Dublji dio ocenaba

Jacqueline Mitchard

Dublji dio oceana THE DEEP END OF THE OCEAN

Pripazi na svoga brata rekla je Beth Cappadora svom sedmogodišnjem sinu Vincentu dok je na recepciji čikaškog hotela pokušavala dobiti ključeve svoje sobe. Naumila je provesti vikend sa svojim društvom iz gimnazije na proslavi godišnjice mature, a djecu je odlučila povesti sa sobom, misleći da čini uslugu svome muţu Patu. No kad se koju minutu kasnije okrenula da provjeri jesu li dječaci još uvijek na svome mjestu, Bena više nije bilo!

Mali trogodišnjak kao da je u zemlju propao - u auli hotela nitko ga nije vidio, policija nema nikakva traga i noćna mora od koje se svaki roditelj jeţi za obitelj Cappadora je počela.

Prateći tijekom idućih deset godina preostalih troje članova obitelji kako pokušavaju ţivjeti u potisnutoj agoniji, izmeĎu zebnje i nade, zamrznuti u vremenu tragedijom za koju svi krive i sebe i druge, Jacquelyn Mitchard će ispričati potresnu, no istodobno toplu ljudsku priču koja će vas od prve do zadnje stranice drţati u napetosti poput rijetko kojeg trilera.

Upravo ta sposobnost autorice da iz pripovijesti o jednom braku i odnosu dva brata izvuče onu čarobnu nit koja povezuje samo najbolja djela suvremene knjiţevnosti, navela je i Oprah Winfrey da upravo ovu knjigu izabere kao prvu u svom novopokrenutom televizijskom knjiţevnom kruţoku.

Američka publicistica Jacqulyn Mitchard, autorica je dviju knjiga o obiteljskim odnosima i redovno objavljuje kolumnu u novinama. Dublji dio oceana njezin je prvi roman.

Za dva Dana i mojega oca i moju majku

Zahvale Premda na koricama najčešće osvane samo jedno ime, svaka je knjiga plod zdruţenoga rada a to i te kako vrijedi i za ovu.

Bez podrške i hrabrenja najvaţnijih anĎela u mom ţivotu, ona bi još bila, kao što je bila dvije godine, četiri stranice na zaboravljenoj disketi u dnu ladice. Za to što su je izvukle iz ladice, moram zahvaliti dvjema Janeima: svojoj prijateljici Jane Hamilton te prijateljici i agentici Jane Gelfman; prva je rekla da ja to mogu, a druga da moram. Ţelim uputiti izraze najdublje zahvalnosti i poštovanja Ragdale Foundation iz Lake Foresta u Illinoisu gdje je 1994. i 1995. nastao veći dio ove knjige, prvenstveno Annie Adams i Svlviji Brown. Na stručnim savjetima ţelim zahvaliti pripadnicima policije Nancy Robinson, Mary Otterson i Ralphu Gehrkeju; liječnicima specijalistima Marilyn Chohanev i Tomu O'Connoru; Davidu Collinsu iz Mattheu) Collins Foundation za izgubljenu djecu; odvjetnicama Michele LaVigne i Kave Schultz; a za posebnu srčanost, svojim košarkaškim mentorima – Ricku, Mikeu i T.-ju. A zbog njihove zapanjujuće vjere u mene, Barbari Grossman i Pam Dorman mogu samo reći: hvala vam.

Zbog trpeljivosti i plemenitosti, zahvaljujem Hannah Rosenthal i Ricku Phelpsu, Jean Marie i Christianu Kammeru, Georgiji Blanchfield i Johnu Wileyu, Steveu Schumacheru i Victoriji Voll-rath, Frannv Van Nevel te ostatku svog madisonskog kruţoka; zasluţuju medalju časti, kao i moji prijatelji u dalekom svijetu – posebice moja mila Joanne Veintraub, te Bridget Flanner Forsythe, Deborah Toscano, Anne D. LeClaire i Kobena Eyi Acquash.

Još je vaţnije da zahvalim svojoj obitelji što je tako dugo strpljivo dijelila moje misli i osjećaje.

Mom sinu Robertu, mojoj desnoj, a kadšto i lijevoj ruci, pa mojoj radosti, sinu Danielu, pa mom sinu Martinu, malom Hemingwayu koji je dao naslov ovoj knjizi, zatim prelijepoj ţeni, mojoj kćeri Jocelyn, te mojoj kćeri po duši, Christini, Bog te blagoslovio što se nisi dala obeshrabriti. Kad sam obećala da je ova knjiga za tebe koliko i za mene, ozbiljno sam mislila; i volim te neopisivo.

Madison, Wisconsin 3. lipnja 1995. Žal ispunja sobu odsutnog djeteta mog, Leži u postelji njegvoj, posvuda sa mnom kroči, Navlači njegov ubavi lik, ponavlja mu riječi, Podsjeća me na ljupke odlike njegve, Obličjem svojim popunjava prazno mu ruho.

S tog razloga jad mi je drag.

Ostaj mi zdravo.

Da si doživio gubitak takav, Bolje bih te utješio no ti mene sad.

William Shakespeare, Kralj John, 3. čin, IV prizor.

Prolog Studeni 1995.

Sve u svemu, prošlo je skoro deset godina, ustvari više od punih deset, od vrućeg kolovoskog poslijepodneva kad je Beth stavila u ladicu omotnicu punu fotografija, do hladnog jesenskog poslijepodneva kad ih je izvadila i sloţila jednu po jednu na svoj pisaći stol.

Zapravo deset godina plus jedna promjena. Netom proteklo ljeto označilo je punu godinu dana nakon što je Beth doznala što se dogodilo s njezinim sinom Benom. A ako ubroji i pomahnitalu spiralu onoga što je uslijedilo, zapravo je bilo bliţe jedanaest godina. Nekoliko tjedana prije, u listopadu, na prvoj stranici USA Today objavljenje članak s naslovom – Ben: epilog, okašnjeli pokušaj reportaţe u stilu – godinu dana potom, utemeljen na nekoliko ustajalih citata dobivenih od šačice ljudi koji su još bili voljni razgovarati s novinarima. No nije taj članak podsjetio Beth na fotografije.

Jednostavno se jednog jutra probudila i znala je. Pogledat će.

Tog je dana padala kiša – hladna, uporna, sumračna novembarska kiša. Godinama bi se Beth, prestrašena kišom, kao opsjednuta usredotočila na obavljanje najtričavijih svakodnevnih poslova. No tog je dana čak ni kiša nije omela. Zapravo joj se ţurilo, kao da će to što će pogledati one fotografije staviti točku iza rečenice koja se razvukla preko cijele stranice.

Beth sloţi fotografije, njih samo šesnaest – mala rola filma, jer se Pat u to doba sluţio tim smiješnim malim Instamaticom, onim zbog kojeg je Beth bilo neugodno. Poloţi ih licem prema dolje, poput neke starice koja slaţe pasijans na klupici pokraj prozora.

A tad zatvori oči i dotakne jednu.

Nije zatitrala. Nije bilo napona. Osjetila je samo Kodakov fotografski papir, čudan dodir, pomalo pernat od debelog pokrova prašine. Ništa mistično. Beth naglo udahne od olakšanja.

Tolike godine. Pečat je ostao čvrst, poput stisnutih papirnatih usana, a preko njega utisnut datum razmazanim crnilom, zapanjujuće proročanstvo. Treći lipnja, a i godina. Treći lipnja, subota, jer je Pat ostavio razviti film u fotokiosku u trgovačkom središtu nakon što je ona otišla na proslavu mature. Kad ih se sjetio podignuti, na izmaku tog prvog zbrisanog ljeta, Pat

je ušao u kuću jecajući i dao ih Beth, kao da je očekivao da će ga ona zagrliti, utješiti ga pa će nekako uspjeti podnijeti to svjedočanstvo.

Umjesto toga, ona je čvrsto uhvatila omotnicu s fotografijama ispruţenim dlanovima i odnijela je na svoj radni stoL Tad joj se to činilo vaţnim – nikad nije točno znala zašto – da uvijek zna gdje se fotografije nalaze, bez obzira na to koliko joj to kadšto bilo mrsko. Primjerice, ponekad bi Beth ugledala omotnicu kad bi otvorila ladicu pisaćeg stola i posegnula za spajalicama ili naljepnicom s adresom. Učinila bi to brzo, kao što je nekoć činila kad bi uhvatila zalet pa projurila pokraj reprodukcije Govina Kronosa koji jede dijete a koju je njezina baka Kerry neobjašnjivo drţala na zidu na okretištu stubišta. Osjetila bi jednako pomanjkanje kisika kad bi zatvorila tu ladicu kao i kad bi joj taj ogavan prizor ostao za leĎima.

Ali bi je svejedno kadšto spazila, a jednom ili dvaput okrznula je omotnicu prstima. A kad su se pakirali zbog selidbe u Chicago, Beth je namjerno otvorila ladicu kao da namjerava uzeti te fotografije i pogledati ih.

Ali nije. Još je bilo odveć rano. Prerano za gledanje, prerano za bacanje.

Iza Bena je ostalo još stvari za koje je Beth postupno prikupljala snagu da ih daruje ili spakira. U nekoliko kišnih, sipljivih dana, čak je i nekoliko razbila – glazbenu kutijicu, keramički okvir za sliku ukrašen vrtićkim kockama za slaganje.

Učiniti takvo što s fotografijama nije joj ni padalo na um. Ta Beth je bila fotograf; fotografije su joj bile amajlije. Alije i imala predosjećaj da bi moglo doći vrijeme kad bi joj te fotografije mogle biti dragocjena uspomena, poglavito ona posljednja u nizu, snimljena na trijemu.

Protok vremena, ufanje, ili pomirenost sa sudbinom, mogli bi tu fotografiju pretvoriti u njezinu gorku čašu meda, slikovni zapis Bena kad ga je posljednji put vidjela – moţda ga i nije tad posljednji put vidjela, ali posljednji put kad ga je vidjela kakav je bio, njezin umilni, bezazleni sin, onaj koji joj nikad nije dolazio u snove, premda ga je često plačem zazivala, misleći da ga se barem ne mora bojati u snu. Pa će jednog dana, moţda na samrti, kad bude sigurna da joj predstoji neposredno osloboĎenje zaborava i da se neće morati dalje vući kroz ţivot, poţeljeti često gledati te fotografije, moţda i svaki dan.

Pa joj stoga trebaju biti pri ruci, u protivnom će ih izgubiti. Bila je načisto s tim kad se vratila kući, nekoliko tjedana poslije proslave mature i primijetila kako je sa začudnom lakoćom počela sve gubiti, kako joj ključevi, čekovi, novčanice, odlepršaju iz ruku kao da imaju vlastiti kinetički ţivot. Beth bi stajala u kuhinji i ne bi se mogla sjetiti, dok bi praznila vrećicu ţiveţnih namirnica ili slagala rublje, gdje stoje ţitne pahuljice, a gdje plahte. Naučila je to prihvatiti kao nešto kronično, poput šepanja nakon prometne nesreće.

Tek kad je razmislila o razvitku tog sindroma, Beth je shvatila da je taj njezin nedostatak namjerni izbor, a ne privremena omaglica koja bi se mogla razići kad se osjeti sposobnom jasno sagledati stvari. Taj je defekt njezin uvjetovani refleks. Naučila se da u mislima uroni u visoku travu izgubljenih školskih formulara i punjenih paprika pri prvom nagovještaju da bi sjećanje na Bena, ili na taj dan, moglo izroniti na površinu.

Beth je znala da ne bi mogla nastaviti normalno ţivjeti s tim mislima; kao što je znala i da ne moţe ozdraviti a da ih ne priziva. I tako je njezin izbor bio, sad joj se čini, da ne ozdravi.

Umjesto toga, pokušat će ţivjeti na sipkim rubovima vulkanskog grotla, paziti gdje staje i izbjegavati ono što je ona nazvala odronom.

Bezuspješno je Beth pokušavala objasniti odron i nuţnost njegova izbjegavanja svom suprugu, Patu.

Pokušala je i zazvučala budalasto, ispričala mu o ljudima koji boluju od bolesti – Korsakovljeve psihoze – koja sjecka njihovo sjećanje na isječke. Takvi pacijenti, uglavnom alkoholičari, mogu otići na sastanak s liječnikom, socijalnim radnikom te dugo i suvislo razgovarati o vremenu, zdravlju, člancima s naslovne stranice novina raširenih na stolu. No ode li liječnik ili socijalni radnik iz prostorije, makar i na trenutak, ţrtve Korsakova sindroma ne bi se sjetile da su već upoznale tu osobu. Upoznavanje bi počelo iznova.

Tako se, Beth reče suprugu, osjeća i ona – tako se, zapravo, ţudi osjećati. Naizgled ţena koja funkcionira, koja izgleda normalno svakome tko ne vidi da joj iz leĎa viri ključ za navijanje. Ali Pat, koji je promatrao kako ona postaje robot od supruge i majke, smatrao je njezinu bol nerazumnom. Pat je ţalovao za Benom kako bi tugovala svaka normalna osoba da im je sinčić u djetinjstvu umro od raka ili epidemije neke nemoderne bolesti, dječje paralize ili difterije. Vremenom, Pat je prolazio kroz – faze – tugovanja, gotovo kao na način opisan u brošurama Compassionate Circle1.

Beth to nije mogla. Njoj se taj proces činio nemogućim, kao da ravnu kosu ošišaš do koţe, pa ţeliš da ti naraste kovrčava.

Ono što ona osjeća u vezi s Benom, Beth pokuša reći Patu, slično je takvoj vrsti boli koliko i dvokrilac vilin konjicu.

Tugu je Beth poznavala. Kad je Bethinala osamnaest godina, majka joj je bila umrla od kompliciranog niza poremećaja u radu organa te nakupine nevolja koje su počele s cistom na bubrezima i besmisleno strelovito ju bacile ususret smrti kojom je završio dan kad su majku poslije doručka bolničkim vozilom dovezli kući da bi iz nje otišla poslije večere u mrtvačkim kolima. Bilo je to uţasno, sudar vlakova, grubi nasrtaj na Bethin ţivot.

Ali to nije bila njezina krivnja.

Beth nije potakla rast pogubne izrasline na majčinom bubregu. Ništa što je ona propustila dati ili učiniti ili reći nije se proširilo kuţnim zrakom i poleglo po njezinoj majci.

Gubitak njezine majke bila je uobičajena patnja, ali ne odlazak do vrha odrona. Kad bi se usudila suočiti s time što zapravo osjeća u vezi s Benovim gubitkom – kad bi razgrnula velove gluposti i čeţnje te istine da se sve vaţno u ţivotu neopozivo rješava u sekundama – Beth je znala da bi joj se nešto dogodilo. I to je ono čega se uţasavala, te nezemaljske tuge, hermetičnog zatvaranja uma od kojeg se još očekuje da stvara red i oblikuje planove.

Kušala bi to u malim dozama, mala klizanja tla koja bi je uhvatila nespremnu, a tad bi se ushodala iz sobe u sobu, drţala se rukama za trbuh, a usplahirenost bi potmulo tutnjila povrh čeţnje. Prikazao bi joj se njegov lik, u ormaru, ili grobu. Okrenulo u ţelucu kad bi njezin mozak izbacio njegovo ime. Njegovo ime, poput jednog zvona, Ben. A potom, ako ne bi bilo nekog, nekog uvjerljivog, Ellen ili Candy, da je preusmjeri, Beth bi grozničavo počela preraĎivati ostatak tog dana, preslagivati ulaske i odlaske sa scene, mijenjati sastavnice sadrţaja, osvjeţiti dijaloge kao daje ona umjetnica koja ispunjava oblačiće koji izlaze ljudima iz usta. A cijelo vrijeme, iznad njezine glave, zlokobna grmljavina, pomaci ledenjaka. Beth bi ubrzala korak, nezaustavljivo pokušavajući smisliti način na koji bi iskamčila deset minuta, a moţda samo četiri, dovoljno dugo da se vrati do kolica s prtljagom, Vrsta grupne terapije za roditelje nestale ili ubijene djece. Doslovce znači 'Suosjećajni kruţok'.

1

gdje je stajao Vincent, cendrao i vrpoljio se, i odnijeti Bena sa sobom do hotelske recepcije.

Ili moţda i dopustiti da se oni trenuci panike i klonulosti dogode, ako već moraju, kao pokora, ali neka se tad vrpca odmota unatrag, brzo, i neka se vidi kako joj Ben prilazi, natraške, iz smjera kioska za tisak ili vrata na okretanje, ili gdje god da je otišao – teorija su varirale. Kako se vraća – i vraća natrag k njoj, u njezino naručje, njegov okruglasti trbuščić kucka na njezinim rukama, srce mu tuče kao uvijek kad bi se prestrašio ili prepao – tuče tako da bezmalo moţe osjetiti njegove obrise, poput srca Ptice trkačice iz crtanog filma, nakon što nadmudri kojota – Ben, koji miriši na crvenu lizalicu i blagi sapun, a kad bi mu bilo vruće, osjetio bi se i jedva primjetni zapah, poput mirisa gumenih guvernala na biciklu, jer je bio premali da bi imao prave hormone. A tad bi osjetila kako ga udara po guzi, bila bi ga isprašila po guzi (priznala bi si to u tim trenucima klizanja tla), samo jednom, jako, osjetila bi pod rukom njegove već izlizane najdraţe kratke traper hlačice. Osjetila bi njegovu kupolastu malu straţnjicu, tako zbitu, da se činilo kao da su mu pod koţu ubrizgali vodu.

Osjeti Bena. Ben čitav.

Takav bi opipljiv osjećaj prisuća, koji bi izgurao stvarnost odsutnosti, kao toplina hladnoću, zaprijetio da će pokrenuti čitavu zemljanu masu. Tad bi se Beth morala pomučiti daje zaustavi.

Rezultat bi urednicima s kojima je radila, kadšto čak i članovima obitelji, djelovao kao stoička smirenost. I zaista, Beth je procijenila daje njezina bolest, poput hrabrosti, Boţja milost. Ali je jedino ona razumjela koje su mane toga. Znala je da već dugo zapravo ne – voli – svoju djecu, premda je pazila da bude uglavnom ljubazna prema njima, a katkad i da ih primijeti. Bila je uvjerena da Kerry, koja nikad nije poznavala drukčiju Beth, napose ne osjeća razliku.

Ali je Vincent osjeća. Posebice onih večeri, kad bi Beth, na putu po njega do škole, zaboravila gdje je i zašto. Kad bi najzad stigla, oblivena znojem, Vincent bi stajao ispred škole, udarao košarkaškom loptom o pločnik dok se noć spuštala, i gledao je tako drsko prezrivo da bi se ona bila razgnjevila daje mogla nešto osjećati za njega.

No sve u svemu, uspijevalo je. Ta čega se ona odrekla kako bi zaštitila sebe i svoju preostalu djecu od zlostavljanja ili nečeg još goreg? Tih nekoliko godina ţivota pod povećalom?

Više nego poštena razmjena.

Pa kad je okrenula prvu fotografiju – premda znajući da slike više ne mogu izazvati grozu – svejedno osjeti mali tektonski pomak, i poriv da umakne odronu.

Kad se othrvala tom porivu, Beth zapljusne spoznaja o tome što zapravo traţi od fotografija, prvenstveno one posljednje, snimljene u trenutku kad su krenuli na proslavu mature.

Stvarni razlog zbog kojeg ih nije bila spremna baciti.

Ona shvati što traţi i da toga na njima nema.

Ni na jednoj – ni na fotografiji na kojoj Vincent peca, ili na kojoj Ben hrani Kerry iz bočice. A osobito na fotografiji s trijema, najlošijom od cijelog filma, kojoj je prava namjera zapravo bila uhvatiti Patove jorgovane. Ona i djeca bili su samo kulise za slikovni zapis Patova hortikulturnog trijumfa. Usprkos tome, trajalo je unedogled. Beth se sjećala kako je njezin muţ prekorio Vincenta zbog meškoljenja.

No zapravo – istom primijeti Beth – pomaknuo se Ben.

Ne bi ga bila prepoznala. Beth dugo nije vidjela sliku svog sina kao trogodišnjaka i zapravo je to bila slika djeteta koje nikad nije poznavala. Nije to bila njezina beba Ben. Sinčić Ben kojeg je netom upoznala.

Zagleda se u fotografiju i poţeli da ima svoje snaţno fotografsko povećalo. Na fotografiji je bila i Jill, Patova devetnaestogodišnja sestrična, koja je tad ţivjela s njima i pomagala im dok je pohaĎala školu, nosila Bethine fotoaparate i torbe. Jill duge kose, izgleda kao vesela mala hippie. Pa zatim Kerry, sićušno lice novoroĎenčeta iznad haljine koja je uz rub imala motiv crvenih, plavih i ţutih brodića. Vincent je tad još bio plavokos. Beth se nije sjećala da je njezin stariji sin, sa svojom sadašnjom smeĎom čupom, gustom i grubom poput medvjeĎeg krzna, ikad bio plavokos.

Ali Benovo lice, ono je bilo mutno.

Pripravna primiti to lice s dna ladice poput pričesti, umjesto toga ugleda... ne puno toga.

Ugleda pojedinosti – kako je puno pjegica imao po rukama, kako su mu noge bile duge i mišićave, čak i kao predškolcu. Ali njegovo lice... jedino što se moglo zaključiti bilo je da su mu otvorena usta. Bio je nešto govorio. Ali su mu crte lica bile neraspoznatljive. Nije bilo poruke. Premda promijenjena, sve do molekula – sva njezina stara uvjerenja odbačena – ona shvati da je to ipak, na neki način, i očekivala.

Beth je bila fotoreporterka i fotourednica, uglavnom slobodnjakinja, od fakulteta. U svojstvu urednice, zbog prirode onog o čemu bi znanstvenici pisali, Beth se nagledala puno fotografija ljudi koji bi poslije nastradali. Vojnici u novim uniformama, svjeţe obrijanih glava.

Doseljeničke obitelji kod metalnih ograda brodova, u slojevima odjeće, a njihova prtljaga pokraj njih na palubi. Kauboji. Avijatičari.

Kadšto bi pomislila kako je u tim mutnim slikama ugledala nagovještaj, predosjećaj buduće nesreće. Ona sije zamislila da se to vidi po izrazu lica. Nekakva ranjivost? Oproštajna poruka u zrnčanju fotografije? U ţelji da provjeri svoju teoriju, jednom je prilikom pokazala neku fotografiju Patu, staru fotografiju kormilara jedrenjaka koji se utopio na rutinskom krstarenju jednog lijepog vedrog dana, nakon veličanstvene karijere. Upitala je Pata: – Zar ne vidiš da je taj čovjek osuĎen na propast?

A Pat joj je strpljivo rastumačio da je luda, da nitko nikad nije predosjetio tragediju dok se ona nije dogodila; priče o slutnjama su melem za maloumne, ono što bi njegova tetka Angela, udovica od roĎenja, rekla kad bi se dijete rodilo na zadak ili bi telefon dvaput zazvonio pa zašutio. – Jesi li na licu Abrahama Lincolna kao mladog odvjetnika mogla vidjeti da će postati predsjednik? I da će biti ubijen?

– Da, reče Beth, tada. – Jesam.

– Jesi li u novinskoj fotografiji onog malog Erica, klinca kojem je moja sestra predavala glazbu, vidjela da će ga pregaziti kamion na putu na proslavu mature?

– I te kako, rekla mu je ona, pitajući se kako je to Patu moglo promaknuti. Ali je Pat samo uzdahnuo i nazvao je – morbidnom Irkinjom, kućnim barometrom pogibli, u kojem je ţiva spremna strmoglaviti se na najmanji mig.

Ali se Beth nekoć uzdala u takve stvari. Znaci i predznaci, poput vode koja prije potresa otječe u odvodnu cijev u smjeru suprotno od kazaljke na satu. Kad je imala sedamnaest godina, vjerovala je, bude li na svim semaforima od Wolf Road do Mannheima zeleno, kako to znači da će joj, kad stigne kući, majka reći daje nazvao Nick Palladino. Vjerovala je, ako ne u

Boga, a ono u svece koji su nekoć barem bili ljudska bića. Cijelu ţivotnu povijest, ustrojstvo ţivota, postavila je na temeljima sreće, snova i predosjećaja.

A sve je to isparilo poput pločica domina odnesenih vihorom, onog dana kad je Ben nestao.

Nije bilo nikakvih upozorenja. Nikad nijednog, uopće.

Beth Prvo poglavlje Lipanj 1985.

– Jedino volim bebu, Beth reče svom suprugu, dok su slagali plastične vrećice, vrećice pelena i putne torbe, pa torbe s fotoaparatima i Bethin veliki stari Bacfoldov reflektor – sve to na hrpu u predvorju.

Iznenadila se kad ju je Pat pogledao s gaĎenjem; znala je da on ne ţeli zapodjenuti svaĎu, ne ţeli mutiti vodu sad kad je na najboljem putu da kuću preko vikenda očisti od cijelog plemena.

Bilo je to, prema Patovim riječima, krajnje budalasto – njezina namjera da povede svu djecu u Chicago, ode na proslavu petnaestogodišnjice mature i snimi fotografije.

Ali nakon što je ona ustrajala u toj namjeri, Pat, oduvijek najsretniji kad je sam, vjerojatno se veselio što će imati četrdeset osam samačkih sati, spavati do kasno, igrati bilijar u Michkie's, lokalu do njihova restorana, nakon što se ovaj zatvori. Nije se usudio proturječiti jer bi se Beth lako mogla predomisliti i ne povesti Bena ili Vincenta. No svejedno je mrsko pogledao Beth, a nju nikako da prestane iznenaĎivati to kako se on zgrozi onim što bi mu ona rekla s namjerom da ga sablazni. – Zašto? – najzad je on upita. – Laneš takvo što naglas, uopće to ne misliš, a Vincent bi te mogao čuti.

– Mislim, reče Beth. – Zaista, doista tako mislim. – A tad pomisli, ne samo što mučim Pata, ja i uţivam u tome.

Zapravo, Vincent nije čuo Beth. Sjedio je skutren u uglu sofe i gledao videosnimku Ralja, iz koje je Pat manijakalno izrezao sve krvave prizore, lica zgrčena u ono što bi, da nije imao sedam godina (pa je bilo oprostivo) bilo mrštenje a ne durenje. On nikamo ne ţeli ići automobilom. Ne čini mu se da je zamisao da ide u hotel i pliva u velikom bazenu s Jill dok se mama sastaje sa svim svojim starim prijateljicama silno zabavna. On ţeli ostati kod kuće i igrati se s Alexom Shoreom; ţeli ići u restoran s tatom. Tako je jutros rekao Beth, osam puta.

– Ne moţeš ići u restoran s tatom, naposljetku odbrusi ona i upita se bi li ga mogla propustiti kroz šake začuje li ga još samo jednom da zacendra. – Tata će raditi.

– Mogu tiho sjediti odostraga, tvrdoglavo joj reče Vincent. – Već sam to jednom učinio.

To je bio vrhunac dotadašnjeg Vincentova ţivota – to što je s Patom proveo subotnju noć u restoranu koji je Pat vodio za svog ujaka Augieja. A dobio je dopuštenje da ode jer je Beth imala gripu, Kerry je bila stara tek nekoliko dana, a djevojka za čuvanje bila na maturalnoj proslavi. Najvelikodušnije što je Beth učinila za Vincenta (dopustila mu da poĎe s njom na snimanje filma koje je ona fotografirala; Paul Newman se rukovao s njim) za njega je bilo

ništa u usporedbi s tom veličanstvenom večeri u restoranu Cappadora's. Sjedokosi ujak Augie nosio je Vincenta na ramenima a tata je Vincentu dao jesti masline punjene srdelama dok je sjedio na ulaštenom šanku.

– Mama je tad bila bolesna, rastumači Beth strpljivošću koju nije osjećala; zapravo se nadala da će Vincent shvatiti koliko je ona blizu da iz nje šikne lava. – Mami je sad dobro, dogovorili smo se da ćemo svi otići u Chicago, i vidjet ćeš tetku EUen a potreban si mi da pripaziš na Bena i Kerry.

– Mrzim Bena i Kerry, i mrzim to što moram sve raditi, i neću se čak ni obući. – Vincent se potrbuške baci na trosjed, a kad ga je Beth pokušala podignuti, izvede svoj patentirani skeč – 'natezanje mrtvaca' – sve dok ga ona ne tresne s kreveta nasred obiteljske sobe.

Vincent je mrzio svoju majku. Beth je to znala, bila uvjerena da je to zato što je Bena rodila kad je Vincent navršio samo četiri godine no bio dovoljno star da razumije vaţnost toga da ostane njezina jedina ljubav. Vincentu je Ben bio drag, milila mu se Kerryna sićušnost ko muške, oboţavao je Pata smiješnom, ljubavničkom privrţenošću zbog koje je Beth gotovo ţalila Vincenta.

Beth je bila uvjerena daje njezin stariji sin smatra izvorom hrane i povremeno osobom koju će namoljakati da mu kupi igračku. Kad bi ga kaznila, Vincent bi pogledao u Beth načinom koji bi je podsjetio na ono što Pat kaţe za kućne mačke: da su to minijaturni grabeţljivci koji bi vas pojeli da su dovoljno veliki. No Vincent je privlačio Beth silom koju nije morala glumiti. Nije ga ţeljela samo voljeti; ţeljela gaje osvojiti. A on, pomisli Beth, to zna.

Vincent je bio neumoljiv. Ben nije. Bio je oduševljen što tog jutra odlazi s majkom i bratom iz grada, kao što bi se bio oduševio da je morao otići u ţeljeznariju ili sloţiti oprane čarape. Ben nije bio samo susretljiv; on bi se razudio, uz puno dobre volje i povjerenja u ljude, i ispunio svaki prostor u koji bi ga se stavilo. Kad je Ben bio beba, Beth gaje čak odvela liječniku jer se smiješio i spavao s neprekinutim zadovoljstvom. Upitala je liječnika je li Ben moţebit retardiran. Mladi liječnik, ruski doseljenik, nije joj se narugao; reče joj, blago, da dijete moţda doista ima smetnje u razvoju – svatko bi ih mogao imati – no postoji li razlog za njezine bojazni? Ljulja li se Ben, udara li glavom u rešetke krevetića – djeluje li kao daje čuje, gleda lije u oči?

Beth reče liječniku da se Ben ne ljulja i ne izbjegava njezin pogled. No ona je pokušala izbjeći liječnikov pogled dok mu je govorila: – Ali Ben je tako... tako tih, i tako zadovoljan, i pritom za-zvučala baš budalasto. – Ne dere se, čak i kad su mu pelene prljave, ili kad je gladan. Tako je strpljiv.

– A vaš stariji sin?

– On je bio... prisutniji. – Vincent je bio mršava, budna, smotre-na beba, prohodao s devet mjeseci, progovorio s deset, a s godinu dana rekao Beth: – Ja ljut. Onaj joj se liječnik nasmiješi. Beth je još čuvala račun na kojem je liječnik naškrabao svoju dijagnozu: Dijete zdravo.

Normalno.

Ben je i ostao nezahtjevan i veseo. Beth nije mogla pojmiti kako je iz Patova ciničnog idealizma, njegove napete leţernosti, te njezine sjete moglo niknuti takvo sunašce. Beth ga nije voljela više nego Vincenta, ali ga nije morala prekoravati. Čak i kad se Ben ludirao – a ludirao se često, kao kad je došao na zajutrak s kirurškom maskom na licu kao beretkom i dva uloška omotana oko oba bicepsa, plijen od Kerryna poroda koji je našao skriven ispod umivaonika u kupaonici – Beth ga nije mogla prekoriti.

Danas, dok je čekao da uĎe u automobil, Ben je leţao na podu predvorja na zraci sunca istočkanoj zrncima prašine i petama se odguravao u krug. – Ja sam ispod vode, reče joj on, opijen ţutom svjetlošću na svom licu, dok je Beowulf, njihov pas, odskočio u stranu kako bi izbjegao noge čovjeka-kotača. Tog je jutra Ben preklinjao Beth da načini ono stoje on nazvao 'mamin kruh' (zapravo je to bio 'majmunski kruh', cimetom začinjena isprika majki koje ne peku redovito kolače a koji je Beth umijesila iz brašna smotanog u obliku pereca i premazanog svim mogućim šećernim začinima koje je uspjela naći). Ali kad mu je rekla da ima odveć posla, nije cendrao. Otišao je od nje, kao nekim poslom, zaokupljen mislima. – Ben je krenuo u misiju, reče Pat. Benova je teta iz vrtića jednom blago natuknula Beth da bi se Bena moglo odvesti na pregled zbog hiperaktivnosti. Beth to nikad nije učinila. Ona i Pat su smatrali da je Ben poput onih pasa koje se reklamira u besplatnim oglasnicima: 'Potrebno mu je prostora za trčanje.'

No čak se i njegova draţest tog dana izlizala. Ben je ovom prigodom odlučio izvaditi sve lijekove i kozmetiku iz Bethinih torbi i poslagati bočice, poput olovnih vojnika, pokraj vrata.

Ona stane na jednu bočicu, razbije je i vitamini se rasprsnu na sve strane.

– Prokletstvo, prosikće ona. A kad je, milostivo, Pat pritekao u pomoć, ona izlane trenutačnu istinu: voli jedino Kerry, koja je još kao čovječja ribica, ovisna o njoj u jednostavnim stvarima i koja jedva moţe sjediti.

– Samo kreni, reče joj Pat. – Smirit će se oni. Zaspat će. – Tipično za Pata; dječaci nisu zaspali u automobilu od svoje druge godine; Pat ionako još misli da ponajbolji par Levisica košta $15.95. Ali je Beth znala da ima dovoljno godina da joj se napetost vidi na licu, a večeras ţeli biti najmladenačkije privlačna što moţe. Pa su tako ona i Pat odvukli sve stvari u Volvo, privezali Kerry i Bena u njihove autosjedalice, ponovno izvukli Vincenta i Bena iz automobila kako bi bili sigurni da su se popiškili i ponijeli četkice za zube, a tad se Pat iznebuha sjetio da bi ţelio ispucati ostatak filma od njihova kampiranja.

– Ne izlazim iz automobila, reče Beth. – Parkirat ću se ispred vrata na travnjaku, ako ţeliš.

Ili ću dozvati nekog od susjeda da pozira pokraj jorgovana.

– Ma daj, nagovarao ju je Pat, puteno zareţavši, što je podsjeti na njeţnu čeţnju koju već davno nije osjetila za nj – barem ne na način na koji je to osjećala prije deset godina.

No kao znak paţnje prema činjenici da ju je Pat pokušao umilostiviti, ona pristane izaći, usprkos tome što je Vincent sad iskreno bio na rubu plača, a Ben opetovano pjevao isti stih iz 'House ofthe Rising Sun' iz petnih ţila.

Stali su u sjenicu koju su načinili jorgovani. Pat ih je najprije izgrdio a potom planuo; Beth uskoči na vozačko sjedište. Nije ga poljubila. Ionako će ga vidjeti za dva dana. Zapravo, vidjela je Pata prije zalaska sunca, Beth pomisli poslije; ni tad ga nije poljubila, a ni mjesecima potom, pa kad gaje prvi put nakon tog poljubila, sudarili su se zubima poput pučkoškolaca i ona prvi put primijeti da mu jezik ima okus po kavi – što dotad nije bila primijetila, tijekom svih tih godina kojih je njegov jezik u njezinim ustima bio uobičajena pojava poput njezina vlastita.

Voţnja po autocesti 90 do Chicaga nikad joj nije bila uţitak, premda su se ona i Pat znali pohvatati u svojem starom Chevyju Malibu, prije puno godina, na povratku iz koledţa za Boţić, svojim obiteljima koje su zanijemjele od sreće zato što se njih dvoje vole. A danas je ta voţnja bila to što je bila, glupa, dosadna fotografija beskrajnih farmi pa predgraĎa, i tako 250 kilometara. Cesto su prelazili taj put, jer je većina članova njihovih obitelji ţivjela na

području Chicaga. Beth i Pata se smatralo pustolovnima jer ţive 'gore na sjevernoj granici', u Madisonu, kamo se Patov ujak u pionirskom duhu odvaţio otići 1968.

Pat i Beth pripadali su jedno drugom od njezine treće godine studija na University of Wisconsin – a u stanovitom smislu i prije toga, kao djeca roditelja koji nisu smatrali da su praznici praznici ako oni ne odigraju partiju pokera. Igrali su poker vikendima te u kriznim razdobljima kad je trebalo dokazati prijateljstvo. Odlazili su jedno drugom na pričest, na maturalne proslave.

No nisu jedno drugo gledali kao spolna bića dok se nisu sreli u knjiţnici u Madisonu, tri sata prije no što su se svalili na krevet u Patovoj potkrovnoj rupi i propustili iduća dva dana predavanja.

U to doba, na trećoj godini (Patovoj prvoj postdiplomskoj), Beth je bila iskreno prestravljena. Imala je spontani pobačaj, sa šest tjedana, dok je sjedila u čekaonici neke klinike da izvrši abortus. Njezin posljednji dečko špijunirao ju je teleskopom nakon što je prekinula s njim. Bila je uvjerena da će sav muški ološ nagrnuti u grad i zamoliti je za izlazak. Jedini seks koji je dotad imala a koji je bio 'dobar' bila je epizoda na prednjem sjedištu automobila s prijateljičinim zaručnikom. Radila je na dva mjesta – ujutro kao konobarica, a navečer, poniţena da ti pamet stane, obijala pragove prodajući porculan višegodišnje zaručenim studenticama. Nije imala ušteĎevine za četvrtu godinu studija, a nije poloţila dva kolegija. Osjećala se starom. Osjećala se potrošenom.

Ugleda Pata.

Nije bio zgodan, ni kao mlad. Imao je širok osmijeh i bijele, ravne zube – on ih je nazivao 'savršeno slizanima' – ali je bio nizak i krţljav, nepokorive kovrčave smeĎe kose, a jedino što je spašavalo njegovo lice bile su krupne oči. Ramena su mu bila široka, ali noge tanke, pomalo u obliku punog slova O. Pat je izgledao kao izgladnjelo siroče a tako mu je bilo neugodno u društvu drugih ljudi, tako im je ţelio ugoditi, da su svi bili uvjereni kako je on najljubaznija osoba koju su ikad upoznali. Jedino je Beth znala kakav je Pat čistunac, kako patološki pravičan. Čak i kad se dovoljno opustio s Beth i shvatio da će ona ostati s njim, pa počeo nabrajati njezine manjkavosti – neiskrenost, netaktičnost, nedostatak samodiscipline – Beth je svejedno bila uvjerena da spava s nekom vrstom sveca s greškom.

Nije osjećala strahopoštovanje za svog supruga – u Pata je uzimala zdravo za gotovo sve ono čemu se toliko izdašno divila u Benu. Alije ona, a ne Pat, ustala s tog tvrdog kreveta, prije više od dvanaest godina, uvjerena da će se oţeniti. Znala je daje najzad na sigurnom.

Njihova je veza ubrzo postala obiteljskom legendom: Eviena i Billova jedinica, Angelov i Rosien jedinac. Beth nije mogla ne osjećati sreću zbog njihovih roditelja. Pat je došao studirati u Madison jer je ondje bio restoran njegova ujaka a Pat se ţelio uključiti u posao; pa su tako i ostali ondje, i s olakšanjem se oţenili nakon dvije neugodne godine u kojima su morali dokazati da mogu ţivjeti zajedno i tako prisiliti svoje roditelje da to priznaju. Kad je rekla matičaru – još jedna borba; njihovi su roditelji doveli na obred i svećenika u nadi da će mladi par doći k pameti pet minuta prije dvanaest – da obećaje da će štovati i cijeniti Pata, Beth je to mislila doslovce.

A tko ne bi? Beth pomisli tad, već poţalivši zbog svog površnog oproštajnog pozdrava, pa obeća u sebi da će nazvati Pata čim stigne u hotel. Znala je za sebe da je izvana ljubazna i sposobna za površnu toplinu zbog koje bi se čak i neznanci osjećali kao članovi obitelji. Ali Pat, premda sam nije bio sretan, bio je dobar.

Dok je Beth sjedila u petkilometarskoj koloni oko golemog trgovačkog središta kod Woodfielda, ona se uhvati kako se pita je li Pat napet, stereotipni pušač koji nervozno poteţe svoju kravatu zato što još vjeruje da ljudi mogu biti bolji no što jesu, da bi mogli zadovoljiti njegova mjerila samo kad bi se potrudili. Ona zamisli što bi Pat sad mogao raditi, sam u kući.

Pokušat će nametnuti red na Bethin kaos – provjerit će količinu zaliha najvaţnijih ţiveţnih namirnica u plastičnim posudama, istresti sadrţaj stotinu ladica, staviti smotuljke filma u vrećice, odnijeti vrećice sa sjemenjem u garaţu, baciti na pola prazne kutije pljesnivih Chicletsa2. Beth bi često čula Pata da to čini noću, prije dolaska u krevet. Pripisala je to prekapanje i preslagivanje njegovim talijanskim precima, moţda zato što je i njezin svekar Angelo to činio. Odveć zaposleni cijelog dana da bi se uhvatili u koštac sa sitnicama koje bi ih smetale, oni bi pospremali po kući, sitničavo, zlovoljno, do sitnih sati. A činila je to i njezina svekrva, Rosie, premda je ona bila odveć obzirna prema drugima da bi rondala po kući. Ona bi slagala rublje, usklaĎivala poslovne knjige, pisala pisma svojoj sestrični u Palermo. Ona je bila tiha pospremalica, vrijedna vila u dugoj bijeloj halji.

Za prvi Bethin i Patov bračni Boţić, njegovi roditelji i Bethina braća provedu dvije noći u ruţnoj unajmljenoj kući mladog bračnog para u blizini Park Streeta. Bethin brat Ben, kojeg su zvali Bick, nazvao je Patovu obitelj 'noćobdijama'. Ostajali bi budni dokasna, a potom lunjali po kući. – Sigurno zato što su Talijani, reče joj Bick.

Beth nije pozvala Pata na ples i zakusku, središnje dogaĎaje proslave godišnjice njezine mature. On je poznavao puno članova njezina starog društva iz škole Immaculata; bio je dva godišta ispred nje u istoj školi. On bi bio besprijekorno srdačan prema njezinim prijateljima i prijateljicama, ali bi to za nj bio takav napor da bi ga tjedan dana nakon toga mogla drţati prehlada. U mislima bi odlutao do hrpa povijesnih knjiga koje je čitao kao opsjednut i podcrtavao zanimljive dijelove ţutim markerom, poput studenta. Bilo bi mu dosadno, mislio bi na hektare neurednog ladičkog prostora za kojim su ga svrbjeli dlanovi da ih se dočepa. Vicevi bi mu se učinili neduhoviti, smijeh usiljen, a ţelja da se ispričaju stare priče i oblajavaju stari neprijatelji besmislena i bezdušna.

No Beth je jedva to čekala.

Ona ugasi motor, a sedam automobila iza nje neki buntovnik bez razloga zatrubi zbog dugog čekanja. Beth pogleda u retrovizor. Ben je izvadio šunku iz sendviča koje je Jill spakirala i brisao njome straţnji prozor.

– Benbo, strogo će ona, – šunka je za jelo a ne za pranje. Istog trenutka, da ti se ţeludac digne, Ben ubaci prljavu šunku u usta. Beth ga je mogla spriječiti u tome – ali koliko bi šunka mogla biti prljava? Ben je svakodnevno podizao i jeo hranu s poda, čak bi kadšto stavio i svoju zdjelicu s pahuljicama na pod oponašajući psa. Jill će oprati djecu. Hotelski će bazen oprati djecu. Beth neće prasnuti.

Kolona se pomaknula za nekoliko centimetra i ona upali motor. Vincent je bockao Bena u vrat, uporno, vjerojatno i bolno, ţutom gumenom figuricom indijanskog poglavice. Mogla ga je zaustaviti; no ne bi li tad našao nešto drugo? Ben nije plakao; on bi ispuštao karakteristični visoki zapomaţući ton plača koji je Beth smatrala signalom kad mora prekinuti neku psinu.

Danas će se praviti da ne vidi nijednu gadost osim onih u kojima se probija koţa. Ona provje2

– Vrsta kukca

ri frizuru u zrcalu – bila je svjeţa i primjereno razbarušena a sijede je vlasi isprala kanom.

Kad se kolona pokrene, bit će samo pola sata od hotela koji se nalazio blizu njezine srednje škole u Parksideu u drţavi Illinois.

– Mama, pjevaj 'Comin' Through the Rye', neočekivano vikne Ben, ne obazirući se na Vincentove sve ţešće ubode. Kako to moţe? upita se Beth; kako Vincent moţe bosti Bena, koji ga toliko voli? (Ona pomisli s osjećajem krivnje: – Kako ja mogu stisnuti Vincenta za ruku? Ili mu se unijeti u lice i vikati na njega?") Pa Beth počne besciljno na pola mumljati, na pola pjevati: – Ako tijelo uhvati tijelo...

Ben upita: – Uhvati bijelo?

– Ne, glupane, jelo! Jelo! – ubojito drekne Vincent.

Beth sklopi oči i počne sanjariti o današnjoj večeri – o svim ljudima iz svojeg kvarta koje će vidjeti, tko će biti imućniji od nje, ali ne toliko 'kreativan', ne toliko zgodan, a u svakom slučaju neće imati toliko ljupke dječice. Zgodna, pomisli Beth. Ja i jesam zgodna. Nisam lijepa, ali objektivno govoreći, solidna sedmica na ljestvici od jedan do deset. Kad bi Beth razmišljala o svojoj vanjštini, na pamet bi joj pala riječ 'četvrtasta'. Imala je četvrtasta ramena – njezina pokora dok nisu postala moderna – i četvrtastu bradu. (Jedna od najdraţih priča za stolom njezina oca bila je ona kad je prvi put ugledao svoju jedinicu i to prokomentirao riječima: 'Ta beba ima čeljust O'Neillovih. Tom se čeljusti moţe izmjeriti pravi kut.') Čak i Bethina kosa, kad bi je pustila da slobodno pada pod svojom priličnom teţinom, bila je četvrtasta, a takvi su bili, na njezin vječni uţas, i njezini bokovi. Kad je imala dvanaest godina, njezin je pedijatar veselo zagraktao pred Bethi-nom majkom da će Beth 's tom karličnom gradom izleći jedno, dvoje, troje'. Pa iako je do Kerryna poroda Beth zaista drţala rekord u dvorani po lakoći poroda, još se nije mogla sjetiti tih riječi doktora Antonellija a da ne osjeti kao da je genetski programirana vući kola poput teglećeg konja. Beth po izgledu nije bila Ellen do koljena, premda je Ellen, njezina najbolja prijateljica iz djetinjstva, utrošila dvadeset godina govoreći Beth: – Nitko ti i ne gleda u dupe, Bethie. Ne stignu dalje od tih čarobnih zelenih očiju.

Ah, Ellen. S Bethina stajališta, jedina svrha ovog slavljeničkog vikenda bila je Ellen. Ellen je bila petnaest centimetra viša od Beth i petnaest kilograma teţa, od onih izvrsno graĎenih ţena plave kose s crvenim preljevom zbog kakvih se muškarci po aerodromima još zalijeću u stupove.

Ona čeka Beth u hotelu. Ellen, koja ţivi u istom kvartu u zapadnom dijelu grada u kojem su oni svi odrasli, ulicu dalje od kuće čiji je vlasnik Bethin otac, rezervirala je sobe za njih dvije kao i sobu za Jill i svu djecu. Ona je ostavila supruga, sina i otopljeno gotovo jelo od tunjevine u svojoj minipalači u predgraĎu i kupila otmjenu crnu haljinu od umjetne svile.

Poštom je bila poslala Beth crteţ te haljine. Taj je vikend njih obje ponovno pretvorio u sedamnaestogodišnjakinje: – Ako nas Nick zamoli da sjednemo s njima, mislim da bismo trebale, Ellen je napisala u dnu crteţa. – Njegovoj ţeni to neće smetati – ta ti si ih spojila.

Bethina prva ljubav, definitivno najljepši dečko kojeg je ikad vidjela - već od spomena njegovog imena bi joj se dan-danas zgrčio ţeludac - često je sretao Ellen i Bethinu braću, a povremeno je radio s Elleninim muţem na gradilištima. Beth nije vidjela Nicka deset godina; posljednji su se put sreli na pogrebu zajedničkog prijatelja, mladića koji je dvaput otišao u Vijetnam a poslije se ubio tako što je automobilom skrenuo pod teretni vlak. S obzirom na okolnosti, premda je Beth još čeznula za Nickom, mislila na njega na sentimentalni način koji

nije imao nikakve veze s njezinim stvarnim ţivotom, samo su se dotaknuli obrazima blizu mrtvačkog kovčega. A Beth se upitala tada, kao što se često pitala, je li se trebala udati za njega.

Nick Palladino je dugo bio huligan, loš učenik, dijete kojem kao da je namijenjena sudbina prodavača na rasprodajama cipela, koji bilda i izlazi sa zečicama iz Playboy kluba u središtu grada. No nakon deset godina, Beth je bila novinska fotografkinja koja si je jedva mogla priuštiti cigarete, a Nick vlasnik tvrtke. Poslije petnaest godina, Beth je bila fotograf za ugledne časopise i više nije pušila, a Nick je prodao svoju graĎevnu tvrtku za iznos veći no što bi bilo potrebno za kupiti cijelu Bethinu četvrt u Madisonu. Bio je oţenjen Trishom, otmjenom mršavicom od ţene, kraljicom koledţa, koja je za vrijeme studija ţivjela u sobi pre-koputa hodnika. Beth je napisala Ellen da se na tom katu u paviljonu Kale Hali ona bila osjećala nasukanom na planetu nordijskih plavuša. A Ellen joj je odgovorila da bez obzira na to što će se dogoditi, Nick nikad neće voljeti nekog drugog, da će joj sve oprostiti Beth vrati li mu se ona.

U automobilu, Beth je pjevušila i prisjećala se Trishe.

Trisha je bila iz Mainea i nikad nije vidjela nešto nalik uličnoj proslavi Naše Gospe od Karmela. Pat i Beth odveli su Trishu na svečanu povorku, u kojoj su vjernici ulicama nosili kip Gospe pokriven novčanicama od deset i dvadeset dolara, pričvršćenima za njezinu keramičku halju. Kupili su Trishi papirnatu šalicu hladnog graha i stajali s njom pokraj podija za orkestar, kad Beth odjednom osjeti Nicka prije no što gaje ugledala. Na sebi je imao prelijepi kaput, koţni, boje meda; najprije je zaplesao s Beth dok je Pat stajao i zračio tolerancijom, a njegov prsten sjajio na Bethinu prstu. A tad je zaplesao s Trishom; bio je dobar plesač. Beth je pozelenjela od zavisti; u zapadnom dijelu Chicaga nisu rasle djevojke s kosom boje karamele i dugih zglobova. Nakon sat vremena, više nije bilo povratka. Kad se Trisha udala za Nicka, Beth je napravila cirkus na vjenčanju, napila se i povratila po svojoj ţutosmeĎoj haljini od organdija.

– 'Svatko nekog ima – ali ne, kaţu, ja nemam...' – zapjeva Beth i naglo skrene preko tri vozna traka na ciljnu ravninu autoceste 290.

– Oboţavam taj dio, reče Ben. – Ja mrzim taj dio, reče Vincent. – Zapravo, mrzim cijelu tu pjesmu.

Ne ţeli ponovno povratiti, ali se Beth ţeli napiti s Ellen, napiti se i hihotati i šaputati i odjuriti u kupaonicu kao da imaju vaţnih stvari o kojima ondje moraju razglabati. Ţeljela je do nedjelje zaboraviti da je raĎala i da ima svjeţi oţiljak od carskog reza.

Beth je bila prestala dojiti Kerry, premda joj je bilo mrsko što ju je zbog proslave mature podojila posljednji, nevoljki put, kao da će se time iskupiti. Dala je urediti i nalakirati svoje uništene nokte. A dizanjem utega skinula je tri centimetra s tih četvrtastih bokova.

Kad je Beth polako zaustavila automobil ispod natkrivenog prilaza hotela Tremont u School Driveu, Ellen se baci na nju, uhvati je za ramena i zacvrkuće: – Stigla si! Stigla si!

– Nećeš vjerovati, šapne joj Ellen. – Diane Lundgren je ovdje i ima najmanje sto pedeset kila. Ozbiljno ti kaţem.

– I tko još? Tko još? – vrisne Beth i izvuče Kerry iz njezine sjedalice. Ali se Ellen tad već prebacila na bebu, ponudila Kerry da ţvače njezinu ogrlicu od srebrnih filigranskih kuglica, mirisala Kerryno tjeme.

– Ja sam ti kuma, Kerry Rose Cappadora, gukala je Ellen i pritom pruţi svakom dječaku po jednu ruku, privuče ih k sebi svojim snaţnim rukama i glasno ih cmokne. Dječaci, koji su

odrasli u uvjerenju da su joj oni nećaci, nisu se opirali; uvijek su smatrali Ellen, koja je bila ţivahna i samopouzdana koliko je Beth bila turobna i nesigurna u sebe, nekakvom vrstom prirodnog fenomena, poput duge ili pomrčine. – Vincent, znaš li plivati? Gdje ti je zub? – Ellen samo što nije viknula. Ona poljubi Jill – koju je još zvala 'Jilly', po čikaški – i natovari se s desetak Bethinih smotuljaka i torbi. – Oteglimo ovo sve, moţe? A potom Jill moţe odvesti klince na plivanje ili ručak ili nešto već, a mi ćemo na piće.

– Ellie, pa tek je jedan poslije podne! – reče joj Beth. Bilo joj je neugodno čak i pred Jill.

– Ali, slobodne smo! – podsjeti je Ellen. – Dopušteno nam je da budemo neodgovorne.

Nećemo voziti. Nemamo djece. – Beth pogleda u Vincenta, koji se zapilji u nju uţeglim pogledom. Kako je mrzi. Osjetivši se krivom, ona se sagne i privuče ga k sebi.

– Čak i ne znam jesam li dobila spojene sobe, Beth reče Ellen.

– Jesi. Sve sam to stavila na svoju karticu.

Beth se uţasne. – Ellen! Ne moţeš to učiniti! – Ellen je imala novca – svi u graĎevinarstvu plivaju u novcu, koliko Beth primjećuje. Pa premda je Patov san bio da jednog dana bude vlasnikom dijela restorana, a Bethin da upravlja pravom fotoagencijom s pravim zaposlenicima, sad su u priličnoj stisci s novcem. U priličnoj su stisci otkad pamte. Jednom, kad je njezin brat Bick onako usput spomenuo pred Beth da su on i njegova supruga u financijskom škripcu, da ţive od 'plaće do plaće', Beth u ţelucu osjeti mukli jauk. Zar ne ţive tako svi? Zar bi ona i Pat trebali imati pričuvu, sigurnosnu mreţu, već? Kao tridesetogodišnjaci? Imaju li drugi?

Ekonomski ponor izmeĎu Ellen i Beth najčešće nije bio vaţan. Ellen je Beth poštom slala lude stvari – plahte iz Bloomingdalea, kilograme čokolade, jednom i pet stotina dolara, kad je Beth poludjela preko telefona i rasplakala se jer nije dečkima mogla kupiti novu odjeću za Uskrs. Beth bi poslala Ellen kvalitetne kopije svojih najboljih snimaka; nalazile su se skupo uokvirene, posvuda po Elleninoj kući. Ellen je plaćala u restoranima kad bi zajedno jele; a Kerry je slala drţavne obveznice kao da je zemlja u ratu.

Ali je bilo prigoda kad bi se Beth usprotivila.

– Ne moţeš platiti za mene, reče ona svojoj prijateljici.

– Pa to je, koliko, sedamdesetak dolara, reče Ellen. – Koga briga?

– Mene, odgovori Beth, dovedena u iskušenje, pokušavajući izgledati iskrenije ponosnija no što je zapravo bila. – Mislim da ovo mogu prikazati kao putni trošak, jer u nedjelju ovdje radim. Snimam kipove antilopa u ovdašnjem zoološkom vrtu za njihovu brošuru. – Ellenino se stajalište istog trenutka stubokom promijeni. Ona je ipak bila suvlasnik suprugove tvrtke; a putni trošak umanjuje poreznu osnovicu.

– Onda ćeš morati otići u guţvu i to srediti, reče joj Ellen. One se proguraju u predvorje.

Bilo je krcato; gotovo svi koji su pristigli na proslavu mature iz drugih gradova, odsjeli su ovdje. Beth je zamalo odustala. Deseci ljudi koje je prepoznala miljeli su pokraj nje; kao da gleda film napučen zvijezdama iz nekog prošlog doba – redom poznata lica, odreda promijenjena, s imenima koja ne moţe iz pamćenja prizvati na jezik. Ţeli li doista provesti ove čarobne trenutke nateţući se oko transakcije s kreditnom karticom s nekom dvadesetogodišnjakinjom sa šiškama kao u igrača kriketa koja će, Bethi je to već postalo jasno, ionako tu transakciju zabrljati?

– Elizabeth – lijepa Elizabeth Kerry! – Najviši muškarac u predvorju podigne Beth s poda.

Wayne Thunder bio je i prvi američki Indijanac i prvi homoseksualac kojeg je Beth ikad upo-

znala. – Homoseksualac sam zbog tebe, jednom joj je rekao. – Jer me nisi smatrala seksualnim objektom. – Wayne je drţao tečajeve za rukovoditelje u telefonskoj tvrtki; bio je ludo uspješan, ţivio u Starom gradu, provodio svaki Dan zahvalnosti kod Beth.

– Dovela si i neku djecu... – zapoji Wayne. – Tko li su ta djeca? – Ben i Vincent su skakutali gore-dolje. Bili su ludi za Wayneom koji im je donosio kutije pune zakonom zabranjenih petardi; Beth i Pata su zamolili da istupe iz članstva u mjesnoj zajednici nakon stoje Wayne zapalio susjedovu ţivicu. Drţeći Bena na jednoj ruci, Wayne zavjerenički reče Beth i Ellen: – Vidio sam Cecil Lockhart. Izgleda baš kao Gloria Swanson. Ima sijedu kosu – namjerno. – Iskonski treptaj jada koji Beth osjeti pri spomenu imena Cecil Lockhart iznenadi je. Ona shvati da se bila nadala kako će Cecil – labudica sinjeg oka, prva Ellenina susjeda, najveća i stalna Bethina suparnica za status Ellenine najbolje prijateljice – preskočiti ovu prigodu. Cecil (čije je pravo ime bilo Cecilia) bila je, po Bethinu sudu, jedina maturantica škole Immaculata iz njezina godišta koja je kao stvaralačka duša više postigla od Beth. I to ju je jedilo.

Cecil je bila glumica. Poučavala je glumu na akademijama Guthrie u Minneapolisu te Goodman u Chicagu – i bila u solidnom braku. Cecil je, reče joj sad Beth, još uvijek veličina 38, uz pomoć remena. Ellen je to znala; vidjela je Cecil prošle godine na nekom umjetničkom balu. Cecil je pripala čast daje prva od njih imala spolni odnos – s petnaest godina. Svidjelo joj se. Ne moţe si ni zamisliti, reče jednom Beth, na trećoj godini, da bi bila mjesec dana bez seksa.

Beth odjednom primijeti da su stigle navijačice. Zbile su se oko recepcije, njih osam, još kao satnija, kao da su i kroz ţivot odraslih osoba glatko prolazile u formaciji piramide. Njihovi muţevi, redom bikovskog vrata i čeličnih ţivaca, stajali su iza njih. Kad su ugledale Beth i Ellen, one polete prema njima.

– Bethie! – zazovu Jane Augustino, Becky Noble, Barbara Kelliher. Oviju ruke oko Beth, koje su uglavnom pamtile kao nisku Elleninu prijateljicu; Ellen, njihova kolegica - Amazonka, koja je od svog oca Sicilijanca naslijedila jedino prezime. Ellen, revolu-cionarka koja je čitala Manchild in the Promised Land, nikad nije prihvatila duh navijanja; bila je navijačica, jednom se povjerila Beth, jer je to najsigurniji mamac za dečke. Čak i prije petnaest godina, Beth nije mogla izvesti figuru ni kad bi joj je netko platio. Ali sad, ona s veseljem zagrli sve ţene koje su po popularnosti bile na samom vrhu u srednjoj školi, pomnjivo promotrivši Barbarina gojazna bedra i Beckvnu odlučno plavu kosu, prihvaćajući njihove komplimente upućene Kerrynu veselom, jednozubom smiješku. A kad se naglo okrenula dohvatiti kolica s prtljagom, naĎe se na grudima Nicka Palladina.

– Odakle ti sva ta djeca? – upita on. U Bethinu ţelucu proključa.

– Zamjesila ih od onog što se našlo u kući, reče ona. Ona i Nick se zagrle; i Trisha je zagrli. Nick i Trisha bili su odjeveni u bijela pamučna odijela koja bi na bilo kome drugom izgledala smiješno. Na njima su ta odijela izgledala kao s duplerice iz časopisa Toiyn and Countrj.

Beth privuče Jill k sebi. – Nick, ovo je Jill, Patova sestrična. – Ellen zagrli Nicka, a potom se on okrene prema Vincentu i rukuje s njim.

– Ovoliko mi je nedostajalo da ti budem tata, reče on blago Vincentu, po Bethinu mišljenju nedovoljno daleko od Trishina uha. Beth se glupavo nasmiješi i usredotoči na probijanje u redu za prijavu gostiju.

– Moj tata je Patrick Cappadora, Vincent reče Nicku ubojitom napregnutošću.

– Jill, reče Beth – odguraj ova kolica kod lifta, pa uzmi ključeve i parkiraj automobil, moţe? – Ona preda bebu Ellen i podigne Vincenta na kolica s prtljagom. – Vincent, ţelim da drţiš Bena za ruku. I to čvrsto. Moţeš zvjerati naokolo i moţeš stajati na ovim smiješnim kolicima. Ali ga drţi za ruku dok mama plaća ovoj teti. A poslije moţeš na plivanje. – Vincent mlitavo uhvati Bena za ruku.

– Volim te, Vincent, reče Ben, pokušavajući se svim silama primaknuti igračkama u kiosku s tiskom.

Vincent se pakosno naceri.

– Voli te, reče Beth. – Ne moţeš li biti ljubazan?

– Volim te, Ben, umorno će Vincent. – Vruće mi je, mama. Uţasno me boli vrat.

A tad – Beth nikad neće uspjeti izgnati taj prizor iz svog sjećanja, premda joj je to uspjelo s ostalim nepovezanim, opasno dragocjenim prizorima – Vincenta spopadne jedan od onih izljeva prekomjerne njeţnosti kojima bi obasuo Bena ili Kerry, ali ne i Beth. Pa čak ni Pata, premda se Vincentova ljubav za Pata nije kolebala izmeĎu privrţenosti i netrpeljivosti; ona je bila potpuna.

Vincent ispruţi ruke i uhvati Bena oko trbuha. Pretvarao se da mu je jedan prst zapeo ispod Benove ruke. – Gili, gili, mali šašavko Ben, reče on a Ben se ushićeno migoljio.

Dobro, pomisli Beth.

Ona reče: – Ovo će potrajati samo minutu. Vidiš? Jill uzima torbe. Ti samo stoj ovdje. – Nick se bio udaljio. Vidjela je Ellen, njezino tjeme boje šerbeta iznad glava ostalih ţena, okruţeno muškarcima, kako maše Kerrynom ručicom pa-pa, gore-dolje. Beth se progura kroz leĎa ispred sebe. Recepcionarka je razgovarala s nekim na aerodromu, drsko tumačila da hotel nema nikakve depandanse i da nema pojma koje taksi tvrtke saobraćaju na ovom području, a usto ima puno posla. Kad joj je taj razgovor dosadio, ona se naposljetku okrene prema Beth, koja je jedva vidjela Vincenta kako skače gore-dolje na kolicima pa reče: – Daaaa? – Uhvatila je Beth na krivoj nozi; Beth je pogledom pretraţivala vrata ne bi li ugledala Jill; koliko je vremena potrebno za parkirati automobil? Ona baci torbicu na šalter i zamalo izlije sadrţaj u djevojčino krilo.

Vjerojatno je potrajalo najviše pet minuta. Premda je sluţbenica bila sporija no što se skidaju suvišni kilogrami, premda joj je Beth najprije dala karticu za benzin, a sluţbenica je provukla kroz ureĎaj ne primijetivši da nije riječ o Visa kartici. Ni u kojem slučaju deset minuta, Beth će poslije reći policiji, iako je Beth srela Patova roĎaka, i kolegu s kojim je sjedila u laboratoriju, Jimmyja Daughertvja, sad policajca u Parksideu. Najviše deset minuta, nikako više od toga.

Najzad, čvrsto steţući u ruci sveţanj odrezaka od kartice, svoju lisnicu i Kerrynu dudu, Beth se progura do dizala. Vincent je stajao skvrčen uza zid i nogama polako gurao kolica naprijed-natrag.

– Gdje je Ben? – upita ona.

Vincent izraţajno slegne ramenima. – Nije mi dao da ga drţim za ruku. Ţelio je teti Ellen.

Uţasno me boli vrat, mama. Dobio sam osip od vrućine.

Rastreseno, Beth mu pregleda vrat. Bio je obloţen malim, crvenim mrljama. – Pričekaj, reče ona. Pogledom potraţi Ellen; eno je, lako ju je primijetiti. Beth zazviţdi. Ellen jurne prema njoj, noseći Kerry u naručju.

– Je li Ben s tobom? – upita Beth. Poslije će se prisjetiti da to nije upitala uspaničeno. Ne onako kako se osjećala, od prvog trenutka, na velesajmu, kad je Ben imao dvije godine i odlutao, a mnoštvo se sklopilo oko njega. Nije imala onaj osjećaj da joj se izmaknulo tlo pod nogama, osjećaj koji prethodi mahnitosti. Ben je u ovoj prostoriji. Prostorija je puna ljudi, dobrih ljudi, odraslih ljudi koji poznaju Beth, koji će upitati malo dijete gdje mu je mama. – Ellen, Ben je odlunjao. Moramo ga naći prije no što krenemo dalje.

Ellen zakoluta očima i krene prema kiosku s tiskom. Na stalcima na okretanje stajale su igračke – mamci za djecu. Beth izaĎe na ulicu i pomnjivo pogledom pretraţi suncem obasjanu ulicu u oba smjera, pa se vrati u hotel, zaobiĎe dizalo, uleti u prazni kafić. Je li usamljena konobarica vidjela dječačića u crvenoj bejzbolskoj kapi? Ne. Beth čučne na koljena i pogleda kroz mnoštvo na Benovoj visini. No sve su noge završavale visokim potpeticama ili oksfordicama. Ona potrči natrag do dizala. 'Vincent, dobro razmisli, kojim je putem Ben otišao?

– Ne znam.

– Zar nisi gledao?

– Nisam ga mogao vidjeti.

U tom trenutku Beth počne disati na mahove, a rukama joj proĎu ţmarci, koje bi osjetila kad bi zamalo izbjegla sudar ili iskrenula gleţanj. Ben! pomisli ona. Poslušaj me u mislima.

Ellen se polako probije kroz guţvu, privuče Beth k sebi i ozbiljno je pogleda.

– Nije bio tamo.

– Ellenie...

– Trebali bismo se obratiti upravitelju. – Ne znam; moţda ako pričekamo... – Ne, moramo pozvati upravitelja.

Recepcionarka reče da je upravitelj na objedu i da ako ţele, mogu ispuniti formular na kojem će opisati što su izgubile.

– Izgubile smo dijete! – izdere se Ellen na nju.

Sluţbenica reče: – Bez obzira. Upravitelj će se vratiti uskoro.

Ellen jurne preko predvorja i skoči na kolica s prtljagom. Visoka metar sedamdeset pet, pa se i prije no što je viknula 'TIŠINA!', puno njezinih nekadašnjih školskih kolega okrenulo pogledati je. A kad je dreknula, razgovor se prekine u predvorju kao da je netko pritisnuo prekidač za svjetlo. Telefon je zvonio. Nosač, ispred hotela, vikne: – Chuck!

– Moramo potraţiti sinčića Beth Kerry, reče Ellen. – Ima tri godine, zove se Ben i bio je ovdje prije minutu. Mora biti u ovoj prostoriji. Pa se podijelite u skupine. Pogledajte oko sebe. A ako ga naĎete, podignite ga u zrak i ostanite na mjestu.

I oni to svi učine. Odloţe torbe na mjestu na kojem su stajali i cijelo predvorje odjekne pozivima: – Ben? Ben? – u romonu različitih boja glasova. Bethin je najglasniji. Jimmy Daugherty presiječe predvorje popola time što je prošao kroza nj, dodjeljujući ljudima kvadrante. Nick jurne niz hodnik. Poslije dvadeset minuta, nekoliko skupinica novopridošlih počne se srdačno pozdravljati, no većina lica pokraj Beth promatrali su nju, traţeći upute, a u očima im se vidjela nelagoda i saţaljenje.

Bena nije bilo.

Drugo poglavlje Jimmy je bio taj koji je rekao da bi mogli pozvati i policiju – što ne znači da klinac nije negdje u blizini, ali bi to moglo ubrzati stvari, shvaćaš? Jimmy je poznavao sve u Parksideu; zapravo, da nema proslave godišnjice mature, on bi večeras radio. – Bila bi ovo moja smjena, Bethie, a to su dobri dečki. Pozvat ćemo našu konjicu. – Policijska je postaja bila kilometar od hotela.

– Bethie, osjećat ćeš se bolje, reče on. – Vjerojatno spava u ormaru s posteljinom.

Upravitelj, punački upicanjeni čovjek, dotad se već vratio s objeda. Lamatajući rukama, u namjeri da njegova predstava nikome ne promakne, on izgrdi onu ljenivicu s recepcije na pasja kola i donese Ellen kavu – u uvjerenju daje ona djetetova majka – pa provjeri jesu li zaključana vrata od bazena i pozove osiguranje. Ispostavi se da osiguranje čine dva ugodno popunjena muškarca u loše skrojenim ljubičastim livrejama.

Beth je sjedila na kolicima s prtljagom i rukama zatezala kosu od lica. U svojim atletskim mislima, trčala je duţ hotelskih hodnika, širom otvarala svaka odškrinuta vrata, zazivala Bena jasnim glasom Doris Day, ljubavlju ga prizivala. No zapravo su joj noge bile kao od tijesta, nije mogla stajati. Vincent je bio sklupčan iza nje; drţao je Benovu dekicu i spavao. Jill je Kerry odnijela u sobu i poloţila na krevet.

Bilo je pet minuta do dva sata. Beth je bila u hotelu manje od sat vremena.

Nakon prve, besplodne potrage, predvorje su napustili oni koji su došli na proslavu mature. Beth je promatrala kako se ljudi iskradaju, tiho govoreći, ne znajući posve što se usuĎuju učiniti. Da se nastave pozdravljati kao da se ništa nije dogodilo? Pridruţe potrazi? Odu na ručak? Vrate kući? Dvojica su bila u baru, pijuckala, gledala nogomet na visoko učvršćenom, nakošenom televizoru, ali oni nisu bili ovdje kad je Ben nestao. Beth im nije zamjerala, premda joj se činilo da ih poznaje. Nečiji muţevi, pomisli ona. A ne moji prijatelji.

Kad se Jimmy vratio, nakon što je telefonirao s recepcije, on reče: – Kao što sam i mislio.

Poslat će ovdje nekoliko dečki, nema problema, i oni će pregledati hotel kat po kat, začas će ga naći.

Ellen ga upita: – A što ako je Ben izašao na ulicu?

Jimmy je imao bolni izraz lica. – Ja... ovaj... neki će traţiti i na ulici, naravno. Ali Bethie, nema dojava o... nesrećama. – Nesrećama? Beth odgurne jednu pregradu u mozgu da načini mjesta za nove strepnje. Mogao ga je udariti automobil, pokupiti neki kriminalac, pasti u jarak, pregaziti vlak... Beth se obuzda, silnim voljnim naporom. Bila je sklona prihvaćanju panike kao nečeg normalnog; Kerryjevi tome naginju – nijedna zanoktica nije premala za kraći napad panike.

Ali Bena nema punih sat vremena. Osim kad bi Beth bila na zadatku ili kad bi dvaput godišnje izašla s Patom na večeru ili otišla u bolnicu roditi, Ben nikad nije bio izvan Bethina vidokruga punih sat vremena, u tri godine njegova ţivota.

Stoga je ovo ozbiljno. Odveć ozbiljno za paniku. Beth mora prizvati onu sebe koja bi, u njezinim novinskim danima, mirno u ponoć počela razvijati snimke nekog poţara a završila u jedan sat ujutro, na vrijeme za tiskaru. Onu sebe koja je jednom smogla snage da potegne pa gurne Vincentovu iščašenu ruku na mjesto, kad mu se ruka klatila poput viska. Koja je zaustavljala krvarenja iz čela, koja je izazivala povraćanje kad bi djeca popila lijekove protiv bo-

lova u mišićima. Ta joj se osoba otimala iz stiska i najzad se otrgla. Ona si otare lice. Iz njega je izvirao znoj, kao da se nije danima prala.

Ura je u meĎuvremenu srnula naprijed. U trenutku koji je odvojila za svoje lice, prošlo je još osam minuta.

Bena nema sat i osam minuta.

– Bethie, govorio je Jimmy, sračunato smiren. – Ovo je Calvin Taylor. Moj partner. Svi će doći. Nema puno posla u postaji. Cal, ovo je Beth Cappadora. Riječ je o njezinu sinu.

Beth podigne pogled; osjećala se malom, poput ţitelja neke bare. Godilo joj je podignuti pogled, godilo joj je biti dolje gdje ništa ne moţe učiniti, upropastiti, ili poduzeti. Upita se vidi lije Taylor uopće. Calvin Taylor bio je vitak muškarac s naočalama i govorio s jamaikanskim naglaskom. – Ne brinite, majko, reče on srdačno. – Još nismo izgubili nijedno dijete.

On čučne pokraj Beth i postavi joj niz obzirnih pitanja o Benu – veličini, dobi, odjeći, gdje je stajao kad ga je posljednji put vidjela. Beth bi promrmljala odgovore. Kad im je prišao Wayne, Calvin Taylor se rukuje s njim i raspita o rezultatima pretrage prvog kata. A tad reče, ponovno srdačno: – Pa, gospodine Thun-der, čini se da nam ništa ne preostaje nego da otvorimo nekoliko vrata. – Wayne samo da nije cvao od ponosa; policija gaje pohvalila! Beth se zamalo glasno nasmije.

Jimmy i Taylor rekoše upravitelju, koji se pritajio, da nabavi otpirač; morat će otvoriti dvije stotine soba.

– Ah, ali ima gostiju... – nervozno će upravitelj.

– Kucat ćemo, reče Taylor.

Predvorje se ispuni zgodnim mladićima – bezmalo svi niski, Irci, Talijani, dva crnca, jedan visoki germanski plavokosi. Ţena duge smeĎe kose smotane u punĎu, izgledala je nezgrapno u uniformi koja očito nije bila skrojena prema obrisima njezina tijela. Ona priĎe Beth i sjedne pokraj nje na kolica. – Prestrašeni, ha? – reče ona. – Ne brinite. Naći ćemo ga. U policiji sam pet godina, traţila sam desetak djece i uvijek smo ih našli. – Ona zašuti i pogleda u Beth koja je sad ritmički natezala svoju kosu. – NaĎemo ih ţive i zdrave. Ništa im ne bude.

Beth nije znala što učiniti s Vincentom; vjerojatno bi ga trebala utješiti. Ona ga pogleda baš kad se trgnuo u snu.

– Ţelite li nešto pojesti? – upravitelj upita Ellen. Sad je bio oličenje ljubaznosti i mirisao intenzivno po dimu cigareta.

– Nisam mu ja majka, reče mu Ellen. Upravitelj, čujno uz-dahnuvši, okrene se prema Beth.

– Ţelite li nešto pojesti?

Beth razmisli. Nije vidjela kako bi mogla jesti.

– Molim vas votku s tonikom, reče ona. Upraviteljeva usta načine iznenaĎeno O, ali on odbrza, doslovce pucnuvši prstima barmenu.

– Papirologija, reče ona smeĎokosa policajka s kompliciranom punĎom. – Moram vam postaviti nekoliko pitanja, gospoĎo Cappadora. Čak ako ga i naĎemo za pet minuta, mora se napisati izvješće. A potreban nam je najiscrpniji mogući opis da ga pošaljemo drugim postajama – budemo li to morali učiniti, što vjerojatno nećemo.

Beth je znala da bi ovo trebalo na nju djelovati utješno, ta rutiniranost, ta sprdnja s besmislenošću cijele situacije. Svrha toga bila je uvjeriti je da će svakog trenutka kroz vrata dizala, poput srebrnog pobjedničkog pehara, pronijeti kuštravog Bena, ručica punih bejzbolskih sli-

čica koje mu je dao neki ljubazni policajac. Svi će se smiješiti, svi će špotati Bena: – Dobro si prestrašio mamu, maleni...

– ...tri? – upita ona ţena policajac.

– Da, reče Beth. – Molim?

– Ima tri godine, vaš sin?

– Upravo navršio.

– Datum roĎenja?

– Prvi travnja.

– Aprilili.

– Aha. – A ima, kakvu... smeĎu kosu?

– Ima crvenu kosu. Tamnocrvenu kosu. Mahagonij. I crvenu bejzbolsku kapicu. Odjeven je u narančastu majicu s motivom crvene ribe. I ljubičaste kratke hlačice. I crvene visoke tenisice. Nove. Parrotice. – Beth se ugrize za usnu; znala je kako to zvuči – kao da nije dovoljno briţna da bi mislila na usklaĎivanje boja odjeće svoje djece. Ali tko gleda što dijete nosi za voţnju u automobilu? Ona svrne pogled na smeĎokosu policajku. Ona bi. Policajka je vjerojatno briţna majka.

A zašto si, upita se ona iznebuha, one ne bi uzajamno govorile kako Ben izgleda? Zar je ponavljanje terapija ili strategija?

– GospoĎo Cappadora, gdje ste ono rekli da ţivite?

Beth se zgrbi i počne govoriti. Usredotočila se na točnost i pojedinosti. Pretvarala se daje Pat. Reče policajki za Benove jezične vještine i njegove strahove (olujnog vjetra, svega vodenog, krvi) te za njegovu naviku da se skriva u malim prostorima (jednom, na njezin uţas, ali samo nakratko, u sušilici). Ona iscrpno opiše Benov madeţ u obliku gotovo savršenog naopakog slova V pepeljaste boje, smještenog malo iznad njegova lijevog kuka. Taj je madeţ bio nešto što je Beth namjeravala odstraniti, reče policajki, ali je dermatolog rekao da to nije ništa, samo višak pigmenta, pa ga nije dirala. Osjetivši policajkinu nestrpljivost, Beth zatim reče nešto o Vincentu – koji se probudio i otišao s Ellen po sendvič. Teško dijete, ali voli Bena i ponaša se zaštitnički.

– Kerry je dobila ime po meni, reče Beth. – Ne Beth, nego po mojem prezimenu, koje glasi Kerry. Prije udaje. Namjeravali smo Bena tako nazvati, Kerry... odnosno, ja sam ţeljela, ali Pat – to je moj suprug – on je rekao: 'Zašto ga ne bi nazvali Peško?' Pa smo tako krstili djevojčicu. Ben je dobio ime po mom bratu... – Trkeljala je; predvorje se ponovno napunilo, policajcima koje Beth dotad nije vidjela.

Dok ih je ona tako promatrala, dvojica postave stol na rasklapanje u sobičku pokraj predvorja koji je vjerojatno sluţio za odlaganje kaputa, a na nj puno mobitela i radio koji je kreštao i krčio.

– Što to rade? – upita Beth.

– Postavljaju stoţer, reče joj mlada policajka na čijoj je iskaznici pisalo G. Clemons.

– Zašto?

– Kako bi bili u vezi s postajom i primali pozive od drţavne policije ili drugih postaja.

– Drugih postaja?

– Da. Ili dojave od graĎana. Ili bilo kakve pozive. Hoću reći, da znamo pouzdano da je netko umiješan u ovo, to bi već bila operacija širih razmjera. No dojave kakve ćemo mi dobivati mogle bi – – Dojave? Ali kako bi netko mogao znati kamo nazvati? – upita Beth a tad je mune u rebra to na stoje aludirala G. Clemons. Jedna bi osoba znala.

– Trenutak samo, gospoĎo Cappadora. – Zguravši neposlušne pramenove u urednu punĎu na zatiljku, policajka Clemons nakratko porazgovara s detektivom Taylorom. On uzme list papira kojim se ona sluţila, nešto našvrlja na njemu i krene prema telefonu.

– Sad ćemo se uključiti u ISPEN, gospoĎo Cappadora. To je kratica za 'Illinois State Police Emergency Network'. Kao juha s tjesteninom u obliku slova, ha? – PunĎa se zaklima zabrinuto. Beth pomisli, još pokušava ne zaplašiti me. – Tu frekvenciju slušaju sve policijske postaje u drţavi. Primjerice, ovo je treći okrug, blizu Chicaga, ali se čujemo sve do zapadnih i sjevernih predgraĎa...

– Imate puno policajaca za tako mali grad.

– Oh, nisu to sve policajci iz Parksidea, gospoĎo Cappadora, reče policajka Clemons. – Ima ih i iz Chestera, Barkleyja i Rosewella.

Beth se zapilji u nju. – Znači, zabrinuli ste se.

– GospoĎo Cappadora, nakon što je proteklo toliko vremena, moramo shvatiti nestanak ovako malog djeteta vrlo, vrlo ozbiljno.

Bila su tri sata. Bena nema dva sata.

Koliko je Beth mogla vidjeti, na svakom izlazu stajala su dva policajca, a komad kruţnog kolnog prilaza koji je leţao u njezinu vidokrugu punio se plavo-bijelim automobilima, poput slagalice kod koje se komadi uklapaju na svoje mjesto. Jimmy Daugherty proĎe ispred vrata na okretanje. Beth se ispriča i klecavih koljena otetura do njega. Zamoli ga Marlboro. On joj pripali cigaretu.

– Bethie, reče on. – Pat će uskoro stići, je li?

Beth se trgne. – Nisam ga nazvala.

Jimmy zgnječi cigaretu opakom kretnjom palca i kaţiprsta. – Nisi nazvala Pata?

– Mislila sam da ćemo Bena odmah naći, a Pat mora raditi. – Zazvučala je poput slaboumne cendravice koja će se uskoro početi ţaliti da joj nedostaje njezin omiljeni sapun. Ona pokuša iznova: – Nitko mi nije rekao da nazovem Pata! – To je bilo još i gore. U zoni sumraka, tko ne naziva svoje najbliţe? Djetetova oca?

– Nazovimo ga sad, Jimmy joj reče blago.

Beth pomisli, e pa neću.

– A tvoje roditelje? Još su ovdje, je li? – Ni njih, pomisli Beth. Nema teorije.

Pat ne bi ostavio trogodišnjaka da odlunja sam. On bi bio izvršio brze, na neuspjeh imune pripreme – mahnuo Ellen da doĎe, ili pričekao da ostavi Vincenta i Bena s Jill. Odvojio bi te tri minute koje sigurnost zahtijeva, a ne bi odglavinjao bezglavo kao Beth, ne bi pokušavao ići prečkama, krasti sekunde, spojiti radnje. Ne bi učinio stoje Beth bila učinila kad je ostavila vruću vatrostalnu posudu na kraju radne plohe u njihovoj kuhinji i pokušala obaviti jedan telefonski razgovor pa dopustila da posuda padne. Pat je mislio unaprijed.

Svi su njihovi roditelji to znali.

Beth reče ne, neće sad gnjaviti njihove roditelje.

– Zapravo, mislim daje to najbolje, reče Jimmy. – Jer bi ovo mogao biti obiteljski problem, djed i baka moţda ţele dijete za sebe – hoću reći, Bethie, vjerojatno sad ne stvaram zaključke kao inače jer poznajem tebe i Pata i Cappadorove. Ali tko zna? Zapravo, prva stvar koju mije šef rekao bila je da moramo nekog poslati k tvojim roditeljima i porazgovarati s njima.

– U kuću Rosie i Angela Cappadora?

– Tako je. Patovim roditeljima. Poznajem ih, ali ne moramo rastrubiti da dolazimo.

– Ţeliš reći da misliš kako bi Ben mogao biti kod Rosie i Angela?

– Sve je moguće. Obiteljska svaĎa – – Oh, to je silna glupost, Jimmy. Rosie i Angelo oboţavaju Bena.

– Upravo sam na to i mislio.

– A nema problema izmeĎu njih i Pata i mene ili nečeg sličnog. Čak i ne znaju da sam u Chicagu. A ne zna ni moj tata. – Ljudi čine čudne stvari, Bethie.

Policijsko iskustvo. Lajanje na puni mjesec. Sve se ovo dogaĎa odveć brzo. Svi su ovi ljudi odjedanput odveć zabrinuti. Zar Jimmy ne vidi kakav bi to bio gubitak vremena, kakva glupost, poslati policijski automobil u Rosienu i Angelovu njegovanu kuću u rančerskom stilu i upitati ih jesu li oni oteli svog unuka za kojeg i ne znaju daje u gradu? Zar Jimmy ne shvaća da ona ne ţeli vidjeti svog oca ili Patove roditelje? I da oni vide nju? Oduvijek je za Angela bila čudakinja, kao i za svog oca, moţda čak i za Rosie, koja je voljela svakog. Ali sad, nakon ovog, stignu li roditelji, nema joj spasa.

Jimmy je odvede do telefona, zapiše Bethin kućni broj u Madisonu i nazove ga umjesto nje. Ali kad je telefon počeo zvoniti, učini joj se da će dobiti proljev, na licu mjesta, pa pruţi slušalicu Jimmyju. Ellen se vrati i odvede je na zahod, a budući da su se Bethine noge odbijale svinuti, pomogne joj sjesti na školjku. Potom Beth ode u bar i naruči još jednu votku i tonik; nije čak ni pokušala platiti. Nije imala pojma gdje su joj torbica ili cipele. Ili Jill. Nick Palladino sišao je iz sobe i donio Vincentu malu nogometnu loptu na elastičnoj uzici. Vincent ju je natezao gore-dolje. Wayne i Nick i dva supruga navijačica stajali su oko šanka. Beth je promatrala kako im se čeljusti podiţu i spuštaju.

– ...pomoći, reče Nick.

– Ha? – upita Beth.

– Ona je shrvana. Ţeli ići kući, reče Nick. – Alija ću se vratiti.

Trisha ţeli kući svojoj djeci, pomisli Beth. Njihovim dvjema djevojčicama, uvjeriti se da su na sigurnom, zagrliti ih i udisati njihov miris. Ona reče: – Ne, ne moraš se vratiti. Osim ako ne ţeliš na zabavu.

– Oh Beth, mislim da neće biti zabave, reče Nick. – Barem dok ne naĎu Bena, shvaćaš?

Tako ozbiljno. Tako ozbiljno, tako brzo. Dovoljno ozbiljan, taj vjerojatno ne privremeni gubitak njezina djeteta, da će se otkazati godinu dana unaprijed dogovorena zakuska za dvije stotine parova? Ako je tako ozbiljno, pomisli Beth, logično da bih trebala plakati. Ona pokuša izazvati da joj suze navru u oči. Ali su se one zaglavile, zalijepile, upiljile u Nickova puceta na odijelu, na kojima su bili mali srebrni kitovi.

– Učinio bih sve za tebe, Beth, reče joj Nick.

– Oh, dobro, odgovori Beth. Je li to bio primjeren odgovor? Ona pogledom prijeĎe po Nickovu licu. Njegove prekrasne oči gledale su zbunjeno. Trebala sam se udati za Nicka,

pomisli Beth, premda nije intelektualan. Tad ne bih mogla izgubiti Bena. To bi bilo bolje. Čaša joj je bila prazna.

Vrati se Jimmy Daugherty i reče da je nazvao Pata – Pat nije kod kuće.

– Moraš nazvati restoran. – Vi imate restoran?

– Njegov ujak. Restoran Cappadora's. 741-3333.

Jimmy ga zapiše. Na putu prema telefonu, on dometne: – Ne brini, Bethie. Pogledaj oko sebe. Marinci su stigli! A i blaţenstvo stiţe3.

Zvučao je uvjereno. Ona srkne piće, umjereno.

Ellen je naručila pizzu. Vincent je ţelio pizzu no hotel je nije posluţivao. Pizzeria Dispicio's je samo kilometar dalje, reče Ellen. Jill je legla, reče ona Beth, uzrujala se. Ellen je dala Kerry Barbari Kelliher. – Ne brini ništa, Beth, ona je u svojoj sobi, broj 221, i Becky je s njom. Kerry je na sigurnom, Beth.

Beth se predomisli; neće reći Ellen da joj je svejedno; zapravo ne haje je li Kerry na sigurnom, ako ne naĎu Bena. Ona reče: – Ah, dobro.

Wayne, policija i ljudi iz osiguranja u ljubičastom okupljali su sve hotelske goste koji su imali veze s proslavom mature, skupit će se u plesnoj dvorani, na onom što je Beth zamišljala kao neku vrstu sablasne generalne probe planiranog večernjeg skupa. Policija će se podijeliti u male grupe i ponovno pretraţiti tako ispraţnjene hotelske sobe, u slučaju da im je nešto promaknulo. Svi koji nisu imali veze s proslavom mature, prebačeni su u hotel Parkside Arms, nedaleko odavde, jer su obične goste, samo šest bračnih parova, nervirali deseci uniformiranih policajaca u predvorju i kordoni ispred hotela.

Upravitelj je ceptio od bijesa i zapitkivao kad će istraga završiti. – Još nije ni počela, druškane, reče mu Jimmy.

– Mislila sam da ovaj hotel nema depandansu, Beth reče Ellen.

Ellen blene u nju, upilji se. – Što?

– Nema veze. – Bethina je čaša bila prazna. Ona je podigne i Ellen je odnese do šanka.

Bilo je pet sati poslije podne. Bena nema četiri sata.

Beth je osjećala kako joj u ţelucu ključa; bilo joj je mučno; vjerojatno bi trebala prestati piti. Ali je povrh toga trajao i proces njezina smanjivanja, koji je počeo kad je upoznala narednika. Bilo bi pametno nastaviti tako, Beth je bila uvjerena. Ona prihvati još jedno piće od Nicka. Vratila se i smedokosa policajka s punĎom.

– GospoĎo Cappadora... – zausti ona.

– Beth, reče Beth. Tako dugo prezime, to njezino i Patovo; nastavi li se sluţiti njime, ovo će potrajati čitavu noć. Noć. Ne, ne još. S druge strane prozora, još je bilo vedro poslije podne a sunce se valovito prelijevalo preko okruglih sjenovitih špilja koje su stvarali natkriti hotelski prolazi.

– Pa, onda vi mene moţete zvati Grace, reče punĎa.

– Grace Clemons, reče Beth.

– Tako je! – reče policajka kao da je Beth jako, jako pametna za svoju dob. – Ima još nešto. Kadšto roditelji daju da im se djeci uzmu otisci –

3

Blaţenstvo, na engleskom bliss.

– Otisci? – zavapi Beth. U predvorju zavlada muk; tad zazvoni telefon i ţamor glasova se tiho nastavi. A tad se Beth sjeti: – Zapravo i jesam. Uključili smo se u školski program okruga Dane – Identa-Kid. Oba dječaka su dala otiske.

Bethi se učinilo da bi Grace Clemons mogla doslovce skočiti u zrak. – Predivno, gospoĎo Cappadora! Sad imamo dobro sredstvo, pravu pomoć, da naĎemo Bena.

Jesam li glupa, pomisli Beth, ili ona govori sa mnom u zagonetkama? NaĎu li Bena, u tom bi slučaju Bena donijeli njegovoj majci, i on bi omotao svoje noge oko mene poput medvjedića oko debla. Kome će trebati otisci? Otisci su za kriminalce – i ţrtve.

Beth se osjećala kao da je čula kako je neki motor u daljini zakašljao pa zaštekao. Tako je.

Tako daleko, tako brzo. Djeca prevezena u bolnice, pronaĎena u šipraţju, djeca čije su ruke neoštećene, ali čija lica...

– GospoĎo Cappadora, taj program Identa-Kid, je li organizator bila vaša mjesna policijska postaja?

– Ne – već sam rekla, okrug Dane.

– Okruţni šerif?

– Da. – A to bi bio koji okrug?

– Dane. – Nisam li to upravo rekla, upita se Beth.

Grace Clemons pozove jednog od policajaca zaduţenih za telefone i reče mu da odmah stupi u vezu s okrugom Dane i dobije faks s otiscima. Ne shvaćate, Beth joj poţeli rastumačiti. Dala sam da se Benu uzmu otisci kako ga nikad nitko ne bi ukrao ili da se ne bi izgubio.

Bila je to prevencija, lijek koji se drţi u ormariću, kao i Ipecac, da odagna opasnost od trovanja samim svojim prisućem; nitko ga ne namjerava zapravo upotrijebiti.

SmeĎokosa punĎa ponovno je govorila. Clemonsova. Da. Grace. – Recite mi što se dogodilo kad ste stigli u hotel. Vaša prijateljica Elaine – – Ellen.

– Ellen je bila s vama? – Dočekala me na parkiralištu.

– Na parkiralištu? – reče Grace Clemons. – Kako je znala da ste na parkiralištu?

– Pa, traţila me. Izašla bi iz hotela i pogledala, pa se vratila unutra. A tad smo i mi stigli.

– Osim Ellen, tko je bila prva osoba s kojom ste razgovarali?

– Pa, moj dečko... hoću reći moj bivši... odnosno moj dečko iz srednje škole, Nick. Pa Wayne. Moj prijatelj Wayne. On je i Patov prijatelj. Pa navijačice. – Grace Clemons izgledala je razočarano. Beth se upitala gdje je pogriješila. Njezina je čaša bila prazna. Ona je podigne. Ellen se odnekud stvori i uzme je.

Beth reče: – Moram ustati na trenutak.

Jimmy Daugherty je nekako našao vremena da skine svoje odijelo i odjene običnu ljetnu jaknu i košulju. Jimmy je još bio vitak kao plivač, kakav je bio u četvrtom razredu, svjeţih smeĎih uvojaka i čeljusti kao s plakata za privlačenje mladića za pristupanje marincima. Beth to glupo podsjeti na Supermena, kako zamiče u neku kabinu za presvlačenje. Rekao je Beth da je on detektiv u civilu, a ova je odjeća u svakom slučaju bila civilna. Čak joj je pokazao i svoju zlatnu značku, kao daje ţeli uvjeriti da su oni oboje sad odrasle osobe i da se neće prepirati oko toga tko mora secirati ţabu u laboratoriju.

Jimmy sad priĎe Beth s visokom, vilinski mršavom ţenom, pepeljastoplave kose, koja je imala slabašne, njegovane ruke kakve je Beth zamišljala da imaju majke iz Shorewooda za

koje je kadšto snimala fotografije na smotrama cvijeća. Bila je odjevena u kratku vunenu suknju s kockastim uzorkom i dugu pamučnu vestu. Upoznat će me sa svojom ţenom, pomisli Beth. Je li to moguće? A tad se sjeti da je Jimmy oţenjen onom malom Ricarellijevom, Anitom – maloljetnom nevjestom koja mu je do tridesete godine podarila četiri sina.

– Beth, ovo je moja šefica, reče joj Jimmy. – Ovo je načelnica Bliss.

– Zapravo mu i nisam šefica – tko bi mogao biti šef Jimmyju? Ja sam samo voditeljica detektivskog odjela, reče ţena smiješeći se.

– Vi ste šefica policije? – upita Beth glupo.

– Ne, samo detektivskog odjela... Dakle, zovem se Candy Bliss.

Beth se nasmije, frkne; nije si mogla pomoći, no istog trenutka premre od nelagode. Ţenine zelene oči zaiskre od neke vrste urotničkog veselja. – Znam – zvuči kao striptizeta, zar ne? Moja se sestra zove Belle, ima li većeg peha? Belle Bliss? Ja zvučim kao striptizeta; ona kao gangsterova ljubavnica. Sto vam sve mogu roditelji učiniti, ha?

Ona zašuti i pritisne jedan tanki prst na duboku boru izmeĎu svojih izvijenih obrva. – Ne mogu povjerovati da sam takvo što rekla. GospoĎo Cappadora, ţelim da znate da ćemo naći vašeg sinčića. Da sjednemo? – Jimmy ode.

– Jimmy ne mora raditi; uzeo je slobodnu večer, bespomoćno će Beth. Nije ţeljela da je Candy Bliss smatra neobazrivom osobom.

– Oh, meni se čini da on to ţeli, reče Candy Bliss. Zabljesne Beth svojim osmijehom, no kad se okrenula prema Grace Clemons, Beth spazi kako je taj osmjeh iščeznuo, kao daje Blissova prošla krpom preko svog lica.

Ona reče: – Opis?

Grace Clemons reče: – Već smo ga razaslali i oni sad obraĎuju DOJAVE. – Kakve dojave? – upita Beth. – Tko gaje vidio?

– Ne takve dojave, gospoĎo Cappadora. To je kratica za policijsku računalnu mreţu, rastumači Candy Bliss. – Ako netko uspije ući u trag tom djetetu tako da dočuje njegovo ime ili datum roĎenja – – On nema pojma kad je roĎen.

– No, u tom slučaju njegovo ime – to bi se pokazalo na računalu. Dobili bismo lokaciju za njega.

– Lokaciju?

– Bolnicu, ako je povrijeĎen, ili dijete bez pratnje, ako ga je pokupila policija. – Ona ponovno obrati pozornost onoj drugoj ţeni. – Clemonsova, sad ja preuzimam slučaj. A ti preuzmi novinare potraje li ovo duţe, počni pripremati izjavu. – Ona dobaci pogled Beth. – Ben se odaziva na svoje ime?

– Da. – No dobro, spomeni ime i iscrpan opis. Samo... donesi mi da ja pogledam prije no što kreneš s izjavom u optjecaj.

Razgovor zaključen. Okret. Ponovno taj blistav osmijeh. – Dakle, reče ona, – situacija je sljedeća.

Postoje veliki izgledi da će se Bena naći u idućih sat vremena. – Djeca stalno nestaju. Čak i u ovako malom gradu. Imali smo slučajeve da su djeca odlunjala s karnevala, s igrališta, iz knjiţnice. Iz vrtića – kad se to dogodi, tad je čupavo. Zapute se niz ulicu, krenu pogrešnim putem i izgube se. No stvar je u tome da ih uvijek netko naĎe. I mislim daje to kroz što sad

prolazimo samo taj vremenski razmak izmeĎu trenutka kad je netko našao Bena i trenutka kad ga dovedu u policijsku postaju ili nazovu policiju a Bena zadrţe kod svoje kuće...

– Znači vi kaţete da on više nije u hotelu i točka, počne Beth.

– Za to je već prošlo odviše vremena. A potraga je bila prilično temeljita.

Idući korak, reče Candy Bliss, jest načiniti ciljne zemljovide područja neposredno u blizini hotela, pa sustavno sve pretraţiti – ići od vrata do vrata duţ kratkog niza trgovina koje se proteţu usporedno s grobljem, pa presjeći do srednje škole i provjeriti skladišta sportske opreme, igrališta, tribine, sva mjesta koja bi mogla privući pozornost malog dječaka.

– Ovdje je puno očeva i djedova koje je ovo prilično uznemirilo, reče detektivka. – Dolazi prilično puno dobrovoljaca koji noćas nisu u smjeni. Zato mije i bilo potrebno toliko dugo da stignem ovdje. Večeras ne radim. Ispričavam se. Nećak mi ima roĎendan, sasvim na drugom kraju, u Algonquinu.

– Oh, ţao mije. – Beth kimne glavom.

– Mislite zato što ste me digli odande? Ma nemojte, sve je u redu. Ionako je dobio od mene stoje ţelio. Autić na pedale.

– I Ben ga ima. Djed Boţićnjak. Koliko vam je star nećak?

– Pa, danas navršava tri godine. Ima tri godine.

Beth posegne za svojom čašom i iskapi je.

Uto stigne pizza.

Bilo je pola šest. Ben je nestao prije četiri sata i trideset minuta.

Mladić u crveno-ţutoj kuti koji je donio pizzu tek što se progurao kroz vrata na okretanje, kad Pat uleti u predvorje poput vihora i sruši mladića na koljeno. Od restorana do Parksidea ima 250 kilometara, moţda i više. Pat je poslije rekao Beth da ne zna koliko je brzo zapravo vozio, ali je ona izračunala da je morao voziti blizu stotinu pedeset kilometara na sat. Nitko ga nije zaustavio; nije platio nijednu cestarinu. Ostavio je otvorena vrata škrinje u restoranu kao i ladicu blagajne, krcatu novcem. Augie nije bio u restoranu, samo sedamnaestogodišnja konobarica i pomoćni konobar, Rico.

– Gdje je on? – upita Pat upravitelja, prvu osobu koja mu se našla u vidokrugu.

– Onaj mali dječak? – reče upravitelj. – Morat ćete se u vezi s time obratiti policiji.

– Paddy, reče Jimmy Daugherty onom neusiljenom, trenutačnom prisnošću kakvu je Beth oboţavala u zemljaka Iraca. – Još ga nismo našli. No ne bi smjelo dugo potrajati.

– Što? – zavapi Pat. – Što? Gdje je Ben? Gdje je Beth?

Beth ţurno gurne svoju na pola punu čašu iza sebe i s mukom se osovi na noge. Pat dotrči do nje, zgrabi je jednom rukom a onom slobodnom uhvati njezinu glavu kao da je dijete. – Bethie, reče joj on, polako, kao da Beth slabije čuje, – reci mi kako se ovo dogodilo. Reci mi gdje je Ben. Beth načini slabi pokret; da slegne ramenima, pokuša govoriti? Objasniti?

Pat je pusti, ne sasvim njeţno, i reče: – No dobro. No dobro. Smijem li zapaliti ovdje? – Četvero ljudi mu ponude vatre. – No dobro, no dobro, ponovi Pat. – Dakle, koji dio hotela nitko nije pretraţio? Podrum?

– U podrumu je samo skladište hrane, reče upravitelj. – I zaključano je. Sva vrata koja vode u spremište hrane zaključana su izvana.

– Ben bi sav presretan otišao u spremište hrane. Ledenice i ormarići. – On upravitelju da znak rukom. – Odvedite me onamo.

– Ne vidim razloga, reče upravitelj.

– Ionako smo to namjeravali, pojavi se Calvin Taylor. Dok su oni odlazili, pojavi se Vincent i vrisne: – Tata!

Pat rukom da znak Vincentu da se ne pribliţava, da ostane s majkom.

– Vaš suprug, reče Candy Bliss. – To je u redu. Potrebno mu je da nešto učini. Svima nam je to potrebno. A ono što ćemo mi učiniti jest da ćemo iznova proći onih prvih pola sata. Je li to u redu, Beth?

Znači, ovo je sluţba Boţja. Kriste smiluj se. Gospodine smiluj se. Milosti nam daj, na sve načine i pod svim mogućim nazivima, uvijek i iznova. Bethina je uloga bila odgovarati.

Je li vidjela Bena kad je odlunjao? Je li ga vidio Vincent? Pati li Ben od nedostatka paţnje ili nekih drugih neuroloških poremećaja? Je li Ben imao epileptične napade? Privlače li ga sjajni predmeti?

Napadi? Sjajni predmeti?

– Molim? – upita je Beth. – Naravno da su mu se sviĎali sjajni predmeti. Sva djeca vole sjajne predmete. – Ona rastumači Candy Bliss da ništa nije vidjela, ništa osim kad je jednom pogledala s recepcije i ugledala Vincentovu glavu kako skakuće gore-dolje.

– Pa porazgovarajmo s gospodinom Vincentom, reče Candy Bliss. Ona ustane i ugodno se smjesti na kolica s prtljagom, na kojima se Vincent lecne. – Vincent, ţeliš pomoći murji?

Imamo slučaj izgubljenog brata. – Vincent se zagleda pokraj nje, u Beth. Beth mlako kimne glavom. – Najprije mi pokaţi u kojem je smjeru Ben odlutao.

Vincent ponovno sjedne na kolica i sklupča se uza zid pokraj dizala, izbjegavajući podići pogled, netipično nevoljko odbijao ih je pogledati u oči, sve dok mu Beth ne priĎe i posjedne ga u svoje krilo. Tad on zarije lice u Bethin ošit i snaţno odmahne glavom. Beth ga podigne i odmakne mu znojnu kosu s čela.

– Moţeš pomoći naći Bena. Tvoj stari ludonja Ben te treba, reče mu ona. Vincent čvrsto stisne oči; kao i ona, pomisli Beth, ţelio se smanjiti na veličinu točke.

– Smanjuje se, reče ona Candy Bliss, koja trepne jednom, brzo, pa svrne pogled.

– Hajde, kompa, detektivka je poticala Vincenta. – Pokaţi mi kuda ti je otišao brat.

Vincent ispruţi jednu mlitavu, mršavu ruku i pokaţe prema središtu prostorije.

Da se Ben odgegao – Beth se uhvati kako je upotrijebila tu riječ kako bi Bena učinila manjim, većom bebom no što je zapravo bio – u tom smjeru, malo-pomalo bi došao do Beth.

Pokušavao je doći do Beth.

– Jesi li ga bockao? – Beth iznebuha upita Vincenta, mahnito.

– Ne, nisam ga ni dotaknuo!

– Je li se prestrašio? Je li ţelio k meni?

– Ne – k Ellen. Ţelio je da pozovem tetu Ellen. Rekao je da će se popiškiti u gaće.

Beth makne ruke s Vincenta i on poleti prema naprijed. Ona se ponovno grčevito uhvati za lice – Ben bespomoćan, Benu je neugodno i traţi povjerljivu odraslu osobu, bilo koga od njegovih 'pouzdanih odraslih osoba', da mu pomogne otići na zahod. Je li je vidio? Je li je zvao? Je li pokušavao sam pronaći zahod? Beth ustane, zatetura, pa se skljoka na kolica s prtljagom.

– Znam bolja mjesta na koja biste se mogli skljokati nego na to, reče Blissova. – A da sjednete na kauč?

Prileći, pomisli Beth. Bio je to prijedlog kakav se uvijek daje u katastrofama, ljudima koji čekaju da čuju nešto o preţivjelima srušenog zrakoplova, bespomoćnima, ljudima u traumatološkim odjelima bolnica koji čekaju rezultate neizvjesnih operacija. Popijte kavu. Prilegnite. Pokušajte nešto pojesti. Osobno je to rekla Patovoj sestrični (Jillinoj majci, Rachelle) prošle godine, kad je Jill, tad brucošicu, na biciklu udario automobil i kad je slomila nogu na tri mjesta. Rachelle je poslušala; prilegla je i zaspala.

Beth pomisli da bi trebala leći; grlo joj se neprestano punilo bljutavim okusom, a ţeludac nadimao. Ali ako prilegne, poţeli Beth rastumačiti Candy Bliss, koja joj je pruţala ruku, to bi značilo ostaviti Bena na cjedilu. Misli li detektivka Bliss da je Ben negdje prilegnuo? Kad bi Beth nešto pojela, bi li i on? Ne bi smjela učiniti ništa što Ben ne moţe učiniti ili ga se onemogućava da čini. Plače li? Ilije stiješnjen na nekom opasnom mjestu bez zraka? Prilegne li ona, počine li, neće li Ben osjetiti tu njezinu opuštenost, pomisliti kako je ona odlučila odustati od svojeg mučnog probijanja prema njemu, da nema zbijenog potiska svega što ima u njoj, a što mu ona dobacuje kao pojas za spašavanje? Bi li se on tad opustio, snuţden se suočio s kletom sudbom, jer gaje njegova mama iznevjerila?

Ova ţena zasigurno shvaća koliko je Beth silno potrebno ostati na nogama.

Ona se veselo nasmiješi Candy Bliss i reče: – On nije mrtav.

– Ne, naravno da nije, Beth.

– Daje mrtav, osjetila bih. Majka to moţe osjetiti. – Tako kaţu.

– A to je istina. Djeca vam se obraćaju svojim mislima. Probudite se prije no što se ona probude – ne zato što ste čuli njihov plač, nego zato što ste čuli kako se pripremaju zaplakati.

– Beth nikad dosad nije razmišljala o zlokobnoj implikaciji te veze – da bi ona, ako Bena sad negdje muče ili guše, vjerojatno osjetila ţeţuću bol, u trbuhu, u grlu. No sad je istog trenutka, potpuno, bila uvjerena u to; oglasit će se tjelesni sustav za uzbunjivanje, primit će signal na staničnoj razini. Ona se napne na svršetku kraljeţnice, kako bi izvukla svoju antenu, senzore.

Ne osjeti ništa, ne namiriše i ne začuje ništa, čak ni šapat daha pokraj uha.

A tad Pat doĎe iz podruma hotela, vičući: – Gdje je telefon? Moram nazvati oca i majku, bratića, sestre!

Ne, pomisli Beth, ne sve njih. A opet, doĎu li – pa odu – ona bi mogla slijediti svoja ticala, osjetljiva ticala, sad sluĎena tolikim svjetlima i zvukovima, u noć, nepomućeno. Mogla bi se dići s dna ove bare, odakle promatra Pata i dopustiti Benu da je privuče k sebi. Da povuče svoju majku k sebi silom teţe njihove povezanosti.

Bilo je sedam sati navečer.

Gledala je kako se Vincent bezglasno, izbezumljeno baca na Pata – a Pat je smogao dovoljno snage da iskaţe svoju ljubav za Vincenta čak i u ovom trenutku, da zarije lice u Vincentov vrat. – Ne brini, Vincenzo, reče on. – Tata će naći Bena.

Mama, pomisli Ben. Mama će naći Bena. Moţda.

Ona se nagne prema naprijed, oprezno i polako, preko ruba kolica s prtljagom i povrati na podne pločice ispred dizala.

Treće poglavlje Talijani su pogodni za ovakve situacije. U škripcu, Irci bi zadrhtali i teatralno zazivali Boga; ali su Talijani znali što je vaţno na ovom svijetu: daje svakome potrebna hrana i krov nad glavom, da moral vojske ide preko ţeluca, da se djecu treba okupati i staviti u krevet. Osim na pogrebima, kad bi se prepuštali histeriji kad bi od tog imali najmanje koristi, Talijani bi uvijek učinili stoje potrebno.

Bethina svekrva, Rosie, uĎe u hotel noseći ključeve od automobila. Ona je vozila. Angelo bi to jamačno ţelio, ali je on bio od nje stariji deset godina, a usto i u najboljim okolnostima pomalo površan vozač. Rosie, koja je bila šef u kući, nije imala povjerenja u njega u kriznim trenucima.

Rosie je bila mala, sitnih kostiju, nimalo nije nalikovala stereotipu crnim šalom zaogrnute sicilijanske mame – imala je paţ frizuru i nosila broš u obliku srebrnog mjeseca na svojoj jakni boje šljive. Djeluje moderno, pomisli Beth, i pribrano, kad je po-milovala Beth po obrazu i promrmljala 'carissima – pa izmijenila pogled s Patom (riječi nisu bile potrebne). A tad, ne pitajući ima li novosti – Rosie je pretpostavila da bi one došle do nje kad bi ih bilo – ona poĎe dizalom na kat po Jill i Kerry. Jillina majka, Rachelle, Rosiena nećakinja, bila je kod njih. Jill će biti bolje kod njezine majke. Ellen se ponudi da će zamoliti Dana, svog muţa, da doĎe po Vincenta, da se igra s njihovim sinom Davidom, ali je Rosie ušutka smiješkom. – Vincenzo će k nama, Ellenie dušo, reče ona. – Tako je bolje.

Ellen, koja je poznavala Rosie cijelog ţivota, nije palo na um raspravljati se.

Za Beth je Rosien dolazak označio gotovo svečani meĎučin. Znala je da zaudara na povraćanje i piće, ali Rosie, kojoj bi se inače sledio pogled kad bi primijetila ponašanje koje bi ona nazvala 'stupida, nije to primijetila, ili se pretvarala da ne primjećuje. Angelo upadne s pladnjem šampita za policajce i odloţi ih na stol na kojem je baterija telefona postojano prela.

Policajci se blijedo nasmiješe, pogledavajući se. Beth pomisli, oni ne shvaćaju o čemu je riječ: daš nešto, dobiješ nešto. Svaki put kad se budu sjetili šampita, obavit će jedan telefonski razgovor više.

Angelo čvrsto uhvati Beth i pogledom joj prijeĎe po licu, pa poljubi Pata u usta. – Boţe koji jesi na nebesi, reče on. Strgne papir kojim su bile pokrivene šampite. Jedna je bila naherena; Angelo – posljedica duge navike – okrene je i poravna s ostalima.

Rosie i Angelo bili su prva generacija doseljenika, ali praktičari, više no poštenjačine. Oni su bili ugostitelji; bilo je nemoguće da bi mafijaško vjenčanje u zapadnom dijelu grada prošlo bez Rosienih i Angelovih braciola i šampita, njihovih labudova od ledene kreme (obojenih) i vodoskoka od pjenušca. Ali ne samo mafijaška – Rosie i Angelo organizirali su i vjenčanja za obične katolike koji čak nisu bili ni Talijani, pa i za protestante i Ţidove. Marinirali su pileća prsica u gorčici i crvenom octu; prvi su počeli začinjati salate potočarkama; za vjenčanje bi ispekli minijaturni svadbeni kolač za mladenku i mladoţenju, koji bi ovi zamrznuli i otopili prigodom roĎenja prvog djeteta. Znali su svoj posao.

Nikad nisu imali dijete koje bi oboljelo od smrtonosne bolesti niti im se izgubio koji unuk.

Bili su oţenjeni četrdeset godina, i koliko je Beth znala, najveća tragedija u njihovu ţivotu bila je smrt Bethine majke, njihove najbolje prijateljice. No usprkos tome, Beth je vidjela da će oni učiniti što treba. Pomoći će naći Bena i oprostiti joj.

Za razliku od njih, Bethin otac, Bili, stigao je zajapurena lica i izvan sebe. Ne zbog krize nego zato što je igrao golf s vatrogascima – veći dio Bethina djetinjstva bio je šef vatrogasne sluţbe, premda je bio u mirovini već deset godina. Beth čak i nije rekla Billu da je u gradu – imala je dogovoreni posao za snimanje, a vrijeme do tad utrošila bi na svečanu večeru i zajutrak.

– Što ti to znači, dušo? – upita on Beth, popravi svoju vestu i sagne se uhvatiti Beth za ruke. – Što je to s Benom? Je li u bolnici?

Rosie je ostavila poruku kod devetnaeste rupe a jedan se mladić odvezao električnim autićem da dovode Billa.

– Bili, Ben je nestao... – reče mu Pat. – Nestao? Ali Ben ima samo dvije godine. Gdje?

– Ima tri godine, Bili. Ovdje. Misle daje negdje u hotelu...

– Zar ima tri godine? Tako je. Je li netko nazvao policiju?

Pat uzdahne.

– Pa naravno, nastavi Bili. – Sad vidim plavce. Je li netko nazvao Stanleyja? – Stanley je bio šef policije u Chesteru, predgraĎu u zapadnom dijelu grada, gdje je Bili dvadeset tri godine sluţio kao šef vatrogasaca.

– Ovo je Parkside, Bili, reče mu Pat. – Oni su nadleţni ovdje. Ali ima ovdje i policajaca iz Chestera, pa i Barklevja. Čak i Rosewella.

– Dobro, ali bi Stanley mogao pomoći. – Bili je uvijek bio ratoborno uvjeren da će čovjek kojeg on poznaje jamačno stvari dovesti u red. Ovi policajci djeluju mlado, reče on Patu.

– Gdje si bio ti, Patrick, kad je mali odlutao? Gdje je bila Beth?

Ellen mu tad sve objasni, a Beth ustane i ode u bar. Primijetila je kako barmen pogledom prelazi po njezinoj traper košulji, koja je još bila mokra i umrljana na mjestu na kojem je Ellen spuţvom obrisala izbljuvak. Ali barmen, Latinoamerikanac s kićenim brkom, ipak joj da votku s tonikom koju je naručila.

– Rosie! – Bili zaurla kad se Rosie vratila niz hodnik, noseći usnulu Kerry i vodeći Jill, koja je drţala Vincenta za ruku i nosila njegovu nogometnu loptu i putnu torbu. – Što se dogaĎa, dušo? O čemu je riječ?

– Daj djedi pusu, Vincenzo, Rosie reče Vincentu i Vincent, koji je inače bio stidljiv u Billovoj blizini, podigne lice da ga se poljubi. Bili podigne Vincenta i zagrli Angela.

– Ange, što se dogaĎa? Gdje je mali Ben? Beth strusi piće. Ne osjeti ni natruhu pripitosti, pa čak ni mučninu – ţestica se slijevala blago, poput vruće čokolade. Ona se počne ponovno smanjivati. Njezin otac nije bio dorastao situaciji; bio je sklon ponašati se kao da ga svijet zbunjuje. Beth je bila uvjerena da to nije tako; bio je to samo Billov način da na nekog drugog prebaci odgovornost. Kad joj je umirala majka, Bili je stajao u bolničkom hodniku, a lice mu se urušilo u namrštenoj grimasi, dok su liječnici tumačili da je gospoĎi Kerry potrebna dijaliza, ali da čak ni to vjerojatno neće očistiti – – Trenutak, Bili im je bio rekao. – Ta cista, ako uklonite cistu, zašto...?

Bilo je gotovo nečeg komičnog u kombinaciji pehova i Billove zapanjenosti svakim. Zar smo rekli dva tjedna? prisjećala se kako su liječnici rekli njezinu ocu. Ţeljeli smo reći dva dana. Svaki palijativni kirurški zahvat, svaka nova doza antibiotika sa svrhom da suzbije šireću infekciju otkrila bi novu komplikaciju, novu masu nekrotičnog tkiva, još jedan prestanak

funkcije. Liječnici su nastavljali ispitivati, liječiti i vijećati. Bili ih je nastavio ispitivati kad će Evie biti izliječena, a ne koliko joj je još vremena preostalo. Beth i njezina braća, Paul i Bick, nisu znali što bi, saţalijevali su Billa zbog njegova neshvaćanja situacije, a s druge ga strane mrzili zbog toga, ţeljeli da on preuzme komandu nad njima na način na koji je predvodio vatrogasni odred prigodom nekog tvorničkog poţara, no ţeljeli ujedno i preuzeti stvar u svoje ruke, prodrmati ga i reći mu: – Tata, ona umire.

No vlak Evelyne bolesti nastavio je stromoglavu voţnju nizbrdo, pa ipak se Bili snebivao kad je ona umrla. – Ne izgleda kao da bi mogla biti puna otrova, reče on Beth u pogrebnom zavodu. – Izgleda li? Ima li to smisla?

I sad je pogledao Beth na isti način. Kao da će mu ona razjasniti što se dogaĎa.

– Imamo neidentificiranog pacijenta. U bolnici Elmwood, vikne jedan od krupnih mladih policajaca. Svi zastanu. Candy Bliss pretrči preko predvorja poput trkača na kratke staze i uzme telefon. – Da, dječak... Ne, mislim da ne. – Pogledom potraţi Beth. – Zna li Ben španjolski? – Beth odmahne glavom a detektivka je upita, trenutak potom, kao nadahnuta slučajnom primišlju: – A talijanski?

– Samo psovke, reče Pat. Nitko se ne nasmije. Pat tad reče: – Govori engleski. Engleski iz Ulice Sezam.

– Javit ćemo vam se ponovno, reče Candy Bliss.

Ovo je dijete starije, reče ona Beth. Udario gaje automobil dok se vozio biciklom; izvan je ţivotne opasnosti. A najmanje je star četiri ili pet godina. Usto je Elmwood udaljen petnaestak kilometara, ako ne i više. Ali ima smeĎecrvenu kosu. Beth je pogleda. Candy Bliss pritisne kaţiprst o čelo. – Jimmy! – vikne. – Vidio si Bena, je li? Trkni onamo i pogledaj klinca, moţe? Od viška glava ne boli.

Jimmy se već lovio svog kaputa.

– Koga svi ovi ljudi nazivaju? – upita Beth.

– Uglavnom iz drugih postaja, zovu nas da nam kaţu što su dočuli, to je sve, reče Candy Bliss. – Poslije, kad... budemo li morali obavijestiti tisak, primit ćemo svu silu poziva sa svih strana, uključujući i od pokojnog Elvisa Presleyja, koji će reći da je on Ben. – LuĎaci.

– Vanzemaljci. Uskršnji zeko. I istinski usamljenici koji gledaju emisije iz stvarnog ţivota.

– A što ako je netko od njih zaista vidio Bena?

– Zato i slušamo što Uskršnji zeko ima za reći.

Pokraj njih je prolazila bezmalo ţalobna povorka na pola poznatih lica, izbjeglica s proslave mature. Ostat će samo nekoliko ljudi, bila joj je rekla Ellen, uglavnom oni koji su namjeravali ostati nekoliko dana. A oni su ţeljeli pomoći. No većina je ljudi odlazila kući ili na izlazak u velikim skupinama.

– Moţemo li još ostati ovdje? – upita Beth. Ţeljela je biti dobra, uzorna stranka, pacijent kakve zubari najviše vole jer jako zine.

– Naravno, dakako. – Ellen se nasmiješi Patu. Sad je bio red na njemu da čuje priču, dozna kakvi su izgledi. – U svakom slučaju, noć je divna; neće mu biti loše vani.

Beth blene u uru.

Bilo je 9:15. Bena nema osam sati. Radni dan. Nastavni dan. Količina vremena koja ne moţe biti posljedica slučaja. Ona poskoči na noge, u znoju. – Tako je kasno!

– Upravo tako, gospoĎo Cappadora. U stanovitom smislu, to je prednost. Sad je vani tiho, pa moţemo doista početi razumijevati što se dogaĎa u gradu. Stiţu policijski psi a iz Chicaga helikoptersko pojačanje. A uključili smo i civilnu ophodnju – – Helikopteri? – upita Beth.

– Opremljeni infracrvenim senzorima. Kad vani utihne, mogu pomnjivo pretraţiti otvorene prostore. Otkrivaju objekte koji isijavaju toplinu. Neku osobu koja, primjerice, leţi.

– Ili mrtvu osobu.

– Ili tijelo, da. Ali to u ovom slučaju ne traţimo. Ţelimo biti u stanju otkriti Bena čak ako se pokušava sakriti da ga ne vide, na primjer, u grmlju. U redu? – Ona se ispriča na trenutak i šapne jednom od policajaca na telefonu, glasom zamalo tako tihim da bi ga Beth čula: – Zar uzgajaju te pse, do vraga, ili što?

– Gdje je Rosie? – Beth upita Pata i zgrabi ga za ruku, koja je bila ledeno hladna i znojna.

– Gdje je Rosie?

Rosie se upravo spremala otići, odvesti djecu kući. Ali ona priĎe Beth, mrmljajući tako blago da je zvučalo poput predenja pa zagladi Bethinu smršenu kosu iza uha kao da je Beth djevojčica. U Jillinu naručju, Kerry je bila zaokupljena svojom bočicom, ali Rosie čvrsto uhvati Vincenta za ruku i reče mu: – Poljubi mamu. Uskoro ćeš je vidjeti. Spavat ćemo kod nane.

Oči su mu bile uzbunjene od umora ali i nečeg drugog, pomutnje kakvu dotad nije vidjela u svog najstarijeg djeteta čiji mozak inače radi pravocrtno. Vincent se nagne. Beth ga nemarno zagrli; ali na trenutak, što je iznenadi, on se nije dao iz njezina zagrljaja. A tad Vincent uhvati Rosie za ruku i odmakne nekoliko koraka ne osvrćući se. No potom stane.

– Mama? – zazove on.

Beth gaje čula, ali nije imala snage odgovoriti.

– Mama? – ponovno zazove Vincent, razgovorljivo. – Je li se Ben vratio?

Rosie reče odlučno: – Ne još. Uskoro. – Ali je Vincent gledao ravno u Bethine oči, a njegove komično čupave obrve bile su skupljene od napregnute pozornosti.

– Mama, reče on – nešto sam te pitao. Je li se Ben vratio?

Beth reče: – Dušo. Ne. Vincent reče: – Oh. Beth pokrije lice, izore ga prstima. Pogleda u svoje nokte. Pastelnokoraljni premaz laka s dvotjednim jamstvom bio je umrljan i ispucan.

Angelo i Bili nisu otišli. Ostali su u predvorju, opruţeni u naslonjačima, premda je upravitelj zdušno nagovarao sve, uporno, da se 'relociraju' u predvorje na jednom od gornjih katova.

Jer, ljudi bi ušli u predvorje hotela Tremont, ugledali policijski stoţer pa brzo odmaglili. Ellen i Nick Palladino bili su u baru; Wayne je namaknuo dobrovoljački odred sastavljen od petnaest školskih kolega, zamolio ih da posjedaju u automobile i kruţe grobljem, školskim parkiralištem, Hester parkom. Beth je čula kako je jedan policajac rekao drugom da je vani kao da se voziš na autićima u lunaparku, ali da nitko nema srca opozvati dobrovoljce.

Vodeći Beth ispod ruke, Pat je odvede do udobnijeg stolca pokraj glasovira. Candy Bliss poĎe za njima. Ţeljela je Benovu fotografiju, da je podijeli medijima. Noćilo se, a ona nije ţeljela propustiti rokove za jutarnja izdanja.

Ima li Beth fotografiju? Imala ih je desetak – donijela je pregršt da se hvali na proslavi mature.

Ali nema pojma, reče načelnici Bliss, gdje joj je torbica.

Pat je naĎe ispod kolica s prtljagom. Bila je mokra, a sadrţaj na pola rasipan. Ona pruţi Benovu fotografiju u njegovu bejzbolskom dresu; veselo se smiješi, a ruku u rukavici za hvatanje sa čičkom podignuo je do obraza.

Beth je poslije razmišljala. Sto si je bila zamišljala? Je li povjerovala, kako to čine jako mala djeca, da zato što Ben nije bio u njezinoj blizini, i njoj je nevidljiv, da je zaglavio u nekom tobolcu svemira? Da sjedi na zračnom klobuku, ţiv i zdrav, samo otuĎen, i da čeka da ga njegova majka ponovno spazi, kako bi mogao nastaviti biti stvaran? Zar je Beth povjerovala da je Ben prestao postojati kao potpuno biće koje osjeća uţas i zbunjenost zato što ga ona, njegove vlastita majka, ne vidi?

Ben je bio stvarno dijete u gradskoj noći.

– Ben! – vrisne Beth. Pa još jednom, kako je krhka ljuštura njezine ošamućene suzdrţanosti najprije naprsla pa prepukla. – Ben! Ben! Ben! Ben! – Postajalo je sve lakše. – Ben! – krikne Beth. – Ben! – Kad je Pat poloţio ruku na njezinu kako bije blago posjeo, ona se prigne i ščepa je zubima, čvrsto zagrize, do krvi. Prostorija poprimi obiljeţja bolničkog traumatološkog odjela, odjednom nastane strka. Pat i Jimmy pokušaju silom svladati Beth; ali ih ona otrese dok su se oni pokušavali dočepati različitih dijelova njezina tijela. Bila je jegulja, nešto premazano otpornim gelom. Upravitelj otrči po ljubičaste ljude iz osiguranja, koji su saţaljivo promatrali kako se Beth rita i koji bi joj se ispriječili na putu prema vratima svaki put kad bi ustala na noge. Bila je snaţna, poznata po snazi. Sve je primijetila: Patovu krvavu ruku; strašljive poglede kutom oka; pa kako parovi koji su morali proći kroz predvorje okreću glavu. Ugleda Nicka kako se rukama uhvatio za svoju glavu, pokrivenu sjajnim briketsmeĎim uvojcima; učini joj se da moţda plače. LeĎa su mu se dizala i spuštala. Beth se skameni na trenutak da duboko udahne pa ponovno krikne: – Ben! Ben! Ben! Candy Bliss kratko reče upravitelju: – Pozovite liječnika.

– Ne poznajem nikakvog liječnika, reče uštogljeni, gojazni upravitelj.

– Pa zar nemate hotelskog liječnika za hitne slučajeve? – Nikad nismo imali... Sto joj treba?

– Vi tupogl – reče Candy Bliss i naglo ispusti pohranjeni zrak. – Jebi ga. Nazovite 911.

Beth je gubila snagu; mišići u rukama su je ţarili. Ali bi bio dovoljan pogled na ţivopisni banket dječjih fotografija – u temeljnim bojama, sjajnim – na stoliću za kavu i ona bi osjetila kako krik iznova buja, i nemoguće ga je izbjeći ili obuzdati, kao i orgazam. – Ben! Ben! Ben! Upravitelj donese Candy Bliss mobitel. – Majka ima problema... Da, iscrpljena... Da, čujete je... Pa ne prijevoz... Pošaljite nekog.

– Za Boga miloga Beth, molim te prestani! – strogo joj reče otac.

– Ben! – krikne ona u njegovo ovješeno, ţilicama iscrtano lice. Izgledao je poput lovačkog psa, tuţnookog i podbulog. Srdačne crte lica nekoć zgodnog muškarca, zamućene godinama koktela od dţina. – Beeeeennn! – Suze navru u Billove oči. Patu je to sve bilo odbojno – zadrhtavši, on ustukne od kauča na kojem se Beth patila.

Beth pogleda na sat. Bio je zamućen. Je li moguće da je jedanaest sati? Ona vrisne: – Beeeennn!

Bolničar, jako sladak, omota narukvicu za mjerenje krvnog tlaka oko Bethine ruke. A liječnik koji je stigao, za nekoliko minuta, u trenirci za dţogiranje, špricne zlatnu tekućinu iz injekcije i otrese kapi. – Potrebno vam je malo odmora, reče joj on, tapkajući po njezinoj ruci

alkoholom, po svim dijelovima koţe koje je uspio dohvatiti s obzirom na njezino lamatanje. – Slušajte, reče on predvorju općenito, – potrebno – Nick tad jurne preko predvorja i na pola legne na Beth; predivno je mirisao, pikantno.

Grudni mu je koš bio čvršći nego Patov, širi. On joj pritisne lijevu ruku na tijelo a bolničar joj podigne desnu. Injekcija je zaboljela, pekla ju je kako je tekućina istjecala. – Bethie, reče Nick. – Ja znam, ja znam.

– Koji ti je vrag? – nasmije se Beth. – Ne znaš. Ne znam ni ja.

Lijek joj je širio noge, smirivao grud, stiskao usta; osjeti kako joj se u kutu usta skuplja slina. Sredstvo za umirenje. – Operacija moţe početi, reče ona liječniku; on nije znao daje to njezina mala šala.

A tad je po licu okrznu crna krila. I obaviju je.

Kad se Beth probudila, bila je ušuškana u golemom krevetu. Tako da je bila bezmalo kao u luĎačkoj košulji. Ben. Svako moguće svjetlo u prostoriji bilo je upaljeno. Odmah pokraj nje, u drugom king-size krevetu, Pat je spavao na pokrivaču. – Pat? – šapne ona. On je bio u nesvijesti, hrkao.

Beth je morala piškiti. Ustane, zanjiše se postrance jedan korak, pa krene u raskošnu kupaonicu obloţenu prljavobijelim pločicama. Popiški se, izdašno, smireno, pročisti, kao da je onaj lijek umrtvio dio malog mozga. Poţeli oprati zube. Činim stvari koje ljudi čine, pomisli Beth, još ţelim izbaciti otpadne tvari, očistiti se, utaţiti ţeĎ. Nepozvana joj se javi misao: kad joj je majka umrla, kako su Ellen i ona bile osupnute, ne time što se ţivot nastavio, nego kako se brzo nastavio i kako nepromijenjeno. Ljudi su jedva dočekali da se najedu ili kupe novine.

Mladi je svećenik rekao Beth da su to jelo, taj razgovor, potvrde ţivota. On je imao humanistički pristup; smatrao je da će ljude na prevaru navući u katoličanstvo pretvarajući se da je njegov program moderniziran. No Beth je tad vrlo dobro znala da ona ne ţeli potvrdu svog ţivota i zdravlja. A sad je to znala još pouzdanije. Samo se ţeli riješiti tjelesnih potreba. Teškom mukom otvori prozor čije je staklo bilo ojačano ţičanom mreţom, izvije vrat prema gore pa gurne glavu van. Dolje je bila uličica, uska, i zid od drugog hotelskog krila, koji se protezao dalje no što je Beth mogla dosegnuti pogledom. Dolje je bila mačka, izmeĎu kontejnera sa smećem. Beth pokuca na staklo; mačka podigne pogled. Beth ugleda kako su njezine zlatne oči naglo ţmirnule i kako se mahnito iskesila. Nije osjetila Bena, ni njegovu smrt ili kako je zaziva. Zalupi prozor. Pat hrčući zagrglja. Ti glupi dječače, pomisli ona, pogledavši u njega. Ne volim te.

Ona počne otvarati ormare, nabijati ladicama; ne naĎe prtljage. Ništa njezina. Ne moţe naći ni sat. Pat ţmirne u snu.

Beth proviri u hodnik. Potpuno prigušeni zvukovi, prigušeno svjetlo. Nije mogla naći svoje cipele. Naposljetku, izvan hotela, začuje potmuli zvuk uzmahalih helikopterskih propelera.

Dizalom do prizemlja, pa u predvorje – više svjetla, ali tiho. Za recepcijom, mlada plavuša drijema podbočena rukom. Kad se Beth pribliţi, ona se uspravi i zatomi vrisak.

– Gdje je policija? – upita je Beth.

– Oh, reče sluţbenica, odmah puna razumijevanja. – Otišli su. – Otišli su?

– Pa, zapravo, nisu otišli – ima ih puno vani. Ali su odnijeli telefone i stvari i vratili se u postaju. – Ona ţivne. – Ovdje su bili s Channel Five. I Seven – Eyewitness News. Postavili su opremu ovdje u predvorju za vijesti u deset sati. Ali im načelnica policije nije dopustila da vas probude.

Beth kimne glavom.

– Trebam svoje stvari.

– Pastu za zube? Četkicu? Mogu vam je donijeti. – Ne, moje osobne stvari. Torbicu.

– Mislim da je zaključana. – Mlada sluţbenica prekopa po kolutu s ključevima, naĎe Bethinu putnu torbu, preda joj je. Beth je odvuče u zahod pokraj predvorja. Skine svoju smrdljivu košulju i odjene majicu na traperice. NaĎe pamučnu vestu, kričavu od crvenih i zlatnih kuglica. PredviĎenu za nedjeljni objed. Sjajne crvene cipele s ravnom petom. Sve to odjene.

Tjelesne potrebe. Umije se i opere zube. Dok je gurala toaletne potrepštine natrag u torbu, ugleda Benovu odjeću koja se skotrljala meĎu njezino donje rublje, pa Kerryne sićušne hulahopke, svoju zavodničku pidţamu.

Benove gumene sandale. Dres Blackhaivksa. Ona tako loše, nasumce, pakira. Beth povuče zatvarač na svojoj torbi i legne na nju, glave spuštene ne podne keramičke pločice.

Tad ustane i otegli torbu natrag do recepcije.

– Moram izaći, reče sluţbenici.

– Ţelite li da nekog pozovem? Vašu prijateljicu – – ona pogleda u blok ispred sebe – gospoĎu DeNunzio?

– Samo moram izaći.

– Gluho je doba noći. Nijedna trgovina nije otvorena.

Bena nema više od dvanaest sati. A ova djevojka misli da Beth ţeli u kupovinu. Djevojka upita: – Ţelite li kave?

Beth reče: – Ne, hvala – i izaĎe u noć, blaţeću, floridsku, pročišćenu. Šest policijskih automobila nanizalo se po kruţnom kolnom prilazu u prorijeĎenom luku, uključujući i kombi za koji Beth zbog raskošne elektroničke perjanice na krovu zaključi da je u njemu smješten pokretni komunikacijski centar. Kablovi su zmijoliko vijugali iz kombija preko pločnika, pa ispod i kroz vrata hotela Tremont. Tu je još bio i proslavljeni kamion Eyewitness Neivs, a njegova rakunska svjetla davala su tom tamnom komadu pločnika nešto od ugoĎaja s dodjele Oscara; skupina ljudi za koju Beth zaključi da su tiskovni novinari, razgovarali su s jednim od mladih istraţitelja. Oni su govorili, a on se samo smješkao i odmahivao glavom. Zagleda se u snimatelje, ruku omotanih teškim potrepštinama svoje profesije, kako su se poredali da bi snimili policijske automobile ispod lučnog svoda na kojem je pisalo Tremont Hotel'. Dosadne arhivske snimke, pomisli Beth; ja bih takve trebala snimati. Ili bih ja trebala biti na snimkama, pa bi bile bolje. Ona proĎe iza kombija; kao da nitko nije primijetio njezin prolaz.

Vani na tihoj ulici, ulične svjetiljke – magličaste, prigušene halogenke u kakve se njezin otac toliko pouzdaje – bile su jedino osvjetljenje.

Ben. Noć bez mjesečine.

Beth pogleda na drugu stranu ulice i ugleda plava krovna svjetla škole Immaculata. Nije bilo automobila koje bi trebala izbjegavati. Beth prijeĎe ulicu. Jačala je svakim gutljajem zraka. Zaviri kroz vrata zgrade C. Unutra, posvuda tama. Misli na Zgradu C – to je nešto o čemu te neće boljeti razmišljati. U Zgradi C, učenici trećih i četvrtih razreda okupili bi se prije škole. Pokoja učenica drugog razreda mogla bi ući ovamo ako je izlazila s dečkom iz trećeg razreda; no takvo se miješanje malokad toleriralo. Beth ugleda vrata ureda učeničkih rukovoditelja – vrata od kojih je Beth, kao rukovoditelj, imala ključ. Ona i Nick bi navukli zastore poslije trećeg objeda, zaključali vrata i legli na stol za sastanke, znojili se i pipkali.

Poslije podne, na satu trigonometrije i engleskog, Beth bi bolio ţeludac i imala bi grčeve.

Bila je uvjerena da svatko tko bi pogledao u nju, moţe vidjeti otiske Nickovih ruku na njoj kao da su utisnuti svjetlećom bojom.

Ona proĎe preko dvorišta, pokraj kipa, pa pokraj platnenog svoda na kojem je pisalo 'Pogledajte 'Draculu' u Olde Tyme Dramatics' i 'Dobro došlo Immaculatino godište '70!' Pa pokraj svlačionice, teniskih igrališta, pa do igrališta.

Prije ulaza na tribine, ona prijeĎe preko crvenog drvenog mosta koji je premošćivao pritoku Salt Creeka. Cijelu generaciju, seoski inţenjeri pokušavali su zajaziti mali potok; u proljeće, njegove bi se nabujale vode izlile iz korita i pretvorile nogometno igralište u sklisku baruštinu. Ništa nije pomoglo. Potok bi se uvijek uspio vratiti u svoje korito. Most je bio tako nagrĎen rezbarijama da boje bezmalo nije ni bilo. Iz daljine je izgledao crven. Tinejdţeri iz godišta koja su došla poslije Bethine mladosti, tinejdţeri vještiji baratanju sprejevima, napisali su zlokobne poruke: 'Muškarci 2.b, na oruţje!', 'Latinoamerička braća vladaju!' Bilo je tu i uobičajenih romantičnih nadgrobnih natpisa: 'Justin mije smrskao srce!', 'Christine puši Ryanu'.

Beth bi u drugim okolnostima kleknula i nagnula se, nakratko, pogledati jesu li duboko urezana slova koja su objavljivala 'Steven i Ellen zauvijek' još ondje. 'Zauvijek' nije potrajalo ni od početka do svršetka trećeg razreda; Ellen je kasnije rekla da joj se od duhačkih usana Stevena Barretta jeţila koţa, iako joj je trebalo šest mjeseci da zaključi da za to nije kriva ona. Ali je Beth znala da je urezana rečenica još tu, vic s bradom. Večeras, umjesto da pogleda, Beth je stajala iznad potoka, ne dubljeg od desetak centimetara, odlučna primijetiti neki trag.

Alije znala da ne mora Bena traţiti ondje.

Ben se ne bi od svoje volje pribliţio potoku. – Nemoguće je, jednom je učitelj plivanja napisao Beth, – ocijeniti Benjaminov napredak u plivanju budući da odbija ući u vodu. – Kad bi plivali, čak i u prozirnom, plitkom bazenu, Ben bi se pripio uz Bethin struk poput udava.

Opustio bi noge i malo se zaritao blizu stuba, s opreznim veseljem. No ako bi Beth zašla malo dalje, čak kad bi voda dosezala samo do njezina pasa, on bi se stisnuo oko nje, kao da se ţeli stopiti s njom. Prilično dobra no šlampava plivačica koja oboţava vodu, Beth nije mogla dokučiti koje je podrijetlo ovog straha –je li ikad prestravila djecu s pričama o utapanju? Zadrţala ih ispod površine jedan koprcajući trenutak, makar sa šaljivim namjerama? Nikad, nijednom. Jednom je Ben pao s drvenog doka na jezeru Delavan. Ali nije li njezin brat izvadio Bena iz vode prije no stoje uspio smočiti lice? A Beth je pritom na Vica vrištala poput Komanča da bude paţljiviji... No Vincent je plivao djelotvornošću ţivog srebra, i to od svoje četvrte godine. Čak se i mala Kerry otimala iz Patovih ruku i brčkala.

Kad su posjetili Patova ujaka na Floridi, Vincent je otrčao u valove; Pat je morao potegnuti za njim i objasniti mu sve o podvodnim strujama. Ben nije ţelio ni hodati po vlaţnom pijesku. – Ima previše vode, ozbiljno je rekao Beth.

– Ben, strpljivo gaje nagovarala tad, – uĎi, samo malo. Mama će te drţati.

Ben, nepokoleban u svojim neonski ruţičastim kupaćim gaćicama, upre prst. – Je li tamo dublji dio oceana? – Njegov se uţas osjećao poput parfema. Bio je sumnjičav čak i prema Beth i nije dopuštao da mu se ona odveć pribliţi, bojeći se da će ga ona silom svladati i potrčati s njim u vodu. Beth je tad bila pomislila: on je naš talac – nas, ljudi tako velikih da ga

moţemo prisiliti da učini bezmalo sve. Nije se mogla sjetiti kad je bila tako mala, ranjiva, tako ovisna o nečijoj dobroj volji.

– Nema dubljeg dijela oceana, Ben, reče mu ona blago. – To je ţal. A proteţe se ovdje, kilometrima. Mora se ići daleko, daleko prije no što postane duboko. A to je daleko od obale, tamo gdje prolaze brodovi.

– Znači ovdje je jedan metar? – Ben je bio uporan.

– Čak ni toliko, Ben. Nije čak ni duboko kao u bazenu, ovdje uz obalu. Pogledaj, nije čak ni Vincentu do koljena.

– Ne ţelim ući u dublji dio oceana, reče joj Ben. – Tamo su morski psi. Moram li ući?

– Ne moraš, Benbo, bila je rekla Beth, podigla ga, ne znajući bi li trebala zagrabiti prema vodi i umočiti ga, svršiti s tim. Nije ţeljela da njezin sin odraste strašljiv, da zazire od ovog ili onog. – Ne boj se. Ja ću biti s tobom. Mama nikad ne bi dopustila da te ocean ugrabi. Drţala bih te jako, najjače, nije li tako?

– Znaš što? – reče joj Ben, dobivajući na vremenu. – Ti moţeš u dublji dio. Ti idi tamo.

Lijepo kreni dok ti voda ne prijeĎe preko glave a tad nastavi hodati po dnu. A budeš li se htjela vratiti, to će biti jako teško jer voda obriše sve, sve...

– Što, Ben? – Sve tragove nogu. Ne moţeš se ni okrenuti i vratiti. Ne moţeš naći put. – Pa je Beth, skamenjena, sjedila s njim, cijelo boţje poslijepodne, visoko na hridi iznad plaţe i grabila pijesak.

Pomaţući si rukama, Beth se popne na vrh tribina. Bile su skliske od rose, ljepljive od okrhnute boje. Ona se obujmi rukama i zadrhti. Vjetar s oblačnog neba kao da je posezao za njom. Lovi. Štipa. Beth legne na tribine, ispruţi se punom duljinom i isprazni spremnik suza, sve dok se ramena veste nisu natopila a njezino čelo počelo lupkati o drvo.

Kad je podigla glavu, ne zbog zvuka, nego zbog nečeg drugog, nekakvog pomaka u zraku, Candy Bliss je stajala u podnoţju tribina. U rukama je drţala malu plastičnu vrećicu, dovoljno malu za sendvič. U njoj je bila Benova visoka tenisica, tako čista i nova daje crvena papiga sjajila u tami.

Četvrto poglavlje Sve se promijenilo nalaskom te tenisice.

Nakon te tenisice, Ben je postao otet. To je za Candy Bliss bio dokaz da Ben nije odlutao sam od sebe.

Spoznaja da je njezino dijete u rukama neznanca trebalo je pospješiti njezinu paniku, ali se zapravo činilo da je to usporilo Beth.

Tenisicu, objasni Candy, našli su na jednoj od donjih polica u kiosku za tisak, dovoljno niskoj da ju je Ben ondje mogao sam staviti. Ali je vezica bila uredno svezana u mašnu, na način na koji to nijedan trogodišnjak ne bi uspio učiniti sam; a nije ju mogao ni skinuti a da je ne odveţe. – Nije definitivni dokaz, gospoĎo Cappadora, reče Candy Bliss. – Alije dovoljno za početak. A usto smo svi i mislili daje takvo što posrijedi.

– Daje netko oteo Bena?

Candy kimne glavom. – Jer... predvorje puno ljudi. Hoću reći, sakriti se naočigled sviju...

– Ona odmahne glavom. – Beth, sigurni ste da Ben nije znao vezati cipele?

– Nikako. Jedva je znao presjeći palačinku vilicom. Imao je tri godine. – Uhvati usnicu zubima. – Ima tri godine.

– Pa, nikad se ne zna. Hoću reći, bliska sam sa svojim nećakom, ali mora se ţivjeti u istoj kući da bi ti se zaista sve te razvojne faze usjekle u pamćenje. A ovo mije prvi...

– Vaš prvi?

– Moj prvi slučaj s tako malim djetetom. Ove vrste. – Ah, tako. A druge vrste?

– Pa, u Tampi sam radila s maloljetnicima. Kad sam ja počela raditi, to su policajke na jugu Amerike radile. A poslije...

– A poslije?

– Ubojstva.

– Tako dakle. Nemate svoje djece? – Upita Beth, zapanjivši samu sebe svojim odmjerenim glasom, jer je znala da bi, pogleda li iza sebe, ugledala sebe kako jurca gore-dolje po rubu parkirališta, na mjesečini, leleče i drhti.

– Nemam, reče Candy. – Ja... pomalo bih ih ţeljela imati.

– Moţda uskoro, reče Beth pa pomisli, za Boga miloga, o čemu mi to govorimo?

– Mislim da ne. Imam trideset šest godina. Moţda. Dakle, on ne zna vezati cipele, a vidite kako ovo izgleda. – Beth se zagleda u sinovljevu tenisicu kao da je posrijedi komadić meteora, vanze-maljska pojava.

Sluţbena se vrata širom otvore kad su im se one pribliţile, jer ih je mladi policajac očekivao na temelju znaka koji Beth nije primijetila. Ona ţmirkajući zaĎe u jarku svjetlost koja se odbijala od širokih ploha od nehrdajućeg čelika sudopera i štednjaka, ravno u brnjicu dva golema psa koja su se propinjala na svojim lancima.

– McGinty! – vikne Candy kao da je upravo našla svog davno izgubljenog brata. Ali je crvenokosi uniformirani policajac širokog grudnog koša gledao u Beth.

– GospoĎo Cappadora, reče on blago. – Ovo je Holmes a ovo Watson. – Psi sjednu, uljudno, na bešumni znak McGintyjeve desne ruke. – Zovemo ih bionički nosovi. Dali smo im da omirišu tenisicu vašeg sina... i oni su stigli do parkirališta. Ponovno smo im dali da pomirišu cipelu, a oni su otišli ravno na isto mjesto, na parkiralište malo zapadno od prednjeg ulaza.

Pretpostavljamo daje ondje stajao automobil...

– Automobil koji je pripadao onome tko je odveo Bena, reče Candy.

– Znam što je ţelio reći, obrecne se Beth. – Nisam glupa. Godinama sam bila fotoreporter.

– Candy kimne glavom, stisnutih usta. Uto se pojavi Pat, lica mutna od sna. Iz ruke mu je ispod zavoja još curila krv od Bethina ugriza. Candy sjedne s njih oboje. Nakon što stignu drţavni policajci kojima je dodijeljen ovaj slučaj, proširit će pretraţivanje relevantnih područja iscrtanih na zemljovidima sa zemlje i iz zraka. Organizirat će i kompjutorsku pretragu, uz pomoć popisa koje su im dostavili organizatori proslave mature, a prvi pojedinci s kojima će porazgovarati bit će oni s dosijeima.

– Dosijeima? – upita Pat. – Djeca iz Immaculate.

– Više nisu djeca, reče Candy. – Usto, u svakoj skupini te veličine, postoje veliki izgledi da otkrijemo nekoliko ljudi, vjerojatno supruţnika, koji su bili optuţivani zbog – – Oboje

pogledaju u Beth, pa Candy nastavi: – Zlostavljanja. Ili nanošenja tjelesnih ozljeda. Ili jednog i drugog.

– Djece? – upita Beth.

– Moţda.

– Na primjer?

– Na primjer, vaš prijatelj Wayne. Beth, on je napastovao nekog maloljetnika. Sedamdesetih godina.

– Wayne je blizak mojoj djeci kao da im je rod. Wayne ne bi nikad učinio nešto naţao Benu. Samo zato stoje homoseksualac...

– Upravo tako, Beth. Ispostavilo se daje klincu bilo šesnaest godina a njemu devetnaest, i vjerojatno je bila posrijedi veza koja je uzbunila roditeljske duhove... shvaćate? Većina tih stvari bude ćorak, ali ih sve provjerimo...

Ellen zabasa u kuhinju, pogled joj zapne za Beth i ona je zagrli. U trenirci i konjskom repicu, Ellen je djelovala sitno, krhko i mlado. Čvrsto je stiskala Beth dok je Candy tumačila kako ne bi bilo zgorega da se roditelji podvrgnu detektoru laţi. Mogli bi još danas otići do tehničara ili pričekati do ponedjeljka.

– Mislite daje Beth naručila da se Bena ukrade? – upita Ellen.

– Ne, ali je većina otmica obiteljskog podrijetla. Ili zbog staratelj stva ili problemi s rodbinom ili bivšim dadiljama, rastumači Candy Bliss.

Bilo je tu popisa i razgovora i prva policijska objava za nes-talom osobom s Benovim licem koju je trebalo odobriti; Beth – na sreću, činilo se njoj – pogledala je u stranu u posljednji trenutak, pa nije vidjela Benove povjerljive oči kako joj uzvraćaju pogled s crno-bijele fotokopije. Ellen pomogne Beth da se okupa, povuče Bethine traperice preko njezinih bokova, stavi je u kadu, kao da pomaţe bakici krhkih kostiju. Dok je Beth leţala u vodi a Pat hodao gore-dolje po spavaćoj sobi, pušeći, telefon je zvonio gotovo neprekidno. Ellen bi se javila, otresito, i rekla: – Ona spava – ili – Ne, ţive u Madisonu više od deset godina. – Odjevena u Elleninu čistu odjeću, njoj tako dugu da je sličila Nellie Forbush u mornarskom odijelu u South Pacificu, Beth sjedne ispred zrcala i osuši kosu. U neko doba poslije podne, policajac Taylor upita je čega se sjeća u vezi svog školskog kolege Seana Meehana. Njegovo je drugo dijete umrlo prije četiri godine, zauvijek zaspalo, prirodna smrt koja nikad nije izgledala potpuno prirodno. Kad se Beth nagnula nad umivaonik i kad joj se ţeludac počeo na suho nadimati, liječnik, čije ime Beth nikad nije doznala, ponovno se pojavi i da joj da popije probrana sredstva za umirenje. No kad je i njih povratila, on joj da novu injekciju; ona zaspi, premda je sve čula, čak i glas svog brata Bicka – pokušala se probuditi da razgovara s Bickom, ali se nije mogla probiti kroz bunovne slojeve. U jednom trenutku, Pat je posjedne i oni pogledaju sitnozrnu video snimku ranojutarnjih vijesti kako ekipe dobrovoljaca i bivših maturanata iz Immaculate rame uz rame hodaju po obliţnjoj branjevini i terenu za golf. Kad je na ekranu bljesnula Benova fotografija u bejzbolskoj kapici a neka mlada ţena rekla: – Cijela se četvrt mobilizirala u potrazi za malim Benom, Beth je kriknula a Pat ugasio televizor.

Nosač iz hotela Tremont donese im u sobu pladanj s kockicama sira i voćem, i posjetnicom koja ih je podsjetila na to da im to šalje hotel Tremont, jedan iz lanca Hospitality Hotels.

Ellen prisili Beth da pojede groţĎe ijednu kocku sira. Odnekud se stvori kava. Beth popije četiri šalice.

Još je bio dan kad je Candy došla u Bethinu sobu i upitala je li spremna za razgovor s novinarima.

Beth reče: – Naravno da nisam.

Candy ţmirne. – Pa, ne morate. Ali bi meni bilo drago da to učinite ako moţete. Ne morate razgovarati s bulumentom novinara, samo s jednim. Ja sam jednu odabrala. Ţena je u redu.

A mogli biste razgovarati sa svima. I s Channel Five, Seven, Two, Nine... s Tribuneom, lokalnim novinama, Sun-Timesom. Svi su ovdje.

– Ne ţelim ni sa kim razgovarati. Neka Pat razgovara. On je vješt na riječima.

– Ali Beth, vi ste majka. Ljudi reagiraju na majke. Vide vaše osjećaje.

– Ţelite da plačem pred tim ljudima.

– Ne, ne ţelim da izvodite predstavu, reče Candy.

Još mlaka rakija sredstva za umirenje u njezinoj krvi načini je hrabrom. – Ja nisam tip koji će plakati pred drugim ljudima, reče ona.

– Baš jesi, ubaci Ellen.

– Ako sam bila, reče Beth, – više nisam. Ovo je moje dijete, moje dijete... – Beth osjeti mučninu kako se nadima pa jenjava. – Ne razumijete.

– Ne, reče Candy. – Ne razumijem. Ali znam koliko dalekoseţna ta izvješća mogu biti i koliko ih ljudi gleda, i kako nam njihove oči mogu posluţiti.

– Slušaj, Ellen reče Beth. – Učinit ćeš to. Učinit ćeš to jer je to jedino kako moţeš pomoći da se naĎe Ben. A sad se uspravi i pripremi. – Izgledam kao vreća govana.

– To je u redu, reče Candy i Beth pomisli, sjetivši se svojih novinskih dana, da, naravno, ovo je tablo: oţalošćena majka kakve je ona osobno fotografirala pet ili deset puta, oči grozničave od neispavanosti, lične kosti strše poput stjenovitog grebena. – Ali ne ţelite izgledati zastrašujuće, nastavi Candy, – ili će oni...

– Što će oni pomisliti?

– Da si luda i da si ti to učinila, reče Ellen i ode po svoj nese-ser. Candy je promatrala kako ona zateţe Bethinu kosu i učvršćuje je zlatnom kopčom.

– Stavi malo sjenila, Beth, reče Ellen. Beth se zapilji u kutijicu sa zelenim, plavim i svijetlosmeĎim sjenilima.

– Dopustite meni, naglo ţivne Candy. – Jako dobro šminkam. – Beth bi poslije razmišljala, češće no što je mogla shvatiti zašto, da je Candy zaista bila dobra šminkerica: zbog nenametljivih sivkastih iznijansiranih lukova koje je iscrtala ispod Bethinih obrva, Beth je izgledala izmučeno, ali ne i sluĎeno; minimalna količina pudera koju je nanijela na Bethino lice nije sakrila kesice s obje strane Bethina nosa, ali ih je prigušila.

– A sad ću, rastumači Candy, lagano četkicom nanoseći šminku, – dovesti ovdje Šarah Chan i njezinu ekipu. Nju ćemo obaviti prvu jer je u škripcu s vremenom, a potrudili su se poslati reporterku, a Channel Tuio je jedan od najgledanijih programa. A tad, budete li htjeli primiti još nekog, moţete – oni će svi ionako poslati svoja izvješća. Bit će puno reflektora, Beth. – Beth se nakratko sjeti ginekološkog pregleda, kako liječnik poji strpljivu litaniju: – A sad ćemo uzeti papu... – Ona prekine Candy.

– Ja znam sve o reflektorima. Ja sam fotograf.

– U redu. Morate samo odgovoriti na njezina pitanja. Ne idu u ţivo, pa ako morate nešto ponoviti, ako ste nervozni – Nisam nervozna, reče Beth, naprasnije no što je namjeravala; nije morala natjerati Candy daje i prezire. – Mogu li pogledati izvješće za tisak? – upita ona,

pokušavajući zvučati susretljivo, čak i pri zdravoj pameti. Netko ode po primjerak i Beth ga preleti pogledom; nije bila posrijedi lirska proza: – Još nema svjedoka u vezi s nestankom... nekoliko obećavajućih tragova... široka istraga.

– Ne spominjete tenisicu, reče Beth.

– I ne spominjemo, reče joj Candy. – To nam je adut. Samo jedna osoba, vjerojatno jedna, zna zašto se ta tenisica našla ondje. Nikad nećemo uspjeti skinuti ništa konkretno s platna, kao što su – – Kao što su otisci?

– Tako je. Ali će nam to posluţiti za one koji budu priznali zločin.

– Priznali zločin.

– Ljudi koji će reći da su odveli Bena, kad nazovu. – Ljudi će zvati?

– Oh, jesu, Beth. Već jesu. Ima kroničnih slučajeva koji ţude za pozornošću, a i nekoliko ljudi moţda koji su doista krivi za nešto i na takvim su mukama da moraju priznati neki drugi zločin. Svi oni izmile iz crvotočine, Beth.

Pa se Beth u mislima usredotoči na sliku tamne sobe, kako lice blijedo poput mjeseca grčevito prislanja telefonsku slušalicu na obraz, tiho govori, šapće, moţda se boji da ga netko u susjednoj sobi ne čuje... a tad Šarah Chan, vitka kao plisirani preklop i mirisna u svom plavom kostimu, pokuca na vrata i soba se načička kablovima i stalcima za reflektore. Pat sjedne pokraj Beth na sofu.

– Dodirnite je, reče Candy. Pat poloţi ruku na naslon sofe i tik do Bethinih ramena.

– GospoĎo Cappadora, reče Šarah Chan. – Ţelim da znate da svi mi ţelimo učiniti sve što moţemo da pomognemo naći vašeg sinčića. Znate kako to ide. To zaista solidarizira ljude.

Cijeli će se grad moliti za Briana – – Bena.

– Za Bena. Jako mije ţao zbog tog gafa. Upravo sam stigla i nisam se još uspjela ubaciti u petu brzinu.

Beth nije mogla ništa reći.

– Gospodo Cappadora? – potakne je Šarah Chan.

– Razumijem, Beth proguta slinu, naposljetku.

Ona se prisjeti jedne prigode kad je radila za novine – fotografirala obitelj čiji je jedini sin, tinejdţer, umro prije nekoliko sati u jednoj od onih uţasnih prometnih nesreća sa starim seoskim kamionetima kakve se dogaĎaju na glavnim prometnicama sjevernog Wisconsina. Iznebuha, dječakova stara baka reče: – Pa što, i mi smo činili to isto. Moj muţ i njegovi kompići imali bi veliku limenu kantu piva u straţnjem dijelu automobila i vozikali bi se po okolonaokolo i radili svinjarije. O da, radili smo to. Svi to rade. – Beth se zabezeknula, prsti su joj se ušeprtljali na njezinu starom fotoaparatu Hasselblad (urednik je ţelio otuţne portrete a ne fotografije kao za vijesti). Je li se od nje očekivalo da potvrdi tu izjavu: djeca će biti djeca, djeca će gorjeti u starim Chevroletimal Brzopleta primjedba Šarah Chan o tome – kako to ide – zabezeknula je Beth na točno isti način, shvati ona, samo što je sad ona s drugog kraja objektiva.

– GospoĎo Cappadora, jeste li spremni? – upita Šarah Chan.

– Neka Pat govori, preklinjala je Beth.

– Dogovorili smo se, odlučno joj reče Ellen. – Ja ću biti ovdje.

Pa tako tehničar pričvrsti mikrofon za Bethinu majicu i napravi tonsku provjeru.

– GospoĎo Cappadora, prije no što počnemo, reče Šarah Chan, – znam da vas ovo ne bih trebala pitati, ali ako biste mogli ne razgovarati s drugim medijima, mislim da bi ovo postiglo kudikamo veći učinak.

– Zaboravi jednom na sebe, Šarah, reče Candy prijetećim tonom. A videosnimateljica, djevojka u uskim trapericama i golemoj majici sveučilišta Harvard, uperi objektiv u Šarah Chan.

– Nalazimo se u sobi hotela Tremont u Parksideu gdje obitelj Cappadora čeka, pita se i tuguje, reče ona. – Prije manje od dvadeset četiri sata...

– Šarah, reče Candy. – Uvod snimi poslije. Daj da svršimo s ovim.

Sarah Chan sjedne pokraj Beth i Pata na sofu. – Zapamtite da ne idemo uţivo, pa ako vam se čini da niste rekli točno što ţelite reći, uvijek moţemo prekinuti i početi iznova, utješno reče ona Beth.

A tad se promijeni, počne zračiti, lice joj se prometne u ono samilosne Gospe. – Beth i Pat, ovo je grad u kojem ste odrasli. Jeste li ikad mogli pomisliti da bi se ovakvo što moglo dogoditi u Parksideu, u predvorju hotela punom vaših prijatelja iz srednje škole?

– Kakvo je to pitanje? – upita Pat a Chan da jedva primjetni znak snimateljici. – Naravno da nismo. Ovo je mali grad. Beth i ja smo odrasli s ovim ljudima. Poznajemo ove ulice kao naš dlan.

– Ali ipak postoji mogućnost da je netko koga poznajete odveo vašeg dječaka, ţalostivo reče Šarah Chan i da znak da se ponovno počne snimati.

– Postoji, ali je ne smatram mogućom, reče Pat onim što se Beth učini njegovim glasom uzornog izviĎača. – To što se dogodilo Benu nije imalo veze s Immaculatom.

– GospoĎo Cappadora... Beth, upita tad Šarah Chan, – vaši su osjećaji sigurno nezamislivi...

Beth reče: – Da. – Hoću reći, kombinacija straha i razmišljanja koliko će to potrajati, bol... – Beth je zurila u crtu tanke palačinke koja je presijecala lice Šarah Chan na vratu, poput maske i ne reče ništa. Novinarka pokuša ponovno: – Zaista nemamo pojma kako se osjećate večeras, drugu noć – – Zaista nemate pojma, sloţi se Beth.

– Pa, strpljivo će Šarah Chan, – biste li ţeljeli nešto zamoliti naše gledatelje, ţitelje Chicagolanda, koji duboko suosjećaju s vašim gubitkom?

Beth je sjedila i mučala.

– Beth? – podsjeti je Šarah Chan.

– Da, reče Beth. – Ţelim reći nešto osobi koja je odvela mog sina Bena iz predvorja ovog hotela. – Molim te, saţali se na me, pomisli Beth. Molim te, imaj gram ljudskosti i donesi mi moje dijete, pomisli ona. Preklinjem te ga poštediš, pomisli ona, pa reče: – Samo što... samo što ne očekujem da ćeš vratiti Bena. – Šarah Chan naglo udahne, a čak se i snimateljica trgnula. Beth osjeti kako se Pat lecnuo i odmaknuo od nje, kao da ga je netko našpranjio.

Ali Candy Bliss podigne ruku, kao da zaustavlja promet, i Beth se zagleda ravno u njezine oči. Dok gleda u Candyne smirene plave oči, pouzdano je znala da će moći nastaviti. Pa je to i učinila.

– Ne očekujem da ćeš vratiti Bena, jer si bolesni, nemilosni gad.

– GospoĎo Cappadora, dahne Šarah Chan. – Beth...

– Ne očekujem da ćeš vratiti Bena jer ako si mogao ovo učiniti, onda ili ne shvaćaš kroz kakve paklene muke prolazimo ili ti je svejedno.

Ona se nakašlje. – Pa te stoga neću moliti za milost. Ali svi vi ostali... ako netko od vas ugleda Benovo lice, i vi koji imate srca, znajte da osoba s kojom Ben jest, nismo ni ja ni Pat. To nisu njegovi mama i tata. Pa ako moţete, ono što ţelim da učinite, jest zgrabite i uzmite Bena. Budete li morali povrijediti osobu koja je s Benom, to je u redu. Nagradit ću vas; moja će vas obitelj nagraditi; moji će vas prijatelji nagraditi, dat ćemo sve što imamo. – Beth posuti. – To je sve, reče ona. Šarah Chan pogleda Candy. – Ne moţemo ovo prikazati, reče ona zbunjeno.

Bez uzbuĎenja, Candy upita: – Zašto ne?

– Jer je to... jer to nije... hoću reći, oprostite mi gospoĎo i gospodine Cappadora, ali ako je vaš dječarac doista kod nekog i ovo čuje, to će ga samo razbjesniti... Nitko ne očekuje da ona kaţe – Bojiš se da Beth neće biti simpatična ljudima jer se ljuti na tipa koji joj je uzeo dijete?

Jer ne ţeli preklinjati otmičara? Misliš da neće izazvati dovoljno simpatija?

– Nije da... – reče Šarah Chan.

Candy pritisne prst na čelo. – Tvoj izbor, Šarah. Ili ćeš emitirati ovo ili ništa. A ja ću sići u prizemlje i dovesti Waltera Sheera ili Nancy Higgins ili prvu osobu koju ugledam u predvorju i Beth moţe ponoviti isto, a oni će to prikazati, pa će oni dobiti taj ekskluzivni intervju a ti nećeš.

– Načelnice, ne vidim razloga zašto...

Candy stane iza Beth i poloţi joj ruke na glavu. Beth ih osjeti kao kapu blagoslova. – Jer je rekla istinu, eto zašto, reče Candy Bliss.

Peto poglavlje U ponedjeljak poslije podne, usprkos Bethinu protivljenju, Pat je uporno zahtijevao da napuste hotel Tremont. Premda nije imala snage ni početi mu tumačiti zašto, znala je da bi je mogli ugušiti zagušljiva toplina i kuhinjski mirisi, pa to kako će se Talijani koji budu dolazili u kuću njezine svekrve i svekra drţati kao da je netko umro, taj ugoĎaj obiteljskog pogreba koji će proţimati kuću. Ako je to uopće moguće, bilo bi to nepodnošljivije nego u hotelu, gdje je situacija, premda uţasna, barem prigušenija i anonimna. Ne naletiš na nekoga kome nešto duguješ svakih pet sekundi.

Ali je Pat bio odlučan; ovo je glupo. Ona gotovo dva dana nije vidjela Vincenta ni Kerry.

Pat je ţelio biti sa svojim roditeljima i sestrama. – Usto, moram ti to reći, Bethie, mislim da ćeš prije doći k sebi odemo li k mojoj majci. Malo ćeš se... pribrati, reče on. – Svaku minutu koju ovdje prosjedimo, samo gledamo mjesto gdje se to dogodilo.

Pa su tako otišli do automobila, upravitelj ih je otpratio do pločnika i preko parkirališta, objašnjavajući opetovano da im, naravno, neće ništa zaračunati za njihov boravak u hotelu te da je upravi hotela Tremont, kao uostalom i svih hotela lanca Hospitaliti Hotels posvuda (posvuda u našem zvijeţĎu, pomisli Beth) duboko ţao zbog njihove kušnje, kao da im je odmor u hotelu remetio bučni rashladni ureĎaj. Novinari su slijedili upravitelja, neki su izvikivali pitanja: Jesu li im se javili otmičari? Sumnja li

FBI ozbiljno na nekog? Beth dotad nikad nije razumjela kako bi ljudi pod opsadom novinara uspijevali ne obazirati se na njihovo postojanje, napose u uvjetima iznimnog stresa.

Sad je znala. Ne čuje ih se. Nisu čak ni dosadni, poput crnih muha. Angelo je rekao da u njegovoj kući telefoni zvone cijeli dan, jer novinari pokušavaju, prema njihovu tumačenju, nadograditi sliku 'iz obiteljskog kuta'. Policajac smješten u kući Cappadorovih najčešće bi podigao slušalicu, ljubazno rastumačio da nijedan ukućanin ne moţe komentirati istragu koja je u tijeku i spustio slušalicu. Kad bi Angelovi i Rosieni Golden Hat kamioni krenuli ispred njihove trgovine u Wolf Roadu, novinarski bi kombiji kadšto slijedili vozače. Kad je Beth sjela u automobil, mladi novinar iz časopisa People stavi joj posjetnicu u ruku i doslovce sklopi Bethine prste oko nje, rekavši joj da People uţiva ugled zbog briţnosti, točnosti i rezultata. – Intervju s nama znači da će se o ovome glas proširiti na svakom aerodromu i dragstoru u Americi, upozori on Beth. – Pa me nazovite. – Beth kimne glavom, zatvori i zaključa vrata, podigne prozor. Zgnječi posjetnicu i gurne je u pepeljaru.

A opet, pomisli ona, tisak, policija, ili obitelj – nije li to sve svejedno? Ljudi mogu nijemo micati usnama ako to ţele. Ona više nije stvarna. Ona je ţena laţnjak, tupe od ljudskog bića.

Već navlači plašt nevidljivosti, zatiče rubove tamne tkanine oko svoje pameti kako bi spriječila prolaz informacijama i svjetlu. Moţe otići u kuću Patovih roditelja, ili u Madison, ili Amarillo, ili na Uran. Neće naći ni poticaja ni spokoja.

Pat ju je optuţio, blago, daje 'budalasta'. Njegovo je lice ogrubjelo od provale osipa; zaudarao je na cigarete; kosa mu je bila masna. Kad bi legao na počinak, glasno bi plakao. Beth mu je ponudila lijekove da ga ušutka, ali Pat reče da mora biti pri svijesti, kako bi mogao pomoći policiji na bilo koji način. Beth je mislila drukčije. Jedini način na koji ona moţe pomoći policiji ili nekom drugom jest da se udalji od sebe toliko da izbjegne mahnitanje, snaţnu ţelju da jauče, blebeće i grebe.

Kad su s Angelova i Rosiena prednjeg trijema stupili u dnevnu sobu, Vincent se baci na Pata, a Beth ga nakratko zagrli, pomilovavši ga po kosi. Jill preda Kerry u ruke Beth da je pomazi i nahrani; ali kad je Pat spazio da Beth nije primijetila kad je bočica ispala iz djetetovih usta, on uzme Kerry i nahrani je dok nije zaspala. Patova sestra Monica kuhala je lonac za loncem kave, a nije mogla proći pokraj glasovira a da ne odsvira nekoliko taktova nečeg. Njegova druga sestra, Teresa, samo bi pitala svakog tko bi ušao kroz vrata: – Sto ćemo? – sve dok joj Pat, oštro, ne reče da prestane.

Beth je sjedila u golemom naslonjaču s visokim naslonom odmah ispred vrata, pa se činilo da bi svatko tko bi ušao u kuću i prošao pokraj nje, bio na rubu da klecne kao pri ulasku u crkvu.

Došli su Comovi, pa Wayne Thunder, dvaput, i desetak Angelovih poslovnih prijatelja, koji su donijeli voće u košarama i pladnjeve lasagna, premda je Wayne rekao daje donijeti lasagne u Rosienu kuću suvišnije nego donijeti ugljen u Newcastle.

Ni Beth ni njezina braća nisu mogli jesti lasagne nakon majčine smrti, kad im se mjesecima činilo da su lasagne u škrinji poput Isusovih riba i hljepčića – da ih nikad neće pojesti, da se obnavljaju. Razdijelili su lasagne poštaru, nepoznatim ljudima koji su skupljali priloge za organizacije za zaštitu okoliša, obiteljima školskih kolega.

Ali je Rosie sad prihvaćala svaku novu prinijetu ţrtvu izdašnom zahvalnošću. – Nismo imali vremena kuhati – baš ste ljubazni, rekli bi u čudu, premda Rosie od subote ujutro nije ništa radila osim kuhala, kao opsjednuta, posluţivala kompletne ručkove svima koji bi se zatekli u kući, a čak je i sad, u vrućem središtu lipanjskog poslijepodneva, pojačala hlaĎenje

kako bi mogla peći svinjske kotlete s graškom i rajčicama u pećnici a da ni kod kog ne izazove toplotni udar.

Netom prije večere, kad je Rosie raskošno prostirala stol u svečanoj blagovaonici koja je imala jedan zid obloţen zrcalima, Beth začuje kako Angelo u kuhinji razgovara s nekim muškarcem, nepoznatog glasa. Nešto u njoj uključi alarm, ona ustane i zaobiĎe straţnji dio blagovaonice, sve dok se ne nade iza vrata kupaonice pokraj istočnog kuhinjskog zida.

On je svejedno ugleda.

– Charley, reče Beth.

– Bethie, dušo, reče onaj muškarac, odjeven u besprijekorno bijelu košulju, crvenu kravatu i plavo odijelo na pruge s gotovo neprimjetljivom crvenom niti. – Bethie, dušo. Tako mi Boga, tako mi Boga. Što se dogaĎa s ovim svijetom? – On je zagrli i protiv svoje volje Beth osjeti kako se bez opiranja prepušta zagrljaju Talijana očeve dobi, osjećaju da ste se uspjeli dokopati obale i da ste se rasjekli na oštrom kamenju, ali da će sve biti u redu čim odjenete suhu odjeću.

Nije mu znala pravo ime. Da, pomisli Beth, ipak ga zna. Ru-ffalo. Njegova se kći zove Janet. Charley Ruffalo. Ali ga je oduvijek, premda dakako nikad pred njim, zvala samo Charley Dua, jer bi sve dvaput ponovio. Nekakvom zamršenom seoskom vezom, bio je rod Angelu – jedan drugom su govorili 'roĎače' – a Charley je upravljao onim što je Pat s ljubavlju nazivao najunosnijom samostalnom autoprijevozničkom tvrtkom na sjevernoj polutki. – Bethie, reče Charley – Činim sve što mogu. Činim sve što mogu. Razgovarao sam s nekim ljudima. Bethie, Angie, tako mi Boga, tako mi Boga, ništa se ne zna. Ništa se ne zna.

Mislio je pritom, znala je Beth – a Angelo je znao da ona zna – da Bena nisu oteli profesionalni kriminalci.

– Hvala ti, Charley, reče ona i začuje kako je Angelo naglo udahnuo. Počnu govoriti talijanski. Charley poljubi Beth. Njegov je obraz bio mekan poput koţnate rukavice namočene u Aramis.

– Jedite, reče Rosie, bez tračka svoje uobičajene čilosti. Svi sjednu. Vincent je zdušno jeo, kao i parksajdski policajac koji je trenutačno bio stacioniran kod njih, crnac po imenu Cooper, ali su ostale odrasle osobe, koliko je Beth mogla primijetiti, samo narezale svoje meso.

Teresin suprug, Joey, naposljetku baci ubrus i bijesno odjuri od stola. Teresa odbrza za njim i pritom preko ramena dobaci majci pogled isprike. Usred te ne-večere, pojavi se Bick kako bi priopćio Beth da stiţe njihov stariji brat, Paul, koji se upravo vratio sa sluţbenog puta. – Nisam znao što da mu kaţem, Bethie, reče Bick. – Ima li novosti koja nije bila na vijestima?

Kutom oka, Beth primijeti kako se onaj mladi policajac ukočio. Ali ona reče u sebi, ovo je moj brat, budalo, odvjetnik, a ne tračerski novinar, i reče glasno: – Našli su njegovu tenisicu.

Našli su Benovu tenisicu u kiosku za tisak.

Bick je ponovno zaskoči. – Znači, smatraju da gaje netko ugrabio?

– Smatraju da jest.

– I je li lokalna policija nazvala FBI? Pa tako Pat rastumači začkoljice zakona o otmicama, najbolje što je znao i razumio – Beth je bila uvjerena da ga on ne razumije posve – o tome kako je otmica ili savezni zločin ili nije, ovisno o tome je li otmičar prešao drţavnu granicu ili zračni prostor iznad drţavnih granica ili Lake Michigana ili oceana, te da je drţavni zločin ako otmičar odvede oteto dijete s jednog na drugi kraj Kalifornije, čak i zrakoplovom, i daje zakon svake drţave u toj stvari malko

drukčiji. Usred svega toga, Beth zaboli glava, pa ode na kat potraţiti svoju bočicu s lijekovima i svali se na Rosien krevet, dok su u njezinim snovima glasovi dolazili i odlazili poput plime, Candyn, Angelov i Bickov i, najzad, jedan glas koji reče: – Mama?

Beth vrisne. Uspravi se u krevetu i vrisne ponovno. A tad vrisne i Vincent, koji je stajao pokraj kreveta u svojoj majici i gaćicama, i briţne u plač. Rosie dotrči niz hodnik a Monica joj za petama pa podigne Vincenta i promrmlja: – Dormi, dormi, Vincenzo, dušo.

– Koji ti je Bog, Beth? – Pat je zgrabi za ruku.

– Pomislila sam – pomislila sam da je Ben. – On je tad pusti i njeţno uhvati rukom za potiljak. Ben je bio dijete koje bi se uvlačilo u njihov bračni krevet. I Vincent se opirao odlasku u svoju sobu, no kad bi zaspao, Vincent bi spavao raširenih ruku i nogu, samostalan i potpuno samopouzdan, od malih nogu. Ali bi Ben malokad prespavao noć a da se ne bi uvukao u roditeljsku sobu, preskakao bi preko rešetki svog krevetića poput skakača s motkom dok ih Beth, poraţena, nije spustila, otpuzao bi a kasnije i hodajući otišao u sobu svojih roditelja, kadšto bi ujutro ostavio plahtu izmeĎu Beth i Pat mokru od hladnog znoja. – Mjesečario sam, objašnjavao im je posljednjih nekoliko mjeseci, nakon što se počeo tečno izraţavati. A i Ben je Beth zvao 'Mama', a ne 'Mamica' kao Vincent. U svojem omotaču od lijekova za smirenje, Beth nije prepoznala Vincentov glas.

Glavinjajući, ona ustane i siĎe u gostinsku sobu. Prvi put svih tih godina koje je poznavala Rosie – bezmalo svih godina kojih se sjeća – njezina ju je svekrva pogledala s iskrenim prezirom. Drţeći u naručju Vincenta, koji je prestajao jecati i padao u štucavi san, ona da znak Beth da ode. Beth izaĎe na terasu pokraj gostinske sobe. Joey i Teresa su noćili u toj sobi, premda očito još nisu spavali. U ulici, više i niţe njihove kuće, stajali su parkirani automobili, novinari su sjedili na dekama i pijuckali kavu i Coca-Colu iz papirnatih čaša kao da su na glazbenom festivalu.

Nisu je vidjeli. Na uglu je bio parkiran parksajdski policijski automobil, a narančasti metalni jeţ postavljen kao ţalosna prepreka – dok je Beth gledala, kombi od Channel Nine ga zaobiĎe i proĎe. Iza nje, Joey otvori vrata spavaće sobe.

– Joey, imaš pljugu? – upita Beth.

– Bethie, nisam znao da još pušiš, tiho joj reče Joey, najblaţi od svih ljudi.

– I ne pušim, reče mu ona.

Sjednu jedno pokraj drugog na terasu i zagledaju se u novinare kako mile oko kuće. Neki su gimnasticirali prije jutarnjeg javljanja, leĎima okrenuti osvijetljenom, otmjenom pročelju Rosiene i Angelove bijele kamene kuće zatvorenih kapaka.

– Naći ćemo ga, Bethie, vatreno će Joey.

– Oh Joe, reče Beth, zagrli ga, svladana njeţnošću prema tom svom mladom šurjaku, njeţnošću kojom nekako nije uspijevala omotati svoje vlastito, pravo dijete, koje je najzad zaspalo niţe u hodniku. Zašto ne?

– Bethie, dao bih svoju desnu ruku, svoju nogu, da naĎem Bena.

– Znam, dušo, reče ona.

Teresa izaĎe u spavaćici. – Trudna sam, lane iznebuha.

– Tree, Isuse mili Boţe, sikne njezin suprug ustajući.

– Joey, sve je u redu. Čestitam, Tree, reče joj Beth. – Buona fortuna. Koliko?

– Dva mjeseca, reče Teresa.

– Zna li Pat?

– Ne. Da mu kaţem? Rosie zna. Kaţe da ne bih trebala reći tebi. Zao mi je što sam ti rekla. Usta su mi se jednostavno otvorila. Udarena sam, Bethie. Mi smo svi ludi.

– Znam, reče Beth. – Imaš još jednu cigaretu, Joey?

Nakon što su Joey i Teresa legli na perjem punjeni pokrivač, Beth sjedne i zagleda se kako se iz neba cijedi tama. Ponavljala je u sebi periodički sustav elemenata. Kisik. Dušik. Ugljik.

Silicij. Natrij. Klor. Neon. Stroncij. Argon. Znala je da ih ima nekoliko koje nisu učili dok je ona išla u srednju školu. Tehnicij? Kalifornij? Ili samo izmišlja? Cigareta joj je prljila prste.

Ona legne na obojeni drveni pod. Kerry je plakala. Netko će je nahraniti.

U osam sati, Candy stigne odvesti Beth i Pata u laboratorij u Elmbrooku na detektor laţi.

Poslije je Pat rekao Beth da je mladi tehničar odrţao jednaki govor oboma: – Opustite se, rekao je. – Tjelesno, ovo će biti najbezbolnije što vam se ikad dogodilo. Uvijek kaţem ljudima da se opuste, ali naravno, oni se ne mogu opustiti, posrijedi je detektor laţi – tko bi se mogao opustiti? Ali nije vaţno čak ako se ne moţete opustiti jer ću ja uspjeti očitati vaše prosječne vrijednosti bez obzira na stanje u kojem se nalazite. A pretpostavljam da je stanje u kojem se trenutačno nalazite prilično loše. Počet ću s najteţim pitanjem. Kako se zovete? – I Beth i Pat su poslije doznali da su njihovi odgovori pokazivali da laţu kad su ih upitali jesu li odgovorni za Benov nestanak.

– To nije veliki problem, Candy reče Beth. – Moţemo ponoviti test budemo li morali.

Kad su se vratili k Rosie i Angelu, Ellen je bila ondje da odveze Beth u dobrovoljački stoţer u podrumu kapele u Immaculati. Beth upita: – Kakav dobrovoljački stoţer?

– Ma znaš, reče Ellen. – Plakati i potraga. Jučer ujutro stigla je jedna gospoĎa iz Crimestoppera i poučila nas kako da ga organiziramo. Prva sedamdeset dva sata su kritična.

Bilo je tri stotine dvadeset bivših maturanata Immaculate. A Pat je poslije rekao daje u tom podrumu bilo najmanje stotinu pedeset ljudi koji su imali nekakve veze sa školom, ne uračunavši pritom nekoliko Rosienih susjeda, Billovu djevojku te šačicu prijatelja koji su odrasli s Bethinim i Patovim sestrama i braćom. Bila je ondje i Nickova ţena, Trish, i sve navijačice, i supruga Jimmyja Daughertyja, i još dvadeset majki, školskih kolega i njihovih supruga. Bila je tu i ravnateljica Immaculate, jedina preostala časna sestra u cijelom nastavnom osoblju, te još četiri profesorice, uključujući i Bethinu prastaru profesoricu engleskog, gospoĎicu Sullivan, u mirovini već deset godina. Bio je ondje i Wayne, čiji je posao u AT&T bio toliko zahtijevan da je godišnje uzimao tri slobodna dana (odreda nedjelje); otkazao je sve svoje sastanke na neodreĎeno vrijeme tek drugi put u cijelom svom radnom vijeku. (Prvi je put uzeo četiri tjedna slobodno za krstarenje brodom do Australije s devet stotina drugih homoseksualaca. – Bili smo nasred oceana, a ja si nisam mogao naći komada, poslije je sav skrhan pričao Beth. – Mogao sam baš i ostati raditi.") Wayne je zaduţen za medije, Pat reče Beth. On će filtrirati sve zahtjeve za intervjue i fotografije i proslijediti samo one za koje će smatrati da će pomoći potrazi. Čak se i Cecil Lockhart prijavila da će doći, ali je u posljednji trenutak otkazala jer joj se razboljela majka. – Ali te srdačno pozdravlja, Beth, reče Ellen. – Mislim da je zaista namjeravala doći. Doći će odraditi svoje kad joj majka prizdravi. Znaš, ima sinčića ne kudikamo starijeg od Bena, iz drugog braka – ili trećeg, ili petog. Nisam to ni znala, ali se tako raznjeţila zbog ovog. Svi se raznjeţe, Bethie. Svi. Nakon što su Beth i Pat otišli, ude Laurie Ehvell, noseći hrpu fascikala s tri metalna prstena. Izgledala je kao da je pre-boljela gripu i prerano ustala iz kreveta. Od studija, Laurie je bila Bethina najbolja prijateljica u Madisonu; kadšto bi pomislila da joj je to jedina prijatelji-

ca. Sličila je Beth koliko i mjesec poklopcu automobilskog kotača – čakj kao brucošica, bila je hladnokrvna i samouvjerena na način na koji je Beth bila prilično uvjerena da ona nikad neće biti, čak hi kad odraste. Laurie je bila jedna od onih djevojaka koje kao da već poznaju sve sluţbenike u uredu za stipendije; predsjednice udruţenja studentica ostavljale su poruke za nju, a ne obratno. Laurie kao da se bila rodila otvorena prtljaţnika za najvaţnije informacije svemira a kao što su dokazivali ovi fascikli, namjeravala ih je sve pohraniti.

Beth i Ellen posvadile bi se ijedna drugoj spustile slušalicu najmanje jednom godišnje; ali Bethin odnos s Laurie bio je lišen tamnog gliba djetinjstva i zajedničkog podrijetla, koliko i ljetno poslije podne. Upoznale su se u vrijeme kad se ljudi počnu mijenjati, razgovorom pomogle jedna drugoj proći kroz usplahirenu dosadu, uobičajene ponose i strahove roditeljstva i dugogodišnjih brakova.

Kad je Beth ugledala Laurie i ostale, pomislila je, na trenutak, sad je vrijeme za stvarno ponovno okupljanje. Sad ću moći nešto poduzeti.

Beth je bila rekla da bi Laurie mogla dobiti Nobelovu nagradu za organiziranost; a sad je bila u laureatskoj formi. Dugački stolovi koji su najčešće sluţili da se na njima posluţuje hrana na ţupnim čajankama i svadbenim doručcima, sad su bili pokriveni telefonima i hrpama plakata i objava na crvenom, ţutom i plavom papiru. Pat podigne jednu i Beth pročita masnim slovima otisnut naslov: JESTE LI DANAS VIDJELI BENA?, iznad milostivo nepoznate Benove fotografije koju je Ellen snimila prošlog ljeta u svom dvorištu te telefonskog broja koji je Wayne rekvirirao zbog njegove pamtljivosti: znamenke su ispisivale riječi FIND BEN4. Iz jedne od svojih biljeţnica Laurie je izvadila i raširila detaljan trodjelni zemljovid zapadnog dijela grada: spojila je dijelove, pričvrstila ih na zid i pokrila njima veći dio drugog zida.

– Imat ćemo crvenu ekipu, plavu ekipu i ţutu ekipu, reče ona Beth i Patu, pa otvori drugi fascikl u kojem su se nalazili kompjutorski ispisani popisi koje je sastavila preko telefona s Wayneom i Ellen. – Kapetani svake ekipe bit će odgovorni za raspodjelu ulica članovima ekipa u kojima će dijeliti letke. A potom će svaka ekipa imati ovdje dobrovoljce koji će koordinirati pozive koje ćemo primati sa svakog područja.

– Kad ćete početi dijeliti letke?

Laurie je izgledala iznenaĎeno. – Pa odmah, reče ona. – Koliko moţeš ostati? – upita Beth.

– Pa, zauvijek, reče joj Laurie.

Candy nakratko porazgovara s okupljenim dobrovoljcima, reče im da je svaka informacija potencijalno zlatni grumen koji ih moţe odvesti do Bena. – Ne moţete precijeniti vaţnost vaše prisutnosti, i za Beth i Pata i za nas, reče ona. – Idućih nekoliko dana bit ćete naše oči i uši na ovom području i bez obzira na to moţete li odvojiti za ovo puno ili malo vremena, to nam je vrijeme dragocjeno. – Ona im reče da se planira pročešljavanje ovog područja kasnije poslije podne, pa kako se čak i oni koji moraju danju raditi mogu pridruţiti policiji u potrazi u predvečerje dok je još dan. Ona upozori dobrovoljce da ne pokušavaju razgovarati sa stanarima ili na svoju ruku odlaziti u potragu. – Moramo biti jedno tijelo, a glava tog tijela je ovdje, reče ona i okrene se prema Patu. – Pat, imate li što dodati?

Patove se oči zasuze. – Samo da vam zahvaljujemo. Hvala vam. Ben vam zahvaljuje.

4

NaĎi Bena. To je broj 34 63 236.

Anita Daugherty ustane i zaplješće, a potom svi ustanu i pridruţe joj se. Neobičnost te geste zapanji Beth, i ona se okrene i potrči stubama na prvi kat; vjerojatno bi to trebalo značiti ohrab-renje, solidarnost, no njoj je zazvučalo poput zbora navijačica; zbog dobrovoljaca ruku punih letaka, koji će svaki čas hrpimice potrčati za njom uza stube, ona se osjeti poput bolesne ţivotinje u potrazi za skloništem u kojem bi počinula.

Vrata Kapele od Naše Gospe nalazila su se zdesna oltaru. Tamo je Beth odnijela cvijeće i poloţila ga ispred Gospe kad je bila pričesnica u bijeloj minijaturi vjenčane haljine. Uvijek je vjerovala da će tamo ponovno doći kao mladenka. A sad je ţeljela da ta nebeskoplava sobica sa zvijezdama na stropu od izblijedjele pozlate ima vrata koja bi se za njom zatvorila. Beth klekne i sklopi ruke. – Zdravo Marijo, milosti puna... – reče ona tiho. Ali to su bile samo riječi. Dolazile su iz dubine njezina grla, ništa više. U cijelom ţivotu, Beth je samo dvaput osjetila da stvarno moli – odnosno, uspostavila vezu izmeĎu sebe i neke druge svijesti: jednom u majčinoj bolničkoj sobi ubrzo nakon što je Evie umrla; jednom onog dana kad je krvarenje stalo, kad je bila uvjerena da će pobaciti trudnoću koja je donijela Bena na svijet. Inače, premda je znala napamet 'Ispovijedam se', izmoliti krunicu, i 'Vjerujem' (barem na latinskom) jednako dobro kao što zna napisati svoje ime, dok bi ih izgovarala osjećala bi se kao daje izvan sebe, čak i kad bi joj se zbog lingvističke snage riječi stegnulo grlo od tronuća. – Djevice Blaţena, šapne ponovno i pomisli, ako sad ne mogu vjerovati, ako sad ne mogu zamoliti za pomoć, usprkos snaţnoj sumnji da će me itko ikad čuti osim zemljine atmosfere, da ću ikad primiti zauzvrat nešto osim posuĎena odlomka o meditaciji, ako ne mogu barem malo otvoriti svoju stisnutu šaku, ne zasluţujem Bena. Moram se moliti za Bena, pomisli ona. – Blaţena Marijo, reče ona a riječi zašušljaju, suho na suhom nepcu, zvukovi. – Ne mogu, reče Beth.

Namiriše Candy prije no što ju je ugledala, osjeti izrazit li-munski jedak miris ispod mirisa njezine kolonjske vode, poput brzojava čistoće. Red jastučića za klečanje od plavog baršuna protezao se puna dva metra duţ zlatne prečke ispred bijelih mramornih nabora Gospine halje.

Candy klekne nedaleko od Beth i rukom pokrije oči.

– Jeste li katolkinja? – upita Beth.

– Ne, reče Candy. – Samo sam vas čekala.

– Nema se što čekati, uzdahne Beth. – Gotova sam. U stvari nisam se ni počela moliti. Ne mogu.

– Moja je majka uvijek govorila da nema pravog načina da se moli.

– Nemam više vjere.

– Ni u što?

– Hodu reći da ne vjerujem u Boga. – Ateistica? – upita Candy.

Beth frkne. – Ne. Za to je potrebno odveć hrabrosti.

– Moţda je zapravo za vjeru potrebna hrabrost. Vjerovanje u neviĎene stvari.

– Kao da ste odgojeni u katoličkoj vjeri, reče Beth.

– Odgojena sam u ţidovskoj vjeri, reče joj Candy i ustane. – Postoji puno usporedbi.

Krivnja. Zenomrštvo. Sto ti srce ţeli. – Ona ispruţi ruku i dotakne Gospine mramorne jagodice. – Ali i nečeg drugog. Preseliš se k nekom da ga njeguješ. Ili ţrtvuješ sve za dijete – i naravno to djetetu nabijaš na nos do kraja ţivota. – Candy podigne pogled do spokojnog Go-

spina lica. – Beth, ona je bila prava ţidovska majka, shvaćate? A ako bi vam itko sad mogao pomoći, moţda bi to bila ţidovska majka5.

– Mislim da bih to sad lako mogla prihvatiti. Kaţu da nema ateista u rovovima, nije li tako?

– Beth, – reče Candy i ne udahnuvši, – moţda ne morate u sve vjerovati. Moţda ne morate znati kako moliti. Moţda već i sad imate sve što je potrebno da u nečemu naĎete utjehu. Moţda je dovoljno naći u nečemu utjehu.

Beth pogleda u Gospin kip. – Naći utjehu, ha? – šapne ona. – U čemu? U njoj?

– Ako ţelite. Moţda.

– A što ako u tome nema ničeg?

– U tom slučaju... naĎite utjehu u meni.

Šesto poglavlje Čak ni Laurie nije mogla ostati zauvijek.

– Vraćat ću se svaki vikend dok se Ben ne naĎe, reče ona Beth, rukom je uhvativši za bradu, pogleda netremice uprtog u Bethine oči, tom Laurienom posebnom gorljivošću. Obje su znale da Laurie neće moći dolaziti svakog vikenda – da neće htjeti dolaziti – pa ipak ništa u toj činjenici nije nijekalo briţnu nadu koja je bila potka tog obećanja. – Ima još puno toga što moţemo učiniti. Svi tako kaţu. Ţena iz Crimestoppersa6 to kaţe. Ovaj ćemo tjedan razaslati dopise u sve drţave gdje ţive maturanti naše škole i dobrovoljci će ih tamo podijeliti. Ja ću poslati hrpu od kuće. Do nedjelje, imat ćemo i reklamni prostor uz autocestu koji će zakupiti udruga vatrogasaca – Bethie, to će svakodnevno vidjeti stotinu tisuća ljudi. Jimmyjeva će ţena poraditi na onoj vezi s nacionalnim centrom za nestalu i zlostavljanu djecu. A potom će televizija prikazati posebnu emisiju, s naslovom Nestali – Šarah Chan kaţe da imamo dobrih izgleda biti u nju uključeni, sad kad Bena nema... – Ona zašuti.

– Tako dugo, dovrši Beth umjesto nje. – Tako ga dugo nema daje činjenica da ga tako dugo nema sama po sebi već priča.

– Oh Boţe, reče Laurie.

Bio je to svršetak nečeg. Nitko to nije ţelio reći, ali su osjećali pad, vidjeli to na licima parksajdskih policajaca, kojih je svakim danom bilo sve manje, u očima dobrovoljaca, čiji se broj poslije dva tjedna sveo na jezgru od dvadesetak osoba. Miris parfema Barbare Kelliher, Chanel No. 5, postao je svojevrstan lajtmotiv Bethinih dana; prethodio bi Barbari kad bi sišla u podrumsku prostoriju u Immaculati, a za njim bi došao Barbarin neizostavno usiljen osmijeh te nepokolebljiva posvećenost koju je pridavala svojoj hrpi označenih zemljovida i telefonskih poruka primljenih prethodne večeri. Beth je zaključila daje za nekoliko dobrovoljaca potraga za Benom bila istinski čin ljubavi – ali ne ljubavi za nju. Oni su se nadali da će, naĎu li Bena, spriječiti da grom ikad udari u njihovu kuću. Bila je to najbolja, najopravdanija vrsta Pojam 'ţidovska majka' označuje krajnje posesivnu majku koja udovoljava svakoj ţeljici svoje djece i čini sve za njih, ali očekuje doţivotnu zahvalnost i posluh.

6 Televizijska serija o neriješenim zločinima, u kojima se gledateljstvo moli da pomogne u njihovu rasvjetljavanju 5

krivnje, krivnja zbog koje bi prolaznici skočili u studenu vodu spasiti škotskog ovčara ili skitnicu – i tako spasiti sebe. Beth je gotovo romantičnim ţarom voljela njihov stoţer, njegov miris netom otvorenih svitaka finog pisaćeg papira i ustajale kave. Taj stoţer, kao i Candyn patološki neuredan ured na drugom katu policijske postaje Parkside, bili su jedina mjesta koja su se Beth činila ogoljena, makar nakratko, Benova gubitka, tereta za koji bi kadšto osjetila da će je spljoštiti i pretvoriti u košuljicu.

Upravo je u tom stoţeru, tek što se oprostila od Laurie, Beth doznala za trag. Netko je vidio Bena, no za razliku od drugih takvih dojava, ova je izgledala stvarno. Neka ţena iz Minnesote, koja je odbila ostaviti svoje ime, nazvala je i opisala dječaka kojeg je vidjela u trgovačkom središtu u Minneapolisu, kako hoda sa sjedokosom ţenom u golemom šeširu i sunčanim naočalama. Taj je dječarac, bijaše ona uvjerena, bio Ben. Jeo je hrenovku u pecivu. Ta je hrenovka za Barbaru bila sluţbena potvrda istinitosti. – Mislim da bi trebala otići porazgovarati s Candy i vidjeti hoće li ona to provjeriti, predloţi Barbara. – Mogu te odvesti.

– Znam voziti, reče joj Beth. – Hvala ti.

Zapravo nije morala voziti. Automobil se autopilotiranjem dovezao na parkiralište parksajdske policijske postaje; ona je samo morala čvrsto drţati upravljač. No, ne shvaćajući zašto, kad je stigla ondje, ona se ponovno odveze, nekoliko ulica do Golden Hat Gourmeta, gdje uĎe ujedan od odjela sa smrznutom hranom i kupi nekoliko cannolija.

Joey, koji je radio na pultu za kupce koji su ţeljeli ponijeti jelo, zamota joj cannolije. – Gladna si, Bethie? – upita je on pun nade, i svrne pogledom prema Bethinim širokim trapericama, čvrsto stegnutima jednim od Patovih remena. Njezine su zdjelične kosti sad bole dţepove poput sveţnjeva ključeva.

– Aha, reče mu ona i rastegne usta u ono za što je još vjerovala da sliči na smiješak. – Spopalo me pojesti cannolije, baš kao Tree.

On je zagrli, ubaci joj u dţep kutiju Camel cigareta i Beth ode, a bijelu kutiju povezanu špagom stavi pokraj sebe na suvozačko sjedište.

U zaključanim uredima u policijskoj postaji u Parksideu više nitko nije zaustavljao Beth i pitao je što traţi; jednostavno bi bez riječi pritisnuli dugme i propustili je. Premda je postojalo dizalo, Beth bi uvijek pošla stubama; danas, kad je otvorila čelična vrata koja će je izravno dovesti iza ugla u Candyn otvoreni ured, začuje Candy kako govori: – ...neka netko ode gore i provjeri.

– Oprosti mi, Candace, na ovome što ću ti reći, – odgovori nepoznat muški glas, – ali nema teorije da će on odvojiti ekipu da se odveze u usrani Minneapolis porazgovarati s nekom umirovljenicom koja misli daje vidjela malog. Minneapolis, zaboga! Na toj proslavi mature nije bilo nikog iz Minneapolisa. U ovoj postaji zaposleno je šezdeset policajaca a ne šest stotina.

– Do vraga, koliko je daleko Minneapolis? Ljudi se vozikaju cijelo vrijeme, McGuire, reče Candy trpko. – Naše je društvo pokretljivo.

Beth se umiri da osluhne.

– Candace, znam kako ti je vaţan ovaj slučaj, ali mali je mrtav. Mali je mrtav i za njega je to vjerojatno dobro, i – – Nemoj reći da ja to znam jer ne znam. – Beth začuje poznati zvuk kako Candy lupka gumicom po bugačici. – Uostalom, ovo je meĎudrţavni slučaj. Nazvat ću Bendera.

– A on će reći: 'Dobar dan, načelnice, nazovite me idućeg stoljeća ili kad se pakao zaledi'.

– Posrijedi je vjerodostojan trag s druge strane drţavne granice.

– To je samo još jedan – Policajac u civilu, kojeg Beth dotad nikad nije vidjela, okrene se i spazi je. – Ovaj... pozdrav, gospoĎo Cappadora.

Beth se nasmiješi.

– Beth, uĎi, strogo joj reče Candy. – Vidimo se kasnije, McGuire. – Detektiv ode. – Čula si, zar ne. – To nije bilo pitanje.

– Čula sam dio o nekom tipu po imenu Bender.

– Ne, sve si čula. Ali ono što trebaš znati jest da će to meni biti povod da nazovem FBI, a Bender je njihov – Robert Bender, on je agent koji vodi ured FBI-a u Chicagu.

– FBI, reče Beth. – Zašto?

– Pa ne zato što ne bismo posao mogli obaviti sami, reče Candy Bliss. – Premda imamo osjetljiv problem manjka ljudstva. Imamo problema s nadreĎenima koji se uzvrpolje kad ne riješimo slučaj i do ručka ne osiguramo neoborivo priznanje. – Ona zakašlje. – No to je razlog postojanja FBI-a, kao potpora lokalnim snagama reda sa saveznim prekršajima.

Ona ustane i ushoda se. – Moje osobno mišljenje o agentima FBI-a je da su kao kriminolozi veliki birokrati. Stvarni razlog njihova postojanja je da zgrću baze podataka i pokaţu se nakratko kad je vrijeme za uhićenja. Poglavito ako su u blizini kamere. Ali ne ţelim da dijeliš takav bolestan način mišljenja. Pa zašto ti to govorim? Jer razmišljam glasno. Umorna sam. – Ona pritisne prst na sićušne bore izmeĎu očiju. – Usrani šefovi. Ali što, moţda je Bender dobre volje. Mislim da ću ga nazvati. Jednom me pokušao potapšati po straţnjici. Moţda još tu ima neke simpatije.

Beth sjedne a da joj nitko nije ponudio stolac i zagleda se u Candy dok je ova birala broj.

– Bob! – Candyn je glas bio tako iskreno razdragan da Beth nije mogla povjerovati kako je njezina prethodna ojaĎenost bila jednako izvorna. – Aha... ma naravno, dobro očuvana, to sam ja. – Ona posuti. – Ne, zapravo, triput pogaĎaj a ja ću ti oprostiti prva dva promašaja...

Bob, da, ti si genij. Dakle, vidjeli su malog u Minnesoti. – Stanka, za koje Candy makne slušalicu s uha i poloţi je na čelo. – Ne, Bob, po mom mišljenju, tu ima nečeg... Kako si to čuo?... Pa naravno, najprije ćemo provjeriti, ali je mogla doći s ceste, Bob. Jebi ga, ništa ne sprečava stare gospoĎe da ulaze u hotelska predvorja... U redu... U redu. Nazvat ću te.

Candy interkomom pozove svoju tajnicu i zamoli je da Tayloru kaţe neka još jednom pregleda popis gostiju hotela Tremont i potraţi nepraćene starije osobe, ţene ili muškarce, i porazgovara s upraviteljem i osobljem. Dok je to govorila, neki pripravnik zabrinuta lika donese poštu. Candy počne rastreseno listati poštu i naposljetku doĎe do goleme omotnice koja je od prekrcanosti pucala na rubovima. Ona spusti slušalicu i veselo se nasmiješi Beth.

– Još jedan, reče.

– Još je netko priznao zločin? – Ljudi su slali rukom nacrtane zemljovide koji su vodili do nepostojećih adresa i napuštenih zgrada gdje su rekli da se Bena drţi zarobljenog. Slali su posve nove odjevne predmete za koje bi rekli da su Benovi. Slali su fotografije supruţnika koje su smatrali odgovornima za otmicu, te – za Beth najjezivije – duge, nesuvisle audiovrpce na kojima su opisivali kako je Ben sretan sad kad najzad ţivi u kršćanskom domu. Ona je sumnjala da ima još vrpci, zlokobnijih, koje joj Candy nije pokazala.

Candy joj je u početku rekla da postoje tri razloga zbog kojeg bi netko uzeo tuĎe dijete: osvetiti se djetetovu roditelju, novčano ili osobno, ţeljeti dijete i biti dovoljno lud pomisliti da je opravdano uzeti tuĎe; ili, u najmanjem djeliću postotka, mrcvariti dijete. Od te tri mo-

gućnosti, najbolje je nadati se da je posrijedi suludi neostvareni roditelj, jer će se takva osoba skrbiti za dijete. Što znači da u ovom paketu moţe biti bilo što: krvava majica, već izlizane ljubičaste kratke hlačice, rasječene i skorene od – Ali Candy reče: – Ne, mislim na Rebeccine stvari, moje bivše kompice s policijske akademije, koja je sad burzovna mešetarka. – Posluţivši se noktom na palcu, Candy otvori omotnicu i istrese zapanjujuću hrpu odjeće boje fuksije i akvamarina – tunika, hlače na lastiku, rubac i remen. – Vidiš, moja frendica Rebecca gubi ili dobiva petnaestak kilograma otprilike svakih pola godine. Vrlo skup običaj jer, čim se počne debljati, počne meni slati svoju mršavu odjeću. – Candy odmahne glavom. – No problem je u tome da čak i kad izgleda dobro, Beck sliči gatarici na uličnom sajmu. Pa ja tako uvijek odnesem tu odjeću u Saint Vincent De Paul – nasreću, Becks ţivi u Kaliforniji pa nikad ne dozna. A vjerojatno košta na stotine dolara.

Beth se nasmiješi. – Meni to zvuči kao zatomljeni poziv u pomoć.

Candy podigne omotnicu. – Zapravo, ovo je podstavljeni poziv u pomoć.

I Beth se, na svoj uţas, nasmije, pa pokrije oči i učini joj se da će se zagrcnuti. Candy u trenutku ustane i zaobiĎe stol.

– Beth, Beth, slušaj, reče ona. – Nasmijala si se. Samo si se nasmijala. Ako se nasmiješ, to ne znači da je to bod protiv nas. Nasmiješ li se, ili Vincentu pročitaš slikovnicu, ili pojedeš nešto u slast, to neće značiti bod više ili manje na svjetskoj tablici lutrije. – Beth se rasplače.

– Moraš mi vjerovati, nastavi Candy. – Kao da ćeš, pogledaš li film, ili poslušaš pjesmu ili učiniš nešto zbog čega bi se osjetila nečim boljim od kravlje balege, za taj kratki trenutak sreće biti kaţnjena vječitim gubitkom Bena. Ali Beth, to ne ide tako. Nećeš ubiti svog sina time što ćeš se nasmijati.

Poniţena već i samim pokretom, Beth ispruţi ruku i uhvati Candynu, pa je poloţi na svoj obraz. Candy naglo istrgne ruku i Beth poskoči, zamalo prevrnuvši stolac.

– Nisam ništa mislila... – reče Beth.

– Znam, znam, reče Candy. – Ja sam budala. Nije bilo ničeg lošeg u tome što si upravo učinila. Samo što sam ja preosjetljiva glupača.

– Ne moţeš se emocionalno vezati, nesigurno će Beth.

– Ne, reče Candy. – Odnosno da, donekle. Ne moţeš se vezati toliko da počneš previĎati stvari koje bi mogle ljudima pomoći. Ali sam tako reagirala jer... ţena sam, načelnica istraţiteljskog odjela, Ţidovka. A usto sam i lezbijka, jesi li to znala? Nastrana sa svih strana. Pa se osjećam kao da su sve oči Texasa uprte u mene, cijeli cjelcati dan. Čini mi se kao da svaki put kad zagrlim Katie Wright iz Crimestoppersa, netko pomisli da joj se nabacujem...

– Nisam pokušala – – Znam da nisi. Isuse, koja sam ja budala. – Candy sjedne. – Ali znaš li što? Ova mi je neukusna odjeća dala dobru ideju. Ţeljela bih da odemo nekom u posjet, moţe, Beth? Jesi li za?

– Komu?

– Jednoj gospoĎi – ljudi je zovu Luda Mary; zapravo se zove Loretta Quail7. Kao da joj takvo prezime nije dovoljan peh. Dakle, Loretta pomaţe ljudima pronaći nešto. Izgubljene pse. Izgubljeni novac. – Strogo se zagleda u Beth. – A kadšto i izgubljene ljude. – Jednom, 7

Quail = prepelica

reče Candy, – mlada majka iz Parksidea sletjela je s mosta u potok usred mećave. Automobil se strmoglavio i potonuo; sigurnosni se pojas zaglavio. – Utopila se u pola metra vode, Beth.

No problem je bio u tome da mi to nismo znali. Nismo znali što se dogodilo. Ţena je otišla po pelene. I nikad se nije vratila. Suprug je bio ljigavac – znaš, mislili smo, ţena je u straţnjem dvorištu ispod betona. Nisu se odveć dobro slagali. Ali ne, on je bio cijelo vrijeme kod kuće s djetetom – ţena je jednostavno iščeznula. Kao i njezin automobil. I nitko je od njezinih prijatelja nije vidio. Nikad nije stigla do trgovine. Nestala u četvrtoj dimenziji.

Pa je, reče Candy, netko spomenuo Lorettu. – Moraš znati, Beth, da sam ja jako realistična osoba. Pa sam pomislila, eto... dočujem da neke postaje angaţiraju parapsihiće, ali nikad nisam pomislila... Dakle, stara Loretta pomiriše skijašku jaknu te mlade majke baš poput onih naših pasa Holmesa i Watsona i reče da je ona u svom automobilu ispod brda snijega, okrenuta licem prema gore. Beth, i zaista je tako i bilo. Našli smo je idućeg oţujka kad se potok otopio, još privezanu pojasom, kako gleda u krov automobila. Ono brdo snijega bilo je ralicom odbačeno s ceste u potok.

– Pa misliš da bi ona mogla pomoći naći Bena.

– Mislim da ću to ponuditi tebi kao opciju, i ţelim da to zadrţiš za sebe. Osim što, naravno, moţeš reći Patu.

– Ne ţelim reći Patu.

– Mislim da bi trebala.

– E pa ne ţelim reći Patu. Kad moţemo do nje?

– Sad ću je nazvati, reče Candy, ali telefon zazvoni i Candy učini očajnički pokret rukom koji otjera Beth kroz vrata. Dok je gledala kroz staklo, stekne dojam da se Candy prepire; odale su je ruke – stavila je slušalicu izmeĎu obraza i ramena i gestikulirala kao da je osoba s druge strane moţe vidjeti. Spusti slušalicu pa odmah obavi kratak razgovor.

Naposljetku, izmučena, ona izaĎe iz ureda i nasmiješi se. – Bender. Smislio je kako bi mogao i dalje zavlačiti. Poslije, reče ona jadno. Beth, koja se sjetila cannolija, pruţi joj kutiju.

Kad ju je otvorila, Candy reče: – Budeš li to nastavila činiti, Rebecca će mi morati poslati onu drugu odjeću. – Otrgnuvši komad s jednog cannolija, ona reče: – Krenimo k Loretti. Kod kuće je.

Kuća Lorette Quail nalazila se u četvrti kakvu je Bethin otac rado nazivao 'promijenjena četvrt' – drugim riječima, po Billovu mišljenju, četvrt koja je odavno izgubila bitku. Crnci pučkoškolci, uključujući i djevojčicu na kojoj zapanjena Beth primijeti da je u visokom stupnju trudnoće, igrali su hokej na pločniku. Lorettina je kuća, izmeĎu daskama obijenih prozora i sparušenih travnjaka, izgledala kao oronula bajka. S jednog kraja na drugi dugačke ţivice, kričavo obojeni patuljci zabavljali su se raznim zanimacijama; neki su dubli bundeve a neki kartali na gljivinu klobuku. Kad je Loretta osobno otvorila vrata, zapah utamničenog zraka, koji je mirisao na crveni luk i štirku, zalijepi se za Bethino lice poput mokre krpe. Unutrašnjost kuće bila je kičasta kao i eksterijer – svaka zamisliva površina bila je pokrivena porculanskim mačkama, izrezbarenim drvenim mačkama, punjenim mačkama, kao i nimalo zanemarljivim brojem ţivućih vrsta. Beth nabroji šest mačaka dok je Loretta uhvatila Candy za ruku i povela ih dublje u kuću pa se hitro vratila iz kuhinje s pladnjem šalica i pokrivenim čajnikom. U sobi je sigurno bilo dvadeset šest stupnjeva a Beth je čak i iz daljine vidjela zalutale dlake zalijepljene za svoju šalicu, ali se povela za Candynim primjerom, hrabro prihvatila

ponudu da popije biljni čaj i uzela jedan kolačić za koji Loretta reče, na Bethin uţas, da ga je sama ispekla.

– Dakle, Loretta, znate da smo ovdje zbog Bethina sina, počne Candy.

– Da, naravno, reče Loretta. – A i znala sam da ćete doći. Ali sam mislila da ćete to učiniti u petak. Sinoć sam sanjala da će se to dogoditi u petak. Vidjela sam Beth u tom snu. – Mili Boţe, pomisli Beth, izbezumljeno se ogledavajući po mačjem paklu od prostorije, ćaknuta je.

Zašto luĎakinje uvijek drţe mačke? Zašto ne pse, koji se jednako vesele kad te ugledaju nakon što odeš na ugao po mlijeko kao i kad su te prvi put ugledali, umjesto mačaka koje, kako je Pat uvijek govorio, smatraju ljude toplokrvnim pokućstvom? Kako bi spriječila da joj pogled bludi, Beth se zagleda u Lorettino obilno bedro u poliesterskom oklopu plave boje kakva ne postoji u prirodi. Zašto ćaknute babe stare oko šezdeset pet godina nose streč tajice? Uz bluze s cvjetnim uzorkom koje se čine kao sračunato odabrane zbog svog potencijala da osobu koja ih odjene učine sličnom dvadeset kilometara grbave ceste pokrivene stolnjakom?

Zato što je nešto slično takvoj odjeći dobro izgledalo na njima kad su bile mlade? Ili zato što sve ostalo izgleda još i gore? I dok joj je pogled skliznuo prema gore i Lorettinoj krutoj trajni, poput glave urešene kasnoproljetnim pupoljcima, začuje kako je ţena upitala Candy: – Pa, ţelite li da se bacim u trans? Ili da vam samo dam nekoliko impresija?

Beth pomisli, a moţe li kao prilog salata od kupusa? Bilo joj je suludo, ogavno neugodno.

Nikad u ţivotu – nijednom, čak ni kad je na četvrtoj godini studija jednom uzela LSD – Beth nije doţivjela iskustvo koje bi mogla nazvati ekstrasenzornim. Predosjećaji, osjećaji, polumolitve nadograĎene slučajnostima – to da; obitelj u kojoj se rodila ţivjela je od takvih stvari, kao da je praznovjerje hrana. Pa premda je unutrašnjost njezina mozga bila podstavljena pričama njezine bake Kerry o mrtvim tetkama čiji duhovi lete u Chicago bez pomoći zrakoplova kako bi dojavili da su Katie ili Mary iz Lousiane umrle od epidemije gripe, Beth nikad nije osjetila miris kolonjske vode tete Evie ni osjetila kako ju je okrznuo majčin duh, premda je nekoliko inteligentnih prijatelja koji su izgubili roditelje uvjeravalo Beth da će joj se takvo što dogaĎati.

Pa kad je Loretta počela tumačiti podrijetlo svoga dara, kako su je mirisi počeli 'bacati' u trans kad joj je bilo šest godina, Beth se morala boriti s mišićima koji su joj igrali na licu.

Bilo je to nepristojno, ali kad je bolje razmislila, Beth shvati da je Loretta vjerojatno naviknuta na mušterije čudnog ponašanja. Kao da joj nije zasmetalo kad je Beth stavila ruku na oči kao da je svjetlo prejako. Tonom kao da recitira napisani tekst, ona rastumači Beth da joj se to prvi put dogodilo nakon stoje preţivjela ospice i da joj se u tim transovima – uvijek dogaĎalo isto – vidjela bih predmete na najneobičnijim mjestima. Predmete koje ne bih mogla objasniti. Nisu bili moji. Lisnica ispod kotača vagona. Muškarac na autobusnoj postaji, pokušava sakriti lice iza kaubojskog rupca. Prsten u odušku sušilice za rublje. Nakon što se to nastavilo ponavljati dvije godine otprilike dvaput mjesečno, počela sam o tome govoriti mami, a moja mama svojim prijateljicama i pokazalo se da su svi ti predmeti redom bili izgubljeni. A i ljudi. A kad bih se sjetila svih tih slika – nazivala sam ih 'moje slike' – Boţe moj, ljudi bi našli svakojake stvari.

– Jeste li se ikad prevarili? – upita Candy.

– Nikad se nisam prevarila, reče Loretta. – Nikad?

– U nekoliko slučajeva ljudi nisu našli predmete koji su nestali. Ne mogu uvijek reći: 'Taj i taj komad nakita, taj i taj dokument je u ladici u podrumu kuće u Addison Street.' Ne mogu

svakome dati adresu. Nekoliko puta nisam uspjela pasti u trans, najčešće zato što ljudi koji su nešto izgubili nisu to zapravo ţeljeli naći. Primjerice, neku tinejdţericu koja je usput i prostitutka. To se često dogaĎa. Ali svaki put kad nešto doista vidim, tad to zaista vidim. I bude ondje gdje to vidim. Ja to znam. Većina ljudi parapsiholoških sposobnosti ima prosjek od pedeset posto; a oni iz časopisa i novina, mislim da se ni dvadeset posto onog što kaţu da će se dogoditi nikad ne dogodi. Oni samo znaju vješto manipulirati ljudima. Većina će vam reći da je to dar od Boga, čak i dok pruţaju ruku za milodar. Ja vjerujem u Boga, ali ne smatram to Boţjim darom; mislim da su mi se pobrkale ţice u glavi. Pomogla sam više od pet stotina ljudi. Ali smatram i da ne smijem time trgovati. Nikad nisam ni novčića uzela za to, a nikad i neću. Nikad nisam razgovarala s novinarima, a nikad i neću. – Ona se podsmješljivo ogleda po svojoj majušnoj dnevnoj sobi. – Da jesam, ţivjela bih u Michigan Boulevard 1 umjesto ovdje. Našla sam nekoliko... prilično vrijednih stvari.

Ona ispruţi ruku da uzme Benovu tenisicu, koju je Candy istresla iz zapečaćene plastične vrećice za spremanje dokaznog materijala, gurne nos u tenisicu i duboko udahne. Nasmiješi se Beth od uha do uha. – Nove cipele, reče ona. – Ali se osjeća da je on unutra. I te kako.

Loretta ponovno zagrize svoj čajni kolač, pa počne okretati tenisicu u svojoj širokoj ruci na sve strane. A tad, iznebuha, ispusti kolač. Beth zaskviči. Krupna se ţena zanjiše natraške u svojem stolcu; usta joj se razvale, a trak sline polako sklizne niz boru izmeĎu njezine usne i ruba čeljusti. Beth blene u Candy, koja podigne ruku u znak upozorenja. Jednako neočekivano, Loretta se uspravi i otare mrvice sa svojih nogu.

– Dakle, reče ona. – Ovo je smiješno. Vidjela sam dječaka, ali sam ga ugledala samo na trenutak. Hoću reći, njega. Inače sam vidjela što on misli. To mi se dogodilo samo dvaput u ţivotu.

– Što je mislio? – šapne Candy, polako, i zgrbi se prema naprijed u svom stolcu.

– Pa, nije baš razmišljao... sanjao je. Da, tako je. Sanjao. Spavao. Nalazio se u ulaštenom drvenom sanduku. Leţao je na nekom mekanom čipkanom materijalu. Sanduk je imao veliki poklopac, zatvoren, zaobljen...

– Sanjao je daje u tom sanduku? – Candy je potakne.

– U tom... nekakvom sanduku. Duljem no visokom...

To nije moglo biti ništa drugo. Beth nije ţeljela kriknuti. Pokušala je zadrţati zatvorena usta objema rukama, ali ih ipak otvori i krikne. – Znala sam! – Iz zglobova na prstima koje je pritisnula o prednje zube, počne krvariti.

– Beth, pričekaj! Saslušaj je! – Candy pokuša zadrţati Beth na njezinu stolcu, ali je Beth ustala i pokušavala se otresti Candy. Sve mačke u sobi podignu se, sikčući.

Loretta se blago okrene prema Candy i zamaše glavom. – Kadšto se ovo dogodi kad im kaţeš. Ne ţele čuti. Ţelite li da prekinem?

Sedmo poglavlje – Ne znam zašto konjak, reče Candy gurnuvši čašicu prema Beth kad je sjela za stol u prvom pristojnijem restoranu na koji su naišli. Candy je skrenula na parkiralište zacviljevši gumama kao da je motor u plamenu. – Moţda zato što u filmovima uvijek daju čašicu konjaka ako doţiviš šok. Na mene djeluje.

Candy sjedne sučelice Beth za mali ljepljivi stol za četvero. – Nešto bih pojela. Ţeliš li i ti nešto pojesti? – Sto je više vremena provodila s Candy, to je Beth više shvaćala da Candy jede goleme količine hrane, uvijek, i da nikad ne izgleda drukčije osim konkavno; moţda, Beth pomisli usput, boluje od bulimije. Kad je Beth odmahnula glavom, odbila hranu, pokusno pijuckajući konjak, Candy reče konobarici: – Ja ću... pizzu s dimljenom piletinom, s dvostrukim slojem sira i... škampe. – Nagnuvši se preko stola, reče Beth: – Da mije majka mrtva, okretala bi se u grobu.

– Zašto? – upita Beth.

– Jer sir, meso i škampi – to je vjerojatno najtrayf hrana koju moţeš pojesti. – Ona se naceri Bethinu zbunjenom izrazu lica. – Nije kosher. Moja je majka kuhala kosher8 hranu. Ali sam postala punoljetna, znaš, odrasla sam na Floridi, zaboga. Pa sam pomislila, ako nećeš jesti jastoga, čemu ţivjeti? Dakle, to je tek najmanja stvar zbog koje se ţidovstvo nikad nije raširilo – hoću reći, vjerski.

– Nije se činilo naročito privlačnom vjerom za ţene, ubaci Beth. – Za razliku od katoličanstva, ha?

– Nisam tako mislila. Katoličanstvo je jednako loše. Ali ja nisam neka katolkinja. Rekla sam ti to.

– Ali se barem ne moraš jednom mjesečno umočiti u prljavu vodu kako bi bila dovoljno čista da spavaš sa svetinjom od muţa.9 – Jesi li to ikad učinila?

– Već sam ti rekla, Beth, nemam muţa, zar ne? – Naravno, tako je.

– Ali naravno, da ga i imam, ne bih to činila. To je tamna strana vjere. Bolje da loviš zmije golom rukom ili nešto slično. Popij još malo konjaka.

Beth otpije. Mogla je zamisliti kako se krčag njezina ţeluca oblaţe pićem i kako njegovi obrisi ţare crveno, moţda i skrletno.

– Osjećaš li se bolje? – upita Candy. – Jer ti nešto ţelim reći.

– Moţeš mi reći.

– Mislim da Loretta nije ţeljela reći ono što si ti pomislila da je ona ţeljela reći.

– Bilo je očito.

– Ne, nikad to nije rekla. Nakon što si otišla u automobil, ponovila mije da ona nije rekla daje dijete mrtvo, nije ni namjeravala reći daje dijete mrtvo. U protivnom bi tako bila rekla.

– Čula sije. Čula si što je rekla o zaobljenom drvenom sanduku.

– Beth, Loretta ne moţe odgovarati za to što vidi u transu. Ona to stalno govori; ljudi njoj moraju reći što znači to što ona vidi. Taj je sanduk mogao biti bilo što. Nekakav simbol. Hoću reći, ta ţena ima ţaruljicu u glavi. Ne moţemo pouzdano znati što je htjela reći, ali kad je ponovno posjetim i porazgovaram s njom – neću voditi tebe – zamolit ću je da mi još nešto kaţe. Još dojmova. Ne ţelim da ti odustaneš zbog toga što je neka luĎakinja rekla. Loretta je jako simpatična čudakinja, ali Beth, nemamo pravih dokaza da se što dogodilo Benu.

Candy naruči Beth još jedno piće i nastavi. – Nisam te trebala povesti.

Beth reče: – Ţeljela sam poći. – Candy koja jede pizzu sličila je crvenom mravu, sićušnom, njeţnom i svojski proţdrljivom. Raskomada pizzu na šest jednakih dijelova i sustavno Trayf je jidiš riječ za hranu koja nije pripremljena na ritualni ţidovski način ili je zabranjena prema strogim ţidovskim pravilima o prehrani, a kosher za onu koja jest.

8

9

Ţidovski ţenski obred pranja vezan uz mjesečnicu.

ih ogloĎe do ruba. – Zar nikad ne jedeš koricu? – upita Beth, postidena svojim majčinskim tonom.

– Majka mi je rekla da će mi od tog kosa postati kovrčava, reče Candy. – Pa sam, naravno, htjela da moja kosa bude upravo suprotna.

– Izgledaš kao Gloria Steinem, reče Beth i upita se je li se nacvrckala.

– Tako svi kaţu, odgovori Candy, smaţe pizzu, pa si naruči votku s tonikom. Pogleda je oštro. – Nisam na duţnosti, Beth. Toliko da znaš. Da jesam, ne bih popila ţestoko piće. Odnosno, nisam na duţnosti koliko i inače nisam na duţnosti. Svratim u postaju gotovo svaki slobodni dan.

– Zašto?

– Jako dosadan osobni ţivot. – Ma daj.

– Ne, zaista nemam puno od ţivota. To nije neuobičajeno za policajke.

– Zašto?

– Ovakav ţivot, ovakav posao, teţak je muškarcu kojem ţena odrţava kuću i ostalo da bi mogao voditi normalan ţivot. Ali za ţenu, koja nema supruga kod kuće, to je gotovo nemoguće. Moţeš stići ograničen na broj stvari. Primjerice, ako odlučim pohaĎati knjiţevni petak, uspjet ću doći na jedno predavanje godišnje a i onda će se oglasiti moj pejdţer.

– Zar ne ideš na godišnji?

– Jednom godišnje, na sjever u Wisconsin, sa sestrinom obitelji. I nekoliko dana u proljeće posjetiti majku na Floridi kad je ondje.

– A zar nemaš... partnericu?

– Trenutačno nemam. – Candy otare čelo.

Beth nije znala što da kaţe. Je li odveć indiskretna? Pa što, pomisli Beth.

– Postoji li puno – – Beth zastane, proguta slinu, pa nastavi – puno predrasuda protiv tebe u postaji?

– Ne koliko u mojoj obitelji, reče Candy, široko se smiješeći. Njezini su zubi bili tako pravilni da se Beth upita je li moguće da su prirodni? – Ne, više ne. Više se takvo što ne moţe tajiti. Ali kad sam bila mlaĎa, u vrijeme kad sam počela raditi, morala si biti stvarno sigurna da nitko ne zna. Nitko.

– Čak ni tvoj... šef?

– Osobito ne moji nadreĎeni. Jer te ne bi zaposlili u policiji da si ono što se tad nazivalo 'devijantna'. Provjeravali su ljude, razgovarali s obitelji... još to čine ako ţeliš postati...

– Što? – upita Beth, pazeći sad kako bira riječi, svjesna da će početi plesti jezikom ne bude li pomnjivo izgovarala. – Špijun?

– Ne, čak i ako ćeš pristupiti FBI-u. U svakom slučaju, političari, suci i tako to.

Candy tad opiše sebe kao policajku-novakinju, sebe kao dva-desetpetogodišnjakinju, kad je sličila, u nemogućnosti bolje usporedbe, Jamesu Deanu. Beth, sve pospanija, pokuša zamisliti otmjenu, dugonogu Candy u koţnim motorističkim čizmama za-guranima ispod traperica, s njezinom dugom, mekanom, ravnom kosom do uha i zalizanom od čela. – Teško te zamisliti, reče ona.

– I meni, nasmije se Candy. – Oduvijek mi se sviĎala lijepa odjeća. Bila sam glavna šminkerica, u srednjoj školi i na fakultetu. Pitaj moju majku, reći će ti da je moje desperadosko razdoblje bio moj prvi pokušaj da je ubijem. – Candy počešlja kosu s četiri prsta. – Ali mislim daje posrijedi bilo to što sam shvatila da sam lezbijka i pomislila kako postoji samo jedan

način na koji se mora izgledati. Da se mora izgledati kao muškarac. – U jednom baru za homoseksualce, reče Candy, koja je u to doba radila kao pripravnica kod nekog odvjetnika, netko joj je proslijedio oglas za 'policijske sluţbenice' u Tampi da vidi hoće li se usuditi prijaviti.

– U to se doba to tako zvalo. Ţene nisu mogle na policijsku akademiju. Mogle smo raditi isključivo s maloljetnicima. To je bio standard. – Prijavila se i dobila posao uglavnom na temelju blistavih preporuka svoje susjede, kratkovidne starice koja ju je zamijenila s ljupkom učiteljicom u katoličkom vrtiću koja je stanovala u stanu prekoputa. – Predivna djevojka, Candy se sjećala daje ta susjeda rekla policajcu koji je došao provjeriti kandidatkinju Blissovu. – Vrlo tiha i poboţna.

A tko bi posumnjao u riječi mile staričice? – No, zaţalili su, uzdahne Candy. – Jer sam nakon dvije godine počela primjećivati kako muškarci koje sam ja obučavala dobivaju promaknuća, dobivaju dvostruko višu plaću pa sam ih tuţila i dobila sud... i dobila revolver.

– Nisi imala oruţje?

– Šef je običavao govoriti: 'Ne ţelim da moje policajke budu ubojice.' Isuse. – Candy zamaše glavom. – A danas biraju najljupkije slatkice koje mogu naći za tajne zadatke da se ubacuju meĎu narkomafijaše. Sad su lukaviji.

– A jesu li i te slatkice lezbijke?

Candy mahne rukom da naruči još jedno piće. Pritom joj se oči suze i zagledaju u prostor malo iznad Bethina ramena. Ali je pokušala nastaviti govoriti kao da ne zuri. Usudi li se Beth okrenuti glavu i ispratiti Candyn pogled? – Ma ne, reče Candy. – Nisu sve. Sad ima puno policajki koje su heteroseksualne, premda nema puno policajki, hoću reći... Beth, molim te, ispričaj me na trenutak.

Beth se tad okrene. Nije prepoznala policajca koji je nosio širok pusteni šešir drţavnog policajca i drţao ruke prekriţene na prsima cijelo vrijeme dok je razgovarao s Candy, nadvisivši je za glavu, gledajući dolje u nju kao da je dijete. Micala mu se jedino glava, često se trzala udesno, kao da pokazuje kroz prozor prema svom crno-srebrnom policijskom automobilu.

Candy pogleda prema stolu i Beth istog trenutka pomisli: 'Trijezna je. Ona je trijezna, a to znači da je ovo u vezi s nečim vaţnim, uţasnim, sa mnom.' Ona osjeti kako su joj se meĎu nogama traperice malko ovlaţile kad joj je počeo popuštati mjehur, oslabljen poslije posljednjeg poroda – ona ustane i jurne u zahod, gdje na brzinu povrati konjak, izriba jezik i lice sapunom i papirnatim ručnicima, i počešlja se.

Kad je izašla, Candy je stajala u predvorju s Bethinom torbicom prebačenom preko jednog a svojom preko drugog ramena. Stol je bio očišćen; policajac je stajao vani, pokraj svog automobila. Beth pomisli kako neće moći prijeći preko prostorije. Hoće li ostali gosti primijetiti ako se ona spusti na sve četiri i počne puzati? Bila je sigurna da bi tako uspjela, zbog stabilnosti četiriju udova i blizine čvrstog tla. Ona učini jedan korak, nesiguran; Candy priĎe krupnim koracima i uhvati Beth ispod pazuha stiskom poput kliješta. IzaĎu na parkiralište, zaslijepljene kasnim poslijepodnevnim suncem.

– Beth, – reče Candy, – imaš pravo. Znam da se bojiš, ali ni ovo ne mora nuţno nešto značiti. Moramo znati, i to je sve. Moramo znati.

– Što? – dahne Beth. – Što?

– Mi... odnosno... našli su tijelo, reče Candy. – Djeteta, i to muškog. Alije to sve što znamo, Beth. To je jedino što znamo.

– Gdje?

– Tijelo su našli amaterski promatrači ptica u Saint Michael's Reservoir – to je blizu Barringtona, znaš? Sjeverno odavde, moţda jedan sat. Nalazi se tamo već neko vrijeme, moţda predugo da bi bio Ben. Ali moramo znati.

– Htjela sam reći, gdje je? Gdje je sad?

– Beth, odvest ću te k svekrvi i svekru pa ćemo se tamo dogovoriti tko će otići sa mnom u mrtvačnicu na identifikaciju. Ne moraš to biti ti. Ne mora to biti ni Pat. Ali mora biti netko tko moţe s priličnom pouzdanošću identificirati Bena ako je to Ben. Netko tko Bena odlično poznaje.

– Ja ću otići.

– Ne, mislim da – – Candy otvori vrata svog automobila i iz navike dlanom pritisne Bethin potiljak i sagne joj glavu, kao da je Beth u lisicama i kao da će udariti glavom o bočnu stranu automobila – mislim da ćemo otići k Angelu a potom odlučiti što ćemo učiniti u vezi s ovim.

Nitko nikamo ne ide. Hoću reći, imamo vremena. – Candy ubaci kopču Bethina sigurnosnog pojasa u utor i pritisne.

– Je li mrtav? – Boţe, pomisli Beth, kako me gleda! – Ne, hoću reći, znam da je mrtav, ali kako je umro? Je li ubijen? Je li se utopio?

– Beth, nije bilo dovoljno vremena da se utvrdi uzrok smrti, reče Candy. – Tijelo je naĎeno tek prije nekoliko sati a oni iz drţavne policije povezali su to s našim biltenom. Dijete će biti prevezeno bolničkim kolima u mrtvačnicu otprilike u vrijeme kad...

Skrenu na Angelov kolni prilaz, načičkan fotoreporterima i novinarima koji su, najzad, pretekli ljude s televizije; ta dugo je još do vijesti u deset sati. Ali kombi Channel Two cvileći skrene na kolni prilaz prije no što je Candy uspjela otvoriti svoja vrata i zagradi je. Ona izaĎe i ustoboči se poput profesionalnog boksača prije no što se Beth uspjela pomaknuti. Reporterove noge dotaknu asfalt u istom trenutku.

– Pomaknite vozilo, tiho će Candy.

– Načelnice, – preklinjao je reporter, plavokosi tridesetogo-dišnjak, – je li istina? Jesu li našli tijelo Bena Cappadore?

– Pomaknite vozilo, do vraga, reče Candy, ne podiţući glas. – Ometate prolaz policijskom vozilu.

– Pričekajte samo minutu – Taylor, vikne Candy i Calvin Taylor se sjuri s Angelova i Rosiena trijema. – Molim te uhapsi ovog čovjeka zbog ometanja u vršenju sluţbene duţnosti dok ja odvedem Beth njezinoj obitelji. – Taylor se toboţe maši za straţnji dţep, a onaj se mladi reporter okrene i šmugne; kombi se natraške odveze s kolnog prilaza prepriječivši put drugom primjerku svoje vrste. Candy ţurno odvede Beth na prednji trijem, dok su novinari izvikivali pitanja, obzirno, kao iz daljine: – Jeste li vidjeli tijelo, Beth? Je li to Ben? Jeste li dobro, Beth?

Novinar koji je stajao na trijemu stane pred Candy kad je ona gurnula ulazna vrata. – Ja sam iz New York Timesa – , reče on uljuĎenom usrdnošću.

– Pametan potez, reče Candy i zatvori vrata za sobom.

Beth ugleda prizor koji je podsjeti na jednu slikovnicu u kojoj se bratstvo širokoustih ţaba okupljalo svake noći oko ruba bare kako bi poslušalo majčinu priču. Angelo i Rosie, po modi starih ljudi, rasporedili su svoja tri trosjeda punom duţinom uz tri zida – nema kod njih pomodarskih kutaka za razgovor i salonskih stolića pod čudnim kutovima. Na sva tri trosjeda bili su rasporeĎeni članovi mučaljive postave glavnih likova, barem onih koje se moglo na

brzinu okupiti: Ellen, Pat, Monica, Joey i Tree, Patovi roditelji, Barbara Kelliher. Pat odmah ustane i čvrsto zagrli Beth; ona osjeti miris njegova znoja – sirovi, jetki ţivotinjski miris, nenalik ičemu što je ikad namirisala na suprugovu tijelu. Nitko se drugi ne pomakne. Dva telefona u kući, policijski i obiteljski, neprekidno su zvonili, premda je Beth čula policajce, i to nemali broj, kako razgovaraju u kuhinji. Dok ju je Pat drţao zagrljenu, Bethin otac i njezin brat Bick upadnu kroz straţnja vrata; Beth začuje kako je njezin otac rekao: – Isuse Kriste, ti krvopije, ti vampiri! Gdje je Bethie? – Ona otrči iz Patova zagrljaja u bratov; Bick je bio krupan; mogla se nasloniti na njega i znati da neće ona morati podnijeti teret.

– Je li istina, Bethie? – upita on. – Je li to Ben? – Ne znam, ne znam, reče ona u rever njegove sportske jakne i najzad se, Bogu hvala, rasplače.

– Narode, poslušajte sad, reče Candy. – Inače u ovakvim situacijama najprije načinimo analizu otisaka prstiju. Ali u ovom slučaju, tijelo je bilo izloţeno... djelovanju divljine, pa je došlo do oštećenja udova. Pa nam Benovi otisci neće puno pomoći. Ono što moţemo učiniti jest pričekati zubara-patologa... to ne bi smjelo potrajati dulje od nekoliko sati – – Ne, promuklim glasom reče Bick. – Ţelimo znati je li to Ben. Candy pritisne prst na ono mjesto izmeĎu očiju. – Naravno da ţelite, naravno – u redu, no dobro. – Ona da znak skupini policajaca koji su stajali kod straţnjih vrata. – McGuire, Elliott, ja ću odvesti Beth i Pata. Taylor i ona trojica drţavnih ostat će ovdje s ostatkom obitelji; vas dvojica poveţite sve koji ţele poći, ili moţemo zamoliti onog drugog tipa – kako se zove? – Buckmana – da nekog poveze. U redu?

– Ja ne idem, iznebuha će Angelo, prvi koji je progovorio. On je star, pomisli Beth, zbunjen, kao da vidi svog svekra ponovno nakon mnogih godina. On je starac.

– Mislim da bih trebao ostati ovdje s Rosie i Angelom, polako se ponudi Bili a njegov mu sin dobaci pogled nerazrijeĎene pakosti.

– U redu je, Beth reče Bicku. – Ne brini. Samo mije vaţno da ti poĎeš.

– Ja ću identificirati tijelo, reče Bick i jače zagrli Beth.

– Gospodine Kerry, blago ga upita Candy, – jeste li sigurni, kao prvo, jeste li sigurni da ţelite prolaziti kroz sve ovo, a kao drugo, sigurni da dovoljno dobro poznate dijete?

– Ben mi je nećak. Dobio je ime po meni. Poznajem Bena od njegova roĎenja.

– Ali jeste li ga dovoljno često viĎali u posljednje vrijeme?

– Jebi ga! – vrisne Bick i prestraši Beth. – Stalno viĎam nećaka!

– Ja ću, šapne Pat. – Paddy, nemoj, reče mu Beth. – Nemoj. Ne moţeš.

– On je moje dijete.

– Ne, ti ne moţeš, a ni ja ne mogu.

– U redu, krenimo, zapovjedi Candy vojničkom odlučnošću i policajci načine plećati bojni red, široka ramena u plavom pamuku i kordsamtu. Candy otvori vrata. Ellen je drţala Beth za jednu, a Pat za drugu ruku. Automobili su bili nanizani na kolnom prilazu odbojnik na odbojnik. – Nema novosti, nema novosti, Candy oštro dovikne sad ustreptalom mnoštvu na travnjaku; Angelove lipanjske ruţe bile su kaljuţa blata i zgaţenih cvjetova. – Neka obitelj proĎe.

Kad su policajci širom otvorili vrata, Beth ustukne. – Ne ţelim se voziti s Patom, reče ona.

Pat blene u nju. – Svejedno mije hoće li i on poći, ali ja ţelim svog brata. – Sto, pomisli ona, nije u redu s tvojim glupim licem, Pat? – Moram mu nešto reći, dovrši ona i načini budalastu

kretnju, skupljenim prstima do usta. Pat okrene glavu. A potom se začuje hermetički šum automatskog zatvaranja vrata policijskih automobila. Reporteri potrče prema svojim automobilima i kombijima, ali se nisu usuĎivali voziti brzo kao Candy kad je stavila na krov svoje treperavo svjetlo i krenula autocestom, stotinu pedeset kilometara na sat, ne pres-tajući tiho razgovarati s policajcem pokraj sebe kao da voze sedam kilometara na sat u nekoj svečanoj povorci.

Beth se nastajala ispred mnogih vrata mrtvačnica, nekih bolničkih, nekih zatvorskih, nekih na mjestima tragičnih nesreća, i snimala nosila i njihov u crni najlon umotan tovar. Ali nikad nije bila u mrtvačnici. Izgledala je kao školski hodnik, s mutnim staklom na vratima od svijetlog drveta. Candy povede prema dizalu postrojbu policijske pratnje u obliku slova V. – A ovo se u okrugu Cook smatra čekaonicom, reče ona i pokaţe klimavu zbirku dvosjeda i stolaca presvučenih zelenom koţom, od kojih je nekima iscurio drob tapecirunga. – Odvest ću Bicka na kat. Ono što će vidjeti bit će djetetovo lice i pripadajući... ali samo kroz staklo. Bude li imao pitanja, vratit ćemo se po Ellen. Ili nekog drugog.

Ovo, pomisli Beth, ne sliči bolnici. U – njihovu oku – nevidljivim, bučnim, izoliranim, sterilnim sobama iznad njihovih glava ne izvodi se junačka medicinska gimnastika, ne poduzimaju mahniti posljednji koraci da se sačuva nečiji ţivot, kako bi svi mogli povjerovati da je sve poduzeto, da je svaka i najmanja nada, ma kako uzaludna, zgasla. Ona se sjeti uţurbanosti ispred sobe svoje majke na odjelu za intenzivnu skrb; legije sestara i spremnika s opremom koje se kloparajući unosi i iznosi brzinom svjetlosti. Ovdje, ljudi za koje je Beth pretpostavila da su liječnici, moţda čak i stručnjaci za sudsku medicinu, leţerno hodaju, pomnjivo proučavaju bilješke iz blokova; tehničari koji nose pladnjeve s cjevčicama, kreću se ţustro, ali ne i uţurbano. Pat se nasloni na zid, ispod znaka goruće cigarete okruţene crvenim prekriţenim krugom, i pripali; Beth primijeti da je pod, zapravo, posut opušcima.

– Ovdje sve završava, reče ona, ne shvaćajući da je progovorila dok je Ellen nije pogledala.

– Ne znamo to, Beth. Imamo jakih razloga vjerovati daje Ben još ţiv, uvjereno odgovori Ellen, svojim najboljim Ellen-glasom, glasom koji je rekao da postoje veći izgledi od polapola da će joj se Nick vratiti na četvrtoj godini nakon što se zaljubio u neku ŠveĎanku u glumačkom ljetnom kampu. I vratio se. Glas koji joj je rekao, kad se Kerry nije pomaknula u njezinu trbuhu punih tjedan dana, da se bebe uoči poroda kadšto jedva miču, da je to potpuno normalno. I bilo je.

– Ne, nemamo, Beth reče zlovoljno, poţeljevši ispričati Ellen sve o proročici, poţeljevši ispričati Patu – zar se to dogodilo prije samo nekoliko sati? Zar nitko Patu nije ispričao o Loretti? Gdje je Pat uopće bio? Beth se zgrozi kad shvati da uopće nije vidjela Vincenta ni Kerry – kod koga su njezina djeca? Tko brine za njih? – Ne, ponovi ona Ellen. – Uopće nema razloga to vjerovati. – Ona polako udahne. – Ionako je vjerojatno bolje ako on nije – – Isuse, Bethie, umukni – nisi pri sebi, reče Joey a Pat pripali još jednu cigaretu.

Vrata dizala otvore se uz uzdah. Bila je to Candy. Svi se napeto nagnu naprijed. Ona podigne obje fino oblikovane ruke. – Sad se obavljaju pripreme za identifikaciju. Bick je dobro.

Samo sam vam ţeljela reći da će ovo potrajati. Drţite se. Sići ću zajedno s njim čim budem mogla. U redu, Beth? U redu, Pat? Svi se ponovno zavale u zelene koţne stolce. Dakle, morat će se čekati. Beth se osjećala kao domaćica, kao da bi morala svima ponuditi neko piće. Nitko ne prozbori – minutu prema

golemoj zidnoj uri. Sto bi rekla neka obična ţena? upita se Beth. Obična bi se ţena raspitala o svojoj djeci. – Ellenie, počne ona oprezno – Tko brine o – ?

Nije uspjela završiti, jer se Bick sjurio iz stubišta, ruke prebačene preko očiju, a neposredno iza njega začulo se lupkanje Candynih potpetica, a potom i ona izroni kroz vrata. Čekaj malo, pomisli Beth – trebali smo čekati. – Čekajte! – reče ona naglas kad se Bick skljokao na naslonjač pokraj nje, i skutrio se, roneći suze.

– Bethie, Bethie, to nije Ben, reče on.

– Uh... čekaj, ponovi Beth, pokušavajući podignuti jednu ruku, jednu od svojih nemoguće nabubrenih i teških ruku.

– Siguran si? – Pat je kleknuo ispred Bicka i pogledom mu pretraţivao lice.

– Premalen je, a njegova kosa, iako crvena, više je plava. To je bebač, Bethie – oh, on jest nečiji bebač, Bethie. Njegovo je lišće bilo kao da spava – nije čak bilo ni uništeno, njegovo lice – oh, Bethie, to nije Ben. – Hvala ti, Boţe, dahne Pat. – Nije on, nije on! Nije Ben. – Pat zašuti, pa se oštro zagleda u Beth. – Beth, zar ti nije drago?

Beth reče: – Drago?

Osmo poglavlje Kuća je bila onakva kako se pribojavala, pomisli Beth - to je kuća i ništa više. Kad je Pat ugasio motor i izašao iz automobila, kao da nije primijetio da Beth nije ustala, čak ni kad je Kerry, zdušno se sluţeći jednom od četiri riječi iz svog rječnika, počela tuliti: – Van, van, van!

Beth reče Patovim leĎima: – Nije to bilo zbog tebe. Bilo je to zbog kuće.

Pat se ogluši; malokad bi reagirao na to što bi – Beth rekla. Baš dobro – polovica toga što je Beth rekla nije imalo smisla čak ni njoj, barem ne izvaĎeno iz konteksta.

– Povrijedilo te jer sam ostala u Chicagu cijelo ljeto. Ponavljao si da bih trebala doći kući a ja sam ponavljala da ne mogu, pokuša Beth još jednom. – Ali sad znam zašto, mili. To nije bilo zato što sam mislila da ću doista naći Bena. Nije to bilo zato što nisam ţeljela biti s tobom, nego zapravo zato što nisam ţeljela ući u svoju kuću. Shvaćaš?

Pat je već ušao u kuću. Ona je bila sama u garaţi, doslovce govorila kontrolnoj ploči dok je automatsko svjetlo ţmigalo njoj iznad glave a vrata garaţe čvrsto se zatvorila iza njezinih leĎa, presjekavši doseg blijedog poslijepodnevnog sunca. Pat je izvadio najmlaĎe dijete iz sjedalice i ušao u kuću. Hladno mije, pomisli Beth. Opre se ţelji da se obgrli rukama i tako ugrije pa ostane sjediti u zamračenom automobilu ruku uredno poloţenih uz bokove. Hladno mi je jer je svjeţ kolovoski dan. Takvi se dani dogaĎaju u Wisconsinu, čak i u sprţenom središtu niske sušnih dana, jedan jedini dan iznenaĎujuće svjeţine koji vam priprijeti prstom ispred nosa upozoravajući vas na godišnje doba koje slijedi.

Jesen. Potpuno nova stranica. Doba koje se veći dio ţivota Beth činilo pravim početkom godine, vjerojatno zato što ponovni početak škole kao da joj je najavljivao poozbiljenje očekivanja. Tog ljeta, kako su vrući dani kliţući prelazili kroz znojne noći u drugi vrući dan, Beth se počela pitati gdje je kad bi se probudila, uzlupala srca, sama u Rosienoj gostinskoj

sobi. Kao da nikad nije imala dom ili posao ili obitelj. Kao da se srodila s tom rutinom – izlazak iz Rosiene ledenohladne kuće na zapanjujući zapah ţege kolnog prilaza, ţamor reportera (čija je imena već naučila, a koji su odrţavali neku vrstu morskog ugoĎaja na travnjaku premda im nitko, nijedan član obitelji, nijedan dobrovoljac nikad nije dao intervju), pa u centar PronaĎi Bena, na rundu presavijanja papira i lijepljenja poštanskih maraka što bi joj tamo dali da radi, sve dok ne bi osjetila nemir nakon sat vremena. Ponovno na ţegu, uţicati kutiju Camel cigareta od Joeyja u njegovoj trgovini, pokraj šačice reportera u predvorju policijske postaje Parkside, pa pokraj stoţera za slučaj Cappadora u dvorani za sastanke na drugom katu (svi bi joj mahnuli), pa po kratkim stubama i u Candyn ured.

Candy. Zašto joj, pitala se Beth tad i poslije, Candy dopušta sjediti tamo satima, gledati kako razgovara na telefon, sluša njezine razgovore s drugim policajcima, njezine upute, a čak kadšto i njezine prijekore upućene podreĎenima, njezine ţučljive razgovore s načelnikom ili predsjednikom gradske skupštine? Vjerojatno je Candy shvatila od samog početka da Beth zapravo ne moţe pojmiti i upamtiti ništa konkretno, spoznati ili usporediti sloţene preklapajuće mreţe istrage i istraţnih zakulisnih igara. Bethino je mišljenje bilo da je Candy dopuštala Beth sjediti u njezinu uredu kao što bi netko trpio ostarjelog psa zbog čijih vjernih očiju zaboravlja kako gadno moţe onečistiti sag. Jedino se ondje, pod zaštitom Candyne obzirne djelotvornosti, osjećala povezana s Benom ili ţivom.

Ostatak vremena samo je obnašala uloge, svaku s pripadajućim radnjama: hrabra, poslušna snaha; tugujuća majka; srčana prijateljica; odana supruga. Uspijevalo joj je odglumiti ih, ma kako nevjesto. Ali su te radnje same po sebi bile iscrpljujuće zbog svoje beskorisnosti. Poput napornog i upornog gimnasticiranja, gutale su vrijeme i odrţavale Beth u formi za... za što?

Za nastavak ţivota, promijenjenog ţivota, post-benskog, koji Beth zapravo i nije mogla zamisliti, ali za koji je zaključila da se na neki način očekuje od nje. Ono što jest znala, bilo je da će nekakvo polaganje računa, nekakvo odustajanje od nečeg, prethoditi zakoračenju na rub tog ţivota. I premda nije znala kad će morati načiniti taj korak, nije ga ţeljela učiniti bez Candy pokraj sebe. Kad bi to učinila, oh, bilo bi to gore od smrti, gore nego sjećanje na dan kad ju je Ben nazvao 'moj bajni grejp' – dan kad je povjerovala da Ben nije samo dobar i drag nego i pun pjesničkog – gore nego fotokopirane priče koje bi joj došle pod ruku u stoţeru prije no što bi se netko sjetio spriječiti je, priče o seksualno zlostavljanoj djeci koju se mjesecima odrţavalo na ţivotu, snimalo njihove smrtne muke. Beth se pobojala da bi mogla nekog ubiti, ili se samozadovoljavati na javnom mjestu, ili se provesti Ange-lovim Lincolnom preko krcatog vrtićkog igrališta. Pa je tako činila sve što čine dobre djevojke, a svoju pravu svijest čuvala za Candyn ured, za onih nekoliko trenutaka jednog sata ili mnogih sati koje bi ondje svakog dana provodila kad bi mogla skinuti sve maske.

Za Candy očito ne postoji pojam odveć izravnog. Nije odvraćala pogled kad bi Beth rekla kako se nada da je Ben mrtav, ne zato što bi joj ikad mogao prestati nedostajati, nego zato što bi tad barem mogla znati daje ona njemu prestala nedostajati. Kad je rekla da bi Vincentu i Kerry bilo bolje bez nje, Candy nije proturječila; jednostavno je podsjetila Beth da se mora pruţiti prema svom pokrivaču. Dva tjedna nakon što su našli leš dečkića koji nije bio Ben, Beth je pročitala u Tribuneu da se vjerojatnost nalaska nestalog djeteta smanjuje geometrijskom progresijom poslije prvog tjedna. A Candy joj je jednostavno rekla da je to istina, ali neka se na to ne obazire, jer je prva stvar koju policajac nauči ta da postoje laţi, laţi na kvadrat i statistika.

Candy je dodala da je dijete koje je naĎeno u umjetnom jezeru najzad identificirano kao dvogodišnji Chad Sweet iz Glen Ellyna, koji je nestao prije četiri mjeseca, i da nije bio otet.

Utopio se nesretnim slučajem kad ga je njegov sedamnaestogodišnji otac odveo na pecanje bez pojasa za plivanje. Nasmrt prestrašeni mladić bojao se reći ikome osim svojoj jednako prestravljenoj osamnaestogodišnjoj djevojci, djetetovoj majci. Pa, premda je Candy pokušavala u svakoj prilici pruţiti Beth nešto nade, nije joj obećavala čuda, kao što bi to činila Tree.

Nije ju gnjavila da dopusti jednom velikom časopisu koji se prodaje diljem Amerike objaviti prilog od osam stranica, kao što je činila Laurie ('Zašto ne proširiti mreţu, do vraga, kako bijedna osoba, a to je dovoljno, spazila Benovo lice? Zašto ne, Beth?')

A najvaţnije od svega, Candy nije govorila Beth da ide kući. Svi ostali – Rosie, Ellen, čak i Bick, i Paul, čiju je ljubav Beth smatrala temeljem svega – od tog su načinili litaniju. Candy je čekala da se Beth osjeti spremnom razgovarati o odlasku kući.

To se dogodilo jedne večeri kad se Beth dokasna vrzmala po Candynu uredu, a Candy kao daje ponovno primijetila Beth kad je oko sedam sati ustala i ugasila svjetlo u svom uredu.

– Ţeliš li nešto pojesti? – upita Candy.

Kupe hrenovke u pecivu kod Mickey's i odvezu se do laguna u Lincoln Parku, do travnatog ruba jezera, gdje se desetak mladih crnaca, jedan vitkiji i ljepši od drugog, gaĎalo preko vode pregrštima nedopuštenih petardi. Zrak oko njih stenjao je od starih Motown pjesama kroz otvorene prozore njihovih automobila. Beth se kosnula kad su mladići pogledali prema njima, koje su im se sigurno učinile dvjema starim i nemoguće ćaknutim bjelkinjama koje s noge na nogu hodaju kroz toplu noć.

– Ne brini, reče Candy. – Imam pištolj. – Ona se nasmije Bethinu pogledu. – Zaboga, Beth, pa to su samo klinci koji se nabacuju petardama. Premda to ne znači da ne mislim ozbiljno. Počnu li se ubijati meĎusobno ili pucati na nas, upucat ću ih. – One sjednu na suhu travu.

Beth tad reče: – Svi misle da bih trebala kući.

– Sto ti misliš? – upita Candy, nakon što je pojela polovicu svoje vrećice pomfrita i već zinula na Bethin. Beth gurne vrećicu prema njoj.

– Mislim da imaju pravo. No ja ne ţelim.

– Misliš li da nećemo naći Bena ako odeš?

– Moţda. Ionako mislim da nećete naći Bena. Samo što... – Beth se nagne natrag i legne na travu – kako nemoguće ljupka i draţesna, zvjezdana ljetna noć, noć kakva je nekoć pozivala da se nešto učini: pretrči tri kilometra, vodi ljubav, ljulja dijete na trijemu. – Mislim da se ne mogu vratiti i početi ţivot kao da se ništa od ovog nije dogodilo.

– Misliš li da netko to od tebe očekuje?

– Ne mislim samo na Benov nestanak. Hoću reći, kao da nikad Bena nije ni bilo.

– Misliš li da itko?

– Ne. Nitko ne očekuje da nastavim tako ţivjeti. Samo što moţda to ja očekujem od sebe.

Jer mislim daje to jedini način na koji uopće mogu nastaviti ţivjeti.

– Znam da ljudima često pomogne, kad izgube dijete ili neku vaţnu osobu, da potraţe stručnu pomoć.

– Načelnice istraţiteljskog odjela gospodo Bliss, zvučite tako profesionalno.

– Budi ozbiljna. Postoje grupne terapije, Beth, grupe oţalošćenih. Zaista znaju svoj posao – hoću reći zaista znaju svoj posao.

– Počnem li odlaziti na njihove sastanke, to znači da je sve svršeno.

– Ne, ne znači. To znači da počinje faza tog procesa. Ona faza u kojoj zbrajaš što moţeš učiniti i kako to moţeš učiniti. Moraš preţivjeti, Beth.

– U tome i jest problem. Upravo u tome. Ne ţelim preţivjeti Bena. Ne ţelim ni pokušati preboljeti njega – to – ovo. Ne ţelim to preţivjeti i ne ţelim se suočiti s time.

– Ostani onda ovdje i ţivi u kutu mog ureda. Meni ne smeta. Ali ću jednog dana morati na tebe početi vješati kaput.

– Trebala bih kući.

– Beth, učini što smatraš da moraš. Ali bez obzira na to kakvom se lošom majkom sad osjećaš, ti si jedina majka koju Kerry i Vincent imaju.

– Baš su se usrećili.

– Mislim da bi mogli i lošije proći.

– A ja ne.

– Ja da. A ako se vratiš kući, Beth, to ne znači da... – Beth podigne pogled sa zemlje i pogleda u Candyne golubinje sive oči, koje su čitave bile u šarenici, oči kao stvorene za kameru.

– Nije to trampa, Beth. Već sam ti to rekla. Odrekneš li se svega ostalog, to ne znači da ćeš dobiti natrag Bena. Da to tako ide, ja bih ti rekla da to učiniš.

– Znam.

– Imaš dvoje divne djece, Bethie. Dala bih desnu ruku da mi je imati dijete kao što je Kerry.

– Ljudi to čine. Ljudi... poput tebe stalno to čine.

– Ne, ne ljudi poput mene. Lezbijke, da. Ali ne ljudi kao ja. Hoću reći, ja bih mogla. Ali Beth, ne postaje se policajac jer si buntovnik. Ja sam duboko konvencionalna osoba. Znam da to zvuči ludo, s obzirom na moje... neka ostane na tome. Oduvijek sam mislila da ću imati muţa i djecu. Samo što nikad nisam mogla zamisliti muţa.

– Ali si mogla...

– Ne. Kadšto mislim... – Candy posuti kako bi natrpala usta pomfritom. – Postoji jedan muškarac. Stari smo prijatelji. On mije predavao pravo – završila sam godinu dana prava, u svom votergejtskom razdoblju. Bio se zaljubio u mene, ozbiljno zaljubio, i morala sam mu reći da ne spavam s muškarcima, barem ne više. Sto znači da jesam, iako ne znam zašto ti to govorim, Isuse. Dakle, Chris i ja se druţimo. Donesemo si kinesku hranu, moţda jednom mjesečno. Gledamo filmove Spencera Tracyja. On ima otprilike, Chris vjerojatno ima četrdeset sedam godina, tu negdje. Vječni neţenja. Izlazi s mladim ţenama. Studenticama. Ja imam pulovere koji su stariji od njih. A tu sam i ja. Odlazimo na balet i slične priredbe. Na gala večere u njegovoj velikoj tvrtki. Kaţem mu, Chris, ja sam tvoj paravan – znaš što to znači, Beth? – Beth kimne glavom; nije znala. – Ja sam mu zamjena za suprugu za mjesta na koja ne moţe povesti piletinu.

Candy se podboči na laktove. Beth ţmirne kad je došlo do kontakta izmeĎu trave i finog beţ platna. – Prije nekoliko Boţića, priredim zabavu – rekla sam ti da sam loša Ţidovka – i on dovede neku djevojku. Beth, mislim da nije imala dovoljno godina da polaţe vozački ispit.

I ja mu rekoh: 'Chris, uskoro ćeš se motati oko pučke škole. Ovo postaje prilično gadljivo.' A on me pogleda tako tuţno. Pomislim, proleti mi mozgom, on je peder, ili nešto slično, i ne

ţeli si to priznati. Ali on reče: 'Umoran sam, Candy. Ţelim sina. Candy, oţenio bih se-tobom.

Samo odredi datum.

Candy nastavi: – Od tog Boţića, razmišljam o tome. Razmišljam, zašto ne? Dobro se zabavljamo. On još gleda maloljetnice, ali mu one više ne uzvraćaju istom mjerom. Kad bih imala dijete, s mojom plaćom, morala bih ga lancem privezati za krevet dok sam na poslu; a moj je posao ludnica. Ali kad bih imala dovoljno novca da pokrijem sve troškove... Chris je bogatiji od Boga. Hoću reći, zašto ne? On bi imao svoje dijete... ja bih imala dijete.

– Ali bi izdala... ono što jesi.

Candy se polako nasmiješi. – Zar to svi ne činimo, Beth? Jebi ga, moţeš li mi reći zašto ti ja to sve govorim?

Oni su se tinejdţeri polako vraćali prema svojim automobilima. Zrak je mirisao na karbid od posljednjih tragova dima od petardi.

– Ne smeta mi, reče Beth i pomisli, kako joj to nije trebalo. – Drago mi je da si mi ispričala.

– Vjerojatno zato što je ovo što se tebi, Beth, dogaĎa uţasno. Najgore što ti se moglo dogoditi, sranje nad sranjima. Ali to ne znači da objema rukama moraš odbacivati sve ostalo.

Ne shvaća, tuţno pomisli Beth. Čak ni Candy. Ne shvaća: ako ne mogu biti Benova majka, ne samo da ne ţelim biti ničija majka, nego ne ţelim biti nitko. Čak bi i umiranje bio prevelik napor. Ţelim biti misionarka, ribati isti komad kamenog poda svaki dan, ribati ga i ribati.

– I još nešto, reče Candy, skupljajući papirnatu ambalaţu. – Vratiš li se kući, ne znači da ću te zaboraviti ili prestati raditi na Benovu slučaju. Radit ću na tome svakog dana, Bethie.

Koliko bude potrebno. A budeš li me ţeljela nazivati svakodnevno i provjeriti radim li na tome, moţeš. A ja ću zvati i tebe. Stalno. Obećajem.

I tako je poslije tri tjedna, jedne subotnje večeri Pat došao s najmlaĎim djetetom. A Beth mu je rekla da u nedjelju ide kući. Na Patovu se licu zrcalila stripovska nevjerica, s otvorenim ustima i ostalim. Poslije je u kući zavladalo prigušeno svečano ozračje; čula je Joeyja i Tree kako se vrzmaju dokasna u kuhinji s Angelom – čak su se i novinari uznemirili. I kao da je to dio koreografije, Beth dopusti Patu da vodi ljubav s njom prvi put nakon proslave mature; donio joj je njezinu dijafragmu, nezamoljen, prije nekoliko tjedana, u znak nijeme molbe. Uzela je kutijicu u ruku i nasmijala mu se u njegovo snuţdeno lice. U tom je trenutku on učinio nešto najdirljivije, nešto za što je Beth objektivno shvaćala da ona nema dovoljno tankoćutnosti. Okrenuo se prema njoj i rekao: – Zašto ne ţeliš? Zapravo ne ţelim seks. Nego tebe. Tvoju ljubav.

– Volim te, Pat, bila je rekla. – Samo što bi voĎenje ljubavi bilo nešto tako... obično, tako...

– Normalno?

– Vjerojatno.

– Zar nikad više ne smijemo učiniti nešto normalno, Bethie? Zar to moramo učiniti za Bena?

– Ne znam hoću li ikad moći. Učiniti nešto na način na koji bih to učinila... prije.

– Ne znam ni ja hoću li moći, Beth. No znam da sam usamljen. Osjećam se kao da sam osim sina izgubio i suprugu. Kao da sam udovac a ne ţelim to biti.

Ja ţelim, pomisli Beth, ali reče: – Daj mi malo vremena.

A kad je do tog najzad došlo, nije ni bilo loše. Beth nije čak mogla ni zamisliti da će se njezino tijelo otvoriti Patu; ali se pokazalo da je ono ipak susretljivo; pa iako je osjećala kao da joj je utroba obloţena koţom, kao da su Patovi drhtaji i ţar više ka-listenički nego romantični, kad se najzad skotrljao pokraj nje, zadrţavši jednu njezinu dojku zahvalno u svojoj ruci dok je tonuo u san, njeţnost koju je osjećala za njega, premda daleka barem kao širina sobe, učini dobrim to što je učinila. Pat je ujutro zviţ-dukao dok su slagali stvari u automobil.

Uoči njihova polaska, kad su se Angelo i Rosie i djevojke poslagali na pločniku, Ellenin Saab zaustavi se uz cvileţ guma iza njih. Na sjedištu pokraj nje sjedio je David u svečanoj odjeći. Beth skoči s prednjeg sjedišta daje zagrli.

– Mislili smo da ćeš otići bez pozdrava, reče joj Ellen i istog se trenutka rasplače.

– Nazvala sam te.

– Već sam krenula ovamo. Ovo ti je pametan potez. – Vratit ću se idućeg vikenda. – A ja ću sve ovdje voditi...

– Znam, Ellenie. Najbolja si, prva liga.

Zagrle se, ali Beth osjeti mlitavost, utonuće. Glavni glumci odlaze; tko moţe očekivati od epizodista da sami nastave s programom?

– Za sve sam ja kriva, odjednom će Ellen. – Što?

– Platila sam tvoju sobu svojom karticom, pa si ti morala otići do recepcije i čekati toliko dugo da se to sve sredi...

– Ellenie, reče Beth pokušavajući biti blaga. – Svejedno bih morala otići do recepcije...

A ipak, koliko je puta pomislila upravo to?

– A i ja sam te nagovorila da doĎeš, sjećaš se? Rekla si da si još predebela od poroda. Ja sam te nagovorila da doĎeš.

– Nisi.

– Ja sam te nagovorila. Ja sam te zapisala a da te nisam čak prije toga ni pitala, sjećaš se?

– Ellen, nije vaţno. To se jednostavno dogodilo. Jednostavno se dogodilo.

Pat izaĎe iz automobila i zagrli Ellen oko ramena. – Svi osjećamo kao da smo krivi za to.

Da nisam dopustio Beth da povede djecu...

Dopustio, pomisli Beth – dopustio? Prisilio si me da povedeni djecu.

– Ja sam loša prijateljica, reče Ellen, jecajući. – Izlazila sam s Nickom kad si ti bila u Michiganu u ljeto poslije trećeg razreda...

– Jesi li spavala s njime? – upita Beth.

– Ne. – Ellen je bila iskreno zgranuta, toliko da su joj suze presušile na pola lica.

– Onda je u redu, reče Beth. Zašto govore o ovome? – Ellenie, mogla si mi to reći prije sedamdeset pet godina.

– Zašto bi bilo vaţno da sam spavala s njim?

– Jer ja nikad nisam.

– Ništa od tog nije vaţno, ubaci Pat. – Za sve to bismo mogli okriviti Korejski rat. – On se okrene k Beth. – Moramo krenuti, dušo. Vincent je kod Shoreovih. Moramo svratiti do njih i uzeti ga...

Obje se ţene okrenu prema Patu i, kao prosvrdlan njihovim objedinjenim pogledom, on bez riječi sjedne natrag u automobil.

Ellen upita: – Na kojoj stanici on izlazi?

– I on je iznemogao, Ellaine. Samo ţeli stići kući.

– A ti?

– Naravno, reče ona.

Pat je brbljao do Rockforda, uglavnom o tome kako dvije nove konobarice smatraju blagajnu u njihovu restoranu svojim bankovnim računom. Nakon nekog vremena, on prestane govoriti i zapjeva s radijem. Kerry zaspi. I Beth zaspi, ali se probudi, znojna, kad je došlo do neke jedva primjetne promjene u pritisku, kao kad kotači za slijetanje skliznu iz utrobe zrakoplova.

Skretali su u svoju ulicu. Ulazili na svoj kolni prilaz, u garaţu.

Beth nije imala pojma koliko je dugo sjedila u špilji od garaţe, sama.

Ono što ju je ponovno trgnulo bilo je njezino iznenaĎenje zbog hladnoće, zmijolik lizaj hladnoće ispod ljetnog svoda. Ustani, Beth, a potom, ne, sjedi ovdje još malo. Još malo odgodi početak post-benovskog razdoblja. Začuje sušanj u tami u uglu garaţe, gdje je stajao raspršivač snijega, i njezino srce tad zalupa. Štakor. Debeli, hrabri tvor, koji vreba da ugrize.

Ona širom otvori vrata automobila i gotovo sruši Vincenta.

– Dušo! – zavapi Beth. – Nisam te vidjela! Tata te nazvao da doĎeš kući?

Vincent zarije lice u njezin trbuh i gotovo prevali Beth natrag na njezino sjedište. Odjedanput, lako, i ona njega zagrli i povuče u svoje krilo.

– Mama, reče Vincent, vrpoljeći se od putenog uţitka. Beth se skameni.

Ona odmakne Vincenta od sebe i pogleda ga. Nije ga vidjela od Dana nezavisnosti, prije više od mjesec dana, a da bude iskrena, nije ga zapravo vidjela cijelo ljeto. Sad je bio krakati čovječuljak, a njegove prošlogodišnje kratke hlače nabirale su se preko njegovih prepona kao loše skrojen bikini. – Mama? – Vincent je upita, začuĎeno. Ona ga poljubi u oba obraza, upita kako mu ide bejzbol, je li ikad udario loptu tako daje izletjela izvan igrališta?

A potom ga spusti na pod, podigne svoju torbicu i uĎe u kuću; Vincent je obigravao oko nje poput psića.

Ona se prisjeti Boba Ungera, reportera kojeg je upoznala prije puno godina u The Capital Timesu. Otišla je na Otok tri milje s njim, kad se dogodio incident u nuklearki. Noću, nakon što bi svi poslali izvješća, bio bi to grad zabave, ratnih priča i kartanja nakon četrnaestosatnog radnog dana. Jedne noći, Beth i Bob počeli su se hvatati u njegovu automobilu. Bila je netom zatrudnjela s Vincentom. Nitko nije znao; ne bije bili poslali na mjesto gdje su čak i pametni ljudi smatrali daje moguće završiti tako da do smrti svijetliš u tami. No budući da je bila trudna, njezini su hormoni počeli jurcati, uzbuĎenje ju je uhvatilo na krivoj nozi. Ona i Pat vodili su ljubav dvaput dnevno; a u tom trenutku, s tim čvrstim, preuranjeno posijedjelim Bobom zaduţenim za znanstvene teme, poţeljela je to učiniti na automobilskom sjedištu. Ali je tad Unger zavukao ruku ispod njezine veste i Beth se naglo uspravila, nasmiješila, udarila ga šakom po ramenu i rekla: – Prijatelju, mislim da smo oboje preumorni.

Gotovo je tad otrčala u svoju sobu, a vihor tjelesnih sokova vodio je borbu s tim snaţnim osjećajem - olakšanjem. Ţmarci adrenalina prolazili su joj po rukama.

Tako se i sad osjećala. Zašto? Stoje izbjegla?

Vincent uskoči u kuću prije nje i Beth zastane na pragu, čeličeći se. Laurie je bila ovdje, pospremila u kutije najupadljivije igračke, spremila nešto Benove odjeće. A ipak je Beth znala da će je kuća pokušati povući u hladne dubine. Morat će nogom gurnuti kupaoničku stoličicu na koju bi stao da bi se popiškio. Nabasat će na čarapu, ili njegov kaubojski šešir, eno tamo, u-gleda njegov kišobran s pačićima, naslonjen na policu s časopisima u dnevnoj sobi.

Zar ga nitko drugi nije vidio? Pomaknuo ga? Čitavo ljeto? Vincent je stajao u predvorju, okrenuo se i gledao u nju, spojenih gustih obrva, i ona ga zamalo ponovno povuče u svoj zagrljaj, zapravo počne pruţati ruke i on joj počne prilaziti.

Ali ona tad ponovno skupi ruke uz svoje tijelo. Prisili se nasmiješiti. Što? Što je to? Zašto ne moţe posegnuti za svojim plahim djetetom i uliti u nj svu onu novoroĎenu ljubav koju je bila osjećala za Bena? Nije Vincent kriv što Ben nije poţivio dovoljno da okalja čistoću te djetinje ljubavi. Bilo bi to lako, jedna od lakših radnji.

No daje to učinila, što bi Ben bio? Nekakav zakašnjeli pobačaj? Ne, pomisli Beth. Ne. Nikog se ne moţe kazniti, nema mogućnosti okajanja. Samo preţivljavanje, pomoću nijemog neţenstva srca. Bilo kakva utjeha bila bi znak svemiru da majke mogu ţivjeti bez jednog djeteta, više ili manje.

Oh Ben, pomisli Beth, i pusti da se vrata njezine kuće muklo zalupe za njom. Zamalo sam te prevarila.

Deveto poglavlje – Osamdeset posto nas se razvede, reče Penny, promeškoljivši svoj pozamašan obujam kako bi se udobnije namjestila na rubu stolca na rasklapanje. Istinu govoreći, doduše, bio je to stolac za pigmejce: Beth primijeti da je čak i sitna Laurie ispunila svoj stolac do punog kapaciteta. A Pat je sklupčan u svojoj izgledao kao orijaš.

Igrajući se laminiranim pucetom koje je nosila a na kojem je bila slika njezina umorena četverogodišnjaka Caseyja, Penny nastavi: – To je trideset posto više od opće populacije.

Ako se polovica američkih parova razvodi zbog uobičajenih ţivotnih stresova, ljudi koji izgube djecu na način na koji smo mi izgubili našu, izloţeni su sto posto jačem stresu. A to vas gurne ispod površine vode u braku, u dubinske struje.

Zato će se ovaj sastanak Compassionate circlea, ponovno istakne Penny ('zbog onih meĎu vama koji su prvi put s nama'), usredotočiti na posljedice takvog gubitka na obiteljske odnose. Prošlogodišnji sastanak na tu temu, doda ona, zabljesnuvši ih neočekivano zapanjujućim osmijehom plesačice – kao da su se olovna vrata sefa otvorila pred njezinim tuţnim, debelim licem – bio je meĎu najboljima koje je grupa ikad odrţala.

U svojem stolcu, počasnom, Penny zdesna, udišući Pennyn hipnotički bademasti miris, Beth je fantazirala, i to ne prvi put, o izgledima da joj se pomuti razum. Da je luda, doista luda, Pennyn usrdni glas bio bi tek zujanje u pozadini. Laurie ne bi uspjela dovući nju i Pata ovamo. Istinski ludi imaju stanovitu nedodirljivost, dostojanstvo, ludost obvezuje'. Ljudi ih ostavljaju na miru. Ona se upita vide li katatoničari u bolnicama ljude koje se pretvaraju da ne vide, primjećuju li da im slina natapa odjeću? I odbijaju li, iz neke nastranosti, registrirati osjete? Je li pravo ludilo volja tako ultrasnaţna da nadjačava uobičajenu ljudsku reakciju? Ili takvi ljudi zaista lutaju u dubinama svoje duše, po poharanom krajoliku, toliko usredotočeni na svoje korake, da vanjski svijet izblijedi?

To ţelim, pomisli Beth. Biti doista isključena. Nekoliko mrava do piknika. Nekoliko cigli do preopterećenosti. Nekoliko kiselih krastavaca do tegle. Jednim veslom iznad vode.

No premda je za tim čeznula, znala je da ne moţe to postići. Ludilo joj je nekako izmicalo.

U kratkih pola sata sastanka kruţoka, dvoje od trinaest sudionika već su se posluţili riječju 'ţivčani slom' kako bi opisali svoje stanje nakon gubitka djeteta.

Beth nije u to sumnjala; samo je ţeljela znati, kako su ga postigli? Najviše što se ona uspjela tome pribliţiti bilo je stanje trajne tromosti, u kojem bi primijetila gotovo sve što nije učinila, ali gotovo ništa što bi učinila.

Isprva je postojao samo krevet. Beth se ponašala kao da ima jednu od onih dugih dječjih bolesti od kojih se znojem natapaju plahte. Imala je svoju golemu, predivno punu bocu plavih nogometnih loptica koje su joj ostale od liječnika u Chicagu, a dvije od njih bacile bi je u besano mrtvilo šest sati u komadu. Kad bi se Pat vratio kući iz restorana prije večernje navale, ona bi pazila da bude na nogama i drţi Kerry u krilu i gleda u Vincenta. Tad bi bebu opet dala Jill a ona bi se vratila u krevet. Djeca su je vidjela. Znala su da je ţiva.

Uskoro je počela primjećivati da zaudara. Donje joj se rublje skorilo; po njezinoj masnoj kosi kao da su puzale uši. Pa se istuširala, odjenula čisto donje rublje i pamučnu majicu i vratila u krevet, kreposna. Nastavi li ovako unedogled, hoće li djeca reći da nikad nisu imala majku? Naravno da neće. Reći će da su' imala majku i da je stalno bila kod kuće. Kućna mama, kakva Beth nikad nije bila. Ta Pat ne bi valjda očekivao od nje da ponovno radi.

A opet, ima samo trideset tri godine. Nije često pila. Više nije ni puno pušila, ili jedva ikad. Njezin krvni tlak vrtio se oko stotinu deset sa sedamdeset. Njezina je teţina bila unutar uobičajenih granica. Više neće trčati ni odlaziti na aerobik; ali je to bila činila godinama pa je bila u prilično dobroj kondiciji, osim oko bokova. Majka joj je bila umrla mlada, ali je to više bio nesretan slučaj nego posljedica nasljedne predvidljivosti. Njezini baka i djed doţivjeli su visoku starost.

Ta kerryjevska dugovječnost značila je jedino da će – osim u slučaju nekog nepredviĎenog dogaĎaja ili medicinske tragedije, ili samoubojstva, a Beth je znala da to nikad ne bi mogla učiniti, čak ni 'nehotice' s plavim tabletama – doţivjeti svojih sedamdesetak godina. Neka je vrag odnese ako zna što će s njima učiniti. Ljudi će s pravom očekivati da ona ustane iz kreveta. Pomisao da bi ustala i igrala se s Vincentom i Kerry, ili otišla u trgovinu, posadila lukovicu ili ispekla jaje – sve je to bilo izvan područja izvedivog. U Chicagu, obavljala je uobičajene radnje – vozila, govorila – kako ne bi razočarala Candy, Ellen, Barbaru Kelliher i šačicu dobrovoljaca. Mogla bi se vratiti u Parkside – posavjetovati se s privatnim istraţiteljima, zdušnije raditi na rješenju. Ali nije mogla zamisliti ponovno gledati one ulice u zapadnom dijelu grada, ikad. Bilo bi dovoljno samo zamisliti slovo T ispisano ţutim tulipanima na uglu školskog kolnog prilaza pa bi posegnula za jastukom i zakopala glavu u njega.

Ali nekoliko tjedana nakon što se vratila kući, Laurie donese večeru i nekoliko kutija letaka u Bethinu kuću. Beth je čula Laurie kako je zaziva iz predvorja u prizemlju. Ona čvrsto stisne oči.

– Znam da si budna, Beth, reče Laurie, sad na katu. – Vidim kako ti se miču očne jabučice.

– Laurie sjedne na krevet. – Zašto nisi na nogama?

– Bila sam na nogama, odgovori Beth. – Samo sam morala na trenutak prileći.

– Jill kaţe da tjedan dana nisi ustala iz kreveta, odgovori Laurie. Na to Beth ne reče ništa.

– Znam da ti nije do ustajanja, ali moraš. Mišići će ti atrofirati. Dobit ćeš dekubitus.

Beth reče: – Briga me. Ţelim da mi mišići atrofiraju.

Laurie je trčala šest kilometara četiri puta tjedno, čak i po snijegu. Jednom je pala na raskvašenu ledu ispred susjedine kuće i odšetala se na ţenin trijem, drţeći koţu na laktu skupljenu iznad krhotina slomljene kosti. Rekla je ţeni da nazove 911 i sjela na trijem pričekati vozilo hitne pomoći. – Beth, nije problem samo u neaktivnosti. Ovo je smiješno. Još i ne znaš što mu se dogodilo. Ako ne ţeliš razgovarati s ljudima s televizije i ne ţeliš telefonirati, barem moţeš poslati ove letke ljudima koji su nazvali iz drugih dijelova zemlje i ţele ih poljepiti u svom susjedstvu. To je najmanje što moţeš učiniti za Bena. Oprosti mi, dušo, ali ovakva kakva si sad, beskorisna si.

– Briga me.

Laurie cokne jezikom. – Beth, reče ona. – Nikad ti nisam rekla nešto slično. Ali ustaj iz tog kreveta, do vraga, ili ću ti prestati biti prijateljica a tad ćeš biti u još lošijem stanju nego što si sad.

Beth prebaci noge preko ruba kreveta i poloţi stopala na pod.

Od tada je Beth počela uglavnom ujutro ustajati. Signal za ustajanje često bi bio telefonski poziv, od Candy ili Laurie ili Rosie. Trebalo je identificirati još jedno tijelo; Bick je obavio tu duţnost. Taj dječak, iz Garyja u Indiani, bio je najmanje sedmogodišnjak. Još jedan poziv: zna li da se uz 1-90 sad nalazi veliki plakat s Benovim licem, pokraj onog golemog šoping centra? Da, Beth bi odgovorila da na sve, naravno. A potom bi ustala i oprala zube. Mogla je provesti cijeli dan sklupčana u uglu kauča, kradimice motriti ulicu, ali bi ustala. Dvaput je izašla po poštu. Jedini zaista okrutan trenutak dogodio se rano u nedjelju kad je ustala u mutnoj svjetlosti svanuća, zavirila u sobu svojih sinova i ugledala Bena sklupčana u njegovu krevetu.

Pat je dotrčao kad je kriknula; Beth se popiškila po nogama.

– To je Vincent, rastumači joj on, i zagrli je drhtavu. – To je samo Vincent. Sad spava u Benovu krevetu. Spava u njemu od prve noći kad sam ga doveo kući. Isprva bih ga premjestio, ali sad to više ne činim. Mislim... mislim da se od tog bolje osjeća, Beth. A spava i s Benovim... Benovim zecom, Igorom. – Pat je odnese natrag u krevet, donese toplom vodom namočen ručnik i opere je, a tada, nekako potaknut pogledom na njezine obnaţene noge i bokove, obljubi., Dok se on ozbiljno napinjao i uranjao, Beth pomisli kako bi više uzvratne strasti dobio da je poševio košaru prljavog rublja. Djeca su nastavila spavati. Patovo disanje bio je jedini zvuk u neprekinutom svemiru.

Sredinom rujna, Laurie ih odvede na sastanak Compassionate Circle, grupe koju je otkrila u danima kad je bila zaduţena za odnose s javnošću, kad je sastavljala brošure i okruţnice za gotovo svaku društveno zasluţnu organizaciju u Madisonu, koji je bio vrutak programa za pruţanje duševne podrške. Ali izgubljena djeca roditelja iz Compassionate Circle nisu umrla od fibro-sarkoma. Neka od njih nisu uopće ni bila mrtva. Laurie je rekla da je katalog neobičnih priča bio doista zapanjujući. Od svih njih, priča predsjednice grupe, Penny Odin, bila je najstravičnija. Njezin bivši došao je po njihova četverogodišnjeg sina na roĎendan, nazvao je za sat vremena, donio dijete do telefona i dok je ono razgovaralo sa svojom majkom, pucao mu u zatiljak.

– Zašto bi netko s takvom boli ţelio saslušati moju priču? – upita Beth.

– Mislila sam da bi ti moţda ţeljela čuti njihovu, blago će Laurie. – Kaţu da to pomaţe da shvatiš kako nisi jedina.

Ali, pomisli Beth, jesam. Stih jedne pjesme uvuče joj se u misli: – Za mene nema neke druge. – Moja je jedina. Kakve veze imaju bajke i bijeda i strategije oporavka drugih upropaštenih patnika s njom? Ona pristane otići na jedan sastanak samo ako poĎe i Paul. Compassionate Circle se sastajao, kao što se činilo da se sve takve grupe sastaju, u podrumu crkve.

Beth je počela razmišljati o podrumima crkava kao nekoj vrsti podzemne ţeljeznice kojoj je odredište emocionalna pomoć – vijuga po cijeloj Americi, a ljudi čiji se ţivot promijenio, koji tuguju, ţene se, raĎaju djecu i umiru, okupljaju se oko stolova prepunih oţiljaka u sobama čiji su zidovi pokriveni dječjim crteţima Navještenja.

– Dio naziva naše organizacije, Compassionate Circle koji mi je uvijek najviše značio je riječ 'compass'10, govorila je sad Penny. – Kompas je krug, a sadrţi četiri strane svijeta, sjever, jug, istok i zapad, sve u jednom krugu. Za mnoge od nas, to znači i četiri emocije – radost i tuga, spoznaja i tajna. Za neke od nas, taje tajna doslovna. Ne znamo gdje su nam djeca, jesu li ţiva ili mrtva. Čak i za one meĎu nama, poput mene, koji znaju što se dogodilo djetetu koje su izgubili, postoji zagonetka. Vjerujem daje Casey jedan od najboljih pjevača u Boţjem zboru. Ali ne znam to pouzdano, jer nisam još prešla na tu razinu. Pa ipak, svaka sijeda vlas koja mi izraste, za mene je velika radost; dovodi me bliţe mom sinčiću i našem sjedinjenju. – Ona se ponovno nasmiješi tim seksi osmijehom – prije pedeset kilograma, pomisli Beth, Penny je sigurno bila vraški zgodna ţena. – A sad se uhvatite za ruke, ponuka ih Penny.

Beth to nije ţeljela učiniti, sve dok joj Laurie nije odgurnula stisnutu šaku iz krila.

– Sastajemo se u krugu, u nadi da zacjeljivanje ide ukrug, kao što smo pjevali u crkvi kao djeca, reče Penny. – Zato smo ovdje, da doznamo moţemo li ostvariti cjelinu u našem ţivotu, usprkos našim ranama. Ja mislim da moţemo. – Ona podigne hrpu brošura i počne ih dijeliti.

– Ovo su neki od najčešćih problema koji se javljaju u obiteljima koje izgube dijete. Seksualna disfunkcionalnost. Neobično ponašanje braće i sestara koja se osjećaju zapostavljenima ili iznevjerenima ili uplašenima. Različiti ciljevi – jedan roditelj koji se ţeli vratiti u kolotečinu a drugi koji zapne... Svi smo si rekli imena i razloge zbog kojih smo ovdje. Tko bi ţelio reći nešto o nekim od problema koji se spominju u ovoj brošuri?

Jean je bila majka trudne maloljetnice koju je sa stijene gurnuo njezin stariji oţenjeni ljubavnik. Jean je zamalo lebdjela iznad svoje stolice od ţelje da nešto kaţe. – Kad je Sherry umrla, za mene je prekretnica bila njezin ukop. Otišla sam i pogledala Sherry u njezinu otvorenom lijesu. Premda je pogrebnik dao sve od sebe, vidjelo se po zategnuću njezinih vratnih mišića da je u trenutku smrti trpjela nevjerojatan bol...

Beth prostrijeli Laurie pogledom. Zar da ona ovdje sjedi i ovo sluša? Laurie je ušutka pogledom i Beth se skutri u svom stolcu, pokušavajući se izgubiti u vrtlogu oblika na prvoj stranici brošure, kompasu okruţenom zrakama, poput sunca. – A ţivotni cilj mog supruga, nastavi Jean, – bio je da se njezina ubojicu osudi. Bjesnio je zato što nema smrtne kazne u Wisconsinu, jer je, zapravo, taj čovjek ubio dvoje ljudi, naše dijete i njezino dijete. Moj je muţ cijele dane sjedio na telefonu i razgovarao s policijom i odvjetnicima, a ja nisam ţeljela imati s tim nikakve veze. Hoću reći, to neće vratiti Sherry, zar ne? Ţelio je traţiti odštetu za nas – novac koji bismo dobili da je Sherry odrasla, novac za naše patnje. Tip koji ju je ubio 10

Compassionate = sućutan, samilostan. Compass = kompas.

imao je puno novca; imao je izvrstan posao u pogonu u tvornici automobila. Meni čak nije bilo ni do toga. Pokušavala sam biti uz njega, ali je on vidio da to mene nimalo ne zanima pa je počeo govoriti da je to zato što mi nikad do Sherry nije bilo stalo kao njemu.

Jean i njezin suprug sad ţive odvojeno, dvije godine nakon kćerine smrti. Jean uči plesati kaubojske plesove i, prvi put u ţivotu, upisala se na višu školu za medicinske sestre. Njezin suprug ţivi u malom stanu pokraj jezera, a jedino pokućstvo su mu krevet na sklapanje i arhivski ormarići pretrpani dokumentima i novinskim izvješćima o Sherrynoj smrti. Stan je, reče Jean, Sherryno svetište – posvuda dan i noć gore svijeće ispod njezinih fotografija. – Jednog će se dana zapaliti.

– Moţda on to i zna, ubaci drugi muškarac, Henry. – Ja sam bio prilično samodestruktivan kad mije ţena ugrabila sina. Cijelo vrijeme u barovima. Mijenjao ţenske. Pokušavao naći malo njeţnosti i ljubavi. Ujutro bih se budio glave velike kao bundeva... – Oko stola se namreškaju valići smijeha.

Jako mlada ţena, koja nije puštala suprugovu ruku za vrijeme cijelog sastanka – Bethie primijeti, zapanjena, da to znači već devedeset minuta – tad progovori. – Znate, reče ona, – pitam se je li s nama sve u redu, jer mi nismo iskusili nijedan od tih problema. Jennyna nas je smrt zbliţila, zbliţila meĎusobno i s Bogom. – Jenny, njihova dvogodišnja kći, umrla je pod kotačima dadiljina automobila kad je ta ţena (za koju njezini poslodavci nisu znali da je alkoholičarka) jedne večeri nakon posla krenula natraške niz kolni prilaz. – Otkrili smo daje onaj drugi uvijek tu kad god je jednom od nas potrebno rame za plakanje. Gledamo Jennyne fotografije, pa premda smo naravno tuţni, i uvijek ćemo biti tuţni, pokušavamo se prisjetiti radosti koju nam je bila donijela i to djeluje na nas jako blagotvorno. Sretni smo da smo je imali.

Laurie napiše u kut svoje brošure koju nečujno gurne Beth: – Vjerojatno nisu ni ţeljeli imati djece. – Beth rukom pokrije lice.

– Pa nam je ovo iskustvo, – nastavi mlada majka, – premda krajnje teško, zapravo bilo razdoblje rasta... pa kad budemo imali drugo dijete, a uvjereni smo da hoćemo – – Pa zašto ste onda ovdje? – s gorčinom upita Henry. – Ako sve to tako super podnosite, zašto ste došli biti s ljudima koji to ne podnose tako super?

– Henry, Penny ga blago podsjeti. – Znaš zavjet kruţoka. Ne spočitavamo ni sebi ni drugima. Svatko ima pravo prebroditi gubitak na svoj način...

– Ali se čini da im nije potrebna nikakva pomoć, reče Henry.

– Potrebna nam je, reče ţena. – Potrebno nam je znati da nismo sami.

– Naravno, reče Penny i neočekivano se okrene prema Beth. – A sad, naši najnoviji gosti, Pat i Beth, upravo su krenuli cestom kojom neki od nas već dugo kroče. Svi ste vi pročitali o Benu Cappa-dori, Bethinu sinčiću. Imamo razloga vjerovati, Beth, da će se tvoj sin naći, ali tvoja obitelj sigurno prolazi kroz neke od spomenutih reakcija ţalovanja. Bi li ţeljela nešto reći o tome?

– Ne, reče Beth a tad, iznenadivši samu sebe, upita: – Kako si postala takva kakva jesi?

Penny je pogleda zbunjeno. – Kako sam...?

– Takva kakva jesi. Tako pomirljiva. Tako ljubazna. Jesi li uvijek bila takva? Hoću reći, prije?

Penny se zamalo nasmije. – Nimalo. Prvih nekoliko mjeseci nakon što je moj bivši suprug ubio Caseyja, jedino što sam si dopuštala osjećati bio je gnjev. Gnjev zbog vlastite gluposti

jer sam povjerila sina svom bivšem, premda sam znala da je više-manje pijan. Bjesnjela sam na njega jer je učinio što je učinio. Prestala sam odlaziti u crkvu i zdušno se prihvatila jela; pojela sam sve u kući što nije bilo zabijeno čavlima... – Ona pokaţe prstom prema svojoj ţarkocrvenoj tunici. – Rezultate vidite. Da ste mi rekli da ću se jednom osjećati drukčije, bila bih vam rekla da ste budala, da ne razumijete kroz što sam prošla...

– Pa kako? – ponovno upita Beth i osjeti provalu divljenja, ţelju da presadi komad Pennyna mira pod opnu svog srca.

– Pa, ono što sam učinila, Beth, bilo je... najzad sam se prisilila da... pogledam Caseyjeve fotografije nakon što je umro, reče Penny, prvi put s natruhom oklijevanja. – Casey je ustrijeljen iz neposredne blizine u zatiljak. I ja sam se prisilila upitati, stoje osjetio? Stoje znao? A odgovor je bio, nije znao ništa. Razgovarao je sa mnom, a potom ga više nije bilo, tek tako.

Kad sam o tome počela razmišljati iz Caseyjeva kuta, morala sam pomisliti da jest umro, ali da je umro sretan, bezbolno i brzo, i da osoba koju je to sve najviše zaboljelo nije bio on. Nego ja. I moj... moj bivši muţ. Budući da u Wisconsinu nema smrtne kazne, on mora s tim ţivjeti zauvijek, čak i sad kad je otrijeţnjen.

– Ţališ li ga? Dobiva li prolaznu ocjenu zato stoje lud? – upita Beth.

– Mislim da ne, ne osjećam saţaljenje za njega, reče Penny. – No osjećam da su njegovo ţaljenje i bol nekakva vrsta pravde.

Beth podigne pogled. Pat je ustao. Osim svog imena, cijele večeri nije rekao ni riječi, ali sad reče: – Silno mi je ţao. Ne mogu to više izdrţati.

– Razumijem. Ali se vratite, reče Penny. – Kad god. Kad god poţelite. Ili me nazovite.

– Hoću, reče Beth.

Vani, posljednja se svjetlost cijedila s besprijekorno prozirnog jesenjeg neba. Beth duboko udahne mirise crkvene gredice divljih ruţa i ispušne plinove autobusa na putu od središta grada za Park Street.

Laurie upita Pata: – Dobro si?

On reče: – Učinilo mi se kao da ne bih mogao... Nikad nisam zamišljao da ima toliko patnje na svijetu.

Oh Pat, pomisli Beth, samo je nije bilo u tvojem.

No te noći, nije mogla zaboraviti smiješno, svetačko lice Penny Odin. Spava li Penny?

Beth ustane i ode u dječju sobu, stane iznad Vincenta koji je leţao sklupčan na Benovu krevetu. Svaki je dječak iznad uzglavlja imao policu za knjige i igračke; svaki je imao svoju stranu garderobnog ormara, uredno označenu letraset slovima kojima su bila ispisana njihova imena.

Laurie je obavila svoj posao s puno obzira i dobro. Samo je nekoliko nenametljivo izloţenih predmeta visjelo duboko na Benovoj strani ormara. Njegovih je igračaka uglavnom nestalo (Beth je znala da su spremljene u kutije i pohranjene na tavanu, daleko od očiju ali ne i zaboravljene). Lagano su se isprali Benovi tragovi, sredilo ih se, ali ih se nije izbrisalo. Hvala ti, moja mila Laurie, pomisli Beth i klekne na Vincentovoj strani. Hvala ti što si mi omogućila da mogu doći ovdje.

Vincent je oduvijek imao čvrst san. Nikad ga nije vidjela da bi se lako probudio; bio je poput nokautiranog boksača – budio bi se dezorijentiran, mutna pogleda, očerupan poput netom izlegla pileta. Ali se sad prevrtao u snu, trzao, znojan poput trkača. Moţda je bolestan, pomisli ona. Nakon njezina povratka postavio joj je puno neobičnih pitanja.

– Koliko zločestih ljudi ima u Madisonu? – bio je upitao. Vincent nije bio od djece koja bi se zadovoljila nečim laganim.

Ona reče, da ga se riješi. – Trideset.

– Sigurna si?

– Da. – Tko to kaţe?

– Detektivka Blissova. Ona je prebrojila.

– A koliko ih je u Los Angelesu? – upita on tad.

Beth je bila uzdahnula. – Dvije stotine, reče mu ona.

Ono stoje on zapravo pitao bilo je, jesam lija sljedeći? Beth je to znala. Sto da mu kaţe?

Kako se mogla osjećati, pred njegovim upitnim pogledom, osim optuţena i kivna? Nije li ona dopustila da grana pukne?

Jedna neškodljiva uspomena okrzne joj lice poput moljčevih krila. Malo prije no što se rodio Ben, Vincent se zagledao u njezin trbuh i rekao: – Voljet ćeš bebu. Ali to neće biti isto.

Nećeš voljeti bebu koliko mene. – A Beth je strepjela od istog.

I zaista, Ben je uspijevao dotjerati do savršenstva ulogu drugog djeteta, nezahtjevan i razdragan, dijete o kojem, znala je, nikad neće morati brinuti, nikad brinuti... i nije.

Uopće nije brinula.

A sad bi se trebala zabrinuti. Zbog Vincenta. Ali je nestalo tog majčinskog radara, zajedno s njezinom vjerom u nj. Ništa ne moţe učiniti za Vincenta. Ona se prigne nisko i šapne: – Volim te. – Istraţivanja su pokazala da čak i u dubokom snu ljudi čuju, čak mogu učiti jezike koji im prilaze stazama podsvijesti. Moţda će djelovati, i on će se probuditi osjećajući se voljenim, čak i ako ne bude siguran tko ga voli i je li ona još tu negdje kraj njega.

Vincent Deseto poglavlje Prosinac 1985.

Vincent je porazmislio o tome i odlučio da će Djeda Boţićnjak traţiti da mu donese Bena.

Zapravo je ţelio vlak ili brodić na daljinsko upravljanje, ali je u svojoj glavi sračunao da bi, zatraţi li Djeda Boţićnjaka da mu donese Bena, mogao dobiti i brod i vlak, jer je molba da mu se donese Ben bila nesebična. Djed Boţićnjak će se to dojmiti i svi će biti sretni. Njegova majka. Djed Angelo. Svi. I Vincent će vjerojatno biti sretan jer mu je, istinu govoreći, poslije šest mjeseci dojadilo što nema Bena. Kerry je slatka, ali se s njom još ne moţe pravo igrati. Usto je i čudno mirisala i bila dosadna. A njegova se majka još ponašala kao bolesnica, cijelo vrijeme sjedila, samo bi se katkad izderala na njega kad bi postao odveć bučan. I prije no što se Ben izgubio znala je vikati na njega; ali se izmeĎu dernjava igrala s njim i bila zabavna. A sad, kad bije pokušao nasmijati pjevanjem Elvisovih pjesama ili nečim takvim, ne bi ni primijetila. Imao je osjećaj da bi se počela zafrkavati jedino kad bi se Ben vratio za Boţić. Ovako kako stvari stoje sad je ubij Boţe.

U Chicagu mu to nije smetalo jer je mogao raditi stoje htio. Nije morao ići u školu posljednji tjedan prije ljetnog raspusta a ipak je prošao u drugi razred i dobio skoro same petice, premda je bio prilično siguran da će dobiti dovoljan iz matematike jer se cijelo vrijeme zafrkavao s Andrewom P.-jem. Njegova mu je učiteljica čak napisala pisamce i poslala mu nekoliko dolara. Grlili su ga i milovali više no stoje Vincentu bilo po volji, a meĎu njima i stari ljudi čiji je dah mirisao na drvene štapiće kojima ti liječnici pritisnu jezik. I policajci su mu svašta dali – bejzbolske sličice, laţnu policijsku značku ali od pravog metala koja neće pući ostaviš li je na majici pa se opere u perilici, i toliko ţvakaćih da je u komodi morao načiniti mjesta da ih sve spremi. Ona teta plave kose koja je bila policajka, iako je bila stvarno zgodna, dala mu je komad materijala iz kojeg se izraĎuju neprobojni prsluci. Baka Rosie ga je zašila ispod njegove majice s Batmanom. (Poslije je za Noć vještica odjenuo tu majicu i tatin ribički šešir, a tad je Alexova majka došla po njega da poĎu u obilazak kuća. Odvela gaje natrag k sebi da mu našminka lice i cijelo vrijeme govorila Alexovu ocu: – E ovo je prevršilo svaku mjeru – sad bi zaista bilo dosta – kao da je boja za lice bila toliko skupa.)

Isprva mu se sviĎalo to što bi mu svatko tko bi svratio k njima nešto donio. Prijatelji djeda Billa davali su mu dolare, papirnate i srebrne. Prvi je tjedan uštedio jedanaest dolara. A kad bi cendrao i ne bi jeo, samo bi pokupili tanjur i dali mu bilo što – kekse, ili čak i one pahuljice koje mu majka nije dopuštala jesti, one sa šećernim čovječuljcima. Ujak Bick ih je čak jednom otišao kupiti po noći kad ih se Vincent zaţelio... zbog čega se Vincent gotovo najeţio od uţasa.

Zbog tog se upitao govore li mu oni istinu i je li Ben zapravo ubijen, a ne da je ţiv samo što nije ovdje. Zbog toga što su mu dopuštali sve što ţeli zapravo mu je još više nedostajala majka, a već mu je dovoljno nedostajala. Nikad je nije bilo dok su bili u Chicagu. Kadšto bi nazvala i rekla: – Bok, Vincent. – Njegov je tata više bio s njim, ali ga je grlio na taj novi, doista čvrsti način, zbog kojeg bi ga takoĎer podilazili ţmarci.

No sve u svemu, u Chicagu je bilo bolje. Djed Angelo bi ga navečer stavio spavati u njihov veliki krevet u koji bi upao tako da mu je glava dodirivala koljena – ne samo prve noći nego svake noći. A čak i onda kad ne bi mogao zaspati, ljudi su glasno razgovarali u dnevnoj sobi. Policajci i odrasli ljudi.

A sad, kod kuće, kad ne bi mogao zaspati, samo bi sjedio na krevetu. Njegova majka noću nikad ne bi proizvela nikakav zvuk. Kerry nije proizvodila zvukove. Osim ponedjeljkom, njegov bi otac u vrijeme Vincentova odlaska na spavanje redovito otišao u restoran. Vincent je mrzio to što mora samo tako sjediti. Sad je shvaćao zašto odrasle osobe znaju tako brzo čitati. Prije puno vremena, on i Ben smišljali bi tihe načine izlaska iz kreveta i igranja s autićima sve dok se ne bi počeli tući ili smijati pa bi ih netko uhvatio na djelu. Ali se Vincent bojao to činiti sam. Činilo mu se opasnim biti neposlušan, premda je bio prilično siguran da njegova majka ne bi ni primijetila.

Zaspati je uvijek bila Vincentova najjača strana. Majka mu je običavala govoriti: – Ti si najbolji spavač. – Bilo je potrebno samo sklopiti oči i otploviti, kao da si u velikoj, toploj kadi. Ali nakon onog dogaĎaja u predvorju hotela, Vincent više nije mogao lako usnuti. Kao prvo, sad je imao sobu za sebe; i premda mu se sviĎalo to stoje svoje stvari mogao razbacati preko oba kreveta, bilo mu je čudno to što nema s kime razgovarati noću. Kao drugo, odjednom se počeo bojati mraka. Nije to bio strah kakvog djeca često osjećaju. On je za strah imao dobar razlog. Ta otmičar će vjerojatno doći i odvesti i njega. U tome je bilo logike. Takav

zločesti čovjek, o kakvima vam govore u školama, koji ti priĎu i upitaju kako mogu stići do nekog mjesta, pa te zgrabe za ruku ispred tvoje vlastite kuće i daju ti lijekove i nepristojno te pipaju, naposljetku će poţeljeti i drugog brata. A upita li zločesti čovjek Bena, Ben će reći gdje je Vincent. Ben zna broj njihove kuće.

Vincent se toliko zabrinuo da je to ispričao ujaku Joeyju, a ujak Joey je rekao da se nijedan zločesti čovjek ne usuĎuje prići djedovoj kući jer bi ih on ucmekao.

– Znaš li, prijatelju, što to znači 'ucmekati'? – reče ujak Joey promuklim glasom. A Vincent je kimnuo glavom, iako nije znao; ali je ujak Joey bio bodibilder pa je pretpostavio da to znači da bi on zločeste ljude raspalio po nosu.

Ali ljudi uvijek govore takve stvari djeci, zar ne?

Kaţu da ćeš uvijek biti siguran, da će te oni štititi, ali onda padneš na igračke na igralištu i slomiš ključnu kost njima pred nosom. Mogu te oteti naočigled milijuna ljudi. A onaj zločesti čovjek vjerojatno nikad nije ni morao Bena omamiti ili mu dati slatkiš. Vjerojatno mu je samo rekao što da učini, jer djeca kao Ben čine što im odrasli kaţu. Čak i Vincent, koji najčešće to ne bi učinio, čak je i on kadšto činio što bi mu neki odrasli ljudi rekli da učini, kao kad bi mu mama rekla da jede jaja, iako mu je od jaja dolazilo na povraćanje.

Jednom, prije no što su se vratili, sanjao je da je Bena odvela vještica, kao u 'Ivici i Marici'. Baka Rosie rekla je da vještice ne postoje. Vincent joj nije vjerovao. Još jedna laţ kakvu odrasli govore klincima kako se ne bi bojali. Da nema vještica, kako to da ih je nekad bilo? Kad su sve te priče napisane? Kamo su otišle? Zar nisu imale djecu koja su izrasla u vještice?

A bilo je tu i ono treće. Ono s mirisom.

Bilo je to jedino što ga je podsjećalo na dan kad se Ben izgubio, taj miris. Nije ga mogao stvarno osjetiti; samo ga se mogao sjetiti. Poput mješavine svih pudera i parfema iz mamine torbice sa šminkom, a povrh toga taj smrad kuhanja. Ujak Augie bi u restoranima čiji vlasnici nisu bili njihovi poznanici rekao: kupovni umak. Kao za Dan zahvalnosti, kad je njegova majka otvorila bočicu s purećim umakom jer su zaboravili donijeti umak iz restorana – baš takav miris. Od njega se Vincentu tako smučilo da nije mogao ništa jesti a njegov je tata rekao da prestane pokušavati uvijek biti u središtu pozornosti, a mama mu je rekla neka začepi pa ni ona nije jela. Odvela gaje u njegovu sobu i legla s njim, što je bilo prilično ugodno. Taj put nije mu bilo teško zaspati i spavali su cijeli dan.

No uglavnom ga njegova majka nije spremala u krevet ni budila. Stavila bi bebu u krevet i rekla: – Laku noć, Kerry, a tad bi ostala stajati u hodniku, dugo, ruke poloţene na okruglu kvaku vrata Kerryne sobe.

Vincent bi obukao pidţamu i izašao u hodnik. Tad bi oprao zube i ponovno izašao u hodnik. Nakon nekog vremena, otišao bi u krevet. Nije znao je li mu vrijeme za spavanje, jer nije znao pročitati koliko je sati na zidnoj uri na katu, samo na onoj na videu na kojem su pisale brojke. Nekoliko puta nije ustao na vrijeme za školu, ali kad bi rekao svojoj učiteljici da ga je majka zaboravila probuditi, rekla bi da je to u redu, neće to uzeti kao kašnjenje. Nakon nekog vremena, nekoliko puta, ne bi krenuo u školu čak i kad je znao da je vrijeme, kad bi vidio ostalu djecu na ulici kako idu u školu. Gledao bi televiziju dok njegova majka ne bi sišla noseći Kerry.

Ona bi samo rekla: – Jesi li jeo? – Nije ga pitala: – Zar ne bi trebao biti u školi? – Jednom je upitala: – Zar je nedjelja? – Taj put je ustao i otišao. Kad je stigao u školu bili su na pola prozivke, ali mu učiteljica nije ništa rekla osim što gaje upitala je li doručkovao.

Vincent reče da nije, a učiteljičino se lice ukrutilo, kao da će zaplakati. Ona mu da komad uštipka. Poslije toga bi rekao da je jeo.

Nakon škole, uglavnom bi odlazio k Alexu. Čuo je kako je Alexova majka rekla, preko telefona: – Da, naravno, i Vincent je ovdje. Idućeg tjedna ću predati papire za posvojenje. – Pa je morao pitati tatu hoće li ga Alexovi roditelji zaista posvojiti. Otac mu reče: – Naravno da neće, a potom: – Moţda bi neke dane poslije škole trebao doći kući.

Ali Vincent nije ţelio odveć rano dolaziti kući. Ne dok Jill ne završi s nastavom. Beba tad spava. A njegova mama sjedi na smiješnim mjestima. Jednom dolje u podrumu u svojoj tamnoj komori, na podu u tami, ali ništa ne radeći. Jednom u njegovoj spavaćoj sobi, pokraj kreveta koji je nekoć bio Benov, a sad njegov. Jednom baš u kuhinji, na podu. To je bilo najuţasnije. Pokraj sebe je drţala šalicu kave, na čijoj je površini bilo nešto ljigavo a u tom ljigavom zapeo je neki kukac pa je morao viknuti: – Mama, fuj! Nemoj to piti! – jer, kad ga je ugledala, podigla je šalicu i počela piti tu kavu. A ona se pokušala nasmijati, nekakvim jezivim hehetanjem. Pa je vratila šalicu na pod i ostala tako sjediti.

Ali čak kad bi otišao k Alexu odmah poslije škole, nije mogao večerati kod njih svake večeri. Morao je otići kući kad bi se Alexov tata vratio s posla, stoje bilo oko pet sati. Naravno, bilo je dana kad uopće nije odlazio Alexu.

Da bi došao do Alexove kuće, morao je proći pokraj vlastite, prekoputa ulice. Nekih bi poslijepodneva vidio nečiji automobil na njihovu kolnom prilazu, recimo Laurien, koja je vjerojatno dovela jedno od svoje djece sa sobom, pa bi se njezino dijete i Vincent otišli igrati u kućicu na drvetu ili se natjecati u skakanju s ljuljački.

No čak ako i neko od njezine djece nije bilo s njom, kad bi Laurie bila kod njih, kao da bi se njegova majka probudila. Kao da su uključili majčin daljinski upravljač ili nešto slično.

Odgovarala bi na njihova pitanja, a ako bi morali ostati sjediti i stavljati u omotnice i lijepiti marke na pošiljke s objavom o nestaloj osobi, mama bi radila zajedno s Laurie. Kad bi Laurie donijela salatu za nju, njegova bije mama pojela. Skuhala bi kavu. Činilo bi se kao da primjećuje i Vincenta, kad bi Laurie ili netko od susjeda bili ondje. Rekla bi: – Momče, molim te dodaj mi spajalicu, glasom koji bi zazvučao gotovo kao njezin stari glas samo što, ako ste poznavali njezin stari glas, znali biste daje ovaj loša imitacija, kudikamo brţi i piskutaviji.

Tih bi večeri ţivot bio doista sjajan, jer kad bi Laurie otišla, Jill bi već bila ondje, a ona bi podgrijala ono što bi Laurie donijela za večeru – ne da on nije oboţavao hranu iz restorana, ali s vremena na vrijeme čovjek poţeli i malo domaće američke hrane, recimo pečene piletine. Tako bi prošao cijeli dan, od svršetka škole do odlaska na spavanje, kad ne bi morao ostati nasamo s mamom, ako je to bio jedan od dana kad Jill nije imala večernju školu, što se dogaĎalo triput tjedno. A kad nije, čitala bi mu priče i napunila mu kadu pa zatim ostala s njim u sobi dok ne bi zaspao.

Jednom se probudio usred noći i Jill je bila u sobi, spavala na krevetu koji je bio njegov, još odjevena i nepokrivena. Vincent ustane i pokrije ju vunenim rupcem, pokušavajući ga namjestiti oko njezinih ramena a daje ne probudi. Ali se ona svejedno probudila i zagrlila ga.

Tad se osjećao uţasno; pobojao se da će ona otići. Ali se ona samo okrenula na drugu stranu i nastavila spavati. Vincentu se to toliko svidjelo daje rekao Jill da moţe ondje prespavati kad

god zaţeli, umjesto u gostinskoj sobi u kojoj je spavala. Ali kad joj je to rekao, Jill se rasplakala, pa joj to više nije govorio. Njegov krevet nije udoban kao Benov, to je istina. Njegov je madrac stariji, jer je Ben svoj zapisao pa je dobio novi, a u Vincentovu se na sredini stvorila golema udubina. Nije mogao zamjeriti Jill.

Vincent je znao da će Jill za Boţić ionako otići kući, svojoj pravoj kući, sa svojom majkom, njegovom tetkom Rachelle. Neće je biti cijeli mjesec. Tata je rekao da će Stacey, blagajnica iz Cappadora's, ponekad čuvati njega i Kerry – dok se mama ne oporavi. Stacey nije bila zla ili nešto slično, ali je ona samo gledala televiziju. A i neće dolaziti svake večeri. A i kad doĎe, neće biti tu u deset sati navečer, nakon što njegova mama i sestrica zaspu a njegova tate još nema kod kuće.

Toga se Vincent uţasavao, biti budan dok mu mama spava.

Do početka blagdana, tjedan dana prije Boţića, Vincent je poprilično osmislio što će raditi. Moţe se radovati ponedjeljcima jer je tad tata kod kuće; utorci i srijede bit će prilično uţasni; četvrtci su u redu jer u to doba tjedna neka od majčinih prijateljica najčešće nazove da vidi je li Beth dobro; petak će biti u redu. Subota najčešće u redu jer bi uglavnom uspijevao nagovoriti tatu da ga povede u restoran i dopusti mu da zaspi na kauču u uredu ujaka Augieja.

Nedjelje su bile najgore. Tata mora otvoriti restoran, pa će odlaziti odmah poslije objeda.

Uvijek bi izgledao nemiran kad bi odlazio. Ponavljao bi: – Beth? Dobro ti je, je li?

A njegova bi majka rekla: – Naravno da mi je dobro. – Tad bi se ona zagledala kroz prozor kad bi njegov otac otišao, kao da još vidi kako njegov automobil natraške odlazi niz kolni prilaz sat vremena kasnije. Nekoliko ju je puta zapitao smije li se ići van igrati. Ona je rekla: – U redu. – Ali Vincent nije otišao; ne bi mu se mililo otići igrati, čak kad bi pao novi snijeg, sve dok Kerry poslije podne ne bi prilegla. Pobaca li Kerry sve svoje igračke iz ogradice, njegova ih majka neće pokupiti i baciti ih natrag. Vincent je to činio, iako gaje izluĎivalo to što bi ih Kerry ponovno pobacala.

Nedjeljom, telefon bi zvonio cijeli dan. Kadšto bi se javila njegova majka. Kadšto ne bi.

Nekoliko puta, nakon stoje podigla slušalicu, čuo bi kako psuje – primjerice – Bolesni gade!

– a tad bi nazvala tatu i on bi se morao vratiti iz restorana kako bi njegova mama mogla prileći. Tata bi mu se prilično uzrujao kad bi se to dogodilo, a jednom je čak i nazvao madisonsku policiju.

Pa se tako sad uglavnom javljao Vincent. Često bi osoba koja bi nazvala bila detektivka Blissova, koja mu je rekla da je zove 'Candy'. Ili bi nazvala gospoĎa iz Compassionate Circle. Ili ujak Bick. Ujak Bick bi ga uvijek nagovorio da ode po mamu, iako je Vincent rekao da ona spava, i on ju je uvijek mogao natjerati na razgovor, makar samo pokoju riječ.

No dvaput je nazvao čovjek kojeg Vincent nije poznavao. Samo je znao da je posrijedi isti muškarac. Zvučao je kao da naziva iz prostorije s potpunom zvučnom izolacijom, prostorije u kojoj nije bilo čak ni uobičajenih pozadinskih zvukova, kao što su televizor ili automobili u prolazu. On upita: – Ti si brat malog dječaka?

Vincent mu reče: – Da. A muškarac ga upita: – Znaš li zašto je ukraden? – Vincent reče: – Ne. A tad muškarac reče, jako tiho šapćući: – Znaš li kako naš Gospodin Isus Krist kaţnjava grešnike? Da će onaj tko posije vjetar u vlastitoj kući, poţnjeti vihor?

Vincenta nisu prestrašile njegove riječi nego to kako je jarosno zvučao. Bijesan na Vincenta. Kao da je Vincent jedan od onih koji su ukrali Bena. Vincent mu pokuša reći: – Moja mamica spava, premda se zbog tog osjetio malo postiĎen, jer najčešće više nije govorio 'mamica'; ali tip nastavi, sikćući: – Znaš li za biblijskog Benjamina, sine? Nestao u ropstvu u Egiptu? Znaš li što nastrani ljudi čine dječacima kao što je tvoj brat?

Prvi je put Vincent pozvao svoju majku i zbog nečeg u njegovu glasu ona je stresla glavom i uspravila se – gledala je program o pecanju grgeča za koji je bio prilično siguran da je nije odveć zanimao. – Sto je? – upita. – Sto je? – On ispruţi telefonsku slušalicu i zatrese njome. Njegova majka preuzme slušalicu i kad je začula muškarca, glasno drekne: – Da više nikad nisi nazvao moju kuću, ti – – riječ koja počinje s j, pa riječ koja počinje s g, pa ona s k.

Idući put kad je taj čovjek nazvao, Vincent samo reče: – Vjerujem u Boga – i spusti slušalicu. Muškarac ponovno nazove i ostavi šesnaest poruka. – Podigni slušalicu ţeliš li doznati što se stvarno dogodilo Benjaminu, ponavljao je. Šesnaest puta. Vincent je brojao. Potom više nikad nije nazvao. Vincent je zaključio daje to otmičar. Ali kad je njegov tata poslušao vrpcu, on reče da nije; samo neki bolesnik koji nema ništa bolje raditi u svom bolesnom ţivotu nego plašiti ţene i djecu. Preda vrpcu policiji u Madisonu. Došli su po nju policijskim automobilom.

Vincent je počeo vjerovati da moţe odrediti je li posrijedi dobar ili loš poziv po zvonjavi.

Ako zove tetka Tree ili netko takav, Vincentu se činilo da čuje prijateljski prizvuk u zvonjavi.

Ako zove policija ili nepoznate osobe ili ljudi koji ţele njegovim roditeljima prodati grob, ili kuću ili nešto, telefon bi zvonio kao iz daljine, kao da ne zna gdje zvoni. Pa bi pokušao podići slušalicu samo kad bi začuo onaj odjek, i do Boţičnih je praznika zaključio da je pogodio u dvadeset od dvadeset i pet slučajeva; vodio je statistiku pomoću sićušnih tintenih oznaka s donje strane kuhinjskog stola izraĎenog od sirovog, grubog drva koje nije bilo pokriveno sivim ultrapasom. Bilo je potpuno moguće da ima parapsihološke sposobnosti.

Najčešće je zvala baka Rosie.

Baka bi rekla: – Je li ti mama tu, Vincenzo?

A Vincent bi rekao: – Da. Spava. – Čak i kad ne bi. Jer ako bi dao telefon mami, ona bi ga samo drţala u ruci i slušala baku Rosie, jedva bi progovorila koju riječ, a on bi čuo kako jedva čujni telefonski glas bake Rosie postaje sve glasniji i glasniji. Zbog čega je poţelio iskočiti iz koţe, jer nije mogao svojoj mami reći da nešto kaţe.

No kad bi Vincent rekao baki da mama spava, to bi bio drugi problem. Ona bi rekla: – Hmmmmmmmm. – Čuo bi kako lupka po stolu svojom srebrnom kemijskom olovkom, onom kojom se sluţila za pisanje narudţbi u svojoj trgovini. Tad bi rekla: – A gdje je beba?

A on bi rekao: – I ona spava. – Čak i kad nije. Osjećao je da bi baka Rosie ţeljela da Kerry to čini, jer ljudi uvijek misle da je bebama bolje kad spavaju. Tad bi baka Rosie upitala gleda li on televiziju. Traţila bi od njega da kaţe kako se pišu neke riječi – najčešće dvije lagane, recimo 'zec' i 'miš' ijedna teška, kao što su 'pehar' ili 'visok', koje bi te mogle zbuniti. Rekla bi: – Mislila sam da bi moj automobil mogao ovaj vikend osvanuti u Madisonu, ali je djed rekao ne, previše se ljudi ţeni ovaj vikend. 'Cenzo, svi se ţene na zapadnoj strani grada. – To bi rekla gotovo svaki put. No prošlog je tjedna rekla: – Uskoro ćemo stići za Boţić, i upitala je li Vincent bio dobar i što će mu sveti Nikola donijeti.

Tad joj je rekao da je zatraţio Bena.

Odmah je shvatio da se baki Rosie nije svidjela ta zamisao. Ona reče: – Oh, Vincenzo. Carissimo. – Kao da je rekao da mu je zabranjen dolazak na nastavu zbog tučnjave ili nečeg sličnog. Vincent je zapravo očekivao da će ona biti ponosna na njega i da će početi presti kao mačka, kao kad joj je poslao snimku svog recitala prve godine kad je počeo učiti violinu po metodi Suzuki. Ali je, zaključi on, vjerojatno samo umorna. On zamoli da razgovara s djedom Angelom. Djedu će se ta zamisao vjerojatno više svidjeti; njemu Ben zaista nedostaje.

Djed je rekao da mu od toga srce zapinje kao kost u grlu ili nešto slično – Vincent nije točno mogao zapamtiti način na koji je on to opisao. Ali djed nije bio kod kuće. A baka Rosie se doista brzo maknula s telefona.

Vincent pomisli da će morati reći tati i vidjeti hoće li mu tata pomoći napisati pismo Djedu Boţićnjaku. Nije ţelio reći svojoj mami.

Badnjak je padao na ponedjeljak i u petak prije toga, ujak Paul nazove da kaţe Vincentovoj mami da će doći k njima. Tad je u Vincentu počelo rasti uzbuĎenje. Blizanke ujaka Paula, poglavito Moira, bile su zaista ćaknute divljakinje, za djevojčice; uvijek bi se izvrsno zabavljao s njima. – Mogu li blizanke spavati u mojoj sobi? – upita on ujaka Paula. – Imam krevet viška sad kad Bena nema.

Zavlada tajac, za vrijeme kojeg je Vincent čuo kako se nečiji mobitel u automobilu ili radio uključuje i isključuje. – Uh, u redu, reče ujak Paul. – Dopusti da porazgovaram s tvojom mamom.

Djed Angelo i baka Rosie stigli su u subotu ujutro. Vincentov tata morao je triput odlaziti do njihova automobila da bi donio sve darove. Vincent je počeo naglas čitati ceduljice na paketima: – Za Kerry, od Djeda Boţićnjaka. – Za Beth, PNS – (to je zvučalo poput psovke, ali je djed Angelo to uvijek činio; zapravo je značilo 'Poklanja njezin svekar' i bilo je smiješno jer je djed imao talijanski naglasak). Tu je bila i cijela hrpa kutija na kojima je pisalo: – Benu od djeda i bake. – Benu od Djeda Boţićnjaka."

Vincent poĎe za djedom Angelom u kuhinju. – Djede, reče on. – Učinio si pogrešku. Ovo je za Bena a ti znaš daje Ben otet...

Djedove oči postanu crvene na bijelim dijelovima. – Znam, 'Cenzo, reče on i čučne. – Ali baka i ja, mi mislimo, ako nastavimo vjerovati da će nam se naš Benbo vratiti, Gospod će uslišati naše molitve. Pa tako za Bena kupujemo darove, kako ne bismo zaboravili našeg Bena, pa će ih on imati kad doĎe kući.

– Pokazat ću ih mami.

– U redu, reče djed Angelo. – Uskoro. – On se obazre. – Gdje je bor?

Vincent se sneveseli. Znao je da je mogao reći tati da se nitko nije sjetio postaviti boţično drvce, ali se bojao da će njegov otac zaplakati učini li to. Pa Vincent otrči na kat ne odgovorivši djedu i dovede mamu. Ona najčešće ne bi sišla do ručka, ali danas siĎe, bila je normalno odjevena umjesto uobičajenih crvenih tajica s rupama, onima u kojima je spavala i koje je nosila cijele dane. Imala je na sebi crne hlače i u njih zataknutu bijelu košulju. Vincent se ponosio njome. Ona poljubi sve redom.

– Mama, reče Vincent, poteţući je za ruku. – Ţelim ti pokazati nešto posebno.

Ali joj svekar nije uspio pokazati darove za Bena, jer su se dovezli tetka Tree i stric Joey.

Tetka Tree reče svima da nije znala da li da doĎe ili ne doĎe, jer je počela puštati vjetrove i štucati. Vincent je pretpostavio da to ima nekakve veze s Treeinom bebom, koja je još bila u njezinoj buši, i imao je pravo.

– Ahhh, reče baka Rosie. – Moţda boţična beba!

– Tree, postoje bolnice i ovdje u Madisonu, reče tata.

– Još je malo prerano, reče djed Angelo.

– Samo nekoliko dana, reče baka. – Lakše je ako je malo prije roka. Njezino prvo. – Tetka Monica neće doći jer je provodila Boţić sa svojim dečkom. Premda je imala duge nokte i znala svirati glasovir, tetka Monica još nije imala muţa; uvijek bi govorila Vincentu daje on jedini muškarac na kojeg moţe računati.

Tetka Tree nije mogla otrčati na kat, a nije zamotala sve svoje darove, pa Vincenta proglasi svojim časnikom za vezu i reče mu da joj donese vrpcu i aparatić za rezanje ukrasne vrpce.

A tad, baš kad je namjeravao mami pokazati darove za Bena, tatin prijatelj Rob bane u kuću noseći bor – i to već ukrašen!

Vincent osjeti njegov miris – nije bio laţni. Rob reče da je Delilova cvjećarna tati dala drvce besplatno. Bor je popravio opći dojam. Svi su bez ţurbe stavljali darove ispod bora.

Vincent ode po svoj Playskool kazetofon i sakrije ga iza paketa. Namjeravao ga je uključiti neposredno prije polaska na spavanje, u slučaju da neće smjeti ostati budan dovoljno dugo, kako bi mogao snimiti Djeda Boţićnjaka. Zaključio je, bude li prvo dijete u Americi koje će dokazati da postoji pravi Djed Boţićnjak, mogao bi doći na televiziju. Bio je rekao Jill za tu zamisao, i ona mu je rekla da je izvrsna. Večeras je provjera. Bude li mogao čuti što će odrasli govoriti na vrpci nakon što on ode u krevet, barem dok se kazetofon ne isključi, tad će znati da će sigurno snimiti i Djeda Boţićnjaka.

Rob ostane popiti čašu vina a tetka Sheilah je već odvela blizanke u krevet kad je Vincent napokon dobio priliku da kaţe majci za darove za Bena. Ona je sjedila na kauču, drţala šalicu kave koju nije pila i on joj tiho priĎe i reče: – Pogledaj, mama. Svi ovi darovi su za Bena.

Baka i djed su ih donijeli. Nije li to bilo lijepo od njih?

Baka Rosie sjedila je sučelice mami, vezla uzorak za bebu tetke Tree a mama nije čak ni pogledala Vincenta. Ona priĎe boru, podigne jedan od paketa i reče, doista hladno: – Rosie. Čak se i Vincentu učinilo da je baka podigla pogled kao da je nešto kriva, kao da su je uhvatili dok prosljeĎuje papirić na kojem je napisana riječ 'pišati'. – Bethie? – upita ona tiho. – Stoje, dušo?

– Što je ovo?

– Darovi za Bena.

– Donijela si darove za Bena.

– Da. – Rosie, zašto si donijela darove za Bena?

– Jer, reče baka Rosie, svojim glasom kojim se razgovara s djecom, – vjerujem da će se Bena naći. A ja ţelim da on zna da ga njegova obitelj nije zaboravila, kad ga se naĎe.

– Imaš li dojam da smo zaboravili Bena? – Ne, dušo.

– Ali mi nismo nabavili darove za Bena. – To razumijem.

– Zapravo, reče mama – iskreno govoreći, nisam čak ni ţeljela cijelu ovu... nisam ţeljela pristati na ovu veliku blagdansku predstavu. Nisam ţeljela učiniti ništa drugo osim je prespavati. A kad činiš ovo, Rosie, kad se ponašaš kao da je on izvan grada ili na poslovnom putu i da će se svakog trenutka vratiti, znaš li kako to djeluje na mene? – Glas joj se pojačavao i Vincent začuje škripu stolaca kad su njegov otac i Rob ustali u kuhinji i izašli vidjeti što se dogaĎa.

– Beth, – reče baka Rosie – nitko te nije namjeravao uzrujati.

– Ali ste znali da će me to uzrujati.

– Bethie, – reče Vincentov tata, – molim te. Znaš što su rekli na kruţoku. Svakome je potreban neki obred.

– Ali meni nije, Pat! – Vincentova je majka sad plakala. – A ja sam mu majka! Ne ţelim činiti gluposti i pretvarati se daje moje dijete ţivo i na putu kući, kad je to najbezdušnija laţ u ţivotu! Ne ţelim zagnjuriti lice u sve to sranje!

– Beth, mila! – reče tad strina Tree. – Smiri se. Mama nije ništa time mislila.

– Smiri se? Da se smirim? – vrisne njegova majka. – Kako se mogu smiriti kad nitko osim mene kao da ne ţeli prihvatiti činjenicu da je ovo svršeno – da je svršenol A mi ćemo se nastaviti pretvarati kao što smo uvijek činili, jesti i spavati i krstiti djecu...

– Što moje dijete ima s tim? – upita tetka Tree i uhvati se za trbuh; sludila se. – Slušaj Beth. U nekom ćeš se trenutku morati trgnuti iz ovog. Nitko ne moţe razgovarati s tobom. Ja ne mogu. Pat ne moţe. Ako nemaš nikakve nade da će se Ben vratiti – – Vratiti? Pa još nema ni četiri godine? Sto će učiniti? Nabaviti si vozni red vlakova?

– Beth, ţeljela sam reći da ostatak Benove obitelji ţeli odrţavati nadu, to je naša zadaća.

To nije uvreda za tebe. Usto, Beth, što tebe briga? Kako se to odraţava na tebe? Ti si... otok, Beth. Čak ti nije ni do mog djeteta...

– Ne. Nije.

– Trebalo bi. Ţivot ide dalje.

– Ne čujem li više nikad nikoga reći 'Ţivot ide dalje', to će biti prekasno, Teresa. – To je bilo otkriće. Vincent je zaboravio kako se tetka Tree zove pravim imenom.

– Tebi nije stalo do moje majke ili mog oca, a činjenica je da su utučeni ovime koliko i ti.

I da ne znaju kako shvatiti tvoje ponašanje. Moram priznati, ja bih se sklupčala na podu. Ne bih se mogla ponašati kao ti. Ali si se ti udaljila od cijele obitelji. To je u redu, ali ako to učiniš, ne moţeš kontrolirati – – Tree, upozori je Vincentov tata, jako umorno. – Tree, stani – – Ne, Pat. Svi se previše bojite to reći, ali ja ne! Nazovemo je, ona ne ţeli razgovarati s nama. Pišemo, ona nam ne ţeli odgovoriti. Ne moţemo govoriti ni o čemu drugom što se dogaĎa u našim ţivotima a što nema veze s Bethinom boli. Ona je kao Deirdre, majka svih tuga – ništa na svijetu ne moţe biti tako loše kao ono kroz što ona prolazi, pa se jednostavno isključila iz ţivota.

– Tako je. To je moj izbor.

– Ali nije naš, Beth. Nisi ti vlasnica svih izbora u vezi s Benom. On je bio i naš. A mi nismo odlučili dići ruke. Još uvijek šaljemo hrpe brošura ljudima u New Yorku i Kansasu i Oklahomi. Još razgovaramo s policijom. Još ţelimo vjerovati da ima nade i ti nas ne moţeš spriječiti, a ja i ne znam zašto to ţeliš, jer ga nećeš naći tako da sjediš na starki cijeli dan i – U tom trenutku Vincent zaključi da mora reći svojoj majci kako postoje veliki izgledi da će sve biti riješeno do Boţića ujutro, da će se Ben vratiti.

– Mama, reče on, – moram ti reći što sam učinio. – Pitao se hoće li zapravo ovo biti laţ, jer nije napisao Djedu Boţićnjaku pismo. Samo se pokušavao moliti Djedu Boţićnjaku, jer je baka Rosie uporno tvrdila da je on svetac, a svecima se moţeš moliti u svako doba dana i noći; oni su gore i samo čekaju na to. Pa tako on duboko udahne i reče: – Samo malo, mama.

Zamolio sam Djeda Boţićnjaka da dovede Bena kući. Mislim da će on to učiniti.

Kao da su se pretvorili u stup soli.

Nitko u sobi se ne pomakne. Nitko ne reče ništa.

Tad njegova mama ustane, briţljivo odloţi svoju šalicu pa zarije ruke u kosu sve do korijena i teturajući ode iz sobe prema stubama. Vincent pogleda u oca. Jednom, na Majčin dan, nekoliko mjeseci nakon Kerryna roĎenja, on i njegov tata donijeli su majci punu košaru divljih ruţa, a ona je uronila lice u njih i dugo plakala, a kad je Vincent upitao zašto, otac mu je rekao: – Sretna je, Vincent. Znam da to zvuči smiješno, ali kadšto odrasli budu tako sretni da plaču.

Je li to sad slučaj?

Baka Rosie naslonila je glavu na rame tete Tree. Djed Angelo je ustao, zazveckao ključevima svog automobila i rekao da će se odvesti do restorana i malo popričati s Augiejem. Vincentov ga tata podigne i reče: – Mislim daje vrijeme za krevet, štemeru. Još samo nekoliko dana do Boţića. Moraš se odmoriti. – Vincent se otimao da ga pusti. Zašto se svi ljute na njega? Zar misle da je zločesto traţiti od Djeda Boţićnjaka vlastitog brata? No premda mu je barem jednom bilo drago što ide u krevet, ţelio je najprije uključiti svoj kazetofon. – Tata, samo ţelim pogledati onaj veliki dar, lagao je.

Kad su došli u njegovu sobu i njegov ga otac bacio na Benov krevet i otpjevao nekoliko stihova iz 'Davy Crocketta ', Vincent upita: – Sjećaš li se kad sam sasvim lagano zveknuo Bena po glavi a on me ugrizao?

– Aha. Stavio sam Bena u našu sobu da vas razdvojim.

– A zapravo je Ben bio kriv.

– E pa sad, jesi ga zveknuo.

– Sasvim lagano. A on me jako, jako ugrizao.

– Volio se gristi. Alije prekinuo s tim nakon što je porastao.

– Aha, reče Vincent. – Samo sam ţelio da znaš, tata, da mu to opraštam.

– Dobro, reče njegov tata. – Drago mi je. A sad na spavanje. Blizanke su već u dubokom snu. One su dobre curice, a ne lukavi majmunčići koji trčkaraju cijelu noć. Da ih se nisi usudio buditi. – On poljubi Vincenta i reče: – Volim te.

– Gdje je mama? – tad upita Vincent.

– U svojoj sobi.

– Je li joj slabo?

– Malo, da. Malo. Svi se odrasli kadšto posvade, Vincent. Ti to znaš. Bit će bolje ujutro.

Alije ujutro bilo još gore jer, umjesto da se svi deru jedni na druge, svi su bili silno ljubazni. Barem je vrpca dobro ispala. Čuo je kako je njegov otac rekao teti: – ...količina stresa. A ona se ne javlja na telefon jer za pola poziva očekuje da policija javlja da su našli još jedno dijete ili joj neki luĎak pokušava reći da smo ga mi ubili.

– Ali uzevši u obzir sve to, Paddy, potrebna joj je profesionalna pomoć. Zaista joj je potrebna stručna pomoć.

– Moţda, reče njegov otac. – Aha. Tad su počeli razgovarati o tome kako je Monica izbirljiva i o raznim stvarima za koje Vincent nije hajao.

Ali stručna pomoć. To je, pomisli Vincent, bila izvrsna ideja. Nadao se daje njegov tata to ozbiljno mislio. Kad bi mama imala profesionalnu pomoćnicu, nekoga kome je pomaganje posao, tko bi bio u kući cijelo vrijeme, mama bi morala prati i mijenjati odjeću svaki dan, jer

bi je pomoćnica natjerala na to. Morala bi češće presvlačiti Kerry, kako Kerry ne bi promočila prednji dio svojih malih vreća za spavanje svaki dan prije no što bi Jill stigla kući. Vincent joj nije mogao mijenjati pelene, jer je Kerry bila tako migoljasta; pokušao je, a ona se prevrtala dok se nije odmaknula od njega. Njegova je majka to morala učiniti. Kad bi pomoćnica mogla pokrenuti njegovu mamu, kako bi učinila više stvari a da se ne rasteţe s njima unedogled, imala bi više vremena jer, koliko je Vincent mogao zaključiti, više uopće ne fotografira.

Moţda bi se mogle i prošetati. Moţda načiniti sobni viseći ukras; nekoć je voljela praviti takve ukrase od ţicanih vješalica i izrezanih zvijezda. On je moţda sad za to prevelik, ali nema veze. Učinio bi to kad bi njegova mama htjela. A nakon što bi neko vrijeme ponovno radila normalne stvari, počela bi shvaćati da, čak ako Bena trenutačno nema, ona još ima više djece no što je izgubila. Ima dvostruko više djece no što je izgubila.

A bio je prilično siguran da će on i Kerry nadomjestiti jednog Bena. Moţda čak i jednog i pol.

Beth Jedanaesto poglavlje Nedugo nakon što je časopis People stigao na kioske, točno sedam mjeseci od dana kad je Ben odveden, Candy proĎe kroz Madison, nenajavljena, na putu za konferenciju forenzičara u Michiganu. Beth je poslije bila uvjerena daje ona namjerno krenula tim zaobilaznim putem; moglo se očekivati da će Candy predvidjeti kako će se Beth osjećati kad ugleda naslovnicu, a na njoj drugu objavu preko cijele stranice bez teksta, osim naslova T-800-FIND BEN' i malog podnaslova koji je glasio: 'Na očigled svima: neobičan nestanak Bena Cappadore'. Nikakvih škakljivih najava o trudnim filmskim zvijezdama ili priča o dijetetičarima. Samo Ben. Laurie gaje donijela u kuću na dan objavljivanja.

Beth je odbijala razgovarati s njom, čak i nakon što ju je Pat preklinjao kroz zaključana vrata spavaće sobe. Najzad Laurie reče Patu da se makne. – Bethie, slušaj, reče ona. – Mrzit ćeš me zbog ovog, i ja to znam. Ali Beth, prošlo je puno vremena. Policija je u slijepoj ulici.

– Beth je čula kako Laurie tiho grebe po vratima, kao da je tapše po leĎima. Laurie nastavi: – Taj se časopis moţe naći u svim liječničkim ordinacijama u Americi, Bethie. A kad me novinar nazvao, e pa, zaključila sam da ću razgovarati s njim premda sam znala što ćeš pomisliti.

Bila je to ispravna odluka, Bethie. Volim te. Volim Bena. A i uvijek sam smatrala da je ta paranoja glede medija... nerazborita. Pa, čak i ako više nikad ne progovoriš sa mnom, drago mije da sam to učinila. A znaj i daje Barbara razgovarala s njima. I Wayne. Kao i tvoja šurjakinja Teresa. A ako i njih mrziš, ţalim te. Beth, kad budeš spremna, ţeljela bih razgovarati s tobom. – Beth je čula Laurienu nečujnu nazočnost ispred vrata, poput suzdrţanog daha. – U redu, Beth. Bok. Časopis je bio na podu ispred vrata Bethine spavaće sobe kad ih je ona otvorila nakon sat vremena. Ona sjedne, ondje, izmeĎu dovratka i otvori šezdesetu stranicu, pomislivši, glupo, uvijek moraš čekati na udarnu priču, bez obzira na to o kakvoj je priči riječ, prisile te da se s mukom probijaš kroz šesnaest priloga o geniju iz prvog razreda srednje škole koji se domislio

kako iz radio - sata načiniti računalo, ili manekenki koja je rodila dvoje djece u osamnaest mjeseci i u šest se tjedana izgladnjivanjem vratila u besprijekornu plosnatost.

Pomislila je da bi mogla pročitati prvi odlomak. To će si dopustiti, iako je osjećala kako studen i led podrhtavaju iznad nje kad je ona presavila prethodnu stranicu, onu pokrivenu fotografijama koje je jedva okrznula pogledom, ali koje je ipak prepoznala. Ta većinu tih fotografija snimila je upravo ona – Boţična fotografija njezina tri djeteta, središnji dio čestitke: novoroĎena Kerry, Vincent i Ben sa šeširima Djeda Boţićnjaka, a svi plaze jezike. Fotografija Bena i Lauriena sina u klaunovskoj šminki na Laurienom vrtnom stolu.. Laurie je tu uokvirila i drţala u svojoj dnevnoj sobi.

Na prvoj stranici nalazila se samo prva objava. Beth je u to mogla pogledati – vidjela ju je tako često daje naposljetku postala besmislena. Više joj nije dolazila ţelja da si noktima razdere zapešća kad bi pogledala u Benovu naherenu bejzbolsku kapicu, nabor na njegovu nosu kad bi se nasmiješio. A u dnu, glamurozna Candyna fotografija kako razgovara s novinarima ispred parksajdske postaje, gleda u nebo, očito iznervirana novinarima, ali još uvijek besprijekorna dama usprkos čvrsto stisnutim vilicama.

U redu, pomisli Beth. Moţeš pročitati jedan redak. Dva. 'Kad je Beth Cappadora povela svoju djecu na proslavu petnaeste godišnjice mature u Chicago, očekivala je nekoliko dana zajedništva sa starim prijateljima, a ne početak noćne more koja će razbiti jednu obitelj, stara prijateljstva i samo tkivo jedne zajednice... – Beth zaklopi časopis.

Znala je što će pisati u ostatku – nekoliko tisuća riječi površne, patetične proze omotane oko fotografija zbog kojih će svaka ţena koja čeka na mamografiju pomisliti kako ona ima sreće.

Dosta. Učinjeno je. To je ovdje i postoji i ona je to znala i gotovo. Budući da više nikad ne mora izaći iz kuće, pomisli ona zahvalno, neće morati gledati kako kupci u supermarketu postideno skreću pogled kad je prepoznaju. Neće morati vidjeti usiljene, bolne polu-osmijehe učiteljica. No Pat hoće. On će vjerojatno uţivati u suosjećanju; činilo se, pomisli ona, da mu se suosjećanje sviĎa obrnuto proporcionalno s prezirom koji Beth osjeća za iste te poglede, poruke i stiske ruku. Čak je jedne večeri rekao kako mu je toplo oko srca, kako je to zapanjujuća potvrda dobra u ljudima, sva ta pisma i podrška zbog kojih je poštar prisiljen doslovce tegliti pune ruke pošiljaka na njihov trijem; nikad ih se ne bi moglo ugurati u poštanski sandučić. Beth je bila uvjerena da Laurie pisma nosi kući. Vidjela je kako Laurie nervozno mjerka sve veće hrpe pošte svaki put kad bi došla u posjet, a tad, nekoliko dana poslije, Beth bi primijetila da su se hrpe ponovno stanjile. Nije mogla zamisliti, a nije ni pokušavala, kakve oblike saţaljenja i nakaradnosti sadrţe ta pisma.

Onih dana kad bi se loše osjećala, nakon što bi Kerry zaspala s bočicom u ustima, Beth bi se okupala. Sjedila bi u vodi sve dok ne bi postala prljava i hladna, gledala u svoje vretenaste noge i ruke, bijele kao šaran, kako plutaju ispod površine. Kad bi izašla iz vode, već bi bilo četiri sata ili više. Jill bi često bila kod kuće ako nije imala nastavu dokasna, pa bi otišla po Vincenta kod Shoreovih. Beth bi mogla početi čekati noć. Duboki mrak sad se spuštao rano, a čim zavlada crna tama, ljudi mogu u krevet. Krevet je Beth pruţao gotovo erotičan osjećaj.

Uzmicanje dana za nju je bio najţuĎeniji trenutak postojanja. Večeri kad je Jill imala školu bile su gotovo nepodnošljive. Morala je sjediti na kauču dok je Vincent čitao svoje udţbenike ili popise riječi, znajući da bi trebala ustati i reći mu da nije djelotvorno pisati domaću zadaću

ispred televizora, ali nije mogla to učiniti. Nakon nekog vremena, on bi ustao, oprezno je poljubio i otišao u krevet.

A tad bi Beth imala posljednjih petnaest minuta, petnaest minuta za preţivljavanje, koje bi najčešće provela gledajući Paula Cranea, prekoputa ulice, kako u beskraj uvjeţbava jedan od udaraca u golfu na svom mrazom sparušenom travnjaku osvijetljenom svjetlima iz njegove garaţe. Poslije petnaest minuta – razborit interval – moţe pojuriti prema stubama. Vincent je u krevetu. Čak će ga i obići, zamutiti si pogled kako bi izbjegla vidjeti krevet u kojem on leţi i reći: – Noć, dušo. – Nikad ne bi odgovorio. Brzo bi zaspao. To je dobro.

U dane kad bi se bolje osjećala, Beth bi kadšto sišla u prizemlje u svoj ured i pobacala puno toga. Napunila bi vreće fotografijama, starim negativima i ugovorima, svojim isječcima, antologijama, telefonskim brojevima koji joj više nikad neće zatrebati. SviĎao joj se osjećaj da se rješava svog bivšeg ţivota, sviĎalo joj se osloboĎenje od svake odgovornosti osim da dočeka noć. Jednog poslijepodneva, Pat otkrije njezin odbačeni adresar i spriječi je u tom naumu. Beth mu to dopusti – moţe ga baciti neki drugi dan, kad je on u restoranu.

Nakratko je razmišljala o tome da bi se mogla riješiti i svoje tamne komore, ali je znala da nikad neće imati dovoljno snage izbaciti goleme komade inventara kao što su sudoperi i pladnjevi a da to Pat ne primijeti. Noću bi u mislima pogledom pretraţivala svoju sobu, razmišljajući o tome koje bi stvari mogla izbaciti idućeg dana. Moţda cipele. Imala ih je kudikamo previše.

Kad se na trijemu tog poslijepodneva pojavila Candy, Beth je za sobom imala uspješno proţivljeno jutro. Istuširala se i sama nahranila Kerry ţitnim pahuljicama. Uvede Candy u kuću, uzvrati joj zagrljaj i zbuni se načinom na koji ju je Candy odmaknula za duljinu ruke i odmjerila od glave do pete.

– Beth, ta odjeća na tebi jako je čudna, reče Candy.

Beth upita Candy ţeli li kave. Candy reče: – Naravno. – Beth ode u kuhinju izmjeriti kavu ţličicom. Laurie je uvijek govorila da kava ima bolji ukus ako ju se izmjeri.

– Jesi li me čula, što sam ti maloprije rekla? – upita Candy kad su sjele za kuhinjski stol.

Drţala je dremljivu Kerry na jednoj ruci.

– Da, reče Beth. Pokušavala se sjetiti.

– Beth, to što imaš na sebi je smiješno. – Beth je zapravo bila odjevena u obične vunene hlače. To su bile hlače iz sedamdesetih godina, koje je nedavno otkrila u prepadu na ormar.

Nije imala pojma koliko je kilograma izgubila, ali je osjetila poriv da proba te hlače iz razdoblja prije raĎanja, širokih nogavica, s otkvačenom ešarpom, i otkrila da joj prilično dobro pristaju. Moţda je imala tri para, koje je Beth sad nosila redovito, uz gornji dio neke od svojih trenirki ili Patove košulje.

– Jako sam smršavjela, ona reče Candy. – A ove su dobre za rad po kući.

– A što kaţeš za rad na radu? – upita je tad Candy.

– Ja sam... ovaj... u mirovini, reče Beth."Ne mogu zamisliti... znaš već. Candy, ja sam fotografirala predmete i ljude i vjenčanja i slično. Ne bih to sad mogla. Mislim da ne bih mogla slikati ni... hranu.

– Ali bi mogla poţeljeti – znaš, jednog dana, reče Candy. – Ne misliš li tako? Hoću reći, zar nisi uvijek radila?

Beth kimne glavom.

– Oh, reče Candy. – To sam i mislila. – Ona reče Beth da se seminar na kojem sudjeluje odrţava u velikom konferencijskom centru zapadno od grada. – No hotel Embassy je jeftiniji, pa ću ondje unajmiti sobu. – Ali joj Beth reče ne, nikako ne, mora prespavati kod nje, nema problema. Candy se nasmiješi. – Rado. – Na konferenciji će biti riječ, nastavi ona, i o psihološkom profiliranju zločinaca. – To je najnoviji hit, objasni Candy. – Otkrit ćeš da gotovo svaki kriminalac ima izmeĎu dvadeset i četrdeset godina, daje srednje visine, bijelac ili crnac, daje kao dijete pio mlijeko, na fakultetu imao malih problema s alkoholom, i imao majku koja mu je stalno dodijavala da vjeţba klavir.

– Mislim da sam izlazila s takvim tipom, reče Beth.

– Ja mislim daje taj tip moj brat, sloţi se Candy. – Ja zapravo mislim da je to sve kenjaţa.

Mislim da u postocima govoreći nema više zločinaca nego prije. Jednostavno mislim da ima više ljudi, shvaćaš? Ima više ljudi, a manje prostora za njih, i manje novca.

Ne spominje Bena, primijeti Beth. Zato što nema reći ništa novo. Beth je naučila ne pitati.

Candy bi joj sve rekla, bez obzira na to kako naizgled sitno ili nevaţno. Ali se tom slučaju više ne pridaje toliko pozornosti. Beth je to znala.

– Jesi li vidjela članak u prošlotjednom Peopleu? – ona tad upita Candy.

– Nadala sam se da ti nisi, Candy joj reče. – Ali, zapravo, Bethie, premda mrzim većinu tih lešinara, doista mislim da to nije bila tako loša zamisao. To je kao besplatni plakati. Svako dijete prije ili poslije ode k liječniku. To bi mogao biti naš ključ, shvaćaš? Ijedan od onih televizijskih programa o istinitim slučajevima vjerojatno bi bio dobra zamisao. – Ona posuti, vrtloţeći kavu koja se hladila u njezinoj šalici. – No ti i Pat biste vjerojatno morali sudjelovati.

Beth reče, smiješeći se. – Ne. – Ne za tebe, ili ne za Pata?

– Ja mu nisam majka. Briga me što čini.

– Oh, znači tako stvari stoje, ha?

– Hoću reći, briga me s kime razgovara. Ionako se čini da on to više ne čini često.

– Moţda osjeća da ti to ne voliš.

– Moţda.

– Beth – – Candy tad reče i mahne Jill kad je ova ušla kroz vrata, pa joj preda bebu, koja se probudi, razdragano se ritne noţicama i zaguguta: Joo! Joo! – Imaš li novca?

– Treba li ti ga?

– Ne, mislila sam, imaš li novca u kući? Mogle bismo otići u kupovinu.

Beth se počne smijati. Učini joj se da bi se mogla smijati tako jako da će joj se kava početi slijevati u smeĎim prugama pa pokuša zadrţati smijeh u granicama. Posljednjih mjeseci ţeludac kao da joj se uskomešao od svega. – Candy, najzad se zaceni. – Ja ne idem u kupovinu!

Zašto bih išla u kupovinu?

– Po nešto odjeće, moţda.

– Ne ţelim nikakvu odjeću.

– Bi li to učinila za mene?

– Ne. – To nije jako gostoljubivo. Moţda ja ţelim kupiti nešto odjeće.

– Ţiviš u Chicagu. Tamo ima kudikamo bolje odjeće nego u Madisonu. Ionako uvijek nosiš isti tip odjeće. A beţ sportske ka-putiće imaju svugdje.

– Beth, to nije istina. Ja kod kuće imam prilično raznoliku garderobu. Koţu sa zakovicama, uglavnom. I zlatni lame. A ono što ţelim jest otići u kupovinu. Jilly, vikne ona, – gdje ima dobar šoping centar?

Jill, koja je presvlačila bebu, dovikne: – West Towne. Imaju Limited i ostalo.

– Zvuči dobro. – Candy ustane. U tom trenutku Vincent otvori vrata. Na Bethino zaprepaštenje, zaleti se u Candyno naručje, zagrli je, omota noge oko nje kad ga je ona podigla – lako, primijeti Beth, premda je Candy izgledala krhko.

– Jesi li dovela Bena? – upita on.

– Ne još, dušo. – Candy je bila na rubu plača. – Oprosti. No nastavit ću traţiti dok ga ne naĎem. Obećajem. Dakle, Vincent, škola u redu? Igraš košarku?

Vincent svrne pogled prema svojoj majci. – Ne igram ove zime.

– Oh, bit će dovoljno vremena za to. Slušaj, Vincent, imam veliki problem.

– Što?

– Vodim ti mamu u trgovinu i moram imati nekog da mi čuva značku dok me nema. – Ona izvadi koţnu futrolu u kojoj je bila smještena njezina zlatna značka. – To je detektivska značka. Jako je vrijedna. – Ona namigne Beth. – Kao prvo, od pravog je zlata. A ima i moć. Imaš li pojma tko bi mogao čuvati takvu stvar? Hoću reći, čuvati je po cijenu ţivota dok me nema?

Vincent spusti glas. – Mislim da bih ja to mogao.

– Ne znam. – Candy se pretvarala daje ustuknula korak. – Ne znam, Vincent. Pametan si dječak i tako to, ali imaš samo koliko – osam godina? A ovo je odgovornost kojom u normalnim okolnostima ne bih zaduţila čak ni dijete od, recimo, dvanaest godina. Moralo bi to biti jako odgovorno dijete.

– Ja to jesam, reče Vincent. – Pitaj Jill. Sam pospremam svoj krevet.

– Pa Jill, što ti misliš?

– Mislim da je kapetan dorastao toj zadaći, reče Jill. – Ali to ne moţeš odnijeti Alexu ili nešto slično, veliki.

– Smijem li ga pozvati k sebi i pokazati mu je?

Candy se zamisli. Lupkala je prstom po zubima. – Moţe li se... tom Alexu vjerovati?

– On mije najbolji prijatelj, povjeri se Vincent.

– Onda moţe. To je neuobičajeni postupak. Ali ovaj put, moţe. – Ona se okrene k Beth. – Ako nemaš novca, imaš li nekakve kartice ili nešto slično?

– Da, ima, zapoje Jill. – U omotnici zalijepljenoj za hladnjak. No neće prepoznati njezin potpis. Znaju samo moj. Ja sam sad Beth Cappadora.

– Ne i danas, reče joj Candy i uzme karticu. – Ţeliš li odjenuti nešto...? Ma, nema veze.

Dodi, Beth. PoĎimo.

Svjetlost koja se odbijala od snijega bila je nemilosrdna prema Bethinim očima. Njezin prastari kaput boje graška izgledao je nezgrapno – od jeseni nije često otišla dalje od poštanskog sandučića. Čak joj je i kretanje Candyna automobila bio nov osjećaj, nešto jedva poznato. – Hladno je, ona reče Candy.

– Siječanj je, Beth, reče Candy. – U siječnju je tradicionalno hladno.

– Alija nisam... puno izlazila. – Vidim.

Ugledavši vrevu u šoping centru – zar ljudi ne znaju da je Boţić prošao? Sto trebaju kupovati, unedogled, nikad kraja? – Beth je zamalo počela preklinjati za milost. A ljudi koji su

pročitali People mogli bije prepoznati. (Je li njezina fotografija objavljena u članku? U nekim je člancima pouzdano bila.) Ljudi će se sjetiti. Zurit će.

– Ne znam, Candy, reče ona, pokušavajući zvučati kao da joj je samo malo dosadno, i kao daje samo malo nemirna. – Takva je guţva na ovakvim mjestima.

– Otići ćemo u samo jednu trgovinu. Samo što ne znam u koju. Pa se malo strpi.

Završe u trgovini s nazivom Pamuk pamuku. 'Volim pamuk, reče Candy. – Nikad se ne guţva, a staviš li nekoliko slojeva na sebe, bit će ti toplo kao da nosiš vunu. Slojevi, Bethie.

To se traţi.

Beth se zabezekne; Candy je znala odabrati odjeću kao što je vješto odabrala šminku one uţasne noći. Nakon što se dugo zagledala u Bethino lice pod nemilosrdnim neonskim svjetlom, Candy reče: – Ljubičasto. SvijetlosmeĎe. Sivo. Mornarskiplavo. Moţda i malo crvenog.

– I ona ode po hrpu sukanja i tunika, prsluka i remena, vesti i jakni, koje je omatala oko Beth dok je ova stajala, nijema poput krojačke lutke, nasred jednog prolaza.

Nakon četrdeset minuta, Candy je napunila četiri vrećice, a Beth predala svoju karticu. Na putu kući, ona reče Beth: – Dakle, ideja je sljedeća. Moţeš nositi svaku od ovih stvari na bilo koju od njih. Pa ako se jedna zamaţe, samo izvuci drugu i obuci je. Sve pristaju jedna na drugu, čak i remeni. A moţeš nositi crne cipele na sve. S niskom ili visokom potpeticom. Imaš crne cipele, zar ne?

– Da, reče Beth.

– Eto, ne moraš o tome razmišljati. Samo izvadi što god na-Ďeš u vrećici i obuci. Shvaćaš?

A kad stignemo kući, sve ću ti to povješati u ormar, na jedno mjesto, a potom ćemo uzeti sve te disko hlače i... zapaliti vatru ili nešto slično. U redu?

– U redu, reče Beth.

Na odjeći su još stajale ceduljice s cijenom dva mjeseca poslije kad se Laurie, koja je nazvala desetak puta, sve tuţnija, pojavila jedne večeri baš kad je Pat krenuo natrag u restoran.

Beth, koja je sjedila na krevetu u svojoj sobi na katu, začuje kako je upitala Pata: – Još ne ţeli razgovarati sa mnom, je li?

– Mislim da hoće, odgovori Pat. Beth je zaključila po prigušenom zvuku Patova glasa da je zagrlio Laurie. – Mislim da ju je to prošlo. Barbara Kelliher je nazvala milijun puta da joj kaţe kako je reakcija na članak bila izvrsna, kako je morala tiskati plakate još pet puta. Mislim da ona razumije.

– Mislim da me mrzi iz dna duše, reče Laurie. Ali Beth ju je čula kako skakuće uza stube; čak i pri obilasku sobe Rochesterove lude supruge, Laurie je bila ţivahna.

– Bok, reče ona.

– Bok, reče Beth.

– Što radiš?

– Liječim rak, reče Beth. – Upravo sam pospremila cjevčice.

– Dobro, reče Laurie i sjedne na krevet. – Moţeš li mi oprostiti? Da se riješimo toga? Nikad nam se mišljenja o tome neće poklopiti, Bethie, ali smo prijateljice sto godina i ti znaš, moraš priznati da znaš, da nikad, nikad ne bih namjerno učinila ništa da te povrijedim.

– Znam, reče Beth.

– Dobro, jer imam nešto što bih ţeljela da mi učiniš. – Ta ima petlje, pomisli Beth. Ali upita: – Što?

– Ţeljela bih da načiniš jednu fotografiju.

– Više se ne bavim time.

– Samo ovaj put. Puno love. Puno.

– Koliko? – upita Pat koji je ušao u sobu.

Beth reče: – Više se time ne bavim.

– Oni će doći ovdje.

– Ne bavim se time.

– Dopusti mi da ti objasnim. – Bila je to fotografija za objavu vjenčanja, ali nevjesta – kćerka klijenta Lauriena supruga, Ricka – ne moţe se otići slikati kod fotografa.

– Zašto? Sto nije u redu s njom?

– Ništa. Osim što je... jako trudna.

– Pa što?

– Beth, njezini su roditelji doseljenici iz Kine. Za neke je ljude to još uvijek velika stvar.

Jako je čedna.

– Ne i kad je grmjelo, reče Beth i počne se osjećati poput nekog opakog starog pauka koji čuči u svojoj rupi, a nije ţeljela ostaviti takav dojam.

Laurie uzdahne. – No dobro, mama i tata te djevojke su čedni i jako bogati. Pa sam rekla da znam nekog tko bi mogao snimiti tu fotografiju u vrlo privatnom okruţju i namjestiti da izgleda... kao da nije. Prava čarobnica. Ti, reče Laurie.

– Mogla bi ti to, Bethie, umiješa se Pat. – Ne bi morala izlaziti.

– Fotografirati trudnicu? Ja? – prezrivo se naceri ona. Oh Pat, da novac ima usne, mi se nikad ne bismo bili poljubili, pomisli Beth. – Ti si lud.

– Molim te, Bethie, samo ovaj put, preklinjala je Laurie. – Dopusti mi da se riješim krivnje tako da ti učinim uslugu. Bude li ti mrsko, jednostavno nemoj to više nikad učiniti.

– To nije usluga. To je namještaljka, reče Beth. – Ionako ne mogu to učiniti, jer sam pobacala sav svoj papir i opremu.

– Ja ću ti nabaviti papir. Ja ću ti donijeti zalihe, Pat se revno ponudi.

Beth uzdahne, s čeţnjom se sjeti svojih tableta i primamljivosti svog pokrivača punjenog perjem.

– Kad? – upita.

Zapanjujuće je bilo, to što se dogodilo. Kad su stigli, momak prpošan, djevojka mrzovoljna, obje majke ozarene, Beth ih razmjesti brzo kao što bi poslagala voće po pladnju. A kad je počela fotografirati, shvati da ih upravo tako i doţivljava. Sjeti se kako joj je srednjoškolska profesorica umjetnosti rekla jednu od onih malih, krajnje jednostavnih rečenica koje preobraze način razmišljanja: većina ljudi kad vidi šalicu na stolu, razmišlja o njoj kako leţi plosnatim dnom na njemu pa je nacrtaju kako plosnato leţi. Zapravo, dno šalice izgleda zaobljeno i to je jedini ispravan način da ga se prikaţe. – To je razlika izmeĎu gledanja mozgom i gledanja okom, bila je rastumačila profesorica.

I prvi put u svojoj karijeri, Beth ugleda budući bračni par kao niz vrhova i zakrivljenih linija, ploha i zasjenjenja, a ne kao ljude s osjećajima i ţivotnim povijestima, ljude koji se kvrče od ljubavi i pljuju od gaĎenja. Ugleda ih ne mozgom – njezina mozga, razmišljala je poslije, više nije bilo – već isključivo okom fotografa. Osvijetlila ih je kao što bi osvijetlila kipove, kao što je zapravo nekad osvjetljavala kipove i arhitektonske slike.

Portreti su bili zapanjujući. Onaj jako, jako imućni otac dao joj je tisuću dolara. Laurie dovede još ţrtava voljnih doći u Bethinu jazbinu. A potkraj proljeća, Beth je postala voljna otići

k njima – snimati fotografije ljudi kao predmeta, a koje su i modeli, a poslije i izdavači, hvalili zbog njihove osjećajnosti i ljudskosti. Pa čak, nakon nekog vremena, i djecu. Oni su samo bili manje jabuke i naranče u košaricama.

Prvi put kad je morala otputovati na zadatak, izvuče suknju, tamnoljubičaste boje i crvenu tuniku, poveţe ih crnom ešarpom i natakne crne cipele. Izgledala je mršavo, mirno, ekscentrično i... prilično dobro. Kad je stiglo ljeto, Beth, osvrnuvši se na nekoliko mjeseci cvatućeg biznisa, shvati da je pronašla ključ, zahvaljujući Candynim smicalicama i Laurienoj tvrdoglavosti – način na koji će ispuniti satove i djelovati produktivno, a bez potrebe da puno osjeća ili čak i razmišlja, čak ni o tome pristaje li joj remen uz cipele. Pošalje Jill ponovno u Pamuk pamuku po još nijansi i krojeva kad je prva pošiljka podlegla pranju. Uspjelo je.

Beth je našla nešto što se moglo podvaliti pod ţivot.

Vincent Dvanaesto poglavlje Listopad 1987.

Njegova je majka rekla da čak ni ona ne zna kakva je bila prvotna namjena kockastog ormarića ugraĎenog u stubišni zid. Jednom je rekla Vincentu da su ljudi, kad su ona i tata bili mali, voljeli ugraĎivati telefone u male niše po cijeloj kući. – Ova je kuća vjerojatno sagraĎena šezdesetih godina. Moţda je to bilo predviĎeno za to, reče ona.

– Zašto bi itko ţelio telefon na polovici stuba? – bio je upitao on, ţeljno. No tad je njegova majka već gledala pokraj njega, na taj svoj način, zbog kojeg bi Vincent okrenuo glavu pokušavajući vidjeti osobu koju je ona ugledala njemu iza leĎa. Ali ondje nikad nije bilo nikog.

Baka Rosie rekla je Vincentu da ona misli kako su prvi vlasnici Vincentove kuće bili dobri katolici. – Ondje bi drţali Gospin kip ili kip svetog Antuna, rekla je prošlog Badnjaka, kad je prošla pokraj Vincenta skutrenog u kockastoj jazbini na putu u spavaću sobu. – Nije namijenjena dječacima koji pokušavaju ostati budni cijelu noć pa Djed Boţićnjak ne ostavi darove kad prolazi pokraj njihove kuće. – Ona ga uhvati za ruku i povede u krevet.

Mala Kerry, koja je sad znala govoriti, prozvala je tu nišu svojom 'beba kućom'. Odnijela bi tamo svoje bebe i svoje laţne kolače i bočicu od šećernog sirupa koja je izgledala kao da se iz nje nešto zaista toči, a Vincent bi se pretvarao da je mušterija dok bi se ona pretvarala da mu prodaje kolače. Ili se moglo ondje sjediti, skutren, kako je Vincent zamišljao da se miševi osjećaju u svojim rupama i gledati ravno u kut kuhinje – kut u kojem se nalazio sudoper i automat za kavu. A ako perilica za suĎe nije bila uključena, moglo se čuti sve što bi netko tamo rekao.

Tako je Vincent dočuo kako njegova mama pokušava ubiti oca.

Prvo je njegov tata stavio ruku na majčinu bluzu, oko jedne njezine dude, što bi često činio i za što je Vincent smatrao da najčešće znači da njegov tata pokušava biti ljubazan – kao što bi djed Bili učinio kad bi Vincentu promrsio kosu. Vincent nije volio da mu itko mrsi kosu – volio je da mu kosa bude kakva jest, lijepa, ravna i mekana – ali je znao da je za djeda Billa, to s kosom kao zagrljaj. Pa bi otrpio. A tako je bilo i to s mamom i njezinim dudama. Njego-

voj se majci to nije sviĎalo, kao ni Vincentu kad bi mu netko razbarušio kosu. Ona odgurne očevu ruku. Tad je njegov otac poljubi. Ona se nasmiješi, i spusti pogled, u sudoper, kao da pokušava naći kontaktne leće.

– Bethie, reče Vincentov otac. – Dušo, moramo razgovarati.

– Moram izraditi fotografije, reče njegova majka. – Moram obaviti četiri telefonska razgovora. Moram spremiti Vincenta za ' školu.

– On još nije ni ustao. – Ha-ha, tata, pomisli Vincent. – E pa trebao bi.

Vincentov tata uzdahne. Bio je to dubok uzdah, a namjera mu je bila prisiliti njegovu majku da se okrene i kaţe: – U redu, što ţeliš? – Ali ona to ne učini; nastavila je petljati po sudoperu i naposljetku njegov otac pokuša ponovno: – Beth, tata ţeli odgovor. Ţeli da o tome ozbiljno razmislim i donesem odluku u godinu dana.

– Pa donesi odluku u godinu dana, Pat, reče njegova majka.

– Beth, ta to je ono zbog čega sam toliko radio...

– Pat, sve sam to već čula – – To je ono zbog čega sam proveo tolike godine u restoranu, a i prije toga, dok sam krumpirovom salatom punio posudice u tatinom – – Pat, već smo o tome razgovarali. – Pripazi se, tata, pomisli Vincent. To je glas koji ne ţeliš čuti, glas koji se čuje trenutak prije no što se mamini prsti stisnu poput jastogovih kliješta oko tvoje nadlaktice. No tata je bio prilično pametan. On ustane i ponovno zagrli mamu; poljubi je. Ona mu dopusti.

– Cmok, cmok, cmok, njegov tata reče njeţno, kao da se obraća svojoj djeci. – Zar se više nećemo ševiti?

Vincent je već čuo svog tatu kako je upotrijebio tu riječ sa š, ali ne tako njeţnim glasom.

Vincent se nagne naprijed; nisu gledali prema gore, pa ga neće vidjeti.

– Pat, reče njegova majka. – Moram probuditi bebu... – Kerry više nije bila beba, navršit će dvije godine, ali su je svi još tako zvali.

– Imamo vremena, reče njegov tata.

– Dobro. Ti otiĎi na kat, izvadi moju dijafragmu i donesi kremu a potom... da izračunam, imat ćemo oko osam minuta prije no što ću morati ugurati nešto hrane u Vincenta i prije no što on uskoči u školski autobus... da to učinimo ovdje? Mogla bih istodobno poprţiti prepečenac?

– Beth, to ti je bio niski udarac. Nije baš da jašem po tebi svaki čas. Vodimo ljubav otprilike učestalošću kojom plaćamo račun za voĎu.

– Gle tko govori o niskim udarcima...

– A usto, ne shvaćam zašto ti treba dijafragma i krema baš svaki put, do vraga!

– Jer ne ţelim zatrudnjeti baš svaki put, do vraga!

– Beth, to je drugo...

Vincentova mama zašuti. No njegov tata nije shvatio poruku; nastavio je govoriti: – Bethie, prošlo je više od godinu dana. Oboje znamo da Ben – – Kakve to veze ima s tim?

– Isuse, Beth. Zar ti nije nimalo stalo koliko se ja mučim? – Vincentov tata krene prema predvorju; Vincent se skutri uz stranice sanduka. – Hoću reći, Bethie, ja sam muškarac koji je imao troje djece. Svi su mislili da sam lud, znaš? Troje djece? Ali je jedna od najgorih stvari,

za mene, to što je kuća prije bila tako puna njihove larme. Poţelio bih za ručkom pobjeći niz prilaz – Vincentova mama munjevito jurne preko predvorja u prizemlju, da ju je jedva vidio. Otvori ulazna vrata. To je često činila, samo bi otvorila ulazna vrata i pustila zrak da uĎe, čak i kad bi bilo zaista hladno. Stajala bi tako ondje i izbacivala zrak iz sebe.

– Pat, ne ţelim još jedno dijete, reče ona. – Rekla si da ćeš razmisliti o tome.

– I razmislila sam. A svaki put kad pomislim da bih u sebi nosila još jedno dijete, i da bi moglo biti muško... – Glas joj postane čudan, kao da joj je u grlu zapela kuglica od kruha. – Pat, to neće ništa promijeniti. Zar ne shvaćaš? Samo da bi ti ponovno bio muškarac koji ima troje djece.

– Ne samo zato. Nisam budala.

– Ne, hoću reći, to bi bila samo brojka. Bilo bi to dijete nadomjestak. Poput pričuvnog dijela. Kao kad se kupi nova posudica za umake da servis bude potpun.

– Ti si gadura, reče Vincentov tata.

– I ne sumnjam, reče njegova mama, – da sam gadura. Alije činjenica da neću roditi dijete i da se neću preseliti u Chicago kako bi ti otvorio restoran sa svojim tatom. Ako ţeliš novo dijete i restoran u Chicagu, potrebna ti je nova ţena.

– Zar je toliko zlo od mene to što ţelim da ponovno budemo obitelj? Da ponovno imamo normalan ţivot?

– Pat. Za nas više ne postoji nešto što bi se moglo nazvati normalnim ţivotom.

Vincent začuje kako su se vrata s treskom zalupila, a imao je osjećaj da to nije učinila njegova mama. – Postojao bi kad bi ti barem pokušala...

– Pat, reče njegova mama, svojim ljubaznim glasom, glasom kojim se sluţila da ga pokuša uvjeriti da ne otvara vrata kad ona suši fotografije u kupaonici i kad je upaljeno crveno svjetlo. – Znaš li kako ja to osjećam?

Vincentov tata ne reče ništa.

– Znaš li?

Ništa.

– Kao da sam stalno ispod divovskog odrona snijega ili kamenja i, pomaknem li se, promijenim li poloţaj makar i malo, snijeg će početi kliziti, srušit će se na mene i zatrpati me...

– Oh Beth...

– Ne, zaista. Ne usuĎujem se misliti na njega jednu punu minutu. Ne usuĎujem se misliti na proslave mature jednu minutu. Kad bih znala da bih morala ţivjeti u gradu u kojem bih prolazila pokraj Tremonta svakog dana ostatka ţivota...

– Ne bismo morali.

– Pat, slušam što ti i Tree razgovarate. Ti i Monica. Svi bismo ponovno bili zajedno. U starom kvartu. Djeca ispod stola dok odrasli igraju poker. Baš kao u stara dobra vremena. Misliš li da ne znam da me Tree mrzi jer te zadrţavam ovdje? Daleko od tvojih roditelja, koji te toliko ţele, a sad još više kad tuguju? Misliš li da ne znam da moj vlastiti otac smatra da bih trebala doći kući, gdje mi Bick moţe pomoći, jer sam tako nesreĎena?

– Svi te mrze, Beth, je li tako? Nitko ne shvaća kako – Ali ako krenem nekamo, Pat, pomaknem li se samo pet centimetra, taj će me odron zgnječiti i ti ćeš morati sam odgajati tu djecu – – Sto već i sad praktički činim.

– U redu, prihvaćam kritiku. Pat je uvijek bio onaj dobri. Pat je stijena. On je taj koji je ostao uz onu sirotu luĎakinju i dječicu... kao u članku u Peopleu, Pat. Nisi li se oduševio?

'Njegove ruke postojane na leĎima svoje supruge i svoga drugog sina.' Ti si takav heroj, Pat. – A ti si takva mučenica, Beth.

– Moram probuditi Vincenta. – Vincent se podigne na koljena, spreman za juriš prema Benovu krevetu, da se baci u nj naglavce pomakne li se ona. – Ali Pat, znaš, ne moţeš me ni na što prisiliti. Ne moţeš. Ne moţeš mi zaprijetiti kao za vrijeme studija, jer mi se ţivo fućka hoćeš li me ostaviti ili... ili poševiti sve posluţiteljice pizze u Madisonu.

– Molim?

– Hoću reći, nemaš vlasti nada mnom, Pat. Najgore mi se već dogodilo.

– Oboţavam način na koji kaţeš 'dogodilo'. Kao da je posrijedi bio uragan ili nešto slično.

– U predvorju zavlada takav muk, da je Vincent mogao čuti kako su se Kerry u snu otvorila usta, uz jedva čujni popi Uskoro će se dogegati niz hodnik, i to će biti dobro, jer on je gladan, a oni će se posvaĎati... Sunčane su zrake sukale prašinu. Vincent ispruţi ruku tako da se podbočio na dlan. Nisu završili. Moţe on ţeljeti što god hoće, ali oni još nisu završili i mogao bi uopće ne dobiti doručak.

– Što ţeliš time reći?

– Ništa, reče Vincentov tata. Bio je to njegov laţljivi glas, glas kojim bi se posluţio kad bi rekao: – Nisam umoran, kako bi Vincent znao da još nešto slijedi. – Ništa ne ţelim reći.

– Ţeliš. Ţeliš reći da se to nije dogodilo bez razloga.

– Dogodilo se bez razloga. Zaboravi, Beth.

– Ne, kuhaš to u sebi, i ţeliš da ja znam da ti mene kriviš. Nemoj misliti da već ne znam da ti mene smatraš krivcem, jer ti nikad ne bi dopustio da se Ben izgubi, zar ne, Pat? Nikad ti ne bi bio tako loš, nemaran roditelj, koji misli samo na sebe – Beth, nisam to nikad rekao.

– Rekao? Nisi ni morao reći. To je bilo očito, Pat. Ta crta oko tvojih usta, Pat. Mrziš me iz dna duše, i smatraš da sam ja kriva što sam izgubila tvog sina.

Vincent ugleda kako je tata strelovito jurnuo iz dnevne sobe kao da će ščepati mamu i oboriti je udarcem.

– U redu, Beth! Smatram li te krivom? Naravno da te smatram, jebi ga! Candy te smatra krivom, a i Bender. Kao i Ellen. Zar misliš da svi ne misle, da si našla samo jednu minutu da se pobrineš za svoju djecu, ništa se od toga ne bi bilo dogodilo? Samo zato što ti oni to ne kaţu? Zar ti zid mora pasti na glavu? Da, dosad si imala sreće cijeli ţivot, Beth. Mogla si sve raditi preko kurca i izvući se nekaţnjeno, jer sam ja uvijek počistio iza tebe!

– Govno jedno, reče Vincentova majka. – Ti pravdašu – Nisam ja pravdaš, Beth. Ja sam u pravu! Jednostavno sam u pravu! Beth, djeca ne nestaju u stupu dima. Djeca se ne gube. Ljudi ih gube.

– Mrzim te, Pat, reče Vincentova majka.

Vincent poskoči i odjuri niz hodnik u Kerrynu sobu. Glava mu je bila vruća kao da ima temperaturu. Zaleti se do dječjeg krevetića i spusti rešetku, istegne se i pritisne ruku preko njezina malog nosa i usta. Nije ju ţelio ubiti... volio je Kerry. Ona se batrgala, pokušavala mu maknuti ruku, pokušavala disati, uplašenih krupnih sivih očiju, zrnatih suza... Vincent nije znao smije lije već pustiti, ali naposljetku Kerry okrene glavu kako je trebalo, otvori svoja poplavjela usta i počne vrištati, ne cmoljavim dječjim plačem (Vincent je poznavao šmrckavo-hripavo obiljeţje toga; čuo je to milijun puta, najprije s Benom), nego krik iz filmova

strave i uţasa, kao velike djevojke... i Vincentova mama dotrči uza stube kao na krilima, njega sruši u stranu i podigne Kerry iz krevetića (Kerryna su usta počela ponovno poprimati ruţičastu boju) vrišteći: – Što si joj učinio? Vincent, odgovori mi! Što si učinio Kerry?

Njegov se tata našao pokraj mame i on iščupa Kerry iz njezinih ruku pa su je drţali izmeĎu sebe. Vincentov je tata govorio: – Beth, u redu je – sjeti se, liječnici uvijek kaţu da kad plaču, da su dobro... Izgleda daje na trenutak izgubila dah...

A tad se njegova mama rasplače, drţeći Kerry u rukama. Njegov tata pokuša mamu privući k sebi, ali ga ona odgurne, jače no što je odgurnula Vincenta. Tata ga ščepa za ruku i snaţno potegne s poda. – Obuci trenirku, reče on. – Malo ćemo se provo zati.

– Ima školu! – vrisne njegova mama. – Ne danas! – drekne njegov tata. – Kamo ga vodiš?

– Negdje na sigurno, Beth! Gdje će biti siguran od tebe! Mene ćeš dokrajčiti prije ili kasnije, ali nećeš i njega! – I Vincent je gotovo hodao po zraku dok ga je njegov tata u jednom koraku odnio niza stube u garaţu, u gornjem dijelu trenirke koji je uspio navući samo na jednu ruku.

– Tata, reče Vincent, – pričekaj malo. Moram popiti svoj vitamin.

– Čekat ću u autu, reče njegov tata, prekapajući po dţepu košulje u potrazi za cigaretom.

Vincent utrči u kuću – dobro, još je u Kerrynoj sobi; čuo ju je kako pjevuši i plače, a podne su daske škripale dok je nosila Kerry gore-dolje po sobi. Brzo radeći, Vincent najprije ode u tatin ured gdje navije budilicu za 11:00 navečer. Potom u njihovu spavaću sobu (pritom je morao proći pokraj Kerrynih vrata, ali su vrata bila zatvorena, pa je to bilo u redu) gdje promijeni vrijeme zvonjave s 6:30 na 4:30 ujutro. A zatim, nije mogao misliti, aha... tajmer na štednjaku. Jedva gaje dosegnuo. Namjesti ga na 5:00 ujutro. Moţda to nisu bili svi alarmi u kući, ali je to bilo sve čega se mogao tako na brzinu sjetiti. Ona će primijetiti, zasigurno. Mogao bi stajati tik pokraj njezina lica dok spava, mogao bi čak ispruţiti prst i dotaknuti joj vjeĎu a ona se ne bi čak ni probudila. Pozvao ju je desetak puta, kad bi sanjao onaj san o trčanju, ali se ona nijednom nije probudila, premda njegov tata jest, nekoliko puta, ako bi zazvao više odjednom. Ovo će ona primijetiti, a njega baš briga za to, čak ako se večeras on i tata vrate, a imao je osjećaj da neće, jer je njegov otac pograbio torbicu s četkicom i brijačem. Ne bi mu smetalo kad bi alarmi probudili i njega. Pa čak i Kerry, premda za ovo nije ona kriva.

Vincent dohvati jedan narančasti Flintstones11 iz bočice na sudoperu i uskoči na prednje sjedište automobila. – Pojas, reče mu tata, zureći preda se, i Vincent ga pričvrsti i zavali se u sjedište. Odvezu se niz zaobilaznicu, pokraj skretanja u Park Street za restoran, pokraj ceste koja vodi do kuće Roba Maltesea, tatina najboljeg prijatelja. Pokraj praonice automobila. Do izlaza za Janesville, znaka za koji je njegov otac jednom rekao da znači: – Idemo k baki!

– Idemo u Chicago? – upita Vincent.

– Zar ne ţeliš vidjeti baku Rosie?

– Tata, danas je škola. Nije nedjelja, pa čak ni petak.

– Ponekad bismo mogli posjetiti baku Rosie čak i usred tjedna, primjerice ljeti.

– Ali zašto?

11

Vrsta dječjih vitamina.

– Samo da je vidimo. Zar ti nikad ne poţeliš vidjeti svoju mamu? Ja samo ţelim vidjeti svoju mamu, reče njegov otac, utanjenim glasićem koji prestraši Vincenta kudikamo više od riječi sa š ili onog urlanja u predvorju. Pat pripali cigaretu i spusti prozor. – Nemoj reći mami da sam pušio u automobilu, reče on, kao uvijek.

– Neću.

– U redu, kompa.

Vincent se nasloni na naslon za ruku; njegov je otac pjevao zajedno s Rolling Stonesima s radija, sluţeći se donjim dijelom zapešća kao bubnjevima; Vincentu se činilo da bi mogao zaspati, da se nije bojao sna o trčanju, sna koji nije bio tako jeziv sam po sebi koliko način na koji je njegovo ja iz snova ţeljelo pogledati iza sebe. Znao je da nema ničega goreg nego da pogleda iza sebe, da je to gore od salastog bijelog čudovišta velikih crvenih usta koje je zabunom vidio jednom kad je ustao dok je njegov tata gledao Shock Theater u gluho doba noći.

Bilo bi to gore od toga, pomisli Vincent; ţelio je to reći svom ocu, ali su mu oči bile zamućene.

– Probudi se, reče neki glas, glas koji je uvijek zvučao kao da ga muči kašalj, ili da se u njemu kotrljaju obluci. Djed Angelo. – Probudi se, Ďormi-spanko. – To je bila talijanska riječ za 'pospan', dio pjesme koju je djed Angelo pjevao kad je Ben bio mali. Vincent se znojio i drhturio, ali podigne ruke i djed Angelo ga uhvati, izvuče kroz prozor automobila i privine na grubu vunenu tkaninu svog plavog odijela. Djed Angelo stalno je nosio plava odijela, čak i subotom ujutro kod kuće, čak i kad bi otišao po cjepanicu za kamin ili poprskati rajčice. Baka Rosie rekla je da zbog toga što cijeli dan nosi plava odijela, djed Angelo izgleda kao doseljenik, ali joj on reče: – Rose, poslovni ljudi imaju veliki automobil i čisto odijelo. Ne samo na poslu – cijeli dan. – Osim za kartanje. Kad je djed Angelo kartao sa svojim prijateljima – Rossom, Marijem i Stuevjem – odjenuo bi prugastu pamučnu majicu s naramenicama. Preko naramenica, iz djedovih ramena, stršali su čuperci bijelih dlaka, poput perja. Kad bi ugledao Vincenta, povukao bi ga u svoje krilo i očešao svoj obraz hrapav poput lista duhana o Vincentov, stavio crnog vina iz svoje čaše na prst i dopustio Vincentu da ga poliţe. Upitao bi Vincenta: – Dakle, maestro, da zamolim ovog najštovanijeg djelitelja jednu kartu ili dvije? – Čak ni tad Vincent nije bio tako mali da ne bi znao reći kad u crvenim ili crnim brojevima postoji rupa – i on bi zavrtio glavom, jer mu je djed rekao da nikad, ama baš nikad, nije dobro uzeti kartu kad imaš rupu u skali; to je ludilo i propast. Kadšto, kad bi bilo vruće a skakavci glasno koledovali, Vincent bi čak zaspao na trijemu ispod bijelog ţeljeznog stola djeda Angela; zbog skakavaca, sušanj karata, zvuk talijanskih psovki i vruć, gotovo presladak miris cigara omotavali bi se oko njega dok se ne bi stopili. A on bi se probudio drhtureći, znojan, nebo bi se promijenilo iz sunčanog u sumračno, ili iz svjeţeg u vedro, baš kakvo je bilo sad.

– Moja mala ljubavi, reče djed Angelo. – Moj najbolji dječak. – On odnese Vincenta na prednji trijem, u hlad velikih zelenih tendi.

Vincent je silno volio tende, jedine u njihovoj ulici, a volio je i sjajnozelene, i besprijekorno kockaste blokove ţivice, koje su izgledale kao plastične, ali su mirisale na ocat.

– Volim te, dida, reče mu Vincent, mazeći se. A to je bila istina. Volio je i svog djeda Billa, ali djed Bili kao da je bio malo nervozan u Vincentovoj blizini. Kao da bi ga mogao upitati: – Hej, Vince, jesi li ti već oţenjen? – Kao da bi se devetogodišnji klinac oţenio a da ne bi rekao ni svom djedu. Djed Angelo bi ti jednostavno dao pecivo i crveni umak, ili bijeli umak ako te bolio trbuh, i vino iz ţličice i Lujzine poljupce iz svojih dţepova, i dopustio da biraš

groţĎe i rajčice i samo bi se nasmijao kad bi ti pali na pod – i to ne laţnim, odraslim, zapravo ljutim smijehom. Doista nije hajao što dijete čini ako kaţe molim i hvala i ne ponaša se kao diavolo – Vincent nije točno znao što to znači ali je znao da je to nekakav negativac.

Prolazili su pokraj kuhinje, van u straţnje dvorište, gdje je Vincent čuo kad je njegov tata rekao: – ...što drugo učiniti, mama. Više ne mogu trpjeti.

– Patrick, tesoro mio, reče baka Rosie, koja je donosila tati kavu. – Nije pri sebi. Moraš joj dati vremena.

– Nemam više vremena, mama! – Vincent shvati, na svoj uţas, da njegov tata plače. – Mama, ţelim imati ţivot, a ne ovaj... zatvor u Post Road iz kojeg Beth nikad ne izlazi – hoću reći, ne dobrovoljno, samo gore-dolje u svoju tamnu komoru... Mama, ţelim van iz toga!

Baka Rosie munjevito okrene glavu i tad reče krupnim glasom, namijenjenim i Vincentovu ocu: – Vincenzo, carissimol Baka će brzo doći k tebi.

Djed Angelo odnese Vincenta van, posjedne ga na jedan od bijelih ţeljeznih stolaca i donese mu čašu soka od naranče. – Uskoro ćemo pojesti malo tjestenine, ha? Ali najprije ćemo tvom tati dati malo vremena s bakom.

– Tata plače, reče Vincent.

– Tako je tuţan, 'Cenzo, reče djed Angelo i svali se u stolac nasuprot. Počne prekapati po kasetama na svojoj klupici, pokraj svog velikog kasetofona. – Sad moramo poslušati malo glazbe, je li?

– Zašto?

– Dobro za dušu! – reče djed. – Ne to – tata. Zastoje tuţan?

– Tuţan je zbog tvog brata, mili moj. Nedostaje mu Ben. – A i mrzi moju mamu. Ona je rekla.

– Ne, Vincenzo, tvoj tata voli tvoju mamu. Voli je otkad je bio mali dječak, kao ti sad.

Ona je njegov najbolji prijatelj.

– Mislim da mu je Rob najbolji prijatelj.

– Ona mu je najbolja prijateljica i njegova prava ljubav. Samo što... evo je! – reče djed kad je našao vrpcu. – Samo što je ona tako tuţna i on je tako tuţan, pa su zaboravili na svoju ljubav.

– Mama je triput zaboravila moj roditeljski sastanak. Ravnatelj je morao nazvati. A tad je tata otišao.

– Eto, sad shvaćaš. Ovo je tako teško vrijeme za nas. I za mene. Sjetim se svog Bena i to mi skrha srce. – On lupne po nozi i Vincent doĎe sjesti u njegovo krilo. – Jesi li ti ikad tuţan, 'Cenzo?

– Katkad.

– Kada?

– Danas sam bio. SvaĎali su se i... i prestrašili su Kerry. Vrištala je.

– I ja sam znao biti tuţan kao mali, reče djed. – Rastuţio bih se jako često jer mije nedostajao tata. Pokazao sam ti slike svog tate, Vincent. Bio je ljudeskara... krupan i gromka glasa... i pjevao je napolitanske ljubavne pjesme glasom Ticijanova anĎela, moj otac. Znaš, zato se ti zoveš Vincenzo, po njemu. A Paul po majčinu bratu Paulieju.

– A moj tata?

– Što s njim?

– Je li i on dobio ime po nekome?

– Da, reče djed Angelo. – A to je još jedna priča o tuzi. Kad se rodio tvoj tata, ja sam bio trgovački putnik, prodavao kuharske potrepštine. To je bilo prije no što smo imali naš posao, davno prije. Bio sam daleko i nisam se mogao vratiti kući; a baka Rosie je tad bila mlada djevojka, to joj je bio prvi porod. Babica koja je pazila na nju bila je iz druge zemlje, baš kao i mi – iz Irske. A kad bi se baka Rosie prestrašila i sneveselila, i zazivala mene, ta bi se sestra – mislim da se zvala Bridget, one se sve zovu Bridget – molila svetom Patricku da joj olakša boli i donese na svijet dobro dijete. I sveti je Patrick to učinio. Pa premda je to irsko ime, to je ime tvoja baka Rosie nadjenula tvom tati.

– Gdje je on bio?

– Tko? Tvoj tata?

– Ne, tvoj tata, kad ti je nedostajao?

– Umro je, Vincent. Umro je u Prvom svjetskom ratu. Bio je kuhar – svi mi Cappadore kuhamo, nije li tako? Ali su zločesti ljudi napali logor i tvoj je pradjed ustrijeljen, i umro je tamo, na licu mjesta. Tamo je i ukopan, a ne kod kuće. Nikad nisam vidio njegov grob. – Djed Angelo zagleda se mrko u sjenicu od loze pokraj ograde straţnjeg dvorišta. – A moja mama, ona je morala čistiti kuće, bili smo tako siromašni, svega nam je bilo dosta. Nedostajao nam je moj papa, i bilo nam je zabranjeno spominjati njegovo ime, jer bi to slomilo mami srce. I tad sam otkrio operu. U školi u našem selu bio je učitelj koji je imao gramofon i on bi svirao opere i rekao nam da zatvorimo oči i zamišljamo kako izgledaju mjesta o kojima pjevači pjevaju. Tad su mi ti tekstovi zvučali smiješno, Vincenzo, jer su svi bili tako tuţni! Toliko da su mi se činili smiješni; bio sam samo dječak, mlaĎi čak i od tebe. U La Boheme, on je pjevao, 'Tvoja ručica je hladna', a ja sam pomislio, kakva glupost. A ipak – ipak, glazba je bila tako veličanstvena!... Jedina prava opera je talijanska, Vincenzo. Znaš. A i jedina prava hrana. Moramo biti ljubazni prema drugim ljudima i reći: 'O da, ovo meksičko jelo je jako dobro', ali mi znamo bolje, zar ne?

– Aha, reče Vincent. – Mi znamo bolje.

– Pa kad sam narastao i ja postao vojnik, jako sam se prestrašio da ću umrijeti. To je bilo u Drugom svjetskom ratu. Bio sam američki vojnik, američki drţavljan, borio se protiv zla svojih sunarodnjaka i Japanaca – uglavnom protiv Japanaca, na otocima u Tihom oceanu. – Vincent se jače nasloni na djedova prsa, pokušavajući zamisliti svog okruglastog, od sunca potamnjelog, sjedokosog djeda mršavog i mladog kao njegov tata, i prestrašenog, kao njegov tata. – Tako sam se bojao, da sam nabavio gramofon, kupio ga, pa sam svirao operu. La Traviata. Ne njemačku operu, ne njihovu svinjsku glazbu. Pravu operu. I to bi me učinilo sretnijim pa se ne bih toliko bojao.

– Kako si se osjećao sretniji kad je bila toliko tuţna?

– To ću ti pokazati, reče djed Angelo i uključi kazetofon. Pjevala je jedna gospoĎa; pjevala je prilično glasno, ali se svejedno osjećalo da će svakog časa zaplakati. Riječi su bile ispremiješane, kao pjevanje na vrpcama u tatinu restoranu.

– Što kaţe, djede? Na kojem jeziku govori? Talijanskom?

– Da, Italiano, Vincent. Poslušaj samo.

Ali Vincent ponosno ponovi jedine riječi koje je znao na talijanskom osim bambino i nekih psovki: – Non pario Italiano.

– Znam, ali poslušaj. Reći ću ti što kaţe. Pjevačica je Mirella Freni, velika zvijezda. Sad je starija, ali je bila jako mlada kad je snimljena ova ploča. Govori svom sinčiću i kaţe: 'Tu, tu piccolo iddio' – moj mali Boţe. Ona oboţava svojeg sina a on odlazi, i njoj se slama srce.

– Zašto bjeţi?

– Ne bjeţi on, Vincenzo, reče djed. Vincent osjeti miris umaka od pečenke u kući i postane opako gladan; ali nije ţelio biti nepristojan prema djedu. Iako je djed imao pravo u vezi s operom, zaista je zazvučalo malo smiješno, nazvati dijete 'bogom'.

– Zašto ga naziva 'bogom'?

– Jer ga toliko voli da je on za nju kao... kao svetac. Tako roditelji vole svoju djecu. Tako mi volimo tvog papu. I tako tvoj papa voli tebe i Kerry i Bena. A i tvoju mamu.

– Pa kamo on ide?

– Tko? – reče djed, koji je izgledao kao da će ustati i zaplesati od radosti zbog gospoĎe koja je pjevala.

– Dečko.

– Njegov ga papa vodi u Ameriku. Znaš, njegova je mama Japanka. Zove se Madame Butterfly. To je i naziv komada. Od Puccinija. Papa, on je negativac. Nasamario je mamu pa je pomislila da mu je ţena, ali je imao drugu ţenu. Jako male, male. Loše. A sad mu ona daje svoje dijete.

– Zašto, ako je tako zločest?

– Ne znam, Vincenzo. Vjerojatno zato što je siromašna. A i zato što je toliko tuţna jer je dječakov papa ne voli, pa ţeli umrijeti. A ako izgubi svog sinčića, tad će htjeti još više umrijeti.

– Moja mama nije umrla, reče Vincent kojemu je zatitralo grlo od nadimanja ţeluca. On čvršće zagrli djeda Angela.

– Ma ne, naravno da nije. Kad bi tvoja mama umrla, gdje bi ona bila kad bi se Ben vratio kući? Na nebu s anĎelima? – On poljubi Vincenta. Brada mu je bila gruba, mirisala na kolonjsku vodu, teţak, voćni miris njegovih ladica i ormara. – Molimo se za Bena da se vrati kući. A ova mama, ona je Japanka, Vincente. Japanci su lud narod. Pazzi. Misle da ako netko učini nešto loše, ili zabrlja, mora zbog toga umrijeti. To je ludost. Vincent. Obični ljudi, kao Talijani pa čak i Irci, kao djed Bili, oni ustanu i raspale nekog po mudima ako im nešto naţao učini. Osove se na noge, imaju muda...

– Stoje muda?

– Ništa, reče djed. – Imaju coraggio, imaju hrabrosti. Pokušavaju nešto učiniti.

– Jelo! – vikne baka Rosie sa straţnjih vrata.

– Momento! – zagrmi djed. – Poslušaj ovaj dio, Vincent. I ovo je tuţno, premda bi trebalo zvučati sretno. Zato je opera tako divna. To ti je cijela priča. Ako ţeliš, presnimit ću ti ovu vrpcu pa je moţeš slušati kod kuće. U ovom dijelu – ovo je najslavnija pjesma cijele opere, zove se Un bel di.

– Što je to?

Djed mu ponovi slovo po slovo; nije se pisalo kako je zazvučalo. – Jednog lijepog dana, Vincent. Pjeva o tome kako misli da će se taj šupak vratiti njoj i njezinu djetetu i usrećiti je...

Glas je zaista bio lijep, a napjev predivan. Primjećivalo se da je japanska po melodiji, ali je bila još ljepša od obične japanske glazbe koju je Vincent slušao u školi a koja mu je zazvučala onako kako obrano mlijeko ima okus, kao da nisu imali dovoljno instrumenata za sve svi-

rače. On se nasloni na djeda i posluša tetin nebeski glas pokušavajući svoju tugu otplaviti na njemu.

Ali jedino o čemu je mogao misliti bilo je da ga je minula glad, te o tome kako je majčin glas zvučao prije, kad je govorila sa svojim mlaĎim sinom, koji tad još nije bio izgubljen, ali kao da je već bio milijun kilometara daleko od nje, tako daleko da ga više nikad neće moći zagrliti.

Trinaesto poglavlje Svibanj 1990.

Ispod zapuštene sjenice od loze u straţnjem dvorištu, kojoj Vincentov otac nikad nije posvećivao pozornost, premda je uvijek govorio da hoće i drečao ako bi se vrzmali oko nje, Vincent i Alex Shore počeli su graditi cijeli grad od grančica u kojem će ţivjeti Plavmobilovi čovječuljci. Sad su bili veliki, gotovo dvanaestogodišnjaci, i zapravo se više nisu puno igrali takvim igračkama; uglavnom bi se biciklom odvezli do Radio Shacka ili se zafrkavali tjerajući kolutove u parku. Sinoć su telefonski zakuhali veliki plan da se posluţe smotuljkom ţice koji je Vincent našao. Razapet će je od Vincentova do Alexova prozora, tri kuće niţe na drugoj strani ulice i pokušati provesti telefonsku liniju koja bi doista radila. Ali kad ga je Vincentov tata uhvatio kako izvlači zaštitnu mreţu s prozora svoje spavaće sobe i našao čekić i čavle, istog trenutka je stopirao sve radove.

– Jesi li ti glup? – upitao je Vincenta. – Zar ţeliš da se neki klinac u kabrioletu na tom prereze vrat? Što Vincentu zapravo i nije zazvučalo tako uţasno.

No neslavna propast te zamisli sa ţicom značila je da se moralo izmisliti neku zanimaciju.

A bilo je vruće, zaista vruće za posljednji tjedan škole. Bazen još nije bio ni otvoren. Alexova mama nije ih puštala u kuću jer je njegov brat Max imao vodene kozice.

Najprije su namjeravali samo napraviti barikade od blata i sličnog kako bi čovječuljci mogli ratovati; ali je Vincent našao malo dretve koju je njegov otac odrezao s rajčica i pokazao Alexu kako su Indijanci nekad gradili voickiupe – tako da bi povezali snop štapova jednake duljine na vrhu pa ih izvukli prema van. Tako bi se dobio kostur. Alexu je palo na pamet da bi ga mogli pokriti papirnatim maramicama, ali Vincent reče: – Ne, upotrijebimo onu plastiku za pokrivanje jer tad ćemo moći vidjeti što rade unutra.

– Figurice neće ništa raditi, reče Alex. – Osim ako ne zavučemo ruku u šator i ne pomaknemo ih.

– Ne shvaćaš što ţelim reći. Moći ćemo postaviti male prizore: jedan će šator biti za deranje koţa s jelena ili nešto slično. Kao diorama u Field Museumu. – Alex nikad nije bio u Field Museumu. – E pa tamo imaju puno mumija i takvih stvari i imaju puno diorama lovacaskupljača i Inka. Kao makete.

– Ne ţelim to raditi, zagunĎa Alex. – Ja samo ţelim rat.

– E pa to je glupo i dosadno, reče mu Vincent. – A usto, to su moji čovječuljci. – To nije dobro odjeknulo, pomisli Vincent, pa bolje da pripazi. Alex mu je bio najbolji prijatelj – zapravo jedini prijatelj. S druge strane, nije se ţelio igrati nečeg bebastog i dosadnog kao što je

rat. – Ma daj, Al. Bit će super, reče on. Dok se Alex premišljao, Kerry izaĎe u dvorište, odjevena u svoju haljinu od baršuna American Girl (nosila ju je stalno, a koštala je stotinu dolara; Vincent bi poludio kad bi je vidio kako je nosi na gimnastiku ispod trenirke; ali joj nitko nikad nije branio). Kerry je teglila za sobom veliku kantu, punu do vrha. Vincent odmah osjeti trpak, vrućkast vonj.

– Samo malo, reče on Alexu. – Kerry, što je u tome?

– Ono ispod umivaonika, reče ona smiješeći se. – Pobit ću kukce u pješčaniku. – Vincent joj priĎe i uzme joj kantu; ona ga istog trenutka počne udarati nogama – imala je samo četiri godine pa ga to ne bi trebalo previše boljeti. Ali se dobro ritala. Vincent joj je morao stati na nogu daje zaustavi.

– Kerry, reče joj on, – ovo je amonijak. To je otrov. Ne moţeš se time igrati. Gdje je mama?

– Na telefonu.

– Je li ti ona dopustila to uzeti?

– Da, reče Kerry. Vincent pomisli, moţda i jest. Sto se moţe.

– Kukce u pješčaniku moţeš bolje potamaniti običnim starim sapunom za suĎe i vodom u špricalici. A i zabavnije je. – Baci amonijak pod topole gospodina Aberga, za koje je Vincentov tata rekao da su zapravo napola rajska stabla a napola uvreda za oči. – Da ti donesem to?

– A-ha, a-ha! – razdragano zapjeva Kerry.

– Al, idem joj donijeti nešto, a i onog celofana, u redu? – Vincent se vrati u sjenicu od loze. – Hoćeš i ti Colu?

– Ti uvijek hoćeš biti glavni, reče Alex.

– Prekini, upozori ga Vincent. Ruke su mu se stiskale u šake; uvijek bi tako bilo, nije si mogao pomoći – čak su i nastavnici to znali.

– Moja mama kaţe da si takav jer ti tvoja mama nikad posvećuje paţnju.

– Nikad ne posvećuje paţnju, Al. Ona mi nikad ne posvećuje paţnju.

– Pa tako moja mama kaţe. A mislim da ima pravo. Tata ti je cijelo vrijeme na poslu a mama ti nikad posvećuje paţnju.

– Znaš Al, mama ti je glupa.

– Je li, reče Alex. – Pa? – Odrasli ne bi trebali govoriti takve stvari tamo gdje ih djeca mogu čuti. Tvoja bi te mama ubila da zna da si mi to rekao.

– Pa? – Pa, počnimo se igrati, moţe? Moţemo imati rat i lovačko selo, u redu? Moţemo imati oboje. – Alex slegne ramenima. To je bilo u redu. On neće otići ako Vincent poţuri.

Vincent ode u kuhinju ugrabiti dvije Cole, i odmah, iako je nije vidio, primijeti kako njegova majka razgovara na telefon. Jer je zaista razgovarala, govorila: – Ma nemoj me zezati!

Koliko dugo to već znaš? ... Ali kad ste zapravo odlučili? – A potom: – Ali hoćeš li uopće stići uţivati? ... Jesi? Koliko puta? – Smijala se. Njegova se majka smijala. On pode za telefonskom ţicom oko ruba zida blagovaonice, i ugleda nju, sjedi podvinutih nogu na stolcu, jednim prstom vrti pramen kose. Kad ga ugleda, mahne mu.

Njegova je majka mahnula i... veselo se nasmiješila.

Vincent odnese Cole u dvorište. Prokletstvo. Zaboravio je Kerryn sprej za kukce. Njegova je majka sišla s telefona, ali je birala drugi broj. Vikne Vincentu: – Pogodi tko se udaje?

Vincent je bio tako osupnut da je ispustio gotovo punu bočicu tekućine za prskanje korova u sudoper; počela se izlijevati u slivnik. Njegova majka nikad se nikome ne bi obratila prva.

Napravio je nekoliko, uvjetno nazvano, eksperimenata, mjerio koliko će joj trebati da progovori ako ne zazvoni telefon ili je Kerry ne zamoli keks ili nešto slično. Mogla je šutjeti satima, vjerojatno i danima. Osobno je vidio kako je šutjela cijeli dan, jednom kad je njegov tata otputovao. Spremila je krevete i ostala sranja, kao normalna osoba, samo što nije progovorila ni riječi, čak nije ni pjevušila. Ne da mu nije poklanjala paţnju; jednostavno ga nije ni vidjela.

Vincent nije vjerovao da ona baš ništa ne misli; to se ne moţe. On i njegova sestrična Moira pokušali su nekoć u nekoliko navrata optrčati kuću barem jednom a pritom ne pomisliti ni na crnog vraga. To se ne moţe. Ljudi uvijek misle; ne moţe se isprazniti mozak. Po njegovu skromnom mišljenju, njegovoj majci smeta – poput krčanja na radiju – to što previše razmišlja. Jednom je tetka Tree, kad je mislila da Vincent spava,o glavi njegove majke rekla: 'Svjetlo je upaljeno, ali nema nikog kod kuće'. Ali se Vincent nije sloţio s tim. Vincent je zamišljao majčinu glavu više kao košnicu, kadšto.

Ali sad je gledala ravno u njega.

– Candy, reče njegova majka i on pomisli da ona moţda hoće malo čokolade. No tad shvati da ona misli na svoju prijateljicu iz policije, onu koja ponekad doĎe za vikend i dopušta Vincentu da na trenutak dodirne njezin nenapunjeni revolver i da se igra njezinom zlatnom značkom. – Candy se udaje. Moţeš li to povjerovati?

Vincent je znao da se od njega nešto očekuje. – Pa, reče on. – Prilično je stara.

– Oh Vincent, nije ona tako stara, reče njegova majka. – Ona ima koliko... četrdeset godina, mislim. Ona ţeli'... ţeli dijete prije no što bude prekasno.

– Prekasno? – upita Vincent, glumeći jače zanimanje no što je zapravo osjećao, očajnički ţeljan da uspije zadrţati taj njezin pogled.

– Pa, ţene mogu raĎati djecu samo odreĎeno razdoblje. Tad postaju prestare i njihova tijela više ne funkcioniraju na taj način. – Misliš na menopauzu, pomisli Vincent – govorili su im o tome u školi. Uvijek bi pomislio, zastoje to pauza? Zar to ne prestaje sasma?

– Ali se to dogaĎa kad si jako stara, zar ne? – upita on, ţeljno, osjećajući kako mu majka izmiče.

– Ali kadšto kad imaš dijete kao stara, dijete nije normalno. Ima uroĎene nedostatke. – On tad shvati daje više nema. Mogao bi si iskopati jedno oko a ona bi rekla: – Vincent, odnesi to van. – Ona se ponovno okrene prema telefonu. – Ţeljela bih da Laurie uzme Kerry. Ţeliš li biti s tatom? Jesi li dovoljno velik da ostaneš sam dok se on ne vrati kući s posla? – Ona se namršti. – Da je barem Jill još s nama. – Mama je uvijek ţalila što je Jill prekinula školovanje i udala se. Ali je Vincent znao da ovo nije jedno od onih roditeljskih pitanja na koje su oni već smislili odgovore. Njegova majka to ne čini. Kad je upitala uče li u petom razredu dijeljenje višeznamenkastih brojeva, ona doista nije imala pojma zna li on stoje dijeljenje višeznamenkastih brojeva. Nije imala pojma da je završio na drugom mjestu u školskom natjecanju iz pravopisa i daje riječ koju je pogriješio bila 'povlačenje'.

– Kad da uzme Kerry? – upita on.

– Idućeg vikenda, idućeg vikenda, reče njegova majka. – Oh. – Tad ga ponovno pogleda. – Candy ţeli da fotografiram. Njezino vjenčanje. U Chicagu. I rekla sam da hoću.

Vincent je morao sjesti. Alexu se već dosad vjerojatno sve zgadilo; vjerojatno je otišao kući. Istinu govoreći, Vincent bi trebao biti vani, paziti da Kerry ne otrči na ulicu ili nešto slično.

Ali mora ovo provariti. Ne moţe povjerovati.

U posljednjih nekoliko godina, zrakoplovima je odlazila u New York za poslom, ili na Floridu. Ali nikad, nikad nije otišla u Chicago – čak ni kad su se rodila djeca tete Tree, čak ni kad je djed Angelo imao srčanu ritmiku, čak ni za Boţić ili pogledati leševe za koje je policija mislila da su Ben. – Ideš s tatom? – upita on.

– Moţda, reče njegova mama. – Ne. Mislim da neću. Tata mora raditi. Mislim... – Ona se zagleda u Vincenta kao da su otkrili na tajnom mjestu zakopane španjolske zlatnike. – Mislim da ću otići sama i prespavati kod tete Ellen. Samo jedna noć. Je li tako?

– Vjerojatno. Moći ćeš to?

– Mislim da hoću. A ti?

– Naravno. – Ovo je nešto drukčije, pomisli Vincent, jer mu više ne govori kad da ide u krevet ili nešto slično. On se briţljivo zagleda u majčino lice kad se ona zagledala u dvorište – vidio je Kerry, kako ozbiljno polijeva pješčanik. Njegova majka pokušava razmišljati o tome što radi; vidio je njezine misli kako se trzaju amo-tamo poput marioneta. Njezina ruka ponovno zaleprša prema telefonu, pa padne u krilo. – Misliš li da će te tata pustiti? – upita on, zabrinuto.

Ona nije tako dugo odgovorila da je Vincent pomislio da je posve odlutala. Ali tad ona reče: – Sto, dopustiti mi? Vincent, tvoj otac nije moj šef. Mogu otići nekamo ako ţelim.

Ali se ipak zapanjio kad je, tjedan dana poslije, ona zaista otišla, stavila svoju putnu torbu u prtljaţnik, s tri fotoaparata i svojim svjetlima, čak je ponijela i onu crnu kapuljaču u kojoj je izgledala kao jedan od onih tipova koji su u nijemim filmovima fotografirali ljude u velikom oblaku dima. Stajali su na trijemu, čekali tatu da se vrati iz ţeljeznarije.

– Ţeliš li da te nazovem večeras, kad je tata na poslu?

– Idem s njim, reče Vincent.

– Oh. Dobro.

Tata se natraške doveze s Toyotom na kolni prilaz i počne vaditi vreće umjetnog gnojiva koje bi uvijek kupovao premda su, koliko je Vincent mogao vidjeti, uvijek imali najgori, najkvrgaviji travnjak u ulici. Njegov tata ispusti posljednju vrećicu, koja pritom napukne i nasloni glavu na otvoreni prtljaţnik.

– Dobro si? – upita ga Vincent. Njegova je mama samo stajala na mjestu.

– Samo starim, reče njegov tata i obriše lice rukavom iskrzane flanelske košulje koju je imao na sebi.

Njegova se mama sagne da bi zagrlila zrak oko njega a potom stisne očevu ruku. Vincent se upita, kao i uvijek, hoće li njegova mama poljubiti tatu; nije. Vjerojatno je to nešto što se nerado čini pred djetetom na ulasku u pubertet.

– Sigurna si da te ne moram odvesti? – upita njegov tata.

– Dobro sam, Pat, reče njegova majka. – Dugujem joj to. Nikad nije prekidala potragu.

– Mislim da je luda. To je ludost. A i taj tip, i on je lud. – Kao što ona kaţe, ljudi su počinili gluposti zbog manjih stvari.

– Vjerojatno. – Njegov se tata nasmiješi. – Poljubi mladu u moje ime. Ali ne prejako. – Tata bi uvijek pravio takve viceve na Candyn račun, za koje je Vincent zaključio da znače kako njegov otac Candy smatra lezbijkom, curom koja se ţeni curama. Ali ona to nije bila.

Znao je pouzdano. Previše je dobro mirisala. Osobno je smatrao da bi Candy bila super mama – samo zbog sve one opreme koju je imala u svom automobilu. Oboţavao bi biti Candyno dijete.

Te večeri, u vrijeme najveće navale gostiju, ujak Augie nije / imao milosti, vikao je na sve, čak i na glavnog kuhara, Enza, kojeg se inače čak i sam bojao. – Ljudi gladuju, Enzo! – drekne. – Ţele li ljudi gladovati, mogu u Etiopiju, ne moraju sjediti u mojem restoranu!

Naposljetku Enzo okrene vrh svog najvećeg noţa prema stricu Augieju i reče: – Kaţeš li još jednu riječ, zgurat ću ti ovo u tvoj debeli nos, Augusto. Blesavi kretenu. Kad bi zaposlio još nekog s kvocijentom inteligencije mog poštanskog sandučića, moţda bi netko i dobio nešto za jesti! – Vincentov tata ih je morao razdvojiti. Vincentu je bilo drago kad se to dogodilo, premda njegovu tati nije. On je mrzio tučnjave. Linda, krupna crvenokosa konobarica, odvede Vincenta u kut kuhinje, pokraj otvorenih straţnjih vrata gdje su se mladi Meksikanci grbili u svojim bijelim košuljama na čijim je dţepovima bilo izvezeno 'Cappadora's ', i stavi mu glavu točno izmeĎu svojih sisa.

– Začepite pred djetetom, reče ona. – Paddy, natjeraj ih da prekinu.

Linda ga odvede iz kuhinje i da mu tanjur cappeli d'angelo12 s bijelim umakom od školjaka, njegovo najomiljenije jelo, koje je upravo počeo jesti za šankom, i razgovarati s Mickeyjem, prodavačem sagova na veliko, te Toryjem, barmenom, kad Tory primi poziv za njegova tatu.

– Idi po tatu, dušo, reče on Vincentu, a u slušalicu reče: – Bethie, pričekaj, curo. Ne čujem te. Poslao sam po njega.

Stric Augie sjedio je na drvenom stolcu u kuhinji, otirao lice velikim rupčićem i pio vodu s ledom. – Zašto ljudima uopće pada na pamet piti nešto osim hladne vode, ha Vincenzo? – upita on dječaka.

– Gdje je tata?

– Vani. Puši još jedan čavao u lijesu. – Kao i djed Angelo, stric Augie bio je preobraćeni pušač; nije čak ni dopuštao pušenje u baru. Njihov mlaĎi brat Cosimo, umro je od raka pluća.

– Tata, zazove Vincent kroz vrata. – Mama na telefonu. – Njegov tata baci opušak preko ograde i podigne slušalicu. U kuhinji je bilo vruće, tako vruće da je Enzo radio u potkošulji, prizor od kojeg se Vincentu nekako smučilo. Njegov tata povuče ţicu u straţnju uličicu. Da znak Vincentu da doĎe i stane pokraj njega, i Vincent to i učini, gledajući blijede nebeske pruge za koje je kao mali mislio da su polarna svjetlost, a koje su zapravo bile reflektori iz Vanlanda s druge strane zaobilaznice. Bio je tako umoran i nekako opčinjen tim svjetlima da nije primijetio kako su se očevi prsti zgrčili oko njegova zatiljka; tata gaje zapravo bolno stezao. Kad se Vincent odmaknuo, ovratnik njegove majice bio je mokar.

– Što su još našli? – govorio je njegov tata. Pa zatim: – Gdje je to, do vraga? Koji Hyatt? ... Oh, Elmbrook, naravno, naravno... koja Candy? Mislio sam da se udaje... – Vincent je gledao kako s tatine gornje usnice kapa znoj poput siga koje se otapaju. Tata je izgledao smiješ12

AnĎeoska kosa, vrlo tanka tjestenina.

no; oči su mu bile previše upale. – Sad idem, naravno... Zašto? Sto ćeš učiniti? Je li Ellen s tobom? – On pokrije rukom slušalicu i reče Vincentu. – Kompa, donesi tati čašu vode. – Vincent uĎe i ode do stroja za hladnu vodu. Napuni čašu do tri četvrtine s ledom, onako kako njegov otac voli, pa je polako odnese natrag a kuhinjska vrata gurne straţnjicom. Tad ugleda kako njegov tata kleči – na trenutak pomisli, moli se. Zašto se moli? Ali je telefon leţao na zemlji a iz njega je izlazio piskutav glasić: – Pat? Pat? Jesi li još tamo? – Očeve su ruke bile pritisnute jedna preko druge na njegovim prsima, i njegove odveć upale oči pogledaju u Vincenta poput jednog od onih svetaca u muzejima koji su ugledali Boga.

– Mislim da sam bolestan, prijatelju, reče on Vincentu. – Mislim da na meni stoji slon. – On se pokuša nasmiješiti.

Vincent ispruţi ruku preko svog oca, podigne telefon, pritisne tipku za prekid veze; drţao ju je pritisnutu jako dugo, kako bi bio siguran da njegove mame više neće biti; dobije zvučni signal slobodne linije i nazove 911.

Četrnaesto poglavlje Kad je njegova majka uletjela iz mraka u čekaonicu odjela za intenzivnu skrb, Vincent je već znao da će njegov otac preţivjeti.

Premda su liječnici satima pokušavali preko njega razgovarati s tatinim prijateljem Robom Malteseom i stricem Augiejem, uglavnom je sve čuo – i zaključio da se liječniku s kaubojskim čizmama moţe vjerovati. Kaubojske Čizme govorio je normalnim jezikom, a i nije se ponašao kao da su Rob i Augie glupi. Svi ostali koji su došli tako su se ponašali. Od Linde, pa Lauriena supruga Ricka, do Laurie, svi su si govorili: – U najboljim je rukama, – Ako ga ovdje ne spase, neće nigdje, – Hvala Bogu da imamo sveučilišnu bolnicu.

A tad, kao da bi se sjetili da je i on tamo, netko bi se okrenuo Vincentu i rekao: – Tvome će tati biti dobro. U najboljim je rukama.

Ali je Vincent znao da je to ono što se govori djeci. Već je to puno puta čuo.

Pa nije uopće govorio; samo je slušao, i kad god bi ugledao svijetlosmeĎe čizme od krokodilske koţe kako prolaze kroz salun-ska vrata odjela za intenzivnu skrb, pojačao bi svoje slušanje i uključio koncentraciju kao i kad bi gradio maketu motora. Bilo je tek deset sati, kad je Kaubojske Čizme rekao Robu i Augieju: – Dakle, najjednostavnije rečeno, ono što smo uspjeli učiniti, nadam se, i mislim, jest spriječiti da doĎe do srčanog udara. Dok ne načinimo angiogram, nećemo biti sto posto sigurni kakvo je stanje arterija i slično; ali hvala Bogu da smo odmah mogli početi davati TPA...

– Što je to? – upita ujak Augie.

– Antikoagulant, da razbije ugruške, pokrene sustav, reče Kaubojske Čizme. – Ono što uvijek moramo pretpostaviti, kad imamo ovako mladog čovjeka i ovakav problem, jest da je došlo do blokade...

– Ali, upravo je doznao tu uţasnu novost iz Chicaga, reče Augie. – Upravo ga je nazvala supruga i rekla da su našli djetetovu – Kaubojske Čizme odmahne rukom, ali ljubazno. – Istina, uvijek se priča da ljudi dozive infarkt zbog onoga što nazivamo stres. Ali se nekog s normalnim arterijama moţe strašiti cijeli dan i on će se moţda znojiti ili će mu pozliti i osjećat će se nikako, ali neće doţivjeti

srčani napad. Od stresa samo pukne balon – zbog njega doĎe na vidjelo prikriveno stanje, vjerojatno posljedica nasljednog... Od čega je umro vaš otac, gospodine Cappadora?

– Umro je u prvom ratu. Kao mladić. S dvadesetak i nešto godina.

– Ima li još netko srčanih problema u obitelji? Ujaci i stričevi?

– Naravno, reče Augie. Njegov glas kao da je poručivao, zar bi to kao trebalo biti veliko iznenaĎenje? – Dvoje njegove braće umrli su jako mladi od srca. Jednom je bilo otprilike četrdeset pet godina. Ali četvrti brat, on je još ţiv. Ima devedeset godina. A imali smo i brata koji je umro od raka pluća. A moj brat Ange, njemu su morali ugraditi pejsmejker. No sad mu je dobro.

– Eto. A – Čizme pogleda u svoj notes – Pat je dugogodišnji pušač, nije baš najkroničniji slučaj, ali je počeo pušiti jako rano, kaţe. S koliko, trinaest, četrnaest?

– Znači da govori? Pri svijesti je? – nabrajao je Rob. – On vam je to rekao? Nije klinički mrtav?

– Ali ne, nikako. Prilično je ţivahan. Nije izgubio svijest. Prirodno, jako je zabrinut. Morali smo mu dati nešto da se smiri...

– Hoćete li ga operirati? Čizme napući usne. – Idemo korak po korak. Naš je posao sad stabilizirati Patovo stanje a potom, čim uzmognemo, snimiti dobar film u njegovu grudnom košu. Ali vam mogu reći, njegov kardiogram uopće ne izgleda loše. Ne vide se Q valovi, što najčešće znači da smo otklonili najozbiljnije – A tad je njegova mama nahrupila kroz vrata, očiju razmazanih od šminke koja je curila ispod njih. Na sebi je imala svoje traperice za svaki dan, odvezane tenisice, bez čarapa, ali silno skupu satensku bluzu svezanu sprijeda u dubok čvor i jednu, samo jednu, veliku, viseću, bisernu naušnicu.

– Gdje je Pat? – upita ona Čizme i ščepa ga za podlakticu. Nije se otrgnuo – Vincentu se to svidjelo – samo je poloţio svoju ruku na njezinu i rekao joj stoje ponavljao cijele noći, primjerice: – Prva stvar koju morate znati jest da je vaš suprug izvan neposredne ţivotne opasnosti, da su izgledi za oporavak, uz opreznu procjenu, jako dobri... – Mama naravno nije slušala. – Ţelim vidjeti Pata, reče ona.

Tu je rečenicu Vincent čekao. Sad moţe reći ono stoje namjeravao. Pa progovori: – Ţelim vidjeti oca. I ja ţelim vidjeti tatu.

I Čizme i njegova majka pogledaju u Vincenta. – Jesi li nešto pojeo? – upita Beth.

Pojeo? – Da, reče Vincent.

– Ţelimo vidjeti Pata, njegova mama reče liječniku. – Pa, na minutu-dvije...

Uvedu ih u puteljak od keramičkih pločica izmeĎu zastorima odijeljenih pregradaka. Netko – zvučao je kao starac – vikao je na 'crnčuge sestre'. U čekaonici je kmečalo malo dijete.

Sestra, koja podsjeti Vincenta na sestre u njegovoj školi, Mount Mary, pokaţe im rukom prema pregratku točno u sredini; zastor je bio odmaknut i tamo je leţao njegov tata. Izgledao je kudikamo lošije nego onda na koljenima u straţnjoj uličici. Koţa mu je oko usta bila plava, a dvije cjevčice spojene na metalnu pločicu u zidu račvale su se u njegove nosnice. Jedna od tatinih ruku bila je privezana za dasku kreveta iznad koje je visjela vrećica vode iz koje je kapalo; Vincent je mjerio vrijeme, točno dvije sekunde po kapi.

– Kompa, reče on tiho. – DoĎi ovamo. – Vincent priĎe krevetu, postrance. Ţelio je zagrliti tatu, ali se bojao da će ga tata dodirnuti. – Spasio si mi ţivot, kompa. Mislim da si spasio ţivot svom starom. Ti si hrabro dijete.

Vincent osjeti kako suze poteţu donje kapke njegovih očiju i on se ušeprtlja pokušavajući pregledati očev grudni koš, vidjeti kuca li njegovo srce ispod bolničke spavaćice s cvjetnim uzorkom.

Jedva je i primijetio svoju majku kako se spustila na koljena pokraj visokog kreveta i poloţila lice na očevu ruku, ali joj je počeo obraćati više pozornosti kad se crna šminka razmazala po gazi. Kakve li neurednosti, pomisli Vincent. To smeće ionako vjerojatno nije jako sterilno.

– Bethie, reče Pat. – Dušo. Osjećam se grozno.

– Paddy, i izgledaš grozno. Tako mi je ţao, toliko ţao što nisam bila ovdje. Da sam znala, nešto, nešto, Boţe moj, Paddy, bila bih ovdje...

Silno teškom kretnjom, kao da podiţe Vincenta da promijeni ţarulju u garaţi, Pat poloţi ruku na kosu Vincentove majke, koja je sprijeda bila normalna, ali posve smršena straga, kakva je bila Kerryna kad bi ujutro ustala iz kreveta – kuštrava i puna čvorova, kao daje nije počešljala danima. Od toga se najeţi.

– Ti si moja curica, reče njegov otac, a njegova majka počne plakati, tako promuklo da je Vincent isprva pomislio da povraća, a potom mu postane neugodno. Sestra zaviri, naškubi usta u jednom od onih tuţnih osmijeha pa povuče zastor.

– Bethie, reci mi, reče njegov otac. – Reci mi sad. – Ona svrne pogled svojih krupnih, vlaţnih, crnih očiju na Vincenta. – Ne sad.

– Slušaj, Beth, on je večeras nazvao 911. Moţe čuti.

I tad im ona obojici ispriča za tenisicu. O tome kako je ručala ili večerala ili nešto takvo u hotelu s tetom Ellen, kad se neočekivano pojavi Candy u svojoj svijetlosmeĎoj svilenoj vjenčanici, noseći Benovu crvenu tenisicu. Vincent je bio zbunjen; čemu strka, našli su Benovu tenisicu prije sto godina. Ali to nije bilo to. Bila je to, koliko je policija mogla zaključiti, Benova druga tenisica, ili neka jako slična njoj, i bila je ostavljena u blagovaonici hotela u kojoj je Bethin razred, tog istog dana, tog vikenda, slavio dvadesetogodišnjicu mature. U velikom Hyattu kod terena za golf gdje je igrao djed Bili. Ne u Tremontu. Ne u hotelu kojeg je Vincent kadšto sanjao u svom snu o trčanju; mogao je zamisliti keramičke pločice, boju mesnih okruglica, kad god bi poţelio, samo ako zatvori oči. Katkad, dok bi noću leţao u krevetu, pokušavao je najprije misliti o keramičkim pločicama i mirisu i o tome kako je stajao na kolicima, kako ne bi sanjao san o trčanju. Ali to bi jedva ikad postiglo uspjeh. San bi dolazio kad god bi se snu prohtjelo.

– Dakle, to znači, zaprepasti se njegov tata – da će ponovno otvoriti – – Pst, reče Vincentova majka. – Odmori se sad. Nisu zapravo nikad ni zatvorili slučaj, Pat. – Što misliš, da onaj tko je?

– Candy kaţe da ju je moţda netko davno našao i da je posrijedi bolesna šala. Ili je to moţda drukčija tenisica, a neki je luĎak pomislio da bi moglo biti zabavno, znaš već...

– Je li Ellen ostala s tobom?

Njegova majka ne odgovori odmah. Zar ne zna? Vincent se zamisli.

– Ellen mi nije čak ni rekla da je proslava mature te večeri. Rekla mije, ali tek kad sam stigla tamo. Vjerojatno je mislila da ne bih došla. A Candy nije čak ni stigla na svoj banket.

Nisam joj načinila nijednu fotografiju. Njezin muţ djeluje simpatično...

– Pa što će sad učiniti?

– Candy?

– Ma ne, Bethie – nego policija, Bender. – Razgovarat ćemo kad ti bude bolje, dušo. – Beth.

– Pokušat će otkriti je li netko tko je bio na prvoj proslavi mature, ili bio u hotelu tog dana, vratio tenisicu. Candy kaţe da ovaj put mogu skinuti otiske s gume; već i jesu.

– A ako jesu, to bi moglo značiti da je Ben – – To bi moglo svašta značiti, Paddy. Moglo bi značiti da su otisci od osobe koja je odvela Bena i da pokušava ostaviti poruku – Vincent poskoči u zrak kad zapišti mali signalni ureĎaj na ekranu iznad tatina kreveta; sestra se pojavi istog trenutka. – Nema problema, reče ona veselo. – Nema promjene. To ništa ne znači. Samo mali kvar. – Nitko ne reče ništa dok je sestra prelazila rukama po tatinim cjevčicama i u uho mu stavila malu sondu koja odmah zapišti. – Sve je u najboljem redu, gospodine Cappadora. Ali se morate uskoro odmoriti.

– Minutu. Moja ţena tek stoje stigla... Bethie, slušaj. 'Poruka'?

– Moţda čak i kao neka utjeha...

– Beth! Utjeha?

– Sad ćemo poći, reče njegova mama. Kamo? pomisli Vincent. Kamo bi išli? Zar će ostaviti njegova tatu ovdje samog? Sto ako se svi ureĎaji isključe istodobno? Sto ako nestane struje?

– Kamo idemo, mama?

– Pa kući, pretpostavljam. Mislim da ću te odvesti k Laurie a potom ću se ja vratiti ovdje i sjediti uz tatu. Ti ne moţeš probdjeti cijelu noć...

Vincent počne plakati. – Ţelim ostati ovdje s tatom. Ne ţelim ići k Laurie. Moram paziti na tatu...

– Pst, reče Beth, a glas onog nezadovoljnog starca srdito zadrhti. – Stoje sad to? Kakva je to dreka, do vraga?

– Ja ću paziti na tatu, reče Beth i nakratko privuče Vincenta k sebi. On se odmakne. Njegova majka miriše, zapravo miriše na... gotovo da je mogao osjetiti taj miris, kao kolonjska voda koju je djed Angelo običavao rabiti, moţda još rabi, od vrste koja je Vincenta podsjećala na podstavu stare kutije za nakit. Mirisala je kao da je zagnjurila glavu u nju, i to je bilo čudno, jer je njegova majka jedino mirisala na Noxzemu. Čak nije imala na sebi ni parfem koji je Vincent poznavao. Ali prije no što ju je ponovno uspio omirisati, pojavi se Laurien suprug, Rick, i uhvati ga za ruku.

– PoĎimo s Laurie, moţe, momak? – reče Rick i namigne preko Vincentova ramena njegovu tati. Dok ga je Rick vukao prema vratima, Vincent ugleda kako je njegova majka ponovno klek-nula pokraj kreveta i šapnula: – Paddy. Otići ću bilo gdje. Učinit ću bilo što. Restoran s tvojim ocem. Moţemo to učiniti. Ja... ţelim da to učiniš. Samo se oporavi, Paddy.

Nemoj mi umrijeti. Nemoj umrijeti.

Sad joj je ţao, pomisli Vincent. Oduvijek ga je samo ţeljela ubiti, a sad joj je ţao što ga je zamalo ubila. Ili se moţda samo pretvara da joj je ţao. To je suludo, pomisli on. Ali što ako je ona to učinila namjerno, kao prokletstvo? Sto daje njegov tata umro u onoj uličici, i da se

Vincent morao vratiti kući sam s njom, zauvijek, i da se njegov tata više nikad nije vratio, nikad bio s njim?

A što ako ona jedan dan sve dozna? O onome? On ponovno u trbuhu osjeti svrdlo, i struganje, struganje straha, dok je zurio u crnu pozadinu majčinih smršenih uvojaka, skoro ljubičastih na podvodnom bolničkom osvjetljenju. Morao se uvjeravati da čak i kad ga majka stisne ili potegne za vrat, da mu ne pokušava učiniti naţao ona, već samo njezine ruke. Njezine su ruke bile grube. Kadšto bi ga pogledala kao da ţeli leći na njega, poput pokrivača. U tim trenucima, njezine su ruke bile blage poput zubarevih, paperjaste ruke.

Ali kad bi znala... Nije sumnjao da bi ubila i njega, dozna li. Ne bi imala izbora.

Beth Petnaesto poglavlje Listopad 1990.

To nije bilo moguće.

Prvi put kad je ušla u ruševnu knjigoveţnicu koja se trebala uskoro prometnuti u restoran Wedding in the Old Neighborhood13, Beth je bila pomislila, ovo je zadnja liga, ovo je rupa, tako vlaţna i odbojna, da bi i Pollyannu14 mogla natjerati da počne uzimati Prozac15. Pat i njegov tata upustit će se u polagano dvostruko samoubojstvo samo da bi odvratili misli od činjenice da je jedna obitelj umanjena za izgubljene očeve i izgubljene sinove. Zgrada je bila tek beskorisna štala aluminijskih zidova unakaţenih grafitima nasred najopasnije granice zapadnog dijela grada, četvrti u kojoj je samo nekoliko odvaţnih homoseksualaca počelo kupovati ruševne gradske kuće.

Jedan od tih ljudi bio je dizajner kojeg je Beth upoznala onog dana prije puno mjeseci – ugledan američki scenograf koji se 'bavio' i tematskim barovima i restoranima.

'Bavi' li se i maĎioničarstvom, kao David Copperfield? Beth je poţeljela upitati. Progutala je tu primjedbu; nakon Patova srčanog udara, progutala je toliko neizrecivih primjedbi da će se jednog dana one vjerojatno početi nadimati i ugušiti je. Bez obzira na to, za ovu će preobrazbu biti potrebna čarolija.

A nije bilo druge riječi za to. Čarolija. U šest tjedana.

Beth nikad nije vidjela ništa sličnom tome što se dogodilo tom starom skladištu. Bilo je to kao turistički obilazak snova talijanske maštovitosti. Prostorija za prostorijom – jedna ureĎena kao vinski podrum, s bačvama od zida do stropa. 'Ruffino', 'Conterno', 'Catello di Amma', lukave kapi boje koje su dočaravale proliveno vino koje se cijedi niz zidove. Niše su bile uokvirene kitnjastim gipsanim viticama, a izreke nacrtane smeĎkastomaslinastom i nebeskoplavom bojom. Stolovi u toj prostoriji bili su od neotesanog čempresa, pokriveni šalovima i okVjenčanje u starom kvartu.

Pollyanna je simbol pretjerano ili slijepo optimistične osobe.

15 Prozac je najpoznatije sredstvo za umirenje.

13 14

ruţeni stolcima-bačvama. U jednoj niši, stajao je skriven ulašteni šank, a tu je bio i prolaz u kuhinju. Tu će prostoriju otvoriti u vrijeme ručka, objasni Pat, i u vrijeme najveće guţve, tri večeri u tjednu kad se budu dogaĎala prava 'vjenčanja'.

Pat zatim povede Beth do formalnijeg bara, gdje je keramički model Fontane di Trevi, premazan bojom u imitaciji mramora, i viši od dva metra, zauzeo cijeli jedan zid. Svaki separe u baru bio je dizajniran da izgleda kao sjenica od rešetkastog drva obrasla u ruţe; svaki za šest osoba. Iza šanka, bale golubinje-sivog i ruţičastog satena bile su oblikovane u zastore i uhvaćene svilenim ruţama. Prave latice – Angelo ih je dobio vrlo jeftino od svog prijatelja Armanda, direktora pogrebnog poduzeća – svake će se večeri rasipati po podu kao sag.

Pravi trijumf bila je dvorana za svečana primanja. Zbog lučnih greda od ulaštene borovine, strop je nalik na firentinsku katedralu Duomo, a slikarija koja će pokrivati cijeli svod (slikar je sad bio gore, kao Michelangelo, leţao na skeli koja je visjela sa stropa) imat će za motiv godišnja doba – jer vjenčanje je, na kraju krajeva, početak ciklusa roĎenja i ţetve.

– Čemu sluţe ovi? – upita Beth i pokaţe prema balkonima od lijevanog ţeljeza, njih šest, uguranih u kutove izmeĎu greda.

– Za ljude, počne Pat i podigne ruke primijetivši njezin pogled. – Ne pitaj me ništa. To je očeva zamisao da na njima trebaju stajati boţice ili nešto slično. No ţelio bih da pogledaš ovo. – On zagrabi prema jednom zidu i povuče zaštitno platno. Beth doslovce poskoči. Gledala je u vlastito lice.

– Ti si Mirni, reče Pat nesputanim veseljem kakvo nije vidjela u njega od vremena kad je igrao u Colt league16. – A ja sam Rodolfo. – Polako, on joj pokaţe ostale freske – neke još nedovršene. Osim ha Boheme, tu su bile prikazane Carmen, Madame Butterfly i još neke opere, a svaki lik lice iz obitelji Cappadora. Bile su naslikane prozračnom tehnikom zbog koje su ne samo operni prizori, nego i sami zidovi izgledali stari stotinu godina.

– Kako je to uspio, u tako kratko vrijeme? Djeluje kao da su u to uloţene godine rada. Oh, Paddy, predivno je!

Pat je sjajio. – Jest, zar ne? Dobro smo učinili kad smo angaţirali Kipa. Kad vide ovaj restoran, ljudi će iskočiti iz čarapa... A samo da vidiš mladenke i podij za orkestar i – i ovo, Beth... – On potegne kut platna kojim je bio pokriven pod. Beth zine. Cijeli je pod bio parket inkrustriran u obliku mozaika, boje burgunca oko rubova, koji isijavaju iz ţenskog profila visine osam metara. Njezino čelo i glava, iznad maslinastih obraza, bilo je zaogrnuto tkaninom, dočaranom različitim nijansama svijetle i ţute orahovine, tako ţilave da se činilo da se miče.

– Oh, Pat, šapne Beth. – Kapuljača od zlata.

– U početku će ovdje stajati stolovi. A potom, kad bude vrijeme za ples, stolove će se jednostavno odgurati... u onu nišu. Kad je Kip počeo postavljati mozaik, pomislim, ovo je previše. Mislio sam da će biti tako kričavo da će biti komično.

– Ne, slatko je. Draţesne Ali kako ćeš dopustiti da netko hoda po tome?

– Nema problema, reče Pat s opojnom veselošću. – Tip koji postavlja podove u gimnastičke dvorane premazao ga je nečim. Na njemu ima toliko poliuretana da bi mogao preko njega proći Zambonijem17.

16

Jedna od juniorskih bejzbolskih liga.

– Hoće li sve biti spremno za otvaranje?

– To donekle ovisi o tati. – Pat pokaţe svinutim prstom prema stolu omotanom plastičnom folijom kod ulaza, za kojim je Angelo sjedio ţivahno nešto raspravljajući s dizajnerom. – Ne mogu se sloţiti oko predvorja. Tati je to jako vaţno. – U bejzbolskoj kapici i odrezanim trapericama Pat je izgledao kao da mu je moţda dvadeset godina, pomisli Beth. Nije izgledao samo pomlaĎen, nego i preporoĎen, kao da mu je ţivot imao jasan, nezamagljen cilj, njegov vlastiti ovaj put, u koji je mogao uliti svu svoju energiju, kreativnost i ljubav. Ideja za ovaj restoran rodila se na dan Jillina vjenčanja, kasno noću, kad je većina gostiju otišla iz straţnje svečane dvorane restorana Cappadora's u Madisonu.

Jillino vjenčanje odrţalo se samo nekoliko mjeseci nakon što se Beth, u stanovitom smislu, vratila poslu. Povratak poslu bio je za nju toliko silno iscrpljujući daje jedva mogla podnijeti pomisao da će se Jill odseliti. Jill je znala stvari koje Beth nije znala, primjerice imena Vincentovih učiteljica i roditelja njegovih prijatelja; ona je bila ta koja je omogućila Beth da učini ono malo oko djece koliko je mogla i da joj ostane vremena da satima prčka u osami svoje tamne komore, s mukom obavljajući poslove koje je nekoć mogla obaviti tako da mozak prebaci na automatskog pilota.

Zapravo je cijela obitelj preklinjala Jill da odgodi udaju za Mumita, milog mladića iz Bangladesha, koţe boje mahagonija, kojeg je upoznala samo prije četiri mjeseca. Bila je odveć mlada; bili su odveć siromašni. Jill je na sve to slijegala ramenima; i te večeri u Cappadora's, zračeći iznutra, ona odjedri sa svojim mladoţenjom na kratko bračno putovanje u Door Countv prije no što su Mumitu počela predavanja iz postdiplomskog studija iz kemije.

– Morate priznati, sretni su, rekla je Tree poslije nekoliko trenutaka. – Bilo je to prelijepo vjenčanje. Ne biste li voljeli ići na takvo vjenčanje svaki tjedan? Ples i ukrasi od ledene kreme? Haljine? Da sam se barem udavala četiri puta. – Tad pogleda u Joeyja. – Naravno, za istog muškarca.

Tad je Angelo počeo črčkati na upotrijebljenim ubrusima, na kojima su zlatnim slovima bila ispisana imena mladog bračnog para. Godinama je govorio Patu da mu je dosta strke i guţve Golden Hat Gourmeta. Posljednjih godina ţivota ţeli predsjedavati u svom restoranu – raditi uz svog sina i zeta u krunskom dragulju od restorana. Tematski restorani – djelomice blagovaonica, djelomice kazalište – nicali su posvuda po Chicagu: riblji restorani s plivajućim sirenama iza stakla ugraĎenog u zidove; zdravljaci smješteni u starim benzinskim postajama, gdje se kukuruz i kruh začinjen bijelim lukom posluţuju na pladnjevima načinjenima od starih poklopaca automobilskih kotača.

Zašto ne i talijansko vjenčanje? upitao je Pata, pa Joeyja. Zašto ne i talijansko vjenčanje, moţda tri, četiri noći tjedno, na kojem bi mladenci bili domaćini? – A za svakim stolom domaći štimung, mostaccioli i mesne kuglice, velike štruce kruha – uštediš milijune na tanjurima, dometne Joey, uzbuĎeno.

– I orkestar – morao bi imati orkestar i plesni podij! – klikne Pat. – A kao mladence mogli bismo angaţirati mlade ljude koji se pokušavaju probiti u šoubiznisu, recimo klince koji rade u Steppenwolfu ili Second Cityju, zaista prelijepe mlade ljude. I oni bi otplesali prvi ples...

– Bellissimo! – uzvikne Angelo. – Zamisli samo!

17

Zamboni = stroj kojim se obnavljaju površine klizališta.

– Nikad to neće uspjeti, zagunĎa Augie. – Previše dodatnih troškova. Sto ćeš učiniti kad ona prve večeri podere haljinu?

– Razradit ćemo pojedinosti, otpovrne Pat. – Dogovoriti se s trgovinama koje iznajmljuju smokinge i večernju odjeću. Besplatna reklama. Odjeća koju bi inače otpisali. Koga briga za modu? Moglo bi čak biti i bolje ako je odjeća malo 'odstajala'. Mogli bismo jeftino kupiti haljine za djeveruše iz malih oglasa – tata! Članovi posluge mogli bi sluţiti kao djeveruše i djeveri...

Kad je Beth, iznemogla, dovela Vincenta i Kerry kući u dva sata ujutro, muškarci i Tree su još razgovarali, lupali šakama o stol, kuhali kavu i natakali čašice likera od anisa. U automobilu, Rosie reče: – Nema veće budale od stare budale. – Ali se smiješila.

Svejedno, duboko u duši Beth nikad nije doista vjerovala da će se bitka za preseljenje u Chicago zaista zametnuti. A i nakon što se zametnula, nikad nije vjerovala da bi se taj rat mogao dobiti. Po njezinu mišljenju, Pat je imao sreće da su u Madisonu uspostavili krhki ekosustav. Medijsko je proganjanje jenjalo; Beth je donosila sve više novca svojim portretima i obradom fotografija. Koliko je uspijevala primijetiti, djeca su djelovala zdravo; Kerry je naučila govoriti i hodati više-manje u granicama normalnog; po svjetlu koje je noću gorjelo kroz pukotinu ispod njegovih vrata, Beth je zaključila daje Vincent naučio sam sebi čitati knjige. Ona i Pat imali su čak i nešto nalik društvenom ţivotu, poneku svečanu večeru s Robom i Annie Maltese, a ona je s Laurie odlazila na sastanke Compassionate Circlea gotovo svaki drugi mjesec.

Beth se mentalno opirala rukama i nogama. Pat je neće uspjeti nagovoriti da se vrate u Chicago kao što je ne bi uspio nagovoriti da pleše golih grudi u rotondi Capitol. Preselit će se u Chicago preko nje mrtve.

Nije ni pomislila da bi morala odbiti samo preko Pata mrtva.

Nije uzela u obzir ono što se dogodilo onog vikenda kad je bilo Candyno vjenčanje. Vikend kad je ručala s Ellen i Nickom.

Vikend dvadesetogodišnjice mature i druge Benove crvene tenisice. Vikend Patova srčanog udara. Vikend Bethina grijeha.

Razmišljajući o tome što se dogodilo, Beth shvati daje to zapravo bilo odlučeno u onih nekoliko sekundi koliko je bilo potrebno Candy kad je nazvala da joj kaţe kako se oglasio njezin biološki sat i da su ona i njezin stari prijatelj Chris odabrali prvu slobodnu subotu koju su uspjeli naći u svojim rasporedima. Poslije će biti luda proslava, pa su ţeljeli prekrasne fotografije. Zamisli mene kao lipanjsku nevjestu, zahihoće Candy, i Beth, na vlastito iznenaĎenje, zarazi se tim svečarskim duhom, počne bockati Candy jesu li ona i Chris zaplovili na krevetu i je li plovidba bila burna? Ne, vrisnula je Candy od smijeha – samo je zatvorila oči i pretvarala se da je Jessica Lange!

Beth polako prošeta izmeĎu hrpa zelenog drveta koje je još mirisalo po novom i nesastavljenih bijelih ploča koje će postati stolovi u restoranu u kojem su radovi na ureĎenju bili pred završetkom. S obzirom na sve što se dogodilo onog vikenda kad se Candy udavala, selidba je bila gotovo antiklimaks. Zapravo, prilično dobra stvar. Čak i kuća, koju im je odabrala Tree (Beth je odbila otići i pogledati je) nije bila loša, premda smještena ni pet minuta od hotela Tremont, točno usred četvrti u kojoj su svi oni odrasli. Čak su i djeca bila bolja no što su trebala biti. Nakon što im je Pat priopćio 'dobre vijesti', Vincent se izgubio na tri sata. Pat je obolio od straha, ali je Beth bila mirna. Nije mis-

lila da bi se Vincentu moglo ikad dogoditi išta ozbiljno. Imao je on debelu koţu. Jednom kad gaje Beth natjerala da ode u krevet, bacio je kuglu kroz prozor i ulubio krov od trijema; priredio je vatromet u novogradnji i započeo više tučnjava na igralištu no što je Beth mogla nabrojiti na prste obje ruke. A ipak, pomisli ona, ako baš i ne cvjeta, Vincent je više-manje ipak dobro. Moţda će ga ukrotiti Angelova blizina. I Joey je bio mali divljak kad je počeo raditi u Golden Hatu; no Angelo gaje pretvorio u dobro dijete.

A sad, dok su muškarci još bili zadubljeni u raspravu o predvorju, Beth odšeta van i sjedne na kićene stube, prvi detalj zgrade koji je Patu zapeo za oko. Ostatak oronulog ciglenog pročelja bio je ukrašen štukaturom boje slonovače; još se mora postaviti ograda od lijevanog ţeljeza i naziv restorana. Ona se zagleda u jato malih crnkinja koje su izvodile brzonogi gumi-gumi na sagu od razbijenog stakla na parkiralištu prekoputa ulice.

Podigavši glavu prema magličastoj sunčanoj svjetlosti, ona otplovi pet mjeseci unatrag – samo pet mjeseci – do Candyna vjenčanja, vikenda koji je imao za posljedicu Bethin hipotekarni zavjet da će se vratiti u Chicago zauvijek.

Ni pola sata nakon što je Beth stigla, Ellen joj predloţi da odu na ručak. Njezin muţ i Nick Palladino radili su zajedno na preureĎenju nekog starog ţenskog koledţa u Hyde Parku, pretvarali ga u neku vrstu višezgradnog šoping centra i javnog kupališta; Ellen je brbljala s Nickom na telefon kad je Beth stigla.

– Imaš pravo triput pogaĎati tko je stigao, cvrkutala je u slušalicu. A tad je Beth, još nespremna, razgovarala s Nickom, raspitivala se o njegovoj djeci, smijala se tome kako je slučajno sreo Waynea na plovećoj kockarnici u Indiani. Ellen ih prekine i upita zašto ne bi porazgovarali uţivo; mogli bi zajedno ručati, a poslije bi Beth mogla razgledati gradilište. Predivno je to što Nick radi s oblaganjem interijera mramorom. Beth se još nije ni snašla, a već je pristala načiniti im brošuru.

Zašto ne? Beth se trebala pojaviti u Chrisovu luksuznom stanu na South Shoreu tek u osam sati te večeri, a dala si je toliko vremena da stigne u Chicago – strepeći da više ne zna čitati putokaze i da se ne sjeća kako se plaća cestarina – da je stigla prije deset sati ujutro.

– Zezat ćemo se cijelo poslijepodne, a pritom ćeš uvijek biti samo nekoliko minuta udaljena od primanja. Moţeš se čak presvući u Danovoj prikolici. Hajde, idemo se zezati, Bethie, bila je rekla Ellen. – Bit će super. Otići ćemo u Isabellu na Driveu.

Beth je bila ostala bez pameti. Pristane.

Ali kad su se ona i Ellen zaustavile ispred nenapadnog natpisa iznad kavane, Beth osjeti udar i pomak odrona, začuje puc-ketanje. – Restoran je u hotelu, Beth šapne Ellen. Ellen se iskreno usplahiri.

– Nisam mislila... – zausti. – Oh Bethie, nisam na to ni pomislila! Zar nisi bila u hotelu?

Nikad poslije onog?

– Ne, dahne Beth.

– Čak ni kad ideš u New York?

– Pansioni, reče Beth, paţljivo odvagujući slogove. – Uvijek. – Onda odlazimo, umirujuće reče Ellen i upali motor. – Mislila sam, ako nije u blizini proslave mature... – Proslave mature, reče Beth.

– Pa znaš, dvadesetogodišnjica. Odrţava se ovog vikenda. Zar te nisu poštom obavijestili... do vraga, naravno da nisu.

– To je ovaj vikend?

– Da, ali Beth, to ništa ne mijenja. Ja ne idem. Wayne, nitko neće doći. Slučajno se odrţava ovaj vikend.

– Gdje?

– U Elmbrooku.

Beth rukom poklopi usta. – Boţe, Beth, reče Ellen. – Zaboravi. Ja ću utrčati i vidjeti je li Nick unutra, pa ćemo si kupiti nešto i pojesti u parku. U redu? Hoće li to biti u redu?

No tad se iza ugla starog hotela pojavi Nick. Njegova kovr-čava crna kosa sad je bila zaprašena sivim, njegovo odijelo besprijekorno skrojeno kao silueta izrezana iz sivog papira, i nešto se u Beth ispod pojasa protegne poput lijene mačke.

– Boţe moj, reče ona Beth. – Pogledaj ga.

– Taj ne stari, sloţi se Ellen.

– Ma što... do vraga. – Beth izaĎe iz automobila i potrči u Nicko-ve širom otvorene ruke i poljubi ga u usta, koja su mirisala na klinčić, milisekundu predugo.

Je li znala, u tom trenutku? Iz sadašnje perspektive, sve je to izgledalo koreografirano, sloţen niz koraka i pokreta koji vode ujedan cul-de-sac, petlju bez izlaza.

Beth nasloni glavu na zidić s utisnutim oblucima i pripremi se da si dopusti prisjetiti se tog dana. Mora biti sama i mora to učiniti točno na jednak način, svaki put. Prezirala bi se svaki put; ali je u mislima dogaĎaje tog poslijepodneva i večeri odvrt-jela nekoliko stotina puta u nekoliko mjeseci, sve do kucanja na vratima, filmskom preciznošću.

Njih je troje podijelilo bocu vina uz objed – Ellen sije, kao vozačica, trezvenjački uskratila više od jedne čaše. Razgovarali su o... glupostima. Večeri kad su se svi poslagali u staru Electru Nickova oca i pretjerali sa šuljanjem oko samostana i kako su redovnici pustili na njih dobermane, što je Waynea stajalo leĎa njegove koţne jakne. Pa kad je neki šaljivdţija u Cine Clubu podigao pogrešni kraj zastora za vrijeme varijetea i otkrio Cecil Lockhart dok se presvlačila izmeĎu brojeva, odjevena samo u grudnjak i hulahopke, i kako je Cecil zauzela pozu na svjetlosti plavog reflektora, dok je publika sjedila skamenjena od uţasnutog divljenja. Pa kako su jedne ljetne noći prošvercali Beth iz kampa gdje je radila kao voditeljica na Lake Geneva kako bi mogla biti nazočna na Cherrynu i Tonvjevu vjenčanju; Cherry je imala sedamnaest godina i bila trudna, pa su Bili i Evie zabranili Beth da ide.

Sjeti se kako se u jednom trenutku oglasio Ellenin pejdţer. I kako je Ellen počela jamrati kako Dan hoće da ona trkne do ureda nekog prokletog staklara nekoliko kilometara dalje i dovuče tipa na gradilište; staklo je bilo prekratko i stolar raĎa mlade. Moţe li Nick prebaciti Beth do gradilišta kad završe s objedom? Naravno da moţe. Tad Nick i Ellen odu prebaciti Bethine torbe s fotoaparatima i putnu torbu u Nickov automobil, u slučaju da Ellen zapne u prometu, a Beth za to vrijeme ugodno utone u duboku klupicu od crvene koţe i potegne iz druge boce Pinot Noira, pitajući se kako će uspjeti zaţmiriti na jedno oko kad bude fotografirala na Candynu vjenčanju.

Nick se vraća, a oko njegove crne glave svetokrug sunčane svjetlosti kad je otvorio vrata zamračenog bara. Sjeda, ali ne prekoputa, već pokraj nje. Razgovor se tad prebacuje na nešto što ide uz dim cigarete i kasni noćni sat, usprkos dnevnoj svjetlosti koja ţari s druge strane tendi. O natkritom mostu u Lake Countyju, gdje su leţali obnaţeni, jedne ljetne noći, u Bethinu kabrioletu. Na Nicku je ostala samo jedna od onih anĎeoski pastelnonarančastih ili ruţičastih Ban-Lon košulja koje bi na svakom drugom izgledale ţenskasto, ali koje su još više isticale Nickovu tamnu zidarsku put, njegovu toskansku savršenost. Beth, čije su kratke hla-

čice i top bez naramenica bili sfrkani u nerazmrsiv čvor oko njezinih bedara odnosno vrata, nagovarala je Nicka da ide dalje i učini to, ali se Nick uzdrţavao, drţao svoja brončana bedra malo izvan njezina dohvata, a potom se zanjihao prema naprijed i dopustio joj da ga čvrsto uhvati, priljubivši usta na njezinu dojku, a tad se zaustavio rekavši, ne, ne moţemo, oţenit ćemo se, ovo nije u redu. Ne, sva ta govorkanja, čak i ona o Lisi Rizzo, su samo to – govorkanja; nikad to još nije učinio. Voli jedino Beth. Ţeli jedino Beth.

Ona se sjeti kako je Nick poloţio ruku preko naslona klupe u Isabelli, ne dodirnuvši je, pa podsjetio Beth kako joj je bio rekao na njezinu vjenčanju da oboţava Trishu, kako će do smrti biti zahvalan njoj i Patu što su ih upoznali, da ne moţe biti sretniji što će se ona i Pat vjenčati, ali da je jedino za čim ţali to što nikad nije vodio ljubav s Beth.

A tad – ovo je bio dio zbog kojeg se Beth najviše mrzila jer ga se najviše voljela prisjećati – Nick se nagnuo i promrmljao: – Još ţalim zbog toga, Bethie.

Nije mu bila rekla ni riječi, samo je otišla u toalet počešljati se, pogledati lice u starom zrcalu u pozlaćenom okviru; tad se vidjela kako ju je Nick vidio, ne kao strašilo Beth, lica upalih obraza, koje bi se uţegla pogleda upiljilo u nju svako jutro ispod neonskih ţarulja u Madisonu, već vitka, fino graĎena ţena vrijedna ţelje; uleknuća ispod njezinih očiju i jagodica nisu ţalosna nego izraţajna, njezina kosa raščihani crni oblak, usne nabubrene od ţelje; ţena koja zna da će on, kad se ona vrati za stol, već imati ključ u rukama i da će znati put do dizala i do sobe niz loše osvijetljen hodnik kako bi se prikrila izlizana mjesta na nekoć skupom vunenom tapisonu – soba s nazivom Ljubičasta soba, namještena stilskim pokućstvom, s mramornim umivaonikom gdje je Beth briţljivo objesila svoju odjeću, okrenuvši se prema Nicku potpuno bez stida ili čak opreza, znajući da nema o čemu raspravljati ili obećati ili dvojiti.

Nick joj reče samo: – Andante Bethie. Andante. Dugo smo čekali na ovo. – Ona je kimnula glavom.

Prema kazaljkama na uri koju je Beth vidjela preko Nickova ramena, leţali su na svijetloljubičastom pokrivaču devedeset minuta. Dodirivali su se i kušali polako, sve dok joj svaki ud ne zadrhti, izvan njezine kontrole, sve dok unutarnja strana njezinih bedara ne postane tako skliska da joj je noga skliznula s Nickove kad se pokušala prevrnuti na njega, sve dok se stenjanje u dubini grla ne pretvori u postojan zvuk, poput motora u praznom hodu. Tad Nick odgurne plahte i – ona pomisli na Pata, kad je Nick ušao u nju, ne tako duboko kao Pat, ali deblje, temeljitije je ispuni, kako ga je oduvijek zamišljala. Počeo se micati, polako, polako, umirujući je kad gaje počela, mahnito, stiskati i povlačiti ga bliţe, mozga prazna osim osjećaja njegovih zlaćanih, skoro bezdlakih prsa na njezinu obrazu. Njezino izdajničko tijelo osjećalo je nasladu, prvi put nakon što je shvatila da je takvo što moguće osjetiti, a potom, kad se više nije mogla suzdrţavati da ne svrši, kao što nije mogla prestati izdisati, začuje kucanje na vratima.

Začuje kucanje i pomisli, hotel gori. Pomisli, dobro, poţar u hotelu, imamo još pet minuta.

A samo mije pet minuta potrebno, tih pet minuta, za ostatak ţivota. Ponovno kucanje, oštrije.

Njezino ime. Glasno. Glas, ţenski, ne Ellenin, poznat joj glas.

S mukom se osovi na noge, shvati da je još pripita, zatetura dok je navlačila traperice na uzritale ţivce meĎu nogama. Cvjetni vjenčić u Candynoj kosi a Candy stoji ispred vrata u pripijenoj haljini boje pjenušca.

Besmisleni razgovor.

– Mislila sam da se udaješ, rekla je Beth.

Candy je odgovorila: – I jesam se udala. – Candy pogleda na sat. – Udana sam sat vremena.

Candy nije upitala Beth tko je s njom u sobi. Nije se ispričala, osim što je objasnila da joj je Ellenina sluškinja rekla gdje su Ellen i Beth otišle na objed. Nick je nestao u kupaonici; Beth se vratila u sobu samo po torbicu, ostavila svoje donje rublje, ušla u policijski automobil parkiran ispred hotela, pokraj vozačice, plavokose mladenke s francuskom pletenicom, dok je šef kavane gledao u čudu ispod portika. Nakon nekog vremena, u parksajdskoj postaji, pojavila se Ellen s Bethinim torbama pa se Beth presvukla u kupaonici na prvom katu u tuniku svoje večernje odjeće; njezina šarena majica bila je natopljena slojevima znoja, znoja od seksa a potom znoja od panike. Prvih nekoliko sati, dok su Candy i Calvin Taylor ulazili i izlazili kako bi joj dojavili o dogaĎajima u Hyattu u Elmbrooku, gdje su drţavni policajci, elmbruški policajci i parksajdski policajci ispitivali goste na proslavi dvadesetogodišnjice mature 1970. godišta srednje škole Immaculata, Beth nije ni pomislila nazvati Pata.

Smračivalo se kad je Candy, koja je teškom mukom isplela vjenčić od loze i gardenija iz kose, upitala Beth stiţe li Pat. Ellen tad ustane da ga ode nazvati, no Beth zapljusne krivnja, što joj da nogama snagu i ona potrči za Ellen, pa je tako ona bila ta koja je rekla svom muţu da je, kad su prije večere otvorili vrata plesne dvorane, na govorničkom podiju naĎena mala tenisica Red Parrot. Rekla mu da ju je ugledala baš Barbara Kelliher. Barbara, koja se zamalo onesvijestila i pobjegla, vrišteći Jimmyjevo ime. Da su isprva Jimmy i Karl Kelliher pomislili kako je posrijedi nečija bolesna šala, ali daje Jimmy bio toliko priseban pa se pobrinuo da je nitko ne dira, i da je prešao preko svih obzira i nazvao Candy, znajući da se u tom trenutku vjerojatno kuca čašama sa svojim mladoţenjom, ali i znajući da mu nikad neće oprostiti ispostavi li se da nije posrijedi šala. Beth je rekla svom suprugu daje znala čim je ugledala tenisicu u zapečaćenoj vrećici u Candy-noj ruci, znala po sićušnom zelenom plastičnom 'B' nataknutom na vezice kako ih njegovi prstići ne bi odvezivali, da je tenisica prava – da je Benova.

Beth je to sve rekla Patu, čula njegov odgovor, pa kako je naglo udahnuo, kako je telefon pao i naposljetku kako se prekinula veza. Beth, koja je najzad dobila Augieja i doznala za Pata, pa se odvezla s Calvinom Taylorom kroz noć, brzinom većom od stotinu četrdeset kilometara, dok se on javljao prometnim patrolama pokraj kojih su prolazili na meĎudrţavnoj autocesti. Koja je čučala pokraj njegova kreveta tri dana, samo napola svjesna Robovih povremenih kurirskih poruka iz Chicaga. Tenisica je provjereno izraĎena 1985. godine. Na tenisici ima otisaka. Ali su oni nekako uništeni. Njezini bivši školski kolege s kojima je policija razgovarala, kojih je bilo puno manje nego prije pet godina, bili su čisti kao suza. Osoblje nije vidjelo nikog nimalo čudnog ili sumnjivog.

Novinari su lajali na mjesec, reče Rob. Prema verziji koju je on čuo, neki je policajacnovak ili netko drugi počeo pričati o toj tenisici kao daje općepoznata činjenica daje prva tenisica povezana s otmicom. Candy, koja je dotad uspješno tajila tu pojedinost, bjesnjela je; preko noći, Benovo je lice ponovno osvanulo na naslovnici svih nedjeljnih novina u Americi.

Budući da su mediji doznali daje Pat prevezen na odjel intenzivne skrbi u Wisconsin, bolničko parkiralište, reče Rob, izgledalo je kao prizor ispred zatvora kad je pogubljen Gary Gilmore.

Jedino što je Beth ţeljela bilo je gledati Patovo lice, promatrati kako se boja polako mijenja iz sive do nijanse ruţičastog. Jedino što je ţeljela bilo je nasloniti se na njegov krevet i moliti se da njezin suprug, kojeg je smatrala jedinim preţivjelim roditeljem svoje djece, pozi-

vi. Sjedila je, i bespomoćno slušala kako se Pat smijuljio kad mu je nekad davno bila rekla da je nekim čudom, usprkos njezinim naporima, ponovno zatrudnjela, s Kerry – čula kako Pat pjeva Kerry uspavanku ono jutro kad se rodila. Vidjela ga kako markerom crta srce na njezinu trbuhu kad je zatrudnjela s Benom. Gledala kako igra u bejzbolskoj momčadi u Colt League kad su bili djeca; ona liţe sladoled zajedno s čoporom dvanaestogodišnjaka, Pat taman toliko stariji i atraktivniji da bi joj se od načina na koji bi podigao svoj remen preko svojih plosnatih bokova najeţile dlačice na rukama. Beth je sjedila u bolnici, zaudarala po nevjeri, i tih prvih nekoliko dana obećavala Patu – Bogu, sudbini – sve. A Pat, Bog i sudbina došli su po svoje.

Beth se više nije čula s Nickom. Nakon što je na njezinoj telefonskoj sekretarici kod kuće opetovano ostavljao poruke, raspitivao se kako je Patu, a potom i što je s Benom, na koje Beth nije reagirala, primila je pismo od jednog retka. – Ţalim, pisalo je, – ali mi nije ţao.

Nepotpisano.

Tad ga je silno poţeljela nazvati. Zanosila se romantičnom pravednošću svega toga – dvadesetogodišnje putovanje koje završava susretom ljubavnika. Ali nije to za nju. Pat je preţivio. I time je svemu kraj.

Ona i Candy nikad nisu razgovarale o Candynu vjenčanju. Ali nakon što su ona i Pat doselili u Chicago, Candy je dvaput svratila u njihovu novu kuću. Donijela je kruh i sol, znajući da će Patu to biti drago, te novosti o 'novoj' istrazi. Trag je bio hladniji od vještičjeg srca.

FBI-evci se zajebavaju s otiscima; ponovno otvorene telefonske linije raspirile su samo plamičak dojava, uglavnom vezanih uz puni mjesec. Barbara Kelliher nagovorila je nekoliko dobrovoljki iz Immaculate na obnovu udruge NaĎite Bena u njezinoj kući, ali je broj prijavljenih bio bijedan. Većina bivših školskih kolega bila je iskreno uţasnuta dvostrukim prokletstvom na proslavama mature i klonila se toga. Čak je i Wayne samo poslao ček, na tisuću dolara.

No u pripremi je bio novi, kompjutorski crteţ Bena i promjena kroz koje je prolazio s godinama. Nešto će iskrsnuti, reče Candy. Nešto. S jednakom sigurnošću s kojom je znala da Rosie, dok vozi automobil, nikad neće zaboraviti uhvatiti se za dugme na svom kaputu proĎu li pokraj pogrebne povorke, Beth je znala da ništa neće iskrsnuti, ni sad, ni ikad. Ali je svejedno zahvalila Candy.

Kad je Candy došla drugi put, posjet je bio društvene naravi. Sjedile su na trijemu, Beth je pila kavu s konjakom, a Candy mineralnu vodu jer je mislila da je trudna. ("Mučno mi je, ali menije uvijek mučno, uzdahnula je. – Vjerojatno imam čir.") Beth je trkeljala o Vincentu. Do rujna, Vincent je postavio školski rekord u broju nenapisanih domaćih zadaća. Školska pedagogica ispitivala gaje kao mogući slučaj poremećaja koncentracije, premda je Beth bila uvjerena da on ne pati od toga: svake je noći provodio mnoge sate pomnjivo proučavajući novine i gledajući televiziju, zapisujući sportske rezultate i prenoseći ih u biljeţnice; svaka je bila druge boje, ovisno o sportu. Kad je Candy ustala na odlasku, napola se okrene i reče Beth: – Poţeliš li mi ikad ispričati što nije u redu...

Mučena griţnjom savjesti, Beth joj upadne u riječ: – Mrzim biti ovdje i to je sve...

Ali je Candy odmahnula glavom. – Uračunala sam to, ali sam ţeljela reći, poţeliš li mi ikad ispričati što zaista nije u redu...

Ali Beth ne bi to nikad rekla. Ni Ellen. Ni Candy. Bio je to dio zavjeta koji je sklopila, da mora nositi tu krajnju izdaju prema Benu, prema Patu, u sebi, sama.

Zamalo je zadrijemala na suncu kad je Pat izašao i sjeo pokraj nje. – Tata i dizajner, Kip, se svaĎaju. Što znači da su sretni. Sve će biti u redu, iako će ovo sranje koštati ruku, nogu i glava.

Bio je zabrinut. Beth udahne tiho na nos; bio je zabrinut, što znači da je dobro.

– To je dobro, Paddy, reče Beth. I oni ustanu da se odvezu natrag u svoj novi dom.

Reese Šesnaesto poglavlje Studeni 1991.

– Drţe to u spremnicima od pet litara, plastičnima, kao da je to mlijeko ili nešto slično.

– Alije u krutom stanju.

– Aha, kao kolač, sastoji se od komprimiranih kristala i samo se otkrhne potreban broj granula.

– Koliko je tebi bilo potrebno?

– Pa, puno. Vraški – – Reese odmjeri psihijatra s druge strane stola; što bi on pomislio kad bi trinaestogodišnjak psovao? Vjerojatno bi to smatrao znakom njegove duševne bolesti.

Znači, to bi se moglo iskoristiti; tata bi trebao dobiti nešto za svoj novac. – Vraški puno. Gotovo svih pet litara.

– Gdje nabavljaš... ovaj...?

– Kalcijev karbid.

– Gdje to nabavljaš? Jesi li ga morao popaliti? – Popaliti?

– Znaš – ukrasti ga, Vincent.

Ovaj tip, pomisli Reese, taj je pao s Marsa. – Ne, reče on. – Nismo ga ukrali, djelomice jer ga se ne moţe ukrasti, više se nigdje ne prodaje – osim na gradilištima. Ili u rudnicima.

– Rudnicima?

– Da, kao rudnicima bakra ili ugljena ili nečeg? – Reese pogleda na sat, i njegove debele, crvene brojke od tekućih kristala koje su se vidjele iza psihijatrovih leda. Ovo je već odnijelo dvadeset minuta. Reeseu odmah porastu nade. Ovim tempom, mogao bi provesti idućih četrdeset minuta ispredajući svoju priču o eksploziji; ako je početni udarac točno u jedan sat, i ako uračuna tatinih uobičajenih dvadeset minuta koliko se oprašta od svog biljarskog partnera, Deucea – a voţnja, voţnja traje, recimo deset minuta subotom – hej! bit će kod kuće potkraj druge devetine, ili početkom treće, bez problema. Nije riječ samo o njegovoj najomiljenijoj utakmici (Milivaukee Breivers, njegova stara momčad, i White Sox, tatina momčad) nego utakmici o kojoj puno toga ovisi – prilično puno. Ako se vodi biznis veličine Reeseova, neke se utakmice propuštaju. To je logično. Nije on kao, primjerice, Tom Boswell, ili netko takav.

Ne zaraĎuje on za ţivot pišući o tome jer je on još dijete. Hokejaško doigravanje za Stanlej Cup prikazuje se, primjerice, u vrijeme kad on već mora biti u krevetu. A bilo je i utakmica preko dana kad je on u školi. Drţao je korak s propuštenim – pomoću tiska, radija i informativnog kanala na televiziji – mora se drţati korak – ali je za to bilo potrebna dobra organizaci-

ja i kadšto se osjećao kao da zapravo ne gleda utakmice radi zabave. Ali će ova biti izvrsna.

Točnije rečeno, bit će ludilo, uspije li završiti ovaj razgovorčić i krenuti kući.

– Ugljenokopima? – reče Marsovac. Djelovao je kao daje Jillino godište. Jill je bila Reeseova sestrična koju bi Reese lako uspijevao natjerati u plač.

– Aha, jer su se nekad sluţili onime što su nazivali karbidnim fenjerima, malim svjetiljkama, a imali su i rezervoar s vodom, pa kad stavite nekoliko zrnaca ovog unutra, kemijska bi reakcija dugo napajala svjetiljku.

– Zašto se nisu sluţili baterijama? – upita tip. Dugi uvojak kose padao mu je točno izmeĎu očiju na način koji je Reesea uznemiravao.

– Pa, oprostite mi na izrazu, ali isprva nisu imali baterije a usto, baterije su prilično skupe.

Ako to svjetlo na kacigi mora gorjeti, recimo, dvanaest sati, baterije prilično brzo potrošite. I ako usto imate cijelu grupu ljudi, od kojih svaki mora imati jednu od tih kaciga.

– Naravno, shvaćam, Vincent – čista ekonomija. – Psihijatar se zavali u stolac, udobno.

– Tako je.

Ali ono s udobnim bila je samo varka, jer tip istog trenutka počne ponovno tupiti. – Dakle, kako si nabavio te kemikalije?

– Nekad su ih prodavali u trgovinama s opremom za kampiranje.

– Ali više ne prodaju.

– Ne. Sad imaju špirit i ostalo.

– Pa, kako si ga nabavio?

Reese pogleda na sat. Jako dobro, jako dobro. Prošlo je trideset minuta.

– Djed mog prijatelja Jordieja je imao toga. On je inţenjer.

– Je li on znao da si ti to uzeo?

– Ne. – A što je učinio kad je doznao o... nezgodi? Hoću reći, posrijedi je prilično domišljata upotreba kemikalija, ali shvaćaš kako Jordiejevu djedu to – – To mu se nije nimalo svidjelo. Doista mu se nije svidjelo.

– A tvojim roditeljima? Kladim se da se ni njima nije svid-jelo.

Reese se zagleda u mladićeve oči. Uvjeţbavao je ovo, naučio ne trepnuti, leţao budan u tami dok mu se ne bi učinilo da su mu oči prevučene gumom. No, isplatilo se; izvrstan manevar za nastavnike kad bi, primjerice, rekli: – Vincent. Moţeš li ti ovo objasniti?

– I mojim se roditeljima to nije svidjelo. Ta zato sam ovdje. – *Tvoji roditelji nisu bili zadovoljni tvojim objašnjenjem... – Uhhh, ne.

– I ţeljeli su da porazgovaraš s nekim? – Da, misle da sam lud. Odnosno, moj tata tako misli. Moja mama...

– Tvoja majka?

– Pa, moja majka nije tome pridala puno vaţnosti. – Zašto?

– Tako, ima prilično puno posla oko moje mlaĎe sestrice i ostalog.

– Ma naravno. Ali znaš, mislim da je moguće da je jako zabrinuta zbog ovog i nije...

– Sve je moguće.

– Dakle, skinuo si poklopac s kanalizacijskog otvora... Kako si to učinio?

– Pa, podigli smo ga.

– Prilično su teški. I podigli ste ga samo tako?

– Aha, ali smo imali dugačak komad cijevi. Jako dugačak komad, neka dva metra, i to metalni, a ne plastični. Pa smo ga gurnuli u rupu...

– I polugom ste podigli poklopac?

– Aha. – Nije li to bilo jako teško?

– Pa, znate kako kaţu – 'Dajte mi polugu i uporište i pokrenut ću svijet.' Otprilike tako.

– Oni? – No dobro, on. Arhimed. – Oh. – Aha. – Tipa je malo zasmetalo to što neki klinac zna za Arhimeda; odrasli si zamisle kakav bi ti trebao biti i što znati i gdje su ti granice, pa se iskreno naroguše ako ih prekoračiš – kaţu da se praviš vaţan ili da si serator ili nešto slično. Pa Reese reče: – Vidio sam to na televiziji.

– Tako dakle. – Tip pogleda u svoje papire i nešto zabiljeţi pa gurne naočale na tjeme. Sad je izgledao još i mlade, kao da mu je šesnaest godina. Koja pljuga, pomisli Reese. – Pa, što ti misliš, Vincent? Postoji li bilo koji drugi razlog, osim eksplozije, zbog kojeg su tvoji roditelji htjeli da porazgovaraš sa mnom?

Reese se lecne.

'Vincent.' Zazvučalo je kao ubod ose. Vincent.' Bilo je to samo pekmezasto, kretensko ime, korak dalje od Vinnie'. Nije mu toliko smetalo kad bi ga baka Rosie zvala 'Cenzo', to nije bilo tako loše. Ali 'Vincent' – grrr.

– Nešto nije u redu?

Reese pogleda na sat... samo polako... – Ma, ime. – Tvoje ime?

– Problem je u tome da to, eto, nije moje ime. Vincent.

– Oh. Ovdje vidim, iz liječničkog – – Da, ali znate, zovu me Reese.

– Oh. Zašto? Je li to nadimak od Vincent?

Potpuno i posve taj pojma nema. Ovaj ne zna ni koliko je sati.

– Ne, oprezno reče Reese, kao da razgovara s jednim od Wongova u školi, djecom koju je poučavao matematiku, koja su iz biologije učila kako spraviti gustu juhu od školjki umjesto normalnog gradiva; sve su ih zvali Wongovi po tipu koji je napisao knjigu iz biologije za papane. – Zapravo se zovem Vincent Paul. Ali dečki... znate, kad sam došao u Chicago, to je bilo prošle godine, čuli su kad su mi pročitali ime u razredu i netko reče: Vincent Paul? Sveti Vincent de Paul? Dobio je ime po komisioni!' I oni se svi nasmiju, ne previše pakosno, ali poslije, jer se oblačim... volim da mije odjeća zaista udobna... zvali bi me 'Komisiona! Hej, Komisiona!' a potom 'Reese'18.

– To je prilično zgodna pretvorba. Ako ti se to sviĎa. Ali moţda ti se nije svidjelo. Je li to zaboljelo? Je li ti se učinilo da se rugaju tvojoj odjeći?

– Koji bi me kurac smetalo? – reče Reese, ali se brzo ispravi. Do vraga'je jedno. Vidio je po psihijatrovu licu, koje se naglo umirilo, da je 'kurac' nešto drugo. – Oprostite. Ne. Nije mi smetalo.

– Zašto ne?

– Kako se vi zovete?

18

U izvorniku 'resale'

– Doktor Kilgore.

– Ne, kako vam je ime.

– Ah... Thomas. Tom. – Dakle, Tom, zamislite da se zovete Vincent. – Reese pogleda u debelu crvenu znamenku. – Gledajte, doktore Kilgore, vrijeme je isteklo. Mislim da me tata čeka...

– Oh, vjerojatno imaš pravo. Upravo sam razmišljao o poklopcima kanalizacijskih otvora.

Naravno. Dakle, idući put moţemo porazgovarati više o...

Dakako, pomisli Reese. Sto posto. Njegov tata vjerojatno plaća tom tipu otprilike pedeset dolara na sat. Idući put kad se sastane s ovim tipom, zajedno će se rolati po tračnicama ela19.

– Naravno, reče Reese. A tad podigne pogled, i jebem ti takvu sreću i odabir trenutka, tamo stoji njegov tata, u nekakvim lučnim vratašcima koja vode u ured ovog tipa, koji zapravo nema pravih vrata – nisu mu ni potrebna, jer njegov ured zauzima cijeli prvi kat a ljudi čekaju u nekakvom natkrivenom trijemu. Njegov je tata ušao bez krzmanja, tipično za tatu.

– Gospodine Cappadora, reče psihijatar, odjednom sa smiješkom od uha do uha, srdačno ispruţenih ruku. Reese je već vidio da njegov otac tako djeluje na ljude. Kad bi vidjeli njegovu mamu, njezine krupne vještičje oči i mršavo lice – ljudi bi ustuknuli, premda ona to nije primjećivala (kad već govorimo o ljudima koji ne znaju koliko je sati). Stvar je u tome, ona bi u ljudima izazivala jezu, dok bi njegovu ocu ljudi poţeljeli dati kolač ili nešto slično. Prijateljice bake Rosie plazile su po njemu, kao da je Reeseovih godina ili Kerrynih. A kad bi se sastao s prijateljima djeda Angela, pa čak i onima djeda Billa, kad smo već kod toga, oni bi počeli: – Paddy! Paddy, mali moj! – i počeli mu svašta trpati u ruke. Svi su znali što treba donijeti prije no što bi se upoznali s njim, kao da im je Pat davno izgubljeni brat ili nešto takvo.

– Gospodine Cappadora, ţelio bih s vama proći nekoliko sitnica, malo o povijesti... Nisam stekao potpunu sliku preko telefona jer je ovo na neki način bio hitan slučaj.

Reeseov se otac smiješio, naravno, nema uopće problema, premda je Reese znao da on mora biti u restoranu za otprilike sat vremena da sve pripremi. Reese pogleda na sat. Sad završava prva devetina, bez sumnje.

– Vincent, reče njegov otac. – Ti odi i sjedni u automobil i uključi si radio. – Vincent otkasa kroz vrata. Njihova velika laĎa od Chewja leţala je uz pločnik, zapravo ne tik do ruba pločnika nego pola metra od njega, jer njegov tata nije bio jako dobar vozač, premda je stalno ponavljao, kad bi se šalili: – Talijani su najbolji vozači, znaš. Parnelli Jones. I Mario Andretti.

Svi su ti dečki Talijani.

– I najbolji pjevači, rekao bi Reese. Njegov je tata tulipan, ali je dobar tulipan.

– Naravno. Frank. I Pavarotti.

– I Madonna. Trevor Ricci.

– Trevor Ricci? – bio je upitao njegov tata, jedan jedini put. – Iz On the Rag – , rekao mu je Reese. – To je grupa?

– Aha, tata, kao Smashing Pumpkins. Ili Nine Inch Nails. Ili nešto slično.

19

el - kratica od – elevated train – (nadzemna ţeljeznica). U Chicagu nema podzemne ţeljeznice nego su tračnice na platformama iznad glavnih prometnica.

A njegov bi mu tata rekao da to sranje nije glazba – današnja djeca nemaju pojma o tome što je melodija – a Reese bi rekao aha, ma je li, tata, kao one vrpce u restoranu, oni metuzalemi od tenora koji pjevaju i pjevaju 'Santa Lucia' dok ne prolupaš. E to je glazba!

Usrani je auto bio zaključan. Reese duboko udahne. Okrene se i odvuče natrag u ordinaciju i upravo se namjeravao skljokati u taj stolac za ljuljanje ispred vrata kad začuje kako njegov tata govori... daje njegov brat imao tri godine.

Oh, super, pomisli Reese, i primakne se vratima.

– Znao sam... rekli ste preko telefona daje postojalo još jedno dijete. – Psihijatar sad kao da se ispričavao. Već je čuo takav ton, taj prigušeni, crkveni ton, kao da te netko grli tim glasom, kad god bi neki nastavnik doznao na početku semestra za Bena. Isprva je to bio zlatni ključić za sva vrata. Milo bi te gledali, naginjali glave u stranu i smiješili ti se bez obzira na to što učinio, ali nije potrajalo. U studenom bi već zasjeo na klupu kod ravnateljice i slušao pretjerana, razborita predavanja o tome kako bez obzira na to koliko teška bila duševna bol koju trpimo, trebamo uvijek znati prioritete, moramo biti jaki, pokušati prihvatiti odgovornost, jer te svijet neće maziti, moraš poloţiti razred, a ti znaš da imaš sposobnosti, Vincent...

– Znači, Vincentu je bilo... sedam godina kad mu je umro brat?

Govnar, pomisli Reese. Čuo je skrhanost u tatinu glasu. Tata nije mogao dugo razgovarati o Benu. Glupan tatu gura u ponor.

Vincent se nečujno uvuče i stane iza jednog kraja police s knjigama; virila je samo trideset centimetara od zida, ali je on bio nizak i mršav za trinaestogodišnjaka, pa je mogao stajati i prisluškivati a da ga se ne vidi. Na straţnjoj strani police bila je pruga mekane prašine; Reese je obriše prstom.

– Nije umro. Zapravo, pretpostavljam da jest umro. Ali nismo sigurni. Jer je Ben bio... smatramo daje Ben otet. Zapravo, policija je prilično uvjerena da se to dogodilo zbog tragova koje su našli.

– Ahhh, reče govnar. Zajamčeno zaprepaštenje. – I nikad niste našli...?

– Slučaj je još sluţbeno otvoren i policija kadšto naĎe neki trag. Zapravo, prošle godine... problem je u tome, da nema puno nade, ali se molim Bogu da barem jednog dana saznamo.

– Boţe. Oh, sigurno ste... sigurno je...

– A Vincent je bio uz Bena kad se to dogodilo. Čudi me da nikad niste o tome ništa pročitali.

– Ne čitam puno. Kaţete daje on vidio kad su dječaka oteli?

– Ne...on – Ben –je bio mala beba, tog je proljeća navršio tri godine i odlunjao je... Bili su u predvorju hotela. Tad smo ţivjeli u Wisconsinu a Beth je povela djecu sa sobom na proslavu godišnjice mature.

– Shvaćam, shvaćam...

– Je li govorio o Benu? O tome što osjeća u vezi s tim što se dogodilo Benu? Jer ja mislim, ima logike, zar ne, ako je dijete ovakvo kakav je Vincent, da postoji veza?

– Pa, moramo pretpostaviti da nešto tako krajnje traumatično... Ali ne, gospodine Cappadora, nije to spomenuo. Sto nije nuţno loše, osobito na prvom sastanku. U terapeutskom okruţju djeca se ne ponašaju poput nas odraslih. Odrasla će osoba pokušati ciljati u srce stvari.

Znate ono: 'Ţelim ostaviti ţenu'... 'Mrzim šefa'. Mi smo svjesni da se moramo pozabaviti problemima a na pameti nam je i ekonomija situacije. Ali s djetetom... dijete neće jasno i glasno

reći: 'Imam problema s tim i tim.' A poglavito dijete u pubertetu, a njemu je koliko?... skoro trinaest... zaobilazno će pristupiti problemu, pa je vaţnost uspostave povjerenja...

– Da, logično.

Ma nemoj me jebat, pomisli Reese. Popušio je priču.

A tad njegov tata upita: – A kad je govorio o eksploziji? Je li vam rekao daje bilo i ranjenih?

– Ne. – To je dobro, jer nitko nije bio ranjen. Premda je jedna stara gospoda pala sa stolca u kuhinji i dobila kvrgu na glavi veličine... na svu sreću, pozna Bethina oca. Ali se nadam da vam je Vincent opisao pribliţno... razmjere svega toga.

– Rekao mi je za karbid.

– On i taj mali Jordie Cassady učinili su sljedeće. Ulili su hrpu tih kristala u kanalizacijski odvod. I dugo su čekali. Da nisu toliko čekali, eksplozija moţda ne bi bila toliko snaţna... ali, Vincent vam zna takve stvari. Krivnja nije na Jordieju Cassadyju, iako su njegov otac ili djed ili netko imali te kemikalije – u garaţi, za Boga miloga. Ali Jordie je dobro dijete. Ne kaţem daje moj sin loš. Ali je Vincent bio taj koji je znao koliko treba čekati. Pričekao je da se kristali dovoljno smiješaju s vodom u odvodu kako bi mogli zaista... a potom su upalili cjepanicu – znate, od onih kakve sluţe za potpalu vatre u kaminu...

– On vam je sve to ispričao?

– Policija mije to ispričala. A on je ispričao policiji. Pretpostavljam. Morali su pročitati s papira naziv plina koji se stvara. Acetilenski plin. Kad su ga upalili, takvo što niste još čuli.

Kao... deset granata. Prozori su popucali. Ljudima s polica popadale stvari. Tlo se potreslo.

Beth i ja smo kao... 'Peć se razletjela!' A poklopci od kanalizacijskih otvora u krugu od tri ulice – buuum! Odletjeli u zrak. To se sve dogodilo u jedan sat u noći.

Reese je čuo kako je njegov tata ustao, I ne videći ga, znao je da je posegnuo za cigaretom, tad se sjetio da ne smije pušiti u ordinaciji, pa vratio kutiju u bočni dţep a potom se ushodao gore--dolje po prostoriji. On nastavi: – I to deset metara u zrak, a to su veliki, teški macani od lijevanog ţeljeza. Imamo sreću da nisu zgnječili nečiji automobil – a da je bio dan, Isuse, netko bi poginuo. – Reeseov tata uzdahne, teško, kao po svršetku subotnje večeri, kad bi ušao kroz vrata, ne paleći svjetla, i mirisao po dimu i bijelom luku. Reese bi ga čuo; nitko drugi nikad tad nije bio budan. Čuo bi kako bi njegov tata uzdahnuo, glasno, a tad počeo prekapati po ladicama, a on bi se poţelio sjuriti u prizemlje i zaskočiti ga s leda, kao što je činio kad je bio jako mali. U to vrijeme, tata ga nikad ne bi poslao natrag u krevet. Isprţio bi mu prepečenac s cimetom.

– Problem je u sljedećem, govorio je sad Reeseov tata. – Beth, njegova majka, i ja... imali smo... bilo je jako, jako teško. A Vincent je, Vincent je razbojnik. Koliko je meni poznato, on ne piše zadaće. On će napisati rad od dvadeset stranica o nečemu poput teorema Montyja Halla...

– Teorem Montyj a Halla?

– To je neki zakon vjerojatnosti. Ako imate troja vrata, a iza jednih se nalazi bogata nagrada, i prvo odaberete prva vrata, a nagrada nije iza njih, pitanje je postoji li veća statistička vjerojatnost daje nagrada iza vrata broj dva ili vrata broj tri?

– I postoji li? – reče psihijatar, zazvučavši glupo kao Kevin Flanner, kojeg je Reese jednom prilikom morao raspaliti po njušci.

– Vrag me odnio ako znam. Ja vodim restoran. A ti matematičari diljem Amerike, oni se dopisuju putem računala i raspravljaju o tome... Dakle, jednom je Vincent napisao cijeli esej o tome; čak je nazvao i nekog čovjeka u Kaliforniju usred noći.

– To je doista izvanredno. Očito je riječ o zaista pametnom djetetu.

– No problem je u tome da to nije bilo zadano! Nije mu to bila domaća zadaća; trebao je napisati zadatke s dijeljenjem višeznamenkastih brojeva a u tome je potpuno zakazao i nije predao zadaću. Pa nas zovu iz škole. Zovu nas deset puta tjedno. Dosad su nas već sigurno stavili na skraćeno biranje i znam, svjestan sam, svi smo prošli kroz pakao, ali Boţe moj, to će dijete završiti u kaznionici...

– Mislim da ne postoji takva opasnost. No idući put, morali bismo ovdje dovesti ostatak obitelji – vašu suprugu i – Beth neće doći.

– Uvjeren sam daje ovo muči koliko i vas.

– Naravno da Beth brine to što se dogaĎa Vincentu. Ali nakon što je Ben... nakon što se to dogodilo, nije više tako voljna otvoriti se. Odlazila je na grupnu terapiju, otišli smo u bračno savjetovalište, Beth i ja, baš nakon moje bolesti, prošle godine. Jednom. Bili smo pod strašnim pritiskom. Ona naprosto... ona više s tim ne ţeli imati posla...

– Zašto ne dopustite da ja porazgovaram s njom? Uvjeren sam da ćemo se uspjeti dogovoriti. I... jesu li vam roditelji ţivi? A Bethini?

– Moji jesu. I Bethin otac.

– Gospodine Cappadora, ovo je problem cijele obitelji. Puno boli, a moţda nedovoljno mogućnosti da svi izaĎu na kraj s njom.

– Ne mogu zamisliti svoje roditelje u psihijatrijskoj ordinaciji.

Kilgore se nasmije. – Nitko to nikad ne moţe zamisliti. Ali se naviknete. Pa zašto ne bismo pokušali nešto organizirati? – Kilgore prelista neke papire. – Znate, ne mogu prestati o tome razmišljati. Poklopci od kanalizacije odletjeli deset metara u zrak? Netko je to vidio?

– Aha. Dvoje ljudi je vidjelo. I, naravno. Jordie i Vincent.

– Guba.

– Molim?

– Ţelim reći, oprostite, gospodine Cappadora. Pat. Trebao bih reći da je ovo bez sumnje opasno, buntovničko ponašanje, i u nekom smislu, riskantno do granice ugroţavanja vlastitog ţivota. Nedvojbeno je tako. – Vincent je ćulio uši da čuje psihića, koji je bio ustao, udaljio se, izvan dosluha. Vincent se nagne nekoliko milimetara a tip reče: – Ali deset metara u zrak?

Bum? Reese začuje kako se njegov tata nasmijao, tiho, jako tiho. – Je li vam rekao da je MaĎioničar?

– Me nemojte me zezati!

– Aha, MaĎioničar je... nogomet, bejzbol, hokej. Ali ne i konji. U tom sportu samo odreĎuje pobjedničke izglede za moje prijatelje.

– Imate strašnog klinca. – Oni se nasmiju uglas, ovaj put glasnije. Smijali su se tome kako je neki klinac dignuo četvrt u zrak.

Isuse, pomisli Reese. Najebo sam.

Sedamnaesto poglavlje Premda je po njegovu mišljenju Kilgore promašio poziv jer je trebao postati veterinar (imao je više fotografija konja na svom zidu nego što ih je bilo u Churchill Downsu), Reese nije potpuno nevoljko otišao ponovno k njemu.

Djelomice zbog izraza tatina lica kad je Reese pristao pokušati ponovno otići k psihijatru.

Isti izraz koji bi se pojavio na Patovu licu kad bi u jesen završio s trećim grabljanjem hrastova lišća. Kao da bi se mogao pretvarati da će se preko zime dogoditi neka čarolija i da više nikad neće biti jesen i da on više nikad neće morati raditi taj posao. Bio je to izraz koji je Reese povezivao sa zvukom kad netko pljesne dlanom o dlan – eto, učinjeno. Sve u svemu, Reese bi radije gulio boju sa Searsovog tornja20 nego se ponovno druţio s Marsovcem Kilgoreom ("Zovi me Tom, ili čak doktor Tom, ako ţeliš – Reese nije mogao vjerovati svojim ušima). Ali mu se sviĎalo što je to izgladilo nekoliko bora s tatina čela, učinilo da se tatine oči malo rašire, poput očiju koje ne pokušavaju uvijek pročitati najsitnija slova. Znao je daje njegov tata sjeo mami za vrat, pa onda Rosie i Angelu i Billu, da i oni odu na razgovor kod Kilgorea. Rosie nije imala ništa protiv, ali se Billu nije ta zamisao odveć svidjela (odnosno tako je Reese zaključio po dijelu razgovora s jedne strane telefonske linije, jedini koji bi najčešće imao priliku čuti, jer je njegov tata imao šesto čulo o tome kad netko Najviša graĎevina na svijetu, nalazi se u Chicagu prisluškuje na drugom telefonu, čak kad bi stavio rupčić preko slušalice i zadrţao dah).

Stvarni razlog zbog kojeg Reese nije imao ništa protiv ponovnog odlaska Kilgoreu imao je veze s time što je Kilgore bio psihijatar a ne školski pedagog ili nešto tome slično. A Reese je odmah mogao primijetiti razliku, budući da je kao mali proveo puno vremena sa školskim pedagozima zbog ovog ili onog. Je li klinički depresivan? Ima li (Reeseov najomiljeniji termin) sindrom gubitnika? Reese je zaključio da Kilgore nije poput ostalih jer mu je ured bio super ureĎen, bijele plohe tapeta ručne izrade poslagane jedna do druge, uz iznimku samo jedne, druge od kraja, ljubičaste, koja je pristajala uz jastučiće koje je Kilgore drţao na svojim kaučima. E sad, da su bile dvije ljubičaste plohe, na svakom kraju, to ne bi nuţno značilo da tip ima novaca. Ali ta jedna, samo jedna, kao uzgred ubačena ondje, bila je krajnja otmjenost.

I naravno, prije no što je ponovno otišao k njemu, Reese pogleda u imenik pod Kilgore i naĎe ga: Thomas K. Kilgore, M.D. Sto znači da mu Reese moţe ispričati ono sa srcem. Sto nije mogao reći svom tati. Nakon što je tata doţivio srčani napad, Reese mu nije volio reći ni kad bi imao upaljeno grlo. A to sa srcem – stoje trajalo neko vrijeme – bio bi dobar način da utroši vrijeme kad ponovno ode Kilgoreu. To će skrenuti Kilgoreovu pozornost s Reeseova oka – a znao je da će Kilgore potegnuti to pitanje; zapravo, znao je daje njegov otac unaprijed rekao Kilgoreu za to. Ali ne samo za to. Jer je to postajalo zabrinjavajuće. To sa srcem sad se dogaĎalo gotovo svake večeri, ne samo s vremena na vrijeme, nego kadšto i u školi. Srce bi mu zaštekalo, poput galeba koji lepeće krilima kako bi dobio zamah da se podigne s vode, klap, klap, klap. Prvi put kad se to dogodilo, Reese je pomislio, umirem, jebote. I pokušao ustati iz kreveta, ali je ostao bez daha, pa je ponovno legao. Postupno se srce smirilo, sve dok ponovno nije osjetio pravilne otkucaje, što znači da nije osjećao ništa, nije primjećivao srce. Isprva, budući da se to sa srcem počelo ponavljati tek nakon tučnjave, pomislio je da mu je guzičar Kramer slomio rebro

ili nešto kad gaje zveknuo. Ali ga nije inače boljelo, nimalo. I tako je Reese zaključio daje posrijedi nasljedna srčana bolest, koja je rano došla do izraţaja. Pa kad je otišao psihijatru, dok je tata razgovarao s Kilgoreom na onom toboţnjem trijemu ispred ordinacije, skinuo je s police jednu od Kilgoreovih zelenih knjiga – Odrastanje: bioemocionalni aspekti adolescencije – i pokušao pročitati nešto o rano očitovanim srčanim bolestima. Ali nije uspio knjigu dovoljno brzo vratiti na mjesto jer je gospodin Kilgore imao cipele a la Mister Rogers20 vjerojatno da ne bi udesio taj lijepi ulašteni pod od javora) i izniknuo ispred njega prije no što je Reese uspio nešto učiniti. Reese je zamalo iskočio iz koţe.

– Oprosti mi što sam te prestrašio, reče Kilgore, silno ljubazno.

– Nema veze. – Reese se znojio. Duboko udahne. – Zapravo, i nije vaţno, jer sam vas ţelio upitati jednu stvar budući da sam morao doći k vama.

Kilgore sjedne na stolac sučelice Reeseu. – Pitaj, reče on.

– Gdje mije tata?

– Završili smo razgovor.

– Dakle, vi ste liječnik, je li tako?

– Ja sam psihijatar. – Jebi ga, pomisli Reese, ali nema veze. Obavimo ovo kao pravi govnari.

– Ali morate biti liječnik da biste bili psihijatar? Znači, jednom ste bili liječnik, je li tako?

– Aha, i još sam. Mogu prepisivati antibiotike i ostalo. – Kilgore se nasmiješi. – Sto ti se dogodilo s okom?

– Već znate. Čuo sam kad vam je tata rekao da me zaskočila neka budala.

– Samo sam ţelio vidjeti imaš li broj tablice. – Čega?

– Kamiona koji te udario. – Koja super provala, da crkneš, pomisli Reese.

– Zapravo, poznam tipa. On je profesionalna budala. – Budala godine.

– Aha, reče Reese. Svidjela mu se ta fraza. Budala godine. – No sad svejedno. Noću imam sljedeći problem... kad sam u krevetu...

– Većina dječaka tvoje dobi ima – Kriste, pomisli Reese. – Ne mislim na to! Mislim da ću dobiti srčani napad eto što, a ne ţelim da moj tata to zna jer će poludjeti.

– Zašto misliš da ćeš doţivjeti srčani napad?

Reese mu reče za galeba u grudnom košu. Kilgore ustane na trenutak i pogleda u jednog od konja. Tad podigne malu biljeţnicu na spiralu i nešto pribiljeţi, baš kao što psihići čine na filmu.

– Vincent, traje li taj problem već jako dugo?

– Reese.

– Reese, naravno. Oprosti. Samo... znaš, to je malo čudno. Ne čudno u lošem smislu. Ne sreće se puno djece koja su promijenila ime. Samo odrasli to čine. Uglavnom bivši zatvorenici.

– Vjerojatno.

– Ali to s tvojim srcem, Reese – koliko dugo već to primjećuješ?

20

Vrsta cipela s debelim dţonom.

– Mislio sam da ćete pitati, pa sam razmislio o tome. Mjesecima, na mahove. Ali neprekidno nakon tučnjave.

– Je li ta tučnjava bila zaista neugodno iskustvo? Hoću reći, oko ti izgleda kao nedopečeni Big Mac, ali bez obzira na to...

– Nije bila gora od ostalih tučnjava.

– Sudjelovao si u puno tučnjava?

Reese frkne nosom, nesvjesno. – Odradio sam svoje.

– Ali si ovaj put pobrao batine.

– Često poberem batine.

Kilgore se nasmije. Nasmije se, jebote! – Je li ti itko ikad rekao značenje riječi 'kontraintuitivan?

– Ne, nakostriješi se Reese.

– Hoću reći, ako često nadrapaš, jesi li od ljudi koji nijednom ne ponove učinjenu pogrešku?

– Slušajte, doktore Kilgore – – Tom. – Tom – razlog zbog kojeg sam dobio po piksi je taj što sam bio nespreman a i zato što je tip metar sedamdeset i pet, devedeset kilograma...

– Pa zašto si ga izazivao?

Zašto? pomisli Reese. Zašto je dobro pitanje. Znao je zašto. Krenuo je naći Kramera i razjebati ga, to je znao. Pokupio usput Jordieja. Morali su provjeriti na dva mjesta: u botaničkom vrtu, gdje je Kramer pušio kao veliki, i na igralištu blizu koševa, a tamo su ga najzad i našli.

Kramera i njegova senzacionalnog prijatelja, gumenog pimpeka, Angottija. – Ne znam, reče Reese. – Ide mi na ţivce.

– Tog dana više no inače?

– Ne. – Pa zašto taj dan?

Reese se duboko zamisli. Dok je on razmišljao, Kilgore reče: – Jesi li imao problema s mamom? Tatom? Nešto se dogodilo u školi?

– Ne, reče Reese."Poštenja mi. Bilo je to obično subotnje jutro. Nisam se morao vratiti kući zbog utakmica ili rezultata do dva ili tri sata poslije podne. Pa sam se vozikao biciklom.

– Vozikao biciklom...

– Vozikao sam se na biciklu po kvartu. Otišao sam tamo gdje mlaĎa djeca igraju ulični hokej, ispred kuće tog klinca...

– I ti igraš?

– Ne, nasmije se Reese. – Oni imaju devet godina. – Pa zašto si otišao tamo?

– Volim... – Reese pogleda u Kilgorea. Osjeti samo jedan lepet krila u grudima, koji mine.

– Volim gledati tog jednog klinca kako igra. Doista je dobar.

– Prijatelj ti je?

– Rekao sam vam, ima osam godina. Čak ga i ne poznam. – Kilgore je djelovao zbunjeno.

– Samo sam ga jednom vidio u susjedstvu, pa sam prošao pokraj njegove kuće a on je igrao ulični hokej. Pa sam ostao gledati.

– Kad je to bilo?

– Nekoliko mjeseci.

– Prije nekoliko mjeseci?

– Aha. – Pa, kad odeš tamo i gledaš ih, razgovaraš li s tim malim? – Ne, samo sjedim na biciklu i gledam. – Jesi li to učinio više od dva puta? – Zašto pitate?

– Samo sam znatiţeljan.

– Pa, desetak puta. Moţda i više. Zaista dobro igra ulični hokej. Znate, mene zanima sport.

– Podsjeća li te na nekog? Što? pomisli Reese. – Na koga, na primjer?

– Na primjer na tebe, kad si bio manji.

Reese reče, polako: – Ne. Primjerice, jako je krupan za svoju dob. Ne, nimalo mi ne sliči.

– Galebovi se naglo, odlučno okupe. Reese se nagne naprijed na kauču i obgrli rukama grudni koš.

– Reese? Reese? – Kilgore je bio na nogama.

– Evo, sad se dogaĎa.

– Ono sa srcem.

– Aha. – Reese. – Kilgore sjedne na kauč pokraj njega. – Reći ću ti točno što se dogaĎa s tobom.

Ne umireš. Nemaš srčani napad. Imaš napad panike, pa iako izgleda jako zastrašujuće i stvarno – a i jest vrlo stvarno – nije opasno. Neće te ubiti.

– Nisam mislio... – zasopće Reese.

– Ali moţda jesi. Znam da ti se čini da će te ubiti jer se i meni to jednom dogodilo.

Kilgore poloţi ruku na sredinu Reeseovih leĎa. Gurne. Nije grlio Reesea ili nešto slično.

Gurao je kao da je Reese pumpa za bicikl – pritisni, popusti, pritisni. – Puši mirno i polako na usta, Reese. Ali ravnomjerno. Pretvaraj se da napuhavaš balon. – Reese to učini a nakon toga, osjeti se kao da se uzverao na vrh, promjenu koja je značila da će, premda su galebovi nastavili lepetati krilima, to lepetanje prestati, smiriti se. On proguta slinu, čekajući da taj osjećaj prestane. A čim je to osjetio, Kilgore nije ostao sjediti; ustao je istog trenutka i ponašao se kao da se ništa neobično nije dogodilo.

– Znači to se dogodilo nakon utakmice uličnog hokeja?

Reeseu je još bilo malo mučno, ali je pomislio, ako Kilgore namjerava tratiti vrijeme – zapravo mu lakne – on će mu to omogućiti. – Aha. Otišao sam po Jordieja pa smo otišli na igralište.

– I naletjeli na...?

– Nabasam na Kevina Kramera.

– Budalu godine.

– Aha. – I što je izazvalo tučnjavu?

– Pa, oni su igrali košarku a ja sam se provezao pokraj njih. – I to je bilo to? I u tom ste se trenutku počupali? – Ne. Zato što sam se provezao izmeĎu njih. – Ahhh.

– A taj tip, njegov prijatelj, Angotti, taj tip koji ima nekakvu sijedu kosu, posijedio od silnog čekanja kad ostane u kazni u školi, morao je odskočiti u stranu.

– Oh. – Pa kaţu nešto kao 'Cappadora, ti nakazo'... – A ti to nisi htio otrpjeti. – Vi biste? – Ne. – Nije me zasmetalo to što su se sprdali s... mojom visinom...

– Nije zločin biti nizak. Znaš, Reese, to ne znači da ćeš ostati malen cijelog ţivota.

– Ono što su ţeljeli reći je da sam, znate, zakrţljao... po cijelom tijelu.

– Shvaćam.

– Taj dečko je kao da ide u drugi srednje. Kramer. – Shvaćam.

– Pa sam rekao nešto kao, nešto uobičajeno, kao... 'Ne govori si tako o starom', a on popizdi...

– Je li to prva tvoja tučnjava s Kramerom?

– Da. Ovaj... – Reese se zamisli. – Zapravo i nije bila prva verbalna tučnjava.

– Prva fizička tučnjava.

– Pa, tek se bio doselio.

– Tako dakle.

– Tako je.

– A ostale tvoje tučnjave?

– Gledajte, ljudi ne znaju drţati jezik za zubima.

Reese ustane s kauča, priĎe zidu i stane ispred jedne od konjskih fotografija – shvati da je muškarac koji drţi konja za uzdu zapravo Kilgore, a da na konju sjedi djevojčica, curica plave kose poput Kerryne. Imala je na sebi minijaturnu jahaću kapu, crnu i široka oboda. Jedva joj se vidjelo lice. – Vaša kćerka?

– Moja mlaĎa sestra.

– Vaša sestra?

– Sad ima deset godina. Velika irska obitelj. Osmero djece. Ja sam najstariji, a ona najmlaĎa. Ja sam već studirao medicinu kad se ona rodila.

– Kako se zove?

– Tess.

– Ne počinju valjda sva imena s T? – Naţalost, počinju, reče Kilgore. – Terrance. Tracev. Tara. – Vi ste imali priličnu sreću.

– I te kako sam toga svjestan. – On ustane. – Reese, skoro nam istječe vrijeme. Ţelim da zapamtiš to s puhanjem balona, jer takvo disanje pomaţe da napad panike brţe mine, ako se uspiješ usredotočiti. U redu?

– U redu.

– A idući put razgovarat ćemo više o tome kako ih moţeš spriječiti. I zašto ih imaš.

– U redu.

– Ţelim ti nešto pokazati. – Kilgore ispruţi ruku i Reese se ţacne – sad će zagrljaj, pomisli on zgaĎeno. No Reese neočekivano padne na koljeno; kao da mu je tip iskopao komad mesa iza vrata upaljenim krajem prskalice.

– Isuse Kriste! – vrisne Reese. Zamalo se rasplakao.

– Neće dugo boljeti, reče Kilgore, i bio je u pravu. Ono mjesto, udubina odmah iza Reeseove uske, koje prije minutu kao da je bilo naelektrizirano, sad je odrvenjelo. Reese ga blago pritisne. Učini mu se prilično normalno. – Oprosti mi. Ali ćeš shvatiti koliko to ovisi o iznenaĎenju.

– Sto ste učinili? – upita Reese i protrlja si vrat.

– Nazivali smo ih točke pritiska, reče Kilgore, uhvati Ree-sea za ruku i stavi svoj palac na mjesto izmeĎu dva Reeseova prsta. – Vidiš? Pritisneš... – I bam! Reese povuče ruku.

– Kako ste to naučili?

– Na fakultetu. Posvuda po ljudskom tijelu su nervni čvorovi. Pogledaj. – Kilgore pokaţe Reeseu točku iza lakta, pa još jednu u blizini kriţa. – Moţeš zaviriti u udţbenik anatomije i vidjeti gdje ih se nalazi puno. Evo – posudit ču ti svoju... A znat ćeš kad si pronašao jednu od tih točaka jer će te na tom mjestu zaškakljati ako samo malo pritisneš. A pritisneš li jako, zaboljet će kao vrag. Ali se, naravno, najčešće ne pritišće jako na sebi.

– Što ţelite...?

– Reese, to znači da moţeš srušiti vola ako znaš gdje su točke pritiska, a ako se nastaviš tući, mislio sam da bi...

– Pa sad, reče Reese. – Hvala. Barem mislim.

– I ja sam nizak, reče Kilgore. – Vidimo se iduće subote.

Osamnaesto poglavlje Reeseu se činilo daje takozvana obiteljska seansa potrajala dulje od dvostrukog prekoračenja. Ne samo da mu je bilo neugodno zbog svih njih (djed Bili u tirkiznim hlačama za golf a djed Angelo odjeven kao pogrebnik); imao je osjećaj da će to što su ih sve okupili u jednoj sobi izazvati paljenje i uzlijetanje. Kad je njegov tata rekao mami za tu seansu – nije ju zamolio da doĎe, samo joj je rekao – njoj se u očima pojavio izraz pomahnitalog konja koji je Reese i te kako dobro poznavao.

Polako, tata, pomisli on. Pojavit će se zmajevi.

U tim mučnim, dosadnim minutama u čekaonici prije no što je to sve počelo, Kerry (koja je takoĎer izgledala bajno jer je ustrajala na tome da odjene baletnu suknjicu od ljubičastog tila) ga je zaista osramotila. Na prste jedne ruke nataknula je svih svojih pet lutkica Crvenkapice. – Budi vuk, Vincent, reče iznebuha. On uzme krpenu lutkicu s glavom vuka, natakne je na kaţiprst i zamigolji njime prema Crvenkapici. – Jedem curice kao što si ti za doručak, zareţi on.

– Jesi šupak, reče mu Kerry slatko.

PreĎimo.

A tad, naravno, baka Rosie cokne jezikom, jednom, tako tiho daje Reese znao kako je to poseban coktaj samo za njega, kao da je on naučio Kerry psovati, a nije; Kerry je znala psovati od roĎenja. Upravo u tom trenutku, Tom izaĎe iz ordinacije i uvede cijelo krdo, i oni provedu još jednu vječnost namještajući se po Tomovim kaučima i stolcima.

Reese se saţali na Toma. Njegova obitelj bila je školski primjer petljanja u tuĎi posao. Reese nikad, nijednom u ţivotu, nije čuo da bi baka Rosie nešto rekla, jednu jedinu rečenicu, koja bi počela s riječi 'Mislim'. Jer, ona samo izdaje naredbe; ona donosi zaključke. S druge strane, nikad nije čuo da bi djed Bili rekao jednu jedinu rečenicu koja nije bila u obliku pitanja; ujak Bick rekao je da se kod razgovora s njegovim tatom osjeća kao da je voditelj kviza.

I da ne bi iznevjerili tradiciju, djed Bili raspali: – Sto moţemo učiniti za vas, doktore?

Stari Tom nije gubio vrijeme, nego krene punom snagom. – Ne bih ţelio da svi vi koliko vas je pomislite da smo ovdje samo zato kako bismo pomogli ovom ovdje zločinačkom geniju, reče i upre prst u Reesea, kao da nišani i okida. – Nadam se da ćete svi iz ovog izvući neke koristi, u protivnom vam ne bih bio dosaĎivao i traţio od vas da si organizirate ţivot tako da

uspijete doći k meni. Ali i znam da nitko od vas ne ţeli vidjeti dijete koje volite da se toliko zlopati, a Vincent – naš prijatelj Reese – nedvojbeno pati.

Svi, čak i Kerry, kimnu glavom. – Ali iz onog što sam dosad čuo, samo nagaĎam, ali mislim da cijela ova obitelj pati, puno godina, i Reese se ne moţe iskobeljati ako mi ne otvorimo prozore i pustimo svjeţi zrak unutra. Shvaćate što govorim?

Baka Rosie pogleda u Toma kao da joj je upravo rekao kako bi trebala obrijati glavu, objesiti po sebi zvončiće i postati budistička redovnica.

– Ne shvaćam, reče ona tiho, – kako moţemo razgovorom u ovoj sobi pomoći Vincenzu da bude dobar.

– Nema jamstava da moţemo, gospoĎo... ovaj... gospoĎo... – Tom je čekao da Reeseova baka kaţe: – Zovite me Rose. – Samo čekaj, Tom, samo ti čekaj, pomisli Reese. – GospoĎo Cappadora, nema dokaza da će u ovoj situaciji zalječenje rana poteći iz razgovora. Ali ovo dijete koje volite jest doista gnjevno dijete. A vi ste ljudi koje on voli. Moţda se tako uvijek ne ponaša, ali je to činjenica. A s tako gnjevnim djetetom, postoji cijeli svijet koji ga čeka ispruţenih ruku, a u rukama drţi stvari koje ne biste poţeljeli Reeseu. Idući će put moţda biti posrijedi nešto drugo a ne poklopci kanalizacijskih otvora.

– Ţelite reći droge, reče djed Bili.

– Bili, reče Tom, ovaj put ne čekajući dopuštenje za prisno obraćenje po imenu. – Da. Bez sumnje i to, ali mislim i na druge načine praţnjenja napetosti. Ono što ţelim doznati, dok ste mi svi ovdje na okupu, jest, je li to novo? Je li Reese uvijek bio takav gnjevan mladi čovjek...? – Tom se nasmiješi, baš Reeseu.

Nitko ne reče ništa.

– Imate sjajno dijete, nastavi Tom. – Dijete s mozgom koje ne posustaje. Svi to znate. A s takvim djetetom, šteta bi mogla biti velika.

– Rodio se gnjevan, reče njegova mama. Stotinu godina tajca, a onda bum – ovako nešto.

Dobra stara pouzdana ćaknuta mama. Svi, čak i Kerry, okrenu se i pogledaju u nju. – Uvijek je bio naporan. Već kao mala beba imao je vlastite zamisli kako nešto činiti. Ne sve loše. Ne kaţem daje Vincent loš.

– U redu, Beth, u redu. Ali kad kaţete da je bio 'naporan', je li bio teţak, ovako?

– Ne, reče ona. – Naljutio bi se na mene kad je bio mali. Ali nakon što je Ben umro – Baka Rosie se zabezekne. – Beth, reče ona. – Benjamin nije mrtav.

– Oh Rosie, reče njegova majka. – Mrtav je. Mrtav je. Da nije mrtav, ja bih to znala.

Tu smo, pomisli Reese, razgovarajmo o Benu... recimo, cijeli ţivot.

– Beth, blago reče djed Angelo. – Djeca...

– Ali ja to ne mogu podnijeti! Svi se pretvaraju da će se on vratiti. Mislim daje to polovica onog što izluĎuje Vincenta. I mene izluĎuje. Baš me briga, Pat. Došla sam ovdje i zašto bacati uludo novac? Reći ću vam. Dovde mije toga. 'Nikad ne gubi nadu.' 'Moli, moli, moli.' Pa zašto ne bismo izgubili nadu? I dopustili da se dogodi što će se dogoditi?

– Jer ga ne moţeš tek tako pokopati, Beth, progovori njegov otac. – Ţeliš ga pokopati prije no što znamo što je s njim. Znam zašto se tako osjećaš, ali...

Ovdje sam, pomisli Reese. Ovdje sam.

– Čini se kao da u ovoj stvari postoji nekoliko kampova, ubaci Tom, – a Reese se našao izmeĎu njih. Reese, što ti misliš?

Reese reče: – Ništa. Ne razmišljam o tome puno.

– Da te čujemo, nagovarao ga je Tom. – Jesi li ikad čuo za velikog ljubičastog slona u dnevnoj sobi? Taj slon stoji nasred sobe a cijela ga obitelj obilazi i pretvara se da ga nema...

Moraš o tome razmišljati, Reese. Pred nosom ti je.

– Ali ne razmišljam.

– Ni ja, reče njegova majka i u Reeseu zakuca nešto toplo prema njoj. – Nikad ne razmišljam o tome. Kakve li koristi od razmišljanja o tome?

– Moje mi iskustvo kazuje da to katkad, ponekad, omogućuje da zadobijete duševni mir, Tom ponudi mogućnost, a tad se njima razveţu jezici. Njegova mama reče da obitelj nije stavljala jaja na Benov grob za Uskrs, ni ove godine, ni proteklih. – Kao prvo, on nema groba, odreţe ona – a nisu ni vješali čarapu za njega, niti mu kupovali za svaki roĎendan odjeću jedan broj veću... a njegova baka ubaci da se ona moli za Bena svaki dan, kao i njezine kćeri...

Tom je pokušavao pohvatati konce, pa upita: – Smeta li vas što Beth to ne čini, gospoĎo Cappadora? Ako smatrate da je ona digla ruke, kako se zbog tog osjećate?

Baka Rosie spusti ruku i počne se igrati svojim medaljonom. – Zao mi je zbog Beth. Poznajem Beth cijeli ţivot. Volim Beth kao da mije dijete. Ţalim je jer je ona... jer je izgubila hrabrost. Izgubila je vjeru... – Njegova mama prezrivo frkne. Reese nije mogao povjerovati ušima; zazvučala je kao gimnastičarka kad trbuhom udari u prečku na dvovisinskom razboju.

Ali baka Rosie nije imala namjeru odustati: – Bethie, mila moja, znaš da si se udaljila od Boga...

– A ne, Rosie. Ne, Rosie. Bog je odmaglio, Rosie. Odavno. Bez uvrede, ali...

Kvak-kvak. Amo-tamo. Reese je shvatio da su mu njihove riječi, premda ih nikad nije čuo izgovorene, poznate kao tekst drţavne himne. Poklopi uši. Naposljetku, s bijelog jastuka na podu na kojem je našao utočište, opazi kako se šuma njihovih nogu produljuje kad ih je Tom izveo iz sobe. Trenutak potom, Kerryni mali ljubičasti štapići iskoče iza sofe. Najzad se Tom sagne i reče: – Hej, kompa, imaš minutu vremena?

– Imam pet minuta, ni trenutka više. Za pet minuta imam pokusni nastup za White Soxe.

– Na kojem mjestu?

– Druga baza.

– Ne ţelim stajati na putu bejzbolskoj karijeri.

– Čekali su toliko dugo, reče mu Reese, – mogu se strpjeti još pet minuta.

– Zapravo, moţda imamo još petnaestak minuta posla.

Reese ustane. – Tom, moţda bih ja morao leći na kauč, kao u filmovima. Nikad to još nisam učinio. Mogli biste reći: 'Dakle, gospodine Cappadora, zašto mislite da izgledate kao ovca?'

– Mislim da bi zaspao.

– Zašto?

– Bratac, izgledaš kao da ti svijeća gori s oba kraja. Provodiš li dovoljno sati u krpama?

Ilije to zbog tvog posla?

Tom je mislio na kladionicu. – Ne, reče Reese. – To je samo... time se bavim uglavnom vikendom.

– Znaš, Reese, to izluĎuje tvog oca. – Reese je znao da nije tako, nimalo. Njegov se otac ponosio njegovim poslom koliko ga se on stidio. Jednako kao i odnos djeda Angela prema gangsterima. – Većina klinaca tvoje dobi raznosi novine.

– Ja ne mogu raznositi novine.

– Odveć naporno, ha?

– Ne. – Mrzio je to činiti Tomu. – Djeca... nekoje dijete jednom bilo oteto dok je raznosilo novine. Vrlo poznat slučaj. Johnny Gosch? Nikad ga nisu našli. U mojoj obitelji, to nije nešto... Moj otac... moji bi roditelji šiznuli... – No Tom nije bio poput ostalih odraslih ljudi. Njegovo se lice nije razmekšalo i raznjeţilo, kao da nije znao gdje smjestiti svoje lične mišiće, kad je Reese to rekao. Samo se malo stresao – kao, kako je rekla baka Rosie, kad bi ti guska prešla preko groba – i nastavio rovati.

– A ti? Bi li ti šiznuo?

Ukočeno, Reese mu reče: – Ne bi me prestrašilo. – Nimalo?

– Ne znam. Usto, tko ţeli ustajati u tri sata ujutro?

– Ja ne, reče Tom. – A ni ti. Osobito ako prilično kasno lijeţeš u krevet. Ideš li na spavanje u razuman sat? U deset?

– Aha, idem u krevet. – Reese se promeškolji. – Ali se tad moram probuditi i promijeniti vrpce, a potraje dok se ponovno ne smirim.

– Vrpce?

– Spavam uz glazbu.

– Sigurno je ugodno tvojim roditeljima.

– Sluţim se slušalicama.

– Što slušaš?

– Noću uglavnom klasičnu glazbu. I operu. Talijansku. Znate već, to je priroĎena mana, kao što ste vi navijač Red Soxa.

– Oprosti mi, Reese, ali ustajati cijele noći i mijenjati vrpce u kasetofonu meni ne zvuči kao zdrav san.

– Djeluje.

– Znači zato izgledaš kao smrt na dopustu. – Pa nije to zbog glazbe... – Nego što?

Sad, pomisli Reese. Sad će morati ispričati o tome. Na prošloj je seansi spomenuo onaj san o trčanju, baš prije no što je isteklo vrijeme. Zapravo, Tom ga je optuţio da je to učinio namjerno, znajući savršeno dobro daje vrijeme isteklo a da danas dolazi obitelj. Stari se Tom osjećao prevarenim; psihići svršavaju kad čuju za snove.

– Dobro. Zbog sna o kojem sam vam počeo pričati.

– Onog s trčanjem.

– Aha. – Gdje si ti u njemu?

– Ja sam u velikoj sobi, a gledam u pločice na podu. One su... izgledaju kao mesne kuglice. Šašavo. Prilično su ruţne.

– Jesi li sam?

– Jebi ga, ne! – Reese podigne pogled. – Oprostite. Ne. Tamo ima milijun ljudi i oni svi razgovaraju.

– Što govore?

– U tome i jest problem. Ne govore ništa.

– Rekao si da razgovaraju.

– Vidim da razgovaraju jer vidim da im se miču usta. Ali ništa ne čujem. Samo stojim tamo, ali ne stojim. – Reese se namršti. – Trčim.

– Ali se ne moţeš pomaknuti.

– Osjećaju li se i ostali tako?

– To je uobičajena stvar koja se dogaĎa u anksioznim snovima. Ono što je vaţno jest tko te proganja? Od koga bjeţiš?

Reese se napne. Pokuša se vratiti u san – galebovi ponovno zalepeću krilima, kao da počinju pizditi, ali je to bilo u redu, znao je kako se smiriti disanjem. Pokuša se osvrnuti iza sebe.

– Iza mene nema nikog. Ja trčim... za nekim.

– Za kime?

– Uh... ne znam.

– Znaš.

– Ne znam. Hoću reći, da znam, zašto vam ne bih rekao? – Ti reci meni zašto mi ne bi rekao.

Jer ću umrijeti, pomisli Reese. Umrijet ću ovdje na tvom kauču, kaţem li ti. Ili će moţda biti i gore od tog. Moţda ću ti se zasrati po kauču. Reese legne na kauč, poloţi ruke svijene u laktovima na oči. Nije mu smetao plač, pa čak ni to što ga je Tom vidio da plače, nego to što se osjećao tako prokleto iznemoglim, tako sputan sidrima.

– Trčim za... nekim na drugoj strani prostorije.

– Kime?

– Ne znam za kime.

– Slušaj, prijatelju, reče Tom, ustane i kucne po okviru jedne od tisuća fotografija s konjima. – Znaš li koliko zaraĎujem po satu?

– Koliko?

– Stotinu dvadeset dolara, eto koliko zaraĎujem.

– Čestitam, reče Reese i ustane. – Moţda biste mogli kupiti još koju fotografiju s konjima.

– A znaš li tko mi plaća tih stotinu dvadeset dolara?

– Tko? – Tvoj tata.

Velika stvar, jebote, pomisli Reese. Ta to je ionako tatina zamisao, cijeli ovaj obred s kuhanjem glava. – Pa? – Pa, ti misliš da je tvoj tata potpuna budala?

– Ne, ne mislim da je moj tata potpuna budala.

– E pa, sigurno je tako. Jer, ako tvoj tata ţeli platiti stotinu dvadeset dolara na sat da bi ti sjedio ovdje i zajebavao se svake subote, a kadšto i preko tjedna, ako je on tako bogat da mu to ništa ne znači, menije dobro. Ja ču uzeti njegov novac...

– I hoćete, odbrusi Reese. – Uzeli biste ga, čak i kad biste znali da mi to ništa neće koristiti...

– Naravno, neko vrijeme. Zašto ne bih? Ja zaradim; tvoj tata misli da ti s nekim razgovaraš, svi su sretni. Samo što postoji taj klinac koji je na putu za popravni dom, a to si ti, ali to je tvoj izbor, prijatelju. Ja ti nisam mamica. Ovdje je prošlo puno čvrstih karaktera. Odreda gubitnika. – Reese osjeti kako mu se stišću šake. Drukčiji od ostalih? Kojeg li naivnog dripca.

– Ali uskoro, u nekom trenutku, etika nalaţe da ću morati reći: 'Slušajte, vaše dijete misli dupetom. A ne ţeli mi reći ni riječi – ' – Idem, reče Reese.

– Pa idi, reče Kilgore. – Ja ću svejedno dobiti svojih stotinu dvadeset dolara.

Reese ustane. Lice ga je svrbjelo, vrvjelo crvima. Zrak. Treba mu zraka. Tad se strelovito okrene. – Znate vi dobro tko je to, reče mu tad Reese, glasom zmijski glatkim, glasom za koji je znao da je nasmrt prestrašio čak i braću Renaldo, blizance iz trećeg razreda srednje škole, s vratovima opsega Reeseova struka. Glas za koji Reese nije čak ni znao odakle mu, zvučao je poput Damienova21 glasa, čak i njemu samom.

– U redu. Tko je to? Ako slobodno pitam.

– To je moj brat.

– Oh. Tvoj brat. Koji brat?

– Jebite se, reče Reese. – Jebite se, lijepo molim. – Hvala lijepo, nemaj brige. Koji brat?

– Imao sam samo jednog brata. Što znači da nemam brata. To je Ben. To je Ben. – A što on čini? Hajde, Reese, što on radi?

– Izlazi kroz vrata.

– Gdje?

Reeseu se učini da će povratiti. U grlu je imao okus kao da ima akutni slučaj trovanja Slim Jimom22. Nije se usuĎivao otvoriti usta. Ali ih je nekako rastvorio, razvalio kao šarku i pokrenuo jezik. Najzad smogne glas. – Izlazi kroz vrata hotela.

– Jesi li ga vidio, Reese?

Reese drekne: – Ne znam! Ne znam! Trčim i trčim. Ali se ne mogu pomaknuti...

– Reese, jesi li se pomaknuo, u stvarnom ţivotu?

– Ne znam! Bio sam malo dijete...

– Pogledaj ga, Reese. Pogledaj u Bena.

– I ne vidim ga; okrenut mije leĎima. Kao i ona...

Ona? Tvoja majka?

– Ne... Ne. – Reese je disao teškom mukom. – Ellen? Tvoja teta Ellen?

– Ne. Ne. Ona mala gospoĎa. Mala mršava stara gospoĎa. – Što ona radi?

– Hoda iza Bena. Slijedi Bena. Ona... mu otvara vrata.

– Reese, reče Tom, blago, tako njeţno, i sjedne pokraj njega na rub trosjeda. – Misliš li da se to zaista dogodilo? Ili je to dio sna?

– Mislim daje dio sna, reče Reese, – jer se doista dogodilo. – I u trenutku zbog kojeg će se godinama crvenjeti, čak i nakon što se razvalio pakao, on ispruţi ruku i uhvati Tomovu. A Tom, hvala Bogu, pretvarao se da nije ni primijetio.

Damien, dječji lik, utjelovljenje Sotone iz filma – Omen Slatko mesno jelo u sljezovoj ţelatini, obloţeno ruţičastim šećerom pa posipano kokosom. Prodaje se u komadima duljine izmeĎu 30 i 50 centimetara i tri centimetra širine.

21 22

Drugi dio Beth Devetnaesto poglavlje Svibanj 1994.

Od Kerryna vrištanja pucali su bubnjići pa je Beth jedva čula zvono na vratima.

– Prestani, Kerry! – naredi ona, vojničkim glasom kojim se jedva ikad sluţila.

Ali kad je Kerry prestala, Beth joj se poţeljela pridruţiti s nekoliko opravdanih krikova.

Zvono je zvonilo upornošću koja je poručivala Beth da se neće moći pretvarati da nije kod kuće – zapravo je zvonilo kao da osoba ispred njih gori.

– Pričekajte! – vikne ona. – Dolazim! – Zvono umukne. Potom ponovno zazvoni.

Pusti li je sad, Beth se moţe oprostiti od ideje da će ikad raspetljati Kerrynu kosu; dijete neće dopustiti svojoj majci da joj se pribliţi s četkom u ruci najmanje tri dana. Ali budući da bi se Beth tako rijetko sjetila očetkati Kerrynu svilenkastu crvenkasto-plavu kosu – za koju je Ellen uporno tvrdila da ju je naslijedila od svoje kume – ispod tankog površinskog sloja počešljane kose bilo je gnijezdo umršenih čvorova. Kerry bi jednostavno prošla vlaţnom četkom po površini kose svakog jutra prije škole. Za Kerry, glatka površina značila je počešljanost, kao što je pometeno ispod kreveta bilo čisto. – Moja učiteljica misli da moja kosa ima puno prirodne gustoće, mama, ona reče Beth. – Kaţe da je kao Zlatokosina.

Isuse, pomisli Beth, učiteljica je blesava, a sigurno misli da ja čistim zahode u naselju prikolica. – Lijepo od nje, ona reče Kerry.

– Alije učiteljica zapravo ţeljela reći da ti kosa strši od glave deset centimetara na sve strane jer je puna čvorova. Ne budeš lije češljala, Kerry, počet će pucati pa ćeš po cijeloj kosi imati raspucale vrhove. Zaista ruţno. – Beth je jutros ustala s malom, neutrošenom dodatnom količinom energije; naučila je kako je iskoristiti, jer je poznavala rutinu svoje svakodnevice – rutinu onih drugih dana kad je mogla ţrtvovati samo minimum pokreta. A namjeravala je danas Vincentu kupiti kopačke. Ali je najprije ţeljela dovesti Kerry u red.

– Ali ja je češljam. Svaki dan, Kerry reče Beth, glasom koji je klizio rubom izmeĎu cendranja i agresije. – Dobro izgleda.

– Ali s vremena na vrijeme, moram je ja počešljati, odgovori Beth. Sve što je slijedilo potom, bilo je koreografirano. Sve što je Beth morala učiniti bilo je zamahnuti četkom na bilo kojoj strani zračnog prostora oko Kerryne glave i Kerry, inače najposlušnije dijete na svijetu, pretvorila bi se u pobješnjelu lasicu, počela se ritati i migoljiti i ispuštati takve jauke da bi je Beth poţeljela ugristi.

Ometena u poslu pomišlju kako neki Jehovin svjedok stoji na trijemu, očiju podignutih prema nebu u molitvi da dobije snagu kako bi posluţio kao pastir mira ţiteljima kuće iz koje dopiru ovakvi krici, Beth se obruši na jedan posebno uţasan čvor. Kad je to učinila, četka pukne i Kerry odjuri kroz vrata Bethine spavaće sobe i niza stube prema ulaznim vratima,

dok je Beth polako kupila komadiće puknute plastike a potom poĎe za svojom kćerkom, tiho kunući.

– Ideš u šesti? – Beth začuje Kerry kad je sišla niz posljednji zavoj stuba. Napola otvorena vrata zanjišu se izmeĎu Kerry i posjetitelja.

– ...u trećem? Jesi li ti bila soja? – Beth začuje kako reče dječji glas, stariji, bespolan.

– Zapravo, reče Kerry, – ja sam bila kukuruzni klip. – Proljetni festival, pomisli Beth. Je li Pat otišao pogledati školsku predstavu?

– Tko ti je raska? – upita glas.

– Cookova, reče Kerry.

– I ja sam imao Cookovu! – reče glas. – Jako je dobra! – Beth se sjuri niz dvije posljednje stube i zagrli Kerry.

Jasno podnevno sunce, nakon tamnog predvorja na katu, izazvalo je efekt kao kad se predmet fotografiranja osvijetli s leĎa; Beth podigne ruku da zakloni oči, ali je klinac i dalje bio oblik izrezan iz crnog papira, a oko glave imao svetokrug od sunčanih zraka. Bio je krupan, plećat i čvrst, pomisli ona, za učenika šestog razreda, ali to je zato što je Vincent premali.

Bokom gurne zaštitna vrata da ih otvori.

Prije puno godina, Ellenina je majka doţivjela lakši moţdani udar. I dugo poslije toga, govorila bi Beth da je moguće da se takvo što mozgu dogodi u sekundi, vremenu potrebnom da se izgovori neka riječ; moţdani se udar moţe doţivjeti u snu i čovjek se probudi a ništa ne zna, osim što se osjeća kao da je pregrmio glavobolju. Ali premda je kadenca zvuka koju je Beth čula bila glasna poput ručne pile i iako se zanijela na vrata koja su se otvarala, nije izgubila ni trenutak svijest. A jednako tako brzo shvati da buku koja je ispunjala ulicu, svijet, nitko osim nje ne čuje. Podigne ruku prema sljepoočnici; zvuk je bubnjao, ali sad nekako prozračan; čula je sve oko njega; vjetar u javorima poput vode koja brizga iz slavine, vrane grakću jedna na drugu poput kastanjeta. Ţuč joj se prelije preko jezika. Ali se ona čvrsto uhvati za obje strane dovratka i presavine skoro do poda, pokušavajući ravnomjerno disati i skupiti dovoljno kisika kako bi se othrvala roju smolastih crnih točkica koje su palucale u prostoru ispred njezinih očiju.

– Dobro ste? – reče dječak i ustukne.

– Mama! – zavapi Kerry, piskutavim glasićem.

– Dobro... mi... je, dahne Beth.

– Mama, hoćeš li povratiti? Da odem po Georgiju?

Dječak je uzmicao natraške niz tri prednje stube. S iskrenim strahom u glasu, on reče Beth: – Kosim travnjake. Samo sam vam ubacio oglas s mojim telefonom. Mogu ja to i poslije. Vratit ću se.

Ali je Beth sad uspijevala disati na način koji je smatrala okrepljujućim. Koliko je vremena prošlo? Minuta? Deset? Nije se mogla uspraviti, ali mahne rukom dječaku i Kerry, pokretom koji je značio nema problema, nema veze, sad ću ja. Nije ga ţeljela prestrašiti. Pokušavala je smisliti plan, kao vilama odbacivala opcije u stranu poput kišom natopljena lišća. – Zapravo, treba mi pokositi travu, reče ona. – Moţeš li to učiniti danas?

Dječak se zabezekne. – U redu, naravno! Samo moram otići po... po svoje stvari. Stanujemo nekoliko ulica dalje.

– Nije ti potrebna kosilica. Mi imamo kosilicu, susretljivo će Kerry. – I to je inače posao mog starijeg brata. On je srednjoškolac. Ali je lijen kao trut. – Dječak je već trčao niza stazu, petom brzinom. Beth zgrabi Kerry za ruku, pregrubo.

– Mama, još ti je slabo? – reče Kerry i pogleda je.

– Ne, samo... Poznaješ li tog dječaka?

Kerry se zarumeni; koţa joj je bila ekran njenih emocionalnih reakcija. Pat ju je zvao 'Providna ţena'.

– Mama, reče ona ozbiljno. – Bila sam u svojoj kući. To nije isto kao čuvati se nepoznatih osoba. On je veliki dečko iz škole.

– Oh, reče Beth, a srce joj počne usporavati. U redu, reče si, sve je u redu, u redu je. – Kako se zove?

– Jason, reče Kerry. – On je u patroli. ... Ne, mama, ne, zabunila sam se. Jason je dječak s Gameboyem i znaš, mama, dobio je opomenu jer je stajao i igrao Mortal Combat a trebao je paziti kad su mala djeca išla – – Znači ne znaš kako se zove?

– Sam. Zove se Sam Kero – Kero-nekako.

Kerry krene za Beth kroz straţnji dio kuće. Beth potrči prema podrumskim stubama, nogom gurne njihova usnulog psa Beo-wulfa u stranu; on ljutito zakašlje i preseli se u dnevni boravak. U podrumu, Beth širom otvori vrata tamne komore, drhtavim rukama potraţi prekidač za svjetlo – ţarulja je pregorjela; to je znala, namjeravala ju je promijeniti, morat će se zadovoljiti crvenim svjetlom. Traţeći u sablasnom crvenilu svoju najveću torbu, Beth izvadi svoj radni fotoaparat, Nikon F-90, nov novcat, i prekopa u minihladnjaku traţeći film. Kad je izvadila paketić s filmom i poderala papir drhtavim prstima pomisli, 200 bi trebao biti u redu, a boja je najvaţnija, jer je dvorište prošarano osunčanim dijelovima; tamno je samo ispod drveća.

– Mama, radit ćeš? – upita Kerry.

– Kerry! – vikne Beth. Njezina kći poskoči. – Kerry – znaš li što? Zaboravila sam fotografirati lišće. Pa se moţeš otići igrati s Blythe, ako ţeliš. Idi slobodno.

Beth naglim pokretom otvori straţnji dio fotoaparata i povuče vodicu za film i namjesti ga u udubinu. Zalupi poklopac i posluša zvrčanje automatskog namatanja. Ruke su joj bile skliske od znoja. Saberi se, pomisli ona, priberi se. Posluţit ću se teleobjektivom; a prebacit ću na ručno namještanje fokusa. Kako bih mogla kontrolirati... Kerry ju je zvala, kao iz velike daljine, iza brda. Kerry je stajala na vrhu podrumskih stuba.

– Kosa mi je još u neredu, reče ona, puna dosade. – A uvijek kaţeš da me moraš gledati dok prelazim preko ulice u vrijeme guţve.

Beth poskoči uza stube, stišćući fotoaparat na grudima; znoj joj je zalijepio njezinu pamučnu majicu za prsnu kost. – Svezi si kosu u rep, moţe, Kerry? – Kerry tromo prekopa po svom ruksaku, koji je leţao na podu u predvorju i naĎe vrpcu sa svjetlucavim bubamarama.

Poveţe kosu u nahereni konjski rep, a Beth ju je gledala, sopćući, ţudeći da ona ode glaĎu koja je, Beth poslije shvati, sigurno uţasnula Kerry.

Preko puta ulice Georgia je čupala glavice sa svojih pelargonija. Ona mahne Beth, ţivahno, i pokaţe pretjeranom kretnjom dobrodošlice na vrata svoje kuće; to je značilo, pomisli Beth (priberi se, saberi se) da je Blythe kod kuće; Kerry se moţe doći igrati. Saberi se, pomis-

li Beth, pa i ona izvede široku kretnju, pokazujući na svoj fotoaparat. Georgia da znak odobrenja. Cijeli bi tjedan razmjenjivale kćerke.

Njezini su prsti sad već bili skliski na površini fotoaparata. Beth polako zatvori vrata za sobom. Dopusti si da pogledom preleti po nizu obiteljskih boţičnih fotografija koje su se kočoperile duţ zidova, u razini njezine brade. Ona se nasloni na vrata. A tad se razleti, jurne na kat, prekopa po Patovim ladicama gdje je drţao cigarete, skrivene od nje nakon operacije, ispod svojih bejzbolskih programa i zbirke crteţa izraĎenih masnim bojicama koje je Vincent jednom prigodom nacrtao, i ispod velike papirnate kapice koju je drţao u plitkoj kutiji, a koju je nosio u rodilištu kad je bio nazočan Kerrynu roĎenju carskim rezom. Beth potrga vrh kutije Meritsa – strgne ne samo foliju nego i dva centimetra kutije, pa su cigarete ispale iz kutije i rasipale se po sagu. Ona otvori ormar i gurne slobodnu ruku duboko u jedan od Patovih dţepova na kaputu. Imao je šibice. Uvijek ima šibice, premda je odbijao i lagati ali i priznati da još puši izvan kuće.

Beth pripali cigaretu, duboko potegne dim i, nenaviknuta, zakašlje. A potom ode u Kerrynu sobu pa na mali trijem s pogledom na straţnje dvorište. Sjedne na pod, nasloni se na zid i laktom odgura leglo Barbika koje je Kerry po običaju ostavila leţati u napuštenoj nagosti ispod nanosa rujanskog lišća.

Pušila je.

Znoj se osušio na njezinoj majici, skorio. Sunce ju je palilo po licu, ali joj je tijelo bili studeno, uzdrhtalo. Od adrenalina je u prstima osjećala iglice i svrbeţ. Oprezno odloţi aparat, bojeći se da ga ne ispusti.

Začuje kad je dječak otvorio straţnja vrata. To je u redu. Mogla bi mu reći da je kosilica... no tad ugleda kako je on tegli u dvorište, već ju je našao. On joj mahne, pogleda je ravno u oči svojim okruglim sivim očima, očima koje su još izgledale kao bez trepavica. Zaklanjajući svoj fotoaparat rukama kao da je posrijedi neka tajna, Beth ustane i dovikne dječaku: – Fotografiram lišće. To mije posao. Fotografiram.

On kimne glavom i sagne se, iz prve stručno upali jogunastog Tora. A tad izravna leda i pokrene se, spretno, počevši straga i vukući pruge punom duljinom dvorišta. Beth se nasloni na ogradu kako bi podbočila laktove i namjestila teleobjektiv. Nema vremena za tronoţac.

Ona snimi njegovo lice iz profila kad je izašao iz sjene vrbe i prolazio pokraj ljuljački. Kad je zaokruţio terasu, ona ga snimi sprijeda, kad je podignuo glavu kako bi rukavom flanelske košulje obrisao sjajni premaz znoja. Puštajući da se film odvrće automatski, Beth je snimala brzinom od jedne fotografije svakih nekoliko sekundi. I za nekoliko minuta, puno prije no stoje dječak pokosio polovicu dvorišta, ispucala je cijelu rolu od trideset šest snimaka. Ona strci u prizemlje i potraţi svoju crnu torbu. Nije ju mogla naći. Saberi se, pomisli Beth, priberi se. Moţeš ti to. Mijenjala si filmove u puno tamnih komora. Ona ugasi svjetla, zatvori vrata, posegne za spremnikom za filmove, pa ga navije na kolutove.

A tad klekne na pod na crvenom svjetlu, glave pritisnute na prednji dio sudopera domaće izrade, koji je Vincent oličio crnom bojom i reče: – Domine Deus, Agnus Dei, Filius Patris; qui tollis peccata mundi, miserere nobis... miserere nobis. – Začuje kako je Vincent na katu otvorio vrata, kako su se ona zanjihala i tresnula o zid.

– Vincent, šapne ona i zamisli se kako ga zaziva da naĎe njezinu torbicu i dečku da deset dolara. Alije njezin glas bio ne-čujniji od šapta. Ona se teškom mukom osovi na noge i us-

pentra po stubama na sve četiri. U dvorištu je vladala tišina. Beth se uspaniči i naglim trzajem otvori prednja vrata.

On je otišao, ali – poruka. Dječak je ostavio poruku daje u kosilici nestalo benzina. Doći će sutra. Ona otrči u garaţu. Uredno je pospremio kosilicu u garaţu, u prostor izmeĎu bicikala.

Beth se umorno popne uza stube. Još petnaest minuta i moći će razvijati slike. – Vincent, reče ona, ispred njegovih vrata. Na stopalima je osjećala glazbu iz njegova moćnog kasetofona, kako muklo udara. – Vincent. – Pokuša okrenuti kvaku. Vrata su bila zaključana. Ona lagano kvrcne po njima. Nije bilo odgovora. Glazba je treštala i tutnjila.

Beth se leĎima upre o zid nasuprot sobe, podigne obje noge i svom snagom udari u vrata.

Glazba se strovali u muk. Vincent otvori vrata. Beth primijeti, ali ne razmisli o razlozima, to kako mu cure oči. Plakao je.

– Ţelim da odeš u prizemlje i naručiš pizzu, reče mu ona. – Najprije to učini. A tad, otiĎi k Blvthe po Kerry i naruči pizzu i za nju. Novac uzmi iz moje torbice. – Vincent blijedo kimne glavom. – Moram nešto obaviti u tamnoj komori, i to odmah, a moram to obaviti u jednom komadu. Pa ţelim da i Kerry daš malo pizze, moţe? Hoćeš li to učiniti?

On ponovno kimne glavom, donjim dijelom zapešća potajice brišući oči. Tad, guravih ramena, krene prema stubama.

'Vincent, oštro će Beth. – Jesi li vidio dječaka koji je kosio travu?

– Kojeg dječaka? – On se namršti.

Beth pogleda na sat i otklopara niza stube u tamnu komoru. Saberi se, pomisli ona. To su samo fotografije. Dvaput tjedno snimaš fotografije. Ona je mehanički obavljala radnje, odlučivši da svaku snimku razvija zasebno, dvadeset sa dvadeset pet centimetara, premda će to potrajati cijelu vječnost. Kontakt kopija bila bi odveć mala, Beth bi bila na mukama. Razvijač. Prekidač razvijača. Fiksir. Ne ţuri se.

Ona se sagne nad prekidač razvijača. Kap znoja padne s njezine brade, rasprsne se na zrcalu površine i rascvjeta poput atoma, šireći se, uvijajući, i naposljetku iščezne.

A potom, obrisi lica, postaju sve jasniji, gledaju u nju, poseţu za njom iz tame.

Dvadeseto poglavlje Beth ostavi fotografije nanizane na uţe i učvršćene kvačicama. Čak i s otvorenih vrata njezine tamne komore, s udaljenosti ne veće od metar i dvadeset, puno ih je izgledalo poput kopija ili slijeda u kojem se objektiv otvarao i zatvarao, otvarao i zatvarao, snimajući isti model u istom poloţaju. Ali kad biste se primaknuli, vidjelo bi se daje svaki put kut snimanja bio malo drukčiji, da je svaki nenametljiva varijacija dječakova lijepog lica, njegove šiljaste brade i rakunove maske blijedih pjega ispod očiju. Na drugima, malobrojnima, uhvatila mu je cijelo tijelo. Noge su mu bile duge – veći dio njegove duljine bio je u njima – ali ugodne oku zbog bez pol muke stečenog mišićja kakvo će imati cijelog ţivota.

Kakvo je, zaista, imao cijelog ţivota.

Kad se vratila na kat, Vincent je ponovno bio u svojoj sobi, a Kerry, crvenih očiju, upravo je završila svoj drugi puni sat preţderavanja crtićima.

Beth ugasi televizor i Kerry se pripremi da počne sa svojom večernjom predstavom.

Ali je Beth uhvati i blago povuče sa sobom na ulegnuti kraj istrošenog trosjeda. Bez riječi je drţala Kerry zagrljenu, milovala paperjastu kuglu djetetova obraza svojom, grubljom koţom, i naposljetku je počela ljuljati u tako malom i jedva primjetnom luku da bi se neki uzgredni promatrač mogao zavarati i to nazvati nepomičnošću. Kerry nije imala ništa protiv, ali je Beth osjetila kako se oprezno namješta na potpornju majčinih ruku – Bethini zagrljaji najčešće nisu bili tako mekani.

Bez obzira na to što će se dogoditi u ostatku dana, to što je Beth već vidjela dalo joj je, prvi put u devet godina, dovoljno hrabrosti da si dopusti osjetiti ugibljivo tijelo svog najmlaĎeg djeteta. Kerryni prsti bili su posipani točkicama od markera; mirisala je na voće i sapun za posuĎe, a ispod toga na nešto toplije – nevinost. Beth pogleda preko Kerryne smršene kose u krestu odrona, planinu sjećanja i polusjećanja, ponovnog proţivljavanja, ţaljenja, gorčine i gnjeva, kako prijeti da će se sunovra-titi i obesnaţiti je.

Ništa se ne pomakne. Ne začuje se ni podmukla grmljavina. Nijedan hladni kamen se ne otkotrlja.

Beth odvede Kerry u njezinu sobu i odsluša kako Kerry čita iz Kućice u preriji. Nije bila talentirana čitačica, ali je bila uporna marljivica; njezina odlučnost isijavala je iz nje poput mirisa. – Svakim danom mi ide sve bolje, a sad mije devet godina. Osamnaest klinaca u razredu još ima osam godina, uzdahne Kerry i Beth se upita gdje li je Kerry pronašla dječje samopouzdanje u ostacima paţnje kojima su je hranili dok je odrastala.

– Laku noć, Beth reče Kerry i ugasi veliko svjetlo.

– Više ti nije zlo, je li, mama? – upita Kerry.

– Ne, super sam, super, reče Beth.

Ona proĎe pokraj Vincentovih vrata i kvrcne po njima. – Noć, vikne ona. – Hvala ti što si pazio na Kerry. – Nije bilo odgovora, samo nemušto grleno glasanje na pozadini ritma glazbe; sad je slušao klasičnu – Perlman svira Mozarta. Beth nije pokušala otvoriti vrata. Znala je da će biti zaključana.

Pogleda na sat. Prošlo je devet sati. Pat će doći za sat vremena.

Inače bi Beth posvetila taj posljednji sat dana, posljednje razdoblje prije no što bi našla utočište u hladnoj čaši vode i tri trazodona i čitanju engleskih romana. Englezi kao da nisu imali toliko djece ili nisu toliko mislili na njih kad bi ih imali. Ono zbog čega bi zaigralo englesko srce bio je dobar španijel, gospodin sa štapom koji se vratio iz Indije i ponovno zdruţio sa svojom suprugom rumenih obraza po imenu Bea koja radi u vrtu. Najbolje knjige za Beth bile su one u kojima se svaki dan razlikovao od prethodnog samo po sendvičima koje bi se posluţilo uz čaj, kad bi ţupnici pohodili bolesne, kad bi se ljudi odvezli pogledati komplete starih puceta ili rabljenih Thackeryjevih djela.

Ali se večeras nije mogla upustiti i otići u selo pokraj ceste za Montford ili u trgovinu u Hastings Crossingu.

Sjedila je u dnevnoj sobi, u ustima osjećala ljut okus cigareta (popušila je tri). Pat je kasnio. Tad uĎe pjevušeći, noseći u rukama staru dvostranu kartonsku reklamu za zimske dogaĎaje u restoranu Wedding in the Old Neighborhood. Uskoro će biti vrijeme da se stavi ljetna ploča a Kerfy je voljela crtati po starima.

Beth je čula kako je odloţio ključeve i uključio čajnik za svoju noćnu šalicu čaja. Osjeti kako provjerava, po neosvijetljenom prizemlju, usudi li se otvoriti prozor i popušiti jednu prije spavanja.

Ona tad reče: – Pat. On poskoči. – Bethie? – reče on. – Sto radiš ovdje budna?

Beth uĎe u ţutu jarku svjetlost kuhinje i zagrli Pata. On je zahvalno pogladi po vratu. – Sto je? Je li Kerry bolesna?

– Ne, reče ona, ţeleći rastegnuti ovaj posljednji stabilan trenutak, posljednji trenutak snjeţnog mosta koji je ona sagradila i tako tvrdo nabila da je djelovao kao betonski; moglo se po njemu hodati. Njihove krhke pretpostavke stvarale su im pritajenu bol, ali su se naviknuli na njih. A sad, što će se dogoditi? Sto će prvo popustiti?

Beth reče: – Moram ti nešto pokazati.

Pat skine svoj sportski kaput i poĎe za njom niza stube. Beth se sjeti pregorjele ţarulje. – Paddy, reče ona. – Donesi mi ţarulju, moţe? – On se okrene i izaĎe iz sobe. Beth je vidjela fotografije na blijedom premazu svjetla iz predvorja u prizemlju – njegova je kosa sad bila tamnija, a na suncu gotovo kestenjasta. On bi je nazvao smeĎom, pretpostavi ona.

Taj dječak.

Sam. Pat se vrati sa ţaruljom i izvadi staru, baci je u Bethin golemi gumeni koš za otpatke. Zamijeni je u tami. Svjetlo isprva zatreperi, a potom postojano zasja. Pat pogleda u fotografije. Zakorači prema njima, pa strgne jednu, potom dvije.

On reče: – Beth.

Ona reče: – Jest, zar ne?

Sjednu jedan pokraj drugog na klupu koja se protezala duţ jednog zida u Bethinoj tamnoj komori. Pat skine još jedan pregršt fotografija. PrijeĎu u njezinu radnu sobu. Beth sjedne za stol, Pat na predebelo tapecirani naslonjač.

– Je li to moguće? – reče on, glasa zagušena na način zbog kojeg se Beth upita treba li Patu sredstvo za umirenje ili nitroglicerin. Gotovo da je čula treptaje njegova izmučena srca.

– Došao je na vrata, Beth tiho reče Patu. – Pokositi travu. Dopustila sam mu da pokosi travu. Doći će ponovno sutra. Jer je u kosilici ponestalo benzina.

Suze navru Patu na oči, sliju mu se niz čeljust i zakapaju prednji dio košulje. Po svemu ostalom, osim po suzama, činilo se kao da ne plače; disanje mu je bilo ravnomjerno, ujednačeno.

– Gdje ţivi taj dječak?

– Dvije ulice dalje, rekao je.

– Dvije ulice? – zavapi Pat. – Dvije ulice? Zar su se nedavno doselili?

– Pat. Ne znam koliko dugo ţive ovdje. Ali ga Kerry poznaje, a ona pohaĎa školu u Sandburgu četiri godine.

– Je li ona...?

– Ne, Pat, za Boga miloga. Ni ja ga ne bih nikad prepoznala da nisam... pa, moţda i bih.

Alije izgledao točno kao na kompjuterskom crteţu pretpostavljenog Benova izgleda kao starijeg. A fotografirala sam ga u boji kako bismo mogli vidjeti... Kosa mu je tako tamna... Moguće je, Pat, daje to samo dječak koji tako izgleda.

– Da, dahne on.

– A htjela sam tebi pokazati, tebe pitati, prije no što nazovemo Candy ili... ili nekog.

– Nazovimo ih sad, reče Pat. – Idemo na kat i nazovimo, pa otiĎimo u tu kuću.

– Ne, reče Beth. – Kasno je, Pat. On spava. A ne znamo mu ni prezime.

– Njegovo prezime? Isuse, Beth, njegovo prezime? – On naglim trzajem potegne svoju kravatu, popipa dţep na košulji u kojem je nekoć drţao cigarete, prije operacije, prije no što ih je počeo skrivati od Beth. – Ali što ako ga oni... ako mu nešto rade?

– Nije ni izgledao a ni govorio kao zlostavljano dijete, Pat. A ako i jest, Pat, prošlo je devet godina...

– Oh, Bethie – oh, Bethie – dvije ulice. Kad te vidio, je li...?

– Ništa, Pat. Ništa. Nije imao pojma. Pat, imao je tri godine.

– A i ne pozna ovu kuću.

– Ne. – Moţda bi prepoznao mene.

Beth osjeti kako se u njoj nadima prijeki, silni val gnjeva; poţeli Pata ošamariti, snaţno, po licu. Alije samo disala, polako, ne ţureći.

Pat reče: – Bethie, moram zapaliti. Oprosti. – On zgrabi hrpu fotografija.

Sjednu na trijem, ugašenih svjetala. Znoj s Patovih ruku već je umrljao slike.

– Dvije ulice, reče Pat. – Dvije ulice. Nikad ga nisam vidio.

– Nikad te nema. A ja nikamo ne idem pješice. Samo u školu. Ili dragstor. U ovom kraju vjerojatno ima pedeset klinaca koje nikad nisam vidjela u četiri godine koliko ţivim ovdje.

Beth se nasloni na muţa. Patrick, budi sad moja stijena, pomisli ona. Čak i ne ţelim doţivjeti sutra, jer čak ako to i jest Ben, moţda bismo morali doznati stvari koje bi nas ubile. Gledajući unatrag, njezinih devet godina tihog izbjegavanja činile su se... gotovo spokojnima. A ne poput ovog sadašnjeg ljepljivog straha.

Ali ona osjeti Patovu krhkost kroz njegovu vlaţnu košulju, osjeti blagi hripac njegova oštećena disanja dok je pušio.

U redu, Candy, pomisli ona. Budi ti moja stijena, Candy.

– Mislim da bismo trebali pozvati Blissovu. Ili Bendera. Ili Jimmyja.

– Ne noćas, Pat. – Beth, reče joj on očajnički ţudno. – Sto ako ga ne bude sutra? Što ako je onaj tko... A zašto bi još bili tamo? Što ako ga uzmu i odvedu iz grada?

– Oni ţive ovdje. – Oni ţive ovdje?

– Nikamo on neće otići, Pat. Kao što je rekla Kerry, on je u šestom razredu.

A tad, shrvana ţudnjom da ga dodirne, da uzveliča njegovo tijelo zato stoje posijalo sjeme u njoj koje je postalo Ben, zato što još nije umro, Beth uzme fotografije iz Patovih ruku i poljubi ga, pusti jezik duboko u njegova usta. On je mlitavo reagirao; njeţno je uhvati za dojku, prijeĎe po bradavici rukama u kojima je jedva bilo dovoljno ţustrine da nešto uhvate. Beth mu povuče košulju preko glave i odbaci je na trijem. Otkopča Patov remen i legne na leĎa, pa se izmigolji iz svojih iznucanih traperica, namjesti ga točno na sredinu sebe, privuče ga u sebe. Zaljulja se da ga pokrene. – Molim te, Pat, šapne ona. – Neće škoditi. – I najzad Pat uhvati zalet, zgrabi je za ruke i zarije se snaţno u nju na tvrdoj stubi; nju zaboli, osjeti se ranjiva, otvorena i nova. Uskoro on reče: – Ne bismo li trebali...?

– Neću zatrudnjeti, Pat, reče ona. – Zaboravi na to. Samo poč-ni, počni, počni...

Pat zarije svoje suzama orošeno lice u njezine grudi i svrši, drhtajem koji izaĎe kroz njegovo grlo kao jauk.

Uto začuju glas, susjedu koja doziva mačku. Oni su leţali nepomično u tami, hladni poput kipa, a Beth je osjećala kako Pat splašnjava i kvrči se u njoj i kako se njezini mišići grče, grče, pa opuštaju.

– Nazvat ću tatu, reče Pat kad su čuli kako se susjedova vrata zatvaraju.

– Nemoj mu reći. Ne dok ne budemo znali.

– Neću. Samo... ne ţelim sutra raditi.

– Imaš pravo.

Pat ustane i popravi si odjeću, palcima izravna ovratnik košulje kao da je krenuo u banku ili na posao. Briţljivo zakopča remen i vrati kovanice koje su se raštrkale po trijemu u dţepove. I naposljetku pokupi fotografije i prigrli ih na grudi. – Idem unutra, reče.

Beth ne odgovori. Navuče traperice, dohvati košulju, i legne sklupčana, bokova na otiraču, s čvornatim cementom ispod svojih ruku-jastuka, i napregne se ne bi li vidjela stup ulične rasvjete iza stupa na njihovu uglu – onaj dvije ulice niţe. Pretvarala se da zna da gleda u pravi. Nazovimo to raskriţjem Menardove i Downerove, pomisli ona. I počne motriti. Morat ću skuhati kave, pomisli ona, kako bih bila sigurna da ću izdrţati gledati do jutra. A tad pomisli, ne, nije mi potrebna kava. Hladnoća će me drţati budnom.

Ona privuče noge i omota ruke oko koljena, pretraţujući misli kao da lista kuharicu ne bi li našla kakvu ugodnu antiseptičku misao. Boje, lukovice tulipana, piletina a la Tetrazzini s malo kolesterola, popis sadrţaja... da. Sastavljat će kazalo za knjigu ulja časne sestre Kathleen Noonan za izloţbeni katalog.

Prva stranica, pomisli ona, zvono u franjevačkom samostanu u Assisiju.

Druga stranica, vrata krstionice u Firenzi.

Treća stranica, tri anĎela iznad dovratka u čajani u East Villageu u New York Cityju.

Beth je zurila u kuglu blještavog svjetla, dvije ulice dalje.

Dvadeset prvo poglavlje Nije bilo nikakvog razdoblja koje bi Beth poslije mogla proglasiti razdobljem sna. Bila je budna, i gledala u ono svjetlo, podlaktice su joj se jeţile od hladnog jesenskog zraka, oči su je pekle; a potom je bila budna, i traţila svjetlo, koje se ugasilo.

Bilo je jutro. Ona se na brzinu obazre po ulici ima li automobila koji natraške izlaze s kolnih prilaza kako bi stigli na posao do osam. Nije bilo nijednog. Bilo je rano jutro, još nije bilo sedam.

Beth ustane i osjeti hladnu vlagu medu nogavicama svojih traperica. Pogleda u prozor svoje spavaće sobe, okrenute na ulicu. Je li Pat budan?

Saberi se, pomisli Beth. Probudit ću Kerry, probudit ću Vincenta. Izmjerit ću kavu i staviti je u aparat. Tad ću nazvati Candy. Dok je još vani mirno, nazvat ću je. Ona otvori zaštitna vrata, a trenutak kad bude mogla nazvati Candy lepršao joj je pred očima poput repa papirnatog zmaja.

Pat je bio za stolom, čitao Kerry tekst sa straţnje strane kutije Cheeriosa23. Vincent je jeo prepečenac, stojeći leĎima okrenut prema Beth. Bore na Patovu licu izgledale su kao usječene u vosak; djelovao je sablasno, ispod očiju imao kesice veće od Angelovih, crvenkaste masnice.

– Kerry doručkuje, on reče Beth.

– Vidim, vidim, odgovori Beth i ugleda svoj umrljani i zguţvani odraz u kupaoničkom zrcalu.

– Što si radila na trijemu, mama? – upita Kerry.

– Gledala kako sunce izlazi, reče Beth, a potom upita sina: – Vincent, treba li te odvesti?

– Jordiejev tata, tiho će on.

– U redu, dobro, lijepo. – Beth uĎe u kuhinju i počne trpati točno odreĎeni broj ţličica u filter. Ali je Pat već skuhao kavu. Puno kave. Ona baci svjeţe mljevena zrna u sudoper. Začuje kako Pat govori Kerry neka mangia, mangia, uskoro će biti vrijeme za polazak u školu.

– Ja ću se odvesti biciklom, reče mu Kerry. – Imam devet godina. Starija sam od osamnaest klinaca u trećem razredu.

– Ne moţeš se voziti biciklom, blago joj reče Pat. – Djeca koja stanuju nekoliko minuta hoda od škole ne voze se biciklima. A nemaš ni lokot za bicikl.

– Tata, hoćeš li mi nabaviti lokot, za svaki slučaj?

– Da, hoću.

– Danas.

– Naravno, reče Pat. – Nabavit ću ga nakon što odeš u školu, a ti ga moţeš staviti kad se vratiš kući.

Beth je slušala, zapanjeno. Kad se Kerry vrati iz škole, tko će od ljudi koji sad sjede za ovim stolom – ma što se dogodilo, kakve god magnitude – biti u stanju misliti na lokote za bicikl i lance i šifre? Pat, shvati ona. Pat će to biti u stanju. Pat će to učiniti, vrlo vjerojatno, kao pokoru, kao molbu. Stoga se nije iznenadila kad je Pat krenuo za Kerry kroz vrata, lagano je poljubio, i nazvao 'Chicoria', naziv na talijanskom za jedan divlji cvijet. Beth začuje kako je upalio motor, kako odlazi...

Saberi se, pomisli Beth. Priberi se. Što sad? Ona si ulije kave, prinese je nepromišljeno usnama i tako si jako opeče njeţnu koţu da je osjetila kako joj se stvara mjehur. Vincent je odlazio. Ona ga sustigne kod vrata i, odjednom bojaţljivo, poloţi glavu na njegovo rame, koje je bilo točno na razini njezina. On zastane, trzajem ramena prebaci ruksak na drugo rame, zagledan na ulicu usiljenom napregnutošću.

– Zbogom, mama, reče on, ne gledajući u nju. Ona ugleda kako mu je čeljust poskočila i zgrčila se, kao da su mu mišići bili podraţeni strujnim udarima.

– Vincent, reče Beth. – Pričekaj. – Osjetila je prijeku potrebu da mu kaţe. Morala mu je reći, ali što bi mogla reći?

– Moguće je da je dječak koji stanuje dvije ulice dalje tvoj brat, da Ben više nije mrtav"?

Ili: – Još ne znamo ništa više o načinu na koji smo ga izgubili no onog dana kad si leţao na kolicima s prtljagom u Tremontu i spavao s Benovim pokrivačem na prsima"?

Umjesto toga ona reče: – Vincent, volim te. Ţelim da znaš da te volim.

23

Popularna vrsta američkih zobenih pahuljica.

On reče: – Tako je. Hvala. – Ni traga iznenaĎenju. Još nije gledao u nju.

Beth reče: – Dobro se provedi danas.

– I ti, reče on.

Beth začuje škripu šljunka kad se Jordiejev tata dokoturao svojim orijaškim Chevjjem boje trešnje do početka njihova kolnog prilaza. Kad su se vrata zatvorila za Vincentom, Beth ugleda nešto na stolcu kod kojeg je on stajao i jeo svoj prepečenac. Napola saţvakani komad još je leţao na rubu stola, pokraj Kerry-ne prazne zdjelice za pahuljice. Bio je to komadić papira, ne – list papira. Ona ga podigne.

Bila je to jedna od fotografija, krupni plan dječaka koji kosi travu. Nije to bila jedna od onih koju je Beth dala Patu. Ta je fotografija sinoć visjela na uţetu. Jedna od najboljih. Beth ju je namjeravala dati Candy.

Beth potrči do vrata i širom ih otvori. Kombi je upravo skretao iza ugla, ţmigavac je radio.

Svejedno, ona vikne: 'Vincent, stani! – Svjetla kočnica kao da su se na trenutak upalila, ali tad kombi nastavi svoj put. – Ne! – vikne Beth. Budalo. Trebala gaje zadrţati kod kuće. On više nije sedmogodišnjak. Poslati ga danas u školu bila je smrtna uvreda.

Ali je prošlo osam sati. Ona podigne telefonsku slušalicu i zagleda se u nju. Nazove Candy kod kuće.

– Prijateljice moja! – klikne Candy. – Kasnim tisuću posto. Moţeš li na ručak jedan od radnih dana?

– Candy, reče Beth. – Moram ti nešto reći.

– Što je, Beth? – reče Candy, odmah napeta. – Je li Pat bolestan?

– Candy slušaj. – Ona zašuti da udahne. – Mislim da sam našla Bena.

Budući da ju je Beth vidjela toliko puno puta kako to čini, sad je mogla gledati tajac na drugoj strani linije kao da je posrijedi film, gledati Candy Bliss kako dopušta da njezina gargantuanska torbica sklizne niz ruku poput umorne mačke, kako podiţe jedan savršeni prst do mjesta izmeĎu očiju i kako pritišće, snaţno pritišće.

– Beth, ţeliš li reći da si primila pismo ili telefonski poziv?

– Vidjela sam ga, Candy. Došao mije na vrata.

– Došao je... došao ti je na vrata? Ovdje? Našao te ovdje? Ben bi sad bio... koliko... dvanaestogodišnjak, Beth. Kaţeš daje došao kući?

– Ne. Nije me prepoznao. On ovdje ţivi. Oni... tko god da ga je uzeo, ţive u susjedstvu.

– To je nemoguće.

– E pa, ovdje je. Samo što ja ne znam je li to on. Pouzdano. – Znaš.

– Ne znam. Izgleda kao na crteţima starijeg Bena. Oči su mu uvijek bile neobična nijansa sivog, bez plave primjese, i još su takve. Oblik njegovih usana i očiju – da, rekla bih s devedesetpos-totnom sigurnošću daje to moj sin. Ima dva zaliska.

– Madeţ?

– Nisam mu skinula hlače, Candy. – Kad je to rekla, nešto joj se ogavno promeškolji ispod srca. A tko jest... tko? Koji je scenarij bio u igri? Hajde, gospoĎo Cappadora, odaberite vrata broj jedan, dva ili tri? Gangster, nerotkinja, pedofil?

Jelito Ben? Devet se godina saţelo u dan i noć i dan. Je li gotovo? – Dolazim, reče joj Candy.

S obzirom na to da je voţnja bila jedno od Candynih umijeća, Beth je točno znala koliko će biti potrebno da se doveze od svog stana do Bethine kuće, ovisno o dobu dana. Pogleda na sat. Ima dvadeset pet minuta.

Otrči na kat, strgne sa sebe svoje slijepljene traperice i majicu, koji su još zaudarali na kemikalije za razvijanje slika. Istušira se i paţljivo izvuče skromniju radnu odjeću – pamučne hlače, tuniku. Osuši kosu umjesto da ju je samo počešljala prstima. Stavi maškaru. Sjedne na krevet i silom se pokuša smiriti. Beţivotne noge, mlitave ruke, šake u kojima se osjećao ţivot jedino na bridovima fotoaparata, mrtav ţeludac koji je naučio primati hranu ravnodušno poput blagajničkog skenera, neţivo srce sa svojim napaćenim receptorima, sve se to nadimalo i brujalo.

Bi li on mogao biti njezin Ben – njezina pjegava beba, njezino sunašce kišnih očiju, toliko dugo obavijen smrću, nijem kao i njegova krsna haljinica koja leţi u škrinji od cedrovine – koji je kao čudom oţivio?

Zapanjujuće. Predivno da ti pamet stane. Zastrašujuće.

A tad Beth pomisli, oh Boţe, moj Boţe, moći ću dotaknuti Benovu kosu. Uspije li joj to, briga je hoće li joj se ruka poslije tog zapaliti.

Oglasi se zvono na vratima; ali prije no što ih je Beth uspjela otvoriti, Candy uĎe i zagrli Beth bez pozdrava. Stajale su na razlomljenoj sunčanoj svjetlosti predvorja u prizemlju, gdje ih je zatekao Pat kad je stigao kući, pokorno noseći Kerryn lanac i lokot za bicikl.

– Jeste li prestrašeni na smrt? – upita je Candy.

– Na smrt, na smrt, reče joj Beth.

– Prestrašeni? – upita Pat. – Prestrašeni od čega? Krenimo. Ne mogu dočekati, Candy – moramo tamo otići, odmah.

– Kamo otići? – obrecne se Beth na njega. – Ne znamo u kojoj kući stanuje ili stanuje li zaista u blizini. A usto, sad će biti u školi.

– Danas je kratki dan, reče Pat. Škola je ponedjeljkom završavala u 1:30 poslije podne.

Sve troje pogledaju na svoje satove. Tek je prošlo devet. Candy šuteći podigne fotografiju koju je Vincent ostavio na stolcu i pomnjivo se zagleda u nju, a Pat je prebacivao lokot i lanac iz jedne ruke u drugu.

– Rekao je da će se vratiti, reče Beth. – Do kraja pokositi travu. Ponestalo mu je benzina.

– Nisam kupio benzin! – Pat zamalo vrisne.

– Pat, ta on neće doista kositi travu, reče mu Beth, zamalo se nasmijavši prije no što se uspjela obuzdati.

– Naravno, nitko ne misli da ćemo sjediti ovdje i čekati da se taj dječak sjeti pojaviti se i pokositi travnjak, blago će Candy. – Ne moţete suvislo razmišljati. Ne vidim kako biste i mogli. Ili kako ću ja. Ali ću pokušati, a prvo što ćemo morati učiniti je – Beth, rekla si da ide u Kerrynu školu?

– Ona kaţe da je on iz šestog razreda. U Sandburgu. – Smještene su u dvjema odvojenim zgradama, osnovna škola i srednja.

– Aha. Spojene. Imaju zajedničku gimnastičku dvoranu i tako to.

– U redu, dakle odande počinjemo. Nazvat ću... pa, mislim da ću nazvati Jimmyja Daughertvja, premda strogo govoreći, on se više ne bavi takvim slučajevima, ali ja znam koliko će se on ţeljeti uključiti ako... ako je to zaista to. Pa ćemo otići u školu i doznati dječakovo prezime i identitet onoga tko je naveden kao njegov roditelj ili staratelj. – Ona ustane, natoči ši

kave koju joj se nitko nije sjetio ponuditi, i nastavi, kao da kazuje u pero popis kakvom pomoćniku. – Moţda će mi biti potreban sudski poziv. Ne bude li škola dovoljno impresionirana nuţnošću suradnje u otkrivanju tih podataka. To nije problem. Harry Brainard će pomoći...

Beth pogleda u Pata. – Sudac okruţnog suda, reče ona.

– No počnemo li sa školskim fotografijama, godišnjacima, tu ne bi trebalo biti problema.

Ja bih ţeljela suraĎivati i pomoći u rješavanju slučaja jedne od najneuhvatljivije nestale osobe u novijoj povijesti, nije li tako? – Candy se lupne noktom po zubima. – Ali najprije, moram vidjeti ostatak fotografija.

Beth reče: – Na stolu u predvorju.

– Je li ih Reese vidio? – upita Candy dok je prekapala po svojoj torbi traţeći papir i olovku.

– Mislim da jest, reče joj Beth. – Barem jednu. – Pat je uţasnuto pogleda.

– Pokazala si Vincentu?

– Nisam mu pokazala. Pogledao je.

Candy upita. – Mogu li ih sad vidjeti?

Beth ih sve poslaţe, osim one koju je Candy još drţala u ruci, jednu do druge na kuhinjski stol, u redovima kao u dječjoj igri nalaţenja parova. Candy natakne naočale i stane iznad njih.

Dok je Beth promatrala njezinu usredotočenost, ona shvati da Candy plače – lijepo, tiho, bez glume ili galame, na način na koji je Candy sve činila. – Oprosti, ona reče Beth. Beth reče: – Mogu ih još izraditi.

– To lice... to lice. – I Beth se prisjeti poslaganih Benovih fotografija koje je Candy drţala iznad svog radnog stola, pričvršćenih na svoju oglasnu ploču, briţljivo izravnatih, bez svinutih vrhova, nezguţvanih. Sve odreda: njegova fotografija s bejzbolskom rukavicom; prva objava; druga objava; kompjuterska projekcija Beno-va lica sa šest, pa s osam godina. – To lice. Kad sam odlazila... Filadelfija, Santa Fe, Jersey. Pa onaj dječak u Palo Altu. Pa mali Graingerov u Michiganu. A poslije svega, kad smo svi pomislili, kad sam čak i ja pomislila daje umro, gdje god bih otišla – seminari, praznici, svojoj majci u Tampi – nosila sam te fotografije. Još ih imam. – Ona iz svoje torbice izvuče veliku omotnicu i raspe sadrţaj po stolu.

– I shvatila sam, poslije prvih nekoliko godina, da ne mogu prestati traţiti to lice kao što ne mogu prestati disati. Poput sna o idealnom ljubavniku. 'Budi tamo, Ben', govorila bih. 'U ovom parku. U tom lunaparku. Neka te ugledam na ulici. Neka te dovedem kući – k Beth.'

Candy protrlja oči donjim dijelom zapešća. – A tad bi došlo vrijeme, kad sam znala da mi još preostaje dan ili nekoliko sati do odlaska, pa bih nazvala njihovu policiju i rekla da sam u njihovu gradu. 'Bio je jedan dječak... Tako je, sjećate se malog Cappa-dore...' I raspitala bih se za njihova neidentificirana tijela. Njihove dječje anonimne leševe. Fotografije s obdukcija i grobova. Groblja bezimenih i bogataških grobnica. Ţeleći i nadajući se da je Ben. Strahujući da će biti Ben. Ali uglavnom se nadajući. Da će se Bena naći. Svršeno. Čak i kad bih vam morala reći da je mrtav, daje već godinama mrtav.

Ona uhvati Pata za ruku. – Ţeljela sam vidjeti to lice. Ţeljela da se Ben vrati. Zbog vas. I sebe.

A tad, vidljivo drhteći, ona ustane da nade telefon. – Nazvat ću svog poručnika i šefa i ispričati im, pa ćemo pokrenuti stvari.

– Sto bismo mi trebali učiniti? – upita Pat. – Da odemo u školu?

Candy posuti. – Paddy, dok ne identificiramo to dijete – hoću reći, dokaţemo sto posto izvan svake i najmanje sumnje da je to Ben – ne moţeš početi galamiti. A trenutačno, taj je dječak pravna odgovornost onih za koje ćemo doznati da su mu roditelji...

– Roditelji? – drekne Pat. – Hoću reći, dok ne budemo sigurni da je to Ben, ne moţemo samo tako otići i ugrabiti neko dijete koje je moţda naslijedilo tu crvenu kosu od strica Harolda i odvesti ga u Wedding in the Old Neighborhood na braciole.

– Pa kako ćemo doznati pouzdano?

– Postoji postupak. Uzorci krvi. Posebni znaci. Naravno, otisci. Zubarski kartoni...

– Candy, imao je tri godine. Nije imao zubarskih kartona, reče Beth. – Prošli smo kroz sve to milijun puta kad se dogodilo. Sjećaš se.

– Istina. Nisam posve pri sebi. Familijo, moţete li me ispričati na nekoliko trenutaka?

'Familijo'? zgrane se Beth.

Ali, nije li Candy dio obitelji? Odnosno, zamalo? Nije li podijelila s njima noći oblokavanja pivom, pa piknike na mokrom polju, drugu godišnjicu Candyna i Chrisova braka u Wedding in the Old Neighborhoodu, roštiljadu kod Rosie, Candy prvi put odvodi Kerry na jahanje – sve se to sabilo na površinu jednog novčića, baš kao i vrijeme Benove odsutnosti.

Bio je to dan poslije noći tog dana.

Candy je ipak bila detektivka. A oni civili.

– A sad ću otići u školu s – – Candy promotri stol – ovom slikom. A i ostalima, naravno.

Vi ostanite ovdje i čekajte zvuk telefona. Jimmy će nazvati čim ga naĎu. On će znati da najprije mora doći ovamo. Nikamo se ne mičite. Ostanite gdje jeste. – Ona ode, tegleći za sobom svoju torbu.

Beth ostavi Pata u kuhinji i ode na kat, gdje legne na svoj uredno pospremljen krevet. Nekoliko trenutaka potom, popne se i Pat i legne pokraj nje. Nisu govorili niti se dodirivali. Od telefona se trgnu oboje, ali nijedno od njih ne ispruţi ruku da se javi. Kad je škljocnula telefonska sekretarica, začuju kako se Jimmy dere: – Isuse Kriste, Bethie! Poludjet ćemo ovdje.

Bethie? Pat? Jeste li tamo? Ne znam jeste li tamo ili niste, ali ja stiţem. – Činilo se da na trenutak razgovara s nekim drugim: – Znam. Kakvo sranje! – A potom: – Stiţem. Drţite se Beth, Pat, Vincent.

Koliko su dugo tako leţali, Beth se poslije nije mogla sjetiti. Vjerojatno samo nekoliko minuta. Tad se otvore i zatvore ulazna vrata i ona začuje kako je Candy podigla telefon u kuhinji. Beth se uspravi i otkotrlja s kreveta; Pat je zaspao, automatski, jer ga Bog čuva. Sjedila je na najdonjoj stubi sve dok je Candy ne ugleda.

– Hoće sudski nalog, do vraga, reče ona. – Čekam da spoje Brainarda. – Beth ne reče ništa.

Kad je Candy najzad završila s telefonskim razgovorom, ponovno se okrene prema Beth i reče srdito: – Nemam strpljenja za ovo. Znojim se kao svinja. Dopustili su mi pogledati i školske godišnjake. Ondje je od vrtića. Zove se Sam Karras. Nismo uspjeli dobiti imena njegovih roditelja, ali Beth... – Candy priĎe i sjedne pokraj nje na stubu. – On je jedinac.

Dvadeset drugo poglavlje U Parksideu, prezime dugogodišnjeg šefa policije bilo je Bastokovitch. Candy bi često rekla Patu i Beth kako su njegovi policajci oko toga ispleli cijeli rječnik prostačkih izraza. Ali ga Beth nikad nije upoznala prije no što se svojim automobilom bez oznaka zaustavio pokraj Candyna automobila na njihovu kolnom prilazu.

Došao je, upozori ih Candy, da im savjetuje da budu oprezni. – Vjerovalo se, reče ona, odmaknuvši zavjesu i zagledavši se kako se ta grdosija polako valja niz kolni prilaz, – ustane li on ikad iz svoje fotelje, otkrit će da mu se dupe zalijepilo za stolac. To je očito zabluda. – Ona otvori vrata.

– Šefe.

– Detektivko. – A potom: – Candace.

– Drago mije da ste došli. Vrijeme je za pokret. Znam da pristajete.

– Blissova, dijete je pod policijskom zaštitom; nikamo neće pobjeći, blago će Bastokovitch, tuţnog osmijeha prihvativši Bethinu ponudu da mu donese kavu.

– Ali onaj graĎevni kombi je na kolnom prilazu, Ed, preklinjala je Candy. – To vjerojatno znači da roditelji – oprosti mi, Pat – da su osumnjičeni u kući. Znaš me, Ed. Ja nisam od onih koji najprije hapse, a poslije govore. Ali tko bi mogao znati stoje onaj prokleti ravnatelj škole već učinio? Nazvao ih? Moraš znati da ih je nazvao. Oni sad moţda vade putovnice iz ladice.

– Točno na izlazu njihova kolnog prilaza postavljena je patrola u automobilu bez oznaka, Candace, uzdahne Bastokovitch. – Morali bi prokopati tunel. Provjerili smo te ljude, Candace. Ţive u toj kući sedam godina. Muškarac, njegova supruga, dječak. Ţena ima... rak ili nešto slično. Stalno bolesna. Muţ radi izvan kuće, svaki dan. Ovaj je slučaj velik i dug, Candace.

Ne ţelimo banuti ondje nespremni. Svaki naš potez će se pomnjivo pratiti. Ti to znaš. Pa zato ja kaţem, otiĎimo tamo lijepo i tiho, jedan automobil uniformiranih policajaca – moţda – i mi, i kaţimo: – Gospodine. GospoĎo, Morali bismo vam postaviti nekoliko pitanja.

Bender tad uĎe kroz prednja vrata, ne pozvonivši. – Ovo je kuća, Bender, reče Candy, bezobrazno. – Znaš ono – kuc, kuc.

On se ogluši na to i kimne glavom prema Patu. – Je li istina?

– Ne znamo, reče Candy. – Baš briţno od tebe da si došao.

– Detektivko Bliss, vi ste jako neugodna ţena.

– Da, jesam, agente Bender. Postala sam neugodnija s godinama. Sa šezdeset godina, pljuckat ću ti duhan po cipelama.

Pat ode u garaţu po još stolaca, po akvamarinske stolce na rasklapanje kojima su se sluţili u Wedding in the Old Neighborhood kad bi se odrţavala prava vjenčanja ili za guţvi subotom navečer.

– Gdje ste nabavili stolce na rasklapanje te boje? – upita Bender.

– Ne bi bilo zgorega imati nalog za pretres, naglas je razmišljao Bastokovitch. – Moţete li nešto srediti?

– Već sam razgovarala s okruţnim tuţiteljstvom. Razgovarala sam s Kellyjem Clarkom.

On je voljan.

Bastokovitch se zagleda u Beth i Pata. – Mili Boţe, narode... jadnici. Jeste li spremni za ovo?

Beth reče: – Ne moţe se biti spreman za takvo što. – Zazvučala si je poput policajca; slabost joj je bila da bi se priklonila Candynu ritmu čim bi provela više od pet minuta u njezinu okruţju.

– Ovo ćemo izvesti kako valja. – Sef ponovno uzdahne. Beth začuje kako je Candy ispustila zvuk; nadala se da Bastokovitch to nije čuo. – Privest ćemo ih, ponovi on, ovaj put ispruţivši ruke, kao da kumi Pata ili Beth da spuste zastavicu i da igre počnu. Tad se ulazna vrata otvore s treskom i Vincent se doklati u predvorje.

– Ovo je moj sin, brzo će Pat i skoči na noge. – Ovo je Vincent. Vincent, Candy poznaješ.

Ovo je šef policije Bastokovitch.

Vincent pogleda u majku: – Ima li Kerry danas sastanak izviĎača?

Beth razmisli na trenutak podiţući posjetnice koje su se rasipale po podnoţju stuba, licem prema dolje. – Uh... mislim da ima. – Znači da se neće vratiti kući prije pet. – Tako je.

Vincent se munjevito obazre po blagovaonici, uočivši stolce na rasklapanje, hrpe fotografija još porazbacane izmeĎu šalica kave na stolu, mrmor i grohot iz kuhinje gdje su uniformirani policajci lijeno izlazili i ulazili kroz straţnja vrata pušiti medu ruţama.

– Ona slika, reče tad Vincent.

Beth odvede sina u predvorje. – Vidio si sliku i znaš da mislim da je to Ben, reče ona tiho.

– Ti misliš. Aha. Pa, to je Ben, reče Vincent. – Ti znaš da jest.

– Jesi li ga prepoznao?

– Kad? – Kad je došao ovdje kositi. Rekao si da ga nisi vidio. – Vincent pogleda kroz prozor, niz ulicu; lako je vidio preko njezine glave, premda je bio samo tri centimetra viši od nje.

– Je li to dječak iz crvene kuće?

Bethina ruka poleti prije no što je postala svjesna što namjerava s njom učiniti, a to je bilo ošamariti Vincenta. Ona ga nikad, nikad nije ošamarila – premda je bilo ţestokih naguravanja, potezanja za kosu, a gurnula ga je i srušila na travnjak nakon stoje on onako usput ubacio ne jednu nego dvije bejzbolske lopte kroz dva zatvorena prozora, ili bi ona zaključala vrata kuće i otišla na spavanje, zaboravivši da je on u knjiţnici ili na košarkaškoj utakmici – bez obzira na sve te bjelodane gadosti, znakovite ili zanemarive, na zanemarivanja i zlostavljanja.

Nije ga ni sad ošamarila, ali se Vincentova glava trţne u stranu. Kao da i jest.

– Vidio si ga? Vidio si Bena?

– Nisam... znao da je to Ben. – On spusti svoj ruksak, teţak poput nakovnja, nasred poda, gdje će ostati leţati neotvoren cijele noći, kao i svake noći. – ViĎao sam tog klinca kako se mota po kvartu i pomislio da sliči Benu. Odnosno, mislim da sam pomislio da sliči Benu. Nikad nisam o tome previše razmišljao. – Beth je promatrala kako mu se lice preslaguje, kao da iznad Michiganskog jezera prelazi hladna fronta, promatrala kako se ponovno ustoličuje njegov zgaĎen, drzak porugljiv izraz, Reeseovo lice. – Zašto mi nisi rekao?

On se okrene da će krenuti prema stubama. Beth ga ponovno upita: – Zašto mi nisi rekao?

Ili svom ocu, za Boga miloga?

– Rekao sam Tomu.

– Rekao si Tomu. Zašto Tom nije rekao nama?

– Mislim da nije shvatio. Ne znam ni jesam li ja shvatio. No sad će, pretpostavljam, shvatiti. Ja nisam tome pridavao previše pozornosti.

– Ali zašto nisi nešto rekao?

– Ne znam.

– Vincent, cijeli je naš ţivot bio... – On je ubojito pogleda i Beth pokuša zaveslati natraške. – Znao si koliko toga ovisi o tome! Zašto nisi nešto rekao? Zašto mi nisi ti rekao?

– Reći nešto? Tebi? Reći ti što, mama? – tad provali iz njega. – Da sam našao svog odavno izgubljenog brata nekoliko kuća niţe? Bi li mi bila povjerovala? Bi li me uopće čula, do vraga?

– Povjerovala bih ti. Bila bih te poslušala. – On se naceri.

– Vincent. – Njezin ga glas zaustavi; nogom je zakoračio na najdonju stubu. – Kad si ga prvi put vidio? – Koliko dugo ţivimo ovdje?

Ne, Boţe, pomisli Beth, ne! U njezinim je jagodicama bubnjalo, jedna, dvije, tri, četiri godine.

'Vincent, sad to više nije vaţno, reče ona, a pomisli, naravno da je vaţno, jedino je to vaţno, i zašto, što ga je spopalo da to zataji? Ili, je li moguće, iole, da je njezin sin, kome su računala pjevala a kemija odavala svoje zagonetke, iskreno vjerovao da to nije vrijedno spomena? Bilo je to odveć nenalik Vincentu. U tome ima još nečeg. Mora biti.

No, boreći se da pravilno diše, ona reče: – Ništa se sad u vezi s tim ne moţe učiniti. A... trebala sam ti jutros reći. Glupo od mene da nisam. – Ona zašuti. – Oprosti mi zbog toga. No policija je odvela dječaka iz škole a da nisu bili još sigurni. Misle da je to Ben. Dječak kojeg si... vidio na slici. Misle daje to tvoj brat. Daje ţiv. – Ona doda, šeprtljavo. – Zato je ovdje toliko policajaca.

– Oh, hvala, reče Vincent. – Mislio sam da je posrijedi vatrogasna vjeţba ili nešto slično. – On zavrti glavom. – Isuse. Smijem li, molim lijepo, sad otići na kat na zahod? Mama?

– Stani, reče mu Beth. Nije znala kako to reći; zamalo je to učinila jutros, kad je poloţila glavu na njegovo rame. – Vincent, ja... moglo bi sve biti u redu, Vincent. – Ona ga uhvati za ruku, diveći se njezinoj čistoj toplini, njezinoj veličini – koliko je prošlo otkad ga je zaista drţala za ruku? Ne da bi obrisala čokoladu s nje ili pograbila iz nje čekić ili noţ, ne da bije čvrsto stegnula pri prelasku ulice, nego je doista osjetila, osjetila mekane dlanove, zametke muških članaka na prstima koji su, a da ona to nije primijetila, zamijenili utisnute rupice djetinjstva – dugi, trokutasti prsti, točno poput njezinih, 'pijanističke ruke' za koje je njezina majka gajila takve zadivljene nade, čak i kad bi Beth drndala po tipkama finoćom radnika na pneumatskom čekiću.

Ona podigne njegovu ruku; on joj dopusti. Nije ju ni povukao ni prepustio, pa je Beth poloţi na svoj obraz. – Vincent, svi smo prošli kroz puno toga. Ti si prošao kroz puno toga. Oh Vincent, molim te, oprosti mi.

Ona začuje kako je rekao: – Nemoj, i zamisli si ga kako gleda u predvorje, postiĎen; nisu bili ni sedam metara od skupine u blagovaonici. Trebala je tad prestati, tog trenutka.

Ali ona reče, još jednom: – Moţeš li mi ikad oprostiti?

– Oprostiti tebi? – upita on. – Pa što si ti, do vraga, učinila?

Nije si mogla pomoći. Brazda gnjeva.

Ona podigne pogled i u sinovim očima ugleda, jasno kao odostraga osvijetljen detalj na istančanom Karshovu24 portretu, ne bijes, ne ni ljubav. Nego saţaljenje. NerazrijeĎeno saţaljenje. Ništa drugo.

– Pozvat ću te... kad... oni... reći ću ti, mucala je ona. – Dobro, reče joj Vincent i polako izvuče ruku. Candyju je zvala. Beth krene natrag u kuhinju.

– Je li on dobro? – upita Candy, a Beth, nemajući povjerenja u svoja usta, kimne glavom.

Pat progovori: – Moram nazvati mamu i tatu, i ta je rečenica postigla milostivo galvanizirajući učinak i povratila Bethinu prisebnost.

– Ne! – ona i Candy zamalo vrisnu uglas – ali, Beth je poslije zaključila, iz potpuno drugih razloga.

– Pat, moramo otići tamo što tiše i što neupadnije. Taj bi tip mogao imati... bilo što u kući.

Drugo dijete. Arsenal. Nemamo pojma što se dogaĎa u toj kući, reče Candy.

– U pravu je, reče Bastokovitch.

Mladi policajac dotrči uza stube i kroz otvorena vrata i u Candyne ruke gurne snop papira, s još umetnutim listovima indiga. Ona mu zahvali.

– Idem tamo sa svojim prijateljem Benderom, reče Candy. – Je li tako, Bob? – Bender ustane i, čuda li, popravi svoju vunenu kravatu neodreĎene boje. Beth je gledala kako Candy vadi revolver iz futrole i pomnjivo ga zatiče u remen svojih hlača, na leĎima, malo iznad desnog boka. – Imaš ga? – upita Bendera i on lupne po prednjem dţepu kaputa. – Znači, sve je u redu. – Candy zastane i nakratko zagrli Beth, čvrsto. – Krećemo.

Beth ugleda kako su svjetla od kočnica Candyna automobila ţmignula kad se ona zaustavila na uglu, a tad potrči. Nije gledala ide li Pat za njom; jednostavno je gutala ulice, zaboravivši disati, i stigla do okretišta za crvenu kuću upravo kad su Candy i Bender prelazili cestu prema prednjem trijemu. Iza kombija, na kojem je urednim slovima pisalo 'GraĎevni radovi Karras', dva policajca čučnu isukanih revolvera.

Jimmy zgrabi Beth za ruke. – Nemoj, sikne on, iznenaĎen. Ona se otkvači od njega i poskoči preko travnjaka za Candy, koja joj dobaci pogled neuljepšanog bijesa.

– I ja idem..

– Ideš drek, reče Candy. – Rekla sam ti da ne znamo... jebi ga, Beth, vrati se tamo. Moţda upravo drţi pušku uperenu u tvoju glavu. Ne budi glupa.

– Gospodo Cappadora – – zausti Bender.

– Ţelim ga vidjeti.

– Ne. – Što ćete učiniti, uhapsiti me?

– Jebi ga, reče Candy. Okrene joj leĎa, gurne Beth malo iza sebe i pozvoni.

Bio je sitan. Zgodan muškarac vitkih bokova, glatke mediteranske koţe, gotovo tinejdţerske vanjštine osim dva jednaka krila sijede kose koja su mu uokvirivala lice. Kvalitetna kosa, pomisli Beth; taština.

– Vi ste George Karras? – upita Candy.

– Da, reče on, smiješeći se, i otvori jače vrata. – Stoje?

24

Yousuf Karsh (r. 1908.), kanadski fotograf, turskog podrijetla.

– Ja sam detektivka Candy Bliss a ovo je agent Robert Bender iz FBI-a. Gospodine Karras, imate li dvanaestogodišnjeg sina po imenu Sam a koji stanuje u ovoj kući?

– Ja... moj sin, reče on, a tad zaglavinja i klone na vanjski okvir vrata. – Što se dogodilo mom sinu? Je li Sam ranjen? Vi ste iz policije?

– Gospodine Karras, Sam je ţiv i zdrav, i on je stavljen pod zaštitu vlasti okruga Cook.

– On je u školi, reče Karras. – Kako je stradao?

– Gospodine Karras, uhapšeni ste zbog otmice dana 3. lipnja 1985. godine, otmice Benjamina Cappadore, mirno reče Candy. – Imate pravo šutjeti. Odreknete li se prava na šutnju, sve što kaţete moţe se upotrijebiti protiv vas na sudu...

– Što? – reče Karras i okrene se prema Beth. – Moj je sin u školi. Tko je Benjamin – ?

– Odreknete li se prava na šutnju, sve što kaţete moţe se upotrijebiti protiv vas na sudu.

Imate pravo na odvjetnika po svom izboru. Ako ne moţete platiti odvjetnika, sud će vam dodijeliti branitelja. Razumijete li sve ovo, gospodine Karras?

On tad reče: – Shvaćam. Pogriješili ste kuću. Ljudi koji su izgubili onog malog dječaka, onaj davni slučaj otmice, oni ţive malo dalje. Moţete pitati moju susjedu – ona pozna tatu.

– Gospodine Karras, reče Candy, – smijemo li ući?

– Naravno, reče čovjek i zagladi svoju flanelsku košulju. – Upravo sreĎujem račune. Ali mislim da vam ne mogu puno pomoći. Jer ja tu obitelj ne poznam. Došli ste na pogrešnu adresu, to je sve.

– Ne hapse oni nas, reče Beth.

– Ha? – Karras blene u nju. – Vi ste iz policije?

– Ne, reče Beth.

– Mi smo njegovi roditelji, reče tad Pat, sopćuči, dovukavši se za Beth po stubama. – Mi smo Benovi roditelji, ti govnaru.

– Sad bi bilo dosta, reče Bender.

– Molim? – ponovno upita Karras. – Gdje je to dijete? Je li moj sin nastradao?

Candy krene u dnevnu sobu, gdje je pokraj niskog kauča presvučenog kordsamtom bio postavljen veliki kartaški stol. Na jednom kraju stajale su hrpe uplatnica pokraj kalkulatora s dugim repom od papirnate vrpce. – Gospodine Karras, reče ona, – molim vas, polako podignite ruke – – Molim?

– Podignite ruke kako bi policajac mogao provjeriti – – Nemam pištolj. – Sitni se muškarac tad nasmiješi Beth. – SreĎivao sam račune. Nemam kompjuter. – Jedan od mlaĎih policajaca na brzinu opipa Karrasove slabine, pa unutarnji i vanjski dio hlačnica. – Molim vas, ne znam što se dogaĎa. Ovo je moja kuća. Nisam ništa učinio.

Beth je došlo da se spusti na sve četiri i pregleda tkanje na sagu, gdje je hrpica zgnječenog čipsa istočkala jedan kut, da razveţe i pregleda dva golema para muških tenisica koja su uredno stajala jedan pokraj drugog odmah iza vrata, gurne prste u dţepove jakne s motivom Bullsa nabačene na vješalicu. Izlizana bejzbolska rukavica ugodno se baškarila na jastuku smeĎe tuste fotelje pokraj kamina; na televizoru, fotografija čučećeg dječaka koji se veselo smiješi u zelenoj svilenoj bejzbolskoj uniformi, uokvirena u drvo i pozlatu. Na svakom kraju kaminskog izbojka par keramičkih svijećnjaka. Samo je u jednom bila svijeća. Bila je tu i vaza sa svilenkastim gladiolama, bijelima. A iznad toga, slika – ne, pomisli Beth, brzo se ispravivši,

retuširana fotografija. Ţena je gledala ravno u objektiv stidljivom ljupkošću i prosto-dušnom napregnutošću antilope; bila je odjevena u sivu haljinu s dolčevitom, gotovo večernjom, sa sedefnim pucetima kod vrata, a njezina je svijetla kosa poput svetokruga bila začešljana od njezina čela kao da je diţu nevidljivi prsti. Vjetar u kosi, pomisli Beth; pri snimanju su se posluţili ventilatorom. Ona ispruţi ruku da će se uhvatiti za rub kauča, promaši i ljosne na pod.

– Beth! – Candy se okrene, zbunjena, kutom oka još motreći Karrasa koji je nagonski ispruţio ruku da pomogne Beth.

– To je Cecil, zapanjeno će Beth. – To je Cecil Lockhart.

– Oh, reče Karras. – Cecil. Naravno. Ona je glumica. Jeste li je vidjeli na televiziji?

Beth se borila da doĎe do daha. Počne ustajati, ali se zadovolji klečanjem. – Zašto, upita ona, – imate sliku Cecil Lockhart?

George Karras se uspravi, gotovo ponosno, pa kimne glavom, a usne sjetno skupi, ţalostan izraz koji Beth nikad neće zaboraviti.

On reče: – To mije ţena.

Dvadeset treće poglavlje Nisu mogli zaustaviti Candy, toliko se ispričavala.

Kad bi se poslije puno godina prisjetila tog prvog tjedna, Beth bi se najbolje sjećala tog Candyna krajnjeg očaja, kiše iskri krivnje kojom je posipala sebe i Bendera, pa čak i svoje vrijedne policajce u Parksideu, pregršti krivnje, čak i kad ju je Beth počela preklinjati da prestane, pa i nakon što je Rosie, da ne vjeruješ, poloţila ruke na Candyna ramera i rekla: – To nije pošteno. Sve si učinila. Ova ti obitelj duguje ţivot.

Počelo je u trenutku kad su njih troje zakoračili na trijem Georgea Karrasa i stali ţmirkajući na kasnom poslijepodnevnom suncu – nakon što im je Karras rekao, a šef Bastokovitch potvrdio telefonski, da je njegova supruga Cecilia već četiri godine pacijentica u Silvercrestu u Elginu, privatnoj bolnici za duševne bolesti. Da je on, George, zapravo samohrani roditelj njihova jedinca – Sama, Cecilina djeteta iz prvog braka, kojeg je George posvojio nedugo nakon što se on oţenio njome, prije sedam godina.

Beth je pokušala, donekle s uspjehom, zamagliti sjećanje na trenutak kad je George Karras to rekao, izbrisati sjećanje na njezinu mučninu kad je ţila na Patovu čelu počela poskakivati, a graške znoja izbile iznad ovratnika njegove košulje. – Posvojen? – rekao je tiho, opasno, s tim vincentovskim pogledom u očima kojim kao da poručuje da će sve porazbijati. – Posvojen?

Candy, usrdno: – Pat, stani...

A George nastavi, gorljivo, nemirno: – Ne, to je u redu, ne smeta. Moţete provjeriti. Imam dokumente u sefu. Zajedno s njegovim rodnim listom. Izvolite samo. Dajte da to raščistimo.

Jimmy tad pomoli glavu u dnevnu sobu pa on i Candy odvedu odrvenjelog Pata van, a Bastokovitch otvori notes i teško sjedne na Georgeov kauč, te upita, tiho, bi li gospodin Karras ţelio da odvjetnik bude nazočan prije no što počne odgovarati na pitanja. George uzdahne kad je počeo govoriti, a Pat, Beth i Candy su vani svejednako čuli Georgeovo pijukanje: –

Morate pogledati dokumente. To je sve. On je moj sin. On je sin moje ţene. Ovo je zabuna.

Dopustite mi da ih donesem.

Ispred vrata, Candy se naglo okrenula Beth i Patu. – Molim vas, molim vas, reče ona, prva molba od desetak koliko će ih biti kad su svi počeli shvaćati to što se zapravo nekako dogodilo, i nastavilo dogaĎati, puno godina, dvije ulice od prednjeg trijema Cappadorovih. – Molim vas oprostite mi.

– Što? – zavapi Beth. – Da ti oprostim? Što?

– Molim vas, molim vas... Ne, nemojte mi oprostiti. Ovo je najgori podbačaj u povijesti.

Bio je ovdje cijelo vrijeme. Ne zasluţujem da mi oprostite. Čak i Pat, siv u licu, podigne glavu i reče joj: – Candy, nemoj. Nisi mogla znati...

Ali se Candy nije moglo zaustaviti. Prvi put otkad ju je Beth upoznala, uvijek staloţena Candy prepustila se, tih prvih dana, orgiji emocija – častila se psovkama sočnijima od njezine uobičajene porcije, kako su se doznavale činjenica za činjenicom.

Jimmy je rekao Beth kako je Candy zalupila slušalicom u uredu i tako snaţno povukla roletu da ju je potrgala kad je čula da je Cecil pokazala punu spremnost na suradnju i pristala na razgovor s policijom u kući svojih roditelja, nekoliko mjeseci poslije otmice, i da je čak ostavila odškrinuta vrata spavaće sobo kako bi oni mogli zaviriti i pogledati njezina usnulog sina, kojeg je ona opisala kao četverogodišnjaka, ne puno starijeg od Bena. – Od tog ću se, bila je rekla Jimmyju, – ostatak ţivota buditi vriš-teći. – A nakon stoje Candy doznala da komplet jasnih Cecilinih otisaka, uzetih za vrijeme masovnih uhićenja na demonstracijama protiv atomskog oruţja u Champaign-Urbani prije puno godina, postoji u arhivi FBI-a, otrčala je na treći kat da bi se izderala preko telefona na Bendera da joj je svejedno ţivi li to usrano nesposobno govno sad u Budimpešti, neka ga Bender naĎe. jer će Cappadorovi tuţiti vladu za milijune dolara; vladu će koštati milijune dolara to što je neki šupak od tehničara iz FBI-a dobio otiske na gumi, za Boga miloga, na potplatu Benove druge tenisice, otiske vjerojatno jasne kao školske primjerke na kojima se uči na akademiji, pa ipak uspio zajebati stvar dok ih je skidao. – A vi ste imali odgovarajuće otiske! – vrisne Candy. – Cecil Lockhart samo što vam nije viknula preko megafona prigodom druge proslave mature: 'Još sam ovdje! Ja sam to učinila!' To se moglo dogoditi prije pet godina, jebote! ... Aha, dječak je dobro. Odnosno, moţda je dobro.

Još ne znamo sve... Je li to opravdanje, Bob? Sve je dobro što se dobro svrši? A ako doznam daje to dijete netko dotaknuo malim prstom, da mu je pala dlaka s glave, osobno ću te dohvatiti, Bob. Moţeš se kladiti u to.

Beth ie slušala, uţasnuta, a tad se bespomoćno usudi ubaciti: – Odviše to uzimaš k srcu, previše si u tome.

– Maje li, Beth, plane Candy. – A što kaţeš na činjenicu daje čak i meni promaknula veza s Minenapolisom? Seljakala se samo pedesetak puta. – Ona zašuti, tad, i ispriča se zbog svoje zajedljivosti.

Ali čak i nakon puno vremena, kad se rasprela cijela ţalosna priča o devet godina promašaja za dlaku i pehova te sloţio mozaik dogaĎaja najbolje što se moglo bez kamena temeljca, podatka kojeg je jedino mogla pruţiti Cecil, Beth nije mogla prihvatiti intenzivnost Candyne krivnje, odlučnost kojom je odbacivala njihovu utjehu, njihove zahvale. – Ti si ga našla, desetak puta je ona rekla Beth. – Ne zahvaljuj meni. Nisam to zasluţila. – To što su je mediji i gotovo svi sluţbeni izvori povezani sa slučajem svejedno ishvalili (bila je, ako ništa drugo,

još elegantnija i izglednija nego prije devet godina, čak neodoljivija kao materijal za napise i članke) – to je samo produbilo Candyn osjećaj nezadovoljstva. Ona reče Beth, jedne večeri iduće jeseni, da se jedini svijetli trenutak cijelog proljeća dogodio uvečer na dan 'uhićenja', za koji se, naravno, ubrzo pokazalo da je daleko od toga – trenutak kad su ona i Jimmy imali priliku vidjeti Pata kad je vidio Bena.

I Beth je mogla taj dio prizvati u sjećanje, u cijelosti, odvrtjeti ga unatrag kao ubrzani film o otvaranju ruţina pupoljka. Kako oni svi stoje ispred doma za nahočad u – Wheatonu, svjesni kako dva djeteta vise na prozoru drugog kata i pokušavaju ih vidjeti ispod krova trijema; George, crvenih očiju i nosa, ali rupčića uredno presavinutog u dţepu njegova sportskog kaputa, stiţe s Bastokovitchem u njegovu automobilu, i pri ulasku u zgradu prolazi pokraj Cappadorovih nijemom gestom, laktova priljubljenih uz tijelo, dlanova okrenutih prema gore, nešto izmeĎu slijeganja ramenima i molbe. Pa još čekanja. Vincent s vrhom cipele ore po mekanoj zemlji cvjetne gredice, Kerry sjedi na zemlji, drţi Beowulfa, koji cvili i otima se, na lancu. Beth se pitala zašto je popustila kad je Kerry uporno zahtijevala da povede psa. Čekali su nemoguće duge minute dok su se zavjese na unutarnjoj strani vrata odmicale, pa spuštale.

George najzad izaĎe, useknjujući se, potom izaĎe socijalna radnica, sijeda i impresivna čak i u trenirci boje ciklame, unaprijed već zaštitnički raspoloţena prema svom štićeniku, i upali vanjsko svjetlo u sutonu koji se spuštao. Stane na stubu, odmakne se u stranu i pridrţi zaštitna vrata.

A potom Ben. Kad bi se sjetila tog trenutka, Beth bi uvijek osjetila Patovu nakupljenu energiju – njegovu pruţivost, učinilo joj se da će skočiti na stubu, ostaviti je iza sebe, obamrlu, a ruke će joj ostati visjeti teške i beskorisne. No umjesto toga je prstima prošao kroz kosu, jednom, a tad polako krenuo prema stubi, oprezno, kao što bi se terenski biolog pribliţio novoroĎenoj antilopi, i pruţio dlan, kao da će se rukovati. A kad je dijete samo čudno pogledalo u njega, a Beth zadrţala dah, Pat je podignuo ruku, prošao palcem po Benovu obrazu, od linije kose do brade, i upitao: – Kako si?

– Dobro sam, automatski je odgovorio dječak a potom: – Tata...? – A kad su se na to odazvali i George i Pat, Beth se najprije rasplakala, a tek tad počela disati. Iza sebe, čula je gromoglasan zbor nakašljavanja i meškoljenja, kad su okupljenim masama pripadnika gradske i drţavne policije, koji su izniknuli niotkuda, popustile ustave. Ona je tad skočila na stube, ona i Kerry i Beowulf; Beth je udahnula njegov miris ţeljno koliko i pas, obgrlivši ga rukama, zamalo ga srušivši. On se ukoči i naposljetku odmakne, pruţivši ruke prema Georgeu.

– Znam, reče tad socijalna radnica, nakrcavši tu riječ izvanrednom dobrostivošću. – Samo je zbunjen.

Pat tada reče Benu da se naspava. George, nazvavši Bena 'Spiro', (Beth je poslije doznala da je to Georgeovo grčko ime za Sama), zagrli ga i odvede natrag u kuću.

U tom trenutku Candy ponovno reče: – Jako mije ţao.

Ali se Pat okrenuo prema njoj, glatka, zaţarena lica, lica bejzbolskog stopera za kojim je Beth ţudjela prije stotinu ljeta, i reče: – Zao? Candy, ovo mije najbolji dan u ţivotu.

I da bi to dokazao, Pat, za koga je rad u Weddingu bio disanje, u idućih nekoliko tjedana jedva da bi otišao na posao. IzmeĎu jednosatnih posjeta pod nadzorom socijalnih sluţbi, svakog drugog dana, djetetu koje su uskoro naučili zvati 'Sam', Pat i Beth popili bi na desetke litara kave i gutali podatke iz izvješća koje bi im Candy donosila, gotovo svakodnevno, o

razgovorima koje je policija vodila sa Cecil u Silvercrestu, razgovorima koji su jedva zasluţivali taj naziv. Michele Perrault, niska odvjetnica koju je George angaţirao, zamalo se našla u neobranu groţĎu za vrijeme čitanja optuţnice, reče im Candy, kad ju je sudac Sakura upitao hoće li se optuţenica braniti šutnjom, a Perraultova odbrusila: – Časni suče, to je jedini način na koji se ona moţe braniti.

A to je bilo i više nego točno. Dijagnoza je, laičkim rječnikom, bila katatonička depresija.

Kad je prije puno godina došla u Silvercrest, Cecil je, reče Candy, pokazivala neke znakove ţivota – kadšto bi progovorila svojim uvjeţbanim, uzvišenim glumačkim glasom koji bi iznenadio bolničko osoblje, poglavito kad to što bi rekla ne bi imalo smisla. Sad je bila tiha poput zdenca, ne bi ispuštala glasa ni kad bi zijevnula ili si ogrebla nogu na komad pokućstva. U Silvercrestu, u Cecilinoj sobi, u dnevnom boravku, u ordinaciji njezina liječnika, Candy, a poslije nje Robert Bender, Calvin Taylor i ostali, proveli su sate sa Cecil.

Pokazivali su joj fotografije, fotografije koje je George, nespretnom dareţljivom gestom koja je Pata natjerala u plač, dao izraditi za Cappadorove – fotografije kako Cecil stoji na majčinu trijemu s Benom na novom crvenom biciklu s pomoćnim kotačima, pa George kojemu Ben sjedi na ramenima na planinarenju. Benova fotografija u krilu Djeda Boţićnjaka, kose obojene u vincentovski smeĎu, samo šest mjeseci nakon... Kako se usudila? pomisli Beth, a potom, naravno, što je drugo i mogla učiniti – pa zar je Cecil glupa ili samo luda? Ta fotografija, koja je najviše zainteresirala Beth, sigurno je bila snimljena onu jesen nakon sto je policija porazgovarala sa Cecil, nakon što se ona bila vratila u Chicago iz Minneapolisa. Candy reče da je Cecilina majka potvrdila tu selidbu, da se Cecil pojavila s unukom kojeg gospoĎa Lockhart nikad prije nije vidjela. Beth pritisne Candy: zašto je gospoĎa Lockhart povjerovala Cecil? Nije li povezala svog s neba palog unuka s Benovim silno razglašenim nestankom? – Ako i jest, to ne priznaje, odgovori Candy.

U meĎuvremenu, nakon što nisu uspjeli s Benovim fotografijama, policija, uz pomoć Cecilina psihijatra, pokuša izazvati reakcije drugim stimulansima: hippie glazbom iz srednjoškolskih vremena – Creamovci i Jimmy Hendrix i Donovan. Donijeli su joj slatkiše s okusom metvice jer su njezine medicinske sestre rekle da ih Cecil oboţava, i gledali kako bi Cecil posegnula za njima i halapljivo ih progutala, jedini pokret koji bi učinila sama od sebe. Donijeli su videorekorder i prikazali Cecil duge isječke iz Cecilinih filmova Hallmark Hali of Fame u produkciji Major Barbare. Donijeli su i golemi plakat sa Cecilinim likom, na kojem je njezina platinasta kosa začešljana prema gore u veličanstvenoj gipsonskoj25, punĎi iz njezine monodrame Jane Addams of Huli House, izvedba koja joj je priskrbila nagradu Grace Dory Arts Achievement Award onog ljeta prije proslave mature. Donijeli su joj naslovnice časopisa, stare naslove ('Mama proklinje otmičara: ti bezdušni nitkove!')

Ali, baš kako je njezin liječnik predvidio, izvukli su iz nje... ništa. Manje od ništa. Cecil je bila više nego prazna, Candy reče, Beth: ona je bila bezdan. Jela bi svoje slatkiše s metvicom;

26 Gibson girl - idealizirani prikaz američke djevojke s kraja 19. stoljeća s ilustracija Charlesa Dana Gibsona. Tipična odjeća gipsonske djevojke bila je do grla zakopčana uska bluza ili prsluk dugačkih, nabranih rukava, i duga suknja zvonolika pri dnu, silno uska u struku.

25

ustala bi kad bi je njezina medicinska sestra, Mary, anĎeoskog lika, stisnula za lakat. Sto god daje znala, ako je više išta znala, opsjedalo je samo nju.

George je milosrdno susretljivo pomagao popuniti prazna mjesta. Ne jednom svratio bi u kuću Cappadorovih, nepozvan, a potom ţalosno dreţdao za njihovim kuhinjskim stolom, dok bi mu se pogled neprestano svraćao na Benove fotografije kao djeteta koje su visjele na zidovima. Od pedijatra je donio sinove dijagrame rasta, zubarski karton; opis slomljenog zapešća, što se Samu dogodilo s devet godina na nogometu. Beth bi mu donijela kave i platnene ubruse koji su stajali u komodi u njezinoj spavaćoj sobi na katu, posluţila vrhnje za kavu u vrču, što nikad nije činila, kako bi ga utješila.

I najzad, jedne večeri, dok je Ben još bio u starateljstvu socijalnog rada, iz Georgea izleti: – Vi vjerojatno mislite da bih se trebao osjećati više krivim. A i osjećam se krivim. Zaista.

Ali kako bih si mogao zamjeriti? Vama je vjerojatno teško povjerovati koliko sam malo znao o svemu tome. Jedino što znam jest da je moj sin – Boţe mi oprosti, on je i moj sin. Hoću reći, Beth, Pat, pogledajte to malo s njegove strane. On je dijete čija je majka već u umobolnici. Bog joj se smilovao duši. Jadna Cecilia, ona je bila najljepša... Znaš, Beth, kad sam je upoznao, nisam mislio daje dana starija od dvadeset pet godina, a ona je tad zapravo već bila tridesetpetogodišnjakinja. Bila je tako njeţna i slatka, kao cvijet. – George se lupne po prsima. – Imali smo nagradnu igru; naše bi mušterije dobile ulaznice za ono kino pokraj aerodroma. Ona se upravo vratila iz Minneapolisa i nastupala u My Fair Lady. I naĎe mene, bedaka koji gradi piste na aerodromima. Da bi ona mene pogledala... ta ţena, ta djevojka, mene pogledala... Nisam mogao vjerovati.

On otpije kave, pristojno ispruţivši mali prst. – A tad je, to sve znate, došao dječak. Bio je – pa, Beth, bio je baš kao... kakav je još i sad. Tako sretan i raspoloţen. Tako pametan i snaţan. Zaljubio sam se u njega koliko i u Ceciliju. Cecilia je ţeljela da se vjenčamo, odmah, gotovo kao daje znala da će... oh, Isuse. Prije no što je posljednji put otišla u bolnicu, ona... ošišala ga je sasvim na kratko, na jeţa, na tri milimetra duljine. A kosa mu je izrasla sva crvenkasta. Smećkastocrvena. Primijetio sam to. Boţe, pomislio sam, djeca se mijenjaju. Nisam znao tko mu je otac. Neki Irac, pomislim. Pat, ja gradim garaţe, ja samo gradim piste i garaţe. On je moj sin, posvojio sam ga kao svoga. Ali čak i prije toga, bio mije sin.

George proĎe rukom kroz svoju savršenu kosu –je li postala bjelja, u samo nekoliko tjedana? pomisli Beth. Je li to samo mit ili se to zaista ljudima dogaĎa? George reče: – Mislio sam, naravno, da ćemo Cecilia i ja imati još djece; ali se ona tako jako razboljela, tako brzo, a tad sam doznao da ona i nije baš tako mlada. Usto, Isuse, šok-terapije. Koliko bih puta došao u bolnicu, i zatekao je svezanu remenjem. Grizla bi... A poslije, više me ne bi ni prepoznala.

Nije više prepoznavala ni majku ni dječaka. Ali sam ja imao Sama. Svog Spira. Imao sam svoju zvijezdu. Shvaćate?

Beth bi osjetila vlagu na vratu, ovratnik njezine košulje natapao se neobrisanim suzama.

Curilo joj je iz nosa; nije čak ni bila svjesna da plače. – George, reče ona. – Ne moraš nam to pričati.

Usprkos bolnoj samilosti koju su osjećali, Pat i Beth dogovorili su se da ostanu čvrsto pri svome. Sto god George bude bio Samu, neće mu biti drugi otac. A ipak ga nikad nisu otjerali s praga – on je bio njihov jedini prozorčić u kukuljicu iz koje se Ben izlegao kao Sam. Optuţbe su podignute. Drţava Illinois optuţila je Ceciliju Lockhart Karras za tešku otmicu i bila spremna, ovisno o tome što će se doznati o uvjetima .u kojima je Ben ţivio devet godi-

na, prišiti joj sve osim moţda otmice Patty Hearst: nezakonito drţanje djeteta, zlostavljanje djeteta i izlaganje djeteta opasnosti, ometanje u vršenju roditeljskog prava, skrivanje djeteta, kršenje graĎanskih prava. Candy se nasmiješila kad je pročitala ţalbu suprotne strane: – Jedino su izostavili krivotvorenje i raspačavanje droge...

Alije Candy znala, kao što su svi znali, kao stoje Beth znala, od prvih trenutaka kad je u Georgeovoj sobi shvatila što se dogodilo, da će pravni postupak uglavnom biti kazalište, sloţena igra bez riječi čija je jedina svrha okončanje, poput vezanja snopa novina, od vrha do vrha, dretvom i odlaganjem uz rub pločnika. Sve što će saslušanje postići, predviĎala je Candy, bit će da će vezanje tog čvora, čvrsto stezanje i presijecanje uţeta imati svjedoke.

Cecil će odvesti niza stube suda na uglu ulica Twentyseventh i California kako će se i popeti uza njih, uz bljeskalice koje vjerojatno neće ni vidjeti a koje će sa svih strana snimati njezino lice, riječi koje neće čuti ţagorit će joj u ušima, vratiti se u Silvercrest kao slobodna ţena kakva je i bila kad su je bolničkim vozilom prebacili u okruţni zatvor. Vratit će se u sobu za koju nitko nije pouzdano znao prepoznaje lije, gdje će njome baratati i grube i njeţne ruke za koje nitko ne moţe reći osjeća li ih; zuriti u televizor ispred sebe ako je uključen; sjediti prstiju isprepletenih dok je netko ne bi uhvatio za ruku i podigao je na noge; unerediti se do izranjavanosti bez vidljive neugode. Poslati Cecil u zatvor bilo bi izlišno; nitko nije pokazivao ţarku ţelju za tim; Beth, pa čak i Pat, najmanje od svih.

Reese Dvadeset četvrto poglavlje Lipanj 1994.

Svih petero koji su se zatekli u uredu socijalne radnice osjećali su se skučeno. Nitko nije znao gdje bi se smjestio. Reese se naposljetku svali na jedan kraj kauča – jedan od onih kvrgavih narančastih komada pokućstva koje se moţe naći na mjestima koja je Reese posjećivao, mjesta koja se uzdrţavaju drţavnim dolarima, kao što su uredi školskih pedagoga. Tom, na primjer, pomisli Reese, Tom ne bi takav kauč stavio ni u garaţu. On se zagleda u pauka koji se paţljivo kretao amo-tamo po kanjonima plutenih oplata. Zamor glasova njegovih roditelja stopio se s mrmorom socijalne radnice, pa se naposljetku Reese, kad bi pokušao, mogao pretvarati da čuje zuj muhe, kako bjeţi od pauka preko kilometara oplate.

On prebaci noge na pod i ustane.

Dječak je zurio kroz prozor, leĎima okrenut prema Beth i Patu.

– ...odreĎene prilagodbe, reče socijalna radnica pa podigne pogled, trgnuvši se, u Reesea.

Njegovi su roditelji buljili u njega, tata je izgledao osobito srdito, ali je socijalna radnica bila spremna nastaviti bez obzira na sve, čak i ako Reese bude dubio na glavi i popiškio se po podu. – Ovdje imamo popis agencija i moţete odabrati jednu – – Smijem li izaći? – upita Reese i pomisli, prokletstvo, zvučim kao mamina maza. – Idem van. Ovdje postaje vruće.

– Mogu otvoriti prozor, predloţi socijalna radnica blijedo.

– U redu je, reče Pat. – Nema razloga zbog kojeg bi... oni... – Naravno, reče socijalna radnica.

– Ide ti se? – Reese upita dječaka koji ţmirne kao da nije siguran je li razumio narječje. – Ide ti se van?

Dječak slegne ramenima. Reese otvori vrata. Vani je bilo nekakvo igralište, s nekoliko košarkaških terena; još se nekoliko problematične djece ljuljalo na ljuljačkama ili nabijalo staru loptu obješenu o vratnice. Da mi je znati zašto su oni ovdje, pomisli Reese, pridrţavši vrata dječaku, koji brzo proĎe kroz njih, spuštene glave, šaka duboko gurnutih u dţepove traperica.

– Vincent, tad reče Beth. – Pazit ćeš na... – Reese primijeti pogled koji joj je tata tad uputio, kao da čak ni on nije mogao povjerovati da ona moţe biti tako glupa. Alije već sve gotovo bilo izrečeno; Reese je znao što je namjeravala reći. On slegne ramenima i pusti da se vrata zalupe za njima.

Vani je bilo hladnije no što se činilo. Poglavito za kasno proljeće. Dječak je imao na sebi samo flanelsku košulju; Reeseu je bilo drago daje odjenuo svoju koţnu jaknu. On je navuče na sebe migoljeći ramenima, i kao uvijek osjeti kako ga od tog preplavljuje uţitak. Jakna se micala poput druge, grublje koţe. On izvadi cigaretu, ispita kut pod kojim se nalazi naspram prozora – vidio je tatu, ali mu je tata bio okrenut leĎima. Ne isplati se.

– Pa, reče on dječaku, briţljivo vrativši cigaretu u kutiju i preklopivši je. – Je li tip jutros bio ovdje?

– Tip? – reče dječak, ne slijedeći tijek Reeseovih misli.

– Tip, tip – čovjek koji ti je bio očuh – George Kakoseono-zove, reče Reese.

– Došao je jako rano ujutro u socijalni rad, reče dječak. – Nije ţelio doći ovamo.

– Pa kako ti se sviĎa biti poznat, Ben? – upita Reese. – Njuška na naslovnoj stranici. Veliko čudo iz Menard Streeta... – Dječak ponovno ocjenjivački pogleda Reesea. Misli da me to zaista zanima, pomisli Reese. Kojeg li kretena.

– Zapravo mi je to mučno, reče dječak. – Sve ove dane, protekla dva tjedna, psiholog mi govori: 'Sigurno koješta osjećaš u vezi s ovim.'... Kako se moţe osjećati u vezi s nečim za što nisi ni znao da se dogaĎa?

– Je li to tvoj trajni psihoterapeut?

– Trajni? – Oni odu do betoniranog dijela igrališta i Reese se podboči nogom na jednu dječju ljuljačku.

– Pazi ovamo, Ben, reče on. – Sad si ušao u zonu psihoterapije. Obitelj u kojoj ćeš ţivjeti svjetski je prvak u konzumiranju usluga ustanova za mentalno zdravlje. Moji mama i tata povremeno odlaze u bračno savjetovalište, a majka je odlazila na skupne terapije tješenja, Kerry ide na nekakvu terapiju crtanjem, a ja sam svjetski rekorder svoje dobne skupine u višestrukim odlascima psihijatru...

– Zašto? Sto nije u redu s tobom?

Reese nogom gurne ljuljačku.

– Ništa. Ne moraš imati nikakvih problema. Samo... zajebancija sa školom. I tako to. Uglavnom moj tata smatra da sam ja svojski zajeban.

– A tvoja mama?

– Upoznao si moju mamu.

– Pa... – reče dječak i okrene glavu, što Reese nije ţelio.

– Ne, moja mama nije loša ili nešto takvo. Ona je samo... 'Zemaljska kontrola zove Beth Cappadoru', shvaćaš? Pola od toga što joj kaţeš ne čuje, ili ti se barem čini da ne čuje. – Reese uzdahne. – Ovako ili onako, htio bih da imamo auto.

– Nemate auto? – reče dječak.

– Ne, ali auto je nešto što se moţe uvijek imati ako se ţeli. – Kako to misliš? – upita ga dječak. – Mislim, auto je... na dohvatu... – Kradeš aute?

– Ne, ne kradem aute. Ali se auto moţe posuditi, nije greda, nije velika šteta, shvaćaš što ţelim reći.

– Pa to je vrsta kraĎe.

– Pa, ţelim znati da sam se u mladosti iţivio. – Dječak se osvrne oko sebe kao da pokušava naći policajca ili nešto slično. Jebi ga, pomisli Reese, promjena teme.

– Pa, što radiš? – upita on dječaka.

– Radim? Ništa ja ne radim, reče dječak.

– Hoću reći, što radiš ? – Dječakove se sive oči tad rašire i Reese zagledan u njega, zamalo izgubi nit, dječak je izgledao – – Igram košarku.

– K-košarku? – Dječak kimne glavom i ode do jednog od ispucanih betonskih terena gdje su ispod jednog grma priljubile jedna uz drugu dvije crne lopte sa znakom Bullsa. Ostali su defekti nabijali onu loptu na uţetu, uzmicali pred Reeseom poput stada goveda.

– Dobro igraš? – vikne Reese i krene po jednu od lopti.

– Igram u gradskoj ligi, reče dječak. – Putujuća momčad. Prva postava.

– Putujuća momčad? – zaguguće Reese. – Boţe mili.

– Znaš, ja sam u šestom razredu. Ostali su u prvom srednje. Stvar je visine.

– Premda, otkud ti ta...

– Nije vaţno.

– Da malo haklamo? Da igramo na jedan koš? – Dječak slegne ramenima. Imao je krupne ruke; Reese je gledao kako on vrti i miluje loptu, kao daje riječ o kućnom ljubimcu, dok vodi loptu – a potom, šut, koš, šut, koš. Dječak je imao ozbiljno krupne ruke a i – Reese spusti pogled – odgovarajuća stopala.

Zauzmu poloţaje, prilično daleko – ipak je on, pomisli Reese, prva postava Putujuće momčadi. Gledao je kako dječak puca – kao da gleda staru videosnimku s Olimpijade – skok, pa fino izraĎeni pokret preko zapešća do trzaja jagodicama. Dobro djetešce, pomisli Reese, igra školski.

Visina ovdje nije igrala vaţnu ulogu, dječak je bio Reeseove teţine, a niţi samo tri centimetra. Reese se odmakne jedan korak, šutne jednom rukom. – Suzica – , reče on.

Dječak se odmakne, uzme loptu i on izvede isto, bez problema.

– Linija slobodnog bacanja, reče Reese ali je bacio loptu kao ciglu i ona se odbije od straţnjeg dijela obruča.

– Ja sam sad na redu, sav sretan reče dječak. On se uspravi na taj staromodni način i Reese primijeti kako mu se lice promijenilo: imao je jedno od onih lica na kojem se vidjelo da on čini jedino ono što čini – da ne prebire usput po imenima na svojoj crnoj listi svih vremena ili nešto drugo. Bio je sav u tome. Reese je vidio prije no što se lopta odlijepila od dječakovih jagodica da je lopta dobra.

Pa Reese povuče zatvarač na svojoj jakni da se riješi lepetanja preklopaca na dţepovima, uravnoteţi loptu na jednoj ruci i nacilja. Ponovno promaši.

– A ovo je koš – , vikne dječak, koji je stajao pokraj Reesea i spraši koš a daje izgledalo kao da se nije ni pripremio.

Reese začuje glas onog debelog dripca Teetera, školskog košarkaškog trenera, koji je ujedno poučavao i tjelesni odgoj, kako govori: – Cappadora, kod tebe je to nešto u glavi. U pedeset posto udaraca promašiš koš za širinu palačinke. Kad bi samo mogao misliti na to što radiš... – On se pokuša usredotočiti na udarac, ali osjeti da ide nakrivo čim se lopta vinula u zrak.

– A ovo je aut – , ponovno će dječak, razdragano. – Pustio sam ti, reče Reese, vodeći loptu, pa skoči i zavrti prstima loptu u koš. – Izvedi ti nešto takvo, seronjo. – Igramo hakl.

– Dobro ti je išlo dok si stajao na mjestu, ha, prva postavo?

– Mogu te pobijediti, smireno reče dječak.

Reese ponovno srne prema košu, doskoči u reket, u potrazi za nadahnućem onih večeri koje je proveo igrajući na svom kolnom prilazu – buuum. – Dakle, kompa, spreman za večernji izlazak?

Dječak je bio zbunjen. – Kakva su pravila?

– Ne igram ja u gradskoj reprezentaciji, čovječe. – Reese ponovno jurne, ne izvede dobro skok-šut i zavrti se u zraku dok se lopta predomišljala pa najzad odbila od obruča.

– Je li ovo Make It-Take It27 ili što?

– Tvoja lopta, početnice, reče Reese. Nije morao imenovati igru, premda je bilo očito da bi bila riječ o Make It-Take It da je ubacio loptu u koš iz posljednjeg šuta.

– Do koliko? Do koliko? – reče dječak, rastreseno vodeći loptu. – Do jedanaest?

– Samo igraj, reče mu Reese. Dječak stane na loptu, pa načini pokret kao da će krenuti ulijevo, no umjesto toga krene desno tri koraka i namjesti se za šut tako da se lopta odbije od ploče. – Broji! – vikne on i dobaci loptu Reeseu, promrmljavši: – Moj si.

– Igrač koji postigne koš dobiva loptu.

Reese se ogluši na to i postavi na vrh reketa. Dječak kao da ga je odmjeravao, razmišljao kako šmugnuti, izbjegavao Reeseu pogledati u oči. Tad Reese jurne udesno, vodeći loptu svojom dominantnom rukom ali mu lopta odskoči malo odveć visoko. Reeseu se učini da će uspjeti predvidjeti dječakov potez, pa nastavi kretanje. Odbije loptu od dječakova bedra, dohvati je na vrhu kaznenog prostora, šutne loptu prema košu, ali ona odskoči od obruča. No Reese se provuče prema ploči, uhvati ravnoteţu, i lagano ubaci loptu preko dječakove ispruţene ruke.

– Tko si ti? – upita ga tad Reese, vodeći loptu, sopćući. – Ja sam Grant Hill. – Ja sam Pippen.

– U redu. – Tad počnu igrati za ozbiljno. Reese je odrţavao prednost, a dječak bi naglas ponavljao koliki je rezultat poslije svakog koša. Tad Reese lansira jednu loptu no dječak je izbije, uhvati odbijenu loptu, izvede dvokorak i lopta se odbije od ploče u koš. – Izjednačenje, reče dječak. Reese se postavi u poloţaj. Kad se dječak pribliţio, on se okrene, načini varku tijelom i podigne lakat. Dječak posrne.

– Oprosti, reče Reese i ugrabi loptu.

– Načinio si prekršaj, reče dječak.

– Ben, nije ovo YWCA26, reče Reese.

– A ovo nije Ben. – U redu... Ben, promumlja Reese i jurne pokraj dječaka prema aut liniji iza koša. Ali dječak promijeni poloţaj – nije trčao, nego nekako proklizavao, bilo ga je teško pratiti – i načini korak naprijed kako bi krenuo u napad. Reese se mučio s koncentracijom; ne vodi loptu, nego je ganja, do vraga, pa se zaleti ravno u dječaka; bio je vodio loptu lijevom rukom pa ga odalami preko nosa. Dječak ostane priseban, ali je Reese vidio kako su mu oči zasuzile, a tad, kad je Reese skočio u zrak pucati na koš, još gledajući dječaka u lice, taj izraz, izraz straha... izgledao je kao Ben koji se ne bi spustio čak ni niz plastični tobogan u dječji bazen dubine petnaest centimetara ako on, njegov brat, ne bi ondje stajao raširenih ruku. Taj isti otvoren ranjivi izgled prevučen preko obraza. Prestrašen. Ovca. Dobit ćeš što te ide. Ben, pomisli Reese... i u tom trenutku izgubljene koncentracije, dječak mu izbije loptu iz ruke; obojica potrče prema kutu gdje je lopta odskočila. Potrči li za njom, shvati Reese, dječak će izaći u aut. Dječak nije imao izbora. Morat će se baciti za njom. Lopta snaţno pogodi Reesea u nogu i odleti u aut.

– Isuse! – Reese ţmirne. Nije ga udarila gdje je vaţno, ali prepone su prepone; bilo je dovoljno blizu. – Glupane blesavi.

– Ti si kriv, reče dječak. – A lopta je za mene.

On je uzme, ode ulijevo i smjesti je u koš obrnutim dvokorakom i pritom mu se tijelo naĎe izmeĎu Reeseovih ruku i lopte. Dva boda. – Sad vodim, reče dječak Reeseu, koji je stajao presavinut, tegobno uvlačio zrak u pluća, a dječak je disao kao da spava. – Do koliko igramo?

Do dvadeset jedan? – Dječak je bio uzbuĎen. Zamalo se nasmijao.

– Samo igraj, reče Reese.

– Igramo do dvadeset jedan... Vinnie? – reče dječak. Reče to jako tiho, ali ga je Reese čuo i odmaknuo se, pribirući snagu, kako bi to činio u trenucima prije desetaka, stotinu tučnjava.

Uzme loptu i počne je voditi neko vrijeme u dnu terena, dajući si vremena, vine se u zrak za skok-šut iz daljine. Divota.

– Vidiš li to ikad u svojoj ligi, Ben? – Aha, reče dječak. – U ţenskoj. – Dječak uzme loptu, skrene udesno, ali je Reese sad već znao njegove poteze; okrene se na peti ulijevo i dohvati ga objema rukama. Kresne dječaka pod bradu i ovaj padne, otkotrlja se s terena na ugaţenu zemlju, nogu pod-vinutih poda se, krvave usne.

– Sranje, reče Reese. – Nisam htio – – No u tom se trenutku njegov otac zabuši u njega poput ralice, sruši Reesea na starku na beton; bol mu sijevne kroz trtičnu kost i od nje bi vrisnuo da se nije ugrizao za usnu.

– Mali govnaru! – reče Pat. On podigne ruku i naglim pokretom potegne svoju kravatu. – Nasilnice!

– Isuse, tata! – reče Reese, pokušavajući ustati.

– Dobro sam, reče dječak.

– Jesi li povrijeĎen... Sam? – upita ga Pat pa izvuče rupčić. Dječak odmahne rukom motreći Reesea preko Patova ramena. – Dobro sam, dobro sam.

26

Kratica od Young Women's Christian Association Udruga mladih kršćanki.

– Moţe li proći dan – barem ovaj dan – a da ne pokušaš nekome nanijeti zlo? – Reese ugleda kako su se očeve oči suzile od boli. Jebi ga. Boli li ga to duša ili srce? Jebi ga, pomisli Reese.

Beth izaĎe iz sve dubljih sjenki ispod strehe drţavne zgrade. – Sto se dogodilo? – upita ona. – Što mu se dogodilo?

– Samo smo igrali košarku, promrmlja Reese.

– Sve je u redu, zdvojno će Sam. Ali Beth pogleda Reesea kako bi ga pogledala jednom u godinu dana, kao da ga doista vidi ili nešto takvo, prije no što je dotaknula Samovu ruku.

Opipala gaje kao da ga pregledava ima li oruţja.

– Ništa nije slomljeno? – reče ona svojim tihim metalnim glasom, svojim meni je dobro glasom, svojim školskim glasom.

Posjednu Reesea na prednje sjedište s Beth. Tata je sjedio straga s dječakom. Nitko čak nije ni spomenuo da bi trebali otići k baki po Kerry. U pizzeriji Benno's, pizza koju su naručili leţala je na stolu, mast se u utorima stvrdnjavala poput reljefnog zemljovida. Dječak je pojeo dva komada, briţljivo pritom maknuo komadiće paprene kobasice, koje je Reeseov otac rastreseno nabadao po tanjuru i pojeo. Reese je gledao svog oca; Pat se obilno znojio, kao daje trčao. Usiše Coca Colu u sebe.

– Pojedi nešto, Vincent, reče Beth. Trebala bi si dati na majicu otisnuti tu rečenicu, pomisli Reese, pa započne igru 'Koliko dugo mogu ţvakati jedan zalogaj'; zagleda se pritom u Beth, koja je gledala u njega, a njezina su se usta micala sinkrono s njegovima. Kad bi se Reese izbeljio, bi li to učinila i njegova majka? Ta ga pomisao natjera na smijeh.

Dječak tad podigne pogled i upita: – Mogu li dobiti malo mlijeka?

Kad je njegov tata mahnuo konobaru, Reese upita: – Piješ mlijeko s pizzom?

Oni svi blenu u njega, kao da je rekao dječaku da pofuka stablo. Reese ustane i ode na zahod, gdje si dovede kosu u red i umije lice. Upravo se brisao kad Pat proviri u zahod i reče: – Krenimo.

Dvorak, pomisli Reese, leţeći na krevetu – svom dobrom, kvrgavom krevetu; kupili su novi za malog Sama, nisu mu čak ni pokušali starog vratiti. Stavak largo iz simfonije Tz novog svijeta'. Izvrstan izbor za lagani napad nervoze. On je navije do daske, upitavši se bi li mu uspjelo bešumno levitirati samo od vibracija koje su izlazile iz slušalica. Kad je ustao po čašu vode i zamijeniti Dvoraka najstarijim CD-om Metallice, začuje Beth niţe u hodniku u dječjoj sobi.

– Da ti ostavim svjetlo? – upita ona.

– Ne spavam s upaljenim svjetlom, reče dječak.

– Ovo ti se sigurno sve čini jako čudno. – Dječak ne odgovori. – Ţeliš li deku? – Hej, mama, pomisli Reese, pa tek je svibanj, u kurac. Kad je ušao u kupaonicu, Reese je čak i kroz zid osjećao kako Beth dodiruje dječaka; nije mogla skinuti ruke s njega, premda je prošlog tjedna primijetio, svaki put kad bi Sam došao k njima, kako bi ona uvijek ustuknula prije no što bi ga dotaknula, kao da je dječak uţaren.

– Sutra je subota, vikne njegov tata dolazeći niz hodnik. – Hoćeš na utakmicu?

– Moţe, reče dječak.

Grad očeva, pomisli Reese. Aha. Ali ćeš morati na puno utakmica, tata. Morati odigrati puno zaostalih utakmica ove sezone. Kad je otvorio vrata od kupaonice naĎe se u oči s Pa-

tom. Njegov je tata izgledao kao da je spreman za razgovor; Reese se nakostriješi. Ali se Pat samo nasloni na dovratak.

– Vincenzo, reče tata i Reese osjeti kako mu se stegnulo grlo. – Molim te, molim te...

Začuje kako su se zatvorila vrata njihove spavaće sobe. Mama je već u Zemlji apaurina; Reese bi se mogao po trijemu voziti na viljuškaru, a ona bi se moţda samo prevrnula na drugu stranu. Za tatu nije bio siguran; njegov bi se tata još neko vrijeme mogao šuljati po kući. I zaista, Reese začuje kako je madrac njegovih roditelja uzdahnuo i zveckanje sitniša kad je Pat ponovno navukao hlače. Metallica je činila Reesea još nervoznijim. On ustane i prekopa po CD-ima dok nije našao onog afričkog saksofonista čije ime nikako da zapamti. Tako, pomisli on. Poloţi jednu ruku točno usporedno s drugom uz bokove. Nikakvog napora. Lebdi...

Nije upalilo. Moţda je potreban Puccini. On se ponovno baci na kopanje.

Reese se probudi u tami. Njegov je otac sigurno ugasio svjetlo. Okrenuvši se na drugu stranu, osjeti pod leĎima poznatu kvrgu. Tijekom godina, Reese bi s vremena na vrijeme pokušao točno zamisliti u što stalni pritisak njegova tijela preoblikuje Benova crvenog zeku.

Kadšto bi mu se učinilo da sad izgleda poput punoglavca, osim onog preostalog uha. Popustivši pritisak, pazeći da ne pritisne svoj prepuni mjehur, Reese izvadi zeku ispod najdonje plahte. Jedno oko. Grbava, bucmasta figura, na mjestima njegov crveni pliš iskrzan gotovo do prozirne ruţičaste boje. Embrio, pomisli Reese. Tako je. Igor Embrio.

Još noseći taj bezoblični predmet u rukama, Reese ustane i ode na zahod, pa odloţi crvenog zeku na umivaonik. Njegov je otac hrkao, gušeći čok koji je izluĎivao Reesea. Zvuk zbog kojeg bi počeo disati zajedno s Patom dok ne bi utonuo u san. Tek kad je zatvorio vodu, začuje zvuk.

Kerry? Ali Kerry je kod bake Rosie. Reese krene niz hodnik, drţeći se zida, i palcem otvori vrata gdje je spavao Sam, onaj dječak.

Spavao je, odnosno barem su mu oči bile sklopljene. Reese se primakne. Sam je leţao na leĎima raširenih ruku, spavao tim dječjim snom u kojem potoneš tako duboko da počneš sliniti. Reese se zagleda ne bi li vidio pokrete očnih jabučica. Klinac je spavao kao top. Reese tad otvori ruku i pusti da iskrzana crvena figura zeke Igora padne na pod pokraj kreveta. Ali kad se okrenuo da će izaći, začuje kako je dječak zastenjao. Sam se pokrije rukom po licu i reče: – Ne. Ja ne... ne...

Je li ţelio reći 'Ne znam'? Ili je pokušavao nešto spriječiti? Dječak ponovno zastenje.

Reese pojuri prema vratima – što ako se klinac probudi? Ali se Sam ponovno prevrne na drugu stranu i, ovaj put tiho, reče: – Oh ne.

IzmeĎu vrata i udubljenja za ugraĎeni ormar bilo je prostora. Reese se nasloni na zid i bešumno sklizne na pod. Obgrli rukama svoja podignuta koljena i pričeka da mu se oči naviknu na tamu. Napne li se, mogao bi vidjeti kazaljke na satu iznad Samove komode.

Bilo je tri sata ujutro. Tako dakle. Još tri sata. Reese je znao izdrţati i dulje a da ne trepne.

Svatko uvjeţban moţe netremice gledati tako dugo. Samo što... Reese se nagne naprijed, bradu poloţi na ruke. Ne vidi se... No tad se dječak ponovno okrene i gornji se dio njegova tijela pomakne na zraku svjetlosti koju je bacala ulična svjetiljka na uglu. Tako.

Reese se opusti. Vidi mu lice.

Reese Dvadeset peto poglavlje Lipanj 1994.

Za deset centi, Reese bi bio markirao posljednja dva tjedna škole. Ali je zaključio da mu je sad samo potrebno da svog tatu dovede na rub ţivaca, pa će njegova netom dobivena vozačka dozvola u ciglih pet minuta biti presavinuta šest puta i gurnuta tamo gdje sunce ne dopire.

Tata je još bio tata – zapravo, sad je bio posebno veseo, s obzirom da je sveti Sam sad ţivio pod njegovim krovom – ali neće tolerirati ništa što bi bacilo ljagu na 'obitelj'. Reese je zamišljao naslove: 'Čudo iz Menard Streeta: našao sina a izgubio drugog?'

Zajebi ti to. Dva dosadna tjedna u kojima mora sačuvati čist obraz i čvrsto je odlučio to učiniti. Premda ga je taj napor koštao muka. Morao je napisati još dva seminarska rada, a knjige koje su mu bile potrebne da ih napiše sluţile su mu da podboči slomljenu nogu na starom krevetu koji je nekad bio Benov. Jordie ga je optuţio da Reese misli kako moţe pozobati sve znanje o podijeljenim ličnostima (tema koju je odabrao za psihologiju) tako da spava na njima.

Reese je smatrao kako je o podijeljenim ličnostima doznao sve osmozom, ţiveći sa svojom majkom. Ali se morao pribrati, a budući da mu je kuća bila glavni kolodvor svemira, to je bilo prilično teško.

Nije mogao pobjeći od toga. Gdje god krenuo u školi, neki bi od nastavnika imao primjerak časopisa People, onog na čijoj naslovnici Sam igra košarku na kolnom prilazu – onom s naslovom koji glasi: 'Vraćen... ali ne kao Ben', a ispod toga: 'Nevjerojatna odiseja izgubljenog dječaka.' Neki je kreten u sobi za učenje čak zamolio Reesea da mu se potpiše na fotografiju. I Reese se potpisao. Saţalio se na klinca i napisao: 'Sve najbolje od Daffy Dicka'27, a zapravo je s punim pravom trebao napisati nešto kudikamo opakije. Njegova je mama dobila sraćku kad je ugledala Samovu fotografiju na naslovnici – jaču nego zbog prve naslovnice u Peopleu. koje se Reese još ţivo sjećao. Čuo ju je kako je dreknula u prizemlju: – Što si ti ljudi misle? Da mi nemamo svog ţivota?

A njegov otac dogovori: – Beth, pa to je tebi nekad bilo zanimanje...

Tom, gospodin detektiv-psihijatar ga je, naravno, upitao, nekoliko puta: – Siguran si da nisi znao da je to Ben? – A Reese nije mogao povjerovati ušima – kao, zašto ništa ne bi rekao?

27

Lik iz crtanih filmova, zlobni patak koji šušlja pri izgovoru glasa s ; kod nas preveden kao Patak Dodo. Pravim imenom Daffy Duck; ovdje igra riječima , jer je – dick – jedan od slang naziva za muški spolni organ.

Da je zaista bio siguran? Znajući da je jedino što su njegovi roditelji ţeljeli na cijelom svijetu bilo naći Bena?

A Tom je rekao: – Jer to moţda nije bilo jedino na cijelom svijetu što si ti ţelio.

To je bilo ono što bi ga bacalo u očaj glede Toma; uvijek bi smatrao da te moţe namamiti da otkriješ nekakvo duboko podsvjesno čeznuće tako što bi načeo neku temu koja bi bila toliko izvan svake pameti poput lopte koju bi neki igrač bejzbola napucao preko tribina i koja bi pala na krov autobusa na putu za Waveland Avenue. I Reeseu je, zapravo, to palo na um, i jedini razlog zbog kojeg nije spomenuo tog crvenokosog dječaka svojoj majci bio je taj što je smatrao vraški smiješnim čak i pomisliti da bi njegov odavno izgubljeni brat ţivio iza ugla.

Dječak čak nije ni izgledao sličan onome kako se sjećao Bena; zapravo, uopće se nije ni sjećao Bena, ne toliko.

– Imao sam sedam godina, Za Boga miloga, zgaĎeno će on Tomu. – Čega se vi sjećate iz vremena kad ste imali sedam godina?

– Sjećam se da sam imao mlaĎeg brata starog tri mjeseca, koji je umro od SIDS-a28, i da sam ga ja našao, i bilo mi je potrebno deset godina da shvatim zašto se bojim zaspati, reče mu Tom. Moţeš se kladiti da će dobri, stari Tom izaći s dramatičnim odgovorom. E pa zato kaţu da psihijatri i sami moraju biti ludi.

A tad ga Tom počne naveliko ispitivati o tome što misli o Ceciliji Lockhart, o čemu Reese nije imao uopće ništa za reći – hoću reći, kako se ljutiti na ludu ţenu zbog nečeg za što ona čak i ne zna da se ne smije učiniti?

A kad ga to nije nikamo dovelo, Tom je počeo kokodakati o tome što Reese osjeća za Sama, ljuti li se na Sama? Reese nije mogao shvatiti zastoje Tom upotrijebio tu riječ, ljuti? Ljuti zbog čega?

– Jer ga svi tetoše, reče Tom. – Tom, ja nisam dijete, reče mu Reese. – Hoću reći, izgubiš li dijete i ne vidiš li ga devet godina, zar ne bi ţelio s njim provoditi sve vrijeme i bio na odreĎen način opsjednut njime?

To je prilično normalno. Osobito ako imaš drugog sina koji je – Tom se toga uhvatio kao pijan plota. – Drugog sina koji je, što, Reese? Sto? – Reese je slegnuo ramenima. – Sto, Reese? Drugog sina koji nije vrijedan opsjednutosti?

– Doktore Kilgore, ovo psihološko preseravanje moţe zaista postati zamorno.

Tom se tad nasmijao i upitao Reesea što misli kako bi bilo kad bi to morao slušati četrdeset sati tjedno, i to iz vlastitih usta. A Reese se tad malo opustio. Rekao je Tomu da razmišlja o tome da postane psiholog – ne mora onečistiti ruke, ne mora podmesti greške pod tepih kao drugi liječnici. Usto, Reese je izračunao da Tom moţe kupiti lanac trgovina samo od novca za koji je u ovih nekoliko godina oderao Cappadorove.

Razgovarali su o sportu, o Reeseovoj zamisli da se ujesen moţda pokuša ubaciti u košarku, najzad, jer mu je treća godina srednje škole posljednja prilika i tako to. Tomu se to učinila prilično dobra ideja, ali Reese nije bio siguran. Nije bio lud za članstvom u momčadima, pa

SIDS = kratica za Sudden Infant Death Syndrome, česta pojava kad mala djeca do jedne godine starosti umru u snu iz nekog medicini dosad nepoznatog razloga..

28

iako je oboţavao taj sport, i prilično ţivopisno maštao o tome kako navlači dres i pokazuje svima da on to moţe, nije znao bi li mogao podnijeti dosadu treninga i sličnih sranja.

No svejedno je puno vjeţbao na kolnom prilazu, postavio je stolce za rasklapanje iz Weddinga i vodio loptu oko njih sve dok se ne bi počeo znojiti kao bradavičasta svinja. I Sam bi izašao pa bi i on vjeţbao. Reese je morao priznati, klinac je bio brz usprkos teţini i već znao stvari za koje su Reeseu bile potrebne godine da ih svlada, primjerice kako zapravo nikad ne dopustiti da ti dlan dotakne loptu: Sam je mogao tako nisko voditi loptu da se ni zmija ne bi uspjela provući ispod lopte, tim svojim čvrstim, dugim prstima, samo ju je doticao jagodicama, sve imao pod nadzorom.

Tata bi izašao, u svojoj trenirci, i pokušao odigrati nekoliko poena s njima – baš kao što je baka Rosie govorila za djeda: izgleda kao doseljenik, kad kosi travu u sportskom kaputu. Tata se uvijek pokušavao uključiti kad bi Sam i Reese nešto radili; Reese je primijetio da bi se od toga Samu neizostavno podrezale noge.

Ali je Sam igrao i bejzbol i trening je počeo, pa je većinu večeri Reese vodio loptu i izvodio skok-šut sam.

Posljednjih nekoliko dana prije svršetka škole, Reese počne odlaziti s košarkaškom loptom u praznu gimnastičku dvoranu i tamo pokušati neke stvari. Uglavnom je ţelio vidjeti je li je njegov skok-šut u padu dobar kako mu se činilo na kolnom prilazu i na igralištu. Malo je dizao utege, da ojača ruke. Ljudi to nisu znali, ali je za udarac sa sredine terena potrebno kudikamo više od običnog šuta jer se naginješ natrag od braniča, i tako slabiš uporište, umjesto da svu svoju teţinu prebaciš naprijed. Ali se na taj način moţeš riješiti kudikamo krupnijeg igrača, i Reese je znao da će s obzirom na svoju visinu morati u tome, te u slobodnim udarcima, biti sto posto uspješan ili nema nikakvih izgleda. Sve dok nije počeo dotjerivati šut u padu, nije shvaćao koliko je zapravo nevjerojatan Jordanov šut. A ni Jordan nije nešto posebno visok. Dakako, u prednosti je pred Reeseom dvadeset pet centimetra, ali prema NBA mjerilima, metar devedeset pet centimetara ne čini diva. Nekih večeri, kad bi se Reese vratio kući, ruke bi ga boljele. Gledao bi Sama i pomislio, nastavi li rasti sadašnjim tempom, taj će ih mali sve prešišati i puniti im koševe. Je li bio ljubomoran na Samovu visinu? Nije mu se tako činilo.

Samo što bi bilo kudikamo lakše daje dobio malo više maminih irskih gena visine nego tatinih krţljavih digićkih. Pogledaj ujaka Paula. Njegova cipela moţe posluţiti kao čamac za mačku.

Ljubomora. Nervoza. Reese shvati da pola vremena provodi motajući se po gradu poslije škole i pokušavajući shvatiti što doista osjeća za Sama. Ako ništa drugo, godine razgovora s Tomom naučile su ga da, bez obzira na pamet, ono što osjećaš za nešto gotovo uvijek doznaš posljednji. Prvi put kad je vidio Sama a da je znao da je Ben, u uredu za socijalni rad dok je Ben još bio u njihovu skrbništvu, Reese se zamalo rasplakao, toliko mu je bilo drago. Kao da je Ben bio obavijen nekim svjetlom i nije mogao vjerovati da ga, priĎe li dječaku, Ben neće zgrabiti za ruku i početi mu pričati o onom danu kad se vjeverica zaglavila u motoru njihova automobila ili kad je Ben pao s dugog drvenog mola na jezeru Delavan, ili o onoj kućici na stablu u Madisonu. Čak i ako se sjeća onog dana u predvorju hotela, jebi ga, tako mu je bilo drago što Ben nije mrtav...

Ali Ben – odnosno Sam – pogledao je Reesea ravno u oči. A nije to mogao odglumiti. Pogledao gaje kao da ga nikad u ţivotu nije vidio. – Ovo ti je brat, rekla je socijalna radnica. – Ovo je Vincent.

Dječak je ispruţio ruku da se rukuju. – Bok, Vincent, rekao je i neka vrag sve odnese ako mu glas nije zazvučao poput Benova, taj smiješni, duboki, promukli glas koji je zvučao tako neobično iz usta malog djeteta. Tad je Reese poţelio pobjeći, maknuti se od svih njih, tog sjebanog nesretnog skupa ljudi koji čak i ne prepoznaju jedni druge, nitko od njih. Mogao bi biti kao Horace Greeley ili Thoreau ili netko takav i jednostavno se zaputiti, pa raditi na ţeljeznici ili nešto slično. Rade li ljudi još na ţeljeznici?

Alije znao, čak i tad, da to nikad neće učiniti. Bio je previše lijen i prestrašen, i tad gaje dječak počeo ţivcirati, sa svojim 'Da, gospoĎo' i svojim uglaĎenim manirima za stolom i svojom fobijom od mikroba. Nije potrajalo dugo da Reese – pa čak i Kerry, kad smo već kod toga – shvate da je Sam pomalo psihotičan i da, puhneš li mu u hranu, on je neće pojesti. Pa bi se Vincent namjestio tako da bi ispustio zrak iz pluća za stolom, baš kad bi mama dodavala Samu njegov tanjur, pa bi Sam sjedio za stolom, zgaĎena izraza lica, i gutao hranu kao da su posrijedi stare čarape koje su mu zapele u grlu. Alije tad i Kerry počela to izvoditi pa je tata poduzeo kaznene mjere.

Dječak je prema Reeseu uvijek bio ljubazan i pristojan. Ljubazan i pristojan i nekako... uvučen u sebe. To je izluĎivalo Reesea. Nije imao pojma što učiniti da bi se pribliţio Samu.

Sam jednostavno nije razgovarao.

Jednom prigodom, dječak je sišao u prizemlje dok je Reese gledao Pakao je za heroje oko jedan sat ujutro. Sam sjedne, i nakon pola sata reče, iznebuha: – Jesi li ga tako dobio?

– Što? – upitao je Reese.

– Svoje ime. – U filmu se neki tip zvao Reese. Ali to nije imalo nikakve veze s njegovim imenom, Reese reče Samu, i rastumači ono s 'komisionom', a klinac počne nešto frfljati, kao Vincent je lijepo ime – kao Vincent van Gogh. Reese se šokirao, to da mali klinac zna za Vincenta van Gogha.

Ali ono stoje tad bio rekao, a donekle i poţalio, bilo je: – Aha, a i on je bio lud.

No Sama kao da to nije zasmetalo. Samo je rekao: – Ali si ti nisi odrezao uho. Barem ne još.

Prilično simpatično dijete, na neki način. Nikad ti se ne bi našao na putu. Pa se Reese upitao kako bi bilo daje imao mlaĎeg brata; Kerry je uvijek bila tako mala, nije se sjećao vremena kad nije morao paziti na nju. Premda je Tom rekao da će ih to jače 'povezivati' kad odrastu. Kao da su pokriveni nekakvim gumenim cementom.

IzaĎeš na teren, odmakneš se, zamisliš krupnog braniča, nagneš se natrag, pucaš. Reese je to ponavljao i ponavljao. Kadšto sat vremena ili više. Tako se navjeţbao da je imao postotak koševa devedeset posto; naravno, nije bilo prave obrane, pa si je vjerojatno malo progledao kroz prste. IzmeĎu usredotočenosti na šut i razmišljanja o Samu, nije primijetio Teetera onog dana kad mu je trener prišao s leĎa i izbacio loptu iz ruku.

Reeseovo srce kao da se napunilo helijem. – Što...? – vrisne on i munjevito se okrene. Teeter je bio graĎen poput mastodonta; govorilo se da je na fakultetu čuvao Pistol Petea Maravicha, ali je to bilo prije dvadeset godina, a sad je izgledao kao da je pojeo Pistol Petea i njegova brata za doručak. Trener Teeter sigurno je teţio stotinu pedeset kilograma ţive vage.

– Nije li to Cappadora, strah i trepet igrališta, reče Teeter tim ljigavim juţnjačkim glasom koji je Reese uvijek povezivao sa stegovnim narednicima iz filmova. – Promatrao sam te, Vince. Namjeravaš prekinuti školovanje i prijaviti se u profesionalce?

– Ne, reče mu Reese, uhvativši loptu. – Samo se zezam.

– Sad si prilično slavan, reče Teeter. – Ha? – Zamijenili ste me s bratom, reče mu Reese. Pa što, zašto stati čovjeku na ţulj? Još nije sluţbeno odlučio ne pokušati se prijaviti za izlučna natjecanja iduće godine.

– Svi ste vi Cappadore slavni, zar ne? Moţda zato smatraš da se ne moraš pojavljivati u školi osim svakog drugog utorka kad je puni Mjesec, je li, Vince?

Reese ne reče ništa.

– Oh, zaboravio sam, nastavi Teeter. – Nisi Vince. Ti si Reeese. Tako je. Reeese. Oprosti mi. Pa, Reese, voliš košarku?

– Volim taj sport, mirno će Reese.

– Kaţu da ih sreĎuješ na ulici.

– I sreĎujem.

– Ţeliš probati sa mnom?

– Svejedno mije, reče Reese. Počnu igrati Make It-Take It. Teeter je još bio brz, usprkos kilogramima, i Reese je morao igrati grublje; a trener je bio i visok pa mu je šut jednom rukom iz dvokoraka bio lagan. Ali se nije mogao nositi s Reeseovim šutom iz daljine.

Naposljetku, sopćući, Teeter reče: – Dobar ti je taj štos.

Reesea to iznenadi. – Trudim se, reče on.

– Namjeravaš li iduće godine pokušati ući u reprezentaciju?

– Razmišljao sam o tome.

– Misliš li da bi mogao uspjeti?

– Mogao bih pokušati, mirno će Reese.

– Misliš li da bi ostali dečki bili voljni progutati sva tvoja sranja samo zato što imaš jedan dobar udarac?

Reese osjeti kako mu sva krv navire u lice. Debela gnjida. Navukao gaje, u duboku vodu, pa ga pustio.

Teeter nastavi. – Promatrao sam te, Cappadora. Ne samo ovdje. Misliš da ti je cijeli svijet kriv, a nemaš ni snage ni srca da mu se suprostaviš.

Osjetivši kako mu se stišću šake, signal kojeg se Reese naučio pribojavati, on odgovori: – Sasvim se dobro snalazim.

– Dobro se snalaziš, ha? – Teeter se unese svojim prasećim licem u Reeseovo. – Dobro se snalaziš jer te svi ţale. Vince, poznavao sam ti oca u mladosti. Simpatičniji čovjek nije kročio zemaljskom kuglom. Svima je bilo uţasno, zbog svih sranja kroz koja je prošao, a što on dobije? Ovog krţljavca koji misli da njegovo govno ne smrdi.

Teeter priprijeti jednim debelim prstom Reeseu ispred nosa – Imaš brzinu i tehniku. Ali budeš li se natjecao za moju momčad, moraš odmah znati da nećeš biti ništa posebno. Bit ćeš isti kao i ostali, moţda i nešto niţe na ljestvici jer su ti čitavog ţivota ljudi gledali kroz prste...

– Nikad – zausti Reese.

– Ma daj, Cappadora! Ako misliš da si tako velik, a da se i tako ponašaš? Jesi li odrastao?

Ili si samo grubijan? – On dohvati loptu, Reeseovu loptu, uhvati je svojim golemim mesnatim rukama i baci je Reeseu o čelo. Pa još jednom. Hrbat nosa vraški ga zapeče. Oči mu počnu suziti. Ali nije podigao ruke kako bi onemogućio Teeterov napad. Teeter ponovno to učini.

Pa još jednom. – Odrastao, ha, Reese? Ţeliš otići? Sto ćeš sad učiniti? Moţeš li to podnijeti, Cappadora? Ili si, duboko u duši, samo pičkica? – I on se odmakne kako bi loptom dao jači udarac, ali se tad Reeseova šaka podigne i on zgrabi loptu, i Teeter zamalo izgubi ravnoteţu.

Grmaljevo se lice ovjesi. Ustukne korak. Jebi ga, pomisli Reese, tako se svi ponašaju. Kad ugledaju njegov izraz lica. Sto sam ti učinio, pederu? Samo sam se zafrkavao. Moţda pokušavao učiniti nešto obično, barem jedanput. A čak se i zbog toga Teeter usrao u gaće. Reese ponovno osjeti tu mahnitu ţelju da se uzdigne, da Teeteru stjera taj mesnati nos u mozak a potom pobjegne, zauvijek, do mjesta gdje neće morati sa sobom tegliti sve stoje ikad učinio ili pomislio poput tereta cigli na leĎima.

– Čujte, reče tad Reese. – Gledajte, ja samo – – Nema veze, reče Teeter, zavrti se na peti i otklipše. – To tvoje ponašanje, nikome ne treba.

Reese ostane stajati na mjestu, ruku omotanih oko lopte, stišćući je na prsa što je čvršće mogao, a Teeter ugasi stropna svjetla, i ostavi ga u tami.

Beth Dvadeset šesto poglavlje Beth je to izgledalo kao da gledaš tigra u zoološkom vrtu.

Kadšto bi vas ţivotinja pogledala ravno u oči, ali u tom kontaktu ne bi bilo ničeg. Nikad niste mogli biti sigurni je li vas tigar svjestan, kao pojedinca ili ikako, ili ste samo pozadina, nezamjetljiv djelić krajolika. Je li tigar u ljudskom biću prepoznao dalekog roĎaka, ili uopće nešto ţivo?

Dok bi gledala Sama kako hoda, od prednjeg trijema do straţnjeg prozora, a Beowulf ga neumorno slijedi u stopu, ona bi se upitala prepoznaje li on u njoj barem pripadnika iste vrste.

Njegovo bi kretanje bilo neprekidno, od trenutka kad bi se vratio iz škole (trebalo mu je dva tjedna da uĎe u kuću bez zvonjenja) do navečer, kad bi pristojno i bez odlaganja zatvorio vrata svoje sobe. Čak i kad bi sjedio i pisao zadaću za kuhinjskim stolom, noge su mu se klatile i trzale. Beth se upitala nije li mu potrebno... nešto – vitamini, sedativi, još mlijeka. U svom, teškom mukom, štampanim slovima napisanom dosjeu od osam stranica o Samovim obiljeţjima, George je rekao da je njegov sin oduvijek pokazivao višak energije. – On je kao napola izrasli psić, bio je napisao George. – Trčat će i trčati a tad se samo svaliti na pod i zaspati, ma gdje bio. – Beth to nije doţivjela. Samove su oči ujutro bile podbuhle; njegov san nije bio nalik snu viţlastog, zdravog psića.

Socijalna je radnica nazivala gotovo svaki dan. ("Vjerojatno prvi put u svom ţivotu čini nešto zanimljivo a što ne uključuje pet odraslih osoba u protuprirodnom bludu s nekim djetetom, objasnila je Candy.) Samova tjeskoba je prirodna, objasni ona. Na nekoj je razini prolazio kroz faze oţalošćenosti – šok, nijekanje, bijes, otuĎenje.

– Kako znate? – upita je Beth jedno poslijepodne.

– Ja... ne znam, prizna psihologica. – Samo... pretpostavljam da bi se dijete u toj situaciji tako osjećalo.

Beth se sjeti pitanja koja su novinari postavljali mnoštvu stručnjaka čije je portrete iz sudnice ona fotografirala za nedjeljne priloge. – Sto kaţu studije? – upitala je.

– Nema studija.

– Kako to mislite?

– Mislim da se to još nije dogodilo, reče socijalna radnica. – Djeca, ako ih otmu, ili ih se odmah naĎe ili ih se ne naĎe nikad. Ţive, trebala bih dodati. Ţao mije, Beth.

Socijalna radnica opiše slučaj djevojčice koju su zabunom dali pogrešnim roditeljima u bolnici, doslovce je zamijenili pri roĎenju. Priča je dobila puno publiciteta; nije li Beth čitala o tome? Beth je nešto uljudno promumljala; nije pročitala nešto o nestaloj djeci toliko dugo da se i ne sjeća. To dijete, nastavi socijalna radnica, bilo je uglavnom prilično dobro socijalizirano. Dobre ocjene. Popularna. Biološki su roditelji doznali za zamjenu tako što im je kćerka za koju su vjerovali da je njihovo dijete umrla od uroĎene srčane bolesti a analiza krvi pokazala je da ona nije mogla biti njihovo dijete. Počelo se kopati po bolničkoj arhivi i sve je izašlo na vidjelo.

– I je li ikad ponovno vidjela oca kojeg je smatrala svojim pravim ocem? Čovjeka s kojim je odrasla? – upita Beth. – Odrţavaju li kontakte?

– Ovaj... da, reče socijalna radnica. – Zapravo, još ţivi s njim. Nije se ţeljela vratiti biološkim roditeljima i sudac je presudio u njezinu korist. Ali se tad...

– Što?

– Predomislila. – Oh. – I vratila se svojoj pravoj... ovaj... prvoj obitelji. – Oh, reče Beth.

– Alije ona bila kudikamo starija, tinejdţerka, a okolnosti..., glas socijalne radnice se stiša.

Okolnosti u njihovoj kući su toliko drukčije. Beth bi se kadšto učinilo da su oni svi neznanci koje se okupilo kako bi odigrali predstavu bez proba.

Kolikogod se Beth ţustro opirala prve subote, obitelj je počela pristizati prije no što se itko od njih probudio. Angelo. Kako bi mogla zatvoriti vrata Angelu pred nosom? A nije mogao bolje postupiti no što je postupio; nije skočio na Sama i zdrobio ga zagrljajem, premda je Beth znala daje sigurno upravo to ţelio učiniti svakim otkucajem svog napaćenog, mehanički pokretanog starog srca. Sjedio je, a suze su mu se slijevale niz lice, dok je pričao Samu o zidnim slikama u restoranu Weddings in the Old Neighborhood. – Gledaju dolje u matrimonio, vjenčanje. A svaka prikazuje jednu operu, Ben, reče on.

– On se zove Sam, Angelo, blago ga podsjeti Beth.

– Sam, naravno. To je lijepo, muţevno ime, Sam. Ja sam samo budalasti starac, Sam, reče Angelo. – Ali dopusti da ti kaţem. U jednoj od njih, u La Boheme, lice Rodolfa, umjetnik je naslikao prema fotografiji tvog tate, mog sina, Patricka. A jesi čuo za Menottija? Amahl i noćni posjetitelji?

Na Bethino zaprepaštenje, Sam kimne glavom. – Gledao sam to u školi, na velikom ekranu, reče on.

– Onaj dječarac? Sa štakom?

– Da? – To si ti, Ben... Sam. To si ti. Taj mali dječak si ti.

– Super, reče Sam. – Mogu li to vidjeti? – Angelo pogleda u Beth; njegove isprane oči napunile su se suzama.

– Uskoro, reče Beth. – Dok se malo privikne, Angelo. – Nije bez razloga insistirala da nitko osim nje, Pata i djece isprva ne posjećuje Sama. A sad, na njegov prvi puni dan kod kuće, osjećala je kako Samova krhka ljuštura popušta, osjećala njegovu zbunjenost. Ţeljela je ustati i svima dati znak da odu. Ali bi to bilo kao pokušati skrenuti tok rijeke.

– A tko je Reese? – tad upita Sam.

– Reese, reče Angelo. – Ah. Naravno. On je Pinkerton, iz Madame Butterfly. Zao čovjek, naţalost. Rekoh Vincentu, odaberi nekog drugog. Pa je odabrao Don Giovannija, još goreg čovjeka! Pa smo ostavili neka bude Pinkerton.

– Puno zidova, prokomentira Sam. – Puno zidova? – zaurla Angelo. – Trebaš ga vidjeti. To je velik restoran, Sam! – On okrene glavu kad je ušla Tree. – A tvoja teta, ona je mama u Amahlu. Ona je tvoja mama na zidovima.

– Ben, reče Tree, klekne i ispruţi ruke. Gledajući cijelo vrijeme u Beth, Sam uĎe u njezine ruke, nesigurno, i Tree briţne u plač. – Oh Ben. Boţe moj. – Siroto dijete, pomisli Beth; doĎe joj da objesi natpis na kojem bi pisalo: 'Zovem se Sam'.

I tako je to trajalo, isti prizor, ponavljao se unedogled, cijelog vikenda i još u tjednu. Čim bi ga ugledali, svi. Paul, Bick, pa njezin otac, kao da bi ih spopao napad pokajništva i bogoštovlja, kao da je on neka vizija u špilji a ne dvanaestogodišnjak krastavih koljena.

Nakon što gaje zagrlio, pa ga odmaknuo od sebe za duljinu ruke, pa ponovno zagrlio, Bili zahvali Samu na tome što se vratio kući dok je njegov djed još ţiv da to dočeka.

– Nema na čemu, blago odgovori Sam. – Jeste li bolesni?

– Ma ne, reče mu Bili, zdušno. – Ne, nisam bolestan. Ne brini. Samo sam sretan, sinko.

– Ja sam ti ujak, Bick ţeljno reče Samu. – A dobio si ime po meni. Zovu me Bick, ali mi je pravo ime Benjamin. – I ne pričekavši da Sam otvori usta, Bick upita: – Sjećaš li me se? Sjećaš se kad sam te izvukao iz jezera Delavan...?

Ako je svim tim išta postignuto, poslije je razmišljala Beth, bilo je to da se Sam, beznadno zbunjen i izmučen, u očajničkoj ţelji da primjereno odgovori na pitanja na koja nije imao odgovore, počeo drţati Beth ili, ako je nije bilo u prostoriji, slijediti Reesea u stopu. Kako se dnevna soba punila mnoštvom susjeda i članova obitelji, policajaca a kadšto i novinarima koji bi se ušuljali blistava osmijeha i nastavili se jednako tako blistavo smiješiti i tvrditi da nisu novinari dok bi ih se izbacivalo, Beth je promatrala Sama i Reesea kako izvlače bejzbolske rukavice iz garaţe, zaključavaju vrata, i bez riječi si počinju dobacivati brze lopte u dvorištu.

Uspjeli bi uhvatiti moţda tri lopte svaki a tad bi pristigao novi hodočasnik. Još jedan blagoslov, novi izrazi čuĎenja, još jedna objava. Rachelle. Tetka Angela. Kćerka i sin Charleyja broj dva. Bonaventurini. Rooneyji i Reillvji. Nedavno umirovljeni šef policije Bastokovitch iz Parksidea. Paulov najbolji prijatelj, Hank.

Barbara Kelliher i njezine dvije kćeri.

Barbara, zbog čijeg je lica, iz tko zna kojeg razloga, Beth počela svašta mljeti – Barbara, čija je uredna frizura navijačice još bila mladenačka i sumnjivo kestenjastosmeĎa naspram odveć ruţičastih obraza, a čiji bi Chanel kostim još ulazio u neku prostoriju prije nje, koja je u srednjoj školi poznavala Beth samo iz viĎenja, ali koja je zaključila, na temelju nečeg stoje Beth mogla pripisati jedino istoj onoj srčanosti koja je omogućavala Barbari da se nasmiješi i veselo podigne šaku u zrak dok izvodi špagu, da privremeno zaboravi na vlastiti ţivot i viteški pritrči Beth u pomoć. Beth je uhvati oko struka i nije ju puštala; a nakon trenutka zgranutog opiranja, Barbara uzvrati Bethin zagrljaj i počne je ljuljati, ljuljati je kao što majka njiše dijete na boku.

Kad su Bethini jecaji jenjali u štucavicu, Barbara zamoli da vidi Bena. Beth priĎe prozoru i pozove ga.

– Ne, reče joj Barbara. – Pusti ga. Samo mi dopusti da ga ne trenutak pogledam. – Ona se okrene prema Beth kad se Ben munjevito okrenuo u lovu na visoku loptu. – Sliči ti, reče ona.

Oko osam sati navečer, Sam je zaspao na vrtnoj leţaljci, još drţeći u rukama gumast komad pizze. Beth mu je morala pomoći da se popne na kat i legne u krevet, a u devet sati idućeg jutra još je bio mamurno bunovan. Beth je mrzila što ga mora izvlačiti iz kreveta, ali su Rosie i Angelo dogovorili i uplatili posebnu misu u Immaculati. Pat je zahtijevao da svi odu, i to skrušeno. I već se prepirao s Vincentom o stanju njegovih širokih hlača prije no što je Beth popila prvu šalicu kave.

Već nekoliko ulica od crkve, Beth je primijetila nekakav elektricitet na ulicama, posebnu tišinu koju je pojačavala prisutnost neuobičajeno velikog broja automobila, parkiranih jedan na drugog, a čak su zakrčili i kolne prilaze. Kao da je Uskrs ili jutro Dana nezavisnosti, prikrivena i neuobičajena vreva koja se ne uklapa u odsutnost prekotjednih prometnih guţvi. Kad su skrenuli iz Suffolk Avenue na bulevar, čak je i Vincent zinuo. Ulica ispred crkve bila je zakrčena s oba kraja i zagušena kamionima sa satelitskim antenama i policijskim automobilima – iz desetak sela te grada Chicaga, pa i drţavnih – a na svima su bljeskala treperava svjetla, trešnja rotirajućih točkica i valova koji su stvarali neku vrstu umjetnog svanuča. S obje strane kordona od plastične vrpce, stajale su čitave obitelji i izvijale vratove iznad glava novinara, presavijale se preko jeţeva. – Ima najmanje tisuću ljudi, dahne Vincent, glasa gotovo djetinjeg od strahopoštovanja.

Dogodilo se da Cappadorovi nisu mogli parkirati nigdje blizu ulaza; a morali su se i probijati do vrata crkve dok su zvona pozivala na misu u jedanaest sati. Nitko od okupljenog mnoštva kao da ih nije prepoznao dok se nisu našli na pragu predvorja. Beth gotovo da se razočarala u ime novinara; zbog nečeg se očekivalo da će se ugledati crvenokosog dječačića, kako ga za ruku vode svetoliki mladi roditelji, umjesto pubertetlije zakrvavljenih očiju, u ţalosno naopako okrenutoj bejzbolskoj kapi, u pratnji niskih, tamnoputih, gotovo identičnih muškaraca (jedan mlad, drugi sredovječan, nijedan ozarena lica) i neugledne prosijede brinete u loše skrojenoj odjeći, te djevojčice crvenkastoplave kose u mini-suknji i tajicama. Ono što je zapanjilo Beth bila je činjenica da crkva nije bila ispunjena probranim pripadnicima radoznalog mnoštva ispred crkve nego njoj poznatim licima. Svako je lice izranjalo iz njezine i Patove prošlosti. Kakvim bi se postupkom prosijavanja mogla objasniti jednoobraznost toga? Čak i na vjenčanjima malokad se prepoznaje svako lice. Tko je bio sudac? Tko je dovoljno obaviješten da je znao propuštati samo ljude iz uţeg kruga? Beth je poslije doznala da, zapravo, nije bilo vratara; na neki su način, oni koji su znali da bi trebali ući to i učinili i, s iznimkom novinara, oni koji su znali da bi trebali samo gledati, nisu ni pokušavali ništa više.

Dok su Beth i Pat s djecom hodali niz prolaz do mjesta gdje su stajali Rosie, Angelo, Bili i Bick, a iza njih Paul i Sheilah, odjeveni u svečano ruho i čuvali mjesta u prvom redu, prošli su pokraj desetaka ispruţenih ruku i podignutih, suznih lica. Kolege iz škole i susjedi; Candy, naravno, kao i policajci koje Beth dotad nije vidjela bez uniforme, pa i mnogi koji su odavno premješteni u druge postaje; cijela satnija prijatelja iz Madisona; naravno, Laurie, sa suprugom i djecom, pa Rob i Annie Maltese, ali i drugi – slijepac s ugla koji je Benu i Vincentu davao slatkiše kad bi Beth šetala s njima po susjedstvu u njihovim Big Wheelz prije desetak godina, pa Linda, konobarica iz Cappadora's.

Početna himna bila je – Amazing Grace, i otac Clearv, koji je Beth i Pata poznavao cijelog ţivota, čas posla poveţe dogaĎaje. – Danas smo se okupili usred onog što crkveni kalendar

naziva običnim danima', reče on. – Sto znači da nismo u razdoblju kad s radošću očekujemo jedan od velikih blagdana liturgijske tradicije. Ali je bjelodano da postoje nagovještaji, uključujući i to da su sva mjesta popunjena – nelagodan smijeh – da ovo nije obična prigoda, već zapravo svetkovina kojom obiljeţavamo ne samo ponovnu potvrdu naše vjere – a, što su neki meĎu vama zaboravili, mi to činimo svake nedjelje – ponovno smijeh – nego i snage vjere i Boţje milosti koja nadmašuje sve naše moći razumijevanja ili prosudbe. Danas proslavljamo, kao što smo učinili pjesmom, Boţju milost simboliziranu dolaskom djeteta koje nekoć bješe izgubljeno, ali je sad naĎeno. – Otac Cleary se nakašlje, jednom, nervozno, i Beth mu to oprosti jer je bio očito svjestan kamera, ali i zdvojan; ona se upita je li otac Cleary uključio videorekorder u ţupnom uredu kako bi snimio podnevne vijesti.

– Slavimo, nastavi otac Cleary, – prisuće meĎu nama, cjelovitost, obitelji Cappadora i Kerry, obitelji s dugim korijenima u ovoj Crkvi, ovoj školi i ovoj zajednici, čiji je tragični gubitak prije devet godina značio tugu na daljinu za ljude u cijelom svijetu, ali osobnu tugu za one meĎu nama koji su poznavali Rose i Angela, Billy i Evelyn, Pata i Beth – djecu koju sam krstio u nekoliko svečanih nedjelja prije puno godina. Kao što svi znate, njihov sin Ben odveden im je prije devet godina, kad su mu bile samo tri godine – a koji im se, onime što se moţe jedino nazvati čudom modernog doba, vratio tek prije nekoliko tjedana, i to ne osakaćen, ne unakaţen, nego zdrav i čitav.

Neću zamoliti Cappadore da ustanu, ne samo zato što ih svi dobro poznajete, nego i zato što su ionako odveć često bili izloţeni ispitivačkim pogledima, njihova je osobna kalvarija previše bila predmetom zanimanja javnosti. Ali ću vas zamoliti da im se danas pridruţite u njihovoj zahvalnosti i vjeri, vjeri koja ih je odrţala, koja se nije pokolebala ni kad bi se vjera onih manje jakih sigurno slomila, da poţelite dobrodošlicu, zajedno s njima, Benu – – on zastane, spusti pogled, pa ga podigne i pogleda ravno u Beth – Samu Karrasu Cappadori – Beth osjeti kako se Sam, koji se sjedio pokraj nje, uspravio – u njegovu obitelj i našu obitelj vjeroispovijesti.

Pa premda se svako euharistijsko slavlje u Immaculati ne prenosi po cijelom svijetu, nastavi on, iznad još jednog zahvalnog ţubora smijeha, – odlučili smo danas dopustiti odreĎenu zastupljenost medija u našem svetištu, jer ţelimo omogućiti onima koji ne mogu biti ovdje da danas s nama podijele ovo zajedništvo bogoštovlja, ovu svečanost koja potvrĎuje snagu zajednice i njezino srce... A zamolili su nas da vas sve podsjetimo da vas Angelo i Patrick Cappadora i njihove obitelji pozivaju na zakusku u restoran Wedding in the Old Neighborhood, 628 Diversey Street, Chicago, Illinois, odmah nakon mise; obitelj se nada da ćete svi do jednog doći. Planovi grada vam stoje na raspolaganju u krstionici. A sad bismo ţeljeli započeti ovu svečanost, u običan dan, molitvom 'Bog s vama'.

– A i s vama, mnoštvo promrmlja uglas.

– Osokolite svoja srca, zapovjedi otac Cleary, svojim starim ali zvučnim glasom.

Beth nije znala zbog čega je pogledala preko ramena – sušanj u straţnjem dijelu crkve?

Nelagoda od početka vjerskog obreda koji joj je, odmetnutoj i grešnoj, bilo teško pratiti?

Ali se okrenula, i malo ulijevo od prolaza, sitan u svom prugastom plavom odijelu, stajao je George Karras. S udaljenosti od deset metara, Beth je osjetila njegovu bolnu nelagodu, koliko ga napora košta stajati na mjestu, a da ne nateţe kravatu ili poteţe manšete. Nije dugo razmišljala. Da je razmislila na trenutak, mogla se dosjetiti desetak stvari koje bi je spriječile

da se pomakne – medijska izloţenost, pretpostavljeni gnjev raznih članova obitelji Cappadora, pa čak i kamen saţaljenja i zbunjenosti koji je osjećala u ţelucu.

Ona ustane, a sve je oči upitno isprate. Ona ode tiho do straţnjeg dijela crkve i ispruţi ruku, koju George, od poniţenja i olakšanja progutavši slinu, prihvati. Ona ga povede natrag, prema prvom redu, i tek kad se pribliţila svojoj obitelji, posljednji metar-dva, i usudila podići pogled – ugleda Samovo lice, okrenuto prema njoj i Georgeu, i izraz kakav još dotad nije nikad na njemu vidjela.

Bila je to, poslije je shvatila, radost.

Reese Dvadeset sedmo poglavlje Izgovorivši se naglom ţeljom da provede nekoliko sati sam, opusti se i vjeţba košarku, Reese je dao sve od sebe kako bi se izvukao iz obveze da ode u restoran na svečanu zakusku poslije crkve.

Jer, razmišljao je on, njegov otac ne zna što se dogodilo u školi s Teeterom, tim debelim gadom; pa po tatinu mišljenju, Reese još razmišlja o tome da iduće jeseni pokuša ući u školsku košarkašku momčad. A Reese je dragovoljno dopuštao ocu da tako misli, pa dok traje.

Gdje god Reese išao, tata bi pretpostavio da ie on u dvorani ili u teretani i da vjeţba. – Uvjeţbavaš slobodne udarce? – svako malo bi ga upitao tata, samo da bi dokazao da, premda nitko u Sjevernoj Americi ne zna kako u obitelji Cappadora postoji još neko dijete osim Sama, njegov tata barem zna da Reese postoji.

– Naravno, tata, Reese bi rekao. – Radim na njima.

– Jer znaš, momčad koja bolje izvodi slobodna bacanja, pobjeĎuje, rekao bi njegov tata. – A na liniji slobodnih bacanja visina ne vrijedi ni pišiva boba.

– Tako je, tata, Reese bi se sloţio. Tata bi tad izgledao silno zadovoljan. Dovoljno bi bilo samo spomenuti kako Reese radi nešto konstruktivno', kako bi se izrazio njegov tata, i svi bi mu se skinuli s vrata. Sto je Reeseu odgovaralo.

Ali je trebao znati da danas ne bi smio zaigrati na tu staru sportsku kartu; zapravo je to bilo prilično glupo, s obzirom da je do izlučnih natjecanja ionako ostalo još pola sezone. Nije bilo načina da se izvuče iz svoje uloge u jebenom prizoru s jaslicama. Kad je Reese načeo razgovor o toj temi, tata ga pogleda, ali ne pogledom 'Molim te, Vincenzo', već 'Ne zajebavaj se sa mnom' i nije bilo smisla prepirati se. Tata bi u nekim stvarima znao biti tvrdoglav kao pitbul terijer, a jedna od njih je nedvojbeno bilo izdašno čašćenje narodnih masa pod geslom 'Nismo li sretni?'

Zapravo, Reese se vraški saţalio na Sama, koji je izgledao kao da mu je donje rublje šest brojeva premalo, i lošije je izgledao još samo ispred crkve nakon što ga je onaj jadnik George poljubio u čelo i rekao da neće 'smetati obitelji' na zabavi. Glupost. Zar nije znao da se klinac već osjeća kao govno zato što je ostavio oca? George je odrasla osoba; ne bi umro daje otišao tamo i pojeo sendvič s kobasama ako bi se Sam zbog toga bolje osjećao.

S druge strane, ujak Joey i još nekoliko ljudi koji su stajali ispred crkve i razgovarali rukama talijanski, što je moglo jedino značiti da su razgovarali o tome kako je tip imao petlje

uopće se pojaviti na misi – oni su svi bili Cappadore! Kakav god George bio, ipak je on muţ one gadure! Vjerojatno sije George lako mogao zamisliti što bi se moglo dogoditi ulije li Joey u sebe u restoranu nekoliko ţestokih pića. Stric Joey inače je bio prilično simpatičan, ali je bio usijana glava – kao uostalom, shvati Reese, oko šezdeset pet posto odraslih muškaraca koje pozna.

Dok su se ukrcavali u automobil, izbjegavajući novinare koji su im dovikivali pitanja, Reese je pomislio da nešto od ovog, iskreno govoreći, i nije tako loše. Mediji su bili ultradosadni, premda su neki dečki, čak i Jordie, gajili tu potpuno djetinjastu predodţbu da se zbog pojavljivanja u novinama osjećaš vaţnijim ili nešto slično. Ono dobro je bilo to što je unatrag nekoliko tjedana Heather Bergman i otprilike pet njezinih seksi prijateljica, odlučilo preuzeti brigu o njemu. I ostale su bile dobre, ali način na koji bi se Heatherina savršeno ravno podrezana plava kosa pomaknula točno na razini njezinih usta kad bi okrenula glavu pretvorio bi Reesea u divovsku baburu u petnaestak sekundi. A prije svega ovog, ponašala se u stilu: 'Cappadora, taj rabijatni ţgoljavac' A sad: 'Nisam znala da si tako osjetljiv, nisam znala da si prošao kroz sve to...' Gdje je ţivjela, u Zaireu? Prošli tjedan, dok su se vraćali kući iz knjiţnice, nakon onog što je za Reesea bilo dva sata smrtnih muka dok je pokušavao zapamtiti datume iz američkog graĎanskog rata, istodobno udišući miris koji kao da je dopirao iz udubine točno ispod okruglog izreza Heatherine majice, uspio ju je pritisnuti (a ona nije prosvjedovala) o zid nedovršenog krila i u dvadesetak minuta hvatanja nije ju baš prepipao, ali su njegove podlaktice nedvojbeno došle u dodir dok je ona mislila kako on samo rukama dodiruje njezin obraz.

Odnosno, barem misli daje ona to pomislila. Ili i cure znaju točno što se radi? A samo se pretvaraju da nemaju pojma? A poslije je rekla: 'Reese, baš si sladak', umjesto da gaje gledala kao da ga ţeli istući remenom, što je bilo dobro, dok traje.

Ali ovo. Sranje. Kad su stigli tamo, parkiralište restorana i ulica ispred njega izgledali su kao najveći štand za rabljene Eldorade29 u Chicagu.

Uspjeli su se probiti kroz još jednu stisku novinara i ući u restoran. Uvijek isto; Reesea bi, redovito iznenadila kičasta veličanstvenost restorana svaki put kad bi u nj ušao. Ovaj put taj se osjećaj pojača gledajući Sama, koji nikad prije nije vidio restoran – promatrao ga je kako je podigao pogled i upio rozete od obojena stakla i slike ţena (čak ih je i Reese smatrao lijepima, premda ćaknutima), Julije i svete Lucije, i one koju je oduvijek smatrao toskanskom boginjom spolnog odnosa. Nije imao pojma čemu sluţe ţene na balkonima ispod stropa u restoranu Weddings in the Old Neighborhood, i oduvijek smatrao da restoran zbog toga sliči gusarskom svijetu u Disneylandu, ali svima bi se to ili jako svidjelo ili bi im to bilo jako smiješno, ili oboje. Hodao je za dječakom oko grozdova stolova pokrivenih platnenim stolnjacima; Samu su iskočile oči na vrh glave kad je ugledao freske i posebice je dugo stajao ispod one s motivom iz opere Gian Carla Menottija – je li moguće daje zaista prepoznao svoje lice?

A tad Reese uhvati Sama za ruku i odvede ga u bar, gdje je iz kopije Fontane di Trevi šik-ljao pjenušac iz krčaga u rukama boga mora. Zamolili su Scotta da im svakom da po čašu i malo su gucnuli. Bio je to jeftini šampanjac – Angelo je uvijek tvrdio da neće točiti Mo'et et Chandon kroz plastične cijevi. Ali se činilo da se Samu sviĎa.

29

Najbolji cadillaci.

Ali ih je tad, naravno, našla mama i oduzela im čaše pa su se poslije tog vrzmali po garderobi dok se deset tisuća roĎaka slijevalo pokraj njih. Restoran je bio ureĎen kao da je posrijedi velika' noć, subotnja, kad bi ljudi dovodili svoje roĎake iz drugih gradova vidjeti restoran.

Najčešće bi u restoranu bili samo jedna mladenka i mladoţenja, ali su danas bila dva para: draţesna, ljupka nevjesta, koja je izgledala onako kako će izgledati njegova sestrična Moira kad naraste, te ona bombastična, koja je izgledala kao da spada u broj Sports Illustrateda posvećenog kupaćim kostimima. Zapamtio je njezino ime, Claudia. Bile su još dvije, ali nikad nije uspio zapamtiti koja je koja. Bio je prilično siguran da su dvojica od trojice mladoţenja pederi – jedan je čak bio i baletan – ali su svi izvrsno izgledali i bili macani. Dvojica su danas bila ovdje; jednog je djed Angelo iza leĎa zvao 'Nacist', jer je tip izgledao kao netko iz Moje pjesme, moji snovi.

Kad se mama dovoljno smirila da bi ušla u sobu za svečana primanja, stolovi su bili popunjeni. Ljudi su jeli.

– Vincent, – reče ona – doĎi. Ţeljela bih da uĎemo svi zajedno. – Cecil B. DeMille, mama, pomisli Reese. Jebi ga. No dobro. On se osvrne i pogledom potraţi Sama, koji se zajebavao s Kerry i trčao ispod vješalica s kaputima. Njegova bi vas veličina mogla zavarati: zapravo je on bio samo dvanaestogodišnjak. Reeseu se ponovno stisne ţeludac od saţaljenja.

Kad su prošli kroz bar u svečanu dvoranu, dirigent ih spazi i zasvira onu staru pjesmu o 'Uvijek ću te voljeti', za koju Reese pomisli da joj je jedina namjena bila da svi koji su jeli kobasice počnu cmuljiti; čak se i otac Cleary rasplakao.

No učinak koji je proizvela bio je da su svi ustali, a čim su ustali, počeli su pljeskati. A kad su počeli pljeskati, činilo se da neće nikad prestati.

Sam je napola sakrio glavu na mamino rame, a Reese se pokušao nenametljivo pomaknuti na tu stranu tako da je zaklonio Sama od većine lica u mnoštvu. No svi su nastavili pljeskati i klicati otprilike šest sati, a orkestar je nastavio svirati ljigave pjesme kao što su 'Danny Boy i svi su se još više rasplakali. Reeseu se učinilo da će se izrigati. Cak se i njemu učinilo da bi se mogao rascmoljiti.

No najzad Bili, voĎa orkestra, utiša sve i reče, samo: – Dobro došao kući. – Ali ne i ime, hvala Bogu. Nitko zapravo nije znao kako zvati Sama. Sam je kao mahnuo pa su tad svi malo jače zapljeskali i najzad sjeli jesti. Sto je bilo dobro, jer je Reese, koji inače nije jeo puno ničega, umirao od gladi. A Sam je jeo kao da će raviole sutra zakonom zabraniti.

Kad su na stolove donijeli tiramisu i cannolije, pomoćni su konobari pomaknuli prednje stolove malo natrag kako bi oslobodili podij – Boţe, pomisli Reese, ništa neće izostaviti. Prva mladenka, ona koja je izgledala kao njegova sestrična, zabacila je straţnji dio haljine i pripremala se zaplesati sa svojim pederskim mladoţenjom. Ono što bi u Weddingu najprije učinili, inače, bilo je prigušiti svjetla pa bi mladenci zaplesali na melodiju 'Sunrise, Sunsetli', a djed Angelo bi najčešće u jednom trenutku preuzeo mladu kao nevjestin otac. Čak bi i Reeseov tata nekad uskočio, premda nije volio plesati. Pa su tako postupili i sad, a tad se upale svjetla i mladenka podigne skute svoje haljine. Draţesna nevjesta bi ih podigla samo malo; ali Claudia, koliko se Reese sjećao, podigla bi ih zaista visoko, pa bi se vidjela njezina podvezica na bedru – koji peh da danas nije ona. Tad je znao da će zaplesati tarantellu, i zaista, uskoro je pola lokala bilo na nogama i plesalo.

Reeseu bi se uvijek smučilo kad bi vidio ljude koji nisu Talijani kako plešu tarantellu; kao da gledaš ljude koji nisu pravi Poljaci ili oţenjeni Poljakinjama kako pokušavaju otplesati

polku. Mislili su daje sve što se treba učiniti stati i ritati se, jedna noga, druga noga – bumba, bumba, bumba, bum – a zapravo je tu bilo koraka. Vincent ih je znao, odmalena, ali bi radije da ga spale na lomači nego da ih otpleše. No na njegovo iznenaĎenje, njegov otac izaĎe na podij, stavi ruke na straţnji dio bokova dlanova okrenutih prema gore, kako treba, a ne samo staviti ruke na struk, kako bi učinila baka Rosie kad bi bila ljuta – razlog zbog kojeg bi ljudi najčešće to i učinili. Zapravo, kad se restoran otvorio, djed je morao degradirati doista prelijepu nevjestu u konobaricu jer nije uspjela naučiti kako otplesati tarantellu kao, kako bi to djed rekao, 'prava madonna.'

No danas je mladenka a la sestrična Moira bila u vrhunskoj formi i njezine su satenske cipelice lepršale poput malih klipova, a kad je svima ponestalo daha, orkestar zasvira još brţe i tata počne davati znakove Samu da ustane i da i on zapleše. Reeseu se učini da će se popisati od stida zbog dječaka. Ali Sam, mio i drag kakav je bio, ustane i počne nešto govoriti tati a tata da znak voĎi orkestra. Billy odmah prekine svirku. – Moj sin ne zna tarantellu, ali zna miserlu. – On zašuti i sagne sa da posluša što mu Sam govori. – Sertu – to znači 'rep'. Znaš li to?

– Ali, naravno, nasmiješi se Billy i počne svirati, vrlo polako, 'Nikad nedjeljom'. Djed Angelo priĎe i da Samu jedan od svojih velikih platnenih rupčića s crveno izvezenim slovima A i C. Reese zaključi daje to dio plesa; jednom gaje vidio, na grčkom vjenčanju na televiziji.

Sam je stajao na podiju, drţeći taj rupčić i osvrćući se sve dok – Boţe moj, pomisli Reese, nije moguće – mama ne ustane, priĎe mu i pruţi ruku. A Sam joj počne pokazivati korake, koji su bili spori, desna noga preko lijeve, pa mali skok i okret. Mama nije bila naročita plesačica, ali je izgledala sanjivo, kao da je pijana; izgledala je gotovo lijepa. A tad tata uhvati mamu za ruku a Sam im pokaţe kako treba podignuti ruku, u obliku luka, pa ustanu i djed Bili i baka Rosie... da ti se smuči.

Uskoro njegova mama upamti korake. Vezla je i klecala ljupko, smiješila se Reeseovu tati, a u koncentričnim krugovima je bilo najmanje pedesetero ljudi, Sam u sredini, vodi ih, još drţi rupčić. Čak se i smije, a njegova je crvenkasta kosa malo zalijepljena od znoja. Uhvati Reeseov pogled i zakoluta očima.

O Ben, pomisli Reese. On svrne pogled s dječaka pa pogleda gore, daleko od njega, u zidne slikarije. U Benovo lice, mudro i zadivljeno anĎeosko lice malog kripla koji je ugledao Boga, pa pogleda u sebe, svoje ponosno lice i vjerojatno zgodnije no što je zaista bilo, ali je predstavljalo nekog gada čiji je najveći doprinos povijesti bio taj što je natjerao neku Japanku da se ukoka.

On izaĎe u bar vidjeti moţe li se nagovoriti Scottvja da mu dopusti popiti još jednu čašu pjenušca.

Beth Dvadeset osmo poglavlje Čak i nakon što su medicinska sestra i sudski podvornik uveli Ceciliju i smjestili je u odjeljak iza njezinih odvjetnika, Beth je zaboravila sjesti.

Osjeti kako je Pat poteţe za ruku i razdraţljivo joj svija zapešće i tek tad shvati da su novinari, policajci i sudac Sakura već svi sjeli. Mladi sudac Azijac gledao je u nju strpljivo, s beskrajnim i blagim mirom. Beth se tad skljoka na klupu i ţmirne kad je udarila trticom o rub klupe, svjesna parajućeg zvuka šava na svojoj suknji.

No kad bi malo izvinula vrat, još bi mogla vidjeti anĎeoski široko lice medicinske sestre, a netom iza nje, Cecilino. Da nije unaprijed znala tko je Cecil, Beth bi je razabrala isključivo po tome što je bila odjevena u zatvorski narančastu pamučnu uniformu, sličnu liječničkoj odori za operacije, jedina osoba u sudnici koja nije bila odjevena u svečanu odjeću.

Cecil ne samo što se promijenila. Bila je ţiva pokopana.

Ugurana u hlače i tuniku, labudica od djevojke kakve se Beth sjećala, sad je bila doista debela, nabijena kobasicama sala, neobičnim izbočinama na mjestima na kojima koţa nije mogla izdrţati pritisak. U vršku brade, u zapešćima, mogle su se još nazrijeti male, savršene kosti. Cecil je izgledala kao odraz u zrcalu u kući smijeha, Cecil kao plišana igračka, gleda u svoju medicinsku sestru kao začarana.

Beth je napola očekivala da će za Cecil osjetiti ujed saţaljenja, ili gnjeva, ili nečeg. No osjeti jedino nezasitnu znatiţelju. Ţeljela je otvoriti Cecil kao babušku, otvarati lutku po lutku, potraţiti ţenu koja je ukrala njezino dijete, a ispod toga talentiranu, otmjenu, oholu, prekrasnu tinejdţericu, a još dublje i klinku iz susjedstva špicastih laktova koja joj je uvijek pokušavala preoteti Ellen.

Ali Cecilina odvjetnica, Michele Perrault, sad ustane – dječje sitna, s paperjem kratke crne kose, odjevena u boje dragulja poput srednjovjekovnog trubadura – a ustane i drţavni tuţitelj; oboje su riječi objesili na bokove poput pištolja s bubnjem. Došao je glavni drţavni tuţitelj, reče Candy, samo zato što je posrijedi slučaj Bena Cappadore i novinari od Bostona do Brisbanea stiješnjeni su u sudnici poput sardina, ili gledaju suĎenje na ekranima u još dvije prostorije niţe u hodniku, pa se izlijevaju niz vanjske stube, na pločnike, na travnjake, ljudski slap na magličastoj ljetnoj sunčanoj svjetlosti.

– Časni suče, – počne Michele Perrault, – ovim se poslom bavim već jako dugo...

Sudac Sakura se nasmiješi. – Svi smo svjesni vaše dugovječnosti kao pravozastupnika, gospoĎo Perrault, reče on nevjerojatno umilno.

To smekša i Perraultovu pa ona pogleda uokolo gotovo djevojački, kao daje tek tad postala svjesna kamera i spremnih pera, dok su sudski crtači vrijedno crtali.

– Već se dugo bavim ovim poslom, relativno govoreći, krene Perraultova iz početka. – A provela sam duge sate tijekom mnogih dana sa svojom klijenticom, gospoĎom Karras.

– I? – upita Sakura, zapisujući nešto.

– I nisam uspjela iz nje izvući ništa, ništa, što bi mi dalo razloga povjerovati da moja klijentica razumije optuţbe podignute protiv nje. Najozbiljnije sumnjam da ona moţe pridonijeti vlastitoj obrani. Najčešće od gotovo svakog uspijem izvući nekakvu reakciju, bez obzira na duševnu zaostalost, ali moja klijentica ne pokazuje znakove daje svjesna da netko s njom uopće razgovara.

– Razumijem vaše uvjerenje, hraniteljice, – reče Sakura,"ali bih rado doznao imate li ikakve dokumentacije o mentalnom zdravlju gospoĎe Karras koja bi mogla potkrijepiti vaše mišljenje.

– Ima, gospodine suče, brzo će Perraultova. – Smijem li pristupiti vašem stolu? – Sudac kimne glavom i Perraultova mu donese hrpu papira. – Dobila sam ih od psihijatara koji su liječili gospoĎu Karras u Silvercrestu.

– Protekle četiri godine?

– I prije toga, gospodine suče. GospoĎa Karras bila je hospitalizirana u osam navrata, u razdobljima od nekoliko dana do nekoliko mjeseci, uzimala razne lijekove i bila podvrgnuta raznim terapijama kojima se ţeljelo promijeniti njezino stanje.

– A to je?

Tad progovori tuţitelj, kao da mu je, kako će Candy poslije reći Beth, došlo da se popisa po stablu i dokaţe da je bio tamo. – Uz duţno štovanje prema gospoĎi Perrault, časni suče, ali ona nije liječnica i nije kvalificirana da opisuje – – Sve piše u dokumentima, gospodine, reče mu Perraultova. – Laički rečeno, gospoĎa Karras je katatonična.

Perraultova počne čitati iz svog primjerka. – GospoĎa Karras ima dugu povijest poremećaja raspoloţenja, još od puberteta, te imobilizirajuću depresiju koja traje, uz kraće prekide, posljednjih šest godina, a koja je postala kobna prije četiri godine. Otad – Perraultova mahne prema Cecilinoj bezizraţajnoj osobi – joj nije ni bolje ni lošije.

– Ja ću, naravno, morati proučiti ove spise, reče Sakura. – Oprostite ako sam vas prekinuo, gospoĎo Perrault. Jesam li? Ali moram znati je li sudski vještak danas nazočan i moţe li nam on rastumačiti stanje gospoĎe Karras u vrijeme otmice.

– Jest, reče Perraultova. – Ali on u to doba nije liječio gospoĎu Karras. U to je vrijeme njezin liječnik bio psihoterapeut u Minneapolisu, gdje je gospoĎa Karras povremeno ţivjela prije udaje za gospodina Karrasa, poslije razvoda od gospodina – ona se trčeći vrati do svojih spisa i pogleda u notes – Adama Samuela Hilla, kazališnog pisca, za kojeg je gospoĎa Karras bila udana... ukupno tri godine. Taj je terapeut bila jedna šezdeseto-godišnjakinja, i ona je umrla prije dvije godine, gospodine suče. GospoĎa Karras nije bila na liječenju u tom razdoblju svoga drugog braka. A bivši suprug gospoĎe Karras…

– Je li on ovdje?

– Gospodin Hill je invalid, boluje od multiple skleroze, gospodine suče. Ali imam njegovu izjavu pod prisegom o Cecilijinim neiskorjenjivim emocionalnim problemima dok su bili u braku. Ispričava se što mu zdravstveno stanje onemogućava da putuje.

– Imamo li drugih?

– Majka gospoĎe Karras, Šarah Lockhart, je danas ovdje. S vašim dopuštenjem, rado bih je zamolila da opiše emocionalno stanje svoje kćeri u vrijeme otmice.

Sakura kimne glavom prema tuţitelju. – Nemate ništa protiv?

– Gospodine, – reče tuţitelj, – ponovno moram istaknuti kako smatram da majka Cecilije Lockhart Karras nema kvalifikacija kao sudski medicinski vještak.

– Znajte da je ovaj sud neće tako ni shvatiti.

– Hvala vam, gospodine. Optuţba to prima na znanje.

– Nema na čemu. – Sudac kimne glavom Perraultovoj, koja pozove Šarah Lockhart.

Kad je uščuvana starija ţena brzo i tiho došla iz straţnjih redova goleme prostorije, sudski podvornik (Beth je čula kad ga je Candy nazvala 'Elvis', premda je na njegovoj brončanoj

pločici pisalo nešto drugo) okrene se prema sluţbenici suda zbog prisege. Beth primijeti da se nisu posluţili Biblijom. Zaključi da to vjerojatno nije moderno.

Još je mogla prepoznati gospoĎu Lockhart premda je nije vidjela dvadeset godina. Beth se pomnjivo zagleda u ţenino lice dok je Perraultova tumačila kako je Šarah bila spremna na suradnju, kako se zgrozila, uţasnula, kad je doznala da je njezin unuk ukradeno dijete neke druge obitelji. Kako je pomagala, kao Cecilina starateljica, nabaviti Ceciline povijesti bolesti i bolničke kartone. Koliko gorko ţali Cappadorove – – Svi razumijemo, ubaci tuţitelj, s natruhom jetkosti – kako se gospoĎa Lockhart osjeća.

Perraultova tad navali, upitavši gospoĎu Lockhart koliko dobro poznaje dječaka poznatog kao Sam Karras.

– Jako dobro, šapne starica. – Bio mije unuk. – I ona pogleda ravno Beth u oči. Beth pomisli, ovako bi jednog dana izgledala Cecil – ugodno popunjena juţnjakinja i tek mrvicu izvještačena, poput ugledne gospoĎe koja je pokrenula najaktivniji knjiţevni klub u gradu – da Cecil nije primila vruću injekciju ludila. Oči Sarah Lockhart preklinjale su Beth. – Pojma nisam imala da on nije Cecilijino dijete. Cecilijino vlastito dijete.

– Ali niste bili nazočni roĎenju djeteta koje vam je vaša kći prikazala kao vašeg unuka?

– Ne. Ona i ja... Cecilia je imala puno problema u odnosima s ocem i sa mnom. Kad je bila mala, smatrali smo je prenapetom... Imala bi histerične napade a zatim bi se onesvijestila... mislili smo, umjetnička narav...

Tek kad je otpočela recitacija Šarah Lockhart – koja je ispričala na Rosien način, nadugačko i naširoko, uz svu silu najsitnijih, nevaţnih pojedinosti – Beth je shvatila: ništa od velikih otkrića. Nikad.

Tijekom tog dugog ljeta dok je trajala istraga, Beth je upoznala Cecil koliko i obitelj koja ju je odgojila. Sto znači... nimalo.

I tako, napola uljuljana u san vrućinom stotina tijela oko sebe u sudnici, Beth je slušala ogoljene činjenice iz Cecilina ţivota u interpretaciji njezine majke, tuţitelja i Perraultove: njezina prva tri braka, redom za kazališne ljude, od kojih nijedan nije potrajao dulje od dvije godine. I ţalosna istina da su od svih tih muţeva Lockhartovi zapravo upoznali samo jednog: Georgea.

Beth je slušala o Cecilinim prijateljima iz njezinih pustopašnih dana u Minneapolisu, Kaliforniji i New Yorku, kojima je policija pokušala ući u trag. Prijateljima? Nitko od njih nije sa Cecil čak ni zajedno ručao, premda se nekoliko susjeda iz zgrade u kojoj je stanovala u Minneapolisu sjetilo da su Cecil vidjeli s nekim malim dječakom. Činilo im se da ga je predstavljala kao svog 'nećaka'. Jedini koji je puno obećavao, dizajner s kojim je Cecil odrţavala kontakt od fakulteta, umro je prošle godine od AIDS-a, kao i njegov ljubavnik.

Beth se jedva trgnula čak i kad je gospoĎa Lockhart počela plakati opisujući Cecilinu reakciju kad se Adam Hill – kazališni kritičar, prilično ugledan, kudikamo stariji – nenadano spetljao s mladom ţenom, plesačicom.

– Jedna od rijetkih prigoda kad sam osjetila da mi se Cecilia zaista otvorila, reče Šarah Lockhart. – Srce joj se slomilo. Rekla je da se osjeća iskorištenom. Adam nije ţelio da ona ostari, pa ni odraste, a tad još nije imala ni trideset godina. Naravno, svi su mislili daje kudikamo mlaĎa. – GospoĎa Lockhart počne iskreno jecati. A ja sam je pokušala utješiti, uvjeriti da starenje ima svojih dobrih strana. Naći će dobrog čovjeka i imati dijete... ali to ona, narav-

no, nije mogla. – Ona iznenada pogleda u Beth i Pata i reče polako: – O tome smo sinoć razgovarali, njezin otac i ja. Ja sam jedina koja, poslije moţdanog udara, moţe razumjeti što Charles govori, i zaključili smo daje to zato učinila, zbog pobačaja...

Beth se nagne naprijed. Ruke su joj bockale adrenalinske bodlje. Bila je svjesna jedino toga kako se Candy, pokraj nje, naglo uspravila pa nagnula i rukom stisnula naslon klupe ispred sebe.

– Pobačaj, reče tuţitelj, pogledavši u Perraultovu, čiji je vrat bio rumen poput njezina ruţinocrvenog rupca.

– Ne znam za to, reče Perraultova. – Gospodine suče, ja...

Sakura skine svoje naočale ţicanog okvira i protrlja si oči. – Je li gospoĎa Karras u pritvoru podvrgnuta uobičajenom liječničkom pregledu? – Odvjetnici brzo prelistaju po svojim bilješkama.

– Niz neuroloških pretraga; imamo rezultate, a i obrana ih ima, brzo reče tuţitelj.

– A sistematski pregled? – sudac ponovno upita, strpljivo.

– Zanimalo nas je pacijentičino duševno i emocionalno stanje... – odgovori tuţitelj, tiho.

– Na koje, naravno, mogu utjecati njezine tjelesne tegobe, uzdahne sudac. – GospoĎo Lockhart, zar ste zaboravili reći policiji da je vaša kćerka imala pobačaj?

– Ne. – Pa zašto je u tom slučaju gospoĎa Perrault šokirana tim podatkom?

– Nisam im rekla.

– Zašto? – upita sudac blago.

– Jer nisam bila sigurna. I još ne znam. Moţda smo Charles i ja trebali to spomenuti, ali smo smatrali daje bolje to ne učiniti.

– U tom slučaju, oprostite, gospoĎo Lockhart, ali vas ja ne razumijem.

– Ni ja ne shvaćam, gospodine suče, ubaci Perraultova ali je on ušutka odmjerivši je od glave do pete.

– Morate razumjeti, gorljivo će Šarah Lockhart. – Našu smo kćer vidjeli moţda, što ja znam, tri puta prije no što se ponovno doselila u Chicago sa Samom. Nije došla kući čak ni kad joj je otac doţivio prvi moţdani udar i kad se očekivalo da će umrijeti, premda se tom prilikom potpuno oporavio... – Šarah Lockhart je teško disala i Beth shvati kako se napinje da bi starici podarila nešto spokojstva preko tih nekoliko metara zraka koji su ih dijelili. – Premda sam pokušavala, s njom sam uspjela malo dulje porazgovarati još samo jednom prilikom nakon one večeri kad mi je rekla daje Adam ostavlja.

– I? – Rekla je da je razlog zbog kojeg ju je ostavio taj što je trudna i da će postati... debela i stara. – Pa ste otišli k njoj?

– Ne, jer mije iznebuha rekla daje s trudnoćom svršeno; pobacila je! Poslije tog je nisam vidjela sve dok nas nisu nazvali iz policije i rekli nam da je u Bellevueu; jeste li ikad bili tamo? – Gospoda Lockhart ţmirne; bilo je to davno, pomisli Beth, ali moţda ne i dovoljno davno. – Cecilia je bila otprilike kakva je sad, samo se činilo da me prepoznaje, malko bi mi stisnula ruku. A medicinske sestre nisu mogle ništa iz nje Izvući. Pokušavali su naći nekog tko bi joj pomogao, ali se ona... ona se i dalje zatvarala poput školjke. – Fine ruke gospoĎe Lockhart oblikuju malu školjku i polako se spoje. – Najzad nas je policija pronašla, doznali

su našu adresu, jer su Ceciliji uzeli otiske kao djevojci, bila je uhapšena na nekakvom prosvjednom skupu ili nečem sličnom, ne zbog zločina.

Beth začuje kako je Candy brzo frknula i primijeti kutom oka kako se agent FBI-a Bender, ukočio.

– Znači, za razgovora s policijom i istraţiteljima iz ureda okruţnog tuţitelja, niste ţeljeli spominjati pobačaj...

– Nisam znala je li pobacila! Nikad se nije moglo znati je li ono što Cecilia kaţe istina ili tlapnja! – plane Šarah Lockhart, prvi put ljutito. – Samo sam znala da moje dijete tone u tu tamu, i morala sam se sa suprugom dogovoriti trebamo li dopustiti da joj za glavu pričvrste elektrode i da je umaču u ledenohladne kupke...

– GospoĎo Lockhart, sudac joj blago upadne u riječ. – Treba li vam trenutak počinka? – Ne, reče ona odlučno.

Perraultova, osupnuta, kao da se pribrala, reče: – Dakle tako. gospoĎo Lockhart, kao što ste rekli policiji, kad se Cecilia 1985. godine pojavila sa... Samom, povjerovali ste daje on bio njezino dijete. Kako je to moguće ako ste smatrali daje izgubila dijete?

– Molim vas! – obrati se Šarah Lockhart sudu. – Silno sam je voljela. I još je volim. Zar ne shvaćate? Kad bih Ceciliji postavila pitanje koje joj se nije svidjelo, zaprijetila bi samoubojstvom ili da nikad više s nama neće progovoriti ni riječi... a mi smo znali da ona to misli ozbiljno. – Ona ponovno pogleda u svoje ruke. – Kad je rekla da su se ona i Adam pomirili i dobili dijete, ali se tad rastali, to mi se učinilo mogućim. Kad je rekla daje sud dodijelio skrbništvo Adamu jer je ona bila odveć bolesna da bi se brinula za njega... pa, što sam trebala povjerovati? Djelovala je tako postiĎeno.

– Ali ako je bila odveć bolesna da bi skrbila za njega? – upita Perraultova.

– Pa znači da joj se stanje popravilo! Činilo se da joj je dobro i da je dobra majka, premda se dijete stidljivo ponašalo u njezinoj blizini... pretpostavila sam daje to zato što on ponovno upoznaje nakon što je proveo toliko vremena s ocem.

– A zašto to sve niste provjerili kod Adama?

Sarah Lockhart pogleda u odvjetnicu čistim prezirom. – GospoĎo Perrault, nisam ga čak ni upoznala. Ostavio je moju kćer na cjedilu i... i trudnu, a tad joj oduzeo dijete. Zašto bih ja razgovarala s njim?

– Da biste znali, bespomoćno je mucala Perraultova. – Da biste bili sigurni...

– Cecilia je rekla da je Adam obolio, da ima multiplu sklerozu. Za što sad znam da je doista istina. Zaista boluje od te bolesti. Ne shvaćate. Mogla je biti jako uvjerljiva. Usto... ja se... nisam se usudila.

– Zašto?

– Jer je Cecilia rekla, nazovem li Adama, ikad, da mi više nikad neće dopustiti vidjeti dječaka. A ja... ja sam ţeljela unuka. Ţeljela sam zdravo, milo dijete, koje bi me voljelo. Ţeljela sam... joj vjerovati. A bio je tako krupan, povjerovala sam da ima četiri a ne tri godine... – Ona svrne svoj pogled prema Beth koja osjeti kako joj se oči napreţu i svrbe od tog. – Beth, kunem ti se svojom čašću, bio je tako krupan. I nije bio crvenokos, a svi smo vidjeli u novinama da je Ben imao crvenu kosu. Naravno, kako je rastao tako mu je kosa postajala crvenkastija – a kad se Cecilia udala za Georgea tad smo stalno viĎali Sama.

Sarah Lockhart se nagne naprijed i grčevito uhvati za ulaštenu prečku. – Beth, nikad ga nije udarila. Nikad ga nije povrijedila. Kad je Ceciliji bilo dobro, bila je blaga i njeţna prema

Samu; uvijek bi mu čitala, učila ga pjesme. Igrali su se te igrice u kojoj bi se Sam pretvarao da je on jeka iz fontane ţelja u pjesmi o ţeljama iz Snjeguljice, i znao je sve riječi...

Beth je kimala glavom, kimala, zatravljena, kad osjeti kako je Pat grubo zario lice u njezino rame; ona se okrene skoro uzgred kako bi ga njeţno uhvatila za glavu ali osjeti, prije no što je čula, zujanje fotoaparata koji će snimiti veliku fotografiju u boji koju će sutra ujutro rastegnuti preko duplerice. Naravno da je Beth shvaćala što je Pat mislio – njegovo ljubljeno dijete u rukama te zmije, Benove usne oblikuju riječi koje mu je ta vještica izgovarala. Ali u čemu je, odjednom ljutito pomisli Beth, razlika? Bi li bilo lakše čuti da je Cecil bila loša, nebriţna, luda majka, koja je tukla Sama i govorila mu da je glup, kao što je ona, Beth, učinila Vincentu, pa čak i Kerry – i to ne samo jednom? Bi li Pat osjećao jači gnjev pravednika da je znao da je Cecil zaboravljala obrisati Samu nos ili mu dati sirup kad bi kašljao? Da Sam nije snaţan, zdrav, veseo, bi li to pridalo autentičnosti njihove boli?

Tad Beth primijeti kako se Candy okrenula na svom sjedištu kao da pretraţuje Bethino lice ne bi li na njemu našla izgubljeni novčić ili ispuštenu očicu. Sto je, Candy, pomisli Beth, što je? Ona pogleda na sat – zar neće uskoro pauza?

– A tad su se George i Cecilia razveli, promrmlja gospoĎa Lockhart.

– Cecilia i Adam? – upita Perraultova.

– Ne, Cecilia i George – George Karras. Oni su sluţbeno razvedeni.

– Tako je. Da. Je li to bilo zato što se George ţelio upustiti u druge veze? – upita Perraultova, koja je znala da nije tako.

– Ne, nikako, ne, reče gospoĎa Lockhart. – Volio je Ceciliju svim srcem. Nitko se nije mogao nositi s... ovaj... – Georgeovo malo graĎevno poduzeće je dobro poslovalo, objasni gospoĎa Lockhart, ali zdravstveno osiguranje koje je imao nije moglo ni djelomice pokriti goleme iznose troškova vezane uz Cecilijin dugogodišnji boravak u bolnici. A naknade za radnu nesposobnost su ograničene ako ţena ima zdravog, zaposlenog muţa. – George se bojao da će njezina bolest, potraje li, sve pojesti. Da će morati prodati kuću i neće moći brinuti za Sama. – Ona ponovno pogleda u Beth. – Oprosti mi, Beth.

Zapanjivši samu sebe, Beth razgovijetno reče: – U redu je.

Kad je Sakura objavio stanku za ručak, a Beth i Pat ustali prije odlaska iz sudnice, reporteri čučnu oko Beth i Pata poput vilenjaka. Pat im je srdačno govorio: – Nisam dosad poznavao Ceci-liju; Boţe, kako je jadna. Ne moţete mrziti nekog toliko patetičnog. – ('Benov otac oprašta', Beth zamisli naslov i u sebi se nasmiješi kad se sjetila kako je Ellen prozvala Pata 'svecem od uzrečica').

Candy tad da Beth znak rukom i tom nadljudskom sposobnošću da razdvoji novinare poput Crvenog mora, odvede je kroz vrata u zatvorski hodnik gdje je sudski podvornik stajao i cuclao lizalicu odmah iza vrata.

– Elvis, dušo, reče mu Candy svojim najboljim koketnim rezanjem, – nemoj da moram trčati za tobom... – Beth sad ugleda njegovo ime, Jasno: Elmer. On se pomakne u stranu da ih propusti.

– Ovo je vjerojatno protivno nekom zakonu, rastumači Candy šaptom. – Ali je ţelim vidjeti. Ti je ţeliš vidjeti. Perraultova je s njom. Ţeliš li ući?

Beth kimne glavom. Osjećala je sve pulsove, u straţnjem pregibu koljena, ispod brade. U izbici koja je izgledala kao ţičani kokošinjac, Cecil je sjedila sama sa svojom bolničarkom i odvjetnicom.

– Cecilia, reče bolničarka s poštovanjem za koje je Beth znala da ga ona ne bi nikad mogla uvijek iznova smagati prema glinenom kipcu. – Došla ti je načelnica Blissova. Je li to u redu?

– Cecil nije ni trepnula. Kad je zalutala muha sletjela na njezinu nadlakticu, mišići nisu zatitrali. Candy klekne ispred Cecilinih mesnatih koljena.

– Cecil, reče ona. – Slušaj, Cecil. Molim te, kaţi mi. Gdje je djetetov grob? Gdje je dijete pokopano?

Dijete? Bethina nelagoda provali iz nje u obliku nemira – još jedno dijete? Ubijeno dijete?

– Jeste li provjerili? – Candy upita Michelle Perrault. – Jeste li našli smrtovnicu?

Zbunjena, Perraultova odgovori: – Smrtovnicu? Kako bih mogla provjeriti nešto što čak i nisam... slušajte, istraţiteljice, morate znati da me sve ovo pogodilo kao grom iz vedra neba.

Majka moje klijentice nikad nije ni riječi rekla o trudnoći, premda ne shvaćam gdje joj je bila pamet... hoću reći, daje to zatajila.

Zamišljeno, Candy reče: – Michelle, mislim da joj nije bio potreban razlog. Odnosno razlog koji bi vama i meni imao smisla.

– Ali lagati! – Perraultova se trgne, osjetivši krivnju, kao da je prvi put u ţivotu čula samu sebe kako zvuči. – Hoću reći, zaboraviti tako bjelodano vaţnu pojedinost. Naravno, Šarah Lockhart je bila pod izvanrednim pritiskom. Nije to posve neočekivano.

– Nimalo nije neočekivano, Candy odgovori, trpko. – Ja potpuno očekujem od ljudi da će štititi svoju djecu. Čine to stalno. A čine to i na sramotnije načine. U svojoj glavi, gospoĎa Lockhart se kao pijan plota drţala činjenice da se sa Cecil nikad ne zna."

– Znate, reče Perraultova, pobačaj kadšto potakne ljude na otmicu. Jer, nitko ne spori o tome što se zapravo dogodilo. Riječ je o... koliko, četiri godine poslije počinjenog djela, ali bi to svejedno moglo biti nešto za što bismo se mogli za početak uhvatiti. Nešto što bi moglo biti razlogom Cecilinih postupaka.

– Oh, gospoĎa Lockhart je vjerojatno to shvaćala, negdje duboko u sebi.

– Ţelite li reći da je ona zapravo sumnjala da je Ben Cecilijino dijete? A da toga i nije bila svjesna? Jer ja nikad nisam stekla dojam da bi ona namjerno govorila neistinu, reče Perraultova.

– Nisam ni ja.

– Pa zašto nije spomenula taj pobačaj?

– Vjerojatno sije rekla daje to bilo davno, da to nije vaţno... – Candy posuti i pritisne prst na boru izmeĎu očiju. – Ilije moţda... moţda, naslutila nešto o cijeloj toj stvari, nastavi ona, polako. – Kao ja.

– Molim? – upita Perraultova.

– Hoću reći, nije da nikad nisam čula da ljudi prolupaju nakon pobačaja – pa čak i nakon što si samo zamisle da su pobacile. A ovo nije normalna ţena. Ali nešto... moţda i nije bilo pobačaja. Moţda se zapravo rodilo dijete.

Beth se tad uključi u razgovor. – Kakvo dijete? Njezino dijete9 – Ta ne bi li to bio još bolji razlog da bude potpuno iskrena? – pjenila se Perraultova. – To što bi negdje u bijelome svijetu imala unuku ili unuka? Mrtve ili ţive? Ili zapravo to uopće nije ono što ţelite reći?

– Vjerojatno u tome nema ničeg, reče Candy i klekne, pa poloţi ruku na Cecilinu nogu, – Samo... ne znam. – Ceciline oči tad počnu vršljati gore-dolje, bez prestanka. Glava joj počne pratiti pokrete očiju, kao da netko sve jače poteţe uţe.

– Nemojte misliti daje nešto čula, mirno će sestra. – Sad je u fazi perseverancije. Kadšto ponavlja neki pokret unedogled, sve dok je ne zaustavite. Hajde, Cecilia, nemoj... – Ona rukom uhvati Cecilinu poskakujuću bradu. – Taaaako.

– Cecil. Pomogni mi naći grob tvog djeteta, ponovno promrmlja Candy.

Beth je poslije bila uvjerena da si je zamislila. Jer ipak je Candy, koja se potpuno unijela u Cecilino lice, rekla da ništa nije vidjela. Alije Beth čula jedva čujan, šušljav zvuk i bila uvjerena daje vidjela kako su se Cecilina usta pomaknula a zubi sloţili na način na koji bi neka normalna osoba to učinila prije no što bi proizvela guturalni glas g.

Candy ustane. – Bethie, upita je ona, – da se malo provozamo?

– Sad? – Sutra. A moţda čak i večeras, ako se ovo sve završi tako brzo kako pretpostavljam da će završiti. Sakura će zatraţiti još jedno neovisno liječničko mišljenje i sistematski pregled, uz povremena izvješća o njezinu stanju... Jer, ipak je ovo ozbiljna optuţba. Ali mislim da će odbaciti optuţbu, to ti je jasno, zar ne? Beth kimne glavom. – Jer ako je i znala što čini prije devet godina, sudac je načisto da ne zna što sad čini. A vjerojatno nikad i neće. Pa, da se provozamo?

– Naravno, reče Beth. – Kamo?

– Pa, mene zanimaju dvije stvari. Sjećaš se, davno, kad sam nazvala Bendera prvi put, zbog one štedljive kućanice koja je primijetila Bena u šoping centru s onom staricom?

– U Minneapolisu?

– Aha, reče Candy, prsta pritisnuta na čeonu boru. – Rado bih posjetila tu staričicu. Mislim da ona ţeli sa mnom popričati.

– Mislila sam da ţeliš doznati nešto o djetetu.

I to, odgovori Candy, naglo se uspravi i iznenadi Beth smiješkom. Pokušaj drţati korak sa mnom u ovome.

Pat je bio blago zbunjen kad gaje Beth upitala, ispred zgrade suda, moţe li s Candy na sjever.

– A što ću ja s djecom? – upita on.

– Oh Pat, ne budi daveţ, reče Candy. – Odvedi ih u talijanski restoran sa šest zvjezdica – nisu li ga tako nazvali u Bon Appetitu ? Vratit ćemo se do sutra poslije podne.

– Zašto ne povedeš svog muţa umjesto moje ţene, ako ti je potrebno društvo? – Pat toboţe zacvili, ali već nasmiješen.

– Chris je zlato, prizna Candy, – no bi li se ti ţelio voziti devet sati u automobilu s specijalistom za privredno pravo? – Ona pogleda u Beth. – Ja i Beth, mi ćemo pjevati Top 40 countrj glazbe, moţe? – Ona naglo stiša glas, koncentrirana, ozbiljna. – Ovo je nešto što mislim da ţelim da i Beth vidi. U redu?

Odvezu se Candynim privatnim automobilom, otmjenom novom crnom Toyotom koju Beth nikad nije bila vidjela, a ne sluţbenom limuzinom za čijim je upravljačem, činilo se Beth, Candy izgledala još uvijek neobično. Načelnica Blissova. Superţena koja je razbila tvrd orah slučaja Cappadora. Beth uzdahne. Kad bi je oni floridski barmeni sad mogli vidjeti.

Candy je pijuckala Coca Colu i zajedno s izvoĎačima pjevala pjesmuljke o nevjernim muškarcima i ucviljenim ţenama, osuĎenima da se upoznaju u trenutku u kojem je ţivot utrnuo sve osim plama njihove ljubavi.

– Nije ni čudo što piju, reče Beth nakon dva sata neumorne dvoglasne ljubavne čeţnje.

– Zar ti se ne sviĎa? – upita Candy i mune Beth u rebra. – Zar nisi romantik?

Ne, pomisli Beth, to ni u kojem slučaju nisam. – A ti? – upita ona.

– Da, mislim da jesam. Mislim da sve ruţne stvari na svijetu, uključujući ratove i vjeru, i sve dobre stvari na svijetu, uključujući Shakespearea i country glazbu, izviru iz ljubavi. Eto što ja mislim.

– Morala bih se sloţiti, prvenstveno s prvim dijelom. Ali ja mislim i da bi postojali električni automobili i lijek protiv AIDS-a i ne znam što sve ne kad ljudi zbog ljubavi ne bi morali prolupati najmanje šest puta u ţivotu jer u tom slučaju smatraju da nešto propuštaju.

– Ali ne ti, reče Candy. – Barem ne ti. Ne zbog toga.

Ja ne, pomisli Beth, o Boţe moj ne, ne vjerna mala Elizabeth Kerry Cappadora. I Beth joj tad zamalo ispriča o onom danu u hotelu, koji se razblaţio u Bethinim osjećajima, pretvorio u mali hram romantike u koji bi ona odlazila sva raznjeţena, a da je ne bi zapljusnuo ključali val krivnje, sad kad je Sam bio kod kuće. Čak i kad bi svršila u snu sanjajući o Nicku, bila je zahvalna na Patovu neoskvrnutu prisuću pokraj nje.

Sam, pomisli ona, sve ih je podigao, i bez obzira na sve svoje strepnje i ţaljenje, Beth je voljela misliti kako bi ih on sve mogao povesti na neko uzvišeno mjesto gdje bi mogli stajati uspravno.

Kao da joj čita misli, Candy je upita za Sama. – Kako se uklopio?

– Pat smatra da će s njim sve biti u redu, reče joj Beth. – Alije još tako... mučaljiv. Idućeg tjedna idemo u Madison, za Dan nezavisnosti. Bit će to prvi put da će doći tamo nakon... pa, nakon. Čini se da ga to malo zabrinjava. Upitala sam ga što se dogaĎa, ali on samo slijeţe ramenima. Razmišljam o tome da zamolim Toma Kilgorea da malo popriča s njim...

– Ima puno toga na duši.

– Kerry misli da je on slavna osoba, kao netko čije bi se lice moglo naći na kutiji pahuljica umjesto na tetrapaku od mlijeka. A ona je takva brbljavica, stalno ga ispituje kakav je to osjećaj biti otet, pita ga hoće li se potpisati Blythe na nogometnu loptu. Ali se on ne ljuti na nju.

Mislim da mu je moţda nedostajalo to što nije imao brata ili sestre. Cijelo vrijeme hoda za Vincentom.

– A kako se Reese ophodi prema Samu?

– Ne obraća pozornost na njega.

Candy se nasmije. – Pa to je normalno, zar ne?

Je li? Nevoljko, Beth je odlučila prihvatiti to kao normalno. Kadšto bi osjećala da proučava Vincenta kao tropsku bolest, pokušava pročitati promjene u njegovim najčešće ravnodušnim izrazima lica kao da su posrijedi mutacije neke egzotične vrste. No mora priznati, mjesecima u školi nije bilo incidenata, a nisu li svi tinejdţeri ionako mrgudi? Barem se u posljednje vrijeme manje viĎa s onim društvom probušenih pupaka s kojima se počeo druţiti, a Jordan je češće svraćao, vjerojatno privučen iznenadnom slavom Cappadorovih.

Moţda, pomisli Beth, ona jednostavno čeka da se dogode još neke stvari koje su još na vrbi svirala. Kad bi mogla provesti malo vremena sa Samom, nasamo, pomisli Beth, kojoj se pridrijemalo. Moţda bismo mogli odvojiti jedan dan, on i ja. Mogla bih mu objasniti Vincenta. Ili nešto slično.

Kad se probudila, bila je noć, Tammy Wynette je još ţvrgoljila, a oni su bili ispred vrata groblja po imenu Saint John ofthe Cross, u White Bear Lakeu, odmah pokraj Minneapolisa.

– Zašto... zašto smo ovdje?

– Imam predosjećaj, reče Candy. – Cecil je bila luda, ali je bila izvorna katolkinja, kao i ti.

A znamo i da je ţivjela na manje od tri kilometra odavde, u nekakvom pansionu, nakon što je ostavila onog Hilla. Pretpostavljam daje tad još bila trudna. – Odrvenjelih udova, Beth se iskobelja sa suvozačkog sjedišta i poĎe za Candy prema čuvarevoj kućici. U jednom je prozoru gorjelo svjetlo. – A ako si imala dijete koje je umrlo, ili koje si moţda ubila... ne kaţem da jest, ali ne bi li ţeljela da se to dijete pokopa na posvećenom tlu? To bi bilo na odreĎeni način logično, zar ne?

Ona čak i ne govori to meni, pomisli Beth. Ona radi što je moja baka Kerry običavala nazivati 'govoriti naglas u sebi'. Ali Beth primijeti natpis na vratima čuvareve kućice, 'odmah se vraćam' i kazaljke namještene na 9:00 ujutro.

– Naravno, bjesnjela je Candy. – Zar ljudi ne obilaze svoje mrtve noću? Pa, što ćemo, Beth? Da negdje naĎemo sobu i prenoćimo? Da odemo u disko i pokupimo neke frajere? – Ona pogleda iskosa u Beth. – Da odemo na predstavu u Guthrie? Da posjetimo Cecilinu gazdaricu? Moţda onu ţenu koja je javila da ih je vidjela, našu anonimnu odgovornu graĎanku, moţda je to osoba koja je poznavala Cecil otprije. I znala njezino dijete. Znala da Ben nije njezino dijete. Ha? Moguće je.

Candy pokrene automobil. – Ali to je smiješno, nastavi ona. Rekla je preko telefona daje dijete bilo s nekom staricom, sjedokosom staricom u velikom šeširu i sunčanim naočalama.

To nije mogla biti Cecil. Moţda je gazdarica ujedno i čuvala dijete. A to nije mogla biti ni Šarah Lockhart. Ukoliko ne laţe, ona tog ljeta nije ni znala da Ben postoji.

– A ona nije kost i koţa. Punačka je. Nije koščata kao Cecil. reče Beth.

Candy prekopa po torbi i iščeprka primjerak najranijeg rasporeda Cecilinih boravišta u prvih nekoliko godina poslije otmice. Stambena zgrada u Minneapolisu – povremeni duţi boravci u roditeljskoj kući. – Našla sam, naposljetku reče ona. – Pansion.

Ona pomnjivo promotri jednosmjernu ulicu niz koju su se vozile, traţeći adresu. – F. Scott Fitzgerald je ţivio u ovoj četvrti sa Zeldom, iznebuha će Candy.

Beth frkne. – To sam znala.

– Ţelim reći, to je sigurno Meka za divlje u srcu.

– Ne djeluje tako.

Apple Orchard Court bio je samo pola stepenice niţe na ljestvici od njegovanih travnjaka prigradskih, ne baš zbijenih kuća koje su je okruţivale; kuće su bile starije, drvene, s rezbarijama, dobro uščuvane. Dvaput u tri ulice Beth je ugledala natpise pansiona. – Mogle bismo prenoćiti u nekom od njih, reče ona Candy. – Vjerojatno je jeftinije.

– Mrzim brave na obiteljskim kućama, reče Candy. – Ja sam za Best Western32. – Ona još malo spuzne niz ulicu i nečujno skrene na kolni prilaz bijele drvene dvokatnice s malim, kiparski oblikovanim grmovima ţivice koji su se nizali sve do čvrstog prednjeg trijema. – To je to. Evo gdje je Cecil stanovala nakon što je ostavila muţića broj tri.

Starac koji je otvorio vrata nije imao pojma tko je Cecilia Lockhart. – Vama treba moj brat. Ali on večeras u crkvi igra remi. A vratit će se tek poslije deset. Oni igraju dokasna. Ali nisam siguran hoće li vam moći pomoći jer je Rosie vodila posao.

– Rosie? zavapi Beth.

– Rosemary, reče starac. Moja šurjakinja. Ona je vodila iznajmljivanje. A ovdje je ţivjelo puno mladića i djevojaka, ako shvaćate što ţelim reći.

Poznati lanac motela.

Candy tad pokaţe svoju značku i stari komedijaš se odmah smiri. Vi ste iz policije', reče on.

– Jesam, i to iz čikaške, pa premda vas ne volim gnjaviti u ovo doba noći, moram vas upitati, je li Rosie kod kuće? Rosemarv?

– Nije, usrdno će starac. To je još teţe. Ona je bolesna. Zato smo Herb i ja uskočili na smjene. Moja je Lydia umrla u osamdeset devetoj, a sad kad je Rosie tako teško bolesna...'

– Odveć bolesna da bi sa mnom porazgovarala?

– Pa, ţivi u staračkom domu. Prairie View.

– Gdje je to?

– Na drugoj strani grada. Kod novog trgovačkog središta.

– Mislite li da bih se mogla posluţiti vašim telefonom? Nazvati je i vidjeti mogu li je posjetiti?

– Mogli biste, reče starac. – Ali postoji problem. Rosie je jako bolesna.

– Umire li?

– Ne. – Onda?

– Nije pri sebi. Ima Alzheimerovu bolest. Ne sjeća se ničeg osim prošlosti.

To se i dogodilo u prošlosti, Candy reče puna nade. – Mislim, daleke prošlosti. Kad je bila curica u Sioux Fallsu.

Candy oštro kimne glavom pa zgrabi jednu od starčevih uzmahalih ruku kako bi mu u nju tutnula svoju posjetnicu.

– Molim vas, recite svom bratu da ćemo biti u Best Westernu u središtu grada, reče ona. – Bit ćemo tamo noćas, pa neka nas nazove. Doći ćemo odmah ovdje, bez obzira na doba noći.

Ovo je krajnje hitna stvar.

– Boţe moj, reče starac i pogleda u Candynu posjetnicu. Učinit ću to.

No u tom se trenutku, golemi, kićeni Lincoln Town Car polako zaustavi ispred kuće i uspravna, sitnija inačica brata iz Tampe, kicoški odjevena u pamučni sportski kaput, skotrlja se s prednjeg sjedišta i niz kolni prilaz. Candy se okrene prema njemu. Da, reče on, zove se Herbert Fox, a njegova supruga, Rosemary, je doista iznajmljivala sobe mladim ljudima.

Candy izvadi jednu od sjajnih Cecilinih fotografija iz njezina zlatnog glumačkog doba i Herbert Fox se pomnjivo zagleda u nju.

– Pa, reče on. Sliči jako njoj. Na djevojku koje se sjećam v: jednog razloga. Alije imala crvenu kosu.

Je li Cecil imala crvenu kosu? – Candy upita Beth.

Imala je kosu svih boja, reče Beth.

– Sićušna djevojka, nastavi Herbert Fox. – Puno proleţala bolesna u krevetu. Mojoj je supruzi bila jako simpatična. Pazila ju je kao koka jaje. Naravno, znate, nismo to primijetili kad se doselila, ali je ona... bila noseća.

– Onda je to ona, reče Candy. – Gospodine Fox, je li Cecilia rodila to dijete dok je ţivjela ovdje?

– Jest... odnosno, ne baš ovdje u kući, ali znam da ju je moja ţena odvezla liječniku kad je došlo vrijeme, reče Herbert Fox. – A to je ono najsmješnije. Uporno je traţila da se Rosemary vrati kući i ostavi je tamo samu. Rosemary je poslije otišla u Little Company ofMary, ali tamo nisu nikad bili čuli za Ceciliju.... Hill. Tako se zvala. Cecilia Hill. Očito je to bila laţna

uzbuna, i taj put nije rodila dijete. Ali se nije ni vratila. Rosie je neko vrijeme izludje-la od brige. U to se vrijeme mojoj Rosie pogoršavalo stanje i svaka bije sitnica uzrujala. Satima bi pričala o nečem kao navijena. Naravno, tad nismo znali koliko je ozbiljno to što Rosie ima...

– Gospodine Fox, Candy je bila uporna. – Nije li se Cecilia... Hill vratila po svoje stvari?

– Ne, nije.

– Jesu li još ovdje?

– Ali ne. Nije nam dugovala ništa za stanarinu, pa smo spakirali odjeću i njezine stvari.

Soba je bila namještena. Godinu dana poslije toga, nakon što je Rosie stvarno oboljela, došla je jedna simpatična starija gospoda, i uzela djevojčine stvari. Jako fina ţena. Navaljivala je da plati mjesečnu stanarinu, samo zato što smo sačuvali svari.

Je li se raspitivala o Cecilijinu djetetu? O laţnoj uzbuni? Je li vam rekla nešto o svom unuku?

– Ali ne. Bila je to jako tiha, uljudna gospoda.

– I jeste li joj ispričali što se dogodilo one noći?

– Pa znate, to je bila djevojčina majka, zar ne? Ona je sigurno znala o djevojačkim... osjetljivim stvarima. Nisam smatrao daje moje da se miješam, a jadna Rosie više ništa nije shvaćala, pa čak i da sam doznao nešto, ne bih joj to mogao reći. Ne isplati se biti znatiţeljan bez razloga.

– I jeste li policiji to ispričali kad su vas ispitivali o Ceciliji?

Starac je bio iskreno zabezeknut.

– Policiji? – šapne on. – Sto? Zar je ta mala nastradala?

– Ne. Ona je... ţiva i zdrava. Ali vi niste razgovarali s policijom o Ceciliji Hill? Ceciliji Hill ili Ceciliji Karras?

– Ne, prije vas.

Candy uzdahne. Njeţno uhvati mlohavu ruku Herba Foxa i zahvali mu te ljubazno počne tumačiti najpotrebnije činjenice o Benovoj otmici; ali iz starca kao daje netko isisao sav zrak.

– Ako više nemate pitanja, gospoĎo policajac, reče on, – mislim da ću prileći.

– Samo izvolite, gospodine Fox. Bili ste od velike pomoći. Nemojte više brinuti zbog ovog. To je sad prošlo.

U automobilu, ona se okrene prema Beth. Njezino lice, već izmučeno, bilo je još više izbijeljeno sječivom kasne mjesečine koja je dopirala kroz prednje staklo. – Misliš, je li, zašto nikad nisu razgovarali s Herbom Foxom? I ja to isto mislim. – Beth otvori usta, ali Candy podigne ruku upozorenja. – Ali Bethie, stani malo. U isto vrijeme dok razmišljam zašto nikad nisu razgovarali s Herbom Foxom, razmišljam i, zašto i bi? Nije bilo razloga pomisliti da Cecilia drţi dijete. Nismo pokušavali naći otmičara, već smo je ispitali. Imali smo pouzdane svjedoke u vezi s njezinim kretanjem nakon otmice. Sve ovo, ona mahne rukom prema urednoj ţivici oko pansiona, – dogodilo se prije no što je Ben uopće i roĎen, puno godina prije proslave mature.

Beth okrene glavu i Candy reče njezinim leĎima: – Moţeš to proglasiti aljkavošću. Mogla bih se čak i sloţiti s tobom. Ali ljudi ne znaju što ne znaju.

– Policija zna, reče Beth.

– A policija poglavito to ne zna, promrmlja Candy. – Bili su u toliko šuma da kadšto ne vide stablo dok im ne padne na glavu.

– A što ako, upita Beth boreći se sa suzama, – što ako je to učinila već i prije? Što ako je to već i prije pokušala? I je li ubila svoje dijete?

– Imaš li prijedlog kako bismo to mogli doznati, Beth? Jer ako imaš, rado bih ga čula. Ujutro ćemo otići na groblja. Ili mrtvozorniku i potraţiti smrtovnicu u slučaju da nije bio posrijedi pobačaj u kasnoj trudnoći.

– Groblje, iznebuha će Beth.

Candy se sa zanimanjem zagleda u nju. – U redu, reče ona.

– A moţda se sjetim i još nekog kod koga bismo se mogle raspitati, glasno je razmišljala Candy. Ali zaista, reći da tvoja stara prijateljica Cecil nije bila za trajne veze je krajnja ublaţenica, ha?

– Nije ona bila moja stara prijateljica, odbrusi Beth i tad pomisli, ne znajući odakle joj ta pomisao, samo jedna trajna veza. Samo jedna.

– Oprosti mi, reče tad Candy. – Samo sam umorna. Tako sam umorna da se osjećam kao da mi je sto godina.

– I ja, uzdahne Beth.

– Ne znam kako ti, ali meni bi dobro došlo nekoliko pića. – Beth reče krotko: – I meni.

Kad su se prijavile u hotelu, ostala je samo jedna slobodna dvokrevetna soba, – ugaona na prvom katu, reče mladić na recepciji.

– Nema ništa na trećem katu? Nemoguće da su sve sobe – koliko ih imate ovdje, dvije stotine? – počne Candy.

– Uzimamo, Beth mu reče sva očajna.

– To je jako lijepa soba, reče on uvrijeĎeno. – Ali maţoretkinje su u gradu pa sve drugo...

Kao točka na i toj noći, Beth i Candy, obje mrzovoljne i potpuno odjevene, svaka na svojoj strani kreveta, slušale su stampedo srednjoškolskih maţoretkinja dok su one cičale i jurile gore-dolje po hodnicima. U ponoć, Candy pošalje po cheeseburgere i vrč Bloody Mary. Popije dva koktela, ostavi veći dio svog burgera. Beth malo gricne, ali naposljetku odustane pa je dalje i ona samo pila.

Mrzim nepovezane niti, reče ona Beth. – A svečano obiljeţavam još jedan mjesec savršeno isplaniranog seksa sa savršeno isplaniranom ovulacijom i savršeno poraznim rezultatima. Ţao mije, reče Beth.

I meni. Candy okrene prospekt s popisom raspoloţivih filmova na videu. – Većina ţena provodi veći dio ţivota pokušavajući ne zatrudnjeti. Ja se nikad u ţivotu nisam sluţila visokotehnološkim načinima kontrole začeća. Prirodno, mislila sam da ću biti instant boţica plodnosti. Mislila sam da ćemo moţda dobiti dvoje djece prije no što ja ostanem bez goriva.'

Ona iskapi svoj Bloody Mary i obrati pozornost kartici s programima. Gleda ti se Arnold? Ili osjećajan japanski film o ljubavi meĎu kmetovima osuĎenoj na propast? Sad barem mogu piti za idući tjedan. Prije mog idućeg pregleda kod doktora Clomida. Ah, evo nam ţivotne prilike.

Mačke kad padne tama – što kaţeš na to, Beth? Da vidimo kako ţivi druga polovica?'

– Bojim se da nikad nisam bila neka mačka, nasmiješi se Beth.

– Ti si izvorna monogamna ţena, sloţi se Candy.

– Ne, pobuni se Beth. – Imala sam ja svoje pustolovno razdoblje. – Candy iskrivi lice. – Ne, zaista. Prije Pata, dok sam bila u koledţu.

– Mislila sam da ste se vi upoznali na koledţu.

– Ne čim sam stupila nogom unutra. Uglavnom sam pokušavala odabrati tipove koji su izgledali kao da razumiju u čemu je velika tajna. Dugo mije trebalo da shvatim da su oni vjerojatno isto mislili i za mene. Znaš da nisam baš nešto osobito cijenila seks do tridesete godine?

– Sve te potraćene godine, reče Candy i nasloni se na laktove. Beth shvati da su obje malo više nego pripite.

– A ti? – upita tad Beth, primijetivši ratoboran prizvuk u svom glasu. – Kaţeš da si veliki romantik, ali način na koji govoriš, utrošila si veći dio ţivota pokušavajući uvjeriti dečke daje tvoj pištolj velik koliko i njihov.

T nemoj misliti da mi nije ţao, reče Candy. U ţivotu sam imala moţda dvije ozbiljne ljubavi, ne računajući Chrisa.

– A to ti zapravo i ne računaš.

– Beth, molim te.

– Ţao mi je i zbog toga.

– I jest. Ti si jako ţalosna osoba. – Ali se Candy nasmiješila. – Dvije ozbiljne ljubavi i cijeli spektar stvari koje misliš da moraš činiti jer si feministkinja, slobodna da budeš lezbijka... stoje uglavnom dosadno.

– Zar? upita Beth. – Zaista je dosadno? – Razmišljala je je li ozbiljno pijana. – Hoću reći, uvijek sam se pitala, a nikad te nisam upitala... jednostavno sam pretpostavila da bi to bilo bolje izmeĎu ţena, seks, jer znaš što ona druga osoba ţeli...

– Pa ćeš biti osjećajna i njeţna, ha?

– Pa... da.

– Zapravo, Bethie, mrzim što ću te morati razočarati, ali ima jednak broj sebičnih i napornih lezbijki koliko i heteroseksualnih muškaraca.

Candy se nasmiješi, skrovitim smiješkom zbog kojeg se Beth, odjednom, osjeti usamljena.

– Znaš, reče Candy. – S Chrisom uopće nije strašno. Bolje je nego što sam mislila da će biti, a čvrsto sam odlučila stisnuti zube i pretrpjeti čak i ako ne bude dobro.

– Ali ti još... svejedno si imala druge veze, je li? Hoću reći, nisi samo mogla...

– Beth, pa ja sam udana, reče Candy. – Zapravo sam htjela reći...

– Je li to brak iz koristi, odnosno brak s odreĎenijom svrhom od većine? Naravno da jest.

A moţda i nije. Hoću reći, jebi ga, zar se pola ljudi na svijetu ne ţeni ljudima u koje nisu baš ludo zaljubljeni, jer ţele sigurnost, djecu ili nešto? Mi se barem nismo pretvarali. Pa zašto bih ga varala?

– Pa Chris zna da ti...

– Jesi li ti prevarila Pata?

Beth se nećkala. – Naravno da nisam, reče ona.

Candy uzdahne. – Danas sam se okomila na tebe, vjerojatno zato što sam danas tako zločesta. Znam točno što ţeliš reći, i vjerojatno Chris zaista to ne smatra silnim, pregolemim problemom. On je svjetski čovjek, kao što me često podsjeća. Jako se ponosi time kako je politički ispravan glede moje prošlosti. – Ona se široko nasmiješi. – Beth, da ga prevarim, prevarila bih sebe. Po mojem mišljenju, to je ljigavo. – Ona oštro pogleda Beth u oči; Beth počne jako napadno miješati štapić celera u svojoj koktel čaši. – Zar ti ne misliš tako? Ne misliš li da je to krajnji oblik glupog, predvidljivog ponašanja?

Ona zna, pomisli Beth. Oduvijek sam znala da zna, ali sam sad sigurna.

– Ne znam, zamuca Beth, pokušavajući se pribrati. – Mogu postojati razlozi zbog kojih ljudi – moţda ne ja, ali... zar nikad ne pomisliš da te velika ljubav tvog ţivota još negdje čeka? – I da si ga moţda, pomisli ona ali ne reče, upoznala ali si ga se odrekla jer, premda je bio sladak i seksi i puten, bojala si se da nećete moći razgovarati o ruskim romanima?

Candy tad reče, uzdahnuvši: – Vjerojatno. Kako to zovu? 'Doţivotnim strasnim razgovorom'. Ali ja to nikad neću imati. Vjerojatno. Chris i ja... to nije to. – Ona se podigne na jedan lakat. – Znaš, Bethie, isprva sam znala pomisliti da biste se ti i Pat mogli rastati.

Kroza što ste sve prošli...

Osamdeset posto nas se razvede, pomisli Beth, osamdeset posto. Ali Candy nastavi: – Ali sam poslije vidjela da biste ti i Pat mogli sve prebroditi. Vidi se kad ljudi imaju... što vi imate.

Ujutro se one odvezu do groblja u smjeru suprotnom ranojutarnjem prometu koji se slijevao u grad i Beth pričeka u automobilu a Candy uĎe porazgovarati s čuvarem. Nakon dvadesetak minuta, Candy se vrati, drţeći u ruci komadić papira. UĎe u automobil i sjedne šuteći na trenutak, gledajući ravno preda se, čvrsto steţući upravljač. Beth se činilo da će puknuti.

– Štoje? – upita naposljetku.

– Čista sedmica, Bethie, reče Candy. – Pogledaj ovo. – Ona podigne onaj papirić. – Hill, Samuel Seth. A-4. Od svih katoličkih groblja u svim gradovima svijeta, ona doĎe na ovo.

Beth nije bila očekivala da će biti tako na rubu suza. Ali ni ona ni Candy ne progovore ni riječi dok su oprezno koračale izmeĎu jednostavnih nadgrobnih ploča do plosnatog kamena na kojem je pisalo, poslije imena, '6. travnja 1983-14. travnja 1983.' A ispod toga. 'Sutra i sutra i sutra.'

– Čudno, reče Candy. Beth ne ispusti ni glasa. – Tako dakle. Umro je nakon tjedan dana.

– Ali od čega?

– Od komplikacija uslijed preranog poroda, reče Candy a kad je Beth pogleda, ona doda: – Vidjela sam smrtovnicu, Beth. Imali su je ovdje u arhivi. Iz okruţne bolnice. Usto, sjećaš se, naš stari kompa Herb nije čak ni znao daje trudna kad se doselila.

– Nema veze, reče Beth. – Zaboravimo to sve.

– Što misliš da znači nadgrobni natpis?

– To je iz Shakespearea. Macbeth, kad govori o tome kako ţivot gmiţe svojim škrtim korakom od dana do dana. Vrlo slavan stih.

– Vjerojatno nisam išla u tu školu, uzdahne Candy. – Ali se to ne bi očekivalo naći na dječjem grobu. Vjerojatno već nije bila pri zdravoj, Beth.

– Meni se to ne čini tako čudnim, reče Beth. – Moţda zato što ni ja nisam bila pri zdravoj kad sam se tako osjećala.

U povratku je vozila Beth, a Candy nemirno drijemala. Prošli su Rockford kad se Beth naglo uspravi i legne na kočnice.

– Sto je? – vrisne Candy. – Sto se dogodilo?

– Njezina je kosa bila bijela, reče Beth.

– Čija je kosa bila bijela?

– Cecilina. Upravo sam se sjetila. Na proslavi mature – nikad ne razmišljam o tom danu.

Nisam o njemu razmišljala godinama. Ali je Ellen rekla da je Cecilina kosa bijela. Obojena u platinastu boju. A Herb Fox je rekao daje bila bolesna. Oduvijek je bila jako mršava. A čak i poslije, kad je prizdravila i upoznala Georgea, on je rekao da je uglavnom nosila kosu podig-

nutu u punĎu. Pa je mogla djelovati kao sitna starica, premda je bila mlada, naravno u šeširu i ostalom.

– Detektivko Cappadora, vrlo dobro, reče Candy. – To bi moglo biti to. Vrlo lako. Hvala ti. Sad ću lijepo otići kući i otpočinuti, kako kaţe doktor Clomid. Zatrudnjet ću do petka.

Dvadeset deveto poglavlje Kad se Beth idućeg jutra probudila, začuje povišene glasove, svaĎalačke, ispod svog prozora. Noć prije svalila se u krevet, odmahnula rukom na Patova ţeljna pitanja, ne opravši ni zube, dopustivši si jedino toliko vremena da skine traperice.

A sad, dok se pokušavala prizvati punoj svijesti – glava joj je bila kao teţak cvijet na stapci, koja samo što ne pukne pri najmanjem pokretu – zgrane se kad shvati da je srditiji glas Samov.

Već sam ti rekao! – govorio je Sam. – To uvijek činim!

A Patov glas odgovori: – Slušaj. Takve rakete su zakonom zabranjene. Odvest ćemo se Rickovim i Laurienim brodom i pogledati pravi vatromet. Vidi se u cijelom gradu...

– Ali ja bih radije ostao sa svojim tatom, reče Sam. – Ne sjećam se Madisona. A nama rakete donese ujak Pete iz Missourija i stvarno su super, a samo odrasli aktiviraju rakete pa je doista sigurno...

Beth se uspravi u krevetu pa se podboči laktovima kako bi ih vidjela obojicu. I Vincent je bio dolje, petljao nešto oko stvari u prtljaţniku, ali su Pat i Sam bili okrenuti sučelice nasred kolnog prilaza. Njihovo drţanje tijela, primijeti Beth (i zazebe je oko srca), šaka poloţenih na bokove, goropadno, bilo je potpuno jednako.

Beth je bila vjerovala da će najteţe što će danas morati pregrmjeti biti pokušati protumačiti Patu ne samo činjenice koje su ona i Candy doznale već i njihovo značenje. Gotovo je odlučila da će činjenice morati dostajati... barem dok si ne da vremena svesti na pravu mjeru empatiju koju nije mogla ne osjećati za Cecil i njezin usamljeni, besplodni tjedan materinstva, nakon kojeg su slijedile još usamljenije i, naposljetku, beskorisnije godine.

Beth iskoči iz kreveta i uskoči u traperice. Prije bi pokušala rastaviti tri psa koja se bore nego sve to objasniti Patu. On bi to nazvao Bethinom sumanutom ţeljom da u svakom dobru nade neko zlo. To bi ga razbjesnilo, rekao bi da njezina razmišljanja spadaju na razinu onih kojima se popunjava drugi sat cjelovečernjih televizijskih filmova. Ovo rječkanje ispod njezina prozora bilo je dobrodošla odgoda. Tko zna, moţda Pat ima pravo – da moţda jedino što moraju učiniti jest dati Samu vremena. Nije bilo alternative.

Ona se sjuri niza stube i kroz vrata. Sam i Pat su se još gloţili, a čak se i Vincent uključio u predstavu.

– Sam, zapravo je to prilično zabavno, govorio je on. – I sve ostale brodice isplove na jezero Mendota i ljudi kliču i tako to. Super je. Svidjet će ti se. A Rick i Laurie imaju veliki bazen u straţnjem dvorištu...

– Ja ne idem, reče Sam.

– E ideš, reče mu Pat blago, – Ideš kad i mi ostali, jer smo tako isplanirali. Ja ću sad ući u kuću i uzeti putni hladnjak, a kad ti se majka obuče i Kerry se spremi, sjest ćemo u auto i krenuti.

– Moţda bismo ti mogli pokazati kuću, predloţi Vincent. Beth osjeti iznenaĎujući zapah ponosa; zazvučao je tako razborito, gotovo roditeljski. – Zar ne ţeliš vidjeti kuću u kojoj smo ţivjeli?

Još se dureći, Sam reče: – Zašto bih ţelio vidjeti gdje ste vi ţivjeli? Ja se ne sjećam svog roĎenja.

– Zar nisi trunčicu radoznao? Ni Lincoln se nije sjećao svog roĎenja, ali se kladim da je rado navraćao pogledati svoju brvnaru, reče Vincent.

Sam reče: – Vas ne zanima moj ţivot. Nikad niste došli pogledati moju sobu ili nešto slično. Čak vam ni moj tata nije simpatičan.

Beth upadne: – Sam, naravno da nam je George simpatičan. – Sam je pogleda, istom je primijetivši. – Nije da nam nije simpatičan – – Nije vam ni stalo što on misli.

– Ne previše, sloţi se Vincent, veselo. – Vincent, upozori ga Beth.

– Ja mislim da vam nije simpatičan; u protivnom biste udovoljili mojoj ţelji i pustili me provesti Dan nezavisnosti s njim.

– Činjenica je, reče Pat, teško dišući. – Ti si naš sin. A ne Georgeov. Sam, trudimo se koliko moţemo, ali ćemo neke stvari činiti zajedno, kao obitelj. To je tako. U nekim stvarima nema cjenkanja.

– Vi me samo ţelite pokazivati! – drekne tad Sam i okrene se prema Beth, pa se osupne. – Nisam tako mislio.

– Znam, reče mu ona. – OtiĎi sad po svoju bejzbolsku rukavicu ili što god ţeliš još uzeti, pa da krenemo. – Sam otklipše u kuću, Beowulf za njim, isplaţena jezika, pun nade.

Beth se okrene Patu. – Znaš što? – reče mu ona kad joj je nešto palo na um. – PoĎimo s dva auta. Ţeljela bih sutra trknuti do Peshtiga i načiniti nekoliko fotografija. A mislila sam da bih povela i njega. Sama. Samo on i ja. Da provedem malo vremena s njim.

Ona primijeti kako je Vincent usporio, usredotočio se na nju i doĎe joj da zbog usiljenosti njegova pogleda počne šaptati.

Pat ništa nije primijetio. On zagrinta: – Sad? Zašto, do vraga, sad?

– Paddy, nemoj se pjeniti. Pomislila sam, budući da ću biti na pola puta... Odavno to ţelim učiniti, i mislim da bi moglo pomoći, kad bi se Samu pruţila prilika da porazgovara samo s jednim od nas nasamo. Pristaješ, ha? A sad je dobra prilika jer mi se čini da se on otvara, zar ne?

Pat ukočeno zagrabi na trijem i podigne putni hladnjak. – Svejedno mi je, Bethie, reče on.

– Premda ti mogu reći, ne očekuj neku veliku ispovijest sina majci. Proveo sam s njim silu vremena, na potezu izmeĎu kuće i igrališta, i stadiona i restorana i ostalog – klinac je potpuno nepristupačan. Toliko je nezbunjiv da mu zavidim.

– Moţda se samo boji nešto reći, nagaĎala je Beth. – Jutros nije djelovao tako suzdrţano.

Pat se umorno nasmiješi. – Učini što ţeliš. – Sam izaĎe na trijem. Pat se okrene prema njemu. – Krenimo, momak. Moţeš se voziti s mamom, u redu?

Ali Sam, u očajničkom pokušaju da spasi obraz, ustrajao je u tome da se vozi s Vincentom, premda ga je Kerry preklinjala da se vozi s njom u Bethinu starom Volvu i igra se Autotombole.

Oraspoloţio se kod Laurie i Ricka, druţeljubivo se pačao u njihovu bazenu, pojeo ne jedan nego tri hamburgera sa svim mogućim prilozima, Rickov poseban recept. U predvečerje, isplovili su Rickovim brodom s Robertsonovog Gata; Rick je pritom vadio mast Laurie zbog svih onih godina kojih ga je peckala da plovi s Queen Mary po jezeru veličine poštanske marke. – Ali sad ti je drago da na nj stane devet osoba, ha? – zapitkivao je Rick, a Laurie mu je u glavu bacala pojasove za spašavanje.

Blago su se ljuljali na crnoj vodi nasred jezera, i uskoro počne vatromet, na sjeveru i istoku, plaveći dječja lica zelenim, plavim i ljubičastim prugama svjetla. Potajice, Beth je promatrala Sama; jednom joj se učini da mu je u očima ugledala suze. Ali kad je on primijetio da ga ona gleda, sračunato se nasmiješi, pokazujući velike, pravilne zube, smiješkom čija je svrha bila reći joj da je on ipak dobar dečko, da nije razmaţen. Došlo joj je da ga podigne u naručje i čvrsto privine k sebi. Sutra, pomisli tad Beth, sutra i sutra.

Sutra ujutro, pokret je bio odgoĎen do podneva zbog dugog, kasnog doručka i bujice pozdrava – premještanja torbi i smotuljaka iz jednog automobila u drugi četiri puta dok sve nije bilo kako valja, te kratkotrajnog Vincentova nestanka, koji se odvezao bez objave kao novopečeni vozač u nenajavljen posjet Alexu Shoreu. Poslije svega toga, Sam i Beth su sa zadovoljstvom prvih sat vremena sjedili iznemogli na prednjim sjedištima i slušali kako Tom Petty pjeva o dobrim curama koje vole Elvisa. Beth krene po Autocesti 151 prema Fond du Lacu, gdje je pokoje stablo već počelo mijenjati boju lišća, pa na Autocestu 41, pokraj Green Baya blizu, premda ne baš na boku jezera Michigan. Iz nekog se razloga osjećala laganom, obnovljenom i opuštenom, i ona se veselo nasmije kad Sam zapjeva zajedno s njom.

– Kako si naučio hvatati tercu? – upita ga ona.

– Moja je mama znala pjevati, sretno reče Sam a tad je pogleda iskosa. – Oprosti.

– Dušo, reče mu Beth. – Ja znam daje ona lijepo pjevala. Imala je prekrasan glas. Mislim da je dobro da i ti znaš pjevati.

– Poznavala si moju majku. To nije bilo pitanje. – Hoću reći, poznavala si Ceciliju.

– Naravno, reče Beth, a srce joj zalupa brţe. Bilo je to najviše što ju je ikad upitao. – Svi su je znali. Bila je jako zgodna. Slatka i talentirana. Bila sam ljubomorna na nju jer je bila prijateljica tete Ellen – moje najbolje prijateljice, Ellen.

– Zašto?

– Jer je Cecil bila tako... odrasla. Pa sam mislila da će se Ellen ona više sviĎati. Ali nije.

Boţe moj, pomisli Beth, zašto to govorim?

– Je li bila simpatična?

– Bila je... privlačila je ljude. Bila je kao filmska zvijezda, na neki način.

– Ne i za mene.

U Bethinu ţelucu nešto zaigra. Polako, pomisli ona. Saberi se. – Hoćeš reći, tebi se nije sviĎala?

Sam se nasmije. Nasmijao se! – Ne, hoću reći da je ja nisam doţivljavao kao filmsku zvijezdu. Ona je bila samo moja mama. Čak i kad bih je vidio na televiziji, kad sam bio mali, moj tata kaţe da bih ja samo rekao: 'O, eno mame.' – Beth se pokuša nasmijati, no umjesto

toga zagrakće. Boţe pomozi, pomisli ona – 'Ona je bila samo moja mama' – Boţe pomozi.

Ali Sam nastavi: – Je li moja mama tad bila... duševno bolesna?

Beth ţmirne. – Ne. Bila je drukčija.... – Beth osjeti kako se Sam ukočio i pokuša se ispraviti. – Ne u lošem smislu. Bila je... glumica.

– Ponekad pomislim daje oboljela zbog onog stoje učinila.

Beth gotovo izgubi vlast nad automobilom, ali brzo ispravi upravljač. Pokušava li joj on reći daje bio svjestan, kao mali, da gaje Cecil bila ukrala? – Zbog toga stoje učinila? Kako to misliš?

– Pa to, ukrala dijete. Počeo sam razmišljati nakon što sam upoznao vas da moţda nije oboljela zato što joj je bilo... teško mene odgajati. Oboljela je jer je nekad davno to učinila.

– Sam, polako reče Beth, – nisi ti bio teško dijete. Bio si naj-pitomije dijete na svijetu. Pitaj tatu. A Sarah... tvoja baka Lockhart rekla je daje mama bila malo bolesna već kao curica.

Sam kimne glavom i Beth pomisli, to si traţila, zar ne? Bi li trebala nastaviti, izloţiti se opasnosti da pokvari nešto što se čini krhkim i novim? Ali bi trenutak mogao proći unepovrat. A takvih je ionako bilo odveć.

– Sam, moram te upitati, reče Beth, – jesi li znao da ti Cecil nije... prava mama.

– Ne, mislio sam da jest.

– Sto znači da si počeo razmišljati o razlozima zbog kojih se razboljela nakon što si se vratio, tek ovog proljeća.

– Tako je. Imaš li nekih drugih CD-ova?

Beth ova promjena teme zatekne. – Sto? – Bilo kakvih. Jer je ova počela iznova. Imaš li stare Beatlese ili nešto slično?

– Sam, jedino što ţelim znati jest da to nije bilo... – Ali dok je on prekapao po pretincu za rukavice, kao da je drţao semafor u ruci na kojem je pisalo 'Svršetak razgovora'. Pa mu Beth nade ploču Animalsa i počne brbljati o Peshtigu, moleći se Bogu da ga uspije izvući iz njegove ljušture, navesti ga iznova na razgovor.

– Znaš li što je veliki čikaški poţar? – upita ona.

Sam je saţalno pogleda. – Aha, reče on.

– Pa jesi li znao da je bio još jedan gori poţar, u Peshtigu, u gradiću u koji sad idemo, i to iste godine, 1871., i to istog dana'?

– Ma zezaš me, reče Sam. Tako ga zainteresiravši, Beth se zaustavi pokraj vatrogasnog muzeja, smještenog u staroj crkvi, blizu Autoceste 41. – Mogli bismo ući ovdje. Super je. Imaju sve to što su našli poslije poţara, primjerice poljodjelski alat svinut od topline. Prozvali su poţar 'velikim vatrenim tornadom'. Hoćeš?

– To ćeš slikati?

– Ne. Namjeravala sam načiniti nekoliko fotografija na malom groblju niţe od ceste, gdje je pokopano puno ljudi koji su stradali u poţaru.

– Zašto?

– Pa. Volim groblja. – Sutra, pomisli ona. Sutra i sutra i sutra. – A to je... ovaj... bila je to velika tragedija. Izgorjele su sve zgrade do jedne. Sve do jedne.

– A ljudi...?

– Umrlo je na stotine ljudi. Kudikamo više no što ih je umrlo u čikaškom poţaru, ali je Chicago bio velik grad pa su svi tome pridali više pozornosti.

– Mogli bismo na groblje.

– Moţe.

Beth pomisli, sjećam li se gdje je ono? Okrene automobil – posljednji je put bila u Peshtigu... kad?... '91? Tad je snimala fotografije za Midivest Living, za prilog o povijesnim dogaĎajima i napuštenim gradovima. Ali se jedva sjećala tog snimanja – poput puno stvari koje je učinila prvih godina poslije one proslave mature, bilo je to nalik koprenastu snu. Mogla bi pogledati sve fotografije iz tih godina i ne sjetiti se da je ikad svojim objektivom uhvatila te prizore ili vidjela ljude s kojima je sigurno po-razgovarala i provela neko vrijeme.

Puno se jasnije sjećala svojih ranijih posjeta Peshtigu, prije no što se Ben izgubio. Grad je uvijek bio jedan od Bethinih omiljenih fotografskih svetišta. Jednom, dok je bila trudna s Kerry, slikala je grobove na malom groblju ispred muzeja, grobove ljudi koji su leţali ispod golemog stabla koje ih je nadţivjelo mnoge godine: Šarah, ljubljena supruga; Alvey, u dobi od jedne godine; Maria, u dobi od dvije godine; Arthur, suprug i otac. Legla je na travu iznad tih kosti i pomislila – kao što bi pomislila, u svojim fotoreporterskim danima, svaki put kad bi snimila nosila natovarena u deku zamotanim likom tako malim da bi se činilo kao da i nema topografije, osjetim li ovo potpuno, dopustim li da me ovo rani, moje će dijete biti sačuvano. Bit ću pošteĎena, zbog podijeljene i doţivljene boli, uništenja u prvom licu. Kosa će posvuda naslijepo siktati kroza zrak, ali će promašiti Vincenta, promašit će Bena.

Spomen na nju koja je zaista vjerovala da je takva pošteda moguća dirne Beth u srce beskrajnim saţaljenjem, kao desetogodišnjaka koji još vjeruje u Djeda Boţićnjaka.

Lunjajući s tom prostodušnijom Beth, ona promaši skromni ţeljezni luk koji je označavao groblje Rock of Ages, pa se morala okrenuti na zapanjujuće zelenom polju. Tad se sjeti da su se zbog radova na cesti najstariji grobovi morali premjestiti na obliţnji breţuljak.

– Tamo bih rado otišla, reče ona Samu. – Na taj breţuljak. Tamo su pokopani ljudi nastradali u poţaru.

Ona se doveze do groblja uz pošljunčanu uzvisinu, parkira automobil, pa ţurno počne vaditi svoju opremu. Poslijepodne je starjelo; kasna svjetlost, sa svojom prigušenom, narančastom toplinom, bila je ono što je ţeljela za kompozicije četvrtastih i okruglih oblika nadgrobnog kamenja. Izvadi svoju bljeskalicu, za svaku sigurnost, kutiju s Hasselbladom, reflektor na rasklapanje tako nov da joj se na dodir još činio krutim i neobičnim.

– Što da ja ponesem? – upita Ben i Beth shvati da je još osupnjuje, to kako je on neusiljeno, prirodno susretljiv – dobro odgojen, uljudan.

Ona da Samu torbu i oni se počnu uspinjati po uskoj, kamenoj stazi. Beth je gledala svog sina, tek na pola svjesna zahuktale drame kasne svjetlosti. Ugledaju grobnicu s vijencem, obrubljenu manjim nadgrobnim spomenicima, poput učenika oko učiteljičina stola. – Snimimo ovo, reče mu ona; Sam ju je gledao kako čuči i snima spomenike iz podnoţja najvećeg.

– Što vidiš? – upita je Sam. – Ono što gledam je – , reče Beth, – način na koji veliki spomenik leţi na pozadini neba, gotovo kao da štiti male. Evo... – Ona prebaci remen preko glave i stavi traţilo Samu pred oči. – Vidiš?

On virne. – Aha. – Hoćeš li ti snimiti?

– Nikad se nisam sluţio takvim fotoaparatom.

– Lagano je, reče mu Beth, poloţi prste na njegove i osjeti strujni udar koji bi još popratio njezin dodir s njegovom maljičastom koţom, pokazujući mu dugmad. – Ja ću sad ustati a ti slikaj.

Ona ustane i, odmaknuvši se korak, sudari se s nečim tvrdim; strelovito se okrene, zamalo prevrnuvši nekog starca. Beth cikne od iznenaĎenja, ali joj odlane kad neznanac gurne svoju prugastu ţeljezničarsku kapu na suncem opaljeno čelo i počne se smijati.

– Pomislili ste da sam duh? – upita on. A tad, primijetivši Sama, koji je nastavio okidati, ne okrenuvši se čak ni kad mu je majka vrisnula, upita: – Tko je fotograf?

– Moj sin, reče Beth i doda: – Zapravo sam ja. Fotografija mi je posao. Ali se ovdje malo poigravamo. – Sam tad ustane i ispruţi ruku, no najprije paţljivo prebaci remen fotoaparata oko vrata.

– Dobar dan, reče on i starac se, prihvativši dječakovu ruku, nasmiješi Beth urotničkim osmijehom ponosa zbog Samova gotovo izumrlog dobrog odgoja.

– Ja sam Will Holt, reče starac.

– Ja sam Beth. Iz Chicaga sam. Ovo je Sam. Vi radite ovdje?

– I radim i ţivim ovdje. – On se nasmiješi, farmersko lice s trajnim riječnim koritima duţ brade. – Ne baš ovdje. Barem ne još, premda mislim da će doći i to vrijeme. Ali ţivim u Peshtigu. Oduvijek.

– Traţim grobove ljudi koji su preţivjeli poţar. – On se ponovno nasmije, jače. – Bojim se, mlada damo, da nema nijednog.

– Mislila sam, naravno, na ţrtve. – Beth pocrveni.

Beth primijeti da Holt za sobom vuče mala kolica, oblika poput tački, ali sličnijih vagonetu. Bila su puna, koliko je Beth mogla vidjeti, gomila crvenog i plavog cvijeća i hrpa američkih zastavica. Isprativši njezin pogled, Holt joj reče: – Dan nezavisnosti. Htio sam ih isplijeviti prije no što padne kiša i cvijeće iz-blijedi. To rastuţi ljude. Boţični vijenci stajali su na grobovima od veljače. To me smetalo. Nekoliko sam tjedana bolovao od gripe i veći dio zime bio slab kao mačić. Trebao bih početi dţogirati, ha?

– Tako je, reče Beth. – Smijem li fotografirati kolica?

Holt mahne prema kolicima. – Naravno, zašto ne? – reče on. Sam joj pruţi fotoaparat.

– Je li to sve od vojnika? – on upita Holta.

– Ne, nije sve, sinko, reče starac. – Nešto je. Ali je većinom s grobova običnih ljudi. Nedostaju svojim obiteljima, za blagdane. – On se okrene prema Beth, koja je završila s fotografiranjem i nastavi: – Većina grobova iz doba poţara je tamo gore – ne u sredini, nego tamo, ispod jasika. Naravno, nisu tamo bili oduvijek; dio groblja su preselili prije nekoliko godina.

– Znam. Već sam bila ovdje, reče Beth.

– Ah, reče Holt."Ţivite u blizini?

– U Chicagu, ponovi Beth. – Ţivjela sam u Madisonu.

– Madison, reče Holt. – Studirao sam u Madisonu. Agronomiju. Bio sam okruţni agronom Langladea više godina no što Olliejeve krave imaju nogu. – On ukočeno krene prema kolicima i podigne ručicu. – A tad sam otišao u mirovinu i tako to. A sad radim ovo, kad mi se da.

Nešto malo zaradim. Malo mira. Nekad sam kopao grobove s nekim dečkima, ali sad za to postoje mali bageri.

Holt krene, a Sam za njim. Beth ih sustigne. Hodali su po širokom, ljeskavom, ravnom pojasu zelenila koji je vodio do podnoţja breţuljka. ProĎu pokraj groba koji je djelovao previše

svjeţe u usporedbi s ostatkom društva. – Caron, Anne, naše najmlaĎe, pisalo je na njemu. – 1985. – 1988.

– To je najmlaĎe dijete Willardovih. Najsmješnije je u svemu tome što je umrla od upale uha. Moji unuci to imaju jednom tjedno a još nije ubilo nijednog od njih. Njezina je majka htjela da ju se pokopa ovdje, iako većina ljudi više voli ureĎenost novog groblja pokraj crkve.

Svi smo bili utučeni, pa joj nismo ništa htjeli reći, a usto, ovdje gore ima nekoliko naraštaja Willardovih, pa je meĎu svojima.

Oni krenu dalje.

– I ovo je neko dijete, reče Sam i upre prstom.

– Tako je. – Holt kimne glavom i skine šešir. – Ovakva bi mjesta trebala biti rezervirana za starce poput mene, ali nije uvijek tako. Grace Culver bila je stara kao moj najstariji sin, Bili. Njezin joj je brat u školskom autobusu rekao da će je, kad stignu kući, ustrijeliti iz očeva revolvera, a to je i učinio. To je bilo pedeset šeste. Da, tako je – pedeset šeste.

– Boţe koji jesi na nebesima, dahne Beth.

– Oprostite, gospoĎo, reče Holt i pokaţe na Sama. – Nisam ga ţelio prestrašiti.

– Nisam se prestrašio', reče Sam, mirna pogleda. – Mene su jednom oteli.

Holt dobaci pogled Beth. Ona kimne glavom. – Jesu, reče ona. – Jesi li se bojao? – Holt upita Sama.

– Ne, odgovori Sam. – Bio sam mali. A moja mama, ona... Vratio sam se pretkraj ove školske godine.

– Mjesecima te nije bilo?

– Godinama. Cijelog ţivota, reče Sam. Beth se uzvrpolji, namještajući fotoaparate. – Bilo je... vjerojatno ste čitali o njemu... tad smo ţivjeli u Madisonu. Benjamin Cappadora.

– Oh, da, Boţe moj, jesam, reče Holt. – Bogami, jesam. – On odmjeri Sama od glave do pete. – Čini se da si preţivio. – A potom reče Beth: – A i vi. Sad je sve u redu.

– Uglavnom, reče Beth, boreći se s iznenadnom ţarkom ţeljom da ovom dobrom duhu kojeg su sreli na groblju reče: 'Ne biste smjeli vjerovati svemu što mislite da vidite; naš sin je bio ukraden i nikad ga zapravo nismo dobili natrag, iako ste moţda u časopisu People pročitali drukčije.' Poţeli ga upitati: 'Gospodine Holt, imate dugačko ţivotno iskustvo s ljudskom prirodom. Čini li vam se da je ovaj pristojni i neobični mladić pomiren sa svijetom? Kao razmetni sin jedne od najsretnijih i najzadovoljnijih obitelji na svijetu? A ja? Djelujem li vam ja kao njegova majka? Ili glumica? Zapravo, njegova druga majka bila je glumica –' Tad Sam upita Holta jesu li u njemu najbliţim grobovima ljudi koji su stradali u onom poţaru. – Svi imaju isto prezime, reče Sam. – Pa, Sam, to je još jedna od tih tuţnih priča. Carrie Moss i njezine četvero djece. Najstarijem je bilo jedanaest godina a najmlaĎem tri. – Beth pogleda u uredne sive spomenike, jednake veličine, pa u Sama. Bi li trebala zaustaviti Holta? Ovo je vraški krvavo. Sam je bio zatravljen. – Tip je radio na ţeljeznici. Doklatilo bi ih se odasvud, znate već kako je to. Ali taj se ovdje rodio. Prema njegovim riječima, kad su ga uhvatili u Madisonu, bio je zaljubljen u Carrie Moss još od djetinjstva. Jednog dana dok je njezin muţ bio na polju – ma ni kilometar od njihove kuće – on je došao u njihovu kuću.

– Taj čovjek... – Samov je glas bio tih, grlo stegnuto. – On ih je ubio?

– Jest, mirno će Holt. – Kuća se još nalazi na cesti blizu Keller Creeka. Lijepa graĎevina.

Ali je nitko nikad nije kupio. Frank Moss preselio se u Des Moines. Ne, zabunio sam se. U Dubuque. To je bilo uoči rata – četrdeset treće. Ne dogaĎaju se svi zločini u Mihvaukeeju – ni u kojem slučaju. A ne dogaĎaju se ni svi u Chicagu.

Odu malim puteljkom do vrha. Ulijevo od staze stajala je jedna jedina nadgrobna ploča i Beth se zaustavi. Ne, pomisli ona. Moţda je Sam neće primijetiti.

David Taylor Holt. Bez datuma, samo uklesani lopoč na mramornoj ruţi površine. Sam čučne i dotakne kamen. – Vaš roĎak? – tiho upita Beth.

– Aha, reče čuvar. – Naţalost moram reći da mije to sin. – Je li poginuo u ratu? – upita Sam. – Je li bio vojnik? – Sam, stani malo, prekori ga Beth.

– Nemojte, u redu je. Volim da mi je ovdje – bolje nego da moramo odlaziti dolje u Beloit, njegova majka i ja. Tamo je ţivio. Sinko, nije bio vojnik, nego student.

– Je li bio... bolestan? – upita Sam. – Ma ne, reče Holt. – Premda bi se moglo i tako reći u odreĎenom smislu. Mislili smo da je to faza kroz koju dečki prolaze – malo pića, loše ocjene, neodlaţenje na predavanja. Ali istinu govoreći, moglo bi se reći daje patio od depresije. Bio je zaljubljen u jednu djevojku – recimo da mu ona ljubav nikad nije uzvraćala. Jedne noći, dovezao se kući, pijan, i parkirao auto u garaţi kuće u kojoj je bio podstanar. I ostavio upaljen motor. Imao je pun rezervoar benzina. Gazdarica, sirota ţena, i ona je skoro umrla.

– Bio je duševni bolesnik, reče Sam. – Šteta.

– Sam! – Beth nije znala kako reagirati.

– Imaš pravo, Sam. Bio je bolestan. Samo što mi nismo znali. – Holt se sagne i ukloni šaku lišća s ploče. – Njegova majka misli da je Donnie zaspao. Priznajem, ja joj kaţem da i ja tako mislim. Ali je istina da ja znam što se dogodilo. Našao sam komad nečeg, pjesme koju je pisao. Bila je tuţna kao one country pjesme. Napisao je: 'Moţda sam slab, moţda sam jak, ali sam predugo na ovom opakom svijetu.' Pa sam tad shvatio da on više nije mogao čekati. A to je vjerojatno napisao Boţić prije toga, kad je došao kući za blagdane. Prije nekoliko mjeseci.

Hm. Prošlo je već deset godina.

– Nedostaje vam, reče Sam. – I te kako, reče Holt. On se strese. – Dakle, tamo gore, lijevo, su vaši grobovi. Oprostite.

Moram poţuriti.

– Naravno, sloţi se Beth, ali ga nije ţeljela ostaviti. Ţeljela ga je odvesti negdje gdje fino miriše i gdje je ugodno, kao u Pepper Pot u gradu, i kupiti njemu i Samu Coca Colu sa sladoledom od vanilije i sendviče. Mogli bi sjediti i razgovarati u toplom krugu ţute svjetlosti dok se svi ne osjete siti i krepki.

– Beth, ţelim vam sreću, reče Holt i povuče kolica na puteljak. – Sam, pazi si na majku.

– I vi pazite na sebe, reče Sam pa ponovno klekne pokraj nadgrobne ploče od ruţičastog mramora. – Sto misliš, zašto je tu lopoč? – upita on Beth.

– Ne znam. Moţda je volio to cvijeće.

– Uţasno smrde. Alije starac bio simpatičan.

– Da, reče Beth. – Jako tuţno.

– Aha. – Sam posuti. – Misliš li za njega ili za njegova sina? – Obojicu.

– Nisam siguran za njega. – Sam pokaţe prema crvenkastom kamenu koji se ţario na posljednjim zrakama sunca. – Za njega je vjerojatno bolje.

Beth se skameni a fotoaparat joj se zaklati oko vrata. – Kako to misliš?

– Hoću reći, bio je tuţan i tako to, vjerojatno je bolje za njega da... spava. Ima i gorih stvari nego biti mrtav.

Beth shvati i zabezekne se. Fotoaparat je udari o grudi. Poţeli prodrmati Sama, ili ga ošamariti. – Sam, on je mrtav. Njegov je ţivot potpuno završio. On ne spava. Oduzeo sije ţivot, a i svojim roditeljima. A sve to zbog nečeg što bi prebolio da si je dao vremena.

Sam noţnim palcem tvrdoglavo zagrebe po rahloj zemlji. – Moţda i ne bi. Moţda je bio previše tuţan.

Mogla bih pasti, pomisli Beth. Tlo pod njezinim nogama kao da ju je vuklo, vuklo dolje tugom koja se godinama cijedi u nj. Postaje sve gore i gore, upozore je mrtvačke kosti kroz zvuk treperećih jasika iznad njezine glave, moţe biti i gore.

Kosa je siknula i zamahnula; i zaista je promašila Bena. Ben, kao Sam, izdrţao je srednje teško djetinjstvo, ali je svejedno, kao taj Sam, izvanredno napredovao. A sad više ne napreduje. Preţivljava, i to isključivo zahvaljujući prirodno zdravoj podlozi.

A ne zato što mu se vratila obitelj. Uopće ne zbog toga. Njihov je dobitak njegov gubitak.

Beth se vratilo dijete koje je udaljeno od nje koliko i nebo.

A opet, nije li ona sretnija a nezahvalnija od većine ljudi koje je upoznala na grupnoj terapiji u Compassionate Circleu'f Ona je vidjela svoje dijete; zna da mu je omiljeno jelo gyros s jogurtom, da čita brzo, premda ne i odveć točno, da zna naslijepo tipkati; vidjela je kako se preobrazi kad uhvati bejzbolsku palicu u ruku, od prerano izraslog klauna, koji se krevelji svojim suigračima, u prekrasnog sportaša-pripravnika, stisnute čeljusti i smirena zamaha od kojeg bi Patu navrle suze na oči.

Znala je gdje se nalazi njezin sin, pomislila je Beth, dok su se ostaci sunčane svjetlosti cijedili iz prstena neba iznad vrha. A to nije bilo ovdje.

– Sam, reče ona tad. – Ţelim te nešto pitati.

– Što? – reče on, ustajući i čisteći ruke.

– Poţeliš li ikad da si mrtav?

On reče, brzo: – Ne. – Što bi ţelio?

– Samo sam rekao da ima i gorih stvari od smrti. – Kao na primjer?

– Kao kad te svi nateţu i prisiljavaju da ţiviš tamo gdje te svi mrze.

– Misliš da te... mi mrzimo? – Ne ti. – Tko onda?

– Pa, Vincent. – On podigne Bethin reflektor i okrene glavu prema vrhu. Ondje ţmigne neko svjetlo, i na trenutak Beth pomisli da bi to mogla biti zvijezda padalica; tad shvati daje riječ o ţmigajućem svjetlu na radiotornju, koje upozorava zrakoplove da je sigurno pribliţiti se samo do odreĎene granice, i nimalo bliţe. – Kad sam bio kod svoje kuće, moj tata i ja smo razgovarali. On je rekao da bismo trebali sastaviti popis dobrih strana mojeg povratka. A jedna od stvari koju sam ja stavio na taj popis bilo je da bi moglo biti zabavno imati bratu i sestru.

– I? – A kad ono... hoću reći, Kerry je super, ali me on gleda kao... Isuse, pa i ti vidiš kako me on gleda!

– Sam, mislim da te ne gleda drukčije nego što gleda sve nas. On je... prošao je kroz teško razdoblje.

– Ali nisam ja tome kriv! To vam stalno ponavljam! – Nije ga vidjela, samo obrise njegovih pognutih ramena, ali Beth tad ispruţi ruke prema njemu i privine ga k sebi. Nije se opirao; vjerojatno sije to zamislila, ali kao da se na trenutak i on stisnuo k njoj.

– Oh Ben... Sam, reče ona u njegovu kosu. – Znaš li koliko je milijuna godina prošlo da te nisam mogla zagrliti? I da si ti morao biti bez mene koja te grlim?

On je tad potapše po leĎima, poput dobrog kolege, kako bi Angelo mogao učiniti. – Oni su me grlili, reče on. – Oni su me stalno grlili.

Jedva je uspjela izustiti riječi koje su logično slijedile. Te će riječi nešto zapečatiti i grlo joj je onemoćalo od saţaljenja i grizodušja.

– Što ţeliš, Sam? – najzad upita.

– Ne znam, reče on. – Samo da... sve bude kao i prije. Ali bi to povrijedilo Pata i tebe. A ne mogu ni to podnijeti. Jednostavno... ne znam.

Beth se tad sjeti prvih Samovih pitanja i s koliko se muke othrvala porivu da svaki odgovor pretvori u četrdesetminutno predavanje. Je li ga Beowulf volio kad je bio mali? Je li vidio Kerry čim se rodila? Sjeća li se Beth je li bio alergičan na cimet? Uvjerenje da sad jest, premda je George rekao daje to samo zato što je jednom povratio nakon što je pojeo vrećicu s pola kilograma ljepljivog peciva s groţĎicama. Nakon nekoliko tjedana takvih malih pitanja i malih odgovora, Beth je duboko udahnula i jednog lijenog nedjeljnog poslijepodneva pozvala Sama i rekla mu da mu ţeli nešto pokazati. Strepnja u njegovim očima gotovo da ju je odvratila; ali ona ustraje, odvede ga na kat u njezinu i Patovu sobu, gdje je još stajala velika škrinja od cedrovine s trakastim obručima koju im je Rob Maltese izradio kao vjenčani dar, a kojom se uglavnom sluţio Pat kao ormarom za odlaganje gomila košulja predviĎenih za kemijsku čistionicu. Ona gurne košulje u stranu.

Kao arhivar, Beth se smatrala propalim slučajem. Bila je to jedna od crnih rupa njezina majčinskog ţivotopisa. Dnevnik koji je vodila o Vincentu bio je prava antropološka studija, u kojoj su bili zabiljeţeni, na marginama kad bi joj ponestalo prostora, ne samo datum izbijanja svakog zuba, nego i razvitak raspoloţenja, gesta, intelektualnih miljokaza koje je Beth smatrala dokazima genijalnosti. Za razliku od toga, Benov i Kerryn album bili su uglavnom repozitoriji za razglednice i fotografije. Beth nije čak bila ni sigurna da su riječi koje je ona neuredno upisala kao 'prve' doista i bile prve. budući da su te črčkarije tako obilno postdatirale stvarne dogaĎaje.

Ali je nešto učinila pomnjivo i dobro. Haljinice s krštenja svakog djeteta kao i robica od 'dolaska iz rodilišta' bile su spakirane u plastične omote koje je Beth donijela iz Searsa i pohranjene u škrinju od cedrovine, zajedno s fotografijama i suvenirima koji su podsjećali na svaki od tih vaţnih dana, nepodloţnih vremenu i mijeni.

Ona najprije izvadi Vincentov paket i dopusti Samu da pregleda njegov sadrţaj – bio je radoznao, čak i lakom – a potom i onaj s oznakom 'Benjamin Patrick Cappadora'.

– Tako je mala, bio je rekao Sam, smijući se. 'Zar sam zaista bio tako mali? Izgleda kao odjeća za Kerryne bebe. – Neka Benova odjeća, pomislila je tad Beth, doista sad i jest odjeća za Kerryne lutke; zamalo je to i rekla.

I tad se to dogodilo. Ben podigne čipkanu opravu koju je Rosie s toliko ljubavi izvezla, prinese je nosu i udahne njezin slatki miris, poput mirisa hrčkova kaveza.

– Kakav je to miris? – upitao je on.

– Cedrovina. Kaţe se da čuva odjeću jer drţi moljce na odstojanju. Puno je ormara obloţeno cedrovinom. Zar nikad nisi osjetio taj miris?

– Ne, odlučno će Sam. – Moţda... moţda je moja yaya imala takvu škrinju. Donijela ju je iz Grčke. Moţda sam se igrao u njoj kao dijete. – Ali se na njegovu licu nije vidjela sigurnost.

– Barem tako mislim.

A tad je Beth primijetila, sve uzbuĎenija, da mu u oči naviru suze. Nikad nije vidjela Sama da plače, osim na trenutak u socijalnom radu kad je poljubio Georgea na rastanku. A sad je trljao oči stidljivošću dvanaestogodišnjaka, i vrtio glavom.

– Što je? Sam? – bila je upitala, usudivši se pomisliti, evo ga. Nešto, nekakav se kotačić pokrenuo. Sjeća se. A tad Sam ispruţi ruku i potapše Beth po ramenu. – Tako mije ţao, reče on.

– Zbog čega, dušo?

– Ţao mije što ti se to dogodilo. Znam da si voljela tog... voljela me silno kad si ovo učinila. Tako mije ţao. – Sam, Sam... ne moraš se tako osjećati.

On odmahne glavom, ovaj put ţešće. – Ali mislim da si ti uvjerena kako su moji mama i tata zločesti ljudi. A nisu. – On nastavi. Beth ga je jedva čula, a ţeludac joj se sledio. – Samo zato što mije zaista ţao što se to dogodilo ne znači da ne volim svog tatu. A volim i svoju mamu, Beth. Nije ona ţeljela biti bolesna. – Odrvenjela, Beth kimne glavom, mehanički posegne za haljinicom od krštenja, i sloţi je obratno od pregiba kako se ne bi raspala. Sam je sad grčevito plakao, jecao. Poţeljela ga je zagrliti, pogladiti po njegovim širokim leĎima, nezrelim i stršećim kostima. – Beth, naposljetku procijedi on progutavši slinu, – mogu li danas vidjeti svog tatu?

Kad se, poslije, vratio od Georgea, Sam je bio bezbriţniji, manje nemiran. Odigrao je partiju Sorryja s Kerry. Ni pet ni šest zamoli Vincenta da malo haklaju košarku. Ali Beth nikad nije zaboravila zaklinjanje na njegovu licu dok je klečao pokraj škrinje, zbunjenost u njegovu glasu glede ispravnog načina na koji razgovarati s ljubaznim neznancima kako biste ih uvjerili da vam pomognu naći put do kuće.

Pokušala je ispričati Patu o škrinji od cedrovine. On je na to odmahnuo rukom. – Bethie, sjećaš li se kad si imala šest tjedana? – bio se nasmijao. – Ne grizi se zbog toga. Doći će on k sebi.

Pat bije sad poslušao. Ne bi imao izbora.

Dok su sjene omatale groblje Rock ofAges, Beth i Sam zaključaju fotoaparate u prtljaţnik a Sam je upita bi li mogao prileći na straţnje sjedalo. – Naravno, dušo, reče ona. – Spavaj.

Moţe biti još gore i gore, pomisli Beth; podarili su mu ţivot, pomisli Beth, i namjesti retrovizor tako da vidi svog usnulog sina; to je zavjet. Nitko od njih neće traţiti da vrate svom sinu ţivot koji on oplakuje po cijenu ţivota koji mu je vraćen. Ali nije li i to dio zavjeta?

Mora razgovarati s Patom. Dosad nije imala srca, a ni hrabrosti, razgovarati s njim. Jer, on će odvraćati njezine riječi od nje ţestoko, nabrajati opravdanja, a što će joj tad preostati?

Telefonski poziv, sjeti se tad Beth; zamalo se zaustavi, skoro zaboravi da bi mogla probuditi Sama, daje kasno. Ne, sutra će potraţiti broj u telefonskom imeniku. Znala je daje u imeniku. U posljednjih nekoliko godina potraţila je taj broj desetak puta. primijetila kad se ured preselio, kad se broj promijenio.

S mišlju na telefonski poziv sigurno učvršćenim iznad svog uma, poput rukohvata u njišućem vagonu podzemne ţeljeznice. Beth krene kroz sumrak, na jug, kući.

Trideseto poglavlje Nazvati odmah rano ujutro, zaključi Beth, izgledalo bi očajnički. To što su trebale proći četiri godine da ona nazove – i da nitko osim nje to ne zna – nije imalo nikakve vaţnosti.

Najprije će raditi. Sat... vremena. Pristojnost to nalaţe.

Ona izvadi filmove foto eseja koji će biti objavljen za dva mjeseca u Lifeu – portreti djece koja odlaze. Life će ih objaviti na šest stranica, a jedini razlog da će oni to učiniti jest taj što su snimljene. Bio je to njezin povratak, na velika vrata. Alije morala priznati da nijedna od tih fotografija nije nešto što bi joj priskrbilo zlatnu zvjezdicu pokraj njezina imena u Boţjoj knjizi. U svom se radu još sluţi istim trikovima i dosjetkama koje je osmislila kao početnica.

Krenuti novim stazama zahtijevalo bi razmišljanje i koncentraciju, zadubljenost, spremnost na trošenje emocionalnog kapitala. Nije ga imala za bacanje – a često bi pomislila kako je imala sreće da joj je prilično dobro razvijena sposobnost fotografiranja postala drugom prirodom davno prije no što se Beth nastanila ispod lavine. Njezine 'nove oči' bile su joj neka vrsta deformiteta nastalog za tog boravka.

Beth je bila svjesna činjenice da svoj posao uglavnom moţe obavljati zatvorenih očiju svog uma; to je značilo da bi s divljenjem priznala kako je stvarni razlog zbog kojeg joj ljudi izdašno plaćaju bila čarobna moć njezina prezimena, sitni kurziv koji bi se nalazio ispod svake njezine fotografije koju bi netko objavio, objašnjenje toga tko je ona. A to je i razlog zbog kojeg je u Bon Appetitu objavljen prilog o Wedding in the Old Neighborhood baš sad, premda hrana u tom restoranu i tematska ponuda već godinama privlače velik broj gostiju. Razlog zbog kojeg je izdavač knjige ponudio Beth i Patu milijun dolara (Beth bi se još ţacnula kad bi se sjetila kako se Patova čeljust smeţurala kad je ona ustrajala na tome da odbiju) za prava na njihovu obiteljsku priču. Prezime Cappadora izvučeno je iz mulja ljevkastog ušća suza i glasina ne samo neokaljano i ne samo zlatno; sad je bilo platinasto.

Primjerice ovaj prilog u Lifeu. Urednici su, dakako, pretpostavili daje tema posljedica Bethina okršaja sa sudbinom. Zapravo, Beth je oduvijek fotografirala djecu u odlasku. Njihova su joj se leda sviĎala – djetetov karakter vidi se po njihovu hodu. Prije no što je Ben nestao, za nju je to bila metafora odrastanja. Nijedna od fotografija koje je odabrala za Life nije bila fotografija njezine djece, a puno ih je bilo starih: bebe puţu kroz nasade jorgovana u botaničkom vrtu University of Wisconsin; dječak nosi klizaljke prebačene preko jednog prsta, prelazi preko jezera Wingra jedno zimsko jutro.

Bila je jedna fotografija za koju bi izdavači izbrojili još deblji sveţanj. Ali je bilo prekasno uključiti i nju. A Beth je ionako oprala ruke od te zamisli.

Pogledavši u svoju ploču od pluta, Beth pogleda otvorena oka, i onog stvarnog i onog fotografskog, u tu jednu jedinu fotografiju djece koja odlaze na kojoj su bila prikazana njezina vlastita djeca. Snimila ju je u Elleninoj kući, poslije roštiljade prije nekoliko tjedana. Sve troje je odlazilo niz kolni prilaz prema automobilu. U tom se trenutku uvjeravala da je fotografiju snimila zbog kvalitete svjetla, boje crvenkastog kremena; ali je fotografija – Vincent laktom gurka Sama iznad Kerryne crvenkasto-plave glave dok ona skakuće izmeĎu njih – bila predivno komponirana, dječaci poput mosta iznad njihove mlaĎe sestre. Prošlog proljeća, kad je prodala te fotografije, ubrzo nakon što su pronašli Sama, jedan od urednika ju je upitao, vrlo obazrivo, prikazuje li ikoja od fotografija 'dječaka'. Beth je shvatila; prilog ne znači

samo tugu; prilog predstavlja i vijest. Zamalo mu je dala fotografiju. Samo jedna Samova fotografija s leĎa. No ona mu reče, brzo, ne, nema takvih fotografija. A iskušenje da mu da tu sliku – da je unovči? Da prizna? – još je bilo jako. Čak i sad kad je znala da bi rokovi za objavljivanje tog broja učinili promjenu priloga nemogućom.

Je li se ponosila svojom fotografijom? Ili se, kao stoje sumnjala da Pat čini, ponosi svojim ranama? Hoće li ikad uspjeti to dvoje odvojiti? No znala je da, bez obzira na njihovo podrijetlo, rad i novac pruţaju zadovoljstvo, ma kako nevaţno. Jednostavno nije znala koliko daleko to zadovoljstvo seţe.

Hoće lije rad odrţati? Ako sve ostalo ode bestraga?

ProĎe četrdeset minuta. Ona podigne slušalicu. Tvrtka se zvala Palladin Reconstruction – u oglasu u ţutim stranicama, koji se Beth učinio pametnim, pisalo je: 'Dolazim u kuću, imam ukusa'. Kao dijete, Nick je isticao svoje prezime, smatrao da ga ono povezuje s njegovim legendarnim sienskim precima. Podnaslov je glasio: 'Povijesna ruševina u opasnosti? Mi ćemo je spasiti.' E, tu su pretjerali. Ali, kao što reče Dan, Ellenin muţ, ne moţeš prigovoriti četiri milijuna dolara godišnje, koliki je bio Nickov promet, jer je iskoristio sretan splet trendova arhitektonskog recikliranja i nostalgije.

Telefon zazvrji a Beth osjeti kako ju je nešto stegnulo u ţelucu.

Na njezinu ţalost – računala je u sebi na tajnicu, čak se i ponadala telefonskoj sekretarici – on se javi osobno.

– Nick, reče ona.

– Nick na telefonu, odgovori on.

– Nick, ovdje Beth. Beth... Kerry.

– Uh... Bethie! – Nije zvučao kako je planirala da će zvučati, razdragan, zanijemio od zahvalnosti. Zazvučao je... samo iznenaĎeno. – Pričekaj, moram se riješiti jednog tipa. – Javi se za trenutak, tišeg glasa, ugoĎenijeg za nju. – Bethie, lijepo te čuti. Nešto se dogodilo?

– Ništa, reče ona. A zatim: – Sve. – Kako to misliš? Je li Pat bolestan?

– Ne, on je dobro. Samo... Nick, znam da se nisam javila nakon što smo... Izgledalo mi je – nisam mogla.

– Bethie, razumijem. A tad se sve to dogodilo. Nikad ti nisam uspio reći kako sam sretan.

Tvoj sin... znam da te Trisha nazvala. I ja sam namjeravao."'

– Hvala ti. To je čudo. Mi smo... gotovo prelazi našu sposobnost shvaćanja. Ali razlog zbog kojeg sam te nazvala je taj što mislim na tebe, često. Pa sam se pitala bismo li mogli otići na ručak. Znam daje kao iz vedra neba.

On posuti. Oh ne, pomisli Beth. Misli da ga molim da spava sa mnom. Molim li ga da spava sa mnom? Ona reče glupo, prije no stoje on imao vremena odgovoriti: – Zaista, ručak.

A ne... ono.

Mogla je čuti kako se Nick smješka. – Moram reći da se borim s razočaranjem, reče on kavalirski. Beth uzdahne. – Ali je ručak bolje nego ništa. Jedva čekam. Kada? Danas?

Dogovore se za sastanak u nekom novom restoranu blizu njegova ureda i aerodroma, za dva sata. Namjerno, Beth ne jurne natrag pod tuš zguliti sa sebe još jedan sloj prljavštine; nije popravila frizuru. Samo je odjenula lagane hlače umjesto poderanih i podrezanih traperica koje je imala na sebi, nanijela ruţ – a u posljednji trenutak stavila dijamantne naušnice Rosiene majke.

Nick je bio malko, jedva primjetno, teţi, kao da je neko dijete oko njega masnom bojicom iscrtalo obrise i zasjenilo malo više prostora. Uspješan muškarac. On je zagrli; još je mirisao bolje od cijelog ljudskog roda; Bethi se zavrti u glavi.

Otišlo je sat vremena samo da Nicka upozna s pojedinostima Samova povratka: postavljao joj je pitanja dobrohotnošću dobrog oca, isušivao bolne podlive ispod njezine koţe.

– A Pat? Kako se Pat snalazi u svemu tome? Kako ste vi kao par?

– Pat je dobar, ozbiljno reče Beth, preslagujući listove salate ispod brda tunjevine. – On se osjeća... blagoslovljenim. Hoću reći, već je imao restoran, a to je za njega bilo više-manje kao novi početak. Nikad nije ni mislio da će dobiti i ovo. Ima, znaš, puno planova. Kaţe da ţeli putovati i sve to. Premda mu ja ne vjerujem jer Pat postane nervozan nakon pet sati s Kerrynim razredom u Six Flags i počne nazivati restoran i provjeravati jesu li namreš-kali rubove raviola ...

Nick se nasmije. – Shvaćam ga. Ja nosim telefon na plaţu u Virgin Gordi. Kao da izgubiš oči ili nešto slično. Cijelu godinu čekaš godišnji, a tad ga ne moţeš podnijeti.

Ona ispriča Nicku o onih milijun dolara i Patove argumente kad je ona odbila razmisliti o ponudi. – Rekao je da samo zato što ja ne ţelim govoriti o tome što nam se dogodilo ne znači da će toga nestati. Podsjećao me na to što sam rekla kad sam snimila tipa koji je skočio sa zgrade.

– A to je bilo?

– Rekla sam: 'Dogodilo se.

– Pa...

– Ali sam mu ja rekla daje ovo drugo. Dogodilo se, ali se dogodilo nama. Mi nismo skočili sa zgrade. Nas su gurnuli. – Ne namjeravajući zapravo zalaziti tako duboko, Beth svejedno ispriča Nicku daje to više od pitanja načina – da joj se činilo kako je njezin suprug na rubu da kaţe kako u svakom zlu ima nešto dobro. Još samo čeka da kaţe da se limunadu moţe spraviti od limuna, a da materijalno blagostanje moţe izbrisati gorak okus proteklih devet godina.

– Treba li se tome tako čuditi, Beth? Hoću reći, ne moţe se reći da si nekome duţnik, ali jesi. Pat je u pravu. Tu su fakultet, pa mirovina i... Ali nije vrijedno svaĎe. Jer vas dvoje ste sigurno dobro zbrinuti, materijalno. Stalno vidim restoran po novinama. A vidim i tvoje radove. Pa dok Pata sluţi zdravlje, a restoran...

– Dobro je. Hoću reći, Pat se nikad neće smekšati. Uvijek će kvocati zbog osoblja...

Nick uzdahne, uzdahom poslovnog čovjeka. – Ma nije valjda. Ne moţe se dobiti poštenog radnika ni za kakav novac.

– Aha, reče Beth. Nije si bila zamišljala da će raspravljati o nestašici dobre radne snage. – Ali je on sretan, koliko on moţe uopće biti sretan. – Zar njih dvoje neće prestati razgovarati o Patu? – Ali... Nick, mene brine Sam. Zapravo, Sam u odnosu na... ostalu moju djecu, zbog Sama. – Ona ispriča o svom odlasku u Minneapolis, izletu u Peshtig, kako je taj izlet potvrdio ono od čega je i prije strepjela. Dok je Beth govorila, pitala se čini li to zbog njihove zajedničke prošlosti, ili zato što se Nicku bilo spektakularno lako povjeriti, ili ga ţeli, ili on predstavlja svjeţ i objektivan okrugli stol. Cak ni s Candy nije bila toliko otvorena. Nije mu mogla ispričati dovoljno toga.

– Nije da je Sam ikad zločest, reče ona. – Učini sve što mu se kaţe. Ali on se... izjeda. Gotovo da se moţe vidjeti prostim okom kako ga podlokava. – Beth ispriča Nicku o onom dugom poslije-podnevu koje je provela sa Samom ispred škrinje od cedrovine. O

tome kako su se njegove ocjene sunovratile od solidnih četvorki do trojki i dvojki. O tome kako se njegova munjevitost na igralištu srozala do mlitavosti. O onom danu kad je Sam ustao iz bolesničke postelje usred teške angine, kako ne bi propustio svoja tjedna dva sata s Georgeom.

– Socijalna radnica kaţe daje on u prijelaznom razdoblju, ali ako i jest, ne bi li trebalo biti znakova napretka? – Beth upita Nicka, koji je uredno rezao svoju preostalu polovicu Reubenova sendviča30 na četvrtine. Sam, nastavi ona, jest u njihovoj kući, ali nije njezin dio; sobu odrţava urednom poput gosta, nosi sa sobom šampon i četkicu za zube kao da je njihova kuća internat. Kad bi se kasno vratio iz škole, Beth bi znala da je biciklom otišao na neko Georgeovo gradilište ili proveo neko vrijeme sjedeći ispred svojeg bivšeg doma. Beth ga je mogla usporediti jedino s učenicima iz programa učeničke razmjene koje je Ellen nekad uzimala – pametan, uljudan, susretljiv, ali se osjeća izluĎujuće nelagodno i nepripadajuće, majmunski oponaša obrede koje ne razumije, tih i sklon dugim, kasnonoćnim šutnjama koje provodi zureći kroz prozor svoje uredne sobe u zvijeţĎa na noćnom nebu.

– Jedino za što ţivi su posjeti Georgeu, reče ona i odgurne svoj tanjur. – A čak ni Candy ne misli daje to tako dobra zamisao. Hoću reći, ljudi misle da mu šaljemo dvosmislene poruke u vezi s time tko su mu pravi roditelji.

– Moţda ima pravo, upadne Nick. Na trenutak, Beth pomisli da joj se to samo učinilo; je li pogledao, premda nenapadno, na svoj sat? – Krv je krv, Bethie. A što moţeš učiniti nego čekati da ga to proĎe?

– Tako kaţe i Angelo.

– E pa to je istina. Sve to, ocjene i ostalo – čak i obična djeca prolaze kroz tu fazu. Ja jesam. Čini se kao da samo prolazi kroz razdoblje prilagodbe.

– Tako misli i Pat. – Mislim daje Pat u pravu, reče Nick. – Djeca se prilagoĎuju. Ona se dočekaju na sve četiri.

– Nadam se daje tako, reče ona. – Pa ipak se pitam...

– Jesi li sretna, Bethie? – upita je on tad, nagnuvši se prema naprijed i poklopivši njezinu nervoznu ruku svojom – malom, ugodno popunjenom, besprijekorno njegovanom. Nabacuje li mi se? pomisli Beth.

– Laknulo mije, reče ona oprezno. – Ali ne znam bi li se moglo reći da sam sretna. Ne znam mogu li ja poslije svega ovog biti sretna. Ili samo previše očekujem. Ili... – Ona ga pogleda i uhvati svojim prstima njegove. Je li ovo nabacivanje? pomisli ona. – Moţda to što je meni potrebno za sreću nema veze s mojom djecom.

– Nedostajala si mi, reče Nick. – Toliko sam mislio na tebe. – Oh i ja na tebe, reče Beth. – I ja na tebe. Milijun puta. – Da odemo... negdje? – Ne znam.

Odvezu se do male livade gdje je netko gradio pistu za jedrilice. Beth mu dopusti da je on uzme u naručje, bez hitnje, i da joj jezikom otvori usta. Dopusti mu da joj podigne majicu i uhvati za grudi, osjetivši kako joj se oko struka raĎaju treptaji i vrijući se penju. Ali, pomisli Beth, prisilivši se da se obuzda, nije ovdje zato da izmjeri svoj potencijal za pohotu.

Nego zašto?

30

Reubenov sendvič: sendvič zapečen na ţaru, od govedine, švicarskog sira i kiselog kupusa na raţenom kruhu. Nazvan po Arnoldu Reubenu, vlasniku restorana.

– Nick, reče ona, prekinuvši poljubac, poljubivši ga u vrat kad se uspravila. – Jesi li ikad ovo... dosad činio?

– Prije danas?

– Ne, mislim prije nas.

– Nejako često, reče on.

– Ali prije? Prije nego što smo bili zajedno?

– Moţda nekoliko puta. – Ona ga pogleda. Skinuo je svoj sportski kaput i sad ga sloţi i njeţno poloţi na koţno straţnje sjedište, pazeći pritom da svaki pregib bude na svome mjestu. Nemoj, pomisli ona. Nemoj se uništiti pred mojim očima, Nick. Tad se obuzda, i strogo si reče: 'Nemoj si to raditi. Nemoj rašljama traţiti bol. On te ţeli. Prelijep je. Dobar je i drag, a vaša zajednička povijest je slatka pretpovijest.

Ali si ona nije mogla pomoći. – Kad? – upita ona.

– Oh, kad su djeca bila mala. Ne znam. Nije bilo vaţno.

– A sa mnom?

– Ah Bethie, naravno. S tobom je nešto značilo. Bethie, znaš što sam tog dana osjećao za tebe. Čak sam i pomislio – U redu. odahne ona, sad će sve biti u redu – u to vrijeme, da bismo se mogli... češće viĎati. Da bismo moţda mogli – – 'Češće se viĎati'? Misliš, ljudima iza leĎa?

Nije mogla vjerovati svojoj preuzetnosti. Što je očekivala da će on reći? 'Naći smisao ţivota'?

– Pa, ja se ne bih tako izrazio, nasmiješi se Nick. – Vidim da sad slijedi razgovor. Mislim da moram zapaliti.

Nju zasvrbi od nestrpljivosti dok je on vadio svoj ugravirani upaljač, svoju uredno presavinutu kutiju cigareta. – Nick, upita ga ona ponovno, – zar si mislio da bismo poslije onog postali ljubavnici?

– Zar je to bilo tako loše, nadati se?

– I nikad nikome reći?

– Nisam znao. Nisam o tome razmišljao.

– Čak ni poslije?

– Nije bilo smisla o tome razmišljati. – Nick povuče dim i sklopi ruke na prsima. – Bethie, reče on tad, – jesi li poţeljela ostaviti Pata? Ţeliš li to učiniti sad?

– Ne, reče ona. – Zapravo, ne znam.

– Kad mi se nisi javljala, pomislio sam, to je jedna od onih stvari koje se dogaĎaju kad je čovjek pod stresom. Ali kad si me danas nazvala, pomislio sam, moţda i ona misli da njezinu ţivotu nešto nedostaje.

– Ti se tako osjećaš?

– Naravno, Nick se nasmiješi. – Zar nije tako sa svima? – On je privuče k sebi, ali ne i najudobnije, s obzirom na prepreku izmeĎu prednjih sjedišta. Samo malo, pomisli Beth. Nije to puko 'Zar nije tako sa svima?' Ovo je više od 'Zar nije tako sa svima?'

Ali je Nick govorio: – Nekad davno, moj mi je brat Richie rekao, kad bi stavio grah u staklenku svaki put kad vodiš ljubav u prvoj godini braka, a potom izvadio po zrno svaki put kad bi vodio ljubav poslije te prve godine, nikad ne bi ispraznio staklenku.

– Kakve to veze ima s ovim?

– Pa...

– Znači za tebe je to sve bio samo seks?

– A za tebe nije?

– Ne, zavapi ona. – Da, i ne.

– Pa i za mene je bilo i da i ne.

– I jesi li poslije toga imao drugih ţena?

– Zašto je to vaţno?

– Koliko često?

– Beth, brojke su samo brojke. – Ne, nisu.

– No dobro. Nekoliko puta. Ali ne ovako. Beth, one nisu bile vaţne. Ne ţelim da pomisliš da sam nekakva svinja, Beth, ali... Pat bi rekao da je ovo... moţda i ne, jer si tako... puna ţivota. Ali za mene, dosaĎivati se, tjelesno, u braku, ne znači da brak nije dobar.

Beth pomisli, u ţaru odanosti, kako Pat nikad takvo što ne bi rekao.

Ona tad upita Nicka: – Je li to dobar brak? Tvoj brak?

– Da, jest, reče on. – Mislim da je Trisha sretna, a djeca su super. Dobri smo prijatelji. Poštujemo se. Drugi se ljudi oslanjaju na nas. Ona ima svoj ţivot.

Beth pomisli: 'Zar nije tako sa svima?' Nick spusti ruku, utješno, puteno, preko njezina zatiljka, i prstima joj opipa mišiće. – Sto ne znači da ne ţelim tebe. Da ne ţelim da povremeno budemo zajedno. Beth, jedan moj dio će te uvijek voljeti. A vjerojatno i više zato što si bila tako hrabra. Nitko drugi ne bi prebrodio ovo kao što si ti učinila. Uvijek si bila takva. Moja je mama običajila govoriti: 'Elizabeth će uvijek dobiti što ţeli.' Ljutio bih se na nju zbog toga.

Alije imala pravo.

Beth se izvuče ispod njegove ruke i pogleda kroz prozor. Kad bi se barem mogla teleportirati, izbaviti iz ovog sjedišta i prebaciti u svoju kuhinju u treptaju oka, bez potrebe da privede ovaj razgovor kraju, smješka se, počešlja, vozi. Kutom oka ona primijeti kako je Nick nagnuo retrovizor i popravio frizuru gdje ju je ona smrsila. Učinio je to vješto, spretnom sigurnošću ţene koja popravlja svoj minival.

Ona se okrene prema njemu. – Ne bi mi bilo teško voditi ljubav s tobom. To mi nikad ne bi bilo teško. Ali to ne bi bilo dovoljno.

– Ne kaţem da bi to bilo samo to, Beth. – A što bi još moglo biti?

– Što bi još ţeljela? Ţeliš li se udati za mene, Beth? Je li se još nešto promijenilo u ovih dvadeset godina, osim što sam ja ostario i obogatio se?

– Da, reče tad Beth, a suze joj navru. – Ja sam se promijenila. Htjela sam...

– Mene? Ili samo nešto?

– Nešto. Mislila sam da bi to moţda mogao biti ti.

– A moţda je to i tako. Beth, ne kaţem da su sva vrata zatvorena. Samo što... nazoveš me poslije četiri godine. Odemo na ručak. Pitaš me jesam li ikad spavao s nekim osim svoje ţene i tebe. a ako jesam, onda sam ljigavac.

– Nisi ljigavac. Samo nisi...

Nisi Pat, pomisli ona. Nisi Pat. On je bio u dvorištu kad je ona stigla kući. Pomnjivo je pregledala svoje lice u retrovizoru; nije bilo ni odveć rumeno ni odveć blijedo.

Samo malo ljepše no inače.

Pat je gledao u jedan od prozora spavaće sobe. – Misliš li da bi tavanski prozor izgledao uţasno? – upita je on kad mu je prišla s leĎa. – Ţelio bih dečkima dati više prostora, ali ne bih

ţelio da izgleda kao kamp prikolica. 'Dečkima.' Čula ga je kako valja tu mnoţinu u ustima, s ljubavlju. Poţeli ga zamotati, njeţno, u deku, zaštititi ga od zla.

– DoĎi gore, reče Beth, iznenadivši samu sebe. – Nešto ti ţelim pokazati. – On blene u nju, a potom krene za njom.

U kući je bilo tiho i svjeţe. Kad su ušli u spavaću sobu, ona zaključa vrata iza njih i izaĎe iz pamučnih hlača, zapanjena svojom odvaţnošću – više nisu radili takve stvari. Uprijevši se dlanovima o komodu, raširivši noge i podigavši se na noţne prste, ona izvuče remen iz Patovih hlača. Uhvaćen izmeĎu zbunjenosti i uzbuĎenosti, pokušavao je shvatiti na koju stranu da krene. On je poljubi, usnama je pokušavajući dovući do kreveta. Razborito. Ali se Beth još više nagnula natraške, ruke mu zavukla ispod košulje, spojivši ih tako da su išle od lijeve do desne strane ošita.

To im je uvijek bilo lako jer su bili zamalo iste visine; kad su bili mladić i djevojka, smijali su se tome. Pat je običavao govoriti, trebat će nam samo telefonska govornica. Poslušno, Pat sklizne iz svojih hlača i savije koljena – Beth se iznenadi, kao i uvijek, kako bi se on ispilio iz svoje odjeće ţilav i snaţan. Odjeven, djelovao je kao mala sablast.

Pat tad podigne svoje lice prema njezinu, i ona ugleda kako mu se oči magle, čeljust napinje, kao i uvijek kad bi u sobu ušlo neko drugo prapočelo – prirodna grubost i prijekost muškarca koji ţeli ţenu, bilo koju ţenu, ne nuţno poznatu mu suprugu. To su uvijek bili njihovi najbolji trenuci, čak i prije, trenuci kad bi razgrnuli gusto ispletene niti emocija koje su ih okruţivale, niti umora, odgovornosti i ljubomore, čak i ljubavi, pa je njihova nagost bila više od tjelesne, i čak je ni hladni beton ni šestero susjeda koji ih gledaju s prozora ne bi spriječili da ga povuče u sebe.

– Za jednu staru ţenu, reče Pat, tiho, gotovo i ne mičući ustima, – zmaj si. Izgledaš kao da ti je dvadeset, Bethie. Izgledaš kao na travi iza stare poljske kuće.

Ona ga podvuče pod sebe, u sebe, poloţi mu ruke na bokove, naĎe mjesto na njegovu grlu na koje će poloţiti usne i sisati ga. Taddy, reče ona. – Paddy. Učini to. Učini.

– Samo da... evo... – Pat je nespretno uhvati za dojke, zarije lice u njih, udišući njezin miris.

– Ne, ne, smirivala gaje ona, – samo ovako. – Nickov miris na njezinoj podlaktici, kad joj se u jednom trenutku našla ispred lica, zbuni je, pa se ona bokovima sudari s Patovim surovošću od koje se oboje lecnu. – Samo bih, samo...

Da poludiš. Nije mogla iz misli odagnati Nickove oči filmskog glumca. Premda su ona i Pat lijepo suraĎivali, vodili ljubav skladom koji se raĎa iz duge navike, Beth se činilo da šeprtljaju, da nose debele rukavice, naizmjence odlaze do logorske vatre stapom proroštati jednu jedinu ţeravku, promaše je, ona se otkotrlja, pa je ponovno naĎu, pa iznova promaše.

S oboje se slijevao znoj kad je Beth gurnula Pata na krevet, stegnula ga nogama, prestravljena da će on svršiti prije no što ona uhvati korak s njim, i da će to značiti nešto što dosad nije značilo, ne samo običnu neusuglašenost. – Pričekaj mene, šapne ona. – Pričekaj.

On tad povuče njezine ruke prema dolje i ukliješti ih svojima tako da je još leţala na njemu ali stiješnjena, nepokretna. IzmeĎu njih nije bilo prostora osim onog koji je Pat načinio malim pokretima svojih bokova kao da vadi srčiku voća. A tad, sa zahvalnošću, Beth osjeti kako je Pat naciljao u središte ţeravke strpljivim, upornim trenjem, osjeti ţarenje... i Nickovo se lice rastezalo i blijedjelo i rastezalo sve dok, u trenutku kad je osjetila kako se Pat propeo i izlio, lice ne iščezne kao probušeno, prsne. Vidjela je Nicka, njegovu ljepotu, njegovu otmje-

nost, izvan sebe. kao lijepu uspomenu. Pat, sad teţak i vlaţan ispod nje, mirisao je na sapun i sol i bor: najčišći muškarac kojeg je ikad upoznala. Godinama, shvati ona, najviše što je uspijevala osjetiti kad bi se spojili bilo je površinsko cvrčanje, iskre prskalice koje bi brzo zgasnule. Ovaj put, ţar ju je posve proţeo. Nije mislila da to još imaju u sebi.

– Ti si... tako si dobar, Paddy, reče ona tad. – Nikad me ne bi ostavio, zar ne?

Patov glas, kad se začuo, bio je začudno smiren, punog daha, nenalik njezinu postkoitalnom hripanju. – Ne znam, reče on. – Ţeliš li da to poţelim učiniti?

Beth nije dotad osjetila studen rashladnih ureĎaja u sobi. Povuče ugao pokrivača na sebe.

Vrate se zvukovi: Kerry u prizemlju, u kuhinji, nabija, Vincent se dere na nju da ugasi televizor.

Bez riječi, Pat ustane i počne vaditi radno odijelo i košulju iz ormara, rastreseno birajući kravatu. Beth zatvori oči. Uskoro, začuje zvuk tuša prekoputa hodnika. Ovo bi trebao biti dio kad se ja dobro, pošteno isplačem, pomisli ona. A tad bi bila pročišćena i znala što učiniti.

Alija ne mogu plakati kad bih trebala. Ili se onesvijestiti kad je potrebno. Ili spavati kad mi je potrebno. Leţala je otvorenih očiju, sjećajući se osjećaja iz djevojaštva, iz dana kad bi izašla iz kina, ţmirkajući na tonućoj sunčanoj svjetlosti petka poslijepodne, ne snalazeći se u vremenu, mučnog osjećaja da je nešto otišlo unepovrat. Pokrije jastukom lice, ţeleći da nabijanje vratima i prigušeni povici utihnu.

Idući zvuk koji je čula bio je Patov glas, dalek, koji joj dovikuje da nema Sama.

Trideset prvo poglavlje – Vani je, reče Beth, još bunovna, Patu, dok je posrtala niza stube. – Koliko je sati? Je li jutro? Otišao je u školu igrati košarku. – Ona se ogleda po praznoj kuhinji. – Je li Beowulf ovdje? Moţda je izveo psa u šetnju.

Začuvši svoje ime, Beowulf poslušno ispuţe ispod stola u blagovaonici i dokaska kako bi onjušio Bethinu ruku.

– Beth, sad je pet sati ujutro, reče Pat. – Ne bi otišao igrati košarku u pet sati ujutro.

– Pet sati ujutro? – Alije Pat još bio odjeven u zguţvanu radnu odjeću, proţetu kuhinjskim mirisima. – Gdje si ti bio?

On odvrati pogled. – Malo sam si popio.

Ahhh, pomisli tad Beth, i njezina panika zbog Sama na trenutak se povuče, poput vode s površine podmornice koja izranja.

Je li Pat bio s... nekom drugom? Koliko je ljudi jučer poslije podne bilo u njihovu krevetu?

Troje, četvero? Ne samo Nick, nego i neka ljupka Claudija ili Roxanne Patovih snova? Moţda jedna od tri naizmjenične nevjeste u restoranu, odreda glumice ili manekenke i slatke poput pralina?

Nakon onog što se jučer dogodilo izmeĎu njih?

Beth ne osjeti ujed ljubomore, samo izgarajuću znatiţelju: prije jučer, bi li hajala? Ili tugovala? Sad se upita, nije li posrijedi krajnja, velika, debela ironija: cijelo je vrijeme voljela Pata, ali se pomirila s tom pomisli... prekasno. Nekoliko mjeseci prekasno?

Ili dana? Usprkos svim njezinim lutanjima i bjelodanim odsutnostima, mislima i djelom, usprkos svim uţasnim riječima kousu si tijekom godina izrekli, nikad nije ni pomislila na mogućnost da će Pat okrenuti leda njoj.

Ona pogleda u suprugovo lice, zasjenjeno bradom koja mu je narasla preko noći, ogoljeno, bez okrepljujućeg melema sna. Njezin najveći strah, jučer, bio je od konačnog obračuna, da će se zajedno s Patom morati pomiriti s mogućnošću da će uništiti Sama svojatanjem, a da će uništiti svoju obitelj ako ga puste da ode.

Ona sad ponovno osjeti onu teţinu u ţelucu koju je olako rastjerala jučerašnjim snom. Pat moţda neće tjerati mak na konac. Konačni obračun koji ih moţda očekuje, vjerojatno će svaki morati prebroditi sam.

– Ja i Joey, Pat tad reče, ţurno, kao da prima njezine misli. – I jedna nevjesta i mladoţenja, Roxanne i Dustin. Otišli smo u onaj hippijevski restoran u Belmontu.

Beth upita: – Do pet sati ujutro?

Soba je bila ledeno hladna. Beth zavuče ruku u ormar u hodniku i izvadi vestu. Zašto uostalom moraju odrţavati temperaturu zraka na arktičkim razinama? Ona prstima potraţi termostat.

– Pa smo ponovno otišli k Joeyu. Gledali smo The Wild Bunch. Kog boga to tebe briga, Bethie? Znaš li koliko se puta nisam vratio kući do jutra a da ti nisi ni znala? Misliš li da sam opljačkao vlak ili nešto takvo? Zar si me moţda čekala budna? A gdje je do vraga Sam? Boţe moj, pomisli ona. Sam. – Mogao bi biti u podrumu i gledati televiziju, reče ona. – Jesi li pitao Vincenta?

– Vincent spava. Vrata njegove sobe su zaključana. Kucao sam. Kerry spava – nije li trebala prespavati kod Blythe?

– Zaţeljela se kuće. Znaš kako to nju uhvati. Georgia ju je dovela kući. Čula sam kad je ušla.

– Ma, pogledao sam posvuda. Isuse Kriste, Beth. Isuse Kriste, gdje je on?

Beth automatski posegne iznad automata za kavu traţeći Patove tablete protiv angine pectoris. – Prestani, Pat, naredi mu ona, pokušavajući otvoriti bočicu. – Razmislimo na trenutak. Moţda trči. Počeo je dţogirati...

– Beth, ova je kuća bila na vijestima, u kinu, svugdje, zastenje Pat. – Nije potrebno imati adresu da bi se vozilo po kvartu i ugledalo dječaka ispred kuće... dječaka čije je lice bilo na svim naslovnicama u ovoj zemlji.

– Ţeliš reći, Beth ga tad upita, zapanjeno, – da misliš da je netko ugrabio Sama? Oteo Sama?

– Moglo bi se dogoditi! – vrisne Pat. – Toliki publicitet! Neki je manijak mogao...

Oglasi se zvono na vratima. Beth je gledala kako se iza Patova lica doslovce cijedi boja, poput mrlje od tinte u vodi, niz njegove jagodične kosti, pa niz vrat. – Oh Bethie, Boţe moj, ne.

Beth prijeĎe preko predvorja otvoriti vrata. Srce joj se trzalo poput mačka u vreći. Na trijemu, na prvim sunčanim zrakama, stajali su Sam i George. Georgeova je ruka blago gurala Sama naprijed. Samovo je lice bilo izbrazdano od suza i sna. Beth osjeti miris mlijeka na njegovu dahu. On se na pola okrene prema Geor-geu, koji kimne glavom, da mu znak da uĎe, pa uĎe za Samom.

– Oprostite mi, Beth, Pat, reče George. – Zaista mi je ţao što je to ponovno učinio.

Pat se čupao za kosu. – Sto je učinio? Sto je ponovno učinio, George?

George pogleda, zbunjeno, najprije u Beth pa u Pata, pa ponovno preko svog ramena, gdje je ţar granulog sunca iznad vrta bio najblještaviji. Netko je stajao u dnu kolnog prilaza. Netko... Beth zakloni oči rukom. Bio je to Vincent.

– Što? – upita ona tiho. – Što?

Prvi put kad je Sam sišao iz svoje sobe usred noći, uzverao se po rešetkastoj ruţinoj ogradici ispred svoje bivše sobe, izbio zaštitnu mreţu i uvukao se u svoj krevet, objasni George, bilo je jedne od onih noći kad je Beth rano legla, a Pat bio u restoranu. Naravno, on, George, bio je spreman odmah dovesti Sama natrag. – Hoću reći, volim svog sina, reče on. – Oprosti mi, Beth, ţelio sam reći, volim Sama. Ali sam znao da ćete poludjeti od brige i da ćete pomisliti da sam mu ja to na neki način dopustio. – Ali čim je Samu dao prepečenca i zagrlio ga te odveo na prednji trijem, zateknu tamo Reesea, zgrbljenog u svojoj koţnoj jakni, na 1: ciklu. Reesea, koji je Georgeu odraslo slegnuo ramenima i uvjerio ga da će on lutalicu otpratiti kući i sve objasniti starcima.

Isto se ponovilo drugi put. Pa treći. Kao i ovaj put.

– Vincent nam nikad ništa nije rekao, reče Beth, uglavnom Samu.

– Znam, promrmlja Sam. – Dogovorili smo se da vam ništa ne kaţemo.

Beth se okrene prema Patu, budalasto mu skrenuvši paţnju: – Čini mi se da si rekao da su Vincentova vrata bila zaključana.

– I bila su, reče Vincent, progura se pokraj Georgea i Sama i krene prema stubama. – Ako si genij za mehaniku, moţeš zaključati vrata tako da ih jednostavno zatvoriš za sobom. Ima više od jednog načina da izaĎeš iz sobe. Pitajte Sama.

– Slušaj, Vincent... – Pat stisne zube.

– Ne trudi se, tata. – Vincent skine svoju kapicu od Soxa koju je nosio okrenutu postrance i baci je na stubišnu ogradu. – Idem u krevet. On je doma, zar ne? Ovaj put je barem doma.

Gledajući se izvana, shvaćajući siromaštvo gesta u ovakvoj prilici, Beth ponudi Georgeu kavu. On ţeljno prihvati ponudu. Sam povuče zatvarač i zakopča jaknu.

– Idi u svoju sobu, Sam, reče Pat tako strogo da su svi, uključujući i Pata bili vidno iznenaĎeni.

– Što sam učinio? – upita Sam, zaţaren.

– Pobjegao si! Nasmrt si prestrašio mamu i mene, eto što si učinio! A već si to i prije činio! Mogao si slomiti vrat ili te mogao pogaziti auto ili još nešto gore! – Pat se unese u lice Samu. – Nije li se već ovoj obitelji dovoljno toga dogodilo? Nije li bilo boli napretek?

– Aha, odgovori Sam, ali dok ga je Beth promatrala, činilo se da se pribrao, isprsio se. Bio je skoro visok kao Pat, i širi. Oh, pomisli ona, ovaj put neće uzmaknuti. Ima temperament Cappa-dorovih. Ima kerrvjevsku tvrdoglavost. Reći će. A tad, postiĎena zbog svojeg prolaznog olakšanja, ona pomisli, u tom slučaju barem neću ja morati. – Aha, bilo je. Hoću reći, ovog mi je navrh glave.

– Čega to? – tiho upita Pat. – Ovog... svega toga. – Suze su se skupljale u kutovima Samovih očiju, pa se polako, prelijepo preliju preko lepezastih svrše-taka njegovih dugih trepavica. – Dosta mi je ovog. Ţelim

kući. Ţelim svog tatu. Mogu otići na sud i prisiliti vas da me date mom tati. Pročitao sam to u školi.

– Slušaj, reče Pat, – što god da si pročitao, ne moţeš valjda ozbiljno povjerovati da bismo te dali suprugu ţene koja te ukrala, koja te otela?

– Nije moj tata za to kriv! – reče tad Sam. – Tata, ti ţeliš da se ja vratim kući, je li tako?

Reci mu!

Georgeova je bijeda bila tako silna, tako opipljiva, kao daje u sobi još jedno tijelo, znojno, napreţuće prisuće. On pogleda u Sama pa u Pata, a potom, preklinjući, u Beth, koja mehanički odmjeri šest ţlica kave i pomnjivo odmota smeĎi papirnati filter.

– Što? – najzad će Pat. – Što on to govori?

George se skljoka na stolac. – Stalno me pita, Pat. Zašto ne moţe ţivjeti sa mnom. Ja mu stalno govorim... stoje njegova majka učinila, što je Cecilia učinila, da je to bilo loše, i kroz što ste sve vi prošli – – Ali nije ni ona za to kriva, zacvrkuće Sam. – Moja je mama duševni bolesnik, Beth. Duševni bolesnik. Rekla si tako kad smo otišli u onaj gradić. Sve sam ti ispričao. Ona nije znala što čini. Ona je doista mislila da sam ja njezin sinčić. Je li tako?

Beth reče. – Znam.

– Bez uvrede, Beth, reče tad Sam, osjetivši povoljnu priliku, odmjeravajući njezinu teţinu.

– Nije da vas ja mrzim. Eto, trudio sam se tri mjeseca! Tri mjeseca!

– Sam, sine, nemoj, reče George i uhvati Sama za ruku.

– Ne, tata, slušaj! Razgovarali smo o tome. Beth zna. – Beth osjeti Patov uţegli pogled duţ cijele ruke. Izbjegavala je pogledati ga u oči. – Rekao sam joj kako ne shvaćam zašto bih morao ovdje ţivjeti, dvije ulice dalje od svog doma, s ljudima koje skoro i ne poznam, zbog nečeg što se odavno dogodilo a što čak nisam ja učinio.

– Sam, reče Pat. – Sjedni. – Sam sjedne, pazeći pritom da se George naĎe izmeĎu njih. – Sam, slušaj. Znamo kako ti je ovo bilo teško. Znamo koliko ti nedostaje tvoj... da ti nedostaje George. Ali ovo je činjenica s kojom se moramo pomiriti: ti si naš sin. Ne sjećaš se da si bio naš sin, ali je činjenica da jesi. Mi smo te rodili. I ti pripadaš svojoj obitelji.

– Ali u tome i jest problem! – jecao je sad Sam. – Moţda i jesam roĎen u vašoj obitelji, ali vas nikad nisam u ţivotu vidio. Ničeg se ne sjećam, osim moţda... pa, nisam se sjetio ničeg u vašoj kući ili nešto slično! Shvaćate? – Pat kimne glavom, zatvori oči.

– Slušajte, nastavi Sam, drhteći, pokušavajući se nasmiješiti, – sve se to moţe lijepo srediti. Pročitao sam... pogledao sam na mikrofilmu – nisam ti to rekao, Beth, ali postoji slučaj jednog djeteta koje je otišlo od svojih bioloških roditelja jer nije s njima bio sretan i odselio se k svojim posvojenim roditeljima kod kojih je bio prije... shvaćate? Bio je naviknut na njih, jer je s njima ţivio nekih pet godina. A tad, iznebuha, njegova mama dobije posao i kaţe, ja ga sad vodim natrag. Ne kaţem da bih angaţirao odvjetnika ili nekog sličnog – je li tako, tata? – On upitno pogleda u Georgea. – Mogao bih se samo... preseliti. A povremeno bih mogao doći k vama ili nešto takvo. Kao što sad činim s tatom. Shvaćate?

– Ali to je bio slučaj napuštenog djeteta, reče Pat, umorno. – Ta je majka vjerojatno dijete zapustila ili ga zlostavljala. Mi nismo ništa loše učinili, Sam. – Pa nisam ni ja! – vikne on.

Pat nastavi, tiše: – Usto, Sam, mislim da to ne bi mogao učiniti čak i da mi to ţelimo i –

– Da, mogli biste, reče mu Sam ţeljno. – Pročitao sam. Mogli biste to učinili kad biste htjeli. Sve je to legalno.

– Ali mi ne ţelimo, Sam. Mi te volimo. Ţeljeli smo da nam se vratiš i još to ţelimo i uvijek ćemo te ţeljeti.

Sam spusti glavu na svoje sklopljene ruke, pa i Pat i George nagonski ispruţe ruke prema njemu. Beth se sagne na automat za kavu i osjeti kako joj je Kerry, prvi put u ţivotu tiho, prišla s leda i uhvatila okrajak njezine košulje.

– Što mu je, mama? – upita ona. – Stoje Samu?

– Jako je tuţan, Kerry Merry, Beth reče djevojčici, milujući je po njezinoj svilenkastoj, neraščešljanoj kosi. – Jako je tuţan.

– Idi sad u svoju sobu, Sam, mirno reče George. – Legni malo. Ja ću doći u tvoju sobu prije odlaska. U redu? A sutra navečer utakmica? Ha? Moţe? – Sam srne od stola i skoro prevali Georgea.

– Mrzim vas! – vrisne on. – Mrzim vas – mrzim i tebe, tata! Mrzim vašu ruţnu glupu kuću i vašeg glupog manijaka od sina s glupim imenom maslaca od kikirikija! Nikad se neću vratiti! – Prevrnuvši stolac, Sam potrči uza stube, preskačući po dvije. Beth je čula kako je šakom udario po zidu, triput, u gornjem hodniku, a potom i odjek kad su se zalupila vrata njegove sobe.

– Tako mije ţao, šapne George. – Jadnik mali.

– George, nitko ne krivi tebe, reče Beth, pa poţuri posluţiti kavu, donese ubruse, vrhnje u posudici, komplet ţličica – sve što inače nikad ne čini.

– Ţelim postupiti ispravno prema njemu! – zavapi tad George i lupi dlanom o stol. – Ţelim da bude sretan. A ako ste vi oni koji mu moţete osigurati obitelj kakvu zasluţuje, do vraga, pa onda mu to pruţite! Ali vam moram reći Beth i Pat, ovaj je dječak sad najţalosnije dijete na svijetu. Nisam nikad vidio da bi ijedno dijete bilo tako tuţno dulje od dvanaest sati u komadu. To... to nije u Samovoj prirodi. Hoću reći. Čak i kad je Cecilia... on ju je ţalio, Pat. Drţao bi je za ruku, njezinu ruku mlohavu poput krpe, i govorio: 'Sve je u redu, mama. Sve je u redu.' A sad... Boţe moj. Moţda će biti bolje...

Pat tada reče, progutavši slinu, gotovo zahripavši: – A moţda i neće.

– A moţda i neće, reče George. – Ali vam moram reći, to me ubija. Ući u njegovu sobu svako jutro i povremeno ga ugledati skvrčenog u svom krevetu. Vidjeti ga tamo, s jastukom koji je moja mama načinila za njega gurnutog ispod njegove noge. Beth! Pat! Od svih ljudi na svijetu vi barem znate kako se osjećam!

Pat pogleda u Beth ubojitim pogledom. – Sto ti je rekao, gore na sjeveru?

– Više-manje, ovo što si čuo. Ali ne toliko, reče ona i ponikne pogledom. – Htjela sam s tobom o tome razgovarati...

George ţurno ustane, prevrne stolac, uhvati ga prije no što je pao na pod. – Idem ja, narode, reče on. – Još jednom, oprostite.

Oni se oboje pridignu, ali im George umorno mahne rukom i oni ponovno sjednu.

Beth i Pat sjedili su za stolom, a izmeĎu njih se hladila svjeţa kava u tri šalice. Pripravit ću doručak, pomisli Beth. Ustat ću i to ću učiniti.

– Paddy, reče ona. – Idi se naspavati, moţe? – On slegne ramenima i krene prema stubama. Beth izvadi zdjelicu i počne mutiti jaja. Prţeni kruh s jajima, pomisli ona. Još ju je zbunjivalo kuhanje, poslije toliko godina tijekom kojih je Pat u pauzi za ručak donosio za sebe i

djecu jelo iz restorana – za nju bi se uvijek našlo neko pecivo, jogurt, šaka slanih keksa i sira.

Ali Sam kao daje očekivao prave obroke u predvidljivo vrijeme – salate, predjela, deserte.

George se poboţno pridrţavao zdrave prehrane; Sam je neshvatljivo oboţavao kolače od mekinja i sušene marelice. Beth oguli jabuke i naranče i pomiješa ih s jogurtom. Voćna salata.

To je dobro za majku. Beowulf lupne svojim debelim posijedjelim repom ispod klupe i dlake se rasprše po sunčevu rasutom ţaru poput malih staklenih krhotina.

SiĎe Vincent, privučen mirisom cimeta i maslaca. Za njim doĎe Pat, sad u kratkim rukavima. U tišini, jedan po jedan, sjednu za stol i počnu jesti. Sam pokupi suĎe i sloţi ga u perilicu.

– Pomoći ću ti, reče Kerry.

– Danas je moj dan, reče joj Sam, briţljivo slaţući posuĎe i stavivši srebrni pribor za jelo na vrh.

– Da malo igramo? – Pat vikne Samu.

– Rekao sam da ću pokositi travu Silbergovima, reče Sam. – Ali još nije ni sedam sati, reče mu Pat. – Moţda ću najprije malo odspavati, odgovori Sam. Pat nagne svoj stolac natrag kako bi mogao gledati Sama kod sudopera. Zagleda se pomnjivo u Samove ruke; Pat je oboţavao vidjeti Samo-ve vješte ruke na lopti, bilo kojoj. Te su ruke majstorskog hvatača i pucača bile Patovo posebno veselje ali i, sumnjala je Beth, krivnje. Pat je bio štoper izmeĎu druge i treće baze, glasan i brz. Samov bejzbol je bio drukčiji, lijep i spor, promišljen.

Beth isprazni talog iz automata za kavu u smeće. Kerry upali crtice. Vincent iščezne u svojoj špilji. Sad ću sjesti na trijem, pomisli Beth.

Kad je izašla, zatekne Pata kako zalijeva ruţe.

– Mogu ja to, reče mu ona, pomalo srdito; nije li Angelo milijun puta upozorio svog sina da mora zalijevati korijenje a ne lišće jer će lišće popljesniviti? – Mislila sam da ćeš otići spavati.

– Ne mogu spavati, reče on. – Moţeš li ti spavati?

– U tom slučaju, Paddy, mislim da bismo trebali porazgovarati.

– Ako ţeliš, reče on.

– On nije sretan. Ono što se dogodilo sinoć, samo je vrh sante.

– Beth, znao sam da ćeš to reći. U situaciji koja je zamalo dobra, moraš naći nešto crno.

Socijalna nas je radnica upozorila na ovo. Rekla je da će to potrajati. Sjećaš se? Zbunjenost glede identiteta. I tako to.

– A u tome i jest stvar, Pat. Misliš li ti daje on imalo zbunjen glede svog identiteta? Ja ne mislim. On točno zna tko je.

Pat joj okrene leĎa i počne grabljati lišće motikom koju je našao naslonjenu na bočni zid kuće. – Sto ţeliš reći?

Beth sjedne na travu. – Pat, sjećaš se kad smo čitali o slučajevima kad bi biološki roditelji poţeljeli da im se dijete vrati nakon što bi dijete bilo kod svojih posvojenih roditelja dvije-tri godine? I uvijek si govorio kako bi ti, da si sudac, presudio u interesu djeteta? Uvijek si ti bio taj koji bi rekao kako je uţasna stvar to učiniti djetetu?

– Ovo je drukčije.

– Posljedice su iste.

– Posljedice nisu iste.

– Paddy, George je njegov otac.

Na trenutak, Beth se učini da će Pat podići motiku i udariti je njome. No umjesto toga on spusti motiku, zgrabi crijevo za polijevanje i zavitla ga o stablo tako daje zaplesalo u zraku poput kobre i poprskalo ih oboje.

– Slušaj, Beth, reče on tiho. – Reći ću ovo samo jednom. Volim te, Beth. – On ode do pipca i zatvori vodu. – Volim te, i vjerojatno sam te volio cijelog ţivota. U braku smo dvadeset godina, a poznajem te cijeli ţivot. I znaš li što sam primijetio kod tebe, cijelog ţivota?

– Što? – upita Beth.

– Načinila si karijeru od nesreće.

– To nije pošteno. Kad je Ben bio…

– Ne, čak i prije no što je Ben otet. Uvijek si samo traţi, razlog da patiš. Bethie, ja nisam liječnik. Moţda imaš neki problem u glavi, nešto u karakteru. Ali znaš, Beth, ja nisam takav.

Ukaţe li mi se prilika, bit ću sretan. Čak i prije no što su nam ga vratili, ja sam odlučio biti sretan. Umro bih da nisam. A tad nam se Ben i vratio. Moj ţivot je onakav kakvim ţelim da bude. Zahvaljujem Bogu na tome da mi je ţivot kakav ţelim da bude. I ni zbog čega na ovom svijetu neću poţeljeti promijeniti ijedan njegov dio, ne nakon svega kroz što sam prošao. Ne nakon svega kroz što je Vincent prošao.

– Znaš da ne ţelim učiniti ništa što bi povrijedilo Vincenta.

– I ne mislim da nije tako. Mislim da zaista u to vjeruješ. Ali što zapravo predlaţeš? Da Sama vratimo ljudima koji su ga ukrali kao dijete? Jesi li luda, Beth? Moţeš li zamisliti što će ljudi pomisliti?

– Nije mi stalo što ljudi misle. Stalo mije do Sama.

– Pa, Beth, onda mu budi majka. Ako ti je stalo do njega, pomogni mu da mu bude bolje.

– Pokušavam.

– Ne, ti pokušavaš naći načina na koji bismo ponovno svi bili bijedni. Kako bi ti mogla popiti još jedan devetogodišnji prašak za smirenje. Beth, riječ je o tebi, a ne o ovom djetetu.

– Pat, slušaj, nisam kanila potpuno ga se odreći. Puno obitelji, kad doĎe do razvoda ili nečeg sličnog, dijele skrbništvo. Ţivimo samo dvije ulice dalje. Mogao bi imati dvije obitelji.

– Beth, on ima obitelj! Za Boga miloga, pa vratila mu se obitelj. On je moja krv i meso, Beth, moj sin. A ako misliš da sam toliko lud da ću nakon tog pakla pristati na nešto što će ponovno odvojiti mog sina od mene, ne ţelim imati s time nikakve veze, Beth. A ni s tobom.

Ozbiljno ti kaţem.

Beth se osvrne po dvorištu i ustane. Pat je sad vikao; bila je uvjerena da ga Beckerovi mogu čuti kroz svoje otvorene prozore; nisu imali rashladne ureĎaje. – Paddy, ne moramo sad ništa još odlučiti.

– Da, moramo, Beth. Posrijedi je obrazac. Moj je restoran hit jer su ljudi lešinari. Pa što?

Moţda i jesu. S vremenom će zaboraviti. Ljudi sve zaboravljaju. Moje te sestre mrze jer misle da si digla ruke od Bena. Moţda te i mrze – proći će ih. Beth, ljudi se mijenjaju. Sama će ovo proći. Ljudi su preţivjeli i gorih stvari. Imamo sreće, Beth. Imamo sreće, shvaćaš li?

– Pat, ja ne mogu. Ako ga volim, ne mogu se na to ne obazirati. Porazgovarajmo s Tomom Kilgoreom, moţe? – Beth, neću se predomisliti, reče Pat. – Nije to samo tvoja odluka, drekne ona tad na njega. – Ne moţe se tek tako reći: 'Ja volim svoj ţivot, ja imam ţivot!' I on ima svoj ţivot!

– Aha, ima! I to ovdje! On je moje dijete!

Reci mu sad, pomisli Beth. Prekasno je za kukavičju uljuĎenost. Reci mu, kako se ne bi mogao pretvarati da već ne zna. Poslaţi dokaze, ciglu po ciglu, kako ne bi poslije mogao reći da zapravo nikad nije potpuno razumio – da nije znao kako je njihovo dijete, njihov Ben, bio u pravu.

Postoji dublji dio oceana. Ben je ušao u njega, i nije se vratio.

Nikad ne bi mogli tamo otići s njim, ili znati kroz što je prošao ili zaista shvatiti što gaje oblikovalo. Samo su vidjeli rezultat.

Ben je izašao iz valova poput jedrije Venere roĎene iz pjene, potpuno izrastao, preobraţen.

Izašao je kao Sam Karras, lijep dječak kojim bi se svaki roditelj ponosio da gaje odgojio; ali Beth i Pat ga nisu odgojili.

Miris koji pamti kao miris roditeljskog noćnog bdjenja nije bio miris sapuna nego Georgeovih cigara. Sam je bio talog na-plavljenih uvjerenja i dojmova koji nisu imali nikakve veze s Ca-ppadorovima; u svojim je rukama dok su bile manje drţao crvena jaja pravoslavnog Uskrsa; Alicia Karras, a ne Rosie, bila je Samova yaya; a njegova nana, aristokratska Šarah Lockhart. Za razliku od svih Cappadora, spavao je u pidţami a ne u donjem rublju i majicama.

Beth je ţeljela reći svome muţu da je pomnjivo promatrala Sama ne bi li primijetila obećavajuće znakove napretka, nagovještaje. Vidjela je kako Sam promatra Angela i upitala se, javlja li se tu kakva veza? Nejasna, ali stvarna? Kako je čekala rezultate nakon stoje Sam proveo sate uz obiteljske fotoalbume, udubljen u pojedinosti napregnutošću odrasle osobe koja slaţe tešku slagalicu, i kako je oţalošćena bila kad rezultata nije bilo.

Patovo je lice bilo zatvoreno, surovo. Moţe li mu to reći? Ili je to uzaludno trošenje daha?

Zar Pat ne zna da su se sve molekule Samova pamćenja promijenile i to ne zbog uţasa? Zar se Pa: ne sjeća dana kad im je socijalna radnica rekla da je situacija mogla biti kudikamo jasnija, premda kudikamo bolnija, daje Sam odrastao uz napasnike ili skitnice? Da bi tad, barem, svoje biološke roditelje doţivio junacima iz bajke? Umjesto toga, rekla je ona sjetno: 'Nije mi drago što to moram reći, ali će se on vjerojatno osjećati kao da ste vi njega ukrali, od njegova tate.' Pat se zgrozio, čak i nakon što se socijalna radnica ispričala. Bjesnio je danima.

Podsjeti ga, pomisli Beth.

A tad reče: – Pat, mislim da ima puno stvari koje ti jednostavno ne ţeliš vidjeti. A jedna od njih je da ti ja nisam neprijatelj u ovome. Zar misliš da ja ne ţelim isto što i ti? Kad bih mogla popiti tabletu, ili kad bi Sam to mogao, i kad bismo svi zaboravili da se ovo ikad dogodilo, misliš li da ne bih?

Pat porazmisli prije no što je odgovorio, a potom reče, obzirno: – Ne znam bi li, Beth.

– Isuse, to je okrutno. Misliš da uţivam u ovome?

– Ne da uţivaš. Ne, ne bih te optuţio za to. Ali ti se hraniš time. Hoću reći, što bi ti imala da te drţi na ţivotu kad ne bi imala svoju svetačku patnju?

– Pat! – Eto, čula si. Kao da si najzad našla veliku patnju, Bethie. Nešto što opravdava tvoju sumornu irsku narav. A sad ćeš traţiti dalje. Jednokratni gubitak samo jednog djeteta nije bio dovoljan. – On zašuti.

Ona reče. – Hoćeš reći da bih seja mogla pomiriti s njegovim ponovnim gubitkom. Da me to ne bi pogodilo koliko tebe.

Pa iako je Pat stajao šuteći, Beth ponovno začuje njegove riječi, kao da ih je izgovorio. Riječi kojima se posluţio. 'Jednokratni gubitak samo jednog djeteta.'

'"Samo jednog', reče ona. – Misliš da sam ih obojicu izgubila, zar ne? I Sama i Vincenta?

Da sam svemu ja kriva?

Pat reče: – Ne. Zaboga, ne. Oprosti mi.

– No tako si mislio.

– Nisam, Bethie, nisam, i ne mislim. – Pat je djelovao iskreno uţasnut.

Mogla bih ga sad zamrziti, pomisli Beth, i to bi vjerojatno pomoglo oboma. Ali jedini osjećaj koji je uspjela dosegnuti, prekopavši u svojoj duši, bilo je ţaljenje, mekanih rubova i poznato poput stare flanelske košulje. Ţaljenje i krivnja iskrzani od dugogodišnjih dodira, davno prije dana proslave mature, dana kad je pritajeni virus njezine majčinske insuficijencije buknuo u izrazite simptome.

Neka.

Nije bila najbolja majka. I u ljubavi kao i u gnjevu, bila je hirovita. Nestrpljiva. IzluĎujuće odana, ali ne i uvijek puna razumijevanja. Ne i uvijek spremna ostaviti dovoljno prostora.

Moţda je, pomisli Beth, a zamalo to i reče, i prije otmice bilo previše njih a premalo mene.

Nisam im mogla dati sve što sam imala, kako doista dobre majke čine, jer sam morala zadrţati nešto od tog za svoj posao.

Ali što je s tobom, Pat? Ti si se cijeli ţivot bavio svojim restoranima, zaboga, dvadeset sedam sati na dan. Zašto si ti to činio? Zašto nisi prodavao računala? Je li ti se moţda sviĎalo takvo radno vrijeme, i takav ţivot, usprkos tvom gunĎanju? Je li to bilo u redu, samo zato što si bio otac? I zato što je tvoj otac bio takav? Zato što si, kad si bio kod kuće, bio po prirodi drag, a ne kao ja?

Beth namršti čelo. Prestani, pomisli ona. Ne nasjedaj na to. Ne sluţi se prošlošću kao predigrom proslavi mature i svemu što je bilo poslije kao ponavljanjem provedbene teme – mama napola prisutna, djeca napola zbrinuta, i naposljetku, zasluţena kazna.

Ne. Borila se da doĎe do jednog dobrog daha koji bi je smirio.

– Stvar je u tome, Pat, reče ona, – da se to nije dogodilo, sve bi ispalo kako valja. I po nas i po djecu.

– Kako to misliš?

– Mislim, bili bismo sretni. Bili smo. Misliš da se Ben izgubio jer sam bila nemarna majka. A i zaista sam i bila nemarna majka...

– To nisam – – Da, jesi, Pat. To je ono što si ţelio reći. Ali te to tad nije smetalo. Ne toliko. A i da sam bila lošija majka, djeca bi ispala dobro. Ti ţeliš stvari sagledati na način 'kad bi ovo, tad bi on: Ti si takav, Pat. Ako nešto krene po zlu, znači da je u struktur: bila greška. Ali u ovom slučaju je nije bilo. Nije. Dok si rastao. Angelo je uvijek doţivljavao svoje male laţne talijanske slomove ţivaca, a Rosie je uvijek bila u trgovini, a ti si ipak ispao dobro. Moţda je tad ţivot bio lakši. Postojala je crkva i Moose lodge31 i cijelog si ţivota ţivio na istome mjestu Ali onog čega nije bilo kad smo mi bili djeca – ona posuti, traţeći riječ – bila je... svijest. To što smo mi znali kako je teško djeci čiji se roditelji moraju za sve izboriti. Moji su roditelji smatrali da je to običan ţivot. Odijevali su nas i hranili i tukli ako nismo napisali zadaću. Ali sam ja znala. Znala sam daje sebično ţeljeti puno djece ali i posao. Pa sam im pokušala to nadomjestiti, kako bi razumjeli da, bez 31

Lanac jeftinih motela.

obzira na to koliko sam ih iznevjerila u sitnicama, nikad ih nisam iznevjerila u vaţnim stvarima. – Beth ustane i uhvati Pata za ruke. – Znala sam da ih ţelim. I oni su to znali. Znali su da sam dobra koliko mogu biti.

Kad je Pat načinio pokret kao da će na to odmahnuti rukom. Beth ga čvršće stisne. – A ti moţeš reći ako ţeliš da sam ja, nakon što smo izgubili Bena, kriva da smo izgubili i Vincenta.

Moţeš to reći, jer ti to olakšava ţivot. Ali sam tad bila dobra koliko sam to mogla biti. A razlog da moje najbolje izdanje nije bilo jako dobro nije bila samo tuga. Vjerojatno je to bilo stoga što sam vjerovala, baš kao i ti, da sam za to ja bila kriva. Osjećala sam da bih lako mogla iznevjeriti Vincenta tako da mu budem samo mama.

Pat je sad plakao. Ali je Beth znala da si ne moţe priuštiti podleći gnjevu ili saţaljenju. Nije mogla, nije htjela prestati. Govorit će dok se prozor ne zalupi. – A znaš li što je jedino što još imamo? Svijest. Svjesni smo da imamo dva sina i da su obojica stranci u našoj kući, pa ako se ne budemo pretvarali da to nije istina, moţda ćemo uspjeti nešto spasiti. Dovoljno dugo si se pretvarao a... mogao bi reći da sam se i ja. Nije vaţno kako smo do toga došli.

Pat je tad pogleda: njegove oči nisu bile mudre, ili pune utjehe, kakve su bile tako često posljednjih godina, nego, poput očiju njezina oca, pune vjere, izgubljene i nemoćne.

– A što onda jest vaţno? – reče on. – Sto ţeliš od mene?

Premda nikad nije dvojila glede toga, Beth je u tom trenutku bila sigurna da neće biti podjele odgovornosti za to što se dogodilo Samu. Čak ako je Pat i ne mrzi – a vidjela je da je se on više ne usudi mrziti – svejedno neće moći reći svojoj obitelji: 'Mi smo porazgovarali. Zaključili smo da je Sam ovako previše nesretan. Zaključili smo da je najbolje da to učinimo.'

Neće u ovome biti 'mi'. Pat ne bi učinio ništa protiv njezine volje, ali bi svima bilo jasno kao dan da se on samo pomirio s odlukom koju je ona donijela.

A sad će je morati donijeti.

Reese Trideset drugo poglavlje – Znači, to je nešto slično zajedničkom skrbništvu? Jedan tjedan ovdje, jedan tamo? – upita Tom, jedne noge prebačene preko naslona za ruku svojeg predebelo tapeciranog naslonjača. Reese je primijetio da se nakon vjenčanja, prije nekoliko mjeseci, stari dobri Tom prilično opustio. Moţda to što redovito... Ali ne, danas neće krenuti tom stazom.

– Zapravo, ne znam što su se točno dogovorili; prošlo je tek nekoliko tjedana. Znam da su otišli do suca i tako to, reče Reese. – Pretpostavljam da postoje pravila za to. Ali ne dolazi često. – Sto je bilo pretjerivanje. Onog dana kad je vidio Sama kako odlazi niz kolni prilaz, Reese je samo zaronio u zvuk svog de luxe CD plejera kojeg mu je otac najzad dopustio kupiti novcem podignutim sa svoje štedne knjiţice. Nije čak ni sišao u prizemlje. Mogao si je zamisliti prizor na trijemu: njegov tata shrvan, vjerojatno plače, mama stoji kao da gleda kako gori Hindenburg. A jadna Kerry, drţi Blythe za ruku i pita: 'Kad se Sam vraća?' Jebi ga, moraš biti mazohist da bi ţivio u Santa Barbari Cappadorovih. Taj moćni kasetofon, zaključi Reese, bio je neka vrsta lizalice da se Vincent ne bi rasplakao zbog gubitka svog već odavno izgubljenog brata; kao daje njemu uopće do toga. Jebi ga, ta ovo je repriza.

Kuća je već bila sedamdeset posto tiša, što je Reeseu odgovaralo. Nisu je, doduše, uspjeli pretvoriti u Bračne vode, a mama je djelovala nekako normalnije dok je motrila vrtnju planeta nego kad se trudila shvatiti što ljudi zapravo čine.

– ...o tome? – govorio je Tom. – Oprostite?

– Zemlja zove Reesea. – Tom je takav klaun. Njegov je slar... bio star trideset pet godina – Reese je očekivao da će on svakog trenutka reći 'fuksa' – ali je davao sve od sebe. – Pitao sam te kako si se osjećao kad je Sam donio takvu odluku. Je li ti to... teško palo?

– Meni? – Reese se iznenadi. – Ne. Učinilo mi se daje to nogom u dupe mojim roditeljima, oprostite na izrazu.

– Aha, to shvaćam, reče Tom. – Dakle. Kako je proteklo ljeto? Još treniraš za košarkašku momčad?

Reese mu ni u snu nije namjeravao ispričati o slatkom druţenju s govnarom Teeterom. – Aha, reče on. – Ali moţda i neću. Hoću reći, naravno, kao što znate, akademski sam nedorastao i nedovoljno stimuliran u tradicionalnom srednjoškolskom okruţju. – Tom frkne od smijeha. – Ali moj si je tata utuvio u glavu da ću, ne upišem li se na University of Wisconsin, umrijeti mlad ili nešto takvo. Pa moram iduće godine štrebati, doista bubati. Moţda se neću imati vremena posvetiti košarci, shvaćate?

Tom od prstiju načini tornjić. Nakon što je tolike godine gledao tu kretnju, Reese je znao da slijede dubokoumne misli.

– Dobro spavaš?

– Aha, prilično dobro. Nema problema. – Zapravo, to je bila vraška laţ, ali ni o tome nije bilo smisla upuštati se u raspravu. Sanjao je onu svoju davnašnju jebenu noćnu moru, dvaput prošlog tjedna. Išlo mu je na ţivce kad bi pomislio da će vjerojatno biti više-manje granični slučaj mentalno oboljele osobe, zbog nečeg do čega mu više i nije bilo stalo, i čega se više i nije sjećao. Barem ne jako. Osjeti kako mu je srce preskočilo i zalupalo. Oh, sranje, ne, jebi ga, ne. Ne još i to.

– Što je, Reese? – Tom prebaci nogu na pod i zgrbi se prema naprijed u pozi ozbiljnog mislioca.

– Ništa, ništa. Mislim da me hvata gripa ili nešto slično.

– Jesi li siguran da je to sve? Hoću reći, ovo je prilično ozbiljna stvar, Reese. Najprije se vratio. Pa se sve moralo urediti. A onda ponovno otišao, pa se sad mora to iznova sreĎivati.

– Ne moram ništa ja sreĎivati. To nema veze sa mnom.

– Mislim da ima.

– To vam je posao, Tommaso. Uvijek morate misliti da je tako ili biste ostali bez posla.

– Istina. Ali znam i da te to sranje nekako uvijek pogodi. A kako ti je mama? Dobro se slaţete?

– Ma naravno. Sad kad je Sam otišao, ponovno je počela cijeniti moje mnogobrojne sposobnosti. Četvrtkom igramo tenis u miješovitim parovima, a petkom bridţ...

– Reese, tvoji odgovori već imaju bradu.

– Kao i vaša pitanja, odbrusi Reese. – Hoću reći, moja je mama u devet godina progovorila sa mnom desetak puta, a od toga osam puta u posljednjih nekoliko mjeseci. Nije ona za to kriva, ali moja me mama uglavnom ne moţe ţivog smisliti.

– Hej! Opa! Samo malo, prijatelju. Znam da tvoja mama ima problema, da tako kaţemo, s prisnošću, ali nikad nisam stekao dojam da –

– Pa, pogledajte je jednom u lice. Gleda u mene kao u nešto što se pokušava sastrugati s dna hladnjaka.

– Mislim da to nije istina. Ali je znakovito to što se tebi tako čini.

– Tom, dolazim ovdje, koliko, četiri godine? Malo više? Koliko ste često vidjeli moju mamu?

– Jednom ili dvaput.

– Pa, ako vam je stalo do vašeg djeteta, ne biste li pomislili da bi moţda bilo dobro svratiti više nego jednom ili dvaput? Tom, meni je svejedno. Predstoji mi još samo jedna godina u okrilju obitelji...

– Dodaj još jednu. Najmanje, Reese. A što je s tvojim ocem i Kerry? Zar su oni samo nekakva pozadina? Zar ti nije stalo što oni misle?

– Naravno da jest. – Reese zašuti na trenutak i ustane pogledati svoju omiljenu fotografiju konja, onu s Tomom i njegovom sestricom. – Vaša sestra, još jaše?

– Ne, sjetno će Tom. – Sad je u srednjoj školi. I ţeli biti navijačica. Izgleda kao... kao kakva loša prateća pjevačica nekog ben-da iz garaţe.

– Tom, Tom, Tom – to je samo izraz njezine osobnosti, Reese priprijeti prstom. Tom se nasmiješi od uha do uha.

– Jer, znate, Kerry to sad čini – jaše. I pliva. I svira flautu. Kerry će kad odraste biti jedna od onih svestranih varijetetskih artistica, jahat će na konju i istodobno stepati i svirati flautu.

Ona je stalno na nekakvim satovima.

– Moţda je to način da privuče malo pozornosti na sebe.

– Mislim daje to način da se makne iz kuće. Sto potpuno razumijem. I zbog čega tata zamalo ţivi u restoranu. Poglavito sad.

– Pa se ti osjećaš napušten.

– Tom! Imam šesnaest godina. Nisam u vrtiću. Samo što... naša obitelj nije od onih koja će petkom navečer otići na kuglanje, shvaćate? Hvala Bogu na tome, jer bih povratio. Ali dakako, moj tata voli mene i voli Kerry.

– Ali te mama ne moţe smisliti. A s njom provodiš najviše vremena.

– Ako bi se to tako moglo nazvati. – A kako bi ti to nazvao?

– Ja bih to nazvao, dvoje ljudi koji moraju ţivjeti na aerodromu, istom aerodromu...

– I kamo idu? S aerodroma? – – Nisam mislio da idu ikamo.

– Ali recimo da idu. – Tom je pribjegao starim smicalicama.

– Da idu, moja bi mama otišla... Isuse, nemam pojma... na Mars. A kad bi bilo po njezinu, ja bih otišao u... Sibir. Ili pakao. Ili nešto takvo.

– Zašto bi tvoja majka, koja je već dvaput izgubila jedno dijete, ţeljela da njezino drugo dijete ode do vraga?

Vrati se ono njegovo lupetanje srca. – Nemam pojma, mirno će Reese. – Smetaju joj sve te pizdarije koje izvodim u školi. Toliko ja znam. To joj komplicira ţivot.

– Ali si rekao da ona ţeli da završiš u paklu. To nije ono što bi većina ljudi poţeljela asocijalnom tinejdţeru, ako to moţemo tako nazvati.

– Nazovite kako ţelite. – Reese pogleda crvene znamenke na uri. – Prošao je jedan sat.

– Neka te to ne smeta, Reese. Moj idući sastanak je otkazan, a tvoj tata pliva u novcu.

– Ne bi se moglo zaključiti po njegovim riječima.

– Ne brini o tome. Razgovarali smo o odlasku u pakao. – Kad smo već kod toga, zašto tebe vrag ne odnese? promrmlja si Reese u bradu.

– To je barem očito. Okrivljuje mene.

– Za što?

– Zašto?

– Čuo si pitanje.

– Za to što se klinac vratio Georgeu, eto za što. Uvijek je govorila: 'Posveti mu više paţnje', 'Nemoj biti tako strog prema njemu'...

– Jesi li bio strog?

– Ne. Igrao sam košarku s njim. Ali mu nisam čitao priče za laku noć...

– On je prestar za priče prije spavanja.

– Hoću reći, ponašao sam se prema njemu savršeno normalno, uzimajući u obzir da nemam puno zajedničkog s klincem koji ide u šesti razred!

– Čak ni s klincem iz šestog razreda koji je tvoj brat kojeg nisi vidio devet godina? Ne misliš li da to zahtijeva malo više paţnje, Reese? Ili bi to bilo odveć teško?

– Tom, preklinjao ga je Reese. – Mislim da imam temperaturu, eto što mislim. Odlazim.

– Mislim da imaš akutni oblik bolesti 'jadan ja mali', eto što ja mislim. Tata te ne zarezuje.

Mama te mrzi. Čak i tvoja sestrica uzima previše satova jahanja. Zvuči kao Oliver Twist, znaš, Reese?

– Pa i ja to kaţem, u redu? Samo znam kako ona smatra daje cijela ta kenjaţa moja krivnja, a vi to ne znate, jer je nikad ne vidite osim kad glumata... kad je čista ljubaznost... '"Cijela ta kenjaţa'? Misliš zbog onog što si rekao, da se on vratio Georgeu?

– Ne! – Reese se obuzda, dlanovima prijeĎe pod nadlanicama, kako ne bi vrisnuo.

– Zbog čega onda?

– Ni zbog čega.

– Zbog čega, Reese? Ja mogu sjediti ovdje cijeli dan. – Zato što sam izgubio Bena još onda. Sad ste sretni? – Ne. A ona to ne misli. – Misli.

– Nitko ne bi okrivio sedmogodišnje dijete zato što nije pazilo na mlaĎeg brata u krcatom predvorju hotela, a usto – – Vi ne znate, jadno će Reese. – Niste bili tamo!

– Nije ni ona.

– Ali ona zna! Ona zna!

– Što zna?

– Zna da sam...

Kao da je u tom trenutku počeo sanjati onaj san s trčanjem, najavi. Počne misliti na onaj miris, koji je osjetio onog dana kad je Ben bio otet, onaj miris flaširanog mesnog umaka iz hotelske kuhinje, ispod mirisa pudera i kolonjskih voda svih ţena. DoĎe mu da povrati na sag ili da ustane i udarcem skine Tomu naočale s tog njegova samodopadnog, irskog ruţičastog lica. Govnar. – Slušajte, Tom, reče Reese s naporom. – Ne znam što sam time ţelio reći. Od nje me podilazi jeza.

– Moţda nju podilazi jeza od tebe.

– Moţda.

– Moţda je imala pravo. Moţda si ti zaista otjerao dječaka. Moţda je on primijetio da ti ne voliš da se on mota po kući. Jer, dok je on u kući, ne moţeš biti siguran da će svi podići glave i obratiti pozornost svaki put kad ti izvedeš nekakvu psinu, ha, Reese?

Reese pokrije lice rukama. – Ne pitajte me. Ne znam.

– Mislim da znaš, Reese, reče Tom. – Mislim da i te kako znaš. Mislim da znaš i da mi se bojiš reći, jer bi te to odvelo na mjesto kojeg si se dosad dugo uspio kloniti, nije li tako, Reese? A otići tamo bi te koštalo puno. Puno napora. A čini se da se tebi sviĎa linija manjeg otpora.

– Manjeg otpora? – Zvučim poput zviţdaljke, pomisli Reese. Upita se moţe li ga čuti neki maloljetni bulimičar ili piroman koji čeka u predvorju. Ah, da. Otkazano. Barem to. On stiša glas.

– Ako mislite da je ţivjeti u obitelji Addams lako, onda ste vi taj koji bi trebao sjediti ovdje.

– Nikad nisam rekao daje lako. Samo sam rekao da neki ljudi moţda imaju dovoljno hrabrosti otići na to mjesto, a neki nemaju.

– Hrabrosti? Gledajte, nitko me nikad nije nazvao strašljivim. Nazivali su me kojekakvim imenima, ali nikad kukavicom.

– Ja jesam.

– U tom slučaju, nosite se k vragu.

– Mislio sam daje to tvoje odredište.

– Baš ste slatki, Tom. Vrlo profesionalno.

– Reese'j moţeš prekinuti s tim, uzdahne Tom. – Nećeš se maknuti s mjesta sve dok najzad ne upoznaš nekog dovoljno krupnog i opakog tko će to iz tebe izvući batinama. I to budeš li imao sreće. Samo bih ţelio da nisi tako čvrsto odlučio povući cijelu obitelj sa sobom.

– I nisam, reče tad Reese. – Samo ţelim da me ostave na miru.

– Mislio sam da upravo to ne ţeliš. No čini se da svaki put kad ti se netko pokuša pribliţiti, ti jedva dočekaš da mu se po-pišaš u lice.

– Nemojte, upozori ga Reese.

– Zašto, Reese? Zar ćeš se sad i sa mnom potući? Nije ti dovoljno da si majku okrivio za sve svoje probleme?

– Okrivio svoju majku? Kriste, pokušavam vam reći. Problem je u njoj! U njoj! Ona zna što sam učinio, i ona me zbog tog mrzi, i ja joj ne zamjeram!

– Što si učinio? Pa što si to učinio?

– Što sam učinio? Sto sam učinio? Pustio sam njegovu ruku! I znate li što sam rekao?

Mom slatkom malom braci? Rekao sam: 'Gubi se.' Rekao sam: 'Gubi se'. – Reeseu se učini da će tad zaplakati – bilo bi olakšanje kad bi zaplakao – ali nije. U njemu je kuhalo. Kuhalo na suho. Kad bi Tom mogao zaviriti u njegovu glavu, njegovo bi se tjeme podizalo poput poklopca čajnika.

– Reese, reče Tom, iz daljine. – Reese.

– Što je.

– Jesi li to oduvijek znao? Ili si se upravo sad sjetio? – Ne znam.

– Znaš.

– Oduvijek sam to znao. A i nisam. To je istina. Bilo je to, ka u nekakvoj kutiji. Ali sam se sjetio kad se on vratio kući. Isprva, pomalo. Pa malo više. Potom i riječi.

– Reese, razmisli. Razmisli na trenutak. Nema teorije da bi tvoja majka mogla znati da si ti to rekao. A i nisi doslovce mislio da se izgubi.

– Ali jesam. I on se izgubio.

– Istina je da ti nisi to tako mislio, a nisi čak ni znao što to znači. Ti si bio samo umorno dijete kojemu je dodijalo paziti na svog bracu dok se tvoja mama zafrkava sa svojim prijateljima i prijateljicama. Vjerojatno si bio gladan i utučen...

– Aha, pa što. Ona me svejedno mrzi.

– Reese, mislim da te ona ne mrzi. Mislim da te se boji.

– Da me se... boji?

– Mislim da se boji da ćeš ti otkriti o njoj, kao što si se ti bojao da će ona otkriti o tebi.

– Otkriti što o njoj? Stoje ona ikad učinila?

– Razmisli, Reese. Razmisli o tome pa ćemo idući put porazgovarati. Unutra je, Reese, ti si otvorio kutiju. Prilično hrabar postupak, Reese. A sad moramo vidjeti što će sve izletjeti iz te kutije, a budemo li morali, zgnječit ćemo to, kao kukca. Moţe?

– Moţe.

– Reese, nije to bila tvoja krivnja. Ti mi ne moraš sad povjerovati. Kao što ni ljudi nekad nisu vjerovali da postoje atomi jer ih nisu mogli vidjeti. Ali oni postoje. – Reese slegne ramenima. – Slušaj. Spomenuo sam ti jednom svog malog brata. Dijete koje je umrlo od SIDSa. Rekao sam ti da sam ga ja našao. Ali ti nisam ispričao ostatak priče. Moja me mama poslala u njegovu sobu da ga donesem iz krevetića. – Reese podigne pogled. Tom je gledao u jednu od onih fotografija konja iznad Reeseove glave. – A ja sam poludio. Bilo mije već navrh glave nanašanja djece. Bilo nas je osmero i svi smo morali čuvati najmlaĎu djecu i to bi te izmorilo. Pa sam otišao na kat i uhvatio Taylora za ruku. Bila je hladna. Kao... kao sirovi krastavac iz hladnjaka. Hladna i tvrda. Znaš li što sam učinio, Reese? – Reese kimne glavom.

– Bio sam čitao stripove, a mama mi je stalno ponavljala: Idi po dijete, idi po dijete', a ja sam samo ţelio pročitati strip do kraja. I jesam. Pa kad sam otišao u njegovu sobu i zatekao ga takvog, u ruci sam još drţao te novine. Ja sam ih raširio i pokrio ga cijelog novinama. Siguran sam da nisam znao, ili si nisam dopustio znati, daje mrtav. Ali ono što znam jest da majci nisam dopustio da me dodirne... godinama. Ona je mislila da je to zbog tog što mi je učinila, izloţila me tom uţasu, a bio sam samo dijete. Mislila je da se bojim da ću umrijeti u snu. I bojao sam se. Ali to nije bilo ono najvaţnije.

Reese trţne glavom. – A što jest bilo?

– Najvaţnije je bilo to što nisam znao do srednje škole ili čak i fakulteta... mislio sam da sam ja ubio Taylora. Da sam toliko odugovlačio da je umro od gladi ili nečeg sličnog. Da sam prije otišao u njegovu sobu, kad mi je mama rekla, da bi poţivio, barem još malo. Reese, tako sam mislio kad sam bio stariji od tebe. A ti shvaćaš, vidim ti na licu, ti već shvaćaš, da to nije bila istina. Da nije mogla biti istina.

Reese ponovno kimne glavom. Glava mu je bila velika, u njoj je bubnjalo, kao balon na štapiću na vjetru. Činilo mu se da ga nikad nije tako boljela glava, tako jako da je zamalo zamolio Toma za aspirin ili nešto slično. Ali bi Tom vjerojatno morao napisati recept ili nešto; liječnici ti nikad ne daju nešto od čega bi se čovjek bolje osjećao. Tome mora prethoditi dugotrajan proces.

Zrak, pomisli Reese, kad ga je Tom naposljetku pustio, uz bratski stisak ruke na ramenu.

Bio je u toj jebenoj konjskoj galeriji dva sata. Isuse, otvorio je kutiju, a čemu? Znao je daje

Tom simpatičan čovjek, ali ta priča o mrtvom djetetu – nije ju zapravo shvatio; nikome to ne bi uspjelo.

Reese ode biciklom niz Hollendale prema školi. Već se smračivalo; ljeto je pri kraju, pomisli on. Hvala Isusu Kristu da tata nije insistirao da ga on danas odveze Tomu. Moţda će malo sjediti na nenatkritim tribinama. Udahnuti malo zraka. Vidjeti ima li koga i zakucati nekoliko koševa ako nekog ima. Vrat kao da mu se smeţurao i uvlačio mu glavu u ramena.

On naglo skrene na parkiralište, snaţno okrećući pedale i tad ga ugleda. Veliki stari bijeli Thunderbird iz '68, prepravljeni. Na posebno izraĎenim tablicama pisalo je BG COOCH, a svi su znali da taj debeli govnar time ţeli reći 'Big Coach, ali za većinu djece – osim za, naravno, odane jurišnike A reprezentacije – to je značilo 'Big Cock' ili 'Big Crotch'32, ovisno o njihovu raspoloţenju.

Teeter. Taj debeli govnar. Vjerojatno ovog trenutka u dvorani planira načine na koje će poniziti nekog učenika prvog razreda tako da se ovaj popiški u gaće. Stari prdonja, pretvorio se u salo, a još se pokušava vozikati svojim Beach Boys automobilom po gradu. Teeter, pomisli Reese, usporivši, briţljivo sakrije bicikl u grmlje, iza hrpe ţeljezničkih pragova. Gurne ruke u dţepove. Sad je već zamalo pao mrak. Što je Reeseu odgovaralo.

Trideset treće poglavlje Straţar za Reesea izvuče stolac s metalnim naslonima za ruke i da mu znak da sjedne.

A tad ode, tiho, kao da se rasplinuo. Reese ne bi ni bio znao da je tip otišao da se nije zavrtloţio zrak kad je zatvorio vrata. Reese se zapilji u umrljanu pregradu od pleksiglasa i vidljive otiske ruku, balave puţje tragove nečeg... nije ni volio pomisliti čega. Refleksno, podigne šake u krilo a ruke čvrsto pritisne o bokove. Nije ţelio da komadi pokućstva, domaćini bakterija, dodiruju njegovo tijelo i nastavaju njegovu koţu. Prostorija je kiselkasto vonjala; zaudarala je na kosu ispranu dimom cigarete, na prljave uloške za cipele. Bila je to mala prostorija, sobičak, uski ormar. Reese pokuša ne disati, pokuša ne udisati molekule smrada u svoj nos; što god se udahne, pseći prdeţ ili miris pečenog kruha s cimetom, to postaje dijelom tebe. Oh Boţe, ţelim biti čist, pomisli Reese. Ţelim svoj krevet. Ţelim svoju četkicu za zube.

Više nije imao svoj ručni sat, a soba nije imala prozora; ali je znao da je jutro. Nebo je već počelo rudjeti kad su ga prevozili ovamo iz bolnice. A bilo je potrebno dvanaestak sati da mu uzmu otiske i oduzmu civilnu odjeću; a tad su mu rekli da odspava – i doista je zaspao, usprkos galami i plaču, ali je odspavao samo pola sata. Tad su ga probudili i rekli mu da su mu stigli roditelji. Oni su bili i u bolnici, ali je bio tako drogiran od injekcije koju su mu dali da se nije mogao sjetiti što su mu mama ili tata rekli, pa čak ni jesu li ga dodirnuli.

Ni sad nije bio u puno boljem stanju. Kad bi ga netko upitao, Reese se ne bi mogao zakleti jesu li prošla četiri sata ili četrdeset. Ali je sigurno bila subota. Samo kasnije subota. Kad jtugledao svoju mamu ispred vrata, glavom mu prostruji slika i;: traumatološkog odjela bolnice. Crvene traperice. Još je imala na sebi iste crvene traperice.

32

Veliki trener; Veliki kurac; Velika muda.

Soba za posjetitelje s pregradom trebala je biti zvučno izolirana. S njegove strane nalazila se slušalica boje vanilije kojom će se posluţiti da porazgovara sa svojom mamom kad ona ude. Ali ju je već vidio, kroz duguljasti četverokut prozora na vratima nasuprot njemu, kako stoji iz profila kao da je taj prozor okvir, pognute glave, a njezina smršena tamna kosa zakriva joj lice.

Razgovara s nekim, a kad se pomaknula prema natrag podignuti svoju torbicu s remenom prebačenim preko ramena, ugleda kako ju je netko zagrlio. Candy: labuĎe ruke i mliječne jagodice ne mogu biti ničije do njezine, čak i u tom plavom sportskom kaputiću, kakav je malokad vidio Candy da nosi. Candy zagrli Reeseovu mamu i pomiluje Bethinu kosu. Reese bi dao sve na svijetu, u tom trenutku, da čuje... On poloţi glavu na plastičnu pregradu, prisilivši se da se ne ţacne od dodira. Zvučno izolirana – aha. Još jedan trijumf tehnologije koji to nije. Čuo je majku kako kaţe – ...bolje kod kuće?

Ali je Candyn glas bio gromkiji, dobra stara Candy. Njezin je glas bio naviknut davati naredbe ljudima na niţem poloţaju od sebe.

Mrmlj, mrmlj, reče ona, a potom: – ...mogli bismo ga još danas nogirati, premda tehnički, znaš, postoji skrbnički postupak za maloljetnike, a to ne moţemo učiniti do ponedjeljka poslije podne najranije. Ali Bethie... – Sad su se naslonile na vrata, kao da nisu shvaćale da on sjedi unutra, udaljen metar zraka i tri centimetra plastike. Bok mama. Bok Candy. Nisu ga pogledale, – ...loša ideja da ostane preko vikenda. – Reese osjeti kako mu znoj puzi niz prsnu kost. – To je dijete za koje se zna da će se splesti sa svojim malim prijateljima ovdje i naučiti nekoliko trikova... – Reese izgubi njezin glas kad je nakratko okrenula glavu, ali tad – ...prestrašiti ga na smrt. Hoću reći, tipovi koji su ovdje odlučuju treba li priznati silovanje u zamjenu za odustajanje od optuţbe zbog posjedovanja droge. S jedne strane su oce-ubojice a s druge majkoubojice. To je uvijek kocka, Bethie, ali to je klinac koji je razbio ukradeni auto, pijan, i pokoškao se s policajcem... sitnica, Beth.

Sitnica? Ili nije sitinica? Reese pokuša usporiti strune svog srca koje su mu ometale slušanje. No njegovo se srce pobuni i zalupa jače.

Vani, Reeseova mama napravi niječni zvuk i zabaci glavu.

– Ne mislim tebi osobno, – nastavi Candy, – ali unatoč svemu stoje Reese učinio u prošlosti, znaš... klinac kriminalac. Ovo nije obrazac. Ovo je njegova prva teška asocijalna...

Beth, ti znaš što ja ţelim reči... U ovom slučaju, za ovo je predviĎen popravni dom, osobito s obzirom na njegovu povijest...

Isuse Boţe, pomisli Reese. Je li to najbolje što mogu dobiti, ili najgore?

– ... naučiti ga da mu svijet ne duguje uzdrţavanje bez obzira na to kako zajebe stvar? – upita tad mama, glasnije.

– Ne mislim da mu svijet duguje uzdrţavanje, Beth, reče Candy. – Ali mu svijet duguje ispriku.

– ...svima nama. A što je sa Samom? – Mama ne bi bila mama, pomisli Vincent. Ja sam ovdje u ćorki, a mi smišljamo način kako da povedemo razgovor o sinu razmetnome. Koji ţeli da ste vi bilo gdje samo ne tu. Koji je doslovce skočio kroz prozor na drugom katu da zbriše od vas. Koji vas vjerojatno mrzi iz dna duše. Da, mama, porazgovarajmo o Benu, alias Samu.

– I Benu, reče Candy. – Odnosno, Samu. Ali Reese nije ovo učinio zato što se pokušao napraviti vaţan...

Reese začuje još jedan glas, prigušen. Tata. Dobri Boţe. A Candy odgovori: – U redu, Pat. Znaš kako to ide. Sto će djeca učiniti ako su povrijeĎena, djeca poput Reesea. Neće ti doći i reći: 'Pa, tata, zapravo nisam ţelio da Sam ode, premda mi nije posve ţao da je otišao. To me muči.' Takva djeca to ne mogu učiniti – poglavito Reese – pa mora učiniti nešto ludo, nešto tako veliko da će to odvući svu pozornost s onoga što oni misle o svemu tome...

– ...njegova krivnja? – bila je to njegova majka.

– Oh, Beth, reče Candy, glasa opora od razdraţljivosti. – Znaš da misli kako je za sve on kriv. I da znaš, Beth, ne bih te ţeljela prestrašiti – nauţila si se straha za deset ţivota – ali znaš li koliki je postotak prometnih nesreća ili pokušaja samoubojstva za djecu? Znaš li to?

Ne pokušavam ti još povrh svega ovoga natovariti i krivnju, ali razmislimo kroza što on prolazi... Čija krivnja? Ne tvoja, mama, nikako. Reese protrlja vrat Koţa kao da mu je bila prelivena šećernim sirupom; privlačio jt svaki komadić prašine u ovoj sobi.

A tad, iznenada, tata je vikao: – ...s vremena na vrijeme posvetiti mu malo više pozornosti, znao bi da ti je makar malo stale do toga je li u svojoj sobi ili se spušta niz drvo!

– Pat, sinoć se jelo u tvom restoranu, dok je tvoj sin krao nastavnikov automobil, reče Beth mirno, ali kreštavo.

– A da budeš majka, Beth? – Reese je čuo očev glas, jedva čujan, ali je znao da se Pat dere. Mogao ga je zamisliti, kako je izbacio grudni koš. Mrzio je tu kokotsku pozu, koja bi kadšto završila šakom kroz vrata od iverice. – A da pokušaš?

– Pat, reče Candy. – Začepi.

Vrata iza njega ponovno šapnu. Onaj nečujni straţar. – Vincent, uskoro će ući. Razgovaraju s načelnicom.

Načelnica. Da pukneš od smijeha. Reese si još nije mogao pomoći. Načelnica Blissova.

Policajka koja je našla Bena Cappadoru. Premda i nije. Premda ga nije mogla naći, devet godina, kilometar od policijske postaje. U redu, Candy. Ravnopravnost ţena i manjina pri zapošljavanju. Iskoristi samo. Reese pokrije rukama lice. Jebene bakterije. A tad se vrata sučelice njemu otvore prema unutra, i on ugleda svoju majku, ne sumanutijeg izgleda nego obično, kako gleda onečišćeni prozor, gadljivu slušalicu i njega u njegovoj tankoj zelenoj zatvorskoj trenirci, kao da su to sve komadi pokućstva, i kako sjeda. Okrene mu se u ţelucu, osjeti okus breskovače, kad je ugledao kako je mama ra-kunski protrljala obraze svojim snaţnim rukama dok je sjedala, bila je to kretnja koju je mogao zamisliti da čini u svojoj kućnoj haljini u kuhinji ili negdje tako, da se zamalo rasplakao, a potom mu se učinilo da će povratiti. Okrene glavu.

– Vincent, reče ona.

– Bok, mama.

– Kako si?

– Dobro.

Sjedili su tako. Majka bi udahnula zrak na nos a ispustila ga na usta dugim siktajem. Vincent se usredotoči na gutanje, gutanje. Moţda, pomisli on, moţda ću čuti svoga Boga. Moţda će me oderati ţivog. Svaki drugi roditelj na kugli zemaljskoj bi to učinio. Ta ovo je ipak svojski zajebao. Vjerojatno to i zasluţuje. Mama? On je pogleda i skutri se, očekujući napad. Ali ona je samo sjedila maminski. Najzad, kao da se nečeg dosjetila.

– Treba li ti štogod? Mislim, nešto od kuće? Vjerojatno ćeš morati ostati ovdje još dandva, jer je vikend...

I temeljito naučiti gradivo kao dobar dečko, pomisli Reese, oraspoloţivši se. Pa, zapravo, mama, da, treba mi nekoliko stvari. Trebam izaći iz ove rupe gdje ti svjetlo bode u oči bez obzira na to kamo se okrenuo, gdje tip na susjednom krevetu zuri u mene kao da sam Big Mac, a trinaestogodišnjak u prostoriji iznad danonoćno plače za svojom bakom. Klinac koji je majčina dečka ubo u trbuh kuhinjskim noţem. Aha, treba mi nekoliko stvari, mama.

– Ne, sve imam, reče on.

– Siguran si? Izgledaš zeleno. Boli te ţeludac ili nešto takvo?

Reese je morao okrenuti glavu. Kao da je vidjela kako mu konjak i kiselina oblaţu stijenke ţeluca poput jedne od onih kičastih osvijetljenih fontana. Gdje je njegov glupi kompić Schaffer nabavio to sranje? Zar odrasli ljudi to piju? A zašto je uopće i pokupio Schaffera? Zašto nije zapeljao auto u neki jarak, jebote, sjedio u jarku i pio? Kod tebe nema jednostavnih pogrešaka, Cappadora, pomisli on. Ponovno se morao boriti protiv suza. E pa sad znam. Sad znam o čemu ljudi razgovaraju sa svojom djecom u zatvoru. O mučnini. Ali prije no što se uspio obuzdati, on reče: – Boli me glava.

– Candy kaţe da trebaš reći nekom od čuvara ako se loše osjećaš u bilo kojem smislu pa će se oni pobrinuti.

– E pa ne mogu mi nabaviti aspirin. Već sam pitao. Moraju pitati nekakvu medicinsku sestru. Rekli su da će ona doći tek za nekoliko sati.

– Imam ja aspirin, reče Beth i posegne za svojom torbicom. Reese se nasmiješi, podigne ruku i lupne po pregradi od pleksiglasa. – Oh, naravno. Zaboravila sam. Boţe. Vincent. Krvari li ti iz glave?

– Ne. – Oh, dušo. Ovaj... ţeliš li vidjeti tatu?

Mama izlazi s pozornice slijeva, pomisli Vincent, to je tvoja uloga. Upravo je namjeravao kimnuti glavom kad shvati, naglo, da ne ţeli vidjeti svog oca, moţda nikad, a prvenstveno ne ovdje, ne ţeli vidjeti sive polumjesece ispod Patovih očiju i to kako bi si Pat prstima prograbljao kosu i rukom krenuo prema pregradi kao da je ţeli rastopiti i podići Vincenta. Kad bi ugledao svog tatu, to bi bio kraj. Mora se pritajiti, mora se pritajiti. Pa stoga reče: – Ne sad, mama. Samo ţelim spavati.

Ona reče, kao uplašeno: – U redu. – On pomisli kako će ona ustati i otići, no umjesto toga ona poloţi ruke na plohu sa svoje strane a slušalicu stavi na rame. Podigne ruku i dotakne pregradu. – Vincent. Nešto bih te htjela pitati.

On se zainteresira. Od mame, toliko razgovorne poduzetnosti, bilo je jednako filmskom festivalu. Panika, pomisli on. Ona zna daje ovo vaţno. Upitat će me zašto sam to učinio – jesam li se pokušao ubiti ili nešto slično. Upitat će me što joj to do vraga pokušavam učiniti...

– Da? – Ben je ovdje. – Ona odmahne glavom. – Sam je ovdje.

– Jebi ga. – Mogao si je i misliti. – Zašto si ga dovela? – Da ga odvrati od zločinačke karijere? Ţivi primjer?

– On je traţio da doĎe.

– Kako je on, do vraga, uopće saznao?

– Rekao mu je tata.

– Zašto?

– Mislio je... Moţeš si zamisliti, Vincent. Nesreću su prikazali na televizijskim vijestima.

Treći dnevnik. Nisu ti spomenuli ime, ti si još dijete, ali zbog Bena, shvaćaš, rekli su da je riječ o bratu Bena Cappadore. Svinjski od njih. A tad su se, naravno, nakon petnaest minuta svi sjatili na naš travnjak. I Sam je to vidio na televiziji. Nazvao je. Odnosno, George je nazvao i dao Sama na telefon. Mislio je da bi Sam volio znati jesi li stradao...

– Sam, reče Reese, sad srdito, – Sam ne bi ţelio znati kako sam ni da sam ţiva buktinja, mama. Kakvo je to sranje? – Reeseu odjednom sine. – Mislim da ne smijete ovdje dovoditi maloljetnike. Odnosno maloljetnike koji već nisu unutra.

– Candy je rekla daje u redu.

– Postoji li neki vaţan psihološki razlog zbog kojeg bi 'Sam' trebao doći i vidjeti me? Je li to toboţe nekakvo liječenje?

– Briga me haje li Sam ili ne haje, Vincent. – Majčine su oči sad pocrnjele, više nisu bile zelene. Ona se upilji u nj laserskim pogledom. – Briga me hoćeš li ga primiti ili nećeš. On te ţeli vidjeti. Rekla sam da ću ti reći. Zamolio nas je da ga povezemo. I mi smo ga povezli.

Reese pomisli: ona zna – kad odrasli kaţu da moţeš učiniti kako ţeliš i da im se ţivo fućka, uvijek ćeš učiniti što oni ţele. Nema izlaza. On mahne rukom.

– U redu, reče ona. – Pozvat ću ga. U prizemljuje.

– Svejedno.

– U redu.

– Mama?

– Da? – Mogu li vidjeti Toma? – Tom...

– Toma Kilgorea. Toma... znaš, mama?

– Ummm... ne znam, Vincent. Rekli su isključivo članovi bliţe obitelji.

– Ali Sama smijem vidjeti.

To kako ga je tad pogledala, pomisli Reese, zaista me mrzi. Znao sam da me mrzi, ali me ona stvarno mrzi, jebote. On se počne ispričavati, zausti nešto, no tad njegova majka reče blago: – Sam i jest član bliţe obitelji.

– Tako je. Ne znam gdje mije bila glava.

– Dobro. Pitat ću Candy smijem li pozvati Toma.

– Nema veze.

– Ne, hoću... A moţda i odvjetnika, premda ne znam je li – – Jer ne znam zna li on.

Ona ga pogleda blijedo, pa je Reese podsjeti: – Mislio sam na Toma.

Beth uzdahne. – Oh, Vincent, on zna. Mislim da znaju svi u četiri susjedne drţave. – Reese pomisli, rado bih je odalamio, samo jednom. i Reese ustane i pokuca na vrata koja su vodila natrag u pritvor. Čuvar je stajao odmah kod vrata, ali izvede onaj štos s pretjeranim zijevanjem, kao ono, oh, čujem li to muhu? Reese stisne šaku i zabubnja jače.

– Problemi? – upita čuvar.

– Samo ţelim čašu vode, moţe?

– Nema vode.

– Nema vode?

– Ne drţimo vodu. Hoćeš li kave? – Nisam mislio na vodu u bocama... – Ne mogu do vode. Hoćeš kavu?

– Imam šesnaest godina, čovječe. Ja i ne pijem kavu, zavapi Reese a potom doda: – Puno.

– Vidjet ću hoću li uspjeti doći do sladoleda.

Kad je vratar za sobom zaključao vrata, Reese osjeti kako ga soba usisava. Tako je mala, tako mala. A uzorci nečistoće na zidovima i podu bili su jedina varijacija na cijelom tom ţutosmeĎem drvu i kreču, jedini ukras. Nije se bojao zatvorenih prostora: sjeti se škulje na odmorištu u njihovoj kući, gdje su se oni svi sakrivali, i snjeţnih utvrda...

Reese nije ni primijetio dječaka. Ali je Sam već drţao svoju slušalicu. Reese podigne svoju. – Koliko si već dugo ovdje? – upita on.

– Minutu. – Dječak je djelovao prestrašen na smrt i izgledao... sitno. Usukano. Na sebi je imao majicu sa znakom Cubsa.

– Dobro si? – upita dječak.

Reeseu se odjednom ukaţe prizor iz jednog od starih filmova s Patom O'Brianom koje je morao gledati zajedno s tatom u sitne sate, u kojem je Jimmy Cagney vrhunski kriminalac na putu za električni stolac, a Pat O'Brian, njegov prijatelj iz djetinjstva, svećenik, dolazi u zatvor preklinjati Jimmyja Cagneyja da se ponaša kao kukavica dok ga vode na stolac kako sva ona dječica iz njihove četvrti ne bi mislila da je taj negativac junak ili nešto slično. Reese se počne smijati. Nije se mogao zaustaviti.

– Što je? – reče Sam. – Što je tako smiješno?

– Ništa... ja... ništa. Pa Sam, čovječe, tko bi mislio da ću se s tobom ovdje naći.

– Dobro si?

Reese automatski podigne ruku i dotakne zavoj na zatiljku, gdje su ga šivali... zapeče ga.

Još nije mogao shvatiti kako je zadobio povredu na zatiljku a zaletio se u rasvjetni stup prednjim dijelom Teeterova automobila.

– Dobro sam. Ne boli.

– Dugo ćeš biti ovdje?

– Pa. IzmeĎu pet do deset godina, reče Vincent, pogleda u dječaka i pomisli: 'Ovo mije bilo podlo.' – Ne, ne znam, Sam. Mislim... znam tipove koji su nešto učinili, pa su morali ići u neki od tih domova...

– Popravnih domova. Beth kaţe da to nije svršena stvar.

– Pa sad... mislim da to sliči nekakvoj farmi. Za maloljetne prijestupnike. Ne znam.

– Što si učinio?

– Uzeo sam Teeterov auto. Nisam ga namjeravao zadrţati. Samo sam se kanio provozati...

– Teetera, srednjoškolskog trenera?

– Aha, da, tog pedera.

– Pa zašto ga nisi jednostavno vratio?

– Namjeravao sam, ali taj huligan kojeg poznam, Schaffer, i ja, zajebavali smo se, a kad sam ugledao murju, pojačao sam gas...

– Jesi li bio pijan? Jer tako je rekla Beth.

– Bio sam prekomjerno posluţen... aha, Sam, bio sam pijan. Ali nikad još nisam učinio ništa tako loše...

– Barem ono u čemu su te uhvatili.

– U čemu... tako je. Dakle, Sam, što ţeliš?

– Ništa.

Reese je vidio kako su njegovi roditelji na rubu da se po-koškaju kako bi zavirili kroz majušni prozor; njegov je tata čak i lagano mahnuo. Reese mu odmahne. Nije vidio izgleda li tata bolesno ili ne izgleda. Barem je imao na sebi odjeću čije su se boje slagale, a to je bio znak da mu nije odveć loše. Šteta. Kad smo već kod toga kome je loše, njemu je loše. Zašto izigravam dadilju ovom klincu? Zašto jedno od njih nije ovdje sa Samom? Nije li to protiv nekog zakona ili nečeg sličnog, da se dopušta djetetu posjećivati kriminalca?

– Pa zašto si onda ovdje? Je li to nešto kao alternativna zabava za subotnje jutro?

– Ţelio sam vidjeti jesi li dobro.

– Pa dobro sam.

– Dobro.

Dječak se obazre po sobičku.

– Dakle? Sam? – Reese, kojemu se naglo učinilo da bi sad mogao zaspati, poţurivao je dječaka. Sto prije ovaj dan završi, tim bolje.

– Prilično je ruţna, ova soba.

– Ruţna je.

– Koliko si brzo vozio?

– Ne znam... oko sto četrdeset...

Samove oči brzo ţmirnu i upilje se u Reesea. Naceri se: – Sto četerdeset?

Reese tad pomisli da bi moţda mogao pripaziti što govori. Sam vjerojatno nije samo uobičajeno sjeban, nego i malo više od toga, tek se vratio Georgeu i tako to. Nekoliko tjedana u svojoj kući nakon haranja po Cappadoralandu. A sad ovo sranje. On je takvo dijete... Oh, Ben. – Slušaj Sam. Ne znam je li znaš... – Reese stiša glas. Zvučno izolirana, da ne bi. – Ne znam znaš li kako je nevjerojatno glupo bilo to što sam učinio.

– Pa..., reče dječak. – Znam.

– Hoću reći stvarno, silno glupo.

– Je li?

– U smislu da sam idiot, Sam. – Ne, reče Sam. – Ja sam izrod, a to nije zabavno, nije fora. – Reese je sad zamalo šaptao, nagnut prema pregradi.

– Mislio sam...

– Što si mislio, Sam? – Mislio sam da bismo mogli... biti prijatelji.

– Prijatelji? – Reese je bio sretan što nije mogao ščepati klinca za vrat. – Slušaj, ti idiote.

Kao prvo, kako bismo mogli biti prijatelji, Sam? Ja se ne druţim s dvanaestogodišnjacima. Kao drugo, vratiš se, odeš, izlaziš i ulaziš kroz prozor... Pa ja te čak i ne poznam, Sam. Ti si apstraktan pojam, shvaćaš? A ti ne poznaš mene!

– Nisam ja za to kriv! – Dječak je izgledao na rubu suza. Reese je vidio Pata kako daje znakove Candy da utipka šifru i pusti ga unutra. Reese brzo odmahne tati, pokuša ga umiriti – tata, ne upućujem ga u umijeće kraĎe automobila. Ne moraš ga spašavati.

– Znam da nisi ti kriv, reče on dječaku, kako se njemu činilo, nevjerojatnim strpljenjem, s obzirom na situaciju. – Ali znaš, ja imam svoj ţivot. A trenutačno nije nimalo zabavan. Sto hoćeš od mene?

– Ti si mi brat. Nisam dolazio jer nisam znao ljutite li se vi svi na mene toliko da me nećete htjeti vidjeti. Ali... nedostajao si mi. Bilo je i trenutaka kad sam čak mislio da nisam trebao... što već. Ti si mi brat.

– Nisam ti ja brat! – Reese ustane; suze su se slijevale niz njegovo umrljano lice; bio je iscrpljen, to je sve, a ovaj usrani klinac... – Slušaj, da sam ti brat, što bi htio od mene? Hoću reći, poslat će me u neku jebenu kaznionicu ili nešto slično tome! Čak i tata smatra da bih trebao biti u nekoj sobi obloţenih zidova! Vjerojatno nemam budućnosti. Vjerojatno neću ni maturirati... – Reese protrlja oči, pokušavajući prestati plakati. Glava mu je bila puna onog mirisa bazenske vode – te izmoţdene malaksalosti koje se sjećao iz djetinjstva, kad bi plakao i plakao dok mu prsni koš ne bi šuplje odzvanjao.

– Samo sam mislio... U redu je, reče Sam. – Otići ću.

– Aha, idi, reče Reese. Tad ţmirne. – Sam, oprosti. Znam da se vjerojatno osjećaš bijedno.

Lijepo od tebe što si došao. Ali evo u čemu je stvar... moram izaći odavde nekako...

– Znam i ja.

– Ne znaš. Nemoj reći da znaš jer ne znaš. Nikad u ţivotu nisi učinio ništa pogrešno! Ti si samo dijete. I to zaista dobro dijete. Slušaj, kad doĎem kući, doći ću po tebe pa ćemo otići negdje nešto pojesti, moţe? Ili na biljar ili nešto takvo, moţe?

– Gdje?

– Molim?

– Gdje ćemo otići?

Reese uzdahne. – Ne znam, kompa. Negdje gdje se moţe stid: pješice. Moţda neću smjeti voziti do dvije tisuće desete godine.

– Moţemo li otići u Wedding?

– Ne. Ne tamo. Imao sam na umu hamburger.

Tad i dječak uzdahne. – U redu. Samo sam ţelio da znaš kako ne vjerujem kad kaţu da si lud.

– E pa ja i jesam lud – tko kaţe da sam lud?

– Moj tata.

– George.

– Aha. – On tako kaţe. I tim riječima?

– Tako nekako.

– Kako to misliš 'nekako'?

– Pa on je tako rekao.

– U redu. Da čujem. Kako?

– Rekao je... rekao je...

– Da? – Kad bih bio u tvojoj kući, on bi govorio: 'Pripazi se tog dečka, Sam. Pripazi ga se. On nije čist.

– Nije čist.

– Aha, a ja ne mislim... ja volim svog tatu, ali on ne shvaća... Mislio je da ćeš mi učiniti kakvo zlo ili nešto takvo.

A i bih, pomisli Reese pa podigne ruku da pozove straţara, ali dječak reče: – A da pričekaš trenutak, Reese?

Reese ponovno uzdahne. Prostorija će se napuhati kao balon.

– Moram ti nešto reći.

Reese načini umorno kruţni pokret rukom. Pa? Pa? – Nečeg sam se sjetio.

– Zar? – Sjetio sam se nečeg kad sam bio mali.

Reese se ukoči. Pomisli, Kriste, ne. Ne danas. Ne ţelim da se danas sjeti. Usto, nije se mogao sjetiti, bio je mala beba, nije se mogao sjetiti riječi...

– Kad sam bio u tvojoj kući, Beth mije pokazala škrinju. Škrinju u podnoţju tvog kreveta.

– Škrinja od cedrovine, pomisli Reese. Velika škrinja nade s metalnim obručima na poklopcu.

– Izvadila je svu tu dječju odjeću za koju je rekla da je moja. A pokazala mi je i neke pokrivače i slično. Neke slike.

– I? I? – A ja se nisam ničeg sjetio.

– Oh. – Reeseovo gaĎenje bilo je zaglušujuće. Sve dok se klinac ne sjeti hotelskog predvorja, kog Boga to njega briga? Koliko, pomisli Reese, koliko još? Nije li ovo dovoljno, mama?

– Ali sam se sjetio mirisa.

– Mirisa.

– Sjetio sam se mirisa škrinje od cedrovine. Da sam bio u njoj.

Reeseu zamalo slušalica nije ispala iz ruku. Mama, koja je davala znakove rukama i slijegala ramenima s druge strane vrata, kao da pita ţeli li Sam izaći, izgledala je kao da je na filmu umjesto stvarna. Osjeti kako njegova niţa inačica trči uza te stube u Madisonu, u sobičak napola preureĎen za malu Kerry, koji je sluţio kao ostava, kako prevrće kutije s pelenama i odjećom i šapće: 'Ben, Ben, gdje si Ben?' Pa kako trči natrag niza stube. Jer se sjetio ormara za sušenje rublja. Pomislio, mama će me ubiti ako je ponovno u tom ormaru, poplavio. Nije bio. U vratu mu bubnja bilo. Ne smije dopustiti da ih mama čuje. Derat će se. Počupati ga za kosu.

– ...skrivača, reče dječak.

– Znam, reče Reese, bolje uhvati slušalicu, koja mu se oslu-zavila u vlaţnoj ruci.

– I jednom sam se zavukao u tu veliku škrinju? Je li se to doista dogodilo?

– Zaista se dogodilo. Pustio si da se poklopac zatvori i škrinja se zaključala.

– Znao sam! Znao sam! – reče dječak. – Zaista se sjećam kako leţim u njoj u tami – bilo je pukotina kroz koje se probijalo svjetlo pa nije bio potpuni mrak. Samo sam leţao tako na nekakvoj odjeći ili nečem sličnom a poklopac je bio tako visok, nisam ga mogao dotaknuti ako ne bih sjeo. Isprva sam kuckao po poklopcu, ali nitko nije došao, i pomislio sam da neću moći disati, ali mogao sam. Pa sam ostao unutra.

– A ja sam trčao po cijeloj kući, traţio te, govorio ti da se prestaneš zezati, da više nije smiješno – – Ali te ja nisam čuo –

– Jer ja nisam smio glasno vikati... mama bi me bila čula – – I najzad si ti došao i podigao poklopac škrinje – – I ti si bio unutra. Sjedio. Nisi se prestrašio. Samo si ustao i izašao.

– Eto, to je to. Toga se sjećam.

– Čega?

– Da se nisam bojao. Nisam se bojao jer sam znao...

– Da? – Znao sam da ćeš ti doći i naći me.

I Reese je to vidio, Benovo bijelo pjegavo lice, neočekivano, kako zuri u njega iz škrinje, kao dijete u košari. I njegovo olakšanje, njegovo golemo olakšanje, kad se Ben pomaknuo, sjeo. Povukao je Bena za ruku, ne odviše jako, i nazvao ga mulcem, i upitao zašto nije vikao, rekao mu da više nikad ne ulazi u škrinju. Ali je Ben samo počeo skakati niza stube, jednu po jednu, govoreći daje on zeko. Reese ga je još mogao čuti: – Zeko. Zeko. Zeko. Hop. Hop. Hop. Moţeš li i ti tako, Vincent?

On pokuša izbrisati taj prizor, prekriti ga nečim, bilo čime, nekom slikom, čak i sinoćnjom kričavom naplavinom svjetala vozila hitne pomoći. Reese se upita je li to Pat učinio kad je doţivio srčani napad, zamislio si da ţeli umrijeti, tako se nemilosrdno stijesnio da mu je srce prsnulo. Pokušao se usmrtiti jer više nije mogao podnijeti misliti na to. I ja ću to sad učiniti, pomisli Reese, i rukom zakloni oči. Kad bih sad mogao umrijeti od ţelje da umrem, umro bih, iščeznuo... Stid nije samo misao. Stid ima teţinu i zapreminu. Baš sad, pomisli Reese, razletio bih se.

– Dakle, Reese?

Reese nije mogao govoriti; kimne glavom.

– Zato sam došao. U slučaju da se ti pitaš. Da ti kaţem da sam se sjetio toga. I da vidim je li to istina. Jer ću tad znati. Da sam zaista bio tamo. Da nisam to izmislio ili vidio na fotografijama. I da ću tad moći bolje o svemu razmisliti. I što moram učiniti i tako to. Moţda nije vaţno, ali sam ţelio znati.

– Dobro, zamumlja Reese, promuklo. – To je dobro.

– I još nešto. Kako sam te zvao?

– Molim?

– Kao mali.

– Oh... ovaj... Vincent. Zvao si me Vincent. I uvijek si to pravilno izgovarao. Ne kao beba.

– Vincent. No dobro. Vidimo se, Reese, u redu?

– U redu. – Reese da znak svojoj majci; ona zine. Govorila je nekome da pusti Sama van.

Ali kad se kvaka okrenula, Reese reče, brzo: – Sam? Dječak je već spustio slušalicu, ali je zgrabi. – Da? – Moţeš me tako zvati. Vincent. To je u redu.

Beth Trideset četvrto poglavlje Rujan 1994.

Jednoga dana u ranu jesen, Beth sjedne i pokuša se sjetiti nekog bračnog para koji je dobro poznavala a koji se razveo. Nakon pola sata morala je odustati. Nije se mogla sjetiti nijednog.

Za njezinu dob, njezinu generaciju, obrazovnu razinu njezina društvenog kruga, to je bilo neobično.

Ali ako ne ubroji Candy – a nije računala Candy, to nije bio pravi razvod – nije poznavala nikog s kime bi se usporedila. Candyn iznenadan ali njeţan razlaz s Chrisom više je sličio povratku organskoj prirodi njihova prijateljstva nakon eksperimentalnog kalemljenja koje se nije uhvatilo. Odluka je donijeta i izvršena u razmaku od nekoliko tjedana, donijeta i izvršena jednako naprasno, a za Beth jednako iznenaĎujuće, kao i odluka o sklapanju braka. Chris i Candy su poslije suda otišli zajedno na ručak. Većina razvoda ne izgleda tako. Beth nikad nije vidjela bračni par koji bi se raspao iznutra.

Osamdeset posto nas se razvodi, sjeti se kako je Penny rekla na grupnoj terapiji. Osamdeset posto. Pennyna statistika, razmišljala je Beth, obuhvaća parove čija je potraga završila nepodnošljivom istinom. Ili vječnom enigmom. Za to što se dogodilo njoj i Patu nije bilo presedana.

Da su ljudi znali kako se ona i Pat otuĎuju, pomislili bi, zašto sad? Nije li dvostruko gorko, dvostruko nepravedno, nakon što su 'prošli' kroz sve to zajedno, razići se? Zašto se nisu rastali onda, ako ikad? Čak ni Samov odlazak nije trebao izazvati ono što najuţegliji pakao straha nije izazvao.

Ali tad nam nije bilo dovoljno stalo da bismo se razveli. Odrţati brak nije izgledalo vaţno kad je jedino što si vidio kao cilj bilo ostati na nogama još sat vremena.

Nije krivila Pata. Kad bi ga pogledala, osjetila bi natruhu potonuća. Nitko to nije odlučio.

Stvari se dogaĎaju. A kad se dogode, nepovratne su. Dva dana nakon što je Sam 'otišao kući' (a tako ih je Beth prisilila da to doţivljavaju), Pat je počeo spavati u prizemlju. Činio je to i prije – u vrućim noćima, ili noćima kad bi radio dokasna. Inače je to malokad i nesračunato činio, pa bi to kadšto predstavljalo i pravo olakšanje: Pat je uvijek bio nemiran spavač koji se volio grliti u snu i ona bi ga često odgurnula od sebe pa bi se on nadurio i otišao. Ali ovaj put, kad je pokupio jastuk i pokrivač iz Samova novog, napuštenog kreveta, Pat to nije učinio ogorčeno ili uz puno buke. Idućeg je jutra jednostavno smotao svoju posteljinu, prije no što su se djeca probudila, pa je ponovno donio iduće večeri.

Vincent je primijetio, Beth je bila uvjerena. Nije mogla pogledati u Vincenta. Bojala se upitati Pata o čemu razmišlja dok leţi na trosjedu. Pokušavala je ne misliti, leţeći u krevetu na katu, svjesna Patova bdjenja, poput aritmičkog ţmigaja ispod dubokog dječjeg sna. Čitala je Jane Austen. Gutala svoje trazodone. Pokušavala ne dopustiti svojim mislim da se izvuku iz kreveta, skliznu u prizemlje, i odu niz ulicu pa stoje čeţnjivo ispred crvene kuće.

Vraćanje Sama bio je dostojanstven postupak; jedino je George plakao.

Sastali su se sa socijalnom radnicom pa otišli na kratko saslušanje u ured suca za obiteljsko pravo. Sudac ih je upitao pojedinačno, uključujući i Sama, koji je ukočeno sjedio u svom stolcu, je li to odluka donijeta slobodnom voljom. Beth je prva progovorila. – S puno ţalosti, reče ona. – Ali da, slobodnom voljom.

– A gospodin Cappadora?

Zavlada dugo razdoblje ubojite šutnje, a potom Pat reče: – Da. – Nije pogledao u Beth, ali je ona ispruţila ruku i poloţila svoju ruku na njegovu, dotaknuvši uštirkani pamuk njegove košulje dugih rukava. Ruka mu je bila nepokretna poput mramora; nijedan ţivac ne odgovori

na njezin dodir. Upitan o svojoj voljnosti, George je uspio samo nijemo kimnuti glavom. Sudac tad zamoli da porazgovara nasamo sa Samuelom Karrasom Cappadorom i pojavi se, petnaest minuta potom, pomalo crvenih očiju, dlanova okrenutih prema gore. Zasad neće, rastumači on, napisati sluţbeno rješenje o skrbništvu; očekuje se ponovno izvješće o Cecilijinu stanju; nuţno je pratiti Sama u njegovu povratnom prijelaznom razdoblju u trajanju ne duljem od, recimo, tri mjeseca.

– Mislim da bi naš cilj trebao biti vratiti ţivot ovog djeteta u stanje što sličnije normalnom, u najkraćem vremenu, sudac reče Georgeu, Beth i Patu. – Priznajem da me ovaj slučaj muči, sva vaša patnja, i da me dira vaša očita skrb i ljubav za ovog dječaka. Svima vam ţelim sreću i mir.

Samu će se, reče on, dopuštati tjedni posjeti, bez pratnje, svojim biološkim roditeljima, a o trajanju tih posjeta odlučit će George u dogovoru s Cappadorovima. – Nadam se da će se druţiti sa svojim bratom i sestrom, doda sudac. – Radi njihove emocionalne dobrobiti, kao i njegove.

Kerry je reagirala na vijest o Samovu skorašnjem odlasku iskrenom tugom. Otrčala je u svoju sobu i jecala u svoju lutku-kita sve dok se pliš nije natopio. – Tek smo ga našli, reče ona Beth. – Zašto nas ne voli? – Premda je to bilo ţalosno pitanje, Bethi je odlanulo. Vincent je popratio odlazak uobičajenom hladnoćom, svojim zaštitnim znakom; ali je Beth znala da će o tome razgovarati s Tomom.

Nitko, osim moţda Beth, nije shvatio što se zapravo dogodilo. Čak ni Candy, koja se trudila zadrţati privid profesionalne distance, nije mogla sakriti svoje gaĎenje. Beth je bila zahvalna da su Rosie i Angelo bili samo tuţni, ne i ogorčeni; ali je bila sigurna da neće provesti više nijedne blagdane u Monikinoj ili Treeinoj kući. Njezina braća, zatečena onim što su smatrala nepromišljenim potezom u Bethinu stilu, pokušala su joj predloţiti plan na poček. Laurie je ostala bez riječi, a Ellen upitala: – Kako moţeš, Beth? Ne mislim pritom kako si mogla?

Pitam te kako moţeš takvo što uopće učiniti?

Na svu sreću, nitko nije imao snage obavijestiti medije i Sam je bio ponovno ustoličen u Georgeovoj kući više od tjedan dana prije no što su oni dočuli za to. Tad se moglo pročitati veleumnih citata psihologa o potrazi adolescenata za identitetom i prirodi sjećanja o nastanku obitelji. Bilo je priča o tome kako 'ponovno sjedinjenje' djece posvojenih nakon roĎenja s biološkim roditeljima malokad stvori veze proširene obitelji. Našao se tu i pokoji citat susjeda – Beth bi se zamalo nasmijala kad bi ih pročitala – o tome kako je Sam djelovao tiho i zadovoljno; podsjetili su je na susjedske komentare kad bi mirni, ljubazni ljudi jednog jutra ustali iz kreveta i pobili cijelu svoju obitelj.

Ali zapravo, kako bi itko to mogao shvatiti? Oni nisu vidjeli Samovo lice kod škrinje od cedrovine. Nisu mu vidjeli oči.

Tu je sliku Beth drţala u mislima tijekom svih formalnosti vezanih uz Samov povratak. To ju je odrţavalo na ţivotu. Nije to nikome mogla opisati; kao da pokušavaš opisati 'ţuto' djetetu slijepom od roĎenja. Osjećaj sunca? Baršun narcisa? Beth se jedino mogla čvrsto uhvatiti za sigurnu spoznaju, kad ju je Sam pogledao nakon pregleda svoje dječje odjeće, da su ona i Pat skrbnici samo nad Samovim tijelom. Osjetila se onako kako se Cecilia, u ţalosnom utočištu svog smućenog uma nikad nije mogla osjetiti, a vjerojatno se i nije osjetila – poput otmičarke koja drţi dijete protiv njegove volje.

I je li sad sretan? U nekoliko njihovih neosmišljenih posjeta – jedan izlet u Great America, jednom večera kod Rosie – i ona i Pat su intenzivno osjećali Samovu gotovo ţalosnu spremnost da im udovolji.

Na putu kući, nakon što su Sama odvezli njegovoj kući, Pat joj iznebuha reče: – Kao da nam se pokušava oduţiti pa se pravi da je sretan kad nas vidi. Zahvalan nam je što smo ga pustili na slobodu.

Više se nije imalo što reći. Prije puno godina, dok su nakratko odlazili u bračno savjetovalište, vedri magistar socijalnog rada predloţio je da se jednostavno pokušaju ponašati kao da su sretni. – To prijeĎe u naviku, baš kao i obrazac sukoba, bio je rekao. Beth je to shvaćala jer je upravo to činila najmanje drugu polovicu posljednjih devet godina, a poslije Patove bolesti njezina je gluma postala profesionalna, morala je glumiti njeţnu suprugu ili bi je vrag odnio.

Ali tek za vrijeme kratkog Benova boravka, začela se obnovljena, prava njeţnost izmeĎu njih.

Nekoliko puta, prije vikenda Dana nezavisnosti, kad bi leţali zajedno nakon što su vodili ljubav, Beth bi čak povjerovala da će ponovno postati cjelina, usprkos njima samima. Kad je pouzdano shvatila daje to ono što ţeli, pomisli sad Beth, vjerojatno je već bilo kasno. Čak i sad, kadšto bi se uhvatila kako se nada da će navika toga da su cijeli ţivot proţivjeli kao Pat i Beth premostiti taj jaz. Ali je Pat digao ruke nakon što je Sam otišao. Pa su tako osjećaji polako otjecali iz zraka izmeĎu njih sve dok nisu ostali samo obrasci ili sklopovi koji su morali imati veze s Vincentovim navikama ili Kerrynim rasporedom. Patov gnjev onog jutra nakon što je Vincent ukrao onaj automobil bila je najjača emocija koju je pokazao prema Beth poslije mnogih tjedana. Čak je i bijes bio gotovo... okrepljujući, u obesploĎenosti njihovih ţivota.

Pat se sad usredotočio isključivo na Vincentovu rehabilitaciju. Vozio je svog sina na svaki sastanak s Tomom i čekao ga vani; odlazio je s Vincentom na sastanke s pedagogom; zatvorio bi Vincentova vrata kad bi ušao u njegovu sobu poţeljeti mu laku noć. Čak i kad bi se Beth ponudila da ga odmijeni, da odveze Vincenta Tomu onih večeri kad bi znala da će zbog toga Pat zakasniti na posao u Wedding, Pat bi je odbio. – Dugujem mu to, Beth, reče joj on. – Dugujem mu to, a čak i da mu ne dugujem, on mi je jedini sin kojeg imam.

Onog dana kad je to rekao, Beth poštom zatraţi da joj pošalju kataloge i molbe za postdiplomski studij iz lijepih umjetnosti na University of Wisconsin. Ispuni ih, pošalje novac za upisninu, ne potpuno sigurna da zna što ţeli time postići. Znači li to da namjerava ostaviti Pata? Odseliti se? Ili samo pokušava vidjeti hoće li postojati slamčica ponosa za koju će se ona pokušati uhvatiti ako on zaišće da ona ode? A što će postići time da se vrati u školske klupe? Postati profesorica? Otvoriti vlastiti studio, u Madisonu?

Bila je ostavila neke od tih papira da leţe na stoliću, nekoliko dana nakon što su stigli, i uhvati kako Pat zirka u njih.

– Mislila sam, reče ona, uhvativši ga na vratima u jednoj od njegovih navrat-nanos jurnjava s jednog na drugo zaduţenje u vezi s Vincentom, kad je ušao samo uzeti svoju jaknu i krenuti na posao, – da bih mogla uzeti malo slobodnog vremena, moţda semestar, kako bismo razmislili o svemu...

I ona se iznenadi koliko ju je zaboljelo kad je Pat rekao: – Kako ţeliš. Učini što god ţeliš, Bethie.

Znači, neće je pokušati spriječiti. Zašto je i pomislila da hoće?

Tvrdoglavost, prokletstvo Kerryjevih, nagnalo ju je tad da kaţe više, podcrta rečeno. – Mislila sam da bih moţda mogla unajmiti neki stančić... Kerry i Vincent bi mogli u školu Edgewood ako moţemo toliko odvojiti...

On tad stane kao ukopan; izgledao je kao da će je zgrabiti za ramena i okrenuti je prema sebi.

– Moja djeca, reče on, polako kao da razgovara sa ţenom kojoj engleski nije materinji jezik – nikamo ne idu, Bethie. Dom moje djece je ovdje.

– Paddy, zausti ona, – Kerry je još tako mala...

On kao daje popustio, premda jedva. – Moţda... bi se Kerry snašla. Ali Beth, ona ovdje ima prijatelje, izviĎače, sportske aktivnosti. Ima Blvthe, koja joj je poput sestre, i Georgiju, koja je kao njezina – Nije, Bog ga blagoslovio, rekao kao njezina majka. – Za nju bi to moţda bilo dobro i to je nešto o čemu moţemo razgovarati nakon što se odlučiš. Ali Vincent neće otići iz ove kuće s tobom. Nikad. Neće otići iz ove kuće dok ne bude krenuo na fakultet ako, Bog mi pomogao, smislim način kako da ga izvučem iz srednje škole čitavog i nekako ga uvjerim da moţe učiniti još nešto osim si zajebati ţivot. – Beth ga je tad voljela, voljela očajnički, tu njegovu duboku, potpunu dobrotu Pata Cappadore. Zapravo je, na neki način, bilo pošteno od nje što razmišlja o odlasku. Ako gaje ikad bila vrijedna, sad to nije bila.

A što je, pomislila je Beth te večeri dok je osluškivala kako rondaju Patove ladice u prizemlju, brak nego zbirka ţelja koje, nakon mnogih godina sjedinjenosti poprime obojenje činjenica? Upita se jesu li ona i Pat, osim u početnim danima fakultetske strasti – koja se, zaključi ona, mogla rasplamsati izmeĎu bilo kojih dvoje zdravih mladih ljudi – ikad bili nešto više od brata i sestre, odgojenih u pretpostavci uzajamne sigurnosti. Sad bi se zadovoljila čak i sa sigurnošću.

Beth se probudi jedne noći, dršćući, iz sna o Vincentu. Vincent... ranjen. U dobi od otprilike pet godina, u bolnici, slomljeno zapešće. Bila je sanjala kako se probija kroz vrata – ne samo jedna, ili dvoja, nego beskrajan niz – slijedeći trag jauka do Vincenta.

Mogla bi dobiti svog sina, pomisli Beth i uspravi se u krevetu. Svog namjerno izgubljenog sina. Ne izgubljenog nesretnim slučajem. Da ima muda, da ima vremena, kad bi uspjela potegnuti veze. Kad bi se čuda doista dogaĎala.

Kad bi se čuda zaista dogaĎala.

Kad ga ne bi ostavila. Kad bi ga povela sa sobom... ali kako bi to mogla učiniti? Ostane li... ali kako bi i to mogla učiniti? A s Vincentova stajališta, bi li se time što promijenilo?

Beth se sjeti kako se, na fakultetu, poigravala pomišlju da se posveti funkcionalnom obrazovanju (Laurie je to prozvala Bethinom fazom Annie Sullivan33; tad je Beth pročitala da sva djeca u stanovitoj mjeri dozive brisanje sjećanja. To je jedno od najteţih raskriţja u odnosima izmeĎu roditelja i djece: odrasli se sjećaju zanosne njeţnosti rane povezanosti; djeca, čija je zadaća raskinuti tu vezu, ne sjećaju se toga. Sa šest godina, Vincent ju je bio pogledao nemilosnim očima i rastumačio joj da je mrzi. Beth se zgranula. Gdje je iza tih očiju njezin mali

Anne Mansfield Sullivan Macy (1866.-1936.), Amerikanka, učiteljica Hellen Keller, slijepe i gluhe djevojke, koja je uz njezinu pomoć postala predavačica, spisateljica i pedagoginja.

33

princ, koji se do unatrag godinu dana nije mogao riješiti straha ni u čijem naručju osim njezinu – ni Rosienu, ni Patoyu? Gdje je bilo to dijete, tada?

Gdje je ono sad?

Oh, Vincent, odnosno Vincent-Reese, još jedno zamijenjeno dijete u kući u kojoj već, nevjerojatno, ţivi najpoznatije američko zamijenjeno dijete. Čega se Vincent sjeća? Ičega od majčinske ljubavi satrte obiteljskim nesrećama? A ne sjećati se isto je što i ne znati. Ako Vincent uopće razmišlja o njoj na taj način, vjerojatno se nejasno prisjeća jedino veselja i dragosti koje je bila osjećala za Bena uoči njegova nestanka. Da, Benu je pruţala više toga. S Benom je bilo lakše. Bio joj je miliji. Ali ljubav? Veselje i dragost nisu sadrţaj ljubavi kao što se ni seks na medenom mjesecu ne moţe usporediti s trudovima i porodom – uţitak usporedit s vječnošću amena. Beth se iznenada ukaţe jasna slika kako stiţe kući niz popločanu stazu jedne večeri nakon cjelodnevne smjene u poslijepodnevnom listu u Madisonu gdje je bila radila kad su se rodila djeca, i kako je ugledala Bena kako pleše u svojim pelenama na klupici pokraj prozora, a Vincent se provlači kroz Jilline noge kako bi skočio na svoju majku.

Sjeti se kako bi si rekla – ne samo jednom – pomisli! Ja sam ih stvorila. Ta predivna, pametna ljudska bića, ja sam stvorila. Stvarna, smiješna ljudska bića. I kako bi tad pomislila, dok bi je duša boljela od njezina bogatstva, da bi umrla za njih. Za svakog od njih, jednako bolno, i ţeljno.

Kad bi Vincent mogao pogledati kroz njezine leće... ali u tome i jest problem. Ta je slika njezina, a ne njegova. Nema načina kako je presaditi u njegovo srce.

Iznenada usplahirena, Beth pomisli, otići ću dolje, probuditi Pata i reći mu: – To s odvojenim ţivotom, vrag je odnio šalu; bila je to samo poza. Zajedno će uspostaviti vezu sa Samom a pomoći i Vincentu i Kerry u tome. Moglo bi se dogoditi. Sići će u prizemlje i reći Patu da se pomakne na kauču kako bi se ona mogla stisnuti uz njega, kao stoje učinila u njegovu bolničkom krevetu. I tako ona odmakne pokrivač i spusti bose noge na pod.

No tad zamisli Patova usta, kakva su izgledala kad joj je rekao: 'Vincent ne ide iz ove kuće s tobom.' Ona ponovno navuče pokrivač i legne na leda, ruku isprepletenih na grudima.

Candy svrati jedne večeri – mladenačkog izgleda u trapericama i košulji kao poprskanoj bojama. Ona poljubi Pata u prolazu dok je odlazio na posao i sjedne na trijem.

– Daj mi votku, reče ona Beth. – Provela sam cijeli dan ličeći svoj ogavni samački stan, pripremajući se za svoj ogavni samač-ki ţivot i osjećam se stara kao Biblija.

Sjednu na trijem i Beth se upita zamišlja li si to ili Candyn pogled zaista bludi prema uglu iza kojeg ţivi Sam. Obje podignu noge na ogradu i osluhnu zrikavce.

– Kako je moj Reese? – upita Candy, na pola svog drugog pića. – Hvali li se prijateljima svojom zatvorskom kaznom? Premda je trajala samo dva dana?

– Naprotiv, reče Beth. – Zaista mislim da se toga stidi.

– To je dobro, reče Candy. – A ţivot na uvjetnoj?

Beth je laknulo da moţe nešto reći: – Čini se daje bolje. – Ona u kratkim crtama opiše Vincentovo očito zanimanje, odnosno barem pokazivanje zanimanja, za košarkaški kamp za učenike petih razreda iz siromašnih gradskih četvrti u kojem dvaput tjedno trenira djecu.

– Je li se u posljednje vrijeme pokušao parkirati na kakvom hrastu? – upita Candy.

– Vincent će vjerojatno biti pred mirovinom idući put kad – sjedne za volan, bude li po Patovu, reče Beth. – Krila su mu manje-više podrezana. Bavi se dobrovoljnim radom, odlazi pomagati u Weddingu, odlazi Tomu –

– Što Tom kaţe?

– Ja... nisam razgovarala s njim. Ja to... najčešće ne činim.

– A je li se Reese našao sa Samom? Ponovno?

– Ne. Još su se malo ljuljale na stolcima na trijemu, pa Beth doda: – Ono što se čini da je na njega ostavilo najdublji dojam bilo je oduzimanje kazetofona.

– Što? – Candy se uspravi.

– To je bila moja zamisao. Od malih nogu, Vincent se... izgubi se u glazbi. To je kudikamo više od uobičajenog tinejdţerskog ludila. Ja sam to sve ukinula, reče Beth. – Vrpce. CDove. Njih sam zadrţala, ali sam poklonila kazetofon. Dala sam ga u Saint Vincent De Paul.

Rekla sam mu da je to povlastica. Morao je znati da mislimo ozbiljno, a usto, to je ono što najviše voli...

Nije primijetila, u sumraku, kako se Candyno lice promijenilo, pa kad je Candy s treskom spustila stolac koji je balansirala na dvije noge i uprla prst u Bethino lice, Beth se skoro ţacnula.

– Ono što on najviše voli, reče Candy, – je ispred mog nosa. To je ono što on najviše voli, Beth.

Bijes zavrije u Bethinu grlu; gotovo da i nije mogla govoriti.

– Dosta mije to slušati, reče ona naposljetku. – Čujem to čak i u snu! Dosta mi je slušati kako je taj dečko delinkvent samo zato što ga mama nije voljela... Candy, oprosti mi, nije to tako jednostavno. Vincent nikad... čak i prije no što se sve ovo dogodilo, Vincent je bio uvjeren da sam ja više voljela Bena.

– Jesi li?

– Isuse! Jesam li? Otkud znam? Candy, voliš li ti svoje srce više nego mozak, ruku više od noge? Ali se tad dogodilo sve to, s Benom u središtu, pa nije bilo načina da uvjerim Vincenta...

– Čak i da si bila pokušala.

– Što nisam, tako je, mea culpa, mea maxima culpa. Ali, zar nije trebao shvatiti? Ne bi li normalno dijete trebalo shvatiti? Zar sam mu morala govoriti svaki dan?

– Zar je on tebi morao govoriti svaki dan? Hoću reći, zar i ti nisi trebala znati?

– Što bi to trebalo značiti? Pokušavaš li sad s frojdovskom analizom, Candy?

– Beth, vidjela sam tog klinca kad bi gledao u tebe. Tako silno ţeli da mu oprostiš...

– Da mu oprostim? Da mu oprostim?

– Za sve sranje koje je učinio. Ili za nešto, kakvu glupost koje ni sam nije svjestan. Zašto ne porazgovaraš s Tomom? Zašto? Ja jesam.

– I on je rekao?

– Rekao je da je Reese ono što se naziva nositeljem simptoma. On iţivljava tuĎu tugu tim svojim postupcima. Sto misliš, kako se sad osjeća kad je Sam otišao?

– Nemam pojma, umorno reče Beth, pa doda: – Znaš li što? Mislim da ćemo se ja i Pat razdvojiti.

Candy baci ostatak svog pića u grmlje i s treskom odloţi čašu. – Za boga miloga, Beth, zašto? – Beth slegne ramenima. – Nije li bilo dovoljno?

– Candy, on to ţeli.

– Je li on to rekao?

– Nije morao. Vidim i sama.

– Ne. Ne. Odbijam to povjerovati. Pat misli da sunce grane – – Više ne. Mislim, već dugo ne.

– Bethie, moraš nešto poduzeti. Vi ne moţete podnijeti još jedan gubitak. Priberi se.

– Candy, ljudi se razvode svakog dana. Većina ljudi koja... izgubi dijete, razvede se. Pogledaj statistiku. – Beth se trudila vratiti veselost svom glasu. – Čak si se i ti rastala.

– Ne moţeš sjediti ovdje i usporeĎivati Chrisa i mene s... Vi ste bili namijenjeni jedno drugom, Bethie. Ti i Pat. – Još jedna stvar koju mi je dojadilo slušati. Znaš? Osjećam se kao da sam roĎena s Patovim prezimenom. Do vraga. Moţda bih mogla imati ţivot, shvaćaš? Moţda je meni potrebno to što ti imaš – pravi posao i mali stan, samo za sebe. Patu je svejedno.

– Jesi li ga pitala?

– Da, zapravo i jesam. A on je rekao: 'Učini kako ţeliš.'

– To je samo ponos. – Candy ustane i sjedne na ogradu. – Samo e preumoran da bi rekao nešto drugo. Ne donose se takve odluke nakon ljeta kakvo ste vi imali. A što će biti s Reeseom? I Kerry?

– Pat će se boriti da ih zadrţi ovdje. Ne ţeli da ih vodim natrag i Madison.

– U Madison?

– Pa, Candy, što mi je preostalo ovdje? Godišnje nadopune bezbrojnih permutacija i kombinacija sage o Cappadorovima u časopisu Tribune? Još većih pakosti od njegovih sestara?

Otac ne gleda kao da sam mu ustrijelila psa ljubimca. Zaista. Jebi ga. Doista ću to učiniti. – Beth ustane i sjedne na cementnu stubu. 'Candy, ne znam kako ću se pomiriti s time da ostavim Reesea i Kerry. A i znam da ću, preselim li se, malokad... Izgubit ću vezu sa Samom.

– Ali i ti pretjerano reagiraš, curo, zar ne? – Candy klekne pokraj Bethina stolca. – Oh, Bethie, Bethie. – Candy zanjiše njezin stolac i Beth osjeti kako joj suze naviru kao mlijeko u dojke dok je dojila djecu, nezaustavljivo, pročišćavaj uče. – U redu, u redu. Slušaj. Ţelim da za mene učiniš samo jednu stvar. Jednu. Hoćeš li? – Beth kimne glavom i Candy reče: – Samo da ne zakračunaš vrata za sobom, to je sve. Zatvori ih malo ako moraš, ali ih ne zaključavaj. Pruţi mu još jednu priliku za razgovor. Ti i Pat se niste odvajali cijelog ţivota. Odeš li, ne zaboravi osluhnuti kako se zaista osjećaš. Bethie, nemoj ni na što samu sebe nagovoriti. Ti znaš da si sposobna samu sebe nagovoriti na sve. Samo... polako.

Beth kimne glavom.

– Kad odlaziš? – upita Candy.

– Ne znam... moţda uskoro, promumlja Beth. – Ako uopće i odem. Škola počinje u siječnju. A ja ću pohaĎati predavanja na sveučilištu.

– Boţe moj, Boţe moj, reče Candy. – Patu ćeš nedostajati kao da je izgubio ruku. – Ona ustane i podigne svoju mamutsku torbu. – Bethie, nije on jedini. I meni ćeš nedostajati.

– Sigurna si da nećeš još jedno piće? – upita Beth. Odjednom joj je bila mrska pomisao da bi Candy mogla otići.

– Ne, ne ţelim da moram samu sebe podvrgnuti alkotestu. Premda sam zauvijek ispala iz utrke za oploĎivanje.

Beth reče, upitavši se je li otišla predaleko. – To mi nekako nije drago, Candy. Ţeljela sam da dobiješ to dijete.

– Da... i ja, reče Candy. – Zaista sam ţeljela. Ţao mije i Chrisa. premda će mu biti kudikamo bolje s idućom dvadesetpetogodišnjakinjom koja naleti. A moţda, sad kad ne moram ţivjeti od ropskih nadnica, kadšto pomislim da negdje u čileanskim planinama ţivi curica koja ţeli ludu mamu koja nosi pištolj. Pa moţda...

– Mislim da bi to bilo divno. Bila bi izvrsna majka, reče Beth.

– Kao i ti, Beth, blago reče Candy i side niza stube.

Reese Trideset peto poglavlje Prošlo je jedanaest sati kad se Reeseu učini daje čuo štropot košarkaške lopte na kolnom prilazu. On prekine s poslom; bio je zapisivao, ili pokušavao zapisivati, nešto u onaj glupi dnevnik za koji je Tom insistirao da se svake večeri mora gnjaviti s njim.

Aha. Sto posto. Bilo je ludo vruće za rujan. S uključenim rashladnim ureĎajima i kućom hermetički zatvorenom poput pite u najlonskom ovitku, ne bi to bio čuo da je makar i najtiše slušao glazbu. Što bi inače činio. No čak i ovako nije bio posve siguran, dok nije podigao prozor i pomolio glavu kroza nj, da mu se ne pričinja.

Ali ne. Netko je dolje.

Reese nije vidio tko; tata mu je prije mjesec dana rekao da promijeni ţarulje u reflektorima na garaţi, što on naravno nije učinio. Noć je bila bez mjesečine, tamna, jedina svjetlost dolazila je od ulične svjetiljke kod druge ulice. Lopta ponovno udari, dvaput, oštro. Reese je morao ugasiti noćnu svjetiljku da bi vidio tko je to.

Bio je to Sam. – Što to, do vraga, radiš? – sikne on. Mamin i tatin prozor bio je do njegova, pa iako je znao da su odavno utonuli u zemlju snova i da se osobito mama neće iz nje vratiti do svanuća, nije ţelio nešto započinjati.

– Ništa, reče Sam. – Zna li tvoj tata gdje si? – upita Reese.

– Aha, odgovori Sam. – Da se kladimo? – reče Reese, naslonivši se na laktove. – Hoćeš malo igrati?

– Uh, glavonjo, skoro će ponoć, ako nisi primijetio.

– Prošlo je tvoje vrijeme za odlazak u krevet?

– Ono što ţelim reći, ti ljudski otpadu, jest da sam već u tolikim govnima da mi nije potrebno da gospoĎa Pellicano ili gospodin Becker pozovu policiju zbog remećenja javnog reda i mira.

– Mogli bismo tiho igrati, reče Sam. – Osim ako nisi... preumoran. Ili ako se ne bojiš.

– Riječ strah nije u mom rječniku, reče mu Reese. – Kao što znaš, mogu te pobijediti povezanih očiju. Prošlog sam te ljeta pobijedio svaki dan a nedjeljom kadšto i dvaput. Koliko se sjećam, morao si odseliti da spasiš bijedne ostatke ugleda koji si još uţivao.

– Meni se čini daje to bilo drukčije, reče Sam i Reese začuje njegov veseli smijeh. – Usto, to je prilično lako reći s prvog kata.

– Počni se moliti, šonjo.

– Već sam na koljenima, reče Sam. Reese je htio odjenuti majicu, ali je ionako bilo vraški vruće. Preskakao je tri stube odjednom – što taj klinac radi na njihovu kolnom prilazu u ponoć? Bio je siguran da George o tome nema pojma. George vjerojatno već naziva jebeni FBI ili drţavnu policiju ili oboje. Isuse Kriste.

Istrči kroz vrata. Sam je stajao ispred kuće, opaljen suncem, u odrezanim trapericama i Reeseovu dresu od White Soxa.

– To je moj dres, automatski reče Reese.

– Ma nemoj, zar? – Sam se pretvarao da se ispričava. – A ja mislio daje obojena prnja.

– Kako si došao do njega?

– Ja... uzeo sam ga na odlasku. Oprosti. Mogu ti ga vratiti.

– Ne treba mi, reče Reese brzo, pa pomisli, koji sam ja idiot. – Zadrţi ga. Odnosno, zadrţi ga ako me pobijediš. Sto znači da se moţeš odmah oprostiti od njega. Osim ako ne smrdi. – Nije mogao skinuti pogled s dječaka. Prošlo je nekoliko tjedana otkad ga je vidio u zatvoru.

Njegovi tata i mama dvaput su izveli dječaka, to je znao, ali je Reese u obje prigode bio zauzet. A sad, nakon stoje proveo dva dana u zatvoru i puno predivnih dana i noći u udobnom kućnom pritvoru svoje sobe, osim onih nekoliko trenutaka koje bi mu dopustili da u lancima izaĎe iz nje nešto pojesti, to mu nije omogućavalo da prati bilo čije kretanje osim ono gospodina Beckera dok zalijeva svoje ljiljane.

– Siguran si da ti otac zna gdje si? – ponovno upita on i provjeri kakva je lopta.

– OdgaĎaš, reče Sam. – Mislim da se bojiš.

– Znači, Make It-Take It, reče Reese. – Do jedanaest.

Igrao je sa Samom dovoljno često da bi poznavao njegove poteze, pa ga oni ne bi smjeli iznenaditi. Znao je da klinac gotovo nikad ne gleda u oči, i to je bio jedan od njegovih trikova. Sam je imao te kose oči, tatine oči, suzio bi ih do širine proreza i upro pogled negdje iza tvog desnog ramena, kao da ti je iza leĎa neka divovska stjenica i cijelo bi vrijeme vodio loptu u osmicama izmeĎu svojih nogu. Morali biste se odmaknuti. A stalno bi govorio: – Čovječe, bijednik si, kakav si ti bijednik, kako ţeliš da te pobijedim? Zdesna? Slijeva? – ali njegovo brbljanje nije bilo upućeno vama, nije mu čak namjera bila da vas iţivcira; bilo je to slično radu motora. Osjećali biste se kao da vas nema. A najgore od svega je bilo to što je to uspijevalo.

Sam se zavrti oko Reesea i krene u dvokorak. A potom se vrati prema Reeseu, raširenih ruku, bodući zrak, grakćući: – Sto je? Što je? Spavaš? Spavaš? – I Reese se morao nasmijati.

Ali kad je najzad Reese došao do lopte, mogao se zakleti Bogom daje dječak u proteklih mjesec dana narastao deset centimetara; dječaka je bilo posvuda, pljeskao je rukama, nije se osvrtao na Reeseove pokušaje da ga prijeĎe. Reese naposljetku krene ulijevo, ali Sam udari rukom po lopti.

– Lopta u silaznoj putanji, strogo će Reese, premda je znao da nije bila; lopta nije bila ni blizu silaznom luku. Naravno, moraš se buniti, makar pro forma.

– Ako moraš varati, moraš varati – – reče Sam. – Samo naprijed, dječače, reče tad Reese. – Malo ću ti popuštati. S obzirom na to da je kasno i tako to.

U trenutku kad je rezultat bio sedam prema pet, vodstvo Reesea, obojica su soptali u sparnoj tami. Moglo se osjetiti kako ti pluća lepeću poput mokrih rukavica. – Imaš zraka u njima?

– Sam upita Reesea.

– Puni pogon, reče Reese. – Odustaješ?

– Tko odustaje? – Sam strelovito poleti udesno i zavrti se, u tom svojem predivnom visokom skok-šutu; lopta nije skrenula s puta i samo je okrznula donji dio mreţice s nutarnje strane.

– Koji je ovo vrag? Kako si to naučio? – Reese ga upita. – Pa to ti je bila lijeva ruka.

– Ja sam čovjek od mnogih talenata, nasmije se Sam, dobaci loptu Reeseu i krene u svoj polučučanj.

– Priznaj poraz, reče Reese; a potom: – Zadrţi dres. Ionako sam se popisao po njemu u lipnju, zato je i bio u komodi.

– Moraš prestati piškiti u gaće, reče Sam, a Reese stavi ruku ispod lopte i izbije je prema gore; lopta okrzne Sama po bradi.

– Ali moraš reći 'predaja', – bockao gaje Sam. – Predaješ se, je li tako?

– Pustio sam ti, – reče mu Reese,"i ti to znaš. Ali završimo za noćas. DoĎi ponovno sutra u revanš.

U tom trenutku Sam podigne ruke i gurne mokru kosu preko čela, tako daje stršala uvis, poput pokošene trave. I duboko udahne. Nije se pomaknuo. Reese stane, zbunjeno, na kolnom prilazu; prsa su mu se nadimala, znojio se.

– Ja... stvar je u tom, reče tad Sam. – Ne vraćam se.

– Kako to misliš?

Sam trţne glavom preko desnog ramena i tamo, na početku kolnog prilaza u sjeni, gdje ga Reese čak i nije primijetio, stajao je golem, oronuo putni kovčeg.

– Sam, – reče Reese polako, – čovječe, kog boga radiš?

– Moj tata zna, odgovori Sam, ţurno. – Puno smo o tome razgovarali prošli tjedan, dugo, i on je rekao da ja učinim ono što moram učiniti, a on čak i zna zašto sam došao ovamo tako kasno u noći...

– A to bi bilo?

Sam pogleda u neosvijetljene prozore spavaćih soba. – Nisam ţelio svečani doček, reče on. – Shvaćaš. Od tvojih... Beth i Pata. A usto, što ako za to dozna tisak? – To obori Reesea s nogu, to kako je rekao 'tisak', kao da ima četrdeset godina ili tako nešto. – Oni već vjerojatno misle da sam lud što sam se vratio kući – hoću reći natrag – hoću reći Georgeu...

– I on te pustio izaći ovako kasno?

– Prošli smo ovuda zajedno. Maloprije. Vidio sam svjetlo u tvojoj sobi.

– Dobro, – reče Reese, i doda, zamalo progutavši jezik dok je izgovarao te riječi, – ali je li to trajno?

Sam pogleda u svoje noge, usta mu se zaklope poput školjke, a potom pogleda u Reesea – još je, pomisli Reese, niţi od mene koji centimetar – oči mu se rašire u tami, kao da su bezbojne, kao da su one mala crna zrcala u kojima bi Reese, bio je uvjeren u to, kad bi se primaknuo dovoljno blizu, ugledao svoje blijedo lice. – Ne znam, reče on. – Ne znam. Moţda. Uspijem li... nadam se.

Reese načini pokret, ušutka ga, i Sam zašuti, okrene se, i ode do dna kolnog prilaza po svoj kovčeg. Učas, Reese krene za njim. Nije ga ţelio poţurivati, ali se morao pokrenuti, nešto učiniti, poludjet će ne učini li nešto.

– Gubitnik nosi, reče Reese. – Sto je pošteno, pošteno je. – Kovčeg je teţio tonu. – Stoje ovo, skupljaš nakovnje?

Reese zgrbi ramena, napne se, odvagne teţinu uhvativši ručku desnom rukom, no tad Sam ispruţi ruku i sklopi je oko Reeseove. Reese se ţacne; osjeti dodir cijelom duljinom ruke, kao da mu je dječak pritisnuo neku neuralgičnu točku.

– Nema problema. Mogu ja to, reče on.

Ali Sam nije popuštao stisak.

Kao da roniš u bunar, tako je bilo tamno. Reese se morao napinjati kako bi vidio Samov izraz lica na blijedom odsjaju one ulične svjetiljke na uglu, uglu iza kojeg se moţe skrenuti, prijeći jednu uličicu, pa ugledati crvenu kuću, jedinu u tom dijelu koja nije bila plava, siva ili smeĎa. Reese ju je mogao zamisliti jasnije no što je mogao vidjeti znojem obloţen rub svoje kapice Rocketsa, ili se sjetiti dodira jastuka punjenog perjem na Tomovu kauču. Crvena kuća koja je bila Samova kuća, više nije bila Samova. Moţda. Mogao bi ponovno upitati, ali odgovor ne bi ništa promijenio.

Bilo je to kao i sa svim ostalim. Mora se pričekati do jutra a potom prebrojiti i vidjeti tko je još tu. Mora se nastaviti hodat: dok se ne zaključi koje je dobro mjesto, i nastaviti potragu dok te netko ne naĎe. Reese podigne pogled prema svjetlu, pa ponovo u komad crne tame koja je sadrţavala njegova brata. Samo gaje osjećao, znoj na njegovu dlanu – dječje ţuljeve, snagu u tim prevelikim prstima. Reese spusti kovčeg; drhturio je. Bio je to jedar, od trenutaka kad je pomislio da shvaća kako se njegov tata osjećao kad mu je srce zatrokiralo. Trebali bismo ući, to je sve. Ah jebi ga, pomisli Reese, moram. Moram jednom. Moram sad.

– Ja sam bio taj, reče on. – Ja sam bio taj koji je pustio tvoju ruku.

Sam se premjesti s noge na nogu. Reese začuje kako je uzdahnuo.

– Pa, sad..., – reče Sam. Tad podignu kovčeg, čak i teţinu, kao da je posrijedi madrac, i odnesu ga izmeĎu sebe na trijem.

– Ostali smo zaključani vani? – upita Sam. – Ne proizvode brave koje bi mogle odoljeti šarmu Reesea Cappadore, reče Reese pa izvadi mali otpirač iz straţnjeg dţepa. – Ulazim ovako u pedeset posto slučajeva. – Smijući se, oni s mukom dotegle kovčeg u predvorje. Beowulf se promeškolji na svom prostiraču, ustane i bolno se protegne, pa dotapka niz hodnik i ušuška svoju posijedjelu njušku u Samov dlan.

– Stari peso, reče Sam. – Dobri stari peso. – Tad primijeti hrpu Bethinih torbi, njezin kovčeg i opremu. – Tko ide na put?

– Moja mama moţda ide u Wisconsin... poslom, reče Reese.

Moţda. Sad moţda i ne. Kovčezi se mogu spakirati. Kovčezi se mogu raspakirati. Samo se mora pričekati. – Ţeliš li to staviti ovdje? Moţemo ga poslije odnijeti na kat. – Odguraju Samov kovčeg u dnevnu sobu pokraj glasovira.

– Nešto bih pojeo, reče Sam. U kuhinji, jedino je svjetlo bilo ono iz hladnjaka. Reese dobaci komad sira Beowulfu, koji ga mljaskavo proguta. Sam se istegne i izvuče jednu Coca Colu iz piramide naslaganih limenki na najdonjoj polici, pa odskoči kad su se one sve skotrljale. U noćnoj tišini, udarile su o pod poput granata.

– Isuse Kriste, sikne Reese. – Rasturio si gajbu. – Oni se rastrče za limenkama, koje su se nastavile kotrljati, lijeno, nesmetano, jedna za drugom. Jedna udari o ugao radne plohe, zavrti se i otvori. Soda štrcne poput gejzira; Beowulf zaskviči. – Zaboga, – šapne Reese, smiješeći se od uha do uha – tiho!

Limenkama nikad kraja, poput role trupaca koji se kotrljaju niz korito.

– Nisi ti kriv, dahne Reese, – nego tata, glavni inţenjer svemira. Ove zime, kad su ureĎivali restoran, tata je odlučio sačuvati ostatak keramičkih pločica... pa je provodio cijele dane slaţući ih na zabatne grede garaţe. Jednog dana, on lijepo zatvori ' vrata, grede puknu i cijeli usrani strop...

Ne mogavši suzdrţati smijeh, Sam ispljune svoju Coca Colu, što Reesea potakne da ga još više nasmijava. – Pa tako sve pločice, sve do jedne, jebote, padnu jedna po jedna, na pod – Ali obojica začuju njezin korak.

'Vincent! – Beth zazove s vrha stuba, glasa šušljava od dremljivosti, ali začinjena panikom. – Kakva je to buka? Jesi li u kući?

Reese stavi prst na usta. – Ne bi bilo dobro za tebe da ona ustane, reče on Samu. – Ne sad.

Vjeruj mi. – Sam tiho gurne ruku u hladnjak da uzme plosnatu kutiju hladne pizze i Reese u znak upozorenja digne ruku. – Stani, naredi on. Sam stane.

Beth vikne: – Vincent?

– Sve je u redu, mama, vikne on. – Nešto mi je palo. Vrati se u krevet... ja sam ovdje.

Reese se okrene i poĎe za Samom do kuhinjskog stola. S kata se začuje mlaz vode, smirujući zvuk. Osjeti kako Bethino ustreptalo prisustvo blijedi u dnu hodnika. Sjednu za stol i Sam pomnjivo otvori kutiju s pizzom pa zgadeno iskrivi lice kad ugleda komade zalijepljene za poklopac. Reese ode u kuhinju po mali noţ i zastane na trenutak, uha naćuljena kako bi čuo škripu podnih dasaka na katu, mekani ugib spuţve kad je legla, a potom samo tajac, otkucaji i puhanje rashladnog ureĎaja, kućni zvukovi, bilo čije kuće, koja počiva.

– Prilično je bljak, Sam reče za pizzu. – A s druge strane, skapavam od gladi. – On se zavali nakon što je na brzinu smazao dva komada. – Misliš da spava?

– Vjerojatno, reče mu Reese. – Pričekaj još minutu. A ka., odeš na kat, prespavaj u mojoj sobi. Samo noćas. Da ne moram vaditi plahte i ostalo. Probudit ćemo cijelu kuću.

– Gdje ćeš ti spavati?

– Ne znam, reče Reese. – Ovdje dolje na kauču. S Wulfom. A nisam ni umoran.

– Nije guba doći usred noći i izbaciti te iz kreveta.

– I nije, uporno je tvrdio Reese. – Ja ću prvi straţariti, moţe?

Sam se nasmiješi. – Moţe.

– Ja ću obilaziti logor, reče Reese a Sam ustane, prekopa po svom kovčegu i izvadi četkicu za zube. Uvijek dobro dijete.

– Pazi na sumnjive aktivnosti, šapne mu Sam. – Razumijem, gospodine, i dobro se naspavajte. Neću leći na počinak dok logor ne bude osiguran, reče Reese.

– Tako valja.

Reese sjedne za kuhinjski stol i podboči bradu rukama. Bila je to laţ da se rasanio; zapravo je bio zbunjen. Osjećao se kao da tjednima nije spavao. Iznad njegove glave, njegov se stari krevet oglasi svojom tuţibapskom jadikovkom kad je Sam legao na nj. Reese pogleda kroz veliki prozor, pokraj svog odraza, duboko u tmastu tamu dvorišta. Pričinja mu li se, ili na rubu, tamo gdje su vrtni stolci, već rudi?

Tamo na perimetru?

Mogao bi se skljokati na kauč. Nije zauzet, barem jednom. Ne kao posljednjih nekoliko tjedana. Tata spava na katu u njihovu krevetu. Reese nije imao pojma znači li to da je pokušava nagovoriti da ostane ili se oprašta. Ali je u svakom slučaju značilo da u prizemlju postoji nekretnina na raspolaganju, a Reese bi se probudio pomakne li se itko; uvijek se probudi. No dao je riječ. A predstoji mu samo još nekoliko sati, rep noći. A noć ne moţe trajati dovijeka.

Dok se logor ne osigura, pomisli Reese. Ili do jutra. Što bude prije.