mudrost-pustinje

Thomas Merton

MUDROST PUSTINJE Izreke Pustinjskih Otaca četvrtog stoljeća

Knjižnica

U PRAVI TRENUTAK 296

Uređuje i odgovara IVAN ZIRDUM

Izdavač Karitativni fond UPT NE ŽIVI ČOVJEK SAMO O KRUHU ĐAKOVO

ISBN 978-953-208-370-5

Naklada 1000

THOMAS MERTON

MUDROST PUSTINJE IZREKE PUSTINJSKIH OTACA ČETVRTOG STOLJEĆA Treće hrvatsko izdanje

ĐAKOVO, 2010.

Naziv izvornika THE WISDOM OF THE DESERT

Izdavač izvornika THE ABBEY OF GETHSEMANI 50. izdanje 1970.

S engleskog prcvele SESTRE BENEDIKTINKE TROGIR

Knjiga se može naručiti na adresu: Knjižnica U PRAVI TRENUTAK 31400 ĐAKOVO, pp 51 Telefon/faks: 031 811-774 e-mail: zirdum@upt.hr www.upt.hr

Autorova bilješka Zbirka izreka iz Verba Seniorum ni u kojem slučaju nije namijenjena kao za đačka istraživanja.

To je, naprotiv, slobodno i poučno izdanje pripovijetki izabranih tu i tamo u različitim latinskim prijevodima, bez reda i bez bilo kakvog prepoznavanja određenih ciljeva.

Knjiga je u cijclolsti namijenjena za dobrobit i izgradnju čitatelja.

Drugim riječima, osjetio sam da bih kao monah dvadesetog stoljeća morao biti loliko slobodan da si omogućim pogodnosti koje su uživali monasi ranijeih dana, i tako sam učinio svoju vlastitu malu zbirku, ne s nekim određenim sistemom, redom ili svrhom, jednastavno da bih imao pripovijetke i da bih ih uživao sa svojim prijateljima. Na taj je način ovakva knjiga nastala.

Kada je prvi oblik ove knjige završen, dno sam ga svom prijatelju Viktoru Hammeru, koji je tiskao neobično lijepo ograničeno izdanje na svom ručnom tiskarskom stroju u

Lexingtonu. Kentucky. Nakon toga odlučeno je da malo proširimo zbirku i ponovo napišemo uvod, tako da bi izdavač New Directions mogao donijeti veće izdanje. Tako ga evo. Ali se nadam da knjiga još čuva svoje izvorno spontano, izvještajno i osobno gledište.

Daleko od toga da potcjenjujem njihovu mudrost, ova informiranost jamčit će vjerodostojnost događaja, koju su uvijek imali i koja ih je sačuvala svježima i živima u svoj njihovoj konkretnosti i neposrednosti. Neka se oni koji trebaju i uživaju ovakve kapljice ohrabre ukusom čiste vode, da slijede potočić do njegova izvora.

MUDROST PUSTINJE U četvrtom stoljeću Egipatsku, Palestinsku, Arabijsku i Perzijsku pustinju naselio je soj ljudi koji su bili na čudnu glasu. Oni su bili prvi kršćanski pustinjaci (hermili) koji su ostavili gradove poganskog svijeta da bi živjeli u osami.

Zašto su oni ovo činili?

Razlozi su mnogi i različiti, ali svi se mogu sabrati u jednu riječ kao što je traženje »spasenja«.

A što je spasenje? Sigurno to nije nešto što su tražili u vanjskom usklađivanju običaja i uputa bilo koje društvene skupine. U tim danima ljudi su postajali duboko svjesni strogo pojedinačne oznake »spasenja«. Društvo - što znači pogansko društvo, ograničeno obzorjima i vidicima života »u ovom svijetu« - smatrali su kao olupinu broda iz kojega svaki pojedini čovjek mora isplivati na život.

Ne smijemo se zaustaviti ovdje da i uspravljano o ljepoti ovoga puta: ono što moramo zapamtiti jest daje to bila činjenica. To su bili ljudi koji su vjerovali da prepustiti se okolnostima, ravnodušno prihvaćajući nauke i vrednote onoga što su poznavali kao društvo,

znači čisto i jednostavno slom. Činjenica da je sada Car bio kršćanin i da je »svijet« dolazio do poznavanja Križa kao znaka vremenite moći samo ih je ohrabrivala u njihovoj odluci.

Može nam se to činiti mnogo čudnije nego što jest, taj paradoksni bijeg iz svijeta, koji je postizao svoje najveće dimenzije (gotovo sam rekao mahnitost) kada je »svijet« postao službeno kršćanski.

Izgleda da su ti ljudi razmišljali, kao što su rijetki današnji mislioci poput Berdjajeva, da stvarno nema takve stvari kao što je »kršćanski položaj«. Izgleda da su sumnjali da kršćanstvo i politika ikada mogu biti pomiješani do tolikog razmjera da proizvedu potpuno kršćansko društvo.

Drugim riječima, za njih je samo kršćansko društovo duhovno i izvanzemaljsko: Otajstveno Tijelo Kristovo.

Zasigurno postoje skrajnji putovi; a gotovo je sablažljivo dozivati ih u vrijeme poput našega, kada se kršćanstvo na sve strane optužuje da propovijeda negativnosti i povlačenje - da nema uspješnog načina da se susreće s problemima vremena. Ali ne budimo previše površni.

Pustinjski su se Oci u stvari susretali s »problemima svog vremena« u tom smislu da su bili među nekolicinom onih koji su prednjačili u svoje vrijeme i ostvarili put za razvoj novog čovjeka i novog društva.

Predstavljali su ono što današnji društveni fdozofi (Jaspers, i Mumford) zovu pojavom »osovinskog čovjeka«, preteču današnjeg personalističkog čovjeka.

Osamnaesto i devetnaesto stoljeće sa svojim pristranim individualizmom snizili su i iskrivili psihološku baštinu osovinskog čovjeka sa svojim dugovanjima prema pustinjskim Očima i drugim kontemplativcima te pripravili put velikom povratku ka mentalitetu združivanja koj i sada zauzima mjesto.

Bijeg tih ljudi u pustinju nije bio ni čisto negativan ni čisto individualistički. Oni nisu buntovnici protiv društva. Istina, u stanovitom smislu, bili su »anarhisti«, a to neće nanijeti štete da se o njima razmišlja u tom svjetlu.

Oni su bili ljudi koji se nisu pouzdavali u to da sebi dozvole da ih bez otpora vodi i njima upravlja propadajuća država, a koji su vjerovali da postoji način napredovanja bez ropske ovisnosti o priznatim, običnim vrednotama.

Ali nisu namjeravali postavljati se iznad društva. Oni nisu odbacivali društvo s oholom osudom. Kao da su oni pametniji od drugih ljudi.

Naprotiv, jedan od razloga zašto su pobjegli od svijeta jest taj što su u svijetu ljudi podijeljeni na one koji uspijevaju, te svoju volju nameću drugima i na one koji se moraju pokoravati i biti pokoreni.

Pustinjski Oci ne izmiču vodstvu ljudi, ali nemaju želju da sami upravljaju drugima. Niti su oni bježali pred druženjem s ljudima - sama činjenica da su oni izrekli ove »riječi« savjeta jedni drugima dokaz je da su oni bili osobito društveni.

Društvo, koje su oni tražili, bilo je ono gdje su ljudi istinski jednaki, gdje jedina vlastpod Bogom jest karizmatička vlast mudrosti, iskustva i ljubavi. Naravno, oni su priznavali blagonaklonost, hijerarhijsku vlast svojih biskupa; ali su biskupi bili daleko i malo su govorili o onome što se događalo u pustinji sve do velikog origenskog nesporazuma krajem četvrtog stoljeća.

Oci su više od svega tražili sami sebe u Kristu. A da bi to činili, trebali su potpuno odbaciti lažnog i prividnog sebe proizvedenog

pod društvenim pritiskom u »svijetu«.Oni su tražili put k Bogu koji je bio nepoznat i slobodno izabran, ne baštinjen od onih koji su ga već unaprijed zacrtali. Tražili su Boga kojega su mogli samoga naći, ne onoga koji se daje u zbirnom, stereotipnom obliku od nekog drugog.

Ne da su oni prezirali ikoju od dogmatskih formula kršćanske vjere: oni su ih prihvaćali i priklanjali im se u svojim najjednostavnijim osnovnim oblicima. Ali su bili spori (barem u početku, u vrijeme svoje prvotne mudrosti) u zauzimanju u teološkim nesuglasicama. Bježali su u neplodna obzorja pustinje, što također podrazumijeva odbijanje da budu zadovoljni dokazima, pojmovima i vještom rječitošću.

Mi se ovdje isključivo bavimo pustinjacima. U pustinji bijahu također i samostanci - samostanci od njih stotine ili tisuću koji su živjeli «zajednički život« u ogromnim samostanima kao onaj kojeg je utemeljio Sv. Pahomije u Tabeni.

Među njima je bio društveni red, gotovo vojnička stega. Uza sve to duh je bio vrlo mnogo duh osobnosti i slobode, jer su i samostanci znali da je njihovo Pravilo jedino vanjski uobičajeni rad, vrsta podupirača kojim su se služili da bi

izradili duhovnu strukturu svog vlastitog života s Bogom.Ali pustinjaci su na svaki način bili slobodniji. Nije bilo ništa u čemu bi se trebali »suoblikovati« osim tajne, skrivene, nedokučive volje Božje koja se mogla razlikovati od jedne ćelije do druge!

Znakovita je jedna od prvih ovih Verba (Broj 3), jedna u kojoj se ugled Sv. Antuna poziva na ono što je temeljno načelo u pustinjačkom životu: da je Bog vlast i da osim Njegove objavljene volje postaje samo neka ili nikakva načela: »Stoga, što god vidiš da ti duša želi prema Bogu, učini to i sačuvat čcš sigurnost svog srca.« Očito takvom stazom može putovati samo onaj koji je vrlo bistar i osjetljiv na obilježja neprohodne pustinje. Pustinjak treba biti čovjek zreo u vjeri, ponizan i po sebi nenavezan do tolikog stupnja koji je sveukupno strašan.

Duhovne poplave koje ponekad preuzmu neki preuzetni vidioci pustinje pojavljuju se da bi pokazali pogibelj samotničkog života - kao kad se kosti bjelasaju u pijesku. Pustinjski Otac nije si mogao dopustiti da bude osvjetljivač.

Nije se usudio dolaziti u pogibelj navezanosti na svoj ja ili pogibljeni zanos

samovolje. Nije mogao zadržati ni najmanje poistovjećivanje sa svojom nadnaravnom, prolaznom, samoizgrađenom osobom.

On se trebao izgubiti u unutarnju, skrivenu stvarnost sebe, koja je neobuhvatljiva, otajstvena, polushvatljiva i izgubljena u Kristu.

On je trebao umrijeti vrednotama prolazne opstojnosti, kao što je Krist umro na Križu, te s njim uskrsnuti od mrtvih u svjetlu posve nove mudrosti.

Eto, to je život žrtve, koji proizlazi iz čistog razbijanja, odjeljivanja monaha od svijeta. Život koji se odvija u »grižnji savjesti« koja ga uči da sažaljeva ludost nenavezanosti na nestvarne vrednote. Život osame i napora, siromaštva i posta, ljubavi i molitve koja je omogućavala staroj površnoj osobi da se pročisti i dozvoli si postepeno izravnanje istinske skrovite osobe u kojoj su Vjernik i Krist »jedan Duh«.

Konačno, neposredni cilj svih tih težnji bijaše »čistoća srca« - čisto nezakrčeno viđenje istinskog stanja prilika, nagonsko shvaćanje vlastite nutarnje stvarnosti kao da su privezani, ili radije izgubljeni u Bogu po Kristu.

Plod toga bio je quies: »počinak«. Ne počinak tijela, niti čak učvršćenje uzdignuća duha do neke točke ili vrhunca svjetla.

Pustinjski Oci nisu, najvećim dijelom, luli zanesenjaci.

Oni koji su za sobom ostavili neke čudne i obmanjujuće priče da bi pobrkali istinitu činjenicu. »Počinak« kojeg su ti ljudi tražili, bio je jednostavno ozdravljenje i položaj bivovanja kojeg više ne treba gledati u sebi jer je on odnesen po savršenstvu slobode koja je unjemu.

A odnesen, kamo? Kamo god se samoj Ljubavi ili Duhu Svetom svidi ići. Počinak je, dakle, bio vrsta jednostavne nigdješnjosti1’ i nesvjesnosti koja je izgubila svoju zaokupljenost s lažnim ili ograničenim »ja«.

U miru, u posjedovanju usvojenog »Ništa« duh je oslonjen u tajnosti, na »Sve« - bez pokušaja da znade što posjeduje.

Oci čak nisu dovoljno upoznati s prirodom ovog počinka da bi o njemu govorili u tim pojmovima osim vrlo rijetko, kao što je to učinio Sv. Antun kada je primijetio da »monahova molitva nije savršena sve dotle dok on više ne razlikuje sebe ili činjenicu da on moli«.

A to je rečeno uzročno, u prošlosti. Jer počinak, Oči su kormilarili oslobođeni od svega uznositog, svega odabranog, svega teoretskog ili teškog za razumijevanje. To znači, oni su odbijali govoriti o takvim stvarima. I zbog toga nisu bili voljni govoriti ni o čemu čak ni o istinama kršćanske vjere, koje odgovaraju lakonskoj kvaliteti tih izreka.

U mnogim gledištima, ti Pustinjski Oci imali su mnogo zajedničkog sa indijanskom jogom i s budističkim Ženi monasima Kine i Japana.

Ako bismo tražili njima slične u dvadesetstoljetnoj Americi, mi bismo na to gledali u čudu, na neuobičajeni način. Takva bića su tragično rijetka.

Oni redovito ne cvatu na pločniku u FortySecond Street i Broadway. Mogli bismo možda naći nekoga poput onih među Pueblo Indijanaca ili Navahos: ali tu slučaj može biti posve različit.

Može biti jednostavnost, prvotna mudrost: ali ukorjenjena u prvotnom društvu. l)Nowhereness - nije baš najsretniji prijevod, ali se tu radi o stanju potpunog opuštanja duše u kojem ona sama teži isprazniti se od svega i samo biti u miru sa svrhom poniranja, uranjanja u Mir- Boga. (Op. prev.)

S pustinjskim Očima imate svojstvo čistoga raskida s uobičajenim, prihvaćenim ili uštvenim smislom da bi se isplivalo u prividno nerazumni bijeg.

Premda bi se od mene očekivalo da ustvrdim da bi se čovjeka poput ovoga moglo ime i u nekom od naših kontemplativnih samostana, neću biti tako smion.

S nama je često radije slučaj ljudi koji žive društvo »svijeta« da bi se uklopili u drugu vrstu društva, onu redovničke obitelji u koju smo ušli.

Razmijenili su jedne vrednote, pojmove i obrede za druge.

A budući da iza sebe imao stoljeće mnoštva, ovo stavlja cijelu stvar u različito svjetlo. Društvene »norme« monaške obitelji također su prihvaćene za uobičajene, a živjeti pomoću njih ne iziskuje skok u iskuljučivo odrešitu promjenu običaja i životnih prilika.

Riječi i primjeri pustinjskih Otaca toliko su bili dio monaške tradicije da ih je vrijeme okrenulo u stereotipe za nas, i mi više ne možemo zapaziti njihovu bajoslovnu izvornost.

Mi smo ih, da tako kažemo, pokopali u našim vlastitim rutinama i tako se zasigurno ogradili bilo od kojeg oblika duhovnog zahvata

njihova nedostatka u običajene forme. Ipak se nadam da, u sabiranju i izdavanju ovih »riječi«, mogu ih pretstaviti u novom svjetlu i njihovu svježinu učiniti ponovo shvatljivom.

Pustinjski Oci bijahu pioniri, koji nisu imali ništa čime bi se uputili naprijed osim primjera nekolicine proroka, kao Sv. Ivana Krstitelja, Ilije, Elizeja i Apostola, koji su im također služili kao uzori.

Za ostale, život kojeg su prigrlili, bijaše »anđeoski« i hodali su neutrtim stazama nevidljivih duhova. Njihove ćelije bijahu oganj babilonski u kojem su, usred plamenova, pronašli sebe s Kristom.

Oni nisu nastojali steći odobrenje svojih suvremenika niti su težili da izazovu njihovo neodobravanje, jer je mišljenje drugih za njih prestalo biti od značenja.

Nisu imali ustaljenu nauku o slobodi, nego su, u stvari, postali slobodni, plaćajući cijenu za slobodu.

U svakom slučaju ti su oci probrali za sebe vrlo praktičnu i neosiguravajuću mudrost koja je ujedno i iskonska i vječna, a koja nam omogućava da ponovo zavirimo u izvore koji su okaljani ili zakrčeni zajedno pomoću

nagomilanog umnog i duhovnog odbijanja našeg teološkog barbarizma. Naše vrijeme je u očajnoj potrebi te vrstejednostavnosti.

Potrebno je osloboditi nešto od iskustva koje se odražava u tim crtama. Riječ koju treba istaknuti jest iskustvo. Nekoliko izreka skupljenih u ovom opsegu ima malo ili ništa vrijednosti samo kao informacija.

Milo bi uzalud preletjeti ove stranice i olako pri m ij etiti da su Oci rekli ovo i ono.

Kakva bi nam bila korist samo znati da su takve stvari jednom bile rečene? Značajna stvar jest da su one življene. Da one izviru iz iskustva dublje razine života. Da predstavljaju otkriće čovjeka, u smislu unutarnjeg i duhovnog putovanja koje je daleko bilo od kojeg putovanja na mjesec. Što možemo postići letom na mjesec, ako ne možemo preskočiti prepreku koja nas odvaja od nas samih?

Ovo je značajnije od svih otkrića putovanja brodom, bez toga sve ostalo je ne samo beskorisno nego i kobno. Dokaz: veliki renesansni putnici i kolonisti bili su, najvećim dijelom, ljudi koji su možda bili sposobni za

stvari koje su činili precizno, jer su bili ispražnjeni od sebe.

U podlaganju prvih svjetova oni su im se samo nametnuli, sa snagom kanona, njihovom vlastitom zbirkom i njihovim vlastitim otuđenjem. Sjajni izuzeci kao Fray Bartolime de les Casas, Sv. Franjo Ksaverski, Otac Matej Ricci, dokazuju pravilo.

Ove izreke Pustinjskih Otaca izvučene su iz klasične zbirke, Verba Senirum, u Migneovoj Latinska Patrologija (Svezak 73).

Verba se razlikuju od literature drugih Pustinjskih Otaca svojim posvemašnjim pomanjkanjem literarne doskočice, svojom potpunom i poštenomjednostavnošću. Životi Otaca su mnogo više bombastični, dramatični i stilizirani: Oni obiluju izvanrednim događajima i čudesima. Oni su snažno označeni doslovnim osobnostima kojima smo mi dužnici.

Ali Verba su čedni, neprijetvorni prikazi koji su išli od usta do usta u Koptskoj tradiciji, prije nego su se napisali na sirijskom, grčkom i latinskom jeziku.

Uvijek jednostavni i konkretni, uvijek pozivajući na iskustvo čovjeka kojeg je oblikovala samoća, ove izreke i pripovijetke

bijahu namijenjene kao planirani odgovori na planirana pitanja.

Oni koji su dolazili u pustinjsko traženje »spasenja« molili su starce za »riječ koja bi im pomogla da ga pronađu - Verbum salutis, »riječ spasenja«. Odgovori nisu smjerali da budu i općenite, jedinstvene upute.

Oni su prije izvorno konkretni i precizni ključevi za određena vrata kroz koja treba ući, n dano vrijeme, pomoću danih pojedinaca. Jedino kasnije nakon mnogih ponavljanja i mnogo citata došli su do toga da budu smatrani zajedničkim optokom.

Da bolje razumijemo ove izreke, pomoći će nam ako budemo pamtili njihovo praktično i, moglo bi se reći, postojeće svojstvo. Ali s vremenom je Sv. Benedikt u svom Pravilu pojasnio da »Riječi Otaca« treba čitati naglas često prije Povečerja, one su tradicionalna monaška učenost.

Oci su bili ponizni i šutljivi ljudi i nisu imali mnogo toga reći. Odgovorili su na pitanja s nekoliko riječi, glavno. Radije nego da daju apstraktno načelo, oni su više voljeli ispričati konkretnu priču.

Njihova jezgrovitost je osvježavajuća i bogata zadovoljstvom. Više svjetla i zadovoljenja ima u tim lakonskim izrekama nego u mnogim drugim asketskim nagovorima punim pojedinostima o uspinjanju od jednog do dmgog stupnja u duhovnom životu.

Te riječi Otaca nikada nisu teoretske u našem današnjem smislu riječi. One nikada nisu apstraktne. Oni su radili s konkretnim stvarima i poslovima svakidašnjeg života monaha četvrtog stoljeća.

Ali ono što su rekli služi upravo isto tako i za mislioca dvadesetog stoljeća.

Temeljne su stvarnosti nutarnjeg života: vjera, poniznost, kršćanska ljubav, blagost, nenametljivost, samozatajenje. Ali njihov zajednički smisao nije posljednje od svojstava »riječi spasenja«.

Ovo je značajno. Pustinjski Oci su kasnije došli na glas kao zanesenjaci radi priča koje su njihovi štovatelji pričali o njihovim isposničkim podvizima. Oni su uistinu bili isposnici; ali kada čitamo njihove riječi i vidimo što su oni sami mislili o životu, mi uočavamo da su to zanesenjaci.

Oni su bili ponizni, tihi, osjetljivi ljudi,

s dubokim spoznanjem ljudske prirode i dobrog razumijevanja Božjih stvari, shvaćajući da su znali vrlo malo o Njemu.

Eto, oni nisu bili puno voljni govoriti velike govore o božanskoj biti, ili čak govoriti o ota jst venom značenju Pisma.

Ako ovi ljudi govore malo o Bogu, to je stoga što su znali da ako je netko ponegdje blizak Njegovu prebivalištu, šutnja ima mnogo više smisla nego mnoštvo riječi. Činjenica da je Egipat, u njihovo vrijeme bio sjedište vjerskih i intelektualnih sukoba, bila im je sve više razlogom da drže svoja usta zatvorenim. Tu su bili: neoplatonisti, gnostici, stoici i pitagorijanci.

Tu su bile razne, glasovite, pravovjerne i krivovjeme skupine kršćana. Bili su Arijanci (kojima su se monasi pustinje strastveno odupirali). Bili su origenisti (a neki od monaha bili su vjerni i privrženi sljedbenici Origena). U svoj ovoj buci, pustinja nije mogla ništa ponuditi nego nenametljivu i nenavezanu šutnju.

Velika monaška središta četvrtog stoljeća bila su u Egiptu, Arabiji i Palestini. Većina ovih priča odnose se na hermite Nitrije i Scete u

sjevernom Egiptu, blizu mediteranske obale i zapadnog Nila.

Bilo je također mnogo monaških kolonija u Delti Nila. Tebaida blizu stare Tebe, nadalje unutrašnjost uzduž Nila, bila je drugo središte monaške aktivnosti, na poseban način samostanaca.

Palestina je imala ranije privlačne monahe iz svih dijelova kršćanskog svijeta, najpoznatiji od svih bio je Sv. Jeronim koji je živio i preveo Pisma u Betlehemskoj špilji.

Zatim je bila vrlo značajna monaška kolonija oko brda Sinaja u Arabiji: osim onog samostana Sv. Katarine koji je nedavno ušao u javnost s »otkrićem« radova bizantinske umjetnosti koja se tamo sačuvala.

Kakav su život provodili Oci? Riječ objašnjenja može nam pomoći da bolje razumijemo njihove izreke.

Pustinjski su se Oci obično nazivali »Opat« (abbas) ili »Starac« (senex). Opat tada nije kao sada, kanonski izabrani poglavar zajednice, nego neki monah ili pustinjak koji je godinama bio prokušavan u pustinji i dokazao se kao sluga Božji.

S njima, ili blizu njih, živjela su »Braća« i »Novaci« - oni koji su još bili u tijeku proučavanja života. Novaci su još trebali stalno nadzore starca i živjeli su s jednim od njih da bi ili on usmjeravao riječju i primjerom. Braća su živjela sama, ali su povremeno odlazila k obližnjem starcu po savjet.

Mnogih svojstava prikazanih u ovim iziekama i pričama bijahu ljudi koji su prije bili »na putu« čišćenja srca, nego ljudi koji su do toga potpuno stigli.

Pustinjski Oci, nadahnuti od Klementa i Origena, i neoplatonske tradicije, ponekad su bili pouzdani da se mogu izdići iznad svih strasti l postati imuni na srdžbu, požudu, oholost i ostalo.Ali malo toga nalazimo u ovim izrekama što je ohrabrilo one koji su vjerovali da je kršćansko savršenstvo stvar apatheia (nestrastvenosti).

Monaška molitva »iznad svih strasti« izgleda uistinu da je došla od turista koji su prolazili kroz pustinje i pisali knjige o onome što su vidjeli, prije nego od onih koji su proveli cijeli svoj život u pustinji.

Ti posljednji bili su mnogo skloniji prihvatiti obične stvarnosti života i biti zadovoljni

običnom sudbinom čovjeka koji se morao hrvati cijeli svoj život da bi nadvladao sebe.

Mudrost Verba ogledava se u priči o monahu Ivanu, koji se hvali da je on »iznad svih napasti«, a kojega je oštroumni starac savjetovao da moli Boga za nekoliko jakih borbi da bi njegov život i dalje nešto vrijedio.

U stanovita vremena, svi samotnjaci i novaci dolazili bi zajedno na liturgijsku synaxis (zajednička Misa i molitva), a nakon toga bi zajedno jeli i održali neku vrstu kapitula, susrećući se zato da zajednički raspravljaju o svagdanjim poteškoćama.

Tada bi se vratili svojoj samoći, gdje su provodili vrijeme molitve i rada.

Oni su se uzdržavali radom svojih ruku, obično pletući košare i podloge suda od palmina lišća ili trstike. Njih su prodavali u obližnjim gradovima.

U Verba ponekad se nađu pitanja o stvarima koje se odnose na rad i trgovinu koji su zastupljeni. Ljubav i gostoprimstvo stvari su od vrhunskog prvenstva, a zauzimaju prednost nad postom i osobnim isposničkim vježbama.

Bezbrojne izreke koje nose svjedočanstvo toga srdačnog prijateljstva trebale bi biti dovoljne

da se preispitaju optužbe da su ti ljudi mrzili svoju vrstu.

Zaista je bilo više stvarne ljubavi, razumijevanja i ljubaznosti u pustinji nego u gradovima, gdje je, onda kao i sada, svaki čovjek bio sam za sebe.

Ova činjenica je sve značajnija jer sama Ini kršćanskog poslanja je ljubav, jedinstvo s Kristom. Kršćanski mistici svih vremena tražili iii i nalazili ne samo jedinstvo s Kristom, nego i jedinstvo jednih s drugima u Duhu Božjemu.

Tražiti jedinstvo s Bogom koje bi iziskivalo potpunu odijeljenost, kako u duhu, tako i u tijelu, od svega ostalog čovječanstva, bilo bi za kršćanskog sveca ne samo nezamislivo, nego vrlo suprotno od svetosti.

Odijeljenost u sebi, nemogućnost izlaska iz sebe k drugima, značilo bi nesposobnost za bilo koju samotranscedenciju. Biti takav utamničenik vlastite osobnosti znači, činjenično, nalaziti se u paklu: istina koju je Sartre, premda se izjašnjavao kao ateist, izrazio u najzasužnjenijem obliku u svojoj drami »No Exit« (Huis Clos).

Kroz cijela Verba Seniorum nalazimo ponavljajuće inzistiranje na prvenstvu ljubavi nad svim drugim u duhovnom životu: nad znanjem,

gnozom, askezom, kontemplacijom, samoćom, molitvom.

Ljubav je, u stvari, duhovni život i bez nje sve druge vježbe duha, koliko god bile uzvišene, ispražnjene su od zadovoljstva i postale jednostavno umišljenosti. Što su one uzvišenije, to je pogibeljnija umišljenost.

Ljubav, naravno, znači nešto mnogo više nego jednostavno osjećaj, mnogo više nego znak naklonosti i površnosti djela milosrđa. Ljubav označava nutarnje i duhovno poistovjećivanje s bratom, tako da ga se ne smatra predmetom »kojemu« netko »čini dobro«. Činjenica je da dobro učinjeno drugome kao objektu, od male je ili nikakve duhovne vrijednosti.

Ljubav smatra bližnjega kao drugog sebe i ljubi ga svom neizmjernom poniznošću i nenametljivošću te zalihe i štovanjem bez kojih se ne može poduzeti ulazak u svetište subjektivnosti vlastitosti drugoga.

Iz ovakve ljubavi sva vlastodržačka grubost, sve izrabljivanje, prevlast i udostojanje mora neizbježno izostati.

Sveci pustinje bili su neprijatelji svake lukavosti ili velike koristi kojom »duhovni

čovjek« ujedinjuje one za koje on misli da su niži od njega, te tako zadovoljava svom vlastitom ja.

Oni su se odrekli svega onoga što označava kazne i osvete, kako god to moglo biti skriveno.

Ljubav pustinjskih Otaca nije postavljena pred nas u nesvjesnim čuvstvima. Puna poteškoća i veličina zadatka ljubljenja drugih prepoznaje se svugdje i nikada se ne smanjuje. Napomo je ljubiti druge ako se ljubav uzme u punom smislu riječi.

Ljubav zahtijeva potpuno nutarnje po oblikovanje - jer bez toga ne možemo doći do toga da se poistovjetimo sa svojim bratom.

Moramo, u nekom smislu, postati osoba koju ljubimo. A ovo iziskuje jednu vrstu smrti našeg vlastitog ja.

Bez obzira kako se uporno trudimo, mi izmičemo toj smrti: mi se grčevito borimo, s protuoptužbama, zahtjevima, uvjetima. Tražimo bilo kakvo pogodno opravdanje da prekinemo i ostavimo taj teški zadatak.

Ali u ovim Verba Seniorum čitamo o Opatu Amoniju, koji je proveo četrnaest godina moleći da nadvlada srdžbu, ili radije, još znakovitije, daje se oslobodi.

Čitamo o Opatu Serafionu, koji je prodao svoju posljednju knjigu, kopiju Evanđelja, a novac podijelio siromasima te tako prodao »same riječi koje su mu rekle da proda sve i razdijeli siromasima.« Drugi Opat oštro je ukorio neke monahe koji su prouzročili da skupina kradljivaca bude bačena u tamnicu, a kao rezultat toga, postiđeni pustinjaci provalili su noću u tamnicu i oslobodili zatvorenike.

Opet i opet čitamo o Opatima koji su odbili sudjelovanje u zajedničkom dokazivanju ovoga ili onoga prekršitelja, kao Opat Mojsije, taj veliki blagi Crnac, koji je hodao usred strogog skupa s košarom pijeska, puštajući da pijesak ispada kroz mnoge rupe. »Moji grijesi trče za mnom kao ovaj pijesak«, reče on, »a ipak, ja sam došao suditi grijehe drugoga.« Ako su se činili takvi prosvjedi, sigurno je postojao neki protivni prosvjed.

Krajem petog stoljeća Scete i Nitrija postale su zaostali monaški gradovi sa zakonima i kaznama.

Tri biča visjela su sa palme izvan crkve u Scetei: jedan da kazni monahe prekršitelje, jedan da kazni lopove i jedan za skitnice.

Ali je bilo mnogo monaha, poput Opata Mojsija, koji se s tim nisu slagali, a ti bijahu sveci. Oni su predstavljali prvotni »anarhični« ideal pustinje.

Možda su najzapamćenija od svih dva stara brata koja su godinama živjela zajedno bez svađe, pa su se odlučila posvaditi kao ostali ljudi, ali im to jednostavno nije moglo uspjeti.

Molitva je bila srce pustinjačkog života, a sastojala se od psaliranja (glasne molitve recitacije Psalama i drugih dijelova Pisma koje je svaki morao znati napamet) i kontemplacije.

Danas bismo kontemplativnom molitvom mogli nazvati guies ili odmor.

Taj osvjetljavajući izraz opstao je u grčkoj monaškoj tradiciji kao hesychia »slatki počinak«.

Quies je šutljivo usvajanje samoće potpumognuto toplim ponavljanjem usvojene izreke Pisma najčuvenije molitve Carinika: »Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku!« U skraćenom obliku ta molitva je bila: »Gospodine, smiluj se« (Kyrie eleison) - ponavljala se u sebi stotine puta na dan sve dok nije postala spontana i nagonska kao disanje.

Kad je Arseniju rečeno da bježi iz samostana, da šuti i miruje (fuge, tace, quiesce) to je bio poziv na »kontemplativnu molitvu.

Quies je jednostavniji i manje smjeli izraz te mnogo manje obmanjujući. Odgovara jednostavnosti Pustinjskih Otaca mnogo više nego »kontemplacija« i uzrokuje manje prigoda za duhovni narcizam i megalomaniju.

Postoji mala pogibelj od šutnje u pustinji.

Monasi su stalno zaposleni, i ako je quies bila ispunjenje svega onoga za čim su težili, corporalis quies »tjelesni počinak« bio je jedan od njihovih najvećih neprijatelja.

Ja sam preveo corporalis quies kao »lagodni život«, tako kao da se ne dade dojam da je preužurbano djelovanje bilo podnošljivo u pustinji. Nije.

Monasi su trebali ostati mirni i koliko god je moguće ostati najednom mjestu.

Neki su Oci čak bili nezadovoljni s onima koji su tražili zaposlenje izvan svojih ćelija i radili za farmere u dolini Nila za vrijeme žetve.

Konačno, na tim stranicama susrećemo neke velike i jednostavne osobnosti. Iako se Verba ponekad pripisuju samo nepoznatom

senex-u (starcu), one su češće naslovljene imenom sveca koji ihje izrekao.

Susrećemo Opata Antuna, koji nije nitko drugi nego Sv. Antun Veliki. On je Otac svih pustinjaka, čiji je životopis, od Sv. Atanazija, cijeli Rimski svijet zapalio s monaškim zvanjima.

Antun je uistinu Otac svih pustinjskih Otaca. Ali dodir s njegovim izvornim mislima podsjeća nas da on nije Antun od Flauberta - niti nalazimo ovdje ikoga kao Pafnucije od Anatolske Francuske.

Antun je istina, dostigao apatheia nakon dugih i ponešto senzacionalnih borbi s demonima. Ali na kraju je zaključio da niti đavli nisu čisto zlo, jer Bog nije mogao stvoriti zlo i sva Njegava djela su dobra.

Može doći kao iznenađenje učenje da je Sv. Antun jedini od svih ljudi mislio da đavao u sebi ima nešto dobro. To nije jednostavni osjećaj. To nam pokazuje da u Antunu nije bilo mnogo mjesta za paranoju.

Možemo s korišću utvrditi da je današnji čovjek onaj koji se svim srcem povratio na zanešenjačke projekcije nečijega zla nad »neprijateljem« (tko god to bio). Samoća pustinje bila je mnogo mudrija.

Zatim u tim Verba susrećemo druge poput Arsenija, mrkog i šutljivog tuđinca koji je došao u pustinju iz dalekog konstatinopolskog carskog dvora i nije dozvoljavao nikome da mu vidi lice.

Susrećemo blagog Poemena, nagloga Ivana Malog, koji je htio »postati anđeo«.

Ne najmanje privlačiv Opet Pastir, koji se možda najčešće od svih pojavljuje. Njegove izreke prožete su njihovom praktičnom poniznošću, njihovim razumijevanjem ljudske krhkosti i njihova jakog zdravog razuma.

Pastir je, znademo, bio u sebi vrlo čovjekoljubiv, a za njega kažu da kada se njegov rođeni brat ohladio prema njemu i radije razgovarao s drugim pustinjakom, postao je tako zavidan, da je išao jednom od staraca i potužio mu se na njega.

Ti su monasi uporno zahtijevali da se ostane čovjekoljubiv i »običan«. Ovo izgleda paradoks, ali je vrlo značajno.

Ako promatramo monaha, vidjet ćemo da pobjeći u pustinju da se postane neobičan znači samo donijeti svijet sa sobom kao uključujuće stanje uspoređivanja. Učinak ne bi bio ništa nego samokontemplacija i samousporedba s negativnim stanjem svijeta kojeg je netko ostavio.

Neki su monasi pustinje ovo činili kao stvar činjenice: jedini plod njihova uznemirenja bio je da su izgubili glavu. Jednostavni ljudi koji su doživjeli svoj život do dobre starosti među stijenama i pijeskom, jedino zato su ga doživjeli što su došli u pustinju da budu ono što jesu, obične osobe i da zaborave svijet koji ih je dijelio od njih samih.

Ne može biti ni jedan drugi valjani razlog za traženje samoće ili za ostavljanje svijeta. A da netko ovako ostavi svijet, znači spasiti ga spašavajući sebe. To je konačni pojam, a on je značajan.

Koptski pustinjaci koji su ostavili svijet kao da bježe od brodoloma, nisu jednostavno imali nakanu spasiti se. Znali su da su bespomoćni da učine bilo koje dobro za druge tako dugo dokle su se koprcali u olupini broda. Ali pošto su jednom stali nogom na tvrdo tlo, stvari su se promijenile.

Tada ne samo da su bili moćni, nego su se čak obavezali da povuku cijeli svijet za sobom.

To je paradoksalna lekcija za naše vrijeme.

Bilo bi, možda, previše reći da svijet treba druge pokrete kao što je taj koji je odvukao ljude u pustinje Egipta i Palestine. Naše je vrijeme sigurno za samotnjake i pustinjake. Ali da se

jednostavno opet proizvede jednostavnost, trijeznost i molitva tih prvotnih duša, nije potpuno zadovoljavajući odgovor. Mi to moramo nadmašiti i to nadmašiti sve one koji su, od svog vremena, nadmašili granice koje su zauzimali.

Moramo se osloboditi, na svoj vlastiti način, od zauzetosti u svijetu koje strovaljuju u propast. Ali naš je svijet različit od njihova. Naše zauzetosti su potpunije. Naše pogibelji su očajnije. Naše je vrijeme, možda, kraće nego što mi mislimo.

Mi ne možemo činiti baš ono što su oni činili. Ali mi moramo biti kako temeljiti tako i okrutni u našim određenjima da slomimo duhovne okove i zbacimo prevlast tuđih pritisaka, da bismo se našli istinski, da bismo otkrili i razvili našu neotuđivu duhovnu slobodu i iskoristili je za izgradnju Kraljevstva Božjeg na zemlji.

Ovo nije mjesto na kojem se mozga što bi naše veliko i otajstveno zvanje moglo sadržavati.

To je još nepoznato. Neka mi bude dovoljno reći da od svih ljudi četvrtog stoljeća trebamo učiti kako odbacivati predrasude, odupirati se pritisku i neustrašivo prodirati u nepoznato.

IZREKE PUSTINJSKIH OTACA I Opat Pambo upita Opata Antuna: »Što trebam činiti?« A starac odgovori: »Ne uzdaj se u svoju krepost. Ne brini se o stvarima koje su već jednom učinjene. Pazi na svoj jezik i svoj trbuh.« II Opat Josip od Thebes-a reče: »Ima tri vrste ljudi koji su čašćeni pred Bogom: Prvi su oni koji, kada su bolesni ili napastovani, sa zahvalnošću sve to prihvaćaju.

Drugi su oni koji sav svoj rad čiste pred Bogom i jednostavno nipošto ne teže da ugode ljudima.

Treći su oni koji su podložni nalazima duhovnog oca i odriču se svojih želja.«

III Neki brat upita nekog od staraca: »Koje dobro trebam činiti da bih stekao život?« Starac odgovori: »Samo Bog znade što je dobro.

Međutim, čuo sam da se govori da je netko upitao Oca Opata Nisterija Velikog, prijatelja Opata Antuna: 'Koje dobro moram činiti?', a on je odgovorio: 'Nisu svi poslovi jednaki. Jer Pismo veli daje Abraham bio uslužan i da je Bog bio s njim. Ilija je volio molitvu u osami i Bog je bio s njim. A David je bio ponizan i Bog je bio s njime.'

Stoga, što god vidiš da tvoja duša želi za Boga, to čini i sačuvat ćeš sigurnost svog srca.« IV Jedan od staraca reče: »Siromaštvo, iskušenja i skrovitosti: to su tri posla pustinjačkog života. Jer je pisano: Kada bi samo sa sobom imali ova tri čovjeka: Nou, Joba i Daniela (vidi Ezekiel 14). Dakle, Noa predstavlja one koji ništa nemaju. Job predstavlja one koji trpe iskušenja. Daniel one koji razlučuju dobro od zla.

Ako se te tri radnje nađu u čovjeku, tada Bog prebiva u njemu.

V Opat Pastir je rekao: »Dvije su stvari koje monah treba nadasve mrziti, jer njih mrzeći, on može postati slobodan od ovoga svijeta.

A neki brat ga upita: »Koje su to stvari?« Starac odgovori: »Lagodan život i isprazna slava.« VI Kažu za Opata Pamba da je u sami čas kada je ostavljao ovaj život rekao svetim ljudima koji su stajali pokraj njega: »Od onoga vremena otkada sam došao na ovo mjesto u pustinju i sagradio si ćeliju i prebivao ovdje, ne sjećam se da sam jeo kruha kojega nisam zaradio radom svoj ih ruku.

Niti se sijećam da sam išta, sve do ovog časa, rekao zbog čega bih se kajao.

A tako idem Gospodinu kao onaj koji nije učinio niti početak u službi Bogu«.

VII Brat upita nekog od staraca: »Kako strah Gospodnji ulazi u čovjeka?« A starac reče: »Ako je čovjek ponizan i siromašan i ne sudi drugoga, na taj način strah Gospodnji ulazi u njega.« VIII Jednom neka braća iziđu iz samostana da posjete pustinjake koji žive u pustinji. Došli su do jednoga koji ih je primio s radošću i vidjevši da su umorni, pozva ih da jedu prije uobičajenog vremena te stavi pred njih svu hranu koju je imao na raspolaganju.

Ali te noći kada je bilo vrijeme da oni spavaju, pustinjak je čuo kako samostanci međusobno razgovaraju i govore: »Ovi pustinjaci jedu više nego mi u samostanu.« U zoru gosti iziđoše vidjeti drugog pustinjaka, a kada su izlazili, njihov domaćin im reče: »Pozdaravite ga od mene i predajte mu ovu poruku: Budi pomnjiv i ne zalijevaj povrće!« Kada su oni došli do druge pustinjske nastambe, prenesu tu poruku.

A drugi pustinjak shvati stoje onaj mislio tim riječima reći. Tako on reče posjetiocima da sjednu i pletu košare, te je sjedeći s njima bez prekida radio. I uvečer, kada je došlo vrijeme da se upale svjetiljke, on nadoda nekoliko dodatnih psalama običnom broju, nakon čega im reče: »Mi obično ne jedemo ovdje vani, ali budući da ste vi došli, dolično je da danas za promjenu malo večeramo«. Tada im dade nešto suha kruha i soli, a zatim doda: »Ovdje je poseban postupak za vas.« Nato im izmješa mali sos od octa, soli i ulja te im dade.

Poslije večere opet su se ustali i započeli psalirati i moliti gotovo do zore, kada pustinjak reče: »Dakle, možemo svršiti sve naše obične molitve, jer ste umorni od puta. Dobro bi bilo da se malo odmorite.« I tako kada je došao prvi čas dana, svi su željeli napustiti ovog pustinjaka, ali im on nije dozvolio. Stalno im je govorio: »Ostanite sa mnom časak. Ne mogu vas pustiti da odete tako brzo, ljubav mi zapovijeda da vas zadržim barem dva tri dana.« Ali oni, čuvši to, sačekali su do mraka, a zatim pod pokrivačem noći pobjegli.

IX Starac reče: »Evo monahova životnog posla: poslušnost, meditacija, ne suđenje drugih, ne grdnja, ne tuženje. Jer je pisano: 'Vi koji ljubite Gospodina, mrzite zlo.'

Dakle, to je monahov život - ne hodati u slozi s nepravednim čovjekom, ni očima gledati na zlo, ni biti znatiželjan, a niti ispiti vati ni slušati lude poslove. Ne uzimati ništa svojim rukama, nego radije davati drugima.

Ne biti ohol u svom srcu, niti podcjenjivati druge u svojim mislima. Ni napunjati stomak, nego se u svim stvarima ponašati nezapaženo.

Evo, u svemu tome imate monaha«.

X Starac reče: »Odbaci od sebe brzopleto pouzdanje i ravnaj svojim jezikom i svojim trbuhom te posti od vina. A ako ti netko govori bilo o kojoj stvari, ne raspravljaj s njim. Ali ako ti govori pravo, odgovori: Da. Ako ti govori krivo, reci mu: Ti znaš što govoriš. Ali ne raspravljaj s njim o stvarima kojse je rekao. Tako će tvoj duh biti miran.

XI Opat Antun reče: »Upravo kao što riba ugiba ako ostane na suhu, tako monasi, ako ostanu izvan svojih ćelija, ili prebivajući sa svjetovnim ljudima, izgube svoju odluku da ustraju u molitvi u osami. Stoga, baš kao što bi riba trebala ići natrag u more, tako se mi moramo vratiti u naše ćelije, da ne bismo ostavši vani, zaboravili bdjeti nad našom unutarnjošću.« XII Opat Arsenije, dok je još bio u kraljevoj palači, molio je Gospodina: »Gospodine, vodi me k spasenju!«. I dođe mu glas: »Arsenije, bježi od ljudi i bit ćeš spašen: Ponovo, prigrlivši monaški život, molio je istim riječima. I čuo je glas, koji mu je govorio: »Arsenije, bježi, budi šutljiv, počivaj u molitvi: ovo su korijeni negriješenja.

XIII Neki brat ode Opatu Mojsiju u Scete i zamoli ga za dobru riječ. A starac mu od govori: »Idi, sjedi u svojoj ćeliji, a tvoja će te ćelija poučiti u svemu.«

XIV Starac vidje nekoga gdje se smije i reče mu: »U prisutnosti Gospodina nebesa i zemlje moramo odgovarati za cijeli svoj život; a ti se možeš smijati?«.

XV Kaže se za Opata Agata da je tri godine nosio kamen u svojim ustima dok se nije naučio šutliivosti.

XVI Jedan od braće upitao je Opata Izidora, starca na Scete: »Zašto te se demoni tako užasno boje?« Starac odvrati: »Od časa kada postao monah težio sam da spriječim srdžbu da dođe na moje usne.« XVII Opat Anastazije imao je knjigu koja je bila napisana na vrlo finoj pergameni i koja je vrijedila osamnaest penija, a u potpunosti je sadržavala Stari i Novi Zavjet.

Jednom neki brat dođe mu u posjet i, vidjevši knjigu, pobježe s njom. Tako toga dana kada je Opat Anastazije otišao čitati knjigu i, vidjevši da je nema, shvatio je da ju je brat uzeo.

Ali nije za njim poslao nikoga da je u njega zatraži, jer se bojao da bi brat mogao krađi nadodati i krivu zakletvu.

Dakle, brat siđe u obližnji grad da proda knjigu. A cijena koju je pitao bila je šesnaest penija. Kupac mu reče: »Daj mi knjigu da mogu procijeniti da li toliko vrijedi. Sa knjigom se kupac uputi do svetog Anastazija i reču mu: »Oče, pogledaj ovu knjigu, molim te, i reci mi da li bih je mogao kupiti za šesnaest penija. Da li toliko vrijedi?« Opat Anastazije mu reče: »Da, to je fina knjiga, vrijedi toliko.« Tako se kupac vrati bratu i reče: »Evo ti novac. Pokazao sam knjigu Opatu Anastaziju i on mi je rekao daje to fina knjiga i da vrijedi najmanje šesnaest penija.« Ali ga brat zapita: »Da lije to sve što ti je rekao? Da li je dao još koju primjedbu?« »Ne«, reče kupac, »on nije rekao ni jednu drugu riječ.« »Dobro«, reče brat, »promijenio sam mišljenje i nakon svega ne želim prodati ovu knjigu.«

Tada pohiti Opatu Anastaziju i sa suzama ga zamoli da uzme natrag svoju knjigu, ali Opat mu je ne htjede prihvatiti, nego mu reče: »Idi u miru, brate, ja ti je poklanjam.« Ali brat reče: »Ako mi je ne uzmeš natrag, ja nikada neću imati mira.« Poslije toga brat prebivaše s Opatom Anastazijem do kraja svoga života.

XVIII Opat Makarije reče: »Ako si, želeći ispraviti drugoga, potaknut na srdžbu, utišaj svoju vlastitu strast. Nemoj izgubiti sebe da bi spasio drugoga.« XIX Opat Hiperhije reče: »Bolje je jesti meso i piti vino, nego klevetom proždirati tijelo svog brata.« XX Jednom su na Sceti donijeli bocu vina iz novog vinograda, tako da bi svaki brat dobio po malo u čašu. Jedan od braće uđe i, vidjevši da su braća dobila vino, otrči i sakri se u podrum.

Ali se podnim odronio. Kada su ostali čuli buku, dotrčaše te ga počeše grditi, govoreći mu: »To ti je i trebalo radi tvoje ispraznosti.« Ali Opat, posvetivši mu svu brigu, reče: »Oprostite mom sinu, jer je on dobro učinio. I živoga mi Gospodina, ovaj podrum neće se više za moga života izgradili, tako da svijet znade da se radi čaše vina podrum srušio na Sceti.

XXI Neki monah na nekom putovanju utrča u društvo Gospodnjih službenica. Kad ih je vidio, ostavi cestu i dade im široki prolaz. Ali mu Opatica reče: »Kad bi ti bio pravi monah, ne bi dovoljno izbliza ni pogledao da možeš vidjeti da smo mi žene.« XXII Neki brat, ostavivši svijet i razdijelivši siromasima stvari koje je posjedovao, zadrži malo stvari za sebe. Dođe Opatu Antunu. Kada je ovaj čuo o svemu tome, reče mu: »Ako želiš biti monah, idi u ono selo i kupi mesa pa ga stavi na svoje golo tijelo i tako se vrati ovamo.

Kada je brat učinio sve što mu je on rekao, psi i ptice grabljivice trgahu mu tijelo. Kada se vratio starom pustinjaku, ovaj ga upita da li je učinio onako kako mu je rekao. Brat mu pokaže svoje razderano tijelo. Tada Opat Antun reče: »One, koji se odriču svijeta, a žele zadržati novac, đavao napada i razdire kao i tebe«.

XXIII Opat Teodor od Pherme imaše tri dobre knjige. A kada je došao k Opatu Makariju, reče mu: »Imam tri knjige i koristim se čitajući ih.

Također me braća mole da im ih posudim i koriste im. Sada mi reci, što trebam učiniti?« A starac mu odgovori: »To što činiš, dobro je, ali bolje od svega drugoga je ne posjedovati ništa.« Kad je on to čuo, ode i proda gore spomenute knjige te novac dade siromasima.

XXIV Opat Ammon reče daje proveo četrnaest godina u Sceti moleći Boga dan i noć da ga oslobodi od srdžbe.

XXV Opat Pastir reče: »Krepost monaha izlazi na vidjelo u napastima.« XXVI Starac reče: »Razlog zašto mi ne napredujemo je taj što mi ne poznajemo svoje ograničenosti a nismo strpljivi u radu kojeg smo započeli. I mi bez ikakvoga napora želimo posjedovati kreposti.« XXVII Starac reče: »Upravo kao što stablo ne može donijeti ploda ako se često presađuje, tako ni monah ne može donijeti ploda ako često mijenja svoje prebivalište.« XXVIII Starac reče: »Monaška ćelija je takav oganj babilonski u kojem su tri dječaka našla Sina Božjega, ali ona je isto tako stup od oblaka, iz kojega je Bog govorio Mojsiju.

XXIX Neki brat jednom dođe Opatu Teodoru od Pherme i provede tri dana moleći ga da mu dozvoli čuti riječ. Uza sve to Opat mu ne odogovaraše te on ode žalostan.

Onda jedan učenik reče Opatu Teodoru: »Oče, zašto mu nisi govorio? Sada je otišao žalostan!« Starac mu odgovori: »Vjeruj mi, nisam mu rekao ni riječi jer je on trgovac riječima i traži slavu u riječima drugih.« XXX Drugi brat moljaše istoga starca, Opata Teodora te ga počne zapitkivati i pitati o stvarima koje nikada sam nije provodio. Starac mu reče: »Budući da još nisi našao brod, i nisi stavio svoju prtljagu na palubu, i nisi počeo ploviti morem: možeš li govoriti tako kao da si već stigao u onaj gradu koji smjeraš ići?

Kada počneš provoditi u život stvar o kojoj govoriš, onda govori iz spoznanja o toj stvari!«

XXXI Jednom je neki pokrajinski sudac čuo o Opatu Mojsiju i otišao u Scete da ga vidi. Netko reče starcu da mu dolazi posjetitelj, a on ustane da pobjegne u močvare. Ali na putu uleti u društvo suca s njegovim drugovima. Sudac ga zapita: »Reci nam, starce, gdje je ćelija Opata Mojsija?«.

Starac odvrati: »Što ti on treba? Taj čovjek je luda i krivovjerac!« Sudac ode naprijed i dodđe do scetske crkve te reče klericima: »Čuo sam o onom Opatu Mojsiju i došao ovamo sresti ga. A neki starac putujući u Egipat uleti među nas i mi smo ga upitali gdje je ćelija Opata Mojsija, a on nam je rekao: 'Što vam on treba? Taj čovjek je luda i krivovjerac!'« Ali klerici, čuvši to, ražalostiše se i rekoše: »Kakav je taj starac, koji vam je rekao takve stvari o tome svetom čovjeku?« Oni rekoše: »To je vrlo stari čovjek s dugim crnim ruhom.« Tada klerici rekoše: »Pa to je bio sami Opat Mojsije.

Ajer nije želio da ga vidite, rekao je one stvari o samome sebi.« Uvelike poučen, sudac se vratio kući.

XXXII Opat Poemen reče: »Da nije Nabuzaradan, prvak kuhara, došao u Jeruzalem, hram Gospodnji ne bi se bio upalio ognjem. Isto tako, da nije želja za proždrljivošću došla u dušu, duh čovječji ne bi bio raspaljen đavlovim napastima.

XXXIII Neki brat dođe Opatu Silvanu na brdu Sinaju i, vidjevši pustinjake na poslu, izjavi: »Zašto radite za propadljivi kruh? Marija je izabrala najbolji dio, naime, da sjedi do nogu Gospodinovih bez rada.« Tada Opat reče učeniku Zahariji: »Daj bratu knjigu i ostavi ga da čita, stavi ga u praznu ćeliju.« O devetom času brat koji čitaše pogleda da vidi neće li ga Opat pozvati na ručak, a nešto iza devetog časa ode sam Opatu i reče: »Ne jedu li braća danas, Oče?« »O, da, svakako«, reče Opat, »upravo su ručali.« »Dobro«, reče brat, »zašto niste mene pozvali.« »Ti si duhovni čovjek«, reče starac,

»ti ne trebaš one propadljive hrane. Mi moramo raditi, a ti si izabrao najbolji dio. Ti čitaš cijeli dan i možeš biti bez hrane.« Čuvši to, brat reče: »Oprosti mi. Oče«. A starac reče: »Marta je potrebna Mariji, jer Marijaje mogla moliti zato što je Marta radila.« XXXIV Jedan od monaha, zvani Serafion, proda svoju knjigu Evanđelja i razdijeli svoj novac gladnima govoreći: »Prodao sam knjigu koja mije govorila da prodam sve što imam i dadem siromasima.« XXXV Jedan od braće bio je izrugan od drugog i htio s osvetiti. Dođe Opatu Sisoisu i kaza mu što se dogodilo govoreći: »Namjeravam se osvetiti.« Ali ga starac zamoli da stvar položi u ruke Božje. »Ne«, reče brat, »ne odustajem od toga sve dok moj drug ne plati za ono što je kazao.«

Tada se starac uspravi i počne moliti: »O, Bože, Ti nam više nisi potreban i mi više ne trebamo Tebe, jer, kako ovaj brat reče, mi i možemo i hoćemo sami sebe osvetiti.« Na ovo brat obeća da će se odreći svoje zamisli osvete.

XXXVI Jedan od braće upita Opata Sisoisa: »Pretpostavimo da me neki kradljivci ili zlikovci napadnu i pokušaju me ubiti: da bih ih svladao, bih li ih ubio?«. Starac odvrati: »Ne, nikako. Nego povjeri se u potpunosti Bogu. Za svako zlo koje ti dođe priznaj da se dogodilo zbog tvojih grijeha, jer se moraš naučiti pripisivati sve dopuštenju Božje mudrosti.

XXXVII Jednom bijaše neki veliki pustinjak u planinama i napali ga razbojnici. Ali njegov krik podigne druge pustinjake u susjedstvu te oni zajedno dotrčaše i zarobiše razbojnike.

Predadoše ih gradskoj straži, a sudac ih stavi u tamnicu.

Tada se braća postidješe i ražalostiše, jer su radi njih razbojnici bili podvrgnuti sudu. Odu do Opata Poemena i sve mu ispričaše. A starac im napiše izreku. »Sjetite se tko je izvršio prvu izdaju i tada ćete naučiti razlog za drugu. Sve dok vas ne izdaju vaše nutarnje misli, nikada nećete prestati one ljude podvrgavati sudu.« Pustinjak, dirnut tim riječima, odmah ustane i ude u grad, provali u tamnicu te pusti razbojnike i oslobodi ih od kazne.

XXXVIII Bijaše jednom učenik grčkog filozofa kojemu je njegov Učitelj zapovjedio da za tri godine daje novac svakome tko ga uvrijedi.

Kada se svršilo vrijeme kušnje, Učitelj mu reče: »Sada možeš ići u Atenu i učiti se mudrosti.« Kada je učenik ušao u Atenu sretne nekog mudraca koji sjedaše na gradskim vratima vrijeđajući svakoga tko dođe i ode. Isto tako uvrijedi i učenika koji prasne u smijeh. »Zašto se smiješ kad te vrijeđam?«, upita mudrac.

»Jer sam«, reče učenik, »tri godine ovo plaćao, a sada si mi ti to dao besplatno. »Uđi u grad«, reče mudrac, »to je sve tvoje«.« Opet Ivan običavaše pričati gornju priču govoreći: »Ovo su vrata Božja po kojima naši očevi, radujući se u mnogim iskušenjima, ulaze u Nebeski grad.« XXXIX Jednom u Dolini ćelija, slavila se neka svetkovina i braća su jela sakupljena zajedno u jednom mjestu.

Tu bijaše prisutan neki brat koji reče onome što je posluživao kod stola: »Ja ne jedem nikakve kuhane hrane, nego samo malo soli.1 A taj što posluživaše kod stola zovne drugog brata u prisustvu cijelog skupa i reče: »Ovaj brat ne jede kuhanog jela. Donesi mu samo malo soli.« Jedan od staraca ustane i reče bratu koji je želio sol: »Bilo bi ti bolje da si danas jeo meso sam u svojoj ćeliji, nego što si dozvolio da se te stvari čuju u prisustvu tolike braće.«

1 Sol se obično prismakala s kruhom.

XL Jedan od braće je sagriješio i svećenik mu reče da napusti zajednicu. Tada Opat Besarion pođe van s njime govoreći: »Ja sam također grešnik!«

XLI Bratu u Sceti dogodi se da pogriješi, a starija braća sakupljena poslaše po Opata Mojsija da im se pridruži. On, međutim, ne htjede doći.

Svećenik mu pošalje poruku: »Dođi, zajednica braće te čeka.« On ustade i pođe. I uzevši sa sobom vrlo staru košaru punu rupa, napuni je pijeskom i ponese je za sobom.

Starci iziđoše preda ni i rekoše: »Što je to, Oče?« Starac odvrati: »Moji grijesi trče za mnom i ja ih ne vidim, a danas dolazim suditi grijehe drugoga.« Oni, čuvši ovo, ne rekoše ništa onom bratu, nego mu oprostiše.

XLII Neki brat upita Opata Pastira: »Što trebam činiti? Gubim živce kada sam sjedim u molitvi u svojoj ćeliji.« Starac mu reče: »Ne preziri nikoga, ne osuđuj nikoga, ne karaj nikoga. Bog će ti dati mir i nećeš imati smetnje u meditaciji.« XLIII Neki starac reče: »Ne sudi bludnike ako si ti čist, jer ako to činiš, ti također nanosiš silu zakonu kao i on. Jer On, koji je rekao, ne sagriješi bludno, rekao je i, ne sudi.« XLIV Jedan brat ispričao je priču o starcu koji je u svojoj ćeliji bio zaposlen i nosio šešir kada k njemu dođe Opat Amonije. Kada ga vidje Opat Amonije da nosi šešir, reče mu: »Ta ti stvar ne čini ni malo dobra.« Starac reče: »Tri me stvari uznemiruju.

Prva me navodi da se povučem nekamo u pustinju.

Druga da tražim tuđe zemlje koje nitko ne zna.

Treća da se zazidam u ovu ćeliju i ne vidim nikoga i da jedem samo svakog drugog dana.«Opat Amonije mu reče: »Nijedna od tih triju stvari neće ti učiniti ni malo dobra. Ali radije sjedi u svojoj ćeliji i jedi pomalo svakog dana te imaj uvijek u svom srcu riječi koje se čitaju u Evanđelju a izgovorio ih je Carinik, pa ćeš, to čineći, biti spašen.

XLV Kaže se za Opata Ivana Maloga da je jednom rekao svom starijem bratu: »Želim živjeti u istoj sigurnosti koju anđeli imaju, ne radeći nikakav posao, osim da služim Bogu bez prekida«. I odbacivši od sebe sve što imaše, ode u pustinju.

Kada je prošao tjedan dana, vrati se on svojoj braći. I dok je kucao, njegov brat, prije nego će otvoriti, poviče: »Tko si ti?« On odvrati: »Ja sam Ivan.« Na to njegov brat reče: »Ivan je postao anđeo i nije više među ljudima.«

Ali Ivan nastavi kucati, govoreći: »To sam ja.« Brat još ne otvara, nego ga stavi da čeka. Napokon, otvorivši vrata, reče mu: »Ako si ti čovjek, onda opet moraš početi raditi da bi mogao živjeti. Ali ako si anđeo, zašto želiš doći u ćeliju?«. Tako Ivan učini pokoru i reče: »Oprosti mi, brate, jer sam sagriješio!«.

XLVI Opat Pastir reče: »Da imaš punu škrinju robe i ostaviš je za dugo vremena, roba bi se u sebi izgrizla. Isto je i sa mislima u našem srcu.

Ako ih ne iznesemo van tjelesnim radom, poslije dužeg vremena one će se iskvariti i izopačiti.« XLVII Isti Opat reče: »Ako tri monaha žive zajedno, od kojih jedan ostaje šutljiv u molitvi sve vrijeme, a drugi je bolestan i zahvaljuje za to i treći poslužuje obojicu s iskrenom dobrom voljom, ta tri monaha su jednaka, kao da obavljaju isti posao.

XLVIII On opet reče: »Zloća nikada neće istjerati zloću. Ali ako ti netko učini zlo, ti njemu moraš činiti dobro, tako da svojim dobrim djelom možeš uništiti njegovo zlo.

XLIX A rekao je također: »Onaj tko je svadIjiv, nije monah: koji vraća zlo za zlo, nije monah: koji se ljuti, nije monah.« L Jedan brat dođe Opatu Pastiru i reče: »Mnoge misli rastresenosti ulaze u moje srce i ja sam zbog njih u pogibelji«. Tada ga starac izgura van na otvoreno i reče: »Rastvori odjeću oko svojih grudi i u nju uhvati vjetar.« Ali on odvrati: »Ne mogu to učiniti.« Nato mu starac reče: »Kako ne možeš uhvatiti vjetar, tako ne možeš niti spriječiti misli rastresenosti koje ulaze u tvoje srce.

Tvoj posao je da im rečeš - Ne.«

LI Opat Amonije reče: »Neki je čovjek cijeli život nosio sjekiru, a nikada nije posjekao drvo.

Drugi, koji je znao sjeći, nekoliko puta zamahne i drvo padne. »Taje sjekira,« reče on, »sloboda odluke«.

LII Jedan brat upita Opata Pastira: »Moja duša teško trpi živeći s Duhovnim Ocem kojega imam. Što mi, dakle, nalažeš da učinim? Hoću li i dalje ostati s njim?«. Sada je Opat Pastir znao da bi bratova duša bila na šteti od ovog drugog Opata i bijaše iznenađen što gaje taj isti pitao treba li ostati s njim. I reče mu: »Ako ti voliš, ostani s njim.«. Brat ode i stane s tim Ocem. Ali se vrati natrag govoreći Opatu Pastiru: »Veliko je breme na mojoj duši!«. A Opat Pastir još mu ne reče da ostavi tog čovjeka. Konačno brat dođe treći put k njemu i reče: »Vjeruj mi, ne mogu više s njim!« Tada mu starac reče: »Znaj!

Sada si spašen, idi, i nemoj više imati ništa s njim«. I Opat Pastir reče istom bratu:

»Kada čovjek vidi da njegova duša teško trpi, on nema potrebe u tom pitati savjeta. Kada se radi o tajnim mislima, pita se savjet, da ih stariji mogu ispitati. Ali kada su grijesi očiti, nema potrebe za ispitivanjem - treba upravo odmah prekinuti«.

LIII Opat Paladije reče: »Duša koja želi živjeti po volji Kristovoj, morala bi vjerno učiti i ono što još nije znala ili naučavati otvoreno ono što zna. Ali ako ona, kada može, ne želi ništa od toga činiti, ona biva pogođena ludošću.

Jer prvi korak koji odvodi od Boga jest nevoljkost za učenje i nedostatak teka za onim stvarima za kojima duša gladuje kada traži Boga.

LIV Jedan od staraca reče: »Ako se čovjek nastani u nekom mjestu i ne rađa plodovima toga mjesta, samo ga mjesto izbaci van kao onoga koji ne rađa plodovima.«

LV Jedan starac upita: »Što znači ova riječ koju čitamo u Biliji, daje put ravan i uzak?« A drugi starac odvrati: »Ovo znači ravan i uzak put: da čovjek nanese silu svojim sudovima i odbaci, za ljubav Božju, težnje svoje volje.

Ovo piše u Apostolima: 'Evo, mi smo sve ostavili i slijedimo Tebe.'« LVI Jedan od staraca reče: »Nismo mi suđeni zbog zlih misli koje nam dolaze, nego samo zato što se mi služimo zlim mislima. Može se dogoditi da od tih misli pretrpimo brodolom, ali se također može dogoditi da zbog njih budemo okrunjeni.« LVII Drugi starac reče: »Događa se da jedan čovjek jede više a ipak ostaje gladan, a drugi čovjek jede manje i bude sit. Veća nagrada pripada onome koji je jeo više i još je gladan nego onome koji je jeo manje i bio sit.«

LVIII Bijaše neki brat kojega su pred Opatom Antunom svi drugi hvalili, ali kada ga je taj iskušao, nađe da on ne može podnijeti da ga se uvrijedi. Tada mu Opat Antun reče: »Ti si, brate, kao kuća s velikim, jakim vratima u koju kradljivci slobodno ulaze kroza sve prozore.« LIX Neki brat dođe Opatu Poemenu i upita ga: »Što mi je činiti, Oče? U velikoj sam tjeskobi.« Starac reče: »Nikada nikoga ne preziri, nikada nikoga ne osuđuj, nikada ni o kome loše ne govori i Gospodin će ti udijeliti svoj mir.« LX Jedan brat upita nekog starca: »Oče, da li sveci uvijek znaju kada je Božja moć u njima?«. A starac odvrati: »Ne, ne znaju uvijek. Jer, jednom jedan veliki pustinjak imaše učenika koji je nešto pogriješio, a pustinjak mu reče: ’Odlazi, srušio se mrtav!’

Odmah učenik pade mrtav, a pustinjak, obuzet strahom, moljaše Gospodina: 'Gospodine Isuse Kriste, molim Te da opet oživiš moga učenika, a ja ću od sada paziti što govorim.' Odmah tada učenik oživje.« LXI Neki starac običavao bi govoriti: »U početku kad smo se sastajali, običavali bi govoriti o nečemu što je dobro za naše duše i uspinjali smo se i uspinjali i uzlazili na nebo.

Ali sada se sastajemo i provodimo svoje vrijeme u kritiziranju svega i vučemo jedan drugoga dolje u provaliju.« LXII Još jedan drugi starac reče: »Ako vidiš da se koji mladi monah svojom voljom penje u nebo, zgrabi ga za nogu i baci na zemlju, jer ono što on čini, nije dobro za njega.« LXIII Opat Besarion umirući reče: »Monah bi trebao biti pomni promatrač, kao kerubin i serafin.«

LXIV Opat Pastir reče: »Bježi od svakog čovjeka koji, svaki put kad govori, dokazuje.« LXV Neki starac reče: »Prikloni se šutljivosti, nemaj ispraznih misli i budi usredotočen u svojoj meditaciji bilo da sjediš u molitivi ili da prioneš uz posao u strahu Božjem. Ako to budeš činio, nećeš se trebati bojati napadaja Zloga.

LXVI Drugi starac reče: »Kada su volu ili konju zatvorene oči, on se okreće i okreće kao mlinkso kolo: ali ako mu se otkriju oči, on se neće okretati u krugu kao mlinsko kolo. Isto tako, ako đavlu uspije pokriti oči čovjeku, može ga ponižavati svakim grijehom. Ali ako tom čovjeku oči nisu zatvorene, on lako može izbjeći đavlu.«

LXVII Neka braća dođu iz Tebaide kupiti platna i govorahu jedan drugome: »Ova prigoda omogućit će nam da vidimo blaženog Arsenija.« Ali kada su došli do njegove pećine, njegov učenik Daniel uđe k njemu i reče mu njihovu želju. Arsenije odgovori: »Idi, sinko, primi ih i pokloni im pozornost. Ali dozvoli meni da gledam u nebo, a njih pošalji da idu svojim putem. Moga lica neće vidjeti.« LXVIII Sveti Oci dođu zajedno i pripovijedahu što se događalo u posljednjem naraštaju, a jedan od njih osobito, zvan Squirion, reče: »Mi sada ispunjamo Božje zapovijedi.« Tada ga upitahu Oci: »Što reći o onima koji dođu poslije nas?« On odgovori: »Možda će polovina njih čuvati Božje zapovijedi i tražiti vječnog Boga.« A Oci upitaše: »Oni koji dođu nakon ovih, što će oni činiti?« On odvrati: »Ljudi tog naraštaja neće vršiti djela Božjih zapovijedi i zaboravit će Njegove naredbe.

Cijelo to vrijeme zlo će zavladati i ljubav mnogih će se ohladiti. I na njih će sići strašna iskušenja. Oni koji se nađu dostojni u iskušenju, biti će bolji od nas i bolji od naših otaca. Oni će biti sretniji i savršenije će se dokazati u kreposti.« LXIX Opat Arsenije je živio u ćeliji udaljenoj trideset i tri milje od najbližeg susjedstva i rijetko je izlazio iz nje. Učenici su za njim donijeli stvari koje su mu trebale. Ali kada se pustinja Scete počela nastanjivati pusitnjacima, on pobježe odatle plačući i govoreći: »Svjetovni ljudi uništili su Rim, a monasi su uništili Scete.« LXX Abraham, učenik Opata Sisoisa, reče mu: »Oče, ti si stari čovjek. Vratimo se u svijet.« Opat Sisois odvrati: »Vrlo dobro, ići ćemo gdje nema žena.« Njihov učenik reče: »Koje je to mjesto gdje nema žena, osim same pustinje.« Odvrati mu starac: »Zato me ostavi u pustinji.«

Priča kaže da je jedan starac ležao umirući na Sceti, a braća okruživala njegov krevet, omotali ga u mrtvački plašt i počeli plakati. Ali on otvori oči i poče se smijati.

Zasmija se dmgi put, a zatim treći put. Kad braća to vidješe, zapitaše ga: »Reci nam. Oče, zašto se ti smiješ dok mi plačemo?« On im reče: »Prvi put sam se smijao jer se bojite smrti.

Dmgi put sam se smijao jer vi niste spremni na smrt. A treći put sam se smijao jer od svojih napora idem u svoj počinak.« Čim je to rekao, zatvori svoje oči i izdahnu.

LXXII Opat Lot dođe Opatu Josipu i reče: »Oče, prema tome kako mogu, obdržavam svoje malo pravilo i svoj mali post, svoju molitvu, meditaciju i kontemplativnu šutnju: i prema tome koliko mogu težim da očistim svoje srce od misli: što sada moram činiti?« Za odgovor starac ustane i podigne svoje ruke prema nebu, a njegovi prsti postadoše kao ognjene svjetiljke. Reče: »Zašto ne biti sasvim izmijenjen u oganj ?«.

LXXIII Govorahu o Opatu Sisoisu da sve dok ne bi brzo spustio svoje ruke i prestao moliti, njegov duh bio bi uzdignut u nebesa. A kad god bi se dogodilo da moli s drugim bratom, požurio bi spustiti svoje ruke da mu se duh ne bi uzdigao i on ostao u drugom svijetu.

LXXIV Jedan od Otaca reče: »Upravo kako je nemoguće čovjeku vidjeti svoje lice u uzburkanoj vodi, isto tako, ako se duša ne počisti od ispraznih misli, ne može moliti Boga u kontemplaciji.« LXXV Neki brat dođe i ostane s nekim samcem, a kada gaje taj ostavljao, reče mu: »Oprosti mi, Oče, jer ometam tvoje Pravilo.« Ali pustinjak odgovori: »Moje Pravilo je da te primim s gostoljubivošču i da te pustim da ideš u miru.«

LXXVI Neki brat reče Opatu Pastiru: »Ako jednom od moje braće dadem kruščić ili nešto takvoga, đavli sve pokvare i izgleda mi da sam djelovao samo da ugodim ljudima.« Starac mu reče: »I kad bi rad bio učinjen da se ugodi ljudima, mi još uvijek moramo davati našoj braći što oni trebaju.« I ispriča mu ovu priču: »U selu živjela dva ratara. Jedan od njih zasije svoje polje, a nikne mu samo mali i jadni urod. Drugi zanemari da uopće išta posije i ne nikne mu ništa. Ako dođe glad, koji će od ove dvojice preživjeti?« Brat odvrati: »Prvi, makar je njegov urod malen i jadan.« Starac mu reče: »I mi, također, sijmo, makar je naše sijanje malo i jadno, da ne umremo u vrijeme gladi.« LXXVII Opat Hyperihije reče: »Oficij monaha je da sluša i ako on to izvršuje, što god zamoli, primit će i stajat će s pouzdanjem pred raspetim Kristom: jer tako je sami Gospodin došao na svoj Križ, postavši poslušan do smrti.«

LXXVIII Neki starci jednom dođoše Opatu Antunu, a s njima, također, bijaše Opat Josip. Želeći ih iskušati, Opat Antun započeo je od najmlađega ispitivati ih o značenju ovog ili onog teksta. Svaki od njih odgovorio je kako je najbolje mogao, ali im Opat Antun reče: »Ipak to još nije sve.« Nakon svih njih upita Opata Josipa: »A ti? Što ti kažeš što ovaj tekst znači?« Opat Josip odvrati: »Ne znam!« Tada Opat Antun reče: »Uistinu samo Opat Josip je našao put, jer je rekao da ne zna.« LXXIX Ivan od Tebe reče: »Prije svega drugog monah mora biti ponizan. To je prva zapovijed Gospodina koji kaže: »Blaženi siromasi duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko.« LXXX Jednom Opat Makarije bijaše na putu od močvare do svoje ćelije, noseći trstiku i na putu

sretne đavla sa srpom za žetvu. Đavao ga pokušavaše udariti i ne mogaše. Onda mu reče: »Makrije, ja od tebe trpim nasilje, jer te ne mogu nadvladati. Jer, gledaj, ja činim sve što ti činiš. Ti postiš, a ja uopće ne jedem. Ti bdiješ, a ja nikada ne spavam.

Ali ima samo jedna stvar u kojoj me ti nadilaziš. »Opat Makarije ga upita: »Što je to?« »Tvoja poniznost«, odvrati đavao, »jer zbog nje ne mogu te nadvladati.« LXXXI Neki brat upita Opata Pastira: »Kako se trebam vladati u mjestu gdje živim?« Starac odvrati: »Budi oprezan kao stranac: gdje god bio, nemoj željeti da tvoja riječ bude snažna pred tobom i biti ćeš miran.« LXXXII Opat Pastir reče: »Čovjek mora disati poniznost i strah Božji upravo neprestano kao što udiše i izdiše zrak.«

LXXXIII Opat Alonije reče: »Poniznost je zemlja u koju Bog želi da odemo i prinosimo žrtve.« LXXXIV Upitaše jednog od staraca što je poniznost, a on reče: »Ako oprostiš bratu koji te je rasrdio prije nego što te on sam zamoli za oproštenje.« LXXXV Neki brat upita jednog od staraca: »Što je poniznost?« Starac mu odgovori: »Činiti dobro onima koji ti čine zlo.« Brat ga upita: »Pretpostavimo da čovjek ne može otići tako daleko, što onda treba činiti?« Starac odvati: »Neka ode od nj ih i drži svoj a usta zatvorena.« LXXXVI Jednom od braće ukaže se đavao prerušen u anđela svjetla, koji mu reče: »Ja sam anđeo Gabrijel i poslan sam k tebi.« Ali mu brat reče:

»Promisli ponovno - mora biti da si poslan nekome drugome. Ja ništa nisam uradio da bih zaslužio anđela.« Đavao mu se odmah prestane ukazivati.

LXXXVII Kaže se za jednoga od staraca da je ustrajao u postu od sedamdeset tjedana, jedući samo jednom u tjednu.

Taj starac molio je Boga da mu otkrije značenje nekog teksta Pisma, a Bog mu to ne otkri. Tako on sam sebi reče: »Pogledaj sav rad koji sam učinio a da nigdje nisam odlazio! Otići ću k jednom od braće i upitati ga!« Kada je izišao i zatvorio vrata te išao putem, poslan mu je anđeo Gospodnji, koji mu reče: »Sedamdeset tjedana koje si postio nisu te dovele ni malo bliže Bogu, ali sada jer si se ponizio i pošao upitati svog brata, poslan sam da ti otkrijem značenje tog teksta.« I otkrivši mu značenje teksta kojeg je tražio, ode.

LXXXVIII Opat Pastir reče: »Bilo koja kušnja, odakle god dolazila, može se nadvladati šutnjom.« LXXXIX Opatica Syncletica od svetog sjećanja reče: »Postoji napor i velika borba za grešnike koji su se obratili Bogu, ali poslije toga dolazi neizreciva radost. Čovjek koji želi upaliti vatru, najprije biva obavijen dimom i dim mu tjera suze na oči, ipak konačno dobije vatru koju je želio. Isto tako je pisano: 'Naš Bog je gorući oganj.' Evo, mi trebamo upaliti božansku vatru u sebi uz napore i suze.« XC Jednom u nižim predjelima Egipta bijaše jedan starac, a on bijaše poznat pustinjak, koji je sasvim sam živio u pustinjskom kraju. Sotona učini da neka žena na zlu glasu reče nekolicini mladića: »Što ćete mi dati i ja ću izići i zavesti vašeg pustinjaka?« Tako se oni dogovoriše o iznosu koji će joj dati. Izišavši jedne večeri, dođe ona do njegove ćelije pretvarajući se da je zalutala. Zakuca na

njegova vrata i on iziđe. Vidjevši ju, smete se i reče: »Kako si ti došla ovaamo?« Ona se pretvaraše da plače i reče: »Zalutala sam.« I on, sažalivši se na nju, pusti je u sobu ispred svoje ćelije, a sam ode u unutarnju sobu i zaključa vrata.

Ali nesretnica poviče: »Oče, ovjde će me pojesti divlje životinje.« Starac se opet smete i pomisli na sud Božji te reče: »Kako mi se uopće dogodila ova strašna stvar?« Ali, otvorivši svoja vrata, pusti je unutra.

A đavao počne odapinjati goruće strijele u njegovo srce. Ali on reče u sebi: »Putovi neprijatelja su tama, a Sin Božji je svjetlost.« Zatim upali svjetiljku.

Ali napast se nastavi i on reče sam sebi: »Dobro, pogledajmo da li ćeš moći podnositi oganj pakleni.« I stavi svoj prst u oganj. Ali, premda ga je plamen palio, on ga ne osjećaše - toliko jaka vatra strasti bijaše u njemu. I nastavi tako do jutra paliti sve prste.

Nesretna žena, promatrajući što on čini, bijaše pogođena strahom tako da se gotovo okamenila. U jutro dva mladića dođoše k pustinjaku i upitaše: »Da lije prošle noći došla ovjde neka žena?« »Da«, odgovori pustinjak, »ona tamo spava.« Ali oni rekoše: »Oče, ona je mrtva!« Nato on, zbacivši sa sebe plašt koji je imao, pokaže im svoje ruke i reče: »Gledajte što mije učinila ona, to dijete pakla! Sve mi je prste izglodala.« I kazavši im sve što se dogodilo, završi ovim: »Pisano je: 'Ne vraćaj zlo za zlo'.« Onda se pomoli i ona oživje. Potom se ona obrati i nastavi živjeti čestito preostali dio svog života.

XCI Opat Pastir reče da je Opat Ivan Mali molio Gospodina i Gospodin mu je oduzeo sve strasti, tako da je postao nestrastven. I u tom stanju on ode k jednom od staraca i reče: »Ti pred sobom vidiš čovjeka koji je potpuno miran i nema više napasti.« Starac reče: »Idi i moli Gospodina da zapovjedi da se nekoliko borbi izazove u tebi, jer jedino u borbi duša sazrijeva.« A kada su napasti počele, on nije molio da mu se oduzme borba, nego samo reče: »Gospodine, daj mi snage da izdržim borbu.« XCII Jednom Opat Makarije putovaše silazeći od Scete u mjesto zvano Teremuthin, i dođe da provede noć u piramidi gdje su prijašnjih godina pokopana tjelesa pogana. I on izvuče jednu mumiju i stavi je pod svoju glavu za jastuk.

Đavli, videći njegovu smionost, odlete u bijesu i odluče ga prestrašiti. I počeše dozivati iz drugih tjelesa kao da dozivlju ženu: »Gospođo, hajde s nama na kupanje!« A drugi đavao, kao daje duh žene, povika iz tijela kojim se starac poslužio kao jastukom: »Ovaj tuđinac me pritisnuo i ne mogu doći.« Ali starac, daleko od toga da se prestraši, počne šakama tući truplo govoreći: »Ustani i idi se kupati ako možeš.« Čuvši ovo, đavli povikaše: »Pobijedio si!« I odjuriše smeteni.

XCIII Kaže se za Opata Milida da kada je živio u Perziji sa dva učenika, sinovi Cara iziđoše u veliki lov i, bacivši mreže četrdeset milja uokolo, odluče ubiti sve što se u njih uhvati. I nađoše u mreži starca s njegova dva učenika. Kada su ga vidjeli svega obrasla kosom (bilo gaje strašno vidjeti), bijahu zapanjeni i upitaše ga da li je on čovjek ili neki duh. On odvrati: »Ja sam čovjek grešnik i izišao sam ovamo da oplakujem svje grijehe i da se klanjam Sinu živoga Boga.

Nato mu odvratiše: »Nema Boga, nego samo sunce i voda i vatra. Klanjaj se ovima i žrtvuj

im.« »O ne, neću,« reče on, »to su stvorenja i vi ste u zabludi«. Vi morate priznavati pravoga Boga koji stvori te stvari i sve ostale.« »Onaj koga vi zovete Bogom je osuđenik i zločinac!«, rekoše oni rugajući mu se. »Onaj koji bijaše raspet, uništio je smrt«, reče starac, »i ja Njega zovem pravim Bogom.« Nato ga oni uzeše i podigoše kao cilj nišana te odapinjahu u njega strijele s raznih strana, a dok su oni to činili, starac im reče: »Sutra baš u ovaj sat vaša majka ostat će bez djece. Oni mu se podsmjehivahu te ga i slijedeći dan nastaviše gađati.

I dogodi se da jelen upadne u mrežu te oni na konjima potekoše za njim, a budući da su svaki sa svoje suprotne strane odapinjali strijele na jelena, tako jedan drugoga ustrijeliše u srce i pomriješe prema riječima starca.

XCIV Jednom neki kradljivci dođu u samostan i rekoše jednom od staraca: »Mi smo došli odnijeti sve što je u tvojoj ćeliji.« A on reče: »Moji sinovi, uzmite sve što želite.« Tako oni uzmu sve što su mogli naći u ćeliji i otidoše. Ali ostaviše malu vrećicu koja bijaše skrivena u ćeliji. Starac je uzme i potrči za njima vičući: »Moji sinovi, uzmite ovo!« Zadivljeni strpljivošću starca, doniješc natrag sve u njegovu ćeliju i učiniše pokoru govoreći: »Ovaj je stvarno čovjek Božji.« XCV Bijaše jedna starac koji imaše rado prokušanog novaka koji je živio s njim, a jednom, kada je bio ozlovoljen, izgura novaka iz ćelije. Ali novak sjede vani i čekaše starca.

Starac, otvorivši vrata, nađe ga tamo i učini pred njim pokoru govoreći: »Ti si moj Otac, jer tvoja strpljivost i poniznost nadišle su slabost moje duše. Uđi natrag, ti možeš biti starac i Otac. Ja ću biti mladi i novak: jer si ti dobrim radom nadišao moju staru dob.

XCVI Jedan brat upita nekog starca: »Imaju dva brata, od kojih jedan ostaje u svojoj ćeliji, posteći šest dana odjednom i čineći veliku pokoru. Drugi se brinuo o bolesnima. Čiji od ove dvojice rad više ugađa Bogu.« Starac odvrati: »Ako je taj brat koji posti šest dana odjednom obješenog nosa, on se ne može izjednačiti s onim koji se brine o bolesnicima.

XCVII Opat Agatho često poučavaše svog učenika: »Nikada ne traži za sebe nešto što bi mogao oklijevati dati svom bratu ako to u tebe umoli, jer ovako možeš postati prekršitelj Božje zapovijedi. Ako netko pita, daj mu, a ako netko želi posuditi od tebe, nemoj se okretati od njega.« XCVIII Neki brat upita starca: »Ako mi neki brat duguje malo novca, misliš li da bih trebao tražiti od njega da mi to vrati?« Starac mu reče: »Pitaj od njega samo jednom i s poniznošću.«

Brat reče: »Pretpostavimo da ga upitam jednom i on mi ne da ništa, što ću učiniti?« Tada mu starac reče: »Nemoj ga više pitati.« Brat opet reče: »Ali, što činiti, ja se ne mogu osloboditi brige o tome sve dok ne odem i pitam? Starac mu reče: »Zaborvi svoje brige.

Najvažnije je da ne žalostiš svog brata, jer ste vi monasi.« XCIX Kada ljudi dođoše kupiti u Opata Agatha stvari koje je on učinio radom svojih ruku, on im ih mimo proda. Njegova cijena za sito bijaše sto penija, a za košaru dvjesto pedeset. Kada su oni došli kupiti, on im reče cijenu i uzme sve što su mu dali u šutnji, ni ne brojeći kovanice.

Jer je rekao: »Koja je korist da s njima raspravljam i uvodim ih možda u grijeh krive zakletve a da zatim, ako možda imam nešto suvišnog novca, dadem ga braći? Bog ne želi milostinju te vrste od mene i Njemu nije ugodno ako, da bih učinio svoj prinos, nekoga navedem na grijeh.« Tada mu jedan od braće reče: »A kako ćeš se ti i kada opskrbiti ikada kruhom za svoju

ćeliju?« Našto mu on odgovori: »Koju potrebu imam od ljudskog kruha u svojoj ćeliji?« C Bijaše neki starac koji bi, ako bi mu tko nanio zlo, išao toj osobi da joj odnese darove ako bi živila u blizini. Ako bi živila u udaljenosti, poslao bi darove po rukama drugih.

CI Opat Antun poučavaše Opata Amonija govoreći: »Ti moraš napredovati još više u strahu Božjem«. I pošto gaje izveo iz ćelije, pokaže mu kamen govoreći: »Idi i vrijeđaj ovaj kamen i daruj ga bez prestanka.« Kad je on to učinio, Sv. Antun ga upita da li mu je kamen što prigovorio: »Ne,« reče Amonije. Tada mu Opat Antun reče: »Ti također moraš stići do tog stupnja gdje se nećeš ni na što vrijeđati.« CII Opat Pastir reče: »Kao što se pčele izvlače van dimom i njihov med im se oduzima, tako i lagodni život izvlači strah Gospodnji iz duše

čovjekove i oduzimaju mu se sva njegova dobra djela.« CIII Neki filozof upita Sv. Antuna: »Oče, kako možete biti tako sretni kada ste lišeni utjehe knjiga?« Antun odvrati: »Moja knjiga, o filozofe, je priroda stvorenih stvari i kad god zaželim čitati riječi Božje, ta knjiga je preda mnom.« CIV Jednom neki pokrajinski sudac dođe vidjeti Opata Simona, a starac uzme pojas kojeg je imao na sebi i uspne se na palmu kao da bi bio radnik koji bere datulje.

Ali ga oni, približivši mu se, upitaju: »Gdje je pustinjak koji živi u ovom dijelu pustinje?« Na to svi odoše.

Drugom zgodom drugi sudac dođe ga vidjeti, a njegovi drugovi, trčeći pred suca, rekoše: »Oče, spremi se.

Sudac koji je čuo o tebi, na putuje ovdje da te zamoli za blagoslov.« Starac odvrati: »Budi uvjeren da ću se spremiti.«

I pokrivši se svom svojom odjećom, uzme malo kruha i sira u ruke te sjede na ulaz svoje ćelije i počne jesti.

Sudac i njegovi pratioci stigoše i, vidjevši ga gdje jede, prezreše ga. »Da li je to pustinjak monah o kojem smo toliko čuli?« upitaše se.

Odmah se okrenuše i otidoše odakle su došli.

CV Opat Josip upita Opata Pastira: »Reci mi kako mogu postati monah?« Starac odvrati: »Ako želiš imati mir ovdje u ovom životu, a također i u drugom, u svakom nesporazumu s drugim reci: »Tko sam ja? I ne sudi nikoga.« CVI Jednom Opat Antun razgovaraše s nekom braćom, a lovac koji bijaše nadgledao lov u pustinji dođe k njima. Vidje Opata Antuna i braću gdje se zabavljaju i snebi se.

Opat Antun reče: »Stavi strijelu u svoj luk i odapni je!« On učini. »Sada odapni drugu!« reče starac. »I drugu, i drugu.«

Lovac reče: »Ako cijelo vrijeme na- pinjem svoj luk, puknut će.« Opat Antun odvrati: »Isto tako je i s radom za Boga.

Ako sebe guramo prekomjere, braća će brzo klonuti. Dobro je, stoga, s vremena na vrijeme, olakšati njihove napore.«

CVII Jedan od svetih Otaca reče monasima koji su ga upitali o razlogu za samozatajenje: »Moji sinovi, dobro je što moramo mrziti sav počinak u ovom sadašnjem životu te isto tako mrziti tjelesna uživanja i radosti trbuha. Ne tražimo da nas ljudi časte: tada će nam naš Gospodin Isus Krist dati nebesku čast, počinak u vječnom životu i slavlje s Njegovim anđelima.« CVIII Opat Ženo reče nam daje, kad je jednom bio na putu za Palestinu, sjeo pod drvo, umoran od puta. Bijaše baš do polja punog krastavaca. U

svom srcu pomislio je da ustane i posluži se krastavcima da se okrijepi. »Jer« reče, »ne bi bila velika stvar malo uzeti.« Ali, odgovarajući si u mislima, reče: »Kada suci osude lopove, predaju ih na izdržanje kazne. Tako i ja trebam ispitati sebe i vidjeti mogu li podnijeti mučenja koja podnose kradljivci.« I podigavši se tog istog časa, stajao je pet dana na vrelom suncu i pekao svoje tijelo. Tada reče u svojim mislima: »Ne bih mogao podnositi mučenja i stoga ne smijem krasti, nego raditi svojim rukama prema običaju i živjeti od plodova svoga truda, kao što kaže Sveto Pismo: Jer ćeš jesti od rada svojih ruku, blagoslovljen ćeš biti i bit će ti dobro. Ovo je sigurno ono što svakog dana pjevamo pred Gospodinom!«.

CIX Starci i svi monasi koji su prebivali u Scete pustinji sastaše se na savjetovanje i složiše se da Otac Izak bude zaređen za svećenika da služi Crkvi u samotnom mjestu, gdje se u određenim danima i satima sastaju za bogoštovlje monasi koji žive u pustinji.

Ali Opat Izak, čuvši usvojenu odluku, pobježe u Egipat i sakri se u polje između žbunja, smatrajući se nedostojnim svećeničke časti.

Veliki broj monaha poteče za njim da ga uhvate.

Kada su se uvečer zaustavili u tom istom polju, umorni od putovanja (jer bijaše noć), rasteretiše magarca koji je nosio njihovu prtljagu i pustiše ga da pase travu. Paseći travu, magarac dođe do mjesta gdje se Opat Izak sakrio.

A u sumrak monasi, u potrazi za magarcem, dođoše do mjesta gdje se starac sakrio. Diveći se providnosti Božjoj, uhvatiše ga i htjedoše ga svezati, zarobiti i odvesti. Ali im časni starac to ne dopusti, nego reče: »Sada vam se više ne mogu opirati jer je to možda Božja volja da ja, iako nedostojan, trebam primiti svećenički red.« CX Bijahu dva brata monaha, koji Su živjeli zajedno u ćeliji, a njihovu poniznost i strpljivost hvalili su mnogi Oci.

Neki sveti čovjek, čuvši ovo, zaželio ih je iskušati i vidjeti da li posjeduju pravu i savršenu

poniznost. Tako ih on posjeti. Oni ga primiše s radošću te su svi zajedno molili molitve i psalme kao obično.

Nato posjetitelj iziđe iz ćelije i vidje njihov mali vrt gdje su oni uzgajali povrće. Uzevši svoj štap, upadne unutra sa svom svojom snagom i počne lomiti svaku sadnicu koju je vidio, tako da ubrzo uopće ništa nije ostalo. Vidjevši ga, dva brata ne rekoše mu ni riječi. Ne pokazaše mu čak ni žalosno ili uznemireno lice.

Došavši natrag u ćeliju, svršiše svoje molitve za Večernju te mu iskazaše poštovanje govoreći: »Gospodine, ako želiš, možemo donijeti jedan kupus koji je ostao te ga skuhati i pojesti, jer sada je vrijeme jela. Tada se starac prostre pred njih govoreći: »Zahvaljujem svome Bogu, jer vidim da Duh Sveti počiva u vama.« CXI Jedan od braće zapita nekog starca: »Da li bi bilo dobro, da zadržim u posjedu dva penija u slučaju da se razbolim?« Starac, čuvši njegove misli i da on želi zadržati ih za sebe, reče: »Zadrži ih.« Brat, otišavši u svoju ćeliju, počne mozgati u svojim mislima govoreći: »Pitam se da li mi je Otac dao svoj blagoslov ili nije?«

Ustavši, vrati se natrag Ocu pitajući ga: »U ime Božje, reci mi istinu, jer sam sav žalostan radi ovih dvaju penija.« Starac mu reče: »Otkada sam čuo tvoje misli i tvoju želju da ih zadržiš, rekao sam ti da ih zadržiš. Ali nije dobro zadržati više nego je potrebno za naše tijelo.

Sada su ta dva penija tvoje uzdanje. Kad bi ih izgubio, zar se Bog ne bi brinuo za tebe?

Prepusti, stoga, svoju brigu Gospodinu, jer se On brine za nas.« CXII Bijahu dva brata, koja su živjela zajedno u ćeliji, a nikada nisu imali ništa takvoga da bi se jedan s drugim svađali. Stoga jedan drugom reče: »Hajdemo, bar se jednom posvađajmo kao drugi ljudi.« Drugi reče: »Ja ne znam kako ću se početi sviđati.« Prvi reče: »Ja ću uzeti ovu opeku i staviti je između nas. Tada ću reći: To je moje'.

Poslije toga ti ćeš reći: 'Moja je.' To je ono što vodi u prepirku i borbu.« Tako oni staviše između sebe opeku, te jedan reče: »Moja je«, a drugi odvrati prvome: »Ja sam uvjeren da je moja.« Prvi opet reče:

»Nije tvoja, nego moja.« Onda drugi odgovori: »Dobro, dakle, ako je tvoja, uzmi je!« Tako nakon svega ništa ne učiniše da uđu u svađu.

CXIII Opat Marko jednom reče Opatu Arseniju: »Dobro je, zar ne, ništa ne imati u svojoj ćeliji što ti pruža zadovoljstvo? Na primjer, jednom poznavah brata koji imaše mali poljski cvijet koji se uspeo u njegovu ćeliju i on ga iščupa s koljenom.« »Dakle«, reče Opat Arsenije, »to je dobro. Ali svaki čovjek treba djelovati na svoj vlastiti duhovni način, a ako netko ne može napredovati bez cvijeta, on ga treba ponovo zasaditi.« CXIV Jedan upitaše Opata Agata: »Stoje veće tjelesno trpljenje ili bdjenje nad unutarnjim čovjekom?« Starac reče: »Čovjekje kao drvo. Njegov tjelesni rad je kao lišće, ali je nutarnje čuvanje samog sebe kao plod. Stoga, budući da je pisano da se svako drvo koje ne donosi

Možeš li ti misliti da ona nije žena?« On reče: dobar rod, siječe i baca u vatru, svi se moramo brinuti da donosimo taj plod koji označava čuvanje našeg duha. Ali, također trebamo lišće koje će nas pokriti i odjenuti, a to su dobra djela koja je naše tijelo učinilo.« Ovaj Opat Agato bijaše mudar u razumijevanju i neumoran u svom radu te na sve spreman. On se odvažno stavio na ručni rad, a štedio je u hrani i odijevanju.

CXV Isti Opat Agato bi rekao:' »Kad bi rasrđeni čovjek čak mrtve uskrisivao, ne bi bio ugodan Bogu zbog svoje srdžbe.« CXVI Bijaše neki starac koji je hrabro postio pedeset godina i koji je rekao: »Istjerao sam iz sebe plamen požude, pohlepu i ispraznu slavu.« Opat Abraham, čuvši ovo, dođe k njemu i upita ga: »Da li si ti to stvarno rekao?« »Da«, odvrati on. Tada Opat Abraham reče: »Onda idi u svoju sobu, a tamo se nalazi žena koja leži na tvojoj slamnjači.

»Ne, nego se ja borim u svojim mislima tako da ne dotičem tu ženu.« »Onda, « reče Opat Abraham, »ti nisi uništio pohotu. Strast je živa, ali je svezana. A sada pretpostavimo da si na putu i da na cesti između stijena i razbijenih lonaca ugledaš nešto zlata: možeš li ti o tome misliti tako kao da su to stijene poput drugih stijena?« »Ne,« odvrati on, »nego se oduprijeti svojim mislima tako da ga ne uzmem.« Tada Opat Abraham reče: »Vidiš, strast je živa, ali je svezana.« Onda Opat Abraham ponovo reče: »Ti čuješ o dvojici braće, od kojih te jedan voli i o tebi govori dobro, a drugi te mrzi i o tebi govori zlo.« Oni dođu k tebi: a da li ih ti obojicu primaš jednako?« »Ne,« odvrati on, »nego se iznutra trudim, nastojeći da lijepo postupam s onim drugim.

Opat Abraham reče: »Dakle, strasti žive. Ali u svecima su one, do neke mjere, svezane.«

CXVII Na početku svojih razgovora Opat Evagrije31 dođe nekom starcu i reče: »Oče, recite mi nekoliko riječi po kojima ću se spasiti.« Starac reče: »Ako se želiš spasiti, kad god ideš nekoga vidjeti, ne govori prije nego te on nešto upita.« Evagrije je bio duboko ganut ovom izrekom te učinio pokoru pred starcem i dade mu zadovoljštinu govoreći: »Vjeruj mi, Oče, pročitao sam mnogo knjiga i nigdje nikada nisam našao takve pouke.« I on ode te je uvelike napredovao.

CXVIII Jednom neki starci dođoše u Scete, a s njima bijaše i Opat Ivan Mali. I kada su ručali, jedan od svećenika, vrlo veliki starac, ustane da bi dao svakome čašicu vode da se napiju, a ni jedan ne htjede od njega uzeti osim Ivana Maloga. Ostali se iznenadiše, a nakon toga ga upitaše: 3) Evagrije Ponticus, veliki mistik, bijaše također jedan od najučenijih u pustinji i prvak origenista u Scete. Njegovi nagovori o molitvi su klasični i do nas su došli pogrešno pripisani Sv. Nilu. Bremenitost ovoga „vcrbum“ nije jasno sve dok ne shvatimo da je Evagrije možda imao mnogo toga reći kada je tek došao na Scete.

»Kako to da si se ti, zadnji od svih, usudio prihvatiti usluge ovog velikog starca?« On odvrati: »Vidite, kada ja ustanem da ljudima dadem piti vode, ja sam sretan ako svi uzmu; a radi tog razloga u ovoj prigodi uzeo sam piti, da ga počastim te da se ne osjeća žalostan, jer od njega nitko nije uzeo čašu.« I na ovo svi su pohvalili njegovu uviđavnost.

CXIX Jednom su dva brata sjedila s Opatom Poemenom, a jedan brat je hvalio drugog brata govoreći: »On je dobar brat, on mrzi zlo.« Starac upita: »Sto misliš s: on mrzi zlo?« A brat nije znao što bi odgovorio. I reče: »Reci mi, Oče, što to znači mrziti zlo?« Otac reče: »Onaj čovjek mrzi zlo, koji mrzi svoje vlastite grijehe i gleda na svakog brata kao na sveca i ljubi ga kao sveca.«

CXX Opat Ivan običavaše govoriti: »Mi smo zbacili lako breme spoznanja samih sebe, a mjesto toga izabrali smo nošenje teškog bremena opravdanja samih sebe i osuđivanja drugih.

CXXI Jedan od staraca završio je svoje košare i već stavio ručke na njih, kada je začuo svog susjeda gdje govori: Jedan od staraca završio je svoje košare i već stavio ručke na njih, kada je začuo svog susjeda gdje govori: »Što ću učiniti? Tržište će brzo početi a ja nemam ništa od čega ću učiniti ručke za košare?« Starac odmah ode unutar i skine svoje ručke, dajući ih bratu uz ove riječi: »Evo, ja ih ne trebam, uzmi ih i stavi ih na svoje košare.« Tako se on u svojoj velikoj ljubavi pobrinuo da njegov brat završi svoj rad, dok je njegov ostao nedovršen.

CXXII Jedan od staraca reče: »Baš kao što pčela, gdje god dođe, pravi med, tako i monah, gdje god ide vršiti volju Božju, može uvijek proizvoditi duhovnu slatkoću dobrih djela.« CXXIII Opat Ivan reče: »Monah mora biti kao čovjek koji sjedi pod stablom, podiže oči i opaža sve vrste zamki i divljih zvijeri što jurišaju na njega. Budući da se sa svima ne može boriti, on se uspne na drvo i pobjegne od njih. Monah bi u svako doba morao činiti isto.

Kada u njemu neprijatelj podigne zle misli, on treba po molitvi bježati ka Gospodinu i bit će spašen.« CXXIV Opat Moj sije reče: »Čovjek koji živi odvojeno od ljudi jest kao zrelo grožđe. A čovjek koji živi u društvu s drugima jest kiselo grožđe.«

CXXV Veliki plemić, koga nije nitko poznavao, dođe u Scete noseći sa sobom zlato i reče svećeniku tog mjesta da bi ga dao braći. Svećenik mu reče: »Braća ne trebaju ništa od toga.« Plemić je bio uporan i nije htio prihvatiti »ne« za odogovor: tako on stavi košaru sa zlatom na ulazu crkve i reče svećeniku: »Oni koji nešto žele, mogu se poslužiti.« Ali nitko nije uzeo ništa od zlata, a neki ga nisu ni pogledali. Tada starac reče plemiću: »Gospodin je primio tvoj dar. Idi sada i to razdijeli siromasima.« CXXVI Opat Mathois reče: »Bolji je lagani posao koji zahtijeva duže vrijeme da se završi nego teški posao koji se brzo učini.« CXXVII Oci običavahu reći: »Ako u mjestu gdje prebivaš u pustinji iskrsnu neke napasti, ne ostavljaj to mjesto u vrijeme napasti. Jer, ako ih tada ostaviš, išao bilo gdje, naći ćeš iste poteškoće gdje te čekaju.

CXXVIII Opat Zeno, učenik Opata Silvanija, reče: »Nemoj prebivati u poznatom mjestu i nemoj biti učenik čovjeka velikog imena. I ne polaži nikakve temelje kada si gradiš ćeliju.« CXXIX Jedan od staraca reče: »Ili bježao što dalje od ljudi, ili drugo, smijući se svijetu i ljudima u njemu, učini sebe luđakom u mnogome.« CXXX Teofil od svetog sjećanja, Biskup Aleksandrijski, putovaše u Scete, a braća koja su došla s njim, rekoše Opatu Pambu: »Reci riječ-dvije Biskupu da može izgraditi svoju dušu u ovom mjestu.« Starac odvrati: »Ako se ne izgradi mojom šutnjom, nema nade da će se izgraditi mojim riječima.«

CXXXI Jedan od staraca reče: »Monah ne smije ispitivati kako ovaj djeluje ili kako onaj živi. Pitanja kao štu su ova, odvlače nas od molitve i privlače nas klevetanje i brbljanje. Nema ništa boljega od obdržavanja šutnje.« CXXXII Blaženi Makarije reče: »Ovo je istina, da ako monah jednako prima osudu i hvalu, siromaštvo i bogatstvo te glad i obilje, on nikada neće umrijeti.« CXXXIII Dva brata odu starcu koji je živio sam u Scete. I prvi reče: »Oče, ja sam naučio napamet Stari i Novi Zavjet.« Starac mu reče: »Ti si ispunio zrak riječima.« Drugi reče: »Ja sam prepisao Stari i Novi Zavjet i imam ih u svojoj ćeliji.« A ovome starac odvrati: »Ti si ispunio svoj prozor pergamenom.

'Kraljevstvo Božje nije u riječima nego u sili?' I opet: 'Neće oni koji slušaju Zakon biti opravdani pred Bogom, nego oni koji ga vrše.'« Upitaše ga, stoga, koji je put spasenja, a on im reče: Ali ne poznaješ li onoga koji je rekao: »Početak mudrosti je strah Gospodnji i poniznost sa strpljivošću.« CXXXIV Kaže se o nekom velikom starcu na Scete: Kad god bi braća gradila ćeliju, on bi izlazio s velikom radošću te polagao temelje i ne bi odlazio dok se ćelije ne bi završile.

Jednom, izlazeći graditi ćeliju, bijaše uistinu vrlo žaslostan. Braća rekoše: »Zašto si žalostan, Oče?« On odvrati: »Moji sinovi, Scete će biti razorena. Jer, vidio sam zapaljenu vatru u Scete, a braća su izlazila sa palminim granama i stavljala ih van. Opet se vatra upalila, a oni su ponovo sjekli palmine grane i stavljali ih van. Ali treći put počne goijeti i ispuni cijelu Scete i ne bijaše moguće ugasiti vatru. Radi toga sam ja potišten i žalostan.«

CXXXV Opat Hor reče svom učeniku: »Budi pomnjiv da nikada ne donosiš u svoju ćeliju riječi drugih.« CXXXVI Opat Mojsije reče: »Treba biti kao mrtvac sa svojim drugom, jer umrijeti prijatelju znači prestati osuđivati ga bilo u čemu.« CXXXVII Neka braća rekoše Opatu Antunu: »Htjeli bismo da nam kažete koju riječ po kojoj se možemo spasiti.« Tada starac reče: »Čuli ste Pismo, to vam treba biti dovoljno.« Ali oni rekoše: »Željeli bismo, također, čuti nešto i od tebe , Oče.« Starac im odgovori: »Čuli ste da je Gospodin rekao: »Ako te netko udari po lijevom obrazu, pokaži mu i drugi.« Oni mu rekoše: »Ne možemo to učiniti.« On im reče: »Ako ne možete okrenuti drugi obraz, barem strpljivo prihvatite to na tome jednome.« Oni odvrate: »Ni to ne možemo učiniti.«

On reče: »Ako ni to ne možete učiniti, barem nemojte udariti druge više nego što biste željeli da oni vas udare.« Oni rekoše: »Ne možemo ni to učiniti.« Tada starac reče svom učeniku: »Idi, skuhaj nešto jela ovoj braći jer su vrlo slabi.« Napokon reče njima: »Ako ni ovo ne možete učiniti, kako vam mogu pomoći? Sve što mogu učiniti jest da molim.« CXXXVIII Neki starac reče: »Čovjek koji pred očima ima smrt, u svako će doba svladati svoj kukavičluk.« CXXXIX Neki vojnik upita nekog starca da li Bog oprašta grešniku. A on mu reče: »Reci mi, ljubljeni, ako se tvoj plašt podere, da li ćeš ga baciti?« Vojnik odvrati: »Ne. Ja ću ga okrpati i opet ga staviti na sebe.« Starac mu reče: »Ako se ti brineš za svoj plašt, neće li Bog biti milosrdan samoj svojoj slici?«

CXL Jedan Opat Silvanije iziđe iz svoje ćelije za trenutak, a njegov učenik Zaharija s drugom braćom pomakne natrag vrtnu ogradu i poveća njegov vrt.

A kad se starac vratio i to vidio, uzme svoj krzneni ogrtač i spremi se da ode. Ali oni padoše ničice do njegovih nogu i zamoliše ga da im kaže zašto to čini.

Starac im reče: »Neću uči u ovu ćeliju sve dok ne vratite natrag ogradu gdje je prije bila.« Oni odmah to učiniše te on uđe u ćeliju.

CXLI Jednom dva brata dođoše starcu koji ne običavaše jesti svakog dana. Ali kada vidje braću, pozove ih s radošću da ručaju s njim, govoreći: »Post ima svoju nagradu, ali onaj koji jede iz ljubavi, ispunja dvije zapovijedi, jer se odriče svoje volje i osvježava svoju gladnu braću.«

CXLII Na Scete usvojiše pravilo da će postiti cijeli tjedan prije slavljenja Uskrsa. Ali se dogodi da u tom tjednu neka braća dođu Opatu Mojsiju, iz Egipta, a on im skuha kašicu od povrća. A kad su klerici crkve na Sceti ugledali dim koji je dolazio iz ćelije, izjavili su: »Gledajte, evo Mojsije krši pravilo i kuha jelo u ćeliji. Kada se popne ovdje gore, reći ćemu mu riječdvije.« Ali, kada je došla subota, klerici su gledali veliku svetost Opata Mojsija, te mu rekli: »O, Opate Mojsije, ti si prekršio ljudsku zapovijed, ali si strogo vezan Božjom zapovijeđu.« CXLIII Jedan od staraca reče: »Moli pomno i odmah ćeš uravnotežiti svoje misli.« CXLIV Neki brat upita Opata Pamba: »Zašto me đavao sprečava da činim dobro svojem susjedu?« A starac mu reče: »Ne govori tako.

Zar je Bog lažac? Zašto ne priznaš to da ti ne želiš biti milosrdan?

Nije li Bog davno rekao: 'Dao sam vam moć da gazite zmije i štipavce i sve sile neprijateljske?' Zašto, dakle, ne zgaziš zlog duha?« CXLV Opat Pastir reče: »Ne prebivaj u mjestu gdje vidiš da su ti drugi zavidni, jer tamo nećeš rasti.« CXLVI Opat Pastir reče: »Ako netko pogriješi i ne zataji to, nego kaže: Pogriješio sam-nemoj ga karati, jer ćeš skršiti odluku njegove duše. A ako mu kažeš: Ne budi žalostan, brate, nego ubuduće pazi - ti ga sokoliš da promijeni svoj život.« CXLVII Opat Hyperihije reče: »Monah koji ne može obuzdati svoj jezik kada je ljut, neće moći ravnati ni strastima požude.«

CXLVIII Nadbiskup Teofil od svetog sjećanja, kada je umirao reče: »Ti si sretan čovjek, Opate Arsenije, jer si uvijek imao pred očima ovaj čas.« CXLIX Kad je neki čovjek zamolio Opata Agata da prihvati dar - novac za svoju upotrebu, Otac odbije govoreći: »Nemam potrebe od toga, j er živim od rada svoj ih ruku.« Ali kada je onaj drugi bio uporan da prinese dar i rekao: »Barem uzmi za potrebne.« Agato odvrati: »To bi me dovstruko postidjelo, budući da bih nepotrebno primio novac i dajući drugima tuđi novac, bio bih krivac ispraznosti.«

CL Blaženi Makarije pripovijedao je ovu priču o sebi: »Kad sam bio mlad i živio sam u svojoj ćeliji, uzeli su me i protiv moje volje zaredili za svećenika u selu. I kako nisam želio ostati tamo, nego pobjegao u drugo selo gdje mi je jedan pobožni laik pomogao prodajući moj rad - tu se dogodilo daje neka mlada djevojka upala u nepriliku ostavši trudna. A kada su je njezini roditelji upitali tko je odgovoran za to, ona odgovori: 'Onaj vaš postinjak učinio je ovaj zločin.'

Tako dođoše njezini roditelji, svezaše me i objesiše mi vrčeve o vrat te me vodiše putevima, tukuči me i vrijeđajući me govoreći: 'Ovaj monah je oskvmuo našu kćer.' I kada su me gotovo ubili svojim štapovima, neki stari čovjek im reče: 'Dokle ćete tući ovog stranog monaha?'

Ali budući da ih je on slijedio i pokušavao se pobimuti za mene, crveneći se, jer su se i njemu rugali, govorio je: 'Što je učinio ovaj čovjek koga pokušavate uništiti?'

A roditelji djevojke bijahu uporni: 'Ni za što ga nećemo pustiti sve dok se ne pobrine za uzdržavanje djevojke i sve dok netko ne pripazi da ovaj čovjek ne pobjegne.'

Tako, kada sam ja dao znak tom starom čovjeku da to učini, on im to zajamči i odvede me. Vrativši se tako u svoju ćeliju, dao sam mu sve košare koje sam našao, da ih proda te pribavi hranu za mene i moju ženu. I rekoh: 'Dakle, Makarije, sada si dobio ženu, morat ćeš marljivije raditi da bi je mogao hraniti.'

Tako sam radio danju i noću da bije uzdržavao. Ali, kada se siroti navršilo vrijeme da rodi, nekoliko se dana mučila u trudovima i nije mogla poroditi. A kada su je o tome upitali, onda reče: 'Ja sam potvorila zločin na toga pustinjaka, dok je on bio nedužan. Jer u ovaj položaj me je doveo mladić u susjednoj kući.'

Tada se onaj koji mi je pomogao ispuni radošću i dođe mi kazati o svemu i zamoliti me da im svima oprostim. Čuvši ovo i prestrašivši se da bi mogli doći ljudi i dosađivati mi, brzo pobjegoh i dođoh u ovo mjesto. Takav je bio povod mog dolaska u ovaj kraj svijeta.«

SADRŽAJ Autorova bilješka.............................................5

Mudrost pustinje...........................................7 Izreke Pustinjskih Otaca................................ 35 KRŠĆANSKA MEDITATIVNA LITERATURA 1. HERBERT MADINGER GOSPODINE, ŠTO ŽELIŠ DA UČINIM? - Pisac brojnih meditativnih knjiga želi ovom knjigom čitatelja približiti Gospodinu, da u njegovoj blizini i odsjaju uvidi što mu je činiti za ostvarivanje Božjeg kraljevstvau sebi i oko sebe.

BOG SE OBRAĆA SVAKOME - Bog ljubi svakog čovjeka, bez obzira kakav on bio, ali ne ljubi zlo koje je i čovjekova velika nesreća. Stoga se Bog neprestano obraća čovjeku i poziva ga na suradnju u izgradnji boljega i sretnijeg stanja u sebi i u svijetu.

VRATI SE! - Kao što milosrdni otac očekuje svog rasipnog sina da ga privine na svoje grudi i sve mu oprosti u ljubavi, tako Bog naš nebeski Otac čeka svakog grešnika da mu se raskajan vrati u radosnu kuću očinsku.

Knjiga može posebno dobro poslužiti kao priprava za ispovijed.

STVORITE MOLITVENE ZAJEDNICE! - Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tamo sam ja među njima, jamči nam Krist. Stoga je dobro i spasonosno sastajati se zajedno na molitvu i mimo one najuzvišenije molitve što je vršimo u euharistijskom slavlju.

KRŠĆANSKA MEDITATIVNA LITERATURA TEMELJI VJERE - Kratka razmišljanja o temeljima kršćanske vjere, koje mladi moraju imati u svijesti.

SVAKODNEVNO MOLI KRUNICU - Poticaji na moljenje krunice. Kratka razmatranja o svakom otajstvu krunice.

SEDAM BOŽJIH IZVORA - Meditativno poniranje u svete tajne koje nam Krist po svojoj Crkvi dijeli: sakramente.

ODLUČI SE ZA KRISTA! - Ljudi našeg vremena po prvi put su doživjeli što znači: život bez Boga, svijet bez vjere, potpuna praznina u vlastitom srcu. Valja nam se odlučno opredijeliti za Krista i njegove vrednote.

OSTANITE U MENI! - Po Kristu je u čovječanstvu započelo nešto novo. On žrtvuje svoj život za istinu, za ljubav, za ljude i za mir. Tko mu se približi, osjeća nešto od njegove božanske snage.

SUSRET S BOGOM - Bog svojoj Crkvi daje skrovitu snagu. Pisac ove knjige razotkriva taj često zapretani izvor. Svi velikani kršćanstva obilno se napajaju na tom izvoru.

A JA VAM KAŽEM - U Evanđelju je skriveno blago. Ono vrijedi više nego sve ostalo u životu. Ali otkrivamo ga samo ako uzmemo motiku i započnemo kopati.

ALI NAJVEĆA JE MUDU NJIMA LJUBAV - Ljubiti Boga i svoga bližnjega, maksima je kršćanstva. Na tim dvijema zapovijedima temelji se cijela Crkva, zaista sve što namje Krist pokazao i rekao.