Helop 15 2018

helop hpk sv. mihovil ĹĄibenik predstavlja

15.

15. Helop

str. 2

li ć

Nekoliko sekundi totalnog šoka, rukama i očima provjeravam da li sam na užetu i onda kreće suluda bol u stopalu, skidam penjačicu i sve mi je jasno na prvi pogled. Stopalo je rastvoreno, počinje oticati, a bol je sve veća i veća

do Gru ar

be

Leon

Biokovo iz zraka Dan je bio predodređen da bude prvi u nečemu iako nije bio prvi dan u mjesecu kolovozu već 18-ti. Trebalo je biti prvo ponavljenje novog prvenstvenog alpinističkog smjera simboličnog naziva “Prvi ples”. Do kraja dana “Prvi ples” se pretvorio u “prvi let”, odnosno prvo helikoptersko spašavanje nekog mihovilca sa planine.

No krenimo redom! Spletom okolnosti mjesecima je planina čekala mene, meni nikako da se poslože kockice, a želja za divljom i neosiguranom stijenom je rasla i bujala svakim propuštenim vikendom sve više i više. Nekoliko puta sam preslagivao i provjeravao opremu, slagao penjačko uže i gurtne, provjeravao komplete, ravnao klinove, sve samo da malo utažim želju ali nije to bilo to. Napokon, početkom tjedna šaljem u grupu poruku da za vikend idem penjati pa tko može neka se javi.

U klasičnom alpinizmu si bez penjačkom partnera kao bez jedne ruke, ne ideš sam u stijenu. Javlja se moj kolega iz alpinističke škole, makaranin Mate Klarić i u par minuta pada dogovor, idemo na Biokovo, predio Ercegova gradina iznad Velikog brda, ponavljanje prvenstvenog smjera “Prvi ples”, 210m gole krušljive stijene, bez nekih prezahtjevnih penjačkih detalja ali baš pravo divlje Biokovo. Mate je i autor smjera zajedno sa Robertom Zorom, prvenstveno su ga popeli u ožujku ove godine pa je došlo vrijeme i za ponavljanje i reviziju ocjene težine ako bude trebalo.

Par dana proučavanja vremenske prognoze, sve je kako treba, u popodnevnim satima subote prognoza kaže da će biti nevera nad Biokovom ali do tada ćemo mi već siti i veseli sa pivom u ruci na 1 mnv prepričavati svih 5 dužina smjera, pa nas to popodnevno pogoršanje nije previse zabrinjavalo. Nalazimo se u Makarskoj u 7 ujutro, brza jutarnja kava i krećemo u Veliko brdo prema ulasku u stijenu, standardno preslagivanje, provjera i kombiniranje opreme i krećemo u smjer. Prva dužina je moja, prvi klin u stijeni i svakim udarcem kla-

Više od tri sata trebalo je momcima iz HGSS-a da se u full opremi probiju do nas, teren ne dopušta ni brzinu kretanja ni jednostavnost diva u klin se tijelo podešava na “fine tunning” i osmjeh se širi preko kacige i oko ušiju. Napoookon!! Već nakon 20 prvih metara zaobilazim neke labave gromade i obavještavam Matu o njima.

Stvarno je krušljivo!

Brzo napredujemo, dužine penjemo izmjenjujući se u vodstvu bez većih problema, Mate vodi četvrtu dužinu i pred samim sidrištem na jednom zidu od 6,7 m usporava uspon. Vidim da se pomalo muči ali ga na kraju savladava i radi sidrište na stablu na 190-tom metru smjera. Meni preostaje popeti četvrtu dužinu, usput pokupiti međuosiguranja do sidrišta, nastaviti još 20-tak metara do izlaska iz smjera, dočekati Matu i na ručku Šumske vile (Antonije) smo po planu i program već oko 3 popodne.

Planirana piva za vrijeme nevere je zagarantirana.

Savršeni scenarij da se Biokovo i ja tog trenutka nismo posvađali. Sad nakon tri mjeseca više se ni ne spominjem tko je prvi počeo ni zašto smo počeli, možda su oni moji klinovi bolili ovu predivnu

str. 3

gromadu, ili moje arlaukanje u pokušajima pjevušenja parali uši njemu ali pokazao mi je tko je tamo gazda. Krećem u dužinu, Mate osigurava dolazim do zida na kojem se i Mate mučio, gledam lijevo, desno, ispipavam gromade oko sebe, naslanjem se rukom na jenu i slijedeći trenutak gledam planinu kako kreće prema meni, gubim oslonac sa obje noge i ruke, ostajem na užetu na vertikali, a ispod mene se gromada ruši prema moru. Nekoliko sekundi totalnog šoka, rukama i očima provjeravam da li sam na užetu i onda kreće suluda bol u stopalu, skidam penjačicu i sve mi je jasno na prvi pogled. Gromada je prošla preko stopala, stopalo je rastvoreno, počinje oticati nevjerovatnom brzinom, a bol je sve veća i veća. Vičem Mati da me spusti metar niže na neku policu širine 20 cm i da kreće sa pozivima HGSS-u čiji je i on član. Slijedećih pola sata sjećam se samo boli i krvi koja je natapala stijenu ispod stopala.

Tek kad je dupla doza Brufena počela djelovati, usporavam disanje i poči-

15. Helop

nebo se mrgodi, a odmah potom grmljavina i dobra stara ljetna nevera sa kišom koja boli. Sa radio stanice se sad već čuje kako će se spašavanje helikopterom otkazati zbog nevremena ako u nerednih par minuta ne pripreme mjesto podizanja i mene u mariner. Ekipa na stijeni uz još malo dodatnog napora osigurava sve potrebne uvjete, helikopter dolijeće, letač spašavatelj spaja mariner i sebe na helikoptersko uže i u roku nekoliko minuta odlijećemo prema splitskoj bolnici. Nisam Biokovu u toj brzini uspio reći ni oprosti, nije ni on meni da budem iskren ali znam da će biti uskoro prilike kad se opet budemo družili. Nisam mu uspio reći ni kako dobro i grandiozno izgleda iz zraka, nimalo surovo ni divlje. Već tamo kraj Baške vode izašli smo iz pljuska, plaže su bile puno kupača koji su nam mahali i fotografirali nas sa onih glupih labuda na napuhavanje. Uf, kako li sam ih samo prezirao tih par sekundi dok su mi bili u vidokrugu! Mate je tokom cijele akcije spašavanja sudjelovao i pomagao

Gledam lijevo, desno, ispipavam gromade oko sebe, naslanjem se rukom na jednu i slijedeći trenutak gledam planinu kako kreće prema meni, gubim oslonac sa obje noge i ruke, ostajem na užetu na vertikali, a ispod mene se gromada ruši prema moru

Alpinizam je i sport! Razlikuje se od ostalih sportskih grana po tome što odražava borbu čovjeka s prirodom i

str. 4

njenim silama , gdje nema gledaoca i ovacija kad se ispenje smjer ili vrh planine.

Osim tjelesnih priprema ima jos puno predradnji koji penjac, planinar ili alpinist treba napraviti: Izbor cilja, izbor partnera/ice za turu, izbor opreme, informacije o meteo uvjetima i promišljanje o subjektivnim i objektivnim opasnostima u planini, dolasku, odlasku, prijevoz, hrana, pice itd...

Kad se sve to zbroji, partneri procijene koliki je rizik, svedu ga na minimum i tek onda krenu prema cilju ili odgode, promjene smjer ili uopće ne idu nego popiju kavu i idu doma ako je lose vrime, nemaju volje ili su mamurni od noći prije.

Ovo je napisano da ljudi shvate cime se bavimo i koliko se pripremamo za bilo kakvu turu, smjer ili slično. Jer puno

ljudi misli da smo se ujutro probudili i rekli amo penjat pa šta bude..

Koliko vas se informira o svemu kad idete na put, na posao, kavu, dir motorom ili na plažu?

Nitko pa ni ja. Neces sidit doma pa gledati tri prognoze vremena stanje na cestama i horoskop za taj dan. Nažalost evo u ova tri dana je bilo puno prometnih nesreća, ozljedenih,i izgubljenih života glupo, nesretno svojom ili tuđom krivicom. Evo i jučerašnja tragedija kad je poginuo mladić od udara groma na plazi. Dali je moga pretpostaviti, pripremit se na to. Sigurno mu nitko nije reka nemoj ic to je opasno, glup si, sta ti to triba kao nama dvojici nakon nesrice.

Eto cuvajte se i pazite na sebe i druge.

Planina je uvijek prijatelj, mi smo ti koji njoj dolazimo u goste, nažalost nekad puni loše energije tražeći od nje da nam uvijek bude na usluzi i riješi naše brige i probleme koje donosimo iz civilazicije. I uvijek iz planine izlazimo psihički zdraviji i bolji, pa čak i onda kad usput posjetimo i koju bolnicu!

Triljski Romeo Grotulja A

svojim kolegama iz makarske stanice HGSS-a i među zadnjima izašao iz stijene.

A 23 dana u dvije bolnice i dvije operaciji nisu neka tema za prepričavanje.

Najbitnije je da ćemo Biokovo i ja imati jedno drugome prilike reći oprosti i to vrlo skoro.

I za kraj biti ću slobodan i citirati mog penjačkog partnera Matu koji je nekoliko dana nakon nezgode napisao nekoliko rečenica u pokušajima objašnjavanja stalnog pitanja “zašto to radimo?”: Alpinizam bi se mogao definirati kao kretanje čovjeka u stijeni, planini,gorjima pri čemu se ne koriste planinarski putevi za uspon na vrhove nego slobodne stijene u raznim smjerovima. Razlozi alpinizmu jesu otkrivanja ljepota i zanimljivosti planinarske prirode kao i jačanje fizičke snage, izdržljivosti i volje.

nk

a Duji

ć

njem registrirati događaje oko sebe.

Kopneni tim Makarskog HGSS-a već je u podnožju stijene, komuniciraju s Matom preko mobitela, ostatak kopnenog tima prilazi nam sa leđa (sa strane izlaza iz smjera) budući bi uspon 190 metara smjera sa svom opremom i marinerom za spašavanje trajao satima, a helikopter nas prvi put nadlijeće te locira moju poziciju na stijeni. Više od tri sata trebalo je momcima iz HGSS-a da se u full opremi probiju do nas, teren ne dopušta ni brzinu kretanja ni jednostavnost.

U trenutku kad su stigli i imobilizirali mi nogu, letački tim javlja na radio stanicu da podizanje ne mogu izvršiti na poziciji na kojoj se nalazim zbog opasnosti udara elise helikoptera u stijene već me kopneni tim mora spustiti 50-tak metara niže na jednu policu. I onda kreće “Vakula je reko”, sakupljaju se oblaci,

15. Helop

Prva priča Jedan devetogodišnji dječak male planinarske škole Sv. Mihovila, vozeći se s njim u kombiju reče ako ponovo dođu stara vremena ja želim biti knez Trpimir, a ja se prisjetih prošlog tjedna obilaska Trilja povodom blagdana Sv.Mihivula i priče profesorice o legendama tog kraja. Gardun (rimski logor) Nutjak tvrđava kaštel i o knezu Žarku Dražujeviću (1438.-1508.) koji je svakim dolaskom u tvrđavu hranio gavranove koji se gnjezdište na tom kruništu tvrđave. Dresirani pratili bi svaki njegov pothvat kruženjem i kričanjem upozoravali na prisustvo neznanca i povijest priča ovako: na poziv sinjanja u pomoć siječnja 1508.

Godine, zajašavsi svog riđana zatekao ga u Klisu projašavši Dugopoljem te se popeo na Mosor zazviždi i pričeka, no dočekaju ja janjičari, i još uvijek na njegov doazak 15.siječnja, dva gavrana s Mosora oblete Nutnjak i graktanjem pozdrave svog gospodara.

Ps Gavrani oprez, bliži nam se stota!

Druga priča Na blagdan Sv.Mihovila, zaštitnika grada Trilja (29.9.) postoje užance kad su momci nekoć darivali svoje odabranice grotuljom, a to je ogrlica

od oraha nanizanih na špagi (30-32 komada) i prihvaćanjem te ogrlice značilo je i prihvaćanje njegove ljubavi. Nekoć zvanim zamiranja. U muzeju grada Trilja postoji fotografija vjenčanja iz 1960.-te godine, okićeni svatovi i grotulje iz tog vremena.

Ps Zapažanja: pojedini momci na toj fotografiji imali su grotulju na svom ramenu? A neke cure i više grotulja oko vrata. Ispada da su obećane više puta.

dođe kući skida čizme s nogu). A on je jedan od sinova okićenih svatova sa fotografije iz muzeja. Ah, Romeo, ne znaš za grotulju? Možda se nađem u Trilju baš za blagdan sv. Mihovila pa da kupim grotulju kao suvenir.

Ps Jednom vraćajući se sa ture iz Vlašića, BiH, baš na taj blagdan na derneku jedan krčmar mi dao čerak (komad pečene svinjetine) koju je za doručak sljedećeg dana izija kolega Kolombo.

Treća priča Moja priča nastala je u đardinu Trilja, u ranim jutarnjim satima teturajući približava mi se nepoznati muškarac pitanjem poznaješ mog brata (planinar je, kaže on), poznaješ mene? Ne, prvi put te vidim. On se lagano ljulja, tko me to gura, kaže. Nebeske sile, odgovram a on teturajući nerazgovjetnim riječima mi se upucava Romeo, onako ulaštenih kaobojskih čizama i izblijeđenih jeans traperica (uskih) pripijene majice i fudbalerske frizure sa nježnom ogrlicom oko vrata (ala naš Čipe), te me vrati u ona davna vremena moje mladosti (1980.-te godine). I opet on pita: tko me to gura.

Doznajem za njegov život i ponudu vikend kuće, odrastao sin, život s majkom (koja mu u takvom stanju kad

Četvrta priča Mjesto Grab i njegove mlinice, Bugarinova Ćosića, Ursića i Samardžića, sedma genereacija Ivan i ostala braća (2 planinara PD Jelinak), a tu je i Ike Samardžić samouki (kipar, pisac i general). Čuj, slušaj, snimaj misice ljepotice, obraća se ženama, recitira stihove o majci, donosi dnevnike i fotografije iz prošlosti (pilot, krotitelj medvjeda i general i druge izmišljene radnje) ali bez mirovine je.

To su bili dani od 14.-16.9.2018. godine, bila je dramska predstava „Kakva svekrva, takva nevista“, i film Vlaji na Himalaji Stipe Božića i predavanje Ante Romca o Via Dinarici.

U Trilju sudjelovali: Sanja, Nera, Višnja, Petar, Mladena i Prse.

str. 5

15. Helop

od potajnog sna do ‘vrha smrti’

Ali j

mero vić

Matterhorn

aO

Kako svatko ima svoj san, tako sam i ja još kao šesnaestogodišnjak, mladi izviđač, sanjao jednog dana popeti na Triglav, najviši vrh bivše Juge. Onda kad sam trebao napredovati u svojoj mladosti, dogodi se taj nesretni rat i sve te snove baci u zaborav. Nakon trideset godina drugog života i brojnih životnih nedaća, ponovo se vraćam planini i ponovo imam snove, prvo Velebit, pa Bosna – Visočica, Treskavica, Čvrsnica, Maglić, Prenj, Volujak i tako redom, a onda poziv u Alpe i odlazak na Mont Blanc – popeli! Mislio sam da je to vrh mog uspona, dodirnuo sam nebo, prošao žilete, kuloar smrti i što sad... Onda smo dogodine Luka i ja otišli na Grossglockner, i u povratku, više od ushićenja i osjećaja sreće, rekli – idući je Matterhorn! Nisam puno znao o tom vrhu, i kad sam došao kući pogledao sam jedan video uspona na Matterhorn. Od početka me uhvatila jeza i nije prestala do kraja snimke, ali mislio sam pogledat će i Luka, pa od toga nema ništa. Kad se naša ekipa vratila s Elbrusa, Joka me nazvao i pitao da idemo na Matterhorn, da je on sada aklimatiziran i da bi išao, ali nakon par dana sve je ostalo na tome, iako sam ja rekao da bih išao i da je to i Lukin plan, pa da se dogovorimo.

Kako se Joka potajao tako sam i ja, pa sam nakon mjesec dana otišao na Himalaju i solo penjao svoje vrhove.

Nakon skoro godinu dana od toga došao je i taj poziv, Luka me nazvao i pitao „Legendo, idemo li?“. Bez oklijevanja i velikog razmišljanja rekao sam „Da, ti sve organiziraj i samo reci kada“. Bio je ozbiljan i odmah je rekao „Krajem sedmog ili početkom osmog“.

I došao je taj 27.07, dan dogovorenog polaska, prije toga smo se kondicijski svaki na svoj način spremali, a onda dva dana prije polaska i tehnički dio priprema u kanjonu Čikole. Luki sam puno vjerovao, član je naše stanice, novopečeni spašavatelj, a naši zajednički usponi i njegov stav ulijevali su mi puno povjerenja i vjere da ćemo zajedničkim snagama, voljom i našim humorom, često crnim, ipak uspjeti popeti Vrh smrti.

Matterhorn je posljednji osvojen vrh Alpa, visok 4478 m, a prvi su ga po-

Došao je i taj poziv, Luka me nazvao i pitao „Legendo, idemo li?“.

Bez oklijevanja i velikog razmišljanja rekao sam „Da, ti sve organiziraj i samo reci kada“. Bio je ozbiljan i odmah je rekao „Krajem sedmog ili početkom osmog“

Digli smo se na vrijeme u 4 sata jer smo čuli da vodiči sa svojim klijentima kreću u 4 i 20, a mi ćemo odmah za njima jer je na Matterhornu najteže naći pravi smjer. O tome sam čitao, čak i o njihovim smicalicama koje rade

Nakon Mont Blanca, Grossglocknera i moje Himalaje, došao je red i na ovaj put. Odlučni smo poći pa šta bude

Sutra je novi dan i dan našeg uspona – biti ili ne biti, spremamo se kao da će sve biti super.

Vjerujemo u najavljenu prognozu da će vrijeme biti dobro, malo špijuniramo druge zbog opreme jer smo došli natovareni kao magarci

str. 7

peli udružene tri različite planinarske ekipe - četiri Engleza, dvojica Švicaraca i jedan Francuz. 14.07.1865. u 13:45 izbili su na vrh, i Matterhorn je bio osvojen, ali prilikom povratka zbog poskliznuća sa strme stijene u provaliju je odletjelo četvorica planinara, a Edward Whymper i dvojica Švicaraca ostali su ukočeni od straha cijelu noć pod vedrim nebom. Osvojen je sto godina prije mog rođenja, jedan od najopasnijih i najsmrtonosnijih vrhova svijeta koji je po dostupnim informacijama do sada uzeo preko 600 života alpinista željnih da popnu njegov vrh. Zato ga još zovu i Vrh smrti, potajna želja svakog planinara. I sama pomisao uspona na ovakav vrh izaziva jezu i strahopoštovanje, a tek kada dođeš ispod njega i visoko uzdigneš pogled prema gore, pa još gore, a onda napneš vratne žile jer glava ode u neprirodan položaj da pogledom dosegneš sam vrh.

Tek onda shvatiš da je odluka koju si donio da ga kreneš penjati u stvari i najveća odluka tvoga života. Vrh oblika piramide i izgleda obeliska, špicast i visok kao sam vrag, dominira izgledom i vlada tim prostorom Alpa. Još od srednjeg vijeka kad su ljudi našli puteve ispod njega preko prijevoja od 3200 m, sam vrh su ostavili na miru i nisu ga ni pokušavali penjati. Postoji legenda da gore visoko na njegovom vrhu živi sam Vrag koji, kad se naljuti, baca led, sniježne lavine i stijene veličine kuća u svoje podnožje preko strmih padina dubokih i preko 1000 m. Najveći faktor smrtnosti je vrijeme, ono se može jako brzo promijeniti, i od savršenog sunčanog jutra dan pretvoriti u opasno nevrijeme. Brzo ga pokriju crni oblaci obično popraćeni olujnim vjetrom i zastrašujućom grmljavinom, munjama i onda ledenom kišom i sniježnim oborinama.

Druga opasnost su česti odroni kamenja, stijena većih i od kuće koje niz strmu liticu dugu preko 1200 metara pometu sve ispred sebe.

Nakon Mont Blanca, Grossglocknera i moje Himalaje, došao je red i na ovaj put. Odlučni smo poći pa šta bude, i svjesni opasnosti koju nosi krenuli smo ranom zorom iz Šibenika preko Stankovaca, Rijeke, Venecije, Milana do Zermatta, malog ali tako lijepog švicarskog mjesta u podnožju Matterhorna. Put osobnim automobilom trajao je 12 sati, 1015 km. U sam gradić se ne može ući autom, pa smo kamp za spavanje pronašli u Täschu, 4-5 km prije, a u sam Zermatt dolazi se vlakom koji vozi svakih 20 minuta. Cijene su visoke za sve – prava Švica, a najskuplja je ona životna koju shvatiš već u Zermattu kada prvi put vidiš stijenu Matterhorna. Strašno!!!

Kako naši nogometaši i drugi sportaši imaju svoje čare bare, tako sam i ja dan prije polaska zaronio dva – tri metra i morske glave izašao na vrh Matterhorna

15. Helop 15. Helop

Ipak spavamo dobro. Sutradan ostavljamo auto na parkingu kod našeg čovjeka iz Slavonije i idemo do doma Hörnlihütte na 3260 m, pa zato i ne brinemo toliko za uspon. Nakon vlakića na kraju Zermatta sjedamo na žičaru i vozimo se do zadnje stanice.

Iako je kraj srpnja, ljudi nose skije i idu na padine Monte Rossa uživati, a mi sa svojim teškim natrpanim ruksacima dva sata uspona do doma. Vrijeme koje je najveći uzrok nesreća na ovoj planini je loše, vrh je obučen u crni oblak, oko njega grmi i sijeva, pada ledena kiša i snježić. Pomislim dobro je, možda ovako i ostane pa sutra i ne idemo gore, a onda onaj drugi poriv u meni moli Boga da ovo prođe i da osvane vedar dan. Stižemo na dom na 3260 m, taman počinje nevrijeme, ali sad smo na sigurnom, ulazimo i smještamo se u dom, i sve to gledamo kroz prozor predivnog i udobnog doma.

Sutra je novi dan i dan našeg uspona – biti ili ne biti, spremamo se kao da će sve biti super. Vjerujemo u najavljenu prognozu da će vrijeme biti dobro, malo špijuniramo druge zbog opreme jer smo došli natovareni kao magarci. Brzo snimamo situaciju i ostavljamo dio opreme a i drugih stvari (hrane koju nećemo nositi) i spremamo svoje rance za uspon. Iako je padala kiša, za večeru su nas istjerali vani iz doma jer smo izvadili svoju

Gazimo prve krplje snijega, onda strmina skroz bijela, izvlačimo dereze i osokoljeni ljepotom bjelila i svježinom penjemo bolje nego po stijeni.

Strmo je za popizditi ali više se i ne osvrćemo na to, da nas je htio ubiti već je imao puno prilika

hranu iz ruksaka, svi ostali su udobno sjedili u restoranu a Luka i ja ispod nadstrešnice čvakali pancetu, pršut i sir. Na spavanje odlazimo dosta rano, nije se ni smrklo, ali pošto košta 100 franaka treba to maksimalno iskoristiti a treba i rano ustati. Iako je to najskuplje spavanje mog života nije se baš puno spavalo, što zbog brige i nervoze, što zbog Amera koji je hrkao i stalno se dizao, bilo mi je došlo da ga izbacim kroz prozor, a onda je oko tri izašao iz sobe i nestao.

str. 10

Digli smo se na vrijeme u 4 sata jer smo čuli da vodiči sa svojim klijentima kreću u 4 i 20, a mi ćemo odmah za njima jer je na Matterhornu najteže naći pravi smjer. O tome sam čitao, čak i o njihovim smicalicama koje rade. I pored našeg brzog spremanja i izlaska iz doma, oni su svojim tajnim dogovorom već odmakli visoko u stijeni. Već su tikice bile dosta visoko i bili smo prepušteni sami sebi. Vjerujući u sebe da mi to možemo, pravimo navez i krećemo, ali nakon prvog zida od 10ak metara i pola sata provlačenja kroz izlomljene stijene shvaćamo da smo se pogubili. Nema tragova hodanja a ni osiguranja, kamenje je nesigurno, lutamo lijevo desno, opasno priječajući tražimo smjer. Uspinjemo se gore pa dolje, trošimo se, već smo kao trebali doći do skloništa, a mi lutamo po strmini Matterhorna ne znajući ni gdje je to sklonište.

Konačno sviće dan i već je lakše, vrijeme je dobro, mi vidno umorni ali svjesni svoga gubljenja, mirni tražimo pravi put, znamo da samo jedan pogrešan korak ili nepromišljen potez znači smrt. Pazimo jedan na drugog i osiguravamo se gdje god je to moguće, a o vrhu više i ne razmišljamo, važno je preživjeti. Nakon niza silazaka i penjanja ponovo ulazimo u smjer, sat više ni ne gledamo, ugledali smo sklonište koje je još dosta visoko iznad nas i ne puštamo ga iz vida. Još

str. 11

15. Helop

dva sata pravog penjanja i borbe sa stijenama Matterhorna, i stižemo do skloništa, popeli smo na 4000 metara.

Već vidno umorni i satrani od napora bacamo ruksake i pušemo ko sipe, svatko na svoju stranu. Razmišljam da mi je dosta, čak osjećam da i ne mogu više, nije me strah ali sam se potrošio, a tek sada dolazi najteži dio. Skidam sve sa sebe do mudanata, odbacujem tajice, majicu, drugu majicu, i već se bolje osjećam. Luka vadi jesti i ono razmišljanje da razgovaramo o odustajanju otpada iz moje glave i pričamo o odmoru i kako nam je lijepo, popeli smo više od pola a tek je devet sati. Imamo vremena i idemo na vrh pa neka traje koliko hoće.

Nakon marende, pića, osvježenja i odmora od petnaestak minuta kreće-

mo dalje. Sva ona gubljenja i trošenja ostavili smo tu u tom skloništu i novi Luka i Ale kreću u najteži dio stijene Matterhorna, odlučni da ga popenjemo i osjetimo to zadovoljstvo. I sam izlazak iz skloništa je prava atrakcija, balkonić četrdesetak centimetara širine visi nad provalijom dubokom i 1000 metara. Nalazimo smjer, ali taj je dio najteži, vertikalno penjanje kao uz zid, pomisliš da nema načina ići gore, a onda nađeš neki zupčić za zakačiti se nogom više na trenje i rukama se navučeš gore, naravno ako ne uspiješ letiš dolje tih 1000 metara i odvučeš kolegu za sobom. Luki sam najviše vjerovao od svih nas u klubu, zato sam se i odlučio ići baš s njim.

Dogovorili smo se da on vodi uspon, mlađi je i jači od mene, ali i tehnički

str. 12

15. Helop

sposobniji, iako mlad ali jako strpljiv i studiozan u onome što radi. Prošli smo neke veće uspone zajedno i poznajemo se jako dobro, tako da dosta situacija savladavamo bez riječi.

Uspon postaje još strmiji ali sad smo stalno u dobrom smjeru. Dolazimo do fiksnih užadi i osiguravajući jedan drugoga navlačimo se metar po metar u strmu stijenu. Malo poslije na mjestu stradavanja prvih penjača srećemo i prvi navez koji se vraća s vrha, klijent blijed ko krpa a vodič prevrće očima, valjda mu je pun kufer ali mora ga svesti dolje da dobije lovu.

Malo ispod snijega srećemo još dvojicu, vodič Slovak, a klijent Nijemac, malo smo i popričali, još u domu jedino taj vodič mi se kao čovjek činio OK, a tako je i bilo. Malo nas je

upozorio na vrijeme, poželio sreću i nestao iza stijene, a mi umornim korakom nastavljamo dalje.

Gazimo prve krplje snijega, onda strmina skroz bijela, izvlačimo dereze i osokoljeni ljepotom bjelila i svježinom penjemo bolje nego po stijeni.

Strmo je za popizditi ali više se i ne osvrćemo na to, da nas je htio ubiti već je imao puno prilika. Puštam Luki užeta pa skoro i 50 metara, daleko su bilo kakva uporišta jedno od drugoga za osiguranje pa koristimo cijelo uže. Vodiči inače nose 40 metara jer poznaju svaki klin i spit, a mi 60 jer ih većinu tražimo. Luka je popeo, vidim gore daleko kod njega je još netko, daleko smo pa se i ne čujemo, nešto radi a ja čekam. Onda nakon malo vremena viče „Može“, već se tresem od hladnoće, ušao sam na snijeg u majici kratkih rukava a zbog strmine nemam priliku skinuti ruksak i izvući jaketu. Trpim i navlačeći se cepinom gazim prema vrhu, sad vidim da je onaj pored Luke kip sv. Bernarda. Iza-

Luka mi je vjerovao, čak ni cepin nije držao u ruci, ali iskreno na ovakvoj strmini nema cepina koji bi te zadržao i zaustavio. Hodali smo na vjeru u sebe i nakon malog silaska došli petnaestak metara ispod križa. Tu više nije tako opasno, Luka stoji skoro na ravnome a ja penjem. Kopčam se u križ, a onda nekoliko trenutaka nisam u stanju ništa činiti. Moje tijelo preplavljuju emocije, kao da sam oduzet, oči plivaju, a obraze vlaže suze, čovječe – plačem... Vičem Luki „Popeli smo!“. Poslije na snimci vidio sam da sam rekao i „Treba imati muda za ovo“, i stvarno treba. Onda i Luka dolazi do mene, kopča se u križ i zagrljaj prijatelja, ali onaj istinski, a onda pražnjenje, veselimo se, urlamo od sreće. Pogled s vrha, neopisiv! Vide se cijele Alpe, ali više od tog pogleda u meni vlada taj osjećaj da smo uspjeli prevladati sve te prepreke i napore i pokazati sebi da još mogu. A onda obećanje mom prijatelju Luki: „Kada ostariš vodit ću te na Everest da vidiš kako je penjati

smo mi samo gledali svoga posla a njega ignorirali.

U pet sati stižemo ponovo na sklonište, meni je cijelo vrijeme zvrkao mobitel u ruksaku, znam da Bele brine. Već smo se po planu trebali javiti iz doma, a o nama ni traga. Palim mobitel po peti puta, pa se opet ugasi, kao za inat. Ipak uspijevamo poslati po poruku, neka su oni bar na miru, a nama kako bude, doduše sad je ostao lakši dio. Uvijek je teže onome tko je kod kuće i misli o svim tim scenarijima, nego nama verati se po ovim vrletima. Poučeni jutarnjim iskustvom gubljenja, pomno biramo smjerove, prisjećajući se detalja prolaska od jutros. U suton dana, točno u 21:00, silazimo sa stijene i gazimo na čvrsto tlo staze poviše doma, sad si čestitamo i tek sada znamo da smo popeli veliki Matterhorn i dodirnuli „Vrh smrti“. Ali još nismo gotovi, iako je uspon trajao 16 ipo sati, još imamo 5 sati spusta do Zermata. Svoje spavanje u domu smo potrošili, sad

Obećanje mom prijatelju Luki: „Kada ostariš vodit ću te na Everest da vidiš kako je starom čoviku“

Hodali smo na vjeru u sebe i nakon malog silaska došli petnaestak metara ispod križa. Tu više nije tako opasno, Luka stoji skoro na ravnome a ja penjem.

Kopčam se u križ, a onda nekoliko trenutaka nisam u stanju ništa činiti

Luka dolazi do mene, kopča se u križ i zagrljaj prijatelja, ali onaj istinski, a onda pražnjenje, veselimo se, urlamo od sreće

šavši na vršni dio sjedam, vadim jaketu i više ne drhćem. Gledam lijevo, desno, pa Luku, ne vjerujući sam sebi da moramo taj greben proći.

Pošto je Luka otpatio veći dio uspona vodeći prvi, a ja ipak imam veće iskustvo na snijegu, dogovorili smo se da ja vodim greben. Lagano i oprezno, korak po korak, dosta umorni i istrošeni, stazicom kao manekenke, nogu ispred noge, prolazimo dijelove grebena. Već smo popeli najviši vrh, prošli metar ispod njega, ali pedesetak metara dalje je križ, vidimo ga i moramo doći do njega. Onda mali trenutak nepažnje, umor, spotakao sam se, zakačio derezom za nogavicu i za dlaku ostao na nogama. Ne sjećam se što sam Luki rekao, ali išli smo dalje.

starom čoviku“. Ali ne predajemo se dugo euforiji, već je puno sati a tek smo na pola puta. Čak je spust opasniji od uspona, pa nakon nekoliko fotki i dogovora krećemo u misiju „Povratak“.

Spuštamo se prolazeći jedan drugoga kao lančanik, osiguravajući se međusobno gdje god je to moguće.

U dnu sniježnog dijela nadlijeće nas helikopter, pa opet nakon pola sata.

Vidno smo u stijeni ostali zadnji, ali smo znali što radimo. Strpljivo i polako, gdje god je bilo prilike, spuštali smo se apsajlom, to je najbrže i najsigurnije. A i helikopteru je nakon nekog vremena dosadilo letati poviše nas, pa nas je ostavio na miru, valjda je skužio da nam ne treba pomoć jer

se brzo treba spakirati pa one dvi ure do žičare i cijelu žičaru ispješačiti do auta. Nakon malog odmora i razgovora sa svojima kući, shvaćamo da je ideja da se dalje spuštamo suluda, i da dođemo do auta nećemo ga moći uzeti iz garaže jer će biti 2-3 sata po ponoći. Ostajemo još jednu noć u domu i spavamo kao ubijeni.

Sad kad je sve prošlo, razmišljam vrijedi li sve to toliko rizika za popeti samo jedan vrh, koji je najljepši samo kad ga gledaš odozdo. Ne dobijaš za to nikakvu nagradu ni medalju, ali odgovor je ipak „DA“. Ono unutarnje zadovoljstvo i takve emocije ne možeš doživjeti nigdje, sve što činiš u životu je rizik, a bolje da te ubije jedan Matterhorn nego neki rak.

str. 13

15. Helop

15. Helop

Bariši eo

ć

T

12. EuroSpeleo Forum - Ebensee, Austria 23.-26.08.2018.

Između tih predavanja, nekako po defoltu su prezentacije speleoloških istraživanja u egzotičnim zemljama poput Papue, Kambođe, Indonezije i Vijetnama pod pokroviteljstvom FSU. Neuništivi Boltek će biti pozvan i otići u turistički obilazak nekih ledenih speleoloških objekata na brdima oko nas Na godišnjem skupu hrvatskih speleologa u Dubrovniku održan je sastanak predstavnika Hrvatskog speleološkog saveza (HSS) i Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza (KS HPS). Na sastanku je dogovoreno da će hrvatsku speleologiju u budućnosti u Međunarodnoj speleološkoj uniji (UIS) i Evropskoj speleološkoj federaciji (FSE) zajednički predstavljati po jedan delegat iz HSS i zamjenik delegata iz KS HPS. Već ranije je na sastanku KS HPS dogovoreno i izglasano da će komisiju u UIS-u predstavljati njezina pročelnica Aida Barišić, a da će službeni predstavnik komisije u FSU biti Teo Barišić.

Kako to ne bi bilo samo slovo na papiru, a Austrija i nije nešto strašno daleko odredište odlučili smo ne samo uključiti se u rad Generalne skupštine već dati i doprinos u vidu prezentacije speleološkog istraživanja Jamskog sustava Kita Gaćešina – Draženova puhaljka. Boltek (Vlado Božić) iz SO PD Željezničar prijavio je prezentaciju kratke povijesti speleologije u Hrvatskoj i predavanje o kulturi i umjetnosti u speleologiji u Hrvatskoj. Matea Talaja, takožer iz SOŽ-a i Valeria Butorac su predstavile predavanje „Intrinzično vrednovanje krškog podzemlja– primjer iz Hrvatske“. Aida se pobrinula za zakup i najam štanda sa materijalima KS HPS – posterima, plakatima velikih speleoloških objekata. Darko Bakšić, SO PDSV, Pročelnik Komisije za speleospašavanje HGSS-a je pak dobio

poziv da bude moderator u dva bloka prezentacija pod naslovom „Istraživanja i ekspedicije“ i predavanje „Novi pristup obuci voditelja speleospašavateljskog tima“ (suautori Marin Glušević, Danijel Frleta, Dinko Novosel) što će uz dijelove predavanja o velikim akcijama speleospašavanja iz Jamskog sustava KGDP biti lijepa prezentacija rada KS HGSS. Nenad Buzjak (HSS) – delegat za Hrvatsku na generalnoj skupštini će održati predavanje „Geoturistički potencijal speleoloških objekata – primjer špilje Veternice“, pa je uz prijavljeni poster N.Kuharić & sur. : “1. Biospeleološka ekspedicija – Biokovo 2017“ već bila sasvim pristojna prisutnost hrvatske speleologije.

Na put smo krenuli kombijem HGSS – Stanice Šibenik i u Zagrebu pokupili dio zagrebačke ekipe. Već su nam ranije rekli da se Ebensee nalazi u najpitoresknijem dijelu Austrije, u labirintu alpskih vrhova i brojnih jezera u okolici po mnogima najljepšeg austrijskog grada Salzburga. Čim smo se skinuli s autoputa između Graza i Linza cesta nas je odvela kroz klanac uz dvije tisuće metara gole stijene Grimminga preko skijališnih centara Tauplitza, Bad Miterrndorfa i Bad Aussee-a. Nismo mogli ne primjetiti kako svuda oko ceste po pašnjacima slobodno pasu stotine krava bez električnih i zaštitnih ograda uz cestu. Upućeni kažu da se u Austriji uopće ne kose livade a krave ih savršeno održavaju. Iako cesta vijuga kroz sela i gra-

str. 14

dove ograničenje brzine je stalno na 80 m/h, rijetko negdje kroz veće naselje dvije – tri stotine metara kroz strogi centar mora se voziti 50. Odmah se čovjek sjeti naše magistrale odvojene od ostalog prometa sa tim blesavim ograničenjem na 50 i još gore onih sela po zaleđu gdje se prvo pojavi ploča naseljenog mjesta, pa kilometrima kroz šmrike, raslinje, pa poneka kuća, onda opet kilometri šmrika, pa ploča da nismo u naselju. Uskoro smo nakon prijevoja Potschenhohe ugledali prvo veliko alpsko jezero Halsttater See s gradom Halsttatom na rijeci Traum uz koju će nas put preko Bad Ischla dovesti jezera Traum See na kojem se nalazi naša odrednica. Dalje prema zapadu je viši dio Austrije – Tirol, a mi se od Dachsteina i poznatog glečera kod Shladminga odmičemo prema sjeveru i središtu Gornje Austrije sa nešto nižim vrhovima 1.500-2.500, ali 20-tak velikih jezera na nadmorskim visinama od 400 500m i brojnih riječnih klanaca koji ih povezuju čine vidike potpuno nestvarnima. Prije noći stižemo u Ebensee – gradić sa 7,5 tisuća stanovnika i brzo se orijentiramo, što zapravo i nije jako teško jer su visoke planine sa vidljivim postajama žičara na sve strane oko mjesta. Za spavwanje ćemo radi loše prognoze umjesto kampa izabrati mjesnu školu u kojoj bacamo karimat i vreću (9 eura po danu). Dok se krećemo po ulicama nas, potpune strance, redovito pozdravljaju djeca i ljudi – nešto čega

se sjećamo još iz djetinjstva. Okolo vidimo ostavljene skupe bicikle pa zaključujemo da nema puno straha od krađe stvari. Povremeno oko nas na biciklima prolaze stanovnici svih uzrasta, uredno sa kacigama na glavama. Kad kreneš pješice preko ceste vozači usporavaju desecima metara i propuštaju nas da prođemo – sad i ono ograničenje na 80km/h postaje sve jasnije. Prvu kavu popili smo u samom centru u restorančiću nekih azijskih imigranata. Boltek, koji je godinama radio Gredelju s nevjericom broji sekunde od spuštanja rampe, prolaska vlaka i ponovnog dizanja rampe. Sve traje dvadesetak sekundi i promet ide normalno dalje. Dok smo popili kavu prošlo je desetak vlakova. Speleobar će se otvoriti tek sutra pa do večeri glad utažujemo u najbližoj kebabnici sa spoznajom da natpis Bosna na znači da su vlasnici iz BiH nego se radi o tradicionalnoj austrijskoj kobasici.

Ujutro stižu Lovel, Dino, Dolores i Šuica i sobom nose svježe nacrte iz Muda pa ćemo ih ubaciti u 3D model Kite za prezentaciju. Oni će rastegnuti štand sa speleomaterijalima HSS-a, a onda se svi razilazimo po prezentacijskim dvoranama.

Ubrzo shvaćamo da se nalazimo u centru austrijske speleologije. Upravo su planine oko nas te koje su pogodne za nastanak i na predavanjima se austrijski precizno, prezentiraju dugogodišnja speleološka istraživanja desecima i stotinama kilometara dugačkih i dubokih susta-

va u okolini. Devet ih je duljih od 40 kilometara. Među njima je i Schoenberg Hohlensystem, najdulja špilja Evropske unije (146,702 km, dubine 1061m), 15. po duljini u svijetu. Na jednoj zanimljivoj prezentaciji mladi austrijski speleolog iznosi kako je krenuo rekogniscirati po padini planine pokraj koje smo došli jučer i nakon što je pronašao veliki ulaz u sedam istraživanja je nacrtano 21km kanala. Baš pokraj jezera Halsttater See uz koje smo prošli spuštajući se prema Ebensee-u će britanski speleolozi par dana nakon našeg odlaska povezati poznatu Hirlatzhohle sa 1560 m višim ulazima na Dachstein-skom platou (WUG) u sustav duljine 122km. …ludilo Između tih predavanja, nekako po defoltu su prezentacije speleoloških istraživanja u egzotičnim zemljama poput Papue, Kambođe, Indonezije i Vijetnama pod pokroviteljstvom FSU. Neuništivi Boltek će biti pozvan i otići u turistički obilazak nekih ledenih speleoloških objekata na brdima oko nas. Baš razmišljam što je šteta što jedan od tri još uvijek živa osnivača UIS-a nikad neće moći tamo predstavljati hrvatsku speleologiju. Ono što je ovaj skup istaklo je organizacija 138 posjeta speleološkim objektima prije i za vrijeme skupa, što je rezultiralo velikim odazivom čak 680 speleologa iz cijeloga svijeta, čak i iz daleke Tasmanije. Naša Ana Mijić koja je jedan od koordinatora za zaštitu speleoloških objekata pri KS HPS će se pridružiti

str. 15

radu EuroSpeleo simpozija o zaštiti.

Na završnoj večeri, pred stotinama okupljenih speleologa, na velikoj svečanosti dodjele nagrada organizatorima skupa, najuspješnijim autorima izloženih umjetničkih djela, video radova, fotografija i učesnicima speleoolimpijade, Matea Talaja preuzela je drugu nagradu Europske komisija za zaštitu (djeluje pri FSE ) koja je uz oznaku „Euro Speleo Protection“ projekta dodijeljena našoj inicijativi „Čisto podzemlje“, uz 200m speleološkog užeta od sponzora skupa. Klupice i pivom prepuni stolovi u šatoru speleobara su navečer postali mjesto zbližavanja sa starim i novim evropskim speleoprijateljima. Jedno užasno kišno poslijepodne smo se uspjeli zaletjeti do Salzburga i uz jezera Attersee i Mondseesee. Ničim nagrđena klasična arhitektura ljetnikovaca i zgrada oko jezera, to neprekidno mijenjanje boja jezera pod alpskim vrhovima bude u nama želju da ovaj kraj posjetimo u nekoj drugoj planinarskoj ulozi – možda se smjestiti negdje u Salzburgu koji je sam za sebe neka posebna priča za neko drugo mjesto, pa onda danima traverzirati okolne planine i vrhove. Što se speleologije tiče čini nam se da i u Hrvatskoj imamo dovoljno uzbudljivih lokacija.

Toplo preporučujem svima, makar i običnu laganu vožnju i skretanje sa uobičajenih ruta ka Njemačkoj, a i samom sebi obećavam bar se još jednom vratiti u ovaj kraj.

15. Helop

15. Helop

Suma sumarum ove dobre i trčljive godine:

Treking i trail. na Ber že

ić ov

Dra

Ne baš obicno trcanje Za početak, malo teorije. Trail i treking su kombinacija planinskog i orijentacijskog trčanja, trail se trči po označenoj stazi, a na treku sudionici prije utrke dobijaju kartu terena s ucrtanim kontrolnim točkama koje trebaju proći. Osnovna razlika između cestovnog trčanja i trail-a/treking-a je šta na cesti triba trčati, a na trail utrkama možeš šta oćeš, trčati, hodati, plivati (ako zagusti, i nemaš drugog izlaza), jesti, piti, slikavati prirodu i društvo oko sebe, i nitko te neće ni osuditi, ni čudno gledati. Kad kreneš na trail, a pogotovo

na treking utrku, nemaš pojma ni kad ćeš, ni oćeš li je završiti. Zvuči zanimljivo? E, pa baš je! Kad se tome doda činjenica da se utrke održavaju na zanimljivim brdskim i otočnim lokacijama, da se na njima pojavljuju različiti ljudi (na utrkama nema starosnih, težinskih, rasnih, ni bilo kakvih drugih ograničenja), da vlada atmosfera pozitivne nabrijanosti i fair-playa, jasno je zašto je trail/trek najbrže rastući sport ili outdoor aktivnost, kako ga već oćete nazvati, u zadnje vrime u Lijepoj našoj, i zašto je tako lako postati ovisan o njemu, a svoj život planirati prema kalendarima utrka. Tako nešto se i meni dogodilo.

Prije otprilike dvi godine Tina K., Pipi i ja smo, idejne kakve jesmo, završile na jednoj trail utrci. Baš nam se svidilo, i megalomanski smo krenile s trčanjem i planiranjem slijedećih utrka. Naravno da je to naišlo na opće odobravanje i oduševljenje kolega iz kluba. Bilo je svakakvih komentara,

str. 16

- Puno novih, zanimljivih i neopterećenih ljudi - Koji kil na kukovima manje - 2. misto u ukupnom poretku žena DTL-a (nakon 8 utrka DTL-a na kojima sam sudjelovala, s istrčanih 230 km, 12300 m ukupnog uspona i 45 sati provedenih na stazama) - 16 novih friži i ožiljaka po nogama, žuljevi se ne broje, oni se recikliraju (nakon svake utrke sebi kažem da ću na slijedećoj više paziti, a ne padati i grebati se okolo ka neki mulac iz trećeg razreda osnovne škole) - Pozitivniji i zdraviji pogled na svakodnevnicu (jer malo šta ti više može biti teško nakon šta si se 6 i po uri satrava ka divokoza po kamenju Kozjaka) - 2 zdrava i normalna nožna nokta, ostali: ili modri, ili u fazi pre- ili post- ispadanje (jedan dobronamjerni savjet od osobe koja je iste imala prilike izbliza viditi: „Dražo, ako se nađeš u situaciji koja podrazumijeva golotinju, mo’š sve skiniti sa sebe, ali čarape ne skidaj nikako!!!“) - Puno, puuno i najviše smijanja, dobre zabave i lipih uspomena Zato, trčite!

Treniralo se 2 -3 puta tjedno,istrčavalo 200-tinjak km mjesečno, radilo čučnjeve, plankove, upisalo u atletski klub, pazilo na carboloading i hidrataciju, vikendom odlazilo na poduža trčkaranja s dvonožnim i četveronožnim prijateljima sličnih interesa

str. 17

15. Helop

milja Istre), di sam trčala 42 km, i razočarano skužila da sam to prošla bez upale mišića i bez ijednog žulja, i da sam mogla ići bar na 70 km. Tome je tad otrča 110 km (tako ću i ja kad narastem). Nakon toga bile su Jesenice Treking, trka u tijeku koje smo Tome i

str. 4

T

12 uri sam skakutala po grebenu Mosora, od Klisa do Gata, da bi zaslužila titulu Mosorskog Sivonje. Uz pasju vrućinu, i ograničenu količinu vode koja nam je bila dostupna na okrepama, nikad ništa teže. Ni lipše

ja čak i do dućana po Schweppes uspili skočiti, i usprkos tome sam dobila medalju. Slijedija je strašni Mosor, staza od 38 km i 2500 m uspona, koju sam uspila prikrojiti na skoro 40 km i 2800 m uspona. Očito, podosta sam se gubila, i to uzbrdo. 12 uri sam skakutala po grebenu Mosora, od Klisa do Gata, da bi zaslužila titulu Mosorskog Sivonje. Uz pasju vrućinu, i ograničenu količinu vode koja nam je bila dostupna na okrepama, nikad ništa teže. Ni lipše. Bili su tu još Sinj, otočne utrke Lastovo i Korčula, te Tisno i Marjan na koje nisam uspila ići. Trčala sam i po Pirovcu, Zlarinu, Tribunju, u sklopu Zimske otočne lige. Zadnja utrka DTL-a je bija Satarluk, vrlo slikovito ime za istu takvu utrku i teren. Za kraj sezone odradila sam Dalmatia Ultra Trail, utrku od 53 km, od Makarske do Omiša, koja je ujedno bila i PH u trailu. Tu sam definitivno zaključila da su kilometri samo neki tamo brojevi i da se, ako ne misliš o njima i samo trčiš, malo pomalo svi na kraju istope i eto te na cilju...

Seminar o topografskom snimanju speleoloških objekata

e

o Bariši

ć

od sumnjičavih procjena naše, ne baš atletske građe („A kako vi mislite te getribe pokreniti?“ Mate P.), do upita planiramo li se upisati u kakvu školu trčanja da nas nauče hmmmm... pravilno disati (Z.Kolombo). Tako je nekako prošla ta godina, a ja imam zadatak o ovoj pisati, jer je ovo Helop od ove godine, tako je rekla Antonia V. Dakle, početkom godine već sam počela nalikovati na kakvog – takvog trekera. Treniralo se 2 -3 puta tjedno,istrčavalo 200-tinjak km mjesečno, radilo čučnjeve, plankove, upisalo u atletski klub, pazilo na carboloading i hidrataciju, vikendom odlazilo na poduža trčkaranja s dvonožnim (Tome L., Anita O., Tina K., Okitovci) i četveronožnim prijateljima sličnih interesa, i tako sam se dovela u formu da sam odlučila pokušati ići na sve najduže u kalendaru Dalmatinske Trail Lige (DTL). Pa ko živ, ko mrtav...

E, tu je bilo svega. Počelo je s Imberom (30 km s ukupnim usponom od 2000 m), ProminaTrek, onda smo skoknili do Istre ( pravi event, utrka 100

15. Helop

Od 1. do 3. dana prosinca 2017. u planinarskoj kući u Alatima u organizaciji KS HPS i HPK „Sveti Mihovil“ iz Šibenika održan je Seminar o topografskom snimanju speleoloških objekata. 10 instruktora i 32 polaznika iz čak 13 speleoloških udruga je tijekom seminara kroz predavanja, praktične vježbe i radionicu razjašnjavalo složenu problematiku izrade i obrade speleološkog nacrta.

Seminar je započeo okupljanjem sudionika u planinarskoj kući uz dobru atmosferu speleoloških tuluma da bi se u subotnje jutro sudionici seminara spustili stotinjak metara pod zemlju u

iskopane dvorane napuštenog rudnika Boksita Kalun kod Drniša. Nakon demonstracije tehnika klasičnog topografskog snimanja speleolozi su podijeljeni u 8 timova koji su crtali rudnički labirint. Po završetku su ekipe koje su rabile bezpapirno crtanje ostalima demonstrirale rad ovim suvremenim tehnikama. Nakon praktičnog dijela uslijedio je povratak u bazu na topli tanjur bravetine sa kupusom, nastavak predavanja do 22.30 a potom i novo druženje uz glasnu muziku do kasno u noć.

U nedjeljno jutro je nastavljeno s predavanjem o obradi nacrta i speleološkim simbolima, nakon čega su se sudionici ponovo podijelili po timovima u kojima su radili u objektu da bi krenula radionica sa unošenjem podataka u računalne programe za obradu podataka, printanje poligona, prenošenje poligona i izrada nacrta na paus papiru olovkom. Na kraju su polaznici mogli usporediti klasične i suvremene tehnike crtanja, a KS HPS je svima podijelila brošuru Razvoj speleološkog

str. 19

nacrta kao i nacrte jama Stare škole i Nevidne vode.

Iako na popisu sudionika razlikujemo instruktore i polaznike može se reći da nije bilo nikoga tko nije naučio nešto novo tako da su svi ponešto profitirali.

Uz 42 sudionika, seminar je organizacijom i logistikom poduprlo još 7 speleologa domaćina HPK Sveti Mihovil tako da je sa 49 speleologa ovo bio jedan od masovnijih speleoloških skupova ove, kao i seminara i sličnih skupova posljednjih godina.

Kako su mihovilovi speleolozi bili uključeni u organizaciju seminara 24.02.2018. je ponovljen praktični dio i rad kao i na radionici tijekom seminara. Praktični dio smo pokušali odraditi u napuštenom rudniku ugljena u Siveriću, pa smo čak pokušali manjim gumenjakom preći jezero na ulazu – napravili su ga snalažljivi mještani za akumulirati vodu za zalijevanje vrtova u okolini ulaza. Jezero se pokazalo predugačkim i nepraktičnim pa su vježbe prebačene u njemački potkop sa mosečke strane ulaza u Drniš.

Zenk

15. Helop

2. RODENDAN PODRUŽNICE ROGOZNICA

Omiška ferata

nuše niz Feratu.Pokušaj drugi.Penjanje i Ferata.Malo vremena bilo pa smo samo uspili prioritete.Ali kažu treća sreća,i da su najbolje stvari spontane pa tako i ovo.Dogovaram sa Mariom izlet na Karin,šaljem mu slike i njemu se misto činilo “Baš fino”kao da je iz Bosne hahaha.Najavljujem izlet.Ali zbog utakmice niko zainteresiran.Nekako nas se skupi 4.Promijeniše se planovi i put Omiša.Noćni uspon na feratu nakon utakmice..weee.Ispijamo te pive dok nam vjetar nosi pijesak u oči.

Bježimo i pripremamo se.23h počinjemo uspon dok nas prati ludilo i buka po gradu od utakmice.Pogled odozgo na to sve, još noću je vrh.A Omiške stijene sa odrazima su nas pratile cijelo vrijeme.Stižemo nakon dva sata laganog uspona.Pronalazimo ključ,kojeg su nam domaćini ostavili. Upalila se vatra,spremila se večera a lokacija za šator gdje ti srce poželi samo što je vjetar toliko jak da se nemaš gdje

str. 20

skloniti Pucaju šipke,nosi ih vjetar.. pokušavamo pocokati sa nekim kamenjem..ali bezuspješno.Jandrić ljut,a ja umirem od smijeha jer sam bila u pravu kad sam rekla da postavimo unutra šator u hodnik tvrđave.Nezadovoljan skupio se unutra skupa s njim i sredio toplije mjesto za leći.Čak je i vrata podbočio da ga vjetar opet ne iznenadi,profesionalna deformacija.Taman kad je pomislio da ga nema šta više izluđivati,dođoše moji alarmi na red i turisti koji su ulazili i izlazili kao da mi nismo tu.Kava,priprema za spust i po najvećem suncu nas satralo.Od penjanja taj dan ništa.Ali nekad je dobro i priležati u hammoku u ovom slučaju tuđem zafrkavati i izguravati kolegu iz njegovog vlastitog hammoka kako bi mogla gledati u stijenu i komentirati zgodne penjače Španjolce koji su penjali do nas.Tako da..ovaj izlet je bio chill.Ali penjači znaju guštati i na stini i ispod nje.

io Gve ar

rić

Padaju dogovori,pokušaj prvi.Idemo na Omišku Ferata,završimo na nekom otoku u Omišu sa bosim nogama u Rijeci i ruksacima u čamcu.Sa ekipom iz Peruna je uvijek nepredvidivo.Izolirani od sviju nas 5 Mihovilaca,dva Zadrana,i dva kolega iz Pd Perun Podstrana.

Druženje,ubijačina u hrani,smijanje i osluškivanje jakog šuma rijeke koji je ulijevao strah u kosti.U polusnu i kutku te šumice gdje nam je bio šator nepoznata beštija se sve više i više približavala.Ali ko se može bojati kad ima kolegicu u šatoru kraj sebe koja će “našaketati sve te divlje zvijeri,jer On nema snage”hahahahhq.Okrenu se čovjek i nastavi spavati.A ti Nurfida strahuj i “jedva čekaju” da svane.

Budimo se i krećemo put Ferate.Došli do prvog znaka i čovjeka i krenuli se penjati. Naravno krivo.Došli smo mi do tvrđave Fortica ali ne po ferati.Ugodni domaćini iz Pd Imber počastiše nas kavom i usmjerite put doli.A luđaci kre-

IZLET NA LENIK

M

a fid

ić ov

Nur

15. Helop

U petak smo se našli u vatrogasnom domu i pripremili sve šta je potrebno za proslavu našeg drugog rođendana. Stazu sm očistili, Julija ima turu u glavi, neće biti puno ljudi pa će to proći sve uredu. Musi bi tribalo pomoći čistiti ribu za juhu, ali to izbjegavam, kuragu on i juha. Kako se bliži subota, tako dobivamo sve više i više upita za spavanje. Hm, valjda neće biti previše ljudi.

U subotu ujutro dolazim po ure ranije na rivu i nevirujen šta vidim. Riva je krcata ljudima koji vade ruskake iz

auta, nose ih na leđima, idu se bureci, pije se rakija. Dolazin u Bužu i na kraju moram pomoći kuvati kave. Majketi koliko je ljudi došlo. Nakon kave Julija zviždi i vrime je za pokret. Broji Mate, brojim ja, i brojka nam se vrti oko 65 ljudi. 65 ljudi u prvi misec u Rogoznici na rivi. Domorodci se nisu mogli načuditi: „di će ovaj narod, ko ih je dovea, ovo su neki stranci, šta će ode kad se ne mogu kupati...“ Samo mi je prošlo kroz glavu, a valjda će sve proći dobro. Lagano idemo, zmija se vuče prema brdu, u koloni se pričaju i strani jezici, gledam i ne virujem. Prošli smo magistralu i lagano se uspinjemo prvo korz staru Napoleonovu cestu ( svašta je taj čovik gradija), pa asfaltom pa bilim putem do Sirkovine. Tu radimo pauzu, slikavanje i ulazimo u stare ulice, ograđene kamenom s jednu i drugu stranu. Počinje dionica koju smo vridno 4 vikenda čistili. Laganom

str. 21

šetnjom se penjemo na brdo Jarebinjak, potom do lokve Baljenice i nakon toga nam slijedi završni uspon na Lenik. Cilim putem nas jprati vizure Rogoznice iz različitih kuteva. Na vrhu slikavanje, marenda i ležarina.... nažalost nismo svi došli do vrha, bilo ih je i šta su odustali. Nakon pauze krećemo prema Sapinim Docima i dosadnim makadamom do lovačke kuće na Orljaku, pa opet dosadnim makadamom do sela Jarebinjak i tu počinje spust do Rogoznice. Malo pomalo nakupilo se tu 24 kilometra i 10ak sati šetanja.

Dolazimo na rivu odakle smo i krenili, pije se piva i lagano se kreće prema vatrgasnom domu. Tamo nas čeka obotnica na gulaš i Musina juha. Moran priznati da je bila odlična.

A nakon toga pisma, ples i zabava do jutra. Ko je bija zna kako nam je bilo, ko želi saznati neka dođe dogodine.

Jer ovaj izlet postaje tradicionalni.

15. Helop

15. Helop

Crnopac i izvor Zrmanje

Biokovo Bukovac 16. 9. 2018.

Nakon predobre sieste, dobro ugrijani šetamo nizbrdo. Usput od kolegice Mace dobivamo i poduku o jestivom bilju

Plan je bio ići na Klekovaču u BIH, što je trebalo biti posebna atrakcija, ali ... Dženi iz društva “13. runolista” iz Drvara (društva koje brine za dom na Klekovači), s kojom sam bila u dogovoru, javlja nam dok smo vozili prema Strmici da je ona i članovi njihovog društva u domu (di su nas trebali sačekati) i da je tamo užasno vrijeme i da bolje da ne dolazimo ... i tako ... stajemo na dogovor na kavi u Kninu te odlučujemo da upozorenje i volju planine treba poštovati, te ovaj put odustajemo od Klekovače i idemo na Crnopac da ipak provedemo dan u prirodi... od nas 21 koji smo ujutro krenuli, 3 je odustalo, a nas 18 idemo u đir iako je i ovdje iznimno hladno. Ma nije da prognoze nisu upozoravale na promjenu, ali je glavnina ciklone najavljena za ponedjeljak i utorak, pa smo se ipak nadali (posebno zbog najavljenog happeninga s penjačima na Klekovači i dogovora s članovima “13. runolista”) da će nas Klekovača još danas propustiti u đir.

Penjemo od prezida prema Tatekovoj po ledenom olujnom vjetru - totalno šokantan tvist klime nakon pola godine ljeta koje je trajalo doslovno do juče. Pa tako ... kad nas već ne mazi vrijeme, odlučujemo sami sebe malo razmaziti dobrom siestom u Tatekovoj kolibi. Uživamo uz tooplu vatru – koje savršeno opuštanje i guštanje dok vani sipi kišica i susnježica. Usput me, doduše, dobro izezala ekipa - ono kao bila je navlakuša s najavom Klekovače, a ono diš nego na Crnopac.

Nakon predobre sieste, dobro ugrijani šetamo nizbrdo. Usput od kolegice Mace dobivamo i poduku o jestivom bilju : mjehurica unutar mjehura ima sjemenku koja je jestiva i puna c vitamina.

Slijedeća siesta je pizza u Kralja Zvonimira u Gračacu - ma mi smo od nevremena ovaj izlet pretvorili u totalno hedonistički đir ... a usput smo sreli i naše Aidu,Tea i Juru koji su se taman vratili sa vježbe speleospašavanja.

Kako se razvedrilo i imamo vremena, idemo još i na izvor Zrmanje, di

se nastavljaju poduke o korisnom i o opasnom bilju, na kojima posebno zahvaljujem Maci : kurika je lijepa ali otrovna; kalina djeluje opako, a takva i je - upozorenje - ne dirati otrov; trnina je jestiva, cisti krv i od nje se može napraviti džem, ali je uputno prije pripreme zalediti - ugodno je oporog ukusa sličnog višnji ili borovnici. Šetamo još malo do podnožja amfiteatra u kom Zrmanja izvire, iako je vode bilo ispod brane, tamo gdje bi trebao biti izvor korito je potpuno suho - ma di je sva ta voda od onih pustih snijegova lani???

Na kraju dana zdjelica s malo trnine i čaša vode sa Zrmanje - neprocjenjivo ... hvala Dženi na ljubaznosti i upozorenju - hvala ekipi što smo se držali skupa i isfurali ovaj dan na, nadam se, opće zadovoljstvo - hvala Tomi i Ediju na pomoći i posebno hvala iskusnim i pouzdanim kolegicama vodičima Odesi i Maci na savjetima i podršci ekipa pravi ste - dugujem vam jedan hedonistički đir na Klekovaču prvom prilikom.

ca Ber ari

ić

M

ca Ber ari

ić

M

21. 10. 2018.

Nakon jutarnje kava u Zagvozdu i đira do vidikovca nad slapom Gubavica na Cetini, nas 8 cura krećemo iz Gornjih Brela. Uz stazu za Bukovac je i nekoliko poučnih staza i crkvica Gospe od zdravlja, koja je nažalost zapuštena i ruševna iznutra. Staza ide uz polja od kojih su neka čak i obrađena, a iza nas se odmah otvara pogled na Omišku Dinaru.

Za danas sam odabrala ovaj uspon jer je još iznimno vruće, a ova staza najvećim dijelom vodi kroz šumu.

str. 22

Nakon oko sat uspona dolazi se do crkve Sv. Nikole, na platou s divnim vidikom na stazu kojom smo došli.

Ne možemo odoliti a da se ne popnemo na mali greben kraj crkve sa zastavom i kipom. Sa grebena je savršen pogled na crkvicu i plato na kom se nalazi.

Nnakon još malo uspona od crkvice, izlazi se na kraću (po ovako vrućem danu sva sreća) dionicu preko sipara. Iako je na stazi nekoliko izvora i česmi, ni na jednom nema vode - na to sam (opet sva sreća) bila upozorena od domara pl. kuće Bukovac, kog sam dan prije zvala da vidim može li se dobiti ključ od kuće. Pri vrhu sipara na stazi je zapreka??? koju nema nego preskočiti - kasnije smo zaključili da je ona tu vjerovatno zbog konja koje smo vidili na Bukovcu.

Kad prođete sipar i još oko sat uspona kroz šumu, prema pl. kući Bukovac se zapravo morate vraćati malo unatrag sa staze koja dalje vodi prema

str. 23

Šćirovcu. Kuća je nažalost zaključana i nije za upotrebu zbog nekakvih problema s instalacijama, kako sam već upozorena od domara. Nadamo se da će problem brzo biti riješen jer je kuća prekrasna i na savršenoj lokaciji.

Ood kuće je još 10-tak min staze koja završava blizu vrtače,desno od koje se na divlje penje na Bukovac i susjednu Ovčiju polu, a kroz prosjek se vidi stijena Veliki Šibenik, a u dnu preko puta prosjeka mala visoravan Topol.

S Bukovca se, uz Vošac, pruža jedan od najljepših pogleda s Biokova : ispod se vide Brela, preko puta južni kraj Brača i Hvar, na jugu i jugoistoku Pelješac, na obali Makarska, masiv Biokova, a na sjeveru Omiška dinara i Mosor.

Iako bi ovdje najrađe ostali zablokani od lipote unedogled, krećemo doli jer nam je u planu još i kupanje - to su ti naši posebni gušti kad gojzom sletiš s planine pravo na more.

Bez daha pogledala sam dokumentarac “Vrhovima BalkanaTriglav” i odmah rekla idemo!

orić

Jelen

adnić

Triglav

M

aR

Napokon

15. Helop

Jedno zimsko subotnje jutro na TV-u gotovo bez daha pogledala sam dokumentarac “Vrhovima Balkana-Triglav”. Poslala sam Luci link na YouTube kanal i naravno da je ona odmah rekla “Idemo!”.

Tome je odmah pristao na naš poziv premda nisam uopće tad bila sigurna je li on svjestan što smo naumile, ali je bilo jasno da je odmah i njemu Triglav postao opsesija. Nekoliko drugih kolega/ica su odustali od plana da idu s nama zbog privatno-poslovnih obaveza. Kako se volimo “verati” po feratama htjeli smo ići sjevernom stranom iz doline Vrata pa moramo čekati da se otopi 3,5 m snijega na vrhu i sva snježišta među stijenama kako bi staza bila prohodna. Mislim da sam provela sate i sate čitajući članke i pregledavajući slike i video zapise o usponima. Vjerojatno nekom drugom ne bi toliko taj uspon bio toliko značajan, međutim, kako ja radim u turizmu, nisam nikada (u 5 godina mog planinarenja) imala dva dana slobodna za otići u planinu u sezoni a kamoli za otići na neki ozbiljni uspon u inozemstvo.

Sve su te najatraktivnije planine za mene bile uvijek nedostižne.

Negdje u pola naših dogovora moj muž zaključuje da hoće i on s nama. On je novopečeni planinar, formalno član PD Belveder iz Biograda. U planini je bio svega dvaput, jednom na laganoj ferati i par sportsko penjačkih izleta u kanjonu Čikole. Možda ne zvuči baš kao neka dobra priprema za Triglav ali očekivano se pokazalo da je to bilo dovoljno.

Kad se snijeg napokon otopio i Slovenci potvrdili da je staza prohodna, počeli smo i mi planirati vikende. Zbog loših prognoza Tome je prebacivao rezervaci-

je na domu Kredarica (2500mnv) iz tjedna u tjedan i već smo planirali da ćemo rezervirat sve vikende do kraja osmog mjeseca sa 6 različitih email adresa, kad nam se napokon taj vikend 7.7.-8.7. posrećilo s vremenskom prognozom.

Došli smo petak navečer kasno u mrkli mrak u Dolinu Vrata pred Aljažev dom. Ja sam bila u totalnoj euforiji, nisam mogla vjerovati da sad mi tu sjedimo na terasi Aljaževog doma ispod sjeverne stijene Triglava! Prošla su 22sata i svi su već bili u krevetu zbog kućnog reda ali mi onako euforični nismo bili spremni za spavanje pa smo šaputali na terasi s konobarom. Rekao nam je da ne idemo ni slučajno Tominškovom poti jer je dan prije neka strankinja zapela na nekom snježištu i dugo su je izvlačili helikopterom. Nismo baš bili sigurni u njegovu objektivnost i percepciju situacije koja se odvijala dan prije (a nije se ni poklapala sa nekim mojim izvorima o stanju snježišta na stazi) pa odlučujemo prespavati i ujutro donijeti pametniju odluku. Znala sam da je druga staza Pot čez Prag kompletno suha ali mi smo baš htjeli Tominškovom. Svakakvi ljudi dolaze u Triglavski nacionalni park; neiskusni, bez opreme ili ne upućeni u ozbiljnost terena a pogotovo težih sjevernih staza.

Vedro i sunčano jutro te kava na terasi

Aljaževog doma sa pogledom na Sjevernu Triglavsku stijenu, to je bilo neprocjenjivo lijepo. Teta iz kuhinje nam jer rekla da je Tominškova prohodna, a kako nam se ona činila objektivnija od mladog barmena, odlučujemo da idemo po planu. Krećemo opijeni pogledima na ogromne stijene oko doline Vrata. S jedne strane triglavska stijena a s druge strane Šklatica sa okolnim vrhovima. Staza vodi ljevo od potoka oštro uzbrdo kroz šumu i teško postaje disati a kamoli pričati.

Generalno nismo u nekoj kondiciji kojoj bi htjela ali toliko smo oduševljeni tim vidicima oko sebe da napor gotovo ne osjećam. Negdje u šumi srećemo Slovenca koji se vraća nazad jer navodno ne može preko snježišta.

Nema opremu i strah ga je s obzirom da je sam. Sad se već malo brinemo Luce i ja što nas gore čeka, na njegovim slikama ne mogu procijeniti stanje na terenu. Kaže nama da mi ipak probamo jer obzirom da imamo opremu već ćemo nekako uspjeti ali istovremeno upire prstom u grupu ljudi (sa psom) koji nas prestižu i tvrdi da oni neće sigurno (vratili su se oni kao i još nekoliko ljudi koje smo sreli kasnije). Mi cure smo skeptične malo, ali dečkima se ne vraća nazad drugom stazom. Pokazalo se kasnije kao dobra odluka jer zaostalo snježište se dalo prijeći sa zimskom opremom a i

str. 25

još jednostavnije provući ispod. Nakon izlaska iz guste šume u stijenski dio navlačimo opremu jer očekujemo dosta ferata u tom dijelu sve do spoja sa stazom Pot Čez Prag. Izmjenjuju se ferate i neosigurani izloženiji dijelovi staze (ne preporučljivo za planinare sa izraženim strahom od visine), ali mi uživamo u svakom koraku i bez problema ali uz povećan oprez lagano napredujemo uzbrdo (već sam napravila 100 fotografija). Nakon spoja sa stazom Pot čez Prag nagib postaje nešto blaži i ima dosta bljuzgavog snijega pa je oprez bitan da se ne prospeš na nos (naravno, ja jesam 5 minuta prije nego što sam predvidjela da će se isto i dogoditi). U tom dijelu staze već vidimo sedlo između Malog i Velikog Triglava uzduž kojega je neprekidna kolona ljudi. Špica ljetne sezona je već počela. Na Triglav se može doći iz puno smjerova i staza različitih po tehničkoj i kondicijskoj zahtjevnosti. Puno je turista u Triglavskom nacionalnom parku iz svih zemalja svijeta, najviše Čeha i Poljaka (bez japanki) a da ne govorim koliko je Slovencima značajan kao simbol domovine pa oni kad neznaju gdje bi sa sobom, popnu se na Triglav.

Jedva smo dočekali stići u Kredaricu i popiti osvježavajući Zlatorog. Smještaj u domu je dobar s obzirom da smo na 2500m i sva dostava za kapa-

15. Helop

citet od 300 kreveta se vrši helikopterom, ali gužva i buka nije ugođaj koji želim na toj visini pa jedva čekam da ujutro zgibamo van. Dečki čekaju da počne utakmica svjetskog nogometnog prvenstva, Hrvatska igra neku bitnu utakmicu pa se skupila ekipa domaćih planinara oko laptopa na šanku. Ja i Luce smo u krevetu prije mraka i utakmica nam je zadnja stvar na pameti. Prognoza se promijenila i očekuje se kiša oko podne drugi dan pa prethodni dogovor o nekoj opuštenoj marendi u domu i laganini usponu mijenjamo za buđenje u 4:45 i brzi uspon na vrh pa još brže nizbrdo uz marendu iz ruksaka (još su puni pancete, pršuta i pomidora). Uzbuđenje zbog uspona je veliko kao i buka po hodnicima do kasno u noć, pa mi san neće na oči. Nisu nam satovi ni trebali jer Tome je na nogama prije dogovora. Vani je mrak i puše jaki vjetar. Šapće mi Mario “Jesi ti sigurna da mi već sad idemo?” Par sekundi poslije toga svi smo na nogama i kreće priprema za hladni jutarnji uspon. Već je 20 ljudi krenulo prema vrhu prije 5 sati pa neki moj davni plan da ćemo mi biti prvi je otpao u startu.

Nije nam trebalo dugo već smo se zagrijali, sunce je izvirilo i obasjalo predivno jutro u Julijskim Alpama.

Tamo u daljini crni oblaci se približavaju ali čini se da imamo dovoljno vremena da se popnemo na vrh prije nego nam sakriju pogled. Završni uspon je atraktivan jer se cijelom duži-

Izmjenjuju se ferate i neosigurani izloženiji dijelovi staze (ne preporučljivo za planinare sa izraženim strahom od visine), ali mi uživamo u svakom koraku i bez problema ali uz povećan oprez lagano napredujemo uzbrdo nom penjemo po sajlama i klinovima.

Kamenje je jako izlizano od velikog broja ljudi koji su prošli, dosta nezgodno ako je mokro ili zaleđeno. Sad već ima dosta ljudi na malom Triglavu, neki brži neki sporiji a i krenula je prva ekipa odozgo pa stalno imamo propuštanja i mimoilaženja po stazi.

Jutro je predivno, pogledi otvoreni na sve strane i adrenalin je na vrhuncu dok se krećemo preko poznatog triglavskog sedla. Vjetar jako puše još uvijek pa na vrhu nakon početnog ushićenja i slikanja, brzinski pijemo rakijicu i bježimo nizbrdo u zavjetrinu. Veselo je uz slavni Aljažev stup (2864mnv) jer su mladi Slovenci donijeli harmoniku pa se pjevaju slovenske narodne pjesme. Nizbrdo idemo opušteno, vrijeme se čini još dobro

str. 26

15. Helop

i možda nam se posreći pa ne pokisnemo. Na križanju staza idemo lijevo na Pot Čez Prag. Ona se smatra lakša (ne kužimo baš zašto) i umjesto ferata ima dosta klinova i puno puno sipara pa moramo oprezno. Po putu sustižemo Slovački par kojeg smo upoznali dan prije na putu prema Kredarici.

Oni su preskočili uspon na vrh jer im se činilo prezahtjevno i sad su oboje, a pogotovo djevojka, prestrašeni i ukočeni jer se nisu nikad prije susreli sa siparom i tako zahtjevnim terenom. Šapćem ekipi da usporimo jer mi se čini da tako ukočeni od straha bi mogli upasti u ozbiljne probleme, pa će se sigurnije osjećati u grupi s nama. Ispod zadnje vertikale doživjeli smo pravu kišu kamenja, srećom nije nikog ništa pogodilo. Staza je dosta strma sa serpentinama, pa je oprez potreban jer svaki planinar može pri hodu zasuti kamenjem onoga ispod a još veći problem su divokoze koje skaču na sve strane i pokreću sitne odrone. Kaciga je ovdje bitnija od sve ostale opreme. Dok uživamo pokraj hladnog planinskog potoka koji teče duž Doline Vrata ostavljaju nas Slovaci zahvalni što smo im dozvolili da idu s nama (i sretni što su se uopće spustili). Sitna kišica nas prati 2-3 kilometara šetnjom uz potok natrag do Aljaževog doma. Umorni smo ali presretni zbog uspješnog uspona i silaska.

Upravo nakon što smo objedovali na terasi Aljaževog doma počeo je ve-

liki pljusak i jedva smo se dočepali auta da krenemo lagano voziti prema Bledu. Tu se već razvedrilo te nakon kratke stanke (kava i slavne krem-pite) nastavljamo na Bohinj gdje smo rezervirali smještaj u predivnom malom planinarskom domu “Koča pri Savici” (početna točka uspona za Triglavska jezera). Nakon krcate, bučne i zagušljive Kredarice ovaj dom je nešto najljepše na svijetu pa uživamo na mirnoj terasi prepričavajući iznova jedne te iste detalje sa uspona. Ujutro se opet rano budim radi lagane šetnje do predivnog malog slapa Savica (30ak minuta od doma).

Atraktivan slap potječe od vode koja

Krećemo opijeni pogledima na ogromne stijene oko doline Vrata. S jedne strane triglavska stijena a s druge strane Šklatica sa okolnim vrhovima

str. 27

se slijeva iz Triglavskog Črnog jezera te otječe u Bohinjsko jezero. Iz Bohinja dalje teče Sava, ulijeva se u Dunav pa tako te kapljice, u čijem šumu uživam dok se jutarnja magla diže iznad Bohinjskoj jezera, završe nakon nekih 60-70 dana daleko u Crnom moru. Nakon zajedničke kavice u našoj “koči” pakiramo se i krećemo prema vrućoj i sparnoj Dalmaciji dok mi se u glavi vrti sad novih 100 ideja za buduće izlete... Škrlatica, Majstrovka, Triglavska jezera... Pitam se hoće li mi jedan život biti dovoljno za sve moje planove. Ovo je bio predivan produženi vikend na savršenoj lokaciji i što je nabitnije, u odličnom društvu.

15. Helop

15. Helop

Povuci

e Petrič j o

ić ev

Hr v

potegni Ovo nije članak o nekoj velikoj i atraktivnoj jami kao Kita, Slovačka, Munižaba ili pak Mamet u visinama Velebita. Ovo je članak o jami 10 min od kuće s ulazom na 7 m nadmorske visine, nekoliko metara dubine i ukupne duljine oko osam metara.

Jedva da je i proglasimo jamom. Ali eto, ovaj vikend se ide u Kitu, a ja ne idem, pa da nekako nadomjestim, odoh s Jurom i Maricom u jamu na

Jadriju. Prije polaska nemamo pojma o čemu se radi. Imamo samo koordinate koje ne znamo ukucati u pametne telefone jer nismo dovoljno pametni za njih. Otprilike po sjećanju dok smo je tražili doma na karti, nalazimo lokaciju na terenu te razmišljamo hoćemo li uopće ulazit jer izgleda prilično plitko i usko. Naravno, dame imaju prednost, pa nagovaramo Maricu da uđe. Ona se nećka i kaže da je preusko i da ju je strah hoće li zapeti. Nas dvojica samouvjereno govorimo da nije strašno te da pokuša ući jer se nama ne da zavlačiti. Jure ohrabruje Maricu da uđe, ja joj pak govorim ako nije sigurna da odustane. I povuci potegni, Marica ipak odustaje. Dogovaramo se Jure i ja tko će ući i na kraju idemo oboje.

Međutim meni nedostaje radno odijelo za jamu. Uvjeren sam da sam ga

str. 28

ponio, a odjednom ga nema. Jure nosi na sebi plavo odijelo i tvrdi da nije vidio moje koje je isto plavo. Ja kopam po autu i ne mogu ga naći (u sebi sretan jer se mogu izvući da ipak ne ulazim u jamu). Jure kaže da će mi dati svoje, jer on ima dva odijela (da, i mene to podsjeća na scenu iz filma Glup i gluplji). Naravno da nisam shvatio da to zapravo jest moje odijelo, jer sam ga samo jednom prije nosio. Dobro, vratio on meni moje, obukao ja svoje i idem prvi u jamu.

Krenem unutra i mislim se ipak je dosta usko, ali prema dolje je uvijek lakše, pa sam nakon malo muke ipak ušao. Brzo sam nacrtao jamu i eto Jure dolje. Vidi da nije ništa veliko te mu se ne da provlačiti kroz još jedno neperspektivno suženje i tjera mene van. Krenuo ja izlazit kad ono jama kao da je uža nego što je bila prema

dolje. Grlić u Kiti i suženja u Slovačkoj mi nisu predstavljala veliki problem, dok me je suženje u jami od nekoliko metara pošteno namučilo.

Krenuo sam tako prema gore s jednom rukom unutra, a jednom vani i na početku je išlo dobro. Međutim, na najužem dijelu je sve zapelo. Ne mogu se pomaknuti, gledam što ću, kako ću… Govorim Marici da skine svoj bloker i stavi ga iznad mene na uže da se mogu uhvatiti na njega.

Borim se, pokušavam mic po mic, ali ne ide. Kratko odmaram, tražim način, govorim Juri da skine višak opreme s mene te pokušavam dalje.

Povuci potegni, iščupati se moram da mi se ne smiju poslije. I eto nakon nekoliko pokušaja, povuci potegni, iščupam se uz pomoć Marice i Jure. „Dobro je“, govorim sebi. A sad je red na Juri.

Krenem unutra i mislim se ipak je dosta usko, ali prema dolje je uvijek lakše, pa sam nakon malo muke ipak ušao

Jure koji me kritizirao šta nisam išao s obje ruke prema vani, krene na svoj način i paf - zapne i on. Nejasno mu je kako sam ja uspio tu proći. Psuje, skida kacigu, vraća kacigu, spušta se, namješta se i ne ide. Kasni na ispit, zapeo u rupici, uzima kladivo i tuče

str. 29

stijenu od muke u nadi da će je malo proširiti, pa kreće opet vani i ne ide.

Predlažem da napravim tehniku „sv.

Bernad“ da ga izvučem vani preko koloture. On prihvaća, a ja naravno ne znam napravit tu tehniku jer sam ju već zaboravio. No znam otprilike princip, pa napravim improviziranu verziju koja funkcionira. I opet povuci potegni, iščupati te ne mogu. Pozovem ja Maricu i povuci potegni, iščupati te ne mogu. Nema mace i miša da ih pozovem u pomoć te pružim jednu ruku Juri, a s drugom potežem bloker. Marica također povlači i povuci potegni, iščupamo mi našeg Juru.

S osmijehom na licu, spremamo stvari, smišljamo kako reći što se dogodilo da nam se manje smiju i krećemo doma sretni i zadovoljni s novim nacrtom jame od 8,5m.

15. Helop

15. Helop

Triatlon od 0 do 1831

I krenule su pripreme odmah u prvom mjesecu redovitog noćnog trčanja po kvartu. Po kiši i buri ali sa jasnim ciljem da se uspije. Trebalo je opet nabiti kondicije a to je posao koji treba dosta vremena

M

io Kozić

Dobro se sjećam ne tako davno kada bi dva pjevača pjevala skupa to se zvalo duet a danas je to feat sa točkom .

Ako se događa nekakav zabavni skup to se kaže event a ako će te nešto raditi svojim rukama onda hendlate, a ispričavamo se sa sori i tako u moru stranih riječi anglizama najviše htio ili ne moram i ja živjeti. Uvuče se to

Sve je počelo prije možda šest godina kada se u glavi rodila ideja da pokušam pješke spojiti nulu i vrh, najnižu i najvišu točku u Hrvatskoj

pod kožu pa ih koristimo a da i nismo svjesni a eto neke smo sigurno i sami stavili u upotrebu. Pentagon, šta je to .opet neka strana riječ...to vam je kad imate pentu pa vam je ukradu. To je bar jasno nema tu zbora i tako slje-

str. 30

dom logike eto nas i do triatlona ali ovdje se ipak nećemo šaliti . Stvar je vrijedna spomena....

Svima je dobro poznato da se uspjeh ne može dogoditi na brzinu.Za postignuće bilo čega vrijednog i velikog potreban je dugotrajan i uporan rad te mnogobrojna odricanja svake vrste . Početi od nule i doći do vrha ne može se preko noći. Zato smo mi išli preko dana,ne na brzinu i uspjeli ...

Ali nije sve išlo baš tako lako bilo je tu puno dugotrajnog i upornog rada iako smo išli po danu samo to nije dovoljno.

Sve je počelo prije možda šest godina kada se u glavi rodila ideja da pokušam pješke spojiti nulu i vrh ,najnižu i najvišu točku u hrvatskoj.

More mi je ispred kuće a vrh Dinare

osamnedesetak kilometara na sjever . I kenuo sam 2014. iz mora,sa plaže Banj pješke preko Meteriza Tromilje Konjevrata Žitnića I Drniša ,pa dalje za Siverić Tepljuh Uzdolje Kosovo i Vrbnik do Knina . Sve cestom i pokraj nje nogu pred nogu konkretnim tempom stigao sam za 12 sati . Malo odmora na pumpi i dalje do Topoljskog buka pa uz Krčić dalje ..Takav je bilo plan ali nije baš išlo tako . Hodao sam cijeli dan i prešao oko 60-ak kilometara a sada sljedi još dvadesetak i to po noći. Dvije trećine kraća dionica koja bi vremenski trajala isto kao prva po terenu na kojem nema nikoga oko mene.Uz to trebalo bi savladati i skoro 1600 metara nadmorske visine Naravno trebalo bi ostaviti nešto energije i za povratak u podnožje do Mirkovića. Sa po tri žulja na svakom stopalu hodao sam kao mačka sa jastučićima na šapama . Iako sa još 80 % snage u sebi a volje i više glava je nadvladala srce i rekla stop. Bilo mi je krivo zbog toga jer su ti žuljevi bili jedini razlog za odustajanje. Prebanalna situacija ali tako je . Sve i da imate super auto punog goriva na kojem sve

radi ako su gume izdušene ne možete voziti . Tj možete ali uz veliku štetu tako da sam odustao.

Nakon toga naravno da mi nije padalo na pamet pokušati bilo šta slično .Dosta mi je bilo hodanja u nedogled da bi na kraju ne-uspio . Ali kako to već biva prošlo je nekoliko dana i misli su ponovo krenile u tom pravcu . Zašto nebi probao još jednom .

I tako u razmišljanju prošla je ta godina ali i sljedeća. A onda je došla 2016. kada je u glavi već previše zujilo i trebalo je nešto uraditi po tom pitanju. Pokušati ponovo? Zašto ne. I krenule su pripreme odmah u prvom mjesecu redovitog noćnog trčanja po kvartu. Po kiši i buri ali sa jasnim ciljem da se ovaj put uspije . Trebalo je opet nabiti kondicije a to je posao koji treba dosta vremena . Ovaj put mi je cilj izbjeći žuljeve da ne doživim novo razočaranje . Mjeseci su prolazili prošla je i zima a i proljeće došli prvi dani ljeta ,kondicija se dobro skupila . I krenilo se opet. Ovaj put uz prave ( a ne obične) planinarske čarape koje sam mjenjao po potrebi svakih 20ak kilometara i izbjegavanja asfalta

str. 31

koliko god je moguće hodao sam uz rub po sitnoj škaljici i stigao u Knin sat vremena prije nego dvije godine ranije. . I opet je bilo lijepo i zanimljivo prohodati sve to . Svaki će vam putnik namjernik a tako i ja potvrditi da je pješačenje najbolji način da vidite i doživite svijet oko sebe. I uhvatila me krupa iznad Drniša na 35 celzijusa u zraku a asfat sigurno i više zacrnilo se nebo ,munje su parale tamne oblake a kuglice leda veselo su poskakivale po podu .Ali samo dva puta već treći dodir ih je topio, nestvaran prizor razigrane igre koja nestaje ispred očiju a to možeš vidjeti samo ako ideš pješke. I hodajući cestom kroz polja prema Kninu slušao sam dovikivanje i razgovore seljaka na njivama koji se ne vide a ne vide ni mene pa sam se uključivao u razgovor pa ih tako zbunjivao a ja se zabavljao . I za tako nešto treba ići pješke . Teško se sada sjetiti svakog detalja ali negdje u glavi svi su oni i dalje tu.

I tako nakon 11 sati hoda skoro bez ikakvog umora radosno i veselo sam stigao u Knin. Samo sa jednim žuljem pun volje i snage za dalje ipak mo-

15. Helop rao sam se nagraditi sa malo više od pola sata odmora i ledenom pivom .

Hodajući budan sanjao sam ledene frižidere orošenih staklenih vrata na pumpi a u njima pivicu koju. . Vrijeme je za odmor ,promjenu čarapa i piće.

Odmaram a dan se polako pretvara u noć vrijeme je za poći dalje ali...novi nepredviđeni problemi. Oblačim nove čarape i patike,ustajem bacam ruksak na leđa ali već prvi korak mi stvara bol u desnoj nozi . Ohladili se mišići i ne mogu se osloniti a da me ne boli . Nakon svega prođenoga bilo je za očekivati neke poteškoće ali ovo je nešto novo. Žuljevi su izostali ali sad je problem nešto drugo. Prisiljavam se krenuti dalje da ugrijem mišiće misleći da će bol proći pa krećem preko mosta prema centru. Ali bol ne prolazi o opet imajući u vidu gdje sam i šta je još ispred mene odustajem. Hodati tako cijelu noć sam po Dinari po terenu na kojem negdje nema ni signala za mobitel da ne bi doveo sebe u potecijalnu opasnost glava opet pobjeđuje srce i kaže stop.

Dok još imam signala zovem Anku za taxi uslugu i idem kući.

Nije lako dva puta pasti ali sve je to za ljude. Kažu nije bitno koliko si puta pao nego koliko si se puta ustao.Vozim se prema Šibeniku sa zastavom na pola koplja nekako se hrabrim misleći dobro nije sve tako crno mogu pokušati opet ponovo ali negdje u dnu duše sam sebi kao da govorim slaba je to utjeha ,sve ovo probati još jednom i po treći put sve iz početka ..uf...Nije mi bilo toliko teško odustati koliko mi je žao onih pola godine treninga tri puta tjedno. Od prvog mjeseca po zimi i kiši kroz veljaču i onda kroz proljeće sva ta noćna trčanja po kvartu i vrućini koja stigla sa šestim mjesecom a sada je sve to izgleda bilo uzalud. 2016. godina je donijela drugi neuspjeh. Tada mi se činilo nema smisla probati opet ponovo.Ne ne..gotovo je život ide dalje doći će opet neka nova ideja pa ću krenuti za njom. Zakopao sam duboko tu želju koju dva puta nisam uspio ostvarit i okrenuo se na drugu stranu. Možda sam ipak pretjerao prevelik zalogaj sam uzeo...

Prošla je ta godina i cijela sljedeća .Vatra je odavno ugašena ohladio se pepel nema dima više ni izbliza nema traga nekadašnjeg žara.Ali nešto u meni i dalje mi nije dalo mira,lagano i uporno me golicalo .Puhnuo bi ponekad dašak vjetra kroz moje misli razmicao pepel prošlosti lagano ga razgrtao dok se nije ukazala mala iskra,mrvica žara davnog plamena.

Mrvica ali ipak topla koja me je nagnala opet razmišljati o novom pokušaju.

Trebalo mi je uobičajenih pola godine da postignem razinu tjelesne spreme koja mi je dovoljna. Po prvi put sam trenirao i biciklu kasnije se pokazalo od presudne važnosti jer mogu vam garantirati koliko god bili kondiciski spremni i puni snage koju ste stekli u teretani ili trčanjem ako niste trenirali biciklu nećete uspjeti odvoziti nešto što je nas čekalo a to je 70 km

Gurao sam to od sebe ali uvijek se vraćalo. Vido sam neću se toga riješiti bez da pokušam još jednom,učinim još veći napor pa konačno uspijem i tu sada već trilogiju završim kako treba.

Očito je hodačka dionica od Šibenika do Knina preduga i trebalo bi je nekako skratiti . Ako ne prostorno onda vremenski. Trebalo bi to proći nekako brže a da ostane snage za sam uspon na Dinaru i povratak do podnožja. Pa sam se dosjetio da idem biciklom.

Opet je na vlastiti pogon i može se ubacit u program . Bicikla i hodanje super kombinacija zašto ne. A onda pomislih ako ubacim još malo plivanja eto meni triatlon. Prvi planinarski triatlon u HPK Sv. Mihovil .. More mi je ispred kluba ne može bolje. Preplivati sa Martinske do Banja pa biciklom do Mirkovića i onda na vrh Dinare.

Odlično...Razišli se brzo tmurni oblaci u mojoj glavi..ideja je rođena plan je skovan idem probati ponovo. Ovaj put malo drugačije na neki način lakše a opet na drugi još teže. Bilo kako bilo bit će zanimljivo. I tako svakog četvrtka u neobaveznom ćakulanju u klubu brzo sam našao još dvojicu jednako zagrijanjih za ovo i mali tim je bio formiran. Triatlon za trojicu ,moj treći pokušaj treba li šta još reći...Sve je tu ,predobro da ne uspije.

Krenule su pripreme opet iz početka trčanje nabijanje kondicije i vožnja bi-

str. 32

15. Helop cikle .Trebalo mi je uobičajenih pola godine da postignem razinu tjelesne spreme koja mi je dovoljna. Po prvi put sam trenirao i biciklu kasnije se pokazalo od presudne važnosti jer mogu vam garantirati koliko god bili kondiciski spremni i puni snage koju ste stekli u teretani ili trčanjem ako niste trenirali biciklu nećete uspjeti odvoziti nešto što je nas čekalo a to je 70 km. I kucnuo je i taj tren došao je i taj dan trećeg pokušaja. Osokoljeni pobjedom „vatrenih“ na svjetskom nogometnom prvenstvu protiv Rusije večer prije u 6 ujutro našli smo se ispred kluba Damir ,Edvin i ja . Tu je i Tome koji nam je moralna podrška i sudjelovat će sa nama u prvoj i zadnjoj dionici ,plivanju i planinarenju.

Prvi čovjek logističke potpore Božo čeka nas kod svog broda ukrcavamo se i krećemo prema Martinskoj početku svega. Stižemo sa par minuta pa se užurbano spremamo za start. Duuugo nas putovanje čeka svaki tren nam je bitan nije dobro da rasipamo vrijeme ako mislim našu zadaću odraditi kako smo zamislili u nekom razumnom roku. Raspoloženje je na visokom nivou svi smo orni i jedva čekamo skočiti u more pa zaplivati prema naravno Dinari . Svi obuvamo peraje uz obavezno fotografiranje za uspomenu na ovaj povjesni trenutak i krećemo.. Šest je sati i trideset minuta hvatamo prve zaveslaje u mirnom i toplom moru. Plaža Banj na drugoj strani naš je cilj plivačke dionice. Sa ove daljine i iz ove perspektive skoro da se i ne vidi. Nije baš motivirajuće pa mjenjam plan okrećem se na leđa i gledam veliko mulo kako se polako udaljava od mene. Nitko od nas nije plivao toliku dionicu i neznamo uopće koliko će nam trebati vremena .Nemamo nikakvu niti približnu procjenu a možda se to i ne može ako nisi plivač pa će mo se pokrcati u brod i prevesti se do kraja.Dan dva prije polaska motivirao sam svoju ekipu riječima da tu etapu koja je duga oko 900 metara u glavi odma prepolove jer kad dođeš do pola nećeš se vratiti zbog toga što ne možeš dalje nego ćeš taj „povratak“otplivati orema naprijed i onda sigurno nećeš odustati prvih sto metara ili onih zadnjih sto koji ti ostanu.

Tako kad malo izračunaš plivaš 700 pa prepoloviš to je 350 . Puno je lakše tako u glavi složiti nego onih 900.

Bilo je bure sve dane koji su prethodili našem startu čak su mi neki sugerirali da odustanem ili odgodim za koji dan ali neću reći nekim čudom nego normalno bura je stala to jutro dok smo plivali . Nebi bilo lako sa vjetrom u glavu plivati vjerovatno bi uspjeli ali sa koliko potrošene snage i vremena.

More je bilo toplo što nismo očekivali a inače prometan brodski promet na ovom djelu u rano jutro je izostao tako da smo iznenđujuće za sve nas za 20 minuta zagazili na pjesak plaže Banj.

Prva trećina ,najkraća je obavljena super. Brzo bez ikakvih problema sa minimalnim utroškom energije taman lipo za početak da se ugrijemo. Brzo krećemo pod tuš naravno ponovo poziranje pred fotoaparatima ,kratka ali zahtjevna priprema i krećemo dalje. Nije to baš jednostavno ako mislite da je. Sada treba u što kraćem roku iz mora i kupaćih gaća sjesti na biciklu u opremi koja ja za nju potrebna.

O svemu je trebalo misliti par dana prije i sve to prpremiti na dohvat ruke i sve to sada što prije uoptrebiti.Što obuće i obuti,što ponijeti sa sobom.

Možda nije zgorega imat rezervni buvel ,pumpu,rukavice...vode pri ruci,nešto za pojesti nešto brzo lagano i dobro..Treba i ruksak na leđa ima toga..,Idemo dalje pedale se okreću i odmah uzbrdo ali treba zagristi iz prve nema odugovlačenja . Stalni uspon prvih dva kilometra rastegao

je našu malu kolonu. Na Meterizama gledam iza sebe Edvin me sljedi ali Damira nema na vidiku .Zaostaje više od 300 metara a tek smo pošli. Zastajem da se skupimo,on pristiže pa hitamo nizbrdo u Bilice pa uz Trtar preko autoputa i opet smo se razvukli. Malo usporavam pa čekam njih dvojicu. Pristižu pa sada ravnim djelom koji sljedi nadam se da će mo ići u grupi. Ali nije tako Damir koji je dan prije došao sa Durmitora pomalo umoran ne može držati Edvinov i moj tempo. Cijelim putem isto ,čim je uzbrdica on zaostaje. Stižemo u Žitnić daleko ispred njega pa ga opet čekamo i smišljamo novi plan. Mi idemo dalje a on će za nama kako može i onda nas stići na kraju kada dođe auto po naše bicikle.

Spuštamo se u Drniš stajemo na malu pauzu ne duže od 10 minuta . Gledamo ispred dućana kad će Damir proći ali ga nema .Pomalo i zabrinuti krećemo dalje jer nije dobro da je tako spor nećemo ništa napraviti čekajući ga. Nakon sat vremena vožnje prošavši Siverić i Uzdolje u daljini na podužem pravcu vidimo još jednog

str. 33

biciklistu kako žustro pedala. Pokušavamo ga sustići ali nije lako ,uporan je i odučan kao i mi . Očito i on ima neki cilj pa energično ide naprijed. Ipak čim se pojavila mala uzbrdica smanjiva se naš razmak i kako mu se približavamo sve nam je više poznat ali još neznamo od kuda ga znamo. Malo po malo stižemo ga ,pa to je naš Damir .

Dok smo bili u dućanu prošao je i tako nas iznenadio. Sada je uhvatio pravu radnu temperaturu i razradio sic pa je neuhvatljiv. Lijepo je da smo opet u grupi.Polako penjemo se uz Vrbnik najveću uspon na putu i juhuuuu na gravitacioni pogon ulećemo u Knin.

Ne možemo proći kraj pumpe bez nagrade ,treba popit pivu jer smo skoro odradili drugu etapu. ZA četiri i pol sata na brdskim biciklima sa vjetrom u prsa čini nam se super dobro. Ipak još smo daleko od cilja . Krećemo dalje pa na drugoj pumpi provjeravamo gume jer sada od Topoljskog buka sljedi makadam . Dinara se vidi daleko iznad nas i mami sebi. Vožnja uz Krčić nakon asfalta i auta oko nas je pravi užitak. Zelenilo, mir i žubor

15. Helop

15. Helop ispred nas. Strmo je ,ovako umorni dobro poznata staza nam se čini nikad strmija kao da je netko sve još zakosio da nam oteža.Primičemo se lokaciji budućeg skloništa pucaju noge po travnatom terenu ali znamo da ako ovo prođemo zaista smo blizu . Od skloništa 50-ak metara do križanja staze sa Brezovca pa idemo manje strmo nekako udesno bočno uz brdo.,pa kuloar i eto nas..Podjelio sam u glavi sve preostalo na još ta dva dijela i krenuo .Opet smo se skupili i prema vrhu krećemo u grupi.Malo odmora,manji nagib i blizina cilja dali su nam novu snagu do kraja. Kroz kuloar skoro da smo počeli pjevati jer vrh samo što se ne vidi .Još samo malo..par minuta izazimo na hrbat preko polegnutih litica i eto nas. Hvatamo se rukama za klekovinu podno sinjala potežemo se prema gore jer nogama je dooosta..

Prvi planinarski triatlon hpk.sv Mihovil je uspješno okončan .Jeeeeeeee...

Sedam je sati stojimo na vrhu i slavimo naš uspjeh . Iako je ljeto uz buru trebaju nam i jakete . Slijedi zasluženi

vode . Čini nam se kao da smo tek krenuli.Vrijeme je da se javimo Boži koji kreće iz Šibenika autom po naše bicikle .Zovemo ga i nastavljamo tih desetak kilometara što prije savladati.

Preko mostića još dva kilometra uzbrdo do Mirkovića i druga etapa je sretno gotova. Stiže i Božo malo prije nas, čeka nas kod prvih kuća sa kolačima i pićem . Tu je i Svijetlana još jedan glas podrške koja nam svakako treba.U dva sata svi smo zajedno.Gotovo je sa pedaliranjem.

I sada opet slijedi preobrazba broj tri. Nakon što smo se od plivača pretvorili u bicikliste sada treba postati i planinar. Trebalo je opet na sve misliti sve pripremiti . Božo donosi gojzerice drugu odjeću veće ruksake,vodu nešto hrane ,jakete koje će nam možda trebati na vrhu ( i jesu) Odmaramo pola sata u hladu pokraj suhozida. Baš nam prija ali svemu lijepome dođe kraj tako i našem odmoru.

Dinara nas gleda sa visoka iz daleka šta će mo sada..nakon tolikog napora i truda nećemo valjda odustati.

Ne ne.,.dižemo se na noge otpravljamo bicikle autom prema kući a mi trio fantastikus sada opet pojačani za Tomu koji nam se poslije plivanja evo pridružio na usponu. Vedra lica odlučni puni elana krećemo na zadnju dionicu.Šlag na kraju,tu smo na svom terenu svi planinari nadamo se ovo što je ostalo odraditi rutinski . Korak po korak grabimo iza prvih kuća prema Podiću kroz makiju pa šumskim putem na kraju kojega počima sta-

Nakon skoro 17 sati triatlona i potrošenih u mom slučaju oko 8000 kalorija baš nam paše sendvić o pršuta i sira. Piva je naravno sada kao pobjednički pjenušac.

Udobno zavaljeni u pasatu klizimo prema Šibeniku. Posao je obavljen upavo kako je planirano

Prvi planinarski triatlon hpk. sv Mihovil je uspješno okončan.

Jeeeeeeee... Sedam je sati stojimo na vrhu i slavimo naš uspjeh.

Iako je ljeto uz buru trebaju nam i jakete.

Slijedi zasluženi odmor koji znamo da neće trajati koliko bi mi htjeli str. 34

odmor koji znamo da neće trajati koliko bi mi htijeli. Brzo će noć a mi se trebamo i vratiti .. Pola sata odmora fotografiranje za uspomenu i ajmo nizbrdo. I to se ooodužilo ali ipak je nizbrdo. Na pola puta pada mrak pa palimo tikice i ko čudni neki svati vrludamo prema autu. U Mirkovićima čeka nas Anka zadnji ali jednako važan dio logističke potpore. Pred samim kućama, netom ispred nas u tami, tri vuka pretrčavaju cestu iznenađenje za kraj ali eto da i to bude u znaku broja tri.Ubrzo vidimo svijetla od auta ,još koji korak i sada je zaista gotovo...Nakon skoro 17 sati triatlona i potrošenih u mom slučaju oko 8000 kalorija baš nam paše sendvić o pršuta i sira . Piva je naravno sada kao pobjednički pjenušac. Udobno zavaljeni u pasatu klizimo prema Šibeniku.

Posao je obavljen upavo kako je planirano.

-Sada sa vremenskim odmakom i dalje se sjećam svog tog napora . Bilo je teško ,naporno ,dugotrajno...Puno šansi za odustajanje ali niti jedna isko-

za ,dobro nam poznata jogurt staza.

Tome je najodmorniji a Edvin najlakši pa su nam ubrzo nestali iz vida. Damir i ja napredujemo polako ali sigurno.

Pokušavam ne misliti unaprijed na dionice dobro mi znane na kojima je uspon veći jer su nam već sada noge malo teške. Nekako hodam korak po korak samo ih ponavljam uopće ne misleći gdje sam .Jedina mi je orijentacija vrijeme pa svakih sat vremena rezimiram u glavi koliko smo prošli.

Neznam ni sam nakon svega koliko će nam uopće trebati do vrha.Da je sve normalno trebali bi stići za četiri sata ..ovako nakon kilometra plivanja i 70 km bicikle neznam dali je to uopće moguće. Umorni smo ali idemo dalje.

Malo Damir malo ja izmjenjujemo se u paru tko je prvi. Nakon tri sata hoda zastajem opet da se odmorim ali ne sjedam ( ne prepopručam nikome) na nogama naslonjem na štapove glavom dolje prikupljam snagu. Teško je sada sjesti a još bi teže bilo ustati se.Pristže Damir polako i teško hoda ali hoda gledam ga nešto mu govorim a on ništa. Čovjek koji je uvijek za akciju i zabavu pun energije ovaj put nema snage niti reći eee ..samo me gleda a kao da mu je i to teško . Smijem se, po prvi put ga vidim takvog ,uzeo je Durmitor svoj danak he he .

Ipak nakon minut dva izustio je teško ali kroz šalu „oćel bit snage za vratit se“ ..

Naravno rekoh,pa nećemo valjda ostat gore živiti. Bodrimo se pa krećemo dalje,moramo uloviti dvojac

str. 35

rištena. Rekao bih da je najvažnije od svega kontinuirano ići naprijed. Nije bitno koliko brzo ali treba stalno ići naprijed makar mic po mic što manje se zaustavljati. Nekako duhom da ste uvijek ispred tijela za korak i pokušavate ga sustići. Cijelu dioncu sam izgurao samo sa medom razmućenim u pola litre vode i naravno obočne vode koliko god treba. To je najjednostavnije .Boca u džepu popijem dva gutljaja sve u pet sekundi bez stajanja ..Malo vode da ne ostane slatko u grlu i super. Energetski sam dobio šta mi treba i mogu dalje. Bitno je ne gubit nigdje vrijeme .

Naravno da su misli već okrenute prema sljedećoj godini i novom pokušaju.Bili živi pa vidili...o rizicima i nuspojavama ne trebate ići kod svog liječnika ili ljekarnika . O rizicima sam vam već rekao a nuspjava ,osim one ja bih opet, nema...i ne pokušavajte plivati kilometar pa se voziti biciklom 70 i onda se popet na vrh hrvatske kod kuće nego dođite u sv.mihovil... tu se može skoro sve.

15. Helop

Momir Karabuva Mošo:

Planina ti zaokupi sva cula da ne možeš misliti o glupostima k

sandar

T eš i ć

Ale

izvor: tris.com.hr

Premda obojica imaju velebitskih utakmica u nogama, Momir Karabuva, kako stvari stoje, neće nikad dostići svjetsku slavu Luke Modrića, kao što ni planinarstvo neće nikad biti popularno poput nogometa i drugih igara loptom. Mošo tome niti ne teži.

Planinar, dopredsjednik Hrvatskog planinarskog kluba Sveti Mihovil iz Šibenika i član šibenske stanice Hrvatske gorske službe spašavanja, ne traži nagrade i priznanja. Najsretniji je na Dinari dok u tišini promatra zvijezde. Što te vuče u planinu? Što to ima gore? Kažu neki koji se ne mogu načuditi tom planinarskom porivu – ideš gore u brdo da bi se spustio. Čemu sve to, koja je svrha?

Tako i moji mater i ćaća govore, koji ti je vrag di ćeš. Ljudima sam puno puta govorija o spoznaji te veličanstvenosti, o strahopoštovanju prema planini i neizmjernoj lipoti. Ljudima znam pokazivati fotografije, maltretiram ih time, i ljudi koji nisu planinari se oduševe koliko je u planinama lipo. Neki planinari govore o osvajanju vrhova, a ja ne volim tu rič jer mi zapravo ništa ne osvajamo. Vrh možeš ispenjati, a planinu pohoditi. To je onaj ego u čoviku kada sebe doživi moćnim jer misli da je osvojia neki vrh, a nije ništa osvojia. Popeja si se gori, dopustila ti je planina da se popneš i uživaš, i sada se pokloni planini i budi zadovoljan.

Ovisno o definicijama, planinarstvo

je i nije sport. Kako ti gledaš na to?

U smislu natjecanja kako doživljavamo sport planinarstvo nije sport, ali u svakom ostalom smislu je sport. Modrić i Ćorluka i sva ta ekipa trče i nabijaju loptu, a mi hodamo po planinama, umaramo se, znojimo, ulažemo iste napore, u nekim segmentima čak i veće.

Ovdje se na neki način natječeš sa samim sobom.

Natječeš se sam sa sobom i nije ti nikakav cilj osvajanje nekog prvenstva. Cilj ti je boravak u prirodi, to te ispuni i zadovolji, samo je to nagrada kao i povratak kući.

Planinarstvo je kada se planinari u grupi timski rad i jedna od prvih lekcija koje se nauče u planini je da je bitno da dođu svi i da nema međusobnog natjecanja.

Nema nikakvog natjecanja. Kada je

Mi zapravo ništa ne osvajamo. Vrh možeš ispenjati, a planinu pohoditi. To je onaj ego u čoviku kada sebe doživi moćnim jer misli da je osvojia neki vrh, a nije ništa osvojia. Popeja si se gori, dopustila ti je planina da se popneš i uživaš, i sada se pokloni planini i budi zadovoljan

str. 36

klupski izlet ide grupa, vodiči se brinu da svi dođu, da se pričeka one koji su u slabijoj formi, brine se o ljudima.

Barem bi tako trebalo biti. Premda, neki vole brže povući pa povlače i ove sporije, ali na takav način se brzo potrošiš. Neke to drži neko vrijeme da misle da su najbolji i najbrži, ali brzo uvide da to nema smisla.

Neki ljudi koji nisu u tome imaju predodžbu da je riječ o šetnjicama, laganim izletima, međutim ima tura na kojima se prolije dosta znoja i zaradi itekakva upala mišića. Često je to ozbiljan napor. Evo sad smo bili na Prokletijama, trenutno nisam u formi u kakvoj bi htio da jesam i neki segmenti tamo bili su mi izrazito naporni. Postoje lakše i teže ture, ali ja bi reka na kraju da u Hrvatskoj nema ekstremno teških tura.

Nema ekstremno teških tura, ali se znaju u planinama promijeniti vremenski uvjeti, zna se pokisnuti, doživjeti nevere, udare bure, gubiti u magli. Pamtiš li takve neke situacije?

Išli smo na Jankovo brdo na Dinari nas šest-sedam. Sve je bilo sjajno, bit će možda neka kišica oće-neće, a kada smo se spuštali par stotina metara od nas izgledalo je kao smak svita. Zamračilo se, tukle su munje, a nas je smočila samo koja kapljica.

Hodali smo i dva i po sata trajala je drama oće li to nevrime doći do nas, oće li nas poklopiti, ali uspili smo se izvući. Pamtim i kako nas je u vrtači na Dinari u kojoj smo bivakirali prije par godina zasula krupa, suludo vrime, munje su tukle. Nemaš izbora, tu si i miruj i čekaj da prođe. Grmljavina je neugodna, ali ti ona ipak dozvoljava da hodaš, a meni osobno najgora je magla. Nisam u tome sudjelova, ali prije par godina naša ekipa se u magli pogubila na Kamešnici, a često se u klubu prepričavaju i doživljaji gubljenja u magli i snigu kod Struga na Južnom Velebitu.

Ljudi rade grešku kada vide da je sunčano i trideset stupnjeva, pa krenu neadekvatno opremljeni. Bez čega ne treba nikada ići u planinu, koja je najosnovnija oprema?

Ja nikad ne idem bez dobrih gojzerica, dobrog ruksaka, rukavica, kape i pernate jakete, to je već postala navika, kao kad uđeš u auto i vežeš se, ne razmišljaš o tome. Prošle godine, kraj šestog miseca, doli se kupamo, već sve gori, uvečer sam doša na Struge i ujutro sam se diga na šest stupnjeva sa ledenim vitrom. Bilo mi je ledeno, obuka sam zimsku robu na sebe.

Izleti su najčešće jednodnevni, ali pravi doživljaj možeš doživjeti tek kada prenoćiš gore.

Kada dođeš u neko sklonište ili napraviš bivak ili podigneš šator, smjestiš se, pojedeš nešto, skuvaš čaj i sidneš vani, a vani su zvijezde i nebo i mjesec i to je za mene nešto najbolje na svitu. To je savršeno. Smiriš se, umoran si, već ti se lagano spava, toneš u misli i lipo ti je. Cili si sritan što si baš tu u tom trenu, na toj visini, nigdi nema ničega, divljina je.

A koliko je istine u onoj da je planinarstvo sport u kojem se jede i pije i nešto malo hoda?

Ima hrane i pića, normalno, di su ljudi tu je i veselje. Ali, ja ne preferiram zanoćariti na planini jer ujutro bude muka penjati. Budimo realni, i oni koji se prave da nije tako i da mogu, bude to svima muka. Ne ide to, teško je i nepotrebno, nema smisla, satrat ćeš se.

Zanimljivo mi je da u planinarstvu za razliku od nekih drugih sportova nema razlika između spolova, da ima popriličan broj sposobnih žena, često sposobnijih od muškaraca.

Nema razlika. Kad gledaš mušku i žensku košarku ili muški i ženski nogomet nevjerojatna je razlika. Ode nema nikakve razlike, cure penju isto, neke čak i bolje.

U planinarstvu se pomiču granice, natječe se sa samim sobom. Koliko su tebi važne visine, penjanje što viših vrhova i pomicanje vlastitih granica i dosega u tom smislu?

Osobno sam se tražija i kroz ovo vrime skužija da mi nije prioritet ispenjati Mount Everest. Visina mi nije prioritet. Volija bi otić na treking na Himalaji, nebitno šta ću penjati, volija bi samo biti u tom prostoru. Meni je planina boravljenje u prostoru.

Koja je tebi najdraža planina?

Meni je najdraža Dinara. Majka. Apsolutna sloboda. Ona je gola i ako imaš imalo osjećaja za orijentaciju ne moraš ići po obilježenim markiranim stazama nego možeš nesmetano na divlje hodati danima. Deset puta sam bija možda na istom mistu ali svaki put mi je drugačije.

15. Helop Čini li ti se da se planinarenje zadnjih godina populariziralo?

Kroz sedam godina koliko planinarim mogu pratiti taj pomak. Više se ljudi prijavljuje u škole, puno ljudi koji nisu planinari pitaju me za savjet di bi mogli ići u planinu. Dosta se ide. Na nekim mistima di ne bi očekiva gužvu bude gužva, pogotovo vikendom.

Populariziralo se i to je dobro. Jedino me strah da nije u pitanju pomodarstvo.

Kakav je osjećaj nakon nekoliko dana spustiti se u civilizaciju?

Koliko god volija planinu dobar je osjećaj, lipo je kad dođeš kući. Skužija sam da mi je šest dana u komadu limit. Počne ti ipak faliti krevet, kuvana spiza, zaželi se čovik civilizacije, barem ja. Dobro je kad nađeš miru između jednog i drugog, onda je zgoditak stopostotan.

Kako si krenuo u planinu, što te pokrenulo?

Ima sam nekih zdravstvenih problema. Bija sam puno debel, ima sam visoki tlak i šećer, probleme sa jetrom, svašta nešto i sugerirali su mi da moram smršaviti. Nisam zna šta bi i krenija sam šetati. Čovik brzo napreduje i nakon nekog vrimena šetanja po ravnici to mi je bilo malo, pa sam tražija di ću još šetati i manično me uvatilo šetanje zbog zdravlja. Ekstremno sam mršavija, rješija sam se zdravstvenih problema i počeja sam osjećati želju za boravkom u prirodi i želju za planinom. Prvi put kad sam iša u planinu, bilo je to na Dinari, od Glavaša do Martinove košare što se ide inače maksimalno sat i po ja sam hoda četiri sata. Napravija bi deset koraka i sija deset minuta i tako stalno. Jednostavno nisam moga fizički.

Ostali smo noćiti u skloništu u Martinovoj košari nas trojica kolega s posla i bilo je trenutaka kada nismo ništa pričali. Čulo se samo pucketanje vatre i dahtanje pasa, bila su neka tri lokalna pasa koji su s nama išli i mene je to opalilo u glavu skroz. Osjetija sam veličinu brda i odlipija. Sutradan smo se popeli na vrh i danima sam posli razmišlja kako je to dobro.

I onda te ponijelo?

Ma da, kao luđak. Kupija sam planinarski vodič, okupija društvance, osmišljava ture i nakon godinu i po dana učlanija sam se u klub. Aktivan sam u klubu, vodija sam dvi planinarske škole, sada sam dopredsjednik, planinarim… Šibenski planinarski klub Sveti Mihovil proglašen je za najbolju od svih 345 planinarskih udruga u Hrvatskoj u 2017. godini. Čime je zasluženo laskavo priznanje?

Primijetili su da mi radimo. Išlo se

na Mont Blanc, išlo se na Elbrus, dvi kolegice išle su na zimski uspon na Triglav, kolega je išao na treking na Himalaji, išlo se na Dolomite, pod normalno u Bosnu i Hercegovinu, već nekoliko godina idemo na Prokletije između Crne Gore i Albanije. Pomagali smo graditi skloništa, aktivni smo u životu grada, čistili smo tvrđave.

Imamo četiri sekcije unutar kluba – planinare, speleo odsjek, sportske penjače i markaciste. Svake godine organiziramo opću planinarsku školu, penjačku školu, speleo školu i odnedavno dječju planinarsku školu.

Nama je bilo normalno da sve to radimo, ali kada se usporedi sa drugim klubovima, time se mogu podičiti veliki klubovi kao zagrebačka Matica ili splitski Mosor, a mi smo relativno mali klub i gledajući iz te perspektive stvarno smo zaslužili.

Kako su se djeca snašla u planinarskoj školi?

Bile su dvi škole, na jesen će treća.

Dica oduševe nas i dica budu oduševljena. Roditelji su bili zadivljeni, pitali su šta smo radili s tom dicom jer nisu stala pričati o tome. Dici prilagodimo izlete, roditeljima je dobro, znaju da im je dite u sigurnim rukama i dođe kući zadovoljno i umorno. Bilo bi sjajno da se u famoznoj kurikularnoj reformi uvede da dica tribaju provesti određeno vrime u planini, da to postane dio kulture. Svi znaju za nogometaše, a malo tko zna nabrojiti nekoliko planina i koji je najveći vrh u Hrvatskoj. Ima dovoljno kapaciteta da se dicu određene dobi odvede da upoznaju planinu. To bi im bila kao neka ekskurzija i puno bi im to značilo i obogatilo ih. Popeti se, zapaliti vatru, staviti kobasice da se peku, svi bi to pamtili do kraja života. Boravljenje u prirodi samo može obogatiti čovjeka. Planina ti zaokupi sva čula da ne možeš misliti o glupostima o kojima inače misliš. To je ono zašto volim planinarenje. Što se planira u klubu, neke nove ekspedicije?

Ide se u Afriku na Kilimanjaro i to će biti treći put da se ide klupski. Visina je nešto manja od šest tisuća metara, ali sve je dobro organizirano, tamo idu i ljudi koji nisu planinari. Druga grupa ide na Aconcaguu, najviši vrh Južne Amerike, što je ozbiljnija, zahtjevnija, dalja i skuplja ekspedicija. Prilikom uspona na taj vrh 1999. godine poginija je Zlatibor Prgin, prvi predsjednik kluba i uspon će biti dvadeset godina poslije njemu u čast.

Vratio si se sa Raba gdje je u nedjelju okončana velika potražna akcija koja je trajala osam dana i u koju su bili uključeni članovi HGSS-a iz cijele

str. 38

15. Helop države. Koga ste tražili?

Nesta je 69-godišnji stanovnik Raba.

Imali smo informaciju da je krenija prema restoranu na vrhu brda Kamenjak i da je telefonom javija da je onemoća.

Prvo su došli Riječani, to je njihovo područje, i odradili udarnih nekoliko dana, a onda su u pomoć pozvali članove HGSS-a iz drugih stanica. Bilo nas je iz cile Hrvatske. Sistem je takav da se parcelizira područje, da timovi dobiju svaki svoj kvadrat i kreće pregledavanje područja. Nakon nekoliko dana iscrpljujuće potrage pri visokim temperaturama pronašli smo tijelo nestale osobe.

U akciju te mogu zvati bilo kada i možeš tada raditi bilo što. Kako to funkcionira?

Uglavnom to ne bude noću jer po logici stvari ljudi manje noću nestaju, ali ima i takvih slučajeva. Prošle jeseni smo imali slučaj da su nas zvali u večernjim satima kada se jedrilica nasukala kod otoka Kornata. Puhala je ogromna bura, petorica Poljaka tražila su pomoć, nije im se moglo prići, oni su bili izbezumljeni, davali su koordinate za koje se ispostavilo da su krive.

Iskrcali smo se na južnu stranu otoka, u zavjetrinu i našli ih s druge strane otoka.

Jesi li se kad našao u situaciji da ti je baš bilo ugodno, da se si se zabavljao kada te zatekao poziv HGSS-a i da si rekao sebi što meni sve ovo treba u životu?

Nisam nikad pomislija šta meni ovo treba u životu , ali bilo je situacija da navečer sidiš na kauču, odmaraš i gledaš film i stigne dojava da je nesta čovik u Tišnjanskoj Dubravi.

Ništa, obučeš se i ideš. Meni osobno nije nikad teško. U krajnjem slučaju, možeš i ne ići. Sistem je takav da putem SMS-a dobijemo obavijest i da se voditelju akcije javiš za koliko dolaziš. Što je sa tvojim poslom za vrijeme akcija? Dobiješ slobodne dane?

Radim na HRT-u. Imali smo nedavno slučaj kada se dečko utopija u Krki kod Visovca. Tražili smo ga deset dana, a ja sam za vrime radnog vrimena snima akciju na terenu, onda bi otiša kući, prominija odjeću i vratija se natrag kao član HGSS-a. U Zakonu o HGSS-u u članku 8. piše da se člana HGSS-a triba pustiti na intervenciju.

Kolege znaju šta radim i izađu mi u susret, a moj poslodavac može naknadno od HGSS-a naplatiti moju dnevnu zaradu.

Javnosti je možda manje poznato da članom HGSS-a ne možeš postati tako da to poželiš i da im se javiš da želiš biti gorski spašavatelj nego da postoji određena procedura.

Članovi HGSS-a se regrutiraju iz planinarskih klubova. Znači, ti u klubu planinariš, tamo postoji netko iz HGSS-a i on te zamijeti da imaš neke sposobnosti, odgovaraš profilu člana HGSS-a. Onda te predloži i pozovu te na sastanak, a ti prihvatiš ili ne. Ako prihvatiš neko vrime si na promatranju, ne sudjeluješ u akcijama, ali možeš doprinositi, sudjelovati u logistici u vježbama i procijeni se jesi li za to ili ne i prime te ili ne prime u stanicu.

Tek kada te prime u stanicu počinje prava procedura, tečajevi i vježbe.

Prvo i osnovno je da moraš završiti tečaj prve pomoći bez kojega ne možeš sudjelovati u ničemu. Tečaj traje tri dana, ne polažemo za doktora, ali je ta prva pomoć malo ozbiljnija. Nakon što to položiš možeš sudjelovati u akcijama, a onda kreću drugi tečajevi.

Nema redoslijeda, a osnovni tečajevi su speleo spašavanje, zimske tehnike spašavanja i ljetne tehnike spašavanja.

Kada sve položiš pristupaš polaganju za spasioca. Do tada si pripravnik.

Jesi li ti već položio sve tečajeve?

Nisam. Osta mi je još speleo tečaj nakon kojega ću moći polagati za značku. Ispit za spasioca je težak, traje cili dan, ispituje se sve i svašta, pismeni i pokazni dio, kažu da bude stresno. Što za tebe znači biti član HGSS-a?

Je li to zbog časti, zbog poriva da po-

mogneš? Čovjek u sebi ima poriv da nekome pomogne, to je prirodno, ljudski.

Kad gledaš HGSS izvana imaš jednu sliku, a kad uđeš unutra shvatiš da je to velika obaveza. Izvana to djeluje romantično, idemo po brdima i spašavamo ljude. To i je u osnovi, ali oduzima puno vrimena. Svi ti tečajevi i vježbe iziskuju vrime koje uzimam od godišnjeg odmora. Dobro je što moj poslodavac ima razumijevanja, ali dosta je ljudi koji rade kod privatnika koji nemaju sluha.

Jesu li akcije uglavnom ovdje na šibenskom području ili se često ide u druge krajeve?

HGSS je podiljen na stanice unutar Hrvatske. Kada se na nekom prostoru nešto događa prvo ide matična stanica koja odrađuje prve udarne akcije. Ako potraga potraje i počne iscrpljivanje ljudi, a zna se to dogoditi, zove se i ostale. Pročelnik Vinko Prizmić zna reći da nije nas koliko nas ima u stanici nego smo svi povezani. Znači, ako se sada nešto događa na našem terenu u nekim idealnim okolnostima svi bi mogli doći u pomoć. Prije dvi godine kada je nesta otac jednog paraglidera na Velebitu bilo je 250 HGSS-ovaca iz cijele Hrvatske. Čini li ti se da je u posljednje vrijeme akcija više ili su samo medijski prim-

str. 39

jetnije?

Iz godine u godinu sve je više akcija.

Poveza bi to s time da sve više ljudi planinari i odlazi u prirodu, ma koliko god mi mislili da ljudi samo leže pred televizijom, a djeca igraju igrice, iz sedam godina planinarskog iskustva mogu reći da masa ljudi ide u prirodu.

Ne idu svi ljudi na velike vrhove, neki idu prošetati i na Kamenar, brdo iza naših leđa, a i u takvim okolnostima se znaju događaju nesreće.

Neki od njih, posebno u ljetnoj sezoni, idu u šlapama.

To je tako. Čuj, teško je ležati dolje na Makarskoj rivijeri i gledati Biokovo, a ne dobiti poriv da zađeš unutra, nema veze jesi li planinar ili nisi. To ga jednostavno povuče i ode malo više. Jednom prije nekoliko godina bija sam u potražnoj akciji za jednim Poljakom na Biokovu. Bila je velika akcija ali nije pronađen. Prije nekih pola godine na dijelu nepristupačnog terena nađeni su njegovi posmrtni ostaci. Jako je teško na takvom terenu pronaći čovika, pogotovo ako padne u neku rupu ili ako se sklupča. Tribaš stvarno nabasati na njega, skoro pa ugaziti. Takav je bija slučaj sada na Rabu. Prošli su ljudi pored nestalog na udaljenosti od desetak metara, a pronađen je tek par dana posli, polomljen u škrapi.

Jedva ga je kolega uočio.

15. Helop

Lukovo šugarje Šugarska duliba - Križac

15. Helop

Casola 2018.

ica Ber ar

re Šarić Ju

ić

M

Velebit 2. 5. 2018.

Ekipica od nas 9 krećemo iz Lukovog šugarja. Staza koja kreće s magistrale spaja se na Premužićevu stazu, a kako staza kreće s magistrale koja nije na više od 20-30 mnm, za uspon na Šugarsku dulibu morate popeti skoro 1200 mnm.

Nakon oko 4 sata stićemo na Šugarsku dulibu i predivno novouređeno sklonište sa dizajnerskim detaljima.

Nakon otprilike ure guštanja, krećemo po vodu i u potragu za velebitskom degenijom, koju nismo našli jer ipak još ne cvjeta. Kod bunara je i raskršće staza za Stap i Križac.

Dakle natrag krećemo stazom prema Križcu koja vodi uz kuk Saljev, tako se nećemo vraćati istim putem - kao pripremu smo na polasku ostavili jedan auto u Križcu, da se ne moramo vraćati do auta po magistrali.

Staza sa Šugarske dulibe prema Križcu vodi kroz područje kukova i dubokih vrtača i puno je teža nego staza iz Lukovog šugarja, koja prema ovoj izgleda kao turistička šetnica.

Ako želite osjetiti pravu surovu divlju planinsku stazu, ovo je navodno najteža staza na Velebitu. Po raslinju na stazi na nekim njenim dijelovima, dalo bi se zaključiti da se njome malo prolazi. Na zadnjoj zaravni prije konačnog spusta u Križac je i napušteno selo. U sumrak smo napokon nad Križcem - za silazak nam je zbog divljine staze trebalo isto vremena kao i za uspon tj. otprilike 4 sata.

Prvom prilikom plan je uspeti se ovom stazom na Šugarsku dulibu i onda ostati na njoj i prespavati.

Staza koja kreće s magistrale spaja se na Premužićevu stazu, a kako staza kreće s magistrale koja nije na više od 20-30 mnm, za uspon na Šugarsku dulibu morate popeti skoro 1200 mnm

str. 40

Kako je Aida odradila tehnički dio teksta, više ću se bazirat na neke anegdote koje su obilježile naš ludi provod u Casoli. Krenuli smo u srijedu popodne, nas petero(A&T Barišić, Ante Ercegović, Hrvoje Petričević, i moja malekost) + Beta, predvođeni Marinom i Katom iz Splita. Spojimo se mi na autoput, i sad valja pronaći odgovarajuću benzinsku stanicu, koja je po mogućnosti što bliže granici kako bi izbjegli točenje goriva u Italiji, nakon nekoliko pokušaja, pametni telefoni su se u ovom slučaju pokazali jako pametnim, živjela tehnologija. Kako naša Služba posjeduje INA karticu za gorivo, dogovoreno je da Ante uzme karticu iz staničnog kombija, kako bi što lakše mogli tankati gorivo. I tako dovučemo se mi do INE, no kad je Teo pitao Antu da mu da karticu, Ante ga je blijedo pogledao i rekao da je zaboravio istu, što je stvorilo malu pomunju, no sigurni smo da ju je Beta pojela, ali nam nije htio priznati! Dođosmo mi u Meku svakog zagriženog speleologa u četvrtak u ranim jutarnjim satima. Kiša koja nas je pratila cijelim putem, netom prije postavljanja šatora je utihnula, da bi u čas kada smo svi već dobrano hrkali u našim skromnim domovima, kasnije ću objasniti zašto su skormni, kiša opet ojačala i nemuorno kapala naredna tri dana. Iduće jutro klasično dalmatinski, prvo kava pa onda sve ostalo.

U kafiću nailazimo na zagrebačku ekipu i dogovoramo se međusobno koja ćemo predavanja i 3D filmove pogledati. Kasnije te večeri nastavljamo naše druženje do dugo u noć, moram priznati da je Ante bio glavna zvijezda te večeri, skače pa se okreće pa opet skače, rekla bi ABBA pravi „Dancing Queen“. Sljedeće jutro nas je dočeka-

la nas je kiša i jedna zanimljiva slika.

Naš kralj plesnog podija izvukao je stolicu ispred šatora koji je pokriven ceradom, što priliči malom dvoru, i sjedio nepomično. Kasnije mi je rekao kako mu je najgori dio bio ujutro izaći četvernoške, jerbo nije mogao od bolova, iz šatora u blato koje je napravila kiša. Druga slika je šatora naših kolega slovenca koji više priliči šatoru za svatove, uz to ima i agregat za struju. Kasnije tog dana odslušali smo nekoliko zanimljivih predavanja talijana i slovenaca, potrošili nešto novca na novu opremu, jer nismo mogli odoljeti tom silnom izboru. Večer je protekla slično kao i prošla, no dobili smo novog kralja plesnog podija Tea, koji se jednako dobro držao s mladom ekipa koja je letjela lijevo desno za vrijeme poga.

Valja kazati kako smo negdje u tom silnom pogu naletjeli na talijane koji su imali majice na temu Pink Floyda, stoga smo kružili oko njih kao mačci oko vruće kaše. Za vrijeme poga došlo je naguravanja između cura, taman kad sam htio pitati jednog od Bugara da se zamjenimo za majice, kako sam stalno kružio oko njih to je spazio Teo, koji ranije pitao nekog od njih da se zamjene pa su ga u čudu pogledali i rekli kako se te majice mogu kupiti, i olakšao mi je mu izgovreći tu radnosnu vijest. Treći dan je bio rezerviran za predavanje Rakija o speleološkim istraživanjima u Hrvata na njegovom tečnom talijanskom i predavanje engleskog speleoronica Chrisa Jewella koji je kasnije tu večer jednako dobro skakao kao ostatak hrvatske i slovenske ekipe. Zadnju večer se održavalo neko tradicionalno okupljanje gdje su domaćini kuhali napitak, sličan onom u Asterixu i Obelixu, i pritom uzvikivala neke čudne riječi. Obzirom kako

str. 41

se to nama činili poprilično čudnim odlučili smo prošetati i pritom susrećemo ekipu iz Zagreba, predvođena Havličekom, koji gori od želje da posjetimo jednu od nekolicine izložbi.

Krenemo mi i put nam se čini kako nije pravi, no Luka ne posustaje dok nismo došli na dno nizbrdice duge 100injak metara da uvjerimo Luku kako tu zapravo ništa nema. Vratimo se mi nazad i nagovaramo drugu ekipu iz Zagreba da odu na izložbu, jer je strašno dobra, ali se naš zločesti plan izjalovio. Vidjeli su na vrijeme kako na vrhu nizbrdice stoji natpis, kraj kojeg smo i mi prošli, ali ga nismo vidjeli, da je galerija zatvorena. Gunđavo teturamo do Tea i Aide koji su speleobaru i lagano se zagrijavaju za ples. U speleobaru naizlaimo da A&T i nekolicnu zagrepčana, dok mi pričamo i zezamo se, nastaje neki metež na stolu preko puta nas u kojem talijani skidaju gaće, skaču i što sve već ne rade, a u odjednom iz svega toga na stolu ostaje praseća glava. Kako su nas talijani hranili paštom, posljednja tri dana, nismo mogli odoljeti i šaljemo Čajka na tajni zadatak da nas izbavi od gladi. Uzimamo glavu, dok nas ljudi u čudu promatraju i polako sekciju po sekciju seciramo i vadimo meso. Moram priznati kako je prastina bila vraški ukusna. Sad već siti utažujemo žeđ i spremamo se za skakanje, a pritom nastaje gif u kojem jedan gospodin pleše na klupi u ritmu niskonaponske mreže, frekvencije 50Hz. Napuštamo speleobar u ranim jutarnjim satima i odlazimo na spavanje, sutra se ipak treba vratiti kući. Na povratku budimo Hrvoja prije granice, koji je napravio brlog na našim stvarima, kako granični policajci ne bi mislili da prevozimo izbjeglice.

15. Helop 15. Helop

Komovi i

ja Jadr ni

v ić ije

Anto

Prokletije Šta napisati o planinarenju koje željno iščekuješ više od godinu dana, točnije 14 miseci i par dana…kad se za sve to vrime moraš suzdržavati da ne misliš o tome šta te čeka, di ideš, ne spominješ nikome da ih ne tlačiš, jer ruku na srce, ko to ko nije strastveni planinar može uopće razumiti…..a misli dolaze jedna za drugom, proganjaju me… eeee da, priživila ja tih dugih 14 miseci…kako? e pa samo ja znam kako mi je bilo…i da…ooooo da, sva patnja iščekivanja i napetosti, pa čak i straha od nepoznatog se pravo isplatila.

Subota, 30.6.2018. planirano ustajanje 5:00. Da sam nešto spavala, bilo bi, ali ja na nogama i spremna već u 4:45, napeta ka puška, pokušavam primijeniti svu nauku sa joge pa dišem podosta duboko, na nos, na usta, vrtim sve šta znam ne bi li malo smirila se i uspila dovesti se do Šubićevca u jednom komadu…ono da bar krenem prema Prokletijama, pa dokle stignem. Šta ja više nastojim kontrolirati emocije, one sve to gore se komešaju i izluđuju me…malo pomalo eto mene među moje. 16 Mihovilaca vidno uzbuđenih šta je taj dan napokon doša.

Pokrcali se u dva kombija i jedno auto

pa put Crne Gore…kažu nekih 10-tak sati. Obično ljudima treba neki period da se prišaltaju na drugo okruženje, ljude, a ja ka da sve ono iza mene ni ne postoji, udomaćila se mala, opustila i prepustila…neka drugi vode, a ja ka zalutalo blago samo pratim, uživam, cerekam se…ni brige ni pameti.

Sto puta mi je Mate prije toga reka…. nemoj ići ka torba, pazi, gledaj, razmišljaj šta, di, kako….i bome uvik nekako imam te njegove riči na pameti, ali ovaj put otpustih ja kočnice i baš me briga…neka vode…ja na godišnjem, prst u uho i smiješak na lice.

Fantastičan osjećaj! Malkice tukast, ali oslobađajuć.

Naš cilj za prva dva dana su Komovi jer većina nije tamo bila. Za prvi dan je odlučeno se popeti na Kučki kom,

Ovaj put otpustih ja kočnice i baš me briga… neka vode… ja na godišnjem, prst u uho i smiješak na lice.

Fantastičan osjećaj!

Malkice tukast, ali oslobađajuć

str. 42

pokušati i Lijevorječki, a za ponediljak ujutro jednu kraću šetnju do Vasojevića koma. Iščekivanje Komova je svakim zavojem, kojih je Bogu hvala bilo na pretek, sve više raslo. U mojoj glavi sam ja to sve nekako posložila, ukrasila cvićem, bojama, stvorila neke krajolike, ljude, životinje …da se malo pripremim, da me srce ne bi izdalo kad ugleda. Umisto da me izda, moje srce je naraslo ka kuća od idile…izašavši iz šume na proplanak, prizor Komova impresivan, moćan…crvenkasto sunce na zalazu obrušilo se u svoj svojoj toplini preko moćnih vrhova, pa lagano na dolinu isijavajući svoju toplinu preko krovova nekoliko kuća, uglavnom pastira sa čijih dimnjaka se lagano nazirao dim. Krave i konji lagano i tromo s noge na nogu prema svojim stajama. Stado ovaca praćeno psima čuvarima zna di se triba….Prizor žive planine…točno kako spada, pitomo, sneno, a opet tako živo, moćno i jako.

Zanesena prizorima na jedvite jade se uspijevam skoncentrirati na postavljanje šatora… da mi nije bilo moje cimerice Dražene ko zna na šta bi to ličilo. Njena odlučnost i prisutnost u svakom trenutku je sasvim lipo upotpunjavala moju odsutnost i očaranost prirodom pomiješanu luckastom romantikom…skakućem livo, desno, gledam sve te krave, konje i ostalo životinjsko carstvo u neopterećenoj slobodi pokreta. Malo je reći da sam uživala i da mi je bilo lipo…

Nakon postavljanja našeg doma za iduća 2 dana, veseli prionusmo na pripremu roštilja. Šta ti je planina ako nema lipe spize… ja sva nabrušena

na meso, mirno čekam već dobrano gladna, kad zovne Anka da se idem s njom malo prošetati, kaže razgledati okolicu…Naravno da sam kurijoža i da ne želim ništa propustiti, pa laganini nas dvi krenusmo u ophodnju.

Taman da ćemo proći pored prve drvene barake sa okućnicom ograđenom nepravilnim granama, eto ti neki veseli Crnogorac pozdravlja nas, poziva na kafu, kiselo mlijeko, rakiju… vrag zna šta nam je sve nabroija. Ja lagano šijajem nazad, a moja Anka cila oduševljena ide za njim. Vuče ovaj mene za rukav da pođem i ja…šta on više vuče to ja odlučnija da ne uđem.

Skoro se nogama za vrata uvatila… ka u crtanom filmu, samo šta mi nije već para na uši počela izlaziti. Imala sam osjećaj da ću se potući smrači li mi se prid očima. Uglavnom, dogovor postignut, ja na vratima, niti pod ra-

Od lipote skoro zanesvistih, suze na oči, a smješak na lice da ne briznem u plač…reći će ovi moji da sam skroz makla, jedno je skakutati i diviti se svemu, ali opet udriti u plač, možda je malo odveć

str. 43

zno ne želim unutra, prvo, zagušljivo je i pritoplo, drugo, ne poznam nikoga i nije mi svejedno…svašta mi se motalo po glavi. I tako ja sa vrata se razgovaram sa njima. Tu žive 3 neoženjena brata! Jedan stariji od drugoga. Čuvaju ovce tijekom litnjih miseci, a ostatak godine žive podno planine u mistu (kojem naravno ne znam ime).

Prepričavaju razne anegdote, među kojima je i priča o jednoj Švicarki koja je bila tu prije par dana…kaže ovaj najstariji brat da je bila samo malo lipša od mene….ahahhhaahahha…. šta me nasmija….pa nije ni čudo da su svi stari momci sa ovakvim komentarom.

Nakon nekih pola sata, pozdravimo se mi sa našim novim prijateljima, zahvalni na gostoprimstvu i druženju.

Nedilja ujutro, veselo krenusmo prema Kučkom komu. Vrime fantastično, raspoloženje na vrhuncu…noga prid

15. Helop

nogu i laganini prema vrhu. Krajolik predivan, čaroban… ka na drugom svitu da sam kad nakon više od misec dana kreneš u planinu javljaju se male sumnje u kondiciju, nije baš svejedno odvažiti se na pentranje po dvotisućnjacima bez nekog respekta i opreza, malo sama po sebi, a malo zbog priča koje upijah u ove skoro pa dvi godine koje povremeno boravim na planini. Uglavnom, odluka je pala (ja sama sa sobom naravno) da ću polako i da neću bezglavo jurišati na svaki poziv odlaska u planinu… bar dok ne vidim kako tijelo podnosi ono šta srce očajnički želi. Staviti u nekakav balans ovo dvoje, bar šta se planine tiče, nije mi uvik lako ni jednostavno, vječna borba.

Malo po malo i evo nas pod vrhom, kacige, pojasevi, puna sprema, sad još malo sajle i ejvola….moj najviši vrh do sada, 2487m!!! Pogled puca na sve strane, ne znaš šta je lipše od čega, more nepreglednih vrhova od kojih mnogi izgledaju neosvojivo, mistično i divlje, baš po mom guštu. Od lipote skoro zanesvistih, suze na oči, a smješak na lice da ne briznem u plač… reći će ovi moji da sam skroz makla, jedno je skakutati i diviti se svemu, ali opet udriti u plač, možda je malo odveć. I tako se ja iskulirah, napravili foto sesion po starom dobrom običaju sa milijardu slika i laganini nazad. Moram se pohvaliti da sam ovaj put poslušala svoj razum (ali i Matu) i nisam otišla sa nekolicinom kolega do Ljevoriječkog koma napola na divlje, nego sam se vratila istim putem nazad sa svojim veselim društvom. Ovo razum, možda i nije prava riječ, više je to bija oprez

i strah šta ću ako se odmah prvi dan rasturim, a imam još 7 dana…pa krepala bi od muke da oni negdi idu, a ja ne mogu…možda je kukavički to bilo, ali sad kad pogledam na to sve, mislim da je to bila dobra odluka jer sam uspila sve dane planinariti i uzivati ka nikad do sada.

Ponediljak smo proveli ležerno penjući se na Vasojevićki kom, te laganini vožnjom do Vusanja di nam je dom bio iduća dva dana. Glavni cilj je bio uspon na najveći vrh Crne Gore, Zla Kolatu, 2534m. Kako joj je sami naziv strašan, moje strahopoštovanje je bivalo sve to veće približavanjem trenutka sučeljavanja. Tura od nekih 12 sati i ne može nego izazvati poštovanje…i tako je i bilo…izašavši iz šume na planinsku livadu, pogled je odmah pao na malenu pastirsku kolibicu koja je iz

Odluka je pala (ja sama sa sobom naravno) da ću polako i da neću bezglavo jurišati na svaki poziv odlaska u planinu… bar dok ne vidim kako tijelo podnosi ono šta srce očajnički želi

str. 44

15. Helop

daljine zbilja izgledala maleno, trošno, siromašno. Srića da nas je staza vodila pored nje, jer smo svi bili kurijoži viditi je iz blizine. Odmah nas je svojim lavežom upozorio veliki pas da nema približavanja. Za njim se veselim korakom i sa ogromnim smješkom na licu pojavio i maleni dječak. Razoružao me skroz svojom dječačkom razigranošću te mu odmah bez kalkulacija podijelih sav cukar koji sam ponila sa sobom u nadi da će me vratiti u život kad budem krepavala negdi pod vrhom. Pozdravivši malog prijatelja, uputismo se dalje…imamo još dobrih nekih 4-5 sati. Kod ovako težih tura dođe čoviku do pameti da nije dovoljno imati samo dobru želju ili kondiciju za izvesti svakakve ludosti, najvažnije je imati dobre prijatelje, kolege koji te na svoj neki osebujan i berlav način bodre u toj tvojoj munjenosti da moraš doći do vrha…i to ne kroz znoj, muku, olovne i bolne noge, nego kroz smih, pismu i ludosti, jer to su stvari koje ti se posli javljaju kad se sitiš di si bija i koga vraga si radija gori. To su oni blic trenuci koji bljeskaju prid očima kad vraćaš film unazad ili kad na FB naletiš na Gusinje, Prokletije… do neba zahvalna mojim Mihovilcima na renesansi koju doživjeh ne samo na Prokletijama nego u svim trenucima naših druženja.

Uopće ne znam kako opisati ovu sriću koju doživiš kad staneš na vrh…a još kada je to najveći vrh…Mili Bože, imala sam osjećaj da vidim tu silnu energiju sriće kojom su svi isijavali. Neopisiva radost, lipota, ljubav, zanesenost, očaranost…svjesnost da vrime je pun pogodak i da nisu svi takve sriće da imaju

pogled koji puca još kilometrima dalje na vrhove kojima niti znam imena, niti me je bilo briga. Znala sam da su me očarale, možda i proklele, jer sam osjetila da neću moći ne vratiti se i dogodine, a valjda i priko godine, vjerojatno dok god budem fizički mogla…

Bilo bi zbilja nepošteno završiti o ovom danu, a ne spomeniti onu malenu, trošnu, siromašnu kolibicu od jutros.

Ta je koliba sve samo ne siromašna… veselje, radost, srića, zadovoljstvo, mir se moglo vidjeti na svakom od njenih ukućana. Vrijedna domaćica Zyrafete nas je ugostila sa puno dostojanstva i pažnje da je samo uspila povećati moj dojam ionako predivnog dana.

A ko će ovo sad opisati mili Bože….

Ja već misecima se ne želim uopće baviti mišlju o pisanju mog dojma boravka na Prokletijama jer jednostavno ne mogu svu to količinu emocija niti umiriti, niti pretvoriti u riči, niti kanalizirati kroz nekakav tekst da bi ikome to moglo zvučati barem normalno ako ne i lipo. Muka žešća.

Dolazak u dolinu Grebaje ostavlja bez daha. Iskrcaju te iz kombija i nonšalantno pokažu di ćemo kampirati, ka da je ovo sve normalno i svakidašnje šta nas okružuje. Ja ne mogu oka skiniti sa vrhova kojima je Grebaja okružena… hodam bezglavo sa pogledom prima nebu i ne virujem šta oči vide. U tom trenutku nisam ni znala kako se šta zove, niti sam imala potrebu da znam, šta je lipo lipo je i koga briga za detalje.

Sve od reda grlim, skačućem, cijućem lipo li je, ka da me je neko mokrom krpom po glavi opalija, u čudu čudnovatom. Izbezumljena lipotom krajolika, upoznajem Zulju i Špana koji su nas

razmazili hranom iduća tri dana i čijem gostoprimstvu nema ravna.

Kako to i inače biva kod Mihovilaca, nema se šta vrimena gubiti, na uru krećemo na Talijanku i Volušnicu. Volušnicu o kojoj sam slušala toliko dugo da sam i sama stvorila sliku u svojoj glavi i ukrasila je na samo meni svojstven način…U međuvremenu smo poveli još dva divna momka sa nama, Martina i Ivana, kojima je ovo bilo prvo planinarenje. Momci se uklopili ka da su sa nama oduvik, osebujan smisao za humor olakšavao nam je na trenutke strmi uspon kroz bukovu šumu izlaskom iz koje ugledah prizor koji mi se i dan danas pojavi pred očima u svoj svojoj lipoti…zelena planinska udolina kroz koju nenametljivo žubori potočić okružen planinskim cvićem spektrom

Zanesena prizorima na jedvite jade se uspijevam skoncentrirati na postavljanje šatora… da mi nije bilo moje cimerice Dražene ko zna na šta bi to ličilo

str. 45

boja koje se na trenutke čine nestvarne. Podno jednog proplanka maleni slap se lagano i nježno obrušava na dolinu čineći je još čarobnijom…Lagana šetnja do Talijanke preko koje dolazimo do Volušnice. Pogled ostavlja bez daha. Karanfili u svoj svojoj lipoti i moćnosti. Nema tih riči koje mogu opisati doživljaj Karanfila sa Volušnice.

Koliko god se ja pripremala i koliko god prilipih slika vidila do sada, ništa se ne može usporediti sa vlastitim doživljajem kojeg ljubomorno čuvam za sebe zahvalna Majci prirodi na takvoj savršenosti…

Naivno misleći kako je vrhunac doživljaja sa Prokletija iza mene, odlučih se popeti i Očnjak. Nošena emocijama jučerašnjeg dana, neopterećeno prihvatih penjanje na Očnjak, ni ne sluteći ljubav koja će se izroditi…Kažu poniti opremu za feratu jer ima sajle na vrhu.

Ni na kraj pameti mi nije bilo da je to tako strmo, reka bi Stipe, suludo. Ali šta ono teže, meni sve to lipše!!! Ispenjala bez po muke, adrenalin navalija kroz svaki djelić moga tijela da se nisam uspila smiriti cilu večer…skakućem okolo, cijućem po ko zna koji put lipo li je, lipo li je, grlim sve od reda, pitam je li i oni vide ovo šta je vidim, totalni trans. Ja ne znam je li to samo tako kad prvi put dođeš na Prokletije pa te sve uhvati nespremna ili je to zbilja čarolija planine o kojoj sam slušala toliko puta.

Bilo šta bilo, napunila ja baterije, odmorila se od svih i svega, upoznala divne ljude, vidila predivnu prirodu, pomakla svoje granice i spoznala sebe u nekom drugom svjetlu…kud ćeš lipše!

15. Helop

15. Helop

Novija speleoloĹĄka istraĹživanja SOHPK

io Gve ar

rić

M

Rafting na Cetini Ajmo neĹĄto drugÄ?ije, ajmo na rafting.

Ali poĹĄto smo mi planinari prije svega, tribali bi ĹĄta i proĹĄetati. I smislila Julija stazu, bila ona i izviditi. I na sastanku pada dogovor: podruĹžnica Rogoznica organizira izlet + rafting na Cetini.

Malo da se odmorimo od Ä?iťćenja staza i priprema za naĹĄ Ĺ kraping. Nekad nam se Ä?ini kada smo teĹžaci, a ne planinari.

I tako nas dvanaest je krenilo ujutro iz Rogoznice, PrimoĹĄtena i Ĺ ibenika prema OmiĹĄu. Nakon kave i kupovanja spize, krećemo prema Radmanovim mlinicama i tu ostavljamo aute. Krećemo uzvodno Cetinom prema KuÄ?i-

ćima. OkruĹženi gustom vegetacijom provlaÄ?imo se na mistima kroz visoku Paparat, a Cetina veselo huÄ?i. Tu i tamo mir i sklad nam kvari pokoji raft sa veslaÄ?ima. Uskoro gustu ĹĄumu minjaju Ĺživotopisne livade koje kod nekih bude razne Ĺželje i nagne đ&#x;˜‰ . Nakon 3-4 sata, vrag zna koliko dolazimo do asfalta i pjeĹĄaÄ?imo prema gostionici jer je vruće i oĹžednili smo i triba se rehidrirati.

Tu nas kupe naĹĄi vodiÄ?i Jure i Branimir kombijem i voze nas na poÄ?etak staze. Dilimo se u dva rafta sa po ĹĄet ljudi i avantura moĹže poÄ?eti. Uz rijeku nalizaimo na razne atrakcije kao ĹĄta je skakanje s konopa u ledenu rijeku.

VoĹžnja brzacima je super zanimljiva, a posebno onaj dio kad triba skakati.

Neki za svaki sluÄ?aj skaÄ?u skaÄ?u skaÄ?u skaÄ?u.....i skaÄ?u. VodiÄ?i zaustavljaju raftove i vode nas u skriveni dio rijeke di kako kaĹžu ne vode svakoga i malo ljudi zna za to. Radi se o pravilinim bazenÄ?ićima kroz koje teÄ?e hladni pritok Cetine. Voda je sam od mulja stvorila barijere koje tvore bazene. Opasno bi bilo da se taj dio komercijalizira jer su

str. 46

bazeni vrlo krhki i lako se uniĹĄte. NaĹĄi vodiÄ?i su se iznenadili kad su saznali da smo mi to već jutro proĹĄli pjeĹĄke.

Kao iznenaÄ‘enje, vade nam voćnu platu. Stvarno fenomenalno. Voda je ledena ka mraz, ali kaĹžu vodiÄ?i da je to niĹĄta ĹĄta nas Ä?eka. Jer vode nas kroz ĹĄpilju u kojoj temepratura vode je oko 7 stupnjeva. Ko Ĺželi moĹže odustati.

Niko nije odusta, iako nekima se boja u licu nije vratila do OmiĹĄa. Ledeno tuĹĄiranje ispod slapa ako zagrijavanje, na znak Jure skaÄ?emo jedan po jedan i plivamo kroz ĹĄpilju. Puka nas je toliki adrenalin da nismo ni osjetili hladnoću. Nakon ĹĄpilje slijedi skakanje s stina, pećina s livu stranu obale i plivanje kroz brzace. Neću pretjerati da nakon tog plivanja, voda mi je iz nosa izlazila joĹĄ misec dana nakon koliko san se naguta. Ta lica koja su van sebe od sriće, bol u obrazima i trbuĹĄnim miĹĄićima od smijanja ne moĹže doÄ?arati ni jedan fotoaparat ni go pro kamera. BeskonaÄ?na srića. Fenomenalni izlet zavrĹĄavamo utrkom do kombija i pizzom u OmiĹĄu.

Preporuka svakome.

eo

BariĹĄi

ć

T

Sveti Mihovil i SD Špiljar na potezu izmedu Pakovog sela i Žitnica

SO HPK Sveti Mihovil je meÄ‘u svoje trajne zadaće uvrstio stvaranje Ĺžupanijskog speleoloĹĄkog katastra pri Ä?emu se prikupljaju podaci o dosadaĹĄnjim speleoloĹĄkim istraĹživanjima ali i poduzimaju nova istraĹživanja po saznanju da negdje postoji novi, nepoznati speleoloĹĄki objekt ili da se u nekom od postojećih objekata moĹže nastaviti istraĹživanje. U 2018-toj se tako dogodilo da je najveći dio objekata u ĹĄibenskom zaleÄ‘u istraĹžen na potezu izmeÄ‘u Pakova sela i Ĺ˝itnića. Uz dva istraĹžena krajem 2016-te godine, to je ukupno 13 objekata dosad istraĹženo u ukupnoj duljini od 558m i dubini od 351m. Na 5 objekata nas je doveo naĹĄ Ä?lan planinarskog druĹĄtva Ante Rakić, za neke smo znali iz ranijih istraĹživanja SO PD Promina, jedne akcije HGSS-a na izvlaÄ?enju pasa, veći dio smo dobili pozicije od speleologa SD Ĺ piljar, a za tri objekta smo doznali pri traganju za ostacima Ĺžrtava 2.sv.rata pa su tako iz AndabaÄ?ke jame i izvaÄ‘eni posmrtni ostaci 6 njemaÄ?kih vojnika. Najdulji objekt je lijepo zasigana Bilina ĹĄpilja (Ĺ pilja pod velikim bajamom) s jamskim ulazom duljine 126m (-38m), a najdublja jama Mesopromet 505 (-77m).

Ova jama je godinama zatrpavana klaoniÄ?kim otpadom splitske tvrtke Mesopromet, pa je uz ulaz na njoj izgraÄ‘en i betonski graniÄ?nik da vozilo iz kojeg se odlaĹže otpad ne upadne u jamu. Jama je kao takva postala dio izrazito negativnih primjera zagaÄ‘enja inicijative „Čisto podzemlje“.

Svi objekti su topografski snimljeni, obiljeĹženi ID ploÄ?icama, a nacrti s fotografijama pospremljeni u Ĺžupanijski speleoloĹĄki katastar pri udruzi, a 7 njih su već postali i dio SpeleoloĹĄkog katastra RH.

str. 47

15. Helop

15. Helop

Durmitor 28.8.-3.9. 2018.

c

a Crljen

ak

Ma

Zatvoriti vrata ljetu i krenuti na još jedno putovanje sa snovima o ljepoti planine u njenoj slobodi epskog krajolika

NP Durmitor, crnogorska planina sa 18 glečerskih jezera, 48 vrhova viših od 2000m/nv, pet kanjona oko 500 markiranih staza. Dolina Žabljaka koju okružuju gorostasni vrhovi, masivne kupole ili zasječene stijene sa čijih se vrhova gleda na raznolikost planinskog reljefa valovitih površina.

U kampu –Ivan do- otvaram šator, gazeći mokru travu i blato. Ljubazni domaćin, Rade, me tješi da kiše neće biti ovaj tjedan, iako je kišilo cijelo lje-

to. Pogledujem na vrhove Međeda i znam da će tako biti, sretna što sam tako blizu planini.

SAVIN KUK 2313m Svježe, maglovito, jutro bira vrh. Kratko penjanje od istoimenog skijališta, dvije ure, ali izuzetno strma cijela staza pa mi odgovara prohladno vrijeme.

Do mojih nogu proviruju jagode i maline. Na Savinoj vodi kap svježine uz legendu o ljekovitosti vode i izgradnji staze za kralja Nikolu Prvog. Magla se topi, odjednom se otvori vidik pred čijom se ljepotom zanijemi. Trenutak kada je šutnja najjači izraz ljepote: zelene padine na jednoj strani staze i stijene Međeda i Debelog nameta na drugoj, dva nejednaka i povezana masiva, tvore nestvarnu ljepotu.

BOBOTOV KUK 2523m/nv Označen kao najviši crnogorski vrh

str. 48

koji se cijelom površinom nalazi u Crnoj Gori. Uspon počinje sa prijevoja Sedlo, penjući se procjepima izlazi na zelena, valovita, prostranstva okružena masivnim stijenama dojmljivih oblika zubaca, Zupci, naslaganih stjenovitih pojaseva, Šareni pasovi, jezerima staklaste površine. U predio Surutke, svježina izvorske vode kao melodija kapi usred šarenila vegetacije, javlja se nama kao suputnik na stazi da nas osvježi na vrelini sunca. Tu se saplićemo o sudbine ljudi i njihovog življenja. Koraci uspore, neka traje, ljepota ulazi i kola kao topla krv venama, obnavlja moje stanice, pronalazim sebe. Mladi iz cijelog svijeta razigrano grabe pored mene, podižem pogled, ispred mene je uz sjeverno nebo prislonjena slika koja mi svakim korakom postaje bliža, jasnija. Uspinjem se sajlama dok Toto grabi naprijed poznatom sta-

zom, slušam šapat straha oko sebe i pokušavam pomoći. Nagrada čeka na vrhu, pogled za bogove. Gledam i pomislim da ću morati sići i napustiti ovu ljepotu. Ćurovac, vidikovac Pauza a da nije pauza. Gusta šuma mirisne jele i smreke stazom za Ćurovac više je od šetnje. Ćutim tišinu dragog Velebita, staze koje su me naučile planinariti sama i biti sretna na planini. Na kraju široke staze kupujem kartu kod rendžera, 3€, i nastavljam rubom provalije sela Tepče, do vidikovca prema kanjonu Tare visokom tisuću metara. U daljini naslućujem virove i brzace tekući kanjonom kao da nisu bili tu. Slika simbolike postojanja, života i nestajanja u bistroj vodi bezvremenske rijeke. Poželim prvi put zaplivati u Crnom jezeru, općenito u jezeru. Na povratku u Žabljak uspjela

sam prevladati nelagodu blata oko gležnjeva, iako nisam uživala.

MEĐED 2288m/nv Uvijek mi leptirić zatreperi uz prve korake, je li to ljubav na prvi pogled, uvijek iznova? Spuštam se od kampa do Crnog jezera desetak minuta i nastavljam stazom prema izvoru Točak. Zastajem uz jezero nad kojim se nadnijela stijena Međeda dajući mu tamnozelenu boju. Jutarnje svjetlo meko, nejasno, kao čarolija koja ostaje neizrečena, a rubovi kao prozirne, svilene, zavjese. Gusta jelova šuma čija stabla sežu visoko u zrak zatvarajući vidik prema nebu, čine drugi čaroban svijet. Ne mogu odoljeti borovnicama uz stazu. Zaobilazim Crveni bivak gledajući ga iz daljine i dok me jaki sjeverac pokušava odvojiti od sajli, prelazim hrptove, vrtače, strmine.

Toto se također raduje dok ja pokuša-

str. 49

vam zaobići kišom izrovane staze. Na vrhu susrećem planinare Srbije koji mi govore o opasnom silasku na drugoj strani. Uvlačim se u proplanak i pravim pauzu uz ručak s domaćim kajmakom, skorupom, kupljenim na stazi za Bobota. Mir koji donosi ova staza je neprocjenjiv. Zbog težine staze ima jako malo planinara. Ne mogu se ne sjetiti kada su mihovilci prvi put zakoračili Durmitorom a tek ovom stazom koja tada nije imala sajle koje ima danas.

Silazak izuzetno strmom padinom zbilja je bio opasan zbog odrona zemlje na samom početku spusta. Uspjela sam uz stopostotnu pomoć štapova.

U predvečerje oblaci su najavljivali kišu, sklopila sam šator i prešla kod Nele a ujutro uz grmljavinu i jaku kišu napustila Žabljak, gledajući kako lomljivo svjetlo para nebo sve do Nikšića.

Snaga i ćud planine su neukrotivi, svojeglavi i slobodni, tko je ne bi volio.

15. Helop

Ant

ić ov

o

15. Helop

nia Petk

Medvednica ili Zagrebačka gora je planina smještena sjeverno od Grada Zagreba. Najviši vrh Medvednice je Sljeme, visine 1033 metra. Skoro cijela površina planine je pošumljena i bogata vegetacijom, zbog čega je 1981. godine zapadni dio Medvednice proglašen parkom prirode.

Medvednica se prvi put spominje u povijesnim dokumentima 1209. godine pod latinskim nazivom Mons Ursi (hrvatski „Medvjeđa planina“). U 18. stoljeću strani kartografi zabilježili su naziv Gebirg Sagrab (njem. gora Zagreb) i tako je postupno prevladao naziv Zagrebačka gora . Usprkos preimenovanju i istrebljenju medvjeda još u srednjem vijeku, Zagrebačka gora u narodu je ostala Medvednica.

Hrbat Medvednice dug je 42 kilometra, a proteže se u smjeru sjeveroistok - jugozapad. Jezgra Medvednice sastoji se od metamorfnih stijena (zeleni škriljevac), a značajne su i naslage sedimentnih stijena (vapnenca i dolomita) jer su u njima nastali krški oblici.

Medvednica je premrežena planinarskim stazama, kao i biciklističkim stazama te su na njoj izgrađeni i brojni planinarski domovi.

U istraživanje Medvednice i njenih staza uputile smo se (drugarica Tina Šarić i ja) krajem svibnja (31. svibnja – 3. lipnja).

U četvrtak rano ujutro (oko 7 za nas) krenuli smo prema naselju Planina Donja na istočnom dijelu Medvednice. Od tuda smo krenule prema PD „Lipa“ (700m) prateći planinarsku stazu br. 31. Ova planinarska staza u početku prolazi pored vikendica i polja, ali nakon što se uđe u bukovu šumu dosta je strma. Za oko 1h hoda dolazimo do planinarskog doma i tu radimo prvu pauzu uz omiljeni napitak.

Planinarski dom Lipa nalazi se na vrhu Rog (709 m). Ispod doma nalazi se prostrana livada na kojemu je pored šume Kapelica Hrvatskih mučenika.

Put nastavljamo preko livade prateći oznaku pl. staze 1. Planinarska staza 1 (označava se još “1M” ili samo “M”, a naziva se još i transverzala Medvednice) je glavna i najduža planinarska staza koja ide hrptom Medvednice po cijeloj njenoj dužini.

Nakon nešto više od sat vremena stižemo do PD „Gorščica“ (738m) gdje

radimo pauzu za omiljeni napitak.

Oko doma brojni su manji objekti gdje se može sjediti i roštiljati, u blizini je velika livada s izvorom. Za razlike od PD „Lipe“ gdje se nije moglo doći osobnim automobilom ovdje sve vrvi od posjetitelja. Tu se nekad nalazila drvena lugarnica za upravljanje kaptolskim šumama po kojoj se cijelo ovo mjesto naziva Kaptolska lugarnica.

Nastavljamo svoj put kroz šumski put prateći i dalje pl. stazu 1 te dolazimo do PD „Mala Hunjka“ gdje radimo štrukla pauzu. Hunjka (877 m) je važan prijevoj na hrptu Medvednice preko kojeg prelazi cesta iz Zagreba za Stubičke Toplice. Ispred se nalazi istoimena livada gdje ljudi uživaju i odmaraju (i mi s njima).

Put dalje nastavljamo do smještaja u PD „Runolist“ (836 m). Putem prolazimo preko PD „Ivan Pačkovski“ na Puntijarki (957m) gdje je također velika gužva. Na putu za Runolist prolazimo pokraj lokaliteta Šumarev grob. Iz pukotine u 12 m visokoj stijeni zelenog škriljevca (po kojemu je Medvednica poznata) izvire pitka voda potoka Bliznec. Ova stijena jako svidjela upravitelju zagrebačke šumarije, ing. Albinu Leusteku, koji je tu zaželio imati posljednje počivalište, te od njega samoga i potječe naziv “Šumarev grob”.

Naziv se udomaćio među planinari-

str. 50

ma, a kasnije ušao i u mape Medvednice. Albin Leustek sahranjen je ipak u obiteljskoj grobnici na groblju u Šestinama, ali je naziv stijene ostao u spomen na njega.

Također na putu do doma prolazimo pokraj jezerca Tigrovo oko kojeg su uredili pripadnici I. gard. brigade “Tigrovi” po kojima je dobila ime. Nas su tamo dočekale horde komaraca pa smo brže bolje pobjegle.

U PD „Runolist“ dolazimo oko 15 h i nakon smještaja uživamo na terasi doma do kasnih večernjih sati gdje imamo odličan vidikovac na „noćni Zagreb“.

Sljedeće jutro nakon obilatog doručka krećemo prema Sljemenu (1033m) prelazeći preko Činovničke livade (960m). Livada je glavno križanje planinarskih staza što idu po hrbatu Medvednice ili se spuštaju na zagrebačku i zagorsku stranu. Na samom vrhu nalazi se Sljemenski radio - televizijski toranj ukupno je visok 169 metara. Također na terasi restorana „Vidikovac“ puca odličan pogled na dio Hrvatskog Zagorja.

Dalje se spuštamo prema PD Grafičar (864 m) stazom koja vodi preko hotela „Tomislavov dom“ i Doma Crvenog Križa. PD “Grafičar” nalazi se na uzvisini zvanoj Rudarsko sedlo na Sljemenskoj cesti u podnožju Ma-

Medvednica log Sljemena (996 m). U neposrednoj blizini Grafičara nalazi se Rudnik Zrinski. Rudnik Zrinski prvi je rudnik u Hrvatskoj uređen za turiste. Riječ je o srednjovjekovnom rudniku srebra u kojem je brojnim izlošcima, autentičnim hodnicima prikazan život rudara u srednjem vijeku.

Put dalje nastavljamo prateći pl. stazu 8 do skloništa „Grajfova kopanja“. Od skloništa staza se polako spušta (ponegdje se markacije dobro ne vide), te spretno i sretno stižimo do slapa Sopot (350 m) unatoč posljednjem jako oštrom spustu kroz šipražje i porušena stabla. Slap Sopot najveći je slap na Medvednici visine 9 m. Nalazi se na gornjem toku potoka Vrapčak, nasuprot slapu izgrađen je drveni most koji služi kao vidikovac.

Nakon kratkom odmora idemo dalje kombinirajući pl. staze 1,6, 8 te dolazimo do Kamenih svatova. Kameni svati su skupina dolomitnih stijena na zapadnom rubu Medvednice. Sa vidikovca se pruža pogled na Hrvatsko Zagorje i selo Jablanovac koje se nalazi neposredno ispod. Prema narodnoj predaji, stijene su nastale tako što je majka nekog mladoženje, nezadovoljna budućom snahom, kletvom okamenila svatove. O tome govori i pjesma »Kameni svatovi« Augusta Šenoe. Na udaljenosti 5 minuta od vrha

Nakon 10 sati hoda i oko 40 km vraćamo se opet preko vrha (jer dvaput je dvaput) do našeg doma.

Zasluženo uživamo u večeri, bocama omiljenog napitka i druženju s domaćinima je planinarska kuća Kameni svati (480 m) gdje nakon 5 sati napokon odmaramo uz omiljeni napitak.

Natrag se vraćamo, naravno nikad istim putem,opet kombinirajući pl. staze 1, 6 i 8. Staze su široki vijugavi šumski putovi s blagim usponom što nas je spasilo s obzirom da je dan bio jako sparan. Nakon 10 sati hoda i oko 40 km vraćamo se opet preko vrha (jer dvaput je dvaput) do našeg doma. Zasluženo uživamo u večeri, bocama omiljenog napitka i druženju s domaćinima.

Sljedeći dan opet se penjemo prema Činovničkoj livadi otkud slijedimo oznake za Horvatove stube. Horvatovih 500 stuba (oko 600 m) nalaze se na sjevernoj padini Medvednice, a vode

str. 51

kroz jedinstveno krško područje. Ime su dobile po zagrebačkom planinaru i novinaru Vladimiru Horvatu koji ih je otkrio i vlastoručno uredio koristeći pri tome samo materijal koji se tamo nalazio. Visinska razlika između prve i posljednje stube je 117 metara, a njihova vodoravna udaljenost je oko 300 metara. Za silazak je potrebno oko 15 - tak minuta, a putem smo prošli pokraj zanimljivih oblika poput Patuljkove špiljice,Vidikovca, stijene Moj naklon, Tisinog ponora te špilje Medvednica. Na samom kraju stuba uređeno je odmorište Srnec koje siječe potok Bistri jarek.

Nakon odmora uspinjemo se do Hunjke, a ostatak dana provodimo odmarajući i istraživajući sam vršni dio Medvednice.

Zadnji dan spremamo se i krećemo prema Zagrebu. Krenuli smo prateći oznake za PD „Risnjak“ (724 m).

Oko doma je veliki prostor s drvenim klupama za odmor i s prekrasnim pogledom na Zagreb. Od tamo se spuštamo pl. stazom 9, te na sljedećem križanju odabiremo stazu br. 10 i krećemo prema Gornjem Vrapču.

Ovo je najmirniji dio Medvednice, a jedini čovjek kojeg smo sreli je stari sakupljač gljiva.Nakon nešto manje od 2 sata dolazimo na asfaltnu cestu i opraštamo se od Medvednice.

Alpinisticka Paklenica 19.-21.10.2018.

onia Vilj nt

ac

A

15. Helop

Mosoraška alpinistička škola najavila je vikend penjanje u Paklenici, te sam se brže bolje najavila Ani, pročelnici alpinističkog odsjeka da ću im se pridružiti. Školu sam završila lani i ovo je moje prvo penjanje od tada...

Startamo sa smjerovima u subotu rano, da izbjegnemo gužvu zbog Dana otvorenih vrata Np Paklenica. Prolazeći kroz kanjon oko 8 ujutro, već vidimo dosta planinara, sportskih penjača i alpinista kako se spremaju za svoje uspone. Podijelili smo se u naveze, školarac plus instruktor, a mene je u navezu spojilo sa Ivanom koja je školu završila davno prije mene.

Prvi smjer nam je bio Sjeverni greben u Velikom ćuku, cca 150 metara, ocje-

na III. Prvo kreću Ana i (velebitaški ex školarac) Toni, pa mi za njima. Odma za dobro jutro me na drugom spitu dočekala crvenkasta zmijica, pa sam malo skriknila i čekala u miru da prođe, srića u drugom smjeru od moga. U početku me bila trema jer sam nakon dugo vremena vodila cijeli smjer, ali sam brzo počela uživati, opušteno vladati i koordinirati pokretima, užetom, sidrištima.... Stajati na vrhu uspješno ispenjanog smjera i gledati te fasinantne stijene oko sebe je stvarno predivan osjećaj.

Drugi smjer nam je bio Bijela rampa, 130 metara, isto ocjena 3 i nezaspitani, što je meni osobno draže, jer se tu može pokazati sva kreativnost u izradi međuosiguranja i sidrišta. Nakon izvučene skoro cijele prve dužine od oko 65 metara, sidrište sam izradila na dva pješčana sata, ala gušta upotrebljavati prirodne materijale za izradu. Cijelo vrijeme paralelno penjemo sa našom partnerskom navezom, ćakulamo i uživamo u stijeni ko male gušterice, kombiniramo smjer, dužine i izlazne varijante. Na vrhu nas čekaju

str. 53

naše kolege alpinisti i školarci iz drugih smjerova, gledamo u prepuni kanjon, na sve strane penjači i alpinisti, čuje se iz okolnih stijena: «puuusti osiguranjeeee», «vuuuci užee»», « penjeem»! Uživancija! Fotografiramo se svi sretni i krećemo nazad po brutalnom siparu i sajlama, teže mi je bilo tih sat vremena oštrog spuštanja nego 7 sati penjanja.

Eto, vodila sam oba smjera, prvotni strah jesam li zaboravila «korake» alpinističkog penjanja nestali su odma čim sam osmicu navezala u pojas. A onaj zvuk kompleta, klinova, čokova i karabinera dok pristupaš smjerunešto naaaaajmilozvučnije za jednog nadobudnog alpinista pripravnika, sa dozom blage treme i euforije što te čeka u smjeru.

Odličan vikend sa prijateljima, kolegama i školarcima, moja partnerica Ivana i ja smo dobro odradile smjerove- nismo izabrale teške, sve laganini i opušteno.

Kako too, kako toooo- lajt motiv (pjesma) uspona! E pa eto tako- prirodno i predivno- je moj odgovor!

15. Helop

15. Helop

ZIMSKI/VISOKOGORSKI TECAJ 2018. PD PROMINA

adnić aR

Mo

rić

Jelen

Falilo nam je jedino više zime i leda, ali takva je eto bila (kao i prethodna) i ova zima. Svakako se veselimo svim novim prilikama za zimske & visokogorske uspone

Već neko vrijeme sam planirala priključiti se u neki zimski/visokogrski tečaj kad se ukaže prilika. I tako u jednom usputnom razgovoru na tu temu s kolegicom dogovorili smo se da ćemo probati prijaviti se na zimski tečaj u Planinarskom društvu Promina iz Drniša. Pretpostavljam poziv je bio u zadnji čas jer voditelj tečaja i predsjednik PD Promina me je odmah obavijestio da je već kapacitet pun ali da će nas nekako ubaciti. Na opće iznenađenje par dana prije početka tečaja kad su krenuli grupni e-mailovi smo skužili da nas je barem 10 iz HPK Mihovila i tek nekoliko iz Drniša i Splita. U sklopu tečaja smo imali 3 teorijska predavanja koja smo slušali u

sjedištu PD Promina u Drnišu jednom na tjedan. Predavači su se dotakli različitih “visokogorskih” tema: - oprema za zimsko visokogorsko planinarenje - opasnosti zimsko/visokogorskog planinarenja - korištenje zimske opreme - hodanje u navezu - izrada sidrišta - izvlačenje partnera iz pukotine - lavine i lavinsko spašavanje (predavač iz HGSS Stanice Split) - bivakiranje u snijegu (vučja jama) - itd.

Planirana su 3 vikenda za vježbanje zimskih tehnika na području Dinare i bosanskih planina Vran/Čvrsnica a naknadno je dodan jednodnevni izlet na Čvrsnicu za uvježbavanje procjene lavinske opasnosti i lavinsko spašavanje.

Zahvalni smo voditelju i instruktoru Tomislavu Jerkoviću, vodiču Viktoru Šikliću, Tomu Samotnjaku i ostalim predavačima iz HGSS-a na vremenu, trudu i prenesenom znanju. Falilo nam je jedino više zime i leda, ali ta-

str. 54

kva je eto bila (kao i prethodna) i ova zima. Svakako se veselimo svim novim prilikama za zimske & visokogorske uspone.

1. Vikend: Vrdovo Zbog loše prognoze tj. kiše (i snjega na većim visinama) umjesto planiranog uspona na Lišanjski vrh praktični dio tečaja smo prisilno započeli na Vrdovu u planinarskom domu “Sveti Jakov” sa čvorologijom te nakon smirivanja vremena potražili lokaciju u smjeru Malog Maglaja pogodnu za praktičnu prezentaciju korištenja zimske opreme i tehnika napredovanja u snijegu i ledu. Kako je vrijeme bilo južno i neuobičajeno toplo nismo imali sreće u traženju ledenih padina ali zato smo se pozabavili sa različitim načinima izrade sidrišta u snijegu, izradu snježne gljive te demonstraciju napredovanja uz osiguranje u paru.

Negdje pred kraj vježbe zapuhala je hladna bura pa je bez obzira na predivni dan i uživanje u snijegu postalo je odmah jasno da je najgore što se može dogoditi u zimskim uvjetima u

planini mirovanje i bilo kakvo čekanje.

2. vikend: dvodnevni izlet Vran/Čvrsnica Drugi jedva dočekani vikend proveli smo na Blidinju u nadi da ćemo u susjednoj Bosni doživjeti pravu zimu i čari visokogorskog planinarenja, međutim doživjeli smo sve čari istog ali bez velike hladnoće. Prvi dan smo odradili planirani uspon na planinu Vran. Jako puno snijega ali zbog toplog sunčanog vremena propadali smo duboko i znoj mi se cijedio sa čela kao da smo u sred ljeta. Dan je bio predivan, vidici veličanstveni pod tim debelim snijegom, ali opet smo bili u problemu tražeći ledenu padinu. Pronašli smo već pred smiraj dana vrtaču pogodnu za vježbu zaustavljanja cepinom pa smo tu testirali one teorijske vještine koje su nam predavači prethodno prepričavali. Spuštajući se nazad na Blidinje uživali smo u veličanstvenom sutonu nad Čvrsnicom.

Naravno kako to biva na Blidinju plan je bila večera u poznatim Hajdučkim vrletima a kako smo zbog gužve mo-

rali čekati dugo na rezervaciju, vrijeme smo iskoristili za predavanje iz Prve pomoći u visokogorskom planinarenju.

Sljedeći dan iskoristili smo za vježbanje izrade naveza i sistem sv. Bernard za izvlačenje iz pukotine. Dan je bio topao i sunčan pa nije bilo smisla tražiti ledene lokacije na Čvrsnici već smo tehnike uvježbavali ispred planinarskog doma u Masnoj luci.

3. vikend: Jednodnevni izlet lavine i lavinsko spašavanje na Čvrsnici Pravi zimski dan u planini doživjeli smo na Čvrsnici kad se odrađivala vježba procjene lavinske opasnosti i lavinskog spašavanja sa članom HGSS stanice iz Splita. Oblačno i hladno vrijeme nas je pratilo gotovo cijeli dan a težak uspon po dubokom snijegu je trajao satima. Promrzle ruke i noge je spasilo kopanje zida u snijegu za procjenu lavinske opasnosti. Vježbala se upotreba uređaja za lavinsko spašavanje i pronalaženje unesrećenog a svima najzanimljiviji dio dana nakon

str. 55

napora i hladnoće je bilo neplanirano veselo spuštanje na stražnjici niz planinu.

4. vikend: jednodnevni izlet na Dinari Zadnji uspon tečaja na moju veliku radost je dogovoren na Dinari i to uspon kroz V. Prožlog, jedan od strmih usjeka na južnoj strani Dinarske stijene. Predivni vidici i Dinara u svojom najljepšem izdanju uz opet sunčan i topao zimski dan. Uživali smo u usponu naročito kroz usjek V. Prožlog, ali dan je bio sve samo ne “zimski”. Na izlazu iz usjeka je zapušteno pastirsko sklonište (ovom prilikom krcato snijegom) gdje smo imali demonstraciju izrade vučje jame. Tu smo se razdvojili na sporu i bržu ekipu, pa smo mi brži nastavili na novo planinarsko sklonište na predjelu zvanom Ošjak gdje će biti izlaz iz buduće ferate (koju jedva čekamo) nakon čega smo se spustili na Glavaš gdje nam je druga ekipa prebacila automobile. U Vrlici nakon kavice/pivice se rastajemo do nekih drugih susreta u zimskim uvjetima.

ipa Juri

M

os

J

a Hulj

ar

io Gver

ić

sip

ć

Jo

islav Bu

15. Helop

ev

m

lat

To

15. Helop

Speleološka škola 1. vikend - 10. - 11.3.2018.

- Promina, Liluša i rudnik boksita Kalun I tako nakon prvog utorka predavanja, pao je dogovor o polasku iz Šibenika u 8 sati. Mjesto sastanka uvijek poznato, na banju kraj prostorija HPK Sv. Mihovil, hmmm prostorija, bolje kazano katakombi kakve li samo temperature tamo vladaju. Naravno ne smije se zaboraviti spomenuti kultno vozilo kluba, tj. Mercedesov bili kombiju kojem je sama vožnja interesantno iskustvo.

Odredište planinarski dom, ali kako to biva sa ovakvim izletima, tko je vidija odmah direktno ići na odredište pa je tako pala jedna ranojutarnja kavica u Drnišu di se skuplja ostatak ekipe koji je odlučio ići svojim vozilima. E sad

kako ništa ne valja raditi na prazan želudac tako smo se dogovorili za nabavku hrane za gradelat. I nakon obavljenog nadasve nužnog shoppinga, kreće put iz Drniša prema planinarskom domu Promina. Sam put , tj. dio puta kad se prijeđe s asfalta na bijeli put, zbog nedavnih obilnih kiša bio je pun vododerina, što je putnicima u stražnjem djelu kombija, pogotovo koji su sidili na zadnjom osovinom pružilo iskustvo lunaparka sa svakom neravninom na cesti koja bi uzrokovala poskakivanje putnika na sjedalu.

Napokon nakon “uzbudljivog” iskustva vožnje u Mercedesu stižemo u sam planinarski dom koji je lijepo uređen, s još ljepšim ognjištem za grijati se u hladnim danima. Nakon spreman-

str. 56

ja stvari u sobe i kratkog odmora kreće prvo predavanje. Predavanja su mješavina između same teorije i praktičnih vježbi vezivanja uzlova, pa se na taj način dosta izbjegava jednoličnost same teorije, tako što se nakon nekoliko odrađenih poglavlja teorije, odrade vježbe uzlova uz nadzor svih iskusnih speleologa instruktora koji su rado objašnjavali kako napraviti uzao, pustiti nas da sami radimo greške u uzlovima i ukazujući nam na te greške dok svi ne svladamo svaki uzao.

Naravno iz perspektive nekoga tko to nije prošao sve to djeluje dosadno i naporno, možda i je, ali radi vlastite sigurnosti a i svih ostalih koji su uključeni u tu aktivnost nužno je to.

Sad malo detalja iz predavanja koja su

prvo započela sa samin uzlovima, taj par njih a demonstraciju njih je vodila Antonija, dok ostali instruktori stoje oko nas i pomažu. Nakon odrađenih par uzlova prelazimo na teoriju i dirigentsku palicu ili u ovom slučaju metlu preuzima Teo (čisto da znate metla nije tu da nas s njom dohvati po glavi ako šta ne znamo nego radi pokazivanja detalja na projekciji). Tema njegova predavanja je bila „osnove orijentacije i kartografija“ u kojem je najpamtljiviji dio bio samo objašnjavanje azimuta, naočigled jednostavna definicija al eto, nitko je nije znao.

I tako nakon odrađenog prvog djela dana teorije slijedi malo veća pauza u kojoj se čoporativno ručaje, tj. svi stavljaju spizu na hrpu i svi se poslužuju.

Nakon zaslužene pauze za ručak slijedi drugi dio predavanja koji opet započinje prvo uzlovima, tj. još novih uzlova u ponavljanje prvotno naučenih uzlova i dalje pod instrukcijama Antonije. Nakon odrađenih uzlova ovaj put Aida preuzima dirigentsku palicu i to bez metle za razliku od Tea, ipak čujem da je Teo i metla na predavanju ikoničan duo. Tema predavanja „Osobna i društvena speleološka opre-

str. 57

ma“. Nakon svog tog maratonskog predavanja slijedi najbolji dio, sam spust u špilju Lilušu. Sam put do špilje je potrajao malo duže od planiranog i odrađen je po mraku u tišini, tko zna dali od pustih predavanja više nitko nije mogao išta prozboriti ili samog uzbuđenja pred prvi ulazak u špilju.

Spuštanje u špilju predvodi Teo, dok grupu odostraga naziru Zvonko i Sanja a Marica slikaje sam događaj. Naravno jedan detaljić samog spuštanja je strastvenost Zvone koji pred špiljon prati utakmicu Hajduka i to onu istu u kojoj golman rješava utakmicu

15. Helop u produžetku zgoditkom postignutim glavom. Dosta digresije, sam spust u špilju nije preizazovan ali je interesantan , pogotovo suženje koje nam pokazuje jednu od čari speleologije. Nakon toga prolaza dolazi se u dvoranu dužine cc 25m u kojoj Teo u drži predavanje o „Klima u podzemlju“ . Ako san falija koja je tema bila nemoj te mi zamjeriti jer bio sam pod dojmom tog samog podzemnog svijeta.

Nakon 1-1,5 vremena u špilji slijedi povratak u planinarski dom, di slijedi opuštanje uz gradele i toplinu samog na planinarskog doma.

Drugi dan započinje s doručkom i dolaskom sebi nakon buđenja. Predavanja opet započinju s uzlovima, tj. ponavljanjem svih uzlova koji su dotad vježbani plus par novih uzlova od kojih je jedan kravatni za koji je Zvone posudio svoj dio opreme iako se mislilo da neće uspjeti otpetljati uzao. Također Teo pokazuje i kako se može napraviti sam prsni dio opreme od zamke i gače pomoću zamke i karabina. Nakon toga preuzima Aida i drži predavanje o „Rasvjeti u speleologiji“ u kojem šokira s podatkom da njena rasvjeta dođe nemalih 2000 kn.

Poslije toga predavanja grupa izlazi u šumu gdje predavanje preuzima Joka uz pomoć Jure u kojem oni drže predavanje o „Bivakiranju u prirodi“ i demonstriraju način kako izraditi bivak, sitnice na koje paziti u izradi bivka poput kopanja kanala oko bivka za zaštitu od vode, izradu reflektora za vatru da bi se usmjerilo toplinu prema bivku i sl. Naravno uz sve to njih dva dijele svoja iskustva u bivakiranju koja su bila poprilično pamtljiva, neka i jako opasna ali zahvaljujući tim njihovim iskustvima i znanju mi učimo na njihovim postupcima i greškama. Nakon odrađenog predavanja o bivakiranju slijedi zadnje teoretsko predavanje o „Uže u speleologiji“ i koje slijedi zadnje vježbanje uzlova prije samog pakiranja stvari i pripreme za put prema rudniku boksita u Drnišu.

Nakon još jedne vesele vožnje u kombiju po neravnoj biloj cesti i skakutanja po cilom kombiju stižemo do samoga rudnika (op.p. klik ko želi znati više).

Ulazak u sam rudnik s ceste se ne vidi, jer se naruši ruševna kamena kuća ispred njega. Spust u rudnik je negdje pod kutom od 30-35 stupnjeva nagiba, zemlja pod nogama, strop na mjestima dosta nizak i srećom po mene što sam imao kacigu jer bi zbog svoje nenaviknutosti imao par čvoruga na glavi pri izlasku iz rudnika, ali dosta o tom, nakon završetka spusta u rudnik dolazimo do impresivne dvorane u rudniku koja je nastala tako što su rudari izvadili boksit i ostavili oblik samog okolnog kamena netaknutim, što samu dvora-

15. Helop

Ovo nam je bilo još jedno izvanredno iskustvo I nismo mogli bolje provesti zadnje vikende.

U ime svih školaraca se zahvaljujem našim instruktorima Aidi, Teu I Ani na prenesenom znanju, požrtvovnosti, stpljenju i ljubavi. Također se zahvaljujemo I ostalim asistentima škole koji su nesebično odvajali svoje vrijeme da bi podigli razinu našeg znanja. Divni ste….naklon do poda! nu čini impresivnom i zanimljivom kad se 15-20 metara iznad vaše glave vide stare grede koje su rudari prije koristili za izvlačenje rude. Sama dužina dvorane meni je nepoznata jer joj kraj nisam vidio, ali vodila je niže u sljedeću razinu rudnika. Na tom mjestu Teo priča o samoj povijesti rudnika, kad je nastao, kakav je utjecaj imao na države pod kojima je bio, koliko je zapravo siguran bio, jer broj žrtava je bio zbog samog rudarenja. Nakon interesantnih priča o rudniku i njihovim iskustvima u istraživanju rudnika skupina se zapućuje nazad prema izlazi, gdje na pola puta stajemo kako bi odradili provlačenje kroz uski prolaz, provjerili kako smo naučili vezivanje uzla bulin i svrhu osiguravanja nas samih dok smo se penjali uz improvizirane skale od konopa.

Naposljetku slijedi izlazak iz rudnika uz vidan osmjeh a licu svoju zbog lijepog iskustva gdje nakon zajedničke fotografije pada dogovor za još jednim „team buildingom“ u kafiću Nina na Konjevratama, gdje završava naš prvi

str. 58

vikend Speleološke škole 2018. pod vodstvom SO HPK Sv. Mihovil.

2. vikend 17. – 18.03.2018. Grebaštica-Golubinjak Zbog najavljenih oborina, teška srca, odluka pada da drugi vikend ne bude tradicionalno na izvoru Cetine već u špilji u Grebaštici. Mi školarci ne znamo šta propuštamo, ali po pričanju bivših polaznika to je, navodno, najljepše mjesto za kampiranje. Odlučujem da to moram nadoknaditi u slijedećoj školskoj godini, ako Bog da sriće i zdravlja.

Naravno, sve na svitu započinje jutarnjom kavom, pa tako i naš radni vikend i to kavom u Mixera, gdje se okupljamo i čekamo Aidu i Tea koji pripremaju špilju za naš silazak.

Kako mi Primoštenci prolazimo kroz Grebašticu samo zato što moramo, da bi došli do Šibenika, tako sam i ja ostala zapanjena ljepotom poluotoka Oštrica koji sam otkrila tek prije par godina.

Novi šok mi je bila i ova polušpilja koja

se nalazi u samom mjestu i to između kuća, u dijelu Galešnica. Spustivši se niz gomilu kamenja i smeća, koje nam odaje da smo ipak u „civilizaciji“ dolazimo do polunadsvođenog dijela sa malim jezercem. Tu odlažemo stvari i počinje naša obuka. Dodijeljene su nam naše transportne vreće s opremom koju zadužujemo do kraja školovanja. Dobila sam zamotuljak gvožđa, konopa i karabinera koje, nakon detaljne Aidine poduke, naučismo prikačiti na sebe, a tokom dana i koristiti. Malo ponavljamo uzlove uz Antoniju i Aidu, a Teo za to vrijeme postavlja smjerove koje su nam namijenili za vježbu.

Nakon toga kreće pravi posao. Više nema šale, učimo tehnike savladavanja vertikale i kosine, prelazak sidrišta, međusidrišta i uzla. Ljuta san ka pas na sebe, sve mi se izmišalo. Zapinjem, a krol i bloker i stop descender i sve mi je isti đava. Naši intruktori pomagači Antonija, Jure, Mare, Sanja, Teo i Aida puni su razumijevanja i strpljenja.

U nedjelju, isto mjesto, isti jutarnji ritual, ali odmorna, pomalo se sprijateljujem sa svojom opremom i tehnika mi nadolazi... Danas ponavljamo sve od jučer i učimo o komunikaciji u špiljama, a posebno zanimljiv je dio o korištenju spitera i kladiva. Bušilici valjda još nismo dorasli. I tako mic po mic vikend gotov, a za šlag na kraju dolazi piva u Mixera. Sjeda nam ko budali triska.

Vikend intenzivan, naporan, ali predivan, imam osjećaj da nakon ove škole dobivam novu perspektivu.

3. vikend 24. – 25.3.2018. Bijele vode-Karin Došla je i ta škola, treća škola u godinu dana, kraljica škola . Nisam nešto lud za špiljama, ali mi se sviđa rad s konopima i spravama. I to je razlog zašto upisujem školu.

Doša je na red i treći vikend, vikend koji smo svi čekali jer ćemo nakon otkazane Cetine, napokon kampirati vanka. U Grebaštici smo se upoznali sa tim čudnim spravama kojima se penjemo i spuštamo po konopu na kojeg ne smimo gaziti, ali i dalje im ne znam imena ni šta sve mogu s njima. Tolika zbrka u glavi, fali mi gri-gri. Taj komad aluminija i spušta i diže .

U subotu nisam moga odma ujutro krenit sa svima, već im se pridružujem oko 13h. Dolazim svojim autom u Karin, vadim prenatrpanu torbu i krećem stazom koja vodi do kanjona.

Staza bi se slobodno mogla nazivati poučna staza ljudske gluposti. Put je „markiran“ razbijenim staklom, a na kraju stakla oznaku preuzimaju željezni ruzinavi važevi. Svemir i ljudska glupost, beskonačni. Kako sam uša u kanjon, i krenija uzvodno, otkriva mi se

bajkovit prizor, s live strane polica koju natkriva prevjes, isprid mene slapovi i riječica Bijela koja neumorno šiba, a desnom obalom dominira sipar, i stijene u kojim se skrivaju jame i špilje. I livo i desno vise konopi, i livo i desno ljudi u trlišima i u kacigama vise. Radna atmosfera do usijanja. Pozdravljam sve i u roku 15minuta i ja sam na vertikali od 35m. Ide penjanje pa nakon toga spuštanje. Pa nakon toga lunapark, splet sidrišta i užeta koji su povezani u jedan lanac, koji triba proći, ukopčati jednu spravu iskopčati drugu, uvik biti na dvi točke. I tako u krug, iskopčaj ukopčaj, iskopčaj ukopčaj. Na desnoj strani Teo demonstrira klasiku, šta nam se svima jako svidilo jer to je nešto šta nam uvik može poslužiti i valjalo bi to malo više predavati. U sumrak tikice na glavu, olovke u ruku i idemo u špilju na crtanje. Crtanje nas je oduševilo, postavljanje poligona, preračunavanje mjerila, crtanja detalja. A špilja reprezentativan primjer, široka prostrana, sa prekrasnim jezercem i potokom koji ponire kroz krš. Šta san ono reka da nisam lud za špiljama? Možda se i varam.

Sa gotovim crtežom u rukama vraćamo se u kamp u kojim je vatra već naveliko naložena i kobasice se vrte. Svi zajedno sidamo i gozba počinje. Bilo je tu svega, od ića, pića, druženja pa do gitare.

Dobro je, samo da ne propiva.

Jutro idilično, mirno toplo, budimo se marendajemo i kreće dril. Svak je u svoju transportnu vriću natrpa kamenja i sve jučer sta smo prolazili, danas ponavljamo sa vrićom. Sve je teže, ruke bole, noge klecaju, znoj kapa. Padaju i kometari tipa ne mogu virovati da sam ja ovo platila, šta meni ovo triba, smišlja se jedna sprava koja može zaminiti sve ove... I sam se čudim sebi, koja je to doza mazohizma.

Ali zadnji prolazak poligona bez većih grešaka mi je sija ka nagrada na kraju dana, počinjem učiti šta mogu sve sa onim mojim spravicama koje vise sa mene. Dobiva sve smisao iako ruke bole do te mjere da sam jedva šator skinija. Čak su nas i rano ujutro oko podne posjetili i PAO žene koje su išle isprobati nove smjerove na penjalištima koje nas okružuju. Ipak svi sritni i zadovoljni, kupimo stvari i izlazimo iz kanjona. Na ovo misto ću se sigurno vratiti, bilo ka penjač, planinar ili špiljar. U Benkovcu se staje na obaveznu kavu, čaj ko šta voli. I pivu.

4. vikend 7. – 8.4.2018. Jamar Nekoć davno u dalekom carstvu postojalo je 6 školarca speleologa, ne 4 … pa 5, u biti 6, al objasnit ću. I odlučiše se oni, naravno jednog lijepog dana, lagano prošetati do dna 100-me-

str. 59

tarske jame u Unešiću iliti Jamara. Da ne bude sve tako lako, zločesti ”barba Petzl” izbaci na tržište niz čudnovatih sprava za spuštanje I penjanje koje moramo koristiti, za instruktore dobijemo nadobudne Tea i Aidu I ludilo može početi. Moj dan počinje već u 6.20 sa telefonskim pozivom. Javim se, a s druge strane neka ženska osoba trabunja da ona odustaje od svega.

Za nju je škola gotova, radije će kopat danas svoj vrt. Ako si tako odlučila-kopaj stara, odo ja još teke leć. S pravim buđenjem shvatin da je to moja Maruška odustala….

Ništa, potrpala sam stvari u auto I pravac kafana u Unešiću, gdje se nalazi nas 4 školarca I 55 instruktora I nadzornika radova. Svi krmeljavi I neispavani ispijamo jednu pa drugu kavu I komentiramo kako ona moja nije tribala odustat jer je bila super.

Ništa, nju ćemo nazvat kasnije pa je probat uvjerit da dođe, a sad idemo podizati bazu. Digli smo šatore, posložili opremu (barem oni koji su je ponili J), dobili kratke upute za dan I krećemo. Aaaa ne tako lako, prvo teke vraž’ji uzlova( još nisu skužili da ih mi svejedno nećemo nikad znat). Mario I Zvone napokon kreću u postavljanje jame dok nas četvero na suncu čekamo svojih 5 minuta. Zvone iz jame viče: Možeeee!. Upleten se u spravicu I kreće spuštanje. Jama predivna, sa blagim nagibom, svega 5-6 sidrišta(to je Zvone reka) I na dnu par golubova I ručna bomba. Uz mene ide Aida kako bi kontrolirala šta radim, al brzo san prišla taj level jer je rekla: Ovi školarci su skroz dosadni, ništa im ne triba govorit!. I tako se mi svi spustili I vratili iz jame I to rekordnom brzinom. Totalno neočekivano…šta ćemo sad radit?

Ajmo teke u šparoge, pa slikavat zmije, tražiti druge potencijalne jame, spakirati Aidu u HGSS-ovu nosiljku I ispipati Biliću jaja. Kad san došla do signala, nazvala san Marušku I rekla joj da se ostavi vrtla I da dođe. Jama je skroz simpa, 6 sidrišta I doli si. Kaže da će doći sutra.

Polako pada mrak I vrime je za večeru.

Mala Gracinova se potrudila napravit gulaš s njokama, svaki joj da, bilo je za prste polizat! Nakon večere romantično smo promatrali zvijezde I tražili medvjediće, kola I ostala čuda.

Kad najednom najsjajnija sjevernjača počne opasno svitliti I približavati se prema nama. Čudo Božje! A ne, nije to sjevernjača, to je tikica našeg inžinjera.

Pridružuje nam se Gverić, 5-ti školarac koji je bija na predavanju u Zg (čitaj kavi na Cvjetnom).

Budimo se oko 8 sati I odlučujemo kako ćemo ponovno ući u jamu, a Teo se vata za glavu: O neee, mislija san da niko neće opet ić doli nego da idemo

15. Helop kući. Iz grmlja ispadne I vrtlarica Marijana, 6-ta školarka. Nakon jutarnje kave, marende I markacije obližnjih grmova krećemo opet u jamu. Marijana viče da mi nikad više neće virovat kad joj kažem da jama ima samo 6 sidriša (ima ih 10-ak, al nit ih brojim, nit ih postavljam ). Rekordnom brzinom je ponovno svladavamo, Gverić I Bilić je čak I raspremaju. Shvaćamo da smo uistinu briljirali ovaj vikend: svladali smo osnovne tehnike u speleologiji, postigli I koji rekord te ostvarili svoj cilj sa početka bajke unatoč kojekakvim preprekama. Bravo mi! Sredili smo “barbu Petzla” toliko da će morat izbacit nešto novo na tržište, a Teo I Aida će počet učit od nas. Zaludila nas speleologija toliko da, ne samo da smo platili ovo mučenje, već svjesno odlučujemo da ćemo opet ući u jamu iako to ne moramo!

Nakon dobro odrađenog posla mislili smo da će nam instruktori reći da nema potrebe da nas ispituju sljedeći vikend, kad ono KITA, vidimo se na usmenom za 5 dana u velikoj Kiti Gaćešinoj!

5. vikend 14. – 15.4.2018. Kita osvojena!

Počinje kraj naše bajke. 5-tero tjedni maraton ulazaka, izlazaka, ukopčavanja, devijatora I prečnica preslikajemo na završnom ispitu na Kiti.

U 7.00 h sastajemo se kraj kluba I posljednji(školski) put potrpajemo opremu u kombi I krećemo prema Obrovcu. Prvo letimo prema dućanu da obavimo spizu koja je tribala već biti obavljena, potom,kao I obično, napravimo kaos u kafani I izazivamo veselo kolutanje očima konobara.

Nastavljamo put prema Velebitu uz prijetnju da ćemo ić pješke otkaže li kombi poslušnost uzbrdo. Brzo se dogovaramo da u tom slučaju Ana, Marijana I Gverić napuštaju kombi I guraju, a mi debeli ćemo navigavat.

Ulazimo u prekokrasnu šumicu koja vonja na medveđi luk, podižemo šatore, skupljamo drva I nakon kratkog predaha oblačimo svečana odjela za ulazak u slavnu Kitu Gačešinu.

Približavamo se tom divnom objektu sa strepnjom hoćemo li više ikad ugledati svjetlo dana, no već na samom ulazu vidimo da to I nije tako strašno, pa iz te buže čak izlazi p***** dim. To je dobar znak! Dok nam šegrti postavljaju smjer, Ana I Aida provjeravaju sigurnost opreme. Ja se bavim sondiranjem male pećine zatrpane lavinomu u potrazi za transportnom vrićom. Našlaaa!!!

Uh…ajmo se spuštat, ovog puta svih 6 školaraca. Na samom ulazu zaradiš upalu mjehura kako puše, onda kreće

I novi speleološki pripravnici/ce su Ivan Bilić, Marijana Bolanča, Tomislav Bulat, Mario Gverić, Josipa Jurić i Josipa Huljev - bravoooooo

vertikala od 100 metara, mračna, mokra, sa prenategnutim devijatorom… majko moja. Dotiču nam noge tlo I put nastavljamo sa uskim labirintima, manjim vertikalama I gacanjem u blatu. Svi se okupljamo kako bi napravili kratki izlet po obližnjim dvoranama.

Teo je iskoristija priliku da nam uvali reflektore I ostala čuda za fotografiranje. Zadnja postaja su Svinjske nogice I ogromna dvorana u kojoj bacimo fotosešn I polako idemo natrag. Najiščekivaniji I najgori dio slijedi. 100 metara peglanja u mrklom mraku….. nakon uru vrimena pentranja nadzire se svitlo, vičem Marijani da stavi vodu za kavu-eto mene. Eto, položili smo I taj ispit. Ja sam bila pod totalnim dojmom,;šta je sve Stvoritelj utrpa pod to podzemlje to je divota, bravo stari I Ti si položija Kitu!

7, 8 sati borbe na -140-ak metara sa istim brojnim stanjem po izlasku zaslužuje da odma idemo feštat! Nabadamo vega ražnjiće, okrećemo meso na gradelama punom parom, ćakulamo I tako do dugo u noć…..

Jutro nakon rezervirano je za, šta drugo , nego ispitivanje vražijih uzlova.

Kratko se pomolimo da nas dopadne netko kome se ne da živiti a kamoli ispitivati I ajmo odraditi još I to. Za nagradu što smo položiti I te uzlove imamo pravo ubrati medvjeđeg luka za kući. Nakon berbe , skupljamo prnje I ponovno izazivamo kaos u kafiću. Konobarice ne zavrći očima, neznaš ti šta san ja proživila zadnja 2 dana.! I mater koja me prikrižila je ponosna na mene!

E da, nije kraj slavlju, triba još podilit diplome. Iden svarit teke ručka pa ću vam I to prepričat.

Dodjela diploma Dugo smo kombinirali koji je dan idealan za tu svečanost. I odluka padne na četvrtak, malo ćemo sastančit I nakon toga dodjela. Da sve bude po protokolu, moramo kupit neki poklončić onim našim mučiteljima, pripremit nešto za poist I popit, malo slatkoga-ipak su planinari vrsni degustatori.

Formiramo krizni stožer na Face-u kako bi što bolje organizirali tu svečanost. Stožer, naravno, zjapi prazan do zadnjeg dana kad se brzinom munje dogovorimo di, šta, kuda I kako. Eto ti četvrtka I sastanka; odslušali smo di se bilo I di se ide, te dolazi red na nas. Odma san vidila da je vrag odnija šalu jer su se instruktori nešto uskomešali, podsmjehivali I pripremili 100-metarski konop. A oko središnjeg stola u klubu se formirala arena gledatelja. Šta se događa? Aj mogu razumit da su uzbuđeni šta će nas se napokon riješit, al konop nika-

str. 60

ko dokučit. Nisu valjda tako ludi da će nas opet čvorove pitat!?!? Hmm naravno da nisu, I njima više na nos izlaze, već od klubskih kolega saznajemo da je konop tu za tradicionalno šibanje po guzici….a baš san pomislila kako nam je klub satkan od profinjenih, kulturnih I civiliziranih ljudi. A mislin, kako to opisati. Nagneš se, pa se redaju instruktori sa konopom I pljeskaju te po guzici I ko neke seoske narikače nabrajaju šta si lipoga napravija u školi. Čudan način pohvale. I tako, opet nas je naguzilo u ovoj školi!

A e, usput su nam I podilili te nesritne diplome.

Pod budnim okom kolega I objektiva završavamo ovaj mučni protokolarni dio, dobili smo diplome I sa suzom u očima postajemo dio speleo krugova. (Nisu suze od sriće neg’ boli brate guzica).

Divni kako jesmo, ipak smo odlučili našim instruktorima ostati u pamčenju, pa smo im poklonili majice sa njihovom slikom iz mladih dana. Proplakali su I oni.

Nastavljamo uzavrelu atmosferu plesom, hranom I bezalkoholnim pićem . Imali smo I slavljeničku tortu koja je bila tako dobra da su se neke poželile udat samo da im bude na vjenčanju.

Za muziku se pobrinija neki Aboridžin koji je puva u cijev od usisivača I proizvodija muziku(svašta čovik može vidit kod nas u klubu).

I eto, službeno smo I to priveli kraju. Šalu na stranu, ovo nam je bilo još jedno izvanredno iskustvo I nismo mogli bolje provesti zadnje vikende. U ime svih školaraca se zahvaljujem našim instruktorima Aidi, Teu I Ani na prenesenom znanju, požrtvovnosti, stpljenju i ljubavi.

Također se zahvaljujemo I ostalim asistentima škole koji su nesebično odvajali svoje vrijeme da bi podigli razinu našeg znanja. Divni ste….naklon do poda!

I novi speleološki pripravnici/ce su - Ivan Bilić, Marijana Bolanča, Tomislav Bulat, Mario Gverić, Josipa Jurić i Josipa Huljev - bravoooooo I ljudi: MAY THE FORCE OF 2018 GENERATION BE WITH YOU!

15. Helop

15. Helop

Na Prokletijama i Komovima

upiši u google: https://photos.app.goo.gl/vJ34yFmiK7gfXsa29

2017. i 2018.godine

Ovaj tekst mi je triba biti objavljen prošle godine u Helopu br.14, ali nažalost više nije bilo mista, pa san ga onda bacija u neki kantun i ponovo ga se sitija kad mi je zatriba

Deset Maja prokletijskih i jedno janje grebajsko J

godina 2017.

o Gracin os

Sidim s Marinicon među sivin liticama na vrhu Maja e Vejushes izrasloga iz strmog Zastana, uživajući u grebajskom suncu i pogledu na lipotu koja nas je okružila. Dok su se svugdi oko nas izdizali surovi prokletijski vrhovi i raskidani kukovi, vratolomne vertikale su se sa svih strana obrušavale u dubinu Grebaje. Četiri godine sam odozdol proučava taj Maja e Vejushes visok 2210 metara i vrtija u glavi s koje bi se strane moglo uspentrati na njega. Ove godine sam se napokon uspija popeti na njego vrh. Nije bilo baš teško, ali nije bilo ni bezopasno. Ako je lipo vrime i ako sva opasna mista prođeš polako i oprezno, pridržavajući se sa dvi ruke i dvi noge za stine i žilave čuperke planinske trave, onda se možeš ispenjati na vr’. Ali opet, nije ni to za svakoga. Najopasnije su te travnate padine, jer su jako strme i klizava, a na kraju svake započinje vertikala.

Ako se tu oklizneš, nema te više.

I ove smo godine išli na Prokletije. Zadnjih godina svako lito u sedmom misecu idemo doli do granice Crne Gore i Albanije. Tamo planinarimo, uživamo, kusamo prokletijsku janjetinu i uvik nam bude puno lipo. Klubu je to treći puta da ide doli, meni već peti (jednu godinu sam iša dva puta). Kad sam prije četiri godine prvi puta ugleda Prokletije, zaljubija san se u njih na prvi pogled i ta zaljubljenost još traje.

2017. išlo nas je osam. Taman najbolji broj za puno toga, za napuniti kombi, a da ne bude prinatrpan, za dogovoriti se o svemu šta triba i šta je najvažnije, za poisti bar jedno dobro prokletijsko janje.

Uglavnom ove godine na Prokletije su išli, ka’ i uvik naš dični predsjednik Mate, pa naš Ale šta se stalno negdi pentra, a ne priznaje ništa ispod dvi tisuće metara, pa onda naš Dok, svaka mu čast, nisam mislija da će ići, pa naši dobri ljudi, zubarica Dražena i Mate Matić, onda naš vridni Božo Dodig i naša dobra i flegmasta Marinica kojoj je to bija prvi put da ide doli i na kraju ja koji sam se tamo skoro udomaćija. Ma ‘ko more izdržati pa ne ići u Prokletije.

Puno dobrih ljudi se skupilo za planinariti tamo doli, pa je svih tih osam dana sve štimalo ,ma nema nego nako.

Bilo nam je lipo i opušteno, svatko je iša’ di je tija, nikom ništa nije smetalo, niko se nije za ništa bunija, oko svega bi se jednostavno dogovorili, jednom riči, zbilja nam je bilo dobro. Popeli smo se na sve vrhove na koje smo se odredili popeti, ali i na neke koje nismo imali u planu. Mada nisu svi bili na svim vrhovima na koje smo se popeli, ukupno smo bili na deset Maja prokletijskih i to redom: Zla Kalata (Kollata e Keqe) 2534m najviši vrh Crne Gore, Dobra Kalata (Kollata e Mire) 2528m, Maja e Kokervhakes 2480m, Maja Jezerces 2694m – najviši vrh Prokletija, tri vrha Karanfila (Sjeverni vrh–Maja Bals 2460m, Veliki ili Kremeni vrh - Maja Gurt e Zjarmit 2490m i Južni vrh ili Zlovrh - Maja e keq 2441m), Zastan grebajski (vrh - Maja e Vejushes) 2210m, Volušnica 1879m i Očnjak (Maja Njer e Krit) 2186m.

Sve će se to malo - pomalo prokurvati To lito me kuća nije puno vidila. Prvo san iša osam dana Putem Petra Zoranića, pa sam se onda osam dana pentra doli po Prokletijama. Iza toga sam čak cilih šest dana bija kući, a onda otiša baš daleko, dvanaest dana na Kavkaz.

Zna san odma da koliko ću to lito biti kući da je najbolje da ništa ne sadim u vrta, jer ko će to zalivati dok me ne

str. 62

bude. Čim smo došli doli u Prokletije odma smo se smistili u onaj Eko Katun Rosi u Vusanju. Drži ga onaj Geni šta ima veliku kuću s dućanon i apartmanima sa desne strane na samom ulazu u Gusinje. S njim smo se upoznali prošle godine, pa nam je onda reka, da drugu godinu ako dođemo doli, da se obavezno smistimo kod njega. Taj Eko Katun Rosi nije loš, svakom bi ga priporučija. Imaš tamo sve šta ti triba.

Možeš spavati u šatoru na livadi, to ti dođe 2-3 eura po danu, a ako ćeš u kući ili u drvenom bungalovu, to ti je oko 7-8 eura. Imaš vodu, WC-e, vanka stolove i klupe ispod nadstrešnice, a imaš i pečenjaru ako želiš šta ispeći.

Niko te ne dira i osjećaš se lipo i nesputano. Prokletije sve više otkrivaju ljudi koji želu naći mir u posljednjim iskonski očuvanim i slabo poznatim krajevima Europe. Primjetija san da svaku godinu tamo ima sve više planinara, ali i turista. Kako se povećava njihov broj tako se i domaći svit sve više počinje baviti turizmon. Sve je to još u povojima, pa je još sve donekle lipo, mirno i jeftino. Ali, imam osjećaj, da kako je krenilo, da će se to jako brzo prokurvati. Ža’ mi je šta će se tako dogoditi, ali to je neizbježno. Zanimljivo je kako turisti jako brzo uništu baš ono najvažnij zbog čega su negdi počeli dolaziti, a onda tražu di ima još nešto šta je ostalo skriveno od znatiželjnih masa, pa onda i to prokurvaju. Kad se to i sa Prokletijama dogodi, mi tamo više nećemo dolaziti, nego ćemo pronaći neko drugo misto. Već imam plan di bi mogli ići. Ali, onda će se dogoditi ka’ i uvik. Neki od nas, da se pohvalu na kakvom se posebnom mistu nalaze, odmah će to staviti na facebook, pa će i za to doznati puno ljudi, koji će početi tamo masovno dolaziti, jer ka’ tamo je puno lipo i zato šta nema drugih turista, pa će se onda i to prokurvati, a mi ćemo ka’ indijanci morati bižati dalje.

Pronaći ćemo nešto novo, a onda će se opet i to prokurvati. Tako to ide u vrime modernih komunikacija i brzih informacija. Ne može se čovik ni popišati iza stabla u šumi, a da ga se odma ne stavi na face. Nisi ni počeja pravo, a već te gleda cili svit. A još ka’ pojeftinu ovi dronovi. Šta će tek onda biti. Ako im pustiš, uvik će ti baren jedan zujati nad glavon. Triba’ ćeš šta prije nabaviti nešto da se zaštitiš od nji’, jer od nji’ova zuluma više ne’š moći normalno živiti.

Znam di ima kupiti dobrih praćaka po 70 kuna. Jake su za za popiz..., a precizne, ma ne možeš virovati kako ih je dobro napravilo. Onda ćemo viditi ‘ko će komu dosađivati i ‘ko će bižati od koga.

Na Zloj i Dobroj Kalati Prvi dan u Prokletijan, odlučili smo odma ići na dva najveća vrha Crne Gore, Zlu i Dobru Kalatu. Albanci ih nazivaju Kollata e Keqe i Kollata e Mire.

Koliko znan, do sada niko od planinara iz naše županije nije bija na ta dva vrha. Zanimljivo je da se nakon toliko godina planinarenja u Šibeniku, tek sad prvi put išlo na najviše vrhove Crne Gore. To je zato šta je do sada uvik smatrano da je Bobotov kuk(2522m) na Durmitoru, najveći vr’ Crne Gore, a on je po visini tek četvrti. Isprid njega

su tri prokletijska vrha, i to redon, Zla Kalata( Kollata e Keqe 2534m) je najveći, pa Dobra Kalata (Kollata e Mire 2528m) ka’ drugi i Maja Rosit (Maja Roshit – Rosni vrh 2525m) ka’ treći vrh po visini u Crnoj Gori. Na Maju Rosit smo se popeli prošle godine. Sva tri vrha nalazu se na samoj granici s Albanijon, tako da linija granice prolazi točno priko njih.

Na putu prima tim dvima Kalatama prošli smo kraj jednog katuna i upoznali čovika šta tamo gori drži ovce, ali samo liti. Zimi kad napadne puno sniga više niko iz sela ne ide u planinu.

Reka nam je da se zove Zogi i pokaza nam odozdola koje su Zla i Dobra Kalata i di se ide prima njima.

Došli smo do donjeg dijela prijevoja šta se zove Preslopit, pa prošli kraj Ledene pećine iz koje je puha nenormalno ledeni vitar. Mislim da smo dva metra od ulaza prima unutra izmirili temperaturu od čak -5 stupnjeva, a onda smo kroz taj široki klanac izašli na gornji dio Preslopita. Odatle nam se prima jugu otvorija pogled na jedan lipi vrh sa skroz okomitim stinama. Izgleda je ka’ neka velika tvrđava. Bija je to vrh zvan Maja Žat, visok 2400m.

Odma mi je prošlo kroz glavu kako bi se jedan puta tribalo i na njega popeti.

Koliko sam uspija sa te strane viditi, na

str. 63

njega bi se možda moglo uspentrati jedino iz pravca Maja Rosit. Izgledalo je da otamo ima neki hrbat priko kojeg bi se moglo doći do vrha. S toga mista smo se vratili malo nazad, pa se uz jako strmu padinu popeli na sedlo između Zle i Dobre Kalate. Zaključija sam da zimski uspon na ta dva vrha može biti jako opasan. Ako bi se tu po snigu čovik poskliznija, odletija bi pravo doli, a na tom terenu sigurno ima i puno lavina kojima tu nemaš di uteći.

Sa sedla smo za samo desetak minuta Ale i ja izašli na vr’ Zle Kalate, a onda su ubrzo za nama došli i ostali. Bili smo prvi planinari iz Šibenika na najvišem vrhu Crne Gore. Onda se vrime počelo kvariti, ka šta su i najavili Norvežani. Sa sedla su svi osim Ale i mene krenili prima doli. Nas dva smo se, kad smo već tamo, odlučili još popeti i na Dobru Kalatu, a da je bilo vrimena išli bi mi i na Podi e Kollates 2556m, šta se nalazi na području Albanije. Vuklo nas je i tamo, ali znali smo da ne možemo sve stići.

Za tren smo se popeli na Dobru Kalatu, zeru se slikali i onda još brže krenili nizbrdo. Na silasku smo pristigli grupu planinara iz Tirane i trevili dva momka iz Srbije koji su se tek penjali prima gori. Bili su slabo opremljeni, a spremala se je kiša i počelo grmiti. Odma nan je došlo u glavu da se po takvom

15. Helop

vrimenu ta dva momka gori neće baš dobro provesti. Kad je počela kiša, za samo par minuta bili smo mokri ka’ pivci, ali srićom brzo je i stala, pa se do Vusanja roba osušila na nama.

Vusanjske palače i mauzoleji Sutradan, zbog oblačnog vrimena nismo išli nigdi planinariti, nego smo se odmarali u katunu i zeru lunjali po dolini. Napravili smo đir do Alipašinih izvora i dobro se našetali po Vusanju. Vidili smo puno velikih novih kuća, pravih nakarada kojima ne sliči biti u toj lipoj dolini. Posli nan je jedan domaći čovik reka da koliko ljudi živi u Vusanju da ih najmanje deset, a možda i dveset puta više od toga živi u Americi. Odma mi je sve bilo jasno. Svi koji živu i radu u Americi, kad nakon par godina dođu kući na godišnji, odma počmu u selu graditi veliku kućetinu. Najvažnije je da bude šta veća i šta modernija, tako da svi ljudi u mistu vidu da su u Americi uspili. Ali to nisu neke normalne kuće, to su palače, mauzoleji...,a ima ih u raznim bojama, rozim, crvenim, žutim, svakojakim. Na kapijama obav-

ezno naćulu one lavove, a ako nema njih, onda tamo postave one velike betonske kugle, piturane u bilo, a visoke nadvoje i terase nad ulaznin vratima podupru onima monumentalnin stupovima šta ih u Americi imaju kuće rađene u kolonijalnon stilu. Neki stupovi izgledaju monumentalnije i od onih pravih antičkih u Rimu i Ateni. A di su tek bazeni, pa video nadzori, pa engleska trava oko cile kuće...,pa sve u mramoru, pa onda ona moderna vrata od garaža, kolika su moga bi kroz njih i autobus proći, a svaka garaža ima dobrih trieset, četrdeset kvadrata, moga bi čovik u njoj živiti komodnije nego u svom stanu. Sve je na daljinski, svugdi parlafoni i senzori. Kiča na sve strane da te oči zabolu, a ljudi nigdi. Sve stoji tako pusto ili polupusto. Odma me to podsjetilo na sve one prazne kućerine doli kod nas, najviše one između Srime i Vodica šta nemaju ni duše, ni topline, a služu samo za zarađivanje eura. Cilu zimu stoju prazne, a onda kad dođe lito nakrcaju ih turistima, pa se svi gužvaju i pušu jedni drugima za vrat. Sad takvih kuća kod nas doli uz more ima

str. 64

15. Helop

di god se okreneš. Sve ih je puno. Turisti dođu liti kod nas kako bi u našim „lipim malim dalmatinskim mistima“ odmorili i dušu i tilo, kad ono, bolje bi im bilo da nigdi nisu ni išli od kuće. Na odmoru su, a oko njih pusti svit, buka, gužva, sa svih strana bruju aute, motori... Kad u sezoni u nekom našem mistu uđeš u neki trgovački centar kupiti dvi-tri sitnice, ne možeš od mase ljudi i njihovih prinatrpanih kolica izaći vanka za dvi ure. Imaš osićaj da će te od te pomame za kupovinom udušiti. A kolica, ka da ih krcaju s lopatama i škipima.

Jedan put u redu za blagajnu isprid mene stoji mlada ženska s ditetom i s tim prinatrpanim kolicima. Doša joj račun oko 1600 kn, a gledam ja od svega šta je izvadila iznutra, nema tu ničeg konkretnog da bi čovik, ajmo reći, moga ručati. Kod mene u košari bila štruca kruva, komad mesa, kil i po kumpira, malo pomidora i sve to stalo u 50 kuna, a može se od toga četvero ljudi naisti.

Da bi malo odmorija oči od tih vusanjskih nakarada, bacija sam pogled gori prima prilipim planinskin vrhovima i

ponovo osjetija kolika je lipota, moć i vječnost prirode.

Taj dan, u katunu Rosi posjetija nas je naš prijatelj Jetmir i reka nam da nakon onih gluposti od prošle godine u Gusinju, više niti pije, niti vozi auto.

Zbilja se popravija, samo malo previše. Ne valja ni tako. Triba čovik koji put zeru i zablesati, samo ne onako ka’ šta je on zablesa prošlo lito u Gusinju.

Sa prokletijskim Billom Murrayom i njegovin morbidnin pričama Sutradan je doša čovik sa tamno-zelenim defenderom, pokrca i nas i sve naše rusake, pa nas kroz dolinu Ropojane iša pribaciti do karaule. Nakon polovice puta terenac više nije moga dalje. Velike kiše šta su se napadale tu godinu napravile su jake bujice šta su raskopale cilu cestu. Toliko je izrovalo put da to nije bilo za virovati. Na nekima mistima je cesta skroz nestala, a na nekima je izgledala gore nego prisušeno korito naše Čikole. Natovarili smo rusake na leđa, pa nastavili dalje pješke. Nije nam to bilo prvi put. Na-

teglili smo se mi u svom planinarskom stažu. Imali smo dosta za pješačiti, ali dan je bija prilip, pa nam to nije palo baš teško. Prolazili smo kroz dolinu Ropojane začarani lipotom prokletijskih vrhova šta su se nadvili nad nama. Zbilja su lipi. Brzo smo došli do karaule. Zauzeli su je stočari iz Vusanja koji tu liti čuvaju ovce. Bila je tamo jedna žena koja nam je rekla da joj je čovik s ovcama otiša tamo negdi prima jezerima, tamo di i mi idemo. Na koritu iznad karaule ulili smo friške vode pa nastavili kroz šumu uzbrdo. Nakon par kilometri, na granici između Crne Gore i Albanije, ugledali smo prvo ovce, a onda i njezina čovika. Sili smo s njim i ponudili ga s našom rakijom.

Reka je da se zove Delija i da mu je Zogi brat, onaj Zogi šta čuva ovce u onom katunu kad se ide na Zlu i Dobru Kalatu. Delija je puno sličija na onoga glumca Billa Murraya, ma ustvari bija je pljunuti Murray. Ispriča nam je taj prokletijski Murray tri zanimljive priče, pa san sve tri odlučija zapisati da ih ne zaboravin. Kad je čuja da smo se prije dva dana bili na Zloj Kalati, prvo nam

str. 65

je ispriča kako su se prije tri godine na nju popeli čovik i dva sina, svi troje planinari. Bila je velika magla i kad su se izašli gori jedan od sinova se okliznija i strovalja u dubinu. Otac ga je iša tražiti pa je onda i on odletija doli.

Bila je to velika tragedija, dvoje mrtvih i to otac i sin. Činilo mi se da je Delija reka da su bili Česi, a ko će drugi nego jadni Česi. Ne zove se bezveze taj vrh Zla Kalata. Možda je takvo ime baš dobija zato šta se i u prošlosti tamo nešto loše dogodilo. Druga priča je bila još ružnija, a ima veze sa Čemerikinim jezerom šta se nalazi u dolini Ropojana između Karanfila s jedne i Zastana ropojanskog s druge strane, na samoj granici s Albanijom. Nismo do dosada još išli tamo. Prije par godina u njemu se utopila jedna curica. Mada je navodno duboko čak devet metara, jezero je nakon toga događaja naglo prisušilo i otada se navodno voda u njega nikad više nije vratila, a zna se da do tada nikad nije prisušivalo, čak ni za najsušnijih lita. A onda nam je Murray pokaza na kamene razvaline i ostatke starih torova u maloj udolini

15. Helop

15. Helop mlađi od toga prvoga. Onda je treću godinu na isti način umra i treći, isto tako momak od kojih dvadesetak godina. Kad je četvrtu godinu umra i četvrti, ljudi su pokupili svoje stvari, utekli ća i više se nikad nisu vratili na Buni i Jezerce. Naš prokletijski Murray ka’ da je uživa u pričanju tih tragičnih, morbidnih i tajanstvenih priča. Srića šta je bilo lito, a oko nas sve puno sunca, zelenila i lipote, inače da je bilo neko sumorno, oblačno i maglovito vrime, slušajući njega, čovik bi najrađe pokupija svoje prnje i šta prije uteka odatle. Uglavnom, Murray je reka da nam je najbolje kampirati kraj zadnjeg, najvećeg jezera od njih šest. S live strane njega ima i mali izvor, mada se po potribi može piti voda i iz jezera.

Zadnjih godina svako lito u sedmom misecu idemo doli do granice Crne Gore i Albanije. Tamo planinarimo, uživamo, kusamo prokletijsku janjetinu i uvik nam bude puno lipo. Klubu je to treći puta da ide doli, meni već peti (jednu godinu sam iša dva puta). Kad sam prije četiri godine prvi puta ugleda Prokletije, zaljubija san se u njih na prvi pogled i ta zaljubljenost još traje Puno dobrih ljudi se skupilo za planinariti tamo doli, pa je svih tih osam dana sve štimalo ,ma nema nego nako. Bilo nam je lipo i opušteno, svatko je iša’ di je tija, nikom ništa nije smetalo, niko se nije za ništa bunija, oko svega bi se jednostavno dogovorili, jednom riči, zbilja nam je bilo dobro. Popeli smo se na sve vrhove na koje smo se odredili popeti, ali i na neke koje nismo imali u planu

ispod nas, pa Draženu, Matu i mene poveja na jednu uzvisinu odma iznad staze. Na maloj travnatoj glavici bija je jedan stari grob, šta me odma podsjetija na ona naša mirila na Velebitu.

Na grobu je na kamenoj ploči pisala godina 1892. Jedva se je i nazirala, ali se moglo pročitati. Onda je Murray počeja priču. Krajen 19-tog stoljeća tu bi liti boravila jedna albanska porodica iz Skrada. U sezoni bi oko jezera čuvali ovce, jer ima puno dobre i bujne trave, a tu je i voda. Jednu godinu je jedan od momaka iz te porodice obolija od neke njima nepoznate bolesti i naglo umra. Ima je samo 24 godine. Drugu godinu isto tako je umra i drugi i to još

str. 66

Maja e Kokerhakes i Maja e Jezerces Dobro utabanom stazom prošli smo kraj napuštenog bunkera iz vrimena albanskog vođe Enver Hoxe. Malo sam zavirija unutra da vidin kakav su albanski vojnici iz njega imali pogled prima drugoj strani. Na putu prima jezeru pronaša sam jedan mali novčić.

Nisan moga pročitati godinu, a i slova su bila neka čudna, ka’ da su arapska.

Nikako ih nisan moga dešifrirati. Zaključija san da je to možda neki stari albanski novčić ili kovanica još iz turskih vrimena. Triba bi ga pokazati nekom numizmatičaru pa bi možda on zna koji je. Kad smo došli do najvećeg jezera odma smo počeli dizati šatore.

Tamo su se već bili ulogorili neki Bugari, a poslin su još došli i neki Česi ili Njemci, ko više pamti koji su bili. Jezero se zbog velike suše dosta povuklo, al ga je bilo još. Izvor jedva šta je curka, pa je za napuniti plastičnu bocu tribalo skoro dvadeset minuta. Uglavnom, tu nam je bilo ka’ u raju. Cilim krajen vlada je neki čudesni mir. Prvo smo se dobro naili, a onda su neki zadrimali, drugi su se otišli kupati u jezero, a Ale i ja smo se išli penjati prima 2480m visokom vrhu Maja e Kokerhakes šta se s južne strane naćulija visoko nad jezerom. Ja sam pri dnu stine upa u neki nezgodni sipar, a Ale je do gori pronaša bolji put. Izbili smo na jedan prijevoj, pa se priko kamenja i litica popeli do ruba uzvišenja odakle je puka prilipi pogled doli na jezero, na naš kamp i vrh Maja e Bojes 2461m priko doline. S te visine jedva smo mogli i razaznati šatore u dubini.

Ale je osta na jednom malom uzvišenju, a ja san se odlučija popeti još zeru više. Bilo je jedno nezgodno misto di sam se triba oprezno uzverati za doći do gornjeg ruba stine, a onda san priko nekih velikih kosih ploča izbija na vr’ grebena. Kad san izaša gori, isprid mene je odjedanput puka čudesni po-

str. 67

gled na najveći prokletijski vrh Maja e Jezerces. Bija je to prizor koji se ne zaboravlja. Izgledalo je ka’ da stoji odma tu isprid mene, ka’ da ga mogu rukom dovatiti. Jedino mi je bilo ža’ šta to i drugi nisu mogli viditi. Onda san svatija da sam se poprilično popeja u visinu i da mi još samo malo fali da se dovatim i samog vrha Maja e Kokerhakesa. Na nekim san mistima po uskom grebenu skoro trča i priskaka, a na nekim san prolazija puzeći i pazeći na svaki pokret čvrsto se držeči za stine.

Malo, pomalo i uspija san dovatiti vrha Maja e Kokerhakesa visokog 2480 m.

Tako san se i ne planirajući popeja na još jedan prokletijski vrh.

Oni Bugari šta smo ih našli kad smo došli do jezera, išli su se penjati na prijevoj iza Maja e Bojes. Vidili smo ih odozgora. Naši su u međuvrimenu doli upalili vatru i položili sva nji’ova drva, pa su se ovi, kad su se vratili, puno naljutili na nas. Onda smo išli okolo tražiti nova drva za nji’, a toga tamo baš i nema puno, bolje reći nema ništa. Opet je Dok odnekle uspija dovući neku veliku suvu granu. Di to on uspije naći, to niko ne zna.

Sutradan smo se digli prije zore i krenili na Maja Jezerce. Uspili smo se svi popeti na vrh bez ikakvih problema. Dan je bija prilip, a sniga u kuloaru nikad nije bilo manje. Boži je to bija drugi puta da je najvišem vrhu Prokletija, a meni čak treći. Obeća sam sebi da više tamo gori neću ići. Odsad ću se tamo penjati samo po drugim vrhovima, jer ih tom dijelu Prokletija ima koliko oćeš. Ćulu na sve strane.

Nemoj sam na Zastan!

Taj isti dan uspili smo se s najvećeg vrha Prokletija spustiti doli do jezera, razmontirati šatore, doći do karaule i tamo kod našeg Murraya popiti svaki po par piva, pa se kroz dolinu Ropojanu vratiti u Vusanje. Usput smo svratili do izvora Oko skakavice i slapa Grlje i na kraju prije noći uspili stići kod Špana i Zulje u Grebaju.

Na ulasku u Grebaju naišli smo na rampu. Do sad je nije bilo. Prokletije su nedavno proglašene nacionalnim parkom pa su Crnogorci lagano počeli naplaćivati ulaz. Nije puno, dva eura po danu za jednog čovika, ali vidim ja da će se i to lagano prokurvati. Špan, Zulja i njihova daščara bili su isti kakve smo ih ostavili prošle godine. Digli smo šatore i pripremili se za sutradan, a naš dični prisednik Mate se odma iša sa Španom dogovoriti za oderati jedno janje, da imamo šta za isti iduća dva dana. U Špana su janjci bili po 45 eura, a u najmanjem je bilo 16 kili čistoga. Prošlih godina janjci su mu bili još i jeftiniji, samo 35 eura komad. Kako su počeli ljudi sve više dolaziti u Grebaju,

15. Helop

15. Helop

Cetiri Koma, sedam Maja prokletijskih i dva janjca grebajska

godina 2018.

str. 68

ma svitlosti razmontirali smo šatore, pozdravili se sa Španom, Zuljom i Jetmirom i njegovim debelim bratom, pa krenili put Žabljaka i Tare. Iza nas su ostale tri prilipe doline i deset Maja prokletijskih.

A onda brajo u Albaniju Na crnogorsko-bosanskoj granici crnogorski policajci su nas prvi puta do sada uvatili maltretirati. Da di nam je putni radni list za kombi? Da smo ga tribali ispuniti. Pa onda kod koga smo boravili tih osam dana u Crnoj Gori?

Di smo bili smješteni, itd. itd... Do sad nas niko nikad nije dira, a sad navalili na nas ka’ munjeni. Lipo san ja reka da će se sve to lagano prokurvati. Budu li oni nama dosađivali sa tim glupostima, nećemo mi tamo više dolaziti, nego ćemo lipo ići na drugu stranu, pa ćemo eure šta smo mislili ostaviti u Crnoj Gori, ostavi na drugo misto, u nekoj drugoj zemlji, a oni tamo neka sa tim svojim pitanjima maltretiraju koga drugog. Da di smo bili, da šta smo radili? Planinari smo i di ćemo biti ako ne u planini, nećemo valjda cilo vrime stati u kakvom hotelu u dolini! A šta smo radili? Šta ćemo raditi kad smo planinari, nego planinariti! Lipo san ja reka Mati da ćemo još jednu godinu ići na Prokletije s te strane, da popnemo još onih par vrha šta nam je tamo ostalo, a onda brajo u Albaniju, sve dok se i ona ne prokurva. Onda ćemo naći nešto drugo.

J

Maja e Vejushes prolazi linija granice s Albanijon. Nakon marende i uživanja u suncu i veličanstvenosti surove prirode, išli smo provjeriti mogućnost da se doli spustimo niz stinu s druge strane vrha. Brzo smo zaključili da bi tu ušli u potpuno nepoznat teren i ako bi negdje zapeli postojala bi opanost da nas tamo iza uvati noć, a to ne bi bilo baš pametno. Lagano i oprezno, na nekim djelovima osiguravajući se konopom, istim smjerom spustili smo se u podnožje Maja e Vejushes. Točno u sumrak, jedanaest uri nakon polaska iz kampa, vratili smo se u dolinu.

Doli su nas dočekali naši s vrućom juhom i lešom janjetinom. Oni su se uspili popeti na Karanfile i to na sva tri vrha. Na silasku su od Krošnje krenuli drugom stazom. Došli su Očnjaku iza leđa, pa se kroz Šuplja vrata Prokletija provukli u Ljubokuć i odatle se spustili u Grebaju.

Prizadnji dan u Prokletijan. Dražena, Ale i ja, išli smo se popeti na Očnjak (Maja Njer e Krit 2186m), a ostali su išli na Volušnicu 1879m, s druge strane doline. Uz stinu Očnjaka bile su postavljene nove gumirane sajle i sad je to u odnosu na prije bila sasvim druga priča. Prvu godinu kad smo se penjali na Očnjak, sajle su bile nikakve i bilo je puno opasno. Uspili smo se onda popeti uz pritnju kiše i grmljavine i sad mogu reći da smo imali puno sriće.

Zadnje jutro u Grebaji. S prvim zraka-

o Graci os

n

tako je i Špan sve više počeja dizati cijene.

Sutradan je ekipa imala u planu ići na Karanfile, svi osim mene. Na Karanfilima sam već bija i to na sva tri vrha, a od prošle godine želija sam se popeti na Zastan grebajski (Maja e Vejushes).

Onda san se uspija kroz stinu ispentrati prilično visoko, ostalo mi je visinski možda još sedamdesetak metara do vrha, ugleda sam i policu priko koje bi se moga probiti do gori, ali na žalost mora sam odustati. Taj dan smo tribali ići ća i više nije bilo vrimena za popeti se na vr’, a nisan tija žuriti. Kad si u stini ili na jako strmoj polici koja u donjem dilu prilazi u vertikalu, to može biti puno opasno. Spustija sam se u Grebaju, a uspon na Maja e Vejuses ostavija za neki drugi puta.

Sad sam ponovo bija u Grebaji i opet san iz doline proučava taj 2210m visoki vr’. Naš dični predsjednik Mate nije se složija da na Zastan idem sam.

Mada meni to i nije predstavljalo neki posebni problem, on to nije nikako tija, a predsjednika ponekad triba i poslušati. Srićom pridružila mi se Marinica, pa me je ipak pusta da idem gori. Onda smo nas dvoje uzeli jedan konop, pojase i kacige, pa krenili put Zastana. Uglavnom uspili smo se popeti na vr’. Sve nam je išlo od ruke i vrime i raspoloženje, a uz to je Marinica u stini ugledala i jednu policu koja nam je puno olakšala i ubrzala uspon prima vrhu. Vršnim dijelom

I opet smo išli na Prokletije. Klubu je ovo bija četvrti puta, meni šesti. Usput smo svratili i na Komove. Tamo nismo bili već dvi godine. Ovaj put je u dva kombija i jednom malom autu išlo 16 ljudi. U prvom kombiju bili su Stipe Dulibić-Gadget, Anka Partizanka, Mate Koštan, Edo zubar, Nina Živković, Goran Šimac i ja, a u drugom, Kralj, braća Škrlini - Dok i Dragec, naš voljeni vođa Mate Protega, Dražena zubarica (u svakom kombiju smo imali po jednog zubara - bili smo jači i od Dubravice na ulasku u Vodice). Još su u tom kombiju bili, Antonija primoštenka i Pavić - naša Stara beba (nadimak mu je osmislija naš voljeni vođa Mate, jer za Pavića neke cure iz kluba kažu

da je baš puno sladak). U maloj auti su bili Mošo i Ale. Ove godine prvi put na Prokletije i Komove išli su: Stipe, Goran, Nina, Edo, Mošo, Antonija, Pavić i Mate Koštan, cili jedan kombi.

Prvo smo došli na Komove i tamo se popeli na Kučki Kom(2487m) i Vasojevićki Kom(2461m), te po prvi puta na Rogamski vrh(2303m) i na Ljevoriječki Kom(2469m).

Na Prokletijama smo se popeli na Zlu Kalatu (Kollata e Keqe) 2534m, Dobru Kalatu (Kollate e Mire ili Maja Kolata) 2528m, Volušnicu 1879m, Očnjak (Maja Njer e Krit 2186m), Popadiju najveći vrh (Talijanku 2057m) i prvi puta na sjeverni vrh Popadije visok 2024m, te prvi puta i na Podi e Kollates 2556m na prostoru Albanije.

Na Komovima smo spavali u šatorima na visoravni Štavna na 1787m nadmorskih. Penjali smo se na Kučki i na Vasojevićki Kom, a prvi puta smo se popeli i na Rogamski vrh. Na povratku otamo, prošli smo i kraj hladnog Rogamskog vrela. Na stazi prima Ljubanu

str. 69

susreli smo dva čobana, braću Vlajka i Branka, muževe od one Slavice i Bose koje su nas spasile jednu godinu kad je Meri iskrenila nogu kraj Rogamskog vrela. Njih dvi cilo lito provedu u katunu na visoravni Ljuban, praveći sir i vrteći uvik iste priče od prije šezdeset godina pa do danas i ako im neko slučajno naiđe to im uvik predstavlja pravi događaj. Vlajko i Branko su s nama podijelili svoj duvan i neke životne mudrosti, a jedna je glasila – Nema loše žene, nego samo loša stega.

Drugi dan na Komovima, Nina i ja smo se popeli i na Ljevoriječki Kom. Do sada se niko nikada od naših nije penja na njega. Na povratku s vrha, na planinskim livadama smo opet naišli na Vlajka ili Branka, nemamo pojma koji je od njih koji i opet sili s njim, smotali duvan i zeru popričali.

Na travnatom proplanku pokraj jedne lokve naišli smo na cilo krdo prilipih planinskih konja. Uz glasno njištanje jedan mladi pastuh odma’ je krdu najavio naš dolazak. Neki su nam konji

15. Helop

15. Helop

radoznalo prišli i iz ruku nam uzimali

čokolade, a ostali su usmjerili svoju pažnju na, za krdo jedno jako bitno događanje. Prisustvovali smo procesu ždrijebljenja. Čitavo krdo je na neki način sudjelovalo u tome, a posebno kobile koje su svojim tilima štitile buduću majku okruživši je sa svih strana. Krdo je bilo odlično organizirano. Ponovo se potvrdilo da je konj jedna od najinteligentnijih i sigurno jedna od najplemenitijih životinja na svitu.

Vidili smo i Nikšu šta drži trafiku na najvećoj visini na Balkanu. Ta njegova daščara je na neki način i zaštitni znak visoravni, ali i cilih Komova. Rekli smo mu da je nikako nesmi modernizirati, nego je triba ostaviti da uvik bude takva kakva je, a on se čudija da šta nam se ima sviđati na njoj takvoj.

Zapritili smo mu da ako je sredi da više nikad nećemo dolaziti kod njega na pivu. Njemu jadnome to nkako nije bilo jasno. Dok smo bili na Komovima i u Prokletijama, u tijeku je bilo Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji. Cila ekipa, osim Nine i mene, išla je kod Nikše gledati uakmicu Hrvatska – Danska. On ih je umisto da gledaju utakmicu u trafici, odveja kod sebe kući, a to je bila posebna priča. Drvena kuća izvanka zakrpana limom, a u njoj samo jedna prostorija.

U prostoriji špaher na drva, ručni rad, kupljen na sajmu za 70 eura, jedna žarulja, jedan stol, četiri stolice, četri kreveta i stara majka, a svi zidovi izlipljeni slikama i posterima iz novina iz 80-tih godina, lipa priroda, Lepa Brena i dr. Pavić je u Nikše uzeja cilu gajbu Nikšićke pive, a Hrvatska je u toj utakmici, dramatičnoj do samoga kraja, uspila nekako pobijediti Dansku. Većina ekipe, očarana ambijentom u kojem se nalazila,od utakmice nije ništa ni vidila.

Napustili smo Nikšu i Komove s mišlju kako ćemo se tamo ponovo vratiti. Priko Andrijevice, Plava i Gusinja brzo smo stigli na vrata Prokletija, u Vusanje.

Na Prokletijama smo se opet prvo smistili u Eko Katun Rosi, kod onog vječno nasmijanog i gostoljubivog Genija. Jedni od nas spavali su u drvenim bungalovima, a drugi u šatorima. Kad smo došli u katun Rosi i posidali za stol, domaćini su nam u znak dobrodošlice odma’ na zvučnik raspalili Mišu i Grdovića. Oni jadni mislili da ako smo iz Šibenika, da ćemo mi odma’ poluditi od sriće šta čujemo naše dalmatinske pisme.

Rekli smo im da brzo to gasu, jer od toga smo i pobigli. Ne želimo biti u Prokletijama, a imati osjećaj ka’ da smo u Šibeniku. Ako je to tako, onda nismo tribali ni dolaziti. Kad smo u

Četiri godine sam odozdol proučava taj Maja e Vejushes visok 2210 metara i vrtija u glavi s koje bi se strane moglo uspentrati na njega. Ove godine sam se napokon uspija popeti na njego vrh. Nije bilo baš teško, ali nije bilo ni bezopasno Prokletijama, onda želimo da i osjećamo da smo tamo. Brzo su pogasili Mišu i Grdovića i počeli puštati svoje narodne pisme. Odma’ nam se vratija prokletijski ugođaj i sve je postalo onako kako i priliči tamo.

Oni koji nisu do sada bili, popeli su se na Zlu i Dobru Kalatu, a Ale i ja smo otišli priko albanske granice do Podi e Kollates 2556m i zaključili da je od tamo pogled još najbolji koji smo do sada imali. U dubini ispod nas vijugala je dolina Valbona, a u daljini iza nje izdigli se bezbrojni vrhovi albanskih Prokletija.

U Grebaji smo se opet susreli sa starim prijateljima, Španom, Zuljom i Jetmirom i njegovim debelim bra-

str. 70

tom kojem nikako da zapamtimo ime. Špan je bija uvik isti, Zulja se zeru usukala, Jetmir se malo smirija, a brat mu se još više udeblja od prošle godine. U dva dana u dolini, pojili smo dva janjeta, jednog lešali, a drugog ispekli. Od tog pečenog dopali su me najgori komadi. Taj dan smo Nina i ja išli u izviđanje do Zastana da vidimo di bi se kroz najvišu stinu moglo popeti gori na Maja e Vojushes. Pronašli smo i odredili smjer, ali smo zato zakasnili na spizu.

Doli su me dočekali samo najgori ostaci od janjeta, jer sve šta je valjalo bilo je pojideno (Nina srićom ne ide janjetinu). Ja sam za taj veliki propust okrivija Matu, jer meso koju je u jed-

noj teći ostavija za mene nije maka negdi na sigurno, pa su sve prave komade potamanili Jetmir i onaj mu brat šta uvik muči. Izgleda da momak ne zna govoriti, ali zato zna puno isti.

To ne mogu zaboraviti, ne Jetmiru i bratu, nego voljenom vođi. Da nije bilo toga velikog propusta, sve bi bilo za pet.

Još ću malo o Španovim ovcama i janjcima. Kad je tribalo uvatiti prvo janje za lešavanje, dogodilo se da je cilo stado negdi nestalo, sakrilo se ka’ da je osjetilo da se sprema nešto naopako. Dok je Špan ležeći na grebajskoj travi i pretraživao teren gledajući kroz dalekozor šta mu ga je posla najstariji sin iz Brooklyna, Jet-

mir je krenuo na bicikli u potragu za ovcama i na veliku radost svih nas uspija pronaći zagubljeno stado. Jedna ovca je blejala tu cilu noć, pa smo ujutro pitali Špana da je li to mater od onog janjeta šta smo ga pojili. On nam je reka da nije i objasnija nam da je to blejala jedna druga ovca koja je bila u kazni. Večer prije nije tila ući u tor, pa onda posli on nju nije tija puštati unutra. Cilu noć je jadna provela vanka, umirući sama o straha i očajnički blejući s vanjske strane ograde. Špan je reka da mu ta sigurno nikad više neće stvarati probleme, jer upotrijebija je stare metode odgoja.

Ovu godinu nismo smili digniti ša-

str. 71

tore, ka’ inače, oko Španove daščare, nego malo dalje, s druge strane livade. Uprava nacionalnog parka odredila je da tamo bude misto za kampiranje. Bilo nam je dobro i tamo, ali ipak imam osjećaj da svaku slijedeću godinu kad dođemo doli, pravila postaju sve rigoroznija. To mi se nikako ne sviđa. Mogli bi mi uskoro minjati destinaciju.

Eto, otprilike nam je ove godine u Prokletijama i na Komovima bilo tako, a ako netko želi doznati malo, više neka otvori link https://photos. app.goo.gl/Md7zPVGPhwhwtzSXA i ---------čuti će Orginjal gljasovnu verziju od sveti Mihovilj, od ovaj godina sa Prokljetije i Komovi.

15. Helop

15. Helop

HGSS Stanica Šibenik

eo

Bariši

ć

T

04.11.2017. - 25.10.2018.

Kroz mjesec studeni i početkom prosinca 2017 članovi stanice su uključeni u dvije potrage – jednu veliku na zadarskom području za tijelom pilota kanadera koji je počinio suicid na Masleničkom mostu, dok je za drugu došla pomalo smiješna dojava da se iz doma za starije i nemoćne u Vodicama uz pomoć hodalice udaljila starija muška osoba. Osiguravane su i utrke na otoku Žirju , oko Šibenika i noćna utka u Vodicama, a uključili smo se i u redovitu združenu vježbu županijskih žurnih službe gdje je simuliran požar u domu za starije osobe u Oklaju, a mjesec dana kasnije i slična situacija u Cvjetnom domu u Šibeniku gdje je demonstrirana mogućnost evakuacije stanara kosom tirolskom prečnicom sa trećeg kata. Stanica je početkom mjeseca bila domaćin međustaničnoj vježbi potražnih timova Komisije za potrage i lavine HGSS-a. 14.12. je nakon prezentacije rada stanice u Maloj vijećnici Grada Drniša uz prigodni domjenak službeno otvoren prostor Drniške ispostave stanice gdje je nakon službenog dijela proslave najdraži djedica djeci članova stanice podijelio božićne darove. Sam kraj godine je obilježila višednevna potraga za ženskom osobom u Drnišu koja je tek nakon pola godine nakon

nestanka nakon pada vode u Čikoli pronađena pod mostom u Knezovima.

Po nastupanju nove godine slično se dogodilo i u Jezerima gdje je nakon brojnih utrošenih sati tek nekoliko mjeseci kasnije nestala osoba pronađena mrtva na obroncima zagrebačke Medvednice. Kao za dešpet nastavljen je niz nesretnih ishoda, najčešće posljedica suicida, potražnih akcija u mjestu Stara straža kod Knina, Žaboriću, Drnišu, pa izvlačenje tijela osobe iz stvarima zakrčenog stana u Šibeniku, prevrtanje čamca i utapanje 16-togodišnjaka na jezeru Visovcu. Spašavatelje je pak razveselio sretni pronalazak starije muške osobe u Badnju kod Drniša i izvlačenje krave u prominskom kraju.

Početak godine je vrijeme kad spašavatelji organizirano odlaze na skijališta u RH i inozemstvu, pohađaju se osnovni skijaški i tečajevi spašavanja HGSS-a u zimskim uvjetima. Naš potražni tim je završio i međunarodnu obuku potraga iz lavina na slovenskom skijalištu Vogel, a članovi stanice će pomoći i kolegama s druge strane granice u BiH pri dostavi namirnica u snijegom odsječena naselja. Ožujak i travanj će donijeti sudjelovanje članova stanice u edukaciji na planinarskim, speleološkim i penjačkim školama, edukaciju vrtičke djece i prvašića o radu stanice i centra 112, ali i osiguranje utrka na Zlarinu, kanjonu Krčića i vodičkom zaleđu sa nekoliko manjih intervencija.

Početak godine donio veselu vijest da će službeni administrator stanice biti plaćen iz sredstava službe, a ne stanice što je donijelo veliku olakšicu za prora-

str. 72

čun stanice. 6.3. službenim sastankom članova stanice u poluuređenim prostorijama u Kninu je i službeno osnovana druga ispostava šibenske stanice. Dužnost prvog voditelja ispostave Knin obnašati će Toni Marjančević.

Kraj travnja i svibanj donijeli su stotine utrošenih sati spašavatelja na osiguranju Enduro Discovery, Enduro Hardrocx, Enduro Krka i Enduro Dalmatia Rally. U jednom danu je zabilježeno čak 560 učesnika relija, a bilo je slomljenih nosova, kukova višestrukih lomova nadlaktice, ogrebotine i razderotine se i ne spominju. Spašavatelji ovakva događanja prate sa dva terenska i jednim vozilom – šatlom kojim se lakše ozlijeđeni s terena prevoze do HMP. Motocikli se prate preko područja naše, ali i zadarske i splitsko – dalmatinske županije, pa se tako ove godine dva puta dio relija prebacivao na otok Brač, a kroz jedno poslijepodne i u susjednu BiH gdje su osiguranje preuzeli naši kolege iz HGSS BiH stanice Livno.

Rukovodstvo stanice se sa čelništvom grada Šibenik dogovorilo za pokrivanje troškova leasinga za kupovinu drugog terenskog vozila - nove Toyote Hillux, pa smo prvi put nakon 6 godina Enduro Rally osiguravali svojim staničnim vozilima.

Svibanj je spašavateljima posebno naporan mjesec jer se uz Enduro obično osiguravaju brojni drugi događaji, pa su se tako osiguravale u utrke u Primoštenu Burnjem, Rupama, snimanje igranog filma, a onda i tradicionalnog uspona na Dinaru. Toplo predturističko vrijeme obično ubrza pripreme drugih službi pa smo se u uključili u

zajedničke vježbe na raznim razinama; državna – simulacija iskakanja vlaka u Kistanjama, županijska – potraga i izvlačenje iz ruševina u Minerskoj, CZ Vodice na hotelu Punta, Stožer ZIS Šibenik – simulacija rada stožera, NP Krka – potraga na Bilušića buku. Delegacija stanice je tako bila primljena kod predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za vrijeme boravka njezina ureda u Šibeniku.

Stanični speleospašavatelji su vodili tečaj samospašavanja za članove speleoloških udruga u Zagrebu, a potom se uključili i u veliku državnu vježbu speleospašavanja iz jame Muda labudova na Crnopcu. Sve to bude naravno začinjeno akcijama pa su uslijedile potražna akcija u Pirovcu i ona druga gdje je trebalo dati ruke u potrazi na otoku Mljetu gdje je nakon 4 dana uspješno pronađen iscrpljeni dehidrirani britanski državljanin.

Početkom lipnja je HGSS ostao bez jedine pročelnice neke od stanica. Naša Blanka Lučić je uspješno dovršila svoj izborni mandat pokrenuvši brojne pozitivne promjene koje su od trajnog značaja za uspješnost rada stanice. Njeno vođenje u narednom trogodišnjem mandatu je preuzeo gorski spašavatelj Mislav Čupić iz Drniša.

Ljeto je donijelo nove potrage u zaleđu Vodica, Ražinama, Radučiću, širem području Srime, pa u pomoć riječkoj stanici na potrazi na otoku Rabu, a krajem ljeta i osiguranja obljetnice kornatske tragedije, MTB utrke na Dinaru, Krka Trophy utrke po Promini i dežurstvo na penjalištu u NP Paklenici sa spašavanjem norveške državljanke. Uključili su se u pripreme i učestvovali na proslavi Dana državnosti i kninskog FRK-a. Rujan će pak obilježiti noćna akcija spašavanja mlađe muške osobe koja je pala niz željeznički podzid u Drnišu, dvije potrage za osobama koje su se udaljile iz bolnica u Šibeniku i Kninu i uspješan pronalazak starije muške osobe u miljevačkim Brištanima. Speleospašavatelji su se uključili u prezentaciju rada KS HGSS i ECRE na Evropskom forumu u austrijskom Ebanssee-u, te priključili u pripremama , vođenju i instruktoraži na osnovnom i naprednom tečaju speleos-

pašavanja HGSS-a i obuci djelatnika MUP-a, pirotehničara u speleološkim vještinama.

Listopad je donio nove dvije akcije u jednom danu; izvlačenje tijela utopljenika pod šibenskim mostom, a onda i helikoptersko izvlačenje ozlijeđenog lovca kod Ervenika, osiguranje 3bunj traila i sudjelovanje u združenoj vježbi županijskih žurnih službi na Roškom slapu. Kraj listopada donio je jednu neobičnu akciju koja bi mogla naznačiti početak novog načina života na ovim prostorima. Spašavatelji su sudjelovali u helikopterskom izvlačenju jedne ozlijeđene trudne i druge migrantice sa malim djetetom zatečene po policijskoj ophodnju u grupi od 6 migranata u vrletima iznad Kninskog Golubića.

Puno toga za izlistati, no to naravno nije sve. Naš instruktor Anton Vukičević redovito sudjeluje u instruktoraži na osnovnim tečajevima spašavanja zimskih i ljetnih tehnika, Blanka Lučić i potražni timovi sa psima redovni su na seminarima, predlicencama, licencama i međustaničnim vježbama, Željka Gverić u aktivnostima medicinske komisije HGSS i redovito organizira vježbe prve pomoći unutar stanice, članovi stanice pohađaju tečajeve kartografije, rada sa bespilotnim sustavima, uporabe pirotehničkih sredstava za širenje suženja u speleološkim objektima, redoviti su u radu Odjela za razvoj i projekte HGSS-a, a onda tu dolaze i brojne radne akcije uređenja prostora, sudjelovanja u radu stožera civilne zaštite Šibensko – kninske županije i svih gradova i općina, radni sastanci i prikupljanje sredstava za osposobljavanje prostora za rad stanice u Šibeniku. Članovi su još i vrlo aktivni u svojim matičnim planinarskim društvima pa su tako sudjelovali u usponima na Elbrus i Materhorn, istraživali duge i duboke jamske sustave ali i približili svijet planina najmlađim uzrastima na malim planinarskim školama.

Krajem listopada stanica je za razliku od prošle godine brojnija za 4 , pa ukupno broji 40 redovitih i još 7 članova na promatranju te 4 aktivna potražna psa u jednoj matičnoj postaji (Šibenik) i dvije ispostave (Drniš i Knin).

str. 73

15. Helop

15. Helop

Ervenik

ozljeda od noža

Izvlačenje tijela iz Šibenskog kanala Potraga Miljevci, Brištane, 19.09.2018.

Potraga, muška osoba, Knin, 19.09.2018.

Potraga, muška osoba, Šibenik, 18.09.2018.

Noćno spašavanje kanjon Čikole 11.09.2018.

NP Paklenica, put prema domu Potraga za maloljetnikom, Srima 14.07.2018.

Potraga Ražine 11.07.2018.

Potraga u zaleđu Vodica 25.06.2018.

Potraga Radučić – izvlačenje tijela Potražna akcija - Babino polje - 02.-06.06.2018.

Potraga za ženskom osobom, Intervencije - Enduro travanj Potraga Visovac

Kanal sv. Ante Šibenski most Brištane, Miljevci Knin. grad

Suicid, muška osoba

Potraga - Drniš, muška osoba, suicid, 17.03.2018.

Šibenik, grad Kanjon Čikole blizu lugarnice

Dementnost, Alzheimer, nestanak Dezorijentiranost pacijenta Osoba je izašla iz kardiološkog odjela Pad niz podzid pod prugom pad

Srima

Dječja igra (Down sindrom)

Ražine

Prometna nesreća

zaleđe Vodica Radučić

Odlutala starija muška osoba .

Bolest, smrt

Babino polje, otok Mljet Pirovac

dezorjentiranost prilikom planinarenja Psihička bolest

Šibenik

ozljeda na moto utrci

Visovačko jezero, Krka Drniš

Prevrtanje čamca, utapljanje Suicid

P: 13.10.2018. 11:00 Z: 13.10.2018. 15:00 P: 13.10.2018. 07:00 Z: 13.10.2018. 11:00 P: 19.09.2018. 10:45 Z: 19.09.2018. 13:00 P: 19.09.2018. 07:30 Z: 19.09.2018. 15:00 P: 18.09.2018. 14:09 Z: 18.09.2018. 17:00 P: 11.09.2018. 22:15 Z: 12.09.2018. 00:15 P: 26.08.2018. 14:39 Z: 26.08.2018. 15:30 P: 14.07.2018. 10:00 Z: 14.07.2018. 13:00

Gledajući sve to oko sebe, teško mi je zamisliti da ova planina može biti surova, pa i smrtonosna.

Pripisujem takva zapažanja nedostatku iskustva

Ibrahim

P: 11.07.2018. 08:45 Z: 11.07.2018. 11:00 P: 25.06.2018. 14:55 Z: 25.06.2018. 18:00 P: 14.06.2018. 15:45 Z: 14.06.2018. 23:00 P: 02.06.2018. 11:00 Z: 06.06.2018. 03:00 P: 06.05.2018. 22:35 Z: 07.05.2018. 02:20 P: 24.04.2018. 08:00 Z: 24.04.2018. 20:00 P: 24.03.2018. 18:00 Z: 09.04.2018. 00:00 P: 17.03.2018. 07:30 Z: 17.03.2018. 11:27

Dežurstva i osiguranja HGSS Stanice Šibenik 4.11.2017. – 25.10.2018.

18.11.2017.

Dežurstvo Otočki trail, Žirje 03.12.2017.

XCM biciklistička utrka Barone 23.12.2017.

Vodice Night Trail 27.01.2018.

Trail utrka Zimska otočna liga MurterKornati, otok Murter 17.02.2018.

Otočki trail - Zlarin 25.03.2018.

MTB Krčić 24-25.04.2018.

Enduro Discovery - travanj 25.04.2018.

Enduro Hardrocks – 27-28.04.2018.

Krka Enduro Raid – 29.04.2018.

Brdsko-biciklistička utrka MTB Croatia Open Vodice, 02.05. 2018.

Osiguranje snimateljske ekipe - Gradina Drniš 20-25.05.2018.

Enduro Dalmatia Rally – 12.05.2018.

Dežurstvo MTB Primošten Burnji 27.05.2018.

Dežurstvo MTB Rupska zvona 31.05.2018.

Osiguranje snimateljske ekipe - Krčić 02.06. 2018.

Osiguranje Tradicionalnog pohoda na Dinaru 30.08.2018.

Osiguranje 11. komemoracije kornatske tragedije 09.09.2018.

Osiguranje na MT utrci 3. uspon na Dinaru 30.09.2018.

Krka Trophy Promina 07.10. 2018.

Dežurstvo 3Bunj Trail

str. 74

OBECAVAJUCI START ić ov

Ozlijeđen lovac

Enes

Akcije i intervencije HGSS Stanice Šibenik 04.11.2017. - 25.10.2018.

Još kao dijete divlji krajolici su me snažno privlačili. Putujući s roditeljima sa zadnjeg sjedišta našeg starog Nissana zurio bi u šume, vrhove, litice, proplanke, brda, kanjone, rijeke...i želio ih iskusiti, što neposrednije. Djeluju poput neugaženog snijega, čisti i neokaljani. Najradije bih da se zaustavimo i da samo utrčim u šumu.

Sad imam 35 godina i ne znam da li da se brinem ili da mi bude drago jer taj osjećaj još ponekad osjetim gotovo istim žarom kao i tad.

Prijatelj Vice je probio led i učlanio se u planinare, a taj osjećaj sa zadnjeg sica je krivac što sam nedugo zatim krenuo Vicinim stopama.

Iako nisam apsolutni početnik tako sam se osjećao kad sam došao jedan četvrtak na prvi sastanak. Prostor izlijepljen brojnim slikama, uspomenama, kartama, ispunjen ljudima koji izgledaju kao da su spremni u bilo kojem trenutku krenuti u planinu, očigledno sam u ozbiljnom planinarskom leglu.

Nakon odslušanog predavanja o proteklim aktivnostima zaključio sam kako je moje poznavanje regionalnih topo-

nima na razini poznavanja toponima tamne strane mjeseca, dakle nikakvo.

Ali nakon toga krenuo je zanimljiviji dio sastanka, gdje se ide ovaj vikend. Planinarska škola za djecu u Alatima...hmm kao stvoreno za mene ali ipak možda negdje gdje ću se manje isticati.

Nitko se više ne javlja i to je to za ovaj vikend. Štaaa?!!!

Vice kaže kako je to zaista čudno i kako se dosad uvijek negdje išlo, i to si mogao vikendom birati između više izleta, a sad ćorak. Obećavajući start, nema šta! Dok utjehu tražimo u boci Žuje, pomalo šetkajući među okupljenima nabasasmo na Nevena Magazina.

Komentiramo krizu a Neven izvuče kao asa iz rukava izlet na Južni Velebit. Nas dva naravno pohlepno potvrđujemo i izlet je dogovoren.

Izlet kao stvoren za početnika, redaju se bukove šume sa jesenski toplim tepihom od lišća koji sramežljivo krije poneku jamu. Pozlaćeni proplanci i vrhovi okupani suncem obilato nude prekrasan pogled na podvelebitski arhipelag Paga, Vira...

Gledajući sve to oko sebe, teško mi je

str. 75

zamisliti da ova planina može biti surova, pa i smrtonosna.

Pripisujem takva zapažanja nedostatku iskustva.

Osim očiglednih prirodnih i meteoroloških ljepota, mali detalji i opažanja koje međusobno izmjenjujemo tokom izleta upotpunjavaju cijelokupni dojam i povezuju prekrasne mentalne slike u prekrasnu uspomenu.

Sutradan na poslu pomalo razmišljam o izletu, kad mi iznenada mislima prostruji snažna sličica šumske staze na strmim obroncima kojom smo prolazili, blijede kore bukve u kontrastu sa tamno crvenim tepihom koji djeluje hladno i vlažno jer je staza u hladovini na sjevernoj strani hrbata.

Iznenadi me snaga kojom se ta sličica pojavila, nipošto najljepša slika koju sam taj dan vidio, ali izazove u meni na djelić trenutka reakciju kao da sam tamo. To mi se jako svidjelo.

Sljedeći vikend smo ponovno na Velebitu, a vikend nakon hrabro grabimo Čvrsnicom.

35 godina ništa pa tri vikenda zaredom, e to je obećavajući start.

foto: Marin Glušević

15. Helop

Speleološka istraživanja Jamskog sustava Kita Gacešina - Draženova puhaljka

e

o Bariši

ć

T

10.11.2017. – 25.10.2018. i nešto malo naokolo

Nakon što je Helopu broj 14 objavljena zadnja duljina sustava od 34.146m u sustav je ušla skupina od 4 Velebitaša, no donekle ih je omelo vrijeme pa nisu uspjeli proći kroz Grlić već su iskoristili postavljena užeta prema Klizi i pronašli jednu malu vertikalu Čarapu između Tzingija i Švrće. Mak Sedmak (ex. Martinović je ponovo povukao Velebitaše početkom prosinca i dok su Matija, Edo i Marijan nastavili penjati na vrhu Ludih sedamdesetih gdje su stali šibenski speleolozi, Mak je sa Markom Rakovcem sletio u Makovnjaču i prošao novih 80-tak metara meandra kolektora. Ukupno su istražili 108m novih kanala i tako je ukupna duljina sustava već bila veća od tada objavljene u tek štampanom Helopu i tako to bude često. Da speleolozi odluče provesti doček Nove godine u špilji i nije nešto neobično no prvi put se to dogodilo u Kiti. Edo, Mak, Ela, Marina i Ličko su poveli Lovela pa opremili i lupali po dijelu koji je po našim procjenama 40-tak metara udaljen od kanala u Mudima Labudo-

vim na mjestu gdje je Lovel u istoj misiji s druge strane proveo više dana.

Puna posla, malo produbljena dna vertikala Zločin i kazna i Živo blatoo i spoznaja da će rad na spoju na tom mjestu biti puno teži od očekivanog.

Odmah po Novoj godini u sustav su ušli Mihovilci; Aida, Ana, Jure i Teo i nastavili penjati na vrhu Ludih sedamdesetih dide Vladimira gdje su se preko donje etaže, penjući dovukli i nacrtali dugi horizontalni kanal – Sheldon koji je došao 120-tak metara od mjesta gdje su se za Novu Godinu zabavljali Velebitaši i Lovel, a zapravo je to bila i ideja početka penjanja s nadom izbijanja u horizontalne kanale gornje etaže u nepoznatom dijelu objekta. Krenuo je snijeg pa je slijedeći ulaz u sustav ipak bio sa školarcima 16.šibenske speleoškole. Čim je škola završila Mihovilci su sletjeli na donju etažu i nastavili s penjanjem kamina desno od Sheldona sa laganim strujanjem zraka - Kaprijanac, no i to se pokazalo kao tvrdi orah. Srećom pri kraju dana se pokazalo da je jedan otvor u desnoj strani vrha sipara bingo pa se skupa s kaminom skupilo vrlo brzo 198m novih lako prohodnih, širokih prostranih kanala.

Praznik rada u Kiti su provele dvije ekipe jedna velebitaška, i druga mihovilova sa Tončem Viskovićem iz makarskog SOB-a. Velebitaška sastava 5 djevojaka i Stipe je ušla ranije, boravila u Trulome bivku, žestoko napala upitnike po i pred Auspuhom

str. 76

i pronašla dugi silazni i uzlazni kanal nazvan Neudanim i Rastavljenim ženama. Mihovilci su pak krenuli skupiti koji metar na putu prema Airconditionu ali su u Ireninim igrarijama naletjeli na cijeli splet kanala. Drugi dan su na siparu dovršili manji upitnik u boku Magaruše, ali i popeli 40m visok penj s perspektivom daljeg tehničkog penjanja. Zanimljivo je Kako je zagrebačka ekipa krenula dan ranije i onda potrošila svu raspoloživu opremu, samo su prošli kroz prvi bivak i ostavili poruku tako da se nismo uopće vidjeli.

Početkom lipnja u Kitu Mak ponovo vodi velebitašku ekipu koja u suludom ritmu prvi dan odlazi na kraj prve etaže i šire prolaz u Živom blatuu da bi ostali u zraku u vertikali bez užeta, a onda hvataju Šibenčane na putu prema Makovnjači. Mihovilci su snimili spoj kanala 911 sa zadnji put istraživanim spletom kanala, dok je Tonči probio suženje na dnu međutim nakon desetak metara ponovo je usko tako da se odustaje od daljnjeg mučenja. Marijan i Fero pak prolaze na spavanje u Truli i spuštaju se u Hrustavi gdje crtaju 30-tak metara, ali su ušli u veći prostor – blatnjavi veliki meandar kolektor koji čeka na daljnje istraživanje. Tri tjedna kasnije Jure, Teo i Tonči tehnički penju i topografski snimaju niz kamina i spojeva u vrhu Magaruše gdje je uski uzlazni kanal sa jakom strujom zraka. Na tom mjestu očekujemo spoj sa vrhom ve-

15. Helop like široke vertikale iznad Eko dvorane pred Airconditionom i nadamo se pronalasku kakvog fosilnog kanala na većoj visini kojim bi dolazila ta zračna struja. Prije ulaska u Kitu gledali smo utakmicu s Argentinom pa novi splet kanala dobiva ime Messi se vraća kući.

I to je bilo nekako to prije predstojećeg ljeta i državne vježbe vježbe speleospašavanja HGSS-a , no uzbuđenja istraživanja novih prostora na Crnopcu se sele u jamu Oaza. Jamu su u tri navrata u dva tjedna krajem lipnja i početkom srpnja napale prvo željezničarska, pa onda mješovita SOŽ-ova i SOVova ekipa pa ponovo SOŽ-ovci, topografski snimivši 684m čime se duljina povećala na 1432m, a dubina na -407m. Vrijeme istraživanja se na samom početku poklapa sa Mihovilcima pa se dvije vertikale u novom dijelu nazivaju Messijevim suzama.

Kolovoz i logor na jami Muda Labudova je hrpici speleologa bio baš onaj pravi dan velikih valova, nešto što se željno očekuje cijelu godinu. 10. 08. puni se logor na jami Vjetrova, a odmah potom i tri ekipe ulaze u jamu s vizijom traganja za spojevima sa Oazom i Kitom.

I naš Vjetar je oteo nešto skupocjenog vremena i penje naizgled neperspektivni penjić ispod Drž gaća i vau – upada se u prostrani fosilni kanala koji prema jugu prati aktivni kanal prema dnu jame. U nekoliko dana rada dosegnuti će se točka oko 170m južno od zadnje ranije poznate na zadnjem sifonu na dnu jame, a kanal tada neočekivano skreće 90m ravno prema istoku približavajući se Burinci na 680 odnosno Munižabi na 580m udaljenosti. Najdalja i najdublja točka novog kanala je 40m iznad starog dna i kanal ide kroz veliko blato strmo dalje. U dijelu ispod Drž gaća je pronađen i ulaz u labirint 500-tinjak metara dugih kosih kanala prema JZ - Metastaze koji se podvlače pod Galileovu jamu, a dovršen je i fizički spoj sa Dvoranom bijele spužve. Na tom mjestu su se ekipe i spojile sa ekipom koja je iz Pakla doprečkala preko Predrasuda do Rendez – vouza gdje se uzlaznim kanalom Djevojke u ljetnim haljinama stiglo do 80-tak metara udaljenosti od dijela Oaze pod bivkom. U međuvremenu je grmljavinska oluja kratkotrajno pregazila Crnopac i srećom spržila samo speleofone po jami i površini. Nakon devet dana pri čemu se dio ekipa izmjenjivao u jami a Lovel i Dino proveli cijelo vrijeme,

15. Helop

izašlo se van i zbrojilo 1690m novog nacrta, pa je jama Muda Labudova sada dugačka 6366m i nalazi se na 8. mjestu najduljih špilja Hrvatske.

Krajem ljeta istraživanje na Crnopcu prezentirano je na 12. skupu evropskih speleologa – Speleo Forumu u austrijskom Ebanssee-u.

U rujnu se ponovo okuplja mješovita Mihovil sa Tončem – velebitaška ekipa. Tonči pokušava proširiti uski puhajući prolaz na vrhu Messija koji se od tada naziva Viskovića prknom. U boku Ludih sedamdesetih dide Vladimira pronalazi se vertikala koja pada u 30x50m veliku Kmee dvoranu, a Velebitaši prolaze još 50m dalje u Makovnjači. U slijedećem solo istraživanju Teo i Aida šire prolaz u Minđama pornjačama iznad bivka pod Grlićem, no to se pokazuje slabo perspektivnim pa penju kamin u Šibenskom kanalu nasuprot ulaza u Zločestu glonđu. U kanal nazvan Kasabianom se Mihovilci vraćaju ponovo nakon tri tjedna i crtaju novih 300m gdje na razni donje etaže, prelazeći razvodnicu između istočnih i zapadnih kanala u Kiti, dolaze pod splet kanala pod Makitom u gornjoj etaži. Slijedeći ulaz u Kasabian i Lunatic is in the Hall donosi još 200m novih kanala, dok Velebitaši preopremaju sidrišta i spuštaju se još 30m u Makovnjači, pa Kita tako prelazi duljinu od 36km.

Krajem listopada će u Kitu ući HGSS-ova15-točlana ekipa uvježbavajući duži boravak i speleospašavanje kružnom trasom na dubinama 100 – 160m pod ulazom Kita Gaćešina. Kliza i dio pod vertikalom pod Švrćom je ostavljen postavljenim radi istraživanja tri upitnika u vertikali. Velebitaši su tjedan poslije ušli i kroz jednu subotu i penjali, prečkali i istražili dva kraća odvojka dok u onaj treći po sredini vertikale tek treba poviriti.

Ukupna duljina našeg najduljeg jamskog sustava sada iznosi 36 142m i kad se usporedi s brojkom na početku napisa vidi se da je u tom periodu u sustavu istraženo novih 2km kanala i da se Kita u tom vremenu popela za petnaestak mjesta na listi najduljih špilja svijeta i sad bi trebala biti negdje na 113.mjestu. Još u Helopu br.

13, kad su tijekom 2016 pronađeni novi kanali u jami Muda Labudova i ista se približila 60m do Kite sanjali smo o spajanju u veliki sustav koji bi imao 36km. Spoj još nije pronađen ali je sama Kita toliko dugačka weeeeee!!!i

str. 78

str. 79

15. Helop

Krpice sa web stranica Velebita, Željezničara i Mihovila…..

Stipe Maleš 3.9.2018 o logoru na Mudima Labudovim 10-19.08.2018. . . . . . . Udarnici rade svašta nešto, a najvažnije od svega, upadaju u velike horizontalne kanale i u tom trenutno postaje jasno da nema smisla nastaviti tražiti Kitu kad imamo tako velika Muda. Tijekom logora nastavlja se udarati na tri fronta uz izmjene ljudi. Mišur i Vuk mjenjaju Kurečića i Vjetra, a njih kasnije mijenjaju Rakovac i Grandić.

Dino i Lovel zaključuju da njima ne treba zamjena jer im je lijepo, pa ostaju unutra do kraja logora. Kako bi svima boravak u jami bio ugodniji Babić spušta gramofon i kolekciju ploča na prvi bivak i od tamo pušta drugima na speleofon. . . . . . .

Mak Martinović 04.01.2018. Doček Nove u Kiti . . . . . . Na Staru godinu smo napravili tri ekipe; Ličko i Ela su klesali perspektivnu rupicu kod Balkona, Lovel i Marina su tukli meandar pa zaradili 15-ak metara, a Edo i ja smo postavili Živo blato, a na kraju vertikale pronašli još jednu vertikalu od 15 m, ali nismo imali mogućnosti probiti se do nje. Stoga smo pustili opremu, pa se lagano zaputili na slavlje. Uzevši u obzir da smo veoma konzervativni, uzeli smo sarme, prasetinu, francusku salatu i prskalice da se tradicija poštuje, ali smo fulali samu Novu godinu.

Nije nam smetalo jer smo svoji gazde pa smo se proveselili još nekoliko puta, a oko podneva smo krenuli van. Dok smo pakirali stvari kiša je rominjala, a kada je krenula padati, napustili smo parking i krenuli u novu godinu. . . . . .

Ana Vidić 03.05.2018. Prvo pa Kita . . . . . .Energija na 100. Priko Mt Everesta i Divljeg zapada pa još malo ravno i evo nas na Trulom već oko 11. Nismo nimalo truli, spremni smo za akcije da odma iza ručka istraživamo neke upitnike u S Nježniku. Marina i Stipe u Auspuh, Pava i Tea crtaju, a dvi Ane u neku novu vertikalu. Ej, pa ovo ide dalje kaže Ana. To se često kaže tamo, čujem. Ništa čudno za Kitu valjda, ali fantastičan osjećaj spustiti se negdi di još nitko nije prije.

Na kraju dana, tj. mraka bez kraja, hrana bolja nego u stvarnom svijetu, a tek masaže prije spavanja- to se čekalo, jer kad te masira 10 ruku odjednom, sve boljke nestaju.

Novo jutro u mraku, ajmo opet radit. Sad svi dolaze k nama u nove vertikale prozvane ni manje ni više nego Neudate žene... Ali to nije sve!

Neudate žene imaju odjeljak koji penje nazvan Rastavljene žene. Vrime brzo prolazi, Pava crta sve u 15 (metara), Marina penje, Ani i Tei ponestaje užeta. .......

Najluđih 5 dana ikad! S neudatim ženama bi uvik u Kitu! Ko zna, mozda idući put nađemo kanal udatih. . . . . .

Jure Šarić 28.06.2018 Kako su se Messi i pantiničar vratili kući - KG-DP 35.345 m . . . . . Laganim korakom dolazimo do ulaza u jamu, i shvaćamo kako nismo ponijeli upaljač koji je ostao u kombiju, mada smo sigurni kako u bivku ima dovoljno materijala za proizvodnju iskre i plamena, vraćam se put kombija dok T&T kreću u podzemlje. Prilikom šetnje čujem neke čudne zvuke koji me podsjećaju na plač djeteta, zaključujem kako se radi o divljim svinjama.

Sad kreće dilema, postati moderni Nikola Zrinski ili riskirati spuštanje u bivak bez upaljača pa provesti tri noći bez plamena. Brzo se odlučujem za odlazak u kombi i pritom se pretvaram u Toma Bombadila, pjevušeći i pucketanjem kamena o’ kamen kako bi me životinje na vrijeme spazile. Kupim upaljač i krećem za ostatkom ekipe. U bivak dolazimo oko jedan sat ujutro, brzo se jede i sprema za spavanje.. . . .

Teo Barišić 17.09.2018. KG-DP 35.657m Kasabian . . . . . . Vikend za vikendom u Kitu. Ne baš tako često. Aida i ja solo, isto tako ne baš često i pametno, ali igra, romantika i tako.

Odlučili smo ući bar koji sat ranije nego inače, odrezali ostavljenu špagu pod ulaznom vertikalom na mjestu oštećenja, pokupili veći komad i pravac Minđe pornjače, tridesetak metara iznad bivka na -270 gdje ćemo spavati. Muče nas te Minđe već neko vrijeme, ono kao mogli bi kad se vratimo ranije u bivak ili možda zadnji dan prije izlaska, ali se svaki put ubijemo k’o mačke od šljakanja po Kiti uz dodatak godina koje imamo. Slijedi ponovo opremanje tih dvadesetak metara i onda klesačina, slamke po uglavljenim blokovima nad vertikalicom, sve do trenutka kad stvari počinju ispadati iz ruku. Shvaćamo da nam uobičajeni dnevni ritam istječe i da je bolje ići u vreću i nastaviti ujutro.. . . . .

Speleološka istraživanja Jamskog sustava Kita Gaćešina – Draženova puhaljka 10.11.2017. – 25.10.2018. datum učesnici 127 24.-26.11.2017. Valentina Plemenčić, Neven Prišuta, Maro Ličko i Mak .

Sedmak (Martinović) (SOV) 128 1.-3.12.2017. Matija Čepelak, Marko Rakovac, Marijan Sutlović, Edo .

Vričić i Mak Sedmak (Martinović) (SOV) 29.12.2017.129 Edo Vričić, Ela Kovač, Marina Grandić, Mak Sedmak 1.1.2018. .

(Martinović), Marko Ličko (SOV) i Lovel Kukuljan (SUE) 130 12.-14.1.2018. Jure Šarić, Ana Mijić, Aida i Teo Barišić (SOSvM) .

131 20.-22.4.2018. Aida i Teo Barišić (SOSvM); Hrvoje Petričević .

(SOV&SOSvM) 132 27.-30.4.2018. Ana Bakšić, Tea Selaković, Marina Grandić, Stipe .

Vicković, Pava i Ana Vidić (SOV) 133 28.4.-1.5.2018. Aida i Teo Barišić, Jure Šarić (SOSvM); Tonči Visković .

(SOB&SOSvM)

Mjesto istraživanja

novo 28

ukupno 34173

MakOvnjača; Lude 70te dide Vladimira

108

34281

Zločin i kazna; Živo blato

33

34314

Sheldon

127

34442

Kaprijanac; Magaruša

198

34640

Odvojak Auspuha; Neudane i Rastavljene žene Isskompleksirani prstenovi; SOBičak

250

34890

214

35104

60

35164

Kliza

134 31.5.-3.6.2018. Mak Sedmak, Luka Ivančić, Gorana Perić, Marijan Živo Blato i Hrustavi .

Sutlović a od 1.6. Vedran Ferenčak i Mia Šepčević (SOV) 135 1.-3.6.2018. Aida i Teo Barišić, Ivan Bilić (SOSvM); Hrvoje Petričević .

(SOV&SOSvM);Tonči Visković (SOB&SOSvM) 136 21.-24.6.2018. Teo Barišić, Jure Šarić (SOSvM);Tonči Visković .

(SOB&SOSvM) Aida i Teo Barišić, (SOSvM); Hrvoje Petričević 137 7.-9.9.2018.

(SOV&SOSvM);Tonči Visković (SOB&SOSvM); Marin .

Mašina i Mak Sedmak (SOV), Jagor Koprek (HPD Zagreb - Matica) 138 14.-16.9.2018. Aida i Teo Barišić, (SOSvM) .

139 5.-8.10.2018. Aida i Teo Barišić, Jure Šarić (SOSvM); Mak Sedmak i .

Vedran Ferenčak (SOV) 140 12.-14.10.2018. Aida i Teo Barišić, Jure Šarić (SOSvM) .

141 26.-27.10.2018. Matija Čepelak, Marko Rakovac, Ana Lipovac i Niko .

Juričev (SOV)

Najn van van i Isskomplekisrani prstenovi Messi se vraća kući

52

35216

129

35345

Kme; Makovnjača

209

35554

Minđa Pornjača; Kasabian

103

35657

The lunatic is in the hall; Makovnjača

303

35960

DaVinci; Pod Jeke Jeke

141

36101

Ispod Švrće

41

36142

str. 81

Marin Mašina 26.09.2018. Puna Kita iskustva . . . . Subota, radni dan kreće šetnjom kroz Šibenski kanal, gdje se ekipe razilaze kod Kapavice, a umjesto pozdrava se bacilo nešto kamenja prema ljudima na dnu sipara.

Kroz Vukojebinu, i Zle pice dolazimo do Kontinuuma, pa na kantunu Kontinuuma po tradiciji radimo kantinu. Termos boca je luksuz koji si svatko može priuštiti, a oni koji rade bi ga definitivno trebali probati.

Topli napitak bez vađenja kuhala je hit, a kada se još reže s bocom hladne vode, ima se što i pit’. . . . .

Marko Rakovac 01.11.2018. Istraživanje pod Meduzom (KG_DP) . . . . . Nakon što se Matija vratio sa jutarnje tjelovježbe, nakon okrijepe ulazimo u upitnike. Ana crta, ja prečkam. Nakon tridesetak novoistraženih metara dolazimo do kraja kanala. Raspremamo, fotkamo i spuštamo se do dečkiju. Ljuljam se u vertikali do novog upitnika i u datom trenutku shvatim da mi je pala bušilica u vertikalu od 30-tak metara.

O.K. bušilica i dalje radi (riječ je o Bosch gbh 18 vec) a ovaj upitnik ostavljamo za neku slijedeću akciju. . . . .

15. Helop

15. Helop

str. 82

la Grac

kraja.

Dok čekam da Mario vikne “sidni”, visina mi šapće “draga, smanjio sam djecu”. Spuštam se doli dok ih gledam kako rastu, zajedno s mojom željom da pokušam osiguravati onog koji je slijedeći na redu.

Jer ipak...penjanje u prirodi nije mi novost, ali penjanje po umjetnoj stijeni i osiguravanje, nešto su što sam danas pokušala po prvi put.

Nakon kratkih uputa Nurfide, koja mi je pokazala kako najbolje držati ruke, započeo je projekt “kako ne ubiti Maria”. Iako mu nije bilo svejedno postati mojim pokusnim kunićem, ipak sam ga sigurno vratila na parket.

Unatoč velikoj želji da iskušam sve smjerove, morala sam se pozdraviti i požuriti na bus za Šibenik.

Iako mi je bilo teško otići i zamijeniti dvoranu s gladnim turistima (radna sezona još nije završena), veseli me pomisao na sve predstojeće izlete i avanture s ovim fantastičnim društvom...i onaj trenutak kad smo sami, stijena i ja..

2. vikend

6. - 7. 10. 2018.

Eto ga na,, prvi nas vikend je ostao iza nas,u nama i oko nas,,pun ljubavi,emocija,snage,hrabrosti,volje i dobroga drusta,i kao sto su i same to dobro objasnile nasa Valentina i Anđela.I tako prode nama vikend ipo di smo imali predavanja i vjezbanje ukopcavanja u nasem malom mistu di su nas posjetila i dva dobra bica jedno malo divije zvano KIKI i drugo mirno ka bubica zvano ZORRO ,,,, I tako dode nama drugi vikend di

T

Va l

između ostalog, začinili i s dobro začinjenim fažolom.

Eto energije i veselog društva, koje je bez većih probavnih smetnji, spremno krenulo na put za Split. Nakon šta nas je predvodnik google maps uspješno doveo do kluba “Kocka”, kao i svi uzbuđeni penjači jedva smo dočekali kavu, duvan i pekaru.

Između ćakule, dima i malog makijata, začuje se glasno “ajmooo” naše Nur i trenutak nakon toga već smo razbacani po dvorani. S oduševljenjem gledamo te smjerove, razmišljajući, oćemo li ih ikad uspit popeti...Nikad se još nisam penjala na umjetnoj stijeni... izgleda teško, izgleda lako, izgleda...svakako...fascinantno.. jedva čekam probati!

Nakon uputa naše instruktorice, oblačenja pojasa i provjere SVIH PET TOČAKA spremna sam se suočiti s tim čudom ljudske ruke. Osjećam se sigurno i unatoč punoj dvorani s prvim dodirom stijene ostajemo same, ona i ja. Glavom, nogama, rukama i zubima...malo po malo i došla sam do

đe

smo tribali ici na Velebit,ali nas VAKULA i njegovi suradnici su odlucili (MINIRATI i POTOPITI) druzenje na Oštarijama,,I tako je pala odluka da idemo u Spk Lapis u Split,di nas je posjetila nasa dobra teta iz Australije,koja se vere i pentra po onim plocama kao da je Spiderman.Tu smo vjezbali ukopcavanje i pentranje na prevjesima sa nasim vridnim i postenim uciteljima i asistentimaaaa,,,,srica nasa pa su i oni clanovi familijeee,,I tako prode nas prvi dan u

str. 83

islav Ba om

n

30. 9. 2018.

Eto nama i drugog izleta. Nakon kratkotrajnog spavanja, ipak ne fali energije. Sve pršti još od sinoćnje proslave sv. Mihovila u Alatima, koju smo

tina Štr

in

29. 9. 2018.

Misli divljaju, emocije nadvladavaju… haaloo šta ja to radim!?

Prvo realno imam ogroman, divovski, orijaški, gigantski, kako god ga nazvali, strah od visine. Problematične previsoke piturske skale od nekih cca 180 cm su vrh svijeta iz moje perspektive. Ali, ajd.. kažu da se sa strahovima treba suočiti! Vođena tom logikom di se nađem, ni manje-više nego u školi sportskog penjanja…

Večer prije nervoza, ali neka pozitiva...ja idem u avanturu života. Ja idem osvojiti „Himalaju“ ljudi, ja!!

Stigli smo, obukli se, poslušali sve korisne savjete tih divnih ljudi i trebalo je krenuti. Na uspon života, za neke kamenčić a za mene najviši vrh. Kao evidentno najlošija u grupi, em imam problem s kilažom, em s visinom (ne svojom) ali puna srca, puna želje, puna straha…

Nije mi cilj bio osvojiti smjer cilj mi je bio za neke mali a za mene preveliki, prva biljka na visini od nekih 5-6 metara (to su 3 dužine piturskih skala…OMG).

I PENJEM! Uz ogromnu podršku, svih tih divnih ljudi koji su imali strpljenja za mene, koji su razumili moje strahove i bodrili me iz trenutka u trenutak. Bilo je straha, suza, mučnine, tijelo se treslo, ali je bilo Boga mi i volje (Iva hvala ti što si mi gore na stijeni dala podršku u meni najkritičnijem trenutku). Samo sam razmišljala o tome da ne odustajem i da vjerujem ... da vjerujem da ja to mogu, da vjerujem da me moji dragi Nurfida i Eugen dobro drže i da neće dozvoliti da se ništa loše dogodi, da vjerujem kao što je ostatak ekipe vjerovao da ja to mogu.

I uspila sam, uspila sam! Piturske su piece of cake! Možda je ovo bilo moje najudaljenije sidrište, možda nikad neću dalje od toga ali to sad nije bitno… ŠPANAJ! Idemo po prvi put doli! Ponos, srića, suze i veselje! p.s. Samo ljubav!

en

lj ka

1. vikend

An

5. Sportsko penjacka škola vikendu i nas sedam je odlucilo jos unaprid dacemo ostati spavati u domu na KOZJAKU – PUTALJ. Bilo je tu svega i svacega,,bitno da smo mi uzeli mesa,,aaaaa to sta nismo imali ni teca,ni pinjura,ni noza nicegaaaaa,,na kraju smo od toga nicega stvorili „svacega“ hahahaha,,(kad se male ruke sloze,sve se moze kad se hoce,a to znaci da smo jaci,kad se skupimo u zbor,)....I tako smo mi tu imali dobru dobrodoslicu od gazde doma koji nas je doceka rasirenih ruku hahaha, pekli smo meso na najcin gradelama na svitu i nije bilo ijacih od njih,druzili se lipo,smijali na najace hahaha i kisa je te veceri pala za tocno 12 minuti hahahaham,,uglavnom nas je potirala navrime leci,,,,,svi smo zaspali ka top,,,,ujutro smo se probudili, docekao nas je predivan pogled sa doma, ali je kratko traja,,,sa mora je doletilo nesto neobicno u obliku lancuna nije se prst vidia prid sobom, aaaal dobro mi smo bili ispo terace pa nas je koja kap uspila i pogoditi,,al nije bila te srice da nas opere do temelja haahaha,,i tako smo mi puni snage,volje i svega ostaloga se oprostili od doma Putalj i krenu li ponovo prema Splitu po najvecem nevrimenu, u Splitu je bia potop zivi, al smo i to uspili preziviti,,,,tu smo bili ista klapa sa Kozjaka, nasa vridna Goga nas nije previse tlacila pa smo brzo zavrsili sa vjezbanjem.

Nakon toga smo otisli svi na neko pice,i posto je bio jako lijep dan zaputili smo se na Marjan gdje je pogled bio perfekno kristalan sjaj,,miris prirode u zraku,,i mnostvo trkaca,biciklista,penjaca,romanticara i drugih.

Nakon toga smo se svi ka zaputili doma,al eto ogladnili smo mi neki pa svratili do SOLINA na neke cevape,kumpire i patke koi nije bilo,al bice valjda drugi puta hahahaha,,i etot naaaaa sve u svemu nesto smo naucili i lipo se proveli,,Sljedcei vikend idemo na Velebit,ako Vakula opet ne odluci minirati i potopiti sve prid

20. - 21. 10. 2018.

Jutro počinje u teškom ludilu. Dogovor je da se kreće sa bazena u 8 sati.

A po procjeni ću zakasnit 5 min. Ludom čoviku dosta da bude nervozan i ljut. Jbg ne volim čekati, pa zato ne volim ni kasnit, da drugi ne bi mene čekali. I tako već pomalo nervozan ja i prijateljica Sara krećemo iz Tisnog za Šibenik. Stižemo ispred kluba, kad ono Antonio “DIDA” sam čeka vidno zabrinut jer je 8:05 a nema nikoga.

Zovemo redom ljude al nitko nam se na javlja hahaha...Počinje rasprava o tome da nismo možda propustili pročitati neku od stotinjak poruka koje si svaki dan šaljemo u grupu. Sjedamo zapalit cigaret kad eto asistenta Tome sa kombijem. Dobro je... Nismo ludi!

I poslije njega lagano dolazi i ostatak ekipe,ali nitko nema ključa da uzmemo opremu hahaha... Zove Tome Nurfidu... Kod nje je kljuc. Dobro je...

Idemo pokupit kljuc. Tko misli da je ovo vec dovoljno cudno i zbunjujuće jutro nek se strpi... Tek je pocelo hahaha... I tako dok napokon ukrcavamo opremu pada dogovor da idemo svi s kombijem. Nismo još ni izašli iz Šibenika, stajemo na prvoj benzinskoj natočit goriva(upalila se rezerva) Stišće Tome pištolj a ono svo gorivo curi vanka iz rezervoara hahaha... I nikako... Srića nam je da “DIDA” ima ruku za takve probleme, pa pomalo i osjećajno uspijeva nakon 10-ak min natočit 20 litara hahaha... Tome plati gorivo, sjeda za volan, okreće ključ...

I ništa!!! Neće kombi upali hahaha...

E! Tu ni “DIDOVA” mirna ruka ne pomaže. Neće upali i gotovo. Ništa... Svi iz kombija vanka i na guranje upali

io Jand ar

frajer. E sad dilema...Otići po drugi kombi ili krenuti s ovim, pa šta bude.

Složimo se svi da “tko ga j***”vozi pa šta bude. Putem je još bilo gašenja, guranja, zaustavljanja prometa i pokušaj skupiti Rinu. Koja je bila već u Splitu. Ali to bi pre dugo trajalo da napišem, pa cu to preskočiti. Inače neću nikad završit s ovim tekstom hahaha...

I tako napokon stižemo na penjalište Perun (Podstrana). Tu opet treba pohvaliti “DIDU” koji je bezbolno iz manevrirao kombi po jednom od lošijih poljskih puteva koje sam vidio.

Prvo,ponavljamo svi već naučeno školsko privezivanje na alku. I učimo nova dva načina:drugi školski i alternativni. To svi relativno brzo shvaćamo i nakon par privezivanja na tlu, napokon idemo postavljati smjerove.

Još od prošlog vikenda je napokon gotovo s penjanjem na top rope.

Veselilo me jako što su Valentina (koja se inače panično boji visine) i Eugen uspjeli postaviti svoje prve smjerove.

Lipo je vidjeti kad čovjek podcjenjuje svoje sposobnosti, pa sam sebe iznenadi. Vidilo se da su jako sretni zbog toga.

I tako dok smo svi postavili po dva smjera.Došlo je vrijeme da se složu šatori, prije nego padne mrak. Nakon čega se upalila vatra. I tu počinje večer puna smiha, ića, pića, ličenja kobasica, čaja od pive i td. Ali o tome neću dalje “šta se desi na Perunu, ostaje na Perunu” I to bih bio moj osvrt na prošlu subotu 20.10.2018. Nadam se da nisam ništa važno zaboravio spomenuti. I da će kolegica Rina (koja piše tekst za

str. 85

na

Ri

M

Iv

K

Svi su probali popeti smjer “ukapčanjem“ , ali rijetki su uspjeli...no ima vremena i prilika da se bude bolji.

Napokon je došao red da se i ja okušam u osvajanju smjera za koji sam imao veliku želju da dovršim.

Došao sam do sidrišta imajući napraviti još jedan korak koji mi se činio nemogućim i u tim trenucima na pamet dođu riječi upućene stijeni u riječima legendarnog Olivera: „ Što učinila si ti od života mog od života mog, od života mog zašto dala si mi ti samo praznu bol samo praznu bol, samo praznu bol“ Nakon što sam skupio hrabrost i odlučio kao što penjači kažu: „vjerovati penjačicama“ napravio sam zadnji korak i ukopčao se na sidrište. Izvaredan osječaj olakšanja i zadovoljstva koji ćete osjetiti u ovom prekrasnom sportu punom adrenalina. Za kraj se vraćamo u planinarski dom „Prpa“ gdje se družimo, pijemo kavu i na završetku pozdravljamo jedni s drugima radujući se slijedećem vikendu.

4. vikend

Miloše

ć vi

str. 84

o Loka a rl

15. Helop rić

lakša smjera i krenuli penjati (čekati).

Svi smo se izredali na smjeru, uspjeli popeti na top rope, zašlo je sunce pa smo krenuli nazad u dom. I kreće zabava.

Male ruke opet su se složile, krenuli smo u pripremu hrane, napravili smo i gulaš i roštilj, najeli se, napili se, a sve ostalo je u magli, a i u dimu.

Sve u svemu vikend je bio odličan, sve osim kleptomanije, ali sada barem znam s koje strane familije sam naslijedila svoje bolesti.

Budimo se svi vrlo rano (08:00) za doručak koji nam treba za izazovan , ali također zabavan dan koji slijedi.

Svako od nas se pokušava razbudit, ali uzalud jer smo preumorni od svih smjerova koje smo popeli i „konopa“ koje smo zamotali dan prije. Nakon što smo se svi razbudili smogli smo snage da krenemo... ručati jedan od najboljih gulaša koje sam ikad jeo s najboljim ljudima s kojim sam se imao priliku družit. Napokon dolazimo na penjalište spremni i puni ambicije da popenjemo zadani smjer.

nežev

s

13. - 14. 10. 2018.

Ranom zorom (7h!) krenuli smo na dugo iščekivan nam izlet na Baške Oštarije na Velebitu. Četiri sigurna auta, jedan nesiguran auto i jedan super kul bajker kreću na dug put. Nije prošlo dugo, već stajemo u Stankovcima popiti kavu i uzeti hranu. Ekipa je bila malo neodlučna u vezi hrane koju ćemo pripremati, no sva sreća da imamo socijalnog radnika koji uzima stvari u svoje ruke i opskrbljuje nas mesom. Nastavljamo put.

Nakon 186 okuka i 3-4 kriva skretanja dolazimo do planinarskog doma Prpa, mjesto koje liječi dušu i tijelo.

Oduševljeni prekrasnom šumom, po samom dolasku u dom, ekipa započinje priče kako ćemo sigurno plakati sutra na odlasku. Nakon kratke pauze krećemo na Filipov kuk, novootvoreno penjalište puno svježih i izazovnih stijena koje vas zovu da ih popenjete (Lokas, 2018.). Tamo srećemo iskusne penjače i u čudu gledamo kako se penju na nama još nemoguće smjerove. Odabrali smo dva

aK

ić

3. vikend

15. Helop

nedjelju) opisati povratak kući s nama sad najdražim kombijem.

Nakon vesele subote koju je opisao naš drug Mario, ne bi pogodili al stigla je nedilja. Po planu i programu polazak je bio u 9, a ciljana lokacija Omiš. S obzirom da alarm nisam navila, a unutarnji sat mi se u više navrata (nakon litre vina) pokazao nepouzdanim, buđenje na vrijeme mogu zahvaliti psu Benu. Hvala Ben što sam stigla popiti kavu jer ne znam kako bi inače zatvorenih očiju gurala onu hipi krntiju. I tako... Eto nas u Omišu. Hladno je i kiši.

Ko za vraga dica odmah pokraj nas penju smjerove bez problema, a ja se mislim šta je meni ovo tribalo. Dobro je Anđa ubola kad je rekla: „šta dite zna šta je teško“... Kako bilo da nastavim priču... Dakle hladno je, nabacili smo svu robu na sebe pa se poslagali u tri reda za vježbati alku. Kako nisam bila na predavanju kad smo to učili, logično je da se ubacim među prvima za provjeru naučenog. To je rezultiralo blagom nevjericom i par upitnika u Tominim očima kad sam umisto španaj vikala daj šlinge i slično. Al dobro... kako bi neki nešto mudriji od mene rekli: “na greškama se uči“.

Kad se vrime malo smirilo počeli smo penjati. Tema dana bila je: nauči koristiti gri gri. I bome jesmo! Tako dok su se neki preznojavali na stijeni drugi su se smrzavali sjedeći za stolom – ne kažu zaludu da je u uvom sportu balans sve. I eto tu se moja priča bliži kraju, neke detalje mi je draže izostaviti – ko je bija sića ih se, ko nije ne triba ni znati... I tako smotali smo (konop) i gurali prema doma...

ija Brak

kažem da nisam vidjela niti jednog Turčina, a ni kulu. Umjesto toga dočekao nas je slatki parkić pun bouldera. Na najvećem boulderu u parku vježbali smo absail tj. samospuštanje. S radošću vas obavještavam da smo svi živi i sve smo obavili ko pravi profesionalci :D. Osim absaila, vježbala se improvizirana alka na stablu, čvorovi i ponavljala se teorija za ispit. Ništa šta već ne držimo u malom prstu ^^ . Kasnije smo odmarali dok su nam Tome i Rina prezentirali acro

str. 86

M

L

uc

ja Steg ati

ić

27. - 28. 10. 2018.

Prekrasna sunčana subota, svi na vrijeme ispred kluba, ptičice pjevaju, biljke rastu, Tomini tintilinići plešu na Banju……ok, ok, možda nije bilo tako, al isto smo ušli veselo i radišno u još jednu penjačku subotu :).

Oblaci (i novi kombi!) su nam dopustili da sretno dođemo do Turske kule u Splitu i tamo provedemo veći dio dana. Morat ću odmah razočarat sve čitatelje ljubitelje turskih sapunica i/ili uživljene arheologe kad vam

15. Helop us

5. vikend

15. Helop

yogu koju možete vježbati i Vi u narančastoj zgradi u Šibeniku utorkom u 20:30 (Plaćeni oglas :P). Al prvo upišite penjanje! Uglavnom, da se vratim na subotu - Predvečer smo došli u planinarsku kuću “Česmina“ koja ima prekrasan pogled na Split.

Uslijedio je roštilj kojeg su nadgledali naš osobni vitez (a nerijetko i dvorska luda) Tome i ostali vitezovi četvrtastog stola. Uspavana ljepotica Matija se pobrinula da gulaš bude najbolji koji smo ikad jeli dok su je obilazili razni prosci. I tako, bez obzira što nismo vidili nikakvu kulu, stvorili smo svoje malo kraljevstvo u kojem svatko ima svoju ulogu i svi su bili sretni i veseli do kraja večeri.

A o jezeru razočarenja nećemo. The End. :* Dok se budim po deseti put tog dana, uživan u prizoru pred nama.

Predivno jutro, prekrasan dan, a ekipa već pije poseban čaj. Glog, bazga, majčina dušica, melisa i gospina trava mješavina je to bajna. Malo smo prošetali, bacili đir (dalje od wca) do izvora tajnovitog, pomalo mi već maglovitog. Šetnjom dalje naiđosmo na jamu, zanimalo nas kako izgleda to dolje, no jedino što vidjesmo je tamu.

Odluka je pala speleološku će upisati dobar dio nas, a za sebe ne vjerujem jer se mraka bojim ja. Vjetrovit neki dan, a i kiša vani pa naš izlet bijaše u dvorani. Jedva dočekasmo obući pojas i ispenjati smjer, no ovaj put je malo duže trajalo, ali razumljivo, zar ne? Vježbasmo i alku, te od tri moguća načina privezivali se svakako. Bar ja, ne znam za vas, al’ sve je to dobro, jel da? Alternativni način odabrah jer je najlakši, no zakomplicirah stvar. Na sidrištu mi se zapetljao konop i paničar, a što sad?

Ponovih postupak: Lađarac i osmicu! I kad napokon uspjedoh, viknuh: “Španaj!”, a u mislima mi čaj i gulaš.

Nakon napornog, a lipog kišnog dana odosmo ponovno do doma od sinoć. Pojeli smo gulaš, popili kavu i najbolji čaj ikad. I tako završili u oblaku, a od magle ništa.

Pala je noć. Krećemo doma, a u kombiju našem potpuna tišina. I dok kroz maglu i neasfaltiranu cestu putujemo, polako u tišini odmarali smo svi, osim jednog želuca i gladnih usta koja su se javljala sve do kraja puta.

str. 87

15. Helop

15. Helop

an Šim or

ac

G

Šta tu imaš mislit?

- Šta ti misliš o tome... da ti i ja idemo skupa u školu? - pitam ja sina Vena, dok je za radnim stolom učio neku povijest.

- Ma je... - odgovorio je, misleći kako opet nešto bezveze lupam.

- Planinarsku!

- Može! - odgovorio je veselo, i zaboravio na tren na perzijske ratove i ostale povijesne nedaće i budalaštine.

Tako smo nas dvojica krenuli u Opću planinarsku školu HPK Sv. Mihovil. O Mihovilu sam često slušao: kako je super, kako su izleti odlični, kako je ekipa prava, da je to najbolji klub u županiji, kako se stalno negdje ide, kako se stvarno znaju zabaviti...

Među njima je prednjačio prijatelj Tomislav Pavić. Kao da mu je uprava kluba masno plaćala u eurima za privođenje novih članova, stalno me izvještavao o blagodatima Mihovila.

- Dođi, ide se na Velebit u sljedeću nedilju, imamo sastanke u klubu četvrtkom, popit ćemo pivu... - nabrajao je Tome razloge zbog kojega je trebalo pristupiti klubu.

Znao je on da ja volim planine i planinarenje. A volim i pivu popiti. Koji put.

A ja osobno, zadnji put sam se popeo

pješke na neku ozbiljniju uzvisinu prije 10-ak godina. Ali, i lijepe godine tinejdžerskog pentranja po glavnini hrvatskih planina mi uvijek bile pred očima i u srcu. Stalno mislim: sad ću opet, pa sljedeći mjesec, pa ima vremena, pa krajnje je vrijeme...

I tako prošlo nekoliko desetljeća.

I onda je jednog dana Tome, lovac na nove pacijente tj. članove, došao i donio mi poklon za rođendan: novopečena iskaznica HPK Sv. Mihovil, bez fotografije (‘ubaci unutra svoju sliku’) i neki plastični štapovi za hodanje po brdima. Štapovi?

- Nema natrag - rekao sam sam sebi.

Naravno, prošla je još godina, i eto ti ja preko Facebooka ugledam obavijest: počinje Opća planinarska škola, prijavite se... itd.

To je to. Prijavit ću sebe i njega. Malo

I onda je jednog dana Tome, lovac na nove pacijente tj. članove, došao i donio mi poklon za rođendan: novopečena iskaznica HPK Sv. Mihovil, bez fotografije (‘ubaci unutra svoju sliku’)

str. 88

i drugi. Svi po redu zanimljivi, ugodni, zabavni i dragi predavači.

Ovo zvuči kao reklama.

A eh... trebalo bi tu nabrojati i još puno njih, već diplomiranih planinara, koji su školarcima na raspolaganju bili na izletima, strpljivo, nesebično, tiho (ili manje tiho), s razumijevanjem, kroz šalu.. pomagali im nositi teške ruksake, slagati bivke i šatore itd.

Paralelno s punjenjem glava teorijom planinarstva krenuli su i prvi izleti, tj. punjenje duha i tijela. Prvi: osnove kretanja u planini: odredište Tradanj iznad Zatona, uz posjet osebnujoj Dečkovoj Vlaki, slikovitom imanju kojega je Mihovilac Dečko manje-više izradio vlastoručno od različitih odbačenih predmeta, tj. smeća. Izlet vodi svestrani Damir Pešić s razlogom zvani Kralj.

Tradanj nije baš Himalaja, nešto je

Odavno nisam iskusio takvog zajedništva (a imam i nešto godina) i takvog veselog druženja među ljudima.

I to među onima koji se, manje-više, do prije nekoliko dana nisu međusobno poznavali, različitih su godina, zanimanja, životnih navika... E, to ti radi planina, kaže se

ćemo se šetati, a nešto će se i naučiti, a najviše to kako je zabavnije nedjelju skakati i blagovati u brdu, nego lutati ukrug po nizinama, ili sinko tupiti uz playstation.

I tako se prijavimo. Mi vršnjaci, zajedno u prvi planinarski razred.

I krenula škola. Prvo predavanja u slikovitim klupskim ‘špiljskim’ prostorijama: o klubu, povijesti kluba, ustroju, o povijesti planinarstva, pripremama za odlazak u planinu, kretanju u planinama, planinarska oprema, prva pomoć, planinarska infrastruktura, opasnosti u planini, poznavanje planina, zaštita prirode, boravak u planini, HGSS i osnove spašavanja, visokogorstvo i ekspedicionizam, alpinizam, meteorologija, orijentacija, osnovni čvorovi, uzlovi, osnove speleologije, penjanja i pentranja po stijenama, planinarenje je kretanje snagom vlastitih nogu po planinama radi osobnog užitka, dereze, gojzerice, kape, podkape, klinovi, konopi, prijačnica, ferata, sajle, kacige, cepini, gelender, priječnica, prvi osvajači najviših vrhova... Čekaj malo? Pa je li ovo osnovna Opća planinarska škola ili doktorat iz planinarologije?

Nije problem: u školske klupe i stolice, odnosno na fakultet nas uvodi ljubazni, okretni i susretljivi direktor škole odnosno dekan Božo Dodig, pa simpatični klupski vrhovnici: legendarni Mate Protega i njegovi pobočnici Antonija Viljac i Momir Karabuva... brižna Anka Dujić, pa Nurfida Zenković, Ana Mijić, Teo Barišić, Anita Živković, Antonia Petković, Zoran Kolombo

niži. A ni ušće Krke nije izvor Inda, Gangesa i Brahmaputre, ali je pogled svejedno isti tj. prekrasan. A onda i marenda u Dečkovoj rezidenciji. Neki šerpasi su donijeli i mesa za gradele. I piva, dakako.

Ostalo je povijest, kako se to kaže. Slijedili su doista nezaboravni izleti...

Pa da se prisjetimo: Orlovača, pa uspon Mosor s vodičem Zoranom Kolombom...

S nama ide i veli mališan Vice Dulibić, koji usput s tatom raspravlja o poziciji točke u kojoj se sažimaju prostor i vrijeme, i bivaju jedno. Školarci shvaćaju kako nema mrdanja, ako može mali, moramo i mi, razmišlja se ozbiljno.

Pa Vrdovo i vrh Mali Maglaj i vrh Karaula. Spavanje u planinarskoj kući sv.

Jakov.

Mihovil zauzeo dom. Peku se kobasice, kuha se toplo jelo, pjeva, pleše, vatra se loži... Neki se okupljaju oko kamina, neki Indijanci oko lonca u ku-

str. 89

15. Helop

hinji... Ponešto se i popije.

Pa opet pjeva na mjesečini...

Baš je lijepo.

Mnogi danas misle kako su uglavnom nestala ona neka tzv. prava druženja među ljudima, spontana, srdačna, ljudska, bez predumišljaja... I ja sam mislio.

A onda me, zasad trajno... razuvjerila planinarska škola. Odavno nisam iskusio takvog zajedništva (a imam i nešto godina) i takvog veselog druženja među ljudima.

I to među onima koji se, manje-više, do prije nekoliko dana nisu među-

sobno poznavali, različitih su godina, zanimanja, životnih navika...

E, to ti radi planina, kaže se.

Radile su to isto planine i nadalje. Svaki izlet je bivao još zanimljiviji, zabavniji, intezivniji...

Još nezaboravniji, reklo bi se.

Krasni, dosad neviđeni krajolici, zaboravljeni mirisi, zvukovi noćne tišine u planini, zeleni mekani travnati proplanci, modri i žuti cvjetići, toplo stijenje na proljetnom suncu... Ah, nadahnuti pjesnici bi imali što pisati nakon svakog izleta. A nakon završetka ove škole pala bi i zbirka poezije.

str. 90

15. Helop

No zadržimo se mi na ovome izvještaju: uslijedilo je bivakiranje u čuvenoj Jokinoj vrtači, a koju je na Dinari prije više godina kao vrsnu lokaciju za bivakiranje pronašao Josip Gracin zvan Joka, istaknuti gorštak i vrli putopisac.

Dvodnevni, tzv. završni ispit na Dinari opet je bio - nezaboravan.

Skrovita noćna rajska udolina pod krošnjama, vatra, planinska čarolija... probudila je pjevače u umalo svima.

Pjesma se paralelno s dimom vatre razlijegala amfieatrom magične Jokine vrtače, pjevali su vojnici, informatičari, učiteljice, svi...

Mnogima će ostati u sjećanju Koncert za školarce i vrtaču školarke Jasmine Komadine uz pratnju Marka Martinčeva Juričeva.

Eh, za nabrojiti sve te silne lijepe događaje vezane uz školu (izlet na Zrmanju, Krupu... penjanje po kanjonu Čikole, spuštanje u špilju...) trebalo bi više od pola stranica ovog Helopa, a evo i rok za predaju teksta je istekao sinoć, tj. sad, a vrijedna i strpljiva urednica Antonija Viljac od nas čeka zaostale tekstove.

Zato završavam ovaj tekst. Pomalo... mutnim sjećanjima, na vrlo veselu za-

A ako nekim slučajem ovaj Helop čita netko tko se još premišlja treba li se upisati u Mihovila, i treba li upisati tu planinarsku školu, odgovor je: nema se tu šta misliti. Ili, kako bi se u nas reklo: Šta tu imaš mislit! str. 91

vršnu proslavu i razdraganu dodjelu diploma u našoj kući u Alatima.

Za kraj, mogu samo od cjelokupnog srca zahvaliti svim Mihovilcima... Boži, Moši, Anki, Mati, Antoniji, Kolombu... kolegama školarcima... svima... na doživljajima koje ćemo pamtiti.

A ako nekim slučajem ovaj Helop čita netko tko se još premišlja treba li se upisati u Mihovila, i treba li upisati tu planinarsku školu, odgovor je: nema se tu šta misliti.

Ili, kako bi se u nas reklo: Šta tu imaš mislit!

15. Helop

Transilvanijske Alpe

15. Helop

ir L a b am

or

D

Gotovo svake godine ukaže se prilika ostvariti neke davne želje i naume, prilika za širenje horizonata i otkrivanje nekih novih krajeva, prilika koja se ne smije propustiti. Predugo bi bilo čekati neku novu šansu, jer i meni se godine polako tovare na leđa i tko zna koliko će me dugo noge nositi, a srce me vuče, treba mu udovoljiti

Gotovo svake godine ukaže se prilika ostvariti neke davne želje i naume, prilika za širenje horizonata i otkrivanje nekih novih krajeva, prilika koja se ne smije propustiti. Tako se ukazala prilika za posjet Rumunjskoj, tj. Južnim Karpatima, koje neki još nazivaju i Transilvanijske Alpe. Predugo bi bilo čekati neku novu šansu, jer i meni se godine polako tovare na leđa i tko zna koliko će me dugo noge nositi, a srce me vuče, treba mu udovoljiti.

Moja rumunjska desetodnevna avan-

tura započela je na planini Parang, drugoj najvišoj rumunjskoj planini, koja se smjestila između najviše planine Južnih Karpata Fagaraša na istoku i planine Retezat na zapadu. Od predgrađa Petrosanija, starog rudarskog grada sa oronulim tvornicama, žičarom se dižemo oko 600 m u visinu, odakle počinje uspon po dobro očuvanoj pastirskoj stazi. Staza prolazi ispod vrha Parangul Mic te vršnim grebenom preko prijevoja Carja gdje se smjestilo i planinarsko sklonište. Odatle nastavlja strmijim usponom preko vrhova Carja, Stajinita i Gemanarea. Ispod vršnog grebena pruža se pogled na duboku dolinu Slivet prepunu ledenjačkih jezera i potočića. Nakon četiri i po sata stižemo na najviši vrh Parangul Mare (2519 m). Sa vrha se pružaju pogledi na planine Fagaraš i Retezat, te na brojna ledenjačka jeze-

str. 92

ra pod vršnim grebenom. Spuštamo se istim putem, ali budući da žičara ne radi u popodnevnim satima, do našeg nas konačišta čeka spust od 1700 m. Sljedeća planina je masiv Fagaraš, također dio Južnih Karpata, sa svojim impozantnim središnjim grebenom od sedamdeset dva kilometra, koji se proteže pravcem zapad istok. Pedeset kilometara grebena na visini je od preko 2000 m, ima osam vrhova preko 2500 m visine, a najviši je ujedno i najviši vrh Rumunjske Moldoveanu (2544 m). Naša staza vodi iz mjesta Sambata de Suz. Hodamo lošim makadamom uz rijeku, koji nakon pet kilometara prelazi u šumsku stazu. Preskakujemo potoke i potočiće, bezbroj ih je u masivu Fagaraš.

Osim brojnih potoka, u masivu bogatom vodom nalazi se i više od pedeset jezera. Za dva i po sata dolazimo do doma Cabana Valea Sambetei.

Odatle kreće oštri uspon padinama Piatra Rosie sa velikim vodopadom, gdje još obitavaju stočari sa svojim ovčicama i kolibicama, njegujući još i danas tradicionalni način života.

Vrijeme se nažalost kvari. Ulazimo u oblake na prijevoju Ferastra Mare na 2190 m, ali ipak uspijevamo doći do vrha Varful Slanina na 2268 m. Nismo doživjeli onaj čuveni pogled na prekrasan greben i ledenjačke doline, ali ipak naziremo najviši vrh Moldoveanu u oluji. Nakon šest sati uspona i savladane visinske razlike od 1800 m, odustajemo od daljnjeg napredovanja prema najvišem vrhu zbog loših vremenskih prilika. Planinski prizori u Karpatima su bezvremenski, potpuno neovisni o ljudima. Mame nas i vuku ali ne dopuštaju da se s njima potpuno stopimo. Zavode nas pa se rugaju našoj sentimentalnosti.

I planina Bucegi kao park prirode ima

svoju posebnu draž. Iz mjesta Busteni dižemo se žičarom, izgrađenom još za vrijeme vladavine Ceausescua, do predjela Babele na 2200 m visine. Na Babelama su se priroda i vjetar poigrali i oblikovali razne oblike stijena.

Ovdje na travnatim visoravnima, zakon planine se izmiješao sa zakonom pustinje. Stazom nastavljamo kroz pijesak kao u Sahari do dva sata udaljenog doma Cabana Omu na 2505 m visine, gdje je i meteorološka stanica.

Magla nam kvari vidike, a i temperatura se spušta na svega 50C. Još jedna planina u okolici Brasova predstavlja izazov. Nalazi se u sastavu Nacionalnog parka Piatra Craiului.

Staza vodi iz mjesta Zarnesti te preko doma Cabana Camatura do prijevoja Varful Odinei Popil na 2100 m. Uspon je trajao oko pet sati, savladavajući visinu od 1300 m.

Osim što ima prekrasnu prirodu, Ru-

str. 93

munjska je zemlja bogate povijesti.

Poznata je po bajkovitim dvorcima kao što su Bran, dvorac Vlada Tepeša te Hunedoara, dvorac Matije Korvina.

Lijepo je bilo vidjeti i grad Singisoara, rodni grad čuvenog Vlada III Drakule, kojeg su osnovali saski rudari u 12. stoljeću. To je jedan od rijetkih istočnoeuropskih utvrđenih srednjovjekovnih gradova čije je središte još uvijek naseljeno. Od 1999. godine grad je upisan na UNESCO-vu listu svjetske baštine, kao primjer 850 godina povijesti i kulture Transilvanijskih Sasa. Jedan od srednjovjekovnih bisera je i gradić Brasov, podignut u 13. stoljeću, koji je bio naseljen većinom Nijemcima, vrsnim saskim rudarima koji su vadili zlato iz transilvanijskih rudnika. U Brasovu se smjestila i Biserica Neagra (crna crkva), najveća gotička crkva između Beča i Istambula.

15. Helop

15. Helop

ŠUMSKE VOCKARICE Vi

ć vi

Krnče ce

21. je listopada 3826. godine prije Krista. Žena zvana Horte licka posljednji kantun špilje Golubinjak koju naziva svojim domom. Njen muž zvan Jakro, leži na koži špiljskog medvjeda kojeg su on i njegova odabranica zatekli u Golubinjaku prije negoli će se oni useliti u tu istu špilju, koju je prije njih on nazivao svojim domom. Tobože kao oštri neku kamenu sjekiricu, a sve zato da bi ispalo da nešto radi. U stvari, radi se o tome da je hladan jesenski dan i Jakru se neda izlazit iz špilje. Horte, iznervirana opetovanim ljenčarenjem Jakra, okreće se prema njemu i viče: „Aj aj, dosta je više! Izlazi vanka i donesi mi bobica! Cili dan nisi maka zecom (to je prije bila kao neka fraza). Popodne radin marmeladu i naberi mi malo mukinje.“ Jakro se, uz obavezno gunđanje, naravno sebi u bradu, diže i odlazi na dobro mu poznatu lokaciju kako bi nabrao dva kila mukinja i zadržao mir u špilji.

Naravno, ovo je sve bila fikcija, ali blagodati koje su mogli uživati Horte i Jakro još uvijek rastu na planinama i u šumama koje posjećujemo i mi, suvremeni uživatelji bogatsva prirode. Šećući se prekrasnim planinskim i šumskim prostranstvima, planinari imaju privilegiju uživati u spektakularnim pogledima, te bogatsvu biljnog i životinjskog svijeta. U našem centru pozornosti često se nađu stabla i grmlje koje, sa svojim plodovima nedoljivog izgleda, kao da viču: „Pojedi me!“ Radi se o šumskim voćkaricama. Kako to ne bi bio vaš poljednji obrok, korisno je iznijeti osnovne podatke o našim najznačajnijim šumskim voćkaricama.

Šumske voćkarice predstavljaju sve drvenaste vrste koje neometano rastu i razmnožavaju se u šumskim ekosustavima bez utjecaja čovjeka, a imaju mesnate plodove ili sjemenke obavijene mesnatim ovojem koje divlje životinje koriste za ishranu.

One sadrže brojne visokovrijedne hranjive, začinske i ljekovite sastojke, te su nezamijenjiv izvor nutrijenata u prehrani čovjeka i životinja. Šumske voćkarice imaju značajnu ulogu u očuvanju bioraznolikosti, posebice kada govorimo o bioraznolikosti šumskih ekosustava. S obzirom na njihovu vrijednu drvnu masu, njihov broj u šumskim ekosustavima Hrvatske je u opadanju, prvenstveno zbog pretjerane sječe (agroklub. com.). Njihova uloga u očuvanju bioraznolikosti očituje se i kroz veliku vrijednost njihovih plodova (Aparicio i sur., 2013.), koji predstavljaju bitan izvor hrane mnogim vrstama životinja (Farwig i sur., 2017.) s naglaskom na one koje reguliraju brojnost štetnih organizama, a samim time i povećavaju otpornost šumskog ekosustava na negativne biotičke i abiotičke čimbenike (savjetodavna. hr.). Ptice, ježevi, rovke, pojedini kukci i druge male životinje uvelike oslobađaju šumski ekosustav od štetočina koje navedenim vrstama predstavljaju izvor hrane. S obzirom na tu činjenicu ukoliko se brojnost ovih vrsta poveća, brojnost štetnih organizama se smanjuje.

Među najznačajnijim šumskim voćkaricama (format teksta ne dopušta nabrajanje svih) su pripadnice porodice ružovki (lat. Rosaceae): divlja jabuka, divlja kruška, divlja trešnja, rašeljka, mukinja, jarebika, oskoruša i brekinja, te drijen i obična lijeska koje spadaju u druge porodice (Cornaceae, Betulaceae).

Divlja jabuka (lat. Malus sylvestris) može rasti kao grm ili stabalce visine do 10 m.

Kora je sive boje, a cvjetovi su bijeli ili ružičasti. Plodovi su okrugli i žuto-zelene boje. Prilično su kiseli, a sjeme sadrži spoj amigdalin koji je blago otrovan. Dobra je medonosna biljka, a služi i kao izvor vitami-

str. 94

na životinjama u hladnim danima.

Odlična je kao gorivi materijal, a kora se može upotrijebiti za bojanje vune u crvenkastožutu Divlja kruška (lat. Pyrus pyraster) je isto manjeg rasta, veličine do 10 m. Raste na brežuljkastim i brdovitim mjestima listopadnih šuma do 1500 mnv.

Za razliku od kultiviranih sorti grane divlje kruške su trnovite. Lišće je jajoliko, cvjetovi su bijele boje, a plodovi su okrugli ili kruškoliki, žuto-zelene boje. Plodovi su jestivi kada su zreli i kad omekšaju, mogu se sušiti i koristi kao čaj ili se mlijeti i koristiti kao brašno za izradu peciva. Od drveta divlje kruške izrađuju se manji predmeti poput žlice.

Divlja trešnja (lat. Prunus avium) je voćkarica, a znanstveni naziv avium upućuje na činjenicu da se ptice vole hraniti njihovim plodovima. Raste na brdovitim predjelima listopadnih šuma na rubovima šume do 1700 mnv. Naraste do 20 m u visinu.

Kora je u mladosti glatka, karakteristično smećkato-crvena. Cvjetovi su bijele boje. Plodovi su okrugle, tamnocrvene trešnje. Plod je sitniji i nešto kiseliji u odnosu na domaću trešnju, ali vrlo profinjenog okusa. Jede se svježa, pogodna ja za pripremu džema, kompota i sl.

Uu svježem stanju otklanja fizičku i umnu iscrpljenost, brzo djeluje kod neraspoloženja. Iznimno kvalitetno drvo, koje poprima boju meda nakon izlaganja zraju koristi se u proizvodnji namještaja.

Mukinja (lat. Sorbus aria), je grm ili stabalce koje naraste do 15 m visine.

Stanište su joj sunčana mjesta vapnenačkih tala, večinom planinskih krajeva do 1700 mnv. Sporo raste i doživi do 200 godina. Plodovi su crveno-narančasti, okruglo jajoliki, te vrlo privlačni medvjedima i pticama. Brašnastog su okusa, a za ljudsku konzumaciju su najbolji nakon što promrznu. Koriste se u marmeladam i sokovima.

Jarebika (lat. Sorbus aucuparia) je omanje stablo visine kao i mukinja. Staništa

Divlja jabuka

Divlja kruška

Divlja trešnja

Mukinja

Jarebika

Oskoruša

Brekinja

Drijen

Rašeljka

Obična lijeska

str. 96

15. Helop

15. Helop

Šumske voćkarice su regulirane Pravilnikom o korištenju nedrvnih šumskih proizvoda.

Način branja plodova mora biti takav da se ne oštećuje matična plodonosna biljka, te se najstrože zabranjuje orezivanje grana, bilo kakvo oštećivanje dijela stabala, tresenje ili rušenje stabla u svrhu sakupljanja plodova istih

su joj šume pretplaninskog i planinskog područja, do 1900 mnv.

U sjeni ne cvjeta. Kora je glatka i sjajna svijetlo sive do smeđe boje.

Cvjetovi su bijeli i neugodna su mirisa. Plodovi su narančasto-crveni.

Kao i plodovi mukinje privlačni su pticama, dok se za ljudsku upotrebu preopuruča kuhanje u vreloj vodi, jer su u zrelom stanju blago otrovni. Plodovi se beru nakon prvih mrazova, a od njih se mogu raditi marmelade i sokovi.

njih se izrađuju marmelade i kompoti. Dozrijevaju u kolovozu i rujnu kad postaju smeđi. Drvo brekinje je cijenjeno u glazbarstvu. Ime vrste torminalis dolazi od riječi tormina (dizenterija) zbog njenog liječenja.

Sve vrste roda Sorbus L. u Republici Hrvatskoj, kao i u većivi europskih zemalja, su rijetke i ugrožene.

štice su otrovne zbog cijanovodika kojeg sadrže. Rado ih jedu i ptice.

Oskoruša (lat. Sorbus domestica) je stabalce visine do 20 m. Staništa su joj šikare, a raste na plodnim tlima bogatim kalcijem. Odgovara joj sunčano mjesto. Kora je u mladosti glatka, a kasnije raspucala. Plodovi su joj okrugli, narančasto-crvene boje, malo veći od plodova mukinje i jarebike. Jestivi plodovi beru se nakon prvih mrazeva kada postaju mekani i slatki. Jedu se sirovi ili prerađeni u marmelade i kompote.

Nekoć se upotrebljavala u stolariji i glazbarstvu, jer ima čvrsto, a elastično, te dekorativno drvo.

Brekinja (lat. Sorbus torminalis) je stablo visine do 25 m. Raste na dubokim i bogatim tlima u šumama od nizina do 1500 mnv. Kora je siva, a starenjem tamni. Plodovi su okrugli jajoliki smeđe-žute ili crveno-žute boje sa bijelim točkicama. Plodovi su jestivi nakon prvih mrazova, a od

Drijen (lat. Cornus mas) je listopadni grm ili niže stablo. Naraste do 5 m visine.

Raste na rubovima šuma, u šikarama ili unutar listopadnih šuma od nizina do pretplaninskog područja (1500 mnv). Plodovi su crvene jajolike bobice poznate kao drenjine.

Dozrijevaju u kolovozu i rujnu. Plodovi su jestivi, u početku su trpki, a kad poprime tamnocrvenu boju, ukusni i slatki. Od plodova se najčešće radi sirup za sok, marmelade i likeri. Zbog sastojka tanina koristi se za liječenje proljeva. Drvo drijena je teško, a u prošlosti su se od njega radili tradicionalni alati i koplja.

Rašeljka (lat. Prunus mahaleb) je krupniji grm ili omanje stablo visine do 12 m. Kora je tamnosiva i specifičnog mirisa. Raste na sunčanim, toplim, krševitim mjestima vapnenačke podloge. Plodovi su sitne, crne, okrugle sočne koštunice, a dozrijevaju u srpnju i kolovozu. Jestivi su jestivi, slatkasto gorkastog okusa, a koriste se za konzumaciju svježi ili za izradu marmelada i sirupa. Ko-

str. 96

Obična lijeska (lat. Corylus avellana) je listopadni grm ili niže stablo koje naraste do 4 m visine. Kora je glatka. Raste u šikarama, na rubovima šuma vlažnih staništa do 1800 mnv. 4 ploda smještena su zajeno, a u svakom plodu nalazi se jedna sjemenka.

Plod je okružen ovojem nalik listovima, u početku zelen,a kasnije smeđ. Dozrijevaju u kolovozu i rujnu. Plod je lješnjak, ukusna i hranjiva namirnica. Od plodova se dobiva i jestivo ulje, pogodno za primjenu u kozmetici. Od kore se rade oblozi za proširene vene, a od izbojaka se rade košare. Šumske voćkarice su regulirane Pravilnikom o korištenju nedrvnih šumskih proizvoda. Način branja plodova mora biti takav da se ne oštećuje matična plodonosna biljka, te se najstrože zabranjuje orezivanje grana, bilo kakvo oštećivanje dijela stabala, tresenje ili rušenje stabla u svrhu sakupljanja plodova istih. Šumske voćkarice od davnina su koristile čovjeku kao važan izvor nutrijenata u borbi za preživljavanje.

Upravo kao što su ih naši protagonisti sa početka priće, Horte i Jakro, poznavali i živjeli od njih, važno je da ih i mi dobro upoznamo kako bi ih mogli sačuvati za buduće generacije uživatelja prirode.

3. MALA PLANINARSKA ŠKOLA

Škola Bez zidova Ma

Šumske voćkarice predstavljaju sve drvenaste vrste koje neometano rastu i razmnožavaju se u šumskim ekosustavima bez utjecaja čovjeka, a imaju mesnate plodove ili sjemenke obavijene mesnatim ovojem koje divlje životinje koriste za ishranu

a Škr rin

ić ap

U našem centru pozornosti često se nađu stabla i grmlje koje, sa svojim plodovima nedoljivog izgleda, kao da viču: „Pojedi me!“ Radi se o šumskim voćkaricama.

Kako to ne bi bio vaš poljednji obrok, korisno je iznijeti osnovne podatke o našim najznačajnijim šumskim voćkaricama

Vikendi u mojoj osnovnoj školi izgledali su otprilike ovako: igranje po brdu, izrada logora, bicikla, grupa traži grupu,... Moglo bi se toga nabrojiti još, a svemu nabrojanom nešto je bilo zajedničko – odvijalo se vani na zraku, u pokretu, s ekipom. U međuvremenu se, malo po malo, sve promjenilo.

Djecu više ne treba, kao nekad nas, tjerati u kući – sad ih je teško istjerati vani. S ciljem da se neke stvari po tom pitanju promjene nabolje, Sv.Mihovil već treću godinu zaredom organizira malu planinarsku školu.

U proljeće ove godine prilazi mi Kolombo s riječima: ‘Oš ti držat malu planinarsku školu ove godine, a? Mi ćemo ti pomoć u čemu god bude tribalo.’ U meni se miješa uzbuđenje i strah: hoću li ja to moći, imam li dovoljno znanja, iskustva i sposobnosti za tako nešto. Čujem samu sebe kako izgovaram ‘Može’. I tu sve kreće. Anto-

nija i Anita su održale prve dvije škole pa je meni već u startu malo lakše – jer za savjete i preporuke imam koga pitati. Slaže se raspored izleta, datumi, aktivnosti i sva logistika potrebna da se škola održi. I onaj najbolji dio – nastava bez zidova – napokon kreće.

Prvi izlet: Stinice (Visovac) – Roški slap (15.9.2018.)

Nalazimo se u 8 sati ispred bazena u Crnici. Ja uzbuđena, vrtim u glavi da nešto ne zaboravim. Školarci na okupu, s ruksacima na leđima čekaju daljnje upute. Razvrstavamo se u 4 kombija, pozdravljamo roditelje i krećemo. Odredište – Stinice (pristanište za Visovac), odakle ćemo lijepom uređenom stazom prošetati do Roškog slapa. Prije svake ture obavezno zagrijavanje mišića. Prvo zagrijavanje vodi naša školarka Gabi. Zagrijani, opremljeni šeširima i kapama, s ruksacima na leđima, krećemo put Roškog slapa. Posjećujemo putem lugarevu kuću, vidikovac iznad nje, susrećemo se sa stadom ovaca i koza, pravimo male pauze, marendavamo nekoliko puta (jer u prirodi nema držanja djete), družimo se i upoznajemo međusobno. Na Roškom slapu uživancija, toćanje nogu, igra na livadi, učenje

str. 97

o planinarskoj opremi. I na kraju, 616 skalina i posjet Oziđanoj pećini. Dojmova i emocija ne fali.

Drugi izlet: Promina (23.9.2018.)

Tjedan dana je proletio i drugi izlet već je tu. Idemo na Prominu. To jutro su nam stigle i zamke, pa bi moglo biti i više nego zabavno – jer sa zamkom možeš u brdu svašta. Penjemo se do planinarskog doma Promina i tu ostajemo većinu dana. Rasteže se slack line, lopte za nogomet i graničare su tu, dron leti iznad nas i snima nas – a livada je tako prostrana da imamo mjesta za sve. Naučili smo što su to objektivne i subjektivne opasnosti i kako nastupiti ako do njih dođe, kako napraviti pletenicu od zamke, kako izraditi bivak od onoga što nam je pri ruci (ako nas vrijeme iznenadi i moramo prenoćiti u brdu). I najvažnije od svega, stvorila su se nova prijateljstva.

Treći izlet: Vertikala (30.9.2018.)

Poseban po tome što na njega ne idemo u gojzericama, jer niti nećemo puno hodati, bio je naš treći izlet.

Na ovom izletu se penjemo uvis, pod pravim kutem u odnosu na polazište.

Dok čekamo instruktora vježbamo

15. Helop

15. Helop

str. 98

str. 99

Naši novi diplomirani mali planinari su: 1. Barišić Tonka 2. Bogdan Ema 3. Brčić Marin 4. Budimir Leon 5. Bura Katja 6. Čaleta Franka 7. Diklić Matija 8. Dulibić Vice 9. Ilić Roko 10. Karega Karlo 11. Komadina Izabela 12. Komadina Josip 13. Lovrić Bruna 14. Matić Marko 15. Matić Nora 16. Ofner Kiara 17. Opanović Nikša 18. Radnić Gabrijela 19. Svirčić Toni 20. Šupe Matej 21. Tošić Lovre 22. Vidaković Nina 23. Vidović Marin 24. Zeljak Jure

15. Helop

čvorove. Prva po redu je upletena osmica, jer nam je ona najbitnija u penjanju. Nakon toga nam barba Tome priča sve ono što penjač početnik treba znati prije nego se krene penjati.

A zatim kreće najbolji dio – penjanje.

Neki to rade polako i oprezno, a neki su gore za tren. Prepoznaju se već među školarcima budući sportski penjači. Četvrti izlet: Paklenica (8.10.2018.)

Prvi vikend s lošim vremenom. Kiša, kiša, kiša. Spašava nas praznik koji pada na ponedjeljak i za koji je prognoza malo bolja. Ruksaci su spremni, okupljamo se na našem već dobro poznatom mjestu i idemo Velebitu u posjet. Odredište – kanjon Velike Paklenice. Putem srećemo jako puno sportskih penjača, a tu je i najpoznatija hrvatska stijena – Anića kuk.

Stazom do doma u nekoliko navrata nailazimo na magarce natovarene svim i svačim – to je ovdje jedino pri-

jevozno sredstvo za dostavu hrane i ostalih potrepština do planinarskog doma Paklenica, te zaseoka Parići i Ramići iznad njega. Naučili smo putem i osnove orijentacije. U području oko planinarskog doma Paklenica smo se stacionirali, tu se igrali, jeli, družili i naučili nekoliko novih čvorova. Predobro proveden ponedjeljak.

Peti izlet: Alati (13.10.-14.10.2018.)

Nismo se ni okrenuli, a škola je već pri kraju. Ovaj izlet bit će malo drugačiji od ostalih – u trajanju od 2 dana, s kampiranjem uz planinarsku kući Alat u zaseoku Alati u šibenskoj Dubravi. Okupljamo se na Šubićevcu kraj kuglane. Šatore, karimate, deke, kušine, zdravoljupce i svu ostalu opremu potrebnu za spavanjac trpamo u naš superluksuzni kombi, koji će barba Mate prebaciti do Alata. Mi s ruksacima na leđima, pod vodstvom barba Bože, nakon obaveznog zagrijavanja, krećemo put Alata. Penjemo

str. 100

15. Helop

se na vrh Kamenara, prelazimo iznad tunela Dumbočica, pravimo pauzu pred crkvicom svetog Mihovila i nakon staze kroz šumu stižemo u Alate.

A tamo smo redom: imali generalnu probu ispita, pojeli pašta šutu, igrali se, postavili šatore, pekli kobasice na logorskoj vatri, gledali film uz obavezne kokice...i pritom se družili, smijali, ponavljali naučeno, i otišli na spavanje uz pjesmu. Noć je prošla odlično i zadnji dan je već tu. Buđenje u šatoru, pranje zubi, zajednička marenda i polaganje ispita. Svi ga uspješno polažu jer ‘nije ni približno bitno znati koji je najviši vrh svijeta koliko je bitno znati da smo u planini svi zajedno i da, kao prava ekipa, moramo jedni drugima pomagati i biti složni’ – a mi smo to definitivno bili. Skupljamo šatore i opremu i ostatak vremena provodimo u igri: potezanju konopa u kojem školarci pobjeđuju nas odrasle kao od šale i alki, sa kariolom umjesto konja. I na kraju male planinarske škole, uz tortu i zakusku, podjela diploma.

str. 101

15. Helop

15. Helop

Stazama revolucije i još malo dalje

r Kara mi

bu

va

Mo

Bilo je očaravajuće gledati uvod u film „Sutjeska“ gdje avion nadlijeće prostor ovih planina a kamera prikazuje surove vrhunce i duboke kanjone prošarane livadama i pašnjacima. Desetogodišnjem dječaku sve je to bilo fascinantno. Nekoliko desetljeća poslije pakiram opremu za planinarenje, šator i nešto hrane sjedam u auto i putujem

Prošla je godina i pol od kako smo Tina i ja isplanirali i htjeli otići na ovu turu al eto ne može čovjek isplanirati baš sve tako da se sam odlazak odužio. Za Maglić, Zelengoru ,Durmitor i Žabljak čuo sam davno u djetinjstvu gledajući nedjeljom ujutro na drugom programu kraj emisije „Dozvolite da se obratimo“ u kojoj je svakoga puta prikazivan nekakav partizanski film pa tako i „Sutjeska“ i „Vrhovi Zelengore“. Bilo je očaravajuće gledati uvod u film „Sutjeska“ gdje avion nadlijeće prostor ovih planina a kamera prikazuje surove vrhunce i duboke kanjone prošarane livadama i pašnjacima. Desetogodišnjem dječaku sve je to bilo fascinantno.

Nekoliko desetljeća poslije pakiram opremu za planinarenje,šator i nešto hrane sjedam u auto i putujem.

Autoputom do graničnog prijelaza Bijača pa dalje za Čapljinu, Mostar, Nevesinje, Gacko stižemo na Tjenti-

šte, mitsko mjesto „V. neprijateljske ofenzive“, mjesto gdje su partizanske jedinice nakratko probile neprijateljski obruč te se preko Zelengore uspjele izvući na sigurnu teritoriju.

Evo samo malo brojki. Neprijateljskih vojnika je bilo 127000 naoružanih avionima,teškom artiljerijom i oklopom,a partizana 20000 sa 3500 ranjenika, od toga 1316 naših sugrađana,suseljana i sumještana šibenčana kojih je 535 poginulo i to najviše u 2. dalmatinskoj brigadi u borbama kraj sela Gornje bare podno Uglješina vrha na Zelengori. Bitka je trajala mjesec dana i odnijela 7500 partizanskih i 700 neprijateljskih života.

Dobrim makadamskim putem od Tjentišta vozimo se uz planinu sat vremena i izlazimo na proplanak Prijevor gdje je naša baza naredna 3 dana.

Dižemo šator i hipnotizirani pogledom na Maglić poviše nas i prašumu Peručicu ispod nas,spremamo jelo ispijamo pivo te polako,neprimjetno postajemo dio ove vječne divljine upijajući njezine zvukove ,boje i mirise.

Budimo se izlazimo iz šatora ,a iza Maglića se rađa nov dan lijep i vedar.Kava,marenda i eto nas na stazi. Uz vrlo strm sipar hodamo polako bez odmora te nas staza uvlači među stijene gdje dolazimo do sajli za osiguranje.

str. 102

Nije se baš nužno ukapčati u njih jer hvatišta ima posvuda. Nakon 2.5 sata izlazimo na vrh (2386m) divimo se pogledu te nastavljamo travnatom padinom prema Trnovačkom jezeru.

Putem smo počašćeni pogledima na Vučevo i Bioč visoravnima na kojima su se prije 75 godina vodile teške bitke. Uskoro se ukazuje jezero u jesenjem ruhu zastajemo i divimo se. Baš zbog ovakvih trenutaka volim planinarenje jer ovdje je svega na mjeru ni previše ni premalo. Spuštamo se do jezera slikajući stotine nepotrebnih fotografija jer sve je u nama samima sve slike i osjećaji. Na jezeru je rendžer sa kojim malo „ljudikamo“ te nastavljamo dalje i za 2 sata smo kod šatora. Večera,vino pa u krpe.

Slijedeće jutro je svanulo u izmaglici koju je na pola puta do Trnovačkog jezera sunce isparilo i podarilo nam još jedan krasan dan. Od jezera krećemo prema Volujku nailazeći na katune,pastirske kuće koje služe za ljetnu ispašu i koje se svojom arhitekturom savršeno uklapaju u krajolik kao da su tu od postanka zemlje.

Kako je sredina listopada nema nikoga ,a mi nastavljamo uz strminu kroz klekovinu i kamene blokove otpale sa obronaka Volujka i Trnovačkog Durmitora. Uskoro mijenjamo plan jer je procjena da nemamo vremena za us-

pon na Volujak te se vrlo strmom stazom penjemo na Trnovački Durmitor što se pokazalo odličnim jer pogled s vrha (2242m) na Trnovačko jezero ispod nas je zapanjujući, a na drugu stranu ostavlja bez daha Volujak sa ostatcima snijega. I opet onaj osjećaj potpunosti u kojem je sve na mjeru, ja,Tina i planina.

Jutros se spremamo jer prelazimo na Zelengoru i sve je na lagano. Silazimo u Tjentište i obilazimo spomenik bitci gdje nalazimo jedan jedini vijenac i to suboraca iz Tisnog, Murtera, Betine i Dubrave. Vozimo se do Čemernog, seoceta gdje počinje makadamski put za Zelengoru.

Negdje uz put odabiremo livadu za podizanje šatora gdje ćemo boraviti dva dana.

Cilj je vrh Bregoč (2014m), do kojeg je 2 sata hoda nepreglednim travnatim padinama. Krenuli smo po karti sa gps-a tražeći stazu koja vodi od Orlovačkog jezera. Nakon sat hoda hvatamo je se i nastavljamo prema

vrhu sa kojeg je lijep pogled na nepregledne livade kojima šaraju sjene oblaka nošenih južnim vjetrom. Dalje nastavljamo stazom prema Uglješinu vrhu ali ne idemo do njega jer morali bi smo žuriti planinom da se vratimo za dana ,a to ne želimo. Ova ljepota se mora upiti i doživjeti polako. Poslije višesatnog izležavanja i divljenja vraćamo se na divlje padinama i vrtačama do šatora.

Ujutro smo spremamo za odlazak na Durmitor. Put vodi peko Tjentišta do Foče gdje obnavljamo zalihe pa dalje Šćepan polje i ulazak u Crnu Goru i onda nevjerojatnom cestom sa bezbroj tunela još nevjerojatnijim kanjonom Pive stižemo nadomak Plužina.

Tu naglo skrećemo u brdo u tunel cestom ne širom od 3 metra i rađa se sumnja da smo zabucali ali ne, to je stvarno put za Durmitor. Desetci nepreglednih tunela i auti s kojima se trebamo mimoići dok sa lijeve strane zjapi ponor. Prava avantura. Uskoro smo na platou Durmitora i slijedi

str. 103

oduševljenje krajolikom i okidamo bezbroj fotografija. Iznajmljujemo sobu i nakon 6 dana stajemo pod tuš. Stvarno je…n osjećaj.

Naspavani i odmorni idemo na Bobotov kuk (2523m) sa Sedla. Izmjenjuju se travnate padine i kameni šiljci dok dolazimo u podnožje kuka.

Pažnju nam zaokuplja zvuk odrona kamenja. Tražeći izvor zvuka spazimo krdo od 40ak divokoza u paničnom bijegu niz skoro vertikalnu strminu.

Dalje stazom srećemo planinarku koja ih je potjerala i uskoro smo na prijevoju s kojeg puca pogled na Škrkačko jezero.Od tu staza zahtijeva pažnju jer je sa lijeve strane okomiti ponor od 300tinjak metara. Još malo sajli i na vrhu smo. Sa vrha se divimo pogledu i pokušavamo vidjeti Maglić i prepoznati ostale vrhove uokolo nas. Spuštamo se vrtačama kraj Šarenih pasova i dalje do ceste.

Danas je na redu prelijepi Prutaš (2401m) na kojega staza vodi odmah sa ceste. Uspon je jako strm i dosta

15. Helop

se umaramo , a na kraju su klizave stijene pa treba paziti. Vrh je travnata zaravan s koje dalje nastavljamo do Škrkačkog sedla ,a potom se na divlje spuštamo travnatim vrtačama i livadama te vraćamo do auta. Sutra će kiša pa ćemo do kanjona Tare ,a prekosutra u Boku kotorsku.

Kotor je stvarno lijep.Grad je pod unescovom zaštitom i na jednoj od kuća stoji natpis da je to nekada bio zatvor i da je u njemu između ostalih skončao Jerko Šižgorić sa Žirija jedan od vođa pobune mornara 1918.

Iz Kotora ka Lovćenu, koji je naša slijedeća planina vodi poznata cesta izgrađena 1885,a gradio ju je Josip Slade Šilović iz Trogira. Cesta svladava skoro 1000 metara nadmorske visine kroz 25 serpentina i svojevrsna je atrakcija. Mi zastajemo na zadnjoj ostavljamo auto i pješačimo 2 sata do vrha (1749m) na kojem je mauzolej Petra

Desetci nepreglednih tunela i auti s kojima se trebamo mimoići dok sa lijeve strane zjapi ponor. Prava avantura. Uskoro smo na platou Durmitora i slijedi oduševljenje krajolikom i okidamo bezbroj fotografija.

Iznajmljujemo sobu i nakon 6 dana stajemo pod tuš. Stvarno je…n osjećaj str. 104

15. Helop

Petrovića Njegoša mitske figure crnogorske povijesti ,a i šire.

Danas napuštamo Boko-kotorski zaljev i idemo ka planini Orjen- Zubački kabao (1894m). Autom prolazimo kroz sela Kruševice i Vrbanj pa lošim makadamom nastavljamo prema planinarskom domu.Negdje na pola puta ostavljamo auto i krećemo stazom prema domu pa dalje na vrh. To je lijepa šetnja sa lijepim pogledima.

Poslijepodne silazimo i nastavljamo do Dubrovnika kojega razgledavamo sutradan i vožnjom uz more preko Ploča,Makarske i Splita nakon 13 dana stižemo kući puni dojmova, utisaka i fotografija.

Teško je sve slike i dojmove ove raznolike i divlje ljepote pretočiti u 2-3 lista papira ali evo ,neka ostane zapisano onako, barem kao informacija nekome tko bi se želio vrzmati tim krajem.

Stižemo na Tjentište, mitsko mjesto „V. neprijateljske ofenzive“, mjesto gdje su partizanske jedinice nakratko probile neprijateljski obruč te se preko Zelengore uspjele izvući na sigurnu teritoriju

str. 105

15. Helop

15. Helop

io Gve ar

rić

M

Velebitski planinarski put

Tajnica zove i radi pritisak. Fali tekstova, fali planinarskih tekstova, piši VPP. Mi smo ovo lito bili na Velebitu 8 dana.

I vako je to bilo. S obzirom da kad Mihovilci tradicionalno idu na Prokletije, meni gori na poslu. Sve triba završiti prije lita i radi se sve u šesnajst. Pa planiramo ići nas troje na Prokletije u osmi misec. Ali pomisao da moramo voziti do Crne Gore u špici sezone nam se nikako ne sviđa. Ko će trpiti jetikave Daruvarce po cesti. A onda još susjedi. Ajmo mi na Velebit, ajmo na VPP. Išle su one dvi pa ćemo ih pitati, a i nismo baš nešto posebno planinarili po Velebitu. I nismo falili. Ima nas troje, još nam se pridružila naknadno Matea. Dakle Josipa, Matea, Bilić i ja.

Kuju se planovi, rade spiskovi, vrše se konzultacije s kim drugim nego Anitom. Zna žena Velebit ko svoju torbicu. Najbitnije od svega, šta ćemo mi sedam dana isti? Šta se uopće ide toliko dana u planini, di smo prepušteni

spizi iz ruksaka. Radi se plan i spisak za dućan. Najteži problem je kako doći do Zavižana. Na kraju uzimamo dva auta, jedno ostavljamo u Paklenici a drugim se truckamo D8 priko Karlobaga, pa uzbrdo do Zavižana.

I stigli tako gori, u mrkli mrak, u domu

Ideja je da šetamo svaki dan koliko možemo pa di dođemo, tu razapnemo šatore.

Prvi dan nam to pada u vodu

str. 106

nikoga pametnog. Nije ni toplo, ali na kraju odustajemo od šatora i zalegli pod neku nastrešnicu. Ujutro kafa, doručak i krećemo... ideja je da šetamo svaki dan koliko možemo pa di dođemo, tu razapnemo šatore.

Prvi dan nam to pada u vodu. Šetamo Premužićevom, penjemo redom na Zavižan, Gromovaču, divimo se tom planinarskom autoputu i umjeću graditelja. Već kod Rossijevog skloništa i dužeg odmora kužim da mi je torba jebeno teška. Pa teža je od mene. Nastavljamo dalje prema planinarskoj kući Alan. Iako nam ostaje još dana za šetanje, shvaćam da nismo u formi, nismo ograničeni vrimenom, nema Protege da nas goni i odlučujemo pomalo. Nek to budu pripreme za pripreme za Kilimanjaro. Uz zalazak sunca s pogledom na otoke i more, idemo i mi spavati. Ujutro polazak a ja cili drven.

Pa kako ću ja to izdržati. Premužićeva cilo vrime ide po istoj izohipsi, triba

sam šetati a ja nemćan, torba sve teža.

Mislin se šta je sve u njoj i šta mi je višak. Skužija san da imam kobasice, konzervu fažola i kikiriki koji teže skoro kil ipo. Ža mi je šta nisan ja iša u dućan. Nebi to torbe vidilo. Dolazimo do Ograđenice i divimo se pogledu. I najrađe bi tu završili. Ali idemo dalje prema Šatorini. Vrha nema nigdi. Ja ću odustati, vrtimo se ukrug, penjemo non stop, pa di je kraj. Nemoćan, ljut, nervozan, dođe mi da odem. Ali opet na vrhu se malo smirih, pogled je fascinanatan, a i staza je lipa, moram doći opet da popravim dojam, možda u zimu. Krećemo dalje a torba se urizala u kukove i ramena. Stižemo do Kugine kuće i tu odlučujemo isprid one ružne kuće stati, skuvati kavu i malo proljudikati. Tu vidin da sam van sebe, da sam u krizi. Još za nefaliti falimo put za Skorpovac, i onda se nizbrdo strmoglavljujemo i opet nikako do njega doći. A kad tamo, ekipa koje

Bilo je to osam dana beskrajne lipote, teško dostupnih kutaka, dobrih ljudi koji su nam se urizali u pamćenje. Nebi se ni Anka posramila koliko smo ljudi upoznali. Bilo je to osam dana bogato životinjama, prekrasnom prirodom i teškim torbama. To je osam dana koje bi svaki planinar triba proživiti str. 107

se nebi posramili ni najčudnovatiji likovi iz raznih romana ili filmova. Vrlo veseli. Gostoljubljivost odlučujem nagraditi fažolom, kobasicom i kikirikijem. S neizmjernim zadovoljstvom.

Rađe gladan biti. Prije zore nas budi topot krava i konja, lavež ćuke koji nas štiti i patrolira između naših šatora na livadi izmišljenoj za kampiranje. Ujutro se zaljubljujem u sklonište koje više nalikuje na kuću. Vratit ću se opet. Danas san malo bolje, kriza me izgleda prošla, ali drugi danas nisu baš svoji. Josipu bole kolina a Matea bi se popela na svaki kamen koji vidi usput. Po njoj VPP bi još traja. Triba bit strpljiv, planina je tu, vratit ćemo se.

Preko Budakovog brda, spuštamo se prema Bačić kuku. Tu srećemo markaciju za ViaAdriaticu. Hm, jeli to neki novi budući izazov. Donosimo novu strategiju. Šetamo ujutro do početka velike sparine i onda ležimo dok ne popusti (ili dok možemo Mateu trpiti)

15. Helop

Morala nema, najrađe bi svi stali tu di jesmo i sutra krenili. Ali nekako izlazimo iz korita, i još jedanput bacam oko na tu prašumu. Staza je sve lakša i lakša ali nismo optimistični. Pasji klanac.

Kojeg nismo na kraju ni vidili ni osjetili. Došli smo do čuda moderne arhitekture na našim protorima, Šugarske Dulibe. Tu susrećemo dvojicu simpatičnih purgera s kojima dilimo sklonište i okolicu. Ujutro nastavljamo dalje prema Stapu. Moral nam nije neki.

Vidim da ćemo na putu biti sigurno sve skupa 9 dana ako ne i 10. A Josipa bunca o ručku kod svojih. Načekat će se. Iz te zamišljenosti su nas trgli dva poskoka koji su spavali na granama. Čak i oni spavaju a mi se ranom zorom dižemo na naš put bez kraja.

Napuštamo morske vizure i otoke, te ulazimo u šumu isprisicanu šumskim putevima. Dolazimo do Jelove ruje i onda se penjemo prema Tatekovoj kolibi. Ali uspon je bez kraja, vruće za poluditi. Do Tatekove dolazimo jako

Dolaskom u Starigrad i u civilizaciju, već smo požalili zašto smo ubrzali zadnji dan i sa sjetom gledamo uzbrdo prema Njegovom Veličanstvu Velebitu.

Sve čari kojima sm se hrabrili na putu da nas čekaju doli, vrlo brzo su izgubili svu draž

str. 108

le, slade se lubenicom do mile volje.

Dobro je reka Thompson, nije nas ostavija bog. Organizatori su ujedno i planinari, pa nas zovu da ostanemo na večeri, ali nakon ovakvog iznenađenja, triba taj elan iskoristiti. Pivajući se penjemo prema Strugama. Jedna od najlipših staza moram priznati. Tu na ekskluzivnm spisku na kojem su divokoze, obitelj veprova i dva poskoka, dodajemo i medu. Pravog medu.

Izlaskom na Buljmu šiba nas ledeni vitar. Iz sparine na hlađenje. Dolazimo na Struge koje izgledaju tužno i napušteno. Na vratima tabla da se ulazi na vlastitu odgovornost. Stvarno šteta.

Mi ćemo ipak u šatore. Ujutro mala promjena u ritualu. Odbacujemo kavu jer je nema više. Jbg Josipa. Krećemo preko Marasovca, kroz maglu i rosu prema Vaganskom vrhu. Nekako sam usporen i uspavan. Dolasom na Vaganski vrh nestaje i magla pa nas dalje prati pogled i na Liku. Pravimo pauzu za čaj a nakn toga brlo brzo upadamo u najveće polje malina koje sam vidija. Lončići su se punili i ilo iz njih. Koja raskoš. Nogu pod nogu i koračamo prema Svetom brdu. Prekrasan krajolik, svima su nam se oči zacaklile od lipote. Ostavljamo torbe na križanju prema Vlaškom gradu i penjemo se polako ali sigurno na Sveto brdo. Nešto najlipše u životu šta sam vidija. Ne znan di ću gledat više. Nakon uživanja krećemo dalje nizbrdo.

Nema više uspona, gotovo je. Gotovo je vraga. Dolaskom na Vlaški grad promatramo radove i zamišljamo vizure novog skloništa. Bit će to dobro.

Imamo volje i snage i vrlo brzo smo na Ivinim vodicama. To smišno sklonište bi nam tribalo biti prenoćište osmog dana ali vidim da ima vrimena i snage za dalje. Brzim korakom se spuštamo prema planinarskom domu Paklenica i u sumrak dolazimo pred dom, ispunjen svim narodima i narodnostima. Čuju se svi svjetski jezici. A jebate mogli bi mi i dalje, ali ko će onda večeras voziti. Lipo smo tu poili fažol i gostili se pivama, a ujutro ranom zorom nas dva krenili nizbrdo po auto. A dame će napraviti turu po Velikoj Paklenici, ili pak neće .

Dolaskom u Starigrad i u civilizaciju, već smo požalili zašto smo ubrzali zadnji dan i sa sjetom gledamo uzbrdo prema Njegovom Veličanstvu Velebitu. Sve čari kojima sm se hrabrili na putu da nas čekaju doli, vrlo brzo su izgubili svu draž. Bilo je to osam dana beskrajne lipote, teško dostupnih kutaka, dobrih ljudi koji su nam se urizali u pamćenje. Nebi se ni Anka posramila koliko smo ljudi upoznali. Bilo je to osam dana bogato životinjama, prekrasnom prirodom i teškim torbama.

To je osam dana koje bi svaki planinar triba proživiti.

Uspavani mirni starac Perun Taj uspavani mirni starac Perun.Svaki put me zove ponovo i ponovo.Nakon sluzbenog otvorenja nove ferate Perunike u Podstrani,koja me odusevila svojom zahtjevnoscu,odlucih se ispenjati je i po mraku.Trebalo je dozivit ju iz drugacije perspektive.Nakon najave izleta ,krenuse samo dvoje najludji.Mario ,novopeceni kolega planinar i nadam se buduci penjac koji je vec usvojio osnove osiguranja i penjanja,krenuli smo put Splita.A zasto bi bilo sve jednostavno ,kad moze bit komplicirano .Izlet je od samog starta poceo cudno i sa malim zamkama,ali to nas nije sprijecilo da dodjemo do cilja.Krenuti na feratu bez opreme za kolegu nas je bacilo u suze od smijeha.

Zovem PD Perun za posudbu opreme,kako se nebi morali vratit sa pola puta nazad.Barbara odgovara da nema problema,te da nas cekaju sa klopom i pivom.Nastavili smo put,ali sa upaljenom rezervom i bez pumpe na vidiku.

Gledamo,ne vjerujemo i pucamo od smijeha.

Napokon stizemo u Podstranu,nakon sto smo jedva izdrzali do prve pumpe za nasuti gorivo.Perunasi su nas docekali kao i uvijek,sa osmijehom dobrodoslice i cevapima sa puno kapule i ajvara.Uz druzenje i pivu brzo je vrijeme proletilo.Poceo je padati mrak.Uputili smo se prema tome ¨Uspavanom starcu¨Uz obraslu travu i po mraku malo smo se izgubili.

Nismo mogli pronaci put,ali uz smijeh i dobru vibru izbavuljali smo do hrastove sume ispod stijene.Odlozili stvari,postavili satore,upalili fenjeric za orjentaciju,navukli opremu i trk prema ferati.Poceli smo penjati u 22h lagano.

Mome odusevljenju nije bilo kraja .Ljepota na osvijetljeni Split i hodanje po stijeni u mrkloj noci stvarno ostavlja bez daha.Nakon sat ipo penjanja i spustanja do logora Mario se vratio ziv i zdrav do satora jer je cijelim putem zafrkavao kako cu ga zatuci i zakopati negdje u mraku na nepoznatom terenu.Cvrci,ptice,vatrica,glazbica,klopica,pričica i fenjeric..pozeli covjek ostati zauvijek u toj milini.A kolega Mario nikad nece zaboraviti pisanje uz povjetarac i pronalazenje kokosijih jaja na stablu.

Zora je pocela svitati,valjalo bi odmoriti za ispenjati koji smjer sutra.Zafrkavam ja malo njega kako cu spavati na lufticu kao u krevetu,a da se on mora lomiti na karimatu.Nakon polasatnog puhanja shvatim da cu ipak na podu spavati jer je luftic probusen.Karma me stigla .Mislim da je dobio plocice na trbusnim misićima koliko mi se smijao.Ujutro marenda,tisina i moj pogled na stablo desno na kojem je bilo jos jedno kokosije jaje.Izbezumljeni i osamuceni od sunca krecemo u pohod penjanja dvi petice u hladu jer kao sto rekoh penjanje je moja srica i strast i bez toga svaki izlet mi je nepotpun.Vracamo opremu domacinima i put Sibenika.Usputna stanica u Rogoznici na pivi sa Lovricem i Gvericem jer je to neizostavan dio izleta.O srici i pozitivnom umoru necu niti govoriti,ali moram napomenuti da mi je ovo bio prvi nocni uspon na feratu ali ne i posljednji.

Nur

rano, imamo vrimena za još šetanja ali mi biramo izležavanje u ladovini, kunjanje, vjezbanje čvorova i pijuckanje čaja. Štaš kad nema ništa drugo. A i došli su purgeri za nama. Oni odustaju od svog puta i najblizim putem idu prema Starigradu. Sutradan se zagrijavamo do Stapa, pa razgledavamo kamenu galeriju. I napokon me otvorilo, dolazim u stanje da mogu šetati beskonačno. Torba je teška ali grabim korak za korakom. Spuštamo se prema Malom Rujnu a u marširanju kroz Veliko Rujno ostajem sam jer ostatak družine je u krizi. Bar sam konje vidija izbliza. Dolaskom do crkvice, svi padamo po travi, i padamo u polusan uz taktove Thompsona iz obliznje vikendice. Čuje se otvaranje vrata, ulaze neka dvojica, aj ća biće će nas potrat.

Pravim se da spavam a Bilić im se javlja. Oni se prekrižiše i počeli s unosom nekih stvari. Ja pitam jeli smetamo jeli misa, a oni na to da je danas utrka iz Starigrada do crkvice. Nakon šta smo im rekli šta radimo, odakle smo krenili i di idemo, ljudi nas nude s pivom.

Ledenom pivom. Nakon 3 dana vode i spize na vodi. Legenda kaže da su nam oči prosvitlile a usta se razvukla u osmijeh. Ni žemske nisu lišo proš-

a Zenk fid

str. 109

ović

i onda nastavak. I to se pokazalo kao izvrsna ideja. Zastati na planini, boraviti tu, upijati okruženje i treba biti motiv planinarenja. Ne jurnjava. Malo se tu gubimo, ali nakon pronalaska puta, malo i motivacija raste i u boljoj atmosferi nastavljamo prema Ravnom Dabru. A tamo nas opet čekaju dobri i veseli ljudi. Dijele s nama svoju spizu, na stolu prava gozba. A ima i Velebitske ledene. Ujutro malo mamurni od veselja nastavljamo prema Baškim di ćemo uzeti dan odmora i oprati se.

Ima ozlijeđenih, krvi do kolina, triba sanirati rane. Tuširanje i ručak i večera u Baškim nas vraća u život. Peti dan je prid nama, odma brdo za dobro jutro.

Prateći žičaru zagrijavamo se za nimalo lak dan prid nama. Idemo kroz Ramino korito uz Pasji klanac( pocrtano) sve do Šuagarske.

Prvi dio staze nam je poznat, tu nas je Pavić ovu zimu gubija. Ramino krito je nešto nestvarno. Visoka stabla tvore krov kroz koji teško probija sunce a i zrak. Pomalo je zagušljivo i negdi u koritu padamo na cerade i prepuštamo se okruženju. Po izlasku iz Raminog korita penjemo se uz Piskovitu kosicu, na sve četri. Strmo je, dugotrajno, jedva idemo. A tek nas čeka Pasji klanac.

15. Helop

15. Helop

15. Helop

Dani planinara Dalmacije

Strmoglavi uspon na vrtoglavih 17 metara nadmorske visine visoravni Martinska an Šim or

ac

G

izvor: tris.com.hr

Prenosimo tekst - najavu za spektakularne Dane planinara Dalmacije koje smo uspješno organizirali. Bilo je preko 40 planinarskih klubova iz Hrvatske i BiH, vrhunski bend Fenix su nas zabavljali, a hrana koju smo spremili je bila za prste polizati. Uloženo je puno truda i rada kako bi posložili sve elemente koji su potrebni za trodnevno održavanje skupa.

Ukratko: hvala svima na angažmanu! ide web tekst: Danas započinje jedna od najmasovnijih i najzahtjevnijih planinarskih ekspedicija u povijesti Dalmacije. Oko

šest stotina ili još više planinara iz Hrvatske, BiH, Slovenije itd. neustrašivo pohodi planinski masiv Martinska, te savladava strmoglavi vrhunac na vrtoglavih 17 metara nadmorske visine u prekomorskom gorju nedaleko od Šibenika. Započinju Dani planinara Dalmacije koje organizira mnogoljudni šibenski Hrvatski planinarski klub Sv. Mihovil, lani proglašen za najbolje planinarsko udruženje u Hrvatskoj.

Potpuno zasluženo: Mihovilci već mjesecima opsežnim nizinskim, visinskim i administrativnim pripremama spremaju zasigurno nezaboravan planinarski spektakl, a koji će mnogima zbog lijepe prirode, ekstremne domaćinske dobrodošlice i dojmljivog pogleda na Šibenik mnogima ostati u sjećanju više nego raniji usponi na Kilimanjaro, Elbrus, Sveto brdo i Chomolungmu zajedno.

-Sve je spremno – doznajemo od Mate Protege, Antonije Viljac i Momira Karabuve Moše, vrhovništva HPK-a Sv. Mihovil.

str. 110

Zahvaljujemo donatorima: Županija Šibensko-kninska Grad Šibenik Tz grada Šibenika Uduženje obrtnika grada Šibenika HEP Šibenik Zeleni grad Matkol d.o.o Mlinar d.o.o Djelo d.o.o Damir Barbača Muzej grada Šibenika Tvrđava kulture Šibenik JU Priroda ŠKŽ Slabo naseljena visoravan Martinska, na kojoj stalno zbog slabe pristupačnosti obitava jedino gorštak Joso Gracin Joka,

se već danima rukama, pilama, čekićima i kosilicama za travu priprema za prihvat stotina šatora i bivaka: sve je temeljito očišćeno, odvežene su tone smeća, a uređeni i ukrašeni prostor nekadašnjeg kampa izgleda kao Mediteran kakav je nekad bio. Planinari već pristižu, a u baznom logoru ih večeras čeka okrijepa od oko 150 kilograma lokalne hrane, dagnji, odnosno pidoća, kako bi se pripremili za ekstremne nadljudske napore koji ih čekaju dan kasnije.

Nekadašnji pogled s vrletne uzvisine kod baznog logora na visoravni Martinska (foto: internet) A to su dvije planinarske ture, koje biraju sami u skladu s psihofizičkim stanjem i kondicijom. Prva, šestosatna i 17-kilometarska staza polazi iz kampa na Martinskoj i prati desnu stranu kanala Sv.Ante prolazeći tik uz more, preko vrleti plaža i uvala, te dolazi do domorodačkog naselja Jadrija i nastavlja kamenito-šljunčanom stazom uz more do uzvisine Rodin

stan gdje ulazi u nepregledni labirint suhozida na oko 150 centimetara nadmorske visine. Tu se nalazi spomenik stoljetnog truda lokalnog življa: Čačina gomila i pripadajuća joj bunja, inače najveća kamena gomila na istočnoj obali Jadrana.

Staza dalje vrluda među suhozidima do Domaćinove bunje – jedne od najviših bunja na našoj obali kojoj je svod visok nedostižnih 5 metara, te se penje na lokalitet Prižba gdje se nalaze ostatci kasnoantičke dvodijelne bazilike iz 6 stoljeća.

Dalje se uspinje do naselja Bogdanovići, pa Županovića, sve do brda Tusta odakle je zasluženi krasan pogled na Šibenik.

Druga ekspedicija traje dva sata i počinje prijelazom preko mora, odnosno kanala sv. Ante, Planinari neće morati plivati s ruksacima: bit će prebačeni brodom kojim upravljaju lokalni šerpasi, a onda ih očekuje djelomično opasna šetnja šetnicom do tvrđave Sv. Nikola, penjanje na penjalištu u osiguranju HPK Sv. Mihovil,

str. 111

te konstantni lijepi vidici.

A onda svi skupa nizbrdo do baznog logora, gdje ih čeka borba protiv upale mišića i visinske bolesti uz logorsku vatru, rehidraciju, večeru i vječni band Fenix.

U nedjelju će biti sportskih natjecanja za one koji budu sposobni za sport, sastanak svih planinasrkih udruženja, a onda i besplatan ulaz (uz predočenje važeče planinarske iskaznice) na šibenske tvrđave sv. Mihovil i Barone, te Muzej grada Šibenika.

Doznajemo da se uporedno s Danima planinara na Martinskoj odvija i sveopći kongres komaraca, pa se preporučuje ponijeti autane, tigrove masti, kvasine, kapule itd. Svi planinari se mole da na Danima planinara čuvaju okoliš, zbrinjavaju smeće i ne pale vatre izuzev one zajedničke logorske, te da ne pričaju o političkom stanju u državi.

-Dobrodošli! – zaključno kažu u HPK-u Sv. Mihovil.

15. Helop

15. Helop

str. 112

str. 113

15. Helop

15. Helop

id

a Bariš

ić

U talijanskom gradiću Casola Valsenio, pokrajina Emilia – Romagna održao se godišnji skup Italijanske speleološke federacije (Societa speleologica Italiana - SSI) „Nuvole“ – Speleopolis 2018 na kojem je bilo preko 2.900 speleologa, a među njima i 30tak iz cijele Hrvatske a i mi Mihovilci – Jure šarić, Hrvoje Petričević, Aida i Tep Barišić te Ante Ercegović, pet ni manje ni više.

Komisija za speleologiju HPS-a predstavila se prezentacijom „Speleološka istraživanja u Hrvatskoj 2008.-2018.“ autora Marka Rakovca te koautora

A

Održan skup speleologa Italije ‘Nuvole’ – Speleopolis 2018.

Tea Barišića i Darka Bakšića na talijanskom što je prisutna publika nagradila dugotrajnim aplauzom.

Kroz cijeli niz prezentacija, uključujući

i prezentaciju Chris Jewell-a sudionika nedavne akcije spašavanja 12tero dječaka i nogometnog trenera iz Tham Luang špilje u Tajlandu, izložbi, 3D projekcija filmova, konferencija, obrazovnih radionica za djecu i odrasle, organiziranih posjeta turističkim i neturističkim špiljama, organiziranim planinarskim izletim te nezaobilaznim SpeleoBar-om na dvije lokacije uz odličnu muziku i delicijama iz cijele Italije, speleološke opreme za prodaju, cijeli gradić je disao za speleologe cijelog svijeta.

Speleopolis u pravom smislu riječi!

Dvanaestorica na Skupu speleologa 2018.

Ove godine, od 23. do 25.11. skup se po drugi put u tri godine održao u Ogulinu, gradu koji objeručke prima špiljarsku zajednicu u svoja njedra, a mi se u njima tako dobro snalazimo da je u nedilju jedino što smo rekli prije polaska bilo – zar već?

U subotu, uz veliki broj održanih predavanja i prezentacija postera (50) o rezultatima ovogodišnjih istraživanja, ekspedicijama, osmog po redu Speleo film festivala, natječaja i izbora za najbolju fotografiju sa speleo temati-

kom te večernjim druženjem ispred škole s duuugim nastavkom uz dobar bend, a u svemu tome je uživalo 250 speleologa iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije. Mihovilci su činili 4,8% ili tuce iliti nas dvanaest (žigosani samo manjkom sna i nikad dovoljnom količinom speleologije).

U nedjelju, kako to već uvijek biva, održana je redovna godišnja skupština KS HPS te okrugli stol na temu “Katastar speleoloških objekata RH”.

Zahvaljujemo svim organizatorima i

str. 114

vidimo se dogodine na Skupu 2019. u Pazinu!

I ove godine SO-e se predstavio sa prezentacijom/posterima Speleološka istraživanja Jamskog sustava Kita Gaćešina – Draženova puhaljka 10.11.2017. – 27.10.2018. i okolnih velikih speleoloških objekata: Teo Barišić, Aida Barišić.

Novija speleološka istraživanja SOHPK Sveti Mihovil i SD Špiljar na potezu između Pakovog sela i Žitnića: Teo Barišić, Aida Barišić.

Uvodna rijec urednice... ...koja ove godine ide na zadnju stranicu, jer je uvik pišem uru vrimena prije slanja u tisak.

Ovo je službeno peti po redu zajednički Helop grafičkog urednika Luke i mene i postajemo sve brži, a nadam se i bolji jer kroz godine rada učimo na greškama. Imamo uvik iste probleme: je li imamo dovoljno tekstova, tema, kakav dizajn, koji font i veličina slova, koju inspirativnu glazbu ćemo slušati, upijamo savjete naše čitačke publike i najduže vrimena potrošimo na osmišljavanje izgleda stranica.

Opet se imamo s brdo toga pohvaliti: pa mi smo najbolja planinarska udruga u Hrvatskoj! Aida i Goran su pokupili nagradu za najbolju dužnosnicu HPS-a i za najveći doprinos planinarskoj publicistici za knjigu Speleologija. Pripala nam je čast u Šibeniku organizirati Dane planinara Dalmacije, Ale i Luka su prvi

Mihovilci koji su se samostalno popeli na Matterhorn, imali smo prvo helikoptersko spašavanje člana sa planine, završili smo razne tečajeve i seminare, dobili nove planinarske vodiče, planinarili na bezbroj naših i inozemnih planina, držali predavanja po drugim klubovima, sami organizirali tečajeve i edukacije, održali četiri škole i prezentacije s ciljem privlačenja novih članova.

Došla je jedna nova odlična, nadobudna generacija novih planinara koji su aktivni na svim poljima i sudjeluju u radu Kluba. Svi se trudimo, radimo, kuhamo, spremamo, čistimo, te na razne načine nesebično doprinosimo da održimo naš Klub na nivou zbog kojeg smo i nagrađeni.

Svatko je ekspert u nečemu! Svi smo mi amateri, volonteri doborovljni radnici, još nas prisjednik Mate „goni“ i ne možeš njemu reći da nešto nećeš,

str. 115

dobiješ pogled i prijetnju prstom, eto od koga sam pokupila mot šta se tiče tekstova vezanih uz Helop.

Dok ste došli do moje završne riječi, već ste Helop prolistali i uvidjeli samo mali napisani dio naših aktivnosti u svijetu planinarenja, speleologije, penjanja, alpinizma i sličnih zanimljivih tema. A s obzirom na najave za iduću godinu, interesantnih tekstova nas čeka i u idućem broju.

Za kraj moram naglasiti da u siječnju 2019. godine troje naših idu na ekspediciju na najviši vrh Južne Amerike- Aconcaquau, njih 14 se sprema na Kilimanjaro i šest u Peru i Boliviju, pa u šali znamo reći da će Klub biti prazan do kraja veljače. Želim svima nama sreću i siguran povratak kući, bez obzira je li je vrh ispenjan!

Urednica i tajnica, Antonia

HRVATSKI PLANINARSKI KLUB SV. MIHOVIL Bana Josipa Jelačića 28 22000 Šibenik OIB: 91280208813 IBAN: HR9824110061100026823 e-mail: sveti.mihovil.sibenik@gmail.com www.sv-mihovil.hr Urednica: Antonia Viljac Grafički urednik: Luka Bošnjak Lektorirao: Nitko Fotografija na naslovnici: Ivica Bujas Tisak: Naklada: 450 komada ISSN 1848-3224