pozornici nego u klasičnom studiju, sa slušalicama na glavi. To se osjetilo i u ZeKaeMu. Međutim, mjesec dana prije, 2. veljače, Matija je nastupio na još jednom njemu jednako važnom koncertu. Riječ je o projektu koji je Silvije Glojnarić kao aranžer i dirigent počeo pripremati još sa samim Arsenom — jazzirane Dedićeve skladbe za big bend! Nakon ozbiljnih priprema i proba, u Dvorani Gorgona, u MSU–u, s najstrmijim gledalištem na svijetu, održan je gala– koncert Arsenovih skladbi u izvedbi Jazz orkestra Hrvatske radiotelevizije, u kojem su, uz Matiju na klaviru, pjevale Gabi Novak i Lea Dekleva. Program je bio zamišljen tako da počne s Arsenovim skladbama za filmove i televiziju te se nastavi njegovim šlagerima. Presedan je bio jedino nastup Lee Dekleve, poznate kantautorice, bliske Arsenu, s jednom vlastitom skladbom a da nakon toga scenom zagospodari Gabi. »Gabi je sklona jazz izričaju i odlično se tu snalazi«, rekao je Matija nakon koncerta. »Ali moj stari nije bio baš zaljubljenik u taj žanr.« Bilo je to točno, iako je Arsen svojedobno svirao i sa Zagre-

bačkim jazz kvartetom i s B. P. Conventionom, kao gost, na flauti i više puta s Jazz orkestrom HRT–a, a prijateljevao je i, što je manje poznato, s legendom bossa nove, Antoniom Carlosom Jobimom. »Pada mi na pamet njegovo negodovanje pri prekomjernoj dozi solista i poduljih open korusa«, komentira Matija. »Ne znam bi li blagoslovio baš sva ova rješenja promjene njegovih osnovnih harmonija. Njemu je to bilo sve, osnovni zakon. I meni je bilo potrebno više godina da to usvojim na našim zajedničkim koncertima.« Glojnarić, pak, ne pamti Arsena tako krutog. »Melodija je trademark svakog autora i bez obzira na način obrade, mora ostati u originalnom obliku, odnosno ne smije doći do rastakanja u bilo kojem smislu. Ali odnos skladane glazbe s jazz orkestrom Arsen nije doživljavao kao nešto nespojivo. Složili smo se vrlo brzo.«

Silina emocija Tako je koncert u Gorgoni počeo raskošnim Glembajevima, temom iz Vrdoljakova filma, zatim Donatorom, pa Laurom, s nadahnutim Matijinim solom, pa veličanstvenim uvodom iz serije Prosjaci i sinovi, da bi taj prvi, orkestralni dio, završio temom iz serije Kod kuće je najbolje, u kojem je orkestar aranžerski sveden na klavirski kvartet, s Davorom Križićem na trubi, Sašom Borovcem na basu i Jankom Novoselićem na bubnju. »Arsen je govorio da je najbolja filmska glazba ona koju ne čuješ«, kaže Glojnarić, ali to ne vrijedi za ove teme koje su postali evergreeni. Popularnost tih melodija nadrasta čak i uvijek rado gledane klasike. Drugi dio koncerta počeo je pjesmama što ih je otpjevala Lea Dekleva: Nemoguć život, vlastitu skladbu, i to »namjensku«, za Matiju i njegov trio, i nakon toga dvije Arsenove: Tvoje tijelo moja kuća i Nisam ti dospio reći. »Bila je to posveta našem poznanstvu«, rekla je Dekleva nakon koncerta. »Imala sam sreću poznavati ga i raditi s njim.« Sve je zvučalo naoko »jednostavno« i protočno. I taj veliki bend i Matija i Lea i Gabi i Glojnarić za dirigentskim pultom, djelovali su kao jedna velika obitelj, kako je netko primijetio, kao da su odlučili iznijeti zajedničko viđenje Arsenove glazbe. Konačni izbor skladbi drugog dijela Gabi je donijela sama. »Bile su to pjesme koje su joj najdraže i koje je često izvodila«, kaže Glojnarić. Sve što znaš o meni, pjesma kojom je Gabi počela, zazvučala je i intimno i vrlo dirljivo. »Glojnarić je pazio da me ne pokrije orkestrom i ostavio mi je puno prostora. I usto je uspio riješiti probleme s proba«, komentirala je Gabi. Uslijedili su posebno nadahnuta Ni ti, ni ja, Pusti me

Dinko Bažulić

M Piše: Saša Drach

Matija Dedić, Gabi Novak i Silvije Glojnarić uz Jazz orkestar HRT–a da spavam, On me voli na svoj način, sve odreda prvorazredni hitovi, pa do bisa na kojem je Gabi s Leom otpjevala Pamtim samo sretne dane, s raspjevanom publikom na nogama. Odličan je to bio koncert, a sva silina inhibiranih emocija na pozornici urodila je veličanstvenom izvedbom. »Nije aranžiranje šansone nikakva novina«, skromno je rekao Glojnarić. »Gilbert Becaud i Charles Aznavour najbolje su rezultate postigli s big bendom.« No bilo je tu s Glojnarićeve strane i nekoliko posebnih poteza, prije svega prema Matiji za klavirom, bez obzira na to što se Matija »osjećao kao sideman«, kako je sam rekao. Njegova uloga i u solo dionicama koje su mu otvarane u svirci s cijelim, opet zaista čudesnim big bendom, ali i kao lidera u formacijama kvarteta ili kvinteta, bila je s razlogom istaknuta.

Glazbeni avanturizam Do solo koncerta u ZeKaeMu 4. ožujka trebalo je proći malo više od mjesec dana, tijekom kojih je Matija nastupio i u Puli, na svečanom, sjajnom, jubilarnom koncertu Tamare Obrovac i njezina Transhistria Ensemblea. »Matija je već na mom prvom albumu iz 1998., kad je tek diplomirao u Grazu, pokazao zrelost u pristupu atipičnom glazbenom materijalu«, govori Tamara. »S obzirom na to da se u sklopu živih nastupa mojih ansambala događaju improvizacije, s citatima iz različitih žanrova, već je na početku bilo jasno da se radi ne samo o iznimnom talentu nego i o glazbeniku koji poznaje različite izričaje, što je i razumljivo s obzirom na obiteljsko naslijeđe.« A to obiteljsko naslijeđe Matija je zasvirao sam u ZeKaeMu. Album Matija svira Arsena dobio je dostojnu promociju. Koncert je pratio skladbe s albuma, ali Matija si je dopustio da ga inter-

pretacija ponese, iako se i dalje držao dobro pogođene formule. »Čini se da su sretni bili i istinski zaljubljenici u Arsenov opus i ljubitelji slobodnijih formi«, kaže Matija. Doista, takve su bile reakcije publike i u ZeKaeMu. »Bio sam zasićen bogatim zvukom raznih sastava s kojima sam radio i odlučio se za svojevrsni minimalizam koji donosi solističko izražavanje za klavirom«, govori Matija. Njegove improvizacije, međutim, u kojima se prepoznaju uzori poput Keitha Jarretta, znaju krenuti, kako sam kaže, i put istoka, ali i recimo prema Stravinskom. Svakako su zadovoljile i sve one koji su ga došli vidjeti i čuti kako svira, improvizira, njegovu vještinu i glazbeni avanturizam, a ne samo prepoznati šansonu, Arsenov standard od kojega počinje svaki glazbeni broj. Svaka je skladba bila ispraćena velikim pljeskom, a Matija je svirao opušteno, potpuno gospodareći situacijom. Na trenutke zaista bravurozan, nije imao potrebe pokazati što sve zna jer je odavna dosegao potrebnu zrelost. Bio je izuzetno dojmljiv, ne samo u liričnim trenucima, nego i kad je »prčkao« po utrobi klavira, po žicama, ili lupkao po oplati, da bi već u sljedećem trenutku sasvim nježno zasvirao Kuću pored mora ili Moderato cantabille. Kao i kad se poigravao ritmovima bosse, Makedonije, »dekonstruirao« u žestokim, avangardnim odmacima ili kad je za kraj počastio publiku bluesom. Bila je to raskošna, bravurozna svirka, s četiri bisa i ovacijama. Matiju je publika predugo prepoznavala kao »Arsenova sina«. »Danas je taj ‘Arsenov sin’ jedan od najboljih hrvatskih jazz pijanista«, komentrala je Tamara Obrovac, »koji vlastitim rukopisom može pristupiti bilo kojem materijalu, pogotovo glazbi vlastitog oca uz koju je emotivno vezan.« Doista, čini se da nije bilo ljepšeg načina da se oda počast vlastitom ocu i legendi hrvatske glazbe. 33

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

N a s t u p o m 14 . v e l j a č e 2 016 . u I s t a r s ko m n a r o d n o m k a z a l i š t u u P u l i Ta m a r a O b r o v a c o b i l j e ž i l a je tri vrijedna jubileja

Ponos Istre i Hrvatske Koncertom je slavna istarska jazz umjetnica, dobitnica HDS–ove izdašne potpore za međunarodnu promociju International 2014., obilježila izdavanje svojeg desetog CD–a, dvadeset godina svoje nakladničke djelatnosti te deset godina nastupa u INK–u Pula

Piše: Davor Hrvoj

adost koja je prštala iz dlanova prisutnih, ovacije, još malo svirke u dodatku, čestitanja, priznanja...! Kao da je svatko od prisutnih želio zagrliti umjetnike, zahvaliti im na njihovoj »alternativnoj medicini«, na iscjeliteljskoj glazbi koja je usrećila svakog slušatelja, bio on toga svjestan ili ne bio! Tako je bilo pri kraju nastupa što ga je Tamara Obrovac održala 14. veljače 2016. u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Tim koncertom obilježila je izdavanje desetog CD–a, dvadeset godina izdavačke diskografske aktivnosti te održavanje desetog godišnjeg koncerta u INK–u Pula. Tijekom tog razdoblja na koncertima u INK–u Pula uz nju su nastupila dvadeset četiri vrhunska glazbenika

iz deset zemalja: Hrvatske, Slovenije, Italije, Irske, Armenije, Austrije, Maroka, Francuske, SAD–a i Češke Republike.

Djelomični presjek Iako je podsjetila na neka važna razdoblja iz svoje karijere, bio je to tek djelomični presjek njezina stvaralaštva, posebice skladateljskog, koji je mogao biti još jedan prilog tom obljetničarskom koncertu. Naime, Tamara je već tridesetak godina autorica. Na pitanje koliko joj je važno da se izražava i kao skladateljica, poslije koncerta je rekla: »Najvažnije! To je za mene već neka vrsta habitusa, načina funkcioniranja, ali i učenja glazbe. Pritom, svakako mi je najvažniji osobni rukopis.« Za ovu prigodu neke je pjesme preoblikovala, prilagodila ih ovom projektu i suradnicima, a njih je bilo doista mnogo, što je povećalo zahtjevnost pripreme koncerta.

Osim stalnih članova njezina međunarodnog Transhistria Ensemblea: harmonikaša i vokalista Fausta Beccalossija, gitarista i mandolinista Uroša Rakovca, kontrabasista Žige Goloba i bubnjara Krunoslava Levačića, te pijanista Matije Dedića koji je stalni član Tamara Obrovac Quarteta, kao gosti nastupili su njezini dugogodišnji, ali povremeni suradnici: gitarist i harmonikaš Elvis Stanić, sopelaš, violinist i vokalist Dario Marušić, violinist Karen Asatrian, trubač Branko Sterpin, trombonist Luka Žužić, alt–saksofonist Luka Vrbanec i ženska Klapa Teranke. Tim koncertom Tamara je još jedanput potvrdila svoju posvećenost stvaranju suvremene glazbe koja se oslanja na raznolikosti istarske kulture. U tom smislu jednaku pažnju posvećuje vokalnom i instrumentalnom segmentu. Već u izvedbi prve skladbe, Daleko je, pokazala je da su njezina najvažnija intencija improvizacija i nepredvidiva sola,

dijalozi. Njezin je moto izvoditi glazbu bez predumišljaja. Naime, nakon disciplinirano izvedene teme, nikad nije sigurno što će uslijediti, u kojem će smjeru izvedba krenuti. Između ostalog, to uspijeva zahvaljujući stalnoj postavi svojeg/svojih sastava. Rado bismo je slušali češće kako svira saxonette (blok–flautu s piskom za klarinet) koja je tako dobro »legla« uz ovu izvedbu. Njezinu umjetnost, koju čini kompleksan, ali razumljiv i čitak glazbeni jezik, možemo sagledati na nekoliko razina. Govorimo li o utjecajima Istre, moramo spomenuti istarsku pisanu riječ, istarsku glazbenu tradiciju i istarsku kulturu općenito, jer sve to izravno ili neizravno utječe na stvaranje njezina osebujnog zvuka i suvremenog pristupa. Važan joj je autorski rad — skladateljski i pjesnički — što donosi prepoznatljive interpretacije, povezivanje regionalnog i univerzalnog, ali je važna i interpretacija koja se zasniva na spontanosti i

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

redivan glazbeni doživljaj za Valentinovo! Glazba ljubavi, glazba uz koju su se prisutni zaljubljivali — u voljenu osobu još više, osobu do sebe, pjevačicu, glazbenike, glazbu...!

Tamara Obrovac na obljetničkom je koncertu u Puli okupila najbliskije suradnike i prijatelje: pijanista Matiju Dedića, harmonikaša i vokalista Fausta Beccalossija, bubnjara Krunoslava Levačića, gitarista Elvisa Stanića, kontrabasista Žigu Goloba, sopelaša, violinista i vokalista Darija Marušića, alt–saksofonista Luku Vrbanca, gitarista i mandolinista Uroša Rakovca, trubača Branka Sterpina, trombonista Luku Žužića te žensku klapu Teranke.

komunikaciji kojima najbolje razotkriva svoju osobnost i stavove. Na više razina možemo proučavati i njezin skladateljski rad. Naime, osim sjajnih tema i tekstova, Tamara vodi računa o njihovoj usklađenosti, ali tu se ne zaustavlja; svaku skladbu promišlja kao orkestralno djelo koje mora imati svoju dinamiku te, što joj je posebice važno, dramatiku. Osim vokalne pripremljenosti, njezinu umjetnost odlikuju emotivne izvedbe te sposobnost za brze transformacije. Naime, odluke donosi u trenutku izvedbe te tako ponekad, pa i na ovom koncertu, u jednom trenutku nastup pretvori u opernu izvedbu, a već u drugom u kabare ili funky groove. Sjajan primjer bila je izvedba skladbe Villa Idola u kojoj je Asatrian nenadano citirao Oči čornije, a Tamara je nastavila duhovitim dosjetkama u stilu kancone, pa šansone, pa je izazvala Luku Žužića na jazz solo i cijeli je bend zasvirao jazz, pa se spontano pridružio Elvis Stanić...

Plasman u inozemstvu Osim što je ostvarila niz suradnji s mnogim europskim glazbenicima, u što smo se uvjerili i na ovom koncertu, Tamara je jedna od rijetkih hrvatskih glazbenica koja redovito ostvaruje uspješnu međunarodnu prezentaciju. Zato je upravo ona 2014. bila pobjednica natječaja International HDS–a. »Velika je stvar da se uspostavila takva vrsta natječaja«, rekla je poslije koncerta. »Drago mi je što sam među prvima dobila tu nagradu koja je plod mojeg dugogodišnjeg rada na promociji u inozemstvu. Omogućila mi je diskografski iskorak izvan Hrvatske, najprije za CD Ulika Revival, a poslije i za CD Canto Amoroso koji će objaviti austrijski Alessa Records. Zahvaljujući tome, dobila sam brojne odlične međunarodne kritike i nekoliko nastupa u inozemstvu. No to ide polako, zahtijeva stalnu medijsku prisutnost, a nužni su i osobni kontakti. Važno je da taj natječaj posto-

ji jer je bitno da se pomogne plasmanu hrvatske glazbe u inozemstvu, što nije nimalo jednostavno čak ni uz dobivena sredstva, bez obzira na visoku kvalitetu glazbe. Prema mojem dvadesetogodišnjem međunarodnom koncertnom iskustvu, o hrvatskoj suvremenoj glazbi, izvan folklora i klasike, ne zna se gotovo ništa. Situacija je to gora što je posljednjih godina evidentna kriza koja se odražava i na jazz scenu; čak se gase neki jazz festivali u Njemačkoj koja je izrazito jako tržište. Mi smo mala zemlja bez važnijeg jazz tržišta i vrlo je teško probiti se na međunarodnu scenu. To zahtijeva kontinuiran, sustavan i strateški pristup. Tako npr. funkcioniraju Izraelci koji imaju agenciju specijaliziranu za sufinanciranje međunarodnih nastupa njihovih glazbenika.«

Simbol stvaralaštva Svečani koncert na kraju su uveličali čestitari: ravnateljica INK–a Gordana

Jeromela Kaić, predsjednica HGU–a Istarske županije Nataša Petrić Tasha i predstavnik HDS–a Alfi Kabiljo koji je Tamari u ime HDS–a uručio plaketu za njezino stvaralaštvo i deset diskografskih izdanja. U kratkom, ali nadahnutom govoru Kabiljo je istaknuo njezinu svestranost: »Moramo biti sretni i ponosni što imamo Tamaru, ovdje na najljepšem poluotoku svijeta.« Poslije koncerta, Tamara je izjavila: »Svako priznanje struke je više nego dobrodošlo, pogotovo priznanje ‘matične’ organizacije.« U dodatku Tamara je na pozornici okupila sve sudionike koncerta koji su joj se pridružili u izvedbi skladbe Črno zlo koja je doživjela najviše interpretacija i najviše obrada od svih njezinih djela. Kao i uvijek, i ta je nova izvedba bila uzbudljiva, duhovita, maestralna — simbol stvaralaštva Tamare Obrovac.

Tv o r n i c a k u l t u r e , M a l i p o g o n , 16 . s i j e č n j a 2 016 .

Publika je oduševljeno svjedočila nastupu vrhunskih glazbenika koji bi u ovoj formaciji mogli ostvariti globalni uspjeh

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Piše: Dubravko Jagatić

tri albuma objavljena u protekle četiri godine, elektro jazz groove fusion grupa Chui uspjela je čestim nastupima i odličnim recenzijama doprijeti do publike. U aktualnom singlu Okrenuli smo leđa suncu ugostili su repera Fila Tilena, pokazujući tako novo lice jazza i izborivši se istovremeno za svoj prostor u eteru hrvatskih radiopostaja. Odlično reklamirana koncertna promocija njihova trećeg albuma Third Sun From the Stone objavljenog potkraj 2015. godine, nemali broj pozitivnih recenzija te uvrštavanje njihova albuma među najbolja izdanja objavljena 2015. godine, prema mišljenju domaćih glazbenih kritičara, bila su dovoljan mamac za publiku gladnu vrhunskih koncerata. Publika je zato potpuno ispunila prostor Malog pogona Tvornice kulture i iz prve se ruke uvjerila u to je li sve istina što se o njima piše.

Vrhunska izvedba Toni Starešinić na klavijaturama, Vojkan Jocić na saksofonu i Janko Novoselić na bubnjevima priredili su dvosatni nastup koji nikoga nije ostavio ravnodušnim. Odlično složen zvuk, znatiželjna publika željna dobre svirke i njihovo vidljivo dobro raspoloženje uz vrhunsku izvedbu, napravili su od te večeri događaj za pamćenje. Uz izbor pjesama sa sva tri albuma i neizostavni naglasak na

aktualnom Third Sun From the Stone, Chui su u nekoliko pjesama ugostili i vrhunskog gitarista Joea Pandura i basista Konrada Lovrenčića, nudeći pritom bogatstvo zvuka pomiješanog sa svojim viđenjem jazza i svih srodnih smjerova koji se isprepliću na njihovim albumima. Štoviše, dvosatni nastup prošao je »u sekundi« pa je publika ostala pomalo zatečena, iako vidljivo zadovoljna, što je potvrdila gromoglasnim pljeskom.

Počast Davidu Bowieju Treba svakako spomenuti da je Vojkan Jocić, nakon završetka nastupa grupe Chui, u počast Davidu Bowieju, koji je preminuo šest dana prije njihova nastupa, na saksofonu odsvirao melodiju pjesme Space Oddity, iskreno se naklonivši ikoni pop– glazbe 20. stoljeća, onako kako to znaju prirediti samo glazbenici za glazbenike. Iako je u pitanju instrumentalni jazz sastav, treba reći da je Chui skupina izvođača koja savršeno spaja razne glazbene smjerove ne udaljujući se pritom od jazza, dokazujući istovremeno svojim vrhunskim muziciranjem kako maštoviti i kreativni glazbenici ne pate od ukalupljenih formi, nego svakom novom pjesmom istražuju i ruše granice glazbenih žanrova, na veliko zadovoljstvo sve brojnije publike. Bez sumnje, u pitanju je hrvatski jazz sastav pred kojim je svjetska karijera. I za kraj svakako treba spomenuti da je nakon nastupa grupe Chui nastupila i grupa Beat Busters. U njoj također svira Toni Starešinić, ali u potpuno novoj glazbenoj formi, koja uključuje i potpuno inovativni način sviranja, nekonvencionalne instrumente i zvukove, ali i izuzetno prijemljiv plesni groove.

DAVOR HRVOJ

Jazz grupa Chui oduševila zagrebačku klupsku publiku James Carter Organ Trio J a m e s C a r t e r O r g a n Tr i o, 3 . ve l j a č e 2 016 . u M a l o j dvorani Vatroslava Lisinskog

Django Reinhardt u ruhu postbopa

Na svojem četvrtom nastupu u Hrvatskoj, slavni američki saksofonist i skladatelj James Carter improvizirao je na glazbu belgijskoga gitarista romskog podrijetla Djanga Reinhardta, utemeljitelja gipsy swinga

Piše: Saša Drach

ad je James Carter 2000. snimio album Chasing the Gipsy, bilo je to veliko iznenađenje. Tada je već imao osam albuma kojima se pozicionirao kao jedan od ponajboljih ne samo saksofonista nego i najkompletnijih mladih jazz lavova svojega naraštaja. Rođen 1969. u Detroitu, gdje se i školovao, Carter se nametnuo kao glazbenik koji je vješto miješao stilove svojih prethodnika koje je temeljito proučio, od Hawkinsa, Byasa, Webstera i Hodgesa, do Dolphyja i Coltranea. Dvadesetak njegovih albuma pokazuju da njegovim interesima kao da nema kraja. Ipak, izlet u glazbu Djanga Reinhardta, genijalnog belgijskog gitarista, jednog od malobrojnih Europljana koji je razvio svjetski prepoznatljiv stil, neuobičajen je za američke jazz glazbenike, pogotovo za one koje nisu gitaristi. Carter je Djanga slušao kao »klinac«, na radiju, no ovaj album osim posvete predratnom swingu, nudi i poigravanje stilovima i zvukom (gdje između ostalih, njegova rođakinja Regina Carter na violini »glumi« Grappellija) pa tako pridružena harmonika vrlo lako cijelu priču vuče u smjeru Piazzolina tanga. Ipak, tu se Carter dosljedno držao Reinhardta.

Toni Starešinić svira u grupama Chui, Beat Busters, Mangroove i Tobogan

Sanja Šantak

Nesputana energija Upravo je trećom skladbom s tog albuma, Manoir de Mes Reves, Carter počeo zagrebački koncert na svojem četvrtom nastupu u Hrvatskoj. Tu divnu baladu, koju je sam Django izvodio sasvim nježno, Carter je poštedio na albumu, čak i na

izvedbi s gypsy Rosenberg trijom, no u Lisinskom ju je potpuno podredio svojem nesputanom stilu. Uvod nije svirao sam, nego je tu zadaću prepustio genijalnom orguljašu Gerardu Gibbsu. Na taj debeli, masni zvuk hammondica Carter se uključio najprije vrlo staloženo, odsvirao temu, no onda odmah pokazao koliko u njemu glazba snažno »kuha«. Carter naime voli pokazati svu raskoš stilova i žanrova kojima ovladava, i to zavidnom silovitošću. Njegova energija kao da je potpuno nesputana, a tonovi, od prozračne nježnosti do olujne grmljavine i natrag (kao u finalu Artillerie Lourde) uvijek iznova zadive slušatelja, ne samo zbog nesumnjive virtuoznosti, nego i zbog zadovoljstva i sreće koja iz Cartera doslovno zrači kad je na pozornici. Carter je to postavio kao da se cijela povijest jazza, sve do same avangarde, logično naslonila na starog Reinhardta.

Cirkularno disanje Sjajan je to bio koncert, veličanstven, nezaboravnog ugođaja, no ne bi valjalo zaboraviti da je Carter našao dovoljno vremena da pokaže i nevjerojatno tehničko umijeće, da takozvanim cirkularnim disanjem drži ton do u vječnost, kao da je na umjetnim plućima, ali i da, recimo, svira saksofon tako da uopće u njega ne puše, samo prstima! Bilo je tu i neskrivene razmetljivosti, ali tko da mu zamjeri? Govor tijela, veliko zadovoljstvo svirke, ples, radost, energija, zavođenje, sve je to prštalo s pozornice i u posljednjoj skladbi koncerta, Gloriji Dona Byasa, i sasvim osvojilo publiku koja je iz dvorane izišla omamljena. Je li se to Django odjenuo u postbop ruho ili se možda dogodilo obratno?

U M a l o j d vo r a n i L i s i n s k i 15 . o ž u j k a 2 016 . o d r ž a n ko n c e r t p o s ve ć e n B o š k u Pe t r ov i ć u

Boškov duh ukazao se u Lisinskom Te smo večeri iz prve ruke osjetili Boškovu umjetničku osobnost

Skladbe o pričama U prvom dijelu koncerta upozorili su na svu raskoš skladateljskog opusa Boška Petrovića koji je iza sebe ostavio mnogobrojna djela trajne vrijednosti. Po svojoj ljepoti te bi skladbe mogle biti hrvatskim i ne samo hrvatskim jazz standardima, ali zbog jedinstvenog karaktera zasad ih uglavnom izvode njegovi odabrani suradnici. Dakle, te smo večeri iz prve ruke osjetili njegovu umjetničku osobnost. Naime, Mavrin, Grašić i Jamnik izvode ih s dubokim razumijevanjem, između ostalog uključujući i Bošku svojstvene ekstravagancije, tajne i štosove koji su poznati samo najbližim suradnicima. Osjetilo se to već u uvodnoj izvedbi najpoznatije Boškove skladbe With Pain I Was

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

sklopu kraće hrvatsko–slovenske turneje trio Jazz Continuo je 15. ožujka 2016. nastupio u Maloj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. U programu Glazba Boška Petrovića te smo se večeri prisjetili stvaralaštva toga slavnog i svestranog jazz glazbenika — vibrafonista, skladatelja, producenta, glazbenog pedagoga, diskografa i vlasnika jazz kluba — koji već pet godina ne obitava u nama poznatoj dimenziji. No njegovi su suradnici odlučili da će njegova glazba živjeti, da će i dalje biti dijelom našega glazbenog života. Naime, kao što je na vratima još uvijek zaključanog B. P. Cluba netko napisao »Boško Lives!«, on doista i dalje živi, na razne načine, u našim srcima, redovitim spominjanjima u razgovorima, u njegovoj glazbi emitiranoj na radiju i televiziji, ali i djelovanjem njegovih suradnika i učenika. Jazz Continuo čine bas–gitarist Mario Mavrin, njegov najdugovječniji suradnik, te dvojica Slovenaca: gitarist Primož Grašić, koji je uz Mavrina bio stalni član Boškova dugogodišnjeg trija, i vibrafonist Vid Jamnik, Boškov najmiliji učenik i proteže koji je zauzeo njegovo mjesto u triju. Oni Boškovo autorsko stvaralaštvo održavaju živim, oni ga žive!

Born, maštovitoj posveti makedonskoj narodnoj glazbi, u koju su, baš kako je to radio velikan hrvatske glazbe, uključili također njegovu etnom nadahnutu temu Keka Kolo, dok je Jamnik spon-

ario Mavrin, Primož Grašić i Vid Jamnik njegove skladbe izvode s dubokim razumijevanjem, između ostalog uključujući Bošku svojstvene ekstravagancije, tajne i štosove koji su poznati samo najbližim suradnicima.

DAVOR HRVOJ

Piše: Davor Hrvoj

Georgie Fame, Mario Mavrin, Primož Grašič, Vid Jamnik i David Gazarov u Lisinskom

tano — domišljato i duhovito, baš kao što je to autor radio — ubacio nekoliko citata poznatih jazz standarda koje je Boško obožavao. Svaka Boškova skladba bila je sazdana na priči. Mnoge su vezane uz Zagreb, pa tako i Zagreb By Night koju su izveli u nastavku, a neke i uz njemu drage osobe, primjerice Sigurd’s Garden, filmska tema nadahnuta vrtom Sigurda Schapsa, koja je uslijedila.

Boškova umjetnost Članovi Jazz Continua predstavili su se glazbenicima koji s razumijevanjem tumače Boškovu umjetnost, ali i instrumentalistima koji su ostvarili vlastiti integritet, što su pokazali u izvedbama sjajnih sola. Uz njegova djela svirali su i standarde iz Boškova repertoara, a u izvedbi jednog od njih nenajavljeno su na suradnju pozvali pijanista Davida Gazarova, te ga poslije zamolili da odsvira jednu skladbu solo. Oduševivši

virtuoznom izvedbom, Gazarov je pokazao zašto ga je Boško cijenio i zašto je volio s njim svirati. Boško je cijenio i engleskog pjevača osebujna, prepoznatljiva glasa i stila, ali i klavirista i orguljaša Georgieja Famea koji je često bio gost njegova trija, pa tako i trija Jazz Continuo u drugom dijelu koncerta. Odmah je pokazao da je, osim što je sjajan glazbenik, showman par excellence. Ušetao je nonšalantno, poput kakvog kicoša, otplesao svoj šarmantni ples, zamijaukao poput Boška, odzviždao, zasvirao i napokon otpjevao skladbu B. P. Club After Midnight Boškova prijatelja Tomislava Urbića, za koju je upravo Fame napisao tekst. U njegovu izboru standarda posebno je mjesto zauzela skladba Bluesology Boškova prijatelja, slavnog vibrafonista Milta Jacksona, kojom su podsjetili na slavni Modern Jazz Quartet i njegova vođu Johna Lewisa koji

ao što je na vratima još uvijek zaključanog B. P. Cluba netko napisao »Boško Lives!«, on doista i dalje živi, na razne načine, u našim srcima, redovitim spominjanjima u razgovorima, u njegovoj glazbi emitiranoj na radiju i televiziji je također odigrao važnu ulogu u Boškovu životu. Oprostite — koji još uvijek igra važnu ulogu u njegovu životu. Naime, volimo zamišljati da još uvijek zajedno sviraju, u nekim drugim sferama života, kao što smo osjetili Boškovu prisutnost u glazbi trija Jazz Continuo i gostiju. 37

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

B r u n o K r a j c a r, i n t e r v j u u p ovo d u o b j a v l j i v a n j a a l b u m a Istraditional (Aquarius Records)

Skladanje je moj poziv, a pozivu se uvijek lijepo odazvati Pjevač, multiinstrumentalist i skladatelj posljednjim diskografskim projektom odaje počast svojem istarskom glazbenom identitetu, o čemu govori u razgovoru za Cantus Razgovarao: Davor Hrvoj

kademski glazbenik, multiinstrumentalist, skladatelj i kantautor Bruno Krajcar, rodom iz Pule, već više od dva desetljeća obogaćuje našu glazbenu scenu kao maštovit autor i izvođač, ali i radijski urednik i novinar, etnomuzikolog i producent. Sve svoje živopisne vještine i raznolika iskustva spretno isprepliće na najnovijem projektu ponovno usmjerenom umjetničkoj revitalizaciji specifičnog autohtonog folklora njegova rodnog kraja. U skladateljski jezik već je odavna asimilirao tijesne intervale i netemperirano pjevanje, no u Istraditionalu to je posebno uočljivo. S Brunom Krajcarom razgovarali smo na predstavljanju albuma 4. veljače 2016. u dvorani HDS–a u Zagrebu. Između ostalog, skladbe na albumu Istraditional imaju edukativni karakter. Kao da želite izravno ukazati na to što vas nadahnjuje i kako pristupate autohtonoj istarskoj glazbi. Zašto je želite predstaviti u izvornom obliku, a potom preraditi na suvremen način? Ovaj album svrstao bih u primijenjenu umjetnost. Njime sam, osim što istarsku tradicijsku glazbu, u ovom slučaju vokalnu, želim staviti u suvremeni kontekst, nastojao insertima starih narodnih pjevača slušatelja dovesti do izvora, kako bih mogao doživjeti što potpuniju sliku istarskog dvoglasja. Naime, bogatstvo arhive Radio Pule jedno je od najbogatijih u Europi, a kako sam imao prilike kao mladi student putovati Istrom s najzaslužnijim za tu arhivu, pokojnim etnomuzikologom i glazbenim urednikom Renatom Pernićem, želio sam i na taj način ukazati na vrijednost tradicijske baštine koja je, zahvaljujući vrijednim zaljubljenicima u tradicijsku kulturu, kao živa baština sačuvana sve do današnjih naraštaja. Netemperirano pjevanje imamo sve manje mogućnosti slušati uživo. Ono ubrzano odumire, što je uzrokovano sve agresivnijom globalizacijom pa su takvi pjevači svojevrsni biseri koje trebamo čuvati i adekvatno valorizirati kao dio svojeg identiteta; zato je ovaj album i svojevrsni hommage.

Istarska ljestvica Kako ste pristupili skladateljskom procesu stvarajući glazbu za ovaj album?

Bruno Krajcar

Pokušao sam pjesmu doživjeti u njezinu izvornom obliku, osjetiti je u njezinu iskonu, što mi i nije bilo teško s obzirom na to da sam se od najranije mladosti susretao s takvom glazbom i družio se s njezinim prenositeljima. Od netemperiranog pjevanja bez instrumentalne pratnje pjesmu sam počeo harmonizirati i ritmizirati, neke u pratnji gitare, a neke u pratnji klavira. Nakon što sam je postavio, odsvirao sam u studiju temeljni instrument, otpjevao vokal i nakon toga je aranžirao i producirao prema nekom svojem instinktu prema kojemu sam i birao suradnike. Tu su uz mene i članovi mojeg benda, vrsni glazbenici Vedran Vojnić, Nenad Mirt i Denis Razumović. Oni su, uz ostale goste, dali izniman doprinos. Uz njih se kreativnost razvijala s lakoćom, s obzirom na to da već niz godina zajedno izvodimo moju glazbu s elementima istarske ljestvice, a oni su uvijek otvoreni za improvizaciju i interakciju. Taj je pristup isključivo vezan za album Istraditional, po čemu je on jedinstven, možda i u svjetskim okvirima. U kojoj mjeri je to bilo skladanje, a u kojoj stvaranje aranžmana? Želio sam da pjesme ostanu prepoznate u svojoj osnovnoj liniji. Dakle, tekst i neka prepoznatljiva melodijska linija, koja je za harmoniziranje morala biti stavljena u temperirani kontekst, ostali su u velikoj mjeri nepromijenjeni, ali moram reći da sam, iako sam imao kompletnu sliku albuma, svakoj pjesmi prilazio kao da je jedina. Možda se skladanje najviše može doživjeti tako da se posluša svih deset izvornih izvedbi pa nakon toga moje obrade. Inače, kad skladam glazbu na temelju istarske ljestvice, ne tražim inspiraciju u narodnim pjesmama, već isključivo pišem iniciran vlastitim emocijama. I kad uglazbljujem nečiju poeziju, prepuštam se emocijama koje ta poezija izaziva u meni.

Glazba briše granice Kako i zašto vas nadahnjuje istarska arhaična glazba? Volim svoju Istru, volim svoje korijene, volim svoj narod. Kad voliš svoje i kad si na svoje ponosan, s lakoćom primjećuješ sve ljepote ovoga svijeta i uživaš u svim različitostima kojima si okružen ili koje na raznim putovanjima ili na druge načine upoznaješ. Nadahnjuje me moje podneblje. To je moje ishodište, kao i sva glazba koju sam slušao i svirao kao instrumentalist koji ima klasično glazbeno obrazovanje, ali i kao zaljubljenik u jazz i improvizaciju. Glazba, prema mojem mišljenju, ima onoliku umjetničku vrijednost koliko je univerzalna. Dakako, kad je riječ o pjevanoj glazbi, tu jezik postavlja određene barijere, ali dobra glazba briše sve granice. Zašto je za vas važno djelovati kao skladatelj? Skladanje je moj poziv, a pozivu se uvijek lijepo odazvati. Prvu sam klavirsku skladbu napisao s deset godina kao poklon majci za rođendan. Prve simpatije prema djevojkama iskazivao sam pišući pjesme. Glazbu pišem jer volim, pišem iz ljubavi. Usporedno s tim bavim se primijenjenom glazbom u koju isto tako unosim ljubav. Raditi nešto ima smisla samo ako radiš iz ljubavi i s ljubavlju. Sve drugo je izgubljeno vrijeme. U skladateljskom radu inače djelujem poprilično raznovrsno, skladajući za djecu, kazalište, dokumentarne filmove, duhovnu glazbu, od klasičnih do popularnih formi. Glazba je moj najdraži način komunikacije. Ona mi pomaže da budem bolji čovjek, glazbom lakše upoznajem sebe i svijet koji me okružuje, ona mi uzdiže dušu prema Izvoru našeg postojanja.

Skladatelj, pjevač i multiinstrumentalist Bruno Krajcar odaje počast hrvatskom glazbenom identitetu

Novi svijet na istarskim korijenima Na albumu uz pjevače Tamaru Obrovac i Alena Vitasovića gostuju klapa Teranke i instrumentalisti Igor Pamić, Gabi Galant Jelenić, Kristina Jurman Ferlin i, dakako, autor Bruno Krajcar u višestrukim ulogama pjevača, instrumentalista i aranžera

Piše: Đurđa Otržan

svojem najnovijem uratku skladatelj, pjevač i multiinstrumentalist Bruno Krajcar odaje počast hrvatskom glazbenom identitetu, kako piše na omotnici toga pitoresknog albuma. Naslovivši ga Istraditional, potencijalnom slušatelju daje do znanja da je riječ o tradicionalnom melosu Istre, ali najvjerojatnije na moderan način. I ne iznevjerava, već otkriva novi glazbeni svijet, stvaralački nadahnut postojećim korijenima istarske glazbe.

našem stoljeću. U takvom novom zvukovnom kontekstu, stihovi pjesama dolaze do izražaIstraditional ja kako ne bi nikad u autentičnoj izvedbi. Otkriva se lirika ljuAquarius Records bavi prema moru (Široko more Jadransko Tamara Obrovac pjeva ganutljivo, čisto i nježno), narodno stihotvorstvo dobiva pun značaj balade sa svim repeticijama i nastaje nova »pjevanka« svježeg lišća i plodova, izrasla iz starih korijena. Istraditional je nestandardni uradak. Album nema namjeru stvarati pop–pjesme na osnovi nekog melosa, kako se to već odavno čini sa slavonskim ili dalmatinskim, već stvoriti novu auru postojećih narodnih pjesama suvremenim glazbenim jezikom Štur i opor (klapa, samba, improvizacija ili Daleko u prošlost sežu korijeni istarskog fol- zborsko pjevanje). klora, njegovih ljestvica, melodike pjevanja i instrumentarija. On je s mijenom stoljeća postao Kupanje u novim vodama opor, štur, nenaviklom slušatelju možda preujednačen u svojim arhaičnim inkantacijama. No Suptilnom metodom Krajcar čuva naznaku oriopirao se povijesnim transformacijama i opstao ginalne oporosti zvučnih motiva, ali ih prepušta do danas, jer postoje glazbenici od Matetića vokalizacijama i melodijskim linijama koje moRonjgova do Tamare Obrovac i Brune Krajcara, tiv kupaju u posve novim vodama, pa se priča, među ostalim, koji te arhaične jezgre čuju du- tekst i melodija doživljavaju kao nanovo stvoblje i svrhovitije, smatrajaći ih potencijalno har- rene iz nekog arheološkog fragmenta. Na almonijski i kontekstualno još neiskorištenima. bumu surađuje podosta poznatih glazbenika. Zapravo, ako je suditi po ovom uratku i djelova- Uz Tamaru, tu su Alen Vitasović, klapa Terannju upravo Tamare Obrovac, možemo te arha- ke, Igor Pamić, Gabi Galant Jelenić, Kristina ične jezgre smatrati tek načetima. U deset na- Jurman Ferlin, kolege instrumentalisti i dakarodnih pjesama, čije uvodne dijelove možemo ko Bruno Krajcar u višestrukim ulogama pjevačuti u autentičnim folklornim izvedbama, Bruno ča, instrumentalista i aranžera. Svaka je pjesma Krajcar velikim iskustvom, muzikalnošću i stva- obrađena na način na koji se Bruni Krajcaru čirateljskim uhom čuje moguća uglazbljenja, od nilo da ona to latentno sadrži pa je i među njima kojih su ponuđeni tek jedna varijanta. Natapa velika razlika u ugođaju, što bi se pri slušanju te suhe jezgre novom melodikom, daje im novi samo folklornih izvedbi potpuno izgubilo. Pjeformalni okvir, neke postaju poput uspavanke ili sme su svaka za sebe lijepe, melodiozne i, što lijepe jadranske serenade. može iznenaditi kad je riječ o istarskom folkloru, lako ulaze u uho, a tekst se pamti, baš kao što je bio slučaj s prvim popularnim serenadaAutentična izvedba ma srednje Dalmacije. Idealno za širu popularU nekima iznalazi novi ritam ili potencira ponu upotrebu i za medije. Album je lijepo oblikostojeći (Balun), svakako proširuje obzor jezgre van, opremljen stihovima pjesama i faksimilom u nov kontekst poštujući ritmičku strukturu, ali ilustracije istarskih ljestvica prema Ivanu Madajući im posve prirodno harmonijsko ruho koje tetiću Ronjgovu. Zahvaljujući Tamari Obrovac, zvuči tako spontano i melodiozno da se doi- istarska je glazba dospjela daleko izvan granica ma kao davno izgubljeni kompletni zapis pje- naše zemlje, a ovim albumom Brune Krajcara sme u koji bismo smjesta povjerovali kad ne bita glazba živi posve novi život. smo čuli jazz improvizacije i ugođaj svojstven

Bruno Krajcar

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

lazba je moj najdraži način komunikacije. Ona mi pomaže da budem bolji čovjek, glazbom lakše upoznajem sebe i svijet koji me okružuje, ona mi uzdiže dušu prema Izvoru našeg postojanja.

TEMA BROJA: PORIN 2016. U SPLITU D o d j e l a n e k o ć d i s k o g r a f s k e , d a n a s g l a z b e n e n a g r a d e , 17. o ž u j k a 2 0 16 . u S p l i t u

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Trijumf Matije i Arsena na Porinu

Julien Duval

Matija Dedić za svoja je dva albuma osvojio čak šest Porina, a svečanost je bila posvećena uspomeni na njegova nedavno preminulog oca

Fan pit Nakon prošlogodišnjeg spektakla u Spaladium Areni, svečana manifestaci-

Grande finale Unatoč ponovljenom glazbenom spektaklu, mnogi su se pitali zašto se Porin nakon Arene održava na Gripama? Razloga je mnogo. Prije svega cilj je da ta prestižna nagrada iz godine u godinu bude sve bolja, stoga kako bi i dalje bili originalni i drukčiji, Upravni odbor odlučio je »grande finale« preseliti u drugu dvoranu. Također, Gripe imaju bogatu povijest pa taj centar mnogi smatraju »oazom sporta i glazbe«. Osim raznih sportskih događanja, ondje su nastupale inozemne zvijezde poput Dire

Straitsa i Deep Purplea, a ne izostaju ni hrvatski glazbenici. Sama činjenica da je Mišo Kovač čak 25 puta napunio Gripe, dovoljno govori o tome zašto je nastup u tom kompleksu velik izazov svakom glazbeniku.

Više kategorija No to nije bila jedina promjena što se tiče same glazbene nagrade. Ove je godine Upravni odbor posebnu pažnju posvetio kategorijama produkcije, aranžmana i snimke. Za te tri kategorije ustanovljeno je posebno glasačko BROJ 196, TRAVANJ 2016.

»Toliko je dobre glazbe došlo iz Splita da se Porin trebao odužiti dolaskom u taj grad«, izjavio je lani Gibonni, nakon što se dodjela glazbene nagrade prvi put održala ondje. I bio je u pravu. Glazbena nagrada Porin vratila se u »najlipši grad na svitu«, koji se pokazao kao izuzetan grad domaćin.

ja ovaj je put »prodrmala« veliku dvoranu Športskog centra Gripe pred 3000 gledatelja. Nastupe glazbenih zvijezda pratio je orkestar Porina koji se nalazio na glavnoj pozornici veličine 36 x 12 metara. Osim te pozornice, bila je i jedna za rock–bendove, uz istaknuti dio na kojem su se dodjeljivali kipići. Uz središnju pozornicu postavljena su i tri videozida te više od 200 rasvjetnih tijela, a ispred se nalazio fan pit gdje je više od 300 najvatrenijih obožavatelja moglo izbliza pogledati nastupe svojih omiljenih glazbenika.

Julien Duval

Piše: Eta Kočić

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

ublika je na nogama uz pljesak ispratila dodjelu glazbenih nagrada. Stoga, što god mislili o Porinu, neosporna je činjenica da je riječ o jedinoj opstaloj glazbenoj nagradi u Hrvatskoj

Julien Duval

ajviše kipića nakon Matije dobili su Massimo i Gordan Tudor (po tri), najbolji album rock–glazbe te likovno oblikovanje imalo je Hladno pivo, a vidno šokirani Elemental za singl Goli i bosi dobio je Porina za pjesmu godine te za najbolju izvedbu grupe s vokalom

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Predrag Martinjak Peggy i Massimo primaju Porine od slavnih taekwondistica, sestara Zaninović

Hladno pivo uz Elemental

Hrvoju Hegedušiću Porina za životno djelo uručio o je Alfi Kabiljo

Julien Duval

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Petar Grašo nastupio je sa svojom uspješnicom Moje zlato

Voditeljica Iva Šulentić: »Žuljaju me cipele...«

ma; Jazzy Bach, koji je snimio s Darkom Jurkovićem Charliejem, osvojio je Porin za najbolji album jazz glazbe, dok je Matija svira Arsena osim najbolje izvedbe jazz glazbe, aranžmana, in-

strumentalnog albuma te instrumentalne izvedbe nagradu dobio i za album godine. Laureati dodjele bili su Massimo, čiji je album 1 dan ljubavi osvojio tri Porina, i to za najbolju produkciju,

tijelo s ciljem da se te vrijednosti dodatno prepoznaju. Isto tako, ovogodišnji Porin imao je 35 kategorija, četiri više nego lani. Tako se već postojećim kategorijama dodala ona za najbolji album pop–folklorne glazbe dok su se, za razliku od lani kad su bile spojene, razdvojile kategorije za najbolji album tamburaške i klapske glazbe. U Porinu objašnjavaju kako su to učinili zbog velikog broja prijava za tambure i klape. Također se dodijelila i nagrada za najbolji dječji album, a riječ je o bijenalnoj kategoriji. Konkurencija je kao i uvijek bila žestoka, pogotovo u onim najprestižnijim kategorijama, za pjesmu godine, gdje se prijavilo čak 175 skladbi, dok su 73 albuma konkurirala za album godine.

Najbolji od najboljih Ipak najviše razloga za slavlje na splitskoj dodjeli imao je Matija Dedić, koji je kući otišao sa šest staklenih kipića. Nagradu su dobila oba njegova albu44

Ozareni dobitnik Porina za životno djelo iz redova »klasičara«: Davorin Kempf

najbolji album pop–glazbe te mušku vokalnu izvedbu, a isto toliko dobio je i saksofonist Gordan Tudor za najbolju izvedbu, snimku i produkciju klasične glazbe. Najbolji album rock–glazbe te likovno oblikovanje imalo je Hladno pivo, a vidno šokirani Elemental za singl Goli i bosi dobio je Porina za pjesmu godine te za najbolju izvedbu grupe s vokalom. Rundek Cargo Trio ima najbolji album alternativne glazbe i najbolji video, a novi izvođač godine je pobjednica prve sezone šoua The Voice, Nina Kraljić. Ibrica Jusić osvojio je nagradu za najbolji album zabavne glazbe, najbolju vokalnu suradnju ostvarili su Neno Belan i Maja Posavec u pjesmi Tvoj glas, dok je Porina za najbolju žensku vokalnu izvedbu osvojila Josipa Lisac za pjesmu Tu. Splitski bend TBF i album Danas, sutra dobili su kipić za najbolji album klupske glazbe. Najbolji album folklorne i etno glazbe ima Bruno Krajcar, a Frano Parać dobio je nagradu za najbolju skladbu klasične glazbe — Koncert za violinu, violu i gudače. Najbolju snimku imali su 2Cellos za Mombasu, a Zvjezdan Ružić dobio je Porina za Morešku kao najbolju skladbu jazz glazbe. Što se tiče klapske glazbe, najboljim albumom proglašen je album festivala klapa u Omišu, najbolji album tamburaške glazbe je onaj Kvarteta Gubec i Tamburaškog

Osim tih nagrada, dodijeljena su i posebna priznanja. Porina za posebna postignuća u glazbi (Special Merit Awards) osvojio je francuski violinist Jean Luc Ponty, dok su za životno djelo priznanja dobili skladatelji Hrvoje Hegedušić i Davorin Kempf. Hegedušiću je kipić uručio legendarni Alfi Kabiljo, a Kempfu prošlogodišnji dobitnik iste nagrade, kolega Frano Parać. Svestrani Ponty jedan je od najvažnijih i najpoznatijih francuskih violinista jazz– rocka, koji je karijeru počeo u Parizu, a nastavio u SAD–u. Svira akustičnu i električnu violinu te istodobno nastupa s jazz i rock glazbenicima te sa simfonijskim orkestrom. Njegovi albumi Aurora, Imaginary Voyage, Enigmatic Ocean i Cosmic Messenger kultna su ostvarenja jazz–rock diskografije. Početkom ožujka nastupio je u Zagrebu, kad mu Mainstream zabavne glazbe predstavio je Ivan Zak je i uručen Porin za posebna postignuća. Za doprinos glazbi i životno djelo nagrade su Dirljiva završnica dobili i hrvatski autori Hrvoje Hegedušić i Davorin Kempf. Organizatori Porina pobrinuli su se da završna doHegedušić je karijeru počeo 1957. godine u grupi djela i ove godine bude veličanstvena. Osim vrhunVokalni kvintet Hrvoja Hegedušića, a poslije je bio ske produkcije i nastupa naših najvećih glazbenih i član skupine Zagrebački vokalni kvarteti gdje je iz- imena, 23. dodjela ostat će upamćena po dirljivoj među ostalog pjevao i s Arsenom Dedićem. Poznat završnici u spomen na Arsena Dedića. Tom velikaje po tome što je jedan od rijetkih koji je uglazbio stinu su kolege glazbenici izrazili poštovanje i divljenje hove najvećih hrvatskih pjesnika (Matoša, Cesarića, izvodeći njegovu pjesmu Tamo da putujem. PridoTadijanovića, Ujevića...). Također je jedan od osni- damo li tome i osvojene Matijine nagrade za album vača Chansonfesta, a bio je i direktor Zagrebfesta. Matija svira Arsena, slobodno se može reći da je ovo Njegov kolega Davorin Kempf diplomirao je klavir, bio porinovski trijumf obitelji Dedić. Publika je na nokompoziciju i dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Za- gama uz pljesak ispratila dodjelu glazbenih nagragrebu gdje je redoviti profesor. Školovanje je nasta- da. Stoga, što god mislili o Porinu, neosporna je čivio u SAD–u gdje je magistrirao kompoziciju i do- njenica da je riječ o jedinoj opstaloj glazbenoj nagrabio titulu Master of Arts. Davorin Kempf je godinama di u Hrvatskoj koja na zajedničkoj pozornici može bio umjetnički ravnatelj Požeških orguljaških večeri, okupiti Josipu Lisac, Hladno pivo, Dječake, 2Cellos, a njegove su skladbe neizostavne na repertoaru fe- Ivana Zaka, Matiju Dedića, Elemental, Jelenu Rozgu… Zato kritike kako je »već sve viđeno« i kako stivala i koncerata u Hrvatskoj i inozemstvu. »Porin izgleda isto« jednostavno ne stoje jer se ove godine itekako moglo naći »za svakoga ponešto«. Zastava na Pjaci Organizatori su majstorski odradili posao, a do sljeUvertira završnom spektaklu u Dvorani Gripe sva- deće godine i u iščekivanju novih iznenađenja, mokako je bio Tjedan Porina koji je počeo na Dan žena žemo još samo čestitati svim dobitnicima, a ostaliMassimovim koncertom. Potom je svečano podi- ma zaželjeti više sreće drugi put.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Posebne nagrade

gnuta i Porinova zastava na splitskoj Pjaci, a taj simbolički čin uveličali su mališani iz zbora Srdelice. Posjetitelji su također mogli uživati u gastronomskom događaju na kojem su najbolji hrvatski kuhari pripremali specijalitete. U tom tjednu nastupili su pijanist Ivo Vuletin, saksofonist Vicko Pavlov i duo The Treblemakers. Mogao se poslušati i koncert najboljih instrumentalista, dobitnika nagrade Status te svirka demo bendova. Na panel–diskusijama razgovaralo se o brendiranju grada kao glazbenoga odredišta, o predstavljanju glazbenih događaja digitalnim platformama te o tome što je potrebno da bi se domaća pjesma plasirala u eter. No najemotivniji posjet svakako je bio onaj splitskom Domu za nezbrinutu djecu Maestral. Ondje su klaunovi iz udruge Crveni nosovi oduševili djecu svojom predstavom, a s djecom su u druženju uživali Ivan Dečak iz benda Vatra, Antonia Matković Šerić iz Pavela te Ante Cash. Tom prigodom je i predsjednik Upravnog odbora Porina, Neven Frangeš, Domu na dar uručio LCD televizor.

Porin za najbolju vokalnu suradnju izmaknuo je Anti Cashu

Julien Duval

orkestra HRT–a, dok je klapa Ragusa osvojila Porina za najbolji album pop–folklorne glazbe. Zagrebačka filharmonija, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić i dirigent Vladimir Kranjčević osvojili su Porina za najbolji album klasične glazbe, najbolji dječji album je Mjesto za mene — album pjesama za djecu raznih izvođača, dok je 50 originalnih pjesama — Arsen Dedić proglašen najboljim tematsko–povijesnim albumom. Najbolji album popularne duhovne glazbe je Kamenita vrata live, a Karlovačko RockOff — festival novog zvuka 2015. izabran je za najbolji album s raznim izvođačima.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

M a l a d vo r a n a D o m a s p o r t ov a , 5 . o ž u j k a 2 016 .

Elemental dokazao da pripada samom vrhu domaće scene

Mirela Priselac Remi

Marko Knežević

Prepuna mala dvorana Doma sportova, proslava 18 godina karijere i predstavljanje dvostrukog, novog albuma Tijelo

anom E, kako su simpatično tjednima najavljivali svoj najveći samostalni koncert u karijeri, Elemental je uspio dokazati dosta neospornih činjenica. Krenimo redom. Dan E počela je već oko 20:30 mlada reperica iz BiH Sanela

Halilović Sassja, koju je s njezinim dub i reggae repom publika objeručke prihvatila. Ujedno je i promišljeno pozvana na koncert grupe Elemental jer osim dueta s Remi u pjesmi Etikete Sassja bi možda za godinu–dvije i sama mogla napuniti tu istu dvoranu. Uslijedio je nastup beogradske hip–hop zvijezde Marka Šelića, poznatijeg kao Marčelo, uz pratnju Napetog quinteta koji je bez posebnog napora dokazao zašto je toliko cijenjen kod kuće i u regiji, što je

bilo vidljivo i kod same publike, koja je njegov nastup popratila zbornim pjevanjem njegovih pjesama, skladno sudjelujući u pripremljenom šou.

Fenomenalna atmosfera Elemental je svoj nastup otvorio najvećim hitom s novog albuma Tijelo, pjesmom Goli i bosi, te time od prve minute digao publiku na noge. Vidno raspoloženi i nestrpljivi da sa svojom vjernom

publikom tim koncertom rezimiraju svoju 18 godina dugu karijeru i predstave novi album, Remi, koja je sjajila seksepilom, Shot, odlično raspoložen i pripremljen, te ostatak ekipe održali su gotovo trosatni nastup koji će se još dugo prepričavati. Pametno kombinirajući svoje najveće hitove s pjesmama s novog albuma, članovi Elementala su dokazali da su profesionalci koji s razlogom pripadaju samom vrhu domaće pop–rock scene. Od prve do zadnje

Marko Knežević

duševljena publika i gotovo trosatni koncert dokaz je da je grupa Elemental i više nego sazrela, priredivši rođendanski koncert za pamćenje

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Piše: Dubravko Jagatić

Uz Remi, Luka Tralić Shot jedan je od osnivača grupe, te pjevač i koautor tekstova

pjesme vidjelo se da uživaju u nastupu, u fenomenalnoj atmosferi i uspjehu koji su ostvarili u ovih prvih 18 godina, sa sedam objavljenih albuma i nemalom broju hitova. Dva bisa nakon službenog dijela koncerta, to su samo potvrdila.

Karijera u vlastitim rukama Osim sjajno odrađenog koncerta, Ele-

mental je dokazao nekoliko nepobitnih činjenica. Prije svega da njihova glazba i njihove pjesme imaju itekako veliku potporu publike, dok joj istovremeno ne podilaze, zadržavajući svoj karakterističan glazbeni izraz. Istini za volju, novi album Tijelo ipak je nešto mekši i pitkiji od prethodnih, uz veći utjecaj popa, ali i dalje u njihovu stilu. Potom su dokazali da jednoj grupi njihova kalibra nije potrebna diskografska kuća da bi uspjeli. Novi album objavili su u vlastitoj

nakladi, a sudeći po prvim reakcijama publike i kritike, dobra prodaja je osigurana. Na krilima hrabrog, ali pametnog vlastitog poteza, i organizacija najvećeg koncerta u njihovoj karijeri bila je logičan potez jer su dokazali da pametnim odlukama glazbenici danas mogu držati karijeru u vlastitim rukama, kontrolirajući prezentaciju i prodaju svoje glazbe od početka do kraja, ne dijeleći novac na previše dijelova i što je važnije, kontrolirajući tok tog istog novca.

Nema sumnje da im talenta ne nedostaje. Uvježbani jesu, hitova imaju za još dosta takvih koncerata, a Remi kao glavna reperica i sve češće pjevačica grupe Elemental, ovim se nastupom još jedanput dokazala kao jedna od vodećih glazbenoscenskih zvijezda s ovih prostora. Vjerujemo da je pred grupom Elemental još barem 18 godina karijere.

M ir ela Priselac R emi — u povodu koncer t a z a 18 g odina kari jer e n jez ina m at ičnog bend a E lement al, novog albuma i dvostrukog Porina (pjesma godine i najbolja izvedba grupe s vokalom)

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Imam želja koliko je zvijezda na nebu Frontgirl grupe i svojevrsni zaštitni znak Elementala, u razgovoru za Cantus prokomentirala je prvih 18 godina karijere grupe i osvrnula se na svoj aktivizam i angažman u HGU–u. Piše: Dubravko Jagatić

Kako bi okarakterizirala novi album grupe Elemental u odnosu na sve dosadašnje? Svježije, intimnije, u korak s vremenima. Ne želim redati previše pridjeva jer smatram da je svaki naš album naše

rupa Elemental nedavno je objavila novi, dvostruki album Tijelo i održala najveći samostalni koncert u karijeri u Domu sportova

proželi s melodijom vokala, što je plod dugogodišnjeg sviranja po putešestvijama Balkana i velikog broja intenzivnih proba. Drago mi je što surađujem s tako talentiranim glazbenicima.

Između redaka Ove je godine grupa Elemental postala punoljetna. Osjećaš li se nakon tih prvih 18 godina zrelije, pametnije i odraslije ili još uvijek vrlo uzbuđeno i zaigrano kad počinjete predstavljanje novog albuma? Kako smo počeli vrlo rano, s bendom i stvaranjem glazbe, još kad smo bili srednjoškolci, teško je govoriti o nekoj prevelikoj zrelosti u ovim godinama. Nismo baš tako stari, he he...! No sigurno je da smo svakim albumom iskusniji i ponešto mudriji pa se možemo bolje organizirati i pripremiti za sve promotivne aktivnosti koje slijede nakon izdanja. Znam da bend dijeli moje mišljenje kad kažem da jedva čekam da zasviramo nove pjesme — uvijek je prisutna ona trema koja ne dopušta da se opustiš, blagi strah hoće li sve biti u redu i veliko očekivanje najboljeg. Uzbuđeni smo, naravno! Želimo prenijeti svoju vibru na publiku, želimo da pročitaju našu poruku između redaka. Tu uvijek postoji rizik, ali upravo zbog toga i je tako slatko. Jesi li zadovoljna dosadašnjom karijerom ili misliš da ste i da si mogla bolje?

malo djelo par excellence, najbolje što u danom trenutku možemo ponuditi. I svakako, s obzirom na to da sam emotivno vezana za svaki od njih, teško mi je biti objektivna. Ono po čemu ja ovaj album odvajam od drugih koje sam snimila s Elementalom jest manje repanja, a više pjevanja. To počiva na činjenici da sam većinu tekstova uglazbila iz svoje poezije, silom prilika, no ispostavilo se da i te pjesme Tihe poezije funkcioniraju dobro uz pratnju benda. Shot je zabljesnuo tekstovima, miksom i produkcijom ovog albuma! Bend je odsvirao maestralno, potpuno su se

Uvijek smatram da mogu bolje, ali ne u prošlom svršenom vremenu, nego gledam u budućnost. Uvijek se tjeram naprijed, dalje, više–brže–jače... Ambicioznost kojiput može biti i pomalo naporna jer nikako da sjednem i predahnem. No zato skupljam snagu meditacijom i jogom, malim trenucima distanciranja od svega i tišinom. U njoj misli ječe glasnije i čišće. Nadam se da ću još mnogo toga ostvariti, imam želja koliko je zvijezda na nebu. I želim si dopustiti da ih ostvarim, makar zbog nekih gubim glavu. I pogreške su dio puta.

Cipela po mjeri

Kako to da si se odlučila pjevati na hrvatskom jeziku? Mnogi izvođači su u vrijeme kad ste i vi nastali forsirali engleski, ali ne i vi. Zašto? U početku sam i ja ponešto pisala na engleskom, no nakon što sam napisala neke pjesme na hrvatskom, više nije bilo povratka. Materinji jezik je kao cipela koja je rađena po mjeri — jednostavno ti savršeno odgovara. Povremeno si dopuštam izlete i pišem na engleskom, što mi nije osobit problem s obzirom na to da sam profesorica engleskog pa engleski govorim i čitam tečno, ali neka emocionalna stanja radije izražavam na hrvatskom. Neke momente u politički angažiranim pjesmama mogu izraziti samo na hrvatskom — zbog autentičnosti naše situacije. Engleski volim, ali u autorskom stihu, draži mi je tek kao povremeni odmor od dijakritičkih znakova. Jeste li napravili neku pjesmu na engleskom pa da pokušate nešto na globalnom tržištu? Kao bend nismo, ali ja sam svojedobno snimila neke pjesme na engleskom i odnijela ih jednoj nakladničkoj kući u Parizu. Svidjelo im se što čuju i ponudili su mi opciju da idućih šest mjeseci provedem u Parizu, kako bismo taj demo–materijal snimili u studiju i adaptirali za europsko tržište. U tom trenutku morala sam odvagnuti i dobro razmisliti što doista želim. Bend je tada postojao dvanaest godina, počeli smo sa svirkama po regiji, stvarali smo novi album... Odlučila sam se zahvaliti na ponudi i ostati u Zagrebu s Elementalom. Naravno, presudila je i činjenica da se nisam htjela udaljiti od obitelji i najbližih. Ipak, moram priznati da mi je godilo čuti da su u meni prepoznali nešto u što bi rado uložili i što im se svidjelo. Za osobu koja ima sramežljiv ego, barem što se stvaralaštva tiče, bio je to veliki vjetar u leđa.

Shot, Remi i gitarist Erol Zejnilović

Angažirane pjesme Od početka karijere odlučila si se angažirati tekstovima vaših pjesama i često upozoravaš na nepravilnosti u društvu i socijalne nepravde. Koliko takva tvoja angažiranost dospijeva do vaše publike? Mislim da smo za dopiranje do publike zaslužni svi u bendu. U tekstovima smo iskreni, ne kalkuliramo i ne navodimo na svoj mlin — jednostavno, primjećujemo i dokumentiramo. Instrumentalno, dečki sviraju slijedeći osjećaj iznutra, kako se to kaže, »feelingaški«. I publika to osjeti pa reagira. Angažiranost kod nas nije programirana, ona jednostavno izvire kao naš krik, naš glas koji moramo izraziti jer u suprotnom pucamo. Mislim da nas publika u pogledu angažiranih pjesama dosta dobro razumije — često mi to može biti i ograničavajuće jer zbog angažiranih pjesama, one emotivnije padaju u drugi plan. No živimo u zemlji u kojoj je aktivizam nužnost pa eto, što je — tu je. I ja bih radije pisala o ljubavi i književnosti, ali ne želim zanemariti »malog čovjeka koji želi preko crte«.

Bez vezanja krila Jesi li kad imala problema zbog svog »dugog jezika«? Poprilično sam uvjerena da u nekoj policijskoj stanici ili nekoj drugoj sličnoj službi, postoji dosje s mojim imenom i prezimenom, he he... Sigurna sam da me već netko proglasio »nepodobnom«, ali iskreno, nije me briga. Ne želim samoj sebi svezati krila, zbog straha da će mi netko prijetiti ili me prezrivo pogledavati. Ne bojim se osude — kao umjetnica, naučena sam na to da će kritika uvijek postojati i znam da ne možeš uvijek udovoljiti baš svim ljudima. Moj stav ne odgovara svima, smatraju me arogantnom jer živimo u zemlji u kojoj žena ne bi trebala biti preglasna — osim ako ne ispunjava neku

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

matraju me arogantnom jer živimo u zemlji u kojoj žena ne bi trebala biti preglasna — osim ako ne ispunjava neku korektivnu kvotu.

Maja Bota

kupljam snagu meditacijom i jogom, malim trenucima distanciranja od svega i tišinom. U njoj misli ječe glasnije i čišće.

voljna smjerom u kojem ide Porin ili i ti smatraš da treba nešto mijenjati? Ima dosta detalja koje bih voljela da se u budućnosti promijene, ali jedna za koju smatram da je nužna je revizija glasačkog tijela. Umjesto ovog velikog i opsežnog, mislim da bi bilo bolje oformiti stručnu komisiju, s ljudima koji bi varirali od mainstreama do alternativne, nezavisne scene, kritičara i kužera, od 7 do 77. Kad bi oni svojim imenom i prezimenom jamčili za odabir nominiranih i nagrađenih, bilo bi lakše držati korak s vremenom i mijenama na sceni.

Julien Duval

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Nakon koncerta u Domu sportova, kako bi trebao izgledati ostatak godine za grupu Elemental? Bit će tu ljetne svirke, novi singlovi i spotovi, pa ujesen jedno iznenađenje

Oduševljenje pri proglašenju dobitnika Porina za pjesmu godine

Funkcije u HGU–u Osim tekstovima pjesama, i osobno si se angažirala oko mnogo toga povezanog s glazbom pa već nekoliko godina obnašaš funkciju u Izvršnom i Glavnom odboru HGU–a. Koliko jedna glazbenica poput tebe može utjecati na promjene u društvu vezane uz položaj i status glazbenika?

Mislim da upravo mi, glazbenici, možemo svojim angažmanom promijeniti percepciju javnosti o našoj struci i utjecati na zakone koji se donose, a vezani su uz nas i naš glazbenički svijet. Pa tko bi drugi trebao biti naše bitke nego mi sami? Osnovali smo udrugu HUIG, hrvatsku udrugu istaknutih glazbenika, koja bi upravo trebala biti naš najglasniji adut u lobiranju i u borbi za prava glazbenika i struke. Kultura je jedan od rijetkih segmenata našeg društva koja prihodi u državni proračun, svojim konstantnim djelovanjem — koncertima, festivalima, performansima ili predstavama. A stalno nas se trpa na začelje. Ja se s tim ne mogu tek tako pomiriti, zato se i jesam angažirala u strukovnim udrugama. Pred nama je duga borba jer želimo izaći iz nevidljivosti i dati do znanja da vrijedimo, kao i sve druge struke. Umjetnici bi trebali biti ponos

nacije, a ne sektor koji je prvi na udaru. Jesi li zadovoljna svojim statusom u Hrvatskoj danas koji ostvaruješ kao glazbenica?

Izlazak iz okvira S obzirom na to da si u vrhu Hrvatske glazbene unije, kako ocjenjuješ ugled te institucije među mladima? Vizura HGU–a se mijenja, sve je više alternativnih glazbenika koji su angažirani u radu Udruge, ponajprije jer su osjetili da se preko Udruge mogu promijeniti mnoge stvari. HGU je, u mojoj percepciji, sjajan poligon da se čuje naš zajednički glas — sami možda ne možemo previše, ali unutar Udruge, kao ujedinjeno tijelo, možemo

Julien Duval

Kad kažem da sam glazbenica, često me znaju pitati: »Dobro, a što ZAISTA radiš? Čime se zaista baviš?« To je pomalo i uvredljivo, ali nažalost vrlo realno. Od umjetnosti koja se ne podaje kompromisu teže se živi, ali kad ostvariš uspjeh a da nisi nikome podilazio, nema slađeg ispunjenja. Da ne spominjem koliko je divno slobodno stvarati i koliko ti stvaranje hrani dušu. Vjerujem da je tako u svakom poslu koji obavljaš sa srcem. Voljela bih se baviti samo glazbom, no povremeno prevodim kako bih popunila budžet. Radišna sam, da ne kažem »radoholičar« pa mi to nije problem. Još kad bi se rad i cijenio... Eh! Ali to nije samo glazbenički problem — cijena rada na cijelom tržištu vrlo je niska, živimo u vremenu u kojem ljudi moje generacije rade barem dva posla istovremeno i bore se za svaku kunu.

Marko Knežević

»korektivnu kvotu«, na primjer u Saboru ili raznim Vladinim odborima. No i u tim okvirima bilo je nekoliko »briljantnih« primjera — sjetimo se velebne izjave iz Sabora da žena nije za »mudraca, nego za madraca«! Takve ljude rijetko prekorimo zbog njihova »dugog jezika«, dok je to u opisu žene već po samoj definiciji, pogotovo ako se usudi imati vlastiti stav. Vrlo licemjerno.

Remi i Sassja u duetu na koncertuza 18. rođendan grupe Elemental

čudesa! Sa mnom u odborima sjede dečki iz Leta 3, Markiza, Boe, Pavela, Aerodroma, Plaćenika, blueseri, jazzeri... Meni se to čini sasvim dobro. Želja mi je da privučemo mlađe generacije glazbenika iz svih žanrova, osluškujem scenu i shvaćam da je to nužno. Nadam se da ćemo uspjeti! Porin se održava već 23 godine, ali i dalje izaziva velike kontroverze pa se sve češće može čuti i od glazbenika da treba nešto mijenjati. Jesi li osobno zado-

za dugogodišnje fanove u vidu zanimljivog, nesvakidašnjeg koncerta koji je trenutačno tek u idejnoj pripremi. U svibnju dio benda priprema avangardni eksperiment u Vinylu, za koji smo dobili i potporu Grada Zagreba. Želimo raditi projekte kojima izlazimo iz ustaljene forme. Također, najesen ćemo koncertno promovirati novi album, kad pjesme sjednu na svoje. Zimu ćemo opet provesti na pozornicama i nadam se svirati po cijeloj regiji. Eto, bit će dinamično i veselo, nadamo se dobroj kobi!

Mile Kekin u povodu turneje Hladnog piva i uspjeha na Porinu

Hladno pivo

Dani zatvorenih vrata

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Nadživjeli smo većinu nagrada koje smo dobili

Gajba Records

MENART

Hladno pivo imalo je pet nominacija na ovogodišnjem Porinu za album Dani zatvorenih vrata; osvojili su dva, i to za rock–album godine te najbolje likovno oblikovanje

JULIEN DUVAL

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Nastup Hladnog piva na dodjeli nagrade Porin 17. ožujka 2016. u Splitu

ile Kekin napisao je više od 170 pjesama, a njegov bend Hladno pivo jedan je od rijetkih punk rock bendova koji je već 28 godina na sceni.

Razgovarala: Eta Kočić

ile Kekin napisao je više od 170 pjesama, a njegov bend Hladno pivo jedan je od rijetkih punk rock bendova koji je već 28 godina na sceni. Potvrda kvalitete zasigurno su i rasprodani koncerti s turneje Hladno Pivo Tour — Dani zatvorenih vrata u Zagrebu, Puli, Splitu i varaždinskoj Areni. Na nedavno održanoj dodjeli glazbenih nagrada Porin nisu imali razloga za nezadovoljstvo jer su osvojili dvije nagrade: za rock–album godine i za najbolje likovno oblikovanje. Simpatični glazbenik ispričao nam je zašto su odlučili osnovati vlastitu diskografsku kuću Gajba Records i zbog čega će aktualni album biti posljednji, a iskreno je progovorio o stanju na glaz-

benoj sceni, ZAMP–u, kulinarskim vještinama te sinu kojega ne zanima rock and roll nego klasična glazba.

dišnji Porin koji ste već osvojili, a dobili ste i nagradu Davorin, Zlatnu Kooglu. Jesu li nagrade potvrda da ste uspjeli?

Osvojili ste dva Porina, no izmaknuo je onaj za pjesmu godine? Jeste li razočarani?

Kad pišeš pjesme, ne razmišljaš o nagradama, niti su nagrade svrha ovoga posla. Hladno pivo imalo je dobrih albuma, ali nismo dobili nikakve nagrade, tako da mislim da su te nagrade, pogotovo kod nas, upitne vrijednosti. Većinu nagrada koje si nabrojila smo nadživjeli. Te mačke, koogle i Davorini već su daleka povijest, a Porin se još drži. Najveća nagrada bendu, to će sad zvučati kao floskula, jest da se ljudima na koncertima sviđa pjesma. Napravili smo pjesmu Mojoj majici i odmah nakon trećeg izvođenja shvatili smo da imamo pjesmu koja će još dugo biti na repertoaru jer ljudi na nju otkidaju. Nama kao live bendu to je najvažnije. Ne možemo reći da su nam nagrade od presudne važnosti, ali najveća nagrada je kad nam pjesma dobro prolazi na svirkama uživo.

Sretni smo i zadovoljni, čestitke i našim dizajnerima za najbolje likovno oblikovanje. Ipak, najviše ovi Porini znače mladim ljudima iz Gajba Recordsa koji su nas cijelo vrijeme podupirali i vjerovali u nas kad mi nismo. Drago mi je i da je Porin za pjesmu godine pripao ako već ne nama, onda Elementalu, koji se također odlučio na samoizdanje. Trebalo je za to imati hrabrosti. Remi, Shot i ekipa, čestitam od srca bez imalo zavisti. OK, možda malo.

Mačke i koogle Posljednji album, Dani zatvorenih vrata, oduševio je ne samo publiku nego i struku. Imali ste i pet nominacija za ovogo-

Najdraža pjesma

Hladno pivo nastupilo je na dodjeli nagrade Porin 17. ožujka 2016. u Splitu

Prema ZAMP–ovoj bazi autora, napisali ste više od 170 pjesama. Koja vam je najdraža i zašto? Ideeš! Toliko sam napisao? Kako se nakupilo. Koja mi je najdraža pjesma, to ovisi iz sata u sat, ali kad bih sad rekao, onda je to Firma. Vjerojatno bih se za pola sata sjetio neke druge. Mislim da sam u toj pjesmi u najmanje minuta uspio najviše toga reći. I zbog toga bih je stavio među one drage.

Duh društva BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Počeci današnjih klinaca grade se u reality showovima, dok ste vi karijeru gradili u garaži. Mislite li da je to dobar put? Mislim da je to malo pojednostavnjeno rečeno. Ima puno bendova koji počinju svirati u tim iznajmljenim prostorima poput vježbaonica. One se plaćaju na sat i bendovi tu ulažu dio svog džeparca kako bi mogli vježbati s prijateljima, graditi nove bendove, proizvoditi novu glazbu. No ima i taj reality show moment koji se ne ograničava samo na supertalent i reality showove nego i na našu javnu sferu. Tako kod nas, primjerice, preko noći u nagradnoj igri možeš dobiti mjesto premijera (smijeh). Tu se zapravo radi o jednom duhu društva u kojem živimo i gdje se sve relativizira. Nisam znala da ste vrstan kuhar? Vrstan je prejaka riječ, ali imam taj uski krug svojih specijaliteta. Dosta sam zadovoljan svojim canelonima koje radim od špinata. To vjerojatno nije vrh kulinarske umjetnosti, ali nije ni jednostavno. Moja žena voli kuhati tako da meni idu oni zadaci koji ne zahtijevaju pretjerani IQ, poput rezanja, spremanja i čišćenja. Otac ste dvoje djece. Slušaju li i oni vašu glazbu?

Profesorsko iskustvo Profesor ste engleskog i njemačkog jezika, a radili ste i u školi. Kakvo vam je to bilo iskustvo? Bilo je to iskustvo kojega se nikad ne bih odrekao. Kad naletiš na dijete koje može vrlo brzo upiti znanje, koji već nakon nekoliko mjeseci može progo-

impatični glazbenik ispričao nam je zašto su odlučili osnovati vlastitu diskografsku kuću Gajba Records i zbog čega će aktualni album biti posljednji, a iskreno je progovorio o stanju na glazbenoj sceni, ZAMP–u, kulinarskim vještinama te sinu kojega ne zanima rock and roll nego klasična glazba.

JULIEN DUVAL

Sin mi puno više sluša klasičnu glazbu. Jako voli klasiku i nije baš neki fan rock and rolla. Nadam da će bar dio toga usvojiti. Sad najviše sluša soundtrack iz crtića Frozen koji mi već na uši izlazi. Naravno da čuje i moje pjesme, pogotovo kad radimo novi album, onda ga slušamo u autu. Moram malo maltretirati s tim. No kad album izlazi, automatski ga prestajem slušati i koncentriram se na svirke.

voriti stranim jezikom i da si ti tu imao mali doprinos tome, to je oplemenjujući osjećaj. Međutim, kad sam s bendom malo intenzivnije krenuo, više nisam imao vremena kvalitetno se pripremiti za sat, pogotovo kad dođeš onako »strgan« u četiri ili pet ujutro, teško se koncentrirati. Srećom, kad je s bendom krenulo i kad sam bio malo financijski stabilniji, mogao sam reći: e sad se više neću time baviti.

li smo na naš web shop i na koncerte, a moram se pohvaliti da ćemo morati nadotiskati još CD–ova jer prodaja dobro ide. Nemam još točan podatak koliko smo prodali, ali bližimo se brojci od 3000 prodanih primjeraka. Isto tako, imamo potpunu kontrolu nad financijama jer sve što ulažemo ostaje nama i ne dobivamo više novac od izdavača, koji poslije moramo vraćati, nego ga samo plasiramo dalje.

Kako ste odlučili osnovati vlastitu diskografsku kuću Gajba Records? Znači li to da niste bili zadovoljni tretmanom kod diskografa ili nešto drugo?

Na sceni ste više od 25 godina, vidite li neki bend kao nasljednike jednog dana?

Kako je Hladno pivo dobilo ime? Svirali smo i netko je »lupio« da bi bilo dobro da nas dočeka hladno pivo. U Sevnici, gdje smo nastupali, dočekala nas je gajba hladnog piva. Ostalo je povijest. Za sebe kažete da ste nemirnog duha pa ste upisali jogu da se malo »skulirate«. No ta ljubav očito nije preživjela jer ste se bacili na trčanje. Zašto ste odustali? Na kraju je ta joga ispala puno zanimljivija i dosta napornija. Mislio sam da ćemo mi na tom satu joge »omati« u pozi lotusa. Na kraju se to svodilo

JULIEN DUVAL

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Mi smo nezamjenjivi (smijeh). Ima tu

no sluša, a album se ocjenjuje na temelju nekoliko singlova. S druge strane, moram sam sebi skočiti u usta i reći da su neke od najsuvislijih kritika, ne nužno i najpozitivnije, bile na internetskim portalima. Bilo je tu nekoliko izuzetno napisanih kritika. Neću sad govoriti samo o tome koliko ti je netko dao zvjezdica, nego koliko si je netko stvarno uzeo truda i suvislo iskritizirao neke pjesme, tako da sam stao i rekao: Nisam razmišljao o tome. To je ono što bi dobra kritika trebala biti — poticaj kreativnom razmišljanju. Možda je neka rima bila preloptaška, možda je neki instrument bio višak. Važno je imati kri-

Hladno pivo pije – vino: Mile Kekin s bubnjarom i gitaristom benda, Mladenom i Zoranom Subošićem

S Menartom smo bili zadovoljni i nije tu bilo većih problema. Posljednjih nekoliko albuma izdali smo s Menartom, tj. bili smo suizdavači. U jednom trenutku smo stali i uvidjeli da se ti izdavači sve više počinju baviti i drugim djelatnostima, poput prodaje slatkiša za djecu, DVD–a, crtića, igračaka. Očito se ta industrija klasične diskografije nalazi na samom kraju pa smo se zapitali zašto ne bismo za ne tako puno novca proizveli te CD–ove. Kad smo ih sami dali proizvesti u Češkoj, shvatili smo da je zapravo sve ono što nam treba — dobar PR. Dio oko prodaje preseli54

puno dobrih punk rock bendova, recimo Šank, koji ima dosta fanova. No nemam baš kontakte s mlađim bendovima tako da stvarno ne znam.

Stupovi kritike Rekli ste da nemate visoko mišljenje o kritičarima. Zašto? Dogodila se hrpa tih glazbenih portala i danas su svi kritičari, a zapravo je malo onih koji su poslušali album od početka do kraja, pogotovo ako je, ne daj Bože, malo dulji, onda se tu preskače i površ-

tiku, pogotovo u doba onoga o čemu smo maloprije razgovarali, a to su reality showovi. Dobro je imati nekakve stupove kritike. Jeste li ikad razmišljali o raspuštanju benda i ako da, zašto? Razmišljamo o tome barem jedanput mjesečno. Svašta ti prođe kroz glavu jer mi smo skupa stvarno dugo i normalno je da se znamo posvađati, mrziti i voljeti. Inače smo bend koji je rijetko mijenjao postavu, osim basista. Oni su neka »jako osjetljiva roba« jer su odlazili i dolazili, no eto, izdržali smo.

na bosonogo trčanje po parketu i neke naporne sklekove, što me malo asociralo na dane provedene u vojsci. Na kraju sam odustao. Nekoliko puta sam vježbao i u teretani, ali tamo se nisam našao. Drži me još mali nogomet, a prije nekoliko godina sam počeo trčati. Mislim da je to idealna kombinacija za moje godine.

Raskorak s publikom Srećom, rock neće umrijeti. Kako biste opisali današnje stanje na glazbenoj sceni i pojavu istočnjačkog melosa?

nom cedeovskom smislu. Novih albuma će biti, ali više za download ili za streaming servise. Što se tiče CD–a, vidjet ćemo što će biti za četiri godine i na čemu će se albumi fizički nalaziti. Sad ćemo raditi ponovno vinil, jako mi je drago što se vratio. Ne očekujem da će se vratiti na ono što je nekad bio, ali drago mi je da ima ljudi koji to vole. Glazba i pisanje pjesama nije samo ono od čega živim, nego i razlog zbog kojega ujutro ustajem, radim i uživam. Album Šamar, koji vam je donio željeni uspjeh, snimali ste u svojoj kući. Kako je to izgledalo kad toliko muškaraca pro-

Mislio sam da ću poludjeti, ako bude tako svaku pjesmu danima puštao samo po jedan stih. To je stvarno dugo trajalo jer je pedantno to radio. Zanimljivo je da su sve gitare tamo snimljene na kompjuteru jer nije bilo pojačala. To je zapravo, kad malo bolje razmislim, elektronički album.

Materijal za knjigu Živjeli ste u Njemačkoj, Tuzli, danas u Zagrebu, išli ste u vojsku koja je tada trajala mjesecima, održali više od 600 koncerata. Pretpostavljam da ste pre-

sam ih sinkronizirao sedam–osam. Zadovoljstvo je raditi s animiranim likovima. Volim crtiće, a najdraži mi je Krtek, stari češki crtić koji smiruje i ima prelijepu glazbu. Volim Shaund the Sheep, jer je duhovit, i izvrsni Inside Out. Možemo mi sad reći što god hoćemo, ali ti novi Pixarovi crtići su puno kvalitetniji od starih. Recimo, posljednji Toy Story ima šekspirovski zaplet.

Romantična ideja Liberalnih ste stavova, no što mislite o legalizaciji marihuane?

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Trebamo razlikovati rock and roll scenu i estradu. Na estradi vrijede neka druga pravila i s ljudima s estrade smo se rijetko susretali i družili. To su dva totalno odvojena svijeta. Vrlo ih malo iz tog svijeta poznajem, a njihov pristup glazbi je drukčiji. Tu se radi isključivo o tome da zadovoljiš najniže potrebe i da se spuštaš na razinu onog najvoajerskijeg, najprimitivnijeg, da pucaš točno na predvidive melodije, rime i seks, jer seks prodaje. Tako je već dugi niz godina. Lepa Brena je nastupala u najkraćim mogućim minićima, samo to sve na kraju ima potrebu ići što ekstremnije, da vas još više šokira. Ovaj dio kojim se ja bavim, pak, tu si u raskoraku s publikom. Vrlo često imaš potrebu mijenjati se, ubaciti nešto novo pa se dogodi da te publika ne skuži ili da ti ne skužiš publiku. To nije isti posao, nije isti princip djelovanja. Mislim da smo uzeli ono najgore od MTV–a, hipersenzualizirane pjevačice i ono najgore od istoka, a to je taj nekakav »krkanluk«. Čuo sam super izraz. Netko u Srbiji je rekao »krmetina«. Zanimljiv je cover posljednjeg albuma koji je osvojio Porina. Što ste time željeli poručiti? Zezao sam se da su Česi to pogrešno shvatili i okrenuli naslovnicu. Mislim da je to vizualno rješenje genijalno, skidam kapu mladom dizajnerskom dvojcu Šesnić–Turković koji su nam došli s tom idejom. S jedne strane savršeno ocrtava naziv albuma, s druge strane ističe neku prkosnu notu benda. Ne smije ići niz dlaku masi, mora tu i tamo prodrmati društvo i biti angažiran. Mislim da

puni anegdota. Svašta smo doživjeli. Imali smo situaciju kad su nas prije dosta godina u Orahovici tjerali dvocijevkom s pozornice. Probudili smo vlasnika jedne lokalne vikendice iz dubokog sna, a on je kao lokalni šerif osjetio premoć. Poslije je to završilo i na sudu. Na Jadranskoj magistrali umalo smo autobusom završili u provaliji. Bila je to teška nesreća. Puno toga se događalo, jednom ću možda napisati knjigu o tome. Mnogi vas pamte kao erotomana Sašu iz serije Bitange i princeze. Kako je bilo surađivati s velikim glumcem Predragom Vušovićem? Je li gluma vaša druga ljubav?

je to definicija rock and rolla, a naš tim uspio je sve to reći jednim simbolom.

Uživanje u radu Je li istina da bi vam ovo mogao biti posljednji album? Mislio sam na album u nekom klasič-

vede toliko mjeseci na jednom mjestu? Producent Denis Mujadžić Denyken tad je živio u prizemlju moje kuće. Ondje je imao studio i samo snimanje bilo je dosta ugodno. Horor je nastao kad smo sve snimili, a on počeo miksati. Dva dana su non–stop odzvanjala prva dva stiha pjesme Samo za taj osjećaj.

Pređo je bio vrlo senzibilan, duhovit i kao svaki pravi umjetnik osjetljiv čovjek. Vrhunski glumac s kojim sam imao priliku surađivati. Ostat će mi definitivno u lijepoj uspomeni. Često smo se znali, pogotovo u vrijeme snimanje prve sezone, sresti u gradu pa popiti po jednu. Tada je često prepričavao situacije iz svojih ranih glumačkih dana. Gluma jest moja velika ljubav. Volim glumiti, pogotovo sinkronizirati crtiće. Dosad

Ne pušim i nisam baš pobornik totalne legalizacije, tako da tu malo iskačem iz okvira i rokerskih krugova. Mislim da ne bi bilo dobro da klinci mogu doći do marihuane, kao što ne mislim da je dobro da mogu doći do alkohola ili cigareta. Još nije razjašnjeno može li marihuana dovesti do depresije ako se pretjerano koristi. Imao sam nekoliko prijatelja koji su je često koristili u velikim količinama i to je ostavilo vrlo ozbiljne posljedice na njihov intelekt. Stvarno možeš zatupiti. Tako da nisam baš siguran da bih htio da bude lako dostupna, osim u medicinske svrhe. Neostvarena želja? Volio bih jednog dana proizvesti svoje pivo. Obilazio sam ljude koji se time bave i jako mi je to zanimljivo. No uspjeli su me malo demotivirati jer se proizvodnja piva u kućnoj radinosti često svodi na pranje, steriliziranje pa opet pranje. A ja sam to zamišljao da onako bosonog gazim hmelj. Tako da to nije baš tako romantično, ali i dalje me drži ta ideja da to napravim i da se ponosim svojim pivom. 55

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Održan 63. Zagrebački festival — Dvorana Ko r n a t i , 2 2 . s i j e č n j a 2 016 .

Trijumf Splićana u Zagrebu

Pobijedila je pjesma Ne voliš me više autora Tomislava Mrduljaša i Roberta Pauletića, u izvedbi Marijana Bana Piše: Josip Radić

arijan Ban: »Ljudi su zaboravili da postoje i takve pjesme, nježne, lijepe i jednostavne. Zaintrigirali su me specifičan ritam i lijepa melodija.«

Marijan Ban

Dvadeset izvođača

će, vjerujem, i mnoge koji je budu slušali.« Autor glazbe Tomislav Mrduljaš otkrio je zanimljivu priču o nastanku pobjedničke pjesme: »Ono što čujete na snimci je Banov demo vokal koji smo jedne večeri snimili u predsoblju mog studija, iz prvog pokušaja, samo uz akustičnu gitaru. Finalnoj verziji, u produkcijskom smislu, uvelike su pridonijeli Aljoša Šerić i Srđan Sekulović Skansi, ali sačuvani su minimalizam i Banova emotivna interpretacija«, opisuje Mrduljaš i dodaje da ga pobjeda motivira na daljnji autorski rad koji je, priznaje, pomalo zapostavio posljednjih godina.

U prepunoj Dvorani Kornati zagrebačkog Hypo centra, dvadeset izvođača predstavilo je nove pjesme, singlove koji su tjednima uoči festivalske manifestacije dominirali Ljubavna pjesma radijskim eterom. Nastupili su, abecednim redom, Ana Opačak, Anto50.1 Uručenje nagrade Autor teksta, enigmatičar i putonela Doko, Damir 50.2 Kedžo, Diktatopisac Robert Pauletić Zagrebačri, Elena Stella, Noa, Sanja, Zec & 50.3 Prošlogodišnji pobjednici ki Silente je festival pratio iz — Šri Lanke! Marinko, Giuliano, Hari Rončević, 50.4 Sanja Doležal »Tomo Mrduljaš i ja počeli smo suIvan Ive Županović, Keops feat. Re- Tolja 50.5 Alan Bjelinski i Marko radnju zahvaljujući mojoj ženi koja PavelBoban, Letenata Sabljak, 50.6 Kristina me svojedobno podbadala kako ne 51.1 Ban, Marko Tolja, ći odred, Marijan Mila Elegović,51.2Pavel, Pravila igre, mogu napisati nijednu pismu bez Silente i Žanamari, a o pobjedničkoj spominjanja Dalmacije. Iz dišpeta pjesmi odlučivao je stručni žiri sa- sam napisao nekoliko ljubavnih pjestavljen od eminentih autora, izvo- sama, od kojih je jedna Ne voliš me đača, novinara i izdavača: Vanna, više. Kad sam prvi put čuo Banovu Sonja Šarunić, Zlatko Gall, Husein izvedbu, proželi su me trnci! Zaista Hasanefendić Hus, Zlatko Tanodi, je dao pjesmi novu dimenziju, sve se nekako čarobno poklopilo«, izjaSiniša Škarica i Neven Kepeski. vio je Pauletić.

Pjesme u zraku »Čast mi je bila nastupiti i osvojiti nagradu večeras. Pjesme su u zraku, a Tomo Mrduljaš je imao sreću uloviti ovu krasnu pjesmu, iako su sve pjesme mogle biti pobjedničke. Inače, cijeli festival mi je savršeno iskustvo, od prve tonske probe do samog kraja. Ako budem imao što predstaviti, opet ću se prijaviti«, izjavio je Marijan Ban nakon uručenja priznanja, našalivši se kako je zapravo na Zagrebačkom festivalu pobijedio kao debitant. Pjesmu je, kaže, prihvatio bez razmišljanja: »Ljudi su zaboravili da postoje i takve pjesme, nježne, lijepe i jednostavne. Zaintrigirali su me specifičan ritam i lijepa melodija. Pronašao sam se u pjesmi, vratila me u jednu situaciju mog života, kao što

Dvadeset odabranih pjesama različitih je glazbenih stilova i usmjerenja: od retro popa Antonele Doko, Sanje, Zeca & Marinka i Ane Opačak, velikih balada Giuliana, Damira Kedže, Mile Elegović i Harija Rončevića do plesnih trenutaka Letećeg odreda i Elene Stelle te moderne produkcije s ozbiljnim radijskim potencijalom Pravila igre, Pavela i Marka Tolje. Sve ih je suvereno pratio orkestar Nikše Bratoša pod ravnanjem maestra Alana Bjelinskog, uz impresivnu scenografiju i čak dva voditeljska para: Anu Radišić i Nevenu Rendeli na pozornici te Antu Casha i Franu Ridjana koji su se javljali iz backstagea.

Suradnja sa Sanremom

Zagrebačkog festivala nastupio je talijanski kantautor i dvostruki pobjednik Sanrema — Marco Masini. Njegovo gostovanje je početak suradnje Zagrebačkog festivala i festivala u Sanremu. Masini je domaćoj publici predstavio presjek svojega rada u tri pjesme: L’uomo volante, Che giorno è i T’innamorerai. Čak i u tjednima nakon održavanja, pjesme Zagrebačkog festivala i dalje su aktualne u eteru — štoviše, u jednom trenutku, prva tri mjesta HR TOP 40 nacionalne liste singlova zauzele su tri festivalske pjesme: Rekla si (Silente), Poslije nas (Pavel) i Na ulazu (Pravila igre).

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

rema mišljenju mnogih, najuspješnije izdanje Zagrebačkog festivala u posljednjih nekoliko godina zaključeno je pobjedom Marijana Bana, legendarnog frontmana Daleke obale, koji je na posebno emotivan način izveo pjesmu Ne voliš me više autora Tomislava Mrduljaša i Roberta Pauletića.

Prošlogodišnji pobjednici Silente

Uspjeli redizajn »Veseli me što, osim pjesme pobjednice koja je već ušla u srca ljudi svojom jedinstvenom porukom i neponovljivom izvedbom Marijana Bana, na nacionalnoj top–ljestvici dominiraju upravo singlovi sa Zagrebačkog festivala. To su pjesme mladih i relativno novih izvođača na domaćoj glazbenoj sceni, čime je ostvarena namjera direkcije festivala da takvim pjevačima, bendovima i autorima pruži priliku da se dokažu na velikoj sceni, u profesionalnim uvjetima i uz bok starijih kolega«, izjavio je Ante Pecotić, umjetnički direktor Festivala, čija je kompilacija zaradila i nominaciju za Porin. »Kad smo prije tri godine počeli s redizajnom festivala, imali smo jasnu viziju kojim smjerom ići. U početku je bilo teže provesti sve zamisli i ideje, ali uz pomoć autora, izvođača, svih sponzora i prijatelja festivala, uspjeli smo ostvariti zacrtane ciljeve, a to je moderan i kvalitetan mainstream festival. Jedini i isključivi kriterij bio je dobra pjesma, što smo pokazali i dokazali u protekle tri festivalske godine, posebno u ovom, 63. izdanju«, zaključio je Pecotić, zahvalivši svima koji su prepoznali napore Zagrebačkog festivala i ukazali mu povjerenje.

Alan Bjelinski i Marko Tolja

Giuliano

Kad budete čitali ovaj tekst, pripreme za sljedeći, 64. Zagrebački festival 2017. bit će u punom jeku...

Kao poseban gost ovogodišnjeg

57 Antonela Doko

C o c k t a i l p a r t y u o č i 6 3 . Z a g r e b a č ko g f e s t i v a l a , 21. s i j e č n j a 2 016 .

Neni Belanu priznanje za najemitiraniju pjesmu, Marcu Masiniju dres hrvatske reprezentacije Uoči 63. Zagrebačkog festivala, Hrvatsko društvo skladatelja organiziralo je prigodni domjenak za sudionike festivala

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Piše: Josip Radić

zagrebačkom Basta Gourmet baru održan je prigodni cocktail party uoči 63. Zagrebačkog festivala. Organizator festivala, Hrvatsko društvo skladatelja, tom je prilikom poželio dobrodošlicu talijanskoj zvijezdi Marcu Masiniju, dvostrukom pobjedniku Sanrema, koji je nastupio u revijalnom dijelu programa.

Kantautoru Neni Belanu uručeno je priznanje za najemitiraniju pjesmu prošlogodišnjeg Zagrebačkog festivala — Jer je pjesma dio nas. Nakon uvodnog govora glavnog tajnika HDS–a, Antuna Tomislava Šabana, gradonačelnik Milan

Marco Massini

Bandić talijanskom je gostu, velikom nogometnom zaljubljeniku, uručio dres hrvatske nogometne reprezentacije, istaknuvši da su »Sanremo i Zagrebački festival povezani od samih početaka« te se nada da će se ta veza i nastaviti. Masini je zahvalio na riječima dobrodošlice i na daru, našalivši se kako će sada promijeniti prezime u Masinić. Osim gradonačelnika Bandića, zabavi su se odazvali i veleposlanik Talijanske Republike Nj. E. Adriano Chiodi Cianfaran, ministar kulture na odlasku Berislav Šipuš, pročelnik gradskog Ureda za obrazovanje, kulturu i sport Ivica Lovrić, predsjednik HDS– a Zoran Juranić te mnogobrojni glazbenici i autori. Neno Belan, Marco Massini, Milan Bandić i Antun Tomislav Šaban

J e d a n o d m n o š t v a ko n c e r a t a o d r ž a n i h n a D a n z a l j u b l j e n i h , 14 . v e l j a č e 2 016 .

Valentinovo u Vintageu uz Pavel

Nina Lelas

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Koncert je počeo točno u najavljenih 21 i 30 i trajao sat i 40 minuta, uz čak dva bisa, što rijetkima polazi za rukom

Pavel u Vintageu

Piše: Ines Pavić

a samo Valentinovo, 14. veljače, grupa Pavel nastupila je u zagrebačkom Vintage industrial baru. Taj pop bend ima već tri albuma koja su se, sudeći prema reakcijama publike i struke, vrlo lijepo primila i uvukla u eter i uši. Mladi, ali i oni malo stariji parovi te su kišne nedjeljne večeri zajedno s ekipom iz Pavela jednostavno prosuli romantiku i pozitivnu energiju cijelom dvoranom. I oni koji nisu bili u paru, s osmijehom su plesali i pjevali uz Pavel.

Novi romantizam Koncert je počeo točno u najavljenih 21 i 30 i trajao sat i 40 minuta, uz čak dva bisa, što rijetkima uspijeva. Počeli su s nježnom Čaroban, s laganim gitarskim dionicama i moćnom trubom koja je obogatila pjesmu, priključila joj se i violina, donoseći pomalo melankoličan zvuk na kraju. Uslijedio je radijski hit, nešto brža, ritmičnija, Autentično osrednji koju je publika dočekala pljeskom. Frontmen Aljoša Šerić osvrnuo

se i na komentare na Facebooku protiv Valentinova, rekavši da mu nije jasno kako netko može imati nešto protiv dana zaljubljenih, protiv ljubavi. »Da postoji dan tratinčica, sigurno bi netko na Facebooku napisao: Fuj tratinčice!« Dobro je nasmijao publiku i zahvalio svima što su došli u tolikom broju: »Nedjelja je, pa još je i kiša… mislio sam da će doći pedesetak ljudi.« Odmah me ta njegova priča o Valentinovu podsjetila na to da se posljednjih nekoliko godina sve više organiziraju takozvani »antivalentinovski« koncerti. Jedan takav dva dana prije u Domu sportova održao je riječki Let 3, koji je na koncertu izvodio pjesme sa svojeg »ljubavnog« repertoara. No ovaj Pavelov, možda ga možemo nazvati i nekim novim romantizmom, nije tipičan. Pavelove su pjesme drukčije, netipične ljubavne, nisu prepatetične. Teme doduše jesu ljubavne, no ima i autoironije, više životne, ljubavne sa smislom… prekidi, patnja, ali na neki specifičan Šerićev način, poput melankolične Moj stan je prekinuo s njom. Provukla se repertoarom i pokoja depresivnija, no to cijeli nastup čini različitijim, smirujućim. I publici se, vidljivo, sviđa to što rade. Jednostavni i moćni

aranžmani s trubom i violinom kao dodatkom, te Aljošin nešto manje pjevački i Antonijin čisti, rezonantni vokal pridonose snazi glazbe koju stvaraju, svaki na svoj način. Svaka pjesma zvuči skladno, uštimano, moćno, ali ne preglasno; dokaz da to uopće ne mora biti tako. Šire doista pozitivnu »vibru« pa simpatičnošću i šarmom lako osvajaju publiku. A njezina je reakcija na svaku pjesmu bila fantastična, posebno na Čuvaj me, Zbog tebe, a i na Ramirezovu Loš koja je, barem mene, iznenadila, prije svega zato što se Pavel drži nešto nježnijeg (akustičnijeg) zvuka, a Loš je na kraju napravila pravu malu rock–eksploziju. Aljoša u svakom gradu nekom posveti pjesmu pa je ovaj put skladbu Zbog tebe posvećetio paru koji je slavio 30 godina veze. Na prvi bis su se vratili s Tonkom Novih fosila koja je Šeriću, kako kaže, najljepša ljubavna pjesma u Hrvatskoj, na što se publika raznježila do kraja. Odsvirali su i svoju lijepu baladu Bolje, kao i najnoviji singl koji je već naveliko poharao domaće top ljestvice Poslije nas. Ta je pjesma malo drugačijeg zvuka, ritmična s eksičkim melosom, među publikom brzo pustila korijenje.

Nova pjesma Ta gotovo savršeno uvježbana ekipa vrhunske i nepretenciozne svirke jednostavno se mora poslušati. Jedino mi se katkad učini kao da dolazi nešto brzo, žestoko, s promjenom ritma iz lagano plesnog prema nečem bržem, ali na kraju se to ne dogodi. Moram priznati da me to u nekom trenutku malo razočaralo. Možda time namjerno samo izazivaju takvo iščekivanje kod slušatelja. Ono što im vrijedi priznati jest da svakako mogu zadržati pažnju glazbom, a to je genijalno, posebice nastupima uživo. Zagrebačku publiku počastili su novom pjesmom Vrijeme života. Dva dana prije na koncertu u Rijeci prvi su je put izveli i u Vintageu je među prvima došla na red. I ta bi prema reakcijama prisutnih mogla postati neizostavan dio njihove set–liste. Sa svoja tri albuma imaju obožavateljima što ponuditi. Našle su se tu još i Tko je stavio prosinac u svibanj, Ispočetka, Ljubav stoljeća, Sve si gluplji što stariji bivaš i druge. Bila je to večer puna »dobre vibre«, pozitivnih emocija i romantike, a čovjek se nakon takvog doživljaja zaista osjeća dobro.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

T r i d e s e t g o d i n a v e l i k e k a r i j e r e — N e n o B e l a n & F i u m e n s , 2 7. v e l j a č e 2 0 16 . , D o m s p o r t o v a u Z a g r e b u

Trideset godina ljubavi.

I mode!

Piše: Josip Radić

danas se po studentskom domu na Savi prenosi legenda o Stjepanu, ne osobito naočitom studentu strojarstva iz Požege.

Neugledni student

S debelim okvirima za naočale, bubljicama i nestašnim čuperkom, nije bio neki magnet za pripadnice suprotnog spola. Najblaže rečeno. Stjepan je, međutim, u legendu ušao zahvaljujući svojoj otrcanoj gitari proizvodnje Melodija Mengeš i razlomljenom akordu s početka pjesme Pričaj mi o ljubavi grupe Đavoli. Tulumi u studentskim sobama bi, znate i sami, počinjali neobaveznim čavrljanjem i ispijanjem jeftinog pelinkovca, a mlade kroatistice i angli-

stice hihotale bi se i neprimjetno očijukale s vaterpolistima i rukometašima s obližnjeg Kineziološkog fakulteta. Stjepan bi, za to vrijeme, mudro čekao svoju priliku i u ključnom trenutku uhvatio gitaru, odsvirao prvi akord pjesme i zapjevao: »U modroj zori, ne zovi mi ime, prolaze sjene...« Muški dio društva zbunjeno bi promatrao kako, dotad mirne i suzdržane studentice, odjednom gube glavu za Stjepanom i pretvaraju se u razuzdane Amazonke, slijepe obožavateljice lika i djela neuglednog studenta strojarstva iz Požege. Na proslavi obrane diplome, nakon godina neprestanog nagovaranja, Stjepan je prijateljima otkrio kako je za njegov impresivni ljubavnički životopis najzaslužniji Neno Belan i njegova četiri tona na gitari iz uvoda pjesme Pričaj mi o ljubavi, s prvog albuma Đavola Ljubav i moda.

Slavljenički koncert Sa Stjepanova četiri sretna tona počeo je i slavljenički koncert Nene Belana u zagrebačkom Domu sportova kojim je obilježena trostruka obljetnica: 30 godina od izlaska albuma Ljubav i moda, 30 godina od prvog koncerta Đavola u klubu Kulušić i 30 godina Belanove profesionalne karijere. Prvi dio koncerta bio je hommage Đavolima i albumu Ljubav i moda, jednom od najvažnijih debitantskih albuma domaće popularne glazbe. U karakterističnim odijelima i s vintage instrumentima, Belan i njegovi Fiumensi (Olja Dešić, Vedran Križan i Leo Rumora, pojačani Jakšom Jordesom na saksofonu), zagrebački Dom sportova 2016. načas su transformirali u splitske Gripe 1986. Pjesme poput Zvuci ulice, Điri điri i Nebo vraća osmijehe danas već

Anamarija Vartabedijan

Velikim koncertom Neno Belan obilježio je tri velike obljetnice: 30 godina od izlaska prvog albuma Đavola, 30 godina od prvog koncerta u Kulušiću i 30 godina profesionalne karijere

Uigrana ekipa Nakon kraće stanke i konferanse Marija Petrekovića, uslijedio je akustični dio koncerta i program pod nazivom Neno Belan & Mediteranski orkestar. Standardnu četvorku osnažili su udaraljke, mandolina, akustična gitara i gudački kvartet. Devedesete godine 20. stoljeća Belan opisuje kao razdoblje stagnacije svoje karijere, no te su godine ovom slavljeničkom koncertu ponudile nove vrhunce, u posebnoj, akustičnoj varijanti: Dolazi ljubav, Plešem ispod oblaka, sjajnu Zaboravi i Ponoćna zvona, veliku baladu koja je počela u jednoj riječkoj sobici, u tri ujutro za punog mjeseca. A vidite je danas! Treći dio koncerta bio je pravi tour de force, pogotovo Belanu vjernih Fiumensa koji ga prate već gotovo dvadeset godina. Riječ je o uigranoj ekipi koja na pozornici komunicira gotovo telepatski, a k tome su jedan od rijetkih domaćih bendova koji uživo s lakoćom izvodi zahtjevne četveroglasne vokalne aranžmane.

Od najavljenih gostiju, prva se pojavila Maja Posavec, glumica i pjevačica grupe Detour. Njihova suradnja počela je prije nekoliko godina na koncertu u Tvornici, kad je Maja »odglumila« Anju Šovagović Despot u duetu Ljubav postoji zbog nas. U međuvremenu im se dogodio hit Tvoj glas, ovjenčan i Porinom za najbolju vokalnu suradnju. Druga gošća bila je Zorica Kondža, koja je u zajedničkoj izvedbi Do posljednjeg daha potvrdila status kraljice dalmatinskog soula.

I onda — Josipa! Gostovanje Josipe Lisac bilo je, zapravo, »vraćanje duga« za Belanovu izvedbu O jednoj mladosti na Koncertu za Karla. Nitko, međutim, nije očekivao da će se odlučiti za zajedničku izvedbu pjesme Vino noći koja je u Domu sportova postala gotovo ambijentalni trip–hop komad, sa sjajnom gitarističkom solažom i velikim crescendom na kraju. Bio je to još jedan trenutak za pamćenje, i za publiku, ali i za Nenu koji se sljedećeg dana na Facebooku pohvalio fotografijom s Josipom uz tekst: »Snovi se ponekad i ostvare...«

še »Big Man« Jordesa!) S katalogom poput njegova, u tri i pol sata svirke moguće je čak i ne odsvirati neke od najvećih hitova! Treći dio koncerta zaokružen je posvetom Dini Dvorniku (Ella E), zatim sjajnim vokalnim bravurama bubnjara Lea Rumore (Zar više nema nas), Surkinim beatboxanjem (Ludo zaljubljen) i Bambinom koju su Neno i Fiumensi izveli bez pratnje instrumenata, u doo–wop stilu vokalnih bendova iz pedesetih godina.

Može li još?! Itekako! Kakav bi to bio koncert bez Stojim na kantunu i Sunny day, zatim Ja volim je i Rock galama te, na kraju, Dugo toplo ljeto, koja je završena zborskim pjevanjem cijele dvorane — od pedesetogodišnjaka koji iza sebe imaju »bojišta« poput Kulušića, SC–a i Lapa, do generacije koja, pjevajući refren Dugog toplog ljeta, nije bila ni svjesna da je vrlo vjerojatno začeta upravo uz zvuke te pjesme.

akav bi to bio koncert bez Stojim na kantunu i Sunny day, zatim Ja volim je i Rock galama te, na kraju, Dugo toplo ljeto, koja je završena zborskim pjevanjem cijele dvorane BROJ 196, TRAVANJ 2016.

pripadaju kategoriji evergreena, a Dok tebe ljubim izazvala je prvi emocionalni vrhunac večeri. Iako je izvedba albuma bila najavljena u cijelosti, ipak su, nažalost, izostali Bila krila galeba, Flipper soul i Samba i ti — riječ je o rijetkim a šarmantnim biserima dalmatinskog rockabillyja koji svakako zaslužuju fiumensovski revamp u budućnosti.

I Stjepan je, bez sumnje, s koncerta otišao ispunjen i zadovoljan.

Bruce Springsteen je trajanjima svojih koncerata postavio nove standarde koncertne industrije, a Neno ih je uspješno implementirao na hrvatsko tržište. (Čak je »citirao« i Springsteenov hod po pozornici u društvu saksofonista Jak-

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Indira Levak drugu je godinu zaredom mentorica glazbenog šoua The Voice

Rođena sam da budem na sceni Energična pjevačica grupe Colonia već 20 godina uspješno surađuje sa skladateljem Borisom Đurđevićem, predsjednikom Nadzornog odbora HDS–a

atrena Slavonka posljednjih mjeseci ima žestok tempo rada, no našla je vremena otkriti nam što misli o hrvatskoj glazbi danas, te zašto se u The Voiceu rijetko izvode hitovi hrvatskih autora

nergična pjevačica grupe Colonia Indira Levak na sceni je već 20 godina. Sa suradnikom Borisom Đurđevićem poznaje se još iz vremena dok je on kao DJ radio na lokalnom radiju, a ona snimala jinglove. Uspjeh su postigli još devedesetih godina, a jedan su od rijetkih bendova koji je do danas ostao vjeran dance prizvuku. Da su u tome uspješni, dokazuju i time što su u karijeri izdali 13 studijskih te tri kompilacijska albuma. No Indira nije stala samo na pjevanju. Počela je dizajnirati namještaj, a već je drugu godinu mentorica glazbenog šoua The Voice. Vatrena Slavonka posljednjih mjeseci ima žestok tempo rada, no našla je vremena otkriti nam što misli o hrvatskoj glazbi danas, o Porinu kao nagradi struke, te objasnila zašto se u The Voiceu rijetko izvode hitovi hrvatskih autora i zbog čega ne želi pisati pjesme. Žiri je i ove godine ostao isti. Osim Ivana Dečaka, Jacquesa Houdeka i Tonija Cetinskog, jedina ste žena među mentorima. Kako je raditi u muškom okruženju, s kim ste najbolje »kliknuli«? Veliko mi je zadovoljstvo biti ponovo dio tima tako kvalitetnog šoua kao što je The Voice. Prošle godine nismo znali kako će sve to izgledati, što trebamo, što ne, učili smo iz iskustva. Ove sezone zaista uživamo i dobro se zabavljamo. Moji kolege su odlični i super se slažemo. Nije loše biti jedina žena, mogu se žešće boriti! Imam ja iskustva i znanja za to. I ne snađu se! (smije se) Je li vam žao što se nekome od kandidata niste okrenuli i ako da, komu? Nije mi žao jer me u trenutku audicije nije dirnuo taj glas. Nisam osjetila želju da se okrenem. U ovom šou upravo i jest ljepota u tome što imate samo glas i ništa više. U tih nekoliko minuta, pokušavate zavesti mentore snagom i ljepotom svojega glasa. Kad vidite osobu, ona vas može pridobiti svojim nastupom, pojavom na sceni, ali to nije bit The Voicea. Moram priznati da sam jako zadovoljna svojim ovogodišnjim timom. Postoji li među mentorima ipak malo suparništva? Mora postojati, ipak se borimo za kandidate, ali to traje samo dok nagovaramo natjecatelje da uđu u naš tim. Koji savjet dajete natjecateljima koji se žele baviti pjevanjem? Baviti se glazbom nije lako. Ne postoji formula za uspjeh. Samo uporni i oni s karizmom opstaju. Zato natjecateljima odmah govorim da ozbiljno shvate vježbanje, da se ne zanose slikama u časopisima. To sve kratko traje ako se ne trudite.

Dobre pjesme Smatrate li da je danas dovoljno imati samo dobar glas ili i izgled ima veliku ulogu? Treba cijeli paket, ali najvažnije je imati dobre pjesme koje publika prepoznaje. Ima puno odličnih pjevača, ali ako ne dotaknu slušatelje svojim radom, na kraju se njihovo pjevanje svede samo na ono pod tušem. Jeste li ostali u kontaktu sa svojim natjecateljima iz prve sezone? Povremeno mi se jave, svi imamo puno posla i teško je nastaviti redovitu komunikaciju. To je normalno, ali

kad nešto trebaju, znaju da me mogu nazvati. Što mislite o šouvima, onim glazbenima kao što je The Voice ili reality poput Big Brothera? Biste li, recimo, pustili svoje dijete da se prijavi u takav šou? Naveli ste dva potpuno različita koncepta koja je nemoguće komparirati. U The Voiceu se traže istinski talenti, na audicije ne mogu ući ni prosječni pjevači. Konkurencija je velika i svaki od kandidata bi se zapravo mogao, uz malo sreće, baviti glazbom. Za sudjelovanje u takvom šou, podržala bih svoje dijete. Ima li suprug Miroslav afiniteta prema pjevanju? Biste li njemu pristali biti mentor? Ha ha ha, baš ste me nasmijali! Moj suprug ima toliko talenata da se može baviti čime poželi. Ne treba njemu mentor!

Raznovrsna ponuda Što mislite o kvaliteti hrvatske glazbe danas? S obzirom na to da je naša scena prilično mala, mi zapravo imamo raznovrsnu i bogatu ponudu. Ima puno kvalitetnih izvođača i autora. Neki su i nezasluženo izvan fokusa javnosti. Ako radite iskreno i trudite se na svakom nastupu jednako, i publika će vas nagraditi. Velika mi je čast što već 20 godina Colonia ima svoju vjernu publiku koja prepoznaje našu kvalitetu. Je li The Voice dobra platforma za promicanje hrvatske glazbe? Mogao bi i više. Ali naši kandidati uglavnom pjevaju strane pjesme jer su okrenuti svjetskim trendovima i tamo pronalaze uzore. No nije cilj ovog šoua promicanje hrvatske glazbe, već pronaći nove talente koji će obogatiti hrvatsku glazbu svojim radovima. U šou ipak nema puno domaćih pjesma. Tko ih bira? Pjesme biraju kandidati. Ne gledamo čija je pjesma, već koja će ih najbolje predstaviti.

O Porinu i o Đurđeviću Prije 13 godina izjavili ste da više nikad nećete ići na Porin jer su vas zakinuli za nagradu za Hit godine. Što mislite o dodjeli takve nagrade i smatrate li da je mišljenje struke bitno ili su presudni fanoci? Imaju li takve nagrade neku težinu, znače li vam nešto ili ne? Coloniji nagrade ne mogu pomoći ni odmoći. Mi smo formirani bend na ovoj sceni i imamo svoju publiku, a njihova vjernost nam je najveća nagrada i priznanje. Što mislite o ukidanju kategorije Hit godine? Ta nagrada je mnoge podijelila u mišljenjima. Hit ne možete spriječiti jer on se dogodi pa ne razumijem zašto to ne nagraditi?! Ali puno se pametuje oko svega toga. Za mene je to završena priča, a hitove imam! S Borisom Đurđevićem surađujete 20 godina. Autor je mnogih, ne samo Colonijinih hitova. Koja je tajna vaše dugogodišnje suradnje i kako ste se uopće upoznali? Mi se znamo još iz Županje. Počelo je sve pomalo neozbiljno, a postalo je jako ozbiljno. Dokaz je upravo vrijeme, to koliko trajemo. Nema tu neke filozofije, dok ljudi isto razmišljaju o glazbi, ona je najbolji pokazatelj kvalitete nekog odnosa. Sugerirate li katkad Borisu u pogledu teksta i glazbe? Jeste li kad odbili pjevati neku njegovu pjesmu i ako da, zašto? Kod nas u bendu je sve dogovor. Ako ja neku pjesmu

a uspjeh treba imati cijeli paket kvaliteta, ali najvažnije je imati dobre pjesme koje publika prepoznaje

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Razgovarala: Eta Kočić

ne osjećam, mi je i ne snimamo. Budući da sam ja ta koja prenosi pjesmu publici, moram je iskreno i doživjeti. Ako nema kemije, nema ni hita.

Podjela uloga Jeste li se bavili skladanjem i pisanjem pjesama i hoće li Colonia jednom otpjevati i vašu autorsku? Ne volim se miješati u tuđi posao. Mi smo u bendu odavno podijelili uloge i svatko radi ono u čemu je najbolji. Rođena sam da budem na sceni i na njoj najbolje funkcioniram, a Boris zna kakve pjesme meni trebaju. Tako da nema potrebe iskakati iz uhodane priče. Smetaju li vam usporedbe s Pink? Zašto bi mi smetale? Pink je odlična pjevačica i zabavljačica! Smatrate li se zvijezdom i postoje li uopće zvijezde u Hrvatskoj? Veliko je priznanje kad vas ljudi prepoznaju po vašem radu. Život pjevača čini se glamuroznim, ponekad i jest, ali u većini slučajeva, to je posao kao i svaki drugi. Dok ste vi normalni, ljudi će vas podupirati i voljeti to što radite. Bez publike nema ni »zvijezda«. Da ne pjevate, čime bi se bavili? Bavila bih se dizajnom namještaja. Zapravo, već se i bavim time, ali ne toliko koliko bih željela. Dizajnirala sam kolekciju namještaja Indira i jako je dobro prihvaćena. Još uvijek je glazba broj jedan u mojem životu, ali definitivno je dizajn moja druga velika ljubav.

Nakon 60 godina Hrvatska se na Eurosongu neće natjecati hrvatskom pjesmom

Nezadovoljstvo upućeno v. d.–u ravnatelja HRT–a Vodstvo HDS–a napisalo je obrazloženje svojega protivljenja odluci HRT–a da se u kandidaturi za hrvatsku pjesmu Europe zaobiđu hrvatski skladatelji

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

eugodno nas je iznenadio i razočarao presedan s Hrvatske radiotelevizije. Nakon 60 godina, Hrvatska se na Eurosongu neće natjecati hrvatskom pjesmom, već pjesmom stranih autora. Poznato nam je da su se neke države članice Eurovizije već davno odrekle tog djelića domoljublja i nacionalnog identiteta, angažirajući strance kako bi za njihova izvođača napisali pjesmu. Znamo i da su u povijesti Eurosonga neki hrvatski autori, članovi ovoga Društva, pisali pjesme za predstavnike drugih zemalja.

Ipak, postoje barem tri razloga zbog kojih smatramo da si Hrvatska ne smije dopustiti da pjesma koju šalje na Eurosong ne bude iz pera hrvatskih autora.

Hrvatska glazba

Prvi razlog je što Hrvatska ima glazbenu industriju, uspješnu u zemlji i u inozemstvu. Važna odlika hrvatske glazbene industrije, što uvijek treba istaknuti, jest to što je ona gotovo sto posto u vlasništvu hrvatskih građana: malih i srednjih poduzetnika i tvrtki. Ako primjerice Slovenija procijeni da među njezinim građanima ne postoje skladatelji koji bi napisali pjesmu s visokim dobačajem na Eurosongu, možda je ispravna odluka da angažira stranca koji će takvu pjesmu isporučiti. No u Hrvatskoj postoji niz aktivnih skladatelja, od kojih je jedan svojedobno napisao pobjedničku pjesmu Eurosonga,

Hrvatskoj postoji niz aktivnih skladatelja, od kojih je jedan svojedobno napisao pobjedničku pjesmu Eurosonga, a njih nekoliko stvorilo je pjesme koje su se u proteklih dvadesetak godina plasirale među prvih pet.

a njih nekoliko je stvorilo pjesme koje su se u proteklih dvadesetak godina plasirale među prvih pet. Ignoriranje tih ljudi i njihovih brojnih kolega je kao kad bi Francuska javna televizija na međunarodno kulinarsko natjecanje poslala talijanski ili njemački specijalitet. To može biti odlično jelo, ali to sigurno nije promicanje vlastitih nacionalnih resursa, talenata i tradicije.

Ekonomski propust Drugi je razlog poslovne prirode. Pjevačica na televizijskom ekranu samo je fragment složenog mehanizma glazbene industrije. Svaka pjesma je i komercijalni proizvod, nečiji poslovni pothvat u koji su skladatelj i tekstopisac uložili talent, znanje i vrijeme, aranžer i producent tehničke i stručne resurse, a diskograf i izdavač novac i infrastrukturu. Svi sudionici tog vrijednosnog lanca to stalno i čine producirajući nove pjesme. Koristiti se moćnom promotivnom platformom Eurosonga, koja je sufinancirana novcem platiša RTV pristojbe, kako bi se promovirala pjesma koja nije proizašla iz tog nacionalnog lanca, propust je i šteta za nacionalnu ekonomiju. Čak i neuspješna pjesma s Eurosonga emitiranjem i izvođenjem generira financijsku vrijednost svojim vlasnicima:

skladatelju, tekstopiscu, aranžeru, producentu, izvođačima, izdavaču i diskografu. Ako kojim slučajem postigne uspjeh i prodre u radijske i televizijske etere stranih zemalja, ta ekonomska vrijednost vrtoglavo raste proporcionalno broju emitiranja. U slučaju pjesme Lighthouse, ta potencijalna vrijednost i zarada potpuno će mimoići Hrvatsku i ljude koji u njoj žive, rade i plaćaju poreze. Hrvatskim kreativcima, malim poduzetnicima koji ulažu resurse, znanje i novac u svoje glazbene proizvode uskraćena je prilika poslovnog uspjeha na europskom i svjetskom tržištu.

Čuvanje identiteta Treći je razlog očuvanje hrvatskog identiteta ili, ako hoćete, domoljublje. Hrvatska je skupo platila svoju državnost i nacionalnu opstojnost. Danas se ona, na sreću, ne čuva puškom, nego njegovanjem hrvatskoga jezika, glazbenih i ostalih kulturnih izričaja te angažiranjem nacionalnih resursa i ljudi koji

u Hrvatskoj žive i rade. Tko to ignorira, prodaje u bescjenje dio hrvatskog identiteta. Svijest o tome trebala bi postojati kod hrvatskih građana, a posebno među djelatnicima institucija kakva je Hrvatska radiotelevizija. Na kraju želimo istaknuti da posebno problematičnim smatramo način na koji je došlo do odabira pjesme Lighthouse: odlukom strane korporacije koja si je prisvojila pobjednicu natjecanja Voice (na što možda i ima pravo), ali kojoj su usput prepuštena upravljačka prava nad repertoarom koji će pobjednica izvoditi na Eurosongu, što je neprimjerena privatizacija resursa HRT–a. Bez želje da budemo destruktivni i da mladu i talentiranu Ninu Kraljić na njezinu prvom međunarodnom angažmanu opteretimo skandalom, poželjet ćemo joj sreću i uspjeh s pjesmom Lighthouse. No apelirat ćemo na odgovorne ljude HRT–a da idućih godina osvijeste svoju ulogu nacionalne javne televizije i da prilikom izbora pjesme za Eurosong posegnu za nacionalnim resursima i ljudima koji ih čine.

Nina Kraljić natjecat će se na Eurosongu pjesmom Lighthouse koju je putem njezina diskografa Universal Music skladao austrijski tandem Andreas Grass i Nikola Paryla

Universal Music Hrvatska

N Piše: HDS

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Gordana Marković i Ivana Lulić

R a z g o v o r u p o v o d u k o n c e r t a o d r ž a n o g 2 9 . s i j e č n j a 2 016 . u Tv o r n i c i k u l t u r e u Z a g r e b u

Vokalno–akustični duo Auguste i njihovo pojačanje Svoju glazbenu priču Auguste su počele kao duo Ivane Lulić i Gordane Marković, a djevojke su zatim odlučile začiniti svoj akustični zvuk muškim pojačanjem

Razgovarala: Karmen Širović

rvatska kantautorska scena sve je veća, vidljivija i kvalitetnija, a u moru novih zanimljivih imena svakako se ističu Auguste. Svoju glazbenu priču

Auguste su počele kao duo Ivane Lulić i Gordane Marković, a djevojke su zatim odlučile začiniti svoj akustični zvuk muškim pojačanjem: Tomislava Leke (klavijature), Jerka Jurina (bubnjevi) i Marka Radića (bas–gitara). Nova godina počela im je poprilično aktivno i uspješno. U Tvornici kulture 29. siječnja predstavili su debitantski album Sve što je nekada bilo važno u izdanju

Dallas Recordsa, potom novi hit Tražiš neki razlog, a uslijedila je i prva nominacija za Porin u kategoriji Novi izvođač godine. Saznajte kako su Auguste počele stvarati, zašto su se odlučile proširiti i koji su njihovi planovi za budućnost! Auguste su počele glazbeni put kao duo. Ivana i Gordana, zašto ste se odlučile za pojačanje?

Gordana: Počele smo kao duo dok smo svirale obrade i kad još nismo imale namjeru upustiti se u stvaranje vlastitih pjesama. Međutim, čim smo shvatile da bi Auguste mogle prerasti u nešto više, postalo je jasno da neće sve ostati samo na jednoj gitari i dva vokala. Imale smo viziju kakav bismo to bendovski zvuk željele postići, ali sada vidim da je to zapravo nemoguće pred-

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

ordana Marković: Auguste su autorski projekt Ivane i Gordane, a »dečki« rade samo aranžmane.

vana Lulić: Ima nešto u tom swing ritmu koji tjera ljude na ples.

vidjeti; svaki glazbenik unosi u zvučnu sliku nešto svoje i mogu reći da su Auguste sada postale naš zajednički glazbeni projekt u kojem svatko pridonosi u stvaranju. Ivana i ja smo tu baza i uvijek nam je drago nastupati i u formi akustičnog dua. Prvi album upravo ima i te fragmente akustike (neke pjesme su snimljene samo uz pratnju gitare ili klavira), ali i mnogo aranžmana koji uključuju cijeli bend. Zašto ime — Auguste? Gordana: Biranje imena za bend nije nimalo jednostavno, iako se tako ne čini. Odabireš ga na samom početku rada kad imaš neke ideje, ali zapravo ne znaš kamo bi nas ta priča mogla odvesti, a ime ostaje uz tebe cijelo vrijeme. Odlučile smo se na to ime jer je zvučno, kratko i pamtljivo, a ujedno nam je i poveznica s pjesmom What a wonderful world Louisa Armstronga, koja je napisana u augustu 1967. godine. To je bila prva pjesma koju smo obradile u svojem originalnom aranžmanu i tako

smo htjele zvučati u budućim autorskim pjesmama.

Autorski pečat Većinu tekstova, koji uglavnom donose priče o (nesretnoj) ljubavi, potpisuje ženski dio benda. Odakle dolazi inspiracija? Prenosite li glazbom neka svoja iskustva? Gordana: Auguste su prije svega autorski projekt Ivane i Gordane i tako će i ostati. U glazbenom smislu, priča se može širiti i dopunjavati, ali cilj je bio da autorski pečat uvijek dajemo nas dvije. Ivana: Budući da smo tek na početku autorskog stvaranja, još uvijek sam najiskrenija kad prenosim vlastita iskustva u pjesmama. Druga stepenica bit će prebacivanje u tuđi lik. Koliko i na koji način su »dečki« uključeni u stvaralački proces? Gordana: Zasad »dečki« s nama potpisuju glazbu na jednoj pjesmi (Tražiš

neki razlog). Dovršenu pjesmu u principu donosimo na probu i »dečki« se onda uključuju u osmišljavanje aranžmana. Tu i tamo naprave se neke sitne preinake, ali poanta je da pjesme uvijek mogu dobro zvučati i akustično i zbog toga to tako radimo. Aranžman je nadogradnja, ali pjesma mora dobro zvučati i ogoljeno.

Inozemni nastupi Dosad ste bili usmjereni na publiku metropole i okolice. Planirate li se predstaviti uživo i u drugim dijelovima Hrvatske ili možda u inozemstvu? Ivana: Dosad smo se poprilično fokusirale na završavanje prethodnog albuma, a kako je nakon toga u jeku bila promocija, istovremeno smo završavale i pjesme za drugi album. Sad, kad smo gotovo završili taj kreativni proces, imat ćemo više vremena za organiziranje nastupa. Zasad imamo nastupe svaki mjesec do jeseni (upravo smo u Splitu dok odgovaramo na ovaj inter-

Kantautorska scena u Hrvatskoj iz vaše perspektive je… Gordana: ...vrlo aktivna i prepuna talentiranih mladih ljudi koji se žele baviti glazbom prije svega zato što je osjećaju, a sve popratne stvari ih ne opterećuju previše. Mogu to reći jer većinu i poznajemo; to je neka zajednička crta svima nama. Golema je moć medija koji nameću iskrivljenu sliku glazbene scene pa ljudi konzumiraju glazbu bez previše razmišljanja. Ipak, uvijek možete pronaći one koji tragaju za glazbom, a ne za nebitnim informacijama, kao što su gdje je tko i s kim bio, što je jeo i što o kome tko govori.

duo, a veliki utjecaj je imao Tomislav Šušak kao producent sa svojim idejama za aranžmane. Pjesme koje će se naći na drugom albumu već sad imaju neki drugačiji zvuk. I dalje smo to mi, no kako je u kreaciju aranžmana bio uključen cijeli bend od samog nastanka pjesama, one su dobile drugačiji zvuk. Jako smo zadovoljne time i drago mi je što napredujemo, idemo na neku novu razinu i tako proširujemo granice vlastite kreativnosti. Bilo bi nezanimljivo napisati još jedan album koji će biti isti kao prvijenac. To je linija manjeg otpora.

»Dečki« kao aranžeri Ubrzo nakon promocije albuma već ste se »bacili« na pripreme drugog. Kako je

Biti sretna Čestitam na nominaciji za Porin. Koliko Augustama znače nagrade takvog tipa? Ivana: Hvala puno! Porin je prva i trenutačno jedina hrvatska glazbena nagrada. Mislim da laska kad dobijete bilo kakvu nagradu, a kamoli onu koja nagrađuje ono što najviše volite raditi. Glazba je ono što je oduvijek prisutno u našim životima i meni je cilj u životu biti sretna. Glazba me zaista usrećuje i trudim se biti njome neopterećena, tako da ću se potruditi zadržati je u životu što više. Kad nam je stigla nominacija za najboljeg novog izvođača, bilo mi je zaista drago. Ne treba mi tuđa potvrda da je dobro to što radimo, jer da ne

Vaše pjesme glazbeni kritičari opisuju kao vještu kombinaciju akustičnog popa, jazza, indie folka uz retro utjecaje. Kako vi doživljavate svoju glazbu? Gordana: Najviše kao pop jer nam je to baza, ali sa začinima tih drugih glazbenih stilova. To su sve utjecaji glazbenih stilova koje i same volimo slušati i prirodno je da se ti utjecaji osjećaju i u glazbi koju stvaramo.

ordana Marković: Golema je moć medija koji nameću iskrivljenu sliku glazbene scene pa ljudi konzumiraju glazbu bez previše razmišljanja

vana Lulić: Uvijek nam izvana dolazi pritisak da moramo odabrati jedan stil i njega se držati, no zaista je teško kreativnost zaključati u jednu ladicu. Sada nas je šestero u bendu i svi nosimo neka svoja iskustva i ljubav prema različitim vrstama glazbe.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

vju), tako da je plan nastaviti putovati i predstavljati našu glazbu. U lipnju sviramo u Mostaru pa su tako počeli i inozemni nastupi. Odazivamo se gotovo na svaki poziv, ako dogovorimo uvjete koji odgovaraju svima.

Retro prizvuk Na vašem albumu prvijencu Sve što je nekada bilo važno dominiraju pjesme osjećajnog i sjetnog prizvuka, dok Magla i Tražiš neki razlog donose življi, plesni ritam. Tko je kriv za taj jazzersko– swingerski karakter? Gordana: Tražiš neki razlog izrasla je iz predivnog kreativnog trenutka na probi s dečkima, a Magla je isto dobila taj swingerski bubanj i zato vuče na tu stranu. Jako volim jazz, a mislim da nisam jedina u bendu, tako da su nam uvijek dragi takvi džezerski momenti. Bez obzira na raznolikost stilova, mislim da ostale pjesme povezuje upravo taj retro prizvuk, što se osjeti u našem pjevanju i prezentaciji. Hoće li takvih pjesama biti više u budućnosti? Gordana: Kako sada stvari stoje, drugi album baš i neće imati takve pjesme, ali tko zna kakve ćemo pjesme stvarati u budućnosti. Voljela bih da ih bude što više. Ivana: Uvijek nam izvana dolazi neki pritisak da moramo odabrati jedan stil i njega se držati, no zaista je teško kreativnost zaključati u jednu ladicu. Sad nas je šestero u bendu i svi nosimo neka svoja iskustva i ljubav prema različitim vrstama glazbe. Kad stvaramo nešto svoje i sviramo na probama, ti utjecaji se doista osjete. Prošli album smo Gordana i ja napisale kao

Auguste na crvenom tepihu Porina 2016. u Splitu

tako brzo došlo do novog stvaralačko– kreativnog procesa? Gordana: Nismo to ni planirali, ali dogodio nam se zaista kreativno razdoblje u kojem je, u vrlo kratkom vremenu, nastao veći broj novih pjesama. Moguće da su nas inspirirale dobre kritike albuma pa nismo htjele da cijela priča prestane nakon objave prvog albuma. Hoće li i »dečki« potpisivati tekstove pjesama? Gordana: Neće, kao što rekoh, Auguste su autorski projekt Ivane i Gordane. Oni će i dalje raditi s nama na aranžmanima pjesama. Nastavljate li suradnju s Tomislavom Franjom Šuškom ili ćete se okušati u radu s nekim drugim producentom? Gordana: Da, Tomislav će biti producent i našeg drugog albuma. Zadovoljne smo s njim, sprijateljili smo se, sviđa nam se kako funkcioniramo svi skupa i nema razloga da ne nastavimo suradnju! Ivana: Dok god postoji obostrana želja za radom i dok god imamo ideje koje možemo zajednički proširivati, surađivat ćemo!

vjerujem da je naš rad kvalitetan, vjerojatno bih to čuvala i dalje između svoja četiri zida. Znam da smo na samim počecima i jedva čekam da s vremenom postanemo još bolje. Ako se dogodi i onaj mali trenutak nesigurnosti, uvijek se sjetim da tamo negdje u Kini ili Koreji sigurno postoji neki novi mali Mozart koji je već sada na nekoj višoj razini od mene, ali nikad ne treba odustajati. Čovjek uči dok je živ, a mene veseli učiti sve što ima veze s glazbom. Gdje vas možemo slušati? Imate li u planu neke koncerte i hoćete li dašak zagrebačke frustracije (Magla) tijekom

ljetnih mjeseci prenijeti i u dalmatinske gradove? Ivana: Svaki novi nastup dovede nam u živote neke nove ljude kojima se sviđa to što radimo, a tako stižu i pozivi za nove nastupe. Sad nam slijedi nekoliko nastupa u Zagrebu, sviramo na Ferragosto Jamu u Orahovici, putujemo u Mostar na Mostar Summer Fest, a dogovaramo još neke nastupe. Nedavno smo svirale u Splitu i atmosfera je bila odlična. Drago mi je što i ljudi s mora sjajno reagiraju na Maglu — ima nešto u tom swing ritmu koji tjera ljude na ples. 67

Preludi i prežestoki

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Povratak Leta 3 na velika vrata diskografske i koncertne scene

otpora publike, neprestana medijska inspiracija i albumi koji šire granice glazbenih paradigmi na ovim prostorima sasvim sigurno Let 3 stavljaju na pijedestal najvažnijih glazbenika na našem području. Damir Martinović Mrle

Vrhunski multimedijski artisti 12. veljače 2016. vratili su se na diskografsku scenu sjajnim albumom Angela Merkel sere i spektakularnim koncertom Antivalentinovo u zagrebačkom Domu sportova

Piše: Bojan Mušćet

Sve bi to bilo prodavanje magle da iza cijele priče ne stoji vrstan i instrumentalistički kompetentan bend. Gitaristički

zglasa, nego zbog konfiguracije same dvorane koja akustično ne odgovara baš broju ljudi koji je došao.

Gromki vokal Osim standardno nabrijane ritam–sekcije, koja je besprijekorno držala nastup na razini visoke napetosti, odličnu partiju pokazao je pjevač Zoran Prodano-

voljstvo pokazati kako mogu kvalitetno prirediti instrumentalističku međuigru. Potpora publike, neprestana medijska inspiracija i albumi koji šire granice glazbenih paradigmi na ovim prostorima sasvim sigurno Let 3 stavljaju na pijedestal najvažnijih izvođača na našem području, premda će i dalje biti titulirani kao alternativni glazbenici. No posrijedi

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

izom pripremnih performansa i provokativnih aktivnosti Let 3 je 12. veljače 2016. realizirao dugoočekivani comeback: nakon desetogodišnje stanke

jom izvrsnih pjesama, vizualnim spektaklom koji je uključivao nadahnuti pozadinski videopastiš, scenske efekte, od trakica koje su padale sa stropa do vatrenih topova i s kostimografijom koju potpisuje Juraj Zigman.

Zoran Prodanović Prlja

objavljen je album nasljednik kontroverznog ostvarenja Bombardiranje Srbije i Čačka, a upriličen je i rasprodani koncert u zagrebačkoj maloj dvorani Doma sportova.

Zigmanovi kostimi Dvoipolsatni koncert s uključena dva bisa pred oduševljene oko četiri i pol tisuće ljudi pokazao je zbog čega je Let 3 najpotentniji hrvatski bend: show u punom smislu te riječi, s kombinaci-

dvojac Matej Zec–Dražen Baljak među najboljim je instrumentalistima na ovim prostorima, što osobito vrijedi za Mateja Zeca koji je arhitekt zvuka Leta 3: upravo je on na pedalama upravljao nevidljivom instrumentalnom slikom benda, od elektronike do klasičnih klavijatura. Letu 3 ovaj put pomagala je i vrsna brass sekcija te prateće vokalistice — pjevačice grupa Stampedo, Morso i Auguste. Bogata, barokna zvučna slika donekle je bila zatomljena, što nije bio toliki problem zbog ugađanja ra-

vić Prlja. Njegov gromki vokal odlično je korespondirao sa zahtjevima publike, pa čak i kad je prepustio publici da pjeva refrene narodu dragih uspješnica kao što su Sokol, Ero s onoga svijeta, Drama i Riječke pičke. Koliko je bend zaista velik i svirački kompetentan, najbolje je pokazala posljednja skladba izvedena u desetominutnoj verziji — Sam u vodi s njihova nastupnog albuma. Očito je da je tu bend svirao sasvim posvećeno: publika je bila zadovoljna, a oni su mogli za svoje zado-

et 3 nije klasična glazbena tvorevina, posrijedi je zaokruženi multimedijski koncept koji vješto implementira sve umjetničke tekovine u autohtoni izraz. 69

je prekaljena sviračka postava benda koja je na sceni već 30 godina (najprije kao Let 2, glazbena sekcija teatarskog projekta Strukturne ptice, a onda zamjenom polovice inicijalnog članstva — Let 3) i unatoč njihovu trudu da budu alternativa svemu, posrijedi je poželjan obrazac neprestane provokacije i inovacije.

Sveti gral Premda nemaju sljedbu koja će njihove ideje iznijeti

Let 3 nikad nisu bili na autopilotu: oni su neprestano drukčiji, a konstanta im je provokacija. Stoga i nije čudo što su aktivni u teatru, kao stvaratelji glazbe ili kao sudionici predstava. Let 3 nije klasična glazbena tvorevina, posrijedi je zaokruženi multimedijski koncept koji vješto implementira sve umjetničke tekovine u autohtoni izraz. Upravo je na pozornici zagrebačkog koncerta, gdje je dominirala velika skulptura Angele Merkel, uza sve ostale scenske efekte Let 3 iskazao puni potencijal svojega snažnog izraza.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Možda su pojedinci u publici pomislili da će Let 3 u konferansama između pjesama iznositi i političke stavove, s obzirom na nabrijane medijske istupe i pjesme koje zazivaju epizode iz aktualne društveno–političke situacije — Zlato, Angela, Kurac Marko... No jednostavno, njihove pjesme govore mnogo više od onoga što bi oni mogli jednokratno razmijeniti s publikom. Dakako, na prvu loptu dalo bi se pomisliti da Let 3 popularnost i kontroverzu zavređuju samo time što se u tekstovima bave genitalijama, izlučevinama i nacionalnim manjinama, no očito je kako upravo to najviše provocira javnost, mnogo više od surove stvarnosti. I dok je i dalje tako, Let 3 će vijoriti barjakom nesnosnosti, izazivajući sve one koji lamentiraju o javnom ćudoređu, a istodobno djeluju na posve protivan način. Prvi live album Leta 3 Živi kurac imao je prije dvadeset godina drugi naziv — Živi i odlijepi, jer ipak nije bilo uputno u operetnoj Hrvatskoj provocirati već na prvi pogled. Drugi live album bez problema se zvao Živa pička. No njihova provokacija i dalje ima smisla, a dok njihov leksik izaziva veću pomutnju od svakodnevnog sretanja vulgarizama u TV serijama i filmovima, sigurno je da će njihov umjetnički izraz imati smisla.

Tomislav Jagar

Plasman na Deezeru

Kip Angele Merkel Let3 je predstavio još u travnju 2015. u zagrebačkoj Laubi

na drukčiji način, neprijeporna je činjenica da je Let 3 sveti gral riječke rock–scene, a ako tome dodamo Prljin vokalni manirizam koji prepoznajemo i u drugim etabliranim riječkim pjevačima (npr. Dean Škaljac iz Grada ili Davor Lukas iz Fita), očito je da naslijeđe Leta 3 nije zanemarivo.

Bez autopilota Uostalom, trideset godina na sceni koja se neprekidno mijenja, i s autorske i s infrastruktune strane podrazumijeve svjevrsnu etabliranost. Eto, nakon trideset godina rada Rolling Stonesi su objavili Voodoo Lounge, David Bowie Earthling, a The Tubes White Punks on Dope. Svi ti izvođači širili su područja izraza s različitih aspekata, pa u tom smislu postoji sličnost s Letom 3. Držimo li se samo faktografije na domaćem tlu, bilježimo da je nakon trideset godina djelovanja Parni valjak objavio album Pretežno sunčano?, Prljavo kazalište Tajno ime, a Oliver Dragojević album Vridilo je. Kao i kod drugih izvođača s dugotrajnim karijerama i diskografskom prisutnošću, očito je kako nakon tri desetljeća rada albumi mogu biti kreirani na autopilotu da bi se osvježio repertoar. 70

Na koncertu je Let 3 implementirao šest pjesama s novog albuma, a dobar dio publike već je upoznao pjesme, pa nije bilo problema u bliskom povezivanju: iako je album objavljen toga dana, digitalna verzija već se pojavila na Deezeru, a singlovi se već uvelike provlače internetskim prostranstvima; za eter su Let 3 ipak malo preradikalni, ne računajući radijske postaje usmjerene studentskom slušateljstvu. Koncert je, očekivano, obilovao materijalom s albuma Jedina i Bombardiranje Srbije i Čačka, a s albuma El Desperado odsvirana je samo jedna skladba, obrada klasika Termita Vjeran pas. Bila je to, zapravo, retrospektiva njihova tridesetogodišnjeg djelovanja u kojem se Let 3 od indie rock benda transformirao u instituciju u kojoj je glazba tek jedan od oblika izražavanja. Na drugom kraju raspona njihova djelovanja su skandali, što kontinuirano izaziva zanimanje masovnih medija, a putem njih i javnosti. Tim je skandalima Let 3 neprestano u fokusu javnosti, no njihova glazba ima sve više poklonika koji će se također polarizirati. Dok jedni uživaju u njihovu crossoveru svega i svačega na albumima Jedina (manje) i Bombardiranje Srbije i Čačka (u mnogo većoj mjeri), drugima se jednostavno gadi taj dio repertoara, ali svakako su veliki poklonici onoga što je Let 3 snimio na prva dva albuma. Drukčije, ekstremno, bizarno, izazovno, neprihvatljivo: to je ono što je Let 3 ugradio u svoj izraz, no iza svega toga stoji sjajno skrojena glazba izvedena na način kojemu rijetko tko može konkurirati. Njihov Antivalentinovo koncert (s taglineom Ništa ljubav — samo karanje) to je na najbolji mogući način i potvrdio.

ek šesti studijski album Leta 3 u tridesetogodišnjoj karijeri benda pokazuje kako ti rock–doajeni autorstvo doživljavaju tek kao segment u svojoj multimedijskoj aktivnosti. Indikativno je da je prošlo deset godina od objavljivanja njihova posljednjeg studijskog albuma, no fanovi ipak nisu ostali zakinuti. Bend je objavio live album Živa pička, čudno LP/DVD izdanje Kurcem do LET 3 vjere/Thank You Lord snimkama koje su Angela Merkel sa producirali za razne sere kazališne predstave te reizdana prva dva Dallas Records albuma s dodatnim raritetnim i live snimkama. Album Bombardiranje Srbije i Čačka izazvao je prilično kontroverzi zbog suludih obrada pjesma nastalih u bivšoj Jugoslaviji i miš–mašom svakojakih utjecaja. Pjesma koja kombinira klasik Deep Purplea Child In Time i evergin Šabana Šaulića Dođi da ostarimo zajedno, nazvan Dijete u vremenu najbolje ilustrira takav hibridni pristup. Album Angela Merkel sere odmak je od tog pristupa, svirački se približava zvuku s prva dva albuma, ali uz mnogo zamjetniju primjenu elektronike, a stihovno potencira kaos uz zazivanje aktualnih protagonista političke scene koji će kad nestanu s te scene, i dalje živjeti u ovim skladbama. Premda je nakon inicijalnog preslušavanja prvi dojam potpune razbarušenosti i anarhičnog pristupa, gdje gotovo nijedna pjesma nema linearni način glazbene naracije, posrijedi je pomno realiziran album sa samo jednim spuštanjem ispod rampe. Riječ je o frivolnoj skladbi Punjeta, naslovnoj pjesmi albuma Leta 2, ondje dodanoj kao bonus; očito je i ovdje poslužila kao punjenje minutaže. Stoga su ostale skladbe u vrsnim produkcijama Mateja Zeca, Istoka Turka i dvojca iz grupe Svadbas energične himne s nepredvidivim aranžmanskim zavojima, uvrnutim tekstovima i žestokim nabojem. Skladba Mazi djeluje kao najcjelovitija skladba koja će zacijelo postati i koncertni favorit, Divljakuša se već pokazala kao jedna od najuvjerljivijih pjesama repertoara benda, a zaključne pjesme Angela i Kurac Marko slijede liniju posljednjih albuma i tekstovi njihovih pjesama imaju intenciju da postanu gotovo narodne pjesme. Sjajan zborski finiš s elektroničkim ritmovima sklabe Angela predstavlja bend u svjetskoj formi, konkretno, prilično laibachovski. Album sadrži i dva Mrletova eksperimenta: Ćo i tradicionalnu Ciklamu (kao i na svakom albumu benda, minijatura još iz doba Termita), a uz ostale pjesme u kojima su efektno izmiješani loopovi, sampleovi (na početku pjesme Prdni majko, čuje se početak pjesme Crazy Horses Osmondsa) i rock–žestina te distorzične tekstove, posrijedi je album kojim je Let 3 ponovo podigao kvalitetu suvremene hrvatske glazbe.

Te a t a r &T D, 12 . p r o s i n c a 2 015 .

Mr. Lee & IvaneSky —

zavodljiva snaga glazbene kreativnosti

Piše: Dubravko Jagatić

asist grupe Let 3 Damir Martinović Mrle i pjevačica grupe Stampedo Ivanka Mazurkijević već nekoliko godina djeluju kao uspješan skladateljsko–glazbeni tandem (kao i u privatnom životu) tijekom kojih su stvorili glazbu za nekoliko igranih filmova i kazališnih predstava. Usporedno s radom na tim filmovima i kazališnim predstavama, Mrle je negdje iz podsvijesti izvukao svoju staru, nikad prežaljenu ljubav — Strukturne ptice. Na neki način čak i pionirski projekt koji se temeljio na eksperimentalnoj elektronici i kojim se Martinović na sebi svojstven način dokazivao svojom sirovom, ali nevjerojatno kreativnom glazbenom i skladateljskom snagom ranih osamdesetih. Iako je potom nastao Let 2 pa Let 3, Mrle se samozatajno nastavio baviti elektronikom, eksperimentirajući kad god bi se za to ukazala prilika.

Kreativno–ljubavna veza Gotovo trideset godina poslije, Mrle upoznaje Ivanku i oni počinju predivnu vezu koja je osim zajedničkom kćerkom urodila i predivnom glazbom koju su zajedno stvorili i koju smo djelomično mogli doživjeti na koncertu u Teatru &TD. Bilo je to savršeno putovanje kroz nedefinirani glazbeni žanr, ali tako nepredvidivo i istovremeno očaravajuće da se rijetko mogu navesti slični primjeri u povijesti popularne, ali i eksperimentalne glazbe s ovih prostora. Svojevrsna kombinacija trip–hopa i izražene elektronike (koja varira od tipičnih plesnih ritmova do frekvencijske buke) u pjesmama koje fuzioniraju sve glazbene stilove, koje upotpunjuje klasična rock–postava (dvije gitare, bas i bub-

vana je blistala svojom pojavom i još više svojim vokalnim dionicama, a Mrle pucao od ponosa zbog ostvarenog glazbenog projekta.

oznati glazbeni tandem digao je iz pepela Mrletov projekt Strukturne ptice nastao početkom 80–ih godina; sjajno su ga predstavili u suvremenoj varijanti, nudeći nam nesvakidašnju porciju vrhunske glazbene kreativnosti.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević nastupili su pod novim umjetničkim imenima

njevi) i predivan i nadmoćan vokal Ivanke Mazurkijević. Kao da je cijeli život čekala da netko napokon za nju napiše te pjesme u kojima će njezin istovremeno snažan i nježan vokal doći do punog izražaja. Ivana je blistala svojom pojavom i još više svojim vokalnim dionicama, a Mrle pucao od ponosa zbog ostvarenog glazbenog projekta, uglavnom nagnut nad tipke svog laptopa i ostalih elektroničkih pomagala tijekom koncerta.

Mr. Lee goes to America Nastup su upotpunili Vlado Simčić Vava (Turisti, ex Laufer), Dražen Baljak (Let 3), bubnjar Ivan Bojčić Bin (Morso, Let 3) i Ivan Valušek na sitru. Kao posebni gosti nastupili su Boris Štok (pjevač grupe Quasarr) i Darko Jurković Charlie na gitari. Strukturne ptice ovim su koncertom ponovo poletjele, dajući nam do znanja da nisu bez razloga Mr. Lee i IvaneSky svoje radove predstavili nedavno i nekim američkim agentima koji su pokazali iskreno zanimanje za to dvoje iznimnih umjetnika. Iako pogrešno naslovljen kao koncert zagrijavanja za Antivalentinovo, koje je Let 3 spremao za 13. veljače 2016., ovaj koncert dao je naslutiti da će njihov album, koji će se naći kao bonus izdanje uz novi album Leta 3, biti prava poslastica. Odlično izabran ambijent Tetara &TD za predstavljanje nesvakidašnjeg projekta dopunio je taj svojevrsni kazališno– scenski glazbeni performans koji je publika oduševljeno popratila te do kraja ispunila sva slobodna mjesta.

D r u g o i z d a n j e e u r o p s ko g f e s t i v a l a a l t e r i i n d i e – r o c ka M E NT u L j u b l j a n i , 3 . — 5 . ve l j a č e 2 016 .

Na MENT–u zapaženo nastupili i hrvatski izvođači Svoju uhodanu klupsku atraktivnost u kino Komuna prenijeli su i ABOP (After je Bolji Od Partyja), odnosno članovi Elementala, Lollobrigide, Sinesteta i Pips, Chips&Videoclips.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Piše: Vid Jeraj

d 3. do 5. veljače u Ljubljani je održano drugo izdanje MENT–a, europskog festivala alter i indie–rocka u kinu Šiška i autonomnom kulturnom centru Metelkova Mesto, čime su se predstavili i Bebe na vole, Pridjevi, ABOP, Punčke i Miki Solus. Na festivalu je održano i nekoliko okruglih stolova na kojima su ljudi iza kulisa glazbenog posla komunicirali o trendovima na sceni.

Izvan Ex Yu

Bebe Na Vole

Pridjevi

reću je večer obilježio naše zemlje crowdpleaser Miki Solus kojega slovenski kolege uspoređuju s Robertom Prosinečkim hrvatske glazbene scene

Prema pisanju slovenskih medija, nastup koji je nadaleko pomeo »konkurenciju« bio je onaj srbijanske grupe Repetitor, nabijen minimalističkom energijom. S pozornice kina Šiška već su prve večeri pokazali zašto zasluženo nastupaju i izvan europskih pozornica. A što se tiče domaćih snaga, svoju uhodanu klupsku atraktivnost u kino Komuna prenijeli su i ABOP (After je Bolji Od Partyja), odnosno članovi Elementala, Lollobrigide, Sinesteta i Pips, Chips&Videoclips, nastupom s dvojicom sučelice postavljenih bubnjara. Festival je otvorio okrugli stol Ex Yu Experience koji je moderirala Maja Valjak iz Menarta, a o mogućnostima razvoja izvođača izvan granica Ex Yu, uz goste kao što su Bogdan Benigar (Cankarjev dom i Ljubljana Jazz Festival, Druga godba), Dijana Lakus (Music Glue, Glastonbury), Login Kociski (Password Production). Gosti su razgovarali o problemima na koje nailaze izvođači u svojim nastojanjima izvan regije te o mogućim rješenjima ili savjetima koje korake poduzeti na tom putu. »Jezik je po mnogima nebitan, bitno je kome se obraćaju i zašto, uz upornost i brdo sviranja, neodustajanje u najtežim prilikama i zaista velikim ulaganjima, u što mlađi naraštaji ne vjeruju ili misle da s Youtubeom sve ide preko noći«, rezimira Valjak. Dan su »posolili« i ini slovenski bendovi — Nina Bulatovix, Noctiferia i Jimmy Barka Experience uz austrijski duet Levyja.

Nespremna publika Drugu je večer u CUK–u kino Šiška otvorio francuski dvojac Ropoporose, za kojima je nastupio i talijanski trojac Any Other. Veterane punk–rocka Werefox s jednom od najzanimljivijih frontwomen na sceni, dopalo je nastupati kad se publika već počela seljakati k drugim scenama festivala. Od slovenskih kolega saznajemo da je pregnantnost izbora rezultirala i defileom gotovo potpuno bezličnih bendova, The Scenes, Cosovel i Makrohang. Zato su perjanice hrvatsko–slovenske diskografske kuće Moonlee, makedonski The Bernays Propaganda i usprkos odsutnosti bubnjara, kojega su zamijenili matricama, održali regularni visok izvođački nivo. Istu su večer dokončali i Canyon Observer i Prismojeni profesorji bluesa. U Menzi su nastupili Pridjevi koji su se prvi put predstavili slovenskoj publici, a ona pak usprkos njihovim improvizacijama nekako nije bila spremna na njihovu inačicu dream popa i psihodelije. U ostatku večeri nastupaju i beogradski kantautori Stray Dogg i Ana Ćurčin te slovenski bendovi Lifecuter i Ontervjabbit, uz producentski duet plesne glazbe Bugs.

Hipsterizacija bendova Dan je protekao u znaku čak šest okruglih stolova, od kojih je na Odjeku godine 2015., zvuku 2016. legendarni britanski agent s istanbulskom adresom Nick Hobbs izjavio kako će se protekla sezona pamtiti po podbačaju i ujedno hipsterizaciji bendova — postaju sve sličniji jedni drugima. S druge je strane estonska glazbena promotorica i producentica Helen Sildna izjavila da je nastupilo doba glazbene demokracije. »To znači da jenjava dominacija velikih glazbenih sila, kao što su Velika Britanija, SAD i Njemačka te dolazi do uspona malih, za što su zaslužni upravo ovakvi showcase festivali«, smatra Sildna. Treću je večer obilježio naše zemlje crowdpleaser Miki Solus kojega slovenski kolege uspoređuju s Robertom Prosinečkim hrvatske glazbene scene, a uoči njega nastupio je i bluzer prhkog glasa Bebe na vole. Dan je počeo konferencijom o glazbenim medijima danas, na kojoj su nastupali kolege Jan Clausen iz njemačke agencije Factory 92 i Daniel Koch iz njemačkog časopisa Intro, Michael Luger s austrijskog glazbenog kanala They Shoot Music Don’t They te Lenart J. Kučić iz Dela. Zatim je bila predstavljena bjeloruska glazbena scena, a iste su večeri nastupili i glazbenici sa scene Minska. Osim njih, predstavili su se i latvijski izvođači. Središnji intervju dana bio je posvećen Martinu Elbournu (koji je pokrenuo Womad, a danas je glavni booker za Glastonbury Festival), koji je vodila menadžerica Dijana Lakuš koja živi i radi u Londonu. U ostatku večeri predstavili su se raznovrsni slovenski izvođači, produkcijski prilagođeni izvođačkim prostorima, pred dupkom ispunjenim gledalištem, pa se može smatrati da je festival uvelike uspio. Bilo bi zanimljivo do sljedeće godine pronaći i zajednički nazivnik za domaće glazbenike, da ne nastupaju baš kao padobranci.

U povodu 90. rođendana i 75. obljet nice umjet ničkog djelovanja L jube Kunt arića

Skladatelj neiscrpna nadahnuća

Piše: Ramiro Palmić

za nas su dvije impresivne obljetnice Ljuboslava Ljube Kuntarića: 90 godina života i 75 godina umjetničkoga djelovanja. Svestrano i plodonosno djelovanje skladatelja koji nadahnuća crpi iz bogate hrvatske glazbene i kulturne riznice, potkraj siječnja obilježene su svečanim koncertom u katedrali sv. Vida u Rijeci dijelom opusa slavljenikove duhovne glazbe.

Svestranost stvaranja U dugovječnosti životnog i stvaralačkog puta, Kuntarić je skladao golem i raznovrstan opus. Njegovo notno pero piše »lakoglazbene note«, glazbu za djecu, zborske skladbe, skladbe za klape, glazbu za tamburaške i mandolinističke ansamble i orkestre i glazbu za simfonijske orkestre. Pisao je rock i pop opere i partiture za mjuzikle, a veliki udio u njegovoj skladateljskoj riznici ima duhovna glazba. S obzirom na svestranost stvaranja, Kuntarić u glazbenim komentarima i ekspresijama o svojem stvaralaštvu često navodi da je previše širio lepezu skladateljskih žanrova i stilova te tako »svaštareći« nije uvijek mogao doseći željenu razinu umjetničke ekspresije. Uoči svojega jubilarnog koncerta Kuntarić je istaknuo da voli stvaralačke izazove i u njegovu glazbenom peru nema isključivosti. Kuntarić inspiraciju pronalazi u različitim glazbenim izričajima zavičajnih hrvatskih kultura. Njima se nadahnjuje u svim glazbenim vrstama, pa tako i u ostvarenjima duhovne glazbe, kojima se počeo posvećivati prije tridesetak godina. Odrastajući na čvrstim korijenima hrvatskih tradicijskih kulturnih zasada, u duhovnoj je glazbi pronašao neiscrpan izvor skladateljskih mogućnosti. Do sada je tiskano više od 700 Kuntarićevih duhovnih partitura: misa, oratorija, kantata i dru-

gih izvornih i obrađenih sakralnih stavaka koji su rezultat ponajprije osobnih potreba skladateljskog očitovanja i miljea u kojem Kuntarić živi i stvara. Glazbenu estetiku Kuntarić pronalazi poglavito u djelima svojega učitelja Albe Vidakovića (1914.–1964.), osnivača Instituta za crkvenu glazbu i našega najvećega skladatelja sakralne glazbe. Ljubo Kuntarić primio je sedamdesetak festivalskih, društvenih i državnih priznanja, a najdraže odlikovanje nedvojbeno je Pro Eccelesia et Pontifice, kojim ga je, zbog iznimnog doprinosa sakralnoj glazbi, 2003. godine odlikovao papa Ivan Pavao II.

Živuća enciklopedija Organizator jubilarnog koncerta u Rijeci je riječki ogranak Matice hrvatske, a njezin predsjednik Goran Crnković u pozdravnom je govoru istaknuo veličinu i svestranost Ljube Kuntarića, naglasivši da je riječ o »živućoj enciklopediji glazbenog stvaralaštva«. Podsjetio je i na riječi maestra Izaka Špralje prije dvadesetak godina, kako je teško definirati Kuntarićev skladateljski opus jer je on stalno u stvaralačkom usponu. Prijatelj i dobar poznavatelj života i djela Ljube Kuntarića, msgr. dr. sc. Juraj Kolarić u svojem je obraćanju na koncertu istaknuo da se Kuntarić posvetio sakralnoj glazbi ne samo zbog osobne percepcije nego i zbog shvaćanja veličine značenja te glazbe. Monsinjor Kolarić zaključno je sažeo da je Kuntarić ponikao u Međimurju, ali s korijenima slavonske ravnice, sazrijevajući u Zagrebu, završivši stu-

dij građevinarstava, u čemu je također bio uspješan, istodobno usavršavajući svoj glazbeni genij, te je najveći dio života, do danas, živio i djelovao u njemu najdražem Voloskom, pokraj Opatije, čime je na najbolji način povezao hrvatske kulturne raznolikosti i postao doajen hrvatske glazbene umjetnosti i kulture.

Plemenit i dobroćudan Nedvojbeno je da je iz golemog Kuntarićeva glazbenog opusa bilo teško odabrati i koncipirati program riječkog svečanog koncerta i u tom kratkom vremenu dati sliku i presjek maestrova duhovnog stvaralaštva. Program, što su ga decentno vodili Luka Nalis i Marijana Trinajstić, počeo je nastupom crkvenog mješovitog pjevačkog zbora Cantores Sancti Viti uz orguljašku pratnju Danijele Marinović. Pod vještim ravnanjem zborovođe Nine Načinovića, zbor je nadahnuto otpjevao skladbe Molitva starca i Pristupit ću Božjem žrtveniku, a posebno snažan dojam na slušateljstvo ostavila je interpretacija nabožne pjesme O daj mi snage, Bože moj kojoj je Kuntarić i autor stihova. Moderatorica koncerta bila je Olga Šober, nacionalna operna prvakinja i profesorica solo pjevanja riječkog odjel a Muzičke akademije Za-

greb te mentorica solo pjevačima koji su nastupili u nastavku koncerta. Vokalne skladbe interpretirali su studenti završne godine solo pjevanja koji su se iskazali lijepim interpretitivnim i glasovnim dosezima. Sopranistica Ivana Miletić stilskom je čistoćom i muzikalnošću izvela napjeve Ne boj se, Marijo i Anđeli najljepše pjevaju. Poput mnogih velikih skladatelja, i Kuntarić je napisao Ave Mariju koju je uz skladbu Blaženstva sugestivnom osjećajnošću otpjevao bariton Jurica Goja. Sakralne napjeve Hvala Ti, Bože i O betlehemsko svjetlo ugodnim je glasovnim timbrom i s pjevačkim umijećem tumačio tenor Igor Vlajnić. Tenor Krešimir Škunca iznijansiranom dinamikom otpjevao je skladbe Pišćaci u istarskom melosu, i mediteransku Val, a sopranistica Katarina Toplek muzikalno je tumačila Kuntarićeve Međimurje i Dišeća fijolica. Svim vokalistima pouzdana klavirska pratnja bio je Filip Fak, riječki pijanist mlađega naraštaja koji je sve prisutniji na koncertnim podijima. Njegova je velika zasluga za cjelokupan uspjeh solističkog dijela koncerta i uspjeh cjelokupne glazbene večeri posvećene neponovljivom, plemenitom i dobroćudnom čovjeku Ljubi Kuntariću.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Koncertom iz sakralnog opusa obilježen veliki jubileji barda hrvatske glazbe

am Kuntarić često navodi da je previše širio lepezu skladateljskih žanrova i stilova te tako »svaštareći« nije uvijek mogao doseći željenu razinu umjetničke ekspresije.

Ljubo Kuntarić

H r v a t s k i g l a z b e n i f e s t i v a l , p o z n a t i j i m e đ u g l a z b e n i c i m a k a o H G F, o d n o s n o H r v a t s k i d e m o r o c k – f e s t i v a l

godina Hrvatskog glazbenog festivala Ove godine HGF slavi 20 godina i s pravom se ponosi titulom nacionalne platforme glazbene demo scene Hrvatske

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Piše: Dubravko Jagatić

rvatski glazbeni festival prvi put je održan 1996. godine u Dvorcu Gjalski u Zaboku. Prijavilo se 48 bendova, a u osam polufinalnih večeri žiri je odabrao osam najboljih koji su pak nastupili u velikom finalu s gostima iz Velike Britanije. Te 1996. bio je to pothvat u čiji pozitivan ishod nije gotovo nitko vjerovao. Kao ni u činjenicu da će sljedećih

aš najdugovječniji rock festival i najbolja promocija za bendove čije vrijeme tek dolazi.

20 godina HGF postati najdugovječniji festival i najbolja promocija za bendove čije vrijeme tek dolazi.

Tour autobus »Tko bi to mogao vjerovati? Nismo ni bili svjesni ‘grude snijega’ koju smo zakotrljali. I eto sad se i mi kotrljamo s njom. I to u HGF tour autobusu cijelom Hrvatskom«, izjavio je to za Cantus jedan od pokretača i direktor HGF–a Goran Vrgoč. U tih dvadeset godina cijeli je niz mladih rock–bendova nastupio na tom festivalu, poput Vatre, Kawasaki 3P–a, Stampeda, Quasarra, Ramireza, Adastre, Dogme, Gužve u 16–tercu… i mnogih drugih. Goran Vrgoč prisjetio se kako je to izgledalo na početku, davne 1996. godine: »U projektu HGF– a te se godine okupilo više istomišljenika. Naravno, da bi se on kvalitetno realizirao, trebalo je okupiti čimbenike

koji pokrivaju svojim radom i djelatnošću sve segmente jednog takvog projekta. Dakle, komunikaciju, izvršnu produkciju te prostor sa svim tehničkim uvjetima, a koju su osigurali kao ravnopravni organizatori: Radio Zabok, Dvorac Gjalski i Udruga NUSHZ. Ekipu su činili: Goran Korać, Boris Kužnar, Krešimir Končevski i ja. Komunikacijski je, u odnosu na sadašnje komunikacijske mogućnosti, bilo mnogo teže, no oko 150 prijavljenih bendova s područja cijele Hrvatske pokazalo je da smo dobro obavili posao. Možete li zamisliti da u to vrijeme nije postojao Facebook, a da su se prijave uglavnom slale u kuvertama na kasetama. Što se tiče samih događaja, a bilo ih je devet u tri mjeseca, potvrdila se naša pretpostavka o nužnosti osnivanja festivala. Naime, posjećenost u Dvorcu Gjalski u Zaboku, kao i prisutnost medija, bila je iznimna. Zaista je bilo zadovoljstvo biti

dijelom ekipe te godine.«

Primamljiva nagrada Osim prilike da se predstavi, izvođač koji osvoji prvo mjesto dobiva nagradu o kakvoj može samo sanjati. Više nego primamljivih 20.000 kuna, odnosno protuvrijednost u opremi kod Euromusic Agency. Potom mini turneja po Švedskoj, statut HGF Kamen temeljac te niz nastupa u organizaciji HGF–a, zbog čega su i prošlogodišnji pobjednici, grupa Mr. Albino iz Zagreba uz sve nabrojeno, nastupili i u Velikoj Britaniji i na raznim festivalima u regiji (Zaječarska gitarijada, Feragosto jam u Orahovici, Bedem fest u Nikšiću, Gričevanje u Zagrebu, Rocklive festival u Koprivnici, Velika Rock eksplozija itd.). A uvjeti su zapravo vrlo jednostavni jer se natječaj odnosi na izvođače koji sviraju autorsku glazbu, rock, pop, indie, punk, metal, electro, hip–hop, alter ili već neki sličan glazbeni izraz, a dolaze s područja Republike Hrvatske. Nakon ovogodišnjeg natječaja koji je otvoren do 27. ožujka, 4. travnja žiri HGF–a odabire dvadeset izvođača koji će nastupiti na regionalnim polufinalima tijekom travnja i svibnja ove godine u Rijeci, Zaboku, Zagrebu, Splitu i Slavonskom Brodu.

Veliko slavlje u Zaboku U HGF tour busu, koji je u razgovoru za Cantus spomenuo direktor HGF–a Vrgoč, uz polufinaliste će biti i grupe Hard Time i Zadruga. Na svakoj će polufinalnoj večeri nastupiti četiri polufinalista i dva headlinera, a prije svake od njih održat će se i radionice o zaštiti glazbenih prava Hrvatskog društva skladatelja s eminentnim predavačima, članovima HDS–a. Prošle godine kao gosti festivala nastupili su Elemental, Kawasaki 3P, Silente i She Loves Pablo, a ove godine na proslavu su pozvane grupe Hard Time i Zadruga, koja će tom prilikom proslaviti 25 godina postojanja. Polufinalna večer održat će se 26. svibnja u klubu Hard Place, finale dan poslije u Pivani, a veliko završno slavlje u povodu 20. rođendana 28. svibnja u klubu Regenerator u Zaboku. A tek im je dvadeset godina. Sretan im rođendan! Nastup prošlogodišnjih pobjednika HGF–a — Mr. Albino

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

O s v r t n a 5 0 – g o d i š n j u k a r i j e r u g l a z b e n i k a , u p ovo d u ko n c e r t a 2 3 . s i j e č n j a 2 016 . u z a g r e b a č ko j A r e n i

Mate Mišo Kovač posljednji hrvatski kralj Pola stoljeća je Mišo Kovač trademark hrvatske popularne glazbe, iako u pola tog razdoblja nije imao skladbu koja će poharati top–ljestvice i priskrbiti mu nove poklonike. No zahvaljujući mitu koji ga okružuje, novi poklonici stasavaju uz njega slušajući glazbu svojih djedova

Piše: Bojan Mušćet

ledao me je prodorno u oči, ali na neki čudan način, kao da je napravio lob pogledom — bacio ga uvis, odakle se strmoglavo spuštao kako bi istaknuo njegove riječi: »Slušaj, samo su dva,« podigao je i masivan palac i kažiprst, »Elvis i Mišo!«

Bio je to samo jedan od nezaboravnih citata koji mi je prije dvadesetak godina priuštio Mate Mišo Kovač prigodom

jednog intervjua. I — nije da nije bio u pravu. Elvis je najveći mit suvremene pop–kulture, kao što Mišo ima najsnažniju ugraviranu mitologiju na ovim prostorima. Nijedan glazbenik nije se uspio toliko približiti statusu kralja, božanstva, visosti na ovim prostorima, i to tijekom pedesetogodišnje karijere. Pola stoljeća je Mate Mišo Kovač trademark hrvatske popularne glazbe, iako u pola toga razdoblja nije imao skladbu koja će poharati top–ljestvice i priskrbiti mu nove poklonike.

Tko sluša Mišu No to nije problem — Kovač regrutira

nove naraštaje koji jednostavno upijaju dimenzije njegove legende, slušajući istu glazbu u kojoj su uživali i njihovi djedovi. Ili, kako je to na nedavnom koncertu u Zagrebu rekao sam Mišo: »Mladi do 16 godina slušaju rock, a kad se zaljube, slušaju samo Mišu!« Uistinu, od oko 12.000 posjetitelja na zagrebačkom koncertu, polovica je zacijelo bila uzrasta »koji je upravo napustio rock«. Šest tisuća tinejdžera uzbuđeno je došlo na nastup izvođača koji je četiri puta stariji od njih! Većina njih bila je odjevena kao da ide na maturalnu večer ili na inauguraciju predsjednice države, a nekoliko djevojaka došlo je s umjetnim brkovima. Mislio sam, na

svjetskim razmjerima, ekvivalent njegove slave žanju samo vršnjaci mu Bob Dylan i bubnjar Rolling Stonesa Charlie Watts, koji i dalje aktivno nastupaju diljem svijeta. 75

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

prvi pogled, da su posrijedi obožavateljice Leta 3 (koji je pak obradio njegovu skladbu Odvest ću te vjenčanje, ali je odbio snimiti s njima obradu svoje pjesme, tako da je uskočio Džo Maračić Maki) koje su zalutale na koncert. No bio je to izraz obožavanja prvog brka hrvatske estrade (Elio Pisak i Milo Hrnić dijele titulu viceprvaka), a mnoštvo majica sa stiliziranim likom Miše Kovača bila je općeprihvaćena uniforma onih koji su bili odjeveni u ležernijem stilu. Takvu majicu imao je i Vlado Kalember koji je u pauzi došao i otpjevao jednu pjesmu zvijezde večeri.

i čak 25 puta rasprodao dvoranu Gripe. Na drugom mjestu je Bijelo dugme koje je šest puta rasprodalo tu dvoranu. No indikativno je da ta privrženost publike njegovu liku i djelu traje kao u doba najveće slave, u sedamdesetima i osamdesetima. U svjetskim razmjerima, ekvivalent njegove slave žanju samo vršnjaci mu Bob Dylan i bubnjar Rolling Stonesa Charlie Watts koji i dalje aktivno nastupaju diljem svijeta. Simon & Garfunkel također su mu vršnjaci, ali njih se baš ne može zateći često na pozornicima, dakako, odvojeno.

Narodni spektakl Ljubav i ekstaza

U tri navrata mlađahni su fanovi skočili na pozornicu, zagrlili Mišu i prenijeli mu izraze ljubavi te zapjevali s njim u potpunoj ekstazi. I to je redovita pojava na njegovim koncertima. Bio sam na Noći svijeća, njegovu najvećem nastupu, na Poljudu u Splitu, pred 40.000 posjetitelja. Njegov pokret rukom bio je znak publici da zašuti ili da nastavi pjesmu. Uistinu, povezanost Miše Kovača i njegove publike je čvrsta poput ljubavi žitelja Splita prema Hajduku, a ionako je sve to isprepleteno, pa nije čudno što je sedamdesetih on snimio i jednu od Hajdukovih himni Bili! Bili! Kako sam kaže, premda je iz Šibenika, Split je od njega napravio zvijezdu, a on je uzvratio

Pa, i tu ima razlika: u posljednjem desetljeću Dylan je objavio nisku sjajnih albuma, a Rolling Stonesi su mašinerija koja neprestano valja, na nastupima ili s povremenim singlovima, uz jednu od najjačih svjetskih logistika. Mišo Kovač nastupa gdje stigne, na festivalima piva, u diskotekama, na maškarama, u različitim produkcijskim uvjetima. Pritom kvaliteta izvedbe, zapravo, nije bitna. Na nastupu u Zagrebu klapa Kampanel, koja je također bila gost, suvremenije je zvučala nego Mišin prateći bend. Zvuk hotelskih ansambala iz sedamdesetih s pištećim zvukom orgulja bio je arhaičniji nego produkcija njegovih singlova iz tog razdoblja. A kad je Mišo sti-

gao, počeo je mumljati umjesto pjevati. U nekim pjesmama gitarist je preuzeo pjevanje na početku pjesme. Ali sekunde su bile u pitanju, jer publika je preuzela pjevanje, a Mišo gestikulaciju i to je bilo dovoljno za narodni dvosatni spektakl. Uistinu, Mišo Kovač nije u izvođačkoj formi, s obzirom na godine i osobne okolnosti, no i ono što nije korektno otpjevao, posve je anulirano zahvaljujući publici koja poznaje svaku pjesmu od riječi do riječi. Zapravo, Mišo je na koncertu bio mnogo bolji konferansijer, koji je između pjesama slao pomirbene poruke, negoli pjevač. No bitno je bilo da se pojavio, zamahnuo rukom, izbočio bradu, isukao brkove, pokazao gard. Da se Mišo Kovač kandidirao na ovim izborima, nikome ne bi bilo svejedno, njegov autoritet je neuništiv, unatoč činjenici što je mnogo puta u javnim istupima bio u nesporazumu sa samim sobom.

Ishodište mita Od početka karijere, 1964. kad je objavio prvi singl, prepjev uspješnice Raya Charlesa I Can’t Stop Loving You, Mišo Kovač pokazao je da uobičajena pravila za njega ne vrijede. On stvara pravila i piše povijest. Prodao je više od 20 milijuna ploča i ima najveću nisku hitova ne samo u Hrvatskoj nego i u pjesmarici bivše Jugoslavije. Singl Proplakat će

zora prodan je u više od 700.000 primjeraka. Želite li dobiti hrvatsko državljanstvo, jedno od pitanja na koje morate točno odgovoriti je — čime se bavi Mišo Kovač? Gdje je, zapravo, ishodište tog mita? Činjenica je da Mišo Kovač nije pjevač kojega bi na slijepoj audiciji odabrali mentori Voicea, no njegov vokal tek je trademark njegove pojavnosti i repertoara za koji je ponajviše zaslužan Đorđe Novković. Rani radovi Miše Kovača, bogato orkestrirane pjesme i prepjevi, pokazuju da je posrijedi talentirani pjevač koji hoda na razmeđu rocka i lakoglazbenih nota, no to mu baš nije priskrbilo slavu i višenacionalnu popularnost. Ključni trenutak u karijeri Miše Kovača bio je 1969. kad je nastupio sa skladbom Više se nećeš vratiti Đorđa Novkovića na festivalu Vaš šlager sezone. Diskografska kuća Jugoton predlagala je da pjesmu otpjeva Toma Zdravković ili Ivica Šerfezi. Onda je Đorđe Novković zaprijetio da će pjesmu povući s festivala ako je ne otpjeva Mišo. Fanatično motiviran, Mišo Kovač je pjesmu izvrsno interpretirao i uživo i na snimci te pobijedio na festivalu. Singl se prodao u fantastičnih 500.000 primjeraka i Mišo je postao megazvijezda. S pjesmom Stjepana Mihaljinca Proplakat će zora 1971. odnio je sve nagrade na Splitskom festivalu (to je uspjelo još samo Đavolima 1990. s pjesmom Dugo toplo ljeto). Pjesma

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

će biti upamćena i kao rodonačelnica dašnjega trenda posvemašnje estradizacije klapa — prvi je put klapa nastupila na pozornici uz zabavnoglazbenog izvođača.

Mediteranski macho Đorđe Novković i ostali skladatelji radili su pjesme upravo prema njegovu štofu — mediteranski macho melos s tekstovima koji potenciraju bol, suze i patos. Naslovi dovoljno govore: Ako me ostaviš, Još i danas teku suze jedne žene, Ja nemam više razloga da živim, Ostavi me, živote, Jedan dan života, Hej živote što me snađe, Kada pjevam, suze teku ili Drugi joj raspliće kosu, a ja je volim. Dakako, imao je on i drugih pjesama, ali ove sudbinske mnogo su više odgovarale njegovoj pojavnosti pa je popularnost rasla iz dana u dan. Cijelo vrijeme je isticao i Dalmaciju kao obećanu zemlju (u javnim nastupima i na nekoliko kasnijih pjesama to je Hrvatska) pa je kombinacija tih elemenata bila uzrokom kreiranja notorne sljedbe, ponajprije od Zadra do Dubrovnika. To su isti fanovi s kojima dijeli ljubav prema Hajduku — koliko god klub bio traljav, financijski upropašten i nemoćan na terenu, uvijek će imati fanatičnu potporu, kao da je posrijedi kraljevski klub koji melje sve pred sobom. Pritom je, u slučaju Miše Kovača, ljubav obostrana — on uvijek ističe publiku kao temelj svojega djelovanja, što dokazuje nastu-

pima koji ne prestaju ni u njegovoj 75. godini.

Ultimativni album Mišo Kovač nema nijedan album koji bi zauzimao počasno mjesto među njegovom publikom. Jednostavno, on je — kao Rihanna danas — redao samo hitove i evergreene koji su sklapani u albume. Nešto ambiciozniji album bio je Uvijek ima nešto dalje iz 1980., ali indikativno je da nije imao nijedan megahit. To, dakako, nije bio razlog da se ne proda u 150–200.000 primjeraka, kao i svi ostali njegovi albumi, u prosjeku. Danas se mnogo bolje prodaju njegove kompilacije, a osobito je popularna 100 originalnih pjesama. Na ovitku se nalazi spomenuta ilustracija, rad obiteljske manufakture Bacharach–Krištofić. Zapravo je svoj niz uspješnica Mišo Kovač zaustavio 1989. albumom Samo nas nebo rastavit može. Kasniji albumi nisu iznjedrili hitove, unatoč ambicioznom pokušaju iz 1994., kad je Zrinko Tutić dao sve od sebe da napravi ultimativni Mišo Kovač album, pa je osim njega skladbe radio i Dražen Zečić koji je svoju karijeru i napravio na Mišinim postulatima. Prateće pjevačice bile su Ksenija Erker i Maja Blagdan (a u spotu za pjesmu Kralju nebeski pojavljuju se i Severina, Rajko Dujmić i Bruno Langer kao članovi pratećeg benda), a album je skrojen prema klasičnim Mišinim gabaritima, s tragedijama (Što je to u meni

prokleto) i Dalmacijom (Dalmacijo, sveto ime). No bilo je to ipak daleko od njegovih najslavnih dana.

Pljesak koji traje A bilo je to još prije 22 godine. U međuvremenu je Mate Mišo Kovač punio stupce društvenih kronika obiteljskim katastrofama i veseljima, javnim porukama u kojima je jasno davao do znanja kako je svjestan vlastite mitologije i gdje nema mjesta ni za koga osim za njegove preminule sugrađane Arsena Dedića (s kojim je snimio i duet Mi smo lišće s iste grane) i Vicu Vukova. Istodobno, stasavale su nove generacije kojima je legenda o Miši servirana odmalena i u nju se se kleli kao u svoj život. Bacimo li ovlaš pogled na fanovske rekvizite iz popularne kulture koji se prodaju u CD shopovima ili knjižarama, vidjet ćemo mnoštvo lutkica, pepeljara, marama, karata i ostalih stvari s likovima iz stranih bendova ili filmova. Među njima na prvi pogled ističe se šalica s likom Miše Kovača, suvenir koji zacijelo ima dobru prođu. O nakitu da se ne govori: svaki pravi Dalmatinac nosi lančić oko vrata jer je tako propovijedao Mišo u istoimenoj pjesmi, a Dalmatinka će staviti naušnice ili prsten, opet s Mišinim likom. Primjera ima dovoljno. I stoga je očito da se njegova fascinantna pedesetogodišnja karijera manifestira, zapravo, u raznorodnim oblicima.

est tisuća tinejdžera uzbuđeno je došlo na nastup izvođača koji je četiri puta stariji od njih! Većina njih bila je odjevena kao da ide na maturalnu večer ili na inauguraciju predsjednice države

Očito je, njegove su ključne pjesme, uz njegovu muževnu interpretaciju, okidač onih iskonskih strasti koje su obilježile podneblje u kojem živimo. Tako i danas kruži anegdota o Miši Kovaču kojom se opisuje njegov nastup u, dakako, rasprodanoj velikoj dvorani Doma sportova. Mišo tako naknadno daje intervju novinaru o dojmovima s koncerta i opisuje: »Nakon petog bisa završim koncert, odem u svlačionicu, popričam s ljudima, otuširam se, presvučem, odem autom doma, upalim televizor, natočim si piće... a u Domu sportova pljesak još traje.«

Razgovor s rumunjsko–hrvatskom kantautoricom Christianom Uikizom

Glazbeni jezik s mnogobrojnim utjecajima BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Christiana Uikiza drugim se albumom How to get našla na play listama glazbe koju preporučuju Tom Jones i Sting

Razgovarao: Vid Jeraj

umunjsko–hrvatska pjevačica Christiana Uikiza drugim se albumom How to get našla na play listama glazbe koju preporučuju Tom Jones i Sting, u svojem bendu ugostivši Vinnieja Colaiutu, Davida Sanborna i Kevina Mahoganyja, dok je uživo nastupala uz gitarista Dominica

azgovor s divom austrijske scene koja ima raspon glasa od pet oktava, počeli smo čim je sklopila prozirni kišobran jednog kišnog dana neuobičajeno tople bečke zime

Millera. Porijeklom je iz Rešice u zapadnoj Rumunjskoj, postojbine karaševskih Hrvata koja je i povijesno i tradicionalno povezana s Transilvanijom, u kojoj postoji multikonfesionalnost od devet službenih religija.

Na koncertima, Christiana 99% svira svoj repertoar, to jest mješavinu soula, jazza i popa. U suradnji s Joeom Meixnerom, koji je bio i glazbeni producent albuma, sama je napisala glazbu i tekstove pjesama, a bend je zakucala na ramenima divova austrijske scene s Martinom Fussom, Willijem Langerom, Wernerom Feldgrillom te Bertlom Mayerom. U Hrvatskoj je i prošle i ove godine nominirana za nagradu Večernjakova ruža, u nas jedno od najvećih medijskih priznanja za umjetnički

rad. Razgovor s divom austrijske scene koja ima raspon glasa od pet oktava, počeli smo čim je sklopila prozirni kišobran jednog kišnog dana neuobičajeno tople bečke zime. Nastupate svugdje osim u Hrvatskoj, svojoj pradomovini. Kako to? U Hrvatskoj nisam pjevala otkako sam otamo otišla, 2005. godine. Nije mi to bilo u fokusu, iako bih zaista voljela nastupati i tamo. Jednostavno sam smatrala da energiju koju sam ulagala u svoje projekte treba usmjeriti zasad drugamo. Ali nadam se da ću uskoro nastupati i u Hrvatskoj.

Veleposlanica integrafije Što se vaših žanrovskih utjecaja tiče, soul/jazz/pop izričaja koji se amalgamirao sedamdesetih godina i produkcijski istesao i formirao osamdesetih, naišli ste na pohvale najpoznatijih svjetskih pjevača, skladatelja i tekstopisaca. Kako je tekao proces? Proces je tekao kao i svaki drugi, s usponima i padovima, ali to je sve priroda života. Svjesno uživam u svakom koraku na tom putu i radujem se svakom većem i manjem uspjehu, kao da je najveći. A što se tiče potpore, ako se nekome sviđa to što radiš, dobit ćeš i potporu. Daleko od toga da te ljude možeš nagovoriti ičim drugim. Dokazivali su sve što su morali, već desetljećima, i ne moraju više ništa dokazivati. Austrija vas je proglasila veleposlanicom integracije, a porijeklom ste iz Rumunjske, čije su male zajednice primjer potpune integracije u društvo. I da i ne, jer su Karaševo i ostala hrvatska mjesta u Rumunjskoj svojevrsna enklava. Zbog Crkve ostala je to vrlo konzervativna sredina, koja drži do tradicije, religije, jezika i do svojih vrijednosti manjinske kulture. Primjerice, tek u najnovijoj generaciji postali su prihvatljivi miješani brakovi, nakon sedamsto godina... No to je i razlog zbog kojega je Rumunjska dobila nagradu za očuvanje jezične baštine — od svih dijas-

pora. Čudno je da predsjednik Ceausescu nije uspio razrušiti tradiciju. U mojem je gradu napravio prometne trakove da bi maknuo crkve iz središta grada, a da bi ih sklonio s gradskih veduta, zagradio ih je pročeljima...

Genetski vjetar Možemo li u vašoj glazbi govoriti o pradavnim uzorima, je li u obitelji bilo glazbenika ili glazbenica? Kako se na to gleda, ako govorimo o konzervativnom ustroju? U obitelji s mamine strane svi su vrlo muzikalni, djed je bio glazbenik i sigurno je s te strane puhao genetski vjetar. Glazba je došla prirodnim putem, još prije vrtića, a bila je konstatno prisutna u mojem odrastanju (svirala sam osam godina violinu u glazbenoj školi). Na »sigurnost« koju donosi život glazbenika moji roditelji, oboje akademičari, gledali su točno na taj konzervativan način, ali to je možda bilo super za moj put, jer ja sam reaktant, oduvijek sam bila buntovnica i tvrdoglavi, uporni Jarac koji fura svoj film. A u mojem filmu može se završiti i neki drugi faks, moj fokus je oduvijek bio vrlo jasan. Završila sam Srednju pedagošku, mogla sam raditi u školi kao učiteljica, ali nisam. Poslije sam diplomirala novinarstvo na Fakuletu političkih znanosti u Zagrebu. Međutim, glazba je bila konstantna strast i ljubav, poziv koji je postao zanimanje. Sretna sam što sam u tome uspjela i naravno da su i moji jako ponosni na mene.

Univerzalni jezik Vaš rodni kraj pravi je melting pot, prije negoli je ta riječ ušla u međunarodni žargon... Ne može se zanemariti što kao Hrvatica iz Rumunjske raspolažete i stanovitim lingvističkim ansamblom. Govorite šest jezika, koliko mi je poznato... Je li glazba bila logičan korak kao univerzalni jezik? Imam afiniteta za jezike, pjevam na trinaest jezika, govorim nekoliko njih, a

podneblje nije moglo biti bolje za to. U školi smo imali dva strana jezika, ja sam imala i privatne satove trećeg stranog jezika kod kuće, a još nekoliko njih naučila sam poslije i sad ih usavršavam, a planiram naučiti još barem dva do kraja života, pa da bude lijepa okrugla brojka... No glazba nije došla iz želje za komunikacijom, nego iz potrebe nečega u meni da nađe svoj put prema van. Ona je bila svojevrsna psihohigijena prije negoli sam uopće postala svjesna da je to možda jedna od njezinih primarnih funkcija. Cijela kulturna paradigma Austrije dosta je ovisna o prošlosti. Je li to što dolazite iz inozemstva bila prednost ili mana u usponu na klupsku scenu? Sve ovisi o tome kako čovjek gleda na stvari. Smatram da je velika prednost imati tu povlasticu promatranja više društava tijekom života i preuzeti iz svake kulture najbolje. Taj melting pot koji ste spomenuli, naravno da se osjeća u svakoj stvari koju radiš. Od pjevanja do načina na koji pristupaš životu, ali sve sam svjesnija koliko originalnih stvari mogu ponuditi, upravo zato što imam takav background. Na novom će albumu biti mnogo originalnih elemenata iz folklora koje nitko nije na takav način obradio; to sve mogu upravo zato što sam ondje odrasla. Dakle, ja vidim samo prednosti.

Potraga za biti Jesenas, na koncertu u Porgy&Bess otpjevali ste tri hrvatske foklorne pjesme, najavljujete i album u kojem će biti drugih elemenata. O čemu je riječ? O autorskom albumu s mnogo utjecaja, čak i jezičnih. Sigurno će biti i rumunjski i hrvatski na njemu i miješat ću sve što volim. Bit će i bluesa, bit će i doina, što je rumunjski fado ili rumunjski sevdah, soula i jazza, svakako... I bit će emocionalno vrlo intenzivno, jer mislim da ljudi danas traže dubinu i bit... Naravno da element zabave ne smije nedostajati, nastojat ću pokriti sve segmente.

Što radite da biste se opustili? Sama glazba mi služi za to. Volim crtati, stvarati modne detalje. Usrećuje me sve što je kreativno. Je li Beč sredina za rad i za odmor? Apsolutno. Imam mnogo prijatelja, s kojima izlazim i družim se, s kojima kuham fine večerice... Drugi je način — ići u kino, čitati i voziti bicikl. Volim ekološku prednost bicikla, nema potrebe u tako malom gradu voziti auto kad ne treba. Živim svjesno u svakom pogledu, pa i u ekološkom i zato to podupirem, jer je dio koncepta.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Jasan identitet Percepcija Rumunja u hrvatskoj javnosti podosta je ostracizirana njihovom identifikacijom s Romima, iako znamo da nije tako. Identitet je maglovit, strukturno gledano... Identitet uopće nije maglovit. Identitet je vrlo jasan. Sve ostalo je čista indolencija. U današnje vrijeme, kad nas od informacije dijeli samo jedan klik, nije ništa drugo nego indolencija, ne saznati da su Romi manjina koja postoji u svakoj državi, pa tako i u Rumunjskoj. Od dvadeset jednog milijuna stanovnika, ima oko 600.000 Roma, dakle, ni tri posto. Toliko o tome. Dio njih je otišao po svijetu i prosjači, a ako imaju rumunjske dokumente, percipira ih se kao Rumunje, u tome je stvar. Rumunji se, međutim, vrlo decidirano distanciraju od tog ponašanja; živjela sam tamo devetnaest godina i znam da se jezik, fizionomija, tradicije i način života Rumunja i Roma razlikuju sto posto.

Rasprostranjenost Rumunja Opet je stvar opće kulture znati da je Rumunjska dala svjetske umjetnike, filozofe, fizičare, skladatelja Enescua i dramatičara Ionesca, kipara Brancusija, filozofa Emila Ciorana i Eliadea, nobelovku Hertu Müller i bezbroj genijalaca koje su drugi prisvojili, ali koji su se u Rumunjskoj formirali i dugo tamo živjeli. Tu su i operni pjevači prve svjetske klase, cijela baletna škola koja je poznata u svijetu, potom Nadia Comaneci, gimnastičarka. Svijet klasike je prepun Rumunja, u svakom boljem orkestru i baletnom ansamblu postoje klasični glazbenici formirani u Rumunjskoj. Kao i u jazzu, Aura Urziceanu, koja je pjevala s Ellom Fitzgerald, Johnny Raducanu — za koje se vrlo dobro zna. Članci i emisije žutog karaktera, međutim, lakše dođu do publike. Ponavljam, neznanje se danas može riješiti jednim klikom. Kad su znanstvenici iz NASA–e u svemir slali glazbu koja najbolje govori o nama, koja će nas predstaviti izvanzemaljcima, slali su Bethoveenove sonate i blues Blinda Willieja Johnsona. Što nam taj izbor govori o našoj civilizaciji? Moj izbor bi bio Beethoven, Dvořák, Debussy i Ella, Stevie Wonder ili Bobby McFerrin, ako već šaljemo klasičara i nekog iz modernijeg doba. Sigurno se nije proveo referendum u vezi s tim, već je bila manja skupina ljudi koja je to odlučila. Christiana Uikiza

Inozemni uspjesi

Uspjeh split ske r ock– grupe In –The – Go na američkom tržištu

Dani’el — synth Splitski indie rokeri u pohodu pop–zvijezda na SAD

D I

anijel Majc e n gl a zbenu karijeru u Europi ostvario je pod umjetničkim imenom Dani’el. Koliko je uspješan, govori i podatak da se potkraj prošle godine svojim posljednjim singlom Guardian popeo na prvo mjesto prestižne top–ljestvice European Alternative Charts, pretekavši zvijezde poput Editorsa, Davea Gahana and the Soulsaversa, Bloc Partyja… Iako je u Hrvatskoj gotovo nepoznat, Dani’ela taj uspjeh nije pretjerano iznenadio, s obzirom na to da je već prvim albumom The Book na toj istoj ljestvici proveo čak 13 tjedana top–ljestvice albuma, od čega sedam tjedana na prvom mjestu. Danijel Majcen profesor je klarineta na glazbenoj školi, ali istovremeno i glazbenik velikih apetita. Uzimajući u obzir dosad postignuto, pred Dani’elom je globalni uspjeh. Zahvaljujući dobro promišljenom poslovnom planu, Dani’el je već dogovorio posao s jednom britanskom PR agencijom koja će mu omogućiti prostor i pažnju portala Pitchfork i časopisa Rolling Stone, a dobiva i veći broj emitiranja pjesama na BBC 2. Time će ući u ravnopravnu utrku sa svim ostalim izvođačima, a sa svojim izdanjima ulazi na tržište i platformom iTunes. Iza njega je već više od 30.000 prodanih albuma diljem svijeta i zavidan airplay na velikom broju svjetskih radiopostaja. Najavljujući njegov najnoviji album The Book Pt. III: Heaven Shall Be čiji je izlazak najavljen za 28. ožujka, njegova nova diskografska kuća ScentAir Records na svojim je stranicama napisala kako je u pitanju moderni kozmopolit pun osjećaja, čija glazba tjera na život. Hvale pritom sjajnu produkciju albuma i kristalno čist zvuk, posebno njegov impresivan glas. (Dubravko Jagatić)

Potkraj prošle godine splitska indie–rock grupa In–The–Go potpisala je ugovor s američkom diskografskom kućom Unable Records iz New Jerseyja koja je ovih dana objavila njihov album Spin za američko i svjetsko tržište

ako u Hrvatskoj medijski gotovo nepoznati, splitski indie–rock bend In The Go postoji već punih sedamnaest godina, tijekom kojih su objavili dva albuma na hrvatskom jeziku i jedan EP Silent Part of Talking Loud na engleskom jeziku. U karijeri su održali nebrojeno mnogo koncerata diljem Hrvatske i regije, a bili su i podrška grupi Arctic Monkeys i Robertu Plantu na njihovim nastupima u Hrvatskoj. Diskografska kuća Unable Records iz New Jerseyja prepoznala je potencijal

Marko Grubišić

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Danijel Majcen, koji nastupa pod imenom Dani’el, novi će studijski album objaviti za rusku diskografsku kuću ScentAir Records

In The Go

splitskih rokera te im ponudila da uđu pod njihovo okrilje, gdje se već nalazi više od 80 izvođača iz cijeloga svijeta. Album Spin sniman je u studijima Clear Track na Floridi te Deva i Boson u Splitu u vlasništvu grupe TBF. Štoviše, njihovi novi izdavači srdačno su ih pohvalili i istaknuli da očekuju da grupa In The Go postane jedan od važnijih rock–bendova u njihovu katalogu, kao i diljem SAD–a. (Dubravko Jagatić)

Europska turneja hvaljenog hrvatskog benda ESC Life

jesen 2014. godine zagrebački indie rock/pop punk kvartet, ESC Life odradio je turneju po jugoistočnoj Europi kao prateći bend i predgrupa legendarnom glazbeniku Grantu Hartu (Hüsker Dü, Nova Mob), a onda su potkraj prošle godine odlučili sami se otisnuti na dvanaestodnevnu europsku turneju, u sklopu koje su nastupili u Sloveniji, Češkoj, Njemačkoj i Austriji, dok je veliki finale turneje održan potkraj studenoga u Zagrebu. Povod za turneju bila je i svojevrsna proslava vinilne verzije njihova hvaljenog debitantskog albuma Acces All Areas koji su objavili za hrvatsku nezavisnu diskografsku kuću PDV Records, iako je album dostupan i u digitalnom formatu na bandcamp stranici benda. (Dubravko Jagatić) ESC Life

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

LAA (grupa Jonathan) Jonathan i Them Moose Rush

Predstavljanje hrvatske rock–scene Europi Dva hrvatska rock–benda, Them Moose Rush i Jonathan u siječnju 2016. godine nastupili su u Nizozemskoj na najvećem europskom showcase festivalu, Eurosonic Noorderslag, gdje su europskoj publici i najvažnijim djelatnicima međunarodne glazbene industrije predstavili najbolje od recentne hrvatske autorske glazbe

Piše: Dubravko Jagatić

estival Eurosonic dio je platforme Eurosonic Noorderslag za povezivanje europskih glazbenika koja mladim telentima pomaže probiti se na međunarodno tržište te je također dio najrelevantije konferencije profesionalaca u glazbenoj industriji. Svake se godine na festivalu, uz niz panela i tribina o najaktualnijim temama u glazbenoj industriji, predstavlja različitost i bogatstvo glazbenih talenata iz raznih dijelova Europe. Na Eurosonicu

2016. posebna je tema bilo trinaest zemalja istočne srednje Europe (regije CEE) među kojima je i Hrvatska. Trideseto izdanje Eurosonic Noorderslaga održavalo se od 13. do 16. siječnja 2016. godine u Groningenu, gdje je na 36 pozornica predstavljeno više od 300 izvođača. Festival svake godine privuče više od 40.000 posjetitelja i nekoliko stotina glazbenih stručnjaka iz cijeloga svijeta. Na Eurosonic Noorderslagu glazbenici tijekom dana mogu sudjelovati u raspravama i panelima, a tijekom večeri imaju priliku pokazati se u najboljem svjetlu. Među najperspektivnijim izvođačima koje je festival okupio nalazile su se i hrvatske rock–grupe

Them Moose Rush i Jonathan.

Potpora razvoju Progresivni rokeri iz Bjelovara, Them Moose Rush, kombiniraju retro i moderno te svojom originalnošću mijenjaju standardnu percepciju rock and roll trija, a nedavno izdani EP Three Pi Two hvaljen je na sve strane. Pohvale obasipaju i riječki indie bend Jonathan čiji su nastupi i glazba u iznimno kratkom roku zainteresirali brojnu publiku. Posebnosti svakog člana toga benda na nastupima se percipiraju kao jedinstvena cjelina koja odstupa od klasičnih žanrovskih kategorija. U sklopu inicija-

tive ETEP (European Talent Exchange Programme) Eurosonic Noorderslag fondacije proteklih pet godina provodio se i »bratski« projekt fokusiran na glazbene partnere i izvođače iz regije istočne srednje Europe, CEETEP (Central Eastern European Talent Exchange Programme), čiji je hrvatski partner i realizator od samog pokretanja projekta bio INmusic festival. Surađujući s 18 europskih festivala i s medijskim partnerima, CEETEP podupire razvoj glazbenih talenata te pomaže izvođačima da se predstave i izvan granica svoje države, nastupima na festivalima i pojavljivanjem u europskim medijima.

Predstavljanje notnog izdanja Glazbene radionice Sorgo, 6 . o ž u j k a 2 016 . u F e s t i v a l s k o j p a l a č i u D u b r o v n i k u

Julije Bajamonti — Glazbeni rječnik kojim je dr. Ivana Tomić Ferić osvojila Nagradu HDS–a Josip Andreis za 2014. godinu

Preludiji za A Razrada povijesnog Dubrovkinje Marije Grazio glazbenog pojmovnika U predstavljanju su sudjelovali Marija Grazio, skladateljica i voditeljica Radionice, Aljoša Lečić, priređivač knjige koji je na klaviru u vlasništvu Igara i snimio preludije, te Mladen Tarbuk, domaćin i autor pogovora

M Piše: Sanja Dražić

ožda mnogima pomisao na Dubrovnik zimi stvara sliku praznoga Straduna na kojemu se ne zadržavaju čak ni golu-

kle, te je večeri pred mnogobrojnom publikom predstavljena zbirka od trinaest skladbi Preludiji za A, Marije Grazio. U predstavljanju su sudjelovali Marija Grazio, skladateljica i voditeljica Radionice, Aljoša Lečić, priređivač knjige koji je na klaviru u vlasništvu Igara i snimio preludije, te Mladen Tarbuk, domaćin i autor pogovora. Svaki od sudionika na svoj je način i svojim stilom opisao rad, međusobnu suradnju te impresije o skladbama. Inspiraciju za skladanje zbirke Marija Grazio našla je u Chopinovim preludijima koje je, kako ističe, »imala potrebu izobličiti i učiniti svojima«.

Izdanje je predstavljeno 25. siječnja 2016. u splitskoj palači Milesi u organizaciji ogranka Matice hrvatske

Piše: Tatjana Alajbeg

njiga Ivane Tomić Ferić Julije Bajamonti — Glazbeni rječnik predstavljena je 25. siječnja 2016. u splitskoj palači Milesi u organizaciji ogranka Matice hrvatske. Budući da je djelatnost znamenitog Splićanina na polju glazbene teorije do danas uglavnom nepoznata, otkrivanje njegova predanog rada na bogatom glazbenom pojmovniku vrlo je važna za hrvatsku glazbenu kulturu.

Osvjetljenje lika Iako je navedeno djelo kompilatorskog karaktera, bez Bajamontijevih izvornih misli i razradbe tuđih teza, nedvojbeno vrijedan sadržaj obuhvaća čak 155 biografskih jedinica, 63 citirana teorijska izvora, 11 časopisa, te 58 sekundarnih izvora. Navedeni velikani svjetske kulture su književnici, povjesničari, kritičari, lingvisti, bibliografi, filozofi, liječnici, matematičari, fizičari, astronomi, glazbenici, graditelji glazbala i glazbeni teoretičari (posebno je zastupljen ta-

Tajna naslova

bovi, mahnitih valova preko Porporele, pustih Pila i nekakvog sivila na nebu i u duši. Ali nije tako. Zna se dogoditi da se čak iz večeri u večer priređuju različiti kulturni susreti. A zna se dogoditi da se u isti dan organiziraju dva, pa čak i više događaja. Tako je bilo i ovom prigodom; nakon predstavljanja o kojem će biti govora, publika se odmah zaputila na koncert Dubrovačkog simfonijskog orkestra kojim su ravnali polaznici međunarodnog tečaja orkestralnog dirigiranja pod mentorstvom maestra Uroša Lajovica.

»Razbijanje« zatišja

Glazbena radionica Sorgo u dosadašnjem je radu upravo »razbijala« glazbeno zatišje između Dubrovačkih ljetnih igara i razbuktalih orkestralnih sezona. Na svojim bi koncertima predstavljala domaće stvaralaštvo starijeg i novijeg datuma, zaboravljene i nepoznate partiture ili one tek napisane. Odnedavno je pošla korak dalje u svojoj djelatnosti pa je početkom ožujka u Festivalskoj palači predstavljeno prvo notno izdanje radionice u Ediciji Sorgo, a kako je najavljeno, u planu su i komorna djela Antuna Sorkočevića. Da-

Ne zaboravimo napomenuti da je Marija Grazio i sama solistica i komorna glazbenica, pa je u ulozi interpreta pomaknula granice, ušavši i u formalni svijet stvaralaštva. Ali to nije sve! Osim sa Chopinom, Marija Grazio se na neki način razračunala i s Kniferom jer je dizajnirala naslovnicu na tragu njegova stila. Tu baš stvari nisu pošle kako treba pa je »planirana bijela postala previše žuta« te je time stvorila druge asocijacije. Ali je i s tim neplaniranim zaokretom autorica, kako je javno posvjedočila, zadovoljna. Mladen Tarbuk analizirao je svaki preludij, ipak izdvojivši zagonetni naslov. Na trenutak se Tarbuk ponadao da će barem ovom prigodom tajna biti otkrivena, ali skladateljica je ostala pri svom. Nismo doznali što A znači, početak imena, ton a… Tarbuk je nadalje spomenuo i one koji su u povijesti bili inspirirani Chopinovim preludijima te se na uradak Marije Grazio još jedanput vrlo pozitivno osvrnuo. Aljoša Lečić nam je pokušao posredovati svoje iskustvo snimanja na kojem je bila i skladateljica. Njezine jasnije, oštrije ili diskretnije sugestije katkad su ostajale bez odjeka jer se o njih oglušio, imajući vlastiti pristup materijalu. Naime, svatko doživljava skladbe na svoj način pa time interpretira po vlastitom nahođenju. Uglavnom, najveći će uspjeh biti ako Preludije za A Marije Grazio odsvira što više pijanista, a time čuje i što više publike, jer će na taj način to notno izdanje dobiti puni smisao.

Vrijedan uradak Julije Bajamonti (1744–1800), glazbenik enciklopedističkog svjetonazora, posljednjih dvanaest godina života intenzivno je radio na glazbenom rječniku. Iznimno vrijedan uradak, nažalost, nedovršen (čuva se u Muzeju grada Splita), sadrži brojne glazbene pojmove u rasponu od antike do Bajamontijeva vremena. Autorica utemeljeno pretpostavlja da mu je kao uzor poslužio glasoviti Glazbeni rječnik Jean–Jacquesa Rousseaua. Navedeni teorijski pojmovi obuhvaćaju tonske sustave, kontrapunkt, ritamske osobitosti i notaciju, potom pregled glazbala, te iznimno vrijedan, Bajamontiju svojstven, multidisciplinarni pristup obradi glazbenih termina gdje glazbu povezuje s prirodnim znanostima, medicinom, psihologijom, poezijom i filozofijom. Tekst na talijanskom i francuskom jeziku s latinskim i grčkim citatima autorica je cjelovito prevela.

lijanski renesansni glazbeni teoretičar i skladatelj Gioseffo Zarlino). Ivana Tomić Ferić nije propustila istaknuti vrlo važan prinos Miljenka Grgića i Ivana Boškovića (nažalost, više nisu među nama) osvjetljenju Bajamontijeva lika i djela. Predstavljanje vrijednoga izdanja Hrvatskoga muzikološkog društva uveličali su studenti Umjetničke akademije u Splitu izvedbom skladbi hrvatskih autora — Valnea Vretenar i Jelena Pletikosa pjevale su djela Ivana Lukačića i Benedetta Pellizzarija uz klavirsku pratnju Borne Ercega, a flautistica Maja Čorić i gitaristica Antonija Škorput predstavile su skladbu Borisa Papandopula.

U p r o s t o r u r e s t o r a n a M o s t ov i G r e e n G o l d C e n t r a u Z a g r e b u , 2 8 . s i j e č n j a 2 016 . p r e d s t a v l j e n n o t n i a l b u m Z r i n k a Tu t i ć a

Velikan hrvatske zabavnoglazbene povijesti Croatia Records uz notni album nakladnika Cantus d.o.o. Hrvatskog društva skladatelja priložila i dvije kompaktne ploče s originalnim izvedbama Tutićevih pjesama

Piše: Dubravko Majnarić

e ks k l u z i v n o m prostoru restorana Mostovi Green Gold Centra, 28. siječnja 2016. predstavljen je autorski notni album skladatelja Zrinka Tutića u izdanju Cantusa d.o.o. — Hrvatskog društva skladatelja u ediciji Zabavne melodije. Ovo je peti album iz spomenute edicije, jer su već objavljene zbirke pjesama velikana hrvatske zabavne glazbe Đorđa

Novkovića, Nikice Kalogjere, Arsena Dedića i Đele Jusića.

Kultna skladba U prigodnom programu album su predstavili Antun Tomislav Šaban — glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja, Hrvoje Markulj — urednik izdanja, Nino Škrabe — autor predgovora, publicist i autorov prijatelj, i Želimir Babogredac — direktor Croatia Recordsa, diskografske kuće koja je uz notni album priložila i dvije kompaktne ploče s izvornim izvedbama Tutićevih pjesama. U glazbenom

Antun Tomislav Šaban, Nino Škrabe, Hrvoje Markulj i Zrinko Tutić

programu nastupio je Kvartet Josipa Cvitanovića uz koji su Tutićeve skladbe pjevali Duo pozitivo, Maja Blagdan, Željko Bebek, autor Zrinko Tutić i tzv. band aid — ansambl svih prisutnih, mnogobrojnih autorovih kolega i izvođača, u izvedbi Tutićeve i Dujmićeve kultne skladbe Moja domovina. Moja prva poslovna iskustva s glazbenikom, skladateljem, kantautorom i producentom Zrinkom Tutićem počinju početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kad sam kao glavni i odgovorni urednik (glazbeni direktor) Jugotona čuo singl ploču banjalučke grupe Selekcija koju

je neposredno prije mojega dolaska uvrstio u program za izdavanje ondašnji urednik za zabavnu glazbu Vojno Kundić. U situaciji »lovaca na talente«, ni Kundić ni ja nismo tada naslućivali da se u glazbeniku i autoru pjesama grupe Selekcija krije kantautor i producent koji će svojim skladbama obilježiti jedno razdoblje hrvatske zabavne glazbe osamdesetih i devedesetih godina.

Strelovit uspon Ubrzo nakon toga Tutić se svojim skladbama uspješno pojavljuje

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

ismo mogli naslutiti da se u glazbeniku i autoru pjesama grupe Selekcija krije kantautor i producent koji će svojim skladbama obilježiti cijelo razdoblje hrvatske zabavne glazbe osamdesetih i devedesetih godina 20. st.

na glazbenim festivalima, izdaje četiri kantautorska albuma (Doris, Plavi leptir, Pola jabuke, Zrinko Tutić); njegove pjesme snimaju Doris Dragović, Maja Blagdan, Mišo Kovač, Željko Bebek, Novi fosili, Masimo, Tereza, Sanja Doležal, Tajči, Severina, Davor Radolfi i mnogi drugi. Godine 1992. utemeljuje producentsku kuću Tutico u kojoj djeluje kao vlasnik i glavni producent. Tada počinju i njegove društvene aktivnosti. Jedan je od osnivača Diskografske nagrade Porin i predsjednik Nadzornog odbora Hrvatske diskografske udruge (2002.–2004.) uz mnoge druge društvene aktivnosti. Jedan je od mlađih autora koji se uspješno afirmirao u filmskoj glazbi. Dobitnik je Zlatne arene za glazbu u filmovima Putovanje tamnom polutkom Davora Žmegača (Pula, 1995.) i Kad mrtvi zapjevaju Krste Papića (Pula, 1998.). Najveći međunarodni uspjeh postigao je osvajanjem četvrtog mjesta na Eurovizijskom natjecanju (Eurovision Song Contest) u Oslu 1996. godine s pjesmom Sveta ljubav u izvedbi Maje Blagdan. Dobitnik je najveće nagrade koja se u Hrvatskoj dodjeljuje za zasluge u kulturi — odličja Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Nakon izuzetnog i reprezentativnog antologijskog diskografskog izdanja Croatia Recordsa pod naslovom Zrinko Tutić — na svoju ruku koje sadrži četiri

kompaktne ploče s tonskim izborom najuspješnijih Tutićevih pjesama i jednim DVD–om, notni album 30 Tutićevih pjesama vraća nas u doba svjetske šlageristike i nakladništva, kad su se pjesme popularizirale notnim izdanjima (u Hrvatskoj nakladama Albini, Šidak, Melos i Zabavne melodije).

Kompletan autor Goste na svečanoj promociji, na kojoj su bili mnogobrojni predstavnici glazbenog života i Tutićevi prijatelji, pozdravio je glavni tajnik Hrvatskoga društva skladatelja Antun Tomislav Šaban. Urednik izdanja Hrvoje Markulj govorio je o suradnji s autorom i o kriterijima pri izboru 30 pjesama iz fundusa s više od tisuću skladbi. Tutićev notni album izuzetno je nadahnuto predstavio autor predgovora spomenutog izdanja Nino Škrabe koji je istaknuo da su sve te skladbe nastale u rasponu od 15 godina, od 1981. (Doris) do 1996. (Ja živim za tebe i Sveta ljubav). Iako je surađivao i bio u koautorstvu s tekstopiscima, Tutić je na velikom broju pjesama predstavljen kao kompletan autor i Nino Škrabe ga uspoređuje s velikanima zabavnoglazbene povijesti Irvingom Berlinom i Coleom Porterom. Škrabe završava predgovor riječima: »Ne treba zaboraviti da su najljepše i najvažnije skladbe u povijesti zabavne glazbe nastale i širile se u doba Tin Pan

Alleyja, vrhunskih njujorških notnih nakladnika. U današnje vrijeme sveopćeg otuđenja, raznih nosača zvuka i interneta, kad svi netremice bulje u nekakve ekrane i ekrančiće, oboružani slušalicama svih mogućih formata, ovi notni albumi pozivaju na prijateljska i obiteljska druženja, na radost zajedničkog muziciranja i aktivnog uživanja u zimzelenim djelima velikana hrvatske zabavne glazbe. Zrinko Tutić među njima je svakako primus inter pares.« Dio notnog albuma su dvije kompaktne ploče s izvornim tonskim izvedbama skladbi, o čemu je govorio ravnatelj Croatia Recordsa Želimir Babogredac. Notografiju i transkripciju s harmonijskim simbolima i potpisanim tekstovima pripremio je za tisak glazbenik, aranžer i dirigent Josip Cvitanović, koji je na promociji sa svojim kvartetom pratio pjevače i autora u živim izvedbama Tutićevih skladbi. Posebno treba istaknuti izbor fotografija koje vizualno upotpunjuju to notnografsko izdanje. Likovno oblikovanje i pripremu u formi prije izdanih notnih albuma Hrvatskoga društva skladatelja i Cantusa vrlo je uspješno izvela Ana Nikolić Blaće. U vrlo ugodnom druženju Zrinko Tutić je na kraju zahvalio svim zaslužnim prijateljima i dugogodišnjim suradnicima, a posebno Mirjani Matić i Cantusu d.o.o. kao izdavaču.

Dvostruki nosač zvuka posvećen velikom skladatelju i profesoru Stanku Horvatu u povodu 10. g o d i š n j i c e s m r t i

Ljubitelj poezije, glasa, francuštine i suvremenog

Piše: Đurđa Otržan

alaganjem Nikše Glige i Vjekoslava Nježića, Horvatova učenika, ovaj je dvostruki nosač zvuka ugledao svjetlo dana u povodu desete godišnjice smrti našeg uglednog skladatelja i predavača teorijskih predmeta na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Na albumu je objavljen eminentan dio Horvatova opusa uz iznimku opere Preobražaj i još nekih komornih djela, no i bez toga je izbor više nego reprezentativan. Ukazuje na Horvatove afinitete, sklonost poeziji (Jama, Apollinaire, Parun, Paljetak), francuskoj kulturi i suvremenom glazbenom izričaju.

Glas žrtava Prvi CD počinje poemom Jama na stihove istoimenog djela Ivana Gorana Kovačića, skladanom 1971. godine. Potresna poema povjerena je u iskazu odabranih ulomaka najdubljem i najsnažnijem ljudskom timbru, basu (Goran Jurić) te samim tim ucjepljuje u skladbu doživljaj poruke iz dubine ljudskog bića u tragičnim okolnostima stradanja. Umnoženi brojnim zborskim glasovima, vokalni iskazi postaju masovni prosvjed i iskaz boli stradalnika. Četiri stavka kantate daju glas žrtvama koje su izgubile vid te im jedino sluh svjedoči njihovu zlu kob. To je spomenik ratnim žrtvama Drugog svjetskog rata, moćan iskaz ljudskog mučeništva prikazan na umjetnički način. Premda se orkestracija priklanja naklonostima vremena nastanka djela avangarde sedamdesetih, u cjelini je instrumentacija originalna i univerzalnog karaktera u službi ekspresije poruke.

Brutalni monolog Druga skladba na prvom nosaču zvuka je Memorijal iz 1986. godine. Vehementni Grave počinje krupnim planom snažnih udara klavira koji se sele u udaljene, tamne, molske gudače, pa se vraćaju i diktiraju neko mračno ot-

kucavanje vremena. Gusto tkivo orHadovske dubine kestra tka dubinsku podlogu za brutalni monolog solističkog instrumenta Time završava prvi nosač zvuka dvou stalnim nasrtajima, silovitim i ustraj- strukog albuma, a nastavlja se još jednim. Tek u Moderatu nastupa djelo- nom kantatom, ovaj put na stihove Vesne Parun — Šum krila, šum vode iz mična razvedenost motivičkog mate1992. godine u sedam rijala na planu dijaloga stavaka. Horvat odsolo klavira i orkestralRazni izvođači mah uspostavlja visone pozadine. Razrada ku os vokala (Dunja Stanku, u materijala grubo nabaVejzović) koji će iz hasjećanje canog u prvom stavku dovskih dubina opasivati zvučne tokove harmonijskim širenjem Cantus d.o.o. skladbe u napetim istedoslikava napetost gnutim visinskim skoraspoloženja. Angažikovima. Mir pripovjerana izvedba Vladimidača iznutra je iskidan ra Krpana ostvaruje tu i razvija se u svim smjeskladbu u više nego rovima, naglo i nepredmarkantnom tretmavidivo. Slobodno izmjenu poruke solističkog njujući recitativ i pjev u instrumenta. Brecanje službi ekspresije, opozvona u finalu odaje ra dionica čembala istipočast nekom sjećače povijesni aspekt nanju, Memorijal pun trastanka recitativa. U narativnoj modernističkoj gike i navale snage boli. deklamaciji Horvat je Dirigent Peter Vronsky orkestru povjerio emoznalački iznalazi grucionalno oslikavanje pna događanja orkestralne palete i gradi dojmljivu fresku, naboja stiha. Intepretacija Dunje Vejzović uspijeva zadržati dominantnost gladinamički bujnu i snažnu u izmjenama sa pjesama. grube sile i lirskih, sjetnih odlomaka. Rocambole iz 2000. godine pisana je za kvartet saksofona i, kao u drugim Vokalna struktura komornim i solističkim skladbama, očiDvije poeme Guillaumea Apollinairea tuje Horvatovu vještinu razvijanja glazskladao je Stanko Horvat 1990., a na benih misli u oblikovanju zvukovne palete. Dithyrambos iz 2004. godine zvunosaču zvuka slušamo izvedbu francukovno oponaša odjeke antikne deklaskog ansambla Grupe Vocal de Franmacije u hvalospjevu božanskim silace. To je čista vokalna struktura zami- ma. Odjeci se slažu u novo narativno šljenog tonskog prostora koja ocrtava tkivo resko kontrastnih boja i ritmičkog suptilne odjeke sentimenata koji izvi- pogona. Razvojem skladbe nastaje ru iz stihova. Kompaktnost ostvaru- vlastiti zvukovni krajolik na temu koju su je gustim ispreplitanjima mikropoma- pjesnici rado obrađivali (među ostalima ka u intervalskim šetnjama svakog od Nazor i Krleža). 12 glasova. Posebno se Le Pont uzdaje u kvalitete vokalizacije koja se stalNajvažnije glazbalo — no iznova gradi iz ritma glasova. Horglas vat, kao ljubitelj francuskog jezika, tu je našao povod vlastitoj raspjevanosti Dvostruki album završava još jednom u bogatstvu harmonija kojim ispunja- kantatom Silazak na vrh iz 2006. za glas i komorni sastav na osam soneva Apollinaireove spacijalno smještene ta Luke Paljetka. Skladbu je dovršio fragmente stihova. Berislav Šipuš koji i dirigira izvedbom

lbum pokazuje Horvatove afinitete — sklonost poeziji (Jama, Apollinaire, Parun, Paljetak), francuskoj kulturi i suvremenom glazbenom izričaju

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Izdanje objavljeno zalaganjem skladateljevih sljedbenika, muzikologa akademika Nikše Glige i skladatelja Vjekoslava Nježića, Horvatova učenika

Cantus Ansambla. Počinje kao zaziv i nastavlja recitativnim površinama koje ispunjavaju stihove zvučnom dinamikom raspoloženja. Horvat je cijenio Debussyjevu deklamatornu liriku opere Pelleas i Melisande, možda i zato što je ljudski glas u njegovu opusu najzastupljeniji i najizražajniji, gotovo najvažnije glazbalo u njegovu instrumentariju i odabiru glazbene poruke. Osjećao se srodnim Debussyjevu odabiru sitnih intervalskih pomaka, ali je to rabio na svoj, često razigrani način. No to je bila tek građa na kojoj nije ostajao jer su mu zamisli zvučnog prostora, kao što znamo iz Jame i Preobražaja, mogle biti velikog zamaha. Budući da je pozornost posvećivao zvučnim kvalitetama jezika, hrvatski mu je omogućavao znatno proširenje intervalskih pomaka, što je bolje korespondiralo s općom kompozicijom pjesme u njezinu zvučnom opsegu. Berislav Šipuš je kao iskusni skladatelj očito bio upućen u Horvatovu metodologiju, jer se skup soneta doima cjelovitim i instrumentatorski i izvedbeno. Posljednji sonet počinje rječju »Sviramo«… što kao lijep credo okončava ovaj doprinos desetoj godišnjici smrti uglednog hrvatskog skladatelja.

Glazba za četiri saksofona u različitim inačicama, od klasičnih komada u novom ruhu do suvremenih skladbi

Osam skladbi hrvatskih autora na novom CD–u Zagrebačkog puhačkog trija

Glazba za četvero koja će oduševiti sve

Rozeta skladateljskih izričaja

Papandopulo kvartet (Nikola Fabijanić, sopran–saksofon, Gordan Tudor, alt–saksofon, Goran Jurković, tenor– saksofon, i Tomislav Žužak, bariton–saksofon) još se jedanput pokazao kao sastav sklon raznovrsnom repertoaru

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Piše: Karmen Širović

epršav, zabavan i razigran uz nepretenciozan virtuozitet — riječi su koje najbolje opisuju Per Quattro Papandopulo kvarteta, čiji karakter prati i simpatična naslovnica kompaktnog diska Karla Kazinotija u izdanju Croatia Recordsa. Papandopulo kvartet čine Nikola Fabijanić, sopran–saksofon, Gordan Tudor, alt–saksofon, Goran Jurković, tenor–saksofon, i Tomislav Žužak, Papandopulo bariton–saksofon, kvartet redom diplomanti Muzičke akademije Per Quattro iz klase prof. DraCroatia Records gana Sremca, koje možda pamtite i kao New Sax Quartet (do 2013.). Per Quattro je njihovo drugo diskografsko izdanje, koje su snimali na čak tri lokacije. Odabirom djela, Papandopulo kvartet još se jedanput pokazao kao sastav sklon raznovrsnom repertoaru. Utjecaj jazza, koji je učestao u glazbi za saksofon, ne može se ne primijetiti i na ovom CD–u. Međutim, Per Quattro nam predstavlja glazbu za saksofon u različitim izdanjima, od klasičnih komada u novom ruhu do suvremenih skladbi napisanih za taj tip sastava, koje glazbenu literaturu obogaćuju tek posljednjih desetljeća. Opuštenost i pokretljivost uz humoristične te pomalo groteskne dijelove koje donose 10 Variations gondolantes sur le Carnaval de Venise francuskog skladatelja Jacquesa Petita, savršeno odgovaraju članovima Papandopulo kvarteta. Napuljsku canzonettu, koja postoji na raznim jezicima jer su je prihvatile mnoge tradicije, Petit niže u varijacijama pretežito plesnog karaktera u kojima se može prepoznati originalna mješavina humora i

poezije, kako se često opisuje njegov stil. Upravo su interpretacijom varijacija saksofonisti pokazali umijeće demonstriranja različitih karaktera i stilova, od valcerskih do džezerskih. Slijedi Rapsodija u plavom Georgea Gershwina, koja je samo jedna u nizu obrada uvrštenih na disk, što nije neobično s obzirom na oskudnost glazbene literature za kvartet saksofona. U vještoj obradi Johana van der Lindena, koji je i sam saksofonist, ipak se pomalo izgubila draž Gershwinove rapsodije. Kontrasta klavira s jazz orkestrom ovdje, naravno, nema te je, unatoč sjajnoj interpretaciji, izvorno klavirska tema u obradi za kvartet saksofona ostala pomalo prigušena zbog stapanja s ostalim dionicama istog tipa instrumenta. Kvartet saksofona je, međutim, vrlo vjerno zamijenio orkestar u obradi još jednog saksofonista, Gaetana Di Bacca. Razvijene melodijske linije uz lepršavost i smisleno fraziranje kvartet donosi u skladbi Rossini…per quattro u kojoj se nižu glazbene teme iz nekoliko Rossinijevih najpoznatijih opera. Bogatstvo zvukova i boja koje može proizvesti saksofon, kvartet je naročito dobro mogao predstaviti u skladbi ironična naziva Melankolija gegen rakija. U tom djelu hrvatska skladateljica bečkog školovanja Margareta Ferek Petrić vješto kombinira džezerske pasaže i improvizacije s balkanskim melosom, koketirajući pritom sa 7/8 mjerom te eksperimentirajući sa zvukom i mogućnostima instrumenta. Da im dobro pristaju skladbe plesnog karaktera, saksofonisti su dokazali i u izvedbi djela Tango Baritoso Nizozemca Rolfa von Nordenskjölda. Skladatelj je i sam saksofonist te je u interpretaciji tanga odlučio učetverostručiti vrstu instrumenta koji svira — bariton– saksofon. Iako je naknadno nastala i verzija za klasični kvartet saksofona, Tomislav Žužak vješto je prilagodio skladbu za sopran, alt i dva bariton saksofona, kako bi djelomično uvažio skladateljevu želju za dominacijom baritona. U posljednjoj skladbi, Czardasu Vittorija Montija, kvartet zadržava razigrani i plesni karakter, pokazujući na mjestima koja to i zahtijevaju smisao za ocrtavanje emotivnijih i sjetnijih raspoloženja.

Nosač zvuka donosi odabir skladbi za puhače s prijelaza tisućljeća i obuhvaća nekoliko naraštaja autora

Piše: Đurđa Otržan

adovoljstvo je čuti tako dorađen zvuk komornog ansambla kakav nam donosi Zagrebački puhački trio na albumu Rozeta. U osam skladbi hrvatskih autora predstavlja ozbiljnost tradicije svojeg prethodnog sastava usmjerene na izvedbe djela hrvatskih autora s potpuno moderniziranim pristupom koncepcijama tih djela te se može reći da je sastav novom postavom evoluirao u svakom pogledu.

novo i odvažno tkanje. Difuzna ljubičasta kao da se želi izmaknuti u zaigranim linijama, biva hvatana dionicom svojega para, vrtloži se i nestaje na obodima srednjih registara, pa opet skupljajući se u nastojanju početka skladnog napretka koji prekida sljedeći vrtlog. U stavku crvene boje, žustre, ravnomjerno guste glavne komponente ove kromatske slike omogućavaju klizanje po melodijskim plohama, vezujući se jedna na drugu, bez mogućeg prekida. Boja, prelazeći u više, čas svjetlije, čas dublje nijanse, lavira dok se ponovo ne usredotoči na cijeli premaz slike i malo–pomalo ga cijeloga ne ispuni. Stalno težeći ujednačavanju, sama sebe ubrzava do gusto koncentriranog središta.

Nosač zvuka Rozeta odabir je skladbi za puhače s prijelaza tisućljeća i obuhvaća nekoliko generacija autora, po- Pas de trois Berislava Šipuša iz 1985. donosi mobilne karnevalske sličice koje čevši s Gumpis trijom nepovratno nestaju, a iz 1979. Brune Bjeliniz nečujnosti prostora skoga u tri stavka. Prvi Zagrebački izrastaju sjetna sjećanja je kratka reminiscencija puhački trio koja nastavljaju oblikona mannheimski uzdah Rozeta vanje, fermentiranjem koji ističe disanje skladrazmrvljenih motivića, be, dok je drugi legaCantus d.o.o./HRT volatilno, tiho i lepršavo. to stavak pastoralnog Skladba povezuje točugođaja, vedar i blag. ke u prostoru, stvarajući Razigrani, treći, pomiče plohe u potrazi za složse s neoklasicističkih innošću koja zgasne, da tencija na milhaudovski bi se opet, dobro ispleslog za puhače. Skladtenim figurama, vratila ba Šumatina Srđana u život. Dedića iz 1989. stalno donosi novi materijal koji Puhački trio Branje neprestano gura naka Okmace nastao je prijed, komorno djelo 1996. Umilan i meditaunutarnjeg nagona. Dva tivan zvuk puhačkog tristavka Tomislava Uhlija tu se protkiva prpoška iz 1980. programski nim istarskim intervalsu naslovljena Jutro i skim pomacima. Prvi Ples. Jutro je stavak sav je stavak mala bravura u nastajanju, uobličenih, trodijelne figuracije neprekinutog tijeka. ali još neobjavljenih motiva, miran, pun Slijedi pastelna inkantacija u kojima mol uzlaznih i dugotrajućih suzvučja. Kao da prigušuje oporost istarskog intervalskog sugerira zoru i najavu dana. Ples je pokretanja. Treći je stavak prepun zračskočica lake, nenapadne melodije s donog elementa poput leta ptica koje čas voljno prostora da svaki instrument počine jato, čas tvore višesmjerne tragove kaže ljepotu svojeg tona. Skladatelj i klau mediju zraka. Nosač zvuka završava rinetist Marko Ruždjak napisao je A tre skladbom Ad hoc Tomislava Uhlika iz 2004. omogućavajući instrumentalisti2013., malom vinjetom koja kao da oplima da svaki bude gospodar svojih reće rozetu trima skladnim strujama. gistara. Nadostavljanjem intervala, harmonije se međusobno prelijevaju kao u Rozeta je dovoljno raznovrstan odabir akvarelnoj tehnici slikanja. da omogući uvid u tipologiju različitih skladateljskih izričaja na polju komorne Slijedi skladba posvećena Ruždjaku, glazbe na prijelazu tisućljeća i pruži uvid Rozeta Olje Jelaske iz 2012., koja u tri u mogućnosti novog sastava ansambla stavka istražuje tri boje: narančastu, ljukoji ovdje čine Dario Golčić, oboa, Dobičastu i crvenu. Ruždjakova je učenica magoj Pavlović, klarinet, i Žarko Perišić, i kolegica tako nastavila tehniku akvarefagot. Nosač zvuka je snimljen u Studiju lnog slikanja, priklonivši se bojama, nji4 Hrvatskoga radija pa su HRT i Cantus hovu izvoru. U narančastoj boji dionice ravnopravno zastupljeni kao izdavači. podupiru jedna drugu te tkaju rastresito,

Dvostruki album Sanje Drakulić u ediciji autorskih CD–ova Hrvatski suvremeni skladatelji

Izdanje obuhvaća skladateljičin opus u rasponu od dva desetljeća

Piše: Đurđa Otržan

utorski diptih nosača zvuka naslovljen Sanja Drakulić ima težinu kataloga skladbi i zvučne monografije pijanistice i skladateljice Sanje Drakulić, u rasponu od dva desetljeća: od početka devedesetih godina 20. stoljeća do danas. Uključuje skladbe za klavir, komorne sastave i simfonijski orkestar.

Rapsod za klavirom Prvo veliko simfonijsko djelo iz 1992. jest Rapsodija, na albumu zastupljena snimkom s Histria festivala u Puli 2001., s autoricom kao solisticom za klavirom. Energična i reljefna skladba, poput nekog junačkog spjeva tka epizodu za epizodom, slijedeći latentnog pripovjedača (rapsoda) za klavirom kao inicijatora ritmova i unutarnje geste. Zvukovne slojeve raspoređuje slobodno i maštovito s dramatskim akcentima. Slijedi Muzika za orgulje, trublju, violu, violinu i violončelo sa stavcima Rubato i Tempo giusto. Taj dvostavačni kvintet Sanja Drakulić skladala je 2010. i praizvela u Moskvi, gdje je provela i vrijeme studija. Rubato vodi uhu ugodan sklad orgulja i trublje koji postupno traže neki zajednički ugođaj u nadovezivanju ostalih triju gudaćih instrumenata. Razumno čuvajući vlastitu motiviku, dionice se postupno šire i osvajaju sve više zvučnog prostora. Odnos dominantnijeg metalnog instrumenta pažljivo je usklađen s liričnošću gudača, pa se te dvije paralelne struje doimaju u zasebnim slojevima, autonomno se tek ponegdje dodirujući. Drugačija izražajna boja različitih instrumenata, koja stvara efektnu fakturu u zajedničkim ritmičkim odsjecima, čini ovu skladbu vrlo napetom u dojmu.

Jednosmjerno kretanje The Winds on St.George’s Hill za flautu i oktet puhača (narudžba HV–a iz 1998.), melodiozna je skladba u stalnom protoku zvuka, vrlo istaknute solističke dionice. Zaigrana u unutarnjem preplitanju puhačkih dionica, Vjetrovi na brijegu sv. Jurja uspješno izbjegavaju programsko opisivanje i opona-

šanje prirodnog fenomena, nastojeći iz u krpičasto raspoređene nastupe anvlastitih zvučnih suodnosa prikazati ra- sambla. Antički protagonist s komenzvoj doživljaja. Sanja Drakulić vrlo vje- tarom kora u pozadini, dojam je prvog što upravlja kretanjem narativnog toka, dijela skladbe, a u nastavku poprima tako da je često kretanje u jednom gotovo dramatske obrise neke novosmjeru bez prijelaza nastale radnje u dijalozamijenjeno kretanjem gu harfe i orkestra. Hrvatski suvremeni u suprotnom, a da zaskladatelji jedno tvore istu jezgru. Bez povratka

Sanja To je zamjetno u diptiOpus pod naslovom hu Suburb&City. Prva Drakulić Oaza nastao je 2001. skladba Suburb ima dvostruki album kao svojevrstan troditematski materijal koji jelni koncert za klavir i Reflektor Music kao da se vrti oko svoje orkestar, koji je autoriosi, neumorno mijenjaca i praizvela u sklopu jući smjer i opet, kao u Muzičkog biennala ZaRapsodiji, vrlo energičgreb. Nagon neprestano i markantno. Skladnog kretanja obilježava ba je nastala 2005. cijelu skladbu. Iz jedne (Suburb) i 2006. (City) epizode u drugu, soliza klavir četveroručno, stička dionica naprea ovdje je predstavljeduje energično i s puno na snimkom iz Atene nade i volje, odvažno 2011. Djelo na dvije rase upuštajući u sve nozine zahvaća u suvreviji glazbeni materijal. mena unutarnja raspoŠiroka je paleta orkeloženja grada i sredistralnog zamaha, stalšta te predgrađa i periferije. Protupomak koji se nadovezuje no prisutna, te omogućava solistu da obiluje ritmičkim, energičnim moduli- se melodički i ritmički slobodno kreće ma, karakterističnim za rukopis Sanje kroz Oazu i poput putopisa slika nove krajolike koji promiču bez povratka. Drakulić i u drugim djelima. Tonske su boje i tu pažljivo raspoređene, premda ne onako distingvirano kao Napeta disonanca u koncertu za harfu i orkestar, ali s obziIz istog je razdoblja skladba za gudački rom na dinamičku koncepciju skladbe orkestar Licem u lice, napisana 2006. koja raste do kulminacije u finalu, to nije godine. Tu je dualizam postignut suče- nedostatak. ljavanjima različitih iskaza i melodijskih ekspresija, koje ili slijede jedna drugu ili se dopunjuju, prožimaju i ostvaruju motorički uzbudljivu interpunkciju međusobnih dodira. Tradicionalni tretman gudačkog korpusa nigdje se ne kida, već se raznolikost toka dobiva protežnošću, skupljanjem i širenjem, razlaganjem i sabijanjem, poput pripovjedača uzbuđenog disanja. Odraz je intimističkih refleksija izražajnih intenziteta, na temu izvan samog djela, poput kratke priče s mnogo likova, koja ne završava u relaksaciji, već napetom disonancom na kraju koja sugerira da se potraga za razrješenjem može nastaviti. U skladbi Jabuka razdora iz 2009. rafinirano je, gotovo promućurno raspoređen odnos ansambla i solo harfe, instrumenta fragilnog i treptećeg tona koji kao da ustrujava, svako malo, novi život

Kako je klavir autoričin prvi instrument, šteta što nema više skladbi za solo klavir kao što je Pieter iz 2005., koju je praizvela i na albumu prisutna Pavica Gvozdić. Smiren, ali snažan ostinantni monolog razvija se iz čistog izraza ritmički ujednačene melodije u dublju razradu svojih motiva, gotovo barokno pobožno. Transparentnog sloga, zanimljivom ritmikom ostvaruje odraz unutarnje osjećajne pokretljivosti. Stare krivnje Orkestralna baletna suita Jazon i Medeja, za harmonikaški orkestar i timpane, napisana je 2000. u osam epizoda: Usud, Obmana, Zanos, Bezumlje, Privid, Slom, Neizbježnost i Kazna. To je najintenzivnija skladba Sanje Drakulić prema literarnom, mitskom predlošku i najslikovitija. Odabir orkestralnog kor-

tječemo uvid u razvoj i kvalitete skladateljskog pisma Sanje Drakulić: otvorenost, energiju, vještine i znatiželju koje su sastavnice originalnosti njezina stila.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Težina kataloga i zvučne monografije

pusa je uspjelo transponiranje radnje u mitsko vrijeme, koji joj je omogućio velik raspon tonskog izričaja kojim se dočarava prizivanje starih krivnji i njihovih posljedica. Rano djelo Zaklinjanja iz 1993. godine pisano je za puhače, gudače i klavir i eminentno predstavlja komorni stil Sanje Drakulić. Na albumu je snimka ansambla Barcelona 216 pod ravnanjem Ernesta Martineza–Izquierda. Još predana istraživanjima odnosa unutar instrumentalnih grupa, skladateljica se u ovoj skladbi još uvijek najbolje služi klavirom i njemu daje važnu ulogu. Klavir kruni njezina novija djela, pa drugi nosač zvuka završava skladbom za dva klavira iz 2012. United We Stand, Divided We Fall. Skladbu odlično izvodi duo Krasnitsky dajući skladbi potreban motorički život i pokretljivost. Energija i snaga tu su sublimirani u vrlo izražajnim melodijskim linijama koje kao da tvore cjeline za sebe. Autorski CD diptih Sanja Drakulić daje slušatelju uvid u njezin razvoj i kvalitete skladateljskog pisma: otvorenost, energiju, vještine i znatiželju koje su sastavnice originalnosti njezina stila.

P r v i s o l o a l b u m g o r l j i vo g p r o m i c a t e l j a i s k l a d a t e l j a s u v r e m e n e g l a z b e G o r d a n a Tu d o r a ov j e n č a n t r i m a Po r i n i m a : z a n a j b o l j u i z ve d b u k l a s i č n e g l a z b e, n a j b o l j u s n i m k u a l b u m a k l a s i č n e g l a z b e i n a j b o l j u p r o d u kc i j u a l b u m a k l a s i č n e g l a z b e

Poslije oblaka dolazi sunce

Post nubila Phoebus, u prijevodu s latinskoga ‘nakon oblaka sunce’, dobra je misao za bavljenje suvremenom glazbom avangardnih težnji na današnjoj sceni

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Piše: Karmen Širović

aksofonist Gordan Tudor, jedan od gorljivih promicatelja, ali i kreatora suvremene glazbe, snimio je prvi solo album Post nubila Phoebus: Hrvatska suvremena glazba, koji je na samom kraju 2015. objavljen u izdanju Cantusa d.o.o. Tudor na tom albumu predstavlja saksofon u različitim ulo-

etar Bergamo, Mirela Ivičević, Viktorija Čop, Pavle Dešpalj i Ana Horvat skladatelji su različitih generacija i tendencija, a iako vam ime Matthiasa Kranebittera možda i ne zvuči kao hrvatsko, bez brige, on je — hrvatski zet. gama i kombinacijama u raznovrsnim skladateljskim izrazima. Petar Bergamo, Mirela Ivičević, Viktorija Čop, Pavle Dešpalj i Ana Horvat skladatelji su različitih generacija i tendencija, a iako vam ime Matthiasa Kranebittera možda i ne zvuči kao hrvatsko, bez brige, on je — hrvatski zet.

Komponiranje CD–a

Slažući koncepciju albuma, Tudor nije ostavio svoju skladateljsku profesiju po strani, jer dobro promišljena koncepcija odaje dojam da se prema cijelom albumu odnosio kao prema komponiranju glazbenog djela. Cikličnost albuma, čiji početak i kraj predstavljaju saksofon u dobro nam poznatoj kombinaciji s klavirom, povezana je neodgovorenim pitanjima Petra Bergama. Album otvara Domande senza risposta I (Pitanja bez odgovora I), koja se referira na antologijsko djelo The Unanswered Question Charlesa Ivesa. Bergamova glazbeno– filozofska promišljanja djeluju intimnije od Ivesove reference, jer skladatelj niže pitanja upotrebljavajući samo saksofon i klavir. Duga, raspjevana i melankolična melodija saksofona, naizgled jed-

nostavna, kosi se s fragmentiranom Dvije muzičke kutije Viktorije Čop doi uznemirenom pratnjom, koja kao da nose neobičnu kombinaciju instrumeironizira znatiželju i promišljanja sakso- nata, čijim se bojama skladateljica igra fona, pokušavajući mu poručiti da neće u cijeloj skladbi. Naročito uspješno insaznati odgovore. Gordan Tudor na strumentalne boje slažu se i prelijevaju u drugoj muzičkoj kusaksofonu te Ivan Batiji. Primarno je skladtoš za klavirom pokaGordan Tudor ba napisana za truzali su se kao eksprebu, saksofon, vibrafon sivni duo sličnih proPost nubila i klavir, a na ovom dismišljanja te su naizgled Phoebus ku trubu mijenja još jejednostavnu skladbu dan saksofon. SnimHrvatska suvremena zaokružili promišljenim ka je nastala još 2008. tonom, koji ni u jednom glazba za saksofon na autorskom koncertrenutku ne djeluje patu Viktorije Čop u HrCantus d.o.o. tetično, nego blisko i vatskom glazbenom inspirativno. zavodu, na kojem je

Haiku–horor Nažalost, Jam Spookiku Mirele Ivičević nismo uspjeli doživjeti u kompletnoj skladateljičinoj zamisli. Ta skladba improvizacijskog karaktera, koju autorica opisuje kao kratki haiku–horor, namijenjena je alt–saksofonu, elektronici i live vizualima. Ostali smo uskraćeni za taj vizualni dio koji nastaje slučajnim odabirom računala prema zvuku koji prima od saksofona. Iako je u djelu posebno važna improvizacija, koja otežava snimanje skladbe na disk, bilo bi zanimljivo i korisno da se za skladbe takvoga tipa zamisli i neko rješenje koje bi omogućilo slušatelju i taj vizualni doživljaj. Unatoč tome, uz saksofon i elektroniku sunce se probilo kroz oblake, kako nam najavljuje i podnaslov skladbe, kao i naziv cijelog albuma, Post nubila Phoebus. Na smirenu i eteričnu elektroničku bazu nastavlja se saksofon motivom čija se ponavljanja odvajaju pauzama, održavajući na taj način prozračni ugođaj s početka skladbe. Proširenjem motiva u improvizacijski odsjek, uz pasažne vrhunce te obogaćenjem elektroničke podloge, zgušnjava se harmonijska struktura te je nervoza, tipična za žanr horora, na vrhuncu. Postupkom koji asocira na filmsku montažu, spooky atmosfera vješto se pretapa u idilični, moderno– pastoralni ugođaj u kojem saksofon nalazi smirenje zaokruživši horor–priču melodioznim odsjekom.

Trio GIG, u kojem Gordan Tudor i Goran Jurković sviraju saksofon, a Ivan Batoš klavir, nastupio uz udaraljkaša Marka Mihajlovića. Središnji dio albuma čini Koncert za altovski saksofon i gudače Pavla Dešpalja, koji je Gordan Tudor izveo sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije. Koncert je Dešpalj napisao u vrijeme služenja vojnog roka u Zadru šezdesetih godina, gdje je osnovao komorni orkestar koji je praizveo koncert na inauguraciji Zadarskog ljetnog festivala, u povodu obnove crkve sv. Donata. Neobarokna tema, koja simbolizira kruti vojnički život, u kombinaciji s drugom temom u mediteranskom ritmu habanere, Tudor i Simfonijski orkestar HRT–a ne donose tako strogo i čelično, što stavak čini još zanimljivijim i ugodnijim za slušanje. U drugom stavku, u formi passacaglie, tema altovskog saksofona prelijeva se u varijacijama orkestrom, čime se, unatoč različitim bojama instrumenta, postiže kompaktni zvučni organ. Koncert zatvara razigran stavak koji izvođači donose u delikatnom i mekom tonu.

Glazbeni teatar Nakon Dešpaljeva neoklasičnog koncerta, slijedi djelo Matthiasa Kranebittera, čiju glazbu, prema njegovim riječima, karakteriziraju »karnevalski aspekti te postmodernistička relativizacija estetike glazbe prošlosti«, što još jedanput potvrđuje Tudorovo poigra-

vanje programom albuma nizom djela potpuno drugačijih stilova i tendencija. Ringelreigen 18,4 g CO2 mali je glazbeni teatar koji obiluje uputama za izvođače, u koje se ubrajaju Tudor i pijanist Batoš. Skladba ironizira pjesmu Ringelreigen (ekvivalent našem ringe–ringe–raja) uz izračunatu potrošnju ugljičnog dioksida tijekom njezine izvedbe, donoseći pritom glazbu u novom kontekstu i funkciji koja subliminarno skreće pažnju na probleme okoliša. Čovjek i stroj već su odavno prešutno potpisali sporazum za suživot, koji nije zaobišao ni glazbenu produkciju. Ana Horvat, mlada skladateljica poznata po svojoj tendenciji elektroničkoj glazbi, vješto spaja saksofon sa živom elektronikom u skladbi Sax and the Machine. Dijalog je to saksofona i programskog jezika za dizajn zvuka naziva Kyma, u kojem se vodstvo ljudskog izvođača obrće tijekom skladbe u primat Kyme. Interakcija i ravnopravnost ljudskog izvođača i žive elektronike te pozicioniranje te skladbe na kraj albuma, možemo shvatiti i kao problematiziranje jednoga od gorućih pitanja današnjice: Koje je mjesto stroja u današnjem suvremenom društvu? A možemo se zapitati i je li elektronika postala pandan živom izvođaču?

Tri kipića Cijelu plejadu raznih kombinacija instrumenata i skladateljskih izričaja, u koju su utkane i različita filozofska te društvena pitanja, ujedinjuje i zatvara Domande senza risposta II Petra Bergama, podsjećajući nas na to da svi imamo pitanja te da svi tragamo za odgovorima. Do njih je teško doći, a možda je najbolji put odabrao Gordan Tudor, upustivši se saksofonom u šetnju različitim glazbenim dimenzijama, nudeći nam već poznate, ali i novootkrivene zvukove, boje i glazbene kombinacije. Kvalitetu albuma prepoznala je i struka, koja je na 23. Porinu Post nubila Phoebus: Hrvatska suvremena glazba Gordana Tudora nagradila trima nagradama: za najbolju izvedbu klasične glazbe (Koncert za altovski saksofon i gudače Pavla Dešpalja), za najbolju snimku albuma klasične glazbe (Alan Šnajder i Božidar Pandurić) i za najbolju produkciju albuma klasične glazbe, za koju je zaslužan Krešimir Seletković.

Još jedna potvrda vrhunske world music zvijezde

Kad se klapaši okušaju u kompoziciji

Dobitna kombinacija

Kaštelanski Cambi napokon se odlučio ujediniti niz svježih pjesama obojenih primarno ljubavnom tematikom

Drugi album Dunje Knebl i odlične Kololire dokaz je sjajne suradnje

Piše: Dora Dunatov

ridesetu godišnjicu kaštelanske klape Cambi, osim nove postave, obilježio je i novi album u ponovnom izdanju Scardone. Nakon albumske uspješnice Od zipke do križa u izdanju iste vodeće diskografske kuće specijalizirane za klapsku glazbu, uslijedile su četiri godine brojnih nastupa, turneja, natjecanja i, prije svega, strpljivog stvaranja i razvijanja. Kaštelanski Cambi napokon se odlučio ujediniti niz svježih pjesama obojenih primarno ljubavnom tematikom u album Ako tako triba bit.

Klapa Cambi

Ako tako triba bit Scardona

Eksperimenti i koketiranja Ta klapa, inače prepoznata u nenadmašnim a cappella izvedbama, još je unatrag šest godina uplovila u svijet zabavne glazbe albumom Prava karta, a najnoviji album s deset od jedanaest autorskih pjesama dokaz je Cambijeve spretne i očito isplative igre u vodama mainstream izvođača zabavne glazbe. U čak tri pjesme s novog albuma Cambiju su se pridružili gosti, a svaka suradnja neobičnija je od prethodne. Eksperimentiranje sa slavonskim glazbenim elementima ovaj su put nastavili s Miroslavom Škorom i pjesmom Moja Slavonka u kojoj Mislav Biočina naizmjence koketira s klapskim višeglasjem i tamburom. Ovim albumom Cambi odlazi i preko granice, u susjednu Sloveniju, pa tako sa zvijezdom Nušom Derendom snima obradu evergreena Poletna noč, premda se aranžmanom tipičnim za hrvatski mainstream prilično odmiče od slovenskog originala. Treća je suradnja s Vinkom Cocom u pjesmi Dal-

matinskom puku. Kako je to bilo Cocino posljednje snimanje u studiju, pjesma je osnažena njegovom dirljivom interpretacijom i emotivnim oproštajem.

Skladateljske uspješnice Na album je dospjela i pjesma Kamena pohvalnog aranžmana iz koje pršti »gušt« Cambijevaca zbog prostora u kojem mogu razvijati svoje vokalne vještine. Prva je suradnja sa skladateljicom Tatjanom Jergan Botunac pokazala plodan teren. Uz uspješnice Neprolazna i Oprosti mi, jube kojom 2013. Cambi osvaja prvu nagradu publike i žirija 16. Dalmatinske šansone u Šibeniku, nalaze se i dvije pjesme kojima Cambijevci pokazuju povjerenje u svoje članove. Tako se pjesmom Ako tako triba bit predstavio nedavno pridruženi tenor Duje Stanišić i ispunio sva očekivanja klape, dok se u pjesmi Dok nas vrime ne iscidi, na riječi nagrađivanog tekstopisca Pjera Mirića, kao autor i solist okušao trenutačno bivši Cambijev bariton Mislav Biočina. Veliki angažman klapskih glasova u toj pjesmi otkriva obzirnog skladatelja bogatog klapskog iskustva. Pjesma Slijepi putnik Matka Šimca svojom energičnošću, zanimljivim aranžmanom i zaraznom melodijom stoji uz bok pjesmi Korak uz tebe Zorana Trubića. Prominilo se vrime, melankolične melodije pojačane dirljivom pratnjom gitare, jedina je pjesma s albuma posvećena nezaobilaznom moru. Iako i ovim albumom Cambi odlazi jedan korak dalje od tradicionalne a cappella izvedbe, drugim je korakom sigurno zakoračio u popularnu hrvatsku glazbu s tragovima tipične cambijevske originalnosti i svježine.

Piše: Dubravko Jagatić

ad je početkom 2014. godine izašao album Tamo doli, na kojem je Dunja Knebl predstavila svoju suradnju s grupom Kololira, bilo je jasno da je počelo jedno divno prijateljstvo i suradnja o kojoj će se još puno pričati. Nešto manje od dvije godine poslije, Dunja je ponovo udružila snage s Kololirom Dunja Knebl & (Danijel Maoduš — Kololira gitara, Marin Turšić — I Mara i cvetje hurdy gurdy, zapravo kololira, te Hrvoje Ban Kopito Records — harmonika, alt– blok–flauta i frulice) i samo potvrdila sva nagađanja. I Mara i cvetje potvrda je započete suradnje na prethodnom albumu koja je u međuvremenu sazrela, zbog čega je i novi album za nekoliko stepenica bolji od prethodnika.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Klapa Cambi trinaestim, »sretnim« brojem albuma zaokružila 30 godina djelovanja

Punokrvne pjesme Unatoč sjajnim recenzijama albuma Tamo doli i kod kuće i u inozemstvu, Dunja i momci iz Kololire nisu se dali zavesti hvalospjevima, već su odlučili biti još bolji i u tome uspjeli. Muški vokali sjajno su izmiješani s već dobro poznatim Dunjinim glasom, a pjesme, mahom tradicionalne iz Međimurja, Podravine, Slavonije i Gradišća, dobile su novu dimenziju. Četrnaest pjesama u kojima, za razliku od većine Dunjinih prethodnih solo albuma, prevladava ritam koji, unatoč neskrivenoj sjeti i melankoliji, daje tim pjesmama posebnu živost. Postale su punokrvne, čvrste i sadržajnije, dok je instrumentalna pratnja Dunjina glasa kao stvorena za nju. Ukratko, Dunja Knebl i Kololira mogu komotno predstavljati Hrvatsku na svjetskoj world music sceni, i to tako da svatko može biti ponosan na glazbu koju izvodi. I Mara i cvetje i Dunja i Kololira mogu za ovaj album dobiti samo najvišu ocjenu.

N ov i a l b u m k l a s i č n e g l a z b e g l a v n o g t a j n i k a H D S – a p r e d s t a v l j e n 13 . s i j e č n j a 2 016 . u dvorani HDS –a u Zagrebu

O podrijetlu vrsta BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Nosač zvuka nosi engleski naziv The Origin of Species, preuzet od jedne Šabanove skladbe koja upućuje na poznati naslov knjige Charlesa Darwina

Piše: Đurđa Otržan

srijedu, 13. siječnja 2016., u prepunoj dvorani HDS–a, u 18.30 okupili su se mnogi članovi društva, zainteresirani kolege i novinari da poprate predstavljanje Fonart/Aquariusova izdanja albuma O podrijetlu vrsta… Antuna Tomislava Šabana. Originalni, engleski naslov albuma, kao i naslov istoime-

ne orkestralne Šabanove skladbe iz 1998., ukazuje na poznatu knjigu Charlesa Darwina, ali u kontekstu skladateljevih ranih skladbi tijekom i poslije studija potkraj devedesetih godina prošlog stoljeća, tu se naslov albuma duhovito poklapa s koncepcijom albuma na kojem treba tražiti podrijetlo vrsta i oblika kojima je mladi skladatelj izrazio sklonost odmah nakon dovršetka studija.

Najvažniji interpreti S tim razdobljem Šabanova kreativnog razdoblja upoznao nas je iscrpno

Davor Merkaš, Antun Tomislav Šaban i Zoran Juranić

i duhovito muzikolog Davor Merkaš, ujedno predstavljajući tri izvedbe na albumu. Prva je bila Lamento za violončelo solo, pisan u vrijeme Domovinskog rata, potom skladba u dojmljivoj izvedbi Ratka Vojteka, a doznali smo nešto i o osebujnom koncertu za bas– gitaru, čuvši jedan stavak u cijelosti. Kako je sam skladatelj napomenuo u uvodnoj riječi (na predstavljanju, ali i u knjižici nosača zvuka), lijepo je kao mlad skladatelj imati sva svoja djela izvedena i snimljena u interpretacijama hrvatskih najuglednijih umjetnika. Monika Leskovar, primjerice, doista je

izražajna interpretkinja solo lamentacije o ratnim strahotama u Hrvatskoj u tom ratnom razdoblju, ali nimalo za njom ne zaostaju Maksim Mrvica, koji je tumač Šabanova Preludija za klavir, ili bas–gitarist Tibor Kövesdi, kao i Cantus Ansambl ili Simfonijski orkestar HRT–a. Upravo je Preludij za klavir u izvedbi Maksima Mrvice, promatran u solističkoj liniji s Lamentom Monike Leskovar ili skladbom Una Caminata u tumačenju multiinstrumentalista Ratka Vojteka, pokazatelj vrijednosti skladbe kad se nađe u rukama iskusnog i emotivnog interpreta. Premda je prva skladba na

Zajednička bečka povijest muzikologa i skladatelja

Šaban i Merkaš upoznali su se u Beču gdje su obojica studirala i živjela

Antun Tomislav Šaban

diskografski opus, albumu istoga nasloThe Origin of nego je izvor uvida za va kao i cijeli album, njegova skladateljska O podrijetlu vrsta, Species vrela s kojih su struona je najopsežnije Fonart/Aquarius je potekle u različitim i najzahtjevnije djelo. records smjerovima, od jazza Skladba za gitarski do pasionske baštitrio koji je snimio Zane. U pravom smigrebački gitarski trio, slu riječi, mogli biOstinato ostentato, možda je najočitiji primjer autorskog smo ga označiti kao prvo desetljeće pristupa komornoj glazbi potkraj Šabanova rada ili mladenačke opuprošlog stoljeća, kad se glazbeno tki- se, koji ne samo da su evoluirali nego vo u posvemašnjoj slobodi oblikovalo su stilski i tematski dovršena djela. Troskok za bas–gitaru i ansambl, čiji prema individualnim zamislima.

vdje se naslov albuma duhovito poklapa s koncepcijom albuma na kojem treba tražiti podrijetlo vrsta i oblika kojima je mladi skladatelj izrazio sklonost odmah nakon dovršetka studija

omislav i ja imamo »zajedničku povijest« jer smo obojica dosta dugo živjeli i studirali u Beču. Utoliko sam ja neka vrsta ne samo kolege nego i nekog tko je izbliza i kontinuirano mogao pratiti njegov skladateljski rad pa sam bio poput svjedoka, bolje rečeno — imao sam priliku sukcesivno pratiti nastanak nekih njegovih opusa.

Plus iz duhovitosti Za Antuna Tomislava Šabana prvi put sam čuo na jednom seminaru iz muzikologije na bečkom Sveučilištu oko 1993., dok sam se upoznavao s jednim od kolega na studiju, Lukasom Haselboeckom, koji je danas jedan od istaknutih profesora istog Sveučilišta. Kad sam mu rekao da dolazim iz Hrvatske, rekao je: »A, onda ti sigurno poznaješ onog duhovitog Tomislava Šabana. (... diesen witzigen Tomislav Šaban ...«). Tomislava nisam poznavao, ali sam zbog njegove duhovitosti odmah dobio neke pluseve.

Koncert u Konzerthausu

Prvo desetljeće Gotovo apsurdan primjer je vokalna skladba Vokalmusik kojoj je tekstualni predložak administrativni obavijesni tekst o pravilima pristupa diplomskom ispitu, ali je zapravo predložak za demonstraciju ovladavanja vokalnim tehnikama koje su u tom trenutku Antunu Tomislavu Šabanu bile zadane. Cijeli je album posvećen skladbama nastalim u rasponu od jednog desetljeća, i prema autorovim riječima, više nema nijedne skladbe koju bi trebalo snimiti pa mu ostaje tek dalje skladati. Šalu na stranu, to nije album koji tek upotpunjuje Šabanov

smo drugi stavak čuli na predstavljanju u već spomenutoj izvedbi bas– gitarista Tibora Kövesdija uz Cantus Ansambl pod dirigentskim vodstvom samog autora, pokazuje bar nekoliko afiniteta Antuna Tomislava Šabana, od komornog strukturalističkog sloga, do jazza i persiflažiranja tehnikom kolaža, no vlastiti materijal ne iskazuje tako da bi ga trebalo razrađivati u nekom od kasnijih djela. To je samo dobra ideja, kakve je Šaban očito često imao u vrijeme studija, s lakoćom ih izražavao i prenio u zreliji izričaj. U svakom slučaju, album predstavlja zaokruženje skladateljskog opusa Antuna Tomislava Šabana na nosačima zvuka. Zasad.

Moj prvi kontakt s Tomislavom datira iz 1994. godine, kad sam u Konzerthausu, i to u velikoj dvorani, imao prilike slušati sjajan koncert, na kojem sam prvi put čuo glazbu Antuna Tomislava Šabana. Imati koncert u Konzerthausu u velikoj dvorani i pri tome sam u vlastitom komadu nastupiti, i to s orkestrom, tj. jazz ansamblom, uopće nije jednostavno: iz osobnog organizatorskog iskustva mogu reći da je u to vrijeme svaki organizator morao za najam dvorane platiti — preračunato iz šilinga u današnju valutu — najmanje 15.000 eura. Koncert o kojem govorim bio je zapravo, ako se ne varam, diplomski ispit (ili godišnji ispit) iz predmeta Medijska i primijenjena glazba (Medienmusik und angewandte Musik) skladateljske klase Klausa Pe-

tera Sattlera na Hochschule für Musik und darstellende Kunst (Visoka škola za glazbu i izvođačke umjetnosti), koji je i sam vrlo cijenjeni skladatelj uglavnom filmske glazbe, istodobno i sjajan predavač i teoretičar medijske glazbe.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Tekst muzikologa Davora Merkaša na predstavljanju albuma The Origin of Species Antuna Tomislava Šabana, 13. siječnja 2016. u HDS–u

Darovit mladić Tomislav je specijalno za tu priliku doletio iz Miamija gdje je bio na studijskoj godini. Već i ta činjenica izuzetno mi je imponirala. Uistinu sam bio impresioniran ne samo njegovom izvrsnom izvedbom kao solista na klaviru u izvedbi vlastitog djela, već i njegovom efektnom i izvanredno atraktivno aranžiranom skladbom u kojoj je bilo mnogo elemenata jazza. Shvatio sam da se radi o mladiću s puno dara. Nakon našeg upoznavanja, profitirao sam ne samo od njegove velike duhovitosti, nego i zato što me Tomislav često pozivao na ručak. Moram reći i da je sjajan kuhar. Jedna od točaka u našem zajedničkom curriculumu koju posebno pamtim je koncert iz 1997. godine, održan u poznatom bečkom koncertnom prostoru »Alte Schmiede« (Stara kovačnica) u kojem je Tomislavove sklabe svirao sjajni multiinstrumentalist, po vokaciji klarinetist, Ratko Vojtek. Oduševljenje je bilo veliko, a ja sam tada za Večernji list napisao tekst Spremnik pun dobre glazbe koji već naslovom govori o koncertu. Jedna od rečenica iz teksta glasila je otprilike i da »Tomislav Šaban piše glazbu, a Ratko Vojtek je izvodi s užitkom i strašću vampira kad im obećate da ćete ih pustiti u pun spremnik krvi«. Od mnogih skladbi koje je Ratko na tom koncertu izvodio bila je i skladba Una Caminata dei Seis Minutos y los Encuentros on the Beach koja se nalazi na nosaču zvuka koji danas predstavljamo. (...) (Davor Merkaš)

Jedinstveno izdanje free jazza na hrvatskoj glazbenoj sceni

I z d a n j e i z v l a s t i t e d i s k o g r a f s k e t v r t k e ( A LTA ) n a š e g uvaženog člana Drage Diklića

Slobodoumni glazbenici

Posveta kolegi i prijatelju

Spoj jazza i suvremene ozbiljne glazbe 20. stoljeća pokazao se idealnim za oslobađanje od konvencija

Album je Diklićeva posveta pijanistu Draženu Boiću s kojim je dugo nastupao kao pjevač u duu

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Piše: Davor Hrvoj

ree jazz uvijek je bio slabo zastupljen na hrvatskoj glazbenoj sceni. Izvodili su ga uglavnom glazbenici koji su djelovali i u drugim podžanrovima jazza, tek povremeno, a oni koji su se posvetili isključivo tom idiomu nisu

Cromatik 5

Saturday Jam Vlastito izdanje

astav utemeljen 2010. s namjerom da izvodi glazbu skladatelja suvremenog jazza, odlučio je posvetiti se isključivo izvedbama autorskih djela

imali dovoljno prilike za nastupanja. Zapaženiji trag na tom polju ostavio je sastav GAP (Il Gruppo Delle Azioni Progressive) koji je objavio dva albuma, ali je zbog skromnih mogućnosti djelovanja postupno gasio aktivnost. Zato veseli pojava novih glazbenih snaga koje, između ostalog, žele sustavno djelovati na zamislima što su ih prije pola stoljeća promicali slobodoumni američki glazbenici kojima su se vrlo brzo pridružili i Europljani. Naime, spoj jazza i suvremene ozbiljne glazbe 20. stoljeća pokazao se idealnim za akcije koje teže oslobađanju od konvencija i usmjeravanju jazza na novu razinu.

Povratak temi

(CRO–Matik kvintet) nije samo to. Radi se o glazbi koja zalazi u sfere raznih žanrova, od rocka preko fusiona do bebopa i tek se djelomično naslanja na free jazz, no on je svakako prisutan kao nadgradnja, kao iskaz potrebe za proširivanjem glazbenog jezika, kao stav i iskaz poštovanja prema majstorima žanra. Primjerice, ako u njihovoj glazbi osjetite ponešto od Ornettea Colemana, kao u izvedbi skladbe Free Bop (nema veze s istoimenom skladbom saksofonista Charlesa McPhersona, ali simbolizira glazbenu usmjerenost sastava), to je tek potreba da dečki podsjete na toga velikog alt–saksofonista, trubača, violinista i skladatelja, jednog od najutjecajnijih freeovaca.

Oh, da, malo sam se zanio... Naime, CD Saturday Jam hrvatsko– slovenskog sastava Cromatik 5

Uvjerljiva svirka

Dečki/fantje su alt– saksofonist Grgur Savić, gitarist Pavle Jovanovića, pijanist Hrvoje Galler, kontrabasist Jošt Drašler i bubnjar Bojan Krhlanko. Sastav utemeljen 2010. s namjerom da izvodi glazbu skladatelja suvremenog jazza, ujedno sjajnih instrumentalista/saksofonista Johna Coltranea, Waynea Shortera i Ornettea Colemana, u međuvremenu je doživio manje promjene u postavi i odlučio je posvetiti se isključivo izvedbama autorskih djela. Svi autori skladbi uvrštenih na njihov prvi CD su članovi kvinteta, osim Drašlera, a dvije pjesme potpisuju kao kolektiv. Snimili su ih nakon poliranja na mnogobrojnim koncertima, zaključno s koncertima održanima 2014. na zapaženoj kineskoj turneji. Riječ je o zanimljivom ostvarenju, jer osim uvjerljive svirke kojom iskazuju velik entuzijazam, svaka je skladba intrigantna, svježa, donosi novu zamisao, drukčijeg je karaktera i oslanja se na druge izvore.

Jazz i ostalo

Piše: Davor Hrvoj

a vlastitu diskografsku kuću, ALTA, od milja (ALlThAt Jazz), Drago Diklić je objavio CD s izvedbama što ih je ostvario u duu s pijanistom Draženom Boićem. Album je svojevrsna posveta Boiću koji je preminuo 16. veljače 2013. u 82. godini.

Neplanirano snimanje Radi se o snimci koja je posve slučajno ugledala svjetlo dana. Naime, zamisao koja ih je dugo zaokupljala ostvarena je na neobaveznom druženju, nakon novogodišnje večere kod njihova zajedničkog prijatelja Marijana Brace Makara, pozna-

Odabrali su skladbe koje odražavaju dva lica njihova stvaralaštva. Izborom skladbi ukazuju na glazbeni milje u kojem su stasali, djela uz koja su razvijali svoj glazbeni ukus i koja su učili i izvodili na samom početku karijere. To su standardi iz američke pjesmarice, među ostalima Moon River, My Funny Valentine, Georgia on My Mind, As Time Goes By, I’ve Got You Under My Skin i When I Fall in Love. U tim izvedbama očituju sklonost prema tradicionalnom jazzu. Uostalom, obojica su ostavila važan trag i na tom polju: Diklić kao pjevač, ali i saksofonist (sopran, tenor, bariton) koji je vodio vlastite ansamble, a Boić kao pijanist, pouzdan suradnik mnogih naših jazz glazbenika i voditelj vlastitog trija koji je često nastupao i solo. No izvode i skladbe koje su obilježile hrvatsku za-

aterijal snimljen u poodmaklim satima nakon privatne novogodišnje večere kod njihova zajedničkog prijatelja Marijana Brace Makara

Drago Diklić & Dražen Boić

tog gitarista, skladatelja i Two of a Kind aranžera. Jednostavno, već u poodmaklim satima počeli ALTA su zajedno muzicirati, a Makar ih je snimio. Nakon niza godina, tijekom kojih je ta snimka zaboravljena ležala u nekoj ladici, Makar ju je pronašao, preslušao i predložio objavljivanje. Ovim CD–om glazbeni- bavnu glazbu: Zimska bajka Borisa Soroci koji su se na pozornicama pojavili još u kina i Ive Robića, Još samo večeras Draprvoj polovici 1950–ih i ostvarili međuna- ge Diklića i Gde si sad, moj prijatel Diklića rodne karijere, podsjetili su na duo surad- i Ivice Krajača. Osim iznimnog skladateljnju pjevača Tonyja Benneta s pijanistom skog Diklićeva dara, njegove interpretacije Billom Evansom, iako je repertoar na nji- odaju muzikalnost i osobnost, što je posebno istaknuto Boićevom pratnjom. Nahova dva albuma potpuno drugačiji. ime, opuštenim i lepršavim sviranjem, uz duhovite citate, Boić svaku pjesmu pretvara u glazbenu igrariju.

Snimljeno u jednom danu Jedan od najperspektivnijih mladih hrvatskih jazzera, Zoran Majstorović, svira gitare (električnu i akustičnu) u duetu s uglednim američkim gitaristom Johnom Stowellom

Piše: Davor Hrvoj

akon albuma Waters and Deserts kojim se predstavio kao multiinstrumentalist u kontekstu world musica, riječki glazbenik Zoran Majstorović objavio je novi CD kojim potvrđuje da je jedan od najnadarenijih i najperspektivnijih mladih hrvatskih jazz glazbenika.

Svirajuće gitare Koncertne promocije CD–a Simple Game održao je 9. studenoga 2015. na Botelu Marina u Rijeci te 4. ožujka 2016. u Hrvatskom društvu Napredak u Zagrebu. Snimio ga je svirajući gitare (električnu i aku-

lla Evansa, autora mjuzikla i filmske glazbe Arthura Schwartza, freeovaca Charlieja Hadena i Sama Riversa, a posegnuli su i za filmskom glazbom Stevieja Wondera i Herbieja Hancocka. Uz džezističke standarde, ali i Stowellove skladbe, na CD su uvrstili i izvedbe Majstorovićevih djela: Little Cosmic, Trabacool te Nala’s Game koju izvodi solo.

Ekstravagantna nastojanja Skladbe su stilski različite; odaju njegov romantičarski duh, ali i sklonost suvremenijim, ekstravagantnijim glazbenim nastojanjima, primjerenima izvedbama u takvoj formaciji i upravo s tim glazbalima. Prije svega ovdje se radi o gitarizmu, strasti prema gitarističkim suradnjama na

vojac je uspio izbjeći zamku oponašanja u koju upadaju mnogi koji djeluju u tako uskom djelokrugu koji može biti iznimno opasan upravo zato što se radi o istorodnim glazbalima

Zoran Majstorović / John Stowell

kakve su nas navikli slavni glazbenici koji su djelovali u istim formacijastičnu) u duetu s ugledSimple Game ma, primjerice Joe Pass nim američkim gitaristom i Herb Ellis, Ralph Towner Johnom Stowellom, čime Bono Records i John Abercrombie, Jim potvrđuje svoju već zaHall i Pat Metheny... No vidnu međunarodnu karioni su uspješno odgovorijeru. Budući da surađuju li na izazov i uspjeli izbjeći već godinama i održali su zamku oponašanja u koju niz zajedničkih koncerata, upadaju mnogi koji djeluovaj projekt za njih nije bio posebno zahtjevan, barem takav dojam ju u tako uskom djelokrugu koji može biti ostavljaju svojim izvedbama. Zato su ga iznimno opasan upravo zato što se radi o uspjeli snimiti u samo jednom danu, bez istorodnim glazbalima. Sviraju opušteno i puno naknadnog uljepšavanja. I u ovom razigrano, sjajno se dopunjuju, slušaju jeizdanju Majstorović očituje iznimnu svirač- dan drugoga, vode dijalog, ne upadaju ku vještinu, ali i sklonost raznim inačica- u riječ, jedan drugoga podupiru, stvaraju ma jazz glazbe. Primjerice, kao predloš- vlastiti zvuk, kolorit i pristup zajedničkom ke za improvizacije odabrali su djela stil- muziciranju što im daje legitimitet za takvu ski različitih autora: uglednika bossa nove suradnju. Antonija Carlosa Jobima, romantičara Bi-

N a d r u g o m l i ve a l b u m u u k a r i j e r i b e n d a U r b a n & 4 n j i h ov j e p r o š l o g o d i š n j i t r i j u m f a l n i ko n c e r t u Z a g r e b u

Kad nesavršenosti zvuče kao prednost Premda realiziran da bi obilježio krunu Urbanove dvodesetljetne karijere s pratećim bendom, Live 2015 mnogo je više od toga

Piše: Bojan Mušćet

akon lanjskoga trijumfalnog koncerta u maloj dvorani Doma sportova koja postaje lakmus za dokazivanje veličine, ugleda i komercijalnog potencijala izvođača (samonametnute ispite položili su Pips, Chips & Videoclips, Vatra i Let 3), Urban & 4 odlučili su dokumentirati taj trenutak. Posrijedi je drugi live album u karijeri benda, kudikamo ambicioznije realiziran od ostvarenja No Mix! No Sex! objavljenoga prije pet godina.

Posada na pučini

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Novi album riječkog multiinstrumentalista world musica i njegova američkog kolege

Osim apsolutno minucioznije produkcije (prvi live album namjerno je realiziran u sirovom miksu), očito je da se bend repertoarno i svirački razvijao, a pjesme s posljednjega studijskog alURBAN & 4 buma Mamut izvrstan su kontrapunkt prepoznatljivim koncertnim favoritima. Urban & 4 danas je jedna od Live 2015 najuvjerljivijih posada na nemirnoj hrvatskoj rock–pučiAquarius Records ni, pa je takav album i svojevrsni Best Of, ali i vrlo dobar uvod u upoznavanje s radom benda za neiskusne slušatelje. Album je, doduše, na tržište plasiran ispod radara, više kao dokument i kompilacija negoli kao djelo koje bi pokazalo Urbanov korak dalje. No unatoč nekim nesavršenostima i činjenici da su svjedoci Urbanovih nastupa vidjeli i bolje izvedbe pojedinih skladbi, album potpuno neinventivnog naslova Live 2015, zapravo je iznimno važna komponenta njegove diskografske karijere. Ponajprije, riječ je o 140 minuta snimljenoga materijala raspoređenoga na dva diska. Potom, Urban & 4 pokazuju zavidnu sviračku formu, a publika je vrstan suigrač. Tu su i pomno odabrani gosti: zbor Mozartine sjajno se uklopio u zvučnu sliku benda, a posebno iznenađenje bio je Gibonni koji je na dvije skladbe odsvirao bas–gitaru. Očekivano, jedan od vrhunaca nastupa bile su izvedbe najvećih Lauferovih uspješnica Moja voda i Svijet za nas, gdje se bendu pridružio Vlado Simcich Vava, unijevši u izvedbu žestok rokerski zvuk.

Četvrt stoljeća Tako je Urban pokrio četvrt stoljeća svojega diskografskog staža, a na ovoj live izvedbi gotovo se i ne može osjetiti koje su pjesme nastale u kojem razdoblju. Najbolje je to što nisu bitno prearanžirane, jednostavno su osvježene, na neki način unaprijeđene. To znači da nije nemoguće da neka pjesma postane koncertni favorit, a druga radijska uspješnica. U svojoj studijskoj diskografiji Urban je uspješno vrludao, no nijedan album koji je snimio nije kvalitativno spuštan ispod snažnih autorskih i izvedbenih standarda. Upravo to vrijedi i za ovaj album, u koji su ugrađene nesavršenosti produkcijski obrađene tako da zvuče kao prednost. Premda očito realiziran da bi obilježio krunu Urbanove dvodesetljetne karijere s pratećim bendom, Live 2015 mnogo je više od toga i upućuje na činjenicu da popunjena zagrebačka mala dvorana Doma sportova nije njegov najdalji domet. Dakako, samo ako to on poželi; posrijedi je, naime, umjetnik koji sam trasira putove kojima se kreće, a komercijalni gabariti pritom mogu, ali i ne moraju, biti aktivni. Bez obzira na to, Live 2015 uistinu je ono najbolje od Urbana i pripadajuće mu četvorke. 93

Naša najveća diskografska kuća u ediciji autorskih izdanja trostrukim albumom predstavila opus Pere Gotovca

Uzorni autor i orkestrator

Poslove »referenta« pretvorio je u poslove producenta, »lovca na talente« i glazbenog producenta u studiju za snimanje te je tako socijalistički glazbeni diskografski div Jugoton usmjerio prema modernoj diskografskoj produkciji s redakcijama za glazbena i govorna područja

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Piše: Dubravko Majnarić

ediciji autorskih izdanja Gold Collection najveća hrvatska diskografska kuća Croatia Records (nasljednik Jugotona) izdala je album s tri kompaktne ploče skladatelja, dirigenta, aranžera, diskografskog urednika i glazbenog producenta Pere Gotovca.

Referent s kvalifikacijama Profesionalnu karijeru u glazbenoj produkciji počeo je 1956. godine, javivši se na natječaj za »muzičkog referenta s kvalifikacijama« u Tvornici gramofonskih ploča Jugoton i tu je odigrao povijesnu ulogu. Poslove »referenta« pretvorio je u poslove producenta, »lovca na talente« i glazbenog producenta u studiju za snimanje te je tako usmjerio socijalističkog glazbenog diskografskog diva Jugoton u modernu diskografsku produkciju s redakcijama za glazbena i govorna područja, koju sam imao čast i sreću naslijediti kao glavni i odgovorni urednik od 1974. godine.

(Nikolina). U odabranim pjesmama, od kojih su mnoge prvi put izvedene na našim najvećim glazbenim festivalima, potrebno je spomenuti i tekstopisce:

(More, o duboko more), Mišo Kovač (Ja nisam taj), Boris Dvornik (Naše malo misto), Gabi Novak (Pjesmica), Krunoslav Cigoj (Zemljo moja), Ivo Robić (Kukuruzi se njišu), Žarko Dančuo (Ol’ smo samo za jedan dan), Kemal Monteno (Moj svit), Kvartet Studio (Ruke), Vokalni ansambl Melos (Dar slobodi), Miroslav Živković (Čempresi, agave, palme), Đuka Čajić (Prljavi rat) i Mladen Biočina (Nije da ga falin). Autori tekstova na tom drugom disku su Zvonimir Golob, Tomislav Zuppa, Mišo Doležal, Ivica Krajač, Drago Britvić, Miroslav Slavko Mađer, Bertold Brecht–Darko Suvin, Krste Juras, William Shakespeare–Danko Anđelinović, Ivan Horval–Hlebinski, Nikola Milićević, Vesna Lukatela i Arsen Dedić.

Strana aranžera

1970., Beli most, 1970. i Za zbogom, 1968.), Radmilu Karaklajić (Bokeljska noć, 1966.), Grupu 220 (Večer na Robleku, 1967.), Višnju Korbar (O prijatelji, 2003.), Ibricu Jusića (Zašto san sritan, 1971.) i Tonija Kljakovića (Nokturno, 1973.). U tom odabiru Gotovčevih aranžmana očito je akademsko poznavanje kompozicije i orkestracije koji mogu kao uzor poslužiti današnjoj generaciji mladih producenata i aranžera. Citirat ću što je o tome napisao autor popratnog teksta Siniša Škarica na spomenutom autorskom izdanju: »Gotovčev aranžerski rukopis posebno je poglavlje njegova diskografskog opusa. Ta sposobnost kojom su se isticali veliki svjetski diskografski urednici (Artist & repertoar manageri) iz 50–ih i 60–ih, poput

Pero Gotovac

Gold Collection (3 CD–a) Croatia Records

Zahvaljujući tome, Jugoton je iz »kemijske i ostale industrije« prekvalificiran u kulturnu instituciju od »posebnog društvenog interesa« koja je snimila i trajno sačuvala za povijest mnoga vrijedna djela nacionalne glazbene baštine. To je samo uvodni fragment iz Gotovčeva glazbenog života, jer je on u svojoj bogatoj i dugoj glazbenoj karijeri bio skladatelj, dirigent i aranžer, što je predstavljeno u ovom autorskom izdanju od tri diska u izdanju Croatia Recordsa.

Pedesete i šezdesete Prvi disk sadrži Gotovčeve pjesme snimljene i remasterizirane s oznakama 94

produkcije od 1956. do 1968. godine. Visoki interpretativni standardi zastupljeni su već od prvih pjesama u izvedbi Ive Robića (Prva ljubav, Htio bih ti reći, Želja, Ribareva čežnja). Slijede pjevači Tugomir Alaupović (Mesec, seno i noč), Ljiljana Petrović (Lutanja), Vice Vukov (Na vanjkušeku glava, Kupačica, Susret, Škrinja, Pri zipki, Reci, Postoji i ima), Kvartet 4 M (Don Pasquale), Ana Štefok (Balada), Tereza Kesovija (Odrasli smo), Vikica Brešer (Sunčano ljeto), Zdenka Vučković i Arsen Dedić (Tebi, grade moj), Mariška Šinković i Arsen Dedić (Šentada na rivi) te Zafir Hadžimanov

Drago Britvić, Blanka Chudoba, Norbert Neugebauer, Zvonimir Golob, Vesna Lukatela, Pavao Cindrić, Jovan Dučić, Tomislav Zuppa i Milan Krmpotić.

Od kraja šezdesetih Na drugom disku sa snimljenim pjesmama od 1968. do 2009. godine, interpreti su Ibrica Jusić (Celuloidni pajac, Još uvijek ne znam neke važne stvari, Crna voda, Mačka, Ne dajte da vas zavedu i Sit svega toga), Vice Vukov (Finili su, Mare, bali), Miro Ungar

Treći disk, koji je izdavač nazvao Strana aranžera, sadrži Gotovčeve orkestracije za studijske orkestre koji prate pjevače Borisa Babarovića i Crvene koralje (Pismo, 1965. i Šjor Bepo moj, 1972.), Zvonimira Prelčeca (Pozdrav Zagorju, 1962.), Vicu Vukova (Natali, 1965.), Vladimira Ruždjaka (Peharček moj, 1962.), Tonija Kljakovića (Na Griču, 1963.), Zvonka Špišića (Srebrne rože, 1966.), Matta Collinsa alias Karla Metikoša (Znat ćeš, 1966.), Vicu Vukova (Zbogom, momački dani, 1966., Bar nešto za laku noć, 1969., Zvona moga grada,

Amerikanca Micha Millera, Britanca Norrieja Paramura ili susjeda, Talijana Ennija Moriconea, bila je uvjetovana viskom glazbenom pismenošću. Urednik nije samo prepoznavao, imao sluha za buduću zvijezdu top–lista, već je birao repertoar, producirao ga, tehnički dotjerivao u uvjetima studijskog rada, često pisao aranžmane i dirigirao orkestrom, a nerijetko je darivao i vlastitim skladbama.«

Novo izdanje benda koji postoji na našoj sceni od početka osamdesetih

Realan povratak Boe Šira publika danas na formatiranim radijskim postajama sluša hit Tako lijepa te eventualno Stup od soli i Svi tvoji poljupci, kao da bend 25 godina nije postojao

Piše: Bojan Mušćet

Digitalizirani arhivi Izbor repertoara na ovom autorskom albumu očito je uvjetovan postojanjem mastera originalnih tonskih zapisa sačuvanih u raznim arhivima (pretežito Croatia Records, HRT, festivali i ostali) koji su digitalizirani, editirani i uređeni za ovu svrhu. Programska knjižica (booklet), čiji je autor Siniša Škarica, sadrži vrijedne muzikološke podatke bitne za autorski opus Pere Gotovca. Posebno treba istaknuti skladateljev osobni izbor preuzet iz Cantusa d.o.o. Hrvatskoga društva skladatelja, koji sadrži popis Gotovčevih glazbeno–scenskih djela, TV igre i drame, kazalište za djecu i mladež, glazbu za djecu, glazbu za klape, zborsku glazbu, duhovnu i sakralnu glazbu, glazbu za ediciju Diskotalija, solo pjesme, šansone, glazbu za tambure te glazbene adaptacije i obrade. Iako su skladbe izvorno snimane od 1956. do 2009. godine u tehničkim uvjetima kakvi su tada postojali, mastering majstor Goran Martinac postigao je dobru nivelaciju snimki iz raznih izvora, zadovoljavajući balans i tehničku kvalitetu koja osigurava ugodno slušanje. Uz vjerne fotografije iz privatnog arhiva autora i vrlo dobar popratni tekst Siniše Škarice koji na osebujan način piše o autorovoj glazbenoj karijeri, likovno oblikovanje albuma u skladu sa serijom Gold Collection izradio je Studio Bachrach&Krištofić. Za izdavača je odgovoran ravnatelj Croatia Recordsa Želimir Babogredac, a glavna urednica izdanja je Nikolina Mazalin.

pravo kad je postalo posve izvjesno da će Boa nakon četiri desetljeća djelovanja s dugim razdobljima neaktivnosti karijeru održavati albumima prosječnog dometa s gostovanjima, remiksima i live izvedbama koje će pojačati ne pretjerano pamtljive skladbe, realizirali su znakovit album Dok glazbe traje. Uvjetno rečeno, Boa ima tri razdoblja pojavnosti. Prvo je kad se etablirala početkom osamdesetih; to razdoblje obuhvaća njihova dva ponajbolja albuma Boa i Ritam strasti te bitno neuvjerljiviji Govor tijela koji je, međutim, iznjedrio njihov najveći i najdugovječniji hit Tako lijepa. Drugo razdoblje odnosi se na početak devedesetih kad se bendu pridružio Paolo Sfecci i kad su nastali albumi Prvi val i Kraj djetinjstva koji su imali vrlo dobar omjer hit–materijala i glazbenih putova u nepoznato. Treće se odnosi na radove iz 21. stoljeća — Dnevnik putovanja, skice ostanka, VII i Indigo, albume koji predstavljaju potragu za zvukom koji bi dokumentirao njihovu stalnu fokusiranost na nešto novo i drukčije.

Rekreativni rad No kako udarni dvojac benda Mladen Puljiz–Slavko Remenarić rad u Boi ipak doživljava rekreativno, očito je da si mogu priuštiti i kreiranje vlastitih pravila. Uz vrhunskog basista i redovitog autora Zvonka Bučevića te ostatak benda koji se izmjenjuje, ali je u pravilu sastavljen od izvrsnih glazbenika, Boa može istraživati do beskonačnosti, a rezultati neće izostati. No problem je što to neće doći do šire publike koja će danas redovito na formatiranim radijskim postajama slušati hit Tako lijepa te eventualno Stup od soli i Svi tvoji poljupci. Kao da bend 25 godina nije postojao. Stoga album Dok glazba traje zapravo nastavlja ondje gdje je završen Kraj djetinjstva.

ovi album zagrebačke art–rock grupe Boa nosi naslov Dok glazba traje i donosi devet novih autorskih pjesama, dovoljno raznolikih da je povremeno teško vjerovati da se radi o albumu jednog benda, a ne o festivalskoj kompilaciji. Ipak, unatoč odvažnoj demonstraciji širokog stilskog spektra, koja u mnogim slučajevima zna ispasti potpuni kaotični čušpajz zvukova — sve to na kraju uspijeva zvučati kompaktno i relativno zadovoljavajuće.

To je Boa koja će nam pokazati da glas Od pjesme Svemirski prijatelji u koMladena Puljiza i dalje zvuči mladenačjoj Boa nimalo suptilno korača stoki, gitara Slavka Remenarića precizno i pama Dine Dvornika, pa do spore nadahnuto, a bas Zvonimira Bučevića i čak seksi stvari Daleko u proljeu suradnji s Draženom Šolcom funkcioće koju su snimili uz Elementalonalno, ali i razigrano. Kad se tome pridovu Remi, Boa dostavlja kvalitetan i da uvjerljiv hit — skladba zanimljiv zvuk. Ipak, Daleko u proljeće, realizikao što obično slijedi BOA rana u autorskoj i izvednakon takvih rečenibenoj suradnji s Remi PriDok glazba ca, dolazi jedan veliselac iz Elementala, a uz ki »ali«. Naime, slutraje dovoljno funk elemenata, šajući album, imao prepoznatljivog art–popa sam poznati osjećaj Menart i prilično dobro upotrikao i prilikom slušajebljenog vokala Petre nja Doom ‘n’ Gloom Oreč, očito je da je Boa Rolling Stonesa od pristupila uočljivo ambiprije nekoliko godina cioznije realizaciji ovog — osjećaj da slušam izdanja. bend čiji su najveći dani iza nas. NaBonus iz ravno da je prilično ambiciozno usposedamdesetih ređivati Bou sa StoAranžmani su vrsno reanesima, ali ne može lizirani, što je djelo Saše se poreći da je Boa Miočića, a jedini minus je svojedobno »rodila« posve nepotrebna obrahitove koje i dan–dada pjesme Svi tvoji ponas možete čuti i u ljupci s Ivanom Kindl. Ona je jedna od slušalicama tinejdžera i po kvartovnajboljih pjevačica na ovim prostorima, skim kavanama i zadimljenim kluno glavni problem nije vokalna izvedba, bovima. Ako se, dakle, pitate donego mlitav produkcijski pristup pjesmi nosi li Dok glazba traje kakvu novu (bez razorne Remenarićeve gitare) koja stvar koja će nadživjeti nemilosrdni mnogo bolje zvuči čak i na kompilacijispit vremena, evo i odgovora — ne skom albumu Krug, gdje je Boa nanodonosi. S druge strane, ako ste ljuvo snimila svoje najveće hitove, uglavbitelj Boe, bili novopečeni srednjošnom ne uspjevši nadmašiti originalne kolac ili već iskusni oldtimer, Dok izvedbe. glazba traje poslužit će vam kao sasvim pristojno razgibavanje za Kao pravi bonus, na dodatnom disku, uši. Ali budite upozoreni — vjerojatalbum sadrži demo–snimke iz najranino ćete nakon preslušavanja albuje faze benda, u sedamdesetima, a nema dobiti onaj poznati, nostalgični što od toga već smo kao bonus čuli na osjećaj »baš mi se slušaju neke njikompilaciji Kao nekad. hove starije stvari«, pa zauvijek zamijeniti ovaj album nekim iz dalje Dok glazba traje uistinu je realan povraprošlosti — što iako nije neki komtak Boe. Pritom nije bitno jesu li nove pliment novom albumu, ipak govopjesme dojmljivije od onih na posljedri o impresivnom glazbenom naslinja tri albuma (a ruku na srce, uglavnom jeđu toga nekad revolucionarnog jesu), nego činjenica da se u autorskom benda. (Marko Bratoš) izrazu osjeća nepretencioznost i sviračka razigranost. U njihovu slučaju, autorska zrelost već je davno apsolvirana.

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

svojoj bogatoj i dugotrajnoj glazbenoj karijeri, Pero Gotovac je bio skladatelj, dirigent i aranžer, što je predstavljeno u autorskom izdanju od tri diska u izdanju Croatia Recordsa.

Dvostruki alum grupe Elemental koncipiran je kao dvije priče

Urbani soundtrack kao dobitna formula BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Vokalna međuigra Mirele Priselac Remi i Luke Tralića Shota, uvijek u reperskoj osnovi, uz strogi stihovni angažman zaštitni su znak grupe

sim sjajnih refrena, snaga Elementala leži upravo u onome što govore u pjesmama. Elemental

Tijelo (2CDa) 303 Records

Piše: Bojan Mušćet

ao rijetko koji bend na ovim prostorima, Elemental je na svakom novom albumu uspio podignuti kvalitativnu ljestvicu trasformirajući se iz hip–hop formacije u punokrvni bend koji si može dopustiti luksuz da stilski »slalomira« a da to ne remeti inicijalni izraz. Vokalna međuigra Mirele Priselac Remi i Luke Tralića Shota, uvijek u reperskoj osnovi, uz strogi stihovni angažman, kulminaciju je doživjela na albumu U redu je. S dovoljnim brojem hitova, uz vrsno kreiran urbani

njih njihovih ostvarenja. Dvostruki CD uistinu je velik zalogaj, s obzirom na to da je ovaj format prilično rijedak kad je posrijedi novi studijski materijal. Priču je načeo Šajeta prije dvadesetak godina dvostrukim CD–om Božja beseda i vrajže delo, a otada do danas rijetki su se usudili sasvim novi materijal realizirati na dva CD–a. Pritom nije stvar u minutaži: da su nekoliko pjesama malo skratili, sve bi stalo i na jedan disk. Nije poanta ni u broju pjesama: njihov album Pod pritiskom ima 16 pjesama, a na jedan disk može stati i 18 pjesama. No očito je da je Elemental i formom želio istaknuti snažan albumski i donekle konceptualni pristup. Dva diska koja sadrži Tijelo uistinu bi mogla funkcionirati kao dva albuma sa svojim unutarnjim zakonitostima i poveznicama. Doduše, da su skladbe i drukčije raspoređene, efekt bi bio isti: Tijelo je aranžmanski i produkcijski prilično jednoobrazno i malo više se izdvaja jedino navedena pjesma Goli i bosi. To je očit dokaz da bendu nije bilo bitno slagati pjesmu po pjesmu, s visokom udjelom hitova — što je, nota bene, standard u hip–hopu — nego se vrlo ambiciozno krenulo u realizaciju albuma.

soundtrack, ne napuštajući vlastite postulate, Elemental je kreirao dobitnu formulu koju je mogao repetirati u sljedećih nekoliko desetljeća. Umjesto toga, još dok je album imao urednu radiofonsku distribuciju, objavili su singl Goli i bosi, s nedvojbenim hit– potencijalom, ali ipak s frivolnijim pristupom, kako glazbeno, tako i tekstualno.

Ta skladba otvara njihov novi album Tijelo i, paradoksalno, jedina ima instantni hit–potencijal. Ostatak dvostrukog albuma uočljivo se razlikuje od prijaš-

Tijelo i dalje sadrži vrsnu glasovnu međuigru Remi i Shota (premda kojiput ne bi bilo loše da jedno ili drugo budu samo u ulozi pratećeg vokala; to se gotovo dogodilo na sjajnoj skladbi Na ramenima, gdje je Shot dominantni vokal) koji je album i producirao bez prevelikih iznenađenja. Povremeno možemo čuti ponešto drukčiji tretman instrumenata ili implementaciju drukčijeg zvukovlja (harmonika u Nek te noge nose), no prednost Shotove produkcije ipak se osjeti u onim manje zamjetnim detaljima. Tematika je i dalje »revolucionarna«, s tim da odudara pjesma Hej Slaveni, a stihovi Čovjek bez naroda/Čovjek bez amblema/Čovjek bez himne/Je čovjek bez problema prilično su radikalni za bend koji djeluje već 18 godina i koji je bez problema ispunio malu dvoranu Doma sportova. Oni su sjajna putovnica i za ostale pjesme i stihove ovog benda i poruka da, osim sjajnih refrena,

ako na sceni prednjače stihovima, album Tijelo dokaz je kako glazba benda postaje sve važnije izražajno sredstvo.

snaga Elementala leži upravo u onome što oni govore u pjesmama. Uistinu, gotovo svih 18 pjesama ima sjajne strofe i to je ono čime Elemental prednjači na sceni. To je poznata kategorija, no album Tijelo dokaz je kako glazba benda postaje sve važnije izražajno sredstvo. Onda nije ni čudo što Tijelo sadrži i ponajbolju skladbu Elementala — Usne, kojom završava prvi CD. U pjesmi se riječi ne doimaju kao noseći element; upravo suprotno, to je glazba, razorni blues odsviran drugim elementima. Snažan glas Remi u prvom planu i prilično emotivna izvedba, vrhunac je toga sjajnog albuma. Svaka je pjesma pomno realizirana i istinsko je zadovoljstvo opetovanim slušanjem otkrivati sve slojeve albuma. Izvrsna skladba Šutnja je zlato zaziva početak Come Together Beatlesa, Sanjam je pjesma koju bi Jinxi vjerojatno odmah poželjeli u svojem repertoaru, dok pjesma S trideset predstavlja jedan od najautentičnijih generacijskih krikova u ovdašnjoj popularnoj glazbi. Je li Tijelo najbolji album Elementala? Nije, taj album će tek doći. Elemental je zagrizao velik zalogaj, no njime je bend napravio i izniman kvantni skok u karijeri. Riječ je o ostvarenju čiji je rok trajanja mnogo dulji od eksploatacije nekoliko pjesama s njega na formatiranim radijskim postajama ili pregleda videozapisa na YouTubeu. Posrijedi je album koji nedvojbeno širi kvalitativne obzore na regionalnim pop–scenama.

Sukus ciklusa kompilacija koje čuvaju od zaborava bolju prošlost i približavaju je mlađem naraštaju

Najbolje od dosadašnja 34 izdanja The Ultimate Collection

slučajevima nalaze se snimke pjevača benda s materijalom koji je napravio bend (Goran Bare i Majke, Zoran epertoarna politika Predin i Lačni Franz, Vajta i Teška induCroatia Recordsa strija, Dado Topić i Time, Neno Belan i dobrim se dijelom Đavoli, Drago Mlinarec i Grupa 220, Juoslanja na iznimno rica Pađen i Aerodrom, a toj niski pribogatu nacionalnu i družit će se uskoro Jura Stublić i Film), regionalnu glazbenu drugi put tu su dva benda — Urban&4 i Laufer, a potkrala su se i tri solo izvođabaštinu, pa nekoliko ča, zanimljivo s tzv. staserijala kompilacija ge imenima: Matt Collins svakako čuva od zaRazni izvođači je Karlo Metikoš, Dino borava bolju prošlost, The Ultimate Merlin je Edin Dervišhaliali i odlične pjesme dović, a Dino Dvornik ropribližava mlađoj geCollection: đen je s imenom Miljenneraciji. Greatest Hits ko. Kompilacije sa snimOčito najdorađeniji kama Dine Dvornika te Croatia Records serijal kompilacija — Nene Belana s Đavolima The Ultimate Collecdobile su Porina. tion — koji je 2007. zamislio Želimir BaPotentne godine bogredac, a sastoji se od dvostrukog Očito se tim kompilacijaCD–a s odabranim ma željela ispričati (i još radovima istaknutih se priča!) povijest rocrock–izvođača s ovih ka na ovim prostorima područja, nakon 34 kroz prizmu negdašnjeg izdanja, ove godine Jugotona, a današnjedobio je svoje izdanje ga Croatia Recordsa (uz Greatest Hits. Dvaput snimke Helidona koje je dosad kreirane su preuzeo Croatia Recorkompilacije od dotad ds). Izboru od 34 renomirana izvođača objavljenih zbirki, no Greatest Hits ui- nema se što prigovoriti, vidi se točno stinu je deluxe inačica: sadrži po jednu gdje su žanrovske granice, premda ih pjesmu sa svakog CD–a u raskošnom dva izdanja vjerojatno prelaze — to su prepoznatljivom grafičkom outfitu Igora dva navedena Dina: Dino Merlin je više CC Kelčeca. Osim toga, izdanje sadr- pop–etno orijentiran, dok je neuništivži bogatu popratnu knjižicu s biografija- ni talent Dine Dvornika etabliraniji u plema i diskografijama svih izvođača. snoj i funk glazbi, negoli u rocku. No još Piše: Bojan Mušćet

Miljenko kao Dino Ono što povezuje izvođače na kolekciji jest činjenica da su posrijedi uglavnom bendovi, a ne solo izvođači. U nekim

lada i po svemu sudeći perspektivna grupa Orvel predstavila se debitantskim albumom Dani. Album sadrži zavidno velik broj vrlo zrelih pjesama na tragu mainstream rocka kakav izvodi Vatra, ali ipak uz nešto malo više sanjiva in-

je mnogo izvođača koji se mogu pridružiti ovoj kolekciji, na primjer Gibonni i Osmi putnik, Šarlo akrobata i Disciplina kičme, Animatori ili Živo blato. Također, odabrane su potentne roker-

die popa. Iako je sve na albumu na svom mjestu, kao da mu nedostaje čvrstine. Ne u smislu čvrstog zvuka, već više čvrstog stava koji kao da se izgubio u dijelu nedorečenih pjesama. Obećavajuće i za prvi album više nego dobro. Igor Ilić, kao glavni vokal i gitarist grupe, potencijal je koji obećava, dok ga ostatak izvođača (Bojan Arežina, Ivo Matić i Filip Riđički) sasvim

ompilacijama se željela ispričati (i još se priča!) povijest rocka na ovim prostorima kroz prizmu negdašnjeg Jugotona, a današnjega Croatia Recordsa

ske godine — šezdesete, sedamdesete i osamdeste, uz nekoliko istaknutih izvođača iz devedesetih, uz Gorana Bareta i Majke, odnosno Laufera i Urbana&4, tu je još samo Opća opasnost. Ono što je, pak, vidljivo na prvi pogled jest činjenica da nema nijednog izvođača sa ženskim vodećim vokalom. Rock je, čini se, na ovim prostorima definitivno muški posao.

Regionalni izvođači Posebnost serijala jest i u tome što sadrži odabrane pjesme regionalnih izvođača, čime se, zapravo, popunila dvodesetljetna diskografska rupa. Tako se možemo podsjetiti na odabrane radove Korni grupe, YU grupe, Leba i soli ili Buldožera. Katkad nisu bile objedinjene sve originalne pjesme (npr. i na ovoj kolekciji čujemo snimku skladbe Ne mi dihat za ovratnik koju izvodi Zoran Predin, a ne izvorno Lačni Franz), no time se ne umanjuje efekt izdanja. Zanimljiva je i činjenica da su u sklopu ovog izdanja prvi put objavljene digitalizirane verzije pjesama koje su se nekad mogle pronaći samo na vinilima. Na primjer, na Ultimate Collectionu Haustora zabilježene su neke pjesme s remek–djela Treći svijet. Urednik ovog izdanja Petar Pečur očito je imao zahtjevan posao, jer svaki od izvođača ima nekoliko velikih hitova ili evergreena, no sasvim je sigurno da nijedna pjesma na kolekciji nije promašila srca obožavatelja.

Osobna iskaznica Kolekcija zorno odražava trendove u rock–glazbi na području bivše Jugoslavije i pokazuje zbog čega su navedepristojno prate. Jedna cjelina pomalo zavidne aranžerske zrelosti kakva se ne susreće često na debitantskim ostvarenjima. Puno više od prolazne ocjene. (Dubravko Jagatić)

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Nakon 34 izdanja kompilacija, serija je ove godine dobila svoje izdanje Greatest Hits, s po jednom pjesmom sa svakog CD–a

ni bendovi, zapravo, ispisivali povijest, kako u kategoriji rock–biografija, tako i u povijesti Jugotona, odnosno Croatia Recordsa. Bendovi iz Kopra, Ljubljane, Zagreba, Rijeke, Sarajeva, Beograda, Skoplja, Splita, Županje i drugih gradova na svoje su načine krčili putove kojima je netko drugi poslije mogao jednostavnije prolaziti. Na kolekcijama se nalazi više od 1200 pjesama, a svi albumi iz serijala prodani su u više od 100.000 primjeraka, što je na našem tržištu i više nego respektabilna brojka. Za upoznavanje toga dijela glazbenoga naslijeđa trebalo bi vjerojatno ponajprije nabaviti ovaj dvostruki CD koji ima i kupon za download. Također, s mrežne stranice kolekcije www. crorec.hr/ultimate može se downloadirati knjižica sa 136 stranica i s biografijama svih sudionika. The Ultimate Collection jedan je od najzahtjevnijih hrvatskih diskografskih projekata, a dvostruka kompilacija Greatest Hits njegova je vrsno kreirana osobna iskaznica.

Orvel

Dani Croatia Records

Četvrti studijski album pobjednika posljednjeg Karlovačko RockOff festivala i prošlogodišnjih dobitnika Porina za najbolju suradnju

Peti album hr vatskog pop – rock sastava Buđenje »pogonjen« kreativnim potencijalom frontmena Darka Bakića

Kistovi obojenih mirisa Materijalizirana emocija i iste debljine hrana za dušu Dobre recepte ne treba mijenjati, no kad je glazba u pitanju, ipak je osvježavajuće uvesti malo više dinamike u pola sata–sat vremena albuma

Piše: Marko Bratoš

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

agrebački alternativni rock–kvartet Gretta imao je poprilično dobru godinu iza sebe. Ruke su im već žuljevite od sviranja, što je naravno dobro, pobijedili su na Karlovačko RockOff festivalu i izdali nekoliko singlova — jedan je osvojio Porina za najbolju glazbenu suradnju. Radi se, naravno, o pjesmi Malena, koju je ekipa Grette snimila uz pomoć Martine Geber Gebi, pjevačice grupe Vikend–revolucija.

Gretta

Boje i mirisi

Plesno i poletno

Kao veliki finale za aktivnu glazbenu godinu, Gretta je izdala i novi, četvrti studijski album Boje i mirisi — kombinaciju deset autorskih pjesama koje uglavnom plešu na granici pop–rocka i alternative, a ako ga odlučite zavrtjeti — prilično su dobre šanse da ćete barem malo zaplesati i vi. Dakle, koncerti i nagrade na stranu, kakav je album?

Aquarius Records/ Spona

Ukratko — plesan, pozitivan, poletan... ali i pomalo jednoličan. Uistinu, ako na početku prve pjesme počnete cupkati nogom, do zadnjeg akorda zadnje pjesme primijetit ćete da ni u jednom trenutku niste bitno promijenili ritam. Znam da se kaže kako dobar recept ne treba mijenjati, ali kad je glazba u pitanju, ipak je osvježavajuće uvesti malo više dinamike u pola sata–sat vremena albuma. Taj kist kojim su »obojeni mirisi« u svakoj je pjesmi gotovo iste debljine i radi gotovo iste poteze — mana koju je zasigurno teže primijetiti ako ne slušate album u komadu. 98

U nekim trenucima album će prosječnog slušatelja sigurno podsjetiti na bendove kao što su Kings of Leon, The Black keys i Arctic Monkeys, ali ipak nedostaje određena stilska širina. Osim hita Malena i singla Sreća — ostaje dojam da su ostale pjesme relativno generički alt–rock plesnjaci — bez pretjeranog riskantnog eksperimentiranja, bez previše originalnosti i strasti. Naravno, radi se o kvalitetnom bendu u kojem svaki od članova svoj posao obavlja kako treba, ali ne mogu se oteti dojmu da bih ponekad volio čuti ili nešto više ili nešto manje agresivnu »razbijačinu« ili baladu »za rezanje žila«, potpuno je svejedno — ovako imam dojam da mi se pokušava podvaliti pet pjesama pod deset. I dok za Boje i mirise vjerojatno nećete reći »wow! ovo je album koji čekam cijeli život!«, isto tako nećete imati ni osjećaj da ste stotinjak kuna mogli uštedjeti na albumu i potrošiti na pivo i pizzu pred televizorom. Vrijedi napomenuti, kao što bi za većinu pjesama na albumu bilo nategnuto reći da unose znatniju količinu svježine u našu glazbenu scenu, nisam siguran ni koliko je ovaj album velik korak naprijed na glazbenom putu Grette. Da se izrazim sportskim rječnikom, Gretta nije Messi. Neće vas impresionirati svemirskim majstorijama, vrlo vjerojatno neće inspirirati generacije klinaca da krenu njihovim putem niti će vam pasti čeljust na pod od nečuvene demonstracije sile. Ono što Gretta hoće napraviti jest sasvim korektno dodati loptu i ne zaribati. O takvima se možda ne govori mnogo i ljudi ne tetoviraju njihova imena na leđa — ali su ipak bitni za vitalnost i samo postojanje scene. Dakle, ako tražite album koji će vam promijeniti život, koji ruši konvencije i pokazuje svima kako se to radi, žao mi je — potraga još nije gotova. S druge strane, ako vam treba nešto što ćete odvrnuti dok čekate u koloni na Savskoj da vas malo razbudi — samo naprijed.

Očito je riječ o romantičarskom bendu koji se itekako trudi razbuditi to vaše malo, hladno srce

Piše: Marko Bratoš

jubav nema pravila naslov je petog albuma hrvatskog pop–rock sastava Buđenje. Kao i većina dosadašnjih uradaka — »pogonjen« je kreativnim potencijalom, pamtljivim melodijama i emotivnim tekstovima Darka Bakića.

Vjera u glazbu

Naravno, sva studijska svirka svijeta nije od neke vrijednosti ako nastup kaska, a dokaz da s Buđenjem to nije slučaj, osjeti se u live izvedbi pjesme Oprostija bi sve, svojevrsnom bonusu albumu. Spominjem je zato što upravo ona neposredno i sasvim jasno pokazuje koji je najbolji način da uživamo u Buđenju — nikako sam u kući, »cvileći« za bivšim ljubavima uz čašu jeftinog vina, već na nekakvom ljetnom festivalu, sjedeći na nečijim ramenima s rukama u zraku.

Ljubav kao motiv »Naša glazba, pjesme i riječi nisu ništa drugo nego materijalizirana emocija, hraU svojoj punini, bez obna za dušu koja daje smizira na to dotiču li se pjesao«, kažu i sami u predBuđenje sme svijetlih ili tamnih stragovoru albuma. Očito je na ljubavi, album uspijeva da se radi o bendu koji se Ljubav nema konzistentno izraziti i odritekako trudi razbuditi to pravila žati osjećaj veselja, optivaše malo, hladno srce. Pa — kako im ide? Počmizma i nade — ali proCroatia Records nimo od pozitivnih strapušta neke izvrsne prilike na: Ljubav nema praviza demonstraciju zrelosti. la je kvalitetan album koji Upravo je ljubav vjerojatima više svijetlih trenutaka no najčešći glazbeni mo— bilo da se radi o intritiv otkako je prvi siromašgantno napisanom tekni romantik zatrzao strustu, bilo o melodiji koju je ne na nekom anonimnom teško ne zviždati — svaka dvoru u dalekoj prošlosti od deset pjesama uistinu i jasno je da s godinama može ponuditi nešto dopostaje sve teže na tom bro. Među svim kvalitetapolju pokazati originalma vrijedi izdvojiti interprenost. Šteta je što se Butaciju i uvjerljivost kao najđenje, uza sav potencijal veće, s obzirom na to da kojim očito raspolaže, nije slušajući album nemate odvažilo na jedan hrabar dojam da je netko na brzinu »načrčkao« par ljubavnih klišeja, »opa- korak u nepoznato. lio« tri akorda i nazvao to pjesmom. Buđenje uistinu vjeruje u sve što pokušava reći Vokal Darka Bakića podsjeća na Nenu svojom glazbom — uložili su vrijeme, trud Belana i na Gibonnija, i upravo bih zato i pažnju te ih utkali u srž svojih pjesama — volio čuti nekakvu ozbiljniju down–tempo ljubavnu himnu poput Belanove Dotakni i to se uistinu čuje. me usnama ili intimnu tragediju poput Gibonnijeve Tajne vještine. Upravo zato gruKraj filma pa Buđenje ovim albumom ostavlja dojam Vrijedi izdvojiti pjesme Ljubav nema pra- najboljeg učenika u osnovnoj školi, koji tek vila, Ne govori više i moj favorit, Nije to lju- mora upisati srednju i dokazati se među bav kao najzanimljiviju, kao i Sve da hoću velikim dečkima. Simbolično, s obzirom u duetu s Nenom Belanom. Ipak, pjesma da su upravo navršili 15 godina. Krug života možda najbolje isijava karakter grupe Buđenje — savršena je za kraj Zvuči kao velik zadatak, ali radi se o grufilma, kad je junak već osvojio ženu pa pi koja definitivno ima potencijal pokosjedaju u auto i — pravac horizont. Pu- riti i srednju školu i fakultet — nadajmo štaj odjavnu špicu. Svjetla se pale. Publika se samo da će za to imati dovoljno vizije zadovoljna. i hrabrosti.

Kad si najbolji, nema labavo Novi studijski album, Gole žene predstavlja kao najbolji hrvatski funk bend, a Kandžiju i Toxaru kao vrhunske interpretatore i zabavljače

Piše: Dubravko Jagatić

uno je koncerata trebalo odraditi, puno je grešaka trebalo popraviti, puno je pjesama trebalo napraviti i još je više publike trebalo uvjeriti tko su, što su, kako sviraju, zašto se sve više priča o njima i zašto ti kritičari toliko hvale toga Kandžiju. Nema labavo uvjerljivo je najbolji album u njegovoj i njihovoj karijeri. Njegovoj, uzme li se u obzir da je počeo kao free styler i reper iz Osijeka koji je malim koracima stjecao svoju publiku. Uz njega je, nekako uvijek u sjeni, bio Toxara, koji je najbolji mogući oslonac Kandžiji. Uz njih dvojicu, s godinama su stasali i vrhunski glazbeKandžija i Gole nici okupljeni pod žene nazivom Gole žene čiji su funk groove, Nema labavo rock rifovi, r’n’b melodioznost i vrhunUniversal Records ska usviranost adut Hrvatska od kojih trenutačno nema jačih u Hrvatskoj, a i šire.

Ukupno 16 pjesama na albumu odsvirano je besprijekorno. Njegov specifičan humor, pun sarkazma, uspio je isplivati čak i kod nekih producentskih zahvata, dok su pjesme još pažljivije sročene, uglazbljene i maksimalno dorađene. Album su najavili singlom Crkva, dajući do znanja da nema odustajanja od zacrtanog puta te da je dobar ritam, čvrsta ritam–sekcija i šašavi tekstovi, ispunjeni sarkazmom i cinizmom, i dalje smjer kojim nastavljaju. Singl Đuro je pak novom albumu dao potreban vjetar u leđa uz sjajan žestok gitaristički rock rif, najavljujući jednako žestoke nastupe. Njihov je adut, bez ikakve sumnje, nastup uživo. Međutim, sirovi funk zvuk izmiješan s hip–hopom, bez sintetičkih dodataka i rep Kandžije i Toxare, album Nema labavo pretvorili su u malo remek–djelo. Sve je tu na svom mjestu! Točnije, najbolji album u svom žanru u posljednjih desetak godina. Iako možda niste ljubitelj takve vrste glazbe, posjetite barem jedanput njihov koncert. Čisto da doživite to umijeće sviranja, savršenu uigranost, nesuzdržanu energiju, sarkazam koji vas tjera na smijeh s gorčinom u ustima i ritam koji vas neće ostaviti na miru. Velik dio svega toga uspjelo se naći i na ovom albumu. Jedan od najboljih studijskih albuma objavljenih 2015. godine.

63. Zagrebački festival 2016. tradicionalno se, istodobno s održavanjem, objavljuje i na nosaču zvuka

Sustavna briga za mlade Neke od najboljih pjesama na Zagrebačkom festivalu upravo su one mladih autora i izvođača

63. Piše: Marko Bratoš

Zagrebački festival korak je naprijed u smjeru izgradnje statusa modernog festivala koji prepoznaje, cijeni i predstavlja velik broj domaćih izvođača u širokom spektru stilova — od nježnog popa, preko skakutavog i ponekad žestokog rocka do nešto sporijih i laganih balada.

Među dvadeset autorskih pjesama svoje mjesto pronašli su već poznati izvođači kao što su Marijan Ban i Leteći odred, mlada imena poput Silentea, ali i neka širokoj publici vjerojatno malo poznata imena. U situaciji u kojoj javnost, ali i radiopostaje, domaću glazbu najčešće percipira kroz zvuk šake naj63. većih imena, upravo je briga za Zagrebački mlade izvođače i predstavljanje kreativnog i originalnog festival 2016. novog, sadržaja golema prednost ovog i ovakvih festivala jer, budimo Cantus d.o.o. iskreni, kad bi se prepustila sudbina mladih umjetnika isključivo urednicima mainstream radijskih postaja, za većinu njih vjerojatno nikad ne bismo čuli, a nakon slušanja ovakve festivalske kompilacije, nužno se postavlja pitanje — zašto? Naime, neke od najboljih pjesama na ZG festivalu upravo su one mladih izvođača, i sreća je što je tako, jer ta činjenica daje dašak nečeg novog i neočekivanog na sceni, kao dobrodošao kontrast starim, legendarnim izvođačima čiji su najbolji dani u većini slučajeva iza njih.

Razni izvođači

Među dvadeset, tematski i žanrovski raznovrsnih pjesama, teško je osvrnuti se baš na svaku — ali neke ipak moraju biti istaknute. Uz uistinu kvalitetnu intimnu baladu Marijana Bana Ne voliš me više, najveće iznenađenje festivala i užitak za uši su izvođači poput Antonele Doko, koja neodoljivo podsjeća na kombinaciju Lilly Allen i Duffy, te Elene Stelle i Ane Opačak.

IZDAVAČI Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 ZA IZDAVAČE Antun Tomislav Šaban Mirjana Matić UREDNIŠTVO Darko Bakić Josip Radić Milan Majerović–Stilinović Jana Haluza (glavna urednica) LEKTURA Rosanda Tometić GRAFIČKO OBLIKOVANJE Luka Gusić

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

Kandžija i Gole žene stigli su na vrh

TISAK Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a 10090 Zagreb e–mail: cantus@cantus.hr cijena: 22 kune (za članove HDS–a besplatno) ISSN 1330–4747

CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000 kn 1/2 STRANICE 3.000 kn 1/3 STRANICE 2.000 kn 1/4 STRANICE 1.500 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa. Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Sva pitanja o smještaju oglasa, uputiti na cantus@cantus.hr

Ukratko, Zagrebački festival dat će vam odgovore na nekoliko bitnih pitanja: imaju li stariji izvođači još dovoljno »force« ili je vrijeme da objese instrumente o klin, što rade neki autori na koje možda niste pomislili neko vrijeme, poput Žanamari i Damira Kedže, ali najvažnije je — imaju li novi glazbenici dovoljno žara, kreativnosti i ambicije da povuku scenu u dobrom smjeru? Srećom, ako je suditi po Zagrebačkom festivalu — nov i mlad potencijal postoji, kvalitetni glazbenici postoje, samo je pitanje vremena kad će postati preveliki da bi ih se ignoriralo. Na tom putu želimo im puno sreće, iako se čini da im neće biti previše potrebna. 99

BROJ 196, TRAVANJ 2016.

JAZZ.HR / PROLJEĆE / 13.-16. 4. 2016. Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog / Mala dvorana u 20 sati

JOACHIM KUHN SOLO

NOVE NADE JAZZA

srijeda, 13. 4. 2016.

MARJAN MARJANOVIC

Joachim Kühn – glasovir Suradnik velikana kao što su Ornette Coleman i Jean-Luc Ponty, jedan od najvažnijih umjetnika u povijesti europskog jazza, hrvatskoj će se publici predstaviti solističkim recitalom.

NETTWORK četvrtak, 14. 4. 2016. Stanley Jordan – gitara Charnett Moffett – kontrabas Jeff “Tain” Watts – bubnjevi Sastav NeTTwork na originalan način, strastveno i predano, uz osebujan zvuk i spektakularne improvizacije izvodi jazz standarde, ali i skladbe autora drugih žanrova.

RATKO VOJTEK SOLO petak, 15. 4. 2016. Ratko Vojtek – klavir, bas klarinet, djembe Pod geslom: “budimo realni – tražimo nemoguće”, zločesto dijete hrvatske glazbe donosi nekonvencionalni pristup glazbi zasnovan na kulturalnim konfrontacijama.

100

petak, 15. 4. 2016. Tradicionalna smotra Nove nade jazza „Marjan Marjanović” jedina je koja sustavno predstavlja neafirmirane hrvatske jazz glazbenike.

MIROSLAV VITOUS I JAZZ ORKESTAR HRT-A

MIROSLAV VITOUS SVIRA HRVATSKE AUTORE subota, 16. 4. 2016. Saša Nestorović – dirigent Miroslav Vitous – kontrabas Jedan od najkreativnijih improvizatora i kontrabasista jazz glazbe ovom se prigodom predstavlja solist u kontekstu orkestranog jazza, te interpret djela hrvatskih skladatelja. Ovaj koncert organiziran je uz pomoć Veleposlanstva Republike Češke u Zagrebu. Glazbena radionica Miroslava Vitousa 15. travnja od 17 do 19 sati Muzička akademija u Zagrebu, soba 438 Izložba karikatura, MIKS-Jazz.hr od 13. do 16. travnja Predvorje male dvorane Lisinski