Dženita Sarač Rujanac, Odnos vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka od 1980. do 1990. godine by Institut za istoriju, Sarajevo

Dženita Sarač-Rujanac ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

HISTORIJSKE MONOGRAFIJE Knjiga 7 Izdavač: Institut za istoriju, Sarajevo Alipašina 9, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina www.iis.unsa.ba Glavni i odgovorni urednik: Prof. dr. Husnija Kamberović Recenzenti: Prof. dr. Husnija Kamberović Doc. dr. Edin Radušić Lektor: Đana Mustajbašić CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 316.356.4(497.6=163.4*3)”1980/1990” 316.356.4:28](497.6=163.4*3)”1980/1990” 323.1:94](497.6=163.4*3)”1980/1990” SARAČ-Rujanac, Dženita Odnos vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka od 1980. do 1990. godine / Dženita Sarač-Rujanac. - Sarajevo : Institut za istoriju, 2012. - 253 str. ; 24 cm. - (Historijske monografije ; knj. 7) Bilješka o autorici: str. 253. - Bibliografija: str. 231-242 i uz tekst. ISBN 978-9958-649-12-7 I. Rujanac, Dženita Sarač- vidi Sarač-Rujanac, Dženita COBISS.BH-ID 19330822

Dženita Sarač-Rujanac

ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

INSTITUT ZA ISTORIJU Sarajevo, 2012.

SADRŽAJ

1. Predgovor ............................................................................................7 2. Predmet istraživanja ..........................................................................9 3. Teorijski okvir vjerskog i nacionalnog identiteta ..........................19 3.1 Teorijski pristup nacionalnom identitetu ................................. 19 3.2 Modernizacija i pitanje oživljavanja religije .............................. 23 3.3 Odnos vjerskog i nacionalnog identiteta. Religija kao vododijelnica nacije .................................................. 27 3.4 Odnos vlasti prema nacionalnom pitanju ................................ 32 3.5 Socijalistička vlast i vjerske zajednice ..................................... 35

4. Razvoj bošnjačke nacije od 1968. do 1980. godine (historiografski pregled) ......................................................... 41 4.1 Priznavanje muslimanske (bošnjačke) nacije .......................... 41 4.2 Nacionalna afirmacija Muslimana (Bošnjaka) od 1968. do 1980. godine .......................................................... 57 4.3 Jačanje vjerskog identiteta 1970-ih godina ............................. 62

5. Historijski kontekst od 1980. do 1990. godine u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji .......................................................73

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

6. Odnos vlasti prema pitanju vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka od 1980. do 1990. godine. Vjerski i nacionalni identitet Bošnjaka u dokumentima Saveza komunista Bosne i Hercegovine ............................................97 6.1 Konstruiranje nacionalističke slike o i u Bosni i Hercegovini početkom 1980-ih godina ............................................................ 97 6.2 Predstave bosanskohercegovačke vlasti o neprijateljskim tendencijama Muslimana i Islamske zajednice ... 108 6.3 Komunističko etiketiranje neprijatelja unutar muslimanskog korpusa ............................................................. 120 6.4 Suđenje “muslimanskim nacionalistima” 1983. godine ........ 125 6.5 Ocjena Sarajevskog procesa ................................................. 139 6.6 Vlast i prelamanje vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka kroz dokumente Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama (1983-1990) ......................................................... 141

7. Djelatnost Islamske zajednice i njen odnos prema vlasti i nacionalnom identitetu Bošnjaka ............................ 175 8. Bošnjaci u studijama o identitetima u Bosni i Hercegovini 1980-ih godina ............................................. 201 9. Zaključak ........................................................................................ 219 10. Summary ..................................................................................... 227 11. Izvori i literatura ........................................................................... 231 Registar ličnih imena ........................................................................ 243 Registar geografskih pojmova ......................................................... 249 Bilješka o autorici ............................................................................... 253 6

1. PREDGOVOR

snova ove knjige jeste magistarski rad odbranjen 10. novembra 2010. godine na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu pred komisijom u sastavu: prof. dr. Husnija Kamberović (mentor), doc. dr. Edin Radušić i prof. dr. Zijad Šehić (članovi). Rad je rezultat istraživanja na projektu Instituta za istoriju pod naslovom Nacionalni identitet Bošnjaka 1945-2008, koje je finansiralo Ministarstvo obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo i međunarodnog projekta New and Ambiguous national-Building South-Estern Europe u realizaciji Instituta za istoriju Sarajevo, Osteuropa-instituta FU-Berlin i Odsjeka za jugoistočnoevropsku istoriju Univerziteta u Grazu. Zahvalnost dugujem profesorima Radušiću i Šehiću na korisnim sugestijama i prijateljskim savjetima. Mentoru, prof. dr. Husniji Kamberoviću, se zahvaljujem na izvanrednoj prilici, velikoj pomoći i strpljenju tokom proteklih godina u procesu traženja mog naučnog usmjerenja. Iako sam se susrela sa poteškoćama pri istraživanju ove teme koja nije zaštićena historijskom distancom i čija arhivska građa nije u potpunosti sređena niti dostupna istraživačima, zahvalna sam na svesrdnoj pomoći uposlenicima Arhiva Bosne i Hercegovine, a posebno gospođi Mini Kujović, Bori Jurišiću i rahmetli Fahri Kulenoviću. Merimi Arslankadić iz Nacionalne i univerzitetske biblioteke, osoblju Gazi Husrev-begove biblioteke i biblioteke Bošnjačkog instituta u Sarajevu zahvalna sam na velikoj pomoći i razumijevanju. Zahvalnost dugujem i svojim kolegama i prijateljima iz Instituta za istoriju, posebno Elmedini Kapidžiji, Igoru Miškoviću i Amiru Duranoviću kao i dr. Veri Katz na nesebičnoj potpori. Također, zahvaljujem dr. Xavieru Bougarelu iz Pariza, koji je pročitao rukopis i dao korisne sugestije. 7

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Porodici i prijateljima zahvaljujem se na podršci i strpljenju, razumijevanju za moje duge monologe o idejama, problemima i saznanjima tokom istraživanja. Na kraju, veliku zahvalnost dugujem svojoj matičnoj kući, Institutu za istoriju, i direktoru dr. Husniji Kamberoviću, koji su u ovom nezavidnom vremenu kada to baš i nije pravilo inicirali objavljivanje ove knjige.

2. PREDMET ISTRAŽIVANJA

redmet našeg istraživanja jeste odnos vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka u periodu od 1980. do 1990. godine. Kao polaznu tačku uzimamo smrt Josipa Broza Tita, a kao krajnju tačku osnivanje Stranke demokratske akcije (SDA) 1990. godine, kada se počinje snažnije identificirati vjerska i nacionalna komponenta u identitetu Bošnjaka. U radu će se pratiti i utjecaj događanja u Jugoslaviji (događaji na Kosovu od 1981. godine), ali i u svijetu (revolucija u Iranu 1979. godine) na odnos vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka u deceniji koja je prethodila raspadu jugoslavenske države. Istraživanje ove teme nametnulo se iz više razloga. Mali broj dosadašnjih studija o odnosu nacionalnog i religijskog, konkretno u Bošnjaka, kao i to da se nacija i religija u savremenom bosanskohercegovačkom društvu i javnom diskursu svakodnevno vrednuju kao nezamjenjive i neodvojive kategorije, bila su dva osnovna razloga. Priznanje bošnjačke nacije 1968. godine pod nazivom muslimanska nacija tj. Muslimani iako to nije bilo namjera vladajuće strukture, dodatno je otežalo razlikovanje vjerskog i nacionalnog u identitetu. Istovjetnost vjerskog i nacionalnog imena mogla se uspješno razgraničiti, pored kontekstualnog i semantičkog, samo ortografski, i to isključivo u imeničkoj upotrebi. Na taj način otvorio se prostor za daljnje izjednačavanje vjerskog i nacionalnog u identitetu. To se događalo uprkos angažiranju vladajuće komunističke elite koja je forsirala jačanje nacionalnog identiteta, i to s ciljem da lidersku poziciju unutar bošnjačke zajednice preuzme od Islamske zajednice. Međutim, društvene i političke promjene, posebno nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, praćene su rastom religijskog identificiranja običnih građana. 9

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Istodobno se odvijao proces jačanja osjećaja pripadnosti široj nacionalnoj zajednici, pa su brojne djelatnosti vjerskih zajednica ocijenjene od vlasti kao nacionalizam i kleronacionalizam. Osamdesetih godina država nastoji suzbiti takvo djelovanje i jačanje utjecaja vjerskih zajednica na stanovništvo. Kleronacionalizam se smatrao opasnim neprijateljem koji je imao za cilj destabilizaciju države. Bio je utjelovljen u vjerskim službenicima koji, prema mišljenju vlasti, nisu propovijedali samo o vjeri nego su se svakom pogodnom prilikom uplitali u društveno-politička zbivanja. Istina, određeni krugovi u Islamskoj zajednici i krugovi bliski njoj pokušavali su promijeniti dotadašnju praksu i pokazati da islam nije samo religija već način življenja. Stoga, cilj ovog rada bio je istražiti odnos vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka 1980-ih godina, te utvrditi što je primarno u identitetu, koji je segment izraženiji, kako se on manifestira i u kakvoj je vezi s drugim odrednicama identiteta. Također, nastojali smo povezati modeliranje identiteta sa širim društvenim kretanjima koja su bila od presudnog značaja za jačanje religijskog, isticanje nacionalnog i njihovu međusobnu povezanost. Rad se zasniva na analitičkoj obradi arhivske građe, objavljenih izvora, štampe i dostupne literature. Na samom početku istraživanja nametnula se neophodnost izbora teorijskog obrasca. Nastojali smo izbjeći grubo preslikavanje aktuelnih teorijskih modela na bosanskohercegovačku stvarnost iako smo polazili sa teorijskog stanovišta da su religija i nacija dvije zasebne sociološke kategorije. Međutim, istraživanje je pokazalo da postoje brojni faktori koji opravdavaju njihovu saradnju i isprepletenost, koja na trenutke prelazi u potpunu simbiozu. Iz tog razloga, jedan teorijski obrazac nije dovoljan da se objasni fenomenologija njihovog odnosa, budući da odnos religijskog i nacionalnog u identitetu savremenih Bošnjaka korespondira sa brojnim teorijskim obrascima. Upravo takva složenost ove problematike razlog je što smo u radu izbjegavali krute zaključke i sudove i iskazali izvjesnu suzdržanost u iznošenju konačnih zaključaka. Tokom rada smo se često susretali sa oficijelnim i neoficijelnim, javnim i polu-javnim, djelomičnim i općenitim uz objašnjenje da je tada takav vakat bio i da se nije smjelo drugačije. 10

2. PREDMET ISTRAŽIVANJA

Od literature o nacionalnom identitetu, koja predstavlja teorijski okvir našem radu, ističemo radove Benedicta Andersona i Anthonyja Smitha. Ipak, te modele nije bilo moguće u cijelosti primijeniti u našem istraživanju, te smo njihove ideje kombinirali sa ostalim poznatim modelima. Pri tome su nam od pomoći bile studije pomoćnih historijskih nauka kao što su antropologija, politologija, sociologija, a posebno sociologija religije.1 Pitanje identiteta Bošnjaka razmatrano je u radovima o nastanku nacija i njihovom razvoju, utjecaju prostora, jezika i kulture na njeno formiranje, kao i radovima koji općenito tretiraju povijesni razvoj Bosne i Hercegovine. Religijski identitet Bošnjaka uglavnom je predmet istraživanja teologa koji ga postavljaju u širem kontekstu svjetske islamske zajednice – ummeta. Međutim, prema našem sudu, mnogi autori često ne ulaze u samu srž problema nego se zadržavaju na već dobro poznatim činjenicama. Ono što se u našoj savremenoj historiografiji pojavljuje, skoro kao trend, jeste pretencioznost pojedinih autora. Mnogi radovi bave se pitanjem Bošnjaka od najstarijih vremena do danas obuhvatajući sve segmente složenog fenomena razvoja nacije, ali i svih društvenih procesa, promjena i interakcija koje prate nacionalni razvoj. Takvi radovi, često predstavljajući samo zbirku svega do čega se moglo doći, bez analize i sinteze, bili su od male pomoći. Radovi Salima Ćerića, Esada Ćimića, Muhameda Hadžijahića, Mustafe Imamovića, Atifa Purivatre, Envera Redžića, Avde Sućeske i Kasima Suljevića poslužili su nam kao osnova u istraživanju nacionalnog identiteta Bošnjaka, iako smo s određenom rezervom prilazili njihovim konačnim zaključcima. Ove pionirske studije nastale 1960-ih i 1970-ih godina daju veoma dragocjen prilog izučavanju bošnjačkog identiteta. Pored toga što iz njih crpimo vrlo vrijedne naučne podatke, studije se mogu sagledati i kao osobeni historijski izvori. Njihovo isticanje ključne uloge Komunističke partije u priznavanju muslimanske nacije dokaz je jasne saglasnosti politike i nauke, što na neposredan način ukazuje na društveno-politički diskurs u kojem su nastale. Ključno je naglasiti da je primarni zadatak ovih zaista vrijednih studija bio da naučno potvrde postojanje posebnog nacionalnog 1

Naprimjer: Gellner, E. 1983; Skledar, N. 1986; Hobsbawm, J. E. 1993; Sokolović, Dž. 1997; Malouf, A. 2002; Abazović, D. 2006; Hroch, M. 2006; Hamilton, M. 2008.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

identiteta Muslimana (Bošnjaka) i opravdaju partijsku odluku o njenoj pravnoj registraturi.2 Također, radovi objavljeni krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina, poput zbornika radova sa naučnog skupa Bosna i Bošnjaci na jednoj strani, i knjiga Muslimani i bošnjaštvo i Muslimani u Jugoslaviji na drugoj,3 bili su odraz širih društveno-političkih kretanja kao i sukobljavanja različitih krugova unutar bošnjačkog korpusa oko različitih pitanja kao što su naziv nacije (Musliman ili Bošnjak), savremeni status i budućnost Bošnjaka. Literatura nastala nakon 1992. godine o identitetu Bošnjaka, čak ukoliko bismo izostavili historiografske radove protkane politikom i ideologijom, mnogobrojna je. Koristili smo radove Fadila Ademovića, Mehmedalije Bojića, Nijaza Durakovića, Šaćira Filandre, Muhameda Filipovića, Envera Redžića i brojnih drugih autora.4 Posebno značajne za našu temu, ističemo radove Mustafe Imamovića, Samira Arnautovića, Senadina Lavića, Ismeta Dizdarevića, Asima Mujkića i Izeta Ibreljića prezentirane na naučnom skupu Bošnjački identitet u XX stoljeću, koji je u organizaciji BZK Preporod održan 6. i 7. oktobra 2003. godine u Sarajevu.5 U izdanju Instituta za istoriju 2009. godine objavljen je vrlo vrijedan zbornik radova Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka proizašao iz rada međunarodne konferencije Nacionalni identitet Bošnjaka 1945-2008, koja je održana 16. maja 2009. godine u Bošnjačkom institutu u Sarajevu u organizaciji Instituta za istoriju. Ovaj zbornik radova, koji se odlikuje savremenim multidisciplinarnim pristupom nacionalnom identitetu, bio nam je od iznimne koristi.

Opširnije o tome: Kamberović, H. 2009b.

Bosna i Bošnjaci, 1990; Purivatra…(et. al.) 1991; Saltaga, F. 1991.

Duraković, N. 1998; Imamović, M. 1998; Filandra, Š. 1999; Redžić, E. 2000; Bojić, M. 2001; Ademović, F. 2002; Filipović, M. 2008; Imamović, M. 2008. 5

Imamović, M. 2003; Arnautović, S. 2003; Lavić, S. 2003; Dizdarević, I. 2003; Mujkić, A. 2003; Ibreljić, I. 2003.

2. PREDMET ISTRAŽIVANJA

U savremenoj bosanskohercegovačkoj historiografiji posebno ističemo radove Husnije Kamberovića o dešavanjima 1960-ih godina, periodu priznavanja bošnjačke nacije,6 kao i rad Šaćira Filandre o pitanju odnosa religije i nacije u identitetu Bošnjaka.7 Studije koje se konkretno odnose na suodnos religije i nacije vrlo su rijetke. Do sada se samo fragmentrano proučavao odnos religije i nacije u identitetu bosanskohercegovačkog stanovništva. Stoga, potrebno je istaći empirijsku studiju Esada Ćimića Socijalističko društvo i religija, koja je rezultat autorovog terenskog istraživanja 1960-ih godina u Zapadnoj Hercegovini.8 Početkom 1980-ih godina, Nikola Dugandžija je u Zagrebu objavio studiju o odnosu religije i nacije koja je sa teorijskog aspekta bila iznimno važna za naš rad.9 Knjiga Ibrahima Bakića Nacija i religija, o kojoj će u radu biti više riječi, također predstavlja važno teorijsko-empirijsko djelo o religiji i naciji u Bosni i Hercegovini koje nam je bilo od velike pomoći. Od savremenih autora koji izučavaju odnos religije i nacije potrebno je posebno istaći radove Ivana Cvitkovića koji, baveći se pitanjem nacionalnih odnosa i hrvatskim identitetom u Bosni i Hercegovini krajem XX i početkom XXI stoljeća, posebnu pažnju poklanja odnosu konfesija-nacija, nacija-Crkva i “rimokatoličanstvu kao religijskom identitetu hrvatske nacionalnosti”.10 S ciljem boljeg razumijevanja problematike savremenog identiteta konsultirali smo studije o odnosu vjerskog i nacionalnog u identitetima drugih nacija, od kojih posebno ističemo radove Olivere Milosavljević o odnosu srpstva i pravoslavlja,11 Sandre Prlende, Borisa Banovca i Željka Bonete o

Kamberović, H. 2006; Kamberović, H. 2008b; Kamberović, H. (pr.) 2009a; Kamberović, H. 2009b; Kamberović, H. 2009c; Kamberović, H. 2011. 7

Filandra, Š. 2008.

Ćimić, E. 1966.

Dugandžija, N. 1983.

Cvitković, I. 2006a; Cvitković, I. 2006b.

Milosavljević, O. 2002.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

odnosu hrvatstva i katoličanstva,12 kao i studiju Gera Duijzingsa o identitetu Albanaca na Kosovu.13 Pitanje vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka u periodu 1980-1990. godine do sada nije izravno postavljeno niti istraženo. Arhivska istraživanja proveli smo u Arhivu Bosne i Hercegovine, Arhivu Federacije Bosne i Hercegovine i Arhivu Jugoslavije. Važno je napomenuti da smo se susreli sa nesređenom i neregistriranom arhivskom građom u Arhivu Bosne i Hercegovine (izuzev fonda Komisije za vjerska pitanja - KVP) koja nam je ljubaznošću arhivskih radnika bila dostupna, ali kao takva zahtijevala dodatan trud. Ipak, važnost arhivske građe, kao i veliki broj dokumenata različitih fondova koji se izravno tiču naše teme, bili su razlogom da svoje najveće napore usmjerimo upravo na njeno izučavanje. U Arhivu Bosne i Hercegovine istraživali smo građu različitih fondova od kojih posebno ističemo vrijednu građu Fonda Komisije za vjerska pitanja Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH (Komisija za odnose sa vjerskim zajednicama). Iz Fonda Socijalističkog saveza radnog naroda istraživali smo građu Koordinacionog odbora za pitanje religije i djelatnost vjerskih zajednica SSRNBiH i Komisije za međunacionalne odnose i međurepubličku saradnju SSRNBiH. Izučavali smo i dostupnu građu velikog Fonda CKSKBiH i to Marksističkog studijskog centra Veljko Vlahović, Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, Odjeljenja za propagandu i informisanje CKSKBiH i Komisije za idejni i teorijski rad CKSKBiH. Također, izučavali smo i građu Fonda Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH. Dio građe iz Fonda Branka Mikulića pregledali smo u Arhivu Federacije Bosne i Hercegovine. U Arhivu Jugoslavije pregledali smo dio građe iz Fonda Savezne komisije za vjerska pitanja do 1978. godine jer nam, prema pravilima poslovanja ovog arhiva, građa iz 1980-ih godina nije bila dostupna. Koristili smo i objavljene izvore, uglavnom u izdanju Male političke biblioteke koja je štampala zapisnike sa sjednica CKSKBiH. 12

Prlenda, S. 2002; Banovac, B., Boneta, Ž. 2007; Boneta, Ž. 2007.

Dejzings, G. 2006.

2. PREDMET ISTRAŽIVANJA

Također, predmet našeg izučavanja bili su tekstovi objavljeni u sljedećim dnevnim listovima, časopisima i periodici: Dani, Danas, Forum Bosnae, Glasnik VIS-a, Godišnjak BZK Preporod, Islamska misao, Novi horizonti, Odjek, Opredjeljenja Marksističkog studijskog centra Veljko Vlahović, Oslobođenje, Preporod, Prilozi Instituta za istoriju, Pregled, Status, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, Takvim i Znakovi vremena.

•••

Izučavanje vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka 1980-ih godina zahtijevalo je podrobnije sagledavanje više aspekata ove složene problematike. Kao uvod, u posebnom poglavlju predstavili smo teorijske obrasce religije i nacije i modele njihovog suodnosa. Pri tome, naš cilj nije bilo grubo preslikavanje teorijskih obrazaca, već smo imali namjeru da uz njihovu pomoć na najadekvatniji način objasnimo stvarne društvene procese i odnose unutar njih. Vrlo važno za našu temu jeste pitanje stava socijalističke vlasti u Jugoslaviji prema ova dva fenomena što smo predstavili u posebnom poglavlju. Također, osvrnuli smo se na historijski kontekst razvoja muslimanske (bošnjačke) nacije od njenog “priznavanja” 1968. do 1980. godine. Da bismo pokazali da se promjene u identitetu Bošnjaka odvijaju pod utjecajem brojnih faktora, kratko smo predstavili društveno-politička kretanja i promjene u jugoslavenskom, odnosno bosanskohercegovačkom društvu od 1980. do 1990. godine. Sagledavanje odnosa vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka, pa i u periodu od deset godina zaista je složen zadatak. Postoje brojna pitanja koja su veoma važna, ali smo se ovom prilikom odlučili na detaljnije istraživanje tri pitanja koja na osoben način zaokružuju sliku i daju uvid u glavnu temu. Prvo pitanje jeste oficijelni stav Saveza komunista Bosne i Hercegovine prema nacionalnom identitetu Bošnjaka i odnosu vjerskog i nacionalnog u njihovom identitetu. Ovo pitanje, kao segment društveno-političkog dis15

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

kursa u Bosni i Hercegovini, nameće se kao ključno u sagledavanju odnosa vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka, tada Muslimana. Posebnu pažnju posvetili smo odnosu vlasti prema Islamskoj zajednici, koja je kao jedina institucija Muslimana, višestruko utjecala na kreiranje identiteta. Stav vlasti prema identitetu Muslimana, njeno viđenje djelovanja “klerikalista i kleronacionalista” unutar muslimanskog korpusa, u Islamskoj zajednici i oko nje, nastojali smo rekonstruirati kroz arhivsku građu različitih partijskih komisija. Pri tome, treba naglasiti da su pojmovi poput “muslimanski nacionalizam”, “klerikalizam”, “kleronacionalizam”, “panislamizam” i slično, uobičajene odrednice partijskog materijala i u našem tekstu se koriste u onom kontekstu i značenju kako ih je vidjela, definirala i upotrebljavala tadašnja vlast. U drugom dijelu rada analizirali smo djelatnost Islamske zajednice u periodu od 1980. do 1990. godine i njen odnos prema identitetu Bošnjaka. Istraživali smo djelovanje Islamske zajednice u ovom periodu, njeno nastojanje da ojača religijski identitet, metode rada i slično. Pošto nismo bili u prilici da pristupimo istraživanju arhivske građe Islamske zajednice iz ovog perioda, naš rad temelji se na tekstovima objavljenim u Takvimu, Glasniku Islamske zajednice, Islamskoj misli i drugim publikacijama. Poseban izvor bio je list Preporod koji svojim sadržajem reflektira položaj Islamske zajednice u društvu i neposredno upućuje na dešavanja unutar nje. Također, obratili smo pažnju na unutrašnje promjene u Islamskoj zajednici krajem 1980-ih godina kada njeno djelovanje poprima i političku dimenziju. U tom periodu ona se nameće kao nacionalna institucija Muslimana i saradnjom sa Strankom demokratske akcije 1990. godine direktno se upliće u šira društveno-politička kretanja. Treći dio rada posvećen je analizi socioloških istraživanja koja su krajem 1980-ih godina provedena o stavu bosanskohercegovačkog stanovništva prema pitanju nacionalnog identiteta, religije, stepena religioznosti, odnosa religije i nacije, nazivu nacije i slično. Ove podatke komparirali smo sa jedinim antropološkim istraživanjem identiteta Bošnjaka. To je studija norveške antropologinje Tone Bringa koja je svoja istraživanja o identitetu Bošnjaka, njihovim osnovnim karakteristikama provela sredinom 1980-ih godina u jednom selu središnje Bosne. 16

2. PREDMET ISTRAŽIVANJA

Potrebno je istaći da smo u radu koristili nazive Musliman i Bošnjak. To su dva sinonima jedne nacionalne pripadnosti. Naziv Musliman u zvaničnoj je upotrebi od 1968. tj. priznanja muslimanske nacije, pri čemu se u javnom diskursu insistiralo na razlici između Musliman kao nacionalnog i musliman kao vjerskog imena. Ovaj naziv bio je u upotrebi sve do septembra 1993. godine kada je Bošnjački sabor usvojio naziv Bošnjak. Budući da je predmet našeg istraživanja period u kojem je korišten naziv Musliman, posebno pri citiranju i parafraziranju dokumenta, nije bilo moguće izbjeći taj naziv. Pitanje naziva Musliman ili Bošnjak nismo razmatrali kao suštinsko, mada se ono tokom cijelog perioda našeg istraživanja, posebno krajem 1960-ih i krajem 1980-ih godina nametalo kao vrlo važno. 14 Također, u radu smo koristili pojmove vjerski i religijski identitet. Sociolozi ukazuju na razliku između pojma religijski - podrazumijevajući pod tim religiju kao društveni i grupni fenomen, i pojma vjerski - u smislu vjere kao individualnog, unutrašnjeg, subjektivnog aspekta religije. Mi smo poštovali ovo stajalište, ali smo često upotrebljavali oba izraza ne praveći veliku razliku, osim u slučajevima kada je to bilo potrebno da se bolje objasne glavni procesi kojima se bavimo u ovom radu. Na kraju ističemo da smo pri našem istraživanju odnosa vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka naišli na brojna ograničenja. Iako nam spomenuta antropološka studija Tone Bringe nudi vrijedne podatke, nismo bili u mogućnosti podrobnije istražiti i komparirati religijski i nacionalni identitet u urbanim i ruralnim sredinama. Istina, Institut za proučavanje nacionalnih odnosa u Sarajevu je krajem 1980-ih godina proveo istraživanje o temi Odnos vjerskog i nacionalnog na selu, ali rezultati tog istraživanja nisu objavljeni i nisu nam bili dostupni. Važna pitanja poput odnosa vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka u urbanim i ruralnim sredinama, značaja vjerskog i nacionalnog u pojedinim regijama u Bosni i Hercegovini, odnosa religijskog i nacional14

Mustafa Imamović kaže da dvostruka nominacija (Musliman i Bošnjak) odražava složenu povijesnu poziciju Bošnjaka u rasponu od hiljadu godina. Imamović, M. 2003. O adekvatnom nazivu nacije kao suštinskom pitanju, a ne pukoj nominaciji vidjeti u: Grozdanić, S. 1987; Filipović, N. 1990; Mahmutćehajić, R. 1990; Filipović, M. 1996; Duraković, N. 1998; Redžić, E. 2000; Kržišnik-Bukić, V. 2003; Bougarel, X. 2009; Balorda, J. 2009.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

nog u identitetu muškaraca i žena, nismo bili u mogućnosti istražiti. Pored brojnih naznaka u radu, djelatnost i stavovi intelektualnih krugova (intelektualci unutar Saveza komunista, intelektualci van Partije, intelektualci u Islamskoj zajednici, intelektualci izvan, ali bliski Islamskoj zajednici) o identitetu Bošnjaka i njihovom daljnjem nacionalnom razvoju, ostali su nedovoljno istraženi. To su pitanja koja će biti predmet budućih izučavanja što će, sigurni smo, značajno doprinijeti zaokruživanju naše teme.

3. TEORIJSKI OKVIR VJERSKOG I NACIONALNOG IDENTITETA

3.1 Teorijski pristup nacionalnom identitetu

iječ IDENTITET potječe iz latinskog jezika i u užem smislu označava istovjetnost (jednačenje). Identitet predstavlja činjenicu po kojoj nešto ili neko jeste upravo ono samo, a ne nešto drugo.15 Postoje različite vrste identiteta, ali se u nauci najviše raspravlja o ličnom i kolektivnom identitetu. U psihologiji se identitet pojedinca tumači kao doživljaj vlastitog Ja koji pored svjesnih, sadržava i nesvjesne procese.16 Danas su nam poznati obrasci digitalnog i analogijskog identiteta. Digitalni identitet postavlja jasnu razliku između nas i njih povodeći se potpunom pripadnošću. Analogijski identitet se ne svodi na redukciju već na širenje i višeslojnost identiteta. Mnogi teoretičari identiteta izbjegavaju jednoznačnost i smatraju da savremeni identitet treba shvatiti kao mozaik elemenata koji se mijenja, nadograđuje i razvija u kontekstu date epohe.17 U ovom dijelu rada, naš cilj je predstaviti neke od teorijskih modela nacionalnog i religijskog identiteta. Literatura koja razmatra ova pitanja je mnogobrojna, tako da postoje različiti stavovi i teorijski okviri odnosa nacionalnog i religijskog identiteta nastali kao rezultati istraživanja historičara, sociologa, sociologa religije, politologa, antropologa, etnologa i mnogih drugih stručnjaka. 15

Ibreljić, I. 2003, 83.

Dizdarević, I. 2003, 47.

Mujkić, A. 2003, 28-31.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Stoga, prvo ćemo predstaviti teorijski model nacije i nacionalnog fenomena, definirati pojam religije i religijskog identiteta te predstaviti njihov suodnos u okviru teorijskog modela za koji smo se opredijelili i u okviru kojeg ćemo promatrati našu temu.18 S obzirom na vrijeme o kome govorimo i prostor istraživanja, nastojali smo izbjeći zamku neopravdanog i nerealnog teorijskog uokvirivanja stvarnog dešavanja. Polazimo od činjenice da savremeni naučni diskurs razlikuje dva pristupa nacionalnom fenomenu, i to modernistički i primordijalistički. Među brojnim studijama oba naučna diskursa mi se ovaj put oslanjamo na model Benedicta Andersona predstavljen u djelu Nacija: zamišljena zajednica i teorijski pristup naciji Antonyja Smitha u djelu Nacionalni identitet. Prvi pristup, koga zastupa Anderson, naciju vidi kao političku konstruk18

Danas ne postoji jedinstveno mišljenje, pa stoga niti jedinstvena definicija nacije koja bi obuhvatila sve elemente koji podrazumijevaju složeni proces njenog razvoja. Dostupna je brojna literatura društvenih nauka koja se bavi pitanjem savremenog poimanja nacije i nacionalnog razvoja. Međutim, definicije su različite, nerijetko sasvim oprečne. Takvu teorijsku raznolikost, koju je zaista teško uporediti sa sličnom pojmovnom šarolikošću, Petar Korunić naziva stanjem paradoksalne (ne)saglasnosti. Korunić, P. 2006, 13. Ipak, s ciljem postavljanja uslovnog okvira navodimo sljedeće definicije nacije. Eric Hobsbawm naciju definira kao zajednicu građana jedne države koji žive u jednom režimu ili pod istom vlašću i koji imaju zajedničke interese, dijele tradiciju, težnje i podređeni su centralnoj vlasti koja je odgovorna za brigu o održavanju jedinstva grupe. Hobsbawm, J. E. 1993. 19; Ibrahim Bakić naciju definira kao osobenu i visokorazvijenu socijalno-kulturnu i ekonomsku formu ljudske zajednice (društva) nastalu na onom stepenu svrsishodne podjele rada koja omogućuje šire povezivanje individua i društvenih grupa istog ili sličnog etnosa, sklopa svijesti, mentaliteta, jezika, psihonarativnog i religijskog opredjeljenja, čiji su cilj i težnja utjelovljenje u državi. Bakić navodi da se nacionalna pripadnost tj. nacionalni identitet može odrediti kao skup usvojenih mjerila, kulturnih i historijskih činjenica koje obuhvaćaju osobitu historijsku svijest, emotivnu pripadnost kao i obilježja institucijske državne i religijske posebnosti. Bakić, I. 1994. 11, 44; Antony Smith naciju definira kao imenovanu ljudsku populaciju koja ima zajednički teritorij, zajedničke mitove i historijsko sjećanje, masovnu i javnu kulturu, zajedničku ekonomiju, zajednička zakonska prava i dužnosti svih pripadnika. Nacija se oslanja na elemente drugih vrsta kolektivnih identiteta čime se obnavljaju ne samo mogućnosti kombiniranja nacionalnog identiteta s drugim tipovima identiteta: klasnim, vjerskim ili etničkim nego i kameleonske permutacije nacionalizma kao ideologije s drugim ideologijama poput liberalizma, fašizma i komunizma. Smit konstatira da je nacionalni identitet u suštini višedimenzionalan i ne može se svesti na jedan element čak ni u posebnim nacionalnističkim frakcijama. Istovremeno, ne može se u nekoj populaciji lahko ili brzo stvoriti vještačkim sredstvima. Smit, A. 1998, 25-26.

3. TEORIJSKI OKVIR VJERSKOG I NACIONALNOG IDENTITETA

ciju moderne epohe gdje se uz pomoć masovnih medija izgrađuje svijest o pripadanju, o nacionalnom imenu, simbolima i mitovima. Prema tome, nacija je zamišljena (imaginarna) zajednica koju čini mnoštvo ljudi koji se međusobno ne poznaju i nikada se neće upoznati, te zbog toga samo zamišljaju da su zajednica. Zaključuje da se pripadati ne mora, da postoji i opcija nepripadanja i da je svako pripadanje imaginarno tj. ljudska iluzija.19 U tom kontekstu, identiteti zajednica ne predstavljaju stvarne identitete nego su to samo imaginarne identifikacije.20 Izražava skeptičnost u pogledu teorije o izumiranju religije i nacije kao oblika društvene identifikacije jer, prema njegovom mišljenju, današnja društveno-politička zbivanja pokazuju malu vjerovatnoću da se to ostvari iz razloga što je bivanje nacijom najuniverzalnija priznata vrijednost u političkom životu sadašnjice.21 Na drugoj strani, primordijalistički pristup kao osnovni kohezivni element nacije ističe primordijalnu povezanost gdje nacija predstavlja višu varijantu preživljavanja etnije. Takav društveni razvoj dopušta kretanje iz jedne socijalne grupe u drugu, iz jedne sredine u drugu, iz regije u regiju, ali ne i iz jedne nacije u drugu. Antony Smith zastupa tezu da je nacionalni identitet situacijski konstrukt usmjeren na masovnu političku mobilizaciju. Ukazuje na višestrukost jer se svaki identitet zasniva na društvenim klasifikacijama koje je moguće izmijeniti ili pak ukinuti. Stoga, nacionalni identitet jeste višedimenzionalan i oslanja se na druge kolektivne identitete kao što su klasni, vjerski ili etnički. Poseban značaj za savremena duštvena kretanja ima tradicionalna tijesna veza između nacionalnog i vjerskog identiteta. Smith ukazuje na značaj proklizavanja identiteta jednog u drugi gdje je njihovo preklapanje česta pojava. Međutim, pored jasnih historijskih činjenica koje idu u prilog tezi o njihovom proklizavanju, u nauci također potkrijepljeno historijskim činjenicama, postoji mišljenje da se i pored čestog preklapanja, uzajamnog jačanja s ciljem mobilizacije i jačanja zajednice, ove dvije vrste kolektivnog identiteta trebaju jasno razlikovati.22 19

Anderson, B. 1990, 9.

Franchi, A. 2002, 228.

Anderson, B. 1990, 14.

Smit, A. 1998, 20.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Nacionalni identitet podrazumijeva kulturni i politički identitet tako da možemo razlikovati teritorijalni tip političke nacije tj. građansko-teritorijalni tip i etnički tip političke nacije (etničko-genealoški tip). Prvi tip su one nacije koje su koristeći jaku državu, stvorene odozgo, od aristokratskih elita, inkorporirajući niže slojeve.23 Drugi tip nacija stvorene su odozdo, pomoću uskih krugova inteligencije koji su imali za cilj mobilizaciju širih društvenih slojeva u politiziranu naciju koristeći kulturna sredstava (etnohistorija, jezik, vjera, običaji).24 Stoga, bošnjačka kao i druge nacije u Bosni i Hercegovini pripadaju drugom pomenutom tipu nacija. Nacije se mogu podijeliti i na zapadne (građanske) i etničke nacije. Prvi model, pod pojmom nacije podrazumijeva zajednicu kulture, čije pripadnike ujedinjuju zajednička historijska sjećanja, mitovi, simboli i tradicija, skup zajedničkih poimanja i stremljenja. Nasuprot zapadnom modelu nacije, susrećemo se sa istočnim, etničkim konceptom nacije, koji također insistira na neophodnosti nacionalnog pripadanja koje se određuje rođenjem i skoro da ga je nemoguće promijeniti. Prema ovom modelu nacija predstavlja za23

Nezaobilazan model u savremenom proučavanju problematike modernih nacija i nacionalnih pokreta, jeste model Miroslava Hrocha koji, koristeći komparativnu metodu, predstavlja procese oblikovanja evropskih nacija. Definirajući naciju kao veliku društvenu grupu povezanu različitim odnosima (ekonomski, teritorijalni, politički, vjerski, kulturni, jezički i drugi), Hroch ističe promjenjivost nacija, njihovih osobenih značajki i karakteristika. Ipak, u takvoj složenosti Hroch prepoznaje zakonitost nacionalnog razvoja malih nacija u smislu potlačenih tj. nacija kojima je u trenutku oblikovanja moderne nacije vladala, više ili manje, strana nacija. Hrochov model nacionalnog pokreta podrazumijeva tri ključne faze: faza A - početak nacionalnog buđenja kod intelektualaca koji se bave jezikom, kulturom i historijom, ali je njihov utjecaj na društvo neznatan, faza B - razdoblje nacionalne agitacije gdje proces nacionalnog osvještenja predvode grupe patriota, i faza C kao faza masovnog nacionalnog pokreta. Hroch, M. 2006, 54. Iako postoje određene specifičnosti, model Miroslava Hrocha može biti upotrijebljen na primjeru nacionalnih buđenja Hrvata, Srba i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Nacionalna agitacija Bošnjaka u periodu austro-ugarske okupacije odvija se kroz brojne časopise, novine, književnost, različita udruženja. Ova faza kod Bošnjaka traje i tokom cijele prve polovine XX stoljeća. Međutim, usmjerena je u dva pravca. Prvi pravac je integriranje u jednu, bošnjačku naciju što se istovremeno odvija s agitacijom za involviranje u druge nacije tj. u okvir srpske i hrvatske nacije. Kamberović, H. 2008a, 85. 24

Smit, A. 1998, 194.

3. TEORIJSKI OKVIR VJERSKOG I NACIONALNOG IDENTITETA

jednicu ljudi iste genetičke loze.25 Postojanje različitih teorijskih aspekata o postanku, razvoju i značaju nacije ide u prilog činjenici da je nacija tokom vremena doista postala stvaran i važan savremeni društveni fenomen.

3.2 Modernizacija i pitanje oživljavanja religije Postoje brojne definicije religije nastale prema njenoj suštini ili funkciji. Sa sociološkog stanovišta religija predstavlja društvenu ustanovu čije članove ujedinjuje skup obreda i obrazaca, vjera u apsolutnu vrijednost s kojom ništa nije mjerljivo i u kojoj odnos između duše i nadljudske sile može biti različit.26 Esad Ćimić navodi nekoliko veoma važnih odrednica religije: vjera u natprirodno i neprirodno, vjerovanje u Sveto, sistem vjerovanja ili običaja, kao i mogućnost religije da opskrbljuje ljude moralnim definicijama.27 Međutim, njene karakteristike su i sposobnost davanja usmjerenja i smisla, integrativna uloga kao i kompenzacijska funkcija.28 Pri tome se misli da religija usmjerava ljudski život i daje mu smisao. Ona ima za cilj integraciju grupe, zbližavanje sljedbenika koji poštivajući njene kanonske propise postaju dio jedne obitelji u dobru i u zlu. Religija nudi odgovor na pitanje smisla ljudskog bivstvovanja, njegove osnovne uloge i cilja na ovom svijetu, predočavajući ljepote tj. moguću kaznu na drugom svijetu. Malcolm Hamilton definira religiju kao objedinjen sistem vjerovanja i vjeroispovjednih običaja koji se odnose na svete stvari tj. stvari koje su izdvojene i zabranjene, koje u jedinstvenu moralnu zajednicu, zvanu Crkva, sjedinjuju sve one koji im se pridruže.29 Religija se definira kao dio ljudske kulture koja ima svoje konstituirajuće elemente: vjerovanje u nadnaravno i sveto koje ljude opskrbljuje moralnim, 25

Isto, 25-30.

Markešić, I. 2002, 20.

Opširnije o tome: Ćimić, E. 1974.

Markešić, I. 2002, 8.

Hamilton, M. 2003, 32.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

vrijednosnim i identitetskim definicijama, sistemom obreda, običaja, modelima ponašanja i slično.30 Ibrahim Bakić tumači religiju kao transcendentalni oblik svijesti, cjelovit pogled na svijet, način organizacije i uređenja individualnog i kolektivnog života ljudi.31 Pri proučavanju odnosa nacionalnog i religijskog u identitetu Bošnjaka (1980-1990), kao ključno, nameće se pitanje interakcijskog odnosa religije kao institucionalizirane vjere i društva, utjecaj religije na savremeno društvo kao i utjecaj društva, društvenih grupa i institucija na položaj i ulogu religije tj. vjerskih zajednica. Proces modernizacije razvio je dva pristupa fenomenu odnosa religije i nacije: sekularistički i antisekularistički pristup. Sekularistički pristup govori o sekularizaciji društva, premještanju religije u privatnu sferu i njenu subjektivizaciju, i to u sklopu složenog procesa modernizacije društva.32 Ipak, u Evropi nakon 1945. godine i provedbe procesa sekularizacije, nije se uočavalo slabljenje religioznosti, nego slabljenje lojalnosti Crkvi. 30

Skledar, N. 1986, 2.

Bakić, I. 1994, 11.

Sekularizacija, slično kao i nacija, jeste često korišten, ali i različito tumačen i definiran pojam. Jednostavno rečeno, sekularizacija je proces slabljenja društvenog značaja religije. To je složen proces koji odvaja ljude od religije, ali podrazumijeva i promjene unutar same religije. Pojam sekularno, izvedenica latinske riječi selectum podrazumijeva konotaciju vremena i mjesta, sada i ovdje. Kao vrlo važna komponenta modernizacije, vrlo često se u potpunosti poistovjećuje s njom. Neophodno je razlikovati sekularno kao epistemičku kategoriju i sekularizam kao političku doktrinu. Ona se smatra napretkom, izbavljenjem čovjeka od metafizičke kontrole nad njegovim umom. Podrazumijeva oslobađanje kulture i društva tutorstva religije, ali i desakralizaciju politike. Također, sekularizam pretpostavlja nove koncepte religije, etike i politike pa nije slučajnost da se komunizam naziva sekulariziranim mitom XX stoljeća. Sekularizacijom društva, umanjenjem značaja dotadašnje religije, često dolazi do sakralizacije politike tj. pojave religije politike koje se manifestiraju kroz osobena vjerovanja, mitove, rituale, simbole, propisuju pravila o načinu života, definiraju kolektivne ciljeve i slično. Sociolozi religije upozoravaju na neophodnu distinkciju laicizma i sekularizacije. Laicizam, posebno francuskog tipa, sprečava bilo kakav utjecaj religije na javni interes. Na drugoj strani, sekularizacijom religija ne gubi javni interes, nego je dovedena u poziciju da javni interes gradi sa drugim izdiferenciranim oblicima kolektivne svijesti. Stoga, u sekularizacijskom kontekstu religijska svijest je bitna za javni prostor dok u laičkom to nije tako. Detaljnije o sekularizaciji i religijama politike: Radić, R. 2001; Al Attas, S. M. N. 2003; Asad, T. 2008; Đentile, E. 2009; Abazović, D. 2010.

3. TEORIJSKI OKVIR VJERSKOG I NACIONALNOG IDENTITETA

Sekularizacija kao vizija i kao društveni proces, ipak je potcijenila društveni značaj religije. Potiskivanjem religije u privatnu sferu, stvoren je moralni i svjetonazorski vakuum. Tvrdoglavo djelovanje religijskog faktora, posebno njegovo povezivanje sa nacionalizmom, rezultiralo je posrnućem klasičnog modela sekularizacije u Zapadnoj Evropi, ali i zemljama koje su državotvorno slijedile marksistički princip o religiji kao opijumu za narod. Već 1970-ih godina XX stoljeća sekularistička teorija se dovodi u pitanje, označava kao znanstveni mit i najavljuje se povratak svetog. Antisekularisti, kritizirajući sekularizam, ističu neprestanu ljudsku potrebu za osmišljavanjem egzistencije koju je moguće ostvariti jedino religijom. Antisekularistička teorija ukazuje na povezivanje religije i nacionalizma u društvima kasne modernizacije, a takav povratak religije u javnu sferu tumači kao neuspjeh sekularizacije. Povezivanje religije i nacije vrše i političke elite koje to vješto koriste pozivajući se na religijske korijene kao elemente savremene kulture. Posebno je to slučaj u multikonfesionalnim društvima u kojima je teško povući jasne etničke, religijske i političke granice. Na drugoj strani, zagovornici sekularističke paradigme pokušali su je modificirati i prilagoditi savremenim društvenim tokovima. Takvo revidiranje sekularizacijske teze ukazuje na dva bitna elementa. Prvi je tvrdnja da je jačanje religioznosti u određenim društvima posljedica individualne i grupne nesigurnost i ugroženosti. Neki dovode u vezu religijsku vitalnost sa ulogom koju je religija imala tokom povijesti u očuvanju nacionalnog etosa, ali i u izvanreligijskim razlozima. Naprimjer, u Finskoj i Litvaniji religija je imala veliku ulogu u očuvanju nacionalnog etosa u razdobljima kada su te zemlje bile pod stranom vlašću i zbog toga je postala dio etničkog identiteta.33 Brojni primjeri vraćanja religijske komponente u javnost imaju različite uzroke i posljedice. Ipak, primjeri poput javnog deklariranja američkog predsjednika Jimmyija Cartera kao baptiste i Iranske revolucije 1979. godine mogu se tumačiti u kontekstu općesvjetske potrage za identitetom u posljednjim decenijama XX stoljeća gdje religija i Crkva pronalaze nove

Banovac, B., Boneta, Ž. 2007, 163-166.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

mogućnosti za svoje djelovanje.34 Predviđanja o povijesnom prevazilaženju značaja i religije i nacije nisu ostvarena. Evidentno je da se u drugoj polovini XX stoljeća njihov odnos modificirao, preoblikovao shodno datim uslovima i potrebama. Spajanjem religijskog i nacionalnog identiteta stvara se supraidentitet koji je u svojoj sveobuhvatnosti oba učinio znatno snažnijim. Stoga, danas religija insistira na naciji kao najboljem i neophodnom obliku društvene organizacije, a vjernici se deklariraju kao najodaniji nacionalnoj ideji. Uspjeh sekularizacije doveden je u pitanje, između ostalog, i na primjeru bivše Jugoslavije gdje krajem 1980-ih godina dolazi do snažnog ispoljavanja religijskog identiteta u dotad ateističkom društvu. Pitanje je otkuda ta religijska vitalnost? Bliska veza između etničkog i vjerskog identiteta u prednacionalnoj fazi razvoja, višestoljetna podjela stanovništva prema vjerskoj pripadnosti i u periodu socijalističke uprave ipak ne gube značaj. Nacije se i dalje čvrsto oslanjaju na vjerske institucije. Jačanje religioznosti ostvaruje se u uslovima sve izraženije nacionalne i konfesionalne homogenizacije, u uvjetima ekonomske krize koja se produbljuje stvarnom ili izmišljenom, ličnom i kolektivnom ugroženošću. Povratak religije odigrao se kroz etnopolitičku diverziju političkog, pa i kroz etnopolitiku samih vjerskih institucija. Etnopolitikom bi se mogla označiti sama politika obnavljanja društvenog utjecaja vjerskih institucija. Povratak religije u javnost podrazumijevao je masovnu afektivnu reinstitucionalizaciju ili drugim riječima revitalizaciju etničke osnove religije.35 Istraživanje je pokazalo da i nakon složenog i dobro planiranog projekta koji su komunisti svim sredstvima pokušali da provedu u život, nije izvršena sekularizacija bosanskohercegovačkog društva, a nacionalno biće se nije otrgnulo od svojih religioznih korijena. Organi vlasti krajem 1980-ih godina suočavaju se sa sve glasnijim pitanjem da li ekspanzija izgradnje vjerskih objekata predstavlja porast religioznosti. Takvu pojavu pravdaju tvrdnjom da su neprijateljske i klerikalističke snage uvijek postojale, dok tokom 1980-ih godina višestruko koriste stanje narušenih društveno-ekonomskih 34

Altermatt, U. 1997, 72.

Vlaisavljević, U. 2002, 228.

3. TEORIJSKI OKVIR VJERSKOG I NACIONALNOG IDENTITETA

odnosa da povrate religiju u javno, u politiku. Uporno nastojanje komunističke vlasti da kontrolira, a potom i eliminira nacionalizam i klerikalizam završeno je neuspjehom. Na taj način, izvršen je prekid, ionako tankog početka modernizacije i sekularizacije bosanskohercegovačkog društva.36 Nastupa period brzog razvoja religijskog nacionalizma kao oblika modernističke paradigme gdje je religija osnova nacionalnog kolektivnog identiteta, izvor nacionalnih vrijednosti i njene svrhe.37

3.3 Odnos vjerskog i nacionalnog identiteta. Religija kao vododijelnica nacije Naučno stajalište religiju i naciju razumijeva kao dvije potpuno zasebne pojave, kao dva oblika kolektivnog identiteta koji se moraju jasno razlikovati. Religijski i nacionalni identitet razlikuju se i po tome što je prvi jednoznačan, a drugi višeznačan. Pod modernim nacionalnim identitetom podrazumijevamo skup različitih, međuovisnih društvenih identiteta kao što su jezički, kulturni, politički, društveni, privredni, etnički pa i religijski identitet.38 Svakodnevno povezivanje i poistovjećivanje ova dva fenomena mnogo je izraženije od tendencije njihovog razlikovanja i razgraničavanja. Njihovo poistovjećivanje proizlazi iz brojnih sličnih ili identičnih elemenata. Religija, kao i nacija, svoje postojanje ostvaruje preko ljudskih zajednica-grupa. Integrira zajednicu kroz vjerske institucije, obrede, religijsku svijest, dok nacija jedinstvo ostvaruje tradicijom, običajima, kulturom i razvojem nacionalne svijesti. Obje nastoje dati odgovor na pitanje ljudskog bivstvovanja, osiguravaju ličnu i kolektivnu besmrtnost, oživljavaju etničke veze vrijedno čuvajući uspomenu na pretke i žrtve, nadahnjujući svoje pripadnike heroizmom.

Lovrenović, I. 2002, 332-333.

Opširnije o religijskom nacionalizmu kao društvenom fenomenu: Abazović, D. 2006.

Opširnije o višeznačnosti nacionalnog identiteta: Korunić, P. 2003.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Brojni autori religiju smatraju vododijelnicom nacija na Balkanu i osnovnim integrirajućim elementom savremenih nacija. Ona se prikazuje kao stup sistema etničkih vrijednosti i primarni pokretač razvitka nacionalne svijesti. To je zajednička karakteristika i srpske i hrvatske i bošnjačke nacije gdje religija predstavlja element koji u izgradnji nacije ima važnu gradivnu ulogu. Međutim, postavlja se pitanje koliko je religija zaista uspjela da razdijeli jednu etniju ili koliko je religija zaista uspjela da ujedini različite etnicitete u jednu cjelinu! Pitanje odnosa vjere i nacije potrebno je staviti u širi kontekst i stoga, osvrnut ćemo se na naučno tumačenje uloge religije u stvaranju i njenog značaja unutar savremenih nacija. O suodnosu srpske nacije i religije zaista je pisano mnogo, ali kao vrijedna sinteza ističe se rad Olivere Milosavljević Odnos između vjerske i nacionalne pripadnosti-ideja i realnost.39 Autorica naglašava da je u proteklih stotinu godina identifikacija pravoslavlja i srpstva dovedena do apsoluta, pa se govori o srpskom pravoslavnom narodu i srpskoj pravoslavnoj narodnoj individualnosti. Impliciranje pridjeva srpski u nazivu religije, imalo je za cilj potvrditi neraskidivu vezu između srpske nacije i pravoslavne vjere. Osamdesetih godina, nakon perioda kada komunistička ateistička doktrina pokušava dati drugi smisao definiranju nacije, oživljavaju tradicionalno određivanje nacije i stara teza o identifikaciji nacije, vjere i Crkve kao čuvara svijesti o srpskom nacionalnom biću. Sandra Prlenda u radu Odnos između nacije i religije u hrvatskim nacionalnim ideologijama ističe da je udio religijskih elemenata u nacionalnoj kulturi u hrvatskom slučaju zavisio od političkih odnosa sa susjednim narodima. U XIX stoljeću, periodu integracije hrvatske nacije i kasnije u konceptu pravaškog integralnog hrvatstva, prednost nije imala religija. Međutim, Hrvatski katolički kongres 1900. godine formulirao je principe spajanja katoličkih i hrvatskih nacionalnih interesa. Autorica smatra da je Katolička crkva imala veliku ulogu u očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta u komunističkom periodu, međutim, da se instrumentalizacijom religije u ratu početkom 1990-ih godina hrvatska nacija potpuno poistovijetila sa katoličkom religijom.40 39

Milosavljević, O. 2002b, 118.

Prlenda, S. 2002, 140.

3. TEORIJSKI OKVIR VJERSKOG I NACIONALNOG IDENTITETA

Bosanskohercegovački autori poput Mustafe Imamovića, Atifa Purivatre i Fuada Saltage, slažu se da islam predstavlja važnu, ako ne i najvažniju komponentu bošnjačkog nacionalnog identiteta. Islam je, po njihovom mišljenju, dao osnovu izdvajanju i narodnosnom konstituiranju Bošnjaka na temelju jednog slavenskog jezika i istog etničkog porijekla. Fuad Saltaga prati razvoj bošnjačke nacije od vjersko-kulturne konfesionalne zajednice, zatim kao socijalne i na kraju kao etničke zajednice. Prema njegovom mišljenju, islam se u procesu nacionalne izgradnje pojavio ne u obliku dogme već kao kulturni fenomen i sistem vrijednosti.41 Mustafa Imamović dokazuje da se proces nacionalne izgradnje bošnjačkog identiteta kretao od tradicionalnog i vjerskog ka modernom i sekularnom.42 To se posebno intenziviralo nakon komunističkog priznavanja muslimanske nacije kada se daljnje konstituiranje bošnjačke nacije provodilo sekularizacijom, pomjeranjem akcenta sa vjere na kulturu.43 Danas, pravi odnos religijskog i nacionalnog u razvoju bošnjačke nacije možemo utvrditi samo uz ozbiljnu odlučnost da se u nacionalnom otkrije dio religijskog i u religijskom dio nacionalnog, tj. kada niti omalovažavamo, prešućujemo, niti glorifikujemo utjecaj religije na naciju. Islamsko osjećanje svijeta neraskidivo se veže za nadnacionalnu, sveobuhvatnu zajednicu muslimana u svijetu koja se naziva ummet. Savremena kriza muslimanskog identiteta proizlazi iz pitanja ko nalaže najvišu lojalnost individue u društvu, ummet ili sekularni nacionalizam. Međutim, koncept ummeta nije ukinuo individualni identitet već je samo promijenio hijerarhiju individualnih identiteta pa se nakon poistovjećivanja sa ummetom drugi po važnosti nalazi plemenski, tj. nacionalni identitet.44 Prema tome, vještačka je dilema predanosti između dva grada, Božijeg grada utemeljenog na svetom zakonu (šerijatu) i sekularnog grada utemeljenog na razumu i iskustvu življenja u zajednici. Rješenje je u mogućnosti da se ta 41

Saltaga, F. 1991, 36.

Imamović, M. 2003a, 10.

Imamović, M. 2003b, 326.

Al-Ahsan, A. 2004, 35.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

dva grada susreću u zajedničkom cilju i da su suglasni o tome što je opće dobro u društvu.45 Islam se na našim prostorima često promatra kroz karakteristična tri dvojstva. Prvo dvojstvo jeste spoj svjetskog i domaćeg, drugo je odnos vjerskog i nacionalnog, a treće dvojstvo jeste odnos institucionalnosti (zvanično) i spontanosti (nezvanično).46 Svako razdvajanje unutar dvojstava ili ova tri dvojstva predstavlja težak zadatak i postoji vjerovatnoća da naši rezultati neće odgovarati stvarnom stanju. Naime, smatramo važnim naglasiti da je islam na ovim prostorima poprimio, ne novi oblik, nego nove i osobene elemente. Međutim, pogrešno bi bilo reći da su bosanskohercegovački muslimani izolirani u bivstvovanju i da globalne promjene, tzv. reislamizacija islamskog svijeta, pa time i Islamska revolucija u Iranu, nisu imali utjecaja na zbivanja u Bosni i Hercegovini početkom 1980-ih godina. Drugo dvojstvo jeste odnos religijskog i nacionalnog u islamu, odnosno u konkretnom slučaju odnos religijskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka. Ako površno sagledamo sadašnju situaciju, čini nam se da je preklapanje ova dva identiteta potpuno jer se pod bošnjačkim identitetom pretpostavlja, obavezno, islamska vjerska pripadnost. To je posljedica historijskog razvoja i pogrešnih odluka koje su rezultirale zamjenom prioriteta. Afirmiranjem posebne nacije 1968. godine priznaje joj se naziv Musliman, koji je izričito religijski, što još više približava vjerski i nacionalni identitet pripadnika ove nacije. Treće dvojstvo jeste dvojstvo oficijelnog i neoficijelnog. Kada istražujemo arhivsku građu, objavljene i neobjavljene izvore, susrećemo se sa oficijelnim i neoficijelnim diskursom. Brojna pitanja javno su iznošena i o njima se diskutiralo. Međutim, o mnogim krucijalnim pitanjima samo se usput ili nije nikako raspravljalo. Primjer Albanaca na Kosovu ukazuje da religija nije nužno presudna u izgradnji nacionalnog identiteta. Tokom modeliranja albanskog identiteta u vjeri se naglašavalo albanstvo, a ne vjera u albanstvu. U tom kontekstu 45

Sachedina, A. A. 2002, 147.

Tanasković, D. 1990, 18.

3. TEORIJSKI OKVIR VJERSKOG I NACIONALNOG IDENTITETA

može se razumjeti i sukob derviških redova na Kosovu i Islamske zajednice sa sjedištem u Sarajevu, koji je bio posebno oštar od početka 1970-ih godina. To je u izvjesnoj mjeri vodilo stvaranju separatnog vjerskog života Albanaca muslimana.47 Na ovom primjeru bi se mogla argumentirati i teza da na odnos između religije i nacije treba gledati kao na odnos univerzalne ideje i parcijalne zajednice. Religija nije konstituirala naciju, ali je religija kao institucija (Crkva) bila temelj etničke diferencijacije.48 Prema tome, religija nije ključni element po kojem se savremene nacije razlikuju, nego element koji je utjecao na njihovo formiranje.49 U isto vrijeme kada se odvija proces priznavanja muslimanske nacije, koju se nastoji što više odvojiti od Islamske zajednice, komunistička vlast provodi proces formiranja i priznavanja posebne Makedonske pravoslavne crkve 1966. godine. Osnovni razlog tome jeste nastojanje vlasti da potvrdi posebnosti makedonske nacije i historijskog prostora ove republike. Stoga, negiranje posebnosti ove crkve od Bugarske, Grčke i Srpske pravoslavne crkve, ne predstavlja negiranje pravoslavlja u Makedoniji nego postojanje posebne makedonske nacije sa njenom Crkvom kao konstituirajućim elementom. Međutim, dešavanja oko tzv. makedonskog pitanja, potvrđuju da na području današnje jugoistočne Evrope postoji direktna veza religije i nacije, etniciteta i religije, religijske i nacionalne pripadnosti.50 47

Opširnije o tome: Dejzings, G. 2006. Općenito, savremena albanska nacionalna ideologija stoji na stanovištu da religija nije imala važnu ulogu u oblikovanju identiteta Albanaca. Navodi se da je jedina religija Albanaca ustvari albanstvo. Ger Duijzings napominje da religijski i nacionalni identitet Albanaca nije potpuno jasan i određen kako to Zapadna Evropa očekuje. Ukazuje da su sinkretizam i heterodoksija jako rašireni među Albancima, posebno u udaljenim i planinskim područjima. Međutim, i pored toga što je etnički identitet ustvari osnovni, što etničke razlike predstavljaju osnovnu granicu između nas i njih, religija je uzrok značajnim razlikama među Albancima, ali razlika kako među muslimanima i katolicima isto tako i muslimanima sunitima i muslimanima šiitima, pripadnicima derviških redova. Dejzings, G. 2006, 21. 48

Ćimić, E. 2005, 11.

Dugandžija, N. 1983, 167.

Osmanović, I. 2003, 3.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

3.4 Odnos vlasti prema nacionalnom pitanju Socijalistički sistem u Jugoslaviji u mnogim aspektima unutrašnje organizacije, oslanjao se na sovjetski model. Paralelu možemo povući i u odnosu Jugoslavije prema nacijama i procesu institucionaliziranja nacija o čemu piše Rogers Brubaker. Brubaker govori o nacionalnosti kao fundamentalnoj socijalnoj kategoriji. Stoga, Sovjetski savez bio je podijeljen na više od pedeset nacionalnih teritorija (etničkih teritorijalnih entiteta) koje su definirane kao “rodna gruda” svake pojedinačne etnonacionalne grupe. Nacionalne teritorije sa najvišim statusom, one koje su danas nezavisne države, definirane su kao kvazinacionalne države definirane sopstvenom teritorijom, imenom, administracijom, kulturnim i naučnim institucijama. Na drugoj strani, režim je podijelio građanstvo na niz ekskluzivističkih nacionalnosti koje nisu postojale samo kao statističke, nego kao obavezne kategorije koje je propisivala država pri rođenju na osnovu porijekla.51 Prema ovom principu osoba se već rađa unutar religijske, društvene i nacionalne zajednice i njeno pripadanje predodređeno je upravo rođenjem. Ipak, u stvarnosti, identifikacija sa određenom religijskom grupom više je u znaku simboličkog pripadanja pa se religioznost i prakticiranje vjere povlače u drugi plan. Stoga, izjašnjavanje o konfesionalnoj i nacionalnoj pripadnosti prihvatamo kao ispovijest o porijeklu, a ne ličnom uvjerenju. U skladu sa ovim principom, pripadnicima bošnjačke nacije smatraju se osobe koje su odgojene ili pak samo rođene u islamskoj tradiciji.52 U Jugoslaviji nakon 1945. godine svoja nacionalana prava uživalo je pet nacija (Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci).53 Rješavajući na51

Brubaker, R. 1996, 17-18.

Balić, S. 1995, 16.

Ni savezni ni republički Ustav iz 1946. godine nisu navodili konstitutivne narode poimenično. Prijedlogu Husage Čišića, poslanika savezne Ustavotvorne skupštine iz Mostara, da se Muslimani priznaju kao posebna nacija i uvede šesta buktinja u savezni grb kao njihov simbol, odlučno se suprotstavio Milovan Đilas, ministar za Ustavotvornu skupštinu, uz obrazloženje da je pitanje nacionalnosti Muslimana teorijsko pitanje koje nije predmet rasprave i da bi se formulacija o šest buktinja mogla primijeniti isključivo u slučaju da one simboliziraju šest republika. Republički Ustav iz 1946. godine sadržavao je

3. TEORIJSKI OKVIR VJERSKOG I NACIONALNOG IDENTITETA

cionalno pitanje vladajuća politička elita vodila se idejom o odumiranju nacija. Prema lenjinističko-staljinističkoj teoriji nacije su kao historijski proizvod kapitalizma trebale odumrijeti daljnjom izgradnjom i napretkom socijalizma i potpunim iskorijenjivanjem ostataka kapitalizma. Takva vizija obećavala je svjetski proces širenja komunizma u kojem će biti onemogućena hegemonija jednog naroda nad drugim i stoga nacije neće više biti potrebne.54 Komunistička vlast je smatrala nacionalno pitanje riješenim i ono nije bilo predmet političkih rasprava dugi niz godina. Opće mišljenje komunističke vlasti bilo je da Muslimani (Bošnjaci) predstavljaju religioznu formaciju koja se nije nacionalno diferencirala. Komunisti su polagali nadu da će se u novim, socijalističkim uslovima, izvršiti njena diferencijacija, dijelom u srpsku, a dijelom u hrvatsku naciju. Ovo stanovište komunista proizlazilo je iz vladajuće ideologije, ateizma i Lenjinove teorije o naciji, prema kojima religija nije osnova za stvaranje nacije. Takvom mišljenju

samo odredbu da su u “NR Bosni i Hercegovini njene narodnosti u svemu ravnopravne” i da “nacionalne manjine uživaju pravo i zaštitu svog kulturnog razvitka i slobodne upotrebe jezika”. Rodoljub Čolaković, tadašnji predsjednik vlade, u svom ekspozeu povodom usvajanja Ustava NR Bosne i Hercegovine rekao je da u Bosni i Hercegovini žive “dijelovi dviju jugoslavenskih nacija, srpske i hrvatske i naši Muslimani koji se u svojoj naciji još nisu nacionalno opredijelili”. Savezni Ustav iz 1963. godine navodi narodne republike kao sastavne dijelove, ne navodeći narode poimenično, ali je njime savezni grb dobio šestu buktinju koje su sada simbolizirale šest jugoslavenskih republika. Međutim, bosanskohercegovački Ustav iz 1963. godine vratio je formulaciju o historijskoj zajednici Srba, Muslimana i Hrvata poimenično ih navodeći. Opširnije o ovome: Imamović, M. 1997, 556. i Bojić, M. 2001, 227-229. 54

Bilandžić, D. 1999, 229. O ideološkoj i političkoj platformi međunacionalnih odnosa KPJ nakon Drugog svjetskog rata Dušan Bilandžić kaže: “U ozračju svog revolucionarnog optimizma, KPJ je smatrala da je stvaranjem federacije udovoljila i nacionalnim težnjama svih naroda Jugoslavije. Obnovom Jugoslavije osigurano je da svi Srbi žive u jednoj državi pa se time ostvario kontinuitet s Kraljevinom Jugoslavijom. Hrvati su dobili državu-republiku i time su spašeni kako od obnove velikosrpske Jugoslavije, tako i od ponora poraza u koji ih je vodila NDH, saveznica Hitlerove Njemačke i fašističke Italije. Slovenci i Makedonci su prvi put u svojoj povijesti stvorili svoje republike, nacionalne države. Crnogorci su obnovili svoju državu -republiku koju je 1918. godine likvidirala srpska monarhija. Bosna i Hercegovina je oslobođena pretenzija Srbije i Hrvatske. Radi se, dakle, o sintezi različitih nacionalnih ciljeva koji su utkani u federativnom državnom uređenju.” Bilandžić, D. 1999, 225.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

komunista pogodovalo je nepostojanje bošnjačkog političkog pokreta koji bi ih predstavio kao poseban etnički entitet.55 Međutim, socijalistički sistemi, pa tako i jugoslavenski, nisu bili antinacionalni već antinacionalistički. Nacionalizam u etnički mješovitim zajednicama kao što je Bosna i Hercegovina predstavljao je ekstremnu političku doktrinu opasnu za postojeću vlast. Ravnopravnost svih etničkih grupa nastojala se održati pa su, iako ne transparentno, politički funkcioneri birani ravnopravno iz sve tri etničke grupe. U tom kontekstu, naknadno priznanje muslimanske nacije 1968. godine, a prije toga priznanje posebne Makedonske pravoslavne crkve, imalo je za cilj uništenje nacionalizma. Komunističko priznanje muslimanske nacije predstavljalo je obračun sa tradicionalnim nacionalizmom koji je svoje uporište imao u religijskom diskursu. Na taj način Muslimani koji su prolazili kroz proces sekularizacije trebali su, umjesto Islamskoj zajednici kao dotada jedinom zaštitniku, da se okrenu naciji i svjetovnim elementima zajedničkog života. Međutim, u cilju stvaranja društva bez nacionalizma i nacionalističkih incidenata, politički sistem u Bosni i Hercegovini postaje veoma krut, a pojam civilnog društva kao izvorišta kritike i novih ideja, ostaje nepoznat.56 Danas se komunističkoj vlasti zamjera neadekvatno rješenje nacionalnog pitanja. Komunistima se spočitava nametanje iskrivljene slike nacionalnih odnosa, zanemarivanje važnih pitanja i odstupanja u provođenju zakonski usvojenih odluka. Priznavanje Muslimana je u političkim i intelektualnim krugovima otvorilo brojne rasprave oko naziva nacije, a još značajnije, oko nacionalnih institucija. Nacionalne institucije Muslimana nisu formirane i vlast je nastojala Muslimane uputiti na republičke zajedničke institucije. Sve je to i dalje osiguravalo položaj Islamskoj zajednici kao jedinoj instituciji muslimana i Muslimana što će posebno doći do izražaja 1980-ih godina.

Objašnjavajući komunističko stanovište o nacionalnoj posebnosti Bošnjaka, Milovan Đilas kaže da je praksa prema Bošnjacima ipak bila pravednija od teorije, pa su se na visoke funkcije birali autentični predstavnici Muslimana poput Nedima Šarca i Nurije Pozderca. Đilas, M., Gaće, N. 1995, 93-94.

Anđelić, N. 2005, 39-41.

3. TEORIJSKI OKVIR VJERSKOG I NACIONALNOG IDENTITETA

3.5 Socijalistička vlast i vjerske zajednice Komunistički sistem u Jugoslaviji, pa tako i u Bosni i Hercegovini, nakon Drugog svjetskog rata provodio je ateizaciju društva, marginalizaciju vjerskih zajednica i nastojao je ograničiti njihovu djelatnost isključivo na vjerske poslove i objekte. Polazeći sa pozicije ateističkog marksizma socijalistička vlast priznala je slobodu djelovanja Crkve i proglasila načelo slobode i privatnosti religije.57 Odnos države i vjerskih zajednica regulisan je Ustavom 1946. godine i Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica donesenim 1953. godine. U glavi V – prava i dužnosti građana, Ustav je kroz članove 22, 24, 26, 27, 28 i 39. propisao vjerska prava, slobode i nadležnosti vjerskih zajednica u novoj državi, a Ustav NR Bosne i Hercegovine doslovno je prenio odredbe federalnog ustava.58 Javna rasprava o Nacrtu Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica započela je tek polovinom februara 1953. godine. Usvojen je na sjednici SIV-a 15. maja i potvrđen na sjednici Skupštine FNRJ 22. maja 1953. godine. Zakon je bio podijeljen na četiri poglavlja: Opšte odredbe, Vršenje vjerski obreda, Vršenje vjerske nastave i Završne odredbe i sastojao se od 24 člana.59 Međutim, iako se dugo čekalo na donošenje pomenutog Zakona, organi vlasti nisu pokazali odlučnost u njegovom sprovođenju. Republičke uredbe o provođenju Zakona donesene su mnogo poslije, 1961. godine u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, a u drugim republikama i kasnije.60 Nasilno izvođenje vjerskih zajednica sa javne scene, koje je bilo posebno surovo 1940-ih i 1950-ih godina, imalo je svoje ideološke i političke 57

Savjetovanje-seminar, 1977, 80. Ivan Cvitković govoreći o položaju religije i vjerskim slobodama u socijalizmu skrenuo je pažnju na nepreciznu formulaciju u partijskim dokumentima da su vjerska osjećanja lična i privatna stvar pojedinca. Istakao je da to podrazumijeva da je vjera privatna stvar pojedinca samo sa aspekta države i državne politike, ali da ne može biti privatna stvar u odnosu na Partiju i marksizam. Cvitković, I. 1973, 118.

Bećirović, D. 2011, 241-243.

Prema mišljenju Denisa Bećirovića, Zakon je zabranio zloupotrebu vjere u političke svrhe, ali ne i zloupotrebu vjere od komunističke vlasti koja je to ne samo dopuštala već često sama inicirala. Opširnije o Zakonu, javnoj raspravi, stavu i primjedbama Islamske zajednice na Nacrt u: Bećirović, D. 2011, 247-255.

Radić, R. 2000, 657.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

razloge.61 Ideološki, religija je bila reakcija i negativna društvena pojava, zaostavština prijašnjeg sistema, odraz nemoći čovjeka, sredstvo eksploatatorskih masa. Politički razlozi proizlaze iz nastojanja Partije da ukloni konkretnu, institucionaliziranu snagu koja bi mogla ugroziti njen položaj i značaj u društvu pa je ateizam sugeriran kao napredan i savremen.62 Prema tome, vjerske zajednice, usko vezane za nacionalni identitet i obično stanovništvo, predstavljale su opasnog suparnika novoformirane vlasti.63 Bratstvo i jedinstvo sa svojim sakralnim elementima, patnjama i stratištima iz rata, mučenicima i narodnim herojima, trebalo je da ujedini stanovništvo u prevazilaženju religijskih i nacionalnih razlika i marginalizira vjerske zajednice kao potencijalne suparnike novonastalog sistema vlasti.64 Odmah nakon 1945. godine novouspostavljena vlast započinje proces potiskivanja vjerskih zajednica iz javnog života. Štampa vjerskih zajednica svedena je na minimum, ustanove koje je pomagala Crkva kao što su bolnice i domovi stavljene su pod upravu države, a vjerske obrazovne ustanove su uglavnom zatvorene. Mnogi vjerski običaji su zabranjeni. Blagdani i sve61

Miladinović, S. 2009, 236.

Osmanović, I. 2003, 57-59. Radmila Radić akcentira tri osnovna motiva koja su utjecala na jugoslavensku državnu i partijsku elitu u formiranju politike prema vjerskim zajednicama u cjelokupnom (socijalističkom) periodu: ideološke postavke lenjinizma i marksizma, historijsko sjećanje i autoritarne aspiracije vodstva. Iz ova tri motiva proizašla su tri osnovna cilja vlasti: ograničenje utjecaja religije i djelovanja vjerskih zajednica, kontrola njihovih aktivnosti i pritisak na vodeće ličnosti vjerskih zajednica u smislu lojalnosti državnim organima. Radić, R. 2000, 653.

Komunistička partija je u procesu potiskivanja religijskog pogleda na svijet kao nazadnog i nenaučnog, posebnu pažnju posvetila zabrani ispoljavanja religijskih uvjerenja i prakse unutar svog članstva. U januaru 1947. godine Politbiro CKKPJ zabranio je komunistima da obavljaju vjersku praksu i vjenčavaju se u vjerskim objektima. U decembru 1948. godine Predsjedništvo Vlade FNRJ zabranilo je javno slavljenje svih vjerskih praznika u Jugoslaviji. Borba za iskorjenjivanje religijskih sklonosti komunista nastavljena je i tokom 1950-ih godina, a na Šestom kongresu SKJ 1952. godine Statutom je definirano da je članstvo u Savezu komunista nespojivo s vršenjem vjerskih obreda. Provjere i isključenja iz Partije zbog religioznih shvatanja i prakse u narednom periodu postat će svakodnevnica. Bećirović, D. 2009, 118-119. 64

Detaljnije o marksizmu kao ateističkoj religiji i socijalizmu kao surogatu za religiju u: Radić, R. 2001, 467-483.

3. TEORIJSKI OKVIR VJERSKOG I NACIONALNOG IDENTITETA

čanosti kao što je Božić nisu javno obilježavani niti tretirani kao praznični dani. Agrarna reforma konfiskovala je značajnu, skoro cijelu imovinu vjerskih zajednica i stavila je pod državnu upravu.65 Brojni službenici svih vjerskih zajednica su zastrašivani, hapšeni, procesuirani, suđeni na višegodišnje robije sa gubljenjem građanskih prava ili pak na smrt, pod optužbom za kolaboraciju sa neprijateljima u toku rata ili za oportunistički stav prema komunističkoj vlasti. Cilj je bio ukloniti utjecajne ličnosti iz vrha vjerskih zajednica čiji bi autoritet među stanovništvom na taj način trebao da oslabi.66 Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, ali i u drugim republikama posebno je bila oštećena oduzimanjem vakufske imovine što je skoro dovelo do ukidanja vakufa. Njeno slabljenje nastavljeno je ukidanjem mekteba, tekija, derviških redova, udruženja Preporod (1949. godine), Zakonom o zabrani nošenja zara i feredže (1950. godine),67 zabranom odlaska na hadž, ukidanjem najveće vjerske manifestacije Ajvatovice 1947. godine i sličnim odlukama nove vlasti.68 Pod očitim pritiskom, Islamska zajednica izražavala je lojalnost režimu, a reisu-l-ulema se 1947. godine javno zahvalio Komunističkoj partiji na egzi65

Boeckh, K. 2006, 412.

Prema podacima Savezne komisije za vjerska pitanja u periodu od 1945. do 1955. godine, zbog neprijateljske djelatnosti u Bosni i Hercegovini procesuirano je i osuđeno 319 svećenika i vjerskih službenika (154 katoličkih, 110 muslimanskih, 48 pravoslavnih i 7 vjerskih službenika raznih sekti). Bećirović, D. 2010, 97. Detaljnije o represiji bosanskohercegovačke komunističke vlasti prema svećenicima Katoličke crkve, njihovim hapšenjima i suđenjima u: Lučić, I. 2008, “Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945-1990”, Zagreb, National Security and the Future, Faculty of Philosophy.

O emancipaciji muslimanske žene u Bosni i Hercegovini i o značaju skidanja zara i feredže vidjeti u: Milišić, S. 1986.

O materijalnom siromašenju Islamske zajednice oduzimanjem vakufa i imovine od strane novouspostavljene vlasti govore i sljedeći podaci. Zakonom o agrarnoj reformi, Zakonom o nacionalizaciji, Uredbom o upravljanju stambenim zgradama u Bosni i Hercegovini je eksproprirano i nacionalizirano 148 zgrada sa 137 hektara zemljišta i oduzeto 1925 hektara zemljišta i šume u vlasništvu Islamske zajednice. Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada podnesene su prijave za nacionalizaciju 1493 zgrade, a oduzeto je 120 mektebskih i medreskih zgrada. U Sarajevu je nacionalizirano 220 objekata. Radić, R. 2005, 123.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

stencijalnom očuvanju muslimana. To je svakako posljedica brojnih istraga i suđenja kao što su suđenja imamima 1947. godine i procesi Mladim Muslimanima od 1947. do 1949. godine od kojih su četverica osuđena na smrt. Ostvarena je i podijeljenost unutar Islamske zajednice koja je posebno vidljiva u sukobu bosanskohercegovačke zajednice i derviških redova na Kosovu te nešto manje u Makedoniji.69 Upravo je Udruženje službenika islamske vjeroispovijesti NR BiH na svojoj Osnivačkoj skupštini 1950. godine podržalo Prijedlog zakona o zabrani nošenja zara i feredže, tvrdeći da za to nema vjerskih prepreka. Na stvaranju ambijenta za donošenje ovog zakona od 1947. godine posebno su radile djelatnice Antifašističkog fronta žena.70 U prvim godinama nakon rata, ključnu ulogu u kontroli vjerskih zajednica odigrala je Uprava državne bezbjednosti (UDB-a) i organi unutrašnjih poslova, koji su djelovali često i preko ljudi unutar vjerskih zajednica.71 Kasnije, kao resorno tijelo zaduženo za praćenje rada vjerskih zajednica, formirane su Komisije za vjerska pitanja. Za razliku od sovjetskog modela, republičke komisije u Jugoslaviji bile su mnogo bolje organizirane i važnije od Savezne komisije za vjerska pitanja u Beogradu. Komisije, pored zajedničkog Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica kao osnove svoje djelatnosti, imale su široku nadležnost u svojim republikama tako da se teško može govoriti o jedinstvenoj jugoslavenskoj politici prema vjerskim zajednicama. Komisija za odnose sa vjerskim zajednicama Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine pratila je sva dešavanja unutar zajednica, sve promjene, planove, financije, imenovanja i slično.72 Vršila je analize svih važnijih skupova, praznika, sastanaka, hodočašća. Sve važne i manje važne odluke u vjerskim 69

Boeckh, K. 2006, 420-422.

Radić, R. 2005, 104.

Radić, R. 2000, 656.

Imenovanje ključne ličnosti u vjerskim zajednicama koje su se nerijetko identificirale sa zajednicom, socijalistička vlast je smatrala važnim političkim pitanjem. Izbor i imenovanje reisu-l-uleme Sulejmana ef. Kemure 1957. godine (naslijedio Ibrahima ef. Fejića, reisul-ulemu od 1947-1957), kao kandidata kojeg je podržavala vlast, zahtijevalo je temeljitu pripremu i razradu opsežnog plana od strane državnih organa. O umiješanosti vlasti u ovo unutrašnje pitanje Islamske zajednice opširnije u: Duranović, A. 2010.

3. TEORIJSKI OKVIR VJERSKOG I NACIONALNOG IDENTITETA

zajednicama donošene su tek nakon neposrednih dogovora članova Komisije i zajednica. Često su službenici zajednica od Komisije pozivani na razgovor s ciljem da se utvrdi njihova odgovornost u pogledu određenog pitanja. Takvim strogim nadzorom vlast nastoji da uoči kleronacionalistička djelovanja tj. djelovanja vjerskih zajednica, vjerskih službenika van ovlaštenja u cilju homogeniziranja i nacionaliziranja sljedbenika. 73 Ipak, nakon perioda represija i korjenitih promjena, poslije 1953, a posebno 1966. godine, polahko popušta čvrsta stega nad vjerskim zajednicama. Država je priznanjem Makedonske pravoslavne crkve napravila presedan, ali ne u cilju jačanja religije i pravoslavne zajednice, nego u cilju jačanja posebnosti republike Makedonije, njenog stanovništva i teritorije. Značajne promjene u državi se osjećaju nakon usvajanja Ustava 1974. godine, koji je nadležnosti nad vjerskim zajednicama prenio na republički nivo. Zakon o položaju vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini usvojen je 1976. godine. Međutim, ovaj zakon nije donio ništa novo pa se i nakon njega odnos vlasti prema vjerskim zajednicama, s povremenim oscilacijama, nije bitno mijenjao.74 Strogu kontrolu nad vjerskim zajednicama i potiskivanje religije u privatnu sferu vlast je opravdavala činjenicom da se vjerske zajednice nalaze pred ozbiljnim dilemama prilagođavanja društvenoj stvarnosti. Iz tog razloga smatrali su da ponašanje klera od 1945. godine varira od otvorene konfrontacije sa socijalističkim društvom, provođenja tihe opozicije, doktrine da se Crkva želi depolitizirati, do nastojanja da se ostvari crkvenodržavno partnerstvo.75

Spomenuta komisija od svog osnivanja 1945. nosila je naziv Komisija za vjerska pitanja, a 1974. godine preimenovana je u Komisiju za odnose sa vjerskim zajednicama.

Novi Zakon 1976. godine o položaju vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini definirao je pitanja slobode ispovijedanja vjere, odvojenosti vjerskih zajednica od države, ali i utvrdio kazne za nepoštivanje odredaba Zakona. Usvajanjem ovog Zakona prestala je da važi Uredba za izvršenje zakona o pravnom položaju vjerskih zjednica iz 1961. godine kojom je bio dopunjen federalni Zakon o položaju vjerskih zajednica iz 1953. godine. Vidjeti: Službeni list NR BiH, br. 16/61, Sarajevo, 28. 4. 1961; Službeni list SR BiH, br. 36/76, Sarajevo, 7. 6. 1976.

Savjetovanje-seminar, 1977, 81.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Usmjerenje vjerskih zajednica na postojeći politički sistem i postojeći zakonski okvir vlast je nastojala ostvariti insistiranjem na prisustvu vjerskog kadra u spomenutim komisijama, kao i Koordinacionom odboru za međunacionalne odnose pri Socijalističkom savezu radnog naroda Bosne i Hercegovine. Pored ovih organizacija, Partija je organiziranjem i svojom podrškom udruženjima vjerskih službenika, monoreligijskim, a nešto kasnije multireligijskim, nastojala da vjerske zajednice drži pod svojom kontrolom daleko od javnog i političkog diskursa.76 U izvještajima Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama Bosne i Hercegovine od 1980. do 1990. godine neprestano se upozorava na politizaciju vjerskih zajednica koje oponiraju socijalističkom razvoju, politiziraju religiju, manipuliraju vjerskim slobodama i vjerskim objektima, poistovjećuju religijsko i nacionalno, povezuju sa nacionalističkim i antisocijalističkim snagama, institucionaliziraju vjersku obuku, dijele građane na vjernike i nevjernike i slično. Međutim, država je istovremeno vješto koristila vjerske zajednice u vanjskoj politici nastojeći, posebno kroz Islamsku zajednicu, ostvariti pozitivnu promociju u arapskim zemljama i zemljama Pokreta nesvrstanih. Država je finansijski potpomagala vjerske zajednice, njene službenike i učestvovala u održavanju i popravljanju vjerskih objekata, posebno onih sa kulturno-historijskim značajem. Ipak, pored povremenih popuštanja konstantno se miješala u sve pore vjerskih zajednica, kontrolirala dešavanja unutar zajednica, prateći određene grupe i pojedince, vrbujući brojne doušnike unutar njih.

Pod pokroviteljstvom vlasti, u julu 1987. godine objavljen je prvi broj lista Zajedno kao glasila Udruženja srpsko-pravoslavnih sveštenika, Udruženja katoličkih vjerskih službenika i Udruženja islamskih vjerskih službenika Bosne i Hercegovine.

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

4.1 Priznavanje muslimanske (bošnjačke) nacije77

eđunacionalni odnosi u novoj Jugoslaviji, na čijem se čelu nakon 1945. godine učvrstila Komunistička partija, obilježeni su idejom bratstva i jedinstva, revolucionarnim zanosom kao i stavom da je “nacionalno pitanje u suštini ostatak starog građanskog svijeta”.78 Ipak, namećući ideju bratstva i jedinstva, Jugoslavija je afirmirala nove nacije, Makedonce i Crnogorce. Oni su zajedno sa svojim republikama dobili mogućnost za potpunu nacionalnu afirmaciju. Takav proces priznavanja novih malih nacija u javnom diskursu nazivao se oslobađanjem ili emancipacijom naroda u socijalizmu.79 Uprkos stavu o ravnopravnosti svih naroda u Bosni i Hercegovini, Srba, Hrvata, Muslimana, koji je promoviran na zasjedanjima ZAVNOBiH-a, mirnodopski period bilježi bitna odstupanja. Komunistička partija je pitanje statusa Muslimana tj. Bošnja-

Za bolje razumijevanje naše teme bilo je potrebno osvrnuti se na odnos vladajuće političke elite prema pitanju nacionalnog identiteta Bošnjaka nakon 1945. godine. Smatramo značajnim pozabaviti se pitanjem “priznavanja” muslimanske nacije i njenog razvoja od 1968. do 1980. godine u cilju boljeg razumijevanja naslijeđenih odnosa koji će se razvijati tokom 1980-ih godina. Stoga se u ovom poglavlju bavimo pitanjem odnosa komunističke vlasti prema identitetu Bošnjaka, nacionalnom oblikovanju novopriznate nacije, kao i religijskom identitetu Bošnjaka tokom 1970-ih godina. 78

Duraković, N. 1998, 220.

Jović, D. 2003, 121-125.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

ka, njihovog nacionalnog identiteta, potpuno ostavila po strani. Dok su druge nacije prolazile kroz period emancipacije, Partija je, smatrajući religiju nedovoljnim elementom za oblikovanje nacionalnog identiteta, odlučila provesti proces opredjeljivanja Bošnjaka za već postojeće nacije, tj. Srbe i Hrvate. Bošnjacima, koje su komunisti smatrali samo posebnom religijskom grupom, na popisima stanovništva i svim drugim javnim upitnicima nametnuta je obaveza nacionalnog opredjeljivanja.80 Međutim, početkom 1960-ih godina dolazi do značajnih promjena u politici Partije. U prvi plan unutrašnje politike Jugoslavije nametnulo se pitanje decentralizacije Jugoslavije. Promjene započinju nizom ključnih događaja, kao što je Osmi kongres SKJ održan u decembru 1964. godine, ekonomska reforma 1965. godine, IV plenum SKJ, smjena Aleksandra Rankovića 1966. godine. Decentralizacija države trebala je ojačati dotadašnje tzv. političke periferije u koje su pored Bosne i Hercegovine spadali Kosovo, Vojvodina i Makedonija. To je imalo za cilj uspostavu političke ravnoteže nasuprot snažnog Beograda i Zagreba, tj. Srbije i Hrvatske. Jačanju Bosne i Hercegovine, njene samostalnosti i ravnopravnosti sredinom 1960-ih godina doprinijela je smjena političkog rukovodstva, odlazak starije generacije i dolazak mlađih političara. U vodeće političke ličnosti izrastaju Branko Mikulić, Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac, Rato Dugonjić, Cvijetin Mijatović, Dragutin Kosovac, Todo Kurtović i Milanko Renovica. Novo, bosanskohercegovačko rukovodstvo stavilo je sebi u zadatak rješavanje pitanja položaja Bosne i Hercegovine u Federaciji, pitanja investicija, industrije, izgradnje, odnosa saveznog budžeta prema Bosni i Hercegovini i slično.81 Ovu generaciju komunističkih političara, posebno ističući Hamdiju Pozderca, Branka Mikulića i Hasana Grabčanovića, Muhamed Filipović naziva trećom generacijom komunista koja se “udaljila od rigidnih, uobičajenih komunističkih mjerila koja su dotada bila na snazi” i kojoj je bio 80

Opširnije o stavu Komunističke partije Jugoslavije o Bošnjacima u toku NOB-a u: Purivatra, A. 1969, 43-132, a o stavu Partije u poslijeratnom periodu u: Filandra, Š. 1999, 199-225. 81

Kamberović, H. 2006, 202-203.

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

cilj emancipacija bosanskohercegovačke politike i “izlazak na političku i državnu scenu Jugoslavije”.82 Bosanskohercegovačka politička elita i njeno sve samostalnije i odlučnije istupanje i prezentiranje Bosne i Hercegovine kao samostalne i ravnopravne republike, podržana je od Josipa Broza Tita. Međutim, zbog, kako se navodi “dotadašnjeg lošeg prilagođavanja SKBiH društvenom razvoju”, na Četvrtom kongresu SKBiH (2-5. marta 1965. godine) raspravljalo se o nužnosti reorganizacije. Proces demokratizacije saveza započeo je odlukom na Devetoj sjednici CKSKBiH novembra 1966. godine kojom su uspostavljeni Predsjedništvo CKSKBiH, Izvršni komitet i šest stalnih komisija. Daljnja unutrašnja reorganizacija nastavljena je kroz rad Devetog kongresa SKJ 1969. i Petog kongresa SKBiH održanog 11. januara 1969. godine.83 S ciljem jačanja Bosne i Hercegovine započeo je proces unutrašnje konsolidacije republike povezivanjem i ubrzanim privrednim razvojem njenih regija. Ključna godina jeste 1966. kada republičko rukovodstvo na Mostarskom savjetovanju otvara pitanje stanja u mostarskoj regiji tj. Zapadnoj Hercegovini. Rušeći dotadašnje predrasude Partije o tom području koje su uporište imale u dešavanjima u toku Drugog svjetskog rata, savjetovanje je imalo za cilj da politički i ekonomski uključi ovu regiju u daljnje tokove razvoja zemlje.84 Jačanje republike nastavljeno je integracijom Bosanske Krajine, što će biti forsirano posebno nakon zemljotresa 1969. godine. Pitanje pomoći i investicija u ovu privredno zaostalu bosanskohercegovačku regiju nametnulo se kao pitanje solidarnosti prema Bosni i Hercegovini i njene ravnopravnosti. Borba za investicije predstavljala je svojevrsnu borbu republike za ravnopravan status u Jugoslaviji.85 Mostarskim savjetovanjem otvorena su brojna pitanja o kojima se do tada nikako ili vrlo malo raspravljalo i prilazilo s određenom rezervom i 82

Filipović, M. 2008, 240.

Istorija saveza komunista BiH, 1990, 177-181.

Opširnije o Mostarskom savjetovanju 1966. godine: Kamberović, H. 2011.

Kamberović, H. 2006, 214-216.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

strahom.86 Jedno od njih je nacionalno pitanje, pitanje nacionalnih odnosa o kojima se do tada samo teorijski diskutiralo.87 Nakon niza godina partijskog izbjegavanja javne rasprave o statusu Muslimana (Bošnjaka) postavilo se pitanje afirmacije njihovog nacionalnog identiteta.88 Jačanje interesovanja za fenomen Muslimana uočeno je još početkom 1960-ih godina (period od 1961. do 1963. godine predstavlja pripremni period priznavanja muslimanske nacije) kada ovo pitanje nalazi svoje mjesto u naučnim radovima kao i na sjednicama upravnih organa. Značajan pokušaj otvaranja pitanja muslimanske nacije datira iz 1962. godine. U januaru 1962. godine, na dvodnevnoj raspravi CKSKBiH, razgovaralo se o pitanju razvoja nacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini. Stenogram ove sjednice poslat je na uvid CKSKJ. Međutim, CKSKJ nije obznanio prispjeli dokument i nije dao saglasnost za nastavak diskusije o ovom pitanju.89 Naredna rasprava koja se također ticala stanja nacionalnih odnosa, a time i “muslimanskog pitanja” u Bosni i Hercegovini, održana je u proljeće 1965. godine. U amfiteatru Medicinskog fakulteta u Sarajevu, u organizaciji jugoslavenske televizije, održana je javna rasprava. Međutim, ni ona nije potakla političku elitu na djelovanje pa su pitanja daljnjeg razvoja nacionalnih odnosa i statusa Bošnjaka ostavljena u poziciji čekanja.90 86

Filandra, Š. 1999, 230.

Istorija saveza komunista BiH, 1990, 191-192.

Muhamed Filipović o aktuelizaciji muslimanskog pitanja u sklopu afirmacije Bosne i Hercegovine kao ravnopravne republike kaže: “Bosna i Hercegovina nije mogla zahtijevati da bude i tretirana kao ravnopravna republika među ostalim republikama ako nije bila spremna da pitanje ravnopravnosti vlastitih naroda riješi u svojoj zemlji, i ako nije mogla da prizna ravnopravnost i jednak status svim narodima. Krucijalno pitanje tog kompleksa bilo je svakako pitanje položaja Muslimana. Hamdija Pozderac je u borbi za priznanje nacionalnog identiteta Muslimana odigrao veoma važnu ulogu, a tim priznanjem dogodilo se ujedno i nešto od krucijalnog značaja za samu Bosnu i Hercegovinu, to jest skidanje veoma teške hipoteke sa cjelokupnog historijskog položaja i političke situacije u Bosni i Hercegovini. Tu hipoteku prošlosti je predstavljalo dugotrajno nepriznavanje Muslimana kao nacije i kao političkog i historijskog subjekta i to i jest predstavljalo glavnu kočnicu demokratskom razvoju odnosa u Bosni i Hercegovini.” Filipović, M. 2008, 240. 89

Isto, 168-169.

Isto, 173.

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

Pitanje identiteta i nacionalnog statusa Bošnjaka ponovo je otvoreno na VI plenumu CKSKBiH 1963. i Četvrtom kongresu SKBiH 1965. godine na kojima je dotadašnje tretiranje Bošnjaka ocijenjeno kao politička greška. Očigledno da je pitanje nacionalnog identiteta Muslimana bio važan segment koncepta vladajuće elite o daljnjem razvoju Bosne i Hercegovine. Godine 1967. Muhamed Filipović je objavio studiju Bosanski duh u književnosti - šta je to?, koja je na svojstven način pokazala postojanost i nezavisnost teritorije Bosne i Hercegovine i njene posebnosti, u ovom slučaju izražene u književnosti i kulturi koja je karakteristična za njene građane. U određenim krugovima Filipovićev tekst shvaćen je kao antirežimska deklaracija, a autor je bio okrivljen za muslimanski nacionalizam. Kampanja koja je pokrenuta protiv Filipovića, upravo od političkog vrha, bila je odraz slabosti i pribojavanja za političku poziciju kod Muslimana.91 Dešavanja vezana za pomenuti rad Muhameda Filipovića, nakon pokušaja 1962. i 1965. godine, ponovo su aktuelizirala pitanje nacionalnog statusa Muslimana kao jednog od ključnih političkih pitanja 1960-ih godina.92 Godina 1968. može se nazvati prijelomnom jer dolazi do konačnog zaokreta u dotadašnjoj politici SK prema statusu Bošnjaka. Borba za njihovu nacionalnu afirmaciju vodila se na dva polja. O tome se raspravljalo na sjednicama najviših političkih organa, a istovremeno ovo pitanje sve više zaokuplja pažnju naučnih radnika. Studije su bile inicirane od vladajuće Partije i trebale su poslužiti kao potpora odlukama SKBiH. Kada se govori o priznavanju muslimanske nacije, u literaturi se vrlo često polazi od dvije ključne sjednice CKSKBiH. To su Sedamnaesta sjednica 91

Redžić, E. 2000, 79.

Osvrćući se na ova dešavanja i njihove posljedice Muhamed Filipović kaže: “Kao direktna posljedica afere koja je proizvedena oko mog eseja “Bosanski duh u literaturi - šta je to?” nastalo je pitanje da li je još uvijek opravdano ponašati se kao da Muslimani još nisu narod i nacija. To pitanje, koje je desetljećima bilo odgađano i zaobilaženo više nije bilo moguće zaobilaziti i na njega je bilo nužno dati jasan politički i pravni odgovor. Na kraju je pitanje dobilo svoju pravu formu, tj. postavljalo se kao pitanje, ako se tvrdi da postoji muslimanski nacionalizam, ako postoji muslimanski šovinizam, kako to da onda ne postoji muslimanska nacija i zbog čega se Muslimanima ne priznaje status nacionalne grupe. Progon nekog čovjeka zbog toga što je navodni muslimanski nacionalist nužno implicira pretpostavku da mora postojati i muslimanska nacija.” Filipović, M. 2008, 203.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

CKSKBiH, održana 26. januara 1968. i Dvadeseta sjednica CKSKBiH, održana 17. maja 1968. godine.93 Na ovim sjednicama se razgovaralo o nepovoljnom položaju Bosne i Hercegovine u Federaciji i potrebi njenog političkog i ekonomskog jačanja. U tom kontekstu otvoreno je i pitanje statusa Bošnjaka. Rasprava sa Sedamnaeste sjednice nastavljena je na Dvadesetoj sjednici na kojoj je ukazano na dotadašnje pogrešno tretiranje Bošnjaka. Zaključak ove rasprave bio je da postoji muslimanska nacija kao “posebna kulturno-historijska zajednica”. Ovaj zaključak, koji je značio komunističko priznavanje muslimanske nacije potvrđen je na Petom republičkom kongresu Bosne i Hercegovine 1969. godine.94 Priznavanje muslimanske nacije od strane političkog rukovodstva Bosne i Hercegovine trebalo je doprinijeti daljnjem razvoju i jačanju republike. Ono nije posljedica tendencija širih društvenih masa, nego je potaknuto odozgo, iz vladajućih političkih i intelektualnih krugova.95 Nosioci procesa 93

Opširnije o izlaganjima i raspravi na ovim sjednicama vidi: Kamberović, H. 2009a, 241-295.

O tome: Lučić, I. 2008, 68.

Misha Glenny ima svoje stajalište u vezi s priznavanjem muslimanske nacije i uloge muslimanske inteligencije u tome. Umjesto partijskoj inteligenciji kojoj je to između ostalog i bio partijski zadatak, Glenny zaslugu za to pripisuje novoj muslimanskoj inteligenciji. U svojoj knjizi kaže sljedeće: “Ambiciozni obrazovni koncept KP nehotice je ohrabrio razvoj jedne muslimanske inteligencije kao što je ohrabrio albansku i makedonsku inteligenciju. Šezdesetih godina mladi muslimanski diplomirani studenti bili su u stanju prvi put da artikulišu potrebe i zahteve svoje zajednice kao posebnog entiteta u okviru Jugoslavije. (...) Studentski nemiri koji su 1968. godine potresli Evropu imali su snažan odek u Sarajevu gde su mladi Muslimani prvi put uspeli da iznude ustupke od Partije, koja je nerado priznala da njihov narod ispunjava sve zahteve da bude jedna od jugoslavenskih nacija. Kada je između 1966-1972. latentna nacionalistička napetost između Srba i Hrvata u SKJ prvi put od rata izbila na površinu, muslimanski funkcioneri u bosanskom SK uspešno su izvršili pritisak na rukovodstvo u Beogradu da status Muslimana sa nacionalne manjine podigne na status konstitutivne nacije. Godine 1971. to su konačno postigli. Tvrdili su da će prisustvo Muslimana u Bosni ublažiti svaki postojeći ili mogući resantiman koji se osećao između Srba i Hrvata u toj republici. Taj argument je ubedio Tita i izdizanje Muslimana u naciju ozvaničeno je Ustavom od 1974. godine. Od tada o njima se više nije govorilo kao o muslimanima sa malim m nego o Muslimanima (kada se misli na naciju reč Musliman se piše velikim početnim slovom). Osim toga ključni pojam tro-nacionalnog pariteta zašao je u zrelu fazu. U svakoj oblasti bosanskog života (uz bitan izuzetak JNA) tri zajednice podjednako su bile zastupljene.” Gleni, M. 2002, 150.

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

nacionalne afirmacije su intelektualci koji se mogu podijeliti u dvije skupine: oni koji su djelovali pod utjecajem KP i bili njeni članovi, i onaj dio inteligencije koji je pripadao komunističkom establišmentu, ali se u svojim zahtjevima za daljnjom afirmacijom odvojio od vodeće (prve grupe) i tako udaljio od partijske politike (npr. Salim Ćerić).96 Kao osnovni inicijator i realizator ideje o nužnosti “priznavanja” nacionalnosti Bošnjaka, može se navesti grupa komunističkih političara na čelu sa Hamdijom Pozdercem i Brankom Mikulićem, koja je svesrdno podržana od starijih kolega: Đure Pucara, Vlade Šegrta, Rate Dugonjića, Avde Hume, Džemala Bijedića i drugih.97 Šaćir Filandra konstatira da u procesu priznavanja muslimanske nacije nije učestvovala muslimanska građanska inteligencija, a kao razlog navodi činjenicu da je u to vrijeme ona u zatvoru ili netom izašla iz zatvora, zaplašena, razbijena i nedjelotvorna.98 Kraj 1960-ih i početak 1970-ih godina jeste period ubrzane nacionalne afirmacije i oblikovanja nacionalnog identiteta Muslimana (Bošnjaka). Napori političke elite, naučna dostignuća kao i kulturna afirmacija imali su za cilj definirati i zaokružiti savremeni nacionalni identitet. Ti napori trebali su dokazati postojanje posebnih nacionalnih elemenata kod Muslimana 96

Kamberović, H. 2009b, 62.

Muhamed Filipović priznavanje muslimanske nacije stavlja u centar “novog naprednog i demokratskog kursa” komunističke elite u Bosni i Hercegovini, a kao ključnu ličnost u procesu napretka republike, jačanju njene uloge i ugleda kao i procesa priznavanja Muslimana kao posebne nacije ističe Hamdiju Pozderca. Filipović, M. 2008, 204. Atif Purivatra također ističe veoma važnu ulogu Hamdije Pozderca u priznavanju i afirmaciji Muslimana kao nacije. Navodi da je Pozderac svesrdno pomagao naučno izučavanje međunacionalnih odnosa, a posebno izučavanje muslimanskog nacionalnog identiteta. Ademović, F. 2002, 118. Takvu ulogu mu pripisuje i Mladen Oljača u jednom intervjuu 1989. godine: “Hamdija je bio jedan od najvećih protagonista brze i beskompromisne afirmacije Muslimana. Čim prije tim bolje. Ako može preko noći, tim bolje.” Atifa Purivatru, Džemala Bijedića i Arifa Tanovića Oljača je nazvao prvogovornicima Hamdije Pozderca i njegovih ideja. Ademović, F. 2002, 145. Opširnije o svestranoj angažiranosti ključnih političkih ličnosti: Cvjetina Mijatovića, Branka Mikulića, Avde Hume i Džemala Bijedića u procesu nacionalne afirmacije Muslimana vidjeti u: Kamberović, H. 2009c, 174-184. 98

Filandra, Š. 1999, 238.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

koji, prema mišljenju Muhameda Hadžijahića, proizlaze iz sljedećih determinanti: procesa etničkog formiranja, historijskog razvoja, pripadnosti islamu i Crkvi bosanskoj, specifičnosti kulture i posebnog kulturnog, socijalnog i ekonomskog razvoja.99 Kao doprinos proučavanju nacionalnog identiteta Bošnjaka, 1968. godine objavljena je studija profesora Pravnog fakulteta Vlade Jokanovića Elementi koji su kroz istoriju djelovali pozitivno i negativno na stvaranje Bošnjaka kao nacije. Vlado Jokanović je u ovom, posthumno objavljenom, radu akcentirao pitanje bošnjaštva ističući njegove pozitivne i negativne strane.100 U procesu promocije nacionalnog identiteta Muslimana važno mjesto ima naučni skup Istorijske pretpostavke republike BiH održan 18-20. novembra 1968. godine u organizaciji Instituta za istoriju radničkog pokreta (danas Institut za istoriju Sarajevo). Ovaj veliki skup organiziran je povodom dvadeset i pete godine od Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, ali su referati i diskusije bili pod snažnim utjecajem savremenih političkih dešavanja, pa stoga imaju veliku vrijednost u naučnoj elaboraciji muslimanskog nacionalnog pitanja.101 Poseban značaj za našu temu ima polemika vođena na ovom skupu. Govoreći o procesu islamizacije, dominaciji vjerskog faktora u konstituiranju nacija, Nedim Filipović je istakao: “Ne treba ovdje isticati da su socijalistička revolucija i borba za izgradnju socijalizma, sa svim humanističkim implikacijama tog procesa, stvorili visoku društvenu, političku, ekonomsku, idejnu, humanu i naučnu spoznajnu efervescencu na čijim se ogromnim temperaturama topio i nestajao vjekovni oklop feudalne muslimanske fikcije umme. Mi smo svjedoci tog procesa kod muslimana u Bosni.”102

Hadžijahić, M. 1974, 89-90.

100

Redžić, E. 2000, 82.

101

U časopisu Prilozi 4 Instituta za istoriju radničkog pokreta 1968. godine objavljeno je trideset referata prezentiranih na skupu. Ističu se radovi Rasima Hurema, Atifa Purivatre, Dušana Lukača, Veselina Đuretića, Ferde Čulinovića, Ante Babića, Vase Čubrilovića i Avde Sućeske. 102

Diskusija, 1968, 565.

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

O muslimanskom nacionalnom pitanju u diskusiju su se uključili Hamdija Ćemerlić, Nedim Šarac, Milan Gaković, Nikola Babić, ali od posebnog značaja su polemike Envera Redžića (osvrnuo se na radove Đuretića, Lukača i Purivatre) i Atifa Purivatre. Redžić je istakao potrebu promatranja KPJ kao “proturječnog društvenopolitičkog organizma” u čijoj praksi je bilo “odstupanja od generalne političke linije”. Naglasio je neophodnost jasnog definiranja predmeta izučavanja, tj. bosanskohercegovačkih Muslimana i njihovog nacionalnog pitanja. Spočitao je Atifu Purivatri da ne definira pojam Musliman i pogrešno tvrdi da KP od početka svog djelovanja priznaje etnički individualitet Muslimana. Također, naglasio je da osnivanje partizanskih muslimanskih vojnih jedinica u toku Drugog svjetskog rata ne može biti dokaz priznavanja njihove etničke posebnosti.103 Na drugoj strani, Atif Purivatra je ostao pri stanovištu da je i u periodu opredjeljivanja Muslimana (do 1968. godine) unutar KP postojala struja koja je “držala stalnu, latentnu poziciju i stav Partije da Muslimani nisu ni Srbi ni Hrvati”.104 Ova diskusija svjedoči o različitim stavovima unutar Partije, različitim strujama unutar intelektualnih krugova koji su zastupali nacionalnu afirmaciju Muslimana. Iako različitim metodama i sredstvima, ova dva naučnika kao predstavnici dvije struje, jedne bliže Partiji od druge, imaju ogroman značaj za nacionalnu afirmaciju Muslimana koja se ostvarivala u tom periodu. U decembru iste godine u okviru projekta Stav Muslimana BiH u pogledu nacionalnog opredjeljenja Instituta za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, završena je studija pod nazivom Nacrt za bibliografiju o osnovama i tendencijama narodnosne identifikacije Muslimana. 103

Isto, 585.

104

Atif Purivatra je rekao: “Osim toga, kada sam rekao da je politika Partije konsekventno provođena u pogledu uvažavanja etničke posebnosti Muslimana, i sada mogu ponoviti da, pored Redžićevih primjedbi, ostajem i dalje pri takvom tvrđenju, jer svi mogući relevantni pokazatelji i činjenice su na strani politike Partije, tj. da je zastupala i provodila nacionalnu ravnopravnost u svim oblicima društvene djelatnosti, od najmanjih do najviših foruma i da je sprovodila politiku svega onoga što je trebalo da znači politiku nacionalne slobode i nacionalne ravnopravnosti.” Isto, 589.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Sastojala se od 700 bibliografskih jedinica, a priređivači su bili Muhamed Hadžijahić i Atif Purivatra. Pokazalo se da nacionalni fenomen Muslimana ranije nije značajnije naučno obrađivan, međutim početkom 1960-ih godina počinje se sistematizirano izučavati.105 Rad na pomenutom projektu započeo je 1967. a završen 1970. godine. Inicijativa za njegovo pokretanje došla je od Centra za naučno-istraživački rad Fakulteta političkih nauka i profesora Hamdije Ćemerlića, a njegov osnovni cilj bilo je kreiranje stanovišta CKSKBiH prema Muslimanima.106 Međutim, Enver Redžić tvrdi da je osnovni zadatak projekta bilo naučno osporavanje bošnjaštva kao historijskog fenomena i argumentiranje partijske koncepcije muslimanske nacije. Stoga se u izvještaju odaje velika (jedina) zasluga KPJ u njenom teorijskom formuliranju Muslimana kao posebnog etničkog subjektiviteta.107 Istovremeno, Institut za društvena istraživanja je započeo drugi istraživački projekt sa radnim naslovom

105

Imamović, M. 2008, 58.

106

Rezultati ovog istraživanja sabrani su u studijskom izvještaju iz 1970. godine. Izvještaj nosi naziv Stav Muslimana Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljivanja. U radu su tretirane sljedeće teme: Srpske tendencije u nacionalnom razvoju Muslimana, Hrvatske tendencije u nacionalnom razvoju Muslimana, Motivisanost kod nacionalnog opredjeljenja Muslimana u srpskom odnosno hrvatskom smislu,Vjerski faktor u nacionalnoj identifikaciji kod nas, Determinte etničke posebnosti Muslimana, Pokušaj nacionalnog afirmiranja bošnjaštva, Priroda i karakter nacionalnih osjećaja Muslimana, Tendencije nacionalnog opredjeljivana Muslimana u poslijeratnoj konstelaciji, Stav Bošnjaka prema nacionalnoj identifikaciji Muslimana i Jugoslovenska muslimanska organizacija i nacionalnost bosanskohercegovačkih Muslimana. U uvodu studije navode se predmet i razlozi koji su potakli Institut za društvena istraživanja na izučavanje ove problematike: “O politici opredjeljivanja Muslimana koja je više nego jedno stoljeće pothranjivala nacionalne aspiracije, koja je sprovođena ubjeđivanjima, ali i raznim vrstama pritisaka, koja je izazvala tolike nesporazume i trovala međunacionalne odnose - ne postoji zapravo ni jedna naučna studija koja bi problem zahvatila u cjelini.” Istraživanje je usmjereno na pitanja kako se, na koji način i iz kakvih pobuda ispoljavao nacionalni osjećaj kod Muslimana. Navodi se da je cilj utvrditi i objasniti stav Muslimana prema nacionalnom pitanju, utvrditi prilike i odnose koji su utjecali na takav stav, centre odakle su poticale ideje i akcije, realne rezultate tih akcija te utjecaj takvog stava na međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini. Stav Muslimana, 1970, 7-8. 107

Redžić, E. 2000, 90-95.

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

Međunacionalni odnosi u Jugoslaviji i problemi federalizma, koji se detaljnije bavio temom Nacionalni fenomen Muslimana.108 Rezultati istraživanja Instituta i drugih naučnih radnika, koji su poticani i potpomognuti od Partije, krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina objavljuju se i predstavljaju pionirska, vrlo važna ostvarenja o nacionalnom identitetu Muslimana. Godine 1968. kao prvo obimnije naučno djelo o Muslimanima, objavljena je knjiga Salima Ćerića Muslimani srpskohrvatskog jezika. Autor je imao za cilj objasniti ko su i šta su Muslimani srpskohrvatskog jezika, ograničavajući se na Muslimane u Bosni i Hercegovini.109 U njoj se tretira dugi vremenski razvoj Muslimana, međutim, obiluje marksističkim tvrdnjama o formiranju etničkih zajednica, njihovoj konstrukciji i budućem razvoju. Enver Redžić je vidi kao prilog socijalističkoj teoriji i historiografiji aktuelne nacionalne problematike, ali i realno svjedočanstvo o tendencijama i kretanjima u nacionalnoj problematici krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina.110 U tom kontekstu važno je napomenuti još nekoliko naslova nastalih radom Instituta za društvena istraživanja, koji su doprinijeli oblikovanju naučne slike o nacionalnom identitetu Muslimana. Godine 1969. objavljena je knjiga Atifa Purivatre Nacionalni i politički razvitak Muslimana koja predstavlja zbirku uglavnom već objavljenih rasprava, a njen cilj bio je osvijetliti novije tendencije nacionalnog i političkog razvoja i na taj način doprinijeti cjelovitijem tretiranju ovog fenomena.111

108

U sklopu teme Nacionalni fenomen Muslimana razmatran je niz pojedinačnih, usko povezanih tema. Muhamed Hadžijahić istraživao je teme Predislamski elementi u kulturi bosanskih Muslimana i Etnogeneza bosanskih Muslimana, Vladimir-Đuro Degan Međunarodnopravno uređenje položaja muslimana sa osvrtom na uređenje položaja drugih vjerskih i narodnosnih skupina na području Jugoslavije, Mustafa Imamović Agrarno pitanje u BiH 1878-1914. i Razvitak građanskih pokreta i ideologije kod Muslimana 1878-1914. i Sulejman Smlatić Teritorijalna distribucija muslimana. 109

Ćerić, S. 1968. Osvrt na ovu Ćerićevu knjigu objavio je 1969. Mustafa Imamović u časopisu Lica. Imamović, M. 2008, 49-55.

110

Redžić, E. 2000, 100.

111

Purivatra, A. 1972, 6.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Muhamed Hadžijahić je 1974. godine objavio knjigu Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana.112 Njen osnovni cilj bio je “ukazati na historijske, etničke, kulturne, društvene i političke osnove nacionalnog fenomena Muslimana”, a ne “razmatrati savremena kretanja i tendencije u nacionalnom situiranju Muslimana”.113 Ova vrijedna studija koja se nalazi na granici između historije i sociologije, razmatra ključna pitanja narodnosnog i nacionalnog razvitka u Bosni i Hercegovini, a posebno ulogu vjerskog faktora u tome.114 Iste godine je objavljena druga knjiga Atifa Purivatre Jugoslovenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. To je prva studija koja se bavi političkim angažmanom Muslimana (Bošnjaka). Autor naglašava da JMO nije izričito isticala i definirala nacionalni individualitet Muslimana, ali je stajala na stanovištu njihove etničke posebnosti.115 Nacionalni identitet Muslimana nije bio predmet rasprava samo u Bosni i Hercegovini. O aktualizaciji ove problematike u cijeloj zemlji svjedoči i Peti kongres istoričara održan u Ohridu u septembru 1969. godine, čija je tema bila Etnički i nacionalni odnosi u našoj zemlji. Šest referata odnosilo se na nacionalno pitanje Muslimana tako da je ovo pitanje dominiralo sku112

Muhamed Hadžijahić posebnu pažnju poklanja vjerskom faktoru u nacionalnoj identifikaciji i kaže da historijsko poistovjećivanje nacionalnog i vjerskog fenomena ne treba smatrati nenormalnim. Religija predstavlja jedan od konstitutivnih elemenata nacije i često se nameće kao presudan element što je karakteristično i za raniji i moderni nacionalni razvoj. Stojeći na stanovištu da je vjerski element vezan za nacionalni fenomen, Hadžijahić navodi da je u proteklom periodu upravo takva povezanost vjere i nacije onemogućila opredjeljivanje Muslimana za Srbe, Hrvate ili neku treću naciju. Međutim, napominje i to, da ta veza nije bila presudna jer podaci koji ukazuju na opadanje značaja vjerskog faktora ne mogu se potkrijepiti recipročnom porastu nacionalnog opredjeljivanja. Hadžijahić, M. 1974, 66, 82.

113

Isto, 253.

114

Imamović, M. 2008, 225-229.

115

Purivatra, A. 1999, 407. Autor smatra da je upravo opredijeljenost JMO ka jugoslavenstvu (proklamovano, a ne stvarno ideološki) paraliziralo opredjeljenje Muslimana za srpsku tj. hrvatsku naciju, što će omogućiti jačanje svijesti o jedinstvu i etničkoj posebnosti muslimanskih masa. Isto, 351.

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

pom. Referat Avde Sućeske Istorijske osnove nacionalne posebnosti b-h Muslimana, prema mišljenju Šaćira Filandre, otvorio je vrata novim naučnim raspravama i istraživanjima nacionalnog fenomena Muslimana.116 Sućeska je istakao da se nacionalno pitanje bosanskohercegovačkih Muslimana do sada vrlo malo izučavalo, ali i da još postoji otklon od tog “nepopularnog” pitanja. Kao razlog tome navodi nedostatak hrabrosti naučnih radnika i bojazan da im se ne pripiše nacionalizam.117 Na skupu je Nikola Petrović istakao da je ovo historijski kongres na kojem se prvi put nacionalno pitanje Muslimana pokušalo naučno postaviti.118 Pored ove i sličnih rasprava, o nacionalnom identitetu Muslimana raspravljalo se u naučnim i u političkim krugovima. U političkim debatama pitanje Muslimana uglavnom se vezalo za pitanje funkcioniranja države i odnosa Bosne i Hercegovine prema saveznom centru.119 Takve debate posebno postaju aktuelne tokom 1970. i 1971. godine pred popis stanovništva. Politički vrh Bosne i Hercegovine isticao je svoj odlučni stav da Muslimani predstavljaju posebnu naciju i da je neophodno da se osiguraju uslovi potpune slobode i opredjeljenja prema ličnom nahođenju građana. Međutim, takvo nastojanje nije prošlo neopaženo, pa je bosanski politički vrh kritiziran zbog forsiranja nacionalnog pitanja Muslimana i poticanja muslimanskog nacionalizma. U tom kontekstu, Branko Mikulić je na sjednici CKSKJ, održanoj 14. maja 1971. godine, odlučno istakao da je neophodno da se Muslimani slobodno izjasne i da takve nedobronamjerne konstatacije o SKBiH dolaze uglavnom od srpskih i hrvatskih nacionalista. 120 Pred popis stanovništva vlast je provela političku kampanju afirmiranja muslimanske nacije s ciljem primjene odluke CK i njenog približavanja običnom narodu. Savezna konferencija SSRNJ organizirala je posebnu

116

Filandra, Š. 1999, 235.

117

Sućeska, A. 1969, 48.

118

Imamović, M. 2008, 61.

119

Kamberović, H. 2008b, 15.

120

Isto, 19.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

komisiju koja je trebala da prati sve aktivnosti poduzete oko popisa stanovništva 1971. godine.121 Posebno se angažirala Komisija za međunacionalne odnose i međurepubličku saradnju Predsjedništva RK SSRNBiH, koja je u tu svrhu objavila brošuru Nacionalni aspekti popisa stanovništva 1971. godine.122 U njoj su “objašnjena najvažnija pitanja iz oblasti međunacionalnih odnosa i značaj popisa stanovništva”.123 Studija se osvrće na apsurdnost prethodnih opredjeljivanja i ističe neophodnost da se Muslimani pravilno izjasne na predstojećem popisu stanovništva.124 Pored spomenutih, na nacionalnoj afirmaciji Muslimana u to vrijeme zdušno su radili i drugi intelektualci poput Hamdije Pozderca, Alije Isakovića, Mehmedalije Maka Dizdara, Midhata Begića, Muhsina Rizvića, Hamdije Ćemerlića i Huseina Đoze.125 Ipak, debate oko popisa stanovništva dobile su širok publicitet i poprimile izričito političku dimenziju. Rasprave su uglavnom vođene oko kate121

Redžić, E. 2008, 95.

122

Ova teorijsko-politička analiza objavljena je u februaru 1971. godine, a priređivači su bili Kasim Suljević i Atif Purivatra. Studija je imala za cilj da provede politiku nacionalnog samoopredjeljenja Muslimana i ukaže na nužnost eliminacije raskoraka između ustavnih principa i realnih društveno-političkih odnosa. Ademović, F. 2002, 50.

123

ABH, Fond: SSRNBiH, Komisija za međunacionalne odnose i međurepubličku saradnju Predsjedništva RK SSRNBiH (dalje SSRNBiH KMMS), Izvještaj o radu komisije za period oktobar 1970 - oktobar 1971, br. 2180, Sarajevo, 17. 10. 1971.

124

Duraković, N. 1998, 230. Prvi popis stanovništva u poslijeratnoj Jugoslaviji proveden je 1948. godine. Na tom popisu Bošnjaci su se opredjeljivali za postojeće odrednice: neopredijeljen, Srbin-musliman i Hrvat-musliman. Na narednom popisu 1953. godine postojala je samo odrednica Jugoslaven-neopredijeljen. Popis stanovništva 1961. godine ponudio je dvije opcije Bošnjacima: Musliman u etničkom smislu i Jugoslaven-neopredijeljen. Tek popisom 1971. godine Bošnjaci su se mogli izjasniti kao Muslimani u nacionalnom smislu. Popisni podaci svih šest popisa stanovništva po zakonskoj regulativi nisu bili uvjetovani nikakvim dokumentima već su ovisili o izjavi ispitanika. Prema popisu 1941. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 788 403 Bošnjaka, 1953. 891 798, 1961. 842 248, 1971. 1.482 430, 1981. 1 630 033, a 1991. godine 1. 902 956. Izvor: Stanovništvo Bosne i Hercegovine, 1995.

125

Ademović, F. 2002, 119.

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

gorije Musliman u nacionalnom smislu, naziva nacije, ali i oko opravdanosti uvrštavanja naziva Jugoslaven kao nacionalne, nadnacionalne ili nenacionalne kategorije. Ova pitanja izazvala su brojne javne diskusije, novinske debate i prepiske u kojima razlikujemo stanovište SK i individualna istupanja.126 Razlog tome jeste što u komunističkim krugovima nije postojala saglasnost da li se taj pojam trebao odnositi na Muslimane Bosne i Hercegovine, Muslimane koji govore srpskohrvatskim jezikom ili pojam ne treba teritorijalno i sadržinski ograničavati.127 Na sjednici Predsjedništva i Izvršnog odbora SSRNJ 12. maja 1970. godine, Enver Redžić je obrazložio svoj zahtjev za promjenu naziva Musliman u Bosanac. Međutim, ova ideja je na sjednici SSRNBiH 28. maja 1970. godine odbačena uz obrazloženje da bi se time ”Bosancima” priznala uloga jedinih nosilaca državotvorne misije i načinila nepravda drugim narodima koji žive u republici. Redžićevo zalaganje za uvrštavanje kategorije Jugoslaven kao oznake za nacionalnu pripadnost na popisu 1971. godine, također je odlučno odbijeno.128 Važno je napomenuti da se Enver Redžić i ranije angažirao na proučavanju identiteta Muslimana i 1961. godine objavio raspravu Društveno istorijski aspekti nacionalnog opredjeljivanja muslimana u BiH. U ovom radu ukazao je na neuspjeh politike opredjeljivanja Bošnjaka koji su i dalje insistirali na svojoj posebnosti i većinom se deklarisali kao neopredijeljeni.129 Na Petom kongresu istoričara 1969. godine u Ohridu Redžić je podnio referat u kojem je istakao tradiciju naziva Bošnjak i bosanski jezik. Naglasio je da “nova nacija” treba da nosi svoj tradicionalni, ispravni naziv, a ne vjersko ime.130 Nakon referata uslijedila je organizirana kampanja politič126

ABH, Fond: SSRNBiH KMMS, Neka zapažanja o političkoj aktivnosti u vezi sa popisom stanovništva 1971, br. 2972, Sarajevo, 4. 12. 1970. 127

Lučić, I. 2008, 33.

128

ABH, Fond: SSRNBiH KMMS, Neka zapažanja o političkoj aktivnosti u vezi sa popisom stanovništva 1971, br. 2972, Sarajevo, 4. 12. 1970.

129

Redžić, E. 2000, 74.

130

Velike rasprave vođene su upravo oko naziva novopriznate nacije. Nacionalno ime koje su kao oznaku vjerske pripadnosti nosili milioni ljudi u svijetu, često se iskorištavalo

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

kog rukovodstva Bosne i Hercegovine protiv njega. Svojim najglasnijim kritičarima Enver Redžić smatra muslimanske intelektualce (S. Ćerića i M. Imamovića) koji su bespoštednom kritikom njegovih ideja samo potvrđivali svoju vjernost partijskoj politici.131 U časopisu Pregled broj 4 Enver Redžić je 1970. godine objavio studiju O posebnosti bosanskih Muslimana u kojoj je ponovo istakao neadekvatnost naziva Musliman, koji je vjerska odrednica, podsjećajući da su se kroz historiju Muslimani osjećali Bosancima odnosno Bošnjacima. Studija je izazvala različite reakcije i uglavnom bila marginalizirana.132 Ovakve rasprave uglednih intelektualaca i članova Partije ukazuju na činjenicu da je prihvatanje posebnog muslimanskog nacionalnog identiteta bio manji problema od iznalaženja adekvatnog rješenja pod kojim etnonimom bi taj identitet trebao biti službeno prihvaćen.133 Debate oko nacionalnosti Muslimana nisu se zadržale samo na republičkom nivou jer je uskoro uslijedila široka međurepublička prepiska. Brojni članci su objavljeni u listovima: Kritika, Komunist, Politika, NIN i Nova Makedonija. Autori napisa su dokazivali ili osporavali postojanje nacionalne svijesti Muslimana. Vladimir Blašković je u jednom od svojih brojnih članaka na tu temu, izrazio sumnju u naučnu i istorijsku osnovu posebnosti muslimanskog naroda i postojanje svijesti o posebnosti kod Muslimana. Tu tezu opravdavao je “znanstvenom istinom” da postoje Srbi i Hrvati islamske vjeroispovijesti. Takvi napisi u dokumentima organa vlasti

u tvrdnjama da ova grupa ima izričito vjerski, a ne nacionalni karakter. Zastupajući stav vladajuće politike Atif Purivatra podržao je takvo imenovanje nacije. Pri tome je ukazao na tradiciju upotrebe tog imena u postojanju muslimanskih škola, muslimanskih banaka, muslimanskih kulturnih društava. Prema njegovom mišljenju, brkanje nacionalnog i konfesionalnog imena je bez osnova jer se ni vjerska zajednica ne naziva muslimanskom, već u svom nazivu ima pridjev islamska. Ademović, F. 2002, 189. 131

Redžić, E. 2000, 86-87.

132

Redžić, E. 2008, 95. Ovaj rad je objavljen i u knjizi Tokovi i otpori 1970. godine u izdanju sarajevske “Svjetlosti”, koja predstavlja zbirku već objavljenih Redžićevih radova.

133

Bringa, T. 2009, 32.

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

Bosne i Hercegovine okarakterizirani su kao znanstveni napisi inspirirani političkim potrebama.134 Mediji su raspravljali o pitanju pripadnosti muslimanskoj naciji, odnosno kriteriju po kojem neko pripada ovoj naciji. Sekretarijat CKSKJ razmatrao je i ovo pitanje i donio zaključak da istorijski i naučno muslimani slavenskog porijekla koji žive u Makedoniji i govore maternjim makedonskim jezikom predstavljaju dio makedonske nacije.135 U skladu s tim stavom Komisija za međunacionalne odnose i međurepubličku saradnju u januaru 1971. godine objavila je studiju u kojoj se kaže da se pod pojmom muslimanske nacije podrazumijeva stanovništvo Bosne i Hercegovine i Sandžaka koje govori srpskohrvatskim jezikom. Stanovništvo u drugim dijelovima Jugoslavije, iako pripadnici islamske vjeroispovijesti, etnički pripadaju drugim nacijama (Albanci, Makedonci, Turci i drugi).136 Debate o ovom pitanju vođene su i nakon 1972. godine. Međutim, nema ozbiljnijih političkih rasprava o opravdanosti nacionalnog identiteta koje bi negirale muslimansku naciju.137 Daljnja nacionalna afirmacija Muslimana odvijala se pod strogim nadzorom i usmjerenjem SKBiH, a naučno istraživanje ove problematike nastavljeno je nešto slabijim tempom.

4.2 Nacionalna afirmacija Muslimana (Bošnjaka) od 1968. do 1980. godine Sedamdesete godine su period kulturnog definiranja politički priznate nacije na kojem rade, za razliku od političke afirmacije, uglavnom bošnjački intelektualci. Kulturna afirmacija Muslimana vezala se za pitanje postoja134

ABH, Fond: SSRNBiH KMMS, O nacionalnoj neopredijeljenosti uz rasprave o popisu stanovništva u 1971. godini, 2631/70, Sarajevo, 3. 11. 1970. 135

ABH, Fond: SSRNBiH KMMS, Najslobodnije nacionalno opredjeljivanje (Nova Makedonija), 188/71, 118-2/9, Sarajevo, 27. 1. 1971.

136

Kamberović, H. 2008b, 18.

137

Isto, 21.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

nja specifičnog bosanskohercegovačkog duha čiji su neizostavni dio bile muslimanska kultura i tradicija. Postojanje Muslimana kao nacije, barem politički, više nije bilo upitno, ali pitanje postojanja muslimanske književnosti i posebnog bosanskohercegovačkog jezičkog i književnog izraza postaje predmet novih rasprava u političkim i intelektualnim krugovima. Ovo pitanje otvara se početkom 1970-ih godina. Izdavačka kuća “Svjetlost” u okviru obilježavanja dvadeset i pet godina postojanja organizirala je naučni skup o savremenoj književnosti u Bosni i Hercegovini. Uvodni referat Književna kretanja u BiH od 1945. godine do danas podnio je Midhat Begić. U ovom referatu, prvi put u javnom diskursu, korišteni su izrazi muslimanska književnost i muslimanski roman.138 Teza o postojanju posebne muslimanske književnosti podijelila je intelektualnu i političku elitu na one koji su negirali njeno postojanje i one koji su muslimansku književnost smatrali pravom muslimanske nacije. Jedan od onih koji je podržavao Begićevu ideju o postojanju posebne muslimanske književnosti bio je Mladen Oljača koji je na pomenutom skupu istakao potrebu stvarnog priznavanja postojanja muslimanske književnosti, što bi bio dokaz ostvarenja potpune nacionalne slobode i ravnopravnosti.139 Suprotstavljajući se tezi da su Muslimani izmišljena nacija, tj. komunistička tvorevina, Midhatu Begiću se u afirmiranju muslimanske kulture i književnosti pridružuju i drugi intelektualci poput Muhsina Rizvića, Alije Isakovića i Enesa Durakovića. Muhsin Rizvić je 1971. godine objavio knjigu Behar: Književnoistorijska monografija koja se bavi nacionalno-kulturnim temama. Svojim sadržajem, ova knjiga je potvrdila opravdanost nacionalne samobitnosti muslimanske nacije.140 Naredne godine Alija Isaković je objavio knjigu Biserje: izbor iz muslimanske književnosti, prvu antologiju muslimanske književnosti. Bila je to svojevrsna prekretnica u naučnoj potvrdi postojanja muslimanske književnosti kao elementa nacionalnog identiteta Muslimana.141 138

Imamović, M. 2008, 81-82.

139

Isto, 83.

140

Rizvić, M. 1971, Behar: književnoistorijska monografija, Sarajevo: Svjetlost

141

Isaković, A. 1972, Biserje: izbor iz muslimanske književnosti, Zagreb: Stvarnost

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

Pojava Biserja još oštrije je podijelila SKBiH na one koji su u muslimanskoj književnosti vidjeli segregaciju, dijeljenje i izdvajanje, i na one poput Hasana Grabčanovića, Mladena Oljače i Branka Mikulića koji su stajali na stanovištu da i Muslimani imaju pravo na svoju, muslimansku književnost.142 U osvrtu na Biserje, objavljenom u časopisu Život br. 9 1973. godine, Mustafa Imamović ovu prometejsku knjigu smatra izrazitom hrabrošću. Biserje je, poslije Rizvićeve monografije o Beharu, ponovo potvrdilo postojanje muslimanske književnosti i doprinijelo raščišćavanju pitanja sadržine nacionalne afirmacije Muslimana. Imamović bilježi i različite reakcije na objavljivanje ove knjige. Ona se pokušala prešutjeti, redakcije nisu primale recenzije, a nije spomenuta ni u redovnim književno-informativnim kolumnama u štampi.143 Afirmacija muslimanske književnosti, nastavljena je i u narednom periodu. Godine 1973. Muhsin Rizvić je objavio vrijednu dvotomnu studiju Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine u kojoj je objašnjen proces nastanka i razvitka moderne muslimanske književnosti.144 Pitanje muslimanske književnosti otvara i brojna druga pitanja koja se direktno ili indirektno tiču nacionalnog identiteta Bošnjaka. O reformi

142

Filandra, Š. 1999, 271-274.

143

Imamović, M. 2008, 131-134.

144

Rizvić, M. 1973, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vladavine. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Ova studija Muhsina Rizvića objavljena je u periodu oštrih rasprava o književnosti, o tome da li postoji bosanskohercegovačka književnost, književnost naroda i narodnost Bosne i Hercegovine ili pak književnost Bosne i Hercegovine. U njima se raspravljalo o postojanju i potrebi priznavanja posebne muslimanske književnosti. Međutim, posebna muslimanska književnost nije bila u skladu sa partijskom politikom. Stoga, Rizvićevo pisanje o razvoju književnosti u Muslimana može se dovesti u vezu sa neriješenim pitanjem postojanja posebne bosanskohercegovačke književnosti, nepriznavanja posebne muslimanske književnosti, bojazni od sukoba sa komunističkim stanovištem da bi priznavanje muslimanske književnosti naudilo ideji zajedništva naroda u Bosni i Hercegovini, pa i sa ocjenom o skromnom kulturno-historijskom dometu književnika Muslimana u periodu 1878-1914. godine. Opširnije o ovoj Rizvićevoj knjizi i raspravama o muslimanskoj književnosti: Imamović, M. 1973. i Filandra, Š. 1999.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

postojećeg obrazovnog plana i programa visokoškolskih ustanova, kojom bi se posvetila veća pažnja tradiciji i kulturi Bosne i Hercegovine kao cjeline, raspravljalo se na sjednici RK SSRNBiH 1979. godine. Mustafa Imamović je na sjednici istakao potrebu uvođenja posebnog predmeta koji će proučavati razvoj naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, nezavisno od predmeta Istorija naroda Jugoslavije.145 Ovaj, kao i prijedlog o uvođenju posebnog predmeta o bosanskohercegovačkoj književnosti na Katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nisu naišli na odobravanje.146 Vrlo značajno, pored pitanja jezika i književnosti Muslimana, bilo je pitanje nacionalnih institucija. Stav vladajuće Partije bio je da Muslimanima nisu potrebne posebne nacionalne institucije. Međutim, postojalo je i drugačije mišljenje unutar političke elite. Salim Ćerić u svom radu Neki problemi zaštite budućnosti naroda koji ne žive u svojoj nacionalnoj državi ili predstojeća nacionalna politika u SR BiH iz aprila 1971. godine posebno poglavlje posvetio je konstituiranju muslimanske nacije. Period prijelaza iz 1960-ih u 1970-e godine Ćerić naziva ispitnim godinama, godinama borbe između snaga koje su za ravnopravne odnose među narodima i onih koji to nisu. Ističe da su to godine preporoda muslimanskog i hrvatskog naroda. Zaslugu za priznavanje Muslimana pripisuje SKBiH i CKSKBiH, naglašavajući da postoje određene nedoumice i nedorečenosti u politici komunista prema nacionalnom identitetu Muslimana. Posljedica toga jeste i dalje neravnopravan status Muslimana. Njihova daljnja afirmacija, prema mišljenju Ćerića, trebala bi ići u smjeru konstituiranja muslimanskih nacionalnih institucija koje bi zaštitile njihov interes. “One su mu (misli se na nacionalne institucije, op. Dž.R.) zato što se nalazi u fazi konstituiranja sada potrebnije nego ikada, potrebnije su mu više nego bilo kojem drugom “starom” narodu. (...) Zbog toga što je SR BiH

145

Imamović, M. 2008, 131-134.

146

Opširnije o tome: Filandra, Š. 1999, 284-289.

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

matično područje muslimanskog naroda, u toj republici treba da bude i matična muslimanska institucija.”147

Salim Ćerić je smatrao da bi SSRNBiH trebao biti inicijator i glavni organizator takvih institucija. Stoga, naredna faza nacionalone afirmacije Muslimana jeste prezentacija i valorizacija muslimanskog kulturnog naslijeđa, izučavanje historije muslimanskog naroda, izrada udžbenika iz oblasti historije, jezika, književnosti i etnografije, kao i utvrđivanje zastave.148 Usamljeni zahtjev Salima Ćerića nije naišao na razumijevanje vladajuće politike. Muslimani su upućivani na zajedničke institucije koje su trebale zadovoljiti njihove potrebe.149 Otpor daljnjem procesu nacionalne afirmacije postojao je u samom vrhu vladajuće političke i partijske elite. Elita je strahovala od muslimanskog nacionalizma i bila svjesna da nije izmislila nego samo priznala muslimansku naciju. Stoga, muslimanska nacija izuzev perioda do 1971. godine nije doživjela veliku javnu promociju.150 Ostvarenja kulturne i književne inteligencije 1970-ih godina, nisu odagnala dileme sa muslimanskog pitanja. Muslimani su i dalje bili jedina nacija u Jugoslaviji koja nije imala svoje nacionalne institucije, nije priznato postojanje posebne muslimanske književnosti niti posebnog jezika, a nepotpunost nacionalne afirmacije bila je i dalje uzrok niza dvosmislenosti poput samog naziva nacije.151 Ono što su Muslimani dobili priznanjem svoje nacije Rasim Muminović usporedio je sa oslobađanjem ruku djetetu iz povoja ili skidanjem lisica zatvoreniku u ćeliji, konstatirajući da su 147

ABH, Fond: SSRNBiH KMMS, Neki problemi zaštite budućnosti naroda koji ne žive u svojoj nacionalnoj državi ili predstojeća nacionalna politika u SR BiH, Sarajevo, 26. 4. 1971. 148

Isto.

149

Međutim, Irena Reuter-Hendricks u svom radu o Muslimanima konstatira da “onome tko bi slijedio ovakvu logiku, njemu je potrebno zaista imati dobre volje”. Autorica smatra da nacija priznata 1968. godine nije predstavljala sekulariziranu naciju i da zajedničke institucije nisu bile u mogućnosti pružiti im sve potrebno. Markešić, I. 1990, 480. 150

Kamberović, H. 2009b, 68-69.

151

Bougarel, X. 2009, 123.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Muslimani i dalje ostali narod bez domovine, historije, nacionalnog imena i vjere.152

4.3 Jačanje religijskog identiteta 1970-ih godina Politički i kulturni krugovi 1960-ih i 1970-ih godina angažirali su se u procesu nacionalne afirmacije Muslimana i jačanja njihove nacionalne svijesti. Komunisti su taj proces započeli s ciljem ostvarivanja vodeće uloge u muslimanskom narodu. Pored odanog i patriotskog vrha Islamske zajednice i reisu-l-uleme Sulejmana ef. Kemure, pribojavali su se jačanja Islamske zajednice, njenog značaja i uloge među Muslimanima. Cilj komunista bila je marginalizacija Islamske zajednice u nacionalnom razvoju Muslimana pa se svako njeno tzv. vanreligijsko djelovanje najoštrije osuđivalo.153 Međutim, 1970-ih godina jačaju vjerske zajednice i religijski identitet u Bosni i Hercegovini. Krugovi unutar Islamske zajednice su se angažirali i na nacionalnoj afirmaciji Muslimana. Poticani su upravo od vlasti, posebno u vrijeme popisa stanovništva 1971. godine i to u cilju što bolje nacionalne agitacije i provođenja partijskih zaključaka. Takva angažiranost pojedinaca i krugova unutar Islamske zajednice ostvarena je samo u onoj mjeri i periodu koje je dozvolila vlast. Sredinom 1960-ih godina odnos vlasti prema vjerskim zajednicama kao nosiocima religijskog identiteta polahko se mijenja. Krajem 1960-ih i tokom 1970-ih godina obrazuje se novi modus vivendi, prešutno razumijevanje vlasti i vjerskih zajednica. Jačanje Bosne i Hercegovine kao republike stvara uslove u kojima vjerske zajednice istupaju slobodnije, posebno u zahtjevima za izgradnjom objekata i izdavačkoj djelatnosti.154

152

Muminović, R. 1990, 476.

153

Kamberović, H. 2009b, 68-69.

154

Ismet Osmanović slabljenje pritiska vlasti na vjerske zajednice povezuje sa religioznošću stanovništva. Oslanja se na istraživanja provedena sredinom 1970-ih godina koja su pokazala da je samo 10% stanovništva religiozno. Stoga, za organe vlasti to je bio pokazatelj da je religioznost “sporedna i marginalizirana”. Osmanović, I. 2003, 130.

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

Sedamdesete godine se s pravom mogu nazvati godinama jačanja religijskog identiteta Bošnjaka, periodom obnove islama i islamske prakse. Vjerski život se oživljava, jača aktivnost uleme, imama, pa i džematlija tj. građana. Islamska zajednica povećava izdavačku djelatnost, štampa se prijevod Kur’ana, ilmihali, sufare, mevludi i druge knjige, obnavljaju se i izgrađuju novi vjerski objekti, održavaju masovna otvorenja džamija i slično.155 Od 1966. godine u haremu Begove džamije u Sarajevu organizirana su predavanja namijenjena omladini koja su, zbog velike posjećenosti, početkom 1967. godine premještena u prostorije Careve džamije. “U tom periodu 1966-1972. godine učinjeno je mnogo za islam. Kod mnogih je obnovljena vjera, a kod mnogih probuđena.”156 Opći islamski preporod u Bosni i Hercegovini simbolično započinje upravo objavljivanjem prvog broja Islamskih informativnih novina Preporod, 15. septembra 1970. godine u izdanju Udruženja ilmije.157 Inicijator pokretanja ovog lista bio je vjersko-prosvjetni referent Husein ef. Đozo.158 Iste godine 155

U obnovi islama, štampe, vjerskih objekata i isticanju značaja islama za muslimanski nacionalni identitet Xavier Bougarel vidi izrastanje Islamske zajednice u svojevrsnu nacionalnu instituciju bosanskih Muslimana. Smatra da je to posljedica prevlasti panislamističke struje unutar Islamske zajednice koja se reaktivirala 1960-ih godina. Bougarel, X. 2009, 123.

156

Behmen, O. 2006, 214-215.

157

Karčić, F. 1999, 91.

158

Husein ef. Đozo (1912-1982) kao teoretičar, teolog i vjerski djelatnik smatra se jednim od trojice najznačajnijih islamskih modernista XX stoljeća u Bosni i Hercegovini. Godine 1960. imenovan je vjersko-prosvjetnim referentom u Vrhovnom islamskom starješinstvu i tu će funkciju obavljati sve do smrti 1982. godine. Bio je predavač fikha, akaida i tefsira u Gazi Husrev-begovoj medresi, a kasnije i na Islamskom teološkom fakultetu. Za predsjednika Udruženja ilmije imenovan je 1964. godine. Njegovom inicijativom pokrenute su Islamske informativne novine Preporod (urednik 1970-1972. i 1976-1979. godine), a aktivno je učestvovao u pokretanju Preporodove biblioteke, predavanja za omladinu, organiziranju Islamskog teološkog fakulteta. O naučnoj angažiranosti i radu Huseina ef. Đoze svjedoči preko 250 radova koji tretiraju brojne teme. Posebno se zalagao za neophodnu reformu dotadašnjeg tumačenja islama s ciljem pomirbe moderne misli i savremenih institucija sa islamom. Politička egzekucija Đoze započela je nakon objavljivanja njegovih reakcija na Parergon Derviša Sušića u septembru 1979. godine. Odluka o rehabilitaciji lika i djela Huseina Đoze donesena je na sjednici Vrhovnog islamskog starješinstva 6. 10.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

s radom počinje Preporodova čitaonica koja se održavala u prostorijama redakcije. Na tom mjestu su se svakodnevno organizirali sastanci i predavanja o vjerskim pitanjima namijenjena omladini.159 Dešavanja u i oko Islamske zajednice bila su pod snažnim utjecajem političkih dešavanja, a posebno angažiranja vlasti na afirmaciji nacionalnog identiteta Muslimana tj. provođenju partijske odluke u djelo. U Islamskoj zajednici određeni krugovi podržali su nacionalnu afirmaciju Muslimana. Na drugoj strani bili su oni koji su se, strahujući za sopstvene položaje i iz straha od represije vlasti koja je provođena u proteklom periodu, “zadovoljavali datim vjerskim okvirima”. Hasan Grabčanović se u intervjuu 1996. godine prisjetio mučnih i teških razgovora sa vrhom Islamske zajednice, reisu-l-ulemom Sulejmanom ef. Kemurom o potrebi nacionalne afirmacije Muslimana. Grabčanović kaže: “Reis-ul-ulema Kemura pažljivo me je saslušao i na kraju kazao da se on slaže, ali da unutar Islamske zajednice postoje i struje koje nisu za uspostavljanje muslimanske nacije i koje smatraju da je najvažnije da postoje vjerske slobode. Kakvi su tek problemi bili sa muslimanskom inteligencijom!“160 1990. godine. Opširnije o Husein ef. Đozi u: Simpozij život i djelo Husein ef. Đozo, Sarajevo 7. juna 1997, Sarajevo: Fakultet islamskih nauka, 1997. i Karić, E. 2010, Husein Đozo, Sarajevo: Dobra knjiga 159

U pokretanju lista Preporod pored Huseina Đoze, učestvovali su i Alija Izetbegović, Ismet Kasumagić, Munir Gavrankapetanović, Vahid Kozarić i Omer Behmen. Tako se oko redakcije Preporoda okupio velik broj pripadnika Mladih Muslimana. Behmen, O. 2006, 215.

160

U intervjuu koji je objavljen 22. 6. 1996. godine Hasan Grabčanović je istakao svoju ulogu u pocesu sazrijevanja svijesti o nacionalnoj posebnosti Muslimana. Također, ukazao je na društveno-politički diskurs kraja 1960-ih i početka 1970-ih godina. “Već 1969. godine Mikulić, Džema i još jedan mali broj ljudi u koje i ja spadam bez mnogo truda uvjerili smo Tita da se mora uvažiti postojanje muslimanske nacije. Bilo je to dvije godine prije popisa stanovništva. Trebalo je u te dvije godine do popisa stvoriti ambijent u kojem će se ljudi potpuno slobodno i bez straha izjašnjavati kao Muslimani. Ja sam vodio taj vrlo težak zadatak. Trebalo je najprije obraditi tadašnji partijski vrh u Bosni, kojem je bilo normalno da Muslimani ne postoje. Kada sam Đuri Pucaru kazao da se ide na priznavanje muslimanske nacije i da je to Tito odobrio, kazao mi je kako on nema ništa protiv, ali se

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

Pred popis stanovništva 1971. godine Husein Đozo se značajno angažirao na afirmaciji nacionalnog identiteta Muslimana. Njegovom zaslugom članci o značaju nacionalnog identiteta našli su svoje mjesto u Preporodu tokom marta i aprila 1971. godine. Niz članaka koji su pisali o afirmaciji muslimanske nacije započeo je intervjuom s Alijom Isakovićem objavljenom u Preporodu broj 11 od 15. februara 1971. godine.161 U Preporodu broj 12 objavljenom 1. marta 1971. godine štampan je članak Muslimani su posebna nacija autora inicijala F.B. Uslijedili su članci: Muslimani-ravnopravnost i afirmacija (Izvodi iz izlaganja članova CK SKBiH o predstojećem popisu stanovništva) u Preporodu broj 13 od 15. marta 1971, Nacionalna afirmacija Muslimana (O predstojećem popisu stanovništva) u Preporodu broj 14 od 1. aprila 1971. godine.

boji da je to ozbiljan revizionizam. Bojim se da je to odstupanje od Lenjinove definicije nacije. Poznato vam je drugovi da je po Lenjinu za postojanje nacije potrebno da ona ima i svoj jezik. A Muslimani nemaju svog jezika, bio je zabrinut Đuro Pucar. Ja mu odgovaram da nas dvojica normalno razgovaramo, da ja govorim svojim jezikom i da sam pri tome Musliman, da nikakvog revizionizma ne može biti i uz to malo priprijetim Titom. (...) Siromah se brzo usaglasio. Ali hajd sada ubijedi Muslimane da su Muslimani! (...) Kakvi su tek bili problemi s muslimanskom inteligencijom. U to vrijeme, dakle 1970. godine, imaš recimo dva najveća muslimanska pisca Mešu Selimovića i Maka Dizdara, od kojih se jedan izjašnjavao kao Srbin, tvrdi da su Muslimani zapravo Srbi islamske vjeroispovijesti, a drugi ponesen euforijom u Hrvatskoj drži da su Muslimani Hrvati islamske vjeroispovijesti. Dolazilo je do pravih konflikata. Mi, recimo, držimo u jednom gradu predavanja u kojem muslimanskom narodu objašnjavamo da ne treba imati straha da se na popisu izjasne kao Muslimani, a odmah iza nas dolazi književnik Alija Nametak da poništi sve što smo rekli i objasni da Muslimani ne postoje već da su to Hrvati islamske vjeroispovijesti. Ali mi smo bili vlast, pa ja zovem Nametka da mu najprije objasnim stvar, a onda mu malo priprijetim da ću objaviti sve što znam, a znam dosta, o njegovom držanju u studentskim domovima u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata kada je bio uključen u aktuelni politički trend u Hrvatskoj. Tu se on prepadne i obeća da više neće osporavati partijsku politiku glede Muslimana. Bilo je međutim intelektualaca koji su shvatili značaj tog pitanja i koji su pomogli da se komunistička inicijativa objasni muslimanskom narodu. Takvi su bili Hamdija Ćemerlić, Muhamed Hadžijahić, Atif Purivatra. (...)” “David riječi i Golijat znanja”, Slobodna Bosna, br. 15, Sarajevo, 22. 3. 1996, 36. 161

U intervjuu o muslimanskoj naciji i muslimanskoj književnosti Isaković kaže: “Bez dvoumljenja kažem da u Bosni i Hercegovini postoji bosanskohercegovačka muslimanska književnost, bosanskohercegovačka srpska književnost i bosanskohercegovačka hrvatska književnost.” Preporod, br. 11, Sarajevo, 15. 2. 1971.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

U narednim brojevima Preporoda također se pisalo o potrebi daljnje nacionalne afirmacije Muslimana. Posebno se ističu članci urednika (Huseina ef. Đoze) koji se tiču krupnih promjena i velikog historijskog značaja datog trenutka gdje se misli na konačno priznavanje muslimanske nacije i ogroman značaj narednog popisa stanovništva. U članku “Svjetlost našeg trenutka” kaže se: “Vjerovatno da mnogi od nas nisu svjesni velikog historijskog značaja ovog našeg trenutka. Stojimo pred veoma važnim strukturalnim promjenama koje će naš daljnji razvitak postaviti na nove samoupravne osnove. Ove promjene su ravne revoluciji. Naše društvo se inače i do sada veoma dinamično razvijalo, bilo bogato raznovrsnim pojavama i prelazilo iz promjene u promjenu. Ali ova strukturalna promjena predstavlja zaista vanredno značajan historijski događaj koji po svojoj razini nadmašuje sve dosadašnje promjene. Kada govorimo o ovim krupnim promjenama potrebno je ovdje naročito istaći i pojavu novog etniteta u našem razvoju koji je od osobite važnosti u međusobnom postavljanju-pojavu Muslimana kao posebnog naroda.“162

U člancima se također govori o značaju priznavanja muslimanske nacije, ali i značaju vjerskih snaga u općedruštvenim kretanjima.163 Zaključujemo da je barem struja okupljena oko lista Preporod s oduševljenjem pozdravila odluku o priznavanju muslimanske nacije jer se na stranicama lista ukazuje na značaj i potrebu nacionalne afirmacije. Nastojali su nacionalnu afirmaciju povezati sa religijom tj. vjerskim identitetom smatrajući da identitet podrazumijeva i nacionalnu i religijsku pripadnost. U osvrtu na sjednicu RK SSRN i njene zaključke kaže se: “I religija u samoupravnom društvu dobija svoje mjesto. Ne gleda se više na nju kao na opijum za narod.“164 162

Đozo, H. “Svjetlost našeg trenutka”, Preporod, br. 17, Sarajevo, 15. 5. 1971, 1.

163

“Vjerske progresivne snage našle su svoje mjesto, uključile se u opći razvoj i postale pozitivan faktor u općem društvenom kretanju. Niko im više niti može niti želi reći da su balast i da predstavljaju smetnju u razvoju.” Đozo, H. “Za ravnopravnu i ravnomjernu vjersku aktivnost”. Preporod, br. 18, Sarajevo, 1. 6. 1971, 1.

164

“Za pravo mjesto i ulogu vjernika u samoupravnom društvu”, Preporod, br. 20, Sarajevo, 1. 7. 1971, 1.

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

Članak “Islam i Muslimani” objavljen u Glasniku VIS 1970. godine ukazuje na suprotstavljenost muslimanske svjetovne i vjerske inteligencije tj. snaga koje su angažirane na nacionalnoj afirmaciji Muslimana i vjerskih krugova koji su isticali vjersko kao bazu nacionalnog. Međutim, u članku se naglašava potreba saglasnosti religijskog i nacionalnog, muslimana i Muslimana. “Mogao bi neko reći zar to nije paradoks: imamo Muslimana koji nije musliman. Na prvi pogled izgledalo bi tako. Činilo bi se da tu Islam gubi. Stoji kao napadnuto, da se u tom slučaju riječ musliman najviše otuđila i udaljila od Islama. Ipak nije tako. Ja bih rekao da se ovdje prije radi o vraćanju, a ne otuđivanju. Malo m ne gubi već dobiva. Veliko M ga još više jača i učvršćuje. Ne poričem da se u našem razvoju, velikim M-om nije otvorio vrlo interesantan proces čiji daljnji razvoj i ishod ovisi o snagama koje će unutar tog procesa djelovati. Već sada su ovdje na pomolu različite snage. (...) Nas iz malog m mora interesovati pojava ovih snaga, njihov sukob i ishod ovog sukoba. Ima nažalost pokušaja da nam se to ospori. Mi se s tim ni u kojem slučaju, razumije se, ne možemo pomiriti. Mi smo svjesni da malo m predstavlja osnovu velikog M bez čega bi ono značilo prazno ime, frazu bez sadržaja. Neke snage iz velikog M htjele bi, kako se čini, da isključe iz ovog procesa snage malog m što ni u kojem slučaju ne bi bilo opravdano. (...) Strahovanje da bi u daljnjem našem razvoju moglo doći do slabljenja baze ne bi moralo biti bez osnova. U kom će pravcu teći ovaj razvoj zavisit će, kao što smo rekli, o snagama koje ga budu nosile. U sadašnjem trenutku nove progresivne snage iz velikog M, imaju prednost: spremnije su, aktivnije se uključuju i angažiraju u procesima općeg našeg razvoja. One ustvari predstavljaju i drže u svojim rukama naš društveni, kulturni, politički i ekonomski život. Svakako imaju bolje pozicije. Bilo bi najbolje kada bi se sukob izbjegao. Cilj je isti. Možda su načini i sredstva za postizanje ovog cilja različiti, ali to ne bi smjelo smetati.“165

Glasnik VIS piše o uspjehu mladih snaga i potrebi ispravnog izjašnjavanja za “pravu muslimansku nacionalnost” bez obzira na prethodna izjašnjavanja. Međutim, ukazuje se na poteškoće, otvoreno i oštro kritikuju snage koje iz ličnih interesa ne prihvataju muslimansku nacionalnost. 165

Đozo, H. “Islam i Muslimani”, Glasnik VIS 5-6, Sarajevo, 1970, 206-207.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

“Mlade snage su mnogo manje opterećene sa kompleksima. Ogromna većina njih je potpuno svjesna svojih prava, obaveza, uloge i pozicija u Jugoslaviji kao bratskoj zajednici naroda i narodnosti. Ne može se reći da ne postoji jedan manji broj kolebljivaca koji su u birokratsko-etatističkoj eri, zahvaljujući određenim snagama stekli neke pozicije i ušićarili neke lične koristi. (...) Predstojeći popis u SFRJ pokazaće nam koliko ima još ovih kolebljivaca i širćardžija. (...) Njihovo postojanje vezano je za postojanje hegemonističko-reakcionarnih i nacionalno-šovinističkih snaga. Nije nimalo čudno kako se neki već unaprijed pravdaju, tvrdeći da nacija nije košulja koja se mijenja. Oni su se, kada su se morali opredijeliti i kada nije bilo drugog izbora, opredijelili za jednu ili drugu naciju koje su im bile ponuđene. Sada kada imaju mogućnost da se izjasne za ono što jesu, teško im se čini mijenjati. Nema tu ničeg neugodnog. (...) Ja sam se opredijelio za hrvatstvo, zašto se sada ne bih korigirao i pisao onako kako zaista osjećam. (...) Da se dobro razumijemo. Mi smo za punu slobodu nacionalnog izjašnjavanja. Nemamo niti možemo imati bilo što protiv onih koji su duboko uvjereni i na osnovu intimnog opredjeljenja za ovu ili onu naciju. Nama strahovito smeta samo računstvo i šićardžijsko opredjeljenje. (...) Manje bi bilo neshvatljivo kada bi to radili sitni mali ljudi od manjeg značaja. Ali je nažalost upravo obrnuto. Mali ljudi iz naroda ostaju vjerni sebi, ne prodaju se. (...) Zasluga mladih snaga zajedno sa zdravim i osnovnim jezgrom širokih muslimanskih slojeva predstavljaju najveću garanciju da će se Muslimani kao narod umjeti potvrditi, postaviti i konkretno ponašati. Biće otpadnika i iznimki. Neka nas to nimalo ne iznenađuje i uznemiruje. Ono što je truhlo i bolesno otpada, a ono što je zdravo ostaje.“166

Nacionalna afirmacija Muslimana pred popis stanovništva 1971. godine nije ostala samo na pisanoj riječi. Husein Đozo je u okviru Udruženja ilmije organizirao predavanja i rasprave naučnih i javnih radnika o nacionalnom identitetu Muslimana. Ova aktivnost imala je za cilj nacionalnu afirmaciju i obuku članova Udruženja ilmije, prvenstveno imama, s ciljem njihove

166

Đozo, H. “Nove snage”, Glasnik VIS 3-4, Sarajevo, 1971, 132-134. Govoreći o naciji koja nije košulja, autor se ustvari osvrnuo na stav Esada Ćimića iznesen u televizijskom intervjuu 1971. godine, o čemu opširnije u: Ćimić, E. 1983.

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

uspješnije aktivnosti u džematima. “Tako se opetovala i nezamjenjiva uloga Islamske zajednice i u ostvarivanju bošnjačkih nacionalnih interesa.“167 Međutim, angažiranje Islamske zajednice na nacionalnoj afirmaciji komunisti su nastojali da kontroliraju, a nakon popisa stanovništva 1971. godine i da spriječe. Iako se u glasilima Islamske zajednice isticalo da ona sasvim ispravno shvata novi status Muslimana,168 organima vlasti posebno je smetalo poistovjećivanje vjerskog i nacionalnog i stalno angažiranje vjerske zajednice na afirmaciji nacije.169 Preimenovanje Islamske vjerske zajednice u Islamsku zajednicu u novembru 1969. godine, protumačeno je kao nedozvoljena aktivnost i nametanje Islamske zajednice kao nacionalne institucije.170 Pod pritiskom vlasti Islamska zajednica je daljnju aktivnost usmjerila na religijsku obnovu, jačanje svojih institucija, bolju organizaciju kao i izgradnju vjerskih objekata. Učenici Gazi Husrev-begove medrese su krajem 1971. i početkom 1972. godine štrajkovali zahtijevajući više svjetovnih predmeta kao i ravnopravan status medrese sa drugim srednjim školama. Štrajk je proglašen antidržavnim aktom i uskoro je zabranjen rad Preporo-

167

Purivatra, A. 1998, 56.

168

“Islamska zajednica je sasvim ispravno shvatila novi status Muslimana. Ona dobro razlikuje vjersku od nacionalne pripadnosti. Nije nikada identifikovala ove posebnosti niti je tvrdila da ona ima pravo da u ime Muslimana kao naroda vodi odlučujuću riječ. Takve tvrdnje predstavljaju običnu izmišljotinu i klevetu.” Đozo H. “Za pravo mjesto i ulogu vjernika u samoupravnom društvu”, Preporod, br. 20, Sarajevo, 1. 7. 1971, 3. 169

U članku “Jesmo li to zaslužili” urednik se osvrće na kritike upućene Islamskoj zajednici i Preporodu da poistovjećuju vjersko i nacionalno i predstavljaju se kao afirmatori muslimanske nacije. “Otud nam je neobično teško pala ocjena iz izvještaja sa sastanka predsjednika RK za vjerska pitanja SR BiH Novaka Anđelića sa predsjednikom Republičkog starješinstva IZ hadži Naimom ef. Hadžiabdićem da su u Preporodu prisutne nacionalističke i šovinističke tendencije. Veoma zanimljivo je što je došlo do ovakve ocjene. Preporod se svim silama bori protiv šovinizma i nacionalizma, za bratstvo i jedinstvo. Ali, eto nažalost da se jednom takvom iskrenom nastojanju prilijepi etiketa nacionalizma i šovinizma i nameće zaključak da bi Preporod mogao biti nosilac nacionalističkih i šovinističkih tendencija. On bi u tom slučaju negirao sebe i svoju temeljnu koncepciju na kojoj čvrsto stoji.” “Jesmo li to zaslužili?”, Preporod, br. 24, Sarajevo, 1. 9. 1971, 1.

170

Perica, V. 2006a, 192.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

dove čitaonice.171 Iskoristivši ova dešavanja u svojoj, kako se navodi, stalnoj borbi protiv nacionalističke struje unutar Islamske zajednice, vlasti i prorežimski ljudi u Zajednici optužili su Preporod i njegovo uredništvo kao glavne pokretače novih ideja i negativnih aktivnosti među mladima. U aprilu 1972. godine pod pritiskom vlasti i oficijelnog vodstva Islamske zajednice Husein Đozo bio je primoran da odstupi sa pozicije urednika lista Preporod.172 Ipak, aktivnost vjerske zajednice na jačanju vjerskog identiteta se nastavlja užurbanim tempom. Od posebnog značaja jeste otvaranje Islamskog teološkog fakulteta 1977. godine. Krajem 1978. godine inicijativom Ahmeda Smajlovića počeo je izlaziti i novi časopis pod nazivom Islamska misao.173 Do značajne promjene dolazi 1979. godine. Reakcije Hilme Neimarlije i Huseina Đoze u Preporodu na objavljivanje Parergona Derviša Sušića u ljeto 1979. godine u Oslobođenju, naišle su na oštru osudu vlasti. Đozo i Neimarlija su označeni kao panislamisti, klerikalisti i muslimanski nacionalisti. Za organe vlasti bio je to dokaz o postojanju, konstantnom djelovanju i jačanju klerikalne i kleronacionalističke struje unutar Islamske zajednice. Pod pritiskom vlasti i odanih vjerskih službenika Husein Đozo je podnio ostavku sa pozicije predsjednika Udruženja ilmije, a Neimarlija 171

Behmen, O. 2006, 216-217.

172

Karčić, F. 1999, 93.

173

Ahmed Smajlović (1938-1988) je prvi doktor islamskih nauka u Evropi i smatra se jednim od najznačajnijih teologa i djelatnika Islamske zajednice XX stoljeća. Godine 1975. imenovan je šefom kabineta reisu-l-uleme, a potom predsjednikom Starješinstva Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju. Pored Huseina Đoze i Hamdije Ćemerlića, najzaslužniji je za organiziranje Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu na kojem je predavao akaid i islamsku filozofiju. Inicijator je pokretanja Islamske misli, časopisa za islamsku znanost i nauku kao i izgradnje islamskog centra u Zagrebu. Bio je član mnogih međunarodnih islamskih institucija i učestvovao je na mnogobrojnim međunarodnim skupovima. Napisao je oko 200 radova i bavio se prevođenjem. Između ostalog, još kao student Al-Azhara preveo je Derviš i smrt Meše Selimovića i epsku baladu Hasanaginica na arapski jezik. Danas, Zagrebačka medresa nosi ime “Dr. Ahmed Smajlović”. Opširnije o životu i djelu dr. Ahmeda Smajlovića u Islamska misao, br. 116, Sarajevo, 1988. i Behar, 2009.

4. RAZVOJ BOŠNJAČKE NACIJE OD 1968. DO 1980. GODINE (HISTORIOGRAFSKI PREGLED)

sa pozicije urednika lista Preporod. Bio je to jedan u nizu koraka zaustavljanja revitalizacije islama. Preporod je stavljen u nadležnost Starješinstva Islamske zajednice, a njegov program i orijentacija znatno su izmijenjeni i usmjereni onako kako je to vlast željela, realno i bez utopijskih snova.174 Organi vlasti su tokom 1970-ih godina budno pratili dešavanja u svim vjerskim zajednicama. U jednom novinskom članku objavljenom 1975. godine konstatira se da aktivnost vjerskih zajednica izlazi iz zakonskih okvira jer se nastoje nametnuti kao politički subjekti, kao zaštitnici i promotori nacije. Bilježe se primjeri politiziranja vjerskih obreda kao što su govori na sahranama, proglašavanja umrlih za velike Muslimane, poistovjećivanje vjere i nacije i slično.175 Već krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina organi vlasti poduzeli su oštre mjere protiv tzv. fundamentalističke opasnosti, pokušaja islamizacije Bosne i Hercegovine i stvaranja islamske republike.176 Najznačajnija politička afera sedamdesetih godina bilo je suđenje Pašagi Mandžiću i tzv. Tuzlanskoj grupi. Od 1971. godine Pašaga Mandžić je bio pod “prismotrom” SK zbog kritiziranja štaba NOV-e i ukazivanja na pogrešne odluke iz Drugog svjetskog rata. Na sjednici Izvršnog komiteta Predsjedništva CKSKBiH održanoj 14. februara 1975. godine pored Mandžića, Teufik Selimović i Salih Burek su optuženi za razvijanje “muslimanskog nacionalizma i velikomuslimanskog hodžinsko-kadijskog šovinizma”.177 Nakon kraćeg perioda liberalizacije odnosa vlasti i vjerskih zajednica uslijedio je ponovo period stroge kontrole nad zajednicama. Vlast je strahovala od jačanja vjerskog identiteta kao i dominacije jedne zajednice u 174

Karčić, F. 1999, 94.

175

Kurspahić, K. “Vjera i mjera”, Oslobođenje, br. 9657, Sarajevo, 23. 4. 1975, 5.

176

Duraković, N. 1998, 233.

177

Filandra, Š. 1999, 248-249. Pašaga Mandžić je insistirao na utvrđivanju istine o stradanju Bošnjaka u Istočnoj Bosni tokom Drugog svjetskog rata. Stradanje, a potom i zaziranje Bošnjaka od komunističkog pokreta smatrao je posljedicom pogubne saradnje partizana i četnika u režiji nekoliko najodgovornijih partijskih rukovodilaca, a ne kako se tvrdilo, partijskih foruma. Međutim, takvo mišljenje Mandžića sukobilo se sa neprikosnovenom partijskom istinom što će proizvesti tezu o Mandžiću kao nacionalisti. Opširnije o tome: Išek, T. 2006.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

republici. Stoga, praksa represije i hapšenja je i dalje nastavljena s ciljem da odvoji “nacionalno od nacionalističkog i klerikalno od klerikalističkog”, ali i “vjersko od nacionalnog”.178

178

Osmanović, I. 2003, 119.

5. HISTORIJSKI KONTEKST OD 1980. DO 1990. GODINE U BOSNI I HERCEGOVINI I JUGOSLAVIJI

eriod koji je predmet našeg izučavanja Raif Dizdarević je simbolično nazvao periodom od smrti Tita do smrti Jugoslavije. O toj problematici napisani su brojni radovi, mada su sinteze o jugoslavenskim događanjima više rezultati istraživanja strane historiografije nego domaćih autora. Ipak, raznovrsnost metodoloških pristupa i izučavanih tema iz ovog perioda omogućuju da se ovaj period detaljnije i objektivnije sagleda. Naša namjera jeste ukazati na ključne elemente u procesu odumiranja Jugoslavije i promjene koje se dešavaju u Bosni i Hercegovini.179 Poglavlje ima za cilj predstaviti društveno-političku klimu u kojoj, u daljnjem radu, pratimo odnos religijskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka. Razlog tome jeste potreba da se ukaže da promjene u odnosu dva identiteta ne nastaju u vakuumu, niti same od sebe. One nastaju pod utjecajem širih društveno-političkih kretanja u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, ali su pod utjecajem i dešavanja u svijetu, naprimjer u Poljskoj i Iranu. Društveno-politička previranja dovode do promjena u hijerarhijskom slijedu društvenih prioriteta i sve jasnije homogeniziranje zajednica gdje se simbioza religije i nacije pokazala kao najučinkovitije sredstvo diferenciranja stanovništva i političkog organiziranja. Međutim, nismo u mogućnosti analizirati sve činioce društveno-političkih promjena pa se stoga osvrćemo samo na najvažnije poput značaja 179

Dejan Jović zastupa tezu o procesu odumiranja države koji je sadržan u komunističkoj ideologiji. Opširnije o tome: Jović, D. 2003.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

kritičke inteligencije, disidenata, odnosa saveznog centra i Bosne i Hercegovine, slabljenja sekularizacije, jačanja religije i slično. Procesi koji će svoju kulminaciju doživjeti 1980-ih godina započinju nešto ranije. U literaturi se navodi da rasprave i neslaganja u Jugoslaviji započinju usvajanjem Ustava 1974. godine.180 Ustavnim amandmanima 1968-1971. godine izvršene su brojne izmjene Ustava iz 1963. godine što je dovelo do stvaranja novog Ustava koji je Jugoslaviju ozvaničio kao federaciju (labavu federaciju) sa šest republika i dvije pokrajine koje su imale izrazito visok nivo samostalnosti.181 Ustav iz 1974. godine bio je predmet brojnih neslaganja koja su izazvala rascjep u vladajućoj Partiji, skrenula pa-

180

Govoreći o ulozi Partije i karakteru Jugoslavije Latinka Perović ističe da se pitanje uloge i jedinstva Partije postavilo još početkom 1960-ih godina. Proturječnosti projektovanog demokratskog društva i monolitne i centralističke Partije, izazvale su oštru suprotstavljenost dvije struje unutar nje. Na jednoj strani, nalazila se demokratska struja koja je težište stavila na razvoj samoupravljanja, ekonomske i društvene reforme, a na drugoj birokratska struja kao zagovornik postojećih odnosa gdje država ima jak oslonac u samoj Partiji. Perović, L. 1991, 26-28. 181

Novi Ustav SFRJ donesen je 2. 2. 1974. godine. Ustavom je, između ostalog, u okviru Skupštine SFRJ obrazovano Vijeće republika, nadležno za pitanja za čija rješenja nije bila potrebna saglasnost republika i pokrajina, i Savezno vijeće koje je odlučivalo o pitanjima iz samostalne nadležnosti federacije. Smanjen je broj članova Predsjedništva SFRJ sa dvadeset i tri na devet članova (osam iz federalnih jedinica i stalni član Josip Broz Tito). Ozakonjen je princip konsenzusa, odnosno pune saglasnosti republika i pokrajina prilikom donošenja najvažnijih federalnih odluka, a do njih se dolazilo usaglašavanjem interesa i stavova republičkih i pokrajinskih delegacija. Također, uvedena su republička predsjedništva kao ustavni izraz njihove suverenosti tj. autonomnosti. Bilandžić, D. 1999, 674-675. Ustavom je definiran princip samostalnosti republičko-pokrajinskih organizacija SK što je imalo za posljedicu razgradnju jedinstvene platforme i djelovanja SKJ. To će u narednom periodu potaknuti proces konfederiranja političkog sistema, razgradnje SKJ i dovesti do tzv. ourizacije, tj. političke i ekonomske rascjepkanosti Jugoslavije. Miladinović, S. 2009, 33-35. Nakon usvajanja federalnog Ustava, donesen je i novi Ustav SR Bosne i Hercegovine (25. 2. 1974. godine). Važno je napomenuti da je ovim Ustavom oformljeno Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine kao kolektivni predsjednički organ od devet članova. Prvim predsjednikom Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine imenovan je Rato Dugonjić. Prema Ustavu, Skupština SR Bosne i Hercegovine podijeljena je na tri vijeća, Vijeće udruženog rada (160 delegata), Društveno-političko vijeće (80 delegata) i Vijeće opština (80 delegata). Arnautović, S. 2009, 171.

5. HISTORIJSKI KONTEKST OD 1980. DO 1990. GODINE U BOSNI I HERCEGOVINI I JUGOSLAVIJI

žnju sa ekonomskih nedaća i otvorila prostor za izrastanje nacionalizama, klerikalizama i raznih liberalno-demokratskih ideja. Pišući o ovom periodu autori navode brojne razloge raspada Jugoslavije. Zanimljivo je da u analizama i sintezama dešavanja 1980-ih godina u Jugoslaviji centralno mjesto zauzimaju dešavanja u Srbiji i oko srpskog pitanja. Tačno je da brojne inicijative koje dovode do promjena u međunacionalnim i međurepubličkim odnosima, a tako i do sukobljavanja unutar Partije, dolaze iz Srbije. Još sredinom 1970-ih godina srbijansko rukovodstvo izrazilo je neslaganje sa stepenom autonomnosti pokrajina Kosova i Vojvodine koja je potvrđena Ustavom 1974. godine. Prva inicijativa za promjenu Ustava pokrenuta je u januaru 1975. godine od Predsjedništva SR Srbije koje je angažiralo političare i stručnjake na detaljnom formuliranju zahtjeva za reviziju Ustava. Takav potez Predsjedništvo je pravdalo time da je Srbija oslabljena i dezintegrirana razdrobljenošću na tri dijela, užu Srbiju i dvije pokrajine koje su skoro imale status republike. U narednom periodu bez znanja jugoslavenske javnosti održano je niz sjednica državno-partijskog rukovodstva Srbije i čelnika obje pokrajine koje su obilježene neslaganjima i svađama učesnika. Materijal o kojem se raspravljalo prerastao je u strogo povjerljivi elaborat simbolički nazvan Plava knjiga. Međutim, inicijativa srbijanskog političkog rukovodstva nije naišla na odobravanje saveznog centra niti drugih republika.182 Osamdesete godine započinju sa dvije važne prekretnice koje su imale dalekosežne posljedice na cjelokupnu društveno-političku situaciju u Jugoslaviji. Prva je smrt Edvarda Kardelja 1979. i smrt Josipa Broza Tita 1980. godine. Drugi događaj jeste izbijanje nemira na Kosovu u proljeće 1981. godine i gotovo istovremeno aktiviranje kritičke inteligencije, posebno u Srbiji.

182

Srbijansku inicijativu za revizijom Ustava iz 1974. godine osujetio je lično Josip Broz Tito. Na sastanku s predsjednicima SK Srbije, Kosova i Vojvodine u julu 1977. godine jasno je istakao da se postojeće ustavno rješenje položaja pokrajina neće mijenjati. Bilandžić navodi sljedeće: “Prvi pokušaj revizije Ustava SFRJ blokirao je Tito. Srbija se povukla, svjesna da Stari s 85 godina neće još dugo. Najavila je dakle buduće sukobe s pokrajinama, ali i sa ostalom Jugoslavijom.” Bilandžić, D. 1999, 675-676.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Ustavom 1974. godine Josip Broz Tito je dobio neograničen predsjednički mandat i njegova djelatnost nije bila podložna političkoj provjeri. Međutim, Ustav je istovremeno spriječio pojavu novog Tita, tako da je detitoizacija Jugoslavije započela samim Ustavom, dok je Tito bio živ, da bi se nastavila nakon njegove smrti.183 Smrću predsjednika političko središte gubi moć djelotvornog kočenja centrifugalnih sila i oslanjanja republičkih partija na tradicionalne nacionalne ciljeve.184 Samo šest mjeseci nakon Titove smrti predsjednik Ustavnog suda Srbije Najdan Pašić uputio je pismo jugoslavenskom partijskom vrhu u kojem se traži izmjena Ustava. Međutim, ni ovaj zahtjev nije imao velikog odjeka ni u partijskom centru ni u drugim republikama.185 Do značajne promjene dolazi izbijanjem nemira na Kosovu. U martu 1981. godine započele su demonstracije Albanaca na Kosovu. SK Srbije i SK Jugoslavije osudili su dešavanja kao kontrarevolucionarne iredentističko-nacionalističke pokušaje stvaranja etnički čiste albanske republike u sastavu Jugoslavije, sa perspektivom za njeno ujedinjenje sa Albanijom.186 Gotovo po pravilu, od komunista se očekivalo da se odlučno bore protiv nacionalista u sopstvenoj naciji, što su učinili albanski komunisti oštro osudivši nemire kao nacionalističke.187 Događaji na Kosovu imali su veliki odjek i negativne refleksije u cijeloj Jugoslaviji.188 Srbijansko partijsko rukovodstvo dešavanjima na Koso183

Jović, D. 2003, 75.

184

Sekulić, D. 2004, 66.

185

Jović, D. 2003, 265-266.

186

Bilandžić, D. 2006, 70.

187

Jović, D. 2003, 286.

188

Predrag Marković o dešavanjima u Jugoslaviji nakon nemira na Kosovu kaže: “U javnosti i na sednicama najviših partijskih i državnih organa, započinje da se govori o nacionalnim problemima na Kosovu, naročito iseljavanju Srba i Crnogoraca. Savezna i republičke partijske vlasti proklamuju potrebu veće integracije Kosova u privredu i kulturu zemlje, kao i mere za sprečavanje iseljavanja Srba i Crnogoraca. Od 1982. godine, u vrhu Partije počinje javna debata o većoj centralizaciji i nje i države. Režim zaoštrava politiku prema nacionalistima u svim republikama, pa dolazi do zabrane nacionalističke predstave Golubnjača u Srbiji (1982), suđenja muslimanskim nacionalistima na čelu sa Alijom Izetbegovićem u Bosni (1983).” Marković, P. 2007, 24.

5. HISTORIJSKI KONTEKST OD 1980. DO 1990. GODINE U BOSNI I HERCEGOVINI I JUGOSLAVIJI

vu iskoristilo je da ponovo nametne pitanje revizije federalizma. Pri tome oštro je kritiziralo funkcioniranje postojećeg sistema, položaj i ulogu saveznog centra, postojeće međurepubličko-pokrajinske i međunacionalne odnose, ističući da su Ustav i praksa skrenuli prema konfederalizmu.189 Srbijansko rukovodstvo je ukazivalo na eskalaciju albanskog nacionalizma, često ga nazivajući muslimanskim nacionalizmom i upozoravalo da bi se ta destruktivna sila lahko mogla proširiti i na druge dijelove države, posebno aludirajući na Bosnu i Hercegovinu. Pod izlikom da je neophodno iznaći rješenje za lošu društveno-političku situaciju, Savezni vrh pod snažnim srbijanskim pritiskom, dao je dozvolu SK Srbije da izvrši političku analizu položaja pokrajina u Srbiji.190 Političku polarizaciju u Jugoslaviji pratila je sve složenija ekonomska situacija.191 Globalni ekonomski problemi odrazili su se i na ekonomiju 189

Bilandžić, D. 1986, 145.

190

Isto, 85.

191

Na pitanje da li je politička izazvala ekonomsku krizu u zemlji ili obrnuto, teško je decidno odgovoriti. Međutim, vrlo je značajno naglasiti usku spregu politike i ekonomije u socijalističkom sistemu. Vladajuću elitu u Jugoslaviji predstavljali su politički funkcioneri koji su bez iznimke pripadali KP i menadžeri koji su se nalazili na rukovodećim funkcijama privrednih organizacija. Međutim, menadžerska elita bila je podređena političkoj pa se razlika između političke i ekonomske moći može samo uslovno shvatiti. Vrh partijske hijerarhije monopolirao je svojom komandno-upravljačkom pozicijom i državom i privredom, tako da je svaka ekonomska odluka bila neodvojiva od političko-legitimacijskih kriterija. Ovakva sprega politike i ekonomije u periodu 1980-ih godina dovela je do toga da su politička neslaganja oko brojnih pitanja utjecala na dezintegraciju jugoslavenskog ekonomskog tržišta. Sve otvoreniji sukobi republičkih nacionalnih elita rezultirali su snažnijem povezivanju političke elite i menadžera u borbi za ostvarivanje svog nacionalnog interesa. Opširnije o paralelizmu države i partije tj. partijskih i državnih funkcija, političke i ekonomske elite, državne i ekonomske organizacije, vidjeti u: Miladinović, S. 2009, 1335. Međutim, Milan Bajec je stanovišta da je podatak o padu produktivnosti rada 1970-ih godina trebao biti jasan pokazatelj da jugoslavenska vlast treba da 1980-ih godina napusti dotadašnji kontraproduktivni privredni sistem rada. Bajec, polazeći od uzroka jugoslavenske krize tj. ekonomskih nedaća, konstatira: “Umjesto toga su kao glavni proturani čisto politički problemi, pre svega problemi odnosa među nacijama i delovima tadašnje federacije. Ispalo je da su oni glavni, bezmalo jedini uzrok tadašnje krize u društvu, a ne normalna posljedica jednog neodrživog sistema koji sam po sebi iskrivljuje sve odnose u društvu pa i one međunacionalne. Poznate su, recimo, tadašnje rasprave oko toga koliko

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Jugoslavije pa se znaci krize osjećaju još sredinom 1970-ih godina. U isto vrijeme odvijala se unutrašnja partikularizacija i decentralizacija privrede koja je razarala jedinstveno jugoslavensko tržište.192 Posebno je svjetska naftna kriza 1976. godine imala izrazito negativan utjecaj ne ekonomiju Jugoslavije. U nedostatku sopstvenih izvora i zaliha nafte, Jugoslavija se zaduživala inostranim kreditima koji su imali kratke rokove otplate i visoke kamatne stope. Zbog nepovoljne dinamike vraćanja zajmova bila je primorana da poveća svoj izvoz. Međutim, često se dešavalo da jugoslavenska roba nije konkurentna na stranom tržištu pa je ostvarivana veoma mala dobit. To će istovremeno izazvati značajan nedostatak brojnih proizvoda na domaćem tržištu.193 Stagnacija i inflacija privrede nastojale su se prikriti inostranim zajmovima tako da se u periodu 1976-1981. godine vanjski dug Jugoslavije povećao četiri puta.194 Od 1979. godine nestašica robe u radnjama (hljeba, ulja, deterdženta, lijekova, kafe, čokolade), redukcija električne energije, zabrana vožnje motornih vozila (tzv. zabrana parnim-neparnim danima), ograničenje točenja goriva i slično, postaju jugoslavenska svakodnevnica. Takve nestašice potakle su odlaske i kupovinu u inostranstvu, uglavnom u Austriju i Italiju, što je uzrokovalo dalji odljev konvertibilnih valuta.195 Osnovna karakteristika jugoslavenske privrede tokom 1980-ih godina jeste niska produktivnost, visoka stopa inflacije i rast inozemnih dugova. Opadanje godišnje stope industrijskog prozvoda 1980-ih godina pratio je porast cijena industrijskih i poljoprivrednih proizvoda za 35% dok su cijene na malo porasle za 46,6%. Dolazi do značajnog opadanja učešća investicija što je najviše pogodilo građevinarstvo. Obim građevinskih radova od 1984. koja republika zakida preko cena dohotka drugih, a nije se primećivalo da celu situaciju čini naprosto apsurdnim to što na zatvorenom tržištu svi učesnici nastoje da preko cena prevaljuju svoje sve veće troškove jedni na druge, što se vremenom pokazalo kao čisto pljačkaško privređivanje čije će posledice ubrzo osetiti cela zajednička država i celokupno njeno stanovništvo.” Latifić, I. 1997, XIV 192

Jović, D. 2003, 223-224.

193

Fajn, Dž. 2009, 351.

194

Marković, P. 2007, 21-23.

195

Goldstein, I. 2003, 352.

5. HISTORIJSKI KONTEKST OD 1980. DO 1990. GODINE U BOSNI I HERCEGOVINI I JUGOSLAVIJI

do 1987. godine u Jugoslaviji smanjen je za 25% u odnosu na broj radova u periodu od 1976. do 1979. godine. Međutim, broj radnika nije smanjen što je u građevinarstvu kao i drugim granama privrede dovelo do općeg pada produktivnosti rada. Neto društveni proizvod 1990. u Jugoslaviji bio je za 40% manji nego 1980. godine.196 Važna inicijativa za poboljšanje ekonomske sistuacije, potaknuta iz središnjih državnih i partijskih institucija, pokrenuta je krajem 1981. godine kada je osnovana Komisija za ekonomsku stabilizaciju na čelu sa Sergejem Kraigherom (tzv. Kraigherova komisija). Sredinom 1983. godine SIV-e i druge savezne institucije prihvatile su dio Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije koji je izradila komisija. Međutim, njegova je provedba zahtijevala velike i hitne rezove što je izazvalo snažan otpor, najviše u partijskim komitetima, pa je program ostao bez ikakvih praktičnih rezultata.197 Ekonomski problemi i dalje su bili predmet rasprava brojnih federalnih sastanaka koji su prerastali u poligone za demonstraciju ekonomske snage i interesa sopstvenih republika. Na taj način, republičke politike postepeno se modificiraju u nacionale tj. republička rukovodstva razvijaju i zagovaraju nacionalne politike.198 U takvoj složenoj situaciji zaoštrenih republičkih odnosa, otvorilo se ponovo pitanje revizije Ustava, tj. nužne centralizacije ili daljnje decentralizacije.199 196

Opširnije o dinamici ekonomskog razvoja Jugoslavije od 1945. do 1990. godine: Latifić, I. 1997. 197

Ukazujući na ovu inicijativu vlasti, Goldstein pominje i inicijative za razrješavanje ekonomske krize od strane stručnjaka i intelektualaca van vladajućeg partijskog kruga koje su dočekivane sa sumnjom i dosta neprijateljski. Jedna od takvih jeste inicijativa španskih dobrovoljaca koji su 1984. godine iz Sarajeva poslali pismo Predsjedništvu CKSKJ. U njemu su “neobično oštrim tonom progovorili o društvenoj, ekonomskoj i moralnoj krizi zahtijevajući vanredni kongres SKJ”. Centralni komitet SKJ osnovao je posebnu komisiju koja se “krajnje nepovoljno i neumjesno izrazila o inicijativi”. Istovremeno, društveno kontrolirana štampa povela je “hajku protiv potpisnika pisma, a da pismo nije ni objavila”. Goldstein, I. 2003, 352-353. 198

Duge sastanke vladajuće elite koja nije mogla iznaći adekvatne odgovore na nagomilane probleme, Slobodan Miladinović dosjetljivo naziva aktivnošću praznog hoda. Miladinović, S. 2009, 35.

199

Fajn, Dž. 2009, 351.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Partija se suočila sa teškoćom definiranja buduće partijske linije jer je neslaganje oko pitanja centralizacije izazvalo oštre unutarpartijske sukobe. Kriza vizije daljnjeg političkog razvoja proizvela je krizu akcije vlasti, pojačala ekonomsku krizu što je doprinosilo daljnjem rastakanju Partije, ekonomije, društva i države.200 Partija se podijelila na one koji su smatrali da ustavne promjene nisu potrebne (ustavobranitelji) i na one koji su smatrali da su one nužne (ustavoreformatori na čelu sa srbijanskim rukovodstvom). Prvi značajan sukob ove dvije struje dogodio se na Dvanaestom kongresu SKJ održanom 26-29. juna 1982. godine, kada nije podržan srbijanski kandidat za člana CKSKJ Draža Marković. Iako su izbori ponovljeni i Marković izabran, taj čin shvaćen je kao velika zavjera protiv Srbije.201 U narednom periodu inicirane su javne rasprave o funkcioniranju političkog sistema i potrebi centraliziranja države i Partije. Rasprave potpuno polariziraju Partiju i u javni diskurs uvode izvanpartijske stručnjake, brojne intelektualce i kritičare postojećeg sistema.202 Na Trinaestoj sjednici CKSKJ, 12-13. juna 1984. godine, započela je rasprava o ostvarivanju vodeće uloge SKJ u društvu i jačanju njegovog idejnog i akcionog jedinstva s ciljem iznalaženja rješenja društvenih problema i izlaska iz krize. Rasprava je trajala od jeseni 1984. do proljeća 1985. godine. Međutim, iako medijski dosljedno praćena, “općepartijska rasprava tiho je nestala iz političkog života za nekoliko narednih mjeseci”.203 Unutarpartijska neslaganja polahko prerastaju u međurepublička. Takozvana Bijela knjiga 1984. godine prekršila je nepisano pravilo po kojem se političari jedne republike nisu miješali u unutrašnje poslove druge republike.204 Srbijanska politička elita knjigu je okarakterizirala kao hrvatsko 200

Jović, D. 2003, 208-209.

201

Isto, 310.

202

Isto, 324.

203

Bilandžić, D. 1986, 216-219.

204

Bijela knjiga je dokument koji je prema nalogu CKSKH sastavio Centar CKSKH za informiranje i propagandu u martu 1984. godine. Dokument ima izvorni naziv: O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj

5. HISTORIJSKI KONTEKST OD 1980. DO 1990. GODINE U BOSNI I HERCEGOVINI I JUGOSLAVIJI

uplitanje u unutrašnje stvari Srbije što je izazvalo burnu reakciju Beograda. Međutim, i prije pojavljivanja Bijele knjige srbijansko rukovodstvo koristeći dešavanja na Kosovu u javnosti je kritiziralo druge republike i njihove političke elite. Oštre kritike upućene su bosanskohercegovačkom rukovodstvu za njegovu neutralnost i nedovoljnu podršku srbijanskom rukovodstvu u borbi protiv albanskog i muslimanskog nacionalizma.205 Istovremeno, u srbijanskom partijskom rukovodstvu dolazi do značajnih kadrovskih promjena što će imati posebnog utjecaja na daljnja društveno-politička dešavanja. Imenovanjem za predsjednika Gradskog komiteta SK Beograd 1984. godine započeo je politički uspon Slobodana Miloševića.206 Pored toga što se Bosna i Hercegovina ne može potpuno izdvojiti iz nimalo zavidnog, jugoslavenskog privrednog i političkog diskursa, njen razvoj u drugoj polovini 1970-ih i prvoj polovini 1980-ih godina je značajan i svestran. Jačanjem samostalnosti i integriteta, Bosna i Hercegovina doživljava privredni, naučni, kulturni i socijalni razvoj. Mijenja se struktura privrede, jača učešće prerađivačke industrije i poljoprivrede, razvijaju dotada nerazvijene regije, gradi modernija putna mreža. Zlatni period novije bosanske historije pored ekonomskog prosperiteta obilježen je i rješavanjem brojnih prosvjetnih, komunalnih, zdravstvenih pitanja, unapređenjem nauke i kulture, filmske industrije, razvojem bosanske književnosti i muzike, dramske i pozorišne umjetnosti.207 Razvoj je bio rezultat političkog jačanja Bosne i Hercegovine, jake i organizirane političke elite koja je osigurala stabilnost i čvrsto kontrolirala republiku. Političko rukovodstvo na čelu sa Brankom Mikulićem (od 1986. godine je savezni premijer), Hamdijom Pozdercem (potpredsjednik Predsjedništva SFRJ), Milankom Renovicom

kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke. Nakon dvadeset i šest godina od svog nastanka Bijela knjiga je dostupna javnosti u izdanju Večernjeg lista. U predgovoru se ističe njena historijska važnost kao svjedoka o javnoj hajci na sve one koji se nisu uklapali u ideološke okvire Partije koja je čvrsto držala monopol na javnu riječ i istinu. Bijela knjiga Stipe Šuvara, 2010. 205

Dizdarević, R. 1999, 88.

206

Marković, P. 2007, 24.

207

Filipović, M. 2008, 99-100.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

(predsjednik Predsjedništva SKJ) uspjelo je unaprijediti, politički i privredno ojačati Bosnu i Hercegovinu. Odlika cjelokupnog sistema u Bosni i Hercegovini jeste čvrsta veza između politike i ekonomije. Takozvana dogovorna ekonomija omogućila je da politika i političke strukture imaju presudan utjecaj na ekonomiju i kadrovsku strukturu ekonomske elite. Takva sprega istovremeno je učinila ekonomiju podložnom političkim sukobima, dok su se ekonomske nedaće obično značajno reflektirale u politici.208 Iako se politički razvoj republika u Jugoslaviji 1980-ih godina oslanjao na nacionalnu homogenizaciju, zbog objektivnih okolnosti bosanskohercegovačko rukovodstvo nije moglo dopustiti narušavanje nacionalne ravnoteže i odlučno se suprotstavljalo nacionalizmima koji su protežirali svoju nauštrb drugih nacija. Takva politika i djelovanje vladajuće elite u drugim republikama različito su tumačeni pa je Bosna i Hercegovina proglašena tvrdom zemljom, čvrstorukaškom, titoističkom u kojoj vlada grupa PozderacMikulić i njihovi saradnici.209 Bosanskohercegovačko rukovodstvo je ostalo privrženo principu federalizma i oštro reagiralo na slične kritike upućene Bosni i Hercegovini i kursu njene političke elite.210 Zaista, garnitura na vlasti kontrolirala je cjelokupni sistem u Bosni i Hercegovini i bila obaviještena o svim kretanjima u društvu. Sam sistem bio je definiran borbom protiv “unutrašnjeg i spoljašnjeg neprijatelja”. Neprijatelj se pronalazio i izmišljao i kada ga stvarno nije bilo. Vječnog neprijatelja socijalizma predstavljao je nacionalizam, tako da su upriličeni demonstrativni sudski procesi kao što su Sarajevski proces, proces protiv Vojislava Šešelja, proces protiv nacionalističke grupe Ilidžanci i slično.211 208

Filipović, M. 2008, 64-69.

209

Isto, 25.

210

Bilandžić, D. 1986, 147.

211

Ilidžancima se naziva grupa koju su organi policije tokom 1986. godine privodili i ispitivali pod optužbom za srpski nacionalizam. Enver Čaušević navodi broj od dvije stotine osoba Ilidže, Kalinovika, Gacka, Bileće, Kupresa, Glamoča koji su podvrgnuti policijskim ispitivanjima zbog “napada na društveno-politički sistem, druga Tita, veličanje kraljevine Jugoslavije, veličanje četništva, pjevanje nedozvoljenih nacionalističkih pjesama, identifi-

5. HISTORIJSKI KONTEKST OD 1980. DO 1990. GODINE U BOSNI I HERCEGOVINI I JUGOSLAVIJI

Ovi sudski procesi trebali su “pokazati odlučnost političke elite u sukobu sa svim nacionalizmima”, “pokazati moć i organizaciju vladajuće elite i biti opomena ostalom stanovništvu”.212 Uprkos uspjehu, početkom 1980-ih godina ekonomske nedaće u Bosni i Hercegovini polahko izlaze na vidjelo. Posebno se osjećaju nakon 1982. godine kada započinje proces ubrzane recesije i stagnacije. Stopa društvenih investicija od 1982. godine je negativna. Broj privrednih investicija u Bosnu i Hercegovinu dostiže maksimum 1980. nakon čega drastično opada, a od 1984. godine osjeća se znatno usporeniji rast društvenog proizvoda. Stagnacija stope rasta industrijske proizvodnje bilježi se nakon 1984. godine, dok stopa porasta produktivnosti nakon perioda od 1980. do 1984. godine, sa 3,4%, opada na 1%. Učešće investicija u društvenom proizvodu nije se mijenjalo sve do 1987. godine kada je počelo da opada.213 Ipak, političko rukovodstvo na različite načine i dalje je uspijevalo da prikrije i ublaži ekonomske neprilike. Saradnjom sa radnim ljudima i građanima politička elita stvarala je sliku uspješnog i prosperitetnog sistema uprave i ekonomije. Takvom saradnjom su organizirane 14. Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine. Olimpijada je doživjela veliki uspjeh zahvaljujući umješnosti elite i svestranoj podršci stanovništva koje je na razne načine, fizički i materijalno, doprinijelo organizaciji.214 Međutim, na jačanje Bosne i Hercegovine kao jedinstvene zajednice nisu svi gledali blagonaklono. Izrastajući u samostalan politički faktor Bosna i Hercegovina je predstavljala ravnopravnog aktera u daljnjem razvoju Jugoslavije i međurepubličkim odnosima. Prema mišljenju Muhameda Ficiranje nacionalnog i nacionalističkog, isticanje mržnje prema muslimanima i slično”. U ovoj tzv. akciji Golub 86 koja je nastavak akcije Ilidža 83, započete 1983. godine, kazneni postupak proveden je samo protiv Radomira Kovačevića za neprijateljsku propagandu, dok su ostali upozoreni. Zanimljivo je da Čaušević ova događanja stavlja u kontekst sukoba dva vodeća komunistička tabora u Bosni i Hercegovini, tabora Branka Mikulića, tadašnjeg crvenog kralja republike i tabora Hamdije Pozderca. Opširnije o tome: Čaušević, E. 1990. 212

Anđelić, N. 2005, 69.

213

Ćećez, M. 2006, 17-23.

214

Anđelić, N. 2005, 67.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

lipovića, jačanje Bosne i Hercegovine kao političko-ekonomskog faktora i probosanske političke elite, bilo je glavna prepreka dugogodišnjim planovima velikosrpskog nacionalizma koji je imao za cilj jačanje Jugoslavije, ali pod srpskom dominacijom. Posebno nakon dešavanja na Kosovu 1981. godine ubrzava se medijska, a kasnije i politička kampanja iz Srbije usmjerena na destabilizaciju Bosne i Hercegovine i njenog rukovodstva.215 Tokom druge polovine 1980-ih godina očigledno je slabljenje Jugoslavije, Partije i uspon nacionalizma. U vremenu dezintegriranja Partije nacionalizam se nameće kao alternativa političkoj doktrini koja nije u mogućnosti da riješi postojeće probleme. Nacionalizam u svojoj pluralnosti nudi rješenja, insistira na jedinstvu, spaja prošlost i budućnost. Stupa na scenu onda kada je socijalizam izgubio snagu i orijentaciju.216 Saradnja republičkih rukovodstava sa izrastajućim nacionalizmima različita je od republike do republike i zavisila je od brojnih faktora. Partija u Bosni i Hercegovini je bila anacionalna, ortodoksna komunistička partija. Borila se protiv svih oblika nacionalizma, smatrajući ga osnovnim neprijateljem. Unutrašnja reforma i transformacija SKBiH tekla je vrlo sporo, djelimično i zbog negiranja i odbacivanja stvarnih društvenih kretanja. Do promjene dolazi tek krajem 1989. godine kada se društvena stvarnost više nije mogla negirati. SK Hrvatske također nije sarađivao s hrvatskim nacionalizmom, a unutar njega se krajem 1980-ih godina sukobljavaju ortodoksna i reformistička struja. Antinacionalizam SK Hrvatske proizlazio je iz činjenice da je tadašnje rukovodstvo došlo na vlast upravo u obračunu sa hrvatskim nacionalizmom 1971. godine, ali i zbog prezastupljenosti Srba u Partiji u odnosu na procent srpskog stanovništva u Hrvatskoj.217 U Makedoniji i Sloveniji Partija je doživjela ranu transformaciju. Međutim, u ovim republikama SK je bio u određenoj sprezi sa nacionalizmom što će se pokazati i na izborima 1990. godine koji, istina, nisu osigurali 215

Filipović, M. 2008, 92.

216

Jović, D. 2003, 47.

217

Sekulić, D. 2004, 48-49.

5. HISTORIJSKI KONTEKST OD 1980. DO 1990. GODINE U BOSNI I HERCEGOVINI I JUGOSLAVIJI

uspjeh komunistima, ali su neutralizirali ekstremni nacionalizam. Komunistička partija nije osvojila vlast u Sloveniji i Makedoniji početkom 1990-ih godina, ali su na čelo ovih republika imenovani bivši komunisti i reformisti (Milan Kučan i Kiro Gligorov).218 Od sredine 1980-ih godina saradnja srbijanske vlasti i srpskog nacionalizma postaje sve intenzivnija. Objavljivanje Knjige o Kosovu 1985. godine Dimitrija Bogdanovića i njena promocija pokazali su uspješnost koalicije srbijanske inteligencije, radikalne struje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i izvjesnih političkih krugova.219 Koalicija nacionalista i komunista stvorila je specifičan srpski nacional-socijalizam koji je usmjerio srpsku politiku na borbu za opstanak srpskog naroda.220 Slučaj Martinović, tj. slučaj zlostavljanja srpskog vojnog službenika Đorđa Martinovića 1985. godine od strane dvojice Albanaca, ponovo je otvorio kosovsko pitanje i uslijedili su javni protesti građana u Srbiji.221 U oktobru 1985. saveznoj i srbijanskoj vladi upućene su peticije Srba sa Kosova zbog njihovog teškog položaja, a u aprilu 1986. godine organizirani su protestni skupovi Srba na Kosovu. Istovremeno, Ivan Stambolić, tada jedan od najznačajnijih političara Srbije, pokreće inicijativu za redefiniranje srbijanskog položaja u Jugoslaviji i poziva srpske intelektualce da se uključe u debatu o političkim problemima.222 Kao najznačajniji rezultat uključivanja

218

Isto, 51-52.

219

Dragović-Soso, J. 2004, 192.

220

Popov, N. 2002, 71. Duško Sekulić takvu saradnju naziva “transformacijom srbijanske KP u kombinaciju komunističke ortodoksije i ekstremnog srpskog nacionalizma”. Sekulić, D. 2004, 47. 221

Jović, D. 2003, 353. Jasna Dragović-Soso navodi da su Albanci napali i teško ozlijedili Đorđa Martinovića, seljaka iz okolice kosovskog grada Gnjilani. Službeni organi vlasti potvrdili su da se nesreća Martinoviću dogodila usljed samoozljeđivanja. Dobrica Ćosić lično je Martinoviću angažirao advokata koji je trebao dokazati da je Martinović bio primoran dati lažni iskaz o samoozljeđivanju. O značaju afere Martinović, angažiranju intelektualaca, umjetnika i političara na njenoj promociji opširnije: Dragović-Soso, J. 2004, 193-203.

222

Marković, P. 2007, 24.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

inteligencije u političke rasprave smatra se Memorandum SANU.223 Dijelovi radne verzije Memoranduma objavljeni su 24. i 25. septembra 1986. godine u beogradskom listu Večernje novosti u kojima su zahtijevane radikalne političke i ekonomske promjene u zemlji.224 Novo rukovodstvo Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem vješto je iskoristilo nezadovoljstvo i poticalo osjećaj ugroženosti i neravnopravnosti srpskog naroda. Nakon znamenitog govora na Kosovu polju 25. aprila 1987. godine Milošević postaje narodni heroj, prvi čovjek srpskog naroda, što je potvrđeno i na Osmoj sjednici CKSKS održanoj 24-25. septembra 1987. godine.225 Srbijansko političko rukovodstvo ubrzo se obračunalo sa 223

Memorandum predstavlja skup raznih elemenata novog srpskog nacionalizma, a činjenica da ga je izradila grupa djelatnika SANU-a daje mu dodatnu važnost i težinu. Dragović-Soso, J. 2004, 269.

224

Jović, D. 2003, 364-366. Objavljeni tekst predstavljao je dio radne verzije Memoranduma koji je imao 70 kucanih stranica. Cjeli tekst Memoranduma objavljen je u listu Duga u junu 1989. godine.

225

U literaturi koja govori o dešavanjima 1980-ih godina i procesu raspada Jugoslavije često se spominje Miloševićev nastup na Kosovu polju 24. 4. 1987. godine kao prekretnica u daljnjoj orijentaciji srbijanske politike. Milošević je tom prilikom između ostalog rekao: “Vi trebate da ostanete ovdje. Ovo je vaša zemlja, ovde su vaše kuće, vaše njive, vaše bašte, vaše uspomene. Nećete valjda napustiti svoju zemlju jer se u njoj teško živi, jer su vas pritisli nepravda i poniženje. Nije nikada bilo svojstveno duhu srpskog i crnogorskog naroda da ustuknete pred preprekama, da se demobiliše kad treba da se bori. Trebate da ostanete i zbog predaka i zbog potomaka. Pretke biste obrukali, a potomke razočarali”. Silber, L., Litl, A. 1996, 45. Brzi politički uspon Slobodana Miloševića, Holm Sundhaussen tumači na sljedeći način: “Sa rečenicom Niko ne sme da vas bije! koja je u svakoj pravnoj državi nešto samo po sebi razumljivo, Milošević je dao - zacelo prije neočekivano i nenamerno signal koji ga je preko noći kod Srba u svim delovima Jugoslavije načinio popularnim. Da je od nečega samog po sebi razumljivog mogao da postane jedan signal, bilo je uslovljeno doživljajem krize među stanovništvom i tumačenjem same krize. Najkasnije otkako je sadržaj politički osuđenog Memoranduma Akademije dospeo u javnost, jedan deo srpskog društva verovao je da sada poznaje uzroke krize: Srbi su sistematski zapostavljani, ocrnjivani, udarani i pod pretnjom genocida. A sada je jedan komunistički vođa srpsku stvar uzeo u svoje ruke! Tako je jedna mala banalna rečenica imala veliko dejstvo. Vjerovatno je i sam Milošević time bio iznenađen. Iz jedne beznačajne epizode proizašao je kao narodni junak, kao spasilac Srba, kao vožd.” Zundhausen, H. 2008, 441-442. Opširnije o jugoslavenskoj krizi 1980-ih godina, “srpskom pitanju”, retorici historijskog genocida i vaskrsa, “događanju naroda“: Zundhausen, H. 2008, 415-494.

5. HISTORIJSKI KONTEKST OD 1980. DO 1990. GODINE U BOSNI I HERCEGOVINI I JUGOSLAVIJI

svojim neistomišljenicima. U jesen 1988. godine smijenjeno je vojvođansko rukovodstvo (tzv. vojvođanski autonomaši), a u januaru 1989. godine došlo je do smjene crnogorskog rukovodstva. Kroz tzv. događanje naroda, masovne mitinge i slične kolektivne smotre, otvoreno se ispoljavalo antialbanstvo, antislovenstvo, a početkom 1989. godine započela je antihrvatska kampanja. Amandmanima na Ustav SR Srbije smijenjeno je kosovsko rukovodstvo i ukinuta autonomnost pokrajina. Time je ostvarena srbijanska prevlast u saveznim organima što je utjecalo na ubrzanu homogenizaciju Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.226 U februaru 1989. godine izbio je štrajk 1350 kosovskih rudara u Starom Trgu što je bio povod da srbijanska vlada u martu donese amandmane na Ustav Srbije, a 28. septembra 1989. proglasi novi Ustav SR Srbije.227 Istovremeno, situacija u Jugoslaviji postajala je sve lošija. Zemlju je zahvatio talas štrajkova, razdori međurepubličkih rukovodstava postali su složeniji i dublji, a Kosovo je i dalje bilo svojevrsno žarište krize u Jugoslaviji.228 Srbijansko rukovodstvo se nije zaustavljalo na unutrašnjoj konsolidaciji Srbije, nego je težilo stjecanju prevlasti u Jugoslaviji i slabljenju federacije. Takav politički kurs nije naišao na odobravanje drugih republika. Vizija srbijanskog rukovodstva o daljnjem razvoju Jugoslavije razlikovala se od koncepta drugih republika, posebno Slovenije i Hrvatske. Srbijanska kritička inteligencija se u svojim zalaganjima za Kosovo i rješavanje srpskog pitanja prvo obratila slovenskoj inteligenciji koja je, kao i srpska u to vrijeme, uživala značajnu slobodu i ugled. Međutim, iz bojazni da bi podrška značila i promjene u Jugoslaviji i remećenje postojećih ustavnih odredbi, Slovenci nisu pozitivno odgovorili na poziv srpske inteligencije koja je takvo odbijanje shvatila kao izdaju.229

226

Popov, N. 2002, 110.

227

Ivanović, V. 2006, 51.

228

Dizdarević, R. 1999, 91.

229

Dragović-Soso, J. 2004, 218.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

U tom periodu u Sloveniji se kao i u Srbiji, odvijao proces nacionalne homogenizacije.230 U listu Nova revija br. 57, objavljenom 1987. godine, štampani su Prilozi za nacionalno pitanje Slovenije.231 U ovoj raspravi stručnjaka o slovenskom nacionalnom pitanju prvi put se javno diskutiralo o novim političkim alternativama i opciji slovenske nezavisnosti.232 Pored već otvorenog neslaganja slovenske i srbijanske kritičke inteligencije postaju sve jasnija neslaganja slovenskog i srbijanskog političkog rukovodstva. Srbijansko-slovenski odnosi se nastavljaju zaoštravati posebno krajem 1987. godine kada slovenska strana odbija da potvrdi ponuđenu Rezoluciju o ekonomskoj politici Jugoslavije za 1988. godinu. Time je učinjen politički presedan koji je svjedočio o sukobu interesa i o različitim republičkim tendencijama.233 Godina 1988. završena je ostavkom Savezne vlade na čijem čelu se nalazio Branko Mikulić. Prvi put u jugoslavenskom socijalističkom sistemu savezni premijer samovoljno je podnio ostavku. Premijerov plan programirane inflacije koji je težio smanjenju kamatnih stopa, a time i obaranju inflacije, doživio je krah.234 Ostavka Branka Mikulića predstavlja poraz probosanske komunističke elite, treće generacije komunista koja je već dugi 230

Procesi nacionalizacije i demokratizacije (u smislu slabljenja cenzure i čvrste političke kontrole) uporedo su tekli. U Sloveniji se pojavljuje tzv. alternativna scena koja se od 1983. godine oglašava kroz udruženje Savez omladine Slovenije, list Mladinu i Radio Študent. Na drugoj strani se pojavljuje kritička inteligencija koja započinje proces demistifikacije prošlosti i za razliku od alternativne scene koja se bavila socijalnim pitanjima ova inteligencija se bavila nacionalnim pitanjem i problemom demokratizacije slovenskog društva. Bila je okupljena oko lista Nova revija. Dragović-Soso, J. 2004, 240-249.

231

Razlika između Priloga i Memoranduma kao dva nacionalna programa je velika i oni predstavljaju dvije nepomirljive nacionalne platforme. Prilozi zagovaraju labaviju vezu među republikama dok je cilj Memoranduma ponovna centralizacija Jugoslavije. U procesu nacionalnih homogenizacija u periodu 1988-1991. godine u Sloveniji se vrši homogenizacija u cilju uspostavljanja demokratskih političkih institucija dok je u Srbiji sva vlast bila u rukama Slobodana Miloševića tj. bila mu je data božanska vlast. Dragović-Soso, J. 2004, 281, 312.

232

Jović, D. 2003, 432.

233

Dizdarević, R. 1999, 186.

234

Anđelić, N. 2005, 77-78.

5. HISTORIJSKI KONTEKST OD 1980. DO 1990. GODINE U BOSNI I HERCEGOVINI I JUGOSLAVIJI

niz godina vodila uspješnu politiku u Bosni i Hercegovini. Ostavke Hamdije Pozderca 1987. i Branka Mikulića 1988. godine predstavljaju početak kraja snažne bosanskohercegovačke komunističke elite. U toku 1989. godine nastavljene su demonstracije Albanaca na Kosovu i štrajkovi rudara nakon čega je proglašeno vanredno stanje na Kosovu. To je poslužilo kao povod srbijanskoj vladi da 2. jula 1990. godine donese zakon kojim su raspušteni Parlament i Vlada Kosova.235 Tokom druge polovine 1980-ih godina odvijaju se značajne promjene u Bosni i Hercegovini. Međurepublički pritisak, međusobne optužbe kao i unutrašnja dezorijentacija države utjecali su na slabljenje političke elite, razbijanje njenog jedinstva i destabilizaciju republike. Nizom političkih afera izvršena je demistifikacija političkog rukovodstva, njegovo razbijanje i podvajanje, čemu je značajno pomogla medijska i politička kampanja iz drugih centara, posebno Beograda. Smjeni snažnog bosanskohercegovačkog političkog rukovodstva doprinio je i sam sistem dogovorne ekonomije. Ovako organizirana ekonomija podrazumijevala je međusobnu podršku republičke i lokalne birokratije jer se lokalna ekonomija razvijala samo dozvolom republičkog centra koji je zauzvrat imao bezrezervnu podršku lokalne birokratije. U drugoj polovini 1980-ih godina nezadovoljstvo lokalnih snaga takvim sistemom raste čime se narušila dotadašnja slika političkog jedinstva i snažne građanske podrške republičkom rukovodstvu.236 Proces slabljenja republike započeo je aferom Hidroelektrana na Neretvi 1986. godine, a nastavljen aferom Agrokomerc 1987, aferom Neum 19881989, aferama Kecmanović i Moševac 1989. i aferom Službe državne bezbednosti Srbije u gornjepodrinjskom području 1989. godine. Bosna i Hercegovina i njeno rukovodstvo bilo je nagriženo iznutra što je u potpunosti podijelilo državnu i političku strukturu.237

235

Dizdarević, R. 1999, 395.

236

Filipović, M. 2008, 101-102.

237

Filandra, Š. 1999, 357.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Kao najpogubnija pokazala se afera Agrokomerc koja je otkrivena i javnosti obznanjena u septembru 1987. godine. Ova afera poslužila je za obračun s braćom Pozderac kao značajnim političkim ličnostima u republici, ali i Jugoslaviji. Hamdija Pozderac u to vrijeme bio je potpredsjednik Predsjedništva SFRJ i predsjednik Savezne komisije za ustavne promjene, koja se suprotstavljala srbijanskom nastojanju da promijeni postojeći Ustav. Hakija Pozderac, stariji brat, bio je član Savjeta federacije. Afera Agrokomerc kao konstruirana politička afera samo naizgled je imala ishodište u ekonomskoj tj. knjigovodstveno-finansijskoj malverzaciji. Tokom njenog razvoja forsirao se nacionalni kontekst. Cilj afere bio je intervenirati u odnose unutar Bosne i Hercegovine, njena destabilizacija, dovođenje u pitanje dotadašnje politike, statusa i uništavanje sposobnog i samostalnog rukovodstva. Ova dvogodišnja afera imala je dalekosežne privredne, političke, društvene, psihološke i moralne posljedice po cijelu Bosnu i Hercegovinu. Razbijanje rukovodstva i njegovo cijepanje po nacionalnim šavovima bio je njen rezultat. Braća Pozderac bili su optuženi za učestvovanje u ilegalnom poslovanju “Agrokomerca”. Nakon ogromnog političkog pritiska Hamdija Pozderac podnio je ostavku na mjesto člana Saveznog predsjedništva 12. septembra 1987. godine, a na Desetoj sjednici CKSKBiH 23. oktobra 1987. godine isključen je iz SK.238 Optužbama za kontrarevolucionarno djelovanje, finansijske malverzacije, organiziranje tajnog jezgra u “Agrokomercu” povezanog s Bliskim Istokom, za djelovanje u cilju uspostavljanja islamske republike u Bosni i Hercegovini, Hamdija i Hakija Pozderac su uklonjeni sa političke scene čime je srušena još jedna barijera srbijanskoj ekspanzionističkoj politici.239 Bosanskohercegovačka politička elita bila je posebno kompromitirana aferom Neum, koja je otkrila ilegalne beneficije koje je elita imala. Pokazalo se da je nacionalizirana zemlja kultivirana, a potom predata u vlasništvo brojnim republičkim političarima. Obznanjivanje ovih činjenica u javnosti

238 239

Bojić, M. 2001, 250.

Detaljnije o Bihaćkoj Krajini, značaju i ulozi “Agrokomerca”, kao i uzrocima i posljedicama ove afere u: Mulaosmanović, A. 2010.

5. HISTORIJSKI KONTEKST OD 1980. DO 1990. GODINE U BOSNI I HERCEGOVINI I JUGOSLAVIJI

1988. godine rezultiralo je osudom političke elite za nepotizam, korupciju i zloupotrebu. Javni legitimitet sistema bio je potpuno uzdrman.240 Afere su podijelile bosanskohercegovačko rukovodstvo na one koji su nastojali prikriti dotadašnje pogrešne političke poteze i na one koji su datu situaciju nastojali iskoristiti u svoju korist i domoći se vodećih funkcija. Razočarenje u političku elitu, rastakanje Partije, sve veća ekonomska kriza uzrokovali su loše stanje u Bosni i Hercegovini krajem 1980-ih godina. Destabilizaciji je doprinijela sve snažnija hegemonistička tendencija iz Srbije. Srbijanski mediji su oštro napadali bosansko rukovodstvo i njegovu politiku. “Svaki bizaran primjer iz Politikine kuće pretvarao se u aferu. Tako je bosanskohercegovačko rukovodstvo podijeljeno i dozvolilo da bude uvučeno u praksu bavljenja sobom i aferaškim raspetljavanjem. Ostalo je malo energije za napredak i razvoj kao i njihovo uključivanje u rješavanje sveukupne krize u zemlji.”241

Miješanje Beograda najočitije je na primjeru afere Moševac 1989. godine, kada je dio partijske organizacije u selu Moševac (općina Maglaj) dobio podršku Beograda i bio iskorišten u kompromitaciji bosanskohercegovačkog partijskog rukovodstva.242

240

Anđelić, N. 2005, 9. U Oslobođenju je objavljen članak Mladena Paunovića koji govori o ravnodušnosti vlasti i nedostatku volje da se suoči s posljedicama političkih zloupotreba. U članku se, između ostalog, kaže: “Neumska afera, ako ništa drugo, razgolitila je moralni lik dojučerašnjih brojnih čelnih ljudi Republike, njihovu sitnosopstveničku grabež, zloupotrebu funkcija, licemjernu drskost, stvarnu otuđenost od života i ljudi. I na kraju svega, osim moralne osude gotovo da nikakvih drugih sankcija i nema, institucije sistema nerado i mlako se bave ovim problemom, najradije bi da neumsko pitanje stave ad acta, čuje se samo psovka nezadovoljnih ljudi kojima pred pragom trećeg milenija prijeti realnost da budu gladni i bosi.” Paunović, M. “I rušenjem se gradi”, Oslobođenje, br. 1471, Sarajevo, 24. 7. 1989, 2.

241

Dizdarević, R. 1999, 279.

242

Detaljnije o aferi Moševac: Galijašević, Dž. 1989.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Nakon navedenih afera i rascjepa u Partiji uslijedio je određen vakuum vlasti koji je doveo do smjene dotadašnjeg komunističkog rukovodstva, a na odgovorne pozicije dolaze mladi komunisti. Ova nova garnitura komunističkih političara mnogo ozbiljnije je shvatila potrebu reforme Partije, a jedno od najznačajnijih pitanja s kojima se suočila jeste mogućnost uvođenja višestranačkog sistema u Bosni i Hercegovini.243 U martu 1989. godine organi vlasti konstatiraju podjele u Bosni i Hercegovini na nacionalnoj osnovi. Takva podjela odvijala se i unutar samog SKBiH, posebno nakon Dvadeset i šeste vanredne sjednice CKSKBiH. Sjednica je održana 1. marta 1989. godine povodom aktuelnih događanja na Kosovu i loše političke situacije u Jugoslaviji. Fuad Muhić i Muhamed Abadžić su na sjednici oštro kritizirali djelatnost Slobodana Miloševića i njegovu politiku prema Kosovu, ali i politiku Srbije prema Bosni i Hercegovini. Uslijedila je podjela unutar Partije i javnosti “za i protiv” Muhića i Abadžića. Reakcije na njihovu kritiku bile su različite, od potpune podrške do konstatacija da nastupaju “sa pozicija neprijatelja Jugoslavije, protivnika prognanika sa Kosova, sa pozicija iredentista i nacionalista”.244 Istovremeno, organi vlasti bilježe da nema značajnijih sukoba na nacionalnoj osnovi u republici, ali da je aktuelno nacionalno podvajanje stanovništva i upotreba starih i novih nacionalnih simbola, mitingovanje i podsticanje masovne tradicionalne svijesti i slično.245 Rascjep bosanskohercegovačkog partijskog rukovodstva odvijao se u isto vrijeme sa raspadom SKJ, sukobima i konfrontacijama među pojedinim rukovodstvima, međusobnim optuživanjima, svađama i političkom polarizacijom. U januaru 1990. godine održan je Četrnaesti vanredni kon-

243

Anđelić, N. 2005, 141.

244

ABH, Fond: CKSKBiH, Nacrt Informacija o aktivnostima u SKBiH na ostvarivanju stavova CKSKBiH o političkoj situaciji u Republici i zemlji, Sarajevo, mart 1989. 245

ABH, Fond: CKSKBiH, Uvodno izlaganje Momira Taušana, člana Predsjedništva CKSKBiH na 27. sjednici CKSKBiH povodom Informacije o aktivnosti u SKBiH na ostvarivanju stavova CKSKJ i CKSKBiH o političkoj situaciji u Republici i zemlji, 02670/1-89, Sarajevo, april 1989.

5. HISTORIJSKI KONTEKST OD 1980. DO 1990. GODINE U BOSNI I HERCEGOVINI I JUGOSLAVIJI

gres SKJ.246 Slobodan Milošević je namjeravao da ovim Kongresom ponovo ujedini Jugoslaviju programom koji je sačinila srbijanska partijska organizacija.247 Međutim, demonstrativnim napuštanjem prvo slovenske potom i hrvatske i bosanske delegacije, Kongres je označio konačan krah SKJ. Raspad SKJ ubrzao je proces demokratizacije i organiziranja novih političkih stranaka, a Slovenija i Hrvatska ubrzo raspisuju prve višestranačke izbore.248 U to vrijeme bosanskohercegovačko rukovodstvo uspijevalo je da spriječi požar mitinga iz Srbije, koji su imali nakanu preći u Bosnu i Hercegovinu i na taj način mobilizirati i bosanske mase.249 Mitinzi koji su se održavali u Bosni i Hercegovini početkom 1989. godine prema zaključcima CKSKBiH nisu bili nacionalistički. Bili su to mitinzi za Jugoslaviju na kojima se isticala “bezrezervna podrška predsjedništvu CKSKJ protiv podjela i nacionalnih prebrojavanja” i koji su organizirani od legalnih organa, uglavnom opštinskih komiteta. Kao izuzetak navodi se miting u Šekovićima gdje je grupa uglavnom alkoholiziranih osoba uzvikivala: “Slobo,

246

Ključni problem Kongresa bio je neuspjeh usaglašavanja dva koncepta, dvije vizije o budućnosti Jugoslavije. “Kongresnom orkestracijom, uz poželjno slušanje i gledanje cijele Jugoslavije, neosporno dirigira Slobodan Milošević. Predstavu i očekivane efekte odmah na startu kvari iskakanje i nemirenje s dirigentskom palicom prvo Kučanovog, pa onda i Račanovog reda uz kolebljiv i zbunjen stav bosanskohercegovačke delegacije. Note po kojima je orkestar trebao da svira naprosto nisu prihvaćene bez obzira na solidnu akustiku, prateće fanfare i pompezno najavljivanje predstave. I poslije iznuđenog odlaska slovenačke delegacije sve je poprimilo drugi tok i raspad kongresa je bio neminovan. Nije to bio samo sukob srpsko-crnogorske armijske i slovenačke delegacije (kojoj se kasnije pridružuju hrvatska i bosanskohercegovačka delegacija), već sukob dva koncepta, dva pogleda na budućnost Jugoslavije i načina uređenja odnosa u njoj. Sukob onih koji su htjeli da nametanjem većinske volje kroz dirigiranu partijsku mašineriju i preko unaprijed skrojenog plana koji je bio itekako nacionalistički obojen ‒ riješe pitanje jugoslavenske krize, i onih koji također nisu bili imuni od nacionalističkih programa i ambicija, ali su ipak iskazali opredjeljenje za to da se ta kriza rješava odgovorno, demokratski i bez diktata većine.” Filipović, M., Duraković, N. 2002, 146.

247

Jović, D. 2003, 474.

248

Anđelić, N. 2005, 273.

249

Isto, 101.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Slobo”, “ne damo Kosovo”, “Kosovo je Srbija”, “Kosovo, Kosovo”, “Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala”.250 Ipak, rukovodstvo se nije moglo oduprijeti svakodnevnom pritisku za uspostavu višestranačkog sistema. U dokumentu Za šta se zalaže SKBiH koji je trebao javnosti ponuditi odgovore na niz pitanja koja su se uporno nametala, odlučno se odbacuje koncept bilo kakve “treće Jugoslavije”, “suprotstavlja nacionalističkom podvajanju”, “suprotstavlja stavu da je SKBiH neutralan po pitanju Kosova”, “suprotstavlja mogućnosti višepartijskog sistema”. Međutim, SKBiH bio je svjestan podjela u zemlji, podjela u SKJ i pritiska na Bosnu i Hercegovinu da se opredijeli “radi odgovarajućeg odnosa snaga”. Konstatira se da takvi pokušaji predstavljaju nasrtaje na identitet Bosne i Hercegovine.251 Deseti kongres SKBiH održan u decembru 1989. godine donio je zaključak o mogućnosti pluralističkog oblikovanja vlasti što je značilo zeleno svjetlo za organiziranje slobodnih i demokratskih, prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini. Međutim, kasnije donesenim izbornim zakonom, članom 4. strogo se zabranilo političko organiziranje građana na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi.252 Amandmani LIX-LXXX na Ustav Bosne 250

ABH, Fond: CKSKBiH, Informacija o održanim mitinzima povodom nedavnih aktuelnih događanja na Kosovu i u zemlji, u opštinama: Banja Luka, Bosanski Petrovac, Titov Drvar, Vlasenica i Šeković, 02-505/1-89, Sarajevo, mart 1989. Međutim, pored ovakve ocjene vlasti, u Oslobođenju se pisalo o mitingu u Nevesinju održanom 21. 7. 1989. godine kao o “nevesinjskom događanju naroda” održanom na pravoslavni vjerski praznik, na kojem su učestvovali i gosti iz SR Srbije i SR Crne Gore. Bilježi se da je jedna grupa građana nosila postere s likovima Slobodana Miloševića i Petra Njegoša “ali su na zahtjev organizatora uklonjena sva obilježja koja nisu iz Bosne i Hercegovine”. Bojanić, M., Žerajić, O. “Zemljotres bio, potresi ostali”, Oslobođenje, br. 14759, Sarajevo, 22. 7. 1989, 2. 251 252

ABH, Fond: CKSKBiH, Nacrt “Za šta se zalaže SKBiH”, Sarajevo, mart 1989.

Filipović, M., Duraković, N. 2002, 214. Tvrdnja da je Deseti kongres dao zeleno svjetlo za uspostavljanje višestranačkog sistema i da je upravo na kongresu došlo do transformacije SKBiH u Socijalističku demokratsku partiju (SDP) u koliziji je sa stavom Xaviera Bougarela i njegovom ocjenom značaja Desetog kongresa. Bougarel kaže: “Narednih godina (misli se na kraj 1980-ih godina, op. Dž.R.) sve je više skandala, političkih razmimoilaženja i međuetničkih tenzija u Bosni i Hercegovini, i svi se oni ukrštaju u Savezu komunista. Njegov posljednji kongres, održan decembra 1989. godine i namijenjen pripremi za Četrnaesti kongres Saveza komunista

5. HISTORIJSKI KONTEKST OD 1980. DO 1990. GODINE U BOSNI I HERCEGOVINI I JUGOSLAVIJI

i Hercegovine usvojeni u julu 1990. godine, osigurali su potrebne uslove za uspostavu višestranačkog političkog sistema.253 Još u januaru 1989. godine u Sloveniji je započeo proces političke pluralizacije osnivanjem prve nezavisne stranke u Jugoslaviji. Bio je to Slovenski demokratski savez na čelu sa Dimitrijem Rupelom u čijoj platformi se insistiralo na demokratiji i nezavisnosti Slovenije.254 U Bosni i Hercegovini demokratske promjene tekle su znatno sporije. Međutim, odluka Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH o zabrani udruživanja građana na vjerskoj i nacionalnoj osnovi nije ostala dugo na snazi. Ustavni sud Bosne i Hercegovine saopćio je javnosti 13. juna 1990. godine da ne postoji zakonski akt koji bi građanima zabranio udruživanje po nacionalnoj i vjerskoj osnovi.255 Prvo građansko, nekomunističko političko udruženje organizirano je u martu 1990. godine u Mostaru pod nazivom Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI).256 Tokom prvih mjeseci 1990. godine u Mostaru su osnovane još Demokratska stranka, Demo-

Jugoslavije, poprište je sučeljavanja opštinskih organizacija različitih nacionalnih sastava, pobede konzervativne struje koju je predvodio predsednik Centralnog komiteta Nijaz Duraković, i usvajanja dvosmislenih i zastarelih rezolucija (reafirmacija titoističke dogme, odbacivanje srpskog, odnosno slovenačkog projekta ustavne reforme, odbijanje višepartijskog sistema). Još maja 1990. Savez komunista Bosne i Hercegovine učestvuje u uzaludnom pokušaju nastavljanja Četrnaestog kongresa, i u Stranku demokratske promene (SDP) pretvara se tek u septembru 1990.” Bougarel, X. 2004, 70. 253

Ovim amandmanima izvršene su vrlo važne izmjene Ustava. Bosna i Hercegovina je definirana kao demokratska država tri ravnopravna naroda Muslimana, Srba i Hrvata, građana Bosne i Hercegovine i svih naroda i narodnosti koji u njoj žive. Amandmanima je reorganizirana Skupština Bosne i Hercegovine i umjesto tri tijela (Vijeće udruženog rada, Društveno-političko vijeće i Vijeće opština) oformljena su dva, Vijeće opština i Vijeće građana. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je definirano kao sedmočlano tijelo u čiji sastav su ulazila dva člana iz muslimanskog naroda, dva iz srpskog, dva iz hrvatskog i jedan član koji se deklarirao kao ostali. Arnautović, S. 2009, 179-180.

254

Dragović-Soso, J. 2004, 329.

255

“Nacionalne stranke-ustavne. Neustavan član 4.”. Oslobođenje, br. 15079, Sarajevo, 13. 6. 1990, 1, 3.

256

Arnautović, S. 2009, 181.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

kratska stranka slobode i Stranka ekološkog pokreta.257 Tokom ljeta 1990. godine osnivaju se nacionalne stranke: Stranka demokratske akcije (maj 1990), Srpska demokratska stranka (juli 1990) i Hrvatska demokratska zajednica (septembar 1990). Odlukom Skupštine Bosne i Hercegovine od 7. augusta prvi višestranački izbori u Bosni i Hercegovini održani su 18. novembra 1990. godine. Na izborima su reformirani komunisti (Socijalistička demokratska partija - SDP) doživjeli potpuni poraz, a nacionalne stranke su odnijele visokoprocentnu pobjedu. Takvi izborni rezultati označili su kraj socijalizma u Bosni i Hercegovini. Konačan raspad Jugoslavije, započeo je referendumom o nezavisnosti u Sloveniji krajem 1990. godine, a završen je referendumom u Bosni i Hercegovini koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine.258

257

Anđelić, N. 2005, 175.

258

Popov, N. 2002, 85.

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

6.1 Konstruiranje nacionalističke slike o i u Bosni i Hercegovini početkom 1980-ih godina

ezadovoljstvo srbijanskog rukovodstva položajem Srbije u federaciji i širokom autonomijom pokrajina imalo je ogroman značaj za slijed događanja u cijeloj Jugoslaviji nakon smrti Josipa Broza Tita. Savezni centar se našao pod snažnim pritiskom srbijanskog rukovodstva koje je s ciljem lakšeg rješavanja srpskog pitanja nastojalo destabilizirati republičke elite, posebno u Hrvatskoj259 i Bosni i Hercegovini.260 259

U pokušaju destabiliziranja Hrvatske i smjene hrvatskog političkog rukovodstva savezni centar pribjegao je kompromitaciji najmoćnijeg hrvatskog preduzeća INA. Ovo preduzeće je od beogradskih krugova bilo optuženo za bogaćenje hrvatskog političkog rukovodstva i saradnju sa ustaškom emigracijom. Takav napad na INU imao je za cilj kompromitaciju dijela hrvatske političke elite čiji su članovi porodica bili ugledni rukovodioci ovog preduzeća. U INI su u to vrijeme radili sinovi i kćeri narodnih heroja i dugogodišnjih hrvatskih uglednih političara: Mate Ujevića, Mike Špiljka, Ivana Krajačića i Josipa Broza Tita. Nakon optužbi od strane saveznog sekretara za unutrašnje poslove, Stane Dolanca, za kriminal u INI, formirano je povjerenstvo koje je trebalo to da utvrdi. Međutim, optužbe se nisu mogle dokazati. Opširnije o tome: Jakovina, T. “Tko je Hrvatskoj htio slomiti kičmu. Plan Beograda: uništiti INU optužbama za kriminal i ustaštvo”, Globus, Zagreb, 19. 12. 2008, 36.

260

Šaćir Filandra naglašava da je Ustav iz 1974. godine, političkim podupiranjem

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Na sjednici CKSK Srbije održanoj od 24. do 26. decembra 1981. godine, u nacionalističkom i velikosrpskom tonu, za sve nedaće u Srbiji optužene su pokrajine i federacija. Između ostalog, ponovo je izrečena teza o Bosni i Hercegovini kao anacionalnoj republici, vještačkoj tvorevini i negiran je nacionalni identitet Muslimana. Iako je bilo i različitih stavova, CKSK Srbije nije se ogradio od ovakvih tvrdnji. Sjednica je izazvala svojevrsni šok, uznemirenost i zabrinutost u drugim republikama i pokrajinama.261 Srbijansko rukovodstvo je kompromitaciju drugih republičkih elita vršilo povezujući ih sa neprijateljima socijalizma. Bosanskohercegovačka politička elita optužena je za saradnju sa nacionalizmom. Stoga, već početkom 1980-ih godina očigledna je transformacija republičkih partija. Prema teoriji o tri tipa strategije komunističkih partija (politička ortodoksija - komunizam sa snažnim elementima staljinizma, koja je koristila nacionalizam da bi ostala na vlasti, potom komunistička ortodoksija i nenacionalna partija i komunistička ortodoksija i ekstremni nacionalizam), komunistička partija Bosne i Hercegovine pripadala je drugom tipu.262 Za razliku od drugih republika u kojima se osjeća dominacija najveće nacije, u bosanskohercegovačkim uslovima komunistička partija morala je biti bosanska tj. partija bratstva i jedinstva, svih nacija. U specifičnim uslovima multireligijske i multinacionalne republike SKBiH je bio potpuno dosljedan nacionalnoj ravnoteži jer je svako preferiranje određene nacije moglo dovesti do destabilizacije republike i položaja Partije na vlasti. Stoga, u Bosni i Hercegovini politička elita je vodila znatno oštriju borbu protiv svih oblika nacionalizma.263 Rukovodstvo je oštro reagiralo na bošnjačke tj. muslimanske nacije, doprinio jedinstvu Bosne i Hercegovine. Tokom 1970ih godina Bosna i Hercegovina jača i izlazi iz dominiona srpske vlasti vješto vođena svojom političkom elitom (Bosancima). O tome opširnije: Filandra, Š. 1999, 252. U suglasju sa Filandrinim zaključkom jeste i bilješka Dušana Bilandžića iz novembra 1981. godine: “BiH je definitivno izgradila moćnu privrednu strukturu kojoj također više ne odgovara savezni centralizam. Energoinvest je bio obična prčvarnica spram Končara, a sada je triput jači od njega. I Vojvodina će se odupirati srpskom pritisku.” Bilandžić, D. 2006, 226-227. 261

Dizdarević, R. 1999, 91.

262

Sekulić, D. 2004, 47.

263

O tendencijama slabljenja Bosne i Hercegovine kao republike s jakom političkom elitom, govorilo se na sjednicama najviših organa u Bosni i Hercegovini. Naredni citat je dio uvodnog izlaganja Hamdije Pozderca na sjednici CKSKBiH održanoj 16. 9. 1982. godine:

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

unutarnji nacionalizam, ali i akcije pa i aluzije iz Beograda i Zagreba koje su često išle u krajnost i dovodile u pitanje status republike i dotadašnju politiku.264 Nakon dešavanja na Kosovu sve češće i otvorenije u javnosti počinje da istupa tzv. kritička inteligencija u Srbiji koju su uglavnom predstavljali intelektualci iz rubnih dijelova političke elite.265 Pored saveznog centra i srbijanskog političkog rukovodstva i kritička inteligencija se sručila na Bosnu i Hercegovinu i njeno političko rukovodstvo. Bosansko rukovodstvo je optuženo za politiku vođenja čvrstom rukom (čvrstorukavštvo), ortodoksni komunizam i staljinizam, konzervatizam i titoizam, kao i gušenje umjetničkih sloboda. Bosna i Hercegovina se predstavljala kao tamni vilajet iz kojeg su se iseljavali svi oni koji nisu mislili i djelovali u skladu sa naredbama političke elite. Kritička inteligencija koristila je pisane medije da bi iskazala svoje mišljenje, a pojedinci koji su se selili iz Bosne i Hercegovine iskorišteni su u potvrđivanju teze o “tamnom vilajetu”. Prihvatanje i promoviranje Bosanaca u beogradskim intelektualnim krugovima stvorilo je paradoks da “ono što je hranjeno u jednom gradu u drugom bude zabranjeno, ono što je nagrađeno u jednoj republici bude ocijenjeno kao neprijateljsko u drugoj, da neko ko je suspendovan u jednom univerzitetskom centru bude dobrodošao u druga dva”.266 Mnoga dešavanja u Bosni i Hercegovini bila su predmet interesiranja štampe u drugim republikama i to u kontekstu buđenja nacionalizma u Bo“Govoriti o tendencijama zatvaranja republika i pokrajina, koje su negativna posljedica ove faze našeg društveno-ekonomskog razvoja, i govoriti o tim tendencijama iz ugla centralističko-unitarističkih koncepcija odnosa u Federaciji, dvije su različite stvari.” Prva, po riječima Hamdije Pozderca, ide na razvijanje i dogradnju avnojskih principa u skladu sa daljnjim jačanjem samoupravne pozicije udruženog rada i sveukupnih društvenih odnosa, druga na destrukciju AVNOJ-a i njegovo obesnaživanje s ciljem da se iznova i istim idejnim arsenalom iz prošlosti dovede u pitanje status Bosne i Hercegovine kao republike i kao samoupravne socijalističke zajednice, a samim tim i avnojske, Titove Jugoslavije. “Na toj liniji zapaženi su i pokušaji zlonamjernog, neistinskog, aferaškog i senzacionalističkog tretmana pojedinih pitanja iz života i rada u našoj republici.” Bilandžić, D. 1986, 170. 264

Isto, 147.

265

Isto, 178.

266

Kecmanović, N. “Sve naše razlike”, Danas, br. 49, Zagreb, 25. 1. 1983.

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

sni i Hercegovini. Pojedinci, posebno intelektualci koji su napuštali Bosnu i Hercegovinu bili su povod stalnom pisanju o dešavanju u Bosni i Hercegovini, a njihove tragične sudbine vezane su za pogrešnu politiku SKBiH.267 Beogradski list NIN prosto se grabio da prikaže “stvarnu istinu” o dešavanjima u Bosni i Hercegovini, a slijedili su ga zagrebački Danas i ljubljanski Večernji list. Međutim, CKSKBiH ove natpise odbacuje kao radove veoma sumnjive političke i etičke vrijednosti.268 U pomenutim tekstovima, pored navedenog, posebna pažnja se poklanjala tzv. agresiji muslimanskog nacionalizma u Bosni i Hercegovini koja je poticana dešavanjima na Kosovu (eskalacijom albanskog muslimanskog nacionalizma) i navodno ugrožavala opstanak drugih u republici. Pisalo se o islamizaciji Muslimana i republike koja postaje nesigurna za srpske intelektualce. Na udaru kritike našla se saradnja kulture i muslimanskog nacionalizma gdje je kultura iskorištavana u nacionalne svrhe. Knjiga Muhsina Rizvića Književni život BiH između dva rata objavljena 1980. godine i Separat o Bosni i Hercegovini u Enciklopediji Jugoslavije smatrani su produktom muslimanskog nacionalizma. Rizvićeva knjiga ocijenjena je kao očit primjer saradnje političke elite sa muslimanskim nacionalizmom. Pero Šimunović, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, objavio je osvrt na ovu knjigu koji je postao obrazac za osudu muslimanskog nacionalizma i islamskog fundamentalizma. Osnovni prigovor bio je nedostatak marksističko-lenjinističkog pogleda na svijet. Knjigu je okarakterizirao kao odraz muslimanskog nacionalizma, panislamizma, islamskog fundamentalizma, bošnjaštva, islamskog socijalizma, homeinijevog fundamentalizma. Šimunović je za bosanski duh i krajnje konzervativni, kleronacionalistički pa i klerofašistički oblik muslimanskog nacionalizma, pored Rizvića optužio Enesa Durakovića i Muhameda Filipovića.269 Sadržaj knjige i sve što se oko nje dešavalo poslužilo je u dokazivanju sprega kulturnih i političkih 267

Rizvić, M. 1980, Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata, Knj. 1-3, Sarajevo: Svjetlost; Enciklopedija Jugoslavije (drugo izdanje) 1983, Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod

268

ABH, Fond: CKSKBiH, Magnetofonski snimak (autorizovane diskusije) sa zajedničke sjednice Predsjedništva CKSKBiH i Predsjedništva SR BiH, Sarajevo, 22. 1. 1983. 269

Filandra, Š. 1999, 297-306.

100

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

vrhova u Bosni i Hercegovini sa muslimanskim nacionalizmom, odnosno potkrijepila se tvrdnja da se na taj nacionalizam u najmanju ruku gleda dobronamjerno. U prilog tome isticalo se da je upravo ova knjiga dobila nagradu Udruženja “Svjetlost” za najbolju knjigu 1980. godine.270 Vojislav Šešelj se također oglasio povodom objavljivanja ove knjige optuživši profesora Muhsina Rizvića za muslimanski nacionalizam. Njegovo reagiranje ubrzo su prenijeli listovi NIN, Danas i Politika. Novonastala novinska rasprava o Rizvićevom djelu kao djelu nacionalističkog i panislamističkog usmjerenja uključila je još jedno ime. Raspravljalo se o djelatnosti Muhameda Filipovića kao tvorca “bosanskog duha i perjanice muslimanskog nacionalizma”.271 Objavljivanje Separata o Bosni i Hercegovini u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije bio je također povod kritiziranja pojedinaca zbog isticanja bosanskog duha i muslimanskog nacionalizma. Autori Separata kritizirani su zbog zagovaranja etnički čiste Bosne i Hercegovine i kontrarevolucionarnog, klerikalističkog djelovanja. Označeni su kao nosioci borbenog islama i borbenog hrišćanstva.272 Zbog “propagiranja bosanskog duha”, čiji je zagovornik bio predsjednik Redakcije Muhamed Filipović, Separat je u nekim krugovima bio ocijenjen kao “šovinističko-nacionalistička diverzija i 270

Izdavački savjet “Svjetlost” sastao se 13. 10. 1982. godine da “raspravi neke politički izrazito negativne ocjene i pamfletske diskvalifikacije” knjige dr. Muhsina Rizvića Međuratni književni život u BiH. Na sastanku se posebno naglasilo da je spomenuto djelo prošlo uobičajenu, zakonski reguliranu, izdavačku proceduru, da su knjigu recenzirali istaknuti književni istoričari i kritičari (dr. Midhat Begić i dr. Radomir Vučković), ocijenivši je kao nesumnjiv i značajan naučni doprinos rasvjetljavanju jednog perioda iz naše književnosti i kulturne prošlosti. Ističući njen naučnoistraživački i autorski karakter, žiri za dodjeljivanje godišnje nagrade “Svjetlost” (dr. Rade Petrović, dr. Kemal Hrelja i dr. Juraj Martinović) upravo je Rizvićevoj knjizi dodijelio ovo značajno priznanje. Na osnovu meritornih stručnih ocjena i uvida u samo djelo Izdavački savjet smatrao je da su lišene i dobronamjernosti i smisla politikantske ocjene, da je u pitanju djelo nacionalističkog i panislamističkog usmjerenja, a posebno insinuacije da Rizvić književno historijski afirmiše i veliča čak i najviše ratne zločince. ABH, Fond: Odjeljenje za propagandu i informisanje CKSKBiH (dalje: OPI), Reagovanje na knjigu dr. Muhsina Rizvića, Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata, Sarajevo: Svjetlost, 1980, Sarajevo, 28. 10. 1982. 271

Isto.

272

Isto.

101

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

izraz ideje krvi i tla”. Na sjednici Podružnice književnika Sarajeva sukobila su se različita mišljenja. Konstatiralo se da je polemika oko Separata više rezultat različitih ličnih obračunavanja, a ne rezultat konstruktivne kritike.273 Husein Tahmiščić je oštro kritizirao sadržaj Separata. Međutim, Hamdija Pozderac je stao na stranu autora odbijajući opravdanost bilo kakve kritike.274 Rasprava o Separatu postepeno se razvila u raspravu o opravdanosti postojanja Bosne i Hercegovine kao posebnog historijskog i političkog subjekta. Separat i reakcije na njegovo objavljivanje bile su predmet rasprava CKSKBiH i njegovog Predsjedništva u toku 1983. godine i to u sklopu rasprave o Idejno-političkim zadacima SKBiH u daljem socijalističkom samoupravnom preobražaju kulture. U toku rasprave na 16. sjednici CKSKBiH održanoj 7. novembra 1983. godine o Idejnim problemima povodom objavljivanja Separata istaknuto je da reakcije na Separat treba shvatiti kao novi “talas negativnog odnosa prema Bosni i Hercegovini kao jedinstvenoj kulturnoj sredini”. Takve tendencije prema Bosni i Hercegovini imale su za cilj osporavanje kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine, a što je bio slučaj i sa negativnim reakcijama na formiranje Univerziteta, organiziranje Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, organiziranja Zimskih olimpijskih igara i slično.275 273

ABH, fond: CKSKBiH, Izlaganje na sastanku aktiva SK Podružnice književnika Sarajeva, Sarajevo, 11. 11. 1983. 274

Na jednom od sastanaka Podružnice pisaca grada Sarajeva i Aktiva Saveza komunista najviše se raspravljalo o Separatu. Najglasnija kritika na sadržaj Separata upućena je od književnika Huseina Tahmiščića. “Po rečima Huseina Tahmiščića, danas u Bosni i Hercegovini postoji sprega između nosilaca borbenog islama i borbenog hrišćanstva iz redova pisaca, sociologa i filozofa koja veoma lukavo deluje protiv SK i ove republike. To se vidi iz pomenutog odjeljka (misli se na Separat, op. Dž.R.). Završavajući svoje dugo izlaganje koje su mnogi prisutni aplauzom pozdravili Husein Tahmiščić je predložio da se Udruženje književnika ili njegova sarajevska Podružnica pismenim putem obrati Savetu redakcije Enciklopedije i zatraži odgovor na pitanje po kakvoj je logici pravljen odeljak o literaturi ako je već na prvi pogled jasno da je običan falsifikat.” ABH, Fond: OPI, Stefanović, D. “Ozbiljne zamerke”, Politikin ekspres, Beograd, 1. 10. 1983. 275

O Separatu se raspravljalo i u Bosni i Hercegovini. Inicijativom Društva istoričara Bosne i Hercegovine u Sarajevu je 29. 5. 1984. godine organiziran sastanak na kojem se diskutiralo o historijskim tekstovima u Separatu. U diskusiji su izrečene brojne primjedbe i kritike na sadržaj, ali i samu organizaciju i metodologiju izrade Separata. Opširnije o tome: Diskusija, 1986, 261-313.

102

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

Mediji su pronalazili i druge primjere kojima su potkrepljivali tezu o dominaciji bosanskog duha, borbenog islama i panislamizma u Bosni i Hercegovini koji su u dosluhu sa Partijom tj. pojedincima unutar nje. SKBiH se nazivao “mafijaškom organizacijom”, a pojedinci u SK “svagda dežurnim teolozima”, “sadističkim čuvarima revolucije”, “partijskim dervišima”. Medijska hajka bila je usmjerena i protiv tzv. Sarajevskog kruga koji se nazivao “intelektualnim lumpenproletarijatom” i “vernim slugama Vučka i bosanske oligarhije”.276 SKBiH je takvo pisanje o Bosni i Hercegovini i vladajućoj političkoj eliti ocijenio kao “pokušaj razbijanja jugoslavenske federativne jedinice Bosne i Hercegovine kao države i kao samoupravne socijalističke zajednice”.277 Predmet velikog interesiranja krugova u Beogradu bio je bosanskohercegovački sociolog Esad Ćimić i njegova knjiga Politika kao sudbina. Prilog fenomenologiji političkog stradalništva.278 U Beogradu je predstavljena kao 276

ABH, Fond: OPI, Kongresni materijal 1984, Odjeljenje za propagandu i informisanje. Materijal za savjetovanje o idejnim kretanjima. 277

ABiH, Fond: CKSKBiH, Magnetofonski snimak (autorizovane diskusije) sa zajedničke sjednice Predsjedništva CKSKBiH i Predsjedništva SR BiH. Sarajevo, 22. 1. 1983.

278

Ćimić, E. 1983. Politika kao sudbina. Prilog fenomenologiji političkog stradalništva. Beograd: NIRO “Mladost“ Povodom objavljivanja ove Ćimićeve knjige beogradskom kolegi Nikoli Miloševiću, jednom od recenzenata knjige, pismima objavljenim u NIN-u 6. i 20. 2. 1983. godine obratio se Kasim Prohić, profesor na Katedri za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. U pismima Prohić ukazuje na “nepovjerenja i zatvorenosti duhovno-političkog nadničarstva i kulturne opscenosti, i situaciju u kojoj je sve dopušteno, da puerilno uživamo ko će koga baciti na koljena, s ove ili one strane vode, s ove ili one strane pokrajinske ili republičke granice”. Ukazujući na ordinarne gluposti i neistine koje je Ćimić napisao, Prohić kaže: “Zar su doista svi Muslimani i to upravo oni intelektualci i javni radnici koji su najviše afirmisani, moralne nakaze i intelektualni imbecili, ako mi se dokaže da je to iz nekih političko-taktičkih razloga do sada prikrivano, a da je sada zahvaljujući Ćimićevom poštenju i slobodoumlju prava istina konačno izašla na vidjelo, pristajem da kao još uvijek ubijeđeni marksist spalim javno sve svoje knjige i tekstove na trgu Marksa i Engelsa u Beogradu i tako bukvalno apsolutno potrem svoj duhovni identitet”. Prohić naglašava da pisanje o muslimanstvu posljednjih godina predstavlja organiziranu akciju “da se bosanskohercegovački tamni vilajet ne ostavi ni jednog časa na miru, da se ono muslimansko u njemu (ne kao vjersko nego kao nacionalno) proglasi i civilizacijski i kulturno i etnički usudnim retardirajućim faktorom”. U kontekst stalnih napada Beograda

103

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

intimna ispovijest o stradanju intelektualca koji je odbio da razmišlja dogmatski i zbog toga isključen iz SK, udaljen sa mjesta profesora Sarajevskog univerziteta. Ovako konstruirana priča poslužila je kao prilog fenomenologiji političkog stradalništva u Bosni i Hercegovini.279 Sudbina Esada Ćimića iskorištena je kao dokaz političke represije u Bosni i Hercegovini u kojoj vlada čvrsta ruka Partije. Učinjena je prava republička polarizacija tako da se iz kritičkog pera beogradske štampe gotovo sinhrono pjevala prava oda Ćimićevoj knjizi, dok su se na drugoj strani, u bosanskohercegovačkoj štampi i u pojedinim nastupima u SR Hrvatskoj ovoj knjizi upućivale ozbiljne kritičke primjedbe zbog nedostatka bilo kakve naučne argumentacije.280 U Oslobođenju je knjiga okarakterizirana kao napad na politiku i na socijalističko samoupravljanje.281 Slučaj Esada Ćimića bio je jedan u nizu primjera dobrodošlice disidentima u Beogradu i Zagrebu iz kojih su upućivane kritike SR Bosni i Hercegovini. Disidenti su u tim sredinama primani kao žrtve staljinizma,282 a osiguran im je boravak i objavljivanje knjiga i članaka u kojima govore o dešavanjima u Bosni i Hercegovini.283 Na muslimanski nacionalizam ukazivalo se iz drugih republika, ali i unutar same Bosne i Hercegovine. Slika njegove eskalacije stvarala se na dva polja. Prvo polje jeste saradnja kulture i nacionalizma tj. nacionalizacije kulture, koje je svoj epilog imalo u pomenutim dešavanjima oko Rizvićeve na Bosnu i Hercegovinu i Muslimane stavlja i djela mržnje i osvete poput ove Ćimićeve knjige, knjige Vuka Draškovića Nož i Vojislava Lubarde Anatema. Prohić, K. 2007, 512, 518, 520. 279

ABH, Fond: OPI, Polemike, reagovanja, tendencije u štampi, Sarajevo, januar 1983.

280

Isto.

281

Isto.

282

Novinar Hamza Bakšić dao je svoju definiciju bosanskih disidenata: “Tehnologija proizvodnje disidenata je, inače, poznata i uhodana: stvaraoce marginalne vrijednosti izvući u centar pažnje nizom ekscesnih istupa javnog i privatnog karaktera, dovesti ih u sukob sa zakonom, popularizirati ih u krugovima domaćih istomišljenika i u inostranstvu i potom, koliko je moguće internacionalizirati slučaj. U ovu se šemu dosada Šešelj precizno uklapao, posebno uz pomoć svog prijatelja Pitera Hadžiristića, dopisnika londonskog Opservera.” ABH, Fond: OPI, Hamza Bakšić, Prekoračena granica strpljenja.

283

ABH, Fond: CKSKBiH, Magnetofonski snimak (autorizovane diskusije) sa zajedničke sjednice Predsjedništva CKSKBiH i Predsjedništva SR BiH, Sarajevo, 22. 1. 1983.

104

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

knjige, Separata i slično. Međutim, drugi oblik muslimanskog nacionalizma proizlazio je iz saradnje nacionalizma i religije. U analizama organa SKBiH mnogo se govorilo o “muslimanskom nacionalizmu koji ima za cilj etnički čistu Bosnu”. Bilježi se da nacionalisti proturaju tezu da pripadnici srpskog i hrvatskog naroda imaju u SR Srbiji i SR Hrvatskoj svoje države i kako su jedino Muslimani autohtoni žitelji Bosne i Hercegovine koja je nacionalna država samo Muslimana.284 Najekstremnijim zagovornicima muslimanske Bosne i Hercegovine smatrani su bivši pripadnici terorističke organizacije Mladi Muslimani koji su optuživani za saradnju sa ekstremistima iz Islamske zajednice i panislamističkim krugovima u inostranstvu kao i pripadnicima terorističke organizacije Muslimanska braća, koji studiraju u Jugoslaviji. Organi vlasti bilježe da muslimanski nacionalisti okupljeni oko Islamskog teološkog fakulteta organiziraju propagandnu i izdavačku djelatnost u cilju širenja panislamizma i fakultet pretvaraju u centar širenja svojih ideja u Evropi. U dokumentima se konstatira da klerikalci identificiraju vjersko i nacionalno dok vjerske zajednice postaju propagatori nacionalne politike.285 Šimunović i Šešelj kao i drugi kritičari “sprege kulture i nacionalizma, nacionalizma i religije, kao i saradnje Partije i nacionalista u Bosni i Hercegovini”, objavljuju svoje radove u Srbiji. U ovim člancima se raspravljalo i o učestvovanju Atifa Purivatre i Hasana Sušića na Internacionalnom kolokviju o Zelenoj knjizi Moammara al-Gadafija održanom na Autonomnom univerzitetu u Madridu od 1. do 4. decembra 1980. godine. Kritiziran je referat Atifa Purivatre u kojem je, između ostalog, istaknuta potreba detaljnijeg analiziranja teorije libijskog socijalističkog puta i to s ciljem međusobnog upoznavanja dva socijalistička razvojna puta, libijskog i jugoslavenskog.286 Bio je to razlog da se Partija u Bosni i Hercegovini optuži za 284

ABH, Fond: CKSKBiH, Informacija o djelovanju antisocijalističkih i antisamouprvanih snaga, CKSKBiH, Predsjedništvo, Sarajevo, 23. 2. 1983.

285

Isto.

286

Iako pohvalno piše o djelatnosti Gadafija i idejama iznesenim u Zelenoj knjizi, Purivatra je istako rezervu prema osnovnim principima knjige. “Upravo imajući u vidu ogromno jugoslovensko iskustvo u teorijskoj razradi i praktičnoj realizaciji jugoslovenskog samoupravnog socijalizma koji se uspješno razvija i pored određenih teškoća i slabosti, kao

105

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

saradnju sa “muslimanskim nacionalizmom, a članovi Partije kao prikriveni muslimanski nacionalisti”.287 Kritizirajući SKBiH zbog naklonosti muslimanskom nacionalizmu posebno su se istakli Vuk Drašković, Vojislav Lubarda i Vojislav Šešelj.288 U jednom od svojih tekstova Vojislav Lubarda, nosioce muslimanskog nacionalizma u Bosni i Hercegovini grupiše u tri kategorije. Prvom grupom smatra one koji su se javno zalagali za ideju muslimanskog nacionalizma (poput Muhsina Rizvića i Muhameda Filipovića). Druga grupa su skriveni promotori nacionalizma, panislamizma i ajatolizma, a treća kategorija su oni koji su se našli u procjepu između marksističke doktrine i islamske ideologije. Lubarda je Atifa Purivatru svrstao u drugu kategoriju smatrajući ga prikrivenim promotorom muslimanskog nacionalizma, panislamizma i ajatolizma.289 Posebna tema napisa u štampi bilo je održavanje Zimskih olimpijskih igara u Bosni i Hercegovini. O njima se pisalo sa podsmijehom i sumnjom da je njihova realizacija uopće moguća.290 Zaista, organiziranje Zimskih olimpijskih igara bio je veliki izazov za bosanskohercegovačko rukovodstvo. Uspješna organizacija trebala je pokazati i dobronamjernim i onim drugima da je Bosna i Hercegovina postojana republika i da je njeno rukovodstvo uspješno. Time se trebao ubrzati daljnji društveno-ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine koji je vodila jasno usmjerena bosanskoherce-

specifičnost pojedinih razvoja zemalja dobro bi došla opširna i temeljitija argumentacija, odnosno naučna zasnovanost i razrada pojedinih instituta u Zelenoj knjizi.” Purivatra je naglasio da je ona vjesnik dobrog puta svim narodima i da je svaki drugi sistem vlasti osim sistema Narodnih konferencija nedemokratičan kao i da je trećom univerzalnom teorijom problem demokratije najzad riješen u cijelom svijetu. Purivatra, A. 1981, 17. 287

Zanimljivo je da Dušan Babić u radu iz 2007. godine govoreći o Zelenoj knjizi u kojoj se tvrdi da zakonodavstvo nužno treba izvirati iz religije, kaže da je ona imala značajnog odjeka na ovim prostorima. Babić, D. 2007, 77.

288

Opširnije o pisanju beogradske štampe i bosanskim odgovorima na njihove napade: Jović, P. 2003. 289

Filandra, Š. 1999, 305.

290

ABH, Fond: OPI, Polemike, reagovanja, tendencije u štampi, Sarajevo, januar 1983.

106

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

govačka politička elita.291 Mediji u Bosni i Hercegovini pratili su organizaciju i bilježili brojne doprinose građana i udruženja, od radničkih sindikata do vjerskih zajednica. U javnosti se prikazivala svesrdna podrška običnih građana ovom velikom poduhvatu i partijskom rukovodstvu. Međutim, kritike iz drugih centara oko organiziranja Zimskih olimpijskih igara imaju svoju duboku pozadinu i uklapaju se u diskurs stalnih optužbi bosanskohercegovačkog rukovodstva za saradnju sa muslimanskim nacionalizmom. Protiv Branka Mikulića, koji je bio na čelu Organizacionog komiteta Zimskih olimpijskih igara, Raselov sud i Vladimir Dedijer podnijeli su tužbu koja je sačinjavala čak 120 stranica teksta. Optužnica je Branka Mikulića teretila za podržavanje panislamizma u Bosni i Hercegovini, stvaranje atmosfere pritiska, posebno za Srbe i Hrvate, favoriziranje i povlašćivanje Muslimana i muslimanskih nacionalista.292 Na sjednici Predsjedništva Centralnog komiteta SKBiH, održanoj 6. juna 1983. godine, odlučno su negirane ove optužbe “anarholiberala i nacionalista u Sarajevu i istomišljenika velikosrpske i velikohrvatske politike”. Smatralo se da je njihov cilj staviti na tapet nacionalnu politiku u Bosni i Hercegovini i ponovo otvoriti pitanje Muslimana i Bosne i Hercegovine kao republike i izazvati međunacionalne sukobe.293 Međutim, nakon uspješnog organiziranja Zimskih olimpijskih igara karijera Branka Mikulića krenula je uzlaznom putanjom ka saveznom centru. Kritiziran od različitih kritičkih krugova i suočen sa dezintegracijskim neprijateljskim djelovanjem unutar republike, SKBiH se našao u veoma 291

Branko Mikulić se u intervjuu 1983. godine osvrnuo na značaj Zimskih olimpijskih igara i društveno-političkih prilika u zemlji: “U mnogim zemljama se za Sarajevo najviše čulo po Sarajevskom atentatu. O Sarajevu kao gradu se vrlo malo znalo. U toku prijema za igre mi smo o Sarajevu u svijet poslali mnoge publikacije i informativne materijale, ovdje su svakodnevno dolazili i dolaze ljudi iz drugih zemalja. Oni su za dnevne listove i časopise, radio i TV pisali obilje tekstova, pravili pres konferencije i slično. Tako se o BiH u ovom periodu u svijetu mnogo saznalo. Sve je to doprinijelo afirmaciji Sarajeva i BiH u svijetu. Uz to, uspostavljena su brojna poznanstva i prijateljstva s ljudima iz drugih zemalja, brojne poslovne veze i različiti oblici saradnje. Sasvim izvjesno je da će se tako nastaviti i poslije Olimpijade.” Mikulić, B. 1983, 23. 292

Filandra, Š. 1999, 341-342.

293

Isto, 343-344.

107

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

složenoj situaciji. Organizirane su rasprave, polemike, imenovane posebne komisije za analizu aktuelnih, spornih tema. Međutim, rasprave su pokazale nejedinstvo SKBiH. Suprotstavljala su se različita, pa i oprečna mišljenja o ključnim pitanjima. Nije postojao jedinstven stav o daljnjem djelovanju u cilju rješavanja postojećeg stanja u kojem se nalaze republika i Partija, kao ni o tome da li treba javno raspravljati o narastajućem nacionalizmu. Ipak, da bi dokazalo da ne sarađuje s “muslimanskim nacionalizmom”, bosanskohercegovačko rukovodstvo se upustilo u pronalaženje neprijatelja i muslimanskih nacionalista. Partija je oslikavala muslimanski nacionalizam prema svojoj volji. Saradnja “klerikalaca iz Islamske zajednice i muslimanskih nacionalista” bila je, prema mišljenju vladajućih krugova, najozbiljnija prijetnja stabilnosti i dobrim međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini. Upravo iz tih krugova vlast je proizvela neprijatelja. Odlučnim obračunima s “muslimanskim nacionalistima” trebala je potvrditi svoju snagu i sposobnost.

6.2 Predstave bosanskohercegovačke vlasti o neprijateljskim tendencijama Muslimana i Islamske zajednice Vladajuća politička elita u Bosni i Hercegovini, suočena sa stalnim napadima za čvrstorukavštvo i saradnju sa nacionalizmom s ciljem spašavanja vlastite političke pozicije i sama se okrenula konstruiranju svijesti o nacionalističkoj opasnosti unutar republike i to iz dijela muslimanske inteligencije. Tako konstruiranu stvarnost ubacila je u realnu, objektivnu stvarnost, postvarujući svijest, a potom se s njom obračunala na suđenju. To, naravno, nije bila posve izmišljena stvarnost, ali je konstruirana u skladu sa političkim interesima vladajuće elite što će imati značajan odraz na daljnji razvoj bošnjačkog nacionalnog identiteta. U izučavanju suđenja 1983. godine “muslimanskim nacionalistima” u kontekstu njegovog značaja za identitet Bošnjaka odlučili smo u ovom poglavlju primijeniti tzv. konstruktivistički model koga su svojedobno razradili Peter L. Berger i Thomas Luckmann u okviru sociologije znanja i teorije o socijalnoj konstrukciji zbilje. Oni su utvrdili kako postoje situacije kada se konstruira svijest o određenoj društvenoj stvarnosti. Tako konstruirana 108

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

društvena stvarnost smješta se unutar objektivne društvene stvarnosti i na taj način postvaruje društveni i politički kontekst u skladu sa političkim ili nekim drugim interesima.294 Naravno, postvarenje nije nužno izopačenje izvornog svijeta. Berger i Luckmann kažu: “Postvarenje je moguće kako na predteorijskim, tako i na teorijskim razinama svijesti. (...) Bila bi pogreška ograničiti pojam postvarenja na duhovne konstrukcije intelektualaca. Postvarenje postoji u svijesti običnog čovjeka, i to potonje prisustvo je, zapravo, praktički značajnije. Također bi bilo promašeno gledati na postvarenje kao na izopačenje izvorno nepostvarenog shvaćanja socijalnog svijeta, kao neku vrstu kognitivnog gubitka milosti.“295

Primjenjujući ovu teoriju u slučaju suđenja dijelu muslimanskih intelektualaca 1983. godine, želimo ukazati na mogućnost drugačijeg gledanja na taj proces, ali i razliku između konstruirane i objektivne realnosti. Slika o Bosni kao tamnom vilajetu i središtu agresivnog muslimanskog nacionalizma nastavit će se graditi i poslije 1983. godine, a bosanskohercegovačka politička elita, mada je vjerovala da će ovim obračunom sa “agresivnim muslimanskim nacionalizmom” savladati izazove novoga vremena, i sama je ubrzo bila pometena sa historijske scene nizom konstruiranih političkih afera sredinom 1980-ih godina. Suđenje muslimanskim intelektualcima u Sarajevu 1983. godine nemoguće je razumjeti bez sagledavanja povijesnog konteksta u kojemu se ono odvijalo. Percepcija vlasti o kleronacionalističkim tendencijama u Islamskoj zajednici predstavlja neophodan uvod u daljnju raspravu o suđenju “muslimanskim nacionalistima”. Dešavanja u Bosni i Hercegovini i djelatnost vlasti početkom 1980-ih godina pod snažnim su pritiskom političke i ideološke krize u koju su aktivno bile uključene vjerske organizacije. Općesvjetski trend je bio težnja

294

Bergar, P., Luckmann, T. 1992.

295

Isto, 112.

109

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

da se u politiku unesu vjerska načela koja će odrediti karakter politike i predstavljati osnov uređenju države i političke zajednice. Takvo djelovanje odraz je nereligijskog djelovanja religijskih zajednica. Njihovo djelovanje po pravilu sadrži svjetovni interes, a u nekim regionima i zemljama Crkva obnaša ulogu čuvara nacionalnog identiteta. Svjetska renesansa religije početkom 1980-ih godina ima transparentne primjere. Katolička crkva za svoje sve aktivnije djelovanje potaknuta je idejama i aktivnošću novog pape Ivana Pavla II.296 Iako podijeljena na nacionalne crkve, saradnja unutar pravoslavlja jača, a međunarodni kongresi i skupovi sveštenstva održavaju se sve češće. Značajna je materijalna pomoć koju crkve pružaju međusobno. Nove aktivnosti u svjetskim crkvenim asocijacijama kao što su pokušaji približavanja dviju kršćanskih crkava (pravoslavne i katoličke) govore o jačanju crkve kao institucije i religijskog u domenu društvenih odnosa.297 Jačanje uloge islama u pojedinim državama uklapa se u kontekst općesvjetskog oživljavanja značaja religije. Buđenje islamskog svijeta rezultat je prirodnog kretanja i oslobađanja od kolonijalizma. Međutim, ovi pokreti imaju dvojake tendencije: tendenciju nacionalne afirmacije i tendenciju sveislamske solidarnosti. Jasna je sve aktivnija saradnja islamskih zemalja, islamskog svijeta sa muslimanima u cijelom svijetu. Na jačanje islama poseban utjecaj imaju Saudijska Arabija kao centar islama, Islamsko vijeće za muslimane Evrope, Sveislamska liga (Rabita), razni islamski centri kao i bliskoistočna kriza, Iranska revolucija, iračko-iranski sukob, Kempdejvid-

296

Papa Ivan Pavao II (Wojtyla Karol Jozef ) preuzima pontifikat 16. 10. 1978. godine. Karizmatičnošću i aktivnošću ovog pape, koji je imao planetarni utjecaj jača globalna prisutnost Katoličke crkve u svijetu. Provedene su brojne promjene unutar Crkve kao i promjene u njenom radu s vjernicima. Ivan Pavao II je prvi papa koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike gdje se osnivaju brojna predstavništva, instituti s ciljem oživljavanja i širenja katoličanstva (npr. institut “Populorum progressio” za narode Južne Amerike). O jačanju katoličanstva u svijetu govori i podatak da je u doba njegove inauguracije broj katolika u svijetu iznosio 760 miliona, a u vrijeme njegove smrti (2005. godine) kao katolici deklariralo se 1,1 milijarde vjernika. www.glas-koncila.hr 297

ABH, Fond: Komisija za vjerska pitanja - Komisija za odnose sa vjerskim zajednicama (dalje KVP), Stanje odnosa sa vjerskim zajednicama u SR BiH i karakteristična kretanja u njima u toku 1980. godine, str. pov. 09-65/80, Sarajevo, 31. 10. 1980.

110

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

ski sporazum itd.298 Poseban značaj ima Iranska revolucija koja je vratila šerijatsko pravo u pravni sistem. To je konkretan primjer jačanja religije, jasne religizacije društva i države. Međutim, u svjetskom diskursu Iranska revolucija je sinonim za ekstremni religijski nacionalizam, fundamentalizam i panislamizam. U tom kontekstu panislamizam predstavlja stremljenje ka općesvjetskom ujedinjenju muslimana, ekstremna i negativna pretenzija koja teži reorganizaciji svijeta. Bosanskohercegovačka vlast također u panislamizmu vidi opasnog neprijatelja, koji jača kroz propagandu i pokretanje pitanja Velike Turske u čiji sastav bi ušli i dijelovi Jugoslavije u kojima žive muslimani.299 Kao posljedica liberalnog kursa koji započinje 1960-ih godina u Jugoslaviji, Crkva kao institucija postepeno jača. Iako sociološke studije, posebno 1970-ih godina svjedoče da se broj deklariranih vjernika i onih koji prisustvuju vjerskim obredima smanjuje, vjerske institucije obnavljaju i proširuju svoje resurse. U sve tri vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini došlo je 1980. godine do značajnih kadrovskih promjena: izabrani su novi Sabor i predsjednik Sabora Islamske zajednice u SFRJ, prve muftije u SR BiH, nova rukovodstva u Udruženju islamskih službenika SR BiH i stotinu i šest džematskih odbora, promijenjen je značajan broj članova redakcije Preporoda. Izabran je novi mostarski biskup i provincijalna uprava hercegovačkih franjevaca kao i novi banjalučki episkop.300 298

ABH, Fond: KVP, Neki aspekti aktivnosti vjerskih zajednica iz Bosne i Hercegovine u inostranstvu i uticaja spoljnjeg faktora na njihovo ponašanje, str. pov. 09-81/81, Sarajevo, septembar 1981. 299

Isto.

300

Na 10. sjednici Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama 1980. godine razgovaralo se o kadrovskim promjenama unutar vjerskih zajednica koje su dovele do određenih zaokreta u njihovoj aktivnosti. U zapisniku sa sjednice stoji sljedeće: “Promjene koje su izvršene u najvišoj hijerarhiji vjerskih zajednica, redakcijama vjerskih glasila, udruženjima vjerskih službenika, u župama, parohijama i džematskim odborima, pokazuju izvjesna pozitivna kretanja, kao što su promjene u Udruženju ilmije, u časopisima i listovima Islamske zajednice, ali su istovremeno prisutne i negativne tendencije, kao na primjer u banjalučkoj eparhiji itd. U cjelini gledajući te su promjene pozitivne što je rezultat i pozitivne diferencijacije unutar vjerskih zajednica i što proizlazi iz sve veće demokratizacije odnosa u našem društvu u cjelini. Iz samog ovog primjera promjena u hijerarhiji vidi se koliko je pitanje odnosa sa vjerskim zajednicama složeno i kakve političke posljedice može da ima

111

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Početkom 1980-ih godina bilježi se aktivnost pojedinaca koji se ne ograničavaju samo na područje vjerskih obreda i poslova. Organi vlasti prate dešavanja u Katoličkoj crkvi za koju se konstatira učestalo potpuno poistovjećivanje katoličanstva i hrvatstva dok Srpska pravoslavna crkva tvrdi da vjersko i nacionalno čine integralnu cjelinu. Bilježi se da je u Islamskoj zajednici prisutno tumačenje islama kao društvene i političke kategorije. Tvrdi se da su patareni primili islam dragovoljno i da Muslimani vode porijeklo upravo od njih pa su stoga jedini starosjedioci u Bosni kao pravi Bošnjaci.301 U dokumentima organa vlasti neprestano se govori o jačanju klerikalizma, nacionalizma, šovinizma unutar vjerskih zajednica, jačanju stranog utjecaja, tendencijama poistovjećivanja vjerskog i nacionalnog, pokušajima mobilizacije i demonstracije snage vjerskih zajednica. Opće, ali i konkretne analize stanja ili pojedinih događaja stvaraju sliku o aktivnim vjerskim zajednicama koje žele da ojačaju svoj položaj u društvu s ciljem narušavanja ravnoteže i smjene postojećeg režima. Vjerske zajednice svojim djelovanjem nameću religijske vrijednosti kao bazu na kojoj se trebaju temeljiti društveni pa i međunacionalni odnosi. Jačanje vjerskih zajednica u višenacionalnoj sredini smatralo se velikom opasnošću po postojeću vlast. Integritet države narušavao se “isticanjem starosjedilačkog porijekla Muslimana, njihovog prava na Bosnu i Hercegovinu” jer se na taj način stvarao osjećaj ugroženosti kod ostalog stanovništva. Vanvjersko djelovanje Islamske zajednice o kojem govore ovi dokumenti zvaničnih vlasti posebno je vidljivo kroz vjerske skupove i manifestacije, vjersko podučavanje i predavanja, izdavačku aktivnost, kontaktiranje i odnose sa tzv. islamskim svijetom, izgradnju vjerskih objekata, tretiranje nacionalne tematike i problematike, rasprave o islamskom socijalizmu kao protuteži samoupravnom socijalizmu. Prema tome, neprijateljske snage socijalizma ukazuju na islam na ukupne odnose sa vjerskim zajednicama i koliko smo svakom od njih pristupili politički osmišljeno i blagovremeno.” Konstatira se da je na kadrovske promjene unutar Islamske zajednice i pozitivnu diferencijaciju unutar nje utjecala javna društvena kritika nekih negativnih pojava. ABH, Fond: KVP, 10. sjednica Komisije Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama, Sarajevo, 7. 12. 1980. 301

ABH, Fond: KVP, Vanvjerski sadržaj u djelovanju vjerskih zajednica, Sarajevo, septembar 1981.

112

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

kao osnovnu komponentu nacionalnog bića i razvoja Muslimana, a o panislamizmu govore kao o islamskom internacionalizmu. Bilježe se rasprave o interesima muslimanskog naroda, nacionalna problematika, poistovjećivanje vjerskog i nacionalnog, rasprave o bošnjaštvu, pokrivanju muslimanki, osnivanju Islamskog muzeja u Sarajevu. Pokušaj registriranja vjernika i dijeljenja članskih knjižica vlast je shvatila kao određen vid mobiliziranja, homogeniziranja i grupiranja građana po vjerskom kriteriju.302 Povezivanje Islamske zajednice sa islamskim centrima u dokumentima se ocjenjuje kao politička implikacija s ciljem jačanja i širenja islama u Jugoslaviji, a potom i Evropi pri čemu Islamska zajednica u Jugoslaviji ima ulogu mosta za dalje širenje islama u Evropu. Takvo otvaranje Islamske zajednice ostvaruje se i preko brojnih djelatnika koji su školovani u islamskim zemljama, a nosioci su raznih političkih ideja. Konstatira se da osnivanje Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu 1977. godine nije prekinulo odlaske na školovanje u islamske zemlje. Otvaranje Islamske zajednice se ostvaruje sve brojnijim učestvovanjima predstavnika Islamske zajednice na međunarodnim islamskim skupovima koji prema mišljenju vlasti nisu imali isključivo vjerski karakter. Vjerski službenici ostvaruju kontakte sa delegacijama islamskih zemalja gdje se oni postavljaju kao tumači državnih interesa. Ističe se potreba bolje organizacije vjerskih zajednica u inostranstvu, posebno dolaskom Homeinija na vlast. Naglašava se da je dio neprijateljski orijentiranih Muslimana u vezi sa ustaškom emigracijom preko hrvatskih islamskih centara koji nastoje da dobiju pomoć od islamskih zemalja.303 Vlast je smatrala neophodnim pojačati kontrolu nad vjerskom zajednicom i tako onemogućiti širenje panislamističkih terorističkih težnji usmjerenih protiv socijalističke vlasti u zemlji. U dokumentima se za klerikalističko i nacionalističko djelovanje osuđuju pojedinci i određene grupe, a ne cjelokupna Islamska zajednica. Predmet praćenja su “klerikalci i nacionalisti, lica osuđivana za zlodjela u toku NOB-a, Mladi Muslimani, maspokovci koji 302

ABH, Fond: KVP, Podsjetnik za razgovor sa reis-ul-ulemom i predsjednikom Starješinstva Islamske zajednice u BiH, str. pov. 055-46/80, Sarajevo, 24. 6. 1980.

303

ABH, Fond: KVP, Informacija o vancrkvenoj delatnosti verskih zajednica iz SFRJ u inostranstvu među radnicima na privremenom radu i iseljenicima, Savezni sekretarijat za inostrane poslove, Beograd, juni 1981.

113

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

se nalaze na važnim funkcijama Islamske zajednice, Islamskom fakultetu, u bibliotekama, džamijama”. Konstatira se da ti krugovi oživljavaju ideju o organiziranju islamske svjetske zajednice koja bi sjedište trebala da ima upravo u Bosni i Hercegovini. Pored toga potenciraju tezu o islamu kao presudnom momentu osvještavanja (misli se na integrativni element nacije, op. Dž.R.) Muslimana pa se poistovjećuju pojmovi Musliman u nacionalnom i musliman u vjerskom smislu. Značajna je konstatacija da “neki krugovi ističu da je izlaz iz autentičnosti termina Muslimana sa veliko M i muslimana sa malo m u bošnjaštvu, odnosno bošnjačkoj naciji”.304 Zaista, unutar Islamske zajednice postojala je podvojenost jer unutar nje djeluju osobe koje su bile odani saradnici vlasti u narodu nazivani kao režimski ljudi, vrbovani doušnici, udbaši i, prema mišljenju vlasti, grupa “klerikalaca koja radi protiv države i Partije”. Reisu-l-ulema Naim ef. Hadžiabdić, prvi čovjek Islamske zajednice, blisko je sarađivao sa vlastima. U bilješkama Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama kaže se da se reisu-l-ulema ogradio od negativnih tendencija unutar Islamske zajednice (onih koje vlast uočava, op. Dž.R.) tvrdeći da se mnogi kontakti sa islamskim zemljama ostvaruju bez njegovog znanja. Kaže se da je reisu-l-ulema “priznao da se u Islamskoj zajednici dešavaju stvari mimo njegove volje i da je pogriješio postavljanjem nekih mladih ljudi na pojedine funkcije u Islamskoj zajednici”, te se konstatira da je reis očigledno mislio na Ahmeda Smajlovića.305 Ipak, predsjednik Starješinstva Islamske zajednice, jedan od ključnih ličnosti zajednice dr. Ahmed Smajlović na skupu u Parizu 1981. godine u referatu Islam i Muslimani i samoupravni socijalizam u Jugoslaviji kaže: “Što se tiče pitanja islama i muslimana u samoupravnom socijalizmu u Jugoslaviji treba imati u vidu činjenicu da Islamska zajednica danas u 304

ABH, Fond: SSRNBiH, Koordinacioni odbor za pitanja religije i djelatnosti vjerskih zajednica (dalje KORVZ), Neke novije pojave i tendencije u djelovanju vjerskih zajednica i zadaci organizacije SSRNBiH, Sarajevo, februar 1980. 305

ABH, Fond: KVP, Zabilješka o razgovoru Muhameda Bešića sa reis-ul-ulemom i zabilješka o razgovoru M. Bešića sa dr. Ahmedom Smajlovićem, Sarajevo, 11. 1. 1982.

114

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

uvjetima socijalističkog samoupravnog društva zastupa stav široke koegzistencije, izlaženja iz uskih nacionalnih, vjerskih i ideoloških zatvorenih krugova i nastoji svim silama što više poduprijeti bratske i prijateljske odnose sa drugim vjerskim zajednicama čvrsto vjerujući da su dobri interkonfesionalni odnosi osnovni uvjet ne samo za brži i bolji ekonomski razvoj naše zemlje nego i za normalan razvoj vjerskog života. Neću pretjerati kad kažem da su pripadnici islama u ovoj zemlji shvatili i osjetili blagodati bratstva i jedinstva.”306

Organi vlasti smatraju da je klerikalizam u Islamskoj zajednici osnažen osnivanjem Islamskog teološkog fakulteta na kojem se raspravljalo o vanvjerskim pitanjima. Klerikalistički ispad zabilježen je pri otvorenju fakulteta kada su se na ploči sa listom donatora našla “kompromitirana imena”. Navodi se da su to lica koja su učestvovala ili javno podržavala mrsku okupatorsku vlast. Politizaciju lista Preporod organi vlasti bilježe nakon reakcija na objavljivanje Parergona Derviša Sušića u Oslobođenju. Ocijenjeno je da razlog reagiranja pojedinaca i grupa okupljenih oko Preporoda nije sadržaj Parergona nego je on bio samo povod za “uplitanje u politiku i međunacionalne odnose sa željom da se poistovijeti vjersko i nacionalno”. Grupa islamskog “klera je huškala vjernike u džamijama i na raznim vjerskim skupovima protiv takvog pisanja”.307 306

Smajlović, A. “Islam i muslimani i samoupravni socijalizam u Jugoslaviji”, Preporod, br. 1/249, Sarajevo, 1. 1. 1981. Ovakvo djelovanje Ahmeda Smajlovića bosanskohercegovačka vlast smatrala je pozitivnom politizacijom koja ima za cilj predstaviti prednosti jugoslavenskog bratstva i jedinstva i postojećeg sistema. U jednom od dokumenata koji se osvrću na istupe Smajlovića kaže se: “Ahmed Smajlović svojim istupima na raznim međunarodnim islamskim skupovima korektno predstavlja religiju i ukupnu situaciju u našoj zemlji. U tome, međutim, ima dosta pozitivne politizacije, a za njim se povode i pojedini imami u svojim istupima pred vjernicima.” ABH, Fond: KVP, Četrnaesta sjednica Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama. Osvrt na aktuelno stanje u odnosima sa vjerskim zajednicama u SR BiH, Sarajevo, 4. 12. 1981. 307

U intervjuu “Književna radionica i oko nje” sa Dervišom Sušićem, predsjednikom Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, u Oslobođenju 26. 12. 1977. godine najavljeno je objavljivanje njegovog djela Parergon. Parergon (gr. uzgredna stvar) koji je nastao dok je autor radio na romanu Tale u nastavcima je počeo izlaziti u Oslobođenju od 6. 8. do 31.

115

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Treći događaj koji je razlog opšte javne kritike nakon koje će uslijediti kadrovske i suštinske promjene u Islamskoj zajednici jeste događaj u selu Poriče kod Bugojna. Na otvorenju novosagrađene džamije u septembru 1979. godine vlast je zabilježila klerikalistički i neprijateljski ispad Huseina Đoze i beogradskog muftije Hamdije Jusufspahića. Njihovo obraćanje prisutnima započelo je riječima “Draga braćo Muslimani”, što je okarakterisano kao “sektašenje, vjerska i nacionalna mobilizacija i napad na bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti”.308 Spomenute događaje vlast je ocijenila kao neprijateljske manifestacije jačanja vjerske zajednice, njeno zastranjivanje usmjereno ka rušenju ostvarenog vjerskog i nacionalnog bratstva, jedinstva i suživota. Nakon ovog događaja, u organizaciji Udruženja ilmije i Koordinacionog odbora republičke konferencije SSRNBiH za pitanja iz oblasti religije i djelovanja vjerskih zajednica održani su sjednica Udruženja ilmije 10. decembra 1979. godine i niz regionalnih sastanaka vjerskih službenika. Na sastanku se osudilo klerikalističko i nacionalističko djelovanje grupe oko predsjednika Udruženja ilmije i redakcije Preporoda, kao i klerikalistički i nacionalistički istupi pojedinih vjerskih službenika na vjerskim manifestacijama i nacionalista koji pokušavaju da u svoje ciljeve upregnu vjersku zajednicu. Djelovanje Huseina Đoze i Hilme Neimarlije ocijenjeno je kao “štetno, klerikalističko, na svoju ruku i bez ovlaštenja”, jer je, kako se navodi, “nanijelo štetu međunacionalnim odnosima i oponiralo tekovinama NOB-a i samoupravnom 10. 1979. godine. Sušić u ovom svom djelu razmatra činioce u oblikovanju muslimanskog nacionalnog bića tvrdeći da djelatnost pojedinaca i grupa između dva svjetska rata i u toku NOB-a nije išla u prilog Muslimanima. Stoga, nije pravilno riješen odnos pojmova nacionalnog i klasnog u biću muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini. Također, autor se bavi temom izdajnika iz reda muslimanskog naroda, analizira fenomen izdajničkog djelovanja ustaškog i četničkog pokreta, pojedinih vjerskih službenika kao i čaršijskih grupacija koje su u skladu sa svojim interesima igrale svoju sitnu čaršijsku političku igru. Sušić, D. 1980. O reakcijama na objavljivanje Parergona vidi: ABH, Fond: KVP, Informacija o nekim pojavnim oblicima klero-nacionalističkog i šovinističkog djelovanja pojedinaca u Islamskoj zajednici, Udruženju ilmije i redakciji lista Preporod, Sarajevo, februar 1980. 308

Muftija Jusufspahić je rekao: “Sve nas vrijeđa ono što ovih dana piše list Oslobođenje. U razvoju Islamske zajednice u prošlosti bilo je i suhih ogranaka i mi to priznajemo, ali mi smo danas zdravo društvo i zašto zabadati trn u zdravu nogu. Onaj koji zabada trn u zdravu nogu on je neprijatelj ovog društva, on je bolesnik i njega treba liječiti.” Isto.

116

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

sistemu”.309 Učesnici su smatrali da Preporod nije trebao ulaziti u polemiku oko Parergona navodeći da su pojedini vjerski službenici zaista bili u vezi sa okupatorom “zaneseni obećanjima o navodnoj muslimanskoj državi”. Dokument na samom kraju, nakon skoro idealističke predstave uspjeha i zaključaka sastanaka, govori i o pojedincima koji su nastojali da odgovornost za klerikalističko djelovanje prenesu na čitavo udruženje umanjujući ozbiljnost problema.310 Husein Đozo je odlučno odbijao optužbe za nacionalističko djelovanje i poistovjećivanje vjerskog i nacionalnog. Svoje djelovanje tumačio je kao nastojanje da se Muslimani oslobode zaostalosti i uvedu u savremene društvene tokove. Stoga, namjera Preporoda nije bila da izvrši napad na Derviša Sušića i Parergon, već da istakne pogrešnost tumačenja čitave povijesti Muslimana u negativnom svjetlu. U zapisniku sa sastanka Đoze i članova Komisije za odnose s vjerskim zajednicama stoji da je zadatak Komisije da ne dozvoli tumačenje ostavki kao pritisak vlasti što bi, u protivnom, Đozi i Neimarliji moglo osigurati epitet žrtvi i mučenika.311

309

U listu Preporod objavljene su reakcije na Parergon. Članci nose naslove Sporedno djelo, Namet na pamet i Izvolite na pravu adresu. U prvom članku Hilmo Neimarlija je oštro osudio sadržaj Parergona ističući da nema povijesnu punovažnost i predstavlja samo nepovezanu smjesu različitih dokumenata i autorovih ličnih pretpostavki i impresija. Autor, posebno naglašava da su Parergonom svi muslimanski političari i značajne ličnosti stavljeni u isti koš i nazvani pljačkašima i izdajicama. Neimarlija, H. “Sporedno djelo”, Preporod, br. 18/ 218, Sarajevo, 15. 9. 1979, 1. Pojedini članovi Izvršnog odbora Udruženja ilmije i redakcije Preporoda organizirali su sastanak 26. 9. 1979. godine na kojem je zaključeno da je Sušićev pristup ulozi ilmije u periodu Drugog svjetskog rata jednostran, negativan i osporava sve njene pozitivne strane. ABH, Fond: KVP, Informacija o nekim pojavnim oblicima klero-nacionalističkog šovinističkog djelovanja pojedinaca u Islamskoj zajednici, Udruženju ilmije i redakciji lista Preporod, Sarajevo, februar 1980. 310

ABH, Fond: SSRNBiH KORVZ, Informacija o održanim regionalnim sastancima Udruženja ilmije u SR BiH, februar 1980. 311

ABH, Fond: KVP, Zabilješka o razgovoru druga Muhameda Berberovića, predsjednika RK SSRNBiH, sa Huseinom Đozom, predsjednikom Udruženja ilmije u SR BiH i odgovornim urednikom Preporoda, str. pov. 055-6, Sarajevo, 31. 1. 1980.

117

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Nakon sjednice Udruženja ilmije u decembru 1979. godine Preporod prelazi u nadležnost Vrhovnog islamskog starješinstva.312 Kadrovske smjene i javna osuda pojedinaca trebali su spriječiti daljnju klerikalizaciju Muslimana (Bošnjaka) i biti primjer onima sa sličnim stavovima. Međutim, neprijateljsko djelovanje nije prestalo. Početkom 1980-ih godina sve češće se održavaju masovne vjerske manifestacije koje, prema stavovima vlasti, predstavljaju priliku za istupanje nacionalista i klerikalista. O tim skupovima u dokumentima se govori kao o mješavini tradicionalnih i nacionalno-vjerskih zborovanja koji izlaze iz vjerskih okvira. Na manifestacijama se bilježe “politizacije vjerskih pitanja, rasprave o bratstvu i jedinstvu i javna podrška palestinskom narodu, a ponekad se ističe i potreba džihada”. Kaže se da manifestacije sve više liče na teferiče i derneke i imaju tendenciju da postanu tradicionalne.313 Održavanje mevluda na Buni 1981. godine izazvalo je posebnu pažnju vlasti.314 Prvi put nakon niza godina održan je mevlud u tekiji u Blagaju iako je djelovanje derviških redova zakonom zabranjeno još 1950. godine. O mevludu je pisao list Preporod pozivajući vjernike da učestvuju na ovoj manifestaciji.315 Mevlud je održan uz prisustvo predstavnika Odbora Islamske zajednice iz Mostara. Ovaj događaj svjedoči o jačanju Islamske zajednice, širenju njenog djelokruga, promjenama u društvu, ali i zainteresiranosti Muslimana za vjerske sadržaje. Naravno, u dokumentima se ovaj

312

ABH, Fond: SSRNBiH KORVZ, Neke novije pojave i tendencije u djelovanju vjerskih zajednica i zadaci organizacije SSRNBiH, Sarajevo, februar 1980. 313

ABH, Fond: SSRNBiH KORVZ, Osvrt na neka pitanja u vezi sa djelovanjem vjerskih zajednica i udruženja vjerskih službenika u SR BiH, Sarajevo, april 1981.

314

Savezna komisija za vjerska pitanja i Vrhovno islamsko starješinstvo u više navrata su raspravljali o održavanju mevluda. Donesena je odluka da se mevludi, vezani za porodična slavlja (useljavanje u novu kuću, svadba itd.) po Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica mogu obavljati tokom cijele godine bez traženja dozvole, a što će biti regulirano bližim propisima za izvršenje zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Za sve druge slučajeve bila je potrebna službena dozvola. AJ, Fond: Savezna komisija za vjerska pitanja, br. fascikle 23, 1957-1958. Izvještaj za 1957. godinu. Strogo povjerljivo. Samo na ličnost.

315

Obavještenje o održavanju Mevluda na Buni 3. 5. 1980. godine objavljeno je u Preporodu, br. 12/236. Sarajevo, 15. 5. 1980.

118

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

događaj smatra incidentom, narušavanjem zakonom propisanih normi, samovoljom i velikim propustom vjerske zajednice i lista Preporod. 316 U problematiku sve izraženije zainteresiranosti za vjerske manifestacije kao što je Mevlud na Buni, tj. otkuda takva ekspanzija nakon trideset godina socijalizma, slobode čovjeka i da li to predstavlja povećanje religioznosti,317 uklapa se i pitanje sve učestalijih zahtjeva Islamske zajednice za izgradnjom vjerskih objekata. Vlast nije blagonaklono gledala na megalomanske projekte izgradnje objekata vjerskih zajednica i zbog utjecaja koji, u ovom slučaju, ostvaruju islamske zemlje obezbjeđujući materijalnu pomoć. Prema mišljenju reisu-l-uleme Hadžiabdića to su nerealni zahtjevi “nekih koji se previše uzdaju u te islamske zemlje ne vodeći računa o stvarnoj potrebi i mogućnostima”.318 Vlast je smatrala da na oživljavanju vjerskih vrijednosti i prakse, rade i krugovi van vjerske zajednice. Konstatira se da se neprijateljstvo Islamske zajednice ispoljava i saradnjom sa neoklerikalističkim i nacionalističkim grupama van zajednice. Tu grupu unutar muslimanske nacije prema mišljenju Vjekoslava Perice predstavljaju Mladi Muslimani, antikomunisti i zagovornici nacionalističkog opredjeljenja.319 Xavier Bougarel također ukazuje na značaj angažiranja Mladih Muslimana koji su bili osuđivani 1940-ih godina, a od 1970-ih godina uz podršku Huseina Đoze, predsjednika Udruženja ilmije i glavnog urednika časopisa Preporod, šire vjersku literaturu, jačaju džamijske aktivnosti, povezuju se sa stranim studentima u zemlji itd. Od posebnog značaja jeste njihovo djelovanje u Tabačkom mesdžidu. Zahvaljujući tom debatnom krugu koji

316

ABH, Fond: KVP, Informacija 6, Sarajevo, 1981.

317

ABH, Fond: KVP, Razmatranje Analize o građevinskoj aktivnosti vjerskih zajednica u SR BiH, Zapisnik sa Devete sjednice Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama, Sarajevo, 2. 7. 1980.

318

ABH, Fond: KVP, Zabilješka o razgovoru Muhameda Bešića sa reis-ul-ulemom i zabilješka o razgovoru sa dr. Ahmedom Smajlovićem, Sarajevo, 11. 1. 1982. 319

Perica, V. 2006a, 190.

119

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

je vodio mladi imam Hasan Čengić uspijevaju da za svoje ideje pridobiju pojedine polaznike medrese.320 Islamski preporod uključuje predavanja u Tabačkom mesdžidu koja su posjećivali studenti i srednjoškolci. Predavanja i diskusije o vjeri i njenom značaju vodili su studenti, ali su mnoga predavanja napisali osuđivani pripadnici grupe Mladih Muslimana koji nisu vjerski službenici (Rušid Prguda, Munir Gavrankapetanović, Salih Behmen, Alija Izetbegović). Slična predavanja su se održavala i u džamijama Jedileri, Ašikovac i Velešići u Sarajevu. Rad mesdžida ugledao se na sistem predavanja započetih u Gazi Husrev-begovoj džamiji 1967, koja su naredne godine prebačena u Carevu džamiju, a nakon nezadovoljstva učenika Gazi Husrev-begove medrese 1972. godine zabranjena.321 Vlast i tajna policija pratili su dešavanja u Tabačkom mesdžidu, a u javnosti sve više se raspravljalo o radikalizmu laičkog kova. Slučaj dvojice učenika medrese koji su skinuli sa zida, pocijepali i bacili u kantu sliku Josipa Broza Tita, prema izvještaju Službe državne bezbjednosti, primjer je neprijateljskog djelovanja učenika koji su prisustvovali predavanjima u Tabačkom mesdžidu u pokušajima obnavljanja udruženja Mladi Muslimani i učestvovali u obredima derviša.322 Takvo neprijateljsko djelovanje grupa i pojedinaca, širenje panislamističkih i nacionalističkih ideja, vlast je odlučila suzbiti pomoću sudskih i izvršnih organa.

6.3 Komunističko etiketiranje neprijatelja unutar muslimanskog korpusa Javno markiranje stvarnih ili lažnih neprijatelja vlasti u toku socijalističkog perioda u Bosni i Hercegovini, unutar Islamske zajednice i muslimanskog korpusa ima specifične sintagme. One su korištene da bi se označilo “djelovanje pojedinaca ili grupa usmjereno protiv socijalističkog samoupravlja320

Bougarel, X. 2001, 7.

321

Behmen, O. 2007, 214-232.

322

ABH, Fond: KVP, RSUP-Informacija o slučaju cijepanja slike druga Tita u GH-Medresi u Sarajevu, str. pov. 09-10/81, Sarajevo, 18. 2. 1981.

120

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

nja”. Tako se u obračunima vlasti sa neprijateljima susrećemo sa pojmovima islamski fundamentalizam, muslimanski nacionalizam, panislamizam, muslimanski klerikalizam, borbeni islam, homeinizacija i slično. O ovim pojmovima može se raspravljati sa terminološko-pojmovnog kao i praktično-primijenjenog aspekta. Međutim, oprečnost teorijskog objašnjenja i stvarnih primjera ponekad nameće pitanje da li se zaista raspravlja o istoj pojavi! Četrdesetih godina XX stoljeća počinje da se razvija fenomenologija fundamentalizma gdje je stvarni sadržaj ovog pojma zanemaren. U periodu od 1946. do 1949. godine vlast se obračunala sa fundamentalističkom mladomuslimanskom grupom. Nakon oštrih mjera vlasti 1940-ih, početkom 1950-ih godina uslijedilo je kratko zatišje. Međutim, vlast je i dalje tokom 1950-ih i 1960-ih budno pratila sve one koji su potencijalno mogli ugroziti njenu poziciju. Neprijateljsko djelovanje unutar muslimanskog korpusa u ovom periodu ima novi naziv – panislamizam.323 Komunistička vlast je neprijateljske pojave u srpskoj i hrvatskoj naciji nazivala demonstracijom nacionalizma i nacionalističkim djelovanjem, međutim panislamizam je bio jedina moguća odrednica za neprijateljsko djelovanje Muslimana zbog toga što nije postojala posebna muslimanska nacija.324 Optužbama za panislamizam, sad već kao politički panislamizam uspostavljao se kontinuitet sa optužbama za ranija idejna kretanja među Bošnjacima, prije svega idejama Mladih Muslimana.325

323

Panislamizam spada u pan-pokrete koji su se javili u XIX stoljeću, a vrhunac dosegli početkom XX stoljeća. Pan-pokreti se definiraju kao pokreti koji imaju za cilj ujedinjenje većih grupa nacija, zemalja i mobilišući mase nastoje da nadoknade ono što je propušteno u prošlosti. Panislamizam se također javio u XIX stoljeću i njegov razvoj se veže za historiju, tj. slabljenje Osmanskog carstva. Cilj mu je bio muslimansko jedinstvo i zaštita islama od pritisaka i utjecaja sa Zapada. Težio je da preko institucije halife osigura vodeću ulogu među muslimanskim državama i da sticanjem prava nad vjerskim životom muslimana u neislamskim zemljama pribavi islamskoj politici veći utjecaj u međunarodnim odnosima. Veliki zagovornik panislamizma bio je sultan Abdul Hamid i njegov vrhunac ogleda se u izgradnji i otvorenju pruge Damask-Medina 1908. godine. Međutim, već tada se era panislamizma završavala i sve se više ističe potreba afirmiranja nacionalnih država. Krajem Prvog svjetskog rata ideja panislamizma već je bila prevaziđena. Imamović, M. 1982, 3-5.

324

Čaušević, H. 1990, 46.

325

Filipović, M. 1990a, 57.

121

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Ovakve optužbe poticale su upravo iz određenih krugova inteligencije. Svako proučavanje etnologije, društveno-političkog razvitka Muslimana, kulture i književnosti označavano je kao panislamizam i buđenje islama. Svakodnevno se panislamizam stavljao na teret onima koji su na bilo koji način postavljali pitanja islama, Islamske zajednice, muslimana u vjerskom i nacionalnom smislu kao i pitanja muslimana u svijetu. 326 Međutim, panislamizam u Bosni i Hercegovini postojao je samo kao fikcija onih koji su ga izmislili da bi ga kao ideološku naljepnicu u svrhu političke diskvalifikacije po potrebi lijepili pojedincima, ustanovama i organizacijama.327 Nakon Iranske revolucije 1979. godine počinje se upotrebljavati termin islamski fundamentalizam za neprijateljsko djelovanje različitog sadržaja u Bosni i Hercegovini. Iranska revolucija probudila je veliko interesovanje jugoslavenske javnosti zbog odraza koji je imala u svijetu, a time i u Jugoslaviji tj. Bosni i Hercegovini. Revolucija se često spominje u dokumentima u kojima organi vlasti analiziraju kretanja u Islamskoj zajednici i među Muslimanima u Bosni Hercegovini krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina. Može se reći da je revolucija bila više predmet interesovanja organa vlasti nego Islamske zajednice i njenih glasila. Iranska revolucija smatrala se najzaslužnijom za oživljavanje borbenog islama u Bosni i Hercegovini koji je imao pretenzije “panislamizma, islamske dominacije i ideja o neophodnom ujedinjavanju u jednu veliku islamsku zajednicu”. Organi vlasti su smatrali da je upravo ona utjecala na politiziranje vjerske hijerarhije u Bosni i Hercegovini koja uporno ističe značaj religije u društvu, religije kao osnove nacionalnog identiteta i neodvojivost svjetovnog od religijskog. Dešavanja u Iranu za vlast predstavljaju obrazac po kojem panislamisti 326

U stvarnosti problematika panislamizma unutar bošnjačke publicistike razmatra se do 1945. godine. Međutim i tada panislamizam ima za cilj razvijanje senzibiliteta o islamskom bratstvu, tj. svijesti o njegovom duhovnom jedinstvu i zajedničkom i jedinstvenom religijskom identitetu. Stoga, panislamizam i u tim raspravama u konceptu neprihvatanja evropskog kulturnog obrasca nije politički panislamizam koji bi imao za cilj stvaranje pretpostavki za političko pripajanje tj. ujedinjenje Bosne i Hercegovine sa nekom od islamskih zemalja, već duhovni panislamizam. Karić, A. 2006, 178-183. 327

Imamović, M. 1982, 5.

122

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

“teže da uspostave islamsku republiku u Bosni i Hercegovini koja bi bila ustrojena prema šerijatskim pravilima”. Strah od utjecaja Iranske revolucije na Bosnu i Hercegovinu proizlazio je iz otvaranja Islamske zajednice prema inostranstvu i učestvovanja službenika Islamske zajednice na međunarodnim konferencijama na kojima se najviše raspravljalo “o nacionalnoj afirmaciji i poistovjećivalo nacionalno i religijsko”. Smatrali su da se ideje Iranske revolucije infiltriraju u bosanskohercegovačko društvo preko diplomanata i studenata na brojnim fakultetima u islamskim zemljama koji su “progresisti, ortodoksni islamisti i islamski socijalisti”.328 Slučajeve poput cijepanja slike Josipa Broza Tita, dijeljenja iranskog propagandnog materijala i Homenijevih slika u Gazi Husrev-begovoj medresi i slično organi vlasti su tumačili kao direktan utjecaj ideja Iranske revolucije.329 Međutim, dio bosanskohercegovačke uleme nastojao je umanjiti strani utjecaj. Navodi se da vrh Islamske zajednice uporno tvrdi da islam u Jugoslaviji ne trpi utjecaj ni jedne od svjetskih islamskih tendencija, panislamizma i Iranske revolucije i da se u svijetu sve manje govori o panislamističkim tendencijama.330 Pored termina panislamizam organi vlasti i dalje koriste pojam fundamentalizam u obračunima sa neistomišljenicima.331 Pored tih termina sve više se počinje upotrebljavati termin muslimanski nacionalizam za ultranacionalno, panislamističko, ultrakonfesionalno djelovanje. Nakon Sarajevskog 328

ABH, Fond: KVP, Osvrt na neke aspekte međunarodnog povezivanja i djelovanja Islamske zajednice u BiH, 09-15/81, Sarajevo, 5. 3. 1981.

329

Vidjeti dokumente: ABH, Fond: KVP, Informacija o slučaju cijepanja slike druga Tita u GH-Medresi u Sarajevu, 09-10/81, Sarajevo, 18. 2. 1981; SR BiH Republički sekretarijat za unutrašnje poslove. Služba državne bezbjednosti Sarajevo-Učenicima Gazi Husrevbegove medrese pokušano dijeljenje propagandne literature iz Irana, Sarajevo, 9. 3. 1981; Osvrt na neke aspekte međunarodnog povezivanja i djelovanja Islamske zajednice u BiH, 09-15/81, Sarajevo, 5. 3. 1981. 330

ABH, Fond: KVP, SIV-Međunarodni aspekti djelovanja vjerskih zajednica u Jugoslaviji 09-69/81, Sarajevo, 23. 8. 1981. 331

Milan Vukmanović konstatira da se termin fundamentalizam od 1979. godine, iako je izvorno vezan za konzervativni pravac u američkom protestantizmu, počinje sve više koristiti u vezi s islamom kao vrsta polemičke ručne bombe. Vukmanović, M. “Dosljednost vjerskog fundamentalizma”. Status, br. 11, Mostar, 2007, 161.

123

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

procesa svakodnevna upotreba termina muslimanski nacionalizam i islamski fundamentalizam u bosanskohercegovačkoj javnosti poprima pandemijske razmjere.332 Prvi pokušaj javne optužbe za islamski fundamentalizam zabilježen je 1978. godine i to kada se Husein Đozo obratio slušaocima, prema ocjeni vlasti, sa fundamentalističkih pozicija (na pomenutim skupu u Poriču). Istup Muhameda Filipovića na znanstvenom skupu o socijalizmu u svijetu održanom u Cavtatu u jesen 1979. godine okarakteriziran je kao islamski fundamentalizam i muslimanski nacionalizam.333 Godina 1983. i suđenje grupi “muslimanskih nacionalista” bila je prijelomna u upotrebi ovog pojma. Pored spomenutih etiketa u dokumentima organa vlasti vrlo često se pojavljuju i pojmovi klerikalizam i kleronacionalizam.334 Klerikalizam je u 332

Čaušević, H. 1990, 48.

333

Filipović, M. 1990b, 159-160.

334

Vladajuća struktura objasnila je i definirala klerikalizam sljedeće: “Klerikalizam znači, prije svega, težnju da se religijom, religijskim uvjerenjem ljudi i djelovanjem vjerskih zajednica manipulira u političke i druge svrhe, formiranje posebnih tipova vjernika laika, kao posebnih socijalnih grupa putem kojih bi vjerske institucije nastupile u oblicima našeg političkog sistema socijalističkog samoupravljanja, insistiranju na prihvatanju normi svoje religije kao važećih društvenih normi ponašanja ljudi, propagiranje i nametanje vjerskih nadzora ne samo u vjerskim obredima i vjerskim poslovima, već kao isključivo pravilo tumačenja svijeta i unapređivanja odnosa u njemu; težnja da se vjerska uvjerenja i norme proglase ravnopravnim u svim sredinama društvenog života; povezivanje etničkih i humanističkih vrijednosti socijalizma i samoupravljanja za učenje određene religije, čime se želi istaći da su vrijednosti socijalizma sadržane u doktrinarnim učenjima religije; težnje nekih krugova vjerskih zajednica da manipuliraju nacionalnim vrijednostima u međunacionalnim odnosima, proglašavajući sebe samozvanim “nosiocima i čuvarima nacionalne svijesti i nacionalnih interesa”, sa pravom partnerstva i dušebrižništva nad nacionalnim integritetom i drugim dostignućima u razvoju naših naroda i narodnosti; težnja nekih krugova u vjerskim zajednicama ka partnerstvu u smislu posredničke uloge između vjernika društva, što predstavlja težnju ka političkom pluralizmu i slično.” ABH, Fond: SSRNBiH KORVZ, Uvodno izlaganje sa sjednice Koordinacionog odbora za pitanja religije i djelovanja vjerskih zajednica, 2949/82, Sarajevo, oktobar 1982. Jednostavnije rečeno, klerikalizam (sinonim: klerikalstvo) jeste politička i kulturna koncepcija koja se zalaže za snažan utjecaj crkve, odnosno klera, na državni, politički, kulturni i privatni život. S obzirom da u protestantskim crkvama (osim aglikanske) načelno ne postoji kler, a pravoslavne crkve rijetko ulaze u sukob sa političkim vlastima, pojam klerikalizam vezan je gotovo isključivo uz katolicizam.

124

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

bosanskohercegovačkim uslovima predstavljao svako bavljenje vjerskih službenika nacionalnim i političkim pitanjima. Zajedničko djelovanje vjerskih i laičkih skupina (osoba bliskih Islamskoj zajednici, a koja nisu vjerska lica) vladajuća elita je smatrala opasnošću po bratstvo i jedinstvo i nacionalnu ravnotežu. Islamski klerikalizam, iako islam ne poznaje kler u klasičnom, hijerarhijskom i posredničkom smislu nego se misli na organe Islamske zajednice i njene djelatnike, predstavljao je posebnu opasnost po vlast. Razlog tome navodi se njegova bliska veza vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka kao i nepostojanje posebnih nacionalnih institucija. Međutim, iako se konstantno ukazuje na postojanje klerikalizma unutar nje, u izvještajima često stoji da su vjerski službenici Islamske zajednice većinom lojalni građani patriotski opredijeljeni. Oficijelno, da bi dokinula klerikalizam vlast je omogućila političko angažiranje vjerskih službenika. Ipak, njihovo djelovanje bilo je ograničeno na Socijalistički savez radnog naroda (SSRN) u okviru kojeg su formirana udruženja vjerskih službenika. Ovakav oblik organiziranja i političkog angažiranja vjerskih službenika išao je na ruku samo SK koji je na taj način ostvario još snažniju kontrolu nad vjerskim zajednicama.

6.4 Suđenje “muslimanskim nacionalistima” 1983. godine Bosanskohercegovačka politička elita u nakani da dokaže svoju suprotstavljenost nacionalizmu i obračuna se sa tzv. klerikalizmom i kleronacionalizmom unutar muslimanskog naroda, vješto je iskoristila takozvane idealne tipove. Oni su joj poslužili u postvarenju konstruirane stvarnosti generalizirajući i kategorizirajući nacionaliste, klerikalce i kleronacionaliste. Slijed je išao u smjeru da se prvo imenuje idealni tip, odredi predmet rasprave pa tek onda mu se daje sadržaj. Često se dešavalo da smještanjem pojedinca u određenu kategoriju, određeni idealni tip, njemu pripisuju ostale karakteristike grupe koje je mogao ali i nije morao imati.335

335

O idealnim tipovima u: Jović, D. 2003, 97-101.

125

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Rukovodstvo je pribjeglo provedbi metodološki jasnog i vješto insceniranog sudskog procesa. U takvim procesima prvo su definirani ciljevi progona, zatim određena ciljna grupa, a potom izvršena selekcija onih kojima će se suditi. Bosanski model procesa, koji je prema izrečenim kaznama bio mnogo oštriji nego drugdje u Jugoslaviji, odlikovao se nacionalnim ključem tj. u isto vrijeme proganjali su se neprijatelji sistema iz sve tri velike nacije.336 Djelo Derviša Sušića Parergon gotovo proročanski je ukazalo na događaje koji će se desiti tokom 1983. godine. Govoreći o Mladim Muslimanima Sušić kaže: “Neprijatelj nije odustao. Na nama je da učinimo sve da ne budemo iznenađeni. I mali ekstremi mogu danas da učine velike štete. A kod Mladih Muslimana, kao i kod svih sličnih već zaboravljenih slučajeva, zaprepašćuje jedna činjenica: kako se konzervativni idejni provincijalni miraz zna iznenada propeti u neshvatljivu krvožed i paranoidnu ambiciju. Mislim da je Hitler bio najkrupniji izdanak tijesnog evropskog sokaka posljednjih nekoliko stoljeća. Ali svaki sokak rađa po jednog nesuđenog Hitlera. Ni jedna nacija ni vjera nije pošteđena tih manijakalnih ambiciozusa.“337

Krajem marta 1983. godine započelo je privođenje i hapšenje dijela muslimanskih intelektualaca i djelatnika Islamske zajednice. Prva obavijest u javnosti o hapšenju je upriličena 8. aprila 1983. godine na drugom Dnevniku TV Sarajevo, a 9. aprila saopštenje je objavljeno u Oslobođenju. Na sjednici Predsjedništva CKBiH 8. aprila 1983. godine glavna tačka dnevnog reda bila je uhapšena grupa označena kao “muslimanski nacionalisti”. Prema nepisanom pravilu nacionalnog ključa, a i prema poziciji koju je obnašao, Hamdija Pozderac bio je najprecizniji u davanju ocjene trenutnih 336

Danilović, R. 2006, 71-72.

337

Sušić, D. 1980, 141. Autor u radu Mlade Muslimane ocjenjuje kao grupu religijski fanatizovanih đaka, islamske vjeroispovijesti pod utjecajem nekoliko efendija al-azharovaca iz Bosne, koji su odlučili da se organizuju i da se muslimanskoj omladini nametnu svojim radikalizmom, fašiziranom panislamističkom ideologijom, dok je antikomunizam upisan kao jedan od centralnih orijentira u teoriji i praksi. Sušić, D. 1980, 136.

126

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

društvenih kretanja i karakteristika uhapšene grupe. U svom govoru istakao je očitu saradnju kleronacionalizma Islamske zajednice i nacionalizma muslimanske strukture. Naveo je da se uhapšena grupa vodila ideologijom osuđenih Mladih Muslimana iz 1949. godine i optužio ih za panislamizam, antikomunizam, terorizam, zagovaranje etnički čiste Bosne, povezivanje sa islamskim svijetom i Iranskom revolucijom. Slične optužbe mogle su se čuti i od drugih učesnika sjednice što ukazuje da nije bilo dileme o krivici date grupe. Međutim, način razračunavanja s ovom “kleronacionalističkom grupom” bio je predmet spora Hamdije Pozderca i Branka Mikulića. Pozderac se zalagao za detaljno javno saopštenje i za veliki sudski proces dok je Mikulić bio oprezniji i smatrao da je mnogo bolje rješenje objaviti u javnosti kraću informaciju o hapšenju bez dodatnih prejudiciranja. Predložio je da se suđenja provedu u gradovima gdje su “nacionalisti uhapšeni”. Više manjih zatvorenih suđenja, prema mišljenju Mikulića, ne bi izazvalo veliku pažnju javnosti.338 U raspravi o sprezi “muslimanskih intelektualaca tehničkih struktura i kleronacionalista” u Islamskoj zajednici, na ovoj sjednici pomenuti su i Ahmed Smajlović i Muhamed Filipović. Diskutiralo se o njihovoj saradnji s “uhapšenom neprijateljskom grupom”. Umiješanost Smajlovića za razliku od Muhameda Filipovića koji je, kako se navodi, odavno pokazao svoje sklonosti ka muslimanskom nacionalizmu, bila je iznenađenje za brojne prisutne. Međutim, zbog oprečnih mišljenja učesnika ni Smajlović ni Filipović nisu uvršteni u grupu kojoj se sudilo u augustu 1983. godine.339 Nakon višednevnih ispitivanja u pritvoru je zadržano trinaest osoba koje su smatrane organiziranom grupom na čelu sa Alijom Izetbegovićem. Optužnicom, idealni tip muslimanskih nacionalista i kleronacionalista dobio je i sadržaj. Pogodnost ove grupe za javno i povijesno suđenje proizlazila je iz nekoliko činjenica. Grupa je imala karakteristike državnog neprijatelja koje su se mogle pročitati u dokumentima državnih organa nastalim godinama ranije. U njoj su se nalazila peterica starih optuženika, deklariranih članova “terorističke organizacije Mladi Muslimani”. Bio je to 338

Filandra, Š. 1999, 325-327.

339

Isto, 328-330.

127

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

dokaz o oživljavanju “starog nacionalizma” i potvrda da “neprijatelj nikada ne spava”. Međutim, “grupu” su sačinjavala i nova, javnosti nepoznata lica. Bili su to mladi intelektualci koji su “indoktrinirani idejama starih nacionalista” činili podmladak “nacionalističke organizacije”. Trojica uhapšenih bili su bivši učenici medrese u Sarajevu, a dvojica su bili aktivni djelatnici Islamske zajednice. Stoga, teorija vlasti o kleronacionalizmu koji je “izjednačavao nacionalno i vjersko i isticao da je vjera osnovni stup Muslimana” bila je potvrđena organiziranom djelatnošću ove grupe. Optužnica je “grupu” teretila za saradnju sa emigracijom. Putovanje peterice njenih članova u Iran u januaru 1983. godine poslužilo je kao dokaz te saradnje, ali i privrženosti i podrške Iranskoj revoluciji. Dokazi su često vađeni iz konteksta, preuveličavani i različito tumačeni. Optužnica je posebno insistirala na značaju Islamske deklaracije koju je Alija Izetbegović napisao trinaest godina ranije kao “idejnom programu muslimanskog nacionalizma”. Tribina koja je posebno bila predmet interesovanja vlasti kao mjesto na kojem se politizirao vjerski život, smatrao se Tabački mesdžid u čijem organiziranju su se istakle osobe u optuženoj grupi.340 Pitanje Tabačkog mesdžida bilo je jedno od ključnih u procesu protiv “muslimanskih nacionalista” jer je njegovo djelovanje, prema optužnici, predstavljalo najočitiji primjer njihove neprijateljske muslimanske nacionalističke djelatnosti. Rad mesdžida je bio neoboriva činjenica, za razliku od ostalih radnji ove grupe za koje su bili terećeni, pa je optužba samo trebala dokazati da je njegovo djelovanje bilo vanreligijsko.341 Za djelovanje u Tabačkom mesdžidu optužnica je teretila imama Hasana Čengića kao organizatora i predavača, te Džemaludina Latića i Mustafu Spahića kao njegove saradnike. U optužnici je stajalo da su predavanja 340

ABH, Fond: KVP, Informacija o organizovanju “tribina” kroz koje se od strane vjerskih zajednica nastoji politizirati vjerski život, str. pov. 09-128/84, Sarajevo, 26. 11. 1984. 341

U Tabačkom mesdžidu održavana su predavanja koja su organizirali studenti Islamskog teološkog fakulteta namijenjena studentima i učenicima kao vjerska pouka. Predavanja su se počela organizirati prvo na Islamskom teološkom fakultetu da bi se u februaru 1979. godine preselila u prostor Tabačkog mesdžida. Do juna 1981. godine održano je šezdeset predavanja.

128

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

izlazila iz okvira religije, islamske teologije i da su imala za cilj islamizaciju Muslimana. Tabački mesdžid nazvan je debatnim klubom koji je zagovarao političke ciljeve Muslimana.342 Djelatnost mesdžida i “muslimanskih nacionalista” u i oko njega ocijenjeno je kao “politikantsko usmjeravanje Muslimana kao nacije”, a ne religijske skupine. To se vidi i u upotrebi velikog slova M u optužnici kada se govori o ciljnoj grupi predavanja a to je Muslimanska omladina (u nacionalnom smislu, op. Dž.R.). Navodi se da su predavanjima prisustvovali, pored vjerskih službenika i studenata Islamskog teološkog fakulteta i druga lica. U skladu s tim mesdžid je označen kao medij koji je imao zadatak da prezentira i promovira Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića.343 U kontekstu postojanja i ponovne obnove panislamističke struje u muslimanskom korpusu krajem 1970-ih godina Xavier Bougarel navodi upravo značaj Tabačkog mesdžida koji je, prema njegovom mišljenju, doprinio obnovi panislamističke struje na čelu sa Alijom Izetbegovićem. Međutim, smatra da je ova struja ipak imala marginalnu ulogu u okviru Islamske zajednice i da predmetom interesovanja vlasti postaje tek nakon Iranske revolucije 1979. godine i to iz njenog straha od širenja islamskog fundamentalizma. Savez komunista koji je tražio “žrtvenog jarca” u svom obračunu sa nacionalistima odabrao je upravo ovu grupu. “Oni su tako platili cijenu unutrašnjih obračuna jugoslavenskih političkih elita, kao prethodnici opće krize koja se već ocrtavala na vidiku.“344 Postavlja se pitanje koliko su najviši organi Islamske zajednice bili upoznati sa djelatnošću Tabačkog mesdžida, te koliki i kakav je njihov udio bio u tome. Islamska zajednica je bila upoznata sa djelatnošću pojedinaca koji su se našli na optuženičkoj klupi. Predavanja u Tabačkom mesdžidu 342

Opširnije o tome u Zahtjevu za zaštitu okolnosti koji je Hasan Čengić uputio Saveznom javnom tužilaštvu u Beogradu u oktobru 1985. godine. U zahtjevu Hasan Čengić svoju djelatnost u okviru mesdžida objašnjava kao isključivo vjersku djelatnost dok je, prema njegovim riječima, optužnica izvlačila stvari iz konteksta i proizvodila muslimanske nacionaliste. Sarajevski proces, 1987, 209.

343

ABH, Fond: KVP, Informacija o organizovanju “tribina” kroz koje se, od strane vjerskih zajednica, nastoji politizirati vjerski život, str. pov. 09-128/84, Sarajevo, 26. 11. 1984.

344

Bougarel, X. 2001, 8.

129

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

bila su pod njenom prismotrom. Uslov njihovog održavanja bio je uvid u predavanja. Na sastanku održanom 21. februara 1979. godine na kojem su prisustvovali Hasan Čengić, nekoliko studenata Islamskog teološkog fakulteta i predstavnici Odbora Islamske zajednice Sarajevo, na zahtjev Starješinstva Islamske zajednice, dogovoreno je da se predavanja u pisanoj formi uručuju Odboru sedam dana prije predavanja i da diskusije moraju ostati u okviru teme. Ovlaštena osoba za analizu tih tekstova bio je Mithat Čelebić. On je ispred Odbora Islamske zajednice u Sarajevu bio zadužen da u slučaju određenih primjedbi na tekst obavijesti Odbor i Starješinstvo Islamske zajednice. Također, imao je obavezu da prisustvuje predavanjima i prijavi nedosljednosti.345 Iz ovoga zaključujemo da Islamska zajednica do 1983. godine nije nalazila ništa vanreligijsko u djelovanju mesdžida.346 Stoga, ne iznenađuju optužbe na račun Islamske zajednice za “klerikalističko, kleronacionalističko i kontrarevolucionarno djelovanje” i dovođenje u vezu sa “muslimanskim nacionalistima”. U jednom od brojnih dokumenata organa vlasti iz 1983. godine koji govori o “klerikalizmu” Islamske zajednice, kaže se: “U ovoj godini naročito je došlo do eskalacije klerikalaca iz Islamske zajednice i oko nje. Ta eskalacija je kulminirala u organizovanom neprijateljskom djelovanju panislamističke grupe u Sarajevu, čija je aktivnost efikasnim djelovanjem sistema društvene samozaštite i širom političkom akcijom osujećena. Djelujući u osnovi sa pozicija bivše mladomusliman345

Sarajevski proces, 1987, 141.

346

U intervjuu iz jula 2008. godine Džemaludin Latić kaže da su organizatori predavanja u Tabačkom mesdžidu bili Hasan Čengić i on. Predavanja su samo djelomično pisali oni jer su u pozadini bili Husein Đozo, Alija Izetbegović i drugi Mladi Muslimani. Istakao je da njihovo djelovanje nije bilo usmjereno protiv Ustava Jugoslavije nego su nastojali “da spase što se spasiti moglo”. “Nastojali smo oživjeti islam jer je Islamska zajednica bila pod potpunom vlašću komunista i UDB-e. Predavanja nisu bila baš samo o vjeri, govorili smo o našoj kulturi, lingvistici, o braku, o islamu i nauci, o islamskim pokretima u svijetu, o Iranu i Pakistanu. Kroz Tabački mesdžid u tri godine prošlo je pet stotina studenata, a naš cilj je bio vraćanje sebi.” (u arhivi autora) Omer Behmen kaže da su se Mladi Muslimani ponovo (nakon gašenja organizacije) angažirali pišući predavanja za Tabački mesdžid. Predavanja su pisali Rušid Prguda, Munir Gavrankapetanović, Salih Behmen i Alija Izetbegović. Behmen, O. 2007, 229.

130

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

ske organizacije, direktno su se ispoljili kao otvoreni protivnici socijalističkog samoupravljanja, našeg federativnog uređenja, bratstva i jedinstva i nesvrstane politike naše zemlje.”347

Na optužbe vlasti da je jezgro nacionalizma, Islamska zajednica se nije javno oglasila, ali nije uputila nikakav javni proglas koji bi na bilo koji način osudio, opravdao ili zaštitio već zatvorene “muslimanske nacionaliste”. Ipak, najviši organi zajednice raspravljali su o tim optužbama. Na sjednici Vrhovnog sabora Islamske zajednice u SFRJ 7. juna 1983. godine govorilo se o sve učestalijim optužbama organa vlasti upućenim Islamskoj zajednici i imamima za klerikalizam, kleronacionalizam i nacionalizam. Na sjednici je rečeno sljedeće: “Niko naravno ne spori da u Islamskoj zajednici dolazi, svjesno ili nesvjesno do različitih prekršaja i izlazaka iz okvira zakonitosti, ali se sve te pojave podižu na pijedestal opštosti tako da se stiče utisak da se govoreći o jednom imamu, govori o njegovom staležu, tako da i drugi vjerski službenici zaziru ponekad i od onoga što je kanonom jasno zagarantovano. (...) Tu se ide tako daleko da se Islamskoj zajednici pripisuje nacionalizam, pa čak dovodi u pitanje njena lojalnost, a time vještački raspiruje sukob što može pogodovati neprijateljima svih vrsta.” 348

Također, konstatovano je da se Islamska zajednica optužuje za klerikalizam i nacionalizam u dobu kada se mnogo šta prebacuje na vjerski teren, pojedinačni slučajevi se poistovjećuju sa cijelim staležom i stavljaju u kontekst općeg pa mnogi imami ne izvršavaju ni zakonom propisane djelatnosti bojeći se da ne budu imenovani klerikalistima ili kleronacionalistima.

347

ABH, Fond: SSRNBiH KORVZ, Neka aktuelna pitanja ostvarivanja politike društva u odnosu na religiju i djelovanje vjerskih zajednica i zadaci Socijalističkog saveza, Sarajevo, juli 1983. 348

“Izvještaj o radu VIS u SFRJ”, Glasnik VIS 4, Sarajevo, juli-avgust 1983, 563.

131

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

“Takvom stanju ponajviše kumuju sredstva informisanja i bezazlenu pojavu proglašavaju prvorazrednom svjesno stvarajući određenu psihozu, manipulaciju određenim činjenicama unoseći zabunu i konfuziju od čega niko nema koristi.“349

Nekoliko mjeseci nakon hapšenja i dugotrajnih ispitivanja započeo je sudski proces koji je javnosti predstavljen kao suđenje “muslimanskim nacionalistima”, ponovo aktivnoj organizaciji Mladi Muslimani koja je eliminirana sudskim procesima od 1946. do 1949. godine i označena kao “teroristička, fundamentalistička, neprijateljska organizacija usmjerena protiv narodne vlasti”.350 Suđenje je održano od 18. jula do 19. augusta 1983. godine pred Okružnim sudom u Sarajevu. Predsjednik Vijeća bio je Rizah Hadžić. Zastupnik okružnog tužioca bila je Edina Rešidović, a suđenju su bila prisutna i trojica imenovanih porotnika različite nacionalnosti. Presedan je bio da je istragu u cijelosti provela Služba državne bezbjednosti umjesto istražnog sudije. Suđenje je bilo javno, ali su određene rasprave nalogom sudije vođene iza zatvorenih vrata. Publiku su sačinjavali novinari i po tri člana obitelji uhap349

Isto, 568.

350

Ova organizacija osnovana je 1939. i do 1949. godine prošla je kroz tri razvojne faze. Suprotnost stavova Mladih Muslimana i komunista bila je očita tako da je vlast oštro reagirala i organizirala suđenja Mladim Muslimanima od 1946. do 1949. godine. Suđenja pred Vojnim sudom vođena su iz domena Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države. Do konačnog sloma organizacije došlo je 1949. godine brojnim procesima i isljeđivanjima Mladih Muslimana koji su osuđeni na veoma duge zatvorske kazne, gubljenje građanskih prava, prisilni rad, a četverica i na smrt. Organizacija je bila idejno islamski orijentirana i imala za cilj islamsko usmjerenje omladine i širenje islamske svijesti i moralno i društveno uzdizanje muslimana. Stoga, organizacija nije bila politički veći islamskomoralni i islamsko-prosvjetni pokret. U dokumentima Organizacije ne nalazimo nikakve nacrte uređenja društva, a pojmovi države i nacije uopće se ne spominju. Religija i religijski identitet bio je primaran za Mlade Muslimane koji su opstanak vjere i vjerske prakse vezali za svoj fizički i moralni opstanak. Nacionalni identitet nije bio predmet njihovog interesiranja i zalaganja. O organizaciji Mladi Muslimani vidi: Mladi Muslimani, 1991; Trhulj, S. 1995; Čampara, E. 1996; Mlade Muslimanke: svjedočenja i sjećanja. Memoari ženske grane MM 39, 1999; Kasumagić, I. 1999; Mladi Muslimani 1939-1999 I., 2001; Behmen, O. 2006; Prljača, M. 2006. Optužnice i presude sa suđenja Mladim Muslimanima 1945-1949. godine u cijelosti se navode u: Trhulj, S. 1995, 333- 355.

132

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

šenih koji su posjedovali posebne kartice za pristup sudnici.351 Advokati su se sastali s uhapšenicima tek nakon sastavljanja optužnice. Angažirale su ih porodice zatvorenih i to su bili uglavnom advokati iz drugih sredina, Beograda i Zagreba.352 U toku sudskog procesa osumnjičeni su nastojali da dokažu da oni nisu grupa, da se čak međusobno i ne poznaju, da nisu nacionalisti, da nemaju ništa protiv komunističke vlasti, da nisu zagovarali etnički čistu Bosnu i Hercegovinu, da je njihovo putovanje u Iran imalo isključivo turistički karakter, da Islamska deklaracija nije nikakav program i da se uopće ne odnosi na Jugoslaviju, da nisu zagovarali borbeni islam i slično. Međutim, optužnica je insistirala da Islamska deklaracija predstavlja program koji se propagirao u Tabačkom mesdžidu u cilju islamizacije i etnički čiste Bosne i Hercegovine koja bi trebala postati islamska republika. Pred sud je izvedeno pedeset i šest svjedoka koji su tokom svjedočenja često mijenjali potpisane izjave sada govoreći u korist grupe. Presuda je donesena 20. augusta 1983. godine, a potvrđena je odlukom Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine 14. marta 1984. i Saveznog suda u Beogradu 31. oktobra 1985. godine. Prema članovima 133. i 136. Kaznenog zakona SFRJ Omer Behmen je osuđen na petnaest godina zatvora, Alija Izetbegovića na četrnaest, Hasan Čengić i Ismet Kasumagić na deset, Edhem Bičakčić na sedam, Džemaludin Latić na šest i po, Husein Živalj na šest, Salih Behmen, Mustafa Spahić, Melika Salihbegović i Derviš Đurđević na pet godina, a Đula Bičakčić na šest mjeseci zatvora. Savezni sud je u decembru 1985. godine donio preinaku presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine i poništena je optužba po članu 136. Kaznenog zakona SFRJ tj. za organiziranu djelatnost i kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja. Potvrđena je optužba za verbalni delikt prema članu 133. KZ SFRJ. Savezni sud je neprijateljsku djelatnost preimenovao u neprijateljsku 351

Detaljno o hapšenju, istrazi, suđenju i osuđenima u: Prguda, A. 1990.

352

Nedžad Latić, brat Džemaludina Latića u svom feljtonu u listu Dani naglašava da su advokati angažirani iz drugih sredina zbog toga što se domaći nisu htjeli tj. nisu se smjeli konfrontirati sa vlasti, ali i zbog toga što je društvena klima posebno u Beogradu bila mnogo slobodnija i kritičnija prema sistemu od sarajevske sredine. Dani, br. 121-125, Sarajevo, 1. 10. 1999. - 22. 10. 1999.

133

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

propagandu čime osuđeni nisu predstavljali organiziranu grupu već pojedinačne propagatore.353 Uloga medija u ovom procesu bila je od presudnog značaja za percepciju muslimanskog nacionalizma među običnim građanstvom Bosne i Hercegovine, ali i Jugoslavije. Mediji su prenoseći dešavanja sa suđenja u javnosti stvarali njegovu sliku. Na spomenutoj 32. sjednici CKSKBiH 8. aprila 1983. godine donesena je odluka da se u Oslobođenju počnu objavljivati dijelovi Parergona da bi se što dosljednije pokazala postojanost tog fenomena i na taj način opravdali postupci vlasti.354 Oslobođenje je 10. aprila 1983. godine objavilo članak Izudina Filipovića Nacionalističke zablude i iluzije, koji govori o hapšenju ove grupe. Autor posebno aludira na dvije ključne činjenice koje su u neprestanoj interakciji. Prva jeste da uhapšeni predstavljaju grupu koja je djelovala sa neprijateljskih, klerikalističkih i nacionalističkih pozicija, i da je to muslimanska elita koja je težila etnički čistoj Bosni i Hercegovini i nastojala da oživi ideologiju i strategiju Mladih Muslimana iz 1940-ih godina. Njihov značaj kao muslimanske elite vješto je iskorišten za stjecanje položaja u Medresi i Islamskom teološkom fakultetu s ciljem pridobijanja omladine za neprijateljsko djelovanje. Autor ovoj grupi posebno spočitava veličanje uloge muslimanske inteligencije u afirmiranju muslimanske nacije i potcjenjivanje uloge i zasluge SK Jugoslavije u tome.355 Grupa je osuđena kao kleronacionalistička organizacija, koja je pokušavala oživjeti stari, već osuđeni nacionalizam. U ovom članku koji je bio namijenjen širokoj publici i u cilju kreiranja javnog stava kao druga važna činjenica navodi se odlučnost SK i državnog vrha da se “maksimalnim snagama obračuna sa ovakvim tendencijama” tj. da hapšenje svjedoči da su ovakva djelovanja “u vidnom polju samozaštite (...) i da su već spoznali jedinstvo i riješenost SK (...) čvrstog bedema o koji su se lomili i o koji će se lomiti ovakvi i slični nasrtaji”.356

353

Sarajevski proces, 1987, 170.

354

Filandra, Š. 1999, 332.

355

Filipović, I. “Nacionalističke zablude i iluzije”, Oslobođenje, br. 12498, Sarajevo, 10. 4. 1983, 3. 356

Isto.

134

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

O muslimanskom nacionalizmu, uhapšenima i suđenju neprestano su pisali bosanskohercegovački mediji, ali i mediji u drugim republikama. Iskoristili su zatvorenost “otvorenog suđenja” i ograničen broj prisutnih u sudnici i u javnosti predstavili jednu sliku suđenja.357 Detaljno su upoznavali javnost s “organiziranom grupom koja je zagovarala etnički čistu Bosnu, terorističko-nacionalističkom organizacijom koja je u dosluhu sa ekstremnom emigracijom i koja je težila uspostavi islamskog poretka u Bosni i Hercegovini”. Time se kršila odredba Ustava SFRJ po kojoj postoji obaveza uzdržavanja od javnih zaključaka da je neko kriv sve dok mu se krivica ne dokaže na sudu. Rajko Danilović kao jedini izuzetak ovog jednostranog partijskog izvještavanja o suđenju navodi pisanje novinara beogradske Politike Borka Gvozdenovića čijom zaslugom je u javnost procurila vijest da se optuženi brane da nisu krivi, odbijaju optužbe koje im se stavljaju na teret, kao i da svjedoci događaje, okolnosti i razgovore prikazuju drugačije nego što to čini optužnica.358 Međutim, Omer Behmen u svojoj knjizi Borka Gvozdenovića svrstava u grupu partijskih izvjestitelja i tumača sudskog procesa kojoj su pripadali Nagorka Idrizović, Slobodan Primec, Fuad Dorić, Bahrudin Bijedić, Zlatko Dizdarević, Izudin Filipović, Nijaz Duraković, Hamza Bakšić.359 Oslobođenje je budno pratilo suđenje i objavilo niz od dvadeset i tri članka čiji su autori bili B. Romano i Z. Buljugić. Članci kao detaljni izvještaji iz sudnice svojim naslovima su stvarali atmosferu epohalnog razračunavanja vlasti sa “muslimanskim nacionalizmom koji je težio rušenju postojećeg sistema i razvoju međunacionalne netrpeljivosti”.360 Zadnji članak u ovoj 357

Izetbegović, A. 1990, 111-112.

358

Danilović, R. 2006, 18-19.

359

Behmen, O. 2006, 255.

360

Neki od tih naslova su: “Kontrarevolucionarni ciljevi sa vjerskih platformi”, Oslobođenje, br. 12597, Sarajevo, 19. 7. 1983; “Tendenciozne tvrdnje optuženog”, Oslobođenje, br. 12598, Sarajevo, 20. 7. 1983; “Negiranje vlastitih tvrdnji”, Oslobođenje, br. 12599, Sarajevo, 21. 7. 1983; “Opasne poruke iz debatnog kluba”, Oslobođenje, br. 12600, Sarajevo, 22. 7. 1983; “Potpisao pa zaboravio”, Oslobođenje, br. 12601, Sarajevo, 23. 7. 1983; “Klupko kontradiktornih izjava”, Oslobođenje, br. 12607, Sarajevo, 29. 7. 1983; “Optuženi optužuju svjedoke”,

135

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

seriji objavljen je dan nakon izrečene kazne, 21. augusta 1983. godine i nosio je naziv Neprijateljima 90 godina zatvora.361 U ovim člancima za “muslimanski nacionalizam” osuđivala se i Islamska zajednica. Pisalo se o njenoj vanvjerskoj djelatnosti, saradnji sa islamskim zemljama, nacionalističkim ambicijama, negiranju uspjeha bratstva i jedinstva, kao i nastojanju da prevaziđe okvire vjerske zajednice i postane važan društveni faktor. Jedan od takvih napisa jeste članak Nađe Pašić objavljen u Oslobođenju 19. aprila 1983. godine. Autorica je pisala o insistiranju pojedinaca unutar Islamske zajednice na povratku izvornom islamu, mnogim nepravilnostima i rascjepima unutar nje kao i njihovim težnjama za uređenjem društvenog sistema na osnovama islama, težnji zajednice da bude partner postojećoj vlasti kao i zalaganju za uvođenjem političkog pluralizma.362 Oslobođenje, br. 12608, Sarajevo, 30. 7. 1983; “Klevete na kućnim sjedeljkama”, Oslobođenje, br. 12613, Sarajevo, 2. 8. 1983; “Danas govorim istinu”, Oslobođenje, br. 12612, Sarajevo, 3. 8. 1983; “Neprijateljske i zlonamjerne tvrdnje”, Oslobođenje, br. 12613, Sarajevo, 4. 8. 1983; “Sijanje mržnje na školskim časovima”, Oslobođenje, br. 12614, Sarajevo, 5. 8. 1983; “Skriveni zaštitnici prijetili svjedocima”, Oslobođenje, br. 12615, Sarajevo, 6. 8. 1983; “Nesuđeni neimari Islamistana”, Oslobođenje, br. 12616, Sarajevo. 7. 8. 1983; “Zamke svjedočenja”, Oslobođenje, br. 12617, Sarajevo, 8. 8. 1983; “Saslušanje svjedoka do kraja sedmice”, Oslobođenje, br. 12618, Sarajevo, 9. 8. 1983; “Svjedoci potvrđuju iskaze”, Oslobođenje, br. 12619, Sarajevo, 10. 8. 1983; “Rukopisi pripadaju optuženim”, Oslobođenje, br. 12621, Sarajevo, 12. 8. 1983; “Crni refreni neprijateljske grupe”, Oslobođenje, br. 12621, Sarajevo, 13. 8. 1983; “Aveti prošlosti u terorističkom plaštu”, Oslobođenje, br. 12623, Sarajevo, 14. 8. 1983; “Danas završna riječ javnog tužioca”, Oslobođenje, br. 12625, Sarajevo, 16. 8. 1983; “Atak na tekovine revolucije”, Oslobođenje, br. 12626, Sarajevo, 17. 8. 1983; “Rasturanje mržnje”, Oslobođenje, br. 12627, Sarajevo, 18. 8. 1983; “Sutra izricanje presude”. Oslobođenje, br. 12628, Sarajevo, 19. 8. 1983; “Danas presude”, Oslobođenje, br. 12629, Sarajevo, 20. 8. 1983; “Neprijateljima 90 godina zatvora”, Oslobođenje, br. 12630, Sarajevo, 21. 8. 1983. 361

“U presudi koju je javno prezentirao više od sat i po sudija Rizah Hadžić, detaljno je obrazloženo kako je ova grupa nacionalista organizovano djelovala zagovarajući etnički čistu BiH sa ciljem formiranja republike organizovane na principima islama kao jedinstvu vjere i zakona čije su granice trebale da se prostiru u okviru velike islamske države od Afganistana, pa sve do Bosanskog Broda u Bosni i Hercegovini, uz pripajanje pojedinih dijelova drugih republika i autonomnih pokrajina naše zemlje. Islamska deklaracija čiji je autor Alija Izetbegović bila je idejna platforma gotovo identična sa programom bivše terorističke organizacije Mladi Muslimani koja je predstavljala otvoreni poziv Muslimanima da se sa planova pređe u akciju, a prvo prevratom u oblasti odgoja, a zatim u završnici i političkom revolucijom.” “Neprijateljima 90 godina zatvora”,Oslobođenje, br. 12630, Sarajevo, 21. 8. 1983, 3.

362

Pašić, N. “Kome treba partnerstvo?”, Oslobođenje, br. 14761, Sarajevo, 19. 4. 1983, 3.

136

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

U odgovoru Starješinstva Islamske zajednice na takve neargumentirane osude tvrdi se da su Islamska zajednica i njeni pripadnici zadovoljni položajem koji imaju i da su spremni da brane tekovine narodnooslobodilačkog rata. Ističe se da je islam protiv nacionalizma, šovinizma, iredentizma, hegemonizma i podvajanja. “Činjenica je da je bilo i da će vjerojatno i ubuduće biti poneki ekscesni slučaj koji se ne uklapa u zakonske norme, što ne može niko osporiti, ali da to poprima tako široke razmjere, kao što ističe Nađa Pašić, daleko je od istine! Konačno, pitamo se čemu služe ovakvi napisi? Da li objektivnom informisanju naše javnosti ili dezinformaciji?“363

U Preporodu je navedeno da je Islamska zajednica posebno zabrinuta neprimjerenim i lažnim informiranjem domaće i strane javnosti povodom hapšenja i suđenja trinaesterice Muslimana. Istaknuta je njena uvrijeđenost i ovim napisima ukazujući na štetnost pisanja strane štampe o lošem položaju Muslimana u Jugoslaviji. Stoga je Islamska zajednica odlučila da “listovima za koje smatramo da su bili dobronamjerni, ali dezinformirani, uputi sljedeću informaciju: da nisu desetine muslimana uhapšene, nisu muslimani građani drugog reda, nema planova za raseljavanje muslimana, nema takse u zlatu za hadžije.“364 U narednom periodu Preporod je objavio nekoliko članaka koji su demantirali napise u stranim časopisima, a posebno se u tome istakao predsjednik Starješinstva dr. Ahmed Smajlović.365 Cilj je bio da se islamskim krugovima u svijetu koji su “nasjeli na dezinformacije povodom suđenja

363

“Ravnopravnost nije partnerstvo”, Preporod, br. 10/306, Sarajevo, 15. 5. 1983, 5.

364

“Nepovjerenje i zlonamjerno informisanje može nam samo štetu nanositi”. Preporod, br. 1/321. Sarajevo, 1. 1. 1984, 2.

365

Između ostalih to su članci: “Podvale umjesto zahvale” kao reakcija na pisanje časopisa El-Medina (Saudijska Arabija) i El-Mudžtema (Kuvajt)”, Preporod, br. 1/345. Sarajevo, 1. 1. 1985; “Priče teheranskog lista Kejan, saudijskog časopisa Arabija i londonskog magazina Impact”, Preporod, br. 3/347. Sarajevo, 1. 2. 1985.

137

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

grupi Muslimana ukaže na stvarnu istinu”.366 Reisu-l-ulema Hadžiabdić se posebno hvalio svojom angažiranošću po tom pitanju. “Ovog ljeta održano je niz vjerskih manifestacija, skupova, savjetovanja i svečanosti. Ja sam te skupove iskoristio da objektivno informišem imame da suđenje nacionalistima nema nikakvog utjecaja na odnose društva i Islamske zajednice i da vjerski službenici treba da svoje poslove obavljaju u skladu sa zakonom bez ikakvog straha i bojazni. Isticao sam da to nije suđenje vjeri i da su sve one neistine koje su iznosili optuženi na račun Islamske zajednice gole izmišljotine. O tim mojim istupima pisala je vjerska štampa, ali ne baš opširno.“367

Nakon oštre presude koja je trebala da pokaže odlučnost vlasti i demonstrira snagu SKBiH euforija u štampi oko suđenja “muslimanskim nacionalistima” postepeno jenjava. Savezni sud je preinačio prvostepenu presudu u kaznu po članu 113. KZ SFRJ (neprijateljska propaganda) i ova informacija, izuzev srbijanskog NIN-a koji donosi kratku informaciju o tome, uopće nije zaintrigirala medije.368 Glasila Islamske zajednice tokom 1983. godine, iako su među uhapšenim bila i dvojica imama, nisu se ni u jednom članku osvrnula na hapšenje i proces. Da li je medijska kampanja bila dovoljna da običnom stanovništvu uistinu prikaže i dokaže muslimanski nacionalizam i njegovu opasnost teško je sa sigurnošću tvrditi. Međutim, činjenica je da u javnosti nije zabilježen ni jedan gest u korist optuženih. Izuzev protestne note studenata Islamskog teološkog fakulteta i pokušaja učenika Medrese u Sarajevu da stanu u zaštitu profesora Latića, nije bilo afirmativnih oglašavanja. Peticija učenika Medrese koji su se zauzeli za oslobađanje Džemaludina Latića i koju je

366

“Dobar vjernik-veliki patriota”, Preporod, br. 3/323. Sarajevo: 1. 2. 1984. preneseno iz Borba, 28-29. 1. 1984.

367

ABH. Fond: KVP, Zabilješka o razgovoru Milana Vučićevića sa reisom Naimom Hadžiabdićem, Sarajevo, 25. 8. 1983.

368

Izetbegović, A. 1990, 107.

138

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

Glas Koncila objavio rezultirala je samo privođenjem i ispitivanjem učenika i direktora Medrese od strane policije.369

6.5 Ocjena Sarajevskog procesa Prve javne ocjene Sarajevskog procesa koje nisu bile u skladu sa viđenjem vlasti i SK izrečene su tek nekoliko godina kasnije. Posebno se 1990-ih godina s otvaranjem novih demokratskih procesa u društvu pojavljuju oštre kritike socijalističke vladavine. U takvom novom valu kritike bosanskohercegovačke političke prakse izrečene su osude vlasti zbog ovog montiranog procesa. Muhamed Filipović u jednom intervjuu iz 1990. godine kaže da je vlast sve ono što se ticalo istraživanja političkog i kulturnog bića Muslimana, a posebno “pokušaji da se islamska osnova njihove kulture tretira kao ravnopravna sa npr. pravoslavnom osnovom srpske ili katoličkom hrvatske kulture ili da se islamska umjetnost tretira kao dio naše opće baštine”, tretiralo kao fundamentalizam. Stoga je i Sarajevski proces bio primjer političkog i psihološkog pritiska na Muslimane (Bošnjake).370 Mnogi autori se slažu da je proces vođen protiv “muslimanskih nacionalista” montiran proces. Komunističkoj vlasti bili su potrebni primjeri nacionalističkog i kontrarevolucionarnog djelovanja pa i kad ih nije bilo neprijatelj se izmišljao i pronalazio. Organizirajući ovakve montirane procese cilj komunističke vlasti bila je demonstracija odlučnosti režima i politike, održavanje postojećeg stanja kao i opomena za ostatak društva. Primjer takvog procesa smatra se upravo proces “muslimanskim nacionalistima” koji su optuženi za djelovanje s ciljem uvođenja šerijatskih propisa i zapadne demokratije. Na hapšenja i suđenje u Sarajevu pored strogo diktiranog partijskog izvještavanja druga strana javnosti ostala je nijema.371 Sarajevski proces i takvo suočavanje s neprijateljem pokazali su se kao efikasan način

369

Latić, Dž. “Naša hodžinska sudbina”, Novi horizonti, Zenica, novembar 2004, 55.

370

Filipović, M. “Da, ja sam fundamentalista”, Danas, br. 412, Zagreb, 9. 1. 1990, 14.

371

Anđelić, N. 2007, 69-70.

139

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

održavanja vlasti. Opseg moći vlasti bio je proporcionalan broju neprijatelja koje je uspjela da otkrije i eliminira.372 Tokom socijalističkog perioda značajnijih etničkih i međuetničkih incidenata u Bosni i Hercegovini gotovo da nije bilo. Ono što je moglo negativno utjecati na bratstvo i jedinstvo bilo je uglavnom spominjano u privatnim razgovorima, bez ozbiljnih pokušaja da se razvije organizirana opozicija komunistima. Uprkos tome Partija je i dalje nastavila da primjenjuje politiku radikalnog sasijecanja nacionalističkih ispada u toku 1980-ih godina.373 Iz permanentne osjetljivosti prema nacionalizmu, koja proizlazi iz činjenice da u Bosni i Hercegovini žive tri naroda i brojne narodnosti, nepisano pravilo bilo je da su političari bili zaduženi za raskrinkavanje i uništavanje nacionalizma iz sopstvene etničke grupe. Cilj bosanskohercegovačkih komunista u ovom procesu, a i kasnije u sličnim procesima, bilo je zastrašivanje ne samo “muslimanskih nacionalista” nego i “nacionalista” i komunističkih neistomišljenika u drugim nacijama u Bosni i Hercegovini,374 ali su uvijek vodeću ulogu u toj “borbi protiv nacionalista” imali komunisti iz te nacionalne zajednice. Toga su bili svjesni i protivnici komunista. Tako, na primjer Omer Behmen piše: “Naši muslimanski partijski funkcioneri u BiH htjeli su da se dokažu Beogradu, da idu po uhodanom sistemu, da je vrijeme da moraju pronaći neprijatelje koji su digli glavu koji su sve otvoreniji i slobodniji, koji djeluju i truju široke narodne mase. (...) Treba ih pritisnuti što žešće može. Odlučuju se na ovo na što su se odlučili. Naši, bosanskohercegovački komunisti,

372

Filipović, M. “ Da, ja sam fundamentalista”, Danas, br. 412. Zagreb, 9. 1. 1990, 15.

373

Branko Mikulić u intervjuu iz 1972. godine tumači takvu politiku vlasti i kaže: “Mi smo u BiH bili veoma odlučni u borbi protiv neprijateljskih elita, nacionalizma i šovinizma. U cilju efikasne odbrane tekovina revolucije provodili smo i oštrije kazne prema nosiocima takvih pojava nego u nekim drugim sredinama. Iz toga su ponekad, naravno zlonamjerno, izvlačeni zaključci da u BiH vlada “čvrsta ruka”. Mi u BiH ćemo i u buduće suditi sve one koji budu neprijateljski djelovali protiv samoupravljanja, bratstva i jedinstva, ravnopravnosti naroda u BiH i Jugoslaviji. To je, smatramo, uslov i za razvoj istinske samoupravne demokratije.” Mikulić, B. 1975, 146. 374

Danilović, R. 2006, 30.

140

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

a posebno oni sa muslimanskim imenom htjeli su da se tome dâ veliki bejan, veliki značaj, a posebno da progone fundamentaliste tj. svoje.“375

6.6 Vlast i prelamanje nacionalnog i vjerskog u identitetu Bošnjaka kroz dokumente Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama (1983-1990) Analizirajući dostupnu arhivsku građu partijskih komisija lahko zaključujemo da je Islamska zajednica kao i druge vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini bila pod stalnom prismotrom i utjecajem vlasti.376 Stroga kontrola i nadzor vlasti u dokumentima se skromno predstavljaju kao redovno praćenje, analiziranje i razmatranje problematike ostvarivanja vjerskih prava i sloboda u skladu sa Ustavom i Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica. Iz dokumenata Komisije saznajemo o brojnim aktivnostima Islamske zajednice. U dokumentima se govori o postojanju dvije struje unutar nje. Prvom strujom označeni su odani saradnici vlasti, dok je druga struja bila mnogo suzdržanija i pasivnija prema vlasti. Struja na čelu sa reisu-l-ulemom koja je sarađivala s vlastima tretirala je religiju kao element koji nije presudan u nacionalnom identitetu. Druga struja unutar Islamske zajednice težila je jačanju utjecaja religije u društvu, jačanju religijskog identiteta Muslimana. Stoga, razlikuju se dvije vrste tekstova u glasilima Islamske zajednice. Prvu grupu tekstova čine oni koje organi vlasti ocjenjuju kao izrazito ofi375

Behmen, O. 2006, 259.

376

Vrlo je važno u izučavanju odnosa religijskog i nacionalnog u identitu Bošnjaka zaokružiti sliku koju je vlast imala o djelatnosti Islamske zajednice, njenom doprinosu razvoju nacionalnog i religijskog identiteta, ali i zaviriti u dešavanja unutar zajednice. Stoga, ovo poglavlje se temelji na arhivskoj građi Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama (Fond: Komisija za vjerska pitanja). Posebnu pažnju posvetili smo izvještajima Komisije o stanju u Islamskoj zajednici i zapisnicima o sastancima predstavnika Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama i predstavnika Islamske zajednice. Informacijama u ovim dokumentima bilo je potrebno prići sa velikom dozom opreza. Nastojali smo ne donositi konačne ocjene o stvarnoj djelatnosti i unutrašnjoj dinamici Islamske zajednice samo na osnovu građe partijske komisije.

141

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

cijelne, gotovo deklarativne koji u većini podržavaju politiku izgradnje socijalizma. Na drugoj strani su tekstovi koji se naizgled ne bave pitanjima društva, ne ulaze u političke, socijalne i ekonomske probleme dok u suštini zagovaraju fundamentalizam i politizaciju religije koja kao takva pruža sva rješenja i ovoga i onoga svijeta. U nastavku teksta se kaže: “Iz uvida u tekstove jednog i drugog sloja, oficijelnog i deklarativnog, i onog koji to nije, može se izvući zaključak, doduše vrlo oprezan, o postojanju barem dvije osnovne struje u krugovima zvaničnika i aktivista u Islamskoj vjerskoj zajednici. Poznato je da su se te dvije struje konstituisale uporedo sa konstituisanjem same Islamske vjerske zajednice kod nas i da se između njih vodi stalna i uporna borba. Jedna je struja klerikalistička u čijoj je idejnoj osnovi islamski fundamentalizam, a druga manje-više prihvata ovaj položaj vjerske zajednice i islama koji im određuju ustav i zakoni.“377

Angažiranost Komisije oko unutrašnjih problema Islamske zajednice uočava se i iz zapisnika razgovora Milana Vučićevića, predsjednika Komisije i reisu-l-uleme Naima Hadžiabdića održanog 12. januara 1983. godine. Razgovarali su o problemima u Odboru Islamske zajednice u Zavidovićima pa se u zapisniku kaže: “Predsjednik Komisije je na samom početku razgovora istakao želju da upozna reisa sa trenutnim stanjem i posljedicama koje su nastale iz ovog unutarvjerskog sukoba i da ga zamoli da i sam, kao vrhovni poglavar Islamske zajednice poduzme određene aktivnosti na prevazilaženju sukoba među građanima vjernicima i vjerskim službenicima, čije su se posljedice odrazile i na vanvjerskom planu među građanima tog područja.“378

Stoga, predsjednik Komisije je upoznao (naglasila Dž.R.) reisu-l-ulemu Hadžiabdića o dešavanjima unutar Islamske zajednice, sukobu džematlija 377

ABH, Fond: Marksistički studijski centar Veljko Vlahović (dalje MSC VV), Tendencije u politizaciji vjerske štampe (1982-1983), Sarajevo, 1984.

378

ABH, Fond: KVP, Informacija vanredna, 09-3/83, Sarajevo, januar 1983.

142

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

oko izgradnje džamije koji se razvio u polemiku o lojalnosti Odbora vrhu Islamske zajednice u Sarajevu. Značaj ovog zapisnika jeste u tome što se u njemu otvoreno govori o evidentnom rascjepu unutar samog vrha Islamske zajednice. Reisu-l-ulema se na sastanku žalio Vučićeviću zbog svoje nedovoljne informiranosti za koju je krivio Starješinstvo Islamske zajednice koje, kako se navodi ne uvažava reisovo mišljenje. “Reis je otvoreno iznio svoja neslaganja sa nekim aktivnostima i potezima koje poduzima Ahmed Smajlović. Iznio je da ga je Smajlović informirao o nekim stvarima, ali ne poštuje njegove stavove i sugestije, nego radi po svome, iz čega se rađaju problemi i nesporazumi u samoj Islamskoj zajednici, ali i šire. To je potkrijepio i primjerima čestih, i po njegovoj ocjeni nepotrebnih putovanja Smajlovića u inostranstvo, također, čestim pozivima gostiju iz inostranstva za prisustvovanjem vjerskim svečanostima u našoj zemlji, traženjem materijalne pomoći za potrebe Islamske zajednice, svojim guranjem u članstvo raznih međunarodnih islamskih organa i institucija.“379

Hapšenje “muslimanskih nacionalista” 1983. godine bio je događaj koji je ukazao na potpunu unutrašnju podijeljenost Islamske zajednice. Takvo stanje konstatirano je i u zapisniku sa sastanaka predstavnika Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama, reisu-l-uleme Naima Hadžiabdića i predsjednika Starješinstva Islamske zajednice dr. Ahmeda Smajlovića 6. aprila 1983. godine. Na ovom sastanku predsjednik Komisije Milan Vučićević upoznao je reisu-l-ulemu i dr. Smajlovića da je uhapšena “organizirana grupa koja je djelovala sa mladomuslimanskih pozicija u sprezi sa inozemnim faktorom” usmjerena protiv bratstva i jedinstva. Vučićević je njihovo djelovanje predstavio kao “nastavak nacionalističkih ispada od Poričkog slučaja, nacionalističkog djelovanja oko Preporoda, napada na Parergon, cijepanja Titove slike u Gazi Husrev-begovoj medresi, postavljanja ploče na zgradu Islamskog teološkog fakulteta”.380 379

Isto.

380

Na svečanom otvorenju Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu 1977. godine trebala je biti postavljena ploča sa imenima donatora koji su pomogli izgradnju. Međutim,

143

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Bilježi se Smajlovićevo uključivanje u razgovor koje je bilo “konfuzno, bez argumenta i uvijek sa uobičajenim verbalnim i površnim primjerima pri čemu je nastojao da mnoge stvari brani i ublaži”. Smajlović je tvrdio da se Islamska zajednica strogo pridržavala društvenih principa, da niko u Islamskoj zajednici ne zagovara borbeni islam niti džihad i branio je uhapšenog efendiju Smajića (Husein Smajić, vjerski referent u Zvorniku, op. Dž.R.) koji je uhapšen za neke riječi za koje on smatra da nije mogao izreći. Istakao je lažnost glasina da je namjerno pobjegao u Kairo u vrijeme proteklih događaja i da mu nije poznat slučaj rasturanja nedozvoljenih knjiga koje su dijelili studenti iz Medine. Stav reisu-l-uleme u zapisniku se ocjenjuje potpuno drugačije. Reis je istakao da je došao samo da zatraži informaciju o svojim zatočenim službenicima, a ne da nekoga brani jer onima koji su se ogriješili o zakon treba suditi. Razlog njegovog dolaska bio je da može reći kada ga pitaju, i za razliku od dr. Smajlovića, reisu-l-ulema Hadžiabdić nije iskazao potrebu ni želju da posjeti uhapšenike. Bilježi se da je reis jasno ukazao na postojanje struje u Islamskoj zajednici koja bi i njemu skinula glavu kad bi mogla (naglasila Dž.R.). Rekao je: “Ja znam da društvo ima pravilan odnos prema vjerskim zajednicama, ali i vjerske zajednice moraju raditi u okvirima koje je zakon dao. Ti okviri su toliko široki i kad bi ih iskoristili ja bih bio prezadovoljan.“381

Suprotstavljenost stavova dvojice najviših djelatnika Islamske zajednice za organe vlasti bio je dokaz da su uhapšeni “muslimanski nacionalisti” podržani od određenih krugova u Islamskoj zajednici. Prema tome, reis je bio predstavnik lojalnih i patriotski opredijeljenih ljudi u Islamskoj zajednici, dok je Smajlović ustvari predstavnik i pomagač nacionalista.

određena lica na listi, komunistička vlast smatrala je neprijateljima, kolaboracionistima i antikomunistima pa je izričito bila protiv postavljanja već pripremljene ploče. Ovaj događaj shvaćen je kao još jedna manifestacija u nizu nacionalističkih ispada Islamske zajednice. 381

ABH, Fond: KVP, Zabilješka o razgovoru Milana Vučićevića sa reisom Hadžiabdićem i Ahmedom Smajlovićem, 055-57/83, Sarajevo, 7. 4. 1983.

144

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

Pored struje unutar samog vrha Islamske zajednice kao promotore jačanja religijskog identiteta, značaja i udjela religije u svakodnevnom životu vlast je vidjela i u drugim institucijama. Smatrala je da Smajlovićevu religijsku struju tj. “muslimanske nacionaliste i klerikaliste” podržavaju pojedinci u Gazi Husrev-begovoj medresi i Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu. U spomenutom članku Izudina Filipovića objavljenom 10. aprila 1983. godine, Islamski teološki fakultet optužen je kao leglo neprijateljskog djelovanja, kao mjesto indoktrinacije mladih. Zaposlenike ovih dviju ustanova Služba državne bezbjednosti i policija privodila je na informativne razgovore. Islamski teološki fakultet, Medresa, Tabački mesdžid zajedno sa “klerikalističkom strujom unutar Islamske zajednice” smatrani su široko koordiniranom organizacijom koja je bila usmjerena na jačanje religijskog identiteta i rušenje bratstva i jedinstva i isticala islam kao osnovu življenja. Islamska zajednica i pomenute ustanove nisu reagirale na ove optužbe. Protestnu notu napisali su studenti Islamskog teološkog fakulteta. Predstavku su uputili Nastavno-naučnom vijeću Islamskog teološkog fakulteta u kojoj se one demantiraju. Zatraženo je da se Fakultet javno ogradi od takvih optužbi. U predstavci se između ostalog kaže: “Mi studenti tvrdimo da se u našem radu koji se odvijao i koji se odvija u okviru našim programom predviđenih aktivnosti nije bilo i nema nikakvih pokušaja indoktrinacije. Posebno je za nas uvredljiva tvrdnja da je naš fakultet leglo neprijateljstva. U cjelokupnom svom radu i idejnoj orijentaciji svih programskih aktivnosti fakultet nije bio niti može biti leglo neprijateljstva. (...) Zbog činjenice da sutra treba da radimo u Islamskoj zajednici, da radimo uopšte za dobrobit našeg društva u najširim okvirima društva, ne želimo da već unaprijed budemo određeni niti etiketirani kao neki potencijalni neprijatelji. I utoliko nas spomenute izjave vrijeđaju i prisiljavaju da se energično suprotstavimo svom snagom naše mladosti i želje da i mi proživimo normalan život, a ne sudbinu onih na koje će se pokazivati samo na osnovu neosnovanih tvrdnji koje nam se lijepe kao etiketa, a da to ničim nismo zaslužili.”382

382

Filandra, Š. 1999, 340-341.

145

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Nastavno-naučno vijeće Islamskog teološkog fakulteta upoznalo je Komisiju za odnose sa vjerskim zajednicama sa spomenutom predstavkom. U zapisniku o razgovoru između Milana Vučićevića i v.d. dekana fakulteta Hamdije Ćemerlića kaže se da je Ćemerlić nastupio smiono i rekao da “se nije dobro odmjerilo kada se izrekla optužba da je Islamski teološki fakultet neprijateljsko leglo indoktrinacije”. Prema zapisniku, Ćemerlić je na sastanku istakao da su nastavnici Islamskog teološkog fakulteta nevini i sa punim pravom smatra da bi trebali podići optužbu protiv Izudina Filipovića za izrečene izmišljotine i klevete. Međutim, organi vlasti su smatrali da optužbe imaju osnovu iako se one ne odnose na sve studente, nastavnike i profesore i “ne stavljaju ih sve u isti koš”.383 Ipak, u godišnjem izvještaju Komisije konstatira se da je “sudski proces u Sarajevu pokazao da je u izvjesnoj mjeri i Islamski teološki fakultet kao obrazovna institucija bio umiješan u eskalaciju muslimanskog nacionalizma zbog čega je i uslijedilo suđenje”.384 Vlast, u ovom slučaju Komisija za odnose sa vjerskim zajednicama, insistirala je na javnoj osudi muslimanskog nacionalizma i ograđivanja od takvog djelovanja. Međutim, javna osuda koja se očekivala, slična onoj iz 1949. godine od Vrhovnog vakufskog vijeća nije uslijedila. Bio je to dodatan povod za daljnje optužbe na račun zvaničnih organa Islamske zajednice, dokaz preovlađujuće klerikalističke struje u Islamskoj zajednici, neraspoloženja i neprijateljstva prema vlasti, sprege vjerskog i nacionalnog. Na drugoj strani, u Oslobođenju su svakodnevno objavljivani članci u kojima se osuđivao svaki oblik kleronacionalizma. Jedina osuda muslimanskog nacionalizma upućena od djelatnika Islamske zajednice objavljena je 13. aprila 1983. godine. U članku Neprihvatljivi istupi pojedinih vjerskih službenika kao izvještaju sa sjednice Udruženja islamskih vjerskih službenika održane 10. aprila 1983. godine navode se zaključci sjednice. Službenici su imali jednoglasan stav da se o društvenim pitanjima može i treba ravnopravno raspravljati, ali u Socijalističkom savezu, a ne u vjerskim zajed383

ABH, Fond: KVP, Zabilješka o razgovoru Milana Vučićevića sa Hamdijom Ćemerlićem, v. d. dekanom ITF, Sarajevu i predstavka studenata ovog fakulteta upućena Nastavno-naučnom vijeću ITF u Sarajevu, str. pov. 09-87/83, Sarajevo, 15. 6. 1983.

384

ABH, Fond: KVP, Izvještaj o radu komisije u 1983. godini i program rada za 1984. godinu, 011-28/84, Sarajevo, 5. 4. 1984.

146

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

nicama koje trebaju da se bave isključivo vjerskim poslovima. Osuđen je svaki vid klerikalizma i kleronacionalizma i naglašena odlučnost vjerskih službenika da se i dalje zalažu protiv pokušaja zloupotrebe vjere od strane pojedinaca i to u vlastitim redovima.385 “Šurovanje” s državom vjerskih službenika koji su bili uključeni u SSRN i njihova javna osuda “klerikalaca” u dnevnim novinama nije ostavilo velikog traga u javnosti. Iako se navodi podatak da samo 25% vjerskih službenika nije uključeno u Udruženja vjerskih službenika pri SSRNBiH očito je da je ovakav potez bio isplanirani korak političke elite koja je instrumentalizirala SSRN kao i Udruženje da bi opravdala svoje postupke.386 Na petoj sjednici Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama održanoj u septembru 1983. godine, nedugo nakon suđenja “muslimanskim nacionalistima”, podnesen je opširan izvještaj o odnosima sa Islamskom zajednicom. Konstatira se zahlađenje odnosa koje je nastupilo nakon suđenja. Navodi se da je suđenje, kao i dešavanja u pojedinim Odborima, razlog rascjepa najvišeg vrha Islamske zajednice na grupu oko Starješinstva i dr. Ahmeda Smajlovića, i na grupu oko reisu-l-uleme. “Oko suđenja grupi nacionalista različito su se ponašali Starješinstvo i Smajlović i vrhovni poglavar IVZ. Dok je reis u cijelom slučaju bio korektan, dobronamjeran i veoma opredijeljen, dotle Smajlović i strukture u Starješinstvu, Medresi, ITF-u i neke malograđanske strukture čaršije doživljavaju to više kao suđenje vjerskoj zajednici. Šuteći pratili su razvoj događaja izbjegavajući da se javno ograde od svega, a pravdajući takav stav iščekivanjem sudske presude. (...) Pored svih mjera koje je vlast poduzimala

385

“Neprihvatljivi istupi pojedinih vjerskih službenika”, Oslobođenje, br. 12501, Sarajevo, 13. 4. 1983, 6.

386

Kozar, Đ. “Kontinuitet diferencijacije”, Oslobođenje, br. 12502, Sarajevo, 14. 4. 1983, 3. O ulozi i značaju SSRN Dejan Jović kaže: “Po statutu trebao je biti forum u kojem komunisti uvjeravaju ostale građane (socijalistički orijentirane) u ispravnost njihove politike, i osiguravaju formalno prihvaćanje te politike. U praksi, međutim, SSRNJ bio je transmisija Partije.” Jović, D. 2003, 312.

147

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Islamska zajednica se i dalje bavi vanvjerskim aktivnostima čime se stvara islamska ekspanzija.”387

Na sjednici Sabora vrhovnog starješinstva Islamske zajednice održanoj u Beogradu, u decembru 1983. godine razgovaralo se o suđenju “muslimanskim nacionalistima”. Međutim, ni rasprava na ovoj sjednici nije išla u pravcu osude ili ograde od optuženih nego se raspravljalo o pisanju jednog dijela listova u islamskim zemljama čije je pisanje, kako se konstatira, uglavnom laž. Na sjednici je odlučeno da Sabor javno reagira na takvo dezinformiranje šire javnosti.388 U izvještaju o radu Komisije za 1983. godinu konstatira se da su sve tri vjerske zajednice nastavile sa pokušajima nametanja religije kao univerzalne osnove za nacionalnu, kulturnu i svaku drugu identifikaciju, a same se predstavljaju kao autentični čuvari i tumači vjerskih, nacionalnih, društvenih, kulturnih i drugih potreba građana. Nastojanje vjerskih zajednica da ojačaju religijski identitet građana, vlast karakteriše kao nacionalistički ispad konstatirajući da istovremeno nacionalisti koriste religiju u ostvarenju svojih nakana. Kaže se da su zabilježeni primjeri otvorenog nacionalističkog istupanja pripadnika pojedinih konfesija čija je očita namjera čvršće vezivanje vjernika za crkvu, njene redove i program.389 U ovom tekstu se ne pravi razlika između religijskog i nacionalnog, klerikalizma i nacionalizma koji su predstavljeni kao dva lica jednog neprijatelja postojećeg sistema. Krugovi u Islamskoj zajednici koji su težili jačanju religijskog identiteta ujedno su ocijenjeni kao kleronacionalisti i nacionalisti. Grupa oko Smajlovića i Starješinstva optužena je za nacionalizam i klerikalizam jer je smatrala Zakon o pravnom položaju preuskim. Navodi se da

387

ABH, Fond: KVP, Zapisnik sa pete sjednice komisije Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama održane 29. 9. 1983. godine, Sarajevo, 1983. 388

ABH, Fond: KVP, Zabilješka o prijemu vjerskih poglavara kod predsjednika Skupštine SR BiH, druga Ivice Blaževića, 055-156/83, Sarajevo, 12. 12. 1983. 389

ABH, Fond: KVP, Izvještaj o radu komisije u 1983. godini i program rada za 1984. godinu, 011-28/84, Sarajevo, 5. 4. 1984.

148

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

je to razlog reagiranja društvenih organa i institucija koji su bili primorani da takvo “negativno djelovanje Smajlovića i njegove grupe zaustavi”.390 Za razliku od ove grupe s kojom je, kako se navodi, njihovom voljom prekinula sve kontakte, s grupom okupljenom oko reisu-l-uleme Hadžiabdića vlast je i dalje imala dobre, tradicionalno dobre odnose.391 Međutim, takva potčinjenost koja je potpuno dokinula integritet Islamske zajednice kritizirana je i unutar nje. Pojedinci su kritizirali vrh Islamske zajednice zbog inertnosti i pasivnosti, nerješavanja nagomilanih problema i zbog toga što je ovakvim radom “unio u islam više marksističkog nego islamskog učenja”. Također, zabilježene su optužbe da je Udruženje islamskih vjerskih službenika formirano samo radi politike, a ne radi islama.392 Reis Hadžiabdić je na savjetovanju vjerskih službenika održanom 6. i 7. augusta 1983. godine u Sarajevu branio dotadašnje djelovanje Islamske zajednice sljedećim riječima: “Lažne su izjave nekih koji tvrde kako tobože Islamskom zajednicom upravlja država. Meni nikada niko nije sugerisao ili od mene tražio da se bilo koji slučaj riješi ovako ili onako, već se uvijek rješava kako odluče nadležni organi Islamske zajednice.“393

Iako se u dokumentu navodi da su organi vlasti zaustavili djelovanje klerikalističke struje, konstatira se da klerikalistički krugovi i dalje nastoje pokrenuti građane vjernike na čvršće okupljanje oko vjerske zajednice. Ovi krugovi “ne prave nikakvu razliku između vjerskog i nacionalnog bića i štaviše ističu teoriju o prevashodnoj i dominirajućoj ulozi islama u formiranju i očuvanju nacionalnog bića Muslimana”.394 390

Isto.

391

Isto.

392

ABH, Fond: KVP, RSUP Informacija o neprijateljskoj djelatnosti kleronacionalista i nacionalista u SR BiH, str. pov. 09-63/86, Sarajevo, 16. 6. 1986.

393

ABH, Fond: KVP, Informacija 7-8, 09-102/83, Sarajevo, 1983.

394

ABH, Fond: KVP, Informacija o odnosima s vjerskim zajednicama, str. pov. 09-48/84, Sarajevo, 8. 6. 1984.

149

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

U narednom periodu vlast također prepoznaje vanvjersko djelovanje Islamske zajednice koje ima za cilj poistovjećivanje vjerskog i nacionalnog. Zahtjev Islamske zajednice za osnivanjem Islamskog muzeja protumačen je kao aspiracija Islamske zajednice da se predstavi kao reprezent Muslimana tako da je Islamski muzej trebao biti nacionalna institucija sa vjerskim nazivom.395 Službenici Islamske zajednice su, prema mišljenju vlasti, u kontaktima s islamskim svijetom gubili granicu “između vjerskog i svjetovnog, između vjerskog i političkog, vjerskog i nacionalnog”.396 Kao krivca za to osuđivali su Starješinstvo Islamske zajednice za koje se smatralo da protura ideje o renesansi islama i nekritički prenosi tekstove ideologa islamskog fundamentalizma. Ključnom ličnosti ovakvog klerikalističkog djelovanja smatrao se dr. Ahmed Smajlović koji je, kako se navodi u dokumentu, insistirao na školovanju vjerskog kadra i isticao da je takav kadar danas potrebniji nego ikada.397 Vid klerikalističkog djelovanja 1980-ih godina, prema ocjenama vlasti, bilo je ponovo oživljavanje derviških redova i masovnih manifestacija. U jednoj od mjesečnih informacija Komisije u kojoj se govori o vjerskim manifestacijama piše: “Tako je u maju ove godine u Blagaju na Buni održan derviški skup gdje je prisustvovalo 300 derviša i oko 4000 vjernika. Na tom skupu je imam iz Zenice istakao da ovaj skup potvrđuje da nisu u pravu oni koji kažu da islam izumire, jer ovom skupu prisustvuju uglavnom mlađa lica, studenti, srednjoškolci, radnici.“398

Zaustavljanje “klerikalističke struje” nastavljeno je u narednom periodu i to nizom suđenja vjerskim službenicima. Republički Sekretarijat unutrašnjih poslova i Služba državne bezbjednosti dugo su pratili i provjeravali grupu učenika Sarajevske medrese koji su se angažirali u oslobađa395

Isto.

396

Isto.

397

ABH, Fond: KVP, Informacija o intenziviranju neprijateljske djelatnosti kleronacionalista na području SR BiH, str. pov. 09-94/84, Sarajevo, 3. 10. 1984. 398

Isto.

150

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

nju profesora Džemaludina Latića.399 Suđenje Avdi Stuparu i Muhamedu Čajlakoviću na neki način nastavak je suđenja iz augusta 1983. godine jer su optužbe za muslimanski nacionalizam i borbeni islam, homeinizaciju, međunacionalnu mržnju i neprijateljsko udruživanje identične. Pronalaženje muslimanskih nacionalista i to među vojnicima Jugoslavenske narodne armije koji su, prema mišljenju vlasti, namjeravali organizirati novu mladomuslimansku grupu Mladi imami, trebalo je predstavljati uspjeh Službe državne bezbjednosti u njenoj borbi za očuvanje dobrih međunacionalnih odnosa.400 Saradnja Islamske zajednice i vlasti trebala se poboljšati upravo ovakvim akcijama društvene zajednice i nadležnih organa. Međutim, očita je sve veća zaoštrenost odnosa dvije struje u Islamskoj zajednici između Vrhovnog starješinstva Islamske zajednice i Starješinstva Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju. Navodi se rascjep Udruženja islamskih vjerskih službenika i to “patriotski opredijeljenog jezgra i fundamentalista koji uz pomoć vanjskih faktora insistiraju na tzv. modernom tumačenju islama odupirući se svakom obliku sekularizacije, prigušujući i diskvalifikujući tradicionalnu ulemu i stare oblike vjerskog rada i života”.401 399

ABH, Fond: KVP, Informacija o presječenoj neprijateljskoj djelatnosti grupe Mladih imama koji se nalaze na odsluženju vojnog roka u JNA, 09-59/84, Sarajevo, 29. 6. 1984.

400

U grupi učenika Medrese, koja je bila predmet praćenja Službe državne bezbjednosti, bili su Ahmet Adilović, Husein Čajlaković, Muhamed Čajlaković i Ibro Halilović. Međutim, u Izvještaju se kaže da su oni, izuzev Muhameda Čajlakovića “suočeni sa životnom realnošću i vidjevši besmislenost svog načina razmišljanja ubrzo odustali od ranijih stavova”. Također, navodi se da su učenici bili indoktrinirani borbenim islamom od već osuđenih Mladih Muslimana, da su slušali predavanja Latića i Čengića i izučavali nedozvoljenu literaturu koju su dobijali i od uposlenika Medrese. ABH. Fond: KVP, RSUP-SDB, Informacija o presječenoj neprijateljskoj djelatnosti grupe Mladih imama koji se nalaze na odsluženju vojnog roka u JNA, str. pov. 09-59/84, Sarajevo, 29. 6. 1984. Vojni sud u Sarajevu 1. 6. 1984. godine osudio je Muhameda Čajlakovića prema članu 136. stav 1. i članu 114. KZ SFRJ za kontrarevolucionarno ugrožavanje društvenog uređenja na kaznu zatvora od pet godina i šest mjeseci, a Avdu Stupara na pet godina i četiri mjeseca. ABH, Fond: KVP, Djelovanje sa pozicija kleronacionalizma – karakteristike i ponašanja, str. pov. 230-83/84, Sarajevo, 21. 9. 1984. 401

ABH, Fond: KVP, Izvještaj o radu Komisije Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama u 1984. godini i Program rada za 1985. godinu, Sarajevo, 1985.

151

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Zabilješka o razgovoru Milana Vučićevića sa reisom Naimom Hadžiabdićem iz 1984. godine, govori o lošim odnosima unutar Islamske zajednice. Za sve nedozvoljene radnje u Islamskoj zajednici reisu-l-ulema Hadžiabdić krivio je Starješinstvo i dr. Smajlovića. Posebno se osvrnuo na Smajlovićevu angažiranost oko proslave stogodišnjice uspostave institucije Rijaseta i istakao da obilježavanje stogodišnjice za njega nema nikakvog značaja i da je zbog toga “Vrhovno islamsko starješinstvo odbilo prijedlog da u svom aranžmanu organizira 100-godišnjicu institucije reisa”.402 Reisu-l-ulema se pohvalio i ličnim angažiranjem u sprečavanju odlaska pojedinaca na studije u arapske zemlje. “Reis je i ovog puta, kao i u prethodnim, govorio o Smajloviću. Istakao je potrebu njegovog uklanjanja sa ovog mjesta, ali ne na Islamski teološki fakultet. Po njegovom mišljenju to bi mu omogućilo da nastavi istu aktivnost stalnog kontaktiranja sa ambasadama islamskih zemalja i inostranstvom jer se putem fakulteta realizuje živa međunarodna saradnja. Reis izražava svoju zabrinutost zbog Smajlovićevog djelovanja na studente Islamskog teološkog fakulteta. Iznio je mnogo primjera Smajlovićevog ponašanja ističući pri tome da jedno govori a drugo radi i istakao je da se osjeća bespomoćnim da onemogući ovakvo ponašanje Smajlovića i Jusufspahića koji štete IVZ kao i društvenoj zajednici.”403

402

Obilježavanje godišnjice uspostave Rijaseta bila je preokupacija Starješinstva, a posebno dr. Ahmeda Smajlovića više od dvije godine. Planirana svečanost se trebala održati u maju 1985. godine. Međutim, reisu-l-ulema Hadžiabdić bio je izričito protiv održavanja ove značajne svečanosti iz straha da bi to moglo izazvati nezadovoljstvo kod organa vlasti i tako narušiti dobre odnose. Reisu-l-ulema je na pomenutom sastanku rekao: “Posebno me zabrinjava što se Smajlović oko te proslave posebno angažuje i što od mnogih intelektualaca traži specijalne priloge posvećene 100-godišnjici Rijaseta. Posebno me zabrinjava što su se kao autori tih napisa posebno angažirale ličnosti sa nečistom prošlošću kao što su Traljić, Hadžijahić i drugi.” ABH, Fond: KVP, Zabilješka o razgovoru Milana Vučićevića sa reisom Naimom Hadžiabdićem, str. pov. 055-130/84, Sarajevo, 27. 11. 1984. Daljni tok događaja, smjena Smajlovića sa pozicije predsjedika Starješinstva Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju, ukazuje da se svečanost nije održala. 403

ABH, Fond: KVP, Zabilješka o razgovoru Milana Vučićevića sa reisom Naimom Hadžiabdićem, str. pov. 055-130/84, Sarajevo, 27. 11. 1984.

152

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

Represije i suđenja, svesrdna podrška vlasti lojalnoj (reisovoj) struji uveliko je oslabila drugu (Smajlovićevu) struju koja se postepeno povlači. Obračun ove dvije struje uslijedio je nakon pisma koje je sekretar Starješinstva Hasan Eminović uputio Vrhovnom islamskom starješinstvu. Naravno, to je bio povod da se javnost obavijesti o potrebi revizije dotadašnjeg rada Starješinstva nakon koje je uslijedila smjena Ahmeda Smajlovića. U pismu Hasan Eminović opširno predstavlja Smajlovićevu “dugogodišnju zloupotrebu ovlasti i položaja, nepoštivanje zakonitosti i propisa”. Između ostalog, optužuje ga za nepodnošenje izvještaja o putovanjima i odsustvima kao ni finansiranju istih, za dodjelu kredita osobama koje imaju riješeno stambeno pitanje, kreditiranje osoba izvan Islamske zajednice, poklanjanje imovine zajednice, finansiranje pojedinaca na hadž bez komisijske provjere, otuđivanje vozila Islamske zajednice, samovoljno zapošljavanje i otpuštanje radnika u Starješinstvu, lično raspolaganje imovinom Gazi Husrev-begove medrese i slično. Eminović navodi da je Smajlović osoba koja radi isključivo po svojoj volji i htijenju s težnjom da sam rukovodi zajednicom i ostvari potpunu kontrolu nad Starješinstvom.404 Pismo je bilo povod, ali i dovoljan razlog reisu-l-ulemi Hadžiabdiću da ostvari svoju nakanu i smijeni Ahmeda Smajlovića. Da bi se zadovoljila procedura obrazovana je komisija koja je trebala da provjeri valjanost rada predsjednika Starješinstva Islamske zajednice, Ahmeda Smajlovića i navedenih optužbi, tj. da obavi svoj zadatak i ukaže na prekršaje i zloupotrebe koje je napravio Ahmed Smajlović.405 U Beogradu je 23. marta 1985. godine održana sjednica Vrhovnog starješinstva Islamske zajednice na kojoj je imenovana komisija iznijela dotadašnje prekršaje i zloupotrebe Ahmeda Smajlovića. Bilježi se da je Smajlović na sjednici dugo govorio u svoju odbranu ističući svoje zasluge i doprinos Islamskoj zajednici. Međutim, donesena je odluka da se Smajlović 404

ABH, Fond: KVP, Dostava teksta pisma Hasana Eminovića, sekretara Starješinstva IVZ za BiH koje je dostavio Komisiji. Nepravilnosti u radu predsjednika Starješinstva dr. A. Smajlovića, str. pov. 09-6/86, Sarajevo, 4. 2. 1985. 405

ABH, Fond: KVP, Informacija o razgovoru predsjednika komisije Milana Vučićevića sa reisom Hadžiabdićem, str. pov. 055-64/85, Sarajevo, 27. 3. 1985.

153

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

smijeni sa funkcije predsjednika Starješinstva Islamske zajednice i da ubuduće obnaša samo funkciju profesora na Islamskom teološkom fakultetu. Kao razlozi smjene Smajlovića navode se brojne nepravilnosti u radu poput prešućivanja krađe novca iz blagajne Starješinstva, neovlaštenog plaćanja, iseljavanja stanara iz prostorija Starješinstva, kršenja odredbe u vezi sa kupovinom i prodajom automobila Islamske zajednice i slično.406 Reisu-l-ulema je u svom detaljnom izvještaju tj. obaveznom raportu Komisiji za odnose sa vjerskim zajednicama izrazio zadovoljstvo što je slučaj pozitivno okončan i to njegovim ličnim angažiranjem. Međutim, istakao je i veliku zabrinutost pasivnim i neodlučnim stavom većine članova Starješinstva pri smjeni Smajlovića jer je svesrdnu podršku imao samo od Hamdije Ćemerlića, dekana Islamskog teološkog fakulteta i Jakuba Selimoskog, predsjednika Starješinstva Islamske zajednice u Makedoniji. 407 Smjena Ahmeda Smajlovića sa pozicije predsjednika Starješinstva trebala je označiti prevlast prorežimske struje u Islamskoj zajednici, odraz potpune solidarnosti Islamske zajednice režimu i nastavak tradicionalno dobrih odnosa.408 Iako se oficijelno vlast nije miješala u ovakve i slične unutrašnje poslove Islamske zajednice mnogo je pokazatelja da to i nije bilo tako u stvarnosti. Iz zapisnika o razgovoru Ahmeda Smajlovića i predsjednika Komisije održanom u aprilu 1985. godine lahko je zaključiti da je, ako ne inicijativom onda barem blagoslovom Komisije, izvršena smjena dr. Smajlovića. Milan Vučićević kaže: 406

Isto.

407

Isto. U dokumentu se bilježi da je reis istakao kako bi stvar propala da se lično nije u svemu angažirao i da se posebno ljuti na ponašanje članova Vrhovnog sabora iz SAP Kosova koji su sve vrijeme ćutali. 408

Jusuf Ramić navodi da je još od Procesa 83 (od 1983. godine) započela hajka na Ahmeda Smajlovića. Komisija koju je formiralo VIS na čelu sa Abdurahmanom Hukićem prišila je Smajloviću i Starješinstvu nepravilnosti u radu kao što su fiktivne garancije za izgradnju džamije u Zagrebu, štampanje disertacija Jusufa Ramića i Ahmeda Smajlovića, nemarno knjigovodstvo u Starješinstvu, kao i manjak suhog mesa u ekonomatu Medrese. Ramić smjenu Smajlovića naziva montiranim procesom Vrhovnog islamskog starješinstva i Islamske zajednice kao transmisije društvene zajednice. Ramić, J. 2007, 10-13.

154

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

“Ja mogu reći da reisa izuzetno cijenim i poštujem, ne samo što je na čelu IZ, nego i iz niza razloga. Mislim da on svojim ponašanjem daje značajan doprinos razvoju dobrih odnosa društva sa Islamskom zajednicom u duhu međusobnog razumijevanja i poštovanja pravnog položaja vjerskih zajednica kod nas. Ovi odnosi u današnje vrijeme kada se povampiruje građanska desnica i neke snage koje traže tzv. opšte pomirenje, imaju svoje značenje, pogotovo u ovoj zemlji i BiH bez koje se nikad ništa ne događa. Ono što se ispoljava kao tendencija o etnički čistoj Bosni i Hercegovini je za nas vrlo opasno. Otud nas interesuje šta se dešava u vjerskim zajednicama kao organizovanim institucijama, jer u tim raznim igrama je i naša situacija koju pametno i trezveno treba procjenjivati i pratiti. (...) Međutim, kada smo o vama (o dr. Smajloviću, op. Dž.R.) razgovarali poslije pisma Hasana Eminovića, ja sam mu (reisu-l-ulemi, op. Dž.R.) rekao i sada kažem da je bilo primjedaba na vaše pisanje, na vaš stav prema Smajiću (misli se na Huseina Smajića koji je obavljao funkciju referenta za vjersku pouku Odbora Islamske zajednice Zvornik i koji je također privođen u organe bezbjednosti zbog nacionalističkih i klerikalističkih istupanja, op. Dž.R.) i suđenju muslimanskim nacionalistima u Sarajevu o čemu smo otvoreno razgovarali i na što smo vam blagovremeno ukazivali.”409

Informacija upućuje na podršku vlasti reisu Hadžiabdiću i njegovoj prorežimskoj struji u obračunu sa Smajlovićem i njegovom tzv. kleronacionalističkom grupom. Smjenom Smajlovića trebali su se poboljšati odnosi vlasti i Islamske zajednice, reisa i vlasti, tj. zadržati pasivno djelovanje Islamske zajednice. Vlast je na sve načine nastojala da Islamsku zajednicu ponovo vrati u okvire vjerske djelatnosti i da eliminira sve elemente koji su ili koji bi u dogledno vrijeme mogli predstavljati opasnost po postojeći poredak. Posebno opasnim po bratstvo i jedinstvo označeni su krugovi unutar Islamske zajednice koji su težili “jačanju religije, religijskog uvjerenja i religijskog identiteta Muslimana”. Pretjerano naglašavanje religijskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini predstavljalo je opasnost po međunacionalne odnose, 409

ABH, Fond: KVP, Informacija o razgovoru Milana Vučićevića sa dr. Ahmedom Smajlovićem, profesorom na ITF, i bilješka o razgovoru sa reisom Hadžiabdićem i prof. Ćemerlićem, str. pov. 055-74/85, Sarajevo, 8. 4. 1985.

155

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

ravnotežu snaga, što je direktno ugrožavalo opstanak ideologije postojeće vlasti. Okupljanje i organiziranje vjernika izvan vjerskih objekata i u okviru vanvjerskih sadržaja, ekspanzija vjerske štampe sa tendencijama politizacije, prema mišljenju organa vlasti, izazivali su nacionalnu i vjersku netrpeljivost što je neposredno imalo utjecaja na političko-bezbjedonosnu situaciju.410 Muslimanski nacionalizam ocijenjen je kao najopasniji kontrarevolucionarizam koji je služeći se “panislamističkim i fundamentalističkim koncepcijama nastojao ostvariti etnički čistu Bosnu i Hercegovinu”.411 Istovremeno, dok je vlast u Bosni i Hercegovini pronalazila i kažnjavala neprijatelje, na dvodnevnom Devetom kongresu književnika Jugoslavije koji je održan u Novom Sadu 1985. godine jednoglasno je donesena odluka o inicijativi za ukidanje člana 133. Krivičnog zakona SFRJ tj. člana o verbalnom deliktu. Rasprava o ovom zahtjevu nastavila se u brojnim jugoslavenskim časopisima i trajala je dugo jer su stavovi o njegovom ukidanju bili različiti, pa i oprečni.412 Pored toga, u Bosni i Hercegovini optužbi po tom članu bilo je 1984. i 1985. godine, a član 133. primjenjivan je i u narednom periodu. Sankcije vlasti nisu mogle spriječiti “jačanje klerikalizma i nacionalizma u svim vjerskim zajednicama” tokom 1986. godine.413 Organi vlasti bilježe 410

ABH, Fond: SSRNBiH KORVZ, Ocjene i stavovi Predsjedništva SR BiH o aktuelnim pitanjima odnosa sa vjerskim zajednicama u republici, Sarajevo, 17. 1. 1985.

411

ABH, Fond: CKSKBiH, Materijal sa 31. sjednice CKSKBiH (16. 12. 1985.), 011716/1-85, Sarajevo, 27. 11. 1985. 412

ABH, Fond: CKSKBiH, SKJ Stručna služba, Sektor za informativnu i propagandnu delatnost, br. 2507, poverljivo; Nedeljna informacija o pisanju domaćih i stranih glasila, br. 17, Beograd, 16. 4. 1985.

413

U toku 1984, 1985. i u periodu do marta 1986. godine Služba državne bezbjednosti podnijela je prekršajne prijave protiv 31 lica. Za nacionalističku djelatnost osumnjičeno je 27 lica dok su četiri lica terećena za kleronacionalističko djelovanje. Međutim, Služba je obavila razgovor sa 5603 osobe zbog nacionalističkih i kleronacionalističkih istupa, a od toga 413 lica je upozoreno, dok je 82 lišeno putnih isprava. Bilježi se da je broj eksponiranih nacionalista i kleronacionalista u stalnom porastu, za 27,5% u 1985. u odnosu na 1984. godinu, a da Bosna i Hercegovina u 1986. godini prednjači nad drugim republikama po broju kleronacionalista. U istoj Informaciji konstatira se da se s jačanjem klerikalizma

156

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

primjere javnog demonstriranja klerikalizma i nacionalizma, nepoštivanja pravnih propisa kao što su slučajevi zatvaranja privatnih radnji tokom vjerskih praznika, sve učestalije izostajanje učenika iz škola u toku vjerskih praznika i slično.414 Kao posebno opasnu, isticali su saradnju klerikalista u vjerskim zajednicama i građanske desnice koje imaju za cilj vraćanje buržoaskih društvenih odnosa u kojima bi vjerske zajednice vratile svoju snagu. Prema tome, vodili su se idejom što više nacionalnog u Crkvi to je jača Crkva. Ove snage su težile da se do kraja poistovjete vjersko i nacionalno, da se korištenjem nacionalnog ojača vjersko i stalnim politiziranjem oko i u ime vjere i nacije pribavi vjerskoj hijerarhiji legitimnost nacionalnog lidera i utjecaja političkog faktora.415 Organi vlasti pronalaze klerikalce i muslimanske nacionaliste u Islamskoj zajednici i oko nje. Međutim, vrlo često ne prave razliku među njima zbog njihove uske saradnje. Bilježi se da ove snage djeluju na dva polja, teorijskom i praktičnom. Njihovo djelovanje ocijenjeno je kao “antisocijalistički teorijski rad (kvalitetno-inoviranim) koji se bavi fundamentalističkim konceptom islama kao najbolje društveno-ekonomske i moralne determinante” poistovjećujući svjetovno i vjersko. “Praktična djelatnost klerikalaca koji teže islamskom načinu življenja jeste organiziranje i oživljavanje meditativnih oblika pa stoga organiziraju mevlude, vazove, tevhide, džume s ciljem zbunjivanja građana vjernika i izazivanja nevjerice i nesigurnosti prema svemu što nije muslimansko.”416

razvija nacionalizam i to u dva smjera: nacionalizam kao međunacionalna isključivost i nacionalizam usmjeren protiv komunizma i socijalizma, tako da su sve otvoreniji zahtjevi da se vjerski službenici distanciraju od rada u SSRN čemu posebno teži SPC. ABH, Fond: KVP, RSUP Informacija o neprijateljskoj djelatnosti kleronacionalista i nacionalista u SR BiH, str. pov. 09-63/86, Sarajevo, 16. 6. 1986. 414

Isto.

415

ABH, Fond: KVP, Neka aktuelna pitanja odnosa sa vjerskim zajednicama u SR Bosni i Hercegovini, str. pov. 100-129/86, Sarajevo, 18. 12. 1986. 416

Isto.

157

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Ono što organi vlasti posebno ističu kao neprijateljsku propagandu jeste isticanje islama kao zaokruženog sistema življenja. Islam se tako tumači kao sistem koji je ravnopravan sa socijalističkim samoupravljanjem. Posebno su predmet kritike bili svršenici fakulteta u arapskim zemljama koji su, prema mišljenju vlasti, u Bosnu i Hercegovinu unosili ideju islamskog socijalizma (npr. Gadafijev oblik socijalizma) koji se nadmetao sa postojećim socijalizmom. Bilježe se kritike ovih krugova upućene kako vlasti tako i vrhu Islamske zajednice. Početkom druge polovine 1980-ih godina vlast uočava nova subverzivno-propagandna djelovanja s ciljem rehabilitacije osuđenika u Sarajevskom procesu koju provode osobe koje su 1983. godine svjedočile u korist optuženih. Ukazuje se na organiziranu finansijsku potporu porodicama osuđenih.417 Praksa sudskog kažnjavanja neprijatelja vlasti, klerikalista i nacionalista i dalje je nastavljena. Za takvo djelovanje je u toku 1985. godine podnesena krivična prijava protiv imama Halila Mehtića iz Zenice, Omera Štulanovića, imama iz Ključa i Šemsudina Haverića, stomatologa iz Sarajeva. Slučaj Mehtić izazvao je kritiku Islamske zajednice i organa vlasti.418 Hapšenje ovog imama označeno je kao nova demonstracija moći vlasti. Organi vlasti bilježe da pojedinci iz Islamske zajednice hapšenje shvataju kao novu hajku na mlade imame, osvetu zbog toga što Mehtić nije htio svjedočiti protiv osuđenih 1983. godine. U kritikama koje dolaze od djelatnika i pripadnika Islamske zajednice kritizira se Islamska zajednica koja je morala imati odlučniji stav kada je u pitanju zaštita vjerskih službenika i trebala stati 417

O toj djelatnosti se kaže: “Pored verbalnog, subverzivno-propagandnog djelovanja na rehabilitaciji grupe muslimanskih nacionalista osuđenih u Sarajevu 1983. godine, islamski kleronacionalisti pokreću i neke konkretne akcije. Između ostalog, pružaju razne oblike podrške, protežiraju lica koja su na sudu izmijenila iskaz i svjedočila u odbranu nacionalista, a pojedinci pokreću akcije prikupljanja finansijske pomoći za porodice osuđenih. Uz to pokušavaju organizovati Odbor IVZ u Sarajevu i u njega ponovo imenovati nacionaliste i klerikaliste koji su bili odstranjeni zbog saučesništva u nacionalističkoj djelatnosti grupe osuđene 1983. godine, zagovaraju i reaktiviranje Tabačkog mesdžida u Sarajevu, koji je bio tribina sa koje su muslimani vaspitavali mlade.” ABH, Fond: KVP, RSUP, Informacija o neprijateljskoj djelatnosti kleronacionalista i nacionalista u SR BiH, str. pov. 09-63/86, Sarajevo, 16. 6. 1986. 418

Opširnije o hapšenju Halila Mehtića u: Đidić, F., Hećimović, E. 1991, 193-217.

158

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

u zaštitu imama kada im se napakuje neprijateljska djelatnost.419 Iako je negodovanje povodom hapšenja imama Mehtića mnogo glasnije od negodovanja povodom hapšenja i suđenja 1983. godine Islamska zajednica nije javno stala u odbranu Mehtića. Ipak, da je zaista došlo do promjena u javnom diskursu svjedoči i činjenica da je na sjednici Odbora IZ i Udruženja ilmije u Zenici, održanoj u januaru 1986. godine, odlučeno da se nastavi sa predavanjima koja je držao Mehtić, koja će ubuduće biti nešto kraća i rjeđa. Na sjednici je istaknuto da se imami nalaze u nezavidnom položaju zato što Starješinstvo Islamske zajednice od njih traži da drže predavanja, a kada se desi nešto kao sa Mehtićem, drži se po strani.420 O promjeni u odnosu snaga govori i bilješka o pokušaju reorganiziranja Odbora Islamske zajednice Sarajevo i imenovanja, prema mišljenju vlasti, “klerikalista i nacionalista koji su bili odstranjeni zbog saučesništva u nacionalističkoj djelatnosti grupe osuđene 1983. godine”. Ovaj pokušaj kao i nastojanje da se Tabački mesdžid ponovo aktivira, Sekretarijat unutrašnjih poslova ocjenjuje kao stalno djelovanje panislamizama i nacionalizama s ciljem uspostavljanja islamske države i homogene muslimanske cjeline.421 Konstatacija organa vlasti o stalnom prisustvu klerikalizma unutar Islamske zajednice zahtijevala je stalno pronalaženje i osuđivanje panislamista, kleronacionalista, klerikalista i nacionalista. Jedan od primjera panislamističkog djelovanja, gdje je vlast vidjela nastojanje izjednačavanja vjerskog i nacionalnog i mladomuslimansko djelovanje, bio je slučaj Omera Štulanovića. On je osuđen zbog verbalnog delikta jer je, kako se navodi, ispoljavao neprijateljske, nacionalističke stavove, zagovarao borbu za islam, tvrdio da su Muslimani ušutkani, da se moraju boriti za svoj položaj, govorio da je suđenje 1983. godine namješteno i obična lakrdija, posjedovao

419

ABH, Fond: KVP, Reagovanja povodom hapšenja Mehtić Halila, imama u Zenici, i Lukenda Filipa, svećenika RKC u Banjoj Luci, str. pov. 09-48-1/86, Sarajevo, 25. 4. 1986. 420

Isto.

421

ABH, Fond: SSRNBiH KORVZ, SR BiH Republički Sekretarijat za unutrašnje poslove, Informacija o neprijateljskom djelovanju kleronacionalista i nacionalista u SR BiH, Sarajevo, mart 1986.

159

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

neke brojeve časopisa El Hidaje i slično.422 Imam Štulanović istovremeno je optužen za nacionalističko i klerikalističko djelovanje. Činjenica da je svako zagovaranje jačanja islama za vlast predstavljalo i nacionalističku težnju nije nova, međutim mnogo važnije su reakcije na suđenje koje bilježe organi vlasti. Bilježi se da je Štulanovićeva djelatnost imala velikog odraza i da se vjernici pridržavaju njegovih ideja. Organi vlasti navode komentare u kojima se kaže da su optužbe protiv Štulanovića nepravedne, da je u pitanju revanšizam vlasti zbog ustaških pjesama u Duvnu zbog čega uvijek nastradaju Muslimani, kao i to da velikosrpsku politiku na svojoj koži najviše osjećaju Muslimani. Postojalo je mišljenje da vlast djeluje sa velikosrpskih pozicija i da, iako joj je praksa da pronalazi nacionaliste svih naroda, najčešće pronalazi i kažnjava Muslimane.423 Vlast je u drugoj polovini 1980-ih godina posebno analizirala aktivnost tzv. klerikalista koji su govoreći o ugroženosti vjere i nacije okupljali vjernike oko vjerske zajednice kao vjerskog i nacionalnog stožera.424 Navodi se da klerikalisti iskorištavaju demokratizaciju društva i nastoje kadrovski ojačati unutar Islamske zajednice. Da bi se spriječilo ponovo zapošljavanje Džemaludina Latića, Komisija za odnose sa vjerskim zajednicama predložila je predsjedniku Starješinstva Ferhatu Šeti da Starješinstvo odbije njegovu kandidaturu. Međutim, članovi Starješinstva i pored ovog naloga vlasti nisu imali jedinstven stav. Jedan broj članova Starješinstva među kojima Mustafa Pličanić, Hilmija Mehmedbašić i Bilal Hasanović suprotstavili su se ovom prijedlogu. Založili su se za zapošljavanje Džemaludina Latića ističući da “za Latićevo zaposlenje ne treba pitati društveno-političke faktore, niti im dozvoliti da se miješaju u naše stvari”.425 422

ABH, Fond: KVP, RSUP-SDB, Neprijateljska aktivnost Štulanović Omera, imama iz Ključa i njegovog brata Muharema, imama iz Velike Kladuše, 09-44/85, Sarajevo, 1. 3. 1985.

423

Isto.

424

ABH, Fond: CKSKBiH, Informacija o toku i rezultatima rasprave i aktivnosti u organizacijama i organima CKBiH vođenih povodom Informacije Predsjedništva CKSKBiH o osnovnim karakteristikama idejno-političkog stanja u društvu i SKJ i o nastupanju građanske desnice i drugih antisocijalističkih snaga, Sarajevo, mart 1987.

425

ABH, Fond: KVP, RSUP, Obavještenje za Izvršno vijeće Skupštine SR BiH Komisije

160

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

Popuštanje kontrole vlasti nad vjerskim zajednicama u drugoj polovini 1980-ih godina vidljivo je i iz Informacije o aktuelnim pitanjima odnosa sa vjerskim zajednicama iz 1987. godine. Konstatira se jačanje i organiziranje laikata u sve tri velike vjerske zajednice, kao i to da je u toku 1987. godine Islamska zajednica insistirala na većoj participaciji vjernika u njenim poslovima. Takvo organiziranje, prema ocjeni vlasti, imalo je za cilj da vjernici zaposleni u društvenom sektoru ojačaju i prošire utjecaj Islamske zajednice. “Iako u ovoj vjerskoj zajednici nema insistiranja na posebnim organizacijama, izražen je trend da se ima svoj čovjek svuda gdje je potrebno, naročito ako je od nekog utjecaja. Infiltracija u zvanične službe preko pojedinaca je isproban metod i, dakako, ne samo u IVZ.” 426

Organi vlasti u drugoj polovini 1980-ih godina bilježe jačanje militantne grupe u Islamskoj zajednici, predvođenu Ahmedom Smajlovićem, koja “svojim djelovanjem izaziva strah, šikaniranje i vrši represiju nad drugima, a posebno aktivistima SSRNBiH”. Navodi se da lojalni djelatnici Islamske zajednice i dalje sarađuju s vlasti i upravo oni ukazuju na jačanje fundametalističke struje u zajednici. Jedan od razgovora sa lojalnim djelatnicima obavljen je 14. aprila 1987. godine i to između predsjednika Komisije Zvonimira Staneka i Mustafe ef. Nurkića, predsjednika Udruženja islamskih za odnose sa vjerskim zajednicama-na ruke predsjednika Stanek Zvonka, str. pov. 09-5/87, Sarajevo, 28. 1. 1987. 426

Osnivanje udruženja vjernika tzv. laikata nije bilo dopušteno u socijalističkom sistemu budući da je vlast smatrala da su se laikati u novijoj historiji kompromitirali, a naročito za vrijeme NOB-a doprinijeli raspirivanju vjerske i nacionalne mržnje. Takve organizacije smatrane su produženom rukom vjerskih zajednica u njihovom nastojanju da zamijene društvena udruženja što ujedno ugrožava bratstvo i jedinstvo. Na drugoj strani, vjerske zajednice nastoje da ohrabre angažiranje vjernika u laičke skupine i tvrde da su to bezazlena vjernička okupljanja u svrhu pojačane duhovnosti. Organi vlasti konstatiraju da laičke skupine imaju različit tretman u republikama. U nekim republikama se njihovo djelovanje nesmetano odvijalo u okvirima vjerskih zajednica, a u drugima je to bilo strogo zabranjeno. Zaključuje se da je na prostoru Bosne i Hercegovine ovo pitanje posebno osjetljivo. ABH, Fond: KVP, Informacija o nekim aktuelnim pitanjima odnosa sa vjerskim zajednicama u SR BiH, str. pov. 09-20/87, Sarajevo, 24. 2. 1987.

161

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

vjerskih službenika u Bosni i Hercegovini, te člana predsjedništva Udruženja islamskih vjerskih službenika i tadašnjeg tuzlanskog muftije Huseina ef. Mujića. Povod ovom hitnom sastanku bila je sjednica Sabora Islamske zajednice za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Sloveniju održana 28. marta 1987. godine. U zapisniku sa ovog sastanka navodi se da su Nurkić i Mujić upoznali Komisiju da je rad Sabora bio vrlo loš jer su glavnu riječ vodili “fundamentalistički orijentisani pojedinci”. Tu tvrdnju potkrijepili su odlukom Sabora da se osnuje izborni organ koja će donijeti propis o šerijatskom oblačenju u vjersko-prosvjetnim ustanovama Islamske zajednice. Kao vodeću ličnost fundamentalističke struje u Islamskoj zajednici, naveli su Ahmeda Smajlovića, koji “okuplja konzervativne imame i vjerske službenike, naročito derviše i pokušava parirati zvaničnim organima Islamske vjerske zajednice”. Iznijeli su bojazan za svoj daljnji položaj u Islamskoj zajednici navodeći da je pomenuta grupa fundamentalista, suprotno pravilima i ovlaštenjima Sabora, već pokušala donijeti rješenje da se Mujić penzioniše. Navodi se da to nije učinjeno isključivo zalaganjem reisu-l-uleme Naima ef. Hadžiabdića. Ovaj čin Nurkić i Mujić tumačili su kao očigledno djelovanje fundamentalista koji rade na tome da se Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji vrati izvornom islamu i učini ovisnom od Rabite.427 Ukazali su na sve učestalije “kadrovske obračune unutar Islamske zajednice”. Prema zapisniku, Mujić je zaključio da je pokušaj njegovog penzionisanja potez fundamentalista u cilju “pravovremenog sklanjanja glavnih protivnika i potencijalnih kandidata za funkciju reis-ul-uleme”.428 Daljni razvoj odnosa između vlasti i Islamske zajednice kao i dvije pomenute struje unutar Islamske zajednice usmjeren je političkim dešavanjima ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Jugoslaviji. Dešavanja u Bosni i Hercegovini, posebno nakon izbijanja afere Agrokomerc 1987. godine, pomjerila su granice djelatnosti svih društvenih organa, udruženja i zajednica. 427

Rabita - Svjetska islamska liga (Rabita al Alamal Islam) ili Muslimanska sveislamska liga je široka asocijacija islamskih nevladinih organizacija koja prvenstveno okuplja islamsku ulemu. Osnovana je početkom 1960-ih godina u Meki, Saudijska Arabija. www.islambosna.ba

428

ABH, Fond: KVP, Informacija o razgovoru sa Mustafom Nurkićem i Huseinom Mujićem, 055-39/87, Sarajevo, 15. 4. 1987.

162

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

U novonastalim uslovima gubi se granica legalnog i ilegalnog, vjerskog i nacionalnog, nacionalnog i političkog. Afera Agrokomerc izazvala je veliko iznenađenje u javnosti, a njena složenost bila je uzrok brojnih obračuna i narednih godina. Organi vlasti su budno pratili reakcije na dešavanja u Velikoj Kladuši.429 Na sjednici Koordinacionog odbora Predsjedništva republičke konferencije SSRNBiH za pitanja iz oblasti religije i djelovanja vjerskih zajednica, koja je održana 10. septembra 1987. godine raspravljalo se o pokušaju angažiranja imama u političke svrhe. Pod drugom tačkom dnevnog reda diskutiralo se o Informaciji o održanim sastancima sa imamima i članovima Odbora Islamske vjerske zajednice u Velikoj Kladuši. Razgovaralo se o zaključcima sastanka Okružnog komiteta SSRN Velika Kladuša i imama i djelatnika Islamske zajednice u Velikoj Kladuši čiji je povod bila Informacija sastavljena od Poslovodnog odbora SOUR Agrokomerc. Na sastanku se navodi da je cilj Informacije bilo angažiranje imama u odbrani i objašnjavanju poslovne politike SOUR Agrokomerc. Rečeno je da je ovakvo angažiranje imama i Islamske zajednice kao i svako angažiranje van Socijalističkog saveza nedozvoljeno, neprihvatljivo i predstavlja grubo kršenje politike društva i zakona u odnosu na religiju i djelovanje vjerskih zajednica. Ocijenjeno je da je ovo pokušaj uvlačenja vjerskih službenika u političku aktivnost koja je nespojiva sa Ustavom i Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica.430 429

Afera Agrokomerc izazvala je burne reakcije. U jednom od dokumenata Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama konstatira se da je afera uzrokovala jačanje međunacionalne netrpeljivosti jer akteri ove afere stalno prozivaju sve, ali samo ne Muslimane. Na drugoj strani, bilježi se stav da je afera usmjerena upravo protiv Muslimana. ABH, Fond: KVP, Zabilješka o razgovoru predsjednika Skupštine SR BiH sa reisom Mujićem 17. 8. 1988, str. pov. 09-49/88, Sarajevo, 17. 8. 1988. Slično, u drugom dokumentu se kaže da “pojedini muslimanski nacionalisti pokušavaju pokazati kako se tu (afera Agrokomerc, op. Dž.R.) radi o zavjeri Srba da unište ekonomske osnove naroda tog područja (koji su uglavnom Muslimani, op. Dž.R.), dok su srpski nacionalisti nastojali aferu predstaviti kao rezultat muslimanske nesposobnosti i panislamističkog koncepta”. ABH, Fond: KVP, Aktuelna pitanja međunacionalnih odnosa u SR BiH, Sarajevo, oktobar 1988.

430

ABH, Fond: SSRNBiH KORVZ, Zapisnik sa sjednice Koordinacionog odbora Predsjedništva Republičke konferencije SSRNBiH za pitanja religije i djelovanja vjerskih zajednica održane 10. septembra 1987, Sarajevo, septembar 1987.

163

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

U sprečavanju angažiranja imama u odbrani i objašnjavanju poslovodne politike SOUR Agrokomerc, pored Opštinske konferencije SSRN Velika Kladuša angažiralo se i samo Predsjedništvo Republičke konferencije SSRNBiH i Udruženje islamskih vjerskih službenika. Predsjedništvo Udruženja islamskih vjerskih službenika osudilo je ovakav pokušaj angažiranja imama ukazujući na potrebu diferencijacije među svojim članovima, kao i akcija koje će olakšati bržu eliminaciju problema koji su se tom prilikom javili.431 Iste godine kada je započela afera Agrokomerc, umro je reisu-l-ulema Hadžiabdić na čije mjesto je imenovan pomenuti Husein ef. Mujić. Njegovo imenovanje nije donijelo promjene u odnosu vrha Islamske zajednice i organa vlasti. U prvom razgovoru novoizabranog reisa i Savezne komisije 1988. godine, govorilo se o položaju Islamske zajednice i njenoj ulozi u rješavanju problema na Kosovu. Reis Mujić je prihvatio usmjerenja komisije i “naglasio da su u Islamskoj zajednici veoma ozbiljno shvatili svoju ulogu i odgovornost za ostvarivanje što boljih uslova za zajedničko življenje pripadnika različitih vjera i nacija te da će u tom smislu i direktno zadužiti imame na terenu”.432 Promjene unutar Islamske zajednice koje su se desile u ovom periodu bile su odraz društveno-političke situacije.433 Sve češće se javno demonstri431

ABH, Fond: SSRNBiH KORVZ, Izvještaj o radu Koordinacionog odbora za 1987. godinu, 0920-173/88, Sarajevo, januar 1988. 432

ABH, Fond: KVP, Bilješka o razgovoru MomčilaVučinića sa delegacijom IVZ u SFRJ (21. 3. 1988.), str. pov. 055-21/88, Sarajevo, 4. 5. 1988.

433

Javna rasprava o ustavnim promjenama podstakla je politizaciju svih vjerskih zajednica koje su opipavale puls, odnosno ispitivale mogućnosti da ovu situaciju u što većoj mjeri iskoriste za postizanje svojih ciljeva. Prema mišljenju Saveznog izvršnog vijeća vjerske zajednice težile su ostvarivanju partnerskog statusa u društvu i uvođenju višepartijskog sistema. Iako su i republički i savezni organi budno pratili dešavanja unutar vjerskih zajednica i njihovo djelovanje u izmijenjenim okolnostima jasno je da vladajuća elita nije bila u mogućnosti zaustaviti njihovo izlaženje iz zakonskih okvira, izlaženje iz okvira religijskog i stupanje na tlo čiste politike što je, na drugoj strani, od vjerskih zajednica bilo objašnjeno kao novi val demokratizacije društva. ABH, Fond: KVP, Komisija SIV-a, Rezime rasprave o aktivnostima verskih zajednica u sklopu rasprave za predstojeće ustavne promene, pov. 02-85/88, Sarajevo, 30. 12. 1988.

164

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

ralo nezadovoljstvo unutar Islamske zajednice pa su zabilježeni i slučajevi formiranja neovisnih odbora Islamske zajednice (npr. Srebrenik). Kao uzrok ovih pojava navodilo se nezadovoljstvo imama i vjernika stanjem u Islamskoj zajednici koja se odvaja od pravog islama. Kritiziran je i izbor reisa Mujića za kojeg se, posebno nakon preuzimanja menšure (inauguracije) u Beogradu, konstatiralo da je postavljen od države, “komunista, Beograda, Srba i da nema ugleda i podršku u Sarajevu”. 434 Društveno-politička kretanja utjecala su na značajne promjene unutar Islamske zajednice. Krajem 1988. godine pojavio se tzv. Pokret imama. Ovaj naziv upotrebljavan je u dokumentima organa vlasti i u štampi mada je u Preporodu objašnjeno da to nije organizirani pokret nego izraz nakupljenog nezadovoljstva djelatnika Islamske zajednice. Komisija za odnose s vjerskima zajednicama bila je posebno zainteresirana za ovu unutrašnju stvar Islamske zajednice, pratila je dešavanja, analizirala i izvještavala druge organe vlasti bilježeći i najmanje detalje. Novonastala situacija bila je iznenađenje i za vlast ali i za rukovodstvo Islamske zajednice. Povodom ovih događaja Komisija se i ovaj put izjasnila da se neće miješati u unutrašnje poslove Islamske zajednice podržavajući stavove reisa.435 Prvo javno istupanje Pokreta imama na kojem je javno kritizirana dotadašnja djelatnost Islamske zajednice održano je na skupu u Vrhovnom islamskom starješinstvu 1. novembra 1988. godine. Njihovo istupanje i zahtjevi u medijima su označeni kao desničarsko i mladomuslimansko djelovanje, a imami su smatrani nasljednicima i sljedbenicima Ahmeda Smajlovića.436 Vrhovno islamsko starješinstvo nakon velikog okupljanja imama u Sarajevu 20. decembra 1988. godine formiralo je dvije komisije, jednu koja je 434

ABH, Fond: SSRNBiH KORVZ, Zabilješka sa sastanka KOO OK SSRN za pitanja iz oblasti religije i djelovanja vjerskih zajednica i Komisija SO-e za odnose sa vjerskim zajednicama u Srebreniku 27. juna 1988, Sarajevo, juni 1988.

435

ABH, Fond: KVP, Vanredna informacija, str. pov. 09-71/88 (otpremljeno 23. 12. 1988.), Sarajevo, 23. 12. 1988.

436

ABH, Fond: KVP, Informacija o nekim aktuelnim kretanjima i sukobima u IVZ u BiH, str. pov. 09-68/88, Sarajevo, 14. 12. 1988.

165

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

trebala da analizira administrativno-pravne, vjersko-prosvjetne i financijske poslove Starješinstva (na zahtjev Pokreta imama), a druga je bila zadužena za analizu zaključaka imama na skupu u Sarajevu i sve materijale vezane za ove događaje. Ova dešavanja dodatno su produbila jaz između dvije struje unutar Islamske zajednice. Preporod je postao javna tribina u kojoj su se oglašavali i aktivisti Pokreta imama objašnjavajući svoje postupke i zahtjeve, ali i pojedinci koji su branili dosadašnji rad najviših organa i rukovodećih ličnosti Islamske zajednice.437 U dokumentima Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama navode se zahtjevi za povećanje plaća, bolje zdravstveno i penziono osiguranje, nagrade za rad i slično. Na drugoj strani, vrh Islamske zajednice, kako se navodi u istim dokumentima, optuživao je imame za karijerizam i želju da svrgnu postojeće rukovodstvo.438 Vlast je pokret osudila kao neprijateljski, a njegove nosioce nepoželjnim, netolerantnim s mnogo nacionalističkog naboja. Konstatirano je da je pokret usmjeren protiv kompromisnog islama i protiv visokih vjerskih dužnosnika koji su od te struje u Islamskoj zajednici ozna437

Okupljanje imama inicirano je anonimnim pismom u kojem je apelirano na neophodno masovno okupljanje s ciljem da se promijeni postojeće stanje u Islamskoj zajednici. U Preporodu se raspravljalo o povodu okupljanja, anonimnom pismu i takvom načinu rješavanja problema u Islamskoj zajednici. Međutim, rasprava o anonimnom pismu razvila se u diskusiju oko potpisanih i nepotpisanih članaka u Preporodu tj. onih koji su podržavali i onih koji su osuđivali Pokret imama. Seid Smajkić u svom članku piše da je okupljanju imama povod doista bilo anonimno pismo od koga se krenulo i da je to neporeciva istina. Smajkić, S. “Odgovor Seida Smajkića na otvoreno pismo Edaha Bećirbegovića”, Preporod, br. 3/443, Sarajevo, 1. 2. 1989, 2. Na drugoj strani u nepotpisanom članku u rubrici Naša svakodnevnica govori se o hiljadama anonimnih pisama, koja su jedinstvena i nisu bezazlena, napisanih od zaposlenika Islamske zajednice. “Jer, dođeš u redakciju “Preporoda”, na stolu-anonimno pismo! U Medresu, opet-anonimno pismo! Kući da se odmoriš, kad opet-anonimno pismo! Kao da je anonimus nevidljivi poštar ili duh ili vještica, pa dok mrdneš on tebi pod nos-anonimno pismo. Da ti pamet stane kad iz plavih koverata pročitaš da u ovoj Zajednici anonimus vidi silnike, drekadžije, lopove, ulizice, folirante, poltrone, kurvare, lažne doktore, kriminalce, nadri-hafize, špijune, seksualne manijake. (…) Da li je moguće da ta grupica anonimusa živi tu, među nama, da su članovi institucija Islamske zajednice ili pak njenih organa? Da li je moguće da šire takav fesad koji se može tragično završiti?”, “Raspamećenost anonimnih pisaca”, Preporod, br. 1/441, Sarajevo, 1. 1. 1989, 2.

438

ABH, Fond: KVP, Informacija I, 09-5/89, Sarajevo, februar 1989.

166

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

čeni kao režimski ljudi i crveni. Posebno se navodi zabrinjavajuće jačanje tzv. laičke strukture oko Islamske zajednice čijim pomagačem je smatrana islamsko-orijentalna inteligencija koja je “isticala da nacionalni identitet Muslimana počiva isključivo na konfesionalnom principu”.439 Iako se u dokumentima kao osnovni razlozi Pokreta imama navode nezadovoljstvo plaćom i zdravstvenim i penzionim osiguranjem, oni su mnogo složeniji. Imami su bili nezadovoljni tradicionalnom podređenošću zajednice postojećoj vlasti, njenim stalnim usmjeravanjem, pasivizacijom vrha u provođenju osnovnih islamskih načela i njenom ravnodušnošću prema procesima, optužbama i ispitivanjima kroz koje su prošli njeni djelatnici. Ova dešavanja imala su za cilj smjenu ljudi bez boje i mirisa u Islamskoj zajednici jer su u svojoj saradnji sa vlasti, kako si imami naveli, često dovodili u pitanje i same osnovne principe islama. Iznijeli su zahtjev za promjenom Ustava Islamske zajednice što je za njih predstavljalo uvođenje demokratske izborne procedure, veliki korak i “dugo očekivanu priliku u uslovima opće demokratizacije i otvaranje u širem društvenom kontekstu”.440 Međutim, vlast je pokret vidjela kao jedan od oblika reagovanja na ukupnu nacionalnu euforiju u zemlji ili bolje rečeno: glasno izraženu opću karakteristiku tendencija konfesionalnog, odnosno jednonacionalnog okupljanja. Ovaj sukob unutar Islamske zajednice ocijenila je kao problem koji u pogodnim prilikama može da odgovori nekim nacionalističkim ambicijama pa i stranačkim grupiranjima po ugledu na Jugoslavensku muslimansku stranku. Pokret imama vlast je vidjela kao nacionalističko grupiranje u općoj nacionalnoj euforiji koje organiziraju “mlađi imami, osuđenici za verbalni delikt, huškači, mučenici i homeinijevci, vjerski službenici školovani vani i laici”. Navodi se da je slučaj dr. Smajlovića (misli se na pokušaj reafirmacija njegovog lika i djela, op. Dž.R.) bio dobro sračunat potez i pokušaj inauguriranja islama koji je u svojoj biti netolerantan, odbojan prema svemu što nije muslimansko i sa određenim nacionalističkim nabojima. Prema tome, Pokret imama težio je smjeni poratnih poglavara Islamske zajednice koji 439

ABH, Fond: KVP, Informacija o aktuelnim kretanjima u IVZ u BiH, str. pov. 0919/89, Sarajevo, 24. 3. 1989. 440

ABH, Fond: KVP, Informacija br. 7-8. 09-49/89, Sarajevo, septembar 1989.

167

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

su “gradili dobre odnose sa državom i uvijek bili na udaru ovih snaga, čas kroz mladomuslimanski pokret, čas kroz raznovrsne fundamentalističke orijentacije”.441 Paralelno sa Pokretom odvijale su se i druge promjene unutar Islamske zajednice. Nakon trideset i četiri godine zabrane djelovanja i eksproprijacije njihove imovine Vrhovni sabor ponovo je legalizirao rad derviških redova, dozvolivši im rad u okrilju Islamske zajednice.442 Objavljivanje knjige Salmana Ruždija Satanski stihovi na srpskohrvatskom i makedonskom jeziku izazvalo je veliko intresiranje Islamske zajednice. Islamska zajednica je oštro osudila štampanje ove knjige, koja je za nju značila uvredu islama, muslimana i muslimanske tradicije. Međutim, slučaj Ruždi vlast je smatrala posljedicom narastajuće međukonfesionalne netrpeljivosti. Ocijenila je da se ovakvim neopravdanim i oštrim istupanjem Islamska zajednica politizira i izražava fundamentalističku usmjerenost.443 Međutim, Islamska zajednica ovim, a druge vjerske zajednice zbog sličnih slučajeva, sve češće su kritizirale politiku vlasti. O tome se posebno razgovaralo na Dvanaestoj sjednici Komisije Izvršnog vijeća Skupštine SRBiH za odnose sa vjerskim zajednicama održanoj 24. aprila 1989. godine. Na sjednici se raspravljalo o potrebi sankcioniranja sve učestalijeg “blaćenja javnih i društvenih institucija” od strane vjerskih službenika. Postavilo se pitanje koliko ukupni odnosi u društvu inspiriraju desne snage u vjerskim zajednicama da hrane nacionalizme svih vrsta, najviše kroz politizaciju vjerske štampe.444 Vlast je zaključila da je potrebno jasno definirati odvojenost vjerskih zajednica od države da bi se spriječile daljnje nesuglasice između vlasti i zajednica, ponovo definirati pojam sekularne države i prava,

441

ABH, Fond: KVP, Informacija o aktuelnim kretanjima u IVZ BiH, 011-25/89, Sarajevo, 4. 4. 1989. 442

Isto.

443

ABH, Fond: KVP, Vanredna informacija, 09-55/89, Sarajevo, oktobar 1989.

444

ABH, Fond: KVP, Zapisnik sa 20. sjednice Komisije Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama, Sarajevo, 24. 4. 1989.

168

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

dužnosti i obaveza vjerskih zajednica u njoj.445 Bilo je potrebno izmijeniti postojeći Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica.446 Tokom preispitivanja položaja vjerskih zajednica organi vlasti su se posebno pribojavali već potvrđenih oblika jačanja religioznog i nacionalnog integrizma. Posebno opasnom smatrala se mogućnost da se vjerski lideri domognu uloge nacionalnih vođa, pri čemu bi religiozne i konfesionalne vrijednosti postale instrumenti nacionalne političke funkcije, a “religija i vjerovanje se pretvorili u barut u borbi za vlast”. Posebnu opasnost za postojeći društveni sistem predstavljala je tzv. sakralizacija političkog bića koja se ostvarivala korištenjem religije i konfesije u političku i ideološku funkciju nacije.447 Organi vlasti priznaju da su mnogi događaji i praksa pobjegli normativima vlasti koja više nije u mogućnosti da istrajava na poštivanju zakonskih propisa. Međutim, na dugim sastancima bez konkretnih zaključaka uporno se isticao princip sekularnosti društva i odlučno odbacivala mogućnost denacionalizacije vjerske imovine.448 Ipak, stvarna kretanja utjecala su na to da se na istoj sjednici donijela odluka da se u predstojeći prednacrt republičkog Zakona o radnom odnosu uvrsti odluka o pravu radnika na dva odvojena neradna dana za vjerske praznike.449 Vlast 445

ABH, Fond: KVP, Zapisnik sa 15. sjednice Komisije Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama održane 11. 12. 1989, Sarajevo, decembar 1989.

446

Djelatnost vjerskih zajednica u Jugoslaviji bila je regulirana Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica kao i Zakonom o izdavačkoj djelatnosti, Zakonom o informisanju, Zakonom o pogrebnoj djelatnosti, upravljanju i održavanju grobalja, Zakonom o javnom redu i miru, Zakonom o javnim skupovima, Zakonom o penziono-invalidskom osiguranju, Zakonom o zdravstvenom osiguranju kao i drugim zakonima.

447

ABH, Fond: KVP, SIV Komisija za odnose sa vjerskim zajednicama, Problemi koje reforma društvenog i privrednog sistema otvara u pogledu društveno-pravnih i političkih institucija o slobodi veroispovesti u SFRJ, 011-65/89, Beograd, 5. 9. 1989.

448

U zapisniku stoji da je potrebno izvršiti redefiniranje pojma sekularizam. “Krajnje je vrijeme vratiti se ponovo pojmu sekularizovane države u uslovima nove demokratske države. Kada govorimo o sekularizovanoj državi, taj pojam je potrebno deideologizirati. Mi smo do sada imali sekularnu ideologiziranu državu. Dakle, mora se prići novom definiranju sekularizacije savremene demokratske države. Treba ustanoviti nove principe na nivou Federacije.” ABH, Fond: KVP, Zapisnik sa 15. sjednice Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama IZ Skupštine SR BiH, Sarajevo, 11. 12. 1989. 449

Isto.

169

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

je gubila kontrolu nad vjerskim zajednicama. Posebno je bilo nemoguće kontrolirati vjerske manifestacije koje su pjesmama, simbolima, zastavama poprimale vjersko-nacionalno obilježje i prema broju posjetilaca dostizale nivo masovnih manifestacija. Mevludu u Blagaju kod Mostara 1989. godine prisustvovalo je 15 000 ljudi. Istovremeno jača politizacija vjerskih glasila, izdavačka djelatnost se proširuje uvođenjem kaseta, video-traka, filmova i različitih brošura koje donose, kako organi vlasti uočavaju, i značajnu materijalnu korist vjerskim zajednicama. Ipak, s najviše pažnje pratilo se polemiziranje vjerskih zajednica o nacionalnim pitanjima, ulozi pojedinih nacija i konfesija u prošlosti, potrebi očuvanja nacije i poistovjećivanju vjere i nacije.450 Saradnja vjerskih zajednica i nacionalizma kao i zloupotreba vjere i vjerske djelatnosti u protuustavne svrhe bili su predmet rasprave sjednice Saveznog izvršnog vijeća 26. jula 1989. godine u Beogradu, koju je inicirala Skupština SR BiH.451 O zahtjevu vjerskih zajednica za denacionalizaciju njihove nekadašnje imovine koji je upućen predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća Anti Markoviću, raspravljalo se na Šesnaestoj sjednici Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama Bosne i Hercegovine 19. februara 1990. godine. Ne slijedeći dugogodišnju partijsku retoriku, na sjednici je rečeno (priznato, op. Dž.R.) da društvo nije imalo jasno utvrđenu politiku u odnosu na vjerske zajednice i da je “politika koja se do tada provodila bila zasnovana na konceptu koji je bio ideološki opterećen i zasnovan na 450

ABH, Fond: KVP, Informacija o aktuelnim kretanjima u IVZ u BiH, str. pov. 0919/89, Sarajevo, 24. 3. 1989. 451

Savezno izvršno vijeće ozbiljno je razmotrilo prijelog Izvršnog vijeća SR BiH o pokretanju rasprave o “protuustavnim zloupotrebama vjere i vjerskih djelatnosti u političke svrhe” od 21. 7. 1989. godine. Na sjednici SIV-a održanoj 27. 9. 1989. godine razmatrana je djelatnost vjerskih zajednica koja, tvrdi se, prelazi dozvoljene granice. Istaknuta je potreba razgraničenja pravnog i političkog aspekta njihovog djelovanja. Najveća pažnja posvećena je masovnim manifestacijama koje organiziraju vjerske zajednice i koje “prerastaju u nacionalno-konfesionalne skupove, izazivajući međunacionalnu i međukonfesionalnu mržnju”. Konstatirana je pojava određenih grupa koji prisustvuju takvim manifestacijama i u drugim republikama što također izaziva dodatne međunacionalne konfrontacije. Kao još jedna negativna činjenica, posebno aktuelna posljednjih godina, navodi se ambicija najviših rukovodilaca Srpske pravoslavne crkve, Rimokatoličke crkve i Islamske zajednice da ocjenjuju rad nadležnih državnih i pravosudnih organa. Na sjednici je zaključeno da se svi republički i savezni organi što hitnije i ozbiljnije trebaju suočiti s ovim pojavama koje destabiliziraju državu. ABH, Fond: KVP, SIV Izvještaj, Beograd, oktobar 1989.

170

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

restriktivnoj normi”. “Mi još nismo ozbiljno počeli da se okrećemo ka definiranju jedne demokratske politike u ovoj oblasti. Još uvijek se ponašamo prema zakonskim normama koje su preživjele.”452 Stav političke elite o brojnim zahtjevima vjerskih zajednica razlikovao se od republike do republike. “Sadašnji pristup ovoj problematici u SFRJ i SR BiH bremenit je opasnošću da se bez potrebe politiziraju, zaoštravaju i kompliciraju odnosi sa vjerskim zajednicama. Za sad država kao cjelina, moglo bi se reći, i nema svog koncepta novih odnosa niti ga na organizovan način traži.”453

Na sastanku sa članom Predsjedništva SFRJ Bogićem Bogičevićem 3. aprila 1990. godine predstavnici vjerskih zajednica iznijeli su zahtjeve da se liberalizira vjerska pouka, uvede vjeronauka u škole, diplome vjerskih škola izjednače sa svjetovnim, u urbanističke planove rezerviraju parcele za vjerske objekte i da se Koordinacioni odbori pri SSRN prestanu miješati u vjerske poslove.454 Zahtjevi Islamske zajednice nisu se mnogo razlikovali od zahtjeva drugih vjerskih zajednica. Novo rukovodstvo na čelu sa v.d. reisu-l-ulemom Jakubom Selimoskim zahtijevalo je povratak oduzete imovine, priznavanje diploma srednjih vjerskih škola i fakulteta u zemlji i van nje kao i slobodno komuniciranje sa muslimanskim organizacijama u inostranstvu. U Tuzli je Odbor Islamske zajednice forsirao zahtjev za dozvolu izgradnje nove džamije, a Odbor Islamske zajednice u Banjoj Luci podnio je spisak za denacionalizaciju 83 objekta.455 452

ABH, Fond: KVP, Zapisnik sa 16. sjednice Komisije Izvršnog vijeća SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama održane 19. 2. 1990, Sarajevo, februar 1990.

453

ABH, Fond: KVP, Zapisnik sa 15. sjednice Komisije Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama održane 11. 12. 1989, Sarajevo, decembar 1989.

454

ABH, Fond: KVP, Koncept zapisnika sa 17. sjednice Komisije Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama održane 9. 4. 1990, Sarajevo, april 1990. 455

ABH, Fond: KVP, Zapisnik sa 16. sjednice Komisije Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama održane 19. 2. 1990, Sarajevo, februar 1990.

171

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Na zvaničnom prijemu kod Savezne komisije za vjerska pitanja 20. decembra 1989. godine predstavnici Islamske zajednice zahtijevali su četiri neradna dana u vrijeme muslimanskih vjerskih praznika, a posebno Bajrama i rješavanje pitanja ishrane u kolektivima, koja bi bila prilagođena i šerijatskim propisima. Delegacija Islamske zajednice koju su sačinjavali reisu-l-ulema Selimoski i beogradski muftija Hamdija Jusufspahić posebno se osvrnula na štampu i osudila neprijateljsko pisanje beogradske štampe o muslimanima. Posebno je istaknut antimuslimanski stav Miroljuba Jeftića, protiv koga je muftija Jusufspahić podnio ličnu tužbu. Ponovo je razmatrano pitanje nove lokacije za izgradnju džamije u Beogradu. Delegacija zajednice insistirala je upravo na ovom pitanju smatrajući da nerješavanje ovog pitanja ima političku pozadinu i da je to odraz negativnog odnosa srbijanskih vlasti prema muslimanima.456 Na drugoj strani, organi vlasti osudili su pisanje štampe Islamske zajednice “o ugroženosti i proganjanju muslimana i mitingu na Kosovu na kojem su se prisutni pozivali na krstaški rat”.457 Takvo vanvjersko istupanje Islamske zajednice smatrali su posljedicom jačanja struje koja je do tada bila kažnjavana za verbalni delikt i pojedinaca koji su bili učesnici i simpatizeri Pokreta imama.458 Pomenuti zahtjevi vjerskih zajednica ukazuju na nemoćnost vlasti da i dalje drži religiju u privatnoj sferi, da odvoji javno od privatnog, naciju od religije, vjerske službenike od političara. Ono na čemu je vlast insistirala jeste princip sekularnosti koji ne dozvoljava prerastanje vjerskih zajednica u public service države i nacije i iskorištavanje vjerskih zajednica od političkih struktura koje udružujući nacionalno i klerikalno teže promjeni društvenog sistema.459

456

ABH, Fond: KVP, Komisija SIV-a. Bilješka o razgovoru sa delegacijom IVZ u SFRJ, 055-1/90, Sarajevo, 8. 1. 1990.

457

ABH, Fond: KVP, Informacija broj 9, 09-51/89, Sarajevo, oktobar 1989.

458

ABH, Fond: KVP, Izvještaj o radu Komisije Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama u 1989. godini, 011-2/90, Sarajevo, 15. 1. 1990. 459

Isto.

172

6. ODNOS VLASTI PREMA PITANJU VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE. VJERSKI I NACIONALNI IDENTITET BOŠNJAKA U DOKUMENTIMA SAVEZA KOMUNISTA BOSNE I HERCEGOVINE

Komisija za odnose sa vjerskim zajednicama Izvršnog vijeća SR BiH raspravljala je o zahtjevima vjerskih zajednica o promjeni njihovog pravnog položaja. Postojala je dilema da li izvršiti promjene i dopune postojećih zakona ili donijeti potpuno novi zakon, da li to učiniti na republičkom ili saveznom nivou. Formirana je i Radna grupa za izmjenu Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica u SR BiH.460 Istovremeno, Savezno izvršno vijeće je insistiralo na rješavanju brojnih, dugogodišnjih problema između države i vjerskih zajednica kao i pitanja iz domena djelatnosti vjerskih zajednica kao građansko-pravnih subjekata. Socijalistički savez radnog naroda Bosne i Hercegovine apelirao je Saveznom izvršnom vijeću da poštuje specifičnu situaciju u Bosni i Hercegovini pri rješavanju pitanja položaja vjerskih zajednica.461 Međutim, Savezno izvršno vijeće oglušilo se na sugestije i prijedloge SSRNBiH. U dokumentima Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama SR BiH konstatira se nezadovoljstvo radom SIV-a, obećanim uslugama i “podizanju svih rampi vjerskim zajednicama”. Zabrinutost bosanske političke elite proizlazila je iz specifičnosti Bosne i Hercegovine u kojoj se morao poštovati princip sekularnosti i ravnopravnog statusa vjerskih zajednica. Iako je Savezno izvršno vijeće obećalo vjerskim zajednicama dopustiti osnivanje bolnica, škola i preduzeća, bosanskohercegovačko rukovodstvo vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini bilo je spremno dopustiti samo neke socijalne djelatnosti koje će istovremeno biti dostupne svim građanima i biti pod snažnim državnim nadzorom.462 Situacija je zahtijevala angažiranje i usku saradnju svih organa vlasti u pronalasku najadekvatnijeg rješenja sve problematičnijeg odnosa vjerskih zajednica i republike. Komisija za odnose sa vjerskim zajednicama s tim ciljem odlučila se na intezivniju saradnju s Koordinacionim odborom SSRNBiH iz oblasti međunacionalnih odnosa i djelovanja vjerskih zajednica i Institutom za proučavanje nacionalnih odnosa. Institut za proučavanje 460

ABH, Fond: KVP, Koncept zapisnika sa 17. sjednice komisije Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama održane 9. 4. 1990, Sarajevo, april 1990.

461

ABH, Fond: KVP, Zapisnik sa 15. sjednice Komisije Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama održane 11. 12. 1989, Sarajevo, decembar 1989.

462

ABH, Fond: KVP, Koncept zapisnika sa 17. sjednice komisije Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama održane 9. 4. 1990, Sarajevo, april 1990.

173

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

nacionalnih odnosa trebao je provesti opsežno istraživanje javnog mijenja i utvrditi stav građana o neophodnim zakonskim promjenama u odnosu države i vjerskih zajednica kao i njihovog djelokruga.463 Pribojavajući se narušavanja međunacionalnih i međureligijskih odnosa bili su to očajnički napori organa vlasti da sačuvaju postojeću poziciju i zadrže religiju van javnog života. Pored statusa i zakonske regulative vjerskih zajednica na sjednicama organa vlasti raspravljalo se i o stavu vjerskih zajednica prema višestranačkom sistemu. Na sjednici Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama održanoj u aprilu 1990. godine konstatirano je da su vjerske zajednice ideju uspostave političkog pluralizma prihvatile objeručke i da njihove simpatije pripadaju strankama koje nastupaju sa religijskih uvjerenja. Iako su se vjerske zajednice javno ogradile od saradnje sa političkim strankama saradnja novonastalih nacionalnih stranaka i vjerskih zajednica bila je više nego očita.464 Na istoj sjednici konstatira se da je Crkva uvijek politički djelovala kroz štampu i izdavačku djelatnost i da je nemoguće izvršiti potpunu depolitizaciju, ali je dužnost vlasti zabraniti da se direktno bave političkim organiziranjem.465 Iako je političko angažiranje vjerskih službenika zakonski bilo zabranjeno, u praksi se dešavalo suprotno. Saradnja stranaka sa vjerskim zajednicama utjecala je na razjedinjavanje stanovništva prema nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, kao i na potpuno izjednačavanje vjerskog i nacionalnog identiteta. Međutim, pokazala se uspješnom u osvajanju prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini i formiranju nove pluralističke vlasti.

463

Isto.

464

Isto.

465

Isto.

174

7. DJELATNOST ISLAMSKE ZAJEDNICE I NJEN ODNOS PREMA VLASTI I NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA

tudije o nacionalnim identitetima uglavnom se fokusiraju na rasprave o jeziku i religiji. Činjenica je da se sve ostale odrednice identiteta vrlo često predstavljaju samo kao produkt ova dva izvorna pokazatelja nacionalnog identiteta. Pored historijskog naslijeđa gdje je konfesionalna pripadnost najstariji oblik identiteta, mnoštvo jezičkih dijalekata unutar jednog nacionalnog jezika, velika sličnost kao i istovjetan lingvistički sistem doprinijeli su da se na srpskohrvatskom govornom području nacionalna podjela uglavnom vrši prema vjerskom kriteriju.466 U savremenom bosanskohercegovačkom društvu razlika između nacionalne i religijske svijesti, između religijskih i nacionalnih običaja vrlo teško je uočljiva. Stoga se nacionalni identiteti u Bosni i Hercegovini s pravom mogu nazvati nacionalno-religijskim (konfesionalnim) identitetima. Nacionalna ideologija je ustvari nacionalna religija tj. religija nacije. Ideologija nacija pojačana je teologijom nacije.467 Tome, naravno, doprinosi činjenica da je Bosna i Hercegovina višenacionalna država tako da se proces razvoja savremene nacije umjesto pravca nacija - država usmjerio u pravcu nacija – crkva tj. nacija – vjerska zajednica.468

466

O tome: Milosavljević, O. 2002a.

467

Cvitković, I. 2006a, 76.

468

Isto, 86.

175

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Osamdesete godine XX stoljeća obilježene su pokleknućem ideološkog i simboličkog kapitala jugoslavenskog tzv. trećeg puta što je dovelo do potpunog obrata vrijednosnog sistema u društvu i reaktualizacije etničkih i vjerskih identiteta.469 Slabljenjem upravnog sistema i vladajuće Partije, komunistička teza o religiji kao opijumu za narod gubila je ugled među običnim stanovništvom.470 Ubrzano se odvija proces povratka vjerskih zajednica u sferu javnog što dodatno jača vezu između nacija i vjerskih zajednica.471 Vjerske zajednice počinju da djeluju mnogo slobodnije i samostalnije nego u ranijem periodu. Proširuju svoju djelatnost i organima vlasti sve češće upućuju zahtjeve za promjenu Zakona o položaju vjerskih zajednica. U ovim depešama između ostalog, zahtijevaju se neradni dani za vjerske praznike, uvođenje vjeronauke u škole kao i više religije u medijima. Na taj način vjerske zajednice započinju proces svog nametanja kao ravnopravnog društvenog subjekta tj. partnera-pregovarača postojećim organima vlasti.472 Na sjednicama Saveznog izvršnog vijeća i Izvršnog vijeća SR Bosne i Hercegovine raspravljalo se o zahtjevima vjerskih zajednica za proširenjem njihove društvene djelatnosti, denacionalizaciji imovine, organiziranjem dioničarskih društava i slično. Konstatira se da vjerske zajednice “pomjeraju težište svojih zahtjeva prema pitanjima socijalno-političkog položaja 469

Jambešić Kirin, R. 2002, 64-65.

470

Bilandžić, D. 1986, 139-140.

471

U ovom poglavlju analiziramo na koji su se način vjerske zajednice vratile u sferu javnog, kojim sredstvima i uz čiju pomoć te kako su se ponašale u periodu raspada Jugoslavije. Akcenat je stavljen na djelovanje Islamske zajednice u oblikovanju identiteta Bošnjaka 1980-ih godina. Pitanje je koliko je djelovanje Islamske zajednice, bar određenih krugova u njoj, doprinijelo poistovjećivanju vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka, koje će svoju kulminaciju doživjeti u periodu ratnih dešavanja (1992-1995)! Posebno smo pratili stav Islamske zajednice prema budućnosti Jugoslavije i uvođenju višestranačkog sistema. Prije osvrta na Islamsku zajednicu kratko ćemo predstaviti djelovanje i druge dvije velike vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini iz razloga što su njihove metode osvajanja javnog prostora vrlo slične. Ovo poglavlje, pored literature temelji se na analizi vjerske štampe jer nam, nažalost, arhivska građa Islamske zajednice iz ovog perioda nije bila dostupna. Predmet proučavanja bili su listovi Preporod (izlazio je dva puta mjesečno), Islamska misao (mjesečnik), te časopis Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva (izlazio je jedanput u dva mjeseca). 472

Bilandžić, D. 1986, 223.

176

7. DJELATNOST ISLAMSKE ZAJEDNICE I NJEN ODNOS PREMA VLASTI I NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA

vjernika dok pitanje slobode vjerovanja vješto stavljaju u drugi plan ili ih postavljaju samo u kontekstu širih društveno-političkih odnosa”.473 O izlasku vjerskih zajednica iz privatne sfere i sve snažnijem pritisku na političke organe svjedoči i činjenica da TV Sarajevo koja je djelovala kao republička televizija Bosne i Hercegovine počinje učestalo da emitira vjerske sadržaje. Takav sadržaj ulazi u javni diskurs gubeći etiketu tabu teme. Međutim, organi vlasti upozoravaju na stalnu zloupotrebu vjerskih skupova u političke svrhe i njihovu politizaciju, zloupotrebu vjerskih i nacionalnih simbola koji 1980-ih godina unose dodatnu netrpeljivost u međunacionalne i međukonfesionalne odnose u Bosni i Hercegovini.474 Iako nezanemarljiv, proces obnove religije kao ličnog uvjerenja mnogo je manje značajan produkt djelatnosti vjerskih zajednica 1980-ih godina. U tom periodu ostvaruju se dva vrlo važna, međusobno uslovljena i usko povezana procesa opće vjerske mobilizacije i nacionalne homogenizacije stanovništva. Jačanje vjerskih zajednica odvijalo se istovremeno i u bliskoj saradnji sa procesom nacionaliziranja stanovništva, tj. jačanjem podjele stanovništva na nas i njih u skladu sa nacionalnom pripadnošću. Proces nacionalnog ekskluzivizma 1980-ih godina zahtijevao je posebnost koju je upravo religijska tj. konfesionalna različitost osiguravala.475 Nacije su se ponovo vraćale religijskoj tradiciji i prošlosti ma koliko one u socijalističkom periodu bile zanemarene i naizgled prevaziđene. Politička zloupotreba vjere i vezivanje nacija za vjerske zajednice bilo je popraćeno euforičnom aktualizacijom nacionalne prošlosti, tradicionalnog junaštva, nacionalnih mitova i simbola.476

473

ABH, Fond: KVP, Zapisnik sa 15. sjednice Komisije Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama održane 11. 12. 1989. (Neka otvorena pitanja u odnosima sa vjerskim zajednicama u SR BiH u sadašnjim društveno-političkim prilikama. Prilog procjeni političko-bezbjedonosne situacije), Sarajevo, decembar 1989.

474

ABH, Fond: KVP, Izvještaj o radu Komisije Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama za 1989. godinu, 011-2/90, Sarajevo, januar 1990.

475

Cvitković, I. 2006a, 48.

476

Jambešić Kirin, R. 2002, 67.

177

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Oživljavanjem neraskidive veze između vjere i nacije, vjerske zajednice davale su politički i historijski legitimitet nacijama. Istovremeno se počela gubiti višeznačnost nacionalnog identiteta i on se sve više počeo reducirati isključivo za vjerski identitet i vjersku zajednicu kao instituciju. Provodile su opću mobilizaciju stanovništva kroz manipulaciju simbolima, temama iz historije u cilju jačanja kolektivne svijesti koja poistovjećuje vjersko i nacionalno. Takva simbioza predstavljana je običnim ljudima kao organska cjelina, potpuno prirodna i logična.477 Prošlost se prizivala i oživljavala javnim govorima, napisima, reprintima, masovnim okupljanjima, oživljenim tradicijama i slično. Pri tome su upućivane optužbe drugima, kako vjerskim zajednicama tako i nacijama općenito, za njihov tradicionalni fašizam, nacionalizam, genocidnost, dok su se sami predstavljali kao mučenici, stradalnici i vječite žrtve. Takvo djelovanje vjerskih zajednica prethodilo je utvrđivanju i okoštavanju političkih kolektiviteta u Bosni i Hercegovini.478 Tek krajem 1980-ih godina organi vlasti postaju svjesni svoje nemoći i stvarnog udjela vjerskih zajednica u promjenama postojećeg sistema. Politizacija religije se ostvarila vjerskim legitimiranjem novih političkih stranaka čime nije ojačan politički već nacionalni pluralizam. Vjerske zajednice su naglašavale da imaju pravo, ali i obavezu da ukažu na pravi izbor i preporuče vjernicima za koju stranku da glasaju.479 Organi vlasti su bili svjesni aktivnosti vjerskih zajednica u procesu nacionalnih homogenizacija. Navodi se da su “vjerske zajednice politički pluralizam prihvatile objeručke”. “Njihove simpatije se okreću prema strankama koje u svojim programima polaze od religijskih uvjerenja. Ma koliko da se vjerske zajednice deklarišu 477

Perica, V. 2006a, 172-173.

478

Lovrenović, I. 2002, 329.

479

Rimokatolički biskupi objavili su 5. 7. 1990. godine da podržavaju ideju stvaranja nacionalnih stranaka tj. uspostave višestranačkog sistema i istakli da demokracija podrazumijeva i formiranje stranaka na temelju nacionalne i vjerske pripadnosti. Kao osnovni razlog potpune podrške Rimokatoličke crkve hrvatskoj nacionalnoj stranci HDZ Ivan Cvitković navodi da je Crkva u HDZ-u prepoznala političku snagu u koju je bila najsigurnija da joj neće okrenuti leđa. Tako je ojačan koncept “rimokatoličkog hrvatstva” koji je i danas aktuelan, a Crkva je ponovo osigurala poziciju da vodi naciju. Cvitković, I. 2006, 50, 90.

178

7. DJELATNOST ISLAMSKE ZAJEDNICE I NJEN ODNOS PREMA VLASTI I NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA

da neće učestvovati u radu ove ili one stranke ima znakova odgovarajuće saradnje.”480

Početkom 1980-ih godina odigrava se etnonacionalistička revolucija i to na etnoreligijskoj osnovi, dok se u drugoj polovini 1980-ih godina odvija pravi rat crkava u cilju homogeniziranja nacionalno-vjerskih zajednica.481 Rat vjerskih zajednica s ciljem sticanja što više javnog prostora i dokazivanja sopstvene snage krajem 1980-ih godina nastavljen je manipulacijom historijskih dešavanja. Prizivanje prošlosti, otkopavanje masovnih grobnica, mise zadušnice, iznuđivanje priznanja za zločine iz prošlosti, a sve sa ciljem historijske pouke i konačnog izvođenja istine na vidjelo, postaju nezaobilazni u javnim obraćanjima vjerskih djelatnika. Svestrana djelatnost Katoličke crkve u pravcu jačanja religijskog identiteta, religijske prakse, ali i povratka religije u javno, započinje nešto ranije od drugih. Veliki značaj za ponovno oživljavanje katoličanstva imala je velika, višegodišnja manifestacija nazvana Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata koja je počela 1975. godine. Kao razlog za njeno organiziranje navodi se odgovornost za kršćansku baštinu u periodu svakodnevnog suočavanja sa sekularizacijom, urbanizacijom, industralizacijom i ateizacijom.482 Organizirana su masovna vjerska okupljanja, često sa nacionalnim predznakom i obilježjima (npr. hrvatsko nacionalno hodočašće u čast Ivana Pavla II 1979. godine). Katolička crkva organizira obilježavanje historijskih datuma koji su predstavljani kao ključni datumi crkvene, a time i hrvatske prošlosti. Jedna od takvih manifestacija bio je 1979. godine Jubilej kneza Branimira, dok je Marija Bistrica na skupu održanom 1984. godine proglašena hrvatskim svetištem. Manifestacija Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata završena je Nacionalnim euharističkim kongresom 1984. godine. Cjelokupnu manifestaciju Katolička crkva uspješno je iskoristila u cilju političke i vjerske

480

ABH, Fond: KVP, Zapisnik sa 17. sjednice Komisije Izvršnog vijeća Skupštine SR BiH za odnose sa vjerskim zajednicama održane 9. 4. 1990, Sarajevo, april 1990.

481

Perica, V. 2006a, 183-184.

482

Isto, 163-164.

179

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

mobilizacije hrvatskog naroda nastojeći da se prikaže kao vodeća nacionalna snaga.483 Crkveni krugovi svakodnevno poistovjećuju rimokatoličanstvo sa hrvatstvom i prema njihovom nauku hrvatski i rimokatolički identitet su jedno (Bog i Hrvati), pa pozivaju da je krajnje vrijeme da se Hrvati vrate izvornoj rimokatoličkoj kulturi. Tako se rimokatoličanstvo postepeno pretvorilo u religijski identitet hrvatske nacionalnosti, a rimokatolička crkva osigurala ulogu nacionalne institucije.484 Ukazanje Gospe (djevice Marije) 1981. godine u Međugorju, pored neslaganja unutar same Katoličke crkve oko vjerodostojnosti ukazanja, dodatno je doprinijelo jačanju katoličke prakse u Bosni i Hercegovini. Međutim, to je dovelo do zaoštravanja odnosa Katoličke crkve i organa vlasti, ali i odnosa sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Ukazanje u Međugorju ocijenjeno je lažnim, a sve masovnija hodočašća smatrana su političkom manipulacijom koja je imala za cilj nacionalnu homogenizaciju Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.485 Srpska pravoslavna crkva 1980-ih godina uporno je izgrađivala sliku o Crkvi kao ključnom elementu za izlazak srpskog naroda iz krize i rješavanja srpskog pitanja. Nastojala se nametnuti kao uporište sigurnosti i nacionalnog života. Vješto je iskoristila nemire na Kosovu da se vrati sa društvene margine i krene u intenzivniju religijsku obnovu.486 Apelima za spas i zaštitu srpske zemlje i svetinja na Kosovu ona kreće u otvorenu borbu za srpski život i opstanak.487 Veliki zamah Srpske pravoslavne crkve započinje 1984. godine izgradnjom hrama Svetog Save i Bogoslovskog fakulteta u Beogradu. Te godine upućena je prva novinska čestitka za Božić. Sve češće se organiziraju masovni skupovi vjernika, intenzivira rad sa mladima, jačaju veze sa stranim crkvama, podmlađuje episkopski kadar uz stalno isticanje 483

Perica, V. 2006b, 181-183.

484

Cvitković, I. 2006a, 67.

485

Perica, V. 2006a, 273.

486

Radić, R. 2002, 97.

487

Perica, V. 2006b, 5-10.

180

7. DJELATNOST ISLAMSKE ZAJEDNICE I NJEN ODNOS PREMA VLASTI I NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA

zasluge Srpske pravoslavne crkve u formiranju i očuvanju srpske nacije.488 Pojava Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti 1986. godine doprinijela je jačanju veze između vjerskog i nacionalnog, srpstva i pravoslavlja. Teze i sadržaj Memoranduma, kao rezultat rada srpske svjetovne inteligencije, postaju vodilje i omiljeni citati u javnim obraćanjima crkvenih djelatnika tokom njihove borbe za srpski opstanak.489 Kao i Katolička crkva, Srpska pravoslavna crkva organizirala je svjetovne manifestacije i godišnjice. Aktivno je učestvovala u organiziranju obilježavanja stotinu godina rođenja Vuka Karadžića 1987. godine, obilježavanju 65-godišnjice Proboja na Solunskom frontu 1983. godine i slično. Najpompeznija manifestacija koju je organizirala bila je manifestacija posvećena godišnjici Bitke na Kosovu održana 28. juna 1989. godine. Ovom velikom skupu prethodio je prolazak mošti kneza Lazara kroz Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu.490 Identifikacija vjere i nacije potkrepljuje se Jevanđeljem, a odvajanje vjere i države od Crkve smatrano je nemogućim. Negirana je mogućnost opstanka srpske nacije bez pravoslavlja jer “srpski narod bez pravoslavne vere etnički i fizički se može održavati, ali bi to bio narod nekog novog, drugačijeg, a možda i tuđeg individualiteta”.491 Istovjetnost pravoslavlja i srpstva pored crkvenih krugova zagovarao je i dio svjetovnih intelektualaca koji su u Crkvi vidjeli osnovni element srpske narodne zajednice gdje je “svetosavska crkva izraz srpskog narodnog duha i van njega ne može da opstoji”.492 U cilju ostvarenja svoje ideje da se ona nalazi iznad države, a time i zavređuje ključnu poziciju u društvu, Crkva nastoji združiti snage sa vladajućom političkom strukturom. Za razliku od kršćanskih crkava, Islamska zajednica se u toku socijalističkog perioda nije postavljala kao tradicionalni čuvar nacionalnog iden488

Radić, R. 2002, 98-99.

489

Perica, V. 2006b, 10.

490

Isto, 15-16.

491

Milosavljević, O. 2002a, 51.

492

Isto.

181

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

titeta, nije slavila srednjovjekovne vladare, etničke mitove i legende, svece, određene lokalitete i svetišta. Lojalnost vrha Islamske zajednice prema komunističkom režimu nije bila upitna skoro do samog kraja 1980-ih godina.493 Vlast ju je smatrala najviše patriotski opredijeljenom vjerskom zajednicom.494 Ipak, vjersko-prosvjetni rad Islamske zajednice strogo je praćen od organa vlasti pa se u dokumentima često navodi kleronacionalističko djelovanje unutar Islamske zajednice. U prvoj polovini 1980-ih godina kleronacionalističko djelovanje krugova unutar Islamske zajednice vlast veže za njeno učešće u nemirima na Kosovu i kleronacionalističkim djelovanjima Albanaca. Iz srbijanskog centra, dešavanja na Kosovu predstavljena su kao demonstracija muslimanskog nacionalizma, pokušaji organiziranja muslimanske republike i slično. Islam se prikazivao kao osnovni neprijatelj srpstva i Srba i smatrao se odgovornim za srpsko-albanske sukobe tj. vjerski sukob pravoslavlja i islama na Kosovu. Pisali su o albanskoj mržnji koja proizlazi iz primitivnog plemenskog duha, muslimanskog duha i islama kao agresivne osvajačke politike.495 Organi vlasti su dešavanja na Kosovu promatrali u kontekstu “islamizacije Jugoslavije, kleronacionalističkog djelovanja Islamske zajednice koja svojim djelovanjem predstavlja most širenja islama i panislamizma u Evropi”.496 Rukovodstvo Islamske zajednice u Jugoslaviji na različite načine nastojalo je dokazati svoju neumiješanost u dešavanja na Kosovu. Isticali su potpunu opredijeljenost za koncept bratstva i jedinstva i demantirali optužbe da

493

O tome govore brojni napisi u štampi Islamske zajednice pisani u slavu Josipa Broza Tita i socijalističkog sistema. Dovoljno je pročitati članke koji su se 1980-ih godina redovno objavljivali u Preporodu povodom godišnjice smrti Josipa Broza Tita. 494

Perica, V. 2006a, 186.

495

Milosavljević, O. 2002, 207.

496

Na Savjetovanju u SK SSRNJ na temu Aktuelna pitanja ostvarivanja ustavnih načela o slobodi veroispovesti i zadacima Socijalističkog saveza održanom 21. 12. 1982. raspravljalo se o djelovanju Islamske zajednice kao mostu širenja islama i panislamizma u Evropi. Takvo djelovanje ponovo je dovedeno u vezu sa Iranskom revolucijom i utjecajem međunarodnih organizacija na Islamsku zajednicu u Jugoslaviji. ABH, Fond: KVP, Zabeleška o razgovoru dr. Ive Margana sa Naimom Hadžiabdićem, poglavarom Islamske zajednice u Jugoslaviji, Beograd, 29. 12. 1982.

182

7. DJELATNOST ISLAMSKE ZAJEDNICE I NJEN ODNOS PREMA VLASTI I NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA

Islamska zajednica utječe i podržava albanski iredentizam, muslimanski nacionalizam i panislamizam. Reisu-l-ulema Naim ef. Hadžiabdić je krajem aprila 1982. godine boravio na Kosovu i u javnosti oštro osudio kontrarevolucionarne događaje. U svom saopćenju istakao je da “ni jedan službenik Islamske zajednice, profesor Alaudin medrese, niti njen učenik nije učestvovao u kontrarevolucionarnim demonstracijama”.497 Međutim, optužbe za panislamizam, islamski fundamentalizam koje su srbijanska vlast i njeni mediji prepoznavali na Kosovu, bit će upućivane Islamskoj zajednici neprestano tokom 1980-ih godina. Pitanje Kosova ponovo se aktualizira 1989. i 1990. godine i opet se Islamska zajednica povezuje s albanskim separatizmom. Aktualizirana je i teza da su događaji na Kosovu opasni za Evropu zbog širenja militantnog islamskog fundamentalizma i agresivnog nacionalsocijalizma. Vrhovno starješinstvo Islamske zajednice konstatiralo je “gotovo svakodnevne napade, lažne izmišljotine i bedastoće na račun Kosova i uloge islama u njegovoj drami”. Islamskoj zajednici se opet “prišivalo sve što je padalo napamet: i fundamentalizam i panislamizam i separatizam i islamska republika i sveti rat i slično”.498 Kao i do tada Islamska zajednica nastoji da objasni da događaji na Kosovu nisu inspirirani islamom i da su odraz albanskog nezadovoljstva stanjem i statusom i da su u nekim slučajevima artikulirani marksističko-lenjinističkom terminologijom enverhodžinske provenijencije. U Glasniku Rijaseta Islamske zajednice tvrdi se da su islam i religijski identitet za Albance sekundarni, nešto što se “zatiče poput radnog mjesta ili prezimena i tek kulturna baština oronula u sterilni kvijetizam nesposoban za pokretanje bilo kakve akcije”.499 497

U tekstu se navodi da je reis lično reagirao i zahtijevao ispravku pogrešne interpretacije njegovog govora: “Međutim, Tanjug i neki drugi dnevni listovi su pogrešno prenijeli ovaj dio izjave reis-ul-uleme uslijed čega je rečenica dobila sasvim drugi smisao, pa se podrazumijevalo da u navedenim demonstracijama nije učestvovao ni jedan pripadnik IZ što nije tačno.” “Reis-ul-ulema u posjeti Kosovu”, Preporod, br. 9/281, Sarajevo, 1. 5. 1982, 9. 498

“Napadi na islam i Islamsku zajednicu”, Glasnik RIZ 5, Sarajevo, 1990, 132.

499

Silajdžić, H. 1990, “Islamski fundamentalizam na Kosovu između činjenica i mitova”, Glasnik RIZ 3, Sarajevo, 8.

183

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Optužbe na račun Islamske zajednice za klerikalističko, kleronacionalističko i kontrarevolucionarno djelovanje nakon 1981. posebno se aktualiziraju tokom 1983. godine dovodeći je u vezu sa uhapšenim “muslimanskim nacionalistima”. Nastojeći izbjeći takve optužbe Islamska zajednica se fokusirala isključivo na vjerske poslove. Svoj rad usmjerila je na promoviranje islama i oživljavanje religijske prakse. Njena osnovna briga bio je rad džamijskih odbora, vjerska pouka, islamsko obrazovanje, nedostatak kadrova, izdavačka djelatnost, ekonomsko stanje Islamske zajednice i slično.500 U glasilima Islamske zajednice uglavnom se piše o temama kao što su hadž, kurban, mevludi, hatme, pisanje islamskog svijeta o Josipu Brozu Titu i slično. Sve to imalo je za cilj promoviranje islama i jačanje religijskog identiteta. Jedna od važnih preokupacija bilo je stvaranje potrebne i odgovarajuće materijalne, organizacione i kadrovske osnove za razvoj vjerske pouke tako da se Islamska zajednica najviše angažirala oko ustrojstva i provedbe pouke kao i obrazovanja vjerskog kadra. Vjerska pouka je bila iz godine u godinu u stalnom nazadovanju i broj polaznika je sve više opadao. Na sastancima vrhovnih organa Islamske zajednice vjerska pouka je bila često predmet rasprave kao ključno pitanje opstanka zajednice.501 Na zasjedanju Vrhovnog 500

Da se Islamska zajednica usredočila upravo na te poslove vidi se i iz izvještaja o radu VIS-a Islamske zajednice u SFRJ koji skoro uvijek imaju isti redoslijed. U njima se izvještava o radu džamijskih odbora, vjerskoj pouci, islamskom obrazovanju, nedostatku kadrova, izdavačkoj djelatnosti, vazovima i ramazanskim aktivnostima, radu Gazi Husrev-begove medrese, radu Gazi Husrev-begove biblioteke i ekonomskom stanju Islamske zajednice.

501

O tome svjedoče brojni članci objavljivani u islamskoj štampi. Vjerska pouka bila je stalna tačka dnevnog reda na sjednicama vrhovnih organa Islamske zajednice. Vidi: “Islamska pouka kao najvažniji vid našeg djelovanja”, Preporod, br. 24/248, Sarajevo, 15. 12. 1980; “Treća sjednica Predsjedništva Udruženja islamskih vjerskih službenika (Intenziviranje vjerske pouke)”, Preporod, br. 1/249, Sarajevo, 1. 1. 1981; “Islamska edukacija-primarna obaveza”, Preporod, br. 16/288, Sarajevo, 15. 8. 1982; “Vjerska pouka-stalni zadatak”, Preporod, br. 1/321, Sarajevo, 1. 1. 1984; “Naše medrese”, Preporod, br. 21/341, Sarajevo, 1. 11. 1984; “Na početku vjeronaučne godine”, Preporod, br. 17/361, Sarajevo, 1. 9. 1985; “Stručni seminar za imame i mualime”, Preporod, br. 18/387, Sarajevo, 1. 10. 1986; “Vjerska pouka i dalje u opadanju”, Preporod, br. 9/40, Sarajevo, 1. 5. 1987; “Obljetnica Gazi Husrev-begove medrese”, Preporod, br. 20/436, Sarajevo, 15. 10. 1988; “Prijedlog metodologije vjeronauke u praksi”, Preporod, br. 4/444, Sarajevo, 15. 2. 1989.

184

7. DJELATNOST ISLAMSKE ZAJEDNICE I NJEN ODNOS PREMA VLASTI I NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA

Sabora Islamske zajednice za SFRJ 27. maja 1982. godine jedan od imama je rekao i sljedeće: “Međutim, iz dana u dan u džamiji je sve manje džematlija. Ukoliko se ovako nastavi, pitamo se hoće li se već za dvadeset godina imati kome imamiti?“502

Razlog tome nije se tražio u širem društveno-političkom kretanju već, kako je izjavio reisu-l-ulema na sjednici Sabora Islamske zajednice, slabljenje vjerske pouke smatralo se posljedicom “nedostatka entuzijazma, odgovornosti, ljubavi, samopribjegavanja radu vjerskih službenika”.503 Opadanje broja polaznika vjerske pouke nije se dovodilo u vezu sa sekularističkim konceptom koji je već dugi niz godina provodila vladajuća politika, iako se u glasilima Islamske zajednice pisalo o oprečnosti religije i sekularizacije i njihovom međusobnom isključivanju.504 Sredinom 1980-ih godina, uprkos nizu hapšenja i suđenju imamima, organi vlasti uočavaju daljnju polarizaciju unutar Islamske zajednice kao i panislamističko djelovanje pojedinaca.505 Ipak, pored očitih unutrašnjih neslaganja, Islamska zajednica je i dalje svoju pažnju usmjerila isključivo na oživljavanje vjerske pouke, oživljavanje religije i vjerske prakse. Nenametljivo i vrlo oprezno kroz glasila Islamske zajednice ukazivalo se na oživljavanje religije u svijetu.506 Cilj je bio skrenuti pažnju bosanskohercegovačke 502

“Aktivnost ispod mogućnosti”, Preporod, br. 11/285, Sarajevo, 1. 6. 1982, 2. U nastavku teksta se kaže: “Ispostavilo se da je lakše napraviti džamiju nego dovesti u nju džematlije. Često se mnogo razlikuje prikazana brojka polaznika vjerske pouke od stvarnog broja onih koji pouku zaista redovno posjećuju.“

503

Isto.

504

Nasr, H. S. 1982, 533-541.

505

“U našoj Islamskoj zajednici nema mjesta odstupanjima od jedinstvenih ciljeva i zadatak”, Preporod, br. 9/353, Sarajevo, 1. 5. 1985, 1-2.

506

“Proces obnove religije kao da potiskuje istorijski tok sekularizacije. Postavlja se stoga pitanje: da li su razlozi obnove svetog u tome što je religija uspjela da iznađe istinu ili naizgled valjanije odgovore od vladajućih svjetskih ideologija - Poljska, Latinska Amerika; ponekad se i sama redukujući na isključivost ideologije - Libija, Iran? (...) Šta su

185

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

čitalačke publike na revitalizaciju religije, posebno na masovno okretanje mladih religiji i vjerskoj praksi kao svjetskom trendu.507 Više nego ovakvi trendovi u svijetu, društveno-politička dešavanja u Jugoslaviji utjecala su na to da se Islamska zajednica u drugoj polovini 1980-ih godina počinje baviti vanvjerskim i političkim pitanjima. Proces reorganizacije Islamske zajednice je lagan i pažljiv, mnogo sporiji i manje otvoreniji od procesa reorganizacije i renacionalizacije druge dvije vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini. Početkom tog procesa Islamska zajednica se počinje sve češće i oštrije suprotstavljati napadima i optužbama koje su joj bile upućene.508 Veliku prekretnicu u djelovanju Islamske zajednice predstavlja već spomenuti Pokret imama koji je imao veoma važnu ulogu u transformaciji Islamske zajednice krajem 1980-ih godina. Kao razlog nezadovoljstva imama navodi se ni “mrtav ni živ vjerski život i kadar zajednice”.509 Rukovodstvu zajednice prigovarala se odvojenost od baze, loša saradnja s imamima i vjernicima.510 razlozi slabljenja sekularizacije? Možda su oni u samoj biti sekularizacije koja je često umjesto teorijski praktičnog uništavanja tajne svete porodice, razumijevanja i praktičnog revolucioniranja podvojene, u sebi proturječne svjetovne osnove religije, nudila jednu jedinu alternativu u vidu militantnog ateizma?”, Neimarlija, H. 1985,“Otvorena pitanje religije”, Glasnik VIS 1, Sarajevo, 191. 507

Jedan od takvih napisa jeste članak Srđana Vrcana pod nazivom “Omladina, religija i crkva ovdje i sada” objavljen u Islamska misao, br. 78-79. juni-juli, 1985. Zanimljivo je da u ovom članku Vrcan ukazuje na stalno povezivanje religije i nacionalizma: “I jeste, nemalo čudno, zbog čega se religija i vjerske institucije pominju najčešće onda kada se iz neke povijesne nejasnoće izglavljuje kakva nacionalistička aždaha.”

508

Oštro je reagirala na pisanje Svetislava Spasojevića u NIN-u koje je označeno kao najgrublji napad na cjelokupnu Islamsku zajednicu u posljednjih dvadeset godina koji “generalno osuđuje jednu vjersku zajednicu”. Starješinstvo je reagiralo na Spasojevićeve tvrdnje da se Islamska zajednica “usko vezala za politička dešavanja u zemlji” i tvrdnje da je “Kur’an idejna podloga iredentizma”, da je zajednica uzročnik “međukonfesionalne konfrontacije”, da vrši pritisak na republiku kao i to da je “religija osnova za nacionalizam”. Vrhovno starješinstvo odlučno je negiralo ove tvrdnje i izrazilo zaprepaštenost riječima ovog delegata Saveznog vijeća Skupštine Jugoslavije. “Ko nas to obmanjuje i dijeli”, Islamska misao, br. 99, Sarajevo, 1987, 32-35.

509

“Otvoreno pismo Salihu ef. Smajloviću”, Preporod, br. 3/443, Sarajevo, 1. 2. 1989, 5.

510

“Kako sam vidio skup imama u Sarajevu”, Preporod, br. 1/441, Sarajevo, 1. 1. 1989, 1.

186

7. DJELATNOST ISLAMSKE ZAJEDNICE I NJEN ODNOS PREMA VLASTI I NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA

Pokrenuta su dva vrlo važna pitanja koja će usmjeriti daljnje djelovanje Islamske zajednice. Prvo pitanje bilo je smjena rukovodstva Islamske zajednice, koje je, prema mišljenju imama, bilo previše blisko organima vlasti i imalo za posljedicu slabljenje islama i vjerskog identiteta. Drugi problem bilo je pitanje Ustava Islamske zajednice, konkretno izborna procedura rukovodećih pozicija. Usvajanje zahtjeva nezadovoljnih imama od vrha Islamske zajednice otvorilo je proces njene reorganizacije i jačanja utjecaja u društvu. Krajem 1989. godine, kako u javnom saopćenju stoji, zbog narušenog zdravlja penzioniran je reisu-l-ulema Husein Mujić. Za vršioca dužnosti reisu-l-uleme izabran je dotadašnji predsjednik Mešihata Islamske zajednice Makedonije Jakub ef. Selimoski.511 Nakon imenovanja Selimoskog započinje novi proces kojim Islamska zajednica nastoji da vrati već poprilično narušen “ako ne i izgubljen ugled i integritet”.512 Jakub ef. Selimoski je prvi reisu-l-ulema koji nije bio iz Bosne i Hercegovine. Ovaj presedan trebao je očuvati zajedništvo Islamske zajednice na cijelom teritoriju Jugoslavije i to u periodu kada se sve više govorilo o neizvjesnoj sudbini Jugoslavije i mogućnosti njenog raspada.513 Islamska zajednica je bila izrazito projugoslavenski orijentirana i pribojavala se za cjelovitost kako države tako i svoje zajednice. Kao rješenje državnog ustrojstva Jugoslavije, vidjela je u konfederaciji ili labavoj federaciji koja bi predstavljala optimalan okvir za život muslimana na južnoslavenskim prostorima. Imenovanje novog reisu-l-uleme Jakuba Selimoskog demonstriralo je projugoslavenski stav Islamske zajednice. Takav kurs zamjenjuje probosanskim tek nakon otcjepljenja Slovenije i Hrvatske 28. juna 1991. godine. Od tada Islamska zajednica sve češće istupa u ime muslimanskog naroda, a ne samo u ime članova svoje vjerske zajednice.514 511

Reisu-l-ulema Husein ef. Mujić je razriješen dužnosti 4. 1. 1990. godine, a za vršioca dužnosti reisu-l-uleme imenovan je Jakub ef. Selimoski koji će zvanično biti imenovan za reisu-l-ulemu tek u martu 1991. godine. Opširnije o reisu-l-ulemama vidi: Šeta, F. 1991.

512

“O radu Vrhovnog starješinstva (Rijaseta Islamske zajednice u Jugoslaviji)”, Glasnik RIZ 5, Sarajevo, 1990. 114. 513

Uporediti sa člankom Rusmira Mahmutćehajića “Bošnjaci i/ili Muslimani” u Sveskama 28-29, 1990.

514

Radušić, E. 2007, 198-201.

187

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Za razliku od drugih vjerskih zajednica koje s tim započinju mnogo ranije Islamska zajednica se tek krajem 1980-ih godina počinje uključivati u općedruštvena pitanja. Započinje ambiciozni program oživljavanja tradicije i vjerskih ceremonija,515 ponovo vraća derviše u svoje okrilje,516 upućuje organima vlasti zahtjeve za povratkom oduzete imovine, u javnosti ističe potrebu proširenja vjerskih prava i sloboda i slično. Mnogi zahtjevi, poput onog za ishranom u kolektivima koja treba da bude u skladu sa vjerskim propisima, u javnosti su shvaćeni kao vanvjerska aktivnost Islamske zajednice, kao atak na bratstvo i jedinstvo, kao napad na Jugoslavensku narodnu armiju, pokušaj razbijanja jedinstva i stvaranje podijeljenosti prema vjerskoj osnovi.517 Javna osuda Satanskih stihova Salmana Ruždija za vlast bila je dokaz islamskog fundamentalizma i isključivosti kao i vanvjerskog djelovanja Islamske zajednice.518 Takvo djelovanje shvaćeno je kao “nacionalističko stremljenje koje ima za cilj ugrožavanje drugih, preraspodjelu unutrašnjih granica prema rasporedu džamija i mu-

515

Jedna od najznačajnijih oživljenih tradicija jeste manifestacija Ajvatovica, koja je obnovljena u junu 1990. godine. Njen značaj pored viševjekovne tradicije bio je u tome što je manifestacija zabranjena 1947. godine a njeno obnavljanje simbolično je predstavljeno kao kraj “mračnog doba i dolazak slobode i demokratije”. O oživljavanju Ajvatovice 1990. godine govori se u sljedećim člancima: “Ajvatovica- rehabilitacija vjerničkog ponosa”, Preporod, br. 13/476, Sarajevo, 1. 7. 1990; “Alagiću, meni je ovdje pupak odrezan”, Preporod, br. 14/477, Sarajevo, 15. 7. 1990. Opširnije o vjersko-kulturnoj manifestaciji Ajvatovica, njenim elementima i razvoju od 1990. do 2008. godine u: Sarač, Dž. 2010, “Ajvatovica kao tradicija. Između nacionalnog i religijskog identiteta”, Anali Arhiva Federacije, knjiga II, Sarajevo: Arhiv Federacije BiH

516

“Povrat tekija u Islamsku zajednicu Jugoslavije”, Preporod, br. 8/448, Sarajevo, 15. 4. 1989, 9. 517

“Da li je zahtjev IZ za jelima bez svinjske masti i mesa napad na JNA?”, Preporod, br. 6/470, Sarajevo, 15. 3. 1990. 6-7.

518

U Preporodu, br. 8/448, 15. 4. 1989. godine navode se reakcije na osude Satanskih stihova od strane Vrhovnog starješinstva Islamske zajednice. Citira se sljedeća izjava Ivana Lovrenovića objavljena u Oslobođenju: “Da ne govorimo o tome kako ovaj gest sa jedne strane ide na ruku onom primitivnom političkom mentalitetu koji u svim manifestacijama islama sa svim neobrazloženo i iracionalno vidi tzv. fundamentalizam, a sa druge strane, kako nanosi štetu modernim tragalačkim naporima u našim islamskim intelektualnim krugovima koji su sigurno duhovno autentičniji od bilo kakve zabrane.”

188

7. DJELATNOST ISLAMSKE ZAJEDNICE I NJEN ODNOS PREMA VLASTI I NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA

slimanskih oaza u svim republikama i pokrajinama”.519 Povratak Islamske zajednice u sferu javnog nastoji se ostvariti i putem medija, a 1988. godine započinje značajna promjena sadržaja glasila Islamske zajednice. Sve više se piše o historijskom značaju i ulozi Islamske zajednice. Aktualiziraju se teme iz prošlosti poput stradanja i genocida nad Muslimanima u Drugom svjetskom ratu.520 Bilježe se svjedočenja preživjelih. Preporod pokreće feljton o policijskim saslušanjima i sudskim procesima imama.521 U krugovima Islamske zajednice, razgovaralo se o neophodnosti da se sama zajednica suoči sa svojim grijesima u proteklom socijalističkom periodu hitno izvrši rehabilitacije, posebno ličnosti i djela Huseina ef. Đoze i dr. Ahmeda ef. Smajlovića.522 Kolektivni duh Muslimana trebao se formirati upravo na osnovu revitalizacije svijesti o stradanju. Prošlost je prenošena u sadašnjost upozoravajući na mogućnost njenog ponavljanja.523 Prisjećanje na nepravedno stradanje vjernika i djelatnika Islamske zajednice predstavljalo je povijesne lekcije koje su trebale da ujedine muslimansko stanovništvo.524 519

U broju 14880 od 20. 11. 1989. godine Oslobođenje je objavilo ovu osudu u članku Rajka Cerovića “Islamski fundamentalizam ante portas”. Isti članak Preporod je objavio 15. 12. 1989. godine u broju 24/464.

520

Vidi: “Tragedija Muslimana u bugojanskom kraju”, Preporod, br. 12/452, Sarajevo, 15. 6. 1989; “O stradanju Muslimana od četnika u Drugom svjetskom ratu (Ekskluzivno)”, Preporod, br. 21/461, Sarajevo, 1. 11. 1989.

521

Vidi: “Samo se to vjerom i saburom moglo izdržati”, Preporod, br. 6/470, Sarajevo, 15. 3. 1990; “Tri hapšenja jednog imama”, Preporod, br. 7/472, Sarajevo, 1. 4. 1990. 522

Isticalo se kako je “Islamska zajednica, iako je bila uvjerena u ispravnost Husein ef. Đoze, nije mogla niti smjela reagirati jer je znala kakve bi to nove posljedice izazvalo”. Ona je “morala odigrati jednu igru koju su drugi pripremili i biti maska za one koji su tada imali vlast”. Opširnije o tome u: “Dalji razvoj IZ”, Preporod, br. 20/483, Sarajevo, 15. 10. 1990, 1-2, kao i u: “Koje rehabilitacije?”, Preporod, br. 21/484, Sarajevo, 1. 11. 1990; “Praktična upotreba demokratije”, Preporod, br. 22/485, Sarajevo, 15. 11. 1990. 523

Raspravljajući o karakteristikama religijskog nacionalizma Dino Abazović navodi da se on služi “manipulacijom prošlosti u interesu trenutnih političkih zainteresiranosti”. Abazović, A. 2007, 71. 524

S tim u skladu je i mišljenje Salima Ćerića koji kaže da opći osjećaj ugroženosti spolja, od neke druge etničke zajednice najefikasnije mobiliše zajednicu na jedinstvo i očuvanje njene posebnosti. Ćerić, S. 1968, 227.

189

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Sve više se raspravljalo o unutrašnjim pitanjima Islamske zajednice, njenoj ulozi i značaju kao i svakodnevnim bosanskohercegovačkim društveno-političkim temama.525 Preporod je pisao o razaranju groblja u Trebinju, napadu na imama u Tuzli, lažnim spiskovima za eliminaciju gatačkih Srba i slično. Na stranicama vjerske štampe oglašavali su se pored vjerskih lica i brojni intelektualci, javne i kulturne ličnosti koje su se na osoben način osvrtale na aktuelna društveno-politička pitanja i budućnost Jugoslavije. U ovim člancima se raspravljalo o položaju i sudbini muslimanskog naroda i islama kao nezaobilaznog konstituenta nacionalnog identiteta Muslimana. Islamska zajednica prelazi granice vjerskog i sve više istupa kao jedina institucija Muslimana. Nastojala je oblikovati kolektivni identitet u kojem vjersko i nacionalno predstavljaju jedno i postepeno se provodi proces nacionaliziranja muslimana kao i islamiziranja Muslimana. Nameće se kao legitimni predstavnik i zaštitnik interesa Muslimana ne samo kao pripad-

525

Rubrika Naših petnaest dana pokrenuta je 1987. godine u Preporodu. Ona je bila vijesnik promjena. U njoj se pisalo o “prešućivanju brojnih problema i aktuelnosti o kojima se nikako ne piše ili su samo krišom (zaista, samo krišom) dotaknuta”. Kao razlog navodi se stalno štimanje vage, hiljadu i jedne vage koja se mora miriti sa kucanjem pisaćeg stroja (“Pišite, nećete dugo”, Preporod, br. 13/405, Sarajevo, 1. 7. 1987, 2.). Otvoreno je pitanje imenovanih tj. postavljenih visokih funkcionera Islamske zajednice aludirajući na novoizabranog reisu-l-ulemu Huseina ef. Mujića. (“Uoči izbora reis-ul-uleme”, Preporod, br. 19/411, Sarajevo, 1. 10. 1987, 2.). Apelira se na otuđenost Islamske zajednice od njenih vjernika i zaobilaženje svakodnevnih problema i kaže: “Koga li brine što nam glasila kubure sa tekstovima, što su Glasnik VIS i Islamska misao u vrlo teškoj situaciji, što više niko ne piše o islamu ovog vremena i iz ovog prostora, nego bježi u arhivske građe, u povjesnice, u suhe pozitivizacije već davno ponuđenih argumenata i stavova?” (“Naša knjiga i naša (pisana) riječ o islamu”, Preporod, br. 22/414, Sarajevo, 15. 11. 1987, 2.). Raspravlja se o pitanju oficijelnog i neoficijelnog, tj. Islamske zajednice koja se predstavlja u javnosti kroz svoja glasila i stvarnog dešavanja unutar zajednice i oko nje. Konstatira se da su reportaže o reisovim putovanjima, o otvorenjima džamija i održanim mevludima tokom prethodnih godina bile samo namjenska, oficijelna slika blagostanja Islamske zajednice i njenog povoljnog položaj u socijalističkom društvu. Raspravlja se o stvarnoj namjeni Islamskog teološkog fakulteta i njegovoj otvorenosti prema vjernicima, doprinosu njegovih svršenika razvoju vjerskog života i ističe neobilježavanje desetogodišnjice njegovog rada. (“Godišnjica ITF-a u Sarajevu”, Preporod, br. 1/417, Sarajevo, 1. 1. 1988. 2.) Iako se direktno ne postavlja pitanje nacionalnog identiteta rubrika otvara pitanje identiteta i položaja Muslimana, njihove djelatnosti i angažiranosti kao i brojna pitanja koja su godinama neriješena.

190

7. DJELATNOST ISLAMSKE ZAJEDNICE I NJEN ODNOS PREMA VLASTI I NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA

nika islama nego i kao naroda smatrajući da islam nije samo religija nego način života.526 Krajem 1989. i početkom 1990. godine dolazi do otvorenog manifestiranja čvrste veze između vjerskog i nacionalnog u identitetu Muslimana, što nije moglo proći nezapaženo kod organa vlasti i drugih republičkih centara. Dok se Islamska zajednica nastojala ograditi od njihovih optužbi za islamski fundamentalizam i nacionalizam,527 u njenim glasilima se sve više piše o identitetu Muslimana, njihovoj prošlosti i budućnosti, potre-

526

Radušić, E. 2007, 197.

527

U organizaciji Preporoda i Islamske misli u januaru 1990. godine u amfiteatru Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu održan je skup pod nazivom Islamski fundamentalizam - šta je to?. Skup je imao za cilj oslobađanje i osamostaljivanje vjersko naučnog diskursa kao doprinosa demokratskim promjenama kao i pojašnjavanje nastanka i razvoja pojma fundamentalizam koji je neprecizno i nekritički (zlo)upotrebljavan, da je to razorilo njegovo stvarno (prvobitno) značenje. (O tome: “Fundamentalizam koji to nije”, Glasnik RIZ 1, Sarajevo, 1990.). Na skupu se nastojala sagledati geneza fundamentalizma sa političkopravnog aspekta i to u svjetlu njegove upotrebe kao političkog propagandnog instrumenta za kritiku djelatnosti u muslimanskom društvu Jugoslavije. Konstatira se da je prva sintagma korištena čak u međurepubličkim i međunacionalnim obračunima partijskog komunističkog rukovodstva. Nakon okruglog stola ubrzo je objavljen zbornik pod istim nazivom. Zbornik je podijeljen na tri cjeline: prvu čine referati koji su podneseni na skupu, drugi dio su diskusije učesnika, a treći dio predstavljaju analitičko-teorijski tekstovi koji tretiraju pitanje savremene političke percepcije islama. Preporod bilježi reakcije na skup i prenosi članke o skupu iz cijele zemlje. “Već smo rekli da se termin islamski fundamentalizam kod nas koristi u negativnom značenju ne samo za tumačenje zbivanja u islamu kao religiji veći za mnoga ili gotovo sva zbivanja vezana za Muslimane kao naciju. Po nekim autorima on je postao sinonim za nacionalni i religiozni identitet Muslimana, pa je svaki Musliman bez obzira da li je teista ili ateista, vjernik ili komunista, bez obzira na svoje ideološka i druga opredjeljenja, eo ipso fundamentalista. A to onda znači i nacionalist i panislamist itd. mada se ti pojmovi isključuju. Krajnji cilj jeste, po nekim autorima, dovođenje u pitanje afirmacije civilizacijsko-kulturnih, povijesnih, političkih osnova postojanja Muslimana kao ravnopravnog naroda i negiranje muslimanske nacije. Dakako, bilo bi pogrešno takva zbivanja svoditi na relaciju Beograd-Sarajevo i na srpsko-muslimanske odnose, kakvih uopštavanja u posljednje vrijeme ima, pošto pomenute (dis)kvalifikacije najčešće dolaze iz Beograda jer, nije li se sličnim etiketiranjem, pa i montiranim procesima služila i vlasti BiH (dakle i muslimanski vlastodršci), riječ je prvenstveno o klasičnom staljinističkom načinu održavanja monopola vlasti izmišljanjem neprijatelja.” “Izmišljanje bauka”, Preporod, br. 3/467, Sarajevo, 1. 2. 1990, 9.

191

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

bi jačanja identiteta, vjerske prakse i nacionalnog zajedništva.528 Islamska zajednica se uključuje u rasprave o islamu i njegovoj ulozi u artikulaciji nacionalnog osvještenja Muslimana, tj. njegovom značaju u nacionalnoj afirmaciji Muslimana, ulozi Islamske zajednice u uslovima nepostojanja muslimanskih nacionalnih institucija,529 adekvatnosti postojećeg nacional-

528

To su, između ostalih, članci: Filipović, N. “O jednom pokušaju nacionaliziranja Bošnjaka”. Islamska misao, br. 140. Sarajevo, 1990; “Vjera između svjetovnog i duhovnog, duhovni, psihološki i kulturni aspekti religijskog fenomena” (intervju s E. Ćimićem). Islamska misao, br. 131, Sarajevo, 1989; “O jednom od mnoštva pokušaja Nenada Filipovića”, Islamska misao, br. 141, Sarajevo, 1990; “Mehmedaliji Teufekčiću, članu Savjeta republike”, Preporod, br. 22/462, Sarajevo, 15. 11. 1989; “Zašto je tako?” Preporod, br. 1/465, Sarajevo, 1. 1. 1990; “Sarajevski proces 1983”, Preporod, br. 2/466, Sarajevo, 15. 1. 1990; “Izmišljanje bauka”, Preporod, br. 3/467, Sarajevo, 1. 2. 1990; “Živi pijesak politike”, Preporod, br. 5/469, Sarajevo, 1. 3. 1990; “Makaze i škare”, Preporod, br. 10/474, Sarajevo, 15. 5. 1990; “Podnijeti sudbinu znači pobijediti (intervju s Muhsinom Rizvićem)”, Preporod, br. 21/484, Sarajevo, 1. 11. 1990; “Muslimani nisu plijen za podjelu (intervju sa Harisom Silajdžićem)”, Preporod, br. 18/48, Sarajevo, 15. 9. 1990; “Islam-alternativa krizi moderne kulture (intervju sa Alijom Izetbegovićem)”, Preporod, br. 3/467, Sarajevo, 1. 2. 1990; Filandra, Š. “Islam i kultura Muslimana”, Preporod, br. 24/487, Sarajevo, 15. 12. 1990.

529

Esad Ćimić smatra da Muslimani duguju nacionalnu samobitnost religiji. Prema njegovom mišljenju Islamska zajednica je očuvala duhovni kontinuitet i do priznanja nacionalnog statusa Muslimana bila surogat nacionalne zajednice. Mišljenja je da je fenomen Muslimana nekompletiran odsustvom institucionalne osnove jer “nacionalna zajednica koja nije institucionalizirana - i kad to neće - osjeća se u izvjesnom smislu neravnopravnom, a ponekad i inferiornom”. “Muslimani traže neku differentiu specificu pa u nedostatku nacionalnih institucija oni uspostavljaju osnov u vjerskoj zajednici iz koje dolaze impulsi etničkih tvorbi i etničkog diferenciranja. Da su se svojedobno uspostavile osobene muslimanske institucije onda bi se lakše lučilo između svjetovnog (nacionalnog) i duhovnog (religijskog). Tada ljudi vjerojatno ne bi ni postavljali pitanje adekvatnosti imena, budući da se danas iza ovih sporova oko upotrebe velikog i malog m krije, moguće, potreba da se s vremena na vrijeme negira sam socijalni realitet.”“Vjera između svjetovnog i duhovnog - duhovni, psihološki, kulturni aspekti religijskog fenomena (razgovor sa Esadom Ćimićem)”, Islamska misao, br. 131, Sarajevo, 1989, 14-21.

192

7. DJELATNOST ISLAMSKE ZAJEDNICE I NJEN ODNOS PREMA VLASTI I NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA

nog imena,530 razlici između velikog i malog m i slično.531 Ne zadovoljava se više samo jačanjem religije i religijskog identiteta nego se sve češće ističe da je islam temelj,532 odnosno differentia specifica Muslimana.533 Religija 530

Nacionalno ime Muslimana bilo je predmet polemike u Islamskoj misli koja je uslijedila nakon objavljivanja članaka Nenada Filipovića u kojem autor insistira na uvođenju historijskog imena Bošnjak. Polemika ukazuje na dva kruga muslimanskih intelektualaca. Prvi, koji se zalaže za postojeći naziv jer su tako u jednu nacionalnu zajednicu uključeni svi Muslimani u Jugoslaviji. Naziv Bošnjak smatraju neadekvatnim jer bi se tako nanijela nepravda drugima koji žive u Bosni. Drugi krug intelektualaca ne opravdava upotrebu imena Musliman i zalaže se za naziv Bošnjak. Nenad Filipović u pomenutom članku kaže: “Dokle god Bošnjaci budu nosili apstraktno ime Musliman mogu mirne duše biti svedeni ukazom na status vjerske zajednice bez prava na vlastitu povijest, književnost, kulturu uopće. Ime Bošnjak im omogućava popudbinu njihove četiristogodišnje opstojnosti na jugoslavenskom prostoru i njihovu vezu sa praocima koji su zasnovali najstariju južnoslavensku državu, dok će sa imenom Muslimani ostati uvijek apstrakcija sa primjetnim okusom komunističkog dekreta oktroirane i isforsirane nacije.”, Filipović, N. “O jednom pokušaju nacionaliziranja Muslimana”, Islamska misao, br. 140, Sarajevo, 1990, 64-68. Ovaj članak Nenad Filipović napisao je nakon objavljivanja članka Rusmira Mahmutćehajića “Bošnjaci i /li Muslimani!?” u sarajevskom listu za književnost, umjetnost, kulturu i društvena pitanja Književna revija (br. 33-34, juni-juli 1990.). Isti članak Rusmir Mahmutćehajić objavio je 1990. godine i u časopisu Sveske (br. 28-29) Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa. Mahmutćehajić je naziv Musliman smatrao adekvatnim nazivom za bošnjačku naciju.

531

Muhamed Filipović ističe da je islam odigrao najvažniju ulogu u formiranju prvo etniciteta, a zatim i nacionalnog identiteta Muslimana i zbog te uloge religije u nacionalnoj afirmaciji Muslimani se ne razlikuju od drugih nacija. “Muslimani nisu sami birali svoje nacionalno ime. Oni su to ime dobili prvo s obzirom na činjenicu da je i kod njih, kao i u ostalom kod Srba i Hrvata religija bila temeljni formativni faktor nastanka nacionalnog bića u njegovoj kulturnoj, idejnoj pa i socijalnoj sferi. U tom procesu igrali su značajnu ulogu i Srbi i Hrvati kojima nije odgovaralo etničko ime Muslimana (Bošnjak) kao nacionalno ime pa su i oni forsirali adopciju imena Muslimani. Špekulirati sada sa tim povijesnim specifičnostima razvoja nas Muslimana i to sa direktnim aluzijama na neki panislamizam ili muslimanski fundamentalizam predstavlja politički mangupluk tj. bezobzirno i neodgovorno svojeglavo miješanje u nacionalni i politički, kao i duhovni razvoj Muslimana, sa namjerom da im se ospori subjektivitet ili da se on kompromituje unutar naše šire zajednice.” “Islamska komponenta duha bosanskog - islamski doprinos multilateralnosti Bosne (razgovor sa Muhamedom Filipovićem)”, Islamska misao, br. 130, Sarajevo, 1989, 20.

532

“Povratak iz muhadžerluka (intervju sa Adilom Zufikarpašićem)”, Preporod, br. 8/472, Sarajevo, 15. 5. 1990.

533

Filandra, Š. “Islam i kultura Muslimana”, Preporod, br. 24/487, Sarajevo, 15. 12. 1990, 13.

193

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

se tretira kao živući i nezaobilazni element savremenog nacionalnog bića Muslimana tako da je nemoguće odvojiti religijsko od nacionalnog.534 U općoj demokratizaciji društva krajem 1980-ih godina javlja se prilika za daljnju nacionalnu afirmaciju Muslimana i njihovu političku artikulaciju. U to vrijeme djeluju dvije grupe koje, svaka na svoj način, teže oblikovanju identiteta i homogeniziranju muslimanskog korpusa. Prva grupa jeste naučno-kulturna inteligencija koja je insistirala na daljnjoj kulturnoj institucionalizaciji Muslimana, popularizaciji kulturno-historijske književne baštine i definiranju nacionalnog jezika i njegovog imena. Međutim, ova grupa zbog svoje snažne veze sa komunističkom praksom i ukliještenosti u sistem koji se na očigled rušio nije ostvarila ključnu ulogu u afirmaciji Muslimana. Drugu struju predstavlja tzv. vjerska inteligencija koja u svom konceptu daljnjeg razvoja Muslimana polazi od ključnog elementa identiteta, a to je islam.535 Ova vjerska struja muslimanske inteligencije sprovela je političku institucionalizaciju Muslimana organizirajući Stranku demokratske akcije i ističući da je prakticiranje islama srž i temelj muslimanskog identiteta. Namjera čelnika Stranke demokratske akcije bila je stvaranje stranke muslimanskog kulturno-povijesnog kruga i okupljanje Muslimana cijele Jugoslavije. Političko jedinstvo muslimana Jugoslavije, tj. njihova brojčana nadmoć trebala je da prevagne nad dotadašnjom političkom neartikuliranošću u cilju rješavanja jugoslavenske političke krize.536 Stranka svestranog saradnika nalazi upravo u Islamskoj zajednici i redakciji Preporoda koji će 534

U sagledavanju odnosa vjerskog i nacionalnog identiteta navode se dva pristupa. Prvi pristup ističe religiozni identitet iza kojeg stoji samo vjerski svetonazor odvojen od nacionalnog identiteta. Drugi, integralni pristup islamsku religioznost i muslimansku nacionalnost smatra komplementarnim i neodvojivim faktorima muslimanske kulture i historijske afirmacije muslimanskog bića. Sugeriše se ispravnost drugog pristupa. “Ne treba zaboraviti da je upravo jakost islamskog religioznog osjećanja osigurala kakav takav muslimanski nacionalni identitet, ali isto tako ne treba predvidjeti da je artikulacija muslimanske nacionalnosti u svjetlu savremenog političkog poimanja nacije uveliko pridonijela očuvanju islamske svijesti.” Cerić, M. 1990, “Islam između religije i nacije”, Glasnik RIZ 5, Sarajevo, 10. 535

Veladžić, S. 2009, 191-194.

536

“Osnivanje stranke muslimanskog kulturno-povijesnog kruga”, Preporod, br. 11/474, Sarajevo, 1. 6. 1990, 1.

194

7. DJELATNOST ISLAMSKE ZAJEDNICE I NJEN ODNOS PREMA VLASTI I NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA

odigrati vrlo važnu ulogu u vjersko-nacionalnoj homogenizaciji i političkoj orijentaciji Muslimana. Islamska zajednica je sa oduševljenjem prihvatila odluku Savezne vlade da se vjerskim zajednicama dozvoljava osnivanje obrazovnih, kulturnih, socijalnih institucija i mogućnost privredne djelatnosti.537 O pitanju političkog pluralizma Islamska zajednica nije imala dvojbi. Pozdravila je, kako se navodi, prestanak jednoumlja i političkog monizma u Jugoslaviji, smatrajući da višestranački sistem ima brojne prednosti.538 Opredjeljujući se i dalje za sekularnu državu smatrala je da će višestranački sistem izvršiti depolitizaciju vjerskih zajednica i omogućiti izražavanje građana kroz političke partije, a ne vjerske zajednice.539 Predmet kritike Islamske zajednice bila je važeća “zabrana stvaranja stranaka u Bosni i Hercegovini na nacionalnoj i vjerskoj osnovi zbog čega Islamska zajednica ima specifičnih problema pošto se od nje traži da kao jedina organizovana zajednica muslimana rješava probleme i pitanja koja su van njene nadležnosti”.540 Rijaset se kao najviše tijelo Islamske zajednice izjasnio da zadržava poziciju političke neutralnosti po kojoj njene institucije, vjerski objekti i 537

“Ohrabrujuće vrijeme”, Preporod, br. 4/468, Sarajevo, 15. 2. 1990, 2.

538

Reisu-l-ulema je na zasjedanju Vrhovnog sabora u oktobru 1990. godine četrdeset godina socijalističke vlasti označio kao “period jednoumlja, konstantnog osporavanja svega što je dolazilo od vjere i vjernika”. Istakao je da je to period kada se “nije smjelo slobodno govoriti”, period nametnutih odluka gdje je Islamska zajednica bila “egzekutor društvenih stavova” na koje nije smjela reagirati “jer je znala kakve bi to nove posljedice izazvalo”. “Besjeda reis-ul-uleme na zasjedanju Vrhovnog sabora (6. 10. 1990. Sarajevo)”, Glasnik RIZ 5, Sarajevo, 1990, 108. 539

Karčić, F. “Islamska zajednica i reforma jugoslavenskog političkog sistema”, Glasnik RIZ 1, Sarajevo, 1990, 10. U članku se između ostalog kaže: “U višestranačkom sistemu Islamska zajednica treba, na prvom mjestu, da bude politički neutralna. To znači da je Islamska zajednica iznad stranačkih politika, interesa i borbi. Islamska zajednica je privržena domovini i ustavnom poretku. Politička neutralnost Islamske zajednice znači da njene institucije i djelatnici ne mogu biti korišteni u političke ciljeve niti njeni funkcioneri i vjerski službenici mogu koristiti duhovni autoritet i svoj zvanični položaj u partijske svrhe. Ovdje se posebno trebaju imati na umu muslimanske ili eventualno islamske stranke.” Isto, 7.

540

“Održana redovna sjednica Rijaseta IZ”, Glasnik RIZ 3, Sarajevo, 1990, 75.

195

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

autoritet službenika ne mogu biti korišteni u političke i stranačke svrhe. Ovom odlukom djelatnicima i saradnicima Islamske zajednice je zabranjeno deklarirati se kao pripadnik neke stranke, biti njen član i propagirati njen program.541 Ipak, Islamska zajednica je istakla svoje pravo i obavezu da za naredne izbore “sugeriše svojim članovima da se opredijele za onu partiju ili stranku čiji program će uvažavati vitalne interese njenih članova i kao vjernika i kao članova”.542 U predizbornoj poruci Rijaseta Islamske zajednice vjernici su pozvani da izađu na glasanje. “Iako je Islamska zajednica politički neutralna, njoj ne može biti svejedno u kakvom će društvu živjeti i na koji će način ostvarivati svoje interese. Zato apeluje na sve islamske vjernike da poslije zrelog promišljanja i samo po svojoj savjesti glasaju za one stranke, odnosno stranačke programe koji sadrže opšte vrijednosti i načela islamskog učenja kao što su dignitet vjere, morala i svijesti, jednakost građana i naroda, ljudska prava i slobode, mir i razumijevanje među narodima, solidarnost, zaštita čovjekove okoline, itd.”543

Međutim, u javnosti je već bila primijećena saradnja Islamske zajednice sa Strankom demokratske akcije što je označeno kao klerikalizacija političke stranke i politizacija vjerske zajednice. Iako se Islamska zajednica ograđivala od toga ističući svoju neutralnost,544 sa posebnim simpatijama u islamskim listovima pozdravljeno je osnivanje Stranke demokratske akcije (“eminentno muslimanske stranke”) i njenog programa u kojem se isticala 541

“Odluka Rijaseta IZ”, Preporod, br. 11/474, Sarajevo, 1. 6. 1990, 20. i “Politička neutralnost IZ”, Glasnik RIZ 5, Sarajevo, 1990, 134.

542

“O radu Vrhovnog starješinstva (Rijaseta Islamske zajednice u Jugoslaviji)”, Glasnik RIZ 5, Sarajevo, 1990, 115.

543

“Za opće vrijednosti i načela islamskog učenja”, Preporod, br. 21/484, Sarajevo, 1. 11. 1990, 2.

544

Islamska zajednica je reagirala na takve nastupe i isticala svoju neopredijeljenost i neutralnost. Naglašeno je da zajednica nije u mogućnosti reagirati na svaki istup svojih članova ili službenika “što je u javnosti vrlo često zloupotrebljeno tj. iskorišteno za etiketiranje cjelokupne IZ”. “Vjera je uvijek iznad politike”, Preporod, br. 21/484, Sarajevo, 1. 11. 1990, 3.

196

7. DJELATNOST ISLAMSKE ZAJEDNICE I NJEN ODNOS PREMA VLASTI I NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA

neophodnost “slobode vjere kao osnovnog ljudskog prava”.545 Posebno se pohvaljuje zalaganje Stranke za slobodu svih religija, za striktno poštovanje autonomije vjerskih zajednica, vraćanje oduzete imovine, slobodnu izgradnju vjerskih objekata, dostupnost medijima, priznavanje slobodnih dana u toku vjerskih praznika, ishranu prema vjerskim propisima. Dakle, moralna podrška Islamske zajednice Stranci demokratske akcije bila je očita, ali nije se ostalo samo na tome. Ne samo da je ostvarena bliska saradnja članova Stranke i djelatnika Islamske zajednice, nego su nerijetko djelatnici Islamske zajednice (poput Harisa Silajdžića, šefa Kabineta reisu-l-uleme Islamske zajednice, Hasana Čengića i drugih) bili osnivači i najaktivniji članovi Stranke demokratske akcije.546 Kao prekretnicu u zaokruživanju nacionalnog bića Muslimana mediji su svečano predstavili skupove u Sarajevu 5. oktobra 1990. godine. Kolokvij O raspućima teološke misli upriličen je na Islamskom teološkom fakultetu. Istovremeno, u Vijećnici je održana osnivačka skupština Kulturnog društva Muslimana “Preporod”, a u Skenderiji u organizaciji Stranke demokratske akcije održana je Skupština za grad Sarajevo. Skupovi su trebali simbolizirati vjersko, kulturno i političko organiziranje Muslimana kao savremene nacije.547

545

Objašnjavajući panislamističke tendencije Stranke demokratske akcije da predstavlja “cijeli muslimansko-povijesni krug” u Jugoslaviji Xavier Bougarel navodi da je stvaranje albanskih, turskih i romskih političkih stranaka okončalo ove panislamističke ambicije SDA i ograničilo njen utjecaj na Bosnu i Hercegovinu i Sandžak. Bougarel, X. 2009, 124. 546

Jedan od dugogodišnjih saradnika Islamske zajednice angažiran na izradi novog Ustava Islamske zajednice, a ujedno i član Inicijativnog odbora Stranke demokratske akcije bio je Edah Bećirbegović. U jednom intervjuu, kao osnovni razlog organiziranja stranke naveo je nužnost uspostavljanja novog sistema vrijednosti u kojem će doći do potpunog izražaja sloboda građanskih i vjerskih sloboda jer su se u bratstvu i jedinstvu silom brisale razlike i pravo izražavanja kulture, tradicije i života u skladu sa vjerskim ubjeđenjem. Bećirbegović također navodi da je zbog zakonskih smetnji i postojećeg Zakona o udruživanju građana koji onemogućava udruživanje na nacionalnoj i vjerskoj osnovi umjesto Jugoslavenska muslimanska stranka ili Muslimanska narodna stranka, stranka nazvana Strankom demokratske akcije. “Organi Islamske zajednice će biti legalni i legitimni (razgovor sa Edahom Bećirbegovićem)”, Islamska misao, br. 137, Sarajevo, 1990, 9. 547

“Vjera, kultura, politika”, Preporod, br. 20/483, Sarajevo, 15. 10. 1990, 2.

197

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

U širem osvrtu na obnovu Kulturnog društva Muslimana “Preporod” govori se o religiji koja je za razliku od evropskog obrasca u južnoslavenskim područjima bila odlučujući element u profiliranju nacionalno-kulturnih identiteta. Stoga, obnova ovog Kulturnog društva trebala je doprinijeti daljnjem razvoju muslimanskog nacionalnog i kulturnog bića.548 Saradnja vjerske i svjetovne inteligencije omogućila je Stranci demokratske akcije da uz pomoć vjerske zajednice dopre do običnih ljudi. 549 S druge strane, Islamska zajednica je ovom saradnjom konačno izašla iz pasivnog položaja, marginalizirane pozicije u društvu i tako postala jedan od ključnih društvenih faktora. Takav odnos za čelnike Stranke smatran je prirodnim jer su tvrdili da je Islamska zajednica kao institucija jedina čuvala i razvijala nacionalni identitet Muslimana kroz povijest. Zadatak stranke bio je nastaviti rješavati pitanja nacionalne prirode imajući u vidu i činjenicu da se Stranka demokratske akcije i Islamska zajednica ne mogu identificirati, ali ni odreći jedna druge.550 Primjer uske saradnje Islamske zajednice i Stranke demokratske akcije tokom 1990. godine jeste skup u Foči održan 25. augusta. Sa sloganom Da se Foča nikada ne ponovi skup je predstavljao osnivačku skupštinu Stranke demokratske akcije i masovnu dženazu stradalim Muslimanima u Drugom 548

Filandra, Š. “Obnova Preporoda”, Glasnik RIZ 5, Sarajevo, 1990, 91-92.

549

O saradnji vjerske i svjetovne inteligencije vidi: “Islamizacija muslimana”, Preporod, br. 11/474, Sarajevo, 1. 6. 1990; “Vjera, kultura, politika”, Preporod, br. 20/483, Sarajevo, 15. 10. 1990. 550

Na pitanje o odnosu vjerskog i nacionalnog tj. odnosu Islamske zajednice i Stranke demokratske akcije Haris Silajdžić je dao sljedeći odgovor: “Iako su Muslimani svojedobno dobili svoje nacionalno ime iza toga nije stajala niti jedna jedina institucija koja je mogla čuvati i razvijati naš nacionalni identitet. Tu ulogu je i ne htijući imala Islamska zajednica. Sada kad se SDA afirmirala kao najjača i najautentičnija muslimanska politička stranka, pitanja nacionalne prirode rješavat će se u okviru te političke stranke. Stoga, postoji prirodni odnos između Islamske zajednice i SDA, ali funkcije su im različite. Prema tome Islamska zajednica se ne može identificirati sa SDA, ali je se ne može ni odreći. Jer je to jedina politička organizacija koja je obećala da će se baviti pitanjima od vitalnog značaja za Islamsku zajednicu. Muslimani stoga moraju politički misliti i tako se ponašati, ne miješajući pojmove vjerskog i nacionalnog, muslimanskog političkog i praktičnog afirmiranja.” Silajdžić, H. “Muslimani nisu plijen za podjelu”, Preporod, br. 18/481, Sarajevo, 15. 9. 1990, 33.

198

7. DJELATNOST ISLAMSKE ZAJEDNICE I NJEN ODNOS PREMA VLASTI I NACIONALNOM IDENTITETU BOŠNJAKA

svjetskom ratu. Na bini koja je sadržavala i mihrab, istupili su prvo lideri Stranke demokratske akcije, Alija Izetbegović i Adil Zulfikarpašić, a potom visoki dužnosnici Islamske zajednice v.d. reisu-l-ulema Jakub Selimoski i predsjednik Mešihata Senahid Bristrić. U Preporodu je skup pozitivno ocijenjen kao primjer iskrenog buđenja Muslimana, a ne puka homogenizacija.551 Pored očite mnogostruke saradnje sa Strankom, Islamska zajednica je i dalje isticala svoju političku neutralnost. Pod pritiskom javnosti, u Glasniku RIZ se navodi da je Islamska zajednica ipak učestvovala na osnivačkom skupu Stranke u Foči.552 Skup je izazvao veliku pažnju medija. Uslijedile su burne reakcije bosanskohercegovačke javnosti na ovakav oblik “nacionalne homogenizacije Muslimana”.553 Međutim, takva saradnja (upotreba ili zloupotreba, op. Dž.R.) sa Islamskom zajednicom dovela je do rascjepa unutar same Stranke u septembru 1990. godine. Dotada, ključna ličnost Stranke, Adil Zulfikarpašić zajedno sa Muhamedom Filipovićem, Fehimom Nametkom i Hamzom Mujagićem istupio je iz Stranke. Kao razlog tome navodi profiliranje klerikalno-militantne grupe u Stranci demokratske akcije, dominaciju vjerske ikonografije i angažiranje vjerskih službenika koji su bili saradnici UDB-e, KOS-a i slično. Na konferenciji za štampu 18. septembra 1990. godine u 551

“Foča, mjesto umiranja i rađanja Muslimana”, Preporod, br. 17/480, Sarajevo, 1. 9. 1990, 10-11. Predizborni skup i dženaza u Foči kojima je, prema medijskim ekskluzivnim izvještajima, prisustvovalo čak 150 000 ljudi, potpuno se uklapaju u metodologiju nacionalnih homogenizacija i to kroz intezivno prizivanje na prošlosti i isticanje nas kao žrtava i drugih kao zločinaca. Ova manifestacija imala je izrazito emotivan predznak, a cilj je bio ne samo ukazati na dešavanja u prošlosti već ih iskoristiti kao upozorenje na moguća dešavanja u budućnosti. Da je sama manifestacija koristila već isprobani recept mobilizacije stanovništva na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, govori i činjenica da se u mnogočemu može usporediti sa skupom na Markovom trgu u Zagrebu 30. 5. 1990. godine kada su se na jednoj pozornici našli moderni hrvatski pater patriae Franjo Tuđman i ecclesia Croatica Franjo Kuharić. Opširnije o tome: Brkljačić, M. 2002, 103-117.

552

“Politička neutralnost IZ”, Glasnik RIZ 5, Sarajevo, 1990, 134.

553

Naprimjer članak: Tucaković, Š. “Simbolika promjena”, Oslobođenje, br. 15154, Sarajevo, 27. 8. 1990.

199

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Sarajevu Zulfikarpašić je objasnio razloge svog istupanja i ukazao na očito vjersko koloriranje Stranke. Reagirajući na Zulfikarpašićevo istupanje, Rijaset i Mešihat Islamske zajednice objavili su saopćenje za javnost u Preporodu. Oglasila se i redakcija lista. U saopćenju Rijaseta se navodi da nije tačno da su imami špijuni UDB-e, da su oni čestiti ljudi koji su “u godinama koje su neposredno iza nas, mučeni informativnim razgovorima i zatvarani”. Navodi se da je novo vrijeme omogućilo javno iskazivanje vjerskih osjećaja “mada se na skupovima Islamske zajednice i Stranke demokratske akcije nisu ugrožavala ničija prava”. Na kraju, suprotno navedenom saopćenju iz juna 1990. godine (o političkoj neutralnosti i zabrani angažiranja vjerskih službenika, op. Dž.R.) stoji da službenici izvan svoje službe kao pojedinci, osim ukoliko nisu visoki vjerski funkcioneri Islamske zajednice, mogu da učestvuju u političkom životu naše zemlje.554 U komentaru redakcije, također se naglašava značaj islama u definiranju i određivanju muslimanskog etnosa kao i zasluga imama u očuvanju islama i muslimanskog bića.555 Spomenutom podrškom Rijaseta Islamske zajednice potvrđena je prevaga struje unutar Stranke demokratske akcije koja je težila uskoj i mnogostrukoj saradnji sa Islamskom zajednicom i isticala islam kao osnovni element identiteta Muslimana. Izbori su pokazali uspješnost njihove saradnje jer je upravo ova stranka odnijela skoro stopostotnu pobjedu unutar muslimanskog korpusa. Saradnja će biti nastavljena u narednom periodu, posebno tokom ratnih dešavanja 1992-1995. godine što je značajno doprinijelo poistovjećivanju vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka.

554

“Imami čista obraza (Saopštenje Rijaseta i Mešihata IZ)”, Preporod, br. 19/482, Sarajevo, 1. 10. 1990, 2. 555

“Boljševizam propao - boljševici ostali (povodom napada na imame i vjernike u SDA)”, Preporod, br. 19/482, Sarajevo, 1. 10. 1990, 2.

200

8. BOŠNJACI U STUDIJAMA O IDENTITETIMA U BOSNI I HERCEGOVINI 1980-ih GODINA

a bi se zaokružila slika o odnosu religijskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka 1980-ih, godina neophodno je istraživanje spustiti na razinu svakodnevnice i običnih ljudi. Potreba za tim proizlazi iz činjenice da se predstave oficijelnog i stvarnog dešavanja, tj. njihovog suodnosa kakav je zaista bio i kakav je prezentiran u javnosti, u mnogočemu razlikuju. Izvori našeg saznanja su rezultati dvije vrlo vrijedne i rijetke studije o identitetima, odnosu religije i nacije, koje su provedene 1980-ih godina u Bosni i Hercegovini. Prva studija koja je predmet naše analize jeste sociološka studija Ibrahima Bakića Nacija i religija, objavljena 1994. godine.556 556

Predsjedništvo CKSKBiH 1982. godine, zvanično je organiziralo Institut za proučavanje nacionalnih odnosa kao dio postojećeg Marksističkog studijskog centra CKSKBiH Veljko Vlahović koji je postojao od 1973. godine. U programskoj osnovi navodi se da je Institut osnovan s ciljem daljnjeg razrađivanja nacionalnog pitanja i nacionalnih odnosa, širenja spoznaje o pitanjima međunacionalnih odnosa, federalizma, naslijeđa prošlosti i proturječnosti u razvoju međunacionalnih odnosa. U domen rada ulazila su i pitanja nacionalne afirmacije, samoupravnog federalizma, internacionalizma, nacionalizma, šovinizma, separatizma, klerikalizma, kleronacionalizma, iredentizma, centralizma, hegemonizma, socijalističke zajednice, etnogeneze, prožimanja itd. Svrha Instituta bila je popularizacija marksističke misli, jačanje i širenje pogleda na pitanje nacionalnih odnosa koji je zastupala vladajuća politička elita. Teme koje su bile predmet rasprava i izučavanja Instituta su odraz nedoumica u javnom diskursu. Članci u Sveskama, časopisu Instituta koji je izlazio povremeno od juna 1983. godine, trebali su ponuditi rješenje i usmjerenje daljnjeg razvoja nacionalnih i međunacionalnih odnosa. Opširnije o osnivanju Instituta i njegovoj programskoj orijentaciji vidjeti u sljedećim dokumentima iz Fonda Marksistički studijski centar Veljko Vlahović, Arhiva Bosne i Hercegovine (ABH, Fond: MSC VV): Dnevni red 144. sjednice Izvršnog komiteta Sarajevo,

201

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Knjiga je rezultat projekta Nacionalni i religijski odnosi na selu Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa,557 koji je trajao pet godina i obuhvatio 4000 ispitanika. To je kvalitetna sinteza teorijskih gladišta o naciji i religiji i rezultata empirijskog istraživanja o odnosu religije i nacije.558 04-3927/1-77, 15. decembar 1977; Govor Hamdije Pozderca, Magnetofonski snimak 9. sjednice Savjeta MSC Veljko Vlahović, Sarajevo, 26. 10. 1981; Programska orijentacija Centra za period 1979-1983, br. 12-7/50-81, Sarajevo, maj 1979; Zapisnik sa prve sjednice savjeta Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa pri MSC CKSKBiH Veljko Vlahović, Sarajevo, juli 1982; Programske osnove Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa (prilog za koncept), Sarajevo, juni 1982; Program rada Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa u 1983. godini (nacrt). 557

U uvodnim napomenama ovog projekta ukazuje se na predmet istraživanja i zabrinjavajuće jačanje veze između religioznog i nacionalnog u cilju udruživanja i suprotstavljanja procesu sekularizacije. Upozorava se na pogubnost savremenog vezivanja religije tj. islama uz nacionalni identitet Bošnjaka. “Danas islamisti, ali i neki drugi autori smatraju da obnavljanjem ovih ili onih obreda čovjek dokazuje svoju pripadnost naciji. Islam ne uzimaju kao svaku drugu religiju, već kao političku ideologiju i kulturu na kojoj se formira posebna nacionalna zajednica. Može li se reći za pripadnike ove nacije da nose poseban religijski biljeg? Da li je religija bila baš u onoj mjeri element nastajanja muslimanske nacije? Ima autora koji smatraju da je u pitanju narod koji je nastao islamizacijom. Dok jedni ističu da je religija kod Muslimana glavni element konstituiranja posebne nacionalne svijesti jer, po njima Muslimani kao nacija tobože imaju čak ime od svoje vjerske pripadnosti, dotle drugi ističu da Muslimani, usljed uticaja islama mogu predstavljati samo religijsku, a ne nacionalnu zajednicu (po njima muslimanska nacija je nastala samo na staroj tradicionalnoj kulturi, pri čemu misle na islam). Neosporno je da je islam ostavio duboke tragove na kulturu Muslimana (način života, urbana kultura, nošnja, ishrana, pa i neki elementi jezika), ali je promašaj njihovu nacionalnu afirmaciju vezivati za islam i Islamsku zajednicu. Jer po islamu zajedništvo ideologije jeste osnova nacionalnosti pa je kur’anska teza o tome da su svi muslimani braća i da svi tvore jednu zajednicu (ummu) ustvari internacionalna negacija Muslimana.” Cvitković, I. 1984b, 210. Stav rukovodstva projekta bio je da poistovjećivanje religijskog i nacionalnog identiteta stvara mješavinu islamskog klerikalizma i klerikalnog nacionalizma s kojim se danas suočava SKBiH. Konstatira se da takve pojave nisu nove jer pojedina klerikalistička pitanja opstaju dugi vremenski period i shodno prilici povremeno se nameću političkoj javnosti. Isto. 558

U knjizi se koriste rezultati ovog projekta, ali i projekata realiziranih tokom 1989. i januara 1990. godine: “Nacionalni odnos i zajedništvo u BiH”, “Istraživanje javnog mnijenja I” (Građani BiH o međunacionalnim odnosima) i Javno mnijenje II (O međunacionalnim odnosima i političkim reformama u društvu) čiji su rezultati prezentirani u Sveskama Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa br. 28-29.

202

8. BOŠNJACI U STUDIJAMA O IDENTITETIMA U BOSNI I HERCEGOVINI 1980-ih GODINA

Period u kojem je vršeno istraživanje jeste period nacionalnih homogenizacija, značajnih društveno-političkih promjena koje su višestruko utjecale na promjene međunacionalnih odnosa i u odnosa religije i nacije, pa su i rezultati istraživanja nedvojbeno njihov odraz. Istraživanje je polazilo od teorijskog stanovišta da su religija i nacija dva potpuno različita entiteta, nezamjenjivi jedan drugim jer svakodnevno pokazuju komplementarnost svoje metafizičnosti i racionalnosti kao povijesno-kulturnog razvoja čovjeka i njegovih zajednica u prošlosti i sadašnjosti.559 Suodnos religije i nacije nije jednoznačan. Naprotiv, on je višeznačan, složen i proturječan, a jugoslavensko područje obiluje osobenim karakteristikama. Religija tj. pravoslavlje, islam i katoličanstvo kod Srba, Muslimana i Hrvata imali su istaknutu ulogu i bili prva mada ne i jedina vododijelnica u njihovom formiranju.560 Iako prezentirani rezultati imaju iznimnu vrijednost za razumijevanje odnosa religijskog i nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini 1980-ih godina, detaljnije smo se posvetili podacima koji se odnose na Muslimane tj. suodnos islama i muslimanske nacije. Stoga, osvrnuli smo se na nekoliko pitanja: odnos religije i nacionalnog identiteta tj. utjecaj religije na stvaranje nacije, stav Muslimana prema nacionalnom identitetu, odnos nacije i vjeroispovijesti, razlike religijskog identiteta i religioznosti, stav Muslimana prema vjerskoj zajednici, odnos prema nacionalnoj nominaciji, prema budućnosti tj. državnom ustrojstvu i višepartijskom sistemu. Smatrali smo korisnim komparirati rezultate ovog sociološkog istraživanja sa također vrlo važnim, jedinim, antropološkim istraživanjem bošnjačkog identiteta u Bosni i Hercegovini 1980-ih godina, te uvidjeti koliko su oni slični i u čemu se razlikuju. To je istraživanje norveške antropologinje Tone Bringa provedeno u toku 1987. i 1988. godine u srednjobosanskom selu kojeg autorica naziva Dolina. Ipak, studija se ne ograničava isključivo samo na ovaj prostor i spomenuti period istraživanja. Zaključci su rezultat višegodišnjeg istraživanja i ličnog iskustva u Bosni i Hercegovini tako da

559

Bakić, I. 1994, 17.

560

Isto, 24.

203

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

se autorica upustila u davanje ocjena o bosanskohercegovačkom društvu općenito.561 Iz razloga što se identitet izučava iz ugla druge naučne discipline - antropologije, što je nešto ranije upriličeno, orijentirano na seosku, nacionalno heterogenu sredinu i trajalo dvije godine, rezultati su različiti, ponekad i oprečni sa rezultatima sociološkog istraživanja Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa koja su provedena metodom upitnika. Međutim, oni se u mnogočemu slažu.562 Oba istraživanja fokusirana su na istraživanje religije kao svakodnevnog života ljudi,563 kao lično poimanje muslimanskog identiteta i načina na koji žive svoj identitet Muslimani na bosanski način.564 Iako antropološka studija zavređuje veliku pažnju kako zbog svoje rijetkosti tako i neosporne naučne vrijednosti, nećemo se upuštati u opširnu analizu postignutih rezultata. Fokusirat ćemo se na nekoliko krucijalnih tačaka, poput pitanja šta je to identitet Muslimana 1980-ih godina, šta je primarno u njihovom identitetu i koji su osnovni konstitutivni elementi muslimanske nacije. Također, zanimalo nas je ko je nosilac tog identiteta, ko ga održava, čuva i prenosi, te kakvu ulogu imaju društvene institucije u kreiranju identiteta. Treće pitanje koje se veže za našu temu jeste pitanje odnosa prema identitetu u dvije različite sredine, tj. doživljaj identiteta u ruralnim i urbanim sredinama, sličnostima i razlikama. 561

Bringa, T. 2009.

562

Važno je istaći da su sociologija i antropologija kao društvene nauke jako bliske. Sociologija se bavi proučavanjem društva ili nekog njegovog dijela, a često se definira kao nauka koja proučava društveno ponašanje. Ona se ne fokusira na pojedinca, već prati statističke veličine kao što su srednja vrijednost, efektivna vrijednost, matematičko očekivanje i slično. Njeni savremeni metodološki postupci su promatranje, anketa, intervju, pokus, socioometrijska metoda, analiza sadržaja itd. Antropologija se definira kao nauka koja se bavi proučavanjem čovječanstva. Sastoji se od četiri dijela i to fizičke antropologije, kulturne antropologije (naziva se još i socijalna antropologija i sociokulturna antropologija), lingvističke antropologije i arheologije. Kulturna antropologija izučava socijalne mreže, društveno ponašanje, politiku, religiju, vjerovanje, zakon, srodničke obrasce i slično. Osnovna metoda rada jeste terensko istraživanje (fieldwork) gdje antropolog istovremeno učestvuje (participacija) i posmatra (opservacija) društvo i kulturni život određene grupe.

563

Bakić, I. 1994, 20.

564

Bringa, T. 2009, 41.

204

8. BOŠNJACI U STUDIJAMA O IDENTITETIMA U BOSNI I HERCEGOVINI 1980-ih GODINA

Rezultati sociološkog istraživanja odnosa religije i nacije tj. odnosa religijskog i nacionalnog identiteta potvrdili su da je religija nesumnjivo odigrala važnu ulogu u etničkom formiranju i nacionalnom konstituiranju, da je konstitutivni element nacije i da kao takva i danas djeluje. Istraživanje je pokazalo da tradicionalna povezanost religije i nacije, religijskog i nacionalnog identiteta, jača tokom 1980-ih godina uz istovremeno neprestano modificiranje ova dva sistema. Njihova savremena interakcija potvrdila je tezu o velikom utjecaju religije na naciju, ali i nacije na religiju pa je očigledno nacionaliziranje religije i posvećenje nacije tj. sakralizacija nacije 1980-ih godina.565 U narednoj tabeli prezentirani su podaci koji govore o odnosu nacije i religije, podudarnosti muslimanske nacije i islamske vjeroispovijesti do kojih se došlo u sociološkim istraživanjima. Nacionalnost

Vjeroispovijest

Musliman

Islamska

82,28

Nijedna

Katolička

0,63

(7 ispitanika)

Pravoslavna

0,09

(1 ispitanik)

Tabela 1. Odnos nacionalnosti i vjeroispovijesti

Za islamsku vjeroispovijest izjasnilo se 1,67% Srba, 0,43% Hrvata i 10,77% Jugoslavena.566

565

Bakić, I. 1994, 30. U istraživanju, bilo je značajno pitanje prednosti religije nad nacijom, tj. religijskog nad nacionalnim identitetom. Stav Muslimana prema tome je vrlo nejasan. Skoro isti procent ispitanika smatra da je lakše odreći se religijskog, tj. nacionalnog identiteta, dok je jedna trećina neodlučna po tom pitanju. Isto, 62. 566

Isto, 37-38.

205

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Nacionalnost

Religija je primarna za naciju

Nema razlike između nacionalnog i religijskog

Nacija i nacionalno Ne znam su nezavisni od religije

Muslimani

12,14

17,05

25,63

45,18

Hrvati

17,55

22,11

25,53

34,81

Srbi

12,64

15,62

29,50

42,24

Jugoslaveni

7,49

12,70

47,88

31,92

Tabela 2. Nacionalna pripadnost i stavovi o religiji kao osnovi nacije i nacionalnih osjećanja (u procentima)

Podaci govore da je broj Muslimana koji smatra religiju sastavnim dijelom nacije nešto veći od onih koji smatraju da su to dvije zasebne pojave. Međutim, važno je istaći da je daleko najveći procent onih koji nemaju određen stav po tom pitanju.567 Poistovjećivanje religijskog i nacionalnog identiteta Muslimani čine i na primjeru drugih nacija. Na pitanje da li je isto Srbin-pravoslavac, Hrvat-katolik kao i Musliman-musliman, 54% ispitanika odgovorilo je potvrdno, a svega 13% da su to potpuno dva različita identiteta.568 Pored velikog procenta neodlučnih, Muslimani smatraju da je religija imala pozitivan utjecaj na oblikovanje nacije.569 Antropološko istraživanje je također pokazalo da se religijski identitet doživljava kao nacionalni i obrnuto, da se islam smatra konstitutivnim elementom muslimanske nacije i da se ta dva identiteta skoro nikada ne razdvajaju. Ipak, potrebno je napraviti razliku između državnog diskursa i shvaćanja muslimanskog nacionalnog identiteta koji koristi politiziranu terminologiju u definiranju muslimanske nacije i svakodnevnog, lokalnog diskursa koji je pod istom terminologijom podrazumijevao različit sadržaj. Pravno priznati muslimanski nacionalni identitet, vezan je za državu, za 567

Isto, 105.

568

Procent od 54% ispitanika govori da Muslimani više poistovjećuju nacionalni i religijski identitet od Srba (50%) i Hrvata (49%) koji to čine u znatnom, ali ipak nešto nižem procentu. Isto, 112.

569

Isto, 104.

206

8. BOŠNJACI U STUDIJAMA O IDENTITETIMA U BOSNI I HERCEGOVINI 1980-ih GODINA

jugoslavenstvo gdje se pod pojmom Musliman podrazumijeva pripadnik sekularne jugoslavenske nacije. Međutim, u stvarnosti osnova identiteta Muslimana 1980-ih godina, prema istraživanju, jeste njihova religijska pripadnost. Identitet se shvaća kao religijska pripadnost i on ujedno predstavlja društveni, kulturni i etnički identitet.570 Nacionalni identitet za Muslimane ima značenje etno-religijskog identiteta jedne religijske zajednice, njene tradicije i prakse što je karakteristično i za druge nacije u Bosni i Hercegovini.571 Muslimani svoj identitet doživljavaju kao religijski, a ne nereligijski i to u onom smislu kako je to definirala komunistička vlast, u smislu sekularne nacije. Srž stvarnog muslimanskog etno-religijskog identiteta, glavni konstitutivni element identiteta jeste islam.572 Međutim, to ne podrazumijeva islam u dogmatskom smislu već kao prakticirani islam, kao kulturno naslijeđe, povijesnu ostavštinu, niz praksi i običaja, te moralni kodeks.573 Stoga je islam u širem smislu (kao socijalni identitet, kao sistem običaja, prakse, iskustva, prakticirana religija i naslijeđe) bio osnovni faktor diferenciranja Muslimana od drugih nacija koje žive u Bosni i Hercegovini.574 570

Ipak, samo 32% ispitanika izražavaju sklonost ka svom nacionalnom identitetu i smatra svoju naciju nečim najljepšim, dok 62% njih ne osjeća pretjeranu vezanost potrebnom i prirodnom. Isto, 59-61. 571

Bringa, T. 2009, 23-24.

572

Važno je napomenuti da autorica govoreći o islamu kao konstituentu identiteta naglašava da islam uključuje Muslimane u dvije zajednice. Prva jeste bosanska zajednica Muslimana (etno-religijska zajednica) i druga velika svjetska zajednica muslimana-ummet. Bosanskohercegovački Muslimani istuču pripadnost prvoj grupi, dok se samo mala, urbana grupa ekonomske i religiozne nerijetko visoko teološki obrazovane elite, poistovjećivala sa drugom grupom. Isto, 205-296. Međutim, ne smije se zaboraviti da je identitet Muslimana protkan i drugim elementima poput svijesti o značaju bosanskohercegovačkog teritorija, slavenskog jezika i povijesnog naslijeđa dok je samo mali broj Muslimana svoj primarni identitet pronalazio isključivo u pripadnosti islamu. Upravo ovoj grupi pripadaju pojedinci koji su i tada, a i kasnije u javnom diskursu bili označeni kao islamski fundamentalisti i panislamisti.

573

Isto, 205.

574

Autorica je mišljenja da svaka zajednica treba drugu da bi gradila svoj etno-religijski identitet jer se identitet izgrađuje i ističe upravo putem kontrasta, razlika nas i njih, onoga

207

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Pri tome, muslimanski svakodnevni kao i praznični običaji često nisu bili u skladu sa islamskim, šerijatskim propisima (doktrinom i protokolima) nego je važno da su drugačiji od onih koje prakticiraju druge nacije. Oba istraživanja ne smatraju poistovjećivanje nacionalnog i religijskog identiteta muslimanskom posebnošću. To je karakteristično i za druge nacije, a razlika jeste samo u percepciji značaja religije pa se religija kod Hrvata u Bosni i Hercegovini shvaća kao nacionalna podloga, kod Muslimana kao faktor razvoja i održanja nacije i nacionalnog identiteta, a kod Srba kao faktor zaštite i jačanja nacionalne identifikacije.575 Ipak, pripadnost naciji se izražavala kroz ono što ljudi svakodnevno čine, a u istom društveno-socijalnom okruženju religija i religijska praksa stvarale su razlike i modelirale posebnost zajednice. U istraživanju Ibrahima Bakića kada se govori o islamu kao konstitutivnom faktoru etničkog i narodnog identiteta moderne muslimanske nacije, islam se također ne shvata kao dogma već sistem koji je svojom duhovnošću formirao kulturno-civilizacijski krug i ambijent za izrastanje posebne nacije. Islam se razvijao ne samo kao religija već kao kulturni i socijalni ambijent svakodnevnog života ljudi, dajući značajne elemente slavenskoj osnovi.576 Stoga, specifičnost razvoja muslimanske nacije rezultat je stalnog susretanja pa i sukobljavanja sa kršćanstvom i pravoslavljem što je kod Muslimana razvilo svijest o samobitnosti, samopostojanosti, značaju islama i vjerskih institucija. Upravo iz toga proizlazi svijest o istovremenom pripadanju islamskoj konfesiji i muslimanskoj naciji, jedinstvu religijskog i nacionalnog u identitetu što je 1980-ih godina dosta aktuelno.577 što mi činimo i onoga što oni čine. Identitet se više izgrađivao na onome što Muslimani nisu nego na onome što Muslimani jesu. Isto, 84. U raspravi o savremenom identitetu Bošnjaka Jasna Balorda također ukazuje na važnost razlike između nas i njih, naših običaja i prakse i njihovih običaja i prakse. Govoreći o etničkim grupama naglašava da one ne postoje na osnovu objektivnih kriterija već na osnovu ubjeđenja članova da su različiti od druge grupe. Takvu razliku koja ujedno označava etničku granicu naziva alteritetom (drugost, različitost). Balorda, J. 2009, 56. 575

Bakić, I. 1994, 35.

576

Isto, 94-95.

577

Isto, 97.

208

8. BOŠNJACI U STUDIJAMA O IDENTITETIMA U BOSNI I HERCEGOVINI 1980-ih GODINA

Značajno pitanje u izučavanju odnosa religijskog i nacionalnog u identitetu Muslimana nakon pitanja o odnosu nacionalne i vjerske pripadnosti, jeste pitanje odnosa prema religioznosti. Već smo naveli kako antropološka studija ukazuje na činjenicu da pripadati vjerskoj zajednici ne znači nužno biti i religiozan. Pripadnost se nasljeđuje, svemoćnost rođenja osigurava tj. dodjeljuje pojedincu njegovu konfesionalnu pripadnost. Religijski identitet je nužno razlikovati od pojma religioznost koji podrazumijeva lični doživljaj religije i prakticiranje njenih obreda. Odnos religijske pripadnosti tj. religijskog identiteta mnogo manje se podudara s religioznošću Muslimana, za razliku od odnosa konfesionalne i nacionalne pripadnosti. Od ukupnog broja pripadnika islamske konfesije njih 37,32% se izjasnilo vjernicima.578 To potvrđuje opći zaključak da su religiozno opredijeljeni skoro po pravilu i nacionalno opredijeljeni dok pripadnici nacije nisu nužno religijski opredijeljeni niti religiozni.579 Nacionalnost

Vjernik sam

Nisam vjernik, a nemam ništa protiv religije

Nisam vjernik i protivnik sam religije

Ne želim odgovoriti

Muslimani

37,32

43,66

6,52

12,50

Hrvati

55,78

31,10

3,99

9,13

Srbi

18,60

57,35

15,62

8,43

Tabela 3. Nacionalna pripadnost i religioznost (u procentima)

Biti Musliman podrazumijevalo je biti vjernik i u naslijeđenom, pasivnom obliku. Biti vjernik nije podrazumijevalo veliku pobožnost i prakticiranje vjere, preciznije ne klanjati nije nužno značilo ne vjerovati. Nepoštivanje vjerskih propisa poput posta ili molitvi u džamiji, pijenje alkohola i slično nije izopćavalo Muslimana iz Islamske zajednice i muslimanskog kruga. Prihvaćanje odgovarajućih i odbacivanje neodgovarajućih obaveza

578

Bakić, I. 1994, 72.

579

Isto, 51-52.

209

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

i dužnosti bila je muslimanska svakodnevnica koja je u mnogočemu bila drugačija od islamske doktrine.580 Antropološko istraživanje izučava uzroke stvarnog stanja i sagledava faktore koji imaju utjecaj na kreiranje etno-religijskog identiteta Muslimana. Kao ključni u izgradnji, oblikovanju i održavanju identiteta Muslimana 1980-ih godina navode se tri faktora koja imaju različite prostore svog djelovanja. Prvi prostor u kojem se izgrađuje identitet usko vezan sa religijom i tzv. muslimanskim običajima jeste prostor porodice. U krugu porodice, žene igraju ključnu ulogu u održavanju muslimanskog kolektivnog identiteta. One su nosioci i prenosioci identiteta, zadužene za održavanje i prenošenje tradicije, običaja, izvršavanje vjerskih i komšijskih obaveza, čuvanje morala i ugleda kuće.581 Odnos religije i nacije najbliži je u privatnoj sferi, u porodičnom okruženju. U toj sferi sklad tj. podudarnost nacije i religije je velika, ali krećući se iz privatne u javnu sferu njihova udaljenost se povećava i participacija religije u naciji i nacionalnom identitetu je sve manja.582 Zanimljivo je da istraživanje ukazuje na veliku otvorenost Muslimana prema drugim nacijama po pitanju prijateljstva, ali i na to da su Muslimani najzatvoreniji po pitanju stupanja u brak s pripadnicima drugih nacija.583 Podaci potvrđuju tezu da je ključni prostor oblikovanja identiteta uski prostor porodice što naravno ne isključuje mogućnost da se on tokom vremena 580

Bringa, T. 2009, 170-176.

581

Isto, 92. Pored dobrih susjedskih odnosa i redovnih posjećivanja nije se uopće naklono gledalo na ideju o ženidbi ili udaji sa osobom druge vjere. Dolaskom nevjeste druge vjeroispovijesti u kuću gdje žene predstavljala tri stupa domaćinstva narušavala se sigurna sfera zasebnog, neprikosnovenog etno-religijskog identiteta. Isto, 85. 582

Bakić, I. 1990, 285.

583

Podaci pokazuju da veliki procent Muslimana (71,98%) smatra da se ne treba distancirati od drugih nacija da bi se istinski voljela svoja. Zanimljivo je da to mišljenje dijeli 76,65% Hrvata, 73,76% Srba i 82,12% Jugoslavena. Muslimani svoju zatvorenost prema drugim nacijama pokazuju u situaciji kada biraju prijatelja ili pak bračnog druga. Broj Muslimana koji su se izjasnili da pri tome nacionalna pripadnost ne predstavlja relevantan kriterij je znatno manji od broja Srba i Hrvata. Bakić, I. 1994, 63-66.

210

8. BOŠNJACI U STUDIJAMA O IDENTITETIMA U BOSNI I HERCEGOVINI 1980-ih GODINA

modelira i promijeni. Drugi prostor u kojem je izgrađivan identitet bio je prostor šire društvene zajednice (sela, okruga) gdje veliku ulogu u formiranju identiteta ima institucionalizirana vjerska zajednica. Muslimani su pohađali mektebe u kojima su učeći o vjeri i prakticirajući religijske obrede, izgrađivali svoj vjerski identitet.584 Koliki značaj ima ovaj drugi prostor u jačanju religioznosti i oblikovanju nacionalnog identiteta Muslimana pokazuju i rezultati sociološkog istraživanja gdje se pokazalo da su religiozni, za razliku od nereligioznih, mnogo više vezani za svoju naciju.585 Pojedinci koji smatraju religiju osnovom nacije uvjereni su u jedinstvo religioznog i nacionalnog osjećanja i smatraju da je vjeroispovijest osnovni kriterij nacionalnog opredjeljenja. Prema tome, vjernici su skloniji poistovjećivanju religijskog i nacionalnog.586 Treći prostor oblikovanja identiteta jeste prostor obrazovnih institucija koje su kroz prosvjetno-pedagoške programe muslimansku djecu uključivale u jugoslavenski identitet, širu jugoslavensku društveno-političku zajednicu. Obrazovni sistem bio je najjače sredstvo državnog komunizma koji 584

Opširnije o značaju Islamske zajednice, džamije, džemata i vjerske pouke u identitetu Muslimana u: Bringa, T. 2009, 207-222. 585

Komunistička pretpostavka o postepenom odumiranju religije i slabljenju njenog značaja, što je trebalo doprinijeti jačanju nacije i nacionalnog identiteta, pokazala se pogrešnom. Ukazujući na bosanskohercegovačke uslove Ivan Cvitković konstatira da veza religijskog i nacionalnog ne slabi već jača, tj. da se one međusobno nadopunjuju i pomažu. Stoga, ukoliko je veći stupanj konfesionalne identifikacije utoliko postoji i veća identifikacija vlastite konfesionalne i nacionalne pripadnosti. Cvitković, I. 1988, 108-109. Stanovište vladajuće ideologije da jačanje nacionalnog može biti znak slabljenja religijskog identiteta u praksi se pokazalo pogrešnim. Konstatira se da to kod nas nije slučaj jer “nacionalizam jača zajedno sa klerikalizmom”. “Poistovjećivanje nacionalnog i religijskog sistema znači uvijek smjenu isključivosti, nacionalizma i stupidnosti.” Maštruko, I. 1985, 134. 586

Istraživanja su pokazala da Hrvati i Muslimani pokazuju veći stupanj nacionalne vezanosti, a time i više sklonosti religijsko-nacionalnoj komunikaciji od saradnje do potpune identifikacije. Bakić, I. 1994, 68. O vezanosti religijskog i nacionalnog identiteta govori i podatak da većina ispitanika smatra da su vjerske zajednice (61,52% ispitanika) zastupnici nacije. Znatan procent Muslimana vjerske zajednice doživljava kao reprezent nacije (59,90%). Takvo mišljenje dijele i Hrvati (63,8%), a i Srbi (66,1%). Isto, 113.

211

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

je djecu orijentirao isključivo ka svjetovnom i jugoslavenskom identitetu. Suprotstavljenost kućnog identiteta i onog koji se učio u školi bila je više nego očita.587 Pitanje odnosa prema identitetu u urbanoj ili ruralnoj sredini javlja se kao važno i vrlo kompleksno. Zaključak da je religijski identitet kao osnovni identitet osoben ruralnim sredinama, a da su stanovnici urbanih naselja manje religiozni proizlazi iz niza činjenica.588 Etno-religijski identitet oblikovao se u krugu obitelji pa se islam prakticirao kao kodeks ponašanja, a ne lično religijsko uvjerenje. Na drugoj strani, među gradskim stanovništvom koje nije bilo usmjereno na porodicu i tradiciju u onolikoj mjeri kao ruralno, etnoreligijska dimenzija nije mogla biti aktivno iskazana u okviru religijski definirane sfere i postepeno se gubila vjera. Odvajanje gradskog stanovništva od šire porodice predstavlja postepeno udaljavanje od muslimanskih običaja. Međutim, vrlo je važno napomenuti da se odvajanje gradskog stanovništva od religije i vjerskih običaja, pa i ruralnog stanovništva koje je bilo zaposleno u urbanim sredinama odvijalo pod pritiskom svakodnevnog života. Komunikacija i saradnja sa drugim nacijama u urbanim sredinama nije iziskivala različitosti nego je pronalazila sličnosti i zajedničke interese. Pored toga, identitet se mijenjao pod pritiskom. Sigurnost i napredovanje na radnom mjestu podrazumijevalo je članstvo u Partiji, a time i ateističku usmjerenost. Muslimani su tako teško mogli uskladiti svoje dnevne obaveze s dužnostima pobožnog muslimana. Nerijetko su bili primorani činiti stvari koje su bile u suprotnosti sa islamskim propisima (poput ishrane u javnim menzama koja se često bazirala na svinjskim proizvodima). “Bosanski Muslimani su taj konflikt morali prihvaćati: imati posao i raditi za državu značilo je biti spriječen da obavljaš svoje vjerske dužnosti.“589 587

Opće mišljenje, posebno starijih ljudi bilo je da djecu u školama uče da ne vjeruju. Komunizam oličen u obrazovanju se shvatao kao izazov muslimanskom identitetu jer je učio da “muslimanstvo pripada prošlosti, a jugoslavenski muslimanski narod treba modernizirati i mijenjati kroz obrazovni sistem”. Bringa, T. 2009, 82. 588

Gradovi su se smatrali okruženjem u kojem se na stvari gledalo drugačije, živjelo i radilo drugačije jer u gradu nije bilo vjere. Mjerilo toga bili su nacionalno mješoviti brakovi i slabo prakticiranje vjerskih obreda. Isto, 65-66.

589

“Jedan penzionirani seoski hodža mi je 1988. godine rekao da je dvadeset godina ranije

212

8. BOŠNJACI U STUDIJAMA O IDENTITETIMA U BOSNI I HERCEGOVINI 1980-ih GODINA

Zaključujemo da je svakodnevnica doprinijela napuštanju prakticiranja vjere mnogo više nego sam proces sekularizacije koji je posebno kroz obrazovni sistem provodila socijalistička vlast. Slabljenje vjerske prakse nije bila stvar ličnog uvjerenja mada, naravno, ne treba ni taj segment zanemariti, ali je mnogo više posljedica svakodnevnog života i obaveza. Stoga, potrebno je razlikovati gubljenje vjere u smislu gubljenja ličnog uvjerenja od pojma gubljenje vjerske prakse kao kolektivne demonstracije religije. Naravno, rasprava o gubljenju vjere i religijske prakse je nepotpuna ako se ne sagleda u kontekstu širih društveno-političkih zbivanja, kontekstu odnosa vlasti prema vjerskim zajednicama i religijskoj praksi građana kao i reakcijama vlasti na kleronacionalističko djelovanje pojedinaca i grupa. Međutim, slabljenjem socijalističkog režima i istovremenim jačanjem vjerskih zajednica i njihove djelatnosti stanovništvo postepeno gubi dugogodišnji strah od optužbi za muslimanski nacionalizam i fundamentalizam što otvara put masovnijoj religijskoj praksi.590 Demonstracija religijskog identiteta tekla je usporedo sa pogoršanjem međunacionalnih odnosa. Čak 58,55% ispitanika obuhvaćenih istraživanjem javnog mnijenja u toku 1989. godine, strahovalo je od međunacionalnih sukoba. Uprkos tome, većina ispitanika smatrala je naciju najadekvatnijom društvenom formom i izričito bila protiv njenog ukidanja.591 Ispitivanje javnog mnijenja u toku 1989. godine nudi nam važne podatke o stavu Muslimana o tekućim društvenim procesima i mogućnostima

mnogo više ljudi dolazilo u džamiju, što su mi potvrdile i druge hodže njegove generacije. Tokom šezdesetih je mnogo više ljudi radilo na svojoj zemlji, a samo su mlađi nezaposleni muškarci ili oni koji su samo radili na svojoj zemlji zajedno sa starijima išli na molitve u džamiju. Ovaj hodža smatrao je da do promjene nije došlo stoga što ljudi nisu htjeli dolaziti u džamiju, nego zato što su im sekularne obaveze uzimale sve više vremena.” Isto, 214. 590

Jačanje religioznosti krajem 1980-ih godina kao posljedice slabljenja komunističkog ateizma, autorica vidi u porastu broja postača, pretežno muškaraca 1990. u odnosu na broj postača 1988. godine. Međutim, jačanje religije, religijske prakse dovodi se i u vezu sa demonstracijom nacionalnog jedinstva i snage pa, prema mišljenju autorice, kolektivna putovanja i masovne vjerske manifestacije poput Mevluda na Buni imaju i nacionalni značaj. Isto, 173, 232. 591

Bakić, I. 1990, 265-266.

213

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

rješavanja društveno-političke krize. Odgovarajući na pitanja o identitetu Bosne i Hercegovine odnosno na pitanje da li postoji identitet i subjektivitet republike 33,61% ispitanika dalo je pozitivan odgovor. Za takav odgovor najviše se opredijelilo Muslimana koji su istovremeno grupacija koja u najmanjem procentu smatra da to nije tako.592 Muslimani su i dalje imali pozitivan stav o ravnopravnosti svih građana. Na pitanje o ravnopravnosti nacija najviše pozitivnih odgovora dali su Muslimani (28,43%), potom Srbi (20,75%), Jugoslaveni (18,23%) i Hrvati (14,94%).593 Istraživanje je pokazalo da Muslimani (84,68% ispitanika) napredak Bosne i Hercegovine vežu za opstanak i napredak Jugoslavije čime su pokazali svoju projugoslavensku orijentaciju iskazujući potrebu jačanja nadležnosti Federacije (62,61%). Ideju o uvođenju višepartijskog sistema smatrali su negativnom.594 Bojazan od organiziranja na nacionalnoj osnovi najviše su iskazali Muslimani sa 50%, Srbi 49%, Jugoslaveni 48%, a najmanje Hrvati sa procentom od 40%.595 Zaključujemo da su Muslimani u većini imali projugoslavensku orijentaciju krajem 1980-ih godina i zalagali se za jaku federativnu Jugoslaviju. Istovremeno, insistiraju na poštivanju integriteta i posebnosti Bosne i Hercegovine. Rezultate istraživanja o nacionalnoj nominaciji neophodno je staviti u kontekst nastojanja da se sačuva postojeći društveno-politički sistem, kao i u kontekst općeg straha od promjena. U vrijeme istraživanja bila je aktuelna javna rasprava o nominaciji nacije. Diskusija se vodila oko dva naziva i tri koncepta. Na jednoj strani se našla kulturna inteligencija koja je je bila opredjeljena za postojeći naziv Musliman i modernu naciju u kojoj ne dominira religijski identitet.596 Za istu nominaciju opredjeljivala se i inteligencija koja je podržavala nešto drugačiji koncept nacije i bila “više privržena” vjerskom elementu. Razlog za to bila 592

Sokolović, Dž. 1990, 361.

593

Dunđerović, R. 1990, 293.

594

Isto, 298-299.

595

Trnka, K. 1990, 345.

596

Opširnije o tome: Purivatra...(et. al), 1991.

214

8. BOŠNJACI U STUDIJAMA O IDENTITETIMA U BOSNI I HERCEGOVINI 1980-ih GODINA

je potreba očuvanja šire, muslimanske zajednice koja se ne bi ograničavala samo na teritoriju Bosne i Hercegovine. Također, pribojavali su se da bi drugačija nominacija mogla biti uvredljiva za pripadnike drugih nacija u Bosni i Hercegovini, pa su stoga postojeće ime smatrali odgovarajućim.597 Druga opcija nominacije Muslimana bila je Bošnjak čiji je nosilac bio uski krug inteligencije na čelu sa Adilom Zulfikarpašićem. Zulfikarpašić je pod bošnjačkom podrazumijevao političku naciju koju čine svi građani Bosne i Hercegovine. Međutim, suočivši se sa već u potpunosti oblikovanim identitetima bosanskohercegovačkih Hrvata i Srba, opcija bošnjaštva se usmjerila ka nacionalnoj nominaciji Muslimana. Ova opcija vjerskom segmentu identiteta nije pridavala veliki značaj.598 Nominacija Muslimana dodatno je usložnjavala odnos religijskog i nacionalnog u identitetu Muslimana. U to vrijeme objavljena je knjiga Alije Isakovića O nacionaliziranju Muslimana povodom koje je organiziran okrugli sto koji je otvorio brojna pitanja nacionalnog identiteta Muslimana, od pitanja tendencija osporavanja do pitanja nacionalnih institucija Muslimana.599 O višegodišnjoj otvorenosti pitanja nacionalne nominacije Muslimana posebno svjedoče dva teksta u ovoj knjizi. U intervjuu Nezgodan je to naziv objavljenom 1987. godine, Hamdija Ćemerlić je istakao potrebu razdvajanja vjerskog i nacionalnog u identitetu Muslimana. Kao preduslov za to navodi nužnost promjene imena koje više neće biti istovjetno vjerskom kao i uspostavljanje, pored postojeće vjerske institucije (Islamske zajednice) i nacionalnih institucija Muslimana. Međutim, Sulejman Grozdanić reagirajući na ovakve stavove Ćemerlića, posebno se suprotstavio ideji o promjeni naziva muslimanske nacije koji je, naglašava, prihvaćen imperativom prakse i proizlazi iz stvarne i svakodnevne nominacije. Smatra da vjera i nacija nisu “isprepletenije i zapetljanije” kod Muslimana nego kod drugih nacija i odlučno odbija mogućnost formiranja posebnih nacionalnih institucija Muslimana u Bosni i Hercegovini. Uspostavom takvih institucija i 597

Mahmutćehajić, R. 1990, 403-427.

598

Opširnije o tome: Filipović, N. 1990.

599

Posebno poglavlje Sveski Instituta za istraživanje nacionalnih odnosa br. 28-29. donosi devet referata s ovog skupa. Vidi: Okrugli sto O nacionaliziranju Muslimana, 1990, 451-492.

215

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

bošnjačkom nominacijom, prema mišljenju Grozdanića, samo jedan narod u Bosni i Hercegovini imao bi svoje nacionalne institucije, a ona bi postala njihova nacionalna država.600 Važno je spomenuti i treću varijantu koja, istina, nije imala velikog odjeka u javnosti. Petar Rudić predlagao je da se Muslimani preimenuju u Isakovce pozivajući se na brojne primjere nominacije naroda koje su izvedenice iz imena tzv. praotaca ili osnivača država. Ukazujući na historijski podatak da je brat posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, Sigismund primio islam i uzeo ime Ishak, smatrao je ime Isakovci adekvatnim za Muslimane. Ovu ideju Rudić je detaljno obrazložio u brošuri Isakovci novo nacionalno ime jugoslavenskih muslimana koja je objavljena 1983. godine. Brošura je ponovo štampana 1987. godine pod nazivom Isakovci - novo nacionalno ime muslimana srpsko-hrvatskog jezika (predlog) u izdanju Mesne konferencije SSRN Bijelo Polje, a zatim i 1988. godine pod naslovom O nacionalnom pitanju Muslimana s osvrtom na knjigu Ćamila Sijarića HercegBosno i tvoji gradovi. Iako ova nominacija nije imala veliki publicitet, izdanja ukazuju na značaj pitanja imenovanja bošnjačke nacije 1980-ih godina, ali i podršku organa vlasti Rudićevoj ideji.601 Potaknuta upravo ovim javnim raspravama o nacionalnoj nominaciji Muslimana i adekvatnosti postojećeg nacionalnog imena, pomenuta sociološka istraživanja obratila su pažnju i na ova pitanja. Prema istraživačkim rezultatima bosanskohercegovačko stanovništvo bilo je protiv “vještačkih identifikacija i preinačenja identiteta”. Procent ispitanika koji su bili mišljenja da je potrebno izvršiti uvođenje naziva Bošnjak kao nacionalne oznake Muslimana bio je vrlo mali, svega 1,82% anketiranih ispitanika.602 600

Isaković, A. 1990, 361.

601

Znimljiv je podatak da je u izdanju Pegaza iz Bijelog Polja, 2005. godine Petar Rudić ponovo objavio rad pod naslovom Bolje i nacionalno ime Isakovci nego poturi.

602

O diskusiji o nacionalnoj nominaciji Muslimana Ibrahim Bakić kaže: “Diskusija o dilemi: Muslimani ili Bošnjaci, to nedvojbeno pokazuje da će potrajati sve dotle dok neki bitni elementi nacionalnog konstituensa Muslimana (posebno kultura i država) ne prevladaju religijsku metafiziku i pređu iracionalni povijesno-kulturni sadržaj, i tako postanu unutrašnji kohezivni faktor muslimanskog nacionalnog identiteta, kao pretpostavke za širu artikulaciju muslimanske nacije u svijet nacija, u savremenom pravno-političkom značenju.” Bakić, I. 1994, 46.

216

8. BOŠNJACI U STUDIJAMA O IDENTITETIMA U BOSNI I HERCEGOVINI 1980-ih GODINA

Na pitanje da li je bošnjaštvo najadekvatnija oznaka za pripadnike svih nacija u Bosni i Hercegovini potvrdno je odgovorilo 16,99%, dok se za postojeće stanje opredijelilo 65,05%, a nesigurnim po tom pitanju iskazalo se 15,05% ispitanika.603 Integralno bošnjaštvo u smislu jedne nacije za sve građane Bosne i Hercegovine i uvođenje naziva Bošnjak nisu naišli na odobravanje bosanskohercegovačkog javnog mnijenja. Za tu opciju najmanje su bili opredijeljeni Srbi (11,36 %) mada ni drugi nisu bili znatnije naklonjeni toj opciji (Hrvati 14,1%, Muslimani 20,74% i Jugoslaveni 24,21%).604 Teško je donijeti krajnju ocjenu i valorizirati rezultate dvije različite naučne discipline. U potrazi za odgovorima na pitanje odnosa religijskog i nacionalnog u identitetu Muslimana obje studije imaju zajedničke tačke što se vidi i u prethodnom tekstu. Međutim, rezultati se u mnogočemu i razlikuju što naravno proizlazi ne samo iz ugla sagledavanja nego i iz samog predmeta istraživanja i interesa istraživača. Sociološko istraživanje nije prostorno ograničeno već je provedeno na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine metodom anketiranja ad hoc. Antropološko istraživanje ograničeno je na jednu ruralnu sredinu karakterističnu za Srednju Bosnu. Sigurni smo da bi istraživanja u nekoj drugoj ruralnoj sredini, npr. u Hercegovini ili Bosanskoj Krajini, došla do drugačijih pa možda i oprečnih rezultata. Stoga, pri konačnoj ocjeni s oprezom treba prići rezultatima oba istraživanja.605 Identitet Muslimana 1980-ih godina jeste etno-religijski identitet, ali se ne smije zanemariti njegova fluidnost i analognost koja istovremeno podrazumijeva i jugoslavenski i bosanski pa i regionalni identitet.606 603

Bakić, I. 1990, 268.

604

Dunđerović, R. 1990, 297.

605

Naprimjer, podatak da 65,64% Muslimana uglavnom ne i uopšte ne vodi računa o vjeri prilikom sklapanja braka koji navodi Dunđerović (Dunđerović, R. 1990, 296.) u suprotnosti je sa rezultatima istraživanja i Ibrahima Bakića i Tone Bringa.

606

Jugoslavenski identitet Muslimana iz ruralnih sredina ogleda se u slikama Josipa Broza Tita kojeg su doživljavali kao pozitivnu ličnost i u čijem sistemu su stekli pravo vjerskog, a nešto kasnije i nacionalnog izražavanja. Uz istovremeno insistiranje na religijskom identitetu koji se čuvao i kroz specifičnu nošnju, odlascima u grad u modernoj garderobi Muslimanke su iskazivale i drugu dimenziju identiteta, a to je bosanski identitet. Ti identiteti nisu bili u koliziji već predstavljaju dva aspekta jednog integralnog identiteta, tj. istovremeno su bile i muslimanke i Bosanke. Bringa, T. 2009, 6-7, 68.

217

9. ZAKLJUČAK

redmet našeg istraživanja bio je identitet Bošnjaka tokom 1980-ih godina u Bosni i Hercegovini. Pošli smo od teze da taj identitet predstavlja mozaik nacionalnog, religijskog, jezičkog, etničkog, kulturnog i drugih kolektivnih identiteta. Međutim, činjenica je da se na našim prostorima pitanje identiteta najčešće veže za etno-nacionalnu dimenziju, koja obavezno podrazumijeva tačno određen religijski identitet. U skladu s tim naš cilj bio je upravo sagledati suodnos nacionalnog i vjerskog identiteta, značaj jednog i drugog, njihovu međuzavisnost i isključivost, te potražiti odgovor na pitanje koliko se 1980-ih godina poistovjećivao vjerski i nacionalni identitet Bošnjaka. Izučavanje ove problematike i to u periodu 1980-ih godina koje su obilježene velikim društveno-političkim promjenama pokazalo se kao dosta složen zadatak pri čemu smo imali niz poteškoća. Prvi problem pojavio se pri odabiru teorijskog okvira kao odgovarajućeg obrasca koji je trebao omogućiti kontekstualizaciju rada i usmjeriti naše daljnje istraživanje. Stoga, odlučili smo kombinirati više teorijskih obrazaca odnosa religije i nacije da bismo što vjernije prikazali stvarno stanje odnosa religijskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka. Jedna od poteškoća bila je literatura o dešavanjima u Bosni i Hercegovini tokom 1980-ih godina. Savremena literatura je usmjerena na utvrđivanje osnovnih uzroka raspada Jugoslavije, a težište stavlja na period nakon 1990. godine. Za naš prikaz historijskog konteksta 1980-ih bilo je potrebno konsultirati različitu literaturu, od one koja tretira dešavanja u cijeloj Jugoslaviji do one koja se bavi konkretnim temama iz društveno–političkog diskursa Bosne i Hercegovine.

219

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Međutim, mnogo veći problem bio je nedostatak akademskih studija o ličnim i kolektivnim identitetima 1980-ih godina u Bosni i Hercegovini. Studije koje su nam bile dostupne, jedna sociološka i jedna antropološka, bile su jedini izvori takve vrste i u radu su detaljnije analizirane. Neophodno je spomenuti i arhivsku građu koja je zaista osnova ovog rada. U Arhivu Bosne i Hercegovine postoji značajna građa iz 1980-ih godina. Međutim, skoro u cijelosti je kao nesređena raspoređena u različite arhivske depoe, nesložena u odgovarajuće fondove pa tako uglavnom nedostupna istraživaču. Stoga, i pored brojne građe koju smo imali priliku izučiti, postoji i dio koji će tek u dogledno vrijeme biti dostupan. Složenost problematike koja je bila predmet našeg istraživanja, a i poteškoće koje su navedene, potakle su nas da pitanje odnosa vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka sagledamo kroz tri važna aspekta. Naš odabir nije bio nasumičan mada je izučavanje ove teme moguće postaviti i na drugoj osnovi. Analizirajući arhivsku građu tražili smo odgovor na pitanje kako je socijalistička vlast gledala na odnos vjerskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka. Polazili smo od činjenice da vjerski i nacionalni identiteti predstavljaju različite kolektivne identitete. Socijalistički sistem je prednost davao nacionalnom identitetu, dok je religijski identitet izgubio dotadašnji značaj definiranjem religije kao privatne stvari pojedinca. U tom kontekstu promatramo i “priznanje muslimanske nacije” 1968. godine, pri čemu je osnovni cilj vlasti bio oslabiti značaj religije, religijskog identiteta i ugleda i moći Islamske zajednice. Proces sekularizacije, koju je nametala vlast kroz obrazovni sistem, ali i svakodnevnicu, trebao je konstruirati modernu muslimansku naciju pri čemu se akcent sa vjere trebao premjestiti na kulturu. Međutim, u narednom periodu brojna neriješena nacionalna pitanja i dalje su vezala religiju uz naciju, nacionalni identitet uz religijski kredibilitet, Bošnjake uz Islamsku zajednicu. Arhivski dokumenti ukazuju da je vladajuća struktura u Bosni i Hercegovini opasnim neprijateljem smatrala muslimanski nacionalizam i to u dva oblika, jedinstvu nacionalizma i kulture i, još pogubnijeg, saradnji muslimanskog nacionalizma i religije. U dokumentima organa vlasti 1980-ih godina neprestano se govori o saradnji nacionalizma muslimanske struk220

9. ZAKLJUČAK

ture i kleronacionalizma Islamske zajednice. Posebno je osuđivano nacionalističko propagiranje da su Muslimani jedini autohtoni stanovnici Bosne i Hercegovine, i klerikalističko i nacionalističko djelovanje vjerskih službenika koji su isticali islam kao društvenu i političku kategoriju, i presudan moment u nacionalom osvještenju Muslimana. Islamska zajednica smatrana je stožerom vjerskog i nacionalnog identiteta zbog toga što su krugovi bliski zajednici i kleronacionalistička struja unutar nje, kako se navodi u brojnim partijskim dokumentima, uporno isticali jedinstvo vjerskog i nacionalnog. Ipak, iako je insistirala na potrebi diferenciranja vjerskog i nacionalnog, ni bosanskohercegovačka vlast ih nije jasno razlikovala. Nacionalističkim ispadima islamskih službenika smatraju se događaji poput otvorenja džamije u Poriču kod Bugojna, nacionalističko djelovanje oko Preporoda, napadi na Parergon, cijepanje Titove slike u Gazi Husrev-begovoj medresi, postavljanje ploče donatora na Islamski teološki fakultet i slično. U sudskom procesu 1983. godine muslimanski nacionalisti osuđeni su za panislamizam, težnju za uspostavljanjem šerijatskih propisa i etnički čiste Bosne i Hercegovine, za bošnjaštvo, islamski fundamentalizam, islamiziranje Muslimana i slično. Iz analiziranih arhivskih dokumenata došli smo do zaključka da je vlast i tokom 1980-ih godina strogim nadzorom nad Islamskom zajednicom nastojala umanjiti njen značaj. Slabljenje religijskog identiteta, čemu je težila, trebalo je umanjiti značaj religijskog elementa u nacionalnom identitetu Muslimana. U nakani da vjerski identitet održi u važećim zakonskim okvirima uporno je pratila klerikalističko i nacionalističko djelovanje unutar nje. Iako ne uvijek bez osnove, jasno je da je vlasti često pronalazila neprijatelje tamo gdje ih nije bilo, konstruirala opasnost i u obračunima sa svojim neprijateljima dokazivala svoju snagu i odlučnost, na taj način upozoravajući potencijalne neprijatelje i kritičare njene djelatnosti. U kontekstu postvarenja konstruirane stvarnosti, možemo ocijeniti i demonstrativno suđenje 1983. godine koje je pored odlučne borbe vlasti protiv nacionalizma ustvari trebalo da opovrgne optužbe da je bosanskohercegovačko partijsko rukovodstvo promuslimanski orijentirano. Drugi segment koji je bio predmet naše pažnje jeste Islamska zajednica i njen utjecaj na modeliranje identiteta Bošnjaka 1980-ih godina. Kao vjer221

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

ska institucija Islamska zajednica izgrađivala je vjerski identitet Bošnjaka, ali zbog nepostojanja nacionalnih institucija Bošnjaka vrlo često se isticala i kao nacionalna institucija. Zanimao nas je odnos Islamske zajednice prema društveno-političkim promjenama i njena aktivnost u toku raspadanja socijalističkog sistema. Kroz publikacije Islamske zajednice tražili smo odgovor na pitanje koliko su krugovi unutar nje doprinijeli poistovjećivanju vjerskog i nacionalnog identiteta. S pravom možemo zaključiti da je Islamska zajednica bila pod snažnim utjecajem i kontrolom tokom cijelog perioda socijalističke vlasti. Prorežimski vrh Islamske zajednice bio je u potpunosti podređen sistemu, dok postojanje i djelatnost tzv. manje lojalne struje unutar nje, nisu dovodili do značajnih odstupanja od zakonski propisane djelatnosti. Doista, naklonjena tj. podređena socijalističkoj vlasti i datom zakonskom okviru Islamska zajednica 1980-ih godina uglavnom je usmjerena na omasovljavanje vjerske pouke i obrazovanje vjerskog kadra. U javnosti se oglašavala vrlo rijetko i to reagirajući na optužbe da sarađuje sa albanskim nacionalizmom i demantirajući strane natpise o lošem položaju muslimana i islama u Jugoslaviji koji se posebno aktualiziraju nakon Sarajevskog procesa 1983. godine. Islamska zajednica se tek krajem 1980-ih godina upliće u općedruštvena pitanja. Tome su djelimično doprinijele kadrovske promjene, posebno nakon Pokreta imama (krajem 1988. i početkom 1989. godine), ali i promjena društveno-političkih odnosa u bosanskohercegovačkom društvu koje su omogućile slobodnija i učestala istupanja vjerskih zajednica u javnosti. Iz analize štampe zaključujemo da diskurs Islamske zajednice krajem 1980-ih godina poprima novu, političku dimenziju. Iz njenih krugova se sve više, između ostalog, govori o islamu kao temelju nacionalnog identiteta Muslimana, Islamskoj zajednici kao bastionu nacionalnog i religijskog identiteta, neodvojivosti religijskog i nacionalnog u identitetu Muslimana i slično. Istupajući kao jedini legitimni predstavnik i zaštitnik Muslimana ne samo kao vjernika već i kao naroda, Islamska zajednica je težila jačanju religijskog identiteta koji bi istovremeno ojačao i nacionalni identitet. Znatno kasnije od drugih zajednica Islamska zajednica preuzima isprobani recept nacionalizacije religijske zajednice i religizacije svih Muslimana. Jedinstvo nacionalnog i religijskog isticalo se kao povijesna istina, ali i kao osnova za bolju budućnost. Javna podrška Stranci demokratske akcije u toku pre222

9. ZAKLJUČAK

dizborne kampanje i prvih višestranačkih izbora 1990. godine konačno je uvela Islamsku zajednicu u javnu sferu kao važnog političkog faktora što je istovremeno doprinijelo približavanju vjerskog i nacionalnog. U trećem dijelu rada analizirali smo dvije studije o identitetu običnih ljudi 1980-ih godina u Bosni i Hercegovini. Iz studija zaključujemo da je i pored dugogodišnjeg nastojanja vlasti da odvoji nacionalno od vjerskog, identitet Muslimana 1980-ih religijski, a ne nereligijski. Istraživanja su potvrdila da se religija zaista smatra konstitutivnim i ključnim elementom muslimanske nacije i poistovjećivanje religijskog i nacionalnog identiteta je uobičajeno. Tome u prilog ide i podatak da se 82% anketiranih Muslimana u sociološkom istraživanju izjasnilo pripadnicima islamske vjeroispovijesti. Međutim, važno je napomenuti da etno-religijski identitet Bošnjaka 1980ih godina nije iznimka s obzirom da i druge dvije velike nacije imaju svoje vjerske zajednice. U svojoj konačnoj ocjeni odnosa religijskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka imali smo na umu dvije vrlo važne činjenice. Prva jeste društvenohistorijski kontekst 1980-ih godina jer se modificiranje identiteta Bošnjaka koje ide u pravcu sve čvršćeg povezivanja i poistovjećivanja religijskog i nacionalnog ne odvija u vakuumu. Modificiranje identiteta odvija se pod snažnim utjecajem političkih promjena, republičkih neslaganja, slabljenja vladajuće Partije i ideologije, kao i jačanja nacionalizma kod Srba i Hrvata koji se sve snažnije veže uz nacionalne crkve. Akcija jednih izaziva reakciju drugih koji u nestabilnoj političkoj situaciji diktiranoj od nacionalističkih krugova, pozivajući se na slavnu i tešku prošlost, ujedinjuju snage pa tako i religijsko i nacionalno zbog bolje budućnosti. Sve aktivnija djelatnost Islamske zajednice odvija se u kontekstu gubljenja snažne kontrole vlasti nad vjerskim zajednicama, a njeno usmjerenje na jačanje nacionalnog identiteta skoro je identično vjerskom uzdizanju drugih nacija. Također, vrlo je važno spomenuti da 1980-e godine ne možemo sagledati odvojeno od dotadašnjeg historijskog naslijeđa. Istina je da nacije od svog nastanka u XIX stoljeću na našim prostorima, u uslovima jednog etničkog porijekla i jednog jezika njeguju religiju kao najočitiju posebnost, a tako i neprikosnoven element svog identiteta. Dok druge nacije religijski element više ili manje uspješno prevazilaze, kašnjenje u priznavanju nacije, 223

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

priznavanje vjerskog imena, nepostojanje nacionalne države, nacionalnog jezika i institucija, a time i nerazvijanje nacionalne kulture, za Bošnjake predstavljaju otežavajuće okolnosti. Takvi neriješeni ključni problemi uporno su bošnjačku naciju u smislu savremene državotvorne snage vraćali na nivo vjerske skupine usmjerenu na Islamsku zajednicu. Međutim, istina je da, iako se smatra površnom i zakašnjelom ili pak preranom, isforsiranom i iznuđenom, sekularizacija socijalističkog društva udaljila je Muslimane od religije. Podudarnost religijskog i nacionalnog identiteta je neprikosnovena, Muslimani (Bošnjaci) se zaista smatraju muslimanima. Ipak, ono što je prema našem mišljenju ključno naglasiti jeste da religijska pripadnost nije garant stvarne religioznosti pojedinca. Činjenica jeste da se islam smatra bitnim elementom nacionalnog identiteta. Međutim, to nije islam u dogmatskom smislu već prakticirani islam, kulturno naslijeđe, sistem običaja, historijska ostavština. Opća pojava 1980-ih godina jeste pripadanje bez vjerovanja jer se muslimanom u vjerskom smislu smatrao i onaj ko je samo rođen ili odgojen u islamskoj tradiciji. Ipak, općevažećim automatizmom takva osoba kao musliman obavezno je smatrana i Muslimanom u nacionalnom smislu. Na kraju zaključujemo da povratak religiji 1980-ih godina ima višestruko značenje. Istina, sve masovnija posjećenost starih i ponovo oživljenih vjerskih manifestacija odraz su aktivnosti Islamske zajednice, religioznosti i iskrene bogobojaznosti, slabljenja tzv. komunističkog trećeg puta, stege vlasti, ali i lične radoznalosti. Tokom procesa snažnog divergiranja nacija u Bosni i Hercegovini 1980-ih godina religija je imala zadatak da ojača kolektivni identitet, a ne da revitalizira spiritualni doživljaj pojedinca. U kontekstu sveopćeg traganja za identitetom 1980-ih godina povratak religiji označava potrebu za simboličkim određenjem i poistovjećivanjem sa određenom grupom. Istovremeno, religija je neoborivi alteritet koji naciju diferencira i osigurava superiornost nad drugima. Istraživanje je pokazalo da koncept slabljenja religije jačanjem nacije nije ostvaren u praksi. Religijski i nacionalni identiteti nisu recipročni, oni se ne isključuju, naprotiv, jačaju jedan drugog pa su gotovo po pravilu religiozni najodaniji naciji i obrnuto. 224

9. ZAKLJUČAK

U toku ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini vodeća bošnjačka elita uveliko će doprinijeti svakodnevnom javnom poistovjećivanju religijskog i nacionalnog u identitetu Bošnjaka. Na taj način nacije su na pragu XXI stoljeća vraćene na početak svog historijskog razvoja kada je religija bila osnova razdvajanja, vododijelnica, a time i prepreka.

225

10. SUMMARY

he subject of our research was identity of Muslims i.e. Bosniaks in Bosnia and Herzegovina during 1980s. We wanted to comprehend the relationship between national and religious identity, importance of both of them, their co-dependence and conflicts, and to find the answer to the following question: To what extent were religious and national identities of Bosniaks combined into a single identity? Closer studying of this issue has proven itself to be a complex task, featuring several difficulties such as unavailable, disorganised archive documents, lack of literature and studies on identity issues in 1980s, inadequacy of theoretic patterns, etc. Due to the complexity of the subject, we decided to divide the matter of religious - national identity of Bosniaks into three main aspects. Analyzing the archive documents, we wanted to see what was the opinion of the socialist government regarding the relationship between religious and national identity of Bosniaks. In those days, the government perceived Muslim nationalism and its interactions with the culture and religion as extremely dangerous. Islamic Community was believed to be the headquarters of religious and national identity, and the available documents of the Communist party show evidence of careful monitoring and control over its activities with an aim to weaken its social influence. The weakening of the religious identity was supposed to diminish the importance of the religious segment of Bosniaksâ&#x20AC;&#x2122; national identity. The second segment analysed was the influence of the Islamic Community on the modelling of Bosniak identity in 1980s. We searched publications issued by the Islamic Community trying to see to what extent did internal circles of the Community contribute to merging of the religious and 227

national identity into one, during the fall of the socialist system? We have concluded that the Islamic Community of the ‘80s was clearly submitted to the government and it focused its activities on the religious teaching and education of clergy. However, by the late ‘80s, its discourse took different, political dimension. Public support to the Party of Democratic Action (SDA) during the election campaign and the first multi-party election in 1990 finally introduced the Islamic Community into the public sphere as a significant political factor, contributing thus to the harmonisation of the religious and national elements. In the third part of this book, we analysed two identity studies on the life of orginary people of Bosnia and Herzegovina in the ‘80s. A sociological study done by Ibrahim Bakić – Nation and religion (Nacija i religija) and anthropological study done by Tone Bringa - Being Muslim the Bosnian Way, Identity and Community in a Central Bosnian Village. We put special focus on the results of these studies which indicate the key elements of the identity of Bosniaks during ‘80s, the way it was manifested, its key components, the relationship between the religious and national identity, the way it is built and who is to maintain it! The studies led us to the conclusion that, despite the years of government attempts to separate nationality from religion, the Bosniak identity of the ‘80s is religious, not non-religious; religion is seen as a constitutive and key element of the Bosniak nation, so that the bond between the religious and national is quite common. Our research leads to the conclusion that religion is an integral part and undisputable element of the national identity, and thus the sliding of the religious and national identity of Bosniaks is evident. However, it is obvious that by secularisation and socialist daily routine, Bosniaks drifted away from their religion. In the ‘80s, certain religious background did not guaranty actual religious devotion of an individual since Islam was not seen in a dogmatic way, but rather as an ortopraxy, practiced Islam, cultural heritage, a system of customs or historical legacy. In the light of the omnipresent search for identity of the ’80s, the return to faith is a marking the need for symbolic determination and identification with a certain collective. Revival of the old, now restored religious events is an example of the work of the Islamic Community, a reflection of religiosity and genuine piety, but also 228

a sign of weakening of the so-called Communist third path, the rule of oppression, and, of course, a sign of personal curiosity. During the process of severe diverging of nations in Bosnia and Herzegovina in 1980s, religion was supposed to build a strong collective identity, both religious and national, and not to revive spirituality of an individual.

229

11. IZVORI I LITERATURA

Izvori Arhiv Bosne i Hercegovine Fondovi: •

Komisija za vjerska pitanja (KVP; Komisija za odnose sa vjerskim zajednicama Izvršnog vijeća SR BiH)

•

Koordinacioni odbor za pitanje religije i djelatnost vjerskih zajednica Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRNBiH KRVZ)

•

Komisija za međunacionalne odnose i međurepubličku saradnju SSRNBiH (KMMS)

•

Marksistički studijski centar Veljko Vlahović i Institut za proučavanje nacionalnih odnosa (MSC VV)

•

Centralni komitet Saveza Komunista BiH (CKSKBiH)

•

Izvršno vijeće Skupštine (IV SR BiH)

•

Odjeljenje za propagandu i informisanje (OPI)

•

Komisija za idejni i teorijski rad CKSKBiH

Arhiv Federacije Bosne i Hercegovine •

Fond Branka Mikulića

Arhiv Jugoslavije •

Fond Savezne komisije za vjerska pitanja (SKVP)

231

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Izvori: •

Službeni list NR BiH, br. 16/61, Sarajevo, 28. 4. 1961.

•

Službeni list SR BiH, br. 36/76, Sarajevo, 7. 6. 1976.

•

Stanovništvo Bosne i Hercegovine: narodnosni sastav po naseljima. Zagreb: Zavod za statistiku, 1995.

•

Stav Muslimana Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljenja, Sarajevo: Institut za društvena istraživanja. 1970. (neobjavljeno)

Internet stranice: www.glas-koncila.hr www.soc.org.yu. www.oei.fu-berlin.de/nation-building/ www.islambosna.ba

Novine i časopisi: Danas, Dani, Forum Bosna, Glasnik VIS-a, Godišnjak BZK Preporod, Islamska misao, Jugoslovenski istorijski časopis, Novi horizonti, Odjek, Opredjeljenja Marksističkog studijskog centra Veljko Vlahović, Oslobođenje, Pregled, Preporod, Prilozi Instituta za istoriju, Status, Sveske Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa, Takvim, Znakovi vremena.

Literatura •

Abazović, D. 2006, Za naciju i Boga: sociološko određenje religijskog nacionalizma, Sarajevo: Magistrat

•

Abazović, D. 2007, “Religijski fundamentalizam i politički ekstremizam u BiH i svijetu”, Status 11. Mostar

•

Abazović, D. 2010, Religija u tranziciji. Eseji o religijskom i političkom, Sarajevo: Rabic

•

Ademović, F. 2002, Vrijeme uspravljanja Bošnjaka. Atif Purivatra život i djelo, Sarajevo: Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca

•

Al-Ahsan, A. 2004, Ummet ili nacija, Sarajevo: Libris

•

Al Attas, S. M. N. 2003, Islam i sekularizam, Sarajevo: Bosančica-print

•

Altermatt, U. 1997, Etnonacionalizam u Europi. Svjetionik Sarajevo, Sarajevo: Jež

232

11. IZVORI I LITERATURA

•

Anderson, B. 1990, Nacija: zamišljena zajednica. Razmatranje o porijeklu širenja nacionalizma, Zagreb: Školska knjiga

•

Anđelić, N. 2005, Bosna i Hercegovina između Tita i rata, Beograd: Samizdat B92

•

Arnautović, S. 2003, “Identitet i mišljenje. Problem nacionalnog identiteta Bošnjaka”, Godišnjak BZK “Preporod” 2003, Sarajevo: BZK “Preporod“

•

Arnautović, S. 2009, Političko predstavljanje i izborni sistemi u Bosni i Hercegovini u XX stoljeću, Sarajevo: Promocult

•

Asad, T. 2008, Formacije sekularnog: Hrišćanstvo, Islam, Modernost, Beograd: Beogradski krug

•

Babić, D. 2007, “Politika i religija - kobna sprega naš fatum”, Status 11. Mostar

•

Bajtal, E. 2007, “Politika religioznog konflikta: religija između vjere i politike”, Status 11. Mostar

•

Bakić, I. 1990, “O naciji i religiji (distribucija stavova javnog mnjenja)”, Sveske 28-29, Sarajevo: Institut za proučavanje nacionalnih odnosa

•

Bakić, I. 1994, Nacija i religija. Sarajevo: Bosna Public

•

Balić, S. 1995, Bosna u egzilu, Zagreb: “Preporod“

•

Balorda, J. 2009, Preživjeti genocid: analiza postratnih etničkih identiteta Bošnjaka, Sarajevo: Maunagić

•

Banovac, B., Boneta, Ž. 2007. “Religioznost i nacionalizam u hrvatskoj periferijiveliki scenarij za male zajednice”, Migracijske i etničke teme 23. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti

•

Bećirović, D. 2009, “Iskorjenjivanje religioznih uvjerenja i aktivnosti unutar članstva KPJ/SKJ od 1945. do 1958. godine”, Historijska traganja 4. Sarajevo: Institut za istoriju

•

Bećirović, D. 2010, “Represija prema svećenicima Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1955. godine”, Prilozi 39. Sarajevo: Institut za istoriju

•

Bećirović, D. 2011, “Normativni okvir i stvarni položaj Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini”, Identitet Bosne i Hercegovine kroz historiju, Sarajevo: Institut za istoriju

•

Behmen, O. 2006, Na dnu dna, Sarajevo: Mladi Muslimani

•

Bergar, P., Luckman, T. 1992. Socijalna konstrukcija zbilje. Rasprava o sociologiji znanja, Zagreb: Naprijed

•

Bijela knjiga Stipe Šuvara, Zagreb: Večernji list, 2010.

•

Bilandžić, D. 1986, Jugoslavija poslije Tita (1980-1985), Zagreb: Globus

•

Bilandžić, D. 1999, Hrvatska moderna povijest, Zagreb: Golden marketing

•

Bilandžić, D. 2006, Povijest izbliza. Memoarski zapisi 1945-2005., Zagreb: Prometej

233

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

•

Boeckh, K. 2006, “Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944-1953.: staljinizam i titoizam”, ČSP 2, Zagreb: Hrvatski institut za povijest

•

Bojić, M. 2001, Historija Bosne i Bošnjaka (VII-XX vijek), Sarajevo: Šahinpašić

•

Boneta, Ž. 2007, “Konfesionalnost i (dez)integracija višeetničkih područja”, Migracijske i etničke teme 23. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti

•

Bougarel, X. 2001. “ L’islam bosniaque, entre identité culturelle et idéologie politique ”, Xavier Bougarel / Nathalie Clayer (dir.), Le nouvel islam balkanique. Les musulmans, acteurs du post-communisme (1990-2000), Paris: Maisonneuve & Larose (Bosanski islam između kulturnog identiteta i političke ideologije. U radu korišten prijevod na bosanski jezik Asafa Džanića koji nije objavljen)

•

Bougarel, X. 2004, Bosna. Anatomija rata, Beograd: Edicija Reč

•

Bougarel, X. 2009, “Od Muslimana do Bošnjaka: pitanje nacionalnog imena bosanskih muslimana”, Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka, Sarajevo: Institut za istoriju

•

Bringa, T. 2009, Biti Musliman na bosanski način. Identitet i zajednica u jednom bosanskohercegovačkom selu, Sarajevo: Šahinpašić

•

Brka, O. 2007, SDA - ljudi i događaji u političkom pokretu Bošnjaka, Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca

•

Brkljačić, M. 2002, “Glas koncila u predvečerje sloma komunizma: jedno viđenje hrvatskog nacionalnog pitanja hrvatske nacionalne crkve”, Religija, društvo i politika. Kontroverzna tumačenja i približavanja-zbornik radova, Tomas Bremer (ur.), Bonn

•

Brubaker, R. 1996, Nationalism reframed: nationhood and the national question in the New Europe, Cambridge: University Press

•

Cvitković, I. 1973, “Za partiju proletarijata religija nije privatna stvar”, Marksističke sveske 1-4. Sarajevo: Fakultet političkih nauka

•

Cvitković, I. 1984a, Savez komunista i religija, Sarajevo: Oslobođenje

•

Cvitković, I. 1984b, “Uvodne napomene uz projekat Nacionalni i religijski odnosi na selu”, Sveske 7-8. Sarajevo: Institut za proučavanje nacionalnih odnosa

•

Cvitković, I. 1988, “SKJ u borbi protiv klerikalnih interpretacija odnosa religijskog i nacionalnog”, Sveske 21. Sarajevo: Institut za proučavanje nacionalnih odnosa

•

Cvitković, I. 2004, Sociologija religije, Sarajevo: DES

•

Cvitković, I. 2006a, Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini. Hrvati između nacionalnog i građanskog, Zagreb-Sarajevo: Synopsis

•

Cvitković, I. 2006b, Odnosi između nacionalnog i konfesionalnog identiteta, www.soc. org.yu

•

Čampara, E. 1996, Hadži Mehmed Handžić i Mladi Muslimani, Zbornik radova sa znanstvenih skupova o hadži Mehmedu Handžiću, Sarajevo: El-Hidaje

234

11. IZVORI I LITERATURA

•

Čaušević, E. 1990, Ilidžanci. Kazivanje o budućnosti, Sarajevo-Beograd: Mina: Zvezdara

•

Čaušević, H. 1990, “Političko-pravni aspekti islamskog fundamentalizma u Jugoslaviji”, Islamski fundamentalizam-šta je to?, Sarajevo: Oslobođenje

•

Ćećez, M. 2006, Razvoj Bosne i Hercegovine od 1945-1990. godine, Sarajevo: Birograf

•

Ćerić, S. 1968, Muslimani srpskohrvatskog jezika, Sarajevo: Svjetlost

•

Ćimić, E. 1966, Socijalističko društvo i religija, Sarajevo: Svjetlost

•

Ćimić, E. 1974, Drama ateizacije, Sarajevo: Biblioteka Nauka i kultura

•

Ćimić, E. 1983, Politika kao sudbina. Prilog fenomenologiji političkog stradalništva, Beograd: Mladost

•

Ćimić, E. 2005, Iskušenja zajedništva, Sarajevo: Did

•

Danilović, R. 2006, Sarajevski proces 1983. Tuzla: Bosanska riječ

•

Degan, V. Đ. 1972, “Međunarodnopravno uređenje položaja Muslimana sa osvrtom na uređenje položaja drugih vjerskih i narodnosnih skupina na području Jugoslavije”, Prilozi 8. Sarajevo: Institut za istoriju radničkog pokreta

•

Dejzings, G. 2006, Religija i identitet na Kosovu, Beograd: Biblioteka XX vek

•

“Diskusija”, Prilozi 4. Sarajevo: Institut za istoriju radničkog pokreta, 1968.

•

“Diskusija: Istoriografski tekstovi u separatu “Bosna i Hercegovina“- II izdanje Enciklopedije Jugoslavije”, Prilozi 22. Sarajevo: Institut za istoriju, 1986.

•

Dizdarević, I. 2003, “Proces razvoja svijesti o bošnjačkom identitetu”, Godišnjak BZK “Preporod”, Sarajevo: BZK “Preporod“

•

Dizdarević, R. 1999, Od smrti Tita do smrti Jugoslavije, Sarajevo: Oko

•

Dragović-Soso, J. 2004, Spasioci nacije. Intelektualna opozicija Srbije i oživljavanje nacionalizma. Beograd: Edicija Reč

•

Dugandžija, N. 1983, Nacija i religija, Zagreb: Biblioteka savremene političke misli

•

Dunđerović, R. 1990, “Faktorska distribucija stavova javnog mnjenja o međunacionalnim odnosima”, Sveske 28-29. Sarajevo: Institut za proučavanje nacionalnih odnosa

•

Duraković, N. 1998, Prokletstvo Muslimana, Tuzla: Harfo-graf

•

Duranović, A. 2010, “Imenovanje Sulejmana ef. Kemure za reisu-l-ulemu Islamske vjerske zajednice u FNRJ”, Mustafa Imamović: 45. godine naučnog i publicističkog radazbornik radova, Sarajevo: Gradačac: University Press: Institut za istoriju: Javna biblioteka Alija Isaković

•

Đentile, E. 2009, Religije politike: između demokratija i totalitarizma, Beograd: Biblioteka XX vek

235

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

•

Đidić, F., Hećimović, E. 1991, Robija šutnje. Stradanje Muslimana u zeničkom kraju 1945-1987, Zenica: “Preporod“

•

Đilas, M., Gaće, N. 1995, Bošnjak. Adil Zulfikarpašić, Zurich: Bošnjački institut

•

Fajn, Dž. 2009, “Diktatori mogu imati blagotvoran uticaj. Izuzetni slučaj Josipa Broza Tita”, Balkanski diktatori: diktatori i autoritarni vladari jugoistočne Evrope. (Bernd J. Fišer ur.), Beograd: Prosveta

•

Filandra, Š. 1999, Bošnjačka politika u XX stoljeću. Sarajevo: Sejtarija

•

Filandra, Š. 2008, “Religija protiv nacije: slučaj Bošnjaka”, Godišnjak BZK “Preporod”, Sarajevo: BZK “Preporod”

•

Filipović, M. 1990a, “O genezi, dimenzijama, sadržaju i implikacijama optužbi za islamski fundamentalizam u našoj idejnoj i političkoj praksi”, Islamski fundamentalizam-šta je to?, Sarajevo: Oslobođenje

•

Filipović, M. 1990b, “Diskusija”, Islamski fundamentalizam-šta je to?, Sarajevo: Oslobođenje

•

Filipović, M. 1990c, “Da, ja sam fundamentalista”, Danas, br. 412, Zagreb, 9. 1. 1990.

•

Filipović, M. 1996, Bošnjačka politika, Sarajevo: Svjetlost

•

Filipović, M., Duraković N. 2002, Tragedija Bosne, Sarajevo: Edicija Vrtlog

•

Filipović, M. 2008, Afera Agrokomerc i smrt Hamdije Pozderca, Sarajevo: TDP

•

Filipović, N. 1990, “Totalitarizam iz straha i neznanja”, Bosna i Bošnjaci: zbornik radova, Sarajevo

•

Franchi, A. 2002, “Politika, ideologija, religija”, Forum Bosna 16. Sarajevo: Međunarodni Forum Bosna

•

Galijašević, Dž. 1989, Moševac. Šta je bilo-bilo je, Beograd: Multiprint

•

Gellner, E. 1983, Nations and nationalism, Oxsford: Basil Blackwell Publiser

•

Gleni, M. 2002, Pad Jugoslavije. Treći balkanski rat, Beograd: Samizdat B92

•

Goldstein, I. 2003, Hrvatska povijest, Zagreb: Novi Liber

•

Grozdanić, S. 1987, “Musliman: zgodan ili nezgodan, drugog naziva nema”, Intervju, br. 172, 31. 12. 1987.

•

Grupa autora, 2001, Mladi Muslimani 1939-1999. I, Sarajevo: Mladi Muslimani

•

Hadžijahić, M. 1974, Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, Sarajevo: Svjetlost

•

Hamilton, M. 2003, Sociologija religije: teorijski i uporedni pristup. Beograd: Clio

•

Hobsbawm, E. 1993, Nacije i nacionalizam, Zagreb: Novi Liber

•

Hroch, M. 2006, Društveni preduvjeti nacionalnih preporoda u Europi, Zagreb: Srednja Europa

236

11. IZVORI I LITERATURA

•

Ibreljić, I. 2003, “Evropski, balkanski i bošnjački identitet u vremenu ubrzanih evropskih integracijskih procesa”, Godišnjak BZK “Preporod”, Sarajevo: BZK “Preporod“

•

Imamović, M. 1973, “Nastanak i razvitak moderne muslimanske književnosti”, Život, br. 4, Sarajevo

•

Imamović, M. 1982, “Panislam i panislamizam”, Odjek, br. 20, Sarajevo

•

Imamović, M. 1998, Historija Bošnjaka, Sarajevo: BZK “Preporod“

•

Imamović, M. 2003a, “Identitet Bošnjaka u XX stoljeću”, Godišnjak BZK “Preporod”, Sarajevo: BZK “Preporod”

•

Imamović, M. 2003b, “Bošnjački etnos: identitet i ime”, Prilozi 32. Sarajevo: Institut za istoriju

•

Imamović, M. 2008, Knjige i zbivanja, Sarajevo: Magistrat

•

Isaković, A. (gl.ur.) 1990, O “nacionaliziranju” Muslimana, Zagreb: Globus

•

Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: Starješinstvo Islamske zajednice u SR BiH, 1977.

•

Islamski fundamentalizam-šta je to?, Sarajevo: Oslobođenje, 1990.

•

Istorija saveza komunista BiH II, Sarajevo: Institut za istoriju- Oslobođenje OOUR Izdavačka djelatnost, 1990.

•

Išek, T. 2006, “Slučaj Pašage Mandžića: paradigma težine traganja za povijesnom istinom”, 60 godina od završetka Drugog svjetskog rata: kako se sjećati 1945. godine: zbornik radova, Sarajevo: Institut za istoriju

•

Ivanović, V. 2006, Raspad Jugoslavije i stvaranje Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Svjetlost

•

Izetbegović, A. 1990, Islamska deklaracija, Sarajevo: Bosna

•

Izetbegović, A. 2001, Sjećanja, Sarajevo: Šahinpašić

•

Jakovina, T. “Tko je Hrvatskoj htio slomiti kičmu. Plan Beograda: uništiti Inu optužbama za kriminal i ustaštvo”, Globus, 19. 12. 2008.

•

Jambešić Kirin, R. 2002, “Jugoslavenstvo osamdesetih: kriza višestrukih identiteta ili kriza kulture dijaloga”, Religija, društvo i politika. Kontroverzna tumačenja i približavanja, Tomas Bremer (ur.), Bonn

•

Jović, D. 2003, Jugoslavija: država koja je odumrla: uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije (1974-1990), Zagreb: Prometej

•

Jović, P. 2003, Predznaci agresije i druge zloslutnice. Reagovanja i polemike 1979-1991, Sarajevo: Arka Press

•

Kamberović, H. 2006,” Tito i političko rukovodstvo BiH od sredine 60-ih do sredine 70-ih godine 20. stoljeća”, Regionalni naučni skup Tito i Bosna i Hercegovina, Sarajevo: Savez društava Tito u Bosni i Hercegovini

237

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

•

Kamberović, H. 2008a, “Hrvatska misao u Bosni i Hercegovini 1913-1914. godinemodel građenja nacionalnog identiteta”, Historijska traganja 1. Sarajevo: Institut za istoriju

•

Kamberović, H. 2008b, Between muslimdom, bosniandom, yugoslavdom and bosniakdom: political elite in Bosnia and Herzegovina in the mid-1960s and by the beginning of the 1970s, htp:/www.oei.fu-berlin.de/nation-building/

•

Kamberović, H. (pr.) 2009a, “Sedamnaesta i dvadeseta sjednica CKSKBiH i diskusije”, Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Sarajevo: Institut za istoriju

•

Kamberović, H. 2009b, “Bošnjaci 1968: politički kontekst priznavanja nacionalnog identiteta”, Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka: zbornik radova, Sarajevo: Institut za istoriju

•

Kamberović, H. 2009c, “Stav političke elite o nacionalnom identitetu Muslimana u Bosni i Hercegovini sredinom 1960-ih godina”, Prilozi 38. Sarajevo: Institut za istoriju

•

Kamberović, H. 2011, Hod po trnju. Iz bosanskohercegovačke historije 20. stoljeća, Sarajevo: Institut za istoriju

•

Karčić, F. 1999, “Preporod newspaper: an agent of and witness to islamic revival in Bosnia, Intellectual discourse”, Intellectual Discourse, 1999, vol.7, no. 1, pp. 91-97.

•

Karić, A. 2006, Panislamizam u Bosni, Sarajevo: Connectum

•

Kasumagić, I. 1999, Trinaest mladomuslimanskih šehida, Sarajevo: Mladi Muslimani

•

Kecmanović, N. “Sve naše razlike”, Danas, br. 49, Zagreb, 25. 1. 1983.

•

Korunić, P. 2003, “Nacija i nacionalni identitet”, Zgodovinski časopis 57. Ljubljana: Filozofski fakultet

•

Korunić, P. 2006, Rasprava o izgradnji moderne hrvatske nacije: Nacija i nacionalni identitet, Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje

•

Kržišnik-Bukić, V. 2003, “Historijske i historiografske kontroverze i dileme nacionalnog nominiranja u BiH”, Prilozi 32. Sarajevo: Institut za istoriju

•

Kurspahić, K. 1975, “Vjera i mjera”, Oslobođenje, 23. 4. 1975.

•

Latić, N. 1999, “Po pravdu kod Milanka Renovice”, Dani, br. 124, 15. 10. 1999.

•

Latić, Dž. “Naša hodžinska sudbina”, Novi horizonti, Zenica, novembar 2004.

•

Latifić, I. 1997, Jugoslavija 1945-1990 - razvoj privrede i društvenih djelatnosti, Beograd: Društvo za istinu o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji 1941-1945.

•

Lavić, S. 2003, “Statički i dinamički pristup problemu identiteta”, Godišnjak BZK “Preporod”, Sarajevo: BZK “Preporod“

238

11. IZVORI I LITERATURA

•

Lovrenović, I. 2002, “Pitanje iz vjere, pitanje iz života”, Religija, društvo i politika. Kontraverzna tumačenja i približavanja, Tomas Bremer (ur.), Bonn

•

Lučić, I. 2008, “Drugovi Muslimani i bošnjaštvo. Šta je CK SKBiH govorio o Muslimanima”, Dani, br. 562, 21. 3. 2008.

•

Lučić, I. 2008, Making the “nation” visible: censuc policy in Yugoslavia in 1970-1971, htp:/www.oei.fu-berlin.de/nation-building/

•

Mahmutćehajić, R. 1990, “Bošnjaci i/ili Muslimani”, Sveske 28-29. Sarajevo: Institut za proučavanje nacionalnih odnosa

•

Malouf, A. 2002, U ime identiteta, Zagreb: Prometej

•

Markešić, I. 1990, “Alija Isaković. O nacionaliziranju Muslimana”, Sveske 28-29. Sarajevo: Institut za proučavanje nacionalnih odnosa

•

Markešić, I. 2002, “Doprinos vjere izgradnji kulturnog identiteta”, Vrhbosnensia 1. Sarajevo: Vrhbosanska katolička teologija

•

Marković, P. 2007, Trajnost i promena, Beograd: Službeni glasnik

•

Maštruko, I. 1985, “Religija i nacionalno idolopoklonstvo”, Sveske 11-12. Sarajevo: Institut za proučavanje nacionalnih odnosa

•

Mikulić, B. 1975, Za šta a protiv čega, Sarajevo: Oslobođenje

•

Mikulić, B. 1983, “XIV Zimske olimpijske igre”, Radio Sarajevo- treći program 43. Sarajevo: Radio-Sarajevo

•

Miladinović, S. 2009, Elite raspada, Beograd: Službeni glasnik

•

Milišić, S. 1986, Emancipacija muslimanske žene u Bosni i Hercegovini nakon oslobođenja 1947-1952. (poseban osvrt na skidanje zara i feredže), magistarski rad (neobjavljeno), Sarajevo: Filozofski fakultet

•

Milosavljević, O. 2001, “Renegati, konvertiti, izmišljeni narodi”, Dijalog povijesničaraistoričara 3, Pečuh 12.-14. maj 2000, Zagreb: Fondacija Friedrich-Naumann-Stiftung

•

Milosavljević, O. 2002a, “Odnos između religiozne i nacionalne pripadnosti. Ideja i realnost (primer: srpska nacija)”, Religija, društvo i politika. Kontraverzna tumačenja i približavanja, Tomas Bremer (ur.), Bonn

•

Milosavljević, O. 2002b, U tradiciji nacionalizma ili stereotipi srpskih intelektualaca XX veka o “nama” i “drugima”, Beograd: Zagorac

•

Mlade Muslimanke: svjedočenja i sjećanja. Memoari ženske grane MM 39, 1999, Sarajevo: Mladi Muslimani

•

Mladi Muslimani, 1991, Sarajevo: Biblioteka Ključanin

•

Mujkić, A. 2003, “Bošnjaci, etno-vjerski identitet i građansko društvo”, Godišnjak BZK “Preporod”, Sarajevo: BZK “Preporod“

239

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

•

Mulaosmanović, A. 2010, Bihaćka Krajina 1971.-1991. (utjecaj politike i političkih elita na privredni razvoj), Sarajevo: Institut za istoriju

•

Muminović, R. 1990, “Knjiga podsticanja i opomene”, Sveske 28-29. Sarajevo: Institut za proučavanje nacionalnih odnosa

•

Nasr, S. H. 1982, “Religija i sekularizam- njihovo značenje i menifestovanje u muslimanskoj istoriji”, Glasnik VIS 3. Sarajevo

•

“Okrugli sto O nacionaliziranju Muslimana”, Sveske 28-29. Sarajevo: Institut za proučavanje nacionalnih odnosa, 1990.

•

Osmanović, I. 2003, Politika države prema vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegovini od 1945 do 1990. godine, magistarski rad (neobjavljeno), Sarajevo: Fakultet političkih nauka

•

Perica, V. 2006a, Balkanski idoli I, Beograd: Biblioteka XX vek

•

Perica, V. 2006b, Balkanski idoli II, Beograd: Biblioteka XX vek

•

Perović, L. 1991, Zatvaranje kruga-ishod rascepa u SKJ 1971/1972, Sarajevo: Svjetlost

•

Popov, N. 2002, Srpska strana rata. Trauma i katarza u istorijskom pamćenju deo I, Beograd: Samizdat B92

•

Pozderac, H. 1976, Nacionalni odnosi i socijalističko zajedništvo, Sarajevo: Svjetlost

•

Prguda, A. 1990, Sarajevski proces. Suđenje muslimanskim intelektualcima 1983., Sarajevo: Abid Prguda

•

Prlenda, S. 2002, “Odnos između nacije i religije u hrvatskim nacionalnim ideologijama”, Religija, društvo i politika. Kontraverzna tumačenja i približavanja, Tomas Bremer (ur.), Bonn

•

Prljača, M. 2006, Pokret “Muslimanska braća”. Nastanak, početni oblici djelovanja i refleksije na BiH, Sarajevo: El-Kalem

•

Prohić, K. 2007, Eseji, Sarajevo: BZK “Preporod“

•

Purivatra, A. 1969, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Sarajevo: Svjetlost

•

Purivatra, A. 1981, “Libijska Zelena knjiga. Neka pitanja treće univerzalne teorije”, Odjek, br. 1, Sarajevo

•

Purivatra et. al. 1991, Muslimani i bošnjaštvo, Sarajevo: Biblioteka Ključanin

•

Purivatra, A. 1998, “Uloga Husein-ef. Đoze u popisu stanovništva 1971”, Život i djelo Husein ef. Đoze. Zbornik radova sa naučnog simpozija 7. juna 1997. Sarajevo, Sarajevo: Fakultet islamskih nauka

•

Purivatra, A. 1999, Jugoslavenska muslimanska organizacija u Kraljevini SHS, Sarajevo: BKC

240

11. IZVORI I LITERATURA

•

Radić, R. 2000, ”Država, Rimokatolička i Srpska pravoslavna crkva od 1945. do polovine 1960-ih godina”, Dijalog povijesničara-istoričara 2, Pečuh 19.-21. novembar 1999, Zagreb: Zaklada Friedrih-Naumann-Stiftung

•

Radić, R. 2001, “Politička idelogija kao sekularna religija i njena integrativna funkcija”, Dijalog povijesničara-istoričara 4, Pečuh 20.-22. oktobar 2000, Zagreb: Zaklada Friedrih-Naumann-Stiftung

•

Radić, R. 2002, “Verska štampa 1985-1995. sa posebnim osvrtom na štampu SPC”, Religija, društvo i politika. Kontroverzna tumačenja i približavanja, Tomas Bremer (ur.), Bonn

•

Radić, R. 2005, “Islamska vjerska zajednica 1945-1970. godine”, Forum Bosna 32. Sarajevo: Međunarodni Forum Bosna

•

Radušić, E. 2007, “Stav Islamske zajednice prema raspadu Jugoslavije”, Prilozi 36. Sarajevo: Institut za istoriju

•

Ramić, J. 2007, “Život i djelo prof. dr. Ahmeda Smajlovića (1938.-1988.)”, Znakovi vremena 35/36. Sarajevo: Ibn Sina

•

Redžić, E. 1970, Tokovi i otpori, Sarajevo: Svjetlost

•

Redžić, E. 2000, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontroverzama istorijske nauke, Sarajevo: ANUBiH

•

Redžić, E. 2008, Moje životne dionice, Sarajevo: Svjetlost

•

Sachedina, A. 2002, “Vođenje ili vladanje? Muslimanska zamisao o dva grada”, Forum Bosna 19. Sarajevo: Međunarodni Forum Bosna

•

Saltaga, F. 1991, Muslimanska nacija u Jugoslaviji: porijeklo, islam, povijest, kultura, politika, Sarajevo: Institut za proučavanje nacionalnih odnosa

•

Sarajevski proces. Suđenje muslimanskim intelektualcima 1983. godine, Zürich: Bosanski institut, 1987.

•

Savjetovanje − seminar o problemu fenomena religije i crkve te djelovanju Saveza komunista Jugoslavije i Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije prema tom problem, Beograd: Centar za društvena istraživanja Predsjedništva CK SKJ, 1977.

•

Sekulić, D. 2004, Sukobi i tolerancija. O društvenoj uvjetovanosti nacionalizma i demokracija, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk

•

Silber, L., Litl, A. 1996, Smrt Jugoslavije, Beograd: Radio B92

•

“Simpozij: Tragom uspješnog rada dr. Ahmeda Smajlovića”, Behar 87-88. Zagreb: KDBH “Preporod”, 2009.

•

Simpozij: Život i djelo Husein ef. Đozo (Sarajevo 7. juna 1997.), Sarajevo: Fakultet islamskih nauka, 1997.

•

Skledar, N. 1986, Um i religija, Sarajevo: Svjetlost

241

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

•

Smit, A. 1998, Nacionalni identitet, Beograd: Biblioteka XX vek

•

Sokolović, Dž. 1990, “O identitetu BiH, privrednoj reformi i mogućnostima prevazilaženja ekonomske krize”, Sveske 28-29. Sarajevo: Institut za proučavanje nacionalnih odnosa

•

Sokolović, Dž. 1997, Nacija protiv naroda. Bosna je samo jedan slučaj, Oslo: Sypress Forlag

•

Sućeska, A. 1969, “Istorijske osnove nacionalne posebnosti bosanskohercegovačkih Muslimana”, JIČ 4. Beograd: Savez društava istoričara Jugoslavije

•

Sundhaussen, H. 2009, “Od mita regije do države na silu: metamorfoze u Bosni i Hercegovini”, Prilozi 38. Sarajevo: Institut za istoriju

•

Sušić, D. 1980, Parergon (Bilješke uz roman o Talu), Sarajevo: Oslobođenje

•

Šeta, F. 1991, Reis-ul-uleme u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji od 1882. do 1991. godine, Sarajevo: Visoko

•

Tanasković, D. 1990, U dijalogu sa islamom, Beograd: Prosveta

•

Trhulj, S. 1995, Mladi Muslimani, Sarajevo: Oko

•

Trnka, K. 1990, “O nacionalnim odnosima, višepartijskom sistemu i položaju BiH u Federaciji”, Sveske 28-29. Sarajevo: Institut za proučavanje nacionalnih odnosa

•

Veladžić, S. 2009, “Homogenizacija Bošnjaka kroz Preporod”, Rasprave o identitetu Bošnjaka: zbornik radova, Sarajevo: Institut za istoriju

•

Vlaisavljević, U. 2002, “Etničke zajednice, etnopolitika i božansko dobro”, Forum Bosna 19. Sarajevo: Međunarodni Forum Bosna

•

Vukmanović, M. 2007, “Dosljednost vjerskog fundamentalizma”, Status 11. Mostar

•

Zundhausen, H. 2008, Istorija Srbije od 19. do 21. veka, Beograd: Clio

242

REGISTAR LIČNIH IMENA

A Abadžić, Muhamed 92 Abazović, Dino 11, 24, 27, 189 Abdul Hamid 121 Ademović, Fadil 12, 47, 54, 56 Adilović, Ahmet 151 Al Attas, Syed Muhammad Naquib 24 Al-Ahsan, Abdullah 29 Al-Gaddafi, Moammar 105, 158 Altermatt, Urs 26 Anderson, Benedikt 11, 20, 21 Anđelić, Neven 34, 83, 88, 91, 92, 93, 96, 139 Anđelić, Novak 69 Arnautović, Samir 12, 74, 95 Arslankadić, Merima 7 Asad, Talal 24

B Babić, Ante 48 Babić, Dušan 106 Babić, Nikola 49 Bajec, Milan 77 Bakić, Ibrahim 13, 20, 24, 201, 203, 204, 205, 208, 209, 210, 211, 213, 216, 217, 228 Bakšić, Hamza 104, 135 Balić, Smail 32 Balorda, Jasna 17, 208 Banovac, Boris 13, 14, 25 Bećirbegović, Edah 166, 197

Bećirović, Denis 35, 36, 37 Begić, Midhat 54, 58 Behmen, Omer 63, 64, 70, 120, 130, 132, 133, 135, 140, 141 Behmen, Salih 120, 130, 133 Berberović, Muhamed 117 Berger, L. Peter 108, 109 Bešić, Muhamed 114, 119 Bičakčić, Đula 133 Bičakčić, Edhem 133 Bijedić, Bahrudin 135 Bijedić, Džemal 42, 47, 64 Bilandžić, Dušan 33, 74, 75, 76, 77, 80, 82, 98, 99, 176 Blašković, Vladimir 56 Blažević, Ivica 148 Boeckh, Katrin 37, 38 Bogdanović, Dimitrije 85 Bogičević, Bogić 171 Bojanić, Minja 94 Bojić, Mehmedalija 12, 33, 90 Boneta, Željko 13, 14, 25 Bougarel, Xavier 7, 17, 61, 63, 94, 95, 119, 120, 129, 197 Bringa, Tone 16, 17, 56, 203, 204, 207, 210, 211, 212, 217, 228 Bristrić, Senahid 199 Brkljačić, Maja 199 Broz, Josip Tito 9, 43, 46, 64, 65, 73, 74, 75, 76, 82, 97, 99, 120, 123, 143, 182, 184, 217, 221

243

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Brubaker, Rogers 32 Buljagić, Z 135 Burek, Salih 71

C Carter, Jimy 25 Cerić, Mustafa 194 Cerović, Rajko 189 Cvitković, Ivan 13, 35, 175, 177, 178, 180, 202, 211

Dolanc, Stane 97 Dorić, Fuad 135 Dragović-Soso, Jasna 85, 86, 87, 88, 95 Drašković, Vuk 104, 106 Dugandžija, Nikola 13, 31 Dugonjić, Rato 42, 47, 74 Dunđerović, Ratko 214, 217 Duraković, Enes 58, 100 Duraković, Nijaz 12, 17, 41, 54, 71, 93, 94, 95, 135 Duranović, Amir 7, 38

Čajlaković, Husein 151 Čajlaković, Muhamed 151 Čampara, Ešref 132 Čaušević, Halid 121, 124 Čaušević, Enver 82, 83 Čelebić, Mithat 130 Čengić, Hasan 120, 128, 129, 130, 133, 151, 197 Čišić, Husaga 32 Čolaković, Rodoljub 33 Čubrilović, Vaso 48 Čulinović, Ferdo 48

Ćećez, Momir 83 Ćemerlić, Hamdija 49, 50, 54, 65, 70, 146, 154, 155, 215 Ćerić, Salim 11, 47, 51, 56, 60, 61, 190 Ćimić, Esad 11, 13, 23, 31, 68, 103, 104, 192 Ćosić, Dobrica 85

Fajn, Džon 78, 79 Fejić, Ibrahim 38 Filandra, Šaćir 12, 13, 42, 44, 47, 53, 59, 60, 71, 89, 97, 98, 100, 106, 107, 127, 134, 145, 192, 193, 198 Filipović, Izudin 134, 135, 145, 146 Filipović, Muhamed 12, 17, 42, 43, 44, 45, 47, 81, 82, 83, 84, 89, 93, 94, 100, 101, 106, 121, 124, 127, 139, 140, 193, 199 Filipović, Nedim 17, 48, 192, 215 Filipović, Nenad 192, 193 Franchi, Anna-Marie 21

D Danilović, Rajko 126, 135, 140 Dedijer, Vladimir 107 Degan, Vladimir-Đuro 51 Dejzings, Ger 14, 31 Dizdar, Mehmedalija Mak 54, 65 Dizdarević, Ismet 12, 19 Dizdarević, Raif 73, 81, 87, 88, 89, 91, 98 Dizdarević, Zlatko 135

244

Đentile, Emilio 24 Đidić, Fuad 158 Đilas, Milovan 32, 34 Đozo, Husein 54, 63, 64, 65, 66, 67, 68, 69, 70, 116, 117, 119, 124, 130, 189 Đurđević, Derviš 133 Đuretić, Veselin 48, 49

E Eminović, Hasan 153, 155

G Gaće, Nadežda 34 Gaković, Milan 49

REGISTAR LIČNIH IMENA

Galijašević, Dževad 91 Gavrankapetanović, Munir 64, 120, 130 Gellner, Ernest 11 Glenny, Misha 46 Gligorov, Kiro 85 Goldstein, Ivo 78, 79 Grabčanović, Hasan 42, 59, 64 Grozdanić, Sulejman 17, 215, 216 Gvozdenović, Borko 135

H Hadžiabdić, Naim 69, 114, 119, 138, 142, 143, 144, 149, 152, 153, 155, 162, 164, 182, 183 Hadžić, Rizah 132, 136 Hadžijahić, Muhamed 11, 48, 50, 51, 52, 65, 152 Hadžiristić, Piter 104 Halilović, Ibro 151 Hamilton, Malcolm 11, 23 Hasanović, Bilal 160 Haverić, Šemsudin 158 Hećimović, Esad 158 Hitler, Adolf 33, 126 Hobsbawm, Eric 11, 20 Homeini, Ruholah 113, 123 Hrelja, Kemal 10 Hroch, Miroslav 11, 22 Hukić, Abdurahman 154 Humo, Avdo 47 Hurem, Rasim 48

I Ibreljić, Izet 12, 19 Idrizović, Nagorka 135 Iljič, Vladimir Lenjin 33, 65 Imamović, Mustafa 11, 12, 17, 29, 33, 50, 51, 52, 53, 56, 58, 59, 60, 121, 122 Isaković, Alija 54, 58, 65, 215, 216 Išek, Tomislav 71 Ivanović, Vesna 87 Izetbegović, Alija 64, 76, 120, 127, 128, 129, 130, 133, 135, 136, 138, 192, 199

J Jakovina, Tvrtko 97 Jambešić- Kirin, Renata 176, 177 Jeftić, Miroljub 172 Jokanović, Vlado 48 Jović, Dejan 41, 73, 76, 78, 80, 84, 85, 86, 88, 93, 125, 147 Jović, Petar 106 Jurišić, Boro 7 Jusufspahić, Hamdija 116, 152, 172

K Kamberović, Husnija 7, 8, 12, 13, 22, 42, 43, 46, 47, 53, 57, 61, 62 Kapidžija, Elmedina 7 Karčić, Fikret 63, 70, 71, 195 Kardelj, Edvard 75 Karić, Amir 122 Karić, Enes 64 Kasumagić, Ismet 64, 132, 133 Karadžić, Vuk 181 Katz, Vera 7 Kecmanović, Nenad 89, 99 Kemura, Sulejman 38, 62, 64 Knez Lazar 181 Korunić, Petar 20, 27 Kosovac, Dragutin 42 Kovačević, Radomir 83 Kozar, Đuro 147 Kozarić, Vahid 64 Kraigher, Sergej 79 Krajačić, Ivan 97 Kržišnik-Bukić, Vera 17 Kučan, Milan 85, 93 Kuharić, Franjo 199 Kujović, Mina 7 Kulenović, Fahro 7 Kurspahić, Kemal 71 Kurtović, Todo 42

L Latić, Džemaludin 128, 130, 133, 138, 139, 151, 160

245

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Latić, Nedžad 133 Latifić, Ibrahim 78, 79 Lavić, Senadin 12 Litl, Alan 86 Lovrenović, Ivan 27, 178, 188 Lubarda, Vojislav 104, 106 Luckmann, Thomas 108, 109 Lučić, Iva 37, 46, 55 Lukač, Dušan 48, 49 Lukenda, Filip 159

M Mahmutćehajić, Rusmir 17, 187, 193, 215 Malouf, Amin 11 Mandžić, Pašaga 71 Margan, Ivo 182 Markešić, Ivan 23, 61 Marković, Ante 170 Marković, Draža 80 Marković, Predrag 76, 78, 81, 85 Martinović, Đorđe 85 Martinović, Juraj 101 Maštruko, Ivan 211 Mehmedbašić, Hilmija 160 Mehtić, Halil 158, 159 Mijatović, Cvijetin 42, 47 Mikulić, Branko 14, 42, 47, 53, 59, 64, 81, 82, 83, 88, 89, 107, 127, 140 Miladinović, Slobodan 36, 74, 77, 79 Milišić, Senija 37 Milosavljević, Olivera 13, 28, 175, 181, 182 Milošević, Nikola 103 Milošević, Slobodan 81, 86, 88, 92, 93, 94 Mišković, Igor 7 Muhić, Fuad 92 Mujagić, Hamza 199 Mujić, Husein 162, 164, 165, 187, 190 Mujkić, Asim 12, 19 Mulaosmanović, Admir 90 Muminović, Rasim 61, 62

246

N Nametak, Alija 65 Nametak, Fehim 199 Nasr, Sejjid Husein 185 Neimarlija, Hilmo 70, 116, 117, 186 Nurkić, Mustafa 161, 162

NJ Petrović, Petar Njegoš 94

O Oljača, Mladen 47, 58, 59 Osmanović, Ismet 31, 36, 62, 72

P Pašić, Nađa 136 Pašić, Najdan 76 Paunović, Mladen 91 Perica, Vjekoslav 69, 119, 178, 179, 180, 181, 182 Perović, Latinka 74 Petrović, Nikola 53 Petrović, Rade 101 Pličanić, Mustafa 160 Popov, Nebojša 85, 87, 96 Pozderac, Nurija 34 Pozderac, Hakija 90 Pozderac, Hamdija 42, 44, 47, 54, 81, 82, 83, 89, 90, 98, 99, 102, 126, 127, 202 Prguda, Rušid 120, 130 Prguda, Abid 133 Primec, Slobodan 135 Prlenda, Sandra 13, 14, 28 Prljača, Mustafa 132 Prohić, Kasim 103, 104 Pucar, Đuro 47, 64, 65 Purivatra, Atif 11, 12, 29, 42, 47, 48, 49, 50, 51, 52, 54, 56, 65, 69, 105, 106, 214

REGISTAR LIČNIH IMENA

R Račan, Ivica 93 Radić, Radmila 24, 35, 36, 37, 38, 180, 181 Radušić, Edin 7, 188, 191 Ramić, Jusuf 154 Ranković, Aleksandar 42 Redžić, Enver 11, 12, 17, 45, 48, 49, 50, 51, 54, 55, 56 Renovica, Milanko 42, 81 Rešidović, Edina 132 Reuter–Hendricks, Irena 61 Rizvić, Muhsin 54, 58, 59, 100, 101, 104, 106, 192 Romano, B. 135 Rudić, Petar 216 Rupel, Dimitrij 95 Ruždi, Salman 166, 188

S Sachedina, Abdulaziz Abdulhusein 30 Salihbegović, Melika 133 Saltaga, Fuad 12, 29 Sarač, Dženita 188 Sekulić, Duško 76, 84, 85, 98 Selimoski, Jakub 154, 171, 172, 187, 199 Selimović, Teufik 71 Selimović, Mehmed Meša 65, 70 Sijarić, Ćamil 216 Silajdžić, Haris 183, 192, 197, 198 Silber, Laura 86 Skledar, Nikola 11 Smajić, Husein 144, 156 Smajkić, Seid 166 Smajlović, Ahmed 70, 114, 115, 119, 127, 137, 143, 144, 145, 147, 148, 149, 150, 152, 153, 154, 155, 161, 162, 165, 167, 189 Smajlović, Salih 186 Smit, Antoni 11, 20, 21, 22 Smlatić, Sulejman 51 Sokolović, Dževad 11, 214 Spahić, Mustafa 128, 133

Spasojević, Svetislav 186 Stambolić, Ivan 85 Stanek, Zvonimir 161 Stefanović, D. 102 Stupar, Avdo 151 Sućeska, Avdo 11, 48, 53 Suljević, Kasim 11, 54 Sušić, Derviš 63, 70, 115, 116, 117, 126 Sušić, Hasan 105

Š Šarac, Nedim 34, 49 Šegrt, Vlado 47 Šehić, Zijad 7 Šešelj, Vojislav 82, 101, 104, 105, 106 Šeta, Ferhat 160, 187 Šimunović, Pero 100, 105 Špiljak, Mika 97 Štulanović, Omer 158, 159, 160 Štulanović, Muharem 160 Šuvar, Stipe 81

T Tahmiščić, Husein 102 Tanasković, Darko 30 Tanović, Arif 47 Taušan, Momir 92 Teufekčić, Mehmedalija 192 Tomašević, Ishak 216 Tomašević, Sigismund 216 Tomašević, Stjepan 216 Traljić, Muhamed 152 Trhulj, Sead 132 Trnka, Kasim 214 Tucaković, Šemso 199 Tuđman, Franjo 199

U Ujević, Mate 97

247

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Veladžić, Sabina 194 Vlahović, Veljko 14, 15, 142, 201, 202 Vlaisavljević, Ugo 26 Vrcan, Srđan 186 Vučićević, Milan 138, 142, 143, 144, 146, 152, 153, 154, 155 Vučković, Radomir 101 Vukmanović, Milan 123

Wojtyla, Karol Jozef 110, 179

248

Z Zulfikarpašić, Adil 193, 199, 200, 215 Zundhausen, Holm 86

Ž Žerajić O. 94 Živalj, Husein 133

INDEKS GEOGRAFSKIH POJMOVA

A Afganistan 136 Afrika 110 Albanija 76 Ašikovac 120 Austrija 78 Azija 110

B Banja Luka 94, 159, 171 Beograd 38, 42, 46, 81, 89, 91, 97, 99, 100, 102, 103, 104, 113, 129,133, 140, 148, 153, 156, 165, 169, 170, 172, 180, 182, 191, 192 Berlin 7 Bihaćka Krajina 90 Bileća 82 Blagaj 118, 150, 170 Bliski Istok 90 Bosanska Krajina 43 Bosanski Brod 136 Bosanski Petrovac 94 Bosna i Hercegovina 7, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 22, 30, 33, 34, 35,36, 37, 38, 39, 40, 41, 42, 43, 44, 45, 46, 47, 48, 49, 50, 51, 52, 53, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 69, 70, 71, 73, 74, 77, 81, 82, 83, 84, 87, 89, 90, 92, 93, 94, 95, 96, 97, 98, 99, 100, 101, 102, 103, 104, 105, 106, 107, 108, 109, 111, 112, 113, 116, 120, 122, 123, 127, 133,

134, 135, 136, 140, 141, 151, 152, 155, 156, 157, 162, 163, 164, 168, 169, 172, 173, 174, 175, 176, 179, 180, 181, 186, 187, 195, 197, 201, 203, 208, 216, 217, 219, 220, 221, 225, 227, 228, 229 Bugarska 31 Buna 118, 119, 150, 213

147, 158, 170, 177, 192, 214, 223,

150, 161, 171, 178, 193, 215, 224,

C Cavtat 124 Crna Gora 94

D Damask 121

E Evropa 24, 25, 31, 46, 70, 105, 110, 113, 182

F Finska 25 Federativna Narodna Repubika Jugoslavija 35, 36

G Gacko 82 Glamoč 82 Gnjilani (Kosovo) 85

249

Dženita Sarač-Rujanac | ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENTITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE

Graz 7 Grčka 31

H Hercegovina 13, 43 Hrvatska 28, 33, 35, 42, 65, 70, 84, 87, 93, 97, 104, 105, 151, 152, 162, 180, 187

M Madrid 105 Makedonija 31, 38, 39, 42, 57, 84, 85, 154, 187 Medina 121, 144 Mostar 32, 43, 95, 118, 123, 170 Moševac (općina Maglaj) 89, 91

Ilidža 82 Iran 9, 25, 30, 73, 110, 111, 122, 123, 127, 128, 130, 133, 185 Italija 33, 78

Nezavisna Država Hrvatska 33 Neretva (rijeka) 89 Neum 89, 90 Nevesinje 94 Novi Sad 156

Jugoslavija 9, 12, 14, 15, 26, 32, 33, 35, 36, 38, 41, 42, 43, 46, 51, 54, 57, 60, 61, 68, 73, 74, 75, 76, 77, 78, 79, 81, 82, 83, 84, 85, 86, 87, 88, 90, 92, 93, 94, 95, 96, 97, 99, 101, 105, 111, 113, 114, 115, 122, 123, 126, 130, 131, 133, 134, 137, 138, 156, 162, 169, 171, 176, 182, 184, 185, 186, 188, 190, 191, 193, 194, 195, 196, 197, 214, 219, 222 Južna Amerika 110

K Kairo 144 Kalinovik 82 Ključ 158, 160 Kosovo Polje 86 Kosovo 9, 14, 30, 31, 38, 42, 75, 76, 81, 84, 85, 87, 89, 92, 94, 99, 100, 154, 164, 180, 181, 182, 183 Kraljevina Jugoslavija 33, 83 Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 52 Kupres 82 Kuvajt 137

L Litvanija 25

250

Njemačka 33

O Ohrid 52, 55 Osmansko Carstvo 121

P Pakistan 130 Pariz 7, 114 Poljska 73 Poriče (općina Bugojno) 116, 124, 143, 221

S Sandžak 57 Sarajevo 7, 12, 17, 31, 37, 39, 44, 46, 48, 49, 54, 55, 57, 58, 59, 60, 61, 63, 64, 65, 66, 67, 68, 69, 70, 71, 79, 83, 91, 92, 94, 95, 100, 101, 102, 103, 104, 105, 106, 107, 109, 110, 111, 112, 113, 114, 115, 116, 117, 118, 119, 120, 123, 124, 128, 129, 130, 131, 132, 133, 134, 135, 136, 137, 138, 139, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 148, 149, 150, 151, 152, 153, 155, 156, 157, 158, 159, 160, 161, 162, 163, 164, 165, 166, 167,

INDEKS GEOGRAFSKIH POJMOVA

168, 169, 170, 171, 172, 173, 177, 179, 183, 184, 185, 186, 187, 188, 189, 190, 191, 192, 193, 194, 195, 197, 198, 199, 200, 201, 202 Saudijska Arabija 110, 137 Slovenija 35, 70, 84, 85, 87, 88, 93, 95, 96, 151, 152, 162, 187 Sovjetski Savez 32 Srbija 3 3, 42, 75, 76, 77, 80, 81, 84, 85, 86, 87, 88, 89, 91, 92, 93, 94, 97, 98, 99, 105 Stari Trg (Kosovo) 87

Š Šekovići (sjeveroistočna Bosna) 93, 94

T Titov Drvar 94 Turska 111

V Velešići 120 Vlasenica 94 Vojvodina 42, 75, 98

Z Zagreb 13, 37, 42, 58, 65, 70, 97, 99, 100, 104, 133, 140, 154, 199 Zavidovići 142 Zenica 139, 150, 158, 159 Zvornik 144, 155

251

BILJEŠKA O AUTORICI

ženita Sarač-Rujanac rođena je 3. marta 1982. godine u Travniku. Osnovnu školu, a potom i Opću gimnaziju završila je u Donjem Vakufu. Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu upisala je 2000, a diplomirala u decembru 2004. godine. Od januara 2005. godine zaposlena je u Institutu za istoriju u Sarajevu kao stručni saradnik za modernu historiju. Uže polje njenog istraživanja je moderna historija Bosne i Hercegovine, posebno pitanje nacionalnih i religijskih identiteta. Akademske 2006/2007 godine upisala je postdiplomski studij Historija Bosne i Hercegovine u 19. i 20. stoljeću na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirala u novembru 2010. godine. U januaru 2011. godine unaprijeđena je u zvanje višeg stručnog saradnika u Institutu za istoriju. Udata je i ima kćerku. Učestvovala je na međunarodnim skupovima i radionicama u Sarajevu, Zagrebu, Gracu, Dubrovniku, Berlinu, Regensburgu, Konjicu i Mostaru. Od 2006. do 2009. učestvovala je u međunarodnom naučnom projektu pod naslovom New and Ambiguous Nation-building Processes in South-eastern Europe: Collective Identities in Bosnia-Herzegovina, Macedonia, Moldova and Montenegro in Comparison (1944–2005). Godine 2008. dobila je nagradu Univerziteta u Sarajevu iz Fonda “Akademik dr. Edhem Čamo” za uspješno urađen naučnoistraživački rad. Objavila je četiri članka: “Neuspjeh sekularizacije i jačanje religijskog identiteta početkom 1980-ih godina u Bosni i Hercegovini”, Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka - zbornik radova, Sarajevo: Institut za istoriju, 2009; “Migracije iz Bosne i Hercegovine u Sloveniju od 1945. do 2002. godine”, Znakovi vremena, br. 39/40, Sarajevo: Ibn Sina, 2008; “Ajvatovica kao tradicija. Između nacionalnog i religijskog identiteta”, Anali Arhiva Federacije, knj. 2, Sarajevo: Arhiv Federacije BiH, 2010. i “Položaj vjerskih zajednica i njihova djelatnost tokom 1980-ih godina u Bosni i Hercegovini”, Kultura sjećanja: 1991. “Povijesni lomovi i savladavanje prošlosti” (Tihomir Cipek ur.), Zagreb: Biblioteka Srednji put, 2011. 253

HISTORIJSKE MONOGRAFIJE KNJIGA 7

Dženita Sarač-Rujanac ODNOS VJERSKOG I NACIONALNOG U IDENITETU BOŠNJAKA OD 1980. DO 1990. GODINE IZDAVAČ

Institut za istoriju, Sarajevo Alipašina 9, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina www.iis.unsa.ba ZA IZDAVAČA

prof. dr. Husnija Kamberović LEKTOR

Đana Mustajbašić KOREKTOR

Igor Mišković, prof. IZRADA REGISTARA

Igor Mišković, prof. PRIJEVOD REZIMEA NA ENGLESKI JEZIK

mr. Đermana Šeta DIZAJN I TEHNIČKO UREĐENJE

Tarik Jesenković ŠTAMPA

Amos Graf, Sarajevo

Sarajevo, 2012. ISBN 978-9958-649-12-7