Časopis Nova Istra 1-2/2014. by Istarski ogranak DHK

br. 1 | 2 go diš te XIX ., s v. 49. Pula, proljeće-ljeto 2014.

UDK 821.163.42/821/008/3

ISSN 1331 - 0321

GDJE JE ŠTO? Prigovor Ministarstvu kulture Republike Hrvatske

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

DUBRAVKO JELAČIĆ BUŽIMSKI Lažna priča Ulderika Donadinija i ostale krivotvorine

BOŽICA ZOKO Moja ispisana koža

TOMISLAV DOMOVIĆ Imperativi

MILKO VALENT Čarobni higijenski kvadratići

ADAM RAJZL Vatrenjaci

LORA TOMAS Mjesec u komadićima

MARKO GREGUR Praznina

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU Književni opus Viktora Vide (1913. -1960.)

BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Autobiografski zapisci Viktora Vide

LJUBICA JOSIĆ Viktor Vida u „Hrvatskoj reviji“

100

SLAVEN JURIĆ Vezani i slobodni stih u poeziji Viktora Vide

112

MARTINA KOKOLARI Talijanske teme u Vidinu opusu

121

ŽELJKA LOVRENČIĆ Viktor Vida – pjesnik, prozaik, prognanik

133

IRVIN LUKEŽIĆ Interpretacija pjesme „Groblje pokraj mora“ Viktora Vide

142

GDJE JE ŠTO? DANIEL MIKULACO O fikcionalnoj prozi Viktora Vide „Tajno poslanje“

167

ANTUN PAVEŠKOVIĆ Mediteranizam Viktora Vide

179

BOŽIDAR PETRAČ Pozadina Vidina teksta/polemike „Rasulo Doriana Vlaja“

184

DAVOR ŠALAT Kasna poezija Viktora Vide u svjetlu knjige Huga Friedricha „Struktura moderne lirike“

197

ANTE STAMAĆ Vidina slika Karla Jaspersa

204

MILORAD STOJEVIĆ Kritike i eseji Viktora Vide

210

NOVI PRIJEVODI

223

NICOLAS BOUVIER Sova i kit (prev. B. Brlečić)

225

THEODORO ELSSACA Deset pjesama (prep. Ž. Lovrenčić)

238

TIBOR WEINER SENNYEY Buđenje Mahruha (prev. A. Pataki)

254

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

263

IVAN BOŠKOVIĆ Neuralgična pitanja hrvatske stvarnosti (Ratko Cvetnić: „Povijest Instituta“)

265

SANJA KNEŽEVIĆ Patnja i uskrsnuće silovanih vukovarskih logorašica 1991.-1992.

273

ANDRÉS MORALES MILOHNIĆ Čileanska poezija hrvatskoga podrijetla (prev. Ž. Lovrenčić)

294

TAMARA BAKRAN Motiv dvojnika u Pamukovu romanu „Bijeli zamak”

304

GDJE JE ŠTO? BOŽIDAR PETRAČ Nizeteovi romanistički prinosi

316

VLADIMIR VOJINOVIĆ U iščekivanju konačne slobode: Jovan Nikolaidis

321

PRILOZI O ZAVIČAJU

327

ĐURO VIDMAROVIĆ Spašavanje djece istarskih Hrvata u Moslavini tijekom Prvoga svjetskog rata

329

IVAN PEDERIN Metoda i kulturni sadržaj „Životopisâ...“ Pietra Stankovića

346

NEVENKA NEKIĆ Istra u sjećanjima učiteljice: Ana Došen

357

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

361

STJEPAN ČUIĆ „Osvjetljivanje komunističke prijevare“ (Ivan Grljušić: Komunističke priče)

363

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Politika i obiteljske tajne“ (Ratko Cvetnić: Povijest Instituta)

366

„Roman obilježen pop-kulturom“ (Irena Lukšić: Očajnički sluteći Cohena)

369

VANESA BEGIĆ „Priče s morske strane“ (Milan Osmak: Ovce na južnom vjetru)

372

DARIJA ŽILIĆ „Knjiga dobrih priča, ali i prosječnih zapisa“ (Enver Krivac: Ništa za pisati kući o)

375

„Pohvala običnom životu“ (Jana Prević Finderle: Ti još pričaš o nogometu)

378

GDJE JE ŠTO? MIODRAG KALČIĆ „Tematski promašen i filmskoj Puli nepotreban zbornik“ (N. Gilić – Z. Vidačković /ur./: 60 godina Festivala igranog filma u Puli i hrvatski film: zbornik radova)

380

SLAVEN BERTOŠA „Jubilarni zbornik“ (Buzetski zbornik, sv. 40.)

386

NEVENKA NEKIĆ „Zdenac života“ Ivana Meštrovića u Zagrebu (Miljenko Galić – Josip Botteri Dini: Meštrovićev zdenac – u spomen artifeksa)

391

Autori

395

Summary & What to find and where?

397

Naša izdanja Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK-a

405

PRIGOVOR ISTARSKI OGRANAK DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA Sv. Ivana 1, 52100 PULA Pula, 10. lipnja 2014. MINISTARSTVO KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE n/r. ministrici g-đi prof. dr. sc. ANDREI ZLATAR VIOLIĆ predsjednici Kulturnog vijeća za knjigu, nakladničku i knjižarsku djelatnost g-đi prof. dr. sc. NADEŽDI ČAČINOVIĆ pomoćniku ministrice g. VLADIMIRU STOJSAVLJEVIĆU 10000 ZAGREB, Runjaninova 2 Predmet: PRIGOVOR glede daljnjeg drastičnog smanjenja potpore časopisu „Nova Istra“ Obrazloženje: Na temelju podatka koji ste objavili na mrežnoj adresi: http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Odobreni%20programi%20u%20 2014.%20godini/%c4%8casopisi%202014_odobreno%2030.05.2014..pdf proizlazi da je MK za 2014., nakon polugodišnjeg zakašnjenja s objavom natječaja, za što je navodno odgovorna EU i njezina mjerodavna tijela, odobrilo jedinom istarskom časopisu za književnost, kulturološke i društvene teme „Nova Istra“ samo 40.000 kuna?! Zapravo je riječ o smanjenu potpore za 50 posto u odnosu na 2013. (80.000 kn), kada smo pak u odnosu na 2012., također neznano zašto, bili kažnjeni smanjenjem za 40.000 kn (80 umjesto 120.000!). Bjelodano je da ste nam unatrag samo dvije (2) proračunske godine, dakle od početka posljednjeg/aktualnog mandata onih koji bitno odlučuju u MK, uskratili dvije trećine (2/3) potpore!? Zašto? Na vrijeme smo predali sva izvješća i izvršili nakladnički plan, lani smo (usporedivo s nekoliko proteklih godišta) objavili četiri (4) broja u dva (2) pozamašna sveska, jer je drukčije naprosto nemoguće opstati, držimo čvrsto kvalitativnu razinu časopisa, itekako smo priznati i među autorima (domaćima i stranim) i kritikom (izvolite provjeriti u dnevnome tisku i novinama za kulturu, poglavito u „Vijencu“ i na internetu). Naposljetku, odavno smo među vodećim takovrsnim časopisima u Hrvatskoj i prepoznati u inozemstvu (http://www.eurozine.com/journals /). Riječ je o časopisu koji na vrijeme i, za domaće (ne)prilike, autorima isplaćuje vrlo dobre honorare, o časopisu koji nije ni poetički, ni generacijski, niti na bilo koji način isključiv. Njegujući prijevodnu literaturu u svakome broju, doprinosimo našem povezivanju s bližim, udaljenijim i vrlo dalekim (zemljopisno) kulturama, itd., itd.

PRIGOVOR Samo lani izišli smo na oko 730 stranica, objavili preko 120 domaćih i stranih autora, i to ne samo stvaralaca na području književnosti, nego i drugih umjetničkih, ali i znanstvenih područja, medija... i sl. Osim toga, prvi put u povijesti „Nove Istre“ (od 1996., otkad smo objavili 72 sveska časopisa i višestruko toliko brojeva) vraćate nas posve unatrag, destimulirate, onemogućujete u radu i, zapravo, diskriminirate. Također, prvi put u povijesti nakladništva Istarskoga ogranka DHK-a dogodilo se lani to da niste sufinancirali nijedno naše izdanje kada su posrijedi knjige, dakle nakladništvo IO DHK-a (dosad preko 70 naslova), osim što ste ponešto tek otkupili koncem godine. Ovaj nakladnik i časopis nisu nikakav regionalni/lokalni/zavičajni biltenčić, sveščić..., nego ozbiljan projekt otpočetka, koji ovakvim odnosom dovodite posve u pitanje. Molim, pogledati adrese: http://www.gradpula.com/nova_istra http://www.gradpula.com/nova_istra/katalog.htm Radi kratkoće i jasnoće prigovora, tu ću stati. Mislim da su argumenti kvalitete jasni, no bojim se da Vaša mjerila nisu (samo) u području kriterija kvalitete, što nije teško prepoznati u navedenom razdoblju i na popisu programa koje i kojim iznosima odobravate, odnosno ne odobravate. Zaključno, lijepo molim da se odgovorno, dobronamjerno i kompetentno preispita odnos Ministarstva kulture RH prema Istarskom ogranku DHK-a Pula, njegovu nakladništvu i, poglavito, časopisu „Nova Istra“, te da nas u skladu s objektivnim uvidom vratite na razinu potpore iz 2012. (120.000 kn), odnosno da samo vratite sredstva koja ste nam, bez obrazloženja i stvarnoga razloga, uskratili tijekom posljednje dvije (2) proračunske godine. Hvala na pozornosti.

S poštovanjem. Dr. sc. Boris Domagoj Biletić, predsjednik Istarskoga ogranka DHK te pokretač i gl. urednik „Nove Istre“

(„Odgovori“ su nam netom stigli; šteta truda i prostora spominjati ih ovdje. Više na: http://hr-hr.facebook.com/pages/Istarski-ogranakDHK/570333666310308)

PRIGOVOR P.S.: U međuvremenu je, 7. srpnja, MK objavilo popis odobrenih i odbijenih programa / potpora knjizi. Istarski ogranak DHK-a prošao je ovako: ODOBRENO: http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Odobreni%20programi%20u%20 2014.%20godini/Web_potpora%20knjizi_7.7.2014._ODOBRENO.pdf Društvo hrvatskih književnika, Istarski ogranak Daniel Načinović: Drame = 10.000,00 kn Slavko Kalčić: Sabrane pjesme = 5.000,00 kn Ukupno: 15.000,00 kn ODBIJENO: http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Odbijeni%20programi%20u%20 2014.%20godini/Web_potpora%20knjizi_7.7.2014._ODBIJENO.pdf Društvo hrvatskih književnika, Istarski ogranak Darko Dukovski, suautor Vedran Dukovski: Vojna povijest 19. i 20. stoljeća = 0,00 kn Ivan Pletikos: Catastropola = 0,00 kn Skupina autora: (Boris D. Biletić, ur.): Književni portret Miroslava Sinčića (knjiga s DVD-om) = 0,00 kn Stjepan Vukušić: Istosjmerne priče = 0,00 kn Tamara Bakran: Pastirica skakavaca = 0,00 kn Ukupno: 0,00 kn

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI Lažna priča Ulderika Donadinija i ostale krivotvorine

Božica ZOKO Moja ispisana koža

Tomislav DOMOVIĆ Imperativi

Milko VALENT Čarobni higijenski kvadratići

Adam RAJZL Vatrenjaci

Lora TOMAS Mjesec u komadićima

Marko GREGUR Praznina

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI, Zagreb

LAŽNA PRIČA ULDERIKA DONADINIJA I OSTALE KRIVOTVORINE Zimi je u kavani „Corso“ bilo uvijek nekako življe. U prosincu čak i svečanije, možda i zbog predbožićnog ugođaja, kad je u gradu mirisalo na snijeg, čak i kad ga nije bilo, i na cimet i kuhano vino, kojeg je uvijek bilo u izobilju. Kavana je bila okićena; oko okvira velikih prozora visjele su srebrnaste i zlatne trake, a u dovratcima i stupovima bile su zabijene grančice borova s ponekom sjajnom kuglicom. Uz sam ulaz stajao je mali okićeni bor. Premda je to bio službeni dekor za slavlje Nove godine, svi su znali da se njime zapravo obilježava Božić, čak i oni koji Božić nisu voljeli, a još manje ga slavili. Gradske su ulice, osobito one oko centra, bile zakrčene ljudima. Užurbano su hodali i ulazili u dućane preko čijih je staklenih izloga bila ispisana konvencionalna rečenica o sretnoj godini koja dolazi. Zatim su izlazili pretrpani kutijama, omotima, najlonskim vrećicama i torbama svih mogućih veličina i boja. Na suhom, hladnom zraku, s temperaturom ispod nule, iz njih je kuljala para kao iz tovarnih konja. U „Corsu“ je bilo ugodno i toplo, a za Vladekovim stolom posebno živo. Bio je to jedini stol u kavani oko kojeg se znalo ponekad naslagati i tri puta više stolica nego oko ostalih stolova, no konobari su to tolerirali. On je poput dobroćudnog Bude sjedio u sredini, a oko njega u koncentričnim krugovima svi oni koji su zbog njega jedino i dolazili. Bilo je to društvo filmskih i kazališnih redatelja, glumaca, ponekog pisca, glazbenika, profesora, isluženog političara ili naprosto nekog koga je Vladek držao svojim.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

Svaki je razgovor uvijek bio praćen smijehom jer su njegovi komentari i opservacije bili brzi, ironični, nikad grubi i beskrajno duhoviti. U zimskim danima, kao što je bio ovaj prosinački, pio je čaj umjesto kave, nemilosrdno prethodno iscijedivši limun i žličicom polako miješao šećer u šalici. Filmske redatelje, kojih je uvijek bilo najviše za stolom, duhovito je klasificirao s nazivima prema dominantnim karakteristikama njihova umjetničkog rada i ponašanja. Tako je jednu grupu koja je bila posvećena ruralnim temama, a iz takvih je sredina i dolazila, nazivao „gunj i opanak“. Grupu sklonu mistificiranju umjetnosti i pretencioznim temama, koje su često znale i zagnjaviti svojim povišenim tonom razgovora, okrstio je imenom „lirsko meditativna sekcija“. One koje je obilježavala skromnost, autsajderstvo i nenametljivost ponekad prožeta gorčinom, jednostavno je zvao „u kutu nikome na putu“. Napokon, grupa pod pomalo estradnim nazivom „cocktail i akontacija“, obuhvaćala je redatelje koji, nakon što bi se domogli početnih sredstava za svoje projekte, najavili ih u novinama, napravili prijem – na koncu ne bi ništa snimili. I upravo je toga hladnog prosinačkog dana dolazak jednog predstavnika grupe „cocktail i akontacija“ pokrenuo zanimljivu diskusiju koja je završila mojim neobičnim priznanjem o mladenačkom pokušaju da napišem priču pod tuđim imenom. Ali možda je najbolje da krenem redom. – Zamislite, – rekao je spomenuti redatelj prekinuvši dotadašnji razgovor – sad kad sam ovamo dolazio, prišao mi je čovjek tu pored Oktogona i ponudio mi sat. Bolje rečeno, jedan švercer. – I? – upitalo je nekoliko prisutnih, jer je on još zadihan od hoda i hladnoće malo zastao. – Ponudio mi je Rolex. Rolex explorer! Kad je rekao cijenu, nisam mogao vjerovati. Rolex explorer za sto njemačkih maraka! Sat koji inače košta više od deset tisuća maraka, on je prodavao za sto. Da ne vjerujete! – Vjerojatno se radilo o falsifikatu – primijetio je profesor povijesti koji je uvijek pućkao lulu. – Naravno, naravno da je falsifikat. Ali zamislite, ono što toliko vrijedi u originalu kao bofl robu možete kupiti za sitne novce. – Jesi li ga kupio? – upita predstavnik redateljske sekcije „u kutu nikome na putu“. – Što ti je?! – poskoči „cocktail i akontacija“. Kao da ga je pitanje čak malo uvrijedilo. – Da kupim neko smeće za sitniš? Ne, nikada. Radije ću jednom, ako mi se pruži prilika, kupiti original, nego da to govno nosim na ruci. Nastao je kratki tajac, jer se konobar koji je pristigao nagnuo nad zadnji red stolica čekajući narudžbe. A onda se Vladekova obrva podigla i ja sam s užitkom čekao što slijedi.

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

– Kako znate da je smeće? – s većinom za stolom bio je na Vi i to je bila dodatna elegancija u atmosferi njegove kavanske konverzacije. – A što bi moglo biti? Tko zna gdje je proizvedeno? U Kini... Koreji... Tajlandu... Pravi Rolex je švicarska marka s ugledom, s tradicijom. – Znam, znam – brzo je uzvratio Vladek kao da ga ova objašnjenja nerviraju. – Je li taj sat pokazivao vrijeme? – Naravno, – odgovorio je zbunjeno redatelj – pa to je sat. – Pokazivao je vrijeme, izgledao je kao pravi Rolex, samo je proizveden u Kini za sto puta manju cijenu... i to vas smeta. Smeta vas što je falsifikat? – Vladek, zaboga, zar Vas ne? – Ne, mene to ne smeta jer znam razliku između tog „smeća“ i vašeg bajnog originala. Švicarski proizvod ima malo povećalo tamo gdje se pokazuje datum, a „kinez“ ili „korejac“ vjerojatno obično staklo. I kazaljke su na originalu bešumne. Ne čuje se tik-tak, tik-tak. I što s tim? Tik-tak, tik-tak! Jednog se čuje, drugoga ne. I jedan i drugi pokazuju točno vrijeme, a to je, koliko je meni poznato, jedini razlog zašto netko treba sat. Nekolicina prisutnih nasmijala se. No redatelj „cocktaila i akontacije“ nije prihvaćao te argumente. – Točno, točno, uz sve što ste naveli, razlika je naravno i u kvaliteti materijala. Marka je marka. Tradicija. Vrhunski proizvod. – Da, ali košta kao da će vam mjeriti vrijeme i na onom svijetu. A svašta se u međuvremenu može dogoditi. Izgubite ga... netko ga ukrade... razbije se o tvrdi predmet... izgubili ste imanje, a i onaj falsifikat za sitniš bez greške pokazuje vrijeme. Uostalom, tko vam garantira da netko od tih švicarskih lihvara ne lijepi svoju marku na nešto što je pod malo većom kontrolom proizvedeno također u Koreji? – Ma otkud vam to? – čudio se zagovaratelj zapadnjačke kvalitete i pouzdanosti. – Iz života u maloj hrvatskoj sredini, koja je na vlastitoj koži bezbroj puta osjetila moralne principe Europe. Tik-tak, tik-tak. Licemjerna prdimahovina. Na strani sam korejskog sata i švercera koji ga prodaje po cijeni po kojoj bi trebalo prodavati i pravi Rolex exploatator. – Rolex explorer – popravi ga namrgođeni redatelj. – Ne, dobro sam rekao, – uzvrati mirno Vladek – sat koji košta kao auto s garažom i ljetovanjem, eksploatator je taštine. Explorer je onaj kod švercera jer ako mu se što dogodi, nećete zbog njega posijediti. Ja jedan takav nosim već godinama. Bio je jeftiniji i od ovog što je vama ponuđen i stižem svuda na vrijeme. Sad je smijeh već zarazio i ostatak stola, tako da ni redatelju koji je branio autentičnost švicarske marke nije preostalo ništa drugo već da slegne ramenima i pridruži se veselom raspoloženju. Konobar je donio pića i opet se odgegao prema šanku.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

– Zanimljivo je to s tim falsifikatima – predstavnik „lirsko meditativne grupe“ lagano je podigao ruku u zrak i njegov tihi glas, u kojem je uvijek bilo pritajene uznositosti, vratio je stolu tišinu. Kako je njegova rečenica ostala bez nastavka, stekao se dojam da želi pozornost ravnu onoj koju ima svećenik za vrijeme mise. Usredotočenost na vlastitu važnost bila je i inače glavna značajka kojom je sudjelovao u razgovorima u kavani „Corso“. – Sve je danas izloženo falsificiranju. Ništa nije pošteđeno. Igračke, alkoholna pića, tekstilni proizvodi, kozmetika, hrana, auto-dijelovi, spomenite bilo što, sve ima svoj lažni alter ego. – Što želite reći? – upita jedan u kutu nikome na putu. – Da više i ne znamo pravu vrijednost originala. Toliko je toga u opticaju da su se izbrisale granice. Osim možda u umjetnosti. Jednog božanskog Bacha ili Arcangela Corellija nemoguće je falsificirati. – Nije točno – uzviknuo je predstavnik grupe „gunj i opanak“ i pri tom na pola ispraznio čašicu u kojoj se žutio konjak. – Bedastoća. Tek u umjetnosti ima toga ko dreka! Njegova konverzacija za stolom bila je često u skladu sa stihom američkog pjesnika Vachela Lindsaya „volim vaš način otvoren i grub“. – Pogledajte stotine krivotvorina u slikarstvu, – nastavio je – Rubens, Rembrandt, Botticelli, Van Gogh... veliki slikari. O impresionistima i Modiglianiju da ne govorim. Zar mislite da su glazba i književnost od toga pošteđene? Na spomen književnosti osjetih kako su me prošli trnci, ali to nitko nije mogao primijetiti. – Ma, molim vas, ja sam govorio o najvećima. O djelima koje je nadahnula božanska ruka. – Bio je tih, polagan i uporan u svojem stavu meditativac. Profesor povijesti igrao se s lulom. Bili su to ritualni pokreti. Rastavio je usnik od glave lule i stavio keramičko-plastični filtar unutra. Ostali se nisu uključivali u razgovor, a Vladek je nalakćen pažljivo slušao. – Složio bih se s tom tvrdnjom da se od genijalnog falsifikata nije lako obraniti – nastavio je profesor, vješto palcem, kažiprstom i srednjim prstom sipajući duhan u lulu. Bio je to mirisni „Old Dublin“ i on ga nježno pritisne. – Čak ni znanost nije toga pošteđena. Ne znam znate li za slučaj Charlesa Dowsona? Bio je advokat, ali napravio je jednu od najbesramnijih krivotvorina u znanstvenom pogledu. Prevario je vrhunske stručnjake i znanstvenike tako što je lijepio dijelove glave orangutana s ljudskom. I dodao još zube od vodenog konja. Profesor je upaljačem kružio preko cijele površine duhana u luli polako uvlačeći i ispuhujući dugačke dimove. Divan aromatični miris irskog duhana raspršio se preko stola.

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

– Eoantrophus dowsoni, tako se zvalo to čudo za koje je on tvrdio da je pronađeno u nekoj jami u Sussexu, u Engleskoj, davne 1912. godine. Slavili su ga kao genijalca da je pronašao primjer prijelazne veze između majmuna i čovjeka i trebalo je četrdeset godina da se to raskrinka kao prevara. Čak je Prirodoslovni muzej u Londonu morao sa stidom ukloniti tu krivotvorinu. Jedan od prisutnih, profesor zemljopisa, grohotom se nasmijao trljajući veselo dlanove. – Krasno. Jedan prevarant Charles, koji nas je plašio majmunima, raskrinkan je. Doći će vrijeme i za drugog lažnog engleskog Charlesa. – Kojega? – znatiželjno će profesor povijesti. Lula je bila do pola popušena i pri vrhu se skupio pepeo. On ponovno zaokruži upaljačem i fini mirisni pramenovi krenuše kroz kavanu. – Darwina! Sad su se smijali svi. Redatelj iz „gunj i opanak“ sekcije rukom diskretno mahne konobaru. Stizalo je novo piće i on ga polako prinese ustima te ispije mali gutljaj. – Spomenuo sam Modiglianija – vratio se na temu o slikarima. – S njim je tek čudno u svijetu krivotvorina. Nedugo sam čitao u jednom ozbiljnom časopisu za povijest umjetnost, iz pera relevantnih stručnjaka, da na jedno originalno njegovo platno dolaze tri falsifikata. – Tri? – opet je reagirao meditativni redatelj. – Mislim da je to pretjerano. – Citiram vam mišljenje stručnjaka. Ali kad malo bolje pogledate, sve te gospođe duguljastih lica i golih guzica i nisu težak plijen za falsificiranje. To i nije neko slikarstvo od kojeg bi vam zastajao dah. – Vama možda nije, ali ja ga držim značajnim umjetnikom. – Možda ako pridodate sve one silne aktove koje su drugi naslikali. Ponekad i bolje od njega u njegovoj maniri. – Otkud vam te informacije? – sumnjičav je bio medidativac. – Nekoliko je aukcijskih kuća bilo na sto muka, jer među onim što su izložili trideset posto nije bilo njegovo. – O tom su vas osobno izvijestili? – cinično mu uzvrati sugovornik. – Mene, između stotitnu tisuća drugih, u velikom članku u novinama. Vas su vjerojatno zaboravili, ali kad to uđe u enciklopedije, onda ćete i vi saznati – istom mjerom uzvrati mu gunjaš. – Modigliani je bio boem, pijanac, – upadne u razgovor kazališni redatelj, gladeći brzim kretnjama svoje guste brkove, u trenutku kad je „otvoreni i grubi gunjaš“ prinosio čašicu s oštrim pićem i otpio novi gutljaj – neuredno se odnosio prema vlastitom radu i nije evidentirao svoja djela. Onaj čuveni ležeći akt vjerojatno se nalazi u desetak privatnih kolekcija svuda po svijetu.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

– Kad smo već kod Modiglianija – uključi se napokon Vladek – možda ne znate za jednu neobičnu, gotovo bizarnu priču vezanu za njegove lažne slike? – O čemu je riječ? – svi smo se zaintrigirali. Profesor povijesti čistio je lulu puneći pepeljaru crnim ostacima „Old Dublina“. – Radi se o ekipi domišljatih pokvarenjaka koji su, upravo zbog činjenice da ga je lako krivotvoriti, smislili sjajan plan kako bi bili uvjerljiviji. Svi smo pažljivo slušali, čak se i konobar, koji je donio novo piće za stol, znatiželjno nagnuo iza zadnjih stolica. – Glava cijele operacije bio je slikar koji sa svojim slikama nije uspijevao ništa postići. Životario je, radeći kojekakve poslove, a onda je u sebi otkrio čudesnu ruku za falsificiranje. Udružio se s jednim fotografom i krenuli su u zajednički posao. Izabrali su upravo Modiglianija. Fotograf je snimio gomilu njegovih originala po muzejima i onda su napravili selekciju. Uzeli su ona platna koja je i Modigliani slikao u nekoliko varijanti. – Mislite na Caryatid? – pitao je kazališni redatelj želeći naglasiti kako pozna opus slikara iz Livorna. – I Caryatid, ali bili su tu portreti Hanke i Leopolda Zborowskog, Beatrice Hastings, Jeanne Hebuterne..., znate da ih je Modigliani slikao u svim pozama..., uz vrata, pokraj prozora, naslonjene na lakat, u naslonjaču, sa šeširom, s ogrlicom..., u žutom šeširu, u plavom šeširu, u ne znam kakvom šeširu... Uglavnom, neuspješni slikar napravio je desetak sjajnih Modiglianija koristivši platno preparirano na način s početka stoljeća. Fotograf je uvećao sve fotografije tako da je, pozorno ih proučavajući, mogao ući u teksturu originala. Kada su bili gotovi, e, – naglasivši taj e, podigao je kažiprst u zrak kao da tu nastupa ključni moment i nasmijao se onim svojim ironičnim smješkom – tu počinje filmska priča. – Ponudili su je nekom bogatom arapskom kolekcionaru? – bio je znatiželjan cocktail redatelj. – Ne, tako bi počeo loš ili neki osrednji film, ali ova priča je sjajna. Sve nas je više uvlačio svojim načinom izlaganja. – Srolali su platna, prethodno ih vješto patiniravši, i nabavili velike limene tuljce. Uredno su ih umotali u nepromočive folije, poslagali u te limenke i hermetički zatvorili. Zatim su jedne noći otišli na Seinu, sve se naime događalo u Parizu i blizu Pont Neufa, najstarijeg mosta u tome divnom gradu, vješto ih potopili tri metra u vodu, uglavivši tako čvrsto da ih ni najjača struja nije mogla odnijeti. – I? – upitalo je mnoštvo glasova. – I ništa. Dečki su otišli doma. – Otišli su doma? – zaintrigiralo je i mene. – Otišli su doma, i to je sve? – Da, i onda su se vratili nakon pet godina. Doduše, svako toliko noću su dola-

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

zili prekontrolirati jesu li dragocjeni tuljci na mjestu, ali kulminacija priče stiže tek nakon punih pet godina. – Što se dogodilo? – upita drugi predstavnik gunja i opanka, koji do tada nije sudjelovao u razgovoru. – Momci su izveli malu predstavu koja je izgledala kao spontani nalaz predmeta čiji se sadržaj ne zna. Naravno, prije toga pobrinuli su se da osiguraju desetak svjedoka o autentičnom vađenju tuljaca u kojima se kriju nepoznata djela Amadea Modiglianija. – To je masterpiece ! – ne skrivajući oduševljenje, uskliknuo je kazališni redatelj pogladivši brkove još bržim kretnjama. – Jesu im kupili tu priču? – Naravno! – nasmijao se Vladek. – Bilo je desetak novinskih tekstova o tome tko je i kako spremio ta platna u Seinu. Neki su tvrdili da je to učinio sam Modigliani, neki su ispričali cijele storije o ukradenim i na neobičan način skrivenim djelima, javili su se i svjedoci, no nitko nije doveo u pitanje autentičnost slika. Nekoliko je stručnjaka potvrdilo da je riječ o pravim originalima i slike su prodane za bajoslovne novce na aukcijama. A znate što je u cijeloj toj igri najbolje? Nitko nije ništa pitao, jer to je bilo retoričko pitanje na koje smo svi znali odgovor. Barem kad je Vladek u pitanju. – Naravno, najbolji je taj scenarij za odličnu filmsku priču. Netko je tad spomenuo genijalnog Erica Hebborna, slikara rođenog u sirotinjskim dijelovima Londona, koji je tako čudesno krivotvorio djela Rubensa, Tiepola, Van Dycka, Breughela, Mantegne, koje su najveći svjetski znalci proglasili autentičnima, sve dok ih sam Hebborn nije u svojoj knjizi razuvjerio, pljunuvši na svu tu umišljenu snobovsku žgadiju koja je izvlačila profit iz njegove genijalnosti. Profesori povijesti i zemljopisa gotovo su se posvađali oko autentičnosti „Protokola Sionskih mudraca“. Profesor zemljopisa gorljivo je tvrdio da se radi o originalu koji potječe s prvoga Cionističkog kongresa u Baselu s konca 19. stoljeća i da je svih 24 Protokola prvi put objelodanio ruski mistik Sergej Nilus, te da je u njima skovan plan kako da uz pomoć lukavstva, prijevara, obmanjivanja, novca i sile, Židovi zavladaju svijetom. Profesor povijesti jednakom mu je žustrinom, otpuhujući nervozno dimove i paleći lulu koja se stalno gasila, odgovarao kako je riječ o podlom antisemitskom falsifikatu, koji je nastao kompiliranjem djela francuskoga satiričara Mauricea Jolyja, a da su kasnije još dodani dijelovi iz romana pod nazivom Biarritz, Johna Retcliffa, što je bio pseudonim iza kojega se krio njemački pisac Hermann Goedsche. Profesor zemljopisa tad je povišenim glasom citirao neke rečenice američkog tvorničara Henryja Forda i pokrštenog Židova, engleskog premijera iz viktorijanske ere, Benjamina Disraelija, koje su išle u prilog njegove tvrdnje.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

Još glasnije uzvraćao je povjesničar, otpuhujući mu dimove mirisnog „Old Dublina“ u lice, da je notorno kako je „Protokole“ koncem prošlog stoljeća napisao ruski novinar i agent Matvej Golovinski kako bi ocrnio bogate Židove u Rusiji, i to sve prema naredbi Pjotra Rakovskog, šefa tajne policije. Obojica su besprijekorno vladala temom o kojoj su se sporili, no ja sam otplovio u mislima, još uvijek pod jakim dojmom Vladekove priče. Svi ti žustri razgovori, koji su se nakon toga otvorili za stolom, gestikulacije i svadljivi tonovi, kakofonija u stilu „bellum omnium in omnes“, nisu više na mene djelovali. Bio sam odsutan, zaronjen u sjećanja, jer misli mi je zarobila jedna davna priča kojoj sam bio sudionikom. I ja sam bio krivotvoritelj! Doduše, pomalo naivan, neuspješan i bez nauma za finacijskom korist, ali je i u mom pokušaju bilo nešto od domišljatosti one fantastične storije o Modiglianijevim slikama u Seini. A radilo se doista o pokušaju da se falsificira priča u prepoznatljivu stilu drugog autora. Imao sam potrebu o tome razgovarati s Vladekom, ali samo s njim u četiri oka i zato sam strpljivo čekao da se stol počne prazniti. Primijetio je da želim ostati do kraja, da pijem već treći makijato i povremeno odsutno gledam kroz stakla „Corsa“ na ulicu gdje se činilo da sipi rijedak snijeg. Kad smo napokon ostali sami, naručio je još jedan voćni čaj, iscijedio dušu limunu i žličicom počeo miješati šećer. – Nešto ste mi htjeli reći? – mirno je pitao jer moje su misli očito bile vidljive. – Jesam. I zato sam čekao da svi odu jer to želim samo s vama podijeliti. – Oho, da niste i vi uletjeli u neku igru s falsifikatima? Niste mi nikad djelovali kao netko tko bi to mogao. Radi li se o mjenicama..., čekovima..., novcu...? Nasmijao sam se i zaprijetio mu prstom. – Šalite se, samo se šalite. No, doista se radi o pokušaju krivotvorenja. – Dakle ima nečeg? U čemu ste se okušali? Zato ste i bili stišani u današnjoj raspravi. – Pokušao sam krivotvoriti literaturu. - O, našli ste doista područje koje nudi silnu dobit. U što ste se to, zaboga, upustili? Stišao sam glas kao da je doista riječ o nekom inkriminiranom djelu. – Bio sam mlad, nakon gimnazije pisao sam sve više, ali nigdje nisam još ništa objavio. Knjige sam gutao. A onda me je zaokupila osobnost i literatura Ulderika Donadinija. – On se ubio, zar ne? – bio je nesiguran Vladek. – Da, prerezao si je vrat u Stenjevcu gdje je bio na liječenju. Živio je boemski, neuredno, provodeći besane noći u dimu i alkoholnim parama Kazališne kavane. Njegov život je u stvari sagorio s 29 godina poput noćnog leptira koji uleti u plamen.

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

– Čitao sam njegov roman Kroz šibe. Zanimljiva proza – zaklima glavom Vladek. – Ja sam ga pročitao kompletnog. Čak i zbirku eseja, kritika i feljtona Kamena s ramena. Njegovi ekscesi, pijanstva, svađe, pa čak i tučnjave... sklonost dijaboličnom i mističnom... to njegovo ludilo strašno mi je imponiralo u to vrijeme. Posebno su na mene djelovale Lude priče. – Mislite da je stvarno bio lud? – Ne znam. Vjerojatno. Ali i ja sam htio biti lud. Mislio sam da je to dobar azil za izdvojenost. Samoću. Kad je čovjeku dvadeset godina onda priželjkuje na svojim leđima više vražja nego anđeoska krila. Bože, kako se to brzo mijenja. – Hoćete napokon reći o čemu se radi? – Krivotvorio sam Donadinija. – Krivotvorili ste ga?! Kako? Potpisali ste neku njegovu priču? – Ne napisao sam svoju priču pod njegovim imenom. –I? – Napisao sam je inspiriran njegovom najpoznatijom pripovijetkom Đavo gospodina Andrije Petrovića. Mnogi je drže i najboljom. Jednom od najboljih ekspresionističkih priča toga vremena. – I što se dogodilo? – U njegovoj priči đavo dolazi na balkon gospodina Andrije Petrovića i nakon razgovora u kojem mu predbacuje mnogo licemjernih postupaka u životu, a najviše spoznaju o nevjeri vlastite supruge s njegovim šefom, suočava ga s vlastitom savješću. Sve završava tragičnom smrću Andrije Petrovića. – Zanimljivo. Nisam čitao, ali mi donesite. A što ste vi napisali? – Napisao sam, ili sam bar pokušao u njegovom stilu napisati, prvi susret s đavlom. Shvaćate, kao da su bila dva. Onda sam tu priču poslao u jedan naš ugledni časopis za književnost. U popratnom sam pismu rekao da je to priča koju sam našao u jednom starom fasciklu u podrumu i kako mi se čini da pripada njemu iako nije potpisana. Prije toga sam dobro proučio njegovu biografiju, mjesta gdje je živio, zalazio, pio... čak sam se znao i potpisati njegovim imenom. Napomenuo sam u pismu da sebe ostavljam u anonimnosti smatrajući da je dovoljno to što na svjetlo dana iznosim nepoznato djelo jednoga značajnog pisca. Vladek me pažljivo motrio. – Moram priznati da ovako što još nisam čuo. Šteta što vam interes nije usmjeren prema korisnijim stvarima. Stekli biste bogatstvo. Jesu li nasjeli i objavili priču? – Ne, naravno da nisu nasjeli. Ali su je objavili. Uz popratni tekst koji je napisao kritičar koji se bavio Donadinijem, dr. prof. Branimir Zane. – O čemu je dotični mudroslovio? – Napisao je kako se radi o čudnom i pomalo smiješnom pokušaju literarnog

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

falsificiranja, ali da su otkrivši, naravno odmah, da to nije Donadini, odlučili tekst objaviti zbog bizarnosti nauma, a ne kvalitete samog rada. Objavili su ga u dvobroju i ja to sa zadovoljstvom čuvam. – A tko je potpisan pod tekst? – Nitko. – To je sjajno. Hoćete mi donijeti časopis da je pročitam? Ali i Donadinijevu priču koja je nadahnula vašu? – Zanima vas? – razveselilo me da je želi pročitati. – Naravno, sutra ću vam donijeti. Došao sam ranije dok je još sjedio sam. Vani je sipio snijeg, a ja sam stavio časopis pored šalice sa čajem, iscijeđenog limuna i njegova nasmijanog lica. *** Andrija Petrović vraćao se kasno kući. S velikih zvonika katedrale već je odavno odbilo dvanaest zvučnih udaraca. Crni pokrivač neba nadvio se nisko, bez titraja, bez svjetlosti. Samo gusta, debela noć. Ulica mrtva i opustjela. Iz daljine kao kroz neku memljivu smjesu otegnuto je zviždukala lokomotiva. Koračao je ispod krošanja jer ondje je bilo tamnije, dok je iz velikih staklenih izloga prskala svjetlost. Dućani sa cipelama, čiji je lak bljeskao kao mačje zjenice, zatim dućani s balama tkanina, košulja, majica, hlača, kaputa i ostale odjeće. Velika knjižara i antikvarijat iza čijeg su prašnjavog stakla ležale hrpe velikih i malih knjiga, atlasa, zbornika i časopisa, sklopljenih, poluotvorenih i izgrebanih korica s ispisanim cijenama u podnožju. Zatim oprani pod zatvorenog lokala u kojem se preko dana toče alkoholna pića i kave uz tople buhtle i peciva. Sada je miran i svaki metalni dio njegove unutrašnjosti cakli se. Gledao je Andrija Petrović kroz svoje spore korake, svoj otežali zaobljeni trbuh, u te nepomične svjetove izloženih predmeta. Osjećao je smirenje šetajući pogledom s jednog izloga na drugi, iako su se u njegovoj okrugloj, već prilično ćelavoj glavi rojile misli kao roj dosadnih muha nad zgnječenim smokvama. Preko dana ti predmeti u izlozima nisu zaokupljali njegovu pažnju. Bili su bez ljepote, nekako sivi, zakrčeni ljudskim tijelima u prolazu. Kao što se i misli koje ga sada muče izvlače iz gomile dnevnih obveza koje su zatrpale njegove osjećaje. On svjesno, predano, sa stanovitom dozom poniznosti obavlja svoj svakodnevni posao. I napreduje. Svake godine sve više i vidljivije uspinje se u poslu i položaju, duboko uvjeren je da je to rezultat njegove vještine i efikasnosti, a ne onog o čemu se šuška po hodnicima poduzeća. Stao je na trenutak. Iznad njegove glave ljuljalo se lišće na slabom povjetarcu.

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Velika crna šuštava masa. S desne strane prostirao se travnjak uređen cvjetovima u gredicama i polukružno zatvarao kameno poprsje brkatog pjesnika. Pravokutni visoki postament spomenika bio je potpuno oblijepljen tminom, pa se činilo kao da je netko u rahlu zemlju zabio oštar kolac. A u njegove misli kao oštar kolac zabijala se sumnja zbog svih onih, već prilično nediskretnih ogovaranja, koja ga nisu nimalo štedjela. Svi su to u firmi izgleda znali, a najviše onaj mali pisar nalik na pokislog štakora, koji mu je gotovo na direktan način dao do znanja, dakle, da njegov šef... gospodin šef od čijeg se smijeha tresu zidovi kancelarija... khmmm... da taj dotični gospodin šef, koji je prema njemu tako blagonaklon... jednom riječju, da on već dugo posjećuje njegovu suprugu. Bolje rečeno – ona ga vara! Ali on to ne želi vjerovati. Lakše mu je da te misli odbaci jer doveo bi u pitanje divni protok stvari u kojima mu sve klizi poput vode koja teče niz glatke stijene... gomila se novac na njegovom kontu, a i saznao je iz povjerljivih usta da bi uskoro mogao dobiti državni križ za zasluge. Dok gleda lijevo i desno neće li u ponoćnim satima primijetiti još nekog na ulici, s osjećajem olakšanja i s osjećajem ugode prima ovu tišinu, bez micanja, bez glasova, osim šuma povjetarca u krošnjama. To su samo zlobni jezici, jalni kao što su uvijek jalni nečijem uspjehu i sreći, da... da... uvjeravao je sebe, poluglasno izgovarajući tu rečenicu, nastavljajući dalje ustaljenim korakom između drvoreda i dućana. Na kraju ulice pored najveće platane nalazi se lijepa secesijska zgrada s balkonom obraslim u bršljan. Na trećem katu njegov je stan i kroz jedan prozor s navučenom zavjesom u ravnini s balkonom prodire svjetlost. Tog trena nešto mu instinktivno skrene glavu nadesno. Zastao je prigušujući dah. Sasvim pri dnu bočne ulice, koja se ulijevala u glavnu kojom je prolazio, tamo gdje je bila slabo osvjetljena, izranjala je figura sporim korakom. Uz fasade kuća, polako i nekako nesigurno, zatamnjeni lik prilazio je sve bliže. Bio je još dosta daleko, tako da se nisu čuli koraci, no onda spazi štap. Dugački bijeli štap, koji je taj spori noćni šetač držao u desnoj ruci i tuckao njime o zidove kuća. Štap se bjelasao u polutmini kao trbuh zmije jer je čovjek njime usmjeravao svoje korake. Andrija Petrović sledio se. Bio je to osjećaj istovjetan onome koji mu je probio tijelo, kad je prije godinu dana, vrativši se kući ranije nego inače, na prozoru svoga stana, onom istom na kojem sada kroza zavjese probija svjetlost, vidio profil nekog čovjeka. Nije bila noć već predvečerje, zavjesa napola navučena i na njoj se samo na trenutak pojavio profil čovjeka kojeg svaki dan gleda u prostorijama svoga ureda. Bio je to trenutak, ali dovoljno dug da se uvjeri kako je to bio profil njegova šefa. Nedostajao

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

je još samo onaj prepoznatljiv glasni smijeh. Umjesto da pohita i na licu mjesta se suoči s onim zbog čega već dugo trpi ružna šaputanja, zastao je, ruke su mu pale niz bokove, noge se zalijepile i odrvenjele. Pred očima su mu je lebdjele samo novčanice koje se gomilaju u sve veću hrpu i taj žuđeni križ za zasluge. Suočenje s istinom ponekad stvara rane koje je bolje spriječiti svjesnim ignoriranjem. I sad je Andrija Petrović osjećao krvotok u vratu i sljepoočnicama. Neobična hladnoća prodirala mu je kroz lopatice. Bilo je nečeg sablasnog, nečeg lijepog, gotovo grotesknog u tom čovjeku koji mu je prilazio s bijelim štapom. Nije se htio pomaknuti, osjećajući kako mu nepodnošljiva težina pritišće ramena i koljena. Činilo mu se ako učini ijedan pokret, da će se stropoštati kao trula greda s krovišta, kao kakav zahrđali, šuplji spomenik koji ruše i odvoze na spremište starog željeza. Nije to bio strah. Strah je nešto manje u intenzitetu. Kasnije se može reći da su se dlanovi orosili, ili koža nadigla kao u sparene kokoši. Bila je to čudna troma panika koja je prodirala do kostiju, drobila meso pretvarajući ga u hladetinastu masu. Andrija Petrović osjećao je kako još samo očima dočekuje približavanje tog čovjeka, što u odmjerenom ritmu bijelim štapom lupka čas po zidu, čas po rešetkama i okvirima kućnih prozora i podruma. Bio je udaljen još kojih desetak metara i spremao se prijeći ulicu na strani gdje se on sada nalazio. Andrija Petrović uputi spasonosni pogled prema secesijskoj zgradi na kraju drvoreda. Njegov prozor kroz koji je dopirala svjetlost činio mu se strahovito daleko, kao da nikad neće tamo stići. Neznanac je stao. Podigao je malo štap uvis, poput nekog senzora kojim osluškuje zvukove, nešto nalik na produžetak vlastite ruke, kroz koji stižu titraji sa svih strana. Andrija Petrović vidio je sasvim jasno njegove crne naočale. Prekrile su mu cijelo lice, te se činilo da nema kože, samo prazne šupljine na mrtvačkoj lubanji, koja viri iz dugačkog kaputa što seže do ispod koljena. Pomisli na čas da je to neki kostur koji šeće noću ulicama i traži kuću u kojoj je nekad stanovao. Prošlo je nekoliko minuta u osluškivanju, a onda brže i sigurnije krene na drugu stranu ulice. Oh, kako je izgledao smiješno. Veliki kaput raširio se, a udovi razletjeli. Svaka noga u svom smjeru, rasklimano, onako kako se obično preskaču blatne lokve na lošoj, oštećenoj cesti. Ruke se razmahale. Ona sa štapom pipkavo je rezuckala zrak, a druga kao da se odgurava od nečega, praznim zamasima nalik na dječju igru s gumenim jastukom što pluta na površini vode. Andija Petrović jedva zaustavi smijeh. Proleti mu luda misao, poželi da naiđe tramvaj koji danju vozi susjednom Kukovićevom ulicom i odbaci tu kreaturu nekud daleko, preko krovova u neku treću ulicu, sasvim izvan njegova vidokruga.

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Sjeća se sličnog ubilačkog nagona koji mu se jednom javio dok je sjedio preko puta svoje supruge i čitao novine, kad su mu najednom izronile skaredne slike u zagrljaju toga čovjeka koji se glasno smije i od kojeg ovisi njegova udobna egzistencija. Ona je sjedila pod velikim staklenim lusterom i njegove su se ruke grčile u sve jačoj želji da naglo ustane i izudara je sve dok ne izgubi svijest. Ali smirio je prste, zagledao se u luster krcat pravokutnim brušenim kristalima iznad njezine glave, s grozničavom željom da popuste nosači i da se sva ta staklena menažerija s tri metra visine stropošta na njezino tjeme. Sjeća se kako je začuđeno pogledala u njega kad se je glasno nasmijao, ni ne sluteći što je izazvalo tu naglu provalu njegove radosti. Tjedan dana kasnije, kad su ga opet saletjele slike što mu pune srce zatomljenim gnjevom, naglo joj je prišao, unio se u lice i onda tihim, vrlo tihim glasom, kao da se ispričava, pitao je li gospodin šef ikada bio kod njih kad njega nije bilo. Crvena u licu, sve je poricala. S olakšanjem se vratio u naslonjač i nastavio čitati „Obzor“. Ali nikakvog tramvaja u ovo doba noći više nije bilo, a čovjek je prešao cestu, pronašao zid i umirio noge. Koračao je opet sporo, ali sigurno, istim ritmom kao prije. Sada su bili na istoj strani ulice i njegovo prilaženje ništa nije moglo zaustaviti. Andrija Petrović osjeti resku bol u ošitu. Rukom prijeđe preko znojnog ćelavog tjemena. Pomisli kako mu je u utrobi granata koja je već aktivirana i koja će eksplodirati i tijelo mu raznijeti u komadiće. Nije znao zašto mu prisustvo tog noćnog čovjeka, koji neumoljivo prilazi sa štapom, izaziva tako jaku nelagodu. Bio je sve bliže... sve bliže... Tako je i on jednom prilikom u uredu bio sve bliže vratima šefove kancelarije. Onda kad mu se od gorčine i povrijeđenog ponosa gotovo zamutio vid, bijesno je ustao i pred gomilom znatiželjnih očiju svojih kolega stao pred šefovim vratima i propeo se na prste te prijeteći stegao šake. A vrata su se naglo otvorila i čuo se gromki glas tog čovjeka: – Dragi moj Andrija, jeste li vi to mene nešto trebali? – Jesam... ustvari nisam... samo... samo sam vas htio obavijestiti da je onaj posao s karlovačkom pivovarom riješen. Eto, samo to. – Već je riješen? Sjajno! – šefovo zadovoljstvo popratio je glasan smijeh. – Čovjek s vama može mirno spavati i u najtežim situacijama. Pognute glave vratio se na svoje mjesto, nastojeći da ga što manje povrijedi podrugljiv kikot kolega, koji je ispunio prostoriju. Ali ovaj s bijelim štapom odlučno prilazi Tko je on? Hoće li me nabosti na vršak i zavitlati u nebo, ili još gore, pritisnuti tjeme i gurnuti u bezdan pun plamenih jezika. Ne, ne, zašto bi mi išta ružno učinio? Proći će mirno pored mene i nastaviti svojim putem. Kao što i ja svakodnevno prolazim pored toliko onih kraj kojih bih se trebao

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

zaustaviti. Ja, Andrija Petrović, koji sam u cijelom slučaju potpuno nevin. Osjeti kako mu je grudni koš nabrekao i usta se spojila u crtu. Jedva čujno šištao je zrak kroz nosnice. Skamenjen je čekao. Čovjek s bijelim štapom bio je na dva-tri koraka od njega. Glava s velikim crnim naočalama nijemo je stajala nasuprot . Posve se približio. – Ako ispruži lijevu ruku, dotaknut će mi rame, ali neću kriknuti, – mislio je Andrija Petrović. – Raspast ću se kao veliko venecijansko ogledalo u našoj spavaćoj sobi. Ali on se sprema proći, da, možda me i ne primjećuje... ove naočale... možda ništa ne vidi... ako prođe, bit ću na sigurnom... Ali nije prošao. Približio mu je glavu na dah. Motrio ga je crni en face. I nekakav grozni osmijeh razvukao mu je usnice. Štap je naslonio na zid u visini njihovih glava kao da ga zagrađuje. Dugački kaput vonjao je na sumpor i spaljenu kožu, a ispod crnog obruba naočala virili su ružni i veliki požutjeli zubi. Andrija Petrović zaklopio je oči. – Ne, on nije s ovoga svijeta – s jezom pomisli. – I nisam, dobro pogađate – čitao mu je misli. – Ali noć je lijepa, zar ne, gospodine Andrija Petroviću? – Vi znate... vi znate... tko sam... Pred njim su stajala dva velika okrugla crna stakla, kroz koja se nije ništa vidjelo. Dva velika kratera bez dna u čijoj je mračnoj dubini glas dugo i jezovito odjekivao. – Naravno da znam tko ste, iako je ovo naš prvi susret... Lice mu se razvuklo u zastrašujući osmijeh – Ali opet ću ja... da, opet ću doći, ne brinite se. Znate dobro da imam razloga. No, kad vas posjetim drugi put, to će biti tamo. Upro je bijeli štap u smjeru njegova balkona obavijenog bršljanom i prozora na kojem više nije bilo svjetla. – Doći ćete tamo? – tupo je ponovio Andrija Petrović i još jednom pogladio svoje ćelavo tjeme. – Samo da dobijete još taj... taj... – stresao se kao da mu s mukom izlazi riječ križ na usta – a onda, eto mene u goste. Prođe vrijeme, dođe rok, eto... ma znate vi kako ide ta pjesmica i tko će k vama skok na skok. Malo se naklonio, popravio koštane okvire svojih crnih staklenih krugova i dalje tuckajući štapom po zidu, kao da se zabavlja, nestao začuđujućom brzinom u dnu ulice. Andrija Petrović ostao je nepomičan do jutra na istome mjestu. Već je mnoštvo ljudi prolazilo, a neki su začuđeno gledali u pristojno odjevenog gospodina kako tiho u bradu mrmlja uporno jednu te istu rečenicu: – Prođe vrijeme, dođe rok... Onda ga jedna obazriva ruka prolaznika dotakne po ramenu, uhvati ispod pazuha i pomogne da laganim korakom krene, nakon što je pokazao kuću s balkonom

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

obraslim u bršljan u kojoj stanuje. Bilo je krajnje vrijeme, jer gospođa Petrović je sigurno već bila zabrinuta, ne vidjevši njegov kaput u hodniku, s kojim je još jučer navečer otišao u šetnju. *** Vladek me pogledao bez riječi, naručio novi čaj i nastavio čitati. Smatrao sam da je najbolje ništa ne pitati, stoga sam se okrenuo prema velikim staklenim prozorima kavane i gledao sve gušće pahulje koje su pokrivale pločnik.

ULDERIKO DONADINI ĐAVO GOSPODINA ANDRIJE PETROVIĆA Pijan od vrućine izgarao je žut ljetni dan. Stara se ulica savinula, kuće nagnule, stakla se u prozorima zapalila. Sjene iznakažene, razvučene, lome se o zidove. Časovi pauze. Zalijepili se. Listovi dršću neurastenično. Krovovi sklopljeni, kao krila velikih ptica, a kugla na tornju zažarila se kao žeženo zlato. Na balkonu, u trećem katu svoje kuće, sjedio je gospodin Andrija Petrović – zaobljenih oblika, kao da je čitav život mrsio i jeo purane – i pušio je spokojnu, papnhajmsku lulu. Kapljice puzale su mu po licu. Brkovi pokisli od znoja. Naočari spuzle mu do po nosa, samo palci vrtjeli su se zabrinuto jedan oko drugoga. Sunce je posljednjom snagom palilo, pržilo, i gospodin Petrović ćutio je kako je debeo, debeo u neizvjesnosti, činilo mu se kao da mu otiče glava, vri mozak, u nešto sitno, kao buha, bode ga baš kao na samom tjemenu. No to što ga je bolo nije bilo ništa drugo nego jedna grozna misao, misao zbog koje je gospodin Petrović, koji nikad u svojem tridesetgodišnjem braku nije mislio, počeo vrlo duboko misliti. Zašto baš danas da se sjeća svoga zamišljenog života – pio je danas kao i obično – i onoga što se uistinu dogodilo. Pa ipak! Kakve su se zbilja divne misli vrzle onom suhom gimnazijalcu, kojemu su samo zbog najčistijih platonskih osjećaja ruke drhtale, i oči bile obavite zelenim kolobarima. „To su ludorije“, razmisli konačno gospodin Andrija Petrović, on, posjednik križa

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

za zasluge, trokatne kuće i ćelave glave koju tako brižno uvlači u toplu vunenu kapicu, kad se zemlja teškom gestom zaokrene u zagrljaj tupe noći ponoćnih udaranja, puna isparavanja mirisa žutih ruža, bajnih rezeda i obješenih čarapa koje debele majstorice, radi svježeg zraka u kući, vješaju na svoje prozore, odakle se u paučinastom sjaju mjesečine upravo sablasnim pričinjaju. Gospodin Petrović stane protirati svoje male masne očice, no na užas opazi baš sebi nasuprot gospodina u crnom, blijeda umorna lica, s rukama skrštenim na prsima, koji ga je neizrecivo prezirno promatrao. On htjede ustati, pobjeći, ali onaj ga svojim užasnim pogledom prikovao uz stolicu, tako da se nije mogao ni maknuti. – Dobar veče, gospodine Petroviću! – krikne pojava o kojoj gospodin Petrović sad više ni najmanje nije sumnjao da potječe iz pakla. – Dopustit ćete, a odakle ste, ako smijem pitati? – Baš iz pakla. Tu sine gospodinu Petroviću divna misao: „O dolje mora da je još veća vrućina“, i pri tome mu se teška kaplja odroni niz lice. – Dakako! – tresao je đavo glavom. Gospodin Petrović htjede ustati i preporučiti se. – Znate! Vrlo mi je milo, no... – Ostanite još koji čas, ta mi imamo toliko divnih stvari da porazgovorimo. Već ćete dospjeti. Je li da hoćete? No vidite da pogađam. Evo vidite, ja sam još prilično mlad, ali vi, vi, što imate za sobom čitav život, ta vi biste bar morali znati koješta zanimljiva ispričati. Ili hoćete da vam pomognem. Vi ste, je li, star. Glava se puši, jezik prepliće, a nikad baš niste bili previše govorljiv. Što tu ima? Ništa. Jednostavno da ne može biti jednostavnije... Vi ste se zaljubili i vjenčali se. Pop vam je svezao ruke svojom blagomirišljivom štolom, i citirajući svetoga Pavla, djecu, budućnost, otpustio vas od stola gospodnjeg još mirišljive po rakiji i tamjanu, a vi ste ga poslušali i živjeli u pitomom, za razliku od divljeg braka, sveto u Gospodu. – No je li da je tako bilo? – smijao se đavo. – Ta kako da zaboravim da ste bili činovnik, a takav i kao oženjen niste više dospjeli da razmišljate i pjevate. Vitak kao britva, drhtali ste od ponosa i klanjali se na sve strane, kad bi vas gospodin šef blagoizvolio pohoditi. Ta čast toliko bi vas smela, da mu niste znali naći ni gdje da sjedne. I razvio se divan razgovor. „Kako moj Andrija?“, pitala bi vaša gospođa privinuta uz gospodina šefa... o... on je bio tako divan čovjek, velikih brkova, gromka glasa i punokrvna smijeha. „He!He!He! Posve je korektan. Posve! Ponosim se njime“, a vi ste se na to iz pristojnosti smijali i tvrdili da ste nevaljanac.

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

– Tȁ divan ste bili, ne baš bogza kako bistra glava, ali ljubezan prema gospodinu šefu, on tako ljubezan prema vašoj ženi, i vi ste se pomalo pomicali. No! Je li da je tako? A jednog se dana sve to poremetilo. Jedan nesretni, mršavi pisar zaljubio se u vašu ženu, a kad ga je odbila, on ju je odao – nesretni pisar – odao, odao i razrušio vašu sreću. Zašto ju je odao? Ta vi biste tako lijepo živjeli. Pisar, žena. Žene! Žene! Pa još da vas vara s vašim šefom. Grozno. Ostali ste zapanjeni, kao naglo utrnula svijeća. Strašna čuvstva smotala su vaše divno, tanko tijelo. Prevareni, jektičavi ja koprcao se pod silnim šakama smijeha, kao valjuškasti konjušar tužnog, blijedog viteza, i od silnih šaka posinjio je, kao Čista srijeda, oslijepio na oba oka, a iz usta i cijelog tijela stala mu je loptjeti zelena tekućina ljubomore. Bijedni ja, izdišući zadnji plamičak duše, zakleo se na vječnu i strašnu osvetu, osvetničkije od Otelove. Na sve ste se spremili. Slika: ulazite u sobu, a vaša žena zadahtana, zaparena, vruća; grudi joj se još uvijek dižu, i ona nastoji da se nasmije, ali što, kad joj vaš strog i neumoljiv pogled svu istinu govori, i gle, ona se baca na koljena, grli vam noge i zaklinje, ali vi se ne obazirete ni na što, nego vičete, kao trublja zadnjeg dana: ...!? Vrata su cviljela. Polagano, susprežući dah, unilazite. U kućnoj haljini, golih ruku, leži vaša gospođa, čita novine i gleda vas mirno kao da pita: - O ljubezni! Koji vas je vrag ovamo donio? – Što je to? Što sad? – mislio je onaj mladi Andrija, znate gospodine Petroviću, i obuzelo ga je neko čuvstvo, kao da ga je netko izmlatio, kao da je pao odnekale iz oblaka, kroz dimnjak i vratašca peći nasred sobe u neku nepoznatu kuću. Kroz crvene zastore prolazilo je rumeno svjetlo, kao zloban posmijeh – bože moj – i da se onaj divni mladić samo maknuo, sve bi prasnulo u smijeh, i stolci, i stol i divan, i ormari bi se rastvorili, boce od pekmeza prevalile. On se tiho privukao do prozora i gledao nekamo van, a po vratu kao da ga je netko draškao, kraj uha kao da se netko smijao, pa čak i dolje s ulice plazilo mu je neko dijete jezik. No što je? – čuo se izazovan, drzovit glasić – o bože, što da odgovori – ovratnik mu se suzio za dva broja. Kušao je da nanovo podivlja, da se nanovo razdraži, ali neka sveta pospanost, sanjiva vrtoglavost načinila mu je iz svih misli kaos, iz tijela mu odletio duh i bilo ga je dapače stid – o, ubogi mladi čovjek!

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

Ona je ležala na divanu kao da je uvidjela njegovu nepriliku, nije se htjela maknuti. Mislila je: „Reci mi samo što! Pokušaj viknuti. Ostat ću, makar do sutra, prekosutra, i on će me još moliti za oproštenje!“ I doskora se tako razljutila, da je na koncu i sama vjerovala da je nevina. Mislila je: „Uh! Za vrat bih te!“ Je li se sve tako dogodilo? Zar ne da jest, gospodine Petroviću – pitao je vrag, ali on nije odgovarao, on je samo očajno spustio glavu i zamislio se duboko, duboko. Što se to danas svašta događalo u ovoj staroj mirnoj ulici, u kojoj su inače živjele zlobne mačke i dobroćudni ljudi. Otkuda najednom to, da njega pravedna, ni kriva ni dužna čovjeka, posjećuju vragovi? Zašto se to moralo survati na njegovu jadnu glavu? Odgovora nema, pobjeći se ne može, a onaj stoji i stoji, davi ga, tako nesmiljeno i krupne suze zališe dobroćudno lice gospodina Petrovića. – Ta što ste tako sentimentalan? Gdje je ona vaša divna volja? Gdje je ona vaša divna ćud koja vas je i onda spasila? – Ja sam nevin – plakao je gospodin Petrović kao malo dijete. Ali sve to nije ništa pomagalo. – Kako ste se samo divno utješili s nekoliko aforizama protiv svoje žene i svega ženskog, i živjeli mirno, sve idiličnije, patrijarhalnije. – „Kao svi, tako i ja“ – plakali ste, kao svi ljudi, i jeli, i pili, i spavali. A kad su misli dolijetale, napili biste se, da zaboravite na udes gospodina Petrovića, kojemu su se sva djeca smijala i kažiprstom opisivala spirale po čelu. Postali ste dobričina, bonhomme ili, ukratko, glupan. Balkon je bio sav opleten bršljanom, kroz lišće su već prosijavale zvijezde, a dolje niz ogradu spustio se divan, bijeli cvijet. – Pa ipak, ipak, sve se to da popraviti, nastavi sotona vrlo nježnim glasom. – Ne dâ, vrtio je glavom gospodin Petrović. – Ah šta?! Sve se dâ... ja i znam kako... – Ustanite malo, gospodine! Vidite li onaj cvijet? Gospodin Petrović ustane teškom mukom. – Vidim, vidim... – mucao je pospano. – Eto vidite! To je opasno – znam – ali ipak kušajte ga dohvatiti... Gospodin Petrović gledao je dolje. Njemu se već sad maglilo, a da se samo malo nagne, odletio bi. – Eto! – govorio je đavo. – Eto, sad bar jednom pokažite da ste junak, da se ničega ne bojite. Ili: zar biste vi mogli ovako kukavno još živjeti...? – Ma, da, da... ali ja ne znam... što će vam to... – Što ludujete? Da hoću, za čas bih ga dohvatio, nego ne radi se o tome... – Ne! Ne mogu... – mucao je kroz plač gospodin Petrović.

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

– O! Mislite da ću vas siliti? Kad ne možete, ne možete. Kukavica ste bili i kukavica ćete ostati. He!He! Što sam ja mogao očekivati od vas? Što me na vama prevarilo da sam uistinu mogao na onakve stvari pomišljati. Te vaše tupe oči, ili crte tog lica, ili ta... fuj, fuj! Zbogom. Zbogom... moguće ćemo se još kada vidjeti. – No! No! – razvedri se najednom gospodin Petrović i lukavo osmjehne. – Čekajte! Sve ćemo mi to... Ho! Ho! Kako se samo nisam prije sjetio... Znate... ja idem... pa ćemo štapom... Đavo se grohotom nasmije, upravo ga probije svojim oštrim pogledom, i još ga kvrcne po nosu. – He! He! Gledaj ga... gledaj... kako je taj samo dosjetljiv... o... o... gospodine moj... No... valjda ipak niste takav. Da i padnete... što nećete, pali biste kao heroj! A što vas inače čeka? Vaši prijatelji? Zar vaša žena, mršava i okoštala, prema kojoj morate biti još ljubezan, grliti je oko njezina ptičjeg vrata, gledati njene kokošje oči i ljubiti njezine tanke, suhe usnice? Fuj! Fuj! Bar umrite – do vraga – kao estet! Ma na... na pogledajte... kako je samo blizu... to nije nikakva opasnost... ajde... ajde... brojit ću: jedan... dva... još... još... tako... tako... tri-i-i... Balkon je ostao pust. Već je bilo kasno u noći. Na stolcu su stajale naočari, novine i ugasli čik kada je gospođa Petrović došla na balkon. Nije pomislila ništa drugo nego da je gospodin Andrija Petrović, posjednik trokatne kuće, ćelave glave i križa za zasluge, otišao u sobu da uzme iz cedrove kutije još jednu izvrsnu cigaru, pa ga ona, valjda, u mračnom salonu nije ni opazila. *** Kao da je sve gušći snijeg, zabijelivši prozore, utišao i zvukove u kavani „Corso“. Šutio sam čekajući njegovu reakciju. Držao je u ruci dvije priče o đavlu gospodina Andrije Petrovića, od kojih je samo jedna pripadala Ulderiku Donadiniju. – Rekli ste da tu priču smatraju jednom od njegovih najboljih? Šutke sam potvrdio. – A vašu je vrli prof. dr. Branimir Zane objavio, ne zato što bi zavrijedila, već stoga što ima bizaran povod? Opet klimnuh bez riječi. E, pa slušajte što će vam stari Vladek reći. Vaša priča mi se više sviđa, bez obzira na laprdanje uvaženog književnog teoretičara. Vjerojatno ja nisam pravi autoritet za literarnu procjenu, ali znam kad na mene neki tekst djeluje. Film i glazba, također, svejedno. Mogu procijeniti kad je nešto dobro, a pogotovo kad je nešto bolje. Vaš Đavo, koji susreće Andriju Petrovića noću na zagrebačkim ulicama, meni je bolje napisan od Donadinijeva na balkonu s bršljanom. Ostao sam istinski začuđen. I premda sam na trenutak pomislio kako je subjek-

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dubravko JELAČIĆ BUŽIMSKI

tivan, njegove su mi riječi godile. – Doista tako mislite? – pitao sam kao da tražim dodatno objašnjenje. – U redu, Donadini je bio mlad kad je to pisao, ali vi ste bili još mlađi. Nasmijao sam se. – Moje prvo nepotpisano, objavljeno djelo. Ušao sam u književnost s krivotvorinom. – Mislite da su slike ispod Pont Neufa slabije od onog što je nastalo u Modiglianijevu atelijeru. Da originalna gospođa Jeanne Hebuterne, u žutom puloveru, ima veću umjetničku snagu od gospođe Jeanne Hebuterne u ljubičastom puloveru, koja se pet godina družila s ribama u Seini? Glupost! Pun mi je kufer tik-tak snobova. Odličan vam je Donadini. Osjećao sam se počašćen. Čovjek čije sam mišljenje cijenio i uvažavao stavio je moju malu književnu krivotvorinu uz bok piscu sa čijom sam se poetikom u to vrijeme oduševljavao. – Vladek, nešto bih vas zamolio. – Recite. – Nemojte to nikome govoriti. Želio bih da oko te priče ostane ista tajnovitost kao i do sada. Ionako mi nije donijela nikakve koristi. Samo malo zadovoljstva. – Mislite da itko to još pamti? – namršti se i odmahnu rukom. – Ne budite smiješni. Malo smo se umislili, zar ne? Možda je nitko nije ni pročitao. Volio sam tu njegovu neočekivanu iskrenost. Tu seriju dobro plasiranih, točnih, ali ne zluradih krošea i aperkata u glavu. – Da... da... imate pravo. Doista mi je žao što nemam dara za falsificiranje slika... ili glazbe. Vjerojatno bih vam sljedeći put donio jednog tik-tak Gauguina, ili Albinonija, da ne diram u božanskog Bacha i Corellija. Ipak, molim vas, nemojte o tome pričati. – Naravno da hoću! Već sutra ću to svima za stolom objelodaniti. Naš smijeh odzvonio je kavanom unatoč snijegu koji prigušuje zvukove. A on je zabijelio prozore, izloge, ulicu, krovove, prolaznike, tramvaje... i padao je sve gušći i teži, onako kako i priliči u prosincu, u predbožićno vrijeme. P.S. Vladek, naravno, nikad nije nikome spomenuo lažnu priču Ulderika Donadinija. Zašto bih onda ja i dalje to skrivao? Sad mi ionako više ne može zbog toga prigovoriti.

Božica ZOKO, Gradište

MOJA ISPISANA KOŽA DVIJE SESTRE BLIZANKE samoća i čežnja dvije sestre blizanke koje čeznu da se rode u spašeni svijet spašen njihovim rođenjem ali toga nema ni u jednoj mitologiji dviju mojih sestara blizanki što nikako da spase svijet samoća i čežnja i mrak utrobe upalite vi sestre kakvu svjetlost unutra prosvijetlite si put ja ne mogu ništa učiniti za vas

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

NIGDJE NISAM BILA dok ne dođem do žene koja u naručju drži dijete nigdje nisam bila

IZABRANA MOGUĆNOST nisu znakovi pokraj puta znak je put produžavanje patnje i kratkoća vremena o kad ćemo usnivati prijelaz preko mosta vratiti se rodbini s imenom kao neizbrisivim pečatom živiš umjesto nekog drugog ti si ta izabrana mogućnost je li to razlog za slavlje

Božica ZOKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Božica ZOKO

ŠUTIMO U SMIJEŠKU toliko predmeta koji više ne trpe tematizaciju nećemo da se o nama razgovara poručuju preko šutnje nećemo da se o nama razglaba i ta beskonačnost koja se šutnjom otvara sve te godine i mučni dani nisu bili uzalud kad bismo mogli reći ali šutimo u smiješku

KOLIKO ŽEĐI onu kapljicu po kapljicu rose u pustinji kupim u kalež da već jednom ispijem do dna čašu vode i koliko koliko čaša tako neizmjerno sporo ipak već jednom da izgovoriš svršeno je koliko žeđi između svake čaše možeš li naslutiti koliko žeđi

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ISPLIJEVI OKOPAJ divno je slušati jezik koji ne razumiješ njegova glazba ulazi u tebe njegovi suglasnici i njegovi samoglasnici pljušte kao proljetna kiša u zasijanu zemlju i sjemenje počne bubriti klicati nicati i ti onda kažeš istrkao je ususret suncu stručak rasade uvedeš ga u svoj jezik kažeš kupus kažeš rajčica kažeš biljka muči se biljka u korovu isplijevi okopaj

OVDJE JE TAKO ČISTO kad bih mogla pospremiti svoju kuću uredila bih svijet ovdje je tako čisto zato mi se ne ide odavde ni u koji drugi prostor ovdje je sve tako čisto ovdje ne zapovijedaju stvari ovdje je uredno i pregledno i svaka riječ je na svom mjestu

Božica ZOKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Božica ZOKO

BESPOSLENI BESKRAJ ne moram se bojati osjetit ćete ovo blago protjecanje ovaj spori tok razblaženje svijeta jutarnju svjetlost meku i fotogeničnu osjetit ćete ugodu i nebrigu za ostatke dana koji naviru i traže svoj posao okupat ćete se u ovom besposlenom beskraju

NEK ZAUSTAVE SVOJA VOZILA povucimo se iz svijeta u živopisni mir prijeđimo cestu punu automobila bezbrižno nek koče vozači ovoga svijeta nek zaustave svoja vozila vi prijeđite cestu neozlijeđeni i to može biti životni zadatak

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

KAD PROGOVORE brzo izlistavanje neće pomoći morat ćeš sjesti uz svaku riječ i naučiti ju da se čita naglas i u sebi odakle toliki prozori pitaš se toliko vrata i nitko osim svjetlosti ne ulazi ne izlazi svi rade u virtualnom zarobljeni svijetu okovi lagašni svi prolepršaju zbog njih kad progovore

Božica ZOKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Božica ZOKO

KRUH S MLIJEKOM ovo je jedini rad koji priznajem svi drugi poslovi otpadaju od mene ili nikad nisu ni prionuli rad sa slovima udrobljeni u bjelinu kruh s mlijekom kao hrana za psića koji se mora odučiti od kujine sise i živahno se prevrće ispod gospodaričinih nogu

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

UŽIVANJE U TRENUTKU ne osvrći se ne gledaj unaprijed a kamo onda da gledam – traži se sljepoća slijepo uživanje u trenutku ovom – to je sve ničeg ispred ničeg iza atome prošlosti atome budućnosti udišeš sada i što se događa sada od tih atoma otkaj dan i navečer pokrij se njime i snivaj snivaj otvorenih očiju i nikome ne prepričavaj svoj san svoj nikad dosanjani san gora Sinaj zapovijed jedna po jedna sve do jedne udahnuta ljubav

Božica ZOKO

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Božica ZOKO

PRESTAT ĆU PISATI kad se vratim u razgovor prestat ću pisati kad uspijem razgovoriti nekog tako šutljivog kao ti Bože prestat ću pisati kad te osjetim u mom jeziku prestat ću pisati dotad te tražim olovkom po papiru možda si se preselio u strojeve čipove osvjetlaj ih a meni osvijetli ovo slovo KAD TEBE NEMA nisi više u mojoj molitvi i najbolje molim kad se zaboravim i mislim na svijet onda iskreno molim a kad mislim samo na tebe nema te u mojoj molitvi a kad tebe nema kako bih ja mogla postojati

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

MOJA ISPISANA KOŽA natezanje s demonom znaš li da ljudi uopće ne vjeruju u demone a ti mene svejednako ne puštaš na miru možda su to moji vlastiti živci prešli na tvoju stranu svijeta i bude me noću što hoće valjda nikada neću spoznati što hoćeš što hoćeš od mene od mojega života tetovažu možda da te ispišem na svojoj koži čekaj daj mi vremena ispisat ću te ovdje samo čekaj bit ćeš ispisan ali demonu se žuri a ne zna što hoće moju kožu što bi drugo moju ispisanu kožu

Božica ZOKO

Tomislav DOMOVIĆ, Karlovac

IMPERATIVI grizi grizi pogaču i vjetru pregaču i rub i srčiku nedozreli plod i prijesnu ribu grizi grizi kletvu kao zelenu pupavku mržnju kao sirovu ludaru mirolom kao raspuknutu kiselu jabuku rastvorena čeljust pirana je neumorna a ljubav njen je brus grizi grizi nemoj ustuknuti kad nemani zacvile nemoj se pokolebati kad zmajevi prestanu rigati opsjenu topline u instinkt se uzdaj njuškaj miriši traži goniče pretvori u lovinu puste oltare u živu molitvu razdražene najamnike u okove baci

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

kao sužnje nedostojne slobode grizi grizi svakodnevne krivokletnike uspaljene šintere i opsjenare s bičem u ruci jer ne ostane li iza tebe barem zubala trag umrijet ćeš kao rob i tvoja djeca roblje će biti bezglavi hodači na olovnoj kružnici teturat će od nemila do nedraga ne vidjevši nebo ne čuvši mjesec ne okusivši zvijezde ne razotkrivši tajnu

Tomislav DOMOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

plači plači suton ispire tvoje oči pune prašine i baruta neumrlih čestica uraslih u uskovitlani prah taj zarazni posip kao prikrivena sramota lijepi se uz šarke na negostoljubivim vratima plači plači tvoja rasprsnuta suza poteći će rijekom i dati joj slatkasti okus tvoja suza u milijunima suza čista i bistra razvodnit će krv pretvoriti je u bevandu nepitku a kad i drugi sljedbenici pera zaplaču svi ti iz oka pušteni slapovi novačit će ribe i rakove razlistati vrbe i šaš vratiti ptice oblacima i vratiti ljude ljudima plači plači nisi jedini slabić na bojnu polju ima još subraće onih nebom pomilovanih noćobdija koji za vlastiti život ne mare al za tuđe nije im svejedno plači plači oprezno hodaj zemljom na prstima pazeći da ne zgaziš cvijet mrava život neki

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

plivaj plivaj kao jegulja pred razapetom mrežom kao dupin ispred naciljana harpuna na površini ribar Sunce milijardu končića baca kao svjetlucavi plašt u dubinu u podmorje tiho gdje rajski vrt se bjelasa plivaj plivaj samilost je kompas s kojim izbjeći ćeš hrid duša će bubriti i njen uzgon držat će te ponad vode kao savršeni pojas za spasavanje plivaj plivaj ususret svjetionicima rijetkim jahačima vala i nerazboritoj želji da pomiriš se sa svima koji potopili su luke i divlja pristaništa nasipali krvavom zemljom plivaj plivaj kao zapaljeni stijenj uljarice kao vijugavo srebro ispod svjećarice kao posramljeno dijete kao prazan lijes spušten niz brzake

Tomislav DOMOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

teci teci iz stalagmita procuri kao oslobođeno mumljanje zemlje kao mlaz što će zalijevati gromove oblikujući nesmiljenu tutnjavu u klavijaturske tipke teci teci pored olupina natiskanih iz čvrste stijene brizgaj iz nezaborava svaka kap bit će vrelo za usahle usjeve i pojilište za napaćenu čeljad sav čemer nestat će u grotlu teci teci vijugaj prijatelje obiđi priđi strmim obalama posred struje nek zamahnu svoju žeđ a ti privuci ih na tamno dno ne bi li jednom kad izmigolje iz procijepa postali riječna livada koju dobri sni kose teci teci preko brana i preko razbora u tisućama obraslih rukavaca skrij utve i labudove strepnje i molitve stihove što kao tihi žišci na mirnoj površini žmirkaju i ispod staklastog svoda namiguju urotnicima polijegalim u sjenokoši razoružanim posramljenim sjajem u kojem oprali su oči i progledali

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

kopaj kopaj u truleži naplavljenoj uzmahnitalim jugom u kruhu u varljivoj sitosti u lažini što ljubavnička je stelja dok oseka traje rukama i nogama kopaj kopaj stotine raka za jedno tijelo tisuće jamica za jedan cvijet podlakticom zamahni kao motikom trepavicama pograbljaj iskopine jednom suzom isperi sluznati tok kopaj kopaj pod ruševinama rudnik smijeha u licu otisak ljubavi na njegovu kristalnu koloturu namotana je magla kao rastegnuta jesen kao zagasito sunčevo pletivo kopaj kopaj korito za novu rijeku ležaj na dnu ponora rasadnik zvijezda

Tomislav DOMOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

skupljaj skupljaj riječi zamršene u čvor otpatke iz posustalih snova rijetke praznike pod sjajnim sječivom razrezane skupljaj skupljaj iz prosinuća otpalu kosu pa kao majstor vlasuljar smotaj zlatne niti u rasčešljani pramen i digni ih kao nemušte svjedoke na stijeg skupljaj skupljaj tragove posrnule u klecaj oproštaje zagubljene u razigranim sjenama triješće i iverje početak vatre skupljaj skupljaj odsjaje u srcu kao sličice u izlizanu albumu zagovore ljubavi kao razbacane kamičke na žalu najave smrti kao razbijene pikule u dječjim očima kao mutno staklo iza kojeg bistri se vid

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav DOMOVIĆ

sijevaj sijevaj sječivo pretopi u čokoladni mač među djecom budi dijete najveće među utopljenicima obasjani remorker na vodi sijevaj sijevaj kao nezgoda brža od osti i šarlaha pred pramcem razmakni zrak kao dugogodišnju korotu zapečene ljuske na bliskom licu žacni poludjelom elisom prisjećanja i sanja pokopanih sijevaj sijevaj iznad briga zaostalih u požnjevenu polju i zaigraj svjetlom ljubeći i one koji za kalež ne haju tvoje ukroćene vatre propinju se kao pustopašni vitorozi neočekivano iz obora pušteni na spasonosne pašnjake sijevaj sijevaj u maglovitu večer kad u potaji hljeb raste kao duša nevina i neodlučno srce zvoni na počinak iza takve ognjenosti ne ostaju spaljene kuće i osmudjelina ne udara na pospremljeno posoblje sijevaj sijevaj sjaj kao iskonska luč iz koje rađaju se ljudi u kojoj žive ljudi s kojom umiru ljudi voljni biti svjetlo u ravnici

Tomislav DOMOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

miluj miluj raspeti dom u nigdini sanjivu dragu dok obilazi svijet i opake ključare tamjanom veže u dodiru je pola istine a druga polovica pod trepavicama zaziva cjelove kao nijemu puninu miluj miluj zategnuto vitlo u pjesmi gradske lađare u plovidbi opasnom plićinom i seosku mudrost kao čudotvornu tkaninu razlepršanu ponad utvrda i trezora kožu objesi o astralni snop i dvadeset prsta pošalji kao dvadeset glasnika koji će kao dvadest letećih holandeza lutati pučinom sve dok ne pronađu dvadeset prijatelja miluj miluj obijesne i prijeke njima ponajviše nedostaje šturak u toploj paklini i konačni mir u raskopanim kosturnicama miluj miluj majku stavi u dlan dobrotom dotakni sve one s kojima se rukuješ pučinu umiri nek maestral posoli kontinent

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav DOMOVIĆ

gutaj gutaj ponos kad zbog njegova krika stradat će nedužni pitome lutke s povijenim snovima gutaj gutaj oblutke isklesane iz kamena mudrosti tu teško probavljivu supstancu bez koje krv samo obojana je prolaznost varljivi optok skromna želja da se život produlji gutaj gutaj porugu i kaznu trpki delanac što će u glavi urušiti rudnik a u prokuhaloj utrobi kao u rukama ostarjelog posteljnika postati izgužvani nabor u kojem gušit će se nekada uspravna smionost gutaj gutaj octene kapi s vrha koplja otkliznute niz okapnicu duše u sluteći prevrat smiješana komina u tebi će vreti i nijedan silnik više neće moći spriječiti neugasivost užagreni vokali navirat će poput zaobljenih zvijezda ispunjavajući zrak padajući u rijetku čulnost puzajući u nevidljivu ljepotu

Tomislav DOMOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

čekaj čekaj jer doći će vrijeme umjesto islužena nevremena i krila će rasti kao zdravo dijete presahnut će tvorovima štrcaljke a u ozračje spustit će se prozubljeni orahov list čekaj čekaj brzinu čelom uspori a strpljivost ohrabri kao zatočenika kojemu guste rešetke nisu prepreka da sagleda nebo kao slobodno prostranstvo jer čovjek sjedi između četiri zida i vidi raskoš jer klaun obiđe svijet i vidi sebe čekaj čekaj kao što si u majčinoj utrobi čekao i u pravoj sekundi izašao točan kao povratak selice u proljeće mamci su postavljeni i nije lako odoljeti iluziji ali čekaj čekaj kao što si čekao prvu ljubav kao što si vrebao prvi poljubac kao što si pustio snove da mile na sve strane da rastu da teku da sahnu i onda u preživjelima pronašao smisao čekaj čekaj nema žurbe nekima je jedan dan kao vječnost tebi je život kao jedan sat ravnomjerno otkucava sve ćeš stići

Milko VALENT, Velika Gorica

ČAROBNI HIGIJENSKI KVADRATIĆI Oprostili smo se poljupcem i čvrstim zagrljajem bez riječi. Doživio sam to kao vrhunac naše prisnosti. Sličan vrhunac prisnosti uvijek sam doživio kad bih s Kiki u Kanaalstraatu zajedno odlazio na WC. Dok bih ja pišao u mali umivaonik, ona bi pišala ili „kakala“ (Kiki) u WC-školjku. Usput bismo katkada prdnuli. Zaljubio sam se u način na koji je Kiki brisala stražnjicu. Otkinula bi od velike kuhinjske role komad bijelog papira sa crvenim cvjetićima, presavila ga na četvoro i tek onda brisala šupak. Slično je činila kad je nakon pišanja brisala pičku. U skladu s našom sklonošću „debelim pridjevima“, tako složeni papir nazvali smo „Kikin čarobni higijenski kvadratić“. Prvi put sam sličan vrhunac prisnosti u WC-u osjetio s Tinom na Marulićevu trgu. Ti kratki zajednički trenuci „male i velike nužde“ povezani su sa smrću, jer ispuštati svakodnevno mokraću i govno znači ispuštati mrtve tvari. To ispuštanje naznačuje neminovan kraj svakog bića, a upravo ta neizbježnost, blizina i izvjesnost smrti, čini prisnost dvoje ljudi snažnijom. Ako ni zbog čega drugog, zbog te prisnosti u WC-u ljubav je čudesna pojava. Marko Globan

Pomrčine sunca nalikuju pomrčinama duha, ali kraće traju. Autobus Eurolinesa vozi u smjeru Zagreba. Svi putnici izgledaju kao putnici. Sjede na svojim mjestima, drijemaju, razgovaraju, gledaju krajolik ili čitaju novine. To su, po svemu sudeći, normalni ljudi. I ja bih htio biti normalan. Možda bi bilo dobro

Milko VALENT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

da posegnem duboko u svoju podsvijest i oštrim skalpelom brutalnog detektivskog ispitivanja iskopam tu čuvenu i opće prihvaćenu normalnost. Hm, vidim da sam zabrazdio u Freudovu kuhinju u kojoj je, doduše, toplo, ali gazda kuhinje isijava ledenu proračunatost. Oh, to je tako europski! On je lažljivac koji „seksualno opći“ odnosno „održava intimne odnose“ (odlični izrazi!) s pacijenticama, čak i s onima koje su mu u rodu, ako možemo vjerovati biografima, a sve pod tobožnjom znanstvenom izlikom da će sve ono što s njima doživi upotrijebiti u gradnji svoje psihoanalitičke zgrade. Svašta! Želudac me boli od praznine koju sam osjetio na rastanku s Kiki. Je li ona utjelovljenje mojeg sna o ljubavi? Njezina neurednost i njezina ovisnost o kokainu najednom su nevažne u ovom vozilu na gumenim kotačima. Gumenim kotačima?! Jesam li ja rekao da postoje mnogi ljudi koji, kao i gumeni kotači, ne misle dublje od asfaltirane površine po kojoj se gibaju? Ili je to rekao netko drugi? Ali pusti kotače! Radije misli o higijeni praznine. Mislim. Praznina je govno koje treba što prije i što brže istisnuti iz organizma. Raznježim se od pomisli na Kikine čarobne higijenske kvadratiće. Kako ću se spasiti od praznine? Dobro, u Frankfurtu ću pišati, obrisati ud jednim higijenskim kvadratićem i tako se malo opustiti, a zatim popušiti na brzinu dvije-tri cigarete. I to je nešto, ali to je ipak premalo. Treba nekako izdržati do zagrebačkog Autobusnog kolodvora i poznatih pitomih slika njegovih perona. Hoću li poludjeti? Otvaram laptop, provjeravam poštu. Opet neki gadan Tinin mejl u kojem opet i opet spominje fantastično uređenu „Dnevnu sobu Fride Kahlo i Tine Globan“ sa čistim prozorima, koju moram vidjeti (kurzivi Tinini). E, a da bih vidio tu sobu, moram doći, dakako, na Marulićev trg. „Jebi se, bejbi! I ti i Frida Kahlo“, pomislih zatvarajući laptop. Praznina je odvratan osjećaj. Punim je kreativnom nostalgijom. Što je to kreativna nostalgija? Ima li ona veze s kvantnom fizikom? Vjerojatno ima. Što radi kreativna nostalgija? Koristi Kikine čarobne higijenske kvadratiće. Briše ružna smeđa i žuta sjećanja, a oživljuje lijepa. Mislim o svemu lijepom što sam proživio s Kiki: kako smo pili vino u raznim prilikama, izlazili u Three Sisters i u Schuim na pivo i ručak, odlazili u muzeje, na koncerte i kazališne predstave, večerali na gradilištu u Dijkgravenlaanu, šetali Amsterdamom dok sam radio reportaže. Vrtim tisuću slika, ali bol i dalje traje. Iako je praznina prazna, jer je nedostatak nekoga ili nečega, praznina boli. Zaključak: praznina nije prazna. Osjećam je kao jaku nadutost nakon tri dana začepljenja. Pokušavam je istisnuti i obrisati higijenskim kvadratićima, ali ne mogu. Autobus vozi predviđenom brzinom. Bol koju uzrokuje praznina izazvana zaljubljenošću ublažile su dvije djevojke koje su sjedile na lijevoj strani nasuprot mojeg sjedala i neprekidno se smijale brbljajući na nizozemskom. – Hajde da se upoznamo i da malo pričamo o svemu što tišti nas mlade – rekao sam. Složile su se. Podijelio

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

sam s njima vrećicu voćnih bombona koje sam imao u ruksaku. Sad smo brbljali u troje na engleskom i hrvatsko-bošnjačkom. Autobus je, čini mi se, jurio sve brže prema Zagrebu, rodnom gradu radioreportera koji pati od praznine. „Ljubav je biološko-društvena konvencija koju rado obrađuje prevladani banalni književni realizam“, kao da čujem Željka Gorgića. Brbljamo o svemu i svačemu. Smrad Europe i Europske unije je daleko. Ako na svijetu postoji neopterećenost, njezini nadimci su tamnoputa Sheila, napola Surinamka, koja putuje na more, na hrvatski dio Jadrana, i Asja, Bosanka, koja već dugo živi u Utrechtu i putuje u rodnu Tuzlu. I baš kao na filmu, eto ti reza! Rez su omogućile razgovorljive djevojke. Autobus Eurolinesa stiže na zagrebački Autobusni kolodvor. Zahvaljujem Asji i Sheili na dugotrajnom ćaskanju. (No bilo je i ozbiljnih tonova u našem brbljanju. Tako sam, između ostalog, saznao da je Sheilina majka silovala njezina oca invalida, inače iz Surinama. Otac je prihvatio očinstvo, iako to nije morao jer je bio žrtva silovanja. Jednako tako saznao sam da je Asja zbog rata u Bosni s roditeljima morala emigrirati u Nizozemsku.) Dok brzo izlazim iz autobusa, uzviknem Sheili „See you, Sheila!“, a Asji uzviknem srdačan rudarski pozdrav „Sretno!“, koji će ona sigurno razumjeti jer je iz grada u kojem su rudnici soli. Znam da više nikad neću vidjeti moje suputnice. Život kad nije banalan jest apsurdan. Riječ je samo o tome hoćemo li ga u pisanju ili govorenju o njemu obojiti veselim ili tužnim bojama. Nijanse između te dvije krajnosti pripadaju brižnim egzistencijalistima, uglavnom francuskim. Na peronu su me dočekali nasmijani Vanda i Emil. – Da, tata, vreća za spavanje je tu, neoštećena – rekao sam Emilu jedva dišući u njegovu snažnom kiparskom zagrljaju. – I, nažalost, neću ponoviti tvoj uspjeh, to znaš – dodao sam neoprezno. Nisam se mogao suzdržati. U obitelji Globan rijetko se govori o toj temi. Emil i Vanda znaju da sam doživotno neplodan. Oni su prečuli tu moju nepotrebnu rečenicu. Veselje, osmijesi, poljupci, slapovi kratkih rečenica. Željko bi rekao „Hemingway za početnike“. Oduševljeni Emil, vesela Vanda, koja kaže da je pripremila moje omiljene palačinke sa sirom prelivene vrhnjem i zapečene u protvanu, prtljaga u auto, pravac: Željeznička kolonija. Telegrafski izvještaj o tri tjedna provedenih u iščekivanju Kiki Prazninu je smijenila odnosno popunila nestrpljivost. Kikine čarobne higijenske kvadratiće koristim neprekidno. Uzalud. Premalo je kvadratića. Ili ne djeluju. Emil i Vanda se trude, ugađaju mi na sve moguće načine. Sa zanimanjem slušaju moje priče o reportažama iz Amsterdama, osobito Emil. Mnoge emisije su slušali. Hvale moj uspjeh. Uzalud. Ništa ne može ukinuti ili barem ublažiti moju nestrpljivost. Čekam Cocaleru, moju dragu Kiki. Dani prolaze. Kontroverzna Amélie van Duijk

Milko VALENT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

dolazi za manje od tri tjedna u Zagreb. Premda se u kući na Željezničkoj koloniji osjećam kao u ekološkoj svemirskoj stanici posvećenoj čistoći u svemiru, čemu je najviše pridonijela moja uredna soba, toliko različita od onih neurednih u kojima sam dosad boravio, nestrpljivost nisam mogao ni trenutak odagnati. Drugi dan nakon povratka u redakciji obavljam administrativne poslove s tajnicom Biserkom (računi, putne karte itd.). Ravnatelj radija i Pjer hvale moje reportaže. Na radiju me svi zovu Europa Globan, osim Pjera. On me zove Marko. Svi me hvale. Čak je i pobožna tajnica Biserka pohvalila moje dvije reportaže, onu o Saneli i Sulam. Rekla je da su „dirljive“. No sve je uzalud. Nestrpljiv sam. Na sastanku s Pjerom u njegovom uredu sve se odvija mirno, prijateljski i profesionalno. Zaboravili smo obojica na onaj žestoki nesporazum s muslimankom Sulam (u emisiji Aisha). Ta zar mi nismo zagrebački džentlmeni! Gospodska komunikacija. U drugom dijelu sastanka lirska građanska poezija gospodstva topi se na ledu stvarnosti. Ipak, Petar Flajs je glavni urednik. On mora biti koncentriran na Europu na dlanu. Slijedi njegov paket naredbi. Dragi moj Marko, četiri dana „obiteljskog odmora u bazi“, zatim Dubrovnik šest dana. Opet dva dana odmora pa u Ljubljanu, također šest dana. Zatim slijede daljnje instrukcije. Iz svakoga grada najmanje tri reportaže, najbolje četiri. Javi se Biserki. Sve je za tebe spremno. U redu, Pjer. Možeš biti potpuno spokojan. Ne moraš se brinuti. Nadam se da ćeš biti zadovoljan kao i dosad. Četiri dana divljanja u sobi i na terasi zbog nestrpljivosti i četiri dana uzaludnog smirivanja u ateljeu-vrtu uz Emila, Vandu, kolače, kavu i džoint. Slijedi posao. Slijećem u Zračnu luku Dubrovnik u Čilipima. Uzimam taksi. Stižem u Grad. Na Pilama me čeka Dubravka, zvana Dube, Pjerova kolegica. I ona radi na radiju. Ona će mi, kako je rekao Pjer, „malo asistirati“ u Dubrovniku. Sjednemo na terasu restorana. Naručujemo piće. Travarica. Nostalgičan pogled na moćnu utvrdu Lovrijenac. Opojan miris mora. Drhtim. Sjećanje na naše bajkovito ljetovanje, na Tinino zaljubljeno lice. U ovom istom restoranu i mi smo pili travaricu na terasi. Još dvije travarice, molim. Za mene i kolegicu Dubravku. Bit ćete služeni gòsparu, rekao je po dubrovačku stari konobar. Šetnja Stradunom. Dubravka me vodi do svoje prijateljice, a moje gazdarice Ljube. Stanujem u privatnom smještaju iznad Porporele. Blizu je i kupalište. Čim sam se smjestio i popio kavu s Dubravkom i ljubaznom gazdaricom Ljubom (zovem je po dubrovačku „gospòđa“), prionuo sam na posao jer sam u dva dana htio napraviti sva četiri tonska dijela reportaže, a tekstove za njih ću pisati noću. Svaki dan poslat ću po jednu reportažu Pjeru. Slobodno vrijeme posvetit ću razgledavanju grada, što će mi dobro doći za tekstove, razgovorima s kolegicom Dubravkom, sredovječnom krupnom zgodnom ženom, i sjećanju na ljetovanje s Tinom u Dubrovniku. Na taj način, nadam se, umanjit ću nestrpljivost izazvanu iščekivanjem Kiki: Jedva čekam da se napokon pojavi u kući na Željezničkoj koloniji. Naravno, Kiki i ja komunici-

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

ramo mejlovima i porukama punim ljubavnih izjava, lijepih aluzija, ali to nije to. Jednom smo se čuli i mobitelom, ali ni to nije to. Želim Kiki vidjeti, dodirnuti, držati je za ruku. Dubravka dobro prati moj radni ritam. Upozorava me na zanimljive detalje Dubrovnika, pokazuje mi zanimljive ljude. Odgovori na moje reportersko pitanje su ludi, toliko ludi da luđi ne mogu biti. Ujedinjenje Europe je smiješno građanima nekadašnje Dubrovačke Republike i turistima pa daju većinom šaljive odgovore. Postavljati takvo pitanje ljudima opijenim ljepotom Dubrovnika jest doista neobičan posao. Reportaže sam napravio ispred Kneževa dvora, kod velike Onofrijeve česme, na zidinama, to jest na stepenicama ispred kule Minčete, i na cijelom Stradunu – od Onofrijeve česme pa do Crkve sv. Vlaha i Orlandova stupa. Intervjuirao 57 ljudi, tonskog zapisa 61 minuta i 9 sekundi. Na Stradunu sam sreo kolegu koji mi još uvijek nije odgovorio na onaj mejl koji sam mu poslao u travnju. Pa zašto nisi? Čuj, sorry, više ne znam. Tako mi svetog Vlaha, zaboravio sam. Odjebi sjebani gòsparu!, rekoh i krenuh dalje s mojom asistenticom Dubravkom. Ona se smije. Kaže da ga poznaje. Totalni bezveznjak, rekla je i uhvatila me spontano ispod ruke. Jebiga, Marko, malo sam se zaljubila u tebe, znaš. Već u restoranu na Pilama kad smo pili travaricu. Ja nisam normalna. Pjer mi je rekao da ti budem pri ruci. Pa, evo, ja to i doslovno jesam. Već prvoga dana pozvao sam Dubravku na večeru i ispričao joj sve o Kiki, o mojoj jedva podnošljivoj nestrpljivosti, o opojnom ljetovanju s mojom ženom prije nekoliko godina u Dubrovniku. Dube je rekla da se opustim. Ona će me izmasirati večeras u sobi kod moje gazdarice Ljube ako želim. Gospòđa neće zamjeriti, one su stare prijateljice. Iz očaja dopustio sam joj to. Trajalo je do jutra. Dube se očito zaželjela mlađeg muškarca. Pitanje se odnosi na mene: jesam li to s Dubravkom učinio iz očaja da smirim nestrpljivost ili sam je poželio? Iskreno rečeno, istina je i jedno i drugo. Sjećanja, sjećanja na ljetovanje s Tinom. Svakodnevne jutarnje travarice i kave u Gradskoj kavani, apetit slab. Dube me sućutno drži za ruku. Svaki dan doručkujemo, ručamo i večeramo u nekom od brojnih dubrovačkih restorana. Uvijek ostavim pola obroka, ali uvijek popijem pola litre crnog vina. Dube također voli crno vino. I stasite snažne mlade muškarce, dodaje s vragolastim osmijehom. E, Dube moja, u zadnje vrijeme sve djevojke koje srećem po Europi vole vino i stasite muškarce. Sjećanja. Ljetovanje s Tinom. Na Lokrumu se toliko zaljubila u onu veliku kornjaču da sam postao ljubomoran. Na kornjaču! Bili smo i na nekom koncertu u atriju Kneževa dvora. U sjećanju i najdraži snimci. Marko na gradskoj plaži čvrsto drži ud i piša, snimila Tina. Lijepa Tina Globan na Srđu, a Dubrovnik i Lokrum kao na dlanu iza njezinih leđa. Ona u ljubičastoj majici bez rukava, snimio Marko. Svakog bi dana odlazili na Lokrum. Dvadeset dana kupali smo se na mjestima za obične kupače i na mjestima za nudiste. Jednom smo se čak skrivećki seksualno razularili na jednoj stijeni. Divlje smo se ljubili na Lokrumu. Gnjurali smo se i

Milko VALENT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ronili duboko u Mrtvom moru. Sjećam se dobro svih naših vragolija. Strašno sam nestrpljiv. Znam da će Kiki doći, ali... Ljubav s Tinom. Ljetovanje s njom. Skakali bismo po oštrim stijenama, fotografirali se u najluđim pozama, a navečer smo odlazili u restorane i kafiće. Jedan dan i jednu noć proveli smo na zidinama. Oko pola sedam navečer, kad se zatvaraju zidine, sakrili smo se u jedan kutak uza zid i tako proveli pola sata pušeći, držeći se za ruke i pijući crno vino. Imali smo puna dva ruksaka vina, sendviča i cigareta. Kad više nije bilo nijednog čovjeka, ustali smo, naslonili se na zid, gledali krovove Dubrovnika, pili crno vino, jeli sendviče i ljubili se mahnito s punim ustima hrane. Oko ponoći, gledajući svjetla Dubrovnika, prošetali smo zidinama do morske jugoistočne strane. Malo smo gledali svjetlucavu tamu mora, a zatim sam jednostavno Tinu naslonio na zidić, skinuo njezine gaćice i ušao u nju držeći u lijevoj ruci bocu s vinom. Usred ljubavnog čina povremeno bih nagnuo bocu i pio. I Tina je pila iz boce. Ljubav je osvijetlila noćno nebo osuto zvijezdama. Nikako nismo mogli prestati. Pred zoru smo opet jeli sendviče, pili preostalo vino, gledali more i Lokrum. Stanovali smo blizu Straduna u ulici Prijeko. Večerali smo na brodovima i na terasama raznih restauracija. Gledali smo kazališnu predstavu na Gundulićevoj poljani. Šetali smo Porporelom ližući goleme sladolede. Slušali smo Himnu slobodi Jakova Gotovca. Tina Globan, jebežljiva neuredna ženo, jesi li ikad nakon Dubrovnika više voljela crepove na krovovima mediteranskih kuća? Sjećaš se, jutarnja zvijezda svijetlila je kada smo odlazili iz Dubrovnika, iz renesansnoga grada tvoje i moje mladosti. Jedne noći Tina i ja na Stradunu pijuckamo skupo piće starog francuskog opata i sjećamo se kako je Tina jučer poslije ručka iz čiste zajebancije ukrala nekoliko čaša iz restorana. Jednostavno ih je stavila u veliku torbu za plažu ne trepnuvši okom. Ljetovanje s Tinom. Bilo je to jedno od onih ljetovanja kad se čovjeku čini da je poludio od uživanja. I doista smo poludjeli. Svaki dan smo bili ludi od ljubavi. Na brodiću za otočić Lokrum jednoga jutra doslovno smo poludjeli. Gurnuo sam jezik u njena usta, onda je ona gurnula svoj u moja. Izvadio sam zatim Tininu bujnu sisu i ljubio je, milovao, grickao i sisao. Turisti na brodiću zabezeknuto su nas gledali. Tina mi je mrsila kosu i govorila: „Gnječi mi sisu, gnječi je, gnječi, dragi!“ Tina mi je poslije rekla da je kao kroz maglu vidjela začuđena lica turista, ali da je toliko uživala pa nije za to marila, te je bez grižnje savjesti lebdjela negdje visoko na nebu. Neprekidno smo se gledali i pričali o našoj velikoj ljubavi, najvećoj u Zagrebu, u Hrvatskoj, u svijetu. Jednom smo se oko ponoći rasplakali od sreće sjedeći na kamenu ispred Kneževa dvora. Rekao sam Tini da smo mi cjelina samo u ljubavi i da kao pojedinci ne postojimo. Čudne li rečenice. Sad mi izgleda banalna. Tad mi se činila duboka kao Hegelova Fenomenologija duha. Moram odagnati nestrpljivost. Kiki će doći u Zagreb. Marko, zaboga, budi malo strpljiv! Sjećam se svake crtice našeg ljetovanja. Sjećam se kako sam jednog jutra nosio Tinu na ru-

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

kama sve od Kneževa dvora do brodića na Porporeli, a zatim od lučice Portoč pa sve do Mrtvoga mora na Lokrumu. Tina je rekla da se osjeća kao princeza, kao kraljica. Rekla mi je da nikad, ali nikad nije bila sretnija u životu. Gnjurali smo se u moru, a Tina se stalno čudila mojem osmijehu. Rekla je da je blistav i da se ja želim natjecati sa Suncem. Zatim smo skakali s jedne stijene na glavu u more. Natjecali smo se tko će duže i dublje roniti. Moram odagnati tu prokletu nestrpljivost. Kakvo natjecanje! Zaboravili smo na natjecanje. Ljubili smo se ispod morske površine. Kad bi nam ušlo u usta malo morske vode, nije nas bilo briga. Samo bismo je ispljunuli i nastavili dalje. Tina je u moru svečano rekla da smo mi djeca mora, hortikulture, ljubavi i divljeg seksa. Unatoč sjećanjima na prekrasno ljetovanje, nestrpljivost ne popušta. Dube čini sve da me razonodi. Pomaže mi pri pisanju reportažnih tekstova. U tekstu su bitni detalji o Dubrovniku. Ona je Dubrovčanka. Zna sve o svojem gradu. Uskoro je posao gotov. Prošlo je pet dana, prolazi i šesti. „Hoćeš li, gòsparu Marko, da se za oproštaj kresnemo kod Ljube noćas“, pita me Dubravka. Baš je tako rekla: „kresnemo“. Povremeno volim seksualni sleng. „Dube, Dube, draga uspaljenice iz Dubrovačke Republike, zašto ne? I kresnuli smo se, i kresali smo se, bože moj. „Život je kratak“, rekla je Dubravka, žena od četrdeset i sedam godina, sretno razvedena kako je rekla. Oko tri ujutro netko kuca na vrata moje sobe. Htjela bi nam se pridružiti i moja gazdarica, gospòđa Ljuba, dobro držeća žena od pedeset i jednu godinu. Čula je naše ljubavno stenjanje i lijepe krikove, pa… Dube to želi, ona to stvarno jako želi. Dube voli muškarce, ali i žene. Dube leži gola i znojna na krevetu, i Dube me pita za dopuštenje. Čini se da su se dvije stare dubrovačke prijateljice već odlično uhodale u igri „ljubav u troje“. Već pijan od ljubavi i vina radosno pristajem, dok mi se ud lagano klati jer sam na trenutak otišao do prozora udahnuti svježeg zraka i baciti pogled na Porporelu. „Gospòđe, samo naprijed, služite se. Ja sam osvjedočeni heteroseksualac koji voli biseksualke.“ Rekao sam im istinu. Volim uživo gledati lezbijske nježnosti i sudjelovati u njima. Ovo mi je drugo takvo iskustvo. Prvo sam doživio s mojom djevojkom Ivanom s Filozofskog fakulteta i njezinom prijateljicom iz Ekipe F. Za vrijeme tih gledanja lezbijskih nježnosti erekcija mi je tako snažna te mi se čini da bih mogao općiti s pola Gaddafijeva harema. Osim toga i inače sam čvrst kao stijena na kojoj je sagrađen Lovrijenac. Nije ni čudo, ta imam tek trideset, snažan sam i sin sam snažnog kipara! Ljubav u troje. Raj. Tri tijela u kolopletu. Dva pa zatim tri jezika plešu ljepljivi tango. Tri mesnate cjeline u sluzavoj akciji. Emil je u pravu. Ne postoji dubina. Postoji samo površina. „I pokoja udubina nalik rupi“, pomislio sam. Eh, što sve neće doživjeti mladi stasiti radioreporter prijateljski naklonjen suprotnom spolu koji po Europi traži, čini se uzaludno, urednu djevojku! „Nisam znala da su muškarci sa sjevera tako vatreni“, rekla je gazdarica Ljuba kad smo veseli i nasmijani doručkovali gleajući brodice u luci. „Oh, itekako,

Milko VALENT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

moja Ljube“, rekla je Dube. Prije odlaska gospođa Ljuba darovala mi je litru domaćeg maslinova ulja i kilogram suhih smokava. „Bili ste dobar gost, gòsparu Marko. To je znak pažnje“, rekla je gospođa Ljuba. Možda se sjetila da sam joj poklonio, također kao znak pažnje, veliku kutiju Griotta čuvene tvornice Kraš kad sam došao u Dubrovnik. Volim lijepe običaje. Srdačan stisak ruku. „Dođite nam opet, gòsparu Marko“, rekla je gazdarica Ljuba ispraćajući nas do vrata i mašući nam dok silazimo ulicom. Kolegica Dubravka, moja asistentica Dube, prati me na aerodrom. Na aerodromu uobičajena razmjena telefonskih brojeva i e-mail adresa. I tihi voćni poljupci u prijateljskom zagrljaju. U Zagrebu lipanj vrije od vrućine. Nekoliko dana nesnosne nestrpljivosti. Povučen sam, sjetan i strašno nestrpljiv od iščekivanja Kiki. Čak me ni dopisivanje s njom ne može osloboditi nestrpljivosti. I Kiki me hrabri. Kaže da je i ona strašno nestrpljiva. Čak me ni Pjerove lijepe riječi, kojima je pohvalio moje dubrovačke reportaže, ne mogu smiriti. Često sam u svojoj sobi u potkrovlju ili na terasi. Pokušavam čitati neku od svojih fuck-off knjiga, ali ne ide. Misli su mi kao flaster zalijepljene za Kiki. Emil i Vanda me smiruju i maze. Vanda svaki dan pravi moje omiljene palačinke. Jedan dan one s pekmezom od šljiva, drugi dar one od sira prelivene vrhnjem i zapečene u protvanu. Slijedi posao u Ljubljani. U vlaku čitam o povijesti grada, proučavam plan grada. Na željezničkoj stanici čeka me Mojca, Iskrina kolegica. Ona će mi asistirati u Ljubljani. Sve su organizirali Pjer i Iskra. Stanovat ću kod nje, jer ona uz rad na radiju zarađuje i iznajmljivanjem sobe turistima. Za mene, čovjeka koji traži urednu djevojku, ovaj posao je zaista dobar, zapravo to je posao iz snova. Stjecajem okolnosti, od početka moje reporterske karijere, od Splita nadalje, neprekidno mi pomažu žene. Dobro, i Skinny mi je pomagao... U trenutku kad sam se sjetio moje splitske asistentice Nives, Mojca mi kaže da stanuje u Dalmatinovoj ulici. Opet jedna od globanovskih koincidencija. Odlazimo u njezin stan. Pokazuje mi moju sobu. Raspakiram stvari, otvaram laptop, pregledam poštu. Poštanski sandučić je pun mejlova. Tinine otrovne mejlove brzo preskačem. Na Kikin mejl odgovorim zaljubljenim hvalospjevom njezinoj pojavi na ovom svijetu i još jedanput pohvalim večeru koju je za nas spremila u Spuistraatu. Večeru je Kiki nazvala Prstaci u povrću s njokima à la Amélie. Nostalgija za Amsterdamom. Mejlovi, mejlovi. Javlja mi se i neka Kata Grigorijeva, studentica književnosti iz Skoplja. Čula je nekoliko mojih reportaža i zaljubila se u moj glas. Njena kolegica s fakulteta Aneta Dimovska, koja radi na Makedonskom radiju, dala joj je CD s nekoliko nastavaka emisije Europa na dlanu. Nevjerojatno! Nisam znao da kolege iz Skoplja prate našu emisiju, odnosno da naš radio šalje njima CD-ove. Osjetio sam ponos profesionalca. Budući da je i mene zahvatila vrela seksualna lipanjska manija, možda i zbog razdvojenosti s Kiki, odgovorio sam joj kratkim šaljivim mejlom u kojem sam naglasio da ja nisam samo radioreporter ugodna glasa nego i učitelj analnog seksa, anal guru.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Milko VALENT

I tako je počela opuštajuća prepiska s Katom koja se već u prvom mejlu predstavila kao „artikulirano razbludna djevojka“. Unatoč svemu, nestrpljivost ne popušta. Zatvorim laptop, pogledam poruke u mobitelu, ništa značajno, popijem s Mojcom čašu (slov. kozarec) rakije za dobrodošlicu i odlazimo na posao. Isti postupak kao i u Dubrovniku. U dva dana četiri reportaže, pisanje tekstova noću. Noć. Ljubljana. Mojca mi pomaže dragocjenim podacima o slovenskoj metropoli. Napravio sam reportaže na Tromostovju, koje premošćuje rijeku Ljubljanicu, ispred spomenika Francetu Prešernu, na terasi ispred restorana Julija i ispred Cankarjeva doma. Intervjuirao 66 ljudi, tonskog zapisa 59 minuta i 12 sekundi. Najviše me se dojmio spomenik pjesniku Prešernu. Lijepa slika. Na visokom postolju stoji pjesnik u prirodnoj veličini pozelenio od patine, nehajno držeći knjigu u ruci, a nad njim se nadvila gola muza, čini mi se muza Erâto, muza ljubavne poezije. Znakovito u svakom smislu. France Prešeren je, kažu legende, bio strastven ljubitelj žena. Nestrpljivost. Hej, zar sam ja studirao filozofiju?! Nema koristi od filozofije kad je čovjek zaljubljen, a hormoni divljaju kao subatomske čestice. Studirao filozofiju. Nevjerojatno! Pokušavam uključiti čarobne higijenske kvadratiće. Ne pomažu ni oni. Nestrpljivost ne popušta, iako je Mojca i više nego susretljiva prema meni. Ovaj vrući lipanj potiče, čini se, spolnu žudnju. Čak me gole muze uzbuđuju. Seksualni nagon ljudi oko mene je u vidljivom porastu kao i ljetna lipanjska sparina. Dubrovnik na jugu, Ljubljana na sjeveru, svagdje isti spolni intenzitet. Ludilo biseksualnosti također ne popušta. Nakon prve reportaže na Tromostovju, Mojca (36), zvana Ciciban, i ja otišli smo u kavanu (slov. kavarna) hotela Union na kavu i rakiju. Ispričala mi je ukratko svoj život i na kraju izjavila da je biseksualka, a njezina kolegica i najbolja prijateljica Urška hiperaktivna lezbijka. Urška također radi na radiju. Mojca vadi mobitel. Nokia connecting people. Zove Uršku. Urška (29) dolazi za desetak minuta. Mojca me upoznaje s Urškom. Ona je, za razliku od vibrirajuće punašne oble Mojce, sportski tip. Čvrsta, visoka, ali s tako erotičnim sugestivnim pogledom koji bi mogao zaludjeti svakog muškarca. Ponavlja se priča iz Dubrovnika samo s malo drugačijim rasporedom. Naime Uršku nisam smio ni dotaknuti. To je nadoknadio vatreni Ciciban. „Sorry, Marko, ne podnosim muški dodir, ali volim gledati tebe i Cicibana kad to radite dok mu ja ližem sise“, rekla je prijateljskim tonom Urška. Morbidni seksualni anđeli lete nad Ljubljanom. Svaki dan doručkovali smo kod Cicibana u Dalmatinovoj, a ručali i večerali u restoranu Julija. To je odličan restoran u starom dijelu Ljubljane. Jednom se Mojca-Ciciban opila u Juliji. Rekla je zaplićući jezikom da je France Prešeren jako volio Juliju i da ja moram voljeti nju, dobrog starog Cicibana, isto tako jako. Čak je rekla da uopće ne bi bilo loše da za nju napišem sonetni vijenac. Rekao sam da ću to učiniti kad završim posao u emisiji Europa na dlanu. Večer se zahuktava na terasi Julije. Pijana Mojca, zvana Ciciban, ispod stola čvrsto me drži

Milko VALENT

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

za ud i pjeva Zdravljicu, slovensku himnu čije je stihove napisao France Prešeren. Prošlo je burnih šest dana. Nisam spavao više od četiri sata dnevno. Uz težak posao pisanja reportaža i uvijek seksa željnog Cicibana, drugačije nije moglo ni biti. No ipak me osjećaj nestrpljivosti nije napustio ni trenutak. Kao i gospòđa Ljuba, moja gazdarica iz Dubrovnika, Mojca mi je na odlasku darovala litru dragocjene tekućine, doduše ne ulje nego rakiju (slov. žganica) iz rodnog Kranja. Tu sličnost prestaje jer mi je uz rakiju za uspomenu darovala i svoje poderane crne gaćice, koje sam ja poderao u jednoj ljubljanskoj ljubavnoj noći nakon što sam Pjeru poslao reportažu. Ciciban me otpratio na željezničku stanicu i strastveno izljubio. U Zagrebu nestrpljivost umjesto da slabi sve je jača. Uskoro dolazi Kiki. Jedva čekam našu prisnost. Mislim na njezine čarobne higijenske kvadratiće. Mislim i na ono naše jutro u Vondelparku kad smo amsterdamskim patkama i jednoj čaplji bacali kekse. Zaljubljenost. „Hormonalni poremećaj“, rekla bi Heidi, Kikina prijateljica. Nebo nad Željezničkom kolonijom napokon obećava šokove.

Adam RAJZL, Đakovo

VATRENJACI O vatrenjacima, vatrenim kuglama, fenjerašima ili svjetlonoćkama, kako su ih još zvali, tog se ljeta na diljskim brdima uporno pričalo. Janja Filina uvjeravala je kako svake noći iz lapovačkoga groblja vatrenjaci izlaze iz grobova, dolaze na žitne njive, hodaju, potrčavaju, zastaju, a kad prođe ponoć i približi se jutro ponovno se vraćaju u groblje. Iza njih nema nikakvih tragova, osim polegnutog žita i trave u livadama. „To su sigurno neki mjernici koji su za života krivo mjerili i premjeravali, pa sada trpe i moraju svake noći hodati poljima i ponovo mjeriti“ – govorila je Reza Pinter. I najhrabriji susjedi vatrenjake su izbjegavali. Doduše, bilo je nekoliko lovaca koji su se ohrabrili i krenuli za svjetlima što su u obliku kugle ili plamenih jezika skakali ili šetali pred njima. Najuporniji je bio lovac Pišta Madar. Prošao je dva rata i ničega se nije plašio. Na sve priče o fenjerašima što lutaju poljima samo bi odmahnuo rukom i povikao: „Gluposti!“ Uporno je i dalje, kao što je to činio godinama, išao na čekanje, nadajući se da će uloviti srndaća velikih rogova ili lisca širokog repa. Kad bi na polju ugledao svjetla što se pomiču, ostavio bi se lova i čekanja te krenuo hrabro u lov na vatrene kugle. Želio je otkriti o čemu je zapravo riječ. Bili su mu, doduše, čudni krugovi u nabujalom tek rasklasalom žitu i pravilne kružnice u livadi. Babe su govorile da su to tragovi vila koje u ponoć izlaze iz vrbovih krošanja i plešu sve do predjutarja. No,

Adam RAJZL

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

odjednom je prestao ići u lov na noćno čekanje. Zašto je odustao? Jednom, u povjerenju, ispričao je mom ocu Martinu Tišljeru, kad se približio vatrenoj kugli, izdigao pušku i naciljao, puška nije htjela opaliti. Ruka mu se, od straha, ili zbog čudne sile što su je širili vatrenjaci, ukočila. Od tada, preplašen doživljenim, izbjegavao je odlazak u noć na čekanje. „Svaka noć ima svoju moć!“ – složio se s mišljenjem prijatelja Martina. Samo je njemu priznao da se plaši novog susreta s vatrenjacima. Priče o vatrenjacima dečki iz naše družine smatrali su izmišljenima, plodom mašte naših susjeda i baba. Tuna Filin bio je najglasniji. „Dođi, Tišljeru, sa mnom na naš strnjak, gdje noću čuvam ovce u toru. Spavat ćemo u pastirskoj kućici na dva kotača, što je otac po potrebi prevlači s jedne strane na drugu stranu njive. Ne moraš se ničega plašiti. Imam tri psa, hrvatska ovčara, oni će zalajati i na svaki let ptice. Naši se psi ničega ne boje, čak ni najlukavijeg lijača... Gledat ćemo zvjezdano nebo, izlazak Mjeseca iznad Lipovačke šume, pad meteorita na nebu... Najljepše su vedre ljetne noći, uvjerit ćeš se... A ja sam tamo danima, pa ništa nisam vidio. Katkad sretnem Jozu Uzelca što se uvečer vraća kolima iz šume... Opet je negdje krišom nasjekao drva.“ Ohrabrio sam se i uz očevo dopuštenje prespavao s Tunom u pastirskoj kućici. Gledali smo uvečer zvjezdano nebo, sitne i krupne zvijezde, meteorite što su poput golemih krijesnica prelijetali nebeskim svodom. Psi su mirovali. Nije ih uzbudilo ništa, čak ni let i huk sove, ni lavež lisca u Lipovačkoj šumi. Druge večeri sve se promijenilo. Tri psa, hrvatska ovčara crne kovrčave dlake i toplih očiju, koji na svaki mig svoga gospodara, pokret prstom ili rukom, otrče i kilometar daleko da vrate zalutalu ovcu ili krmaču i za nagradu dobiju komad kruha premazan masti, u početku su snažno i hrabro lajala. Tuna je pogledao kroz prozor kućice i uzdahnuo. „Stigli su vatrenjaci, ipak postoje!“ – prošaptao je prestrašeno. U blizini šume i ja ugledah vatrene kugle kako poskakuju, zastaju, potrčavaju, umire se, a onda opet krenu. Preskaču jedna drugu, zalete se i vrte u krug. Prestrašeni psi odjednom su poletjeli prema našoj pastirskoj kućici ispred koje smo Tuna Filin i ja, još desetak minuta ranije, zadivljeno gledali vedro zvjezdano nebo, puno sitnih i krupnih zvijezda. I mi smo se za svaki slučaj sklonili u kućicu.Tu smo se osjećali sigurniji. Psi, nakostrušenih dlaka i zatamnjenih očiju, drhtali su poput šibe u nabujaloj rijeci. Svim su se silama pokušavali uvući kroz vrata kućice, tražeći našu zaštitu. Znao sam da nešto nije u redu. Tunini psi nikada se ničega nisu plašili, ni zmija otrovnica, ni zalutalih podivljalih pasa, čak ni grmljavine koja je ostalim psima unosila strah u kosti. „Nisam vjerovo u bapske priče. Od sad ću vjerovati. Sada vidimo svijetleće kugle,

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Adam RAJZL

vatrenjake ili fenjeraše! Zovi ih kako hoćeš. Ali oni su nas došli posjetiti!“ – drhteći je ponavljao Tuna Filin. Ja sam prestrašen šutio. „Bože, oslobodi nas napasti! Bože, oslobodi nas napasti!“ križao se Tuna. Trajalo je to nekoliko desetaka sekundi, a meni se činilo dugo, vrlo dugo. Učinilo mi se da se naša pastirska kućica s dva kotača drma, trese, da se naginje i da će se prevrnuti. Ili su je gurali vatrenjaci ili su je svojim tijelima pomicali psi ovčari?!“ – nikada nismo našli pravi odgovor. Iznenada, psi su se ohrabrili, dlaka im se spustila, poletjeli su za svjetlima što su odmicala i odlazila prema šumi. Vatrene kugle ponovno su poskakivale, vukle se po strnjaku, prevrtale se poput nogometne lopte ili kolskih kotača. Psi su lajali sve dok se svjetla nisu izgubila u Lipovačkoj šumi. Od tada više nikada nisam kročio u pastirsku kućicu. I danas često sanjam vatrenjake. Vidim krugove što ih ucrtavaju ili pak grade neobične oblike u žitu i livadama. Svake ljetne tople zvjezdane noći stalno mi se čini da će se opet pojaviti. Godinama ih nema ili su nestali zajedno s danima djetinjstva?

Lora TOMAS, Bangalore (Indija)

MJESEC U KOMADIĆIMA*

BOMBAJSKI LOKALNI (Kako i kada se dogodi da geografija i krajolik nečijeg lica, njegovi jedinstveni geometrijski odnosi, postanu jedini okidač za prizor slijepih pjevača bhajana koji traže milodare dok meandriraju među farovima auta na Novoj tržnici Thippasandra u Bangaloreu?) Gledam ga na sjedalu prekoputa Na bombajskom lokalnom u pravcu Churchgatea Smjena svjetala u kapljama znoja na njegovoj tamnoj koži Svjetla što dopire iz slamova Kroz rešetke na prozorima I pomišljam da mogla bih se zaljubiti Baš ovdje i sada Dok brzamo preko usijanih tračnica A lica oko mene ne slute dramu Njihove oči mrke i spokojne Molećivo traže pristanak oko mojih usana * Pjesme iz istoimene zbirke u pripremi. (Op. aut.)

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Lora TOMAS

I znam, ako podlegnem hitnosti ovoga trenutka Od sada pa nadalje ova će koža Udaljenost između vrha njegova nosa I početka brkova Što tvore deltu s bradom I slijevaju se oko usta Grananje prstiju Iz njegovih žilavih ruku I nadimanje košulje U točno utvrđenom ritmu njegova daha Baš ti će odnosti isplesti Stupicu za moje tijelo Koje slobodno pada Dok ovdje sjedim nepomična Uleknuta između dvije mršave stražnjice u bijelim košuljama I neću znati iz nje Dok joj ne razbijem kodove i odgonetnem šifre Dokučim misteriju Što me smetnu s uma U jedno ovakvo užeglo poslijepodne Negdje u javnosti Među pogledima i znojem nezainteresiranih Započet ću anonimnu dekonstrukciju ljubavi I zadržati sebe u granicama svoje kože Povezavši oči i svezavši ruke Oko slučajne lampe ili vagonske šipke Da se oduprem naletu Te smrtonosne geometrije I njenom sirenskom pjevu.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Lora TOMAS

MOJA LJUBA Moja ljuba Sjedi na prozoru Ponad ulica što Ponekad prepletu mrežu Za hvatanje krijesnica Savijajuć papirne brodice Za plime kad nadođu silne Kad Porinut će ih I gledat im Potonuća.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Lora TOMAS

PJESNIK GRADA Ugasih smotanu cigaretu I uspeh se Sresti pjesnika grada U njegovoj kuli riječi. Ponudio me čajem s cimetom i paprom I kolačićima raznih oblika i veličina Među svojim biljkama i policama s knjigama. Pijuckajući, zagledah se prema otvorenim balkonskim vratima – Arapsko se more Uvija među visokim zgradama Nebo Prozirno poput njegove kose Oči mu gledaju U dva različita svijeta. „Duhovi ljudi koje sam znao Okupljaju se oko mene. Traže da ih se čuje. Ostavih sve druge poslove Da im slušam pjesme i prigovore.“ Na niskom stoliću ispred mene Roman Isijavanje pepela I zbirke poezije Njegovih mrtvih prijatelja. „Ne smeta mi da me recikliraju“, kaza.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Lora TOMAS

PRED TAGOREOVOM KAPIJOM Danas smo šetali Kalkutom I zastali pred Tagoreovom kapijom Zatvorenom zbog slavljenja Durge. Dali su nam tek da se navirimo iznad ograde: Kuća je zaista oaza zelenila i dobrog ukusa, Svi preduvjeti za pisanje su ondje – Vrt u kojemu je mogao ispijati svoj beskrajni čaj I razmišljati o univerzalnim stvarima Poput ljubavi i ljepote Ili pak slati pisma protesta i pohvale Kojemu god je državniku ili pjesnikinji htio Dok pomišljeni miris toplih kroasana,1 Toliko nužan za oblikovanje ljudske dobrote, Lebdi iznad uredno podšišanih travnjaka. Stvaranje nacije je kriminalni akt,2 Zapisuje.

1 Varijacija na naslov djela francuskoga filozofa Ruwena Ogiena, Utjecaj mirisa toplih kroasana na ljudsku dobortu i druga pitanja eksperimentalne moralne filozofije (The Influence of the Smell of Warm Croissants on Human Kindness and Other Questions of Experimental Moral Philosophy, Paris: Grasset, 2012.). 2 Citat zapravo pripada indijskom političkom psihologu i društvenom teoretičaru Ashishu Nandyju, a preuzet je iz članka Unclaimed Baggage, objavljenom u online izdanju časopisa „The Little Magazine,” In bad faith, Vol. III: br. 2. Tagore je bio sličnih uvjerenja glede nacije i nacionalizama.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Lora TOMAS

PRIJELAZ TRAJEKTOM I. Natiskani na trajektu preko rijeke Hooghly: Durgino ludilo na obalama Kovitla vrtloge crvene. Kad trajekt pristane, druga rijeka, Brža i opasnija od prethodne, Nabuja i probije kroz otvore u oba smjera. Utapamo se dok hvatamo zrak – Ljudi su nam već navrli do grla. II. Osjećam kako me plavi bliskost U ovom nepomičnom ljudskom stampedu Dok te gledam kako uspravan stojiš Okružen bengalskim mladićima glatkih obraza, Nedostižan, lica ozarena nenadanim užicima dok Tvoje plave oči prate kolebljivu liniju neba Trenutak prije negoli ova masa putnika divlje brizne Što prije dotaknuti pješčani sprud. Posrćem prema Milijunima koljena trenomice razgolivši komadićak kože: Moju spalu maramu neka postarija žena u padu hvata – Ovo nije ni mjesto ni vrijeme Za nehotična neumjesja. Nešto kasnije, sigurni iza poluspuštena prozora taksija Na crvenome zastoju ušuškani među autima, Aromama i zvukovima, čujem te gdje govoriš – Na gatovima za porinuća jučer Bilo je više fotografa nego bogova.

Lora TOMAS

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

RAZGOVORI UGODNI NA GOANSKOJ PLAŽI „Znaš, Kad se zagledaš U ovu prazninu oko sebe, Shvatiš da i sam Nisi ništa doli prazan“, Odlomci razgovora Koji dopiru do mene S prvog stola U baru na goanskoj plaži Gdje dva Nijemca sjede Čija se ramena dodiruju I tvore pehar u koji Zalazi sunce. Na stolu plastična boca vode I dvije poluprazne čaše Dok zapusi povjetarca s oceana Raznose fragmente njihova Prisjećanja na dane Prije nekih 30 godina i nešto Kad sve su djevojke bile Mlade i lijepe i slobodne, Baš kako je propisivao Osho, A, na putu do plaže Baga, Omatali bi lunghije oko nagih tijela, Kao da podižu jedra na uspravne jarbole, Samo pri prelasku Onog kratkog poteza bijelog pijeska Gdje se selo Kolebljivo Susreće S morem.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Lora TOMAS

VLAK ZA KALKUTU Pomevši hrpe od ljuski kikirikija I nečije rasparene sandale Svojim dugim besprijekornim rukavom Ozbiljni mladić odlaže Debelu knjigu i čaj I rasprostire plastični molitveni tepih. Žena prekoputa uzima dijete k sebi u krilo Pa podižemo noge na sjedala I savijamo koljena Pred tim kritičnim trenutkom Raščistivši tako improvizirani sveti prostor Dok mladićeva mrmljava brada upire prema prozoru – S onu stranu, Njegova Meka ubrzava u sumrak.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Lora TOMAS

UKOSNICA Kažeš mi da učlanjena si u Online klub ljubitelja kose gdje Razmjenjujete savjete o njezi I načinima češljanja: 150 poteza ujutro I jednako toliko uvečer. Vikendima Izrađuješ ukosnice Od planinskih grančica Na koje kasnije lijepiš Poludrago kamenje, Obično crvene boje, I vježbaš taj savršeni Minuciozni Pokret iz zgloba – Trzajno Izvlačenje Ukosnice I rasipanje Te crne rijeke Kaskadno Niz ramena ti Ne znajuć Da mnoge je Poklopivši Potopila.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ŠEHEREZADA Kliktave čiope Ponad Šeherezade Opisuju krugove Za prelet do Afrike Iznad plave kupole Što već priziva Istok. Uranjamo u hladno i tamno more. Nebo je narančasto-ružičasto. U Gradu se, duž zidina, Pale blaga svjetla.

SMRT SREDNJOEUROPSKIH RUKU Promatram tvoje ruke Dok mijese tijesto i Plešu na užarenoj tavi Među krugovima luka I komadićima cvjetače. A kad govoriš, njima oblikuješ riječi, Uzimaš ih iz zraka i usmjeravaš dalje Nalik Prometnim policajacima Na prekrcanim raskršćima Bangalorea. Naše ruke mlitavo vise Zaboravljene i trome O stranama naših tijela, Lijeno podižuć šalice kave U neka siva jutra.

Lora TOMAS

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Lora TOMAS

PLES ramā ramā kad, ramā kad ramā kad pleše, ramā kad pleše, ramā kad pleše ramā kad pleše nije, ramā kad pleše nije, ramā kad pleše nije, ramā kad pleše nije ramā kad pleše nije od ramā kad pleše nije od ovoga ramā kad pleše nije od ovoga ramā kad pleše nije od ovoga ramā kad pleše nije od ovoga ramā kad pleše nije od ovoga ramā kad pleše nije od ovoga

ramā kad pleše

nije od ovoga svijeta.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

TAKSI I. Tinjanje umirućeg sunca nad polumjesecom Marine Drivea nanosi hitra prolazna sjenčanja na tvoje obraze, kapke i usne, a tvoje su riječi natopljene blagim, treperavim chiaroscurom. Taksi postaje jeguljasta, pokretna stupica za svjetlo, postaje soba ispunjena dimnim kolutovima i riječima, poput bečkih salona u doba Freuda i Junga i analiza, a naš vozač mitski Haron dok se probijamo kroz gomilu s visoko uzdignutim barjacima, kroz sumanute cimbale i mantrične povike, a sumaglica od sandala zavjerenički pada na milijun zvukova. I skoro, mrki se vozač zaustavlja. Jezikom opletem novčić, ispljunem ga i platim, a zatim smrtni i krhki koraknemo van – progutat će nas grad, prosijati crvenom.

Lora TOMAS

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Lora TOMAS

II. U vrtlogu buke i prašine njegujuć krhku ljubav i život trudnica s maskom od gaze preko usta i plastičnom vrećicom punom voća u ruci zastaje blago razmijeniti par riječi i osmijeh s nekim koga poznaje dok električni generatori bruje neprestano a blještavi oglasni plakati ne govore da struja prikladno curi razgranatim kanalima preko granice. Gledam je kroz prozor našeg taksija nepomičnog u prometu na cesti za Bhaktapur i okrenuvši se prema tebi koji se strpljivo znojiš u podnevnoj žezi osjećam protegnuto između nas polje s kojeg silaze djeca.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

CAMERA OBSCURA Pričaš mi o fotografu koji slika ribare u Bangladešu (koristeć dugu ekspoziciju i leće koje sam izrađuje) pa moraju nepomično stajati i po sat vremena mreža zaleđenih u zraku koje se ne sunovraćaju još na ribe što čekaju otvorenih usta da se sjure u njih ispod okamenjenih valova čije se bijele krijeste bezglasno pjene i ne dišu dok omataš svoje ruke oko mojih

Lora TOMAS

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Lora TOMAS

pod crvenim svjetlom kupaonice na Goi i kažeš da propuštanjem svjetla produbljujem nijanse crnog. To je ono što čini tamne komore intimnima poput bordela ili eseja Béle Hamvasa.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Lora TOMAS

PROŠLE LJUBAVI „Želim da ova ljubav bude silovito nova, divlja kao šumski požar koji sažiže sve pred sobom, a za sobom ostavlja samo zgarište.” A ti kažeš, “Znaš li da tako čiste džungle od pobunjenika?” Katkada se okus prošlih ljubavi zadrži u ustima. One ne. Rastvorile su se i postale ugrađeni dio tebe – poput nečeg što si pojela nekada davno i ono je ostavilo svoj trag kao nemirno sjenčanje na tvome grlu.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Lora TOMAS

HANA I NJEZINA RUBINSKA OGRLICA Hana na devetom katu svoga stana u Kalkuti koračala je gore-dolje dok monsuni nisu odvukli svoju sporu procesiju a slavlje Durge zabrujalo gradskim ulicama i obalama Hooghlya. Dolje na ulazu plakati oglašavaju otkriće Higgsova bozona, čestice dovoljno tanahne da dokaže i iskupi sve. Demoni iza velova okružuju nesmetenu Majku Terezu. Ona je ljubav na prvi pogled u svojoj cvjetnoj košulji i bisernim naušnicama dok nas poslužuje desertom od manga i tortom od jagode i sira a poslije kavom i cigaretama pokraj prozora – novi je hram odavde obris grada; u tami izgleda starodrevan. Uporna se raga izvija iz zvučnika i nezamjetno, Mediteran prokapava sa svojim jasnim bijelo-plavim kontrastima, lavandom udjenutom u miris štapića i ljetnim noćima s crnim grudnjacima što vise u osvijetljenim prozorima. Zatim Hana uzima ogrlicu od dva reda jarko crvenih rubina izbrušenih do savršenstva i kupljenih na povratku iz Konaraka.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dok mi je stavlja oko vrata ima nečeg erotskog u zaklapanju kopče što još uvijek osjećam u obližnjem hramu kamo nas je odvela nakon večere da gledamo u zasljepljujuće bijele Božice što sliče barbikama – njih devet različitih ali potpuno istih. Tad me povukla za ruku i pokazala mi jedva vidljiv kipić turnut u nišu u zidu: Evo ti tvoje crne Kali – potopljen teškim plemenskim nakitom maleni svrgnut okrhak tame. Sve je to astrološki određeno – netko intonira otraga, kao Ramino ostavljanje Site ili Velika Bitka. A Hana kasnije, dok smo se pozdravljale na cesti, kako je opet postala ta lebdeća čestica što slobodno titra dok je netko ne privine k sebi.

Lora TOMAS

Marko GREGUR, Koprivnica

PRAZNINA Moj je otac pokopan u gradu u kojem sam začet. Poginuo je u ratu prije nego što sam se rodio. To da je umro prije mojeg rođenja, bilo je sve što sam do jučer o njemu znao. Osim toga, bio je junak. Ja sam ga takvim stvorio u mašti. „Moj je otac poginuo u Vukovaru“, rekao bih kad bismo mi djeca povela raspravu o ratu i onda bih bio glavni. Nitko od mojih zagrebačkih prijatelja nije u ratu ostao bez roditelja. Jednome je poginuo polustric, i to je bilo sve. Jučer mi je bio 18. rođendan, a to je kao važno. Jučer sam saznao da u gradu u kojem sam začet postoji grob moga oca. Odrastao sam s majkom i bakom u stanu od trideset kvadrata, sa čijih sam prozora vidio čitav grad. Ljudi bi ponekad pitali majku kad ćemo od Ministarstva obrane dobiti veći stan, a majka bi kratko odgovorila da ne zna i skrenula ns drugu temu. A kad sam s bakom sjedio pred zgradom, susjede bi je često pitale zašto majka ne uzme muževu vojnu mirovinu, umjesto da se u tvornici muči za siću. „Što vi znate?“ odgovarala bi baka. Sad mi je jasno da su znale dosta toga, iako možda nisu bile sasvim sigurne, kao i da je baka, koja mi se onda činila nadmoćnom, znala da znaju. Mami i baki kao da se nije dalo ni s kim družiti i uglavnom su same sjedile u stanu. Nitko nam nije dolazio, osim stričeka Franje, kojeg sam se ja riješio. Jedne sam večeri, nakon što je Franjo otišao, načuo razgovor u kojem je baka rekla mami kako neće zauvijek ostati mlada i znao sam da ga se moram riješiti. „Kako si mogla zaboraviti na tatu?“ – pitao sam mamu. Ona je plakala i znao sam da sam u pravu, da nešto misli s Franjom pa sam stalno

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Marko GREGUR

iznova postavljao isto pitanje. Na koncu je u sobu ušla baka, rekla da ostavim majku na miru i na silu me odvela iz sobe. Vozimo se prema Vukovaru. Nešto me tjera vidjeti grob. Kao da ću tek tada moći završiti priču. Mislio sam da ću jutro nakon punoljetnosti mamuran spavati do podneva, a ne voziti se prema grobu oca kojeg nikad nisam upoznao. Za kojeg nisam znao čak ni kako se zove. Čudno, ali ne mislim toliko na oca, koliko na majku i stričeka Franju. „Mama, jesam li ja kriv što nije išlo između tebe i stričeka Franje?“ – pitam je kao da ne znam, dok prolazimo kroz žitna polja. „Nisi.“ „Mislim, da nije bilo mene, sve bi bilo drugačije, zar ne?“ „Prestani“, kaže majka. „Ti si najvrjednije što imam.“ Ipak, znam da sam kriv što je ostala sama. Zbog tankih zidova čuo sam razgovore čak i kad ih nisam želio čuti. „Reci mu tko je otac, reci mu istinu“, govorila je baka misleći na Franju. „Ne mogu. Ne mogu pričati o tome, kako ne razumiješ?“ – odgovorila je majka i zaplakala. Opet. Stalno je plakala i zbog toga mi je išla na živce. Prijatelje nisam dovodio u stan da ne pomisle kako je mama luda. U školskom je imeniku na mojoj stranici pod imenom oca stajala praznina. Djeca iz razreda brzo su je postala svjesna, a nešto kasnije razumjela su, bolje od mene, jer njima je imao tko objasniti, i što ta praznina znači. Bili su tako dobri pa su i meni objasnili. Tuckali smo se za sličice nogometaša i moja se kolekcija prilično popravljala kad se jedan od njih, kojem sam pokupio najviše sličica, razljutio. „Varaš!“ – optužio me. „Ovo ne vrijedi“, rekao je i pokušao mi uzeti sličice koje sam okrenuo. „Nisam varao“, branio sam se, čvrsto držeći sličice. „Jesi, okrenuo si ih prstom, a ne dlanom!“ Prepirali smo se, a onda sam prvi put čuo tu riječ. „Faćuk! Ti si faćuk i nije ni čudo da varaš.“ Dječaci i djevojčice okupljeni oko nas na školskom dvorištu počeli su se smijati i ponavljati tu riječ. „Čak te ni tvoj otac nije htio. Zato i imaš mamino prezime.“ „Moj je tata poginuo u ratu!“ – povikao sam u suzama. Nastavnica je nazvala baku da dođe po mene. Hodali smo kući i isprva me tješila, a onda je postala ljutita jer nisam prestajao plakati i ljudi su gledali u nas. Majka je došla ranije s posla. Ušla je u moju sobu i sjela na krevet. „Sve će biti u redu“, rekla je i zagrlila me. „Mama, što je to faćuk?“

Marko GREGUR

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Rekla je da ne zna. „Je li to dijete koje ne zna tko mu je otac?“ – pitao sam jer su mi tako objasnili u školi. „Tvoj je otac bio divan čovjek“, rekla je da me utješi. „Reći ću ti sve o njemu kad dođe vrijeme.“ „A kad će to biti?“ „Hajde, pokušaj malo odspavati.“ Moj je otac pokopan u gradu u kojem sam začet, tako mi je rekla. Prišla mi je, čestitala rođendan i rekla da sam sad odrastao čovjek. Moj je otac bio njezina prva simpatija i on je taj kojemu može zahvaliti što je živa. Nije mi bilo jasno zašto mi to nije mogla ranije reći i opet sam je zbog oca počinjao mrziti. „Moj je otac mojoj majci spasio život!“ – mogao sam onog dana ispuniti, nadomjestiti, prazninu u imeniku. Prazninu koje sam se riješio prije dva mjeseca zalupivši zauvijek školskim vratima. Izlazili su nekoliko mjeseci kad joj je bilo petnaest godina. Tu su joj već suze navrle na oči. Bio je pet godina stariji i nije bila spremna za njega. Pobjesnio je kad mu je rekla da ga ostavlja. Vikao je kako će ga još moliti da mu se vrati. Sad je počela plakati. Nisam joj rekao da prestane. Ni ljutito, ni nježno. U sljedećim godinama rijetko ga je susretala. Onda je došao rat. Bilo joj je dvadeset godina. „Možda ti to ne bih trebala govoriti, ali moram ti reći. Ono što zauvijek moraš upamtiti je da te volim više od života.“ Pomislio sam da dramatizira i gotovo sam joj hladno rekao: hvala!, ali sam pregrizao jezik. „Na grad su svakodnevno padale granate. Ljudi su počeli odlaziti. Baka i ja također smo se spremale na odlazak. Onda su nam jedne noći trojica naoružanih muškaraca upala u podrum i izvela nas. Razdvojili su nas, stare na jednu, mlade na drugu stranu, i potrpali u kamione. Dugo smo se vozili. Ili mi se samo tako činilo, ne znam. U kamionu je bilo mračno. Neke su žene plakale.“ „Stigle su ustaške kurve!“ – čula sam kako netko viče kad se kamion zaustavio. Nastala je dernjava, muškarci su vikali što će nam sve raditi, izvikivali su najodvratnije prostote i ispaljivali rafale. Potom su skinuli ceradu i ugledali smo dvojicu četnika koji su rekli da izađemo. Djevojke koje su nespretno silazile povukli bi dolje za kosu. Kamion je bio parkiran u dvorištu obiteljske kuće po kojem su gorjele vatre, a oko svake je sjedila hrpa vojnika. Muškarci su okružili kamion. Postrojili su nas u red, grubo su nas dirali, udarali po stražnjicama i grudima. Ona dvojica koja su nam naredila da izađemo iz kamiona pokušavala su ih u tome spriječiti. Zatim su iz kuće izašla trojica muškaraca i shvatila sam da su to nekakvi zapovjednici. Počeli su nas birati, kao stoku. Svaki je odabrao po tri – četiri žene.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Marko GREGUR

„Ima nas još unutra, sve ćete da budete zadovoljene! Nema da brinete“, rekao je jedan od njih i dvorištem se prolomio smijeh praćen povicima odobravanja. Tu se slomila. Više nije mogla govoriti. Primio sam je za ruku i tako je držao. „Sve će biti u redu“, rekao sam, kao i ona meni onoga dana kad sam još bio dijete. Malo iza podneva parkiram auto pred grobljem. Parkiralište je prazno. Vruće je i nigdje nikoga. Spokojna tišina ljeta u gradu i poljima koja ga okružuju, žuta i zelena. Ili zlokobna? Znoj mi curi niz lice i kralježnicu, ali ostajemo u tišini sjediti u autu. Mislim na oca. Na onaj dan kad sam majci opet i opet ponavljao pitanje: „Kako si mogla zaboraviti tatu?“ Osjećam neizmjernu ljubav prema majci. Pitam se koliko je podsjećam na njega? Glasom, pokretom, načinom na koji prstima prolazim kroz kosu. Mislim na dan kad sam začet. Do smrti ću pamtiti svaku riječ koju mi je jučer rekla. „Ušli smo u kuću. Uveli su nas u prostoriju koja je bila namještena kao ured. Za stolom je sjedio mlad muškarac. Unatoč bradi, odmah sam ga prepoznala. Pogledom je prelazio po ženama i zaustavio se na meni. Odmjerio me od glave do pete i nasmiješio se. Prstom je pokazao na mene.“ „Ova ostaje, a drugima se slobodno poslužite. I nemoj da mi ko opet ulazi!“ „Ostali smo sami u prostoriji. Stajala sam nasred prostorije, a on je ustao i obilazio oko mene. Potom je stao pred mene, sasvim blizu, mogla sam mu osjetiti dah, i rekao: ‘Nadam se da si sada spremna za mene.’ Bez riječi me počeo skidati. Stajala sam gola, a on me promatrao. Nakon nekog vremena rastvorio je rasporak i rekao da kleknem.“ „Imaš sreće da si me opet srela. Tko zna kako bi inače završila“, rekao je kad se skinuo s mene i počeo oblačiti. Nijemo sam ležala na stolu. Vani su odjekivali pucnjevi. Bilo mi je svejedno hoću li umrijeti, no on je odlučio poštedjeti mi život. Zapovjedio je da me odvedu do naših. Dva mjeseca kasnije saznala sam da sam trudna. Savjetovali su mi da pobacim, ali nisam mogla. Time bih bila ista kao i oni. Izlazimo iz automobila i ulazimo u groblje. Primam majku pod ruku jer vidim da je slaba. Ne mogu ni zamisliti trenutak kad je od prvih povratnika slučajno čula da je on ovdje pokopan. Trenutak kad se došla uvjeriti da je to istina. Zaustavljamo se pred nekom grobnicom. Gledam u slova na nadgrobnoj ploči, koja mi ne znače ništa. I da znam ćirilicu, ništa mi ne bi značila. Jer to nisam ja. On nije ja. Ja sam nešto sasvim drugo. On je tek praznina koja zjapi u imeniku.

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Književni opus Viktora Vide (1913. -1960.)

Boris Domagoj BILETIĆ Autobiografski zapisci Viktora Vide

Ljubica JOSIĆ Viktor Vida u „Hrvatskoj reviji“

100

Slaven JURIĆ Vezani i slobodni stih u poeziji Viktora Vide

112

Martina KOKOLARI Talijanske teme u Vidinu opusu

121

Željka LOVRENČIĆ Viktor Vida – pjesnik, prozaik, prognanik

133

Irvin LUKEŽIĆ Interpretacija pjesme „Groblje pokraj mora“ Viktora Vide

142

Daniel MIKULACO O fikcionalnoj prozi Viktora Vide „Tajno poslanje“

167

Antun PAVEŠKOVIĆ Mediteranizam Viktora Vide

179

Božidar PETRAČ Pozadina Vidina teksta/polemike „Rasulo Doriana Vlaja“

184

Davor ŠALAT Kasna poezija Viktora Vide u svjetlu knjige Huga Friedricha „Struktura moderne lirike“

197

Ante STAMAĆ Vidina slika Karla Jaspersa

204

Milorad STOJEVIĆ Kritike i eseji Viktora Vide

210

U sklopu XVIII. Šoljanovih dana, 13. travnja 2013. u rovinjskome Multimedijalnom centru, održan je književnoznanstveni kolokvij s temom „Viktor Vida, život i djelo“, a u povodu 100. obljetnice piščeva rođenja, te 20. godišnjice smrti Antuna Šoljana. Kolokvij je vodio dr. sc. Ivica Matičević. Organizatori su Dana Antuna Šoljana Pučko otvoreno učilište Grada Rovinja i Društvo hrvatskih književnika iz Zagreba. (Ur.)

Viktor Vida u Zagrebu 1941.

Boris Domagoj BILETIĆ, Rovinj

AUTOBIOGRAFSKI ZAPISCI VIKTORA VIDE U ovome prigodnom, opsegom ograničenu priopćenju bit će ukratko riječ o tekstovima Viktora Vide, koji su objavljeni ovim slijedom: Fragmenti jedne intimne autobiografije („Pečat“, 5-6, Zagreb, 1939.), Ispovijed u egzistencijalnom svjetioniku („Sloboda“, 2, Buenos Aires, 1949.), Boka i Bokelji („Glas sv. Antuna“, 2-3, Buenos Aires, 1949.), Monsinjor („Glas sv. Antuna“, 171, Buenos Aires, 1954.), Patatina („Glas sv. Antuna“, 171, Buenos Aires, 1954.) i Razgovor sa sužnjem vremena (i prostora) („Hrvatske novine“, 2, Buenos Aires, 1957.), ovaj posljednji potpisan pseudonimom Astrolabij. Ovdje ne tematiziramo pjesništvo, a Vida je kao što znamo prvenstveno izniman pjesnik, no nije naodmet spomenuti se izravnih autobiografskih elemenata i referenca koje sadrže, primjerice, i neke autorove pjesme u prozi, poput znakovito dojmljiva teksta „Zavičaj“ ili pak „Magle prošlosti“, pa „Bilješke za životopis“, „Duhovne Hrvatske“..., ali i drugih, koje su podjednako ispunjene osobnim, zavičajnim, nacionalnim i univerzalnim nabojem i sadržajima. Autobiografičnost Vidina opusa, osobito izražena u pjesništvu, proteže se i na odabrane prozne (istodobno se mogu odrediti i esejističkima) zapiske koje na ovomu mjestu tematiziramo s obzirom na to kako u tim tekstovima Vida „sebe piše“/ opisuje govoreći o životu koliko i literaturi, a najprije u svezi sa zavičajnim mu prostorom Boke kotorske, zagrebačkim i potom apeninskim iskustvima i, naposljetku, prekooceanskim danima svoje razmjerno kratke, a iznimno neizvjesne i nesretne egzistencijalne i, uopće, životne avanture čovjeka sazdana sve od samih kontrasta, poput bokeljskoga krajolika, od proturječja i dvojbi, zebnje i nujnosti, tjeskobne i

Boris DOMAGOJ BILETIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

mučne osame zastrte sjenom izvjesna i, pače, gotovo eksplicite najavljena odlaska i smrti po piščevu vlastitu izboru. Rečeni tekstovi, dakle, nisu žanrovski jednoznačni niti su isključivo autobiografske potke. U „Fragmentima jedne intimne autobiografije“ iz 1939., koji počinju s Bokom i Kotorom, čitamo Vidu Mediteranca i pjesnika (odatle i zato intima u naslovu), koji slaže dojmljivo pletivo sazdano od konkretnih, ali liriziranih podataka jednoga životopisa, od reminiscencija na literaturu i umjetnost uopće te pojedine izabrane favorite dozvane citatom ili tek spomenom (npr. Dante iz „Raja“, Van Gogh, Michelangelo, Cimarosa, Baudelaire, Labriola, Li-Tai-Po... i dr.), i na osobnu dinamiku zaključno sa zagrebačkim njegovim danima i rezignacijom naposljetku: „Mislio sam kako je život mogao da bude veličanstven i svijetao, a ovako, osjećam, sve je svršeno.“ Mlad a nujan, sjetan, tužni Vida. Vidina „Ispovijed u egzistencijalnom svjetioniku“ osobito me i osobno dirnula, nekoć kod prvoga čitanja, možda s razloga samoga početka: „Živim povučeno. Osamljen.“ Naime, mladost želi biti jedinstvena, no ipak se nerijetko poistovjećuje s uzorima koje pak otvoreno ne priznaje, ili se, osobito u mladih ili mlađih pjesnika, ponekad tek zbude i nesvjesno baš tako. Uostalom, „egzistencijalni svjetionik“, pa koga u vremenima životne kušnje, tragedije ili nesigurnosti ne bi privukla ta sintagma?! Ovdje su „protagonisti“ naš Kučera, iz istoga konteksta sir Arthur Eddington, pa Minerva i Morfej, Madame de Pompadour, Jacques Callot, opat Henri Brémond, ponovno Dante i isti navod iz „Raja”, filozofijsko „ens” (biće, ono što jest), fovist Othon Friesz, tek naznačeni Stravinski sa „Žar-pticom”, Kant implicite itd., itd. Vidina asocijativnost, liričnost, melankolija i istodobna zaigranost nad stvarnošću i s maštom koja nadilazi puki autobiografski zapis, ogled, podlistak, što li?!, jedinstvena su mjesta onodobne hrvatske književnosti, koje tek naznačuju što bi sve njegovo nemirno pero vođeno nemirom duha ubuduće bilo moglo moguće dati, a da nije k tomu riječ i o autoru izgubljena zavičaja, izgubljene domovine, što se često opravdano naglašava, o čovjeku koji je postvario Camusovo teorijsko „i da i ne” samoubojstvu kao temeljnome/jedinome stvarnom filozofijskom pitanju... „Moj je naraštaj bio izdanak – na svoj način – europskog romantizma sumračne osjetljivosti”, zapisuje u ovome tekstu, uvrstivši u nj i svoje stihove naslovljene „Tijelo u uglu”, koja pjesma započinje ovako: Rastavljam se od tijela i motrim tijelo kao na stolu u klinici. Leži mirno i poslušno nepomično kao mineral. Osuđen sam da mi bude posrednik

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Boris DOMAGOJ BILETIĆ

između duha i stvari da ih primam kroz nejasna stakla... I malo dalje komplementarno zaključuje: „Razboljeh se od duhovnog daltonizma”. Izmjenjuju se različna stanja duha i duše, životna iskustva i književna konstrukcija, optimizam i pesimizam slijede se, prožimlju, nadahnjuju i rastaču jedno tankoćutno, iznimno nadareno, načitano, uvelike usamljeno biće; na tren se učini više izabrane negoli nametnute osame, a već u idućem trenutku kao da je obratno. Riječ je o izvrsnu i dojmljivu prozno-pjesničkom tekstu lijepe slikovitosti i slikovnosti, metaforike i nerijetke ironije, mjestimice do patosa uzvišena izraza naglašene osjećajnosti, a tok mu svijesti obuhvaća i spaja metafizičko i konkretno u skladnu cjelinu. Dalmacijom i tradicionalno hrvatskim podnebljem Vida drži svoj zavičaj, svojedobno napušten a kasnije i izgubljen, kojemu posvećuje mnoge retke i stihove, a najsažetije u napisu „Boka i Bokelji”, gdje donosi izabrane povijesne činjenice, pišući o karakteru i mentalitetu, radosti i melankoliji Bokelja, sklonijih tragičnoj strani života negoli prštavim izljevima vitalizma, o njihovoj građanskoj i, osobito, pomoračkoj tradiciji te njihovu usudu na rubu svjetova i doticaju praelemenata, gorja i mora, u dodiru povijesnog i pejzažnog, osobna života i uspomena, s jedne, te opet i opet literature, s druge strane. Svjedočeći protiv zaborava iz svoga prekooceanskog izbjeglištva, Vida progovara kao čovjek bolno i ponosno obilježen zavičajem i domovinom, koji pripadaju civilizaciji Sredozemlja i Zapada, općečovječanskim i kršćanskim vrijednostima. Spominjući se svih važnijih naselja Bokokotorskoga zaljeva, u štivo uklapa Mallarméa, Wildea, Teutu, Svetoga Tripuna, Hajradina Barbarossu, Tripa Kokolju (posebice Perast i Gospu od Škrpjela!), Nikolu Šubića Zrinjskog, Napoleona i Marmonta, Petra Velikoga i Matiju Zmajevića, Cervantesa itd. Riječju pjesnik ovdje kao da stvara akvarele s motivom Boke i Kotora tijekom svih godišnjih doba. Izdvajam misli: „Bizarni duh i esteta Oscar Wilde, čije rasprave i eseji s područja književne kritike i estetike sadrže mnoga zrnca istine i mnogo točnih intuicija, savjetuje da se prirodna ljepota gleda i doživljava kao umjetnina. U tom slučaju bi Boka kotorska imala zasebno mjesto na međunarodnoj izložbi krajolika, pa bi stručnjaci i slikari dolazili iz svih krajeva svijeta da proučavaju boje i tu rijetku slikarsku tvar. S druge pak strane Boka kotorska nije još našla ni svoga slikara, ni svoga pjesnika.” Ovoga potonjeg zacijelo je našla i u Viktoru Vidi! Još nešto o odnosu prema drugome svijetu onkraj strmih litica ponad Zaljeva: „Iza onih visokih brda, koja su zimi okrunjena ledom, a ljeti se čini da se rasplinjuju u vrelu paru, kakva se nepoznata zemlja krije? Žive li tamo ljudi ili kiklopi, padaju li pečene ševe s neba, ili se iza sedam brda i dolina nalazi stakleni kovčeg sa zamrlom ljepoticom,

Boris DOMAGOJ BILETIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

koja čeka zeleno pero na kapi izbavitelja.” Kratak je, ali emocionalan i, naposljetku, duhovit Vidin zapisak „Monsinjor”, naime sjećanje piščevo na boravke u rimskome Hrvatskom papinskom zavodu Sv. Jeronima od 1943. do 1946., potaknuto pojavom knjige o Zavodu u povodu pola tisućljeća te institucije, a iz pera mons. Jurja Mađerca. Drage uspomene i svježa još sjećanja u isti su koloplet ovdje povezale: Danijela Farlatija, Teutu i Gencija, Dioklecijana, Valerijana, Klaudija i Justinijana, sv. Jeronima i Ilire („Ja sam Ilir”, piše Vida, „pogotovo zato što sam iz Boke, to jest što sam Dalmatinac”), a tu su još: Matoš, Meštrović, Kljaković, Wiesner, Mauriac i Brueghel stariji, te vrli i zaslužni hrvatski svećenici, među kojima su tada mnogi bili emigranti, uskraćene, napaćene domovine i nedostupna im zavičaja. Tako blizu, a tako daleko! Znakovita je i ova rečenica: „… dok čeznem za onim djelićem Hrvatske na Tiberu, mislim s harnošću na Zavod i njegove ljude, koji su mi u nesreći i siromaštvu priskočili u pomoć, a jednom mi čak i život spasili svojom energičnom intervencijom kod fašističkih vlasti u rano proljeće 1944. godine, kad sam trebao napustiti ovaj svijet, surovo i nevino desetkovan.” Posebno je potresan, ali ljudski iznimno topao kraći zapisak „Patatina”. Izrazom i obradbom pokazuje se tu Vidin potencijal za pisanje sugestivne kratke priče. Ovdje je posrijedi najizravniji autobiografski pristup na koncu tragičnoj epizodi, s temom prijateljstva, odanosti, zaštite mlađih, malenih i nejakih, a na primjeru jednoga pazolinijevski besprizorna rimskog dječačića s ulice, pokroviteljstva Vidina i njegove obitelji te gotovo posinjenja toga dječaka, „Krumpirčića”, koncem 1930-ih pa do potkraj Drugoga svjetskog rata, kada je u jednome bombardiranju Patatina svojim nejakim tijelom spasio Vidina sinčića jedinca Klaudija, tada još bebu. „‘Boli li te, Patatina?’, pitam ga, a on polako okreće glavu prema meni, gledajući me svojim velikim očima, očima u obliku badema, koje su vidjele posljednji put sunce na visovima i polja lavendule, gdje su zamirale večernje sjene... // On kimne glavom, a krupna mu suza procvjeta na trepavicama. // I sad kad primijetim ona čudna sjevkanja na nebu, sjetim se mog ratnog druga Patatine, moga sina Krumpirčića, koji iza oblaka velikog kao klupko bijele vune pravi od čikova cigarete za stanovnike neba.” Naposljetku, također posve autobiografski, u kronologijskom je slijedu pred čitateljem tekst „Razgovor sa sužnjem vremena (i prostora)”, zapis o sebi u obliku intervjua* , koji Vida podpisuje pseudonimom Astrolabij. Rekli bismo kako je tre* U Sabranim djelima Viktora Vide, sv. II. („Dora Krupićeva“ i Hrvatska bratovština „Bokeljska mornarica 809.“, Zagreb, 2012.), tekst je objavljen pod naslovom „Pjesnik o sebi i svojim pjesmama“, a na str. 21. u bilješci 1, opasku piše priređivač knjige, pok. Branimir Donat; on među ostalim piše: „... Prema izjavi urednika (‘Hrvatskih novina’ u Bs. Airesu, op. B.D.B.) g. Ive Bogdana, ovaj je sastavak prema unaprijed postavljenim pitanjima napisao sam pjesnik. Tekst je potpisan pseudonimom ASTROLABIJ.“

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Boris DOMAGOJ BILETIĆ

balo odvažnosti, pa i samouvjerenosti, ipak, zapisati sljedeće riječi, ma koliko bile točne i posljedicom dobra poznavanja hrvatske književne, posebice pjesničke riječi i situacije vremena kada ovaj zapis nastaje (1957.): „Moja najnovija zbirka pjesama ima značajni naziv: Sužanj vremena. Ali ja svaki dan zahvaljujem Bogu i za ovo sužanjstvo. Pokraj spomenutih tema (zavičaj i djetinjstvo, op. B.D.B.), u njoj su zastupane ponajviše pjesme koje govore o smrti, o preobraženju i uopće o čovjeku, postavljenom pred misterijima svemira. Ima nešto od toga i u prvoj zbirci, Svemiru osobe, objavljenoj 1951., ali u ovoj najnovijoj te su pjesme produbljene, zreliji smo.” Čujmo i ovo pitanje koje imaginarni novinar/pitalac, Astrolabij, dakle Vida, postavlja Vidi pjesniku: „Postavljamo Vidi pitanje u vezi s formama njegove lirike i s njegovim stilom, koji nosi sve oznake jednog osobnog stila, po kojemu zauzima posebno mjesto u novijoj hrvatskoj lirici.” Pjesnik (si) odgovara: „ – To ste dobro uočili. Bez obzira na vrijednost moje lirike, bez obzira na kvalitete koji su joj inherentni, mislim da sam uspio stvoriti svoj stil, koji me na prvi pogled odvaja od ostalih stilova naše poezije, koja je u velikom cvatu.” Odvažni, hrabri, nepredvidljivi Vida! Umreženi su ovdje: slovenska slikarica, emigrantica Bara Remec i hrvatski slikar, emigrant sve do potkraj života, Istranin Josip Crnobori (rođen u Banjolama/Pula), koji su oboje autori Vidinih portreta u različnim likovnim tehnikama, povezani su Nečujam i Buenos Aires, Fray Louis de León i Orfej, bokokotorska obitelj Florio i Jules Verne, Odisej i Omar Hajjam, opet Li-Tai-Po, Matoš, Tin i Wiesner, Blaise Pascal i Goethe, sv. Mihovil Arkanđeo i Hamlet, Julien Benda (sa svojom uvijek aktualnom „Izdajom intelektualaca”) i Calderón de la Barca, Salinas i Cernuda itd. Nezaobilazne su nekolike ovdje uvrštene Vidine misli; primjerice: „U muzeju Bokeljske mornarice, ustanove stare preko 1000 godina, a koja je sada sa svim inventarom moga zavičaja prešla u Crnu Goru, gledao sam kao dijete sliku Florijevu i njegova ‘brigantina’ i koliko sam sanjao, moj Bože, o onim dalekim plovidbama.” Ili: „U svakom slučaju narodi vina (i sočnih umaka) pitomiji su od naroda piva, a naša poezija uzdigla se do evropskog stupnja zahvaljujući Matošu, Tinu i Wiesneru, vinopijama i mojim učiteljima, u pjesništvu. Dakle, postavljati vino kao conditio sine qua non poetskom nadahnuću isto je što i pretpostavljati makjavelističko nasilje razboritim sredstvima za uspjeh u politici.” A koliko smo i danas, nažalost, blizi sljedećoj situaciji i stavu otprije više od pola stoljeća, svatko može posvjedočiti: „Današnja politika je nerazmrsivo klupko, jedan pravi džumbus. Politika kao znanost vladanja, ars regnandi, u potpunoj je dekadenciji. I stoga teži za prevlašću, degradirajući kulturu. Naš vijek je izrazito politički, nažalost; vijek razdora i nesnalaženja. Na velikim prostorima Globusa caruje gruba sila, a diplomacija je učiteljica neuljudnosti. Veliki su političari, uglavnom, umrli, a narodi, taj specifični pojam sociologije pod vodstvom čudnih žreca, koji postupaju s ljudima kao sa utezima, pretvaraju se postepeno u gomile.

Boris DOMAGOJ BILETIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Mala elita, plemeniti trust duha, nestat će kao clerc Juliana Bende u sudaru termita, jer presizanja politike u ‘svetohraništa’ kulture iz dana u dan bivaju veća, a zemlja bez lučonoša bit će bljutava kao pogača bez soli. Duhovne vrednote, zapostavljene uslijed univerzalne perverzije, jedva da još što znače.” Pa što na ovo netom navedeno reći? Vidoviti Vida naslućuje globalizaciju koja je danas već nagrizla same temelje humane supstancije čovjeka i civilizacije... O tempora, o mores! Uza snažnu duhovnost, Vida ovdje pokazuje i visoku samosvijest prožetu duhovitošću, unatoč ne baš zavidnoj ulozi izbjeglice kojemu su nedostižno daleki i krajolici, i riječi, i mirisi, i boje, i svi humanistički i naravnoj egzistenciji nužni prizori i sadržaji domovinski i zavičajni, koje on nikada više u ovoj dimenziji ne će izbliza doživjeti, osim u mašti i sjećanjima. Ili, kako sam kazuje: „Ostavimo Vidu, koji pokraj crnih nota pesimizma nosi u sebi zavidni rudnik humora, koji ga kao krila poezije nosi preko rupčaga Exodusa i na povratku u polupraznom omnibusu listamo s užitkom njegova Sužnja vremena, što nam dočarava na nekoliko trenutaka daleka sunca Domovine.” Ima li veće smjelosti, i ljepote u njoj, od ovih i ovakvih riječi jednoga od najvećih pjesnika i rijetko cjelovita intelektualca unutar hrvatske književnosti prošloga stoljeća? Prema kraju, čini mi se prikladnim ovom prigodom navesti i jedan širemu čitateljstvu koliko i upućenim stručnjacima dosad nedostupan, znači nepoznat tekst, koji sam nedavno imao prigodu, radost i povlasticu urediti i objaviti. Riječ je o memoarskim zapisima moje profesorice, dr. Ljubice Ivezić (Sisak, 1915. – Pula, 1995.), koje je zapise od zaborava spasio njezin sin, te smo, iako postumno, uspjeli 2012. (Istarski ogranak DHK kao nakladnik i MH Pazin kao sunakladnik) objaviti tu dragocjenu građu najvažnije protagonistice Hrvatskoga proljeća u Istri, dakako i stradalnice s tim u svezi. Knjiga njezinih sjećanja naslovljena je „Odbljesci pamćenja“. To su uspomene intelektualke bez čijega prosvjetarskog i prosvjetiteljskog, etički, estetski, ali i nacionalno angažiranog djelovanja od 1950-ih do 1990-ih godina u Puli nije moguće realno sagledati niti ocijeniti kulturna gibanja i dosege na Poluotoku i šire u drugome poraću, a čiji je rad, uz onaj Zvane Črnje, bez daljnjega najmarkantnije obilježio kulturu hrvatske Istre druge polovice prošloga stoljeća. Gospođa Ivezić studirala je i družila se s Vidom, Marinkovićem, Goranom Kovačićem, i čitavom plejadom glasovitih, znanih ili danas manje poznatih stvaralaca i intelektualaca. Evo tek nekoliko njezinih opaski i dojmova o Viktoru Vidi iz vremena s konca ‘30-ih godina 20. stoljeća: „Na predavanjima profesora Fanceva nije bilo gužve kao kod profesora Barca... Profesor se nije trudio da razbije monotoniju čitanja latinskih citata, pa se u zadnjim klupama ili drijemalo ili bavilo nečim zanimljivijim od slušanja... citata koje mi s realnom gimnazijom ionako nismo mogli razumjeti. Ante Moravec i Viktor Vida

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Boris DOMAGOJ BILETIĆ

na jednom su mi takvom monotonom predavanju, kad sam se borila s drijemanjem, u moju svaštaru red po red iscijedili svaki po jednu elegičnu pjesmu, nadmećući se stih po stih. Pjesmu Ante Moravca ‘Tko zna’ dvadesetak godina kasnije objavila sam u ‘Istarskom borcu’... Sad bih i Viktorovu pjesmu citirala, ali ne znam je više napamet, a onu svaštaru sam negdje zametnula.” (Ljubica Ivezić, „Odbljesci pamćenja”, IO DHK, Pula, 2012., str. 60-61). „Zadnja godina studija (1937-38., op. B.D.B.). Ispiti ‘c’ i ‘b’ uspješno položeni, sad su na redu Fancev i Barac. Gradivo je ogromno, neobuhvatljivo: može se jako mnogo učiti i pasti, i obratno. Mi smo se odlučili za zlatnu sredinu – malo učiš, malo tratiš vrijeme u kavani, u kinu, kazalištu, na plesu… Imamo svoj vlastiti ples... I sad svake subote u Ilici, u otmjenoj Tucićevoj dvorani, mi slavisti organiziramo ples, a u 22 sata, poslije plesa nas desetak organizatora završavamo kod ‘Crne mačke’. Tu nakon naporna rada... tražimo još malo razonode za nas. Naravno, bez vina, pjesme i plesa ne ide. Društvo je heterogeno... Ponekad je s nama jedina studentica veterine, tajanstvena Ljerka i smrtno zaljubljeni Viktor Vida. Nađe se ponekad i Ranko Marinković. On i Viktor na ulici poslije pola noći, kad u grupama idemo Ilicom, vode duhovite razgovore pa ih ni čuvari noćnog reda ne ometaju. Viktor je izvrstan i duhovit improvizator. Jedne ponoćne šetnje improvizirao nam je cijeli noćni dijalog s ocem koji će se prenuti iza sna kad ga čuje kako se tiho šulja da mu izmakne u krevet... Nije teško u Rankovu ‘Kiklopu’ otkriti stvaralačke asocijacije na neke ličnosti iz našeg društva. U Parampionu Ugu nije teško otkriti našeg zajedničkog prijatelja Viktora Vidu te u njegovom uličnom nastupu kad nadahnuto apostrofira nesigurnog novinara Eustahija i slučajne prolaznike i znatiželjnike prepoznati njegove nadahnute monologe, često posvećene nedostupnoj i tajanstvenoj veterinarki Ljerki u koju je tada bio beznadno zaljubljen, koje smo mnogo puta poslije 24 sata slušali na zagrebačkim ulicama u prisustvu smetlara i gradskih redarstvenika. U kasnim noćnim satima, kad bismo se praznim zagrebačkim ulicama vraćali poslije naših slavističkih čajanki..., uvijek bi pala ideja... da se ode na odmor uz kupicu vina i razgovora u prisni lokal ‘Crne mačke’, uživati u Viktorovim uličnim predstavama. Možda je Ljerka inspirirala Ranka za Vivijanu, ali Viktor je stvarno bio ozbiljno zaljubljen, no Ljerka ga nije ozbiljno shvaćala. Pričala je meni i Dušanki da je Viktor pod njenim prozorom ponekad stajao do ranih jutarnjih sati nadajući se da će ljepotica, koja mu je dopustila da je za vrijeme zabave posjedne sebi u krilo i da je pred svima nama ljubi, pristati konačno da on uđe i u njenu sobu… Nikom Dušanka nije odala Ljerkinu tajnu ni poslije njenog tragičnog samoubojstva pa je, naravno, nikad nisu saznali ni Viktor ni Ranko, ali ta je ljubav Viktoru bila inspiracija za noćne izvanredne ulične tragikomične monologe koji su zaustavljali i noćne čuvare

Boris DOMAGOJ BILETIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

reda da zajedno s nama promatraju Viktorovu fascinantnu igru. I danas se sjećam detalja jedne scene koju izvodi imitirajući jutarnji dijalog s ocem. Nakon uzaludnog trubadurskog stajanja pod prozorom svoje drage, u svitanje se pokušava tiho i neprimjetno uvući u sobu. Čini mu se da otac spava i pazi da ga ne probudi pa kad već pomisli da je sretno prošao, pogodi ga očev glas: ‘Sine, već je svanulo.’ ‘Ne, oče, to je mjesečina’, i prepirka se nastavlja, a Viktor se duhovito ruga sebi, svojoj poniženoj ljubavi i svojim osjećajima.” (Isto, str. 67-70.) O tome će dobu i takvim iskustvima uzburkana mladenaštva i društvena svog života, u sebi često dalek i tuđ prevladavajućem raspoloženju klape, Vida u „Ispovijedi u egzistencijalnom svjetioniku”, komplementarno prethodnu citatu, zapisati: „Večeri su bile zamamne u čađavom gradu. Jesu li to bila svjetla na ulicama i šarene reklame ili moja tiha sjeta, što bi se uvijek javljala u meni pred noć – ne znam, samo radovao sam se životu i ta radost, koja me prije znala obuzimati od rana jutra, sad se javljala s prvim sjenama kao žeravica iz pepela. Sjedili bismo tako u zadimljenoj krčmetini na bratskom simpozijonu, pokisli od vanjskih bljuzgavica i teških kupica, vehementni narodnjaci i rušitelji poretka u prepirci i svađi, koja je poslije završavala zdravicama i tjeranjem mačaka kroz grad. Od vike čestiti obrtnici, koji su se odmarali iza trudnog dana, izlazili su na prozore i polijevali nas prljavom vodom, bacajući za nama nepotrebne predmete. Jednom nas predvelo komesaru, pokrovitelju mirnog počinka i vigilantu Morfeja, boga sna, nakon jednog takvog darmara, a jedan mu mangup odbrusi: ‘Gospodine, ako nas vaši ljudi budu opet potražili, naći će nas u jednom visokom kaštelu, gdje očajni piljimo u nebesa i razgovaramo sa šaranima u ribnjaku!’ Poslije te deklamacije pustili su nas kao bezopasne luđake. Ludi nismo bili, ali se nalažasmo na ivici bezdana… Bohema je sišla među galerije slika, rotacione strojeve i ventilatore Donjega grada… Društvance me vuklo iz jedne jazbine u drugu… Padao sam u sumornost i sjećao se prošlih dana, kad je vrijeme teklo sporije, pa htjedoh s ushitom prvih stilističkih vježba napisati elogij Arkadiji, ali sam se bojao da ću zapasti u loš feljtonizam. S prvim pijetlima, mljekarima i prodavačima cvijeća eto nas pred aule sveučilišta. No, i katedre su gnjavile, a filozofi otkrivahu spomenike među preplašenim golubovima na tratini uz zvižduke brucoša.” Moglo bi se na koncu reći kako je „Pokoj vječni čovjeku bez autobiografije“ (pjesma iz „Pečata“, 1939.) napisao upravo čovjek erudit lahorne duše, pjesnik iznimno tragična, upravo hrvatskoga životopisa – prema konkretnu pojedincu i njegovu narodu nesmiljena – 20. stoljeća: „... Nepovratno sâm, u čistoći rose, ... // dječji sni na zidu i na sagu soba, / kad zaurla vjetar i tajfuni logom / cjelivam se s umom i velim mu zbogom.“

100

Ljubica JOSIĆ, Zagreb

VIKTOR VIDA U „HRVATSKOJ REVIJI“ „Nisu nam bili potrebni budući, da otkriju vrijednost poezije Viktora Vide...“1 U bibliografiji Viktora Vide kulturno-književni tromjesečnik „Hrvatska revija“ ima iznimno važno mjesto, ali i u važnijoj literaturi o njemu jer je u tom časopisnom korpusu sadržano više od pedeset priloga koji na različite načine tematiziraju Vidino stvaralaštvo i njegovu tragičnu sudbinu. U ovom se radu analiziraju ti prilozi te se uspoređuju s obzirom na tip informacije koja je o Vidi u njima sadržana (književnokritička analiza njegova stvaralaštva, recepcijski tijek u emigraciji i domovini, prevođenost na druge jezike, inspirativnost pjesnikove sudbine za druge umjetnike...). Razdjelba priloga provedena je u sedam skupina te se svakoj od njih pokušava odrediti važnost za sagledavanje Vidina stvaralaštva u cjelini. Posredno se želi dati obris povezanosti dviju egzilskih sudbina, jedne književničke, druge periodičke, pronaći sličnosti među njima i u tome kontekstu uputiti na izrazito tankoćutan odnos autorâ priloga unutar „Hrvatske revije“ prema Viktoru Vidi.2 1 Nikolić, Vinko, „Hrvatska revija“, br. 1, 1963., str. 126. 2 Poznata je činjenica da je zahvaljujući „Hrvatskoj reviji“, posebice njezinoj Knjižnici, zreli dio Vidina stvaralaštva pronašao put do čitateljske javnosti, no u ovom se radu usredotočujemo isključivo na priloge o Vidi unutar časopisnoga korpusa, istražujući im zanimljivu sudbinu kad je riječ o njihovoj referentnosti za sustavnije proučavanje estetskih, jezičnih, stilskih, poetičkih obilježja Vidina

Ljubica JOSIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Istrgnuće iz autentičnosti i tegobe emigrantskoga života tijesno su pratile i Vidu i „Hrvatsku reviju“. Nakon gašenja „Hrvatske revije“ u Zagrebu 1945. godine, Antun Bonifačić i Vinko Nikolić pokrenuli su u Buenos Airesu časopis istoga imena, koji je ondje izlazio od 1951. do 1965., sljedeće već godine u Parizu. Nakon samo jednoga broja, njegov glavni urednik Vinko Nikolić izgnan je iz Francuske pa je časopis od 1967. do 1978. izlazio u Münchenu, a do 1990. u Braceloni. Godine 1991. „Hrvatska revija“ u okrilju Matice hrvatske vratila se u Zagreb čime se, preko četiriju svjetskih metropola, zatvara krug njezina emigrantskoga izdavanja. Poznavajući Vidinu biografiju, iz ovoga se kratkog uvoda može razabrati sličnost jer se dvije sudbine ogledavaju jedna u drugoj simbolizirajući mukotrpnu borbu za priznavanje vlastitosti daleko od svoga prirodnoga etimona. U tom su kontekstu prilozi „Hrvatske revije“ zapravo dvostruke biografije – možemo ih analizirati na razini pojedinačnosti suradnikâ časopisa te na razini kolektivnosti nacionalnoga bića, obje izrastajući iz istoga jezičnoga vrela kojim se evociraju ostavljeni krajolici. Priloge smo radi lakše preglednosti prema njihovim temeljnim obilježjima i tematskoj usmjerenosti podijelili u nekoliko skupina: I. U prvu skupinu idu prilozi objavljeni za pjesnikova života, koji su imali pragmatičan karakter. Među njima nekoliko je kratkih zapisa i vijesti o nekim biografskim elementima vezanima uz Vidin emigrantski život poput rođendanskih čestitki koje je Uredništvo časopisa upućivalo pjesniku. Tako je u trećem broju „Hrvatske revije“ 1953. godine među bilješkama uvrštena i vijest o četrdesetoj godišnjici Vidina života. Riječ je o prilozima koji imaju prvenstveno dokumentarnu važnost. II. U drugu skupinu idu prilozi vezani uz odjeke Vidina književnoga stvaralaštva u emigrantskoj javnosti: a) Za pjesnikova života. Tako je u prvome broju „Hrvatske revije“ iz 1958. godine Uredništvo donijelo odluku o nagrađivanju dviju pjesama iz antologije hrvatskoga emigrantskog pjesništva Pod tuđim nebom. Nagrađene su pjesme Simfonija Antuna Bonifačića i Prozor na more Viktora Vide jer su, prema uredničkoj odluci, „najbolja pjesnička ostvarenja u hrvatskoj emigraciji“. U prvome broju „Hrvatske revije“ 1960. godine u kratkom zapisu Recitacija hrvatske emigrantske poezije navodi se da je Hrvatsko-argentinski kulturni klub u Buenos Airesu, nastojeći promicati hrvatsku stvaralaštva. Godinama prešućivan, dio je tih priloga uvršten u referentnu literaturu u Izabranim djelima Viktora Vide u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti iz 2011. godine.

101

102

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Ljubica JOSIĆ

kulturu, organizirao večer recitacije na kojoj je nastupilo nekoliko autora: Srećko Karaman, Vinko Nikolić, Ivo Lendić, Marijana Šikić-Linke i Viktor Vida. Prilozi ove skupine mogu ocrtati neke od načina na koje je u našoj emigrantskoj javnosti pjesnički djelovao Vida, ali i kulturnu klimu sâmoga časopisa unutar koje su Vidine lirske kompozicije bile prepoznate kao prava mala remek-djela koja u skladnom izraznom suspregnuću evociraju čiste slike različitih motivskih kompleksa. b) Postumno. U prvome broju 1963. godine Vinko Nikolić donosi prilog naslova Na večeri recitacija predana javnosti knjiga Viktora Vide, u kojem se nakon kraćeg uvoda prenosi govor priređivača Sabranih pjesama te se, među ostalim, napominje da bi zbirku trebalo prevesti na svjetske jezike te time učiniti Vidin opus dostupan širemu čitateljstvu. U dvobroju 2-3. za 1964. godinu Vinko Nikolić autor je priloga Knjiga sabranih pjesama Viktora Vide, u kojemu se ističe da naša kritika toj zbirci nije posvetila dovoljno pozornosti. Donose se neki osvrti na zbirku iz emigrantskih časopisa (Hrvatski glas, Hrvatski dom, Glas, Glas kanadskih Srba te u austrijskom tjedniku Der Donauschwabe). Ti se osvrti slažu u ocjeni da je Vida jedno od najvećih hrvatskih pjesničkih imena, u njima se ističe pjesnikovo majstorstvo u umjetnosti riječi, nazivaju ga „vitezom hrvatske emigrantske rezignacije“ i „vizionarom smrti“, koji u egzilu nije pronašao sretno utočište. Dvobroj 2-4. g. 1966. donosi zapis Vinka Nikolića Konačno Viktor Vida u jednoj antologiji, u kojemu se izvještava o novosti u kritičko-antologičarskoj recepciji u domovini. Donose se podatci o objavljivanju Antologije hrvatske poezije dvadesetog stoljeća: od Kranjčevića do danas u uredništvu Slavka Mihalića, Josipa Pupačića i Antuna Šoljana. Riječ je o prvome uvrštavanju Vidinih pjesama u domovinsku antologiju (uvrštene su dvije pjesme: Ex voto i Staklena spirala). Nikolić u prvome broju 1970. godine prenosi vijest da se u Zagrebu priprema knjiga pjesama Viktora Vide, a u četvrtome broju 1971. izvještava čitatelje o netom objavljenoj knjizi Otrovane lokve u Zagrebu, potom u trećemu broju 1973. o knjizi Hrvatski portreti (među kojima je i onaj Viktora Vide autora Lucijana Kordića) u nakladi Knjižnice „Hrvatske revije“. U četvrtome broju 1970. isti autor izvještava o programu posvećenom Vidi, koji je organiziralo Hrvatsko društvo u Švicarskoj te uputilo molbu Matici hrvatskoj da se u njezinu ediciju uvrste izdanja djela Viktora Vide. III. U treću, najopsežniju, skupinu idu književno-kritički prikazi, studije i osvrti na Vidino stvaralaštvo. Među autorima tih priloga su: Branko Kadić, Ivo Lendić, Vinko Nikolić, Rajmund Kupareo, Branimir Anzulović, Lucijan Kordić, Boris Maruna i drugi. Bez obzira na razlikovnost njihovih rukopisa i usredotočenost na različita

Ljubica JOSIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

obilježja Vidina stvaralaštva, zajednička im je ocjena o Vidi kao najsnažnijem imenu hrvatskoga poslijeratnog pjesništva. Kadić u osvrtu na zbirku pjesama Svemir osobe (1951.) u trećemu broju „Hrvatske revije“ 1951. godine izdvaja osobitu vrstu stiliziranosti motivskih kompleksa pjesama zbirke, upozorava na promjenu stilskoga rukopisa u odnosu na ranije Vidino pjesništvo, posebice ističući mistične lirske sekvence usidrene u transcendentalnost. Na primjeru dvadesetak izabranih pjesama navedene zbirke autor osvrta izdvaja razradbu provodnoga motiva smrti i izvornost pjesničke sugestije egzistencijalističkog izvorišta, kojom se životna mukotrpnost oslikava neobičnom mirnoćom, a sublimativni izraz ostvaruje skladne slike zavodljivih obrisa velike evokativne snage: „Svaki paysage, svaka figura i simbol i osobito pjesnička atmosfera, potječu iz evokacije daleke Domovine. Bez retorike, bugarenja i rodoljubnih budnica, čak ne spomenuvši Hrvatsku, iz skoro svake pjesme izbija sjećanje, želja i strast za izgubljenom majkom. Kad se previše voli i samo je ime suvišno“. Isti je autor u drugome broju „Hrvatske revije“ 1957. godine osvrtom popratio zbirku pjesama Sužanj vremena. Na temelju četrdesetak poetskih kompozicija Kadić analizira potragu lirskoga subjekta za ontološkom istinom unutar vječne težnje za apsolutnim, potom i odnos pjesnika i božanske kategorije transponirane u pjesništvo. Osvrće se na motiv smrti, evokaciju noći, mediteranskoga krajolika. Autoru je osvrta posebice stalo da istakne pjesničku moć oblikovanja izvornih slika u kojima se izvanredno spajaju osjećaj, misao, riječ i ritam stvarajući kolorit pjesničkih slika: „Potrebno je istaknuti, da je Viktor Vida pjesnik s naglašenim i istančanim slikarskim osjećajem, zapravo nadrealni sitnoslikar, koji plastički riše dalmatinski krajobraz, sublimira ga, daje mu ton i zacrta obrise, oblije ga svjetlom, ili ga uroni u polusjenu, odredi ga u vremenu i prostoru, te ga iznese pred čitaoca, zorna i stvarna. Ova sposobnost evociranja, osvježivanja i približavanja dalekih krajeva i obrisa, iznesenih u punoj svježini i neposrednosti, očituje se kod većine pjesama Viktora Vide...“. Kadić se osvrće na zrelost Vidina pjesničkoga izraza, konciznost i gradbu pjesničkih slika minimaliziranim jezičnim sredstvima, upućujući na to da hermetična poezija nije umjetnička ekskluzivistička pojavnost, jer ona ima sposobnost živoga, neposrednog komuniciranja sa čitateljima: njezina tobožnja neprohodnost i „težina“ rastapaju se uronućem u sklad pjesničkih slika izgrađenih pročišćenim izrazom. U prilogu Hrvatsko emigrantsko pjesništvo u četvrtome broju „Hrvatske revije“ 1960. godine isti autor objavljuje niz zapisa o emigrantskim pjesnicima, među kojima i o Viktoru Vidi, te se referira na Nikolićeve ocjene Vidina pjesništva kao vrhunca hrvatskoga poslijeratnog pjesništva organski vezana uz Vidrića, Matoša, Wiesnera i Ujevića. U dvobroju 1-2 „Hrvatske revije“ 1962. godine sadržan je prilog Smrt u pjesmama Viktora Vide autora Branimira Anzulovića. U njemu se u pjesmama Groblje pokraj

103

104

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Ljubica JOSIĆ

mora, Ex voto i Prozor na more, II upućuje na panteistički odnos prema smrti, a u pjesmama Noćni harlem i San duše o krajoliku svetog Frana analizira se transponirana emocija osamljenosti u velegradskom prostoru: „Nalazimo tako u Vidinim pjesmama vedrinu stare Helade, kao i tjeskobu današnjeg svijeta. Oba stava je on proživljavao jednakom intenzivnošću, i taj je sukob izmedju težnje za klasičnom smirenošću i nezadovoljstva s tragičnom sudbinom izbjeglice dovadjao kod njega do silne unutrašnje napetosti. Možemo koji puta osjetiti unutar jedne te iste pjesme tu grčevitu borbu dvaju oprečnih stanja“. Istaknuto Anzulović oprimjeruje stihovima pjesme Primorci pod hrastom te se zaključno osvrće na prevladavanje stava o smrti kao smirenju, vrsti utjehe od rastrgana života. U prvom broju 1963. godine donosi se opsežniji članak naslovljen Poezija Viktora Vide autora Rajmunda Kuparea. U uvodnom se dijelu Kupareo osvrće na Sabrane pjesme tiskane 1962. u Buenos Airesu, potom obrazlaže neka od idejnih i formalnih obilježja Vidine poezije (motiv smrti, religioznosti, ljubavi, zavičajnosti), da bi utvrdio kako je zbirka Svemir osobe s formalne strane „najuspjeliji dio Vidine poezije, iako je on najhermetičniji“. U dvobroju 1-2 g. 1967. objavljen je prilog Borislava Marune naslovljen Dvostruki emigrant ili principe constante in exilio: o pet-godišnjici smrti pjesnika Viktora Vide. Autor upućuje na činjenicu da je mistifikacija pjesnikove smrti bacila sjenu na Vidino pjesništvo koje se češće promatralo iz perspektive zagonetne smrti negoli što se književno-kritički iščitavalo. S druge strane, domovinska šutnja zapostavila je Vidin opus u samome njegovu habitusnome ishodištu. Stoga Maruna ističe da originalnu i samostalnu Vidinu stvaranju treba dati pripadajuće mjesto u vrjednovanju hrvatskoga poslijeratnog pjesništva. U dijelu priloga o Vidi u „Hrvatskoj reviji“ prenose se birni članci iz druge periodike, poput priloga iz trećega broja 1969. godine u kojemu se citira dio eseja Uvod u vrednovanje poratnih i preocjenjivanje nekih prethodnih pjesnika autora Vlatka Pavletića, prenesen iz zagrebačkoga časopisa „Kritika“ (br. 4, siječanj-veljača 1969.). U njem se Vidi posvećuje posebna pozornost, stavlja ga se u kontekst naših mediteranskih pjesnika, uspoređuju razlike u izrazu, misaonosti, sklonosti retorici, sa zaključkom da se zreli Vidin izraz natapa izražajnošću svakodnevnoga govora te da je Vida s više antologijskih pjesama zadužio hrvatsko suvremeno pjesništvo. U zapisu Komemoracija 20. godišnjice smrti Viktora Vide u prvome broju „Hrvatske revije“ iz 1981. godine navodi se podatak da je Tonko Gazzari tom prigodom održao predavanje Estetska analiza poezije Viktora Vide, koje je objavljeno u drugome broju iste godine. U opsežnom se eseju navodi literatura o Vidi, raspravlja o nekim pogrešnim interpretacijama Vidina opusa te se potom analiziraju estetski aspekti Vidine poezije. Na taj se prilog osvrnuo Lucijan Kordić, podsjetivši u četvrtome broju iste godine da navedenu literaturu treba nadopuniti dvama emigrantskim

Ljubica JOSIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

izdanjima – Hrvatski portreti te Hrvatska iseljenička lirika (Rim, 1974., prir. Lucijan Kordić) u kojoj su uvrštene i Vidine pjesme. U drugome broju „Hrvatske revije“ 1982. godine prenesen je članak Orfej iz tuđine Marijana Matkovića (objavljen u „Forumu“, br. 9, 1981.) s uvodnom napomenom Uredništva u kojoj se polemizira s nekim Matkovićevim tvrdnjama iznesenima u eseju. U sljedećem se broju „Hrvatske revije“ navodi urednička bilješka iz koje je razvidno da je članak imao velik odjek te se još jednom referira na politički kontekst Vidina boravka u emigraciji. U četvrtome broju 1983. godine objavljen je prilog Viktor Vida: nedoživljena sedamdeseta godišnjica života. U prvome se dijelu članka Uredništvo osvrće na uvrštavanje Vidina opusa u 139. knjigu edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti (zajedno s Olinkom Delorkom i Otonom Šolcem) te se ističe zasluga hrvatskih emigrantskih nastojanja u objavljivanju dijela Vidina stvaralaštva (Sabrana djela). U drugomu se dijelu priloga prenosi članak Zdravka Zime (objavljen u „Vjesniku“ 28. kolovoza iste godine) naslovljen Orfej u podzemlju, u kojemu se donosi kratka pjesnikova biografija i bibliografija te se ističe Vidina pjesnička separatnost. U četvrtome broju „Hrvatske revije“ 1984. godine tiskan je prilog Antuna Nizetea Pet stoljeća hrvatske književnosti: u povodu objavljivanja 13. kola Matičine knjižnice u kojemu se uvodno ilustrira priređivačko djelovanje unutar edicije te se osvrće na Vidino uvrštavanje u tu ediciju. Ante Kadić u trećemu broju „Hrvatske revije“ 1987. godine u članku Nekoliko hrvatskih emigrantskih pjesnika u dijelu teksta o Viktoru Vidi posvećuje pozornost pjesnikovu predratnom stvaralaštvu, suradnji u Krležinu „Pečatu“, potom se osvrće na pjesnikov boravak u Italiji, odlazak u prekooceansku emigraciju te na tijek recepcije Vidina stvaralaštva. Riječ je o članku koji koncizno ocrtava tijek izdavanja Vidinih djela te pridonosi prevrednovanju nekih mjesta u literaturi o Vidi, koja su obilježena bremenitostima. Jedna od reakcija na Kadićev prilog je članak Krste Spalatina u drugome broju „Hrvatske revije“ 1988. godine, u kojemu autor priloga objašnjava povijesno-politički kontekst „šestgodišnjeg rimskog intermezza“. Mladen Blažeković u članku Kobna mistifikacija Malaparteova vodiča u dvobroju 1-2 za 1991. godinu polemizira s Donatovim tezama iznesenima u „Vjesniku“ 21. travnja 1990., a Vinko Nikolić u drugome broju 1992. godine u bilješci Viktor Vida: da se ne ponavljaju netočnosti upozorava na ponavljanje netočne premise o „dijaboličnoj priči“. U dvobroju 3-4 iste godine Vinko Grubišić objavljuje članak Neki aspekti dvojezičnosti hrvatskih pisaca u egzilu, u kojemu se osvrće na Vidine pjesme napisane na talijanskom i španjolskom jeziku, a u prvome broju iz 1996. godine isti autor u članku Bleiburg u egzilskoj i domovinskoj hrvatskoj književnosti do 1990. donosi Vidinu pjesmu Razbijena vojska. Reference na Vidino stvaralaštvo sadržane su i u članku

105

106

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Ljubica JOSIĆ

Ive Šoljana Od Marula do Marune: očaj, vjera, ufanje i ljubav kao konstante hrvatskoga pjesništva u dvobroju 2-3 iz 1993. godine. IV. U četvrtu skupinu priloga idu nadgrobni govori i nekrolozi. Opsežniji je nekrolog napisao Ivo Lendić u četvrtome broju „Hrvatske revije“ g. 1960. Ondje autor poetiziranim stilom donosi kratak životopis bokeljskoga barda, koji se prelijeva u razgovor o suvremenoj lirici i zahtjevima moderne umjetnosti. Naglašava se da analiza pjesničkoga Vidina izraza zahtijeva opsežnu studiju te se razglobljuje Vidin odnos prema približavanju Bogu u pjesmama objavljenima u „Glasu sv. Antuna“. Autor nekrologa ističe važnost kršćanskoga svjetonazora u Vidinu pjesništvu, da bi se potom u dirljivu tonu oprostio od tragično preminulog pjesnika. Uz vijest o Vidinoj smrti bilježi se da je u redakciju časopisa pristiglo pismo u kojem se talijanski književnik Salvatore Quasimodo zahvaljuje Vidi na eseju objavljenom u „Hrvatskoj reviji“, iznenađen „Vidinim dubokim poznavanjem talijanske poezije“. Nadgrobni govori objavljeni su u dvobroju 1-2/1961. „Hrvatske revije“. Autor je uvodnoga govora Vinko Nikolić. U dirljivim retcima ne oprašta se glavni urednik od suradnika već prijatelj od prijatelja, pjesnik od pjesnika, sunarodnjak od sunarodnjaka. Potom se donose nadgrobni govori koji su održali Branko Kadić, Edo Bulat, Srećko Karaman, sažetak govora Tonka Gazzarija, slovenskoga književnika Rude Jurčeca te Ilije Perušine. (U četvrtome broju 1961. godine, prigodom prve godišnjice Vidine smrti i otkrivanja nadgrobnoga spomenika, objavljen je govor urednika „Hrvatske revije“; poimenice se navode imena i prezimena Vidinih prijatelja koji su sudjelovali u podizanju spomenika.) V. Peta skupina priloga obuhvaća Vidino nepjesničko djelovanje u emigrantskom životu. Tako četvrti broj „Hrvatske revije“ iz 1954. godine sadrži upozorenje na nepravednost kritika upućenih na račun suradnikâ časopisa, Viktora Vide i Ive Bogdana. Navodi se podatak o knjževnom „obračunu“ prozvanih autora koji pišu knjigu naslova Obrana hrvatske cjelokupnosti i javnih radnika. O njezinu objavljivanju (i tiskanju u vlastitoj nakladi) izvještava se u prvome broju „Hrvatske revije“ g. 1954. U drugome se broju iste godine daje prikaz te knjige. U njem Nikolić daje obrise društveno-političkoga hrvatskog emigrantskog konteksta nastanka knjige te posebice ističe uspjelu burlesku Rasulo Doriana Vlaja u kojoj Vida humornim tonom piše svoju „obranu“.

Ljubica JOSIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

VI. U šestu su skupinu razdijeljeni prilozi umjetnika koji su nadahnuti Vidinim stvaralaštvom i umjetničkom sudbinom. Tako u dvobroju 1-2 „Hrvatske revije“ za 1961. godinu Lelio Janin objavljuje tri pjesme, među kojima i Tužaljku za pjesnikom Viktorom Vidom. U toj se pjesmi razradbom motivskog kompleksa umjetnosti i života te proturječja bivstvovanja dovode u suodnos dva prostorna kompleksa koja su obilježila Vidin život i stvaranje: mediteranski krajolik „Boke od Kotora“ i teške noći Buenos Airesa. U istome dvobroju iz 1961. godine Uredništvo donosi kratak zapis o tome da je časopis slovenskih književnika u emigraciji „Meddobje“ u dvobroju 1-2 iste godine objavio priču 9999 slovenskoga književnika Rude Jurčeca, koju je autor posvetio Vidi, izravno mu se obraćajući u prologu i epilogu. U dvobroju 1-2 iz 1965. godine objavljeno je šesnaest pjesama Antuna Nizetea, među kojima pjesma O prirodo! u spomen Srećku Karamanu i Viktoru Vidi. Godine 1985. u „Hrvatskoj reviji“ objavljeno je i nekoliko pjesama Mandice Dulčić, među kojima i pjesma posvećena Vidi, a Zlatko Tomičić u prilogu Ledenjak iznad Lake Louise u trećemu broju iz 1989. u kratkoj proznoj formi opisuje svoj dolazak u Stjenovite planine prisjećajući se Vidina opisa ledenjaka u pjesmi u prozi Duhovna Hrvatska. VII. U sedmu skupinu idu prilozi koji donose podatke o prevođenju Vidina stvaralaštva na druge jezike. U četvrtome broju „Hrvatske revije“ g. 1961. čitamo obavijest o Vidinim pjesmama prevedenima na engleski jezik. Riječ je o pjesmama Staklena spirala, Stvaranje svijeta (Noć u Dalmaciji) i Tri kralja koje su u prijevodu Magde Osterhuber objavljene u avangardističkom književnom časopisu „Chelsea“ (New York), a koji su bili nominirani za nagrade Prevodilačkog centra 1978. godine. Ondje su Vidine pjesme, uz kratak uvodni dio s osnovnim biografskim i bibliografskim podatcima, objavljene uz pjesme Salvatorea Quasimoda, Pabla Nerude, Vladimira Majakovskog i Borisa Pasternaka. U četvrtome broju „Hrvatske revije“ g. 1982. izlazi vijest da je časopis za prevođenje „The Journal of Literary Translation“ (Sveučilište Columbia) u jesenskom broju iste godine objavio pet Vidinih pjesama (Bijeg u Egipat, Razbijena vojska, Sužanj vremena, Sudbina ratnika i Dušin spomenik). Zaključna razmatranja 1. U istraživanju priloga „Hrvatske revije“ o Viktoru Vidi polazište nam je bilo promatranje ovećega broja članaka kao fragmenata s pomoću kojih se mogu postaviti koordinate dijakronije Vidina stvaralaštva u emigraciji i odjeka njegova stvaralaštva u emigrantskoj i domovinskoj javnosti. Unutar tih koordinata izdvaja se

107

108

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Ljubica JOSIĆ

dio priloga koji svjedoči o Vidi kao neiscrpnu duhovnome vrelu i otkriva koliko je njegovo stvaralaštvo, ali i sudbina, bilo inspirativno umjetnicima. Analiza tih priloga pridonosi cjelovitijem shvaćanju načina na koji je Vidina pjesnička sudbina uzdizana na razinu simbola tragičnosti umjetničkoga stvaranja, ali i simbola dijela hrvatske nacionalne povijesti u kojoj su „najzaslužniji pojedinci nošeni nezasluženim završetcima“ i koliko je takva recepcija uvjetovala prevagu, kako primjećuje Mirko Rogošić u predgovoru zbirci pjesama Otrovane lokve, „jakoga dojma pjesnikove smrti nad njegovom književnom ostavštinom“. 2. „Hrvatska revija“ održavala je vitalističku vezu s ostalim, ne samo hrvatskim, emigrantskim časopisima te se među njezinim prilozima mogu pronaći oni u kojima se prenose osvrti iz drugih glasila, a koji svjedoče o recepcijskoj proširenosti Vidina stvaralaštva. S druge strane, „Revija“ je primala vijesti iz Zagreba i pažljivo bilježila novosti o kritičkoj recepciji Vidina stvaralaštva u domovini, o čemu svjedoči dio priloga. 3. S obzirom na brojnost priloga „Hrvatske revije“ o Viktoru Vidi i na to da se u njihovoj raznovrsnosti otkrivaju različiti aspekti Vidina života i djela, ali i dinamika nekih nesuglasica u našoj književnoj znanosti, mislimo da bi cjelovita studija o mjestu Viktora Vide u tome časopisnome korpusu bila dobrodošla pomoć u prevrednovanju nekih mišljenja koja su, ističući u prvome planu uzgibanu retoričnost manjeg dijela priloga „Hrvatske revije“, poopćeno zaobilazila cjelinu bogata i plodna časopisnog korpusa. * * *

Prilozi o Viktoru Vidi u „Hrvatskoj reviji“ 1 (1951) 3 1 (1951) 3 3 (1953) 3 3 (1953) 4 4 (1954) 1 4 (1954) 2

(Prikaz) Kadić, Branko: Viktor Vida, Svemir osobe, pjesme, Bs. Aires 1951., str. 263-266. (Crtež) Crnobori, Josip: Viktor Vida, str. 263. (Uredništvo): Viktor Vida navršava 40. godišnjicu života, str. 368. (Uredništvo): Književna obavijest: Ivo Bogdan i Viktor Vida, Napadaji na hrvatske javne radnike u Argentini, str. 493-494. (Uredništvo): Knjiga Obrana hrvatske cjelokupnosti i javnih radnika izašla iz tiska, str. 88. (Prikaz): Nikolić, Vinko: Ivo Bogdan i Viktor Vida, Obrana hrvatske cjelokupnosti i javnih radnika, Buenos Aires, 1954., vlastita

Ljubica JOSIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

naklada, str. 189-195. (Prikaz) Kadić, Branko: Viktor Vida, Sužanj vremena, pjesme, Buenos Aires, 1956., str. 165-169. 8 (1958) 1 Nikolić, Vinko: Nagrađene pjesme Antuna Bonifačića i Viktora Vide, str. 86.; fotografija Viktora Vide, str. 86. (Kulturni pregled): Nikolić, Vinko: Recitacija hrvatske emi10 (1960) 1 grantske poezije, str. 105. 10 (1960) 4 (Eseji i različiti članci): Lendić, Ivo: Tragična smrt Viktora Vide, str. 345-358.; Kadić, Ante: Hrvatsko emigrantsko pjesništvo, str. 442-457.; Nikolić, Vinko: Tragična smrt Viktora Vide, str. 780‑781.; fotografija Viktora Vide, str. 345. 11 (1961) 1-2 U rubrici Pjesme, među trima pjesmama Lelija Janina objavljena je Tužaljka za Viktorom Vidom, str. 68.; (Nadgrobni govori): Nikolić, Vinko: Do viđenja među zvijezdama! str. 128-130; Kadić, Branko [Dragi Viktore], str. 130-131; Bulat, Edo [Dragi Viktore], str. 131-132.; Karaman, Srećko [Peraste, o moja bijela tvrdjo], str. 132-133.; Gazzari, Ante (Tonko) (sažetak nadgrobnoga govora), str. 134; Jurčec, Ruda [Viktor Vida je bil tudi velik prijatelj], str. 134; Perušina, Ilija [Dragi Viktore], str. 134; Uredništvo: Slovenski književnik Viktoru Vidi, str. 135; fotografija, str. 128. 11 (1961) 4 Nikolić, Vinko: U pohodima mrtvome pjesniku Viktoru Vidi: prigodom prve godišnjice smrti otkriven je nadgrobni spomenik, str. 478-480.; Kadić, Branko: Pjesme Viktora Vide na engleskom, str. 480. 12 (1962) 1-2 Anzulović, Branimir: Smrt u pjesmama Viktora Vide, str. 237‑240. Kupareo, Rajmund: Poezija Viktora Vide, 60-71.; Nikolić, Vin13 (1963) 1 ko: Na večeri recitacija predana javnosti knjiga Viktora Vide, str. 125-128.; Likovni prilog: Ahčin, France: Viktor Vida (mramor), str. 61. 14 (1964) 2-3 Nikolić, Vinko: Knjiga sabranih pjesama Viktora Vide, str. 345‑346. Likovni prilozi: Remec, Bara: Vikor Vida (1951., ulje), str. 427. 14 (1964) 4 15 (1965) 1-2 U rubrici Pjesme objavljeno 16 pjesama Antuna Nizetea, među kojima i pjesma O prirodo! posvećena uspomeni Srećka Karamana i Viktora Vide, str. 58. Nikolić, Vinko: Peta godišnjica tragične smrti Viktora vide, str. 15 (1965) 3 7 (1957) 2

109

110

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Ljubica JOSIĆ

245. 16 (1966) 2-4 Nikolić, Vinko: Konačno Viktor Vida u jednoj antologiji, str. 318. 17 (1967) 1-2 Maruna, Boris: Dvostruki emigrant ili principe constante in exilio: o petogodišnjici smrti pjesnika Viktora Vide, str. 61-68. 19 (1969) 3 Pavletić, Vlatko: Jedan od „onih kojih je najveći grijeh što su otišli u emigraciju“... Zagrebački časopis „Kritika“ o pjesniku Viktoru Vidi, str. 283-284. (Iz eseja Uvod u vrednovanje poratnih i preocjenjivanje nekih prethodnih pjesnika, Kritika, Zagreb, 1969., br. 4). Nikolić, Vinko: Viktor Vida – knjiga u Zagrebu?, str. 111. 20 (1970) 1 Uredništvo: Akademija u spomen pjesniku Viktoru Vidi u Züri20 (1970) 4 chu, str. 1090. 21 (1971) 2-3 Kordić, Lucijan: Misa zahvalnica i requiem za umrle suradnike (propovijed), str. 362-365. Uredništvo: U Zagrebu knjiga Viktora Vide, str. 495. 21 (1971) 4 23 (1973) 3 Uredništvo: Nova knjiga Knjižnice Hrvatske revije, str. 417. 27 (1977) 3 Katalenić, Zvonimir: Sužanj i pobjednik vremena, str. 357-363.; Crnobori, Josip: crtež Viktora Vide, str. 357. 31 (1981) 1 Uredništvo: Komemoracija 20. godišnjica smrti Viktora Vide, str. 138. Gazzari, Ante: Estetska analiza poezije Viktora Vide prigodom 31 (1981) 2 20-godišnjice njegove smrti, str. 255-274.; Crnobori, Josip: crtež Viktora Vide, str. 255. 31 (1981) 4 (Pisma Uredništvu) Kordić, Lucijan [Dragi gospodine Uredniče], str. 812. 32 (1982) 2 Matković, Marijan: Orfej iz tudjine (preneseno iz „Foruma”, br. 9/1981), str. 233-249.; Crnobori, Josip: crtež Viktora Vide, str. 233. Uredništvo: članak o Viktoru Vidi, str. 541. 32 (1982) 3 Radica, Bogdan: Viktor Vida u svjetskom časopisu za prevođe32 (1982) 4 nje, str. 726. Kadić, Ante [Dragi uredniče], str. 584. 33 (1983) 3 Zima, Zdravko: Viktor Vida: nedoživljena sedamdeseta godiš33 (1983) 4 njica života, str. 738.; Crnobori, Josip: crtež Viktora Vide, str. 738. 34 (1984) 1 Kadić, Ante: I hrvatski su emigranti pjevali o moru: otvoreno pismo Ivanu Katušiću, str. 101-110. 34 (1984) 4 Nizeteo, Antun: Pet stoljeća hrvatske književnosti: u povodu

Ljubica JOSIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

objavljivanja 13. kola Matičine knjižnice, str. 676-680. Kadić, Ante: Nekoliko hrvatskih emigrantskih pjesnika, str. 471‑487. 38 (1988) 2 Spalatin, Krsto: Sjećanje na pjesnika Vidu, str. 323-326.; Crnobori, Josip: crtež Viktora Vide, str. 323. 39 (1989) 3 Tomičić, Zlatko: Ledenjak iznad Lake Louise – Stjenovite planine, Kanada, str. 568. 41 (1991) 1-2 Blažeković, Milan: Kobna mistifikacija Malaparteova vodiča, str. 261-264. Nikolić, Vinko: Viktor Vida: da se ne ponavljaju netočnosti..., 42 (1992) 2 str. 321. 42 (1992) 3-4 Grubišić, Vinko: Neki aspekti dvojezičnosti hrvatskih pisaca u egzilu, str. 478-483.; Rubić, Predrag Drago: Svjetla oporuke V. Nikoliću i B. Maruni, str. 459. 43 (1993) 2-3 Šoljan, Ivo: Od Marula do Marune: očaj, vjera, ufanje i ljubav kao konstante hrvatskog pjesništva, str. 235-245. 43 (1993) 4 Hanž, Branko: Donacija obitelji Nikolić, str. 554-557. Grubišić, Vinko: Bleiburg u egzilskoj i domovinskoj hrvatskoj 46 (1996) 1 književnosti do 1990, str. 61-78. 47 (1997) 3-4 Kosić, Ivan: Pisma u rukopisnoj ostavštini Vinka Nikolića, str. 682-703.; Grubišić, Vinko: „Pod tuđim nebom“ nakon 40 godina, str. 704-708. „Hrvatska revija“: Jubilarni zbornik 1951-1975, Uredništvo: Uspomeni umrlih suradnika HR, XI-XVI. 37 (1987) 3

111

Slaven JURIĆ, Zagreb

112

VEZANI I SLOBODNI STIH U POEZIJI VIKTORA VIDE Premda se o Viktoru Vidi pisalo razmjerno mnogo, pa i relativno kontinuirano, što u zemlji, što u inozemstvu, većina dosadašnjih članaka pretežito je kritičko-esejističke naravi, a nerijetko u njima preteže impresionistički moment pa o temeljima autorove poetike i dalje znamo razmjerno malo. K tome je Vidina osoba, bolje rečeno njegova osjetljiva politička pozicija nakon II. svjetskoga rata, vidljivo intrigirala sve autore koji su o njemu pisali te je nezanemariv dio tekstualnoga prostora u kritičkim napisima dobivao taj aspekt pjesnikove osobnosti. Pritom se podrazumjevalo kako je za razumijevanje njegova poetskoga rukopisa biografska pozadina (uz obvezno nabrajanje utjecaja) od odlučujuće važnosti. Uglavnom se pozornost poklanjala provodnim motivima Vidina pjesništva: smrt, duhovnost, mediteranski imaginarij, biblijska i antička podloga), dok je o Vidinim diskurzivnim strategijama, označiteljskim praksama i, osobito o stihovnom ustroju pjesama, što će me ovdje izričito zanimati, napisana tek pokoja rečenica općenite naravi, što zapravo i ne čudi, znajući da su i značajnija imena hrvatskoga pjesništva ostala bez takva tipa analize. Tako, recimo, u jednom od opširnijih prikaza Vidina rada, onome Marijana Matkovića1 iz edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti nalazimo da je „dva puta mijenjao fakturu svoga stiha – u argentinskom on će je zgusnuti – a da se unatoč vidljivim utjecajima 1 Olinko Delorko, Oto Šolc, Viktor Vida, Izabrana djela (PSHK, knj. 139, str. 324), Zagreb, 1982., str. 309-327.

Slaven JURIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

talijanskih hermetista potpuno ne odrekne svojih predratnih izražajnih lutanja. Sva iskustva u traženju izraza on će, pojednostavivši stih, podići na višu razinu“. I to bi bilo uglavnom sve što je rečeno o Vidinu ne baš nezanimljivu baratanju stihovnom formom. Za početak bih nagovijestio da je slika Vidina stiha bitno kompleksnija nego što daju naslutiti navedene rečenice, a i mora je se, dakako, precizirati. Čini se da Matković opaža samo promjenu između dugoga slobodnog stiha s početaka Vidina pjesnikovanja, odnosno duljih akcenatsko-silabičkih metara iz Hrvatskoga književnog zbornika iz pjesama oko 1940., te jednoga tipa slobodnoga stiha komu će se Vida prikloniti u zbirkama. Ipak, rekao bih da uz nedvojbene linearne versifikacijske mijene, koje se daju zapaziti gotovo na prvi pogled, nalazimo i koegzistenciju različitih oblika, od kojih neki, ni kao pojave, a još manje kao promjenljive veličine sa svojim strukturnim i semantičkim rasponom, nisu ni zapaženi. „Izražajna lutanja“, koja se u navodu spominju, prilično je jednostavno objasniti situacijom kakvu pjesnik zatječe na hrvatskoj književnoj sceni, osobito uzimajući u obzir da je dulje vrijeme poetički ovisio o prvacima književnoga života u čiji je krug dolaskom u Zagreb ušao – mislim tu prije svih na Tina Ujevića i Ljubu Wiesnera. Ona su, međutim, i rezultat znatno širih kretanja na stihovnom planu u kontekstu hrvatskoga i internacionalnoga modernizma. Dok su mnoga razdoblja književne povijesti protekla u znaku jednoga ili dvaju oblika, neizostavno pripadna istom versifikacijskom sustavu, ili se pak događalo da je cijela, ponekad i izrazito duga karijera – poput one Victora Hugoa – obilježena jednim stihom, aleksandrincem kao „vjekovnim orguljama“, kako je to formulirao S. Mallarmé,2 dotle je tridesetih godina, kad se Vida prvi put javlja, a jednako je i u sljedećim desetljećima, u formalnom pogledu moguće odabrati praktično sve što je iznjedrila moderna povijest hrvatskoga stiha. U onodobnim pjesničkim praksama koegzistiraju: •• •• ••

mnogobrojne varijante akcenatskoga stiha, čistokacenatski metri koji su se profilirali u moderni, s jednakim brojem naglašenih slogova i raznosložnim slabinama, a izrazito su živi u prijevodima s engleskoga i njemačkoga; strogi akcenatsko-silabički stih što ga je forsirao Matoš, neko vrijeme Ujević, zajedno s Gričanima čiju poetiku Wiesner pronosi do tridesetih godina kad Viktor Vida objavljuje prve sastave;

2 S. Mallarmé, Kriza stiha, „Teka“, 1975., br. 9, str. 360-368.

113

114

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Slaven JURIĆ

••

raznovrsnih tipovi vers librea koji potkraj dvadesetih godina i u hrvatskom pjesništvu dostiže „nulti stupanj pisma“3 tj. postaje samorazumljivom činjenicom, osobito u mlađih pjesnika; •• ne treba smetnuti s uma ni da, uglavnom lišeni folklornoga prizvuka, opstaju i znatno stariji silabički metri, bilo kao ritmički oslonac bilo kao metametričko prisjećanje4; vidjet ćemo da i taj sloj tradicije u jednom razdoblju igra važnu ulogu u Vidinu pjesništvu. Kad se iz ovako široko zacrtana pregleda fokusiramo na praksu do koje je pjesnik najviše držao, a u intervjuu iz 1957. izrijekom Matoša, Wiesnera i Ujevića naziva svojim učiteljima, tada se jasnije ocrtava putanja njegove poetike, odnosno razlozi koji su vodili upotrebu određenih formi. Prve pjesme (Poslanica mrtvoga, Bokelji putuju) tako su u znaku dugoga slobodnog stiha, bez opkoračenja, izgrađena na ravnomjernoj distribuciji dubokih sintaktičkih granica (na kraju retka dominantno se pojavljuje sintaktička granica dubine kadence ili antikadence)5. Uvjetno govoreći, narativna faktura ranoga Vidina stiha poetski se legitimira i ritmički konsolidira polisindetskim lajtmotivima (I dan i noć sreću se i izjednačuju po kutovima… / I čuje se pomamni zvuk sindžira i karika / i pljuštanje vrelih suza po hladnom pločniku). Također, kao nadomjestak rimi, koja gotovo u potpunosti nestaje, granica se retka beziznimno učvršćuje autosemantičkim riječima (glagolima i imenicama). Ni retorička postava ni profil lirskoga subjekta ne odmiču se bitno od standarda koji je hrvatska poezija od Kamova do zreloga Ujevića uspostavila ovim oblikom: posrijedi je modernizirana bardska persona koja iz sveobuhvatnoga rakursa progovara u povišenu stilskom registru o velikim pitanjima pa su i stih i natprosječna duljina pjesme metonimija, a ujedno i ikonički znak takva poimanja lirskoga diskursa.6 U Vidinoj je varijanti zamjetljiv tek veći udio hipotaktičnih konstrukcija – svojstvo koje će trajno obilježiti Vidin rukopis – što je, vjerujem, motiviralo Borisa Marunu da u članku o Vidinoj zreloj poeziji ustvrdi, rekao bih s pravom, znatno labaviju vezu s hermetizmom od one na kojoj je inzistirala dotadašnja kritika, primjećujući kako je „njegove pjesme uvijek moguće reducirati na prozu“. No dok je taj dulji, retorički „glasniji“ stihovni obrazac, ostao kratkotrajnom mladenačkom preokupacijom, sredinom tridesetih godina on se, kako rekoh, okrenuo 3 O tome vidi šire, S. Jurić, Počeci slobodnoga stiha, Zadar - Zagreb, 2006. 4 S. Petrović, Oblik i smisao, Novi Sad, 1986. V. osobito članak „Metametrička funkcija stiha“. Taj se termin već udomaćio u našoj stihološkoj literaturi. 5 V. Z. Kravar, Tema „stih“, str. 36 (posrijedi je tipologija praških strukturalista, dopunjena leksičkom granicom, jer u stihovnom govoru ona može postati ritmički relevantna). 6 Tako je dugački slobodni stih („long-line“) ustrojen i obilježen od samih početaka, u Vlatima trave W. Whitmana. V. o tome u Chris Beyers, History of Free Verse, Fayetteville, 2001., str. 38-44.

Slaven JURIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

onom poimanju pjesništva koje se okvirno može nazvati artističkim (esteticističkim), a koje je usvojio izravnim naukovanjem kod Wiesnera i Ujevića. Pritom su se neke lekcije iz stihotvorne vještine u Vide primile bolje, dok su neke, kako pokazuju analize, ostale na razini pristojnoga odziva. Naime, u zagrebačkom razdoblju on se istodobno služi akcenatsko-silabičkim metrima binarne ritmičke inercije, slobodnim stihom, ali i hibridnim oblikom, „oslobođenim stihom“, karakterističnim za Ujevićevu poeziju od Auta na korzu nadalje. Ne treba zaboraviti da je Auto na korzu objavljen u Nikšiću 1932., iste godine i u istoga izdavača gdje i prva Vidina pjesma, tako da se s tim tipom izraza Vida mogao sroditi vrlo rano, o čemu svjedoči rana Pjesma o drvenim lulama. Taj stih koji se može definirati kao nizanje anizometričnih, duljinom srodnih redaka, ali s obveznom rimom, a nerijetko i strofički organiziran, autor je zadržao do kasne faze pa se njime poslužio i u sonetu Sužanj vremena, naslovnoj i udarnoj pjesmi svoje druge zbirke. U Ujevića je oslobođeni stih (Visoki jablani, Čin sputanih ruku) jasno funkcionalno specijaliziran jer reterira od njegova ranoga razbarušenoga avangardnog verlibrizma iz dvadesetih godina, pri čemu se i na semantičkom planu narativna koherentnost nadređuje alogičkom fragmentu avangardne faze. Ujevićev govornik u takvim pjesmama nije više svjedok „značenjske apokalipse“ i, konzekventno tome, persona potrgana identiteta nego navjestitelj nade i buduće emancipacije čovječanstva shvaćena kao makrosubjekt. U Vide je isti oblik isprva samo varijanta novostečene artističke poetike, a potom naprosto jedan od stihovnih izbora u trijadi „slobodni stih – vezani stih – oslobođeni stih“ kojemu se uvijek moguće vratiti. Ipak, nešto od aure Ujevićeva stiha prisutno je i u Vidinu shvaćanju oblika: oslobođeni stih i u njega podrazumijeva viši stupanj logičke dosljednosti, čvršće metonimijske odnose među sekvencama, s obzirom na to da je u Ujevića umekšavanje radikalnoga poetskoga i jezičnog eksperimenta iz avangardnoga perioda, s jedne strane, kao i redukcija figuralnosti u odnosu na pjesme zaoštrenoga esteticizma nastalo iz potrebe da se angažmanu i jednoznačnijim porukama podvrgne većina morfoloških svojstva iskaza. Po svemu sudeći, takvo je uvjerenje ravnalo i autorovom odlukom da naslovnu pjesmu druge zbirke, Sužanj vremena, koja očito nosi aksiološki naboj knjige i uspostavlja njezin središnji polaritet (lirski subjekt – kreator), oblikuje kao „slobodni sonet“, u kojem su prvi i posljednji redak prepoznatljivi (deseterac Ne znam što sam, gdje sam, kamo idem i dvanaesterac Crna ptica noći slijeće mi na rame), dok ostali reci premašuju šesnaest slogova, pri čemu se u drugom katrenu, nekarakteristično za sonet, konstantno opkoračuje. No razloge česta opredjeljenja za oslobođeni stih moguće je potražiti i u činjenici da, kako sam napomenuo, na neke od strožih konzekvenci Matoševa artizma, posredovana Wiesnerovom mentorskom ulogom, Vida nije pristao, ili se pak nije uspio uzdići do visoko postavljenih standarda te škole. Kako je uvjerljivo pokazao

115

116

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Slaven JURIĆ

Zoran Kravar u više svojih radova o Matoševoj versifikaciji,7 fenotip je toga sustava iznimno šarolik i pomno razrađen, ali mu je genotipska struktura relativno jednostavna: dosljedna primjena akcenatsko-silabičkoga načela, pri čemu nije važno pada li naglasak na parne ili neparne slogove (jampska ili trohejska inercija), ali se binarna mjera dosljedno poštuje. Stih je dakle fleksibilan na početku, a varirati može i na kraju izmjenom klauzule (pa tako u Matejni, gdje se evociraju imena Kamova, Donadinija i Matoša nailazimo na hommage rabbiju u vidu trosložne daktilske rime – bludnica/sudnica). Za Vidinu poetsku praksu relevantna je i činjenica da se ritmički uzorak jednom uveden u strofi dalje mora poštivati kroz cijelu pjesmu. Tako se u polimetričnom sonetu Pokoj vječni čovjeku bez autobiografije dosljedno izmjenjuju trohejski dvanaesterci i deseterci, ali se u završnom retku obaju katrena pojavljuju dvanaeseterci u kojima naglasci pretežito padaju na parne slogove (Kroz maglu oktobra i sumračja strasna || Kroz mukle oktobre i stoljeća kasna?), što u Matoša nije dopušteno, ali su Ujević, i, općenito, pjesnici s hrvatskoga Juga ozakonili. No ako se ovi reci i shvate kao stilski postupak koji efektno proširuje odveć stroge Matoševe kriterije, Sonet o zlatnim plodovima, iz iste godine, pokazuje tendenciju koja je u Vidinu vezanom stihu izrazita, a koja se očituje u nepažljivu rukovanju formom i, samim tim, rezultira porastom aritmije tamo gdje ona nije programatski ugrađena. Tako, primjerice, u drugom katrenu potpuno pravilni šestoiktični katalektički trohej Gorke riječi s usta otkida mi san (dakle trohejski „jedanaesterac“) biva rimom povezan s retkom „pod lilijama spava, tko je umoran“, u kojemu svi naglasci padaju na parne slogove, a cezura bježi iza sedmoga sloga. Da nedorečenosti Vidina stiha nisu ostale samo simptomom mladenačke i boemske faze, svjedoči kasnija pjesma Vatrometi sna posvećena „mrtvom drugu Tinu Ujeviću“, u kojoj je vjerojatna osnova opet šestoiktični trohej s cezurom iza 6. sloga, ali su u njezina četiri katrena tek oko polovice stihova pravilni i izosilabični, čak i ako se pomirimo s povremenim odljevom akcenta na parne slogove. U Vidinu su opusu izometrične kompozicije razmjerno rijetka pojava te se, primjerice, Žara, iz zbirke Sužanj vremena, ističe svojom plastičnom zaokruženošću u simetričnim osmercima. Kao kuriozitet Vidina metričkoga repertoara izdvojio bih nekarakterističan povratak desetercu 4+6, obvezno trohejski intoniranu, ali uglavnom oslobođenu folklornoga etosa. U trenutku kad mu se Vida vraća deseterac je već, barem u reprezentativnoj književnosti, zaključio svoju dugotrajnu, a u devetnaestom stoljeću i dinamičnu povijest. Dok je u pjesnika od moderne nadalje taj stih egzistentan isključivo u funkciji metričkoga ili metametričkog citata, u Vide je to najzastupljeniji 7 Z. Kravar, „O stihu Matoševa soneta Jesenje veče“ i „Matoševa ideja strofe“ u knjizi Stih i kontekst, Split, 1999., str. 97-126 i str. 163-74.

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Slaven JURIĆ

stalni oblik kasne faze – iako je samo Bijeg u Egipat beziznimno deseteračka pjesma – i ritmički uzorak koji je, očito, imao u uhu pa i njega valja očitavati kao simptom kulturne i prostorne nostalgije koja prožima argentinski opus, osobito stoga što u zagrebačkom razdoblju potpuno izostaje. Zapravo, taj se metar u prvoj zbirci, Svemir osobe, pojavljuje razmjerno rijetko (u Velikoj materi on popunjava središnju tercinu, a u Jutarnjoj molitvi razasut je među slobodnim stihovima). Pravu, i estetički najuvjerljiviju primjenu, Vidin je deseterac 4+6 našao u ciklusu pjesama s biblijskim podtekstom s početka zbirke Sužanj vremena (Tri kralja, Pokolj nevinih, Bijeg u Egipat). Segmentirani u prepoznatljive strofičke segmente (distih, tercina i katren), ti se sastavi u cjelokupnom Vidinu opusu izdvajaju po koncentriranom narativnom prosedeu i preciznosti poetskih slika, u kojima deseterac 4+6, emblematski zastupajući stiliziranu arhaičnost, odlično obavlja ulogu ritmičkoga stabilizatora. Ostaje još da se pozabavimo slobodnim stihom dviju zbirki Svemir osobe i Sužanj vremena, dakle onim dijelom opusa koji je po autorovu mišljenju epicentar njegova stila i po kojem danas prepoznajemo Vidin poetski rukopis. Na najopćenitijem planu, a to je jasno već iz prethodnih zapažanja, on je razmjerno kraći od onoga iz ranih verlibrističkih sastava, povremeno je rimovan, dakako bez predvidljiva rasporeda, a od prethodnika zadržava nesklonost prema opkoračenju. Također, barem na mjesnoj razini, valja zapaziti tendenciju da se reci, iako bez prepoznatljive ritmičke strategije u untrašnjosti, ujednače duljinom, a osobito sintaktičkom artikulacijom. Pritom mislim na činjenicu da se dobar dio Vidinih verlibrističkih pjesmama ponajprije može uvrstiti u onaj tip slobodnoga stiha koji poljska teoretičarka Dorotha Urbańska8 naziva sintaktičkim, a odlikuje ga podudarnost stihovne i sintaktičke organizacije. U Vidinu slučaju riječ je o dominantoj podudarnosti kraja retka s krajem sintagme, nešto rjeđe cijele rečenice pa reci najčešće završavaju polukadencom. K tome, u klauzulu stiha gotovo beziznimno dolazi autosemantička riječ (imenica ili glagol) pa se granica retka dodatno učvršćuje. Paradigmatska je u tom smislu pjesma Ex voto. Sve osobine ovoga tipa Vidina slobodnoga stiha dobro su vidljive već na njezinu početku: Mjesec nad zaljevom golubica s grančicom u kljunu. Kap rose na krilu mrtvog šturka ispod maslina. Paraktaktički nanizane sintagme ne samo da se podudaraju s granicama retka nego i prostor pjesme organiziraju sukladno perceptivnom slijedu lirskoga subjekta 8 Wiersz wolny, próba charakterystyki systemowej, Warszawa, 1995.

117

118

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Slaven JURIĆ

koji će se „tek naknadno“ obznaniti u tekstu prvim licem jednine. Taj vers libre, u drugom tipološkom ključu čitljiv i kao „kratki slobodni stih“,9 u Vidinim kasnim pjesmama zna poprimiti i drukčija obilježja pa možemo govoriti o posebnoj varijanti unutar autorove opće oblikotvorne strategije. Naime, ako je stih bez opkoračenja stabilna versifikacijska podloga, u nekim pjesmama iz druge zbirke (Sjećanje na Europu, Večernji posjetilac, Minotaur) grafički aranžman i sintaktička artikulacija idu donekle različitim putovima te se, usljed kratkoće retka, jedna rečenična cjelina prostire cijelim segmentom pjesme (Mašino, divlja zvijeri, / koja si zaskočila / prijatelja moga, Espindolu, / dok je blagovao žito / iz onih dolina, / gdje se glase ševe / i bistrine rijeka.) Kako te tekstove karakterizira i znatno veći udio hipotaktičnih konstrukcija u odnosu na prethodno opisanu varijantu, tj. njihova sintaksa meandrira vertikalom pjesme, njihov je oblik, figurativno govoreći, više organičan, iako, kako se vidi iz navedenih redaka, klauzula i dalje biva razmjerno čvrsto zatvorena autosemantičkim leksemima. Ta se podvrsta kratkoga slobodnoga stiha u hrvatskoj poeziji kratkotrajno nastanila početkom 20. stoljeća, ponajviše u pjesnika podrijetlom s hrvatskoga Juga. Nekoliko puta upotrijebio ga je Ivo Vojnović (Tolstoju, Grimizni plašt), a najustrajnije se njime služio Božo Lovrić u zbirci Sveto proljeće. Kako je to varijanta sa slabijim identitetom, jer se lako kamuflira pod kratki slobodni stih bez opkoračenja, nije ni osobito zastupljena, a još manje primijećena u dosadašnjoj stručnoj literaturi. Njezino bi poetičko zaleđe valjalo pomnije istražiti, ali se čini da formu najprije duguje estetičkom mitu o organskoj formi,10 i da naginje arhaizaciji, odnosno da svoje tematske svjetove rado promatra sub specie aeternitatis. Pjesnici „organskoga“ slobodnoga stiha iskustva svojih lirskih subjekata redovito, eksplicitno ili implicitno, profiliraju vitalističkom doksom. „Ponad ili ispod“ netom opisana čisto formalnoga ustroja većine Vidinih slobodnih stihova uočava se, međutim, drugi literarni prostor oblikovan tradicijom, odnosno intertekstualnim uporištima koja se mogu očitati i na stihovnom planu. Naime, premda sam rekao da je težište oblikotvornih i, uže gledano, ritmičkih strategija povjereno sintaktičkoj artikulaciji, odnosno ravnomjernom rasporedu sintaktičkih 9 Posrijedi je drugi tip iz već navedene studije Ch. Beyersa. 10 Ch. Beyers, čiji se kontekstualni, historistički pristup slobodnome stihu oslanja upravo na „estetičke mitove“, odnosno „fikcije“ kojima se rukovode pjesnici uvodeći nove forme ili realegorizirajući postojeće, upravo mitu o organskoj formi kao načelu kompozicije pjesničkoga djela dodjeljuje središnje mjesto, a slično je postupio i Donald Wesling u knjizi The New Poetries, Poetic Form since Coleridge and Wordsworth, London and Toronto, 1985. Premda mislim da u razdoblju kad avangardne prakse upravo podrivaju mit o organskoj formi i nameću druga konstruktivna načela nije odviše plodonosno pokrivati cijeli spektar verlibrističkih eksperimenata jedinstvenim mitom, u ovom konkretnom slučaju takav mi se poetički oslonac čini plauzibilnim.

Slaven JURIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

granica, priličan broj Vidinih pjesama zapravo se poetski legitimira i značajnim udjelom metametričkih signala, što će reći da određen broj redaka, iako ritmički ne organiziraju pjesmu u cjelini, podsjeća na oblike poznate iz poezije vezana stiha. Drugim riječima, premda se sa čisto formalne strane taj vers libre može definirati kao „sintaktički“ ili „kratki“, u drugom tipološkom svjetlu on nerijetko ulazi u onaj tip slobodnoga stiha koji sam na drugom mjestu, oslonivši se na anglističku teoriju slobodnoga stiha, okrstio The ghost of the meter paradigmom.11 Duh nekoga jednostavnog metra, Eliotovim riječima rečeno, i u Vide redovito vreba iza zastora. Nije neočekivano da su to odreda oni metri kojima se Vida služio u svojoj ranijoj fazi, odnosno oni koji su činili najvažniji dio njegove pjesničke lektire. Opet, gotovo beiznimno, u pitanju su binarni trohejski metri,12 s, kako je rečeno, iznenađujuće čestom prisutnošću deseterca 4+6, koji u tom dijelu opusa funkcionira kao umjetnički stih, iako je Vida očito osjećao i one njegove značajke (otvoreni završetak stiha i polustiha, kvantitativna klauzula) koje su modernim pjesnicima uglavnom bile nepoznate, a pripadaju neizostavnim folklornim svojstvima toga metra. Stoga relativno gusto razasuti deseterci iz Sarkofaga II (Antineja zlatnih uvojaka; kud jaganjci dolaze na pašu; o blagosti sunca u vedrini; A pod gradom nek se koplja lome) nisu eksces u Vidinoj zreloj poeziji, nego uz ostala tradicionalna sredstva poetskoga jezika (trope, jak simbolistički naboj slike) – koja nisu primarni interes ove studije pa nisu ovdje ni ozbiljnije razmotrena – ukazuju na autora koji je poeziju pisao isključivo velikim slovom, ali pritom nije radikalizirao ni jedan od svojih oblikotvornih programa. U tom bi smislu vrijedilo doista preispitati često pripisivanu bliskost s hermetizmom, s obzirom na to da se u njegovoj poeziji ne primjećuje značajnija tendencija prema zvukovnom simbolizmu ili da bi u bilo kojem smislu označiteljska strana leksika („magijsko stanje riječi“) igrala veliku ulogu. Premda se u dijelu kritike primjećuje sklonost da se ovom pjesničkom opusu pridaju naglašena modernistička obilježja te se ističe njegov odmak od tobože unisona jezika poratnoga hrvatskog pjesništva, infrastrukturna podloga izraza – a vjerujem da bi analiza ostalih semantičkih procedura na kojima ta lirika počiva pokazala slične, ako ne i identične rezultate – svjedoči o razmjerno konzervativnu, a pomalo i eklektičnu autoru koji jednom nogom stoji 11 U navedenoj studiji Počeci slobodnoga stiha. Termin je, prema Eliotovim formulacijama iz članka Razmišljanja o slobodnom stihu (Reflections on “vers libre”) skovala Annie Finch u istoimenoj studiji iz 1996. Slično je taj tip stiha imenovao i Ch. Beyers, nazvavši ga „haunted poetry“. 12 Iznimka je eventualno pjesma Tobija i anđeo, čiji se ritam zasniva na troakcenatskim recima mješovite, binarno ternarne mjere (Anđeo od jasmina i kamfora / biće nedokučiva sjaja / s krilom noćnog leptira), ali je taj inače sintagmatski stih, dominantnom polukadencom na kraju retka moguće samo približno protumačiti, jer je raritetan, kako u kontekstu zbirke, tako i u kontekstu njegova kasnoga opusa objavljena u časopisima.

119

120

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Slaven JURIĆ

čvrsto u okrilju europskoga esteticizma s kraja devetnaestoga i početka dvadesetoga stoljeća, odnosno nastavlja Wiesnerovu i ranu Ujevićevu poetiku, dok s druge strane, doduše, prima utjecaje talijanske i, vjerojatno, španjolske modernističke poezije, ali ih asimilira u pitomijem i tradicionalnijem ključu.

Martina KOKOLARI, Zagreb

TALIJANSKE TEME U VIDINU OPUSU U tekstu se sažeto ilustriraju analogni načini promišljanja života i poezije Salvatorea Quasimoda (1901.-1968.), talijanskoga pjesnika čije se djelo usko veže s onima G. Ungarettija i E. Montalea, i Viktora Vide, pjesnika kojeg dio kritike drži jednim od najznačajnijih hrvatskih hermetičara. Osim što je Vidino zanimanje za talijansku književno-umjetničku tradiciju i suvremenost prepoznatljivo i u konkretnim primjerima (pisao je, primjerice, o Povijesti talijanske književnosti G. Papinija u Obzoru 1938. te o talijanskoj kulturi u Zagrebu u časopisu L’Europa Orientale, 1939.), on je njezine raznolike poticaje implicitno uvrstio u vlastite stihove.

Ostavljajući po strani složenu problematiku hermetizma iznjedrenog u talijanskoj književnosti i različite definicije Quasimodovih zbirki kao hermetičkih,1 može se sažeto reći da je osnova poetike hermetizma čista poezija oslobođena mimetizma, koja analogijom i metaforom, reducirajući jezičnu građu, ukazuje na stanja lirskoga subjekta. Dakle, s trima najrelevantnijim obilježjima – odsutnošću, iščekivanjem i sjećanjem (S. Ramat; cit. prema Machiedo, 1997:20), koja se, kako ističe M. Machiedo, mogu povezati s „prostorom, budućnošću i prošlošću, dok je izbjegnuta sadašnjost“ (2003:155), ona afirmira riječ kao egzistenciju fiksiranu u atmosferi mitske čistoće. U amalgamima različitih književnih tendencija – najprije poetike na tragu Matoša, Wiesnera i Ujevića, koja je zapravo, prema nekim mišljenjima, „više potvrda kontinuiteta hrvatske moderne poezije negoli nemoć pjesnika da samostalno progovori“ (Čović, 1971:1038) – u Vide je naročito bio značajan utjecaj moderne talijanske lirike, hermetizma, tj.: „našao (je) punog sebe tek u neposrednom i živom 1 Neprijeporno se kao hermetičke izdvajaju njegove zbirke Potopljena oboa (1932.) i Erato i Apollion (1936.).

121

122

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Martina KOKOLARI

kontaktu s talijanskom poezijom četrdesetih godina, odnosno u kontaktu s talijanskim pjesnicima rezistencije i hermetizma“ (Maruna; cit. prema Donat, 2006:77). I sam će Vida, pišući 1960. o Quasimodu „jedan od svojih ponajboljih eseja“ (Milanja, 2000:307), istaknuti kako je najbolje prepustiti „književnoj povijesti da dosudi, u dokonoj polemici oko hermetizma, tko je njegov osnivač, koga ide prvenstvo pokreta kao takvog, ne zanimajući nas toliko definicije škola, struja, smjerova, koliko umjetnost pojedinca, onaj jednokratni i neponovljivi doprinos jednog pjeva...“ (2011:422). Suptilno prelazeći preko najnovijih tendencija talijanske poezije (krepuskolari, futuristi, Dino Campana, poezija koju će Machiedo odrediti kao poetiku chiaroscura te s glavnim predstavnikom Vincenzom Cardarellijem), spomenut će i pjesničku trijadu Carducci – Pascoli – D’Annunzio te, dotaknuvši i Montaleovu i Ungarettijevu liriku, izdvojiti osnovne odlike hermetizma: „Ima u toj lirici puno halucinantnog, alogičnog, vrlo tamnih mjesta i nejasnoća jedne dublje jasnosti. Nazvali su je poetikom riječi (poetica della parola), valjda zbog magičnosti, kojom mu zna biti puna i jedna jedina slovka.« (Ibid.:427-428.) Definiravši precizno i sažeto obilježja Quasimodove poetike, formuliravši te ekspliciravši ujedno i vlastitu, poentirat će da su njegovi tekstovi „lirika sjećanja, pjesme o prošastim stvarima, o djetinjstvu, o izgubljenom raju, jadikovke nad ruševinama svjetova, plač nad vodama“ (ibid.:429). Utjecaj poetike hermetizma, njezina sklonost kondenziranosti jezičnoga izričaja te uporabe riječi koje narastaju do granica simbola koji pak aludira i sugerira, izravno ne opisujući, najočigledniji je u Vidinim lirskim minijaturama objavljenima u Književnom tjedniku 19422 (Maslina, Moja ulica, Vječnost, Sanjarija nad tanjurom i Majstori urari). Nadahnut hermetizmom, nakon prvoga rimskog boravka, potpuno će osloboditi svoj stih narativnosti i ukrasa. Usredotočen na jednu sliku, oslobađajući tekst svake događajnosti te zgušnjavajući pjesmu oko jedne jedine slike, zabilježit će: „Ona raste u ubogom kraju I korijenje joj oplakuje voda Što uvire u more. Uvečer se njene grane prelijevaju Bojama oblaka i guštera. Nju slavi cvrčak.“ (Maslina)

2 Godina je to koja uobičajeno dijeli Vidino pjesničko djelo u dvije faze, domovinsku i izvandomovinsku – potonju će B. Petrač označiti kao njegovu „zacijelo najizazovniju i najcjelovitiju poeziju“ (2011:25).

Martina KOKOLARI

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Međutim, unatoč ovom primjetnom utjecaju, zaključuje se, i to na temelju kasnijih tekstova, da je hermetizam u Vide više bio način pisanja poezije, a manje pjesnička škola (usp. Petrucciani, 1955:18; Machiedo, 1997:20; Finzi, 2008:VIII). Naime, poetike ove dvojice pjesnika bile su generirane sličnim povijesnim i umjetničkim okolnostima. Uz nastojanje da pjesničkim stvaranjem dopru do fenomenološke podloge situacije koja ih je odredila, stvarat će stihove natopljene simbolikom u kojima se pjesnički diskurs prepoznaje i kao emanacija autentičnoga osjećanja vremena, suptilna evokacija tragike doba. Slični su im modusi realizacije: kao manifestacija interiorizirane duhovne zbilje, stihovi vjerodostojno oživljavaju dramu pjesnika iznimno sugestivnu u svojoj metaforici; oni su „bilješka za životopis“. U navedenoj je tezi prepoznatljiva opća značajka hermetizma: „književnost kao život“ (Bo, 1939.), istovjetnost poetike i poezije, poezije i života. Zahtjev hermetizma za esencijalnošću i čistoćom riječi, snažno označen potrebom nadilaženja retorike ne bi li se afirmirala „ogoljena esencijalnost“ (Petrucciani, 1955:95), nije samo puka stilistička činjenica. Naprotiv, on je prije svega utemeljen u čvrstoj moralnoj podlozi: potrazi za nevinošću savjesti i svijesti (v. ibid.:97). Prema tome, njihova je poezija sredstvo samospoznaje, a egzistencijalna tjeskoba conditio sine qua non stvaralaštva, izraz autentičnosti života, koja osigurava neposrednost lirskoga izraza. O lirici kao bezvremenskom svjedočanstvu koje se opire uništenju povijesti Quasimodo će zapisati: „Goli glasu, slušam te: a ima nježne prvijence zvuka i zaštite srce izorano; i pridižeš me nijema dječaka, drugim životom iznenađena i svakom kretnjom hitrih uskrsnuća što ih tama izriče i preobražava.“ (Molitva kiši) Poetike Quasimoda i Vide – poetike brodoloma3 – višestruko su isprepletene. Ideološko polazište njihove pjesničke stilizacije istovjetno je: elementarna dijalektika između mita djetinjstva i zavičaja, povezanih s čudesnom Sicilijom, odnosno Bokom, i patnjom zbog vlastite iskorijenjenosti s jedne strane („Od živih iskorijenjen, / srce privremeno, / varljiva sam međa. / (...) / nitko kao ja nije očajan / u svome srcu. / Samo sam jedan čovjek, / samo jedan pakao.“, opisat će tragično stanje Quasimodo u pjesmi Kao brodolomac pri tvojoj svjetlosti), te nemoć tijela i gubitak nevinosti s 3 Referiramo se pritom na Quasimodovu znakovito naslovljenu pjesmu Kao brodolomac pri tvojoj svjetlosti.

123

124

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Martina KOKOLARI

druge („Zapalim žigicu, a zrcalo / povraća moje zgužvano tijelo, / znojavo od kalnih ljubavi / pod uzglavljem od svjetlucave mjedi. / (…) / Ja ću svući ovo tijelo / ko prljavu košulju. / Ti ćeš me obući u zrak i kaplje rose.“, u Vidinu Noćnom Harlemu). I dok će se u Quasimodu, jednom izmještenom iz rodnoga grada (prvo zbog školovanja, potom i posla), odmah stvoriti kompleks prognanika koji se tekstom brani „od prešućenih trauma (...), od egzistencijalne samoće, ‘progonstva’ (južnjak na sjeveru), nesmiljenog vremena“ (Machiedo, 2003:156), Vidina će egzistencijalna samoća, iako izražena i u domovinskoj fazi, biti napose produbljena stvarnim progonstvom u kojemu će povratak zavičaju i dobu nevinosti, posezanjem za „pretincem uspomena“, postati referentan okvir njegova ponašanja i djelovanja: „Istekao sam iz tvoga krševitog skuta, Obgrliv ti modre stupove u moru. (…) I grlo moje Dalmacije duboko je grlo, Gdje se kamen krši, Gdje za bljeskom čeznu kovine… Ribari, moji oci, lože vatrice u špilji.“ (Velikoj materi) Teza o usamljenosti čovjeka kao osnovnom osjećaju – afirmirana još 1920. pjesmom A veče je već tu („Svatko stoji sam na srcu zemlje / proboden zrakom sunca: / a veče je već tu.“) – pratit će Quasimoda kroz sve etape stvaralaštva, jačim ili slabijim intenzitetom. Premda će u kasnijim zbirkama, počevši od knjige A veče je već tu (1942.), Siciliju transformirati iz mitske zemlje u zemlju boli koja čeka otkupljenje, upravo je stanje otoka presudno odredilo cjelokupnu njegovu poetiku: „Istoga sam postanka; i drevni otočanin, gle, traga za jednim okom na svome čelu, prostrijeljen, i ruku iskušava majstor u bacanju litica.“ (Sardinija) Sličan je životni put prognanika opteretio Vidu, samo, usudili bismo se reći, intenzivnije: osamnaest godina emigracije, i to ne samo iz rodnoga grada nego i iz domovine, obilježilo je njegovu pjesničku i civilizacijsku sudbinu, vanjsko i unutarnje progonstvo. Pjesme su mu izravno artikulirale identitet: odlaskom iz Hrvatske

Martina KOKOLARI

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

ne okreće se zaboravu vlastite egzistencije, već snalaženju u drugosti tuđe zemlje pribjegavajući specifičnom pjesničkom izričaju. Kao paradigmatski primjer može poslužiti pjesma znakovita naslova objavljena u istoimenoj zbirci, Sužanj vremena, u kojoj je eksplicitno ukazao na osjećaj tjeskobe, sjete i iskorijenjenosti: „Ne znam što sam, gdje sam, kamo idem, samo ovo zagonetno tijelo mi je jamac, da iz Punoće odlomljen bih, ubačen u vrijeme između Ničega i Svega, potucalo i samac. (...) Osjećam vrijeme kao talog pijeska u staklenoj uri, kao na pragu mjesečine neponjatan trak. Crna ptica Noći slijeće mi na rame.“ No, zapravo će puno ranije, već u prvoj pjesmi Poslanica mrtvog, 1932., dakle u godini kada Quasimodo objavljuje pjesničku zbirku Potopljena oboa, paradigmu hermetičke poezije, proročki odrediti vlastitu civilizacijsku i pjesničku sudbinu: „Sada sam sâm između četiri vlažna i gola zida ove podmukle kosturnice živih skeleta. (…) I čuje se pomamni zvek sindžira i karika i pljuštanje vrelih suza po hladnom pločniku. Druže moj, na rešetkama mi želje vise, ko na stablu mlado lišće u proljeću, a oči zure u vječni mrak. Tek u uspomeni: jedna drvena koliba, more, jedra i jarboli; i duša čovjeka luta u prostoru gdje more nebo pije.“ (Poslanica mrtvog)4 Tragajući za identitetom prvenstveno u zemljopisnoj lokaciji, komunicirajući ukorijenjenost, baštinjenost i kontinuitet – „Tomu su stablu žile duboko prirasle za tlo, iz kojega je niklo, pa se njihova najskrovitija vlakna provlače kroz tamne dubine 4 Premda je u njoj tek načeo temu smrti, dominantu njegova cjelokupnoga pjesništva, kreirajući tekst kao oporuku, a hermetičkom će se načinu promišljanja stvari i stvaranja teksta vratiti kasnije, već mu je ova pjesma „puna tamnih semantičkih gustoća“ (Milanja, 2000:306).

125

126

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Martina KOKOLARI

zemlje...“, (Vida, 2011:422) – prisjećanje na njih svojevrsnom muzealizacijom osobnoga imaginarija oblikuje „svemir osobe“ („Sjećam se svega, kao da je jučer bilo. Ima jedan prostor duše, u kojem je vrijeme stalo, a stvari žive u prisnom osvjetljenju“, napisat će Vida u proznoj pjesmi Lovorika i jaganjci), obnavlja mit o dalekoj zemlji te aktualizira svijest o bolnoj sadašnjosti, „trpkom progonstvu“. „Tebi je nepoznata zemlja u koju svakodnevno uranjam i hranim tajne slogove: druga te svjetlost dodiruje na staklima u noćnoj odori i radost koja nije moja počiva u tvom krilu.“, zapisat će Quasimodo (Vjetar u Tindariju), a Vida pak: „Gnječila me silna kupola pod kojom su pitanja odjekivala bez odgovora, dok sam uspostavljao most među srcima znajuć, da sam prolazan kao krugovi na vodi. Jednog jutra ne probuditi se.“ (Smrt i preobraženje) U čežnji za apsolutom, „iščekivanjem, očajnom nadom“ (Petrucciani, 1955:152) – inače jednom od imanentnih obilježja poetike hermetizma (usp. ibid.:100) koje se, osim s prevladavajućom aspiracijom za izgubljenim rajem (Quasimodo će reći „un’età perduta“), često poistovjećuje i s gotovo geometrijskom preciznošću (usp. ibid.:150) te neprestanom tendencijom kreiranju prostora i vremena bez granica – težinu vlastita stanja aktualiziraju prvenstveno kroz motiv smrti. Promisli li se pažljivije, može se rezimirati da obojica zapravo pišu egzistencijalističku poeziju na način hermetizma (v. Jacobbi, 1968:16; Petrač, 2011:27), u kojoj predmetni sloj s motivima prirode, krajolika i atmosfere hermetičkim metodama prerasta u metaforičku dihotomiju života i smrti, ovozemaljskoga i transcendentalnoga. Kontemplacija vječnosti evoluirat će u aspiraciju neizrecivom apsolutu: naime, sublimirajući tegobno emigrantsko iskustvo u pjesnički jezik, njihovi su tekstovi stalan dijalog između prošlosti i sadašnjosti, prisjećanja i aktualnosti („Kroz misli, kroz sjećanja uspomene brode“, napisat će Vida 1932. u pjesmi Bokelji putuju), vječnosti i vreme-

Martina KOKOLARI

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

nitosti u kojoj Milanja uočava „čežnju za transcendiranjem prolaznosti“ (2000:310): „Da li ćemo se mi, te se zlopatismo svijetom, opet ovdje sresti, u ovoj bezvremenskoj plaveti, žmirkavoj od starinskih zvijezda? Pa da nam poteku vrele suze, što će nas ugušiti, ostavljajući iza leđa uzburkana mora i pročišćene, bijele kosti.“ (Vida, Sabranost u veži).5 Stoga u takvim dehumaniziranim uvjetima života i stvaranja, u kojima je evokacija djetinjstva i iskonskoga zavičaja istovremeno i evokacija izgubljenog vremena osobne i društvene jedinstvenosti, jedino poezija nudi mogućnost reintegracije. Putovanje ka neokaljanoj nevinosti, primitivnosti i autentičnosti prirode – neprestanim uranjanjem u njezine neuhvatljive i tajanstvene nijanse usidrene u davnoj prošlosti, u nemogućnosti da se s njom i fizički sjedine, te pronalaskom prikladna izraza svojoj osobnosti u vizijama vode i zemlje, godišnjih doba, u duhu tajanstvenih metamorfoza i njezinih mitova – prikazat će kao posljednje utočište nakon životne odiseje, neprestane plovidbe usidrene u mediteranski krajolik kao jednu od najistaknutijih zajedničkih crta (v. Brlenić-Vujić, 2001., 2010.). „Koračam ti na srcu i to je susretanje zvijezda u besanim arhipelazima, noći, bratskim meni fosilu izronulom iz umorna vala; sagibanje tajnih putanja gdje smo pritiješnjeni stijenjem i travama.“ (Quasimodo, Daj mi moj dan) „Živjeti nije potrebno. Treba ploviti! (...) Odisej misli na bijelu Itaku, ostrvo bistre pameti, ostrvo otaca, koji su umrli među vršama. Zbogom rodni kraju, (...) Zbogom, zavičaju školjki.“ (Vida, Odisej)6 5 Osjećanje vremena, inače naslov Ungarettijeve zbirke (1933.), kao neminovne povijesti te vremenitosti čovjekove sudbine nasuprot vječnosti uočljiva je i kod Ungarettija. 6 Sličnosti Vidine i Quasimodove poetike razvidne su i na najjednostavnijem primjeru naslova

127

128

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Martina KOKOLARI

Vida će u Fragmentima iz Mrtvog vremena, prepoznajući Mediteran kao referentnu točku u procesu reprezentacije, zapisati: „Rodio me velik, svijetli Jug u trijemovima zanesena mora, da kašnje žanjem ovaj krvav rug sa sjekiricom čobana iz gora.“ A ovako će pak konstatirati Quasimodo: „Žalima čujem vodu golubicu, Anape moj; u sjećanju jeca na njenu tugu silan šum. (...) Slijed povrataka uzaludan na tom tijelu, noć i talas zvijezda.“ (Anap) S idejom o divljoj, netaknutoj prirodi kao posljednjem mjestu čovjekova spasa svjedočit će Quasimodo: „Zapuštam se, zapuštam; urličem od proljeća, to je prašuma rođena u mojim očima od zemlje.“ (Strpljivi moj dan) Premda se kod Vide ne može govoriti o tako snažnoj interiorizaciji prirode, gotovo potpunoj redukciji vlastitoga ja na vegetaciju kao u Quasimoda (usp. Pietropaoli, 1983:107), i on će, tragajući u njoj za „mirom, znakom dublje stvarnosti, sudbine“ ( Jacobbi, 1968:11), napisati: „U paprat mi je tijelo utonulo do oka, na vrhuncu, pa, kao stari kovčeg otključan iznenada, mirisali mi prsti po travi i po suncu, a cvijeće kao da je nicalo iz boka.“ (Zaključani kovčeg) pjesme. Vidina će se tako zvati Itaka, a Quasimodova Uliksov otok.

Martina KOKOLARI

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

No, u nemogućnosti pronalaska autentičnoga bitka, u skladu s „tragičnim osjećanjem života“ M. de Unamuna, pod teretom prognaničke sudbine potvrdit će: „Ja, Bože, više ništa ne trebam samo umrijeti počivati snijevati (...) O, Dalmacijo, nebo, koje ječiš od sunčane vatre hoću li još na suhom pijesku izgarati i sam modra u vrisku lastavica.“ (Samoća) Premreženost poetika Vide i Quasimoda manifestira se i u toliko puta redefiniranu i reinterpretiranu motivu smrti: od karakterističnoga mediteranskog panteizma oslobođenog straha od smrti jer ona je „prostor u srcu“ (Quasimodo, Svježe od rijeka u snu), preko njezina iščekivanja kao smirenja („mirnoća smrti posljednja radost“, otkrit će također u Slogovima za Erato), do strepnje zbog ništavila i konačnoga nestajanja: „sukob između težnje za klasičnom smirenošću“ (Anzulović, 1962:239) – analogne reminiscencijama na vrijeme djetinje i zavičajne sreće – „i nezadovoljstva s tragičnom sudbinom izbjeglice“ (ibid.) – analogna svijetu prognanika u tuđem gradu. Sa ciljem njezine ontologizacije, sa sviješću da je ona unutrašnje trajanje, Vida će zabilježiti: „Ja sam davno mrtav i svoju večer snivam u stablu, koje drhti od cvrkuta ptica. Moji su dani prošli i kroz bršljan noći suza oka moga briše Večernjica.“ (U tunelu) Slično kao i Quasimodo koji će priznati: „Ja možda jesam dječak koji se boji mrtvih, ali koji smrt priziva kako bi ga oslobodila svih stvorenja:

129

130

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Martina KOKOLARI

djece, drveća, insekata; od svake stvari koja ima srce od tuge.“ (Nitko) Govoreći o implicitnoj težnji za apsolutom, neposredno smo dotakli i sličnosti pjesničkoga kreiranja vremena i prostora. Izgubivši čvrsto uporište, emigrantski se izmjestivši, smisao je izgubila i egzistencija. Njihovi tekstovi, naročito Vidini u izvandomovinskom razdoblju kada je, kako je rečeno, fizička dislokacija i poetika hermetizma intenzivno utjecala na njegovo pisanje, vrlo često proizvode neupisiva mjesta (usp. Akrap, 2010.), s glagolima koji onemogućuju orijentaciju i smještanje unutar koordinata. Govoreći iz „neusidrenog prostora“ (ibid.:185), ne samo da konstruiraju prostor bez granica već inzistiraju i na bezgraničnom vremenu. Kao paradigmatski primjeri stapanja odnosno brisanja granica mogu poslužiti sljedeći Quasimodovi stihovi: „Grad obješen napola u zraku bio mi je posljednje progonstvo.“ (Osmijeh svježe žene izvaljene usred cvijeća) Dakle, može se zaključiti da njihova poezija, preobrazivši se od poetike riječi u poetiku života (usp. Macrí, 1986.; Milanja, 2000:309), nije samo artikulacija praznine egzistencije prognanika, nego i ništavnosti modernoga čovjeka: „tada možemo i Quasimodovu liriku obilježiti istim karakteristikama, to jest kao liriku šiknulu iz mučnog beznađa zapadnjačkog anahorete“, sintetizirat će Vida (2011:432). Ona je simptom neprestanoga kolebanja između života i smrti – jer „tijek historije je zbrka, kaos, apsurd“, naglasit će Viktor Vida u eseju o Quasimodu, te u stihu dodati: „Prekriženih ruku ući ću u novi prostor vremena. Još uvijek na zemlji, ali već daleko, daleko od nje, usmjeren kao strijela u napetu luku.“ (Posljednja večer)

Martina KOKOLARI

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Literatura: Akrap, Ivana. 2010. Proizvodnja prostora i mjesta u pjesmama Viktora Vide. U: Riječki filološki dani, 8, 181-193. Rijeka: Filozofski fakultet. Anzulović, Branimir. 1962. Smrt u pjesmama Viktora Vide. Hrvatska revija, XII, br. 3: 237-240. Bo, Carlo. 1939. Letteratura come vita. U: Otto studi, 9-28. Firenze: Vallecchi Editore. _______. 1939. Condizione di Quasimodo. U: Ibid., 210-230. Firenze: Vallecchi Editore. Brlenić-Vujić, Branka. 2001. Viktor Vida – pjesnik izgubljena zavičaja. Riječ, VII, br. 1: 115-118. _______. 2010. Moreplov Viktora Vide. U: Dani hvarskoga kazališta, 36, 204-219. Split: Čakavski sabor. Čović, Danilo. 1971. Kao zrak kad kruži između čaša od kristala. Republika, XXVII, br. 10: 1037-1046. Donat, Branimir, ur. 2006. Književna kritika o Viktoru Vidi. Zagreb: Dora Krupićeva. Finzi, Gilberto. 2008. Introduzione. U: Salvatore Quasimodo, Tutte le poesie, V-XVII. Milano: Oscar Mondadori. Jacobbi, Ruggero. 1968. Salvatore Quasimodo. U: Salvatore Quasimodo, Život nije san, 7-23. Rijeka: „Otokar Keršovani“. Kadić, Ante. 1988. Viktor Vida and His Poetry. U: Essays in South Slavic Literature, 172‑177. New Heaven: Yale Center for International and Area Studies. Kadić, Branko. 1951. Svemir osobe. Hrvatska revija, I, br. 3: 263-266. _______. 1957. Sužanj vremena. Ibid., VII, br. 2: 165-169. Lendić, Ivo. 1962. Viktor Vida i njegova poezija. U: Viktor Vida, Sabrane pjesme, 5-26. Buenos Aires: Knjižnica Hrvatske revije. Machiedo, Mladen. 1997. Sotto varie angolazioni. Zagreb: Erasmus. _______. 2003. Subjekt u samoobrani. U: Zrakasti subjekt, 1, 151-204. Zagreb: Ceres. Macrí, Oreste. 1941. La poetica della „parola“ (Quasimodo). U: Esemplari del sentimento poetico contemporaneo, 97-141. Firenze: Valecchi Editore. _______. 1986. La poesia di Quasimodo. Palermo: Sellerio Editore. Milanja, Cvjetko. 2000. Viktor Vida. U: Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000, 1, 305-312. Zagreb: Zagrebgrafo. _______. 2012. Ivanišević „između“ nadrealizma i hermetizma. Republika, LXVIII, br. 1: 29–36. Milićević, Nikola. Viktor Vida. Forum, XXXIII, br. 3/4: 273-277. Pavletić, Vlatko. 1969. Uvod u vrednovanje poratnih i preocjenjivanje nekih prethodnih pjesnika. Kritika, II, br. 4: 13-15. Petrač, Božidar. 1994. Središnje teme u pjesništvu Viktora Vide. Kolo, II, br. 4: 360-365.

131

132

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Martina KOKOLARI

_______. 2011. Predgovor. U: Viktor Vida, Izabrana djela. Stoljeća hrvatske književnosti, 106, 13-44. Zagreb: Matica hrvatska. _______. 2012. Viktor Vida među pjesničkim velikanima. Hrvatski iseljenički zbornik: 110-121. Petrucciani, Mario. 1955. La poetica dell’ermetismo italiano. Torino: Loescher Editore. Pietropaoli, Antonio. 1983. Le strutture della poesia. Napoli: Edizioni scientifiche italiane. Ricov, Joja. 1991. Hrvanje s Bogom. Obnovljeni život XLVI, br. 3/4: 387-394. _____. 2000. Salvatore Quasimodo – milosrđe na djelu. U: Slovoslovi, 100-106. Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima. Šalat, Davor. 2012. Višedimenzionalni Viktor Vida. Republika, LXVIII, br. 6: 96-97. Šimundža, Drago. 2005. Vjerska obzorja u književnom djelu Viktora Vide. U: Bog u djelima hrvatskih pisaca, 2, 521-564. Zagreb: Matica hrvatska. Vida, Viktor. 2011. Izabrana djela. Stoljeća hrvatske književnosti, 106. Zagreb: Matica hrvatska.

Željka LOVRENČIĆ, Zagreb

VIKTOR VIDA – PJESNIK, PROZAIK, PROGNANIK Životopis Viktor Vida jedan je od mnogobrojnih hrvatskih književnika kojega je sudbina odvela u progonstvo od kojeg se nakon šest godina boravka u Italiji i dvanaest u Argentini oslobodio svojevoljnim bijegom u smrt – nije uspio dočekati slobodu svoje voljene zemlje. Mogli bismo ustvrditi da je upravo on najpoznatiji emigrantski pjesnik – jedini je od kolega kojemu je tiskana knjiga u Hrvatskoj poslije njegove smrti (dakle u doba komunizma) i jedan od rijetkih o kojemu se u domovini moglo i smjelo pisati. Premda ga prvenstveno doživljavamo kao pjesnika, bio je sjajan prozaik i prevoditelj. Kao i mnogi emigranti, bio je obilježen posebnom sudbinom – dvostrukim izgnanstvom. Viktor Vida rođen je 2. listopada 1913. u Kotoru, a umro 25. rujna 1960. Prema istraživanjima profesora Željka Brguljana, njegova obitelj potječe iz sjevernotalijanskoga grada Cremone. Pjesnikov pradjed Ivan bio je bilježnik pri drugostupanjskom sudu u Kotoru, djed mu Viktor Nikola carinski oficijal, a otac carinik. U tada veselom, pretežito hrvatskom Kotoru (i Boki općenito, op. ur.), gdje se život odvijao velikom brzinom, Vida je proveo vrlo sretno djetinjstvo. Zbog toga je ono u njegovim zapisima uvijek opisivano sa čežnjom i čini se da je to razdoblje bilo nepresušno nadahnuće za njegovu poeziju. Gimnaziju je pohađao u Kotoru, a od sedmoga razreda u Podgorici. Nakon srednje, škole odlazi s roditeljima u Zagreb, a 1933. upisuje Filozofski fakultet na ko-

133

134

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Željka LOVRENČIĆ

jemu studira povijest, južnoslavenske književnosti i talijanski jezik i književnost. Sporedni predmeti bili su mu hrvatski jezik sa staroslavenskim, hrvatska povijest i ruski jezik. Za vrijeme studija upoznao se s Ljubom Wiesnerom i Tinom Ujevićem, te s Krležom. Diplomirao je 1937. godine, a 1938. dobiva jednogodišnju stipendiju Talijanskoga instituta za kulturne veze s inozemstvom i u Rimu studira talijanski i književnost. Vrativši se iz Rima, radi gotovo godinu dana kao knjižničar u Zavodu za talijansku kulturu (Istituto di Cultura Italiana) u Zagrebu, a kasnije kao profesor na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Godine 1941. oženio se Mirom Ruhl, a od travnja 1943. radi u Talijansko-hrvatskoj agenciji (Agenzia Giornalistica Italo‑Croata) kao prevoditelj i član uredništva. Koncem rujna 1943. rad agencije obustavljen je i Vida ostaje bez posla, ali iste godine doživljava veliku sreću – u Rimu mu se 17. studenoga rodio sin jedinac Klaudije. Životari na svakojake načina, a u rujnu 1946. dobiva mjesto činovnika u Pontificia Commisone di Assistenza (vatikansko tijelo za pomoć izbjeglicama, op. ur.) u Rimu. Govori se da je na tome mjestu pokazao „kršćanski duh razumijevanja i ljubavi prema izbjeglicama i ratnim stradalnicima“. Za boravka u Rimu Vida je često zalazio u poznatu boemsku kavanu „Greco“ gdje su se sastajali rimski umjetnici pa su mu dobri znanci bili mnogi talijanski književnici slavisti. Tu se susretao s Meštrovićem i Kljajićem te s Bogdanom Radicom. Poznato je da je u Italiji napisao i objelodanio neke prikaze iz hrvatske književnosti i prijevode. Napisao je i jednu pjesmu na talijanskome (Solitudine, 1947.). Te godine Vida napušta posao s namjerom da otputuje u Argentinu, što i čini 21. siječnja 1948. U Argentini mu nisu cvjetale ruže: osjetio je gorčinu emigracije, potucao se od jednoga do drugoga teškog i neugodnog posla, dok se na kraju 1950. nije skrasio kao skromni državni činovnik. Njegova bijedna plaća jedva je dostajala za preživljavanje. Osim problema s poslom i siromaštva, tu je doživio niz drugih udaraca – primjerice, smrt roditelja koji su umrli jedno za drugim u razmaku od deset dana. Njegove stara učiteljica Antica Dabinović, koja se spominje u Vidinim Sabranim pjesmama objavljenima u Knjižnici hrvatske revije 1962. godine, tješeći svojega učenika pogođenog smrću roditelja između ostaloga kaže: „...poznam Tvoju osjetljivost i prema tome znadem kakova je Tvoja bol“. Tužna je zbog njegove patnje, ali je veseli što je njezin „nekadašnji dječačić Viktor“ uzoran i plemenit čovjek. Ona smatra da je to nešto najviše „jer nema sreće ni bogatstva, ni položaja što nadilazi pojam čovjek.“ Vinko Nikolić u knjizi Sabrane pjesme (str. 266) navodi da je Vida ostavio siromašnu baštinu od nekoliko stotina knjiga i nešto iznošene odjeće, te lisnicu s bilješkom napisanom na španjolskom jeziku, u kojoj opisuje jedan svoj jezoviti san: SAN IZMEĐU NOĆI 21. I 22. OŽUJKA 1960. „Uspinjem se na vrlo visoku planinu, čiji su šutljivi vrhovi, prekriveni ledenjacima,

Željka LOVRENČIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

bili obliveni suncem. Iznenada osjetim zaprepašten, da se nalazim na rubu jedne jezovito duboke provalije. Prepadnem se i pogledam uokolo, i na ravni, gdje sam se toga trenutka nalazio, ugledam dva ili tri groba, stara i raskopana, bez križa, obrasla korovom. Tada se pojavi moj sin i reče mi: ‘To su grobovi onih koji su se strmoglavili s ovoga mjesta i tu su pokopani.’ Bio sam beskrajno žalostan i, gledajući te humke, zaboravljene u vremenu, odgovorih mu: ‘Vidiš, uzroci za ove smrti su nestali, ali smrt ne nestaje...’ I tada se probudih, a suze su krasile moj jastuk. Eto vidite, gospođice Eulalijo, u bdijenju i u snu, uvijek: bol i trpljenje.“ Viktor Vida, koji je za života žudio za smrću, patio je toliko da je u njoj tražio spas. U nedjelju 25. rujna 1960. bacio se pod jureći vlak. Pokopan je na groblju Chacarita u Buenos Airesu. Prigodom prve godišnjice smrti, nad grobom mu je bio podignut skromni spomenik, čiji je autor slovenski kipar Francé Ahčin. Riječ je o pjesnikovu liku izrađenome u bijelom mramoru, a na nadgrobnoj ploči piše: Ars longa, vita brevis (Kratak život – dugotrajna umjetnost.). Vidin prijatelj Vinko Nikolić kaže da je bio „ljubitelj i poznavatelj likovne umjetnosti, strastveni čitatelj, nadareni glumac i dovitljivi imitator, vedri zabavljač i neumorni pjevač. Posjedovao je dušu dobroga, dobroga i velikoga djeteta.“ O njegovoj nostalgiji za rodnim krajem svjedoči i to da je sa sobom uvijek nosio istrošenu sličicu čudotvorne Gospe od Škrpjela. Premda je sanjao, domovinu i želio biti položen u grob na svojemu mediteranskom području ispod čempresa i uz krik galebova, to se još uvijek nije dogodilo. Pjesnik Božidar Petrač u tekstu „Viktor Vida među pjesničkim velikanima“, objavljenomu u „Hrvatskome iseljeničkome zborniku“, navodi da su neki hrvatski književnici i kritičari u vrijeme Jugoslavije ipak nešto o Vidi pisali, dok se druge naše književnike iz egzila nije smjelo ni spomenuti. Primjerice, Mirko Rogošić 1971. objavljuje njegovu prvu domovinsku zbirku poezije Otrovane lokve i piše joj predgovor za koji Petrač kaže da je više nego „informativan“. Deset godina poslije, 1982., zajedno s Olinkom Delorkom i Otom Šolcom uvršten je u niz Pet stoljeća hrvatske književnosti u izboru Marijana Matkovića. O njemu pišu i Danilo Čović (Republika), Ante Stamać (dva prikaza Vidine poezije u Telegramu), Dubravko Horvatić (Svesci kršćanske sadašnjosti), Marijan Matković i Zdravko Zima, a u domovini su mu objavljene četiri knjige izabranih pjesama

135

136

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Željka LOVRENČIĆ

– 1992., 1994., 1999. i jedna na engleskome 1999., knjiga izabranih pjesama i proze 1995., kao i knjiga proze Otključana škrinjica 1997. Vida je pripadao značajnome naraštaju hrvatskih pjesnika zajedno s Ivanom Goranom Kovačićem, Ivom Kozarčaninom, Vjekoslavom Kalebom, Rankom Marinkovićem, Antunom Nizeteom i Marinom Franičevićem, a dugogodišnja odsutnost nije ga previše udaljila od hrvatske poezije. U njegovim pjesmama jasno se naziru obilježja hrvatskoga impresionizma, novosimbolizma, ekspresionizma, egzistencijalizma, nadrealizma i, konačno, blagoga hermetizma. No, on pripada i europskoj poeziji – to je osobito razvidno u Vidinim zbirkama objavljenima u Buenos Airesu, a napisanima u duhu modernizma i hermetizma, koje je naš pjesnik uočio u suvremenoj talijanskoj književnosti boraveći u Italiji (Ungaretti, Cardarelli, Libero de Libero itd.), kao i pod utjecajem francuskih i španjolskih autora (primjerice Baudelairea, Verlainea, Mallarméa, Rimbauda te Unamuna). Možda je Vida i danas toliko zanimljiv jer, prema riječima Marice Meštrović Pelicarić u pogovoru njegovoj prvoj zbirci Svemir osobe, objavljenoj u Argentini 1951.: „...u lirici ovog hrvatskog pjesnika, koji je rođen 2. listopada 1913. u tvrdom gradu Kotoru na južnom Jadranu, zrcali (se) doba koje teče u znaku duboke krize naše uljudbe“. Vida je za života u domovini objavio samo tridesetak pjesama, a sve ostale objavljene su u Argentini. U toj su mu zemlji u Knjižnici Hrvatske revije 1962. objavljene i Sabrane pjesme s predgovorom Ive Lendića, koje je priredio Vinko Nikolić. U zbirci su obuhvaćene pjesme iz zbirki Zaključani kovčeg, Svemir osobe, Smrt i preobraženje, Sužanj vremena i Otrovane lokve, a obuhvaća i pjesme u prozi, pjesme na stranim jezicima (dvije na španjolskome i jedna na talijanskome) te prepjev Elegije na španjolskome. Tu je i tekst u kojemu pjesnik govori o sebi i svojim pjesmama u obliku intervjua potpisanog pseudonimom Astrolabij, biobibliografske bilješke, faksimili pjesama, umjetnički prilozi (portreti pjesnika, crteži pjesnika) i fotografije. U prvoj Vidinoj zbirci naslovljenoj Svemir osobe i objavljenoj u biblioteci simboličnoga naslova Nuevo mundo, osim jedne, sve su pjesme napisane na hrvatskome jeziku. Odlikuje ih slobodni stih, a već ta zbirka navješćuje Vidine poetske teme: tjeskobu suvremenog čovjeka, domotužje, otkrivanje božanskoga u svijetu te smrt koja je glavni motiv mnogih njegovih pjesama. Zbirka Sužanj vremena sadrži uglavnom rimovane stihove. Premda su teme jednake onima iz prethodne zbirke, ova djeluje malo optimističnije. U Vidininoj je poeziji razvidno to da mu je zavičaj, za kojim posebno čezne u progonstvu, posebno drag motiv. Drag mu je taj, prema riječima Kotoranina Željka Brguljana, „dramatični bokeljski pejzaž, veličanstven i tragičan, nadljudski i mističan, pun fantastičnih oblika i sjena koje se formiraju na padinama kamenih vrleti

Željka LOVRENČIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

ovisno o vremenskim mijenama, razvio je u mladome Vidi bogati unutarnji svijet, duboku melankoliju, a kasnije kad je otputovao bez povratka, preko mora i oceana, bolno ga je pritiskala nostalgija za izgubljenim zavičajem...“. Zbirka Svemir osobe počinje pjesmom na španjolskome: Playa triste, áspera bahía, yo te quiero en lo verde, que transpira blancos caracoles. La luna sube de la transparencia de una higuera estática. U njoj pjesnik pjeva o novome krajoliku koji ga okružuje jer njegov je pravi zavičaj nešto daleko i davno prošlo; ostala su samo sjećanja na mediteranske gradove, sunce koje prži, bijele crkvice... Tako, primjerice, u pjesmi Sanak pod tvrđavom pjesnik sanja alge, flaše na pijesku, more koje grgoće, dok se u Ex votu prisjeća Perasta za kojim neprestano čezne. U pjesmi Velikoj materi govori se pak o dalekoj Dalmaciji: I grlo moje Dalmacije duboko je grlo, / Gdje se kamen krši, / Gdje za bljeskom čeznu kovine... U ranoj fazi pjesnik često rabi socijalnu tematiku: težak život Bokelja, oproštaje pred odlazak u tuđinu, te egzistencijalne tegobe. Česta je u njega vjerska tematika. Tako se, primjerice, pjesmu Gorući grm posvećenu Bogu i anđelima smatra jednom od najboljih hrvatskih religioznih pjesama. U njoj sve upućuje na veličanje Gospodina, a prema navodima Vinka Grubišića u knjizi Hrvatska književnost u egzilu u ovoj pjesmi „između odzvona anđeoskih ukivanja imena Gospodnjeg u klisurama i jedva čujna šuma školjke, gotovo je sve zatečeno u istovremenim krajnostima i prolazima kroz kontraste“. Pjesma Svemir osobe posvećena je pak duši, nečemu uzvišenome: Besmrtna je duša / Šušti srebro lišća, / prevrnuta vjetrom... / Sve manji svemir biva, a spomen / Sve veći. U njegovim se pjesmama često isprepliću uspomene, opisi tišine, sjeta. Vida se ne bavi samo pojedincem i njegovim stanjima, razvidni su i drugi motivi kao što su tuga zbog propasti hrvatske države i sloma na Bleiburgu, tema prognanikâ, nostalgija za sanjanom i voljenom Hrvatskom. Pjesme često posvećuje hrvatskim kolegama pjesnicima. Primjerice, Tinu Ujeviću posvetio je pjesmu Vatrometi sna, a naše pjesnike spominje i u pjesmi Matejna: Mislim na vas večeras u krčmi sam: / Poliću, Matošu, Donadini, / i nizašto ja ne bih htio da vas dam, / iako za gluho doba bijaste harlekini. (Iz zbirke Sužanj vremena). Jedan od Vidinih najčešćih motiva jest smrt – pretpostavlja se da je prva njegova objavljena pjesma Poslanica mrtvog (Zaključani kovčeg) koju je objelodanio 1932.

137

138

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Željka LOVRENČIĆ

kao maturant. Ta je pjesma puna mraka, jezovito isprepletena ledenom i mrtvačkom tišinom: I dan i noć sreću se i izjednačuju po kutovima / crne praznine i u mojoj suhoj spodobi. / Rad dvije tvrde kore hljeba i jedne želje / čovjeku su iščupali srce, pa riju po njemu / ko crvi po mrtvacu prve noći u grobnici. Česta je tema tragična sudbina hrvatskoga naroda, koju poistovjećuje s vlastitom sudbinom. Jezovita slutnja smrti ističe se u jednoj od njegovih posljednjih pjesama, naslovljenoj Sudbina ratnika (ostala u rukopisu, pripada ciklusu Otrovane lokve), a prati i kraće pjesme naslovljene Razbijena vojska i Ranjeni vojnik. Pjesma Razbijena vojska glasi: U brzim marševima, slomljenih zastava / stupaju vojnici / ispod krvavih oblaka / u najveći grob... No, Vida na smrt ne gleda kao na nešto strašno – naprotiv, smatra da ona čovjekovu životu daje dublji smisao. Zbog toga neki stihovi nisu posve mračni i pesimistični – čak bismo mogli reći da na neki način iz njih izviru nada, utjeha i vedrina. Premda u stihovima uglavnom teži simbolizmu i novome lirskom izrazu, to jest čistome pjesničkom jeziku koji zbunjuje čitatelja, Vida ne teži pretjeranoj komunikaciji. Ali ne možemo reći da nije imao potrebu za njom. Nije sasvim zatvoren u svoju kulu bjelokosnu, iako ponekad bježi u fantastične svjetove, u izolaciju te kao da želi dehumanizirati i izobličiti umjetnost. Sve su to posljedice vremena u kojemu je živio, vremena obilježenoga ekonomskim imperijalizmom i kolonijalizmom, u doba kad se pojavljuju totalitarni politički sustavi. Kažu da je Vida pjesme objavljivao neposredno nakon što bi ih spjevao. Već bi ih u trenutku stvaranja vidio u nekome časopisu. Mnoge od njih napisao je za kavanskim stolom i u žurbi, no iznimno je pazio na riječi i veliku brigu posvećivao jeziku. U ostavštini su ostale tri njegove pjesme na hrvatskom: Sretni dani, Svjedočanstvo i Sudbina ratnika te dvije na španjolskome (Elegia i Segunda muerte), s tim da je Elegia zapravo prepjev pjesme napisane na hrvatskome jeziku. U rukopisu su mu još ostali neki prepjevi španjolske i kineske poezije koje je spremao za jubilarni svezak „Hrvatske revije“. Prozaik Za razliku od poezije, o prozi Viktora Vide malo se zna(lo) – najveći dio njegova esejističkoga i kritičkoga opusa u domovini je bio nepoznat ili se za nj jedva znalo. Pisao je eseje, feljtone, članke i prikaze knjiga i izložbi likovne umjetnosti, polemike, a objavio je i jednu novelu – Tajno poslanje. Objavljena je u Književnoj reviji od 4. prosinca 1951. i u časopisu Sloboda (godina I., br. 5) koji nikada nije bio dostupan javnosti. Ta vrsta njegovih zapisa prvi je put okupljena u knjizi Otključana škrinjica

Željka LOVRENČIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

(1997., odabrao i priredio Branimir Donat). U njima se otkrivaju njegovi oštroumni zaključci i duhovite misli. Ne piše samo o domaćim i stranim piscima i filozofima nego s njima i polemizira, a prije svega pozorno prati kulturnu svakidašnjicu. Česte su mu teme Boka i Bokelji; rado govori o svojemu životu. Ističe se tekst naslovljenom Razgovor sa sužnjem vremena objavljen u Buenos Airesu u Hrvatskim novinama 1957., koji je potpisao spomenutim pseudonimom ASTROLABIJ i u kojemu u obliku razgovora (sa sobom!) govori o sebi, svojemu stvaralaštvu i stavovima. Zanimljive su njegove crtice koje opisuju razdoblje provedeno u Rimu. Među njima se ističe pripovijest Patatina, koja govori o siromašnom dječaku kojemu je Vida pružio utočište. Putopisi i opisi mjesta i gradova kroz koje je prolazio ili je u njima živio, te ulica kojima je hodao i kavana koje je posjećivao, slikoviti su i privlače pozornost. Vida je bio izvrstan književni kritičar koji je znalački pisao o djelima Frana Krste Frankopana, o našim pjesnicima iz ranijih književnih razdoblja kao i o svojim suvremenicima, poput Joze Kljakovića, Srećka Karamana i Frane Alfirevića. U zapisima o stranim književnicima (Goethe, E. A. Poe, Pirandello, Quasimodo) i književnosti razvidno je njegovo poznavanje svjetske književnosti i njezinih tokova. Svoju univerzalnost dokazuje i pisanjem o tada suvremenim filozofima i slikarima (Croce, Maritain, Jaspers ili Vidović, Kljaković, Dučmelić) te vrsnim, iako malobrojnim, prijevodima s talijanskoga. Kao što zaključuje Branimir Donat u riječi urednika u Sabranim djelima II. Viktora Vide, „ovaj dio njegova stvaralaštva nedvojbeno pripada hrvatskoj književnosti tzv. međuratnoga razdoblja, ali u njegovu stvaralaštvu nije teško raspoznati i potencijalnu energiju onoga što će se realizirati u poslijeratnim poetikama moderniteta, i to na crti konceptualnog hermetizma(...) “. U razdoblju nakon propasti Jugoslavije kod nas je poraslo zanimanje za književnost emigrantskih pjesnika, pa tako i za Vidu. U razdoblju od 1992. do 1994. tiskana su dva izbora Vidinih pjesama – Duhovna Hrvatska, 1992. (odabrao Božidar Petrač) i Izabrane pjesme, 1994., koje je priredio Anđelko Novaković. No, tek se u izboru Kruh samoće (1995., B. Petrač) u skromnom obliku susrećemo s Vidom koji je i sjajan prozaik, ne samo pjesnik. To nije bio lak posao, jer su mnogi Vidini prozni tekstovi tiskani po emigrantskim časopisima koje je teško pronaći. U Sabranim djelima objavljenima u povodu 50. obljetnice Vidine smrti, koja je uredio Branimir Donat, uvršteni su vjerojatno svi njegovi dostupni tekstovi. Iz njih je razvidno da je ovaj tragičan lik nastavio slijediti Matoševu i Ujevićevu feljtonističku liniju. Donat navodi: „...Viktor Vida vrlo je rano shvatio da pisanje eseja o književnosti pretpostavlja ne samo mudrost i lucidnost nego i ispunjenje obveze lijepog i zanimljivog pisanja, te spremnost na polemičnost i konfrontaciju postojećih

139

140

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Željka LOVRENČIĆ

uvjerenja i prosudbi s novim spoznajama i otkrićima vezanim uz materiju teksta, ali i upornog traganja nimalo sporednim labirintima biografija i inih svjedočanstava ili dokumenata.“. Koliko je Vida bio vezan uz Europu i njenu kulturu dokazuje i posljednja knjiga koju je pročitao – El alma romántica y el sueño (Romantična duša i san) Alberta Beguina, esej o njemačkom romantizmu i francuskoj poeziji. Iza sebe je ostavio prijevod Camusova Brodskog dnevnika. Posljednje što je napisao bio je ogled s prepjevima pjesama talijanskoga pjesnika i nobelovca Salvatorea Quasimoda (HR, 1960.), koji mu je na tomu zahvalio. No, Vida je već bio mrtav. Emigrant Za razliku od mnogih koji su, iako im je bilo teško, prihvatili izgnaničku sudbinu, Vidi to nije uspjelo. On jednostavno nije mogao prihvatiti život u tuđini – ni u europskoj Italiji ni u Argentini, koja u ono doba vjerojatno nije bila tako privlačna kao što se čini danas, nije pronašao svoj put. Ostao je izoliran jer se nije mogao uklopiti niti u jednu sredinu: gospodarska emigracija koja je već živjela u toj zemlji nije prihvatila tzv. političku emigraciju kao što su to činili Hrvati u Venezueli ili Peruu, koji su svojim sunarodnjacima pronalazili poslove i pomagali im da se što bolje uklope u novu sredinu. Kao vrhunski intelektualac i poliglot nije mogao prihvatiti ideje izoliranih i ekstremnih krugova nove emigracije, a u argentinsko se društvo nije uspio uklopiti iako je bio poliglot (uz talijanski govorio je španjolski i francuski te nešto slabije engleski, njemački i ruski). Ostao je na razini skromnog državnog činovnika. Osim toga, nikako nije volio Ameriku – čeznuo je za Europom, Sredozemljem, Hrvatskom, Bokom, često se sjećao zagrebačkih studentskih dana i druženja s našim književnicima. Preosjetljivi Vida teško je nosio breme dvostrukoga emigranta. Često se naglašavala njegova apolitičnost, politička umjerenost i neutralnost. Novoj hrvatskoj emigraciji vjerojatno je smetalo to što se u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske nije posebno isticao. On zapravo i nije morao spašavati život odlaskom u emigraciju – njegovo je izgnanstvo bilo dragovoljno. Nije mogao prihvatiti sudbinu onoga dijela hrvatskoga naroda koji je bio prisiljen otići iz vlastite zemlje. U emigraciji su ga pak optuživali da je bio protudržavni element, jer da je bio „bivši sekretar jugoslavenskog bokeljskog i crnogorskog kluba“, bivši ljevičar i krležijanac te talijanski fašist. No, on je uvijek bio više sklon Zagrebu gdje je i studirao, nego Beogradu ili Podgorici, kao uostalom i mnogi drugi bokeljski književnici. Prema riječima Ive Lendića u predgovoru knjizi Sabrane pjesme – „Viktor Vida nije volio pisati o politici u hrvatskim

Željka LOVRENČIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

emigrantskim publikacijama, ali je kao bokeljski Hrvat prije nekoliko godina, preko hrvatskoga emigrantskog glasila ‘Glas sv. Antuna’ ustao protiv odtrgnuća Boke Kotorske od Hrvatske, negodujući zbog njezinog pripojenja srpskom području u obliku crnogorskog primorja!“Po dolasku u Argentinu, ipak se uključuje u hrvatski kulturni emigrantski život i objavljuje u glasilima koje Hrvati izdaju u toj zemlji: stalni je suradnik u mjesečniku Glas sv. Antuna koji uređuje Ivo Lendić, u listu Sloboda urednika Ive Bogdana te u Hrvatskoj reviji. Na svoj je način radio za hrvatsku kulturu i književnost kao i drugi njegovi zemljaci i jednako je patio zbog sudbine svojega ljubljenog i potlačenog naroda. No, bio je drugačiji. I to je morao platiti izopćenjem. Boraveći u Argentini, nekoliko sam puta pitala naše doseljenike o ovome pjesniku tragične sudbine: odgovor sviju bio je – nevin je. Kao što je to sam Vida napisao Vinku Nikoliću prije negoli se bacio pod vlak. Premda je njegova domovina Hrvatska slobodna zemlja, njegovi posmrtni ostatci još uvijek počivaju na skromnome groblju Chacarita u Buenos Airesu (nije pokopan na Recoleti među uglednicima). Čini se da je Viktor Vida ipak ostao ono što nije želio – vječni emigrant.

Literatura: Grubišić, Vinko: Hrvatska emigrantska književnost. Barcelona; München: Knjižnica Hrvatske revije, 1991. Petrač, Božidar: Viktor Vida među pjesničkim velikanima. U: Hrvatski iseljenički zbornik. Hrvatska matica iseljenika, 2011. Vida, Viktor: Svemir osobe. Buenos Aires: Tiskara Federico Grote, 1951. Predgovor: Marica Meštrović Pelicarić. Vida, Viktor: Sužanj vremena. Buenos Aires, Tiskara Federico Grote, 1956. Vida, Viktor: Sabrane pjesme. Buenos Aires: Knjižnica Hrvatske revije, 1962. Uredio: Vinko Nikolić. Predgovor napisao: Ivo Lendić. Vida, Viktor: Sabrana djela, 1-2. Zagreb: Dora Krupićeva; Hrvatska bratovština „Bokeljska mornarica 809.“, 2012. Priredio: Branimir Donat.

141

142

Irvin LUKEŽIĆ, Rijeka

INTERPRETACIJA PJESME „GROBLJE POKRAJ MORA“ VIKTORA VIDE Pjesnik Viktor Vida je Mediteranac, sin lucidnog juga, čovjek obasjan klasičnom svjetlošću Dalmacije i mitskom ljepotom Boke. U njegovim se stihovima zrcali mediteranski kulturni prostor kao neka vrsta vilinske zemlje iz snova, sa svojim plemenitim graditeljskim nasljeđem, prepoznatljiv zavičajni pejsaž primorskih gradića, s kamenim elegantnim zvonicima i perivojima, svjetlucanjima morskih uvala i modrih zatona prema kojima on razvija prisan, emotivan i mističan odnos. Svoju formu mentis oblikovao je Vida i razvio u južnom podneblju, na jadranskoj obali mora, odakle su potjecali mnogi naši uzvišeni umovi, humanisti, učenjaci i pjesnici. Izdanak je on te naše stare sredozemne kulture, misli i književne baštine. S jedne strane to je stvarni krajolik prirode, elegična obala Perasta, ali istovremeno i osebujni unutarnji krajolik duše, koji nastaje kao odraz te dublje pripadnosti, osjećaja osobnoga mediteranizma, kao posebne forme civilizacije koja ga je oblikovala, te mu podarila živahni temperament, bistrinu promatranja svijeta, bujnu osjećajnost, vedru ali ujedno i melankoličnu narav, te otvorenost i radoznalost prema drugim jezicima, navikama i kulturama. Mediteranstvo u njegovu slučaju znači i gospodstvenost. Napustivši rodne obale, on im se u duhu i dalje obraća, živeći od uspomena i sjećanja na ono što je vrijedno, ali zauvijek izgubljeno. Njegova lirska duša poput kakva mjesečara neumorno luta tim nezaboravnim krajolikom djetinjstva, u koje se više nije moguće vratiti. Te su drage i ljupke obale mitska pozadina, polazna točka,

Irvin LUKEŽIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

drevna i prisna, za njegova intimna razmišljanja. To je neko unutrašnje osvajanje, iskapanje, neka vrste osobne arheologije, dozivanje uspomena i oživljavanje prisnih osjećaja vezanih uz svoja počela, uz mističnost kamena i mora, sunca i vjetra, bora i čempresa. Pjesnik pohodi zavičaj u svojim sjećanjima, snovima i vizijama, koje preoblikuje u stihove. Poetska je to igra promatranja vlastite duše u poznatim prostorima, uvijek na neki nov način. Svijest o tome da se tim prostorima, kao emigrant, ne može nikada više vratiti, stvorit će u njega od sjećanja mitopoetski topos, što je neizbježno dovelo do tragičnog osjećanja vlastita života.1 Značilo je to iz godine u godinu istinski postojati samo u svojoj poeziji, živjeti za nju i s njome, boriti se s vlastitim prividima, biti trajno ispunjen gorčinom i beznađem, bez mogućnosti trajnoga smirenja ili unutrašnjega pročišćenja. Kao i većina pjesnika mediteranskoga podneblja, Vida je bio naglašeno osjetljiv prema pitanjima čovjekova opstanka, sklon tragičnom osjećanju života i njegove neizbježne prolaznosti. U isto vrijeme karakterističan je za njih i njega idiličan odnos prema vlastitom zavičaju, u kome se prepoznaje nešto nestvarno lijepo i himerično.2 Taj sudbonosni dualizam, ta razapetost između onoga čemu je težio i onoga što je doživljavao, uporno izjedajući osjećaji praznine, samoće, besmislenosti i promašenosti, trajno su razdirali njegovo bolećivo i, kako će se nažalost pokazati, vrlo krhko biće. Pripadati svome užem zavičaju za Viktora Vidu značilo je u isto vrijeme pripadati jednoj drevnoj, europskoj duhovnoj tradiciji, koja se oblikovala na obalama Sredozemlja. Značilo je to uvijek biti duboko svjestan sebe i svojih ishodišta, i ujedno biti ponosan na njih, te njihovu jedinstvenu duhovnu i intelektualnu baštinu. Doživjevši već u djetinjstvu antiku putem predmeta svakodnevne uporabe, srastao je on zarana s grčkim i rimskim Sredozemljem, te s ilirskom, delmatskom, slavenskom i hrvatskom Dalmacijom.3 U ogledu o Paulu Valéryju, najizrazitijem suvremenom pjesniku mediteranskih inspiracija našega vremena, on taj svoj osjećaj sredozemnoga duhovnoga zajedništva ovako iskazuje: „Tu je more providno, a nebesa jasna, čista, pod kojima odzvanjaju glasovi Mediterana. Na starim obalama toga mora i iz njegova bijele pjene, i soli, rodile su se najljepše sanje i tu se Europljanin najprije očovječio, zadojen mitovima o herojima i morskim čudovištima, koji prate argonaute i Palinure, Homerove kormilare što snatre kraj kormila. Wright ima svoj uzor u nesretnom Ikaru, a sir Arthur Eddington u Demokritu. Sredozemlje, ta živopisna ‘pre-Europa’, bilo je golemo tržište i filtar ideja, i sve što je Europa kasnije iznašla, ispjevala, izmislila i obrela, a zna se koliko je ona 1 B. Bošnjak, Hrvatsko pjesništvo / pjesnici 20. stoljeća, I. dio, Altagama, Zagreb, 2010., str. 148. 2 B. Petrač, Jakovljeve ljestve hrvatske lirike, KS, Zagreb, 2003., str. 235. 3 D. Horvatić, Nepostojeći hrvatski pisci, Consilium, MH, Sisak, 1993., str. 60.

143

144

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Irvin LUKEŽIĆ

toga iznašla, ispjevala, izmislila i izvela, samo su varijante mediteranske misli, koje su sazrele u onim jasnim glavama kao zrnje u mogranju. Tom duhu mi dugujemo ne samo osjećaj javnog reda i našu urbaniziranost, ne samo smisao za zemaljsku pravicu i neke nove dimenzije naše duše, obasjane svjetlošću kršćanstva, nego i temelje znanja, umjetnosti i inteligencije, čiji kvaliteti nalaze svoj obrazac u dražesti grčke geometrije, kojom je izveden nevjerojatan pothvat, a to je ‘usklađivanje običnog govora s preciznošću rasuđivanja’.“4 Očito mu je vrlo blisko i drago bilo Valéryjevo metafizičko promatranje mediteranske zajednice, iskazano u Mediteranskim nadahnućima (Inspirations Méditerranéennes), gdje se uvjerljivo tumači vječnost opstanka i trajanja ove geografske, psihološke i duhovne zajednice, njeno čudotvorno obnavljanje kroz vrijeme u granicama nepomičnog prostora.5 I on je, poput Vide, bio rođen u maloj luci, izgrađenoj u dnu zaljeva, u podnožju brežuljka s golemom hridi, odnosno, „u jednom od mjesta gdje bi i sam želio biti rođen“.6 Mogao je danima i danima promatrati to klasično more, opijati se njegovom sveobuhvatnom jednostavnosti i prvobitnom prisutnošću vječne prirode, biti estetski zatravljen sredozemnim vidicima. U isto vrijeme imao je prigodu zarana upoznati ljudski život i poslenost na njegovim obalama, način razmišljanja u razumskim kategorijama, umjerenost, uljuđenost, osjećaj za pravilnost i odmjerenost. Mediteranstvo znači u neku ruku pobratimstvo lica, neko više zajedništvo različitih ljudi koji žive na istim obalama već tisućama godina, dijeleći iste navike, isti ukus, isto doživljavanje svijeta, unatoč tome što se naraštaji postojano izmjenjuju, a vrijeme neumitno prolazi. Čak i ako toga nismo svjesni, netko u nama bdije, netko tko prepoznaje tu bliskost, bliskost koja nije slučajna. Od Ilira i Grka do danas na Sredozemlju pjevaju isti cvrčci, cvatu isti cvjetovi žuke, zelene se iste masline, pušu isti lahori i maestrali, obale su obasjane istom svjetlošću sunca, oči mogu uživati u istom plavetnilu mora i neba. Snažna je u Vidinim stihovima nadahnutima zavičajem prisutnost samoće, prolaznosti i smrti. Pohodeći svoj zavičaj, pjesnik u duhu putuje u samoću i susreće se s vječnošću, s bezvremenošću. Njemu pritom nije stalo do vjernog nasljedovanja stvarnosti, već do stvaranja nove, vlastite, humanističke vizije svijeta, koja je posljedica pomnog odabira, strpljivoga rada i stilizacije. On pritom u pravilu odabire putove kojima nitko nije prolazio, smjelo otkrivajući nove mogućnosti i tražeći vlastita rješenja. Na taj način uspio je stvoriti cjelovit, zatvoren i jedinstven sustav u koji nije jednostavno proniknuti. 4 V. Vida, Izabrana djela, prir. B. Petrač, MH, Zagreb, 2011., str. 327-8. 5 B. Radica, Vječni Split, Ex libris, Zagreb, 2002., str. 67. 6 P. Valéry, Pesničko iskustvo, Prosveta, Beograd, 1980., str. 181.

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Irvin LUKEŽIĆ

Postoji, međutim, velika opasnost da se izgubimo u tom lirskom svemiru, ukoliko se prepustimo površnom impresionističkom ocjenjivanju ili ukoliko polazimo od pretpostavke da pod svaku cijenu moramo uspostaviti određene analogije, kako bismo dokazali navodne srodnosti ili utjecaje. Na taj način, baveći se onim sekundarnim, bivajući zavedeni vlastitim preduvjerenjima, lako možemo izgubiti iz vida ono što je uistinu važno i vrijedno u toj poeziji. Uostalom, ne treba zaboraviti da je riječ o hermetističkoj lirici, pa je korisno podsjetiti na upozorenje Mirka Rogošića koji veli za Vidu: „Kroz guštike njegovih misli stoga se nije lako probijati, ali tko se odluči na to, stići će u predjele, gdje se bjelasaju iskristalizirana pjesnička iskustva i spoznaje poput gorskih glečera, na temelju kojih je moguće zaključiti da je njihov autor zaista izuzetan pjesnik.“7 Viktor Vida pruža čitatelju poseban svijet, naročito iskrenu proživljenu stvarnost. Ponire u tajnu ljudskog bića na sebi svojstven i jedinstven način, služeći se posebnim poetskim sredstvima. U situaciji progonstva za koji se odlučio i nemogućnosti povratka u zavičaj, za Vidu je svaka pjesma zapravo značila, barem u duhovnom smislu, priču o povratku u izgubljeni zavičaj, kojom ponovno dostiže i uspostavlja izgubljeno ljudsko dostojanstvo, usred sveopće ravnodušnosti i bijede svoga vremena. Pjesma je za nj uvijek nešto duboko osobno i bolno, odjek nestale stvarnosti, autorov „duhovni putopis“.8 Bila je to lirska sublimacija njegovih neostvarivih čežnji za onim što se činilo nepovratno izgubljenim. Pokušat ćemo to istražiti na konkretnom primjeru iz njegova lirskoga opusa, raščlambom i tumačenjem pjesme Groblje pokraj mora, koja je nastala 1952. i objavljena četiri godine kasnije u zbirci Sužanj vremena. Na tom se primjeru možemo uvjeriti koliko je delikatna i tajnovita umjetnost stiha, te koliko skrivene ljepote u njima možemo naći, iako to na prvi pogled možda ne uviđamo. No, svaka istinska poezija nužno mora posjedovati takva svojstva jedinstvenosti, izvornosti i neponovljivosti. Ti nas stihovi uvode u izvorni pjesnikov svijet, suočavaju s pučinom i grobljem koje kao višeznačni memento nagovješćuje metafizičku dimenziju doživljavanja primorskog pejsaža, prerastajući u univerzalni simbol. Evo kako oni glase: Ležim u travi primorskoga groblja, kraj grma kupjene i spaljena vrijeska. Jednolični udar klesarskoga malja tišinu lomi. 7 M. Rogošić, Poezija Viktora Vide u: V. Vida, Otrovane lokve, Biblioteka mozaik, Zagreb, 1971., str. 22. 8 B. Bošnjak, nav. dj., str. 150.

145

146

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Irvin LUKEŽIĆ

Ništa nije slađe od ovog počinka u čkalju: osluškivati bezvremenost, zuj bubice u kruni cvijetka. Vječnost romoni. (U ušima i očima mojim poput plavičastih iglica.) Spavaju ribari, težaci, komodori, okruženi morem, borovinom, gdje Srpanj leži nauznak s pužićem i morskom resinom u bradi ispod Velikih kola, kad se zvijezde pale. Pokraj svelih bogiša more spava. Ljubavni titraj večernjeg neba u njemu duboko negdje smalaksava.9 U ovoj pjesmi, podijeljenoj u šest kratkih strofa, koje predstavljaju samosvojan i dojmljiv splet jednostavnih ali snažnih simbola, sve je u atmosferi, u „štimungu“, u pokušaju da se zaustavi trenutak u vremenu koje nezaustavljivo protječe u beskraj. Osebujna je izmjena broja redaka u strofama, čime se stvara poseban ritam: nakon dva distiha i dvije tercine, slijedi sestina te, konačno, još jedna tercina. Budući da strofe nisu u vezanome stihu, čitatelj stječe dojam spontanoga zapisa, slučajnoga govorenja, zaustavljene impresije. Već pri prvome čitanju, osjećamo da u pjesmi više toga stoji kao nagovještaj, nego li je stvarno izrečeno i prikazano.10 U mislima smo preneseni u prostor koji, iako stvaran, djeluje nestvarno, kao da je riječ o nekom potonulom, drevnom ili dalekom svijetu kakav nam se ponekad javlja u snovima. Nedvojbeno je to svijet koji poznajemo, ali istovremeno i prostor u kojem lebdimo, svijet priviđenja, u kojem nam se svakoga časa mogu dogoditi najneobičnija čudesa, doživjeti iznenadni i neočekivani susreti. Nadrealni taj svijet iščezava u trenutku iznenadnoga buđenja. Svaka strofa tvori zasebnu sliku koje kada se povežu čine cjelinu, poput elegantnih figura u starinskom plesu. Upravo kao u klasičnoj plesnoj umjetnosti, očita je 9 V. Vida, Izabrana djela, MH, Zagreb, 2011., str. 106. 10 Ovo nas, međutim, ne treba čuditi jer je pjesnički tekst beziznimno konotativan, njime se uvijek izražava više nego što se izrijekom kazuje, denotira.V. Pavletić, Kako razumjeti poeziju, ŠK, Zagreb, 1995., str. 12.

Irvin LUKEŽIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

u njima neka suzdržanost i gracija, odmjerenost, odsustvo napregnutosti, težnja za harmonijom; osjećamo ljepotu pjesme čak i prije negoli počnemo razmišljati o nekom dubljem smislu koji ona u sebi nosi; osjećamo njen ritam, glazbu, njeno izricanje koje je posljedica pomnoga kombiniranja i odabiranja riječi. Želimo li pjesmu istinski doživjeti, moramo, pročitavši jednu strofu, zastati, zatvoriti oči, te pokušati zamisliti opisano, onda tako nastaviti dalje, sve do posljednjega stiha, kako bi se dobio konačan dojam u našoj imaginaciji. Pažljivo je čitanje svake strofe potraga za ljepotom i unutrašnjim skladom ovih stihova. Opisi su jednostavni i kompaktni, u svega dva ili tri retka, ali posjeduju nesumnjiv unutrašnji potencijal i neobičnu privlačnost. Iz živopisnih predodžaba što ih stvaraju odabrane i moćne riječi, čitatelj može u svojoj imaginaciji prizor vidjeti u jačim bojama i životnije oslikan nego da gleda zbiljski prizor kakvoga primorskoga groblja. Pjesma Groblje pokraj mora kao da unaprijed pretpostavlja situaciju apsolutne samoće i tišine, čak i prije negoli što je počnemo čitati i odgonetati smisao onoga što čitamo. Samoća i tišina snažno je prisutna u pjesmi. I nakon što stihove dočitamo, ponovno kao da nas okružuje ista ona apsolutna samoća i tišina, isti onaj spokoj koji smo imali na početku. Je li ovdje riječ o pukoj iluziji? Podrazumijeva li ova pjesma i ono što je neizrečeno? Ako da, kako to valja razumjeti? Naizgled je sve jasno i razumljivo, riječi i misli teku ravnomjerno, uživamo u njihovoj zvonkosti i ugođajima što ih u svijesti prizivaju. Ipak, prilikom ponovljenoga čitanja, pojavljuje se problem. Ono što zbunjuje jest opći dojam fragmentarnosti, nedorečenosti ili čak namjerne nedovršenosti. Radi li se ovdje o smišljenoj autorovoj strategiji/taktici prikrivanja onoga o čemu se zapravo misli? Radi li se o svjesnoj odluci? Ili je pak riječ o tajni koja se riječima ne može do kraja izreći, o nečemu što je možda ostalo nedohvatljivo i samome piscu? Možda i tema izmiče konkretizaciji u obliku poetskoga govora? Teško je odgovoriti na ova pitanja. U svakom slučaju, pjesmu ne možemo prihvatiti, objasniti i razumjeti otprve, samo razumom, već do njenoga smisla valja doći prije svega dubljom imaginacijom, uživljavanjem u poetski tekst, novim pomnijim iščitavanjem i razmišljanjem. Pjesma zapravo i ne može biti tek posljedicom racionalističke, umne konstrukcije, već je ona prvenstveno plod osjećaja, posljedica unutrašnjih borbi i intenzivnih autorovih proživljavanja, koji se sažimaju i zgušnjavaju u završnim potezima pera, kada stihovi dobivaju konačan oblik. Premda škrta na svoj način, u svojoj šutljivoj slutnji i raznovrsnim nagovještajima, pjesma je bogata unutrašnjim smislom. Zagonetka je to oko koje se valja dodatno potruditi, kako bismo je uspješno odgonetnuli. Nedvojbeno se govori o bokeljskom krajoliku, odnosno o nekom od tamošnjih slikovitih grobalja, podignutih tik ponad mora, u dubokoj sjeni borova i čempresa. Sugerira nam se to već i pomno odabranim naslovom. Međutim, odmah uočavamo

147

148

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Irvin LUKEŽIĆ

da se ne radi o pejsažnoj već o čisto refleksivnoj pjesmi. Umjesto oka koje nešto promatra i opisuje, važnije je uho koje osluškuje i duh koji o tome razmišlja. Sve je u toj pjesmi usmjereno prema transcendentalnosti, otvoreno prema nedokučivim prostorima što se rasprostiru onkraj same stvarnosti. Ipak, to još uvijek ne znači da je sve svedeno na puku apstraktnu sliku, bez ikakva udjela vizualnoga. Sve se odvija, barem naizgled, na nekoj nevidljivoj granici koja postoji između sna i jave.11 Pjesma bi se mogla pojmiti kao unutrašnji razgovor čovjeka obuzeta ljetnim podnevnim i poslijepodnevnim umorom, opijena svjetlošću i toplinom. Taj se lirski monolog, kojim on ide ususret dubinama vječnosti, nastavlja do večeri, kada svjetlost počinje gasnuti, te okončava u trenutku kada se nebo zarumenilo posljednjim odsjajem dana; u moru se tada posljednji put nazire odsjaj vječnosti, odsjaj vječnih stvari, sve dok i ono naposljetku ne utone u noćnu šutnju i zaborav. Nije nevažno podsjetiti da su ovi stihovi, kao i većina Vidine zrele poezije, nastali u doba kada je autor bio tisućama kilometara daleko od zavičaja, pod argentinskim nebom. Pjesma, dakle, ne može ni evocirati nedavni posjet nekom određenom bokeljskom groblju, već prije svega predstavlja njegovu imaginarnu rekonstrukciju boravka u zavičajnom krajoliku, odnosno lirsku projekciju takve situacije, utemeljenu na krhotinama vlastitih sjećanja i prijašnjih dubokih proživljavanja. Pri tome su i riječi same zapravo krhotine kojima sjećanje ponovno udahnjuje život. Ono što se činilo zauvijek pokopano i zaboravljeno, odsutno, u poetskoj je imaginaciji doživjelo čudesno uskrsnuće, postalo je opet prisutno. Potvrđuje to i suptilno probrani pjesnički leksik kojim se autor koristi. Odabir riječi ovdje je proveden vrlo pomno, prvenstveno radi pojačavanja poetske izražajnosti i, kako bi to rekao Theodor Adorno, „žargona autentičnosti“. Očito je tražio leksičke dragulje, dragocjenosti, u kojima prepoznaje, otkriva neku dublju bit stvari. Oni daju osebujan kolorit, živahnost i svježinu njegovim stihovima koji bi bez toga bili bezlični ili čak banalni. Oni su dragocjena lingvistička veza s potonulim svijetom i njegovom, barem u pjesnikovoj svijesti, davno već iščezlom kulturom. U jeziku prepoznajemo kodove jednog svijeta, identificiramo ‘sliku’ prostora, otkrivamo i razumijevamo što jest biće, koje nastanjuje taj svijet.12 Vida će radi toga svjesno posezati i za neknjiževnom riječi, čime njegova pjesma dobiva na većoj autentičnosti.13 U ovom slučaju to su južnodalmatinski lokalizmi povezani sa sredozemnom vegetacijom – 11 „Važno je upozoriti kako Vidina transcendentalna poezija nije plod oniričkog ‘kopiranja’ logike sna, već se znalački koristi modelima hermetičkog pjesništva i njegove racionalne, intelektualne matrice, pa se tako dodiruju zgusnuti pojmovi ‘smrti’ kao poetske teme iz neke vrste Vidinog ‘duhovnog putopisa’ ili poetskih zabilješki talijanskih hermetičara!“ B. Bošnjak, nav. dj., str. 150. 12 P. Finci, Osobno kao kontekst, Antibarbarus, Zagreb, 2011., str. 149. 13 D. Horvatić, nav. dj., str. 64.

Irvin LUKEŽIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

kupjena, čkalj, resina, bogiš – koji predstavljaju dragocjene leksičke „iskopine“, vješto i precizno utkane u tkivo pjesme. Na taj način moguće je donekle rekonstruirati realističnu floralnu sliku primorskoga grobljanskoga ambijenta, ali i dočarati ugođaj sredozemnoga podneblja. Među pjesničkim izražajnim sredstvima raspoznaje se usporedba („poput plavičastih iglica“), onomatopeja („zuj bubice“), personifikacija/simbol (Srpanj) i kontrast (titraj večernjeg neba smalaksava u moru). Često korištenje umanjenica (bubica, cvijetak, iglica, pužić) pridonosi stvaranju ljupkoga ugođaja u doživljajnom svijetu pjesnikovu, čija je duša zapravo djetinje naivna, blaga i jednostavna. Otkrivanje je to tajnovite ugode i nježnosti u malim bićima, naoko nevažnim i beznačajnim, ali zato oduvijek prisutnim u čovjekovoj okolini. Ritmotvorno je sredstvo ponavljanje istih riječi ili izraza, odnosno gradacija riječi radi pojačavanja ritmičnosti: ležanje (prva strofa), počinak (treća strofa), spavanje pokojnika i ležanje Srpnja (peta strofa) i spavanje mora (šesta strofa). Taj Leitmotiv dodatno pridonosi unutrašnjoj ljepoti, koherenciji, logici i sugestivnosti pjesme. San, spokoj, samoća i tišina u biti su glazbene slike, situacije koje čine da ovi stihovi od početka do kraja odjekuju prvenstveno muzikalno, ugodno i harmonično. Posebno su snažne u njima akustične slike (klesarski malj koji „tišinu lomi“, „osluškivanje bezvremenosti“, „vječnost romoni“), koje im daju dodatnu metafizičku dimenziju. Trenutak takva unutarnjega iskustva se doživljava kao vječnost sama, riječ sama postaje vječnošću; iskačemo iz vremenskoga kontinuiteta kako bismo se mogli poistovjetiti s ritmom svemira; dakle, sasvim je moguće, iako zakratko, pripadati najvišim sferama, participirati u njima, uživati u njihovoj blizini. Stoga takvo sanjarsko razmišljanje umu ne pruža samo zabavu neko i veliko zadovoljstvo. Pjesma je amblematična jer smrt predstavlja opsesivnu temu Viktora Vide, temu koja prožima svekoliko njegovo djelo. Smrt je nazočna gotovo u svakoj pjesmi, u različitim inačicama.14 U Groblju pokraj mora ona je neizravno posvuda, u mislima, u asocijacijama i općoj atmosferi. Naime, kako primjećuje Joseph Addison, „umu se vrlo teško osloboditi teme kojom je dugo zaokupljen. Misli će same od sebe od vremena do vremena navirati i kad ih ne potičemo, poput zibanja i gibanja mora što potraju i nekoliko sati nakon prestanka vjetra.“15 Tako je i u ovom slučaju: sveprisutna slutnja i prisutnost smrti jest svojevrsni basso continuo koji čujemo kako mračno i prijeteći odjekuje u pozadini stihova. No, u prvom planu ipak je arhetipska slika primorskoga groblja, oko koje se onda isprepliću kazivačeve refleksije i asocijacije koje se nude kao moguće odgonetke u sklopu osobnoga pjesnikova sredozemnoga mita. 14 D. Horvatić, nav. dj., str. 62. 15 J. Addison, Što se mene tiče..., MH, Zagreb, 2012., str. 255.

149

150

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Irvin LUKEŽIĆ

Izvor misli i asocijacija nalazi se u dubinama autorove uznemirene psihe koja je, kao i svi mi, zbunjena pred takozvanim posljednjim stvarima. U bolnim trenucima egzistencijalne osame, Vida bi uzaludno tražio pažljiva sugovornika. I zato se nužno okretao sebi kao svom idealnom, zamišljenom ili istinskom sugovorniku, odnosno Drugome, svom potencijalnom čitatelju. Potpuna samoća pjesnikova svakako je našla odjeka u ovim naoko čednim stihovima, kao u intimnom lirskom dnevniku. Jer, kao što kaže Octavio Paz, „poezija se rađa u tišini i mucanju, u nemogućnosti da se iskaže, ali neodoljivo težeći da povrati nazad jezik kao potpunu realnost.“16 I Vida se borio s takvom nemogućnošću iskaza, težeći povratku u svoj jezik, koji predstavlja ključnu odrednicu njegova vlastitoga bića i identiteta. Tek pomoću jezika on je mogao potpuno ovladavati sviješću o sebi. No, nesporazum nastaje tada kad to što on piše doslovno čitamo kao autorovu ispovijed, a riječ je zapravo o čistom razmišljanju u slikovitu obliku, razmišljanju o opsesivnoj temi prolaznosti i smrti. Nebrojene smrti njegovih davnih predaka, čiju tajanstvenu prisutnost osjeća sanjareći na primorskome groblju, pretopljene su ovdje u jednu apsolutnu smrt, koja se uzdiže čak i ponad prirode same, a ta spoznaja neumitno vodi k nedokučivom nebu, astralnim visinama i vječnosti. Međutim, u tome ipak nema ničega jezovitoga. Kao što široki i otvoreni vidici gode mašti, tako i razmatranja o vječnosti i beskraju gode razumu.17 U pjesmi Groblje pokraj mora, kao što bi rekao Bachelard, pozvani smo na sanjarenje, na uzbudljivo putovanje u imaginarno, nadahnuto intenzivnim doživljajem stvarnoga krajolika. Od čitatelja se očekuje da iskaže empatiju prema pjesniku i njegovu trudu, da se opušteno prepusti tom blaženstvu, da bude aktivan suputnik u pustolovini zajedničkoga otkrivanja smisla i ljepote, usred mediteranskoga ljeta. On pritom računa na čitateljevu imaginativnu sposobnost i osjetljivost – ne toliko za izvanjsku koliko za unutrašnju ljepotu opisanoga trenutka. Tišina je to što se širi u podnevnoj nepomičnosti, kada smo omamljeni vrelinom, kada vrijeme, kakvo inače poznajemo, odjednom prestaje postojati. Tišina duboko u nama i svuda oko nas, prilikom koje se neočekivano otvaraju neki zatvoreni i nepoznati nam unutrašnji prostori, neslućene dubine bića, koje postoje nezavisno od vremena, svijest o vlastitoj osami usred praznine svijeta. To nije san, ni priviđenje, nego uzvišen i sveti trenutak, „čas De Chiricove inkantacije“, kako veli Petar Šegedin, kad „mukli gong metafizičke vječnosti odbija“.18 Kao i u pjesnikovoj antologijskoj pjesmi Anđeo mrtvih, i ovoga puta to je granični 16 O. Paz, Luk i lira, Sofia, Beograd, 1990., str. 275. 17 J. Addison, nav. dj., str. 268. 18 P. Šegedin, Frankfurtski dnevnik ili priča o pobožnom pustolovu, Ceres, Zagreb, 1993., str. 63-4.

Irvin LUKEŽIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

slučaj, kako veli Ante Stamać, „svakodnevno organiziranog govora; slučaj u kojem taj govor više ne posreduje zbiljsku, svim tipovima govora dostupnu situaciju. Govor, premda organiziran, jedva da još išta verificira, jedva da još o čemu informira. On se očistio svrhe; nije komunikativan, pripada ‘tamnom pjesništvu’.“19 Vidin poetski govor posve je prešao u funkciju imaginacije, te postaje apstraktnim govorom izvan kojega nema druge realnosti. Njega kao da u ovom slučaju konkretno groblje i njegov opis ne zanima, iako unosi neke elemente takve realnosti, već mu se njegova slika nadaje kao podesan okvir za razmišljanje. To znači kako od čitatelja zahtijeva da sam dopuni ono što nedostaje u toj apstraktnoj slici, podrazumijevajući korištenje onih zalihosnih elemenata koji očito nedostaju da bi slika bila zaokružena i jasna.20 On za to daje tek određene nagovještaje, a slagalicu mora nadopuniti sam čitatelj. Ukoliko groblje shvatimo kao apstraktnu sliku djelomice ili potpuno istrgnutu iz stvarnoga zemljopisnoga konteksta, onda ta riječ predstavlja amblem čovjekove smrtnosti, vremenitosti i usuda. Umjesto da nešto konkretno opisuje i objašnjava, tekst pjesme usredotočen je na razradu spomenuta amblema. Pritom valja naglasiti da taj amblem predstavlja vječnu/bezvremensku temu: kao motiv podjednako rado ga koriste svi glavni pjesnički stilovi, od romantizma preko simbolizma i dekandencije do modernizma, služeći se njime u skladu sa svojim poetikama, čas emfatično i retorično, čas suzdržano i diskretno. Groblje bi se moglo shvatiti i kao simbol osobnih autorovih uspomena, mitsko mjesto na koje se on vraća u svojoj imaginaciji, gdje se susreće i razgovara s nekim davnim sjenama. Kazivač nas uvodi u jedinstvenu atmosferu mediteranske ljetne tišine, u posvećeno carstvo popodnevne grobljanske samoće. Premda se u prvi čas čini da je vrijeme zaustavljeno, sve se u toj pjesmi ipak odvija, od početka do kraja, u laganom rallentando ritmu, svojstvenu toplom ljetnom danu. Sve djeluje nekako lagano usporeno, ako se uopće i radi o kakvu kretanju. A kreću se možda jedino kazivačeve misli, izmjenjuju se njegovi dojmovi, on udiše jedinstvenu atmosferu toga mjesta, okruženog sablasnom tišinom, među turobnim križevima i žalostivim kamenim anđelima, u kojoj će i zujanje kakva kukca djelovati kao svetogrđe. Putanje tih misli, u spokoju mramora te vječnosti mora i sunca, vode prema beskonačnosti i bezvremenosti. Možemo pretpostaviti to da kazivačeva svijest u tom trenutku postupno zapada u meditativnu obamrlost, neku vrst nepomične ekstaze, koja ga može poistovjetiti s vječnim nepostojanjem. Podnevno sunce je neumitna vječnost koja čovjeka baca u iskušenje da joj se pokori mističnim sjedinjavanjem, pri čemu more predstavlja svi19 A. Stamać, Pogled unatrag. Izabrane rasprave. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1999., str. 270. 20 Isto, str. 272.

151

152

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Irvin LUKEŽIĆ

jest gluhih dubina i neograničenih mogućnosti, sposobnu za kontemplaciju.21 Groblje je univerzalni topografski prostor, samotni hortus conclusus, mjesto posvećeno uspomeni na mrtve, one koji su nekoć živjeli, a čiji smo mi daleki odjek. Uvijek je to posvećeno mjesto koje nosi veliku simboličku, kulturnopovijesnu, religijsku i emotivnu vrijednost. Ono nas ne ostavlja ravnodušnima već, naprotiv, budi posebne asocijacije kojima se ne možemo oduprijeti. To je, dakle, uvijek i locus horridus. Razmišljanje o smrti neminovno je, a blizina mrtvih uznemirava. U toj samoći i tišini ipak nismo sami. Na kraju svega uvijek dolazi smrt, o kojoj oduvijek nitko ništa ne zna i koja predstavlja posljednju tajnu u čiji smisao nismo u stanju proniknuti. Duh ovakvih samotnih mjesta posvuda je, barem prividno, isti. Dojmljiva su tako groblja na našim otocima, koja zbog osebujne inzularne pozicije djeluju još osamljenije i onostranije od onih koja postoje na drugim mjestima. To može potvrditi svatko tko je bio na otoku Susku ili u Velom Lošinju, gdje se iznenada morao suočiti s neopisivo lijepim pogledima na beskrajnu pučinu. Takva mjesta svakoga ispunjavaju posebno sjetnim i tjeskobnim osjećajima, obuzimaju nekom pobožnom jezom, te se ondje obično svatko prepušta sjetnoj kontemplaciji. Navala osjećaja koji nadolaze teško se može verbalizirati i racionalno objasniti. To znači na trenutak potonuti u čistu irealnost, naslutiti nešto što posve sigurno postoji iza prozračnoga neba i beskrajnoga mora, nešto što nismo ni slutili da bi moglo postojati. Paul Valéry u ogledu Mediteranska nadahnuća piše da pogled na more zapravo predstavlja pogled na ono što je moguće. Ukoliko to već nije filozofija, onda to svakako jest klica filozofije, filozofija u svome nastajućem stanju.22 Dakako, na groblju, u susjedstvu sa smrću, more više ne doživljavamo kao neiscrpno vrelo mogućnosti, već kao nešto što ima kraj. More tu svojim postojanjem svjedoči o konačnosti, o neumitnoj prolaznosti svega zemaljskoga. Nuestras vidas son los ríos / que van a dar en la mar / qu´ es el morir, davno je već rekao španjolski pjesnik Jorge Manrique u stihovima posvećenima uspomeni svoga pokojnoga oca, Naši su životi rijeke / što utječu u more / koje je smrt.23 Kontemplativno je i tjeskobno ozračje razmišljanja o prolaznosti u koje nas uvodi kazivač, koji je nekoć, u mladosti, očito bio sklon pohoditi posljednja počivališta svoga zavičaja, u gluho doba dana, tražeći u njima duhovno utočište, uvide u posljednje tajne i odgovore na velika životna pitanja. Osim radoznalosti, svakako je u tome moralo biti nekih nejasnih i mračnih slutnji koje su ga oduvijek pratile u podsvijesti, zajedno s mišlju o vlastitoj i tuđoj smrtnosti. 21 G. Kohen, Pokušaj objašnjenja Morskog groblja u: Umetnost tumačenja poezije. Književnost i civilizacija, Nolit, Beograd, 1979., str. 516-538. 22 P. Valéry, Pesničko iskustvo, Prosveta, Beograd, 1980., str. 190. 23 J. L. Borges, To umijeće stiha, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 27 i 109.

Irvin LUKEŽIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Pjesma je vjerojatno odraz neke daleke vizije iz njegove rane mladosti koja govori o jednom takvom samotnom mjestu gdje bi satima običavao sanjariti, gubeći pojam o vremenu koje prolazi. Prva strofa pjesme uvodi čitatelja u stanje kontemplativne obamrlosti, koje je vrlo blisko snu. Ležeći u sasušenoj travi, „kraj grma kupjene i spaljena vrijeska“, kazivač se u arhajskoj, gluhoj samoći, prepušta meditaciji o prolaznosti života i svijeta. On, koji pripada svijetu živih, gornjem svijetu, pronalazi ovdje tiho utočište, prostor u kojem je moguće odmoriti se, među onima koji pripadaju svijetu mrtvih, donjem svijetu. U kupini i vrijesku, tipičnim biljkama sredozemnoga podneblja, naslućuje se neko dublje značenje. Kupina simbolizira stanje zapuštenosti, jer se pojavljuje na mjestima koja se ne čiste, ne uređuju. Pronalazimo je na putovima kojima nitko više ne prolazi, među ruševinama u kojima nitko više ne živi, na zapuštenim terenima i u živicama. Vrijesak također najbolje uspijeva u divljini, na pustopoljini, na nepristupačnim mjestima. Nije bez značaja zasigurno i još jedna moguća konotacija: stari su Rimljani koristili vrijesak u pogrebnim običajima, smatrajući da blagotvornim utjecajem može štititi umrle. Kazivačeva razmišljanja i sanjarenja, u drugoj i trećoj strofi, postojano remeti udaranje klesarskoga bata, koji u kamenolomu krši mramor za grobove, i zujanje kukaca, što marljivo i predano oblijeću mirisne cvjetove, upućujući na praizvor, prapočelo svijeta, njegovu jedinstvenu bezvremenost, u sveopćoj tišini svijeta. „Jednolični udar klesarskoga malja / tišinu lomi.“ Odjekivanje udaraca klesarskoga bata ponovno ga podsjeća na neumitnu prolaznost svega ljudskoga, na činjenicu da sve što živi neumitno mora jednoga dana zauvijek nestati. Nakon svega što se u čovjekovu životu dogodi, nakon svih sretnih i žalosnih trenutaka koje doživi, nakon svega toga slijedi vječni mir pod hladnim kamenim pločama i križevima, između kojih proviruje sasušeni vrijes, požutjela trava i poneki plavičasti čičak. To je za pjesnika utonulog u razmišljanje neponovljiv trenutak „osluškivanja bezvremenosti“ i „romona vječnosti“, o čemu govori u četvrtoj strofi. Kazivač pomno osluškuje šum vremena koje teče poput kakva slapa čije vode romone i protječu, odjekujući u njegovoj svijesti poput daleke jeke, te ponirući duboko u tamne bezdane prošlosti, sjećanja i snova. U beskrajnom protjecanju vremena, u izmjenama životnih ciklusa, sve u njemu i oko njega postaje nepovratna prošlost. Odlasci i dolasci, život i smrt, jedno su te isto u ogledalu vječnosti. Velikoj je misli, kako veli Petar Šegedin, potrebna smrt, da bi se njenim posredovanjem ostvarila.24 Prisutnost i sjena smrti ovdje je presudna kao diskretni posrednik u polaganom i postupnom zrenju pjesnikovih misli. Nesvakidašnji doživljaj iznenadnoga ljetnog 24 P. Šegedin, Frankfurtski dnevnik, nav. dj., str. 231.

153

154

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Irvin LUKEŽIĆ

prosvjetljenja, neočekivanoga uvida, kazivač će dovesti u vezu s plavičastim iglicama što se ukazuju u njegovu duhu. Možemo pretpostaviti da su mu u toj prigodi oči zatvorene kako bi meditacija i unutrašnja koncentracija bile potpune. Pjesnik u kasno srpanjsko popodne, koje se postupno pretvara u večer, snažno osjeća prisutnost smrti, davnih pokojnika koji ovdje počivaju, okruženi morem i borovinom, pored uvelih perunika. To je motiv koji se provlači petom i šestom, zaključnom strofom. Prisutni su ovdje ispod kamenih križeva i žalobnih kipova pokojni težaci, ribari, kapetani, koje kazivač zove komodorima, svećenici, uglednici... Ti nijemi svjedoci predstavljaju davno već nestalu povorku onih Drugih, s kojima kazivač osjeća duboku mističku povezanost, kao i svi njegovi Bokelji. O osebujnim bokeljskim grobljima i njihovim pokojnicima Viktor Vida pripovijeda i u ogledu o zavičaju: „Bokelji su dizali groblja na prisojnoj strani, obično na kakvoj uzvisini, ali ne suviše daleko od morske obale. Imali su – znak visoke kulture jednog naroda – osobito poštivanje prema pokojnicima. U tom kultu mrtvih, koji je sve druge zasjenjivao, oni su htjeli da imaju svoje drage umrle kraj sebe, da ih u svakoj prilici, prekinuvši dnevni posao, mogu posjetiti, da im se mogu pomoliti, pa da obodreni prisućem mrtvih, njihovim zagovorom i utjehom molitve nastave tešku rabotu dana. Ta su groblja veoma lijepa u svojoj čednosti i priprostosti jednostavne bijele ploče među travkama i ponekom ružom. U bratstvu smrti, zagrljeni istom ljubavi, kojom su se obdarivali za života, snivaju svoj sanak uglednici i mornari, opati, župnici i ribari kraj Zmajevića, Vickovića, Smekija i Krilovića. I sada počivaju izloženi morskom vjetriću, pozdravljeni anđeoskim pozdravom i feralima što se pale na otočićima (Boka i Bokelji).“25 Njihove se davno usnule glave i tijela na ovome mjestu godinama postupno pretvaraju u vapno i fosfor. Oni predstavljaju dobre duhove zaštitnike, genii loci ovih slikovitih obala. Oni su, kako veli pjesnik, zagrljeni „u bratstvu smrti“. Okruženi su morem i borovinom, kroz čije grane možemo zamisliti strujanje maestrala. More treperi i ljeska se. Vidine mornare, ribare, težake, komodore, župnike i uglednike, nedvojbeno, možemo shvatiti ne samo kao konkretne ljude pjesnikova zavičaja, uključujući sve izumrle pretke, drevne Ilire i Hrvate, nego i pokojnike svih vremena. Ova beskrajna povorka nekadašnjih ljudi koji koračaju prema ništavilu nesaglediva je. Njihova ih smrtnost čini univerzalnima, te ih možemo zamisliti u bilo kojem kontekstu, vremenu ili prostoru. Pokojnici su naša protuslika, naš odraz u ogledalu vječnosti, naši suučesnici u sveopćem ništavilu i beskonačnoj praznini. To je ono što nas čeka kad jednom prijeđemo kobnu granicu koja nas dijeli od njih, te i mi tako postajemo jednaki njima. Prelazak te granice uvijek je moguć samo jednom, bez mogućnosti povratka. Svoj nekadašnji identitet nepovratno smo izgubili kada jed25 V. Vida, nav. dj., str. 280.

Irvin LUKEŽIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

nom kročimo u turobni svijet zaboravljenih sjenâ. U taj svijet sunce više ne dopire, mrtvi više nikada ne mogu osjetiti njegovu toplinu koja ih je grijala dok su bili živi. Sunce je povlastica i simbol ovostranoga, a ne onostranoga života. Njega simboliziraju grobna tama i vječna hladnoća. Stoga je i bilo potrebno obećanjem vječnoga blaženstva i nadom u uskrsnuće nekako ublažiti posljedice te turobne situacije. Sa smrću, istina, nestaju naše boli, patnje i nesreće, ali zauvijek nestajemo i mi sami. Smrt je konačan prelazak bića u nebiće, korak prema ništavilu, u kojem potom treba provesti čitavu vječnost. „Mrtvima nije dano da se vraćaju“, rekao bi Salvatore Quasimodo.26 Oni u podzemlju zriju27, počivajući otvorenih očiju u nečujnim kućama28. Strašna je spoznaja da ćemo svi jednoga dana postati isti kao oni, te počivati u hladnom Hadu odakle se još nitko nije vratio. Zanimljivo je da Vida u Groblju pokraj mora, umjesto tradicionalne kršćanske simbolike, koja bi se mogla očekivati, umeće vlastitu mitološku predodžbu mjeseca Srpnja kao poganskoga muškoga božanstva koje „leži nauznak s pužićem i morskom resinom u bradi“, pod zvjezdanim nebom, ispod Velikih Kola, odnosno Velikog Medvjeda (Ursa Major), cirkumpolarnog zviježđa na Sjevernoj hemisferi, koje se sastoji od sedam sjajnih zvijezda. Kazivačevo razmišljanje ovdje se, pomalo neočekivano, prelijeva u alegoričnu viziju. Ovom dosjetkom o imaginarnom božanskom biću, iza kojega se možda krije alegorija Ljeta, pjesma dobiva nekako klasičnu, ali i astronomsku/svemirsku konotaciju. Ovdje se zamjećuje bratska prisutnost svemira, stapanje života s prirodom, koje, kako se bar čini, nema veze s paskalovskom kozmičkom jezom. Primjetljiv je i paralelizam s početnom slikom pjesnikova ležanja i odmaranja u travi. No, s druge strane, to je i očit kontrast prema vječnom „spavanju“ onih koji više nisu živi. Vizija poganskoga božanstva, svakako mediteranskog, skrivenog boga drevnosti i mora (Posejdon/Neptun?), mogla bi upućivati i na popodnevni san onoga koji je zaspao razmišljajući usred ljetne tišine, te mu se u snu priviđa da vidi neobično biće. Pjesnički bi subjekt tako mogao biti shvaćen kao dnevni spavač, a ono o čemu se govori u stihovima kao opis njegova sna. Pjesma bi, prema tome, mogla biti kratki drijemež koji prethodi vječnom snu smrti, u kojem zapadamo u ravnodušnost spram svih ljudskih stvari. U posljednjoj strofi Groblja pokraj mora čitamo stih: „Pokraj svelih bogiša more spava“. Ova slika nosi simboličku poruku o neminovnom umiranju. Ona je komplementarna „spaljenom vrijesku“ na početku pjesme. Bogiša ili božji cvijet dubrovački je naziv za peruniku. To je biljka iz porodice jednosupnica, koja pripada porodici Iri26 S. Quasimodo, Život nije san, „Otokar Keršovani“, Rijeka, 1968., str. 37. 27 Isto, str. 51. 28 Isto, str. 52.

155

156

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Irvin LUKEŽIĆ

daceae. Njeno vrijeme cvatnje je od svibnja do srpnja. Prema tome „sveli bogiši“ uobičajena su pojava kasnoga ljeta bokeljskoga priobalja. Prema predaji izrastali su oni tamo gdje bi udarila munja slavenskoga boga gromovnika Peruna. Nije, međutim, posve jasno treba li ih ovdje dovoditi u vezu s drevnom slavenskom mitologijom. U pjesmi se ti cvjetovi vrlo intenzivnoga mirisa i boje možda mogu shvatiti i kao metafora za ljude čiji se život približio kraju. Pjesma završava večernjim smirajem i svjetlucanjem prvih zvijezda na nebeskome svodu. Zadnji titraji danje svjetlosti iščezavaju u uspavanome moru, u njegovim tamnim i tajanstvenim vodama. To je posvećeni trenutak, kada nestaje dan i nastupa noć. Drugim riječima, započinje „večer pod svodom južnih zvijezda“ (Smrt i preobraženje). U pjesmi Groblje Vida donosi nešto što neobično podsjeća na ovu završnu sliku: „Ne budem li nikad nazreo svoga kraja, / iz kojeg rastu stabla i zvonici, / očima srca kutijice sanja, motrit ću sretan oblake i zvijezde / u vrtu naranača pokraj mora / i groblje niz planinu, / gdje večernje svjetlo titra, / ublaženo snatrenjem vode.“29 Noć što upravo nadolazi, noseći blagi morski povjetarac, mogla bi simbolizirati završetak života. I kao što dan predstavlja svjetlost života, tako i noć predstavlja tamu smrti, dok more simbolizira prisutnost podsvijesti, ali i životni kontinuitet. Pjesma ovdje završava ali, čini se, predmnijeva i nastavak kazivačevih razmišljanja. Naime, sada lako možemo zamisliti kako na scenu, u smiraj dana, stupaju božanstva Noći i Smrti, slijepi čuvari Labirinta (Orfej u podzemlju).30 Pred sobom vidimo groblje kao usidreni brod, koji njiše jednomjerni ritam mora, dok „večernja zvijezda kroz luk zvonika“ zove mrtve na plovidbu (Ex voto).31 Sva je priroda utonula u san, a onaj koji je promatra ne spava. Tek jutro donosi novu svježinu i nadu, kad u osvit zore zviježđe izblijedi i zvijezde se gase jedna za drugom sve dok čitava hemisfera ne ugasne.32 Zanimljivo je da u Vidinim sjećanjima na zavičaj smrt nema u sebi tragičnu konotaciju, kao što bismo očekivali, već je prikazana kao sastavni dio života, kao nešto logično, lijepo i prirodno. Po tome se on svojom emotivnom angažiranosti značajno razlikuje od stare barokne meditatio mortis ili romantičarske emfaze, koja je sentimentalno uzdisala nad grobovima i ruševinama. Nema tu ničega ni od „elegije na seoskom groblju“ u stilu Thomasa Grayja i engleskih predromantičarskih „grobljanskih pjesnika“. Misao na smrt u njega nije moralizatorska niti završava u efektnoj retoričnosti. Ona nikada nema nimbus strave ili užasa. Smrt je jednostavno prisutna. Ona je, doduše, tu, ali ne treba je se plašiti. Pjesnik je s njom oduvijek bio pomiren. 29 V. Vida, nav. dj., str. 153. 30 V. Vida, Otrovane lokve, nav. dj., str. 82. 31 V. Vida, Otrovane lokve, nav. dj., str. 15-16. 32 J. Addison, nav. dj., str. 259.

Irvin LUKEŽIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

U pjesničkoj prozi Zavičaj nalazimo ovakvo Vidino svjedočanstvo: „Sjećam se mnoge smrti u Perastu, smrti prirodne i lijepe. Pred kućom su cvale akacije. S mora je dopirao miris ljetnog vjetra, koji se miješao s mirisom starine u sobama. U tom kraju se ljudski živi i dolično umire, a Perast je slatkim umorom mrtvi grad. Slava Perastu.“33 Početna situacija pjesme Groblje pokraj mora zaslužuje posebnu pozornost. Na prvi pogled sve je jasno: vidimo pjesnika kako leži ispružen u travi i razmišlja o prolaznosti. No, kada posjećujemo groblja obično šetamo, stojimo ili sjedimo. Nikada nam ne pada na pamet da se ispružimo na travi, ponajprije ne odmah pored grobova. Kada bismo to i učinili, zasigurno bi nas bilo stid da nas u tom položaju zateknu drugi koji bi mogli pomisliti da nismo pri zdravoj pameti. Ne krije li se u toj bizarnoj ležanja slici ležanja na groblju ipak nešto drugo? Je li onaj koji govori čitatelju osoba s ovoga ili s onoga svijeta? Objašnjenje možda može pružiti odlomak iz romana Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice, koji na jednome mjestu veli: „Želio bih umrijeti u sunčanom danu. Klicu te male tajne želje nosim u sebi od djetinjstva. Što me kod smrti najviše plaši, to je predstava mraka s kojom je ona skopčana. Divim se onim religijama Istoka koje su uspjele da čovjeku dočaraju svijetlu, sunčanu smrt, da mu usade predstavu beskrajnog jâsa za grobom. One su, možda, učinile čovjeku najveće dobro koje se smrtniku može da učini. / Želio bih umrijeti izvaljen nauznak na dobroj, vrućoj zemlji, sav u suncu i jâsu, umrijeti u jedrini dana, u sat uzavrelih zrikavaca. U sat kad sanjivo šute povijena žita i nijemo bujaju oteščali grozdovi, u sat vrele popodnevne tišine. Plaši me smrt u predvečerje, smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.“34 Pjesnik koji leži ispružen u suhoj travi primorskoga groblja mogao bi se razumjeti i kao projekcija vlastite situacije, u nekom budućem vremenu kada on sam više ne bude pripadao svijetu živih. Pjesma, prema tome, ne mora nužno govoriti o sadašnjosti pjesničkoga subjekta, nego ujedno može biti shvaćena sub specie aeternitatis, s gledišta vječnosti, kao da o njoj govori pokojnik, čovjek koji je prešao s onu stranu života. On leži ispružen na travi, ali ga lako možemo zamisliti i tako da leži ispod nje, te „sniva svoj sanak“. Uostalom, kao što veli Desnica, smrt je u biti jedina tema pjesnika. „Smrt je ono što stvarima daje posvetu. Ona im pridaje znamen realnosti, ozbiljnost odistinskog. Ona svakoj stvari daje njeno dostojanstvo pred licem života. Ima ništavnih, beznačajnih života. Beznačajnih smrti nema. Svaka je smrt sveopći događaj, svačiji događaj. Jedna mala kataklizma. Jedna crna rupa bez dna u tijelu kozmosa. Smrt iskupljuje svaki život. Živjeti se može i neozbiljno, neodgovorno. Čitav naš život može da bude puka jedna fikcija, jedna strasna igra u zagrljaju buni33 V. Vida, nav. dj., str. 203. 34 V. Desnica, Proljeća Ivana Galeba, Svjetlost, Sarajevo, 1957., str. 79.

157

158

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Irvin LUKEŽIĆ

la, jedna usijana iluzija prosanjana na rubu stvarnosti. Jedino smrt je realna. Ona je jedino što nam se u životu, u jednom dubljem smislu, stvarno događa.“35 U iščekivanju te neminovnosti koja svakoga čeka, u slutnji smrti koja ga opsesivno zaokuplja, Vida ispisuje Groblje pokraj mora kao varijaciju na temu prolaznosti. Slike koje nam ono priziva, iako kristalno jasne, doimaju se kao rezultat poniranja u sumaglicu sjećanja, u vlastiti unutrašnji svijet. On se okreće od svijeta koji je vidljiv, obasjan vječnim podnevnim suncem, prema sebi, koji je tome istome svijetu nevidljiv, u tamnu melankoličnu podsvijest. Groblje je pritom amblem, arhetip i simbol oko kojega udaraju valovi iste podsvijesti. To je jednom zauvijek fiksirana i zaustavljena slika u vremenu, slika beskonačnosti koja leži negdje u bezdanim dubinama nesvjesnog. Čini se da pjesma odjednom izranja pred nama iz sumaglice autorovih sjećanja, kao što otočić Sv. Jurja pred Perastom izranja iz jutarnje magle, s patricijskim grobovima i čempresima, obasjanima prvim zrakama sunca. Potom sve opet zaranja u istu sumaglicu. I nismo više sigurni jesmo li pred sobom imali priviđenje ili stvarnu sliku otoka mrtvih. Vizija je to koja traje koliko treptaj oka ili zamah leptirovih krila. Uočljiva je ogoljenost Vidina poetskog izričaja na ono bitno. Poetski je tekst sveden na jednostavnu lirsku sugestiju, poticaj, nagovještaj. Ni jedna riječ nije suvišna, sve je pročišćeno i domišljeno, svedeno na jednostavan ali sugestivan verbalni znak. U njegovoj su lirici opisi vrlo rijetki, ili tek okosnica da se izrazi neko temeljno raspoloženje. Zamjetna je u njega težnja prema odmjerenosti i skladnosti. Isprva pod utjecajem postmatoševske škole, potom učeći od talijanskih hermetista, Vida je spoznao vrijednost zgusnuta, zbita izraza.36 U pozadini svega je uvijek pusti svijet tišine, spiritualni krajolik, kojim odjekuje njegov glas. Slike koje Vida priziva u Groblju pokraj mora nisu samo jasne, plastične, nego i metafizične. Upravo kao da promatramo neko od jedinstvenih ostvarenja De Chiricova „metafizičkoga“ slikarstva. U pozadini svega je more koje diše, koje ne moramo vidjeti, ali ga možemo osjetiti kao dah onostranosti, odraz transcendentalnosti. Korak je to koji vodi prema univerzalnom, svevremenskom. Poruku ove pjesme ne vidimo jasno, jer je zagonetna i tajnovita, ali je pomalo naslućujemo i osjećamo. Bolje rečeno, intuiramo. Ona bi, na primjer, mogla biti sukladna završetku Desničina romana Proljeća Ivana Galeba: „Na koncu sviju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir s bolom, s ljudima, sa životom – sa samim sobom. U meni tišina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi sunca.“37 35 V. Desnica, nav. dj., str. 81. 36 D. Horvatić, nav. dj., str. 63. 37 V. Pavletić, nav. dj., str. 41.

Irvin LUKEŽIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Groblje pokraj mora valja nedvojbeno tumačiti u kontekstu čitave pjesničke zbirke kojoj pripada, odnosno njezine temeljne poruke. Naime, kazivač je „sužanj vremena“, onaj koji sluti smrt i skori nestanak svoga Ja. U istoimenoj pjesmi, po kojoj je zbirka naslovljena, on ne zna što je, gdje je, niti kamo ide. Oko njega vlada pustoš jer je odlomljen, ubačen u vrijeme između Ničega i Svega, „potucalo i samac“. On je već za života bio iskorijenjen, djelujući u hispanoameričkoj sredini, daleko od zavičaja za kojim je toliko čeznuo. Unutarnji razdor pokazat će se za njega kobnim, nepremostivim. Slutnja smrti vidljiva je u snovitoj viziji sebe obavijenog bršljanom, kao i slikom Crne ptice Noći što mu slijeće na rame (Sužanj vremena).38 Simbolika zvijezda ima vrlo značajnu ulogu u spomenutoj zbirci, a nalazimo je i u Groblju pokraj mora. Utjehu mu, na primjer, pruža pomisao na Večernjicu koja će mu svijetliti „kroz bršljan noći“ čak i onda kada ga odavno više ne bude među živima (U tunelu).39 Zvijezde su jedini njegovi stalni suputnici u životu i smrti, one su „iskre šutljivih nebesa“ (Staklena spirala).40 One su u isto vrijeme predmet njegove čežnje i svjedoci njegova umiranja u samoći (Posljednja večer).41 Rađanje zvijezde podsjeća ga, barem u prvo vrijeme, na netom preminule pokojnike (Zaborav).42 Zvijezde Sredozemlja za vedre noći kruže nečujno nad uzdasima voda (Prozor na more).43 Konačno, ovdje se nameće i usporedba Vidinih stihova s glasovitom poemom Paula Valéryja, Le Cimetière marin, koju je Frano Alfirević preveo na hrvatski jezik pod naslovom Groblje nad morem,44 a Željka Čorak i Zvonimir Mrkonjić kao Groblje pokraj mora.45 Postoji i varijanta naslova Mornarsko groblje, koju koristi Antun Bonifačić46, te Primorsko groblje, kako ga naziva Bogdan Radica.47 Opjevano je u tom djelu groblje u lučkom gradu Sèteu, u neposrednoj blizini Montpelliera, na mediteranskoj obali Francuske, koje se podiže okomito nad morem, tako da se odatle pruža veličanstven pogled na pučinu. Odričući se uobičajenih klasičnih imena i govoreći u prvom licu, pjesnik se u tom djelu odriče simbola, ali zato sve oko sebe pretvara u simboličke znakove. Pritom se služi glazbenim kontrapunktima kao ide38 Olinko Delorko/Oto Šolc/Viktor Vida, Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, NZMH, Zagreb, 1982., str. 376. 39 Isto, str. 385. 40 Isto, str. 388. 41 Isto, str. 386. 42 Isto, str. 389. 43 V. Vida, Izabrana djela, nav. dj., str. 99. 44 Prijevod je objavljen u časopisu „Mogućnosti“ 1956. godine. 45 Z. Mrkonjić-M. Tomasović, Antologija francuskog pjesništva, Artresor naklada, Zagreb, 1998., str. 380-384. 46 A. Bonifačić, Paul Valéry, MH, Zagreb, 1940., str. 93. 47 B. Radica, Vječni Split, nav. dj., str. 65.

159

160

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Irvin LUKEŽIĆ

alom koji valja nadmašiti, uvodeći u pjesničku igru svoju metafizičku tugu. Smisao korištenih simbola je raznolik, kao što je to već slučaj s glazbenim temama, tako da se one postojano isprepliću, prelijevaju jedna u drugu. Na sebi svojstven hermetičan i zagonetan način autor razvija motiv pretvaranja hladnog i apolonskog u životno i dionizijsko, završavajući potpunim trijumfom života. „Ova himna životu“, piše Antun Bonifačić, „pobjeda privremenog i sukcesivnog nad vječnim i nepomičnim, obavijena je s nekoliko naslaga misli.“48 Bogdan Radica označava tu poemu „najushitnijom pjesmom našega stoljeća“ zb og toga što pred skepsom sadašnjice u elementima mediteranske elipse pronalazi mogućnost vitalističkog optimizma za budućnost.49 Antun Šoljan nazvao je Valéryja majstorom svoga zanata, smatrajući njegovu poeziju veoma zakučastom, pridodajući da, unatoč tome, naplaćuje veliki trud koji je u nju potrebno uložiti, kako bi se razumjela. On je, u svakom slučaju, misaoni pjesnik, a njegovo Groblje pokraj mora ima više mogućih tumačenja. Najveću vjerodostojnost, međutim, nesumnjivo imaju autorove opaske i objašnjenja o postanju toga teksta, koji će postati gotovo sinonimom njegova rada, te će biti prihvaćena brže i bolje od ijedne druge njegove pjesme. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici što u njoj ima više jasnoće, vedrine i muzikalnosti negoli tamnih, nerazumljivih formulacija, tako da se uglavnom može čitati i bez suvišnih objašnjavanja. U svojim Uspomenama, govoreći o nastanku slavne poeme, Valéry kaže „da je u početku bio obuzet ritmičkom opsesijom: bila je to forma deseterca, vrlo malo upotrebljavana u modernoj poeziji. Poslije tri ili četiri generacije velikih umjetnika koji su do savršenstva dotjerali aleksandrinac, izgledao mu je deseterac siromašan. Izabrao je kompoziciju u strofama od šest stihova koja će se temeljiti na kontrastima ili suglasnostima. Ovaj zadnji uvjet iziskivao je da poema bude monolog pjesničkog ‘Ja’: u njemu će sudjelovati, biti utkane i suprotstavljene najjednostavnije i najstalnije teme njegovog čulnog, osjećajnog i intelektualnog života, onakve kakve su se bile nametnule prvoj piščevoj mladosti i asocirale se s morem i sa svjetlosti nekog mjesta na obali Mediterana. Budući da izabrana kompozicija ima srodnosti s danteovskim stihom ( – može biti i sa sadržajem vezanim za one koji su prešli prag smrti – ) sve je upućivalo na smrt i orijentiralo pjesnika prema dijalogu, ujedno ličnom i univerzalnom. Na taj način mogao je dati svom djelu ono čulno, osjećajno i apstraktno što omogućava stvaraocu da prenese meditacije svog ‘Ja’ u pjesnički svijet.“50 Početna strofa poeme dojmljiva je slika mora što se, poput kakva tiha krova po kojem hodaju golubovi, pruža u beskonačnost: „Taj mirni krov kud šeću golubovi / 48 A. Bonifačić, nav. dj., str. 95. 49 B. Radica, Vječni Split, nav. dj., str. 65. i 68. 50 K. Drinković, Čitajući Paula Valéryja. Impresije i digresije. „Zadarska revija“, 4/1979., str. 367.

Irvin LUKEŽIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Trepćuć sred borja i grobova plovi; / Pravedno podne tu gradi iz vatre / More, to uvijek započeto more! / O nadoknado što je misli tvore / Kad pogledima mir bogova snatre!“51 Podne je ovdje simbol vječnog poretka. Sjedeći uz čemprese na groblju, usred ljetne podnevne topline, promatra more i sunce. U tom zanosnom času, čini mu se, da se spaja sa svemirom i da mističkim osjećajem obuhvaća odjednom sve oko sebe. To je čas, kad vrijeme staje, jer smo vezani s apsolutom.52 Sunce obasjava grobove i mramorove, more se svjetluca između borova, svijet djeluje smiren i vječan. Prema mišljenju Marcela Raymonda more je za Valéryja simbol kretanja, podsvjesnog i stvaralačkog života. Ono je ujedno simbol žive duše, sa svojim tamnim i bezobličnim željama, sa svojim bezbrojnim tajnama.53 Golubovi predstavljaju Duh, odijeljen od tijela, i anđele čuvare. Oni su preostatak starih vjerovanja u besmrtnost duše.54 No, s druge strane golubice su bijela ribarska jedra koja se vide na pučini zaljeva. U dvadeset i četiri strofe svoje poeme, zamišljene poput refleksije o biću i njegovoj sudbini, Valéry razvija slojevitu metafizičku meditaciju kojoj se na dramatičan način suprotstavlja početna ideja o moru kao „predmetu“ u hegelijanskom smislu, nepromjenjivu i nesvjesnu ništavilu, što ga podsjeća na kakav okamenjeni klasični Minervin hram, ispunjen šutnjom, s idejom dinamične svijesti što postoji u vremenu, koja predstavlja želju za čistom mišlju. Valéry uvijek i iznad svega postavlja „čistu svijest“ koja, prema njegovim riječima, „promatra samu sebe kako promatra samu sebe“. Za njega čak i sam čin stvaranja dolazi u pitanje pred čistom samo-kontemplacijom.55 Vječna drama čovjeka i svijeta, sukob bića i njegova smisla, započinje zaustavljenim vremenom. Pred našim očima, otvorenim prozorima naše svijesti, šutljiva je pučina čiji se valovi šire u beskraj vječnosti. Svijest pokušava dokučiti sebi ono što vidi pred sobom pomoću apstraktnog sustava vlastitih ideja. Ta svijest ujedno je određena nesigurnošću i konačnošću ljudskoga postojanja. Ona je osuđena na tjeskobu zbog svoje smrtnosti. Oholost naše svijesti i spoznaje da smo jednaki bogovima, svladava pomisao na smrt. Minervino svetište, simbol božanskoga poretka i vječnoga mira, alegorija je vremena, veličanstven simbol ljudske spoznaje. Na krovu toga hrama, pod plavim nebesima, blista se zlatno crepovlje. To je, međutim, puki privid koji nastaje vječnim poigravanjem valova u kojima se zrcali sunčana svjetlost. U središnjem dijelu poeme dolazi do značajne promjene, do radikalnoga zaokreta 51 A. Šoljan, Antologija moderne poezije zapadnog kruga (od Baudelairea do danas), ŠK, Zagreb, 1980., str. 104. Valéryjeve stihove preveli su Ž. Čorak i Z. Mrkonjić. 52 A. Bonifačić, nav. dj., str. 97. 53 M. Raymond, Od Bodlera do nadrealizma, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1958., str. 166. 54 A. Bonifačić, nav. dj. str. 98. 55 A. Šoljan, nav. dj., str. 101.

161

162

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Irvin LUKEŽIĆ

u raspoloženju. Ukočenosti svemirskoga hrama i vječnom prezentu suprotstavljena je pokretljivost čovjeka čija duša predstavlja vječno postajanje, u kojoj se sve vrti, mijenja i konačno umire. Pojmu mora i svijesti pridodaje se kao nova opreka razmišljanje o smrtnosti/tjelesnosti, gdje se odbacuje iluzija o besmrtnosti duše. Smrt je predstavljena kao ništavilo imanentno svijetu, preduvjet svih novih rađanja u cikličnom obnavljanju života. Mramorni spomenici, kojima je okružen pjesnik, neumoljivo podsjećaju na tjelesnu smrtnost. On ih naziva mrtvim kućama. Nad njima lebdi njegova sjena koja promatra uspavano more. No, čovjek-pjesnik koji sebe promatra zna da mu uvijek izmiče tamni dio podsvijesti, a misao ga nužno približava pokojnicima koji su već odavno ukočeni. Pomisao na njih podsjeća ga da je sve pojedinačno, iznimno i originalno neminovno nestalo u zemlji. Napokon, odbacivši paradokse čiste refleksije, kada razmišljanje dolazi do mrtve točke, kada duh posvuda vidi samo iluziju, čak i u običnom kretanju, pjesnik izabire život, kretanje tijela, poetsku kreaciju, djelovanje. Završne kitice poeme oblikovane su kao himna životu i čulnim radostima. Nepokretni dekor s početka djela pretvara se u dinamičan prizor u kome je čovjek suočen s beskrajem svijeta, ali i neodoljivom voljom za životom. Ton kontemplacije i metafizičkog nemira zadobiva svečane naglaske poganskog raspoloženja i mediteranskog nadahnuća.56 Ovu promjenu izaziva u njemu more. Ono isprva djeluje nepomično i vječno, te upućuje na mirno i pasivno čekanje smrti, potom se počinje kretati, svjedočeći o promjenjivosti života i o tome da valja aktivno prihvatiti njegove izazove. More svojim dahom i pjenom, koju baca do usnuloga tijela, budi dušu, vuče je u magični krug univerzuma, prisiljava je da mu se preda na tren i da živi.57 Pjesnik tada uzvikuje: „Le vent se lève, il faut tenter de vivre“! (Vjetar raste! Uz život valja pristat!). Vjetar koji se podiže s mora omogućuje mu da u sebe udahne nov život, da s novim zanosom zaroni u njegove bučne valove. Slana svježina s mora oživjela je i preporodila njegovu dušu. To je posve u skladu s motom pjesme, preuzetim iz Pindareve Treće Pitijske ode, „Ne teži, draga dušo, za životom besmrtnim, već iscrpi polje mogućeg“.58 Valéryjeva poema oduvijek je izazivala kontroverzna tumačenja i proturječne reakcije kritičarâ i čitateljâ. Dok je za neke ona predstavljala umjetničko remek-djelo kome se treba diviti, drugi nisu mogli prešutjeti razočaranje. Mnogi su je smatrali nejasnom ili barem teško pristupačnom. Prema Hugu Friedrichu „slavna ta pjesma posjeduje lukrecijevski dah, ne samo zbog tema i slika preuzetih iz Lukrecija. 56 Francuska književnost, nav. dj., str. 342-3. 57 M. Raymond, nav. dj., str. 166. 58 Z. Mrkonjić-M. Tomasović, Antologija francuskog pjesništva, Artresor naklada, Zagreb, 1998., str. 380.

Irvin LUKEŽIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Pjesma je to jedne duhovne krize. Svijest pokušava biti identična s nepokretnim bitkom, s ‘pokrovom’ mora, s dijademom svjetla iz visina, potom s ne-više-bitkom mrtvih. Pa ipak, pokretljivi život mami snažnije; njemu se ona predaje, premda zna za njegovu varljivost. Uzmiču statičke pa dinamičke metafore mora koje su prethodile; kao znak da se svijest otvorila prirodnoj realnosti, more opet poprima svoja prirodna imena (valovi, voda).“59 Jedan od onih koji osporavali veličinu Valéryjeve poeme bio je irski pjesnik William Butler Yeats. On u svojoj Viziji ustvrđuje: „Paul Valéry, u poemi Cimitière marin, opisuje jedno groblje nad morem, uspomenu, kako neki tumači objašnjavaju, na određeno, njemu poznato mjesto iz djetinjstva. Svjetlost u puklo podne jest nepromjenjivi apsolut, a njezin odraz u moru ‘ouvrage pur d´une éternelle cause’ (djelo čisto vječnog uzroka). More se rasprskava u prolaznu pjenu života; nadgrobni se spomenici doimlju kao sabijeni od svjetlosti te kao da svojim natpisima i isklesanim anđelima uvjeravaju pjesnika da je upravo on ta svjetlost, ali se on ne da uvjeriti. Crv izjeda ne samo pokojnike, nego, u obliku samoljublja, samomržnje, ili kako se god već to zvalo, proždire i žive. Onda me, nakon nekoliko moćnih kitica, i upravo kad osjećam da sam dirnut, ohladi... Taj velegrađanin, koji je susreo toliko reformatora, koji je, kao dio dobrih manira, naučio poricati sve čemu nema lijeka, klikće: ‘Cruel Zénon! Zénon d´Elée’ (Okrutni Zenone! Zenone elejski!), proklinjući problem kornjače i Ahileja, jer sugerira da sve samo prividno prolazi; te se u jednome ulomku, izvanredno ljeporječivu, raduje što i ljudski život mora proći. / Već sam bio nakan tu pjesmu staviti među svoje svete knjige, ali više ne mogu, jer mu ne vjerujem. U mašti se vraćam nekoliko godina unatrag, i u sjećanju mi se pomalja mlada djevojka kako pjeva na obali mora u Normandiji, i to vlastiti napjev i vlastite riječi. Mislila je da je sama, te je, bosonoga, stajala između mora i pijeska, uzdignute je glave pjevala o civilizacijama koje su došle i prošle, završavajući svaki stih sa zazivom: ‘O gospodine, daj da štogod i ostane.’“60 Znakovito je to da upravo o istoj proslavljenoj poemi piše i Viktor Vida na početku svoga ogleda Valéry ili strast inteligencije: „Mogu se smatrati sretnicima oni što posjeduju grob koji su zaslužili. Chateaubriand počiva na suroj klisuri u Bretagni, ziban valima, koji pamte romantični nemir Renéa i njegov bijeg u Novi svijet. Mir vlada u zatonu Seta, nad čempresima mornarskog groblja, gdje leži Valéry. Samo podne titra na krovovima, po kojima skakuću golubice i osjeća se tajanstveni Dašak u boriku među grobovima… To mjesto podsjeća na neka ribarska naselja u Boki, na 59 H. Friedrich, Struktura moderne lirike, Svijet suvremene stvarnosti, Stvarnost, Zagreb, s.a., str. 199200. 60 W. B. Yeats, Vizija, MH, Zagreb, 2004., str. 195-6.

163

164

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Irvin LUKEŽIĆ

melanholiju večeri u zaljevima oko Gruža.“61 Ovo jasno pokazuje da je Vida vrlo dobro poznavao Valéryjevu poemu, iznimno cijeneći toga velikog francuskog novosimbolističkog pjesnika, nazivajući ga „čarobnjakom poezije“. Obojica su čitavoga života bili opsjednuti Mediteranom, opijeni njegovim vodama, nebom, svjetlošću i obalama, koje bijahu predmetom njihova obožavanja, nekom vrstom vlastite religije i mitologije. Jedan pred sobom uvijek gleda Lyonski zaljev, drugi Boku kotorsku. Ipak, čini se da utjecaj glasovite Valéryjeve poeme nije bio presudan za nastanak Vidina Groblja pokraj mora, kako bismo možda na prvi pogled mogli očekivati. Premda polaze od zajedničkih mediteranskih ishodišta, premda obrađuju istovjetne teme i naslov, dotičući se smrtnosti i besmrtnosti, tijela i duha, života i smrti, te neumitnosti prolaska vremena, između Valéryja i Vide postoje nedvojbene, bitne razlike. Pred nama su dva potpuno različita pjesnika i dvije potpuno različite poetske tvorevine. Osim naslova, malo je što u njih istovjetno. Prvo, odmah je uočljiv velik nesrazmjer među poetskim tekstovima, kao i razlika u općem pristupu, stilu i diskursu. Dok Valéryjeva pjesma nalikuje raskošnoj simfoniji, Vidina pjesma podsjeća na skromni epitaf. U prvom slučaju preplavljeni smo bujnom retoričnošću i zvonkošću, u drugome pak suočeni s oskudnom ili posve reduciranom rječitošću, s jednostavnošću i kratkoćom izraza, gdje je sve rečeno u svega nekoliko poteza, ali efektno, kao na bogumilskom stećku. Za razliku od Valéryjeva pomalo grčevita, patetična i artificijelna diskursa, Vidin se stih odlikuje neobičnom lakoćom i prirodnošću. U tom stihu čemer je sublimiran, kristaliziran, pročišćen i preoblikovan. Drugo, Valéry kao da je čvrsto zatvoren u svoj unutrašnji svijet i snažno je prisutan njegov unutrašnji glas. To je glas koji dominira toliko da se čitatelju može učiniti kao da sluša kakva propovjednika ili proroka u stanju patetične ekstaze. Nasuprot tome, Vida je usredotočen na ono izvanjsko, na reducirani opis situacija, ugođaja i doživljaja. Kod njega je unutrašnji glas utišan i posve smiren, barem prividno. Nadalje, to je glas koji ne zauzima nikakvu pozu, koji ne želi docirati, koji je pristojan, uglađen i distanciran. Njegova je prisutnost u pjesmi nenametljiva, oprezna. Kod Valéryja imamo dojam da on upravo u trenutku dok piše doživljava vlastito pročišćenje, kod Vide je pak taj proces zgušnjavanja i hermetizacije završen. Vidi je svojstvena plastičnost, zgusnutost i zbitost.62 Pred nama su jasne, zgotovljene i čiste slike, bez imalo zamućenosti. Treće, zamjetna je međusobna različitost kulturnih, književnih i povijesnih tradicija, pa prema tome i asocijacija, umjetničkih poetika, doživljavanja i stvaranja 61 V. Vida, nav. dj., str. 327. 62 C. Milanja, Hrvatsko pjesništvo od 1950. do 2000., sv. I, Zagrebgrafo, Zagreb, 2000., str. 307.

Irvin LUKEŽIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

pjesničkih slika te, dakako, temeljnih nadahnuća. Za Valéryja je karakteristična „filozofija“ stvari, „asocijativni lanac, pretapanje stvari i oblika, meditativni i inkantacijski ton.“63 Strpljivo radeći na jeziku, bruseći ga, on teži receptivnoj sveukupnosti i simboličkoj transformaciji. U Valéryja je teško odmah doprijeti do razumijevanja pa egzegeza njegovih stihova nije nimalo jednostavna, smisao treba postupno uspostavljati jer je on na prvi pogled nejasan, te trajno izaziva kritičarske prijepore. Premda je bio strastveni protivnik svega školskog i akademskog u tumačenju poezije, dogodilo se da je njegova lirika zarana postala žrtvom upravo takvih tumačenja. U Vide se pak sve doima otprve kristalno jasno, što stvara privid lakoće objašnjavanja. Međutim, tome ipak nije tako i može nas zavarati, jer konciznost sama po sebi ne mora značiti transparentnost. Dok je u francuskoga pjesnika smisao često vrlo duboko zakopan, kod Vide ga, kako se čini, moramo i možemo dodatno tražiti i izvan konteksta same pjesme, u drugim pjesmama i prozama istoga autora. Tek kada to uzmemo u obzir, možemo doći do potpunijega tumačenja, ako ne već i do potpunoga objašnjenja. Valéryja su već za života tumačili i objašnjavali na Sorboni, gdje je predavao. Imao je više tumača od ikojeg drugog suvremenog pjesnika. Doživio je valjda veću slavu i čast od ijednog pjesnika u francuskoj povijesti. Već za života držali su ga klasikom, nacionalnim ponosom, piscem antologijski vrijednih djelâ, čiji se stihovi uče naizust i obrađuju kao obvezno školsko gradivo iz novije francuske književnosti. Taj mandarinski položaj donio mu je akademsku titulu, lovorike i besmrtnost. Uživao je svesrdnu pomoć medija koji su ga učinili međunarodnom pjesničkom zvijezdom, nekom vrstom hodajuće legende. Zahvaljujući tome, svijet je mogao promatrati sa svojih nedostižnih visina, sub specie aeternitatis, uživajući u miru svoga književnog Olimpa. O svemu tome Viktor Vida nije mogao ni sanjati, a nije zasigurno ni imao takovih ambicija, živeći u posve drugim (ne)prilikama. Za njega se ne može reći da je bio miljenikom sudbine. Umjesto velike pompe i medijske pozornosti, umjesto da postane priznatom nacionalnom pjesničkom veličinom, bio je osuđen na samoću, nerazumijevanje, prešućivanje i gorčinu života u egzilu. Dok je Valéry svoje razmjerno dugo književno i zemaljsko postojanje zaključio na malom groblju koje je opjevao i učinio besmrtnim, Vidin život tragično je prekinut vlastitom odlukom, nakon dvanaest godina egzila, te je sahranjen na velikom gradskom groblju Chacarita u Buenos Airesu. Ipak, bez obzira na sve što ih toliko razlikuje i dijeli, čitatelj danas može podjednako uživati u Valéryjevim i Vidinim stihovima. U stvarima umjetnosti ne postoje nikakve granice, jezične, kulturne ili društvene. Svaki je od ove dvojice pjesnika na 63 F. Alfirević, Izabrana djela, nav. dj., str. 18-19.

165

166

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Irvin LUKEŽIĆ

svoj način stvorio univerzalnu i svevremensku poruku. Život se u njihovim stihovima pretvara u umjetnost. To je, kako veli Vida, „ona vječna poezija koja optiče oko stvari, kada se gledaju očima pjesnika koji preobražava svijet i obogaćuje novim sadržajima.“64 U njegovu slučaju to je i itinerarium mentis in solitudinem, put duše u samoću, zapitanost o takozvanim posljednjim stvarima o kojima još uvijek nemamo konačne odgovore, a teško je vjerovati da ćemo ih ikada imati. Ostaje nam jedino utjeha da, zahvaljujući poeziji, u toj samoći nismo sami.

Božica Zoko, Viktor Vida, 1999. 64 V. Vida, nav. dj., str. 298.

Daniel MIKULACO, Pula

O FIKCIONALNOJ PROZI VIKTORA VIDE „TAJNO POSLANJE“ Sažetak: U tekstu1 se analizira strukturne, formalne, žanrovske, estetske, etičke i moralne osobine i vrijednosti jedinog Vidinog fikcionalnog pripovjednog proznog teksta Tajno poslanje (1951.). U tom kafkijanski i apsurdistički intoniranoj pripovijesti (noveli) iščitava se naglašena poetska stiliziranost, internaliziranost pripovjednog diskursa te žanrovska hibridnost koja se očituje u spoju elemenata kriminalističkog, autobiografskog i religijskog (biblijskog). Zamjećuje se kako autor, u želji da ostvari ugođaj tajanstvenosti u prikazu (obradi) motiva totalitarnog sustava, namjerno zapostavlja kategorije vremena i prostora, samo ih naznačujući, a propušta i podrobnije profilirati likove (osobito ženske) i motivacijski potkrijepiti njihove suodnose i postupke. Ipak, analiza pokazuje kako se radi o strukturno i formalno umješno i estetski skladno napisanoj noveli.

Ključne riječi: Viktor Vida, izvandomovinska hrvatska književnost, fikcionalna pripovjedna proza, novela, poezija, drama, totalitarizam 1 Rezultati analize izloženi su na Danima Antuna Šoljana – tom tradicionalnom i vrijednom književnoznanstvenom skupu koji već godinama sustavno razmatra osobnosti, opuse i pitanja od značaja za suvremenu hrvatsku književnost i znanost o književnosti, a 18. po redu (2013.) bili su posvećeni upravo životu i djelu Viktora Vide – u povodu 100. obljetnice rođenja ovoga značajnog izvandomovinskog hrvatskoga književnika.

167

168

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Daniel MIKULACO

Uvodne napomene Svoj znanstvenoistraživački interes odlučio sam usmjeriti na Vidin jedini fikcionalni prozni tekst – novelu Tajno poslanje („Hrvatska revija“, 1951.) iz sljedećih dvaju razloga: •• kada su mi u ruke dopala Izabrana djela Viktora Vide, koja je u Stoljećima hrvatske književnosti 2011. priredio Božidar Petrač, knjiga u koju je uvrštena i ova novela; u predgovoru priređivač navodi: No ta je novela o glavnom junaku Jobu više prozni eksperiment, tehnički vrlo loše konstruirana, kako sam priznaje (autor), hibridna, prozni elementi izmiješani su s lirskima, bez dovoljno unutarnje konzistentnosti te je više valja držati pokušajem nego zaokruženim proznim djelom. (...); još se dodaje, Prožeta je nekovrsnom kafkijanskom somnabulnom atmosferom, alogična i nejasna. – i to je sve. •• budući da su se dosadašnja kritička razmatranja prvenatveno usmjeravala na Vidu pjesnika, a i sam poznajem ponajprije Vidino pjesništvo, učinilo mi se intrigantnim pomnije razmotriti taj fikcionalni prozni iznimak u Vidinu opusu – njegovu jedinu novelu i moguće značaje toga, kako priređivač Petrač navodi, proznog eksperimenta. Ukratko o noveli Novela: kratka fikcionalna pripovjedna prozna vrsta, redovito realističke motivacije, koja u središte pozornosti stavlja neki začudan događaj. Specifičnosti njenog kratkog, sažetog i koncentriranog oblika, kojim uvijek nastoji predstaviti stvarnost, odnosno moguću stvarnost, sadržani su u zahtjevu da u svakodnevnom traži izuzetno (Solar, 1981.); kako novela svoje zanimanje iskazuje za izuzetno, čudno, neobično, ili jednostavno drugačije, ona se veoma često odmiče od zbilje i zalazi i u fantastično. (tal. Novella = novost), ili kako ističe Tzvetan Todorov – struktura novele je takva da teži prikazivanju prekida s ustaljenim sistemima u ime osobne poduzetnosti i individualnosti, a to je i ideologija građanske klase (...). (Todorov, 1981.) Ovakva razmatranja polaze od novele kao vrste koja se nametnula nastankom građanskih društava i razvojem kapitalističkog (individualističkog i poduzetničkog) i modernog duha; funkcionalno diferenciranog društva. Stoga Todorov logično zaključuje da su novelistički principi istovjetni načelima suvremena svijeta jer počivaju na istom duhu, pa se tu pronalazi i razlog popularnosti novele i sličnih kratkih proznih vrsta (vrlo kratka priča, kratka priča, pripovijest...). Novela se tako ostvaruje kao samostalna struktura (Solar, 2004.) čija funkcija posve odgovara određenom duhu novog vremena i čovjeka (moderno

Daniel MIKULACO

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

doba) i koja se, kao takva, odlikuje samosvojnim strukturnim elementima, različitim od ostalih kratkih proznih vrsta. Postupci redukcije, sažimanja i apstrahiranja primarni su novelistički postupci te uvjetuju novelu prvo tematski – kao vrstu pogodnu za opisivanje fragmenta ljudske sudbine (Solar, 2004.), a zatim je i na tehničkoj razini čine sličnom ostalim kratkim proznim vrstama pa i usporedivom s, u ovom slučaju, poezijom. Novela / poezija Odnosi između novele i poezije (lirske pjesme) temelje se prvenstveno na razlici proza/poezija (stih), odnosno lirika/epika, pri čemu se novela i roman stavljaju u opoziciju prema epskoj i lirskoj pjesmi. Ne samo da je riječ o različitim književnim rodovima, već i o potpuno drugačijem pristupu uporabi jezika, dakle načinu. Dok proza (roman, novela...) koristi uobičajen način organizacije jezika, kombinatorni, metonimijski (naracija, opisi...), gotovo svakodnevni (razgovorni, priopćajni...), lirika polazi od posebne (nesvakidašnje, neuobičajene, drugačije), selekcijske, metaforičke uporabe jezika. Jezik poezije je kodiran (zapravo nadkodiran) prema prirodi pjesničkoga jezika i njenim posebnim (određenijim) pravilima. On je sugestivan, asocijativan, evokativan, posebno zvukovno organiziran (ritmičan – pa kad je i u prozi), slikovit..., istrgnut iz uobičajenog načina kontekstualiziranja. Pjesnički jezik tako ukazuje na vlastitu umjetnost (artificijelnost) i prijetvornost, na svojevrsnu igru između uobičajenog (normalnog) i neuobičajenog. Tako se može reći da već i sam način čitanja/govorenja pjesme bitno utječe na način doživljavanja odnosno razumijevanja takve umjetnine. Poezija ne razlaže. Ona selektira i razvrstava – transformira uobičajeno i stavlja u neuobičajene suodnose, čime izaziva začudnost i upućuje na nova i drugačija značenja, koja su arbitrarna. Gledano u opozicijama, razlika između novele i lirske pjesme tako jest: metonimija/metafora, kombinacija/selekcija, paradigma/sintagma. Lirika se, dakle, čita kao niz malih sintagmatskih cjelina (stihova) koje najčešće nemaju priču; nema narativnosti i nema slijeda vremenskih ili prostornih struktura (osim lirsko-epskih vrsta poput balade ili romance). Poezija uzima riječi s paradigmatske osi te ih semantički obogaćene slaže u sintagme (kodove), koje je onda potrebno dekodirati. Funkcija takvog, pjesničkog jezika jest izazvati dojam koji onda omogućuje neki umjetnički doživljaj. Naglasak je, prema tome, više na načinu, nego na značenju. S druge strane, jezik proze značenja ostvaruje na temelju dojma o svijetu predstavljene predmetnosti (Solar, 2004.).

169

170

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Daniel MIKULACO

Zbog postupaka sažimanja i redukcije u noveli se može govoriti i o asocijativnosti koja proizlazi iz brojnih mjesta neodređenosti (Solar, 2004.), odnosno o stanovitom stupnju stilizacije, semantizacije (metaforizacije i alegorizacije) pa čak i određene zvukovne organizacije – poetizacije novele. Stoga novela može podsjećati i na pjesmu u prozi, odnosno na poeziju – jer se ne dâ mijenjati ili preformulirati a da se ne naruši cjelina. Novelistički tekstovi s višim stupnjem poetizacije predstavljaju odmak od klasične novelističke sheme u smjeru istraživanja granica žanra i traženja (postizanja) osobitih umjetničkih dojmova. No, i takav tekst svakako mora očuvati osnovnu novelističku strukturu (priče) i okvirnu svrhu novele kao književne vrste (Solar, 2004.), jer se u protivnom više ne može govoriti o noveli, već o nekom drugom tipu diskurza. Novela / drama Pri usporedbi novele i drame2, sličnosti, odnosno razgraničenja, nameću se primarno na razini kompozicijske strukture. I novela i drama teže kompozicijskoj shemi: 2 Krenemo li od slike svijeta kao pozornice (theatrum mundi), dramu možemo definirati kao uvjerljiv preslik, uvjerljiv model (Schwanitz, 2000.) našeg socijalnog života – kao oponašanje naše socijalne komunikacije. Ionesco bi rekao: Netko nešto radi, a netko drugi to gleda. Drama je, dakle, uklopljena u svijet koji je njezin okvir – interakcijsko okružje iz kojeg onda izvlači interakcijske programe (planovi za odvijanje radnje) i prikazuje ih na stiliziranoj razini kao inscenacije zbilje (autoreferencijalni karakter drame). Iz toga slijedi da se u drami kao predstavljačkoj strukturi (Batušić – Švacov, 1986.) mogu razlikovati tri komponente: tekst, glumac i publika. Tomaševskom je zato očito da se dramsko djelo može proučavati u cijelosti prvenstveno sa svojim kazališnim ostvarenjem i različitim oblicima inscenacije (Tomaševski, 1998.). U osnovi dramske forme su lik (didaskalija) i govor (tekst koji lik izgovara). Riječima koje likovi upućuju (dijalog, monolog) ostvaruje se smisao komunikacije. No, komunikaciju u slučaju drame podupiru i dodatni korelativi (režija, scenografija, glumačka interpretacija...). Specifičan dramski stil obilježen je stvaranjem napetosti – lirske evokacijom, epske predstavljanjem (Steiger, 1978.). Stvaranje dramske napetosti osnovni je zakon klasične kompozicije (u odnosu prema modernoj). Njime se gledatelja dovodi u stanje uznemirenog iščekivanja kraja. Održavanje napetosti osnovni je cilj radnje, koja se odvija prema ustaljenoj kompoziciji (od uzroka ka posljedici). U tom smislu drama se obično dijeli na pet dijelova – etapa u razvoju radnje: uvod (ekspozicija), razvoj (gradacija, zaplet), vrhunac (klimaks, kulminacija), pad (obrat, peripetija) i katastrofa (rasplet). Unutar ovih osnovnih dijelova drame izlučuju se onda dramske situacije čiji aktanti (semantička razina) imaju različite dramaturške funkcije: 1. tematska sila (subjekt), 2. vrijednost ka kojoj je orijentiran subjekt (objekt), 3. arbitar (onaj koji djeluje dobro), 4. mogući dobitnik dobra, 5. protivnik, 6. suučesnik. Dramska se radnja, pak, temelji na pojmu sukoba. U drami su čovjek i svijet u stanju permanentnog sukoba, interakcije licem u lice. Ovisno o tome da li se svijet banalizira (ironizira), ili se podcjenjuje njegovu snagu, ili se pak nastoji s njime uspostaviti izbalansiran odnos – dobivamo komediju, tragediju ili dramu.

Daniel MIKULACO

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

uvod – razrada – zaključak ili ekspozicija – zaplet – rasplet, odnosno pri upotrebi postupaka sažimanja i redukcije. Različite teorije novele redovito ističu dramatičnost novele i njezinu sličnost nekoj vrsti dramskog sižea te tvrdnju da je zato novelu bitno lakše dramatizirati nego li roman u svoj njegovoj kompleksnosti. No, kako naglašava Solar, dramatičnost novele ne treba miješati s pojmom „dramske napetosti“ i drugim oblicima „dramskog stila“ (Solar, 2004.). Priroda i svrha drame, odnosno novele bitno su različite. Premda obje vrste teksta svoju temeljnu kompozicijsku strukturu grade na priči, uporaba postupaka ograničavanja i sažimanja (ogoljavanja teksta na njegove bitne elemente) bitno je različita i s drugim ciljem. Dok je drama primarno namijenjena izvedbi na pozornici i tip je izravne, face to face interakcije, novela se ipak posreduje prvenstveno tekstualno. Iz te bitne generičke razlike proizlaze i razlike pri upotrebi navedenih postupaka. Opisi mjesta i likova na novelistički način u drami su suvišni i nepotrebni jer se ona uprizoruje na pozornici, odnosno u procesu izvedbe, dok su za novelu opisi i naracija nužni – jer je riječ o tekstualnoj formi. Osim toga, kako je već napomenuto, novela se koncentrira na samo jedan izuzetan događaj – tek jedan segment, dok drama, reći će Solar: ljudski život ne pogađa u segmentu, nego u toku (Solar, 2004.), zahvaća ga u procesu življenja. Struktura novele Tzvetan Todorov u spomenutoj raspravi o strukturi novele (Todorov, 1981.) razmatra novelu kao cjelovitu i samostalnu strukturu. Referirajući se na Boccacciov Dekameron, gradi prilično uvjerljiv model za analizu novelističkog teksta, a koji bi u bitnim segmentima trebao biti primjenjiv na većinu novelističkih tekstova, osobito one fabulativnije. Prema Todorovu, temeljna sintaktička struktura novele je dvodijelna: želja i modifikacija. Prvi dio postavlja pitanje na koje drugi dio daje odgovor. Odnos pitanje/ /odgovor jezgra je dijaloga pa je prema tome novela temeljno dijaloška forma. Prvi dio prikazuje neko stanje, iznosi podatke i želju za ostvarenjem nečega, nekog očekivanja, koje Todorov definira kao izmjena, tj. iznosi neku pretpostavku koja onda u drugom dijelu nužno doživljava peripetije i transformacije, koje prvo dovode do sumnje, a onda konačno i do rješenja. Takvu dvodijelnu (pitanje/odgovor) sintaktičku strukturu Todorov izvodi iz zaključka da prvi dio novele (općenito) sadrži uglavnom modalne rečenice, a u drugom one prelaze u indikativ. Nadalje, novela na semantičkoj razini postavlja pitanje pomoću sistema izmjene. Društvima upravljaju neki ustaljeni sistemi izmjena (u „teoriji sistema“ – interakcija). Novela, pak, teži osujećivanju i razbijanju tih uobičajenih sistema svojevrsnom transgresijom – čineći prekršaje i prevrate; i upravo to pretvara u svoj predmet. Sve

171

172

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Daniel MIKULACO

novele, dakle, počivaju na temi izmjene, odnosno sve opisuju proces izmjene koji dominira svijetom i nastoje ga, u ime osobne poduzetnosti (u duhu individualizma i ideologije građanske klase i nove buržoazije) opovrgnuti ili preformulirati prema vlastitim potrebama. Zato Todorov pokazuje kako se semantička cjelina novele gradi na temi lažne izmjene, odnosno na provođenju različitih načina transgresije tj. specifičnih postupaka (tipova izmjena) koji su čitljivi u većini novelističkih tekstova. Unutar dviju osnovnih kategorija: I. izmjene u oba pravca te II. jednosmjerne izmjene, koje dijeli prema dominantnim glagolima, razlikuje više tipova operacija (postupaka). •• Izmjene u oba pravca – označene su glagolima davati / primati: 1. X daje Y-u, 2. Y daje X-u (ili X prima od Y-a). Ovaj tip izmjena označen je istovjetnošću izmijenjenih mjesta vrijednosti. Slijede načini izigravanja tako ponuđena sistema: •• Zanemarivanje ili rušenje pravila igre, izmjena se ne može fizički ostvariti, upliće se prst sudbine pa izmjena nije pravovremena ili dobra ili se uopće ne dogodi, namjerno odbijanje izmjene (takva se radnja baš ne cijeni)... Dobro je da se događa izmjena, a onaj koje je odbija najčešće biva kažnjen. •• Izmjena se može odbiti i velikodušnošću, ili davanjem bez primanja. Takav postupak uvijek biva nagrađen zahvalnošću ili divljenjem. U ovaj tip izmjene Todorov uvrštava i samoubojstvo – kao literarno vrlo cijenjenu radnju. •• Izigravanje sistema izmjene zamjenom drugim sistemom ili varanjem unutar samog sistema. Takvom se postupku (varanju), smatra Todorov, vrlo često pribjegava na način da X dopušta Y-u da vjeruje kako mu ovaj nešto daje, što je laž, ali Y u to vjeruje i stvarno daje X-u. Moguće je, ali i rjeđe, da X vjeruje da vara Y-a, a u stvari je obratno. Prema navedenim tipovima, Todorov zaključuje kako očekivana dvosmjerna izmjena gotovo uvijek biva osujećena i izigrana, a izmjena koja se provede nikad nije ispravna i jednakovrijedna, već najčešće negativna. Čak ni pozitivna izmjena (...) ne poznaje jednakost – uzvratni čin obično vrijedi više od prvog. Kao razmjerno rijedak primjer (u Dekameronu) Todorov ističe dvoznačne izmjene, dakle one koje se mogu tumačiti istovremeno i kao davanje i kao primanje, i kao dvosmjerne i kao jednosmjerne interakcije (npr. različite vrste preljuba i ljubavnih trokuta...) – što je pak odlika suvremenijih tipova interakcija i prisutnije u suvremenijim tipovima novelistike. •• Jednosmjerne izmjene – određene su glagolom uzeti, tj. naglašeno neravnopravnim karakterom dvaju sudionika i legaliziranom nejednakošću. Netko očekuje da dobije (primiti), a da pritom i ne pomišlja uzvratiti na bilo koji način (dati):

Daniel MIKULACO

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

••

X ima viši položaj od Y-a – ima pravo uzimati pa i ne mora nešto dati da bi nešto dobio; dobiva po inerciji/moći vlastita nadređena (povlaštena) statusa (kralj, plemić, direktor, patrijarhalni muž/otac, svećenik, političar, diktator...). Kako je ovdje riječ o očito nepravednom (nedemokratskom) tipu interakcije, sistem izmjene ostvaruje se tako da onaj koji ne mora dati u konačnici ipak izgubi – navesti sudbinu protiv njega, potruditi se da izgubi ono što ga čini moćnim ili sretnim... •• X ima niži položaj od Y-a – zato nema pravo uzeti, jer se uzimanje (krađa, preljub...), osobito iz podređene pozicije, smatra grijehom te oštro osuđuje i sankcionira – zato je odgovor ili ostvarenje izmjene u kazni za počinjeni grijeh. Kao osobito cijenjen tip jednosmjerne izmjene ističe se oduzimanje nečijeg života (ubojstvo), što se, kao i preljub, sankcionira kaznom ponovnog uzimanja: prijestupnikovih (osuđenikovih) dobara, njegove slobode ili života. Sistem izmjene nastoji se pak izigrati razvijanjem strategija izbjegavanja kazne. Kako bi ravnoteža ipak bila uspostavljena, budući da se izmjena ne može izvršiti s primjerice umorenim, ili drugim sudionikom u preljubu, interakcija se prenosi na treću osobu: na zakonodavca (sud), prevarenog supruga/prevarenu suprugu ili neku višu instancu. Novi primalac (sudionik) izmjene može tako biti i netko tko primarno ne mora biti prisutan u priči. Iz navedenog slijedi kako formalna struktura pitanje/odgovor i semantička struktura izmjene čine cjelinu. Tako novele neprekidno rastaču (razgrađuju) postojeće sisteme uzimajući ih uvijek kao polazišnu točku za njegovu transgresiju i (...) uvijek nove sistemske izmjene. Baš na temelju takve strukture ova je građanska književna vrsta u stanju opisivati suvremene društvene sustave i uvijek iznova razotkrivati njihov mentalitet. Svaka se novela, prema tome, ostvaruje upravo opovrgavanjem i destrukcijom ponuđenog sistema izmjene. Paradoksalno, reći će Todorov, taj njen destruktivni karakter ujedno je i pokretački. Kao takva, zaključuje, novela se ističe slobodnom i nekodiranom radnjom (liberalnog tipa) pa je stoga njena struktura i usporediva sa sustavima suvremene političke ekonomije čije se zakonitosti i mijene (transgresije) upisuju u njezinu strukturu. Drugi bitan element za razmatranje Vidine novele Tajno poslanstvo, a na koji se ukazuje pri usporedbi novele i lirike, predstavljaju kategorije vremena i prostora te pripadajućeg postupka vremenovanja3, kao vrlo značajnih za oblikovanje lika. Ove 3 Pojam sistemskog teoretičara Waltera Biemela koji ističe da je vrijeme (imanentni) dio pripovijesti kao što je i ona element života. Akt pripovijedanja ujedno je i akt vremenovanja u kojem se i putem kojeg se prezentiraju (konstituiraju, oblikuju u i kroz vrijeme) prikazane osobe (Biemel, 1997.).

173

174

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Daniel MIKULACO

se kategorije pak daju prispodobiti pojmu kronotopa, odnosno današnjem značenju i uporabi toga pojma. Pojam kronotop (od grč. χρόυος – vrijeme i τόπος – mjesto; r. hronotop, nj. Chronotop, e. chronotope) – pojam je ruskog teoretičara Mihaila Bahtina4, a odnosi se na prostorno–vremenske veze (prostorno-vremensku strukturu) pripovjednog teksta. Ističe kako se svijet djela i realni (prezentni) svijet međusobno isprepliću, nadopunjuju i obogaćuju kako u procesu nastanka djela tako i tijekom naknadne čitateljeve percepcije. U tom slijedu postupak kronotopizacije pripovjednog teksta znači pridavanje vremena prostoru (temporalizacije prostora), što onda, s obzirom na promatrača/čitatelja i vrijeme promatranja (prošlost, sadašnjost, budućnost) u svijesti recipijenta rezultira specifičnim stapanjem u prostorvrijeme (space-time). Dakle, o kronotopu se može govoriti kada neki događaj5 (s obzirom i na fizikalno i na mentalno vrijeme) u/na nekom prostoru biva percipiran (interpretiran) u emocionalnom diskurzu. Bahtinov pojam kasnije su osobito prihvatili i doradili strukturalisti te poststrukturalisti postavljajući ga na razinu općeg pojma suvremenih teorija proze, naratologije i suvremenih teorija književnosti uopće. Tako se danas pojam kronotopa koristi pri razmatranju svih proznih žanrova kada se želi ukazati na specifične prostorno‑vremenske odrednice nekog proznog teksta i njihov utjecaj na oblikovanje likova i odnosa među njima te nekog specifičnog ugođaja, na stupanj mimetičnosti, socijalnog, političkog ili uopće kulturološkog konteksta... Analiza novele (?) „Tajno poslanje“ prema navedenim teorijskim postavkama Krenemo li od religijski intonirana naslova (lat. Missio occulta, esp. Misión secreta) i biblijskog imena glavnog lika Joba6 te dominirajućih motiva priče: vjera/sumnja, na4 Mihail Mihailovič Bahtin pojam kronotopa predstavlja u raspravi Oblici vremena i kronotopa (1937./ ‘38.) objavljenoj u knjizi Pitanja književnosti i estetike (Voprosy literatury i estetiki) tek 1975. te pod naslovom O romanu, Nolit, Beograd, 1989. 5 Najjednostavnije rečeno, događaj se može promotriti kao semantički zgusnuto čvorište, kao svojevrsna asocijacija koja omogućava interpretaciju u određenom smjeru, a taj će smjer biti određen prostornovremenskim parametrima fizičke sastavnice, s jedne strane, te emocionalne sastavnice, s druge. Zapravo na taj se način interpretacija usmjerava prema jednom, više-manje točno određenom trenutku u povijesti čija je semantika na emocionalnoj razini povezana sa semantikom konstruiranog prostorvremena, odnosno kronotopa. (Piskač, 2007.) 6 Job: biblijska priča o Jobu – pravednu, bogatu i bogobojaznu čovjeku kojega Sotona, uz božji pristanak, oduzimajući mu sve (djecu, bogatstvo, zdravlje) nastoji uništiti i staviti na kušnju ne bi li zanijekao svoju vjernost Bogu. Nakon što izdrži sve kušnje, Bog mu mnogostruko uzvraća za njegovu odanost (Knjiga o Jobu, Stari Zavjet).

Daniel MIKULACO

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

redba, iskušenje, patnja, bol, grijeh, izgubljenost, osamljenost, zlo/dobro, ubojstvo (-a), usud..., moglo bi se predmnijevati kako je riječ tek o suvremenoj prispodobi biblijskog arhetipa. No, stvari su ovdje ipak, sukladno strukturi moderna svijeta (preciznije kasno-moderna) – a ovdje je to i posve jasno naznačeno u obliku referencija na neke totalitarne društvene strukture i s obzirom na godine kada je tekst napisan (i tiskan) – bitno složenije te dovedene do apsurda i paradoksa. No, kako je u podnaslovu naznačeno „(?)“, pokušajmo prvo propitati radi li se uopće o noveli. Prema navedenim generičkim obilježjima, riječ je o fikcionalnom proznom tekstu u kojem se pripovijeda o jednom izdvojenom, svakako neobičnom, događaju (fragmentu egzistencije) i opisuju okolnosti koje iz običnog, svakodnevnog vode u čudno i izuzetno. Motreno kvantitativno, na dvadeset i jednoj stranici teksta tematiziraju se okolnosti nagovještaja (naredbe) i provedbe ubojstva jednog državnika (Nadvojvode), što posve odgovara okviru i temi primjerenoj za novelu. Prilično noveli, tekst započinje opisom, doduše ipak nešto dužim – večernje šetnje neimenovanim gradom, koji predstavlja protagonista Joba kao senzibilnu, melankoličnu i tjeskobnu osobu na putu do iznajmljenog sobička stanodavke Olge, gdje ga očekuju nenadani gosti za koje ne zna što od njega žele. Nakon zajedno probdjevene noći, ujutro ga odvode do treće osobe u tajnovito zdanje imenom Sudbina – tvornica igračaka, gdje mu ovaj priopćuje da je odlučeno da (on) izvrši atentat na Nadvojvodu, i to na njegov rođendan u podne, kad se bude vraćao iz crkve (Vida, 2011:226). Pri tome mu, kao osiguranje, uzimaju dugme s kaputa. Nakon ovog, doista kafkijanskog početka, slijedi središnji dio, dramatizacija sa ciljem održavanja napetosti i neodređena tjeskobnog, somnabulnog i počesto nadrealnog ugođaja strepnje napučenog izgubljenim pojedincima (sustanar Glumac, izgubljena djevojka, barun...) te imenima-funkcijama poput Klevetnika, nadzornika, službenika zemaljske pravde, sudaca koji tumaraju prostorima neimenovana grada, nekog neodređenog teatra u kojemu se odvija nekakva loša predstava (svijet kao obesmišljena pozornica) i krčme kod Zle Maćehe (mjesto zaborava). Vrijeme gotovo da stoji, posve je pounutreno kroz alogična i apsurdna promišljanja nekolicine likova o kojima ne saznajemo gotovo ništa i Jobove strahove i fobije. Tek razgovor Joba i Glumca u Jobovu sobičku otkriva naoko tek nebitnu pojedinost: – Neki dan – nastavlja – prohtjelo mi se igrati na lutriji i sjetim se broja 13 na vašim vratima. Ja tu pločicu lijepo izvučem i pribijem na vrata moje jazbine, ne bih li primio zgoditak. (Vida, 2011:234) Tek nešto kasnije saznajemo da je prošlo nekoliko tjedana tijekom kojih se Job (...) protanjio, usne mu ispucale i osušile se, oči upale, da izbjegava razgovore i kopka po svojoj nevidljivoj rani, koja ga sve jače peče (Vida, 2011:235).

175

176

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Daniel MIKULACO

Početak posljednjeg dijela (razrješenje) počinje pitanjem o usudu: – Svaki čovjek ima svoju sudbinu – reče – ali, ako joj je zla sreća kumovala, ne valja je prihvatiti. Čovjek joj se može oprijeti, ali drugi ne (Vida, 2011:236). Potom slijedi i pitanje o svemiru: – S točke bez vremena On vidi sve: one koji su bili prije nas i one koji će doći i bere iz srca listove samoće i dijeli ih svima, i krotkima i ubijačima (Vida, 2011:236). Ovaj pokušaj iznalaska moralnog opravdanja za stanje i situaciju iz koje se ne može uvodi nas u sam kraj. Opisom Nadvojvode kao sjetne, neostvarene i nesretne figure koja večer prije miluje svojega hrta i, predosjećajući kraj kao konačno oslobođenje od ovozemaljskog, oprašta se od vjernog supatnika – pripovjedač nudi trunku utjehe. Sljedeće jutro, dok je Job s prozora motrio Nadvojvodin povratak iz crkve, slijedi posve neočekivan završetak. Nadvojvoda je ubijen. Do Joba dolazi onaj iz Sudbine i (...) reče: – Došao sam da vam vratim dugme. Lijepo ste se izvukli, čestitam. Došli naši nadzornici da vas opomenu da ne zaboravite, pa ugledali broj trinaest na Glumčevim vratima i gurnuli pismo u sobu. A on, vidite... Ovakvim se prikazom htjelo ukazati na trodijelnu, drami blisku kompozicijsku strukturu (uvod, zaplet i rasplet) teksta, ali i pokazati kako taj gotovo nefabularni tekst, napučen opisima, evokacijama, psihologizacijama, prividno alogičnim promišljanjima te nadrealnim stanjima i scenama, ipak sadrži posve precizno uglavljene prijelomne točke na mjestima karakterističnim za novelu. Naravno da se ovdje ne može govoriti o klasičnom bokačovskom tipu novele, već je riječ o tipu novelističkog teksta koji zadržava tek nužnu osnovu novelističke strukture (realističku motivaciju, izniman događaj, obrat i poantu), a ostalo je primjereno kasnomodernističkom stilu iskustva egzistencije. Pozovemo li se pak na Todorovljev model novele kao dvodijelne dijaloške forme (želja/modifikacija, pitanje/odgovor) i sisteme izmjene, onda je očito da prvi dio teksta donosi neko stanje i očekivanje, a drugi, kroz sumnje i peripetije, konačno razrješenje, te bi ova novela imala odgovarati tipu jednosmjerne izmjene prema kojemu X ima niži položaj od Y-a pa stoga X ( Job) nema pravo uzeti Nadvojvodin život, ali niti moć odbiti naredbu nadređene instance iz Sudbine (legalizirana nejednakost). Kako ovdje ne postoji način da se moralno i etički opravdano izbjegne nametnuti sustav izmjene (počini ubojstvo i primi odgovarajuća kazna za taj novelistički cijenjeni čin), kao jedino moguće rješenje, kako bi se na kraju ipak uspostavila nužna ravnoteža, a autor pribjegava upravo tomu, nadaje se sudbinskim udarom prenošenje krivnje na treću osobu (Glumca). Poanta ove, sada pouzdano možemo reći – novele, jest apsurdna i konačno paradoksalna – utjeha bez utjehe, život bez života.

Daniel MIKULACO

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Takvoj, tamnoj, novelističkoj konstrukciji zasigurno su dijelom razlogom elementi autobiografskog, koje je autor duboko utkao u osobnost i sudbinu glavnog lika ( Joba), a onda se na to logično naslaguju i segmenti kriminalističkog žanra, što je jednako dijelom Vidinog nesretnog izdomničkog usuda. Stoga se u ovoj jedinoj Vidinoj noveli i nalaze ustajalo vrijeme, bezimeni prostori te izgubljeni i potrošeni neznanci s ruba i puki likovi-funkcije, koji su dijelom jednako bezimenog tajnog, crno-bijelog totalitarnog svijeta skrivenog pod sivilom bezvremenosti. Takva posvemašnja bezimenost, bezličnost, ustajalost i ispražnjena prostornost Vidina su suma svih dvadesetostoljetnih totalitarizama, njegov kronotop totalitarizma. Ima u ovoj noveli, doista, gdjegdje i nedovoljno motiviranih odnosa, postupaka i likova, eksperimenta..., no, možda kao otvoreno pitanje za kraj, pokušamo li na čas iz fikcionalnog (mogućih, snovitih, nadrealnih... slika zbilje), iskoračiti u historijsko ovdje, je li tu onda sve uvijek jasno motivirano, iskazano i dorečeno? Analiza ipak pokazuje kako je riječ o strukturno i formalno umješno i estetski dovoljno skladno napisanoj noveli koja predstavlja vrijedan dio ukupna Vidina prinosa hrvatskoj književnosti. Izvor: Vida, Viktor: Tajno Poslanje u: Izabrana djela (pr. Božidar Petrač), SHK, knj. 106., Matica hrvatska, 2011., str. 218-240.

Literatura: Bahtin, Mihail Mihailovič: O romanu (Voprosy literatury i estetiki; prev. Aleksandar Badnjarević), Nolit, Beograd, 1989. Batušić, Nikola, Švacov, Vladan: Drama, dramaturgija, kazalište, u: Škreb/Stamać: Uvod u književnost, Globus, Zagreb, 1986., str. 441-488. Biemel, Walter: O mnogostrukom značenju vremena u romanu, Filozofska istraživanja, 17 (1997.), 4 (67), str. 997-1007. Petrač, Božidar: Predgovor, u: Viktor Vida: Izabrana djela, SHK, knj. 106., Matica hrvatska, 2011., str. 13-44. Piskač, Davor: Struktura vremena i prostora u Šegedinovim „Staromodnim zapisima iz Brugesa“, Riječ, Rijeka, 2007., str. 165-184. Schwanitz, Dietrich: Teorija sistema i književnost, Naklada MD, Zagreb, 2000. Solar, Milivoj: Prolegomena teoriji novele, u: Teorija novele (ur. Milivoj Solar), Dometi, god.

177

178

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Daniel MIKULACO

14., br. 11, 1981., str. 7-16. Solar, Milivoj: Teorija novele, u: Ideja i priča, Golden marketing, Zagreb, 2004., str. 313‑403. Steiger, Emil: Umijeće tumačenja i drugi ogledi, Beograd, 1978. Todorov, Tzvetan: Struktura novele, u: Teorija novele (ur. Milivoj Solar), Dometi, god. 14., br. 11, 1981., str. 53-58. Tomaševski, Boris: Teorija književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.

Antun PAVEŠKOVIĆ, Zagreb

MEDITERANIZAM VIKTORA VIDE Cijenim naslov uvodnoga članka Božidara Petrača u izdanju Kruha samoće Viktora Vide iz 1995. sadržajem ekvipolentnim nazivku mediteranizam kojim sam naslovio svoje razmatranje. Malo metaforičnosti u pristupu neka mi bude oprošteno, ali ne mogu se, i na temelju osobna iskustva, oteti jakom dojmu da je Mediteran, ne doživljavamo li ga poglavito geografskim pojmom, u svakome Mediterancu prostor sjećanja i samoće (Petračev naslov: Viktor Vida – pjesnik sjećanja i samoće). Mediteran je, naime, stanje duha. On je, osim toga, a možda i prije svega obveza, značajnija nego neki drugi zemljopisno-duhovni toposi, budući da je u našem civilizacijskom krugu mediteranstvo pradomovina duhovnosti u kojoj smo rođeni i odrasli. Nema Mediteranca koji to ne osjeća te nema ni stvaratelja podrijetlom s Mediterana čije djelo nije podložno nekoj vrsti nostalgije i turobnim raspoloženjima. Mediteranski topos nije, naime, samo ishodište. On je, upravo sa svoje sudbinske prvotnosti, ujedno i nešto zauvijek izgubljeno, on je djetinjstvo kojim smo trajno obilježeni. Najbliže njegovu određenju jest opis kojim Hegel u svojoj povijesti filozofije ocrtava grčku filozofiju. Uvijek, dakle, kada ga dodirujemo duhovnim okom, kao da se vraćamo kolijevci djetinjstva. Nije ga nipošto pogrešno odrediti ni kao svojevrsnu fatamorganu kojoj nikada nećemo moći pristupiti, ali koja će nas zauvijek pratiti negdje na horizontu našega duhovnog bivanja. U sličnoj varijanti on je novakovski izgubljeni zavičaj. Nešto u čem se bivati trajno ne može, čak i kada smo sebe osudili na fizičko bivanje na njegovim zemljopisnim koordinatama. Utoliko je paradoksalna njegova pozicija – unutarnja poputbina koje se nikada nećemo moći lišiti, ali je, kao i svaka poputbina, nešto zauvijek neuhvatljivo. Ako bismo ga sveli na gabarite likovnosti, bijela boja je njegova dominanta. Kamen, bilo onaj u naravi, bilo obrađeni, od koga

179

180

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Antun PAVEŠKOVIĆ

su izgrađeni gradovi, gradići, tvrđave, zidine, nameće vlastitu bjelinu kao vizualnu konstantu. Plenerizam, obilje svijetlih boja, krije drugu osobinu Mediterana, naspramnu, preciznije govoreći – suprotivnu. Naime, u srži Mediterana je kontrast. Njegova bjelina skriva tamu, mrak. Na razini fenomenologije svakodnevlja, ovu simboliku boja mogli bismo predočiti kao karnevalsko veselje, nasuprot korizmenoj skrušenosti. Na žanrovskoj razini možemo posegnuti za najprirodnijom suprotnosti scenskoga svijeta, onoj između komedije i tragedije. Ipak, najtočnije bit mediteranizma pogađa jedna od najpoznatijih drama zapadne kulture, ona što objedinjuje njegove dvije krajnosti. Naravno, riječ je o Sofoklovu Kralju Edipu. Pritom, sam je Sofoklo do te mjere poopćen u našoj svijesti, da je red podsjetiti se kako je riječ prvenstveno o piscu mediteranskoga senzibiliteta. Edipova priča u početku je puna aktivističkog optimizma. Kako stvari teku dalje, preobraća se u grešan i krvav, drugim riječima – mračan rasplet. Kada imaginiram Mediteran, teško mi je ne vidjeti sablastan lik Tiresije koji neprekidno opominje koliko je opasno zagrebati ispod površine bijeloga, koliko je zlokobno zaviriti iza zavjese svjetla. Ipak, poput svoga praoca Edipa, rijetko je koji misleći Mediteranac, stvaralac pogotovu, odolio zovu opakih sirena, zbog kojih i postoji Tiresija, prorok strepnje i mraka. Onih sila što su davne 1960. našega pjesnika prizvale zauvijek. Viktor Vida nije, dakle, bio iznimka. Stoga ovih nekoliko riječi nisu pokušaj interpretacije njegova razmjerno bogata i raznovrsna opusa, nego tek prolegomena za okvir u koji bismo trebali locirati njegovo duhovno stanje. Uostalom, nije li i on sam, osobno, privatno živio to mediteransko dvojstvo, dvostrukost razuđenu u teatralnu, karnevalsku gestu zabavljača, pače ponekad i klauna, iza koje se krila tama koje je svjedočanstvo težina njegova izrijeka. Hugo, vječito zaigran, u nekom ludičkom grču, i Orfej, depresivno suočen s Euridikinim osvrtanjem koga ne može izbjeći jer se i sam neprestano osvrće svojoj metaforičkoj dragani. Svako dvojstvo nosi u sebi tjeskobu ili barem nelagodu. Mediteranac to najbolje zna. Nije slučajno najležerniji i istodobno najmračniji pjesnik suvremene hrvatske poezije, Mediteranac Dragojević rekao: Živim drugo. Ne može se živjeti drugo bez rizika od odustanka od ovostranosti ili rizika od njena odustanka od nas i ta pozicija trajan je generator tjeskobe. Raspetost je moguća samo ako stvarnosti svakodnevlja ponudimo obrazinu, ali nas pritom neizbježno čeka skrovit vrt samotnjaštva. To je vječna pouka svakoga istinskog stvaranja, kako nas uostalom predivno poučava jedan formalno nemediteranski pisac, veliki Ivo Andrić, likom neimara u svome Mostu na Žepi. Ne treba zaboraviti, kada smo ga već spomenuli, da je i orijentalizam, ne saidovski, dakle projektivni, nego stvaralački, izvorni, dijete Mediterana. Na posredan način Andrić nam je pokazao da je samoća i uvjet i pokora svakoga istinskog stvaranja, pa stoga i energetski rezevoar mediteranske duhovnosti.

Antun PAVEŠKOVIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Možda to nigdje nije tako lijepo pjesnički oblikovano kao u stihovima Vidine rane, mladalačke, mjestimično patetične pjesme Poslanica mrtvog gdje vidimo u uspomeni: jedna drvena koliba, more, / jedra i jarboli; / i duša živa čovjeka luta u prostoru / gdje more nebo pije. Ovih nekoliko stihova implicitno zacrtavaju Vidinu poetiku. Izrijek sveden na jezgrovit, oskudan svijet elemenata, predočuje tvarno sažetu stvarnost čije formalno siromaštvo, suzdržanost iskazivanja spojena s preciznim i snažnim imenovanjem entiteta, nagovješćuje iznimno moćne slike uzmorja kao metafore čovjekova bivanja u univerzumu. Štedljivost na riječima kao zalog raskoši duhovna krajolika tajna je Vidina stvaranja koju će kritičari i povjesnici književnosti nerijetko prepoznavati kao onirizam, halucinantni doživljaj svijeta. Suzdržanost samoiskaza jamči u Vidinu glasu usudbenu težinu, začudnu eksploziju praiskonskih slika bića. Oskudnost čovjekova staništa umještena u krajolik mora, s jedrima i jarbolima kao metonimijom plovidbe, prerastaju u scenografiju čovjekove sudbine trajno obilježene lutanjem, drugim imenom za samoću. Vida ne govori o čovjeku koji luta, on naglašava dušu čovjeka kao lutalicu, potvrđujući da je lutanje/samoća trajni usud duhovnoga tu-bitka, usuprotnjena nebu kao hrani istinskoga beskraja, a to je u mediteranskome svjetonazoru more. Nebo je ovdje opredmećeno, ono je gradbena tvar samoće, jer more je praelement snažniji od svega, more je prokletstvo, sudbina i beskrajna snaga koja nas zarobljuje i konačno apsorbira. Ono je u pravom smislu riječi orfejsko podzemlje i svezemlje, univerzum. More je pakao u jednome svijetu u kom je pakao vječna, zlokobna samoća. Sudbina čovjeka jest plovidba, ali ne vetranovićevski plov sigurnoj utihi luke na kraju lutanja, nego vječno odlaženje za neizvjestan horizont koji nam krije i istodobno nagovješćuje strahotu potencijanog ništavila. Naravno, možemo govoriti o hermetističkim i inim utjecajima na Vidino poetsko stvaranje. Ne možemo ne percipirati da je onirizmom i sažetošću izrijeka bio pokadšto vjeran osluškivač romanskih pjesničkih tradicija i modernističkog razvitka. No, Claudio Guillen nas je, usuprot svim pozitivističkim i pozitivizmom nadahnutim koncepcijama stvaralačkog utjecaja, naučio opreznosti u komparatističkim raščlambama. U najmanju ruku, ako ne zdravu razumu spram koga su hegelijanski koncepti teorije toliko skeptični, ono uvjerljivim Guillenovim ekspertizama možemo povjerovati da i u Vidinu slučaju, više od izravna napajanja na osobnoj lektiri, imamo prepoznavati neke bitne silnice vremena i duhovnoga podneblja. Mislim da je, umjesto priče o Vidinu nadahnuću hermetizmom, uputnije kazati da je hrvatski pjesnik dijelio duh vremena u kome su aktualni bili i hermetizam i egzistencijalizam i ostali -izmi kao duhovni izraz tjeskobna doba slutnje ratnih tragedija, užasa rata i praznine poraća. Mediteranski kolektivni osjećaj života kao neprekidne ljepote i jednako neprekidne tragičnosti logičan je nastavak mogao pronaći u prošlostoljetnim

181

182

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Antun PAVEŠKOVIĆ

umjetničkim i pjesničkim gibanjima u kojima je participirao i Vida. Da je to osjećanje života relevantnije od lektire, pokazuju i spomenuti vrlo rani njegovi stihovi. Naravno, nikakav barbarogenij ne bi mogao oblikovati vlastiti pjesnički jezik bez upućenosti u pjesničke postupke i suvremenu poetsku scenu. No, nikakvo obrazovanje ne pomaže tamo gdje nema istinskog nadahnuća, a ono je, u Vidinu slučaju, najveće poticaje crpilo iz mediteranske tradicije, ali i jedne specifično mediteranske tjeskobe provocirane izravnim zemljopisnim i demografskim stjecištem u kom se zatekla istočnojadranska kultura. Tjeskobe enklave. Mada neizravno, taj osjećaj izolacije nagoviješten je već najranijim Vidinim pjesmama. Bokelji putuju počinje definitivnim oproštajem od zavičaja. Zavičaja nastanjena oskudicom i lakrimoznim rastankom s djetinjstvom. Neobijeljeni domovi, prazni hambari i konobe, gradovi utonuli u crkve i starinske katedrale – krajolik neodoljivo podsjeća na De Chiricove sablasno prazne vedute, bez ljudi koji su nekamo otputovali s jedinom poputbinom sjećanja. U toj je pjesmi, doduše, s urbanima snažno isprepleten rustikalni element, element koji prizivlje arhajsko doba Mediterana, ali je iznad svega nazočna snažna nostalgija i strava ostavljenoga djetinjstva utjelovljena u slikama majki čija bol na kraju pjesme narasta do dijaboličnih srazmjera. Raspeta strašila i posvećene mumije naših bogatih crkava, pred čije noge stižu u oniričkome galimatijasu i poslani novac i dani u kaljuže i poniženja zakopani, ne mogu iskupiti grijeh i prokletstvo napuštanja kolijevke. Majke tu bivaju izaslanicima savjesti onih što su otišli da se nikada ne vrate. U pozadini teških, ali nepatetičnih riječi stoji bol i krivnja sinova koji, s ovoga ili onog razloga, nisu izdržali prokletstvo zavičaja. Taj zavičaj sjajno je portretiran u još jednoj ranoj pjesmi, Boka. Materijalizirao je u njoj Vida višeslojno dvojstvo Mediterana. S jedne strane ljepota pejsaža, ultramarinska paleta mora, priče o nekim davnim pobjedama, a s druge, stvarnost ljudske patnje kroz vjekove, patnje okovanih morem i sudbinom moreplovaca. Na jednoj strani kulisa od admiralskih sablji i odora, na drugoj okovi moreplovaca. U svakoj velikoj povijesti zrno je duboke laži i Vida je toga bolno svjestan. Naličje svakog junaštva je zločin. Nitko to ne zna bolje od Mediteranca, pa bio to mitski Odisej, star tisućljećima ili pjesnički glas modernoga doba, svjestan mita i zato možda nesretniji od njegovih protagonista. Sve što mu preostaje jest bolan jauk nepoznatu namjerniku, nama zapravo, kao pokušaj iskupljenja onoga koji je dio mitske prošlosti, ali i svjestan njene laži. Ima u toj pjesničkoj poziciji nečega kristolika – Krist je, naime, formalno ponavljajući obrazac rituala žrtvovanja, prvi u dugoj povijesti žrtvene prakse prikazao lažnost progonstvene logike mita i pogubnost mitskoga žrtvovanja. Vidin pjesnički glas uporan je u podsjećanju na prijevarnost mitske predaje koja od povijesti stvara sliku laži i time taj glas implicitno bira dvostruku poziciju žrtve i negatora žrtvovanja. Pritom, zanimljiva je impostacija pjevanja koje i žali i osuđuje

Antun PAVEŠKOVIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

ono o čem pjeva. Time, zapravo, za razliku od kristovske negacije žrtve, ipak žali za onim što sam prokazuje kao privid. Tuguje jer je slika privid, a ne istina. Sva ta proturječja, vremenom razrješavana sve dubljom religioznošću, također su dio mediteranske poputbine. Još je jedna komponenta Vidina mediteranizma, više nagoviještena nego izrečena, nazočna u pozadini mnogih njegovih spisa. Ona ukazuje na specifičan vid mediteranstva, nazvali smo ga istočnojadranskim, možda najeksplicitniji u pjesmi iz 1949. Mrtvi gradovi na moru. Ranije smo ga spomenuli i kao tjeskobu enklave. Mračni onirizam ove pjesme najsrodniji je elegičnosti Milićevićeva obraćanja svojim mrtvima, konačno smirenima u samoći vječnosti. Mrtvi gradovi su napušteni gradovi, urbane cjeline koje umjesto svojim živima, sebe nastanjuju svojom pustoši. Njihovi živi zauvijek su negdje daleko, spremni tek na osluškivanje prošlosti. Njihovi živi su, zapravo, njihovi mrtvi, jer je njihov autentični život zaustavljen u bezdanu sjećanja. Zato je more u Vidinim kasnijim ostvarajima i spisima, ma koliko prividno blizu i nazočno, tek prostor odlaženja, otvorene ili prikrivene daljine, riznica sjećanja, bilo i formalno ili samo u naznaci iskazivano prošlim vremenom. Vidin je svijet zauvijek otplovio tim morem izjednačnim s umiranjem, a ono što je od njega ostalo na enklavama istočnojadranskih obala, mrtvo je jer ne pripada više onima koji se izrasli u tim gradovima i pustili ih da uvenu. Vidin mediteranizam stoga je onaj Kavafisov, Homerov, ali i specifično njegov, napušten, otet od nekoga drugog senzibiliteta, posvojen od tuđine koja je za nj značila samoću i smrt. Istočnojadranske enklave potonule su u vlastito zaleđe.

183

Božidar PETRAČ, Zagreb

184

POZADINA VIDINA TEKSTA/POLEMIKE „RASULO DORIANA VLAJA“ Godine 1954. pojavljuje se u Buenos Airesu knjiga Obrana hrvatske cjelokupnosti i javnih radnika, koju potpisuju Ivo Bogdan1 i Viktor Vida kao odgovor na knjige Vlahe Raića Hrvatska i Srbija (1953.) i Životni problem hrvaskoga naroda (1953.). U toj knjizi Viktor Vida supotpisuje s Bogdanom uvodni tekst s naslovom Umjesto uvoda. Protiv moralnog i kulturnog nihilizma, a sam u toj knjizi potpisuje opsežniji 1 Ivo Bogdan rođen je 30. rujna 1907. u Suruđu na otoku Šipanu. Nakon završetka Trgovačke akadmije u Dubrovniku, nastavlja studij na Ekonomsko-komercijalnoj višoj školi u Zagrebu. Bio je član i predsjednik Hrvaskoga katoličkog akademskoj društva „Domagoj“ i Jugoslavenske katoličke đačke lige, urednik „Žara“ i „Luči“ (1927.-1928.). Član je uredništva „Narodne politike“ i suosnivač Moderne socijalne knjižnice (MOSK) pri Hrvatskom književnom društvu sv. Jeronima. Od 1937. do 1941., pod vodstvom Janka Šimraka, uređuje, dnevni list „Hrvatska straža“. Godine 1933. pokretač je istoimenog tjednika te supokretač dnevnika „Hrvatski narod“ (1939.). Uključuje se u ustaški pokret i suuređuje tjednik „Spremnost“ (1942.). Priedio je brošuru Poglavnik je riješio hrvatsko pitanje i objavio prilog „Das kroatische Zeitungswesen“ za enciklopedijsko djelo Die Kroaten Clemensa Diedericha (1942.). Godine 1944. imenovan je ravnateljem Glavnoga ravnateljstva za promičbu. Bio je jedan od sastavljača Memoranduma saveznicima prije povlačenja 1945. Od 1948. živi u Buenos Airesu u Argentini, gdje se distancirao od politike Ante Pavelića. Uredio je nekoliko brojeva mjesečnika „Sloboda“ (1949.) i dvojezične „Hrvatske novine“ (1956.-1957.). Od 1960. do 1968. glavni je urednik časopisa na španjolskom jeziku „Studia Croatica“. Surađivao je u „Hrvatskoj reviji“. Pisao je o hrvatskim političkim i kulutrnim pitanjima i objavio niz prikaza o djelima hrvatskih političara, pisaca i kulutrnih djletnika. Ubijen je u svojoj tiskari 18. kolovoza 1971. u Munru, predgrađu Buenos Airesa. Ivo Bogdan potpisuje poglavlja „Kome trebaju napadji na hrvatske javne radnike?“; „Cjelokupnost hrvatskih zemalja – temeljni zakon hrvatske politike“; „Tko optužuje i tko sudi hrvatskim javnim radnicima? Pro domo sua – Protiv novinarske hajdučije i političkog banditizma“.

Božidar PETRAČ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

tekst/polemiku Rasulo Doriana Vlaja. Zbog važnosti i značaja toga teksta, jer sadrži brojne informacije o Vidinu životu prije odlaska u argentinski egzil, ali i određene podatke o njegovu životu u emigraciji te pokazuje Vidino polemičko umijeće, pokušajmo razmotriti njegovu pozadinu, odnosno pokušajmo odgovoriti na to kako je do spomenute knjige i Vidina upuštanja u takav angažman i polemiku uopće došlo. Početkom pedesetih godina mnogi su značajni javni radnici i političari u hrvatskoj političkoj emigraciji pokušavali analizirati odnose između Hrvata i Srba u Titovoj Jugoslaviji te sugerirati iznaći primjereno rješenje hrvatskoga pitanja. Koliko je hrvatska politička emigracija bila interesno rascjepkana, nepovezana ili isprepletena raznim obavještajnim službama, svjedoče brojne žalosne pojave svakovrsnog ocrnjivanja i diskreditacija pojedinih osoba i kojekakvih manipulacija pojedinim osobama i/ili emigrantskim skupinama. Bilo je u hrvatskoj emigrantskoj publicistici i periodici svakakvih rješenja, nerealnih očekivanja, tlapnja i mudrovanja, nostalgičnih zazivanja prošlosti, svađa i međusobnih optuživanja, zahvaljujući što tajnim jugoslavenskim službama koje su se vješto znale ubacivati u pojedine emigrantske krugove, što međusobnim osobnim animozitetima i taštinama pojedinaca, što politički nepremostivim razlikama. Glede knjiga i većih spisa, najprije je Pavle Ostović2 1952. u New Yorku objavio knjigu The Truth abouth Yugoslavia (Istina o Jugoslaviji) za koju je uvodni tekst napisao Ivan Meštrović; godinu dana prije, 1951., Ante Ciliga3 objavio je u Parizu knjigu La Yougoslavie sous la menace intérieure et extérieure ( Jugoslavija pred unutarnjom i vanjskom opasnošću), a 1952. na hrvatskom jeziku spis Dokle će hrvatski narod stenjati pod srpskim jarmom? Diskusija o suvremenim problemima hrvatske politike; iste 1952. Jozo Kljaković objavljuje u Buenos Airesu, na poticaj prijateljâ, svoje uspomene U suvremenom kaosu. Tim se pokušajima uvida, analiza i cjelovitih rješenja pridružuje Vlaho Raić4 i u travnju 1953. objavljuje 2 Pavle D. Ostović (?-1973.) bio je jugoslavenski diplomat, tajnik Jugoslavenskog odbora i osobni Trumbićev tajnik. 3 Ante Ciliga rodio se 20. veljače 1898. u Šegotićima na Puljštini, u južnoj Istri, a umro je 21. listopada 1992. u Zagrebu. Bio je političar, novinar i publicist. Dvadesetih godina 20. stoljeća bio je istaknuti komunistički aktivist i revolucionar. Bio je član Politbiroa KPJ. Od 1926. do 1936. boravi u Sovjetskom Savezu, gdje je tri godine zatočen u zatvoru na Uralu i dvije i pol godine u sibirskom zatočenju. a zatim disident. Preživio je i ustaški logor Jasenovac. U „Spremnosti“ piše analize o sovjetskom komunizmu. Nakon Drugoga svjetskog rata živio je u emigraciji kao oponent jugoslavenskom režimu, a 1990. vratio se u Hrvatsku. 4 Vlaho Raić (1895.-1972.) bio je hrvatski novinar i publicist. U projugoslavenskoj euforiji poslije Prvoga svjetskoga rata pipadao je ORJUNI (Organizaciji jugoslavenskih nacionalista). Bio je 1924. odgovorni urednik splitske „Hrvatske riječi“, a 1925. glavni urednik Trumbićeve „Hrvatske sloge“. Od konca 1926. do 10. travnja 1941. radio je u uredništvu dnevnog lista „Obzor“. Nakon obustave izlaženja toga dnevnika, dvije godine suuređuje hrvatsko-talijanski časopis „Preporod-Rinascita“.

185

186

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Božidar PETRAČ

knjigu Hrvatska i Srbija. Prilog sredjenju Podunavsko-jadransko-balkanskog sektora, a glavno poglavlje knjige, koje sadrži njegovo rješenje hrvatskoga pitanja, objavljuje iste godine u prvome broju Nikolićeve „Hrvatske revije“5. Svaka od tih knjiga u analizi odnosa između Hrvata i Srba ima, dakako, vlastiti recept za rješenja i sređenje podunavsko-jadransko-balkanskog područja, no svi su se autori uglavnom složili u konstataciji kako se zajednički državni život tih dvaju naroda, s obzirom na sukob između hrvatske državnopravne ideje i srpske zavjetne misli, u istoj državi pokazao nemogućom misijom. Rješenja su – kako proizlazi iz tih knjiga –vrlo različita. Ostović zagovara modificirano status quo rješenje, dakle jugoslavenski okvir, ali s jačom autonomijom federalnih jedinica; Kljakovićeva knjiga zapravo je memoarističke naravi, intimno svjedočanstvo o proživljenu životu, svjedočanstvo o vlastitu razočaranju politikom. Osim toga, Kljaković je u spomenutoj knjizi prikazao hrvatsko-srpski spor kao pojavu susreta i sukoba dviju civilizacija, zapadne i istočno-europske; što se Ciligine koncepcije o balkanskoj federaciji tiče, ni ona ne može riješiti problem odnosa između Hrvata i Srba. Vlaho Raić je hrvatskoj emigraciji, ali i kao odgovor srpskoj, kako sam tvrdi, protuhrvatskoj propagandi, naumio svojom knjigom Hrvatska i Srbija podastrijeti prvi i do tada – kako piše – najpotpuniji pregled hrvatskoga narodnog i političkog zbivanja u posljednjih stotinu i više godina te ponuditi rješenje životnoga problema hrvatskoga naroda, cijele Jugoslavije i čitava jadransko-podunavsko-balkanskog područja. Kakvo je Raić rješenje za sređenje odnosa Hrvatske i Srbije ponudio? S obzirom na dotadašnja politička iskustva u zajedničkom državnom životu Hrvata i Srba, pokazalo se da ta dva naroda ne mogu mirno suživjeti. Stoga Raić u prvom redu zagovara potpunu separaciju Hrvata i Srba, jer federacija ne rješava probleme odnosa između tih dvaju naroda. Glede naddržavnih tvorbi vrlo je suzdržan, zagovara „hrvatski suverenitet u širem europskom sklopu ujedinjenih i medjuzavisnih država“6. I za Hrvatsku i za Srbiju od golema je značenja pitanje što veće narodno homogene zajednice. Raić najprije, kao i mnogi naši emigranti, računa s rušenjem komunističkoga režima u Jugoslaviji. Evo konkretnih mjera koje bi trebalo poduzeti, a kako ih vidi Raić, kojima bi se riješio, po njegovu sudu, temeljni problem – sukob između hrvatskoga i srpskog naroda: 1. Smatra da bi vojske velikih zapadnih Padom Italije 1943., obavlja povjerljive zadaće u službi Ministarstva vanjskih poslova NDH. Poslije rata ostaje u emigraciji i živi u Buenos Airesu, gdje je pokrenuo hrvatski mjesečnik „Slobodna riječ“, koji uređuje sve do 1970. Tada se, u vrijeme Hrvatskoga proljeća, vraća u Split gdje umire 1972. 5 Vlaho Raić, Hrvati i Srbi. Poglavlje iz knjige „Hrvatska i Srbija“. „Hrvatska revija“, III/1953., br. 1, str. 39-41. 6 Vlaho Raić, Hrvatska i Srbija, Buenos Aires, 1953., str. 244.

Božidar PETRAČ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

demokracija, po mogućnosti Sjedinjenih Američkih Država, trebale zaposjesti Jugoslaviju i tako spriječiti nova međusobna obračunavanja. 2. Trebalo bi, pod nadzorom velikih zapadnih demokracija, raspisati plebiscit, po kojem bi narodi Jugoslavije slobodno i bez pritisaka odlučili kako žele živjeti, u zajednici ili svaki u svojoj državi. 3. Na temlju rezultata slobodno izražene narodne volje, srediti odnose između Hrvata, Srba, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i drugih naroda u Jugoslaviji. 4. Ako bi se hrvatski narod izjasnio za uspostavu svoje države, a ako se u pitanjima razgraničenja i drugim pitanjima Hrvati i Srbi ne bi mogli zajednički dogovoriti, arbitražni sud velikih zapadnih demokracija donio bi o spornim pitanjima odluku, temeljenu na načelu narodnog samoodređenja. 5. Pod nadzorom velikih zapadnih demokracija izvršilo bi se izmjenu pučanstva i tako spriječilo da narodne manjine i dalje budu uzorkom sporova, iredente i sukoba. 6. Savez naroda ili drugi visoki međunarodni forum bio bi jamac novoga stanja i arbitar u eventualnim sporovima. 7. Između novih, narodno homogenih država uspostavila bi se najšira sloboda trgovine i koordinirao bi se njihov gospodarski razvitak. To bi bile mjere kojima bi se na miran način sredili odnosi između hrvatskoga i srpskog naroda. Po njegovoj zamisli, Hrvatska bi obuhvaćala Trojednicu, bez većega dijela Srijema i Boke Kotorske koja bi u cijelosti pripala Crnoj Gori, zatim srednju i istočnu Istru sa svim istarskim i dalmatinskim otocima (za Rijeku i Zadar bi se osiguralo upravnu autonomiju), Bosnu i Hercegovinu zapadno od rijeke Bosne, te one baranjske i bačke kotare koji bi joj pripali na temelju narodnoga samoodređenja. Raić dakle predviđa i zagovara izmjenu pučanstva pod nadzorom međunarodnih čimbenika i odriče se u ime nužnih kompromisa određenih povijesnih hrvatskih prostora. Jer, piše Raić, „Podjela Bosne i izmjena pučanstva, dalekosežne su i teške odluke, ali nema drugog puta, da se konačno smire Hrvati i Srbi te da se Hrvatska i Srbija, u okviru njihovih etničkih snaga, konsolidiraju i budu sposobne za demokratski sustav i plodan kulturni život. Ni jedan veliki, teški povijesni sukob nije se, uostalom, pravilno rješio bez smjele odluke, temeljene na životnom iskustvu i na stvarnosti snaga, koje su bile u pitanju. Takav je i sukob između Hrvatske i Srbije, pa se i njegovo pravilno rješenje može ostvariti jedino vodeći računa o nemogućnosti mirnog suživljenja Hrvata i Srba te o njihovim etničkim snagama kao i o geopolitičkim zakonima njihovih zemalja.“7 Područje Hrvatske bi, po njegovu rješenju, zapremalo oko 100.000 četvornih kilometara, a pučanstvo bi, nakon izvršene izmjene, brojilo blizu 5.000.000 Hrvata katoličke i islamske vjeroispovijesti te u manjem broju drugih religija, kao i malih narodnosnih oaza (Talijana, Židova, Slovaka, Nijemaca, op. a). Tako bi se sređivanjem prilika na jadransko-podunavsko-balkanskom prostoru, nakon rješenja odno7 Op. cit., str. 305.

187

188

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Božidar PETRAČ

sa između Hrvatske i Srbije, otvorile mogućnosti za mir i suradnju cijele Europe, a uređeni odnosi između naroda i država doveli bi do smirenja Europe, sklapale bi se europske države u velike konfederativne zajednice i time bi se stvorili uvjeti i udarili temelji osnivanju Europske Unije. Vlaho Raić, dakle, predlaže okupaciju, plebiscit, arbitražu, prisilnu selidbu pučanstva i prepuštanje Srbiji Srijema, većega dijela Bosne i Hercegovine; Crnoj Gori Boke Kotorske, a Italiji ustupanje Trsta i većega dijela Istre te uprave Rijeke i Zadra. Priložio je svojem viđenju rješenja posebnu zemljovidnu skicu. Kako mu je „Hrvatska revija“ objavila i oglas za knjigu, Raić je očekivao da će mu Vinko Nikolić osigurati i objaviti pozitivnu recenziju knjige. No to se nije dogodilo. Knjigu je vrlo negativno u poduljem kritičkom osvrtu ocijenio Franjo Matić8, sin Tome Matića, predsjednika HAZU od 1942. do 1945. Matić, uz određene invektive na Raićev račun (autor knjige da je bio svakako kotačić Pavelićeva režima, politički urednik „Novog lista“ odnosno „Nove Hrvatske“, izdanja Ustaškoga nakladnog zavoda, glavni urednik „Preporoda“, vlasništva „Ente Stampa Italiana“, središnjega fašističkog nakladnog zavoda, činovnik Ministarstva vanjskih poslova NDH itd.), posebnu pozornost poklanja Raićevim „receptima“ rješenja hrvatskoga pitanja. Posebice ga iritira Raićev minimalizam u hrvatskim traženjima, odnosno nepodnošljiva lakoća Raićevih ustupaka i dijeljenja povijesnih hrvatskih teritorija. Posve nerealnom Matić smatra ideju o preseljenju pučanstava, koja se nikako ne može održati s obzirom na načelo nepokretnosti s rodne grude, izraženo i ozakonjeno u povelji o ljudskih pravima UN-a, a, osim toga, ta ideja nije bila ni izvorna jer ju je već bio iznio Dinko Tomašić. Osim toga, Matić nalazi još niz zabluda, netočnosti, iskrivljivanja pojedinih činjenica te jezičnih nesklapnosti kao potvrdu svojemu kratkom zaključku. Ocjenu Raićeve knjige Matić sažimlje ovim riječima: „Sve u svemu: hrvatskoj nacionalnoj stvari knjiga je od slabe koristi, od dokumentarnog značaja nije, a dobra opažanja i prikaze zasjenjuju očite zablude, pomanjkanje kriticizma i shvaćanja bitnosti hrvatske problematike te nerazumijevanja osjećaja i težnja hrvat-

8 Franjo Matić (1902.-1972.), pravnik, doktorirao 1926. na Sveučilištu u Zagrebu. Do uvođenja diktature kralja Aleksandra bio je u upravno-političkoj službi, a zatim prelazi u slobodno odvjetničko zvanje. Od 1938. posvećuje se isključivo novinarskom zvanju stupivši u službu novinske agencije „Transkontinent-Press“ u Berlinu, gdje ga je zatekao završetak Drugoga svjetskog rata. U Austriji je neko vrijeme zatočen u američkom koncentracijskom logoru „War Crimes Detention Camp – Marcus W. Orr“ u blizini Salzburga. Zatim se sklanja u Italiju odakle odlazi u Argentinu. U Buenos Airesu pristupa uredništvu dnevnika „Freie Presse“ i surađuje u brojnim europskim listovima. Aktivan je u hrvatskoj emigrantskoj publicistici: objavljuje studiju „Bosna – sastavni dio Hrvatske“ („Hrvatska misao“, Buenos Aires, 1956.). Umire u 15. siječnja 1972. u Rio Gallegosu.

Božidar PETRAČ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

ske narodne duše“.9 Raića je očito sama recenzija, ali ne samo ona, toliko povrijedila i ražestila da je na nju hitro odgovorio drugom knjigom Životni problemi hrvatskog naroda. Zašto Hrvatska mora biti narodno homogena država. U toj je knjizi pokušao opravdati određene propuste „na brzu ruku“ napisane knjige Hrvatska i Srbija. Za razliku od Ostovića, Cilige i Kljakovića, koji da su smetnuli s vida osnovni životni problem Hrvatske, a to je pitanje odnosa prečanskih Srba prema hrvatskome narodu i hrvatskoj državi, pitanje njihove uloge i težnji, Raić to pitanje nastoji raščlaniti te misli sažimlje u dvanaest točaka: „1. Sukob izmedju hrvatskoga naroda i srpskog naroda mora biti medjunarodnog značenja, da bi velike zapadne sile, u danom času i u okviru njihovih općih interesa, zahvatile u odnose izmedju Hrvata i Srba; 2. Čim se polazi s predpostavke, da je moguće, da Hrvati i prečanski Srbi žive kao doista ravnopravni gradjani u zajedničkoj državi, sukob izmedju hrvatskog naroda i sprskog naroda gubi za velike zapadne sile karakter i važnost medjunarodne opasnosti i ne prelazi okvir unutrašnjih trzavica, koje će prije ili kasnije Hrvati i Srbi sami riješiti; 3. Već se s toga ne može ni narodno ni politički lučiti prečanske Srbe od Srba u Srbiji, ako se doista želi ostvarenje hrvatske države; 4. Prečanski Srbi bili su i ostali su, odkad su nahrupili u hrvatske zemlje, razorni elemenat, te su bili uvijek, otvoreno ili prikriveno, orudje tudjinske politike U Hrvatskoj; oni su bili i ostali zakleti neprijatelji hrvatske državne misli; 5. Nema ni može biti jačeg i prirodnijeg jamstva za budućnost hrvatskog naroda, nego što je narodno homogena hrvatska država; 6. Svaka druga kombinacija bilo bi tek krparenje, koje ne bi riješilo osnovni problem sukoba izmedju Hrvata i Srba; 7. Ostovićevo, Ciligino i Kljakovićevo gledište o sredjenju odnosa izmdju Hrvata i Srba, znači u stvari produljenje odnosno stvaranje nove Jugoslavije, ma kako se ona zvala, i to u pogoršanom izdanju s gledišta medjunarodne stvarnosti, jer bi u njoj bilo relativno više Srba, nego je danas Hrvata u Jugoslaviji, a uz to bi ti Srbi graničili sa svojom maticom zemljom, sa Srbijom; 8. Nema stvarno izgleda da bi ikad bilo koja velika demokratska zemlja pomogla ostvariti takvu državnu tvorbu; 9. Bez izmjene pučanstva nema stvarno samostalne Hrvatske, niti se može voditi neovisna, sa životnim interesima hrvatskog naroda uskladjena državna i narodna politika; 10. Na životno pitanje hrvatskog naroda, da se konačno osovi na svoje vlastite državne noge, ne smije se gledati s gledišta pokrajinskih težnja i tradicija, naime samo kao Zagorci, Dalmatinci, Bosanci, Slavonci, Srijemci, Istrani i t. d., već jedino kao Hrvati; 11. Dr. Dinko Tomašić i ja iznijeli smo jedini do sada prijedlog, koji bi, kad bi se ostvario, osigurao Hrvatskoj doista položaj samostalne i slobodne države. Dr. Tomašić i ja došli smo, sasvim neovisno jedan od drugoga, do zaključka, da se 9 Franjo Matić, Hrvatska i Srbija. „Hrvatska revija“, III/1953., br. 3, str. 351.

189

190

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Božidar PETRAČ

samo izmjenom pučanstva i razgraničenjem na crti rijeke Bosne može, pod povoljnim medjunarodnim okolnostima, uspostaviti doista samostalna hrvatska država. Ujedno smo dr. Tomašić i ja složni, da se moraju srediti odnosi izmedju Hrvatske i Italije onako, kako sam iznio u mojoj knjizi, naime, da Trst i zapadna Istra, s talijanskom većinom, pripadne Italiji, a u Bačkoj i Baranji neka odluči slobodno izražena narodna volja; i 12. Samo narodno homogena hrvatska država može uspješno vršiti svoju povijesnu zadaću te sačuvati i produbiti hrvatsku narodnu samobitnost.“10 Raić je, dakle, prisnažio svoja gledišta izrečena u prvoj knjizi, nastojeći odgovoriti onima koji su se kritički postavili prema njegovoj prvoj knjizi Hrvatska i Srbija. Oni koji bi, po Raićevu mišljenju, tražili više, odnosno posegnuli za maksimalističkim zahtjevima, ili oni koji bi bili protiv odstupanja „i jedne česti hrvatskog povijesnog područja Srbiji“, iako dobronamjerni, nisu realni i ne poznaju kriterije po kojima bi rješavanju odnosa dvaju naroda pristupile velike zapadne sile. Štoviše, smatra Raić, maksimalistički zahtjevi samo jačaju snagu i utjecaj onih krugova koji tvrde kako je Jugoslavija jedina kombinacija unutar koje se s vremenom mogu stabilizirati odnosi između Hrvata i Srba. Zatim donosi istrške iz pisama/pohvalnica što ih je primio od različitih osoba iz hrvatske političke emigracije te dijelove kritika objavljenih u hrvatskoj emigrantskoj periodici, koristeći se vrlo cijenjenim imenima poput Vladka Mačeka, Dinka Tomašića, Ante Livajušića, Lucijana Kordića, Dominika Mandića, Milana Simčića, Vilima Cecelje, ili pak navode iz pojedinih emigrantskih publikacija. Po mnogo čemu vidljive su autorove nakane: iz privatnih pisama iznosi dvije-tri rečenice pohvale ili one dijelove recenzija koji su naklonjeni njegovoj knjizi kako bi stvorio dojam o općoj prihvaćenosti svojih gledišta. U drugom se dijelu knjige poimence žestoko obračunava s autorom negativne kritike/paskvile Franjom Matićem, ne spominjući ga ni u jednom redku njegovim imenom i prezimenom, Ivom Bogdanom, Vinkom Nikolićem i Viktorom Vidom. Točnije, na samo dvadeset stranica Raić obrazlaže i dokazuje svoje argumente glede sređivanja odnosa između Hrvata i Srba; na tridesetak stranica donosi istrške uglavnom pozitivnih mišljenja o svojoj knjizi, a pola knjige posvećuje žestokom obrušavanju na svoje tobožnje oponente. Naime, istina je samo to da je negativnu kritiku u „Hrvatskoj reviji“ objavio isključivo jedan autor, Franjo Matić. Uvrijeđen tom kritikom u tekstu „Palilulac i njegov kružok“, upleće Bogdana, Vidu i Nikolića bez stvarnih razloga. Jer ni Bogdan, ni Vida, ni Nikolić nisu o Raićevoj knjizi Hrvatska i Srbija ništa kritički pisali i nisu se tim povodom uopće bili oglasili. Zanimljiva je obavijest i najava Bogdanove i Vidine knjige: „Povodom učestalih nekulturnih napadaja u javnim glasilima, pa čak i u posebnim knjigama, na čitav niz hrvatskih javnih radnika, suradnici H.R., gg. Ivo 10 Vlaho Raić, Životni problem hrvatskog naroda, 1953., str. 11-13.

Božidar PETRAČ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Bogdan i Viktor Vida, koji su bili posebno napadnuti radi jedne kritike – s kojom nemaju nikakve veze – a koja je bila objavljena u ‘Hrvatskoj reviji’, odlučili su objaviti svojim troškom posebnu knjižicu pod naslovom Napadji na hrvatske javne radnike u emigraciji.“11 Raić je očito mislio kako je Franjo Matić u „kružoku“ odnosno dogovoru Bogdana, Nikolića i Vide napisao svoj kritički prikaz te im je posvetio pola svoje druge knjige, ocrnjujući ih redom s ustaške i fašističke, a Vidu i s jugoslavenske i lijeve pripadnosti te im pripisujući vrlo grube i žestoke političke i moralne etikete. U najavi knjige, koju je Raić svojim pamfletom Životni problem hrvatskog naroda izazvao, istaknuta je njezina nakana: „Autori knjižice u prvom redu žele promatrati rečene pojave načelno i upozoriti hrvatsku javnost na štetnost i sumnjivo podrijetlo stanovite vrsti polemika, koje se protive običajima kulturnoga svijeta, djeluju u pravcu rasula hrvatske emigracije i uništenja temeljnih vrijednosti kulture, koje hrvatski narod i zapadni svijet vide u poštivanju istine i čovječjeg dostojanstva.“12 Bogdan i Vida dalje žele energično odgovoriti i lijevim i desnim ekstremistima te mole hrvatsku emigrantsku javnost da pomogne u širenju ovoga izdanja u „žigosanju nepatriotskih i nekulturnih postupaka s kojegod strane dolazili“13. U istome broju „Hrvatske revije“, u kojem je objavljena spomenuta najava, Vinko Nikolić odgovara na neke od Raićevih objeda izrečenih u brošuri Životni problem hrvatskog naroda, u poglavlju „Lice i naličje V. Nikolića“. U tom se odgovoru osvrće na njihov susret kojom mu je prigodom Nikolić rekao „da knjiga doista imade mnoštvo političkih zabluda, znanstvenih i povijesnih netočnosti, tehničkih nedostataka, stilskih, gramatičkih i tiskarskih pogrješaka, i da to treba iskreno žaliti i osuditi, a da je kritika napisana stvarno i potpisana“.14 Iz Nikolićeva odgovora proizlazi kako je Vlaho Raić u prvi mah odista pomislio da je riječ o fingiranoj osobi koja je tu kritiku potpisala te da je duboko povrijeđen tom kritikom žestoko odgovorio svojim prokazivanjima. Dakle, glavni dio Raićeve druge knjige, brošure Životni problem hrvatskog naroda, zapremaju napadi na njegove stvarne i eventualne kritičare, poprilično vulgarni, bijesni i bespoštedni, usmjereni u prvome redu na spomenute osobnosti. Dok Ivo Bogdan u svojim tekstovima, ponajprije u poglavlju „Cjelokupnost hrvatskih zemalja“, nastoji svrhu svoje rasprave ukloniti s razine osobne polemike s Vlahom Raićem, jer njegovi prijedlozi i njihova obrazloženja zasijecaju u temeljna pitanje hrvatske narodne politike, i postaviti ih u okvire objektivne i argumentirane rasprave, Viktor Vida bit će u svojoj polemici daleko osobniji, a Vinko Nikolić u velikoj mjeri 11 Književna obavijest. „Hrvatska revija“, III/1953., br. 4, str. 493. 12 Op. cit., str. 493. 13 Ibid., str. 494. 14 Vinko Nikolić, Nikolić i Raićeva brošura „Životni problem hrvatskog naroda“. „Hrvatska revija“, III/1953., br. 4, str. 493.

191

192

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Božidar PETRAČ

suzdržan od velikih i grubih riječi. Bogdanova rasprava naslanja se na publikacije Kljakovića, Ostovića, Cilige i drugih autora koji su svoja mišljenja iznijeli u raznim novinama i časopisima. Ona se ne zaustavlja i ne ograničuje na prosvjed i prigovore, ona na temelju povijesti i geografije te u svjetlu najnovijih iskustava, metodama suvremene političke znanosti, nastoji osvijetliti temeljna pitanja hrvatske vanjske politike. Takavim pristupom autor naglašuje poseban interes same emigracije koja bi u narodnoj politici trebala imati u prvom redu vanjskopolitičku funkciju. Riječ je, naime, o pitanjima oko kojih bi morao postojati visok stupanj nacioanlne jednodušnosti kako je to slučaj kod svih politički zrelih naroda. Stranačka ili koja druga opredjeljenja ne bi smjela u tom polju jednodušnost dvoditi u pitanje. U druga dva poglavlja Bogdanova polemika bit će osobnije naravi. Da vidimo kako je prošao Viktor Vida. Kako se Vlaho Raić obračunava s Vidom? Vida je, dakako, bio iz spomenuta kružoka (Bogdan, Nikolić, Matić). Raić ga najprije optužuje da je bio na talijanskom platnom popisu jer da je bio zaposlen kao tumač i prevodilac u Glavnom izaslanstvu fašističke stranke pri Poglavniku, dakle na mjestu koje se daje samo pouzdanim osobama, pogotovo u totalitarnim režimima. Osim toga, Vida je prevodio za „Preporod“/“Rinascita“, talijansko-hrvatski časopis koji je izlazio za vrijeme NDH od 1941. do 1943. u Zagrebu. Razmetao se „kao raspaljeni paun“, gledao uokolo „kao da je piljarski nadzornik“, želeći pokazati da je važna osoba. Evo kako Raić portretira Vidu: „Primijetio sam, da mu je čelo nisko, pače vrlo nisko, da ima crnu, poput konjske strune tvrdu kosu, da pravi exibicionističke kretnje. Kad bi otvorio svoja široka usta, pokazalo bi se krnje, pocrnjelo zubalo. No najviše mi je upalo u oči, da gleda postrance, da izbjegava pogled, kad govori.“ Dalje, prije rata Vida da je bio „borbeni Krležoid“ i „sekretar Jugoslavenskog crnogorsko-bokeljskog kluba, kluba koji je bio oštro suprtostavljen hrvatskom studentskom društvu ‘August Šenoa’“; kako je takav Vida mogao uskočiti u Glavno izaslanstvo fašističke stranke pri Poglavniku kao tumač i prevoditelj? Dalje, da se je nakon višemjesečne suradnje u „Preporodu“ preselio sa ženom i sinom u Italiju, da su otputovali s talijanskim službenim ispravama, da je talijanski državljanin, da je poput Mussolinija, od borbenog marksista postao fašist, ali da je za razliku od talijanskog diktatora, koji je uvijek bio Talijan, Vida skočio u drugi etnički krug: do napada osovinskih sila na Jugoslaviju da je bio Jugoslaven koji je dobio Stojadinovićevu stipendiju u Italiji i da je prešao u talijanski državni okvir. „Od kričavog Krležoide, preko položaja tumača i prevodioca u Glavnom izaslanstvu fašističke stranke pri Poglavniku pa do člana kružoka paliluskog odličnika, put je, nedvojbeno, dug i krivudast“15, u čemu da mu je bitno pomogla dugogodišnja Krležina dijalektička 15 Vlaho Raić, Životni problem hrvatskog naroda, Buenso Aires, 1953., str. 71.

Božidar PETRAČ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

škola. „Uz to mu je Fritzova škola dala uvida u njegove dijalektičke trikove, u kojem je pogledu učenik mnogo bliži učitelju, nego u literarnom stvaranju, jer dok je Krleža literarni talent, koji je mnogo toga napisao, iako sve nije, dakako, od iste vrijednosti, dotle je Vida tek pabirčar, koji se može svojim pabirčenjem exhibirati u emigraciji, u kojoj posebne prilike omogućuju razmetanje i literarnim puranima.“16 Došavši u Rim, Vida da je nastavio slati prijevode za „Preporod“, koristeći se Glavnim izaslanstvom fašističke stranke pri Poglavniku. Vlaho Raić se zatim prisjeća Vide i njihova susreta u Rimu nakon rata 1946., koji da ga je oblijetao i da mu je laskao. Prisjeća se i da ga je ljeti pitao za koga da glasuje. Raić je to pitanje vrlo iznenadilo jer je pretpostavljao da se Vida odrekao talijanskoga državljanstva nakon Mussolinijeva pada. „Jasno je dakle, da je talijansko izborno povjerenstvo u Rimu još u ljetu 1946. vodilo u svojim spiskovima Vicotra Vidu iz Kotora kao talijanskog državljanina“17, piše Raić. Na temelju svega što je Vlaho Raić o Vidi napisao, vidljivo je da ga je, dakle, optužio da je bio bivši komunist, bivši Jugoslaven i bivši fašist. Bio „bivši sekretar jugoslavenskog bokeljskog i crnogorskog kluba“, jer da je pripadao predratnoj „ljevici“ i krležijancima, a sruge strane da je bio tijesno povezan s talijanskim fašistima. Činjenica je da Vidu nisu zanimale ni ekstremno lijeve ni ekstremno desne političke opcije, da se uvijek klonio takva angažmana i radije se sklanjao u sfere lirike i lirskih traženja svojih ispunjenja. No, to očito nije priječilo da ga ne očešu razna naklapanja i spekulacije te da ga se pokuša tobože činjenično diskreditirati u očima hrvatske emigracije, kako to pokušava učiniti Vlaho Raić. Na drugome mjestu, u poglavlju „Lice i naličje V. Nikolića“, u obračunu s Nikolićem, Raić spominje Vidu kao stihoklepca koji uspijeva „tek u slobodnom stihu prekuhati Ungarettia, kao svoj glavni stihotvorski kvasac“18, a na kraju i u jednoj fusnoti, u kojoj ne propušta prigodu osvrnuti se na polemiku Kvirina Vasilja kojom je ovaj u čikaškoj „Danici“ „isprašio“ Vidu koji je u „Glasu svetog Antuna“ objavio članak o rimskim kavanama, zapravo da je „pabirčio“ iz teksta objavljena u „Risorgimentu“, talijanskim novinama koje su izlazile u Buenos Airesu. „Producirajući se, Vida drobi i ovo i ono, često bez ikakve medjusobne veze, onako nabačeno s brda i dola, ali uvijek sa žabarskom pretencioznošću, kao što je to običaj kod drugorazrednog pabirčara, koji se po prvi put u svom životu izživljuju u tom svojstvu“.19 Osim toga, Vasilj da je „isprašio“ Vidinu ignoranciju u teologiji i filozofiji, temama o 16 Op. cit., str. 71. 17 Op. cit., str. 72. 18 Op. cit., str. 98. 19 Op. cit., str. 108.

193

194

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Božidar PETRAČ

kojima da nema pojma, ali se u njih ipak zalijeće. U istoj fusnoti prisjetio se opet susreta s Vidom u društvu s Rudolfom Baričevićem u jednoj kavani u središtu Buenos Airesa iz 1950. Vida da je sjeo za njihov stol i osporio splitsko podrijetlo Raićeva oca, nazvavši ga „kuferašom“, „dotepencem“ iz Zagore. To da je Raića kosnulo te da mu je dao petama vjetra i da je Vida pobjegao „što su ga noge nosile“ te se njemu, Raiću, više nije usudio približiti. Bio je to popriličan broj što uvrjeda, što potvora, što neistina, grubih kvalifikacija i podmetanja na što je Vida očito bio prisiljen odgovoriti. Kako je Vida odgovorio? Vida polemiku piše ironično, sarkastično, gotovo s dozom nonšalancije, literarizirano. Uostalom, Vida je književnik, znalac, kadar se poigrati riječima, metaforama, različitim likovima i povijesnim osobama, kadar je snažno poantirati, „podvaliti“ kakvu jednostavnu šalu, našaliti se i na svoj račun. U svakom slučaju, vidljiva je velika razlika između kritičkog izraza Vidina i polemičkoga bijesa Raićeva. To su posve sigruno dvije razine, dva različita sloga, dvije različite glave, dva različita stupnja pismenosti. Vida se ne razmeće vulgarnostima i grubostima, on ne „podvaljuje“ bučno, nego vrcavo, pršti u asocijacijama i humornim dosjećivanjima. Nije bez razloga njegov tekst/polemika nazvana humoreskom. „Ja sam – kaže – bio kaplar u miriditskom ‘Preporodu’, ja sam motrio kroz ‘kanočal’ odnose meridita i bradonjita-četnikita, a ovaj ovdje – i upre prstom u mene – on je bio quasi djeneral, osoba od povjerenja, vrlo utjecajna ličnost u Zagrebu s veoma jakim vezama. On je stanovao u luksuznim hotelima s toplom vodom i šalatom s octem bez ulja. K njemu su zalazili visoki politički faktori, Tin Ujević, Frano Alfirević i Franjo Domović, poznati bogataši i za život – kao i on – vrlo sposobni ljudi. Prvi je pisao glasovitu političku studiju ‘Ljudi za vratima gostionice’ u kojoj pledira za razdiobu Balkana na utjecajne sfere, drugi je objavio ekonomsku studiju ‘More i daleki gradovi’ u kojoj se u stvari traži norveški bakalar za Dalmaciju, a treći je u ‘Razlupanom Nebu’ pod zlokobnim utjecajem Lojzeka Majera, skicirao sustav meteoroloških promjena nad hrvatskim Zagorjem. Eto vidite, taj Vida je i te kako bio potreban Miriditima, toliko potreban, da je svojim prevodima u šest mjeseci zaposlenja zaradio u ‘Preporodu’-’Besi’ 6 (slovima šest) tisuća antiposnih ratnih kruna zlatica... Osim toga bio je albanski državljanin, znate, albanski državljanin, državljanin, glasač na izborima u Tirani, a sve je to vrlo važno, lijepo je živjeti za domovinu, ali je još ljepše za nju umrijeti, kako sam to ja i svi mi učinili...“20 Jasne su aluzije na Raićeve optužbe kako je tobože glasovao u Italiji kao talijanski državljanin. No, kad su u pitanju Raićeve povore, Vida je vrlo precizan i konkretan: u pogledu svoga jugo20 Viktor Vida, Rasulo Dorijana Vlaja u: I. Bogdan-V. Vida, Obrana hrvatske cjelokupnosti i javnih radnika. Buenos Aires, 1954., str. 84-85.

Božidar PETRAČ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

slavenstva i Stojadinovićeve stipendije jasno odgovara: „nižepodpisani je bio izbačen iz kotorske gimnazije, kao sedmoškolac, jer se nije htio upisati u Raićev Jugosokol. Nižepdpisanom su oca, malog poreznog činovnika, zbog te afere premjestili u Crnu Goru i nižepodpisanom je to žao. Što se njegova odlaska sredinom 1942. u Italiju tiče, Vida piše: „Ja se nijesam prijavio talijanskom konzulatu u Zagrebu kao osoba zavičajna u Kotoru – koji su Talijani zauzeli 1941. i anektirali bez moga znanja i ovlaštenja – zato da postanem talijanskim državljaninom, i nisam otišao u Italiju s ambicijom, da tamo glasam na izborima, nego naprosto zato, da sačuvam svoj fizički integritet (...)“21 Vida spominje kako su ga „stanovite osobe, kojima sam bio nepoćudan, jer su moju romantiku – dakle tipično hrvatsku – politički neodređenu bivšu studentsku frondu smatrali defetističkom urotom“22, proglašujući ga antidržavnim elementom i pokušavajući mu 1942. „život učiniti bezživotnim“23. „Mene je nekoliko žalosnih leventa prisililo, da napustim Hrvatsku, moju domovinu još iz onih mladih stoljeća prije Krista u kojima su Teuta i Gencije vladali zlatnim dolinama i zelenim goricama (odatle u meni glincura i grka travarica za zdravicu g. Raiću!), a kasnije me korilo, što sam to učinio, poslušavši ih. Ali dobro je, što sam ih poslušao, jer smo se našli zajedno kao gosti IRA, pa kad mi pristupi koji od njih i kaže: ‘Sve je lijepo i dobro, što kažete, ali vi ste pobjegli 1942.’, ja mu odgovorim: ‘Sve je dobro i lijepo, što besjedite, ja sam kao crna kukavica strugnuo i to zbog Vas 1942, a Vi ste šmugnuli kao heroj 1945, i to ne zbog mene, i molim, da se to unese u zapisnik. Vi živite, ja živim. Mir Nichts – Dir Nichts’.“24 Glede pak svoje političke djelatnosti na Sveučilištu, Vida piše: „Prije 18 godina, sastojala se u želji, da oružničku Jugoslaviju, koju su izmislili Vlahe Raići, skrše narodi, okovani u njenim glavnjačama, punim stijenica i gramofonskih ploča, a kad završim ovu ‘političku debatu’ s Raićem, gramofonskom rumbom, posvetit ću se opet zatišju lirike, u korist moju, a još više njegovu.“25 Vida nije mogao pobjeći sa ženom i sinom u Italiju jer se sin Klaudije rodio 1943. u Rimu. Prijeratnu stipendiju nije dobio od Kraljevine Jugoslavije, nego od talijanskoga Istituto relazioni culturali con l’estero kao slušač Filozofskoga fakulteta u talijanskom odsjeku romanskog seminara; Vida nije bio na talijanskom „platežnom spisku“, još manje je bio na popisu Glavnog izaslanstva fašističke stranke pri Poglavniku, nego je bio na plaćevnom iskazu Državne prve realne gimnazije u Zagrebu s koje je u funkciji nastavnika talijanskoga jezika i književnosti bio dodijeljen na rad Talijanskom seminaru Hrvatskoga sveučilišta, a na talijanskom „platežnom spisku“ bio je 21 Op. cit., str. 91. 22 Op. cit., str. 92. 23 Ibid. 24 Ibid. 25 Ibid.

195

196

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Božidar PETRAČ

on, Raić... „Talijani su tražili stručnjake za talijanski jezik, pa kako ih u uredništvu ‘Preporoda’ nisu mogli naći, obratili su se na Sveučilište, te su tako za ‘Preporod’ prevodila i dva ondašnja studenta, Ivica Frangeš iz Sarajeva i neki Pjekov ili Petkov, Bugarin...26 Iz Vidinih riječi jasno proizlaze razlozi zbog kojih je odlučio napustiti Zagreb i Hrvatsku: da zaštiti svoj život, svoj fizički integritet. Vidu su žestoko pogađali, deprimirali i opterećivali pokušaji da mu „bilo patriotizma“ opipavaju oni koji su ga iz Hrvatske potjerali ili da ga kao čovjeka „važu“ i prosuđuju oni koji se pitaju zašto se nakon 1945. u Hrvatsku nije vratio. Zanimljivo je da se Krsto Spalatin u uspomenama na Viktora Vidu prisjeća kako se Vida u Rimu osjećao u stalnoj opasnosti, često bi bio odsutan i nemiran.27 Jednako tako, razložno je, slijedeći Spalatinova sjećanja, kako to odmjereno čini Vinko Grubišić, zaključiti da se Vida bojao osvete pobjednika, osobito nakon bleiburške tragedije i pokolja na otočiću Daksi.28 Osim toga, kad je u jesen 1946. uhićen zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i kad je započelo suđenje, Argentina i egzil pokazaše kao kao manje zlo i kao konačno rješenje. Bila je to čista i moralna odluka: nepristajanje da se izbliza sudjeluje u danima „obnove“ i kaljenja „novoga čovjeka“. Vida je u svojem tekstu dao maha vedru i zdravu humoru, „blještavu vatrometu humora“, te je humoreska Rasulo Dorijana Vlaja prepuna književnih reminiscencija, pjesničkih slika, usporedbi i dosjetki, ali i živih i provjerljivih zrnaca iz njegova osobnog života, iz kojih se mogu naslutiti obrisi njegova cjelovita životnog mozaika. U tome mozaiku nije bilo mjesta nijednoj totalitarnoj ideologiji koje su obilježile 20. stoljeća i dovele do bezbrojnih obračuna i tragedija mnogih intelektualca i pogroma cijelih naroda i narodnih skupina.

26 Op. cit., str. 87. 27 Usp. Krsto Spalatin, Sjećanja na Viktora Vidu. „Hrvatska revija“, XXXVIII/1988., sv 2., str. 323‑326. 28 Usp. Vinko Grubišić, Viktor Vida (1913-1960) u: V. Grubišić, Hrvatska književnost u egzilu. Knjižnica Hrvatske revije. Knjiga sedamnaesta. Knjižnica Hrvatske revije, Barcelona-Muenchen, 1991., str. 187-197.

Davor ŠALAT, Zagreb

KASNA POEZIJA VIKTORA VIDE U SVJETLU KNJIGE HUGA FRIEDRICHA „STRUKTURA MODERNE LIRIKE“ Dobro su poznate poetičke mijene Viktora Vide, njihovo spiralno uzdizanje u sve posebnijoj profilaciji i kvaliteti. Nije se, u većoj mjeri, radilo o pronalaženju novih opsesivnih tema toga pjesništva, kojemu su bokeljski zavičaj i djetinjstvo, slikoviti mediteranizam, transcendentni Bog i osobna mučna egzistencija kao čovjekova izrezanost iz kozmičkog totaliteta te smrt kao prevladavanje toga jaza, bile konstante. Ponajprije je bila riječ o preobrazbi umjetničkih elaboracija tih tema, o svagda drugačije strukturiranim formama sadržaja i izraza, koje su kod Vide zadobivale likove, primjerice, ekspresionističkih, novosimbolističkih, egzistencijalističkih, hermetističkih poetičkih obilježja. A takve elaboracije napredovale su i u svojoj modernizaciji, emancipatorskoj samosvojnosti i upravo nekom aggiornamentu (posadašnjenju) u odnosu na vodeće suvremene europske pjesnike. Gotovo sva kritika koja se bavila Vidom ustvrdila je da u domovinskome razdoblju do 1942. godine on taj poetički aktualitet i relevanciju nije dosegnuo, dok su mu egzistencijalistička zaoštrenost i autentični hermetizam u argentinskim godinama od 1948. donijeli čak stanovit kronološki i poetički proboj u odnosu na domovinsku poeziju u kojoj su se krugovaši tek zahuktavali. Upravo sa spomenutim procesima modernizacije i emancipatorske samosvojnosti, zapravo kao njihova poetička srž, događala se i svojevrsna spiritualizacija Vidine lirike, njezino oslobađanje od uhodanih sklopova, primjerice hrvatske međuratne lirske retorike, od autobiografizma koji bi više naginjao privatizmu nego li simbolič-

197

198

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Davor ŠALAT

koj preradbi, od anegdotalno-prigodničarske smještenosti u provjerljiv kronotop do korištenja realija, pa i autobiografskih, za stvaranje prekombiniranog, preobraženog poetskog prostora koji svoju evidenciju još može imati tek u sebi samom. Valja, međutim, reći da u tome ogoljavanju, lišavanju poezije mimetičkih akcidencija, kako bi ju se osposobilo za autonomni svijet poetske sugestije i onirike, Vida najčešće nije išao tako daleko kao njegovi inicijatori u hermetizmu Giuseppe Ungaretti i Salvatore Quasimodo. Provjerljiv kronotop, fabulativnost, semantička i gramatička prohodnost i uvezanost, značajke su i mnogih Vidinih pjesama iz argentinskog razdoblja. Dapače, slikovita konkretnost, detaljističnost, referentnost također su dio šarma i sugestivnosti kasnije Vidine lirike, no navedena obilježja ipak su izvedena drugačije i s drugačijom funkcijom u poetičkoj strukturi nego u ranijim pjesmama. Cvjetko Milanja u tome smislu kaže da su u zbirci Svemir osobe, koja je nastajala u emigraciji, „motivi djetinjstva, Dalmacije, florealni, pejzažni i društveni sloj donekle mitopoetizirani. Oni su u funkciji traganja za identitetom subjekta, koji je u Argentini izgubio svoje okruženje i pogotovo svoju jezičnu usidrenost“. No, dodaje i to da „u mjeri u kojoj su te slike nestajale, Vida se obraća Bogu“, a „predmetni sloj što ga čine ti motivi metonimijskim i metaforičkim obratima pretvaraju se u supstancijalno“. Drugim riječima, Vida se, po hermetističkim, ali i po drugim napucima moderne europske poezije, okreće od realnosti prema pjesničkoj sugestivnosti, imaginativnosti, bitnosti, očišćenosti. Time zapravo zasniva vlastitu inačicu moderne lirike čiju je strukturu Hugo Friedrich uspio tako uspješno sagledati u znatnoj široj slici od nekog konkretnog -izma u kojemu se ona deklarativno pojavljuje. Unutar takve optike zapravo je svaki važan moderni pjesnik svoj vlastiti -izam, a svi pojedinačni -izmi samo dio opće strukture moderne lirike. U toj perspektivi možemo interpretirati i kasno Vidino pjesništvo koje, iako mu je hermetizam najbliži, baštini intenzivne lektirne poticaje pa i evidentne odjeke u samoj pjesničkoj fakturi, primjerice, Valéryja, Jiméneza, Lorke, Rilkea, Eliota, dakle, nekih prvaka europskog poetskog modernizma različitih jezika i poetičkih profilacija. Sve to daje argumente za ustvrdu kako neke Vidine, od mimetizma najodvraćenije, pjesme promotrimo u Friedrichovu interpretativnom ključu, koji je uostalom i nastajao baš u vrijeme Vidina boravka u Argentini, što mu dodatno osnažuje duhovnopovijesnu validnost za interpretaciju Vidine poezije. Riječ je, naime, o tome do je Friedrichova knjiga Struktura moderne lirike najvažnija književnopovijesna sinteza moderne poezije, koja je i nastala pri kraju razdoblja koje je sintetizirala. No, možemo se zapitati je li Viktor Vida još jedan tipičan lik iz Friedrichove priče o razvoju moderne poezije od Baudelairea do sredine 20. stoljeća, je li on pjesnik na kojeg bi se i sam Friedrich hipotetski mogao osloniti u razlaganju i oprimjerava-

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Davor ŠALAT

nju svojih teza, s obzirom na to da mu ni mnogi tadašnji veliki svjetski pjesnici za to nisu mogli biti egzemplarni? Prema mojemu mišljenju, temeljni se Friedrichov stavak o tome da „zbilja, raspršena ili razdrta silinom mašte, u pjesmi se prostire kao polje ruševina, a nad njom se steru nezbiljnosti stvorene prisilno“ te da je moderna pjesma ili bretonovski „slom intelekta“ ili valéryjevska „svečanost intelekta“, može u velikoj mjeri odnositi samo na Vidino kasnije pjesništvo iz, dakle, argentinskoga razdoblja, štoviše, u pravome smislu, samo na neke pjesme iz toga vremena. Čini mi se, naime, da je u više tadašnjih pjesama, ponajprije ukoričenima u zbirke Svemir osobe i Sužanj vremena te, postumno, u zbirci Otrovane lokve, Vida ipak prohodniji, značenjski ulančaniji, referencijski smjestiviji, fabulativniji od friedrichovskoga prosjeka, da u tim pjesmama razne njegove disonance nisu naglašene u onoj mjeri u kojoj ih je stilizirao njemački romanist koji je hotimice uzimao zakučastije, tamnije, disonantnije primjere moderne lirike. No, mnoge Vidine pjesme ipak dostižu onu razinu tamnoće, odmaka od zbilje i komunikacijskih akata, uspostavu oniričnih i duhovnih sugestija i analogija na razvalinama stvarnosti te predmetnotematskih disonanci, koja ih primjeruje Friedrichovoj terminologiji i metodologiji. Nije tu, dakako, riječ samo o pitanjima stila, već i egzistencijalno-duhovnim situacijama u kojima se Vida nalazio, koje su se sve više odmicale od svjetlosnih uporišta zavičaja, domovine i, na kraju, jasne Božje nazočnosti, sve više zapadale u krajnje disonantne položaje u odnosu na ovostrani život, i koje su, na koncu, pogodovale sve tamnijem, zgusnutijem, onestvarenijem izrazu. Jedna od takvih kasnih Vidinih pjesama je ona pod naslovom: Pjesma o pjesmi. Kad su riječi trudne od vlastitosti stvari, opstojnost ti je zračna i jutro je snubi lepršavom srećom. Prostori duše više nisu pusti: sjaj ih rubi magijom sve većom. Ugasi li se zlatan trag na tvari, (taman oblak zastre milo sunce) nestat ćeš za svijet žarkih tlapnja ko zvijezda za vrhunce.

199

200

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Davor ŠALAT

I tamniti će ruže s kojih mirisavi zraci oko tebe tajanstveno kruže. Tu, prvo, upada u očinaslov koji je autoprogramskog karaktera, upravo u skladu s Friedrichovom tvrdnjom da modernu poeziju uvijek prati snažna autorefleksija, da je, dakle, u modernome pjesništvu romantičarsko nadahnuće ustupilo mjesto intelektualiziranom, kontroliranom građenju pjesme, superiornom duhu koji se probija u nadstvarne svjetove. Nadalje, u spomenutoj Vidnoj pjesmi dolazi do depersonalizacije i dehumanizacije, lirsko „ja“ promeće se u, kako kaže Friedrich, „pjesničku inteligenciju kao operatera jezika“, u „umjetnika koji isprobava čine preobrazbe svoje vladalačke mašte ili svoga irealnog načina gledanja“. Vida spominje i sve veću magiju koja rubi sjajem prostore duše, što pak smjesta asocira na magiju jezika kojom moderna lirika postulira sugestivnost, analogije, višeznačnost i glazbu nauštrb jednoznačnim sadržajima, odnosno svakodnevnoj uporabi jezika. Čak se navode i simboli koje Friedrich izričito spominje pa se cijela zadnja Vidina strofa može tumačiti i u tome ključu. Ruža je simbol za samu poeziju koja da sve više tamni, dakle, odmiče se od svake realnosti i komunikativnog jezika. No, s ruže dolaze mirisavi zraci – u prijevodu sugestivne i magične poetske energije. One pak „oko tebe“ (jedini se put u pjesmi imenuje objekt koji je zapravo u funkciji subjekta što se izriče u trećem licu) tajanstveno kruže. Dakle, sjedište energija koje su predracionalne, nadracionalne, magijske i stoga tajanstvene izmješteno je iz samog subjekta i objekta i one se nalaze oko njih, tek ih depersonalizirana poetska svijest stvara i dohvaća. U cijeloj ovoj pjesmi, na kraju, sama stvarnost zapravo je posve izlučena, vrijeme i prostor su poništeni i apsolutizirani, a poetska magija, koja je po Novalisu „sjedinjavanje mašte i snage mišljenja“, stvara nov zasanjani svijet koji se većma priklanja zvučnoj sugestivnosti nego li semantičkoj lociranosti. I kada sve to zapazimo, onda nam već Vidina lirika znatno preciznije „sjeda“ u opće Friedrichovo određenje strukture moderne lirike čija su obilježja „neutralna unutrašnjost umjesto čuvstava, mašta umjesto zbilje, krhotine svijeta umjesto njegove cjeline, miješanje heterogenoga, kaos, zabljesnutost tamom i magijom jezika ali i neko staloženo operiranje analogno matematici, što udaljuje ono prisno“. Usložnjavanje pjesnikova egzistencijalnog stanja, povlačenjem životnih i nadonosnih sokova, prema tragičnome kraju Vidina života izaziva tjeskobniju atmosferu njegovih pjesama, ali i još veću tamnoću izraza, metaforičku smjelost i sugestivnu zgusnutost. U svemu tome još se više ističe pjesnikova bliskost s hermetizmom, ali, točnije rečeno, i s općom strukturom moderne lirike, kako je tumači Friedrich. To je vidljivo i u pjesmi Krut mjesečev krajolik iz 1955. godine.

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Davor ŠALAT

Vidim mjesec iznad mojih godina kroz rov kopan grčem trudnih ruku. Da bi zvijezda sjala, pregršt mrtva srebra, gutao sam ugalj, drače provalije ranile su šake, grlo, trepavice, ispod kojih, kao da je sužanj, onaj stari mjesec tužne pozornice polagano vene svemirom papira, po kulisi bljedokrvne zemlje. Pozor mornari sjevera i juga! Matrozi kovrčasti i mladi na keju mlačnih noći, istovareni iz lađa, što im slapovi naježureni i zvonki klokotaju, kikoćući djevičanstvom vode, u lukama s prigušenim sjajem barova, likera, osušene ljuske. Prazne kuće, gdje slani uzduh struji a po krovovima šeću umiljate mačke dok na nebu od sedefa ne zacikta mlađ. Mjesec je iza gore. Tamo negdje u pećinama. Ne vidim ga, ali slutim prasak česme, zauvijek ukrućene. Zvučne vodoskoke, usnule u zraku kao dúga povrh bagremova zaselaka, frula i pastira ili baobaba ispod kojih tučni ljudi počivaju na granitnim utrobama zvijeri. Zemlja bi izgarala, ili bi je noć progutala, ponoć žustrih zasjeda, što okolo baršunasto tapka, da joj nema izuma mjeseca,

201

202

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Davor ŠALAT

koji pušta šarene lampione, vješajući sagove orijenta, prije nego zora nogom od mramora stupi u fontane srhom nesvjestice. Mjesec je more zgusnuto u kuglu s valovima, koji se propeli i ostali tako. I silno ćuti vodu. Zato kasno rani. I kasno lijega do prstiju zore na srsima. U ovoj pjesmi već vidimo pjesnika koji je realnost gotovo posve izljuštio i prekombinacijom njezinih preostalih fragmenata stvorio posve lunarni i somnambulni prostor. Vida se ovdje ne utječe samo svetkovini intelekta, modernizmu kao strogoj duhovnoj konstrukciji, već se donekle okreće u smjeru suprotnoga pola moderne lirike – poezije razdrtih slika, diktatorske mašte, osjetilne irealnosti, magije jezika i alkemije riječi. Intenzivira se i disonanca prema čitatelju jer je to tekst koji više nema izraženiju namjeru komunikacije s nekim mogućim adresatom, već se nastoji prometnuti u autonoman estetički objekt, odnosno, kako kaže Friedrich, „tvorevinu dovoljnu samoj sebi koja zrači mnogim značenjima te se sastoji od spleta napetosti apsolutnih sila što sugestivno djeluju na predracionalne slojeve, ali čine i da zatrepere tajna područja pojmova“. Stvaranju irealnoga prostora uvijek pogoduju lunarni, somnabulni krajolici, kao u spomenutoj Vidinoj pjesmi. U njima se lakše razmiču stvarnosni odnosi, potuđuju dosadašnje bliskosti, a stvaraju nove između udaljenih slika i pojmova, gdje je i ono malo preostalih realnih stvari obasjano drugačijim svjetlom, nekom krutom mjesečinom koja je zapravo magični, onirički, halucinantni lirski krajolik. Apsolutizacija vremena i prostora u toj pjesmi vidljiva je i iz cijelih njezinih pasaža u kojima prevladavaju nominalni iskazi, gotovo bez glagola, ili su glagoli stjerani u sporedne rečenice. Takav nominalni stil Friedrichu je obilježje moderne lirike i on ima funkciju da „nominalno kazani sadržaji nazora ili apstrakcije trebaju ostati dokraja oni sami, nipošto uronjeni u kakav tijek zbivanja pa ni u ikoju vremenitost, dapače, u krajnjim slučajevima, ne stupajući ni uzajamno u kakav odnos“. Napokon, ovdje je možda najhrabrija Vidina metaforika koja biva identitet posve različitog, zapravo, kako kaže njemački romanist, „metafora nasilno združuje sve razrožno“, te se promeće u takozvanu tehniku pretapanja u kojoj se jukstaponiraju i srazuju različita područja. Navedimo neke takve Vidine metafore: apozicijske metafore „zvijezda, pregršt mrtva srebra“, „noć, ponoć žustrih zasjeda“, pridjevske „naje-

Davor ŠALAT

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

žureni i zvonki slapovi“, „granitne utrobe zvijeri“, „nebo od sedefa“, „noga od mramora“, glagolska metafora „zacikta mlađ“, takozvane genitivne metafore „svemir papira“, „djevičanstvo vode“, „prsti zore“, predikatna metafora „mjesec je more zgusnuto u kuglu“. Takva metaforika je, prema Friedrichu, „najpriručnije stilsko sredstvo neograničene mašte moderna pjevanja. Oduvijek je ona služila poetskoj izmjeni svijeta“. Ovakvom pjesmom Vida se uistinu legitimira kao egzemplaran dionik najviših postignuća tadašnje moderne lirike, kao pjesnik koji je unutar tadašnje hrvatske poezije zasigurno jedan od najuklopljenijih u europske i svjetske pjesničke tendencije i dosege. Tome su, dakako, uz njegovo uglavnom romanističko obrazovanje, uvelike doprinijeli i dodiri iz prve ruke s modernom europskom i svjetskom lirikom, življenje u Italiji i Argentini, u okružju, dakle, talijanskoga i španjolskog jezika koji su u to doba bili iznimno važni za suvremenu poeziju i refleksiju o njoj. Upravo ti izravni dodiri u velikoj su mjeri spasili Vidino pjesništvo, inicirali njegovu književnopovijesnu relevantnost i poetičku izvornost, i to u uvjetima kad je, zbog dugogodišnjeg boravka izvan domovine, neizbježno hlapila supstanca njegovih temeljnih životnih pa i poetskih uporišta kao što su zavičaj, hrvatski krajolici i jezik, uklopljenost u domaći književni život, koju je Vida imao u Zagrebu do odlaska u inozemstvo. U ovome sam tekstu htio pokazati upravo taj segment pjesničkog opusa Viktora Vide po kojem je on najusklađeniji s vršnim trenutcima europske moderne lirike, po kojem je on već tada trebao biti vlasnikom poetske putovnice za cijeli svijet. Time, pak, nisam tematizirao još neke iznimno vrijedne aspekte Vidina pjesništva, koji su već mnogostruko potvrđeni kao takvi. Tu ponajprije mislim na njegove izvanredne duhovno-religiozne pjesme po kojima je u samome vrhu te struje i takvih tendencija modernoga hrvatskog pjesništva. Vida je, nadalje, po zgusnutom osjećaju egzistencijalne tjeskobe i svijesti o čovjekovu bitku prema smrti, više nego li po samoj pjesničkoj fakturi i poetičkom profilu, blizak i krugovaškom egzistencijalizmu, po čemu je, kao i po uspjelom hermetizmu, smatran jednim od prvih naših pjesnika takvih usmjerenja. Tu su, na kraju, i izvrsne Vidine pjesme u prozi koje su, kao i u Tina Ujevića, dugo ostale u nepravednoj sjeni njegovih pjesma u stihu. No, čini mi se da je došlo vrijeme kada je Vidin pjesnički opus u općim crtama već vrlo precizno smješten u hrvatski poetski zemljovid. Zato mislim kako je trenutak da se, s paušalnih književnokritičkih ocjena, koje su najčešće točne, ali nedovoljno specifične, prijeđe na detaljizirano interpretiranje pojedinih segmenata tog opusa, odnosno pojedinih pjesama, i to metodologijom koja je najprimjerenija konkretnom segmentu. Meni se čini da je visokomodernističku poeziju Viktora Vide najzahvalnije promatrati iz Friedrichove perspektive, što sam ovim tekstom u osnovnim crtama i pokušao.

203

Ante STAMAĆ, Zagreb

204

VIDINA SLIKA KARLA JASPERSA Zahvaljujući znanju i trudu Božidara Petrača, u izabranim djelima Viktora Vide1 među pjesnikovim se esejima i kritikama – a ima ih u priređivačevu izboru 33 – zatekao i kratki esej Jaspersova endopatija.2 Riječ „endopatija“ nije dotad bila poznata u hrvatskome, pa je, očiti grecizam, možda takva, već skovana, bila preuzeta iz romanskih jezika, kojima je Vida, zna se, i strukom i radom bio odan i vičan. Bilo kako bilo, u hrvatskom je i onda i danas riječ „endopatija“ bilo moguće držati ili posuđenicom ili novotvorenicom, ili obojima. U prvom slučaju naša bi se tvorba oslanjala na rečene romanske jezike, u drugom bi bila Vidin autohtoni i autorski „zahvat“. Značenje Vidine novotvorenice, očito grčkog ishodišta, morali bismo potražiti negdje između „dubinske, donje, unutarnje“ „strasti, zanosa, iskoraka“. Riječ nije bez oslona o tvorbu analognu, primjerice, medicinskom terminu „psihopatija“ (ili kakva druga „-patija“), a ona pak iz prve ruke, više zvukom no smislom, priziva Jaspersovo epohalno zakladno djelo, Opća psihopatologija. Vida je riječ „endopatija“, danas po njemu već hrvatsku, skovao od grčkih riječi ένδον = unutra, i πάθη = što se komu dogodi.3 1 Viktor Vida, Izabrana djela, Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 106., Matica hrvatska, Zagreb, 2011. 2 Ibid., str. 343-348. 3 Grčko-hrvatski rječnik Majnarića i Gorskog (ŠK, 1960.) daje ovakve jednakovrijedne oblike sadržaja riječi πάθη: 1) što se komu dogodi, doživljaj, iskustvo, što tko pretrpi, sudbina, nesreća, nevolja. Napose a) težak udarac, poraz. b) bolest, smrt, ubojstvo, smakuće, kazan, smrtna kazan. c) grižnja

Ante STAMAĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Inače, naslov koji zvuči vrlo „učeno“, te baš i nije primjeren klasičnom esejističkom slogu, podsjeća na odvažne leksičke i frazemske sklopove Tina Ujevića i još ponekoga iz odnosnog razdoblja hrvatske književne misaonosti. Tu su prvenstveno Stanislav Šimić, Vinko Krišković, Ivo Hergešić, da spomenemo samo najsjajnije duhove. A tom stilu, dakle pseudo- ili popularnoznanstvenom, nije bio dalek ni vrlo mladi Ranko Marinković, Vidin vršnjak i prijatelj iz tih dana. Vidin esej objavljen je oko dva desetljeća kasnije. Nastao je 1952. godine, u kasnu jesen, a objavljen u glasilu koje iz poznatih razloga u domovini nikomu nije bilo dostupno.4 No pozornost bi nam imala zaokupiti prvenstveno osobnost kojoj Vida pridružuje endopatiju: Karl Jaspers (1883.-1969.). Iz današnje, koliko povijesne toliko i problemske perspektive, izvanredno obaviješteni Oldenburžanin bio je jedan od četvorice mislilaca koji su sredinom prošloga stoljeća obilježili razmišljanje o ljudskom opstanku pod metafizičkim i povijesnim obzorjem, o opstanku koji je, individualno i skupno, u to doba navlastito u Europi bio sustavno ugrožavan i tvorno zatiran. Riječ je o znamenitoj filozofiji egzistencije ili, u popularnoj romanskoj inačici, o egzistencijalizmu. Spomenuta četvorica su, danas se to pouzdano zna, Martin Heidegger, Karl Jaspers, Jean-Paul Sartre i Albert Camus. Naravno, moguće im je pridružiti i druge, kakvi su primjerice bili Ortega y Gasset, Gabriel Marcel ili Emmanuel Mounier. Pa i marksističku su maticu namreškali, nerijetko i zapljusnuli, egzistencijalno uzbibani no tvrdoglavo stišavani valovi, recimo u mišljenju Ernsta Blocha. No spomenuta su istaknuta četvorica, svatko na svoj način, suoblikovala mišljenje stvaralačke intelektualne elite diljem Europe pa je, eto, upravo znanje i razmišljenje našega Viktora Vide suoblikovao i Karl Jaspers. Jaspersova endopatija kanila je izložiti osnovne naglaske Jaspersova mišljenja. Osobno mi se ne čini da se Vida držao kakve dispositio: svoje je oštroumne opaske nizao nekim unutarnjim, pjesničkim redom, pa se te misli i javljaju napreskokce, kao da ih nagoni neka unutarnja dinamika da se što brže izraze. Nije tu Vida bez oslonca na svoj predmet. Jaspers je, naime, svoj veliki opus napisao doduše usredotočen na problem koji bi mu trenutno bio u središtu intencionalnog nastojanja, no sama razrada bila mu je bliža esejističkom, osobnom, negoli znanstvenom, predmetno vođenom stilu. Vida kao da je pogodio „zrakasto“ raspršivanje Jaspersovih misli: tusavjesti. 2) patnja, bol, muka, afekat, s t r a s t, čuvstvo. Itd. – Viktor Vida, obrazovani filolog, dakako da je vjerojatno pomišljao na sva ta rječnička značenja polazne sastavnice njegove novotvorenice. No istodobno je – i na to valja posebno upozoriti! – posredno aktualizirao upravo ona značenja, što ih je Karl Jaspers, tumač „unutarnjih egzistencijalnih stanja“, sam bio nazvao graničnim situacijama (Grenzsituationen): smrt, borba, slučaj, krivica, zebnja i sl. I s te je, strogo filološke strane, Vida izvrsno razumio velikog filozofa. 4 Posrijedi je „Glas sv. Antuna“, XII, br. 12. (145), str. 10; Buenos Aires, prosinac 1952.

205

206

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Ante STAMAĆ

mačio ih je slobodno, u naglu nailasku koje od njih. Dakako, riječ je o književnom eseju, ne o sustavno izloženoj znanstvenoj raspravi. Da je postupio u skladu s potonjim pojmom, bio bi se morao držati nekog od načela rasporeda. Bilo bi to, primjerice: 1. sustavno izlaganje Jaspersova mišljenja s obzirom na filozofsku znanstvenu osnovu: ontologija, teorija spoznaje, etika, estetika, društvena teorija; 2. izlaganje Jaspersovih problema onako kako su se bili pojavljivali slijedom njegovih knjiga, odnosno sukladno razvitku njegovih sveobuhavtnih ideja: Opća psihopatologija, pa Psihologija svjetonazorā, pa Duhovna situacija ovoga doba..., sve do spisa iz kasnih četrdesetih, koji su se bili mogli pojaviti na, primjerice, španjolskom; 3. izlaganje s obzirom na pojedine „grozdove“ problema: spisi o psihopatologiji i psihologiji, o povijesti filozofije, o aktualnoj povijesti; 4. izlaganje s obzirom na vrste tematiziranja pojma opstanka; 5. izlaganje s obzirom na Jaspersove ideje o obnovi duhovnog života u opustošenoj Europi nakon Drugoga svjetskog rata; 6. utjecaj Jaspersovih slobodarskih misli na ideju sveučilišta diljem Europe; itd. itsl. Ne spominjem to zato da bih imalo umanjio Vidine uvide, odnosno njegov vrijedan prilog, nego da bih naznačio moguću širinu zahvata u Jaspersov opus. Već bi ta širina mogla biti podlogom nekoj od disertacija ili znanstvenih monografija. A to se niti „traži“ niti može očekivati od jednog lirskog pjesnika i esejista vlastita kova, koji je pisao članke vođen osobnom kulturom i duševnom radoznalošću. I to u jeziku koji je, brahijalnim povijesnim silama, onemogućen u nastavljanju svojih neokantovskih i kršćanskih korijena – u djelima, primjerice, Franje Markovića, Alberta Bazale, Vladimira Dvornikovića, Josipa Stadlera, Gjure Arnolda, Ljudevita Dvornikovića, Pavla Vuk-Pavlovića – tek bio na putu da vlastitim izraznim mogućnostima dosegne sintaktičku i terminološku razinu suvremena europskog filozofskog diskurza.5 * * * Spomenut je Vidin poredak Jaspersovih misli „napreskokce“. One se nižu arbitrarnim izborom, no među njima nekako dominiraju četiri. Kao podteme, čine fabularnu okosnicu samoga ogleda. Te podteme jesu: a) Sartre, b) transcendencija, c) egzistencija, d) jedinstvo čovječanstva. 5 To se stalo događati tek pedesetih i šezdeseth godina u domovini, i to zaslugom tada mladih hrvatskih filozofa. Bili su to prvenstveno Danilo Pejović, Vanja Sutlić, Ante Pažanin, Boris Hudoletnjak, Ivan Focht, Franjo Zenko, Zlako Posavac i drugi, a pod nevidljivim vodstvom tadanjega Nestora, Vladimira Filipovića. Usput, Filipović je vlastitim djelom uspostavio most koji je vodio s obale predratne sustavne filzofije prema „drugoj“ obali, filozofiji egzistencije iz šezdesetih godina. Uspio je vještinom pravog graditelja-znalca nadvisiti opasnu i duhovno pogibeljnu pličinu svevladnog marksizma. – Uostalom, i o Jaspersu su prvi ozbiljni glasi doprli do naših strana upravo tih godina. Čini se da ga je prvi još tridesetih spominjao Dvorniković.

Ante STAMAĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

a) Filozofija Jeana-Paula Sartrea polazište je Vidinu izlaganju Jaspersa. Ona mu predstavlja stanoviti negativni pol. Veli Vida: „Individualizam filozofa Sartrea paralelan je njegovu književnom nihilizmu. Njegovi junaci i romansirane ideje muče se i glavinjaju u magičnim krugovima, nesposobne za bilo kakvu komunikaciju i dijalog kojim se prevladavaju antinomije u jednoj višoj spoznaji. Njegova nauka o biću, krutom i neprobojnom, podsjeća na Parmenida, a zaključci teorije vrijednosti, koju iz njegove filozofije izvodimo, vratili bi nas u prašumu kao i Protagorini sofizmi. Istina je da je autor Prljavih ruku i Pariza pod okupacijom suvremenik i svjedok jezivih deprivacija, ali još nije zavladao potpuni sumrak u svijetu da više ne bismo vjerovali u dostojanstvo čovjeka.“6 Čini se da upravo zadnje dvije riječi potiču našeg pisca na izlaganje „pozitivnog pola“ u svom kratkom izlaganju. Sartreov Bitak i ništavilo, njegova Mučnina, njegovi Nepokopani mrtvaci nisu mogli biti izglednom pozicijom onima koji su, nakon doživljnih i proživljenih ratnih strahota, kanili zacrtati stanovite perspektive mogućeg ljudskog svijeta. A Viktor Vida, spašavajući se 1948. parobrodom Sveti križ iz propale Europe, u Argentini nalazi uvjete za vlastito, nacionalno i kršćansko preživljavanje. Pisac Duhovne situacije vremena mogao mu je biti putokaz. Pa, nadovezujući se na stručno izlaganje Sartreove slijepe ulice statične distinkcije être en soi i être pour soi, s niječnim zaključcima, on uvodi podtemu ovako: b) „Za razliku od Sartrea, socijalna filozofija Karla Jaspersa obnavlja humanim optimizmom stari koncept čovjeka, kojega uzdiže kroz smirene i duboke analize, u sferu Sokratovih kategorija i u relaciju s transcendencijom, o kojoj je ostavio primjerno svjedočanstvo Plotin, inspirator našega filozofa. Odgovor što ga je Jaspers dao na osnovno antropološko pitanje i na elementarne probleme metafizike čine čast filozofu i narodu, u kojemu se rodio. Tu su se udružila ona najbolja svojstva tradicionalne germanske misli: čovjekoljublje i univerzalnost.“7 Problemi metafizike koje Vida tu spominje jesu baš oni što ih je Jaspers u to doba analizirao u svojem znamenitom sklopu od šest predavanja održanih na Sveučilištu u Baselu. Knjiga Filozofska vjera mogla je biti predložak Vidinu znanju, bivši tih godina Jaspersovim novitetom pa, dakako, i najrazvikanijim djelom. Među ključnim nazivima i pojmovima tu se nalaze oni najnosiviji: transcendencija, sloboda, Bog. Gorljivi europski humanist upravo je ta tri stara pojma humanističke vjere probudio na nov život. Vida ih sažimlje u svom mikrostrukturnom ulomku iz esejističke cjeline ovako: 6 Op. cit., str. 343. 7 Ibid., str. 343-344.

207

208

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Ante STAMAĆ

„Ni fiziologija, ni psihologija, niti sociologija ne mogu nam dati iscrpnu sliku o čovjeku, jer je on nešto što prelazi i izmiče svem znanju. On je sloboda (istaknuo A. S.), koja se opire zahvatu objektivne spoznaje, a koju čovjek doživljuje kao svoju punoću i neotuđivu stvarnost. Čovjek osjeća slobodu kao najpotresnije iskustvo u svim svojim odlukama i u odgovornosti. On je prima kao dar, i što je slobodniji tim je sigurniji da postoji transcendencija (istaknuo A.S.). Transcendencija nas vodi, veli Jaspers, drukčije no sve ostale realnosti u svijetu. Bog nenametljivo upravlja s nama kroz našu slobodu, a egzistirati znači biti svjestan te slobode.“8 c) Za razliku od pojma egzistencije kako ga je odredio Heidegger (Da-sein, Sein‑zum-Ende i sl.), za razliku od Sartreove naznačene sheme, za razliku od Camusa (apsurd), Jaspers egzistenciju određuje lišenu „mračnih“ konotacija. Egzistencija je transcendencija, sloboda, blizina Bogu, no ponajvažnija joj je odrednica biti mogućnošću u ovome svijetu, nikad dovršena, u povijesnoj otvorenosti i u skladu s bližnjima. Napose su joj odrednice iz graničnih situacija: smjernice mišljenja, osjećanja i htijenja. Dakako, i djelovanja. Kao slavni psihopatolog i psiholog, Jaspers svoje „granične situacije“ (smrt, borba, slučaj, krivnja, zebnja) drži konsupstancijalnima ljudskom opstanku. One i jesu mogućnost transcendencije kao takve: i ljudske i božanske, ali nikad zatvorene u kakvoj ideologiziranoj ili iole dovršenoj slici. Komentirajući jedan od Jaspersovih izvoda, koji rečenu problematiku sažimlje puno vještije no nevješti slagar (recte: unositelj) ovih redaka, Viktor Vida svoj uvid formulira rečenicama tijesno sljubljenima s njegovim prozračnim stihovima. Veli Vida: „...slijedi da je egzistencija slična intuiciji mistika, koja se ne može izraziti, jer je zanosna i paučinasta kao san, pod čijim dojmom danima živimo, i da je u svojim izvornim odlukama kao neki slobodni refleks transcendencije. Ovdje ulazimo u delikatno područje autentičnosti bića i odnosa egzistencije s etikom. Egzistencijalisti su razvili specijalnu teoriju o dobronamjernosti i dosljednosti sa samim sobom, koju su prihvatili i neki filozofi, blizi vitalizmu, kao npr. Ortega y Gasset, koji je prije Nijemaca iznio analogne ideje.“9 d) Vida na kraju svog izlaganja dolazi i do općečovječanskih misli o jedinstvu. „Jedinstvo čovječanstva“, reći će, tumačeći Jaspersa. Jaspersova se tu misao donekle razvodnjuje u smislu strogo filozofske hermeneutike,10 no u skladu je s njegovim 8 Ibid., str. 344. 9 Ibid., str. 345. 10 Usp. izvrsno uvodno izlaganje o Jaspersu Danila Pejovića, u hrestomatiji Suvremena filozofija Za-

Ante STAMAĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

dobrohotnim idejama novoga humanizma iznesenima u poslijeratnim spisima o duhovnoj obnovi Njemačke i Europe. Spisi su to Pitanje krivice, Ideja sveučilišta, O izvoru i cilju povijesti, Polaganje računa i pogled unaprijed, i dr. „Nije moguće“, veli Vida ozaren Jaspersovom mudrošću, „utvrditi konačni cilj historije. No s mrvom optimizma, i računajući s konstantama ljudske naravi, dopušteno nam je označiti jedan cilj, koji je istodobno uvjet najvećih mogućnosti za čovjeka. Taj je cilj jedinstvo čovječanstva.“11 I u zakljčcima svoga izlaganja Vida će na više mjesta izreći novoprobuđenu humanističku vjeru u novo čovječanstvo. Premda je Europa već tada stala odustajati od pojmova globalnog društva – oni su u realiziranu obliku: kao nacizam, fašizam i komunizam dobili zbiljsku povijesnu potvrdu – Vida s mnogim novim humanistima „prije i poslije šezdesetosme“ drži da je moguće neko bratstvo među ljudima: pojedincima, narodima, državljanima i sl. No povijest je mnoge slične težnje i nade tvrdoglavo obarala u prah. * * * Ovo kratko izlaganje Vidinih pogleda potkraj života otvara mnoga pitanja, među kojima bih za „za daljnju razradu“ naznačio sljedeća: Odakle Vidi poticaji za proučavanje Jaspersovih djela? Koja je to djela imao prvenstveno na umu? – Jaspers je, naime, mnoge ideje varirao i u susjednim i u susljednim knjigama. Koliko se Vidino pjesništvo pokazalo plodnim tlom za Jaspersovu nevidljivu sijačku djelatnost? Bi li Vida, da je poživio, bio ostavio i kakvu dublju ekspertizu, koja bi nadilazila opseg jednog ogleda?12 I niz drugih.

pada, Matica hrvatska, Zagreb, 1967, str. 95-108. Pejovićeva analiza zaršava izlaganjem Jaspersovih ideja tijekom zadnjih desetljeća života. Rečenica kojom zaključno opisuje velikog mislioca (str. 108) drastično je cinična: „Zanimljivo kao simptom pristupa svijetu koji ne škrtari riječima, to se mišljenje rastvorilo u slatkorječivosti.“ 11 Viktor Vida, op. cit., str. 346. 12 Naime, rekao je Matoš (Pismo Ogrizoviću od 28. VII. 1907., SD XX, str. 44): „Ogledi su dakle etide...“

209

Milorad STOJEVIĆ, Rijeka

210

KRITIKE I ESEJI VIKTORA VIDE Viktor Vida nigdje izričito ne naznačuje nazore o tome kako piše svoje kritike i eseje, odnosno: nigdje precizno ne problematizira ičiji, pa ni svoj, kritički rad, iz čega bismo, eventualno, nazreli njegovu kritičku osviještenost, imitativnost, distribuciju kritičke pozornosti i sličnu sklonost. Ne otkrivaju mnogo ni njegova razmatranja nekoga problema, u znatnoj mjeri rastrošna, osim toga i viševrsno fleksibilna. Većinom ona upućuju na stanovit opći ukus, koji precizno ništa ne otkriva glede kritičkoga prisvajanja. Više se Vida promovira u idejnim (ne ideološkim!), odnosno filozofskim i općim estetskim razinama. Spisateljski stil kojim piše prosudbe, dakako, najvećim dijelom otkriva kritičko-esejističke sklonosti Viktora Vide. Ima to svojih razloga upravo u naravi Vidine realizacije. Ona nije marila za nekakvu prepoznatljivu, već odčitanu metodu, nego je skrbila o umjetnički dopadljivu proizvodu, pa se to može uvažiti kao osnovni postupak, koji je ujedno i način kritičkog promišljanja. Ipak, iz onih bjelodanih imanencija Vidinih produkata dade se u znatnoj mjeri detektirati kako je on to kritički pisao. Doduše, ne dvojim o tome da rekonstrukcije tzv. imanentnih, kritičkih i beletrističkih, poetika nije zahvalan posao, ako ni zbog čega a ono zato što s njima može u stanovitoj mjeri dijeliti sličnu nerazvidnost. I pridjev prepoznatljiv i glagol odčitati valja u mojoj porabi primijeniti tako da oni ne pretpostavljaju niti kakav Vidin kritički novum niti da on svoje kritike, feljtone i

Milorad STOJEVIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

eseje piše sa stilskim skrivanjem bez obaziranja na, barem, hrvatsku kritičku tradiciju (recimo: Matoša, N. Polića, Wiesnera, Alfirevića), odnosno bez znaka uključivanja i recentne mu sličnovrsne radove. Pisao je Viktor Vida o mnogočemu, prigodno, o obljetnicama, u povodu nečije smrti, pojave neke njemu važne knjige, koje kulturološke (ponajviše književne) aktualnosti, a ima više tekstova koje je napisao jer je tema bila u krugu Vidina intimnog interesa, pa ga je htio podijeliti s književnom javnošću. Kraći i prigodniji su mu tekstovi o knjizi Ljubav neba Jeronima Kornera, o knjigama Srećka Karamana i Luke Brajnovića, o knjizi Hrvatski zavod Sv. Jeronima u Rimu (o 500. obljetnici) dr. Jurja Mađerca, o Matošu, Alfireviću, Ujeviću (dvaput), o Van Goghu, I. Meštroviću, Kljakoviću, E. Vidoviću, P. Éluardu. U tekstove s povodom spada i polemika s Vlahom Raićem, o čemu u tematu o V. Vidi piše Božidar Petrač. Ambiciozniji su Vidini tekstovi o Miguelu de Unamunu, Edgaru Allanu Poeu, Vladimiru Nazoru (u povodu smrti), dva teksta o Leonardu da Vinciju, tekst Jaspersova endopatija, tekst o Salvatoreu Quasimodu, donekle i Ćaskanje o pjesnicima, pa i Odjeci Maritaina. U tim tekstovima Vida je nedvojbeno impresionist. Bio je nedirnut recentnim mu i modernim kritičkim strujanjima, za razliku od poetskih – barem obavijesno. Impresionistička kritika je neuhvatljiva u svojoj razradbenoj metodi, jer je i nema. Ono po čemu se prepoznaje je vidljiv emocionalni doživljaj estetskog produkta izražen specifičnim rječnikom kome je više svrha predočiti očitovanje o nekoj temi na umjetnički dojmljiv i relativno popularan način. Takovrsna kritika u imanenciji želi biti umjetničko, beletrističko ostvarenje. Time, kao da ne želi imati „rasudnu moć“ raščlambe, nego moć estetske ukazljivosti svoga vlastitog ornata, koja moć/“moć“ upozorava kako ona jest finalistički cilj, ali uvijek tako i ne mora biti, pa su svi kritički prostori naprosto otvoreni. U takvim kritičko-esejističko-feljtonskim tekstovima ima ugodnih estetskih doživljaja i točnih zapažanja, ali se oni gube u ljepoti iskazivanja, gube se i u frazariju koji je toliko fleksibilan da gdjekad i ne znači više nego indikaciju nekog čudnog eklekticizma, „pustolovine duše među remek-djelima“, iako se uvijek vrhunska djela i ne biraju kao predmet kritičkog propitivanja. Takvom poimanju kritike najprimjerenija je forma feljtona, a nekad se približavaju i nekim proznim oblicima, uglavnom kraćim. Zato su valjda u Matičinim Izabranim djelima Viktora Vide (Zagreb, 2011.1) dva očigledna prozna ostvarenja presmjelo smještena u poglavlje Eseji, feljtoni i kritike. To su proze s naslovima Fragmenti jedne intimne autobiografije (str. 248-254) i Ispovijed u egzistencijalnom svjetioniku (str. 267-276). Te su proze pisane u predekspresionističkom i ekspresionistič1 Sve što navodim u ovome tekstu odnosi se na to izdanje, a u zagradu sam napisao broj stranice.

211

212

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Milorad STOJEVIĆ

kom stilu, onako kako su, primjerice, u nas pisali J. P. Kamov, Josip Baričević i Mijo Radošević, ali i Josip Kulundžić, Branimir Livadić, Rudolf Kolarić Kišur, a i senjski zenitist Marijan Mikac2. Ima u Vidinim prozama i odjeka romantičke proze. Uglavnom je to poetska proza s nekim (ne)namjernim kvaziesejističkim, odnosno feljtonskim i lirskim pasažama, koje su uobičajeni strukturni dijelovi takovrsna, (proto- i neo-)ekspresionističkog beletrističkog štiva, što je očito izmaklo pozornosti sastavljaču tematskih jedinica Vidinih Izabranih djela. Zanimljivo je da je Vida, kao kritik okorijeli impresionist, u tim prozama vidljiv korisnik ekspresionističkog, štoviše predekspresionističkog i romantičarskog proznog iskustva. Takvi prozni tekstovi lirski (ne)organizirano „ruju“ po unutrašnjosti nedefiniranih aktanata, psihički gotovo rastrojenih, a prozno tkivo kumulira se u odlomcima koji su „varijacije na lirsku temu“, te se u njima, tim varijacijama, dobrano i realiziraju i ukazuju u odabranom poetozofskom obzoru. Fragmenti jedne intimne autobiografije objavljeni su u Pečatu (1939. g., br. 5-6), a Ispovijed u egzistencijalnom svjetioniku deset godina poslije u Slobodi (Buenos Aires, br. 2, 1949.). Ta druga proza (Ispovijed), psihološki složeno koncipirana, mogla bi se s obzirom na mjesto i vrijeme nastanka tumačiti u vezi s novim položajem pisca Viktora Vide u izbjeglištvu/tuđini. Čak i da je tako (a je li tako ne pokazuje niti jedna indicija) – ona vjerojatno nije književni posljedak Vidina emigrantskog položaja. Ispovijed u egzistencijalnom svjetioniku naprosto na svim izražajnim razinama korespondira sa sličnim proznim radovima u domovini i s hrvatskom ranom i kasnijom ekspresionističkom prozom prije drugoga rata, koje doduše nije bilo mnogo, odnosno korespondira s bogatim europskim ekspresionističkim kretanjima svih smjerova određenih specifičnijim imenima. U tim potonjima prvovrsno mislim na talijanski futurizam, kojem je Vida kao talijanist (i talijanofil) bio skloniji negoli možda nadrealistima i dadaistima kojima je putem zenitista uputio i kritičke packe. Ubačena je i jedna pjesma (Tijelo u uglu3), što nije netipično za takvu vrst proze, koja 2 Vida se na jednome mjestu posprdno izjasnio o zenitistima, a na više mjesta o nadrealističkoj bratiji, kako ih je nazvao. 3 Pjesma bi mogla udobno ući u zbir Vidinih pjesama, kao i u zbroj ujevićevskih tragova, ali i u moguću aluziju na pjesnike sutonskih raspoloženja, što pak korespondira s proznim nakanama da se pokaže takvo „stanje duše“. Glasi Tijelo u uglu ovako: Rastavljam se od tijela / i motrim tijelo kao na stolu u klinici / Leži mirno i poslušno / nepomično kao mineral. / Osuđen sam da mi bude posrednik / između duha i stvari / da ih primam kroz nejasna stakla // Probudi me noću ruka: mislim da je neman / polip, koji hoće da me davi. / Izlazim iz tijela / palim sijalice / i piljim u bezdušnu lutku / zahvaćenu snopom jarka svjetla. // Duše će se pobratiti, no tijela su protivnici. / Duša je sačinjena od iskara što se ne vide. / Ali kao tajni fluid listopada / osjetim da je zatočena u ljusci. / Tijelo izgara i raspline se. / Iz pepela nikne biljka, limun, drač. / U Napulju

Milorad STOJEVIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

nekad naliči i na esej o nutrini/duši, a i sam kraj odaje ekspresionističko „podrijetlo“: Ovaj stavak mogao bi biti fovistički scenarij za Žar-pticu. (Str. 275.) Vida to na stanovit način otkriva na kraju Fragmenata: Ovaj stavak mogao bi biti fovistički scenarij za Žar-pticu (str. 275), a u tom zadnjem odlomku4 aludira i na smrt fovista Othona Friesza, koji je umro manje od mjesec dana prije nego je objavljena Vidina proza, pa posredno taj tekst valja shvatiti i kao nekrolog-homagij Vidi prihvatljive avangarde s početka prošloga stoljeća. Foviste na zanimljiv način spominje Vida i u tekstu Ćaskanje o pjesnicima s indikativnim podnaslovom Vječni romanticizam, fantazisti i golijardi. Tamo ih (foviste i preteču im Van Gogha) Vida deskribira kao nove interpretatore stvarnosti s kojima se javlja nova poezija, što je danas i uvriježena enciklopedijska činjenična točnost. Na taj način Viktor Vida promiče slikare predekspresioniste u utirače moderne poezije. Njen tijek po Vidi kreće od A. Rimbauda i vojvode5 Lautréamonta, pa otad „niču nove forme, nova kazivanja, novi izrazi, koji čekaju duhovnu obnovu čovjeka i društva da se spoje i zaokruže u velike sinteze“, a saveznici u tome su religija, Biblija, te „potresni problemi metafizike i ontologije“ (str. 334). Kako se pokazuje, Vida je ovdje podosta eklektičan u svom zanosu, a takve spoznaje po njemu proširuje i T.S. Eliot, argentinski katolički modernisti, Jean Cocteau, Marcel Raymond, Pierre Reverdy. Simbolisti i modernisti djeluju kada i slikari fovisti, a simboliste, en passant u više tekstova, Vida drži onima koji su stvorili modernu poeziju i utrli put cjelokupnoj poeziji6. me tijelo izmučilo / odmarao sam ga ispod jedne smokve / u modrom zatonu. 4 Zabranjeno voće je bilo trpko i ja bježim kroz aleju, gazeći nasade. Bilo me je stid, pa sam se sakrio iza jednog velikog lista, gdje me čuvar parka pronalazi i moli da izađem van. Nije mi pomoglo što sam, svjestan prestupa, kleknuo na zrna kukuruza i molio oproštenje. Roditelj mi je oprostio, ali se slika svijeta izmijenila i ja ću odsada uvijek čeznuti za izgubljenim stanjem blaženstva. Silazim u grad da kupim odijelo i industrijske naočale. (Sjetio sam se da je umro O. Friesz.) Ovaj stavak mogao bi biti fovistički scenarij za Žar-pticu. Zanimljivo je kako je Vidina proza objavljena u Slobodi (Buenos Aires) u veljači 1949. g., ni mjesec dana nakon smrti francuskog fovista Achille-Émilea Otona Friesza (10. I. 1949.) kojega u odlomku spominje. A Žar-ptica može asocirati na fantazmagorični svijet toga baleta, navlastito na inferno ples, što u spoju s fovističkom slikarskom praksom može pružiti u najmanju ruku zrnce nadrealističke ponude koju, barem deklarativno, Vida nije volio i cijenio. Vrijeme djelovanja fovista i nastanak Stravinskijeva baleta (1910. g.) može biti u toj Vidinoj usporedbi namjerno, ali i slučajno. Zašto ne? – u oba slučaja. 5 Tako Vida aludira na podrijetlo punog pseudonima (Comte de Lautréamont) koji je Isidore-Lucien Ducasse preuzeo od lika iz onodobno popularna gotičkog romana Lautréaumont Eugènea Suea. 6 Ne želim ovdje proširiti spekulaciju o tome zašto Viktor Vida od ekspresionista nije crpio više u pjesničkom smislu, nego ih je gotovo posredno konzumirao recepcijom Ujevićeva pjesništva, među ostalima. Navlastito zato što je bio svjestan presudna iščitavanja francuskih poeta u naših pjesnika

213

214

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Milorad STOJEVIĆ

Tekst Razgovor sa sužnjem vremena (i prostora), možemo shvatiti i kao autobiografski zapis ili autointervju, pa čak i kao predgovor/pogovor njegovoj zbirci Sužanj vremena7, no – i kao duhovitu prozu o dvojniku, čestu romantičarsku a jednako i ekspresionističku, ali i općeknjiževnu temu. Kada bismo apstrahirali autentičnost osobnih imena i prezimena, uključujući i autorovo (što zapravo nije potrebno jer su uglavnom poetozofirana, ali na njih valja upozoriti kao beletrističku ponudu), kada bismo apstrahirali moguću namjensku misiju toga teksta, imamo također modernu prozu što izmiče formi feljtona, kojoj ipak ponešto stilski duguje. Efekt je i drugačiji. Nakana da se takvo što apstrahira već polučuje začudan beletristički učinak koji je, s današnjih polazišta, receptivno moderan, iako je bjelodano da mu strukturiranje nije imalo tako ozbiljne namjere Astrolabija, kako se Vida potpisao kao voditelj fikcionalnog razgovora. Fikcionalnog zato što je astrolab istodobno i antički instrument za mjerenje položaja nebeskih tijela, ali i instrument za rješavanje zadataka iz sferne astronomije. S tim u vezi taj potpis je i ključ za čitanje Razgovora sa sužnjem vremena (i prostora), ključ koji je Vida ironično ostavio i ne sluteći da bi (tada buduća) suvremena recepcija podrugljivost potpisa mogla tekst usmjeriti u drugačije interpretativne dekonstrukcijske vode. *** Kada se spomene stilska osobina feljtona, ne valja zaboraviti da on, u „općim uputama“, kao i impresionistička kritika slijedi stereotipe lakoće, kozerije, na neki je način graničan: stilom između novinarstva i književnosti. Nadalje je familijaran, relativno ležeran, sentimentalan, gdjekad humorističan, slikovit, stilski živahan. I upravo to pridonosi uvjerenju impresionističkih kritikâ da ne postoji istina o umjetničkom djelu, pa prema tome ne valja trošiti vrijeme da se ona i traži, ali se zato kritičar treba spontano prepustiti estetskom dojmu što ga djelo izaziva, kritičar treba spontano deskribirati kako je njegov duh recipirao taj dojam. Dakle, objektivne kritike nema kao što nema ni objektivne umjetnosti. Preostaje tek osobna impresija koja se u deskribiranju, „dojmovnoj dekonstrukciji“ djela prepušta asocijacijama i slobodnoj produkciji svoga duha koji će na vidjelo iznijeti doživljavanje nekoga umjetničkog ostvarenja. U igri su osjećanje i razum, to jest, po A. Franceu, najnepreciznija sredstva na svijetu, pa stoga impresionistička kritika i ne teži biti znanost o književnosti. koji po Vidi čine vrh linije razvoja hrvatskog pjesništva: Pioniri suvremene lirike su Francuzi s kraja prošlog i iz prva dva desetljeća našega stoljeća. Kako bi izgledali Matoš, Wiesner i Ujević bez njih? (Str. 335.) 7 Buenos Aires, 1956.

Milorad STOJEVIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Impresionisti su svjesni labilnosti svojih produkata, pa su otvoreni i za pobijanje i za prihvaćanje na podjednak način, a umjetničko će djelo, po njima, uvijek ostati tajna. Oni moraju biti i privrženi djelu o kome pišu. Razrađeniji kritički sustavi, koji drugačije promatraju umjetninu, za njih oduzimaju promatranom djelu umjetničku draž. Iz tih nazora se nužno proizvodi eruditska rastrošnost, simultanost više kritičkih stilova, što vodi u različite varijante eklektičkih rezultata. U svemu tome, navlastito u eruditskoj rastrošnosti, uputne su i usporedbe s različitih estetskih polja, koje nužno ne pomažu tumačenju, ali ih je lijepo vidjeti kao dio općih kretanja što mogu, ali i ne moraju biti odabranoj temi od pomoći, no barem će ih prividno povezati s umjetničkim, s kretanjima koja imaju sličnu draž. Ono što ih povezuje vrsno je baratanje impresionističkim udomaćenim frazarijem, a on se individualizira u onome što eklektičko ima u svojem prvobitnom značenju, a to je umijeće biranja. Takvo se umijeće u impresionista često sastoji od nedosljedna pabirčenja i spajanja protuslovnih nazora. Tako je i u Vide, on je erudit i eklektik kada god to poželi, njemu je potrebno nekoliko eruditskih činjenica, ili čak zapanjujuća množina, da bi razbuktao svoj pjesnički naboj u elaboriranju teme, naboj koji to, istodobno, nastoji zasjeniti eruditskim poljem. Čini to Viktor Vida različito uspješno. U njega primjećujemo nekoliko razina teksta. On (tekst ili autor svejedno) krene s eruditskom eruptivnošću, onda dotakne odabranu temu s nešto stišanijim kritičkim temperamentom, a kada dođe do pokušaja raščlambe – sve se pomalo smiruje. A i doživljaji su često tek opće naravi, u općim mjestima, klasično školski. Mnogo puta takvi tekstovi odaju i dojam nezavršenosti, odnosno kritičareva umora od obveze da zadrži tenziju s početka teksta. Sociološki gledano, Vidini su kritičko-esejistički tekstovi, dakako, osobni, ali i namjenski (prigodničarski), ograničeni tiskovnim uzancama i njihovom recepcijom8, uglavnom su književni, ali ih je podosta likovnih, potom i općih/„općih“9, te filozofijskih, kulturoloških i skroz intimnih u kojima je tema nekakav „trenutak izlaganja“, što uglavnom ne obvezuje ni na što. U tekstu Jeronim Korner: Ljubav neba V. Vida neskriveno rabi svoj pjesnički dar,

8 U Hrvatskoj je V. Vida objavljivao u Hrvatskoj reviji, Arsu, Pečatu i Novostima, a u emigraciji u Slobodi, Hrvatskoj reviji, Hrvatskim novinama i Glasu Sv. Antuna. 9 Ovdje je opći/„opći“ eufemizam za termin koji bi označio tekstove kojima je tema, ili elaboracija, pomalo neodredljiva i uglavnom se slažu s onim tekstovima što sam ih nazvao intimnim u kojima je tema nekakav „trenutak izlaganja“ što ne obvezuje ni na što. Dijele oni, ti tekstovi, emocionalnost u pisanju i „toplu priču“, razlikuje ih količina uloženoga (emocionalnosti i „toplih priča“). Opće/“opće“ kao da hoće prisegnuti na eruditski priziv, druge tek važu „količinu uloženog“.

215

216

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Milorad STOJEVIĆ

pa su neki odlomci poput dopadljivih pjesama u prozi10, a prokušani impresionistički recept je: neka se čitatelju dopadne kritičarev, ne i kritički, stil, a ne u tolikoj mjeri osoba i djelo osobe o kojoj se piše, bez obzira na to što je kritičar neskriveno naklonjen oboma, i osobi i njegovu djelu. Vrijedna je naznaka poznate teze o važnosti sredine za formiranje umjetnika, potom izjava o vjerskom nagnuću kritičarevu, intimizacija teme, kao i proizvoljne sintagme iz gradbena fonda impresionista (estetizirani katolik, npr.). Njih podosta ima i u tekstu Don Miguel de Unamuno, kao i kumulacije dojmova, a na njihovoj redundanciji kao da počiva kritički stil. Ima ovdje dojmljivih sličica iz života i obavjesnosti. Čitatelj ima dojam kako je štivo nedovršeno, jer djeluje kao odlomak većeg teksta ili blic-impresija. Dobrim stilistom pokazuje se Viktor Vida u feljtonu Poezija kavane, bara i automata, o bićima kavana i novom dobu koje ih dokida u vremenskoj komociji. U Ménestrelu smrti (Edgar Allan Poe) Vida ne krije fascinaciju životopisom E.A. Poea i mitovima koji se oko njega pletu. Ponegdje je autor naznačio poetozofska nastojanja amerikanskog pisca, ima dobrih impresionističkih opservacija o općem pogledu na Poeovo djelo, kao i osobnih prosudaba. Od kritičkih Vidinih tekstova istaknuo bih onu s naslovom Lirika čulnih doživljaja (Zbirka Drage Ivaniševića). Osvrće se on na knjigu D. Ivaniševića Zemlja pod nogama dobrim zapažanjima. Osim ostaloga, jasno detektira nadrealizam, iako mu nije sklon („bratija“), kao i poeziju Drage Ivaniševića, za koga kaže da nije toliko nadrealist koliko kasni modernist, nikako „prelat nadrealizma“. Naglašavajući kako je nastojao istaknuti dobra svojstva Ivaniševićeve poezije, vjerojatno aludira na to kako ona ima i onih drugih svojstava, ali ih ne spominje. Povod da ponešto progovori o umjetnosti, ponajviše o književnosti i njezinu okolišu, bila je Nazorova smrt, ali: Ovo je mala skica bilješke bez pretenzija (str. 286), a ima naslov Zapis o književnosti (Povodom smrti Vladimira Nazora). Govori se tamo o recepciji koja ovisi o raspoloženju, a u igri je i duša, Burchardtova sućut za sve naše težnje. Indikativni su i podnaslovi u tekstu: Zakoni umjetnosti (ibid.) je dobra impresionističko-ekspresionistička detekcija, ali ono što Vida ovdje drži znanstvenom terminologijom – nije takvom bila ni u vrijeme pisanja teksta a ni danas, ali ima i zapažanja o nekakvom sinkretističkom receptu za jednaku, ili sličnu recepciju više vrsti umjetnosti; Dodir pisca i publike (str. 288) govori o shvaćanju poezije, koja se služi isključivo svojim sredstvima, a Vidine fraze ovdje pokrivaju mnogošta11; naziv/ 10 Na primjer na str. 243. 11 Npr.: Poezija ima svoje zahtjeve. Služeći se isključivo svojim sredstvima, ona ponire u tajnu ljudskog bića, u sublimni dan otajstva i u onu grozničavu težnju čovjeka iz koje se u životu razgranjuju osjećaji i djelatnosti, konvergentno trojstvo istinitog, dobrog i lijepog. (Str. 288.)

Milorad STOJEVIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

/podnaslov Vladimir Nazor u razvoju hrvatske književnosti (str. 288-290) obećava, ali se V. Nazor spominje tek kao povod problemu, a on govori o iskustvu klasika hrvatske književnosti u djelima suvremenika (str. 288-289); ono, to iskustvo, odgovara biti poezije (estetika i izravan dodir s umjetnošću)12; dobra je detekcija data u podnaslovu Što je dao Nazor hrvatskoj književnosti (str. 290-291), a u njoj se kaže kako je taj pjesnik vratio dostojanstvo hrvatskoj poeziji, obnovio neke njene oblike i odlike u toj mjeri da njegovi ponajbolji sastavci nose biljeg onih alogičnih titraja, koji nas uvode aluzivnim postupkom u neobična ustreptala stanja, koja je nemoguće shvatiti i o kojima je svako umovanje suvišno (str. 290-291); slijedi Nejasno i tamno u poeziji..., te Nazor i moderna psihologija, gdje u potonjem Vida piše o Nazorovoj kontradiktornosti, dekorativnosti i još mnogim sličnim osobinama, ali se odlomak svodi uglavnom na nabrajanje tih svojstava; u Patriotskoj poeziji (str. 292-293) Vida je čak moderan, ali i protuslovan mnogim svojim izrečenim stajalištima kada daje prednost riječima a ne osjećajima, ali odmah potom se neskriveno priklanja srcu. Predposljednji podnaslov Danuncijanska potreba slave i veličine (str. 293-294) koristi Vida za opće pitanje: što bi imalo biti dobro i loše u Nazorovoj poeziji? Cijeli tekst o Nazoru, s malim poglavljima, više djeluju kao nekakva duhovna skica za kakav duži tekst, za razradu teme, kao intimni šalabahter rezimea koji se pripominje javnosti o prigodi smrti hrvatskog barda. Ukratko: preuzetni podnaslovi, a štura realizacija. Male opaske o svemiru, napisao bi A. Gramsci. Humilis u Magic Cityu (Povodom Tinove 60. godišnjice) je kritička sličica koja spominje Vidino viđenje njemu kultnog trojca Matoš-Wiesner-Ujević u razvitku hrvatske poezije. U tome tekstu se ništa ne potkrepljuje nego se doima, a autor više drži do toga kako se ispovijediti, a manje o tome kako realizirati temu. Ima ovdje neke ushićenosti, a cijelo štivce odaje kako je bilo vrednije od odabrane teme ispovijediti se u njemu. U tom je tekstu Vida otvoreno pokazao koliko drži do osobe i književnog djela, pogotovo pjesničkog, Ljube Wiesnera. Vida je s Wiesnerom prijateljevao i visoko ga cijenio kao značajnu figuru hrvatskoga pjesništva XX. stoljeća, pa je u tekstu Orfej na katafalku (Prigodom smrti hrvatskog pjesnika Ljube Wiesnera)[str. 303-310] Wiesnerovu smrt doživio kao narodni gubitak, prirodnu nesreću, zamračenje sunca. Ima tu privatnosti, domoljublja i politike, a i dosta je zanimljivo Vidino doživljavanje Wiesnerove poezije, koje nikada ne dijeli od pokojnikove osobe i osobnosti. Kako skroz izbjeći temu pokazao je Vida u tekstu Pjesnik i duša grada. Imala 12 Estetike su znanstveni izvodi iz stanovitih subjektivnih iskustava, izvodi koji i kad su općenito prihvaćeni ostavljaju čovjeka bespomoćnim u njegovom izravnom dodiru s umjetnošću, gdje je ukus, inače pristupačan odgoju, poglaviti vodič. (Str. 289.)

217

218

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Milorad STOJEVIĆ

je ovdje biti riječ o pjesničkoj zbirci13 Kotoranina Luke Brajnovića, ali o knjizi ni riječi14, ili je Vida htio osvrt na nju realizirati tako da isporuči nešto Brajnovićevih stihova, sjeti se ambijenta Kotora i njegovih zaslužnika, susreta s pjesnikom, njegova oca, i sl. No, kraj bilješke zapravo otkriva dio Vidine „metode“: Tako bih još dugo mogao pisati i nizati njegove stihove, koji su povezani za grad u kojem smo imali sreću i sudbinu da se rodimo, jer je užitak pisati o dragim osobama, kao što je bilo lijepo živjeti u jednome gradu, danas pustom i mrtvom, u kojemu još čekaju sijede majke, kao u pjesmi moga zemljaka. (Str. 317.) Glede čitatelja, Glasa Sv. Antuna, gdje je 1952. godine objavljen Vidin tekst Homo universalis (Uz 500. godišnjicu rođenja Leonarda da Vincia), čini mi se podosta zahtjevnim. To su intimna konfuzna razmatranja o slavnoj umjetnosti i glasovitim umjetnicima, s imenima i pojmovima reduciranim ili na Vidino znanje ili na pragmatski svijet koji ne naslućujemo. Odslik je to impresionističke pretpostavke pisanja u kojem mogu obitavati, čak je i poželjno u takvoj konstelaciji, velike ideje na reduciranim primjerima, Vida bi rekao: Povećajmo inicijale i dobit ćemo velike panorame (str. 320). On to zapravo i radi kao projekt svog osvrta. Zanimljivo je osuvremenjenje Leonardovo kao kontrapunkt Valéryjevoj predodžbi, odnosno Vidino viđenje Da Vincija u suvremenu ambijentu: „Treba upotpuniti podatke o ličnosti, koja je zamisliva u svim podnebljima“15. Nedvojbeno je Vidin osuvremenjeni Da Vinci i neka vrst boema, nalik Matošu, Ujeviću, Wiesneru, Nikoli Poliću, a i samom Viktoru Vidi, barem u dijelu njegove slike i prilike, ali i svakog hrvatskog (polu) intelektualca, umjetnika, navlastito pjesnika u vremenu između dvaju ratova, onako kako su ga deskribirali mnogi pisci beletristike i kritike. Ovdje Vida počinje špekulirati s gosparom Glavinom, ili Glavićem16: Monsieur Teste. Valéryjev Monsieur Teste 13 Smirene želje, Madrid, 1951. 14 Osim ove rečenice: Sada on živi u Madridu, gdje je izdao ovu zbirku pjesama. (Str. 317.) 15 Evo „upotpunjenih“ Vidinih podataka u konstrukciji predodžaba suvremena Leonarda: Kaže se da živi od malih novčarskih operacija, da se viđa na burzi i da skokne u neuglednu gostionicu, gdje jede comme on se purge. Ja ga zamišljam na predvečernjoj šetnji oko lijeha Narodnog kazališta ili kad zapadne snijeg, vidim ga kako uzima kartu trećeg razreda i žuri se brže-bolje na našu rivijeru. Obdan je na pržini prevrćući pravilne moluske i riblje kosti, istražujući suvislu igru vjetra, tragove nestašnog Eola na pijesku, a obnoć obilazi Kolimbatovića, pa uz deci vugave meće u svoj sustav ljude i stvari, bez razlike. Govori, izbjegavajući pokrete, jer je u sebi ubio automata. Pamćenje ga nikad ne napušta. I kakvo pamćenje. Izgradio se u intelektualnoj vježbi u tolikoj mjeri, te se čini da je otkrio neke nepoznate zakone duha. Protratio je velik dio svoga života u tom poslu oko svojih izuma, a još je više vremena proćerdao da ih poistovjeti s nagonom. Nastoji da mu studij pojava postane makinalan i sav taj proces naziva zrenjem. Maturare. (Str. 323.) 16 Glavina i Glavić bila bi pohrvaćena (prevedena) prezimena lika kojeg Valéry u svojim prozama naziva Monsieur Teste.

Milorad STOJEVIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

javlja se kao sinonim Leonardov17 i u tekstu Valéry ili strast inteligencije, baš kao što u Homo universalisu načinje intelektualnu relaciju Da Vinci – Goethe, koju nastavlja u drugom tekstu. Na početku prošlog odlomka napisao sam da je Homo universalis zahtjevan. Pritom sam mislio na stanovitu Vidinu „stilsku prijevaru“. On, naime, kreće stilom eseja-feljtona, ali se svako malo lati zapravo pisanja proznog sastavka koji stremi biti fundusom već spominjane onodobne proze, s tim da je iz nje preuzeo veću ironičnost, grotesknost i humornost. Na taj sam zahtjev „prijevare“ mislio glede recepcije, budući da je čitatelju valjalo detektirati konfuziju konglomerata koji, iz odlomka u odlomak, skriva svoju odredivost. Skriva je, dakako, tim miksom esejističko-feljtonske formne ozbiljnosti i proznog, beletrističkog uskakanja ironijskim pastišima u mogući problem. Stoga se javlja ta vrst spisateljskog dikromizma. Kako je već naznačeno negdje u mome tekstu, takav stil hrvatskih proznih beletrističkih uradaka nije neobičan nego gotovo uobičajen u mnogih prozaika između dva svjetska rata (i feljtonskih, i novelističkih i pripovijednih), pa sam si dopustio nešto šira navođenja Vidinih odlomaka. A i kraj Homo universalisa (Sanje i stvarnost!), tako česta u hrvatskim onodobnim štivima, otvaraju slične zaključke. Relacije na crti Leonardo-Goethe-Valéry opisuju se, uz svu silu imena koja uglavnom zamućuju shvaćanje isporuke Vidine misli u deskribiranju teme, nazočne su u spomentom štivu Valéry ili strast inteligencije (str. 327-333). Osim rečene „sinonimije“ Leonardo/Teste i mnogih eruditskih digresija na što, a i ni na što, Vida u jednom odlomku impresionistički detektira Valéryjevo shvaćanje poezije: On (Valéry) zamišlja strukturu pjesme kao različite dimenzije jedne slike, na kojoj se predmeti s prednjeg plana nameću gledaocu igrom svjetla i sjene s iluzorne pozadine. Smisao predmeta zaokuplja svijest a njihova atmosfera godi osjetilu. (Str. 331.) O odnosu društva prema realnosti/stvarnosti, te o mijenama njena poimanja u književnosti i slikarstvu, Vida piše u članku Ćaskanja o pjesnicima (Vječni romanticizam, fantazisti i golijardi)[str. 333-338]. Pojavom Van Gogha i fovista, stvarnost do17 Sinonim Leonarda je Monsieur Teste, drugi Valéryev junak. On se razvio u čistu inteligenciju i predao šutnji. Njegova je težnja, rekao bih, potpuna depersonalizacija. Poistovjetovati se sa stvarima, izgubiti svoju singularnu ličnost, skinuti vremensku krinku i pretvoriti se u „čisti ja“. Iz perspektive apsolutnog i vječnog, iz žarišta svoje duše on želi bezbrižno pratiti tok promjena oko sebe i postaviti jednadžbu boli, radosti, snova, uspomena i ambicija. Jer ako se čovjek proslavio, to znači da se pokazao, da se „udesio“, da je sebe skrivio, retuširao i da je potratio vrijeme i isprazne činove. Teste više nego subesjednika, koji za svoje tvrdnje ne nalazi dokaza, voli predmete u svojoj siromašnoj sobi, recimo naslonjač, na koji pada sjena večeri. Kad ga pitaju ljudi, koji ne shvaćaju što je to generalizirani život, zna li on, bolan, da ima stabala koja uzbuđuju, osoba što fasciniraju, on odgovara: što me se tiče talenat vaših stabala, ja živim u mom „Ja“ i govorim mojim jezikom. (Str. 330.)

219

220

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

Milorad STOJEVIĆ

biva novu interpretaciju, jednako od Rimbauda i Lautréamonta u poeziji. Pjesništvo je stilistički nejedinstveno zbog složenosti pitanja koja se nameću suvremenom čovjeku. Zbog toga jedna skupina pjesnika traži korijen u iracionalnim nagnućima, a druga priželjkuje konstruktivni poetski svemir18 (str. 336). U svakom slučaju, pjesnici vele da im je uvijek na pameti parabola o ljiljanu i pticama i da je to pravi život. Pitam se tko bi ih mogao opovrgnuti. (Str. 337.) Te „kratke opaske o svemiru“, kao i većina Vidinih tekstova, djeluju s jedne strane, u obzoru feljtonske recepcije, mudro i, čak, edukativno, a s druge strane, kritičko-esejističke, kao nacrt veće cjeline što nikad neće biti napisana jer je dostatna samoj sebi u feljtonskoj rastrošnosti koja pokazuje autorovu nadmoć nad gradivom i nad čitateljem Glasa sv. Antuna, također. Na kraju, od izabranih tekstova, spominjem i onaj s naslovom Jaspersova endopatija19, pisan s puno ukazljive strasti, što i jest jedna od važnih značajki odabrana Vidina stila. Najprije se okrznuo o J. P. Sartrea i njegovu „logičku dedukciju“, njegov nihilizam i racionalistički postupak. Ono što Vidi uskraćuje Sartre, udomljeno je u Jaspersovoj filozofiji. Možda je na ovome mjestu umjesno napisati nešto o Vidinu odnosu prema avangardi s početka XX. stoljeća. Taj odnos je dvojan. U više tekstova on upravo promovira svoj ukus u „pravoavangardnim“ pretečama u slikarstvu (Van Gogh, fovisti) i književnosti (Lautréamond, Rimbaud), ali jednako tako ne suspreže ironičnu averziju prema njihovim nasljedovateljima (ekspresionistima, nadrealistima), koji su zapravo (nekad i do sustava) razradili i udomaćili njihova imanentna obilježja. Zato je Vidi D. Ivanišević radije neutralni kasni modernist, kojem određenju nema zamjerki budući da „pokriva sve“, negoli nadrealist. Nameće se samo po sebi da mu je u ekspresionista i nadrealista nedostajao stanovit fon transcendencije, koju je u povoljnoj mjeri uvijek nalazio u pretečama. Kada kažem transcendencija, onda je to, u najširem i najopćenitijem smislu, Bog. To se, dakako, odnosi na idejni otklon od fetivih avangardista, no neosporno je da je rabio, doduše oprezno, njihovu izričajnu ponudu, putem samoobavijesti, ili posredno, putem svojih hrvatskih uzora, navlastito Ujevića. Očito mu je to zasmetalo i u Sartrea, koji je u pandanu usporedbe Vidi jednostavno toliko imanentan da je i neprihvatljiv u svome egzistencijalističkom nihilizmu, kako ga, sa svojeg jasnog stajališta, Vida vidi. Stoga prema njemu rabi sličnu dozu ironije kao i prema avangardističkoj bratiji. U toj konstelaciji Vida će uvijek biti za Plotina a ne Parmenida, za Jaspersa a ne Sartrea, za Jaspersovu egzistenci-

18 Pjesnike se pita da li su normalni. Nisu. (Ibid.) 19 Opširnije u tematu o njemu piše Ante Stamać.

Milorad STOJEVIĆ

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

ju a ne za feljtonski dosjetljivu ekzistenciju, koju priskrbljuje francuskom piscu20. Dakako, osim idejnog otklona, uvijek je u Vide u igri i, nikad izrijekom rabljeni, ideološki otklon, koji ne podrazumijeva praktičnopolitički fon, nego nedostatak Boga. Prizemno rečeno – V. Vida nije desni, ali mu avangardističko (i Sartreovo) lijevo stavlja zavjesu na mogućnost njihove značajnije estetske distribucije ideja. Očito ga je upravo to sprečavalo u njihovu većem uvažavanju očitih avangardista, pa se tu spomenuta dvojnost iscrpljuje. Upravo zbog toga podastire ironiju naspram uvažavanja, ironiju što iskazuje i stanoviti strah od toga kako bi estetska distribucija avangardista (ponajprije nadrealista) mogla utjecati na vlastiti transcendentalni/„transcendentalni“ estetski, a još više životni (ljudski), credo. Drugim riječima, strah od ulaska u alijenaciju, koja je gola imanencija, i ulaska u drugo. To potonje (drugo/Drugo) podrazumijeva, između ostaloga, transcendenciju estetskog materijala, najgrublje rečeno, a ne obvezatno i onu duhovnu, „tradicionalnu“, na popularan način prikrpljenu i vjeri u Boga. Páthos éndona, za razliku od Sartrea, priskrbljuje Viktoru Vidi Karl Jaspers21, baš zbog spomenutog straha koji pokriva i estetsku endopatiju. To je stajalište u velikoj mjeri odredilo globalno kritičko-esejističko-feljtonsko djelovanje Viktora Vide.

20 Sistemi filozofa odgovaraju, po svoj prilici, izvornoj strukturi njihove psihe i jednoj prvotnoj sklonosti. Sartreov hermetični svijet eksistencije (boldirao M. S.) sa svim svojim „ek-stazama“: „ek-staza“ svijesti i slobode, „ek-staza“ „za drugog“ i „ek-staza“ bića, to jest težnja egzistencije da potone u ništavilu, da se smrači u drugome i u šutljivosti bića, nije ništa drugo doli logična dedukcija, izvedena racionalističkim postupkom, iz njegova paradoksalnog individualizma. I filozofi bi mogli reći za svoje stavove: ne bih te tražio, da te nisam već našao. (Str. 343.) 21 Za razliku od Sartrea, socijalna filozofija Karla Jaspersa obnavlja humanim optimizmom stari koncept čovjeka, kojega uzdiže kroz smirene i duboke analize, u sferi Sokratovih kategorija i u relaciju s transcedencijom, o kojoj je ostavio primjerno svjedočanstvo Plotin, inspirator našega filozofa. (Str. 343-344.)

221

222

XVIII. ŠOLJANOVI DANI U ROVINJU

NOVI PRIJEVODI

Nicolas BOUVIER Sova i kit (prev. B. Brlečić)

225

Theodoro ELSSACA Deset pjesama (prep. Ž. LOvrenčić)

238

Tibor WEINER SENNYEY Buđenje Mahruha (prev. A. Pataki)

254

Nicolas BOUVIER (1929. - 1998.)

SOVA I KIT

SOVA I KIT Ako sam makar na trenutak ugledao neku divlju životinju – dupina, vidru, čaplju, lisicu, zmiju ljuticu – to mi ispuni dan.*1Kad sretnem neko novo lice, nemam mira dok ne nađem njegovu životinju, onu koja mu po fizionomiji odgovara u neizmjernim svjetovima Cuviera, Fabrea ili Linnéa. Ta me pronalaženja srodnosti, ne znam zašto, smiruju. Bolje slušam nekog klavičembalista kad otkrijem da je njegov zoološki blizanac afrički štakor, kojeg nazivaju i „afrički pisar“ ili „sekretar“, i bez problema sam dovršio jedan film, u kojemu ih je bilo mnogo, onoga dana kad sam shvatio da je montažerka koju sam svaki dan šest sati gledao iz profila žižak. * Izvornik: Nicolas Bouvier, Le hibou et la baleine, Editions Zoé, Genève, 1993.

225

226

NOVI PRIJEVODI

Nicolas BOUVIER

Ta srodnost sa životinjskim svijetom koju duboko osjećam potječe iz davnih dana Arke, u kojoj smo živjeli prilično stiješnjeni, ali svi zajedno, i u kojoj su, tijekom beskrajnih kišnih dana, uspostavljene čvrste veze. Kad je Noa nasukao svoju korablju na padinama planine Ararat, ta velika menažerija ispraznila se; svatko se vratio svojim poslovima, otišao na svoju stranu, jedni u Nakičevan, drugi u Maku, kao da je zajednički život bio samo san. Toga dana mnoga su obećanja bila zaboravljena i ljudski je rod izgubio dio svojega bića. Zatim su teolozi, kojima se ta pomiješanost činila sumnjivom, i kadrom da odvrati ljubomornu pažnju koju Nebo zahtijeva od nas, odlučili uskratiti dušu životinjskom svijetu, koji se zbog toga, naravno, uvrijedio. Kakve li štete, i kakva nereda! Otada su nas zmije počele ujedati, pauci bosti, vrane kljucati oči obješenima. Budući da nisam siguran da imam dušu, nisam patio zbog tog razdvajanja i danas su mi totemi potrebni jednako tako kao nekom magdalenijskom lovcu. Ne smijemo, naravno, brkati životinju kojoj smo slični s onima koje biramo kao čuvare ili pratioce. Moja životinja-blizanac jedan je mali madagaskarski lemur, kojega zovu „velikooki avetnjak“, zbog velikih očiju koje mu omogućavaju da vidi noću. Ne prelazi više od osam metara na dan. Moj stari Larousse navodi da „ponekad pojede jedan voćni plod“. Nemiran sam tip koji radi previše i kruži oko ovoga našeg planeta kao kap žive. Vidite kako su sličnosti varljive! Pa ipak bi se oni koji me poznaju i koji bi naišli na „velikookog avetnjaka“ u prašumi Madagaskara zakleli, s rukom na Bibliji, da su me vidjeli u nekom grmu južno od Diego-Suareza. Životinje-totemi nešto su posve drugo. Sova i kit za mene su zaštitnički prijatelji, još iz vremena Noine arke. Reći ćete mi da kit nije bio u Arci, i to je istina; on se vrtio oko nje s majčinskom brižnošću morskih sisavaca koji nas oduvijek nose i pokazuju prema nama ljubav koju uopće ne razumijemo, jer smo tako glupi. A što se tiče sove, koja uvijek sjedi na prečki kormila, njezino je hukanje zamjenjivalo sirenu i upozoravalo na vrhove grebena koji vire iz vode ili na golema debla (bili su to libanonski cedrovi) nošena strujom. Premda su otad prošle četiri tisuće godina, i danas uvijek osjetim nostalgiju i zahvalnost kad začujem njezin krik. Odmah sklopim ruke kao školjku i „zahučem“, odgovarajući joj poput dobrog malog Vandejca. Taj stari savez, koji sam pomalo zaboravio, izronio je 12. prosinca 1964. u Tokiju poput nekog izgubljenog pisma... Naše drugo dijete upravo je trebalo doći na svijet, a mene su iz rađaonice istjerale pruski stroge časne sestre, koje su, posve bezrazložno, mislile da sve što se dogodilo pod plahtama miriši na herezu i da, prema tome, suprug nema tu što tražiti. Čekao sam, dakle, u kavanici blizu bolnice da porođaj završi i proklinjao te puritanke. Jedva držeći glavu od pospanosti, trljajući oči, sjedio sam pred bilježnicom ispisanom imenima (prerano rođenje nas je zateklo nespremne) i pokušavao nešto zabilježiti. Vjerojatno sam zaspao, podbočivši bradu ruka-

NOVI PRIJEVODI

Nicolas BOUVIER

ma. Kad me vlasnik probudio, uspio sam na dnu stranice, ispod imena „...Mathieu, Adrien, Manuel, Antonin...“ pročitati dva retka nekog hipnotičkog rukopisa, ipak ispisana mojom rukom: „Kum i kuma će bit’ sova i kit“. Lipanj, 1992.

TOČKA NE-POVRATKA Bilo je to jučer na crnoj plaži Kaspijskog mora na izbijeljelom korijenju što ga je izbacilo more na sitnim trijeskama bambusa pekli smo jednu malu ribu njezino je ružičasto meso poprimalo boju dima Blaga jesenja kiša srce na toplom pod vunom na Sjeveru čudesna olujna gljiva dizala se nad Krimom i pružala sve do Kine Tog podneva život je bio tako zavodljiv i dobar da si mu rekao, ili točnije, prošaptao „Hajde, odvedi me kamo god hoćeš“ Valovi su odgovorili „Nećeš se odande vratiti“. Trapezunt, 1953. (“Vanjsko i unutrašnje”, 1982.)

227

228

NOVI PRIJEVODI

Nicolas BOUVIER

RIJEČI Tiger’s got to hunt Bird’s got to fly Man’s got to sit and wonder „why, why, why“? Tiger’s got to sleep Bird’s got to land Man’s got to tell himself he understands. Kurt Vonnegut Junior

GLAZBA Jedne lijepe ljetne noći, šest stoljeća prije Isusa Krista, Grk Pitagora promatra nebo osuto zvijezdama i sluša „glazbu sfera“. Prije tridesetak godina, francuski istraživači u nevolji nasuču se sa svojim pirogama na obale Gornjeg Orinoka i odmah ih okruže neprijateljski raspoloženi Indijanci. Smirujući pokreti ne djeluju. Nema više riječi: prevodilac ekspedicije nestao je prije nekoliko dana u nekom brzacu. Posljednje sredstvo: bijeli brodolomci puštaju na magnetofonu Mozartovu skladbu. I Jivaro lovci na glave zamjenjuju otrovne strelice malim sviralama od trske i u „jam-sessionu“, koji zaslužuje da bude zabilježen u povijesti putovanjâ, počinju pratiti neobičnu melodiju pristiglu iz nekog drugog svijeta. Kraj neprijateljstva. Glazba, kao ni svjetlost ili patnja, nema domovinu. Već tisućljećima možemo čuti kako je nazivaju majkom svih umjetnosti. U kršćanskoj tradiciji govori se o „glazbi anđela“. U hramu Maduraï, u južnoj Indiji, božica glazbe, koja je veličanstveno bestidno zajahala pauna, dragulj je spokojne erotike. Mogli bismo navesti još mnoštvo primjera. Ta majka tješiteljica ima milijarde djece: to smo svi mi. Sve što je na svijetu svjesno, ujedno je i harfa koja treperi, u duru ili molu, u kadu i grimizu ili u kricima i krvi. Ta zajednička majka ne dopušta da njezini bogati i sretni

Nicolas BOUVIER

NOVI PRIJEVODI

sinovi pregaze njezine prikraćene sinove. Jača je od brana koje smo iz neznanja i sljepila podigli da bismo odvojili Bacha od Fatsa Wallera, Yehudija Menuhina od Ravija Shankara, vladara od ratara. Ona je najbolji kompas u našim prolaznim životima, i ujedno najbolje učenje smrti. Glazba-majka prati svaki otkucaj svakog srca do posljednjeg kruga, pa i do tišine. Od svih lijekova koje nam nudi ovaj plavi planet na kojemu živimo, glazba je jedini ravnomjerno podijeljen. Svejedno je pripadamo li onima koji je daruju ili onima koji je primaju.

ZA SMIJEH I ZA SMRT Dugo sam imao tu strašnu sliku iznad radnoga stola, tik uz Magarca u hlačama, kojega, kad se spremam napisati makar i jedan redak, pričvrstim čavlićima na crveni zid da ne zaboravim vlastitu glupost. Zašto sebi namećem tu zlokobnu viziju? Možda zato što sam veoma volio Japanke i bio zaljubljen u taj tako čist, sablastan, nedostižan profil, u te jasno ocrtane usne u čijem kutu već gasi žeđ jedan gušter. Možda zato da blistavim savršenstvom Hokusaijeva crteža pripitomim i odagnam smrt. Možda zato da me blizina tih dviju slika – jedne šaljive, druge zlokobno lijepe – podsjeti da sam ne samo smrtan nego i glup: to su mi, još kad mi je bilo šest ili sedam godina, jasno pokazali moji školski neuspjesi i sve one knjige ( Jacka Londona, Conana Doylea, Alexandrea Dumasa) koje smo stariji brat i ja potajice čitali uz svijeću u sobi koju smo dijelili. Osobito Alexandre Dumas, čiji se junaci ubijaju s mnogo sjaja i poleta. Te „papirožderske“ godine rano su me naučile da ću jednoga dana – što je moguće kasnije – morati umrijeti. Pa dobro; ali, u ono vrijeme prilično slabunjav, želio sam da za mene mogu reći kao i za vojvodu de Guisea, ubijenog u Bloisu: „Još je veći mrtav nego što je bio živ“. Djetinjstvo je junačka dob; danas me ta želja napustila. Kad mislim na tu „posljednju carinu“, kojoj ne znamo ni mjesto ni sat, i čiji su mi običaji i tarife potpuno nepoznati, znatiželja gotovo nadvladava strah. Jesmo li zaista došli na ovaj svijet samo zato da prijeđemo taj kratak put, koji poslovica nomadskog plemena Beludži lakonski sažima: „roditi se, lutati, umrijeti, istrunuti, biti zaboravljen“? Pitanje ostaje otvoreno. Ustvrđujem samo to da me taj rok, kad me podsjeti na sebe, više potiče nego što me opterećuje. On me poziva da otvorim oči, naćulim uši, naberem nos kao zec, da idem ravno, da ništa ne propustim: ni ženske obline, ni miris cvijeta kozje krvi, ni miris pečenog buta, ni vuginu pjesmu. To naše tako prolazno stanje čini me svežderom i pozornim. Činimo veliku pogrešku kad, pridržavajući se bojažljive higijene koja već gotovo

229

230

NOVI PRIJEVODI

Nicolas BOUVIER

jedno stoljeće obilježava Zapad, izbacujemo smrt iz života. U pravu su oni koji je uključuju u svakodnevicu, kao što čine sve velike azijske kulture, osobito budizam. Čvrsta tijela uvijek imaju sjenu koja, kod nas, pomalo nedostaje crtežu. Ima li ičeg bučnijeg od kineskog pogreba, i ičeg diskretnijeg od naših „pogrebnika“, s njihovim blijedim licima, bijelim rukavicama i bešumnim limuzinama? Zasluga je prekrasne Hokusaijeve slike ta da nam pruža barem dvije očigledne istine: jedna je žena mrtva; jedan je gušter živ. Lipanj, 1992.

SMIJEH I SUZE Od nesretne povijesti Babilonske kule i svih semantičkih nesporazuma koje je izazvala, smijeh nam je, nama, ljudskoj braći, pružio područje za igru široko gotovo jednako kao što je to jezik. Dan kad se nisam smijao za mene je dan koji mogu baciti u koš, precrtati ga u svojem rokovniku. Sjećam se da sam se smijao čak i u onim crno obrubljenim danima u životu, čak i u najvećoj žalosti. Smijao se sebi ili drugima. Uostalom, srodnost između smijeha i suza mnogo je tješnja nego što se misli. Pariz, listopad 1963.: u malom hotelu u Rue de La Fayette, u kojem smo odsjeli žena i ja, doznajem za očevu smrt. Srušio se na pločnik, iznenadno puknuće aneurizme u mozgu, petsto kilometara odavde, ispred prodavaonice jednog vrtlara, ruku natovarenih lukovicama tulipana. Poslijepodne istoga dana u Nacionalnoj knjižnici snimam rukopis iz XIV. stoljeća („Blago siromašnih“ Bartolomeja Engleza) s minijaturama koje prikazuju grom, gromom pogođena stabla, gromom ubijena cijela stada ovaca. Susprežem suze, govoreći sebi da bi mu bilo drago vidjeti me kako radim taj posao. Bio je knjižničar, zaljubljen u pergamene i nerazumljive rukopise. Nosim razviti filmove na Place des Abesses. Već je pao mrak. Dok sam se spuštao ulicom Germaina Pilona, počelo je kišiti, a ja sam počeo plakati. Imao sam tu sreću da sam jako volio svojega oca. Sav predan tuzi, prolazim ispred rasvijetljena prozora sa čipkastim zastorima, kad začujem muški glas, mlad, zadihan, pjevuckav, s tulužanskim naglaskom, kako govori: „Miluj si grudi dok te ja laštim“. Prostodušnost i svježina te erotske nakane natjerali su me da u trenu prijeđem iz suza u smijeh. Okrenuo sam se na desno, pomalo zbunjen, kao da sam se ogriješio o poštovanje što ga dugujem toj novoj sjeni, koja zaslužuje više suzdržanosti. Bio je

Nicolas BOUVIER

NOVI PRIJEVODI

tamo, još krhak i neodlučan fantom (prvi koraci?), prije lagana magla i listopadski dim nego li prava utvara. Zaista je bio tamo, i on se – inače tako diskretan kad je riječ o toj temi – također smijao. Možda je morao umrijeti da bismo se napokon mogli zajedno smijati ljubavi. U prikazima mrtvačkoga plesa i bezbrojnim srednjovjekovnim „memento mori“ ponekad se čini da se smrt smije podvali koju je pripremila biskupima, kraljevima ili bludnicama, uhvativši ih na prepad. „Lažan“ dojam – impression „fosse“ – kao što je napisao Boris Vian. Ona izaziva samo usiljen osmijeh. Boji se smijeha koji nam dopušta da je preživimo i koji se ne boji nje. Početkom 1930-ih godina, u hramu „Proročanskog oblaka“ u Daïtokujiu u Kiotu, u Japanu, živio je stari obješenjački bonzo koji je bio miljenik cijeloga grada. Od prefekta do najskromnijeg obrtnika, svi su mu dolazili povjeriti brige i odlazili od njega okrijepljeni njegovim metafizičkim i britkim humorom. Tijekom njegova kremiranja, golemi trijem ispred hrama crnio se od mnoštva ljudi: cijeli se grad okupio u suzama oko pogrebne lomače. Tek što su je potpalili, odjeknula je pucnjava. U to doba u žestokim su se tučnjavama još ponekad sukobljavali mikadoisti – pristalice cara – s posljednjom četom liberala. Nastala je panika, vriska, ožalošćeno mnoštvo raspršilo se na sve strane, da bi nakon nekoliko trenutaka vidjeli kako nema ni mrtvih, ni ranjenih, da taj bezazleni vatromet dolazi od lomače, i shvatili da je starac kojega oplakuju posvetio posljednje snage ušivanju petardi u svoj mrtvački pokrov. Četrdeset godina kasnije moja žena i ja bili smo čuvari toga hrama. Zaista smo željeli da se možemo vratiti unatrag u vremenu, biti ondje na dan pogreba i čuti prasak smijeha i zahvalnosti, koji je u trenu osušio suze i pozdravio posljednju redovnikovu šalu. Poruka je bila jasna: mrtav sam, ali ni vi ni ja nismo se prestali smijati. Prije četiristo pedeset godina, u Ženevi, tom protestantskom zapaljivom gnijezdu koje Rim želi uništiti, neki čovjek piše: „Tko se ne zna smijati iz svega grla, nema pravo nazivati se kršćaninom“. Taj čovjek bio je Jean Calvin, koji baš nije uživao glas šaljivca. Ništa ne izmišljam; upravo je on autor te rečenice ...i zabranjujem vam da se tome smijete. Srpanj, 1992.

231

232

NOVI PRIJEVODI

Nicolas BOUVIER

POSJET JEDNE SLIKE Neki drvosječa s kanadskog sjevera, koji je u mrtvoj sezoni klepao stihove, rekao je jednoga dana mojemu prijatelju Jacquesu Meunieru: „Poezija je kad jedna riječ prvi put sretne neku drugu riječ“. Kad neka stvar sretne riječ koja će je izraziti – a na te zaruke često treba dugo čekati – i to je poezija, i kad neka slika pronađe napokon rečenicu koja je voli i koja je zaodijeva, i to je poezija. U trideset godina bavljenja ikonografijom samo sam jedanput uspio objaviti ovaj neobičan i tajanstven dokument na koji me – naravno – naveo slučaj, tijekom jednoga istraživanja o mineralogiji. Ako mi pamćenje još nije previše ishlapilo, riječ je o naslovnoj stranici Becherove „Physica Subterranea“, Leipzig, 1715. (?). One koji će se možda začuditi tomu što na početku posve tehničke rasprave nalaze istodobno zagonetnu i zaštitničku sliku, treba podsjetiti da su svi oni koji rade pod zemljom oduvijek održavali nejasnu i neprestanu vezu s mnoštvom gnoma, vila, zemnih duhova, koji su se mogli pokazati smrtno opasnima ili korisnima: jedan vas je glas odvlačio u labirint iz kojega nećete izaći živi; drugi vas je vodio do rudne žile granata ili ametista, do tajanstvena vatrenog sjaja koji je običnog rudara pretvarao u burgmestra ruku nakićenih prstenjem i odjevena u hermelin. Taj naslovni list, kao i većina slika koje su se ticale podzemnog svijeta, ima alkemijsku konotaciju, a u ovom slučaju i rozenkrojcersku. To zdepasto, bespolno, već sideralno tijelo, tijelo je Saturna u kojemu dozrijevaju mineralni, biljni, životinjski, ljudski svjetovi. To je, u ezoteričkoj tradiciji, slika „Patera dormiensa“, vremena u kojemu rastemo i umiremo. Godinama je taj lik živio u meni a da nisam nalazio riječi kojima bih ga izrazio. To nas upućuje na tajnu onoga tijela za koje nam Sveto pismo kaže da je stvoreno na sliku i priliku Božju i čije nam tjelesno uskrsnuće obećava. Onoga tijela koje je sad Kyrie Eleison, sad hosana, sad žeravica, sad pepeo, sad svjetlo, a sad tama. Onoga tijela koje Krist nije nikad prezirao ni osuđivao, ali su ga crkveni oci mrzili toliko da su, želeći nas navesti da budemo skromniji, smatrali korisnim podsjećati da ljudsko stvorenje „inter feces et urinam nascitur“ („dolazi na svijet između mokraće i izmeta“). Kao da je to bilo potrebno! Uostalom, budući da sam dugo živio u istočnjačkim kulturama u kojima se tijelo, sa svim spolnim i probavnim funkcijama, s darom za suze i smijeh, promatra kao slika svijeta, kao ravnoteža, sklad, dar, nemam zaista što prigovoriti tome mjestu rođenja, koje nam je svima zajedničko. A ti dobri Božji eunusi zaboravljaju, između govna i mokraće, ono središte koje je tamni

NOVI PRIJEVODI

Nicolas BOUVIER

baršun Erosa, med ženâ, tjelesni i duševni drhtaj koji nas je sve barem jedanput potresao, i ono što je Nerval izvrsno nazvao „vilinskim zovom“. Pripisati Sotoni, kao što čine neki od tih jadnika, takvu zavodljivost, taj dragulj ženskoga tijela i tu glazbu čulâ, znači pripisati mu demijuršku moć koju nikad nije imao i nikad je neće imati. Prije nekoliko sam godina, zahvaljujući slučaju, od kojega neprestano živim, naletio – (naletio!) – na nekoliko redaka koji su zaodjenuli to saturnovsko tijelo, već transcendirano, sublimirano. Nekoliko riječi jednako tako neobičnih kao i slika s kojom ih danas združujem. Spavaj, oh, veliki savjetniče svijeta, Spavaj, spavaj, Brižno sam za tebe uredio Ležaj na kojemu počivaš. Gerhardt, Njemačka, XVII. stoljeće Ta vizija potekla od jednoga nepoznatog njemačkog mistika, ta prekrasna slika tijela prečesto ignoriranog, nijekanog, podcjenjivanog, tijela koje nas je tako strpljivo nosilo tako dugo i tako daleko, i koje je odjedanput uzdignuto do dostojanstva „Velikog savjetnika svijeta“, donijela mi je neobjašnjiv mir, koji povremeno gubim i opet nalazim, i pomirila me s vlastitom smrću. Kad dođe red na mene da umrem, volio bih da jedan ženski glas, ako je moguće, ako ne tražim previše, jedan blagi alt, kaže tom pratiocu mnogih muka i pustolovina, odjednom odsutnom, ukočenom, tihom, izgubljenom, i za kojega više neću moći ništa učiniti – Spavaj, spavaj, Brižno sam za tebe uredio Ležaj na kojemu počivaš. Bio bi to zaista lijep odlazak i otišao bih laka srca prema nekoj drugoj galaksiji. Kao što vidite, ikonografija nije bezazlena djelatnost: jedna vas slika uhvati negdje na osami, primi vas za ruku i odvede do groba, gdje se, lakomisleni kakvi već jesmo, ne znamo suočiti s ozbiljnošću situacije, ni kako se držati. Studeni 1992.

233

234

NOVI PRIJEVODI

Nicolas BOUVIER

SNOVI TIJELA Nalik prirodi, prirodi, prirodi, Nalik paperju, nalik misli... napisao je Henri Michaux, koji je svoja – i naša – osjetila sondirao neusporedivom pozornošću i nepopustljivošću. Da je to tijelo koje nas prosvjetljuje ili ponižava od kolijevke do groba nalik prirodi, naša je velika pomoć, naše posljednje utočište, možda naša jedina ljubav. Za taoističku oštroumnost ili žar tantričke Indije, ta istovjetnost nije dvojbena. Živi duh kabalistâ pronalazi u tome stupnjeve duhovne spoznaje i sliku tvorca. Srednjovjekovno kršćanstvo koleba se između gnušanja i praznovjerna poštovanja. Leonardo da Vinci, koji potajice secira mrtva tijela, izlažući se opasnosti da završi na lomači, vidi u njemu najljepšu radionicu u svemiru. Kako god bilo, taj tajanstveni pratilac, ogledalo naših nemira ili naših pouzdanja, ne prestaje nam zadavati muke. Otkad tražim slike, ti „snovi tijela“ čine zasebnu galaksiju na beskrajnom nebu ilustracija. Planet na kojemu se strah, veselje, morbidna frivolnost smjenjuju kao u toj hrabroj radionici koja će nam još neko vrijeme praviti društvo. Ludost poput one u kojoj su nekadašnji arhitekti slobodno izražavali svoje fantazme, strahove, želje ili hirove. „Snovi tijela“, 1985. u: Ecriture, broj 24, 1985.

SJEVER Iznad stola za kojim pišem visi mali kompas od potamnjela čelika, koji potječe iz rata 1914. Još pokazuje Sjever iglom koja malo podrhtava; onoga dana kad ga bude prestala pokazivati, umrijet ću. Svi imamo u glavi kompas, dragocjeniji od zlata Inkâ. Kad netko od naših bližnjih počne raditi sve naopako, kažemo za njega, na francuskom, da je „izgubio Sjever“. Neki su ga izgubili kad i svoj život, upravo kad su ga krenuli tražiti: mislim na Hudsona, kojega je 1611. u malome čamcu usred leda ostavila njegova pobunjena

Nicolas BOUVIER

NOVI PRIJEVODI

posada. Mogao bih navesti još mnoge druge. Sjever se prvi upisao u moju Ružu Vjetrova zahvaljujući Jacku Londonu, Fenimoreu Cooperu i Curwoodu, koje je moja generacija čitala u dječjim bibliotekama. Sjever su, dakle, bile saonice, psi haskiji s cipelicama od karibuove kože, „pemmican“ i polarni medvjed. Kad mi je bilo sedam godina, crtao sam noktom palca rijeku Yukon na maslacu namazanom na krišku kruha, i, da sam mogao birati obuću, bila bi nalik tim šlapicama, ali sa sedam godina ne birate gotovo ništa osim snova, a ni to nije sigurno. Sjever – bila je to i blistava i strašna Snježna kraljica iz Andersenove bajke, prva u dugome nizu imaginarnih ljubavnica. S deset godina grlio sam je drhteći od hladnoće u njezinu dvorcu od leda, mraza i vihorâ. Za Ptolomeja i Strabona sjevernjački su narodi, o kojima uostalom nisu ništa znali, zacijelo bili uzori vrline zbog surovosti njihova podneblja. Petnaest stoljeća kasnije, geograf Olaus Magnus, brat biskupa Uppsale, koji se sklonio u Rim nakon obraćenja Švedske na protestantizam, okružen pokvarenim crkvenim prelatima, omlitavjelim od lazanja i frascatija, govori otprilike isto u svojoj Povijesti sjevernih naroda (Rim, 1557.). On osim toga tvrdi, ne baš osobito klerikalno, da su gotovo svi skandinavski junaci rođeni iz ljubavi vrlo lijepe žene i medvjeda. Jedna dražesna vinjeta ugravirana u drvu ilustrira to neobično vjenčanje. Bilo mi je sedamnaest godina kad sam prvi put prešao polarni krug. Bilo je laponsko ljeto, s ponoćnim suncem i potocima bljeskavim od pastrva. S pastirima koji su slijedili svoja stada sobova došao sam do arktičke obale. Napustio sam ih na trećini puta, jer sam se morao vratiti u školu, u Ženevu. Na povratku, dva ili tri dana sam hodao kroz tundru a da nisam sreo ni žive duše. Zrak je bio vrlo blag. Prve ptice selice kružile su nebom prije nego što će krenuti na Jug. Spavao sam na mahovini, u debelom pustenom kaputiću. Nikada nisam mislio da čovjek može biti tako sretan. Tad sam shvatio da me „nomadsko stanje“ ima čemu naučiti. Upravo me je to ljeto na Sjeveru učinilo putnikom i zatim mi otvorilo ostale osi kompasa. Studeni, 1992.

235

236

NOVI PRIJEVODI

Nicolas BOUVIER

OD ISTOKA PREMA ZAPADU To je bio moj put, prema logici povijesti. Mislim, kao i Herodot, da je Azija majka Europe, a da joj je Novi svijet kći. Herodot, rođen u Bodrumu u Turskoj, smatrao je medske ratove glupima i u svojim „Istraživanjima“ nastoji pomiriti Grke i Perzijance, koje uostalom silno hvali. Aleksandar Veliki dijelio je to mišljenje. Njegova osobna garda bila je sastavljena od perzijskih konjanika i strijelaca, na veliki jad njegovih makedonskih vojnika, koji su ih u tri navrata pobijedili. Pošto je potukao vojsku i bojne slonove kralja Pora, tako je ganut plemenitošću toga starca da se prema njemu odnosi s velikim poštovanjem i ostavlja mu njegovo kraljevstvo Pendžab. „Azija, pogrbljena majka“, napisao je Lorenzo Pestelli. Sa šest godina, čitajući Julesa Vernea, vidio sam Phileasa Fogga i Passepartouta kako oslobađaju mladu brahmansku udovicu koja je trebala biti spaljena na lomači uz svojega muža, i otada me je ta „majka“ privlačila kao što magnet privlači metalne strugotine. Trideset godina, ili gotovo toliko, uvijek sam išao prema Istoku. Prirodno je da idemo pronaći stare prije nego što ćemo otkriti mlade. Radujem se zbog te odluke, iako sam ponekad našao tu „majku“ nagrizenu postkolonijalnim oponašanjem, iskvarenu korupcijom i opijumom, lišenu duše pod utjecajem puritanskog dogmatizma, ili ponekad smrtno umornu poput staraca iscrpljenih od pretjerana rada. Velike kulture umiru onako kako se gase uljne svjetiljke. Maova Kina nikad neće biti ravna Kini dinastije T’ang, niti će Iran ajatolahâ biti ravan Iranu Shaha Abbasa. Ne treba više ništa očekivati od njih osim rafiniranosti, patine, tankoga srpa Mjeseca u opadanju. Rekao sam da je moj put bio dijakronijski i to je točno: ta Azija koju sam toliko volio i tako dugo njome putovao pomogla mi je da razumijem Europu. Krist, Buddha, Muhamed došli su s Istoka. A poznavanje Europe objasnilo mi je Ameriku, i još je objašnjava. Posljednjih deset godina gotovo sva moja putovanja ili boravci vodili su me na Zapad: Irska, Škotska, Kalifornija, divna britanska Kolumbija. Mogao bih, poput jednoga belgijskog pjesnika i diplomata, reći: „Ti koji zadrhtiš na ime Vancouver“. Zapad je, dakle, došao kasno u moj život: našu američku kćerku posjetio sam kad sam već prešao šezdesetu. Učinila mi se lijepom u najrazvikanijem gradu na svijetu, Los Angelesu, gradu čiji vrtovi žive od dotoka vode sa Sjevera. Na plažama Malibua, Venice, Santa Monike, shvatio sam da se mit Zapada, „Westward-Ho“, koji je za Ameriku ono što je Eshil za grčku tragediju, rastopio u golemim, sivim i hladnim valovima. Da je tu kraj Zapada: nijedan stanovnik Kalifornije koji ide u Guam ili na

Nicolas BOUVIER

NOVI PRIJEVODI

Filipine neće reći: „I go West“. Na plažama Pacifika Zapad se uvija u sebe sama poput vala koji udara o žal. A dalje je beskrajni Tihi ocean, koji bez Bougainvillea, Cooka, Stevensona i Melvillea ne bi nikad prožeo naše imaginarno. Taj val koji se uvija, to su Hollywood, John Ford, John Huston: svi su vesterni način oživljavanja onoga što više ne možemo doživjeti. Taj mrtvi mit, i film koji je rođen na toj obali, vraćaju u život stare fantome koji su Americi još potrebni. Kolovoz, 1993. Nicolas Bouvier rođen je 1929. godine u Grand Lancyju/Ženeva, u obitelji koja je za svojim stolom primala kao goste Thomasa Manna, Hermanna Hessea i Marguerite Yourcenar, i u kojoj je, uz oca, ravnatelja Sveučilišne knjižnice, vrlo obrazovanu majku i djeda glazbenika, od ranoga djetinjstva razvio ljubav prema čitanju i učenju. Omiljeni pisci dječjih knjižnica u to su vrijeme Curwood, Fenimore Cooper, Jack London, i mali Nicolas provodi sate čitajući o pustolovinama njihovih junaka na dalekom sjeveru ili proučavajući zemljopisne karte. Kao gimnazijalac, i kasnije student književnosti i prava, kreće na prva putovanja u Finsku, alžirsku Saharu, Španjolsku, i o tome piše za razne novine. Od njega se, u skladu s obiteljskom tradicijom i mentalitetom protestantske Ženeve, očekuje da započne sveučilišnu karijeru, ali Bouvieru su potrebni širi vidici. S prijateljem, slikarom Thierryjem Vernetom, u lipnju 1953. kreće u malom Fiatu 500 na put koji će ga preko Balkana, Grčke, Turske, Irana, odvesti do Khyber Passa, graničnog prijelaza između Afganistana i Pakistana, gdje „u danima istočnog vjetra do putnika na mahove dopire zreo i opaljen miris indijskog kontinenta...“ Tim riječima, zapisanim 1. prosinca 1954., završava prva Bouvierova knjiga, Upotreba svijeta, jedna od ključnih – i kultnih – knjiga putopisne proze, prvi put objavljena 1963. godine, o autorovu trošku. U knjizi su uz Bouvierov tekst, koji živošću, preciznošću i visokim književnim stilom daleko nadmašuje uobičajene putopise, objavljeni Vernetovi crteži, nastali tijekom zajedničkog putovanja do Kabula. Bouvier je sam nastavio put kroz Indiju, Cejlon (gdje će se zadržati nekoliko mjeseci), i svoje prvo veliko putovanje završio u Japanu, u kojem je ostao godinu dana, izdržavajući se pisanjem članaka za novine, popraćenih fotografijama, držanjem predavanja, pa i povremenim poziranjem kao maneken. No, trebat će mu mnogo vremena da bilješke s toga i kasnijih putovanja pretvori u knjige, jer se „vanjsko i unutrašnje“ (kako glasi naslov njegove jedine zbirke pjesama) moraju prožeti, proći kroz proces „pročišćavanja“ i „taloženja“. Tom gotovo alkemijskom procesu dugujemo knjige Japanska kronika (1975.), Riba-Škorpion (1982.), Dnevnik iz Arana i drugih mjesta (1990.), Između lutanja i vječnosti (1993.), Crvena soba i drugi tekstovi (1998.)... Kako je Bouvier i vrstan fotograf i ikonograf, njegove su knjige često spoj fotografije i teksta, poput knjižice Sova i kit (1993.), iz koje su prevedeni ovi kratki zapisi. Nicolas Bouvier umro je 1998. u Ženevi, a nakon smrti objavljeno je nekoliko knjiga njegovih dotad neobjavljenih bilježaka i tekstova što ih je pisao za novine i časopise, te osobito zanimljiva prepiska s prijateljem Thierryjem Vernetom, suputnikom na prvome velikom putovanju.

Izbor, prijevod s francuskoga i bilješka: Bosiljka Brlečić, Zagreb

237

Theodoro ELSSACA, Santiago de Chile (Čile)

238

DESET PJESAMA BLJESAK MUNJE (Travesía de relámpago) U veseloj krivulji života dišemo samo na tren. Spiralno putovanje, uzdah na nebeskome svodu, blaga zraka svjetlosti ili treptaj vilina konjica, bljesak munje. Od djetinjstva do ledenoga praznog tijela; bez zraka ulazimo u tamu groba. Postojali smo u postojanim kostima, borili se rame uz rame s tajnovitosti, potreseni do srži napredovali prema tami; malo nam je nedostajalo da se porežemo na zidini postojanja. U osvijetljenim izlozima gomilali smo nijeme kosti. Jednu laganu iz doba paleolitika, listnu kost izvađenu iz Stonehengea, šaku neandertalca. Egipatske piramide sačinjene od kostiju blistale su kao bjelokost u Uru, Kaldeji i Ninivi. Aaaah! Kad bi te prečasne kosti ispričale istinitu priču o ljudskoj povijesti,

Theodoro ELSSACA

NOVI PRIJEVODI

o nedovršenome putovanje njezinih neobjašnjenih dijelova. Kao da su dragulji, u spremišta smo pospremili kosti garavih ljudi iz Mikene ili iz Selkama, koji su lovili u magli, galeriju kromanjonskih kostiju. Istražili smo bedrenu kost afričkoga australopitecusa, izvagali Vallejovu* nadlaktičnu kost, podigli lubanju prvoga sapiens-sapiensa. Gdje li su samo njegov mozak i posljednja živčana stanica, ima li mogućnost pamćenja? Jesu li sve ove polomljene kosti naši djedovi, preci čovječanstva, loza primata? Kosti koje su bile obložene tetivama i mesom, koje su pobjedonosno hodale, uz jezike i oči. Te polomljene kosti bili smo mi u nekim drugim životima. Mi, možda slični u našim uzastopnim smrtima, u vječnome povratku svih glasova, tragova i ruku. Neka jauk u pepelu pronađe sve izgubljene kosti!

* César Vallejo (1892.-1938.) – peruanski pjesnik, jedan od najznačajnijih predstavnika modernizma (op. prev.).

239

240

NOVI PRIJEVODI

Theodoro ELSSACA

PUTOVANJE NAKRAJ NOĆI (Viaje al fin de la Noche) sinu Américu u spomen Slavim svjetlost koja do nas dopire sa zvijezda. Daleke su to, mrtve zvijezde, još uvijek blistava trupla, prikaze na božanstvenoj indigo boji, litanija smrti s kosom i ponovno rođenje, zrcala nepoznatih svjetova koji više ne postoje. Zagonetni glasovi odjekuju plavetnilom. Jesi li u pomrčini, Américo iz Amerike? Sine moj, krv krvi moje, svojim si mi dolaskom na svijet promijenio život. Hoćeš li saznati da te se u svakome trenutku prisjećam? Pokojnoga mladića, putnika po zvjezdanome prostoru. Gasi li se život kao što se rasplinjuje svjetlost? Kao uljna svjetiljka na kiši? Kao mač gorčine dok siječe vjetar? Toliko smo se smijali, odjeveni u muslin i odijela. Bio si plod ljubavi s lijepom Eloísom ispod dražesnoga zviježđa Kastilje. Américo, Américo, uspomena na Vespuccija, firentinskoga moreplovca u Novu Indiju. Za pjesnika dan nema dovoljno sati. Usredotočen na tvoju rodnu Europu palim vatru na vignju sjećanja: oči koje su osvjetljavale svaki dan, mladost koja nas je razdraganošću nadahnjivala u kratkome vremenu kiša i vrućina.

Theodoro ELSSACA

Imao si tek nešto više od dvadeset godina kad je zagonetni šahovski misterij pokrenuo svoje figure prema zloj kobi. Umire oko koje je gledalo svijet, ali ne i duša. Noć me nije vodila k danu. Putujem u mraku prema završetku tuge. Vjerovao sam da u tami čujem tvoje riječi, glasove koji se ne brišu iz sjećanja. U Madridu si mi jednom rekao: svaki put kad udahnemo, bit ćemo zajedno. Je li prošlo stoljeće otkako si otišao ili je to bilo tek sinoć? Iz moje daleke Terra Australis, suhih očiju, okrećem svoje drhtavo lice prema univerzumu. Zmajevi i kentauri nastanjuju nebo, istražujem prostor čekajući neki znak. Mali komet razbija gladak nebeski svod.

NOVI PRIJEVODI

241

242

NOVI PRIJEVODI

DAMERO* Ispod sata koji već stoljećima ne kuca, snažno i matematički točno pritiskujući bjelokosnu bjelinu i crnu ebanovinu, svira slijepi pijanist. Njegove ruke na blistavome drvetu izgledaju kao da su zlatne; kao tajanstveni sarkofag moje nostalgije na damerskome mramoru. Glazbalo je dobro ugođeno. Na stropu, blistave kristalne svjetiljke. Zagasito-crveni baršun upija svjetlost, zvuk i glasove koji su me napustili. Treba odbaciti nepokopane prizore koji izviru iz crnila glazbala kao što to čini ranjeni sokol nošen olujom.

* Umjetničko ime njemačke glazbenice i pjevačice Marit Posch (op. prev.).

Theodoro ELSSACA

NOVI PRIJEVODI

BLJEŠTAVILO SATOVA (Fulgor de relojes) Lutao sam ponizno i pokunjeno po urarskim radnjama gdje su mi pokazivali metalne utrobe zupčanika: izopačene noževe spremne za ubijanje. Posvuda sam satima tražio; nešto se događa jer mi izmiču iz ruku kao divlje uplašene ribe. Iznenada, pogledao sam ispod kreveta da vidim krade li mi tko minute. Možda plahi bazilisk. U ladicama svojega pisaćeg stola tražim dane koji protječu sve brže. Sudbonosna crna rupa progutala je tjedne kao čudo zviježđe Cetus, otajstvo na krajnjem rubu svemira. Tjedni nestaju prije nego što postanu Nova Sagittarii. Odnedavno, potajice gledam svoj sat. Sa čuđenjem sam otkrio da godine jure svaki put sve brže, a da ja, pak, idem sve sporije – u posljednje me je vrijeme spopalo šepesanje. Prisiljavam se misliti na Goyu, na niz „Crnih slika“, na njegovu legendarnu Quinta de Sordo* i na onaj užas od Saturna, Kronosa, ljudski kontejner pijan od krvi koju je, pretjerano proždrljiv, gutao; * Quinta de sordo (kuća gluhoga čovjeka) – kuća u Madridu u kojoj je od 1820. do 1823. živio Francisco de Goya. U njoj je naslikao „Crne slike“ (op. prev.).

243

244

NOVI PRIJEVODI

Theodoro ELSSACA

na tijela koja su ispunila svoj neizbježan rok trajanja. Lagani Dalíjevi satovi pokušaj su zaustavljanja kazaljki prije nego što nam sjećanje oslabi. Nostalgični, rasipaju posljednje svitanje u njegovu voljenom zaljevu u Port Lligatu, na rubu sudbonosnoga stjenovitog ponora. S vršaka propadajućih kazaljki potresa me sumorno graktanje. Zbunjeno sam pogledao opaka gavrana kojega je iznenadio Edgar Allan Poe. Dijabolično je promatrao obzorje. Ispod njegova postojanog lika visjela je ura s izgubljenim satima.

FATUM PARCAE Mislim da će danas nastupiti moja smrt. Crni ogrtač i kosa pojavljuju se na obzorju. Parke će presjeći nit što sjedinjuje život i tajnu. Mislim da će danas, dok pišem ovu posljednju pjesmu, biti taj dan. Ali neću pobjeći od groznoga Sotone, od njegovih pokopa i svjećica, od paklenih sporazuma u Corral Quemadu.* Neće me smesti njegov sumporni teški korak. Dok zazivaju nekromanta, * Corral Quemado – važan most u Peruu, koji u znak prosvjeda često zauzimaju pripadnici plemena Awajún iz amazonske prašume (op. prev.).

Theodoro ELSSACA

NOVI PRIJEVODI

neću ponovno bježati od dijaboličke slike Codex Gigasa*, od užasne demonologije, vještičjega sijela. Naprotiv, hrabro ću čekati. Neću zatvoriti vrata niti ću tražiti savjet uoči sumorne zabave crva. Neću uroniti u zemlju niti ću pustiti da mi stave blijedu koprenu. Zbog svih živih koje mi je ukrala, ostat ću ovdje kako bih smrti ogulio kožu, iskopao joj oči i izvadio utrobu. Slomit ću svaku od njezinih prokletih kostiju i samljeti ih kamenom pokrenutim bijesnim vjetrom. Smrt hoda ovuda, vidio sam je.

* Codex Gigas – rukopis nastao početkom 13. stoljeća u benediktinskome samostanu u selu Podlažice (Češka Republika). Poznat je pod nazivom „Vražja Biblija“ zbog velike slike vraga unutar knjige (op. prev.).

245

246

NOVI PRIJEVODI

Theodoro ELSSACA

ELEGIJA ZA JORGEA OYARZÚNA (Elegía para Jorge Oyarzún) Dramaturgu Jorgeu Oyarzúnu, ubijenome u Valparaísu u siječnju 1984. Boemske noći uz crno vino i Chopinova „Nokturna“. Cigareta ispod debelog brka. A riječi su poput dima – prozračne, nježne, anđeoske... Vrijeme teče unatrag uz Beethovenove oktave. Zdravstveni problemi, vlažna jutra, tajna ranjenog krila, vječnost, let nebom prema drugoj dimenziji. Skupina zvijezda vidjela je kako padaš. Maktub, maktub: sve je već bilo negdje zapisano. Bogovi su se nesmotreno igrali, vitak lik što hoda ulicama prošao je lûkom kao crvena sjena, nijema zamisao zvijezda. Metal je ugasio svjetlost u tvojim znatiželjnim očima. Ostao si na staroj plavoj postaji čekajući posljednji vlak. Kad sam primio tvoje pismo, već si otišao. Kad su dobili moje, bio si pokopan. Kakvo gorko mimoilaženje, prijatelju Jorge! Poput smrti, tvoj me je odlazak slomio. Koračat ću tvojim dalekim ulicama, možda se ponovno sretnemo. Možda se, prijatelju moj, ponovno sretnemo.

NOVI PRIJEVODI

Theodoro ELSSACA

PODRIJETLO AMERIKE (Raíces de América) Pablu Nerudi kojega sam posjetio u Isla Negri* Poput slapa sačinjenog od muza, ono najvidljivije od veličanstvene priče spustilo se zemljovidom. Razbuktalo se proljeće. Nepostojane kapi vode kliznule su među glazbu violine. Nadahnute su ruke čarobnjaka. Preko velebnoga crvenog lûka, Mjesec ga vodi prema grebenu. Usmjerio je pogled prema iskričavoj vegetaciji i njezinome snažnome mirisu. Pojavljuje se bljesak munje. Čarobnjakov šegrt razmaknuo je gustu i nejednaku tamu vertikalnog prostora. Glasnik uznemiruje leptire. Iz maski izviru kristali, a plamene boje bučno ispadaju iz njegovih usta.

* Isla Negra – čileansko mjesto na obali Tihoga oceana, poznato kao pjesnikovo boravište, gdje je Neruda živio u kući „Casa de Isla Negra“ od 1939. do smrti 1973. (uz duga razdoblja egzila i putovanja). Danas je ondje znameniti muzej (op. prev.).

247

248

NOVI PRIJEVODI

JUNAČKI PLES (Danza epíca) Nagoj, ljubit ću ti čak i šupljine na ramenu; nastavit ću s kostima i tetivama, sve do posljednjega kutka s krvi u kojemu se okupljaju tvoji iznenadni snovi. Jašući na vrancu s velikim vrućim kaležom, krenut ću u osvajanje tvojih kraljevstava, skrovitih labirinata bića. Kad doprem do tih dubina, neću se htjeti vratiti. Bit ću tvoj lutajući vitez i podizati svoj mač kako bih te obranio od divova i zmajeva. Ti, naga muza pernatih krila, u letu, uzdižući se među zviježđe, nastavit ćeš plesati u vječnosti raja.

Theodoro ELSSACA

PIJESAK (Arena) Trenutci od zraka ili od kamena yin i yang su putovanja. Snažna želja da se dođe do Itake. Ništa nije bolje od toga zanosa. Svaki je trenutak jedinstven i neponovljiv; zagonetno lijep. Svjesni smo da smo smrtni, da nam je trag prolazan. Možda je to zbog imena koja pišemo u pijesku, zbog vode i zraka. Jer, nestali su poljupci u naletu vjetra. Izbrisalo ih je uzburkano more. Niti jedan dan nije nalik na neki drugi. Tišina, trag ili pogled ne ponavljaju se na istoj stazi. Niti jedna krv nije poput neke druge. Ni prošlost, ni put.

NOVI PRIJEVODI

249

250

NOVI PRIJEVODI

PRAŠUMA MOJEGA JUGA (Selva de mi sur) Upijam krajolik u intimnome poetskom činu. Vidio sam šume kako razgovaraju na vjetru ili kako su skamenjene pod gustom maglom. Uspravne stoje na kiši i noću se okreću poput zvijezda. Upoznao sam stabla koja su bolja od ljudi. Jedna me maslina pozdravila usput i poljubila moje otvorene rane. Svjedokinja magnetski privlačne Palestine, hrabro podižu svoj mistični plod, pobjedničko povijesno znamenje. Vidio sam kako ubijaju šume, kako padaju kao dostojanstveni divovi. Šume dišu isti zrak koji je udisao tyrannosaurus rex; udišem ga i ja. Pijem istu vodu iz legendarne rijeke čiji je tijek gledao Heraklit. Ista je to voda, ista šuma i isti kralj. Nastanjena nimfama i legendama, prašuma juga je šumarak u kojemu svjetlucaju oči jelena. Šuma je odjeća Zemlje; u tajnovitosti njezina neba stanuje povjetarac.

Theodoro ELSSACA

Vidio sam kako ljudi ne razmišljajući ubijaju šume koje su potrebnije nego oni. Tu je bila jedna šuma; sada je, okružen smrću, ostao samo pepeo u zraku. Želio sam spasiti šumu, svijet. Ostao je samo pepeo u zraku. Možda čovječanstvo ne zaslužuje više živjeti. (Iz zbirke Travesía de relámpago)

NOVI PRIJEVODI

251

252

NOVI PRIJEVODI

Theodoro ELSSACA

Bilješka: O pjesniku Theodoro Elssaca rođen je 1958. u Santiagu de Chile. Pjesnik je, urednik, slikar i fotograf. Studirao je dizajn i estetiku na Katoličkome sveučilištu u Santiagu. Jedno je vrijeme živio u Europi (Njemačka, Francuska, Španjolska), a u rodnu zemlju vraća se krajem osamdesetih godina. Čitavu 1987. proveo je Amazoni s plemenima Agurama, Sharanahua, Asurini i drugima. Naučio je njihova narječja. Imao je više od sto izložaba, a objavio je knjige: Aprender a morir (Naučiti umrijeti, 1983.), Viento sin memoria (Vjetar koji ne pamti, 1984.), Isla de Pascua (Uskršnji Otok, 1988.), Aramí (1993.), El espejo humeante (Dimno zrcalo, 2005.) i Travesía de relámpago (Bljesak munje, 2013.). Trenutno ima vrlo značajnu ulogu vezanu uz kulturnu djelatnost – obnaša dužnost predsjednika Ibero-američke zaklade, čija je osnovna zadaća promidžba hispanoameričke književnosti u svijetu.

O poeziji Theodoro Elsacca još je jedan u nizu uspješnih čileanskih književnika koji djeluju u „zemlji pjesnikâ“ i nastavljaju put njezinih poetskih „stupova“ – Pabla Nerude, Gabriele Mistral, Pedra Prada, Vicentea Huidobra i Pabla de Rokha. Štoviše, španjolski pjesnik Ángel Guinda smatra ga jednim od „najživljih, najsnažnijih i najvažnijih glasova suvremene hispano-američke poezije XX. i XXI. stoljeća“. Nemamo razloga ne složiti se s njim, jer poezija ovoga osebujnog čovjeka jednako je zanimljiva kao i on, vječni putnik po prostranstvima našega planeta, koji rado istražuje i onaj drugi, zagrobni svijet što nam je još uvijek velika enigma. U njegovu pjesništvu prije svega zapažamo izravan i jasan izričaj te bogatstvo riječi. Ona nas oduševljava ritmom i zvukom. Do izražaja dolazi pjesnikov filozofsko-naturalistički duh. Jer vatreni je branitelj svega što živi na Zemlji i ozbiljno zabrinut za njezinu i za budućnost čovječanstva. Možda je stoga svoju najupečatljiviju poetsku zbirku „El espejo humeante“ posvetio amazonskoj prašumi u kojoj je živio među amazonskim plemenima. Upravo u njoj do punog izražaja dolazi pjesnikova velika ljubav prema svojemu čarobnom rodnom kontinentu, njegovoj mitologiji, tajnovitosti, ritualima, mistici. I njega, kao i njegova slavna zemljaka Nerudu, nadahnjuje veličanstvenost i posebnost Latinske Amerike – njezina povijest, zemljopis, rijeke i jezera, flora i fauna, krajolici, običaji, ljudske strasti i boli, borbe narodâ za slobodu, njezina izvornost. Oči su mu širom otvorene pred sjajem i ljepotom koja ga okružuje u velikim gradovima, ali i u najzabačenijim selima. Premda voli izazove i putuje po čitavu svijetu, Elssaca se rado vraća korijenima, svojemu kontinentu i njegovim tajnama. Privlači ga istraživanje nepoznatoga oko njega, ali naš pjesnik ujedno istražuje i sebe sama; svoj život. Stoga je njegova poezija duboko misaona, a poetski doživljaj čist i nepatvoren. Tematika ovoga pjesnika o čijem su radu pisali mnogi velikani, među kojima se ističe i Rafael Alberti, osim ljubavi prema rodnoj zemlji i svojemu raznolikome kontinentu obuhvaća i ljubavnu poeziju. U pjesmama nadahnutim ljubavlju prema ženi nailazimo na veliku raskoš i bogatstvo leksika. Svoje iznimno obrazovanje Elssaca, prijatelj i znanac mnogih književnika koji su obilježili prošlo stoljeće – poput Juana Rulfa, Carlosa Fuentesa ili Ernesta Sábata – dokazuje u pjesmama posvećenim značajnim povijesnim ličnostima, od Francisca de Goye preko Mozarta do Nerude, a poznat je i kao haiku pjesnik. Posebnu pozornost privlače pak njegova odvažna poetska putovanja u kojima napušta svoju i našu svakodnevicu, velike europske i latinsko-američke gradova i njihovu kulturu, odlazeći u dubinu nepoznatih i tajnovitih svjetova onkraj stvarnosti. Kao što se s lakoćom kreće otmjenim salonima u

Theodoro ELSSACA

NOVI PRIJEVODI

kojima se na najvišoj razini raspravlja o književnosti, ali i po amazonskoj prašumi gdje razgovara s pripadnicima plemena koja žive daleko od civilizacije suvremenog svijeta, izgubljena među golemom vegetacijom i zakriljena tajanstvenim oceanom, na jednako način i s velikom znatiželjom istražuje zagrobni život i smrt koja mu je odnijela mnogo dragih ljudi. Taj prijatelj šamanâ i proučavatelj njihovih magijskih iskustava, koji je sudjelovao u njihovim ritualima, doživljenu je magiju kasnije vješto rabio u svojim poetskim izričajima. To je razvidno i u njegovoj najnovijoj zbirci naslovljenoj „Travesía de relámpago“ objavljenoj u Madridu 2013. godine. Knjiga obuhvaća izabrane pjesme iz pjesnikovih ranijih djela te one još neobjavljene. Ova probrana poezija vrlo je izražajna, estetski savršena, fonetski bogata, a čitatelju pristupačna zbog svoje vizualnosti. Stoga se može jasno osjetiti kako pjesnik svakim izričajem slavi život i kako riječima ulazi u skrivene nutrine bića. Razvidna je i vještina kojom rabi utjecaj četiri elementa: zraka, vatre, zemlje i vode, kako bi svojom energijom ulili snagu čovječanstvu te životinjskome, biljnome i svijetu minerala pomogli da opstanu i ne pokleknu pred prijetnjama današnje civilizacije. U ovome izboru predstavljam deset Elssakinih pjesama, što nije puno, ali je ipak dovoljno da se doživi nečija poezija. U njima su obuhvaćene teme vezane uz istraživanje prošlosti i povijesti čovječanstva, u kojima je razvidno pjesnikovo izvrsno poznavanje svjetske povijesti i kulture, a do izražaja dolazi i njegov kozmopolitizam. Tako u pjesmi Bljesak munje ne istražuje samo svoju i našu nutrinu nego i čitavu ljudsku povijest – lubanje i kosti predmet su njegove pjesničke znatiželje: /Jesu li sve ove polomljene kosti naši djedovi, preci čovječanstva, loza primata?/ Pjesme posvećene pokojnima, sinu i dragome prijatelju, otkrivaju nam duboko osjećajnog čovjeka koji je, usprkos vrlo lagodnome životu, jako patio. U njima se osjećaju istinska bol i očaj zbog gubitka voljenih osoba, ali i nemoć, jer pred smrću i njezinom silinom, nažalost, svi moramo pokleknuti. Doduše, Elssaca stalno ratuje s njom, jer mu oduzima voljene osobe – u ranom je djetinjstvu izgubio majku, a kasnije sina i drage prijatelje. Poetski je iznimno snažna pjesma Fatum Parcae, koja zbog mnoštva mračnih slika izaziva nelagodu. No, optimizam budi činjenica da se pjesnik, veliki ljubitelj životnih radosti, usprkos svemu ne predaje. Štoviše, namjerava se okrutno obračunati sa smrti: /Zbog svih živih koje mi je ukrala, / ostat ću ovdje kako bih smrti ogulio kožu, / iskopao joj oči i izvadio utrobu./ Protiv mraka i crnila u duši, koji ga ponekad obuzimaju, bori se u pjesmi Damero u kojoj govori o ljepoti glazbe i svirci slijepoga pijanista. Elssaca obožava glazbu i tvrdi da ju je slušao još u majčinoj utrobi. (Majka mu je bila glazbenica.) A jednom je prigodom izjavio „da je i prije rođenja bio pjesnik“. Pjesma Podrijetlo Amerike nadahnuta je poezijom čileanskoga barda Pabla Nerude, kojemu je posvećena nakon što je naš pjesnik obišao Nerudinu prekrasnu kuću u Isla Negri. Osim što, kao i slavni nobelovac, istražuje podrijetlo rodnoga kontinenta, Elssaca traži korijene i u zemljama podrijetla svojih roditelja – Grčkoj i Palestini. Ljubav prema Čileu i Palestini, zemlji iz koje potječe njegov otac, sjedinjuje u pjesmi Prašuma mojega juga, u kojoj između ostaloga spominje i maslinu: / Jedna me maslina pozdravila usput / i poljubila moje otvorene rane./ U tome stihu taj sveti plod ima ulogu iscjeliteljice rana. Osjećaje samoće i prolaznosti, koji ga obuzimaju kad promatra pijesak, opisuje u istoimenoj pjesmi, dok u onoj naslovljenoj Prašuma mojega juga iskreno strepi za budućnost prirode te sudbinu (pra)šuma, ali i čovječanstva. Iskrenom zabrinutošću iskazuje ljubav prema svijetu i ljudima oko sebe. A da je taj osjećaj gotovo svemoćan i da (ipak) sve nadvladava, Theodoro Elssaca poručuje u strastvenoj ljubavnoj pjesmi napisanoj u nerudijanskome stilu, koja nosi naslov Junački ples. U njoj odaje počast ljubavi prema ženi i slavi život koji ovaj zanimljiv pjesnik, usprkos osobnim tragičnim događajima, tako silno voli.

Izabrala, sa španjolskoga prepjevala i bilješku napisala: Željka Lovrenčić, Zagreb

253

Tibor WEINER SENNYEY, Budimpešta (Mađarska)

254

BUĐENJE MAHRUHA Weöreseva znanstvena fantastika Hommage H. P. Lovecraftu 1. Može biti da ni na početku svih početaka istraživanje u kojemu sam sada stigao do kritične točke nije imalo samo književnopovijesni značaj. Slutim kako se mnoštvo niti povezalo. Za mene se zbilja i mašta sada već dotiču na toliko mnogo mjesta da uopće više ne mogu odlučiti što je od svega toga stvarnost koju naslućujem, a što prava istina. Ako barem jedan od dokaza, koji su se preda mnom odvijali tijekom mojega istraživanja, svojom biti dokazuju moju slutnju, bit će to sasvim dovoljno da ga sada napišem za samoga sebe i za one iz moje neposredne okoline. Prije sam se nadao kako će jezikoslovci i komparatisti moje domovine uvažiti ne samo ovaj, već i literarne radove u dvjema mojim prijašnjim knjigama, ali sada je već postalo jasno kako je to čista besmislica. Književnici često zaboravljaju kako napisane riječi imaju težinu, kako se u pozadini priče skrivaju istinske sudbine ljudi i da se sa stvarnošću susrećemo najčešće samo tangecijalno i putem izvješćâ drugih – najčešće u pisanom, dakle u književnu obliku. Dakle, u naš vidokrug sve dospijeva očigledno već iskrivljeno, putem osobnih doživljaja i interpretacija, pa ipak bi bila pretjerana tvrdnja

Tibor WEINER SENNYEY

NOVI PRIJEVODI

kako se u pozadini naših lektira ne provlače nizovi ljudskih života. Vidimo ljudske živote, ljudske sudbine, ali kada ono što se u našem umu od iverja razuma poslaže u jedinstven svijet, ne utječući samo na našu već i na sudbinu i budućnost cijeloga svijeta: naježimo se. To je sveti strah koji sili na koljena, a umjesto da se molim, napisat ću sada kako sam došao do zaključka da našem svijetu ne samo što prijeti nepoznat užas nego kako taj užas skrivaju, štoviše pripremaju ga pojedini mračni krugovi. Naizgled nekohezivna zrna crna biserja, usprkos svemu, povezuje nit duž koje sam prije nekoliko godina krenuo. Bio sam mlad jezikoslovac koji obećava, još student, kada nam je moj ujak prigodom dužeg odmora došao u posjet. Bio je to njegov posljednji posjet. Ujak se krenuo školovati za matematičara, ali nakon smrti njegove majke, osnažilo se kod njega ludilo koje se bilo još prije pojavilo, i nakon što su ga izbacili s peštanskog sveučilišta, uzeli su ga za skretničara. To se, međutim, u njegovu životu pokazalo samo kao međučin, zato što je većinu vremena već tada provodio rješavajući razne aritmetičke zadatke. Sastavljao je nerješive i umobolne matematičke formule, bio je posebno zainteresiran za račun vjerojatnosti koji je, razbludno se cereći nazivao računom nestvarnosti, i za neeuklidsku geometriju. Sve je bilježio u malu spiralnu bilježnicu, a pamtim ga još iz doba ranoga djetinjstva kao nekoga tko si na obiteljskim slavljima, povučen u mračan kut, mrmlja u bradu i računa. To je činio i kao skretničar, zaboravljajući nažalost prebaciti skretnice, što je katastrofalno urodilo sudarom dvaju vlakova. Na sudskom ispitivanju nedvosmisleno je postalo jasno kako moj ujak, Gábor Sennyey, nije uračunljiv, pa su ga odveli u ludnicu. Kada su ga pitali što može iznijeti u korist vlastita opravdanja, reče kako je sa svojim dvjema najznačajnijim matematičkim teorijama stigao do točke gdje je bio sasvim prestao primjećivati što se oko njega zbiva. Toga lijepog jesenskog dana u vrtu seoske kuće moje majke napokon sam ujaka mogao upitati na koje se to dvije teorije pozivao na sudu. Prekriživši boležljivo tanke i dugačke noge i upiljivši u mene oči s odsjajem ludila, ujak ni tada nije bio u stanju isprve smisleno odgovoriti. Ponekad bi me prestravio i sam osjećaj kolika je sličnost između majčina brata i mene, zato se i nisam volio sretati s njim, iako je u osnovi – ne uzimajući u obzir njegovo ludilo – bio simpatičan čovjek. Volio je peći kruh i igrati se s jazavčarima. A to što ga je ponekad – često – spopadalo računanje, i što je mrmljajući ispisivao zamršene škrabotine u svoje bilježnice, pa i u tome smo bili toliko slični jedan drugome. Ujaka je njegov otac, materijalno upropašteni barun koji je stoga postao alkoholičar boreći se s nastupima bijesa i pjesničkim vizijama, htio za profesora matematike. Nakon smrti majke, međutim, napustio je sveučilište i, povukavši se u kućicu na selu, živio samo za svoje dvije teorije, koje su na kraju i izazvale njegov odlazak u zavod. Dakle, upitao sam ga: – Gabi, što to stalno brojiš?

255

256

NOVI PRIJEVODI

Tibor WEINER SENNYEY

– Ah – nasmiješio mi se tužnim crnim očima, naime, volio me: – Sada se samo igram. – Čega se igraš? – Izračunavam brojeve za loto od prije pedeset godina. – Nemoj se šaliti! – rekao sam praveći se da se smijem, a zapravo mi je bilo jako žao što je najstariji živi član obitelji Sennyey sišao s uma. – Ne šalim se – reče najsmijanom ozbiljnošću tipičnom za luđake. – To je ta tvoja glasovita teorija? – Tibi, ti se šališ! – Ne šalim se! To je ta? – Nije. Ovo je samo primjena jedne od njih – i, naravno, u njegovu se glasu osjetila uvrijeđenost, a onda je dodao: – Ona druga je nešto potpuno drugo. – Ali, kakva primjena? I zašto ne računaš brojeve lota za idući tjedan? – To ne znam. – Eto, vidiš! – i naknadno iskreno priznajem da sam ismijao vlastitog ujaka. Navečer, dok smo nakon večere sjedili na stubama držeći po čašu vina i pušili, obuzela me grižnja savjesti te sam se pokušao pomiriti s snjim: – Gabi, mene doista zanimaju tvoje dvije teorije. – Onda dođi! – reče i pođosmo na kat u gostinsku sobu, gdje je on tih nekoliko dana stanovao. Na stolu su bile čak tri spiralne bilježnice. Slijedilo je podrobno i dugo objašnjavanje, a sve te rečenice ne bih ni volio niti znao napisati. Ujak je stvarno imao dvije veće teorije. Prva govori o tomu kako je od slučajno viđenih brojeva jednoga određenog dana moguće izračunati – prema formuli koju je sastavio – loto brojeve za mnogo, mnogo godina kasnije. Koliko je to kasnije, pokazala bi uvijek slučajnost, ali je to bivalo obično pedesetak godina kasnije. Druga je pak bila opis nekakve forme s brojevima. Formu je još za vrijeme peštanskih studentskih dana vidio na budimpeštanskoj arheološkoj izložbi, što je moglo biti negdje s početka sedamdesetih godina – tada je, naime, moj ujak bio student matematike u glavnom gradu. Nisam, nažalost, uspio iz njega izvući odgovor što je točno bila tema izložbe, već samo toliko da je postojao neki predmet na kojemu su bili razne rezbarije. Materijal, svojstva i namjenu predmeta nije mi znao suvislo iznijeti, samo je prepisao ono što je na njemu vidio, i rekao kako je to danas još nepostojeća, buduća forma u kojoj se kriju svi prijašnji oblici i mogućnosti. Meni je izgledala kao geometrijska žvrljotina i teško sam se obuzdavao da se ne nasmijem. Naknadno priznajem da me užasnulo to što je i u drugoj bilježnici tumačio razna geometrijska proširenja iste forme. A kad sam mu umoran postavio pitanje: „Ali, između ovih dviju teorija nema nikakvih veza, zar ne?“ – jako se uzbudio, zaljuljao, a onda skočio i počeo trčati po sobici kao tigar

Tibor WEINER SENNYEY

NOVI PRIJEVODI

u kavezu; plašio sam se da će me udariti, ali je, iskezivši se, rekao samo: Mahruh! Bio je to naš posljednji susret. Dvije godine nakon toga, dovodio sam s majkom u red tužno malenu, iako prekrasnu seosku kućicu svoga ujaka, jedino njegovo vlasništvo, skriveno uz šumu u Borsodu. Gábora Sennyeyja liječnici više nisu htjeli pustiti iz zavoda. Navodno se slomio. Kućica je bila puna spiralnih bilježnica i miševa. Majka me zamolila da nasred dvorišta spalim bilješke njezina sirotog brata, te sam to počeo činiti, ali sam na kraju iz znatiželje – dok je lomača lijepo buktila – otvorio jednu. Loto brojeve imao je samo do određene godine, zatim je slijedilo sve više i više izračuna – jednako bezuspješnih i poredanih u sve zamršenijem lancu brojeva. Na kraju se pak ponavljala samo riječ: MAHRUH. Pojma nisam imao što znači. Podigao sam i drugu bilježnicu i u svjetlu plamenova učinilo mi se da sam otkrio istu čudnu geometrijsku formu čije me sve temeljitija analiza ispunjavala neshvatljivim zgražanjem. Shvatio sam kako forma, koju je još kao mlad precrtao na nekoj arheološkoj izložbi i koja je tako dugo obuzimala njegov poremećeni um, forma koja istovremeno sliči i na zviježđe i na spravu za mučenje: NIJE ZEMALJSKA. 2. Bit ću iskren: plašilo me to da bi me mogla zadesiti ujakova sudbina, zato sam radije sakrio one dvije spašene bilježnice i nisam ih uzimao u ruke ni u svojim najgorim danima, niti sam ikome o njima govorio. Uzdao sam se u to da se nikada više neću sresti s tim teorijama, i koliko god to tužno bilo, ni njega nisam posjećivao u zavodu, a majku sam smio samo bojažljivo pitati ponešto o njemu. Napisao sam knjigu o tome kako i zašto sam putovao na drugu stranu planeta, tiskana je i govorio sam već o tome, a u ovoj priči dovoljno je reći kako sam se istinski užasnuo kad sam nepoznatu riječ pročitanu u ujakovoj bilježnici, te čak i samu formu, ponovno vidio na Javi, doduše godinama kasnije. Želio sam zaboraviti svu mahnitost i užas kojom su nebesnici udarili na jednoga člana moje obitelji, ali čini se kako ne samo da nisam imao takvu mogućnost, već sam bio sve bliže dubljoj i sveobuhvatnijoj strahoti. Pokušavao sam, doduše – barem tako osjećam – trijeznoga uma i hladne glave shvatiti stvari, ako se u glavi mladog i zaljubljenog pjesnika uopće krije bilo kakva trezvenost i hladnoća. Bio sam, naime, zaljubljen u jednu plesačicu, što me dakako nije moglo spriječiti da, ako već putujem Javom, ne udovoljim i svome strastvenom zanimanju za starojavansku književnost. Želio sam se susresti s najistaknutijim poznavateljem i istraživačem starojavanske književnosti, s izvrsnim starim Nizozemcem, profesorom Petrusom Josephusom Zoetmulderom, autorom temeljnog književnopovijesnog djela Kalangwan – a survey of Old Javanese literature. Zoetmulder je rođen 1906., dakle u vrijeme kada sam bio ondje moglo mu je već biti

257

258

NOVI PRIJEVODI

Tibor WEINER SENNYEY

više od 100 godina, ali uzdao sam se da će primiti zainteresiranog, mladog mađarskog pjesnika koji je s istinskim oduševljenjem pročitao nekoliko njegovih knjiga. Živio je u Yogyakarti, u središnjoj Javi, ali sam nažalost na putu donde, u gradu Bandungu, dobio tešku infekciju želuca zbog koje sam čak i uz pomoć antibiotika svoga prijatelja slikara Grka i žvakanja lišća javanske gatare izašao iz kućnog pritvora tek nakon tjedan dana. Mogao sam biti sretan što sam preživio. Žurno sam putovao iz grada u visokim planinama, željeznicom koju su sagradili još nizozemski kolonijalisti, između vulkanâ i terasastih rižišta u Jogju, u sultanat, gdje sam se nadao upoznati jednoga od najznačajnijih književnih teoretičara našega doba. Odsjeo sam u Pravirotaramu, četvrti koju je prije dvije godine potres sasvim razorio, a sada je za potrebe stranaca bila obnovljena i načičkana hotelima. Odatle sam pošao dalje u Kraton, u srce sultanata, gdje sam se počeo raspitivati za Zoetmuldera. Kada sam konačno stigao do njegove kuće – već sam bio zakasnio. Stigao sam točno u minutu na njegov sprovod. U kući koja je stajala širom otvorena tužno su se vrzmale žene u svečanom i yogyakartski dostojantvenici odjeveni u ukrašene batik košulje, te nekoliko visokih Nizozemaca. Među svjetinom okupljenom zbog žalobne svečanosti nije padalo u oči da sam stranac, te sam se ušuljao u kuću. Samo sam jednu mladu ženu vidio kako plače, a i ona je vjerojatno bila miješane krvi, svi su ostali bili svečano ozbiljni. Tiho se razgovaralo po raznim sobama velike kuće čiji su zidovi od poda do stropa bili pokriveni policama za knjige. Iz najudaljenije sobe čulo se duboko brujanje latinske molitve, a kroz odškrinuta vrata vidio sam kako se pored odra jako starog čovjeka moli svećenik u mantiji. Potresen, posrtao sam među nepoznatim ožalošćenicima, sve dok nisam stigao do pisaćeg stola velikoga povjesničara književnosti. Po zamršenom neredu – možda će zvučati neskromno, ali... – prepoznao sam samoga sebe. Na rubu stola bilo je nekoliko palminih svitaka, ispod njih velika mapa za papire. Pjesme napisane na bambusovu lišću bile su urezane prekrasnom kaligrafijom u pet redaka, te najprvo pomislih da su na starojavanskom. Zacijelo je to bio Zoetmulderov posljednji rad. Pažljivo i s dubokim poštovanjem povlačio sam prst preko svitka i među starojavanskim pisanim znacima primijetio nepoznatu geometrijsku formu. Srce mi je počelo žestoko kucati jer mi se slika koju sam vidio učinila odviše poznatom, ali ono što sam odmah nakon toga ugledao naprosto me užasnulo. Ispod svitka nalazila se žućkasta mapa za papire na kojoj je bila zabilježena 1952. godina i jedna jedina riječ, velikim slovima: MAHRUH. Uzdrhtao sam. – Oprostite – reče na besprijekornom engleskom sitan javanski starac iza mojih leđa. – Vi ste rođak ili netko iz kruga prijatelja? – Ja sam... prijatelj... – odgovorih spetljano – ...daleki prijatelj velikog literary gentlemana.

Tibor WEINER SENNYEY

NOVI PRIJEVODI

– Literary gentlemana? – upita starčić potisnuvši uljudan osmijeh. – Mi ovdje sahranjujemo jednoga sveca. Jednog kawija! – Mislim na gospodina Zoetmuldera. – Da... – ali vidio sam mu sjaj nepovjerenja u očima. – Dakle prijatelj, pretpostavljam daleki prijatelj, jer ovdje vas još nikad nisam vidio. Kako se zovete? – Ja sam Tibor Weiner Sennyey, dolazim gospodinu Zoetmulderu iz Europe, iz Mađarske, ali vidim da sam nažalost zakasnio... – Da... – pognuo je glavu – nažalost. Zbog čega ste došli? – upita me, prodornim pogledom koji dopire do bubrega, starčić kojeg sam se želio što prije rješiti, pa sam zbunjen na brzinu rekao: – Mahruh. Na to se on zbunio, koraknuo bliže i, uhvativši me za ruku, prvo brzo rekao nešto na javanskom, nešto što nisam razumio, zatim mi šapnu na uho: – Petrus je rekao da ćete doći, govorio je o vama prije smrti. – O meni? – začudio sam se iskreno. – Zar niste došli u vezi s Mahruhom? – Jesam... naravno... ja. – slagao sam. – Žao mi je što se nismo mogli osobno dogovoriti o tome. – Sve je tamo na stolu... oprostite, zaboravio sam se predstaviti, bio sam tajnik gospodina Zoetmuldera, bapak Judi. – Nakon što smo se rukovali, dotaknuo sam svoj grudni koš, pokazujući tako prema javanskoj etiketi da mi je bila čast. – Ali prije nego što se udubite, molim vas, pođite s nama na pogreb, minibus već čeka. Znao sam da to znači kako se više nikada neću moći vratiti u ovu sobu. – Kamo idemo? – U Muntilan, u nekropolu – i kada mi se nasmijao, zabljesne njegov ispolirani očnjak. Kimnuo sam i krenuo prema vratima, ali sam torbu namjerno zaboravio pored pisaćeg stola. Osjećao sam iz nekog razloga da bi bilo krasno i mome egu laskavo kada bih mogao istraživati za stolom velikog Zoetmuldera, ali sam slutio da će moja malena laž ubrzo biti otkrivena ili da ovaj valjani tajnik upravo blefira. Kod izlaza sam se tobože sjetio torbe i, iskoristivši pojavu mnoštva Javanaca na izlazu, naravno uz ispriku, otrčao po nju. Kod pisaćeg stola tada sam hitro u torbu spustio mapu za papire s Mahruhom, zaklinjući se kako ću je prepisati i prokrijumčariti natrag. Nisam ni slutio da je to bilo najpametnije što sam tada mogao učiniti. Naime, dan nakon sprovoda uzalud sam se vratio do kuće, boreći se s ozbiljnom grižnjom savjesti. Kuće je izgorjela. Kao da je izgorjela knjižnica. Među ruševinama stajala je, uplakanih očiju, prekrasna djevojka miješane krvi. Neprestano se ispričavajući, vratio sam mapu s Mahruhom, iako se ona meni zahvaljivala. Nikada više nisam

259

260

NOVI PRIJEVODI

Tibor WEINER SENNYEY

dospio u blizinu Zoetmulderove izgorjele kuće. Veliki je profesor kucani tekst u mapi s Mahruhom pisao između dvije svoje knjige, glasovite studije Adiparwine priče te Kulture Istoka i Zapada, negdje nakon 1950. Točnije je da ga je možda prikupljao i vjerojatno ga stoga nije objavio na engleskom, ni na nizozemskom, ni na indonezijskom, jer ga nikad nije dovršio. Otvorivši mapu, pružio mi se uvid u nevjerojatno znanje jednoga izvanrednog uma, jer Zoetmulder ne samo što je naučio javanski i starojavanski već je sakupio starojavansku poeziju, štoviše razlikovao je starojavanske od raznih drugih jezičnih elemenata. Mahruh je bila pjesma čiju starost nije znao odrediti. U uvodnoj studiji pod naslovom „Mit o Mahruhu” napisao je kako je lontar, palmov list na kojemu je bila izvorna pjesma, pronašao na otoku Lombok, i premda je bila zabilježena pismom kawi, zapravo uopće nije pisana na starojavanskom niti na kawiju. Riječi na tim jezicima, naime, ništa nisu značile. Prilično duge stihove pjesme prepisao je latinskim slovima, ali nije umio odgonetnuti na kojem su jeziku napisane. Raspitivao se u selu na Lomboku čiji je to lontar bio, ali mještani su nerado govorili o tome. Seoski svećenik je na koncu odlučno otjerao sve zainteresiranijeg nizozemskog znanstvenika, u kojega je – slučajno – ostao lontar. Kada sam stigao dovde, uzdahnuo sam i savjest mi je postala lakša. Mnogi su listovi u mapi za papire bili puni dosadnih i uzaludnih etimoloških eksperimenata kojima je Zoetmulder pokušavao otkriti jezik na kojemu su pisane riječi pjesme, naravno bezuspješno. Bilo je uočljivo kako se njegov rukopis mijenjao tijekom godina, kako se s vremena na vrijeme vraćao pjesmi, ali uvijek bez rezultata. Na posljednjem listu pokušava secirati naslov pjesme, sve uznemireniji. Prijepis zvuči ovako: „Kana vuanh athetan jargelih” – pored toga: I still don’t know. Soon they are coming. 3. Kako sam Zoetmuldera iznimno cijenio, kao jezikoslovca i književnog teoretičara, bio sam sasvim siguran kako ni ja neću biti sposoban dešifrirati. S plesačicom sam okončao dalekoistočna putovanja, kao i ljubav, ali od književnih istraživanja nisam odustao. Jednom je prilikom moj meštar predstavio netom tiskanu knjigu jednoga od najtankoćutnijih mađarskih pjesnika, Sándora Weöresa. Na predstavljanju knjige povela se riječ o tomu kako je Weöres u trenutcima nadahnuća znao improvizirati cijele literarne pripovijesti, te je tako jednom zaneseno ispričao priču o planetu Mahruh. Čim sam čuo riječ, steglo me u grlu. Nažalost, priča o planetu izgubljena je, no na stočetrdesetdevetoj stranici drugoga sveska cjelovitog izdanja postoji pjesma koja govori o uništenju toga planeta. „Propast Mahruha” počinje ovako: „Prema ovoj pjesmi čovjek i sjećanje stariji su od Zemlje. Prazvijezda Mahruh,

Tibor WEINER SENNYEY

NOVI PRIJEVODI

s koje potječemo, bila je obao i prazan divovski mjehur, i nosila je tisuću puta veća mora, ravnice, planine od sadašnjih; i raznolike vrste živih bića i mnogo više ljudi. Eksplodirala je prije više milijuna godina; jedna od njezinih otprhnulih kapi je naša Zemlja.” Pjesnik potom navodi izvorni naziv pjesme, koji glasi kao i Zoetmulderov Mahruh: Kana vuanh athetan jargelih – ali Weöres dodaje i na mađarskom: Pogrebni bubanj za stotinu tonućih svjetova u gradu Jargeh. Pjesnik, koji sebi naziva Ljubičastim Plamenom, u svakoj strofi pjesme oplakuje po jednu zemlju. Izradio sam tabelu s imenima zemalja, zapisao redom Kartiabh-todarh, Ogarinn, Gherke, Zölülügh i ostala imena, usporedio ih s mjestima koji se spominju u Zoetmulderovoj mapi, tako sam pronašao u kojim se rečenicama pojavljuju, te sam odmah dobio i mađarski oblik rečenica, onda sam počeo identificirati česte glagole i imenice, te sam tako na kraju završio rječnik. Činilo se da je pjesma Sándora Weöresa napisana 1952. savršen prijevod onoga lontara na nepoznatom jeziku što ga je Zoetmulder našao u Lomboku iste godine, a čiji je prijepis nekom čudnom podudarnošću dospio do mene. No i od toga me više potresala činjenica kako se u bilježnici moga ludoga ujaka, punoj umobolnih teorija, pojavljivala ista riječ: Mahruh. Kada sam počeo ozbiljnije istraživati prepisku Sándora Weöresa, dospio sam posve blizu dešifriranju priče. Među pismima Weöresa i Béle Hamvasa pronašao sam zapis o Gondvani, pisao sam o tome i u eseju, ali taj je zapis ubrzo uklonjen sa stranice na kojoj je bio objavljen, jer pravni nasljednik nije dopustio objavljivanje. Istovremeno sam u nastavku istraživanja otkrio kakve se sve tajne skrivaju ovdje. U tadašnjem eseju napisao sam: „Kao što se kasnije ispostavilo, napisao je ne samo pjesmu već cijelu književnu povijest Mahruha i poslao je Hamvasu u pismima. To je kasnije pismo, nažalost, uništeno zajedno s mnogim drugim Hamvasevim spisima kad je bomba pogodila kuću.” No, nije poptuno uništeno. Jedno pismo je pronađeno, no slutim da će pravni nasljednici, zagrijani strahom i pohlepom, htjeti i na nj staviti veto, pa upravo stoga sada najvjerojatnije pišem ladici svoga pisaćeg stola, te sve ovo nikad neću moći objaviti. Ako čudesnom igrom sudbine netko ovo ipak bude čitao, može to smatrati dokazom i dokumentom. Dakle, Sándor Weöres je pisao Hamvasu: „Dragi Meštre, hvala za analizu u kojoj razmatraš moje vizije. Volio bih da ti mogu češće pisati, ali nisam uvijek u prilici. Snovi koji su mi dolazili o svijetu Mahruha prekinuli su se 23. ožujka. Pjesma je jedini pisani dokument o tome svijetu, kao i ona literarna povijest koju sam ti poslao. Je li tek puko maštanje ono što sanjamo i prenosimo? To nepojmljivo ludilo i strah koji je opustošio Mahruh, to nešto protiv čega ni četrdeset kraljeva ništa nije moglo – vjerojatno je bila najgora od svih mojih zastrašujućih vizija. Sjećaš li se? ’Nestat će najprvo obala / kasnije svi otoci i sprudovi, / zatim more, / zatim nebeski svod, / zatim svjetlo, / zatim mrak, / na kraju ničega neće biti: / naše oslobođenje zbit će se tamo, /

261

262

NOVI PRIJEVODI

Tibor WEINER SENNYEY

budući da sveta je i vječna praznina / i da gnijezdi se u čovjeku, / a čovjek se u praznini gnijezdi.’ No ta praznina nažalost nije praznina Taoa, to je u viziji o Mahruhu neka iskonska, onostrana praznina. Kao da sam je čuo, kao da sam u snovima otvorio vrata svijesti prema drukčijoj sferi. Prešla je kao šapat, kao kad vjetar unosi suho lišće kroz vrata koja su ostala otvorena: slučajno. Napiši mi što misliš o pjesmi! Tvojoj supruzi ljubim ruke. Grli te, Sándor.” – Toliko u dosad neobjavljenom pismu. Ako me zbog toga tuže, prihvatit ću i reći kako je to samo književnost, možda čak prije – san. No, kako bi uopće moglo biti moguće da su moj ludi ujak, jedan nepoznati indonežanski pjesnik i Sándor Weöres mislili na isti nezemljaski planet i odatle prenosili riječi i forme? Puka je to mahnitost ili znanstvena fantastika, argumentirat ću ako me budu tužili, štoviše poricat ću da je to pismo napisao Sándor Weöres, sakrit ću od njih mapu s Mahruhom i ujakove spiralne bilježnice pune brojeva. Potonji me uznemiruju, jer loto brojevi završavaju s određenom godinom i nakon toga ponavlja se samo ova riječ: MAHRUH. Što li to znači? Zar više neće biti izvlačenja loto brojeva? Hoće li ljudima dosaditi varljiva nada u novac od kojeg očekuju rješenje svojih sitnih briga? Ili će nas stići onaj strah i užas koji je uništio taj drugi, drevni planet Mahruh? Osjećam da smo sasvim blizu rješenju. S mađarskoga prevela: Angéla Pataki, Labin

Tibor Weiner Sennyey (1981.) mađarski je književnik, autor nekoliko zbirki pjesama, pripovijedaka, knjiga eseja i drama. Za prvu objavljenu knjigu dobio je državnu nagradu „Gérecz Attila“, koja se dodjeljuje najboljem pjesničkom prvijencu. Weiner je triput proputovao otoke Bali i Javu, gdje je istraživao različite grane tradicionalne javanske umjetnosti, osobito kawi jezik i poeziju, koji su još od ranije privlačili pozornost zapadnih istraživača. I prije putovanja na Istok, Weiner se zanimao za čudesne podudarnosti kršćanskih mistika s Budinim učenjem i s Vedama, više u filozofijskom negoli u religijskom smislu, a mjesece koje je proveo na spomenutim otocima sažeo je u zbirci ogleda pod naslovom „Lutajuće kraljevstvo” (2010.). Njegova prva drama „Sapfa” prikazana je 2013. Pjesme i eseji objavljeni su mu u prijevodima na engleski, talijanski, finski, turski i mongolski jezik. Živi i radi u Budimpešti. (A.P.)

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Ivan BOŠKOVIĆ Neuralgična pitanja hrvatske stvarnosti

265

Sanja KNEŽEVIĆ Patnja i uskrsnuće silovanih vukovarskih logorašica 1991.-1992.

273

Andrés Morales MILOHNIĆ Čileanska poezija hrvatskoga podrijetla (prev. Ž. Lovrenčić)

294

Tamara BAKRAN Motiv dvojnika u Pamukovu romanu „Bijeli zamak“

304

Božidar PETRAČ Nizeteovi romanistički prinosi

316

Vladimir VOJINOVIĆ U iščekivanju konačne slobode

321

Ivan BOŠKOVIĆ, Split

265

NEURALGIČNA PITANJA HRVATSKE STVARNOSTI Ratko Cvetnić: Povijest Instituta (Mozaik knjiga, Zagreb, 2013., 336 str.)

„Riječ o jednom od boljih romana hrvatske književnosti posljednjih godina. No, to očito nije dovoljan razlog hrvatskoj književnoj kritici. Dajući prednost djelima koja svojom vrijednošću ni približno nisu kao Cvetnićev roman, ona pokazuje da kriteriji književne vrijednosti i spisateljske uvjerljivosti još uvijek nisu mjerila kojima se rukovodi. Ili je pak možda grijeh Cvetnićeva romana u pitanjima koja postavlja i odgovorima koje implicira, a koja još uvijek nisu u skladu sa svjetonazorom gospodara medijskog prostora koji u pojedinim autorovim aluzijama i ‘provokacijama’ prepoznaju i svoje uloge!“ Nekoliko je razloga zbog kojih su dosadašnje Cvetnićeve knjige izazivale znatnu pozornost; prvi je i osnovni njihova iznimna spisateljska kultura, znakovito veća no što mu to umrežena medijska kritika želi priznati, drugi je velik vremenski razmak između pojavljivanja, čime je i dodatno „draškao“ znatiželju publike, a svakako znakovit dio razloga krije se u autorovoj dubokoj uronjenosti u svijet društvene zbilje i pitanja što ih ona kontekstualizira. Za razliku od svojih književnih suvremenika, Cvetnić se naime nije želio odreći iskustava što ih tematiziranje društvenih odnosa nosi, bez obzira na to što primjetna blizina s nekim „poznatim“ sadržajima i akte-

266

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Ivan BOŠKOVIĆ

rima mjestimice umanjuje snagu uvjerljivosti njegovih naracija. A to su ponajprije sadržaji našeg odnosa prema nedavnoj prošlosti i ideologijama koje su je pisale, u čemu je ključ napetosti što ih naše vrijeme nosi kao svoj (još uvijek neprevladani) teret. Za priču ovoga romana Cvetnić je izabrao obilježavanje velike, stote godišnjice jednog instituta, koja će povezati živote dvojice glavnih aktera; Vekija (Velimira Košnika), „novinarske zvijezde“ i „intelektualnog gerilca“ te pisca monografije o stotoj godišnjici navedene institucije, i Buce Stupara, pripovjedača romana i dovršitelja monografije nakon toga što je Veki, u nedovoljno osvijetljenim okolnostima, stradao. Na samome početku romana, nakon što je objasnio njegovu motivaciju, pripovjedač se vraća u vrijeme od kada seže odnos između njih dvojice. Otkriva se da veza traje od vrtićkih dana, pa – iako nikad nije bila „osobito prisna“ – reći će – održala se gotovo četrdeset godina. Zajedno su išli u školu, pohađali vjeronauk kod franjevaca, odlazili na ljetovanje, a druženje se nastavilo i u fakultetskim danima. Početkom devedesetih izvještavali su s bojišta na kojima su bile zagrebačke jedinice, da bi Veki, s grupom hrvatskih novinara, otišao u Ameriku, odakle je poslao nekoliko zapaženih reportaža, a potom u Izrael kako bi ublažio „Tuđmanovo garganje po židovskim temama“. Nakon rata, kada je završila pretvorba kojom je „šira distribucija tih vitamina ostala u rukama partijskih sekretara“ kako, ne bez ironije, komentira pripovjedač, nakratko prekinuta druženja se nastavljaju. Veki je, kazuje priča, raskrstio s idejom da završi fakultet i da se potpuno okrene novinarstvu te je ubrzo na toj „katedri“ stekao atribuciju „novinarskog giganta“ i „javne osobe sa stilom“, dok je pripovjedač završio fakultet, objavio prvijenac i dobio nagradu, upoznao Marinu... Institut pak – koji je tijekom prošlosti prevalio značajan put, tih se dana našao u središtu afere vezanom uz Zakladu i pokretanje projekta Križni put, čiji je cilj bio „ustanoviti poimenični popis žrtava komunističkog terora“, postaje – obrazloženo u poduljoj retrospekciji – okosnica romana koja okuplja naizgled raspršene društvene sadržaje. Osnovan 1911. kao Kraljevski učevni zavod, Institut jer tijekom godina mijenjao imena i ustroj, ali je uvijek zadržao „nacionalni i multidisciplinarni karakter“. Apostrofirajući to da je bio mjesto okupljanja „nositelja građanske svijesti“, pripovjedač u njegovoj povjesnici ističe ulogu u prijenosu spisa hrvatske dvorske kancelarije iz Beča i Budimpešte u Zagreb, potom prijenos posmrtnih ostataka Zrinskoga i Frankopana, a posebno značajnim drži slanje mladih stipendista u europske učevne centre, odakle se mnogi neće više vratiti. Također se otkriva da je 1945. došlo do suđenja „saboterskoj grupi“ koja je stajala glave dvojice inženjera, a tih godina u priču o Institutu ulazi i njegova obitelj i postaje lice pripovjedačeve osobne priče. U priči o Institutu, s većim ili manjim osloncem na činjenice Vekijeve monografije,

Ivan BOŠKOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

uloge dobivaju akteri koji su bili na njegovu čelu. Posebno mjesto ima dr. Lužni, koji je lojalnost (i pragmatičnost) novoj vlasti iskazao stavljanjem potpisa na smrtnu kaznu Hebrangu i Stepincu; nakon njegova sukoba s vlašću na čelo dolazi Rigler koji je opstao zahvaljujući političkom patronatu, a za povijest Instituta posebno su znakovite pedesete godine. Prebirući po činjenicama povijesti Instituta, pripovjedač navodi da je brojnost tehnoloških kadrova razlogom zašto se neki važni društveni događaji u Institutu ne će ni osjetiti, primjerice Deklaracija o jeziku... Istina, godine 1971. Institut je podržao Matičine inicijative (str. 48), da bi – nakon što je vodstvo kolektivno podnijelo ostavku – to učinio i ravnatelj pravdajući se zdravstvenim razlozima, isko pripovjedač ne skriva sumnju da je to urađeno s „migom“ moćnoga zaštitnika. U evokaciji povijesti Instituta spominje se i 1973. i ZOR, kada na čelo nakratko dolazi M. Galeb, pa opet Rigler, koji umire 1997., nakon čega za Institut, reći će, nastupaju „najuzbudljivije“ godine. Zaklada nazvana njegovim imenom, pokazat će se, postaje pokretačem niza događanja koja dinamiziraju roman. Iz podulje interpolacije razvidno je kako je uz nju vezano mnoštvo nejasnoća; osim što njezina povijest nije transparentna, nije poznato ni tko ju je i kojim sredstvima ustanovio. Pripovjedačeva rekonstrukcija potom se vremenski vraća u 1941. godinu i vezana je za patent samoga Riglera i nekolicine mladih inženjera... On, naime, godinu kasnije odlazi na Milansku politehniku, a potom na Ženevsko sveučilište, gdje se povezuje s Crvenim križem, a 1945. pojavljuje se u koalicijskoj vladi Tito-Subašić, potom je u UN-ovoj misiji, a 1951. vraća se na zagrebačko Sveučilište i Institut. Pripovjedač ne krije da je takav put prepun često neobjašnjivih detalja, što uvećava ionako veliku napetost i rezultira spoznajom kako je posrijedi – klasična „faustovska tema“. Kako Veki nije imao priliku upoznati Riglera, priču o Institutu pripovjedač dograđuje detaljima svojega susreta, apostrofirajući i ulogu njegove žene u svemu tome. Kako bilo, nekoliko mjeseci nakon njihova susreta Rigler umire, a u priču o Institutu ulazi jedna od ključnih figura – Nikola Saraga. U poduljoj interpolaciji otkrivaju se razlozi zbog kojih je navedeni lik amblematsko/središnje ime oko kojega se koncentriraju brojni rukavci i sadržaji povijesti Instituta. Riječima sveznajućeg pripovjedača, do 1984. godine on je „profesionalni graditelj socijalizma i promicatelj jugoslavenske sinteze na svim poljima“; potom je i podjednako uspješan i beskompromisan u promicanju hrvatske neovisnosti. Inače, rođen je 1946. godine u obitelji prvoborca i „visokog oficira KOS-a“, najmlađi je „sekretar partijske organizacije i najmlađi ravnatelj srednje škole“ istaknut u „pečaćenju prostorija MH“, odakle dolazi u republičke strukture. Šumarski je fakultet diplomirao u Mostaru, magisterij u Banja Luci, a u Institut dolazi 1973. i postaje direktor sektora i useljava se u zgradu u kojoj je djetinjstvo živio i pripovjedač. Svjestan njegove uloge u povijesti Instituta, pa tako i u priči, pripovjedač ne pro-

267

268

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Ivan BOŠKOVIĆ

pušta naglasiti da je Saraga percipiran kao Riglerov čovjek od povjerenja. Premda od znanstvenosti nije imao nikakvu referencu, osim što se spremao napraviti rječnik titoizma, ulaskom u HDZ nastojao je zadobiti direktorsko mjesto, no kada mu to nije pošlo za rukom – jer je mjesto dobio „zaprisegnuti hadezeovac“ i akademik s „ozbiljnom evropskom bibliografijom“ – sporazumno raskida radni odnos i ulazi, kako s ironijom apostrofira pripovjedač, u sivu zonu „običnih vojnika nove partije“, odakle će se, desetak godina kasnije, vratiti na mjesto ravnatelja novoustanovljene (Riglerove) Zaklade! Razmatrajući o mogućim razlozima zašto u „prvoj fazi političke reinkarnacije“ nije uspio, sveznajući pripovjedač – oboružan oprimjerenim iskustvom hrvatske tranzicije – razloge nalazi u činjenici da poput drugih nije donio nikakav miraz, tim više jer se Tuđman, komentira pripovjedač, oslonio na „tehnologe vlasti i upravljanja“ i znanja koja se nisu mogla steći izvan partije (str. 83), a što će se ogledati i u akcijama što ih je u Institutu provodila zadnja partijska generacija na njegovu čelu. Ne čudi stoga to da se Saragin ponovni ulazak u Institut zbiva u vrijeme Tuđmanova odlaska. Nakon što umire dotadašnji direktor, na njegovo mjesto dolazi Bagarić, koji ga pak postavlja na čelo Zaklade, a sve sa ciljem da od Zaklade naprave „privatni bankomat“. Za to se vješto koristilo dobro razrađenim načinima financiranja projekata, a nije se obaziralo ni na novinske napise o koruptivnim radnjama, pa čak ni na reakcije Hrvatsko-američke akademske zajednice koja je donirala značajan dio sredstava. Kako bi se zapravo prikrila prava narav njihova upravljanja, pripovjedač navodi da se osniva i Ministarstvo ljudskih prava u koje će se uključiti „mahom nekadašnji komsomolci kojima su ljudska prava pala na pamet tek kad su vidjeli Gotovca kako slobodno šeće gradom“ (str. 89). Najveći projekt Zaklade, osnažen preporukom Parlamentarne skupštine Vijeća Europe sa ciljem demontiranja naslijeđa bivših i totalitarnih režima, bio je Križni put i popis žrtava komunističkog terora. U majstorski smišljenoj strategiji cilj je zapravo bio da iz ormara, „oktroiranog povijesnog zaborava“, ne iskoči ništa izvan potreba dnevne politike. Za to je novo Ministarstvo ljudskih prava odmah uspostavilo vezu sa Zakladom, ali ne u cilju osvjetljavanja nego zamagljivanja činjenica. Upravo je to, komentira pripovjedač, bilo razlogom zašto nije bilo konkretne akcije, ni popisa žrtava, ni istraga ni kažnjavanja, pa čak ni UDB-inih egzekucija, što pripovjedača navodi na zaključak da je konformizam vlasti „veća prepreka demokratizaciji društva od naslijeđenih tajnih struktura“. Da je projekt Zaklade unaprijed bio osuđen na neuspjeh, pripovjedaču je dokaz i dolazak donedavnog Žurnalova novinara na njegovo čelo. U dobro razrađenom scenariju skupovi na „lustracijske“ teme, koje je organizirao, pretvarali su se u „veteranska natjecanja u hrvatstvu“ i međusobno „optuživanje za suradnju s nositeljima

Ivan BOŠKOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

bivšeg sustava“, a najviše su zapamćeni po – „caterinzima“! Unatoč tome, pripovjedač ne propušta naglasiti to da bi se na tom „žalosnom popisu ubijenih, opljačkanih, silovanih, pretučenih te na sve načine poniženih ljudskih bića“ trebala naći i imena Vekijeve majke, ali i njegova „nesretnog oca“ i brata mu Drage! I dok se daljnji život Instituta odvijao u znaku kozmetičkih promjena, Bagarićeve ostavke i Sargina odstupanja, pripovjedač priču dinamizira sadržajima „vlastitog izgnanstva“ nakon bračnog „brodoloma“ i potresne Vekijeve smrti. Od tog nepodnošljiva tereta, kazuje pripovjedač, spašavali su ga Vekijeva žena i kći Lucija. Premda pred njima nije spominjao monografiju, sve ga je više obuzimala njezina sudbina, poglavito nakon što na čelo uprave Žurnala dolazi Saraga. On je, otkriva se, nakon napuštanja Zaklade i HDZ-a izronio kao „nestranački stručnjak“, a u Žurnal je došao s novcem za dokapitalizaciju. Za reljefnost političkog društvenog pejzaža svakako vrijedi istaknuti činjenicu kako se obljetnica lista odvijala na Brijunima i da su nagrade podijelili međusobno – udbaši. Berni Klobučar, koji je za izvršnog urednika lista došao iz Saragine brazde, „vječni student općenarodne obrane“ i čovjek „fantastične memorije“ i „iznimne socijalne inteligencije“, u priču o monografiji Instituta ulazi kao osoba koja treba skrbiti za zaključivanje rada na monografiji... Kako je Veki u nedovoljno osvijetljenim okolnostima stradao ne dovršivši rukopis, njegovu doradu i dogradnju preuzima sam pripovjedač. Premda je bio upoznat sa svim okolnostima i zamkama nastanka rukopisa, itekako je bio svjestan da dovršetak ne će biti nimalo jednostavan. Štoviše, uz osobne razloge, mnoštvo je verzija ali i marginalija u Vekijevu tekstu, koje snalaženje u njemu čine težim. Ipak, koliko god da ga je to mučilo, priznaje da ga nije moglo odvući od glavne zadaće. U tom prebiranju po tekstu i po materijalima nužnima za njegovu dogradnju, u ruke mu dopada pismo što ga je gospođa Ciglar Barić poslala Vekiju, u kojem se spominju i pripovjedačev otac i stric Drago. Iz njega se otkriva zašto je Vekijeva majka stan u kojem su živjeli morala osloboditi za Saragu, pri čemu ni uloga njegova oca nije bila časna. Pripovjedač ne propušta istaknuti da je sve to znao i Veki; pravdajući to „djelom jednog sustava“, pripovjedača je – sakrivši to od njega i od čitatelja – zadužio izrazitom osobitom zahvalnošću. Premda je spoznaja o nečasnoj ulozi vlastitoga oca u povijesti Instituta uznemirila samog pripovjedača, novi moment u dinamiziranju priče vezan je za poziv kolegice oko realizacije samoga projekta. Premda je poziv nastojala opravdati potrebom „usuglašavanja stavova“ o sadržaju monografije, pripovjedaču je jasno da je posrijedi (Saragina) zamka kojom će „kućni spe-cijalci“ pokušati osporiti Vekijev/i pripovjedačev projekt. U tom smislu je bilo i određivanje Saragina čovjeka, izvršnog urednika Žurnala, Bernija, za naknadnog recenzenta projekta. Međutim, reći će pripovjedač, njegova je uloga zapravo bila trgovačka: lažna i neiskrena, bila je ta

269

270

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Ivan BOŠKOVIĆ

da monografija nikad ne ugleda svjetlo dana i tako se spriječi šteta koju bi mogla prouzročiti Saragi i drugima. U tom smislu, ne krijući da se Saragu ne smije ispljuvati, Berni ga pokušava „kupiti“, krenule su i prijetnje, a među argumentima u smislu diskreditacije korišteni su „dokumenti“ o „nečasnoj ulozi njegova oca“. Neovisno o brojnim zamkama i pokušajima kompromitacije, monografija je, otkriva razvojem priča, zgotovljena; ne sporeći to da je „Povijest Instituta isplela njihove obiteljske historije“, tako da je jednoj od njih ostavila „težak teret i dug“, a da je „urednički posao koji pripovjedač obavlja u službi vraćanja toga duga“ (str. 264), monografija je uokvirena Vekijevim leitmotivom, izraženom u pogovoru, da „institucije uče narod racionalnome ponašanju i da, čuvajući mu memoriju, istovremeno čuvaju njegovo dostojanstvo“ te „svojim snažnim simboličkim zračenjem pružaju osjećaj trajnosti u zajedništvu“. Novi i svakako značajan moment u razvoju priče je smrt pripovjedačeva oca, kojom je skinut velik teret s leđa, te Saragin pokušaj nagodbe glede monografije, poslije čega slijedi trilerski rasplet u kojem se rasvjetljavaju svi sadržaji dobro strukturirane priče o povijesti Instituta kao slike hrvatskoga društva: pripovjedač dolazi u posjed tajnih spisa i dokaznih materijala protiv Bagarića i Sarage. Znajući, međutim, s kim ima posla, ne krije da ga je uhvatio strah pa je materijale monografije i dokumente fotokopirao, a potom ih dostavio Državnom odvjetništvu, iako svjestan kako je i ono mali igrač u tom poslu. U smislu raspetljavanja svakako je i najava serijala na stranicama Žurnala, a sve u cilju da Vekijeva „Povijest Instituta“ bude objavljena onako kako ju je on zamislio. Rasplet dviju isprepletenih priča – osobne i priče o Institutu – završava pripovjedačevom pomirbom s bivšom ženom i konstatacijom da, unatoč svemu, treba „obrađivati svoj vrt, usprkos opasnosti da u njemu nađete nečije kosti“ te da „nema Boga... sve (bi) to bilo neizdrživo”. Ovako namjerno detaljizirana fabula Cvetnićeva romana otkriva da je grade dvije međusobno isprepletane priče: ona prva, vezana je za sudbinu njegovih životom povezanih junaka, Vekija i pripovjedača i dograditelja Vekijeve priče, i ona druga, društvena, s Institutom u prvom planu i poveznicom njihovih i života njihovih obitelji. Dok prva otkriva sadržaje iz života autora monografije i njegove obitelji te pripovjedača/dograditelja i njegove obitelji, Institut i sadržaji njegove povijesti okosnica su koja povezuje sve naizgled raspršene sadržaje što se s vremenom slijevaju u priču. Premda su o Institutu i njegovoj ulozi u nacionalnoj historiji imali različite poglede: za Vekija je on „izraz nacionalnog identiteta“, a za pripovjedača/dograditelja monografije „briljantna i krvoločna historija hrvatske akademske zajednice (...) njenog malog, ali dovoljno reprezentativnog dijela da ta knjiga (...) bude čitana i shvaćena kao proširena metafora naše povijesti dvadesetog stoljeća“, kako se priča približava

Ivan BOŠKOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

našem vremenu, institucija koja „narod uči racionalnom ponašanju“ i „čuvajući mu memoriju istovremeno čuva i njegovo dostojanstvo“ – sve više postaje institucija u čijem se radu prelamaju mnogi simptomi društvenih bolesti, politika i kriminal, posebno vezano za rad njegove zaklade. Štoviše, ona se, u smišljenoj strategiji njegovih moćnika, pretvarala u „privatni bankomat“, kako to svjedoči najteži projekt zaklade, Križni put! Njegova pak sudbina u središte priče uvodi krupne teme hrvatske tranzicije i društvene zbilje: političku mimikriju, ideološke prijepore, korupciju i kriminal političkih garnitura te s njima dobro ispremreženu ulogu medija, tajnih službi, podmetanja i intriga. Vekijeve riječi napisane u monografiji, da prava vlast pripada „tehnomenadžerskoj oligarhiji koja se formirala od sedamdesetih da bi se devedesetih podijelila na krilo kojem je tobože važnije nacionalno i ono kojem je tobože važnije socijalno“, pogađa, može se reći, samu srž hrvatskoga društva i njegovih danas dominantnih sadržaja i odnosa. Navedenu misao, u razornom ironijskom „crescendu“, potvrđuje i pripovjedačeva konstatacija da će „ujesen krenuti diskretne promjene u impresumu i prvi simptomi predaje – fotografije su sve veće, font sve bučniji, u naslovima i opremi teksta pojavljuje se ono što je Veki zvao ‘simulacijom narodnog stava’“ te „prvi oglasi za escort-pratnju pri dnu unutarnjih stranica“. Istine za koje je Institut osnovan raspadaju se tako u društvenom pejzažu satkanom od mračne sprege politika, kriminala, medija, tajnih službi, i u kojem je opće dobro, kao smisao čovjekove povijesti, žrtvovano interesima oligarhija i pojedinaca, željama za moći... Posve je razvidno, zato i naša podrobnija rekonstrukcija fabularnih detalja, da su aktualni društveni sadržaji Cvetnićeve knjige „posuđeni“ iz naše suvremene zbilje. Koliko god bliski i poznati, oni nipošto nisu gušili Cvetnićevu naraciju. Štoviše, obilno koristeći njihovu aluzivnost te bliskosti s akterima društvenih zbivanja, oni su priči priskrbljivali provokativnu uvjerljivost, pozivajući svojim skrivenim, ali i neskrivenim, porukama na suočavanje s prošlosti. Držeći da je suočavanje s naslijeđem prošlosti teško breme hrvatskoga društva, poruke Cvetnićeve knjige adresirane su na sve društvene aktere, neovisno o ulogu i značaju. Koliko god to suočavanje bilo teško i bolno, jer se ne zna što će sve „ispasti iz ormara“, da se poslužimo pripovjedačevom metaforom, Cvetnić je svjestan da bez toga suočavanja nema izlaza iz začaranog kruga „bolesti“ koje nagrizaju i urušavaju hrvatsko društvo. Ustrajavanje na pozicijama koje uokviruju hrvatski društveni pejzaž, naime, samo je produžetak agonije koja prijeti uništenju i onoga malog dijela društvenih energija koje mogu graditi budućnost. Posve je pri tome nebitno hoće li se to čišćenje pamćenja nazvati lustracijom ili kojim drugim imenom; ideološke netrpeljivosti i isključivosti moraju ustupiti mjesto dijalogu i razboritosti, uvažavanju drugog i drugačijeg, pa onda ne će biti potrebe za „ministarstvom istine“ koje će svojim interesima, po potrebi pre-

271

272

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Ivan BOŠKOVIĆ

tjerivanjima ili prešućivanjima, određivati kriterije naših života. Nema sumnje da je u kompleksima ovih i ovakvih pitanja Cvetnićev roman među prvima u kojem su na dnevni red postavljena neuralgična pitanja hrvatske stvarnosti! I to na književno zreo i uvjerljiv način koji ne ostavlja nimalo sumnje u visoku književnu vrijednost. Vezujući sadržaj romana s odrednicama njegove žanrovske strukture, kritika je ovaj Cvetnićev roman nazvala „lustracijskim krimićem“. Premda je pitanje lustracije njegov pamtljivi sadržaj, navedena odrednica, držimo, ne može u cijelosti obuhvatiti sve njegove dimenzije. Naime, ne smiju se ispustiti iz vida ni pripovjedačevo tematiziranje nedokučivih zakulisnih igara, odnosa politike i pojedinaca, nerazjašnjenih uloga i značaja, ideja i ideologije, vlasti medija, politike i (ne)morala, korupcije na svim razinama, svlačenje političkih odora i preobraćenja ugrađenih u njegove slojeve. Kada se svemu tome dodaju i majstorski posredovani citati, bogata aluzivnost, Cvetniću bliska ironija i politička provokativnost, vješta izmjena pripovjedačkih optika i diskursa, izmjena intimnih/ispovjednih dionica s feljtonskim komentarima i zrelim pripovijedanjem koje rezultira stilskom dotjeranošću romana, eto razloga zašto je riječ o jednom od boljih romana hrvatske književnosti posljednjih godina. No, to očito nije dovoljan razlog hrvatskoj književnoj kritici. Dajući prednost djelima koja svojom vrijednošću ni približno nisu kao Cvetnićev roman, ona pokazuje da kriteriji književne vrijednosti i spisateljske uvjerljivosti još uvijek nisu mjerila kojima se rukovodi. Ili je pak možda grijeh Cvetnićeva romana u pitanjima koja postavlja i odgovorima koje implicira, a koja još uvijek nisu u skladu sa svjetonazorom gospodara medijskog prostora koji u pojedinim autorovim aluzijama i „provokacijama“ prepoznaju i svoje uloge! Kako bilo, Cvetnićev roman jedan je od onih koji pokazuje to da i aktualna društvena zbilja sadrži dostatan narativni potencijal i da se o njoj može napisati djelo kojemu blizina društvenih sadržaja ne mora umanjiti književnu znakovitost i uvjerljivost. Premda nije autorov najbolji roman – a teško je nakon Polusna, držim, napisati podjednako uvjerljive stranice, Povijest instituta je nadasve uvjerljiv književni proizvod i velik mamac čitatelju. U njemu je mnoštvo iznenađenja koja zadovoljstvom mogu uzvratiti čitateljevoj znatiželji.

Sanja KNEŽEVIĆ, Zadar

273

PATNJA I USKRSNUĆE SILOVANIH VUKOVARSKIH LOGORAŠICA 1991.-1992. Podnosi li postmoderna kultura patnju?

1. BIJEG SUVREMENOGA DRUŠTVA OD PATNJE I PRAVDE U knjizi Sunčica objavljeno je četrnaest svjedočanstva mučenih i silovanih žena, uz jedno svjedočanstvo mučenog i silovanog Hrvata u logoru Manjača. Svjedočanstva nisu analitički obrađena, niti sama knjiga to sugerira. Knjigu je kroz sliku četrnaest postaja Križnoga puta koncipirala njezina urednica Marija Slišković, predsjednica Udruge žena u Domovinskom ratu i Udruge Sunčica. Knjiga na taj način konceptom i sadržajem odašilje nedvojbenu poruku – patnja silovanih žena supostoji kao dio Kristove patnje. Riječ je o misteriju ljudske patnje na koji upozorava papa Ivan Pavao II. citirajući apostola Pavla – „U svome tijelu dopunjam što nedostaje Kristo-

274

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Sanja KNEŽEVIĆ

vim mukama za Tijelo njegovo, koje je Crkva“ (Salvifici doloris: 5). No, što s takvom vrstom patnje u suvremenom postmodernom društvu? Papa Ivan Pavao II. kaže kako „ljudska patnja potiče sućut, potiče i poštovanje te na svoj način zastrašuje“ (isto, 7). On dalje, govoreći o „svijetu ljudske patnje“, ističe paradoks suvremenoga doba, doba koje se istodobno boji patnje i trpljenja, boji se suočavanje s vlastitom raspadljivošću, no sve dublje srlja u zabludu i potpuno pomanjkanje suosjećanja: Tako se svijet patnje, koji je napokon smješten u svakom čovjeku, u naše doba možda više nego ikada preobražava u naročitu ‘patnju svijeta’, svijeta koji je više nego ikad promijenjen napretkom ljudskoga rada, a istodobno je kao nikad prije ugrožen ljudskim zabludama i grijesima. (Isto, 13-14.)

Papin je zaključak u potpunosti primjenjiv na slučaj Sunčice. Naime, još tijekom rata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj skupina feministica, na čelu s profesoricom prava Catherine A. MacKinnon, uspjela je izboriti se da se silovanje u ratu tretira kao ratni zločin, da ga se pravosudno sankcionira te da se u tom smislu žrtve obeštete. Još Konvencija UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, iz 1981. godine (u Hrvatskoj ju je Sabor usvojio 8. listopada 1991.), nameće obvezu društva u zaštiti žena, osobito žrtava bilo kakvog oblika nasilja. Također, Ivana Radačić u zaključku članka „Razvoj ljudskih prava žena u praksi Europskog suda za ljudska prava“ ističe kako se isti sud sve „češće susreće sa slučajevima kršenja ljudskih prava žena i sve je rodno osjetljiviji“, obrazlažući kako je „rodno osjetljiv pristup posebno prisutan u slučajevima nasilja nad ženama. Sud je prepoznao nasilje nad ženama kao kršenje ljudskih prava, uključujući one od fundamentalne važnosti (…)“. I konačno, ono što je za nas u Hrvatskoj osobito važno: „Državama je, pak, nametnuo širok spektar obveza, uključujući uspostavu efikasnog zakonodavstva koje poštuje autonomiju žena te štiti njihov fizički i psihički integritet, uspostavu mjera direktne zaštite, efikasan progon, kažnjavanje počinitelja i reparaciju žrtve“ (Radačić, 2011: 39). Nadalje, Rezolucija Vijeća sigurnosti 1325, usvojena 31. listopada 2000. godine, naglašava sljedeće obveze država prema ženama žrtvama rata: Naglašava odgovornost svih država da zaustave nekažnjavanje i procesuiraju odgovorne za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, uključujući i one koje se odnose na seksualno i drugo nasilje nad ženama i djevojkama, te u ovom smislu naglašava potrebu izuzimanja ovih zločina, gdje je to moguće, iz odredaba o amnestiji. (www.women-war.memory.org/hr/REZOLUCIJA_VIJECA.....)

Sanja KNEŽEVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

U skladu sa svim iznijetim institucionalnim odredbama, postavlja se pitanje zašto je u godini hrvatskoga potpisivanja predpristupnog ugovora s Europskom Unijom objavljena knjiga Sunčica, zašto zlostavljane i silovane žene sa svojim pričama istupaju javno, pred TV-ekranima, iznose najbolnija iskustva na promocijama knjige, pokreću vlastitu web stranicu1 na kojoj se također mogu pronaći njihovi iskazi i svjedočanstva. Razlog je očito u tome što ni Republika Hrvatska, ni Republika Srbija (dakle, agresorska strana) nisu zadovoljile nijedan kriterij iz gore navedene Rezolucije Vijeća sigurnosti ili pak tendencije Europskog suda za ljudska prava, a o vlastitu moralnom aspektu da se i ne govori. Žene same svjedoče o zločinima koje su pretrpjele i upozoravaju kako nijedna od njih nije obeštećena, niti su im priznata ikakva ljudska i građanska prava kao žrtvama rata i zločina. Nemaju nikakve mirovine ili slična primanja. S počiniteljima zločina susreću se lice u lice na ulicama Vukovara i obližnjih mjesta, neke su pod ponovljenim prijetnjama bile primorane iseliti iz grada te su izgubile stanarska prava. Nerijetko su izložene omalovažavanjima okoline te tako kontinuirano proživljavaju dvostruku viktimizaciju.2 Je li razlog stanju u kojem se neke zakonske odredbe olako preskaču potpuno pomanjkanje socijalne i duhovne osjetljivosti u skladu s tendencijama postmoderne kulture? Jesu li ženske žrtve rata marginalizirane zbog rodne pripadnosti, pa se podrazumijeva minoriziranje ženske boli? Iz činjenice da ni RH (članica EU) ni RS (koja pretendira na članstvo) nisu učinile gotovo ništa da ispoštuju odredbe međunarodnih akata o zaštiti ljudskih prava u slučaju ratnih masovnih silovanja Hrvatica, a nitko od nadležnih institucija EU-a očito to od njih nije izrijekom ni tražio, može se iščitati da su ona (silovanja) bila (i to još uvijek jesu) „politički legitimna“. Čini se da dublje promišljanje geneze genocidalnih razmjera rata u Hrvatskoj možda može ponuditi donekle zadovoljavajući odgovor na stanje relativizacije patnje žrtava masovnog silovanja. A otkud sunčicama snaga preživjeti i živjeti smrt, proživjeti genocid, i nakon dva desetljeća javno progovoriti o vlastitim patnjama, upozoriti svijet kako njihova bol traje i dalje, ukazati mu na istinu i pravdu – čini se da je odgovor moguć tek u promišljanju njihove patnje unutar misterija patnje Isusa Krista. Snaga boli koja izvire iz svjedočanstva i djelovanja preživjelih žrtava nosi poruku uskrsnuća, a ona je, kako povijest pokazuje, dugotrajnija i snažnija od svakog političkog ili društvenog sustava. 1 w.w.w.blog.vecernji.hr/suncica/ 2 „U Vukovaru sam počela dobivati prijetnje od prijatelja osuđenih, ovaj puta i sada mojoj odrasloj kćerki da će sve ponoviti. Napustila sam Vukovar i sada živim u unajmljenom stanu drugoga grada u kojem ne mogu ostvariti nikakva prava zbog birokratskih procedura u Vukovaru.“ (Svjedočanstvo I, Sunčica: 32.)

275

276

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Sanja KNEŽEVIĆ

2. ZAŠTO JE RAT U HRVATSKOJ PRVI POSTMODERNI RAT U EUROPI? 2.1. POSTMODERNI GENOCID U HRVATSKOJ Još tijekom trajanja rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te neposredno nakon njegova završetka postavljena je teza o prvom postmodernom ratu na tlu Europe. Temeljeći se na tezi Jeana Baudrillarda o simulakralizaciji svijeta, Dubravka će Oraić Tolić zaključiti kako je „jedno lice simulakralizacije bilo otplovljivanje moderne zbilje u hiperzbilju, a drugo pad u nasilje i povratak nekih potisnutih i nedovršenih zbilja ili nastup izvaneuropskih zbilja“ (Oraić Tolić, 1999: 66). Za rat na području bivše Jugoslavije ona će kazati kako je to bio „začudan spoj nadcivilizacijske sile i predcivilizacijskog nasilja“ (isto, 69). Ista je autorica ovu tezu izložila još 1991. godine u tekstu „Proizvedeno u Hrvatskoj 1991.“, razlažući dalje kako su ciljevi rata citatni, kako je riječ o „simulacrumu Drugog svjetskog rata“. Na istom je tragu bila i Beverly Allen koja je zaključila kako je „this war out to be, in addition to everything else, also the ultimate in citational practice, in historical collage. (…) this mortal sea of paradox, this undoing of histroy in the name of brute agression, is a truly a postmodern war. It is also a genocide“ (Allen, 1996: 42). Također, na opreci dimenzija vremena i prostora Dubravka je Oraić Tolić naslutila kako je postmoderni model rata, koji se vodi na području bivše Jugoslavije, model ratovanja kakav prijeti budućnosti svijeta: „Nakon propasti (…) utopija, našli smo se pred naletom imperijalne nostalgije, koja sada na Balkanu pravi stvarnu praznu ploču čisteći zatečene prostore od svih znakova sjećanja, od svih simbola kulture i tradicije zapisanih na tim prostorima“ (Oraić Tolić, 1995: 53). Riječ je o genocidalnom ratu – ratu koji uništava svaki ostatak drukčijeg i drukčijosti, ratu koji je masovno silovanje koristio kao oblik uništavanja, etničkog čišćenja ne-Srba i ponudio pretekst za genetičko ratovanje, kako je primijetila Beverly Allen3. Kada se govori o etničkom čišćenju, autori Bartol Letica i Slaven Letica istaći će kako je etničko čišćenje eufemizam za genocid, što doista i jest. Stoga kada govorimo o pojmu etničkoga čišćenja, koji je ipak podložan interpretativnoj manipulaciji, potrebno je o njemu govoriti kao prostornom odstranjivanju, totalnom brisanju svakog stranog tijela koje narušava idealnu sliku etnički čiste Velike Srbije – dakle brisanje čovjeka 3 „By now it should be clear that genocidal rape for enforced pregnancy and reproduction, the efficacy of which is based on particular biological characteristics (the victim’s being female; the victim’s capacity te gestate a pregnancy), may easily serve as a pretext for genetic warfare – and in fact, given its logic, it already does.“ (Allen, 1996: 143.)

Sanja KNEŽEVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

zajedno s njegovim civilizacijskim i kulturnim označnicama. Genocid stvarnih ljudi pretvorio se u TV-ekran, ispred kojega si je svatko uzimao za pravo davati lekcije, ali ne i konkretnu pomoć u zaustavljanju krvoprolića.4 Granatiranje hrvatskih i bosansko-hercegovačkih gradova svakodnevno je popraćeno s video- i audio-zapisima, ali zbiljom genocida i dalje se manipuliralo. Otkuda toliko nerazumijevanje genocida u Hrvatskoj i susjednoj BiH, pokušali su objasniti Bartol i Slaven Letica definirajući postmoderni rat u Hrvatskoj i BiH, a temeljeći se na stavu Françoisa Lyotarda iz knjige Postmoderno stanje, gdje će postulirati kako bi „postmodernu trebalo razumjeti kao paradoks prethodne (modo)budućnosti (post)“ (Lyotard po Letica, str. 42.), dalje objašnjavajući:

Kako su to interpretirali zapadnjaci, ‘ono’ što se događalo u Hrvatskoj i Bosni bila je agresija, ali ne prava jer Hrvatska i Bosna nisu bile ‘prave’ države. Nadalje, ‘ono’ što se događalo u Vukovaru i Bosni bili su genocidi, ali oni nisu bili pravi jer broj žrtava nije dosegao hipotetičke velike brojeve. Koncentracioni logori također nisu bili pravi, jer nisu odgovarali povijesnim ideal-tipovima: nisu imali dimnjake kao ni organiziran transport u smrt s uredno osiguranim kartama za vlak. (Letica, 1997: 42.)

Na tragu Letičinih zaključaka, može se ustvrditi kako Vukovarke nisu bile zatočene u „pravim“ konc-logorima, zatvorima logorima za silovanje (rape camps), jer su bile raspoređene po raznim privatnim kućama na kojima je bila obješena bijela krpa kao znak da je ulaz srpskim vojnicima slobodan, kao svojevrstan putokaz za silovanje. Bile su silovane u skladištima Veleprometa, u kazneno-popravnom domu u Srijemskoj Mitrovici, po službenim zatvorima, ali i po kafićima, restoranima, prodavaonicama. Beverly Allen, međutim, navodi kako se „knew in great detail about local instance of genocidal rape and rape/death camps, particulary in Vukovar“, što još podrobnije potkrjepljuje svjedočenjem zagrebačke sveučilišne profesorice Ljubice Butula5. No, umanjuje li činjenica da vukovarske logorašice nisu mučene u pomno 4 S. Letica i B. Letica u tekstu „Genocid i Bosna u zapadnjačkoj svijesti“ zapažaju: „…postmoderni kolumnist Thomas Friedmen objavio je u NYT-u, mjesec dana prije no što se pod protektoratom UN-a dogodio masakr u Srebrenici, sljedeće rečenice: Ne dam ni dva centa za Bosnu. Ni dva centa. Ljudi su tamo sami izazvali svoje nevolje. (…)“ U istom tekstu citiraju i Jeana Baudrillarda koji je odnos Zapada prema Bosni ocijenio sljedećim riječima: „Ipak, vojna paraliza nije iznenađujuća, jer je povezana s mentalnom paralizom civiliziranoga svijeta“. (Letica, B. i S., 1997: 78.) 5 „Ms. Butula (Ljubica Butula, leader of the group and a professor at the Univeristy of Zagreb whose son died defending Zadar) said that some 400 women and 87 children had been taken away from

277

278

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Sanja KNEŽEVIĆ

organiziranim logorima poput Auschwitza razmjer njihove žrtve kao civilnih žrtava ratnoga zločina i genocida? Slučajevi masovnih silovanja u Bosni i Hercegovini, koji su tijekom rata zgrozili svijet, potaknuli su UN da proširi originalnu definiciju genocida s još dva elementa – „(f ) sustavno silovanje ljudi te (g) opsada gradova i namjerno ubijanje civila slučajnom i/ili ciljanom artiljerijskom vatrom“ (Letica, 32). Slučaj Vukovara i ostaloga hrvatskog okupiranog teritorija, nažalost, pokazao je da je Hrvatska bila „uvertira“ za Zlo koje je uslijedilo u susjednoj BiH. Promišljeni sustav genocida funkcionirao je isto u obje zemlje, i danas se može zaključiti to da su srpske agresivne snage uspjele još dublje zadrijeti u hrvatski teritorij, užas Bosne preslikao bi se i na ovim područjima. O tome nedvojbeno svjedoči i analiza iskaza žrtava objavljenih u Sunčici. 2.2. MASOVNO SILOVANJE U SLUŽBI GENOCIDA Grad Vukovar mjesecima je bio napadan najtežom vojnom mašinerijom, grad se do danas nije uspio obnoviti, a u studenome 1991. godine, kada je pao pod vlast agresora, u doslovnom je smislu bio sravnat sa zemljom. Jedan od najzloglasnijih zločina na tlu Europe uz Srebrenicu, nakon Drugoga svjetskog rata, dogodio se u vukovarskoj bolnici, otkuda su civili i ranjenici odvedeni na stočnu farmu Ovčara i tamo uz mučenja i torture ubijeni. Mučenjima i gnusnom ubojstvu na Ovčari podlegla je i žena u poodmaklom stadiju trudnoće. Civili su mjesecima izgladnjivani, zastrašivani, i konačno ubijani na najbestijalnije načine.6 Vukovarske žene prošle su tešku kalvariju masovnih silovanja, mučenja i ubojstava. Stoga se ispovijedi objavljene u Sunčici mogu iščitavati i problematizirati kao paradigmatski primjer genocidalnog silovanja u suvremenoj kulturi. Na temelju izvješća o masovnim silovanjima u Hrvatskoj i BiH, Catharine A. MacKinnon iznijela je tezu o tomu kada se silovanje tretira kao genocid i zašto, te temeljnu razliku između ratnoga i genocidalnog silovanja: In order to be a genocide the agressors must have the aim of physically destroying the group. This does not mean that all members of the group Vukovar and were unaccounted for. The rape of thousands women has been documented. The Serbs even had camps for the sole purpose of detaining women. Serbs had taken 150 Muslims women away from the town of Brčko in Bosnia and Herzegovina.“ (Allen, 66.) 6 Isti je princip primjenjivan i u ostalim gradovima. Primjerice Zadar i Dubrovnik mjesecima su bili bez vode i struje i najnužnijih životnih potrepština, komunikacijski i prometno odsječeni od ostatka zemlje i svijeta, te na stalnoj snajperskoj i artiljerijskoj meti agresora. Sve se to u još krvavijem izdanju ponovilo u Sarajevu i drugim gradovima BiH.

Sanja KNEŽEVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

must be killed. The agressors can inflict on the victim group bodily or mental harm or conditions of life calculated to bring about the group’s destruction. So, rape is genocidal when it is part of this program. (…) In war, some women who are raped do not even know which side their rapists are on. In genocide, the identity of perpetrator is essential. The woman (and by extension, her group) must know not simply that the atrocity occurred, but who was responsible. (MacKinnon, 20067.)

Također, Catharine MacKinnon učinke genocidalnog silovanja podijelila je u pet bitnih refernci: „physical death; creating a submissive and terrorized person; shame at being who they are (the kind of person this kind of act could happen to); the desire to leave the place where it happened and never come back; self hate and hate of those like herself “ (isto). Samo nekoliko izvadaka iz svjedočanstva Vukovarki utemeljuje teze Catharine MacKinnon o tomu da je silovanje u Vukovaru bilo planirano i izvedeno u cilju genocida: Bila sam izmučena, poderana, odveli su me kod liječnika. Liječnik me pregledao, rekla sam mu za silovanje. Nisam mogla govoriti. Bila sam u teškom psihičkom stanju.

(Svjedočanstvo VI, Sunčica: 80)

Prognaništvo smo proveli jedno vrijeme u Zagrebu, a onda smo se smjestili u Lovran, u jedan hotel u kojem su smjestili prognanike. Tada sam pukla sa živcima i nisam mogla pričati. Teško sam se oporavljala jer sam se sama morala nositi sa svime što sam proživjela.

(Svjedočanstvo VII, Sunčica: 90)

Zdravstveno sam potpuno loše, godinama se liječim, sa sve više oštećenja organizma. Od udaraca u glavu osjećam sve veću bol u lijevoj strani glave. Neprekidno se traže novi nalazi, no ja znam da je cijeli problem u zlostavljanju koje sam prošla.

(Svjedočanstvo XII, Sunčica: 138)

7 http://clg.portalxm.com/library/keytext.cfm?keytext_id=181 (11. 6. 2012.)

279

280

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Sanja KNEŽEVIĆ

5. rujna u selo dolazi Šljivančanin, ravno pred našu kuću sa našim susjedom Srbinom. On je rekao: „Ovo vam je majka šest ustaša i sedmog ustaše zeta“. Šljivančanin je počeo vikati na mene i kundakom neke puške udario me snažno u lijeva rebra. Od udarca rebra su se zalijepila za bubreg i kasnije su mi izvadili i bubreg i rebra. (…) Nisam znala tko je Šljivančanin i kada sam ga prvi put vidjela u novinama, prepoznala sam ga, pojavio mi se užasan strah i tada sam dobila moždani udar. (…) Jednu noć u 12. mjesecu došao je mještanin u moju kuću (moj muž je bio u kući), pozvao me da izađem van, morala sam izaći. Vani ih je bilo petero, odveli su me u jednu sobu. Mužu su zabranili da iziđe. U sobu su došla trojica, zatvorili mi usta, strgali odjeću i silovali. Druga dvojica su rekli da oni danas neće. Drugu noć su opet došli iz gostionice pijani i onda im je moj muž rekao da sam bolesna i da ležim. Opet su došli treću noć, opet isti koji su bili prvu noć. Vrijeđali su me da im se gadim, pljuvali su po meni, tu noć su me silovala dvojica, ostala trojica su bila prepijana. Bila sam bespomoćna, udarali su me gdje su stigli. Nakon silovanja ostali su u našoj kući jer su je već otprije zauzeli. Nama su ostavili samo kuhinju. (…) Konačno je jedan došao i rekao da se svi petero spremimo na prikolicu i da će on ići s autom ispred i da će nas izvesti na punkt Unprofora. Morali smo prije ući u Štab i potpisati da svu imovinu ostavljamo SAO Krajini.

(Svjedočanstvo X, Sunčica: 114-117)

U Sotin ulaze neprijatljski vojnici s tenkovima, transporterima. U njima su JNA i domaći četnici. Bila sam u podrumu naše kuće sa svekrom, skvekrvom, susjedima. Iz dvorišta su vikali da izađemo iz podruma, prijeteći da će baciti bombe. Svi smo izašli iz podruma, dvorište, ispred ulaza, ulica je bila puna vojnika. Prisili su svekra i susjeda da legnu na pod. Pitali su ima li još koga u podrumu i poslali su me da idem prva unutra da pogledaju. Za mnom su išla dva vojnika. Jedan mi je naredio da presložim madrace da se uvjere ima li netko sakriven. Uz to mi je naredio da se skinem. Odbila sam, na što je on potrgao odjeću s mene. Bacio me na madrace i silovao, za to vrijeme na ulazu je stajao drugi vojnik i imao uperenu pušku ako netko pokuša ući. Moja svekrva je stajala odmah iznad ulaza u podrum s mojom kćerkom na ruci.

Sanja KNEŽEVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Nakon što me silovao, pozvao je vojnika koji je držao stražu da učini isto. Zamijenio ga je, uzeo pušku i stajao na ulazu dok me drugi vojnik silovao. (…)

(Svjedočanstvo II, Sunčica: 40)

U tim bestijalnim silovanjima došlo je do začeća, kada sam već bila u odmakloj trudnoći, više od šest mjeseci, došlo je do spontanog poroda. Silovali su me cijelo vrijeme trudnoće. Prijevremeno sam se porodila u ćeliji na podu, gdje sam bila zatočena. Sjećam se da su ušli čuvari i pokupili nedonošče. Nalazila sam se u potpunom rastrojstvu i depresiji, nije mi jasno što se dalje događalo.

(Svjedočanstvo IX, Sunčica: 106)

Sve to potkrjepljuje i navod Tedeusza Mazowieckog, autora izvješća „The Situation of Human Rights in the Territory of the Former Yugoslavia“ – „Rape has been used as one method to terrorize civilian populations in villages and forcing ethnic groups to leave. One example of this was described by a physician who interviewed several women from the region of Vukovar (Croatia)“ (po Allen, 73). Nadalje, sve žrtve koje su boravile u logoru „Velepromet“ u Vukovaru ili u drugim zatvorima u Srbiji proživjele su masovno i sustavno (danonoćno) silovanje.8 Asja Armanda masovna silovanja u ratu u Hrvatskoj i BiH nazvala je „femicidom“ (po Allen, str. 39), dakle sustavnim uništavanjem žena. Prethodno navedeni izvadci svjedočanstava iz Sunčice govore kako silovane žene nisu bile žrtve slučajnih nasilnika koji koriste ratnu „gužvu“, već da su one doista bile izabrane kao mete genocidalnog zlostavljanja. Odnosno, kako je zaključila MacKinnon – „…rape destroys a group’s identity without the trouble having to kill every member of a group“ (isto). Beverly Allen u svojoj knjizi donosi faksimil dokumenta u kojem se tijekom opsade Sarajeva naređuje zlostavljanje žena i djece, što je u dosadašnjoj povijesti ratovanja nezamisliv slučaj okrutnosti. Iz sačuvanih vukovarskih svjedočanstava logorašica može se zaključiti da plan agresora nije vrijedio samo za genocidalno protjerivanje muslimanskog stanovništva, već i Hrvata s hrvatskoga teritorija.9 Jer bez 8 Usp. Svjedočanstvo IV, Svjedočanstvo V, Svjedočanstvo VII, Svjedočanstvo VIII, Svjedočanstvo IX, Svjedočanstvo XII. 9 Beverly Allen navodi izvatke iz tzv. Ram Plana koji su sastavile specijalne srpske vojne službe,

281

282

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Sanja KNEŽEVIĆ

obzira na vjeroispovijest, obje kulture, i islamska i kršćanska, čistoću ženskoga tijela i majčinstvo doživljavaju kao svetinju, kao uostalom i cjelokupna civilizacija. Dokaz navedenome, uz svjedočanstva žrtava, ujedno je i zaprepašćujuće priznanje pripadnika srpske paravojne jedinice iz 1993. godine, danas javno objavljeno na web-stranici Udruge Sunčica. Također, ovo priznanje potvrđuje tezu C. MacKinnon kako „in genocide, rape is under control“ (2006). „Bilo je to 6. 04. 1991. g. Vidio sam veći broj muškaraca među kojima i dosta poznanika koji su bili ukrcani u 6 autobusa, pa kada sam čuo od njih da su se svi prijavili kao dobrovoljci koji žele učestvovati u borbi protiv ustaša priključio sam im se… U Vukovaru sam ubio oko 150 ljudi od čega veći broj iz puške, a manji broj sam zaklao nožem… Dok sam bio u Vukovaru silovao sam oko 30 ženskih osoba. Radilo se o osobama starosne dobi 40, 45 do 50 g. Samo jedna od njih bila je stara 16. g. Silovanje smo vršili u jednoj maloj prodavaonici koja se nalazila blizu parka nedaleko bolnice u Vukovaru. Ženske osobe dovodio je u prodavaonicu Paja za kojeg mislim da se preziva Vatičin. Žene su se prema prodavaonici kretale ispred njega, a on je išao za njima s pištoljem u ruci. Nikada ih nije dovodio vezane. Neke su plakale, neke ne. Neke su se opirale i njih su za vrijeme silovanja dvojica držali i to jedan za ruke jedan za noge. U svim ovim slučajevima silovanja učestvovala je nas grupa od oko 9 do 10 muškaraca. U svim slučajevima bi kao zadnji silovanje vršio Pajo. Nakon toga bi neke ženske ubio iz pištolja, neke nebi ubijao, već bi ih zadržao u prostoriji do ove u kojoj je vršeno silovanje… (http://blog.vecernji.hr/suncica/2012/05/21/do-kada-trpjeti-ignoriranjezlocina-silovanja-zena-stravican-iskaz-silovatelja-i-neophodnost-tuzbe/ )

Još u vrijeme rata postavljalo se pitanje koji je razlog tako raširenom okrutnom postupanju prema ženama. Mogu li se klice takvoga ponašanja pronaći u patrijarhalnom sustavu života? Sve raširenijoj pornografiji? Sukobu tradicionalne i postmoderne kulture u 20. stoljeću?

uključujući psihologe i eksperte za psihološko ratovanje: „Our analysis of behavior of the Muslim communities demonstrates that the moral, will, and bellicose nature of their groups can be underminde only if we aim our action at the point where the religious and social structure is most fragile. We refere to the women, especially adolescents, and to the children“. (Allen, 1996: 57.)

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Sanja KNEŽEVIĆ

3. POSTMODERNO TIJELO „Problem identiteta danas nigdje nije tako očit kao na području tijela, bilo kao teme u književnosti ili kao predmeta medijskih i bioloških manipulacija. Poruke tijela toliko su snažne da se stječe dojam kako se tisućljeće pred našim očima zorno prelama na tijelu i tjelesnim problemima“, zaključit će Dubravka Oraić Tolić u knjizi Muška moderna i ženska postmoderna: rođenje virtualne kulture (2005: 78). U kršćanskoj kulturi kraj i početak stoljeća obilježilo je i revolucionarno djelo pape Ivana Pavla II. – Teologija tijela – u kojem donosi novo biblijsko i evanđeosko iščitavnje svetosti ljudskoga tijela i njegove neodvojivosti od cjeline duha. U postmodernom dobu tijelo se doista nametnulo kao jedan od glavnih kodova potrošačkoga mentaliteta, ali i postmodernog virtualnog ludizma. Ako samo usput zagrnemo u vlastitu kulturu kraja 20. i početka 21. Stoljeća, nalazimo svu moć postmodernih paradoksa utemeljenih u ljudskom tijelu – seksualna revolucija i pomicanje granica sloboda; sve raširenija prostitucija, pedofilija, pornografija, bijelo roblje; kult mladosti i ljepote (medicinski pripravci kao eliksiri mladosti, estetska kirurgija, kozmetički zahvati, itd.); kult športa i tjelesne športske izdržljivosti; genetički inženjering; razni oblici narkomanije; bijeg od boli, patnje i smrti. Ako je Dubravka Oarić Tolić postavila tezu o postmodernom tijelu kao prostoru identiteta, onda se iz svega rečenoga može iznijeti zaključak kako suvremeni čovjek bježi od vlastita identiteta, kako od vlastita tijela pokušava stvoriti simulakralnu sliku kulture lišavajući ga sebe, osobne kompletnosti i prije svega iskonske povezanosti s Bogom, s Apsolutom. Naslućujući svu bol i zabludu suvremenog čovjeka, papa Ivan Pavao II. izriče temeljnu istinu Čovjeka – bića stvorenoga na sliku Božju, voljenoga od svoga početka, prije rođenja, čovjeka kao sudionika Božje radosti stvaranja, kao žive slike bogosinstva: Tijelo je, zapravo, i samo ono, sposobno učiniti vidljivim ono što je nevidljivo: duhovno i božansko. Stvoreno je kako bi u vidljivu stvarnost svijeta prenijelo otajstvo skriveno od vječnosti u Bogu te tako bilo njegovim znakom (TOB 96,6; 19,4.)10

Suvremena kultura utemeljena je na ideji posjedovanja, manipuliranja i kontrole. Christopher West, međutim, temeljeći se na Papinim postavkama teologije tijela, ističe da „sklonost ‘grabljenju’ kao da je ugrađena u našu palu narav“ (2010: 60). U vremenu kada je sloboda „grabljenja“ poželjna, kako je to primjerice u svim osvajačkim i genocidalnim ratovima, tijelo doista postaje izniman prostor nad kojima se iskazuje moć negacije čovjeka, njegova intimnog i kulturnog identiteta. S obzirom 10 Cit. po West, 2010: 131.

283

284

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Sanja KNEŽEVIĆ

na to da je cijela zapadna kultura izrasla na shemi „u kojoj je žena shvaćana kao priroda/objekt, a muškarac kao kultura/subjekt“ (Oraić Tolić, 2005: 70), možemo pronaći razlog više zašto se masovno i sustavno silovanje žena u ratu u Hrvatskoj i BiH doista pretvorilo u vrstu oružja, prepoznatljiv oblik ratovanja. Naime, rečena opreka muškarca i žene u smislu subjekt : objekt u suvremenoj je kulturi doživjela doista devijantan oblik ponašanja – žena je doživljena kao prostor negacije osobnosti, njezin status iz tradicionalnog patrijarhata (žena radilica i rodilica s iznimno visokim stupnjem časti) pretvorio se u objekt seksualnog iživljavanja kakav se susreće u pornografskim koncepcijama. U tom sukobu tradicijske tvrdoće, u kojoj se oduzimanjem ženske časti ona istodobno oduzima njezinu muškarcu i etničkoj (kulturnoj) skupini, i suvremene pornografske podivljalosti u kojoj je žensko tijelo svedeno isključivo na objekt uporabe, žena-žrtva pretvorila se u simulakralnu sliku genetičkog i identitetskog inženjeringa i manipulacije.11 Objašnjavajući srž Papine teologije tijela, West navodi kako „za Ivana Pavla II. suprotnost ljubavi nije mržnja, već kada nekoga koristimo kao sredstvo udovoljavanja vlastitim sebičnim ciljevima“ (55). Dakle, nije prvotni problem ne voljeti nekoga, nego ga nijekati kao osobu, podrediti ga sebi, gospodariti njegovim životom, preuzeti božansku ulogu. No, ta uloga, dakako, tada zauzima svojstva božanske suprotnosti, potpada pod plan djelovanja Sotone. S obzirom na to da putem tijela osjećamo i spoznajemo duhovni svijet, nanošenje fizičke boli uvijek ima cilj duhovno ranjavanje. U tome i jest bit okrutnosti silovanja – na najintimnijim ljudskim dijelovima tijela posvećenima božanskom činu prokreacije i sakramentalnoj svetosti zagrljaja muškarca i žene u ljubavi, izvršavaju se mučenja, zločinačke zamisli, najteži oblici obezvrjeđivanja i podčinjavanja. Nemjerljiva je ljudskim riječima patnja koju su proživjele i žive žrtve takvih zločina. Stoga ona i jest prepoznatljiva kao dio misterija Kristove patnje. 11 Tijekom trajanja rata u Hrvatskoj i BiH postavilo se nekoliko interpretacija masovnih i genocidalnih silovanja. Catharine A. MacKinnon u članku „Turning Rape into Pornography: Postmodern Genocide“ postavila je tezu o zaslužnosti konzumiranja pornografije na Balkanu kao mizoginom idejnom sustavu za izvršenje zločina, te da je „u ratu u bivšoj Jugoslaviji, pornografija (je) po prvi puta svjesno, cinično i sofisticirano postala sredstvo genocida“ (cit. po http://www.women-warmemory.org/hr/povijest_uvodna/show/15) Nadalje, Beverly Allen donosi informaciju kako su masovna silovanja po logorima snimana i distribuirana kao pornografski materijal: „Numerous survivors have testified that rapes in Bosnia‑Herzegovina and Croatia are routinaly videotaped. This amateur pornography production is in keeping with what may be a generalized pornographic war use of erotic photos of women – inside bunkers, for exemple (MacKinnon, 28, illustration) – as stimulants for the rapists. An international pornography market awaits whatever videotapes of genocidal rape might be coming from the Balkans. According to one report, they have turnd up in Los Angeles“ (Allen, 34-35).

Sanja KNEŽEVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Susan Brownmiller za masovna silovanja u ratu u Hrvatskoj i BiH većinu je krivice svela na patrijarhalno uređen društveni život, no iz svjedočenja žrtava, ali i spoznaja o politici ratovanja agresora, posve je razvidno da se nasilje nad ženama ne može svesti samo na rodnu dimenziju.12 Na tom su tragu promišljanja i problematiziranja bile i hrvatske feministice toga doba. Kada bi se problem postavio na tu razinu, moglo bi se reći da se tu radi isključivo o „femicidu“, što nije točno. Naime, žene su poslužile kao izvrsne mete za provedbu potpunog nacionalnog i vjerskog istrjebljenja s određenog prostora. Negiranje njihova majčinskog identiteta prisutno je u dotad nezapamćenim idejama silovanja do začeća, sa ciljem da žena ne-srpskog etniciteta rađa srpsku djecu. Dakle, ovdje je višestruko prisutna genocidalna svijest – žena je izgubila identitet prirodnog majčinstva u voljnoj sukreaciji s božanskim elementom ljubavi; takva vrst začeća može u ženi razviti osjećaj mržnje prema plodu koji nosi u tijelu, što je ponovno u potpunom sukobu s njenim majčinskim identitetom; ona je poniženjem izgubila etnički i vjerski identitet, jer silovateljima i agresorima njezina „krv“ nije presudna u određivanju identiteta djeteta, ona je tek objekt nad kojim se vrši sila i moć, te žena tako postaje dvostruka neprijateljska meta – obešćašćena i ponižena neprijateljskim majčinstvom ona je sada „neprijateljica“ vlastite etničke skupine, ali i sama sebe. Dakle, ovakvom vrstom genocida doista se potvrđuju zaključci Catherine A. MacKinnon – „Group destruction is the goal. In genocide, the destruction is the point“, jer kako je dalje ista autorica zaključila – „Systematicly rape to impregnate women in the victim group can be a method of socially re-engineering the next generation“ (2006). Žensko rodno određenje ovdje je upotrijebljeno kao metoda uništavanja njezine etničke, kulturne i vjerske zajednice. Podnošenje patnje vukovarskih logorašica i žrtava doista je dubinsko približavanje Kristovu otajstvu križa. 4. OTAJSTVO MUKE U VAZMENOM OTAJSTVU Patnje žrtava genocida mogu se postaviti kao patnje prvih kršćana u ime Isusa Krista. Patili su i stradali nedužni jer su pripadali „drugoj“ grupi, njihov identitet bio je sâm Krist. Stoga, kada papa Ivan Pavao II. piše o ljudskom sudjelovanju unutar Kristove patnje i otkupljenja pozivajući se na riječi apostola Pavla – „kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša“ – u njegovim riječima može se prepoznati i misterij patnje i žrtve vukovarskih logorašica:

12 Više o toj problematici vidjeti kod Allen, 87-91.

285

286

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Sanja KNEŽEVIĆ

Sveti Pavao govori o raznim patnjama i posebno o onima što su ih podnosili prvi kršćani ‘zbog Isusa’. Te patnje omogućavale su onima kojima je ta poslanica (Druga Korinćanima, op. a.) upućena da sudjeluju u djelu otkupljenja koje se dogodilo po Otkupiteljevoj smrti i uskrsnuću. Rječitost križa i smrti nadopunjuju se rječitošću uskrsnuća. (Salvafici doloris, 35.)

Čovjeku su teško shvatljivi razlozi ljudske patnje, njezin misterij, stoga unutar njega pokušava pronaći odgovor na spoznaju o kratkotrajnosti zemaljskoga života. Suživjeti se s patnjom drugoga, a posebice tako dubinskom kao što su patnje silovanih i zlostavljanih žena, traži veliku snagu i odricanje od konformističkog načina mišljenja, u kojem se dubinski problemi pokušavaju riješiti mitskim predrasudama. Patnja nedužnoga doista je misterij duboko kristološke prirode, stoga je ljudskom umu i srcu teško dokučiv. Na misterij patnje nedužnoga upozoreni smo još u starozavjetnoj Knjizi o Jobu, kada okolina drži da Bog Joba kažnjava za njegove grijehe. No, kako Ivan Pavao II. kaže – „Knjiga o Jobu nije posljednja riječ Objave o tom pitanju. Ona je na određen način navještaj Kristove muke“ (Salvafici doloris, 19). Po principu okrivljivanja žrtve za njezinu patnju, nažalost, još uvijek je izgrađen misaoni sustav suvremenog društva. Da se ne bi sama suočila s dubinom patnje silovanih i mučenih žena te se na taj način aktivirala u promišljanju, pomoći i uopće razvijanju osjećaja suosjećanja i pravde pod svaku (pa i političku) cijenu, okolini je lakše konformistički ponovno osuditi žrtvu, odnosno prilijepiti joj etiketu i ostaviti je pod teretom dvostruke viktimizacije. Taj proces prisutan je u slučaju vukovarskih i uopće hrvatskih logorašica na dvije razine – odbacivanje bliže okoline (obitelj, susjedi, radna okolina)13 te institucionalno bojkotiranje provedbe pravde i osiguravanja ljudskih i građanskih prava. O tome nedvojbeno svjedoče iskazi vukovarskih logorašica: Iskaz o počinjenom zločinu nada mnom dala sam policiji u Sotinu. Bila sam pozvana na sud, gdje su mi pokazali neke slike na kojima sam trebala prepoznati počinitelje. Kako je bila već značajna vremenska razlika, nisam na slikama nikog prepoznala, ali sam počinitelja prepoznala na slici u novinama. Bila je vijest o odlikovanim i pohvaljenima za uspjehe u Vukovaru, među njima se nalazila slika Borivoja Tešića. Njega su zvali kapetan Boro.

13 Na problem osude žrtava upozorava i Julienne Eden Bušić u knjizi Živa glava, romansiranoj biografiji stvarne Vukovarke.

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Sanja KNEŽEVIĆ

Nakon iskaza i poziva nikad me nitko više nije zvao. Nisam ostvarila nikakva prava i obeštećenja za proživljeni ratni zločin.

(Svjedočanstvo II: 41)

U Vukovar smo se vratili početkom 2001. g. Danas radim u Borovu. Kao stradalnik, zatočenica u okupiranom Vukovaru, žrtva ratnog zločina, nisam dobila nikakvu odštetu ni ratna prava.

(Svjedočanstvo III: 49)

Iskaz o silovanju dala sam Krim policiji u barakama u Španskom. Iznijela sam tada sve što sam proživjela. Nakon toga iskaza nitko me nikad nije zvao, nije pokrenut sudski proces. Kao logoraš i žrtva ratnog zločina nisam ostvarila nikakva materijalna prava.

(Svjedočanstvo IV: 57)

O stradanju sam dala iskaz u državnom odvjetnišvu u Vukovaru i u Društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora, krim-policajcima koji su me došli saslušati u stanu. Jednom sam pozvana kao svjedok na suđenju Peri Krtiniću, koji je tijekom procesa umro. Nakon toga nikad me nitko nije pozvao. Nisam ostvarila nikakvu odštetu za stradanje i izvršeni ratni zločin nada mnom, nemam invalidninu. Imam osobnu mirovinu za zasluženi staž i godine života.

(Svjedočanstvo V: 68)

Živim od suprugove mirovine i moje invalidnine. Imam status civilnog invalida i mjesečni prihod iz tog statusa 1.360 kn14. Kao žrtva nad kojom je izvršen ratni zločin nemam status, moralnu ni materijalnu naknadu. Davala sam iskaze odmah u prognaničkom smještaju, zvali su nas i dala sam iskaz u Vinkovcima. Proces za kažnjavanje počinitelja nije pokrenut. (…)

14 Oko 180 eura (op. a.).

287

288

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Sanja KNEŽEVIĆ

Ostaje mi pitanje zašto se sve to dogodilo, zašto se sve prešućuje i zašto mi nemamo nikakvu moralnu ni materijalnu naknadu za sve proživljeno?

(Svjedočanstvo VI: 80)

Za počinjeni ratni zločin nada mnom nitko nije procesuiran, nije pokrenuto sudsko gonjenje iako ja znam podatke o jednom počinitelju. Nemam status stradalnika ni žrtve nad kojom je počinjen ratni zločin.

(Svjedočanstvo VII: 90)

Za počinjeni ratni zločin jedan počinitelj osuđen je na tri godine, on u bijegu, odvjetnik mu se žalio na visinu kazne. Postupak se vodi za još jednog počinitelja, za ostale nema podataka o identitetu. Proces traje deset godina, na saslušanju, iskazima, svjedočenjima bila sam desetak puta. Svaki sam se put osjećala kao okrivljenik. Nisam imala odvjetnika ni potporu na sudu. Za počinjeni zločin kategorije ratnog zločina nisam dobila nikakvu materijalnu ni moralnu naknadu.

(Svjedočanstvo VIII: 99)

U logoru sam prošla najstrašnija maltretiranja i mučenja. (…) Nakon razmjene odvedena sam u Zagreb, gdje sam prošla sve liječničke preglede. (…) Nisam ostvarila nikakva prava kao ratni stradalnik.

(Svjedočanstvo IX: 107)

Zgrožena sam nepravdom koja se dogodila svima nama žrtvama mržnje.

(Svjedočanstvo X: 117)

Ostaje pitanje zašto su Vukovarke javno progovorile dvadeset godina nakon proživljenih zločina. Čini se da odgovor nije samo u činjenici da nijedna od njih nije pravno i institucionalno ostvarila svoja ljudska i građanska prava. To zasigurno jest jedan od bitnih problema i nakana, ali zasigurno ne i jedini. Njihov krik unutar manipulativne šutnje i raspoloženja beznađa u hrvatskom suvremenom društvu može se iščitati po biblijskoj rečenici kojom Papa, također, pokušava pristupiti interpretaciji Knjige o Jobu – „Neka znaju da su se progonstva zbila ne na propast nego na popravak našega naroda“ (Salvifici doloris, 19). Vukovarske logorašice ne ispovi-

Sanja KNEŽEVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

jedaju patnju da bi potakle mržnju i bijes, one ispovijedaju da bi svojim životima posvjedočile kako bez trpljenja i muke nema uskrsnuća. Ni pojedinca, ni društva, ni naroda. One nisu silovane kao pojedinačne žene, nego u ime naroda i kulture čije su pripadnice. One nisu silovane svojom krivicom, nego u ime politike Zla, koja do danas svoje zlo nije spoznala. Stoga, ako je njihova muka bila u ime njihova naroda, onda bi svjedočanstva njihove patnje i boli trebala biti zalog „stvaranja navike i kulture sjećanja“ (Letica, 1997: 38), na univerzalnoj dimenziji holokausta. Što bi, dakle, značilo da je hrvatskome društvu poslana poruka o potrebitosti katarze, o spoznaji stvaranja novoga života iz pepela patnje. Nema uskrsnuća bez spoznaje muke i križa. Hrvatsko društvo ne može poslati poruku o politici mira i pomirbe, dok se ne suoči s vlastitim ranama, s vlastitom boli i dok je katarzično ne proživi. Nije dostatno za žrtve odrediti jedan dan u kalendaru, potrebno je da snaga žrtve i radost poruke njezina uskrsnuća postanu duhovna baština cjeline naroda. Patnja vukovarskih logorašica u tom se smislu i može promatrati kao paradigmatski primjer genocidalnog ratovanja u svim dijelovima svijeta, ali i paradigmatski primjer društvenog raspoloženja i stanja, koje ne može biti pročišćeno i zdravo dok ne spozna vlastitu patnju, proživljenu žrtvu nedužnih u ime vlastitog kulturnog i narodnog identiteta. Ako postmoderno društvo izraslo na eshatološkoj ideji „potrošnje svijeta“ ne podnosi patnju, bol i smrt, je li to razlog da čovjek svoj život podredi takvom društvu i zapadne u začarani krug potrošačke zabave?

5. ZAKLJUČNO RAZMATRANJE Marija iz Magdale, ponižena među ženama, plijen muške grabežljivosti, prva je susrela uskrsloga Krista. Ona koja prije Krista nije imala svoga identiteta, koja nije znala za vlastitu sliku bogosinstva, ponižena u svojoj boli, imala je snagu razumjeti njegov križ te s njim doživjeti i osobno uskrsnuće. Posve je jasno da proces od proživljavanja patnje do osobnoga uskrsnuća iz vlastitoga pepela boli nije nimalo lak. Ipak se može predmnijevati da gotovo uvijek svaki čovjek ulazi u patnju s čovjeku svojstvenim prosvjedom i sa svojim pitanjem ‘zašto’. (…) Zacijelo to pitanje više puta postavlja i Bogu, kao što ga je i Krist postavio. Osim toga, čovjek ne može ne primijetiti da onaj komu to svoje pitanje postavlja i sam trpi te da mu želi odgovoriti s križa, iz središta osobnog trpljenja. (Salvifici doloris, 51.)

Uz Papino zapažanje o odnosu Krista i čovjeka, o Gospodinu koji pruža utjehu i snagu vrlo se znakovito veže jedno od svjedočanstava vukovarskih logorašica:

289

290

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Sanja KNEŽEVIĆ

Kada sam se vratila u Vukovar 1998. g., odmah sam susrela počinitelja zločina Peru Krtinića, bojala sam ga se i dalje. Svaki dan sam hodala s nožem u torbi s ciljem da mu sudim. Danima sam smišljala kako ću mu se ja osvetiti kada mu nitko ne sudi, bila mi je to svakodnevna preokupacija, hodala sam tamo gdje mogu naići na njega. Cijelu godinu sam se tako mučila, a nakon toga pronašla snagu u molitvi i to mi je pomoglo da ne postanem zločinac.

(Svjedočanstvo V: 67-68)

Prema navedenom svjedočanstvu, vidimo kako je žrtva mir pronašla u snazi molitve, u upisivanju svoje boli među Kristove rane, u misterij njegove otkupiteljske patnje. No, smijemo li očekivati da svaka žrtva može sama pronaći put do molitve i Krista? Što je s našom „raspoloživosti“ u suosjećanju, s kršćanskim „sebedarjem“? Pišući o evanđeoskoj prispodobi o milosrdnom Samarijancu, Papa Ivan Pavao II. izričito kaže kako „čovjek ‘bližnji’ ne može ravnodušno proći pokraj patnje drugoga čovjeka, ne može to u ime osnovne ljudske solidarnosti, još manje u ime ljubavi prema bližnjemu. On se mora ‘zaustaviti’, ‘ganuti se’, postupajući baš kao Samarijanac iz evanđeoske prispodobe. Ta prispodoba izriče istinu koja je u sebi duboko kršćanska, ali je također i općeljudska“ (Salvafici doloris, 56). Stoga prepustiti žrtve samima sebi, ostaviti ih u njihovoj boli, duboko je nečovječna gesta. Činjenica da je tuđa bol poznata, a da se pred njom zatvara oči, govori o dubokoj moralnoj krizi društva. Stoga bi priča o Sunčici u trenutku kada je izašla na svjetlo dana, nakon dvadeset godina šutnje, trebala biti svjetlo u kojem svaki čovjek može proživjeti katarzu i prepoznati misterij radosne vijesti o vjerodostojnosti konačnog Spasenja i Otkupljenja. Ako još dublje promotrimo tijek civilizacije koja je doista došla do samoga kraja virtualnim manipulacijama i ljudskim inženjeringom, otkriva se još znakovitije činjenica otkuda ženama snaga da o svojim patnjama progovaraju javno. Svjesno ili ne, činjenica je da su vukovarske logorašice progovorile u ime svih ženskih žrtava genocidalnih politika, te da su one doista „znak vremena“ na početku novoga stoljeća, i novoga doba. Dolazi vrijeme, već je tu, u kojem se promaknuće poziva žene razvija u punini, vrijeme u kojem žena osvaja prostor svog društvenog utjecaja i položaja kakva dosada nikad nije imala. U vremenu u kojem su čovječanstvo zahvatile duboke promjene, žene nadahnute evanđeljem, mogu mu silno pomoći da se ne usmjeri u propast.15 15 Poruka Koncila ženama (8. 12. 1965.): AAS 58 (1966) 13-1. Cit. po Ivan Pavao II., Mulieris digni-

Sanja KNEŽEVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Dakako da autori poruka Drugoga vatikanskog koncila nisu mogli pretpostaviti količinu patnje i boli koja je očekivala žene u genocidalnim ratovima s kraja stoljeća. Ali, odčitavajući „znakove vremena“, itekako su dobro uspjeli postaviti buduću dijagnozu. Dakle, nisu li nam sunčice putokaz prema obnovi? Nisu li sunčice sakupile snagu progovarajući o svojoj boli i još uvijek živoj nepravdi te usmjerile svoje svjetlo prema svakom kršćaninu, prema svakomu tko vjeruje u Kristovo uskrsnuće? Ostaviti brigu o njima za to zaduženim birokratskim institucijama, znači pomiriti se i konformistički predati postmodernoj kulturi potrošnje, zabave i praznine. Osvijestiti unutar sebe tuđu bol, izvršenu i u ime „mojega“ identiteta (žene – majke – kršćanke – Hrvatice, itd.) znači boriti se za sutra, za budućnost, za dostojanstvo svakog čovjeka, za svijet po Božjoj slici. Kako navodi Evanđelje, u punini vremena Riječ je Tijelom postala, po tijelu žene koja je tako postala „prauzor čovječanstva“ (Mulieris dignitatem, 12). Stoga je svaki zločin protiv žene i čovjeka, zločin protiv Krista samoga. Boriti se za pravdu obespravljenih, znači boriti se za dostojanstvo Krista u vlastitome dobu. Svjedočiti o patnji žrtava, znači svaki put iznova Kristu pomoći nositi križ na Golgotu. I s njime čekati uskrsnuće.

tatem: apostolsko pismo o dostojanstvu i pozivu žene prigodom marijanske godine, KS, 2003., 5.

291

292

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Sanja KNEŽEVIĆ

Literatura: I. Slišković, M. (ur.), 2011. Sunčica / Sunny. English translation by Julienne Eden Bušić. Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, Zagreb. ALLEN, B., ²1996. Rape Warfare: The Hidden Genocide in Bosnia-Herzegovina and Croatia. University of Minnesota Press, Minneapolis – London. ANIĆ, J. R., 2011. Ljudska prava žena u kršćanstvu. U: Ljudska prava žena: Razvoj na međunarodnoj i nacionalnoj razini 30 godina nakon usvajanja Konvencije UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, ed. Ivana Radačić and Jelka Vince Paula, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 59-80. FEIN, H., 1999. Genocide and Gender: The Uses of Women and Group Destiny, Journal of Genocide Research 1:43-63. http://clg.portalxm.com/library/keytext.cfm?keytext_ id=169 (11. 6. 2012.) IVAN PAVAO II., ³2003. Spasonosno trpljenje – apostolsko pismo „Salvafici doloris“, Kršćanska sadašnjost, Zagreb. IVAN PAVAO II., ²2003. Mulieris dignitatem – apostolsko pismo o dostojanstvu i pozivu žene prigodom marijanske godine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb. LETICA, B. i LETICA, S., 1997. Postmoderna i genocid u Bosni – „etničko čišćenje“: velika prevara našeg doba, Hrvatsko sociološko društvo – Naklada Jesenski i Turk, Zagreb. MacKINNON, C. A., 2006. Are Women Human?, Cambridge, MA: The Belknap Press of Harvard University Press. http://clg.portalxm.com/library/keytext.cfm?keytext_ id=181 (11. 6. 2012.) MALENICA, A. 2001. „Od seksualnog iživljavanja me ‘spasila’ – upala pluća!“. Slobodna Dalmacija. (web) Masovna silovanja u ratu. http://www.women-war-memory.org/hr/povijest_uvodna/ show/15 (5. 7. 2012.) OLUJIĆ B., M., 1995. Women, Rape and War: The Continued Trauma od Refugees and Displaced Persons in Croatia, Anthroplogy of East Europe Review 1 (13). (web) ORAIĆ TOLIĆ, D., 1995. Književnost i sudbina, Meandar, Zagreb. ORAIĆ TOLIĆ, D., 1999. Kraj zbilje? Prilog problematici postmoderne eshatologije, Republika, 9-10(1999), 64-69. ORAIĆ TOLIĆ, D., 2005. Muška moderna i ženska postmoderna: rođenje virtualne kulture, Naklada Ljevak, Zagreb. Rezolucija vijeća sigurnosti 1325. http://www.women-war memory.org/hr/REZOLUCIJA_VIJECA_E... (5. 7. 2012.) RADAČIĆ, I., 2011. Razvoj ljudskih prava žena u praksi Europskog suda za ljudska pra-

Sanja KNEŽEVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

va. U: Ljudska prava žena: Razvoj na međunarodnoj i nacionalnoj razini 30 godina nakon usvajanja Konvencije UN-a o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, ed. Ivana Radačić and Jelka Vince Paula, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 25-41. WEST, C., ²2010. Teologija tijela za početnike: osnovni uvod u „seksualnu revoluciju“ Ivana Pavla II., trans. by A. M. Chalowsky, Verbum, Split.

293

294

Andrés Morales MILOHNIĆ, Santiago de Chile (Čile)

ČILEANSKA POEZIJA HRVATSKOGA PODRIJETLA U znak sjećanja na moju majku, hrvatsku prognanicu Višnju Milohnić Roje. U znak sjećanja na baku i djeda, hrvatske prognanike, Mihovila Milohnića Bogovića i Ljubicu Roje Kapetanić.

Poetska baklja – ona prometejska koju smo naslijedili od Grka preko Španjolaca – prvih europskih stanovnika na našemu području – zasjala je u Čileu u vrijeme dolaska Alonsa de Ercille u XVI. stoljeću i od trenutka objavljivanja njegova iznimnoga djela La Araucana, poetskoga epa kojim započinje kreativno stvaralaštvo u ovoj uskoj i dugačkoj zemlji na kraju svijeta, “ludoga zemljovida“ kako je kazao veliki romanopisac Benjamín Subercaseaux.*1U ovoj, ponekad ugodnoj i pristupačnoj, ponekad jako distanciranoj i nepristupačnoj, iako uvijek gostoljubivoj zemlji s tisućama iseljenika i izgnanika sa svih strana svijeta, koji su utjecali na karakter naroda, nacije pa čak i države: multietnički, višekulturalni, domorodački i europski, španjolski, palestinski, talijanski, britanski, talijanski, francuski, njemački i među mnogim drugima, naravno, hrvatski. Gospodarske i političke migracije, tragične i neprestane preobrazbe Europe i Srednjega istoka stvorile su zemlju za koju se * Andrés Morales Milohnić (1962.) čileanski je pjesnik, akademik i sveučilišni profesor (Universidad de Chile, Universidad Finis Terrae) hrvatsko-španjolskoga podrijetla. Član je Društva hrvatskih književnika. Predavanje koje objavljujemo održano je na Drugoj kroatološkoj konferenciji organiziranoj na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu u rujnu 2011. Izvorni naslov: „La poesía chilena de origen croata“. (Ur.)

Andrés MORALES MILOHNIĆ

(kao ni druge zemlje Novoga kontinenta) ne može reći da je kohezivna, monolitna ili da posjeduje jedinstveni identitet određen upravo parametrima jedne etnije, religije ili jednoga jezika. Čile je plod raznolikosti domorodačkih naroda koji su ga nastanjivali (i još ga nastanjuju) prije dolaska Španjolaca i, također, plod neprekidnih iseljeničkih struja koje su kristalizirale snove, napore i ambicije republike koja sada slavi svoj dvjestoti rođendan. Taj „čileanski identitet“, koji je toliko puta doveden u pitanje, o kojemu se toliko puta raspravljalo (i čak nijekalo) nije ništa drugo nego identitet svih naroda koji su sijali po svojoj zemlji i ubirali gorko-slatke plodove koji su, između vjetrova krajnjega juga i znoja od salitre, pampasa na sjeveru i u Patagoniji na krajnjemu jugu, između stamenoga planinskoga lanca nazvanoga Andama i ne tako mirnoga Tihoga oceana, malo pomalo stvarali jedan prostor, jedan teritorij, jednu malu parcelu nastanjenu snovima, nemirima i sigurnošću, strahovima, borbama i radostima, i koji su prolaskom vremena prvo nazivali budućnošću, kasnije domom, i naposljetku, domovinom. Na tome je području snova i svakodnevnih borbi, usred najtežih oblika preživljavanja i zbog nostalgije i tuge za zemljom koju su nekada morali napustiti, zbog čuda ili zbog umješnosti magije, kao neizbježna pratilja neimaštine i sreće, rođena poezija. Poezija se u Čileu nametnula već u XIX. stoljeću, što je za zemlju s tako malo stanovnika (kao i u slučaju Hrvatske) nevjerojatno i čak neobično, i pridonijela snažnoj poetskoj tradiciji na kastiljskome jeziku s

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Roque Esteban Scarpa

Ástrid Fugellie Gezan

295

296

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Óscar Barrientos Bradasic

Niki Kuscevic Ramírez

Christian Formoso Bavic

Andrés MORALES MILOHNIĆ

tako značajnim autorima kao što su Gabriela Mistral i Pablo Neruda (oboje dobitnici Nobelove nagrade za književnost); Vicente Huidobro i Pablo de Rokha, Nicanor Parra i Gonzalo Rojas, Oscar Hahn i toliki drugi, da bi ih bilo gotovo utopijski i beskorisno nabrajati na ovim stranicama. Na jednak način, zbog živosti slavenskoga duha s Jadranskoga mora ili zbog toga što su na sreću bili podvrgnuti telurnoj snazi koju u Čileu nazivamo „poezijom“ i koja potresa čak i same granice, Hrvati i njihovi potomci ušli su u same izvore riječi i pisali značajna djela koja se unutar čileanskoga umjetničkoga stvaralaštva mogu istaknuti kao središnja. Njihova književnost obuhvaća nekoliko naraštaja prije no što će se pojaviti najmlađi i aktualni književnici priznati kako u Čileu tako i u inozemstvu. Naravno da među prozaicima, dramskim piscima i esejistima postoje imena koja moraju biti predmetom i nekoga drugog proučavanja. Kad je riječ o pripovijetci, romanu ili biografskoj prozi, tu su: Antonio Skármeta, Juan Mihovilovich, Ágata Gligo ili Ramón Díaz Eterovic. Uz esej su vezani veliki učitelji i sveučilišni profesori: Raimundo Kupareo, Cedomil Goic, Jerko Moretic i Ernesto Livacic, dok se Domingo Tessier (Mihovilovic), Fernando Josseau Eterovic, Sergio Vodanovic i Alejandro Goic Jerez ističu u pisanju dramskih djela. Popis čileanskih književnika hrvatskoga podrijetla (rođenih u Hrvatskoj ili potomaka Hrvatâ) vrlo je dugačak i bogat a, osim toga, radi se o vrlo kvalitetnim književnicima. Mnogi od spomenutih autora istinski su pioniri u svojim disciplinama (neupitan

Andrés MORALES MILOHNIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

je slučaj profesora Cedomila Goica koji je nezaobilazna odrednica u proučavanje hispano-američkoga romana i poezije), obnovitelji žanrova koje pišu (prije svih, genijalni Fernando Josseau Eterovic i Alejandro Goic Jerez) ili pak priznati i prevođeni u čitavome svijetu (Antonio Skármeta i Ramón Díaz Eterevic). Ali, ovdje ćemo spomenuti one koji su možda najdublje povezani s prirodnim i ljudskim krajolikom, sa samim izvorima čileanskoga kreativnoga stvaranja (prisjetimo se don Alonsa de Ercille), sa žanrom koji se najviše njeguje i koji se najviše ističe u čileanskoj književnoj tradiciji (ma koliko prosvjedovali rijetki i bijedni čileanski kritičari): poezijom. Premda već u XIX. stoljeću djeluju neki pjesnici hrvatskoga podrijetla (Antonio Rendic – Ivo Serge), tek se u XX. stoljeću uistinu može govoriti o glasovima koji nadilaze osobna svjedočanstva i počinju pisati kultiviraniju poeziju u koju unose vlastitu estetiku. Roque Esteban Scarpa (1914.-1996.), koji je bio ravnatelj Čileanske akademije za jezik, možda je prvi glasoviti pjesnik koji se pojavljuje na nacionalnoj pozornici kao istraživač književnosti, antologičar i pisac. Njegova je poezija (profinjena, nježna, pod utjecajem klasikâ) nešto što se mora početi ponovno ozbiljno proučavati, a njegova knjiga Mortal mantenimiento (Smrtonosno održavanje, 1942.) možda je jedna od najistaknutijih knjiga njegova naraštaja (1938. ili 1942., kako god se želi). S druge strane, njegovo vođenje pjesničke radionice „El joven Laurel“ (Mladi lovor) predstavljalo je prekretnicu za čileansku književnost jer je iz nje proizašao dobar dio pjesnika sljedećega naraštaja (poznatoga kao naraštaj 1957. ili „naraštaj pedesetih“). Tek nekoliko stihova iz njegove pjesme „Puštam da te ova ruka oplakuje“, svjedoče o veličini i važnosti poezije koja, ustrajavam, mora biti ponovno proučena i objavljena: Danas nisam mislio na tebe. Ne mislim. Ova ti ruka piše kao da njezini prsti plaču, kao oblak posvećen svome šutljivome poslu čišćenja nerođenoga lišća s drveća. Povlačeći se, koračam hodnicima muke, i gledam kroz mlitave rebrenice kroz koje se nazire dosada, preživljavam hrđu bolesnoga dana (...) Na popis pjesnika hrvatskoga podrijetla dodajem: Davida Valjala (značajnoga urednika časopisa „Čileanska književnost u egzilu“, koji je odigrao veliku ulogu u vrijeme vojne diktature), Fernanda Lamberga Carkovica (jednoga od prvih biografa

297

298

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Andrés MORALES MILOHNIĆ

velikoga pjesnika Pabla de Rokhe), Borisa Tocigla Segu, Nicolóa Gligu Viela, Dinka Pavlova Mirandu (nedavno preminuloga) i Ástrid Fugellie Gezan (1949.). Ona je jedan od najuzvišenijih glasova aktualne čileanske ženske poezije iz naraštaja 1972. Njezine brojne knjige – među kojima se ističu Una casa en la lluvia (Kuća na kiši, 1975.), Chile enlutado (Chile u koroti, 1987.), Los círculos (Krugovi, 1988.) i Dioses sin sueño (Bogovi bez sna, 1992.) – promaknule su je u najznačajniju žensku predstavnicu čileanske poezije koju pišu pjesnici hrvatskoga podrijetla. Posebno se brine za etničke probleme i tragediju domorodačkih naroda iz Magallanesa i čitavoga Čilea, a njezino se djelo uzdiže kao razoran krik u kojemu pjesnikinja preuzima kolektivnu bol kako bi razvidno tugovala za svojom ranjenom zemljom. Prenosim jednu od njezinih najdojmljivijih pjesama: Raulina Yahgán Yahgán Raulina Yahgán Yahgán posljednja iz plemena Yahgána iz Tekenike i Ukike, nastanjenih nutrijama i zasijanim zemljištima u blizini okrutnih mreža i mora, umrla je sedamnaestoga travnja 1987. Raulina Yahgán Yahgán nije imala drugih potomaka osim ponekoga platna. Jadna, trebala je naučiti tkati na tkalačkome stanu kako bi preživjela jer je prestala plesti košare i izrađivati minijaturne kanue, čija je prodaja bila slaba. I tako se Raulina Yahgán Yahgán, posljednja pripadnica plemena Yahgán iz Tekenike i Ukike, popela na nebo gdje ju je u ime Svemogućega Boga oca primio Petar: Tvoje ime? Raulina Yahgán Yahgán, odgovorila je Indijanka pognute glave i zatim dodala: Annu lalayala... Što kažeš? – upitao je Bijeli Svetac. Napustila sam ih! Napustila sam ih! Gdje mogu pronaći svojega oca yahganskoga Boga? Tvoj je otac yahganski Bog? Misliš li na Yahgána? – ustrajao je pomalo zbunjen dobri Petar. Da, da, ponadala se Raulina Yahgán Yahgán. Umro je, Raulina, tvoj je otac Bog umro sedamnaestoga travnja 1987. poslijepodne. Ali, Ástrid je i pjesnikinja koja nije zaboravila svoje europske korijene. U zapisu koji sam je zamolio napisati posebno za ovu prigodu, autorica kaže:

Andrés MORALES MILOHNIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Vezano uz moje pra-podrijetlo, moja se slavenska transkulturalizacija upućuje u daleko i ontološki nazočno vrijeme mojega djetinjstva, u daleku pokrajinu s vječnom zimom koja, zapravo, bez prekida traje četiri godišnja doba. (…) Blistav je, uredan, i proturječan, moj nezaboravni Punta Arenas koji nazivam „zemljom koje su se na neki način odrekli“. Do njega su stigli moji, u ono vrijeme, jugoslavenski pioniri: tamo su mi živjele majka i baka Francisca; u mojemu bezazlenome buđenju, neodoljive majke plemena. Od tih sam divnih žena naslijedila divljenje i strast prema ljepoti. Stoga nije slučajno moje „savijanje gnijezda“, moj užitak u mirisima, parfemima, biljkama, bogatome i svetome stolu, konačno, ljubav prema životu i smrti kao jednome jedinome i neočekivanome čudu. Moji su se prvi susreti s poezijom dogodili na usnama moje majke koja nam je, sjedeći u svojemu „beskonačnome naslonjaču“, običavala čitati u poslijepodnevnim satima. Svoju sam osobinu uporne i neumorne djelatnice, pristupačan i zaljubljiv duh, urođeni smisao da se rugam sama sebi (koji je koliko zdrav toliko i samoregulirajući), naslijedila od bake Franciske. Okorjelu estetiku iz moje daleke Hrvatske doživljavala sam u cvjetnjacima i vrtovima, u podrumima nastanjenim harlekinima i duhovima, u rodnoj kući, na obiteljskome posjedu, te u čarobnome domu moje bake. Budući da imam već dosta godina, mogu izjaviti da sam zahvalna na svojim slavenskim genima, jer su mi oni velikim dijelom pomogli da postignem jedinstven, neponovljiv, neprenosivo-prenosiv integritet koji se ne boji nesreće, nego je čak strpljivo podnosi: „na hrvatski način“. Kao što se može vidjeli, teme svakoga pjesnika su osobne i jedinstvene, ali oni nisu izgubili svoje podrijetlo. Sjećanje ga „ponovno traži“ sve dok se negdje na njegovu dnu ne pojavi klica iz koje sve niče: „zemlja djetinjstva“, kao što bi rekao Rilke, istinska pjesnikova domovina. Drugi iznimno značajan je Óscar Barrientos Bradasic (1974.). Njegove pjesme ne govore o stalnoj prisutnosti Hrvatske, već se ona javlja u njegovu sjećanju na djetinjstvo. Također se osjeća nostalgija za narodom koji pjesnik ne želi izgubiti i koji dalje živi u raznim trenutcima njegova postojanja. Primjer je ova pjesma koja gradi prekrasan most između Splita i Punta Arenasa:

299

300

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Andrés MORALES MILOHNIĆ

Avenida Bulnes Krovovi Punta Arenasa crveni su kao oni u Splitu. Useljenici su enciklopedija zaboravljena usred parka. Ne zaboravimo carstvo valova koji su ih doveli ovamo ni obećanje o zemaljskome raju, oba grada pripadaju zamci tišine u kojoj živi onaj koji se nalazi južnije. Kad pjesnik kaže „useljeništvo je enciklopedija zaboravljena / usred parka“, čini se da se udaljenost smanjuje i da su Punta Arenas i Split sjedinjeni zajedničkom prošlošću: „oba grada pripadaju zamci tišine.“ To je bolna tišina onih kojih više nema, ali koji dijele zajedničko podrijetlo i čiji je način shvaćanja postojanja u najmanju ruku vrlo osobit. Drugi jedinstveni pjesnik koji pripada naraštaju 1980. je Niki Kuscevic Ramírez (1964.), ljubitelj svjetionikâ (što je više nego razvidno u njegovoj knjizi Metalenguas sobre „El fantasma del faro Evangelistas“ (Metajezici o „Duhu na svjetioniku na otoku Evangelistas“), autor potresnih knjiga kao što su Cadáver lírico o Estudio de una imagen (Lirsko truplo ili Studija o jednoj slici). Piše dobru poeziju u kojoj je također, na ovaj ili onaj način, opširno prikazano hrvatsko useljeništvo. Pomalo povjesničar i, dakako, pjesnik, Kuscevic si je uspio osigurati značajno mjesto u aktualnoj čileanskoj poeziji. Christian Formoso Bavic (1971.) jedan je od najzanimljivijih pjesnika koji su se pojavili na čileanskome lirskome obzorju u posljednje vrijeme, jer unosi novìne u čileansku poeziju i na više negoli osobit način objašnjava svijet. Između ostalih, autor je djela: El odio o la Ciudad Invertida (Mržnja ili Iskrenuti grad, 1997.) ili Puerto de hambre (Luka gladi, 2005.), dobitnik važne Nacionalne nagrade za poeziju „Pablo Neruda“, Formoso Bavic je dobar pjesnik koji opsežnom knjigom El cementerio más hermoso de Chile (Najljepše groblje u Čileu, 2008.) potresa panoramu najnovijega čileanskoga pjesništva. U zapisu za koji sam ga, vezano uz ovu zagrebačku konferenciju zamolio, Christian mi piše: (…) Kao što ćeš vidjeti /ove pjesme/ ne govore izravno o Hrvatskoj ili Jugoslaviji, već to čine preko imena. Prva dva se pojavljuju na seoskim grobovima. Drugačija je pjesma o mojemu djedu Miguelu Bavicu, koja prelazi epohe i ukazuje na razvidno otuđenje. U njoj nailazimo na neispravan pravopis, ali i na fluidnost i neformalnost (…)

Andrés MORALES MILOHNIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Formoso Bavic je „okorjeli“ autor koji, jednako kao što je to u svoje vrijeme činio sjevernoamerički pjesnik Edgar Lee Masters, stvara priče i, više od toga, mitologiju vezanu uz postojanje raznih osoba. Pročitajte, primjerice, ovaj kratak, ali snažan tekst: GROB U ODJELJKU RÍO GRANDE Ograđen drvenom ogradom, 3 x 3 metra, loše očuvan. Sadrži natpis urezan na križ: „EUJENIO MARIONELICh UMRO UtOPIVŠI SE DANA 4/10/1915 ROĐEN GODINE 1897.“ Ili ovaj koji govori o njegovu djedu Miguelu: MIGUEL BAVIC + 9. V. 1955. Dan za danom sluh se istančava oko slabi a tijelo drhti. Dan za danom vrijeme ulazi i izlazi iz mojega tijela i iz rijeke i iz žutoga mora i iz svijeta i s planine raspadajući se od tolikih mrtvaca jer nešto se uzdiže kad se sve mora vi znate, potopiti. Sjećam se, postoji brod kojim smo krenuli, rekao si

301

302

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

da je ono važno da je važno putovanje reci mi sada kako se kaže ja, govorio si. A mrtva ptica koja je nestala u očima kad je prizivala noć crnim zviždukom? Pitao sam te jer sam želio biti dvojnik svijeta. I srce, također. Sivo dugme, gorka svjetlost, med, hrana bez okusa, ti oh, nijemi Oče krvi mojega poslijepodneva tražim te po vrhovima u mraku u zemaljskome raslinju u jarkocrvenome cvatu u zraku i u vodi i ispod pepela. Tome posvećujem dane, izoštravam uho i oko dok lavina krvi na nebu prikuplja plamen sviju koji se ponižavaju i govore a da to ne znaju. Jer visoka je cijena lakrdijaške svijesti cijena smrti.

Andrés MORALES MILOHNIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Kao što sam najavio na početku ovoga priloga, Hrvati nisu ostavili trag samo u izgradnji Čilea kao suverene i multietničke nacije. Doprinijeli su medicini i književnosti, historiografiji i lingvistici. Ozbiljnošću i energijom, strašću i razumom, stvorili su svoj način gledanja na svijet i obavljanja poslova. Ta daleka republika, taj lijepi Čile koji se nalazi na „kraju svijeta“, ne bi bio isti bez Hrvata i bez ovih glasova koje sam danas spomenuo i koji su, nema nikakve sumnje, pridonijeli da naša književnost zauzme posebno mjesto u latinsko-američkome i međunarodnome okružju. Santiago, rujan 2011. Sa španjolskoga prevela: Željka Lovrenčić, Zagreb

303

304

Tamara BAKRAN, Zagreb

MOTIV DVOJNIKA U PAMUKOVU ROMANU „BIJELI ZAMAK“

1. Uvod Orhan Pamuk jedan je od mnogih autora koji nije odolio privlačnosti ili, možda, nužnosti pisanja priče o kobnome dvojničkom odnosu koji prevladava „postmodernističkom bajkom“ Bijeli zamak, a koji iz temelja mijenja, preokreće, premješta živote, identitete i svjetove glavnih likova. Štoviše, Pamuk će opčinjenost dvojnikom potvrditi ne samo ponavljanjem motiva dvojništva u još dvama iznimno poznatim i popularnim romanima „Zovem se Crvena“ i „Snijeg“ već i fantazijom o vlastitu dvojniku o kojem piše u prvoj rečenici

Tamara BAKRAN

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

305

306

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Tamara BAKRAN

prvoga poglavlja autobiografije „Istanbul: grad, sjećanja“: „Godinama, još od ranog djetinjstva, duboko u sebi vjerovao sam da u nekoj od istanbulskih ulica, u kući posvema nalik našoj, živi neki Orhan sasvim sličan meni, moj dvojnik, netko isti kao ja“.1 Mjesto radnje u romanu „Bijeli zamak“ Turska je, zemlja za koju Can V. Yeginsu kaže „da ne ujedinjuje samo dva kontinenta, već funkcionira kao tertium quid koji se koleba između dva, u svijetu, dominantna vjerska sustava“2, a koja je sama podvojena pod teretom nerazgovijetne pripadnosti i Istoku i Zapadu pa zato i pogoduje svojevrsnoj „zamućenosti“ identiteta. Stoga ne čudi to što će u romanu „Bijeli zamak“ dvojnici biti upravo Mlečanin (Europljanin) i Turčin, čije je nadmetanje, zapravo, uprizorenje antagonizma dvaju svjetova, a k opovrgavanju njihova opozicijskog binarizma vodi potpuna zamjena identiteta glavnih likova. Njihovo se dvojništvo u bilo kojem trenutku može, dakle, prenijeti s personalne na impersonalnu razinu, tj. sa dvojničkoga odnosa dvije individue na dvojnički odnos Istoka i Zapada, a takva priroda odnosa predstavlja nijekanje dihotomije, što je i Pamukovo čvrsto uvjerenje ili, kako kaže Ibby Reilly: „Konflikt identiteta dva čovjeka, također, odražava Pamukove hrabre tvrdnje koje se odnose na istost Istoka i Zapada, čiju razdvojenost on naziva ‘pomalo umjetnom’.“3 Dva su, dakle, aspekta s kojih ćemo pristupiti analizi dvojničkog odnosa u romanu „Bijeli zamak“: personalni, koji je u prvom planu u trenutku kada Mlečanin, koji je ujedno i pripovjedač, govori o svojem doživljaju Hodže, naglašavajući pitanje identiteta, samospoznaje, samopromatranja, težnja ka cjelovitosti itd.; i impersonalni, koji više dolazi do izražaja u Hodžinu odnosu spram Mlečanina, u kojem njih dvojica prestaju biti individue i postaju utjelovljenja Istoka i Zapada, predstavnici tih dvaju „polova“, „mi“ i „oni“. 2 . Dvojnici u romanu „Bijeli zamak“ U uvodnom dijelu romana arhivist Faruk objašnjava da je priču koja slijedi pronašao u nekom arhivu izvan Istanbula, među papirima iz 17. st.; priča je to o znanstveniku Mlečaninu čiji brod na putu za Napulj presreću i pljačkaju osmanski gusari, a njega otimaju i odvode u Carigrad. Tamo, zahvaljujući snalažljivosti i lukavstvu te 1 Pamuk, O. Istanbul: grad, sjećanja. Zagreb: Vuković&Runjić, 2006., str. 9. 2 Yeginsu, Can V. Exiles, the Turkish Republic, and Orhan Pamuk / World Literature Today, November – December, 2006.: „...Country that not only unites two continents but functions as a tertium quid veering between the world’s two dominant belief systems.“ 3 Reilly, I. Snow, and: The White Castle (review) / The Missouri Review 30. 1(2007), str. 158.: „The confliction of two men’s identities also reflects Pamuk’s bold claims regarding the sameness of East and West, the divide between which he calls ‘slightly artificial’.“

Tamara BAKRAN

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

velikom znanju, pretvarajući se da je liječnik, izbjegava tešku sudbinu zatvora i bude poklonjen Hodži (gospodaru) koji mu je nevjerojatno nalik. Paša Mlečanina prodaje Hodži kao roba, a Hodža mu obećava da će ga osloboditi onog trenutka kada mu ovaj prenese sve svoje znanje, misli i ideje. Nakon neuspjelog pothvata ratnog stroja, koji je konstruirao Hodža, a kojim su trebali pokoriti zamak Doppio4, njih dvojica, nakon dvadeset godina zajedničkog života, zamjenjuju odjeću i osobne predmete, točnije identitete i živote; Hodža bježi u Veneciju, a Mlečanin ostaje u kući u Carigradu, nastavlja živjeti kao Hodža. Ženi se, ima mnogo djece, i dalje je znanstvenik kod Sultana na dvoru. Međutim, priča ne završava skladnom zamjenom identiteta g1avnih likova nego, zahvaljujući pripovjedačevu priznanju u 11. poglavlju, postaje ciklična. „Tada sam prvi put zamislio ovu pripovijest što je upravo dovršavaš, dragi čitatelju! Priča koju sam ispripovjedio nije izgledala kao izmišljena, nego kao proživljena; kao da mi je netko drugi šaptao na uho sve te riječi; rečenice su sporo slijedile jedna za drugom: Plovili smo od Mletaka prema Napulju kad se pojavila turska flota...“5 Cikličnost priče pojačava osjećaj nelagode zbog nemogućnosti jasnog definiranja identiteta, čineći od te nemogućnosti svojevrsni fatum, perpetuum mobile. Nejasno je tko je pripovjedač. Je li Hodža projekcija Mlečaninova ega ili obratno? Je li riječ o jednoj osobi ili dvije? Ili je s obzirom na autoreferencijalnost kojom priča započinje i završava, a koja otvara novu dimenziju, protočnost između fikcije i stvarnosti, pripovjedač netko tko nije ni Mlečanin niti Hodža, a čiji su dvojnici i jedan i drugi? Metafikcionalnost Pamukova romana produbljuje ionako već dovoljno zamršen odnos glavnih likova doprinoseći pluralitetu mogućih tumačenja dvojničkog odnosa i identiteta pripovjedača ili, kako za Pamuka kaže Ecevit: „Trudi se osloboditi tekst suhoparnog značenja kakvo pruža jednoznačna analiza, tj. osloboditi svoga čitatelja od pritiska realnosti.“6 Kao što je u uvodu rečeno, u ovom smo se tekstu odlučili za dva od mogućih tumačenja; Mlečanina i Hodžu tumačit ćemo i kao jednu osobu koja postaje cjelovita tek nakon nadvladavanja mučnog procesa dekompozicije, za što će nam, uglavnom, poslužiti Rogersova studija, i kao dvije osobe, fizički odvojene blizance, utjelovljenja dviju različitih civilizacija, čiji ćemo odnos pokušati temeljiti na Girardovu konceptu „triangularne žudnje“. 4 „Doppio“ na talijanskom znači dvojnik, dvojan, dvostruk. Opisan kao neosvojiva bjelokosna kula, simbolizira, možda, nemogućnost nadilaženja osjećaja podvojenosti. 5 Pamuk, O. Bijeli zamak, Zagreb: Vuković&Runjić, 2001., str. 192. Prijevod: Marinko Raos. 6 Ecevit, Y. Orhan Pamuk’s concept of fiction / JTL (2006.), str. 105: „He seeks to free his text from the insipidness of meaning that affords one-for-one analysis, and to free his reader from the pressure of reality“.

307

308

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Tamara BAKRAN

3. Podjela – integracija Mlečanin se nastanjuje u kući svoga dvojnika u kojoj će njih dvojica živjeti gotovo ljubavnički, nerazdvojno. U toj su kući izolirani od stvarnog, svakodnevnog života, u prostoru umjetno stvorene, klaustrofobične intime koja prisiljava na beskrajno međusobno analiziranje, „seciranje“, suočavanje s prošlošću, strahovima, sa samima sobom. Glavno mjesto spoznaje i sukoba, spoznaje kroz sukob, je stol za kojim uglavnom sjede sučelice, odražavajući jedan drugoga (kao pred ogledalom) i pišu o sebi i svojim sjećanjima7, snovima i strahovima. Baš kao i kod Poea, o kojemu Pamuk, uz Dostojevskoga i Hoffmanna, govori kao o jednom od svojih uzora8, a čiji su junaci uvijek zatvoreni u omeđene prostore koji simboliziraju zarobljenost u vlastitoj svijesti i podsvijesti, i Pamukov je junak osuđen na kuću („Kuća mu je bila malena, sumorna i neprivlačna.“9) svoga tamničara, koja postaje, poput kuća zrcala u zabavnim parkovima, poprište neprekidna susretanja s vlastitim odrazom. Rogers govori o dvojništvu kao rezultatu umnažanja (doubling by multiplication) ili o dvojništvu kao rezultatu diobe (doubling by division) i kaže: U ovome drugom slučaju (za koji bi kao primjer mogla poslužiti četvorica braće Karamazov) dioba uključuje podjelu prepoznatljivog, ujedinjenog psihološkog entiteta na dva odvojena, komplementarna, različita dijela koje reprezentiraju prividno autonomni likovi.10 Pamukov će se junak, baš kao i likovi Poea (William) ili Dostojevskog (Goljatkin), udvojiti podjelom. Naime, premda Mlečanin, uglavnom, govori o Hodži i sebi kao o dvjema odvojenim osobama, on će, u trenucima samospoznaje, priznavati da su on i Hodža jedna osoba, a upravo to navodi na pomisao da je zaista riječ o jednoj osobi koja se dezintegrirala: „Nije da sam želio uzeti udjela u trijumfu ili primiti nagradu za ono što sam učinio; moj je osjećaj bio posve drugačiji: želio sam biti uz Hodžu, jer ja sam on!“11 7 Berman, P. Young Turk / The New Republic, September 9, 1991., str. 38: „Ali identitet je sjećanje prema Pamukovu načinu shvaćanja. Razmjena sjećanja povlači za sobom, takoder, određenu zamućenost identitetâ.“ „But identity is memory, in Pamuk’s notion. The sharing of memories entails a certain blurring ofidentities, too.“ 8 Ecevit, Y. Orhan Pamuk’s concept of fiction / JTL (2006.), str. 114: „In his article ‘On the White castle’, he lists one by one the authors he was inspired/influenced by: R. E. Kop, A. Adivar, A. Koestler, Naima, Hegel, E. T. A. Hoffmann, E. A. Poe, Dostoevsky, and Stendhal.“ 9 Pamuk, O. Bijeli zamak. Zagreb: Vuković&Runjić, 2001., str. 26. 10 Rogers, R. A psychoanalytic study of the double in literature. Detroit: Wayne State University Press, 1970., str. 5: „In the latter case (of which the four Karamazov brothers would be an example) the division involves the splitting up of a recognizable, unified psychological entity into seperate, complementary, distinguishable parts represeneted by seemingly autonomous characters.“ 11 Pamuk, O. Bijeli zamak. Zagreb: Vuković&Runjić, 2001., str. 122.

Tamara BAKRAN

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Mlečanina će do ponovne integracije, skladna sjedinjenja kao konačna ishoda, dovesti dugogodišnje samoproučavanje. On, naime, sjedi sučelice Hodži dvadeset godina, kao pred zrcalom. Hodža je Mlečaninov odraz koji za njega ima samospoznajnu funkciju o čemu govori i Rank: „Posebno nam je zanimljiv ostatak motiva zrcala, koji ukazuje na unutarnje značenje dvojnika.“12 U Mlečaninovu slučaju podjela je zapravo dihotomija čiji su članovi opozicijski: gospodar-rob, sadist-mazohist, prijatelj-neprijatelj itd., a njihovi će odnosi biti u znaku ambivalencije. Rogers u poglavlju „Putevi ambivalencije“ navodi: „Složena je osoba, koja je shvaćena kao komponentne osobe, uvijek objekt ljubavi, u uvriježenom smislu toga izraza u psihoanalizi. Točnije, on je uvijek objekt ljubavi i mržnje, objekt proturječnih emocija, toliko snažnih, da nestabilni promatrač ne može podnijeti tjeskobu koja iz toga proistječe“.13 Odnos Mlečanina prema Hodži ambivalentan je, ali će se, naposljetku, ipak svesti samo na ljubav („Volio sam Ga“14), što ne čudi ako polazimo od pretpostavke da je narcizam15 sastavni element udvajanja podjelom, kako tvrdi Rogers. Analizirajući Poeovu priču „William Wilson“, Rank također primjećuje: „Usprkos ovoj jezovitoj imitaciji, glavni je lik nesposoban mrziti svoju kopiju.“16, a Rogers potvrđuje: „Općenito govoreći, dvojnici su u dobrim međusobnim odnosima.“17 Upravo zbog te ljubavi Mlečaninov je odnos s dvojnikom, iako isprva mučan, u biti prožet užitkom koji na kraju potpuno zasjenjuje težinu njihova suživota. „Tu i tamo, kako bih ga podsjetio našeg nekadašnjega sretnog zajedničkog života, rekao bih mu da je došlo vrijeme da opet zajedno sjednemo za sto1.“18 Baš kao što objašnjava Rogers: „Budući da uključuje ulaganje libida u ego, narcizam je uvijek, na neki način, ugo12 Rank, O. The Double: a psychoanalytical study, prijevod Harry Tucker, Jr. London: Maresfield Library, 1989. [1925.], str. 17: „Especially interesting to us is a remnant of the mirror-motif, poinitng to the inner significance of the double“. 13 Rogers, R. A psychoanalytic study of the double in literature. Detroit: Wayne State University Press, 1970., str. 109: „The composite person who is perceived as component persons is always a love object in the usual sense of that phrase in psychoanalysis. More accurately he is a love-hate object, the object of conflicting emotions so powerful that the unstable perceiver cannot tolerate the resultant anxiety“. 14 Pamuk, O. Bijeli zamak. Zagreb: Vuković&Runjić, 2001., str. 194. 15 Ibid., str. 18: „Narcizam paradoksalno uk1jučuje odnos, odnos sebe prema sebi u kojem je drugo ‘ja’ smatrano drugom osobom“. 16 Rank, O. The Double: a psychoanalytical study, prijevod Harry Tucker, Jr. London: MaresfieId Library, 1989. [1925.], str. 25: „Despite this uncanny imitation, the main character is incapable of hating his counterpart“. 17 Rogers, R. A psychoanalytic study of the double in literature. Detroit: Wayne State University Press, 1970., str. 60: „Generally speaking, doubles are on good terms with each other...“ 18 Pamuk, O. Bijeli zamak. Zagreb: Vuković&Runjić, 2001., str. 126.

309

310

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Tamara BAKRAN

dan, iako se možda takvim ne čini“.19 Podjelu i narcizam prati osjećaj konfuzije identiteta, kao što se to može vidjeti u Mlečaninovu snu. „Kad su dvije ‘kurtizane’ skinule krinke, prepoznah svoju majku i zaručnicu u mnoštvu; skinuh i ja krabulju nadajući se kako će i one mene prepoznati, ali one nekako nisu znale da sam to ja; pokazivale su krinkama na nekog iza mene; okrenuvši se, ugledah ga: osoba koja će znati da sam ja bio je Hodža. Zatim, pošto mu priđoh, nadajući se da će me on prepoznati, čovjek koji je bio Hodža skide svoju krinku, a ispod nje bi se (što me ispunilo takvim žestokim osjećajem krivice te bih se od toga konačno budio) pojavilo lice mene kao mladića.“20 Kao primjer konfuzije Rogers navodi mit o Narcisu: „Jedan od znakova morbidnosti u Narcisovoj preokupaciji samim sobom jest njegova nemogućnost razlučivanja između ‘ja’ i ‘ne-ja’“.21 Naposljetku, Miller će o dvojništvu pjesnički reći: „Dvojnik i bijeg su sudbine, sudbine koje pogađaju prognanike i one su stanja, stanja uma i kretanja“.22 Mlečanin je svojevrsni prognanik. Ne uklapa u civilizaciju kojoj izvorno pripada (s lakoćom odbacuje zapadnjački identitet) i svojeg će dvojnika, na kraju, iskoristiti kako bi pobjegao od te civilizacije. Njegov susret s Hodžom tako postaje sudbinski. U njemu će pronaći sudbonosno drugo „ja“, stvarno „ja“ koje će zamijeniti dotadašnje „ja“. U potpunosti će se ostvariti tek kada zaživi životom svojega dvojnika. Premda Hodža Mlečaninu neće donijeti stvarnu, fizičku smrt, kao što to čine dvojnici protagonista u pričama poput Wildeovih i Poeovih, on će biti uzrokom odbacivanja „prijašnjeg – pogrešnog ja“, tj. metaforičke smrti i metaforičkog ponovnog rođenja. 4. Hodža/Mlečanin – spoznaja/samospoznaja ili triangularan model žudnje Hodža u Mlečaninu ne vidi osobu kojom bi želio postati, nego predstavnika egzotične zapadnjačke civilizacije kojoj bi želio pripadati. Primamljiva mu je Europa čija 19 Rogers, R. A psychoanalytic study of the double in literature. Detroit : Wayne State University Press, 1970., str. 19: „Since narcissism involves an investment of libido in the ego, it is always in some sense pleasurable, though it may not be felt as such“. 20 Pamuk, O. Bijeli zamak. Zagreb: Vuković&Runjić, 2001., str. 156. 21 Rogers, R. A psychoanalytic study of the double in literature. Detroit: Wayne State University Press, 1970., str. 19: „One sign of morbidity in Narcissus’s preoccupation with himself is that he has trouble discriminating between the ‘me’ and the ‘not-me’“. 22 Miller, K. Doubles: studies in literaty history. Oxford ; New York: Oxford University Press, 1987., str. 154: „Double and flight are fates, fates that befall the outcast, and they are states, states of mind and motion“.

Tamara BAKRAN

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

su nova otkrića, znanost i tehnologija u punom naponu. Međutim, preobrazba iz idealističkog, ponekad čak i fatalističkog, u racionalističko nije laka. Pamuk istočnjačku svijest 17. st., za razliku od zapadnjačke, prikazuje praznovjernom i povodljivom; od Sultana kojem služi Hodža, a kojeg zanimaju proročanstva, gatanja, tumačenje snova i koji ponekad djeluje u skladu s tim tumačenjima, do Hodžine neustrašivosti pred smrću koja proizlazi iz uvjerenja da je se pravedni ne boje. Hodža se isprva opire fascinaciji Zapadom. On dogmatski, fanatično traži potvrdu sebe pomoću nijekanja drugoga, ali će se, naposljetku, ipak prikloniti Zapadu za kojim, zapravo, žudi od početka. Zapad je Hodži sinonim za spoznaju i samospoznaju do kojih ne može doći zato što je nesposoban suočiti se s vlastitim nedostacima. To ga frustrira i istovremeno podčinjava Mlečaninu koji bez problema, čak i sa zadovoljstvom, piše o svojim „grijesima“. Zbog toga Hodža počinje vjerovati da Europljani imaju „tajnu spoznaje“ ili kako to zapisuje Paul Berman: „Tu je prisutno i psihološko istraživanje Zapada. Hodža dolazi na pomisao da različitost između Zapada i Istoka sadrži nešto više od tehničkog ili znanstvenog znanja – možda drugačiju svijest o identitetu, vrste samospoznaje koje su nepoznate Istoku, možda svijest o grijehu i sramu“.23 Za Hodžu je promatranje u zrcalu znak slabosti pa tako zrcalo postaje jedan od ključnih elemenata kulturnih razlika među civilizacijama. „‘Hoćeš, dakle, reći da se od jutra do mraka gledaju u zrcalu?’ Prvi se put rugao mojoj zemlji i onome što sam ostavio iza sebe.“24 Premda prezire gledanje u zrca1u kao odraz slabosti ili taštine, Hodža vjeruje da zrcalo, poput magičnog predmeta, otkriva tajnu koja je njemu skrivena, koju on u zrcalu ne može pronaći. Slutnja da Mlečanin ima nešto što on silno želi, uvećava Hodžinu mržnju, ali i divljenje prema njemu, tj. prema Europi koju Mlečanin utjelovljuje. Hodža postaje agresivan, zao i ljubomoran. Opis Hodžinih raspoloženja i njegov odnos prema Mlečaninu podsjeća na Girardov triangularan model žudnje. Hodža će u ovom slučaju biti subjekt koji žudi za objektom tj. spoznajom/samospoznajom, a medijator je Mlečanin koji već posjeduje spomenuti žuđeni objekt i time uvećava njegovu vrijednost. Spoznaja/samospoznaja postaje intrigantnija, žuđenija, upravo zato što je, prema Hodžinu shvaćanju, zapadnjačka svijest može postići, a istočnjačka ne. Tako će gospodar željeti sve što ima njegov rob, željet će biti poput njega. 23 Berman, P. Young Turk / The New Republic, September 9, 1991., str. 38: „There is the psychological exploration of the West. Hoja conceives the notion that Western difference from the East consists of something deeper than tecnical or scientific knowledge – possibly a different sense of identity, a species of selfknowledge that is unknown in the East, possibly a consciousness of sin and shame“. 24 Pamuk, O. Bijeli zamak. Zagreb: Vukovič&Runjić, 2001., str. 72.

311

312

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Tamara BAKRAN

„Ja sam pak govorio kako on, makar nije kukavica, također ima lošu stranu, kao i svi drugi, pa će pronaći onoga pravog sebe udubi li se i u nju. Ja sam to učinio, a on želi biti poput mene, vidim to na njemu.“25 Upravo je Hodžina „mimetička žudnja“ za nedostupnim objektom glavni pokretač radnje, dinamični element zbog kojeg se ponekad čini kako je Hodža protagonist, a ne pasivni Mlečanin. Ambivalentnost Hodžinih emocija jedna je od glavnih odlika subjekta u triangularnom modelu. „Subjekt je“, kako piše Girard, „rastrgan između dva suprotna osjećaja prema svojem modelu – pokorne naklonosti i intenzivne pakosti. Ovu strast mi zovemo mržnjom.“26 Surovost kojom se Hodža odnosi prema Mlečaninu upućuje na strastvenu mržnju o kojoj govori Girard. „Počeo me čak i tući. Pročitavši opis jednog od mojih prijestupa, usklikne: ‘Gade jedan!’ i udari me šakom u leđa žestinom što je tek napola bila u samom udarcu; jednom ili dvaput me pljusnuo, ne mogavši se uzdržati.“27 Mlečanin, koji posjeduje ključ spoznaje/samospoznaje, ali ga ne želi otkriti, u što vjeruje Hodža, postaje stvarna prepreka ostvarenju Hodžine žudnje. „Na umu mu nije bilo ništa osim one usporedbe: kako osoba u zrcalu vidi vanjsku stranu sebe, tako bi trebala biti kadra promatrati nutrinu svojeg uma u svojim mislima zapisanim na papiru. Reče kako ja znam kako se to radi, ali skrivam od njega tu tajnu.“28 Čak i kada se čini da mu je voljan pružiti rješenje, Hodža ne može slijediti upute što, usprkos Hodžinu opiranju, pridonosi njegovoj opčaranosti Mlečaninom/Zapadom, jer Mlečanin može ono što Hodži ne uspijeva. Pritajeno divljenje, međutim, izazvat će srdžbu spram Mlečanina, ali i spram samog sebe te, naposljetku, i zavist. Girard primjećuje: „Osoba koja mrzi, prvo mrzi samu sebe zbog tajnog divljenja koje je zastrto mržnjom. Trudeći se da sakrije očajničko divljenje od drugih, ali i od samog sebe, u svojemu medijatoru ne želi vidjeti ništa drugo osim prepreke“.29 Zavist je jedna od ključnih emocija koja prevladava u odnosu subjekt, medijator, 25 Ibid., str. 80. 26 Girard, R. Triangular desire / The Girard Reader. New York, The Crossroad Publishing Company, 2003., str. 40: „The subject is torn between two opposite feelings toward his model – the most submissive reverence and the most intense malice. This is the passion we call hatred“. 27 Pamuk, O. Bijeli zamak. Zagreb: Vuković&Runjić, 2001., str. 81. 28 Ibid., str. 80-81. 29 Girard, R. Triangular desire / The Girard Reader. New York, The Crossroad Publishing Company, 2003., str. 40: „The person who hates first hates himself for the secret admiration concealed by his hatred. In an effort to hide this desperate admiration from others, and from himself, he no longer wants to see in his mediator anything but an obstacle“.

Tamara BAKRAN

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

objekt, a zapravo se, kako tumači Girard, javlja kada „se napor da se nešto postigne, izjalovi, a mi smo ostavljeni s osjećajem nesposobnosti“.30 „Sljedećih sam ga nekoliko sati promatrao kako se uništava: napisao bi nešto samokritično, pa to poderao ne pokazavši mi; svaki put bi gubio na samopouzdanju i samopoštovanju, ali počinjao bi uvijek iznova, nadajući se kako će nadoknaditi što je izgubio.“31 Girard također piše o vanjskoj i unutarnjoj medijaciji. O vanjskoj je medijaciji riječ kada između subjekta i medijatora postoji velika spiritualna distanca. U tom slučaju rivalstvo između subjekta i medijatora nije moguće. U slučaju Hodže i Mlečanina javlja se unutarnja medijacija jer, iako pripadaju različitim svjetovima, karakterno su slični i na istoj su intelektualnoj razini. Obojica su znanstvenici koji se odriču vlastitih obitelji, emocionalno tupi i okrenuti prema samima sebi pa će mala spiritualna distanca „dopustiti tim dvjema sferama [subjekta i medijatora] da penetriraju jedna u drugu manje-više intenzivno“.32 Upravo taj intenzitet podrazumijeva rivalstvo, ljubomoru, mržnju, zavist, fascinaciju, tj. emocije koje dominiraju Hodžinim odnosom prema Mlečaninu. Hodža će, naposljetku, ostvariti svoju žudnju. U konfrontaciji „realistične“ (zapadne) i „idealističke“ (istočne) svijesti, on će pronaći smirenje, ipak, u ovoj prvoj. „Vesternizirat“ će se i tako izbrisati razliku između Istoka i Zapada. 5. Zaključak Likovi Pamukovih romana često tragaju za smislom života, za samoostvaranjem, za definiranim, jasnim identitetima (elementi romantizma). Štoviše, Pamukovo uvjerenje je da je „potraga za smislom života prvi korak u procesu samorealizacije“.33 Muka koju likovi najčešće prolaze tragajući za smislom, njihova je nemogućnost da budu ono što jesu, a ta nelagoda, zatočenost u vlastitu tijelu i umu koji im ne pristaju, posljeduje preobrazbom u nekog drugog. Ovaj fenomen nije prisutan samo u Pamukovim romanima. „U književnosti 2. polovice 20. st. ovaj [je] ciklički fenomen likova romana općenito interpretiran kao gubitak identiteta ljudi koji pokušavaju nalikovati jedni dru30 Ibid., str. 41: „Any occurs only when our efforts to acquire it fail and we are left with a feeling of impotence“. 31 Pamuk, O. Bijeli zamak. Zagreb: Vuković&Runjić, 2001., str. 83. 32 Girard, R. Triangular desire / The Girard Reader. New York, The Crossroad Publishing Company, 2003., str. 39: „We shall speak of internal mediation when this same distance is sufficiently reduced to allow these two spheres to penetrate each other more or less profoundly“. 33 Ecevit, Y. Orhan Pamuk’s concept offiction / JTL (2006.), str. 118: „...the search for the meaning of life is the first step taken in the process of becoming onets self “.

313

314

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Tamara BAKRAN

gima u dobu imitacije/reprodukcije/imidža...“34 Pamuk u romanima eksperimentira s različitim pristupima, od realističnog do postmodernističkog. I u „Bijelom zamku“, na prvi pogled, slijedi tradicionalni koncept romana s kronološkim tijekom radnje, međutim, uvodeći eksplicitnu autoreferencijalnost, on će problematizirati vlastitu fikcionalnost. Pamuk ne pravi razliku između stvarnog i fiktivnog života. U njegovim tekstovima fiktivni likovi mogu biti spomenuti kao stvarne osobe. Faruk, koji se javlja na početku romana „Bijeli zamak“ i koji se sprema objaviti knjigu na temelju pronađenih dokumenata, zapravo je jedan od glavnih likova Pamukova romana „Sessiz ev“ (Tiha kuća). Ecevit o Pamukovu shvaćanju fikcije kaže: „Konkretna realnost i povijest samo su sirov materijal za fikcionalnu stvarnost, a stvarno značenje toga materijala nema nikakvu važnost“.35 Mogli bismo reći da Pamuk konkretnu realnost podređuje fikcionalnoj. Još jedna važna značajka Pamukovih djela je intertekstualnost. Zapadna i istočna književnost pojavljuju se u njegovim romanima u obliku izravnih citata ili preuzetih formi. Tako i u „Bijelom zamku“ postoje analogije među Pamukovim dvojničkim motivima i dvojničkim motivima autora poput Poea i Dostojevskog. Pamuk se u mnogim romanima bavi dihotomijom Istok – Zapad, preispitujući artificijelnost njihovih razlika koje se često pretvaraju u predrasude. Zamjena identiteta likova u ovome romanu, bez obzira na to tko je kome dvojnik, trebala bi ukazati na međuzamjenjivost tih civilizacija. Međutim, dok Pamuk problematizira jasnu definiranost granica među civilizacijama, zapravo ne niječe dihotomiju, nego je, paradoksalno, potvrđuje predstavljanjem Istoka i Zapada pomoću binarnih opozicija koje čini trajnima, ističući ih konvencionalnim predrasudama. Zamjena identiteta u biti ne znači da istočnjaci mogu biti zapadnjaci i obrnuto, nego to da jednoj polutki odgovara jedan način života, drugoj drugi, a glavni likovi, kao predstavnici cjelina, samo se vraćaju žuđenom okolišu. Pripovjedač odbacuje Zapad radi Istoka koji mu predstavlja nešto toplo, domaćinski, kao beskrajne šetnje ulicama grada, slušanje glazbe, uživanje u jelima, pićima i tjelesnoj ljubavi, brojnu obitelj, za razliku od Zapada koji neumoljivo privlači Hodžu gladnog spoznaje, a kojem su sitni životni užici trivijalni i primitivni, strani. Mlečanin se odaje užitku koji graniči s hedonizmom, a Hodža se zatvara u asketizam, samoću. Nije li to ista predrasuda kakvu gaje Zapadnjaci, a Pamuk je svojom pričom podržava, o kojoj Marija Todorova u knjizi „Imaginarni Balkan“ piše: 34 Ibid., str. 117-118: „In the literature of the second half oftwentieth century, this cyclical phenomenon of a novel’s characters [is] generally interpreted as the loss of identity of people who try to resemble one another in an age of imitation/reproduction/image...“ 35 Ibid., str. 105: „Concrete reality and history are only materials for fictional reality, and the specific meanings of these raw materials are of no importance“.

Tamara BAKRAN

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

„Taj Orijent iz mašte nije bio samo utočište od otuđenosti Zapada koji se ubrzano industrijalizovao, već i metafora za zabranjeno. ‘Satkan od želja i mašte Zapada’, Istok je nudio raskošnu odeću i još ekstravagantniju nagost“.36 Odnos Mlečanina i Hodže zamršen je poput Gordijskog čvora. Ishod dokučivanja toga odnosa jest ova „podvojena“ analiza koja im prilazi i kao jednom i kao dvojici. Moguća su, naravno, i druga tumačenja. Literatura: Berman, P. Young Turk / The New Republic, September 9, 1991. Ecevit, Y. Orhan Pamuk’s concept of fiction / Journal of Turkish Literature, 3, 2006., str. 103-127. Girard, R. Triangular desire / The Girard Reader. Nev York, The Crossroad Publishing Company, 2003., str. 33-62. Miller, K. Peregrine Poe’s adventures / Doubles: studies in literary history. Oxford; New York: Oxford University Press, 1987., str. 154-167. Pamuk, O. Bijeli zamak, Zagreb: Vuković&Runjić, 2001. Pamuk, O. Istanbul: grad, sjećanja. Zagreb: Vuković&Runjić, 2006. Rank, O. The Double: a psychoanalytical study, prijevod Harry Tucker, Jr., London: Maresfield Library, 1989. [1925.] Reilly, I. Snow, and: The White Castle (review) / The Missouri Review, 30. 1. 2007. Rogers, R. A psychoanalytic study of the double in literature. Detroit: Wayne State University Press, 1970. Todorova, M. Imaginarni Balkan, Beograd: Čigoja štampa, 1998. Yeginsu, Can V. Exiles, the Turkish Republic, and Orhan Pamuk / World Literature Today, November-December, 2006.

36 Todorova, M. Imaginarni Balkan. Beograd: Čigoja štampa, 1998., str. 33.

315

316

Božidar PETRAČ, Zagreb

NIZETEOVI ROMANISTIČKI PRINOSI Uz 100. obljetnicu rođenja Antuna Nizetea (Zadar, 5. II. 1913. – Krapina, 4. IV. 2000.) „Emigrant je čovjek, koji trajno nosi u sebi otvorenu ranu, jako osjetljivu. Tek što malo zacijeli, najnježniji dodir sjećanja ponovno je rastvara do dna. Emigrant je takav, ne zaboravlja ništa. Sav je memorija, koja čak ispunja i njegove sne slikama iz divnoga djetinjstva u obiteljskom domu, iz slatke i hranjive atmosfere njegova ostavljena grada i napuštene domovine“.1 Tim je riječima započeo esej Nevini u „Regina Elena“2 Dušan Žanko, intendant Hrvatskoga državnoga kazališta u Zagrebu. Intendant koji u travnju 1942. vodi Hrvatsku operu na prvo gostovanje u inozemstvo: u Mletke, Firencu i Rim, s operom Jakova Gotovca Ero s onoga svijeta, i koji kao intendant ugošćuje u Zagrebu Kraljevsku operu iz Rima u srpnju 1941. s operom Aida i čuvenim Beniaminom Giglijem, zahvaljujući u prvom redu Antunu Nizeteu, koji je u hrvatskom poslanstvu u Rimu obavljao dužnosti kulturnoga atašea. Antun Nizeteo, pravnik i književnik, kulturni djelatnik par exellence, pripada nizu hrvatskih emigranata koji su od 1945. završili u izgnanstvu, snalazili se na razne načine i pronosili ideju hrvatstva najmudrijim načinom: kulturnim i književnim 1 Dušan Žanko, Svjedoci. Izabrani eseji, prikazi, sjećanja. Prir. Zdravko A. Sančević. Berceolna – München, 1987., str. 391. 2 Op. cit., str. 391-404.

Božidar PETRAČ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

djelovanjem, iznimnim naporima neumorno radeći na propagiranju hrvatske kulture – u Nizetea najprije u ratnom nevremenu među talijanskim ljubiteljima pera i duha, gdje je obavljao dužnost izaslanika za kulturne veze pri hrvatskom poslanstvu u Rimu, zatim je 1943. premješten u konzulat u Prag, da bi od 1945. do 1950. živio u Münchenu, u Njemačkoj, i najposlije u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je u Chicagu surađivao u tjedniku „Danica“ koju su izdavali hrvatski franjevci hercegovačke provincije. Od 1951. do 1981. surađivao je u Nikolićevoj „Hrvatskoj reviji“; g. 1953. sudjelovao je u osnivanju Hrvatske akademije u Americi, čiji je bio član. Godine 1968. postao je članom Uredničkog odbora godišnjaka „Journal of Croatian Studies“, da bi 1980. postao predsjednik ZIRAL-a (Zajednice izdanja „Ranjeni labud“), nakladničke kuće, osnovane u Europi, a poslije joj je sjedište bilo premješteno u Ameriku (Chicago) i Kanadu (Norval). Nizeteo se našao u Italiji već kao priznati i poznati hrvatski pjesnik i pripovjedač, zaljubljenik u talijansku, francusku i španjolsku književnost, no u prvom redu kao talijanist, veliki ljubitelj talijanske književnosti i kulture. Ne ću posebno spominjati njegove beletrističke prinose, pjesničke i prozne, to će, dostojno čovjeka njegove reputacije, učiniti naši kolege koji su Nizeteovoj 100. obljetnici rođenja u njegovu rodnom Zadru, za Filoloških dana Zadarskoga sveučilišta, posvetili primjerenu pozornost.3 Hvala im na tom hommageu kao i na sudjelovanju u programu Društvu hrvatskih književnika, kada smo u Zagrebu, gdje je Nizeteo studirao pravo, gdje je živio i objavio prve knjige, gdje je surađivao u različitim novinama i časopsima, posebice u Matičinoj „Hrvatskoj reviji“, obilježili njegovu 100. obljetnicu rođenja. Velika mi je bila želja da se toga velikoga i samozatajnoga čovjeka prisjetimo, koliko u rođenu gradu Zadru, toliko i u hrvatskoj prijestolnici u koju se 1996. vratio i u kojoj je, poslije smrti 4. travnja 2000. u Krapini, našao vječno počivalište na zagrebačkom Mirogoju. Sâm romanist, duboko sam bio iznenađen nevelikim, ali reprezentativnim prevodilačkim radom Antuna Nizetea, osobito s talijanskoga jezika, ali i njegovim esejima koje je posvetio velikim imenima talijanske literature. Zajedno s Olinkom Delorkom (i on je preminuo 2000.) uređuje i objavljuje u Zabavnoj biblioteci Nikole Andrića 1939. kao 600. knjigu spomenute edicije Talijansku liriku, dakako u hrvatskim prijevodima, knjigu koja i danas može služiti kao vademecum svakomu imalo obrazovanu čitatelju i ljubitelju dobre poezije. Kao urednici, uspjeli su okupiti zaista ponajbolje dotadašnje hrvatske prevoditelje: Milana Begovića, Vladimira Čerinu, Mirka Deanovića, Stjepka Ilijića, Mihovila Kombola, Vinka Lozovinu, Ivana Mažuranića, Oracija Mažibradića, Sibu Miličića, Vladimira Nazora, Milana Pavelića, Antu Petravića, 3 Riječ je o prof. dr. Ivanu J. Boškoviću, prof. dr. Josipu Liscu i prof. dr. Cvjetku Milanji.

317

318

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Božidar PETRAČ

Petra Preradovića, Antu Tresića Pavičića, Viktora Vidu i Stanka Vraza. Dakako, i sami urednici preveli su određene talijanske pjesnike. Nizeteo je u svoj traduktorski dio uvrstio pjesme Lorenza de’ Medicija Tako ljubezno zove moja draga (Sì dolcemente la mia donna chiama), Angela Poliziana Ljubavni pogled (Un amoroso sguardo), Michelangela Buonarrotija Živim od moje smrti (Vivo della mia morte), čiju je poeziju preveo vrijedni Mate Maras, Torquata Tassa Epigram (Un’ ape esser vorrei), Ottavija Rinuccinija Pustite me umrijeti (Lasciate mi morire), Giuseppea Parinija Ali se noć pokorava (Ma la notte segue), Uga Foscola Plesačica (Spesso per altre età, se l’idioma), Giacoma Leopardija Blagdansko veče (La sera del dì di festa), Gabrielea D’Annunzija Riječ (La parola) i Ferrara (La città del silenzio), Angiola Silvia Novara Mila si mi (Cara mi sei), Filippa Tommasa Marinettija Osuđeni jedrenjak (Il veliero condannato), Vicenza Cardarellija Ljubav (Amore), dvije pjesme Giuseppea Ungarettija Gdje je svjetlo (Dove la luce) i Prokletstvo (Dannazione) te pjesmu Eugenija Montalea Pupavac (Upupa). Dakle, prepjevima je obuhvatio pjesnike od petnaestoga do dvadesetoga stoljeća. U Napomeni urednici su posebno istaknuli kako su željeli da u antologiji bude zastupljen što veći broj prevodilaca, od najstarijih do mlađih, a pri tomu glavna stvar koja je rukovodila njihovim izborom bila je kako je i što tko prevodio, iako su ih osim tih estetskih, pa i kulturno-povijesnih, vodili i drugi razlozi. U svakom slučaju, Delorko i Nizeteo ponudili su hrvatskoj kulturnoj javnosti antologijski pregled talijanske lirike od velikoga Asižanina, sv. Franje, do Eugenija Montalea.4 Antun Nizeteo je među prvima, ako ne i prvi u nas, hrvatsku javnost upozorio na velikoga talijanskoga modernista, prozaika Itala Sveva – najprije u tadašnjim zagrebačkim „Književnim novinama“ iz 1930, a zatim i većim tekstom Italo Svevo – životne i književne peripetije talijanskog romanopisca u „Obzoru“ od 14. prosinca 1934. Iz teksta je jasno vidljivo kako je bio u kontaktu sa Svevovom udovicom i kako se s njom dopisivao, da bi se 1935., također u Zabavnoj biblioteci Nikole Andrića, pojavio Nizeteov prijevod Svevova romana Senilità, romana modernoga senzibiliteta, romana iz 1898., u njegovu prijevodu prevedena pod naslovom Mlada starost. Osim toga, Nizeteo je pisao o Umbertu Sabi, Bertu Ricciju, Robertu Papiju, Pietru Mignosiju, Emiliju Cecchiju, Eugeniju d’Orsu, Ungarettiju; predstavio je Papinijevu knjigu o Danteu, Saagreovu knjigu o Mazziniju, knjigu Marija Dell’Isole o Carducciju; recenzirao je Novellijevu knjigu o Novoj talijanskoj religioznoj poeziji i Antologiju novije hrvatske lirike Luigija Salvinija iz 1942. No, najvažnijom studi4 Talijanska lirika. Uredili O. Delorko i A. Nizeteo. Predgovor napisao dr. P. Mix, lektor za talijansku književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Naklada Zaklade Tiskare Narodnih novina, Zagreb, 1939. Kolo L. Knjiga 600. Str. 167-168. Knjiga sadrži i bilješke o uvrštenim pjesnicima kao i objašnjenja o pojednim pjesmama.

Božidar PETRAČ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

jom ipak mi se čini Nizeteov prilog iz 1965., objavljen u povodu 700. obljetnice rođenja Danteova u Nikolićevoj „Hrvatskoj reviji“, studija Dante i Hrvati. Nizeteova je studija po mnogim svojim informacijama, novim spoznajama, zaključivanjima i promišljanjima svakako vrlo bitna za hrvatsku dantologiju; ne mogu, na žalost, iznositi pojedinosti, one bi nas uvelike podsjetile na tekst Čalin i Zorićev i mnoge se Nizeteove spoznaje i ocjene mogu naći u spomenutu zajedničkom radu Frana Čale i Mate Zorića iz 1976. Dante u hrvatskoj književnosti, objavljenu u čuvenom izdanju Djela velikoga Firentinca u sunakladi Sveučilišne naklade Liber i Nakladnoga zavoda Matice hrvatske. No, Nizeteova se studija u tom radu ni riječju ne spominje, kao da nije napisana, kao da ne postoji. Ako su u dva navrata spomenuli Talijansku liriku Delorkovu i Nizeteovu, zar su preko Nizeteove studije morali muče, šutke prijeći? Napokon, niz su izvora preuzeli upravo iz Nizeteove studije, morali su za nju znati, jer su podudarnosti više nego očite. No, dok Nizeteo u svojoj studiji ne će mimoići čuveni esej o Danteu Thomasa Stearnsa Eliota, naši ga talijanisti ni jednom riječju nisu spomenuli. Transeat! U svakom slučaju, Antun Nizeteo još uvijek traži onoga tko će osvijetliti njegove prinose recepciji talijanske književnosti i kulture u našoj sredini. Na kraju istaknuo bih malu usporedbu, duboko vjerujući kako ta usporedba ne će nikoga povrijediti. Ne želim pritom donositi vrijednosne ocjene dvaju prijevoda koja ću navesti, no navodim ih kako bismo osobno osjetili prevodilačke napore dvaju naših prevoditelja različitih naraštaja. Nizeteo je preveo četverostihnu pjesmu Michelangelovu, 56., koja glasi: „Vivo della mia morte e, se ben guardo / felice vivo d’infelice sorte; / e chi viver non sa d’angoscia e morte, / nel foco venga, ov’io mi struggo e ardo.“ U prijevodu Mate Marasa stihovi glase: „Živim od smrti, i kad dobro shvatim, / na nesretan ja način živim sretan; tko od tjeskobe i smrti živjet ne zna, / nek dođe u oganj, gdje plamtim i patim“. Naš Nizeteo prevodi pak ovako: „Živim od moje smrti i ako dobro smotrim, / Sretan živim u nesretnoj kobi; / I koji živjet ne umije u smrti i u tjeskobi, / Neka u oganj dođe, gdje ja ginem... (i gorim).“ Ne ću, rekoh – iako je Maras nastojao i brojem slogova, i rimom, i ritmom pratiti Michelangelov izvornik, dok to u Nizeteovu prijevodu nije u cijelosti provedeno – suditi o uspjelosti, većoj ili manjoj, naših harnih prevodilaca, tek da se čuje kako zvuči veliki talijanski pjesnik u hrvatskom prepjevu jednoga i drugoga prevoditelja. Zaključujem: Antun Nizeteo velika je osobnost hrvatske književnosti i hrvatske emigracije; mi najčešće znamo govoriti o našim vlastitim veličinama kao običnim figurinama i tako nekim ljudima koji su se bavili ili se bave kulturnim poslovima, prodrhte ovom našom pozornicom, utrnu poput svijeće i nikomu ne znače više ništa. Rijetko se znamo i želimo njima iskreno dičiti, bez obzira na to stvorili oni pedeset romana ili tri vrsna djelca. Nizeteo svakako pripada onim hrvatskim emigrantskim

319

320

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Božidar PETRAČ

književnicima kojima izgnanstvo nije pomoglo u stvaranju kao što je to primjerice bio slučaj s Danteom, ili Salinasom, ili Mannom... No, bio je velika osobnost u svojoj plemenitosti, samozatajnosti i marljivu sabiranju najljepših romanskih pupoljaka i plodova. Tendenciji bratimljenja i međusobnoga prožimanja hrvatske kulture i književnosti s talijanskom, francuskom i španjolskom bio je al parì s prijeratnim i poslijeratnim hrvatskim književnicima, koji su s velikom ljubavlju i poštovanjem njegovali književnosti i kulture romanskih naroda. A koliko je u organizacijskom smislu učinio za raspršeno hrvatstvo diljem dviju Amerika, dostatno je spomenuti njegovu ulogu u stvaranju Hrvatske akademije i uređivanju nakladničke kuće franjevaca hercegovačke provincije ZIRAL u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi. Ne mogu se oteti dojmu kako je Antunu Nizeteu Dante posebno svijetlio kao uzor izgnana čovjeka, čovjeka lišena voljene zemlje, svoje Firence, zemlje „bez ljubavi i bez milosti“ („...la mia terra – ... vota d’amore e nuda di pietate“), zemlje koja nije čula, koja nije htjela čuti pjesnikov glas. Slično je Nizeteo doživljavao svoje izgnanstvo kao vrijeme nade i očaja, strepnje i straha od budućnosti i gorčine s prošlosti. No, ni njegova zemlja, zemlja Hrvatâ, nije godinama htjela čuti njegov glas, odnosno njezinim prvacima i znalcima do njegova glasa nije bilo odveć stalo, nisu ga se često spominjali. Na žalost, naša emigrantska književnost nikako da se dostojno i dostojanstveno uklopi u naravne domovinske tokove i postane konačno njezinom nedjeljivom cjelinom.

Vladimir VOJINOVIĆ, Podgorica (Crna Gora)

321

U IŠČEKIVANJU KONAČNE SLOBODE Jovan Nikolaidis: Budim se sa tuđinom u sebi (Pobjeda, Podgorica, 2013., 70 str.) Učim se ravnodušnosti, Majci svakog mira. Tren prije Nego iz lavirinta Izađem. ( Jovan Nikolaidis, LAVIRINT) U godini proslave dva vijeka od rođenja Petra II. Petrovića Njegoša, po mnogima najznačanijega i još nenadmašenoga crnogorskoga pjesnika, desetinama puta na raznim mjestima je konstatovano kako se istorija crnogorske književnosti može podijeliti na vrijeme prije i vrijeme poslije Njegoša. Tim pristupom kanonizovanom Njegoševom opusu kao da je zanavijek zapečaćena sudbina svih crnogorskih pjesnika koji se rađaju i svoje poetike razvijaju u ovom drugom periodu. Čini sve to da su pjesnici u Crnoj Gori na meti dvostrukoga usuda, jer ne samo da se kao postmodernistički „brodolomnici” pitaju čemu poete u savremeno doba, već se bore i s pitanjem čemu pjesnici u Crnoj Gori poslije Vladike. Ipak, nijesu oni posve nezasluženo u tom nezavidnom položaju. Iako je kanonizovani opus

322

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Vladimir VOJINOVIĆ

dodatno učvršćen političkim i istorijskim statusom autora, crnogorski su pjesnici, a naročito oni čiji se opusi takođe mogu doživjeti kao kanonski, uglavnom usmjeravali i „nova” čitanja Njegoševa djela i time učvršćivali jedan davno uspostavljeni sistem e(ste)tičkoga suđenja. Skoro da je i ustanovljena osnovna mjera vrijednosti jedne poetike – odnos prema Njegošu i njegovu djelu; rijetki su oni pjesnici koji ga makar jednom nijesu citirali, ili koji makar jednom nijesu provukli njegovo ime kroz stih. I onda se ne treba čuditi zašto zluradi katkada postavljaju pitanja o kontinuitetu u crnogorskoj književnosti, pravdajući svoju zapitanost eliotovskim konceptom otklona od tradicije... A otklona je bilo. Odmah nakon Njegoševe smrti, uočena je prva pjesnička pojava – Stevan Perović Cuca. Zaokupljen veličinom svoga ujaka, Njegoša, Cuca je ipak uspio da za kratkoga života na crnogorsku poeziju izvrši uticaj koji se najviše ogledao u pomalo okašnjelim bajronovskim intencijama. Nakon Cuce, do početka Prvoga svjetskog rata javlja se niz pjesnika među kojima i posve specifičan – Borislav Minić. Njegova pjesma Borba sa šakalom predstavlja raskid sa tadašnjim poetskim sivilom, zaokret u savremenu emotivnost i nagovještaj nekih tokova u našoj modernoj međuratnoj poeziji.1 Vrijeme moderne, ili era raznih izama, donijelo je Crnoj Gori makar desetak osebujnih pjesnika. Među njima izdvaja se ime Rista Ratkovića, nadrealiste, zenitiste, pjesnika podsvjesnog i pjesnika poezije rušenja svih metričkih konvencija. Za Ratkovićem slijede, ili je preciznije reći da uporedo s Ratkovićem stvaraju – Mirko Banjević i Radovan Zogović, pjesnici jednako zaslužni za to što se crnogorska poezija približila savremenim evropskim strujanjima. Za razliku od Ratkovića, čiji je manji segment upućen na socijalnu problematiku međuratnoga društva, Banjević i Zogović, svaki na svoj način, poniru u ona skrivena mjesta ljudske duše u kojima se rađa i razvija želja za buntom. Iako u istom taboru, Aleksandar Leso Ivanović u smirenom tonu egzistencijalistički rezigniranoga pojedinca posmatra iste značajke svoga vremena. Tu su i Janko Đonović, Stefan Mitrović i drugi. Poslijeratne ere, poznoga modernizma, uzreloga soc-realizma i prvotnih postmodernističkih treptaja (a to su pozne pedesete, šezdesete, sedamdesete i osamdesete godine prošloga vijeka), ispunjene su i poetikama Vojislava Vulanovića, Sretena Perovića, Huseina Bašića, Branka Banjevića, Jevrema Brkovića, Ratka Vujoševića... Njihove pjesme na meti su prvih antologičarskih aktivnosti,2 ali će se isto tako naći i 1 Branko Banjević: „Crnogorska poezija druge polovine devetnaestog vijeka“, u: Pleme za oblakom, Titograd: Grafički zavod, 1973., str. 33. 2 „Antologija crnogorske književnosti. IX.-XX. vijek“, Titograd: Stvaranje. XXXI/1976., str. 1397‑1585.

Vladimir VOJINOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

u antologijama savremene crnogorske poezije, skupa s pjesmama naših savremenika, pisaca starije i srednje generacije, kao što su one Slobodana Vukanovića, Mladena Lompara, Momira Markovića, Ljubete Labovića, Ljubomira Đurkovića, Milorada Popovića, Sretena Vujovića, Pavla Goranovića, Bogića Rakočevića, Nebojše Nikčevića, Balše Brkovića i Aleksandra Bečanovića, te mladih pjesnika Jovanke Uljarević, Sanje Martinović, Vladimira Đurišića i Dragane Tripković.3 Poetike ovih pjesnika svaka na svoj način tretiraju, i u skladu s vremenom u kome nastaju, tj. u skladu s intencijama svojih epoha, crnogorsko književno nasljeđe i sve aspekte tradicije. Značajno mjesto u tom nadasve interesantnom spektru zauzima i poetika osnivača „Plime”, pjesnika, prozaiste i esejiste Jovana Nikolaidisa. Čovjeka koji je, spašavajući gole živote članova svoje porodice, ispisao najmanje desetak stranica budućih tomova istorije crnogorske književnosti, na kojima će se, izvjesno je, naći podaci o radu izdavačke kuće „Plima”; i to oni koji govore o osnivanju istoimene revije, magazina i časopisa za književnost i književna pitanja, jednog od tri mjesta na kojima su slobodnomisleći Crnogorci devedesetih godina i u prvoj dekadi trećega milenijuma bez cenzure mogli objaviti sve što im je na umu; ali i oni podaci koji govore o uticaju tog glasila na pojedine žanrove crnogorske književnosti, a koji je sprovođen zahvaljujući objavljivanju specijalnih tematskih brojeva, poput Crnogorska ženska priča, Crnogorska horor priča, Crnogorska krimi priča i sl.; i, na koncu, podaci o izdavačkoj djelatnosti izdavačke kuće „Plima” koja je svojim edicijama okupila domaće i strane pjesnike i prozaiste, teoretičare književnosti, teoretičare filma, sociologe i filozofe. „Plima” je imala jednakoga sluha za čuvanje od zaborava nepravedno potisnutih domaćih književnika, koji su zaslužni za razvitak pojedinih oblika i formi u crnogorskoj književnosti, i da u Crnu Goru dovede najaktuelnija inostrana imena književnosti i kulture. U „Plimi” su istovremeno objavljivani i objavljivali Sreten Asanović i Mirko Kovač, Slavoj Žižek i Žarko Paić. Osim ovih fakata, u nekim budućim hrestomatijama biće pohranjeni i podaci o projektu Kuća za pisce, podaci o nevjerovatnom Nikolaidisovom pregnuću – da na jednoj od najudaljenijih tačaka valdanoškoga zaliva, mjestu nepristupačnom i otrgnutom od svijeta, sagradi dom za književni talenat i samoću, ili, kako ga u novoj pjesmi Grob nad gradom Nikolaidisov subjekt definiše: Grob nad gradom / U koga ću leći / Ubijeđen da sam zadocnio. I dakako, u stručnim i naučnim tekstovima posebnoga mjesta biće i za podatke o književnom radu članova Nikolaidisove iznimno talentovane familije – o proznom piscu i esejisti Andreju Nikolaidisu, o proznom piscu i putopiscu Nikoli Nikolaidisu i o pjesnikinji Sanji Martinović. Iako su ovi podaci sami po sebi vrijednost dostojna 3 Della montagna nera: Scrittori e poeti montenegrini contemporanei (a cura di Pavle Goranović), Nardò: Besa, 2010.

323

324

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Vladimir VOJINOVIĆ

budućih hrestomatija, Jovan Nikolaidis se potrudio da u njima obezbijedi i mjesto za sopstvenu poetiku, odnosno sopstveni književni opus. Njegove pjesme, eseji, kratki i duži narativni tekstovi – sve to britko i skladno, upakovano u knjige nevelikoga formata – u ravnomjernim talasima nadolaze crnogorskoj književnosti. Najnoviji Nikolaidisov pjesnički rukopis donosi nova čuvstva prepoznatljivoga lirskoga subjekta. Katkada uhvaćene taktovima preciznoga metra, katkada rasute neukrotivim rimama, Nikolaidisove ideje upućuju na jedan osoben, iskustveni doživljaj svijeta, što nosi patinu samovanja i otpadništva: Ne prihvatih pleme, Kumstva, rodstveništva, Zato mi se život stani U logor odpadništva. Slobodu svoju hudu Ne mijenjah s njima, Prezreh tu ovisnost O osobenim znacima. Kome je na kraju lakše: Njima što su u krdu, Ili ovom samotniku, Pjesniku na Brdu!? Ovaj ośećaj svijeta iznikao je iz Nikolaidise recepcije crnogorske stvarnosti, koja ne prestaje da funcioniše po parametrima plemenski zadate kolektivne svijesti i parametrima raznih anahronizama i društvenih devijacija o kojima je autor naširoko pisao u esejističkoj knjizi Crnogorska krivica. Uprkos tome što je posve nepopularno suditi kolektivu, u Nikolaidisovim rimama posve se dâ uočiti ona iskonska težnja pojedinca da se otrgne, i njegova britka osuda izrečena krdu. Lirski subjekt Nikolaidisov apsolutno razumije beznadežnost pozicije pojedinca u sredini stegnutoj folklornom tradicijom: Nakaze se oko mene gegaju U litiji svetosavskoj, Orom crmničkim poskakujuć – Braća po folkloru. Otud Nikolaidisov lirski subjekt i kada rodoljubivo poje, pjeva s gorčinom:

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Vladimir VOJINOVIĆ

Snovi se Najlakše ostvaruju Kad se probudiš, Domovino. U navedenim stihovima očituje se i konkretno usmjerenje intencije i angažovanja Nikolaidisove poezije. Lirski subjekt vapi za buđenjem kolektiva uspavanog narodnim pjesmama i pričama. Skoro da u tim stihovima naziremo obrise kolektiva – jednog nasagledivog organizma, a opet u dovoljnoj mjeri nesazreloga usljed djejstva epskih pjesama, bajki i mitova. Odsustvo samosvijesti, nepostojanje većeg broja ljudi za sebe, tj. fromovski definisanih pojedinaca, Nikolaidis posmatra kao ključnu falinku svoje domaje, i na toj tezi njegov lirski subjekt gradi sve opozicije što se u finim metaforama prelivaju na strukturu njegova obraćanja svijetu. U strukturalnome pogledu, ovaj rukopis predstavlja jednu treperavu liniju čije amplitude govore da je riječ o bilu lirskoga subjekta koji u metričkoj i stilskoj ravni nema nepoznanica. U tom bilu nema ni aritmije: rime ima pa nestane, riječ se ponovi pa se izgubi – sve u ravnomjernim i precizno mjerenim obrascima, koji su u funkciji Nikolaidisove ideje. Anafore, epifore, gradacije, metafore, onomatopeje, personifikacije, simboli – zapljuskuju nas zvukovima, slikama, značenjima... Sve to čini nemjerljivim užitak čitanja, a nas saučesnicima Nikolaidisovoga probuđenog otpadnika. Zato nas lirski subjekt u uvodnoj pjesmi bezmalo programski usmjerava: Ko ova slova bude sricao, Da se sjeti Da je sreća u malim stvarima, U prostoti, Sitnim životima koji ne miču? No uprkos tome što je lirski subjekt svjestan svoga položaja, iz ovih Nikolaidisovih stihova ne izbija samodovoljnička gorčina i oholost nego subjektova briga za svoje u svome, i to za sve one koji osjetiti nisu mogli punoću saznanja, jer gladi sred obilja i na javi sni / Predvorja su svake ljubavi koja vrijedi čekanje. I Nikolaidis se u ovom rukopisu srijeće s Njegošem. I to ne samo simbolički, na vrhu svoga brda, u jednoj samotničkoj sobi, ili time što je pogled njegova lirskog subjekta konstantno usmjeren k Lovćenu. Taj se susret zbio u krajnje suptilnoj intertekstualnoj sponi s čistim lirskim zanosom Njegoševim i s čuvenom konstrukcijom lika Batrićeve snahe. Ali je i na tom mjestu Nikolaidis osebujan, skoro da iz tih stihova

325

326

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Vladimir VOJINOVIĆ

izbija podsmjeh upućen kolektivu koji jedan dodir beskrajne ljepote ne može drugačije doživjeti osim kao svevjekovni sram. Umjesto Mandušićeve pokajničke blago Andru đe je poginuo, stoji stav slobodnoga Nikolaidisovog subjekta – Batrićeva snaho, snim te golu. Ta Nikolaidisova pjesnička sloboda, u svemu sloboda otpadnika i jeretika, gonjenoga ali neogorčenoga, uzreloga no ne i ostarjeloga, uprkos povremenim tonovima rezignacije, emituje i apsolutno smirenje. A u tom i jesu pjesnički ključi od istine za sve one koji se opiru ubjeđivanjima da postoje dvije strane svijeta, a jedan putokaz. Otud Nikolaidisov subjekt poručuje da je iluzorno pokazivati onome koji je ludilo kompasa u more bacio odavno. I koji sad čeka oluju, da jednom stigne i oslobodi ga kružnice i plesača.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Đuro VIDMAROVIĆ Spašavanje djece istarskih Hrvata u Moslavini tijekom Prvoga svjetskog rata

329

Ivan PEDERIN Metoda i kulturni sadržaj životopisâ Petra Stankovića

346

Nevenka NEKIĆ Istra u sjećanjima učiteljice: Ana Došen

357

Đuro VIDMAROVIĆ, Zagreb

Prvi svjetski rat i Istrani – prenosimo nedovoljno poznate činjenice...

SPAŠAVANJE DJECE ISTARSKIH HRVATA U MOSLAVINI TIJEKOM PRVOGA SVJETSKOG RATA Dražen Kovačević – Franko Mirošević: Nemiri i stranački život u Moslavini 1917.-1923., Spiritus movens, Kutina, 2013., 320 str. Zbog iscrpljujućih ratnih operacije posljednjih godina Prvoga svjetskog rata, u pojedinim krajevima Austro-Ugarske Monarhije pojavio se manjak hrane, pa čak i glad. Od hrvatskih zemalja ovo je zlo zadesilo Dalmaciju, Hercegovinu i Istru. Manjak hrane posebno je teško pogađao djecu. Kako je zabilježeno u Spomenici osnovne škole u moslavačkome selu Osekovo, koje je krajem Prvoga svjetskog rata zbrinulo osamnaestero ratne siročadi iz istarske općine Vodnjan, „...u tom je mjestu vladala prava glad. Djeca su pripovijedala da su njihove obitelji brale travu, kuhale je i jele jer su dobivali samo 1 kg krumpira mjesečno, dok su cijene brašnu bile prave lihvarske, odnosno 20 kruna po kg.“1 Kako ne bi došlo do tragedije velikih razmjera, odnosno masovnog pomora djece, pojedine biskupije Katoličke Crkve u Hrvata organizirale su spašavanje djece iz glađu zahvaćenih krajeva, tako što su organizirale njihov prijevoz i smještaj kod obitelji u Moslavini i Slavoniji. Tada je na veličanstven način došla do izražaja svenarodna solidarnost. I ne samo to, pored hrvatske djece, zbrinjavalo se srpsku i slovensku istom pažnjom i ljubavlju. O spašavanju djece istarskih Hrvata u Moslavini 1917.-1918. godine kod nas se 1 Spomenica škole u Osekovu.

329

330

PRILOZI O ZAVIČAJU

Đuro VIDMAROVIĆ

malo znalo. Ljudi su ostarjeli, prijenos povijesne memorije prekinut je, a povjesničarima ova tema nije bila zanimljiva. Hvala Bogu, ovoj su temi posvetili pozornost znanstvenici dr. sc. Dražen Kovačević i dr. sc. Franko Mirošević. Proučavanjem arhivske građe, došli su do dragocjenih podataka i spoznaje koja nadilazi okvire suhog historiografskog istraživanja. Svoje otkriće objavili su u knjizi Nemiri i stranački život u Moslavini 1917.-1923., koju je nedavno objavila nakladnička kuća Spiritus movens iz Kutine. Kako bi i javnosti u Istarskoj županiji bio dostupan ovaj rad, prenosimo ulomak „Zbrinjavanje istarske djece u Moslavini tijekom prvoga svjetskoga rata“. Autori su naveli popis sela i obitelji koja su prihvatila djecu iz Istre. Ukoliko postoje potomci ovih ljudi kojima su roditelji prenijeli sjećanje na vrijeme provedeno u Moslavini, bilo bi korisno ako bi ta sjećanja podijelili s javnošću. Kako ističu ovi marljivi povjesničari: „Zbrinjavanje djece iz gladom pogođenih područja tijekom Prvoga svjetskoga rata zbog svojih humanitarnih, ali i društveno-političkih posljedica po hrvatski narod zaslužuje da bude obrađeno u posebnom poglavlju.“ Đuro Vidmarović, Zagreb Zbrinjavanje istarske djece u Moslavini tijekom prvoga svjetskoga rata Proučavanje socijalnog djelovanja neodvojivo je od povijesnih trenutaka u kojima je planirano i provedeno.2 Zbrinjavanje istarske, dalmatinske, bosansko-hercegovačke i slovenske djece u sjevernim dijelovima Hrvatske tijekom Prvoga svjetskoga rata bila je velika socijalna akcija koja je zamišljena kao ljetovanje, odnosno zimovanje ratne siročadi tijekom školskih praznika, a pretvorila se u udomljavanje djece do i nakon svršetka rata. Pripremana je i provođena prema svim pravilima i etičkim 2 Poglavlje predstavlja nešto izmijenjen i proširen rad KOVAČEVIĆ, Dražen (2011.): „Zbrinjavanje istarske djece u Moslavini tijekom Prvog svjetskog rata“, Moslavačko zrcalo, 1(1-2), str. 150-182.

Đuro VIDMAROVIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

načelima socijalnog rada pri čemu je poštivano dostojanstvo i uvažavanje ljudskih prava djece, njihovih obitelji i obitelji koje su ih udomile. Obuhvaćala je velik broj sudionika, izravnih korisnika i organizatora.3 Prema podacima Središnjeg zemaljskog odbora za zaštitu obitelji mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije, u Hrvatskoj je 20. kolovoza 1918. godine bilo zbrinuto 3.050 dalmatinske, 401 slovensko, 2.209 istarske i 12.270 djece iz Bosne i Hercegovine.4 Točan broj nije moguće utvrditi, a procjene govore o preko 22.000 zbrinute djece.5 Pojava gladi Prvi svjetski rat donosio je nepripremljenoj Austro-Ugarskoj Monarhiji izrazito velike poteškoće. Bojišnice su se držale krajnjim naporom, a suša, loše žetve, novačenje radno sposobnog stanovništva, ratna privreda, ratna razaranja i prekid prometnih komunikacija prouzročili su nestašicu hrane i glad.6 Tijekom 1915. godine aprovizacijski odbori pri državnim i pokrajinskim vladama bili su zaduženi za obvezan otkup i daljnju distribuciju poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda po određenim cijenama. Proizvođači hrane bili su dužni, iznad količine određene po središnjim aprovizacijskim odborima, višak proizvoda prodavati povlaštenim trgovačkim društvima po normiranim cijenama, koji su tim proizvodima opskrbljivali lokalne aprovizacijske odbore. Oni su određivali količinu pojedinih namirnica na koju je stanovnik imao pravo. U Banskoj Hrvatskoj proizvođač hrane mogao je mjesečno raspolagati s 18 kilograma žitarica po članu kućanstva, a drugi konzumenti mjesečno s 10 kilograma.7 Normiranim cijenama nastojalo se spriječiti rast cijena živežnih 3 BAKULA ANĐELIĆ, Marinka, KOVAČEVIĆ, Dražen (2009.): Živi smo! u: Tadić, Stipe, Šakota, Marinko (ur.), Fra Didak Buntić − Čovjek i djelo, Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“, Zagreb, str. 207-228. 4 ...Stanje ferijalnih kolonija siromašne ratničke djece iz glađu ugroženih zemalja (1918.), Narodna zaštita, 2(4-6), str. 147-148. 5 Kako je osnovana i što je učinila Narodna Zaštita 1914.-1924.: izvještaj o desetgodišnjem radu (1926.), Slovo – socijalna knjižica Narodne zaštite, Zagreb; NIKIĆ, Andrija (2004.): Fra Didak Buntić – hrvatski i crkveni velikan, Andrijina knjižnica, Mostar; KOLAR, Mira (2008.): Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskoga rata, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod; TADIĆ, Stipe, ŠAKOTA, Marinko, ur. (2009.): Fra Didak Buntić − Čovjek i djelo, Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“, Zagreb. 6 U razglednici koja je 21. IX. 1915. godine iz Kutine bila upućena Mariji Novotny u Wiener Neustadtu, sestra ju pita (navodi samo inicijale A.K.) ...jeli išta sad bolje kod vas jeli dobijete brašno kod nas si sad mogu nakupovati koliko treba. Arhiv obitelji Kovačević. 7 MALČIĆ, Hrvoje, GABELICA, Mislav (2009.): Spašavanje gladne djece iz Bosne i Hercegovine u vrijeme Prvog svjetskog rata, u: Tadić, Stipe, Šakota, Marinko (ur.), Fra Didak Buntić − Čovjek i

331

332

PRILOZI O ZAVIČAJU

Đuro VIDMAROVIĆ

namirnica, ali se pogodovalo krijumčarenju. Na istoj strani u novinama Hrvatskoj državi iz 1917. godine među Pokrajinskim vijestima navodi se: Iz Primorja nam pišu o velikoj oskudici. Prijeti glad kao i susjednoj Istri..., a u Redarstvenim vijestima: Zaplijenjene živežne namirnice koje su izvrgnute brzom kvarenju dražbuju se gotovo svaki dan na redarstvenoj stražarnici u Vlaškoj ulici br. 74... Tijekom 1916., a naročito 1917. godine osjećalo se da puk nema što jesti niti što obući. Zavladala je glad i siromaštvo osobito u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Istri i nekim dijelovima Slovenije. Ljudi, a posebno djeca i starci, umirali su od gladi. U hercegovačkim župama Prenj-Dubrave, Donje Hrasno i Roško Polje glad je 1916. godine bila glavni uzrok smrti.8 Umjesto suhoparnih statistika o stotinama umrlih od gladi, dovoljne su ilustracije svjedočanstva sudionika ove akcije. Viktor Car Emin u svojim sjećanjima zapisao je: Što nisu odnijele razne rekvizicije to su uništile: suša, tuča i nerodica. Još nije bila na izmaku ni prva godina rata, a već je Istri odasvud zaprijetila – glad. Kud okom pogledaš – sama bijeda. Majke bi prodale do posljednje sitnice u kući, da im je kako namaknuti koricu hljeba za blijedu, oslabljenu djecu. A kako je glad – majka različitim bolestima i pošastima, to su već mnogi i polijegali, da se više ne dignu... Nikada ne ću zaboraviti, kako me se teško dojmilo pričanje jedne družbine učiteljice iz Nerezina. U tijesnoj školici kupila se oko nje mala djeca ispod šeste godine. U prvo vrijeme ti su mališani bili vanredno živi i veseli, no otkad nema hljeba ni palente postali su nekako šutljivi, tužni i pospani. I učiteljica je oslabljela. S mukom se miče, a još teže govori. Jednog dana, oko deset sati, donese joj gazdarica krišku crnog hljeba. Malo ga je bilo, koliko bi dva puta na zub... Nema tu što da se dijeli, i učiteljica, da je djeca ne vide, okrenu se i krišom založi ono nešto tvrde korice... Kad se okrene, ima šta i vidjeti! Troje ili četvero djece dopuzalo joj do nogu i slinom okvasenim prstima hvataju sićušne mrvice hljeba, što su učiteljici ispale iz ruke i prinose ih usnama...9 Anđelinović navodi kako u Dalmaciji vlada glad! Žita i kukuruza nema i nemoguć je uvoz; nedostaje dakle glavna hrana: kruh. Krompira nema, pasulja nema, nema mesa, nema masla... U jednu riječ ničega! Niti se može išta i za najveće novce nabaviti. Mislim da je svaka druga riječ zališna. Brašno se plaća do 30 kruna po kilogramu. Kako mi dakle pišu rođaci, znanci i prijatelji iz različitih krajeva Dalmacije vlada tamo takva oskudica po gradovima i selima, a posebice po otocima, gdje je uvoz još teži i gdje je glavna produkcija od vajkada jedino vino, da je nemoguće opisati je i prikazati. Na otoku Braču i u Zagorju svaki dan djelo, Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“, Zagreb, str. 236. 8 Smrt od gladi (2007.): Glasilo Dana fra Didaka Buntića, 2(2), str. 17. 9 CAR EMIN, Viktor (2009.): Sjećanje 1927. na „Exodus bijedne istarske djece“ u 1917., u: ur. Petković, Boris, Proslava 70. godišnjice predsjednika Narodne zaštite dra Josipa Šilovića, 2. izd., Grad Bakar, Bakar, str. 43-49.

Đuro VIDMAROVIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

umiru ljudi od gladi.10 Mnogo gore stanje bilo je u Hercegovini.11 Fra Bono Andačić, župnik u Rakitnom, u svom izvješću od 1. listopada 1917. godine navodi da su neki njegovi župljani morali umrijeti od gladi jer su više od jedne sedmice samo o vodi živjeli, jer ni trave nijesu mogli više za hranu naći.12 Hrvatski sabor nastojao je pomoći glađu pogođenoj Istri, Dalmaciji te Bosni i Hercegovini, no njegove inicijative nisu prolazile. Područje na kojem su obitavali Hrvati u sklopu Austro-Ugarske Monarhije tijekom Prvoga svjetskoga rat bilo je pod različitim upravama. Nagodbom iz 1867. godine Austro-Ugarska Monarhija ustrojena je kao realna unija dviju suverenih država. Banska Hrvatska imala je autonomiju s elementima državnosti u sklopu zemalja krune sv. Stjepana, a Istra i Dalmacija bile su carske pokrajine ograničene autonomije u sklopu kraljevina i zemalja zastupanih u Carevinskom vijeću. Nakon aneksije 1908. godine, Bosna i Hercegovina postaje djelom Austro-Ugarske Monarhije, a ustavom iz 1910. godine definirana je kao jedinstveno, zasebno upravno područje pod vrhovnom upravom i nadzorom austro-ugarskog zajedničkog ministarstva kojim neposredno upravlja i izvršava zakone Zemaljska vlada u Sarajevu.13 U Austro-Ugarskoj Monarhiji svako zbližavanje hrvatskoga naroda nailazilo je na otpore i nerijetko se smatralo veleizdajom.14 Tako je npr. Sabor na prijedlog zastupnika Starčevićeve stranke prava 5. svibnja 1917. godine jednoglasno zaključio da Banska Hrvatska, dok traje rat, viškom svojih živežnih namirnica, koje je dosad davala vojsci, opskrbljuje Dalmaciju i Istru, a ovisno o uspjehu žetve, i Bosnu i Hercegovinu, što vojne vlasti i pored pregovora nisu dopustile.15 Zbog uređenja Monarhije, pomaganje Hrvatima iz spomenutih zemalja bilo je osjetljivo političko pitanje koje su vlasti Austro-Ugarske Monarhije nastojale svim silama onemogućiti. (...)

10 ANGJELINOVIĆ, B. G. (1917.): Oskudica u Dalmaciji, Narodna zaštita, 1(6-7), str. 9. 11 NIKIĆ, Andrija (1995.): Godine gladi, Povijesni prikaz spasavanja hercegovačke sirotinje (1916.1919.), pretisak izdanja iz 1974., Mostar-Veljaci, Franjevačka knjižnica-Franjevački arhiv Mostar, Mostar; Smrt od gladi u dnevniku fra Arkanđela Nuića (2007.): Glasilo Dana fra Didaka Buntića, 2(2), str. 25. 12 Dopisi iz župa o smrti od gladi, Glasilo Dana fra Didaka Buntića, 2007., 2(2), str. 18-23. 13 MALČIĆ, Hrvoje, GABELICA, Mislav (2009.): Spašavanje gladne djece iz Bosne i Hercegovine u vrijeme Prvog svjetskog rata, u: Tadić, Stipe, Šakota, Marinko (ur.), Fra Didak Buntić − Čovjek i djelo, Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“, Zagreb, str. 231-232. 14 KRAJAČIĆ, Ljudevit (1921.): Spomenspis na spasavanje istarske, bosansko-hercegovačke i dalmatinske djece, Naklada Narodne zaštite Saveza dobrotvornih društava, Zagreb, str. 14-32; Kako je osnovana i što je učinila Narodna zaštita 1914.-1924. (1926.), Slovo – socijalna knjižica Narodne zaštite, Zagreb, str. 62. 15 Opskrba naroda u Austriji i Hrvati Dalmacije i Istre, Hrvatska država, 11. IX. 1917.

333

334

PRILOZI O ZAVIČAJU

Đuro VIDMAROVIĆ

Zbrinjavanje djece u Banskoj Hrvatskoj U takvim političkim i socijalnim uvjetima inicijativu preuzima Središnji zemaljski odbor. U dogovoru s banom Škrlcem, koji s položaja odstupa 8. lipnja 1917., pokreće socijalnu akciju prihvaćanja ratne siročadi iz Istre, Dalmacije te Bosne i Hercegovine na zbrinjavanje u obiteljima na području Banske Hrvatske. Akcija je bila zamišljena kao ferijalne kolonije preko praznika tj. da se djeca prime na prehranu u krajeve bogatije hranom. Središnji zemaljski odbor preuzima brigu oko dopremanja, njihova smještanja u seoske i gazdinske domove, oko vođenja evidencije i nadzora djece. U ljeto 1917. godine šalje dopise Družbi Ćirila i Metoda u Istru, Carskom i kraljevskom školskom pokrajinskom vijeću u Zadru te Hrvatskom potpornom društvu Napredak za pomaganje đaka i naučnika u Sarajevu da bi se moglo u Banskoj Hrvatskoj smjestiti na prehranu po 150 istarske i dalmatinske te 50 bosansko-hercegovačke siročadi u dobi od 8 do 12 godina.16 Na ovu ponudu Središnjeg zemaljskog odbora tajnik Družbe sv. Ćirila i Metoda, književnik Viktor Car Emin u pismu od 22. srpnja 1917. godine odgovara da bi se moglo u Zagreb s otoka Krka i Cresa poslati po 25 djece, po 20 iz Lošinja, Labinštine i Pazinštine, iz Mošćenice i Berseča 10, iz Lovranštine i Veprinaštine 15, a iz raznih krajeva Kastavštine po 1 te da se radi na ubrzavanju postupka izdavanja putnica.17 Nakon suše 1917. godine, Istri je prijetila teška i gladna zima, a blizina bojišnice na Soči, gdje su se pod zapovjedništvom Svetozara Borojevića vodile žestoke bitke, osjećala se u cijeloj Istri.18 Iako je za pripremu roditelja i djece na odlazak u udomiteljske obitelji bilo vrlo malo vremena, prema raspoloživim izvorima, sve je proteklo u okviru očekivanoga. Prva grupa istarske djece stigla je na prehranu iz Kastavštine, od Opatije, Ježića i Lovrana 28., a druga pod vodstvom prof. Rišljavija 30. srpnja. Djeca su nakon kraćeg zadržavanja u Zagrebu proslijeđena u Sv. Ivan Zelinu. Pripovijedala su kako kod njih nema ‘ni palente’, i kako se jedu koprive bez začina, onda o tom, s koliko se muke dolazi do brašna i kako je skupo sve, što treba za život.19 Djeca su nastavila dolaziti iz Istre u velikom broju te ih je ukupno bilo udomljeno oko 3.000.20 Budući da su dolazila prva, uglavnom su smještana na području Bjelovarsko-kri16 Skrb za hrvatsku ratnu siročad iz Istre, Dalmacije i Hercegovine, Narodna zaštita, 1917., 1(3), str. 1. 17 Pomoć našoj hrvatskoj braći iz Istre, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Narodna zaštita, 1917., 1(4‑5), str. 11. 18 KOLAR DIMITRIJEVIĆ, Mira (1991.): Zbrinjavanje istarske djece krajem I. svjetskog rata u sjevernoj Hrvatskoj, Zbornik radova Pazinski memorijal, 16(22), str. 149-158. 19 BASARIČEK, Đuro (1917.): Prva istarska kolonija u Zagrebu, Narodna zaštita, 1(6-7), str. 7. 20 CAR EMIN, Viktor (1956.): Autobiografija, u: Car Emin, Viktor, Djela II., Zora, Zagreb, str. 471.

Đuro VIDMAROVIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

ževačke županije u čijem se sastavu nalazila Moslavina. U Bjelovarsko-križevačku županiju počela su istarska djeca dolaziti od kolovoza 1917., bosanska od prosinca 1917., a dalmatinska od svibnja 1918. Nešto djece iz Trsta i okolice došlo je u svibnju 1918., a iz Kranjske u kolovozu 1918. godine.21 Krajem 1918. godine u županiji je bilo na smještaju preko 3.000 djece. Najviše djece bilo je smješteno u Bjelovarskom kotaru (preko 900), a zatim Koprivničkom, Grubišnopoljskom, Križevačkom, Đurđevačkom, Garešničkom, Čazmanskom, a najmanje u Kutinskom kotaru (oko 70).22 Nevolja gladne djece izbrisala je administrativne granice i različite prepreke koje su joj nametale austro-ugarske vlasti. U studenom 1917. godine Središnji zemaljski odbor uz pristanak vlade, budući da su se prilike pogoršavale, donio je odluku da će djeca trajnije ostati. Nastojalo se da djeca pohađaju i završavaju školovanje u dogovoru s predstojnikom Odjela za bogoštovlje i nastavu.23 Skupštine mjesnih odbora Središnjeg zemaljskog odbora donijele su zaključke da će se djeca smještena u njihovim mjestima zadržati duže nego što je prvobitno bilo predviđeno.24 U izvještaju objavljenom 6. prosinca 1917. bilo je smješteno iz Istre 574, iz Dalmacije 224, a iz Bosne i Hercegovine 2.022 djece. Prema vjeroispovijesti bilo je smješteno 1.283 rimokatoličke, 417 pravoslavne i 120 muslimanske.25 Socijalna akcija zbrinjavanja djece kulminaciju doživljava 1918. godine. Potkraj 1917. godine bilo je smješteno oko 3.000 djece. Krajem siječnja 1918. broj smještene djece je već 4.404, krajem veljače oko 8.000, krajem ožujka 11.198, krajem travnja 12.602, krajem svibnja 14.607, krajem lipnja 14.998, krajem srpnja 15.941, a krajem kolovoza 16.349 djece. U Banatu je bilo zbrinuto 3.838, a ostala djeca u Hrvatskoj, najviše po Bjelovarsko-križevačkoj, Virovitičkoj, Požeškoj i Srijemskoj županiji. Banska Hrvatska i Moslavina pokazale su izvanrednu solidarnost, brižnost i humanost bez obzira na vjeru i narodnost. Iz Istre je bilo 2.224 djece, iz Dalmacije 1.466, iz Bosne i Hercegovine 12.270, a iz Slovenije 389. Najviše djece zbrinuto je iz Hercegovine zahvaljujući angažmanu fra Didaka Buntića i franjevaca koji su se uključili u akciju. Djeca su bila smještana bez obzira na vjeroispovijest (8.859

21 Izvještaj o radu županijskog odbora bjelovarsko-križevačke županije za zaštitu porodica mobilizovanih i u ratu poginulih vojnika u godini 1918., Narodna zaštita, 1919., 3(7-8), str. 163-165. 22 Izvještaj o radu županijskog odbora bjelovarsko-križevačke županije za zaštitu porodica mobilizovanih i u ratu poginulih vojnika u godini 1918., Narodna zaštita, 1919., 3(7-8), str. 163-165. 23 Stalni boravak istarske, hercegovačke i dalmatinske djece u Hrvatskoj, Hrvatska država, 14. XI. 1917. 24 Djeca iz hrv. krajeva, Hrvatska država, 19. XI. 1917. 25 Jedna uspjela akcija, Narodna zaštita, 1917., 1(22-23), str. 2.

335

336

PRILOZI O ZAVIČAJU

Đuro VIDMAROVIĆ

rimokatolika, 7.339 pravoslavne vjeroispovijesti i 151 muslimansko dijete).26 Djecu su primile sve obitelji koje su to mogle, a obitelji koje nisu imale djecu na smještaju pomagale su na razne načine, prvenstveno osiguravajući im odjeću i obuću.27 Možemo pretpostaviti da je dio djece bio uzet i kao nadomjestak za radnu snagu u poljoprivredi, koje je u ratno vrijeme nedostajalo, ali to ne umanjuje humanitarni vid akcije.28 O širini akcije govori i podatak da Središnji zemaljski odbor 1918. godine ima osam županijskih, pet gradskih i 1.488 mjesnih odbora s 9.463 povjerenika. (...) Bjelovarsko-križevačka županija bila je po broju povjerenika odmah iza Zagrebačke županije, te pokazujući veliku organizacijsku sposobnost, podnijela glavni teret zbrinjavanja gladne djece s juga tijekom Prvoga svjetskoga rata.29 Udomljavanje istarske djece u Moslavini Prema zapisima i u Moslavini se teško živjelo, ali ne toliko koliko u glađu pogođenim krajevima. Nerodica je zbog vremenskih nepogoda zahvatila i Moslavinu. U Spomenici pučke škole Križ ravnajući učitelj August Petrović za školsku 1915./1916. godinu zapisao je: Ovoga je ljeta vladala u ovom kraju takova suša kakove ne pamte niti najstariji ljudi. Kukuruz je u poljima počeo venuti.30 Nakon sušnog ljeta došla je velika hladnoća. (...) I ljeti 1917. bila je suša. Trava na livadama nije rasla, sijena je bilo malo, a otave nije ni bilo. Zbog suše žitarice su prisilno dozorile i dale manji prinos od očekivanog, a krumpir je podbacio.31 (...) U takvim uvjetima nije bilo jednostavno uzeti dodatnog člana u obitelj i brinuti se za njegovu hranu, odijevanje, obuvanje i obrazovanje. 26 Stanje ferijalnih kolonija siromašne ratničke djece iz glađu ugroženih zemalja, Narodna zaštita, 1918., 2(4-6), str. 147-148. 27 Djeca iz hrv. krajeva, Hrvatska država, 19. XI. 1917. 28 KRAJAČIĆ, Ljudevit (1921.): Spomenspis na spasavanje istarske, bosansko-hercegovačke i dalmatinske djece, Naklada Narodne zaštite Saveza dobrotvornih društava, Zagreb, str. 61. 29 Bjelovarsko-križevačka županija graničila je sa županijom Somogy u Ugarskom kraljevstvu, Virovitičkom, Požeškom, Varaždinskom i Zagrebačkom županijom u Hrvatsko-slavonskom kraljevstvu. Njezinu sjevernu granicu činila je rijeka Drava, a oko 1910. površina joj je obuhvaćala 5.048 km2. Županija je bila podijeljena na kotareve: Bjelovar, Čazmu, Garešnicu, Gjurgjevac, Grubišno Polje, Koprivnicu, Kutinu i Križevce. Prema popisu iz 1910. županija je imala 332.592 stanovnika, a po jeziku županija je bila podijeljena: hrvatski jezik: 253.687, srpski jezik: 44.533, mađarski jezik: 14.224, njemački jezik: 4.235. 30 HR-DASK-380 Pučka škola Križ, Spomenica pučke škole 1886.-1957. 31 KOVAČEVIĆ, Dražen (2002.): Iz povijesti Gornje Jelenske, u: Kovačević, Dražen (ur.), Gornja Jelenska, Ceres-Mjesni odbor Gornje Jelenske, Zagreb, str. 65-135.

Đuro VIDMAROVIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Prva grupa istarske djece stigla je u Moslavinu 21. kolovoza 1917. godine. U pratnji svojih učitelja, bračnog para Šepić, gospođica Poštić i Bobinac te zagrebačkog ravnajućeg učitelja Ivana Vareša kao predstavnika Zemaljskog središnjeg odbora 123 djece vlakom se, u dva posebna vagona, uputilo iz Zagreba. U Križevcima, gdje su doručkovali, dočekao ih je križevački biskup Julije Drohobeczky s uglednim gospođama. U Cigleni pridružio im se Stjepan Đukić, voditelj farkaševičke kolonije. Oko podneva stigli su u Bjelovar gdje su imali počinak i objed. Primili su ih podžupan Marko Lugarić, kotarski predstojnik Filip Hermann te županijski školski nadzornici Mile Teslić i Mihovil Jug. Djeca su ručala u gostionici Barta. Kasnije im se pridružio, iako bolestan, i veliki župan Ladislav pl. Labaš. U Bulincu se 15 djece odvojilo za Raču, a u Velikoj Pisanici ostalo je 35 djece. Djecu su u Hercegovcu dočekali garešnički kotarski predstojnik Vatroslav Wittner i kotarski liječnik Branko Sunajković. Oko 20 sati djeca su stigla u Garešnicu gdje ih je dočekalo mnoštvo naroda. Večerala su u mjesnoj gostionici, a zatim se 22 djece uputilo u Kajganu, 26 u Tomašicu, a ostala su raspoređena po obiteljima u Garešnici. Sutradan, na povratku, pratitelji su obilazili smještenu djecu u Kajgani i Tomašici. Svoje dojmove saželi su: Svugdje se narod s inteligencijom upravo natječe kako će malim istarskim patnicima namaknuti ne samo tjelesnoga užitka i obilja nego i onoga što srcu i duši najvećma godi – roditeljske ljubavi.32 U Garešničkom kotaru bilo je smješteno 74 djece iz Lovranštine, Špinčića, Pobra, Ičića, Poljana, Peranića-Kastva, Belića, Brnasa, Klane, Sroka, Sv, Mateja, Marčela, Puža, Trinajstića, Štefana, Kalja i Benčića.33 Broj djece varirao je te je u izvješću objavljenom 1. studenoga 1917. godine navedeno da je 2.000 djece smješteno i da se smještaju iduće 2.000. U Bjelovarskom kotaru bilo smješteno 155 djece, odnosno u Općini Severin 65, u Farkaševcu 41, u Velikoj Pisanici 35, Rači 14 te u Općini Garešnica 71 dijete.34 Također je bilo premještanja djece iz pojedinih krajeva u druge krajeve. 10 istarskih djevojčica smještenih na vlastelinstvu kod barunice Lile Inkey i kod mještana iz Rasinje bilo je 18. studenog 1917. godine preseljeno u Ivanić Grad. Barunica im je za popudbinu dala velik mliječni hljeb, kolača, piškota, mesa, obarenih jaja, kruha i jabuka, a kod sebe je zadržala 3 djevojčice. U popratnom pismu ispričava se što ih zbog slabog zdravlja nije mogla sama ispratiti te opisuje karakteristike pojedine djece upozoravajući da su neka slaba za rad, zamoljava udomitelje da se sestre Jelica i Marica Radić ne razdvajaju, da joj se pošalju njihove adrese kako bi im mogla poslati 32 Ferijalna kolonija istarske djece u Garešnici, Velikoj Pisanici i Rači kod Bjelovara, Narodna zaštita, 1917., 1(11), str. 1. 33 Snaga misli, Narodna zaštita, 1917., 1(11), str. 2. 34 Smještavanje malih Istrana, Dalmatinaca i Hercegovaca u Hrvatskoj, Narodna zaštita, 1917., 1(1718), str. 10.

337

338

PRILOZI O ZAVIČAJU

Đuro VIDMAROVIĆ

darove za Božić. Djevojčice su bile lijepo obučene i uhranjene, a među njima se isticala Anđica Crnčić. Na kolodvoru u Koprivnici građani su im nosili torbe, kupovali pića, poreznik Marochino darovao im je 10 kruna, a odvjetnik Fischer po jedan omot finih bombona. U Ivanić Gradu dočekali su ih župnik Petar Cimermanović, ravnajući učitelj Josip Kelšin, učitelji Josipa Heckel i Adolf Golub. U pratnji mnogobrojnog naroda djevojčice su otišle pred školu gdje im je župnik poželio dobrodošlicu. U gostionici su im priredili objed. Mesar Gjuro Gold darovao je govedinu i pečenku, a načelnik Vladimir Rubetić kruh. Nakon objeda Kelšin je, savjetujući kako se trebaju skrbiti o djevojčicama, podijelio djecu po obiteljima. I u ovom primjeru vidi se zajedničko djelovanje svih struktura vlasti, crkve i škole. Župnik Cimermanović koji je često u svojim propovijedima govorio o stradanjima istarske djece i sam je uzeo jednu djevojčicu.35 Djevojčice su bile sa otoka Krka. Sa ovim istarskim sirotama postupalo se sa roditeljskom ljubavi. Početkom prosinca djeca su počela polaziti školu i istu nastavila do konca školske godine osima jedne, koja je radi bolesti poslana u bolnicu i po zem. odboru drugamo premještena.36 Iz Zagreba je 25. studenog 1917. godine upućeno u Hercegovac 61 dijete s Krka iz Malinske, Punta i Omišlja. Tijekom putovanja u Križevcima su djecu primili odličnici poput biskupa Julija Drohobeczkyog, Marte pl. Kiepach, kotarskog predstojnika Kovačića. U Hercegovcu su djecu s mnoštvom naroda i školske djece s barjacima, dočekali župnik Senečić, ravnajući učitelj Šiler, načelnik Posavac i kotarski predstojnik Wittner.37 U prosincu 1917. godine na području Bjelovarske županije smješteno je još 52 istarske djece iz Labinštine te 215 djece pravoslavne vjeroispovijesti iz Bosanske krajine od Drvara, Krupe, Petrovca i bihaćkog okružja.38 Smještavanje se intenziviralo 1918. godine. Prema evidenciji objavljenoj početkom 1918. godine, u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je smješteno 6.006 djece, a tog tjedna očekivala se sedma tisuća. U Bjelovaru je bilo smješteno 262 djece rimokatoličke i 236 djece pravoslavne vjeroispovijesti, a u Kotaru Garešnica 132 rimokatoličke djece.39 Najagilnije i najuspješnije se radi u Županiji bjelovarsko-križevačkoj u kojoj je dotad osnovano 58 mjesnih odbora s 493 povjerenika, navodi se u izvješću Zemaljskog središnjeg odbora za 1917. godinu.40 Prema banskoj naredbi od 1. srpnja 1917. godine 35 Ferijalna kolonija istarske djece u Ivanić gradu, Narodna zaštita, 1917., 1(24-26), str. 3. 36 HR-DASK-15/2 Niža pučka škola Ivanić Grad 1914-1947. 37 Ferijalna kolonija istarske djece u Hercegovcu, Narodna zaštita, 1918. 2(1-2), str. 28. 38 Smještavanje djece iz bijednih krajeva u Hrvatskoj i Slavoniji, Narodna zaštita, 1917., 1(24-26), str. 2. 39 U Hrvatskoj i Slavoniji..., Narodna zaštita, 1918., 2(1-2), str. 26. 40 Organizacija za zaštitu porodica mobilizovanih i u ratu poginulih vojnika diljem domovine, Narodna zaštita, 1918., 2(1-2), str. 2-23.

Đuro VIDMAROVIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

osnovao se u Bjelovarsko-križevačkoj županiji Županijski odbor za zaštitu porodica mobilizovanih i u ratu poginulih vojnika. Odredbom velikog župana kao predsjednika Županijskog odbora od 23. srpnja 1917. br. 7419. V.Ž. imenovani su članovi Županijskog odbora, a općinski (gradski) školski odbori pozvani su da se organiziraju kao mjesni odbori.41 Predsjednik odbora bio je veliki župan Ladislav pl. Labaš, zamjenik podžupan Mirko Lugarić, a tajnik županijski školski nadzornik Mile Teslić. U odboru koji zastupa član svakog kotara i grada bilo je krajem 1917. godine organizirano 196 odbora. Prva sjednica Županijskog odbora bila je održana 17. prosinca 1917. godine u zgradi županijske oblasti u Bjelovaru. Privremeni odbor za upravu invalidskog fonda dao je na raspolaganje 25.200 kruna, a za djecu iz Istre, Bosne i Hercegovine 18.000 kruna prvenstveno da im se nabavi odjeća i obuća jer su mnoga djeca gola i bosa. Kraljevska zemaljska vlada, Odio za bogoštovlje i nastavu dao je 3.000 kruna, a škole su skupile za Središnji zemaljski odbor oko 16.000 kruna. Prema evidencijama tada je bilo smješteno oko 700 djece, a nova su svakodnevno stizala. Najviše djece bilo je smješteno u Bjelovarskom, Garešničkom i Križevačkom kotaru, a nastojalo se uključiti i ravnu Podravinu i vinorodnu Moslavinu.42 O ratnoj siročadi i zbrinjavanju djece u Moslavini postoje samo šturi zapisi u školskim i župnim spomenicama. Mnoga djeca bila su ratna siročad. U pučkoj školi u Repušnici bilo je školske 1915./1916. godine upisano 97, a 1916./1917. godine 93 učenika. U školi je 10. veljače 1918. godine bilo 31 ratno siroče.43 Županijski odbor odmah je po osnutku, pa i putem javnih glasila, pozvao područne oblasti, škole i građane da skupljaju novčane i materijalne prinose za odjeću i obuću smještenoj djeci.44 Tijekom cijeloga rata jedinstvo naroda dolazilo je do izražaja, a skupljalo se i po školama za siromašniju djecu. Školske 1916./1917. godine u Križu je za obuću siromašnoj školskoj djeci skupljeno što čistim prihodom u tu svrhu priređene zabave, što prinosima društava i pojedinaca svota od K 900 za koju su nabavljeni opanci i razdjeljeni.45 Sljedeće školske 1917./1918. godine za siromašnu školsku djecu nabavljeno je cipela za K 2.000. nadijeljeno je 80 djece. Novac je nama41 Izvještaj o radu Županijskog odbora Bjelovarsko-križevačke županije za zaštitu porodica mobilizovanih i u ratu poginulih vojnika u godini 1918., Narodna zaštita, 1919., 3(7-8), str. 163-165. 42 Skrb za ratnu siročad u Bjelovarsko-križevačkoj županiji, Narodna zaštita, 1918., 2(1-2), str. 22-23. 43 Spomenica škole u Repušnici. Za ratnu siročad učitelji su pripremali razne koncerte, predstave i priredbe čiji je prihod bio namijenjen potpori ratne siročadi. Jednu od većih priredili su učitelji vanjskih škola općine Kutina 10. II. 1918. godine kod Nikole Helešyja u Kutini. Nakon podmirenja troškova, za 31 ratno siroče iz Repušnice prikupljeno je i podijeljeno na jednake dijelove 363,44 krune. 44 Izvještaj o radu Županijskog odbora Bjelovarsko-križevačke županije za zaštitu porodica mobilizovanih i u ratu poginulih vojnika u godini 1918., Narodna zaštita, 1919., 3(7-8), str. 163-165. 45 HR-DASK-380 Pučka škola Križ, Spomenica pučke škole 1886-1957.

339

340

PRILOZI O ZAVIČAJU

Đuro VIDMAROVIĆ

knut prihodom u tu svrhu priređene zabave i sabranim prinosima.46 Školska mladež 1916. godine skupljala je za ratne nemoćnike po kućama u Ivanić Gradu kupinovo lišće, stare kovne predmete (15 kg), vunenu i pamučnu tkaninu (32 kg), knjige (100 komada). U novcu je prikupila 190K te je bilo sašiveno 40 vreća.47 Za dan ratne siročadi 22. travnja 1917. učitelji i učenici sabirali su u Ivanić Gradu 394K dobrovoljnih prinosa za fond ratne siročadi Kraljevine Hrvatske i Slavonije, za djecu koja su na ratnim poljanama izgubila svoje mile hranitelje... Budi ovdje istaknuto dalje, mnoge obitelji, koje su za ovog rata privredile krasan imetak, slabo su ili ništa pridonijele za ovu čovjekoljubivu svrhu.48 Županijska dvorana u Bjelovaru pretvorena je u radionicu u kojoj su učenice stručne škole uz pomoć gradskih gospođa i gospođica krojile i šivale odjevne predmete za siročad.49 (...) Dio odjeće i obuće bio je na poziv Narodnog vijeća upućen siročadi u Srbiju. Rad se nastavio i 1919. godine.50 Mjesni odbori su bili angažirani na pomaganju ratnoj siročadi. Izvještaj Županijskog odbora ističe uspješnost mjesnih odbora u Ivanić Gradu, Čazmi, Dubravi, Kutini, Hercegovcu, Garešnici, Đurđevcu, Šandrovcima i Križevcima.51 Na okružnicu kraljevskog velikog župana od 23. srpnja 1917. br. 7.414 konstituirao se 24. rujna mjesni odbor za zaštitu mladeži u Ivanić Gradu. U njega su ušli članovi školskog odbora te učiteljica Josipa Heckel koja je s ravnajućim učiteljem Jospiom Kelšinom preuzela dužnost nadziranja siromašne djece. Na sjednici mjesnog odbora 27. listopada zaključeno je da se kod gradskog poglavarstva osnuje fond ratne siročadi. U njega su ulazili prihodi sa zabava, dobrovoljnih prinosa i darova, a svrha mu je bila nabavljanje najnužnije odjeće i obuće za ratnu siročad. Do sjednice 12. prosinca za fond ratne siročadi bilo je prikupljeno 1.783K, odnosno od gradske općine 500K, aprovizacijskog odbora 1.000K, na dan sv. Nikole prikupljeno je 243K, a gđa Anka Tušković darovala je 40K. Novac je bio pohranjen kod gradskog poglavarstva, mjesnoj sirotinji podijeljeno je 581K, a za nabavu obuće istarskoj djeci izdvojeno je 382K. Nakon toga odbor je nastavio prikupljati sredstva i nastojao da u ovo ratno 46 HR-DASK-380 Pučka škola Križ, Spomenica pučke škole 1886-1957. 47 HR-DASK-15/2 Niža pučka škola Ivanić Grad 1914-1947. 48 HR-DASK-15/2 Niža pučka škola Ivanić Grad 1914-1947. Osim za fond ratne siročadi, školska djeca su te 1917. godine skupila na dječji blagdan 3. VI. 111K 80f za društvo naša djeca, kao i 64K za ratne invalide. 49 Organizacija za zaštitu porodica mobilizovanih i u ratu poginulih vojnika diljem domovine, Narodna zaštita, 1918., 2(1-2), str. 22-23. 50 Izvještaj o radu Županijskog odbora Bjelovarsko-križevačke županije za zaštitu porodica mobilizovanih i u ratu poginulih vojnika u godini 1918., Narodna zaštita, 1919., 3(7-8), str. 163-165. 51 Izvještaj o radu Županijskog odbora Bjelovarsko-križevačke županije za zaštitu porodica mobilizovanih i u ratu poginulih vojnika u godini 1918., Narodna zaštita, 1919., 3(7-8), str. 163-165.

Đuro VIDMAROVIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

doba, gdje sirotinju sa sviju strana bije zlo i bijeda, ovoj prema svojim čednim sredstvima pomaže, koliko je moguće, a brinuo se i za odgoj mjesne i istarske djece.52 Mjesni odbor u Čazmi početkom 1918. godine opskrbio je 20 ratne siročadi obućom, a imao je i novca položenog u štedionicu za potporu djeci.53 Mjesni odbor u Hercegovcu s tajnikom, ravnajućim učiteljem, Mirkom Šilerom prikupio je 327 kruna i 38 filira te kupio potrebnu obuću.54 Početkom ožujka 1918. godine bilo je u Garešničkom kotaru smješteno 133 djece, u Općini Garešnica 69, a u Općini Hercegovac 64. Kotarski predstojnik Wittner osobno se angažirao na prikupljanju odjeće i obuće za smještenu istarsku djecu. Prikupio je 4.180 kruna, a zatim sa suprugom obišao trgovce i po povoljnim cijenama kupio tkaninu i obuću. Hercegovački trgovac Dragutin Mrak prodao im je po tvorničkoj cijeni platno i poklonio 10 pari cipela, 10 kapica i 5 pari čarapa. Briga oko izrade odjeće bila je povjerena hercegovačkoj učiteljici Ivanuševoj. Podjela obuće i odjeće na kojoj je bio nazočan kotarski predstojnik sa suprugom, izvršena je u hercegovačkoj školi uz prisutnost djece, udomitelja, župnika Maretića i Senečića, općinskog načelnika Posavca i cjelokupnog učiteljstva, a drugi dan darovana su djeca u Garešnici.55 Mjesni odbor u Ivanić Gradu na proslavi Preradovićeve stote obljetnice prikupio je 330 kruna i 10 filira, a na jednoj svadbi 76 kruna i 50 filira. I učenice škole darovale su svoje istarske drugarice s 26 kruna i 50 filira.56 Moslavački gradovi, općine, zemljišne zajednice i pojedinci novčano su potpomagale Središnji ured. Tako npr. 1917. godine Općinsko poglavarstvo Popovača uplatilo je 100 kruna, Zemljišna zajednica Okoli 50 kruna, Općinsko poglavarstvo Vidrenjak 10 kruna, a Općinsko poglavarstvo Velika Ludina 10 kruna.57 U izvješću Bjelovarsko-križevačkog županijskog odbora za 1917. godinu navodi se da rodoljubnih prinosnika ima mnogo tako da se sva imena ovdje ne mogu spomenuti.58 Središnji zemaljski odbor za skrb ratne siročadi odredio je da se na dan slavenskih apostola Ćirila i Metoda održi narodni blagdan i prikupljaju sredstva. Budući da 5. srpnja 1918. nije bilo moguće prirediti javnu zabavu u korist jadne i izgladnjele djece iz Herceg-Bosne, Dalmacije i Istre te nekih slovenskih krajeva, ivanićgradska škola je u dogovoru s Građanskom čitaonicom skupljala po gradu i okolnim selima novčane 52 HR-DASK-15/2 Niža pučka škola Ivanić Grad 1914-1947. 53 Mjesni odbor u Čazmi..., Narodna zaštita, 1918., 2(3), str. 68. 54 Mjesni odbor u Hercegovcu..., Narodna zaštita, 1918., 2(3), str. 68. 55 Istarska djeca u kotaru garešničkom, Narodna zaštita, 1918., 2(3), str. 71. 56 Mjesni odbor u Ivanić gradu..., Narodna zaštita, 1919., 3(1-3), str. 48. Spomenuto vjenčanje bilo je Danice, kćerke učitelja Milana Kluna. 57 Za fond ratne siročadi stigli su u posljedne vrijeme ovi prinosi..., Narodna zaštita, 1917., 1(10), str. 2. 58 Skrb za ratnu siročad u Bjelovarsko-križevačkoj županiji, Narodna zaštita, 1918., 2(1-2), str. 22-23.

341

342

PRILOZI O ZAVIČAJU

Đuro VIDMAROVIĆ

prinose. Bilo je prikupljeno 590K koje su poslane na račun Prve hrvatske štedionice, a od prodanih karata-dopisnica koje im je dostavio Središnji zemaljski odbor prikupljeno je 30K koje su uplaćene Kraljevskoj zemaljskoj blagajni za fond ratne siročadi.59 Tijekom 1918. godine po školama u županiji za Središnji zemaljski odbor prikupilo se 11.060,85 kruna.60 (...) Hrvatski sabor donio je 28. listopada 1918. godine odluku o odcjepljenju i stupanju u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba s Narodnim vijećem kao vrhovnom vlašću. Hrvatski sabor tada je mogao samostalno donositi odluke o pomoći gladnom i napaćenom narodu u Sloveniji, Istri, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini. Idućeg dana, 29. listopada 1918. godine usvojen je prešni predlog zastupnika Stjepana Radića i drugova te donesen zaključak: Ban se pozivlje, da počevši od današnjeg dana iz područja Banske Hrvatske, to jest Kraljevine Dalmacije, Hrvatske, Slavonije s Rijekom, ne dozvoli apsolutno i ni u kojem slučaju nikakva izvoza životnih namirnica u Kraljevinu Ugarsku ili u novoosnovanu Njemačku austrijsku državu, nego da bezodvlačno izdade sve potrebne odredbe, da se svaki izvoz izvan našega jugoslovenskoga narodnoga i državnoga područja bezuvjetno spriječi. Zabrana izvoza bila je motivirana da se živežne namirnice koje su te godine obilno i preobilno rodile u Banskoj Hrvatskoj, a naročito u srednjem dijelu, budu sačuvane za gladan narod koji je tijekom rata slao svoju djecu na prehranu i spriječi moguću anarhiju i nepovjerenje u institucije koje bi se u slučaju gladi moglo javiti u novoproglašenoj državi.61 Novoosnovanoj državi stavio se na raspolaganje Središnji zemaljski odbor i nastavio sa svojim radom. No, stvaranjem 1. prosinca 1918. godine Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca i nove centralističke vlade koja je bila preuzela upravu, rad odbora bio je otežan. Raspada se dotadašnji državni sustav i sve institucije doživljavaju velike promjene. Ministarski savjet u Beogradu 5. veljače 1919. godine zabranjuje svako od državne vlade neodobreno selenje unutar zemlje. U Kraljevstvu Srba Hrvata i Slovenaca 16. ožujka 1919. godine Ministarstvo za socijalnu politiku preimenuje Središnji zemaljski odbor u Oblasni odbor za zaštitu djece i mladeži za teritorij Hrvatske i Slavonije, Međimurja i Istre. Iz svoje kompetencije gubi Srijem koji se pripaja Oblasnom odboru za zaštitu djece i mladeži u Novom Sadu, a proširuje svoju djelatnost na Međimurje i Istru. 59 HR-DASK-15/2 Niža pučka škola Ivanić Grad 1914-1947. 60 Izvještaj o radu Županijskog odbora Bjelovarsko-križevačke županije za zaštitu porodica mobilizovanih i u ratu poginulih vojnika u godini 1918., Narodna zaštita, 1919., 3(7-8), str. 163-165. 61 ŠIŠIĆ, Ferdo (1920.): Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, str. 205-209.

Đuro VIDMAROVIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Krajem 1918. godine bilo je na prehrani 20.648 djece.62 Prema djelomično sačuvanom popisu istarska djeca bila su smještena u moslavačkim mjestima: Bađinec (3), Dubrava (10), Garešnica (20), Hercegovac (61), Ivanić Grad (21), Ivanska (22), Kajgana (44), Kostanj (1), Križ (55), Kutina (30), Ladislav (32), Ludina (23), Markovac Čazmanski (1), Podlužan (1), Popovača (20), Tomašica (19), Zetkan (1), Zgališće (2).63 Skrb o udomljenoj djeci Posebnu pozornost zavređuje organizacija brige i nadzora nad djecom tijekom boravka kod udomitelja i pravila kojih su se morali pridržavati udomitelji. Pravila i dužnosti onih koji su preuzeli brigu o djeci bila su ustrojena dokumentima pravne zaštite interesa i integriteta djece, a aktualna su i u današnje vrijeme.64 (...) Udomitelji su bili dužni skrbiti se o djeci dok od Središnjeg zemaljskog odbora ne dobiju sporazum za povratak djece njihovim kućama. Kad im se roditelji samoinicijativno pismeno obrate sa zahtjevom za prekidom smještaja, dužni su obavijestiti Središnji zemaljski odbor koji će se pobrinuti o povratku djece. Ako sami roditelji ili osobe koje su ovlastili dođu po svoju djecu, trebaju im predati dijete ako za to imaju pismeno odobrenje odbora koji je djecu uputio na prehranu.65 (...) Odbori su bili dužni voditi popise smještene djece i nadzirati ih. Posebno su trebali skrbiti o njihovom zdravstvenom stanju, o redovitom pohađanju nastave ako su bili školski obveznici, o adekvatnom odijevanju, o održavanju kontakta s obiteljima, odnosno djeca su barem jednom tjedno trebala pisati pismo roditeljima, o pravodobnoj dojavi svake promjene boravišta. Mjesni odbori trebali su imenovati po jednog povjerenika na desetero djece koji je obvezan barem jednom tjedno povjerenu djecu obići te na mjesečnim sjednicama odbora izvijestiti o svojim opažanjima. Osobitu pozornost trebaju obratiti na duševno, moralno i tjelesno stanje djece.66 (...) Povratak djece koji je vodila Oblasna državna zaštita djece također je bio dobro pripremljen. Njezini službenici su obilazeći djecu navodili da je 90% djece izrazito 62 ŠILOVIĆ, Josip (1932.): Kolonizacija djece u seljačke porodice u Jugoslaviji, Narodna zaštita, 16(1), str. 7. 63 KOLAR, Mira (2008.): Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskoga rata, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, str. 76-78. 64 BAKULA ANĐELIĆ, Marinka, KOVAČEVIĆ, Dražen (2009.): Živi smo! u: Tadić, Stipe, Šakota, Marinko (ur.), Fra Didak Buntić − Čovjek i djelo, Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“, Zagreb, str. 211-214. 65 Dužnosti onih, koji primaju djecu na prehranu, Narodna zaštita, 1919., 3(1-3), str. 55. 66 Uputa za povjerenike ratne siročadi, Narodna zaštita, 1917., 1(12-13), str. 11-12.

343

344

PRILOZI O ZAVIČAJU

Đuro VIDMAROVIĆ

zadovoljno uvjetima svoga smještaja i da se nije željelo vratiti kući te da su se mnoga skrivala i bježala pred njima. Prvenstvo povratka napravljeno je uvažavajući etička načela. Vraćala su se djeca iz onih područja Istre i Dalmacije koja nije okupirala talijanska vojska. Prvo su se vraćala djeca koja su imala oba roditelja živa, zatim ona koja su imala jednog, a zatim siročad, i to samo ona koja su imala skrbnike. Za siročad koja nisu imala skrbnike preporuka je bila da ostanu kod dotadašnjih hranitelja gdje bi se školovala za različita, uglavnom zanatska zvanja. Ako se djeca nisu mogla dalje školovati, ostala bi raditi na poljoprivrednom imanju kod udomitelja. Pri tome bi u obiteljima koje nemaju vlastitu djecu bilo smješteno jedno dijete, a ako udomitelji imaju dijete, onda bi se u obzir uzimao spol djeteta. Kod obitelji koje imaju muško dijete, bilo bi smješteno žensko i obratno.67 No, nije u svim krajevima bilo tako. Djeca se u svoje krajeve vraćaju selektivno.68 Vlasti Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1919. godine, iako su prilike u Hercegovini bile izuzetno teške, zabranjuju dolazak rimokatoličke djece i inzistiraju na njihovom ubrzanom vraćanju iz Srijema u Hercegovinu. Povratak je dijelom tekao i neorganizirano.69 Socijalni i politički aspekti zbrinjavanja djece Zbrinjavanje djece u udomiteljske obitelji tijekom Prvoga svjetskoga rata imalo je višestruku ulogu. Spašeni su njihovi životi i omogućeno je preživljavanje onih koji su ostali u glađu pogođenim krajevima. Istovremeno je u izrazito teškim ratnim uvjetima i u okolnostima upravno-političke rascjepkanosti hrvatskih pokrajina izražena hrvatska nacionalna solidarnost koja je pogodovala učvršćenju svijesti o jedinstvu hrvatskoga naroda. Također je i doprinijela kasnijem razvoju unutarhrvatskih migracija i nastavljanju kolonizacije hrvatskoga puka prvenstveno iz Dalmacije i Hercegovine u bogatiju središnju Hrvatsku, Moslavinu i Slavoniju, što je ujedno pomoglo usporavanju demografskog gubitka u tim krajevima. Smještavanje srpske djece među srpskim življem, prvenstveno na području Bač67 KRAJAČIĆ, Ljudevit (1921.): Spomenspis na spasavanje istarske, bosansko-hercegovačke i dalmatinske djece, Naklada Narodne zaštite Saveza dobrotvornih društava, Zagreb, str. 77-81. 68 ŠIMONČIĆ-BOBETKO, Zdenka (1997.-2000.): Agrarna reforma i kolonizacija u Hrvatskoj 1918.-1941., Hrvatski institut za povijest – AGM, Zagreb. 69 NIKIĆ, Andrija (1995.): Godine gladi, Povijesni prikaz spasavanja hercegovačke sirotinje (1916.1919.), pretisak izdanja iz 1974., Mostar-Veljaci, Franjevačka knjižnica-Franjevački arhiv Mostar, Mostar, str. 99.; KOLAR, Mira (2008.): Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskoga rata, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, str. 15-16.

Đuro VIDMAROVIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

ke, Banata i zapadnog Srijema manje je imalo humanitarni karakter, a više je bila neka vrsta kolonizacije i naseljavanja s ciljem jačanja srpskog elementa u tim krajevima.70 Ono je u uvjetima novostvorene jugoslavenske države otvorilo put stalnoj srpskoj kolonizaciji i napokon uzrokovalo potpunu integraciju Bačke, Banata i većeg dijela Srijema u srpski nacionalni teritorij.71 (...)

70 KOLAR, Mira (2008.): Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskoga rata, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, str. 59, 345. 71 MALČIĆ, Hrvoje, GABELICA, Mislav (2009.): Spašavanje gladne djece iz Bosne i Hercegovine u vrijeme Prvog svjetskog rata, u: Tadić, Stipe, Šakota, Marinko (ur.), Fra Didak Buntić − Čovjek i djelo, Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“, Zagreb, str. 271.

345

346

Ivan PEDERIN, Split

METODA I KULTURNI SADRŽAJ ŽIVOTOPISÂ PETRA STANKOVIĆA O „istarskom Plutarhu“ Petru (Pietru) Stankoviću razmjerno malo se u nas pisalo, možda s razlogom što se on, iako hrvatskoga prezimena, smatrao Talijanom, što je Cernecca opisao kao više ili manje socijalni čimbenik, a mi bismo dodali da se u Istri novija književnost na hrvatskome jeziku javila u doba jačanja Stranke prava u Istri. O starijoj hrvatskoj književnosti u Istri zna se danas mnogo, ali još uvijek ne i dovoljno, možda s razloga što Istra nije kao Dalmacija imala domaće palatinske grofove koji su imenovali bilježnike, a pojava tih grofova vremenski odgovara pojavi hrvatskoga jezika u književnosti.1 Glavno Stankovićevo djelo su tri sveska 1 Domenico Cernecca, Petar Stanković, „Jadranski zbornik”, Prilozi za povijest Istre, Rijeke i Hrvatskog primorja, IV (1960.); isti: Pietro Stancovich, Atti del Centro di Ricerche storiche – Rovigno, vol. I (1970.), str. 172, 175 ff. Ivan Pederin, Fond rapskih knezova i bilježnika, „Vjesnik Historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu”, 25(1982.), str. 9-43. Ovdje je umjesno spomenuti tršćanskog biskupa Jurja Dobrilu i njegov rad na pohrvaćenju istarskoga školstva. Ivan Pederin, Šest pisama Jurja Dobrile Josefu Jirečeku, „Vjesnik Državnog arhiva na Rijeci”, 49(2007.-2008.), str. 93-103.; Petar Strčić, Stanković, Stancowik, Stancovich, „Istra”, XII(1974.), br. 3. i 5., str. 44-64. i 8-32. Opisao ga je s antipatijama jer se priznao Talijanom, iako je priznao da recepcija njegova djela nije igrala uloge u iredenizmu i fašizmu. Opisao ga

Ivan PEDERIN

PRILOZI O ZAVIČAJU

njegove „Biografie degli uomini distinti dell’Istria“ (Trst, 1829.; Poreč, 1888., i treće izdanje u Trstu, 1971.). Ovo djelo ima malo ili nimalo odnosa prema staroj hrvatskoj životopisnoj književnosti – od Serafina Marije Crijevića, Šime Ljubića i Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Stanković je počeo pisati mnogo prije nego li je tiskao svoje glavno djelo, a kao mlad čovjek napisao je poneki spis blizak fiziokratima ili Arcadiji. Njegov miran život nešto je poput života kakav su fiziokrati preporučivali zemljoposjednicima. Stanković je život proveo u rodnom Barbanu upravljajući i povećavajući svoj zemljišni posjed i brinući se o metodama poboljšanja obrađivanja posjeda. Doživio je propast Mletačke Republike, nije bio privrženik Francuske revolucije, jakobince je smatrao razbojnicima i nije se, kao mnogi fiziokrati, vezao uz kasniju francusku vlast. Ipak, bio je sklon Napoleonu, a i caru Franji I. pod čijom je vlašću proveo zrele godine. Stankovićev životopis malo nam govori, jer on nije izgradio karijeru u školstvu ili činovništvu, u njegovu se životu neće naći dramatični obrati s promjenama političkih uvjerenja prema vlasti u kojoj se Istra nalazila u tome burnom razdoblju. Stanković nije ili je malo zavisio o državnom aparatu, pa Cernecca ništa nije znao o njegovim mogućim vezama s carbonarima, slobodnim zidarima ili liberalima. Mi ćemo uznastojati analizom njegova djela donekle odgovoriti na ova pitanja, iako njegovo doba, a to je doba restauracije i predožujsko doba, nije bilo doba bujanja političkih ideologija. Upravno i gospodarsko središte Primorske gubernije bio je Trst. Kulturno središte bio je Kopar, gdje se razvila književnost na talijanskom jasno vezana s Milanom, a osobito se ističe Gian Rinaldo Carli.2 Stanković ne djeluje u okviru ovoga kruga, ne osjeća se njegovim članom niti mu je naklonjen. Prije nego li prijeđemo na razmatranje, moramo ponovno istaknuti da Stanković nije ni pokušao napraviti karijeru u državnom aparatu, što se vidi iz njegova djela u kojem nema političkih razmatranja, pohvala caru, zaštitnicima, dostojanstvenicima i sl. Nema ni apologija vladajućem političkom sustavu. Međutim, u doba restauracije sloboda tiska nije postojala, liberali su bili progonjeni.3 1820-e godine, kada je je kao političkog oportunista, „kampanilistu”, austrofila, frankofila, pa sebičnjaka, lihvara... U ovom radu nećemo se osvrtati na duge polemike o njegovoj nacionalnoj pripadnosti (usp. bilj. 52, na 57. str. Strčićeva priloga), jer nam se to ne čini osobito važnim, a teško je i razrješivo. Važnijom nam se čini književna analiza Stankovićeva rada. Upozovamo još na rad istoga autora pod naslovom Literatura o Petru Stankoviću, „Dometi”, VII(1974.), br. 5, str. 41-45. Vidi još: Miroslav Bertoša, Frammento di una autotestimonianza (Petar Stanković nel 1850 – par lui même), „Atti del Centro di ricerche storiche – Rovigno”, Rovinj, vol. XIV(1983/84.), str. 245-250. 2 Ivan Pederin, Mnogojezična Primorska gubernija Austro-Ugarske Monarhije, Kranjska, „Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci”, L-LII(2010.), str. 191-231. U toj Guberniji govorilo se hrvatski, talijanski, rumunjski, slovenski, furlanski, njemački. 3 Do umjerene liberalizacije cenzure došlo je 1832. i 1835. 1840-ih godina cenzura se sve više po-

347

348

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ivan PEDERIN

Stanković pisao, bile su doba slabije produkcije hrvatske književnosti. Stanković će kasnije čitati djela iliraca koji su objavljivali nakon što su Stankovićevi životopisi bili tiskani. Stankovića prožimlje ljubav prema Istri. U uvodu opisuje svoj rad opisuje riječju patriotico, ističe Epulonov otpor rimskim osvajačima, što je značajka životopisâ XVII. i XVIII. st. u cijeloj Europi. Hvali se otpor pružen rimskim osvajačima, ali se cijeni kultura koju su Rimljani donijeli u osvojene pokrajine. U predgovoru drugome svesku Stanković piše da je Istra sudjelovala u talijanskoj renesansi te da se koristi sunčevim trakom „koji se tek kasnije proširio po svoj Europi, pa je Italija postala učiteljicom sviju“ (che poscia da colà si diffuse per l’Europa tutta divenendo la maestra delle altre nazioni“). Ovim je Stanković anticipirao „Primato morale e civile degli Italiani“ (Kulturno i moralno prvenstvo Talijanâ) Vincenza Giobertija (1844.), djelo u kojem je ovaj pisac opisao Italiju koja će se ujediniti kao prima inter pares europskih nacija zbog bujnog razvitka znanosti i umjetnosti u Italiji, točnije u Rimu, Firenci, Mlecima i još ponekom gradu, u XV.-XVI. st. Italija je za Stankovića kulturni pojam. On ipak nije blizak Mazziniju i Giobertiju, a to ne bi bio ni mogao biti zbog cenzure koja je u Mazziniju vidjela državnog neprijatelja i progonila liberale. Predsjednik Dvorskog dikasterija policije, u čijem se sastavu nalazio Ured za reviziju knjiga, grof Josef Sedlnitzky zabranio je Giobertijevu knjigu.4 Stanković piše kako se Rossetto di Capua usudio na kapuanskom dvoru omalovažavati Santa Gavarda kao istarskoga barbarina, pa ga je ovaj izazvao na dvoboj i pobijedio (II. 23)5. Gian Rinaldo Carli iz Kopra u djelu „Antichità italiane“ opisuje ulogu Firence u kulturi Francuske, a u drugom spisu ističe ulogu firentinskih učenjaka u otkriću Amerike (II. 389).6 Za nacionalizam srednjoeuropskg tipa nacija je rezultat povijesti i jezika, i Italija se ujedinjavala slijedeći načelo jezika; za nacionalizam zapadnoeuropskog tipa nacija je okvir unutar kojeg se razvija slobodna proizvodnja i trgovina, sloboda privatnog vlasništva, rada i nije biološki određena.7 Stanković je udaljen od jednog i drugog

4 5 6

kazivala nesposobnom utjecati na proizvodnju knjiga i časopisa, pa je ona i ukinuta g. 1848. Ivan Pederin, Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom u Dalmaciji, Matica hrvatska, Zadar, 2008. Državni arhiv u Zadru, 9. kolovoza 1844. Pres. kut. 292. XI/2. Br. 4. Citate iz Stankovićeva djela stavljam zbog kratkoće u zagrade, uz navod sveska i stranice. Ovdje vrijedi napomenuti: Di Amerigo Vespucci Fiorentino lettera prima drizzata al Magnifico M. Pietro Soderini Gonfaloniere perpetuo della Magnifica & eccelsa Signoria di Firenze, di due viaggi fatti per il Serenissimo Re di Portogallo, sta nel Primo volume & terza editione delle navigationi et viaggi raccolto da M.Gio.Battaista Ramusio, & con colti & vaghi discorsi, da lui i molti luoghi dichiarato & illustrato, Con privilegio del Sommo Pontefice, et dello Illustrissimo Senato Veneto, In Venetia nella stamperia de Giunti l’anno MDLXIII. Hans Kohn, The Idea of Nationalism, A study on its Origins and Backgrounds, New York, 1946. str. 16.

Ivan PEDERIN

PRILOZI O ZAVIČAJU

tipa nacionalizma, on živi u mnogojezičnoj Primorskoj guberniji sa sjedištem u Trstu u kojoj nijedan nacionalizam nije imao mnogo izgleda. Za Stankovića je Italija zajedništvo kulture kao nekoć Helada, a ta kultura je univerzalna. Mogli bismo dodati da je ona djelovala u Španjolskoj (siglo de oro), Engleskoj..., gotovo u svakoj europskoj nacionalnoj uljudbi. Stanković se trudi pokazati sudjelovanje Istre u toj kulturi, a to je bilo prihvatljovo za austrijsku cenzuru. Stanković ne vidi činovništvo kao nositelja kulture, a u Carevini su se činovnici novačili u načelu od domaćih ljudi, jer bilo bi preskupo da su činovnike slali iz Beča. U Stankovića je pokrajinska svijest jaka, ali i carevinska, pa se među likovima o kojima je pisao nalazi car Franjo I., kućni, dvorski i državni kancelar Metternich, koji je vodio vanjske poslove, veliki kancelar grof Franz Saurau, guverner Primorske gubernije knez Alfons, Gabriel Porcia, kamberlan grof Paul Brigida, tršćanski biskup Antonio Leonardis, ali o njima nije napisao životopise. Stanković živi, dakle, u okvirima Carevine i Istre, odnosno Primorske gubernije. Čitateljstvo kojem se Stanković obraća naobraženo je istarsko građanstvo, trgovci, odvjetnici, bilježnici, zemljoposjednici, svećenici, učitelji, namještenici, farmaceuti, liječnici, inženjeri itd. Ovakvim ljudima on je napisao životopise. U uvodu ističe da piše o ljudima što su se istakli u svome dobu nad običnim pukom. Isticali su se u pitanjima ćudorednosti, znanosti, umjetnosti, na dužnostima, u častima, hrabrošću, uopće svim oblicima ljudske djelatnosti. Bilo je jasno, on piše za naobražene koji su predstavnici naroda i koji njime upravljaju. U jednom od uvoda dijeli ljude na narod u koji ubraja i plemiće „što nisu radili ništa, osim što su mehanički ispunjavali prirodne dužnosti, vegetirajući kao biljke“. Nema poistovjećivanja s masama i narodnim duhom romantizma, s običajima i tradicijama. Naobraženi sloj u Istri tada je govorio talijanski, jednako i u Dalmaciji. Za onodobnu srednju Europu svojstveno je da naobraženi sloj govori nekim stranim jezikom. U Carevini su aristokrati i Dvor govorili francuski, a građanstvo njemački odnosno talijanski. Grčki πολιs – grad, a takav grad-država – Atena bila je ideal liberalnoga građanstva, a poznavala je i pojam kulturne i poliltičke elite. Politička prava nisu se smatrala povlasticom, već ozbiljnom dužnošću koja je tražila i stanovite kvalifikacije.8 Za takvu elitu i o takvoj eliti pisao je Stanković. Stankovića je na pisanje knjige pobudio Antonio Piazza iz Padove (tako Cernecca); nije išao za životopisnim tradicijama dalmatinske životopisne književnosti, a nije se oslanjao ni na autohtone istarske tradicije, već je sam morao stvoriti tradiciju. Tako je ovaj erudit, zemljoposjednik s bogatom knjižnicom u Barbanu, za koju je 8 W.A. Orton, The Liberal Tradition, A Study of the Social and Spiritual Conditions of Freedom, New Haven, 1946., str. 27, 39.

349

350

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ivan PEDERIN

platio golem iznos od čak 10.000 fl. čitao. Ako bi našao spomen nekog Istranina, ili nekog tko bi to mogao biti, kao slikar Carpaccio (koji ipak nije bio Istranin), to bi pribilježio i tako skupljao građu za životopise. Zbog toga velik dio njegovih životopisa nisu koherentni prikazi života likova o kojima piše, već samo izvješća o činjenicama koje se odnose na život nekog Istranina što je živio negdje daleko. Životopis rimskoga gramatičara Simplicija (I. 151) iz Emone tek je pokušaj dokazivanja da je jedan gad toga imena postojao i u Istri, osim Emone, danas Ljubljane. Iz životopisa koreografa Giovannija Valle (III. 197ff ) malo se saznaje o njegovim radovima, a više o životu koji dokazuje da je ipak bio Istranin. Zadranin Šime Stratiko naložio mu je da izradi neke radove koje je kasnije prisvojio, pa je Valle ispao kao izvođač njegovih zamisli, što ipak nije istina. Životopis rimskoga viteza Caija Basilida tek je refleksija o pulskome natpisu o kojem su izvijestili drugi (I. 107). Čitava „biografia“ sastoji se od jedne jedine rečenice. Takav je manje-više najveći dio njegovih životopisa. Malo ih je koji cjelovito opisuju život i rad nekog lika, osobe od rođenja do smrti. Metoda kojom je Stanković pisao svoje životopise metoda je znanstvenog pozitivizma. Ona je rezultat vrlo široke erudicije, istraživanja u knjižnicama i crkvenim pismohranama, osobnim ostavštinama, obiteljskim pismohranama u koje je zalazio za svojih čestih i kratkih putovanja. U predgovoru se čita kako sve što je napisao dokazuje citatima pisaca, svezaka, stranica, ali da ipak sumnja kako je u svemu potpuno uspio. Stanković je škrt kada hvali, a ako hvali, služi se riječima svojih izvora, uvijek tuđim riječima. U ovom stilu piše da je „jasnog i jednostavnog izričaja bez studija elokvencije i stilskih uresa“, pa u tome slijedi Descartesovu tradiciju stila Johna Lockea, iskazujući se tako kao trezven građanin što se svjesno udaljava od pohvalbenih tradicija feudalnog životopisa, pa njegov stil mjestimice postaje težak i cjepidlačan zbog velike želje za akribijom. Bio je to stil koji se kasnije iskazivao kao znanstven i nije se obraćao širokoj publici. Njegov pristup predmetu prožet je znanstvenim duhom XIX. st., koji zamjenjuje etičke, političke i umjetničke elemente tradicionalnog životopisa.9 Nije samo metoda znanstvena, znanstvenost i studij su za Stankovića pravi mit, središnja tvar i movens likova o kojima je pisao. Životopise dijeli na životopise rimskih činovnika, svetaca, prelata, pisaca, vojnika i ličnosti koje su se istakle „na neki drugi način“ (per altri titoli). Svi, baš svi, osim vojnika, duguju svoj uspjeh upornom studiju i znanstvenu daru. Stankovićeva knjiga sadrži životopise maloga broja pjesnika i slikara, nema ni Andrije Medulića, malo je glazbenika i skladatelja. Samo jedan životopis opisuje život učene žene, a i taj je malog značenja; Stanković nije napisao ništa što bi se moglo usporediti s Kukuljevićevim životopisom Cvije9 Jan Romein, Die Biographie, Einfűhrung in ihre Geschichte und ihre Problematik, Bern, 1946., str. 15. (Naslov izvornika: Die Biographie, een inleiding.)

Ivan PEDERIN

PRILOZI O ZAVIČAJU

te Zuzorićeve ili Vittorije Colonna, hrvatske ili talijanske životopisne književnosti, koji u XIX. st. nastavlja polazeći od renesansnih tradicija umne, lijepe i duhovite žene što djeluje u svom salonu kao Mme Récmier kraj Pariza ili Caroline Pichler u predgrađu Beča. Znanost je glavno pitanje životopisa koje Stanković piše kako bi pobudio svoje Istrane na proučavnje povijesti i arheologije, što nije „bez ugodnosti i zadovoljstva iako bi na prvi mah moglo izgledati suhoparno i mučno“ (I. 19). Znanost i studij su pokretačke snage njegovih likova. Sveti Jeronim, zbog čijeg je zavičaja Stanković ušao u duge i neplodne polemike s Ivanom Kaporom i Andrijom Demori (Cernecca), postaje učenikom Barabbana, hrani se jednostavnim ječmenim kruhom i sočivicama (I, 30-31). Kršćanska poniznost? Svakako, ali k tome i žarka ljubav za znanost zbog čega Jeronim ustaje protiv onih što misle da su, postigavši doktorat, stekli i mudrost svijeta. Život svetoga Jeronima, sveca Katoličke Crkve, nema metafizičkih odnosa. Stanković ne opisuje njegovu pokoru, postove, pokore, čudesa koja je napravio, već samo njegovu zanesenost studijem i znanjem, njegove govorničke sposobnosti, filozofske i povijesne spise na grčkom i latinskom, njegove pjesme i proučavanja hebrejske filologije. Priznanje ne izostaje i Jeronim će se proslaviti na koncilu u Damasku svojim tumačenjima Svetoga Pisma, pa će mu papa povjeriti da Vulgatu prevede na latinski. Jeronim se vraća u Rim i najuglednije gospođe cijelog Rima hrle k njemu moleći ga da ih podučava (I, 215). Dakako, ustaju zlobnici i zavidnici. Sveti Jeronim nije kod Stankovića drugo, nego učen i ambiciozan građanski znanstvenik. Giovanni iz Trsta, koji je 766. postao patrijarhom Grada (Gradeža), bio je učen, pobožan i pun svih kreposti. Upada u oči nesrazmjer između kršćanskih vrlina i učenosti. S druge strane, opaža se snaga duha građanskog individualista koji za znanost traži nezavisnost. Stankovićevo putovanje prema znanosti zamjećuje se i u predgovoru drugome svesku, u kojem hvali terminaciju koparske komune iz 1628/29. zato što šalje četiri mladića iz patricijskih obitelji na studij u Padovu. Stanković osuđuje činjenicu što u cijeloj Istri, uključujući i Kvarnerske otoke, nema nego jedna latinska škola u Kopru. Stanković specificira znanstvene grane kojima se bave njegovi likovi. To su: bogoslovlje, filozofija, matematika, politika, javna ekonomija, moralka, sveta retorika, asketika, povijest, hereze, znanstvena harmonija, viteška harmonija, erudicija, arheologija, pjesništvo, heroičko-komično pjesništvo, didaktika, epistolarna, bukolička, lirička i komična (II. 16). Teologija je navedena, ali je od nevelikog značenja, čak i u životopisima svećenika, katoličkih i protestanskih, malo je teoloških razmatranja. Stanković, iako svećenik, bio je odviše građanin da bi se bavo bogoslovljem. Jedan od

351

352

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ivan PEDERIN

njegovih likova, kojeg Stanković opisuje kao duhovno srodnog,10 je Paolo Vergerio (Pavao Vergerije), filozof, pravnik, povjesničar, govornik i jedan od obnovitelja latiniteta u XIV. i XV. st. Jeronim Muzio je pisac, pjesnik, teolog, povjesničar, moralist i dvorjanin i „pravo je čudo kako je on mogao toliko napisati, iako nije imao otiuma i slobode, već je živio teškim i siromašnim životom, kako sam kaže. (II. 131, 150). Gian Rinaldo Carli, drugi lik s kojim se Stanković poistovjećuje i daje mu osobine svoje ličnosti, fizičar je, matematičar, pjesnik, povjesničar, kritičar, filolog, antikvar, diplomat, političar, liječik, filozof, elegantni stilist u svim ovim disciplinama. (II. 334.) Znanstvenik nije specijalist, kakvi su znanstvenici naših dana, već univerzalni učenjak prosvjetiteljstva, koji znanost nastoji pibližiti svima.11 Razlika je u tome što znanost za Stankovića nema socijalni karakter, pa ni pokrajinski; Istra ne treba posebni znanstveni sustav, već univerzalni kao renesansa. Znanost je, ponovimo, pokretačka snaga njegovih likova, oni obično prave karijere u znanosti, odnosno dolaze na glas, dobijaju pozive knezova i papa koji žele da im oni služe perom. Girolamo Muzio uživa gostoprimstvo Ludovica Capponija u dvorcu Panneretta, tri milje od Firence. Svojim perom spašava ugled svoga gostoprimca (II. 173). Giuseppe Tartini iz Pirana dolazi na glas i prima pozive da svira na krunidbi Karla VI. u Pragu, a zatim pljušte pozivi s raznih dvorova iz Njemačke, pa iz Londona... Čašćen je i darivan pa se vojvoda od Clermonta uzalud trudi da ga privuče na svoj dvor. Uspjeh u glazbi duguje „znanosti jer je svojim oštrim okom proniknuo tajnu filozofije harmonije...“ (II. 258-304). „Prosvijetljena mletačka vlada“ osniva katedru za nautičke znanosti i astronomiju za Gian Rinalda Carlija, „pa ga poziva u najznatniji arsenal da kao savjetnik upravlja radovima i reformira nacrte...“ (II. 342). Onda odlazi u Torino gdje ga kralj Karlo pita za savjet o sustavu sveučilišnog studija i o monetarnim sustavima. Ministri iskorištavaju priliku te ga i oni pitaju za savjete. Ne želi ostati u Torinu pa prelazi u Milano. Kad je Josip II. došao u Milano, Carli postaje posrednikom između cara i naroda i postaje njegovim najbližim savjetnikom (II. 348-362). Pietro Bonomo iz Trsta dobija poziv cara Rudolfa II. da dođe u Budim i u Beograd, pa čak i poziv u Carigrad. Godine 1600. nadvojvotkinja Marija, Rudolfova majka, poziva ga da pomogne u obrani nađkanjiške tvrđave u Mađarskoj, koju opsjedaju Osmanlije. Ferdinand ga šalje u Poljsku da osigura pomoć protiv čeških ustanika (III. 34-35). Vojna karijera Giorgija Zuccata bilježi brojne prelaske iz jednoga dvora na drugi, gdje uspijeva osvojiti naklonost vojvodâ, knezova, kraljeva, dvorjanika. Uspio se 10 J. Romein, str. 75. Životopisci rado opisuju sebi duhovno srodne likove. 11 Paul Hazard, La Pensée européenne au XVIIIe siècle de Montesquieu a Lessing, Pariz, 1963., str. 200.

Ivan PEDERIN

PRILOZI O ZAVIČAJU

istaknuti u nekim bitkama, dobija odličja i visoke činove (III. 42-47). Gotovo u svim slučajevima, očito je, znanost pomaže likovima da se istaknu. Oni traže slavu, ali to je slava prosvjetiteljstva, bez junačakog ornata tradicionalnog životopisa i martirija svetačih životopisa i legendi. Stankovićevi likovi su „učitelji“ onako kako je James Cook učitelj u djelu „Cook der Entdecker“ Georga Forstera.12 Za razliku od Forstera, Stanković ne poznaje jedinstva duha i djela te znanstvene pustolovnosti kapetana Cooka. Život Stankovićevih likova je hod prema slavi koja se izražava naklonošću apsolutističkih vladara, a ne naobraženog činovništva organiziranog u hijerarhiju, kakvo je bilo austrijsko činovništvo. Stanković je bio imućan i nezavisan, građanski individualist bez političke i profesionalne pozadine i razloga. Životopisi vojnika kod Stankovića su škrti, to je Biagio Giuliani iz Kopra (III. 37), pa Grgo Franković, seljački sin (III. 64-66) i sl. Oni idu u mletačku službu, bore se, ističu se, pokazuju hrabrost, više vole časnu smrt negoli sramotnu predaju. Njihova djela nikad nisu obrazložena političkim, čuvstvenim ili rodoljubnim razlozima, nikad ne brane slobodu, demokraciju ili monarhiju, čak ni kršćanstvo protiv Osmanlija. Oni su condottieri s izraženim osobnim i vojničkim osjećajem časti i svješću o stališkoj etici. Stankovićeva metoda temelji se na akribičnom istraživanju, on je pravi suvremeni povjesničar. Već smo istakli da životopis rimskoga gramatičara Simplicija nije drugo nego pokušaj dokazivanja da je grad Emona, u kojem se rodio, u Istri – a ne u Sloveniji. Stanković izvodi dokaze s velikom akribijom. Životopis Gian-Battiste Vergerija (I. 296-297) i njegova obrana od predbacivanja da je krivovjernik zaključuje se dokazom da on nije umro kao luteran, već kao katolički biskup. Stanković savjesno ispituje izvore. U životopisu Pietra Paola (Petra Pavla) Vergerija izražava uvjerenje da ga je car Sigismund uzeo na svoj dvor, a poslije toga o njemu se ništa ne zna (II. 58). Nema izmišljenih ukrasa njegova životopisa. U životopisu Girolama Muzija opisuje sudbinu kodeksa Selva koji je Apostolo Zeno dao svome rođaku Gian-Rinaldu Carliju, zatim je prešao u vlasništvo markiza Girolama Gravisija, pa u vlasništvo „ministra“ mletačke Sanità. Na kraju je rukopis dobio Stanković koji se njime poslužio da bi napisao Carlijev životopis (II. 131-134). Stanković, dakle, navodi svoje izvore, sastavlja bibliografiju izdanih i neizdanih djela svojih likova. U životopisu Giovannija Valle in extenso citira pismo Šime Stratika, da bi dokazao kako je Stratiko Valleov plagijator ili nešto ne mnogo bolje (III. 198-212).13 12 Helmut Scheuer, Biographie. Studien zur Funktion und zum Wandel einer literarischen Gattung vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart, Stuttgart, 1978., str. 36-42. 13 Od 1921. postavlja se u cenzuri pitanje zaštite autorskih prava pa nastaje pojam plagijata. Ivan Pederin, Austrijska cenzura..., str. 31ff.

353

354

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ivan PEDERIN

Ovakva metoda može uvjeriti naobraženog čitatelja, ali samo čitanje nije osobito privlačno i manje naobraženu čitatelju izgleda cjepidlačno. Odnos pisca prema liku o kojem piše neizravan je. Stanković malo kaže o njegovoj obitelji, djetinjstvu, braku i o samoj ličnosti. Pa ipak, on opisuje izgled sv. Jeronima (I. 207), ali opis nije više od komentara slika koje ga prikazuju. Tartinijev životopis zaključuje opisom njegova sućutnog karaktera. Tartini pomaže udovicama i siročadi, besplatno podučava siromašne dječake, po cijele noći bdije uz bolesnu ženu (II. 312-315). U životopisu Gian-Rinalda Carlija opisuje smrt njegova oca, supruge, njegov drugi brak, ali samo da bi prikazao slijed dogođaja koji čine njegov život (III. 334-347). Ovi rijetki spomeni obitelji i društvenog položaja karakteristični su za životopis XIX. st., koji je obiteljske prilike smatrao malo važnima.14 Za Stankovića je životopis mučno traganje za istinom, te drži da pisac ne smije uljepšati izgled i prikaz svoga lika.15 Ovo načelo je, međutim, nepravedno prema psihologiji, pa Stanković ne vidi čovjeka kao složeni amalgam koji valja „riješiti“ razmatranjem pojedinosti, njegovi likovi zatvoreni su u stroge i tijesne kodekse znanstvene metode. Nigdje se u njegovim životopisima neće naći žarkih piščevih simpatija romantičkih životopisaca prema njihovim likovima, nigdje romantiziranje životopisa kao kod pisaca iz mijene XIX./XX. st. i sklonosti da se istraživanja oplode maštom.16 Pišući životopise, Stanković ističe ugled znanosti pokazujući malo sklonosi prema karakteru svojih likova. Znanost je, dakle, pravi junak njegovih knjiga. Ovo je dug Stankovićevu karakteru i njegovoj odanosti znanosti i znanstvenu radu. Ovdje valja spomenuti naputak za cenzore pod naslovom „Vorschrift für die Leitung des Censurwesens und für das Benehmen der Censoren in folge a. h. Beschliessung vom 14. September 1810.“17 Prema ovome propisu, cenzori su morali praviti razliku između spisa napisanih za znanstvenike i književnih djela za široku i neodređenu publiku. Znanstvena djela, ako su zaista nova otkrića, a ne kompilacije, cenzuriraju se obazrivo i neće se odbiti bez vrlo važnih razloga (čl. 4.). Kod objavljivanja ovih djela dopuštene su sve publilcitarne i reklamne tehnike, a to su bile povlastice koje se nisu priznavale mnogim drugim kategorijama knjiga. Pišući znanstveni povijesni rad kojim se obraćao znanstvenom čitateljstvu, što se vidi iz kataloga pretplatnika ,Stanković je znao da mu ga cenzura neće odbiti i da će se knjiga prodati. Pa ako ovo ne može objasniti Stankovićev karakter i nije najvažniji odnos ovoga djela, on je mogao igrati neku ulogu u njegovoj strukturi. 14 J. Romein, op. cit., str. 44. 15 André Maurois, Aspects de la biographie, Paris, 1928., str. 32. 16 Ivan Pederin, Književno-sociološka pitanja romansirane biografije, Radio-Sarajevo – Treći program, XI(1982.) br. 38., str. 245-268. 17 Državni arhiv u Zadru, pres.1848. XI 21, br. 2726.

Ivan PEDERIN

PRILOZI O ZAVIČAJU

Preostaje da se ispitaju njegovi odnosi s prosvjetiteljstvom, Arcadijom, a onda i s najvažnijim duhovnim strujama njegova doba. Sklonost prema Arcadiji vidi se iz njegove ljubavi prema arheologiji, iako se takva sklonost može zamijetiti i kod drugih esteta u malim mjestima i prije Arcadije, kod nas i drugdje. Arheologija je za Stankovića, a i za mnoge druge, npr. njegova suvremenika Francesca Carraru iz Splita, u prvome redu rimska arheologija. Ona je dragocjen izvor vijesti o mnogim Istranima i njihovim djelima. Stanković je imao malo smisla za slikarstvo, ali često do tančina opisuje grobove svojih likova, reproducira natpise, opisuje nadgrobne ploče i spomenike. Već smo spomenuli Stankovićevu sklonost prema tipovima znanstvenika, to su u prvom redu ljudi koji su živjeli na dvorovima prosvijetljenih apsolutističkih vladara. Njegovi odnosi s prosvjetiteljstvom neizravni su i oprezni zbog straha od cenzure, jer čl. 10. spomenutog spisa zabranjuje sve knjige koje se bave socinijanizmom, deizmom i materijalizmom. Pa ipak, u životopisu Gian Rinalda Carlija spominje Stanković njegovu poemu „Andropologia, ossia della società e della felicità“. U prvome pjevanju Carli piše da društvo potječe od prirode koja je božanskog podrijetla (III. 344). Bio je to odraz prosvjetiteljskih shvaćanja prirodnog prava kao pravog učitelja društva, kako je to formulirao talijanski fiziokrat Gaetano Filangeri u djelu „Della scienza e della legislazione“18 Međutim, u istom životopisu Stanković odbacuje „Contrat social“ J. J. Rousseaua, djelo koje je cenzura strogo zabranila. Negativno mišljenje o Rousseauu vidi se i u prosudbi njegove polemike s Tartinijem (II. 306). U životopisu Gian Rinalda Carlija Stanković spominje njegovu disertaciju „Del libero commercio de grani“ (O slobodnoj trgovini žitom), ali u raščlambi je toliko oprezan da se ne može govoriti o njegovim mogućim simpatijama ili prianjanju uz fiziokrate. I ovdje kao da se pisac boji cenzure koja nije dopuštala djela fiziokratâ, a Franjo I. bio je najbliži merkantilizmu. Tako valja reći da su Stankovićevi odnosi prema prosvjetiteljstvu oskudni i oprezni kao i u ostalih učenjaka i povjesničara njegova doba. Pažljivijem razmatranju ipak neće promaći njegove simpatije prema prosvjetiteljstvu i liberalizmu. Prihvaćao je najvažnija učenja liberalizma, a to će reći nazor da naciju vodi naobraženi sloj s velikom političkom odgovornošću. Feudalizmu nije bio sklon. Bio je, dakle, umjereni liberal u doba kad se Carevina oprezno liberalizirala nakon 1832.19 Mazzinijev i Giobertijev nauk nije prihvaćao, a ni njihov nacionalizam. Stanković je bio tek buditelj kulturne svijesti u Istri. 18 P. Hazard, op. cit., str. 148-151. 19 Ivan Pederin, Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom u Dalmaciji, Matica hrvatska, Zadar, 2008., str. 132ff.

355

356

PRILOZI O ZAVIČAJU

Ivan PEDERIN

I pored svih nedostataka, cjepidlačnosti stila, neizravnosti u gledanju svojih likova, njegova metoda ima prednosti, a to je prije svega kritičnost njegova odnosa prema samom liku. Udaljen od pohvalbenog stila životopisa XVII. st., Stanković uvijek stoji na razboritoj i kritičnoj udaljenosti od lika. Rijetko se događa, kao u slučaju Gian Rinalda Carlija, da Stanković ne krije simpatije prema liku. U nekim prigodama, kao u slučaju životopisa Mate Vlačića Frankovića (Matije Vlačića Ilirika), “Mattia detto Flaccio Illirico“, Stanković ne samo da ističe kritičku distanciranost, nego i zadivljujuću snošljivost prema njegovim „heretičkim“ učenjima (Stanković je bio kanonik). Vlačić da je svakako vrijedan divljenja i slave zbog svoga sretnog uma i velikog znanja, iako je za svaku osudu njegov nemiran duh, žučljivost i mržnja na katolicizam. Njegove doktrine Stanković naziva pervertiranim i šupljim. (II. 105‑106.) Girolamo Muzio je, pak, istaknut pisac, ali loš karakter. Pisao je Stanković i protiv svećeničkog konkubinata, na Muzijevu primjeru. Pošto je opširno opisao sve zasluge zagrebačkoga biskupa Šime Bratulića, primijetio je da je kao biskup bio odveć autoritativan u odnosu prema kanonicima i redovnicima, pa je opisao i njegova trvenja s njima ne priklonivši se ni jednoj strani. Ističe i osuđuje činjenicu da je Bratulić kao biskup bio sklon nepotizmu pa je svoga nećaka, koji je onda još bio dijete, imenovao prepoštom Sv. Marije. Nećak je, čim mu je stric umro, odbacio svećeničke haljine i odrekao se prepoziture (I. 543-562). Svojim pisanjem i metodom Stanković je bar za deset godina ispred znanstvene metode istraživanja povijesti i književnostima u Hrvatskoj. U svoje je djelo uvrstio životopise Hrvatâ i Talijanâ iz Istre. On ih ne dijeli.20 Zacijelo ga možemo smatrati dijelom zajedničke, hrvatske i talijanske kulturne baštine. Za nas je danas dragocjen njegov nazor o naciji koja nije jezično ni birokratsko jedinstvo, već kulturno biće nacionalno i univerzalno u isto doba. Ovakvo shvaćanje nama danas može biti vrlo zanimljivo poslije toliko loših iskustava s isključivim jezičnim nacionalizmima u srednjoj Europi. Ovaj način pistupa naciji, koja nije isto što i suvremena država, omogućuje Stankoviću da vidi naciju, ali ne kao problem, pa on tako Istrane ne dijeli na nacije. Korpus njegovih likova korpus je ljudi što su se istakli umom i radom, proslavivši tako Istru. Oni su ugrađeni u kulturni identitet Istre.

20 Tako Petar Strčić (op. cit., str. 12) ističe da se Stanković suprotstavlja iredenti. Italia irredenta pojavio se kao politički termin u talijanskom parlamentu tek 1877.

Nevenka NEKIĆ, Zagreb

357

ISTRA U SJEĆANJIMA UČITELJICE ANE DOŠEN Ljudi vole čitati memoare. To je uvijek otvaranje nečije intime koja, ovisno o autoru, ima granice u javnome ili privatnome poniranju. Ovaj ispovjedni tekst, pisan u trećem licu, više se bavi javnim društvenim zbivanjima, ali uvijek kroz povećalo osobnoga pogleda na vlastiti položaj i fizičko-psihički doživljaj. Nikada ne prelazi granicu intime koju neki današnji kritičari pa i čitatelji grozničavo traže po stranicama ovakve ili druge literarne vrste. ANA DOŠEN (1920.)*1dostojanstvena je i, unatoč poodmaklim godinama, ne misli da treba otkrivati mladenačke posve intimne misli i događaje. Važno je kakva je bila draga i uništena Istra u koju je došla u vrlo nemilo vrijeme kao * Ana Došen: ISTARSKA UČITELJICA: Uspomene iz Zone B, Naklada Pavičić, Zagreb, 2014., 256 str.

358

PRILOZI O ZAVIČAJU

Nevenka NEKIĆ

hrvatska učiteljica poslije odlaska fašistâ. Knjiga se čita kao roman jer se u njoj događaju neprestani pokreti glavne junakinje, iz mjesta u mjesto, iz jedne bijedne sobice u drugu, iz jedne životne situacije u novu. Ono što je neprekinuto u iskazu jest toplina i dobrota koja uvijek nosi mladu djevojku diljem zgažene zemlje Istre. Znakovito je kako nenametljivo donosi istinu o raspoloženju stanovnikâ Istre koji u njenom prvom mjestu učiteljevanja Španidigi godine 1945. pjevaju: „Mi smo pa Istrani, Hrvati pravi. Ma kano lavi svoju zemlju branimo...“ Moja sjećanja, čitajući ovu vrijednu knjigu, dopiru tek do 1948. kad sam kao učenica prvoga razreda ljetovala u Istri i stojeći na povišenom mjestu pjevala: „Istro mila, Istro ti slavenska...“, nikada ne spominjući hrvatsko ime. Pa i danas neki zastupnici u Hrvatskome saboru boje se riječi hrvatska Istra kao vrag tamjana, govoreći uporno „Istrijani“ ili neki drugi nacionalni/“nacionalni“ epitet, samo da se ne spomene toliko im mrsko ime. Čak ni Istarska enciklopedija, koja razmjerno nedavno (2005.) otisnuta, ne spominje dr. Franju Tuđmana! Ali zato spominje izrazito fašistički nastrojene likove čija imena i danas nose ulice po istarskim gradovima i selima. A nacionalne manjine, koja nipošto nije (na)sljednica škvadra između 1920. i 1943., ima svega 4 posto! Putovi kojima prolazi mlada učiteljica poslijeratnih godina posuti su turobnim fizičkim i više negoli skromnim materijalnim dobrima. Od spavanja na podovima i knjigama do malih obroka i samoće u početcima rada. To se polako mijenja, a ponajviše njenim ulaskom u pretužna sjećanja istarskoga puka. Trebalo je naučiti dijalekte raznih mjesta, spoznati gorke uspomene i poniženja fašističkih nasilja: mijenjali su prezimena i imena stanovnikâ nasilnim putem, čekićima otukli natpise na grobovima, zabranili hrvatski jezik u školama pa i na javnim mjestima, napajali neposlušne ricinusovim uljem, protjerivali hrvatsko stanovništvo (samo u Zagreb doselilo se u vrijeme talijanske fašističke vlasti između dva rata oko 30.000 Istrana!) i ubijali, kao konačno rješenje, zbog otpora potalijančivanju. U takvu Istru, koja 25 godina nije smjela imati hrvatski identitet, došla je i Ana Došen da kao hrvatska učiteljica pobudi zgaženi duh koji je ipak tinjao pod pepelom. Zapanjuje njezino sjećanje koje se ne ograničava na opću sliku, nego vrlo točno pamti mjesta, kuće, ljude, imena kolega, jela, običaje i povijest gotovo svakoga značajnijega prostora, pa i dvorišta. Pamti i ANDITO (prolaz, hodnik), kako se zvalo neprikladno i hladno mjesto gdje je jednom morala spavati. Zamalo je proglašena

Nevenka NEKIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

opasnom, što nije imalo nikakve osnove. Ali strahovi su još vrludali zaraštenim stazama i Istra se oporavljala od jednoga nasilja, da bi upala u drugo. (Sjetimo se baš u to vrijeme zaklanoga mladoga svećenika Miroslava Bulešića!) O nasiljima Ana nije voljela pisati, nastojala ih je previdjeti, smatrajući da je veća korist negoli je šteta od novoga, komunističkog režima. Ponegdje navodi lažne politikantske manevre: „Izbori su uvijek završavali onako kako se željelo. Makar, ponegdje, uz pomoć kamionom dovezenih ljudi. Otkud? Kao da je to pitanje tada bilo uopće važno. Važno je bilo stvoriti potrebno biračko tijelo“. Srastanje sa stanovnicima njenih radnih mjesta, učenje dijalekata, ulazak u pisanje najprije za vlastite potrebe pa onda i u listu Hrvatski glas (Buje, 1947.-1955.), ostat će zabilježen u Aninim autorskim tekstovima, duhovitim dijalozima Jurine i Franine, dva dobroćudna istarska starca, težaka koji u dijalektu s Materaštine na jednostavan način komentiraju događaje. Možda se baš tu nalazi središte Anina razumijevanja i ljubavi prema Istri. Javljala se i u drugim listovima, napredovala u službi, upoznala velik i raznolik svijet intelektualaca, osobito političarâ i spisateljâ, prisustvovala značajnim događajima kakav je bio, primjerice, Prvi festival hrvatske kulture na Bujštini 1947. godine, gdje se pjevalo: „A pole ste nas još tukli, / I u koparske pržune vukli...“ Pamti Ana svoje dugačke staze, bezbrojne kilometre prehodane Istrom kada nije imala prijevoza, uvijek nošena nekim vjetrom ljubavi i čudesne snage koju daje mladost puna ideala. Koliko li se trebalo boriti za običnu domaću riječ nakon silnoga nasilja talijanskih fašista! A danas, kaže Ana, prođeš našim naseljima i ugledaš samo strane natpise: „Nije li američki vau stekao ponegdje svoje mjesto i kao usklična riječ čuđenja. Nekad je to bilo: o, ma gle! Ili: joj! A vau je bio i ostao onomatopejska riječ za lavež pasa.“ Pojam SLAVA (schiavi = robovi) sačuvao se do danas u glavama ponekih iredentista. Ne će više javno ispisivati po zidovima istarskih gradića ROMA DOMA (Rim kroti!), kao da smo divlje zvijeri, ali primisli i poniženja nisu posve iščeznula. (Domovinski rat pamti ih!) Propala je ideja da se Zona A i Zona B pripoje Jugoslaviji. U Buje je 1954. godine došao maršal Tito. Već je Londonskim sporazumom bilo dogovoreno da se Zona A preda Italiji, a Zona B Jugoslaviji. Sve će završiti tek 1975. godine Osimskim sporazumom. Veći dio Zone B pripojen je Hrvatskoj, a manji dio Sloveniji. Svečanost Titova dolaska bila je najveći događaj onoga doba u Bujama: Ana čuva fotografiju na kojoj se vidi kako sjedi u drugome redu, odmah iza Tita i Kardelja na svečanoj priredbi. Anin zbor otpjevao je Titu himnu slobodi, ali ne onu Gundulićevu, „idiličnu i slatku“, kaže Ana, nego gorku i krvavu Drage Gervaisa i Ivana Matetića Ronjgova. Bila je prikladnija. Intimno se Ana na kraju knjige ipak priklanja onoj Gundulićevoj, jer donosi mir i ljubav.

359

360

PRILOZI O ZAVIČAJU

Nevenka NEKIĆ

Valja napomenuti da je rodno mjesto Ane Došen selo Krnjeuša o kojemu ne piše ništa, osim jedne rečenice: „O krvavim kolovoškim događajima 1941. u krnjeuškom kraju dovoljno se govorilo.“ Piscu ovih redaka ne čini se tako. Vjerujem da danas, osim nekoliko preživjelih i povjesničarâ, nitko ne zna što se ondje dogodilo toga strašnoga 2. kolovoza 1941. godine. Krnjeuša i Vrtoče, dva hrvatska sela u zapadnoj Bosni, doživjela su potpuno uništenje u samo jednome danu. U Krnjeušu s dvanaestak hrvatskih kuća i osamdeset stanovnika upalo je oko 1.000 četnika i izvršilo pokolj. Dakako, po svome običaju, koji nije zaboravljen ni do Domovinskoga rata, najprije su sve opljačkali, a onda zapalili. Pokolj nad gotovo svim stanovnicima izvršen je neopisivo okrutno, a prije stvaranja nove, nezavisne Hrvatske, o tome se nije smjelo ni govoriti, kamoli javno pisati. Tako i na sličan način likvidirani su Boričevac, Zrin, Lastve, Tovarnik, desetkovana Donja Motičina kao i mnoga druga mjesta. Imena ubojica ponavljaju se i u Domovinskome ratu. Ponavljaju se i postupci, pa tako i paljenje crkve. Preda mnom stoji popis ubijenih u Krnjeuši toga dana, među njima i Došenovi. Činjenica je da u Krnjeuši nije bilo hrvatske vojske. Ne čudim se da učiteljica Ana Došen ne želi pisati o tim događajima. Cijela je ova knjiga napisana sine ira et studio. Preživjela rodbina završila je u izbjeglištvu u bjelovarskom kraju. Mnogi su poslije ostavili drage i humane tragove u Aninu životu koji je u dvadeset i prvoj godini bio prelomljen, kako kaže. Osobito se rado sjeća časnih sestara koje su ulazile u njenu životnu priču kao biserje koje vrijedi sačuvati. To ova knjiga i čini. Hvala nakladniku koji se brine o tomu da se memoarskom prozom sačuvaju važne uspomene, ne samo za pojedinca, nego i one povijesne, općeljudske. Pa tako i o hrvatskoj Istri.

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

STJEPAN ČUIĆ “Osvjetljivanje komunističke prijevare” (Ivan Grljušić: Komunističke priče)

363

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ “Politika i obiteljske tajne” (Ratko Cvetnić: Povijest Instituta)

366

“Roman obilježen pop-kulturom” (Irena Lukšić: Očajnički sluteći Cohena)

369

VANESA BEGIĆ “Priče s morske strane” (Milan Osmak: Ovce na južnom vjetru)

372

DARIJA ŽILIĆ “Knjiga dobrih priča, ali i prosječnih zapisa” (Enver Krivac: Ništa za pisati kući o)

375

“Pohvala običnom životu” (Jana Prević Finderle: Ti još pričaš o nogometu)

378

MIODRAG KALČIĆ “Tematski promašen i filmskoj Puli nepotreban zbornik” (N. Gilić – Z. Vidačković /ur./: 60 godina Festivala igranog filma u Puli i hrvatski film: zbornik radova)

380

SLAVEN BERTOŠA “Jubilarni zbornik” (Buzetski zbornik, sv. 40.)

386

NEVENKA NEKIĆ „Zdenac života“ Ivana Meštrovića u Zagrebu (Miljenko Galić – Josip Botteri Dini: Meštrovićev zdenac – u spomen artifeksa)

391

OSVJETLJIVANJE KOMUNISTIČKE PRIJEVARE Ivan GRLJUŠIĆ: Komunističke priče, Istarski ogranak DHK, Pula, 2013., 105 str.

Rukopis „Komunističke priče“ Ivana Grljušića zanimljiv i po svojoj tematici i po autorovoj izvedbi. Gotovo cijelo stoljeće ova je tema bila izazovna i privlačila je mnoge beletriste, publiciste, znanstvenike i politologe. Svaki joj je autor prilazio na svoj način, kako u pogledu zaključaka do kojih je došao, tako u pogledu vlastita intimnog odnosa koji je prema temi imao. Unatoč tomu što je bjelodano da je boljševizam zločinački pokret, koji je bitno pogoršao civilizaciju, ima autora koji dvoje o tome je li boljševizam zločinački pokret ili naprosto revolucija?! Mnogima Lenjinove i Staljinove žrtve nisu u prvome planu, odnose se prema njima kao „kolateralnim žrtvama“ u tzv. „revolucionarnom hodu povijesti“. Još i danas, nakon što se devedesetih godina prošloga stoljeća raspalo komunističko (boljševičko) carstvo („carstvo zla“ – kako ga je nazvao američki predsjednik Ronald Reagan), pišu se opsežne knjige o Lenjinu, Staljinu, Trockom kao o nezaobilaznim povijesnim ličnostima. Može se jamačno o njima i tako pisati, ali je problem u tome ono što se u takvim tobožnim znanstvenim radovima zaobilazi. Što bi bilo da se te „povijesne ličnosti“ nisu uopće pojavile? Kako bi izgledala Rusija, kako bi izgledala sama Europa? Kako bi izgledao Balkan, Bosna i Hercegovina, Srbija, Albanija... Kako bi izgledala Hrvatska? Kako se uopće moglo dogoditi da su mnogi talentirani pjesnici slavili te „povijesne ličnosti“? Sam Miroslav Krleža slavio je „Lenjinovu baklju“, a Cesarec je prije pogubljenja pisao na papiriću – „Živjela sovjetska Hrvatska!“ Je li to bi bila zabluda ili indoktrinacija? Je li moguća tolika indoktrinacija? Ako jest, zbog čega jest? Je li to zbog neprosvijećenosti, zapuštenosti, zbog slijepe vjere u vođe...? Bilo kako bilo, čini se da je svaki rukopis u kojem se govori o boljševičkim temama dobro je došao. Otima ih zaboravu koji često zna biti projektiran, tj. namjeran. Naročito u nas. U nas postoje naročite škole neoboljševizma među politolozima,

363

364

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Stjepan ČUIĆ

sociolozima, povjesničarima, novinarima... Te su škole planski razmještene, kako po lokaciji, tako i po utjecaju na javno mnijenje. Izmjenjuju se samo, kad treba što reći ili komentirati, njihovi predstravnici. Govore – oni! Pitaju – oni! Komentiraju – oni. Riječ je o zatvorenu krugu obmana i prijevara. A zašto to čine i zašto čine tako? Postoje sigurno i drugi načini da se u javnosti plasira određeno promišljanje. No to je škola, boljševička, u blažoj verziji – kumrovečka, s njom sve počinje, s njom počinje povijest, ona uči kako je prije bila je buržoazija, a buržoazija je „eksploatator“ radničke klase. Radnička klasa mora dokinuti (eliminirati) buržoaziju s povijesne scene, a to može samo pomoću svoje avangarde, boljševičkog tipa partije; to ne mogu biti nipošto građanske stranke, jer građanske stranke zaziru od revolucionarnih metoda i nasilja. Nisu ni socijaldemokrati, jer socijaldemokrati bi stvarale koalicije, a opasnost od koalicija jest u tome što se dopušta i drukčije mišljenje, a drukčije mišljenje nužno vodi u frakcionašenje. Krug se ponovno zatvara. Stoga zbog zatvorena kruga, naročito kod Lenjinovih sljedbenika, ali i kod Staljinovih posrednika, vlada paničan strah od otvaranja tih tema. Naročito kod nas vlada taj strah. Naši službeni ideolozi još nisu razlučili antifašizam od staljinizma, a kamoli da bi mogli pomisliti kako se boljševička praksa – od Lenjina, preko Staljina, do Hruščova i Brežnjeva ni po čemu nije razlikovala od Hitlerove prakse, osim po trajanju. No kad se takva praksa ozakoni kao državna praksa te posegne za svim instrumentima države – od paragrafa do pendreka i logora, tada nastane stanje u kojem se jezik reducira sve do svoga utrnuća, a okoliš se revno priprema za pustinju. To je sa stajališta ciljeva koje se želi postići potpuno logično. Jezik se pretvara u propagandu, a iz okoliša se uklanjaju svi oblici koji podsjećaju na „predrevolucionarno vrijeme“ – od stvarne i simbolične eliminacije carske obitelji Romanovih, do rušenja crkava i samostana. To je logika boljševizma. Sam je Lenjin govorio da „socijalizam mora napasti ondje gdje je kapitalizam najslabiji“, a to je – u vrijeme kad je to govorio – bila Rusija. Problem je inače u naučavanju o tom razdoblju: učeni autori, oprezni, informirani i nadareni, samo taksativno nabrajaju milijunske žrtve boljševizma, razlažu povode, uzroke i razloge, ali rijetko postavljaju zdravorazumsko pitanje: s kojim su pravom te žrtve pobijene? U čijoj su zemlji došli „dizati revoluciju“? Dokaz za ovu tvrdnju jest mit o argentinsko-kubanskom „revolucionaru“ cheguevarskog tipa. On je s nekolicinom svojih sljedbenika, nakon što se na Kubi razišao ili dogovorio s Fidelom Castrom, otišao u Boliviju, da digne ustanak protiv kakve-takve legalne i legitimne uprave u toj zemlji. Ubijao je seljake koji bi ga odbili slijediti, pa čak i slučajne prolaznike! Kao da je to „normalno“ – seljaci ne znaju da ih je on došao osloboditi „okova prošlosti“. Unatoč tomu, svjetska, a naročito europska ljevica, uzdigla je Che Guevaru na razinu mita, i taj mit njeguje sve do danas. I danas se njegovi posteri koče po europskim ulicama i trgovima i pozivaju neuku, a zanesenu, mladež na „re-

Stjepan ČUIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

voluciju“, u kojoj bi oni šupljim, a primamljivim, frazama slijedili „velike meštre sviju hulja“ na Lenjinovu putu sve do Berlina i Pariza – u otimačinu. U najboljem slučaju, osigurali bi prostor kakvoj Crvenoj armiji i pridruženoj izmanipuliranoj svjetini da uguše demokratske procese nakon devedesetih godina prošloga stoljeća, baš kao što su to 1968. učinili u Čehoslovačkoj, jer da je posrijedi „kontrarevolucija“. Te usijane i ispražnjene glave dostojne su žaljenja. Nakon svega što se dogodilo na europskom kontinentu, ali i drugdje u svijetu, a čemu je uzrok boljševizam, slaviti nasilje širokih razmjera kao što se slavi kakav romantičarski pokret, mogu samo indoktrinirani ljudi, a tako indoktrinirani mogu biti samo ljudi koji nisu mogli imati pretpostavke za racionalno rasuđivanje ni osjećaj pijeteta prema ljudskoj patnji biblijskih razmjera. Zato je svaki rukopis u kojem se kritički govori o boljševičkim temama dobrodošao, a naročito u nas. Naš se boljševizam balkanskoga tipa kao tema osobito zaobilazi. Svi ga zaobilaze, nasjedajući na tzv. „historijsko ne!“ kad se 1948. Josip Broz Tito, vođa jugoslavenskih boljševika, razišao sa Staljinom. Broz se sa Staljnom razišao, ali je sustav ostao isti. Organiziran je gulag na Golom otoku, postojale su tamnice u Staroj Gradiški, Lepoglavi, Bileći i na mnogim drugim mjestima! Postojali su prijeki sudovi, čak i „administrativne“ kazne. Kao da se o tome ništa ne zna. Neznanje o boljševičkom razdoblju i nepoznavanje bolješvizma postalo je prirodno stanje. Imale su mu se samo pjevati laude. Kako drukčije protumačiti da su veliki slikari i kipari portretirali Broza, a pjesnici mu pjevali ode – od diletanata do nadarenih (Nazor, Miljković...), i to u vrijeme kad su preko noći nestajali ljudi?! U tom je smislu dobrodošla knjiga „Komunističke priče“ Ivana Grljušića kao prinos osvjetljivanju komunističke prijevare, odnosno komunističkog sustava koji je nemilice tvarno i duhovno desetljećima uništavao sve nacije i zemlje u kojima je bio jedini model vladanja, kao i prinos osvjetljivanju tipično jugoslavenskoga komunizma. Rukopis je dobro, solidno i darovito napisan. Jezik je kultiviran, dokumentaran i suvremen, možda pomalo pamfletistički. No temu za kojom je autor posegnuo kadšto nije lako obraditi izvan naglašene osjećajnosti. „Komunističke priče“ Ivana Grljušića jamačno će imati svoje čitatelje. Stjepan Čuić, Zagreb

365

366

POLITIKA I OBITELJSKE TAJNE Ratko CVETNIĆ: Povijest Instituta, Mozaik knjiga, Zagreb, 2013., 336 str.

U dosadašnjim knjigama, ovjenčanima nagradom „Ksaver Šandor Gjalski“ – dnevničkoj ratnoj prozi „Kratki izlet“ iz 1997. i romanu „Polusan“ iz 2009. – Ratko Cvetnić dokazao se kao izniman stilist, vješt pripovjedač, ali i oštar kritičar društvenih devijacija te pronicljiv analitičar zbilje. Treći roman „Povijest Instituta“ potvrđuje da će Cvetnić ugled među dobrim poznavateljima suvremene domaće proze zadržati i ubuduće. Roman je to po mnogočemu blizak prethodnome, „Polusnu“. Za pripovjedača Cvetnić opet ima lucidna intelektualca koji otvorenim očima promatra svijet i zapaža anomalije, ali je sposoban prepoznati i uzroke, odnosno uzročnike aberacija. A one, kako je u posljednjem romanu naglašeno, izvore imaju u prijašnjim vremenima, odnosno prethodno uspostavljenoj praksi od koje se ni danas ne odustaje, unatoč očitoj besperspektivnosti u koju je stara praksa dovela čitavo društvo. Pripovjedač je Buco Stupar, povjesničar čija je uža specijalnost hrvatska povijest nakon Drugoga svjetskog rata, o kojoj on primjerice veli kako je: „...vrlo plitko zakopana pa je povjesničaru već u krugu ZET-ovih tramvajskih linija dostupan dovoljan broj maloljetnih lubanja s rupom u potiljku“. No, kako se „...na poslu proučavanja poratne povijesti nitko ne može obogatiti, osim možda tvornice lopata“, Cvetnićev Stupar honorarči kao novinar. To autoru pruža priliku da se u čestim mikroesejističkim digresijama, kao u prethodnim rukopisima, pozabavi brojnim problemima naše suvremenosti. Cvetnić se ovdje, uz druge teme, zdušno prihvatio ironične analize

Božidar ALAJBEGOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

srozavanja hrvatskoga novinarstva tijekom posljednjih desetak godina, te političkog konvertitstva prvih godina novouspostavljene državnosti. Osim što čitatelj dobiva uvid u pripovjedačevu životnu priču, pratimo i životnu sudbinu pripovjedačeva najboljeg prijatelja, beskompromisnog novinara Velimira Košnika. Radnju autor gradi oko činjenice da je Košnikov rad na monografiji jedne „značajne nacionalne ustanove“ u povodu stogodišnjice njezina osnutka bio zaustavljen nesretnim stradavanjem, pa se Stupar prihvatio dovršenja toga djela. Košnikovo odrastanje Cvetnić smješta u ulicu koja nosi ime Veselka Tenžere, a Košnika on svjetonazorno oblikuje po uzoru na toga velikog i beskompromisnog hrvatskoga novinara i esejista. Proučavajući prijateljev materijal za monografiju Instituta, Stupara zasipaju kosturi iz raznoraznih ormara, pa tako osim brojnih nepotističkih i koruptivnih radnji te isisavanja novca iz proračuna ustanove, otkriva nečasnu ulogu vlastita oca koji je bio važan zaposlenik Instituta. Tako je nekoliko intimnih priča uokvireno društveno-političkom kronikom, publicističkom analizom hrvatske socijalističke, ali i suvremene stvarnosti. A te su, kako saznajemo, zbilje u oba doba umnogome obilježene zaplotnjaštvom i različitim inačicama „laktarenja“. Cvetnić se trudi dokumentarizmom zagušene publicističke dionice osvježiti intimističkim epizodama iz života dvojice prijatelja, a te se dionice ubrzo počinju prožimati. Posebno šarmantan „začin“ romana, stilistički zanimljiviji od onoga društveno‑analitičkog, jest pripovjedačevo autoseciranje, što se gotovo pretvara u sociološku studiju života jednoga 40-godišnjaka, netom razvedena samca, intelektualca, svjesnog svoje apartnosti u svijetu koji počiva na imperativu vječne mladosti. Investicijsko održavanje samačkog stančića, u koji se Stupar nakon razvoda vraća, postaje istovjetno „investicijskom održavanju“ njegova mentalnog i tjelesnog stanja. Dionice pripovjedačeva preuređivanja vlastita života i skupljanja krpica svoga novog „ja“, čija je dotadašnja svakodnevica posve bila posvećena supruzi, pokazuju se kao neočekivan, vrlo sugestivan egzistencijalitički sloj romana. Pritom Cvetnić uspješno nalazi stilistički originalna rješenja kako bi opisao klišejizirane situacije i svakodnevne banalnosti. Cvetnić spada među bolje stiliste suvremene hrvatske književnosti; rečenice su mu razgranate, vrludave, višeslojne, često i višeznačne, garnirane ironijom i sarkazmom, pravim vatrometom stilskih figura, bogatom teksturom i efektnim izričajem. „Povijest Instituta“ postupno se pretvara u historijat niza sebičnih oportunista, „projektanata“ različitih ostapbenderovskih pothvata, ali je istovremeno povijest načina funkcioniranja političkih sustava zasnovanih na korupciji, nepotizmu, beskrupuloznosti, napredovanju bez obzira na nedostatak stručnosti... Premda analizira i problematizira odnose u vrijeme socijalizma, autor pokazuje da se sa sličnom praksom nastavilo nakon promjene sustava. Naslovni Institut metaforična je preslika

367

368

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Božidar ALAJBEGOVIĆ

državnih isntitucija. Prigodom osnutka, Institutu je namijenjena zadaća „učenja naroda racionalnom ponašanju i čuvajući mu memoriju, istovremeno je čuvao i njegovo dostojanstvo“, e da bi se s vremenom pretvorio u institucionalnu karikturu. Istovrsnu je promjenu doživjela i država u kojoj je nastao, dok novoosnovana država, u kojoj je Institut nastavio funkcionirati, „karikaturalnost“ tek treba prevladati, što, svjedoci smo, ne ide ni brzo ni lako. Osim što je podjednako oštar spram ustaške i Titove komunističke vlasti, Cvetnić je kritičan prema neizlječivoj inerciji administrativna sustava, pišući kritiku o neuništivosti birokratske okoštalosti i načinu kako administracija reproducira samu sebe, umnažajući se linearnom progresijom, uhljebljujući podobne i „zaslužne“, tlačeći ovisne i poslušne. Jednako kao u prethodnim Cvetnićevim romanima, zanimljive su spomenute mikroesejističke dionice, među kojima ad hoc možemo izdvojiti onu gdje autor, čudeći se kako su bez ikakve pomoći elektronike i word-processora nastajale beskrajne rečenice naše srednjoškolske lektire, zaključuje kako smo, pod pogubnim utjecajem tehnoloških pomagala koji su defragmentirali našu svijest, izgubili sposobnost kontinuiranog razmišljanja. A možda i zato da bi podsjetio na one koji te sposobnosti nisu lišeni, Cvetnić rukopis dopunjuje brojnim filozofskim referencama i citatima, od Platona, Sokrata i Erazma Roterdamskog, preko Hegela i Pascala, do Heideggera i Ratzingera. Kada se radeći na prijateljevu rukopisu monografije Instituta Buco Stupar suoči s nečasnim radnjama svoga oca, kao poluge sustava koji je bezdušno uništavao ljudske sudbine radi napredovanja onih odabranih, pripovjedačevo intimno suočavanje s obiteljskim tajnama autor vodi u smjeru analize obitelji kao neizbježna mjesta neuravnoteženosti i frustracija koje najčešće ostaju zauvijek nerazriješene. Unatoč mnoštvu britkih opservacija i vrlo lucidnih društveno-analitičkih zaključaka, te ironičnih a često i hrabrih komentara poratne, socijalističke i današnje zbilje, „Povijest Instituta“ naposljetku je sugestivna kronika nekoliko zagrebačkih obitelji i njihovih članova, koja zrcali karakter vremena u kojemu su ti ljudi živjeli i žive. Premda manje ambiciozan i kvalitativno, možda, ponešto ispod razine dosadašnjih autorovih djela, ovaj Cvetnićev roman ipak nadvisuje prosjek recentne domaće proze. Božidar Alajbegović, Rijeka

ROMAN OBILJEŽEN POP-KULTUROM Irena LUKŠIĆ: Očajnički sluteći Cohena, Disput, Zagreb, 2013., 132 str.

Irena Lukšić vrsna je urednica, prevoditeljica s ruskoga jezika, književna znanstvenica, ali prvenstveno spisateljica. Štoviše, riječ je, možda, o trenutno najproduktivnijoj našoj književnici – od 2000. godine do danas Lukšićeva je, naime, objavila čak osam proznih knjiga, dvije knjige dnevničkih i kolumnističkih radova te nekoliko zbornika i antologija. No, i u njezinoj dnevničkoj, publicističkoj, proznoj, ali i uredničkoj produkciji prepoznatljivo se provlači zajednička nit koja se ogleda u tematizaciji ili pak motivskoj razradi nekoliko autoričinih preferencija – to su u prvom redu njezina rusofilija, ljubav prema ruskoj književnosti i umjetnosti, zatim ljubav prema pop-kulturi, posebice rock-glazbi i filmu, te strast prema putovanjima (osobito vlakom, što je čest motiv njezinih djela). Tako je, primjerice, kao urednica časopisa „Književna smotra“, jedan od prošlih brojeva posvetila odnosu pop-kulture i književnosti; edicija „Na tragu klasika“, koju uređuje, svojevrsno je literarno putovanje zemaljskom kuglom i upoznavanje domaće čitalačke publike s djelima manje poznatih autora s raznih strana svijeta; njezina prethodna knjiga „Gradovi, sela, dvorci“ kombinacija je putopisne proze i eseja o književnosti, a njene proze redovito su obilato garnirane citatima iz rock-pjesmarice i referencijama na djela ruskih pisaca koje je upravo Irena Lukšić prevela na hrvatski. Uza sve spomenuto, nezaobilazan sastojak Lukšićinih proznih tekstova jest metaliterarnost te autoreferencijalnost. Već naslov novoga romana „Očajnički sluteći Cohena“ te fotografija Leonarda Cohena na koricama upućuju na to da je tematizacija pop-kulture ponovno njego-

369

370

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Božidar ALAJBEGOVIĆ

vim sastavnim dijelom, a čitanjem se i o prethodno spomenute autoričine preferencije recipijent „spotiče“ iz stranice u stranicu. Radi se o anegdotalnom romanu u kojemu pratimo dogodovštine sredovječne književne znanstvenice na putovanju od Duge Rese preko Montreala sve do New Yorka, i natrag. Osim anegdotalno ispripovjedanih junakinjinih zgoda s putovanja, autorica je roman napučila anegdotama iz života ljudi koje na putovanju susreće, a koji su mahom također stranci u zemlji u kojoj ih upoznaje. Spomenuta citatnost i ovdje je prisutna, a uključuje izvatke iz djela brojnih ruskih autora te stihovlje iz opusa Leonarda Cohena, Paula Simona, Arla Guthriea i dr. Stječe se dojam da su citatnost i anegdotalnost u funkciji oslikavanja šarolikosti svijeta i bogatstva različitosti, ali im je svrha i postizanje stanovite ležernosti. Protagonistica, naime, kreće na put u Kanadu kako bi pronašla Emila, simpatiju iz fakultetskih dana, koji svira u pratećem bendu Leonarda Cohena. Riječ je o impulzivnoj reakciji na poznaničinu opasku kako „nikad ništa značajno u životu nije postigla ni učinila“, pa su u motivaciju upisani elementi neozbiljnosti, stanovite bajkovitosti, baš kao što je autoričina strategija ta da događaje koje akterica na putu proživljava obavije atmosferom ležernosti i zaigranosti, lakoće i bezbrižnosti. Sva ta citatnost, junakinjine misli znatno obilježene mnoštvom pročitanog štiva, odslušane glazbe i odgledanih filmova, podudaraju se sa čestim nizanjem naziva robnih marki čije reklame junakinja primjećuje tijekom putovanja Kanadom i SAD-om. Na taj način Lukšićeva kao da potrošačkom ludilu sjevernoameričkog kontinenta suprotstavlja kulturološki konzumerizam, konzumerizam pop-kulturnih proizvoda i umjetničkih artefakata, pokušavajući potrošnju kulture pretpostaviti potrošnji poznatih robnih marki, a merkantilizmu se implicitno suprotstavljajući promicanjem visoko-kvalitetnih proizvoda različitih umjetnosti. Pritom opise američkih urbanih krajolika „presijecaju“ junakinjina sjećanja na djetinjstvo i mladost proživljena u drukčijim vremenima i prostorima, pa je u takvoj jukstapoziciji moguće iščitati i ironičnu kritiku suvremenoga kapitalizma. Naracija je bljeskovita, svedena na kratke deskripcije i užurbane dijaloge, autorica ne troši vrijeme na duža promišljanja, što je u skladu s junakinjinim impulzivnim odlaskom na put, ali i s doživljajnošću samoga putovanja; slike novih prizora iskrsavaju bljeskovito i brzo izlaze izvan vidokruga, zamjenjuju ih novi prizori, lica, dojmovi... Stječe se dojam kako je posrijedi nizanje dojmova zabilježenih u realnom vremenu tijekom putovanja (što dijelom potvrđuje autoričina tvrdnja kako je tekst utemeljen na nedavnim putničkim iskustvima). Pojedinim segmentima roman je blizak autoričinu prethodnom romanu „Nebeski biciklisti“. U prvome redu zbog autoreferencijalnosti i množine autobiografskih konotacija te narativna diskontinuiteta (brojni citati koji rukopisu pridaju sloj in-

Božidar ALAJBEGOVIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

termedijalnosti). Junakinja djela „Očajnički sluteći Cohena“ kao da je djevojčica iz romana „Nebeski biciklisti“, ali sad u sredovječnoj, zreloj dobi. No, dok su u prethodnom romanu, koji je tematizrao provincijsko odrastanje osnovnoškolke kasnih 60-ih godina prošloga stoljeća citati (npr. ondašnjih reklamnih poruka) odavali buđenje potrošačke groznice, uz suptilnu subverzivnost zbog nesklapnosti između proklamiranih socijalističkih ideala i intimnih želja puka usmjerenog zapadnjačkom obilju, preobilje markera potrošačke kulture (reklamne poruke, posvuda prisutne robne marke, zaglušna buka senzacionalističkih vijesti o životima tzv. celebrityja) u novome romanu znak su zasićenja, otrježnjenja i deziluzije ljudi koji nakon iskustva života u socijalizmu danas uživaju „blagodati“ kapitalističkog društva – podrigujući pod teretom teško probavljivih, punomasnih obroka reklamokracije, zatupljeni bukom „vijestî“ iz svijeta celebrity-spektakla, omamljeni i uspavani banalnošću komercijalnih medija. Utopija se neprimjetno pretvorila u distopiju, a ono za čim se nekoć žudilo danas je teret i prijetnja, guši nas i plaši. Paradoks je u tomu što je višak slobode ljude pretvorio u robove, a preobilje materijalnog planetarno posljeduje siromaštvom duha. Tako se ova lako čitljiva, zabavna „knjižica“ zapravo nadaje subverzivnim upozorenjem, s kritičkim impulsima upisanima duboko u podtekst, i gotovo imperativno zaziva revalorizacijsko, ponovno i pozorno iščitavanje opusa Irene Lukšić. Božidar Alajbegović, Rijeka

371

372

PRIČE S MORSKE STRANE Milan OSMAK: Ovce na južnom vjetru, Stajer-graf, Zagreb, 2013., 278 str.

More je nepresušni motiv mnogih književnih djela nastalih u raznim epohama, to je vrelo koje neprestano nadahnjuje, koje prožima i spaja razne kulture i civilizacije, ali ih i razdvaja. Od lirskih traktata Predraga Matvejevića o beskrajnu plavetnilu, ili Magrisovih suptilnih zapisa, pa do djelâ niza drugih pisaca, među kojima su mnogi velikani svjetske literature, o moru se pisalo na različite načine. More je protagonist, ujedno i lajtmotiv najnovijeg djela Milana Osmaka, na prvi pogled donekle zbunjujuće naslovne sintagme Ovce na južnom vjetru, no u jednoj priči čitatelj će otkriti zašto upravo taj naslov. U njoj autor zorno i uvjerljivo prikazuje je li svijetu važniji profit ili ljudski život(i). Djelo možemo definirati i kao malu povijest o („kvarnerskome“) moru, kao „posebnoj geografskoj cjelini“ te kao podlozi, ali i protagonistu, priča s osebujnim likovima i njihovim zapetljanim sudbinama. Književni kritičar Igor Žic, poznavatelj Osmakova djela, zapisao je o ovoj knjizi: Milan Osmak je napisao svoju dosad najozbiljniju novelističku knjigu, a brojne su proze tehničko-dokumentaristički uokvirene izdvojenim navodima iz stvarnosti, koje oživotvoruju obrađenu autorovu priču ili otvaraju nenanemetljiv piščev „dijalog“ s vrsnim djelima svjetske literature o moru. U pričama je uvelike prisutna intertekstualnost, a sugestivni nazivi, igra riječima i imenima nekih remek-djela svjetske književnosti daju im dodatnu privlačnost te se ove proze vrlo lako i s užitkom čitaju. Neki bi književni teoretičari možda ustvrdili da ove proze od čitatelja zahtijevaju određeno predznanje o književnosti, shvaćanje asocijacija, metajezično poimanje određenih pojmova i naslova djelâ na koje se refe-

Vanesa BEGIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

riraju, no i čitateljima bez (pred)znanja knjiga će biti zanimljiva jer, ponovimo, autor piše s lakoćom, vrlo tečno, te otvara i omogućuje uvid u šarolik spektar čitateljevih interesa povezanih s morem na najrazličitije načine. Primjerice, priča naslovljena Tama u srcu asocira na Conradovo djelo Srce tame, Starac još more priziva Hemingwayev roman Starac i more, dok je Poručniku nema tko da piše varijacija na slobodnu temu s naslovom G.G. Márqueza Pukovniku nema tko da piše. No, osim naizgled jednostavnih igara naslovima, asocijacija na djela iz svjetske književnosti ima u cijelome tekstu, koji se može višestruko iščitavati i kao svojevrsna metafora dosadašnjih romana i eseja o moru. Impresionira autorovo poznavanje morske terminologije do detalja, što vješto ugrađuje u pripovjedno tkivo prožeto sugestivnim opisima. Što se tiče deskripcija, Osmak estetski dojmljivo i asocijativno prikazuje ključne prizore djela. Pisac je mjestimice otvoreno privržen svojim protagonistima, ali nikada nije homodijegetski pripovjedač. U nekim je pričama pripovjedač donekle distanciran od likova koje ipak voli, kako potvrđuje fabularni tok, ali ne uvijek ili bezuvjetno. Zato se neki likovi stalno pojavljuju u raznim piščevim djelima – najprije kao djeca ili vrlo mladi ljudi, a potom kao odrasle osobe. Naslovi priča govore o autorovu stavu prema životu, ljudima i raznim pojavama, ne nedostaje ni ljubavnih tema napisanih na s(p)retan način, bez suvišnih prenemaganja, a opet s dušom. Pojedini opisi zaljubljivanja ne djeluju kao da su napisani rukom distanciranoa heterodijegetskog pripovjedača, već prije kao rukom svjedoka rađanja tih ljubavi. Dok su gdjegdje opisi ljubavnih scena gotovo lišeni emotivne komponente. Svi njegovi junaci moraju se suočiti s događajima koji ih mijenjaju ledenom neumoljivošću. I pritom, u pravilu, shvaćaju poruku, no usvajaju je tek djelomično. Nema potpune predaje, čak ni ako je poraz bio težak!, zapisuje I. Žic. Knjiga je u nekim segmentima kritika određenih društvenih pojava ili, točnije rečeno, pojava unutar društva, kronika jednoga vremena uz plavetnilo koje spaja i razdvaja ljudske sudbine. Brojne teme o kojima se toliko pisalo u tisku – od raznih afera, do nesretnih sudbina onih koji tražeći spas (ne) dospijevaju do europskih obala – ovdje poprimaju novo naličje. Tematizira se korupcija, somalijski pirati, šverc domaćih arheoloških nalaza... u čemu će čitatelji određene zemljopisne sredine moći kaptirati naraciju unutar naracije i uočiti tanku granicu između fikcije i zbilje. U tome je i feljtonistička, odnosno dokumentaristička vrijednost djela, iako je riječ o fikciji, no granice naracije su vrlo tanke i morski ih valovi lako brišu. Nije to, prema Ecovoj klasifikaciji, „zatvoreni tekst“; naprotiv, otvoren je i pogodan za opetovana iščitavanja, upravo sukladno definiciji je H.R. Jaussa, koji drži da je književno-umjetničko djelo neponovljiv verbalni ustroj poetskih znakova.

373

374

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Vanesa BEGIĆ

Na vrlo je zanimljiv način koncipirana i opisana ljubavna priča nastala doslovno na putovanju između Rijeke i Zagreba. Autor to čini bez nepotrebnih klišea, gdje nikada nije nedostatan ili pretjeran u naraciji, nema marginalnih protagonista, već se radnja odvija linearno bez zapinjanja u nepotrebne pripovjedne meandre. Priča je to nastala u autobusu, napisana u maniri velikana književnosti, gdje kraj ostaje nedorečen. Ove priče nisu lišene dramaturškog naboja, naprotiv, prisutan je u mjeri potrebnoj za stiliziranje portretâ likova i definiranje sredine u kojoj se radnja događa. Fikcija i stvarnost izmjenjuju se u pričama koje se čitaju u dahu, gdje epizode iz stvarnoga života, dobro poznate žiteljima određene sredine, i s likovima karikiranih imena za književnu prigodu, stvaraju zanimljivu simbiozu s autorovom maštom. Pojedine se priče mogu čitati kao ironičan komentar na zbivanja oko nas ili kao svojevrsna satirična kritika. Nedorečeni završetci mnogih priča, intertekstualnost, sugestivne deskripcije i britki komentari protagonistâ dio su pripovjednog tkanja knjige koja bi se dalje mogla interpretirati i iščitavati na mnogim razinama. Može to biti „maritimno“ štivo gdje je more polazište, ali i štivo kojim pomoću mora i protagonista vezanih uz more otkrivaju novi svjetovi, sistemom kineskih kutija. Milan Osmak rođen je 9. ožujka 1940. u Pančevu, u djetinjstvu je živio i školovanje započeo u Puli, a gimnaziju je završio u Rijeci. Komparativnu književnost i dva svjetska jezika diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao novinar i urednik na Radio Zagrebu, u novinskim kućama „Novi list“ i „Vjesnik“. Osnivač je revije „Fokus“. Bio je direktor izdavačkog poduzeća „Stvarnost“ u Zagrebu i uredio preko stotinu knjiga. Piše i pod pseudonimom Willy Stenton. Objavio je djela: Krvotok broda, Mare nostrum, Sretni Posejdonov vrtlar, Lovci na amfore, Zagreb, Ribohvatanje, Tajanstveni otoci, Čežnja i požuda, Ispraznite Titanic, ZG Love Story, Ivana – tajanstveni otok, Tulum sa tunama, Mario petnaestogodišnji kapetan, Ljetovati na Marsu... Vanesa Begić, Pula

KNJIGA DOBRIH PRIČA, ALI I PROSJEČNIH ZAPISA Enver KRIVAC: Ništa za pisati kući o, Algoritam, Zagreb, 2013., 132 str.

Enver Krivac rođen je 1976. godine u Ravnoj Gori, Gorski kotar. Od 1994. godine živi u Rijeci. Jedan je od pokretača tamošnje udruge „Katapult“. Autor je romana „Ulica Helen Keller“ (2010.) te strip-albumâ. Za priču „Rainbowing“ dobio je drugu nagradu časopisa „Ulaznica“ iz Zrenjanina (Vojvodina) u kategoriji kratka priča. Dobitnik je nagrade „Prozak“ za 2011. godinu. Knjiga „Ništa za pisati kući o“ nastala je upravo zahvaljujući toj nagradi. Riječ je o raznorodnoj zbirci priča: uvrštene su klasične kratke priče i poetske crtice, tzv. stvarnosne priče i one koje u sebi nose elemente fantastike. U prvom ciklusu autor se prisjeća djetinjstva i odrastanja u Gorskom kotaru, kraju za koji i danas mnogi ne znaju gdje se točno nalazi i pitaju se je li zapravo riječ tek o dijelu Like. U Gorskome kotaru i ljeti zna pasti snijeg. U kolovozu mjesecu temperature su ponekad toliko niske da mještani moraju paliti peći kako bi se ugrijali. Veći dio godine Gorani provode uz peći i priče. Posebne su priče i mitologija koja nastaje u tome kraju gdje je zimi često sve toliko zameteno da ljudi danima ostaju kod kuće. Stoga i nije slučajno da autor jednu priču posvećuje snijegu navodeći 50 naziva za snijeg. Sjećanje na djetinjstvo i snijeg metonimija je bezbrižnosti, vremena kada su se ljudi divili prirodi. Nasuprot snijegu stoji „šuplji grad“. Nije stoga slučajno da se u pričama iz prvoga ciklusa, „Portret otoka Pitcairn tehnikom snijega na travi“, spominje i kuća kao mjesto ugode i obiteljskog okupljanja. Ipak, obiteljske priče pune su neobičnih sudbina, ljudi koji su odlazili daleko u potrazi za kruhom, npr. pradjed glazbenik, ili se pak uopće nisu bojali životnih pustolovina (brat pripovjedačeva oca). Bilo je to,

375

376

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Darija ŽILIĆ

kako autor piše, neko jednostavnije doba, kad su se ljudi još družili i okupljali u velikim kuhinjama da ondje organiziraju proslave ili samo pričaju o onome što se u selu događalo. Magija usmenog pripovijedanja začarala je pripovjedača, on upija pomalo nadrealne storije i upisuje ih u svoj rukopis. Možda se upravo u bogatim usmenim predajama kriju začetci Krivčeve prozne poetike. Nerijetko u pričama suprostavlja prošlost i sadašnjost, pa se čini kao da je novo vrijeme izgubilo svaku čaroliju. Ipak postoje i „slike“ koje su ostale: „Polja krumipra su i dalje tamo. Cvjetaju u kolovozu i pretvaraju ljeto u bijelo. To je i danas impresivan prizor...“ („Polja krumpira zauvijek“). Zanimljiva je priča „Najveći“ u kojoj autor nabraja niz imena i ispisuje njihove sudbine, da bi u posljednjem dijelu označio kontekst: „Ovo su ljudi koji su oslijepili od metilnog alkohola na putovanju vlakom kojim je pradjed ‘24. doveo prabaku kući“. U nekim pričama opisuje se gotovo pikarski život vlastitog pradjeda, njegova putovanja po Americi, ali i život prabake koja je ostala sama te podizala djecu. Pritom je zanimljivo da autor spominje jezik kojim je govorila – riječ je o mješavini materinskoga i lošega gorštačkog. Možda je autor trebao još više koristiti te jezične idiome – hrvatski goranski kajkavski jezik ili pak mješavinu bakina govora. Time bi dobio na jačoj autentičnosti, posebno stoga što se danas rijetko piše na goranskome kajkavskom. Prvi ciklus završava pričom o magičnosti dalekih zemalja, o kartama prekrasnog otoka Pitcairna. No priča o tome otoku jest i priča o kolonijalizmu, o deromantizaciji egzotičnih otoka. Junak se ipak nada da će jednom otići na otok i, kako prostodušno ističe, „popraviti ga“. No i sam zna da je to početak suočavanja sa spoznajom o tomu kako svijet nije ugodno mjesto kao što je to njegovo brdo ili njegova kuća u Gorskom kotaru. Odlazak u grad početak je sazrijevanja, deziluzioniranje, jer junak samokritički promatra vlastito ispadanje iz ritma koji je uhvatila njegova generacija. Priče nastaju bilježenjem zgoda iz vlaka, parodiranjem i preuveličavanjem motiva kao što su genitalije, ismijavanjem tzv. napretka ljudske vrste (priča „Mlažnjaci“), zapisima u kojima se samo nižu opisi fantazmagoričnih i površnih slika s ekrana, koje besmisleno lelujaju ocrtavajući praznjikav život tzv. moderne djece. Ritam rečenica ubrzava se, nižu se senzacije, nestaje linearno pripovijedanje. Zapisi snova ironiziraju djetinjstvo, ali postoji i svijest o tome da se vremenitosti miješaju i spajaju. Posebno je zanimljiva priča „Die Traumdeutung“, što je izvorni naziv za Freudovo djelo „Tumačenje snova“. U njoj čitamo monolog muškarca koji zatraži stručnu pomoć od instruktorice lucidnog sanjanja. No, čini se da blaga samoironija u monologu govori tek o degradaciji ličnosti junaka koji ne nalazi željenu epifaniju, „dijamantni trenutak“, pa se naziva „karikaturom duha“. Naslov knjige upravo je rečenica iz ove priče, koja pokazuje nemogućnost pisanja, odustajanje od traganja, duhovnu pustoš. Nema se o čemu pisati. Stoga predmet idućih priča postaju apsurdni dijalozi o sastojcima u „Čoko-

Darija ŽILIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

linu“, grafiti i urbane topografije, nemogućnost muško-ženskih odnosa, rastanci... U Krivčevim pričama „čuje“ se lagani soundtrack, čitamo o čežnji za putovanjima, mnogobrojne su pop-reference (filmovi, glazba), tematiziraju se bizarne osobnosti, metafikcijski dijelovi o jeziku... Priče iz ciklusa „Skice za beztomnog Jerryja“ jesu niz kratkih zapisa koji čak nisu ni poetički (a treba istaknuti kako je Enver Krivac vrlo vješt upravo u poetizaciji). Sve te skice su više-manje pune općih mjesta i zaista bi knjiga bolje funkcionirala bez njih. U posljednjem ciklusu „Ljubavnici iz malih naroda“ jesu priče koje se postmodernistički bave biblijskim mitovima, zatim zabavna i duhovita pripovijest „Levitatis literis“ u kojoj pisac hiperbolizira te, na tragu ruskih satiričnih autora, govori o bolesti pisaca znanstvene fantastike. Tu su tekstovi o putovanjima kroz vrijeme, priče o infanatiliziranim junacima koji žele sve zgrabiti, ili pak junacima koji, kao lik iz Fitzgeraldova romana, imaju bizarne hobije, žive u dekadenciji i umiru osamljeni. Priča „Orhideja“ govori o tome i jedna je od najboljih u knjizi. U nagrađenoj priči „Rainbowing“ nalazimo čest motiv – crtanje. Riječ je o mahnitu crtanju dvojice prijatelja, cinika i nostalgičara. U črčkarijama po zidu pojavljuju se kako motivi iz remek-djela tako i aluzije na pop-poetike, reminiscencije na novopovijesno doba, posve pomaknute zemljopisne karte i tehnološke mirakule. Sinkronicitet i spajanje nespojivog. Čini se da se tv-ekrani miješaju s tzv. stvarnošću, postaje upitno što je uopće realno. Zidovi nose tragove vremena, oni su „topla mjesta nedavne prošlosti“. Priča o gospođi Jagodi priča je o sjećanju. Kao da se vraćamo na početak knjige, čini se da sve priče iz prošlosti priča prabaka, i to sve do smrti, a smrt nipošto nije kraj, već mjesto spajanja davno razvrgnutih parova. Priče Envera Krivca podsjećaju na to kako je sve prhko i kako sve može nestati. Zato vrijedi bilježiti sjećanje, pa čak i nostalgiju za vremenima kad se svijet nije činio kao slika na ekranu velikog televizora. Krivac je nadaren autor poetskih proza. Nadajmo se da će njegove iduće knjige biti bolje uređene, lišene prosječnih zapisa kakve nalazimo u ovoj knjizi. Izvrstan je u pričama u kojima se poigrava jezikom, kada unosi nadrealne elemente i parodira stvarnost koju živimo. Darija Žilić, Zagreb

377

378

POHVALA OBIČNOM ŽIVOTU Jana PREVIĆ FINDERLE: Ti još pričaš o nogometu, Gradska knjižnica Pazin – Matica hrvatska, Ogranak Pazin, 2013., 96 str.

Jana Prević Finderle rođena je u Zagrebu, a živjela u Daruvaru, Zagrebu i Pazinu. Te činjenice iz biografije važne su za tumačenje poezije autorice koja je dosad objavljivala u časopisima, ima jednu zajedničku knjigu poezije, a po struci je arhitektica. Prva, dakle, samostalna zbirka pjesama „Ti još pričaš o nogometu“ podijeljena je u nekoliko cjelina: Baka Julka, Daruvar, Zagreb, Pazin. Nimalo slučajno, prva pjesma „Kuća“ govori o povijesti njezine obitelji, koja je određena ratovima i selidbama. Kuća je mjesto koje pjesnikinja određuje kao locus amenous, mjesto u kojemu se najbolje osjeća, utočište od svijeta. Posebno je zanimljivo to da važnost daje kuhinji. Ona je mjesto u kojem se kuha obrok za obitelj, ali i mjesto gdje piše pjesme: „stare i nove daruvarske, / pa neke zagrebačke... / završavam niz / u romantičnoj zbrci knjiga / svoje pazinske kuhinje“. Urednik Dinko Telećan bilježi kako pjesnikinja piše jednostavno, ali ne i banalno, riječ je o autobiografičnosti koja ne zastranjuje u ispovijedno-memoarsku samodopadnost, o intimnosti koja nije autistična. Prvi ciklus završava pjesmom o baki koja umire te kao da se tom smrću zatvara jedno životno poglavlje. Daruvarski ciklus vrlo je kratak; u njemu se propituje tijelo, erotičnost, uživanje u nesputanosti plesa, u putovanjima, ali se propituje i vlastita privlačnost. Lirska junakinja prkosno odbija životne vrijednosti kojima je cilj stjecanje materijalnog, a ističe radost užitka u malim stvarima, kao što su to kuhanje, čitanje, druženje. I u zagrebačkom ciklusu upozorava sebe samu da prestane biti preozbiljna, upućujući si poziv: „posrni malo van tih strogih koordinata“. Pisanje je upravo to,

Darija ŽILIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

sloboda koju nitko ne može oduzeti. Pjesnikinja ironično govori o smislu teorija i raščlambi, radujući se kao djevojčica prostodušnosti kojom čuva vlastitu intimu: „zatvorim pjesmu u malu ladicu / i ništa mi ne možeš“. Kao da pisanjem želi stvoriti svijet bez trivijalnosti, poput plaćanja računa i naporne menstruacije, a sve je prožeto smislom, poljupcima, bojama, tihom glazbenom kulisom – pjesmama Toma Waitsa. Zagrebačke pjesme prizivaju atmosferu prepunih tramvaja, jeseni, zadihanih muškaraca... Ipak, sintagma „ti još pričaš o nogometu“, koju čitamo u pjesmi toga ciklusa, upozorava na nerazumijevanje, nesporazum u partnerskom odnosu. Premda većina pjesama zbirke evocira sreću, blagu sjetu, ipak nalazimo i one u kojima se govori o tuzi, svađama, ljubomori. Sve je to život, kao da poručuje Jana Finderle. Što je za nju poezija? Poezija je „kada čitav dan / drvene prečkice u kuhinji / bojim narančasto“. Poezija jest uživanje u svagdanu, ali i zapitanost da li se u dnevnim ponavljanjima ipak troši život: „gdje mi je ono / nestalo vrijeme za život? / ukuhano u puding s cimetom / ili zamotano u loptice čarapa. / gledam ga kako promiče“... Pazinski ciklus vezan je uz obiteljski život, a upravo idilično istarsko zelenilo autorici „pruža iluziju slobode“. Daruvar je, za razliku od Istre, metonimijski određen kao mjesto zaborava i zapuštenosti. Pazinski život je druženje s obitelji i prijateljima, ali i osamljenost. Strahovi i radosti, reminiscencije na djetinjstvo, ali i na davna putovanja. Pazin je poznat po jami, koja u poeziji Jane Finderle postaje mjestom odmaka, mjestom na koje se odlazi nakon teškog dana: „i kad se posvađamo / izađem iz našeg stana / i zurim u preduboku jamu“. Premda zbirka sadrži pjesme o raznim fenomenima, o krajoliku, ipak su najuspješnije one u kojima se iskreno progovara o jedostavnom životu posvećenom obitelji, čitanju i putovanjima. Ovaj je pjesnički izraz ekonomičan, jasan, bez velikih gesta, odmjeren. Knjiga „Ti još pričaš o nogometu“ Jane Prević Finderle pohvala je običnom životu, u kojemu se ne teži slavi ni novcu. Pohvala je vješto napisana, uravnoteženo i s mjerom. Vrijedi pročitati ovu pjesničku knjigu. Darija Žilić, Zagreb

379

380

TEMATSKI PROMAŠEN I FILMSKOJ PULI NEPOTREBAN ZBORNIK Nikica GILIĆ, Zlatko VIDAČKOVIĆ (ur.): 60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film: zbornik radova, Matica hrvatska, Zagreb, 2013., 179 str.

U subotu, 19. siječnja 2013., u maglovitom i hladnom Zagrebu, na Strossmayerovu trgu 4, u ugodno zagrijanoj Velikoj dvorani Matice hrvatske, u organizaciji Odjela za kazalište i film iste Matice, okupilo se u 11 sati točno deset sudionika (mahom sa zagrebačkom adresom) znanstvena skupa, ne bi li do 17 sati (uz nužno potrebitu koncentracijsku stanku) filmološki stručno referirali (i referalno slušali) o Puli (tada sunčanoj Puli), o njezinu filmskom festivalu koji je baš lani obilježio 59. rođendan (zaplakao je kao revijsko nedonošče domaćeg filma 24. lipnja 1954. odmah poslije zalaska sunca), i to na godinu mlađem 58. Filmskom festivalu igranoga filma u Puli, koji se od 2001. lažno predstavlja dvije godine starijim (premda već stasao, prevratne 1991. godine Festival nije uspio zabilježiti 38. festivalsku predstavu, jer se tata ili očuh, ne zna se, Antun Vrdoljak naljutio, jednako kao ni 41., jer mu ratne 1994. godine nitko nije došao na proslavu). Sve spomenute brojčane egzaktnosti, koje nikako da dotaknu zacrtanu i zaokruženu šezdesetu obljetnicu (počinjena omaška, puko zbrajanje godina, a ne održanih festivala, vuče se iz godine u godinu, te pogreška postaje javna istina), zagrebačkom su znanstvenom susretu o Puli (svaki spomen Pule, od sredine pedesetih godina prošloga stoljeća do danas, u filmskim je i kulturnim krugovima prvotno asocirao na njezin filmski festival) i hrvatskom filmu, prvom filmološkom skupu Matice hrvatske, s obzirom na ozbiljnost teme, naravno, bile posve irelevantne sitnice, znanstveno i povijesno nebitne koještarije, pa je skup svemu i svačemu unatoč širokogrudno, raširenih ruku, okruglo i aproksimativno (pogrešno) nazvan: „60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film“

Miodrag KALČIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

(beznačajne istine radi, 59 je godina trajanja, a 60 Festivala, ubrajajući i, ni po čemu ubrojive, neodržane festivale). Nemoguće je ne zamijetiti slikovit i maštovit („Festival igranog filma u Puli“), a ujedno precizan („60 godina“) i krajnje korektan („hrvatski film“), znanstveno hladno determiniran naslov filmološkoga skupa. Susret vrijedan svake zagrebačke pozornosti (kulturne, kulturološke, kulturalne, povijesne, tradicijske, političke, federalne, nacionalne, sadržajne... i svake druge, pa na koncu neminovne filmske i filmološke) bio je, prije svega, valja to ponovno istaknuti, znanstveno i filmološki iznimno značajan doprinos Puljskom filmskom festivalu, znanstveno i stručno utemeljen te, najvažnije, tematski jasan („agramerski“ čvrsto koncipiran i fokusiran), zbog čega je za ciglih šest mjeseci otisnut i objelodanjen u istoimenome zborniku, kako hrvatska filmološka javnost (dakle, zagrebačka) ne bi nestrpljivo ili pak, ne daj Bože, uzaludno čekala i ostala uskraćena za nova, još neobjavljena, puljska festivalska istraživanja i tek otkrivene filmološko-povijesne spoznaje glede hrvatskoga filma izrečene (i sada, srećom, otisnute) na zagrebačkome znanstvenom skupu. Malo je što hrvatskoga (i filmskoga), ako uopće postoji išta, izvan Zagreba znanstveno (i filmsko). „Šezdeseta obljetnica najstarijeg hrvatskog filmskog festivala uvelike je odredila temu prvoga skupa...“ (str. 7), kako u predgovoru zapisuje, na početku druge rečenice (od njih ukupno pet, a svaka je uredno u svome odlomku), bivši brižni (pristaje i istarska inačica riječi/pojma) umjetnički ravnatelj Filmskoga festivala u Puli (2005.-2013.) i jedan od urednika Zbornika (prema najnovijemu tituliranju) mag. nov. Zlatko Vidačković; toliko je znatno odredila puljsku obljetničku temu, da niti jedan od deset objavljenih znanstvenih, stručnih, preglednih i sličnih priloga posebno ne raspravlja, ne tretira, ne tematizira Pulski filmski festival, niti izravno ni uopćeno (Pula i njezin festival samo se nespretno uzgred, očito usput, spominju iz puke pristojnosti, čiste formalne kurtoazije), već je posvema tematski u središtu raznolike pozornosti samo drugi dio naslova, nakon veznika „i“, zagrebačkoga Zbornika: „hrvatski film“, ili kako se oštroumno i senzibilno ogradio mag. nov. Vidačković (budimo pošteni i završimo drugu, od pet ključnih rečenica predgovora): „...što se pokazalo idealnim povodom za promišljanja i o hrvatskoj kinematografiji uopće.“ Istančana promišljanja i filmološke znanosti u Vidačkovića nikada ne manjka, pa prema magistru novinarstva zdrav razum nameće sasvim logičan zaključak, naime, proizlazi kako je idealan puljski povod rezultirao općim uzrokom – hrvatskim filmom. Drugačije rečeno, hrvatski je film (ni manje ni više) proizašao iz Pulskoga filmskog festivala, njegov je proizvod. No, dakako, takvoj logici ne nasjedaju ni „Uljanikovi“ brodomonteri, ni „Puljankine“ prodavačice, ni ostala revnosna festivalska publika u Areni (i ne samo ona; a njoj, kao ni ostalim zdravomislećim Puljani-

381

382

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Miodrag KALČIĆ

ma/Puležanima, na pamet ne pada uzeti Zbornik u ruke), jer dobro znaju da tome nije, i ne može biti, baš tako. Ostanimo u Puli – s obzirom na to da nije zastupljena, a strši u naslovu zagrebačkoga Zbornika – i usporedimo ovaj Zbornik sa sličnim, lako zamislivim izdanjem: recimo da je, kojim slučajem, izdan arheološki zbornik (naravno, poslije održana znanstvenoga skupa u Zagrebu) ili, još bolje, turistički vodič naslova „Arena i antička baština Pule“, u kojemu se opisuju svi antički spomenici Pule (Augustov hram, Herkulova vrata, Dvojna vrata, rimske kuće i vile, Slavoluk Sergijevaca, Veliko i Malo rimsko kazalište, mauzolej...), svi osim puljskoga amfiteatra, Arene, koja se pokatkad mimogred i neizbježno natukne, u prolazu usput spomene šetajući bivšim antičkim gradom. Jednako je i upravo tako sastavljen i koncipiran zbornik „60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film“: zastupljeno je, uglavnom, usko stručno i specijalistički fragmentarno te široko esejistički i publicistički pomalo od svega (sa svih strana) što se hrvatskoga filma i filmologije tiče, osim osnovne naslovne teme, tu i tamo nabačenoga, Festivala igranoga filma u Puli. Uostalom, i sam pogled na kazalo nesumnjivo ukazuje na urednički potpunoma tematsko-sadržajni promašaj. Zbornik ponajviše nalikuje na (polu)znanstvenu svaštaru o hrvatskome filmu (stihijski i na brzu ruku prikupljeni trenutni znanstveni radovi i tekstovi iz autorovih „škafetina“, ladica, foldera, fajlova... to bjelodano, i nevježi, pokazuju), koja se ne može, uz najbolju volju, svesti na zajednički naslovni nazivnik. Zbornik otvara gost iz Beograda, negdašnji direktor Pulskoga filmskog festivala (1963.-1967.), vrsni povjesničar i „arheolog“ južnoslavenske kinematografije (i puljske: „Kinematografske delatnosti u Puli 1896.-1918.“), pokojni Dejan Kosanović (nažalost, preminuo je osam mjeseci nakon zagrebačkoga skupa), jedini koji je makar malo (za razliku od ostalih), periferno zahvatio Pulski filmski festival u svome preglednom referatu, „Nacionalni festival međunarodnog značaja“, o ulozi hrvatskoga filma u Jugoslaviji i neminovno na Festivalu. Kosanović, jugoslavenski znanstvenik staroga kova (poput mnogih tada), iz svoje jugoslavenske perspektive i nakon gotovo četvrt stoljeća od propasti bivše države, nastavlja sa starom ideološkom oznakom Pulskoga festivala kao nacionalnoga, što nepromišljeno i nekritički prepisuju mnogi (novinari, publicisti, filmski kritičari..., pa i neki autori zagrebačkoga Zbornika, a napose djelatnici i suradnici Festivala), poput Tomislava Kurelca u neprimjerenom i površnom uvodnom napisu „Kratka povijest“ na internetskoj stranici Festivala igranog filma u Puli, te mu još pridodaje: „Najstariji je to nacionalni festival na svijetu“. Premda sam već dnevnonovinski upozorio na takve nebulozne, bedaste epitete kao „najstariji nacionalni“, nije zgorega ponoviti: pulski je festival od prvoga izdanja, i nadalje, uvijek isticao i promicao nacionalnu komponentu pojedinih kinematografija i njihovih produkcija (ili koprodukcija) unutar jugoslavenske federacije,

Miodrag KALČIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

ondašnjih republičkih kinematografija, pa ga stoga ne možemo, ni po koju cijenu (osim jugonostalgičarski), nazivati nacionalnim. Pulski filmski festival, počevši od prve Revije domaćeg filma 1954. (ponavljam, revije, smotre bez nagrada), zatim Festivala jugoslavenskog, i kasnije igranog, filma, nije nikada bio nacionalan (kakav je uistinu postao tek ovaj sadašnji, hrvatski, od 1992.), nego isključivo višenacionalan ili pak međunacionalan (još točnije, prema nazivu, državni, federativni), iako je tada u duhu (indoktriniranog) vremena umjetno, unitaristički lažno označen, u ime socijalizma, „bratstva i jedinstva“ te „zjenice oka“, kao nacionalan. Ne samo sada s povijesne distance, već i s gledišta tadašnje savezne države, valja ga smatrati, što je stvarno bio, međunarodnim festivalom južnoslavenskih filmova s područja (bivše) Jugoslavije. Pojednostavljeno, nesretna nenacionalna sintagma koja samo administrativno, zemljopisno određuje prostor proizvodnje filmova (i ništa više od toga), „jugoslavenski film“ znači otprilike jednako, dakako u manjem obimu i u sasvim drugom kontekstu, što i slična sintagma „europski film“. Dvadeset godina prije višenacionalnoga pulskoga, riječ je, dakle, o 1934. godini, na najstarijem filmskom festivalu, onome u Veneciji (traje od 1932.), usporedo s međunarodnim programom tekao je i natjecateljski nacionalni, talijanski program (do 1942.) s nagradama Coppa Mussolini, Coppa Volpi i mnogim drugim priznanjima. Toliko o „najstarijem nacionalnom filmskom festivalu na svijetu“. Slavenu Zečeviću (Zagreb) poslužila je prva nefestivalska Pula samo tome da se publicistički osvrne („Prva revija domaćeg filma – dokumentarni trag s početka pulskog festivala“) na socijalistički dokumentarac Branka Bauera „Prva revija domaćeg filma“, kao na nepotpunu i naivnu kratkometražnu, predtelevizijsku reportažu. Tomislav se Šakić (Zagreb) nemilice raspisao, mimo Pulskog filmskog festivala, sagledavajući povijesne kinematografske odrednice ranih hrvatskih (socijalističkih) igranih filmovima u kontekstu povijesti svjetskoga filma („Hrvatski igrani film 1950-ih između klasičnog stila i ranog modernizma“). Krunoslav Lučić (Zagreb) isto povijesno razdoblje (kao Šakić) filmsko-stilistički podrobno teorijski analizira na primjerima nekoliko nagrađenih i nenagrađenih igranih filmova u Puli („Stilistički aspekti klasičnoga i modernističkog hrvatskog igranog filma na Festivalu u Puli“), što je svojevrsni napredak, jer ipak nije u potpunosti zaobišao Festival igranog filma u Puli (napomenuo je neke njegove nagrade). Bruno Kragić (Zagreb) ponovno se našao u istom razdoblju (kao Šakić i Lučić), kako bi nam razjasnio što je to „Klasični stil u historiografijama hrvatskoga filma“ u Gilića, Turkovića, Šakića i Pavičića, bez spomena Pulskoga festivala. Jednako je učinila, dakako, u spominjanju Pule, i Irena Paulus (Zagreb), vrlo uska specijalizantica isključivo i samo svega glede filmske glazbe, značajnim zapisom za hrvatsku filmsku glazbenu kulturu „Vrlo zapetljana priča: glazba u filmu Bitka na Neretvi“ (autorica nije smatrala bitnim ni zabilježiti da je na 17. Festivalu jugoslavenskoga igranog filma u Puli 1970., u na-

383

384

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Miodrag KALČIĆ

zočnosti Josipa Broza Tita i Sophie Loren, Bulajevićev spektakl bio prikazan nakon svečanog otvorenja izvan svake konkurencije). Drugi urednik Zbornika, filmolog Nikica Gilić (Zagreb) zastaje na prikazu čak dva hrvatska filma, u slučaju zagrebačkog skupa to su „Oficir s ružom i Najbolji Dejana Šorka: dvije vojničke naracije“. Filmski redatelj, politolog, novinar, muzeolog, antropolog (pored ostalog) Nikša Sviličić (Zagreb) pokušava (makar se tako čini) antropološki teoretizirati na prilično nepotrebnu i nejasnu temu: „Nacrt istraživanja utjecaja strukture filmskog izraza na recepciju novoga hrvatskog igranog filma“, a baš taj i takav nacrt „ima za cilj definiranje utjecaja filmske strukture u kontekstu kauzaliteta semiotičko-naratoloških aspekata strukture filmskog izraza i paradigmi recepcije hrvatskih filmova“, koji su prikazani na Festivalu u Puli od 1991. do 2012. (dakle, gotovo svih igranih filmova u neovisnoj Hrvatskoj), kako bi dosegnuo nikomu potrebne rezultate, „prediktore za ‘formulu uspješnosti’ nekog filma“ (str. 133), ma što to značilo. Na sličnoj razini, posve izvan teme, ali daleko simpatičnije, filozof i filmofil Marijan Krivak (Osijek) piše autorefencijalno, dakle o sebi kao nekadašnjem filmskom kritičaru (pod pseudonimom: Milan Kanat), unaprijed znajući kako će „pulski festival sam u ovome izlaganju biti tek metatekstualni okvir za taj ‘fenomen’ (naime, hrvatski film), za koji mislim da je hrvatskoj filmskoj kritici primarno važan“ (str. 156). Ako ništa drugo, izgleda barem dovoljno iskreno. Na koncu, imamo ponovno prigodu čitati autora predgovora, urednika mag. nov. Zlatka Vidačkovića (Zagreb) koji znanstveno zaokružuje Zbornik upečatljivim prilogom „Hrvatska kinematografija od 2007. do 2012. i Festival igranog filma u Puli“, koji znanstveno sažimlje u onome što se zove sažetak (koji definicijom zahtijeva koncizan prikaz i iznimno kratak pregled znanstvenoga rada), od riječi do riječi ovako: „Premda sam u početku priprema za skup svoj rad mislio posvetiti isključivo kritičkoj recepciji hrvatskog filma na Festivalu igranog filma u Puli u hrvatskom tisku od 2007. do 2012. godine, istraživanje me dovelo do zaključka da tu recepciju nije moguće adekvatno analizirati bez da se (!?, M.K.) analizira i komentira uži kontekst, odnosno najvažnija događanja i promjene u hrvatskoj kinematografiji, zakonodavstvu vezanom uz film i konačno hrvatskom nacionalnom festivalu. Stoga se ovaj moj prilog može shvatiti i kao skromna dopuna knjizi Ive Škrabala Hrvatska filmska povijest ukratko, koja završava baš 2006. godinom.“ (Str. 169.) Velikodušan, neambiciozan, požrtvovan i samozatajan mag. nov. Zlatko Vidačković ponizno podastire svoj briljantan znanstveni uradak samo kao nastavak Škrabalove poznate publicistike, što je samo po sebi, koliko ga god smatrao skromnim, golemi doprinos suvremenoj hrvatskoj filmskoj povijesti. Jasno je onda zašto je za takav znanstveni sažetak iznimno značajno sve, apsolutno sve što je autor u početku mislio (završne misli nisu toliko važne jer su tu, u Zborniku, a filmolozima je još značajnije sve ono

Miodrag KALČIĆ

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

što mag. nov. Zlatko Vidačković nije mislio), kako čitatelji ne bi bili lišeni autorovih misaonih muka, litara prolivenoga intelektualnog znoja i tegobnih (magistralno novinarskih) istraživačkih stranputica, ne bi li s naporom stigao do pravoga puta, ispravnoga cilja, krajnjega teksta (prema svim znanstvenim kriterijima) znanstvenoga rada: „Hrvatska kinematografija od 2007. do 2012. i Festival igranog filma u Puli“, prepunoga filmološki i festivalski britke pravno-birokratsko-administrativne regulative, kinematografske znanosti čije se zanimljivosti (i otkrića) iščitavaju u jednom dahu (zamalo, doslovce bez daha), permanentno žaleći što uradak ima kraj pa mora imati i početak (ipak, radosna je činjenica ta što je znanstveni rad toliko znanstven da je mag. nov. Vidačković vješto izbjegao, kao zamorno opterećenje, baš svaku fusnotu i svako literaturno vrelo). Zagrebački znanstveni filmološki zbornik „60 godina Festivala igranoga filma u Puli i hrvatski film“ razotkrio je mnoge znanstvene nedoumice, razriješio brojne zablude, razjasnio mnoge dvojbe, spoznao pregršt hrvatskih filmoloških fenomena... i, prema ovdje samo na brzinu skiciranom i letimičnom pregledu objelodanjenih priloga (bez nepotrebnih potankosti), eksplicite znanstveno (ne zaboravimo, riječ je o znanstvenom skupu) dokazao kako Pulski filmski festival (u prilozima sa zagrebačkoga skupa) samim postojanjem poriče, niječe svoju povijest i trajnost (zašto se zabrinjavati nad nebitnim podatkom: sedmi filmski festival po starosti i stalnosti u Europi, nakon Venecije, Cannesa, Locarna, Edinburgha, Berlina i San Sebastiana), svoju ulogu i utjecaj na kinematografije (osim hrvatske) ovoga dijele Europe (i šire). Sve bi bilo daleko jednostavnije kad bi (kojim nemogućim slučajem) Pula bila zagrebački kvart, ne samo zato što bi tako Zagreb dobio još jedan filmski festival, stari Pulski filmski festival, za kojim vazda vapi, koji mu oduvijek nedostaje, nego bi bio i grad s dvije arene, Arenom i arenom, gotovo pa metropola. Miodrag Kalčić, Pula

385

386

JUBILARNI ZBORNIK Buzetski zbornik, knjiga četrdeseta, „Josip Turčinović“ d. o. o., Pazin – Katedra Čakavskog sabora Buzet; Buzet, 2013., 255 str.

Jubilarni, 40. svezak ovoga uglednog časopisa, inače najstarijega istarskoga godišnjaka na hrvatskom jeziku, koji već nekoliko desetljeća donosi niz zanimljivih tema s područja povijesti, povijesti umjetnosti, arheologije, etnologije, jezikoslovlja, književnosti, gospodarstva i mnogih drugih, interdisciplinarno obrađenih područja, započinje uobičajenim predgovorom buzetskoga gradonačelnika mr. sc. Valtera Flega o tradicionalnom blagdanu Subotine 2012., u kojem se podrobnije opisuju najznačajniji događaji u proteklih godinu dana. Slijede pisani radovi s 43. znanstvenog skupa „Buzetski dani“, a prvi među njima članak je sada pokojne prof. dr. sc. Vesne Girardi Jurkić i mr. sc. Kristine Džin. Ponovno se dotaknuvši vrlo zanimljive arheološke teme, pišući o nakitu i oružju Buzeštine u razdoblju kasne antike i ranoga srednjeg vijeka, dvije su autorice istaknule posebnu važnost grobnih priloga Langobarda, koji su sa Slavenima pljačkali i palili po sjevernoj Istri. Zbog vojničke organizacije poluotoka, u grobovima na području Mejice, Velog Mluna i Roča nalazimo mnogo oružja (duge i kratke bojne noževe, pojasne kopče vojne opreme, željezne strjelice i sl.), a zanimljivo je napomenuti da su bojni noževi pronađeni i u ženskim grobovima. Tekst rada obogaćen je lijepim slikovnim prilozima. Posluživši se podatcima iz Knjige računa Bratovštine Svetog Bartula i Općine Roč iz XVI. stoljeća, dr. sc. Zdenko Balog analizirao je podatke o prehrani i prehrambenim navikama stanovnika Istre, donijevši nazive prehrambenih artikala, jela i pića, koji su bili predmet trgovine, odnosno koje je bratovština ili općina prodavala,

Slaven BERTOŠA

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

kupovala ili koristila kao platno sredstvo. Najčešće se radilo o vinu, žitu i mesu, ali spominje se i nekoliko drugih proizvoda. (sir, bob, razne vrste voća, ulje, masline i dr.). Na temelju arhivskoga gradiva iz XVIII. stoljeća, pronađenog u Državnom arhivu u Veneciji, professor emeritus Miroslav Bertoša opisao je slučaj Zvane Bana u kaštelu Roču iz 1762. Riječ je o zapisniku istražnog postupka nastalog na temelju prijava koje su protiv braće Ban iz Roča u Kopru podnijela dvojica mletačkih dužnosnika: rašporski kapetan Pier’Antonio Querini i koparski podestat i kapetan Orazio Dolce. Optuženici su bili organizatori seoskoga otpora kapetanovoj zapovijedi da se oružje i stvari postrojbe hrvatskih konjanika („Croati a cavallo“) iz Buzeta prevezu u Videm/Udine zbog stočne zaraze na području Kopra. Odbijanje izvršenja zapovijedi predstavljalo je, naime, čin javnoga izgreda, neposluha i vrijeđanja „predstavnika javne vlasti“ („Pubblico Rappresentante“), pa je odgovor bio brz i energičan. Budući da je prijenos robe ipak obavljen, Querinijeva nastojanja da se braću kazni izgubila su na snazi. U drugom je slučaju optužen ročki župnik Nikola Ban, Zvanin brat, da se nije odazvao crkvenoj procesiji na blagdan Sv. Antuna Padovanskog. No, on je tada ispovijedao vjernike koji su mu u velikom broju došli iz susjednih sela, nakon što se iz Rima vratio s indulgencijom. Kažnjen je samo grdnjom i opomenom te obvezom na strogo pridržavanje državnih propisa i lokalnih običaja. O pabircima iz prošlosti Sovinjaka i njegove okolice piše prof. dr. sc. Slaven Bertoša. Rodom iz ovoga gradića bio je ugledni istarski glazbenik i pedagog Slavko Zlatić (1910.-1993.), a također i agronom te sveučilišni profesor Viktor Vitolović (1899.-1976.). Okolica Sovinjaka bila je naseljena još u prapovijesti, a mjesto se u pisanim vrelima prvi put spominje 1195., kada su vlasnici kaštela bili akvilejski patrijarsi. Oko 1350. područje Sovinjaka bilo je pripojeno Pazinskoj knežiji, pa se navodi i u njezinom urbaru iz 1498., a pod vlast Venecije došlo je 1523., nakon rata Cambraiske lige. Ulaskom u fortifikacijski sustav Rašporskog kapetanata, naselje je dodatno utvrđeno: opasano je kamenim zidinama, od kojih je do danas očuvan samo sjeverni zid, ispod zaravnjenog dijela na kojem se nalazi župna crkva. Sovinjak je bio jedno od važnih središta glagoljske pismenosti, a ploče s glagoljskim natpisima postojale su na zvoniku župne crkve Sv. Jurja i na starom župnom dvoru iz 1594. Uz ovu crkvu, u kojoj se nalazi pozlaćeno postolje za nošenje Bogorodice, u Sovinjaku je važna i crkva Sv. Roka (s vrijednim freskama), a crkvica Sv. Stjepana nalazi se u Sovinjskom Polju. Na Sovinjskim Brdima postoji crkva Sv. Jelene, u Senju crkva Sv. Kuzme i Damjana (Sv. Nikole), na Švikariji crkva Sv. Kornelija i Ciprijana (s lijepim kipovima dvojice svetaca i Sv. Roka), a ruševna crkvica Sv. Martina smještena je iznad zaselka Valari. Sovinjak je zabilježen u mnogobrojnim izvješćima mletačkih kapetana, a istaknutu je ulogu odigrao u Uskočkom ratu. Posebno poglavlje njegove

387

388

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Slaven BERTOŠA

prošlosti predstavlja rudnik Minjera, prvo opisano nalazište boksita na svijetu, a također i šumske površine koje su se iskorištavale na različite načine. Članak je obogaćen mnogobrojnim slikovnim prilozima, uglavnom u boji, te opsežnim popisom izvora i literature. Matičnu knjigu umrlih župe Sovinjak (1845.-1876.) podrobno je analizirao mr. sc. Jakov Jelinčić. Iz nje je izvukao podatke o naseljima, prezimenima žitelja, njihovim zanimanjima, bolestima, smrti rodilja, nesrećama, zločinima i dužini trajanja života. Od zanimanja spominju se kovači, čuvari šuma, postolari, krojači, tkalci, a od uzroka smrti kašalj, starost, dizenterija, ognjica, šarlah i kolera. Nesreće su se odnosile na slučajeve pada (u kipuću vodu, sa stabla), udara groma, ranjavanja oružjem, a neki su umrli tako što su izgorjeli ili su slučajno ubijeni. Niz podataka o spomenutoj Minjeri donosi rad Matije Nežića, sastavljen na temelju analize upisa iz matičnih knjiga župe Sovinjak, koje je od 1786. do 1833. vodio don Andrea Resar. Zabilježeni su krštenici čiji su roditelji bili zaposlenici tvornice, a najviše djece rodilo se baš u razdoblju kada je ona najbolje poslovala. Ubilježeno je i nekoliko vjenčanja, a od slučajeva smrti ističu se nesreće i bolesti te posebice nagle smrti. Svakako se izdvaja ubojstvo Antonija Deperisa, upravitelja tvornice na Minjeri, koji je život završio 1863., kada se htio oduprijeti pljački vlastite kuće. Njegov nadgrobni spomenik nalazi se na mjesnome groblju u Sovinjaku. Od zanimanja navedeni su bačvari, inspektori, sluškinje te po jedan ljekarnik, strojovođa, kovač, zidar, klesar, rudar, šef peći, upravitelj, pomoćnik i radnik. Zabilježena prezimena su: Deperis, Elia, Pungileoni, Stocher, Sticotti, Rude, Ferazzutti, Torcello i Morović. O buzetskom gospodarstvu na prvoj istarskoj pokrajinskoj izložbi, koja se pod pokroviteljstvom istarskoga pokrajinskog namjesnika Lodovica Rizzija 1910. održala u Kopru, piše dr. sc. Alida Perkov. Bila je okvirno podijeljena u sedam sekcija: poljoprivrednu, industrijsku, pomorsku, didaktičku, umjetničku, znanstvenu i književnu. Autorica navodi činjenicu da su u zreloj fazi razvoja Habsburške Monarhije sajmovi ekspanziju doživjeli upravo u istarskim gradovima, a spomenuta se izložba, na kojoj su se buzetski poslovni subjekti skromno predstavili, u tome osobito isticala. Budući da istarski proizvođači nisu imali dovoljno ekonomske snage za značajnije nastupe na većim izložbama, prilagodljivost tržištu i raznolikost ponude jasnije se sagledavaju u promičbenim nastupima tvrtki putem reklamnih poruka u lokalnim listovima, ali i nekim sofisticiranijim metodama. Početkom XX. stoljeća gospodarski je procvat pratio i pojačan promotivni nastup, u zemlji i inozemstvu, prema kupcima kao krajnjim potrošačima. U tome se Istra, ističe autorica, dosta približila tadašnjim europskim standardima. Slijede dva članka s područja povijesti umjetnosti. Freske Mattea Furlanetta,

Slaven BERTOŠA

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

mletačkog slikarskog majstora iz druge polovice XVIII. i prve polovice XIX. stoljeća, u crkvi Sv. Jurja u Buzetu detaljno je opisala prof. dr. sc. Nina Kudiš. Vrlo kvalitetne štuko dekoracije u istoj crkvi, nastale nakon 1779., kada je zdanje dobilo krov, obradio je dr. sc. Damir Tulić. Riječ je o jednostavnim ukrasima koji uokviruju slike na bočnim zidovima i velikom stropu gdje se uokolo nalaze tri oslikana medaljona, a pripisuju se radionici Francesca Schiavija iz Tolmezza. Autor ističe činjenicu da se štukature u Istri javljaju uglavnom u XVIII. stoljeću te da se o njima do sada gotovo i nije pisalo. S obzirom na tematiku, oba su rada obogaćena vrlo lijepim i kvalitetnim slikovnim prilozima. Sveta Apolonija u Buzetskom dekanatu Porečke i puljske biskupije predmet je istraživanja dr. sc. Gorana Kneževića i Ane Kotarac Knežević. Uz podatke o tome tko je bila navedena svetica i po čemu je u povijesti ostala zapamćena, autori su zabilježili i njezine ikonografske prikaze u crkvama u Vranji, Lanišću, Roču, Buzetu, Črnici i Draguću. Zaštitnica je od glavobolje i drugih bolova u glavi, posebice zubobolje, a na freskama ju je lako prepoznati, jer je prikazana s kliještima. Ikonografski prikazi Sv. Apolonije česti su u crkvama Porečke i puljske biskupije, pa možemo zaključiti da ju se mnogo štovalo. Često se nalazi na glavnim ili bočnim oltarima, na srednjovjekovnim freskama, a postoji i crkva koja nosi njezino ime. Prikazivalo ju se uglavnom s ostalim svecima i sveticama, zaštitnicima od raznih bolesti, a ponekad i samostalno. U prigodi 90. obljetnice istraživanja Rašporske jame, tim se značajnim speleološkim objektom u svojemu radu bavio Ivan Glavaš. Jamu su prvi proslavili talijanski speleolozi, koji su joj izmjerili dubinu od 450 m; najnovijim istraživanjima dubina je korigirana na 357 m. Po njihovom istaknutom istraživaču, koji je u njoj zaglavio, prozvana je Abisso Bertarelli, a nakon Drugoga svjetskog rata istraživali su je hrvatski i slovenski speleolozi. Najpoznatiji je dio ponora njegova velika vertikala dubine 125 m, a novija su proučavanja pokazala da se u njega zimi spušta velika količina zraka, što upućuje na činjenicu da je jama većih dimenzija od onih poznatih. Najnovija su ispitivanja također pokazala postojanje dimnjaka koji se uspinje za gotovo 200 m visinske razlike, pa dakle predstavlja usporednu jamu koja dno dijeli s rašporskom. Međutim, potencijalni je izlaz iz te jame za sada nepoznat. Do danas je istraženo preko 5 km dužine, a problem predstavljaju mnogobrojne pogreške i nepodudarnosti u svim do sada postojećim nacrtima ponora. Drugi blok tekstova u zborniku, naslovljen „Iz našeg kraja“, odnosi se na priloge troje autora. Ana Pernić piše o buzetskoj muškoj klapi „Pinguentum“, osnovanoj 1994., koja broji osam članova. Nastupala je na mnogobrojnim smotrama, koncertima, televizijskim i radijskim emisijama, u zemlji i inozemstvu. Osvojila je niz nagrada i priznanja.

389

390

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Slaven BERTOŠA

Bruno Cotić sastavio je članak o Milivoju Čopu, prvome hrvatskom učitelju u Osnovnoj školi Gradinje nakon Drugoga svjetskog rata (1945.-1946.), a kasnije profesoru na Sveučilištu u Rijeci, o čijem je radu i djelu monografiju napisao riječki pedagog prof. dr. sc. Vladimir Rosić. Slijedi tekst Christiana Galla o prvoj konverziji šumskih vrsta na prostoru Istarske županije, na lokalitetu Minjera ispod Sovinjaka. Idući dio zbornika posvećen je obljetnicama. Prilozi Gordane Čalić Šverko odnose se na 530. obljetnicu prve hrvatske tiskane knjige (1483.-2013.), Misala po zakonu rimskoga dvora, koju je proslavila Katedra Čakavskoga sabora Roč, te na potragu za olovnom glagoljicom, odnosno matricama glagoljskih slova iz gradića Vättisa u Švicarskoj, u organizaciji iste ustanove. Ročka je katedra odande naručila 25 kg slova i tipografskih znakova, pa se u prostoru uz Vela vrata u Roču planira uređenje glagoljske tiskare i skriptorija kao istraživačko-edukativne radionice, svojevrsnoga glagoljskoga knjigotiskarskog laboratorija. U idućem je bloku zbornika Iva Đorđević predstavila polivalentni umjetničko‑istraživački projekt „Neistražena“, čiji je cilj multimedijalnim pristupom razotkriti, razumjeti i interpretirati kompleksnu prošlost istarskih žena. Mate Ćurić sastavio je prikaz zbirke pjesama Stanislava Petrovića i Miroslava Sinčića pod naslovom „Zavičajni kutak“ (Zagreb, 2013.), a Mirjana Pavletić piše o knjizi pjesama Vladimira Pernića pod naslovom „Suita Mediterranea“ (Buzet, 2013.). Slijedi pogovor knjizi „Krik sunca“ pok. pjesnika Lina Brozića iz pera Miroslava Sinčića te osvrt na najnoviju monografiju prof. dr. sc. Slavena Bertoše „Migracije prema Puli: primjer austrijske Istre u novom vijeku“, koji je napisala Iva Kolić. U kratkom dijelu zbornika o literarnim prilozima pišu Marija Ribarić i Nevija Koraca, a posljednja cjelina donosi biografije preminulih osoba: poznate arheologinje prof. dr. sc. Vesne Girardi Jurkić (1944.-2012.), o kojoj pišu njezina djeca mr. sc. Kristina Džin i Mirko Jurkić; Nedjeljka Markežića (1950.-2013.), iz pera Zlate Markežić; te Ivana Arapovića (1924.-2013.), o kojemu piše mr. sc. Anto Tomić. Kao vrijedna i korisna riznica znanja o Istri i Buzeštini, i ovaj svezak „Buzetskoga zbornika“ mnogobrojnim su temama obdarili i obogatili mnogi njegovi suradnici, oni dugogodišnji koji su na određeni način već postali njegov „zaštitni znak“, ali i neki novi, mlađi, koji će tek otkriti za sada još nepoznata područja istraživanja. Kako zbornik ne bi nikad ostao bez sastavljačâ, valja im u tome poželjeti mnogo uspjeha. Slaven Bertoša, Pula

„ZDENAC ŽIVOTA“ IVANA MEŠTROVIĆA U ZAGREBU Josip BOTTERI DINI, Miljenko GALIĆ: Meštrovićev zdenac – u spomen artifeksa. Grafičko-pjesnička mapa. Bibliofilska naklada, Ogranak Matice hrvatske, Split, 2013. Slikar Josip Botteri Dini piše u pogovoru ovoj mapi: „Usred grada grgolji izvor vode. Vrtložeći sliku ljubavi i života, međusobnim zagrljajem sačinivši krunište zdenca, likovi koje je oblikovao doživljaj i moćna ruka najvećeg među nama, prisnošću vječnih ljubavnika utažuju žeđ, zakriljuju vodu da ne presahne... Krunište zrcali i sve znanje genijalnog europskog umjetnika, znanje kojemu je bio otvoren ozarujuć se svjetlom likovnosti svih vremena u službi Svjetla nepojmljiva, doživljajnošću i kiparskim izričajem ostajući izvoran i samosvojan, baš kao i voda sa izvora. Napojio se Meštrović u djetinjstvu na čistim vrelima vlastitosti, na proplancima dalmatinskih gora, dok je sanjario o ostvarenjima svojih zamisli što se u silnom kamenu skrivaju...“ O Zdencu života Ivana Meštrovića rijetko se pisalo. Zagreb je uz Drniš jedini grad koji ima takvo remek-djelo koje mnogi ne zamjećuju. Sjede studenti i prolaznici na putu između zgrade Sveučilišta i Kazališta i zaviruju ponekad u vodu (ako je ima!), bacaju otpatke, šaraju po volumenima skulpture koja se u svakom segmentu može mjeriti s onom iz grobnice Medičejaca, što ju je u kamenu obradila ruka velikoga Michelangela. Talijani svoju umjetninama ispunjenu grobnicu otvaraju uz pristojnu cijenu ulaznice i sve moguće stroge mjere opreza. Divimo se alegorijama četiriju doba dana, potajno dodirujemo vršak palca Zori, sa strahopoštovanjem osjećamo misao koja priča mitsku ikoničku prispodobu o prolaznosti ljudskoga života. Sva čežnja za neponovljivim bivanjem na ovoj zemlji utjelovljena je u majstorovu djelu, kao i u Meštrovićevu, na sličan način, samo kompozicijski i organički različito sublimirana. Meštrovićeva se čini manjom jer je smještena „u vrtači panonske hrvatske prijestolnice“ ( J.B.D.), usred prostranoga polja asfalta i cvjetnjaka, dostupna svima kao misao o životu i njegovoj čudesnoj vrijednosti. Vrtložna kružna kompozicija kao svemir gusti je preplet ljudskih tijela u zagrljaju od rođenja, zrelosti do smrti. U

391

392

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Nevenka NEKIĆ

dubini ove bronce uglačane dodirima, koja za sunčana vremena odražava lica zagledanih, krije se stanac kamen Meštrove Zagore, neuništiv i zarobljen u duhu daimonia velikoga kipara. Stoga bronca odolijeva nasrtajima nožića i šiljatih ogrebotina koje spomeniku zadaju dokoni praznoglavci. Dok zadovoljno grakću na kamenim sjedalima, pomalo tonu u indolentnu duhovnu pustoš ne osjećajući hostijski čisto remek-djelo. Svaki put zaboli me oskvrnuće „najboljega uroda duha“ ( J.B.D.) i molitve što se ugradila u obline živa volumena ljubavne čežnje i fuge prepletene sakralnim i profanim, horizontalnim i vertikalnim u životu hodočasnika koji privremeno korača ovim materijalnim svijetom, ljubi ga i podnosi zahvaljujući toj ljubavi koja je Ljubav. Sraslošću s dubokom vjerom u ovom ciklusu klupka koje je posuda za čuvanje značenja života, utočište što svoju krhkost jača broncom. Zdenac je spas od bezgranične šupljosti Vremena, on je istina o smrtnosti i Vječnosti. On je priča koju svatko otvara sam za sebe i može osjetiti prodor transcendencije Majstora do dna duše, do srca i uma. Ako nam je potrebna Istina – eto je. Ako želimo Ljepotu – evo je. I to sažetu od Akropole, Rima, Firence pa sve do Beča ili Pariza. Namjernik što zaneseno gleda obline sretnoga zagrljaja, nevinost djeteta, očajničku gestu na kraju života, osjeća da umjetnik posreduje Istinu, onu koja nije statistika i medicinska analitika, nego metafizička i tajnovita, neizreciva namjera Tvorca i Oca vjekova koji je odredio prirodu našega postojanja i dao mu spasonosni smisao. „Meštrović svjedoči duboku istinsku vjeru, evanđeosko nadahnuće.“ ( J.B.D.) Time se olakšava i hodočašće čovjeka kroz prazan svemir, njegova bol i radost ulaze kao dionica u kreativnost i stvaralaštvo ne samo krvi i mesa, nego i moći prizivanja viših sila; ne samo kao tumač svijeta, nego i onaj koji mijenja svijet. Tako Zdenac života postaje molitveni čin. U tri grafičke prikazbe Josip Botteri Dini vrtložnom i gotovo neprekinutom linijom ispisuje tri pogleda na Zdenac. Jednom je to rakurs crne linije na indigoplavoj podlozi, potom sangvine na modroj i tirkizne na tamnoružičastoj. Prepoznatljiva drhtava i ujedno sigurna linija koja Majstora Botterija čini jedinstvenim u suvremenoj likovnoj umjetnosti, otkriva posve zatvorenu kompoziciju koja se sastoji od samo dva elementa: boje podloge i poteza perom. Susret Botterija i Meštrovića odvija se upravo u tom linijom omeđenom i oblikovanom likovnom zaumlju. Tu su izvornost i originalnost nametnuli intelektualistični podton i profani upitnik: koliko je čovjek gospodar prirode i života? Zanos, srh ljubavnoga ponosa, trijumfa i potrebe za zagrljajem tijela, a onda, nakon nekoliko poteza, očajni grč koji gleda u smrt. Botteri se odlučio za sažimanje, apstrahiranje nevažnoga i minimalizam koji dramski odgovara velikoj temi drugoga majstora u drugome mediju. Slikarski métier majstora Botterija najčešće se ostvaruje kromatskim sukobima osnovnih tonova – plave, žute i crvene. Ovdje se varira kolorizam i dodjeljuje mu se skromniji prostor, a

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Nevenka NEKIĆ

linija preuzima dominaciju. Sažimanje pokreta i ujedno nepomičnosti figura prenio je slikar od kiparskoga djela figurativne dominacije u sferu zamršenih odnosa likova, dajući time novu originalnost Zdencu života. Nepomična je to dinamika koja živi u oksimoronu, stilizaciji i lapidarnosti. Možda posebno svijest o smrti čini Zdenac nostalgičnim dozivom za besmrtnosti. Zadržati ruku na kružnom putovanju oko Zdenca života uvijek je značilo rukovanje s umjetnikom kao i svijest kako rođeni putuju i uživaju, da bi na koncu klonuli. To klonuće ima u kaležu vode svoju nadu, u odsjevu neba koje se zrcali u zdencu dok njime plove oblaci i odmnijeva modrina. Ima tu i romantične opterećenosti okultnim jer zdenci i pogledi u njihovu dubinu oduvijek su krili tajne života. Miljenko Galić popratio je grafike dvjema pjesmama koje su gnomski izraz likovnoga djela. Ovaj malo poznati hrvatski pjesnik spada u mistike i transcendentalne lirske promišljatelje. Prolazeći često od rodnoga Drniša do Visovca na Krki, pritisnut niskim nebom i golemom, pomalo pustom ravnicom, uvijek u dodiru s tirkiznim vodama Dinarine kćeri, bilježi uznesenja koja mu se daruju. Tako i u pjesmi Meštrovićev zdenac: I. Dosegnuti Logos misao bi htjela uzapćena nije inom žeđu tijela Uronjenost umna uzdignućem rodi razdrto se nebo zrcali u vodi II. Razdrto se nebo zrcali u vodi novi Patmos vrači bolećivost oka znam granice duše iduć ne ću naći u dubini zdenca Tajna je duboka

393

394

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Nevenka NEKIĆ

Ova bibliofilska mapa jedna je u nizu koju je objavio tandem umjetnika – slikar Josip Botteri Dini i pjesnik Miljenko Galić. Prvi put ovakvim je načinom iskazana čast velikome meštru Ivanu Meštroviću. Nevenka Nekić, Zagreb

AUTORI

396 Autori i suradnici u ovome dvobroju Dubravko Jelačić Bužimski, Zagreb – književnik Božica Zoko, Gradište – književnica Tomislav Domović, Karlovac – književnik Milko Valent, Velika Gorica – književnik Adam Rajzl, Đakovo – književnik Lora Tomas, Zagreb/Bangalore – spisateljica i prevoditeljica Marko Gregur, Koprivnica – književnik Dr. sc. Boris Domagoj Biletić, Rovinj – književnik Dr. sc. Ljubica Josić, Zagreb – znanstvenica, L.Z. „Miroslav Krleža“ Dr. sc. Slaven Jurić, Zagreb – znanstvenik, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Martina Kokolari, Zagreb – doktorandica, L.Z. „Miroslav Krleža“ Dr. sc. Željka Lovrenčić, Zagreb – znanstvenica, književnica i prevoditeljica; NSK Dr. sc. Irvin Lukežić, Rijeka – znanstvenik i književnik, Sveučilište u Rijeci Dr. sc. Daniel Mikulaco, Pula – sveuč. prof., Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Dr. sc. Antun Pavešković, Zagreb – znanstvenik i književnik Mr. sc. Božidar Petrač, Zagreb – književnik Davor Šalat, Zagreb – književnik i kritičar Dr. sc. Ante Stamać, Zagreb – akademik, književnik, sveuč. profesor u miru Dr. sc. Milorad Stojević, Rijeka – književnik i znanstvenik, Sveučilište u Rijeci Bosiljka Brlečić, Zagreb – prevoditeljica Angéla Pataki, Labin – prevoditeljica Dr. sc. Ivan Bošković, Split – znanstvenik, književni povjesničar, Sveučilište u Splitu Dr. sc. Sanja Knežević, Zadar – znanstvenica, Sveučilište u Zadru Dr. sc. Andrés Morales Milohnić, Santiago de Chile – književnik, sveučilišni profesor, akademik Tamara Bakran, Zagreb – književnica Mr. sc. Vladimir Vojinović, Podgorica – sveuč. nastavnik, Filozofski fakultet u Nikšiću Đuro Vidmarović, Zagreb – književnik Dr. sc. Ivan Pederin, Split – sveuč. profesor u miru Nevenka Nekić, Zagreb – književnica Stjepan Čuić, Zagreb – književnik Božidar Alajbegović, Rijeka – književni kritik Mr. sc. Vanesa Begić, Pula – novinarka, književna kritičarka, prevoditeljica Darija Žilić, Zagreb – književna kritičarka Miodrag Kalčić, Pula – esejist i publicist Dr. sc. Slaven Bertoša, Pula – povjesničar, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Dr. sc. Renata Šamo, Pula/Zagreb – znanstvenica i prevoditeljica, Sveučilište u Zagrebu

SUMMARY & WHAT TO FIND AND WHERE?

398 NOVA ISTRA

Literary and cultural journal Pula, Croatia, No. 1-2/2014

SUMMARY Unfortunately, the current volume first brings the official objection to the Ministry of Culture of the Republic of Croatia because of its frequent refusal to grant our journal, Nova Istra. According to evaluations of the cultural public, authors and reviewers, this is one of the best periodical publications on literary and cultural issues in the country. The editor-in-chief believes that the reason does not lie in its quality, but in criteria far from literature and culture. Since 2012, the Ministry has refused to sponsor the journal and its publisher with 2/3 of the funds, providing no explanation. At the same time, the most responsible people in the Ministry have largely supported titles and individuals who are close to them, without paying any attention to the real and potential conflicts of interest. Quite non-European behaviour! The section on contemporary literature presents, as it is usual, contributions characteristic for different genres and signed by writers who belong to different generations and poetics, but some new names on the literary scene are also included. The literary opus by Viktor Vida (1913 – 1960), a distinguished writer and Croatian refugee in Italy and Argentina with a tragic destiny – born in Boka Kotorska (today a part of Montenegro) – was the central topic of the 18th Antun Šoljan (another great Croatian writer in 20th century) Days in the city of Rovinj. This issue contains contributions by literary scholars, historians and reviewers who have comprehensively analysed Vida’s entire opus for the first time – all the genres in which he showed his great talent, his public engagement and his destiny. New translations cover three authors, introduced to the Croatian readership for the first time. They belong to the Swiss (French-speaking), Hungarian and Chilean literature. The current volume also includes new studies and essays on a variety of topics, as follows: neuralgic issues of the Croatian reality and ways in which they are interpreted by writers/in literature; destiny of women camp inmates from Vukovar who were raped in 1991-1992 (the Croatian War of Independence), during the Serbian

399 occupation and destruction of this Middle European city on the Danube River in Croatia; contemporary Chilean poetry by writers of the Croatian origin; novel by the Nobel Prize Winner Orhan Pamuk – The White Castle, etc. On the 100th anniversary of the beginning of the First World War, native region contributions reveal, among other things, the human solidarity in the most difficult circumstances – how the Istrian children were saved from famine and massive death by their compatriots in the north of Croatia. The reviews section does not only include recent literary editions, but it also presents books in the fields of history, film, visual arts, etc. Translation: Renata Šamo, Pula

400

WHAT TO FIND AND WHERE? An Objection to the Ministry of Culture of the Republic of Croatia

CONTEMPORARY LITERATURE

DUBRAVKO JELAČIĆ BUŽIMSKI Ulderiko Donadini’s False Story and Other Falsifications

BOŽICA ZOKO My Skin Covered in Writing

TOMISLAV DOMOVIĆ Imperatives

MILKO VALENT Magic Hygienic Little Squares

ADAM RAJZL Sprites

LORA TOMAS The Fragmented Moon

MARKO GREGUR The Emptiness

18th ŠOLJAN DAYS IN ROVINJ Literary Work by VIKTOR VIDA (1913-1960)

BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Viktor Vida’s Autobiographical Notes

LJUBICA JOSIĆ Viktor Vida in Hrvatska revija (The Croatian Review)

100

SLAVEN JURIĆ The Bound and Free Verse in Viktor Vida’s Poetry

112

MARTINA KOKOLARI The Italian Topics in Vida’s Opus

121

ŽELJKA LOVRENČIĆ Viktor Vida – the Poet, Prosaist, Refugee

133

401 IRVIN LUKEŽIĆ The Interpretation of Viktor Vida’s Poem Groblje pokraj mora (The Graveyard by the Sea)

142

DANIEL MIKULACO On Viktor Vida’s Fictional Prose Tajno poslanje (The Secret Mission)

167

ANTUN PAVEŠKOVIĆ Viktor Vida’s Mediterraneanism

179

BOŽIDAR PETRAČ The Background of Vida’s Text/Polemic Rasulo Doriana Vlaja (The Disintegration of Dorian the Vlach)

184

DAVOR ŠALAT Late Viktor Vida’s Poetry in the Light of Hugo Friedrich’s Book ‘The Structure of Modern Poetry’

197

ANTE STAMAĆ Vida’s Picture of Karl Jaspers

204

MILORAD STOJEVIĆ Reviews and Essays by Viktor Vida

210

NEW TRANSLATIONS

223

NICOLAS BOUVIER Le hibou et la baleine (The Owl and the Whale) (transl. by B. Brlečić)

225

THEODORO ELSSACA Ten Poems (transl. by Ž. Lovrenčić)

238

TIBOR WEINER SENNYEY Mahruh (Mahruh’s Waking) (transl. by A. Pataki)

254

STUDIES, ESSAYS, NOTES

263

IVAN BOŠKOVIĆ Neuralgic Issues of the Croatian Reality (Ratko Cvetnić: Povijest instituta /The History of the Institute/)

265

SANJA KNEŽEVIĆ The Suffering and Resurrection of the Raped Women Camp Inmates from Vukovar 1991-1992

273

402 ANDRÉS MORALES MILOHNIĆ The Chilean Poetry of the Croatian Origin (transl. by Ž. Lovrenčić)

294

TAMARA BAKRAN The Motif of the Double in Pamuk’s Novel Beyaz Kale (The White Castle) 304 BOŽIDAR PETRAČ Nizeteo’s Romanistic Contributions

316

VLADIMIR VOJINOVIĆ Waiting for the Ultimate Freedom: Jovan Nikolaidis

321

NATIVE REGION CONTRIBUTIONS

327

ĐURO VIDMAROVIĆ Saving the Children of the Istrian Croats in Moslavina during the First World War

329

IVAN PEDERIN The Method and Cultural Content of Biografia... (The Biography...) by Pietro Stanković

346

NEVENKA NEKIĆ Istria in the Memory of a Teacher: Ana Došen

357

REVIEWS

361

STJEPAN ČUIĆ „Throwing Light upon the Communist Deceit” (Ivan Grljušić: Komunističke priče / The Communist Stories)

363

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Politics and Family Secrets” (Ratko Cvetnić: Povijest institute / The History of the Institute)

366

„The Novel Marked by Pop-Culture” (Irena Lukšić: Očajnički sluteći Cohena / Desperately Sensing Cohen)

369

VANESA BEGIĆ „The Seaside Stories” (Milan Osmak: Ovce na južnom vjetru / Sheep in the Southern Wind)

372

403 DARIJA ŽILIĆ „The Book of Good Stories but Average Notes” (Enver Krivac: Ništa za pisati kući o / Nothing to Write Home about...)

375

„A Praise to the Common Life” (Jana Prević Finderle: Ti još pričaš o nogometu / You’re Still Talking about Football)

378

MIODRAG KALČIĆ „A Thematically Failed Collection of Papers, Not Needed to the Pula Film City (N. Gilić – Z. Vidačković /ed./: 60 godina Festivala igranog filma u Puli i hrvatski film:: zbornik radova / 60 Years of the Pula Film Festival and Croatian Film: Collection of Papers)

380

SLAVEN BERTOŠA „The Jubilee Collection of Papers” (Buzetski zbornik“, sv. 40. / The Buzet Collection of Papers, Vol. 40)

386

NEVENKA NEKIĆ „The Well of Life by Ivan Meštrović in Zagreb” (Miljenko Galić – Josip Botteri Dini: Meštrovićev zdenac – u spomen artifeksa / Meštrović’s Well – in Memory of Artifeks)

391

Authors Summary & What to find and where?

395 397

Our editions Published by the Istrian Branch of the Croatian Writers’ Association

405

NAŠA IZDANJA Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK Catalogue of Publications

NAŠA IZDANJA

Boris Biletić: I ČA I ŠTO I KAJ Panorama novije hrvatskoistarske lirike 1997. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 253 str. Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 953-96833-2-7

Antun Branko Šimić: STUPORE NEL MONDO / ČUĐENJE U SVIJETU pjesme 1998. Prepjev: Daniel Načinović Format: 15 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 135 str. Cijena: 70 kn / 10 € Rasprodano. ISBN 953-96833-4-3

Marija Petener Lorenzin: ISTARSKI MOZAIK Bibliografija (1963.-1974.) 1998. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 203 str. Cijena: 80 kn / 11 € ISBN 953-6858-02-9

407

408

NAŠA IZDANJA

Daniel Načinović: PRIČE IZ ISTRE Hrvatski pripovjedači XX. stoljeća 1999. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 334 str. Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 953-96833-5-1

Goran Filipi: SJEDINJENJE U STOPAMA poezija 2000. Format: 13 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 80 str. Cijena: 50 kn / 7 € Rasprodano. ISBN 953-6858-00-2

Skupina autora: ŠOLJANOV ZBORNIK 2001. Sunakladnik: Pučko otvoreno učilište Grada Rovinja Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 230 str. Cijena: 99 kn / 13.50 € Rasprodano. ISBN 953-6858-01-0

NAŠA IZDANJA

Marija Petener Lorenzin: ISTRA Bibliografija (1974.-1993.) 2001. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 294 str. Cijena: 120 kn / 16.50 € ISBN 953-6858-02-9

Tatjana Arambašin: ŽIVOT UHVAĆEN JEDNOM RUKOM roman 2001. Sunakladnik: Erasmus naklada, Zagreb Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 181 str. Cijena: 120 kn / 16.50 € ISBN 953-6132-92-3 Skupina autora: ČITAJUĆI ZNAKOVE VREMENA Zbornik ogleda o kraju stoljeća/tisućljeća 2001. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 222 str. Cijena: 99 kn / 14 € ISBN 953-6858-03-7

409

410

NAŠA IZDANJA

Boris Biletić: GLASI KNJIŽEVNE ISTRE Studije, ogledi i kritike o suvremenoj hrvatskoj književnosti u Istri 2002. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 328 str. Cijena: 200 kn / 27 € ISBN 953-6858-04-5

Stjepan Vukušić: ZVIJEZDE NAD GOČANOM roman 2003. Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 120 str. Cijena: 90 kn / 12 € ISBN 953-6858-05-3

Daniel Načinović: GOSPA OD ŠKRPJELA poema 2004. Format: 10 x 14 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 44 str. Cijena: 30 kn / 4 € ISBN 953-6858-07-X

NAŠA IZDANJA

Darko Dukovski: ISTRA: KRATKA POVIJEST DUGOGA TRAJANJA sažeta i ilustrirana povijest Istre od prvih naseobina do danas 2004. Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 282 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 953-6858-06-1 Tomislav Žigmanov: BIBLIOGRAFIJA HRVATA U VOJVODINI 1990.-2002. 2005. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 62 str. Cijena: 50 kn / 7 € ISBN 953-6858-12-6

Miroslav Sinčić: BAVUL izabrane pjesme i priče 2005. Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, ovitak Opseg: 276 str. Cijena: 130 kn / 20 € ISBN 953-6858-08-8

411

412

NAŠA IZDANJA

Ante Dabo: GODINE NADE Roman o 1950-im i 1960-im godinama u Istri 2005. Sunakladnik: Grad Novalja Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, boja Opseg: 255 str. Cijena: 130 kn / 18 € Rasprodano. ISBN 953-6858-11-8 Jehuda Amihaj: PJESME SIROMAŠNA PROROKA izbor iz poezije najvećega židovskog pjesnika XX. stoljeća 2005. Prepjevi: Moshe Meshulam <i dr.> Format: 12 x 18 cm Uvez: tvrdi Opseg: 82 str. Cijena: 95 kn / 13 € ISBN 953-6858-10-X Daniel Načinović: DESK izabrani eseji, feljtoni i drugi članci 2005. Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 400 str. Cijena: 180 kn / 25 € ISBN 953-6858-09-6 Nagrada "Antun Gustav Matoš", 2005.

NAŠA IZDANJA

Dacia Maraini: PRIPOVIJEST O ISABELLI DI MORRA KOJU JE ISPRIČAO BENEDETTO CROCE dramski tekst, jednočinka s talijanskoga prevela: Irena Skrt 2005. Format: 12 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 72 str. Cijena: 55 kn / 7.50 € ISBN 953-6858-16-9 Tomislav Milohanić: CVJETNE STRANE GALILEJE književni putopisi 2006. Format: 12 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 106 str. Cijena: 60 kn / 8 € ISBN 953-6856-13-4

Antun Milovan & Boris Domagoj Biletić: GRADOVI I OBZORI Putopisi suvremenih hrvatskih autora iz Istre 2006. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 340 str. Cijena: 180 kn / 25 € ISBN 953-6858-15-0

413

414

NAŠA IZDANJA

Josip Šiklić: CRKVA SVETOGA NIKOLE U PAZINU monografija u bojama 2006. Format: 23 x 29 cm Uvez: tvrdi, šivano, ovitak Opseg: 157 str. Cijena: 225 kn / 31 € ISBN 953-6858-14-2

Marija Petener Lorenzin: BIBLIOGRAFIJA ČASOPISA “ISTARSKI BORAC / IBOR” 2006. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 290 str. Cijena: 120 kn / 17 € ISBN 953-6858-17-7

Jakša Fiamengo: MRAVI IZ NEZAKCIJA Istarski sonetni abecedarij 2006. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 110 str. Cijena: 110 kn / 15 € ISBN 953-6858-20-7

NAŠA IZDANJA

Tomislav Marijan Bilosnić: KOLAC U RIJECI ZRMANJI kratki roman o Domovinskom ratu

2007. Format: 12,5 x 21 cm Uvez: tvrdi / meki, šivano Opseg: 137 str. Cijena: t.u. 70 kn / 10 € m.u. 60 kn / 9 € ISBN 978-953-6858-19-4

Nada Grubišić: METROPOLA PRAZNINE pjesme 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 111 str. Cijena: 90 kn / 12,50 € ISBN 978-953-6858-22-4

Nada Galant: NEKA BUO poezija na čakavici 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 72 str. Cijena: 65 kn / 9,50 € ISBN 978-953-6858-21-7 Nagrada "Drago Gervais", 2009.

415

416

NAŠA IZDANJA

Stjepan Vukušić: ZEMALJSKOM USPRKOS pjesme 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 104 str. Cijena: 100 kn / 13 € Rasprodano. ISBN 978-953-6858-23-1

Daniel Načinović - Eduard Strenja: POD STARIM VOLTAMA Istarskim gradićima u pohode putopisne reportaže i fotografije 2007. Format: 16,5 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 271 str. Cijena: 160 kn / 22 € Rasprodano. ISBN 978-953-6858-28-6

Sandra Kušević - Jadranka Ostić: PRIČE O KORNJAČAMA slikovnica u bojama 2007. Format: 20,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 63 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-30-9

NAŠA IZDANJA

Aljoša Pužar: GRANICE GRANICE studije i ogledi 2007. Format: 15,5 x 22 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 128 str. Cijena: 110 kn / 15 € ISBN 978-953-6858-25-5

Žarko Paić: PROJEKT SLOBODE: Jean-Paul Sartre - filozofija i angažman 2007. Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 156 str. Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-24-8

Sandro Gobo: IZBOR IZ PROGRAMA pjesme 2007. Format: 12, 5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 64 str. Cijena: 70 kn / 9,50 € ISBN 978-953-6858-37-8

417

418

NAŠA IZDANJA

Roberta Razzi: LAKOMA BETI pjesme 2007. Format: 12, 5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 174 str. Cijena: 120 kn / 16,50 € ISBN 978-953-6858-39-2

Drago Orlić: ŠTORIJE OD ŽALOSTI kratke priče 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 110 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-26-2

Milorad Stojević: ČAKAVSKO PJESNIŠTVO XX. STOLJEĆA antologija 2007. Format: 18,5 x 25,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 440 str. Cijena: 220 kn / 30 € ISBN 978-953-6858-18-7

NAŠA IZDANJA

Skupina autora: DRUGI ŠOLJANOV ZBORNIK Dani Antuna Šoljana u Rovinju 2001.–2005. 2007. Format: 17 x 24 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 204 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-29-3

Marija Petener-Lorenzin: BIBLIOGRAFIJA ČASOPISA “NOVA ISTRA” (1996.–2006.) 2008. Format: 16 x 23 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 336 str. Cijena: 130 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-34-7

Antun Milovan: ZVIJEZDA pjesme 2008. Format: 14 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 112 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-44-6

419

420

NAŠA IZDANJA

Igor Grbić: KAO DA SAM poezija 2008. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 148 str. Cijena: 100 kn / 13,50 € ISBN 978-953-6858-33-0

Tijana Vukić Stjelja: IMA ME poezija 2008. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 120 str. Cijena: 90 kn / 12,50 € ISBN 978-953-6858-35-4

Boris Domagoj Biletić: MOJA PULA proza, uspomene, polemike 2008. Format: 16 x 23 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 228 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-43-9

NAŠA IZDANJA

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: TATJANA ARAMBAŠIN knjiga s DVD-om 2008. Format: 14 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 112 str. + 60 min. DVD Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-32-3

Skupina autora: ESEJ DANAS Zbornik Pulskih dana eseja 2003. - 2007. 2008. Format: 15,5 x 22,0 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 427 str. Cijena: 145 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-41-5

Josip Cvenić: I SVE PUSTIŠ NIZ RIJEKU priče 2008. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 190 str. Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-46-0

421

422

NAŠA IZDANJA

Jelena Lužina: ESEJ KAO ZAVOĐENJE ogledi 2008. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 343 str. Cijena: 165 kn / 23 € ISBN 978-953-6858-31-6

Nikola Stjelja: UŽASI GODIŠNJIH DOBA priče ----------------2009. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 97 str. Cijena: 80 kn / 11 € ISBN 978-953-6858-38-5 Milan Rakovac: SINOVI ISTRE eseji 2009. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 326 str. Cijena: 165 kn / 23 € Rasprodano. ISBN 978-953-6858-27-9

NAŠA IZDANJA

Daniel Načinović: BAJKE 2009. Format: 14,5 x 21,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 202 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-40-8

Tomislav Milohanić: P.S. DODIR SVJETLOSTI pjesme 2009. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 88 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-47-7 Natalija Grgorinić - Ognjen Rađen: UTJEHA JUŽNIH MORA priče 2009. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 285 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-36-1

423

424

NAŠA IZDANJA

Alix de Saint-André: ANĐEOSKI ARHIVI esej (o anđelima u kršćanstvu, islamu i židovskoj tradiciji) 2010.2010. Naslov izvornika: Archives des Anges S francuskoga prevela: Ivana Šojat - Kuči Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 151 str. Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-48-4 Irvin Lukežić: KNJIŽEVNOPOVIJESNE VEDUTE ogledi i studije 2010. Format: 17 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 288 str. Cijena: 200 kn / 28 € ISBN 978-953-6858-49-1

Skupina autora: MANIPULACIJA ogledi (separat 7. PDE) 2010. Format: 17 x 24 cm  Uvez: meki  Opseg: 64 str.  Cijena: 50 kn / 6,50 € ISSN 1331-0321

NAŠA IZDANJA

Darko Dukovski: POVIJEST PULE Deterministički kaos i jahači Apokalipse 2011. Format: 17 x 25 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 493 str. Cijena: 280 kn / 38 € ISBN 978-953-6858-45-3

Sandra Kušević – Jadranka Ostić: PRIČE O ŽABAMA slikovnica u bojama 2011. Format: 20,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 70 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-48-4 Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: MILAN RAKOVAC knjiga s DVD-om 2011. Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 142 str. + 100 min. DVD Cijena: 135 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-51-4

425

426

NAŠA IZDANJA

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: STJEPAN VUKUŠIĆ knjiga s DVD-om 2011. Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 84 str. + 100 min. DVD Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-52-1

Skupina autora: DOKOLICA ogledi (separat 9. PDE) 2012. Format: 17 x 24 cm Uvez: meki Opseg: 64 str. Cijena: 60 kn / 8 € ISSN 1331-0321

Ljubica Ivezić: ODBLJESCI PAMĆENJA sjećanja 2012. Format: 17 x 25 cm Uvez: tvrdi Opseg: 202 str. Cijena: 135 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-50-7

NAŠA IZDANJA

Jelena Lužina: MEŠTAR Fragmenti o Ivi Ermanu, glumcu 2013. Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi Opseg: 111 str. + CD s glumčevim interpretacijama Cijena: 100 kn / 14 € Sunakladnik: Čakavski sabor Žminj ISBN 978-953-6858-54-5 Marko Sosič: BALERINA, BALERINA kratki roman sa slovenskoga prevela: Sanja Širec Rovis 2013. Format: 15 x 20 cm Uvez: tvrdi Opseg: 105 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-52-1 Goran Starčević: VUK U SUPERMARKETU (Antropologija ustrojenog svijeta) filozofijski eseji 2013. Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi Opseg: 205 str. Cijena: 140 kn / 19 € ISBN 978-953-6858-53-8

427

428

NAŠA IZDANJA

Ivan Grljušić: KOMUNISTIČKE PRIČE 2013. Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi Opseg: 105 str. Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-51-4

Željka Lovrenčić: OD PUSTINJE DO LEDENJAKA Književnost čileanskih Hrvata 2013. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 270 str. Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 978-953-6858-55-2

Slavko Kalčić (1954. - 2012.): PISME Sabrane čakavske i štokavske pjesme + DVD i slikovni prilozi 2014. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 177 str. Cijena: 115 kn / 15 € Sunakladnik: Matica hrvatska – Ogranak Pazin ISBN 978-953-6858-57-6

NAŠA IZDANJA

PRIGODA! Stare brojeve “Nove Istre”, zaključno s godištem 2012., kod nas možete kupiti po jedinstvenoj cijeni od 10 kuna! ISSN 1331-0321

429

430

NAŠA IZDANJA

IZDANJA “NOVE ISTRE” U PRIPREMI Tamara Bakran: „Pastirica skakavaca” pjesme Darko i Vedran Dukovski: „Vojna povijest: od Napoleona do suvremenih vojnih sustava” sveučilišni udžbenik Daniel Načinović: „Drame“ Ivan Pletikos: „Catastropola” roman o Puli Skupnina autora – Boris Domagoj Biletić <ur.>: „Književni portret: Miroslav Sinčić” knjiga + DVD Stjepan Vukušić: „Istosmjerne priče“ proza

Važna obavijest suradnicima! Priloge je preporučljivo slati samo e-poštom na adrese: istarski-ogranak-drustva@pu.t-com.hr novaistra@hotmail.com boris.biletic1@pu.t-com.hr