Transparentnost vlasništva nad online medijima u BiH

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

USAID-ov PROGRAM JAČANJA NEZAVISNIH MEDIJA (SIM) PROJEKAT U BOSNI I HERCEGOVINI koji implementira INTERNEWS.

2015 / Sarajevo

2

POLICY RESEARCH PAPER

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

Anja Gengo trenutno radi za Ujedinjene nacije, u odjelu za Forum za upravljanje internetom u Švicarskoj, i kao saradnica u advokatskom uredu u Bosni i Hercegovini. Medijskim pravom se bavi od 2011/2012. godine, kada prolazi treninge Internewsa u BiH, te trening pod okriljem programa Monroe E. Price u Oxfordu. Stipendistica je Međunarodne korporacije za dodjelu imena i brojeva na internetu. Anja je, također, dugogodišnja debatantica, te trenerica i sutkinja na regionalnom i međunarodnom takmičenju Monore E. Price u simuliranju suđenja za studente u Beogradu i Oxfordu. Polja interesiranja su joj veza sa sukobom između prava, (novih) medija i tehnologija u kontekstu poštivanja ljudskih prava.

Elma Bešlić je studentica Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Uspješno je završila Kliniku medijskog prava 2012. godine, od kada počinje njeno interesiranje za tu oblast. Sudjelovala je na regionalnom i međunarodnom takmičenju Monroe E. Price Media Law, prvo kao učesnica, a zatim kao sutkinja za regiju jugoistočne Evrope. Uspješno je završila ljetnu školu Zagovaranje, aktivizam i internet: Komunikacijske politike za društvene promjene na CEU u Budimpešti (2014) i kurs Društveni mediji, aktivizam i sudjelovanje. Kroz sedam godina iskustva u NVO sektoru uspješno je završila treninge za pisanje, izvještavanje i uređivanje za medije, te je kao dio posla organizirala različite treninge za mlade koji su se željeli baviti novinarstvom.

Borislav Vukojević je magistar komunikologije i viši asistent na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci. Trenutno radi na projektu „Medijska slika Republike Srpske“ kao koordinator, autor i istraživač. Na fakultetu je trenutno angažiran u više predmeta iz oblasti novinarstva i komunikologije, kao što su Teorije medija i Poslovno komuniciranje.

Naslov TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI Izdavač INTERNEWS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA, Sarajevo, Hamdije Kreševljakovića 50, 71000 Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, www.internews.ba Autori Anja Gengo, Elma Bešlić, Borislav Vukojević Dizajn Mersel BUJAK Prijelom Mensur MUZUROVIĆ

USAID-ov projekt jačanja nezavisnih medija u BiH koji implementira Internews Ovaj rad je nastao uz pomoć američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Stavovi i mišljenja u radu pripadaju isključivo autorici, i ne odražavaju nužno stavove Internewsa, USAID-a, niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

3

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

POLICY RESEARCH PAPER

SAŽETAK: Ovaj rad ukazuje na važnost transparentnosti medijskog vlasništva za Bosnu i Hercegovinu posmatrano kroz različite segmente koji uključuju probleme u Bosni i Hercegovini. Problematizira pitanje definiranja pojmova online medija u kontekstu načela transparentnosti, te trenutnog vlasništva nad online medijima i potrebe njihove dostupnosti javnosti, te ispituje međunarodnu uporednu praksu i moguća rješenja problema.

Stav Evropske unije je da svi mediji moraju preuzeti obavezu da prijave informacije o vlasništvu nacionalnim regulatornim agencijama. To se dešava iz razloga što je nemoguće govoriti o demokratskim medijima bez njihove bazične transparentnosti vlasničke i uredničke strukture. Uostalom, mediji ne mogu očekivati da izvještavaju o javnom interesu, a da pri tome sami budu obavijeni velom tajne. Rezultati ovog istraživanja ukazuju na posljedice postojanja problema netransparentnosti vlasništva nad online portalima koje se odnose na: nemogućnost identificiranja vlasnika i urednika, te s tim u vezi problematiku krađe autorskih prava, oglašavanja na online portalima, kao i pitanja postojećeg zakonodavstva i nadležnih institucija u vezi s procedurom registracije online portala i dostupnosti podataka javnosti o osnivačkoj i vlasničkoj strukturi. Studija problematizira i nepostojanje izričite nadležnosti relevantnih državnih tijela nad reguliranjem online medija, te s tim u vezi i pitanje nepostojanja jedinstvenog registra informacija o vlasničkoj strukturi svih medija, pa tako i online medija na tlu države.

Status quo rezultira degradacijom javnog interesa i dovodi do nedemokratskog medijskog okruženja.

Nemoguće je poduzeti korake za rješavanje prekomjerne koncentracije medija, povredu prava i sukoba interesa bez efikasnih alata za identificiranje vlasnika, pri čemu teret odgovornosti za poduzimanje adekvatnih akcija leži na različitim akterima u javnom, društvenom, političkom i akademskom segmentu bosanskohercegovačkog društva, a koje ova studija identificira.

4

POLICY RESEARCH PAPER

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

SADRŽAJ Uvod ............................................................................................................................................................................................................... 5 Zašto je važna transparentnost medijskog vlasništva? ................................................................................................................ 6 Osnovni pojmovi ......................................................................................................................................................................................... 8

Pojam online medija ..................................................................................................................................................................... 8

Transparentnost medijskog vlasništva .................................................................................................................................... 9

Kakve su posljedice netransparentnosti vlasništva nad online medijima u BiH? ................................................................ 10

Zaštita autorskih prava ............................................................................................................................................................. 10

Problematika oglašavanja na online portalima ................................................................................................................... 11

Poteškoće pri reguliranju transparentnosti vlasništva nad online medijima ...................................................................... 12

Regulacija ili samoregulacija online medija u BiH? ............................................................................................................. 12

Nepostojanje zakonskog okvira .............................................................................................................................................. 14

Nepostojanje jedinstvenog registra online medija ............................................................................................................ 15

Na koji su način druge zemlje regulirale transparentnost vlasništva nad online medijima ............................................. 16

Hrvatska i Crna Gora .................................................................................................................................................................. 16

Srbija ............................................................................................................................................................................................. 16

Rusija i Singapur ......................................................................................................................................................................... 17

Austrija ......................................................................................................................................................................................... 17 Opcije za rješavanje transparentnosti vlasništva nad online medijima ............................................................................... 19

Status quo .................................................................................................................................................................................... 19

Nove opcije .................................................................................................................................................................................. 20

Jedinstveni registar online medija ......................................................................................................................................... 22

Zaključci i preporuke .............................................................................................................................................................................. 25 BIBLIOGRAFIJA ........................................................................................................................................................................................ 26

5

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

POLICY RESEARCH PAPER

UVOD Problem medijskog vlasništva na internetu u Bosni i Hercegovini postao je značajan posljednjih godina kako se i značajno povećao broj korisnika interneta. Prema podacima iz 2014. godine (Internet World Stats, 2015), broj korisnika interneta porastao je sa 2,7% populacije 2002. godine na 67,9% tokom 2013. godine. Istovremeno, istraživanja pokazuju da građani Bosne i Hercegovine najviše vjeruju medijima, a najmanje političarima (MCOnline redakcija, 2014, par 1).

Alarmantan je podatak do kojeg smo došli istražujući za potrebe rada − dvadeset nasumično odabranih portala uopće nemaju osnovne kontakt informacije, dok samo tri internet portala imaju impresume, a sedam posjeduju informacije o imenima urednika i kontakt informacije. Zabrinjava činjenica da internet kao platforma krije iluziju neograničene slobode, pa je danas uz nekoliko klikova moguće pokrenuti vlastiti medij. S druge strane, građani trebaju imati mogućnost uvida u osnovne podatke medijskog vlasništva, kako bi na osnovu informacija donosili odluke. Iz ovoga možemo zaključiti da je neophodno istražiti strukturu medijskog vlasništva internet portala, kako bi građani dobili uvid u poluge utjecaja na medijske sadržaje.

Primarni cilj rada jeste da akademskim krugovima, biznis sektoru, te nevladinim i vladinim, a specijalno zakonodavnim licima ukaže na praktične posljedice koje netransparentno vlasništvo nad online medijima proizvodi te, u vezi s tim, pruži informacije i analize koje bi pomogle u formuliranju i primjeni potencijalnih akcionih planova za izradu politika transparentnosti vlasništva nad online medijima.

Ovaj rad ukazuje na važnost transparentnosti medijskog vlasništva kroz različite segmente koji uključuju: probleme u Bosni i Hercegovini, pitanje definiranja pojmova online medija u kontekstu načela transparentnosti, te trenutnog vlasništva nad online medijima i potrebe njihove dostupnosti javnosti, međunarodnu uporednu praksu, te moguća rješenja problema.

Metodologija rada se zasniva na kvalitativnoj metodi i izvorima sekundarne prirode koji ukazuju na dokumentaciju koja se koristila tokom istraživanja, analizu web portala, istraživanje mišljenja i prakse kroz intervjue s predstavnicima vladinog i nevladinog sektora, portalima, novinarima i akademskim stručnjacima u sferi važnosti transparentnosti medijskog vlasništva, s fokusom na online portale. Za potrebe istraživanja uzeta su u obzir ograničenja prilikom prikupljanja podataka, ponajviše zbog toga što je problematika vlasništva nad online medijima neaktuelna − kako u akademskim tako i u nevladinim i vladinim krugovima. Ujedno, jedan od dodatnih limita za izradu ove studije jeste činjenica da su odgovorna tijela, kao i pojedinci često nespremni za saradnju i otkrivanje relevantnih podataka.

Pri izradi seta potencijalnih rješenja i preporuka za rješavanje pitanja o ovoj temi u obzir su uzeti kriteriji: izvodljivosti − postoji li dovoljno dobra infrastruktura i uvjeti da se ovaj problem uspješno riješi; efikasnosti − koliko će odabrani plan akcije zaista proizvesti očekivane promjene za rješenje; te kriterij održivosti − u kontekstu dugotrajnosti proizvedenih posljedica.

Kada govorimo o situaciji u BiH, rad ukazuje na nemogućnost identificiranja vlasnika i urednika, te s tim u vezi problematiku krađe autorskih prava, oglašavanja na online portalima, kao i pitanja postojećeg zakonodavstva i nadležnih institucija u vezi s procedurom registracije online portala i dostupnosti javnosti podataka o osnivačkoj i vlasničkoj strukturi.

Pojam online medija je izuzetno važan, budući da je brzi i nagli razvoj tehnologije umnogome utjecao na različite definicije online medija. Kako primjećuje Šejla Jusufović: „Medijski sektor je transformiran u telekomunikacijske i informatičke sektore, čime je otvoren put interaktivnom emitiranju uz upotrebu raznih tehnologija, podstičući tako sve veću raznolikost u medijskom sektoru“. U radu predstavljamo dileme i različita tumačenja pojma online medija, kao i definiciju koju koristimo u istraživanju.

Budući da se BiH još uvijek nije uhvatila ukoštac s problemom o kojem studija govori, istražena je postojeća praksa evropskih zemalja i na osnovu dobijenih rezultata, koristeći uporedne regulacijske modele kao primjer dobre prakse u Evropskoj uniji, napravljena su poređenja i izrađen set preporuka za unapređenje bh. modela.

Imajući u vidu da je pitanje medijskog vlasništva jedno od gorućih pitanja kada je riječ o trenutnom razvoju na polju medijskih prava i politika, a posebno pitanje online medija kao sektora koje je tek u fazi iznalaženja dobrih regulacija, ovaj rad se vodi generalnom hipotezom da je transparentnost vlasništva nad online medijima jedan od ključnih faktora za razvoj demokratije i poštivanje ljudskih prava.

Minimum medijske transparentnosti online medija i osnovnih pravila je neophodan, jer će se na taj način dobiti odgovor na vrlo važno pitanje: kako očekivati transparentnost od drugih ako sami online mediji nisu dovoljno transparentni?

6

POLICY RESEARCH PAPER

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

ZAŠTO JE VAŽNA TRANSPARENTNOST MEDIJSKOG VLASNIŠTVA? Zakonska regulacija vlasništva online medija u BiH još uvijek ne postoji. Sredinom 2013. godine Udruženje BH novinari organiziralo je debatu o transparentnosti vlasništva svih medija, a glavni zaključak je kako je „neophodno pristupiti izradi registra medija u BiH te osnivanju fonda koji bi bio u funkciji ostvarivanja medijskog pluralizma“ (Bljesak Info, 2013, par 5). Na istoj konferenciji prepoznato je da je glavna posljedica nepostojanja transparentnosti (svih medija, pa tako i online), ustvari, smanjivanje pluralizma, podcrtavajući da nije važan broj medija, već različit broj glasova koji su u medijskoj sferi. Iste godine Vijeće Evrope je obznanilo set negativnih posljedica i preporuka nedostatka transparentnosti medijskog vlasništva. „Skupština je u Rezoluciji posebno istakla problem nedostatka transparentnosti u vezi s vlasništvom medijskih kuća, te slučajeve tajnih dogovora medija i vlasnika medija s političarima i državnim zvaničnicima“ (Oslobođenje, 2013, par 2).

Konkretan podatak koji pokazuje situaciju u BiH je ponudio Balkanski medijski barometar, gdje je prikazano da se „web portali i blogovi ne moraju registrirati kod državnih organa, niti od njih dobiti dozvolu“ (Tešanović, 2014, str. 22). U ovom izvještaju iz 2014. godine se, također, navodi da država nema mogućnost reguliranja interneta, ali se mora osigurati regulacija koja će dovesti do toga da javnosti budu poznati podaci o vlasničkoj strukturi, nazivu, sjedištu kao i glavnom i odgovornom uredniku. Dakle, za potpunu transparentnost online medija nije dovoljno navesti ime osnivača, već što više podataka o vlasnicima i uredništvu.

Evropska unija je u okviru dokumenta „Transparentnost medijskog vlasništva u Evropi“ (Darbishire, Harrison, 2012) objavila probleme i preporuke za regulaciju medijskog vlasništva (istraživanje provedeno u 19 zemalja Evrope, od čega 11 u Evropskoj uniji). U dokumentu se iznose podaci o tome kako samo u devet od 19 zemalja postoji registar medija s vlasničkom strukturom (Darbishire, Harrison, 2012, str. 1), dok se kao najveći problem iznosi podatak da ne postoji jedinstven pristup prikupljanju ovih podataka, pogotovo kada su u pitanju online i printani mediji. Kada su u pitanju preporuke, u dokumentu se nedvosmisleno tvrdi: „Elektronski, printani i online mediji bi trebali biti obavezni prijaviti informacije o vlasništvu nacionalnoj regulatornoj agenciji, kako bi ih građani mogli identificirati“ (Darbishire, Harrison, 2012, str. 3).

U istom dokumentu nalazi se spisak informacija koji bi se trebao nalaziti u jedinstvenom registru: ime, adresa i kontakt podaci medija, ime i kontakt vlasnika, povlašteno vlasništvo, lica s indirektnom kontrolom, veličina vlasništva iznad 5%, drugi interesi vlasnika u organizacijama i medijima, promjene u vlasništvu i izvori finansiranja.

Postavlja se pitanje: zbog čega je važno poznavati vlasničku strukturu online medija kada se često tvrdi da je internet slobodan medij? Oni su, naime, važni iz najmanje tri razloga (Civil Rights, 2015, par 24): • ako kompanija ili pojedinac može posjedovati više medija u istom području, to sprečava pluralizam – što podrazumijeva manju raznolikost, a veće jednoglasje, • pitanje predstavljenosti manjina u vlasničkoj strukturi, • nedostatak lokalne integracije, što dovodi do toga da ključni problemi zajednice ostanu po strani.

Prevedeno na podneblje Bosne i Hercegovine i pitanje online medija, ovo podrazumijeva sljedeće: ukoliko većinu utjecajnih web portala posjeduju postojeći vlasnici klasičnih medija ili mali broj vlasnika, da li postoji opasnost od jednoglasja? Ko su vlasnici online medija u BiH – da li posjeduju samo jedan ili više medija? Kakvo je usmjerenje online medija, tj. da li predstavljaju platforme za političke odnose s javnošću ili se zaista bave javnim interesom? Jesu li su povezani s politikom i drugim interesnim grupacijama? Otežavajuća okolnost je što ne postoje istraživanja koja bi se bavila isključivo online medijima: Vijeće za štampu BiH se bavi samoregulacijom, Mediaplan institut povremeno adresira ove probleme, ali bez konkretnih podataka na nivou BiH, Mediacentar radi periodične analize stanja u medijima uopće, pa se posredno bave i online medijima (Dobrnjić, 2015). Zbog toga se ovaj rad bavi isključivo online medijima iz perspektive transparentnosti medijskog vlasništva. Prema izvještaju Udruženja BH novinari (Dobrnjić, 2015, par 3), 40% građana BiH smatra da su mediji politički zavisni, gotovo 23% da su zavisni od oglašivača, dok zakonski okvir smatra neadekvatnim tek 7% građana. Ovo govori u prilog činjenici da u zemljama u tranziciji, kojima pripada BiH, postoji velika opasnost od stvaranja propagandnih medija koji ne rade u javnom interesu. Najmanje što se može zahtijevati od online medija je da imaju transparentno vlasništvo, a naredni je korak razmišljanje o regulatornim politikama i njihovo koncipiranje (broj medija, udio vlasništva itd).

7

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

POLICY RESEARCH PAPER

Podaci Vijeća za štampu BiH, koji se odnose na period 2010–2014. godine, pokazuju da je najveći broj žalbi bio upućen upravo prema web portalima (Dobrnjić, 2014, par 6). Kako bi se žalbe izvršavale i uvažavale na vrijeme, neophodno je da javnost ima dostupan registar online medija, kako bi se znalo ko je odgovoran za određene sadržaje. Uobičajena je praksa da mediji koji imaju svoja štampana izdanja objavljuju informacije o vlasništvu na sajtu, dok online portali koji nemaju svoje offline pandane uglavnom ne objavljuju minimum podataka. Od 30 nasumično odabranih i analiziranih web portala u Bosni i Hercegovini, njih dvadeset uopće nemaju osnovne kontakt informacije, dok samo tri portala imaju impresume, a sedam posjeduje informacije o imenima urednika i kontakt informacije. Dakle, jasno je da ovaj prostor nije reguliran.

Pozitivni primjeri online medijskog vlasništva u Bosni i Hercegovini postoje, ali je njihov broj zanemarljiv. Sistemskog rješenja u smislu zakonske obaveze da web portali moraju imati objavljene podatke o vlasničkoj strukturi nema, a ne postoji ni jedinstven registar online medija dostupan svim građanima BiH. Ovo je proizvelo i praktične probleme kao što su pitanje političke kontrole web portala, nepoštivanje autorskih prava, nemogućnost identificiranja stranaka u sudskom sporu, te s tim u vezi nemogućnost zaštite ljudskih prava u prvom redu, prava na privatnost i slobodu izražavanja, te pitanje pluralizma u državi. Pored toga, konkretne posljedice nedostatka transparentnosti vlasništva online medija u BiH, a na osnovu dosadašnjeg uvida u podatke dostupne javnosti, jesu: • problemi prilikom intervencija institucija, jer je nemoguće utvrditi ko snosi odgovornost; • dugi procesi tužbi za klevetu (uglavnom zbog govora mržnje), jer ne postoje podaci o odgovornim osobama; • problemi povrede autorskih prava u smislu ilegalnog prenošenja sadržaja na portale zbog nemogućnosti utvrđivanja odgovornosti; • nedostatak demokratičnosti zbog netransparentnog vlasništva, jer građani BiH ne znaju izvore i motive većine sadržaja koji se plasiraju na online medijima; • ostvarivanje prihoda bez obaveze plaćanja poreza.

Glavni problem je eventualno donošenje regulative za online medije, što može biti teško uzimajući u obzir tanke granice između slobode izražavanja na internetu i potrebe za zaštitom pojedinaca i zajednice (Mustajbegović, 2013), ali i veoma nepreciznu međunarodnu praksu, što će biti objašnjeno u nastavku.

U ovoj fazi početnog istraživanja s rezervom pristupamo zakonskoj problematici, jer komparativnom analizom situacije u susjednim zemljama dolazimo do zaključka da postojanje medijskog zakona ne mora automatski značiti i veću transparentnost medijskog vlasništva. Tako, npr., u Srbiji u uzorku od svakih 50 medija (u kojem se nalaze i online mediji) − i pored zakona − kod više od polovine (27) vlasništvo nije transparentno (N1 Beograd, 2015, par 1).

Još jedan razlog za ispitivanje medijskog vlasništva web portala je tzv. inflacija sadržaja, uslijed senzacionalizma i neprofesionalnog novinarstva. „Pri predstavljanju pojava i događaja, neodgovorno novinarstvo u istu ravan stavlja ozbiljno i neozbiljno, tačno i netačno, činjenice i stavove, veselo i tragično... Postavljanjem toliko različitih na isto mjesto, u istu ravan, oni se izjednačavaju po važnosti, težini i ozbiljnosti“ (Bogdanić, 2014, str. 4). Na internetu je ova pojava izraženija, jer interaktivnost i multimedijalnost nude mogućnosti konstantnog ažuriranja sadržaja (nema vremena za refleksiju nad pročitanim sadržajem). Upravo je to dodatni razlog zašto je važno istražiti utjecaje netransparentnog medijskog vlasništva u online medijima, tj. koji su efekti slobode koju nudi internet (govor mržnje, politička propaganda ili odgovorno informiranje).

Problemi netransparentnog medijskog vlasništva trebaju biti prioritet medijske politike, jer je nemoguće imati demokratske medije bez transparentnosti. Uostalom, mediji ne mogu očekivati da izvještavaju o javnom interesu, a da pri tome sami budu obavijeni velom tajne.

8

POLICY RESEARCH PAPER

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

OSNOVNI POJMOVI Prije nego što predstavimo probleme i posljedice s kojima se Bosna i Hercegovina susreće kad je u pitanju netransparentnost medijskog vlasništva nad online medijima, objasnit ćemo osnovne pojmove koje ćemo koristiti u istraživanju.

POJAM ONLINE MEDIJA Za potrebe ove studije smatramo da krajnja definicija online medija, s poziciji pravne doktrine, treba ostati u skladu sa zahtjevima normativne teorije i razmatranjima Ostera i drugih. Dakle, govoriti o online medijima u kontekstu transparentnosti vlasništva nad njima znači govoriti o web portalima koji za cilj imaju profesionalno izvještavanje i iza kojih stoji uredništvo. Samo takvi portali mogu uživati ekskluzivna prava i standarde koje uživaju i tradicionalni profesionalni mediji, referirajući u prvom redu, između ostalih, na pravo na zaštitu izvora informacija. Ovakvo davanje ekskluzivnih prava povlači i pozitivnu odgovornost i obavezu prema državi i svim građanima, a to je, između ostalog, i pravo svih građana da znaju ko su vlasnici, uređivači i autori informacija koje se plasiraju radi njihovih interesa, a obaveza ovih drugih su da ih i osiguraju. Međutim, kako bismo pokazali na koji način smo došli do navedene definicije, moramo ponuditi pregled definicija i modela koji nude drugačija tumačenja. Naime, uz nagli razvoj interneta i novih komunikacijskih tehnologija nastali su uvjeti u kojima svako može svoj sadržaj učiniti dostupnim javnosti. Dosadašnje tradicionalno shvatanje pojma medija, primarno referirajući na tradicionalne profesionalne medije, kao što su printani mediji, radio, TV i filmska industrija (Oster, 2013), pred izazovom je redefiniranja. Kriterij javnog interesa, odnosno činjenice da se profesionalni mediji i u offline i u online sferi odnose na izvještavanje o pitanjima koja su od značaja za javni interes, prema Osteru, jasno može naglasiti ko su profesionalni mediji koji uživaju čitav set zaštite medijskih prava i sloboda. Međutim, moramo primijetiti da ovakav koncept podliježe kritikama primarno zbog činjenice da se svako ko ima pristup online platformi i određenom broju čitalaca može nesumnjivo ubrojiti pod kategoriju profesionalnog online medija. Naprimjer − blogeri, pa čak i korisnici raznih vrsta društvenih mreža mogu plasirati sadržaj koji ima karakter relevantnosti za određen segment društva i u tom kontekstu utječe na javno mnijenje. Ujedno, mnogi profesionalni tradicionalni mediji bave se pitanjima koja su zanimljiva javnosti u smislu senzacije, pikanterija iz privatnog života javnih ličnosti i slično, što nailazi na široku čitalačku publiku, a ne predstavlja razmatranje pitanja od javnog interesa. Dakle, kritika ovog pristupa se ogleda u tvrdnji da je javni interes važna, ali nedovoljna odrednica za definiranje profesionalnog online medija.

Stoga su kriteriji pristupa internetu kao online platformi za objavljivanje sadržaja i raznim informacionim tehnologijama kao glavnom instrumentu za objavljivanje, te pitanje obrazovanja novinara/autora sadržaja koji je već u eteru dodatne kategorije na osnovu kojih se razvilo nekoliko potencijalni modela za definiranje pojma online medija.

U teoriji postoji nekoliko modela potencijalnog definiranja pojma online medija (Oster, 2013). Tako se model ekvivalentnosti odnosi na pružanje zaštite koju uživaju tradicionalni profesionalni mediji svima koji se koriste pravom na slobodu izražavanja u online sferi. Model neutralnosti jasno kaže da ako profesionalni online mediji ne uživaju set specijalnih prava i standarda koji prate tradicionalni mediji, onda se državi, kao subjektu koji prvi intervenira i štiti ljudska prava, nameće negativna obaveza da zauzme neutralnu poziciju pri zaštiti medija. Razlika između navedena dva modela je u definiranju uloge države u zaštiti prava: u prvom modelu država štiti specijalna prava svih medija, budući da je obavezna garantirati slobodu izražavanja; u drugom modelu država je neutralna, jer ne garantira specijalna prava svim medijima.

S druge strane, tehnološki model koji se odnosi na interpretiranje medija u kontekstu tehnologija proširuje gore navedeni koncept prema kojem se sloboda medija mora shvatiti kao pravo svakog građanina/institucije/organizacije da koristi informacione tehnologije (Oster, 2013; Fenwick&Phillipson, 2006). Na prvi pogled, ovaj model zagovara iste koncepte kao model ekvivalentnosti. Međutim, u modelu ekvivalentnosti se radi o proširivanju prava s tradicionalnih na online medije, bez tačnog definiranja uloge tehnologije. Upravo zbog toga, tehnološki model proširuje opseg online medija tako što slobodu medija posmatra iz konteksta svakog pojedinca koji ima pravo širiti svoje ideje/sadržaje putem medija (bilo društvenih mreža ili profesionalnih online medija). Ovo je mišljenje i UN-ovog Komiteta za ljudska prava.

Ovakav stav tehnološkog modela dodatno štiti društvo od potencijalne diskriminacije svih onih koji koriste slobodu izražavanja u svrhu promoviranja pitanja koja su od javnog interesa za određenu grupaciju društva, kao što

9

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

POLICY RESEARCH PAPER

su, npr., umjetnici, naučnici i sl., koji objavljuju svoje publikacije koristeći se online platformom, a nisu po profesiji novinari ili registrirani mediji.

Mi smo, ipak, mišljena da privilegirana pozicija medija mora postojati i biti pažljivo kreirana, naprosto zbog cilja zbog kojeg i postoje, a to je, svakako, objektivno, nepristrasno izvještavanje koje je od javnog interesa.

Na tragu ovakvog shvatanja je i dr. Karol Jakubowicz, koji smatra da pojam mediji mora biti definiran u skladu s centralnim kriterijem profesionalnog novinarstva, a to je urednička odgovornost, bez obzira na sredstva i tehnologiju koja se koristi za isporuku i prijem informacija koje bi mogle imati jasan utjecaj na značajan dio javnosti. Oster smatra da mediji ne smiju biti definirani preširoko. Sama činjenica da su informacije prikupljene i objavljene online ne čini tu priču medijskom pričom per se. Internet kao medium mora biti jasno odvojen od pojma medija kao pravnog koncepta, jednako kao što amatersko novinarstvo koje se tiče informiranja određenog broja građana mora biti odvojeno od one vrste novinarstva koje zahtijeva od države da mu pruži zaštitu svih prava i sloboda kao ekskluzivnih prava koja pripadaju profesionalnim novinarima (Oster, 2013).

Kriterij obrazovanja u smislu profesionalnog novinarstva je bitan. Prema konceptu tradicionalnog novinarstva i medijskog izražavanja, autor mora biti ili povezan s oficijelnom novinskom kućom ili s formalnim obrazovanjem u oblasti profesionalnog novinarstva. Takvo tradicionalno shvatanje može biti aplicirano i na online medije na način da ekskluzivna prava novinara i medija uživaju samo oni koji su registrirani kao profesionalni online mediji, što umnogome olakšava i regulaciju pitanja transparentnosti vlasništva online medija, pri čemu nikako ne ugrožava pitanje slobode izražavanja bilo koga. Jedina razlika je što se za profesionalni tekst registriranog web portala primjenjuju ekskluzivna prava novinara, a za sve ostale koji se bave amaterskim novinarstvom primjenjuju se svi ostali mehanizmi pravne zaštite. Evropski sud za ljudska prava na fonu je ovakvog stajališta, jer u svojim presudama nerijetko proklamira pojam medijski profesionalci, pri čemu neprofesionalne internetske publikacije, koje su bile predmet slučaja, nisu dobile zaštiti kao što jesu, npr., profesionalne medijske publikacije, odnosno publikacije koje su izdale registrirane medijske kuće/web portali.1

TRANSPARENTNOST MEDIJSKOG VLASNIŠTVA Koncept medijskog vlasništva postoji od samog nastanka masovnih medija, ali je posebno problematiziran pojavom globalizacije tržišta. Koncentracija kapitala otvorila je mogućnost za narušavanje koncepta pluralizma, bilo unutar jedne države ili na globalnom nivou. Tehnološkim napretkom i digitalnom revolucijom tokom ‘90-ih godina 20. vijeka stvoreni su uvjeti za širenje medijskih imperija, koje na tržištu bez barijera mogu utjecati na publiku iz različitih dijelova svijeta. Međutim, u ovom radu pojam medijskog vlasništva vezujemo za koncept pluralizma, ljudskih i građanskih prava, odnosno, mogu li vlasnici medija garantirati različitost stajališta u Bosni i Hercegovini. Pod medijskim vlasnikom profesionalnog informativnog portala podrazumijevamo fizička/pravna lica koja ispunjavaju tri osnovne funkcije medija: informiranje, edukacija i zabava, te koje je u tu svrhu kupilo internetski domen na kojem se nalazi portal2. Ipak, postoje portali koji su otvoreni kao dodatak klasičnom mediju, tako da se osobe ili pravna lica koja su vlasnici novina, televizije ili radiostanice automatski vlasnici web portala, bez obzira na činjenicu da portal može imati drugačiju uređivačku politiku. Ovo svakako treba imati na umu pri utvrđivanju de jure, ali i de facto vlasništva i to, konkretno, osobe koja je kupila domenu, ali i osobe koja je odgovorna za uređivačku politiku.

Načelo transparentnosti je demokratski zahtjev građana da se podaci o vlasnicima medija objave na stranici i/ili registru, kako bi javnost znala ko stoji iza određenih poruka i posredno mogla donositi sudove o motivima i namjerama određenog medija. „Dostupnost informacija od vitalne je važnosti za bolje donošenje odluka u demokratskom i otvorenom društvu u kojem građani imaju priliku da budu dio tog procesa“ (Halilović i Džihana, 2012, str.

292). Svrha postojanja medija je da građanima osiguraju informacije koje im mogu pomoći u razumijevanju stvarnosti, kako bi donosili ispravne odluke (Kovach i Rosenstiel, 2014). Na osnovu prethodnog, u ovom radu se načelo transparentnosti posmatra kao nadgradnja koncepta medijskog vlasništva, jer medijsko vlasništvo je građanima značajno samo ukoliko imaju način saznati barem osnovne informacije o medijima koji ih informiraju.

Više na: Perrin v UK App no 5446/03 (ECtHR, 18. oktobar 2005); Willem v France App no 10883/05 (ECtHR, 16, juli 2009).

Pod pojmom „portal“ podrazumijevamo internetsku stranicu koja se − bilo formalno, bilo sadržajno − bavi informiranjem s minimalno jednim ažuriranjem dnevno. Pojam „internetska stranica“ obuhvata šire značenje i odnosi se na sve prezentacije na internetu.

1 2

10

POLICY RESEARCH PAPER

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

KAKVE SU POSLJEDICE NETRANSPARENTNOSTI VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BiH? Netransparentno vlasništvo nad svim medijima prijeti manipuliranjem javnosti kroz neobjektivno interpretiranje informacija i prezentiranje javnosti. Masovni mediji imaju moć mobilizirati građane u službu različitih političkih grupacija (Chomsky, 2015). Internet kao novi medij donio je mogućnost kreiranja instant informacija. Međutim, sistematski posmatrajući, u odnosu na tradicionalne medije, nije se mnogo toga promijenilo. Chomsky je stajališta da sada samo veći broj ljudi ima mogućnost čitati vijesti na portalima koji su jednako kao i novina, televizijska kuća i radiostanica, u vlasništvu nekoga, a to znači i u interesu nekoga da određene informacije na određeni način plasira. Takav način često može biti manipulatorski. Ipak, činjenica je da je internet omogućio brzu provjeru informacija iz više izvora. Ali, masa mora biti kritički nastrojena, kako bi se došlo do valjanog zaključka. Bosna i Hercegovina je država na putu pomirenja. Javno mnijenje je jedan od krucijalnih, najbitnijih faktora u tom procesu. Mediji su jedini način da se sazna šta druga strana misli i čini. Prema tome, svaka vrsta senzacionalizma, agresivnog ili, pak, netačnog izvještavanja za još uvijek krhko društvo je opasna, imajući u vidu činjenicu da više do tri miliona osoba u BiH koristi internet i da svoje povjerenje najviše ukazuju političarima, te da su trenutno odlični uvjeti za političku instrumentalizaciju i politički klijentelizam (Petković, 2008). S druge strane, osim utjecaja na svijest građana, netransparentno vlasništvo nad online medijima proizvodi i krajnje opipljive posljedice po svakog građanina u državi. Naime, nemogućnost identificiranja vlasnika i urednika online medija ima negativne posljedice po građane BiH, a posebno razarajuće dejstvo ima na razvoj tržišta online medija. U ovom radu izdvojili smo tri najveća problema koji se direktno vežu za netransparentnost medijskog vlasništva: 1. problemi prilikom intervencija institucija, jer je nemoguće utvrditi ko snosi odgovornost. Naprimjer, dugi procesi tužbi za klevetu (uglavnom zbog govora mržnje), jer ne postoje podaci o odgovornim osobama, 2. problematika krađe autorskih prava, 3. problematika oglašavanja na online portalima.

ZAŠTITA AUTORSKIH PRAVA Zakonom o autorskim i srodnim pravima u Bosni i Hercegovini su definirane norme koje se odnose na sve duhovne tvorevine, odnosno decidno su nabrojane vrste tvorevina koje podliježu sankcijama prema ovom zakonu. Kada su u pitanju mediji, pa prema tome i portali, zakon kaže da se autorskim pravima reguliraju, između ostalog, „pisana djela, audio-vizuelna djela, fotografska djela i djela proizvedena postupkom sličnim fotografskom“ (Zakon o autorskim i srodnim pravima BiH, član 4, stav 2). Autorska prava na internetu se najčešće označavaju licencama, koje mogu podrazumijevati potpunu zabranu neovlaštenog širenja sadržaja, pa do ograničenog raspolaganja pravima (naprimjer, obavezno navođenje reference, tzv. Creative Commons Licences)3.

Nepostojanje posebne zakonske regulative u oblasti online medijske sfere povećava tenzije između novinara, mišljenja je novinar Almir Panjeta. Nadležne institucije ne shvataju krađu teksta ili fotografije jednako kao bilo koju drugu krađu, te se sve svodi na ličnu borbu samih autora, koji često ne znaju protiv koga se bore, što dodatno otežava situaciju (Panjeta, 2015). S druge strane, kao kontraargument, neki od autora ističu da su specifičnosti intelektualnog vlasništva na internetu višestruke, ali je najvažnija ona koja pravi razliku između digitalnog i analognog sadržaja (Prlja, Reljanović, Ivanović, 2012). Budući da je sadržaj na internetu digitaliziran (kombinacija nula i jedinica), standardiziran je sistem spomenutih licenci. Ipak, ukoliko portal neovlašteno preuzima fotografije i sadržaje, najveći problem je i dalje subjekt kojeg treba tužiti, jer je često nepoznat.

Mišljenja smo da sama distinkcija između digitalnog i analognog sadržaja nameće dilemu da li je zaista riječ o krađi kao i svakoj drugoj, ili pitanje krađe nečijeg autorskog djela na nekoj od online platformi ima svoje specifičnosti. Mislimo da ima, jer se proces identificiranja potencijalnog kradljivca mora razlikovati. Dok offline sfera daje mnogo više alternativa za identificiranje počinitelja, zbog činjenice da postoji više tragova samog objavljivanja 3

Opširnije u: Prlja, D., Reljanović, M., Ivanović, Z. (2012), Internet pravo, Institut za uporedno pravo, Beograd, str. 31-32.

11

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

POLICY RESEARCH PAPER

nečijeg rada, u online sferi je drugačije. Razlozi su uglavnom vezuju za širok set sloboda na internetu, primarno za činjenicu da je postojanje anonimnih web portala, praktično, legalno. Praćenje IP adrese je jedna od najučestalijih metoda u ovoj vrsti istraga, ali imajući u vidu da nas signal može dovesti do bilo kojeg internet kafea, parka, javnog prostora, pa i nečije privatne zgrade li kuće, govori u prilog tome da je nemoguće utvrditi počinitelja već isključivo lokaciju.

Prema Zakonu o autorskim i srodnim pravima, „autorskim djelom smatra se individualna duhovna tvorevina iz oblasti književnosti, nauke i umjetnosti bez obzira na vrstu, način i oblik izražavanja, ako ovim zakonom nije drugačije određeno“ (Član 4). U razradi ovog člana preciznije se navodi da se pod autorskim djelima podrazumijevaju novinarski članci i audio-vizuelna djela, kao što su fotografije i grafike. Ovaj zakon se ne može primijeniti na online medij, jer ne postoje podaci o vlasnicima ili izdavačima.

Zakon se ne primjenjuje na online portale u Bosni i Hercegovini jer se internet smatra slobodnim prostorom na koji se ne odnose ove restrikcije. Ljiljana Zurovac (2015) ovaj fenomen naziva „pidžama portalima“, gdje urednik ili novinar kopira sadržaje sa drugih izvora i ne snosi nikakvu odgovornost zbog toga što ne postoje podaci o vlasnicima ili izdavačima. S druge strane, Srđan Rajčević (2015) smatra da pod online medije treba ubrajati samo one pojedince ili pravna lica koji su registrirani u djelatnostima online izdavaštva, dok su blogovi i lične stranice van dometa regulacije (bez obzira na to što oni imaju određeni utjecaj na javnost). I Sanela Hodžić smatra da je u online medijskoj sferi transparentnost jednako bitna, ali još manje regulirana, s obzirom na to da se neki online portali uopće ne registriraju kao poslovni subjekti i/ili na svojim web sajtovima ne sadrže informacije o povezanim osobama i kontakt informacije. Dakle, zaštita autorskih prava je moguća samo u slučaju da se omogući mehanizam identificiranja odgovorne osobe, bez obzira na to da li se radi o informativnom portalu, blogu ili sajtu neke organizacije.

PROBLEMATIKA OGLAŠAVANJA NA ONLINE PORTALIMA Prema zakonu, samo registrirana preduzeća plaćaju poreze, što internetski portali zloupotrebljavaju (Nuhić, 2015). Kako bi izbjegli ove obaveze, pojedinci mogu za relativno malo novca otvoriti portal (koji može biti i informativnog karaktera): potrebno je izdvojiti od 10 do 30 konvertibilnih maraka za plaćanje domena, te nekoliko stotina konvertibilnih maraka za hosting sajta. Sagovornike smo pitali šta misle o utjecajima na portale, tj. da li postoje politički i ekonomski utjecaji (prvenstveno oglašivača). Zurovac (2015) ističe kako se susreću s navedenim problemom, posebno kada se radi o vlasnicima web portala koji su ozbiljni biznismeni i profesionalci koji uredno plaćaju porez. Kako navodi, problem predstavljaju i marketinške agencije koje, prema njenom mišljenju, još uvijek nisu ozbiljno shvatile gdje trebaju postaviti reklame. Problem predstavljaju portali koji nisu upisani u PDV sistem, te na taj način zarađuju kroz marketinške objave ne vraćajući ništa državi.

Postoje gledišta da netransparentnost vlasništva uzrokuje velike probleme na tržištu, odnosno da mnoge agencije posluju s neregistriranim portalima. Ipak, ovakve tvrdnje nisu tačne. Kontaktirali smo ukupno šest marketinških agencija, njih pet je izričito reklo da ne sarađuju s online portalima koji se ne nalaze u sistemu PDV-a. Samo jedna marketinška agencija, McCann iz Sarajeva, potvrdno nam je odgovorila na ovo pitanje.

Sanela Hodžić također smatra kako mogućnosti zanemarivanja registracije djelatnosti mogu dovesti, između ostalog, i do zloupotrebe oglašavanja. Prema njenom mišljenju, zloupotrebe mogu uključivati povezanost s političkim akterima i tokove javnog finansiranja prema partikularnim političkim i ličnim finansijskim interesima, povezanost s akterima koji su bitni u lancu oglašavanja (oglašivači, agencije za mjerenje, agencije za oglašavanje...), te zloupotrebu sredstava za oglašavanje za ličnu finansijsku korist. Posljedice takvih praksi po medijski sistem su potencijalno razorne, posebno u smislu manjka kritičkog izvještavanja o političkim i ekonomskim centrima moći, orkestriranog izvještavanja protiv političkih protivnika, zamaskirane političke promocije.

Dakle, problem s oglašavanjem na online portalima je značajan zbog ubiranja lične finansijske koristi i neprofesionalnog izvještavanja koje se nekritički odnosi prema onima koji se reklamiraju na nekom portalu. Naravno, utjecaji oglašivača postoje i u klasičnim medijima, ali ukoliko nije poznat vlasnik nekog medija, njegova mogućnost za zloupotrebe je daleko veća.

12

POLICY RESEARCH PAPER

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

POTEŠKOĆE PRI REGULIRANJU TRANSPARENTNOSTI VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA Međunarodna zajednica, kao i svaka država za sebe, rješavaju pitanje registracije online medija na različite načine. Evropska unija je striktno zauzela poziciju da svi mediji moraju preuzeti obavezu da prijave informacije o vlasništvu nacionalnim regulatornim agencijama, što znači da se primarno cilja na sistem regulacije.

S druge strane, postoje predstavnici koji zastupaju sistem samoregulacije, a među njima je i OSCE kao jedan od glavnih zagovornika ovog sistema. Predstavnica OSCE-a za slobodu medija Dunja Mijatović navodi: „Samoregulacija se pojavljuje kao rješenje za povećanje online odgovornosti, a u isto vrijeme pruža više fleksibilnosti nego je to slučaj s državnim regulacijama.“ Ističe da je to i jedini priznati mehanizam koji je naklonjen slobodi govora (Mijatović, 2013, str. 5). „Medijska samoregulacija predstavlja zajednički napor medijskih profesionalaca na uspostavljanju dobrovoljnih uređivačkih smjernica i njihovog poštovanju kroz proces učenja koji je dostupan javnosti. Na taj način nezavisni mediji prihvataju svoj dio odgovornosti za kvalitet javne riječi u zemlji uz potpuno očuvanje njihove uredničke autonomije u njenom oblikovanju“ (Haraszti, 2008). Iz navedenog se može zaključiti kako je samoregulacija jedan od načina sprečavanja vlasti da se miješa u sadržaj online, ali i offline medija.

Kritičari medijske samoregulacije optužuju ovaj sistem da je postao neka vrsta ‘samousluge’ gdje medijska industrija štiti svoje interese umjesto da štiti interese javnosti“ (Hulin, Stone, 2013). Neke od kritika koje idu na račun samoregulacije su i činjenica da probleme koji nastaju rješavaju novinari koji će uvijek braniti svoj stav i pozivati se na slobodu izražavanja.

Drugi problem leži u činjenici da su samoregulacijska tijela „neefikasna“, budući da ne mogu kažnjavati prestupnike već samo mogu uputiti preporuke i prepustiti slučaj nadležnim organima. Zagovornici zakonske regulacije ističu mogućnost kažnjavanja prestupnika i vladavinu prava kada su u pitanju sloboda izražavanja i medijske slobode. Naravno, tu je i argument kako je predstavnike demokratske vlasti izabrano narod, te da „kontrola“ online medija potpada pod interes javnosti.

S jedne strane postoji sistem registracije kod državnih nadležnih tijela, a s druge sistem samoregulacije. Na obje strane postoje argumenti za i protiv. S jedne strane utjecaj vlade na medije je, definitivno, u suprotnosti s načelima slobode izražavanja i medijske transparentnosti, dok istovremeno može osigurati red. S druge strane, „skandal hakiranja telefona News of the Worlda u Velikoj Britaniji je pokazao slabosti samoregulacije. U Velikoj Britaniji sistem je kritiziran zbog neučinkovitosti. Nedovoljno dobri mehanizmi koji pružaju modeli zakonske regulacije i samoregulacije uzrokovali su pojavu nove kovanice koja se smatra najboljim od ova tri rješenja. Koregulacija sublimira određene principe i zakonske i samoregulacije i kombinira ih i to na način da je samoregulacija primarna, ali da u slučaju nepravilnosti ostaje otvorena opcija za državne autoritete da reagiraju. Prema ovom modelu, u borbi za odlučivanje koji sistem bi se trebao primijeniti, interesantan je primjer Danske. Naime, dansko „samoregulatorno tijelo je priznato zakonom i može primiti finansijska sredstva od vlade, iako to zahtijeva da mehanizmi samoregulacije garantiraju nezavisnost tijela od vlasti. Takvi scenariji se definiraju kao zakonska samoregulacija“ (Hulin, Stone, 2013).

U ovoj studiji ne zauzimamo stajalište na kojem principu bi bosanskohercegovačko zakonodavstvo trebalo stajati. Ali na tragu ovih uvodnih naznaka o tri principa koja smo odabrali, ispitat ćemo svaki u kontekstu analiziranja seta opcija za rješenje, a sve to u skladu s navedena tri osnovna kriterija: održivosti, efikasnosti i izvodljivosti.

REGULACIJA ILI SAMOREGULACIJA ONLINE MEDIJA U BiH? Kada je u pitanju zakonodavstvo, u Bosni i Hercegovini važe isti problemi kao i u drugim državama: prvo, je li donošenje zakona koji reguliraju internet (transparentnost vlasništva, u ovom slučaju) narušavanje demokratskih načela slobode

13

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

POLICY RESEARCH PAPER

izražavanja, slobode pristupa informacijama, između ostalih; drugo, koja institucija bi trebala biti nadležna za regulaciju medijskog vlasništva internetskih portala. U Bosni i Hercegovini trenutno ne postoje zakoni koji na poseban način tretiraju pitanja transparentnosti medijskog vlasništva na internetu, a ne postoji niti institucija koja bi bila zadužena za izradu javnog registra.4 Kako smo već naglasili, Evropska unija je pri stajalištu da mediji moraju biti obavezni prijaviti informacije o vlasništvu nacionalnoj regulatornoj agenciji (Darbishire, Harrison, 2012, str. 3). Medijsko vlasništvo je često netransparentno zbog nedostatka adekvatnog obaveznog zakonodavstva u državama (Komitet za kulturu, nauku, obrazovanje i medije Parlamentarne skupštine Evropske unije, 2013). U nacrtu odluke se ističe kako se Savjet ministara EU-a i Evropski sud za ljudska prava zalažu za povećanje pluralizma, pa samim tim i medijske transparentnosti. Pored nabrajanja problema koje smo identificirali i u Bosni i Hercegovini, Komitet za kulturu, nauku, obrazovanje i medije Parlamentarne skupštine Evropske unije nudi sljedeće upute kada je u pitanju poboljšanje transparentnosti medijskog vlasništva (Komitet za kulturu, nauku, obrazovanje i medije Parlamentarne skupštine Evropske unije, 2013, str. 3)5: • naziv pravnog lica, sjedište i kontakt podaci, kao i eventualno vlasništvo države; • imena odgovornih urednika ili urednika pojedinih sadržaja medija; • imena autora sadržaja drugih lica, u slučaju da nisu opravdano zaštićeni članom 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima; • imena i sjedišta vlasnika, kao i udio njihovog vlasništva, osim u slučaju kada je udio zanemarljivo mali; • postojanje ugovora s drugim kompanijama ili različiti oblici kooperacije s marketinškim agencijama.

Upravo je to jedan od ključnih izvora problema nepostojanja transparentnosti vlasništva nad online medijima u Bosni i Hercegovini. Za potrebe ove sekcije istražili smo sadržaje zakona koji samim svojim nazivom potencijalno upućuju na to da podrazumijevaju i regulaciju online medija, a zatim smo intervjuirali eksperte iz ove oblasti. Problematika zakonske neefikasnosti i s tim u vezi nepostojanja jedinstvenog registra online portala je predstavljena u sekciji o zakonskoj regulativi.

Eksperti iz medijske oblasti i novinari imaju različita stajališta kada je u pitanju potencijalno rješenje problema. Jedino zajedničko stajalište je da se govor mržnje i huškanje na portalima treba regulirati, zbog čega je neophodno osigurati transparentnost vlasništva. Njihova stajališta se razlikuju u Činjenica je da su predstavnici dvije osnovne dimenzije: da li akcent treba više biti na samovlasti ljudi koji vrlo često žele zaštiti regulaciji ili zakonskoj regulaciji medijskog vlasništva.

svoje interese kontrolirajući medije.

Kritičari (dr. Karin Deutsch Karlekar, Robert W. McChesney, Gary T. Marx, Steve Buckley, Kreszentia Duer, Toby Mendel) ističu da su tri uobičajena načina na koje se zakonski propis koristi za ograničavanje slobode medija: zakonska kontrola kroz licenciranje i registraciju, stvaranje nominalno neovisnih regulatornih tijela s mogućnošću političkog utjecaja i pravna nametanja nejasnih zahtjeva za sadržajem koji mediji nude.

Eksperti i novinari govore o regulaciji u različitim kontekstima: Almir Panjeta je za samoregulaciju, smatra da je internet slobodan medij, te da tu slobodu treba zadržati i zalaže se za samoregulaciju ovog polja, s tim što treba uzeti u obzir da stroža regulacija treba postojati kada je u pitanju govor mržnje, poziv na nasilje i slično.

I Ljiljana Zurovac (2015) smatra da se internet uopće ne smije regulirati jer bi „to bilo ugrožavanje slobode informiranja, ali mora postojati registracija, mora postojati evidencija ko je taj ko kaže i garantira da su informacije na njegovom web portalu tačne i profesionalne“. Također navodi kako se u saradnji s policijom i drugim nadležnim organima može ući u trag identitetu nekog web portala (putem IP adrese), te se zakonski treba boriti protiv huškačkih tekstova i komentara.

S druge strane, Bojana Miodragović je više za zakonsku regulaciju i smatra da se već duže vrijeme gubi iz vida da demokratska načela uključuju poštovanje prava, ali i obaveza. Iako se u odbrani neotkrivanja vlasništva nad portalima pretežno poziva na demokratske slobode i zaštitu od pritiska, treba imati u vidu sljedeće: termin slobode se zloupotrebljava ukoliko se zanemari da se nečija sloboda i prava prostiru dokle počinju sloboda i prava drugog. To praktično znači 4 5

Regulatorna agencija za komunikacije nema nadležnost u domenu internetskih portala, dok se Vijeće sa štampu bavi samoregulacijom u kojoj nema pravne sankcije.

Skupština ne adresira online medije posebno, tako da se preporuke odnose na sve medije, bez izuzetaka.

14

POLICY RESEARCH PAPER

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

da je samoregulacija neefikasna, jer se na taj način nikada ne mogu osigurati kompletne informacije o vlasnicima.

Sličnog je mišljenja i Srđan Rajčević, koji je kategoričan u tvrdnji da bi zakoni o transparentnosti medijskog vlasništva doprinijeli poboljšavanju demokratskih načela, upravo zbog uloge koju mediji imaju danas. Međutim, on ističe da se problem krije u kategorizaciji portala, tj. na koji način definirati sajtove koji se trebaju regulirati? Pošto smatra da je teško odrediti kriterije, mišljenja je da se oni trebaju mjeriti prema utjecaju koji se ostvaruje na ciljnu publiku.

Dakle, na jednoj strani imamo mišljenje da je internet slobodan medij i da se bilo kakav oblik zakonske regulative posmatra kao ograničavanje sloboda. Zbog toga, jedino prihvatljivo rješenje za poboljšanje transparentnosti medijskog vlasništva je samoregulacija, uz zakonsku regulaciju kad su u pitanju krivična djela (govor mržnje). S druge strane, postoji stav da regulacija na internetu ne podrazumijeva nužno ograničavanje slobode, jer medijsko djelovanje preko portala ima veliki utjecaj na ciljnu publiku. Bez obzira na stanovište, ipak ostaje problem kategorizacije medija na internetu, tj. ostaje problem odgovora na pitanje šta je online medij?

Problemi s kojima se na samom početku susrećemo kada govorimo o transparentnosti vlasništva nad online medijima u BiH je nepostojeća zakonska regulativa koja će precizirati šta su online mediji, omogućiti građanima pristup podacima o vlasništvu nad online medijima, omogućiti postojanje jedinstvenog registra online medija koji bi se redovno ažurirao.

Ipak, i bez zakonskog okvira neka od navedenih pitanja moguće je riješiti u postojećem sistemu, kao što je osnivanje registra online medija.

NEPOSTOJANJE ZAKONSKOG OKVIRA Uvidom u zakonodavstvo koje se odnosi na medije, komunikacije, javno informiranje i slobodu izražavanja, jasno možemo vidjeti da se pitanje online medija nigdje ne tretira, barem ne izričito. Medijska legislativa ne samo da ne tretira pitanje transparentnosti medijskog vlasništva već ne tretira ni online medije posmatrano s bilo kojeg aspekta.

Jedina obaveza koju zakonodavstva u BiH nameću, a u vezi s ovim problemom, jeste registracija poslovnih subjekata (Hodžić, 2015). Prema Zakonu o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine, subjekti upisa imaju obavezu upisa u registar nadležnog suda. Imajući u vidu da se subjekt upisa tretira kao poslovni subjekt, odnosno pravno lice... kao privredno društvo osnovano s ciljem privredne djelatnosti, javno preduzeće, zadruga... i drugo pravno lice... s ciljem ostvarivanja profita (Zakon o registraciji poslovnih subjekata FBiH, član 3, stav 6, Službeni glasnik FBiH 42/02, 2004), a posebno imajući u vidu mogućnost koju pruža internet da svaka osoba kupi domenu i plati hosting za svoju web stranicu a da ne bude tretirana kao poslovni subjekt, jer niti je pravno lice niti ima za cilj ostvarivanje profita, onda je jasno da ovaj zakon samo minimalno tretira pitanje vlasništva online medija.

Dodatni problem je što ne postoji zakon kojim se portali mogu prisiliti da registriraju svoju djelatnost. „Ako portali obavljaju oporezivu djelatnost poput objavljivanja reklama, oni moraju firmi koja se reklamira ispostaviti fakturu, a ako se radi o uslugama da neko pročita neke informacije, a za to mora platiti članarinu, to je također oporeziva djelatnost po Zakonu o PDV-u“ (Nuhić, 2015).

Medijska legislativa u BiH ne regulira pitanje online medija. Naime, Zakon o komunikacijama BiH kao predmet svog reguliranja ne tretira pitanje online medija, a posebno ne pitanje vlasništva nad njima. Iako je već u članu 1. naglašeno da se zakon bavi reguliranjem oblasti komunikacija, već u drugom stavu istog člana ograničava svoj doseg djelovanja na telekomunikacije, radio, emitiranje (uključujući kablovsku televiziju) i usluge i sredstva koja su s tim u vezi (Zakon o komunikacijama BiH, član 1, stav 1). Imajući u vidu sam pojam komunikacija, jasno se može zaključiti da je jedan od nedostatka ovog zakona i neopravdano izopćavanje pitanja komuniciranja putem tehnologija. Između ostalog, to je jedna od glavnih kritika i OSCE-a (Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju, 2013).

Entitetski zakoni, također, ostavljaju pitanje online medija po strani ili ostaju nedorečeni. Tako Zakon o javnom informisanju Republike Srpske tretira pravnu regulaciju sredstava javnog informiranja ili, drugačije rečeno, javnih glasila, pri čemu se u stavu 1. navodi da se pod tim pojmom podrazumijeva, pored štampe, radio i televizijskog programa i novinske agencije, audiovizuelna i druga sredstva javnog informiranja. Upravo ova široka definicija predmeta regulacije zakona naglašava i njegovu obavezu da uvrsti pitanje online medija pod svoje norme. Zakon decidno naglašava da se javna glasila osnivaju aktom o osnivanju, precizirajući sve podatke koje akt mora imati, između ostalog: ime i prezime osnivača, prebivalište, odnosno sjedište osnivača i izdavača, naziv javnog glasila, ime glavnog i odgovornog urednika, a koji se

15

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

POLICY RESEARCH PAPER

zatim upisuju u registar javnih glasila. Zakon o javnom informiranju Federacije Bosne i Hercegovine također ne spominje pitanje online medija i njihovu regulaciju, već jednako spominje osnivanje javnih glasila aktom o osnivanju. Praktično, to znači da samo online medij čiji je osnivač pravno lice mora biti upisan u registar javnih glasila. Bojana Miodragović, saradnica na Institut za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka u Banjoj Luci i autor medijskih analiza na portalu medijskaslika.org, mišljenja je da „zakoni o javnom informiranju na entitetskim nivoima ne govore o vlasničkom odnosu koliko o osnivačkim pravima i obavezama, pri čemu smo došli u situaciju koju sada imamo, a to je da svako može osnovati blog ili online portal s bilo kojim sadržajem“ (Miodragović, 2015).

NEPOSTOJANJE JEDINSTVENOG REGISTRA ONLINE MEDIJA Druga vrsta nedostatka ovog zakona jeste i činjenica da u Bosni i Hercegovini postoji deset kantonalnih i pet okružnih sudova. Dakle, svi online mediji koje su osnovali poslovni subjekti i koji prema navedenom zakonu imaju obavezu svoje vlasničke podatke upisati u registar nadležnog suda, razbacani su u 15 različitih registara širom Bosne i Hercegovine.

Ovako nepraktičan sistem samo je dodatno breme ionako nefunkcionalne i minimalne transparentnosti vlasništva nad online medijima. Olakšavajuća okolnost je što postoji i mogućnost online pretrage na stranici Registra poslovnih subjekata u BiH za svaki od entiteta, kao i Distrikt Brčko. Međutim, u trenutku izrade ove studije pretraživač kao rezultat pretrage željenog pojma daje isti odgovor: „Ukupno pronađenih zapisa 0 (nula). Nema rezultat pretrage“6. Dakle, jedina mogućnost za sve zainteresirane strane da dobiju uvid u vlasničku strukturu registriranog poslovnog subjekta, pa prema tome i potencijalne web stranice jeste da podnosilac zahtjeva ima sredstva da plati sudske naknade. U Federaciji BiH podaci su dostupni, a pristup se naplaćuje 10 KM po stranici; u Republici Srpskoj podaci se daju putem Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge (skraćeno APIF), uz administrativnu taksu od 10 KM po poslovnom subjektu (Petković, Bašić-Hrvatin, Hodžić, 2014). Sam sadržaj registara pruža informacije o vlasniku u formalno-pravnom smislu, ali ne sadrži informacije o povezanim pravnim licima, koji bi mogli razotkriti eventualne povezane i skrivene vlasnike (Hodžić, 2015). Ipak, mnogi insistiraju na tome da je itekako moguće i neophodno uspostaviti jedinstveni registar vlasništva web portala u BiH (Zurovac, Hodžić 2015). Dok je pitanje nadležnosti nad registrom tehničko pitanje (Vukelić, 2015). Sanela Hodžić dodaje kako je potreban dodatni angažman u uređivanju ove oblasti i pored proaktivnog objavljivanja informacija iz sudskih registara i samoregulacije u objavljivanju informacija o vlasništvu, a učešće nekoliko ključnih institucija, među kojima su Ministarstvo komunikacija i prometa BiH, Konkurencijsko vijeće BiH, Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK), te Regulatorna agencija za komunikacije − od izuzetnog je značaja.

Jedna od interesantnijih i, čini se, relevantnijih zakonskih platformi koja bi, interpretiranjem svojih normi, mogla biti dobar osnov za dostupnost vlasničke strukture online medija njenim korisnicima jeste Zakon o elektronskom poslovanju Republike Srpske. Naime, ovaj zakon bavi se regulacijom pružanja usluga informacionog društva, odgovornosti dаvаlаcа uslugа informаcionog društvа, te prаvilima u vezi sа zаključivаnjem ugovorа u elektronskom obliku (Zakon o elektronskom poslovanju, čl. 1), pri čemu se pružanje usluga odnosi na nuđenje podаtаkа nа internetu, reklamiranje posredstvom internetа, elektronski pretrаživаči, te mogućnost trаženjа podаtаkа i uslugа koje se prenose elektronskom mrežom, posreduju u pristupu mreži ili pohrаnjuju podаtke korisnikа (ibid, čl. 3, st. 3). Definirajući davaoce usluga kao fizička ili pravna lica, Zakon propisuje i obavezuje ih na neposredno i stalno činjenje dostupnim podataka kao što su ime i prezime, naziv firme, prebivalište, odnosno sjedište za pravna lica, broj poreznog obveznika kao i sve ostale podatke davaoca usluga na osnovu kojih korisnik usluga može brzo i nesmetano stupiti u kontakt s njim (ibid, čl. 4), pri čemu neobjavljivanje i nečinjenje dostupnim ovih podataka krajnjim korisnicima povlači kao sankciju novčanu kaznu (ibid, čl. 22). Logičkim interpretiranjem ovih normi, a u kontekstu medija kao pružaoca usluga nuđenja podataka, reklamiranja posredstvom interneta, moguće je da se pitanje transparentnosti medijskog vlasništva podvede pod ovaj zakon. Međutim, čini se da malo eksperata spominje ovaj zakon u kontekstu ove problematike. Sličnog je mišljenja i Srđan Rajčević, direktor Agencije za informaciono društvo RS-a, koji smatra kako u RS-u vrlo malo ljudi poznaje šta regulira Zakon o elektronskom poslovanju. „To su raspodijeljene direktive Evropske unije, koje kažu šta je odgovornost posrednika u informacionom društvu, šta je odgovornost nekakvog autora određenih vijesti itd.“ (Rajčević, 2015).

6

Rezultati pretrage: bizreg.pravosudje.ba/pls/apex/f?p=183:30:1431929955389312::NO:RP:P30_FIRSTTIME:TRUE

16

POLICY RESEARCH PAPER

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

NA KOJI SU NAČIN DRUGE ZEMLJE REGULIRALE TRANSPARETNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA? Sve zemlje svijeta i zajednice bile su zatečene i nespremne kada je riječ o internetu i tehnološkim promjenama koje je on donio. Razmjena i pristup informacijama je postao sve brži, što je dovelo do ekspanzije informativnih portala i online medija u modernom društvu. Danas u svijetu postoje različiti sistemi regulacije ili samoregulacije online medija, koji su manje ili više uspješni. Ipak, ni najrazvijenije demokratske zemlje EU-a nemaju zadovoljavajuće zakonske i institucionalne kapacitete za rješavanje ovog problema (Access Info studija, 20).

HRVATSKA I CRNA GORA Bosanskohercegovačko okruženje je ipak prepoznalo domet ovog problema i poduzelo određene korake za rješavanje.

Tako je Republika Hrvatska kroz razne izmjene i dopune Zakona o medijima (2011)7 i Zakona o elektroničkim medijima (2012)8 zakonski predvidjela da mediji moraju objaviti dovoljno informacija o vlasnicima kao pojedincima, a ne samo iznijeti podatke o firmi koja posjeduje medij. Međutim, kroz istraživanje smo uvidjeli da je, unatoč dobro definiranim odredbama, brzina kojom su donesene izmjene i dopune zakona rezultirala neefikasnom primjenom zakona u praksi. Naprimjer, medijske kompanije ne objavljuju uvijek ​​informacije o indirektnom vlasništvu, budući da još ne postoji ustanova ovlaštena Zakonom o medijima za praćenje usklađenosti i primjenu sankcija. U Crnoj Gori medij se osniva aktom o osnivanju, slobodno i bez odobrenja i upisuje u Evidenciju medija. Osnivanje elektronskih medija regulirano je zakonom o radiodifuziji.

SRBIJA Srbija je primarno interesantna za potrebe ove studije, jer se s problemom netransparentnog vlasništva nad online medijima suočila putem konkretnih zakonskih akcija i mjera.

Novi medijski zakoni u Srbiji (Zakon o javnom informisanju i medijima, Zakon o elektronskim medijima i Zakon o javnim medijskim servisima), usvojeni su u augustu 2014. godine. Nakon intervencije organizacije SHARE Defense9, u konačni tekst Zakona o javnom informisanju i medijima unijet je član 30. stav 2, kojim se precizira da različita internet izdanja nisu mediji – osim u slučaju da ih vlasnici i autori svojevoljno upišu u registar. Kako navodi Miloš Stojković, ispred advokatske kancelarije Živković&Samardžić, osnovni ciljevi ovih zakona se mogu svesti na: stvaranje pravnog okvira za izlazak države i drugih javnih entiteta iz vlasništva nad medijima, odnosno okončanje procesa privatizacije10, implementiranje projektnog sufinasiranja11, uspostavljanje registra medija, propisivanje novih pravila za nedozvoljenu medijsku koncentraciju12, kreiranje regulatorne osnove za veću nezavisnost regulatornog tijela za elektronske medije, usklađivanje s pravilima Direktive o audiovizuelnim medijskim uslugama i stvaranje efikasnog, nezavisnog i finansijski održivog javnog medijskog servisa. U Srbiji je novi registar medija uspostavljen 13. februara 2015. godine, a vodi ga Agencija za privredne registre (APR), koja podatke iz starog Registra javnih glasila unosi u novi po službenoj dužnosti, te je nadležna za postupak upisa i registracije medija.13 Ukoliko vlasnici odluče registrirati svoje internetsko izdanje kao medij, dužni su dostaviti podatke o osobama i/ili kompanijama koji imaju više od pet posto udjela u osnivačkom kapitalu izdavača, o osobama koje su povezane s vlasnicima kao i podatke o uredništvu.

Međutim, veoma solidan zakonski okvir u praksi se, nažalost, još uvijek ne provodi. Uvidom u neke od najčitanijih portala Srbije (blic.rs, alo.rs, 24sata.rs, B92.net, akter.co.rs), na stranici Agencije za pretragu medija14 može se vidjeti kako podaci još uvijek nisu uneseni u Registar, iako se informacije o vlasništvu i osnovni podaci mogu pronaći na njihovim online Više na: http://www.zakon.hr/z/38/Zakon-o-medijima, stranica posjećena 4. jula 2015. godine.

Više na: http://www.zakon.hr/z/196/Zakon-o-elektroni%C4%8Dkim-medijima, stranica posjećena 4. jula 2015. godine.

9 Više na: www.shareconference.net/sh, stranica posjećena 16. maja 2015. godine.

10 Privatizacija nije okončana u zakonom predviđenim rokovima, što je dovelo do izmjene zakona, pomjeranja rokova i do različitog statusa za pojedine kategorije neprivatiziranih medija 11 Projektno sufinansiranje je značajna novina u zakonu. Većina problema u implementaciji su posljedica prilagođavanja na novi način finansiranja, međutim, postoje problemi koji su direktno uzrokovani nedorečenošću zakona, a koji su ostavljeni praksi da pronađe odgovore na pitanja koja su se pojavila.

12 Pravila vezana za nedopuštenu medijsku koncentraciju su značajno liberalizirana, a ideja zakonodavca je najvjerovatnije bila vezana za privlačenje investicija u posrnuli medijski sektor. Dugoročni efekti liberalne regulative će se moći procijeniti tek nakon nekoliko godina.

13 Opširnije o uputama na: www.apr.gov.rs/Регистри/Медији/Медији-Упутства.aspx, stranica posjećena 17. maja 2015. godine.

14 http://aplikacije3.apr.gov.rs/RemediaPublicWebSearch/, stranica posjećena 17. maja 2015. godine.

7 8

17

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

POLICY RESEARCH PAPER

stranicama. S druge strane, treba imati u vidu da upis u registar nije obavezan, a da su sankcije neupisivanja bez znatnog utjecaja na medije.

RUSIJA I SINGAPUR Interesantni su i primjeri regulacije u Rusiji i Singapuru. Naime, prema analizi SHARE Defensea, najstroži propis u Evropi na snazi je u Rusiji od ljeta 2014. Ruski zakon predviđa da svi blogovi čija dnevna posjeta prelazi 3.000 jedinstvenih pristupa moraju biti registrirani kod Roskomnadzora, državnog regulatornog tijela. Fizička lokacija blogera se ne uzima u obzir – ukoliko pišu na ruskom jeziku i imaju pretežno rusku publiku, dužni su se podvrgnuti regulativi ili će pristup njihovom izdanju u Rusiji biti blokiran (Russia Today, 2014). SHARE Defense ističe kako „u svijetu sličnu regulativu ima Singapur, gdje je granica postavljena na 50.000 jedinstvenih posjeta mjesečno, tokom dva mjeseca, ali i na sadržaj – ukoliko internetsko izdanje učestvuje u „propagiranju, promociji ili diskusiji o političkim ili vjerskim pitanjima u Singapuru“, u obavezi je da se registrira kod nadležnog tijela. Registracija podrazumijeva polaganje kaucije od 50.000 singapurskih dolara (oko 34.000 eura) kao garancije da će se sadržaj koji nadležno tijelo ocijeni kao „neprikladan“ odmah ukloniti. Osim toga, internetska izdanja su podložna filtriranju sadržaja koje državni regulator smatra „nepoželjnim, štetnim ili opscenim“.

AUSTRIJA Model Republike Austrije se pokazao kao jedan od boljih modela.

Iako ni sam nije savršen, ipak se u poređenju sa svim ostalim modelima regulacije u državama Evrope pokazao kao model koji trenutno raspolaže s najširim zakonskim okvirom za reguliranje ovog pitanja. Činjenica da Austrija, prema izvještaju Svjetskog indeksa za slobode medija, zauzima visoko sedmo mjesto na ljestvici medijskih sloboda svakako ide u prilog zaključku da postojeća zakonska regulacija ovog problema nikako ne krši pitanje slobode izražavanja, medijskih sloboda ili bilo koje druge vrste ljudskih prava.

Prema Zakonu o medijima u Austriji, koji je izmijenjen i dopunjen 2011. godine, moguće je saznati ko je vlasnik printanih, online i elektronskih medija kroz informacije koje su direktno dostupne javnosti. Svi mediji moraju objaviti dovoljno informacija o identifikaciji svojih stvarnih vlasnika, uključujući i podatke o svim vlasničkim udjelima, bez obzira na veličinu, sve osobe koje su direktno uključene u vlasništvo i sve one s indirektnim interesima i kontrolom. Informacije vezane za vlasništvo online medija objedinjene u jedinstven registar uvijek moraju biti dostupne online. Austrijska agencija za komunikacije, poznata kao KommAustria, nezavisno je regulatorno tijelo zaduženo za elektronske audio i audiovizualne medije u Austriji, te za prikupljanje informacija o vlasništvu nad elektronskim medijima.15 „Zakon je posebno usmjeren na stvaranje veće transparentnosti u medijskim objavama vlade ili drugih javnih tijela. U tom smislu, institucije su dužne objaviti svoju saradnju s medijima, npr. reklame, oglašavanje ili podršku za povremene publikacije i elektronske medije, radio i televizije [član 1. (1) i član 2. (1, 2 i 4) zakona]. Austrijska agencija za komunikacije je dužna objaviti informacije, uključujući ukupan iznos plaćen za svaku pojedinačnu medijsku kompaniju, na tromjesečnom nivou. Nacionalni ured za reviziju (Rechnungshof) će provjeriti da li su objavljene informacije potpune [član 1. (1)]. Zbog povrede obaveze otkrivanja informacija može biti izrečena novčana kazna do 20.000 eura (do 60.000 eura za ponavljanje djela) [član 2. (5)]. Član 2. (3a) zakona također postavlja dopuštene zahtjeve za sadržaje vezane za audiovizualne komunikacije i najave koje su platila tijela javne vlasti, a upućuje federalnu vladu da usvoji detaljnije smjernice za zahtjeve za sadržaj. Ove zakonske mjere su kreirane radi jačanja transparentnosti, medijske različitosti i demokracije – te lično garantiraju pravo na informacije vrhovnih tijela [član 1. (1)]. Osim toga, Zakon o medijima (Mediengesetz) izmijenjen je kako bi vlasnička struktura u sektoru medija bila što transparentnija. U budućnosti, fiducijarni odnosi16 i u slučajevima u kojima su dionice u vlasništvu fondacija, donatori i korisnici fondacija moraju biti objavljen (član 25).“ (Ylliniva-Hoffman, 2012, par 3). Zahtjev za objavljivanjem dioničara, bez obzira na veličinu njihovog udjela i informacija o pravim vlasnicima koji su direktni korisnici dobiti, čine ove odredbe jednim od najnaprednijih u Evropi. Ključni nedostatak odnosi se na strane medije (registrirane u inozemstvu) koji nisu obuhvaćeni propisima, osim ako takvi mediji potpuno ili gotovo isključivo ne djeluju u Austriji, što obično nije slučaj.

Opširnije na: https://www.rtr.at/en/rtr/OrganeKommAustria, stranica posjećena 5. juna 2015. godine.

Fiducija je ugovor pri kojem jedna stranka (fiducijant) prenosi neko pravo na drugu osobu i pri tome ugovara da poslije postizanja određenog cilja fiducijar ponovo prenese to isto pravo natrag na fiducijanta. Fiducija je, kao i hipoteka, jedan od instrumenata osiguranja naplate. Ovaj sporazum može se sklopiti na ročištu pred sudom ili kod javnog zapisničara.

15 16

18

POLICY RESEARCH PAPER

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

Na temelju Zakona o audiovizuelnim medijskim uslugama i Zakona o privatnom radijskom emitiranju, elektronski mediji, također, moraju prijaviti opširne informacije KommAustriji (Access Info, 2011). Tijelo koje pruža operativnu podršku KommAustriji je pravni odjel Austrijskog regulatornog tijela za emitiranje i telekomunikacije (Austrian Regulatory Authority for Broadcasting and Telecommunications − RTR)17. „Za KommAustriju, zaposlenici RTR-a upravljaju radnom grupom Digitalne platforme Austrije, obavljaju poslove u području emitiranja i upravljanja frekvencijama, obavljaju pravni nadzor i praćenje oglašavanja i podržavaju KommAustriju u postupcima koji se vode pod zakonom o emitiranju.“18 Osoblje RTR-a proaktivno pregleda vlasničku strukturu medija čim dobiju informaciju iz medijskih izvještaja da je došlo do relevantnih promjena ili ukoliko dugo vremena nije bilo interakcije određenih medija. „Približno jedan medij mjesečno je kažnjen jer nije postupao u skladu sa zahtjevima za objavljivanje vlasništva. To su, obično, manji mediji koji nemaju dovoljno osoblja koje će biti posvećeno ispunjavanju propisa i koji zaborave prijaviti promjene. Kazne su do 4.000 eura, a u teoriji ponovljeni prekršaji mogu dovesti do gubitka dozvole za rad, što se u praksi nikada nije dogodilo“ (Access Info, 2011).

Detaljnije na: http://www.iclg.co.uk/practice-areas/telecoms-media-and-internet-laws/telecoms,-media-and-internet-laws-and-regulations/austria, stranica posjećena 18. maja 2015. godine.

18 Detaljnije na: https://www.rtr.at/en/rtr/RTRGmbH, stranica posjećena 5. juna 2015. godine.

17

19

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

POLICY RESEARCH PAPER

OPCIJE ZA RJEŠAVANJE TRANSPARENTNOSTI VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA Imajući u vidu da problem transparentnosti medijskog vlasništva nije adekvatno adresiran u offline medijskoj sferi, neminovno se postavlja pitanje opravdanosti rješavanja tog problema u online sferi. U prethodnom tekstu smo pokazali kako reguliranje online medijske sfere ne mora nužno značiti narušavanje demokratskih sloboda, ali uz dodatni oprez zbog specifičnosti interneta kao medija.

U radu ćemo predstaviti opcije medijske politike za rješavanje problema transparentnosti medijskog vlasništva, uvažavajući pri tome trenutnu zakonsku regulativu u BiH, te ukazujući na važnost rada na novim zakonskim rješenjima. Opcije koje ispitujemo kroz kriterije efikasnosti, održivosti i izvodivosti su: (1) održavanje status quo, (2) donošenje potpuno novog zakonskog okvira koji će regulirati pitanje online medija, uključujući i pitanje transparentnosti, (3) unapređenje postojeće zakonske regulative tako da se uključe odredbe koje će regulirati pitanje transparentnosti vlasništva nad online medijima. Kao posebno pitanje razmatrat ćemo i opciju izrade i vođenja jedinstvenog registra online medija, a što može biti urađeno zajedno s policy opcijama 2 i 3.

STATUS QUO Trenutna regulativa i praksa u Bosni i Hercegovini nameće mnogo nedoumica u vezi s predmetnom problematikom ove studije. Prvenstveno, je li potrebno napraviti distinkciju između pojma online i offline medija, kako definirati online medij i, uopće, na koji način kategorizirat online medije ukoliko ne postoji zakonska regulativa koja se bavi ovim pitanjem; te postoji li obaveza i odgovornost online medija prema javnosti? Održavanje statusa quo ispitat ćemo kroz kriterije efikasnosti i održivosti.

EFIKASNOST Odredbe zakona na državnom i entitetskim nivoima u BiH, kada su u pitanju online mediji, postavljene su preširoko ili ne tretiraju pitanje transparentnosti medijskog vlasništva. Naime, u zakonima ne postoji tačno definiranje online medija, što najčešće dovodi do izjednačavanja online i offline medijske sfere. Nepostojanje posebne medijske politike transparentnosti medijskog vlasništva dovodi u opasnost osnovne funkcije medija i demokratskih načela slobode izražavanja. Naprimjer, utvrdili smo kako se mogu dobiti određeni podaci o vlasništvu kada su u pitanju offline mediji − na izuzetno kompliciran način, iako postoji zakonska obaveza registracije. Međutim, građani BiH ne mogu dobiti podatke kada se radi o online medijima jer ne postoji zakonska regulativa, a samim tim ni obaveza za portale da se registriraju kao firma koja se bavi izdavačkom djelatnošću.

Trenutni sistem nije efikasan i kada govorimo o pravnoj odgovornosti, tj. sudovi i istražni organi se susreću s problemom utvrđivanja strana u sporu prilikom tužbi. Vlasnici online medija najčešće nisu poznati, internetski provajderi smatraju kako nisu odgovorni za sadržaje svojih klijenata, dok još uvijek postoji problem identificiranja oblasti djelovanja. Naime, internet kao medij je decentraliziran, što znači da pojedinac može otvoriti portal s generičkim domenom, koji se nalazi na serveru u inostranstvu, dok je ciljna publika u Bosni i Hercegovini.

Isto tako, trenutna politika samoregulacije online medija u BiH nije efikasna, jer Vijeće za štampu nema mogućnost pravne sankcije, već se njihova intervencija svodi na izdavanje upozorenja i apela za objavljivanje demantija. Tako ograničena praksa samoregulacije ne može dati rezultate, jer veliki broj portala nema podatke o vlasništvu na svojim web stranicama dostupnim javnosti.

20

POLICY RESEARCH PAPER

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

ODRŽIVOST Održavanje statusa quo dugoročno dovodi do sljedećih posljedica: državne i entitetske vlasti ne prepoznaju značaj i mogućnosti online portala kao medija, koji je potrebno regulirati u skladu s evropskim direktivama; vlasnici online medija nisu motivirani da objavljuju podatke o vlasništvu jer ne snose nikakve sankcije; online portali stvaraju plodno tlo za klasične vidove kršenja obaveznih pravnih mehanizama za zaštitu ljudskih prava, jer je moguće stvarati sadržaj koji ima karakter govora mržnje i huškačke retorike − kako u oficijelnim, autorskim tekstovima tako i u anonimnim komentarima. Kako vidimo, navedene posljedice dugoročno uzrokuju neefikasan sistem, a uzročno-posljedične veze dovode do netransparentnosti koja direktno utječe na demokratsko društvo u kojem živimo. „Veliku odgovornost za sadašnje haotično stanje na medijskoj sceni upravo snosi aktuelna vlast jer nije vidjela, osjetila da se vremena mijenjaju i potrebu da se zakonski ta oblast treba regulirati“ (Halilović, 2013, par 8). Željko Knežević iz Ministarstva komunikacija i prometa BiH priznaje da vlasti ne rade dovoljno kada su u pitanju medijske politike, te je snažan zagovornik izrade medijskih politika u cilju prepoznavanja važnosti ove problematike, ali i odgovornih aktera. Smatra da je postavljanje ciljeva koji su usklađeni s politikom Evropske unije iz ove oblasti krucijalno. Naime, to je jedini način da se medijska politika uskladi s tehnološkim razvojem (Knežević, 2015).

Dugoročna posljedica nepostojanja podataka o vlasnicima je i neregulirano polje korisničkih komentara na portalima. Vijeće za štampu BiH je organiziralo kampanju „Stop govoru mržnje!“, gdje su ispod komentara koji šire govor mržnje ostavljali obavještenje o odgovornosti portala za takav sadržaj. To govori u prilog činjenici da u BiH ne postoji efektivna zakonska regulativa, jer se ne mogu identificirati vlasnici portala. Isto tako, portali koji nemaju podatke o vlasništvu mogu dugoročno koristiti klevetu kako bi ostvarili svoje ciljeve, s obzirom na to da su sudski postupci otežani i spori.

Dakle, status quo je štetan, jer nepostojanje podataka o vlasniku portala dovodi (ili pospješuje) do degradacije javnog interesa, neodgovornosti prema korisničkim komentarima, klevete, huškanja i nedemokratskog medijskog okruženja. Zbog toga ćemo ispitati, pored prezentiranog statusa quo, sljedeće opcije medijske politike: donošenje potpuno nove i unapređene postojeće zakonske regulative, kao i posebno pitanje jedinstvenog registra.

NOVE OPCIJE UNAPREĐENJE ZAKONSKE REGULATIVE Postojeće zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini, bez obzira na kojem nivou, ne tretira pitanje vlasništva nad online medijima. Stoga nam to nameće dvije potencijalne opcije za razmatranje. Prva je, svakako, donošenje potpuno novog zakona koji bi uređivao pitanje transparentnosti vlasništva nad online medijima. Druga opcija je predlaganje izmjena i dopuna postojećih zakona, njihovo uređenje i unapređenje. Prije nego što predložimo supstancijalne izmijene, u uvodnom dijelu ćemo se pozabaviti tehničkim karakteristikama ova dva predložena rješenja. Naime, je li bolja opcija donošenje potpuno novog zakonodavstva ili, pak, druga predložena opcija − izmijene postojećih zakona? To nas, svakako, dovodi i do veoma bitnih pitanja kao što su, za početak: ko bi bili inicijatori izmjena i na kojem političkom nivou odlučivanja?

Bosna i Hercegovina, kako smo u dijelu koji se odnosi na zakonodavni okvir i pokazali, raspolaže s minimalno tri zakona koji bi se, prema svom predmetu uređenja, trebali baviti i ovim pitanjem. Na nivou Bosne i Hercegovine to je Zakon o komunikacijama, dok su na entitetskim nivoima to zakoni o javnom informiranju. Zajedničke izmjene za sva tri se primarno odnose na definiranje bazičnih pojmova, u skladu s prepoznavanjem interneta kao tehnologije koja postaje sve značajniji faktor u životu pojedinca, te uvođenje obaveze za sve medije da učine dostupnim podatke o vlasnicima i udjelu u vlasništvu određenog glasila.

21

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

POLICY RESEARCH PAPER

EFIKASNOST Sva tri spomenuta zakona donesena su relativno davno, barem u odnosu na ekspanziju internetskih tehnologija i porast penetracije interneta u BiH. Možda ih to donekle i opravdava zašto ne tretiraju pojmove online medija, ali nikako ne opravdava pasivnost zakonodavnih organa da se te promjene iniciraju. Stoga je neophodno ukazati na nove trendove i shvatanja medija, kao i medijske sfere, kako bi se što prije redefinirala sredstva javnog informiranja u skladu s nastalim društvenim promjenama. Za početak bi bilo dovoljno uključiti pojam interneta u definiranju javnog glasila, a naredni korak bi bio preciziranje online medija. Svakako da kamen spoticanja može biti definiranje samog pojma online medija, jer još uvijek ne postoji ujednačena teorija i praksa u shvatanja ovog pojma, čak ni na međunarodnom nivou. Jedna od opcija može biti i ona razmatrana u ovom radu, a odnosi se na definiranje online medija kao registriranih web portala koji za cilj imaju profesionalno izvještavanje o pitanjima od javnog interesa i iza kojih stoji uredništvo. Tako definirani mediji bi dopuštali uspostavu granice između profesionalnog novinarskog izvještavanja i ostalih vrsta komuniciranja, i s tim u vezi uživanja ekskluzivnih prava koja pripadaju novinarskoj profesiji.

Moguće je i znatno šire definirati pojam online medija, na način da se definira s aspekta dometa ili, pak, tematike koja jeste ili nije od javnog interesa. Tada bi domet online medija obuhvatao ne samo oficijelne web stranice već i raznorazne vrste blogova i drugih oblika komuniciranja putem online platformi. Ipak, međunarodna praksa se još uvijek nije upustila u ovako široko definiranje iz krajnje praktičnih razloga. Naime, trenutna konstelacija sloboda i prava na internetu bi učinila nemogućim da se, npr., sadržaj objavljen na Facebook profilu tretira jednako kao i sadržaj objavljen na registriranom web portalu koji prenosi profesionalne novinske tekstove/informacije od javnog interesa. Politika društvenih mreža, između ostalog, zasad ne dopušta ovakav pristup.

Međutim, predloženo definiranje bi onda nužno povlačilo i pozitivnu obavezu vlasnika i uredništva da svoje podatke učini dostupnim javnosti, što bi dovelo do kakvog-takvog pomaka u odgovornosti prema javnom interesu. To je rezultat uzročno-posljedične veze između uživanja ekskluzivnih prava novinara i izvještavanja javnosti.

U kontekstu efikasnosti, ključno je ispitati pitanje političkog nivoa odlučivanja. Naime, ako se odlučimo za opciju izmjena i dopuna postojećih zakona, onda se moraju postaviti pitanja da li to uraditi na državnom ili entitetskim nivoima.

Jedna opcija je to urediti na državnom nivou putem amandmana, dopuna i izmjena postojećeg zakona o komunikacijama.

Druga opcija bi bila ista procedura, ali na nivou entitetskih zakona. U ovom trenutku smatramo da, s praktičnog stajališta, uređenje na državnom nivou ili, pak, na entitetskim nivoima istim sadržajem ne nosi puno razlika i nikako ne podrazumijeva bilo kakvu isključivost.

Izuzetno je važno uzeti u obzir da je Bosna i Hercegovina decentralizirana država, te da je donošenje novih ili izmjena i dopuna postojećih zakona dugotrajan proces. Proceduru donošenja novih ili izmjene i dopune zakona na nivou BiH možemo podijeliti u dvije faze: procedura pred Vijećem ministara i procedura pred Parlamentarnom skupštinom BiH. Na entitetskom nivou to su procedure pred vladama i parlamentima entiteta.19 Kada govorimo o donošenju novih zakona, vrlo lako se može desiti da nadležni organi smatraju kako nema potrebe za novim zakonom ili se mogu pozvati na vitalni nacionalni interes, te na taj način stopirati usvajanje zakona. Jedan od problema je i jako sporo formiranje vlasti nakon održanih izbora, te nemogućnost iniciranja novih zakonodavnih rješenja.

Donošenje amandmana, tj. izmjena i dopuna zakona je umnogome ustavno i zakonski jednostavniji proces, budući da nije potrebno pisati novi zakon, finansijski je mnogo manje novca potrebno uložiti, a iniciranje je mnogo brži proces. Ukoliko dublje istražimo zakonski okvir donošenja novog ili izmjena/dopuna postojećih zakona, smatramo da je uređenje postojećeg zakonodavstva mnogo ekonomičnije i u vremenskom smislu efikasnije nego donošenje posebnog zakona koji bi tretirao ovo pitanje.

IZVODLJIVOST S aspekta današnjice, medijski, a posebno politički sistem Bosne i Hercegovine trenutno ne garantira visok stepen izvodljivosti planiranih preporuka. S druge strane, o navedenoj problematici i potencijalnim rješenjima se nikada nije govorilo u krugovima kontrolora političke moći, barem ne koliko je to dostupno javnosti.

19

Više na: http://ti-bih.org/wp-content/uploads/2011/03/Procedure_donosenja_zakona.pdf, stranica posjećena 6. septembra 2015. godine.

22

POLICY RESEARCH PAPER

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

Politički sistem u Bosni i Hercegovini je uređen Dejtonskim sporazumom (Aneks 4), gdje se navode nadležnosti države BiH i entiteta FBiH i RS. Takav sistem, uz nacionalnu heterogenost, proizveo je političku situaciju u kojoj se političke odluke na nivou BiH donose teško (uz korištenje klauzule o vitalnom nacionalnom interesu). S druge strane, provođenje ove politike na entitetskim nivoima bi moglo biti potencijalno rješenje. Ali ne smijemo zanemariti ni činjenicu da i kantoni imaju svoje nadležnosti, te da mogu spriječiti interveniranje na nivou Federacije BiH. S druge strane, svako rješenje koje nije na državnom nivou uvijek bi nužno povlačilo spornu nadležnost u slučajevima kada je subjekt iz jednog entiteta a objekt iz drugog, i obrnuto. Svakako bi najefikasnije bilo imati rješenje na nivou države kako bi se efikasno i brzo riješilo pitanje nadležnosti. Međutim, uzimajući u obzir političku situaciju u BiH, smatramo kako bi razumnim mjerama i valjanim kriterijima rješenja na nižim nivoima administrativno-političkih jedinica mogla biti jednako efikasna. Posebno naglašavamo − samo uz jasno definiranje određuje li se nadležnost prema subjektu ili objektu. Dodatno, klauzule o podijeljenoj nadležnosti bi mogle biti od velike koristi pri rješavanju slučajeva koji povlače nadležnost obje jedinice.

ODRŽIVOST U vezi s pitanjem održivosti, normativno uređenje ove problematike ne mora nužno biti rješenje problema. To smo pokazali na primjerima Srbije i Hrvatske, gdje se novostvoreno zakonodavstvo u praksi ne sprovodi. Zbog toga smatramo da je dobra institucionalna infrastruktura ključ rješenja. Jedna od realnih opcija jeste da nadležni ispred Ministarstva komunikacija i prometa BiH pokrenu cjelokupan proces, što u ovom trenutku sami podržavaju: „Mislim da se smatramo nadležnom institucijom, s obzirom na to da smo mi nadležni za komunikacije, koje su na neki način distributeri online medija, s obzirom na to da je u svijetu trend konvergencije infrastrukture i usluga gdje se medijske usluge približavaju telekomunikacijskim uslugama“ (Željko Knežević, 2015)20.

Kontrolni mehanizmi također moraju postojati. Naime, ako se Ministarstvo smatra nadležnim, onda se postavlja pitanje kako kreirati mehanizam praćenja novih web portala i kontrolni mehanizam održavanja trenutnih podataka. Jedna od opcija svakako može biti na tragu austrijskog primjera, koji smo predstavili − da web portali budu predmet redovnog godišnjeg inspekcijskog nadzora. Uz postojeće kapacitete ili angažiranje novih. Moguće je i softversko praćenje u smislu ima li svaki portal ispunjenu i dostupnu javnosti rubriku impresum. S tim što bi to značilo samo formalno zadovoljenje kriterija, a godišnji inspekcijski nadzor bi utvrđivao autentičnost tako što bi web portal predočio relevantne javne isprave. Registar prijava i registar podataka sa svim budućim izmjenama bi se u ovom slučaju čuvao u Ministarstvu.

Važna kategorija dugoročne održivosti jeste i postojanje sankcija. U razvijenim sistemima sankcija je uvijek novčana (vidjeti primjere Austrije, Srbije i Hrvatske predstavljene u ovom radu). Portali koji nemaju istaknute podatke o vlasništvu se kažnjavaju jedinstvenom novčanom kaznom, jer je u pitanju opće načelo koje nema dodira sa sadržajem glasila.

Konačno, jedna od opcija predlaganja institucionalnih mehanizama jeste i nadležnost sudova kao tijela koja će voditi proces registracije. Međutim, zbog činjenice da je sudstvo u BiH veoma razuđeno, ali i činjenice da se potencijalni sporovi u vezi s ovim problemom moraju rješavati pred sudovima, smatramo da je ideja upravnog, a ne sudskog reguliranja dosta realnija i objektivnija.

JEDINSTVENI REGISTAR ONLINE MEDIJA Kao što smo naveli, vlasnički podaci online medija su upisani u registre nadležnih sudova i razbacani u 15 različitih registara širom BiH. Kako bi se unaprijedila transparentnost medijskog vlasništva online medija, predlažemo izradu jedinstvenog registra online medija. Naravno, ova opcija zahtijeva dogovor oko bitnih pitanja kao što su ko će biti nadležan za jedinstveni registar, način na koji će se finansirati, ko će inicirati navedeno pitanje i sl. Upravo iz ovih razloga ova opcija je izdvojena od prethodne, jer se navedeno pitanje može riješiti u institucijama koje nisu državne (ne zahtijevaju nužno zakonsku regulativu). Dakle, jedinstveni registar podrazumijeva i nadležno tijelo koje bi bilo zaduženo za provođenje i koje, prema našem mišljenju, treba biti novoosnovano i politički nezavisno. Jedna od najvažnijih prednosti jedinstvenog registra bi bila mogućnost besplatnog pristupu informacijama od javnog interesa, jer je trenutno BiH jedna od rijetkih zemlja u kojoj se informacije za uvid u vlasničku strukturu moraju platiti.

20

Savjetnik ministra komunikacija i prometa BiH.

23

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

POLICY RESEARCH PAPER

EFIKASNOST Spomenuti Nacrt zakona o medijima RS-a navodi da je neophodno izraditi registar medija: „Od vlasnika i urednika novih medija traži samo jedno, a to je da budu upisani u Registar javnih medija da bi na osnovu toga mogli ostvarivati prava, kao naprimjer, za objavljivanje oglasa, ali i preuzeti odgovornost za ono što objave“ (Halilović, 2015, par 9). Međutim, ne navodi se tijelo koje bi bilo odgovorno za izradu i ažuriranje baze, niti opseg podataka koji bi se tražio od medija. Tokom intervjua, većina naših sagovornika je naglasila značaj postojanja registra, te su dali nekoliko alternativnih rješenja za nadležno tijelo koje bi prikupljalo i čuvalo jedinstveni registar. Zbog toga ćemo ispitati te navode u cilju iznalaženja najbolje moguće alternative.

Jedan od prijedloga je bio da Vijeće za štampu treba imati nadležnost nad registrom. Razmatrajući ovu opciju kao potencijalnu, jasno su se identificirala pitanja koja je čine neefikasnom, barem kada govorimo u vremenskom i proceduralnom smislu. Naime, od nekoliko hiljada nevladinih organizacija bilo bi potrebno uspostaviti kriterije i odabrati onu koja ih zadovoljava. Prva prepreka su svakako kriteriji koji bi trebali biti uspostavljeni, a zatim i njihova evaluacija. Zatim je za potrebe ove opcije potrebno govoriti o budžetski održivoj kategoriji. To znači da odabrana organizacija treba imati stalni priliv novčanih sredstava dovoljnih za obavljanje nadležnosti i posla. To nadalje implicira kako bi ovakva razmatranja morala biti na agendi budžetske raspodjele sredstava nadležne vlasti. Sve to zahtijeva pregovore, precizne ekonomske i logističke računice, te usaglašavanje stavova. Dakle, samo teoretski posmatrajući, ovakav proces je nužno dugotrajan, kako s aspekta izrade logističke dokumentacije za koju je potrebno okupiti tim stručnjaka tako i s aspekta usaglašavanja, usvajanja i implementiranja ove odluke.

Druga predložena solucija je da Regulatorna agencija za komunikacije BiH (RAK) s trenutnim kapacitetima može voditi navedenu sekciju. Na naše upite u vezi s problematikom kojom se bavimo, iz RAK-a su poručili da nemaju nikakvu nadležnost nad online medijima. Međutim, imajući u vidu da je RAK dio državne javne službe i agencija koju je država osnovala primarno zbog reguliranja komunikacija, opravdanom se čini potreba za revidiranjem statuta RAK-a, kao i osnovne misije i ciljeva. Sam pojam komunikacija, kako smo već naveli, dosta je širi. Internetska penetracija je drastično porasla od trenutka kada je RAK uspostavljen, što je razlog za revidiranje njihove krajnje zastarjele misije i usklađivanje nove sa sadašnjim zahtjevima društva. Ljudski kapaciteti i svi ostali resursi agencije su redovna budžetska kategorija, što je argument više za njihovu potencijalnu nadležnost nad ovim pitanjem. Ipak, glasova protiv ima i to u smjeru da RAK ni po koju cijenu ne smije biti nadležan za izradu registra jer su politički zavisni, te je potrebno pronaći nova rješenja i načine vođenja i izrade registra (Rajčević, 2015). S druge strane, u Ministarstvu komunikacija i prometa BiH (Knežević, 2015) nisu saglasni s ovim, te tvrde da je RAK državna agencija koja je nezavisna, pa je najpozvanija da vodi jedinstveni registar.

Ukoliko bi se jedinstveni registar zakonski propisao, uz novoosnovano nezavisno tijelo koje bi bilo zaduženo za cijelu BiH (uz pravo na sankciju), transparentnost vlasništva bi se značajno poboljšala. Vlasnici medija, bez obzira na domene na kojima su registrirani, bili bi dužni da u predviđenom roku dostave podatke o sebi, udjelu u vlasništvu, kao i odgovornim urednicima i adresi sjedišta. To bi značajno doprinijelo sudskoj praksi i zaštiti građanskih prava, jer bi istražni organi i pojedinci imali sredstvo za postupak.

IZVODLJIVOST Pod uvjetom da se zakonom propišu, izrada i vođenje registra online medija su realno izvodljivi. Međutim, inkorporiranje registra i odgovornog tijela za provođenje je politička odluka i stvar dogovora, što je u trenutnoj političkoj situaciji u BiH najveći problem.

Svaki pokušaj izrade jedinstvenog registra bi ponovo sukobio dvije suprotstavljene političke struje: na jednoj strani je tvrdnja da bi takav zakon podrazumijevao prijenos nadležnosti, a na drugoj stanovište da rasparčavanje registra po entitetima/kantonima ponovo komplicira provođenje. „Ministarstvo se smatra odgovornim, no ne treba isključiti i druga ministarstva, jer pitanja među kojima su izrada jedinstvenog registra, nadležnosti nad registrom i online medijima itd., treba raditi u saradnji s njima interresorno, tako da se cijela Vlada, Vijeće ministara i entiteti trebaju uključiti kako bismo dobili jedinstveni regulatorni prostor gdje će se svi mediji u svim dijelovima BiH razvijati pod istim uvjetima i standardima“ (Knežević, 2015).

Kao teza koja potvrđuje probleme u provođenju je i stav Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske, koji su

24

POLICY RESEARCH PAPER

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

nam kazali da nemaju nikakve informacije o ovome i da se ne smatraju nadležnim za online medije. Dakle, ova opcija je teško izvodljiva zbog općeg stava prema kojem nadležni organi izbjegavaju odgovornost. U tim okolnostima, opcija sa NVO tijelom djeluje realnije, ali taj sektor krije druge opasnosti, kako smo prethodno i naveli.

Dakle, teoretski promatrano, rješenje prema kojem bi ministarstva preuzela u svoju nadležnost prikupljanje, skladištenje i čuvanje informacija u javnom registru je i najefikasnija i najbrža alternativa u smislu izvodljivosti. Ali ovakva ograđivanja zvaničnih ministarstva, nažalost, pokazuju rizik nemogućnosti izvođenja ove opcije.

Druga alternativa, koja se odnosi na to da nadležnost nad registrom ima odabrana nevladina organizacija, u svakom slučaju je dugotrajan postupak. Stoga se alternativa prema kojoj bi nevladine organizacije mogle dobiti ukazano povjerenje čini efikasnijom. Međutim, i to zahtijeva dugotrajan postupak usklađivanja, a posebno usklađivanja međusobnih nadležnosti između potencijalnih entitetskih registara. Posmatrajući s trenutne pozicije, smatramo da ovo nije realna niti poželjna opcija, jer bi za sobom donijela dugotrajne rasprave. A pitanje registra zahtijeva mnogo brži, praktičniji i efikasniji postupak.

ODRŽIVOST S obzirom na realne parametre za smještaj registra u državnu, odnosno entitetske nadležnosti ministarstava za komunikacije, zaključujemo da je odabir ovog rješenja dugoročno održiv. Naime, uz ispitanu opciju zakonskih izmjena i dodjelu isključive nadležnosti državnom ministarstvu, odnosno entitetskim ministarstvima, dugoročno bi se riješilo pitanje nadležnosti nad javnim registrom. Ministarstvo ima stalne godišnje prilive iz državnog/entitetskog budžeta i stalne ljudske kapacitete, kao i potrebnu informacijsku infrastrukturu. U prilog navedenoj argumentaciji ide i već navedena potvrda Željka Kneževića, savjetnika ministra Ministarstva komunikacija i prometa BiH. Druga predložena opcija je da registar bude smješten u RAK-u. Slična argumentacija važi kao i u prethodnoj sekciji − RAK je budžetska kategorija, sa stalnim godišnjim prilivima sredstava i stalnim ljudskim i informacijskim kapacitetima. U praksi, činjenica da se agencija veoma decidno ograđuje od svake generalne nadležnosti nad online medijima, ali i pojedina podrivanja prema njima od političkih struja u BiH mogu predstavljati problem u smislu nemogućnosti postizanja konsenzusa o ovom pitanju. Međutim, uz razumna argumentirana lobiranja, putem izmjene seta nadležnosti i navedene prednosti (stalne godišnje novčane prilive, ljudske i informacijske kapacitete), vidimo realnu podršku za argument da smještaj i nadležnost nad jedinstvenim registrom online medija može preuzeti RAK i na taj način osigurati održivost.

Gledajući dugoročne posljedice, opcija izrade jedinstvenog registra donosi pozitivne pomake samo u slučaju da tijelo koje vodi registar dobije nadležnost ažuriranja i provjeravanja tačnosti podataka o vlasništvu. Online medijska sfera je dinamična, tako da je potrebno propisati periodično slanje podataka, a ne jednokratno. U offline sferi promjene vlasnika medija u BiH nisu toliko česte, dok online mediji imaju drugačiju dinamiku i logiku.

25

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

POLICY RESEARCH PAPER

ZAKLJUČCI I PREPORUKE Nemoguće je poduzeti korake za rješavanje prekomjerne koncentracije medija, povredu prava i sukoba interesa bez efikasnih alata za identificiranje vlasnika. Cilj ovog rada nikako nije ukazivanje na neku od konkretnih opcija kao konačnog rješenje. Naprotiv, osnovna ideja vodilja je ukazati na postojeću problematiku, refleksiju na stvarni život građana, te na globalne trendove, s osnovnim ciljem podsticanja javne, argumentirane i strateške rasprave o pitanju transparentnosti vlasništva nad online medijima. Nadamo se da će ovaj rad biti motiv za analiziranje svih materijala koji su u njemu korišteni, kako bi se preispitalo sadašnje stanje u BiH. U nadi da će ova studija biti inicijator za akademske krugove, stručnjake iz oblasti medijskog prava i politika, javnog, privatnog i biznis-sektora, prezentirat ćemo preporuke koji su ideje za početne korake koji trebaju biti napravljeni što prije na ovom polju.

ODGOVARAJUĆIM MINISTARSTVIMA IZ OBLASTI KOMUNIKACIJA I PROMETA NA NIVOU BIH/RS/FBIH • Aktivno sarađivati s nevladinim sektorom, akademskim krugovima, stručnjacima iz oblasti medijskog prava kroz organiziranje okruglih stolova, diskusija, sastanaka, seminara (najmanje dva puta godišnje) kako bi se uredio prostor online medija, pitanje transparentnosti vlasništva nad online medijima, ali i druga pitanja s kojima se susrećemo u BiH, a koja smo prezentirali u radu.

• Inicirati nova zakonska rješenja i zakone i/ili izmijene Zakona o komunikacijama BiH, odnosno zakona o javnom informiranju RS/FBiH. Izmjene i dopune zakona moraju se odnositi na definiranje pojma online medija kao web portala koji se bavi objavljivanjem sadržaja od javnog interesa i iza kojeg stoji uređivačka politika i tim urednika, te i njihovu ugradnju u postojeće zakone: Zakon o komunikacijama BiH i entitetske zakone o javnom informiranju.

Mora se predložiti pozitivna obaveza za sve online medije da prilikom registracije upišu sve podatke u registru online medija.

• Inicirati uspostavljanje jedinstvenog registra i redovno ga ažurirati, uz dogovor s drugim ministarstvima i stručnjacima iz oblasti medijskog prava o pitanjima među kojima su nadležnost, održivost, efikasnost. Uputiti prijedlog za uspostavljanje registra pred nadležna zakonodavna tijela. Prijedlog treba sadržavati i to koje tijelo ima isključivu nadležnost nad njim te, u slučaju da je riječ o entitetskim rješenjima, dati prijedlog za podijeljenu nadležnost između ova dva ministarstva. Ako to nije moguće, dogovoriti se koji je centralni kriterij za uspostavu nadležnosti.

Smatramo da je najjednostavnije kao centralni kriterij staviti mjesnu nadležnost prema pravnom sjedištu online medija.

• Kontinuirano educirati osoblje, stručnjake, akademske krugove, studente i sve zainteresirane stručne kadrove u navedenom polju na međunarodnom nivou u vezi s trendovima u razvoju online medija kroz omogućene godišnje grantove i raspisane javne pozive za stipendije za ljetne škole, edukacije, seminare.

• Izdvajati godišnja sredstva za istraživanja u sferi online medija i pružanje podrške akademskim institucijama u cilju izrade stručnih naučno-istraživačkih studija i prijedloga politika kako bi Bosna i Hercegovina uhvatila korak sa zemljama iz susjedstva, Evrope i svijeta.

NVO SEKTOR • Aktivno sarađivati s vladinim institucijama u BiH, nevladinim sektorom i stručnjacima iz oblasti medijskog prava i politika, uvezujući ih i podstičući da zajednički razgovaraju uz prisustvo međunarodnih stručnjaka kroz organiziranje najmanje četiri okrugla stola godišnje o navedenoj temi.

• Dostaviti bitne informacije i dokumente nadležnim institucijama, uz monitoring njihovog rada koji će biti predstavljen javnosti na polugodišnjem i godišnjem nivou, a sve u cilju što bolje informiranosti i dostupnosti informacija građanima.

26

POLICY RESEARCH PAPER

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

BIBLIOGRAFIJA Nuhić, I. (januar 2015), Web portali – laka internetska zarada, RTV Cazin, preuzeto sa: rtvcazin.ba; Internet World Stats (12. juni 2015), Internet World Stats Europe, preuzeto sa: http://www.internetworldstats.com/ euro/ba.htm; Oster, J., 2013, Theory and Doctrine of ‘Media Freedom’ as a Legal Concept, Journal of Media Law, vol. 5, no. 1, N/A, pp. 57-78; Do kraja godine prvi draft zakona o transparentnosti medijskog vlasništva u BiH (2013, 29. maj), Bljesak.info, preuzeto sa: bljesak.info/rubrika/vijesti/clanak/do-kraja-godine-prvi-draft-zakona-o-transparentnosti-medijskog-vlasnistva-u-bih/12061; Nedostatak transparentnosti vlasništva medija (25. januar 2013), Oslobođenje, preuzeto sa: http://www.oslobodjenje. ba/vijesti/svijet/nedostatak-transparentnosti-vlasnistva-medija; Why You Should Care About Media Diversity (2015), The Leadership Conference; preuzeto sa: http://www.civilrights.org/ media/ownership/care.html; Mustajbegović, S. (juni 2013), Nasilje i govor mržnje u novim medijima, Al Jazeera Balkans, preuzeto sa: http://balkans. aljazeera.net/; Vlasništvo nad medijima (ne)transparentno (26. februar 2015), N1 Beograd, preuzeto sa: http://rs.n1info.com/a38465/ Vesti/Malisic-Vlasnistvo-nad-medijima-netransparentno.html; Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (2013), Pravna analiza nacrta zakona o elektronskim komunikacijama Bosne i Hercegovine, OSCE, Tallinn; Jovanović, M. (april 2015), Registracija onlajn i građanskih medija u Srbiji, praksa u regionu i Evropi - uporedni pregled, SHARE conference, preuzeto sa: http://www.shareconference.net/sh; Halilović, M. (oktobar 2013), Analiza Nacrta zakona o medijima RS: Nedostaci i prednosti, Internews, preuzeto sa: www. internews.ba; Mićević, I. (juli 2015), Registar čeka medije, NUNS, preuzeto sa: http://www.nuns.rs/info/news/24397/registar-ceka-medije.html; Legislative restrictions on popular bloggers come into force in Russia (2014, 1. august), Russia Today, preuzeto sa: http:// www.rt.com/politics/177248-russia-bloggers-law-restrictions/; Yliniva-Hoffmann, A. (2012), Act on Transparency of Media Cooperation Announced, preuzeto sa: http://merlin.obs. coe.int/iris/2012/3/article8.en.html; Country case study: Austria (2011), Access Info, preuzeto sa: http://www.access-info.org/tmo/13223; Petković, B. (maj 2008), Politički klijentalizam i mediji, preuzeto sa: http://www.media.ba/bs/medijska-politika-regulativa/politicki-klijentelizam-i-mediji; Byline, (april 2015), Are the media still manufacturing consent?, preuzeto sa: http://www.chomsky.info/interviews/20150414.htm; Hulin, A., Stone, M. (2013), Vodič za samoregulaciju online medija, Beč, Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi; Haraszti, M. (2008), The Media Self-regulation Guidebook, OSCE; Increasing transparency of media ownership, Committee on Culture, Science, Education and Media (2015), Parlieamentary Asemblyy, Council of Europe, EU, preuzeto sa: http://assembly.coe.int/nw/xml/XRef/X2H-Xref-ViewPDF.asp?FileID=21578&lang=en; Bašić-Hrvatin, S., Petković, B., Jusić, T. (2004), Vlasništvo nad medijima i njegov utjecaj na nezavisnost i pluralizam medija, Sarajevo, Mediacentar; Cooper, M. (2003), Media Ownership and democracy in the digital information age, Washington, Stanford Law School;

27

TRANSPARENTNOST VLASNIŠTVA NAD ONLINE MEDIJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

POLICY RESEARCH PAPER

Kovach, B., Rosenstiel, T. (2014), The Elements of Journalism: What Newspeople Should Know and the Public Should Expect, New York, USA, Three Rivers Press; Halilović, M., Džihana, A. (2012), Medijsko pravo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, Internews; Tešanović, N. (2014), Balkanski medijski barometar Bosna i Hercegovina 2014, Sarajevo, FES; Dobrnjić, M. (decembar 2014), Žalbe na pisanje BH medija, Media Centar, preuzeto sa: media.ba; Zakon o autorskim i srodnim pravima (2010), Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, godina XIV, Broj 63; Zakon o javnom informisanju Republike Srpske (1997), Službeni glasnik Republike Srpske, broj 01-209/97; Dobrnjić, M. (maj 2015), Mediji u BiH: Medijske slobode, profesionalizam i izazovi, Media Centar, preuzeto sa: media.ba; Darbishire, H., Harrison, F. (2012), Transparency of media ownership in Europe, Madrid, Access info Europe; Bogdanić, A. (maj 2014), Razmišljanje o medijskim sadržajima, Medijska slika: Gledišta i analize, preuzeto sa: medijskaslika.org; Prlja, D., Reljanović, M., Ivanović, Z. (2012), Internet pravo, Institut za uporedno pravo, Beograd; Rajčević, S. (juni 2015), Medijsko vlasništvo i online mediji u BiH, [lični intervju]; Močević, D. (juni 2015), Medijsko vlasništvo i online mediji u BiH, [lični intervju]; Vukelić, S. (juni 2015), Medijsko vlasništvo i online mediji u BiH, [lični intervju]; Miodragović, B. (juni 2015), Medijsko vlasništvo i online mediji u BiH, [lični intervju]; Hodžić, S. (juli 2015), Medijsko vlasništvo i online mediji u BiH, [lični intervju]; Panjeta, A. (juni 2015), Medijsko vlasništvo i online mediji u BiH, [lični intervju]; Zurovac, Lj. (juni 2015), Medijsko vlasništvo i online mediji u BiH, [lični intervju]; Knežević, Ž. (august 2015), Medijsko vlasništvo i online mediji u BiH, [lični intervju].