sveti-atanazije

SVETI ATANAZIJE

ŽIVOT SVETOG ANTUNA PUSTINJAKA

Preveo o. Damjan Damjanović, franjevac

ZAGREB 1985

Naslov latinskoga kritičkog izdanja Vita di Antonio. Testo critico e commento a cura di G. J. BARTELINK, Milano 1981.

Slika na omotu VELAZQUEZ (1599—1660): Sv. Antun i Pavao Pustinjak

Lektura, korektura i tehničko uređenje dr o. Kornelije Zvonimir Sojat Omot Leo Rostohar

Meter Oto Hakenberg Izdaje HRVATSKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA SV. CIRILA I METODA i KRŠĆANSKA SADAŠNJOST Glavni i odgovorni urednik dr fra Nikola Vukoja, Zagreb, Kaptol 9

Tisak RO »Informator«, OOUR Tiskara »Zagreb«, Preradovićeva 21—23

PREVODIOČEV PREDGOVOR

Kad sam za kompletiranje niza izvora Franjevačkoga reda i njegove duhovnosti preveo najstariji životopis sv. Antuna Padovanskoga — VITA PRIMA vel »ASSIDUA« — to mi je bio bliži povod i poticaj da, napose za potrebe naše pučke pobožnosti, pronađem nešto prikladno i o drugom velikom Božjem ugodniku istoga imena a to je sv. Antun Pustinjak koga naš puk običaje zvati ».zimski« jer se slavi usred zime — 17. siječnja.

Dok se sv. Antun Padovanski štuje na cijelome područja naše domovine, sv. Antun Pustinjak se ipak više štuje u njezinim zapadnim dijelovima.

Zato sam smatrao da našim vjernicima treba o životu i djelima ovoga sveca pružiti nešto opširnije. Naš obični vjernik o njemu zna samo to da je zaštitnik domaćih životinja, napose svinja, i da se njegov svetački lik upravo prepoznaje po tome što ga slikari i kipari, manje-više redovito, prikazuju sa svinjom kao najkarakterističnijim atributom, a na ponekim ga slikama viđamo kako je okružen i nekim drugim domaćim životinjama.

Mislim da sam dobro učinio što sam odlučio prevesti na naš jezik baš ono najstarije što o tome velikom Svecu posjeduje naša bogata kršćanska hagiografska starina, a to je Antu- nov životopis što ga je na grčkom jeziku napisao njegov učeni i sveti suvremenik sv. Atanazije Aleksandrijski (295—373.)

Ime slavnoga biskupa, crkvenog naučitelja i neumornog borca za pravovjerje, ovom je životopisu najbolja reklama i preporuka. Jedan je patrolog to djelo okarakterizirao ovim riječima : »To pravilo monaškoga života, doneseno u pripovjedačkoj odjeći, biser je starokršćanske književnosti.« (Dr A. Seider)

5

Najprije sam došao do njemačkoga prijevoda toga djela.

Odmah sam ga nadušak pročitao i bez oklijevanja se dao na prevođenje. Kad sam prijevod već dovršio, domogao sam se grčkoga izvornika uz koji se paralelno nalazi latinski prijevod što ga je izradio poznati crkveni pisac antiohijski prezbiter Evagrije.

Bio je to prijatelj sv. Jeronima koji ga je i potakao da prevede ovaj životopis. Na kraju su moja subraća fra Kor- nelije Šojat i fra Nikola Vukoja usporedili prijevod s kritičkim izdanjem latinskoga teksta. (Ch. Mohrmann — G. J. M. Bar- telink, Vita Antonii, testo critico e commento, Milano 1981.)

Da bih koliko-toliko ugodio i klasično obrazovanim čitateljima, donosim evo ovdje najprije naslov grčkoga izvornika, a zatim latinskog i hrvatskog prijevoda: BIOΣ KAI ΠOɅITEIA TOY OΣIOY ΠATROS HMΩN ANTONIOY ΣYITPAΦEIΣ KAI AΠOΣTAɅEIΣ ΠPOΣ TOYΣ EN TH ΞENH MONAKOYΣ ΠAPA TOY EN AΓOIΣ ΠATPOΣ HMON AΘANAΣIOY EΠIΣKOΠOY AɅEΞANΔPEIAΣ VITA ET CONVERSATIO SANCTI PATRIS NOSTRI ANTONII SCRIPTA MISSAQUE AD MONACHOS IN PEREGRIN A REGIONE VERSANTES A SANCTO PATRE NOSTRO ATHANASIO EPISCOPO ALEXANDRIAE ŽIVOT I DJELA NAŠEGA BOGOLJUBNOG OCA ANTUNA STO GA JE NAPISAO I RASPOSLAO MONASIMA U STRANOME SVIJETU SV. OTAC ATANAZIJE, BISKUP ALEKSANDRIJSKI Za ovaj je Životopis značajno, između ostaloga, i to da u njemu nema upravo nikakvih kronoloških podataka. Sv. Atanaziju kronologija nije bila toliko važna koliko mu je prije svega bilo stalo do toga da što vjernije i što cjelovitije čitaocima prikaže Antunov svetački lik i karakter a nije posvećivao pažnju manje značajnim pojedinostima koje taj lik ne bi učinile ni zanimljivijim ni pobudnijim.

Kad je ovaj Životopis nastao, još nije bila uvedena kršćanska era, tj. godine se nisu brojile od Kristova rođenja, pa se sv.

Atanazije sigurno ravnao prema tzv. »aleksandrijskoj eri», zato su usklađivanja s »kršćanskom erom« samo približna. Te približne

6

kronološke podatke preuzeo sam iz Migne-a i donosim ih iza ovoga predgovora.

Za što bolje razumijevanje ovoga Životopisa smatram korisnim napomenuti: U Antunovo vrijeme u Crkvi još nije redovništvo postojalo kao poseban stalež evanđeoskog savršenstva ni u kakvom obliku.

Pustinjaci su, među kojima Antun zauzima jedno od prvih i najistaknutijih mjesta, u sv. Crkvi, slijedeći milosne poticaje Duha Svetoga, nastojali ostvariti onaj najviši stupanj evanđeoskog savršenstva na koje Spasitelj poziva sve ljude riječima: »Budite savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski.« (Mt 5, 48) Sv. Atanazije, kad hoće označiti stil i sadržaj Antunova samotničkoga života, izražava to grčkom riječju »asketes«. U klasičnom se grčkom jeziku tom riječju nazivaju oni koji se sistematski i ustrajno nastoje osposobiti za različite tjelesne vještine koje zahtijevaju spretnost, brzinu, izdržljivost i snagu. No, već su stari Grci tu riječ upotrebljavali i u prenesenom smislu pa su naglašavali da svestrano odgojen i obrazovan čovjek »mora biti uvježban u svakoj vrlini«.

Taj su ideal stari Grci izražavali poznatom složenicom » kalokagatia«.

I suvremeni sportisti koji se spremaju za osvajanje prvenstava na području različitih sportskih i atletskih disciplina moraju mnogo vježbati i mnogo čega se odricati — moraju mnogo »trenirati« — da bi tako stekli potrebite »kondicije« za osvajanje prvih mjesta u sportskim utakmicama i a- tletskim natjecanjima.

Sv. Atanazije kaže za Antuna, kad se povukao u samoću, da se bavio »askezom«. Postao je »asket«. Grčki glagol »aske- in«, koji se u izvorniku često susreće u različitim oblicima, prema do sada rečenome, ima sasvim isto značenje što ga ima glagol engleskoga podrijetla »trenirati«. Tom izrazu, koji je danas gotovo isključivo sportski obojen, u našem hrvatskom jeziku odgovara povratni glagol »trapiti se«. Nalazimo ga u Akademijinu velikom Rječniku hrvatskoga jezika, ali ima gotovo isključivo duhovno značenje.

Spomenuti Riječnik nema, doduše, imenice »trapnik«, ali je susrećemo u duhovnoj literaturi, napose u hagiografijama. Ta

7

riječ označuje čovjeka koji se odriče, napreže, bori i vježba u stjecanju pojedinih kreposti kao što o sebi izvješćuje sv. Pavao kad kaže: »... Krotim svoje tijelo i zarobljavam ga...« (1Kor 9, 27) Antun nije u svoje vrijeme bio osamljena pojava s obzirom na provođenje samotničko-trapničkoga života. Trapnici su se poznavali, povremeno sastajali i duhovno se međusobno pomagali, ali su jedan o drugom u svakom pogledu živjeli posve neovisno. Sv. Atanazije ih nazivlje »monasima«, a ta grčka riječ označuje sve one koji provode samotnički život, odvojeno od ostalih ljudi i podalje od ljudskih naselja, a bave se molitvom vježbanjem u krepostima i samozatajom. Budući da je ta riječ duboko ukorijenjena u jeziku i Istočne i Zapadne Crkve, nije ovdje prevođena.

U Životopisu se mnogo i opširno govori o nečistim dusima za koje naš jezik ima više izraza, a najčešće se čuju riječi »vrag« i »đavao«. Nečiste duhove sv. Atanazije najčešće označuje riječju »daimon«, a u našem je prijevodu ta riječ dosljedno prevođena riječju z l o d u h .

Dobar dio Životopisa govori o Antunovim borbama sa zlodusima. Upravo središnji dio ovoga djela predstavlja Antunova »demonologija«. Budući da je sve ono što je Antun iznio u svom magistralnom govoru većem broju sakupljenih monaha prošlo kroz srce i dušu dubokog teologa Atanazija, nema mjesta bilo kakvim prigovorima ili osporavanju. Iskustva što ih je Antun stekao u ogorčenim i žestokim borbama sa zlodusima i danas mogu naći praktičnu primjenu. Ta tema nije ni u našem vremenu neumjesna ni beznačajna, jer i danas u svijetu postoji velik interes za Sotonu i, štoviše, ima čak i takvih koji promiču kult Sotone — demonolatriju.

Koji pažljivo pročitaju i prostudiraju Antunovu »demonologiju«, mnogo će naučiti kako za Božje kraljevstvo treba voditi borbu o kojoj Krist Gospodin kaže: »Od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe.« (Mt 11, 12) Glavni naš neprijatelj u toj borbi jest Sotona. Zato nas sv.

Petar potiče na neprestanu budnost riječima: »Otrijeznite se!

Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da

8

proždre!« (1 Pt 5, 8) A ne zaboravimo ni na to da Krist đavla naziva »knezom svijeta«. (Usp. Iv 12, 31; 14, 30; 16, 11) Antun je u svojoj kršćanskoj svijesti i imao duboko utisnute riječi sv. Pavla: »Kraljevstvo Božje nije jelo i pilo .. .« (Rim 14, 17) Cijelo mu je biće bilo prožeto slikovitim Apostolovim pozivom na duhovni boj: »Jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj.

Obucite svu opremu Božju da se magnete oprijeti lukavstvima đavlovim. Jer, nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv vlasti, protiv upravljača ovoga mračnog svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.« (Ej 6, 10—12) Evo u tome treba tražiti najdublji razlog da se Antun predao tako strogoj i napornoj askezi ili trapnji. Njegova trapnja nije sama sebi svrhom, nego mu je ona bila prijeko potrebna da bi stekao potrebne kondicije za uspješnu borbu sa zlodusima. * * *

I danas, kad kultura, civilizacija, prosvijećenost i tehnika dosegoše tako visok stupanj, vlada velik interes za tzv. »crnu magiju« koja pomoću đavla nastoji ostvariti različite neobične, mimonaravne učinke na nečiju štetu i upropašćivanje. S magijom je u manjoj ili većoj mjeri povezana i druga još opakija pojava, a to je tzv. »demonolatrija«, kult zloduha.

To je razlog da ni suvremena katolička teologija, ni vrhovno učiteljstvo sv. Crkve ne zanemaruju onaj dio dogmatike koji nosi naslov »demonologija«. Zato svraćam čitaočevu pažnju na vrlo značajan dokumenat s toga područja što ga je izdala Sv. Kongregacija za nauk vjere na francuskom jeziku pod naslovom »Foi chrétienne et démonologie« — Kršćanska vjera i učenje o zlodusima«. Taj dokumenat nema, doduše, strogo doktrinarni karakter nego je uvršten među tzv. »instrukcije«, ali on zapravo predstavlja službeno prikazanu cjelovitu »demonologiju.«1 1 Kod nas je ta »instrukcija« nedavno objavljena i u svom francuskom izvorniku i u hrvatskom prijevodu. Vidi: »ŠEPER« — građa za životopis — 2. dio — Zagreb 1984. str. 303 i sl.

9

Osim toga je u našoj hrvatskoj bogoslovnoj literaturi prije četrdesetak godina demonologiju opširno obradio Prof. Dr Stjepan Bakšić.2 Možda će se čitaočeva pažnja zaustaviti i na tome što pojedina poglavlja imaju naslov, a neka su bez njega. U grčkom izvorniku nema nikakvih podnaslova. Poglavlja su samo numerirana. Migneovo izdanje Životopisa nakon uvodnih upozorenja donosi spomenute podnaslove na latinskom jeziku.

Oni su uneseni u ovaj prijevod. Poglavlja bez naslova su zapravo samo nastavak već za.počete teme. To je napose došlo do izražaja u Antunovu govoru monasima i u njegovu dijalogu s poganskim filozofima. * * *

Prije spomenuti antiohijski učeni prezbiter Evagrije prvi je i najstariji prevodilac ove jedinstvene hagiografije. S grčkog izvornika ju je preveo na latinski jezik. Glavna značajka njegova prijevoda je u tome što on nije prevodio verbalno, nego vrlo slobodno, nastojeći vjerno donijeli misao izvornika. Smatram umjesnim na ovome mjestu navesti Evagri- jev pogovor spomenutom prijevodu da bih tako bar donekle objasnio i opravdao nastajanje svoga prijevoda. Evagrije piše: »Molimo obrazovane čitaoce, koji htjednu čitati ovaj prijevod, nek oproste, ako nam nije pošlo za rukom izraziti snagu grčkoga jezika, prevodeći djelo na latinski jezik, jer to uči- nismo protiv svoje volje. Nismo se toga posla prihvatili kao da nam nije bilo jasno što to znači, nego smo, naprotiv, bili dovoljno svjesni toga koliko snaga grčkoga jezika trpi, kad se prevodi na latinski; ipak smo, međutim, bili spremni podnijeti i to da grčki jezik to pretrpi nego da u duhovnom pogledu budu prikraćeni oni koji bi ipak mogli čitati bilo kako preveden grčki sadržaj. Svemogući Bog koji je tolikome čovjeku pomagao da mogne izvesti tolike stvari, 2 Prof. Dr Stjepan Bakšić, Bog Stvoritelj – I. Dio – Zagreb 1946. - »O zlim anđelima«, str. 528.

10

neka bi i nama pomogao da bismo ga bar donekle nasljedovali pa da bi se po svemu u njemu proslavilo njegovo ime po našem Učitelju, Poticatelju, Otkupitelju i Spasitelju Gospodinu Isusu s Duhom Svetim komu pripada vječna slava i vlast u vijeke vjekova.« Antuna ne možemo, doduše, nasljedovati u svemu, ali mu se s vjerom i pouzdanjem možemo utjecati uvijek i u svim svojim duhovnim i materijalnim potrebama. Gospodin nam ga je upravo zato i dao.

Zagreb, krajem korizme 1984.

Prevodilac

Kronologija prema Migne-u Antun se rodio g. 251.

Prigrlio je monaški način života oko 271. g.

Kad je bio star oko 35 godina, povukao se u pustinju, a bilo je to otprilike 285. god. Već se nekako iste godine nastanio u nekom napuštenom kaštelu.

Kad mu je bi'lo oko 55 godina, dakle, oko 305. g., napustio je kaštel.

Godine 310. odlazi u Aleksandriju sa željom da se domogne mučeničke smrti. Kad mu to nije uspjelo, vratio se u pustinju. Na molbu nekolicine biskupa ponovno je otišao u Aleksandriju da suzbija arijevce; ondje je ostao od 326. do 335. godine.

Godine 339. doznaje u viđenju da će arijevci otimati i pljačkati crkve pravovjernima; to se dogodilo g. 341.

Antun je, kako se nagađa, umro 17. siječnja g. 356.

11

UVOD

Iako je o. Damjan Damjanović u svom predgovoru već mnogo toga rekao o ovom Životopisu, ipak smo smatrali potrebnim neke stvari nadodati a neke još više naglasiti i na taj način pomoći čitateljima da ovaj drevni životopis sv. Antuna Pustinjaka, napisan pred 15 stoljeća, bolje razumiju i iz njega izvuku što veću korist.

Sv. Antun Pustinjak općenito se smatra »ocem monaha«, a to u dobroj mjeri zahvaljuje i ovom životopisu koji se vrlo brzo raširio po cijelome kršćanskom svijetu i na taj način pridonio snažnom razvitku monaškoga i redovničkoga života kako na kršćanskom Istoku, tako i na kršćanskom Zapadu. Dokaz ovoj popularnosti i raširenosti imamo u velikom broju sačuvanih rukopisa (samo na grčkom jeziku ima ih 165!) i u mnogobrojnim prijevodima na različite jezike sve do današnjega dana.

Zanimljivo je da je grčki tekst do danas doživio samo dva tiskana izdanja: »editio princeps« iz 1611. godine i jedno benediktinsko izdanje iz 1698. godine. Ovo posljednje preuzeo je i Migne (PG X X V I , 837 sl.). G. Garitte priprema novo kritičko izdanje grčkog teksta, ali to je vrlo dug i mukotrpan posao, pa smo — slijedeći savjet stručnjaka i izučavatelja života sv. Antuna Pustinjaka — odlučili na hrvatski prevesti latinsko kritičko izdanje.1

1

Za ovo smo se odlučili na temelju posljednjeg kritičkog izdanja latinskoga teksta koji je po svoj prilici jedan od najstarijih poznatih tekstova, a priredio ga je G. J. M. Bartelink: Vita di Antonio. Testo critico e commento a cura di G. J. BARTELINK, Milano 1981. (3. izdanje)

12

Pitanje autorstva i svrha ovoga Životopisa Bilo je i onih koji su osporavali autorstvo sv. Atanaziju.

Danas je ipak općenito prihvaćeno da je sv. Atanazije, Antunov suvremenik a vjerojatno i njegov prijatelj, napisao ovaj Životopis.

U prilog ovome idu i vrlo rana svjedočanstva sv. Grgura Nazijanskoga i sv. Jeronima. Uz to je i tekstualna kritika u ovom spisu otkrila i dokazala Atanazijevu ruku.

Pri pisanju Atanazije se sigurno poslužio i nadahnjivao životopisima grčkih mudraca i junaka kao što su Pitagora i Herkul, ali još se više nadahnjivao spisom »Acta martyrum«.

Daleko je važnije pitanje, s kojom namjerom je Atanazije pisao ovaj Životopis. Njegova je namjera vrlo očita iz samoga teksta, a ukratko možemo reći da je dvociljna: ponajprije, Atanazije — poznavalac i zaljubljenik trapničkog iskustva i duhovnosti — želi ovim životopisom pomoći širenje i razvoj monaštva u Crkvi, a onda želi pomoći i samome monaštvu da ostane u suživotu s Crkvom. To nije nikakvo čudo jer je Atanazije biskup i veliki revnitelj pravovjerja i zato želi snažni karizmatički monaški pokret potpuno ucijepiti u Crkvu i narod, povezati ga s crkvenom hijerarhijom i na taj način umanjiti opasnosti i mogućnosti ekstravagancije i možebitnih krivovjernih zastranjivanja u samome monaškom pokretu.

Historijska vrijednost Atanazije se nalazi pred životom jedne osobe koja je poznata, koja je mnogima mnogo značila a i sam Atanazije ju je poznavao.

Glas o Antunu bio je živ u vrijeme kad Atanazije piše ovaj životopis, te on nije o Antunu mogao pisati bilo što. Bilo je još dosta živih svjedoka. Ipak, sam tekst pokazuje da ima i dosta legendarnih događaja. To međutim ne umanjuje historijske vrijednosti ovoga spisa. Mogli bismo radije govoriti o pojavi koja

13

se ponavlja vrlo često kad se radi o svecima jer je u povijesti uvijek bilo takvih osoba koje su zračile tolikim bogatstvom, tolikom privlačnošću da su upravo izazivali stvaranje legendi o njihovu životu. Ovo je bez sumnje bilo i s Antunom Pustinjakom.

Problem povijesnosti od većine stručnjaka bio je ovako postavljen: Koji je udio Atanazija a koji Antuna u ovome Životopisu? Da se na ovo ispravno odgovori, potrebno je znati koji je odnos sv. Atanazija prema egipatskom monaštvu i asketizmu.

Atanazije (295—373) poznat je u povijesti Crkve prije svega kao neustrašivi branitelj nicejskoga pravovjerja. Ali ovaj strastveni teolog pokazivao je i živi interes za asketizam i za egipatsko monaštvo koje je i te kako propagirao. Bio je učen, ali nije bio veliki pisac ni govornik. Njegov stil nije biran jer mu je bilo daleko više stalo do misli koje izražava na jasan način.

Obrana nicejskoga pravovjerja skupo ga je stajala; pet puta je morao u progonstvo. Za prva dva progonstva zadržava se na Zapadu i tu, zajedno s egipatskim monasima koji su ga pratili, ima prilike propagirati monaštvo. Kad ga je na zahtjev cara Konstanca, Milanski sinod svrgnuo s biskupske stolice u Aleksandriji, povukao se u egipatsku pustinju k monasima i tu proveo šest godina. Za to je vrijeme napisao ovaj Život sv. Antuna. On je dakle poznavao i imao iskustvo monaške duhovnosti. To ima svoje prednosti ali u isto vrijeme krije i svoje zamke: ono što je znao o Antunu i njegovoj duhovnosti mogao je lako pomiješati i sa svojim shvaćanjem i svojim iskustvom monaške duhovnosti.

Kad se čita s pažnjom Antunov život, nije teško uočiti da Atanaziju nisu najglavniji događaji iz toga života. On se više trudi opisati i izraziti bit i oznake jednoga načina života koji se u osobi Antuna na neki način utjelovio i postao nadahnuće za mnoge.

Kronologija događaja koju Atanazije donosi u vrlo kratkim crtama ima sve uvjete da bude povijesno točna iako nepotpuna.

Ono što stvara veći problem jest kako razlučiti što je u velikim govorima, koje Atanazije uključuje u ovaj Životopis, Antunovo a što Atanazijevo ili što pripada ondašnjem teološkom shvaćanju i tradiciji. Tu je prije svega veliki doktrinarni govor (16—43) koji

14

predstavlja stvarni program antunovske duhovnosti, zatim govor protiv arijevaca (69—71) i razgovor s filozofima (72—80).

Posljednja dva sigurno su baština ondašnje tradicije i ondašnjega teološkog razmišljanja, zato ih sa sigurnošću ne možemo potpuno pripisati ni Antunu ni Atanaziju. Daleko važniji je veliki doktrinarni govor koji je dugo i iscrpno izlaganje programa duhovnosti. U njemu imamo jednu vrst sinteze onoga što Atanazije smatra hitnim za antu- novsku doktrinu i duhovnost. Potječu li oni izravno od Antuna ili ih je Atanazije izvukao iz Antunova iskustva?

Zadržimo se kratko na ovom pitanju. Antun je duge godine proveo u pustinji i sigurno je razmišljao o hiti takvoga načina života. Mnogi su ga posjećivali i sigurno mu postavljali različita pitanja na koja je morao davati odgovore i njima i samome sebi.

Uz to, kako je tada bio običaj, on je sigurno imao i mladiće koje je uvodio u takav način života. I zato možemo reći da sadržaj ovoga govora može biti i stvarno Antunov. U govoru se očituje životna mudrost, a naglasak je stavljen na duhovni napredak i na uravnoteženost koju ne susrećemo baš uvijek u spisima asketa u pustinji. Možemo reći da je lik koji govor ocrtava sukladan liku Antuna kako ga pokazuje ovaj Životopis. Zašto je Atanazije uzeo baš ovakav oblik izražavanja u govoru? Pa to je tipično za egipatske monahe koji su se odgajali i izgrađivali živom riječi iskusnih monaha. Mladi monasi nisu se formirali uz pisane tekstove i priručnike nego uz živu riječ svojih učitelja koji su svoj nauk sažimali u mudre izreke u kojima Sv. pismo zauzima prvo mjesto. Zato svaki mladi monah nastoji naizust naučiti cijelu Bibliju. Psalmi se ne čitaju nego se mole i pjevaju naizust.

Zato Atanazije i izabire ovakav oblik, tj. govor u iznošenju nauka i duhovitosti. N i j e to imitacija Tukidida, kako neki misle, nego je to bio jedini prikladan način koji je odgovarao monasima usmjerenima na živu riječ.

Već je o. Damjan u svom predgovoru spomenuo pitanje demonologije u Životopisu sv. Antuna. Čitajući ovaj životopis, stiče se dojam da Antunova borba protiv zloduha nema kraja. Bilo bi pogrešno sve ovo svesti samo na psihološki problem, jer ovo susrećemo kao bitni elemenat života u pustinji. Monah je

15

nasljednik mučenika pa se i on mora angažirati u borbi protiv zla.

Povlačenje monaha u pustinju ne smijemo promatrati samo kao bijeg iz svijeta. To bi značilo osiromašiti monašku duhovnost. To povlačenje je i svojevrsni izazov zloduha koji u pustinji imaju svoje povlašteno boravište. Sto se neki monah više povlači u pustinju, to je više izložen zlodusima. Tako i tri stadija Antunove borbe sa zlodusima predstavljaju zapravo tri odlučna stadija koja ga vode prema samotničkom životu. Svaki put kad se nastanjuje u pustinji, čuje zloduhe: »Odlazi iz našega mjesta. Sto imaš ti činiti u pustinji?-« Antun objašnjava ovo povlačenje zloduha u pustinji ovako: »Sa širenjem kršćanstva zlodusi više nemaju mjesta u gradovima i mjestima g d j e žive kršćani. Dok nije bilo monaha, imali su na raspolaganju barem pustinju, a sada su i tu ugroženi.« Pri tome ne smijemo zaboraviti da sve to ima kao pozadinu Isusovu kušnju u pustinji.

Zanimljiv je i način borbe sa zlodusima te raspoznavanje duhova. Taktika zloduha je ujednačena: počinje s nečistim mislima. To se uglavnom događa početnicima. Onda dolaze viđenja, halucinacije i slične pojave. Sve je to popraćeno zastrašujućim pojavama, bukom, glasovima i si. Antun zna da su to beskorisne prijetnje iako zlodusi često mogu zadavati bolne, osjetljive udarce. Protiv ovoga trapnik se bori molitvom, znakom križa, Imenom Isusovim i si. Savršen trapnik dobiva od Boga i dar raspoznavanja duhova. On ih može raspoznavati unatoč njihovoj lukavosti kad se pretvaraju kao da su dobri dusi.

Antunov životopis svjedoči o počecima egipatskoga monaštva koje će se kasnije raširiti u različitim oblicima po cijelome kršćanskom svijetu. U njemu susrećemo fenomene i probleme koje ćemo u malo razvijenijem stupnju susretati u kasnijoj monaškoj i redovničkoj literaturi. Stoga ovaj spis ima neiscrpnu vrijednost i nezaobilazni je dokument i svjedočanstvo svima onima koji žele istraživati i živjeti monašku duhovnost. Uz ovo što smo ukratko spomenuli mogli bismo isto tako govoriti i o drugim važnim elementima kao što su molitva ili čudesa. Antun je i što se čudesa tiče vrlo dosljedan i uravnotežen: to je d j e l o Božje koje Bog ostvaruje preko pojedinih osoba. I ta činjenica ulijeva povjerenje u Antunove doživljaje borbe sa zlodusima.

16

Na kraju zahvaljujemo o. Damjanu Damjanoviću što nam je omogućio da i ovaj dragocjeni biser kršćanske hagiografske literature imamo na našem hrvatskom jeziku. Zahvaljujemo i fra Korneliju Sojatu što je sve ovo priredio za tisak.

Zagreb, Došašće 1984.

Fra Nikola Vukoja

17

ŽIVOT I DJELA NAŠEGA BOGOLJUBNOG OCA A N T U N A ŠTO GA JE NAPISAO I RASPOSLAO MONASIMA U STRANOME SVIJETU SV. OTAC A T A N A Z I J E , BISKUP ALEKSANDRIJSKI Svrha ovoga Životopisa i kako je nastao Započeli ste hvalevrijedno takmičenje s egipatskim monasima, jer ste preduzeli da ćete im postati jednaki ili, ako je ikako moguće, da ćete ih nadmašiti svojim vježbama u krepostima. Sada već i kod vas, naime, ima samostana, i naziv »monah«1) ima svoje značenje. To vaše nastojanje spravom treba pohvaliti, a Bog će vašu molitvu uslišiti. S obzirom na način života blaženog Antuna obratili ste se na mene, jer želite doznati kako je počeo asketski živjeti, kako vam je prednjačio i kakav je bio svršetak njegova života; nadalje vas zanima da li je sve ono što se o njemu pripovijeda istina, da biste po njegovu uzoru uredili svoj životni put. Vašu sam želju prihvatio s velikom spremnošću, jer sama uspomena na blaženog Antuna za mene predstavlja veliku i korisnu dobit. Osim toga mi je poznato da ćete i vi, kad sve budete čuli, biti ne samo zadivljeni pojavom toga čovjeka nego da ćete ga u njegovu načinu života i slijediti. Život je, naime, Antunov izvrstan uzor za provođenje askeze. Što ste do sada o njemu od drugih doznali, ne smijete omalovažiti, nego budite uvjereni da ste od njih doznali samo nešto; uostalom, teško da su o njemu mogli mnogo toga reći. Na vašu vam molbu šaljem samo oskudan izvještaj prema svome sjećanju kako vam ga iznosim u ovome spisu. Nemojte, međutim, prestati ispitivati one koji doplovljuju k vama. Možda će tako, rekne li svatko što zna, nastati prikaz dostojan njegova života. Pošto sam primio vaše pismo, poželio sam da bi mi došao jedan od monaha koji su s njim često povjerljivo ophodili, kako bih i sam u stvar bolje ušao i mogao

1 Monah, riječ grčkoga podrijetla: monos = sam, osamljen; ostavljamo je u izvornom obliku jer je i u Istočnoj i u Zapadnoj Crkvi duboko ukorijenjena. Inače bi joj odgovarala hrvatska, riječ: samotnik.

18

vam pružiti bolji prikaz njegova života. No, vrijeme se putovanja bližilo svome kraju, i nosilac pisma se žurio, pa sam zato odlučio vašu svetost obavijestiti o onome što sam i sam znao, a i o onome što sam doznao od onoga koji ga je često viđao i koji mu je vodom polijevao ruke2. Uvijek sam se trudio reći pouzdane i istinite stvari kako mnoge riječi ne bi izazvale nepovjerenje kod slušatelja ih da premalo riječi ne bi dovelo do toga da čitatelji manje cijene tolikog i takvog muža.

1.

poglavlje

Antunovo rođenje i njegova mladost Antun bijaše Egipćanin, sin uglednih roditelja koji su posjedovali prilično imanje. Budući da su i sami bili kršćani, i on je bio kršćanski odgojen. Kao dijete je rastao kod roditelja i nije osim njih i roditeljske kuće ništa drugo poznavao. Kad je prispio u dječačko doba i već postao zrelijim, nije htio ni čuti o tome da bi naučio čitati i pisati, jer je želio biti što dalje od druženja s ostalom djecom. Samo je čeznuo za tim, kao što piše o Jakobu, (Usp. Post 25, 27) da u jednostavnosti srca boravi u svojoj kući. Sa svojim je roditeljima ipak pohađao crkvu, a u takvim zgodama nije, kao što to druga djeca običaju, bio nestašan i nije se ponašao nedolično kao što je to slučaj kod odraslih. Kao dijete je živio u osrednjim prilikama, svojim roditeljima nije zadavao nikakvih teškoća; imao je raznoliku i obilnu prehranu ali u tome nije tražio u- živanja nego se zadovoljio onim što mu je bilo ponuđeno i nije ništa drugo zahtijevao.

2.

poglavlje

Nakon smrti svojih roditelja ostao je sam s jedinom sestrom koja bijaše još posve malena. Tada bijaše star kakvih dvadeset godina pa je sam preuzeo brigu za kuću i za sestru. Nije još bilo prošlo ni šest mjeseci od smrti njegovih roditelja kad je po svom običaju jednoć išao u crkvu te se povukao u sebe i razmišljao; kad je tako odlazio i vraćao se, razmišljao je kako su apostoli ostavili

2 U starim su vremenima ljudi prali ruke i umivali se tako da im je netko, redovito mlađi, vodom polijevao ruke ili ju je lijevao u skupljene dlanove.

19

sve i pošli za Spasiteljem, (Usp. Mt 4, 20) kako su vjernici u apostolskim vremenima prodavali svoj posjed, a dobivenu svotu donosili i stavljali apostolima do nogu da bi je razdijelili među one koji su trpjeli neimaštinu (Usp. Dj 4, 35) i kako im je lijepa nagrada pripravljena u nebesima. (Usp. Kol 1, 5) S takvim je mislima jednom unišao u Božju kuću, i desilo se da je upravo bilo čitano Evanđelje, te je čuo kako Gospodin govori bogatašu: »Hoćeš li biti savršen, idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu.« (Mt 19, 21) Antun je to tako doživio kao da Bog upravo njega podsjeća na te svete ljude i kao da je taj evanđeoski odlomak bio pročitan upravo poradi njega. Smjesta je napustio crkvu i porazdijelio svoj posjed što ga je naslijedio kao baštinu među svoje sumještane, a bilo je toga oko tri stotine jutara plodne i vrlo lijepe zemlje. Htio je, naime, da ni najmanja količina toga ne bude na teret ni njemu ni sestri. Cjelokupnu je svoju pokretnu imovinu rasprodao i tako prikupio lijepu svotu novaca.

To je razdijelio siromasima, a na stranu je stavio manju svotu jer je imao u vidu potrebe svoje sestre.

3.

poglavlje

Postaje trapnik3 I opet je jednom zgodom posjetio crkvu te je čuo kako Gospodin govori u Evanđelju: »Ne budite zabrinuti za suha!« (Mt 6, 34) Nije više sebi dopustio nikakva odugovlačenja nego je odmah izišao iz crkve te je ostatak novca razdijelio potrebnicima.

Sestru je povjerio poznatim, povjerljivim djevicama i smjestio u njihov dom da je odgoje.4 Sam se otada počeo baviti trapnjom

3 »Asketes« je grčka riječ, nerijetko je susrećemo u crkvenoj i teološkoj terminologiji; u klasičnom grčkom znači: umjetno uvježban čovjek, atlet po zanimanju; danas »sistematski treniran sportist« ; U kršćanskom duhovnom bogoslovlju riječ »asket« označuje čovjeka koji se ustrajno i sistematski trsi oko stjecanja pojedinih lušćnnkih kreposti, provodi život u strogu odricanju i samozataji; bori se protiv grijeha i nastoji ostvariti evanđeoski naputak: » . . . Kraljevstvo se nebesko silom probija i samo ga siloviti grabe. (Mt II, 12) — Umjeto grčke riječi ovdje se redovito upotrebljava riječ: trapnik te riječi od istoga korijena: trapiti se, trapnja.

4 Bilo je to odgajalište za djevojke, nešto slično suvremenim djevojačkim internatima ili konviktima. Grčki izvornik to zove »parthenon.«

20

pred svojom kućom, na sebe je pazio i sa sobom strogo postupao.

(Usp. 1 Tim 4, 13. 16) Onda još u Egiptu nije bilo mnogo samotišta, a isto tako monah nije uoipće ništa znao o velikoj pustinji. 5 Svatko tko je htio raditi na svome duhovnom usavršavanju nije oko toga nastojao daleko od svoje kuće i boravio je sam. Tada je u obližnjem kraju živio neki stari čovjek koji je od svoje mladosti provodio samotnički život. Antun je njega promatrao i u dobru ga nasljedovao. (Usp. Gal 4, 18) Najprije je boravio u okolici sela. Ako bi čuo za kakva vrijedna čovjeka, odanle bi otišao i dotičnoga potražio poput mudre pčele, a u svoje se boravište ne bi vratio prije nego što bi ga vidio. Vratio bi se natrag istom onda kad bi od njega primio kakvu popudbinu za svoje duhovno napredovanje u krepostima. Tu je proveo početak trapničkoga života i učvrstio se u svojoj odluci da se više neće vraćati svojoj očevini niti će više misliti na svoje rođake. Svu je svoju čežnju i sav svoj žar usmjerio prema nastojanju oko trapnje.

Uz to se bavio i ručnim poslovima, jer je čuo riječi: »Tko ne radi, neka i ne jede!« (2 Sol 3, 10) Jedan je dio zarade trošio na kruh, a drugi je upotrijebio za siromahe. Budući da je naučio da čovjek mora sam za sebe neprestano moliti, ustrajno je molio. (Usp. Mt 6, 6; 1 Sol 5, 17) Prigodom čitanja Sv. pisma bio je pažljiv da mu nije izbjegla nijedna riječ; štoviše, sve je zadržao u sebi, (Usp. Lk 8, 15) i tako mu je njegovo pamćenje nadomještalo knjige.

5

Između rijeke Nila i Crvenoga mora od juga prema sjeveru proteže se nenastanjena, bezvodna visoravan gdje se nalazi i Antunova gora Kolzim. Posve na jugu Egipta, s obje strane rijeke Nila, iznad poznatih »katarakta«, dakle uzvodno, nalazi se velika slavna pustinja Tebajda. Tu su stari Egipćani, na lijevoj strani Nila, u prirodnim spiljama i umjetno sagrađenim grobnicama sahranjivali svoje pokojnike. — Poslije su se ovamo povlačili kršćanski pustinjaci, a prvi je bio sv. Pavao Pustinjak.

21

4.

poglavlje

Tako je Antun živio, i svi su ga voljeli. Sam se vrlo rado podvrgavao revnim ljudima koje je posjećivao i gledao je kako bi od svakoga nešto naučio što bi mu moglo koristiti za kreposno napredovanje u trapnji. Kod jednoga je promatrao ljubežljivost, a kod drugoga revnost u molitvi; kod jednoga bi zapazio njegov mir, a kod drugoga njegovu ljudskost; kod ovoga je uočio budnost, a kod onoga želju za znanjem; ovom se divio zbog njegove postojanosti, a onome što posti i spava na goloj zemlji; kod jednoga je promatrao blagost, a kod drugoga velikodušnost; kod sviju zajedno mu je bila upadna predanost Kristu i njihova uzajamna ljubav. Time obogaćen vraćao bi se natrag u svoje trapničko boravište. Što je primio od svakoga pojedinog, to je zatim u sebi objedinio i nastojao nasljedovati kreposti sviju. U odnosu prema svojim vršnjacima bio je pomirljiv, ali kad se radilo o onome što je bolje, nije se htio iza njih pokazati kao drugi. To je ostvario u tolikoj mjeri da nikoga nije ražalošćivao, nego su ga svi radosno susretali. Seljaci su ga, a napose oni bogatiji s kojima je dolazio u doticaj, prema onome kako su ga viđali, nazivali Božjim miljenikom. Jedni su ga od njih voljeli kao sina, a drugi kao brata.

5.

poglavlje

Napastovali su ga zlodusi6 Đavao, pun mržnje i zavisti, nije nikako mogao toga trpjeli što mora gledati tako postojana mlada čovjeka. Što je već i prije poduzimao, to je pokušao i protiv njega. Prije svega se dao na to da bi ga odvratio od trapnje pa je zato u njemu nastojao razbuditi sjećanje na njegovo imanje, zatim brigu za sestru; dozivao mu je u pamet susretanje s rodbinom, razbuđivao je u njemu pohlepu za novcem i častohleplje, raznoliko sladokustvo i druge životne radosti, a pri tome mu je živo predočivao kako je oporo njegovo vježbanje u krepostima; upozoravao ga je na slabost tijela i na

6 Ovo poglavlje možmo smatrati uvodom u »demonologiju« što ju je Antun razvio u svom opširnom govoru sakupljenim monasima.

22

dugotrajnost vremena. Jednom riječju: u njegovoj je unutrašnjosti uzvitlao strahovitu oluju misli, jer je išao za tim da ga odvrati od njegove dobre odluke. Kad je, međutim, opaki neprijatelj spoznao svoju slabost s obzirom na Antunovu čvrstu odluku i kad je opazio kako je nadvladan njegovom čvrstoćom — njegovom je jakom vjerom prisiljen na bijeg a ustrajnom molitvom je bio poražen — tada je svoje pouzdanje stavio u oružje što ga predstavlja »snaga trbušnog mišičja« (Job 40, 16) te je pun oholosti — jer su to njegove prve zamke što ih postavlja mladićima — nasrnuo na njega, mladića. Napadao ga je noću a preko dana je to nastavljao tako da su i oni koji su Antuna susretali opažali dvoboj što ga mora voditi s đavlom. Đavao mu je u dušu ubacivao nečiste misli, a Antun ih je rastjerivao svojom molitvom. Onaj ga je izazivao, a on je svoje tijelo zaštićivao vjerom, molitvom i postom. Bijedni je đavao sebi priuštio i to da mu se noću ukazao kao žena i poduzimao sve što mu je bilo moguće samo da bi Antuna zaveo.

On je, međutim, mislio na Krista i na plemenitost duše što ju je po njemu stekao, imao je na pameti njezinu duhovnu narav i tako je gasio živu žeravicu njegovih opsjena. Zatim mu je opaki neprijatelj dozivao u pamet ugodnost uživanja, a Antun je — pun srdžbe i bola — razmišljao o vječnom ognju koji mu prijeti i o mukama što ih zadaje crv savjesti. Antun je to napasniku suprotstavljao pa je tako kroz kušnje prolazio nepovrijeđen. Tako je sve to svršavalo neprijatelju na sramotu. Tako je onaj, koji se drznuo poželjeti da bi bio jednak Bogu, sada po mladom čovjeku postao ruglom; onaj koji je pun samoljublja prezirao tijelo i krv, bio je nadvladan od čovjeka koji je živio u tijelu. Antunu je pomagao Gospodin koji je poradi nas postao čovjekom i koji je u tijelo utisnuo biljeg protiv đavla tako da svaki onaj koji se bori u istini može reći: »Ne ja, nego milost Božja sa mnom.« (1 Kor 15, 10)

23

6.

poglavlje

Kad zloduhu nije pošlo za rukom da Antuna ni u tome ne porazi nego je morao doživjeti to da je bio izbačen iz njegova srca, tada je počeo škripati zubima kao što stoji u Sv. pismu (Usp. Mk 9, 18) i kao izbezumljen se pred njim pojavio u svoj svojoj rugobi; na izvanjski se, naime, način pred njim pojavio kao crn dječak. Kad se tobože htio pokazati podložnim, nije ga više napadao u mislima — jer je on, stari lukavac, suzbijen — nego je ljudskim glasom rekao: »Već sam mnoge zaveo i većinu nadvladao. Sada sam, međutim, kad sam ustao i protiv tebe, kao i protiv vrlo mnogih, i protiv tvojih napora navaljivao, postao slabim.« Nato je Antun upitao: »Ta tko si ti koji mi tako govoriš?« I onaj je turobnim glasom uzvratio: »Ja sam prijatelj bludnosti. Moj je zadatak poduzimati predobivanje za nju i za njezine draži na štetu mladića. Ime mi je: Duh bludnosti. O, koliko ih je koje sam prevario a htjeli su živjeti kreposno; koliko ih je koji su živjeli uzdržljivo, a ja sam ih svojim primamljivanjem zaludio! Ja sam onaj zbog kojega prorok prekorava one koji su pali kad kaže: ’Duh razvratni njih zavodi!’ (Hoš 4, 12) Ja sam bio uzročnikom njihova pada. Ja sam onaj koji te je tako često mučio, koga si ti toliko puta nadvladao.« Antun je zahvalio Gospodinu, ohrabrio se te mu je odgovorio: »Tebe treba temeljito prezreti, jer ti je duša crna a slab si kao dijete. S obzirom na tebe me više ne mori ni najmanja briga. ’Jahve je sa mnom, pomoć moja, i zbunjene gledam dušmane.’« (Ps 117, 7) Kad je Crni to čuo, tim je riječima sav prestrašen odmah pobjegao i bojao se Svecu približiti.

7.

p o g 1 av 1 j e

Način njegova života Ovo bijaše Antunova silna pobjeda nad đavlom ili, štoviše, ovo Antunovo divno djelo j.e bio zahvat našega Spasitelji »koji osudi grijeh u tijelu da se pravednost Zakona ispuni u naima koji ne živimo ,pp tijelu nego po Duhu«. (Rim 8, 3. I, No, Antun nije bio mišljenja da je zloduh podlegao pa da In mogao biti bezbrižan i da više ne mora na sebe paziti, ali se m neprijatelj nije smatrao nadvladanim niti je prestajao na nj vrebati. Ponovno je poput lava počeo obilaziti i tražio je priliku da navali na Antuna. On je, međutim, iz Sv. pisma naučio da su spletke opakoga neprijatelja mnogostruke, (Usp. Ef 6, 11) zato se i dalje svim svojim snagama predavao trapnji. Bio je uvjeren da će đavao, kad mu nije pošlo za

24

rukom da mu srce zavede tjelesnim užicima, svakako pokušati neku drugu lukavštinu, jer zloduh ništa drugo ne voli toliko koliko voli grijeh. Sve je više i više krotio svoje tijelo i zarobljavao ga (Usp. 1 Kor 9, 27) da ne bi sad pobijedio a zatim podlegao. Zato je razmišljao o tome kako bi se privikao na još oštriji način života.

Mnogi su mu se čudili, a on je posve lako svladavao napor.

Spremnost njegove duše, koja se tako dugo nalazila u njemu, stvorila je kod njega izvrsno raspoloženje tako da bi on i na najmanji poticaj drugih odmah pokazao veliku gorljivost. Tako je dugo običavao bdjeti da bi često puta i cijelu noć probdio, a to se nije dogodilo možda samo koji put nego vrlo često. Drugi su se zato tome divili. Hranu bi uzimao samo jedanput dnevno i to nakon sunčeva zalaska. Događalo se da je gdjekada jeo samo svaki drugi dan, a često je to bilo i samo svaki četvrti dan. Živio je samo o kruhu i soli, žeđu je gasio samo vodom. Kod njega je suvišno i govoriti o mesu i vinu, jer se nešto takvo nije ni kod drugih pobožnika moglo naći. Zadovoljio se da spava na rogožini, a većinom je počivao na posve goloj zemlji. Odbacio je običaj da se maže uljem. Rekao je da mladima ljudima dolikuje da spremnom revnošću provode trapnju umjesto da traže stvari koje tijelo čine mekoputnim. Čovjek ga mora privikavati na napore, imajući na pameti Apostolove riječi: »Kad sam slab, onda sam jak.« (2 Kor 12, 10) Tvrdio je da je gipkost duše onda velika kad su tjelesne požude oslabljene. Čvrsto se držao doista osebujna slijedećeg uvjerenja: put do kreposti i odvojenost od života koju je poradi kreposti sebi nametnuo nije htio mjeriti nekim vremenitim mjerilom nego prema veličini čežnje i prema čvrstoći odluke. Nije volio misliti na vrijeme koje je već prošlo; ne, nego kao da je danomice iznova započinjao trapnju. Uvijek se sve više trudio kako bi je većma usavršio pa je zato često ponavljao riječi apostola Pavla: »Sto je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom prežem.« (Fil 3, 13) Imao je na pameti i riječi proroka Ilije koji kaže: »Živoga mi Jahve Sebaota, komu služim, još ću mu se danas pokazati.« (3 Kr 18, 15) Antun je uočio da Ilija, kad je govorio o »danas«, nije mjerio vrijeme koje je proteklo. Kao da je uvijek nanovo počinjao, trudio se biti onakav kao da bi se morao pojaviti pred Bogom da mu, naime, srce bude spremno slušati Božju volju

25

i ničiju više.7) Antun je samome sebi govorio da bi svaki trapnik u prorokovu načinu života kao u nekom ogledalu trebao promatrati svoj vlastiti život.

8.

poglavlje

Antun boravi u grobnicama. Njegova borba sa zlodusima.

Tako je Antun samoga sebe obrađivao. Zatim je otišao ka grobnicama koje se nalaze podaleko od sela. Zamolio je jednoga od svojih znanaca da mu od vremena do vremena, uli samo u oduljim vremenskim razmacima, donese kruha. Tada je otišao do jedne od tih grobnica i, pošto je onaj zakračunao vrata, ostao je u njoj sam. Opaki neprijatelj nije toga mogao podnijeti. Bojao se da bi Antun svojom trapnjom mogao napuniti cijelu pustinju. Zato je jedne noći došao k njemu s cijelom četom zloduha i tako ga je užasno izmlatio da Je od muka zanijemio i ostao ležati na podu.

Antun je nakon toga tvrdio da su boli postale tako žestoke te mirne duše može ustvrditi da udarci ljudske ruke ne bi nikada mogle prouzročiti toliku bol. Međutim se po Božjoj providnosti — jer Gospodin nikada ne ostavlja onih koji se u njega ufaju — sutradan pojavio njegov prijatelj koji mu je donio hljepčiće. Kud je otvorio vrata, ugledao ga je kako kao mrtav leži na podu. Podigao ga je i odnio u seosku crkvu te ga je položio na pod. Mnogi su se njegovi rođaci i ljudi iz sela našli uza nj, jer su bili uvjereni da je mrtav.

Antun je nekako o ponoći ilofiao k sebi. Probudio se, a kad je vidio kako svi spavaju, o rim njegova pouzdanika, dozvao ga je znakom i zamolio da lii ga podigao i ponovno odnio do grobnica, a da pri tome nikoga ne probudi.

7

Antun je brzo spoznao i uvidio da se svetost sastoji u izvršavanju volje Božje. — Prema T. Čelanskom je istu misao sv. Franjo izrazio riječima: »Započnimo, braćo, služiti Gospodinu Bonu, Jer do sada jedva da smo malo ili ništa napredovali.« (1 Čel 103)

26

9.

poglavlje

Taj ga je prijatelj odnio, i tako je Antun ponovno ostao u grobnici pošto su vrata kao i prije bila zakračunata. Zbog zadobivenih udaraca nije mogao stajati pa je zato molio ležeći.

Nakon molitve je glasno uzviknuo: »Evo me, ja sam Antun. Vaših se udaraca ne plašim. Budete li me još okrutnije mučili, ništa me neće odijeliti od ljubavi Kristove.« (Rim 8, 35) Zatim je zapjevao psalam: »Nek se vojska protiv mene utabori, srce se moje ne boji.« (Ps 27, 3) Tako je trapnik mislio i govorio. Međutim se pakleni neprijatelj, pun mržnje na svako dobro, čudio što se Antun nakon zadobivenih udaraca usudio ponovno vratiti. Pozvao je svoje pse8) i doviknuo im pucajući od bijesa: »Gledajte, kako ga ni pomoću duha bludnosti niti udarcima nismo ušutkali! On je, naprotiv, prema nama još drskiji. Naprijed samo, mi ćemo mu na drugi način stati nakraj!« Đavlu je lako da se, kad nekoga nastoji zavesti na grijeh, posluži svima mogućim obličjima. Tako su noću načinili takvu galamu te se činilo kao da će se potresti cijelo ono mjesto.

Izgledalo je kao da će zlodusi provaliti sva četiri zida maloga zdanja i da će prodrijeti unutra. Preoblikovali su se u različite vrsti divljih životinja i zmija. I za čas se prostor ispunio prikazama lavova, medvjeda, leoparda, bikova i zmija, zmijurina zvanih aspis,9) štipavaca i vukova. Svaka se od tih nemani kretala na svoj poseban način: lav je rikao kao da kani na nekoga navaliti, bik se držao kao da će bosti rogovima, zmija se samo savijala u klupko ali nije navaljivala, vuk je nasrtao ali je ostao na mjestu kao da je čvrsto svezan. Urlanje i zavijanje sviju tih prikaza istovremeno je bilo strahovito a bijes žestok. Antun je, iako od njih izbatinan i izboden, bez drhtaja ondje ležao miran u svojoj duši. Zbog tjelesnih je boli uzdisao, ali im je uza sve to bistra duha s prijezirom doviknuo: »Kad bi vam bila dana moć, bilo bi dosta 8 U grčkoj se mitologiji orao 1 kondor nazivlju »psima« Zeusa, vrhovnoga boga (Dios kyon) — Sv. Atanazije je dobro poznavao grčku mitologiju pa pod utjecajem te mitologije kaže na ovome mjestu da i »đavolski poglavica« poput Zeusa ima svoje »pse«, a to su »demoni« (zlodusi) nižega ranga.

9 Stari su Egipćanj poznavali šesnaest vrsti zmija koje pripadaju zmijskoj porodici »aspisa«; jednu su između njih nazivali »sveta zmija« pa su je štovali kao svetu životinju.

27

kad bi samo jedan od vas došao. A jer vam je Gospodin oduzeo moć, pokušavate svojim mnoštvom ne biste li mi barem strah ulili.

I to je jedan znak vaše slabosti što oponašate obličja divlje zvjeradi.« I pun je srčanosti nastavio: »Ako se usuđujete i ako ste zadobili nada mnom vlast, onda ne oklijevajte, nego navalite! Ako li to ne možete, zašto se toliko uzalud uznemirujete? Nas zaštićuje znak križa i čvrsti zid vjere u našega Gospodina.« Zlodusi su pokušali sve što im je bilo moguće i na nj su škripali zubima, jer su sami sebe osramotili a ne Antuna.

10. poglavlje

Ni tu Gospodin nije zaboravio na njegovu borbu nego mu je pritekao u pomoć. Kad je, naime, Antun pogledao gore, vidio je kako na nj kroz otvoreni krov silazi sjajno svjetlo. Zlodusi najednom postadoše nevidljivi, u njegovu su tijelu odmah prestale sve boli, i zdanje je opet postalo cijelo kao što bijaše prije toga.

Antun je opazio kako mu je prispjela pomoć; odahnuo je, bio je lišen svojih bolova i prikazi je postavio pitanje: »Gdje si bio?

Zašto nisi stigao odmah na početku da spriječiš moje muke?« I jedan mu je glas odgovorio: »Antune, bio sam ovdje nazočan, ali sam čekao da vidim tvoju borbu. Budući da si bitku izdržao i nisi bio poražen, zato ću ti uvijek obilno pomagati i učinit ću te slavnim posvuda!«10) Kad Je Antun to čuo, ustao je i predao se molitvi. Zadobio je toliko snage te je ustanovio da je sada snažniji nego prije. Bijaše tada star nekako oko trideset i pet godina.

10

Veličina svetosti je Antunu osigurala štovanje na cijelome cijelu. Uživao je, dakle, jednaku popularnost u pobožnosti pravovjernoga puka kao i njegov imenjak sv.

Antun Padovanski, komu Je papa Leon XIII. dao poznati nadimak »svetac cijeloga svijeta«.

28

11. p o g l a v l j e

Antun odlazi u pustinju. Zlatna ploča i srebrni grumen.

Sutradan je iz grobnice izišao i, imajući na pameti strah Božji, bio je još gorljiviji. Tada je krenuo već spomenutom starcu visokih godina te ga je zamolio da bi s njim zajedno mogao boraviti u pustinji. On mu je to odbio, jer već bijaše star i jer onda još nije postojao takav običaj.11) Onda se Antun sam uspeo na goru.12) Opaki mu je neprijatelj, kad je vidio njegovu gorljivost i htio ga spriječiti u naumu, na stazi nastavio kao čistu opsjenu mnogo srebra. Antun je, međutim, prozreo đavlovu lukavštinu, zaustavio se, pogledao zlatnu ploču i u njoj prepoznao đavla te mu rekao: »Odakle u pustinji ova ploča? Tim putem malo tko ide a ne može se ni opaziti nikakav putnički trag. Ako bi ona negdje ispala, to bi se opazilo, jer bijaše vrlo velika. Bez sumnje bi se tada onaj, koji ju je izgubio, vratio; potražio bi ploču i našao bi je. Ta ovo je mjesto pusto. To je đavlova lukavština. Nećeš me, đavle, spriječiti u mojem naumu. Neka ta stvar s tobom bude uništena.« (Usp. Dj 8,20) Jedva što je to izrekao, ploča je iščezla poput dima prije nego što plane vatra.

12. p o g l a v l j e

Antun u napuštenoj tvrđavici. Borba sa zlodusima.

Kad je Svetac zatim krenuo dalje, više nije vidio nijedne utvare, nego pravo zlato koje bijaše bačeno na njegov put.

Samome sebi nije znao objasniti: da li mu je to nastavio opaki neprijatelj ili neka viša sila koja ga je kao borca htjela prokušati da bi se tako dostatno pdkazalo đavlu da mu nije stalo ništa ni do istinskoga blaga, a to ni nama nije poznato; u svakom se slučaju ondje našlo zlato. Antun se začudio velikoj količini, ali je preko

11 U to vrijeme još nije u Crkvi postojao redovnički stalež. Sv. Antun i sv.

Pavao Pustinjak se smatraju pionirima monaškoga i uopće redovničkoga života.

12 Ime je te gore Kolzim. Usp. bilj. 5.

29

toga prešao kao preko vatre i onuda prošao a da se nije ni okrenuo. Štoviše, tako je počeo trčati i toliko se odanle udaljio da ono mjesto nije više mogao vidjeti. Njegova je odluka postajala sve jačom i tako se žurio na planinu. Ondje je s druge strane rijeke naišao na neki bedem koji je zbog odužega vremenskog razdoblja bio pun različitih gmazova. Tu se zaustavio i nastanio.13) Gmazovi su se odmah, međutim, razišli kao da ih je netko rastjerao. Silom je otvorio ulaz i pripravio kruha za šest mjeseci — tako ljudi postupaju u egipatskoj Tebi i često im hljebovi i po šest mjeseci ostanu svježi14 — a unutra je imao vode. Isto je tako tu unutra bio toliko sam kao da je utonuo u neki podzemni hram. Napolje nije izlazio, a nije vidio ni da bi tko onuda prolazio. Dugo je vremena tu živio u strogoj trapnji. Samo je dvaput godišnje odozgor kroz zdanje dobivao svoj kruh.

13. p o g l a v l j e

Svojim znancima koji bi ga posjetili nije dopuštao da ulaze unutra. Zato su oni gdjekada cijele dane i noći proboravili vani i slušali kako su ondje cijele čete galamile i bješnjele, zahtijevale i vikale: »Odlazi iz našega kraljevstva! Što rudiš ovdje u pustinji.

Ta nećeš izdržati naše navaljivanje!« S prva kraja su oni koji su stajali vani pomišljali na to da su se s Antunom borili neki ljudi koji su do njega došli pomoću ljestava. Kad su se sagnuli i pogledali kroz jednu pukotinu, nisu nikoga opazili; zato pomisliše da bi to mogli biti zlodusi te su, silno prestrašeni, pozvali Antuna u pomoć. On je većma slušao njih i nije mario za zloduhe. Došao je blizu vrata i ljudima rekao neka se raziđu bez straha. Rekao im je tlu zlodusi prave ovakve opsjene da bi zbunili one koji su plašljivi.

Rekao im je: »Prekrižite se i mirno se odavle udaljite, u njih ostavite da sami sebi budu ruglo.« Posjetnici su se nalit udaljili zaštićeni znakom sv. križa. Antun je ostao umilni, a zlodusi mu

13

Bilo je to oko godine 285.

14 Bio je to neke vrsti beskvasni kruh, nešto slično onome ..IH danas zovemo dvopek (Zwieback). Za takav kruh grčki jezik ima riječ »ta azyma«.

30

nisu nanijeli nikakve štete; nije se umorio od borbe, jer ga je ohrabrilo viđenje što ga je imao ođozgor. Neprijateljeva slabost je za nj predstavljala u naporima veliko olakšanje i oboružala ga novom gorljivošću. Njegovi su znanci uvijek iznova mislili da će ga naći mrtva ali mi čuli kako pjeva psalam: »Pogani me okružiše: Imenom ih tlospodnjim uništih.« (Ps 67, 2. 3; 117, 10) 14. p o g l a v l j e

Antun napušta utvrdu. Na gorama osniva samostane.

Tako je skoro punih dvadeset godina živio sam za sebe kao trapnik. Nikada nije izlazio, a ljudi su ga viđali samo rijetko kada.

Tu su ga mnogi vrlo iskreno željeli nasljedovati u njegovoj trapnji.

Pojaviše se tu i neki drugi od njegovih znanaca koji su provalili i silom izdigli vrata. Tada je Antun izišao kao iz nekoga svetišta posve udubljen u duboka otajstva, posve prodahnut Bogom. Tada se prvi puta izvan zidina pokazao onima koji su došli k njemu. Kad ga ugledaše, čudili su se što mu tijelo ima nekadašnji izgled i što nije podbuhnut kao čovjek koji živi bez svakoga gibanja. Na njemu se nisu vidjeli tragovi posta i borbe sa zlodusima, jer je izgledao upravo onako kako su ga poznavali iz onoga vremena prije nego što se povukao u samoću. Njegovo unutrašnje raspoloženje bijaše posve obično; nije postao ni mrzovoljan niti ga je napustila njegova rodost; smijeh mu je bio neusi- ljen i nije bio sramežljiv. Kad je ugledao veliko mnoštvo, nije se zbunio i nije se moglo opaziti da je bio radostan što ga pozdravlja toliko ljudi. Štoviše, pokazivao je posvemašnje ravnovjesje i promišljenost te njemu svojstvenu sigurnost. Gospodin je mnoge od nazočnih koji su imali kakvu tjelesnu bolest njegovim posredovanjem izliječio, a neke druge je opet oslobodio od zloduha. Gospodin je našem Antunu podijelio dar prijateljskog saobraćanja s ljudima pa je tako tješio mnoge ožalošćene a druge je, koji su međusobno bili zavađeni, izmirivao tako da su se čak i sprijateljivali. Svima je, međutim, naglašavao kako ništa zemaljsko ne smiju pretpostavljati ljubavi Kristovoj. U svom je poučavanju slušaoce poticao kako uvijek treba da imaju na pameti buduća dobra i 31

čovjekoljublje što nam ga je Bog iskazao, kad »ni svoga Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao.« (Rim 8, 32) Mnoge je pridobio ¿a su se posvetili pustinjačkom načinu života. Tako tada nastadoše na gorama samostani i pustinju napučiše monasi — samotnici koji su sve ostavljali što su imali i opredijelili se za život u nebu. (Usp. Heb 12, 23) 15. p o g l a v l j e

Kad je jednom zgodom morao prijeći preko kanala kod Arsinoë — bilo mu je potrebno jer je želio pohoditi braću — spomenuti je kanal bio pun krokodila. Antun je izrekao jednu molitvu te je sa svojim pratiocima prešao a da se nikome od njih nije ništa dogodilo. Kad se nakon toga vratio u samostan, ponovno se prihvatio istih ozbiljnih i korisnih poslova. Neprestano je držao nagovore: kod onih koji su već postali monasi razvijao je spremnost, a kod drugih je mnogo pridonio tome da su zavoljeli trapnju. Tako po snažnu utjecaju njegove riječi nastadoše vrlo brojni samostani koje je on vodio poput oca.

16.

poglavlje

Antunov govor monasima Jednoga je dana izišao van. Svi se njegovi monasi okupiše oko njega i zaželješe od njega čuti govor. Nato im je on egipatskim jezikom progovorio:15 »Samo nas Sv. pismo dovoljno poučava.

Dobro je, međutim, ako mi jedni druge hrabrimo u vjeri i ako se međusobno pomazujemo balzamom dobrih pouka. Vi treba da poput djece sve iznosite pred oca i da mu reknete sve što znate.

Budući da sam ja od vas stariji, priopćit ću vam sve što znam i što sam iskusio. Napose je potrebno da svi svoju revnost usmjerite na

15 Prastanovnici današnjega Egipta bili su Kopti. Govorili su svojim posebnim koptskim jezikom koji je do danas sačuvan još samo kao liturgijski jezik. To je bio Antunov materinski jezik, a druge jezike nije poznavao.

32

to da ne napuštale ništa od onoga što ste jednom započeli, a u naporima da ne gubite srčanosti i da ne govorite: ’Već smo mnogo vremena proveli u trapnji.’ Potičimo, naprotiv, dobru volju kao da svakoga dana započinjemo iznova. Ljudski je život, naime, odviše kratak ako se mjeri s vječnošću koja nas čeka. Tako naš vremeniti život nije ništa nasuprot vječnome životu. Na svijetu se svaka stvar prodaje prema njezinoj vrijednosti, a jednako se mijenja s jednakim. Obećanje se vječnoga života, među tim, stječe za jednu malenkost. Ta stoji napisano: ’Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni i osamdeset; a većina od njih muka je i ništavost.’ (Ps 89, 10) Ako, dakle u trapnji ustrajemo punih osamdeset pa čak i sto godina, nećemo u tome slučaju jednako tako dugo u nebu posjedovati kraljevstvo, nego ćemo umjesto sto godina vladati od vijeka do vijeka. I ako svoju borbu vodimo na zemlji, nećemo tada svoju baštinu primiti na zemlji, nego se naša obećanja nalaze u nebu. I napokon, kad napustimo raspadljivo tijelo, ponovno ćemo ga primiti kao neraspadnuto.

17. p o g l a v l j e

Zato nećemo popuštati, djeco moja, niti ćemo vjerovati da ćemo dugo vremena tako živjeti ili da ćemo načiniti nešto veliko. ’Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.’ (Rim 8, 18) I gledajući na svijet, nećemo misliti da smo se odrekli velikih i mnogih stvari. I sama je zemlja vrlo malena usporedi li se s cijelim nebom. Pa kad bismo bili gospodari cijele zemlje i kad bismo se odrekli cijele zemlje, to bi bilo bezvrijedno u usporedbi s nebeskim kraljevstvom koje nas čeka. Kao što čovjek ne drži ništa do jednoga komada bakrenoga novca da bi dobio stotinu zlatnika, tako samo malo daje onaj koji je gospodar cijele zemlje i odriče je se, a dobiva sto puta više. Ako, dakle, cijela zemlja ne vrijedi onoliko koliko vrijedi nebo, onda se niti onaj, koji se odrekao nekoliko jutara zemlje, pa makar je ostavio i kuću ili mnogo novaca — upravo kao da i nije ništa ostavio — ne smije hvaliti niti postati nemaran. Moramo, štoviše, imati na pameti kako ćemo sve to prigodom svoje smrti ostaviti gđjekada upravo možda onima kojima ne bismo htjeli kako nas na to podsjeća starozavjetni Propovjednik. (Usp. Prop 4, 8) Zašto ne 33

bismo svoj vremeniti imetak ostavili potaknuti krepošću da bismo tako zavrijedili kraljevstvo nebesko? Neka se zato nitko od nas ne veseli što će dobiti neku baštinu. Ta kakav to predstavlja dobitak da postanemo baštinici onoga što jednom nećemo moći ponijeti sa sobom? Zašto ne bismo sebi radije pribavljali ona dobra koja možemo uzeti sa sobom kao što su razboritost, pravednost, umjerenost, hrabrost, uviđavnost, ljubav, briga za siromahe, vjera u Krista, blagost i gostoljubivost? Steknemo li to, vidjet ćemo kako nam već to samo po sebi priprema gostoljubivost gore u zavičaju krotkih.

18. p o g l a v l j e

Na temelju svega toga treba da u sebi učvrstimo uvjerenje kako ne smijemo ništa popuštati napose onda kad promislimo da smo sluge Gospodinove i da Gospodinu moramo služiti. Nijedan se sluga me bi smio usuditi reći ovako: ’Budući da sam jučer radio, danas neću raditi.’ Neka ne mjeri vrijeme koje je prošlo i neka narednih dana ne prestane, nego neka dan za danom, kao što stoji u Evanđelju, (Usp. Lk 12, 47) pokazuje istu spremnost volje da bi se svidio svome gospodaru i da ne bi doživio poraz. Tako i mi treba da iz dana u dan ustrajemo u trapnji, znajući da nam Gospodin, budemo li nemarni samo jedan dan, neće to oprostiti na račun prošlosti, nego će se na nas rasrditi zbog našega nemara. To smo čuli i kod proroka Ezekijela: ’Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, tako ja bio živ — govori Gospodin — sva pravedna djela koja bijaše činio zaboravit će se, a zbog onoga što je počinio, umrijet će.’ (Usp. Ez 18, 24) I Juda je samo zbog jedne noći proigrao na- pt.re cijele svoje prošlosti.

19. p o g l a v l j e

Zato, djeco moja, odlučno ustrajmo u trapnji i ne budimo nemarni. Gospodin će nam u tome pomagati kao što stoji impisamo: ’Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljubo.’

(Rim 8, 28) Da ne postanemo nemarni, bit će nam ko-risna Apostolova izjava: ’Dan za danom umirem.’ (1 Kor 15, 31) Budemo li, naime, i mi tako živjeli, kao da bismo imali svali ojpi 34

dana umrijeti, onda nećemo griješiti. Ta nam je riječ rečena i zato da bismo, kad svakoga dana ustanemo, smatrali da nećemo doživjeti večeri, a isto tako i kad legnemo na počinak, treba da mislimo na to kako se možda više nećemo probuditi. Naš je, naime, život po prirodi nesiguran, i Božja nam ga providnost danomice dodjeljuje. Budemo li se tako držali i prema tome postupali, nećemo upadati u grijehe, nećemo ni za čim težiti, nećemo se ni na koga srditi, nećemo na zemlji sakupijali nikakva blaga. Budemo li svakoga dana očekivali smrt, ne budemo li ništa posjedovali i budemo li svima sve opraštali, bit ćemo sigurni.

Nećemo nipošto dopustiti da nas zaskoči požudna želja za nekom ženom ili za nekim drugim nečistim užitkom. Tomu ćemo se uklanjati kao od nečega što na sebi nosi biljeg prolaznosti te ćemo nastojati da uvijek budemo puni borbenoga žara i mislit ćemo na dan suda. Uvijek je, naime, tome tako da strah pred teškim sudom i rvanje s prepredenim navaljivanjem požude ponovno uzdiže dušu koja posrće.

20. p o g l a v l j e

Pošto smo, dakle, sada započeli i krenuli putem kreposti, uvijek ćemo se trsiti da bismo napredovali. (Usp. Fil 3, 14) Neka se nitko ne osvrće natrag poput Lotove žene (Usp. Post 19, 26) osobito zato što je Gospodin rekao: ’Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.’ (Lk 9, 62) Okrenuti se, ne znači ništa drugo nego požaliti i ponovno svjetovno misliti. Ma nemojte se pribojavati ako čujete da se gvori o kreposti, neka vas njezino ime ne zbunjuje. Ona nije daleko od nas niti se nalazi izvan nas, o nama ovisi njezino ostvarivanje, i lagan je to posao samo ako hoćemo. Pogani putuju izvan domovine i plove preko mora da bi postali učeni, a nama nije potrebno da poradi nebeskoga kraljevstva napustimo kuću i plovimo morem. Ta Gospodin je rekao: ’Kraljevstvo je Božje među vama.’ (Lk 17, 21) Da steknemo krepost, potrebno je samo to da je mi hoćemo, jer je ona u nama i iz nas nastaje. Krepost nastaje onda kad duša u sebi ima ono razumsko, kako to odgovara njezinoj naravi. Ona se nalazi u stanju koje odgovara njezinoj naravi, ako ostane onakva kao što je stvorena, a stvorena je puna 35

ljepote i sklada. Zato je Jozua izabranom narodu upravio riječi: ’Priklonite svoja srca Jahvi, Bogu Izra- elovu’ (Jš 24, 23), a Ivan: ’Pripravite put Gospodinu, porav- nite mu staze!’ (Mt 3, 3) U čestitosti duše sastoji se njezina naravna razumnost, a ona je tako i stvorena. Skrene li ona inače s pravoga puta i odvrati se od svoga naravnoga stanja, tada se izopačuje. Posao, dakle, nije težak; ostanemo li onakvi kakvi smo stvoreni, onda ostajemo u kreposti.

Mislimo li na ono što je po sebi zlo, postat ćemo opaki. Kad bi se izvođenje toga nalazilo izvan nas, bilo bi to, doista teško, a jer se tc nalazi u nama, čuvajmo se nečistih misli i sačuvajmo svoju dušu koju nam je Gospodin dao poput nekoga pologa da bi on prepoznao svoje djelo. A to će se zbiti onda ako pronađe dušu onakvom kakvom ju je stvorio.

21. p o g l a v l j e

Moramo se boriti da u nama ne zavlada srdžba niti da u nama ne dođe do prevlasti požuda. Stoji, naime, napisano: 'Srdžba čovjeka ne čini pravde Božje.’ (Jak 1, 20) ’Ako požuda začme, rađa grijeh, a grijeh izvršen rađa smrt.’ (Jak 1, 15) Budemo li tako živjeli, sigurno ćemo biti razboriti i, kao što stoji napisano, ’zaštitit ćemo svoje srce’. (Izr 4, 23) Mi imamo moćne i lukave neprijatelje, a to su zlodusi. Kao što je Apostol napisao, moramo se s njima boriti: ’Nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv vrhovništava, protiv vlasti, pro- liv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.’ (Ef 6, 12) Veliko ih je mnoštvo u zračnim prostorima, i oni nisu daleko od nas. Oni se međusobno uvelike razlikuju. O njihovoj naravi i o njihovoj raznolikosti mogao bi se održati oduži govor, ali ovalkvo objašnjenje je zadatak drugih koji su veći od nas. Što sada spada na nas i što nam je potrebno, jest samo to da upoznamo njihove lukave nasrtaje.

36

22. p o g l a v l j e

Prije svega moramo znati to da zlodusi nisu tako stvoreni i zašto se zovu zlodusi ili demoni. Bog nije ništa stvorio što bi bilo u sebi zlo; oni su, štoviše, bili dobri. Iz kraljevstva nebeske Mudrosti su izbačeni, skiću se ovim svijetom i svojim ukazivanjima opsjenjuju Helene (Grke). Zavidni su nama kršćnnima i sve stavljaju u gibanje, jer nas žele spriječiti na našem putu prema nebu da ne bismo stigli onamo odakle su oni zabačeni. Zato su nam potrebne molitva i trapnja da bismo, kad od Duha Svetoga primimo dar razlikovanja duhova, prepoznavali njihove različite vrste i da bismo znali koji su od njih manje opaki a koji više, kakav poseban zadatak svaki od njih revno izvršuje te kako ih se može zaplašiti i potjerati. Mnogovrsne su njihove lukavštine i njihove zasjede. Sve su to dobro znali blaženi Apostol i njegovi sljedbenici kad su rekli: ’Ta dobro su nam poznate njegove namjere.’ (2 Kor 2, 11) Mi moramo jedan drugoga podizati po kušnjama što ih pretrpjesmo od strane zloduha. Ja koji sam se u tome s njima okušao sada vam govorim kao svojoj djeci.

23. p o g l a v l j e

Ako li zlodusi opaze općenito kršćane, a napose monahe, kako se radosno trse da napreduju, tada prije svega nastoje oko toga da ih dovedu u napast te im na put stave nešto da bi se spotakli. (Usp. Ps 139, 6) Opake misli su njihove zamke. Ipak se ne moramo bojati njihovih došaptavanja, jer po molitvi i postu te po vjeri u Gospodina one se brzo rasplinjuju. No, oni ni tada ne prestaju nego uvijek iznova nasrću, ali prepredeno i lukavo. Ne mognu li, naime, otvorenim, nečistim pohotama zavesti srce, tada to upriličuju drugačije. Nastupaju i predstavljaju se kao utvare kao da hoće uliti strah te mijenjaju svoj izgled i ukazuju se kao žene, divlje životinje i zmije, uzimaju oblik divovskih tjelesina i pokazuju se kao čete boraca. Ali ni tada se ne treba bojati njihovih prikaza, jer one nisu ništa i brzo iščezavaju, zaštitimo li se vjerom i znakom sv. križa. Oni su, međutim, odvažni i vrlo drski pa makar su i poraženi, ponovno poduzimaju neku drugu navalu.

Predstavljaju se kao da prorokuju i kao da naviještaju budućnost.

Pojavljuju se kao visoke prikaze koje sižu do stropa i kao da 37

posjeduju veliku jakost da bi tako one, koje nisu mogli prevariti ubacivanjem svojih misli, zaveli takvim utvarama. Zateknu li i tada dušu u vjeri i pouzdanju u providnost, onda dovode svog učitelja.

24. p o g l a v l j e

Oni se često, uvijek iznova, pojavljuju u obličju kako ga je Gospodin opisao Jobu kad mu je rekao: ’Oči su mu poput zcrinih vjeđa. Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju. Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri.

Duh bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču.’ (Job 41, 10—13) Tako nastupa knez zloduha i, kao što sam već rekao, ulijeva strah. Lukavac izgovara snažne riječi kao što ga je raskrinkao Gospodin kad je rekao Jobu«: ’Za njega je željezo poput slame, a mjed je kao drvo izcrvotočeno.’ (Job 41, 11) Za nj je more kao kutijica mirisne pomasti, ždrijelo ponora kao utamničenik. Bezdan je za nj kao neko šetalište, a na prorokova usta kaže: ’Mislio je neprijatelj: Gonit ću ih i dostići’ (Izl 15, 9), a jedan drugi kaže: ’Ruka moja kao gnijezda grabi bogatstva naroda. Kao što se kupe ostavljena jaja, zemlju svu

sam pokupio.’ (Iz 10, 14) Sve u svemu upuštaju se u ovakva hvastanja i govore takve stvari da bi zaveli bogobojaznike. Nije potrebno da se mi vjernici zato uopće bojimo đavlovih utvara pa ni kad bismo čuli njegov glas, jer on laže i ne kaže nijedne istinite riječi. Usprkos tim njegovim drskim izjavama i samosvijesti njega Spasitelj vodi kao zmaja na željeznoj kuki, kao bik ima u nozđrvama kariku, svezan je poput bjegunca, kroz nos i gubicu mu je proturen lanac. Gospodin ga je svezao kao vrapca da bismo ga mogli ismjehivati. Zmaj i njegovi zlodusi poraženi su poput štipavaca i zmija da ih mi kršćani možemo gaziti. I to je jedan znak da usprkos svemu sada živimo. On, naime, koji je drsko mislio da će isušiti more i da će obujmiti cijelu zemlju, evo, nije kadar spriječiti vas u vašoj l i apnji a ni mene koji protiv njega govorim.

Nemojmo, dakle, gledati na ono što on govori, jer laže; nemojmo se plašiti ni njegovih utvara, jer su i one lažne. Svjetlo koje u njima svijetli nije istinito; oni, štoviše, u sebi nose neke vrsti predigru i sliku pripravljena im vječnog ognja u kojemu moraju izgarati, pa zato pokušavaju prestrašiti ljude. Da, oni se ukazuju ali zatim ponovno postaju nevidljivi, a da nijednoga vjernika ne povrijede, 38

jer u sebi nose sliku vatre u koju će utonuti. Ne treba ih se, dakle, bojati, jer su svi njihovi pothvati po Kristovoj milosti ništetni.

25. p o g l a v l j e

Oni su lukavi i spremni promijeniti i preinačiti svoj vanjski izgled na sve moguće načine. Često se pojavljuju pa na nevidljiv način pjevaju psalme i služe se riječima Sv. pisma, ko nešto čitamo naglas, gdjekada to isto oni ponavljaju te se to čuje kao jeka; ako počivamo, bude nas da pođemo na molitvu; čine to neprestano tako da nam ne dopuštaju mirno spavati. Gdjekada se pojavljuju kao monasi i drže se kao neki pobožnici. Nastoje tako jednakim vanjskim izgledom zadoditi neoprezne te onda za sobom povlače prevarene kamo im se svidi. Ne smijemo se na njih osvrtati pa makar nas bude da pođemo na molitvu ili kad nam svjetuju da više ne jedemo, ili kad nešto čine kao da nas optužuju i kore zbog nečega što im je tobože poznato. Ta oni tako ne rade iz pobožnosti ili zbog istinoljubivosti nego zato da bi

jednostavna srca bacili u zdvojnost da bismo trapnju napustili kao nešto beskorisno, da bi ljude načinili bolesnima kao da je samotnički život mučan i vrlo naporan, i napokon da bi spriječili one koji tako žive, jer im žele prkositi.

26. p o g l a v l j e

Božji prorok misli na njih kad kaže: ’Jao onome tko bližnjega navodi na piće, ulijeva otrov dok on pije da bi promatrao njegovu nagost.’ (Hab 2, 15) Takvi su pothvati i takve misli razaranje puta koji vodi prema kreposti. Sam Gospodin im je zatvorio usta, ako su i zlodusi govorili istinu kad su izjavljivali: ’Ti si Sin Božji!’ (Lk 4, 41) Branio im je da govore da ne bi možda zajedno s istinom iznosili i svoje vlastite grijehe i da bi nas privikao na to da ih nikada ne slušamo pa čak ni onda kad se čini da govore istinu. Ne dolikuje, naime, da nas, ikoji imamo Sv. pismo i dionici smo otkupljenja po našem Gospodinu, poučava đavao koji nema nikakva svog ustaljenog reda nego sad misli ovako sad opet onako. Zato ga to priječi i onda kad se služi riječima Sv. pisma, kad kaže: ’A grešniku Bog progovora: Što tumačiš naredbe moje, što mećeš u usta Savez moj?’ (Ps 49, 16) Svašta čine, govore, galame, pretvaraju se, prave nered da bi zaveli čiste. Prave zaglušnu buku, 39

luđački se smiju i zvižde; ako se čovjek na njih ne obazire, plaču i nariču kao pobijeđeni.

27. p o g l a v l j e

Gospodin je, dakle, svojom božanskom moći ušutkao zle ljude i zloduhe, a mi trebamo od svetaca naučiti kako da slijedimo život svetaca. Ta i oni naočigled svega toga govore: ’Čuvat ću put svoj da ne zgriješim jezikom; usta ću svoja zauzdati, dokle god preda mnom bude bezbožnik. Zamukoh, zanijemjeli, glasa ne puštah.’ (Rs 38, 2. 3) A na drugome mjestu čitamo: ’Ja sam kao gluh i ništa ne čujem i, kao nijem, usta ne otvaram. Postadoh kao čovjek koji ne čuje.’ (Ps 37, 14. 15) Zato ni mi nećemo njih slušati jer su nam tuđi, nećemo ih slušati ni onda kad nas potiču na molitvu kao ni onda kad nam govore o postu. Mi ćemo, štoviše, prije imati na umu odluku s obzirom na svoju trapnju i nećemo dopustiti da nas oni varaju jer sve izvode s lukavštinom. Ne treba ih se bojati ako nas prividno napadaju i ako nam prijete smrću jer su nemoćni i ne mogu nam ništa drugo nego nam se samo mogu prijetiti.

28. p o g l a v l j e

Do sada sam svoj predmet obradio samo u glavnim crtama, a sada više ne smijem dulje oklijevati da pobliže objasnim ono što treba još kazati o zlodusima, jer treba da to imate trajno na pameti.

Kad je Gospodin došao na zemlju, opaki se neprijatelj survao i postao nemoćan. Zato on ne može r.išta, ali uza sve to što je oboren, ne miruje nego prijeti poput nekog tiranina. No, to biva saimo riječima. Bude li svaki od vas imao to na pameti, moći će zloduhe prezirati. Kad bi oni bili vezani na ovakvo tijelo kao što je naše, mogli bi kazati: Ljude koji se sakrivaju ne možemo naći.

Nađemo li ih, nastojimo im nauditi. Mi se, međutim, možemo pred njima sakriti i zatvoriti svoja vrata. Ali oni su takvi da im to ništa ne smeta te mogu provaliti i kroz zatvorena vrata. Borave u zračnom prostorju kako oni tako i njihov vođa.

Ispunjeni su zlom voljom i neprestano su spremni škoditi nam kao što je rekao naš Spasitelj: ’Đavo, otac laži, ubojica je ljudi od 40

početka.’ (Iv 8, 44) Budući da mi živimo i, štoviše, živimo zato da im protuslovimo, oni nemaju nikakve moći. Na valkom nas mjestu vrebaju. Ne gledaju nas kao na prijatelj da bi nas čuvali a ni ono što je dobro ne ljube tako da bi .c popravljali. Oni su zli i ni o čemu toliko ne snuju kao o tome kako bi kreposnicima i bogobojaznicima naškodili. Budući da ništa od toga ne mogu ostvariti, preostaje im samo to da se prijete. Kad bi imali moć, ne bi oklijevali nego bi svoje zlo izvodili, jer im je zato volja uvijek spremna i to prije svega protiv nas. No, gledajte, sada smo ovdje na okupu i i govorimo protiv njih. Tako oni znaju da će, ako mi uznapređujemo, sami postati bespomoćni. Kad bi imali vlast, ne bi i leđnoga od nas kršćana ostavili na životu. Sirah piše: ’Grešniku je mrska pobožnost.’ (Sir 1, 25) Budući da ništa ne mogu silno bjesne sami na sebe, jer ne mogu ostvariti ništa od onoga čime se prijete. Da bismo pred njima izgubili strah, treba zatim razmisliti i o ovome: Kad bi posjedovali moć, ne ni dolazili u skupinama niti bi se služili svojim opsjenama niti bi se u nešto preobraćali da tako izvedu svoje lukavštine.

Bilo bi tada dosta da se i samo jedan pojavi i izvrši ono što može i hoće. Onaj, naime, koji posjeduje vlast, ne zadaje smrt pomoću neke utvare niti prijeti pomoću mnoštva, nego izvšuje odmah i služi se svojom vlašću kako mu se sviđa. Zlodusi u svojoj bespomoćnosti izvode šale kao na pozornici: Mijenjaju svoj vanjski izgled a svojim masovnim pojavljivanjem i svojim preobrazbama zastrašuju djecu. Zato ih pogotovo valja prezirati kao slabiće. Pravi anđeo što ga je Gospodin poslao protiv Asiraca nije trebao cijelih gomila, niti vanjskih ukazivanja, ni galame, ni buke. On se poslužio svojom snagom i pobio začas stoosamdeset i pet tisuća ljudi. (Usp. 4 Kr 19, 35) Zlodusi, jer su bespomoćni kao što upravo jesu, pokušavaju zastrašivati pa makar samo utvarama.

29. p o g l a v l j e

Ako sada netko razmotri Jobovu povijest, pa rekne: ’Zašto je došao đavao i sve mu to nanio? Lišio ga je njegova imetka, pobio mu djecu (Usp. Job 1, 15 si.) te napokon i njega samoga udario teškom ranom’, (Usp. Job 2, 1 si.) on neka zna da to nije đavao 41

pokazao svoju moć, nego da je to Bog dopustio đavlu da ga iskuša.

Budući da on po svojoj naravi ne može ništa ostvariti, zato je najprije zamolio i pošto je primio dopuštanje, dao se na posao. I zato možemo neprijatelja još više prezirati, jer on, i kad bi htio, nema vlasti ni nad jednim jedinim pravednikom. A da je ima, ne bi molio da mu se dade. Budući da je ne samo jedanput molio nego dvaput, pokazao je da je slab i nemoćan. Nije to nikakvo čudo, ako protiv Joba nije mogao ništa uspjeti, kad nije došlo ni do uništenja njegove stoke bez Božjeg dopuštenja. On, međutim, nema vlasti niti nad svinjama. U Evanđelju stoji napisano: ’Pozvali su Gospodina i rekli mu: Pošalji nas u ovo krdo svinja.’ (Mt 8, 31) Ako nisu imali nikakve vlasti ni nad svinjama, koliko je manje imaju nad ljudima koji su stvoreni na Božju sliku i priliku.

30. p o g l a v l j e

Čovjek se, prema tome, mora bojati samo Boga, a zloduhe mora prezirati i pred njima se ne mora baš ništa plašiti. Sto se oni većma trude, to se više mi moramo protiv njih gorljivo prepuštati trapnji. Uredan život i vjera u Boga snažno su oružje protiv njih. Đavli se najviše boje trapnikovih postova, bdijenja, njegovih molitava, blagosti, miroljubivosti, preziranja novca, isprazne slave, poniznosti, ljubavi prema siromasima, milosrđa, krotkosti, a napose pobožnosti prema Kristu. Zbog toga poduzimaju sve što mogu da ne biste pronalazili ljude koje oni gaze. Poznato im je kako je Spasitelj vjernicima protiv njih dao milost te kaže: ’Evo, dao sam vam da gazite po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj.’ (Lk 10, 19) 31. p o g l a v l j e

Ako se hvastaju da umiju proricati, neka se na to nitko ne obazire. Često znaju unaprijed kazati kako će za nekoliko dana doći braća, i ona se zaista i pojave. Čine to, ali ne zbog loga što bi se brinuli za one što ih slušaju, nego zato da ih upropaste kad vide da im vjeruju i da su ih dobili pod svoju vlas t. Zato se na njih ne treba obazirati nego ih, kad govore, treba otjerati, jer su nam nepotrebni. Ta što je u tom čude- un ako demoni, kojih je tijelo 42

sastavljeno iz finijega tvoriva nogo što je ljudsko, nakon što su vidjeli osobe koje su se dalo na svoj put pa ih prestignu, unaprijed najave njihov dolazak? To bi isto mogao unaprijed učiniti i netko tko jaše, jer hrže napreduje nego obični putnici. Zato im se ne treba čuditi. Od onoga što se još nije dogodilo zlodusi ne znaju unaprijed ništa. Samo Bog zna sve, jer on sve zna i prije nego što se dogodi. (Usp. Dan 13, 42) Zlodusi poput lopova razglašuju što vide, ukoliko predusreću. Kolikima samo razglašuju ono što se dogodilo kod nas, da smo se npr. sastali, da prolio njih govorimo, prije nego što se ijedan od nas udaljio i to javio! To bi mogao učiniti i kakav brzonogi dječak koji preli Ii no spora pješaka. Ovo je moje mišljenje: Ako netko krene mi put iz Tebaide ili iz nekoga drugog kraja, vi ne znate iln ll on putuje, prije nego što je počeo putovati. Ako ste ga vidjeli kako ide, onda ga preteknete i najavite prije nego što stigne. Tako se onda dogodi da oni nakon nekoliko dana stignu. Zlodusi se vrlo često pokazuju kao lašci ako se putnici kojih su dolazak najavili, zbog nekoga razloga, povrate natrag.

32. p o g l a v l j e

Tako gdjekada brbljaju o vodi rijeke Nila. Vidjeli su kako je na području Etiopije padala obilna kiša pa tako znaju da dolazi do porasta vodostaja u rijeci. Tada se prethodno požure i to reknu prije nego što voda prispije u Egipat. I ljudi bi znali kazati to isto, kad bi se mogli onako žurno kretati kao oni. Kao što je Davidov izviđač koji se uspeo na neku uzvisinu ugledao došljaka prije nego oni koji bijahu dolje; i kao što je onaj koji se žurio i ispred ostalih nosio vijest, ali ne o onome što se još nije dogodilo, nego o onome što se zbiva; tako se i zlodusi naprežu te drugima javljaju buduća zbivanja, ali samo da ih zavaraju. Odredi li Božja providnost nešto drugo — a ona to može — onda zlodusi lažu i koji su se na njih obazirali bivaju prevareni.

33. p o g l a v l j e

Tako kod Helena (Grka) nastadoše proročišta i na taj su ih način zlodusi zavaravali. No zabluda je ipak naknadno u- tvrđena.

43

I došao je naš Gospodin koji je zloduhe sam odmah zbunio. Oni sami po sebi ne znaju ništa nego kao lopovi iz- brbljaju ono što su vidjeli kod drugih. Mnogo više se oslanjaju na nagađanja nego što bi kao sigurno nešto mogli znati unaprijed. Ako kada nešto i sigurno pretkažu, zato im se zbog toga ne treba čuditi. I liječnici svoje iskustvo stječu na različitim bolestima pa kad na drugima ustanove iste pojave, vođeni uobičajenom vjerojatnošću, stvaraju svoje zaključke i kazuju svoje mišljenje. I mornari i seljaci promatraju uobičajeno stanje u zraku te unaprijed pretkazuju da li će biti oluja ili lijepo vrijeme. Zato nitko neće tvrditi da oni to unaprijed izjavljuju na temelju božanskoga nadahnuća nego na temelju svoga iskustva i uobičajena zbivanja. Ako, dakle, i zlodusi gdjekada nešto takvo slučajno pretkažu, ne treba im se zato čuditi niti se na njih treba obazirati. Ta kakvu korist imaju oni koji to slušaju? Ako slušaju zloduhe, makar se radilo o istinitim stvarijma, zar će ta spoznaja ići u prilog kreposti ili išta pridonijeti dobru vladanju? Nitko od nas neće biti suđen prema onome što ne zna niti će itko biti proglašen blaženim zato što je nešto naučio i stekao znanje, nego će svaki pojedinac biti suđen o tome da li je sačuvao vjeru i da li je Božje zapovijedi vjerno obdržavao.

34. p o g l a v l j e

Stoga se ne moramo truditi, nastojati i raditi oko toga da bismo unaprijed doznali kakva će ¡biti budućnost, nego kako bismo ugodili Bogu. Nije potrebno moliti da bismo unaprijed saznali niti to smijemo zahtijevati kao neku nagradu za svoj trapnički način života, nego je potrebno da samo za to molimo da bismo iznijeli pobjedu nad đavlom. No, ako ipak želimo steći poznavanje budućnosti, nastojmo biti čisti u svom načinu mišljenja. Čvrsto sam uvjeren da svaka ona duša koja Je u svakom pogledu čista i primjereno svojoj naravi oplemenjena može više toga i veće stvari spoznati negoli zlodusi. Takvu će dušu imati onaj kojemu Gospodin sve otkriva, kao što je duša proroka Elizeja izdaleka vidjela Giezijeva djela (Uisp. 4 Kr 5, 26) i snage koje su se nalazile oko njega da ga čuvaju. (Usp. 4 Kor 6, 17)

44

35. p o g l a v l j e

Dođu li k vama noću pa vam hoće pretkazati budućnost ili ako reknu: ’Mi smo anđeli’, na njih se ne obazirite, jer lažu. Ako li s pohvalama govore o vašoj trapnji i nazovu vas blaženima, ne slušajte ih i na njih se ne osvrćite, nego se prekrižite i znakom križa blagoslovite svoju kuću te se pomolite. Vidjet ćete kako će ih nestati jer su strašljivi i silno se boje znaka božanskoga križa. Po njemu ih je božanski Spasitelj razoružao i nadvladao. (Usp. Kol 2, 15) Ako li se besramno odupru, te počnu plesati i pojavljivati se kao najrazličitije utvare, nemojte se bojati, ne dajte se smesti, na njih se ne obazirite kao da su dobri. Moguće je uz Božju pomoć razlikovati dobre i zle duhove. Pogled na svete sa sobom ne donosi nikakve zabune. Prorok Izaija kaže: ’On ne viče, on ne diže glasa niti se čuti može po ulicama.’ (Iz 42, 2) Oni se pojavljuju mirno i umiljato, te u dušu odmah uđe radost, veselje i srčanost. S njima je Gospodin koji je naša radost, a snaga nam dolazi od Boga Oca. U toj su duši misli sređene, u njoj nema uzbuđenja. Zato ona, Bogom prosvijetljena, doživljava viđenja. Obuzima je želja i čežnja za božanskim i budućim, zato hoće da se s njima posve sjedini i da odavle ode k njima. Ako se neki kao slabi ljudi boje ukazanja dobrih bića, tada ona po svojoj ljubavi brzo otklanjaju svaku tjeskobu. Tako je Gabrijel postupio sa Zaharijom (Usp. Lk 1, 14) i anđeo koji se na Gospodinovu grobu ukazao ženama, (Usp. Mt 28, 5) kao i onaj o kojem čitamo u Evanđelju da je rekao pastirima: ’Ne bojte se!’ (Lk 2, 10 32) Strah pred njima ne nastaje iz plašljivosti nego iz spoznaje da je nazočan netko bolji. Tako stvar stoji s viđenjima svetih.

36. p o g l a v l j e

Nasrtaj i viđenje zloduha popraćeno je velikim metežom, nastaje uz buku, galamu i urlanje kao kad neodgojeni mladići i razbojnici načine graju. To odmah u duši uzrokuje strah, zbunjenost i nesređenost mišljenja te sram i odvratnost prema trapnji. Pojavljuje se bezbrižnost, bol, uspomena na rođake, strah pred smrću. Izranja žudnja za onim što je zlo, zanemarivanje kreposti i izopačivanje karaktera. Doživite li viđenje pa se uplašite, straha će odmah nestati, a umjesto njega će se pojaviti 45

neizreciva radost, ugodno raspoloženje, odvažnost i osvježenje, misli će se srediti kao i sve ostalo o čem sam upravo govorio, prevladat će srčanost i ljubav prema Bogu: Imajte tada pouzdanja i molite jer duša koja živi u radosti i smirenosti pokazuje da je onaj koji je nazočan svet. Tako je kliktao Abraham kad je vidio Gospodina, a Ivan se od radosti u majčinoj utrobi počeo praćakati kad je odjeknuo glas Bogorodice Marije. (Usp. Lk 1, 41) Ako, međutim, prigodom nekih ukazanja nastane pomutnja, vika izvana, svjetovna opsjena, prijetnja smrću i tome slično, što sam spomenuo već prije, po tome ćete poznati da nastupa navala Zloga.

37. p o g l a v l j e

Neka vam i ovo bude kao jedan znak: ako u duši ne mine strah, to je dokaz da je nazočan neprijatelj. Zlodusi ne otklanjaju strah kao što je to učinio veliki arkanđeo Gabrijel kod Marije i Zaharije, kao i onaj koji se kod Isusova groba ukazao ženama. Štoviše, ako se namjere na strašljivce, pojačaju svoje utvare da bi ih još više zastrašili. Zatim dolaze pa im se izruguju i govore: ’Bacite se ničice i pklonite se!’

Tako su varali pogane, pa su ih oni zato smatrali bogovima, a sve je to bila prijevara. Gospodin kod nas nije toga dopustio da bismo bili od đavla zavedeni, jer ga je on, kad je i pred njim pokušao s takvim utvarama, prekorio rekavši: ’Odlazi, Sotono! Ta pisano je:

Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!’ (Mt 4, 10) Zato još više moramo prezirati zloduha. Ono što je Gospodin rekao, to je za nas i učiinio, kako bi zlodusi čuli i od nas te iste riječi te se povukli zbog Gospodina koji ih je tim istim riječima osudio.

38. p o g l a v l j e

Onaj koji ima dar izgonjenja zloduha ne smije se zbog toga dičiti niti isprsavati. Ne treba se ni onome koji uspješno izgoni zloduhe diviti, a onoga koji taj dar ne posjeduje ne smijemo prezirati. Kod svakoga treba što više gledati na trapnju i takva valja ili nasljedovati ili se popravljati da bismo ga mogli nasljedovati. Činiti znakove nije naša stvar nego je to Gospodinovo djelo. On je rekao svojim učenicima: ’Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte što su vam imena 46

zapisana na nebesima.’ (Lk 10, 20) Ako su nam, naime, imena zapisana u nebu, to je samo znak prepoznavanja naših kreposti i našega života. Izgonjenje zloduha je milost koju nam podjeljuje naš Spasitelj. Zato je onima koji se nisu dičili svojim krepostima nego su se hvalili znakovima koje su činili pa su govorili: ’Gospodine, nismo li mi u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ (Mt 7, 22), odgovorio: ’Nikada vas nisam poznavao!’ (Mt 7, 23) Ta Gospodin ne poznaje bezbožničkih putova. Stoga, kao što smo malo prije rekli, moramo moliti kako bismo dobili milost raspoznavanja duhova da ne bismo, kao što je napisano, vjerovali svakome duhu. (Usp. 1Iv 4, 1) 39. p o g l a v l j e

Kanio sam sada svršiti a da o sebi ništa ne pripovijedam pi da biste se zadovoljili s onim što sam rekao. Da ne biste mislili da sam to samo tako rekao, budite uvjereni da sam I u ni vas sve iznio na temelju svojih iskustava i po istini pa i u vam zato pripovijedati o navaljivanjima zloduha što sam ili doživio. Pa nek ispadnem i kao luđak, (Usp. 2 Kor 11, 16; 12, 6.11) Gospodin koji me sluša pozna čistoću moje savjesti. On zna da se sve to nije događalo poradi mene nego iz ljubavi prema vama i da bih vas ohrabrio. O, koliko su me puta

veličali kao blažena, a ja sam ih u ime Gospodnje prokleo. Koliko su samo puta pretkazivali poplavu rijeke, a ja sam im kratko rekao: ’Što se to vas tiče?’ Jednom su mi zgodom došli s različitim prijetnjama i kao vojnici me opkolili naoružani svojim oružjem.

Nekom drugom zgodom su mi opet napunili kuću konjima, divljim zvijerima i zmijama. Ja sam zapjevao psalam: ’Jedni kolima bojnim, drugi konjima, mi imenom Jahve, Boga našega!’ (Ps 19, 8) I u ime Gospodinovo su molitvom bili protjerani. Jednom mi prilikom dođoše kad se već smračilo u svijetlom obličju te mi rekoše: ’Dođosmo, Antune, da ti posvijetlimo.’ Ja sam nato zatvorio oči te sam molio, i bezbožničko se svjetlo odmah utrnulo.

Nakon nekoliko mjeseci ponovno se pojaviše. Dok su pjevali psalme i izgovarali riječi Sv. pisma, ja nisam ništa slušao kao da sam gluh.’ (Usp. Ps 37, 14) Nekom su drugom zgodom pro- drmali boravište, a ja sam molio i u svojoj sam svijesti ostao miran. Nakon toga su se ponovno pojavili pa su galamili, zviždali, plesali. A kad 47

sam ja sam za sebe pjevao psalme, oni su odmah počeli naricati i plakati kao da su lišeni svoje moći. Ja sam, međutim, slavio Gospodina koji je osujetio njihovu drskost i njihovu mahnitost.

40. p o g l a v l j e

Jednom se pojavio izvanredno velik zloduh kao avet i usudio se reći: ’Ja sam Božja snaga i ja sam providnost. Što hoćeš da ti poklonim?’ — Ja sam u ime Kristovo prema njemu dahnuo, pokušao ga udariti i pričinilo mi se kao da sam ga pogodio; i odmah ga je u ime Kristovo zajedno sa svim njegovim zlodusima nestalo. — Kad sam jednom postio, došao mi je prefriganac kao utvara u monaškom obličju s kruščićima te mi je savjetujući rekao: ’Jedi i prestani sa svojim naporima! I ti si samo čovjek, oslabit ćeš.’ Otkrio sam njegovu lukavštinu, ustao i počeo moliti. Toga nije mogao izdržati. Iščezao je i činilo se kao da izlazi kroz vrata poput dima. O, kako je često učinio da mi se u pustinji pokaže zlato, ne bih li ga samo uzeo i pogledao. Ja sam, međutim, protiv njega zapjevao psalam, i odmah ga je nestalo. — Često su me zlostavljali batinanjem, ali sam im rekao: ’Ništa me neće rastaviti od ljubavi Kristove!’ (Rim 8, 35. 39) Zatim su me izmjenično udarali. No, nisam bio ja onaj koji ih je obuzdavao i porazio, nego je to bio Gospodin koji je rekao: ’Promatrah Sotonu, kako poput munje s neba pade.’ (Lk 10, 18) Djeco moja, nato sam se sjetio Apostolove riječi i primijenio je na sebe. (Usp. 1 Kor 4, 6) da biste i vi naučili kako se ne smije u trapnji popuštati i kako se ne treba plašiti zloduha.

41. p o g l a v l j e

Kako sam već jednom zbog svoga pripovijedanja postao luđakom, (Usp. 2 Kor 11, 16; 12, 6. 11) zato čujte još i ovo da biste bili sigurni i hrabri. Vjerujte mi, jer ne lažem. — Jednom mi je u pustinji gdje sam iboravio netko kucao na vrata ćelije. Izišao sam i ugledao veliku, visoku prikazu. Kad sam je upitao: ’Tko si ti?’, odgovorio je: ’Ja sam Sotona.’ Nato sam nastavio: ’Što radiš ovdje?’ On je odgovorio: ’Zašto me i monasi i ostali kršćani bez ikakva temelja pogrđuju? Zašto me uvijek proklinju?’ — Kad sam mu odgovorio: ’Pa zašto im do- đijavaš?’, on je odgovorio: 48

’Nisam ja onaj koji im pravi teškoće, nego oni sami sebe zbunjuju, jer sam ja slab.’ — A niste li čitali riječi psalma: >Dušmani klonuše, smrvljeni zauvijek, ti im gradove razori — nema im spomena.< (Ps 9, 7) Ja više nemam rnigdje mjesta, nikakva oružja, nijednoga grada. Posvuda se nalaze kršćani a sada su i pustinju ispunili monasima. Oni treba da sami sebe čuvaju, a mene neka bezrazložno ne proklinju.’ Zadivio sam se Gospodinovoj milosti te sam mu rekao: ’Premda uvijek lažeš i nikada ne govoriš istinu, ipak si sada, pa makar i protiv svoje volje, rekao istinu. Krist te je svojim dolaskom osudio da postaneš nemoćan; on te porazio i razoružao.’ Kad je on čuo Spasiteljevo ime, nije mogao podnijeti njegovu snagu te je iščezao.

42. p o g l a v l j e

Ako, dakle, čak i sam đavao priznaje da je slab, zato ga moramo kao i njegove zloduhe potpuno prezreti. Naš neprijatelj, doduše, sa svojim psima raspolaže mnogim lukavštinama, ali mi ga možemo prezirati, jer smo upoznali njihovu slabost. Stoga, ne klonimo duhom; ne dopustimo da u svojoj duši mislimo na strah; mi ne želimo sami u sebe unijeti tjeskobo kad govorimo: ’Samo neka ne dođe nikakav zloduh koji bi me slomio. Neka me on samo ne zgrabi i ne obori ili neka ne dođe iznenada i neka me ne zbuni!’

Nećemo uopće na nešto takvo ni misliti, nećemo se žalostiti kao da propadamo. Nama je daleko više stalo do toga da budemo srčani i radosni što smo spaseni. U svojoj ćemo unutrašnjosti razbuditi svijest da je s nama Gospodin koji ih je rastjerao i porazio.

Razmišljat ćemo o tome i to ćemo imati na pameti da nam neprijatelj ne može nauditi, jer je s nama Gospodin. Kad nam se ukazuju, prema nama se ponašaju onako u kakvu nas stanju nađu i prema mislima koje u nama otkrivaju oblikuju i svoje utvare.

Ustanove li tada da smo kukavički raspoloženi i zbunjeni, odmah se požure kao i razbojnici koji upadnu u mjesto koje je bez ikakva nadzora, a ono što upravo sami o sebi mislimo oni osim toga još povećaju. Opaze li da smo bojažljivi i kukavički raspoloženi, tada svojim utvarama i prijetnjama povećaju našu malodušnost i time muče siromašnu dušu. Ako nas, naprotiv, nađu da smo radosni u Gospodinu, da razmatramo o budućim dobrima, o Gospodinovim 49

darovima, da razmišljamo kako se sve nalazi u Gospodinovoj ruci, kako jedan zloduh ne može ništa uspjeti protiv jednoga kršćanina, da on nema nikakve vlasti ni nad kim, — opaze li da je duša zaštićena takvim mislima, postiđeni će se ukloniti. Tako se neprijatelj udaljio od Joba kad ga je našao tako zaštićena. Kad je, naprotiv, -našao Judu koji nije na taj način bio zaštićen, uzeo ga je pod svoju vlast. Ako, dakle, hoćemo neprijatelja prezreti, uvijek razmišljajmo o Gospodinovim milostima, i neka nam se duša neprestano raduje u radosnoj nadi. (Usp. Rim 12, 12) Tada ćemo pothvate zloduha promatrati kao dim, opazit ćemo da nas ne progone nego da bježe. Kao što sam već prije naglasio, oni su vrlo kukavički raspoloženi, jer neprestano očekuju pripravljeni im oganj.

43. p o g l a v l j e

Neka vam i ovo što slijedi bude znak vaše neustrašivo- sti pred njima: Opaziš li neku prikazu, nemoj odmah kukavički klonuti, nego je odvažno upitaj tko je: ’Tko si i odakle dolaziš?’

Ako je svetačka prikaza, ona će ti uliti sigurnost i tvoj će strah preokrenuti u radost. Bude li to đavolska prikaza, ona će odmah postati nemoćna kad opazi siguran i jak duh. To je, naime, znak smirene duše, postaviti jednostavno pitanje: ’Tko si ti i odakle dolaziš?’ Tako je pitao sin Navin te je došao do spoznaje16) a ni Danijelu nije ostao sakriven neprijatelj kad ga je upitao.« (Usp. Dan 10, 11; 18, 19) 44. p o g l a v l j e

Stanje u Antunovim boravištima Antun je svojim poučavanjem sve obradovao. Jedni su još više zavoljeli krepost, kod drugih je nestalo nemara, a kod treće je skupine nestalo urnišljenosti. Svi su bez daljnjega prihvatili uvjeravanje da đavolska napastovanja treba prezirati, a divili su se milosti raspoznavanja duhova što ju je Gospodin podijelio Antunu. Na gori su se nalazila boravišta poput šatora anđeoskih

16

Usp. Jš 5, 13; latinski tekst Jošuu zove »sin Nunov«, a grčki »sin Navin«.

50

zborova koji su pjevali psalme i bavili se čitanjem Sv. pisma; postili su i molili se; radovali su se budućoj nadi; bavili su se djelima milosrđa, njegovali su međusobnu ljubav i slogu. Sve je to izgledalo kao malo zasebno kraljevstvo, puno straha Božjega i pravednosti. Nije tu bilo nikoga koji bi činio ili trpio nepravdu, nije se tu ništa znalo o mrskom utjerivanju poreza. Bila je to skupina trap- tvka i svima su misli bile usmjerene prema jednome, prema Kreposti. Tko je imao prilike vidjeti te samostane i ponašanje monaha, taj je morao uskliknuti i reći: »Kako su ti lijepi šatori, Jakobe, i stanovi tvoji, Izraele! Kao dolovi što se steru, li no vrtovi uz obalu rijeke, kao aleje što ih Jahve posadi, kao i'i'dri pokraj voda!« (Br 2 4 , 5. 6) 45. p o g l a v l j e

Antun se vraća u svoje samotište Antun se po svom običaju povukao da bude sam sa sobom u svom samotištu. Pojačao je svoju trapnju i danomiceje u svojim mislima uzdisao za nebeskim stanovima. Za njima je čeznuo i razmatrao o prolaznosti ljudskoga života. Kad je htio jesti ili spavati, ili kad je udovoljavao drugim tjelesnim potrebama, sramio se kad bi se sjetio duhovne naravi svoje duše. Ako je htio zajedno jesti s mnogim drugim monasima, tada bi sebi često dozivao u pamet svoju duhovnu hranu, prekinuo bi blagovanje i od njih bi se udaljio, jer je držao da bi se morao zacrveniti ako bi ga drugi gledali kako jede. Ipak je jeo, jer ga je na to silio obzir prema vlastitom tijelu. Često je to činio i zajednički s braćom. Pred njima se, doduše, sramio, ali ga je tješila pomisao da će im koristiti svojim poticajima. Objašnjavao je kako bi čovjek morao cijelo vrijeme više posvetiti duši negoli tijelu; morao bi prisiljen potrebom jedan mali dio vremena posvetiti tijelu ali bi ipak morao većma živjeti za dušu i ići za njezinom korišću da je ne bi za sobom povukli tjelesni užici nego da ona što više sebi podloži tijelo; Spasitelj je ovako rekao: »Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući.« (Lk 12, 22; Mt 6, 25) »Ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne uznemirujte se! Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to 51

potrebno. Nego, tražite kraljevstvo nebesko, a to će vam se nadodati!« (Lk 12, 29—31; Mt 6, 31—33) 46.

poglavlje

Antun odlazi u Aleksandriju. Čezne za mučeništvom, ali ga ne postizava.

Crkvu je tada zadesilo progonstvo koje je provalilo za Maksimina.17) Kad su sveti mučenici dovedeni u Aleksandriju, ostavio je svoje boravište i slijedio ih. Rekao je: »Pođimo i mi s dva razloga: ako smo pozvani, izdržat ćemo borbu, a ako nismo, vidjet ćemo borce za istinu.« Čeznuo je za tim da postane svjedok krvi. Budući da se nije htio izručiti, posluživao je priznavaoce u rudnicima i zatvorima. Pred sudištem je pokazao veliku odvažnost, predvedene je borce za vjeru odvažno hrabrio i dok su pružali svjedočanstvo, prihvaćao ih je i sprovodio, dok ne bi dovršili. Kad je sudac opazio srčanost i gorljivost što je pokazaše on i njegovi učenici, zabranio je da se ijedan monah pokaže pred sudom, a isto tako da nijedan ne ostane u gradu. Svi su ostali odlučili da se toga dana sakriju. Antun, međutim, nije toj naredbi posvetio ni najmanju pažnju. On je, štoviše, oprao svoju gornju haljinu i sutradan se pojavio na istaknutome mjestu pred predsjedateljem u svem svom dostojanstvu. Svi su se tome divili, a i predsjedatelj suda je to zapazio. Kad je taj prolazio sa svojom svitom, Antun je neustrašivo stajao na svome mjestu i pružio primjer hrabrosti kršćana. Kako sam već prije napomenuo, on je također želio mučeništvo. Činilo se da ga bolno pogađa to što mu nije pošlo za rukom podnijeti svjedočanstvo mučeništva. Gospodin ga je htio sačuvati poradi našega spasenja i poradi drugih, da bi i u trapnji, koju je naučio čitajući Sv. pismo, postao učiteljem mnogih. Mnogi su, koji su promatrali način njegova života, pošli za njim. Ponovno je, kao što je već običavao, posluživao priznavaoce i mučio se služeći im jednako taiko kao da se s njima zajedno nalazi u

17

Suvladar cara Dioklecijana Galerije Maksimijan, umro 310 g.

52

zatočeništvu. (Usp. Heb 13, 3) 47. p o g l a v l j e

Strogost Antunova života Kad je napokon progonstvo prestalo i kad je blaženi biskup Petar18) podnio mučeništvo, Antun se udaljio i ponovno povukao u samotište. Tu je danomice pružao svjedočanstvo u svojoj savjesti i borio se u bojevima vjere. Tu je vjerno provodio još strožu trapnju.

Uvijek je postio, donja mu je haljina bila od kostrijeti a gornja je bila od kože. Tu je odjeću nosio do kraja svoga života. Svoje tijelo nije nikada prao vodom da bi tako odstranio prljavštinu, ni noge nije prao ili bi ih samo namočio u vodi, ali ni to nije bilo bez velike potrebe.19) Nikada ga nije nitko vidio gola i uopće nijedan čovjek nije vidio Antunovo nago tijelo, izuzetno se to dogodilo samo onda kad je nakon smrti bio pokopan.

48. p o g l a v l j e

Od zloduha oslobađa Martinijanovu kćerku Kad se tako povukao u samoću, odredio je neko određeno vrijeme kad se nije ni pojavljivao niti je ikoga drugog puštao k sebi. Tada mu je došao neki Martinijan, po zanimanju časnik, te mu je dosađivao. Taj je, naime, imao kćer koju je mučio zloduh.

Dugo mu je kucao na vrata i zamolio ga ne bi li izišao da se pomoli za dijete. Antun se nije dao skloniti da bi otvorio nego je odozgor provirio i rekao: »Čovječe, zašto me zoveš? I ja sam samo čovjek 18 Od g. 300. nadbiskup Aleksandrije. U vrijeme Dioklecijanovih progona spasio se bijegom. Za njegova je izbivanja došlo do Melecijeva raskola. Umro je mučeničkom smrću godine 311.

19 Već samo putovanje kroz pustinju, a naročito trajan boravak u njoj, nužno za sobom povlači problem vode. — Što sv. Atanazije kaže za Antuna da se njje prao ni kupao, prije svega je konstatacija činjenice, a nije ovdje istaknuto zato da bi se to nasljedovalo. Svetac je tu žrtvu uklapao u cjelokupnost svoga pokorničkoga života.

53

kao što si i ti. No, ako vjeruješ u Krista komu ja služim, onda se udalji, moli se Bogu kako te upućuje tvoja vjera, i ispunit će ti se želja.« On je odmah povjerovao, zazvao Krista i kad je otišao, bila mu je kći oslobođena od zloduha. Gospodin je još mnogo toga izveo po njemu, jer je rekao: »Molite i dat će vam se.« (Lk 11, 9) Mnogi su bolesnici samo spavali pred njegovom nastambom te su ozdravljali po vjeri i usrdnoj molitvi, a da im Antun nije ni vrata otvorio.

49. p o g l a v l j e

Antun se sklonio na brdo u unutrašnjosti pustinje Kad je Antun vidio kako mu mnogi dodijavaju i kako ga bezobzirno ne puštaju da živi u samoći, razmisli i htjede se ubrzo preseliti u Gornju Tebaidu među ljude koji ga nisu poznavali, da se ne bi uznio zbog stvari što ih je Gospodin po njemu izvodio i da ga ne bi netko zbog toga prekomjerno cijenio. Od braće je uzeo hljepčića i zaustavio se na obali rijeke da vidi hoće li proći kakav brod kojim bi mogao uzvodno ploviti. Dok je on tako, zaokupljen tim mislima, ondje stajao, odozgor je čuo glas koji ga je uputio: »Antune, kamo ideš i zašto?« To ga nije smelo, nego kao da je već navikao da bude tako pozivan, kad je čuo glas, odgovorio je rekavši: »Budući da mi mnogi ljudi ne dopuštaju živjeti u samoći, odlazim u Gornju Tebaidu, a napose to činim zato što mi mnogo dosađuju i dodijavaju, jer od mene zahtijevaju takve stvari koje premašuju moje snage.« Nato mu je glas ponovno rekao: »Ako odeš u Gornju Tebaidu, kako si odlučio, ili ako siđeš u Bukoliju, kažem ti da ćeš morati svladavati veći, štoviše, dvostruki napor.

Ako doista želiš živjeti samo za sebe, onda pođi gore u unutrašnju pustinju.« Antun je odgovorio: »A tko će mi pokazati put, jer mi je nepoznat?« Tada ga je glas odmah upozorio na Saracene koji namjeravaju ići tim putem. Antun je pošao k njima, približio im se i zamolio ih da bi ga sa sobom poveli u pustinju. Oni ga prijateljski prihvatiše kao da im je to zapovjedila Providnost. Putovao je s

54

njima tri dana i tri noći i stigao na vrlo visoku goru.20 Na podnožju te gore tekla je vrlo bistra voda koja bijaše pitka i hladna. Podalje se sterala ravnica i na njoj nekoliko stabala datulja, zapuštenih tijekom vremena.

50. p o g l a v l j e

Antun je to mjesto zavolio, jer mu ga je dodijelila Božja providnost. To je bilo upravo ono mjesto koje mu je naznačio glas koji mu je govorio na obali rijeke. Isprva je, uzevši 1 ruh od Saracena, ostao sam na gori a da s njim nije bilo više nikoga. To je mjesto smatrao svojom vlastitom kućom. Ti su Saraceni, vidjevši Antunov zanos u dobru i spremnost njegove volje, baš namjerno prolazili onim putem kroz pustinju i rado su mu davali kruha.

Skromnu i neznatnu hranu ubirao je i s datulja. Kad su braća saznala za njegovo boravište, poput djece koja misle na svoga oca, preuzela su bricu da mu šalju kruh. Kad je Antun opazio kako se mnogi bog kruha muče i naprežu, htio je i u tom poštedjeti monahe. Razmislio je i zamolio nekolicinu svojih posjetilaca da bi mu donijeli dvorožnu kopaču, sjekiru i malo pšenice. Kad je ve to primio, pogledao je okoliš i pronašao malen prikladan prostor koji je obradio kao polje. A budući da ga je mogao obilno zalijevati iz svoga izvora, zasijao ga je pšenicom. Kad je tako proveo godinu dana, dobio je odatle svoj kruh. Bio je radostan što više neće nikome biti na teret i što će u svemu biti neovisan. Kad su se ponovno kod njega našli posjetioci, zasadio je i nešto povrća kako bi se gosti nakon mučna i napornu puta mogli malo osvježiti.

Isprva su divlje pustinjske zvije ri, koje su dolazile na vodu, njegovu usjevu i nasadu nanosile štetu. Jednu je od tih životinja prijateljski uhvatio pa joj je rekao: »Zašto mi pravite štetu, a ja nikome od vas ne činim ništa nažao? Udaljite se i u ime Gospodnje, nemojte se više približavati ovome mjestu!« Od toga časa nije više nijedna od njih onamo dolazila, kao da su se bojale

20

Riječ je ovdje o već spomenutom Antu novu samotištu nagori Kolzim. — Vidi bilj. 5.

55

spomenute zabrane.

51. p o g l a v l j e

Njegove borbe sa zlodusima I nadalje se zadržavao sam na gori, bavio se molitvom i trapnjom. Braća koja su ga posluživala zamoliše ga neka bi im dopustio da ga jedanput mjesečno posjete pa da mu donesu maslina, mahuna i ulja. Tada je već bio u visokim godinama.

Kakve je borbe morao voditi u vrijeme svoga tamošnjega boravka — ali to nisu bile borbe »protiv krvi i mesa« (Et 6, 12) kao što piše sv. Apostol, nego se morao boriti sa svojim protivnicima, zlodusima — to smo doznali od njegovih posjetilaca. I ondje su imali prilike čuti viku, mnoge glasove, kao neku lomljavu kakva se proizvodi oružjem, a noću su vidjeli kako je gora bila puna divlje zvjeradi. Promatrali su i Antuna kako se borio jednako kao da je pred sobom imao vidljive neprijatelje i gledali su ga kako moli. Svoje posjetioce je hrabrio, a sam se borio klečanjem i molitvom koju je upravljao Gospodinu. To je uistinu bilo vrijedno divljenja, kako se on koji je samotnički boravio u toj pustinji nije bojao ni navaljivanja zloduha niti se plašio divljine tako mnogih četvero- nožnih životinja i zmija koje su se ondje nalazile. On se, kao što je pisano, pouzdavao u Gospodina, nepomičan i posve smiren kao brdo Sion. (Usp. Ps 124, 1) Štoviše, zlodusi su od njega bježali, a divlje su zvijeri, kao što kaže Sv. pismo, s njime živjele u miru.

52. p o g l a v l j e

Đavao ga je, kao što pjeva David, (Usp. Ps 34, 16) budno promatrao i na nj je škripao zubima. Spasitelj mu je pružao utjehu, te mu lukavština i mnogostruka đavlova prepredenost nije naškodila. Kad bi se noću probudio, đavao bi na nj poslao divlje zvijeri. Skoro su sve hijene onoga pustinjskog područja došle iz svojih skloništa te su ga opkolile, a on se nalazio usred 56

njih. Kako je koja od njih otvorila svoje ralje i prijetila mu da će ga ugristi, jer je u njima otkrio đavlovu lukavštinu, svima je doviknuo: »Ako nada mnom imate vlast, spreman sam predati vam se da me požderete. Ako li su vas zlodusi poslali, onda se raziđite bez oklijevanja, jer sam ja sluga Kristov.« Kad je Antun to rekao, hijene su se razbjegle kao da ih je ošinuo svojim riječima.

53. p o g l a v l j e

Nekoliko dana nakon toga radio je svoj posao, jer je na to vrlo pazio da uvijek bude zaposlen. Tako je došao netko na vrata i povukao pletivo na kojem je radio. Pleo je, naime, košare i davao ih svojim posjetiocima kao naknadu za ono štc bi mu donijeli.

Antun je ustao i ugledao neko biće koje je do bedara izgledalo kao čovjek a noge su mu bile kao u magarca. Antun se samo prekrižio i rekao: »Ja sam sluga Kristov. Ako si poslan protiv mene, evo, ovdje sam!« Životinja je, međutim, tako brzo otrčala da je u žurbi pala i zaglavila. Smrt te životinje označila je poraz zloduha koji su poduzeli sve što im je bilo moguće kako bi ga iz pustinje protjerali, ali im to nije uspjelo.

54. p o g l a v l j e

Amtunov posjet braći Monasi ga jednom zamoliše da bi došao k njima u Donji Egipat i da bi neko vrijeme proveo u njihovim boravištima. Tada je krenuo zajedno s monasima koji bijahu došli k njemu. Jedna im je deva nosila kruh i vodu. Cijela je ta pustinja bezvodna i ondje nigdje nema pitke vode osim pod onom gorom gdje se nalazilo njegovo samotište. Tu uzeše vode i za sebe. Kad su putujući vodu potrošili i zavladala silna žega, svi se nađoše u velikoj pogibli.

Naokolo pretražiše onaj kraj i nigdje ne pronađoše vode. Napokon više nisu mogli dalje putovati pa su polijegali po zemlji a devu su pustili da ide dulje. Sumnjali su da će se spasiti. Kad je starac Antun vidio da Se svi nalaze u opasnosti, silno se ražalostio i 57

počeo uzdisati. Zatim se od ostalih malo udaljio, kleknuo, raširio ruke i počeo moliti. I Gospodin je dao da na onome mjestu gdje je molio odmah počne teći voda. Svi su pili i osvježili se. Napunili su mješine, potražili devu i našli je. Njezin je povodac slučajno zapeo za neki kamen, i tako je životinja zaustavljena. Dovedoše je, napojiše, natovariše na nju mješine i sret- no nastaviše svoje putovanje. Kad je Antun stigao do mjesta na kojemu su se nalazili monasi, svi ga pozdraviše kao da ugledaše svoga oca. Obdario ih je svojim pripovijedanjem što ga je sa svoje gore sa sobom donio i prenio im je svoja korisna iskustva. Tada na brdima opet nastade radost i oduševljenje za daljnje napredovanje. Bili su utješeni međusobnom vjerom. (Usp. Rim 1, 12) I on se sam obradovao kad je vidio gorljivost monaha i kad je našao i svoju sestru koja je u svom djevičanstvu već bila u godinama. I ona je bila predstojnica ostalih djevica.

55. p o g l a v l j e

Povratak na goru, Antunovi poticaji posjetiocima Nakon nekoliko dana se, međutim, ponovno vratio na goru. I otada su ga mnogi posjećivali. Usuđivali su se k njemu doći i različiti patnici. Za sve monahe koji su ga tražili imao je u pripravi samo ovaj poticaj: Poticao ih je da vjeruju u Krista i da ga ljube.

Neka se čuvaju nečistih misli i tjelesnih užitaka kao što stoji u Sv. pismu: »Ne dajte se zavesti sitošću trbuha!« (Izr 24, 15) I dodao je: »Izbjegavajte isprazno slavo- hleplje. Neprestano molite, te prije i nakon spavanja pjevajte psalme. U svoje pamćenje utiskujte zapovijedi Sv. pisma, razmišljajte o djelima svetaca da biste tako, nasljedujući ih, u svojoj duši ostvarili sklad. To ćete sve lako moći ostvariti ako se budete držali Božjih zapovijedi.« I savjetovao im je također da često razmatraju Apostolovu riječ: »Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom« (Ef 4. 26) ili nad bilo kojim drugim našim grijehom.

Govorio je: »Kako je dobro da sunce ne zađe nad grijehom koji bismo preko dana počinili niti da mjesec prijeđe ili da nas 58

prekorava zbog našega noćnoga grijeha ili zle misli. Da bi se u nama sačuvalo takvo stanje, dobro je poslušati Apostola i slijediti njegovu zapovijed koja glasi: ’Sami sebe ispi- tujte, jeste li u vjeri!

Sami sebe provjeravajte!’ (2 Kor 13, 5). Svaki dan, dakle, treba da položimo račun o svojim djelima tijekom dana i tijekom noći. Ako je tko sagriješio, neka prestane griješiti; a ako nije sagriješio, neka se zbog toga ne diči. U dobru moramo ustrajati, ne smijemo biti bezbrižni, svoje bližnje ne smijemo osuđivati a sebe opravdavati, kao što veli sv. apostol Pavao, dok ne dođe Gospodin koji istražuje i ono što je sakriveno. (Usp. 1 Kor 4, 5; Rim 2, 16) Da nam često ostane sakriveno ono što sami činimo, toga ne znamo, a Gospodin opaža sve. Sud ćemo prepustiti njemu, a zajednički ćemo jedni s drugima biti strpljivi i jedni drugima nositi breme. (Usp. Gal 6, 2).

Sami ćemo sebe ispitivati pa ako smo nešto zanemarili, nastojat ćemo to izvršiti. Da bismo se osigurali pred grijehom, neka nam slijedeće posluži kao zaštitno sredstvo: Svaki pojedini između nas treba da vodi račun o djelima i zbivanjima u duši i da ih zabilježi kao da bismo ih trebali jedan drugome priopćiti. Kad bismo imali pred očima činjenicu da nas naš bližnji može zbuniti kad dozna naše grijehe koje bismo mu iznijeli, ne bismo više griješili niti bismo išta zlo mislili. Ta tko želi da ga se vidi kad griješi? Ili tko radije ne laže, ako je sagriješio jer želi da to bude sakriveno? Kao što ne bismo htjeli, kad bismo jedni druge vidjeli, da nas se smatra neubrojivima, zato bismo se radije, kad bismo bilježili svoje misli, kao da bismo ih morali jedan drugome priopćiti, čuvali tih ružnih misli, jer se bojimo da bismo bili raskrinkani. To bilježenje treba da zauzme mjesto očiju naše subraće trapnika da bismo se prigodom bilježenja zacrvenili kao da smo viđeni. Budemo li sebe tako oblikovali, moći ćemo upokoriti svoje tijelo i svidjeti se Gospodinu, a neprijateljevu ćemo lukavštinu osujetiti.«

59

56. p o g l a v l j e

Tako je Antun govorio svojim posjetiocima. S patnicima je suosjećao u njihovu trpljenju i s njima je molio. Često ga jr i u mnogim slučajevima Gospodin uslišao. Kad je bio uslišan, nije se hvastao, a ako nije bio uslišan, nije mrmljao nego Jr uvijek Gospodinu zahvaljivao, a bolesnike je tješio i hrabrio da budu srčani i da imaju na pameti kako izlječenje nije ni njegova ni uopće čovjekova stvar, nego da se nalazi u rutama Božjim, jer Bog vraća zdravlje kad hoće i kome hoće. Patnici su starčeve riječi primali kao i ozdravljenje; naučili su kako ne smiju klonuti nego kako, štoviše, moraju ustrajati. Oni koji zadobiše zdravlje, bijehu poučeni da ne zahvaljuju Antunu nego samo Bogu.

57. p o g l a v l j e

Fronto iz Palationa po Antunu zadobio zdravlje Neki je Fronto iz Palationa bio teško bolestan: izranjen mu je bio jezik, a bio je u opasnosti da izgubi i vid svojih očiju. Uspeo se na goru i zamolio Antuna da bi se za nj pomolio. On je to odmah učinio i rekao Frontu: »Otiđi odavle i bit ćeš ozdravljen!« Kad se ovaj pokazao tvrdoglavim i nekoliko dana ostao na gori, Antun mu je ponovno rekao: »Ostaneš li ovdje, nećeš moći biti ozdravljen.

Otiđi iz pustinje, a kad stigneš u Egipat, ugledat ćeš znak koji će se pojaviti iznad tebe.« Fronto je povjerovao i udaljio se. Čim je samo ugledao Egipat, bol mu se odmah stišala, i čovjek je po Antunovoj molitvi od Spasitelja zadobio zdravlje kao što je Antun pretkazao.

60

58. p o g l a v l j e

Antun vraća zdravlje jednoj djevojčici Neka djevojčica iz Busirisa u Tripolicu21 imala je neku tešku i odvratnu bolest. Njezine su se suze i nosne sline kao i tekućina iz ušiju, ako bi pale na zemlju, odmah pretvarale u crve. I cijelo joj je tijelo bilo uzeto, a oči joj bijahu nenaravno oblikovane. Kad su njezini roditelji doznali da monasi putuju k Antunu, pouzdavajući se u Gospodina koji je izliječio onu ženu od krvarenja, (Usp. Mt 9, 20) zamolili su da li bi im se mogli priključiti sa svojom kćerkom.

Monasi su na to pristali. Roditelji su s djetetom ostali podno gore kod Pafnucija, priznavaoca i monaha. Braća su unišla k njemu i kad su ga upravo htjela obavijestiti o djevojčici, Antun ih je predusreo te im je pripovijedao o njezinoj bolesti i kako je s njima doputovala. Kad su ga oni nato zamolili ne bi li i roditeljima dopustio da uđu, on to nije, doduše, dopustio, ali je rekao: »Vratite se i naći ćete je zdravu, ako još nije umrla. Ozdravljenje poradi kojega bi ona morala doci k meni, bijednome čovjeku, nije moje, nego djelo Sipasiteljevo, a on svagdje iskazuje svoje milosrđe onima koji ga zazivaju. Gospodin je njezinu molitvu uslišao, a meni je objavio da će poradi svoje ćovjekoljubivosti dijete izliječiti od njegove bolesti.«22 Čudo se doista i dogodilo. Kad iziđoše, nađoše roditelje ispunjene radošću, jer je dijete od toga časa bilo zdravo.

21 Budući da ima više mjesta koja nose ime Tripolis, teško je zaključiti o kojem se mjestu ovdje radi.

22 Pafnucije bijaše biskup u Gornjem Egiptu u vrijeme Diokle ujanova progonstva. Izbijeno mu je jedno oko i slomljena lijeva goljenična kost. Bio je osuđen na prisjlni rad u rudnicima (ad metalla damnatus!). Ne zna se kad je umro, a godine 335. još je bio živ.

61

59. p o g l a v l j e

Antun spasava brata koji je umirao od žeđi Kad su jednom zgodom dvojica braće putovala k Antunu, putem im je ponestalo vode. Jedan je umro a drugi je već bio na umoru. Budući da nije bio sposoban za daljnje putovanje, legao je na zemlju i očekivao smrt. Antun je boravio na gori pa je pozvao dvojicu monaha koji su se slučajno našli kod njega; potaknuo ih je da se požure i rekao: »Uzmite posudu s vodom i požurite putem prema Egiptu, jer je jedan od dvojice putnika već umro a drugi će za njim, ako se ne požurite.« Monasi otiđoše i nađoše mrtvoga kako leži te ga pokopaše. Drugoga su, napojivši ga vodom, vratili na život i odveli k starom Antunu. Udaljenost je zahtijevala dan putovanja. Ako s'ada o tome razmišljamo i ako zapitamo zašto Antun nije progovorio prije smrti onoga prvoga, tada ne postupamo pravo. Nije bila Antunova stvar da odluči o smrti onoga, nego je to Božja stvar; dok je jednom izricao presudu, objavio je da se drugi nalazi u opasnosti. U Antuna je samo to bilo čudnovato šio je, boraveći na gori, imao uza se Gospodina koji mu je pokazao što se zbiva u daljini.

60. p o g l a v l j e

Antun je gledao kako se uzdigla na nebo duša monaha Amuna Opet je jednom, boraveći na gori, sjedio i kad je pogled upravio uvis, u zraku je vidio čovjeka koji je bio vođen gore a o.ni koji su mu dolazili u susret bili su ispunjeni radošću. Antun se čudio i sav blažen je veličao tu povorku. Rado je htio doznati što to ima značiti. I odmah je odozgor zaorio prema njemu glas koji mu je saopćio da je to duša Amuna. monaha iz Nitrije.23 On je u trapnji ustrajao sve do svoje visoke starosti. Nitrija je od gore na kojoj je 23 Amun ili Amon je u ono vrijeme bjlo često, ime u Egiptu. Amun se smatra jednim od prvaka pustinjačkoga života u Egiptu. Umro je oko g. 330.

62

boravio Antun bila udaljena trinaest dana putovanja. Svečeva je okolina zapazila starčevu zadivljenost pa su htjeli doznati razlog toga i doznali su da je Amun upravo umro. Amun bijaše poznat njemu i njima, jer ga je često puta došao posjetiti i njegovim se posredovanjem dogodiše mnogi znakovi. I ovo je jedan od njih.

Jednom je zgodom morao prijeći rijeku Lykos24 upravo u vrijeme poplave. Tada je zamolio svoga pratioca Teodora da bi se od njega podalje uklonio kako ne bi jedan drugoga plivajući vidjeli gola.

Kad je Teodor otišao, sramio se i samog sebe gledati gola. Dok je tako vodio borbu sa svojom sramežljivošću i bio zabrinut, najednm je bio prebačen na drugu obalu. Teodor, koji je isto tako bio duhovan čovjek, približio se i kad ga je vidio da je već s onu stranu rijeke, a nimalo nije bio mokar od vode, htio je saznati kako je onamo prešao. Kaci je opazio tía mu Amun ne kani ništa odgovoriti, obujmio mu je noge i uvjeravao ga da ga neće pustiti dok to od njega ne dozna. Kad se Amun na temelju njegove izjave uvjerio kako je tvrdoglav, zahtijevao je da to prije njegove smrti nikome ne kaže. Tada mu je rekao: »Bio sam uzdignut i na suprotnoj obali spušten. Noge mi nisu dotakle vodu niti sam koracao po njoj, što je čovjeku i nemoguće, ali je moguće Gospodinu i onima kojima on to dopusti, kao Što je to učinio s velikim apostolom Petrom (Mt 14, 28. 29) Nakon Amunove smrti Teodor je pripovijedao tu zgodu. Monasi kojima je Antun pripovijedao o Amunovoj smrti upamtiše vrijeme, pa kad su nakon trideset dana došla braća iz Nitrije, zanimali su se i doznali da je Amun upravo onoga dana i u onaj čas preminuo kad je starac opazio kako mu se uzdiže duša. I jedni i drugi su se divili čistoći Antuno- ve duše kako je on vidio ono što se dogodilo u udaljenosti od trinaest dana putovanja i kako je u času vidio uznesenje Amunove duše.

24

Lykos je jedan od pritoka rijeke Nila u Gornjem Egiptu

63

61. p o g l a v l j e

Kako je Antun vratio zdravlje djevici Polikraciji Kad ga je komes Arhelaj jednom zgodom našao na vanjskom proplanku, samo ga je zamolio da bi molio za divnu Folikraciju, djevicu iz Laodiceje, koja je u svom srcu nosila Krista. Ona je bolovala od neke teške bolesti želuca i od probadanja što bijaše posljedica njezine trapnje. Onemoćala je na cijelome tijelu. Antun je za nju molio, a komes je upamtio dan kad se to dogodilo. Vratio se u Laodiceju i zatekao djevicu zdravu. Zanimao se kada je bila oslobođena od svoje bolesti. Zatim je izvadio svoju bilježnicu u koju je zapisao vrijeme kad je Antun obavio molitvu. Kad se osvjedočio, odmah je pokazao bilješku u svojoj bilježnici. I svi su bili zadivljeni kad su doznali da ju je Gospodin oslobodio od njezine bolesti u ono isto vrijeme kad se Antun nalazio u molitvi i kad je na nju zazvao Spasiteljevu dobrotu.

62. p o g l a v l j e

O posjetiocima koji su mu dolazili i o razlogu njihova dolaska često je više dana unaprijed znao govoriti, a bivalo je to gdjekada i mjesec dana prije. Jedni su, naime, dolazili samo zato da ga vide, drugi su dolazili poradi bolesti, a opet neki žalo što su ih mučili zlodusi. I nitko od njih nije napor putovanja smatrao ni naporom ni kaznom jer se nijedan nije vratio bez neke koristi.

Videći to i saznavši da se o njemu govori, svakoga je molio govoreći: »Nemojte se meni diviti, nego Gospodinu, jer on nama, siromašnim ljudima, daje milost da ga prema svojim mogućnostima spoznamo.«

64

63. p o g l a v l j e

Antun oslobađa jednoga mladića od zloduha Jednom je zgodom opet sišao da posjeti monahe koji su boravili daleko. Zamoliše ga da bi došao na brod pa da bi s monasima zajedno molio. Tek što je došao na brod, osjeti strahovit smrad. Kad brodari rekoše da se radi o svježim i nasoljenim ribama koje se nalaze unutra i da zadah dolazi odatle, on reče: »Ne, ovdje se radio o posebnoj strašnoj vrsti vonja.« Dok je on još govorio, snažno je kriknuo neki mladić koji je u sebi nosio zloduha i koji je već prije unišao u brod pa se sakrio. Antun je zloduha imenom Isusa Krista natjerao da se odmah udalji, a čovjek je ozdravio. Svi tako spoznaše da je spomenuti zadah dolazio od zloduha.

64. p o g l a v l j e

Antun oslobodio od zloduha jednoga uglednog čovjeka Doveli su mu i nekog drugog čovjeka koji je u sebi nosio zloduha. Taj je đavo bio toliko moćan, da opsjednuti nije uopće bio svjestan da je došao k Antunu. Iz sebe je, štoviše, puštao izmetine. Ti koji ga donesoše zamoliše Antuna da bi za njega molio. Antunu se mladić smilio te je za nj molio i s njim probdio cijelu noć. Najednom je mladi čovjek pred jutro došao k Antunu i gurnuo ga. Njegovi su pratioci zbog toga bili neraspoloženi, a Antun im je govorio: »Nemojte se na mladića srditi! Nije to učinio on nego zloduh koji je u njemu. Budući da je nad njim izrečeno prokletstvo i jer mu je naređeno da se udalji u bezvodnu pustinju, zato je počeo bješnjeti pa je to učinio. Hvalite Gospodina! Što je ovaj na mene tako navalio, neka vam to bude znakom da se zloduh udaljio.« Nakon tih Antunovih riječi mladić je odmah bio zdrav.

Od tada mu je razum bio bistar, ustanovio je gdje se nalazi pa je zagrlio starca pun zahvalnosti prema Bogu.

65

65. p o g l a v l j e

Antunovo viđenje s obzirom na sudbinu jedne duše Monasi su pripovijedali o njemu kako je vrlo mnogo toga i te vrsti izveo. No sve to nije toliko vrijedno divljenja, jer je drugo još značajnije. Kad je jednom zgodom oko devete ure25 htio blagovati, ustao je da se pomoli. Tada je u duhu osjetio da je pao u zanos. I, gle čuda, tu je stajao i vidio samoga sebe izvan sebe kao da ga neka bića odvode u zrak. Tada je u zračnom prostoru ugledao odvratne i užasne spodobe koje su mu htjele spriječiti prolaz. Njegovi vođe su se suprotstavili, a oni su zahtijevali neka se izjasni da li im je podložan ili nije. Kad su ovi htjeli da preispitaju Antunov život sve tamo od rođenja, tome su se suprotstavili oni koji su ga vodili kad su im rekli: «Njegovu krivnju od rođenja je Gospodin izbrisao, a od onoga vremena otkako je postao monahom i predao se Bogu, neka vam je slobodno tražiti račun.« Tada povukoše oni svoju tužbu, jer je nisu mogli dokazati i tako je Antunu put bio slobodan i nesmetan. I odmah je opazio da se nalazi u pokretu, da je došao k sebi i opet je bio Antun kao i prije. Zaboravio je na hranu te je ostatak dana i cijelu noć proveo u uzdasima i molitvi.

Zapanjio se kad je vidio s kako mnogim neprijateljima se moramo boriti i s kolikim je naporima mora proputovati zrak. Sjetio se kako je Apostol upravo na to mislio kad je napisao: »Po Knezu vlasti zraka, po tom duhu koji sada djeluje po sinovima neposlušnima.« (Ef 2, 2) U tome je neprijateljeva moć da se bori i da pokušava spriječiti one koji kroz zrak prolaze. Zato je Apostol na poseban način upozorio: »Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli, (Et 6, 13) da se neprijatelj postidi, nemajući o nama reći ništa zlo.« (Tit 8, 2) Mi koji smo to naučili, sjetit ćemo se Apostolovih riječi: »Da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna.« (2Kor 12, 2) Pavao bijaše uznesen do trećega neba i vratio se, pošto je čuo »otajstvene riječi«. Antun je gledao samoga sebe kako Je dospio u

25

Prema ondašnjem egipatskom računanju bilo bi to oko 3 sata u popodne.

66

zrak i kako se borio, dok nije bio oslobođen.

66. p o g l a v l j e

Drugo Antunovo viđenje o prijelazu duša nakon smrti Posjedovao je još i ovaj milosni dar. Kad se sam nalazio na gori pa je u sebi nešto premišljao i bio nesiguran, pošto bi se pomolio, to bi mu Božja providnost razotkrila. Sveca je, kao što kaže Sv. pismo, (Usp. Iz 54, 13; Iv 6, 45) sam Bog poučavao.

Jednom je zgodom vodio razgovor, s nekima koji dođoše k njemu, o stanju duše kao i o tome gdje joj je nakon ovoga života dodijeljeno mjesto. Naredne ga je noći netko pozvao odozgor i rekao: »Antune, ustani, iziđi van i gledaj!« On je izišao, jer je znao koga mora poslušati, pogledao je i vidio neku spodobu koja bijaše nakazna i užasna izgleda. Stajala je i sizala sve do oblaka. Vidio je i neka bića koja su uzlazila kao da imaju krila. I taj je div raširio ruke. Jedne je zaustavljao, a drugi su prelijetali i pošto bi preko njega prešli, dalje su sigurno bili uznošeni. Div je na te škripao zubima, a onima koji su pali radovao se. I odmah je Antunu bio upravljen glas: »Shvati ovo što gledaš!« (Dan 9, 23) Razum mu se tada otvorio, te je shvatio da se tu radi o prijelazu duša. Div koji je ondje stajao bio je neprijatelj — đavao koji je prepun zavisti prema onima koji vjeruju. One koji mu pripadoše grabi i priječi im da prođu, a one koji ga nisu slijedili ne može zaustaviti, jer prelaze preko njega. Kad je to ponovno vidio, imajući to na pameti, još se većma borio kako bi danomice postajao sve savršeniji. (Usp. Fil 3, 13) Iz vlastite pobude nije pripovijedao o tome slučaju; kad je, međutim, neko vrijeme proboravio u molitvi i zanosu, nekolicina ga je iz njegove okoline pitala i dodijavala mu, pm je tako bio prisiljen progovoriti jer kao otac nije mogao ništa pred svojom duhovnom djecom sakriti. Bio je uvjeren da mu je savjest čista od bilo kakve taštine. A za njih će to pripovijedanje biti korisno, jer će naučiti kako je plod trapnje koristan i kako čovjek često bude nagrađen viđenjima da bi mu se tako ublažili napori.

67

67. p o g l a v l j e

Kako je Antun štovao biskupe i svećenike — njegova vanjština Bezbrojni su iz iskustva znali da je Antun bio strpljiv u podnošenju nepravdi i da je imao poniznu dušu. Uvelike je poštivao odredbe Crkve te je želio da svi klerici budu u časti ispred njega. Nije se stidio pred biskupima i svećenicima nakloniti glavu.

Kad mu je jednom zgodom došao neki đakon da bi se uza nj duhovno izgradio, s njim je razgovarao o korisnim stvarima, a u molitvi mu je dao prednost i nije se stidio niti ustručavao od njega učiti. Često je štošta pitao sa željom da od svoje okoline nešto sazna. Priznao je kako mu je korisno ako netko rekne nešto vrijedno. Lice mu je odsijevalo velikom i izvanrednom milinom. I tu je milost primio od Spasitelja. Ako bi se našao u skupini monaha, a netko ga, tko ga nije poznavao, želio vidjeti, taj je zaobišao ostale i pohitio k njemu, jer ga je njegov pogled, tako reći, privlačio. Od ostalih se nije razlikovao ni po visini ni po snažnoj pojavi nego načinom svoga ponašanja i čistoćom duše.

Budući da je bio posve smiren, i vanjska su mu osjetila bila uravnotežena. Na licu mu se odražavala vedrina i unutrašnja radost, ali se to i obratno očitovalo; na kretnjama se njegova tijela opažalo i vidjelo raspoloženje njegove duše kao što stoji u Sv. pismu: »Veselo srce razvedrava lice, a bol u srcu tjeskoba je duhu.« (Izr 15, 13) Tako je Jakob opazio da mu Laban kani nanijeti neko zlo pa je zato rekao svojim ženama: »Ja vidim na licu vašega oca da se on ne drži prema meni kao prije.« (Post 31, 5) Tako je Samuel prepoznao Davida, jer je imao prijazne oči i zube bijele kao mlijeko. (Usp. 1 Kr 16, 12) Tako se moglo prepoznati i Antuna. Kako bi mogao biti uznemiren kad mu je duša bila uvijek puna smirenosti i vedrine? Ili kako bi mogao biti namrgođen ili tmuran kad mu je duh bio uvijek radostan?

68

68. p o g l a v l j e

Antun je zazirao od krivovjeraca Posjedovao je divnu vjeru i pobožnost. Nikada se nije družio s krivovjernim melecijancima.26 Od početka mu je bila poznata i njihova zloća i njihov otpad. Isto tako nije prijateljski razgovarao ni s manihejcima27 kao ni s bilo kojim krivovjercima, izuzevši slučajeve kad ih je opominjao da se vrate Crkvi i pravovjernosti.

Bio je uvjeren, a to je i otvoreno kazivao, da je prijateljevanje i saobraćaj s njima štetan po dušu i poguban. Zato mu bijaše odvratno i Arijevo krivovjerje28 te je svima branio da se arijevcima približavaju i da prihvaćaju njihovu izopačenu vjeru. Kad mu jednom zgodom dođe nekoliko njih, koji bijahu zaluđeni Arijevom mahnitošću, ispitao je i upoznao njihovo krivovjerje te ih je protjerao s gore. Kazao je da su razgovori s njima opasniji od zmijskoga otrova.

69.poglavlje

Antun na molbu biskupa odlazi u Aleksandriju da suzbija arijevce Kad su arijevci jednom zgodom proširili laž da Antun misli kao i oni, to ga je ozlovljilo i rasrdilo. Pozvaše ga tada hisikupi i sva braća, i on se odazvao; sišao je s gore i otišao u Aleksandriju te je ondje osudio arijevce. Kazao je da je to posljednje krivovjerje i da je Arije preteča Antikristov. Poučio je i narod da Sin Božji nije stvor, a isto tako da nije postao iz ničega — kako oni to tvrde —

26 Početnik ovoga kratkovjekog raskola bio je Melecije, biskup Lykopolisa u Gornjem Egiptu, umro je g. 325.

27 Manihejsko krivovjerje je tako nazvano po svom osnivaču Manesu koji je rođen oko g. 215. Manihejstvo se proširilo daleko na Istoku, u Indiji i Kini te po Sredozemlju. I naši bosanski bogumili bili su manihejskoga podrijetla.

28 Arijevstvo je kao krivovjerje osuđeno na općem crkvenom saboru u Niceji (g. 325). Začetnik mu je aleksandrijski svećenik Arije {+ 336 g.). Naučavao je da Sin Božji nije istobitan s Ocem i da nije vječan.

69

nego da je istiniti i pravi Sin Očev, da je rođen iz Očeve biti i da je Mudrost. Zato je bezbožno reći: Bilo je vrijeme kad on nije postojao, jer je Riječ uvijek bila zajedno s Ocem. Neka zato nemaju ni najmanjega zajedništva s bezbožnim arijevcima, jer svjetlo nema nikakva zajedništva s tamom. (Usp. 2Kor 6, 14) »Vi morate biti pravovjerni kršćani. Oni, međutim, koji naučavaju da je stvor onaj koji je rođen od Oca i koji je Riječ Božja, ne razlikuju se od pogana koji služe stvoru umjesto da služe Bogu Stvoritelju. (Usp. Rim 1, 25) Budite uvjereni da se i sve stvorenje na njih srdi, (Usp. Rim 8, 22 si.) jer oni Gospodina koji je sve stvorio i u kojem je sve stvoreno ubrajaju među stvorove.« 70.poglavlje

Svi se vjernici obradovaše kad su čuli kako taj čovjek pobija krivovjerje koje se neprijateljski suprotstavlja Kristu. Cijeli se grad sjatio da bi vidio Antuna. Pogani i njihovi takozvani svećenici dođoše u crkvu pa izjaviše: »Htjeli bismo vidjeti čovjeka Božjega!« Svi su ga, naime, takvim smatrali. Gospodin je i ondje po njemu mnoge oslobodio od zloduha i izliječio duševno bolesne. Štoviše, i mnogi pogani zaželješe starca makar samo dotaknuti, jer su vjerovali da će im to biti korisno. I doista, u onih je nekoliko dana toliko pogana prihvatilo kršćanstvo kao što je to inače bivalo jedva tijekom cijele godine. Budući da su neki bili uvjereni da mu je mnoštvo na smetnju, sve su ih od njega rastjerivali. On je, međutim, s velikim mirom kazao da svi ovi nisu brojniji od zloduha s kojima se mora boriti na gori.

71.poglavlje

Prije svog odlaska oslobodio je opsjednutu djevojku Kad se ponovno vraćao, pratili smo ga. Kad stigosmo do gradskih vrata, za nama je viknula neka žena: »Stani, čovječe Božji, zloduh mi strahovito muči kćerku. Molim te, stani da se ne bih i ja izvrgla opasnosti, kad bih potrčala k tebi.« Starac je to čuo, i mi smo ga zamolili te je rado počekao. Dok se žena približavala, dijete je bilo bačeno na zemlju. Antun je nad djevojčicom molio i 70

zazvao ime Isusovo. I dijete je ustalo zdravo pošto ga je napustio nečisti duh. Majka je slavila Boga, i svi su zahvaljivali. Antun je bio silno radostan što se vraća na goru kao u svoju kuću.

72.poglavlje

Antunovi razgovori s poganskim filozofima Antun bijaše i vrlo mudar. U tome je bilo čudnovato to što je, premda nije završio nikakvo obrazovanje, posjedovao oštroumlje i bio vrlo mudar čovjek. Jednom zgodom dođoše k njemu dvojica poganskih filozofa koji su mislili da mogu Antuna staviti na kušnju. Zadržavao se na vanjskom proplanku. Na licu im je pročitao s kakvom dolaze nakanom. Pristupio im je i preko tumača ih zapitao: »Čemu ste se vi, filozofi, toliko trudili da dođete do jednoga glupog čovjeka?« Kad oni rekoše da on nije glup, nego da je izvanredno mudar, rekao im je: »Ako dođoste jednom glupanu, uzalud ste se trudili; a ako mislite da sam mudar, budite kao što sam ja, jer čovjek mora ono što je dobro nasljedovati. Da sam ja došao k vama, možda bih vas nasljedovao. Budući da ste došli k meni, budite ono što sam ja. Ja sam kršćanin.« Uvelike začuđeni, vratiše se natrag. Vidjeli su, naime, kako se i zlodusi boje Antuna.

73. p o g l a v l j e

Kad su nakon toga na vanjski proplanak k njemu došli i drugi slični filozofi, mislili su da ga mogu izruga ti, jer ne bijaše obrazovan. Antun ih je upitao: »Što vam se čini, što ima prednost, razum ili obrazovanje? Što je od toga drugome uzrok, razum obrazovanju ili obrazovanje razumu?« Kad mu odgovoriše da je prije razum i da je on pronalazač obrazovanja, odgovorio im je: »Tko, dakle, posjeduje zdrav razum, tome nije potrebna nikakva znanost.« Ta je odgovor snažno djelovao na njih i na sve nazočne.

Udaljili su se silno zadivljeni što su u tako jednostavnu čovjeku otkrili toliko oštroumlje. On, naime, nije spadao među onakve neobrazovane ljude kao što su oni koji su na planini odrasli i ostarjeli; on bijaše pun ljupkosti i otmjenosti. Govor mu bijaše začinjen božanskom dosjetljivošću; (Usp. Kol 4, 6) nitko mu zbog 71

toga nije zaviđao, nego su svi koji su ga posjećivali od njega odlazili radosni.

74. p o g l a v l j e

Ponovno dođoše ovamo k njemu dva čovjeka koje pogani smatrahu mudracima pa od njega zatraže da im objasni našu vjeru u Krista. Pokušali su ga obmanuti čak i silogizmima. Antun se malo zamisli i sažali ih zbog njihova neznanja. Nato im pomoću tumača, koji je njegove riječi izvrsno prevodio, reče: »Što je ljepše, smatrati se sljedbenikom križa ili brakolomstvo i blud s dječacima što se pripisuje vašim takozvanim bogovima? Ono što mi propovijedamo znak je kreposti i dokaz da preziremo smrt, a vi ugađate strastima i razvratnosti. Riječ Božja, koja uvijek ostaje Riječ, nije se promijenila, nego je ostala ista kad je za spasenje i za dobro ljudi uzela na se ljudsko tijelo da bi udioništvom u ljudskom rađanju pomogla dospjeti do dioništva u božanskoj i duhovnoj naravi. Ili možda Gospodina treba smatrati sličnim nerazumnim bićima pa zato obožavati četveronožne životinje, zmije i ljudske likove? To su, eto, predmeti koje obožavate vi koji se smatrate mudracima. Kako se usuđujete nas izrugivati zato što tvrdimo da se Krist objavio kao čovjek kad vi odvajate onaj najviši Um od Duše i kažete da je Duša naokolo lutala, pala s nebeske visine i ušla u tijelo? Kad biste barem samo tvrdili da je ona pala u ljudsko tijelo, a ne da prelazi i u četveronošce i u zmije! Naša vjera naučava da je Krist došao poradi ljudskoga spasenja. Vi ste u bludnji, kad govorite o nestvorenoj duši. Mi vjerujemo u Božju moć i u ljubav koju je on pokazao prema ljudskom rodu. To nije bilo Bogu nemoguće. Vi naprotiv, kad tvrdite da je Duša slika onoga najvišeg Uma, pripisujete joj lutanje i padove, te govoreći o njezinoj promjenljivosti tvrdite i o samom najvišem Umu da je promjenljiv. Kakva je slika — za koju kažete da je nestvorena — tako mora po vama nužno izgledati ono biće kojega je Duša kopija. I kad tako mislite o onom najvišem Umu, onda promislite kako pogrđujete i Oca toga Uma.

72

75.

poglavlje

Što se pak tiče križa, što se bolje može reći od ovoga: kad su opaki ljudi Kristu radili o glavi, on je podnio križ i nije se bojao ni jednoga načina smrti koji su mu ljudi mogli nametnuti. Dobro su vam poznate priče o lutanjima Ozirisa i Iside29, o zasjedama Tifonovim, o bijegu Kromovu i proždiranju djeoe, o ubistvu oca?

To je vaše mudro naučavanje. Kako to da se križu izrugujete, a uskrsnuće vas ne zadivljuje? Onaj isti koji je govorio o križu pisao je i o uskrsnuću. Ili, zašto — kad spominjete križ — šutite o mrtvima koje je Krist uskrisio, o Slijepima koje je izliječio, o uzetima koje je ozdravio, o gubavcima koje je očistio, o hodanju po moru i po zemlji i o drugim znakovima i čudesima koja Krista više ne pokazuju samo kao čovjeka nego i kao Boga? Čini mi se da sami sebi činite veliku nepravdu što se s mašim Pismima niste ozbiljno bavili. Ili ste ih čitali, ali ne želite priznati kako Krista sve ono što je učinio prikazuje kao Boga koji je došao spasiti ljude.

76. poglavlje

Objasnite nam vi svoju nauku! Ta što biste mogli reći ili nas poučiti, ili kakva nam korist od vaše nauke? Zar i nas želite učiniti nerazumnima kao što su nerazumne životinje koje štujete? Možda nam želite dati nešto od divljine životinja? Ako vi, kako čujem, tvrdite da su te vaše mitske priče samo alegorije te govorite da je Korea zemlja,30 šepavi Hefest vatra, Hera zrak, Apolon sunce, Artemida mjesec i Posejdon more, i to govorite puni zanosa, nipošto ne štujete Boga nego stvora, zanemarujući onoga koji je

29 Oziris i Izida božanstva su egipatske mitologije. Oziris je »bog noćnoga sunca« i gospodar Podzemlja; Izida je Ozirisova i sestra i žena.

30 Antun izvrgava ruglu grčku mitologiju koja je plod bujne ljudske mašte. — Hefest hromi je sin vrhovnoga boga Zeusa i He- re; on je muž božice Artemide; bog je vatre i kovačke vještine. — Apolon je bog sunca, ljepote i mudrosti; zaštitnik je pjesništva i glazbe. — Artemida je božica mjeseca, lova i šuma, sestra je Apo- lonova.

— Poseidon, Zeusov brat, zaštitnik je mora. — Hera je kći Krona i Reje, žena Zeusova, kraljica neba, zaštitnica braka i žena.

73

sve to stvorio. Pa da ste i izgradili takve alegorije, (jer je stvoreni svijet lijep) trebali biste mu se samo diviti, a ne zvati ga bog ili bogovi pa tako onu čast koja pripada Bogu Stvoritelju (Demiurgu)31 iskazivati stvorenim stvarima. Otišli ste tako daleko da ste divljenje koje pripada graditelju prenijeli na građevinu koju je on izgradio. To je kao kad biste divljenje koje pripada vojskovođi pre- ni jeli na vojnike. Sto možete odgovoriti na ove dokaze da bismo vidjeli da li križ doista zavređuje na neki način biti iz- rugam?« 77. poglavlje

Kad su se u svojoj zbunjenosti tamo-amo okretali, Antun se nasmiješio te im je preko tumača ponovno progovorio: »Ovo o čemu sam govorio dovoljno je dokazano! Vi se, doduše, oslanjate na svoju vještinu dokazivanja; i budući da posjedujete tu vještinu, htjeli biste da ni mi ne štujemo Boga prije nego dokažemo svoje vjerovanje. Prije svega kažite ovo: Kako se stvari a osobito kako se Bog ispravno shvaća, po dokaznom postupku ili po činu vjere? Što je prvo: vjera koja se ostvaruje činom ili dokaz koji se ostvaruje riječima?« Kad odgovoriše da je vjera ono što ima prednost pred ostalim i to djelotvorna vjera i da je to ispravna spoznaja, Antun je primijetio: »Dobro ste odgovorili. Vjera, naime, proistječe iz određenoga raspoloženja duše, a dijelektika proizlazi iz vještine njezina začetnika. Prema tome oni koji posjeduju djelotvornu vjeru ne trebaju nikakva dokazivanja, takvo je dokazivanje, štoviše, sasvim suvišno. Što mi znamo po svojoj vjeri, vi nastojite izgraditi riječima. Često ne možemo reći ono što shvaćamo. Tako je jasno da je vjera koja se ostvaruje činom vrednija i snažnija od vaših sofističkih silogizama.32

31

Demiurg, stvoritelj svijeta, u Platona i Porfirija on je duh odnosno duša

svijeta.

32 Sofisti su bili putujući učitelji, vrlo dovitljivi j vješti u nadmudrivanju.

Spretno su stvarali lažne zaključke — sofizme, pa su lako bili rušitelji općenito utvrđene istine i moralnih načela. Zato postadoše protivnici dvojice velikih grčkih mjslilaca Sokrata i Platona.

74

78. poglavlje 33

Otajstvo, dakle, pred nama kršćanima nije sakriveno u mudrosti poganskoga nadmudrivanja nego u snazi vjere koju smo od Boga dobili po Kristu. A da je naše pripovijedanje istinito, vidi se iz ovoga: mi vjerujemo u Boga, premda nemamo nikakve izobrazbe, jer iz njegovih djela upoznajemo njegovu brigu za sve.

Budući da je naša vjera čin, mi se oslanjamo na vjeru u Krista, a vi na svoje sofističko nadmudrivanje.

Utvare će vaših bogova biti uništene, a naša se vjera posvuda širi.

Usprkos tome što se služite svojim silogizmima i sofizmima, ne možete nikoga obratiti s kršćanstva na poganstvo. Mi, međutim, naučavajući vjeru u Krista oslabljujemo vaše praznovjerje i službu demonima. Svi oni koji vas mrze priznaju da je Krist Gospodin, Sin Božji. Vi svojom ljeporječivošću ne zaustavljate Kristovu nauku, a mi imenom Krista Propetoga izgonimo sve zloduhe kojih se vi bojite kao svojih bogova. Gdje se postavi znak križa, ondje nestaju vaša čaranja i kojekakva tajnovita sredstva nemaju više nikakve moći.

79.

poglavlje

Daj, kažite gdje su vam sada vaša proročišta, gdje egipatske čarobnjačke pjesme, gdje su opsjene različitih vračeva? Kad je sve to prestalo i propalo? Zar ne od onoga vremena kad se pojavio križ Kristov? Što sada treba izrugivati: križ ili ono čemu je on oduzeo djelotvornost te je postalo beznačajno? Čudno što služba vašim bogovima nije nikada bila progonjena, nego je ljudi štuju u svakome gradu, dok Kristovi sljedbenici bivaju progonjeni osobito od vas pa ipak cvatu i povećavaju se više nego vi. Vaša će se naučivanja, koja su kod vas na takvom glasu i uživaju zaštitu i obranu, izopačiti i nestati. Vjera u Krista i njegova nauka bit će, doduše, progonjena od kraljeva i izvrgnuta vašem izrugivanju, ali

33 Gospodin Isus Krist, utjelovljena Riječ vječnog Oca, Otajstvo je na koje Antun svraća pažnju poganskih mudraca. O tom opširnije raspravlja sv. Pavao u 1 Kor 1, 17 i sl.

75

će ispuniti svijet. Ta kada je spoznavanje Boga tako blistalo? Kada se tjelesna suzdržljivost i djevičanstvo tako snažno uzdigoše? Da li je smrt ikada bila tako prezirana kao od onoga vremena u kojem je zasjao Kristov križ? U to ne sumnja nitko tko svoj pogled svrati na mučenike koji poradi Krista prezreše smrt ili tko promatra djevice Crkve koje poradi Krista sačuvaše svoje tijelo čistim i neokaljanim.

80.

poglavlje

To su dostatni znakovi po kojima se prepoznaje da je kršćanska vjera jedino ispravno štovanje Boga. Gle, vi ste sada nevjernici, dok zaključke tražite u riječima. A mi ne dokazujemo ništa ’uvjerljivim riječima’ poganske ’mudrosti’. (Usp. IKor 2, 4) kao što reče naš Učitelj, mi daleko više nastojimo uvjeravati vjerom koja naočigled uklanja i obeskrepljuje oružje riječi. Gle, ovdje su nazočni ljudi koji trpe od zloduha.« — Nekolicina je opsjednutih došla k njemu jer su ih zlostavljali zlodusi; njih je doveo u sredinu i rekao dvojici filozofa: »Oslobodite ove svojim umnim zaključcima ili kojom god vještinom ili ako hoćete čarolijama i pri tom zazovite svoja božanstva. A ako vam to ne pođe za rukom, onda prestanite s borbom protiv nas pa ćete vidjeti snagu Kristova križa.« Nakon tih je riječi zazvao Krista i nazočne patnike dva ili tri puta blagoslovio znakom križa. I u taj čas ljudi ustadoše oslobođeni. Bili su pri svijesti i odmah su zahvaljivali Gospodinu. Ti se takozvani filozofi zadiviše i prestrašiše. Doista su se zadivili razumnosti toga čovjeka i znaku koji im je bio pružen. Antun ih je upitao: »Zašto se tome čudite? Ne činimo toga mi, nego je Krist onaj koji to izvodi po onima koji u njega vjeruju.

Zato, dakle, i vi vjerujte! I vidjet ćete da u nas nema nikakve čarobne vještine riječi, nego da sve to izvodi vjera po ljubavi u Krista. Budete li je i vi imali, nećete više tražiti dokaze u riječima nego ćete vjeru u Krista smatrati za sebe dostatnom.« To bijahu Antunove riječi. Njegovi su posjetioci bili zadivljeni, izgrlili su ga i otišli. Priznali su kako ih je duhovno sazidao.

76

81.

poglavlje

Car Konstantin i njegovi sinovi pišu Antunu Glas je o Antunu prispio čak i do careva. Kad su, naime, to dočuli Konstantin August34 i njegovi sinovi, Konstancije i Konstans, napisali su mu pisma kao ocu i zaželjeli da im odgovori.

Carevu pismu nije pridavao nikakvo naročito značenje, a nije se ni veselio pismima, nego se držao sasvim jednako kao i prije onoga vremena otkako su mu carevi pisali. Kad su mu donesena pisma, sazvao je monahe i rekao im: »Ništa se nemojte čuditi zato što nam car piše. Ta i on je čovjek. Većma se divite tome što je Bog ljudima napisao zakon i objavio nam ga po svome vlastitom Sinu.« (Usp. Heb 1, 2) Nije htio primiti pisama jer, kao što je izjavio, nije znao kako bi na njih odgovorio. Monasi ga skloniše na to s napomenom da su carevi kršćani i da bi se mogli sablazniti kao da ih je omalovažio. I taiko je dopustio da se pisma pročitaju.

Otpisao im je i pohvalio ih je što štuju Krista. Dao im je i koristan savjet da, naime, sadašnja dobra ne smatraju nečim velikim, nego neka većma misle na budući sud i neka imaju na pameti da je Krist jedini vječni car. Molio ih je da budu čovječni i da se brinu za pravo siromaha. Carevi su se obradovali kad su primili pismo.

Tako je bio svima mio i drag, i svi su htjeli da im bude duhovnim ocem.

34 Riječ je o rimskom caru Konstantinu Velikom i njegovim sinovima Konstanciju i Konstansu. Milanskim je ediktom godine 313. Crkvi dao slobodu i pružao joj svoju zaštitu.

77

82.

poglavlje

Antun doznaje u viđenju kako će arijevci opustošiti crkve Pošto se na svoj način predstavio svojim posjetiocima i odgovorio im na njihova pitanja, ponovno se vratio na unutrašnji proplanak. Nastavio je svoju uobičajenu trapnju. Cesto bi, dok bi sjedio sa svojim gostima ili naokolo hodao, zamuknuo, kao što piše u knjizi ¡proroka Danijela. (Usp. Dan 4, 16) Istom bi nakon nekoliko sati s braćom koja bijahu s njime nastavio razgovor.

Njegova bi okolina tada opazila da ima viđenje. Ako se nalazio na gori, često je promatrao što se zbiva u Egiptu te bi o tome pripovijedao biskupu Serapionu koji Se s njim nalazio zajedno unutra i promatrao ga kako je bio sav uronjen u viđenje. Dok je jednom zgodom tako sjedio i radio, pao je u zanos i, promatrajući viđenje, duboko uzdisao. Nakon jednoga sata okrenuo se onima koji su se s njim nalazili, uzdisao je i počeo drhtati, molio je i kleknuo te je dugo tako ostao. Nakon toga je starac ustao i počeo plakati. Tada se njegovi najbliži zbuniše i silno se uplašiše. Htjeli su od njega saznati razlog toga i tako su dugo na nj navaljivali dok nije popustio i sve ispripovijedao. S dubokim je uzdahom počeo ovako: »Djeco moja, bilo bi bolje umrijeti prije nego što se dogodi ono što sam vidio u viđenju.« Kad ga ponovno zamoliše, sa suzama je nastavio: »Crkvu će snaći zlo, i ona će biti predana ljudima koji su slični nerazumnim životinjama. Vidio sam oltar crkve a oko njega su sa sviju strana stajale mazge koje su se kopitima sa sviju strana probijale naprijed, životinje su skakale na sve strane. Svakako ste — nastavio je — opazili kako sam uzdisao; čuo sam, naime, neki glas koji je govorio: ’Moj će oltar biti obeščašćen.’« To je starac vidio. I nakon dvije godine je uslijedio napadaj arijevaca što ga mi sada proživljavamo te pljačkanje crkava kad su silom pootimali sveto posuđe i predali poganima da ga odnesu. A kad su arijevci i pogane osuđene na tjelesne kazne prisiljavali da sudjeluju u njihovim sastancima da izgleda kako ih je mnogo te su uz njihovu nazočnost na svetim stolovima (oltarima) činili što im se prohtjelo, tada smo svi spoznali da mazge koje udaraju svojim kopitima, što ih je Antun vidio, označuju ono što arijevci danas čine kao nerazumne 78

životinje. Nakon toga viđenja tješio je svoje sudrugove ovim riječima: »Djeco moja, ne budite malodušni! Kao što se Gospodin rasrdio, tako će se opet i ublažiti. I Crkva će vrlo brzo ponovno uspostaviti svoj stari poredak. Ponovno će sjati kao i nekoć. Vidjet ćete kako će progonjeni opet doći na svoje, a bezboštvo će se povući u svoj zakutak. Prava će vjera u punoj slobodi biti svuda poznata. Samo nemojte sebe prljati s arijevcima. To, naime, nije apostolska nauka nego nauka zloduha i njihova oca đavla. Ona je, štoviše, poput mazge neplodna i bezumna, jer nema pravoga razuma.

83.

poglavlje

Antun nije sva ta čudesa činio pomoću zapovijedi nego po molitvi u Ime Isusovo Tako se to događalo s Antunom. Kad su se po jednom čovjeku dogodila tolika čudesa, ne smijemo biti malovjerni. To je obećao Spasitelj koji je rekao: »Imađnete li vjere koliko je zrno gorušično te reknete ovoj gori: Premjesti se odavde o- namo, ipremjestit će se, i ništa vam neće biti nemoguće.« (Mt 17, 20) A zatim je rekao: »Zaista, zaista kažem vam: štogod zaištete u Oca, dat će vam u moje ime. ( . . . ) Ištite i primit ćete.« (Iv 16, 23. 24) Rekao je svojim učenicima i svima koji su u njega vjerovali: »Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gu- bave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!« (Mt 10, 8) 84. poglavlje

Antun, dakle, nije liječio bolesnike pomoću zapovijedi, nego pomoću molitve i zazivanja Imena Kristova. Tako je svima postalo jasno da to nije bio on sam koji je djelovao nego je Gospodin bio onaj koji se po Antunu potkazivao kao prijatelj ljudi i liječio bolesnike. Sva je Antunova zasluga bila u molitvi i trapnji zbog čega je i boravio na gori. Razmatranje božanskih istina mu je donosilo radost. Ipak je doživljavao i bol, jer su ga mnogi uznemirivali svojim dolaženjem na vanjski proplanak. I mnogi su suci željeli da bi sišao s gore, jer im bijaše nemoguće doći do njega 79

zbog onih koji su bili u potrazi svoga prava te su ih slijedili. I oni su ga isto tako molili ne bi li im se pokazao da bi ga samo vidjeli.

On je to izbjegavao i uklanjao se putovima koji vode k njima. Oni, međutim, nisu popuštali nego su mu, štoviše, uz vojničku pratnju slali optuženike onamo da bi barem poradi njih sišao. Pod pritiskom toga navaljivanja i ganut slušajući njihovo jadiko- vanje izišao je na vanjski proplanak. I taj napor nije bio bes- koristan, jer je njegov dolazak mnogima donio korist i dobročinstvo. Suce je poticao time što im je savjetovao da pravičnost cijene iznad svega ostalog, nćka se boje Boga i nek imaju na pameti da će i sami biti suđeni prema sudu kojim oni sami sude. (Usp. Mt 7, 2) Ipak je boravak na gori volio više nego išta drugo.

85. p o g l a v l j e

Antunov uljudni odgovor nekom časniku Kad je opet jednom zgodom bio tako prisiljen da siđe s gore, a prisiliše ga različiti potrebnici, među njima se nalazio i neki viši časnik koji ga je usrdno molio da bi sišao. Doista je pristao i sišao.

Rekao im je samo nekoliko spasonosnih riječi koje su baš bile namijenjene moliteljima i htio se odmah udaljiti. Kad ga je nato vojskovođa, kako su ga oslovljavali, zamolio ne bi li malo oduljio, uzvratio mu je da ne može s njima ostati i o tom ih je nastojao uvjeriti dražesnom usporedbom. Rekao je: »Kao što ugibaju ribe, ostanu li na suhome, tako i monasi postaju mlitavi, ako se s vama zadržavaju i ako s vama ostanu. Kao što se riba žuri u more, tako se mi moramo žuriti na goru da oklijevajući ne bismo zaboravili na ono što se nalazi ondje unutra.« Kad je vojskovođa čuo to kao i mnoge druge stvari, pun je velika divljenja rekao da je Antun zaista sluga Gospodinov. Ta odakle bi tako jednostavan čovjek mogao imati tako dubok i snažan razum, kad on ne bi bio Božji ljubimac?

80

86. p o g l a v l j e

Antun je vojskovođi Bakaliju pretkazao smrt Neki vojskovođa imenom Balakij vrlo je žestoko progonio nas kršćane, jer je bio pripadnik prokletih arijevaca. Budući da je bio tako surov te je dao tući djevice i monahe svlačiti i bičevati, Antun mu je napisao i poslao pismo koje glasi: »Vidim kako ti prijeti srdžba, zato prestani progoniti kršćane da te ne stigne srdžba Božja, jer se već digla protiv tebe.« Balakij se nasmijao, bacio pismo na zemlju, na nj pljunuo, donosioca pisma zlostavio i zapovjedio mu da Antunu rekne ovo: »Budući da vodiš brigu o monasima, doći ću i k tebi.« Nije, međutim, prošlo ni pet dana i nad njim je bio izvršen sud. Balakij se s Nestorijem, eparhom Egipta, svratio u prvo svratište Aleksandrije koje se zvalo Kaireu.

Jahali su. Konji su pripadali Balakiju i bili su mirniji nego ostali.

Još nisu ni stigli do mjesta, kad su se životinje, kao što često čine, počele međusobno igrati i najednom je onaj mirniji, na kojem je jahao Nestorije, jednim ugrizom Balakija oborio na zemlju i na njega pao. Svojim mu je zubima razderao bedro tako da su ga morali odnijeti u grad i nakon tri dana je umro. I svi su se divili što se Antunovo pretkazanje tako brzo ispunilo.

87. p o g l a v l j e

Antun opominje sve patnike Tako je Antun pismima opominjao je one suce koji su bili divlje naravi, a ostale je, koji su mu dolazili, tako uvjerljivo poticao da su zaboravljali na moć suđenja te su smatrali sretnima one koji su se mogli iz ovoga života povući. Zlostavljane je zaštićivao tako da se moglo misliti da je on onaj koji trpi, a ne drugi. Svima je bio tolik posrednik spasenja da su vojnici i bogataši odbacivali teret svjetovnoga života te su postajali monasima. On je, zapravo, bio sličan liječniku koga je Bog darovao Egiptu. Ta tko je k njemu došao turoban a da se od njega nije kući povratio sav radostan? A tko je k njemu došao poradi svojih pokojnika koje je oplakivao, a da odmah nije zaboravio 81

svoju bol? Tko je k njemu došao pun srdžbe, a da je on nije preokrenuo u prijateljstvo? Ta tko je k njemu došao kao siromašan i pun malodušnosti, a da nije, kad ga je čuo i vidio, prezreo bogatstvo i tko od tih nije bio utješen siromaštvom? Ako je koji monah postao nemaran i došao k njemu, nije li postao ustrajniji?

Koji se mladi čovjek uspeo na goru a da nije odmah, čim je vidio Antuna, odbacio uživanja i prigrlio umjerenost? A tko je došao k njemu od onih koje je zlostavljao zloduh, a da nije našao svoje smirenje? Tko mu je došao mučen sumnjama, a da kod njega nije našao mir svoje duše?

88. p o g l a v l j e

I to bijaše nešto veliko u Antunovoj trapnji što je on, kao što sam već prije napomenuo, posjedovao milost razlikovanja duhova i raspoznavao njihova kretanja; a bio je izvrsno upućen, na što je naročito bila usmjerena revnost i nasrtljivost pojedinih od njih. I ne samo da ga zlodusi nisu ismijavali, nego je tješio i one koji bijahu žrtve različitih sumnja, poučavao ih je kako će obeskrijepiti đavolske zasjede ukoliko ih je upućivao u slabosti i lukavštine kojima se zlodusi služe. Nakon toga se svaki od njih vraćao svojoj kući kao da ga je Antun pomazao i ispunio odlučnom hrabrošću s obzirom na navale đavla i njegovih zloduha. Kako mnoge već zaručene djevojke kad su samo izdaleka vidjele Antuna ostadoše djevice u Kristu. Dolazili su mu ljudi i iz drugih zemalja izvan Egipta. Svi su zajedno sa svim ostalima bivali duhovno sazidani i tako se vraćali svojim kućama kao da ih je otpustio otac. I doista, svi su se nakon njegove smrti međusobno tješili kao siročad koja izgubiše svoga oca. U svom su sjećanju imali na pameti njegove i opomene primljene utjehe.

82

89. poglavlje

Svršetak Antunova života, njegov posljednji govor monasima na vanjskom proplanku Vrijedno je da ispripovijedam kakav mu je bio svršetak života da i to čujete kako biste i za tim čeznuli, jer ga je i u tome vrijedno nasljedovati. Po svom je običaju posjetio monahe na izvanjskom proplanku, a budući da ga je Providnost o tome obavijestila, braći je rekao: »Ovo vam je moj posljednji posjet.

Začudio bih se, kad bismo se još koji puta vidjeli u ovome životu.

Ta i vrijeme je da se od vas odijelim jer sam već star sto i pet godina.« Kad su monasi saslušali te riječi, provališe u plač te su starca izgrlili i izljubili. On je, međutim, sav radostan s njima razgovarao kao da se iz stranoga svijeta vraća u svoju domovinu.

Upozorio ih je da ne popuštaju u naporima i da ne zanemaruju trapnju, nego neka žive tako kao da bi mogli umrijeti svakoga dana. I, kao što sam već rekao, potaknuo ih je da čuvaju dušu od nečistih misli i da nasljeduju svete. »Ne približavajte se melecijancima. Poznata vam je — rekao je — njihova opaka i nimalo sveta sljedba; ne podržavajte nikakva zajedništva s arijevcima. I njihova bezbožnost vam je svima poznata. Ne dajte se zavesti pa makar vidite da ih zaštićuju i suci, jer će njihove pojave nestati, oni će iščeznuti, jer su samo prolazna značaja. Što više se čuvajte da budete od njih čisti. Vjerno čuvajte baštinu otaca, a napose čistu vjeru u našega Gospodina Isusa Krista koga ste upoznali iz Sv. pisma i na koga sam vas često podsjećao.« 90.poglavlje

Antunova briga za vlastitu sahranu Kad su ga braća nagovarala da bi ostao kod njih i da bi tu završio svoj život, na to se nije mogao odlučiti iz više razloga koje je, iako nije ništa otvoreno rekao, ipak natuknuo, a napose zbog ovoga običaja Egipćana: Oni običaju mrtva tijela pobožnih pokojnika, a posebno svetih mučenika, častiti pogrebnim svečanostima. Umataju ih u platno i ne zakapaju ih u zemlju, nego ih, izložene na odru, zadržavaju kod kuće. Uvjereni su da tako 83

pokojnicima iskazuju počast. Zato je Antun češće čak i biskupe molio da vjernike od toga odvraćaju. Isto je tako nastojao djelovati i na svjetovnjake. Korio je žene, kad je rekao da taj običaj nema ni zakonitosti a u njemu nema ni pobožnosti. Podsjećao je kako su i tjelesa patrijarha i proroka sve do dana današnjega sahranjivana u grobovima. I tijelo našega Gospodina je bilo položeno u grob (Usp. Iv 19, 41) koji je bio zatvoren posebnim kamenom dok nije slavno uskrsnuo treći dan. (Usp. Mt 27, 60) Tako je dokazao da protiv zakona radi onaj (Usp. Post 3, 19; Prop 12, 7) koji pokojnička tjelesa ne sahranjuje, pa makar su i sveta. Ta postoji li nešto veće ili svetije od tijela našega Gospodina? Mnogi su otada, otkako su to čuli, tjelesa svojih pokojnika sahranjivali u zemlju i bili su Gospodinu zahvalni što su primili tako dobru pouku.

91.poglavlje

Antunova bolest i njegove posljednje riječi Antunu je bio poznat taj običaj pa se bojao da bi i s njegovim tijelom mogli tako učiniti. Zato se požurio i oprostio od monaha na izvanjskom proplanku. Zatim se povukao na unutrašnji proplanak gdje se inače običavao zadržavati. Nakon nekoliko mjeseci je tu obolio. S njim su zajedno na unutrašnjem proplanku boravila posljednjih petnaest godina dvojica istomišljenika koji prigrliše njegov trapnički način života te su ga posluživali, jer već bijaše star. Starac ih je pozvao i rekao im: »Ja putujem, kao što je pisano, (Usp. Jš 23, 14) putem otaca. Osjećam da me Gospodin zove. Vi budite budni, ne napuštajte svoju dugu trapnju, nego se trsite, kao da istom sada započinjete, sačuvati svoju gorljivost. Poznate su vam zasjede zloduha, znate kako su divlji, ali i kako im je moć slaba. Nemojte ih se, dakle, bojati, sve više živite u Kristu i u njega vjerujte. Živite tako kao da ćete svaki dan umrijeti. Pazite na sebe i imajte na pameti opomene što ste ih čuli od mene. Nemojte imati nikakva zajedništva s raskolnicima, a napose nemojte imati ništa zajedno s krivovjernim arijevciima. Poznato vam je koliko sam im se ja uklanjao Zbog njihova krivovjernog naučavanja o Kristu.

Trsite se, naprotiv, da uvijek budete povezani s Gospodinom, 84

zatim i sa svecima kako biste i vi nakon svoje smrti bili primljeni u vječna prebivališta kao prijatelji i znanci. O tome razmatrajte, na to mislite! Ako me ljubite i ako budete na mene mislili kao na svoga oca, nemojte dopustiti da se moje mrtvo tijelo prenese u Egipat, da ga oni ne bi možda čuvali u svojim kućama. Upravo sam zato došao na ovu goru i ovdje se zadržavao. Poznato vam je kako sam takve uvijek prekoravao i nalagao im da s tim običajem prestanu. Sahranite moje mrtvo tijelo i pokrijte ga zemljom.

Poštujte moju odredbu: neka osim vas dvojice nitko više ne zna mjesto gdje sam pokopan. Prigodom uskrsnuća mrtvih dobit ću od Spasitelja neraspadljivo tijelo. Razdijelite moju odjeću: biskupu Atanaziju podajte ovčje krzno i pokrivač na kojem sam spavao.

On mi ga je dao nova, a ja sam ga dobrano istrošio. Biskupu Serapionu podajte ono drugo ovčje krzno. Sebi zadržite haljinu od kostrijeti. A sada budite mi, sinovi, živi i zdravi, jer Antun odlazi u vječnost i neće ga više biti među vama.« 92. poglavlje

Antunova smrt35 Nakon tih riječi, ta dvojica su ga zagrlila. Zatim je ispružio noge, pogledao je one koji su mu došli kao prijatelji i obradovao im se. Dok je tako ležao, lice mu se razvedrilo. Tako je preminuo i preselio se među oce. Njegova su mu dva prijatelja iskazala onakvu posljednju počast kao što im je on to naredio. Tijelo su mu omotali platnom i pokopali u zemlju. I do sada nitko osim te dvojice ne zna gdje mu je tijelo sakriveno. Svaki od one dvojice koji su dobili ovčje krzno i istrošeni pokrivač to čuva kao vrlo vrijedan imetak. Jer, ako netko te komade odjeće samo pogleda, ima dojam kao da vidi Antuna, a ako ih netko obuče, taj ima osjećaj kao da s radošću nosi njegove opomene.

35

Misli se da je to bilo 17. siječnja godine 356.

85

93. poglavlje

Odlike Antunova tijela — Njegova slava Takav je bio svršetak zemaljskoga života našeg Antuna, početnika trapničkoga života. Iako je ovo malo u usporedbi s njegovom krepošću, ipak nastojte iz toga zaključiti kako je bio duhovno oblikovan čovjek Božji Antun koji je čak tamo od svoje mladosti pa sve do visoke starosti sačuvao isti žar prema trapnji. S obzirom da je doživio visoke godine nije podlegao izbirljivosti u hrani, a nije zbog iscrpljenosti svoga tijela promijenio ni način svoga odijevanja, nije čaik ni ruke prao u vodi pa je ipak u svemu ostao netaknut. Oči mu bijahu zdrave i bez prigovora, dobro je vidio; nijedan mu zub nije ispao, ali su mu se zubi zbog visoke starosti sve do mesa istrošili. Ruke i noge ostadoše mu zdrave i općenito je ostao svjetliji i krepči od sviju koji se služe raznolikom prehranom, kupanjem i različitom odjećom. Jedan znak njegove kreposti i bogoljubne duše bijaše i to što je posvuda bio slavan i što su mu se svi divili te što su za njim čeznuli i oni koji ga nisu nikada vidjeli. Antun bijaše glasovit, ali ne zobg svojih spisa, niti zbog svjetovne mudrosti ili zbog neke umjetnosti, nego samo zbog svoje pobožnosti. Nitko ne može zanijekati da to nije posebna Božja milost. Kako bi se inače za njega moglo znati u Španjolskoj, Francuskoj, u Rimu i Africi kad je bio sakriven na svojoj gori i ondje boravio u miru, ako to nije bio Bog koji svoje posvuda proslavljuje, koji je to i Antunu objavio na početku njegova života! Neka oni u skrovitosti žive sami za sebe; neka im to bude živa želja da bi ostali sakriveni. Gospodin ih ipak pokazuje kao svjetiljke da bi i oni koji to čuju mogli spoznati kako su njegove zapovijedi prikladne za ostvarenje savršenosti i za stjecanje gorljivosti na putu prema kreposti.

86

94. poglavlje

Zaključak: Preporuka Životopisa monasima Čitajte ovo i drugoj braći da bi doznala kakav mora biti monaški život da bi se uvjerili kako naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist proslavljuje one koji ga štuju kao i one koji mu služe do svoga svršetka. Ne vodi ih samo u nebesko kraljevstvo, nego ih i ovdje na zemlji zbog njihove kreposti, a na korist ostalih, svuda obznanjuje i razglasuje pa makar se oni skrivali i svoj život nastojali provoditi u samoći. — Pokaže li se potrebnim, čitajte ovo i poganima da bi spoznali kako naš Gospodin Isus Krist nije samo Bog i Sin Božji, nego da on i one koji mu zaista služe i u njega pobožno vjeruju snabdijeva posebnom vlašću nad zlodusima. Grci zloduhe čak smatraju bogovima; neka se zato ovaj Životopis i njima čita da bi spoznali kako zlodusi nisu nikakvi bogovi, nego da kršćani, štoviše, imaju vlast gaziti ih (Usp. Lk 10, 19) i progoniti kao varalice i zavodnike ljudi u Kristu Isusu, našem Gospodinu, komu neka je slava u vijeke vjekova. A m e n.

87

SADRŽAJ

PREVODIOČEV PREDGOVOR ................................................................................ 5 UVOD

12

Svrha ovoga Životopisa i kako je nastao .................................................................... 18 1. poglavlje - Antunovo rođenje i njegova mladost .................................................... 19 2. poglavlje ................................................................................................................ 19 3. poglavlje - Postaje trapnik...................................................................................... 20 4. poglavlje ................................................................................................................ 22 5. poglavlje - Napastovali su ga zlodusi ..................................................................... 22 6. poglavlje ................................................................................................................ 24 7. poglavlje - Način njegova života ............................................................................ 24 8. poglavlje - Antun boravi u grobnicama. Njegova borba sa zlodusima. .................. 26 9. poglavlje ................................................................................................................ 27 10. poglavlje .............................................................................................................. 28 11. poglavlje - Antun odlazi u pustinju. Zlatna ploča i srebrni grumen. ..................... 29 12. poglavlje - Antun u napuštenoj tvrđavici. Borba sa zlodusima............................. 29 13. poglavlje .............................................................................................................. 30 14. poglavlje - Antun napušta utvrdu. Na gorama osniva samostane. ........................ 31 15. poglavlje .............................................................................................................. 32 16. poglavlje - Antunov govor monasima .................................................................. 32 17. poglavlje .............................................................................................................. 33 18. poglavlje .............................................................................................................. 34 19. poglavlje .............................................................................................................. 34 20. poglavlje .............................................................................................................. 35 21. poglavlje .............................................................................................................. 36 22. poglavlje .............................................................................................................. 37 23. poglavlje .............................................................................................................. 37 24. poglavlje .............................................................................................................. 38 25. poglavlje .............................................................................................................. 39

88

26. poglavlje .............................................................................................................. 39 27. poglavlje .............................................................................................................. 40 28. poglavlje .............................................................................................................. 40 29. poglavlje .............................................................................................................. 41 30. poglavlje .............................................................................................................. 42 31. poglavlje .............................................................................................................. 42 32. poglavlje .............................................................................................................. 43 33. poglavlje .............................................................................................................. 43 34. poglavlje .............................................................................................................. 44 35. poglavlje .............................................................................................................. 45 36. poglavlje .............................................................................................................. 45 37. poglavlje .............................................................................................................. 46 38. poglavlje .............................................................................................................. 46 39. poglavlje .............................................................................................................. 47 40. poglavlje .............................................................................................................. 48 41. poglavlje .............................................................................................................. 48 42. poglavlje .............................................................................................................. 49 43. poglavlje .............................................................................................................. 50 44. poglavlje - Stanje u Antunovim boravištima ........................................................ 50 45. poglavlje - Antun se vraća u svoje samotište........................................................ 51 46. poglavlje - Antun odlazi u Aleksandriju. Čezne za mučeništvom, ali ga ne postizava...............................................................................................52 47. poglavlje - Strogost Antunova života ................................................................... 53 48. poglavlje - Od zloduha oslobađa Martinijanovu kćerku ....................................... 53 49. poglavlje - Antun se sklonio na brdo u unutrašnjosti pustinje .............................. 54 50. poglavlje .............................................................................................................. 55 51. poglavlje - Njegove borbe sa zlodusima............................................................... 56 52. poglavlje .............................................................................................................. 56 53. poglavlje .............................................................................................................. 57 54. poglavlje - Amtunov posjet braći ......................................................................... 57 55. poglavlje - Povratak na goru, Antunovi poticaji posjetiocima .............................. 58 56. poglavlje .............................................................................................................. 60

89

57. poglavlje - Fronto iz Palationa po Antunu zadobio zdravlje................................. 60 58. poglavlje - Antun vraća zdravlje jednoj djevojčici ............................................... 61 59. poglavlje - Antun spasava brata koji je umirao od žeđi ........................................ 62 60. poglavlje - Antun je gledao kako se uzdigla na nebo duša monaha Amuna ......... 62 61. poglavlje - Kako je Antun vratio zdravlje djevici Polikraciji ............................... 64 62. poglavlje .............................................................................................................. 64 63. poglavlje - Antun oslobađa jednoga mladića od zloduha ..................................... 65 64. poglavlje - Antun oslobodio od zloduha jednoga uglednog čovjeka .................... 65 65. poglavlje - Antunovo viđenje s obzirom na sudbinu jedne duše........................... 66 66. poglavlje - Drugo Antunovo viđenje o prijelazu duša nakon smrti ...................... 67 67. poglavlje - Kako je Antun štovao biskupe i svećenike — njegova vanjština........ 68 68. poglavlje - Antun je zazirao od krivovjeraca ........................................................ 69 69. poglavlje - Antun na molbu biskupa odlazi u Aleksandriju da suzbija arijevce.... 69 70. poglavlje .............................................................................................................. 70 71. poglavlje - Prije svog odlaska oslobodio je opsjednutu djevojku ......................... 70 72. poglavlje - Antunovi razgovori s poganskim filozofima ...................................... 71 73. poglavlje .............................................................................................................. 71 74. poglavlje .............................................................................................................. 72 75. poglavlje .............................................................................................................. 73 76. poglavlje .............................................................................................................. 73 77. poglavlje .............................................................................................................. 74 78. poglavlje .............................................................................................................. 75 79. poglavlje .............................................................................................................. 75 80. poglavlje .............................................................................................................. 76 81. poglavlje - Car Konstantin i njegovi sinovi pišu Antunu...................................... 77 82. poglavlje - Antun doznaje u viđenju kako će arijevci opustošiti crkve................. 78 83. poglavlje - Antun nije sva ta čudesa činio pomoću zapovijedi nego po molitvi u Ime Isusovo .............................................................................................. 79 84. poglavlje .............................................................................................................. 79 85. poglavlje - Antunov uljudni odgovor nekom časniku........................................... 80 86. poglavlje - Antun je vojskovođi Bakaliju pretkazao smrt..................................... 81 87. poglavlje - Antun opominje sve patnike ............................................................... 81

90

88. poglavlje .............................................................................................................. 82 89. poglavlje - Svršetak Antunova života, njegov posljednji govor monasima na vanjskom proplanku .......................................................................... 83 90.poglavlje - Antunova briga za vlastitu sahranu ..................................................... 83 91. poglavlje - Antunova bolest i njegove posljednje riječi........................................ 84 92. poglavlje - Antunova smrt.................................................................................... 85 93. poglavlje - Odlike Antunova tijela — Njegova slava ........................................... 86 94. poglavlje - Zaključak: Preporuka Životopisa monasima ...................................... 87 SADRŽAJ ................................................................................................................. 88

91