Časopis Nova Istra 3-4/2013. by Istarski ogranak DHK

br. 3 | 4 godište XVIII., sv. 48. Pula, jesen - zima 2013.

UDK 821.163.42/821/008/3

ISSN 1331 - 0321

GDJE JE ŠTO? U SJEĆANJE MIRKO KOVAČ (1938. – 2013.)

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ Itaka

STJEPAN ŠEŠELJ Žutokosi (II. dio)

IGOR MRDULJAŠ Drukčiji pogled

JAKŠA FIAMENGO Vrijeme za bolje potrebe

ZIJAD DURAKOVIĆ Pet pjesama

DOLORES BUTIĆ Priče

NOVI PRIJEVODI

JUAN MIHOVILOVIC HERNÁNDEZ Tri pripovijesti (prev. Ž. Lovrenčić)

ISABELLA FLEGO Prvi dan (prev. L. Monica Kmet)

102

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI

117

IRVIN LUKEŽIĆ Lament popa Martinca „suprotiva Turkom“

119

JOVAN NIKOLAIDIS 4 Slova

138

SINIŠA VUKOVIĆ Bayreuthsko posvećenje Wagnerom

146

BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Anđelko Novaković: prijatelj, intelektualac, pjesnik

163

GDJE JE ŠTO? NAGRADA „ZVANE ČRNJA“ 2012.

171

Dunja Detoni Dujmić: „Lijepi prostori“

173

KAZALIŠTE

177

DARKO GAŠPAROVIĆ „Ulysses“ na Brijunima ljeta 2013.

179

PRILOZI O ZAVIČAJU

193

MIODRAG KALČIĆ Pulska epizoda Jamesa Joycea, ili kako je Joyce zalutao u puljsko kino

195

BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Časopis „Susreti” Ive Balentovića i istarske teme u njemu

214

REMIĐO SOŠIĆ Pet čakavskih

220

GDJE IMA DIMA…

225

Mala pjesnička „antologija” grupe „Dim”: Bruno Brežac, Daniel Radočaj, Atila Koso, Dražen Kiralj, Jadran Balenović, Maja Sabljak, Milica Šabanović, Nikola Šalić, Patricija Softić, Sanja Knežević

227

KOD MARULA 2013.

253

BRUNO BREŽAC Pjesme

257

ŽELIMIR PERIŠ Pjesme i proza

260

DANIEL RADOČAJ Prozne crtice

267

MORANA ŽUNEC Proza

270

GDJE JE ŠTO? KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

277

MILORAD STOJEVIĆ „Lucidni postmoderni lucidar“ (Milan Rakovac: Kvarnerski otočni lucidar)

279

MARIO KOLAR „Tipologija lirske temporalnosti“ (Pavao Pavličić: Vrijeme u pjesmi)

284

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Analiza braka u raspadu“ (Ivana Šojat-Kuči: Ničiji sinovi)

289

„Hrabro o teškim temama“ (Zoran Ferić: Apsurd je zarazna bolest)

292

ŽELJKA LOVRENČIĆ „Knjiga profinjene mistike“ (Diana Rosandić: Ignacijeva Plava Ruža)

295

DARIJA ŽILIĆ „Caričine izabrane“ (Ljerka Car Matutinović: Kad već postoji planina)

299

„Koridori sigurnih riječi“ (Ivana Simić Bodrožić: Prijelaz za divlje životinje)

303

SLAVEN BERTOŠA „Na raskršću dva milenija“ („Lovran i Lovranci...“)

306

Autori

309

Summary & What to find and where?

311

Naša izdanja Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK

317

U SJEĆANJE

MIRKO KOVAČ

(Petrovići, 26. prosinca 1938. – Zagreb, 19. kolovoza 2013.)

Odlazak Meštra od Riječi Stariji su i mudriji davno zapisali kako svijet nestaje, mijenja se i zapravo umire smrću svakoga pojedinca.* „Spušta li se na zemlju nebeska praznina ili se to nad nama raskriljuje bolji život? Nisam znao da svijet umire smrću svakog čovjeka.“ – tako je Fulvio Tomizza okončao svoj roman „La miglior vita“. Možemo se samo nadati kako je još jedan čovjek, naš suzavičajnik, književnik i angažiran intelektualac bez ostatka, a Rovinjanin i Istranin izborom, Mirko Kovač doista ovih dana prešao u bolji život, u ljepši, plemenitiji i pravedniji svijet. I kad hoda osunčanom stranom, pisac od formata najčešće stremi izazovu onoga prijeko, tamnoga, mračnoga, zagonetnog, mitskog i mističnog, jer na taj se način uvjerljivije i dojmljivije svjedoči i teži ljepšemu, boljemu i istinitom, progovara o čovjekovoj, posredno i kolektivnoj, sudbini u nevremenima i nesretnim prostorima, o rubu i rubnome, zavičaju i povijesti koja se ponavlja, nasljeđu, obitelji, dubini i cjelini egzistencije... Kovač je takav suvremeni pisac, velik stilom i temama, izrazom i obradbom, žive i vitalne riječi koja zasijeca duboko, katkad povezujući dokument i fikciju, autor refleksivan, odvažan polemičar i erudit, iznimno samosvjesno vodeći misao prema rečenici i obratno, bez obzira na to o kojemu je od brojnih žanrova njegova opusa riječ. U kontekstu književne i uopće kulturne klime ukupnoga prostora bivše države, * Riječ na komemoraciji preminulome piscu i sugrađaninu.

U SJEĆANJE

Mirko KOVAČ

kada se, politici usprkos, čitalo i pratilo sve vrijedno i značajno, a poglavito izazovni autori i naslovi, najveća vrata moje čitateljske znatiželje, jednoga tada mladca, širom je otvorio upravo Mirko Kovač „Vratima od utrobe“. Bilo je to doba kada smo gutali naslove poput „Grobnice za Borisa Davidoviča“ ili „Časa anatomije“ velikoga Kiša, kada su vrcale, među inima, i neke antologijske polemike, ne samo opasne i opake, nego i one mudre iz pera blistava uma i prejake riječi. Gdje su i gdje je sve to danas i ovdje? Kovaču sam se zatim intenzivnije vratio sada već dalekih 1990-ih, kada se sa suprugom već bio trajno nastanio u Rovinju, po pojavi vodnjanskoga, ali sada dvojezičnog, hrvatsko-talijanskog izdanja višekratno objavljena „Životopisa Malvine Trifković“, koji me zaintrigirao kao svježa i nevjerojatno privlačna prozna igra najrazličitijih motrišta. Prikazao sam knjigu, a mislim da je to i vrijeme osobna susreta s Bobom i Mirkom. Čitam ovih dana doista impresivno brojne reakcije na odlazak jednoga pisca, ali i opet licitiranje s pripadnošću/pripadnostima, identitetom/identitetima i slično. Ne znam bi li ili kako bi Mirko Kovač reagirao na ovaj skup iskrena poklonstva i poštovanja čovjeku i piscu, no za života je čini mi se dao mnoge, ako ne i sve odgovore, na stotinama mjesta svojih tisuća i tisuća objavljenih stranica, tako da su neke teme, sada pogotovo, doista suvišne. Napisat će Kovač u vezi s objedama, kojih nikada nije bio pošteđen, o „‘svjesnoj raboti jednog mladog i neprilagođenog pisca koji se očigledno muči s identitetom’... Ma s kakvim identitetom? Zašto bi me mučilo ono što me se nije ticalo?“ Ili: „Mnogi su ljudi prvi put pojmili što je to identitet stideći se postupaka svojih sunarodnjaka.“ Ili: „Dvostruki je (ili višestruki) identitet lijek da se čovjek sačuva od samoga sebe i vlastitih napasti, da se odupre zlim nasrtajima ‘kolektivnog terora’ i uopće fanatizma, da ne dopusti da ga bilo kakva ‘pravda’ ponese da učini drugomu nešto nažao.“ Ili: „Dijeliti identitet s bližnjima, poželjno je, ali nije poželjno gubiti oštrinu prema slabostima i zabludama identiteta u kojem si se pronašao.“ I završno o raznim određenjima na koja se poglavito pisce često nuka, reći će pisac u jednome razgovoru: „Što se pripadnosti tiče, za mene je to jezično pitanje, a ne nacionalno.“ A veliki je Matoš još davno upitao: „Pa kakve bi i svrhe imala nacionalna kultura da se njome može koristiti tek jedan narod?“ Sve je to čovjek i pisac Kovač znao, činio i tako djelovao ondje odakle su ga ispratili mržnjom, i ovdje gdje je u nekih i ponegdje bio dočekan u najmanju ruku s rezervom ili zazorom. Ostao je dosljedan, izravan, mudar, pošten, čovjekoljubac, kontra nametnutih ili lažnih vrijednosti i, nadasve, svoj. Nije htio u egzil, i o tomu je ostavio pisana traga, nego je izabrao ovo podneblje, ove ulice i trgove koji nas okružuju, poneke od ovdašnjih ljudi, očitujući se kako o korijenima tako i o vlastitu izboru, opet na fin, dostojan i dostojanstven, kovačevski

Mirko KOVAČ

U SJEĆANJE

način: „Pojavi li se tračak nade u reinkarnaciju, neću je prihvatiti ako me ponovno smjeste u svijet iz kojeg sam potekao. Glatko ću to odbiti, budu li me pitali... Kada bi me sada netko natjerao da se vratim tamo gdje sam (slučajno) rođen, bilo bi to progonstvo u tuđinu, u nepoznati svijet, premda ja od ostataka toga svijeta i jezika stvaram svoje literarne fikcije, ali sada ondje više čak ni pejzaž nije isti.“ Naprotiv, ovaj je i hrvatski pisac (i pisac nekoliko blizih i bliskih književnosti srodnoga jezika), no zacijelo pisac europskoga formata, o izabranu si boravištu/zavičaju, u stilu one Vlačićeve/Flaciusove „Istria, mea dulcissima patria“ iz 16. stoljeća, baš Istri posvetio mnoge lijepe i dirljive stranice, a imao je u ovome kraju i nova nadahnuća za, nažalost, nedovršene ili neostvarene rukopise. Istrani, ali i čitav hrvatski, osobito kulturni i književni prostor može s ponosom isticati da je među njima i ovdje živio i mnoge svoje, neke od ponajboljih stranica napisao čovjek ovakvih misli: „Whitman je pjevao da je zavičaj ono mjesto kamo srce vuče i gdje je čovjek gospodar svoj! Kada nekamo otputujem, jedva čekam da se vratim u Istru – srce me vuče, ondje sam gospodar svoj. (...) ja sam još otprije bio odlučio odseliti se u Istru, tako da to i nije bio egzil, nego selidba i to u kraj koji je za mene imao i neko emotivno značenje, nešto od one ‘ljubavne patnje za imaginarnom domajom’ o kojoj je pjevao Pessoa. Nije to bio egzil, nego povratak. Ili izbor...“ Zahvaljujući piščevim intervencijama u ranija vlastita djela, i „pohrvaćivanju“ nekih prethodnih, zahvaljujući dobrome nakladniku i predanome uredniku, već desetak godina na hrvatskome izlaze djela Mirka Kovača, čovjeka i pisca koji je odbijao sklapanje ugovora s đavlom ma gdje i ma kakav bio, samo zato da bi se došlo do sebičnog „nečega što se naziva ‘unutrašnjim pomirenjem’“. Bio je moralan, etičan intelektualac. U Rovinju su se mnogi umjetnici privremeno ili trajno skrasili i napisali neke od svojih ponajboljih stranica, ako je samo o književnicima riječ, poput Šoljana i Kovača. Očito je riječ o sredini koja u svojim najboljim trenucima omogućuje višeglasje i raznolikost. Ako Rovinj čovjeku i piscu Mirku Kovaču možda i nije bio baš Pont, u onome klasičnom, antičkom smislu, onda je svakako bio svojevrsni tuskulum duha i kreacije. Vjerujem da će najprije ljubitelji i znalci vrhunske književne riječi to znati cijeniti, njegovati uspomenu na svoga pisca, temeljitije prionuti vrednovanju njegova djela i tako ga održati živim za buduće naraštaje. Otišao je Mirko miran, dostojan i dostojanstven, nedostaje mi njegov vječni osmijeh i onaj lijepi sonoran glas te posebno artikuliran govor koji me toliko podsjećao na dio i moje familijarne tradicije. To mu nikada nisam rekao. Ni štošta drugo. I bio je, zajedno s Bobom, blizu kad vam u životu najviše trebaju ljudi i njihove riječi. Ne često, ali sadržajno, iskreno, toplo, srdačno u raznim prilikama. Bio je gospo-

U SJEĆANJE

Mirko KOVAČ

din, čovjek s mjerom, kulturan čovjek i čovjek od kulture, redovnik književnosti i branitelj njezina digniteta, častan i diskretan. Toliko da će možda tek sada mnogi sugrađani, uz one iz kulturnog miljea, priupitati: „A gdje je naš pisac?“ S pravom, i to Pisac napisano velikim slovima. Počivao u miru! Rovinj, 24. kolovoza 2013.

Boris Domagoj Biletić

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ Itaka

STJEPAN ŠEŠELJ Žutokosi (II. dio)

IGOR MRDULJAŠ Drukčiji pogled

JAKŠA FIAMENGO Vrijeme za bolje potrebe

ZIJAD DURAKOVIĆ Pet pjesama

DOLORES BUTIĆ Priče

Tomislav Marijan BILOSNIĆ, Zadar

ITAKA

(Iz rukopisne zbirke „Odisej“) NA KRAJU PUTA Na kraju puta čekaju nemani Na kraju puta nestaje snage Na kraju puta krije se cijeli život Gle straha koji smo popili na izvoru Na kraju puta hrid bez kraja Na kraju puta noge koje je krilo vrijeme Na kraju puta vratovi Na kraju puta čela Na kojima naglo crneći pište gromovi Zubi zubi zubi Zubi korake broje Gle straha koji smo popili na izvoru Na kraju puta stijena s tisuće odraza Na kraju puta smokva Na kraju puta biće u obliku vremena Tri puta dnevno guta more

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav Marijan BILOSNIĆ

Tri puta ga izbacuje Na kraju puta labirint U labirintu zmije Gle straha koji smo popili na izvoru

I VIDJEH POSLJEDNJI DAN SVIJETA Troji sam dao konje moru drugove i dugove svoje vjetru vesla i brodove po običaju Penelopi ostavio godišnja doba I vidjeh posljednji dan svijeta more koje nas napušta kako iz mora izranja zvijer planine koje se neće obnoviti I vidjeh tlo bez čarolije nebo od dima i pepela Nisam znao zašto i dokle putujem i što je s mojim junaštvom nisam se nadao kraju puta Polifemovim kamenom more sam popločao nimfe pod krilima vrana skrivao vosak u uši prijateljima lijevao jarbol od svojih nogu sačinio I vidjeh most koji se od obale udaljuje posljednjeg dana na svijetu

Tomislav Marijan BILOSNIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

TEŠKO LI JE OPRIJETI SE SUDBINI Otkuda u moru žerave – svjetla brodoloma Šljunak sunca u očima alge zakrivila vesla zelenilom Tjesnac u utrobi zmije crijevo puno jaja zubi koja razdiru Vir čija tama sijeva u nebesima u mozgu u strahu Hoću li stići onoj kojoj sam utisnut u misli u plamičak ognjišta žeravi u moru – svjetlu okova Teško li je oprijeti se sudbini I ja sam prošao o zidove tjesnaca objesio plave i crvene ribe objesio Helijeva goveda zločine svojih drugova brodove pune poroka Kroz crni sam zastor neba prošao nemani ostadoše tamo zauvijek

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

EVO ME NA ITAKI Primače mi se list masline i vinova loza oko punog mjeseca Pastiri me povedoše širom otvarajući vrata toru zaborava Evo me na Itaki zemlji s tisuću obraza Blagi su valovi feačkih veslača umoriti se ne mogu Lijepo je biti doma, lijepo vratiti se u riječi koje ste prve čuli Evo me na Itaki prosjak nakon toliko bogatstava nakon traženja Čekam da se spomene moje ime da doznam o kome je riječ jesam li zaboravljen kao svatko ikada rođen Evo me, među proscima koji kuju škrinje moga izgnanstva čije ću žute duše prosuti po stazi svoga dvorišta Primiče mi se stari list murve žut poput jantara i ja ga privinu na svoju ranu

Tomislav Marijan BILOSNIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

SVINJAR NE VJERUJE MOJIM PRIČAMA Kakve li sam priče o sebi kazao sa mnom bijahu koji u savršenstvu žive što traže prvo svjetlo sunca uvijeni u proljetnu igru Kakvoga li sam života iskušao ni zbirka mu zvijezda nije ravna u tanahnom dahu suze isparila je moja hrabrost Svinjar ne vjeruje mojim pričama ne može razumjeti ništa više od svoje rane osim njegovih svinja nema postojanja Kakvu li priču kazivah tako žalosnim riječima utopljenim u hranu za svinje Ni mojim snovima on se ne predaje preskače ih poput vatre pričajući pritom jednako dobro kao i ja pomireno gledajući u pehar moga vina

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav Marijan BILOSNIĆ

NIJE MINULO NIŠTA U VREMENU KOJE JE PROŠLO Svi oni koji su poslije mene klečali pred njom sada su ispred mene Čekam kako bih pouzdano znao nije li posljednji onaj koji bijaše prvi Čekam, ne vjerujem da je toliko vremena prošlo kako sam bio živ, sad kada sam živ gol na suncu koje me nije štedjelo šaljući mi samo pletilje svoje Nije minulo ništa u vremenu koje je prošlo samo je kolebljiva snaga ostala na pučini Znaj, draga, moje putovanje još traje za sve koji u njega vjeruju s tobom sam sišao na Itaku znajući kako će nam sol prvoga znoja zauvijek ostati znak prepoznavanja

Tomislav Marijan BILOSNIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

PENELOPA SLUŠA PJEVAČE Penelopa sluša pjevače i boji se zagonetki vremena svaku riječ sluša obdarena sluhom za šumove samotne kuće Iz gornje sobe je čula božanstvenu njegovu pjesmu obilno ona teče kao medovina i ruši na zemlju sve one koji se hvataju vrča Ah, doći će onaj koji šuti dok drugi pjevaju jedini božansku pjesmu zna njegovo grlo slično dúgi na nebu može uzvratiti pjesmom što boga veseli Dok on pjeva uz ugaslu vatru neka šute uz pijani vjetar što ih opslužuje Dok on pjeva pepeo se vraća posivjelome moru neka šute, neka ne govore o moći i bojevima Jer bez prèbola tuga osvojila mi je dušu Penelopa sluša pjevače kako bi se odmorila od vune i igle u pjesmi razabere glas onoga koji je vraća koji zaziva tajne ključeve

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

PROSCI Na prosce neću trošiti riječi Prosci se i tako smiju starcu sreću im oteti ne mogu Nebo su prekrili orlovi oni piju kao na smrtnoj probi jedu turajući bodeže u grkljane vesele se što me u vrtu ne vide Na prosce neću trošiti riječi oni se i tako susreću sa sjenama iako im prošlost Penelopa ne spominje NA ITAKU DOPLOVI TELEMAH Ja doplovih na Itaku kao riba krljušt mojih rebara sinu na mjesečini Na Itaku doplovi Telemah i druga moja neimenovana djeca bježeći ispred smrti Na Itaku doplovi Telemahova družina za njima glasi hrabrosti iz mora brži od vesala njihovih lađa Na Itaku doploviše lađe pune prosaca i ja kao prosjak izvršiti svoj krvnički zadatak Na Itaku pristižu jedan za drugim putnici sa štapovima i oni s mačevima Penelopa strahuje za sve

Tomislav Marijan BILOSNIĆ

NISU ME PREPOZNALI PROSCI Ne poznaje me nitko od svih što su se kleli na vjernost samo pas koji laje na puni mjesec Srebrni kristal mojih očiju ne prepozna žena Zavijanje psa nije prepoznao sin U riječima rasutim po paučini zvijezda nisu me prepoznali prosci Ni dvor me ne poznaje po otvorenoj rani ni svinjari kojima je vrijed zamela put Kozari me ne poznaju na kamenu znoja ni stol za kojim neznanci sjede U ovome začaranome mjestu ni sam se nisam prepoznao

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav Marijan BILOSNIĆ

JESAM LI OSTAO DUŽAN Kada sam se vratio svi koji su čekali stoje zapanjeni Ne otvaraju darove ne prilaze već čuvaju svoje vrijeme Potom se dijele od mene i nestaju kao kipovi u pješčanoj oluji Nisam li sam sebe dočekao ogorčen što sam se vratio kao i oni što su me čekali Doista, jesam li ostao dužan i što su mi dugovali

BRAZGOTINA NA NOZI Kroz brazgotinu na nozi Penelopa krenu putom na kome sam je ljubio

Tomislav Marijan BILOSNIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

GOSTE SE, I ODLAZE Dolaze, i goste se u tuđe oklope ulijevaju vino sa sluškinjama se zadovoljavaju zorom koze kolju iz oglodanih kozjih lopatica proriču smrt Umrijet će drugi do prvoga i takve pričaju priče kraljici iz bajke Na čudo se pripremaju nestaju čim tamu probiju Goste se, i odlaze kad im dosadi nadanje prije nego li ga postanu svjesni ODISEJEV LÛK Kao svaka žena, Penelopa vidi napet lûk svoga muža povio se kao krov daleke planine Neka ga i drugi zapnu kako i koliko mogu neka ga zavitlaju pod nebesa Neka strijelu projure kroz dvanaest ušica kroz srce mrava koji im po odjeći gmiže Neka se natječu Neka lûk lojem namaču neka ga griju da mu strune postanu zvonke dok ih rukom prebiru Neka se ugledaju na dúgu i grimizni grom neće prostrijeliti ono što je prostrijelio Odisej

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Tomislav Marijan BILOSNIĆ

DVANAEST SAM DANA SUMPOROM KUĆU KADIO O prvo stablo do ložnice dvanaest sam objesio sluškinja da mi ne kazuju uspomene Pred vladarskom ložom dvanaest sam prosaca prostrijelio da ne bih morao dijeliti muku Dvanaest čaša krvi u svakoj kobni prsten spustio sam u bunar u gnijezdo svrakama Dvanaest sam dana sumporom kuću kadio na kući zatvorio sve ulaze da ukućani pjevaju i igraju nitko da im ne smeta Svima koji se odbiše od mene put sam širok otvorio da nas Bog jednako nagradi

Tomislav Marijan BILOSNIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

U POSTELJI U postelji načinjenoj od smole poljubaca u valovima prolaznih riječi u ložnici s krilima golubica u snovima rasutim u spirale dima Penelopa prepoznaje me u tajni obnaženog tijela u pjeni gorućih udova Po snazi me prepozna po tuzi svojoj po neraskidivom korijenju prstiju U postelji koja nas obujmi U ležaju koji se raspinje poput pustinje u sobi u kojoj se noć produžava kidajući latice sa svjetala uljanica po koži ih rasipljući po vrtlogu usana Prepozna me dok sam je dodirivao po rubovima čežnje

Stjepan ŠEŠELJ, Zagreb

ŽUTOKOSI* hrvatskome književniku Milutinu Cihlaru Nehajevu Zoranu Tadiću hrvatskome filmskom redatelju Osobe: ŽUTOKOSI / ŽUTI MALI Vuk, Vrba, Abram, Bura, Kočijaš, Stari, Cigo, Mica, Marija, Anka, Milka BANOVIĆ LINA Milan, Stanka, Dr. Svatić, Rude, Direktor, Maja, Magda NOVINAR Žena, Sin, Kćer HORVATH Redaktor, Tipkačica, I., II., III. Novinar PREDSJEDNIK DRŽAVNI ODVJETNIK ISTRAŽITELJ KUGA Meštar Ostali * Nastavak iz prošloga broja.

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

19. Prostrana prostorija u kojoj je za velikim stolom, obilato natrpanim raznim jelom i pilom, čitava družba Crnoga Malog: MALI, ŽUTI, ABRAM, BURA, VRBA, STARI, KOČIJAŠ, MICA, MARIJA, ANKA i MILKA. Svi su u iznimno elegantnim odijelima i haljinama. STARI je s bijelom kuharskom kapom, KOČIJAŠ dvori. Samo je ABRAM, već posve pijan, ostao u žandarskoj uniformi. ŽUTI: Ajde, Vrba, zamijeni Vuka... mora da je već ožednio! VRBA uzima komad mesa, bocu, i izlazi. Prozori su zastrti dekama. Na krevet se izvali umoran ABRAM. MALI je s ANKOM, ŽUTI s MICOM a BURA i VUK, koji se vratio, zadirkuju MILKU. MALI: O Bože!... koliko žena čovjek u ovakvom poslu kao što je naš mora zaobići!... ABRAM: Spavaj Abrame, pusti!... spavaj!... ANKA: O, da znaš kako volim mrak!... BURA: (Milki) A ti? MILKA: Ja bi popila još malo… VUK: Evo, samo ti pij... jarebice!... BURA: Ohoho... kako Vuk guče!... ŽUTI i MICA. ŽUTI: Sigurna si? MICA: Sigurna. ŽUTI: Koliko? MICA: Mislim da je to moglo bit onu noć prije onoga sajma... sjećaš li se?... ŽUTI: Kojega sajma?... MICA: U Popovači... ŽUTI: A... da... MICA: Znaš... rodit ću ga!... ŽUTI: Misliš? MICA: Mislim da bi to bilo lijepo!...

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

ŽUTI: A pametno?!... Ne znam... radi što hoćeš... MALI: (ustaje oslanjajući se na ANKU) Gospodo!... Vrli moji... prijatelji, pomagači!... prije nego se povučem s ovom lijepom damom što voli noć, kmicu... mrak i Crnoga mene... normalno!... Živjeli! Pijmo... Živjeli! Nazdravljaju. Piju. ABRAM pokuša ustati, ispružajući ruku. VUK ga svali ponovno na krevet. 20. BELIĆ i STANKA sviraju na glasoviru. DIREKTOR i PREDSJEDNIK pijano i nerazgovijetno se uvjeravaju nuđajući jedan drugoga pićem. HORVATH pleše s LINOM. BANOVIĆ se pripio uza MAGDU. MAJA sa čašom u ruci pjevuši naslonjena na glasovir. MAGDA kikoće. PREDSJEDNIK: (pijano) Svima!... Svima na koje se odnosi: bih... da... trebao presuditi!... I sebi... naravno!... sve je to... razumiješ... dragi moj... Glazba. Ples. BANOVIĆ: Ne čini li vam se da je previše svjetla?!... LINA: Stanko?! BANOVIĆ: O, Lina!... 21. MALI u krevetu s ANKOM. ŽUTI i MICA sjede naslonjeni o zid na krevetu pokraj ABRAMA. VRBA i MILKA. Unutra su i STARI, KOČIJAŠ, VUK I BURA, spavaju. Sve je u kršu. Mračno je, na rubovima deka prodire slaba jutarnja svjetlost. Vani: to je osrednja kuća na osami, ponad puta, koji se tu ispod uspinje, onda opet strmo spušta niza brijeg.

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Putom uz brijeg penje se narednik KUGA i četvorica ŽANDARA. Poprilično neuredne su im uniforme, mamurni su, umorni; upali su na neku seosku svadbu i tako probančili noć. KUGI se podriguje, udiše duboke dimove cigarete, ali ništa ne pomaže. KUGA: Božju mu kapu!... nikad više!... Svaki put kad prođe, čovjek se zaklinje da ne će nikad više... Jedan od žandara doda mu bocu. ŽANDAR: Daj, možda će pomoć!... Pije. KUGA: Koji me je vrag gonio da svratim na tu svadbu!... (opet uzdrigne) Ajajaja... ko ono sve i može svarit!... ajaja... koliko se toga proždrlo i polokalo!... A ko može odbit: „Ajde, gospodine naredniče! Uzmi, gospodine narediče!“... Jebo i' gospodin narednik!... Ko to sad može sve provarit!... ŽANDAR: Gospodine naredniče! KUGA: Šta je?! Sad i ti! Šta oćeš?! ŽANDAR: Mogu li... KUGA: A?! Sraćka! ŽANDAR: Ne... piša mi se... KUGA: Ajde... samo brzo, tu... gdje bilo, rano je još... ko bi te vidijo!... ŽANDAR ustrči prema kući i uputi se prema stogu sijena što je između kuće i štale. Zađe iza stoga. KUGA i ostali žandari dolje se više ne vide, zamakli su za brijeg. VUK izađe na vrata, proteže se; pištolj mu je za pasom. VUK: A... baš fino... još smo živi... Dok se čovjeku piša, znači da je živ!... Raskopčavajući hlače, krene prema stogu. Ugledavši žandara, pomisli da je ABRAM. VUK: O, uranio i ti! ŽANDAR: (promumlja, povlačeći se s neugode) Aha... VUK: Šta je, šta se stidiš... svak se jednom gadno naloče!... Nego... šta ta žandar-

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

ska govna ne svučeš sa sebe?! Nato se ŽANDAR okrene hvatajući pušku. ŽANDAR: Pazi ti šta govoriš! Jer... VUK se iznenadi. VUK: Abram... Ko si ti?... Maši se za pištolj. ŽANDAR: (viče) Ruke uvis! Ali VUK je već opalio. ŽANDAR se sruši. KUGA i ostali žandari jure prema kući, prema pucnju. MALI je izjurio, sudari se s VUKOM. MALI: Ča je?! Ča je?! VUK: Žandar!... Žandari!... MALI već vidi i ostale. MALI: (vraća se u kuću) Žandari! Žandari! Otkriveni smo!... ŽANDARI su se rasporedili oko kuće. KUGA je već uz ranjenoga ŽANDARA. ŽANDAR: ...imao je pištolj... KUGA: Je li sam? ŽANDAR: …sam, sam je bio... ne znam... Jesam li jako?... KUGA: Samo miruj, bit će dobro! Daje znak ostalima da se bolje zakriju. Za svaki slučaj morat ćemo obavijestit ostale... Miruj, odmah se vraćam... Prebaci se. U kući: MALI raspoređuje. Žene su na podu. Svatko je već zauzeo svoje mjesto do nekoga otvora, motre.

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

MALI: (Vuku) Koliko si ih ti vidio? VUK: Ja, samo onoga... MALI: Još su najmanje trojica trčala prema kući. ŽUTI: Kako su nas samo otkrili?! Crni... Mora da će ih bit čitav odred... MALI: Pucamo na svakoga, čim ga imamo! Jasno?! Nema čekanja!... Vani: KUGA je opet uz ranjenoga ŽANDARA. KUGA: Božju mu kapu!... Jedan ŽANDAR pretrčava prema KUGI; iz kuće nekoliko hitaca prema njemu, ali bez pogotka. ŽANDAR: Pucaju na sve što se makne! KUGA: Šta je!? ŽANDAR: Stigli su... samo će se morat polako približavat, teško je... oni imaju bolju preglednost... KUGA: Božju kapu!... važno je da su oni tu!... Sad ćemo im mi pokazat!... Javi Živkoviću, ako ne ide drukčije – palimo!... ŽANDAR: Razumem! KUGA: (viče) Predajte se!... kuća je opkoljena!... ni mrav... Hitci prema KUGI prekinu njegovo pozivanje na predaju. U kući. VRBA: Još jedan! MALI: Pst! Čini se da ćete imat danas ča brojit! Tu je čitava vojarna!... ANKA: Predajte se onda... bolje je... MALI: Izvoli!... vrata su ti tamo!... ABRAM puca. ABRAM: Uh!... majku mu!... VUK: (nišaneći) Imam ga... (puca) Tako!... ovaj je moj!... Izvana također kiša streljiva udara u kuću, unutra međutim nitko od družine nije pogođen. Vani: KUGA se prebacuje.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

KUGA: (trčeći) Pucaj!... Dolazi ŽIVKOVIĆU. KUGA: Nema smisla!... ništa ne možemo ovako!... Oni imaju pregled, ne možeš se ni pomaknut!... ŽIVKOVIĆ: Da palimo? KUGA: Ja bi! A šta ti kažeš? ŽIVKOVIĆ: Palit! KUGA: (viče) Pucaj! U kući. ŽUTI: Vrba, na tvoju će stranu jedan!... VRBA: Ništa!... nikoga!... ŽUTI: Onda je zamakao za štalu!... Na jednome mjestu počne izbijati dim. STARI: Dim! MALI: Suzavac? ŽUTI: Ne!... to nešto gori... vatra... ANKA: Vatra!... zapalili su nas!... MALI: Zaveži!... i ne miči se!... Ženske se stanu zbijati, šuteći, u jedan kut pored kreveta. VUK: Gorimo! Izgorit ćemo!... MALI: Pa!... al’ si bolje zaslužio!... STARI polijeva vodu iz kablića, ali očito vatra je puno jača i sve se brže širi. Nemir u kući sve veći na inače mirnim licima i pokretima profesionalaca družine Crnoga Malog. Izvana, čitav dio kuće do kojega je bio već izgoreni stog sijena zahvatila je vatra. ŽANDARI svi s puškama na gotovs iščekuju. KUGA je posebice nestrpljiv. Nakon nekoga vremena izlaze s podignutim rukama svi: MALI, ŽUTI, VUK, ABRAM, VRBA, BURA, STARI, KOČIJAŠ, MICA,

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

MARIJA, ANKA i MILKA. 22. BANOVIĆ sa slušalicom u ruci, razgovara. Iza vidimo LINU na terasi. BANOVIĆ: Da. Ma da!... razumio sam, kako da ne!... Lice mu se razvuče u osmijeh, zadovoljstvo. BANOVIĆ: Hvala Bogu!... ionako mi se nije dalo putovati u Novsku!... Bog! (smi jući se) Da... sigurno, kako mi ne bi bilo žao onakve pilane!... Bog… (smije se). Spusti slušalicu, krene prema LINI. LINA: Što je reći da si tu ujutro tako raspoložen? BANOVIĆ: (pripaljujući sa zadovoljstvom cigaru) Pa kako ne bi... tvoji razbojnici!... LINA: Što!?... Uhvatio ih je?!... onaj Belić!... BANOVIĆ: Hahaha... ma kakav Belić!... Nije ih nitko uhvatio... LINA: Pa da!... rekla sam ti ja... BANOVIĆ: Još ću ti ih i ja zavoljeti!... LINA: Daj, kaži što je? BANOVIĆ: Ne moram putovati u Novsku!... Darovali su nam čitavo ovo lijepo jutro! Shvaćaš li ti to? LINA: Ma daj Stanko... govori, što ti je? BANOVIĆ, Kako ne shvaćaš?! Pa tvoji su nam razbojnici poklonili ovo lijepo jutro! Noćas su opljačkali pilanu!... LINA: Vašu pilanu? BANOVIĆ: Pa da!... Divni momci!... Koliko su mi samo olakšali muka!... I novinarima su tako oduzeli sve moguće adute!... Hahaha... Treba javiti šoferu da ne čeka... Krene. BANOVIĆ: Eh, Crni Mali! Crni Mali!...

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

LINA bulji za njim ne vjerujući u sve što je čula. 23. Ured u žandarskoj stanici. Dok se jedan ŽANDAR sav predao kopanju po papirima, fasciklima, dotle se KUGA, namaknuvši kapu više na čelo, ljulja na zadnjim nogama stolice. KUGA: I šta je?... božju mu kapu!... još ništa, a?!... ŽANDAR: Pa... bit će... samo da stignu podaci za sve... Išlo bi sigurno brže da i vi, gospodine naredniče, pomognete... KUGA: (ustajući) A? Božju kapu!... dosta je šta sam ih uhvatio! Još da se i s tim bavim!... Ja sam samo za akciju!... Idem odspavat jednu... Krene i na vratima se sudari s jednim žandarom što jurne na nj hoteći u sobu. ŽANDAR: (gurnuvši u Kugu) Crni Mali!... KUGA: (gurnuvši ga) Šta je?! Kud si navalio ko vo?!... Šta je? ŽANDAR: Pa htio sam vam, gospodine naredniče... KUGA: Šta?!... Razbit nos!... onako... Šta li?... ŽANDAR: Ne... nego... izgleda da smo uhvatili Crnoga Maloga... KUGA: Šta?!... Crnoga Malog!... Izjuri. Uleti u prostoriju gdje se „vrši identifikacija“ uhićenih. Očito su neke već tukli. KUGA: Šta čujem?! Božju mu kapu! A?! ŽANDAR: Izgleda da je ovaj Crni Mali, gospodine naredniče! Ako je on Crni Mali, a onda bi ovi drugi mogli bit svi iz njegova jata!... KUGA: (zareći se) Ma Božju ti kapu!... Ma ne mogu vjerovat... nisam ja te sreće da ga baš ja ulovim!... ŽANDAR: Svi su dokumenti krivotvoreni, ali po svemu bi baš ovaj mogao bit Crni Mali. Prilazi MALOM.

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

KUGA: Ti? A?... Šta ti kažeš? MALI: (drsko) Ništa! Jedan ŽANDAR odmah zamahne na MALOGA, ali KUGA ga hitro zaustavi. KUGA: Ne! Ne-ne... ne diraj mi ga, ni slučajno!... Ali, ako on ne bude Crni Mali, prepuštam ti ga... ŽANDAR: Poslali smo po brata Crnoga Malog, koji radi u jednoj šumariji kod Siska, morao bi stići do podne... KUGA: (izlazeći) Božju ti kapu!... pa nisam li ja te sreće!... uh!... ŽANDAR: Gospodine naredniče, da zovem istražitelja? KUGA: Ništa! Ja ću zvat kad bude trebalo! Daj rakiju!... božju ti kapu!... to će trebat proslavit!... samo da ne zafrkne... ŽANDAR vadi rakiju iz ormara, čašice. ŽANDAR: Ma on je sigurno! KUGA: Daj! Uzima bocu, pije. 24. Tiskara: strojevi u pogonu. Ulazi NOVINAR, prilazi REDAKTORU. NOVINAR: Što imate na naslovnoj stranici? REDAKTOR: Kao i obično... politika. Evo, tu su naslovi: „Kralj primio ministra poljoprivrede“ ... „Hoće li stići pomoć gladnima u Zagori i Hercegovini?... NOVINAR: Skidaj de kralja! REDAKTOR: Molim?!... vi se šalite... NOVINAR: Kad vam kažem... samo vi skinite Kralja!... REDAKTOR: Ali... NOVINAR: Ne trebate se ništa bojati! Gospodin Horvath ne će imati ništa protiv!... Ja preuzimam odgovornost! Molim!... (s onim „Molim!“ oponaša Horvatha) Evo novoga naslova!

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

Predaje mu papirić s naslovom. REDAKTOR: (čita) Uhvaćen Crni Mali i njegova družina! Dotrči jedan mladi tiskarski pomoćnik. POMOĆNIK: (Novinaru) Za vas telefon. NOVINAR: Odmah. Odjuri prema telefonu koji se nalazi u kabini tiskare. NOVINAR: Halo, da. Ovdje sam, gospodine Horvath. Slušam!.. Da... sve je već uređeno! Pa da, već je u slogu!... Skinuo sam vam Kralja!... Vidimo gosp. HORVATHA u istom telefonskom razgovoru. Zadovoljan je i očito mu ne smeta „skidanje kralja“. HORVATH: Dobro je! Odlično ste to uradili! Hvala vam lijepa! Doviđenja!... Spušta zadovoljno slušalicu. 25. BANOVIĆ po ustaljenu ritualu izlazi iz kuće, ulazi u auto. ŠOFER za njim zalupi vratima, odlazi na svoju stranu, ulazi. I upravo kada trebaju krenuti, iz kuće juri LINA. LINA: Stanko! Stanko!... BANOVIĆ otvori vrata auta. BANOVIĆ: Što je? Što se dogodilo? LINA: Uhvatili su ih!... Sada je javio Gospodin Horvath... Sve su ih uhvatili! BANOVIĆ: Što ćeš... rekao sam ja da ne će moć vječno umicati! Bog... nazvat ću te. LINA: Stanko, gospodin Horvath te moli da mu svakako navratiš. Ima ti nešto pokazati... BANOVIĆ: Hoću. Bog.

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Odvoze se. LINA se vraća u kuću. 26. HORVATHOV ured: HORVATH i BANOVIĆ. HORVATH je ljutit, stalno udara po papirima u ruci, dok govori BANOVIĆU. BANOVIĆ mirno pijucka i okreće čašicu u ruci, držeći da je posve dovoljna HORVATHOVA ljutnja i očita nakana da nešto poduzme što bi zacijelo poduzeo i sam. HORVATH: Pa taj čovjek nije normalan!... S njim uistinu nije sve u redu!... a lijepo sam ga upozorio... ali on ne želi očito odustati od provokacija!... Molim! Njemu prebacivanje s uredničkog mjesta u „Crnu kroniku“ nije značilo nikakvo Upozorenje... Molim!... Razumiješ?... Molim te lijepo, daj si još jedanput to pročitaj! BANOVIĆ odbije. HORVATH: Pa on si daje gotovo izrijekom dovesti u svezu razbojnike i najugled nije ljude u ovome gradu!... Molim te... pa to je i svakome polupismenu odmah jasno!... Srećom sam zavirio u tiskaru, pa to bi bila sablazan... Ne?!... Nalijeva si praznu čašicu. HORVATH: Čim se vrati s Rijeke... lifram ga!... Razumiješ? ...lifram ga!... u Beograd!... Prag!.. bilo kamo... samo van iz Zagreba!... Van, bez obzira na sve zasluge... BANOVIĆ ispije do kraja, Odloži čašicu na stol, ustane. BANOVIĆ: Mislim da dobro rezoniraš. Zbogom. Krene prema vratima. HORVATH: Molim! Što se tu drugo može...

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

Isprati BANOVIĆA. 27. Rijeka, Adamićev trg, sada Piazza Dante. Kiša lagano sipi, a okolne ulice i sama „Piazza“ svečano su uređene za proslavu „zakletve djece Nove Italije“. U sve se to uklapa glazba s razglasa. NOVINAR, kao i ostali rijetki prolaznici Trgom, prijeđe ogledavajući. Penje se prema riječkom starom gradu, hoda uskim uličicama. Na Tornju zastava i orao odsječene glave. Pod Tornjem skupina riječkih mladića, s vezanim crvenim rupčićima oko vrata i širokim hlačama koje predstavljaju posebni riječki kroj „braghe a la campana“. Kada NOVINAR prolazi pokraj njih, prate ga nekako sumnjičavo. JEDAN OD MLADIĆA: Ćo, vara ovega ča je pasal, ča ti se ne para da je neki Kalabrez, o di Madre Patria...? NOVINAR, čuvši da govore hrvatski, vrati im se. NOVINAR: Dobar dan. Odgovaraju mu na hrvatskom. NOVINAR: Oprostite, znadete li možda gdje stanuje Milica Ljubibratić? Zagledaju se, čini se da ne znaju. ODGOVORI: Ne. Ne znam. Ja ne... NOVINAR: Hvala lijepa. Zbogom. ODGOVORI: Zbogom. NOVINAR krene prema jednoj uličici. Za njim požuri jedan od mladića, sustiže ga. MLADIĆ: (hodajući uz Novinara) Ča morda mat od Stanka, ča je sada zaprt va Zagrebe?

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

NOVINAR: Da, da, njegova majka... gdje stanuje? MLADIĆ: Ću vas ja zapejat, gospodine... NOVINAR: Hvala ti puno. Crkva Sv. Vida. NOVINAR: A zašto ste me onako nepovjerljivo motrili? MLADIĆ: A... znte, nismo znali... mogli ste biti i jedan od talijanskih fašista... NOVINAR: Da... da... razumijem. MLADIĆ: (približivši se Novinaru) A... što se u Zagrebu čuje, hoće li Hrvatska opet doći na Rijeku? NOVINAR: I mi bismo to željeli... ali... MLADIĆ: Morat će!... Mi ćemo pomoć istjerat ove pjetliće!... NOVINAR: Lijepo je to čuti. MLADIĆ se zaustavi i pokaza jedan stan u prizemlju. MLADIĆ: Eto, tu je stanoval Stanko Ljubibratić... NOVINAR: (nudeći Mladiću novčanicu) Hvala vam na trudu. MLADIĆ: (povlačeći se) A, ne... ne... Sretno... i recite u Zagrebu što mi čekamo... Doviđenja. NOVINAR: Doviđenja. MLADIĆ ode. NOVINAR pokuca na vrata. Otvori mu MAJKA Stanka Ljubibratića, zvanog ŽUTI. NOVINAR: Dobar dan. MAJKA: Dobar dan. NOVINAR: Gospođa Milica Ljubibratić? MAJKA: Da. Koga tražite? Novinar: Ja sam iz Zagreba, novinar. Htio hih s vama razgovarati... MAJKA: Izvolite. Uđu. Bijedni mali stan, zadah koji omamljuje. NOVINAR: Željeli smo vas upoznati, gospođo Ljubibratić, porazgovarati s vama

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

o Stanku... znam da vam je teško, ali bi Vas molili... MAJKA: A hoće li mu to štogod pomoći? NOVINAR: Ne znam, ne bih vam to mogao tvrditi... ne znam... MAJKA spusti glavu, zašuti, tihi joj jecaj poprati suze. MAJKA: Ali šta je on učinil? NOVINAR: Terete ga za razna djela... Zbog nekih razbojničkih djela, navodno... Optužba čak traži i njegovu glavu, ali nadati se da to ne će ipak biti tako... MAJKA: Ali, gospodine... on je tako dobar... Moj Stanko ni muhu ne bi ubil nikada!... 28. Veliko zrcalo u spavaćoj sobi BANOVIĆEVIH. U zrcalu: nervozne ruke BANOVIĆEVE ne uspijevaju zakopčati dugmad na bijeloj košulji bez ovratnika. Jutros kao da im sve izmiče. Dublje u zrcalu: LINA leži na krevetu, nalaktila se na jednu ruku, čita novine. LINA: (čita)... malo kasnije jecaj se pretvorio u plač. Bio je to plač jedne nesretne majke, koja je plakala za svojim izgubljenim sinom. I tišinu, koju je razbijala sitna kišica, što je klizila kroz razbijen prozor u sirotinjski stan, pomućivao je još i jecaj te nesretne majke. Nekoliko trenutaka bilo je teško i tada je odjednom počela da se raspituje o svom sinu. Od onda, kada je prije tri godine ostao bez posla i otišao od kuće, ona nije više ništa čula o njemu. Zapravo, tako ona uvjerava, ona i ne zna što je sve njezin sin učinio. – On je tako dobrar, ni muhu ne bi ubio nikada – govorila je majka, vidite, ja sam ga othranila svojim mlijekom, uvijek sam mu pjevala i govorila o sreći, koja ga čeka. BANOVIĆ namiješta ovratnik, iskače mu. BANOVIĆ: Što tu zvrndaš od rana jutra... O tom suđenju i tim razbojnicima!... mogla si mi i pomoći oko ove košulje!... Ovratnik je preveć stegnut, puce od košulje ne drži. LINA: (nastavlja čitati) Da, ja razumijem vašu bol i nesreću, ali vidite, njega optužuju, da je ubijao, krao i palio... – On... moj sin... ma to ni moguće... to ni istina! – Plakala je majka govoreći na mahove. Od mene je tražila da joj pričam o svemu

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

za što ga optužuju. I koliko sam mogao i sjećao se, ja sam pripovijedao, zaobilazeći one čine, gdje je tekla krv i ginuli nevini životi. Na kraju stekao sam njeno povjerenje i ona je tada počela pričati o sinu: Ja ne znam, ako ćete mi vjerovati, ali moj sin je bio dobar i uvijek čestit mladić. Ja sam ga uzgojila da bude pošten i dobar čovjek! Ah – nastavila je nesretna majka, na čijem se licu suze nisu sušile – ja ću poć va Zagreb i na golim koljenima molit ću milost za njega... molit ću jer on nije kriv... njega su zaveli... on je dobar mladić... Ni muhe on ne bi ubio!... vjerujte mi… – odjekivale su mi još dugo njezine riječi i pozdrav za njezina sina u zatvoru. Kravata nikako da se pokori, spliće se i raspliće, ali nikako da pristane kako bi trebala. BANOVIĆ strgne ovratnik i baci ga zajedno s kravatom na pod. BANOVIĆ: Baš me briga za to suđenje, davno sam ti rekao da me ne zanimaju tamo nekakvi ubojice!... Što se to mene tiče?!... Traži u ormaru novi ovratnik. BANOVIĆ: Zaboga, što se to tebe tiče? Što će ti to? LINA se ogrće, ustaje. LINA: Moda!... BANOVIĆ: Molim? LINA: Moda! Zar nisi tako kazao?... BANOVIĆ: Možda... ne pamtim koještarije... imam i važnijega posla... LINA: Moda, kojom se ubija dosada!... Tako si kazao... tako si definirao moju želju za odlazak k sudbenom stolu. Ne sjećaš se? Ovratnik pristaje, kravata se pokorila. BANOVIĆ se češlja. LINA: Dakako, toga se ne sjećaš, to su koještarije... BANOVIĆ: Ma ne!... za Boga miloga, kako bi Gutanje „Crne kronike“ bilo koještarija... Nikako, draga!... koještarije su sjednice Ravnateljstva Centralne banke, gubitci, bankroti, likvidacije, inflacije, otplate dugova, i... hoćeš da ti velim što sve još?... LINA: Samo izvoli! Koliko pamtim, u zadnje vrijeme dani nam uglavnom ovako započinju.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

BANOVIĆ: Sigurno, kad samo govoriš o tom suđenju! Kad si me zapitala kako stoji s akcijama, kamatama... može li se i dalje odvajati ćetvrt milijuna za toalete godišnje?... Kako pokriti troškove naobrazbe za Milana i za našu kćer u skupom inozemnom institutu... ili pak misliš da sve ovo... da sve to pada kao mana s neba?!... LINA: I sve to zbog jedne obične propusnice k sudbenom stolu?... Zaista smiješno... BANOVIĆ: Da... dakako... ja sam smiješan!... jer me svi ti razbojnici ne zanimaju... Ja te zaista ne razumijem... Pa shvaćaš li ti da to nije razumno, to ti ne priliči!... LINA: Žena doktora Stanka Banovića! BANOVIĆ: Točno!... upravo tako! LINA: Ali, ne radi se o ničemu nerazumnom i nema tu ničega nepriličnog i nedostojnog, mene to samo zanima, htjela bih vidjeti... BANOVIĆ: Dobro... dobro... dobro... Poštedi me!... Danas me i odveć toga čeka. I sve da smo se i složili oko te proklete ulaznice, ja nemam ni kada poći po nju... u deset je sjednica ravnateljstva, pa rasprave, stranke, sastanci... sve do noći! LINA: Ne zaboravi otići krojaču. BANOVIĆ: Da, i još ta proslava... 29. Žandarska stanica, prostorija za ispitivanje uhićenika, tzv. mučionica. U „obradi“ su MALI, ŽUTI i VUK. Privezani su uza zid. Tu su dva ŽANDARA i narednik KUGA. ABRAM se polagano vraća svijesti, mokar je, polijevali su ga vodom. ŽUTOGA tuku dva ŽANDARA. KUGA: (Žutome) Onda?... A?!... Samo ti šuti, božju ti kapu!... (Žandarima) Nastavi!... pažljivo! ŽANDAR: Pazimo, gospodine naredniče... KUGA prilazi MALOME. KUGA: Hoćemo li mi, a? MALI: A što to? KUGA: A tebe ne ću onako... ti si mi zvijezda, s tobom moram nježno!

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

MALI: Tko bi to rekao... KUGA: Dakle, gdje ste se dogovorili da ćete orobiti ravnatelja Ciglane? MALI: U Capragu. KUGA: A ne u kući tvoga brata? MALI: Ne! Ja to demantiram! KUGA: Ali ostali koji su bili s tobom tvrde baš protivno! I da je bio prisutan tvoj brat Ivan! MALI: A ja velim da nije bio, i da to nije bilo u njegovoj kući već u Capragu! KUGA: Dakle, ko je sve bio s tobom kad ste se dogovarali i kad ste robili ravnatelja Ciglane? MALI: Bio sam ja... a ostale pronađi! KUGA: (okrećući se od Maloga) Ajde, ajde sjeti se... Vrati se ŽUTOME. KUGA: Onda?! ŽUTI: Nema onda! Da znak ŽANDARU, ovaj ga udari. KUGA: Onda?! ŽUTI: Ubij! KUGA: Dobro... dakle ne ćeš govoriti ko je ubio šefa postaje u Ogulinu!... A reci ti nama onda... ko je najbolji političar u našoj državi?!... ŽUTI: Kakve to ima veze… KUGA: Ima!... ima!... ajde, ajde samo ti reci... ŽUTI: Pa... Radić... KUGA: E, nije! Daje znak ŽANDARU, ovaj udara ŽUTOGA. KUGA: Ajde, koji?... ŽUTI: Znam koji! Pašić! KUGA: (dajući znak Žandaru) E, vidiš, baš nije Pašić! Žandar udara. KUGA: Nego?!

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

ŽUTI: Davidović... KUGA: Jok! Znak. Udarac. KUGA: Ajde, ajde... nemoj odustajat... idemo! ŽUTI: Pribićević. KUGA: To je! Bravo! Šta odmah ne reče, božju mu kapu!... Pribićević, nego ko?... Dobro, sad se malo odmori... (Žandaru, pokazujući na Abrama) Njega je za danas dosta. Odlazi do MALOGA. ŽANDARI odvezuju ABRAMA. KUGA: Dakle. Šefe... ko je još bio s tobom? MALI: Pogodi! KUGA udari težak šamar MALOME. KUGA: Govori! Ko? 30. BANOVIĆEV ured: BANOVIĆ i DR. SVATIĆ. DR. SVATIĆ prilazi svojoj staroj odvjetničkoj ploči, dobrano se oslanjajući o štap. Zagleda je izbliza. BANOVIĆ potpisuje neka pismena. BANOVIĆ: Danas će vam je dopremiti... DR. SVATIĆ: Da... da... Znaš da ova firma još živi na Zrinjevcu sedam, kao nekoć!... BANOVIĆ: Da? DR. SVATIĆ: Ja ti opet velim: ja nikada ne bih propustio voditi taj proces!... Razumiješ... BANOVIĆ: Rekao sam vam... DR. SVATIĆ: Kakav je to odvjetnik, molim te, kakav je to jurist koji ne želi krivični postupak voditi?!... BANOVIĆ: (odloživši pero i prilazeći dr. Svatiću) Gospodine Svatiću, pa ne ćete valjda reći da i trgovačko pravo, bankovno ili burzovno, nije pravo?...

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

DR. SVATIĆ: Je... sve više jurista postaju trgovci, bankari ili pak burzijanci... Točno, ali, dragi moj, po čemu jesi ili nisi jurist, to se zna!... Uđe PISARICA. PISARICA: Oprostite, gospodine predsjedniče, treba vas jedan gospodin... Lemajić... mislim Rudolf... BANOVIĆ: Hvala. Molim vas, pozovite gospodina doktora. DR. SVATIĆ krene prema vratima. DR. SVATIĆ: Ne, ne... hvala, prošetat ću malo Zrinjevcem. Prođe mimo PISARICE. DR. SVATIĆ: Zbogom. (Banoviću) Razmisli još malo o onom procesu!... BANOVIĆ: Zbogom. Tablu ćemo vam danas dopremiti, ne brinite se. DR. BANOVIĆ odlazi. RUDE LEMAJIĆ ustane: obučen je u crno odijelo, odijelo koje se nosilo prije dvadesetak godina. Na nogama mu crne cipele, a u ruci drži iskefan šešir. PISARICA sjeda za svoj stol i s podosta čuđenja motri susret ova po izgledu posvema različita čovjeka. Ugledavši RUDU, BANOVIĆ krene iskreno u prijateljski zagrljaj. BANOVIĆ: Rude! RUDE: Stankoslave Bane! Vazda mi živ! BANOVIĆ: Stari moj, Rude Lemajiću! Uđi. Uđu u ured. BANOVIĆ: Kada si stigao? RUDE: Jutros. Odsjeo sam, osvježio se i – evo me izravno k tebi!... BANOVIĆ: Raduje me... iskreno... RUDE: Kako si? Dobro! Vidim, izvrsno si, ne mijenjaš se!... BANOVIĆ: A ti... ti si još uvijek kao u naše vrijeme!... RUDE: (smijući se) To sudiš po odijelu, jeee... tako je... ne dam se...

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

BANOVIĆ: Piće? RUDE: Može. Ovo treba zaliti... BANOVIĆ: (iznoseći piće) Da... RUDE: Da ne bismo zaplakali za prošlošću! A? BANOVIĆ: (točeći) Prošlost je prošla... Nek joj bude!... Trudim se da me ne zanima!... A ti si mi živ! Mi smo živi! I opet nakon toliko godina skupa... To treba zaliti! Živio mi, Rude Lemajiću! RUDE: Živio! Piju. BANOVIĆ: I... znaš da me je malo, onako, tu... RUDE: Dobro je... Stanko, znaš, meni je danas... kao da sam se probudio... Vodi BANOVIĆA prema prozoru. RUDE: Ova obljetnica... bila je izvrsna ideja. Divno je biti opet u Zagrebu! Dođeš ovako iz svoga gnijezda i grudi ti se šire... e... BANOVIĆ: Došao si ranije? RUDE: Da, došao sam nešto ranije... radi tebe. BANOVIĆ: (već poslovno oprezno) Ne razumijem. RUDE: Zapravo... radi nas! BANOVIĆ: Da. RUDE: Nismo se vidjeli dvadeset godina... Ne?... BANOVIĆ: Točno. RUDE: Stanko, držim da je krajnje vrijeme... BANOVIĆ: Da. RUDE: Da zajedno probančimo noć! BANOVIĆ se nasmije, s olakšanjem. RUDE: U našoj staroj jazbini!... (sa čašicom) Za?! I BANOVIĆ digne čašu. BANOVIĆ: Za!

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

31. NOVINAROV radni stol, u stanu. NOVINAR u poslu. ŽENA mu donese kavu, sjedne, neko ga vrijeme šuteći motri. ŽENA: A da promijeniš list?... Samo je pogleda. Nastavi s radom. ŽENA: Možda bi bilo bolje... nego da ideš... NOVINAR: Ne idem ja nikamo! ŽENA: Ali oni te šalju… NOVINAR: Samo neka šalju! ŽENA: A ja?... kako ću?... NOVINAR: Lijepo, kao i do sada! Rekao sam ti: nikamo ne idem! ŽENA: Onda će te sigurno otpustiti... NOVINAR: A ovo?!... Pokazuje rukopis na kojemu upravo radi. NOVINAR: Evo im... Jedan im je tekst iz Praga već gotov, a drugi će biti uskoro... Molim, gospon Horvath!... „Mostovi zlatnoga Praga!“... Samo neka objavljuju! ŽENA: Ti misliš da se oni šale?... NOVINAR: Ne šalim se ni ja!... ŽENA ustane. 32. Kavana, večer: BANOVIĆ i RUDE. Pred njima je još hrane, boce, kvalitetna vina. Piju, raspoloženi su. Glazba. Dolje, odvojen lagano spuštenim stubištem, podij je za ples. RUDE: E... u Zagrebu bi se dalo živjeti! BANOVIĆ: Hm?!… A i što bi mogao reći bivši zagrebački student nakon dvade-

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

set godina provincije… RUDE: Što… reći ćeš da je tebi valjda ovdje loše?!... BANOVIĆ: Ne, ne!… Ali iskreno da ti kažem, ne poznam ni ja više ovaj novi Zagreb… sve se izmijenilo. Razumiješ: Zagreb ima već preko stotinu tisuća stanovnika!... i ja ne bih mogao tako sigurno reći bi li se tu dalo lijepo živjeti… RUDE: Uh!... ali ipak… znaš, provincija je provincija!... Jeftino je, jest… ali bez ikakva duševnoga života… Pustoš!... BANOVIĆ: Što ćeš… Zašute. Piju. RUDE: Stanko, znaš li tko će sve sutra doći? Koliko će nas biti? BANOVIĆ: Ne znam pravo... nisam bio gotovo ni s kim... telefonirali su mi za onaj oglas, ja sam preuzeo tu obvezu i to je sve… RUDE: Kako?!... pa ima vas u Zagrebu… BANOVIĆ: Je… no, sve se to otuđilo, razteplo. (otpivši) U moju kavanu ne zalazi nitko, i tako se ni ne viđamo… Ima svak svoj kut i svoju brigu!... RUDE: Da… Zagreb se onda stvarno mijenja… BANOVIĆ: Stari katehet je umro… RUDE: Da, da… čuo sam… Piju. Ulazi društvo dobrano raspoloženo; među njima je i NOVINAR. Sjedaju za stol blizu RUDE i BANOVIĆA. Dolazi im konobar. Naručuju: Bijelo! Jamnica! BANOVIĆ je zamijetio NOVINARA, okreće se kako ga ovaj ne bi vidio. RUDE: Hej, Stankoslave Bane… pij! Živio! BANOVIĆ: Živio! NOVINAROVO društvo već natače čaše. GOSPODIN S NAOČALAMA: I vi ćete meni reći da ja nisam razumio od Schopenhauera – ništ!... Vi?!... NOVINAR: Gospodo! Gospodo!... Živjeli!

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

RUDE: Sjećaš li se kako smo tebe zvali?! BANOVIĆ: Kako? RUDE: Pa Stankoslav Ban! Hahaha… BANOVIĆ: Tako je… RUDE: A mene?... Hajde, hajde… Haha… BANOVIĆ: Ne sjećam se… zaboravio sam. RUDE: A… Hahaha… Sjećaš li se one tvoje Milice, one tvoje žutokose, mislim s Rijeke? BANOVIĆ: Ne. Ne sjećam se. RUDE: Hajde, jesi li li se sjetio?... Kako su mene zvali?... a?... BANOVIĆ: Stvarno se ne sjećam. RUDE: (smijući se) Foibos! Foibos Apolon! BANOVIĆ: Da, da… sada se sjećam. NOVINAR ustane, naglo. NOVINAR: Silentium! Silentium… gospodo! RUDE obrati pozornost, BANOVIĆ se ne okreće. NOVINAR: Molim!... Molim!… Netko izusti ime, uzvišeno ime, Apolona!?... Boga Sunca, zaštitnika pjesništva i glazbe!... časnog, dapače, najčasnijega sina Zeusova! Gospodo, tko?!... Tko nas to počasti u ovu noć tmičnu svjetlošću što s imenom Apolona dolazi pred Muzama!?... Želio bih toga poljubiti, gospodo, iz zahvale! Iskreno!... SVI plješću. POVICI: Bravo! Živio! Izvrsno! RUDE ustaje i džući čašu. RUDE: U slavu Apolona! Živjeli! NOVINAR: Rude! Pa… gospodo… to je Rude Lemajić!... Grle se.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

NOVINAR: Pa kako ti… ovdje... Sada vidi i BANOVIĆA. NOVINAR: O… i vi ste tu gospodine Banoviću… BANOVIĆ usta. BANOVIĆ: (Rudi) Rude, ja bih morao… RUDE: Stankoslave… BANOVIĆ: (odlučno) Konobar! KONOBAR skoro potrči. 33. Jutro, BANOVIĆ izlazi na terasu. Svježina jutra očito mu godi. Dolje, VRTLAR uređuje živicu uza stazu. BANOVIĆ: (obujmivši glavu rukama) O… Apolona ti!... VRTLAR: dobrojutro, gospodine. BANOVIĆ: Dobro jutro, Štef… VRTLAR: Kaj ste… dobro spali? BANOVIĆ: Da… da… Proteže se i odlazi s terase. Poviri u MILANOVU sobu. Ode u kupaonicu, umiva se hladnom vodom. Lagano otvara vrata spavaće sobe. LINA se već probudila i pridigla na jastuk u krevetu. BANOVIĆ joj pristupi, ljubi je. BANOVIĆ: U pola deset… čekat ću te pred kavanom… LINA: Da… radi čega? BANOVIĆ: Pa, eto… možda sam i ja postao radoznao… i htio bih vidjeti kakvi su stvarno ti razbojnici!... LINA: Ali, ja sam mislila…

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

BANOVIĆ: Ne, ne… ja ću poslati po ulaznice… LINA: A tvoja konferencija? BANOVIĆ: Može i pričekati!... LINA je zadobovoljna s ovim što sluša; ljubi muža, uzima ogrtač. LINA: Onda mogu naložiti da mi se pripremi sve za masažu i kupelj?... BANOVIĆ: (ljubeći) Svakako!... LINA izađe. BANOVIĆ se odijeva. 34. Uznica Sudbenoga stola, jutro prije izlaska u sudnicu. MALI, ŽUTI, VUK, ABRAM, VRBA, BURA, STARI, KOČIJAŠ, uređuju se za izlazak u sudnicu. BELIĆ ulazi, obilazi ih u pratnji KUGE i još dva STRAŽARA. MALI: Gospodo imamo posjetu! BELIĆ: Dobro jutro! MALI: Svakako da je dobro, čim izlazimo na svjetlost dana! VRBA: Napokon! BELIĆ: Molim? Ne razumijem vas… ABRAM: Zato, bolan, razumije on… Pokazuje na KUGU. ABRAM: … i mi. A šta kažete?... MALI: I od kuge se čovjek može spasiti!... Smiju se. KUGA: (bijesan, suzdržavajući se) Božju vam kapu razbojničku! BELIĆ je već krenuo prema odjeljku u kojemu se pripremaju MICA, MARIJA, ANKA i MILKA.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

ŽUTI: Ča je?! Ča se kreveljite?... kao da ćete na pir a ne u sudnicu!... MALI: Svejedno ti je moj ljepotane!... ŽUTI se zgrči, sjedne. MALI: Mica i mali Ljubibratić bit će pošteđeni! Ne brini… ABRAM: Pušti ćoeka… 35. Ne samo oni koji imaju službene ulaznice već i ostala mnogobrojna publika okupila se ped Sudbenim stolom, u hodnicima, u stubama, nadajući se da će na bilo koji način ući u dvoranu gdje će se održati rasprava. Na licima znatiželjne publike odražuje se nešto što nalikuje uzbuđenosti ili nekakvu neodređenu strahu. To su ljudi i žene svih slojeva. Uporno opsjedaju sva vrata, tako da je STRAŽARIMA veoma teško održavati reda. Ipak nikome, do onima sa službenim ulaznicama, ne uspijeva ući, jer kraj svakih vrata stoje po dva STRAŽARA, koji kontroliraju ulaznice. U sudskoj zgradi vratima je odijeljen hodnik uza i sudbene dvorane. Tim hodnikom se dovode i odvode optuženici u pratnji ŽANDARA koji su svi s bodežima na puškama. Do 8 sati velika dvorana već je bila prepuna publike. Svi nestrpljivo očekuju dolazak MALOGA i družine. Dolazak LINE i BANOVIĆA ipak je zamijećen. Tako se događa i s ostalim odličnicima i njihovim damama: HORVATH sa suprugom MAJOM, DIREKTOR tvornice sa suprugom MAGDOM. Među publikom prepoznajemo i NOVINARE s „rekontrukcije“. Tu je također i NOVINAR sam; želi ostati nezamijećen, posebice od HORVATHA. Gospođa LINA pobuđuje senzaciju kod velikoga broja ženske publike zbog svoje toalete. Lornjoni provjeravaju sa svih strana. BANOVIĆ se lijeno spusti na uslužno primaknuti stolac, nervozan je i kao da mu opet nije posve pravo što je došao, kada ovako opaža koliki je događaj njegov i ženin ulazak u sudbenu dvoranu. Smeta mu LININO „odveć široko ponašanje“. BANOVIĆ: Lina, zaboga… nismo u kazališnoj loži! LINA: Jo,j Stanko!...

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

BANOVIĆ obrati pogled na publiku, nekima odzdravi laganom kretnjom. Zamijeti NOVINARA, ali svrće pogled, premda ga NOVINAR vidi. STRAŽARI otvaraju visoka vrata. LINA: (s uzbuđenjem) Sada će?!... BANOVIĆ: Veliki senat… LINA: A oni? BANOVIĆ: Kasnije… Ulazi PREDSJEDNIK i šest POROTNIKA. Uspinju se, sjedaju. PREDSJEDNIK udari batićem, na mir. Zastupnik javne optužbe – DRŽAVNI ODVJETNIK, ODVJETNICI optuženih, PEROVOĐE, STRAŽARI, ispraviše se na svojim mjestima, zauzeše službenije držanje. Publika se teže umiruje. PREDSJEDNIK mora ponovo uzimti batić. PREDSJEDNIK: Neka se uvedu optuženi! Otvaraju se druga velika dvokrilna vrata. Dvanaest ŽANDARA i nekoliko suonastaje gibanje, svi se dižu kako bi bolje vid jeli optužene. S jedne i druge strane senata ostaje po jedan ŽANDAR, a iza optuženih ostali. PREDSJEDNIK otvara suđenje. I kada se dvorana posve umiri, poziva MALOGA. PREDSJEDNIK: Neka pristupi Pavao Crni nadimkom Mali! LINA pomno prati svaki pokret. BANOVIĆU je još uvijek važnije što o njegovu posjetu može sve misliti publika; optuženi ga veoma malo zanimaju. MALI je pristupio i prisegnuo. PREDSJEDNIK: Pavle, gdje si prebivao u posljednje vrijeme? MALI: Pa svugdje… bio sam šumski radnik. PREDSJENDIK: Jesi li bio kada kažnjen? MALI: Nikada! PREDSJEDNIK: Koliko si škola svršio?

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

MALI: Tri razreda. PREDSJEDNIK: A zašto nisi i četvrti? MALI: Bolila me desna ruka i grlo… Smijeh. PREDSJEDNIK: Da li si bio u vojsci? MALI: Ni na stavnji!... Nikada me nisu mogli naći… uvijek sam bio u bjekstvu! PREDSJEDNIK: Kada ti je otac umro? MALI: Tisućudevetsto-dvadesete… PREDSJEDNIK: Onda si otišao od kuće? MALI: Da. I više se nisam vraćao… i Majku sam tada zadnji put vidio… PREDSJEDNIK: Ocu ti je bilo ime Ivan, a Majci Marija? MALI: Tako je. PREDSJEDNIK: Za sada toliko… MALI se vrati. PREDSJEDNIK: Neka pristupi Ibro Erceg nadimkom Abram! ABRAM se okreće svojima. ABRAM: To sam ja… MALI: Idi. ABRAM pristupi i prisegne. PREDSJEDNIK: Ibro, ti si rođen 1900.? ABRAM: Je, deve’stote… samo vam ne znam kojega mjeseca… da je bilo ljeto to znam… PREDSJEDNIK: Otac Sulejman i majka Anđa? ABRAM: Je, moji i mater i babo… PREDSJEDNIK: Kada si i zašto si otišao od kuće? ABRAM: Dvajsdruge… tražio sam posla, znate, sirotinja… PREDSJEDNIK: A jesi li bio vojnik? ABRAM: Jesam, gospodine, kod bosanske regimente, obrlajtant Kresić, na fronti… Na Italiji, godinu dana u vatri… PREDSJEDNIK: Jesi li išao u školu?

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ABRAM: Jesam, kol’ko se moglo… PREDSJEDNIK: Koliko si razreda završio? ABRAM: Dva … iz trećega su me izvadili, rekli su da više trebam oko ajvana… Je… PREDSJEDNIK: Bit će dosta. Neka pristupi Nikola Brdač nadimkom Vuk! VUK pristupi, ABRAM odlazi. Prisegne. PREDSJEDNIK: Nikola Brdač, a jesi li ti bio vojnik? VUK: Jesam. Istjerivao sam iz Međimurja Madžare. PREDSJEDNIK: A znadeš li još koji jezik osim hrvatskoga? VUK: Ruski, gospodine predsjedniče. Bio sam u zarobljeništvu tri i pol godine… PREDSJEDNIK: Imaš li oca i majku? VUK: Majka mi je umrla kad mi je bilo deset mjeseci. Otac je možda živ negdje u Ameriki… PREDSJEDNIK: Nikola, rođen u Perastu 1883. godine? VUK: Jest, bio je pomorac, na nekom jedrenjaku, pa je tako osto u Ameriki. PREDSJEDNIK: S kim si živio do odlaska od kuće? VU K: Sa stricom i strinom… do osamnaeste, više im nisam dolazio… pisao sam im nekoliko puta… PREDSJEDNIK: Pismen si. VUK: Četiri razreda. PREDSJEDNIK: Neka pristupi… VUK se vraća. Jedan od BRANITELJA optuženih Ustaje, obraća se PREDSJEDNIKU. BRANITELJ: Gospodine predsjedniče, smiju li optuženi sjesti? PREDSJEDNIK: Zašto? BRANITELJ: Pa da ne stoje, a tu je klupa. Javi se i MALI, koji cijelo vrijeme drži ruke u džepovima. MALI: Teško je stajati na nogama, gospodine predsjedniče! DRŽAVNI ODVJETNIK: A u šumi si mogao i po pet sati stajati u zasjedi, a sada ne možeš!? MALI: E, ovo je drugo… ovdje drugi zasjedaju!

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

PREDSJEDNIK: Molim mir! Neka optuženi sjednu! Optuženi se smjeste na dvije klupe, a njima za leđima opet ostaju ŽANDARI i uznički STRAŽARI. MALOME su dali počasno mjesto u sredini, a s njegove lijeve i desne strane sjele su suoptužene. PREDSJEDNIK: Stanko Ljubibratić nadimkom Žuti, Žutokosi! Do tada je gospodin BANOVIĆ, izvukavši ponešto manžete svoje engleske košulje iz rukava redingota, zadovoljno prekriženih ruku na trbuhu, naslonjen na udobnoj stolici i zagledan kroz prozor u zelene svježe krošnje pred Sudbenim stolom… PREDSJEDNIKOVE riječi poziva i spomen imena „Stanko“, prenu ga, te i on stane pozornije pratiti izlazak ŽUTOGA pred sud. LINA: Taj ima ime kao ti! BANOVIĆ: Da… ŽUTI je elegantno odjeven, izbrijan, pomno očešljan, njegovo držanje, nježne ruke i namješten rupčić u džepiću kaputa otkrivaju nam otmjena mlada gospodina nenavikla teškom poslu. LINA: Kako je samo elegantan! BANOVIĆ: Da… nitko ne bi pomislio da je razbojnik… PREDSJEDNIK: Ti si Stanko Ljubibratić zvani Žuti i Žutokosi? ŽUTI: Da, gospodine predsjedniče. BANOVIĆ se nagne naprijed. BANOVIĆ: (izusti, za se) Ljubibratić. LINA: Molim? BANOVIĆ: Ništa. PREDSJEDNIK: Kako to da si ti rođen u Zagrebu, a uvijek ste živjeli na Rijeci? ŽUTI: U to vrijeme mi je majka bila sluškinja u Zagrebu. LINA je sva crvena od zapare u sudnici, vadi ogledalce i puder da bi obrisala lice. BANOVIĆ vidi svoj lik u ogledalcu. Opet zabulji prema ŽUTOM, nervozan. PREDSJEDNIK: A otac?

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

ŽUTI: O njemu ne znam ništa. BANOVIĆ s krajnjim naporom izvuče sat iz džepića, grozničavo ga drži u ruci ne uspijevajući ga otvoriti. PREDSJEDNIK: Obaviješten si o majčinom samoubojstvu? ŽUTI: Da. LINA zamijeti muževu uzrujanost, nježno spusti svoju ruku na njegovu. BANOVIĆ se oslobađa LININE ruke. LINA: Ne nerviraj se radi mene, molim te… ti samo idi na konferenciju… Ne moraš zbog mene ostajati tu… PREDSJEDNIK: Kako si dobio nadimak? ŽUTI: Pa valjda zbog boje mojih vlasi. PREDSJEDNIK: Da. Je li istina da pored hrvatskoga govoriš talijanski i njemački? ŽUTI: Da. I madžarski. Lagano sam učio jezike, za nekoliko mjeseci… PREDSJEDNIK: Bio si u inozemstvu? ŽUTI: Radio sam u Njemačkoj, Madžarskoj, Italiji… LINA: Stanko, samo idi na konferenciju… Ne uzrujavaj se… BANOVIĆ zgrabi šešir i ne obazirući se na LINU jurne prema izlazu. Obara stolicu. Na tren svraća pozornost na sebe velikog dijela sudbene dvorane. PREDSJEDNIK: Kada si zadnji put vidio majku? ŽUTI: Prije dvije godine. BANOVIĆ izjuri iz sudnice. HORVATH zamijeti NOVINARA. NOVINAR se također povlači i skrivajući se izlazi iz sudnice. BANOVIĆ kao izgubljen prolazi pored STRAŽARA, niza stube, ispada na zelen i svjež ZRINJEVAC, ali ničega od ljepote trga on sada ne zamjećuje, tek mu je svjež zrak nešto rashladio čelo. Ali u sljepoočnicam i dalje lupa, glava je mutna… Zastao je na pločniku ne znajući kamo bi. Prilazi mu ŠOFER, ali ni sam ne zna kako bi; nikada ga nije ovakvoga vidio. ŠOFER: Gospodine… ja sam tu…

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

BANOVIĆ: Čekaj gospođu! Ode žurno preko trga. BANOVIĆ zamiče u jednu uličicu i uđe u gostionicu. KONOBARICA malo s čuđenjem zagleda u elegantnog gospodina u redingotu i sa dijamantom na prstenu. Gostionica je prazna; posoblje je odurno, zamazane boce, pod staklom presušeni sir i salama iz koje curi mast. Muhe. Stolnjak je zamazan, musav i glupo crven. BANOVIĆ oprezno odmakne stolac u kut i sjedne. Nalakti se i glava mu otežalo padne među ruke. BANOVIĆ: Moj sin!... Prokletstvo!... Dala mu je moje ime!... KONOBARICA: Gospodin izvoli? BANOVIĆ se trgne, vidi KONOBARICU nad sobom. BANOVIĆ: Što je?! KONOBARICA: Gospodin izvoli! Sve to prati NOVINAR koji je već ušao, i čini se da nije prestajao bančiti. NOVINAR: Litru vina! Dvije čaše! BANOVIĆ: (Konobarici) Oprostite… ja sam nešto… KONOBARICA: Ništa, ništa… svakome se to može dogoditi… NOVINAR sjeda za BANOVIĆEV stol. KONOBARICA: Onda, što želite? NOVINAR: Rekao sam: vino, čaše! KONOBARICA: Nisam vas pitala … Gospodine? BANOVIĆ: Čašu hladna piva, molim vas. Konobarica ode. NOVINAR: To ne će biti dobro, gospodine Banoviću! Na ono sinoćnje ide opet samo vino… Slušajte što vam ja velim…

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

BANOVIĆ ustane, ne osvrćući se ni na koga, prevrnuvši stolac priđe k vodovodnoj slavini i pusti mlaz vode na svoje ruke. KONOBARICA se nasmije. KONOBARICA: Gospodin se je noćas negdje dobro natrusil, kad ovak hladi ruke… BANOVIĆ izvadi rubac, namoči ga i s njim briše sljepoočnice. Vraća se, sjeda za drugi stol, sam. NOVINAR priđe i sjeda do BANOVIĆA. NOVINAR: To su vam one vaše skupe butelje! Otrov!... kad vam ja kažem… KONOBARICA je odnijela pivo za BANOVIĆA i vino za NOVINARA. NOVINAR: Treba piti ovo!... Nalijeva. BANOVIĆ iskapi pivo. BANOVIĆ: Ne! Treba uteći!... ili bolje… ubiti se!... NOVINAR: Ohoho!... Gospon doktor?! Kaj je? Bankrotirali! Ili?...hahaha… Pa i vi ste sigurno bili tamo gore… pri Sudbenom stolu… I, smučilo vam se, ne?... Hoohoohoo… Pa da, vi ste… očito ste bili zaboravili da postoji i život na ovoj lijepoj zriktanoj nebeskoj kruglji!... Je-je… postoji, i te kako, moj gospodine Banoviću!... Pijte! Živjeli!... Dragi moj!... to će vam pomoći… KONOBARICA je donijela i drugu čašu piva BANOVIĆU. NOVINAR: Znači, i dalje me ne želite poznati!... I sinoć ste pobjegli, niste me željeli poznati?!... BANOVIĆ: Točno. Pa mi se ni ne poznajemo! NOVINAR: Hahaha… Pijte! Činit će vam dobro, vjerujte starom prijatelju!... BANOVIĆ: Mi smo se tek slučajno nekoliko puta u životu susreli! NOVINAR: Sasvim dostatno da prijatelju pomognemo u nevolji! Hahaha… zar ne, gospodine Banoviću? Živjeli!... Pije.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

I BANOVIĆ nagne. Šute. NOVINAR: A… možda ste poznavali koga … nekoga od onih gore!... BANOVIĆ kao da se prestrašio ovoga pitanja, za „spas“ opet dohvati čašu. BANOVIĆ: Ne… ne… sačuvaj Bože!... NOVINAR: Hahaha… eto, vidite, kolika i to može biti sreća… A što biste da ste kojim „sačuvaj Bože“ slučajem… Otac!... nekome od onih nesretnika gore! BANOVIĆ iskolači oči u NOVINARA. BANOVIĆ: Vi ste luđak! NOVINAR: Hahaha… pa to sam samo tako… Pretpostavka!... da bismo mogli dalje filozofirati!... Da biste shvatili kako nemate razloga biti tako neraspoloženi… Pa valjda vi imate najmanje razloga za takvo raspoloženje… Živjeli!... Piju. NOVINAR: Ali, ipak… da je, pretpostavimo, tako, „sačuvaj Bože“! … što biste učinili? BANOVIĆ ne želi odgovarati, briše čelo. NOVINAR: Ubili se kao ona jadnica s Rijeke?... Ili?!... BANOVIĆ: Ostavite me na miru! Jeste li Vi normalan… Ustaje. Baca novčanicu na stol. NOVINAR: Hahaha… gospodine Banoviću, pa mi se jedva poznajemo... ostanite, ovo je prilika… gospodine Banoviću!... BANOVIĆ je izjurio van. NOVINAR: To je bila samo pretpostavka!... 36.

Stjepan ŠEŠELJ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

BANOVIĆ u velikomu zrcalu, zakopčaje dugmad, namješta ovratnik. LINA mu pomaže. Svjež je, odmoran. LINA: (pridržavajući sako) Izvrsno! BANOVIĆ: Bolje je sada, zar ne? LINA: Velim ti – izvrsno! Vidiš koliko je bolje kada se malo odmaknu gumbi! BANOVIĆ: Je… priznajem… LINA: Trbuščić raste, dragi moj, htio ti to ili ne… BANOVIĆ: Pa sigurno... ovo je dvadeseta obljetnica diplome, a ne mature, draga moja… Što je – tu je! LINA: Zavidit će ti… izvrsno izgledaš! BANOVIĆ: (ogledajući se) A da je sako ipak malo duži, a, što veliš? LINA: Ne, ne… budi bez brige… Ljubi je. 37. NOVINAR pakira knjige; skida s polica, izvlači iz ladica. ŽENA mu pakira odjeću. Zastaju, zagledaju, pa nastavljaju sve šuteći. 38. Sudbena je dvorana prepuna kao i prvoga dana suđenja. Otvaraju se vrata, uvode optužene. Nakon optuženih u dvoranu ulazi DRŽAVNI ODVJETNIK. Vlada tajac, iščekivanje. U svečanoj crnini ulazi PREDSJEDNIK i članovi POROTE. Zauzimaju svoja mjesta. PREDSJEDNIK: Jesu li nazočni svi branitelji? Čuju se odgovori: Da. Da…. U grobnoj i svečanoj tišini, u teškoj atmosferi, PREDSJENDIK udara batićem.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Stjepan ŠEŠELJ

SVI ustaju. PREDSJEDNIK: (bistrim i zvonkim glasom) Proglašuje se osuda! (nakašlje se i počne čitanje osude): U ime Njegovoga veličanstva kralja: Pavao Crni nadimkom Mali, Ibro Erceg Nadimkom Abram, Nikola Brdač nadimkom Vuk, Stanko Ljubibratić nadimkom Žuti, Stjepan Vrbovac nadimkom Vrba, Ivan Burić nadimkom Bura, Matija Stanić, Josi Perić, Mica Pervan, Marija Anić, Anka Kovač i Milka Mijić – krivi su! Temeljem paragrafa 136. k.z. a osvrtom na paragraf 13. istoga zakona – osuđuju se na kaznu smrti na vješala: Pavao Crni nadimkom Mali, Ibro Erceg nadimkom Abram, Nikola Brdač nadimkom Vuk, Stanko Ljubibratić nadimkom Žuti, Stjepan Vrbovac nadimkom Vrba i Ivan Burić nadimkom Bura. Matija Stanić osuđuje se zbog dva pokušaja umorstva i dva razbojstva na doživotnu tamnicu, Josi Perić, zbog sudjelovanja kod grabežnog umorstva na petnaest godina teške tamnice, a Marija Anić, Anka Kovač i Milka Mijić zbog pomaganja u razbojstvima na pet godina teške tamnice. Mica Pervan rješava se svake krivnje i oslobađa se zbog trudnoće u kojoj se nalazi već tri mjeseca. 39. Navečer: proslava obljetnice diplomiranja. Hotel „Palas“. BANOVIĆ je u središtu pozornosti. Svršetak.

Igor MRDULJAŠ (1945. – 2013.)

DRUKČIJI POGLED

Mjesto i vrijeme radnje dvadesete su godine dvadesetoga stoljeća.* Pisana je kao drama s primislima na filmski scenarij, gdje bi filmski režiser svakako bio i koautor, ili filmski scenarij koji bi se želio naći na pozornici kazališta, a tekst ispunjava i sve zahtjeve radiodrame. Pitamo se u početku je li to drama s ključem? Mogla bi se bez preinaka smjestiti u sadašnjost. Poručuje li nam pisac da se ništa ne mijenja i da se crnilo iz prošlog stoljeća prelilo u naše vrijeme? Dinamično! Realistično. Pesimistično? Pomalo crno, neuobičajeni Šešelj. Nema pozitivnih osoba ni svjetlih tonova. Tema, naizgled, iz trivijalnog suvremenog života gdje nema katarze i gdje se ne sabiru krhotine na kraju. Žutokosi se nudi slikama nasilja, pa drama započinje šetnjom općinskim sajmom negdje u Posavini gdje jedan kicoš, zvan Žutokosi, prazneći bubanj revolvera izaziva divljenje sudionikâ na streljani. Ležeran, elegantan, s laganim šeširom očito pripada nekoj družini, i odista već u sljedećem prizoru pokazuje se kakvoj – pljačkaškoj! Zasjeda na cesti, oružani obračun. Hapšenje. Suđenje. Žutokosi, brižljivo odjeven, izbrijan, njegovo gospodsko držanje, namještena u džepiću dva rupčića pokazuju nam otmjena mlada čovjeka nenavikla teškom poslu. Otkrivamo da govori jezike, ima izvrsno pamćenje, odličan je strijelac, ima stila i šarma. Dakle, razni talenti koji su ga mogli odvesti u druge sfere života, a ne u * Stjepan Šešelj, drama „Žutokosi“.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Igor MRDULJAŠ

razbojnički pogubni krug. No zašto je završio na marginama društva, a na kraju i na vješalima? Zbog životnih okolnosti, siromaštva ili je na to utjecalo što je vanbračni, zatajeni sin? Nebriga, slučajnost? To ostaje otvoreno pitanje. Pripada, dakle, bandi pljačkaša, šarolikoj družini koja u svom razbojničkom poslu ima sistema, organizacije, robinhudovskih elemenata, moralne pravde. Usporedo s praćenjem akcijske i krimi priče s ruba društva, upoznajemo još milje novinarske redakcije gdje nalazimo sposobnog novinara željnog pravih i pravičnih tema i razotkrivanja, ali mu glavni urednik mrsi račune jer je podložan pritiscima vlasnika, politike, gospodarske elite, osobnim poznanstvima i drugih poznatih nam okolnosti. Upoznajemo i predsjednika Centralne banke, moćnika koji pripada visokoj klasi, život u vili, šoferi, služavke, vrtlari, luksuzna kuća i ured, elegancija, veze, utjecaj, visoko dignuti nos i ponos. Tu su još pripadnici sudstva, policije, tvorničari, odvjetnici, istražitelji, nasuprot su radnici u štrajku, otpuštanja, povici „lopovi, lopovi“, tvornice u propadanju, stečajevi, likvidacije, devalvacije. Zataškavanje afera poslovnih, ali i privatnih, elitni krug gdje se pripadnici međusobno štite i spriječavaju iznošenje istina, malverzacija i manipulacija. Slijedi dinamična akcija hapšenja bande i samostalna istraga novinara o Žutom, razbojniku iz Rijeke, rođenom u Zagrebu. Na vidjelo izlaze tajne i zamršeni životi. Novinar otkriva davnu vezu bankara Stanka Banovića, uglednika i moćnika, sa svojom služavkom iz koje se rađa dijete, sin Stanko zvani Žuti. Nepriznato dijete koje se otelo kontroli majke i društva. Cijela tragična situacija tjera ženu u samoubojstvo. Na samom suđenju, praćenom medijima i znatiželjnicima, Banović shvati da mu je Žuti sin. Zna to i novinar koji ne će ništa iznijeti u javnost. Pripadnici razbojničke družine budu oštro kažnjeni i osuđeni na smrt vješanjem, jer tu vrstu krađe društvo nikako ne oprašta. Žuti je u tom društvu obješenih glava, a elita može odahnuti, pravda je zadovoljena. Za savjest nitko ne pita. Odjednom začudnost neka obavija dramu i čitatelju se učini kao da sav dramski tijek počiva na nekoj usporenosti događanja. Od revolveraške spretnosti Žutoga na sajmu do vješanja razbojnika na svršetku drame. Nitko nije začuđen. Ravnodušje je obavilo svijet u kojem su svi izjednačeni svojim nedjelima. Jasno je piščevo pitanje o moralu, tko to sudi, istražuje, kroji istinu i pravdu, i tako unedogled. Mijenjaju se razdoblja, ratuje se, izvojevaju se pobjede i demokracije, ali što se mijenja suštinski? Figure ostaju iste na toj šahovskoj ploči.

Igor MRDULJAŠ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Igor Mrduljaš rođen je 1945. godine u Splitu. Od 1950. do 1972. živi u Rijeci, 1973.-1975. u Varaždinu, od g. 1975. u Zagrebu. Tajnik Zavoda za industrijsku pedagogiju u Rijeci (1970.-1972.), voditelj promidžbe i urednik kazališnih izdanja Narodnog kazališta „August Cesarec” u Varaždinu (1973.-1975.), dramaturg i v.d. ravnatelja Zagrebačkog kazališta mladih (1975.-1993. i 1993./94.), pomoćnik ministra informiranja (1990.-1992.), pomoćnik ministra kulture za informiranje (1992.), načelnik Odjela za posebne oblike ratovanja Političke uprave Minstarstva obrane (1994.-1997.), zamjenik predstojnika Ureda za odnose s javnošću Vlade Republike Hrvatske (1997.-2001.), a od 2001. do 2012. pomoćnik ravnatelja Zagrebačkog kazališta lutaka. Od 1968. objavljuje glumišne prosudbe u studentskim listovima, potom u dnevnicima i tjedniku „Telegram”, programu Radio-Zagreba, a teatrologijske oglede i studije u domaćim i zgodimice u stranim kazališnim časopisima i publikacijama. Sudjeluje na domaćim i međunarodnim znanstvenim i stručnim skupovima (Dani hvarskoga kazališta, Krležini dani, Suvremena hrvatska drama, Šoljanovi dani i dr.). Uređivao kazališnu rubriku u riječkim časopisima „Riječka revija” i „Kamov”, te kazališna izdanja riječkoga, varaždinskoga i HNK u Zagrebu. Uređivao knjižnicu Građa za portret glumca Međunarodne slavističke škole. Član uredništva kazališnoga časopisa „Prolog”, glavni urednik „Novoga prologa”. Stalni suradnik Zavoda za književnost i teatrologiju, Odsjeka za povijest kazališta HAZU), izvršni urednik Teatrologijske biblioteke Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa (1979.-1991.) i suurednik Glumišne knjižnice „Prolog” nakladnika AGM (1994.-1998.). Glavni urednik revije za lutkarstvo „LuKa” (1997.-2006.). Stalni kolumnist „Hrvatskoga slova” od prvoga broja (Hrvatsko glumište – trinaest godišta) i zamjenik urednika (za kulturu). Osnovao i vodio riječku Studentsku eksperimentalnu kazališnu scenu (1967.-1969.) i s Tahirom Mujičićem lutkarski cabaret MManipuli (1985.-1988.). Piše dramske tekstove za djecu i odrasle, priređuje dramske prilagodbe proznih djela. Tajnik (1976.-1993.) i predsjednik Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa (2005.-2011.). Član Međunarodne udruge kazališnih kritičara (AICT) i Društva hrvatskih književnika. Preminuo je 1. listopada 2013. u Zagrebu. (http://www.dhk.hr/Clanak.aspx?id=814)

Jakša FIAMENGO, Split

VRIJEME ZA BOLJE POTREBE CVRKUT Ljeto i naš život bijahu od jednog jedinog komada. René Char Sad znam, sve je u svezi s tobom poznato, sve nam se već samo od sebe dogodilo ili se po nekom prirodnom slijedu tek ima posložiti jednako kao što se događa svitanje, jutarnji dozivi pjevica, raznosači mlijeka, izvikivači naslova iz najranijih izdanja, miris svježeg peciva i još niz malih pojedinosti bez kojih jutro ne bi bilo jutro, čaj ne bi bio čaj, ni užina užina, ni jutarnji zubi zubi, ni otpozdravi ni šetnja sa psom uz svjetlucanje prve rose u travi, a zacijelo ni tebe ne bi bilo, ni svjetlosti ni onoga što se u nju zaogrće da bismo zajedno zaključili kako je sve to samo jedan cvrkut, jedan mali blistavi cvrkut, radosni treptaj, nešto naglašenija plavet neba ajde, neka je

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Jakša FIAMENGO

SVE U SVOJE Nešto se skraćuje, nešto uskraćuje iz nečega iskače, u nešto uskače i sve ima svoje vrijeme, sve je od vremena i vrijeme ima svoje vrijeme samo se to još ne zna ako se i zna o tome se još javno ne govori niti se o tome bilo što razumno odlučuje brojevi su neposlušni, krenuli svojim putem sami se množimo, sami prikraćujemo mlad mjesec nikako da još ove noći ostari kud ću kad je svuda svukud i svuda svakako uvijek smo na nekom gubitku i nije li to zapravo na neki svoj čudesni način divno, predivno

RADIO SVIRA NEŠTO JUTARNJE Ne čini li vam se da se ujutro u pravilu gotovo ništa ne miče, dan ne dohodi, noć ne odustaje a mi još uvijek sami za istim stolom, obojani u nebeskoplavo, obrubljeni nadolazećim, zastaklenim; leptiri lete u nitima bijelih zavjesa, ispituju blagu prozirnost, useljavaju se u sve naše najsvježije glagole. Tako je to: ti u gradu ne znam kojem, ja u gradu koji me više ne prepoznaje, režem kruh, stavljam na njega maslac, pijem prvi čaj, gledam kroz prozor i prozor gleda mene, uvijek isto lice, uvijek isto isto. Jesu li se stvarno sve boje ispraznile od nijansi, jesu li i sve sjene zasjele na svoje uobičajeno mjesto? Radio svira nešto jutarnje, stol je čisto zlato, tek nema kruha, nema maslaca, nema čaja, a sve je tu, jedino je prozor danas nešto odsutan, zamagljen. I jutros smo, eto, za onim istim stolom za kojim još nikada nismo skupa sjedili. Domalo neće biti ni buđenja?

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Jakša FIAMENGO

TLOCRT Tlocrt pokazuje kuću, zapovijeda prozore, vrata, krovište podgrađuje se pod nebo, sastavlja skulpture u parku, klupice uz more, drveće koje je zaboravilo hodati u tlocrtu kamenog znaka, u tlu zbiljskog sna nebeska recepcija upisuje zemaljsko vrijeme u knjigu koja se čita na javnim mjestima na sjenovitim šetnicama, uz izvore uz isti tlocrt, pukotine od vremena; bilježe se i sve moje mjere vrijeme od riječi, riječi od vremena ostaci rasuti pod krepuskularnim zvonom oznake koje utvrđuju starost pogleda životopis mrtvog kamenja SKICA ZA KAMEN Okreneš li se zidu zacijelo nešto dovršavaš i nije ti više stalo koji zrak, koje vrijeme uzimao si, disao, naseljavao pukotinom a glazba uvijek ista, grad na skelama nedovršen reljef, ptice bezglave okreneš li se zidu zacijelo si nešto skrivio prvo sebi, onda drugima teže će ti biti kajanje, klečanje na soli savij se drukčije, izaberi bolji kut pripremi se da odletiš, sve zaboraviš da pobijediš onaj otpor u sebi okreni se, kreni možda zid oslabi

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Jakša FIAMENGO

U MEĐUVREMENU Stari su ljudi znali govoriti da treba znati s vremenom, da s njim valja kao sa ženom, nježno i pažljivo, da ga se ne smije uludo trošiti jer će ti kad-tad zatrebati i da ga treba znati podijeliti na pravi način, i samo što nisu rekli da mu valja donositi cvijeće, potkupljivati ga bombonima, voditi na sladoled i na utakmice, može i u zoološki vrt ako se vrati u našu uvalu, pričati mu bajke pred spavanje, nabaviti mu štene, mačkicu, kakvog slavuja a sredit ćemo i ostale stvari jer tako mora biti pa ćemo primijetiti da je i vrijeme u međuvremenu odraslo a mi još nismo i zacijelo nikad nećemo, uvijek će nam netko trebati da se kojim slučajem ne bismo zaboravili smijati OČEVID I na ovome je mjestu utvrđeno nestajanje, dugo smo ga pretpostavljali a sad smo sigurni: pruža se s istoka na zapad a može i drugdje, drugačije, nadire u sve naše ulaze, u osvijetljene ulice i one tamne, u našu narav, govor i snove, u korake koji su nas već potrošili, ovladali i nama samima, razdali nas na sve strane i sad ih nalazimo posvud, u javnim i tajnim izvješćima, u vremenskim predviđanjima, stalnoj nervaturi rečenica i u svakoj riječi, u vazda umirujućim mirisima kadulje, u svemu što se da vidjeti ili samo slutiti, što je naše i sveopće, kako sada tako i navijek dok bude vidjela i očiju da to mogu posvjedočiti

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Jakša FIAMENGO

KIŠA, KIŠOVITO I kad je najnježnija kiša je, naravno, muški princip. I kad je najmekša, kad je poput valova na žalu i šuma lišća u krošnjama, kad zagovara natprirodnu napetost između rtova i posjeduje šarm magnetske privlačnosti, uzbune u polovima kiša je uvijek rječitija i odraslija. Obrubljuje vlagom sve čega se dohvati, ljubuje i kad joj do toga nije, kad je muževno jaka da uzme i oplodi. Pitajte ih koji se sjećaju, koji siju i plove, idu od mjesta u mjesto, iz dana u dan, pitajte srodne pojave, maglu, maglicu. Rosu. Pitajte sve pa i vlastito sjećanje o onom božanskom u oborinama. I onoga koji se maskirao u zlatnu kišu i učinio to što je učinio. Priupitajte rosulju i sve što je puno sjemena. O svemu pitajte, i o onom što je zaostalo i preostalo slobodno pitajte, ako se toga još sjećate. Pitajte, kišite.

MJEHURIĆI Skraćuje se vrijeme zauzima sve manje prostora glasovi poput suhog lišća otpadaju s naših razgovora zaustavljeno u ugasloj pjeni i more je sve umornije od prilazaka u zavjetrini usnulih gibanja ostaju nam mjehurići koraci što nas slijede sve su tiši tiši

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Jakša FIAMENGO

NA ONU STRANU Večer nam je opet ugrabila dnevno svjetlo i odnijela ga na onu stranu, pridružila se općoj grabeži I brodovi su izblijedjeli u daljini, i vjetar je ni ne pitajući skrenuo, i pas odskitao, i misao izgubila osnovnu zamisao, i sve nekako ide na onu stranu, kao da druge i ne postoje Polako prodire zima, ispunja naše cipele, oči nam se navikavaju na gubitak zvijezda, tijelo na izostanak topline, čaša na razliku u vinu, i sve je na onamo Jedino nas još jezik drži za podlogu, za lozu pred kućom i u kući

RUPA U NOĆI To izvjesno strujanje nešto hladnijeg zraka mrak zamaskiran u još mračniji prostor ta mjera nesanice u neprovidnom tijelu noći kad bi se bar od svega toga nešto materijaliziralo kad bi bar kakav dodir zaista bio stvaran ne uvježbava li se to konačni prestanak vrtnje nešto prolazi pored mene ne zaustavlja se nitko se ne osvrće okrene li se bit će me strah opet to nejasno povećanje sobne temperature ovdje je još netko

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Jakša FIAMENGO

VAGANJE SAMOĆE Zaista, sve me ovdje predvidjelo sve se postavilo na način da me svečano dočeka, da mi se otvori i da me otvori, pokaže moru i planinama, upre u nebo, navede na ulice, obraduje svim tim nemjerljivo velikim sitnicama, veselim dodirima, vaganjima samoće Sve me okupilo da me vidi i prozre, stavi u položaj ukrcaja vedrine, obdari svakovrsnim vještinama, oslobodi nedostupnog i ostavi bez straha da se upustim u sve gdje ne bi trebalo Sve na mene pomišlja još dok nisam ni stupio gdje mi valja, sve me vidi u onome gdje nadolazim simultanim pokretima, svuda i svemu što me predvidjelo i previdjelo, učinilo na svaki način prisutnim

DRENAŽA SNA Uredno raspoređeni, snovi u nama razlistavaju i ono što se ne izriče, nema boje i nikad nije posve razvidno pa nam stalno dohodi i odhodi po nekom samo sebi razumljivom ustroju, bavi se otvaranjem i zatvaranjem vrata, pomiče sve te prozirne zavjese i nalik je čuvarima vremena koji nam baš u svemu hoće ugoditi, šetaju diljem naše sobe, natapaju nejasne oblike i dovode ih u zorniji poredak, u vid ravnomjeran poput blage jesenje kiše i gustog namaza slika bez zlih namjera, spravnih da i od nas izdjelaju dan, onaj što poput ptice u ime posvemašnje razgovjetnosti slijeće u naše sve čišće oči iz kojih tako ustrajno silazi umor kao voda iz gorskih izvora, kao plodovi s drva i riječi sve sabranije i od svih razloga koje znaju što i kako izgovoriti

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Jakša FIAMENGO

ZALEĐENE RIJEČI Kod nekih ljudi ono što ne kažu zna biti mnogo važnije od onog što izgovore takve riječi naprosto napuste, zalede značenja, mehaničke su i bez svrhe ne misle o onome što govore ne trepere, bez uporišta su, bez napetosti pusti ih se u zrak poput lastavica koje nitko ne poželi ni vidjeti ni čuti ni uhvatiti takve riječi pate od suviška neizrečenoga i uvijek nas jako zabole zarad svoga ničega ne znamo što ćemo s njima a i da znamo ne bismo mnogo postigli riječi ispražnjene od značenja ne valja uzimati ozbiljno, čine nas tužnima jer smanjuju i ono malo smisla za koji smo mislili da ga imaju i da nam ga daju

KRISTAL PLAMENA Vrijeme hita šumno neznanim ročištima. Vesna Parun Od svega što će iza nas ostati naći će se valjda i jedan sasvim obični nedužni san, vrijeme kondezirano za bolje potrebe, sjaj kojemu ništa nismo dužni, jedna mala tiha čestica vremena koju valja dovršiti, dah od kojeg smo oduzeti, svjetlost koja će ostati stražariti nad pejzažem iz čijeg smo strujanja izostali ne bismo li se sabrali u jednoj skladnoj i nadasve radosnoj ptičici čije su oči zanavijek otvorene i u čijem ćemo glasu preživjeti sve suze i sve dubine, sve to po čemu smo kristal plamena, tajna riječ iza svega, ona što će nakon nas ostati, preostati

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Jakša FIAMENGO

PUTOKAZI Evo me na mjestu na kojem se promijenilo vrijeme, evo me u vremenu koje je već na drugome mjestu ono što se nekoć zgusnulo već se posve rasplinulo, ono što sam bio zacijelo više neću biti pokrenem li se odavde tko zna hoću li se dovršiti, dovršim li se tko zna jesam li ikada igdje krenuo sad već posve svjestan starih propusta, već se u nenadoknadivom nadoknađujem i tko zna je li uopće postojalo to mjesto, to vrijeme i ja ovdje ovakav na ovakvome ovome ovo

Zijad DURAKOVIĆ, Zagreb

PET PJESAMA KROZ VISINE IZBRISANE U vremenu, što se s djelom rastaje Kada nebo i zemlja se susreću Kad se riječi ko pahulje razlijeću, Kada crta od zapisa zastaje Glasovi, što postadoše dalekim Kao ptice, u prostranstvo odlijeću; Utvare sa krilima, što klepeću Obruše se prostorima dubokim, I ništa u tragu im ne ostaje Raskrižjima, putove što susreću Kroz visine izbrisane dolijeću U prostoru, u kom vrijeme nestaje.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

LEDENA KIŠA Ledena je kiša polja zasula I pokrovom sjajnim sve okovala. Bijela se maglica dolom rasula I teškim teretom kraj razrovala. Ptice tihim cvrkutom polako umiru Na zaleđenim, praznim granama, A dah planine u hladnu nemiru Čuva pokrove nad svojim ranama. Okovana misao za sivim obzorom Umorna pegaza otežanih krila Žudeć za prostranim svjetlim prostorom U sivo tone, maglom se zavila.

Zijad DURAKOVIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zijad DURAKOVIĆ

TRAG ZVIJEZDE Blijed je mjesec dan dočeko Ogrnuo se zvijezdama, Onu, što je uvijek sama U san je uljuljo meko. Još se svjetlo vidi nebom Ista zvijezda se kazuje Kao prije, premda nije U postanju svijetlim repom. Davno već je razorena Samo svjetlo isijava, Nebom tek se ogledava Jedna zvijezda izgubljena. Ljudski vijek je poput bljeska Zvijezde neba, što se javi I nestane, tek ostavi Trag prašine, što se ljeska.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zijad DURAKOVIĆ

PO KOGA SANJKE JURE? Po koga sanjke bez praporaca jure Sa kočijašem bez ruku i bez lica, Na čijem tragu čuje se klackalica Što mjesto klatna bilježi zadnje ure? Koji to likovi četveroprega vode? To konji nisu, bez grive, s kopitama. Crvenim plamenom iz daha siječe se tama, I rogove kazuju. Iz očiju bode Divlji sjaj, mračan. Putove jeza trese. Kas tišti zemlju. Strava guši daljinu. I staju ispred tebe. Vrata u vječnu tminu Čekaju korak zadnji, do mûka da te odnese.

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Zijad DURAKOVIĆ

PAUKA VJETAR JE ODNIO Bespomoćnog pauka vjetar je odnio Sa proplanka cvatnog na ravnu ledinu Dračem pokrivenu, što skriva daljinu, Zastor neprozirni vidiku savio. U lahoru ljeta još se vidi traga Mreže pokidane, što je sudba njiše I nit zadnju bijelu sa odlaskom briše. U bljesku svjetlosti gubi mu se snaga.

Dolores BUTIĆ, Pula

PRIČE zalutali trenutak gleda me u oči, u nevidljivom ringu nema pravila! i dok nepomično dišem sjećanje opravdavam se sporim bijegom hodnicima tišine prokopane bezbroj puta, riječi me umaraju i što da ti kažem kad tišina nema izgled...

MIT O GOSPOĐICI ZIZIZI Odavno se prestao diviti beskrajnom plavetnilu iznad sebe, po kojem je toliko puta, vještim potezima misli, oslikavao dijelove imaginarna svijeta slažući ih u mozaik trenutnog raspoloženja. Kao da je sve pobjeglo iz njega, osim praznine i sjećanja naglo skupljenog u točku, bez ulaza u napamet znanu riznicu bijega i kako je težina točke bivala sve veća, tužio se sve češće na jake bolove što su ljudi, odmahujući rukom i potpuno sigurni pripisivali dosadnoj hipohondriji. Smatrali su ga čudakom, a čudna je bila jedino njegova transformacija od potpuno prozirnog čovjeka kroz

Dolores BUTIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

kojeg sam mogla nesmetano gledati, pitajući se koliko je stvaran, do neuhvatljivog duha čije samozatajne sfere, osim u vidu magle, nisam mogla pojmiti. Nikad ga nisam pitala, a sam nijednom nije spomenuo mnogobrojne ožiljke na licu zbog kojih su ljudi, s mješavinom gađenja i grižnje savjesti bježali pogledom u stranu, a iza njegovih leđa potiho pričali ono što su čuli od očeva i djedova, da je unakažen u ljubavnom dvoboju kad se u naletu ludosti golim rukama borio protiv mača. Gledajući unatrag život mu je bio nalik nevidljivoj slici kroz koju bi ljudi, ne primijetivši je, uranjali u legendu oblikovanu po vlastitom ukusu zadovoljavajući time površnu ali dosadnu znatiželju. Postavši dijelom moje razbijene noćne more, naizmjenično s rukom koja me guši, poludjelim liftom i prebrzom vožnjom koja u zavoju izmiče kontroli, izranjao je iz mraka kao storuki zmaj u svakoj ruci imajući mač da bez milosti i vidljivog razloga preslika svoje ožiljke na moje lice. Vjerovala sam da će s vremenom uzvratiti udarac – progutati prazninu na isti način na koji je ona progutala njega, ali umjesto da se naglim trzajem popne na postolje pobjede, uporno je ostajao zarobljen u vlastitoj utrobi kao još neoživljen fetus kompleksnog doživljaja. Od samog početka dio njega postao je dio mene, kao beskrajna tišina i nisam bila spremna kad je blago podrhtavanje upravo u tom dijelu mene, kao refleksija njegovog nejasnog stanja, umjesto da se smiri eksplodiralo u snažan potres rušeći stvarnost kao piramidu od kocaka, suze su se slijevale u potocima, on je sjedio samozatajan kao i uvijek mirno otpuhujući kolutove dima u moje uplakano lice, a vrijeme nije moglo poteći unatrag i kao magnet povući raznesene kocke ponovno u cjelinu pitome navike. – Noćas sam sanjao gospođicu Zizizi, tako je rekla da se zove, gurala je zid u pustinji i kad sam je pitao zašto to radi, odgovorila je zato što mi je na putu, a drugog puta nema. Pokušao sam joj pomoći, ali uzalud – zid se nije micao! Na moju se primjedbu nasmijala miče se, samo to trebaš osjetiti, rekla je i nestala prije nego što sam je stigao pitati... – Zašto ga ne zaobiđe – dovršila sam umjesto njega, jer premda nikad nismo činili cjelinu, bili smo jedno, kao lik i njegov odraz u ogledalu, fatalna podvojenost, tvorac i rušitelj lažne stvarnosti iz koje je trebalo pobjeći i utopiti se u struju vremena jer prolaznost nije nestala, samo se nije mogla vidjeti iz čarobne čahure. – I što bi mi odgovorila? – Pitala bi te zašto nisi prešao brdo bez kamena? – U pravu si – posljednji osmijeh zablistao je na njegovom licu – tvoj zid vodi u krug, ali dođi – ugasio je posljednju cigaretu i uzeo me za ruku – pokazat ću ti gdje je puknut. Vidio sam s vrha brda!

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dolores BUTIĆ

ŠAH–MAT POSLIJE PONOĆI Trčala je danima, mjesecima, godinama ili tek nekoliko sati da između redova zaustavljenih misli pobjegne što dalje od trenutka kad joj je princ obuo zlatnu cipelicu i kad ga je ona s tom istom cipelicom munjevito, bez riječi pogodila u glavu, umorna od začaranog kruga njegovih dolazaka i odlazaka. Trčala je iz sve snage, zatvorenih očiju i raširenih ruku da ne podlegne još jednom iskušenju hvatanja, uvijek na pola metra udaljene istine koja bi joj vješto skliz nula između prstiju svaki put kad bi je čvrsto zgrabila, jer se nadmoćna i provokativna amorfna masa nije dala ni secirati, ni ignorirati. Samo je miris znoja uspio narušiti ljepotu bajke, miris očaja pomisli Pepeljuga i zatvorenih je očiju mogla jasno vidjeti kako oštar miris nagriza čaroliju pretvarajući je u zbrkanu mješavinu onog što se činilo i onog što je nastajalo, samo što ovaj put nije imala snage spasiti bajku, još jednom se zavarati da je tu puno bolje nego tamo, jer se snaga skrivala u smislu, a smisao se sakrio tko zna gdje. Trčala je sve dok joj noge nisu postale neopisivo teške i što je više ulagala napora, sve je više usporavala u grčevitoj borbi s nevidljivom silom koja joj je otimala kontrolu nad pokretima i na kraju je zaustavila onako skamenjenu u raskoraku, a vrijeme je teklo dalje, sve je oko nje odlazilo kao na pokretnoj traci i kad se našla na mjestu od kojeg je bježala, nevidljiva sila je napusti i Pepeljuga upadne u svoj kalup. Bila je na početku, samo puno umornija. Stajala je i nemoćno propadala kroz točku koja se nesebično rasplinjavala pred njenim očima i tek kad su ptičice odnekud donijeto ogledalo naslonile na rub bajke, trgnula se iz razmišljanja izazvana spoznajom da je potpuno zaboravila kako izgleda. Premda se užarena sprirala straha gusto namotala oko nje, bez oklijevanja priđe ogledalu u kojem nije bilo njezina lika, prekrije lice rukama i glasno zaplače, a sve što se naguravalo u njoj jurne kroz jecaje odnoseći i ostatke skupog privida sreće zbog kojeg je naivno izgubila sebe. – Tko si? – upita je nepoznata žena samouvjerenog držanja i drskog izraza lica, koja se poslije posljednjeg otkucaja ponoći pojavila u ogledalu i ne čekajući odgovora nastavi: – Bijeg sam po sebi nema smisla – pruži joj ruku koju Pepeljuga, ne shvaćajući što se događa nagonski uhvati, a princ kao i uvijek dojmljiv u svom nastupu iskočivši iz mraka uhvati Pepeljugu za drugu ruku i reče: – Ne bježi od mene. – Ne bježi od mene! – vikne žena. – Ti si mi početak i kraj svega – šapne princ. – Mazohizam je bolest! – očajno će žena, jer je princ uz Pepeljuginu pomoć bio

Dolores BUTIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

jednako jak. A onda iznenada doleti golema ptičurina i bijesno mašući glavom stane čupati meso razapetoj Pepeljugi koja kao da je od neizdržive boli pobjegla iz sebe i skrivena iza zida, na drugom kraju svijeta promotrala kako se iz otvorenih rana umjesto krvi slijeva samoća na koju se princ posklizne, izgubi ravnotežu, a žena iz ogledala iskoristi trenutak njegove nepažnje i svom snagom povuče Pepeljugu na svoju stranu. Pobjeda je imala začuđujući okus prošlosti, nebitne mrvice, skupljene u bitnu težinu, kotrljale su se praznim prostorom sjećanja i ona se nagonski okrene prema ogledalu očajnički tražeći, ovaj put ne svoj lik već posljednji impuls bajkovita erosa da ga mijenja za pobjedu, ali sve što je mogla vidjeti bila je golema ptičurina koja joj se pobjedonosno smiješi iz ogledala, i ništa više. NE DIRAJTE MOJE OTKUCAJE! Sjedio si zgrčen na kamenu i umirao od straha, a spoznaja kolika si uistinu kukavica i jadnik, cvjetala je u svoj svojoj odvratnoj raskoši i vrlo brzo te prerasla – ona, tvoje veliko strano tijelo i ti, njeno sićušno srce, postali su sve što je ostalo od tvoga prpošnog JA. Jer na njegovo hladnokrvno Gubi se! izgubio si se ispraćen gromoglasnim smijehom kao zabijenom strijelom u leđima, kad je stogodišnju dosadu odlučila presjeći promjenom frizure, ne znajući da s dugim pletenicama pred noge strašnog čuvara padaš i ti, odavno slijep od želje da je samo jednom vidiš iz blizine. Želio si pokupiti razlivene emocije s kojima si nestao bez traga, umoran od stalnih početaka i iznenadnih eksplozija u jezgri koncentričnih krugova, koji su te raznosili što dalje i što šire, bez odgovora koji ionako ne bi promijenio ništa, jer jednostavno – bilo je tako! Nisi imao što izgubiti. Zateturao je i pao, a od bolnog se krika zemlja stresla kad si zamahnuo i posred čela ga pogodio malom sjekirom skrivenom u drhtavoj ruci iza leđa, jer se običan mali drvosječa, prekoračivši još jednom crtu sigurne udaljenosti, usudio što nijedan veliki ratnik prije njega nije. – Zašto si je čuvao?! – izbezumljen si vikao, bespomoćan kao žrtveno janje na oltaru grižnje savjesti. – Čuvao sam tebe – tiho je rekao, ali ti si već otrčao ususret mahnitoj želji u labirint intuicije, zamijeniti pretešku prazninu za još težu težinu usput pokupljenih prizora sa zidova anksioznih hodnika i nesvjesno posloženih u njenom pogledu od kojeg si pao na koljena, jer ona, od koje si očekivao sve odgovore ovog svijeta – bila je, na tvoje zaprepaštenje, potpuno nijema!

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dolores BUTIĆ

Nisi prihvatio moju ispruženu ruku. Nisi pokušao pobjeći pred nadolazećom bujicom. Potopljen u ravnodušnost, ispiran snažnim udarcima o stijenke bjesomučne klaustrofobije, prepuštao si se besvjesnoj nemoći optužujući za anesteziju mene. – Dao sam ti sjećanje, dvorac tišine i čuvara u zamjenu za dar govora. Zašto si pristala? – Zašto se sjećaš? – odgovorio ti je umjesto mene, a iz goleme rupe posred čela sjurila se čudesna priča da te odlijepi od podloge očaja, bezbrojnih mogućnosti i tvoje neodlučnosti što da budeš i da u srcu postojanja preuzme kontrolu, koji si ti mogao imati jedino u savršeno posloženom svijetu malog drvosječe. Srce ti je ubrzavalo. Snažni otkucaji odbijali su se o stijenke i dok si nezaustavljivo jureći prema izlazu rukama štitio tijelo od njihovih bolnih udaraca, činilo ti se da si cijeli pretvoren u srce, gigantsko srce cijelog svemira, koje svakim otkucajem kriči za slobodom, a umjesto nje dobije gromoglasan pljesak i zavjesa se spusti. Stajao si bez naklona ukopan u jezgri tajne, jer si jedini znao da nisi talentiran pisac, već iznimno talentiran bjegunac. – Srce vam uvijek ovako lupa? Odmaknula je stetoskop i zabrinuto te gledala. – Cijelo ste vrijeme sjedili u čekaonici, a srce vam kuca kao da ste istrčali maraton. Istog trenutka bio si zaslijepljen bjelinom njene uniforme, bijelom kosom, zidovima, beskrajno bijelim hodnicima kojima si jurio prema izlazu hvatajući zrak, dok te kao divovska hobotnica svojim debelim krakovima sve jače stezala spoznaja da si s nevjerojatnom lakoćom, medicinskim umijećem sveden na simptome i slučajnim pitanjem, da li si im uzrok ili posljedica, s nevjerojatom si lakoćom, a da to nisi želio, izbrisao sve što si dotad o sebi znao. Sjedio si na rubu straha i udisao beskrajno plavetnilo slobode. Miran. Smiren. Opušten. Ispran. O, da si barem mogao biti takav i biti! I ne primijetiti anesteziju pod krinkom mira. I ne odjuriti u pravcu jedva čujnih otkucaja suludo mijenjanog labirinta za dar govora pisane riječi i pet minuta slave koja se, kao slijepa muha o zid, samo odbila o tebe jer je nikada nisi trebao. Odlučio si zaigrati na posljednju kartu i ponuditi joj u zamjenu za svoj labirint jedini smisao – ljubav s kojom će opstati vani. Koliko mi je samo trebalo da odlučiš zaigrati na posljednju kartu! Sto godina samoće na izvoru emocija koje su se neprijateljski odbijale o mene, dok u igri kojoj nisi bio dorastao napraviš puni krug i predaš mi akumulirani smisao u zamjenu za svoj labirint. A koliko je tek trebalo čuvaru da zauzda divlje vjetrove smisla, potjera odbjeglog jahača, pokrene domino efekt i preuzme dar govora da intuiciju pretvori u umjetnost, a sebe u čuvara misli. Kad je pao mrak, neprimjetan svjedok koji je sve promatrao iz prikrajka svijesti

Dolores BUTIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

sagne se i podigne iz prašine odbačenih pet minuta slave i tako naplati čudesnu, mučnu i dosadnu krizu identiteta, koje se nikako nije znao riješiti i napokon krene u novo svitanje!

JA, CEZAR Došao je k meni jedno jutro, blijed kao krpa, zadivljujuće umotan u karizmu velikog vojskovođe koji je bez oklijevanja zajahao svijet kao da je njegov, stresao me u bezbroj osobina da u trenu posloži figuru slijepog obožavatelja i prikovanog pogleda za daljinu misli promrmljao: – Nemam snage. – Govori lirski – rekoh – ne razumijem te. – Ne razumije me nitko, a svi me slijede. Ispružio je ruku i uhvatio me za vrat. Ostadoh bez zraka gledajući kako stvarnost bježi u oblaku prašine, dok se on prelijevao iz pretijesnog tijela i grčevito trzao u sve kraćem ostatku od predviđenog mu vremenskog prostora, želeći eksplodirati u apsolutnu slobodu, koja je imala samo jedan uvjet za njega – bez njega! Ispružio je ruku i obrisao mi suze. – Misliš da bi me netko mogao preslikati riječima? – Pokušaj sam. – Nemam taj dar – samouvjereno reče i uhvati me za ruku – ova će ruka slijediti intuiciju. Zaboravit ćeš da si me poznavala. – Ne razumijem – rekoh – ne razumijem ništa. Što više znam, manje znam. Samo mi skini okove da pobjegnem kad neman dođe i ne uvjeravaj me da je plod moje mašte! „O čemu pišeš?“ „Ne znam još.“ Sve trube ovoga svijeta zatrubile su na uzmak pred bahatom sjenom presvijetlog naslijeđa, dok je iz tajnih odaja straha rasla u bezdan misli, sve do naših nogu i u trenu se pretvorivši u poligon za odmjeravanje snaga, navukla masku mojih predaka. – Misliš da sam vezao pogrešnu zvijer? – Neću biti žrtva genetskog naslijeđa! Što želiš? – Pozvao sam te za svjedoka vremenskog naslijeđa. Mene? Pozvao si mene!? Oličenje straha bezvremenskih granica, koje u svakoj točki proživljava kraj, u svakom bijegu početak novog prostora bez riječi kao štit

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dolores BUTIĆ

pred naletom nasrtljive istine, preteške da se ponese i još teže da se ne ponese u mravinjak misli. „Ne zatvaraj se u sebe!“ Što ću ti ja? Nataložen umor na svim razinama postojanja. Eteričan drhtaj popločen čudnim kompleksima. Prestrašen ego u bijegu pred magnetski privlačnim egoizmom... – Nisam pozvao tebe – nezainteresirano, gledajući kako ga potajno ispisujem po šutnji, prekine moj samodopadan hvalospjev – samo sam zvao, a ti si jedina čula. Ili si prva stigla. Bez snage da se sudaram s podivljalim hormonima, koji bi me svaki put odbacili u svaki put drugačije posloženu gomilu misli i emocija, koja bi se svila oko mene poput bršljana ostavljajući mi sve manje prostora za udisaj, bez snage da zovem u pomoć ako u ovom vakumu postoji netko da me spasi ili da molim za milost dok me čvrsto držao i vikao Otvori oči! i, naposljetku, bez snage da oči držim zatvorene, napokon je ugledah. Strašnu neman! Tu zastrašujuću neman, i tada opazih ono što nije bilo moguće pod sljepilom straha, da me ta nakaza, ukoliko joj se ne približim, neće moći, kao toliko puta dotad, mučiti čudnim pokretima noktiju, jer je ukorijenjena duboko u podsvijest iz koje buja njena krošnja od bezbroj jednookih glava, koje su se trzale na zmijolikim vratovima kao da se žele otrgunuti i pobjeći u neku ljepšu sliku. – Caesar mortuus est – šapnu mi jedna od bezbroj nakaznih usta, a sva ostala se grohotom nasmijaše. – Kako je moguće – pomislih, gledajući ga tako stvarnog i prije nego stigoh na skliskoj podlozi pokupiti misli, on ih svede pod zajednički nazivnik i s pomirljivom sjetom izgovori umjesto mene: – Hvala ti na svemu, ali ja moram dalje. „Mislim da ima smisla da nastavite.“ „Moram nastaviti, jer to nastavlja mene.“ Moram nastaviti, pomisli dok je samouvjereno sjedio na konju noseći svu silinu pogleda uprtih u svoja leđa, ničim ne odajući kako je osjetio degeneriranu stanicu duha zbog koje je morao sebi ponoviti Ja Cezar, vojskovođa, ratnik i političar, ne sanjam, ja osvajam... i viknuti iz sveg glasa – Alea iacta est!, nakon čega, ne primijetivši, projuri kroz vrata mraka čiji čuvar nije bio duboko ukorijenjen u podsvijest zastrašujućim nakaznim tijelom, već dovoljno privlačan da pomisli kako, odvezujući ga, čini dvostruko dobro djelo.

Dolores BUTIĆ

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

CIJENA UMJETNIKA Dogodilo se to u bazenu ili u nečemu nalik na bazen. U nepoznatom prostoru ispunjenom vodom ili s nečim nalik na vodu. Ja, ili nešto nalik meni, jedva primjetno tone raširenih ruku i rasute kose, koja kao da jedina pokazuje znakove života sporim kretnjama meduze. Neka bude grijeh!, reče. I bi grijeh. I sa stvorenim se grijehom stvori ispred mene, da me zaveže za vrijeme i ugura u jednokratno postojanje, pretijesno da se u njega stane i s ostatkom koji živi sam za sebe. – Zašto si pala? – Zašto me pitaš kad padaš na detalje – reče i upre prstom u mene, neku drugu mene na drugom kraju slike, u ponoru misli i nemogućnosti drugačijeg koje ispod naslaga zbilje nijemo viče svoje postojanje, položi mi jabuku na glavu i strijelom me pogodi u srce. – Čemu jabuka? – Čemu jabuka – nasmije se – a ne pitaš se čemu strijela? Jer dogodilo se to u ponoru misli i nemogućnosti drugačijeg, u svemiru uma prošaranom crnim rupama straha i fatamorganom bijega u ugodna zrnca svega, koja na kraju uvijek poslože pustinju umora. Još jednu pustinju, još jednog umora i udarih šakom o stol. Neka bude stvarnost! – vikne. I bi stvarnost. I izdahne. A strijela proleti tik do moje glave. – Zašto me gađaš? – Ne gađam te. Smetaš. – Zar je ovo stvarnost? – Da, ali ne sedmoga dana. – Ti si kriva – viknuh – kriva si za sve! – Da si bila ti, ti bi bila kriva – mirno reče i nastavi iz sedmoga dana odapinjati strijele tik do moje glave, u nesposobnost prihvaćanja na početku pogrešnog puta koji iznad ponora ničega uporno vrluda neispunjivim obećanjem vlastite promjene, jer od početka pogrešno bijaše. Sve. „Ne mogu Vam obećati, ali možemo pokušati.“ „Pokušati, što?! Odlijepiti sve zalijepljene godine, vratiti se na početak i izmisliti bolje, nastrijeliti sve uljeze i što će ostati osim jabuke? Prevelik ulog za napad normalnosti – pomislih – pokušajmo – izgovorih – pa nek bude što bude, jer ni ovako nije. I stoga se dogodilo na osami srca, kad munjevito odlučih nastrijeliti sve uljeze s mojim licem oko mene i dok su gigantska tjelesa probodena padala jedno preko drugoga, panično dohvatiti jabuku („Zašto si pala?“ „Zar nije bila ubrana?!“) da je položim na vrh slike i naciljam njeno srce, očekujući toliko željenu čistinu normalnosti i ne očekujući snažnu bol u grudima od koje padoh preko mrtvih prikaza. A

SUVREMENA KNJIŽEVNOST

Dolores BUTIĆ

u daljini ona... – Kako je moguće – pomislih – ja sam JA. Ja sam stvarnost! A ona me, osvijetljena svjetlima reflektora s pozornice života, samo gledala. Gledala. I samo sam gledala pitajući se hoće li preživjeti, jer nepodnošljiva bijaše težina sedmoga dana i čistina bijelog papira i tko će mi vjerovati da to nisam ja. „To što radite, zove se pružanje otpora terapiji.“ – Nije to pružanje otpora, već proces stvaranja – prešuti joj teško ranjeni umjetnik u najopasnijoj dosad igri i odloživši strijelu i jabuku, preko njenog ramena namigne meni i stvarnosti, jer „uljezi su na tvojoj strani!“.

NOVI PRIJEVODI

JUAN MIHOVILOVIC HERNÁNDEZ Tri pripovijesti (prev. Ž. Lovrenčić) ISABELLA FLEGO Prvi dan (prev. L. Monica Kmet)

91 102

Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ, Puerto Cisnes (Čile)

TRI PRIPOVIJESTI NEKI ČUDAN UNUTARNJI POKRET Počeo ga je tiho zazivati, nježno, gotovo šaptom. Probudio se kao i svakoga dana: ležeći na leđima u svojemu krevetu, pogleda uperena u bespuća stropa i u zamršene figure na zidnim tapetama. Uobičajen je proces bio otvoriti kapke i istovremeno slušati cvrkutanje vrabaca. To je bilo normalno. Park nasuprot kući bio je prepun ptica, drveće puno gnijezdâ i u daljini su se mogli uočiti niski letovi iznad lišća. Radilo se, onda, o danu poput svih drugih. Ipak, neki čudan unutarnji pokret u visini grudi zaprepastio ga je. Bio je to neopisiv osjećaj, blag i uporan, i činilo se da mu dodiruje srce. Kao da je riječ o nečemu prolaznom, nastojao je ne pridavati tome pozornost. Upalio je radio kao i svakoga jutra, otvorio prozore, udahnuo hladan povjetarac, ali bilo je predodređeno da ga taj čudan osjećaj neće napustiti. Zapazio je da neobičan osjet osvjetljava njegovu nutrinu i da mu tijelo postaje mlitavo. Predosjećao je da će, bude li slijedio taj početni poticaj, moći prijeći granice dodirljivog, da će moći izaći na ulicu a da to ne učini, proći između drveća kao da leti i u svojoj okolini vidjeti jata vrabaca koji lete u nepoznatu pravcu. Kad bi se pojavljivalo to unutarnje kucanje srca, zatvarao bi oči i odlazio, osobito u vrijeme kad je grad bio miran, kad još nitko nije prelazio ulice, a svjetla javne rasvjete već su se polagano gasila dolaskom svjetlosti zore. Pretpostavio je da će mu ta prilagodba prostorima dati onu neograničenu slobodu koja uvijek nadilazi riječi. Kad je kroz prozor vidio da dva goluba lepršaju u blizini crkvenoga tornja, u tome je stanju pokušao izaći iz sobe. Znao je da težina materijalnog još uvijek nastoji smanjiti njegovo tijelo kako bi bilo usklađeno s trenutačnim okolnostima i s vremenom koje svime upravlja. Ipak se nešto blagom upornošću pokretalo i približavalo njegovu srcu, a postupno jače disanje to je još i poticalo. Podigao se kao da na trenutak od-

NOVI PRIJEVODI

Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ

bacuje pritisak koji je težio da se pretvori u nešto stalno, a nije shvaćao u što. Pod tušem si je čvrsto trljao prsa potvrđujući da je toplina unutarnja. Taj živi pritisak, nezavisan od njegove volje, povezivao se s toplinom nagomilanom u neodređenoj točki njegova srca. Zatim je provirio na ulicu. Kad se probudio, bio je siguran da je nebo bilo oblačno; to je čak potvrdio prisjetivši se dva bijela goluba vidljivo pod rezanih krila, ispod tamnih oblaka. Ipak, jutro je bilo jasno, prozračno, s previše svjetlosti za zimske mjesece. Kao i svakoga dana, na uglu je čekao autobus. U to su vrijeme ljudi već počeli kružiti, a vozila su žurno kretala prema središtu grada. Pogledao je sat na zvoniku i pomislio da je nemoguće ići pješice. Dan ga je mamio. Osim toga, iznenada mu se javila potreba da promatra svaku stvar kao da je vidi prvi put. U početku nije zapazio da ga znatiželjno gledaju, iako je, kad bi mu se oči susrele s očima nekoga prolaznika, zapažao tračak čuđenja u njegovim zjenicama. Ali dan je bio lijep, ptice su ispunjavale prostor kao da sav cvrkut svijeta usredotočuju na njegovo prolaženje. Što mu je mogla značiti činjenica da ga netko, uz spokojnu ironiju, pomno istražuje pogledom. Brojio je kuće, drveće, ružičnjake koji su blistali u alejama. Putujući, u mislima je obnovio arhitekturu. Nikad nije zapazio kuće u kolonijalnom stilu s početka stoljeća, crkve sagrađene od opeke. Stigavši do mosta, utvrdio je da je, ne zapazivši, prošao više od petnaest blokova. Vratio se da bi opet putovao. I dalje je bilo vruće i bio je pod pritiskom. Čitavoga ga je obuzeo kratkotrajan strah. Vidio je iza sebe sivi grad s uobičajenim zimskim ritmom i to da nitko nije zapazio nebo, drveće i cvijeće. Osim toga, svi su ljudi bili odjeveni kao što priliči tome dobu godine. On je jedva primjećivao svoju nagost. Nakratko ga je, na nekoliko sekunda, obuzelo nezadovoljstvo koje nije mogao kontrolirati, prolazno kao i njegovo čuđenje. Osvrnuo se oko sebe i odlučio proći most. Ispred njega svjetlost je slijedila svoj uobičajeni tijek. Ljepota dana uzdizala se poput nečega zagonetnog, čiji je jedini zadatak bio da ga privuče. Grad ga je pozivao i on je prolazio most kao da leti. Prisjetio se da ga je nosila neka glazba; za promjenu, ovdje glazbe nije bilo. Život je bio simfonija i on je bio sretan hodajući naprijed. Došavši na trg, kleknuo je da izbliza vidi cvijeće i udahne miris trave. Dodirnuo je hrapavo tkivo palme i prvi put zapazio da mu se na glavi počinje oblikovati neki lik. Pritisak se penjao do sljepoočica i tu se smjestio kao da mu pokušava nešto reći. Lik je bio pomalo mutan i nastojao je nacrtati njegov oblik, skicirati mu obrise kako bi ga prepoznao. Ne znajući kako, počeo je zazivati taj lik, nježno, gotovo šaptom. Kriste, rekao je polagano. Kriste, ponovio je drhteći. Sada polagano napreduje, bez žurbe. Sjeo je na klupu na trgu i gledao par labudova koji su plivali u umjetnom jezeru. Nasmiješio im se ne pomaknuvši ni jedan mišić lica. Labudovi su se zaustavili uzvrativši mu osmijeh. Osjetio se nelagodno, kao da otkriva tajnu koju ne može ispovjediti. Svaki put kad bi pogledao unatrag, kad bi ponovno pro-

Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ

NOVI PRIJEVODI

lazio putem kojim je prošao, zadrhtao bi od ružnoće svijeta svakodnevne rutine. Mračne kuće, sivi i turobni ljudi koji ne idu nikuda. Kružili su, a u beskonačnosti prostora činilo mu se da su se neprestano okretali poput pasa koji si nikad neće ugristi rep. Čitavoga ga je preplavila tuga koju nije bilo moguće zatomiti. Plakao je. Plakao je od boli što svakoga dana vidi istu bijedu. Ista bezuba usta s glumljenom gestom zahvalnosti. Isti obmanjivači smještali su se ispred nekih zgrada čekajući nesmotrene. I sa svih strana uzvikujući su ponavljali tjedne vijesti. S jedne strane crkve neki je starac drijemao nakon uobičajene pijanke. Iza skrivene bočne ulice dopirao je do njega jedinstven miris jeftine javne kuće. Osjetio je da lik na njegovoj glavi raste. Na njegovim usnama, koje nije bilo moguće kontrolirati, pojavljivala se snažna riječ. Kriste, govorio je. Kriste, uzvikivao je. Njegov uzvik se, malo pomalo, pretvarao u nekakav vapaj. Njegov je očajni krik izazivao strah u njemu. Mnoštvo ljudi, čiji se broj uvećavao, okupljalo se na određenoj udaljenosti u koncentričnim krugovima. Na licima prolaznika bila je mješavina sažaljenja, tuge i straha. On je nekontrolirano vikao dok su mu zjenice isijavale neopisivu svjetlost. Netko je taj neprimjeran sjaj povezao s ludošću. Policijski se automobil zaustavio na jednoj strani trga. Izašli su žurno i zaprijetili mu. Nije bilo potrebno. On je utišao glas, sagnuo glavu i pošao s njima. Ostavili su ga u sanatoriju. Tamo je već dva mjeseca. Nikoga ne plaši i nitko ga dugo ne sluša. Ponekad se prisjeća čudnoga unutarnjeg pokreta u visini grudi. Ali nije u mogućnosti razjasniti o čemu je riječ. Istovremeno osjeća pritisak i toplinu, koji ga osvjetljavaju iznutra. S vremena na vrijeme vidi se kako leprša među drvećem kao da je vrabac koji ide prema svojemu gnijezdu i dolazi u nj. Veći dio dana, ipak, provodi zazivajući ga, lagano, nježno, gotovo šaptom.

VOLJELI SMO SE U RUJNU Jorgeu Montealegreu zbog jedne slične pripovijesti. Teško mi je zamisliti da je ono s Fernandom moglo imati drugačiji kraj. Teško mi je i zbog toga jer je u onome razdoblju života sve bilo zbrkano. Događaji su bili tako nepredvidivi da bi analizirati ih sada, na neki način, značilo suprotstaviti ih stvarnosti koja se odvijala drukčije. Imao sam osamnaest godina i moglo se smatrati da je preda mnom sjajna budućnost, da će mi se ostvariti snovi, isti oni koji su me progonili po hodnicima fakulteta dok sam čitao neki metafizički tekst umjesto da učim jednadžbe ili algebru. Do tjedna kad sam se ponovno susreo s Fernandom još je uvijek bilo moguće pretpostaviti da ću kao pjesnik biti prihvaćen u svijetu koji

NOVI PRIJEVODI

Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ

me okruživao. Jer usprkos slučajnom pojavljivanju u ovoj priči i neizbježnoj obvezi prema toj sveprisutnoj stvari koju sam napola razumio, poezija je i dalje bila moja utvrda, djelić smionosti koji je mogao pobijediti vrijeme i ostati u drugim ljudima nadjačavajući neprestanu buku od pucnjeva i progona. Do prošloga tjedna nalazio sam se u Martínovoj kući. Već godinu dana skrivao me s urođenim osjećajem za bratstvo, zbog kojega je bio bliži ljudima nego filozofiji, i zbog kojega je sličio uličnome misliocu iako je predavao na fakultetskoj katedri. Istina je da sam spavao u fotelji u dnevnoj sobi, ali ugodno sam se osjećao. Nitko mi nije smetao, a ja sam nastojao ne smetati svojom nazočnošću. Često smo dugo u noć razgovarali o Bogu, o nadi, o unaprijed utvrđenoj ljudskoj sudbini i o tome da je još uvijek bilo nečega da se napuni trbuh i svakodnevno izbaci voda iz mjehura. Martín mi je bio poput starijeg brata, poput oca kojega nisam imao i koji se nejasno nazirao u sjećanju kad bih se osjećao samim i besciljno lutao ulicama tražeći udobno mjesto na kojemu bih proveo noć. Zbog toga moja naklonost prema Martínu i njegovoj obitelji nije bila slučajna. Bilo je to puno više nego provoditi dane u njegovu domu, jesti zajedno, sjediti skupa u sumrak u dvorištu i piti pivo. Ne sjećam se da sam ikada kasnije doživio toliko ispunjene trenutke kao što su bili oni provedeni u toj kući okruženoj palmama i vrtovima prepunim cvijeća što sam rijetko kad primjećivao. U njoj se susretalo vrijeme koje je odlazilo s onim koje je dolazilo. Zajedno na rubu povijesti, nastojali smo objasniti događaje u zemlji, na prostoru koji se vrtoglavo mijenjao. Tu smo se svakodnevno družili, slušala se glazba, recitirala poezija. Više nego u jednoj prigodi, tih sam se godina pitao je li takav život normalan, uklapa li se među parametre običnoga i svakodnevnog života. Moguće je, ali prati ga i gorak okus koji još uvijek nisam uspio odgonetnuti. Istina je da sam u Martínovoj kući pronašao volju za život i da je ona bila puno više od obična smještaja. Bila je to kuća iz snova na rubu nestanka, jer ju je obični egzistencijalni zahtjev mogao oduzeti. Ali nije. Bila je to kuća zajedničkih snova i budući da je moj mali osobni san bio prihvaćen u tome obiteljskom snu, nisam imao druge mogućnosti nego osjećati se sretnim i zahvalnim. U rujnu sam napunio godinu dana života u njoj i, kakvoga li ironičnog paradoksa, bio je to neki drugačiji rujan. Datuma se uglavnom ne sjećamo, osim ako se tada nije nešto dogodilo. Onda se na zidu traži neki kalendar, a poslije zaboravlja dan, ali ne i događaj. Jedna je godina napunjena toga jutra u kojemu se povijest reducirala na nekoliko sati. Iznenada, svijet je poludio, a na radiju se sve ispremiješalo. Buka helikoptera sve je nadvladavala, a i pucnjevi su dopirali s onih mjesta s kojih smo pretpostavljali da će dopirati. U podne više nitko nije hodao ulicama. Provirio sam kroz vrata i u daljini uočio samo prljava psa kako njuška po zidovima na uglu. Negdje daleko sirena je sjekla zrak kao da upozorava na nešto. Iznenada sam ostajao sam u toj golemoj kući, ne mogavši izaći, zatvoren sam sa

Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ

NOVI PRIJEVODI

sobom, na trenutke razmičući zavjese kako bih ubrzao nečiji dolazak: Martínov, Marcelin ili bilo čiji. To se nije dogodilo. Ni toga dana ni onih koji su uslijedili. Tješio sam se misleći da će doći kada to budem najmanje očekivao i da će se stvari odvijati svojim tijekom. Ali petoga sam dana saznao da se nitko od obitelji neće vratiti. Nastojao sam ne donositi previše zaključaka i prihvatio ideju da ih neću vidjeti duže vrijeme. Poslije sam se odvažio da odem provjeriti tu spoznaju iako sam u stvarnosti bio u zatočeništvu koje nisam htio prihvatiti. Hodao sam ulicama kojih se gotovo i ne sjećam, promatrajući zidove još uvijek išarane parolama i nekoliko automobila koji su ubrzano kružili, te udahnuo miris straha koji se mogao opipati u zraku kao nešto gusto što pokriva grad. Susreo sam je na uglu ulice u neposrednoj blizini. Stajala je tamo, napeta i uspravna, praveći se da gleda izloge. Fernanda je bila jednako lijepa i ispunjavala prostor svojom slatkom i privlačnom prisutnošću. Ponovno me zarobila njezina prirodna ljepota i nježni pogled koji je uvijek izgledao kao da me miluje. Nevjerojatno je da je bila tamo, nadohvat ruke. Bilo je dovoljno ispružiti prste i moći je dodirnuti te ponovno udisati miris njezine sjajne kože, koji me tjednima proganjao od trenutka kada sam je, odsutnu duhom, ugledao kako pomno istražuje nebo naslonjena na monolit u sveučilišnom parku. Tu je počelo moje bezazleno muško udvaranje i njezin plašljiv i hladan odgovor. U toj smo prigodi razgovarali zahvaljujući neizbježnoj slučajnosti, sluteći da se trebamo bolje upoznati, saznati za naše misli, za osobne težnje i obiteljsko podrijetlo jednoga i drugog. U nekoj vrsti zavodljive igre nekoliko smo se tjedana viđali svakoga dana; dolazili bismo do njezina pansiona i odlazili iz njega uz prešutno isplanirana zaustavljanja u mračnim kutovima kako bismo se primili za ruke i zagrlili se, da bismo se ponekad poljubili i s vremena na vrijeme zaželjeli jedno drugo. Poslije sam je izgubio jer nas je protjecanje mnoštva ljudi kroz naše živote odvelo na suprotne strane. Ona je prionula svojoj profesiji, spremna postati odgojiteljicom i brinuti se o djeci u nekome dječjem vrtiću. Ja sam i dalje neprestano vjerovao u stare ideale i ponavljanjem i činjenjem nekih stvari nastojao to ojačati. Razišli smo se zbog navedenih razloga ili zato što još nije bilo sazrelo vrijeme za sudbonosan susret. Činjenica je da se sada gledamo na predvidiv način, a očigledno sudioništvo u istoj stvari odmah nas je povezalo. Oko nas svijet se raspadao na komadiće i zbog nečega smo se ponovno susreli. Novi zagrljaj bio je prirodan nastavak onoga nezavršenog. Tiho smo se zazvali, šaputali stvari koje nismo jasno razumjeli, ali koje su navodile na pomisao da se usred nepomirljiva kaosa ono izvorno i poznato nalazi u nama. Fernanda i ja zakasnili smo sa susretom koji niti jedan kalendar nije mogao vječno odgoditi. Razgovarali smo o onome što mi se dogodilo i pitala me za Martína i njegovu obitelj. Ona je svu tu zbrku shvaćala kao dio neke druge, još veće zbrke o kojoj mi nikad nije govorila. Ne znajući kako, kad se bližio policijski sat,

NOVI PRIJEVODI

Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ

našli smo se ispred Martínove kuće. Ne gledajući se i još uvijek se držeći za ruke, ušli smo. Unutra je prošla po svim prostorijama, uzela u ruke nekoliko portreta Marcele i djece i dugo ih promatrala kao da ih nastoji zapamtiti. Pogledala je police prepune knjiga i znatiželjno zavirila među Martínove komentare i bilješke nabacane na njegovu pisaćem stolu. Kad me upitala nije li očigledno da mora ostati, nasmijali smo se uz hinjenu nervozu. Pojeli smo nešto, upalili radio kako bismo slušali dosadno ponavljanje onoga što nas je zbunjivalo. Zatim smo zajedno drhtali slušajući upornu buku teških vozila po ulicama, koja su ponekad usmjeravala svjetla prema prozorima i u prolazu osvjetljavala zidove i stakla u predsoblju. Ugasili smo svjetla i, gotovo se dodirujući, tiho spuznuli ispod fotelja. Na trenutke bi nas okrznula neka čudna privlačnost koja je nagoviještala ono neizbježno. Tamo vani grad je imao svoje vlasnike. Mi smo trebali jedno drugo kako ne bismo umrli od tjeskobe zbog vlastite samoće. Ostali smo šćućureni kao da se vrijeme zadržalo, osjećao sam Fernandino ubrzano disanje jako blizu svojih usta. Kad sam uzeo njezino lice u ruke i vidio njezine obraze prepune suza, znao sam da bih je mogao voljeti. Nije bilo važno što će donijeti budućnost, nije bila važna ni izgubljena prošlost. Jedino je sadašnjost bila uistinu nešto naše, ono što bi nas oživljavalo dok ne izađemo iz zatočeništva i jednoga dana ponovno dobijemo želju za životom. Točno je da je plakala, ali u tome je bilo nečega uzvišenog. To sam shvatio kad smo se poljubili i kad smo, u trenutku kad su se naša tijela priljubila, otkrili da je sreća potpunija ako je na rubu same smrti. Smrti koja je dolazila izvana i koja je u svakome trenutku mogla ući kroz neka vrata i ostaviti nas u drugoj dimenziji. Mislio sam da su prethodni dani brzo prošli; Fernandine poruke u poštanskom pretincu škole, moji nervozni odgovori preko telefonske žice. Brzo su prolazili sastanci u knjižnici i učenje doktrina koje je bilo teško savladati. Nismo obraćali pozornost na upozorenja o vremenu katastrofa kad neće imati smisla ništa drugo nego bježati, bježati na neko mjesto na planetu gdje nitko neće znati za nas kako bismo ponovno vratili raj koji niti jedno od nas dvoje nije upoznalo. Znam da se Fernanda bojala jednako kao i ja. Oboje bez iskustva, glumili smo znajući da niti jedno od nas nije imalo drugo tijelo tako blizu i tako dubinski. Osjećao sam kako traži utočište u mojim usnama i prkosi smrti, sluteći da nas Martín, Marcela i dječica gledaju s nekoga mjesta udaljenog od boli i razočaranja. U tome trenutku prolazne sreće osjetio sam kako tjeskoba nailazi poput komete, da se smješta u našu nutrinu i bezvoljno odlazi. Fernandu sam volio kao što nikad poslije nikoga nisam, i znam da mi je taj osjećaj bio uzvraćen. Nije bilo ništa više izvjesno od činjenice da smo bili tamo okruženi bolima i nesrećama i ne znajući za to, progonjeni poviješću za koju smo mislili da nam je nekad pripadala. Možda smo se zbog toga prvi put voljeli kao da smo se ponovno rodili, promatrajući se u beskrajnu ogledalu nadmoć-

Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ

NOVI PRIJEVODI

noga. Čitav je svemir ulazio kroz prozor, miran stajao kraj kreveta i činilo se da nam se smiješi. Nas dvoje svemu smo se suprotstavili i sanjao sam da se taj trenutak produžava u nekome tajanstvenom mjestu Fernandine utrobe. Poslije mi je šapnula jedno obećanje kako bih i dalje nastavio slamati taj djevičanski prostor. Osjećao sam da je vezana uz moju unutarnju snagu, još uvijek podređena mojemu poljupcu i izgovarala je samo ono što ljubavnici govore nakon vođenja ljubavi. Vratila se idućega dana i onoga poslije. Navikao sam se čekati njezin dolazak zalijevajući cvijeće i zavirujući s vremena na vrijeme na ulicu. Njezinoj je pojavi uvijek prethodio isti bijeli pas koji je svaki dan njušio zidove. Vidio sam da je nervozna i da požuruje korak dok sam ponavljao rečenice koje sam pisao da bih ih joj tiho izrekao, koje su se odnosile na one koji su bježali iz zemlje. Možda zbog toga što su ti koji su bježali sve manje vrijedili, krajem rujna Fernanda nije došla. Njezin se nedolazak podudarao s Nerudinom smrću o čemu je jedna radijska postaja otvoreno izvještavala. Mislio sam na Marcelu i na Martína, na svoje roditelje koji su umrli prije toliko vremena, kad sam još bio zametak asketskog građanina i želio promijeniti nepravde svojim prvim stihovima. Mislio sam na njih nastojeći se prisjetiti njihovih neodređenih lica, a umjesto njih izvirila je Fernanda kraj izloga. Kasnije sam se navik nuo na čekanje da dođu po mene. Oni bi došli kad bi primijetili da nitko ne živi u Martínovoj kući, kad bi utvrdili da se noću svjetla ne pale. Fernanda i ja vodili smo ljubav u polumraku. Više nije imalo smisla otići iz kuće. Izvan nje također nisam ništa imao. Zbog toga sam zašutio i šćućurio se u jednome kutu kuće. U nekome varljivu trenutku zamišljao sam drugačiji kraj, kraj s Fernandom koja me čeka u drugome dijelu grada gdje bi niknuo plod naše nevinosti. Mislim da me to, usprkos svemu, održava na životu. Pretpostavio sam da će ti dani trajati duže od ovoga mjeseca i ove godine. Zbog toga sam gotovo bez straha čekao da me odvedu kad se umore prolaziti ulicom osvjetljavajući stakla u predsoblju, kad im dosadi lupati po zidovima i dokazivati da je kuća prazna, da je bila Martínova i da u njoj sada nema nikoga. Pretpostavio sam da ću te godine jedino ja spavati u njoj i da će me zbog toga odvesti daleko. Jako daleko. Tamo gdje Fernanda neće moći ni zamisliti da sam i dalje živ. Tamo gdje nitko neće znati za tu kuću u kojoj smo se ona i ja voljeli u rujnu. * Dana 11. rujna 1973. izvršen je državni udar u Čileu i na vlast je došla vojska. (Op. prev.)

NOVI PRIJEVODI

Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ

NEŠTO LETI IZNAD JEZERA Kad sam već bio gotovo stigao, osjetio sam neku vrstu blagoga i brzog lepetanja krilima koja su dodirivala moje obraze. Budući da se okolica prostirala pred našim pogledima, mislio sam da je riječ o povjetarcu i nisam tome pridao veću pozornost. Bio sam na jezeru prošloga tjedna, zbog toga sam ga se tako jasno sjećao. Radilo se o umjetnom jezeru, ali to je isto kao da je prirodno. Čovjek misli da je jezero svugdje isto. Vidi samo vodu koja se nalazi među brdima i čini mu se da je uvijek bilo tako. Jasno, ako netko počne hodati okolicom, zapazi nedovršeni put, nejasan životinjski trag, kao da ih je voda uklesala oštricom sjekire. Što se nalazi dolje, može se jedino pretpostaviti. Možda je tu nekad bilo naselje i po dnu jezera hodali su ljudi. Sada je ono pokriveno svačim, ili gotovo svačim. S vremena na vrijeme zalutale grane drveća izrone na površinu poput nijemoga svjedoka smrti u vodi. Otpad i nekoliko raspršenih grebena izranjaju poput ledenih brjegova. A iznad njih prazne konzerve, razbijene boce i ostatci novina napola prekriveni travom s dna jezera. Kao i bilo koje drugo jezero, ovo na jednak način odražava zrake mjesečine. U njemu se, poput blistavih snopova zraka, ogledaju kukci koji gledaju prema svjetlosti. U normalnoj noći podrijetlo jezera trebalo bi biti nešto sporedno, drugorazredno. Ali, nema sumnje, krajolik upija, privlači i zarobljava. Može se satima promatrati nedodirljiv ritam voda, a tiha buka pogoduje iverima i morskoj mahovini na obali. Na to smo umjetno jezero došli slučajno, iako, ako netko počne kopati po svojoj nutrini, zna da nas je neki prešutan razlog doveo do njegovih obala. Bila je zora i gušila nas je mlakost noći praćena toplom zaparom koja je otežavala disanje. Laura mi je rekla da je jedno mjesto, smješteno na padini, odmah privuklo njezinu pozornost. Radilo se o hirovitom proplanku okruženom grmljem, sjenovitim drvećem i cvijećem koje se, u noćnoj jasnoći, činilo upadljivo bijelim. Iza proplanka spuštao se jedan od putova čiji se kraj naslućivao. Polagano smo ga slijedili. Iz daljine su, poput prekinutih razgovora, do nas dopirali zvuci iz mjesta za logorovanje. Slabe su lomače blistale na neizmjerljivoj razdaljini, iako se činilo da su nadomak ruke. Prostori nisu ukazivali na dimenzije. Sve je bilo približno. Ako bi čovjek pružio prste da dotakne vrbu, ne bi nailazio ni na što, a njezina bi sjena i dalje ostajala čitava, kao da nije ni bilo neke namjere. Ako bi se pogled usmjerio prema nebu, zvijezde su na njemu bile tako blizu brjegovima da se prostranost svemira činila kao nešto usko i zatvoreno. Radilo se o predodređenom redu, iako ne znam zbog čega sam imao čudan osjećaj da je nešto nedostajalo. Grebeni, grane drveća, nedovršeni putovi, navodili su me na pomisao o nečemu slomljenome, kao da ogledalo odražava iskrivljenu polovicu lica i kao da se zna da se ostalo nalazi negdje iza. Iznenada, nekom prešutnom odlukom, našli smo se nagi u vodi. Dugo smo bezbrižno plivali.

Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ

NOVI PRIJEVODI

Jedva su se čuli udarci ruku, a dugotrajno pjevanje nepoznate ptice dopiralo je do nas u intervalima. Ponekad bismo se dodirnuli ispod vode; osjećali smo bedra, koljena, kao da se igramo otkrivanja nas samih u mirnoći toga umjetnog krajolika. Zgrabivši neko korijenje na obali, dugo smo se ljubili i oboje njihali. Neočekivano, ponovno sam začuo onu buku krila iznad naših glava. Bilo je to nešto kratkotrajno, neka vrsta blagoga i brzog lepetanja krilima koja su mi gotovo dodirivala lice. Odmah sam pogledao Lauru, ali ona je i dalje imala napola zatvorene oči, a njezina su me usta tražila u prostoru. Moja zaprepaštenost nije ju iznenadila i kad je otvorila oči, nasmiješila mi se. Zaplivao sam nekoliko metara prema unutrašnjosti i to je lepetanje brzo prestalo, smočivši mi kosu. Bilo je očigledno da je riječ o nečemu stvarnom, jer sam taj netjelesni let mogao zamijetiti. Ali Laura me zvala s obale ne znajući za moju tjeskobu i prikriveni stid. Nije me smio prestrašiti let divlje ptice. Noćno lepetanje krilima na obalama umjetnog jezera nije bilo dostatno da se čovjek preplaši. Upitao sam je osjeća li nešto, je li zamijetila zvuk tih krila koja su kao luda kružila iznad mene? Bilo je očigledno da nije. Pitala me šalim li se. Otkopčavajući košulju, odgovorio sam joj da je tako. Uzela me za ruke i ponovno smo sjeli na kamenje na obali. Dok se naslanjala na moje rame, tamna i zlokobna krila gotovo su mi okrznula uši. Dolazila su i odlazila neopisivo brzo, sve dok nisam osjetio da neke crvene očice nastoje prodrijeti u moje zjenice. U tišini koju smo dijelili srce mi je kucalo kao da mi ne pripada. Vidio sam tu krilatu stvar kako tvrdoglavo napreduje izravno prema mome čelu i zabada svoje oštre zube. Uhvatio sam Lauru za ruke i potrčali smo kao da smo izronili iz toga nedovršenog puta, kao da bježimo s dna nekoga oceana bez riba i koralja. Laura me, smiješeći se, upitala zbog čega odlazimo. Mislio sam da se šali i pravio se da i ja to radim. Kad smo stigli gore, zagrlili smo se. Laura mi je nešto rekla i ugrizla me za uho. I gledala je preko svoga ramena prema obali. Tamo dolje moje se nago tijelo rastezalo po kamenju. Iznad njega ona je krilata stvar napredovala izravno prema njegovim očima. Zatvorio sam svoje kao da se neki šiljasti, maleni zubi zabijaju u njih. Divlji krik prolomio se prostorom i počeo se gubiti kao da su ga progutale dubine jezera. (Iz zbirke El clasificador / Razvrstavač) Izabrala i sa španjolskoga prevela: Željka Lovrenčić, Zagreb

100

NOVI PRIJEVODI

Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ

Juan Mihovilovich Hernández rođen je 1951. godine u Punta Arenasu. Pravnik je, pjesnik, pripovjedač, romanopisac i esejist. Odrastao je u dijelu toga najjužnijega grada na svijetu, koji se naziva „hrvatska četvrt“ i odakle potječe niz značajnih čileanskih književnika hrvatskoga podrijetla (Roque Esteban Scarpa, Nicolás Mihovilovic, Ernesto Livacic Gazzano i drugi). Objavio je romane: La última cadena (Zadnja osuda, 1980., 1983.), Sus desnudos pies sobre la ni eve (Njezine bose noge po snijegu, 1990.), El contagio de la locura (Zaraza ludošću, 2006.), Desenci erro (Oslobođenost, 2009.), Grados de referencia (Referentni stupnjevi, 2011.); zbirke pripovijedaka: El ventanal de la desolación (Prozor nad pustoši, 1989., 1993.), El clasificador (Razvrstavač, 1992.), Restos mortales (Posmrtni ostatci, 2004.) i Los números no cuentan (Brojevi ne pričaju, 2008.), te biografsko svjedočanstvo Camus Obispo (Biskup Camus, 1988.). Dobitnik je mnogih nagrada u zem lji i inozemstvu. Za poeziju su mu, između ostalih, dodijeljene Nagrada odjela za kulturu (1977.), argentinska nagrada Julio Cortázar i nagrada Antonio Pigaffeta Sveučilišta u Magallanesu. Godine 1980. objavljuje prvu verziju romana La última condena (Zadnja osuda) za koju dobiva nagradu Pedro de Oña i nagradu na književnim igrama Gabriela Mistral. Godine 1985. predstavlja Čile na I. hispanoameričkom kongresu mladih pisaca održanom u Madridu. Kod nas su mu objavljeni roman Njezine bose noge po snijegu i Zaraza ludilom u prijevodu Jerka Ljubetića i izdanju Naklade Bošković. Mihovilovich je pripadnik trećega naraštaja hrvatskih iseljenika i skupine književnika ‘80-ih godina ili „naraštaja državnog udara“ koji, prema riječima književnika Diega Muñoza Valenzuele, piše „pokrenut unutarnjim osjećajima koje nije moguće zaustaviti, ali je također siguran da radi na oslobođenju koje na svoj način pridonosi da se sramotna vlast sile i ludosti svrgne“. Književni kritičar Ernesto Livacic tvrdi da je Mihovilovich „jedan od najboljih predstavnika moderne čileanske proze“, smatra se da je unio svjež dah u čileansku suvremenu književnost. On pak za sebe kaže da je sklon nekoj vrsti patetičnog realizma. Obilježja njegove proze jesu tečan stil i stilska čistoća, jedinstvenost, dobri portreti likova, prikazi običnih životnih situacija, dinamika, preciznost... Razvrstavač je knjiga koja sadrži 21 pripovijetku. Prema riječima književne kritičarke Maríje Larraín, u Razvrstavaču pisac „...zapravo sintetizira prozne vrline i dar za pričanje priča. To je gipka proza tamnih tonova u kojoj se vrlo malo upotrebljava dijalog, opisi su škrti, ali je nadasve bogata“. Književni kritičar Mariano Aguirre smatra da Mihovilovichevo pisanje obilježava gustoća te masivnost kojom oblikuje unutarnji svijet u kojemu je samoća sveprisutna. To je razvidno i u ovoj zbirci. U njoj se opisuju marginalizirani, anonimni ljudi, uglavnom bez nade, negdje između sna i jave. Priče ne obilježavaju događaji, nego čudno ozračje koje je takvo zbog smrti, ludila i neiskazanoga vremena. Likovi su osuđeni na začudnost, patnju i progon, njihov je svijet prepun pogrješaka, nesavršenosti, frustriranosti, nesreća, nestanaka, neuspjeha. Većina pripovijesti ispričana je u prvome licu, a pripovjedačem upravlja autor... Zbog samoće je stvarnost nesigurna, zbog nje likovi traže sklonište od prijetećega i negostoljubiva vanjskog svijeta. I prostori su reducirani: soba, ubožnica, ured... Ovaj je pisac sklon marginalnim skupinama – žali slabe osobe i voli ih pretvarati u junake. Njegovi su likovi ispunjeni nostalgijom i dubokim osjećajima. U knjizi Razvr stavač susrećemo čovjeka koji čitav život s puno ljubavi razvrstava poštu u poštanskom uredu i na kraju dobiva otkaz, djevojku koja mora zarađivati za život prvo kao kućna pomoćnica, a zatim kao plesačica u baru, govori se o sudbinama ljudi u staračkome domu... Sve se to odvija u magičnome i čudnom ozračju, ali ipak životnom. Premda mu priče imaju obilježja realističke proze, u složenim situacijama dolazi do izražaja psi-

Juan MIHOVILOVICH HERNÁNDEZ

NOVI PRIJEVODI

hološki razvoj likova. U djelima Juana Mihovilovicha osjeća se utjecaj Rulfa i Dostojevskog, u njima se isprepliću uspomene na piščevo djetinjstvo i mladenačko doba, „svjesno i podsvjesno, podzemno i nadzemno, realno i irealno, razumno i nerazumno“, a ponekad se čini da su prožete hladnoćom vjetrovitog Punta Arenasa. Jezik kojim su napisane jednostavan je i običan, jer njime se najbolje otkriva i opisuje očajna i usamljena čovjeka. (Ž.L.)

101

102

Isabella FLEGO, Kopar (Slovenija)

PRVI DAN Paolo je rođen u Istri, u malom selu s nekoliko kuća podignutih između mjesta i njiva. S obitelji je stanovao u skromnoj kući s podom od nabijene čvornate zemlje, ali čistoj i urednoj, s uvijek upaljenim ognjištem, drvima i pucketavom hrastovom kladom.* Pocrnio od dima, položen na crni tronožac, aluminijski je kavnik bio tamo od jutra do mraka ispunjen crnom tekućinom. Odisao je zanosnim mirisom ječmene kave, koji se uzdizao sve više, da bi dosegao i dvije spavaće sobe smještene na gornjem katu. Tati toliko draga aroma kave, toplina i miris vatre te dnevno svjetlo koje je gotovo drzovito ulazilo kroz prozore, prozorčić blizu kamina i kroz vrata, otkucavali su vrijeme doma jedne rudarske obitelji. Otac je s toplom šalicom u jakim i žuljevitim rukama bio zadubljen u misli, sjedeći na klupi položenoj iznad prostrana istarskog ognjišta. Kamin, svjetlucav od crnoga taloga, bijeli kamen koji je ukrašavao policu od cigle ognjišta, porculan iznesen na vidjelo na rubu nape i ručno izvezene čiste zavjesice na prozorima, činile su se suprotnostima i ukrasima koje je oblikovao i poželio iskusni zlatar da istakne figuru, središnji motiv slike. Skromnog no ponosnog držanja i pogleda strogog od žvakanja duhana, što je postalo navikom svakoga u tom zanatu, muškarac je okrenut prema stalno otvorenu izlazu tražio dnevnu svjetlost i sunce. Svjetlo i sunce koji su mu dvanaest sati svakodnevno nedostajali kad bi ga, s lampom u ruci, progutali bezdani zemlje. Zamišljen i zabrinut promatrao je svoje bučno i živahno troje djece, zanesene u igri pred kućom. Svako toliko, s već nagonskim pljucajem oslobađao se nakupljene * Izvor: Il primo giorno. Racconto e poesie. Ibiskos editrice Risolo, Empoli, 2001. Predgovor Nelida Milani. Pripovijest je prvonagrađena na međunarodnom natječaju za prozu „Il Giunco – Città di Brugherio” u Milanu. (Op. prev.)

Isabella FLEGO

NOVI PRIJEVODI

pljuvačke koja bi zacvrčala u toplu pepelu oblikujući krunicu od uzavrelih mjehurića. Oko njega igra svjetala i sjena izmjenjivala se ovisno o pokretima djece, dobivala bajkovit učinak. Bio je tamo, gotovo se prepustio nekoj misli kad ga iznenada prenu ženin glas: „Slušaj... Paolo je više puta izostao iz škole. S prijeteljima je otišao na more. Učiteljica želi razgovarati sa mnom!“ Srce joj je u grudima glasno tuklo u drhtavu iščekivanju muževe reakcije. Oči zacakljene od želje da zaplače, premještale su se od njegovih usta do sina koji se, nesvjestan situacije, i dalje igrao. Muškarac je malo oklijevao, dohvativši duge brkove. Smrknuo se, ali nije uspio prikriti neugodu. „Zovi ga!“, zatutnjio je hrapavim glasom, uzdrmavši kratku tišinu. Odjevena uvijek u tamno, s pregačom porubljenom vrlo niskom čipkom, od onih kukičanih, i s rupcem na glavi u znak žalosti za svojim starima, žena je tugaljivo izašla i slatkim glasom pozvala Paola da uđe. Nije bilo vrijeme jela i dječak je odmah shvatio što ga čeka. „Da, tata, ovdje sam! Što je?“, rekao je u dahu kad se pojavio pred ocem, ponosna i strogog izraza, koji se držao kao nepokolebljiv sudac. „Ti mene pitaš što je? Kamo si jutros išao?“ Paolo je spustio glavu da ne sretne prodoran očev pogled. Ukočio se, a oči mu se napunile suzama. Nijem, čekao je presudu. U tom trenutku, njegovih mu se još nepunih dvanaest godina učinilo previše. Prvi put morao se, bez majčina sudioništva, suočiti sa samo svojom odgovornošću i primijetio je, iz tko zna kakve promjene koja se iznenada pojavila, težinu života obitelji u bijedi, možda podcrtanu mršavom majčinom figurom, obično za poslom i u pokretu, ali sada pretvorenu u kamen. „U ovoj kući novca namijenjenih besposlenoj djeci nema“, rekao je otac pogleda upiljenog u crveni žar, glasom odsječnim i uzrujanim. Srebro u kosi, patina njegovih godina, i ljepota koju je stekao stareći, pod dugim brkovima, čarolijom su ga u smeđim i prodornim Paolovim očima preobrazili u vrlo vrijedna čovjeka. „Tata, ja želim biti s tobom, pa i u opasnosti!“, spretno je kliknuo dječak izražajnim glasom, iznenađen što je našao dobru temu. Odgovor je bio lakonski: „Sine moj, u rovovima rudnika moje ti iskustvo može pomoći malo ili nimalo...“ Paolo nije mogao biti svjestan, ali na brojčaniku njegova života igra svjetla i tame već je bila zacrtana i zapisana. A dogodila se u tom trenutku. Ujedinjeni istim korijenjem, mogli su jedino ojačati svoje drugarstvo i dijeliti istu potrebu za slobodom. To su govorile teške muškarčeve riječi. Majka koja je do tog trenutka ostala nepomična, gotovo slijepljena s naćvama (najdraži joj kuhinjski kutak gdje je običavala zamijesiti kruh koji je obitelj obožavala), izvukla je sav zrak kojim je mogla raspolagati i kriknula: „Neee!“ I od tog je trenutka, zatvorenu u svojoj boli, nitko nije čuo da se smije.

103

104

NOVI PRIJEVODI

Isabella FLEGO

Nikad više. Obraćajući se mužu, u suzama, izvukla je malo riječi: „S dvanaest godina... nije pravedno oduzeti mu zrak i danje svjetlo!“ Glas je imao okus izgubljenosti i klonuća. Bio je to gorki zaključak majke koja je nagovijestila bol od duboke rane zadane surovom i iznenadnom spoznajom da nije imala mogućnost u razvoj sinove sudbine utisnuti željeni trag. Vani su u slasti proljetnoga zraka i u mirisu ruža dvije mlađe Paolove sestre, nepokretne pod čvornatom murvom u dvorištu i pažljivo slijedeći razvoj obiteljskog sastanka, u strepnji čekale ishod. Na majčin su krik utrčale u kuhinju i priljubile se uz malu ženu u topao i osjećajan zagrljaj kakav postoji jedino između majke i djece. Okrutna stvarnost cijelu je obitelj zavila u težak ugođaj neizbrisive žalosti. Mukli nestvaran pokrivač obavio ih je gorčinom. Te večeri, nijemi, okupljeni oko stola za mršavom večerom, svi su izgledali stariji i otežalih ramena. Majka je prva prekinula tišinu, nelagodu i žalost: „Sine moj, razumiješ li ozbiljnost svoje odluke?“ Riječi su u sebi sadržale bogatstvo nježnosti, dobrote i slijedile su ritam srca, nisu tražile odgovor. „Znaš li što je rudnik? Imaš li dovoljno snage? Jesi li mislio na opasnost? U tvojim godinama?“ Paolo nije podigao oči i, izbjegavajući sresti majčine ražalošćene, samo je rekao: „Mama, godine nisu važne. I tata je počeo mlad. Škola me ne zanima, a klupa mi je tijesna.“ Njegov prijestup sigurno nije htio i nije mogao biti pubertetski. Nije samo san razbio. Bila je to okrutnost života proistekla iz okolnosti. Možda su ga zaista hladna bura, more, rad u velikom vrtu, odlazak u sječu drva i mnoge druge obveze i kućni poslovi, koji su mu već odredili život, oblikovali na očevu sliku, ali je također bila istina da dječaku njegove dobi još trebaju bezbrižnost, vedrina, pravo da za neko sutra odgodi dane ispunjene posljedicama. Objava je u majci razbuktala gluhu ljutnju, i ona je od tog trenutka još dublje u sebi zatomila duboku nepomirljivu nelagodu. Poštivanje teške odluke proživljavat će sa zlopamćenjem, tjeskobom i narogušenim očajanjem. Premda siromaštvo nije pružalo previše drukčijih rješenja, nije htjela niti je mogla biti neosjetljiva za osjećaj krivnje koji ju je ipak kinjio. Naviknuta da prebrodi otpore svake vrste, nije u njoj bilo ni prijezira ni nepovjerenja. To je jednostavno bilo bolno osjećanje jedne majke. Od toga su se dana Paolovi životni ritmovi, odbrojavani bijedom rudnika, tragično promijenili. S dvanaest godina nepovratno je započela pustolovina rudnika i njegova je sudbina već bila zacrtana. Nekoliko formalnosti koje je otac morao obaviti bile su upravo takve, približne i brze. Rado su primali mladu radnu snagu. Dobro je radio, bez primjerene naknade i bez svjesnoga znanja da ima na nju pravo. Bila je zora svibanjskoga mlakog i mirisnog dana kad je Paolo, u kuhinji, uz slabašno svjetlo petrolejke, prvi put odjenuo rudarsko odijelo, trliž. Bilo mu je preširoko. Činilo ga

Isabella FLEGO

NOVI PRIJEVODI

je još tanjim, duljim i još više djetetom. Uzbuđen nepoznanicama novoga iskustva, kriomice je brzo pogledao u majku koja mu je dodavala vrećicu s doručkom. Ruke su joj drhtale. One dvije kriške crnoga kruha namazane stučenom slaninom i češnjakom, bočica s vodom i octom bile su djelić njezina srca koji su si sada njezina dva muškarca odnosila u rudnik. Privila ga je na prsa. „Sretno i neka vam Bog bude na pomoći“, bilo je sve što je uspjela reći. Otac i sin izašli su bez okretanja, ispraćeni toplim dahom majčina pozdrava i slaboga danjeg svjetla koje je na stazi ocrtavalo njihove duge sate. Čekalo ih je otprilike pola sata hoda kroz šumice i polja, dvije prirodne pozornice mnogih Paolovih igara, nad kojima su se svjetla prerano ugasila. Njihovi su koraci bili obilježeni znakovitom nijemošću koja se gubila i brisala u proljetnim zvukovima i šumovima u trenucima kada se zrak osvijetlio dnevnim svjetlom. Jutarnji zrak, toliko čist i slobodan da je Paolo osjetio i miris mora iz nedalekog Rapca, milovao je dva šutljiva lica, napeta od zebnje. U Paolovim očima čak su i granje, grmlje, kupinjaci poprimili nježan izgled. Misli i slike miješale su se s društvom dobroćudnih ptičica, s hrastovima, smrekama i bučnim, krupnim kosovima. Kad su se ukazale breze, mekih i nježnih listova na vjetru, dječak se sjetio mnogih pištaljki izrezanih britvom, preklopnim nožem, i pobjeda u igrama s prijateljima jer je napravio najljepšu i najzvučniju pištaljku. Nagonski mu je ruka krenula prema džepu hlača da pronađe praćku, simbol dječačkih igara, i često oružje upereno prema bespomoćnim ptičicama. Zadrhtao je. Malo je hodao unatrag. Proljetna ljepota i živost, poziv na trčanje, šetnje i zabavu trenutačno se pretvorio u sliku prijetećih sjena utkanih u hrastik i breze. Primicali su se cilju. Pred mladićevim očima prijeteći se ocrtavao rudarski toranj u Vinežu. Shvatio je da mu treba podrška pa se sasvim primaknuo ocu. Ovaj je prekinuo šutnju: „Težak je život onih koji izaberu ovaj zanat“, odlučno je rekao. A da mu pokaže kako je putem slijedio njegovo maštanje, dodao je: „U rudniku nije dopušteno sanjati. Snovi su rezervirani za bogate.“ Snažno ga je zagrlio. U nezahvalnoj ulozi oca, hrabro i s teškom jednostavnošću, dopratio ga je do kaveza – dizala stanice. „Zdravo Piero!... Živio Ive!... Giacomo!... Zdravo svima!...“, bilo je sve što su uhvatile pažljive Paolove uši. Potom se sve pretvorilo u žamor, zastrašujuće zujanje glasova, koje se toliko pojačalo da je sličilo na kotrljanje oblutaka koje val odgurava na morskoj obali. Zujanje se srušilo na nj kao pljusak. Povjetarac koji je dotad osjećao postao je težak zrak. Mlado mu je tijelo obuzeo osjećaj izgubljenosti. Osjetio je čvrst stisak pod miškom. Bio je to otac koji je, pogleda prikovana za dječaka, primijetio promjenu njegova raspoloženja. Paolo se oporavio i nastojao umiješati u odnos suučesništva između zreloga iskustva i svoje bezazlenosti. Nije mogao govoriti i zurio je u sjajne očeve oči. Čuo je da ga zovu. Nadglednik s malom bilježnicom i kopirnom olovkom u ruci prozivao je. Oči ru-

105

106

NOVI PRIJEVODI

Isabella FLEGO

darâ, braće po sudbini, na trenutak su bile uprte u njega. Uz znak pozdrava rukom, nakon kojega je uslijedilo jednoglasno i snažno „Sretno!“, otkinuli su ga iz bliskoga osamljenog odnosa s ocem. Imao je znojne ruke, a srce mu je u grudima tuklo. Slabašno se nasmiješio. Tihim je glasom rekao: „Hvala!“ Zbijeni jedan do drugoga, rudari su ušli u kavez. Uslijedio je zvuk željeza i lanaca. Paolo se našao usred zatamnjenih pogleda, proširenih zjenica. Mlako disanje mnogih ljudi nije ga gušilo, naprotiv, činilo se kao lijek za njegovu uznemirenost. Kavez se pokrenuo. Sa srcem u grlu dječak je opet potražio očevu ruku. Našao ju je spremnu, toplu i jaku. Bilo je ugodno osjetiti mlaku ruku koja je, uslijed velike nesigurnosti, izgledala sigurnom. Strah je nepokolebljivo napredovao ravnomjernim koracima koje je samo dječak zamjećivao. „Tata, jako se bojim“, požalio se. „Svi se boje, sine. Kad kavez počne svoj put, naši su životi u rukama svete Barbare i Gospodina. Ako možeš, moli!“ Sjetio se sestara koje su za kišnih dana, popraćenih munjama i gromovima, recitirale uz ognjište „Sveta Barbara, svet Simon, Bog nek’ potjera ovaj grom“, ali ta molitva nije pripadala ovamo. „Ne znam moliti!“, šapnuo je ocu. Njegov se duboko religiozan duh, naravno, lecnuo, pa i zato jer se njegova religioznost više negoli svijet simbola, rituala i vjerovanja prvenstveno sastojala od drugarstva s drugima, od nade za njihovu zajedničku sudbinu i od duboke ljubavi prema djeci i ženi. Blizina sina koji se tek otvarao prema zatvorenu životu u mračnom kavezu, učinila ga je razgovorljivijim nego inače: „Ovdje nikad nisi sam! Djeluješ uvijek i svuda s drugima i bez inicijative. Samo misli, kao zrak, mogu biti tvoje. Ipak, trudi se da ne letiš previše... stupice rudnika uvijek su postavljene.“ I jednim ga je migom pozvao da izađe iz metalnog sanduka, sada zaustavljenog, koji ih je do toga trenutka štitio. Doprli su do najgušće tmine. Paolova je pažnja s mreže u dizalu prešla na mrežicu rudarske Davyjeve sigurnosne svjetiljke, na izravno svjetlo koje ga je zasljepljivalo. U smjeni svjetla i sjena, koja bi za kazališnu scenografiju modne piste mogla biti čak i privlačna i cijenjena, dječak je uspio nazrijeti strašnu sliku: ropstvo. Ponukan neodređenom željom da krikne, naglo se okrenuo kao da želi pobjeći. Našao se licem u lice s ocem. „Hrabro“, šapnuo mu je. Izredalo se mnogo tapšanja po tanašnim ramenima, onoliko koliko je rudara bilo prisutno. Na licu im se mogao pročitati jedinstven zaključak: mladost se zauvijek udaljila od tebe, drago dijete. Ali se možda i naglašenije iščitavalo to da za stvaranje društva treba i momaka poput Paola, koji se s dvanaest godina žrtvuju da izuče jedan teški zanat. Prepun vagonet izlazio je iz golema crnog kopa. Poprimio je izgled prijetećeg bića, dok je škripa kotača postala dugo i promuklo jadikovanje koje je onom koji bi

Isabella FLEGO

NOVI PRIJEVODI

ga slušao, tražeći asonance, izgledalo puno srdžbe i boli. Zbijena družina rudara, živa maska solidarnosti, sjedinjena kao zbor antičkih koreografija grčke tragedije, u tren se oka raspršila. Svatko je znao svoju ulogu, smjer, kutak rada, adresu svakodnevne osude u onim skučenim rovovima, gdje su se sjene rađale, lagane klizile, nestajale i vraćale se da se sljube sa smrtnom opasnošću. Otac, koji je tijekom godina u svome mrkom hramu mnogo puta prkosio smrti, opazio je da su se pravila igre sada promijenila. Uz bok mu je bio Paolo, njegov dječak, sa svojim snovima i nadanjima. Utamničen ne više tvrdim metalom kaveza nego složenošću roditeljskih osjećaja, pomislio je: „Može li u krvi postojati rudarski nagon?“, i prepustio se snažnu djelovanju osjećaja: „Volja sudbine. Moramo zajedno hodati istim putem“, uspio je reći. Samo ga je prokušan otac mogao poticati na pomirenost. Uz poluosmijeh, Paolo je odgovorio: „Tata, s tobom će biti manje mračno.“ Nisu ni primijetili da su već stigli u glavni hodnik za prijevoz. „Paolo!“, čuo je povik. Glas je oca oslobodio trenutka velike nelagode te je izbjegao to da sinu mora objasniti kako je za taj radni dan dobio potkop za probijanje: rov, rupu ne višu od četrdeset centimetara. Ovdje, gdje se scenarij ne mijenja, gmižući, puzeći na laktovima, kopajući, krampajući i lopatajući, muškarac je morao napredovati rovom i za prijevoznu traku pribaviti blistavo srce zemlje, još sjajnije od dotoka vode, neprijateljice rudnika. Ništa manje, glas se učinio oslobađajućim i Paolu, koji još nije uspio zamisliti odvajanje od oca. „Dođi, ima posla“, čuo je iza leđa. Uspravan kraj vagoneta kao spomenik radu, rudar ga je čekao s lopatom i ručnom svjetiljkom. Tu je bilo najudobnije područje rudnika. Moglo se stajati i raditi s određenom opuštenošću. „Krcaj!“, dodao je. I ponavljajući svaki njegov pokret, Paolo je zaboravio na bol i strah koje je osjetio kod rudarskog okna i gotovo vedro prihvatio je naum svoga novoga života, skrojena unutar uzavrelog ždrijela radišnosti. Lopata, alat kojim je radio u vrtu, sada mu se činila drukčijom kad je nije pripisivao slobodi zraka na otvorenom, pod sunčevim zrakama i u majčinoj prisutnosti. Osjetio je odgovornost. Svakim udarcem lopate prepoznavao je novu stvarnost, svoju sadašnju i buduću školu žrtvovanja, tihu, punu nepoznanica. Otkrio je da se sve nestvarno slaže s prisjećanjem malobrojnih nepotpunih očevih priča. Nepotpunih, jer se rudar povjerava samo drugome rudaru, a obitelji ostavlja, namjerno, mogućnost da si po volji zamisli scenarij onoga pakla, upravo da izbjegne previše zamišljanja. Sada mu nije bilo potrebno da zamišlja. U rudniku se mašta uspavljuje. Crno-sive sjene, crni uznemirujući zidovi, zgušnjavanje otrova, na kojima se voda bućkajući s mrkom stijenom gasila na rudarskim odijelima, na njegovu trližu, bili su istina. U zgusnutom ugođaju rudnika, otac na jednoj strani, a Paolo na drugoj, provest će odvojeno i samostalno dvanaest radnih sati, udaljeni koliko je to njihov podzemni

107

108

NOVI PRIJEVODI

Isabella FLEGO

zatvor dopuštao. Prvi rudarski dan od Paola je zahtijevao svu pažnju za koju je bio sposoban, a nakon nekoliko sati pretvorila se u jaku napetost koja mu je stegnula sve mišiće. Tijelo mu se ukrutilo. Uhvatio se očevih dubokih misli: postojanost, pobožnost prema nastavljanju obiteljskih tradicija gdje nije postojala mogućnost da se poštedi. Usred tih misli dopre do njega glas nadglednika koji je pozivao na kratku pauzu za doručak. Nikada dosad nije fizički pojmio težinu svoga mladoga tijela i s tolikim uživanjem okusio doručak koji mu je majka pripremila. Konačno je uspio ugasiti žeđ, tipičnu rudarsku, koja tijekom dana postaje intenzivna kao ona izazvana nekom neizrecivom psihološkom smetnjom te sljepljuje usta i oduzima slinu. Paolo zacijelo nije mislio na prašinu koja je svakodnevno ulazila u pluća rudarâ i postupno se ušuljala u tkivo izazivajući neumoljivo propadanje. O razornom učinku silicija, o silikozi, i o osobitoj ranjivosti mladih pluća nitko nikada nije govorio. Kao što mu nitko nije rekao, kad jednom bude u rudniku, neka druga prašina zamijenit će onu adolescentskih snova i zauvijek će mu se slijepiti s kožom. Premda je u klupama bilo mnogo rudarske djece, škola je šutjela ili se malo obazirala na rudnik, slabo se zanimala da potakne i ohrabri djecu da dođu do svjedodžbe završene osnovne škole. Učitelji i uprava zanimali su se za sirotinjske obitelji, ali jedino zbog djevojaka da ih iskoriste kao služavke. Među mladićima, dakle, glad za poštenim poslom i hranom bila je uvijek u porastu. A tamo je posao bio rudnik. Nitko mu nije mogao objasniti kako je učestalost disanja u odnosu na težinu tijela veća kod mladih nego u odraslih pa su stoga njegova pluća gutala silicij u većoj količini. I u rudarskim obiteljima o ovoj se temi šutjelo. Premda su u svijetu već postojala proučavanja i istraživanja na tom polju, ni u kom slučaju nisu ulazila u njihove domove. Štoviše, nisu im se ni približila. Budući da nije postojala ljestvica prvenstva emancipacije, rudarski život i dalje je ostajao isti: veličanstvena osamljenost, rezignirano siromaštvo, zahvalnost samo u obitelji. Dolje, u dubini, prema drevnoj ili novoj stvarnosti, posjednut kraj svjetiljke i čovjeka izudarana i blijeda lica, na kojem se moglo pročitati sve o njegovu teškom radu, Paolo se sada nalazio uronjen u neugodnu tišinu. Pripovijesti, priče, glasovi, rituali i bogatstva običnih ljudi ostajali su izvan tmine rudnika. Tu i tamo poneka riječ, kad bi je težina situacije zahtijevala. Što je moglo niknuti u tom vrlo mladom dečku, zatočenom u zatvoru iskopanom u stijeni i protagonistu pejzaža koji su iscrtali priroda i čovjek? Ne mogavši razmišljati o nikad ispričanim pričama, voštan od gruboga umora, pustio je da ga svlada labirint znakovitih slika, vezanih uz jednostavnu logiku želja: sunčevo svjetlo, zelenilo prirode, majka u miru velikoga vrta punoga čistog zraka, gdje je radio motikom i štihačom, a u času odmora, opkoračivši vrtni zidić, polizao bi si ruke mokre od kupinova soka, svirao na pisak od breze, sestre u slikovitu dvori-

Isabella FLEGO

NOVI PRIJEVODI

štu s murvom iskrivljenih i grbavih grana, pendul, prijatelji za igru. Let mašte trajao je kratko. Nevidljiv bijeg od stvarnosti prekinuo je susjedni glas koji ga je vratio u podzemni svijet u kojemu je započeo teški radnički hod: „Idemo, Paolo!“ Kad mu se gotovo pričinilo da je, prizivajući divne slike sačinjene od mekih sjena, osjetio toplinu doma, ona se preobrazila u čudan osjećaj koji se dizao iz trbuha i hladnim mu znojem oblio cijelo tijelo. Nemir. I strah. A zajedno s njima, kroz njegove misli, želja za slobodom. U kratkom prekidu i svjetlo se lampe zamutilo. Zvukovi lopata, cepina i prekrcanih vagoneta, koji su napredovali, pojačavali su se, izgledalo je da zajedno pjevaju kucajuću, škripavu trudbeničku himnu. Shvatio je da se trese i da je previše uzrujan eda bi mogao dalje zabijati lopatu u ugljen. Do toga je trena uspijevao suzdržati emocije i ugušiti jecaj, ali iznenada, dvije velike neutješne suze, blistave kao od leda, kliznule su mu obrazima, čisteći na površini crni prah. Tragovi, koji su izgledali kao drhtavom rukom izvučeni kistom ili od kakva iskusna slikara s namjerom da na platno prenese patnju i neugodu, uskladili su se sa smeđim zidovima s kojih kaplje voda. Paolo je na usnicama osjetio slanu tekućinu, i primijetio blago olakšanje. I pljuvačka, u ljepljivoj smjesi s prašinom rudnika, i već suho grlo dobili su od nje, kakve li ironije, korist. Orošen znojem, okružen strahom i sjenama koje su se titravo isticale na smeđem kamenu, ponestane mu tla pod nogama. Zgrabio je lopatu gotovo kao da mu je jedino uporište za trenutačnu neugodu, poprimivši utučeno držanje. S dvanaest godina u spletu osjećaja shvatio je, ili samo naslutio, na način koji ni sam još nije spoznao, da onaj stalež, mučan i patnički, koji živi u mračnim mjestima, odnosno u hramu smeđega kamena, život susreće kroz patnju. Istinska stvarnost, ona koja onima što je žive ne nudi iskrivljena ogledala eda bi je mogli vidjeti izmijenjena odraza. Ali nije bilo vremena da istražuje, ni prostora za dvoumljenja, jer u međuvremenu nadzornik mu se već primaknuo. Dečko je u tom času trebao njegovu ruku i riječ; istu riječ onoga koji je, u drugim okolnostima i izvan modrikasta svjetla podzemnih hodnika, pripovijedao o opasnosti drugima koji su baš kao Paolo poslušali s pomalo nezdravom radoznalošću s kakvom se primaju priče koje dozivaju slike opasnosti i napora. Riječ jednoga među mnogim drugima u dubinama, prerano ostarjelog, svjedoka prelaska s konja za vuču na vlakić, s otvorene karbidne lampe na sigurnosnu. Nadglednicima, kao i drugima, svima koji su u rudniku bili veterani, nije više bilo dopušteno žaliti se na sudbinu. I u nagonskom pokušaju da ulije povjerenje, položio mu je umornu ruku na rame. Paolo je zgrabio čovjeka nevinim pokretom pomiješanim s naivnošću i nezrelošću. Nadglednik ga je pustio da se pribere. Osjetio je bljesak sažaljenja, ali je šutio, i propitujući lijepo oblikovano mlado lice, muškarcu se učinilo

109

110

NOVI PRIJEVODI

Isabella FLEGO

da na trenutak vidi Paolova oca te je pomislio kako se povijest i sjećanja ponavljaju. Potjerao je misao i pokazao mu vagonet. Na taj je način izbjegao raniti njegovu osjetljivost. Ali dodirnuvši mu leđa, primijetio je vlagu i ugljenu prašinu nakupljenu na natopljenom trližu i šapnuo mu: „Svi smo plakali... neki su i jecali, mladiću moj!“ Paolo je već zamijetio sudioništvo drugih rudara i cijenio njihovu šutnju, naglašenu udarcima pijuka koji su udarali u očaravajućem jedinstvu akcije, dobro smiš ljenom, u kojem je svatko od njih imao svoju ulogu, priviknut na strah, naučen na mrak, pretplaćen na napor. Pa premda bi u tako osjetljivu trenutku podsvjesno volio imati prostor samoće gdje bi se mogao skloniti, shvatio je da tmina rudnika nije bila jalova. U njoj su bile duša, poezija rada i žrtve rudara i njihova tradicija, gotovo kultura solidarnosti, ponosa, u tišini. S takvim se razmišljanjima, koji su postupno zauzimali glavninu njegovih misli, odlučno bacio na posao, u žurbi da mu brže prođu sati, uvijek isti, označeni samo ritmičkim ponavljanjem zvukova, prigušenim zvukom eksplozija, a između njih napadi kašlja i pljuvanja u vječnoj borbi s prašinom. U dvorištu unutar kojega cijela obitelj valjda nalazi prostor i slobodu, majci, koja je ostala sama, sve se činilo veće i praznije. Ljupko, radosno i pouzdano prvo jutarnje svjetlo cijelu ju je proželo, u suprotnosti s nijemom boli njezina duševnog stanja. Oko nje, istodobno, priroda uronjena u to svjetlo uživala je u čarobnom ugođaju ocrtanom u proljetnu danu. Da upotpuni sliku i da je podsjeti na jutarnje dužnosti, stigao je Bobi, pas. Ljubazno čavrljajući, žena je krenula prema kokošinjcu. Otvorila je kokoši. Kukurikanje pijetla, pijukanje pilića i cviljenje psa koji se valjao u dvorištu postupno su razbijali tišinu kojom je bilo ogrnuto cijelo dvorište, posipavajući ga mrežicom bliskih i veselih zvukova koji su joj polako obuzeli um. Sunce je zrakom širilo toplotu svojih zraka. Umotana osvijetljenim jutrom, pretvarala se kao uvijek u dušu dvorišta, kraljicu, ali ne gospođu, kuće i dvorišta. Počela je gubiti zube, dijelom zbog siromašne prehrane, dijelom zbog dojenja i svakodnevnih napora, i u ovom okviru svakodnevice borila se s problemima svojima i obiteljskim, s osjećajem ganutosti za krutu sudbinu djece. Kokoši je nahranila izmjerenim dozama, promijenila vodu u plitkim kamenicama, iz stajice uzela veliki kotao zakačen o željeznu kuku i donijela ga u kuhinju. U njega je ulila splačine, objesila na lanac nad ognjište i nastavila puniti zelenjem, vodom, mekinjama i pokvarenim krumpirom ili već za bacanje, tako da dobije odličnu hranu za svinju. Pogledala je na budilicu i dopustila si da hladnom vodom iz bunara poprska svoje malo mršavo lice, gotovo savršeno ovalno, nikada dodirnuto rumenilom ili puderom, već sve zasjenjenijim sivilom melankolije. Imala je dva pro-

Isabella FLEGO

NOVI PRIJEVODI

dorna oka, boje lješnjaka. Popravila je kosu namještenu na potiljak pa dalje, gotovo na prstima, da probudi svoje djevojčice u spavaćoj sobi. Kad ih je ugledala, vedre, u zagrljaju snova, opet se sjetila svoga Paola u mračnoj dubini rudnika. U nemiru koji ju je nadvladao na trenutak se zaustavila da ga zamisli kako pažljivo radi. Nije htjela da je prevladaju misli koje su joj mučnim pričinjale skrivanje boli i činile se spremne da smrknu to ili bilo koje sunčano jutro. Uputi se k prozoru i napola otvori kapke da svjetlo ne bi prenaglo nahrupilo pred očima djevojaka. Slatkim, odnosno preslatkim glasom zazvala ih je po imenu: „Maria, Rosa, vrijeme je za buđenje!“ I ne dodavši ništa drugo, siđe u kuhinju da pripremi doručak, krišku kruha i toplu bijelu kavu. Malo kasnije, djevojke su brzo pojele prvi skromni obrok u danu, na koji su bile navikle doslovno oduvijek, toliko da u njima ne ostane ni prostora ni želje za drugim, za potrebe ili snove o bogatijim stolovima. Ili barem, ako ih je bilo, ostajali su neizgovoreni, osim u kakvom trenutku igre ili sanjarenja među vršnjacima. Srdačnim su se pozdravom oprostile od majke i krenule u školu. Ostavši sama, skinula je s lanca veliki kotao i uputila se u vrt. Ali bolne stvari koje je nosila u sebi i teško srce, možda teže od velikog kotla i drva koja je običavala nositi, nagnali su je da promijeni plan rada. Umjesto da ostane tamo te sirkovom metlom pomete dvorište ili da prede vunu za pletenje toplih čarapa za obitelj, podignula je s tla štap, zatvorila ulaz u vrt, tako da kokoši ne bi ušle u nj i napravile štetu, i krenula u šumarak hrastova i grmova drača u potrazi za divljim šparogama. Paolo je u branju šparoga bio nepobjediv, iskusan i poznat kao takav ne samo u obitelji nego i među prijateljima. Sunce je već bilo prilično visoko, ali mir prirode nije joj uspijevao podariti vedrinu. Pogledala je daleko prema horizontu, prema Vinežu, i spontano izgovorila polumolitvu: „Sveta Barbaro, čuvaj ih!“ U šumici je započela potragu ubrzanim radom očiju, štapa i ruku. Proljetna top lina zazivala je guštere i zmijice da izađu, sresti ih ili ugledati u grmlju nije bilo ugodno, stoga je štap bio koristan da ih drži podalje ili, još bolje, da ih udalji. Kretala se sporo ali sigurno i otkidala šparoge u šikari od grmlja, snažno, gotovo ljutito, kao da želi smanjiti napetost. U početku ih je stiskala u lijevoj ruci, ali kad je snop okrupnjao, vezala je pregaču u oblik torbe i bacila ih u nju. Nastavila je s potragom više-manje svjesno želeći da stigne na vrijeme za ručak, uhodeći vrijeme kao nikad ranije. Nije ni primijetila da se prilično udaljila. Na povratku, nastavljajući pažljivo osluškivati zvukove, ubrzala je korak i smišljala obrok koji će skuhati. Ali najveća joj je pažnja bila usmjerena rudarskoj sireni. Onoj blagoslovljenoj i prokletoj sireni koja nikad ne bi smjela zaurlati van rasporeda, jer kad bi se događalo, bilo je da objavi neku tragediju. Tada su se žene, muškarci, starci i djeca stjecali na čistine ispred rud-

111

112

NOVI PRIJEVODI

Isabella FLEGO

nika da nađu odgovor na jedino pitanje, u desetak inačica, koje bi ih sve salijetalo: „Da nije moj muž? Da nije moj sin? Nećak? Brat? Koliki? Kako?“ To su bili strašni trenuci koji su dodatno učvršćivali solidarnost njihova svijeta skromnih ljudi, u kojemu je zavijanje iste sirene koja je označavala kraj smjene bilo u stanju izbrazdati i razdrijeti im ljudsko dostojanstvo, jednostavan ali dubok smisao ljubavi prema životu. Bobi je izdaleka nanjušio gospodaricu. Vrteći se oko nje i trljajući njušku o dugu suknju, pokazao joj je svu svoju sreću što je vidi. Kratko milovanje, poneka riječ hvale i hrabrenja, pa odmah za poslom. Odložila je šparoge na stol od bijeloga kamena pod pergolom grožđa ispred kuće. Stresla je pregaču i ušla u kuću. Napoj iz kotla bio je upravo dovoljno mlak. Podigla je tešku posudu i s velikim je naporom odnijela u svinjac gdje je sadržaj ispraznila u korito. Bobi je bio prvi koji je u njega gurnuo njuškicu, ali dolazak krmače prisilio ga je na povlačenje. Ljupkim pokretom gospodarica ga pozva da je slijedi. Ostavili su životinju s već mokrim i uprljanim rilom da uživa u jelu. Ispraćeni njezinim rovanjem, stigli su do stola i Bobi se ispruži pod njim kako bi bio do nogu gospodarici, koja je konačno sjela. Brzim prstima lomila je šparoge, počinjući od gornjega mekšeg dijela pa pomalo prema korijenu, sve dok su prsti mogli, bez kidanja, odlomiti komadiće od tri ili četiri centimetra. Ručak je trebao biti dobra kajgana od šparoga s toplom palentom koja se puši u prilogu, skuhanom u bakrenom kotliću i s nekoliko komadića slanine ili čvaraka. Njezina kuhinja zacijelo nije obilovala ponudom i raznolikošću, ali sigurno je bila kuhinja prožeta mirisima i izvornim aromama siromašne Istre. Sad kad je na stolu sve bilo prostrto, trebalo se pobrinuti za higijenu njezine dvojice „muškaraca“. Stavila je na vatru golem kotao i izvukla vodu iz bunara. Kanta obješena na lanac iz koje se cijedila voda potaknula ju je da ugasi žeđ pa je to, ušavši u kuću, učinila dvjema zaimačama. Potom je napunila kotao, više puta prelazeći radišnim korakom put od ognjišta do bunara. Tada je pripremila dva čabra. Promijenila je vodu u zdjeli položenoj na umivaonik pod kuhinjskim prozorom i provjerila je li laneni ubrus na svome mjestu i jesu li svi prozori širom otvoreni, jer je muž zazirao od tame u kući. Spontanim i svakodnevnim kretnjama, u uobičajenom, ali uvijek drhtavu iščekivanju, koje se sada umnažalo s onime za sina, zauzme mjesto na klupi pod murvom. Bobi je stajao prema njoj kao da želi shvatiti gospodaričine misli. Jedan mu je zvuk privukao pozornost: bile su to djevojčice koje su se vraćale iz škole. Majka ih je prijazno pozdravila, bez pretjerane ljubaznosti, te su sjele pored nje, licem okrenute prema rudarskom tornju. U tišini su čekale zvižduk sirene, koji će za njih biti oslobađajući, upravo kao što će rudarima koji su išli u suprotnu smjenu, naprotiv, postati simbolom početka novih, svakodnevnih briga. Želuci djevojaka već su zakrulili, znak da se trenutak bliži, ali za stol su sjedali

Isabella FLEGO

NOVI PRIJEVODI

samo zajedno. Objedovanje je bilo gotovo ritual, odgojno uporište posve majčinskog predznaka i element simbolične solidarnosti i sigurnosti domaćega ognjišta još uvijek poduprta zdravim načelima, nasuprot društvu u kojemu je neravnoteža bila dramatično naglašena. Zvuk sirene konačno je označio trenutak oslobođenja. Žena se prenula: „Hvala ti, Bože!“, rekla je naglas. Svo četvero preplavljeni su neobičnim uzbuđenjem, možda zbog jakog osjećaja zajedništva, a možda i zbog opipljive napetosti koja je ženi prolazila glavom i tijelom. Nagonski su napustile klupu i, kao one, i Bobi je postao nestrpljiv. U rudniku je Paolo stigao do oca. Snažno mu stisnuvši ramena, otac mu je tako prenio svu ljubav za koju je bio sposoban. I htio je, možda prvi put otkad mu sin više nije bio djetešce, malo ga više milovati. Ali pred drugima dovoljno je bilo biti saveznik i primijetiti da je njihov dah, u tom času, bio usklađen, od napora i sjete. Paolo je hodao gotovo zalijepljen za oca, već sigurnim koracima, koji jedva da su dodirivali tlo. Metalni ih je kavez čekao. Paolu je izgledao čak i lijep. Otac ga je pomalo grubo gurnuo unutra, ali u njegovim očima nije ispao strog. Zvuk lanaca i raznih škripanja bio je kao ugodna glazba, sada kad su se uspinjali. Kad su stigli u lamparicu, kratkim je i brzim pokretom objesio svjetiljku na mjesto i oduševljen potrčao prema danjem svjetlu. Učas je zaboravio na napor. Pogled na nebo, ali prvenstveno na svjetlost, izazvali su u njemu osjećaj prave slobode. Udisao je punim plućima svjež i mirisan proljetni zrak. Snažno je zagrlio oca, spontano kao njihanje trave u blizini. Premda su im lica i ruke pocrnjele, na stazi povratka bili su nalik sretnim proljetnim fazanima. Iskusan u svom zanatu, otac nije postavljao pitanja. Ali njegova šutnja nije značila oslobođenje od tjeskobe što ga je pritiskala zbog sinova izbora, niti je htio prenijeti išta od konačnosti. Značila je, naprotiv, razumijevanje i poznavanje zanata, posla koji ne prihvaća da se u sjećanje prizivaju prijeđeni koraci. U međuvremenu Bobi ih je nanjušio. Iz ženinih usta spontano je izašlo jedno: „Stižu!“ Pas je ostavio dvorište i žene i mašući repom živahno se bacio u sretan trk. Skočio je na Paola pokazujući mu, kao što samo psi znaju pokazati, radost, veselje i nježnost. Polizao mu je lice i uši. Umoran i sretan, Paolo je prihvatio svu zahvalnost njegove šaljive igre. Pred kućom doček je bio, blago rečeno, topao. Majka je svoga dečka zagrlila svom snagom koju su imale njezine mršave ruke, dok je mužu rekla uobičajeno: „Sretno se vratio!“ Pretjeranošću tipičnom za svoju dob, sestre su brata dočekale s bujicom pitanja, zaboravljajući čak pozdraviti oca. Brzo su primijetile svoj propust i skočile mu na ramena, zalijepivši mu svaka po glasan poljubac. Ušli su u kuhinju. Dva muškarca skinula su radna odijela s vonjem ugljena i vlage, koja je žena pokupila, iznijela na otvoreno, stresla prašinu i uredno namjestila da se

113

114

NOVI PRIJEVODI

Isabella FLEGO

zrače. U naborima tvrdoga i tamnoga platna oči su joj već vidjele promjene koje će mlado Paolovo tijelo poprimiti, kao mnogi drugi prije njega, vrlo brzo. Kad se vratila u kuću, promotrila je svoga dečka mršavoga, dugih nogu, leđa ravnih kao u vojnika, suhih lopatica, i opazila noge i ruke modrikaste od vena. Mršavost i vitkost nisu joj se učinile nedostatkom, ali joj pobude nježnost pa mu pomilova kosu, susrevši se s njegovim umornim, ali još ljupkim i djetinjastim pogledom. Isti taj pogled sad je proučavao kuhinju grubih zidova, stubište od neotesana drva, a najviše majku koja se s lakoćom kretala, kao da se želi dočepati sigurnosti. Za stolom, svatko na svome mjestu, žena je izvrnula palentu na okruglu dasku, razrezala je koncem i podijelila kajganu koja je zamirisala zrakom među njihovim licima. Najprije obilnu porciju mužu, „gospodaru kuće“, potom sinu i djevojkama. Ona je bila posljednja u redu jednostavne, no tisućljetne obiteljske hijerarhije. Dok je obitelj već uživala u zadovoljstvima ognjišta i kuhinje, ona je dijelila slaninu. Znajući mu ukuse, Paolu je na tanjur spretno položila najbolje komadiće slanine. Primijetila je da hranu prati velikim čašama vode. Ona je tu žeđ vrlo dobro poznavala: bila je to žeđ rudnika! Djevojke su postale brbljave i od Paola htjele doznati pojedinosti sati provedenih u rudniku. Ali dobile su zaista malo riječi. Dečko nije govorio o svojoj nespretnosti u mraku, alatu, svjetiljkama i ljudima koji su se sa sigurnošću kretali kao figure u tamnom okviru. A još je manje htio govoriti o proživljenu strahu i nesigurnosti. Nagonom supruge i majke žena se, pak, nije usudila pitati u tom smislu te je ušutkala kćeri: „Pustite ga na miru! Umoran je i ne dâ mu se pripovijedati o rudniku!“ Kad je pojeo i ustao od stola, žurno napustivši kuhinju, i Paolo je otišao za ocem. Iznenada zahvaćen neizdrživom radošću, zaustavio se zviždeći pod pergolom. Zatim se uputio u vrt i zatvorio vratašca pustivši Bobija da uđe. Osjećao je da su mu nosnice pune mirisâ, i cijeloga sebe kako vibrira od zvukova prirode, gotovo glazbe. Izvali se u travicu. Zatvori oči. I osjeti sreću. Svladan umorom, zaspao je dubokim snom. Vrt je prvi put tako doživio, bez želje za bezbrižnošću, daleko od smišljanja igara i bez alata za rad u ruci. Majka ga je probudila u suton. Bojala se da se ne prehladi. Nježno ga je pomilovala po glavi i zazvala ga. U zbrkanom buđenju čuo je kako mu govori: „Ljenčino!“ Ali u toj riječi, bilo je jasno, nije bilo prijekora, samo sva majčinska solidarnost i ljubav. Ono malo sati koliko mu je još ostalo do večere posvetio je radu. Donio je vodu u vjedru za zahod, nužnik iskopan na dnu dvorišta, daleko od kuće. Očistio svinjac, a onda posjekao poneku granu s grmova oko vrta. Kad ga je majka poslala na tavan da uzme neokrunjene klipove za kokoši, učinilo mu se da se našao u skloništu koje ne prepoznaje. Škripa poda privukla mu je pozornost. Prvi mu se put učinilo kao da se to mjesto u polusvjetlu, raspršenom i blijedom,

Isabella FLEGO

NOVI PRIJEVODI

preobrazilo u neodređeno mjesto, eteričnu i neodredivu nišu u nepreciznom svijetu, koji nije bio ni njegov niti bilo čiji tavan. S prozora, otvorenog k dalekom morskom horizontu, misli su mu se pretvorile u let, koji pamti očeve priče o mnogim rudarima iz drugih zemalja, unutar crnih tavana, gdje je bilo nemoguće odrediti točne dimenzije djelovanja, i gdje neosporna stvarnost rudnika nije ostavljala prostora da, poput zvijezda, zablistaju mašta i legende. More mu je, pak, uvijek davalo osjećaj otvorenosti i dohvatljivosti drugih stvarnosti. Prošlo je neko vrijeme... mamin je glas dopro do njega i dozvao ga u stvarnost: „Paolo, kokoši čekaju!“ Tada natrpa klipove u naručaj i siđe stubištem. U dvorištu je razveselio kokoši koje su brzo ušle u kokošinjac. Pokupio je klipine i odložio ih uz drva kraj ognjišta. U međuvremenu se smračilo. Među rebrastim zdjelama i loncima majka je već pripremala večeru. Stavila je kuhati jaja i očistila radić. Na salatu, bit će odličan prilog palenti koja je ostala od ručka, podgrijanoj na rešetki. Na selu se uvijek rano večeralo. Poslovica „Jutarnji sati zlata vrijede“ bila je gotovo ritual, a tko je ujutro htio biti učinkovit, trebao je navečer rano leći. Nakon rada u polju, otac je proveo sat svoga kasnoga poslijepodneva u seoskoj gostionici, Dopolavoro. Tamo su svi osjećali jednaku razdraganost: imati sreće i radosti pričati, komunicirati kao čovjek sa čovjekom, pjevati i razgovarati s osobama iste sudbine. Muškarac se vratio na vrijeme za večeru. Opet sjedinjeni oko stola, prilično su brzo pojeli večernji obrok, gotovo u igri tišine. Svatko je napustio stol sa svojim mislima. Djevojčice su raspremile stol i oprale posuđe. Otac je sjeo na klupu pod ognjištem da uživa u posljednjoj šalici ječmene kave u danu i popuši pola cigarete. Žena se spremala za pletenje, naime, plela je čarape za obitelj na pet igala, s grubom vunom koju bi često sama isprela. Još željan proljetnih mirisa koji su ga maloprije odveli u sanjarenje i san, dečko je na vratima mirisao večer i čekao da sestre završe kućne poslove. Pranje nogu bilo je obvezno prije spavanja. Kad su sestre izlile vodu iz zdjele na dvorište, došao je red na njega. Brzo se oprao. Malo je gestikulirao, ali kao da su umorne ruke svu snagu potrošile u rovovima i na dršku rudarske lopate. Majka je poslala djevojčice u krevet. Naravno! Najprije ženska čeljad, a onda njezin dečko koji se već prvoga dana s posla vratio promijenjen, iz podzemna svijeta kojim upravljaju sirena, toranj i kavez, nosač života i smrti u igri svjetla i sjene. Nije više bio prodoran i nasmiješen. Postao je šutljiv. Prve večeri mogao je to biti samo umor, ali pokazivao je, i od toga će dana ubuduće uvijek pokazivati, da su njegove nade visjele i održavale se na tankoj niti kao na paučini. Paučini crnoj od prašine. Paolo se popeo u sobu i zadrhtao: sestre su već legle, a svjetlo petrolejke, rasuto po ormariću, pokrenulo je igru sjena. Iznenada je nedvojbeno osjetio strah da sati u rudniku ne ožive. S prozora otvorenoga u noć, zvijezde i slobodan zrak pogledao je daleko prema moru. Primijetio je da miriše ruža koja se penjala po zidu kuće. Naglo

115

116

NOVI PRIJEVODI

Isabella FLEGO

se svukao i uvukao pod deke. Madrac šuštav od mirisna suhog kukuruznog lišća, koje je mati sušila, odvrati ga od ružnih misli, a njegovi usitnjeni šumovi razdrli su plašt tjeskobe i izbrisali tutanj slika koje su se vraćale da ga prikliješte. S dječjom je lakoćom zaspao, potonuo u težak san, teži od same njegove dobi. S talijanskoga prevela: Lorena Monica Kmet, Buje

Isabella Flego rođena je u rudarskoj Raši, gdje odrasta i proživljava užase Drugoga svjetskog rata. Godine 1959. seli se u Kopar; ondje predaje, a potom nekoliko godina živi u Africi. Po povratku u domovinu, postaje ravnateljicom škole, zatim dogradonačelnica i zastupnica u parlamentu. Trenutačno je predsjednica Udruge jednakih mogućnosti u Kopru (POEM), dopredsjednica udruge Coped – Cammi naTrieste, dopredsjednica udruge Žene Europe i predsjednica udruge Accademia dei Risorti. Pisati je počela istom 1998. Javlja se tekstom „Girolamo Gravisi: sparso in dotte carte”, koji joj je priskrbio međunarodno priznanje „Frontiera 2000“. Ostala djela: Tonina, Primo giorno, Oltre le pupille – Onkraj zenic (dvojezično), Il monopattino e la bambola di pezza, ogled Archeografo Triestino i kratke priče u dječjem časopisu Arcobaleno. Objavljuje u Sloveniji, Italiji i Hrvatskoj. (L.M.K.)

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

IRVIN LUKEŽIĆ Lament popa Martinca „suprotiva Turkom“

119

JOVAN NIKOLAIDIS 4 Slova

138

SINIŠA VUKOVIĆ Bayreuthsko posvećenje Wagnerom

146

BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Anđelko Novaković: prijatelj, intelektualac, pjesnik

163

119

Irvin LUKEŽIĆ, Rijeka

LAMENT POPA MARTINCA „SUPROTIVA TURKOM“ Konac petnaestoga i početak šesnaestoga stoljeća jedno je od najtežih razdoblja hrvatske novovjekovne povijesti. Iz toga doba obilježenog općim rasulom domovine i njene pripadajuće kulture sačuvano je razmjerno malo podataka, iako se o tome dosta pisalo. Sve što znamo o tome potječe iz kasnijih vremena i temelji se na novijim interpretacijama. I zato je od posebne važnosti ono što su iza sebe ostavili rijetki ali ključni svjedoci toga dramatičnoga i krvavoga vremena. U hrvatskom kulturnom pamćenju bitka na Krbavskom polju 1493. najstariji je poznati hrvatsko-turski sukob od posebnoga, uistinu sudbonosnoga značaja, što će ostaviti neizbrisiv trag u kolektivnoj svijesti i memoriji.1 O njegovim teškim posljedicama u hrvatskoj će srednjovjekovnoj književnosti prvi progovoriti prozni tekst poznat kao Zapis popa Martinca, umetnut u Drugi novljanski brevijar. Krbavska je katastrofa u tom suvremenom zapisu, koji predstavlja neposredni dojam i komentar onoga što se zbilo, dobila osobiti literarni znak i subjektivni odraz. Njegov autor svoju domovinu vidi i doživljava kroz vlastite suze. Zemlja je to koja pred njegovim zabrinutim očima, ostavljena i zaboravljena od sviju, tone u barbarstvo i kaos, anarhiju i zločin. Nije on samo jasno vidio, nego i dobro razumio ono što vidi. Pod bujicom individualnih emocija koje su potresale njegovu dušu, uznemirujućih slika i vizija koje su ga progonile danju i noću, u njemu se nešto naposljetku prelomilo: odjednom je spoznao pravi smisao svoga poslanja. Netko je sve to trebao oplakati, takvo strašno doba naprosto je vapilo za svojim kroničarem, za onim tko će o tome ostaviti trajan umjetnički spomen. Premda je opsegom skroman i žanrovski gledano nespojiv s okvirnim tekstom 1 Mijatović, A., Bitka na Krbavskom polju 1493. godine. Zagreb, Školska knjiga, 2005.

120

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Irvin LUKEŽIĆ

Zapis popa Martinca u Novljanskom II. brevijaru (1495.) o bitki na Krbavskom polju 9. rujna 1493.

Drugoga novljanskog brevijara u koji je svojevremeno umetnut, njegov mu ispovjedni, subjektivni ton ipak pribavlja status prvorazredna svjedočanstva.2 Zapis, pored toga, predstavlja zaokruženo književno djelo jasnoga cilja i velike imaginativne snage. Ono zapravo svjedoči o rođenju jake individualne svijesti (čak u dva navrata koristi zamjenicu az tj. ´ja´3) koja odjednom progovara potaknuta kolektivnom nesrećom, u trenutku kada je čitavo obzorje zamračeno tjeskobnim slutnjama i lošim predosjećajima. Stoga s pravom možemo govoriti i o snažnom oslobođenju autorove podsvijesti, o iznenadnom oslobođenju milenijskih i apokaliptičkih iščekivanja, o izbijanju duboko potisnutih strahova. Traumatičnost sadašnjosti odjednom u njega stvara neobičan osjećaj nestvarnosti, te da oni koji koračahu u svjetlosti sada koračaju u tamu. Apokalipsa je preko noći prestala biti zlokobnim biblijskim priviđenjem i postala surovom stvarnošću. Zlo je, činilo mu se, konačno zavladalo svijetom. Počelo se ostvarivati ono što se najavljivalo u drevnim biblijskim proročanstvima. Bio 2 D. Dukić, Sultanova djeca. Predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja. Thema, Zadar, 2004., str. 41. 3 Ovo svojstvo dovodi ga u vezu s Baščanskom pločom. G. Čupković, Zapis popa Martinca kao spome nik književnog djelovanja, Umjetnost riječi, LIII (2009.), br. 1-2, Zagreb, str. 5.

Irvin LUKEŽIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

je to strašan trenutak, u isti mah veličanstven i uzvišen, kao stvoren za ekstatične pjesme i osobne tužaljke nadahnute biblijskim pathosom. Činjenica je da on u tom trenutku ne zna kako će se stvari dalje odvijati, ali svakako ne računa s propašću. Da je računao, zapis ne bi ni pisao. Pisanje je, dakle, za nj kategorički imperativ, čin pobune protiv neprihvatljiva stanja stvari, čin osobna očitovanja o kolektivnoj sudbini. Martinac nije vojnik, vojskovođa ni strateg, već samo pisac, ali pisac sa stavom i osjećajem, pozvan i posebno odabran da progovori u trenutku kada se Turska širi poput plime što će preplaviti ne samo Hrvatsku nego i čitavu Europu. Premda još uvijek po svjetonazoru, osjećajima i tradiciji pripada srednjovjekovnom kulturnom krugu, onome koji nije pridavao važnost autorskom potpisu, on odlučuje izaći iz sjene anonimnosti i opisati stanje u kome se iznenada našla njegova zemlja, kako bi o tome sačuvao trajan spomen za potomstvo. Učinio je to upravo kao i srednjovjekovni engleski redovnik Vilim iz opatije Malmesbury u Wiltshireu, koji u svojoj Historia Novella (Suvremena povijest) zapisuje: „U 1142. godini od Utjelovljenja Gospodnjeg, prihvaćam se zadatka da nađem put u labirintu događaja i pojava u Engleskoj kako potomstvo zbog naše nebrige ne bi bilo lišeno znanja o njima.“4 Za razliku od Vilima, koji je kao samostanski knjižničar za pisanje povijesti imao mnogo slobodnog vremena, Martinac nije uživao takvu povlasticu. On zapravo i nije imao ni ambiciju biti povjesničarem, već od očevica i svjedoka jednoga vremena silom prilika postaje povijesnim piscem, barem privremenim, jer se u njegovu slučaju prelamaju različite stvari stjecajem kojih on dolazi u takvu ulogu. On je zapravo, ponesen događajima, tu ulogu i odgovornost odlučio preuzeti na sebe. Riječ je o slučajnoj, usputnoj bilješci na margini brevijara, ali tako oblikovanoj da se može smatrati i značajnim doprinosom književnosti. Zapravo, ono što je prvotno vjerojatno trebalo biti tek historijskom bilješkom preraslo je, možda i nehotice, posve spontano, u književnu strukturu. Njen skromni autor zasigurno nije sebe držao ni povjesničarem ni književnikom, već prije svega nedostojnim slugom Božjim. Možda čak nije ni mogao pretpostaviti kakav će objektivni značaj njegov zapis vremenom zadobiti unutar naše stare književnosti. Gledajući iz današnje perspektive, bio je to smion i vidovit pokušaj objašnjavanja vlastite egzistencijalne i povijesne situacije, koji će kasnijim naraštajima njegovih sunarodnjaka olakšati kulturnu samoidentifikaciju. Premda je u našoj historiografiji Martinčev tekst bio isprva ocijenjen samo kao autentično pisarsko svjedočanstvo, prozaičan historijski dokument, koji je vrijedan samo s kulturološkog i povijesnog aspekta5, danas se na nj gleda kao na tekst s nesumnjivim poetskim značajkama, te je 4 J. Burrow, Povijest povijesti, Algoritam, Zagreb, 2010., str. 268. 5 N. Kolumbić, Zapis popa Martinca u kontekstu tadašnje hrvatske književnosti, Radovi Filozofskog

121

122

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Irvin LUKEŽIĆ

uvršten u neke antologije hrvatskoga pjesništva.6 Osjetivši snažno i duboko tragično užase krbavske katastrofe, Martinac je iskreno zaplakao („gorko zabugario“, kako lijepo primjećuje Mihovil Kombol7) nad rasapom vlastite zemlje, zapisavši nekoliko rečenica koje danas doživljavamo kao pjesmu. Upravo je Kombol prvi okarakterizirao taj tekst kao hrvatsko književno štivo. Obrađujući stilsku stranu teksta, Eduard Hercigonja osobito naglašava da se Martinac, u skladu s glagoljaškom tradicijom, služi osebujnim stilskim sredstvima. Tako, primjerice, na početku svakoga govornog segmenta ponavlja riječ tagda, čime unosi potreban anaforički i patetični staccato ton u kriznu točku svoje ponesene naracije, koji pomaže da se postigne dojam dramatičnosti.8 Dok Rafo Bogišić vidi njegove vrijednosti u kontekstu rađanja hrvatske proze, Nikica Kolumbić uspoređuje Martinčev tekst s anonimnom pjesmom Spasi Marije tvojih vernih, versificiranom molitvom iz glagoljaškoga Tkonskog zbornika, i Marulićevom Molitvom suprotiva Turkom.9 Otkrivene su i srodnosti s nekim djelima srednjovjekovne srpske književnosti. Gordana Čupković otkriva, na primjer, da je Martinčev zapis funkcionalno usporediv i sa zapisom inoka Izaije, hilandarskog monaha koji je, prevodeći s grčkoga spise poznatoga bizantskoga teologa Pseudo-Dionizija Aeropagita, ostavio staroslavenski zapis o bitci na rijeci Marici 1371. godine.10 Ritam ove povijesne proze zapravo je kardiogram, ritam Martinčeve duše.11 On predstavlja tip mislioca i pjesnika siromašnog, skromnog, predanog, smirenog i samoprijegornog, koji voli svoj jazik kao što su sveti ljudi voljeli vjeru. Takvi su ljudi spremni žrtvovati se za tihi razvoj uzvišene nacionalne ideje. Osjećaju to kao neko vlastito unutrašnje poslanje, kako bi se ostvarilo opće dobro i pravednost. On je u svojim očima bio tek prvi među jednakima. Premda razmišlja o sudbini i perspektivama svoga naroda, ipak nije samo okrenut sebi i užemu zavičaju, već je zaokupljen širom cjelinom. Strana mu je sebičnost i taština, pokazuje unutrašnju smirenosti i promišljenost, ali je silno zabrinut za ono što se oko njega događa ili će se možda uskoro dogoditi. Usred patnji i ratova, obuzet je dubokom čežnjom za mirom i velikom nadom, u tišini svojih misli, želi on zadržati sjećanje na svoje nemirno i fakulteta Sveučilišta u Zadru, sv. 34-35, Zadar, 1997., str. 143. 6 E. Hercigonja, ´Liber Judith´ i Martinčev zapis ´Suprotiv Turkom´ iz novljanskog II. brevijara, nav. dj., str. 69. 7 M. Kombol, Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, II. izd, Zagreb, 1961., str. 39. 8 E. Hercigonja, Srednjovjekovna književnost. Povijest hrvatske književnosti, knj. 2., Liber-Mladost, Zagreb, 1975., str. 414. 9 N. Kolumbić, nav. dj., str. 148-150. 10 G. Čupković, nav. dj., str. 11. 11 I. Lukežić, Književni krug (uvodni tekst), Grobnički zbornik 1, Rijeka, 1988., str. 355.

Irvin LUKEŽIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

nesretno doba. Opet slobodna domovina njegov je san, njegov ideal, njegova strast. I zato iskreno plače i uzdiše pripovijedajući o onome što se događa u njegove dane, sluteći u tome dolazak još veće nesreće. U tome se, nažalost, nije prevario. Okolnosti tada postaju abnormalnima i takvima će zadugo ostati. Martinac istupa uime pravde i istine, u brizi da njegov jazik zbog sve težih prilika i vlastitoga nesnalaženja naposljetku ne izgubi pravo na postojanje. Ovo pak nije bilo moguće ostvariti bez koncepta o budućnosti koji se može naslutiti između redaka zapisa. Umjesto oslobođenja, uslijedila su stoljeća strašnih kriza i krvoprolića, što se otežati ionako mukotrpan proces nacionalne emancipacije. Činjenica je da on nije bio prvi koji će u hrvatskoj kulturi u širem smislu, koja uključuje i latinske tekstove hrvatskih autora, pisati o „turskoj temi“. Njemu, naime, prethodi gotovo polustoljetna tradicija antituturske literature.12 U Martinčevu se Zapisu, međutim, krije mnogo više od običnog ljudskog tuženja nad sudbinom. Krije se, naime, čitava jedna filozofija i iskustvo življenja, života što se nazire u ogledalu svoje epohe. Ta je poruka upućena budućnosti koja neumitno i sigurno dolazi, točnije, nama koji već pripadamo jednoj drugačijoj, reklo bi se sretnijoj epohi, nama koji hodamo pod tim istim nebesima mnogo stotina godina poslije tih strašnih događaja. To je mogao napisati samo iskren, pošten i pobožan čovjek, svjedok jednoga pomahnitalog vremena, čovjek zabrinut za ono što se događa ili se tek ima dogoditi. Pop Martinac pojavljuje se upravo u onom sudbonosnom trenutku kada hrvatska književnost izlazi iz srednjovjekovnoga razdoblja. Krbavska je bitka bila onaj krvavi politički događaj koji će konačno potkopati temelje višestoljetne medijevalne kulture. Nalazimo se na pragu novog doba, a ujedno smo i svjedoci rođenja jedne nove nacije „jazika hrvatskoga“. Pred tom nevelikom narodnom zajednicom iskrsnula je velika i teška dvojba – ili se očajnički nastaviti dalje boriti ili nestati, kao i toliki narodi u vihoru povijesti. Naime, „istoga onoga dana kad su hrvatski velikaši bili pobijeni a zemlja bačena na koljena, neki je učeni svećenik, pop Martinac s Grobnika napisao na margini svetih knjiga koje je upravo izučavao i prepisivao, zapis o 12 „U tom kontekstu motivi turske okrutnosti poput uništavanja crkava, nasilja na starcima, ženama i djecom te odvođenja ljudi u ropstvo, koje se u Zapisu spominju, nisu nikakva novost; oni su već antiturski stereotip. Naime, od sredine 15. stoljeća odnosno od prvih kršćansko-turskih sukoba u prostoru ugarskih interesa (Bosna, Srpska Despotovina) hrvatski autori pišu antiturske poslanice i govore. Riječ je o političko-publicističkom žanru koji je u to vrijeme (sredina 15. st. do druge polovice 16. st.) cvjetao posvuda u jugoistočnoj Europi koja je bila izložena osmanskim osvajanjima i u kojoj je svaki kršćanski narod doživljavao sebe kao ´antemurale christianitatis´ (predziđe kršćanstva).“ D. Dukić, Osmanizam u hrvatskoj književnosti od 15. do sredine 19. sto ljeća. 41. hrvatski seminar za strane slaviste (Zagrebačka slavistička škola), Program seminara. Dubrovnik, 20-31. 8. 2012.

123

124

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Irvin LUKEŽIĆ

suvremenosti. Njegov lament nad turskim zulumom napisan je naime usred Knjige o Juditi. Pop s Grobnika povezao je borbu svete udovice za oslobođenje svoga grada s onim što je uskoro moglo očekivati raskomadanu Hrvatsku. Nakon 1493. i nakon Martinčeva zapisa neće više biti moguće govoriti o Juditi ili o bilo kojem drugom svetom sadržaju a da se pri tom ne pomisli i na hrvatsku stvarnost i da se sadržaj teksta ne dovede u vezu sa sudbinom samih pisaca i njihove publike.“13 Njegov je lament, ukratko, „završni akord srednjeg vijeka“.14 Radeći na svome brevijaru, Martinac je bio na neki način odvojen od svijeta. No zapis ga napokon identificira sa svijetom, s ljudskim životnim problemima, sa sadašnjim zbivanjima. Ta identifikacija je snažna i duboko proosjećana. Njegova ozbiljno posrnula domovina, držao je, mora se ponovno osoviti na vlastite noge i pronaći svoje mjesto u svijetu. Književnost je ona snaga koja joj u tom trenutku može i mora biti od pomoći. U njoj čovjek, uz vjeru, može pronaći snagu i poriv za djelovanjem, ponovno zadobiti volju za životom. Martinac u tom času svjesno odbacuje ulogu kontemplativca i isposnika, koja mu je profesionalno bila namijenjena, te umjesto malodušnosti i šutnje preuzima ulogu tribuna, tumača kolektivne nesreće. Stoga je prvenstveno okrenut budućnosti, budućem čitatelju, mladima koji dolaze, očekujući od njih spremnost i zainteresiranost za ono što se zbivalo u njegovo doba. Martinčev zapis ima tri tematska kompleksa, tri zasebna dijela. U prvome dijelu on postavlja opći povijesni okvir, u kome određuje i uokviruje vrijeme u kojem djeluje. U drugome dijelu govori o sebi i o svome radu. Posljednji se dio odnosi na opis posebnih uvjeta i okolnosti u kojima djeluje, gdje opširnije govori o turskome prodoru i osobito o krbavskoj tragediji.15 Na taj način, krećući od pojedinačnog prema općemu, polazeći od svoje lokalne egzistencijalne situacije do nacionalnoga i međunarodnog uvida u tadašnja zbivanja, on ne postiže samo neku unutrašnju dramatičnost koja dovodi do očekivanoga klimaksa, već tekst razvija u smjeru otvoreno angažiranog kazivanja. Zapis je umetnut između prvoga i drugoga dijela tj. temporala i kalendara. Evo kako taj učeni glagoljaš, slijedeći konvenciju svoje duhovne subraće, sam sebe predstavlja: Az mnogo grešni Martinac pop, plemenem Lapčanin, Bogu davši mi, sice že priprošće dosvrših sije knjigi side v mojej hiži v Grobnici, budući v plni děli crkovnom pri častnom mužu gospodini Davidi, plovani grobničkom, v vrěme svetago otca v Bozě pape Aleksan dra Šestago i v vrěme Maksimijana, kralja rimskago, i v vrěme kralja Laclava češkoga i ugrskago i v vrěme našega gospodina kneza Brnardina Frankapana i njega sini, kneza 13 S. P. Novak, Povijest hrvatske književnosti, sv. 1., nav. dj., str. 40-41. 14 S. P. Novak, nav. dj., str. 40. 15 R. Bogišić, Zrcalo duhovno. Književne studije. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1997., str. 8.

Irvin LUKEŽIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Matija i kneza Krištofora i kneza Feranta, i v duhovnom našego gospodina i otca gos podina biskupa Krstopora Dubrovčanina, biskupa modruškago i krbavskago, i pročaja. I az Martinac, pop više imenovani, pisah sije crkvi blaženije Marije děvi i kloštru jeje pod Novim Vinodoli iděže abitahu fratri reda svetago Pavla, prvago remeti, ih že vikariš běše izbrani otac Valentin i priur v kloštri sem blagi muž fratar Franko po imeni Budišić plemenem Mogorović s bratju svoju i otci živućimi v kloštrih Primorja, muži bogobojni mi, čăstni služitelji Hrstovi, zakonoregulnici, ljubvenim divocionom svojim obslužujućim regulu svetago Avgustina i spěšeće napravljahu vsa potribnaja crkvi božjej. Ih že mazda Isuhrst budi i děva Marija, amen. I běše v Novom počtovani muž gospodin Petăr, plovan novogradski, i gospodin And rěj, vikar vinodolski, s svojimi ljubvenimi redovnici i služitelji v gradu sem svršeno po moćnici dělu semu. Ih že imena pisana budite v knjigah životnih, amen. Togo radi že molju vsih gospodu redovnikov, ot Boga danih otac, tăkožde že žakan jako bratje, sice že i čtacev razumnejših pače mene za mnoge omršnje ježe priključiše mi se o děli sem – ne proklnite me, da ispravite svoju počtovanu mudrostju i čtuće blagoslovi te Boga. I učite se imenija vaša potrěbnaja dajati Bogu da o njemže vzrastete v spasenije; zanje ne pisa sego Duh sveti, tăkmo uboga ruka grěšniča.16 Iza tih riječi proviruje tipičan srednjovjekovni intelektualac, skroman i samozatajan, bogobojazan i pun štovanja prema svojima pretpostavljenima. Duboko poštuje zemaljsku i crkvenu hijerarhiju, smatrajući je odrazom Božje volje i poretka. On je „mnogogrešni pop“ kakvih je bilo posvuda po tadašnjoj Europi, ali i čovjek svjestan svoje pozicije u svijetu. Ta pozicija određena je nevidljivom i nedokučivom Božjom providnošću. Te jeseni, u danima krbavske katastrofe, taj glagoljaš živio je provodeći vrijeme pišući svete knjige, oblikujući brevijar, sjedeći u svojoj sobi i polako, pažljivo nizao glagoljaška slova i znakove. Odmah iznad njega je po hijerarhijskoj ljestvici plovan grobnički David, podređen opet modruškom biskupu Kristoforu, rodom 16 Hrvatska književnost srednjeg vijeka, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 1.; Zora/Matica hrvatska, Zagreb, 1969., str. 82-83. Datacija u II. novljanskom brevijaru na str. 260 v glasi doslovno ovako: Hv(a)leno ime Is(u)h(r6sto)vo i vs(ê)h6 s(ve)tih´. Martinac6 p(o)p6 sie pisah6 v6 Grobnici v´ l(ê)t(ê)h6 G(ospod)nih6 č.n.p.g. (1494). Az6 mnogo grêš´ni Martinac6 pop6, plemenem6 Lapča nin6, B(o)gu dav´ši mi sice že priprošće dosvrši6 sie knige side v moei hiži v Grobnici budući v plni dêli crk(6)(6)vnom6 pri častnom6 m(u)žu g(ospo)d(i)ni Davidi, plovani grobničkom6 v6 vr(ê)me s(ve) t(a)go o(t)ca v´ B(o)žê p(a)pe Aleksan´dra Šestago i v´ vr(ê)me krala Laclava češskoga i ugr´sk(a)go, i v´ vr(ê)me n˙a)š€ga g(ospo)d(i)na kneza Brnar´dina Fran´kapana i nega sini kneza Matiê i kneza Krš´tofora i kneza Feran´ta. J. Hamm, Datiranje glagoljskih tekstova, Radovi staroslavenskog instituta, knj. 1., Zagreb, 1952., str. 13. Iduće godine upisao je još jednu dataciju sljedećega sadržaja: Az6 mnogo grêšni p(o)p6 Martin(a)c6 sie pisah6 v Grobnici cr(6)kvi i kloštru b(la)ž€nie M(a)rie d(ê) vi pod Novim6 (v) Vinodoli, i tu prebivahu č6stni služiteli H(r6sto)vi, fratri b(la)ž(e)n(o)go P(a)ola prvago remeti, ih´že priru6 b(ê)še o(t6)c Fran´ko. č.n.p.d. (1495), isto, str. 16.

125

126

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Irvin LUKEŽIĆ

Dubrovčaninu, prethodniku Kožičićevu, koji živi u doba pape Aleksandra VI. i rimsko-njemačkoga cara Maksimilijana, te češkoga, ugarskoga i hrvatskoga kralja Ladislava. Zemaljskoga gospodara predstavlja knez Bernardin Frankopan sa sinovima Matijom, Kristoforom i Ferantom. Znakovito je to da su upravo te 1493. godine Turci tolikom žestinom harali oko Modruša da je biskup Kristofor s brojnim kanonicima tamošnjega Stolnoga kaptola bio prisiljen pobjeći i potražiti utočište u Primorju. Biskup se nastanio u Novom Vinodolskom, a kanonici bijahu raspoređeni u župe Novi, Bribir, Grižane, Drivenik, Tribalj, Hreljin, Bakar i Grobnik, koji su imali seoske kaptole, pa su mogle uzdržavati ove goste.17 U toku vladavine kneza Bernardina Frankopana, njena zemaljskoga gospodara od 1481. do 1529. godine, Modruška je knežija doživljavala razdoblje bujnoga i živoga političkog i kulturnog razvoja.18 U to doba Turci su sustavno pustošili posebno njegova imanja koja su najbogatija, te na najkraćem putu za njihove prodore u Kranjsku, Austriju, Istru i Furlaniju. U borbama u Hrvatskoj i Bosni Bernardin je sudjelovao čitavoga života. On, kao i cijela Hrvatska, u stalnoj je obrani i povlačenju, posebno od 1493. kada se jedva spašava s Krbavskoga polja i kada je konačno bila slomljena hrvatska plemićka vojska. Turci tada stižu do Bakra i Grobnika. Poput biskupa Kristofora, Bernardin je bio prisiljen napustiti Modruš i podignuti novi kaštel u Ogulinu. Znatan je dio njegovih podanika odveden u tursko roblje ili pobijen, a dio se preselio čak u Italiju. Bernardin je kao bogat i učen hrvatski plemić odrastao na stranim dvorovima, cijenio podjednako i humanistički latinski jezik, kao i srednjovjekovnu glagoljašku kulturu. Modruški biskup Šimun Benja Kožičić posvetit će mu svoj prvi latinski govor, naglašavajući njegovu načitanost i pismenost. U skladu s frankopanskom tradicijom, knez Bernardin njegovao je hrvatski jezik i glagoljicu. Slovenski reformator Primož Trubar ističe da je posjedovao svoj skriptorij kojemu je zapovjedio da prevede Bibliju na hrvatski, koji je prijevod korišten i u protestantskim izdanjima. Možemo pretpostaviti da je u Grobniku, gdje bi često boravio, posebno podupirao i rad popa Martinca.19 Ta sprega između feudalaca i učenih svećenika bila je povijesna nužnost na kojoj se temeljio opstanak narodne kulture, posebice pismenosti. Martinac, koji bijaše „plemenem Lapčanin“, radi u Grobniku kao župnikov duhovni pomoćnik, kaligraf i iluminator, po nalogu vinodolskih pavlina, u vrijeme vikarijata oca Valentina i gvardijana Franka Budišića, iz drevnoga ličkoga plemena 17 G. Kobler, Povijest Rijeke, knj. 1., Preluk, Opatija, 1995., str. 131-2. U rujnu 1493. biskup Kristofor je u Bakru posvetio veliki oltar sv. Andrije Apostola i relikvije sv. Pavla, Ivana Krstitelja, sv. Jerolima, sv. Tome i Leona Pape. 18 A. Kapović, Organizacija crkvenog teatra u Dalmaciji od 15. do 17. st. (rukopis), Split, 1983., str. 41. 19 Hrvatski biografski leksikon, sv. 4., E-Gm, LZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1998., str. 399-401.

Irvin LUKEŽIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Mogorovića, te novljanskoga župnika Petra i vinodolskoga vikara Andrije. Martinčevu oznaku o vlastitu podrijetlu, koja se obično, vjerojatno pogrešno, povezuje s (Donjim) Lapcem, odnosno lapačkom župom, čini se da valja razumjeti drugačije. Naime, Lapčani su kao „pleme“ postojali na području nekadašnjih Bužana, južno od Krbavskoga polja i Gacke. Danas ovaj toponim više ne postoji. S obzirom na to da se bitka zbila upravo u njegovu užem zavičaju, ne čudi nas njegova emocionalna potresenost i silna angažiranost koju iskazuje. Čini se da je Martinac doselio u Grobnik također bježeći pred Turcima. U studiji o glagoljskim kodeksima Bartola Krbavca, Marija Pantelić ustvrđuje: „Migracija koja je Martinca odvela u Grobnik, slično onoj koja je Zoraniće odvela u Zadar, i koja je našeg Bartola u početku 15. vijeka iz južne Krbave, sa posjeda krbavske gospode Budislavića i Pavlovića potjerala na sjever, u Istru i Hrvatsko primorje. Razlog je bio isti ili sličan: i Martinčevi i Zoranićevi bježali su pred Turcima, Bartol i pred Turcima i pred domaćom i mletačkom gospodom.“20 Kao što je Bartol svojedobno prenio svoj stil ukrašavanja u Primorje i Istru, tako je i Martinac u svojoj kući u Grobniku osnovao malu radionicu-skriptorij, u kojoj su bili zaposleni njegovi pomagači. Martinac je bio glavnim pisarom i iluminatorom tijekom tri godine koliko će potrajati izrada Novljanskog II. brevijara, a zajedno s njim radila su još četiri pomoćna pisara, koji su kodeks ispisivali glagoljskim ustavom i ukrašavali umjetnički izvedenim inicijalima.21 „Njegova pisarska i iluminatorska vještina ima obilježje zadarsko-krbavske škole prenesene na sjever migracijom pisara pred ratovima i turskim provalama poput Bartola Krbavca g. 1414.“22 U Martinčevu grobničkom skriptoriju nastao je potpuni brevijar Rimske kurije, na 500 pergamenskih listova, što nudi opširna čitanja i precizne opise obreda. Za razliku od suvremenih tiskanih brevijara (Kosinj 1491., Baromićev 1493.), namijenjenih širem glagoljaškom području, Drugi Novljanski brevijar trebao je poslužiti prvenstveno za potrebe pavlinskih redovnika. Jezik mu je hrvatskostaroslavenski tj. na staroslavenskoj osnovici pojavljuju se namjerni ili nehotični kroatizmi. Nakon uvodnoga dijela teksta, kojim izražava štovanje prema svojim pretpostavljenima i, skromno se ispričavajući za možebitne propuste učinjene u poslu uobičajenim formulama vlastitoga unižavanja (ne pisa sego Duh sveti, tekmo že uboga ruka 20 M. Pantelić, Glagoljski kodeksi Bartola Krbavca, Radovi staroslavenskog instituta, knj. 5, Zagreb, 1964., str. 68. 21 Ukupno je bilo pet pisara, od čega tri iluminatora. II. Novljanski brevijar: hrvatskoglagoljski rukopis iz 1495., nav. dj. M. Pantelić, Kalendar II. Novljanskog brevijara iz 1495. god., Slovo, 29, str. 31-82; V. Badurina-Stipčević, Transkripcija Sv. Pavla Pustinjaka u hrvatskoglagoljskom II. Novljanskom brevijaru iz 1495. g., Slovo. sv. 58 (2008.), str. 285-312. 22 Drugi novljanski brevijar, 1977., nav. dj., str. 35.

127

128

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Irvin LUKEŽIĆ

grešnička), što predstavlja metatekstualni topos skromnosti s pozivom čitatelju da sam ispravi pogreške, Martinac pridodaje svoje svjedočanstvo o bitki na Krbavskom polju i time otvara tursku temu.23 Kada je u Grobnik iznenada stigla vijest o onome što se dogodilo na Krbavskom polju, kada je došao glas o svim pojedinostima bitke i veličini katastrofe, o mrtvima i zarobljenima, to će na Martinca ostaviti dubok dojam. Kako je upravo tada bio na sredini svoga posla, odlučio je, ne čekajući njegov svršetak, u kodeks umetnuti vlastitu autorsku bilješku-kolofon.24 Učeni glagoljaš kakav bijaše Martinac, koji se marljivo bavio proučavanjem, prepisivanjem i opremanjem crkvenih knjiga, nije mogao izbjeći vlastitu egzistencijalnu situaciju, uzdignuti se iznad zadatih ideologijskih i dogmatskim postavki svoga vremena. Kao svećenik bio je određen biblijskim i Biblijom nadahnutim pisanjem povijesti, kao i suvremenom lektirom obrazovanih duhovnika. Ono što je vidio oko sebe izgledalo mu je kao zlokobno ponavljanje strašne priče ne samo biblijskih nego i kasnijih ratnih razaranja, patnje i bola. Za Martinca to ponavljanje velikih nesreća nikako nije bilo slučajno.25 Krbavska bitka predstavljala je, s jedne strane, povijesni događaj, a s druge arhetipsku situaciju, nešto što je dejà vu. Neodoljivo je podsjećala na arhetipske uzorke što ih je pružala Biblija, koja bijaše prepuna pripovijesti o tome kako su narodi radi kolektivnoga grijeha bili kažnjavani uništenjem, progonom, sužanjstvom, ali nakon toga bi slijedilo izbavljenje i spas. Upravo to je ono što će u Martinca ipak buditi neku nadu. On u zapisu, doduše, neće spominjati ni grijeh niti ideju o izabranome narodu, ali se to na neki način može naslutiti između redaka. „Jazik harvatski“ je upravo onaj prostor koji će narednih stoljeća dobiti slavni epitet antemurale christi anitatis, koji se inače pripisuje njegovu pokrovitelju knezu Bernardinu Frankopanu, 23 D. Dukić, nav. dj., str. 41. 24 R. Bogišić, Zrcalo duhovno, nav. dj. str. 7-8. 25 Naime, „nije se radilo samo o tome da su Adamov grijeh, utjelovljenje i posljednji sud sačinjavali okvir cijele povijesti. Činjenica je da je biblijska povijest predstavljala odnos Boga prema Izabranom narodu u nečemu što bi se moglo nazvati opetovanim uzorkom grijeha, kazne i izbavljenja, značila je da se moglo očekivati kako će se isti uzorak ponavljati dok povijest bude trajala: povijest je bila opetovani niz tipova i situacija unutar povijesnog makrokozma istočnoga grijeha i posljednjeg suda. Kršćanstvo je prirodno posvojilo ulogu Izabranoga naroda. Budućnost će pokazati da se ta uloga može gotovo neograničeno primjenjivati na svaku naciju ili sektu koja je, uz pomoć svojih kroničara, odluči preuzeti: vjera određenog naroda, njegova veličina ili patnje, božanska naklonost ili kazne kojima je bio izložen, opravdavale bi takvo poistovjećivanje. Zahvaljujući ideji ponavljanja, Biblija je za uloge u suvremenoj povijesti ponudila cijelu galeriju dojmljivih likova i djela: ratnike, buntovnike, suce, proroke, velike kraljeve (ili tirane), zavodljive ili iz rodoljubnih razloga ubojite žene, koje su povjesničari prepoznali ili ih prihvatili sami akteri i njihovi zagovornici ili protivnici.“ J. Burrow, Povijest povijesti, nav. dj., str. 206.

Irvin LUKEŽIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

a hrvatski narod u skladu s takvom romantičnom interpretacijom povijesti postaje „izabrani“ kršćanski narod, spasitelj Europe, narod kome će božanska providnost dodijeliti posebnu ulogu u novovjekoj povijesti. U Martinčevo doba, međutim, to su još uvijek bile samo slutnje. Martinac svoj „jazik“ ipak ne smatra izdvojenim, naprotiv. On ga promatra u širemu kontekstu, kao univerzalan fenomen. Naime, „jedno je od svojstava srednjovjekovnog pisanja povijesti, u usporedbi s klasičnom historiografijom, bila njegova sveobuhvatna univerzalnost, ali ono je istodobno bilo i izrazito i neskriveno konkretno i lokalno.“26 Hrvatski je narod tek jedan od mnogih koji su bili izloženi kolektivnim stradanjima i nevoljama. Martinčev pogled, prema tome, nije ekskluzivan već univerzalan. Martinčev jazik, iako naoko izgleda kao usputno nabačena riječ, nosi u sebi vrlo snažnu političku konotaciju. Njome se hrvatski narod ne određuje samo kao prostor u kome žive ljudi što se služe istim govorom, već i politički prostor, uokviren jasnim granicama prema susjednim narodima. Kako bi bolje sebi predočio problem geopolitike i odnosa političkih moći, taj glagoljaš svakako je, pored ostalih knjiga i rukopisa, morao pred sobom imati neki zemljovid ili atlas. Na zemljovidu tadašnje Europe Hrvatska je zemlja izravno izložena invaziji strane neprijateljske sile koja može biti pogubnom za njen opstanak. Stoga je njen posebni cilj u tom času očuvanje vlastite samostojnosti, a zajednički cilj očuvanje europskoga kršćanskog zajedništva pred islamskim zavojevačima. Da bi pojačao dojam na čitatelja, Martinac mu pred oči priziva sliku turskih brutalnosti i nasilja. Turci su stoga predstavljeni kao natio perversa, narod krvoločan, bezdušan i strahovito okrutan. Veličina zbivanja Martinca prisiljava na sažetost. Nit njegove pojedinačne sudbine odjednom se počinje preplitati sa sudbinom njegova naroda. On naprosto ne može ne komentirati ono što se zbiva u njemu i oko njega u zlim vremenima. Splet uzajamnih ovisnosti između pojedinca i povijesti ovdje odjednom, posve neočekivano, izbija na vidjelo u svoj svojoj dramatičnosti, jer čovjek ne može pobjeći ni od sebe niti od surove stvarnosti. Sažimanje na ono bitno u stvarima jednostavno je njegov imperativ jer mu vrijeme izmiče, te on čak više nije siguran hoće li uopće uspjeti preživjeti. Zato je i valjalo zapisati ono što se u tom trenutku osjeća. Odjednom je bio narušen blaženi tisućljetni mir srednjovjekovnih skriptorija, mir koji je njegovoj duhovnoj subraći omogućavao nesmetano djelovanje. No sada je sve postalo drugačije. Svijet je odjednom prestao biti ono što je do tada bio, u njemu su sada zagospodarile i vladale slijepa i glupa sila mača. Stvari su izmicale nadzoru, počele su se odvijati mimo volje Božje pravde, čovječnosti i logičnosti. Na njih kao da ni sam Bog nije više mogao utjecati. Martinčev dom i domove njegovih suvremenika zahvatio je velik 26 J. Burrow, nav. dj., str. 223.

129

130

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Irvin LUKEŽIĆ

nemir, sveopći strah i nesigurnost. Ono što on sam osjeća nije samo svjedočanstvo o jednome vremenu nego i košmarna slutnja onoga što tek treba doći, jer započinje doba dugogodišnjih patnji i neizvjesnosti: I k tomu budući mi v skrbi i priobižden misliju vsagda bih za rati velike i nemirija jaže priključiše se v vrimena naša juže dvigoši Turci sući za išćedija Zmaila, sina Agari rabinje Avramlje, proti vsej vseljenej zemălj. I obujamši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Rabaniju, nalegoše na jazik hrvatski posilajući zastupi velike; vojske silne tvorahu brani mnogije s plkom hrstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. Tăgda že robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave daže do Gore Zaprte, vse že dežele kranjske daže do mora robeće i harajuće i domi božje paleće ognjem i oltari gospodnje razdrušujuće, prestarih že izbijajuće uružijem, junoti že, děvi i vdovi daže i kvekajućija čeda, plk božji peljajuće v tuze usilija svezani sući želězom nă i prodajući je na tržišćih svojih jakože skotu običaj jest. I ošće izide baša Rumanije i Vrhbosne i porobiv Posavje pade pod Modrušu. I poče rvati Modrušu, požga že ognjem burge okrstnije i kloštri ošće i crkve gospodnje. Tăgda že gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu njim, boj zastupni v polji velijem Krbavskom. I tu boriše se braniju velijeju. Tăgda že poběždena bisi čest krstjanska, tăgda ubiše kneza Ivana Frankapana, tăgda otpeljaše kneza Mikulu Frankapana, tăgda že uhitiše bana hrvatskoga ošće živuća, tagda ubiše bana jajačkago. Tăgda že padoše krěpci vitezi i boritelji tu umriše, obstrti zastupi v plčině polja tu že semrt prijaše veri radi jakože družba svetago Mavricija. Tăkmo že knez Bernardin Frankapan izide ot srědi boja s malimi. I tagda načeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge i proči ini. I bisi skrb velija na vseh živućih v stranah sih, jakože něst bila otv remene Tatarov i Gotov i Atele nečistivih. Lět gospodnjih 1493.27 Prema mišljenju Rafe Bogišića, „literarna kvaliteta Martinčeva kazivanja do punog je izraza došla u ovom trećem dijelu zapisa. Taj dio ukazuje se kao logični finale cijele ´priče´, kao motiv koji je izazvao cijeli zapis, od početka, najprije lagano naznačivši stanje navodom o teškim uvjetima u kojima se kodeks stvara, a onda, jasnije, informacijom o strašnim prodorima s Istoka. Od početka pratimo pažljivo Martinčevo organizirano i postupno pričanje da nas u zadnjem dijelu kazivanja obuzme snažno suosjećanje izazvano unutarnjim lirskim nabojem, očitovanom i u intenzivno tragičnom nizu podataka plastičnog i uvjerljivog govora.“28 Osim toga, 27 Hrvatska književnost srednjeg vijeka, nav. dj., str. 83-84. 28 „Lirski naboj nazočan i osjetan u cijelom Martinčevu tekstu, posebno u njegovu zadnjem dijelu, nije iskazan u ´klasičnom´ lirskom obliku, u stihovima, ali pojedini stilski fenomeni ukazuju na izrazitu poetičnost teksta. Rečenice-izjave što počinju određenjem ´takda že´ i što zatim kao znak zbivanja imaju dosljednu uporabu aorista, dvostruko su stilski markirani. Ponavljanje dočarava nešto što se je zbilo, što je jedno za drugim slijedilo, nešto što je nazočno i postoji kao naglo ostvareno, što je jedno za drugim slijedilo, nešto što je nazočno i postoji kao naglo ostvarena

Irvin LUKEŽIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

kako zamjećuje Eduard Hercigonja, u trenutku koncipiranja ovoga zapisa, autor je bio „ne samo pod svježim dojmom crkvenoslavenskog jezika, prepisivanih brevijarskih lekcija, nego i pod dojmom njihova sadržaja, posebice sadržaja ´knjige o Juditi´, te najdramatičnije – i najliterarnije – starozavjetne legende koja je svojom porukom nametala aktualizaciju, poistovjećenje Betulije s Hrvatskom Martinčeva vremena, rastrganom ´turskim strahom´ koji ´Hrvate raščini´“29 Martinac je, očito, bio čovjek učen, predan duhovnim stvarima, ali podjednako tako i čovjek koji u punom smislu riječi pripada svome vremenu i narodu. S velikom je zabrinutošću osluškivao vijesti što su do njega dolazile i na koje nije mogao biti ravnodušan. S velikom dramatičnošću stoga opisuje nasilja koja Turci provode osvajajući hrvatske zemlje, nasilja koje on uspoređuje s najžalosnijim razaranjima Europe u prijašnjim stoljećima. Turke prikazuje kao osvajače koji su podigli svoj sveti rat protiv mnogih zemalja. Smatra ih potomcima Jišmaela (Izmael), Abrahamova sina prvijenca, čija mati bijaše Hagara, Sarina sluškinja Egipćanka. Kada se Sari rodio sin Izak, Jišmael je toliko zadirkivao mlađega brata da je Sara od Abrahama zatražila neka ga otjera zajedno s majkom Hagarom u pustinju Beer Šebe.30 U pustinji Hagara susreće anđela koji joj proriče da će od njega poteći veliko potomstvo i otkriva joj zdenac vode kako bi mogla preživjeti. Hagara je odgojila Jišmaela u pustinji i on je postao lovac.31 Turci, dakle, dolaze niotkuda, iz pustinje i divljine, predstavljajući veliku opasnost čitavome svijetu. Oni se šire brzo, prenoseći svoju vlast od zemlje do zemlje, predstavljajući sve veću prijetnju. Kako valja shvatiti Martinčevu sintagmu da Turci „nalegoše na jazik hrvatski“? U doslovnom smislu to znači da nije riječ o nečemu prirodnom, već silom nametnutom. Ako je silom nametnuto, onda ne može biti pravedno. Da bi se pravda ponovno uspostavila, povratak na prethodno stanje, odnosno, povlačenje Turaka s hrvatskih područja onda je nužnost. Dakle, sintagma nema samo značaj konstatacije jedne povijesne činjenice, nego ujedno sadrži ideju oslobađanja „jazika hrvatskoga“, kako bi se očuvala njegova samobitnost. Ukoliko se to ne dogodi, „jazik“ će ostati u podaničkom i robovskom odnosu prema turskom Polumjesecu, tadašnjoj svjetskoj supersili činjenica, što onda tim anaforičnim isticanjem dočarava unutarnju istinu; vanjski stilski element stekao je obilježje skladnog ritmičkog kazivanja. Tako je jedan pažljivo organizirani prozni tekst tijekom svoga razvojnog prosedea iz širokog plana okvirne obavijesti i povijesne priče, na kraju završio sažetim nabojem suosjećanja iskazanog i vanjskim oblikom stilski označene ritmičke proze, a time i sigurnim literarnim atributom.“ R. Bogišić, nav. dj., str. 11. 29 E. Hercigonja, ´Liber Judith´ i Martinčev zapis ´Suprotiv Turkom´ iz novljanskog II. brevijara, nav. dj., str. 69-70. 30 J. Hall, Rječnik tema i simbola u umjetnosti, August Cesarec, Zagreb, 1991., str. 1. 31 Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, SNL, Zagreb, 1979., str. 250.

131

132

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Irvin LUKEŽIĆ

u usponu. Vrijeme je to u kojemu su se zbivale velike povijesne promjene, nalik onima što su zahvatile Europu u vrijeme provale novih barbarskih naroda. Nije stoga neobično da je pop Martinac svoje dodatno nadahnuće pronašao još i u poslanicama Sv. Jeronima, koji također spominje „nesreće našeg vremena“ (temporum nostrorum ruinas). U XVII. poslanici Heliodoru, pogrebnoj besjedi Nepocijanu (Ep. LX), Sv. Jeronim, čije je rodno mjesto Stridon nastradalo tijekom provale barbara, piše: Neću ovim da kazujem nevolje jadnikâ, nego nestalnost čovječje sreće. Strah me je pripovijedati nesreće našeg vremena. Dvadeset je godina, i više, da se od Carigrada do Julijskih planina svaki dan proliva rimska krv. Got, Sarmat, Kvad, Alan, Huni, Van dali, Markomani pustoše, osvajaju, pljačkaju Skitiju, Traciju, Macedoniju, Dardaniju, Daciju, Tesaliju, Ahaju, Epir, Dalmaciju i svu Panoniju. Koliko gospođa, koliko djevica Bogu posvećenih, koliko poštenih i odličnih lica ne bi osramoćeno od onih zvijeri? Biskupi su zarobljeni, svećenici i ljudi crkovni različitih redova poubijani. Porušene su crkve; uz Božje oltare stoje kao u štalama konji; premetnute su moći mučenikâ: ´Svud žalost, svud uzdisanje i mnogi oblici smrti´! Rimski svijet ruši se, pa opet naš uspravljeni vrat neće da se pogne. Kolika će sada biti hrabrost Korinćana, Atenjana, Lakademonaca, Arkađana i cijele Grčke kad im barbari zapovijedaju? Ne imenujem nego ovo malo glavnih gradova, što im negda moć bijaše velika. Cijenilo se da će Istok biti oslobođen od ovih nevolja, i samo glasovima ustrašen. A kad tamo, lani vukovi napušteni na nas ne iz Arapske, nego sa sjevera, iz krajnjih kršâ Kavkaza, u kratko vrijeme optrčaše tolike pokrajine. Koliko je manastira oteto? Koliko je rijeka od ljudske krvi pocrvenjelo? Opkoljena je Antiohija i ostali gradovi kraj kojih teku Halis, Cidon, Oront i Eufrat. Gomile ljudi zapadaju u rop stvo. Arapsku, Feniciju, Palestinu i Egipat već je strah zasužnjio. ´Da imam sto jezika i sto usta, i gvozden glas, ne bih bio kadar ni letimice spomenuti imena svih muka.´ A ni sam doista ni naumio pisati povijest, već samo s malo riječi požaliti naše jade. Uostalom, ni Tukidid ni Salustije ne bi mogli njih pripovjediti kako bi zasluživalo.32 Premda je između njih vremenska razdaljina od punih jedanaest stoljeća, te se odnose na sasvim različite povijesne kontekste, sličnosti između Martinčeva zapisa i Jeronimove poslanice više su negoli očite. Ono što je Jeronim doživljavao kao rasap rimskoga društva, Martinac će povezati s rasulom tadašnje Hrvatske. Osim toga, Martinčeva je imaginacija bila dodatno obuzeta srednjovjekovnim pripovjednim vizijama i raznovrsnom apokaliptičnom lektirom, odnosno biblijskim i apokrifnim knjigama u kojima se najavljivao Spasiteljev povratak, što se doživljavalo kao događaj s nadom, unatoč kolektivnih i pojedinačnih strahova koji bijahu potisnuti u takvim poučnim i maštovitim tekstovima. Naime, „u vrijeme velikih epidemija i kataklizama, u vrijeme mongolskih i turskih invazija, ti su apokaliptični spisi davali 32 Sveti Jeronim, Izabrane poslanice. Književni krug, Split, 1990., str. 139-140.

Irvin LUKEŽIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

ljudima snage. Apokaliptika srednjega vijeka bila je vapaj zajedničke nade, drhtaj onih koji su znali da barem u snovima najstrašniji doživljaji ne bole. Bila je apokaliptična književnost namijenjena onima koje je inače svakodnevica jako boljela, bila je ona dobra prigoda da se umanji svakodnevno nasilništvo moćnih i bila je najbolji povod za misao da su pred posljednjim sudom svi jednaki.“33 Posebno je značajno Martinčevo opisivanje borbe za Modruš i Krbavske bitke, što u njegovim očima zadobiva biblijske razmjere, poput kakva sukoba kod Armagedona. U svega nekoliko rečenica on se zadržava na samoj bitci s naglaskom na sudbini nekolicine vodećih hrvatskih plemića koji simboliziraju gorljive i predane borce za vjeru.34 Žrtve koje su pale u spomenutoj bitci on povezuje s Družbom Svetoga Mavra ili Mauricija, legendarnog rimskoga časnika i sveca ratnika, zapovjednika Tebanske legije, kojega je 287. godine pogubio car Maksimijan Herkulej s njegovim legionarima, zato što se suprotstavio njegovoj naredbi da se bori protiv kršćana u Švicarskoj.35 Odbijajući carsku naredbu, Mauricije je prema legendi rekao: „Mi jesmo tvoji vojnici, ali smo i vojnici Kristovi. Od tebe dobivamo posao, od njega čistoću duše... Naše su ruke ruke vojnika, a ne mesara... Nosimo oružje ne da bismo napadali naše građane, već da bismo ih branili... Kršćani smo i nikada nećemo prolijevati krv naše braće.“36 Tako su i hrvatski ratnici pali na Krbavskome polju, prema Martinčevu mišljenju, radi kršćanske vjere. Uostalom, Mavrovi su atributi mučenička palma i stijeg. U klasičnoj ikonografskoj slikarskoj obradbi prikazan je kao vojnik u oklopu. Osim što spominje kneza Bernardina Frankopana Ozaljskoga, koji se kao jedan od rijetkih uspio spasiti bijegom iz Krbavske bitke, Martinac navodi pogibiju Ivana IX. Frankopana Cetinskog i zarobljavanje Mikule/Nikole VI. Frankopana Tržačkoga koji će biti odveden u Carigrad. Njega će iz turskoga sužanjstva izbaviti 1497. žena Elizabeta, rođena Petheő de Gerse, založivši grad Samobor. On i njegova supruga sahranjeni su u Crkvi Gospe Trsatske na Trsatu. Nikola je na nadgrobnoj ploči predstavljen u viteškoj opremi, o lijevome mu je bedru mač, o desnome bojna zastava. Elizabeta je pak prikazana u odjeći narodnoga kroja kakva se nosi na kvarnerskim otocima.37Naposljetku su Turci u Martinčevu tekstu uspoređeni s poznatim povijesnim barbarskim osvajačima: Tatarima, Gotima i Hunima. Njihova je pojava na taj 33 S. P. Novak, nav. dj., str. 34. 34 D. Dukić, nav. dj., str. 41. 35 J. Lokmer, Europska sastavnica hrvatske obrane od Turaka: Družba Svetoga Mauricija u opisu Krbavske bitke popa Martinca, nav. dj. Autor drži da su to bili najvjerojatnije vitezovi iz različitih europskih zemalja, koji su izginuli kao dragovoljci u obrani kršćanske vjere. 36 J. Hall, nav. dj., str. 201-2. 37 A. Rački, Prilozi k povijesti grada Sušaka, Rijeka, 1946., str. 119.

133

134

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Irvin LUKEŽIĆ

način shvaćena ne samo kao velika nesreća nego i cikličko ponavljanje jedne povijesne situacije, odnosno povijesna nužnost što periodično pogađa stanovnike Europe. Na taj način pojava konjanika što nadiru s Istoka svakih nekoliko stoljeća može biti shvaćena kao ispunjenje programa Božje providnosti što ravna sudbinom čovječanstva. Zanimljivo je ovdje spomenuti da Martinac, iako govori o Tatarima, ni jednom riječju ne navodi legendarnu bitku na Grobničkom polju iz 1242. godine, u kojoj su hrabri hrvatski bojovnici navodno hametice porazili Batu-kanove divlje horde. Iz toga posredno možemo zaključiti ili da Martinac za tu bitku nije znao, što je malo vjerojatno, ili da se ona nije ni dogodila, što je vrlo vjerojatno. Da se dogodila, Martinac zasigurno ne bi žalio truda da je barem aluzivno ne spomene i uklopi u svoj zapis. No, bilo kako mu drago, ova legenda će u devetnaestome stoljeću doživjeti svoj romantičarski revival. Zahvaljujući tome, Grobnik i Grobničko polje postat će mjestom kamo su rado hodočastili mnogi hrvatski književnici, a neki od njih iskoristit će taj rodoljubni i nacionalni mit u književne svrhe. Naime, već u trećemu desetljeću devetnaestoga stoljeća dio hrvatske građanske inteligencije počinje isticati program nacionalnoga preporoda kao svoj politički ideal. Karakteristično je za ilirizam, kao i za svaki romantizam, da povijest doživljava izrazito emocionalno, sentimentalno, s određenom dozom patosa. Povijest je za ilirce vrelo svakog nadahnuća, njihovi su pogledi okrenuti unatrag jer su uvjereni da samo u prošlosti valja tražiti ono čega nema u sivoj sadašnjosti tadašnje Hrvatske. Ilirci trebaju mit, oni ga žele, na koncu ga i stvaraju, literariziraju. Jedan od najznačajnijih mitova ilirizma je mit o legendarnom boju Hrvata i Tatara na Grobničkom polju 1242. godine. Kada mladi padovanski student Demeter putujući iz Zagreba u Italiju zastane zadivljeno pred surovim prizorom pustoga kršnog polja, kada Kukuljević jašući na konju tim istim poljem traži grobove Mongola, kada Nemčić-Gostovinski iz svoje kočije promatra kameniti mjesečev pejsaž tresući se od hladnih refula bure, kada Preradović u tišini oficirske sobe razmišlja o davnim junacima na slavnome polju, kada Kazali uzima u ruke pero da napiše odu Jelenpolju u čast đakovačkoga vladike – onda su to kadrovi jednoga te istog filma, motivi jedne te iste književne priče; onda to nije povijest nego literatura. Ilirci su Grobničko polje uvijek doživljavali kao pozornicu na kojoj se nešto moralo dogoditi (pustoš polja za njih je neoboriv dokaz istinitosti strašne bitke poslije koje nije ostao nego kamen na kamenu, zaboravljajući da je ta pustoš zapravo posljedica geoloških, klimatskih i meteoroloških promjena na reljefu). Oni su ovdje bitku s Mongolima vidjeli upravo zato jer su je htjeli vidjeti. Bitka na Grobničkome polju, u kojoj Hrvati herojski razbijaju okrutne Azijate, trebala je postati jedno od temeljnih uporišta nacionalne povijesti.38 38 O tome više u Grobničkom zborniku 1, Rijeka, 1988., str. 367-417.

Irvin LUKEŽIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Znakovito je da se nitko od svih tih naših gorljivih domoljubnih pisaca ni jednom riječju ne osvrće na Martinca, koji je koncem petnaestoga stoljeća, na tome istom Grobniku, uzdisao nad krbavskom katastrofom i govorio o „jaziku harvatskom“. Više je negoli očito da nisu znali ni za Martinca ni za njegov Zapis, koji se nalazio u susjednom Novom Vinodolskom. Da su znali, svakako bi ga bili morali spomenuti u svojim djelima. Iz današnje perspektive, koja više nije sklona vjerovati u legendarnu bitku kao povijesnu činjenicu, pop Martinac svojim djelovanjem Grobniku, starome glagoljaškom središtu u neposrednom zaleđu Rijeke, ipak osigurava više negoli časno mjesto u povijesti hrvatske književnosti. Premda Zapis popa Martinca stoji na početcima obrade turske teme u hrvatskoj književnosti, primjećuje Darko Dukić, „u oči upada njegova stereotipnost. Nabrajanje osvojenih zemalja, inzistiranje na paležu crkava i samostana, ubijanju staraca i zarobljavanju onih mlađih uz evokaciju povorke robova, definiranje rata kao vjerskog rata, sve se to može pronaći u većini latinskih tekstova hrvatskih pisaca nastalih prije ili otprilike u vrijeme Martinčeva Zapisa, kao i u tekstovima na narodnom jeziku nastalima neposredno nakon 1500.“39 Tu stereotipnost Dukić, s jedne strane, povezuje s Martinčevom lektirom, a s druge, postojanjem kolektivne predodžbe, javnog mnijenja i usmene tradicije. Martinac je, dakako, mogao i prešutjeti svoje košmarne vizije, ali on je ipak zabugario, otvorio dušu i hrabro poslao poruku u beskrajnu tišinu svemira. Svjedoči ta poruka o postojanju ne samo domoljubnoga zanosa nego i odgovornosti pred potomstvom, odgovornosti pred poviješću i, dakako, vječnom bešćutnošću svijeta. Mi tek danas možemo u potpunosti naslutiti pravu dimenziju i domete te humane poruke što nam dolazi iz tame prošlosti, nakon što su protutnjala mnoga burna stoljeća i uslijedile mnoge nove nesreće, kuge, gladi i ratovi. Međutim, stječe se dojam da sve neumitno prolazi, a Martinčev krik kao da dobiva na još većoj istinitosti, autentičnosti i aktualnosti. Bio je to i ostao „glas vapijućega u pustinji“, ali glas moćan i opravdan, što svoj pravi smisao dobiva tek prolaskom vremena. On možda čak toga nije ni bio svjestan, nije ni mogao znati što će se zapravo zbiti. Više je slutio negoli znao, odlikujući se točnošću zapažanja i nevjerojatnom intuicijom. Martinac je, osim pronicljivosti, posjedovao i pjesničku darovitost, kadru da svoje misli pretoči u snažne i prodorne riječi, dramatične i živopisne slike, upravo onako kao što će to kasnije poći za rukom i Marku Maruliću u njegovoj Juditi. Upravo je aktualnost i začudna suvremenost Martinčevih vapaja ono što nas u njima trajno privlači. Ti vapaji nas opominju i progone, nad njima se i danas moramo ozbiljno zamisliti. Svojim aktivizmom on nas budi iz letargije, tjerajući nas 39 D. Dukić, nav. dj., str. 42.

135

136

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Irvin LUKEŽIĆ

da zauzmemo stav prema onome o čemu on piše. U svega nekoliko rečenica Martinac je uspio izraziti ono za što bi inače možda bilo potrebno upotrijebiti tisuće i tisuće stranica kakvog povijesnog traktata. Uspio je, jasno i uvjerljivo, izraziti sav užas jednoga trenutka, koji će ga prisiliti na zaokret u razmišljanju, pobuditi da od objektivnog i staloženog rada na jednome glagoljaškom brevijaru prijeđe, zakratko doduše, na posve subjektivno pisanje, da svjesno prekrši strogo pravilo svoga dotadašnjega djelovanja. Naručitelji brevijara, novljanski pavlini, nisu od njega očekivali da u kodeks unosi vlastita zapažanja i razmišljanja. No, on je to ipak učinio, dakako iz vlastitih pobuda i potreba. Naprosto si je sam uzeo takvu slobodu i taj čin potvrđuje njegovu modernu intelektualnu svijest. Bio je to njegov cri de coeur, hrabri intelektualni prosvjed protiv nepravde i sile. Na taj se način hrabro izdvojio iz anonimne mase svojih zaboravljenih suvremenika koji su, marljivo i skromno, „na slavu Božju“, stvarali djela koja danas ulaze u korpus naše nacionalne kulture. Martinčev tekst predstavlja neku vrstu manifesta moderne pobunjene svijesti, manifesta spontanog i naivnog, kakav je već mogao biti u to prijelomno doba, kada se srednji vijek pretvarao u rano novovjekovlje. U Zapisu popa Martinca kolektivno nesvjesno nameće se osobnom doživljaju i združuje sa sviješću vremena, on je njegova pjesnička kompenzacija jer onom neizrecivom daje konkretan i vrlo potresan izraz. Upravo kao što proslavljeni i velebni Faust potresa dušu svakoga Nijemca, tako i skroman, ali za nas prevažan Martinčev lament potresa dušu svakog Hrvata. Iznimnu vrijednost Zapisa popa Martinca otkriva i Gordana Čupković, u jednome od najnovijih filoloških istraživanja posvećenih tome tekstu. Autorica naglašava kako se to djelo oslanja na srednjovjekovlje (crkvenoslavenski izraz, način organizacije teksta i tematika), ali i na elemente govornoga jezika i tematiku kojom su se bavili pjesnici u razdoblju humanizma i renesanse (elegijska povijesna tematika o bojevima s Turcima). Za taj lirsko-epski kolofon Drugoga novljanskog brevijara ona tvrdi da „objedinjuje u sebi uporabnu pragmatičnost (ubikacija knjige sa zahvalom) i estetičnost (slika svijeta i određenog svjetonazora), koja u cjelini teksta prevladava nad uporabnosti, čime se izdiže na rang zasebnoga književnoga djela koje ima i oznake modernosti koje ne bismo mogli svrstati ni u brevijarsku ubikaciju ni u povijesno izvješće. Tekst Zapisa čine dvije glavne cjeline i završetak kao posebna, treća, cjelina. U objema se glavnim cjelinama govori o okolnostima nastanka knjige (brevijara), koja je tako glavna tema i vanjski povezni element (meta)teksta. U prvoj se cjelini nižu motivi koji se tiču okolnosti iz zapisivačeva neposrednog životnog okružja, koje su pridonijele tome da knjiga bude napisana, dok se u drugoj cjelini nižu motivi koji predočuju okolnosti iz susjedstva toga okružja, koje su ometale pisarevu-autorovu koncentraciju pri pisanju knjige. Kako se kao zapis o knjizi Martinčev tekst citatima, stilskim sredstvima i tematikom oslanja na knjišku tradiciju,

Irvin LUKEŽIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

ali i na samu knjigu na koju upućuje, možemo ga odrediti i kao tekst o tekstu pisan u stilu teksta o kojemu govori.“40 Iz Martinčeva se Zapisa danas rado navodi sintagma kojom se hrvatski jezik poistovjećuje s narodom i zemljom, a u kojoj se kaže da Turci „nalegoše na ezik6 hrvatski“ (=navališe na narod hrvatski). Upravo ta sintagma staroga grobničkoga glagoljaša još uvijek čini aktualnim, poučnim i poticajnim, danas možda više negoli ikada prije. Njena se vrijednost posebno mogla osjetiti tijekom Domovinskoga rata, kada se narodni kolektiv ponovno našao u vrlo teškim okolnostima, koje su po svojoj tragičnosti nevjerojatno nalikovale Martinčevu vremenu. Čak i nakon tih sudbonosnih kriza, u vremenima razmjernoga društvenoga i političkoga mira, ostaje njegova sintagma nekom vrstom trajne opomene i zavjeta za budućnost. Stoga možemo ustvrditi da je pop Martinac danas, posve opravdano, uvršten među najznačajnije autorske osobnosti takozvane starije hrvatske književnosti. Njegov osebujan glas odjekuje već stoljećima kao svjedočanstvo o postojanju razvijene pojedinačne i kolektivne svijesti, svijesti o pripadnosti zajedničkoj jezičnoj, kulturnoj i narodnoj tradiciji koju svakako valja očuvati, unatoč svim nevoljama i iskušenjima što ih donosi povijest. Da nije bilo te i takve visoko razvijene nacionalne i domoljubne svijesti, na našim povijesnim prostorima ne bi bila moguća ni kasnija narodnosna identifikacija. U Martinčevu se zapisu zrcali duša pojedinca u doba velikoga „turskoga straha“, a život kao da odjednom progovara iz grobne tišine, te ponovno poprima tragične i dramatične razmjere. U toj naglašeno uzvišenoj i ritmiziranoj prozi jasno razabiremo ideju koja se postupno pretače u snažnu poruku, poruku upućenu povijesti i nekom dalekom potomstvu. Ta poruka ne poziva samo na suosjećanje nego i na aktivni dijalog. Martinac je bio prvi koji će u našoj književnosti progovoriti o užasu koji izaziva iznenadna pojava turskih konjanika na obzorju kao i na zlokobne posljedice njihova djelovanja. Uskoro će to postati stoljetnim konstitutivnim motivom hrvatske epike koja će od Maruliće preko Gundulića voditi sve do Mažuranića. Nakon popa Martinca tragedija hrvatske zemlje postaje središnjom temom hrvatske književnosti.41 Stoga i ne čudi da se u sveučilišnim programima kroatistike njegov Zapis danas uzima kao antologijsko/klasično ostvarenje u žanru hrvatske kasnosrednjovjekovne povijesne proze, kao najljepši i najvredniji od svih naših povijesnih spisa42, te se posebno obrađuje u seminarima ili uzima kao poseban predmet novih znanstvenih i stručnih rasprava. On će zasigurno još dugo ostati velikim istraživačkim izazovom i književnim nadahnućem. 40 G. Čupković, nav. dj., str. 1-2. 41 I. Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, NZMH, CZ, Zagreb-Ljubljana, 1987., str. 32. 42 D. Fališevac, Hrvatska srednjovjekovna proza, HFD, Zagreb, 1980., str. 70.

137

138

Jovan NIKOLAIDIS, Ulcinj (Crna Gora)

ČETIRI SLOVA SLOVO O NARODU Često gotovo mazohistički bol naseli epsku fantastiku narodnu: prazan prostor neba i bespuća, i u sredini pejsaža puteljak koji se gubi u daljini: narod voli da hoda utabanim stazama, na kojima najčešće i ostaje, zastajući naglo, zbunjen pred nepoznatim čestarom. Na svom via dolorosa narod ne shvata umah što se zbiva, opijen sjetom na ono što je prošlo. Narodu uporno treba pokazivati put, e da bi jednom krenuo naprijed. Nije umah za promjene, čeka signale, šarena svjetla budućnosti. Iako mu je teško (jer muka i bol narodni su ures) – jer kakav je to narod koga ne jašu i ne zlopate – on će, kad shvati, žustro krenuti pravcem putokaza. Slobodarski duh za narod je apstrakcija, i zato on, čekajući iznova svoju pticu rugalicu, ponavlja punih usta sve priče o slobodarskom narodu, očekujući, iščekujući. Narod nije za slutnju, ona pripada vođama, jeste za zanos, nju mu daju narodni tribuni. Narod ne prepoznaje stanje, njemu pripadaju posljedice. Narod ne umije da reaguje principijelno. Iako u akciji često postupa po instinktu, dakle: po nagonu stada (je li ono Kralj Nikola znao reći: „Narode stoko, narode snago?!“), on ipak u sebi ne posjeduje „čistotu životinjskog djelovanja“. Ravnodušan je, što mu je teže sve je ravnodušniji, mentalno lijen, arogantan, kao i svaka sujetna priroda: narod jeste prirodna pojava, promjene društvene su neprirodne. Zato on „miješanje u politiku“ izjednačuje sa udvorništvom politici. Ne voli pravedne a poetične tribune, straši se oštrih momaka, koji ne kriju potrebu da od naroda stvore svoj mehanizam. Narod ne voli kad ga kritikuju, osjeća slabost kad ga neumjereno hvale; kao kod svake prozaičnosti – beskrajna je taština narodna.

Jovan NIKOLAIDIS

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Narod posjeduje neizlječivu naviku da nečemu ili nekome služi. Naravno da takvo što dovodi do istorijskih lomova, kad se prepuni pehar narodne žuči, ali i tada čeka prijeki znak sa vrha: da politika podigne pest i pokaže pravac: „Naprijed u novo stanje vaše ovisnosti i naših igara!“ Narod služi svom neredu. Narod lažno vjeruje, jer je on paganska enklava. Narod najmanje vjeruje sebi, voli da nađe nekoga da vjeruje u njegovo ime. Često i dugo gaji iluziju prkosa, ali to je samo nedovršena gesta straha. Narod prihvata presiju sjećanja: to je epika. Narod prihvata presiju zaborava: to je demagogija. Narod u boga vjeruje samo sa ruba svoje nade da će mu On dati što nema. Ono što ima, daje mu politika. Niko prilježnije od naroda ne pamti laž, a zaboravlja istinu; ona mu i ne treba, treba mu kruh i hvatanje u narodno kolo. Narod je gospodar strojevog koraka, naučenog davno. Idući ka svom umišljenom cilju, ne vidi kraj sebe svoju djecu, koja, ne voleći da hodaju zadato, jecaju i bjesne. Ali, narod je češće za starost, nego za mladost. Otuda posjeduje prezir prema individualistima. Kao što individualisti preziru njih. Oboje sebični iz različitih razloga, oboje bi jedno drugo da ukinu. Narod poštuje one osrednje pameti, ali jakog glasa. Narod ne prepoznaje zapretanu savjest izuzetnih pojedinaca, a ovi se začas utope u amebnu masu svojih ideala. Narodna duša sazdana je od znoja, suza i krvi, zato često slavi zločince. Voli privid, iako narod nije privid. Ali narod jeste drugo ime za zabludu. Narod ne voli poređenja, poređenja uče. Zato se i kaže: ko ne shvati istoriju, ponavljaće je. Narod sve vrijeme samo to i radi – ponavlja istoriju. Dobar dio svog kolektivnog pamćenja ukrašava simbolima, koje uspinje skalama hiperbole. Narod je sklon preuveličavanju, slavi svoje proizvođače iluzija. Narod nije spreman za let, pad je njegova biološka kategorija. Jer: čovjek nije tica.

139

140

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Jovan NIKOLAIDIS

SLOVO O SINU CRNOGORSKOM alegorija Bi u oca domaćina sin rasipnik, propalica. Koliko mudrosti i samoodricanja bješe u starcu, toliko, i više od toga, lakovjerstva i nehaja stanovaše u njegovom jedincu. Otac je sticao, grčio se i nadu polagao u nasljednika. Kome se reda znalo nije. Zaludu prijekori, molbe i zaklinjanja. Spleten lošim društvom, naivan i ovisan o braći po nehaju i rasipništvu, runio je očevu stečevinu, tanjio mu živce i utrobicu rastakao. Kuni ne kuni, ne bi vajde. I ne sjeća se kad mu je žena umrla, toliko je to davno bilo. Ostavila mu je bebu, sina crnogorskog, kome je i otac i majka bio i ostao. Odgajao ga je za čast i ponos. Dijete je izraslo za sramotu. Brigom svojom nije sina zaštitio od obijesti. I kako već biva u kućama gdje je porod pametniji od rodonačelnika, osta otac za sažaljenje, a sin za sramni pokaz. Roditelj je tugovao, tihovao, dijete dangubilo, mahnitalo. Pa kad jednom stiže vrijeme da se otac preseli u mir, dozva nasljednika i posljednji put mu reče: – Ne dozva se pameti, dijete moje. Meni je vrijeme putu. Da li bi mi na potonjoj uri uslišio želju? – Naravno da bih, stari. – U donju pojatu, onu što se stisla pod murvom, nad vratima stoji greda. Na gredi savijen konop. Za tebe je spremljen. Kad se sve naše oburda, kad više ne budeš imao kud, uzmi ga, jedan kraj veži za gredu, drugim krajem o svom vratu savij omču. Popni se na stolac, stegni omču, gurni oslonac, pa se muški objesi. Nema ti lakšeg puta iz ćorsokaka. Dijete se nasmija, a otac preminu. Njegov život otad (lutanja i tumaranja, nehajna izletišta i moderne vijađe, kros kontri među tuđince na sve četiri strane svijeta, beton i asvaltne putanje), ne baš kratak jer je i bogatstvo očevo bilo veliko, ispunili su lagoda i nehaj. Predan užicima, srkao je životu sve radosti. A kad imaš čime i od čega, nije se teško naučiti na lijepo i strasno. Osim putovanja diljem krajeva koje su ucrtale njegove želje za

Jovan NIKOLAIDIS

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

neobičnim putima, sabrale su njegove godine mnogo žena, skupa pića i rijetke slastice. Kartao se noćima, milovao koješta danju. I treba se takav roditi: biti vješt u rasipanju. Sin crnogorski hedonizmom nadaren. Ma mudrost kupio nije. Vraćao se s putovanja u zabit svog oca, sve umišljeniji da čini velike stvari. O koristi nije znao računa, a sebičnost koja je rasla brkala je imanju brojke, sve manje, i stanja, sve oskudnija. Redom (kockom, darežljivom rukom, pićem i uživanjima, koja su tako svojstvena sorti dukljanskoj mimo ostali svijet, okružen ulizicama) prodavao je očevinu; s ruba, kad se ne vidi kolika je šteta i što je preostalo: šumske zabrane, vodenice pod izvorima visinskih potoka, kuće u zaseocima, katune i stada, čardake, na moru brodovlje i lađe šarene. Napokon stiže naš vitez u jurišu i do bankovnih računa. Ne pitajući se, ne libeći se, ne kajući se. Ali je zato živio kao vojvoda, kao serdar. Sin crnogorski. Jedne noći, nakon mnogo, mnogo vremena, koja su odijecala prazninom, za kartaškim stolom stavi na talon porodičnu kuću. I izgubi je. Pa izađe u studeno jutro, još opijen od maženog života. Sanjiv, ogrnu se dolamicom i ode da odspava u pojatu što se stisla uz murvu. Na sijeno, rukom pod glavu umjesto jastuka. Odbilo se od dana podne kad se probudio. Pogledao u gredu. Vidio na njoj uredno savijen kanap. „Da mu ispunim želju, da održim obećanje“, pomisli, ali i dalje bez grižnje savjesti, siguran u ono što je kanio jednako kao i u sve što je dotad učinio. Lakomislen i još vjeran besmislici. Sin crnogorski. Pope se na stolac. Odmota konop i jedan kraj veza za gredu. Drugim krajem savi omču oko vrata. Steže je. Gurnu stolac. I ode naniže. Trulo drvo pršte sijući iz sebe crvotočinu, pade sin crnogorski na sijeno, a o njegovu glavu, nad gredom dotad skrita, lupi poveća kožna kesa. On je uze, otrese s nje prašinu, odveza, otvori, a u njoj – zlatnici i list papira. Odmota listinu i prepozna očev rukopis. Pisalo je: „Nikad više!“. Diže se i s novcem u tobolcu ode da nađe drugi put.

141

142

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Jovan NIKOLAIDIS

SLOVO O MEDITERANIZMU MONTENEGRA fantazmagorija za omladinu Nekada davno Sredozemno more bijaše centar svijeta. I ne zvahu ga zaludu Sredozemlje. To područje ne bje jedino gdje je civilizacija započela, ali jeste bio prostor gdje su raznolikost jezika, religija i kultura, a iz svega toga i izvor političke moći, dobra dva milenija, zadržali primat najuticajnije geografije na planeti. Iz te se politike, u varijacijama i mnogim mijenama, podnjivio i kozmopolitizam, a sa njegovih njedara iznikla, kao duhovni obelisk – multikultura. Treća Crna Gora voli Mediteran... Montenegro, prosvijetli nas ponad gora crnih! Ovo tle, razuđeno i isprepleteno, ovi snjegovi i ovi žaropeci, meandri pred jezerima i lednici nad morem, ova zemlja, ova država nije danas multikulturalna samo u retorici državne politike, te u zajednicama elitnih postaja akademskih, helenoevropejski kultuvisanih. Njeno, ranije, i dijelom svoje zaturenosti, naopako naslijeđe rasne i vjerske diskriminacije utapa se danas, kao šporke vode kontinenta u dubinu morsku, u liberalnu koncepciju suživota našeg crnogorskog. Ne samo u normama ustavnog prava koje brani kulurnu i svaku drugu raznolikost, već i u otkucajima svakodnevnog života, multikulturalizam crnogorski sve više postaje kosmopoliti zam u lokalnom, a njen kosmopolitizam multikulturalizam na globalnom planu. Internacionalizam, antifašizam, samo je nastavak našeg puta ka boljem. I zbog toga, pored ostalog, Crna Gora jeste pozitivan primjer u regionu. Oštrina (koja se otupljivanjem krivi u grotesku, i mimikrija koja je janusovo lice neiskrenosti) opozicije i njenih čelnika prilaze, toj već usvojenoj tekovini, nespretno i površno. Jednostavno rečeno: ona, sva u grču, razapeta ne prometejski već akrobacijom lutki na koncima, ne može „samu sebe preskočiti“. Deklamacije njenih čelnika, uz pozu kvazigospodstva i uvjeravanja malograđanskih da ih se suživot i tolerancija tiču, nedovoljne su i anahrone. Oni su izdali principe konvivence, sad bi da budu njeni glasnogovornici. Zaludu. U post-humanom dobu ka kome galopiraju nove generacije, oni su živa soda za zdrave poglede. Odaju ih oči koje još svijetle iz mraka ludog vremena, oskudnog dobrim namjerama. Mi, građani Crne Gore, danas jesmo na putu da dobrim dijelom naslijedimo kulturu konvivence, simbiozu više socijalnih organizama, u kojoj, zbog njene povezanosti, njenog političkog morala, jedna riječ označava druge tri. Prijevod španske riječi convivencia, znači – živjeti dobro zajedno. Od ove vrste povezanosti imaće ko-

Jovan NIKOLAIDIS

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

risti svi koji je dosljedno prihvaćaju. (Convivencia je opis kulture življenja koju su, u Andaluziji, dobrih pet vjekova, dijelili muslimani, hrišćani i Jevreji... Grad Aleksandrija, kako bi nadvladao plemenske i nacionalne razlike, vodio je promišljenu politiku miješanja makedonskih jedinica sa drugim grčkim trupama, te s Persijancima, Sirijcima i Egipćanima, uz zavidan razvoj kulturne i intelektualne živosti. U sedmom vijeku Amr ibn al-Aas piše svom kalifu: „Osvojio sam grad za koji mogu samo reći da ima 4.000 palača, 4.000 kupališta, 400 pozorišta, 1.200 trgovaca i 40.000 Jevreja“... Sjećate se kako je Saladin, osvojivši u 12. vijeku Jerusalim, ohrabrivao istočnjačke hrišćane i Jevreje da se vrate, nakon što su ih tokom križarskih pohoda protjerali... Uspon islamske nauke (od 9. do 15. vijeka) oslikava zavidni kosmopolitizam: Arapi su, nakon Rimljana, modernom Zapadu (u odličnoj kulturološkoj interakciji) predstavili naslijeđe drevne Grčke. Ono, pak, što islam danas čini sam sebi, roneći u smrtne dubine fanatizma, nije tema koju bih analizirao... Dubrovnik, posve katolički grad, poznat po svojoj pobožnosti, više od šest vijekova, manevrisao je između Vizantije, Venecije, Otomana i Austrougarske, prilagođavajući se običajima svih tih sila, na razmeđi Mediterana i Balkana, hrišćanskog i islamskog, Istoka i Zapada. Između dogmatske sigurnosti i političke nepopustljivosti, Dubrovnik je izabrao fleksibilnost; dubrovački nadbiskup nije smio biti rodom iz Dubrovnika!... Najzad, pjesnik Konstantin Kavafis, jeste u Egiptu, u Aleksandriji, bio lojalan Grk, ali Grčka u njemu nije bila teritorij već stanje duha. Uostalom, Cincari, ta skupina romanskog porijekla, i Albanci-Arvanitasi jesu bili Grci po kulturi, ali ne po etnosu... Et cetera...) Multikulturalizam je postao dio javne politike Crne Gore. Potrebna joj je elita da bi se i njena politika u kulturi uzdigla, „po mediteranski“, do evropske opstojnosti. Onu grupaciju koja nas je, do jučer, gurala u epski diskurs, progutalo je zlo vrijeme. Preostaje da se duhovna klima građana Crne Gore uputi tom magistralom. Procesi su na vidiku, samo da ih, među narodima, ne razbiju demagozi, duhovne kukavice i slijepi vitezovi.

143

144

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Jovan NIKOLAIDIS

SLOVO O MASLINI 2. Prolazili tako krajem pustim, mati i čedo njeno. Bješe zapeka, ljut kamen svud oko njih, nebo izblijedjelo, isprano, a staza pred njima od silne jare treperi. More se sluti, ljudi daleko. Žedno čedo majci iskaše vodu, ma vode ni za lijek. No umah, usred kamene pustinje, putnici izbiše pred izvor, koga (naravno) dobre vile doniješe, da majku u nevolji iskušaju. I doista, majka, kad vodu opazi, sunu naprijed i namjesto kćeri prvo žeđ da utoli, poče sama piti. I kako gutljaj uze, tako se skameni, pretvori u česmu. Čedo se, pak, sasuši i zgrči, pa maslinom posta, izvoru hlad da pravi. To je bilo prvo stablo buduće šume. Dan-danji stoji sred te prastare šume maslinove Kučkina česma, ali mi čedo-maslinu, pored tolikih stabala oko nje, a sva su kriva, suve hrapave kore, neugledna oku i nelagodna osjećaju, prepletena jedno u drugo, prepoznati ne možemo. Znamo ipak to da sva ta stabla sve vrijeme daju a nikada ne traže, dok iz Kučkine česme ljudi ni kap vode da vide, da srknu. Tada kao i danas. Po toj šumi (a ona miriše žutom brnistrom, majčinom dušicom, pelinom, smiljem i cerucom, kupinjem i ljubičicama) ljudi odvajkada promiču, rade i stiču, i nema šume na kugli zemaljskoj u kojoj se više i duže boravi kao što se biva u maslinovim šumama. U jesen, blaženu i zrelu primorsku, kad plod dospije – razmile se berači i sakupljači. Glasi odjeknu, glasi koji pričaju, pjevaju i šapuću: berba maslina je počela. Leleka u maslinovim šumama nema. U njoj je više svjetlosti nego u ijednim drugima. Sveto drvo Mediterana. Iako je njeno osnovno svojstvo da daruje, ćuti i trpi, maslina voli i da se vjetrom mazi: šumi pod njim kao šum dalekih talasa. U ostalim šumama gleda se na debljinu stabla. U maslinovoj – koliko je plodova na vršcima grana (jer ona je voćka, nije bukva). Pod stablima vječno diše zdrava trava. Poj ptica, kao da su sve one tu za doček svetog Franje – ne patiše. Rituali se izvode kad se plod skuplja. Sve je u vezi s maslinom gotovo mistično. Kad se stabla sade, okopavaju, prihranjuju, potkresuju, početak berbe i njen kraj – svečanosti paganske. Pod maslinama nastali su ciklusi lirskih i epskih pjesama o junacima iz radne prošlosti, poslovice, zagonetke, bajalice i vradžbinski rituali. Novo vrijeme, pak, satrlo je to narodno naslijeđe, starice su otišle na nebo, a mladima je teško da se sagnu: današnja omladina hoće da ide samo pravo, što brže, što lakše, ali samo uspravno – sve do Čistilišta. Maslina je za one koji se sagibaju i trpe.

Jovan NIKOLAIDIS

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Koliko patiš, rugobo moja, Od sebe same lice skrivaš, boginjavo srce iz prisoja da ljepotom krene dozivaš. Plavlisna željo, stari svate, Jednom te se s jeseni sjete, Edensku pjesmu tvoju skrate, S grana ukradu i – odlete. A pamtiš dugo: godina tamu U svome zgrčenom rastu brojiš. Koliko treba da te još, samu, Crnilom hvale? Dok postojiš?! Dobrota u tebi mirom prijanja, Svoje tajne ti ćutnjom zboriš, Pa dok ti porod vjekove sanja, dal’ ti to plačeš lišćem dok romoriš? Maslina ima vremena, svjedočiće vjekovima svaku izgubljenu bitku ljudsku. Čuva dubinu prošlosti u kanelurama stabla, hirovitu sadašnjost nudi u izlistanoj simfoniji srebra, a budućnost, ma kakva bila, može na njoj spoznati samo skroman, blagorodan i trpeljiv domaćin. Koji pod njom strijepi, koji kraj nje moli. Nehajnima ona služi tek za sjekirov urez, motornu testeru i zjale ogrjevne peći. Okreni se od nje, samovaće bez bune i svjedoka! Pomiluj joj stablo, upamtiće ti dodir u unucima.

145

146

Siniša VUKOVIĆ, Split

BAYREUTHSKO POSVEĆENJE WAGNEROM Bayreuth, 27. 8. 2012. Nije to bilo baš tako davno, jedva četiri mjeseca dijeli me od toga: koji dan od početka svibnja, u Kölnu, završio sam petodnevnu njemačko-belgijsku turneju s operom Der fligende Holländer Richarda Wagnera*, a sadašnju njemačko-austrijsku trodnevnicu, koji dan od kraja kolovoza, započinjem iznovice s Wagnerom. I to gdje: u klanjalištu njegovoga kulta, u bavarskom gradiću Bayreuthu! U njegovu kazalištu! Na njegovu terenu! I to s kojim djelom: Tannhäuser, djelom koje se neposredno kronološki nadovezuje na Holandeza! Namjestilo se tako, slušam Wagnerove opere kronološki; dvije njegove opere, baš one dvije, koje muzikolozi smatraju nedovršenima. Ne stoga što bi oni to tako zaključili iz nekih egzaktnih ili faktografskih razloga, nego se postulati te vrste spontano postavljaju na temelju Wagnerovih bilo riječi, bilo djela. Negdje će ostati zapisano kako je baš opera Der fliegende Holländer, prema riječima samoga skladatelja, ostala nedovršena, jerbo nikad * Tekst objavljujemo i uz obljetnice Richarda Wagnera (Leipzig, 22. svibnja 1813. – Venecija, 13. veljače 1883.), op. ur.

Siniša VUKOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

dokraja nije uspio u djelo provesti sve svoje intervencije u partituri. Pa će čovječanstvu ostati dužan svojega Holandeza. No, Holandez i usprkos tome zvuči lijepo i zaokruženo, što se konkretno može vidjeti i iz reakcija, i interesa, same publike, koja neštedimice hrli na izvedbe ove opere, jednako kao i svih ostalih, tobože – završenih. I opera Tannhäuser doživjela je stanovite preradbe. Pa se, ugrubo govoreći, i ona može smatrati na svoj način otvorenom, poput Schubertove Nedovršene simfonije. Dvije su verzije u optjecaju: takozvana Drezdenska i takozvana Pariška. Češće se, čini mi se, izvodi Drezdenska – dakle ona arhetipska – makar se i na onu francusku nerijetko može naići. Kad sam predlani debitirao kao gledatelj i slušatelj opere Tan nhäuser, u Dresdenu, gledao sam i slušao, pazi sad: Parišku verziju! U Dresdenu, u gradu gdjeno je i praizvedena: pa na pozornici daju preradbu načinjenu na galskoj zemlji!? Ali zato sada u Bayreuthu, na svetom i posvećenu mjestu, slušam i gledam njezinu izvornu verziju; onako kako je pamtim sa snimke štono načini je maestro Daniel Barenboim sa svojim berlinskim ansamblima. Nego, prije no što se pozabavim predstavom, reći mi je kako sam taj dan, dan te predstave, dočekao u Münchenu, probudivši se na ležaju u noćnom odjeljku vlaka što je po mraku od Zagreba razrezao Sloveniju i Austriju popola, te ugrizao Njemačku na samom njezinu donjem dijelu, tamo negdje oko gležnja. Dan se jutrom posve bio osovio na noge, otjeravši mamurluk sa zore koja je, nekih po ure iza šest sati, već bila posvema zamrla. Baš sutra, 28. kolovoza, nedostajat će okrugla četiri mjeseca pa da se zaokruži pola desetljeća otkako ovdje bijah zadnji put (28. prosinca 2007.). Tada sam u Bavarskoj državnoj operi (Bayerische Staatsoper) gledao Weberovu operu Der Freischütz (Strijelac vilenjak), prvo njemačko nacionalno operno djelo (njemački pandan našoj operi Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog), a na pamet su mi padale Wagnerove opere koje su upravo tu bile praizvedene. Na pamet mi padaju i jutros, sub hodierno die dok po münchenskim ulicama prema Rathausu šećem i susrećem škovacine i radnike na baušteli. Dakako, moguće je čuti i hrvatski jezik, pa refleksno pišem haiku na kartolini čiji je adresat Tonko Maroević: Na baušteli na i pod puntiželon stenje hrvatski. Razumljivo, možda ne baš kao u Beču, ali ovdje se također često može čuti hrvatski jezik na ulici. Tražim dalje Bayerische Staatsoper, ne bih li joj odmahnuo, otpozdravio, prisjetio se početka praizvedbe Wagnerova Ringa (Das Rheingold i Die Walküre), te opera Tristan und Isolde i Die Meistersinger von Nürnberg, koje su se praizvedbe baš ovdje

147

148

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Siniša VUKOVIĆ

dogodile. Domalo potom stigoh do nje. Golicanje uspomene. Fotografiranje. Nazad na kolodvor. Kava. Kroasan. Vlak. Nepuna dva sata valja odsjediti u vlaku da bi se iz Münchena stiglo do Nürnberga. Da, ako je vlak regionalni. U Nürnbergu imam sat vremena pauze, dok ne presjednem u onaj za Bayreuth, pa koristim priliku za kraću šetnju gradom. Naravno, prvi i osnovni orijentir mi je ovdašnja Opera, u kojoj je naša proslavljena mezzosopranistica Dunja Vejzović provela niz godina kao vrlo aktivna solistica. U ovom sam kazalištu proljetos imao akreditaciju za Rossinijevu operu Guglielmo Tell, ali sam – zbog jednotjedne turneje vrhom Njemačke i Belgije, što se tijesno poklopilo s tim nadnevkom – to putovanje ipak morao odgoditi. Žao mi grada, žao mi opere koju scenski nikad nisam gledao! Još tada bio sam vidio da se Staatsoper u Nürnbergu nalazi u neposrednoj blizini glavnoga željezničkoga kolodvora, tako da mi je ova stanka od sat vremena bila sasvim dovoljna da napravim đir do Opere, razgledam je izvana i fotografiram. Ona spada u ona ljepša zdanja opernih građevina što su podignuta prije dvjestotinjak godina i zacijelo je jedna od ljepših u Njemačkoj, koje sam dosad vidio. A vidio sam ih dosta. U Bayreuth stigoh koju minutu iza 13, to jest nepuna tri sata prije početka predstave mojeg Tannhäusera. Od željezničke stanice do hotela u kojem sam odsjeo ima 200 metara, a odatle do Festspielhausa petnaestak je minuta hoda. Pivnicu i restoran, koji su u prizemlju, i hotel, koji je iznad, u nadzemlju, spajaju zajednička ulazna vrata, ali ih razdvaja stubište. U podnožju toga stubišta, u nekakvom hodniku, o zidu visi vitrina u kojoj su brojne fotografije solista s njihovim autogramima. Neki su poznati, a neki, naravno, nisu; no, svejedno u dvorištu pivnice-restorana nalaze se oznake s rezervacijama stolova za soliste što sudjeluju na Svečanim igrama (Fest spiele). Nitko od pjevača ne mora rezervirati mjesto, ono ga svejedno čeka. U dvije večeri, koliko sam u Bayreuthu proveo, primijetio sam da se ovdje ište – kako se to u turističkoj Dalmaciji veli – stol i stolac više. Unutra je također kapacitet povelik, ali je sve to redovito bilo krcato kad bih se oko jedanaest navečer vraćao s predstave u Festspielhausu. Oko ponoći konobarica me ljubazno zamolila da se premjestim, pa sam otpio ono malo žućkasto-narančaste hmeljem uskvasale tekućine u krigli, naručio drugo točeno pivo, studeno kao siječanjska zora u bračkoj udolini, i ponio ga gore u sobu. I zadržao kriglu za uspomenu. Sutradan, dok sam se šetao gradom, primijetio sam nebrojeno gostionica u kojima se toči uglavnom neko njihovo autohtono pivo. U jednoj od njih zasjeo sam, naručio jedno veliko, i uživao. Medna su ta njihova „domaća“ piva, gusta kao bres kvin sok, a opet bistra i neobična. Svugdje se kočopere natpisi Bräu, što je u stvari pivovara, proizvođač piva, a ne tek tamo neka puka pivnica koja toči pivo kupljeno u bačvama.

Siniša VUKOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Festspielhaus uznosito se diže pod kapcima sljemena brda, na predgorju što s jedne strane štiti Bayreuth od zapuha vjetra. Ovaj je dio Bavarske inače bogat zelenilom, šume i proplanci izmjenjuju se s livadama i oranicama, tu i tamo pokoja rijeka oštri svoje korito probijajući se u romantičnoj usporenosti i vijugajući kroz stabla i šumarke. Kiša ovdje ne izostaje tri-četiri mjeseca kao kod nas u Dalmaciji, pa zelenilo buja i puca od života, za razliku od požutjelih prerija Zagore i Like što sam ih jučer gledao onako sparušene i šufigane na suncu, dok sam se autobusom probijao iz dalmatinske „metropole“ do metropole one, tobože, prave. Festspielhaus, vratimo mu se najzad, izranja iz hrastovine i grabovine, jelovine i smrekovine, gdjegdje i borovine što oko njega raste, koje mu jedva daju da bude viši od njih. Kad se čovjek u tu stranu zagleda još sa željezničkoga kolodvora, umah mu, poput mušice na motoru, to velebno kazališno zdanje upadne u oko. Zamišljao sam ga nekako cijeloga drvenoga, kanda je kakav trabakul što je kojim čudom (upravo wagnerovski ludičnim) nasukan u ovoj bavarskoj pustopoljini, pardon – pustošumini. A ono, to je gotovo klasicistička građevina sazidana „klasičnim“ kamenom i vezivom žbuke, što se podrazumijeva, ako zanemarimo rimsko-dalmatinski način gradnje tehnikom suhozida, u kojemu nema veziva, već samo lijepak zemljine sile teže! Premda je monumentalan, Festspielhaus, isprva, ne doimlje se takvim: možda stoga što je na uzvisini, pa ga promatrač gleda iz pomalo žablje perspektive. No iznutra, vidi se iz svakoga kutka, da je to prekooceanski brod, širine otvorenoga kamenoloma (petrade, rekli bismo na Braču), čiji auditorij prima tek nešto manje od 2.000 posjetitelja. Podignut je i izgrađen prema Wagnerovim zamislima – nacrti su načinjeni prema njegovim skicama! – i uz njegov „recenzentski“ mentorski nadzor i pasku, moralo je, to gledalište, oponašati grčki amfiteatar..., tako da nitko nikome ne smeta u publici neposredno isukanim zatiljkom pred sobom, te da se snobovska gospoda paunski ne kočopere u ložama talijanskoga tipa potkovičasto raspoređenog na balkonima u takozvanoj formi ferro di cavallo. U ovoj situaciji dirigent i orkestar uopće se ne vide, jerbo je rupa za svirače duboko ubodena pod proscenij, a poleđina te buže – ispred prvoga reda publike – blago je zakrivljena prema pozornici, što izvođačima na sceni stvara akustički ugodniju situaciju. Način na koji je Wagner zamislio gledalište „savršenoga“ teatra uistinu stvara takvu vizibilno-eufonijsku sliku, u kojoj svatko na svojoj poziciji u ma kojem kutku auditorija jednakopravno dobro čuje, i vidi, sve što se od strane umjetnika toga trenutka stvara na otvorenoj pozornici. Akustici je posvećena znatna pažnja, pa se stoga u svakom kantunu i zakutku savršeno čuje dojedan lijepo odsvirani ton, akord. I onaj falši, dabome i dakako. Predstave sve odreda počinju u 16 sati, ako nisu posrijedi opere Der fliegende Ho lländer ili Das Rheingold (prvi dio Ringa, poznatog Prstena Nibelunga), jer je ukupno trajanje tih opernih radova oko dva i po sata, pa se daju u komadu, bez stanke. Tada

149

150

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Siniša VUKOVIĆ

su predstave u 18. A sat prije početka izvedbe sve vrvi od posjetitelja. Glavnina onih što imaju unići u Festspielhaus, prije časa ulaska čitav sat su pred kazalištem, ali i oni „nesretnici“ što nisu imali prilike, ili sreće, dohvatiti se ulaznice za opernu svečanost. Ti istinski vagnerijanci, kakvih je prije svake predstave barem desetak, strpljivo pred biljetarnicom, u ravnomjernu nizu stoje te u rukama u visini prsiju drže okrojak kartona na kojemu verzalnim slovima piše: „SUCHE KARTE“ (u prijevodu: tražim kartu). U stankama među činovima tom se natpisu pridoda i II. ili III. čin koji se kani odgledati. Dakle, barem nešto: daj što daš! Računaju ti entuzijasti da će netko klonuti, da će se umoriti u dugačkoj predstavi što počne kao juvenilna matineja, a skonča kao matora soareja; međutim, vraga: nitko da bi napustio svojega sjedišta, svojega ležišta, svojega skupo plaćenog ili teško zavrijeđenog mjesta u posvećenoj operomolji. Wagnerove opere u prosjeku traju oko šest sati (nije greška: brojkama – 6 sati!), pa valjda nije ni čudo što mi se jedan onemoćali starac, koji je tek nešto „jači“ od samoga kostura, svojim pinokijski skeletnim dodirom u snu prislonio na lijevu mišicu. Među njegovim koljenima blago počiva vlastiti mu drveni štap, nalik njegovim rukama ili nogama (kao pas svojemu gospodaru, ili obrnuto), na kojemu štapu fino izrezbarena drška vidno svjetluca u polumraku, kao da je od fosfora. Samo stanke među činovima određene su unificirano na duradu od ciglih sat vremena, pa imaš dojam da si dva dana u kazalištu! Svaka predstava, inače, počinje točno u minutu u zakazan sat, kao što je u nas precizan još jedino dnevnik na televizijama s nacionalnom koncesijom. Među publikom velik je broj starijega svijeta, mnoštvo starčadi što su još odavna zadojeni i inficirani opijajućom Wagnerovom glazbom. Poodrasla djeca tih ljudi postarije dobi iz publike, sa svojom već „samohodnom“ djecom, u stankama dolaze na parkiralište iza Festspielhausa, ras tvore plahte ili kakva šatorska krila na nakrivljenoj livadi među borićima i divljim kestenima, otvore noseće hladnjake i iz njih vade kobasice i sireve, pohane kokoši ili pulastre, salame, pečeno meso; režu kruh nožem ili ga, češće, otkidaju rukama, kao Isukrst u cenakulumu... U svim tim svojim svečanim toaletama i skupocjenim odijelima, sjedaju po plahtama na zemlji, kao magarac kad se češe...! Publika se u ovaj čarobni hram pušta svega dvadesetak minuta prije početka predstave. A on je po svemu jedinstven, jer se ni po čemu ne uklapa u klišejne arhitektonske tvorevine kakve smo svikli gledati na kultnim mjestima pri izvedbama opernih izvedaba. Drveni podovi i danas škripe pod cipelama, za svakoga koraka drugačije, vjerojatno tek nešto izražajnije nego u vrijeme otvaranja kazališta (nisu se u međuvremenu mijenjali ti drveni podovi, pa su zacijelo unekoliko onemoćali i crvotočinom oslabjeli). Ovdje je hodočastio i Francuz Claude Debussy, i Rus Igor

Siniša VUKOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Stravinski i Nijemac Alban Berg, da spomenem samo neke, ne bi li se uvjerili u naročitosti partiture Parsifala (koji je dugo držao, po izričitoj želji samoga Wagnera, ekskluzivitet izvedbe isključivo u Bayreuthu!). Neobičnost kazališnog interijera za to vrijeme, na koju je naišao ovdje, Igor Stravinski tipičnim je slavenskim smislom za humor i ironiju opisao kao – krematorij! Šećem se među mnoštvom publike prije početka predstave i ne mogu se načuditi skupoći toaleta kod gospođa i luksuzu muških odijela koji se, i na visokim kolovoškim temperaturama, ne skanjuju i ne sklanjaju od otmjenih sakoa i frakova, s prslucima, a samo njihova prosječna košulja skuplja je od sve garderobe na meni (zajedno sa mnom!), iako ni ja nisam odjeven u najjeftiniju monturu. Ovdje je doista promenada odjevnih predmeta: milanska La Scala, veronska Arena, berlinska Deutsche Oper, bečka Staatsopera, praški Národni divadlo, budimpeštanski Operaház, varšavski Teatr Wielki, pariški Palais Garnier, madridski Teatro Real, briselski Teatro la Monnaie... štono riječ, male su bebe prema modi koja se primjenjuje na Svečanim igrama u Bayreuthu! Pa opet, očekivao sam neku mješavinu babilonštine i galimatijasa, mišung germanskih besjeda s mediteranskim izričajem lingua franca..., a ono ništa! Čak ni japanskih niponskih diskusija (kakve su uobičajene po europskim opernim kućama s jakom tradicijom) nije bilo moguće čuti, već samo njemački i samo njemački. Obje večeri u Festspielhausu do mene je sjedio isti čovjek, dvije godine od mene mlađi Nijemac, iz Bayreutha, izvrstan poznavatelj Wagnerove glazbe i čeljade s muzikološki oformljenim znanjem o njegovoj glazbi (iako je, istom, „obični“ zaljubljenik u nj i njegovo djelo), i on me uvjerava u snagu kulta kojom ovdje, poput radijacije, zrači duh Wagnerov i duh glazbe njegove. Bosoktam, tako, s njim na onome što je ostalo od mojega znanja njemačkog jezika, ali dovoljno je da mi prenese emociju, da mu na nju uzvratim – engleski jezik, povremeno, štap je u našoj konverzaciji – te da satima, kasnije, uz točeno pivo i bavarske kobasice razglabamo o učinku što ga je za svjetsku glazbenu historiografiju prouzročio nesvakidašnji umjetnik, opći protagonist i artistički vagant ilitiga vagabundo, koji u njegovu je gradu odlučio, uspomoć bavarskoga kralja Ludwiga II., podignuti neobično kazalište gdje će se do danas, čitavo stoljeće i četvrt, pokazalo se, izvoditi isključivo njegova, Wagnerova djela. (Iznimka je bila jedino svevremena i nenadmašna Deveta simfonija Ludwiga van Beethovena; čovjeka i skladatelja, koji je bio neskriveni Wagnerov uzor, i čiji se utjecaj, poput odraza u uljno mirnoj rijeci, zrcali u njegovim inicijalnim opernim ostvarajima. O tome nešto kasnije.) Boraveći, ovdje u Bayreuthu, teatrolog Petar Selem bio je napisao sjajan putopis no-kazalištoslovni wagnerijansko-prstenibelungovski brevijar, gdje se dotakao i onoga što je zatekao i zapazio među tom mondeno-snobovskom publikom za višednevna

151

152

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Siniša VUKOVIĆ

boravka u Wagnerovu dnevnom (i vječnom!) boravku: „Tu ćete vidjeti muškarce u crnim pelerinama do zemlje, zakopčane pod vratom velikom srebrnom kopčom; u redingotima ispod čijih rukava vire bujne čipkaste manžete kakve su pripadnici moje generacije mogli vidjeti samo na posebno luksuznim pozornicama ili u povijesnim filmovima; frakovi defiliraju kao pingvini na santi; smoking se nalazi na donjem kraju te ljestvice odjevnog luksuza s historizirajućom patinom, a o ženskim toaletama da se ne priča. I dok tako, na platformi oko Festspielhausa u stogodišnjem parku što ga okružuje, u amfiteatralnom gledalištu, promiče nostalgični kaleidoskop građanske samodopadljivosti, polagane šetnje, nakloni, pozdravi, sve to razvijeno u komotnom vremenu jednosatnih pauza što dijele činove, pauza očito namijenjenih upravo tom građanskom ritualu, na pozornici se zbiva nova, i zacijelo jedna od najznačajnijih wagnerijanskih revolucija“ (Putopisi putokazi, Zagreb, 2008.). I stvarno, gledajući sve te „pingvine u frakovlju“ i dame („navrnute gospoje“, rekli bi Dalmatinci), kako da se čovjek ne zapita koliko je to, ustvari, (quasi)weltmanska licemjerština – iznad čela uzdignut nos! – a koliko doista racionalni i realni – pa i regalni! – refleks samodopadnog i samosvojnog opčinjenika Wagnerom i zaljubljenika u njegov kult, tu, na ovomu najsvetijemu mjestu vagneroštovlja? (Ovdje moram dometnuti kako mi je Petar Selem, u intervjuu što sam ga 2005. godine s njim radio za Radio Split, u povodu hrvatske praizvedbe Verdijeve opere Luisa Miller, na izričit upit o Wagneru, bio kazao kako nije imao prilike raditi nijednu njegovu operu, ali da bi se volio pozabaviti operom Der fliegende Holländer ili – baš Tannhäuserom). Prije negoli nastavim dalje, kazat ću kako se opera Tannhäuser čak bila zatekla u partizanskom filmu Fadila Hadžića: Desant na Drvar iz 1963. godine (s Ljubišom Samardžićem i Pavlom Vuisićem u glavnim ulogama, gdje je zapaženu ulogu ostvario i budući intendant HNK Split Rade Perković). U jednoj sekvenci filma javlja se onaj lijepi motiv hodočasničkog pjeva iz Wagnerove opere koji se, na snazi trombona, pojavljuje u kasnim dijelovima uvertire, u njezinu sumraku, kad se taj motiv s intervalom uzlazne kvarte, i u sporu ritmu, tromo stane spuštati na plećima melodije sa silaznom intonacijom. Umjetnik je to mjesto skladao kao duhovni kontrapunkt sučelice komponiranoj melodiji impregniranoj koncentriranom instrumentalnom dionicom, koja je dionica expressis verbis njegovo glazbeno viđenje i muzički donos gole putenosti i strasti (što niče iz humusa Venerina brijega!), a redatelj rečenoga filma, ili njegov glazbeni savjetnik, taj je majestetični dio upotrijebio kao kulisu vijencu kadrova naglašeno militarističke provenijencije. A koliko je problema, peripetija i poteškoća sam Wagner imao pri radu na djelu Tannhäuser, najbolje se vidi u prevrijednoj riznici što u sebi čuva mnoštvo toga važnog o njemu, skrupulozno vođenoj autobiografiji fiksiranoj i impostiranoj u knjizi Moj život. Djelo to je obimno, dvosveščano, pisano u slobodnoj formi, linearno što

Siniša VUKOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

se tiče Wagnerova prebivanja na Zemlji, ali s puno digresija i rukavaca, usputnih asocijacija i sjećanja što mu navru u trenu, pa će nedobronamjeran kritik zlobno zaguditi kako je to štivo podosta zbrčkano, konfuzno, bez niti vodilje... Nadalje će pristrani prosuditelj zlosretno zaustiti kako je ta tekstura zasićena nepotrebnim detaljima o kojima se pripovijeda nadugačko i naširoko, kako preopširne egzegeze opterećuju osnovicu teksta, kako se anonimni izdavači i nevažni njegovi znanci, gostioničari i pjevači pregusto i odveć često tiskaju s Mayerbeerom i Lisztom, Bel linijem i Spontinijem, Beethovenom i Rossinijem... i tako dalje, i tako dalje... da ne spominjem i navodim dalje. Na jednom među prvim mjestima u rečenoj impozantnoj autoreferencijalnoj literarnoj tvorevini maestro i majstor Wagner bilježi lomove koji su ga pratili u početku rada na ovoj partituri: „Dao sam donijeti klavir ‘K hrastu’ (toplice u Schönauu, gdje se Wagner liječio mineralnom vodom, op. S. V.), uništio mu sve žice, a ipak ništa se nije rodilo. S teškom sam mukom napisao prvu muziku za ‘Venerin brijeg’ i to samo zato, jer sam, na sreću, glavne motive već otprije nosio u glavi“ (Moj život, Rijeka, 2005.). Lucidni skladatelj znao je kako pokrenuti pounutrenu, u sebi skutrenu energiju, pa je odlučio otići u (svoje uobičajene) šetnje u češke gore, ne bi li postigao unutarnje emocionalno ravnovjesje i, najzad, započeo s upisivanjem nota u prazno crtovlje buduće partiture. Lijepo nam je to Wagner prenio: „Htio sam da po ugodnim dojmovima toga izleta stvorim plan za ‘Venerin brijeg’. Nadahnuće mi je došlo osobito na romantičnim i sablasnim stijenama kod Ausiga, gdje sam ostao nekoliko dana u malom svratištu gdje su mi noću za ležaj nastirali sijeno. Penjao sam se svakog dana na Wostrai, najviši vrhunac u tom kraju, što me izvanredno osvježavalo; u fantastičnoj samoći opet mi se vratilo mladenačko raspoloženje, pa sam se jedne noći pune mjesečine, uvijen u ponjavu, penjao po ruševinama sablasnih stijena, umišljajući sebi da sam – sablast. Pri tom sam se veoma naslađivao, misleći da bi me netko mogao opaziti i uplašiti se. Tu sam u svojoj bilježnici skicirao opsežan plan za operu u tri čina, ‘Venerin brijeg’, po kojem sam kasnije vjerno napisao i stihove. Jednom, kad sam se uspinjao na Wostrai, iznenadio sam se kad sam, zaobišavši neku dolinu, čuo veselu plesnu melodiju što ju je fijućkao neki pastir stojeći na uzvišici. Našao sam se odmah u zboru hodočasnika koji su prolazili dolinom kraj pastira, ali se kasnije nikako nisam mogao sjetiti te pastirove arije i morao sam sebi pomoći kao i obično“ (isto). Isprva se Tannhäuser, eto, imao zvati Venerin brijeg, ali je Wagner – tek kad je dovršio gotovo cijelo djelo – izmijenio naslov u oblik pod kojim ga danas poznajemo. Na to ga je nagovorio njegov prijatelj Meser, ujedno i trgovac muzikalijama. O tome Wagner kaže: „Meser se pak protivio tadašnjem naslovu ‘Venerin brijeg’ i najposlije

153

154

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Siniša VUKOVIĆ

me zaista i nagovorio da ga izmijenim. Tvrdio je da se ne krećem među publikom i ne znam kako ljudi na račun tog naslova prave neslane šale, koje vjerojatno potječu od učitelja i učenika Medicinske klinike u Dresdenu jer se odnose na stvar dobro poznatu na tom području. Dostajalo je da mi spomene tu odvratnu trivijalnost, pa da odmah promijenim naslov“ (isto). Daljnji rad na operi Tannhäuser, nakon početnih porođajnih muka, nastavio se dosta uspješno. Vidimo to i iz njegovih memoarskih ispovijedi: „Slobodno vrijeme koje mi je ostalo uz moje dužnosti i moj studij kojim sam se bavio s velikom ljubavlju, uživajući uz put i u svom novom domu, posvetio sam komponiranju ‘Tannhäusera’. Prvi sam čin dovršio u siječnju nove 1844. godine (...) Uza sve te promjene u mom novom tako izmijenjenom životu, želio sam da saberem svoja intimna iskustva u vezi s mojim uspjesima i da se snađem. Već sam u svibnju na svoj trideseti rođendan dovršio ‘Venerin brijeg’, kako sam tada još nazivao svog ‘Tannhäusera’“ (isto). Za razliku od prva dva u kojima je imao usporenja, Wagner piše da mu je pošlo za rukom da brzo: „...zahvaljujući povoljnom učinku svojih samotnih šetnja, svršim muziku trećeg čina“ (isto). Nastavlja dalje: „Te sam zime (1844-45., op. S. V.), radeći neobično marljivo, već u najranijim jutarnjim satima, uspio potkraj godine dovršiti muziku ‘Tannhäusera’, a do travnja i instrumentaciju. To pisanje instrumentacije bilo je neobično komplicirano, jer sam je odmah morao precizno pisati na naročitom prepariranom papiru, da bi se odmah mogla štampati. Svaku sam stranu odmah dao otisnuti u kremenu i napraviti sto primjeraka, nadajući se da će mi biti od koristi za brzu popularizaciju moje opere. Bez obzira na ishod te nade, ostao sam siromašniji za petsto talira koliko su stajali ti primjerci“ (isto). U rujnu 1845. godine započeli su pokusi, a već 19. listopada bila je svečana drez denska praizvedba djela. Nasuprot očekivanjima, publika nije bila zaluđena za komad, ni izbliza onako kako je trijumfalno bila dočekala operu Rienzi. Sam Wagner pisao je o praizvedbi: „I tako moj Tannhäuser, koji se među pjevačima u toj borbi ističe većom živahnošću i privlačnijom melodikom, nije uspio uza svu neobičnu pjevačku muzikalnost. No s druge mi je strane opet uspjelo probuditi u život novu snagu koja do tada, mislim da to mogu ustvrditi, još nikad u operi nije toliko došla do izražaja. Pažljivo sam promatrao baritona Mittewurzera, još mladog čovjeka neobično šutljivog i nedruštvenog, u nekim njegovim ulogama i opazio da je svojim mekanim toplim glasom kadar dotaknuti najfinije žice u čovjeku. Povjerio sam mu ulogu Wolframa i imao dovoljno razloga da budem zadovoljan njegovom marljivoš ću i uspješno studiranom ulogom (...) Uz njega je jednako lik Elizabete bio zaista simpatičan. Mladenački izgled moje nećakinje ( Johanna Wagner, op. S. V.), njen vitak, visok stas, tipična njemačka fizionomija, tada još neusporedivo lijepi glas, čes to djetinje izražajan, uz to spretno iskorišten izraziti glumački talent, premda ne za

Siniša VUKOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

dramske uloge, trajno su pridobili srca publike. Tom se ulogom proslavila, pa su mi još nakon mnogo godina govorili – jednom čak prije izvedbe ‘Tannhäusera’ u kojem je sudjelovala – da samo njoj treba zahvaliti što opera ima toliko uspjeha“ (isto). U skladu s potonjim recima, u kojima skladatelj ocjenjuje praizvedbu vlastita djela, bit će vrlo zanimljivo pogledati i njegov kritički osvrt na cjelinu predstave: „Na toj sam izvedbi stekao veoma poučna iskustva, pa ih sada iznosim. Prva pogreška u mom djelu, kako sam već spomenuo, bila je nabačena i loše razrađena uloga Venere, a isto tako i čitav veliki uvodni prizor prvog čina. To je naškodilo i izvedbi u kazalištu, pa tako u njoj nije bilo ni topline, a kamoli uzbudljive strastvenosti kao u poetskoj zamisli, koja bi se trebala dojmiti gledalaca, probuditi u njima slutnju katastrofe kojom završava ta scena i ispuniti ih strepnjom kako će se razviti drama. Ta je velika scena sasvim propala premda su je izvodili gospođa Schröder-Devrient, zaista velika umjetnica, i Tichatschek, toliko nadareni pjevač. Možda bi genij Devrientove još i sam našao pravi akcent u toj strastvenoj sceni, da joj partner nije bio pjevač koji uopće nije bio kadar izraziti bol i patnju, onako lišen smisla za dramsku ozbiljnost i po prirodi sklon samo radosnom ili deklamatorskom energičnom akcentu. Publika se malko zagrijala tek nakon dirljive pjesme Wolframa i zaključnog prizora tog čina, a kasnije u finalu i Tichatschek zablistao svojim radosnim glasom, pa su me uvjeravali da je nakon prvog čina u publici zavladalo odlično uzbuđenje. Ono se održalo i raslo tokom drugog čina, u kojem su Elizabeta i Wolfram djelovali vrlo simpatično, ali je junak drame Tannhäuser sve više nestajao iz sfere te simpatije, pa se u zaključnom prizoru pod tim dojmom, kao prognan, tužno izgubio. Njegova fatalna greška bila je u tom što u velikom adagio-stavku finala, na mjestu koje počinje riječima: ‘Božji mi se izaslanik bliži, noseći spas grešnima’, nije mogao naći pravi ton. Kasnije sam u uvodu ‘Tannhäusera’ opširno objasnio značenje tog mjesta koje je Tichatschek izveo tako bezizražajno, da se činilo razvučeno i dugo, pa sam ga u drugoj predstavi morao izbaciti. Kako nisam htio rastužiti Tichatscheka, koji mi je bio tako odan i koristan, rekao sam mu da sam uvjeren da mi to mjesto nije uspjelo. I tako je to za mene bezgranično važno mjesto bilo tobože na moj zahtjev i mojom privolom izbačeno na svim kasnijim izvedbama ‘Tannhäusera’, zato što je Tichatschek bio povlašteni tumač junaka u svim mojim operama, a i zato jer nisam gajio iluzije da bi djelo kasnije moglo imati većeg uspjeha u njemačkim kazalištima. Moj se junak i u radosti i u boli držao jednako. (...) Kad se najzad spustio zastor, duboko sam osjećao i bio uvjeren – premda se publika prema meni uvijek vladala ljubazno i aplaudirala – da je moje djelo promašeno i to zahvaljujući nezreloj i nesvrsishodnoj izvedbi. Udovi su mi bili teški kao od olova, a isto tako osjećalo se i nekoliko mojih prijatelja – među njima je bila i moja dobra sestra Klara sa svojim mužem – koji su se nakon predstave okupili oko mene. Još tokom noći bio sam poduzeo potrebne korake da nekako

155

156

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Siniša VUKOVIĆ

ispravim nedostatke u našoj izvedbi“ (isto). Pa ipak, koliko god je Wagner tobože ponešto hladniji prijem opere kod auditorija malne gledao kao da se zgodio istinski fijasko, Tannhäuser se čitavu zimu održao na repertoaru i, što se više izvodio, publika ga je sve srčanije primala i voljela. I u godinama koje su uslijedile opera se, poput korova, pronijela i proširila duž njemačkih i manjih i većih kazališta, a Wagner je bio primoran napisati jednu brošuru u kojoj je, na teorijskoj razini, objasnio što je kanio postići svojim djelom, te je pridodao brojne i opširne upute dirigentima, redateljima i općenito izvođačima. Rečenu je tiskovinu štampao na vlastiti račun i poslao ju je, u nekoliko primjeraka, onim kazalištima koja su naručivala bilo samu partituru, bilo njezin postav na pozornici. A Wagner, dakle, nije „gajio iluzije da bi djelo kasnije moglo imati većeg uspjeha u njemačkim kazalištima“, ali je zato gajio iluzije da će mu to uspjeti u Parizu. (Gle paradoksa: Wagner je prvu ideju za pisanje ove opere imao baš za boravka u Parizu!) Problemi s Parizom počeli su još i prije praizvedbe u Dresdenu, jer je iz glavnog francuskoga grada trebao pristići cjelokupan dekor za inscenaciju opere. Danima je Wagner dočekivao kompozicije vlakova na kolodvoru i provjeravao je li po njegovim zamislima izvedena pjevačka dvorana iz II. čina najzad stigla, ali – ništa! Čas premijere je odzvonio i on je morao pristati na nešto što je otpočetka, i kasnije, uvijek s gnušanjem odbacivao. A to je da se za taj dio II. čina koristi inscenacija koju publika poznaje iz postave Weberove opere Oberon. Tek kad je doveden pred gotov čin, sitničavo zanovijetalo Wagner pristao je na rješenje koje su mu nudili suradnici i prijatelji. Izuzmemo li poznate propasti na praizvedbama Verdijevih opera Rigoletto, La Traviata ili Simon Boccanegra, pa Puccinijeve perjanice Madama Butterfly, da spomenem samo neke, zacijelo je jedan od najvećih „lomova“ opera na premijeri i poznati slučaj pada Tannhäusera u Parizu. Fraktura se dogodila 13. ožujka 1861. Prvi poziv da u Parizu izvede svoju operu Wagner je dobio koncem 1857. godine, kad mu se javio neki mladac u ime kazališta Théâtre Lyrique, čiji je intendant bio Léon Carvalho. Kasnije je intenzitet nagovaranja bio učestaliji. No, u gotovo posve dramatskim postupcima, s mnogo neočekivanih obrata, odigravala se, sama od sebe: predstava u predstavi premijere opere Tannhäuser u Parizu! Dio toga čina svakako je bio i u izboru prevoditelja, koji će njemački original kvalitetno prepjevati u odgovarajući format i oblik francuskoga jezika. Tannhäuser, zajedno s operom Lohengrin, pa unekoliko i s prijašnjim djelom Der fliegende Holländer, svakako je postaja na hodu Wagnerova opusa, gdje on dosiže klimaks romantičarskoga zamaha (Tristan und Isolde neka je sasvim druga priča). Razdjelnica to je, Tannhäuser, gdje se račvaju putovi od ranih triju njegovih radova prema nadogradnji u kojoj prevladava preponderancija mitološkoga srha što se tako očito zrcali u Ringu, a istinsku je apoteozu dočekalo u po svemu naročitom finalnom

Siniša VUKOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

lekcionaru, krovu nad tijelom opera omnia, kamenu zaglavnom priče i mita čovjeka i umjetnika – Parsifalu. Fanfaristi s balkona Festspielhausa, točno petnaest minuta prije početka predstave (a kasnije jednako tako i prije svakog čina), u komornom, „klapskom“ sastavu truba, trombona i hornâ, odsviraju neki od motiva što će uslijedit u činu koji se upravo ima izvesti. Glazbeni tok predstave bio je poput rijeke u Švicarskoj ili Austriji, što nezaustavljivo teče i slijeva se koritom kroz šumarke i dolove, pri čemu stvara sjajnu arkadijsku sliku punu romantičarskih nagnuća. Orkestrom je ravnao Christian Thielmann, glazbeni direktor Svečanih igara u Bayreuthu, dirigent srednjega naraštaja, koji se posebice profilirao u tumačenju Wagnerovih djela, a u životu je već dosad ostvario bogatu karijeru u Njemačkoj i inozemstvu. Pod njegovim rukama orkestar je svirao nevjerojatno mekano, s finom izbalansiranošću između gudačkoga korpusa i onoga puhačkog. Dinamika fenomenalna, pri čemu su osobito plijenila piana, te gradacije u crescendu ili decrescendu. Izvrstan je bio solo engleskoga roga, pun tona i kontemplacije. Fanfare briljantne, nepogrešive, „sočne“... Posebice je sve vrvjelo od majestetičnosti glazbe u prizoru ulaska gostiju u II. činu. Nevjerojatno! Maestro se odlučio za nekakav mischung drezdenske i pariške verzije, s dominacijom one originalne: drezdenske. Jedina mana ove Thielmannove interpretacije, čini mi se, bio je završetak one poznate i prekrasne Elisabethine arije u III. činu (Allmächt’ge Jungfrau), kad je nametnuo ponešto življi tempo u kojem je nedostajalo one eklezijansko-sakristantske molitvene introspekcije. Svi ostali pjevači srednjih ili malih uloga potvrdili su da u Bayreuth ne može doći pjevati bilo tko. Posebice se to odnosi na Lothara Odiniusa (Walther von der Vogel weide), koji je u prizoru natjecanja pjevača doista pokazao puno. Sasvim korektni bili su Thomas Jesatko (Biterolf ), Arnold Bezuyen (Heinrich der Schreiber) i Martin Snell (Reinmar von Zweter). Mezzosopranistica Michelle Breedt (Venus) pokazala je slabosti na početku. Glas joj je, kao tremom isturpijan, djelovao rasuto i granulirano, dok Katja Stuber (Mladi pastir) i četiri plemkinje – Johanna Dur, Stephanie Hanf, Saskia Kreuser i Kirsten Obelgönner – baš i nisu imale gdje što pogriješiti. Usprkos navedenim i nabrojenim manjkavostima izvedbe, ne može se skinuti s konkretne operne večeri „etiketa“ iznimnoga glazbenog događaja. Zahvaljujući izvrsnoj akustici Festspielhausa i jednako tako sjajnoj interpretaciji koju je predvodio maestro Thielmann, pamtit ću ovu glazbenu svečanost kao jednu od najduhovnijih opernih egzekucija što sam ih gledao uživo.

157

158

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Siniša VUKOVIĆ

Bayreuth, 28. 8. 2012. Dva dana zaredom u Bayreuthu, e to je kritičarsko pomazanje! Sâm sam birao opere koje ću gledati, ne i datume, ali me dopao odličan „tajming“: upravo kad sam na godišnjem odmoru, i baš da se malko rashladim u svježoj Bavarskoj, dok u mojoj Dalmaciji ionako pojačane vrućine suše zemlju i nište raspoloženje domicilnog življa, nemilice pržeći sve što iole ište vodu ili od nje ovisi. Odabrao sam, rekoh, sam opere koje ću gledati, ali termine imao sam prepustiti organizatorima, jerbo oni su ti koji raspolažu omjerom ulaznica za prodaju i onih što se kritičarima podaju gratis. Budući da se Tannhäuser i Parsifal izvode u paketu cijelu (jednomjesečnu) sezonu, dan za danom, odlučio sam se da na ovome svetom vagnerijanskom mjestu odgledam najdražu mi njegovu operu, Tannhäuser, i onu drugu, Parsifal, koja je dodatno bacila blagoslov, poškropila vodicom blagoslovnom, zakadila tamjanom ovaj po svemu posvećen glazbeni topos. Parsifal je nesumnjivo trade mark Bayreutha, možda i čitavoga Wagnerova opusa, pa mi je baš veliki gušt bio – kad sam već mogao – da za svojega prvog boravka u ovome čarobnom gradu, odgledam baš tu operu. Koja je, nota bene, baš ovdje desetljećima izvođena, prije no što se ostvarila pravna mogućnost da ona najzad napusti posteljicu u kojoj se, poput zigote i fetusa, razvijala, te da ustane iz postelje u koju ju je bio polegao sam demijurg Richard Wagner. Njezin otac, i skrbnik, koji je – očito iz nekih svojih, kao što je i on sam, naročitih razloga – bio slovom zakona i znamenkom predbrojke pretplatio konkretno djelo na ekskluzivitet od 30 godina izvođenja baš ovdje, u Bayreuthu, i nigdje drugdje. Kao da je to bilo neko njegovo krhko i vulnerabilno prenošče, kojemu je htio osigurati dodatnu zaštitu, obilatu skrb, koja bi imala stvoriti zaštitnu košuljicu što će je – kao zmija kožicu – odbaciti tek onda kad se recepcija djela udomaći, prihvati, kad se „uhvati“ u percepciji svekolikih gledatelja, poput sadnice koja se poslije nekog vremena impostira i ubicira u novome strništu ili staništu. A kad je Parsifal najposlije iskočio iz ležišta Bayreutha, bilo je to na Badnjak 1903. godine u njujorškoj Metropolitan Operi, toga 24. prosinca ulogu Kundry pjevala je naša Milka Trnina! Kao jedna od najcjenjenijih tumačiteljica Wagnerovih heroina, zavrijedila je svoje mjesto i u „perivoju slave“ ispred Festspielhausa, gdje su na panoima predstavljeni najistaknutiji značajevi što su doprinijeli nezaboravnim izvedbama opera i glazbenih drama ovoga velikog umjetnika. Ovdje je dirigirao i Lovro von Matačić, čija se izvedba Lohengrina iz 1959. smatra kultnom (kupio sam snimku za uspomenu). No, najveći uspjeh zasigurno je postigao dirigent Berislav Klobučar, koji je 1964. debitirao u Bayreuthu s tetralogijom Ringa, te u kasnijim godinama dirigirao još opere Tannhäuser i Lohengrin (1967.), Die Meistersinger von Nürnberg (1968. i 1969.) i Tristan und Isolde (1968.). Dodaj-

Siniša VUKOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

mo svemu kako je i naša Dunja Vejzović tri godine zaredom (1978. – 1980.) ovdje bila nezaobilazna Kundry u Parsifalu, a zadnji je nastupio prije desetak godina i tenor Tomislav Mužek u produkcijama Der fliegende Holländer (2003., 2004. i 2005.), Lohengrin (2003.) i Parsifal (2004.). Drugoga dana boravka u Bayreuthu, već zarana izjutra, poslije doručka i preraspodjele dojmova sinoćnje predstave Tannhäusera – koje sam dojmove, pri kofeinskim isparavanjima, kondenzirao u retortu svojeg laptopa – ne htjedoh trošiti vrijeme na san, nego na obilazak prsišta grada i, nadasve, pohod Wagnerovu grobu. U odnosu na željeznički kolodvor (gdje se namjernik, uobičajeno, zatekne kad nogom prvi put kroči u Bayreuth), mjesto na kojemu se daju opere, Festspielhaus, nalazi se četvrt sata pješice prema vrhuški Zelenog brijega, a maestrov grob nalazi se dijametralno na drugoj strani, tik uz centar grada, također petnaestak minuta hoda od središnje postaje vlaka. Kao i kazalište Festspielhaus, i grobnica bayreuthskog slavnika vlastiti je smiraj pronašla sub tecto coeli, u dubokoj hladovini hrastova, bukava i graba, čiju dubinu ta stabla čine svojom vitkom visinom debala i pretilom širinom krošanja. Wagner nije mogao biti na gradskome groblju, među običnim smrtnicima – pardon: mrtvacima! – nego je on i u tom elementu morao biti naročit, drugačiji, poseban... Tijesno bi mu bilo postumno prebivati na bayreuthskom grobištu, gdje je i počivalište Franza Liszta, njegova tasta (čija je spomen-kuća jedva dvjesto metara od Wagnerove nadgrobnice), ali i dvojice dirigenata koje je maestro silno poštovao i koji su mu se odužili nebeski čarobnim interpretacijama njegovih djela. Prvi od njih je Hans Richter, koji je dirigirao prvi cjelovito postavljen ciklus Ringa u Festspielhausu (1876.), dok je drugi Hermann Levi, kojemu je historiografski usud dodijelio povlasticu prvoga dirigiranja Parsifala također ovdje u Bayreuthu (1882). Na tom je groblju sahranjen i Wagnerov sin Siegfried, kao i obojica njegovih sinova, Wag nerovih unuka, Wieland i Wolfgang (potonji je umro 2010. godine u 91. godini). Wagnerov grob je sam. U osami i osoju što ga čine vjekovna stabla. Ako je itko pomislio kako je ta grobnica prispodobiva liku i ličnosti Richarda Wagnera, što ih možda poznaje tek u skicama – a koji lik i ličnost sve su samo ne jednostavnost i skromnost – onda se naivno vara i kupa u zabludi. Jerbo, Wagnerov grob uistinu je asketski, nekako posvema skroman uzmemo li u obzir činjenicu da je to trapezni humak zemlje, naramak crnice uzdignut u visini bedara, što neznatno pada na jednu stranu, pa se odatle može zaključiti gdje su slavnom mrtvacu noge, a gdje glava. Na tom se humku zemlje nalazi ispolirana mramorna ploča koja jest grobljanska (možda i dimenzijama, nekih tri metra puta dva, odoka cijeneći), ali na njoj nema ni imena ni križa! A malo postrance, pokraj zakopanih „nožnih prstiju“ jednoga hrasta (i jednoga skladatelja!) nalazi se neugledna kamena ploča – zapravo

159

160

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Siniša VUKOVIĆ

je to, s jedne strane, zaravnani amorfni kameni komad – na kojoj je napisano ime onoga tko počiva koji metar dalje: a to je Wagnerov vjerni – pas! Humak što dijeli Wagnera od posjetitelja i što drži bezimenu (ali nimalo anonim nu!) mramornu nadgrobnicu na zemljanim plećima, sav je oblikovan od crnice iz koje vire tanke, poput vitica, grančice bršljana što stvaraju ipak neki dojam života na tome akromatskom, mrtvom i mrtvačevu mjestu. Bršljan sa skladateljeva groba! Kod Augusta Šenoe pjesnik je na grobu imao karanfil, a ovdje je „bogovski“ Wagner završio, ipak, samo s bršljanom. Da je živ, zacijelo bi taj bršljan vidio kao da mu se stršljen zabio u pršljen! Berem, barem, grančicu bršljana s Wagnerova groba za uspomenu i na mjesto njezino ostavljam – Očenaš! Biram, barem, namjerno onu grančicu među čijim mladim lišćem je i naznaka cvijeta što ipak nekako miriše. Imam u sebi vonj bršljanova cvijeta što se usadi u me još za djetinjstva na Braču. Vidim i simboliku u tome: sinoć je na predstavi Tannhäusera onaj štap ipak procvjetao nakon što je naslovni lik izdahnuo, pa neka postumno otkupljenje Tannhäuserovo živi i dalje u mojoj uspomeni, u herbariju i vitrini mojega doma u Splitu. Lijepo će biti kćeri jednom pokazati suh stručak bršljana s Wagnerova groba! Pri povratku s Wagnerova posljednjeg počivališta, navratih i sjedoh u jednu res toran-pivnicu što se – kao i mnoga ina mjesta! – hvasta dubinskim trajanjem njihova obiteljskog obrta. U Bayreuthu, kao i u mnogom gradu Bavarske i uopće Njemačke (osobito ako grad nije prevelik), postoje brojne privatne pivovare u kojima se proizvodi pivo (Bräu, rekli bi Nijemci), i gušt mi je bilo sjatiti se u jednu usput, pa onako žedan u se uliti dobru kriglu autohtonog piva. Ta su piva, vidio sam to mnogogdje, zamućene narančasto-žute tekućine – s, dakako, dva prsta pjene, poput zaštitna skorupa – i podsjećaju na sirup od breskve ili marelice. Tih dana višekratno sam zalazio u kakvu od tih zalogajnica što se reklamiraju proizvodnjom piva, i svaki put sam bio osupnut kakvoćom njihovih hmeljskih pripravaka. Bavarci, vidio sam i uvjerio se, uživaju u ispijanju piva. To kao da im je nekakav ritual živodajan i životvoran: vidi se iz načina kako naručuju pivo, kako ga gledaju dok im ga konobarica nosi, kako ga pogledom dočekuju dok se s poslužavnika, rukom ženskom, spušta pred njih na stol, kako ga unaprijed opijeno motre dok ga kriglom prinose ustima, kako orgazmički kontemplativno gutaju te studene gutljaje dok im srsi prolaze kroz podlaktice što ih izdaju ježuri dlaka u erektivnom položaju... Na bavarskim crnim brcima bijeli se pjena koja svakim trenom kapljično nestaje među brčjim nitima. Jezik, trenutno isplažen kao u znatiželjne ljutice, brza taj proces, i najzad dokrajčuje ga. Gledam, tako, te Bavarce; gledam, načuditi im se ne mogu – pa onda što ću? – pridružim se! Preda mnom orošena krigla, izvana njezin vodeni znoj što do mene dopro je u

Siniša VUKOVIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

kondenzacijskoj muci, iznutra nektar što ću ga sladostrasno ispiti – Wagneru u čast, sebi u želudac! – pa će i to doskora, kad se kroza me filtrira, postati također znoj! Bavarac je, recimo da se zove Fritz, zadovoljno odložio kriglu kao da je ustrijelio vepra ili srndaća, a ja vidim njegov gutljaj kako se u slapu razbija o stjenku želuca, pa se tamo, od udarca, zapjeni, i u plinu vrati, kao jeka, kroz nos ili rutaj na usta. Nije to pijanac, to se vidi: na, i po, njemu! Dvije su vrste pijačâ: jedni su oni što im se izjutra tresu ruke prije no što u se uliju makar dupli pelinkovac ili orahovac, vinjak ili štok, viski ili konjak, možda votku ili tekilu..., a drugi su oni što od gušta – kad treba i kad ne treba, kad su u prilici i kada prilike nema – za objedom ili u društvu, mogu opet od gušta popiti bilo bevandu bilo pivo viška. Evo zgodnog svjedočanstva, s etanolom u korijenu. Pamtim jedan pitoreskni lik iz konobe „Lučac“ u blizini mojega faksa u Radovanovoj ulici u Splitu (predio Toć: prekoputa željezničkoga kolodvora i u podplećju Biskupove palače na Pazaru), gdje sam s profesorom Joškom Božanićem gotovo svakodnevno reciklirao lingvističke ideje i prepričavao mu moja talijanska putešestvija, Mirko mu je ime bilo, kako je znao za sebe govoriti da je on, pazi sad: gospodin pijanac! To je onaj soj ispičutura, teoretski je to tako bio obrazložio simpatični Mirko, koji točno zna kad je dosta, i kad valja prestati ulijevati pijaču u vlastitu mješinu! Lijepo mi je to bilo onomad čuti, lijepo mi je i sad se toga prisjetiti. Poslije lijepe šetnje po srcu Bayreutha, te još ljepšega iskustva bivanja gostom u autentičnoj pivnici, otkoračao sam do drevnoga kazališta Markgräfliches Opern haus iz 1748. godine. Lijep izvana, a još ljepši iznutra, sav u drvu; još s onim mirisom tufine, s kojim dosimlje ugođaj iz vremena kad je tek, poput debla, izrastao uvis. Drvene rezbadure odaju vrhunske meštre što su ih dlijetom modelirali, dično se kočopere sa sviju strana, a svaki korak koji napravite, otpozdravi vas škripom čiji intenzitet ovisi o vašoj tjelesnoj težini. Prekrasna kraljevska loža, predivna pozornica, prelijepi parter... samo su dio divosti ovoga naročitoga kazališta, koje je među rijetkima te starosti i oblika što dosad u vatri nisu stradali i provjeravali vatrostalnost svojega interijera. Riječ je o predstavi Parsifal. Moram tužno kazati kako sam se kao kršćanin osjećao prilično jadno, jer je inscenacija vrludala po obodu sakrilegičnosti! Ovaj svoj „svečani glazbeni prikaz“ Wagner je vezao uz gral, posudu u kojoj se čuva Kristova krv, alegorijski prikazavši i neke elemente što se tiču religioznosti i mističnosti. No, redatelj Stefan Herheim na alegoriju je dodao drugu alegoriju, pa se time približio „devetom krugu pakla“, približio se time viđenju koje ima čime vrijeđati osjećaje istinskoga vjernika. Trnove krune što vire iz Amfortasove glave, pa seks na pozornici, pa porod i kastriranje što se događaju eksplicitno na pozornici... Sve je to bilo načinjeno moderno, ali bez umjetničkog

161

162

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Siniša VUKOVIĆ

žara i sofisticirana simptoma čina kreativnosti. Scenografkinja Heike Scheele potrudila se da efektima dima i vatre pospješi dojam cijele predstave i u tome je dobrano uspjela. Od velike pomoći bio joj je oblikovatelj svjetla Ulrich Niepel i dvojac Momme Hinrichs/Torge Møller, koji su živim bojama lijepo postizavali gradacijske pomake, postižući često i funebralne utiske i grobljanske otiske. Ukupnosti takve slike skladno se priklonila i Gesine Völlm živopisnim kostimima. Glazbeni je stratum predstave bio najbolji. Dirigent Philippe Jordan postigao je balans u zvuku, prokrvio je izvedbu uravnotežujući zvuk limenih puhača s onim puhačkim, te privodeći svemu tome skladnost gudačkoga korpusa, i njihove pastelne game odozdo, tvoreći zaista nesvakidašnju zvučnu sliku ovako pojačanoga orkestra. Nakon predstave slijevaju se rijeke automobila, taksija i ljudi s brdašca na kojem leži Festspielhaus prema središtu grada; jerbo, shvatio si štioče, njegov je fundament uliven u suburbiju, u predgrađe ovoga pitoresknog naselja smještena u sjeveroistočnoj Bavarskoj: ponešto podalje od gradske vreve, kako bi bio u smiraju i na tihom, ali ne i predaleko, da bi bio odcijepljen od civilizacije i vibrantne energije urbane sredine u kojoj razmilješe se ljudi kao mravi u mravinjaku. Spuštaju se, tako, ljudi pješice odozgo prema dijelu grada gdje je njegova aorta, kao svjetina s Poljuda kad „Hajduk“ svrši kakav važniji ogled u Splitu s nekim viđenijim klubom. Nepregledna masa ljudi hoda u razrijeđenoj procesiji – neorganiziranoj, ali opet nekako spontano stvorenoj. Otiđem na počinak i utrnem svjetlo u očima, prekrivši se predivnim večerašnjim glazbenim sjećanjima, sve dok san ne stigne po mene.

Boris Domagoj BILETIĆ, Rovinj

Uz 10. obljetnicu smrti ANĐELKO: PRIJATELJ, INTELEKTUALAC, PJESNIK

Govoriti o Anđelku Novakoviću (Priko/Omiš, 1951. – Zagreb, 2003.) danas, desetljeće nakon njegova nenadana odlaska u dimenziju o kojoj samo Bog i vjernik mogu suvislo, nije moguće ne uzmu li se u obzir bitna obilježja Anđelkova – najprije kao čovjeka, a potom samoizborom svojim potisnuta pjesnika i, znano je, angažirana intelektualca koji to nije želio biti nametanjem svoje osobnosti, kako se to danas uglavnom čini bez pokrića, negoli cjelovitim, uvjerljivim i dostojanstvenim habitusom jedne markantne, sveusvemu uzorne i rijetke ljudske pojave na nebu hrvatske kulture i umjetnosti pisane riječi.* * Riječ prigodom obilježavanja 10. obljetnice piščeve smrti u Narodnoj knjižnmici Omiš, 26. rujna 2013.

163

164

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Boris Domagoj BILETIĆ

Moj prvi susret s kolegom i prijateljem seže u neke kasne 1980-e godine, zacijelo u DHK, kada smo se razumjeli smjesta, u jadranskoj varijanti, a zapravo u dobokome ljudskom, egzistencijalnom, osobnom pa i pjesničkom smislu. Anđelko je bio beskrajno topao čovjek, i duhovit, no nekako iz drugoga plana, uvijek s dozom zdrave i nimalo zločeste ironije, zapravo čestite poruge na svoj najprije, a onda razumljivo, s pokrićem, i na tuđi račun, bez „kativerije“, kažemo u Istri, dakle bez zloće. Naprotiv, njegov je humor bio ljekovit, i išao je sugovorniku uvijek ususret. Siguran sam u to da nikada dosad, a o budućnosti nismo pozvani govoriti, nisam sreo takva čovjeka, toliko altruista, tako samozatajna, toliko čestita i izborom svojim odmaknuta od svekolike dnevne prakse, javnosti i realnosti koju jedva podnosimo, bar neki među nama. Anđelko je bio takav čovjek, u tzv. stvarnome životu i u poeziji, koju je „ljubomorno“ i na kapaljku puštao u javnost. Usto, kada mi je osobno bilo najteže, Anđelko je nekako anđeoski bio ljekovito i tiho, poput „anđela utihe“, jako blizu, no jednako i smjerno „odmaknut“ koliko smrtnik u rubim egzistencijalnim stanjima smije i može biti. Podržavali smo se, u Rovinju i Zagrebu, u najsjajnijim trenutcima Šoljanovih dana (i njemu zahvaljujući), jednako kao i u sjedištu našega Društva koje toliko volimo i cijenimo, i ne damo ga bez obzira na cijenu (a ta nije neznatna), do dana današnjega. Da je poživio, siguran sam u to, danas ne bismo imali takvu i toliku podvojenost i podijeljenost unutar hrvatskoga književnog ambijenta, bar ne na službenoj, organizacijskoj razini, a kamoli onoj literarno relevantnog očitovanja na otvorenoj sceni, da ne govorim o medijima koji preziru jaku i dostojanstvenu riječ. U takvu je osjećajnost prema nečemu javnome i jednako toliko osobnome on davao i dao cijeloga sebe – iznevjeren i, zapravo, potkraj života izdan od nekih najbližih tzv. kolega. I moguće ga je baš to na koncu slomilo, a zacijelo pogodilo toliko da, makar i šutke, nije izdržao toliku zloću, prijetvornost i laži oko sebe – istinski i iskonski, obiteljskim odgojem i zrelim izborom, vjeran vlastitim idealima i prapočetcima zavičajnim: Cetine – Omiša – Mosora – Poljica... bez ostatka. Sve to čitamo jasno i čisto iz njegove iskrene, rečenicom zarubljene i mišlju oblikovane riječi. Ukratko, u ovome kratkom prigodnom prologu rečenicama koje o jednoj poetici slijede, mogu reći da mi Anđelko nedostaje, da ga povezujem s odlaskom najdražeg mi bića za koje sam, stojeći počašćen u posljednjoj počasnoj straži uz klapsku našu pismu na mirogojskom ispraćaju Anđela put Omiša i Naklica, da sam, dakle, tada strepio i nadao se – kako će mi jedinac ipak poživjeti i da će mi prijatelj, u što sam uvjeren, naposljetku blagovati s onima koji sjede zdesna Ocu. Danas, pak, mislim da obojica ondje sjede, što je pravedno, zasluženo životima njihovim i dostojno itekako. Anđelko je bio ujedno rijedak svat koji je, uz mene „krivca“ za tu kulturološku činjenicu, jako podržavao, bez fige u džepu, „Novu Istru“ kao i svaku književno-

Boris Domagoj BILETIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

-kulturnu činjenicu koja je dolazila i dolazi u, ali pogotovo i, izvan Zagreba. Znao mi je govoriti i o svojoj stambenoj „rupi“ u Petrinjskoj, i štošta drugo, no uvijek nekako obzirno čuvajući svoju intimu. Ja sam to poštivao. Dakle, mislim da govorim o prijatelju u čiju privatnost nisam dublje ulazio jer sam, nadam se, razumio znake trenutka i vremena. Kako vrijeme prolazi, „nihil novi sub sole“, tako mi Anđelkov lik postaje – u moralnome, etičkom, pa i svjetonazornom smislu – sve važnijim. Zašto? Pa valjda ne samo zato što postoje video i ini zapisi našega zafrkavanja, a zapravo ozbiljnoga posla, na Šoljanovim danima u Rovinju, nego i stoga što baš i ne nailazim na ljude koji bi mu bili, iole, blizu – ni pojavom intelektualca, ni postavom kreativca, a bog me ni uvjerljivošću kršćanina koji bi, valjda, trebao zračiti svjetlom i nadom, zlu i siromašnu vremenu usprkos. Anđelko je bio takav, neponovljiv, pomirbenjak, topao, duhovit, zajedljiv s mjerom, čovjek ideje koja ide ispred vremena i suvremenikâ, osoba koja znade što je oprost, briga za bližnjega kad ovaj to i ne razumije i, nadasve, što je odanost i odgovornost prema općoj stvari, zajedničkoj, domovinskoj i inoj, a poglavito kada je riječ o književnu činu – očitovao li se taj u tekstu, javnome nastupu, riječi koja zasijeca duboko, bez obzira na posljedice, ali mudro i dostojanstveno, dostojno osobe s dignitetom spram javne riječi, besjede/beside, riči i riječi. Bijaše, dakle, moj i naš prijatelj i kolega, Anđel, poslenik i duhovnik, redovnik hrvatske književne riječi, sveprisutan u gradbi nečega što smo nekoć zvali književnim životom, tim nekim ozračjem što spaja potrebe trenutka i tradiciju u jedno. A sad, prema koncu ove prigodne besjede, nekoliko misli i impresija o Anđelkovoj postumnoj knjizi, pjesničkoj mu zbirci „Lađa od krokanta“ (DHK, Mala knjižnica, Zagreb, 2003.; ur. Borben Vladović). Zbirku je, zahvaljujući Anđelkovoj obitelji, imao prigodu iz dijela ostavštine pjesnikove sastaviti kolega, Anđelkov i naš prijatelj i profesor, akademik Ante Stamać. On nije slijedio kronologiju, nego, recimo, tematsku neku nit, i doista se ova zbirka nadaje kao otvoreno koliko i zaključ(a)no, zatvoreno djelo autora koji više ne može osobno pjesnički svjedočiti vlastitu i sudbinu dalmatinskoga zavičaja, domovine Hrvatske i svijeta, koji i kakav već jest. Nakon višekratna čitanja zbirke o kojoj govorim/pišem, držim kako je riječ o živome djelu/riječi, i to za nove, zapravo i konačno temeljite interpretacije kojih još nema, posebice u svjetlu činjenice da je u „Lađi od krokanta“ objavljeno nešto više (77) od polovice (135) pjesama koje je, dovršene ili ne (što je sad nevažno), Anđelko negdje zapisao. Kao prijatelja, ali i urednika, zanima me što je s preostalim pjesmama, bez obzira na to u kojoj su fazi (ne)dovršenosti. Ukratko, spreman sam, kao poklonik njegova stiha (što je ovdje, možda, presudno), obraditi i objaviti preostatak Anđelkove ostavštine. Što, dakle, meni „govori“ Anđelkova „Lađa od krokanta“?

165

166

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Boris Domagoj BILETIĆ

Govori mi, najprije, da je riječ o zbirci kao svjedočanstvu jednoga vremena i jednoga čovjeka u njem, autora filozofijske potke i duboke svjetonazorne utemeljenosti u izrečenome/napisanom. Bez obzira na to bili ti zapisci znakoviti, ali tek ostrišci zbilje, lirski nabačaji i skice, ili pak gotove, dojmljivo isklesane pjesničke cjeline na tragu ostvaraja velikih Anđelkovih pjesnika-suzavičajnika. Govori mi „Lađa...“, nadalje, o piscu duhovitu, načitanu, intertekstualno s mjerom i namjerom osviještenu, koji tu svoju (samo)svijest dijeli sa čiteteljem/svijetom samo toliko ukoliko je imaginarna strana mogućega i potencijalnog recipijenta spremna na avanturu duha i duše, jednoga humorno zabrinuta tumača vremena, prostora, tradicije, a koja i kakva svijest nije svakome dana. Anđelko je bio načitan, markantna iako preveć samozatajna pojava posvema izvan današnjih „standarda“, a njegove elipse kao zamke smisla, zapravo njegova poezija rečenice, odnosno pjesništvo smisla usuprot besmislu (današnjih „stvarnosnih“) blebetanja i mucanja, koje prevladava u prepisivačkim „antologijama“ i nekakvim izborima, ovom knjigom pokazuje se superiornim govorom za dušu i duh odabranih ili, makar, još uvijek osjetljivih, ma koliko nas/ih malo bilo. Trebalo bi čitati: osjetljivih na nijanse nepoznate i omražene u vremenu medijske torture i diktature nepismenih, vulgarnih, ukratko onih od stotinjak riječi – ili, kjednu: agresivno površnih neobarbara kojima sadašnjica obiluje, i to u narodu i književnosti glede tradicije i povijesne protege među bogatijima, cjelovitijima i kontinuiranijima u europskome kontekstu! Pa tko to današnju našu mladost svemu ovome podučava? Ministri i ministarstva zacijelo ne, oni služe drugima za drukčiju svrhu... No, kako bilo, uvijek prolazeći kroz mili mi Omiš, uspnem se onom poljičkom stranom sve uzgor, do Naklica, užgem sviću i položim cvitak prijatelju, sam ili sa srodnicima, ljubavi u sebi, ter sam tako i neke moje najbliže „upoznao“ s kolegom i prijateljem, makar i posredno, virtualno, no sad znaju za nj, za njegove teme: zavičajne (Omiš, Cetina more/Jadran, Poljica, otočja...); općehrvatske: Zagreb u svojim sjajnim, osunčanim i turobnim, sivima i zagasitim, turobnim i drugim bojama te pjesnikovim raspoloženjima; teme zatim povijesne i vjerske, duboko utemeljene u tradiciji i onostranome; tu je na posebnome mjestu obitelj, otac u sjeni, majka na mjestu koje joj i kako može poput prijestolja podastrijeti samo Mediteranac, drugi srodnici; naša ikavica, najlipši izraz na svitu; zavičaj – domovina – svijet, kao u Istranina Črnje; refleksivnost i začudna, a nerastumačiva, slikovitost i slikovnost metafora koje okrunjuju neku posebnu, nedefiniranu i šifriranu pjesnikovu stvarnost, intimu u gradu koji mu je toliko dao, eda bi mu možda još više uzeo – jer u svakoj je drugoj, trećoj pjesmi ta divna i svakoj definiciji neuhvatljiva Cetina, sljubljena s Jadranom i Mosorom, sa Zagrebom opet i iznova, sa svijetom koji spoznajemo polazeći od zavičajnoga praga i vraćajući mu se. I vrlo urbane Anđelkove prispodobe izviru i uviru opet u polazišni mu ambijent, zavičaj koji postoji samo u sjećanju, pre-

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Boris Domagoj BILETIĆ

daji, djetinjstvu izgubljenome u kontinentalnim maglama i trenju tijela i duše negdje drugdje, silom životnih (ne)prilika, ali i izbora. Cijela mu Hrvatska, sva domovina, bijaše dom – stihom, riječju i djelom – kako i treba biti! Sve je to naš Anđel bio, u tomu sudjelovao, tako izabrao. „Lađa od krokanta“, zaključno, knjiga je bez koje nema uvida u sve mogućnosti, ne toliko versifikacijske koliko imaginacijske, Anđelka Novakovića, bitnoga pjesnika suvremene hrvatske književnosti. U toj je knjižici nekoliko antologijskih pjesama, odmjerenih, nježnih, nujnih, na poseban način pjesnički intoniranih i prepismenih za ovo doba posvemašnje površnosti i bezglave, besmislene žurbe, te proćućenih, koje, stavimo li ih kao recipijenti, s jedne strane, nasuprot mnoštvu ničega što nam kao „nešto“ nudi današnja „kritičko-antologijska“ svaštarnica i njeni promicatelji, s druge strane, djeluju kao izvanvremensko svjedočanstvo o čovjeku koji je možda, vremenski, uz nas zapravo prohujao, i otišao onamo kamo je (bio) potrebniji. Usporedni svjetovi i pjesnikov trag u njima. Anđelka nosim u srcu kao rijetki Božji dar, blagoslovljen i dragocjen, ter mu evo i posvećene pjesme, nedavno napisane: ANĐEL Anđelku Novakoviću (1951.-2003.) na ramena mi nekoć lagana sada možda bremenita slijetalo mnoštvo nisam pročitao neke knjige u njima zacijelo piše nešto pametno o vezi ramena i duše ako i ne piše zna se veze da postoje dijete mi reče i prijatelj ozaren stalno uza me u pokoju nasmijani

167

168

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

Boris Domagoj BILETIĆ

to nije urođen tik rame je to koje me pticom ne čini da se ne raskrilim prije vrimena i nepozvan da ne poletim zato se još ne pitam tko je ovdje zapravo mrtav

Boris Domagoj BILETIĆ

STUDIJE, OGLEDI, ZAPISI

169

NAGRADA ”ZVANE ČRNJA” 2012.

Dunja Detoni Dujmić: „Lijepi prostori“

173

172 U sklopu 10. Pulskih dana eseja, održanih u listopadu 2012., dodijeljena je Nagrada “Zvane Črnja” za najbolju hrvatsku knjigu eseja 2012. Tema 10. PDE bila je “Politika i političari”. Tekstovi referenata s toga skupa bit će objavljeni u posebnom zborniku, koji će sadržati oglede sljedećih autora: Sandija Blagonića, Božice Jelušić, Slavena Letice, Dragutina Lučića Luce, Jelene Lužine, Fahrudina Novalića, Antuna Paveškovića, Nina Raspudića, Janka Rožiča, Gorana Starčevića, Igora Šipića i Ivane Šojat-Kuči. (Op. ur.)

IZVJEŠĆE PROSUDBENOG POVJERENSTVA O NAGRADI „ZVANE ČRNJA“ ZA 2012. Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Božica Jelušić, prof., književnica; akademik Goran Filipi, književnik, i dr. sc. Boris Domagoj Biletić, knjževnik većinom glasova odlučilo je da se Nagrada za esej „Zvane Črnja“ za 2012. godinu dodijeli dr. sc. Dunji Detoni Dujmić za knjigu „Lijepi prostori“, podnaslovljenu „hrvatske prozaistice od 1949. do 2010.“ (izdanje Naklade Ljevak, Zagreb, studeni 2011.). Obrazloženje: LUCIDNA MISAO, ISKLESANA REČENICA U okviru nacionalnih književnosti postoje knjige koje se doimaju „ugaonim kamenom“, pridržavajući svojom solidnošću sveukupno književno zdanje ili produkciju u vremenskom odsječku. Jedna od takvih knjiga, posve iznimna, personalizirana, ukotvljena u znanstvenom i kreativnom segmentu, dolazi do nas iz pera renomirane autorice Dunje Detoni Dujmić, pod naslovom LIJEPI PROSTORI. S početnom mišlju na Bachelarda koji nas opskrbljuje idejom „topofilije“ ili ljubavi za odabrana mjesta, gdje biće nalazi podršku i zaštitu, ulazimo u ovaj tečan i elokventan tekst, gdje se sastaju lucidna misao i isklesana rečenica, na užitak čitateljâ. Pronašavši uporišnu točku upravo u tom „fenomenološkom sljubljivanju“ s predmetom svoga zanimanja, Dunja Detoni Dujmić podastire štivo podjednako zanimljivo strukovnjaku i laiku, pod uvjetom da ovaj potonji voli književnost i prati književna zbivanja. Ako se pak odlučuje na sustavno čitanje, ovdje će naći jak motivacijski naboj da prouči djela hrvatskih prozaistica od poraća do današnjih dana. Akribijski poredani i pobrojeni najvažniji prozni naslovi, ovdje su posloženi u skladnu cjelinu i sagledani s jednakom pomnjom, ne ističući autoričine preferencije. Dakle, od Ivanke Vujčić-Laszowski do Ivane Simić-Bodrožić pruža se crta empatije, trud dubinskih iščitavanja i usredotočenost na vrsnoću teksta, da bi se postigla, po autoričinim riječima, slika posvećena „panoramskoj smjeni sličnosti i različitosti, razgraničenja i pretapanja“. Čini nam se važnim naglasiti i krajnje pozitivan promatrački stav, koji Dunja Detoni Dujmić njeguje spram svih zastupljenih autorica: ne „zarezuje“ ih skalpelom po krhkim mjestima, ne traži zlovoljnim okom mane teksta i slabosti naracije, već ih gleda u sveukupnosti vrlina: kako se genius loci odražava u djelu, kako autorice drže kormilo ideje, do koje mjere lik izlazi iz kukuljice „papirnatoga“ i

173

174

NAGRADA ”ZVANE ČRNJA” 2012.

prima životne odlike i oblike. Rekli bismo da su to prije „vježbe iz divljenja“ kako bi ih označio Cioran, negoli profesorska raščlamba i kritika, postavljena iznad teksta u sveznadarskoj pozi, a što je gotovo uobičajena praksa naše redočiniteljske kritike i književne povijesti. Esejistika, kao žanr za prave literarne sladokusce, ustvari nema nekih krutih granica. Njeno je područje gotovo cijela pojavnost, pa k tome i prekorubnost: sve ono, što misao može privući, mašta dokučiti, a jezik virtuozno sastaviti u osebujan složenac. Za razliku od znanstvene metodologije i onoga koji se znanošću bavi, slijedeći nit refleksije, esejist pokazuje jednu tananu razliku: njegovo je oko „strastveno, empatično i estetično“ (Burbery). Upravo s tog stajališta tekstovi Dunje Detoni Dujmić zasigurno pripadaju (i) esejistici, i to onoj ponajboljoj u ovome književnom trenutku, kada u ozbiljnoj konkurenciji ravnopravno djeluje i piše dvadesetak uspješnika u rečenomu žanru. Zadivljuje način na koji nas ova knjiga vodi kroz slojeve tuđih tekstova, istodobno pletući osobni slovovez, stvarajući prvoklasnu literaturu, gdje „znaličnost“ (erudicija) nikad ne guši i ne potiskuje nadahnutost i radoznalost, a razrađen vokabular ne šteti razumijevanju i pobudljivosti teksta. Zaključna je impresija kako je zaista dobro čitati tekstove Dunje Detoni Dujmić, ali jednako tako i velika povlastica biti pročitan od vrsne esejistkinje, tumačiteljice i književne poslenice, kakova ona jest, na naše zadovoljstvo. Za stručno povjerenstvo nagrade „Zvane Črnja“: predsjednica Božica Jelušić, književnica

NAGRADA ”ZVANE ČRNJA” 2012.

175

176

NAGRADA ”ZVANE ČRNJA” 2012.

DHK Društvo hrvatskih književnika i Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika

NAGRADA ZVANE ČRNJA za godinu 2012. dodjeljuje se

Dunji Detoni Dujmić za knjigu eseja „Lijepi prostori“ objavljenu u izdanju Naklade Ljevak iz Zagreba. Predsjednik Društva hrvatskih književnika: mr. sc. Božidar Petrač Predsjednik Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika: dr. sc. Boris Domagoj Biletić Pula – Zagreb, 19. listopada 2012.

KAZALIŠTE

DARKO GAŠPAROVIĆ „Ulysses“ na Brijunima ljeta 2013.

179

Darko GAŠPAROVIĆ, Rijeka

„ULYSSES“ NA BRIJUNIMA LJETA 2013. Govor o ovogodišnjemu teatarskom ljetu 2013. na Brijunima u produkciji Kazališta Ulysses iz dva je razloga uputno povezati s prošlogodišnjom produkcijom. Prvo, zbog financijskih razloga 2013. izvedena je samo jedna premijera, Shakespe are u Kremlju Ive Štivičića, dok je ostali dio prikazao sve predstave iz ljeta 2012. I drugo, Brechtova groteskna parafraza Hitlerova uspona na vlast dobila je kao pandan farsičnu Štivičićevu dramsku verziju posljednjih mjeseci Staljinove strahovlade, obje u režiji Lenke Udovički. Tako se ta dva teatarska čina nadaju kao izvanredno zahvalan poticaj za poredbenu raščlambu. Prenesene su dvije premijere iz 2012. – Odisej u suvremenome čitanju pisca Gorana Stefanovskog i redatelja Aleksandra Popovskog i Pokojnik Branislava Nušića u režiji Lenke Udovički, te reprizne izvedbe Shakespeareova Kralja Leara i Cabareta Brecht prema komadu Zadrživi uspon Artura Uija. Povratak Odiseja Želja za putovanjem i traganjem za novim prostorima i ljudima ucijepljena je u kolektivnu memoriju čovječanstva kao jedan od najjačih i najtrajnijih arhetipova. S druge strane, stoji čežnja za domom kao mjestom zaštićenosti i sigurnosti pred opasnostima i pogibeljima vanjskoga svijeta. Ostati ili otići, otići da bi se vratilo, izgubiti se da bi se pronašlo – sve to od iskona do danas provocira mnoge priče različitih lica i naličja. U početku bijaše Homer i bijaše Odisej. Taj lukavi, prijetvorni ahejski junak, vladar najmanjega među grčkim gradovima i otocima koji je odlučio ishod trojan-

179

180

KAZALIŠTE

Darko GAŠPAROVIĆ

skoga rata, postaje lutalica, potukač, nevoljnik koga na povratku u domaju od nemila do nedraga proganja bog mora Posejdon. Ako se gleda aktualnost, niti jedan od likova i niti jedna od pojedinačnih priča antičkoga iskona, osim možda Ajantova, nije primjerenija današnjemu vremenu od Odiseja i njegovih lutanja. Prognanstvo i izbjeglištvo kolektivna je sudbina bezbrojnih pojedinaca i mnogih naroda i u suvremenome dobu, do te mjere da se može označiti jednim od krucijalnih problema današnjega svijeta. Zato je odisejada s vremenom postala sinonimom te kolektivne nesreće. I neprestanih, ponajviše uzaludnih, nastojanja da se ona izbjeg ne ili bar ublaži. Kad je pak riječ o brijunskome ljetnom kazalištu, Odisej je otpočetka upisan u njegovo ime, stoga se i jesu mnoge njegove predstave, od Kralja Leara i Medeje do Cabareta Brecht, bavile upravo odisejevskim problemom. Lear od moćnoga vladara postaje izgnanikom i beskućnikom, Medeja zbog ljubavi samu sebe lišava doma i domovine i postaje strankinjom u tuđoj zemlji, Brecht bijaše jedan od mnogih njemačkih intelektualaca kojima je nacizam brutalno oduzeo stanište u vlastitome domu, srećom ne i u jeziku i kulturi. I bilo je samo pitanje vremena kad će na Brijune dospjeti onaj izvorni, prvi Odisej. Dogodilo se to ljeta 2012. u tekstualnoj inačici Gorana Stefanovskog, redateljskoj viziji Aleksandra Popovskog i glumačkoj inkarnaciji Ozrena Grabarića. Znakovito je da se predstava prostorno vratila na mjesto gdje je teatar Ulysses započeo svoj put prije dvanaest godina prvim prizorom Kralja Leara: perivoj nedaleko od ulaza u tvrđavu Minor koja se nametnula kao glavna scenska lokacija na Malome Brijunu. Scenografski su prostor osmišljenim intervencijama upotpunili grupa Numen i Ivana Radenović. Krug se tako zatvorio. Ulazak u predstavu je fascinantan. Na polovicu u tlo uraštene goleme glave paloga junaka koja „glumi“ kameniti otok (kiparske radove kreirali su Miljenko i Ana Sekulić) penje se, dopuže, hvata se kao za slamku spasa, šarolika družba odjevena u razne krpe i krpice (kostimografkinja Martina Ćopo), da bi oblikovala stisnutu skupinu (zbjeg?). Ne razaznaje se tko su ljudi a tko bogovi, uostalom pokazat će se ubrzo da među njima niti nema razlike. Pred njih istupi Pjevač (Nikola Ristanovski), koji će kasnije povremeno preuzimati i ulogu Tiresije To je uvod u groteskno-burlesknu priču o Odiseju koji se, nota bene, oglasi tek nakon što prođe gotovo trećina čina. Ulazak posebne osobnosti Ozrena Grabarića digne scensku tenziju i interakciju s gledalištem, no ubrzo je prvotni dojam počeo blijedjeti, a priča se rasplinjavati u neprestanu vrludanju između drevnoga mita i suvremene zbilje, ironije i groteske, burleske i ozbiljnosti. Ono što se isprva činilo sigurnim pogotkom, pokazalo se u konačnici glavnim razlogom polovična uspjeha: tekst Gorana Stefanovskog.

Darko GAŠPAROVIĆ

KAZALIŠTE

Piščeva je intencija jasna: ispisati vječnu dramu traganja za izgubljenim domom u fatalno iščašenu svijetu sa suvremenim konotacijama. S glavnoga junaka skinuta je svaka aura, prikazan je kao oronuo i izgubljen skoro starac na granici senilne paranoje (svakoga novog pridošlicu Odisej pita isto: „Tko te je poslao?“), a svijet bogova izjednačen je sa svijetom ljudi. Odiseja se danas vjerojatno ni ne može pokazati drukčije nego li kroz parodiju i persiflažu. Problem je u tome da se Stefanovski nije bitno odmakao od reinterpretacije i demistifikacije antičkoga mita kakvo je provela europska dramaturgija 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća (Anouilh, Giraudoux, Matković...), a pri tom se nikako nije mogao odlučiti glede žanra, pa je nastala nekakva mješavina burleske, groteske, farse i drame. Lik Pjevača, u tekstu prilično nemušto oblikovan, naprosto nestane u polovici predstave, likovi Telemaha (Branko Jordan) i Penelope (Anita Mančić) ostali su nedovršeni i nedefinirani, jedino su likovi Zeusa i Posejdona u izvrsnim kreacijama Svetozara Cvetkovića i Borisa Isakovića izvedeni u dosljednom ključu totalnoga parodiranja potpuno i uvjerljivo, šti su ti vrsni glumci maksimalno iskoristili. Među ženama koje okružuju i zapravo svaka na svoj način pokreću Odiseja istakle su se Jasna Đuričić u kontrastnim ulogama kao erotične nimfe Kalipso i stare Odisejeve majke, te Dijana Vidušin kao plaha Nausikaja i zavodnički agresivna Kirka. Kad smo pak kod Penelope (Anita Mančić) i Atene (Nataša Matjašec Rošker), kojima valja pridružiti i Telemaha (Branko Jordan), dolazimo do ozbiljnog problema predstave. Postavlja se, naime, pitanje kojim i kakvim to jezikom govore glumci? Na denotativnoj razini odgovor je jasan: hrvatskim jezičnim standardom. No u izvedbi, dakle na razini konotativnoj, štošta je ostalo upitno. Najprije, nije jasno kojim je jezikom napisan izvorni tekst? Premda to kazališni listić sugerira, prilično je nevjerojatna pretpostavka da ga je Stefanovski izvorno napisao na hrvatskome. Moguće je da je napisan na engleskom, ili makedonskom, eventualno srpskom. Tko je u tom slučaju napravio prijevod odnosno kroatizaciju, ne znamo. Kao što se u nas već uobičajilo, nema jezičnog savjetnika, ili bar nije spomenut u knjižici, pa možemo samo nagađati da je tu funkciju preuzela dramaturginja Dora Delbianco. Budući da u predstavi igraju hrvatski, srpski i slovenski glumci, neujednačenost bijaše neminovna. To što se čulo pretjerano je nazvati govornim galimatijasom, ali na nekim je mjestima bilo posve blizu. Ako umjetnički itekako jest opravdana suradnja kazalištaraca iz bivših jugoslavenskih republika u zajedničkim projektima, inzistiranje na jezičnome zajedništvu, pokazala je to i ova predstava, neprirodno je i promašeno. Uostalom, kad već priča govori o univerzalnome fenomenu egzila i žudnje za izgubljenim domom, nije li joj primjerena upravo višejezičnost, a ne standardni kôd jednoga jezika?

181

182

KAZALIŠTE

Darko GAŠPAROVIĆ

Pohrvaćeni Nušić Predugo je hrvatsko glumište oklijevalo da se prihvati igranja Nušića. Već godinama traje uspješna suradnja između hrvatskih i srpskih kazalištaraca, Beograd Krležu gotovo da nije prestao igrati, a Nušiću su, neshvatljivo zašto, vrata hrvatskoga kazališta ostajala zatvorena. Ulysses je napokon probio led izvedbom posljednje Nušićeve gorko-satirične komedije Pokojnik u režiji Lenke Udovički. Na uvrnuti način ta crna komedija priča identičnu priču izvorna obrasca arhetipa o Odiseju. Povratnik je tobožnji mrtvac Pavle Marić koji se nenadano vrati u svoj obiteljski i poslovni krug, da bi zatražio povrat onoga što mu pripada. A taj krug je, poput prosaca u Odiseji, duboko zaglibio u interesni nemoral, te je temeljito opljačkao sve što je bilo „pokojnikovo“, od supruge, imutka do znanstvenoga rada. Pokojnik je od svih Nušićevih komedija najpodatniji za suvremenu ovdašnju aktualizaciju, jer je milieu beogradskoga blaziranog i pokvarenog društva srednje klase između dvaju svjetskih ratova mutatis mutandis potpuno prispodobiv onome današnjega primitivnog, pljačkaškog i prevarantskoga sloja koji je poharao sve zemlje u tranziciji, pa tako i Hrvatsku. Stoga nisu ni bili potrebni posebni adaptacijski zahvati u samome tekstu. Dovoljno je bilo radnju i likove prebaciti jezično i mentalitetno u zagrebačku sredinu da se dobije gorka satirična komedija koja izravno govori o današnjem svijetu globalnoga kapitalizma na hrvatski način. Dramaturški rezovi koje je obavila sama redateljica uz pomoć asistenta Marina Lukanovića urađeni su promišljeno, a najznačajniji je brisanje cijele predigre koja je doista i fabulativno i sižejno i strukturalno suvišna. U skladu pak sa zadatošću ambijentalnog teatra, prostor radnje iz interijera građanske drame prebačen je u eksterijer stalne otvorene pozornice Ulyssesa unutar tvrđave Minor. Scenograf i oblikovatelj svjetla Deni Šesnić izvrsno je osmislio raskošnu okućnicu tipične tajkunske vile s engleskim travnjakom, bazenom i pokretnim elementima kao što su razne sprave za fitness, barski stolić i poneki komad modernog namještaja. U tako efektno oblikovanu sliku savršeno se vizualno uklopiše s mjerom otkačeni kostimi Bjanke Adžić Ursulov. Glazba Nigela Osbornea i Davora Rocca diskretno je podcrtala ugođaj. Glede likova zadržani su oni iz komedije, osim Aljoše iz izbačene predigre i dvaju epizoda, dok su tri sobarice efektno zamijenjene batlerom (izvrstan u lutkarskome pokretu i ukočenoj mimici Drago Grabnar). Prije nego što se progovori o glumcima, koji su komediji udarili žestok ritam u nadigravanju komičnim efektima, s dvoje briljantnih komičara na čelu, Zijahom Sokolovićem u ulozi Spasoja i Jelisavetom Sekom Sablić u ulozi tetke Agnije, valja reći koju o jeziku koji je, za razliku od Odiseja, odabran i uporabljen vrlo promišljeno i učinkovito.

Darko GAŠPAROVIĆ

KAZALIŠTE

U stalno podgrijavanoj dvojbi treba li ili ne treba srpske tekstove predvoditi na hrvatski, Pokojnik je mudro izabrao srednje rješenje. Načelno bi se kroatiziranje Nušića moglo učiniti neopravdanim. Ako se u Srbiji Krleža dosljedno igra u hrvatskome izvorniku, zašto se u Hrvatskoj Nušić ne bi izvodio u srpskome izvorniku, kao što je i učinjeno u Kerempuhovoj izvedbi Gospođe ministarke? Pokazuje se da je moguće i jedno i drugo, jer se postupak opravdava ili ne opravdava kontekstom izvedbe. S obzirom da brijunska predstava jasno aludira na društveno stanje danas u Hrvatskoj, i da je radnja prebačena iz Beograda u Zagreb, glumci, logično, govore hrvatskim jezičnim standardom s primjesama žargona autentičnosti kako i priliči komediji, a tetka Agnija dolazi rodbini iz Beograda i govori, naravno, beogradskim žargonom. Uostalom, Pokojnik je napisan u doba kad su hrvatski i srpski jezični standard pod utjecajem Vukove reforme, sviđalo se to nama ili ne, bili približeni najviše u povijesti, tako da su potrebne intervencije pri kroatizaciji zapravo minimalne, svode se praktički na ijekavizaciju ekavice. Za jezičnu prilagodbu izabran je Miljenko Jergović, valjda da bi uz Zijaha Sokolovića pojačao bosansku sastavnicu predstave. Tako se i ovdje rješenje gordijskoga čvora nalazi u uzajamno snošljivom i – i, a ne u isključivom ili – ili. U glumačkoj ekipi nema slaboga mjesta. U kreaciji blaziranoga i snobovskog bračnog para, koji funkcionira kao dobro uigran tandem, Filip Nola ostao je u sjeni Katarine Bistrović-Darvaš i njena poslovična erotskog zračenja i scenske energije. Šaroliki likovi iz prevarantskoga kruga koncipirani su i provedeni prema prokušanim i scenski sigurnim komičnim klišejima. U svojoj smušenosti lukavi (srpski bi se reklo, prevejani) donosilac vijesti (Branislav Zerenski); bezlični kradljivac znanstvenoga rada i zet glavnog meštra lopovske družbe (Filip Detelić); napuhani i umišljeni (Srbi bi rekli, drčni) novinar (Borko Perić); klišeizirana mlada udavača (Maja Posavec); mračni korporacijski moćnik iz sjene (Dušan Gojić); napirlitani dendi (Zoran Pribičević). Predstavu bitno nosi izvanredni glumački trojac: već spomenuti Zijah Sokolović i Seka Sablić, te Miodrag Krivokapić kao personificirani vapijući glas u pustinji krajnje izobličena i pokvarena društva. Zijah Sokolović prvi ulazi u igru. On je glumac-stroj za proizvodnju smijeha. Izvanrednom pokretljivošću, nepresušnom paletom gegova, rijetko viđenom tjelesnom energijom, odmah osvoji pozornicu i magijom istinskoga histriona ubaci se u gledateljski doživljaj. Njegovu glumu najtočnije se može označiti kao scenski perpetuum mobile. Ali taj stroj nije mehanički samodovoljan, on duboko ljudsku dimenziju zadobiva kroz dvostruku suradnju kojom puni sebe i druge: s partnerima na pozornici i s publikom u gledalištu. Time u punini izvršava funkciju glumca u cjelokupnosti kazališnoga čina. Kad se pak združi s urođenim komičarskim nervom Seke Sablić, nastaju vrutci urnebesnoga smijeha. Virtuozno izvedena su-igra

183

184

KAZALIŠTE

Darko GAŠPAROVIĆ

prelijevala se u gledalište izazivajući salve smijeha. Doduše, u tim je trenutcima smijeh postajao sam sebi svrhom, pri čemu se posve bila izgubila satirična žaoka, ali u komediji je i to dopušteno. Žrtva i gorki kritičar izopačenoga društva je „pokojnik“ kojega izvrsno tumači Miodrag Krivokapić. Krajnje nezahvalnu ulogu suhoparnog moralizatora, lik-funkciju, Krivokapić igra onako kako je jedino moguće da bi bila uvjerljiva. Miran i suzdržan, izgledom i glasom izražava cijelu paletu suspregnutih osjećaja: čuđenje, nevjericu, razočaranje, konačnu rezignaciju. Sam kontrapunkt svima, k tome s malom nazočnošću u radnji, gotovo u statusu odsutne dramske osobe, Krivokapić se u kazališni čin unio dojmljivo i moćno. Važan udio predstavi dao je Staša Zurovac koji je kreirao koreografiju. O njemu ćemo u sklopu kritičkoga promišljanja predstave Cabaret Brecht. Brechtova aktualnost Brechtova bespoštedna marksistička kritika klasičnoga kapitalizma posredstvom jednostavnih predstavljačkih alegorija iz 30-ih i 40-ih godina 20. stoljeća poslije njegove smrti godine 1958. počela se činiti zastarjelom i neaktualnom. Osobito su se poslije globalne propasti komunizma modusi upravljanja elita društvom i svijetom uvelike promijenili, pa je zajedno sa starim tipom kapitalizma u ropotarnicu povijesti otišao i marksizam. Ali posljednjih godina kao da se rekreira situacija totalne gospodarske i političke krize koja je temeljito uzdrmala svijet prije osamdesetak godina. Gospodarskome padu, rastućoj nezaposlenosti, globalnoj pljački koja povećava golemi jaz između prebogate manjine i osiromašene većine, te sveopćoj ugrozi elementarne egzistencije ljudi koji ovise o radu, pridružiše se prirodne kataklizme koje ugrožavaju opstanak Zemlje. I tako Brechtova kritička riječ i satirični prizori opet postadoše zanimljivi i aktualni. Zadrživi rast Artura Uia, koji su na hrvatski preveli vrsni znalci Ante i Truda Stamać, manje je poznat i rjeđe izvođen komad među tzv. velikim Brechtovim dramskim tekstovima nastalima u emigraciji. Napisan za nepunih mjesec dana goldine 1941. u egzilu u Americi, predstavlja satiričnu alegoriju o usponu Hitlera i nacional-socijalizma na vlast u Njemačkoj. Radnja je premještena u gangsterski milieu Chicaga, a likovi i situacije vjerne su parafraze Hitlera i drugih glavnih aktera mračne drame nacizma. Vođa SA odreda Ernst Röhm postao je Ernesto Roma, Josef Goebbels Giuseppe Givola, a Hermann Göring Emanuele Giri. Stari predsjednik Hindenburg oličen je u osobi čikaškoga gradonačelnika, austrijski pak kancelar Dolfuss preimenovan je u novinskoga izdavača Dullfeela iz susjednoga grada, i tako dalje. Priča doslovno oponaša zbiljski model. Pokazuje kako se Ui

Darko GAŠPAROVIĆ

KAZALIŠTE

alias Hitler od maloga gangsterskog šefa pomoću zločina u koruptivnoj i oportunističkoj sredini uspinje do apsolutne vlasti, a u zlokobnome završnom prizoru najavljuje svoj pobjednički pohod na sve američke gradove. Lenka Udovički čita i postavlja komad iz žanra cabareta. Taj zabavni teatralni žanr sa satiričnom oštricom, dominantan u Njemačkoj između dvaju svjetskih ratova, koji osobito oporom oštrinom i satiričnim žalcem progovara kroz songove, pokazuje se i danas aktualnim. Šestoro dobrih glazbenika stalno nazočni u izvedbi daju joj ugođaj autentično brehtovskog predstavljačkog čina. Za glavne suradnike redateljica je pozvala prokušanu ekipu: skladatelja Nigela Osbornea, dramaturginju Tenu Štivičić, scenografa i oblikovatelja svjetla Denia Šesnića, kostimografkinju Bjanku Adžić Ursulov, te koreografa Stašu Zurovca. Ali glavne adute u igri koju razvija – a koja nas se, rekosmo, itekako tiče – redateljica je dobila u dvama vrsnim glumcima koji u su-igri s ostalim brojnim ansamblom donose jaku energiju i predstavljaju dinamički motor izvedbenoga stroja. Ozren Grabarić dobro je znan kao glumac iznimne farsično-groteskne transformacije s fizičkim sposobnostima i mimičko-gestualnim mogućnostima kakve se rijetko sreću. Njegov Ui raste od sitnoga kriminalca do moćnika koji će zavladati Amerikom (to jest svijetom), mijenja ponašanje od mekoće i laskanja, preko ledene odlučnosti u gaženju preko leševa, do frenetičnog mahnitanja u opijenosti doseg nutom apsolutnom vlašću. Ali to što vidimo nije „skinuti“ Hitler kakvih se nagledasmo od Chaplina pa nadalje, već je samosvojna figura inkarnacije zle i nakazne strane ljudske naravi. U jednome je trenutku glumac doveo svoju glumu do samoga ruba identifikacije s Brechtovim modelom. Dok uvježbava govor koji će Ui održati masi, Grabarić izvadi češljić iz džepa, oblikuje kosu u tipičnu Hitlerovu frizuru, pak prinese češljić iznad usana. U tom je trenutku doista gotovo ušao u doslovno oponašanje modela. Ali samo načas! Već je u sljedećem času opet Ozren Grabarić koji tumači ulogu Artura Uia. U tom smislu savršeno je pogodio brechtovski stil i način glume u današnjem smislu. Mislav Čavajda pršti snagom luđačkoga fanatizma osoba koje su bezuvjetno poslušne vođi. On nema dijapazon izražajnosti kao Grabarić (nema ga, uostalom, nijedan hrvatski glumac osim Vilija Matule), ali ono što ima koristi maksimalno učinkovito. Čavajda svaku dramsku situaciju riješi brzo i energično. Valja primijetiti da je napokon riješio problem dikcije i artikulacije koji je u njega ranije bio prilično uočljiv. Iz vrlo dobroga i ujednačenog ansambla istaknuti je Mladena Vasaryja u dvjema ulogama: gradonačelnika Chicaga i novinskoga izdavača iz grada Cicera. Ako i poseže za rješenjima iz svoga poznatog repetitorija glume, Vasary to uvijek, pa i ovdje, čini tako da izgleda kao da je novo, sad stvoreno. A to je upravo osobina istinskog

185

186

KAZALIŠTE

Darko GAŠPAROVIĆ

histriona. Valja navesti i sve ostale sudionike koji su svaki na svoj način ugradili svoj djelić cjelovita mozaika kazališnog čina: Goran Bogdan, Filip Detelić, Damir Poljičak, Damir Šaban, Jerko Marčić, Igor Kovač, Zoran Pribičević, Jure Ivanušić i, kao jedina žena u tom maskulinome komadu i predstavi, Maja Posavec. Digresija o poetici Staše Zurovca Koreografiju, kao i u Pokojniku, potpisuje Staša Zurovac. Zanimljivo je kako u dvjema predstavama po dramskim tekstovima u svakome pogledu različitih autora kakvi su Brecht i Nušić razvija u biti identičan scenski rukopis. Promišljat ćemo to kroz kratku analizu Zurovčeve scenske poetike kakvu je izgradio tijekom pos ljednjega desetljeća na dužnosti ravnatelja Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka. Kad motri dinamične figure tijela koja se promišljenom koreo-dramskom dramaturgijom slažu u fascinantne scenske slike ponikle u Zurovčevoj mašti, mora se povjerovati da u početku bijaše pokret. To odmah znači da prije, u nepojmljivoj dubini vremena, bijaše ne-pomak. Kao što prije svjetlosti bijaše tama i prije zvuka tišina. Na tim načelima iskona utemeljena je poetika Staše Zurovca. Uzima velike priče iz vrhunskih književnih, svevremenskih, predložaka: Dante, Gabriel García Márquez, Franz Kafka, Milorad Pavić, no poseže i za glazbom (Volite li Brahmsa?) i filmom (Ko to tamo peva?), čak i za moderno- klasičnim baletom (Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva). Pušta da kroz njega prođu svi ti raznovrsni impulsi i daje im vlastiti, osobit, pečat. U njegovim vizijama sve teče i sve se kreće: tijelo, slika, zvuk, glas, tišina. Totus mundus agit histrionem. Na tom tragu koncipirane su i provedene koreografije u predstavama Cabaret Brecht i Pokojnik. Tijelo nije slobodno jer funkcionira u teatarskoj preobrazbi izobličena i nakaznog svijeta u kojemu vladaju svekolika ljudska gadost i pokvarenost. Sluge divljega kapitalizma koji se razvija i kancerogeno buja u obliku primitivne prvobitne akumulacije kapitala, na zaostalome Balkanu (Nušić), kao i u američkoj gangsterskoj inačici monstruoznog nacističkoga stroja uništenja i smrti (Brecht), zbijaju se u stravičnu prijeteću masu u kojoj više nema mjesta pojedincu, ekspresija je bliska (anti)estetici grotesknog. Iskorak iz ljepote kao skrite esencije svijeta u očitovanu ružnoću njegove stvarnosti za umjetnika je koliko bolan toliko nužan. Zurovac je taj iskorak svojim koreografijama, koje su u biti ko-režije, učinio.

Darko GAŠPAROVIĆ

KAZALIŠTE

Fenomen Kralja Leara Prije nego progovorimo o scenskoj političkoj persiflaži Shakespeare u Kremlju, valja nam prozboriti koju o brijunskome Kralju Learu jer je to jedinstven fenomen u kratkoj povijesti Kazališta Ulysses. Njime je, naime, ljeta 2001. započela teatarska avantura toga teatra na brijunskome otočju, a ljeta 2013. odigrane su četiri predstave, kao i uvijek pred punim gledalištem. Lear je zasigurno bitan kamen kušnje za svakoga Glumca u zrelim godinama. Taj lik u sebi sažima sve što čini cjelovitost čovjeka, a glumac i ne čini drugo nego s raznim obrazinama i psihološkim nijansama prikazuje neiscrpnu složenost ljudskoga bića. Apsolutni vladar nad zemljom i ljudima koji padne na samo dno ljudske egzistencije, bogataš koji izgubi sve do zadnje krpice na sebi i krova nad glavom, oholi moćnik koji se snizi do ponizna skromnika, otac kojega prezru i ponize kćeri kojima je sve dao – ostane goli čovjek koga napusti um, te na vrhuncu očaja uzvikne vrhunski apsurdnu misao: Poludjet ću, o Ludo! U Learovu je liku genijalni dramatičar do krajnjih granica rastegnuo širinu ljudskoga uma i dubinu ljudske duše. Rade Šerbedžija u Leara je ušao u dobi od pedeset pet godina. Kad ga je odigrao u srpnju 2013., imao je šezdeset sedam. A u kasnoj mladenačkoj dobi otjelovio je lik Lude u predstavi Dramskoga kazališta Gavella koju je režirao Kosta Spaić, a Lear bijaše Fabijan Šovagović. Tako se ogleda u zrcalu, jer je Luda po arhetipskoj zadatosti vazda odzrcaljeni Kralj. I obrnuto. Iz kazališne kutije izašao je u ambijentalni prostor čarobnoga otoka, da bi u njemu od arkadijskoga prologa, gdje je još kralj, ušao u zazidanu tvrđu gdje će doživjeti postupni pad, ludilo i konačnu smrt, i time dosegao puninu čovječnosti. Vrhunac je u prizoru sraza s podivljalim prirodnim elementima kad se genijalno spoje bjesovi izvan čovjeka i u njemu. Duvajte, vjetri, da vam lica prsnu! Duvajte! Bjesnite! Prolomite se, Sve kule naše i dok pijetlove im Ne udavite! Munje sumporne I brze poput misli, preteče Gromova, koji dublje cijepaju, Sažežite mi sijedu glavu. I ti, O grmljavino, koja treseš sve, Raspljošti krupnu tu zemaljsku kuglu I prirodne sve razbij kalupe Te jednim mahom uništi sve klice, Iz kojih niče čovjek nezahvalnik!

187

188

KAZALIŠTE

Darko GAŠPAROVIĆ

(Shakespeare, William, Kralj Lear. Pr. Milan Bogdanović. Matica hrvatska. Zagreb 1950., str. 96-97.) Taj se prizor odigrava na vrhu tvrđe, tu raste rijetko raslinje i drveće pod nebeskim svodom, a čovjek doima se sićušnim i nemoćnim. Ali moćan glas ljudski sve nadvlada, i tu se šire Glumčeve ruke, vijori mu kosa, svija se on i opet podiže, a kad se jednoga ljeta s oblačnoga neba doista survaše gromovi i munje s naletima dažda – čudom spoja umjetnosti i prirode dogodi se jedinstven ugođaj koji je nemoguće izrežirati. U pamćenju ostaje Radko Polič kako na izlasku s mola na Malome Brijunu visi gol na izdubenome kamenu, koji isprati gledatelje na odlasku. Posljednjih sezona zamijenio ga je Mladen Vasary, posve drukčiji Luda kojemu je podao svoj specifičan habitus. I drugi su se tumači pojedinih uloga mijenjali, a predstava čudesnom otpornošću na vrijeme trajala. Kralj Lear dao je što nijedna kasnija predstava Ulyssesa na Brijunima nije: neprekinutost kazališnoga čina od ukrcaja na trajekt u Fažani do odlaska poslije sveg događanja. Mostarska simfonieta svira na brodu, Francuski kralj i Burgundski vojvoda, prosci Cordelijini, stoje na pramcima lađa koje sijeku valove prema Malome Brijunu u zalazu Sunca – nezaboravna su slika prologa prvome događaju Kazališta Ulysses na Brijunima u ljeto godine 2001. Taj zalaz kao početak kreativnoga izlaska čudom teatarske umjetnosti traje do danas. Tim je činom započelo istraživanje potencijala areala i same tvrđe Minor na Malome Brijunu. Promišljeno je inicijacija prožeta izvornošću mjesta. Kao jedna u lancu mornaričkih utvrda Austro-Ugarske prema Italiji prije Prvoga svjetskog rata, ta je tvrđa dala poticaj smještanju radnje Kralja Leara upravo u to razdoblje. Poslije se, dakako, otvorila i metonimijskome premještaju u različite druge povijesno-mitske prostore, od antike do današnjih dana. No izvorni pečat vazda je ostao nazočan, i onda kad je morao „glumiti“ druge prostore iz drugih vremena. Ništa ne traje vječno, ali građevinska tvarnost, ako je do temelja ne razore barbari, traje u ljudskim razmjerima jako dugo. Moguće je zamisliti Glumca / Learea u istome prostoru za deset godina, kad se realno bude približio osamdesetoj. Kakav bi tada mogao biti? Iz perspektive dosadašnjega zrenja, zasigurno će doseći točku u kojoj se stapaju početak i kraj. Ulazak u dimenziju ne-linearnoga vremena označit će konačna spoznaja da je u samome početku jasan naslut kraja, pak će Lear predati sva svoja imanja mirno i spokojno, svjestan da drukčije ne može postupiti. On će ući u svoju sudbinu pomiren, kao što Edip silazi iz svetoga gaja u Had u jasnoj spoznaji da mu to bijaše mjestom iskonskoga bivanja od početka egzistencije. Doživimo li ga, to iskustvo moglo bi

Darko GAŠPAROVIĆ

KAZALIŠTE

biti među najuzbudljivijima koje u teatru uopće proživjesmo. Premda publika toga vjerojatno nije svjesna, baš to iščekivanje čini nam se razlogom toliko duga interesa, koji će sve dok se ne ispuni konačno izražena spoznaja o biti Learove, alias ljudske, sudbine trajati i trajati. Varijacija na staru temu Poslije Krleže, Ivo Štivičić posegnuo je za Shakespeareom. U Pijanoj novembar skoj noći 1918. izvrsno je kontrapunktirao kolektivnu histeriju oko pobjednika s dijaloškim verbalnim sučeljenjem pisca i vojnika oko presudnih pitanja budućega razvoja hrvatsko-srpskih odnosa poslije ujedinjenja pod žezlom Karađorđevića krajem 1918. godine. Sad je doveo do realizacije ideju koju je dugo u sebi nosio i već nekoliko puta pokušao, bez uspjeha, pretvoriti u djelo: psihopatologiju staljinističkoga terora i posljedice koje je izazvao u ruskome narodu. Doveo je u Kremlj Glumca da pomahnitalome vlastodršcu baci u lice istinu. A to je u svakome totalitarnom režimu najteži, neoprostiv krimen. Lear ima stalno pokraj sebe Glumca pod krinkom Lude, a Staljin, ostavši sam u svojoj paranoji, pred smrt dozove svoga Glumca iz ledenih sibirskih ravnica da mu kaže istinu. Kod Štivičića on se zove Timofej Semjonič Jegorov, u stvarnosti, kako tvrdi Srećko Horvat... Tada u Kremlj dolazi glumac. I igra, ni manje ni više, Kralja Leara. Bio je to veliki sovjetsko-židovski glumac Solomon Mikhoels koji je 1948. stradao u prometnoj nesreći, a zapravo je bio ubijen po direktivi samog Staljina. Štivičić dobro zna da je teatar druga stvarnost, dakle fikcija i zato je u njemu moguće izvesti ono što je u „stvarnoj stvarnosti“ nemoguće. Sva dramaturška napetost teksta sabija se u jednoj, bitnoj, intenciji: kako u sustavu koji to apsolutno onemogućuje izvesti da se ipak kaže istina. I u fikciji sve izgleda tako kao da se to naprosto ne može, i tako sve do pred kraj. A onda istina dođe, i kao da je u stvarnosti a ne u fikciji. Između je užas neljudskoga mehanizma u kojemu se može izabrati jedino između podložništva, šutnje i ulagivanja i duga mučenja prije smrti. Posljednje godine Staljinove vladavine karakterizira sve jača paranoja izopačenog Pantokratora o čijem hiru ovisi doslovce život ili smrt svakog čovjeka u golemome Sovjetskom Savezu. Iskusni dramski lisac iznašao je kvaku o predsmrtnoj Staljinovoj grižnji savjesti i prebacivanje krivnje za smrt milijuna nedužnih ljudi na svoje najbliže suradnike. Dramaturški okular fokusiran je na članove najužega Politbiroa, gdje dominira monstruozni šef tajne policije Lavrentij Berija. Ozbiljnu jezgru drame vlasti Štivičić šaržira komično-farsičnim elementima dovedenima do granice apsurda, koje međutim gubi u drugome dijelu kad se usredotočuje na ključni odnos Gazde i Glumca u kojemu dotad svemoćni Berija na kraju gubi igru. Poenta

189

190

KAZALIŠTE

Darko GAŠPAROVIĆ

je u pobjedi iluzije da umjetnost, ovdje gluma, može promijeniti svijet. Glumac sa svega tri riječi koje mu je, tako tvrdi, šapnuo Staljin na samrti – Beriju treba ubiti – promijeni tijek budućnosti. Ali, u zbilji to je tek privid. Mehanizam političkih progona i ubojstava i gulaga nastavio je postojati, doduše u puno blažem obliku, i poslije Staljina. To je, međutim, već problem stvarne stvarnosti (povijest), a ne druge stvarnosti (umjetnost). Tena Štivičić očito je krajnje obazrivo koristila dramaturške škare, a trebala je. Tako je prvi dio, utemeljen na uspješno provedenome kontrapunktu ozbiljnoga i komičnog, osjetno predug, a drugi dio pak, suprotno, nekako je ubrzan i sa zavr šetkom u kome se podudare povijesna i fikcijska istina. Staljin / Gazda umire, a Berija je strijeljan pred istim zidom do kojega je doveo bezbrojne nevine žrtve. Štivino citiranje pjesme Ane Ahmatove o trima frontovima od koji su prvi i treći naš, zgodna je dosjetka, ali ne rješava neke aporije koje se naziru u dramaturškoj strukturi Shakespearea u Kremlju. U scenskoj slici tako skrojene priče i dramaturgije Lenka Udovički posegnula je za reciklažom već dobro znanih postupaka iz ranijih režija. Kostimografkinja Bjanka Adžić Ursulov prvi se put pojavljuje i kao scenografkinja, predano slijedeći redateljičine ideje koje prenosi u funkcionalna prostorna rješenja. Kao središnji element opet se javlja dugački stol oko kojega i na kojem se igraju ključni prizori kolektivnoga straha i ulagivanja Gazdinih najbližih suradnika. Upravo je tu došla do punog izražaja virtuozna interaktivna igra sedmoro aktera na čelu s fenomenalnim Ozrenom Grabarićem u ulozi Lavrentija. Neki su dobili priliku i za individualno soliranje, tako gestualno i govorno izvrstan Svetozar Cvetković kao Sudac. Nekima pisac ostavlja imena iz povijesne stvarnosti: Nikita (Hruščov), Vjačeslav (Molotov), Lazar (Kaganovič). Redateljica se, možda malo brzopleto, povela za time, pa je licima dala vjerne maske (osobito je to uočljivo u maski dugogodišnjega ministra vanjskih poslova Vjačeslava Molotova koji je preživio sve čistke). Nakon što spomenemo profesionalno korektan uradak Nigela Osbornea i Davora Rocca na glazbenoj pratnji i zvuku, prepoznatljivo odrađen dizajn svjetla (Andrej Hajdinjak) i videa (Igor Crnković) i ovoga puta prilično samozatajnu koreografiju Staše Zurovca – dolazimo do ključne sastavnice koju tvore glumci. Podjela je, kako i priliči takvoj drami, velika, za današnje teatarske prilike štoviše enormna: dvadeset aktera plus jedna glazbena izvođačica na violončelu. Budući da je projekt ostvaren u koprodukciji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novoga Sada, većinu uloga tumače novosadski glumci. Kao i u Pijanoj novembarskoj noći 1918., razdioba na dva dijela znači da je kombinirana kolektivna glumačka energija sa scenskim sukobom dvaju, od kojih je jedan, Gazda, uvjetno kazano, jak, a drugi, Glumac, slab. Početak je u znaku koreodramski provedena prikaza obezli-

Darko GAŠPAROVIĆ

KAZALIŠTE

čenoga birokratskog aparata, posve u kafkijanskome duhu. Jedine dvije izdvojene osobe su glavna policajka Dunjaška (u gotovo posvemašnjoj nijemosti sugestivna Jadranka Đokić) i moćni šef Lavrentij (Ozren Grabarić) koji mirno, kao igrajući se, potpisuje smrtne presude. Tu se stalno mota i odvratno ljigavi Gavrilo u dobroj komičkoj interpretaciji Bojana Dimitrijevića. Pravo na individualnu slobodu ima jedino Gazdina kći Svjetločka koja ju obilato koristi stalnim mijenjanjem. Katarina Bistrović Darvaš raskošno je i opet rasprostrla pozornicom darove svoga glumačkog umijeća i energije. U rasponu od neobuzdane nimfomanke do povrijeđene prevarene žene ocrtala je uvjerljiv scenski portret zadanoga lika. U komičnome upadu ljubavnikove (lažne) žene, koja se ubrzo razotkrije kao bivša glumica i suradnica tajne policije odmah je zablistala Jasna Đuričić. Ta izvrsna glumica s lakoćom je mijenjala maske, da bi na kraju otkrila svoje pravo lice u ljubavi, osobnoj i teatarskoj, prema glumcu epizodistu koji postane glavni junak u finalnome obratu. Timofeja igra Dragan Mićanović, s naglašenom crtom uništena čovjeka i umjetnika koji ipak smogne snage da gnusnoj i bahatoj vlasti baci u lice istinu. Glumac Glumca glumi uvjerljivo i suzdržano, možda u duelu s Gazdom (jer, to jest duel a ne običan sukob, igra se o glavu), za nijansu odveć suzdržano, kao da je uzmanjkao završni takt. U vrlo uigranoj ljigavoj smjesi Gazdinih suradnika, a zapravo ljudskih ništica, nikoga nije posebno istaći, osim već spomenuta Svetozara Cvetkovića jer funkcioniraju kao kotačići bezlična stroja: Nenad Pećinar (Nikita), Filip Nola (Melanija), Miroslav Fabri (Vjačeslav), Marko Marković (Kliment/Zarubin), Igor Pavlović (Kuzma/Kabulov), Lazar (Mladen Vasary), Jovan Živanovič (Apolonije) I, last but not least, Ozren Grabarić kao Lavrentije i Boris Isaković kao Gazda. Sjajan glumački duo koji dominira pozornicom na načelu kontrapunkta. Uistinu, u svemu su posve različiti. Fizički, Grabarić je oniži, vižljast, vazda s blago ironijskim izrazom lica; Isaković pak visok, korpulentan, gotovo jednoobrazan u uozbiljenosti, koja samo u rijetkim trenutcima prijeđe u grohotan smijeh ili ciničan cerek. Otuda je u glumačkoj ekspresiji Grabarić prava čigra, neuhvatljiv, stalno spreman na novu vragometnu scensku dosjetku koja, međutim, nikad nije sama sebi svrhom već zajedno s drugim detaljima gradi briljantnu kreaciju glumačkog uma. U tom smislu istaknuti je briljantno izveden prizor seksualnoga zavođenja Galine gdje se Grabarić skine do gola, i vrhunac glumačke izražajnosti karakterne ljigavosti kad na stolu, povlačeći se za kravatu, puže pred Gazdom. Boris Isaković gotovo je doslovce „skinuo“ Staljina kakva poznajemo iz brojnih opisa i fotografija, sve do čuvenoga cigaršpica. Od prve pojave u sredini prvoga dijela do smrti u finalu on fizički dominira, no već s obzirom na karakter lika u dijapazonu mimičke i ges tualne ekspresije ne može se mjeriti s nenadmašnim Ozrenom Grabarićem. Što reći zaključno? Shakespeare u Kremlju svakako je zanimljiv kazališni ura-

191

192

KAZALIŠTE

Darko GAŠPAROVIĆ

dak, na trostruku tragu: istraživanja refleksa šekspirskoga teatra danas, započeta i do danas održavana Kraljem Learom, potom Pijane novembarske noći 1918. kojom je Ivo Štivičić zadao dramaturšku formulu za svoj drugi komad na Malome Brijunu i Cabaret Brecht kao prototipa novijega angažiranoga političkog kazališta s likom svemoćnoga diktatora u središtu. Ali, osim u glumačkoj komponenti, njihove domete nije posve dosegao. Slovo zaključno Trinaesto brijunsko teatarsko ljeto u produkciji Kazališta Ulysses potvrdilo je i učvrstilo jasnu umjetničku fizionomiju koja se temelji na istraživanju posve posebna ambijentalnog ozračja tvrđave Minor. Od Kralja Leara do Shakespearea u Kremlju provlači se nit koja na klasičnim i suvremenim dramskim predlošcima propituje sudbinu svijeta i čovjeka određena fatalno politikom. Kad bi se ovoljetnim predstavama dodale sve one izvedene u godinama od 2002. do 2011., dobila bi se potpuna slika koja daje uvjerljiv temelj tvrdnji da je taj festival, iako kudikamo mlađi od Splitskoga ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara, u hrvatskome ambijentalnom kazalištu stekao jedno od vodećih mjesta.

PRILOZI O ZAVIČAJU

MIODRAG KALČIĆ Pulska epizoda Jamesa Joycea, ili kako je Joyce zalutao u puljsko kino

195

BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Časopis „Susreti” Ive Balentovića i istarske teme u njemu

214

REMIĐO SOŠIĆ Pet čakavskih

220

Miodrag KALČIĆ, Pula

PULSKA EPIZODA JAMESA JOYCEA ILI KAKO JE JOYCE ZALUTAO U PULJSKO KINO* Igrom nasumičnih slučajeva, u potrazi za poslom, jedan se zaljubljeni profesor koncem 1904. i početkom 1905. godine našao u Puli, u gradu – ratnoj luci, za koju do tada nikada nije čuo, nije znao da uopće postoji. „I am Joyce – James Joyce, your teacher of English language“, nonšalantno se, kako predmnijeva i suvremeno parafrazira puležanski roker, satiričar i kantautor Franci Blašković1, predstavio taj dvadesetdvogodišnji profesor engleskoga jezika austrijskim časnicima i podčasnicima u Berlitz School of Languages u Puli. Početkom dvadesetoga stoljeća, u životno i književno mu nebitnom i sasvim slučajnom gradu, slučajno se našao autor budućega prevratničkog romana toga istoga stoljeća, tada, u Puli, ni s posljednjom nakanom ni zadnjom primisli, ma koliko u sebe vjerovao, da će upravo on, Joyce – James Joyce, biti autor „Uliksa“. Joyceva sporedna pulska četveromjesečna profesura toliko je efemerna, kratka i prolazna da svaka spekulacija i uz nju vezana mistifikacija o presudnome ili značajnome utjecaju Pule na njegov književni prosede, a posebice na nepostojeći filmski interes i angažman – kako nas neuvjerljivo i uzaludno nastoje obmanuti neupućeni autori knjige „Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea“2, njemački glumac Hanns Zischler (prema kome su gotovo svi europski književnici početkom dvadesetoga stoljeća, kako je već pokušao ustvrditi, ali samo pokušao, * Poglavlje iz kronike u nastajanju „VATROMETNA PULA: kronika pulskih filmskih festivala – I. dio (1954.-1963.) s Uvodom u filmsku Pulu“. 1 Franci Blašković (tekst i glazba): „Dis is d stori ud Đojs – Đejms Đojs in Pula“, na CD-u: Gori Ussi Winnetu: „Merack za FAK“, Orfej, Zagreb, 2002. 2

Hanns Zischler, Sara Danius: „Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea“, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.

195

196

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

prijašnjom sličnom knjigom „Kafka ide u kino“3, bili opsjednuti kinematografijom) i hladna švedska književna teoretičarka Sara Danius (istraživačica Flaubertova i Proustova književnoga opusa te kratkih novinskih vijesti i estetičarka bjelinâ u tiskanome tekstu), koji se nisu potrudili ni toliko da na svoje jezike (jer hrvatski ne znaju) prevedu i iskoriste iscrpno dokumentirane hrvatske izvore o boravku Joycea u Puli – unaprijed gubi svaki smisao. Kako bismo koliko-toliko demistificirali Joyceovu pulsku epizodu, pozabavit ćemo se njome što je moguće objektivnije i dokumentarnije, jer dotiče početke prikazivačke kinematografije u Puli. Urbana ekspanzija Pule početkom dvadesetoga stoljeća u potrazi je za obrazovanim i stručnim kadrovima svih profila iz europskih središta. „Brzina razvitka i kvaliteti ljudi, učinili su, da je Pula dobila više velegradski karakter od drugih gradova na Jadranu, da je život bio više velegradski nego na Rijeci, u Trstu ili u Mlecima. Mornarica i njen mnogonarodni sastav davali su Puli i međunarodni i kozmopolitski žig. Prvi broj Polaer Tagblatta 1905. donosi oglas u kome se traži učitelj japanskog jezika. Osniva se škola po Berlitzovoj metodi, na kojoj se uči engleski, francuski, njemački, hrvatski i talijanski. Ona je smještena na drugom katu kuće br. 1 tadašnje ulice Clivo San Stefano, danas Ulice Slavka Grubiše (danas, pak, nije ulica, već Trg Portarata, op. a.). Na toj je školi neko vrijeme (od studenog 1904. do ožujka 1905., oko četiri mjeseca) bio učitelj engleskog jezika kasnije mnogo poznati svjetski pisac James Joyce.“4 Premda se u Berlitzovoj školi stranih jezika moglo učiti i hrvatski, „gradska uprava nije nigdje trpjela hrvatskog jezika, ni u administraciji, ni u školama, ni u natpisima, ni na nadgrobnim spomenicima...“5 Diplomiravši 31. listopada 1902. suvremene jezike (engleski, francuski i talijanski) na Sveučilištu u Dublinu (University College Dublin), nemirni i znatiželjni Joyce, koji je „prestao vjerovati u katoličanstvo prije mnogo godina“6 (Stanislaus Joyce), nedugo zatim odlazi u Pariz studirati medicinu, no vraća se doma već travnja iduće godine, jer majka mu se iznenada teško razboljela. Četiri mjeseca kasnije majka (Mary Jane Murray), opsjednuta katoličanstvom, zapada u karcinomsku komu i umire 13. kolovoza 1903., u četrdeset i petoj, a skrhani i deprimirani James, bez posla i novca, neumjereno se odaje alkoholu, raskalašenome i neurednom životu te preživljava (i gladuje) zamjenjujući povremeno po školama, pišući osvrte, kritike, recenzije, dajući poduke i pjevanjem u zborovima. Gotovo godinu dana kasnije, još 3 Hanns Zischler: „Kafka geht ins Kino“, Rowohlt, Reinbek bei Hamburg, 1996.; Hans Cišler: „Kafka ide u bioskop“, Institut za film, Beograd, 2003. 4 Mate Balota: „Puna je Pula“, Izdavački zavod Jugoslavenske akademije, Zagreb, 1960., str. 98-99. 5 Isto, str. 77. 6 Ulick O’Connor: „Joyce kakvog smo poznavali: sjećanja na Joycea“, Edicije Božičević, Zagreb, 2011., str. 44.

Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

uvijek u svome Dublinu, naglo se otrijeznio, pribrao i oporavio, zaboravio na nedaće, zanemario sve probleme, u četvrtak 16. lipnja 1904., znakovita nadnevka u teoriji književnosti dvadesetoga stoljeća, sudbonosno se zaljubivši (na prvome spoju, na brijegu Howth) u njemu prelijepu crvenokosu konobaricu i sobaricu, neuku Noru Barnacle iz Galwaya7, jednodnevna zbivanja cijeloga „Uliksa“, u „svim pojedinostima na više od 900 stranica – u mnogim izdanjima“8. Pedeset godina kasnije, od 1954., svake se godine 16. lipnja, od 2012. i u Puli, slavi Joycevo djelo nazvano Bloomsday, Blumovdan, prema glavnome liku romana Leopoldu Bloomu. „U trenutku kada su se sreli, njegova je ljubav velika i strastvena i on to često izražava i u pismima. Iste godine u kolovozu on joj iskreno piše o sebi: tri puta počinjao je studirati medicinu, jedanput pravo, jedanput glazbu, a tjedan dana prije počeo je ugovarati aranžman kao putujući glumac. Čini mu se da se borio sa svim religioznim i socijalnim snagama u Irskoj i, najzad, nema se u što pouzdati do u samoga sebe. Tuži se kako ovdje u Dublinu nema života za nj. Ljudi žive zajedno, a ostaju ipak udaljeni... ponosan je da ona može birati. Može ostati uz njega... a on bi jako želio da dijeli svaku sreću s njim i uvjerava je o svom velikom štovanju za njezinu ljubav koju želi zavrijediti. (...) Kao da je u svojoj velikoj zaljubljenosti zaboravio sve nedaće koje je već doživio, pa i na gladovanje u Parizu, a i ovdje, kod kuće. Opet s novom nadom piše u London tražeći mjesto u nekoj od Berlitzovih škola na kontinentu. Obraća se nekoj agenciji, iako u nju nema baš puno povjerenja. Ipak oni mu javljaju da može dobiti mjesto u Zürichu.“9 Poput mnogih irskih književnika (Wilde, Show, Yeats, Swift, Beckett...) ni Joyce nije želio, ni mogao, ni htio živjeti i pisati u Irskoj, u voljenom Dublinu (prečestim mjestom radnje njegovih romana, novela i priča), radije je „...putnik po prirodi, ali i po potrebi. Kad bi dovoljno zakomplicirao svoj život na jednom mjestu, on je, umjesto da ga razmrsi, radije otišao na drugo mjesto i tako skupljao jednu neriješenu situaciju za drugom. Jedan od nekoliko razloga zbog kojih se radovao da napušta Dublin bio je u tome što je osjećao da je prisiljen da učini ono što i želi.“10 Valjalo je krenuti na put, 7 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: „Critical Companion to James Joyce: A Literary Reference to His Life and Work“, Facts On File, Inc., New York 2006., str. 244-246. 8 Ivo Vidan: „‘Uliks’ Jamesa Joycea, ‘Krik i bijes’ Williama Faulknera (romani struje svijesti)“, Školska knjiga, Zagreb, 1996., str. 16. 9 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, u: Tatjana Arambašin Slišković: „Koliki su te voljeli, moja Pulo!“, Nakladni zavod Matice hrvatske; Odjel za opću upravu, gospodarske i društvene djelatnosti Grada Pule, Zagreb-Pula, 1996., str. 405. 10 Richard Ellmann: „James Joyce u Puli“, Riječka revija, br. 2-3, Matica hrvatska Rijeka, Rijeka, 1967., str. 169. Jedanaesto poglavlje knjige Richarda Ellmanna: „James Joyce“, Oxford University Press, New York, 1959.

197

198

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

svakako s Norom, kamo god da stigli, pa makar završili i u njima posve nepoznatoj austrijskoj ratnoj luci na Jadranu. „Stvari pri odlasku nisu išle glatko, a tako je bio siguran da je izabrao pravi put.11 (...) Kako su im planovi u Londonu bili osujećeni, Joyce i Nora krenuše u Pariz isto veče, 9. oktobra. Nisu gotovo imali ništa novaca. (...) Noću su sjeli na vlak koji ih je ujutro 11. oktobra doveo u Zürich. Ovdje su po prvi put nakon što su pobjegli bili sami i Joyce je ostao posebno sklon ovom neuglednom hotelu (‘Gasthaus Hoffnung’ u Reitergasse br. 16, op. a.) u kojem su on i Nora proveli svoju prvu ljubavnu noć. (...) Stigli su u Trst 20. oktobra i Joyceu je trebalo samo sat-dva u novom gradu da okruni svoj medeni mjesec odlaskom u zatvor. Na Piazza Grande zapao je u nevezani razgovor s tri pijana engleska mornara...“12 Prevareni James ostao je bez dogovorena i obećana mu profesorskoga posla najprije u ciriškoj, a potom i tršćanskoj Berlitzovoj školi stranih jezika, Berlitz School of Languages. Srećom, u Puli je netom prije, 3. listopada 1904.13, otvorena jednaka takva puljska podružnica s upražnjenim mjestom za još jednoga profesora engleskoga jezika. Irski zaljubljenici stižu u Pulu „najbržim i najelegantnijim od svih parobroda što plove Jadranskim morem“, kako je u tisku svakodnevno reklamiran parobrod „Graf Wurmbrand“, iz Trsta, u nedjelju ujutro, 30. listopada 1904. godine, baš onoga dana kad se u parku ispred Arene otkrivao spomenik austrijskoj carici i ugarsko-hrvatskoj kraljici Elizabeti (kraljičina statua je uklonjena kad je Pula potpala pod talijansku vladavinu), supruzi Franje Josipa I., u narodu i Puli popularnoj Sisi14. To valja spomenuti iz još jednoga razloga, jer te je večeri Arena prvi put osvijetljena ondašnjim vatrometom, zasuta je, kao i pedeset i jednu godinu kasnije, 1955., na 2. Filmskom festivalu, svijetlećim raketama, potonjim trajnim obilježjem svakoga otvaranja budućih filmskih festivala.„Navečer su bili osvijetljeni kućni prozori i parobrodi u luci. Nakratko je osvijetljena i Arena, iz luke je ispaljeno mnogo svjetlećih raketa. Uzbuđenje u gradu vladalo je do kasnih noćnih sati... Mnogi izletnici otputovali su iste noći. U 21:20 krenuo je vlak za Rovinj, u 22:25 vlak za Trst, a u 11:00 sati parobrod ‘Almissa’. Procjenjuje se da je toga i prethodnog dana u Pulu pristiglo gotovo deset tisuća stranaca.“15 11 „Zašto ste napustili očev dom?“, pita Bloom Stephena i dobiva odgovor: „U potrazi za nesrećom.“ James Joyce: „Uliks“, Otokar Keršovani, Rijeka, 1957., str. 799. 12 Richard Ellmann: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 169-170. 13 „The Berlitz School of Languages: Istituto linguistico per Adulti“, Il Giornaletto di Pola, 3. listopada 1904. 14 Talijanski anarhist Luigi Lucheni zario je dugačku tanku turpiju ravno u caričino šezdesetogodišnje srce, dok je s pratnjom bezbrižno šetala uz Ženevsko jezero, 10. rujna 1898., a kad joj je sluškinja skinula korzet, iskrvarila je i ubrzo izdahnula. 15 „L’inaugurazione del monumento all’Imperatrice Elizabetta“, Il Giornaletto di Pola, 31. listopada 1904.

Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Nakon neugodnosti u Zürichu i Trstu, gdje je prevaren i ponižen, James je Joyce u Puli dočekan neočekivano srdačno. Već sljedećega dana, u ponedjeljak, 31. listopada, Il Giornaletto di Pola donosi oglas: „Obavještavamo časnike ratne mornarice i carsko-kraljevske zaposlenike koji nisu uspjeli upisati tečaj engleskoga jezika, jer su željeni termini bili popunjeni, da je jučer navečer doputovao drugi profesor engles koga jezika, James A. Joyce B. A., profesor suvremene književnosti (Bachelor of Arts Mod. Lit.). Zainteresirani za engleski jezik mogu se upisati svakoga dana od 9 do 12 sati. Uprava.“16 Istoga dana Joyce bratu Stanislausu oduševljeno piše pismo, u koje prilaže „sjajnu bilješku“ (magnificent note) o svome dolasku, iz Giornaletta: „Naći ćeš Pulu na jadranskoj obali prema Turskoj. To je velika pomorska baza Austrije i jučer je bila svečanost otkrivanja spomenika kraljici Elizabethi. Kako sam imao najmanje četiri adrese u Trstu, moje je dopisivanje vrlo komplicirano. (...) Smjestili smo se ovdje u namještenu sobu i kuhinju, okruženi loncima, tavama i čajnicima. Škola je baš preko puta.“17 Mladome i zaljubljenu Joyceu poznavanje zemljopisa očito nije bilo na zavidnoj razini, a i nije mu ni bilo pretjerano važno gdje je, važno je bilo samo to da je s vatrenokosom Norom. Deset dana kasnije, 10. studenoga, hvasta se i ocu: „Ovo ovdje je nova škola i gotovo svi moji učenici su časnici u austrijskoj mornarici. Ovo je glavna pomorska baza na Jadranu i uvijek je deset ili dvanaest ratnih brodova u luci. Sam grad veoma je malen. Ovdje govore tri jezika – talijanski, njemački (službeni jezik) i slavenski. Međutim je talijanski koji govore jako iskvaren. Ja ću izmjenjivati lekcije s njemačkim učiteljem, jer želim također govoriti i njemački. Ovdje nema više od tri ili četiri Engleza, a svi su ‘znamenite osobe’. Šaljem ti oglas iz Giornaletta,18 a bio je još jedan – silna stvar – u kom sam nazvan ‘Dottore in filosofia’ – doktor filozofije – talijanski naslov koji odgovara mome. Poslat ću ti razglednicu Pule ovih dana.“19 Poučavateljica hrvatskoga jezika i tajnica u puljskoj Scuoli Berlitz, Istituto lingui stico per Adulti, Berlitz School of Languages, Berlitzovoj školi stranih jezika, gdje je Joyce predavao engleski i „pošteno utanačio dvije funte na tjedan za šesnaest sati tjedno“20, što je više od primanja austrijskoga poručnika21, Slovenka Amalija Globočnik, dobro se sjećala, iako u poznim godinama, njoj zgodnoga i naočita mladića. „Došao se najprije meni prijaviti, i ja sam ga primila u prvo namještenje. Bilo je to 16 „Avviso“, Il Giornaletto di Pola, 31. listopada 1904. 17 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 417-418. 18 „The Berlitz School of Languages: Istituto linguistico per Adulti“, Il Giornaletto di Pola, 4. studenoga 1904. 19 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 418. 20 Isto, str. 419. 21 Mate Balota: „Puna je Pula“, n. dj., str. 99.

199

200

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

u studenom 1904. U moju je sobu ušao visok, vitak mladić plave kose, James Joyce. (...) To je bio povučen mladi par. Nisu nikamo izlazili, ili veoma rijetko. Naravno, ipak su u toj samoći željeli nekoga prijatelja. Tako se dogodilo da su me pozvali k sebi. Bili su podstanari... Uvijek kad bih došla, James je ležao na kauču i pisao. Pisao je uvijek ležeći, pa nisam ni pomišljala da ozbiljno piše. Pozdravio bi i nasmijao se, ali bi i dalje ležao. Taj mladi čovjek bio je neprestano ironičan i arogantan. Pozvao bi Noru i ona bi nas poslužila obaveznim engleskim čajem. Nora je bila veoma lijepa, krupnih plavih očiju i jarko crvene, bakrene kose. Zaista, ondje sam se osjećala uvijek tuđa, James se trudio da bude ljubazan, ali je govorio veoma malo. Mislim da je sve podcjenjivao. Ipak su te večeri i bez dugih razgovora bile veoma ugodne. (...) To je bio čudan par. Joyce je mnogo trošio. Prezirao je novac. Živjeli su slabo...“22 Stanko Pastrović, Joyceov tršćanski đak, slikovito je opisao svoga profesora engleskoga jezika: „Joyce je uvijek nosio isto odijelo, smeđi kačket, nije baš bio otmjen. Imao je svijetlokestenjastu kosu, svijetle oči, brčiće, nervozan hod. Pravio se strog, nije mu se dalo poučavati. Dosljedno se držao direktne metode, nije dopuštao da se govori talijanski. Uporno je vježbao đake. Izvana flegma, iznutra revolucionar. Nervozno je hodao krupnim koracima između klupa. Više je radio vokabular nego gramatiku.“23 Lijepa osamnaestogodišnja Nora i Amaliji dopadljiv Joyce u Puli nisu imali vremena ni potrebe upoznavati druge ljude, napose ne Nora koja nije poznavala ni jedan od tri pulska jezika. „Od one nekolicine ljudi s kojima se Joyce družio u Puli, informatori profesora Richarda Ellmanna, pisca velike Joyceove biografije, bili su A. Francini Bruni i Amalija Globočnik. Prije nego što je pred koju godinu umrla, Amaliju Globočnik nekoliko su puta intervjuirali u Zagrebu. Ta Slovenka bila je tajnica Berlitzove škole u Puli i u njoj je poučavala hrvatski. Jedan njezin đak, kojemu je odlazila u kuću, bio je pomorski zapovjednik Miklós Horthy, budući admiral i poslije regent Mađarske između dva rata. Joyce nigdje ne govori o Horthyju, niti Horthy spominje Joycea u svojoj autobiografiji, a ne postoje ni bilo kakvi dokazi za istinitost priče da je u Puli Joyce poznavao Horthyja i učio ga engleski.“24 No Joyce je dobro znao da gospođica Amalija Globočnik nije nimalo ravnodušna spram njega: „Fräulein Globočnik, tajnica škole, ima pijanino i pozove nas katkad večerom. Ona je melankolična mala androgyna i vrlo je osjećajna sa mnom. Usuđu22 V(ladimir). Mirković: „Ja i James Joyce“, Globus, br. 28, Zagreb, 10. siječnja 1960., str. 43. 23 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, u: Ljiljana Ina Gjurgjan, Tihana Klepač (ur.): „Irsko ogledalo za hrvatsku književnost: teorijske pretpostavke, književne usporedbe, recepcija“, Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za anglistiku, FF-press, Zagreb, 2007., str. 184. 24 Isto, str. 180.

Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

jem se reći da je u meni nešto što zanima žene.“25 Potonju je izjavu (zapravo rečenicu zapisanu u pismu bratu Stanislausu) i mladenačku spoznaju James često praktično potvrđivao (samome sebi i brojnim ženama) tijekom čitava života, u gotovo mu svim ukazanim prigodama i raspoloživim prostorima.26 Jamesovi i Norini dani prilično su jednolični. „Dižemo se u devet i Nora skuha čokoladu. U podne imamo objed koji kupimo (ili rjeđe ona kuha) u locandi preko puta (juha, meso, krumpir i štogod drugo). U četiri pijemo čokoladu, a u osam imamo večeru koju Nora kuha. Tada idemo u kavanu Miramar...“27 „Kavana Miramar, u koju je Joyce gotovo svakodnevno zalazio, nalazila se na obali, u blizini zgrade Zapovjedništva. U nju je redovito odlazio s Norom nakon večere te su čitali pariški Figaro i druge dnevne novine.“28 U „Miramaru“ je nekom zgodom James nadurenoj i neraspoloženoj Nori dodao krišom ispod stola ceduljicu na kojoj je pisalo: „Draga Nora, za Boga miloga, nemoj dopustiti da budemo nesretni večeras. Ako nešto nije u redu, molim te, reci mi. Počinjem drhtati i ako me što prije ne pogledaš kao obično počet ću trčati gore-dolje po kavani. Ništa što bi ti učinila ne bi mi moglo smetati večeras. Ne želim biti nesretan ni zbog čega večeras. Kad pođemo kući, poljubit ću te stotinu puta. Dosađuje li ti ovaj momak ili bih ti ja bio dosadan ako bih otišao? Jim“29. Nekom drugom prigodom na ceduljici je pisalo: „Žao mi je što nisu pravi: x x x x x x x“30, a križići su označavali poljupce. Kozmopolitska Pula (štogod pridjev ‘kozmopolitski’, često neopravdano i pretjerano afirmativno rabljen, značio ili označavao) nije ni približno Joyceovo utočište (ako takvo što uopće postoji), ne osjeća se dobro. „Moje sadašnje prilike učinile su me pomalo teškom osobom i pronašao sam put bijega. Pijem malo ili ništa, pušim veoma mnogo, pjevam rijetko. Lako se uzrujam. Nora kaže da imam lice sveca. Ja sam mislim da imam lice razuzdanca. Ali nisam duže takav, barem mislim da nisam. Jedne noći imao sam jake bolove u želucu i Nora je molila, ‘O, moj Bože, odstrani Jimove bolove’. Druge večeri bili smo u kinu. Gledali smo scene o prevarenoj Gretchen. U trećem činu Lothario ju je bacio u rijeku i odjurio, slijedila ga je svjetina. Nora reče, ‘O, policajče, uhvati ga’. Prepirali smo se – smiješna stvar. Nora reče da su to ljubavničke svađe i da sam ja veoma djetinjast. Kaže da imam prekrasan karakter. Naziva me Jim koji jednostavno misli. Complimenti, signor! Naša je kuća nezdrava 25 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 422. 26 Joseph Valente: „Joyce an sexuality“, u: Derek Attridge (ur.): „The Camdbridge Com panion to James Joyce“, Cambridge University Press, Camdbridge, 2004., str. 213-233. 27 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 420. 28 Bruno Dobrić: „Stare pulske kavane“, Hrvatska revija, br. 4, Matica hrvatska, Zagreb, 2003., str. 44. 29 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 441-442. 30 Isto, str. 423.

201

202

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

pa tražim novi stan. Nora je zatrudnjela, mislim, i želim da živi najzdravije moguće. Moje dijete, ako ga budem imao, neće, dakako, biti kršteno, ali će biti upisano s mojim imenom. Ne volim još govoriti o tim stvarima.“31, piše 28. prosinca 1904. Joyce iz Cafféa „Miramar“ bratu Stanislausu. Joyceva zabrinutost i skrb za Norin položaj u tom za nju „čudesnom mjestu“ je golema, kao i postupna „čudesnost međusobnog prilagođavanja dvaju mladih osjetljivih bića u svojoj novoj vezi. Niz godina poslije on će je podsjećati na ‘izvjesnu riječ’ koju je izustila u seksualnom zanosu njihove prve noći u Puli.“32 Jamesov i Norin sin Giorgio (George), začet je, prema teorijskoj računici, ako normalna trudnoća traje 38 tjedana odnosno 266 dana, najvjerojatnije negdje oko 3. studenoga 1904. u Puli, a rođen je u Trstu 27. srpnja 1905.33 Gdje su to Nora i Jim gledali na kinematografskom platnu prevarenu Gretchen? Putujući filmski prikazivač, Čeh Carl, Karel, Karlo ili Dragutin Lifka34, kako se sve potpisivao (ovosno o tomu gdje se nalazio), prvi put gostuje u Puli, u tada još neizgrađenoj Carrarinoj ulici, od 30. siječnja35 do 2. ožujka 1903., nadnevka kada je zabilježena posljednja Lifkina projekcija samo za muškarce (pretežito vojno-čas ničke gledatelje), popularnih serata nera, „crnih večeri“36 (erotskih ili možda već pornografskih, u svakom slučaju nagih živućih fotografija). Golemu popularnost obnaženih, odjevenih i svih ostalih filmića dokazuje i jedanaestogodišnji ljubitelj kinematografije Silvio Delise koji je „...jučer po svaku cijenu htio ući u Lifkino kino, u Carrarinoj ulici. Ne pronašavši drugi način kako bi zadovoljio neodoljivu želju dječak je nožem razrezao šatorsko platno i načinio štetu od 20 kruna.“37 Silvio je razrezao golem i skup šator, što su mu roditelji financijski dobro osjetili, te pozamašno platili i štetu i kaznu. „Svoj putujući kinematograf Lifka je sagradio i opremio u Trstu 1901. godine, o čemu je njegov brat Aleksandar, koji je u početku radio s njim, a kasnije se odvojio – ostavio bilješke. Na temelju toga znamo da je u šatoru bilo ukupno 460 mjesta, da su bolja mjesta bila tapecirana, projektor je bio marke 31 Isto, str. 422. 32 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, n. dj., str. 179. 33 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: „Critical Companion to James Joyce...“, n. dj., str. 299-300. 34 Dejan Kosanović: „Leksikon pionira filma i filmskih stvaralaca na tlu jugoslavenskih zemalja 1896.-1945.”, Institut za film, Jugoslavenska kinoteka, Feniks film, Beograd, 2000., str. 128; Dejan Kosanović: „Trieste al cinema (1896-1918)“, La Cineteca del Friuli, Gemona (Udine), 1995., str. 66-72. 35 „Bioscopio elettrico“, Il Giornaletto di Pola, 30. siječnja 1903. 36 „Viale Carrara, Bioscopio elettrico: Oggi lunedì, 2 Marzo 1903, Ultimo definitivo giorno alle ore 8: Serata nera“, Il Giornaletto di Pola, 2. ožuljka 1903. 37 „Al cinematografo: la tenda stracciata ovvero l’undicenne e la guardia“, Il Giornaletto di Pola, 2. ožuljka 1903.

Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Gaumant, imali su vlastiti elektrogenerator koji je pokretao parni stroj, klavir i dvije violine za muzičku pratnju, električne sijalice za električnu rasvjetu (što je bilo posebno efektno po gradovima u kojima još nije bilo struje). Sve je to bilo smješteno u šest kola (cirkuskih vagona), od kojih su dvoja služila za stanovanje.“38 Potkraj 1904. godine Lifka je ponovno, po drugi put, u Puli, od 20. studenoga 1904.39 do 9. siječnja 1905.40, u razdoblju u kojem su prikazana 193 ondašnja filmića u 11 programa41, na jednome od kojih su, krajem prosinca 1904. (oko Božića), bili i tek zatrudnjela Nora i „naslućujući“ otac James (građanski su se vjenčali tek 26 godina kasnije, 4. srpnja 1931. u Londonu42). Marljivi i pedantni Hanns Zischler otkrio je u Giornalettu di Pola fantastične podatke: „S ukupno jedanaest programa, koji su se dva-tri puta dnevno uspješno prikazivali deset tjedana, putujući zabavljač Carl Lifka statistički gledano privukao je barem polovicu od ukupno 36.000 žitelja Pule. Upravo onoliko koliko je mjesta u Augustovoj areni. 20. studenog Lifka podiže raskošni šator s električnim osvjetljenjem u Via Venezia i započinje svoju atrakciju.“43 Njemački glumac-pisac Zischler igra se znanstvenika, amaterski glumi istraživača i nemaštovito izmišlja: „deset tjedana“ (netočno, sedam tjedana!), „Augustova arena“ (prema tomu i Vespazijanov hram!), 18.000 posjetitelja (valjda na osnovi nepostojećih i kasnije okruglo prebrojanih ulaznica, što je totalna izmišljotina!), „36.000 žitelja“ (precizni Hanns!), „Via Venezia“ (može i Via Zischler!)... – naravno, ničim potkrijepljeni podatci i informacije, bez argumenata, mimo nama poznatih, a Hannsu nepoznatih vrela, kakve već same po sebi izmišljotine jesu. Vratimo se Nori i Jimu. Dakle, dovoljni sami sebi i još uvijek strastveno zaljubljeni, Nora Barnacle i James Joyce napustili su nakratko hladnu ložnicu na drugome katu u Via Giulia 2 (današnja Laginjina) i odlučili odahnuti uz tada popularnu slikopisnu zabavu, posjetili su za Božića 1904. (ili dan kasnije, kako piše bratu 28. prosinca) spomenuto putujuće Elektro-kino ‘Lifka’, električnom rasvjetom osvijetljen (i pokrpan) šator po drugi put razapet u Puli. Dva tjedna kasnije, 13. siječnja 38 Rukopis Aleksandra Lifke, Die Entwicklung der Kinematografie in Österreich-Ungaria, napisan u Subotici 22. veljače 1940., Muzej grada Subotice, zbirka Lifka, u: Dejan Kosanović: „Prvi koraci filma u Rijeci: 1896-1918“, u: Ervin Dubrović (ur.): „Kinematografija u Rijeci“, Muzej grada Rijeke, Rijeka, 1997., str. 38. 39 „Bioscopio elettrico“, Il Giornaletto di Pola, 20. studenoga 1904. 40 „Irrevocabilmente fino lunedì 9 gennaio Bioscopio elettrico“, Il Giornaletto di Pola, 6. siječnja 1905. 41 U Giornalettu di Pola od 20. studenoga 1904. do 9. siječnja 1905. objavljeno je 27 oglasa i 5 novinskih tekstova o Elektro-kinu ‘Lifka’. 42 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: „Critical Companion to James Joyce...“, n. dj., str. 14. 43 Hanns Zischler, Sara Danius: „Nos za novosti“, n. dj., str. 46.

203

204

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

1905., usred oštre zime, sele se u topliji stan u Via Medolino 7 (u Via Giuliji nisu imali peć), Medulinsku 744 (kasnije Via Medolino 1), „gdje su imali peć pa čak i pisaći stol“45, iznad kolege (zamjenika ravnatelja pulske Berlitzove škole), profesora talijanskoga jezika Alessandra Francinija Brunija46. „Ovdje je možda mjesto da se pokuša ispraviti zabuna koja postoji o mjestu Joyceova drugog stana u Puli. Kaže se da je Via Medolino danas broj 1 u istoj ulici (Medulinski put ili Medulinska cesta. op. a.), a u drugom svesku Joyceovih pisama ima jedna fotografija (nasuprot 81. stranice) južnog dijela duguljaste zgrade u prednjem planu, snimljena prije nego je srušeno krilo tog dijela (koje se sastojalo od prizemlja s terasom nad njim). Sadašnji stanari toga dijela zabavljaju se kad ih džojsovski hodočasnici zapitkuju i s nekim šaljivim ponosom pokazuju im svoje obitavalište. Ako se pogleda katastarska karta Pule prije 1914. i razmotri što stoji u zemljišnjim knjigama, otkriva se da je današnja zgrada (prema talijanskim natpisima) Via Medolino 1 nekad zauzimala tri broja (Via Medolino 5, 7 i 9). Joyceov stan, dakle, nije bio u južnom, nego u srednjem dijelu zgrade. Taj dio ima dva stepeništa, ali zasad nije bilo moguće ustanoviti na kojem je od njih stanovao Joyce. Teorijski, još bi uvijek bilo moguće to otkriti, ako čovjeka ne bi priječio osjećaj da treba na važnije stvari trošiti vrijeme. Oni rijetki osamdesetogodišnjaci, što ih čovjek, uz nešto sreće, može susresti na pulskim ulicama i koji tvrde da se još sjećaju ‘Engleza’ kruta izgleda, kako hoda s mladom ženom lijepe kestenjaste kose, vrlo rado iznose pojedinosti. Zvuči dosta uvjerljivo kad se Nino Giorgiesi sjeća kako je s drugim dječacima uzalud nastojao s novim učiteljem engleskoga zapodjenuti razgovor blizu njegova stana, u koji je Joyce, po njemu, češće ulazio sa strane nekadašnje Campomarzo (kasnije Lenjinova, a sada Flanatička ulica, op. a.), nego s paralelne Via Medolino.“47 Vrsni poznavatelj Joycea i njegova djela, Ivo je Vidan tekst „Joyce i južni Slaveni“ napisao još polovicom sedamdesetih godina prošloga stoljeća (najprije na engleskom48, zatim i na hrvatskom49), kada se još moglo naslutiti i teorijski otkriti koje je stubište vodilo u Joyceov unajmljeni drugi stan. Danas, nakon četrdeset godina, zgrada Joyceva dvomjesečna boravka u sadašnjoj Flanatičkoj ili Mletačkoj ulici (bivši dijelovi Medulinske, Via Medolino) nadomak gradske tržnice, zgrade Ureda 44 V(ladimir). Mirković: „Ja i James Joyce“, Globus, br. 28, Zagreb, 10. siječnja 1960., str. 43. 45 Richard Ellmann: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 176. 46 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: „Critical Companion to James Joyce...“, n. dj., str. 278. 47 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, n. dj., str. 180. 48 Ivo Vidan: „Joyce and the South Slavs”, Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, br. 33-36, Facultas philosophica Universitatis studiorum Zagrabiensis, Zagreb, 1974., str. 265-277. 49 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, Knjževna smotra, br. 5, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1982., str. 80-86.

Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

Istarske županije (poznatije kao Komitet) i Narodnoga trga, negdje je početkom i polovicom osamdesetih godina djelomice ili potpuno srušena zbog parkirališta i okolnih prometnica. Ako je što još ostalo od zgrade u Via Medolino 7, nakon tolikih prometnih, građevinskih i renovacijskih intervencija, onda je to danas samo dio zgrade u Flanatičkoj 16 (restauracija „Kantina“ i prodavaonica Gift shop Bonita, do njega). Socijalistička skrb o irskome književniku u Puli ustuknula je pred urbanizacijom grada. Ipak neka obilježja prisutnosti Joyca u gradu postoje: prije svega kafić „Uliks“ s brončanom skulpturom u naravnoj veličini irskoga književnika, u izvedbi labinskoga kipara Mate Čvrljka, za kavanskim stolom na Portarati (postavljena je lipnja, a svečano otkrivena 13. rujna 2003.); malo dalje je spomen-ploča Jamesovoy profesuri na zgradi tadašnje Berlitzove škole za strane jezike („U ovoj je kući 1904/5. radio kao nastavnik engleskog jezika znameniti irski pisac James Joyce“); te davna, gotovo već zaboravljena predstava „Pulisej“ negdašnjega Puljanina Borisa Senkera u režiji Roberta Raponje, premijerno izvedena 25. listopada 1998. u Istarskome narodnom kazalištu.50 Osim Nina Giorgiesija, povjesničara amatera, kako se sam predstavljao, Joyca se prisjećao i kočijaš Đovani Petek: „Nisam nikada znao kako se zapravo zove Englez. U Puli su ga zvali samo Englezom. Da nije imao bujnu kosu i, po običaju, tamnoplavo odijelo, ne bih se uopće sjetio da me pitate za Engleza. Tada Džojs nije bio slavan, niti je imao novaca... Jednom sam razgovarao s njim, bilo je to, dobro se sjećam, sredinom decembra 1904. godine. Padala je jaka kiša. Prolazio sam rivom, kad se jedan čovjek sklonio u kočiju. Rekao mi je da se uputim prema Medulinskoj ulici. Promatrao je tmurno nebo. Stigli smo do kućice u Medulinskoj ulici. Platio je i nestao u mračnom hodniku. Desetak godina kasnije našao sam u kočiji talijanski list Stampa Sera. Otvorio sam ga. Na trećoj stranici opazio sam veliku sliku ‘čudnog Engleza’, krupnih melankoličnih očiju i naslov ‘Irski pisac Džems Džojs objavio treću zbirku stihova’. Sjetio sam se da je među mojim putnicima jednoga kišnoga dana bio i slavni Dablinac.“51 Koliko možemo vjerovati ovim Puljanima, svjedocima Joyceva vremena u Puli, vrlo je upitno i dobro je njihove neprovjerene improvizacije uzimati s primjerenom rezervom i odmakom (primjerice, Petekovo „dobro sjećanje“: Joyce se u prosincu 1904. još nije bio preselio u Medulinsku, a za života je objavio samo dvije zbirke pjesama; vidjet ćemo kasnije koliko je netočnosti o prošlosti pul50 Boris Senker. „Pulisej“, u: Ljiljana Ina Gjurgjan, Tihana Klepač (ur.): „Irsko ogledalo za hrvatsku književnost...““, n. dj., str. 217-260; Boris Senker: „Pulisej, Poliseo“, programska knjižica, Istarsko narodno kazališre, Pula, 1998. 51 E. Opasi: „Džems Džojs u Puli: najstariji Puljani sjećaju se dobro Džems Džojsa i opisuju kako su izgledali susreti s majstorom romana svjetske književnosti“, Arena, br. 102, Zagreb, 7. prosinca 1962., str. 6.

205

206

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

skoga kina izrekao amaterski povjesničar Nino Giorgiese). Mate Božac, pak, „...sjeća se Engleza, jer je često pjevao u ‘Narodnom domu’ za vrijeme porodičnih koncerata. Sjedio je za klavirom velike dvorane i pjevao. Imao je krasan bariton.“52 I Globočnikova se prisjećala njegovih odlazaka u „hrvatski Narodni dom, gdje je volio gledati kako mornarički časnici plešu, a katkad s njima i zapjevati; nije ga, međutim, nikad vidjela kako i sam pleše.“53 Amalija je često Jamesu bila za petama. Za svoj dvadeset i treći rođendan, 2. veljače 1905., Joyce piše bratu Stanislausu, 7. veljače, da je bio na „...ugodnom izletu na Brijune s Norom, gospođicom Globočnik i drugim nastavnikom engleskoga, Eyersom. Njegovu primjedbu ‘every little feast is a holiday in this country’ (svaka je zakuska u ovoj zemlji blagdan) trebale bi turističke agencije u Istri iskoristiti u reklamne svrhe. Čak i ako današnja međunarodna slava Brijuna i nije vezana uz kozji sir kojim se Joyce tamo sladio (!)“.54 U knjizi „Nos za novosti: kratke vijesti Jamesa Joycea“, progovara se ni manje ni više, ako povjerujemo uvodnim smjernicama Hannsa Zischlera i Sare Danius, nego o puljskim neistraženim kinematografskim početcima i golemom značaju Pule u Joyceovo vrijeme: „U Puli iz 1904. kao u orahovoj je ljusci skupljen niz povijesnih sila koje su obilježile književnost modernizma“55, tako da su „Joyce, Pula i kratka vi jest pokušaj poretka stvari koji nam omogućava da pratimo nastanak novog predmeta književnog proučavanja.“56 U prvi mah – kad ne bi poznavali makar malo povijesti Pule – svim ponosnim Puljanima ovo zvuči nevjerojatno zanimljivo i prokleto ambiciozno, ali na takav preuzetan i tendenciozan uvodni zamah smještanja Pule u samo središte europskoga književnog modernizma ne nasjedaju više ni naivni puljski mehaničari, ni brbljave puljske frizerke, a kamoli književni povjesničari i teo retičari. Glede Joyceova zanimanja za ondašnju kinematografiju, koncem 1904. i početkom 1905. u Puli, postoji samo jedan jedini njegov posve usputni (navedeni) zapis, pismo bratu Stanislausu kako je jednom s Norom bio u putujućem Elektro-kinu ‘Lifka’: „Druge večeri bili smo u kinu...“ To je sve, i apsolutno ništa više! Tek 1909. godine, dakle u Trstu, počinje se Joyce intenzivnije zanimati za kinematografiju, ali ne kao nadahnućem za svoje književno djelovanje ili jednostavnom zabavom, već isključivo kao prikazivačkom djelatnošću i dodatnim izvorom zarade. „Skromna profesorska plaća i još skromniji honorari koje je primao za svoja prva književna djela natjerali su Joycea da potraži i neke druge izvore prihoda. To ga je u jednom 52 Isto. 53 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, n. dj., str. 180-181. 54 Isto, str. 181. 55 Hanns Zischler, Sara Danius: „Nos za novosti“, n. dj., str. 13. 56 Isto, str. 18.

Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

trenutku navelo da se okuša u filmskim poslovima. Arhivsku građu o tome nisam pronašao (u Trstu), a na osnovi oskudnih podataka iz Joyceovih pisama zasad nije poznato ni kada je niti pod kojim uvjetima stupio u vezu s najznačajnijim tršćanskim vlasnicima kina i filmskim distributerima, kasnijim osnivačima Tršćanskog kinematografskog društva (Società Cinematografica Triestina). U svojim pismima Joyce spominje Antona Mahniča (Antonio Machnich), aktivnog prikazivača filmova u Trstu, Sloveniji i Istri još krajem devetnaestoga stoljeća (bio je u Puli sredinom listopada 1899., op. a.) te njegove suradnike Giovannija Rebeza, Giuseppea Carisa i Františeka Novaka (Francesco Novak). U svakom slučaju, već polovicom 1909. godine James je Joyce u Dublinu osigurao partnere i prostor u kojemu je, uz njegovo posredovanje, Društvo iz Trsta otvorilo krajem iste godine prvi stalni kinematograf u glavnom gradu Irske.“57 Nesumnjiva je Joyceova zasluga što je Dublin, doduše tek 1909., za razliku od većine ostalih europskih glavnih gradova, dobio prvi stalni kinematograf, ali nikakve to konotacije nema, kako bi htjeli Hanns i Sara, s njegovim (i Norinim) usputnim posjetom Elektro-kinu ‘Lifka’ (šatoru!) koncem 1904. godine u Puli. Nije Joyce samo kinematografijsko-organizacijskim poslovima pokušavao stabilizirati svoje vječno loše financijsko stanje, nego je još ranije „neko vrijeme radio kao predstavnik jedne irske tekstilne tvrtke, a namjeravao je i trgovati raketama za vatromet“58, što dakako (ponovno) apsolutno nikakve veze s Pulom nema – jedino možda vrsnim poznavateljima determinističkoga kaosa, Pule i Joycea, Hannsu Zischleru i Sari Danius, koji bi ipak mogli, u nekim budućim podrobnijim istraživanjima, pronaći neku nelinearnu, novodobsku, newageovsku ili moguću kvantnu poveznicu između Jamesove nakane trgovanja vatrometnim raketama i puljskoga amfiteatra za vrijeme filmskoga festivala – osim što se to može spomenuti kao kuriozum. Doista treba biti slabe pameti kad se znanstveno-teorijski dubokoumno ustvrdi (dugogodišnjim mukotrpnim istraživanjem) trivijalna, pače najobičnija i toliko očita banalija kako su kratke novinske vijesti i kratki filmski žurnali izvor suvremenoga romana (oštroumni „sherlockholmesovski“ nosevi Hannsa i Sare), te onako usput s (kripto)znanstvenih visina omalovaži i obezvrijedi sadašnja Pula, vjerno slijedeći opravdanu Joyceovu mržnju spram mnogonacionalne Austro-Ugarske Monarhije i kozmopolitske Pule: uvijek spominjana „Sibira na moru“ ili mjesto „bogu za leđima“. Mnogo toga arogantni Joyce nije volio, pa zašto ne bi mrzio i nesimpatičnu mu 57 Dejan Kosanović: „Trieste al cinema (1896-1918)“, n. dj., str. 123; Dejan Kosanović: „Džojs ide u bioskop“, Vreme, br. 693, Beograd, 15. travnja 2004. 58 Maroje Mihovilović: „Nepoznati James Joyce“, Termin, br. 2, Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb, 1976., str. 58.

207

208

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

i „zabačenu“ Pulu, u koju nije dospio svojom voljom, već igrom slučaja, stjecajem okolnosti, u neku ruku po kazni...!? Htio je napustiti Pulu prvom zgodom, još uoči nove 1905. godine: „Pokušat ću preseliti u Italiju što prije bude moguće, jer mrzim ovu katoličku zemlju s njezinih stotinu naroda i tisuću jezika, kojom upravlja parlament koji se ne može dogovoriti i zasjeda cio tjedan pri najviše psihički korumpiranoj kraljevskoj kući Europe. Pula je mjesto Bogu iza leđa – pomorska Sibirija – 37 ratnih brodova u luci, sve vrvi od modrih odora.“59 Iako je, što se prečesto (zapravo uvijek) neopravdano izostavlja, tih silvestarskih dana prijelaza s 1904. na 1905. godinu, kada je psihički slomljen i živčano rastrojen James tu epistolarnu sintagmu zapisao tetki Josephini Murray, u Puli zabilježena snježna vijavica, mećava s orkanskim vjetrom brzine 77 km/h i s jednom od najnižih temperatura ikad zabilježenih (od 1864., otkada se dnevno mjeri), minus devet stupnjeva celzija. Vjerojatno nije nimalo slučajan ni naslov članka od 2. siječnja 1905. na prvoj stranici (od dvije) dnevnika Il Giornaletto di Pola: „Sibirska hladnoća“, u kojemu čitamo: „Snježna oluja koja je harala u noći 30. na 31. nastavlja se... Tako je jutros termometar pokazivao 8,7 stupnjeva ispod nule. Kao u Mandžuriji! (...) Hladnoća je onemogućila lijepljenje obavijesti i plakata na oglašivačkim mjestima u gradu, jer ljepilo se smrzava trenutno. Smrzavanje vode u cijevima poremetilo je i rad naših strojeva, zato Giornaletto danas kasni.“60 Dakle, na Jadranu i Sredozemlju neuobičajenoj pojavi, vrlo rijetkoj, ali nepobitnoj prirodnoj, vremenskoj, klimatskoj (meteorološkoj) činjenici, što je, čini se, ipak bila prva i izravna Joyceova asocijacija na „Sibir na moru“, a tek potom metafora ili alegorija na Pulu. Ne zaboravimo, tih dana i noći su Nora i Jim u sobi na drugom katu, u Via Giuliji 2, bez peći, u postelji, grijući se vlastitim tijelima. Knjiga o Joyceu u Puli „Nos za novosti“, poput većine takove vrste površnih uradaka, pokušava biti senzacionalna, privlačna i ekskluzivna, no autori, želeći valjda izazavati pozornost, istražuju istraženo i ne otkrivaju otkriveno, ničim izazvani jeftino mistificiraju pulsku epizodu Jamesa Joycea, njegovu navodnu i ničim dokazanu intuitivnu opčinjenost ranom kinematografijom i tadašnjom sasvim normalnom pojavom, poput „sibirske hladnoće“, kratkih novinskih vijesti (po svemu sasvim normalne posljedice znanstveno-tehnološkog napretka: poštanske su kočije zamijenjene telegrafskom mrežom), Joyceova razdoblja opčinjenosti i zaluđenosti jedino, iskreno i točno rečeno, kad je posrijedi započet zanos ljubavne prakse, Norinim međunožjem i tek potom povremenim pisanjem u kavanama (i „ležeći na kauču“), za koje pak razdoblje, osnovne teme „Nosa za novosti“, ti isti strani autori nisu u 59 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 424. 60 „Freddo siberiano“, Il Giornaletto di Pola, 2. siječnja 1905.

Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

stanju točno izračunati ni koliko je irski književnik boravio u Puli, pa u pogovoru (a prije toga u predgovoru i uvodu61) zaključuju: „Nakon pet i pol mjeseci predavanja engleskoga jezika na Berlitzovoj školi u Puli, Joyce je premješten u Trst. To je bilo u ožujku 1905.“62 Naravno, postoji izvor, James piše bratu Stanislausu u utorak 28. veljače da je premješten u Trst u koji putuje sljedeće nedjelje.63 Za vrle nam autore neizračunljiva računica: Joyce je u Puli boravio točno četiri mjeseca i pet dana (za perfekcioniste i detaljiste, točno 18 tjedana ili 126 dana), od nedjelje 30. listopada 1904. do nedjelje 5. ožujka 1905.64, kada James s Norom (i začetim Georgeom) putuje u Trst, na profesuru u tršćansku Berlitzovu školu stranih jezika. Autori, naravno, ne znaju niti kada je i zbog čega Joyce naglo napustio Pulu: „Pošto je Joyce iz još uvijek nerazjašnjenih razloga početkom ožujka 1905. otišao iz Pule...“65 Razlozi su, davno još, itekako razjašnjeni. Naime, „...pokazalo se da vojska i kozmopolitizam ne idu zajedno. U gradu u čijoj je luci bilo zabranjeno fotografirati se bez dozvole, vlasti su otkrile krug špijuna pa su svi stranci u ožujku 1905. morali napustiti Pulu. Dvor je, čini se, ideju multikuturalnosti ograničio na kulture unutar Monarhije.“66 Ili je, kako promišlja Ivo Vidan, „...bila riječ tek o individualnom slučaju izgona (a morao je otići i njegov kolega i šef Fancini Bruni), koji je obavljen diskretno i bez mnogo galame s obje strane.“67 U svakom slučaju, „Joyce je morao odmah napustiti grad. Srećom, Artifoni (ravnatelj Berlitzove škole u Trstu i novoosnovane u Puli, op. a.) mu je još jednom pomogao: primio ga je u Berlitzovu školu u Trstu.“68 „Joyce i Nora Barnacle krenuli su u grad koji će biti njihovo prebivalište sljedećih deset godina i gdje će se roditi njihova djeca.“69 Joyceu je Pula bila samo nepredvidiv slijed okolnosti, slučajna četveromjesečna epizoda, nasumična zgoda. „Slučajno je došao i isto tako slučajno otišao, a ni jedno ni drugo svojim izborom.“70 No, nimalo slučajno nije se više nikada vratio u Pulu, niti ju je slučajno ikad spomenuo u knjigama, pismima, zapisima ili usputnim bilješ61 Hanns Zischler, Sara Danius: „Nos za novosti“, n. dj., str. 8 i 12. 62 Isto, str. 155. 63 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, n. dj., str. 181; Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 430. 64 „Joyce would return to Trieste on 5 March 1905, a Sundey morning.“ Renzo S. Crivelli: „James Joyce: Triestine Itineraris / Itinerari Triestini“, MGS Press Sas, Trieste, 1996., str. 164. 65 Hanns Zischler, Sara Danius: „Nos za novosti“, n. dj., str. 52. 66 Igor Duda: „Elementi kozmopolitizma u Puli između 1850. i 1918. Godine“, Radovi, br. 32-33, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1999-2000., str. 111. 67 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, n. dj., str. 182. 68 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 414. 69 Richard Ellmann: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 181. 70 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 432.

209

210

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

kama, osim što se sprdao s njenim imenom u pismu (15. ožujka 1905.) bratu, kad se već snašao u Trstu (Piazza Ponterosso 3). „Onda se prisjeti pa kaže bratu neka ne zaboravi dobro pljusnuti Skeffingtona po stražnjici kad ga sljedeći put sretne i neka mu rekne: ‘Moj brat, onaj koji bijaše u Po là, kaže da će vam poslati vaše dvije gvineje.’ Od Pule, Pole kako se u ono vrijeme naziva, čini igru riječi rastavljajući je na dva sloga. Prvi, Po mogao bi značiti na njemačkom familijarni eufemizam za straž njicu (Popo, a često se čuje Po, osobito u dječjem govoru). U Puli je učio njemački, pa je vjerojatno i tu riječ naučio. Drugi dio là je francuski prilog tamo.“71 Simpatična usporedba velikoga značaja Pule u Joyceovu stvaralaštvu. Što zapravo njemački glumac Hanns Zischler i švedska književno-povijesna znanstvenica Sara Danius uopće hoće? „No prije svega smo željeli napisati povijest kulture ranog dvadesetog stoljeća i pokazati da su dva suvremena medija – tisak i kino – utjecali na roman modernizma. U ostvarivanju tog plana usredotočili smo se na pustolovinu zvanu kratka vijest. Pula je u neku ruku bila naša kratka vijest. Mali uzrok (Pula), a velika posljedica ( Joyce).“72 Prema njihovim pametnim, pače iznimno mudrim zaključcima (ne samo u kalendarskoj računici), što bi bilo kad (ne) bi bilo, svjetska bi književnost zasigurno bila zakinuta za najznačajniji prevratnički roman dvadesetoga stoljeća, glasoviti „Uliks“, da Joyce kojim slučajem nije bio u Puli, jer baš je u Puli „stekao povijesna iskustva koja tvore središte ‘Uliksa’“73, naravno čitajući kratke novinske vijesti i odlazeći na filmske žurnale u (putujuća) kina (u Puli samo jednom). Književnopovijesno i književnoteorijski rečeno, dakle ozbiljno znanstveno, riječ je o nelinearnu procesu determinističkog kaosa (olako prihvaćenoj i često loše primijenjenoj fizikalnoj teoriji u društveno-humanističkim znanostima), koji započinje malim pulskim uzrokom i doseže iznimnu svjetsku posljedicu: „Uliks“. Prepametna pseudoznanstvena huncutarija! I za tu, iznimno egzotičnu i ezoteričnu, igrariju Hannsa i Sare trebale su ni manje ni više nego 174 dosadne stranice. Ivo Vidan nije pronašao niti jednu poveznicu Pule i “Uliksa“, ni šire slavenske veze, pronašao je samo jednu južnoslavensku, hrvatsku riječ u „Uliksu“: živio. „Ona se javlja u mješavini usklika na raznim jezicima, a svi znače isto: ‘hoch, banzai, eljen, živio (sic!), chin-chin, polla kronia, hiphip, vive Allah’.“74 Nema nikakvih ni dalekih asocijacija ni posrednih aluzija na Pulu – „...čak najprimjetniji spomenici rimske prisutnosti u tom kraju nisu nikad dirnuli njegovu historijsku maštu“75 – ništa, samo 71 Isto, str. 431. 72 Hanns Zischler, Sara Danius: „Nos za novosti“, n. dj., str. 156. 73 Isto, str. 156. 74 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, n. dj., str. 185. 75 Isto, str. 187.

Miodrag KALČIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

jedna riječ: živio. Toliko je Pula značila Joyceu. Sve što je irski pisac napisao i dotakao glede književnosti u Puli jesu „bilješke o opažanju Ljepote76, njegova poglavlja za roman o vlastitoj neposrednoj prošlosti77, golema njegova lektira europske i irske književnosti i njegovo stalno zanimanje za pojedinosti na književnoj pozornici Dublina“78 te nezavršena priča o njegovom ujaku Williamu Murrayu, radno naslovljena „Chrismas Eve“79, kasnije potpuno prepravljena u „Hallow Eve“ i objavljena kao „Clay“80 u zbirci novela „Dubliners“ (Dub linci). Zanimljivo je, kako napominje Ivo Hergešić, da je u Puli tiskao dvije male brošurice, odnosno letka: „Između ‘Komorne glazbe’ i ‘Dublinaca’ objavljuje Joyce dvije satiričke brošure koje preštampava Gorman u svojoj biografiji (‘The Holy Office’81, 1904.; ‘Gas From a Burner’82, 1912.). Obje su štampane u Puli gdje je Joyce neko vrijeme živio, pa se i danas pokazuje kuća u kojoj je – kažu – stanovao. No tko

76 Tiskane su pod naslovom „The Pola Notebook“ u knjizi Robert Scholes, Richard M. Kain (ur.): „The Workshop of Daedalus“, Northwestern University Press, Evanston 1965., str. 80-91. 77 Započet i napušten rukopis, čiji je sačuvan dio poslije objavljen pod naslovom „Stephen Hero“ ( Junak Stephen), predstavlja prvu inačicu kasnijeg, modernijom tehnikom pisanog romana „Portret umjetnika u mladosti“. 78 Ivo Vidan: „Joyce i južni Slaveni“, n. dj., str. 179. 79 Tatjana Arambašin Slišković: „James Joyce u Puli“, n. dj., str. 414. 80 A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: „Critical Companion to James Joyce...“, n. dj., str. 63, 231, 233. 81 Satirička poema o književnicima u Dublinu (napose W. B. Yeatsu i G. Russellu), napisana u kolovozu 1904. u Dublinu, tiskana na jednome listu papira, letak 220 x 289 mm, u iznimno maloj nakladi (100 ili 50 primjeraka) o Joyceovu trošku u Puli, prodana je 2004. godine kao raritet u aukcijskoj kući Christie’s za 28.680 funti (52.800 dolara) uz napomenu: „The Holy Office was Joyce’s first separate work to be published. Written in the persona of ‘Katharsis-Purgative’, the poem is an excoriating attack on the state of contemporary Irish literature. (...) The poem was first sent to Constantine Curran, editor of St. Stephen’s (the University College Dublin magazine); following Curran’s rejection of the ‘unholy thing’ (R. Ellmann, op. cit., p.165), Joyce arranged to have it printed in Dublin. However, the perpetually-impecunious author was unable to pay the printer and the Dublin-printed copies appear to have been discarded by November 1904. Undaunted, Joyce then arranged to have the poem printed in Pola (where he lived between November 1904 and March 1905), in a small edition of probably less than 100, 50 of which were sent in June 1905 to Stanislaus Joyce for distribution in Dublin to various recipients, including Russell, Gogarty and other targets of the piece.“ http://www.christies.com/lotfinder/lot/joyce-james-the-holy-office-4256642-details.aspx?intObjectID=4256642; A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: „Critical Companion to James Joyce...“, n. dj., str. 37. 82 Ova pogrdna i uvredljiva poema na račun nakladnika Georgea Robertsa, jer mu nije htio tiskati „Dublince“, napisana na putu iz Dublina u Trst 1912., po svemu sudeći nije tiskana u Puli, kako navodi Hergešić, već u Trstu; A. Nicholas Fargnoli, Michael Patrick Gillespie: „Critical Companion to James Joyce...“, n. dj., str. 36.

211

212

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

bi dokazao ili opovrgao ovu turističku atrakciju.“83 „U Puli se mnogo toga moglo vidjeti, ali malo toga naći. Već sam htio otputovati neobavljena posla kad sam u jednoj od prodavaonica suvenira zapazio knjigu kockastog oblika s reprodukcijama i naslovom ‘Pula sa starih razglednica’, koja je upravo izašla i, kako su mi nekoliko dana prije rekli u tri knjižare, odmah bila rasprodana.“84 Tako piše ojađeni šarlatan Zischler, samo zato jer ne zna ni što ni gdje tražiti. Vrela postoje i na pravim su mjestima, ali ne bi bilo zgorega poznavati, osim engleskoga i njemačkoga, još koji jezik, recimo jezik ili jezike sredine koju se istražuje (ili nekoga tko ih poznaje), tada se zasigurno ne bi dogodio beznačajan knjižuljak „Nos za novosti“. Ovako, zbog nepoznavanja hrvatskoga (u ovome slučaju i srpskoga) jezika85, jezika na kojemu su puno prije napisane daleko kvalitetnije i ozbiljnije knjige, radovi i studije (navedimo samo već spomenute – Miju Mirkovića, Ivu Vidana, Dejana Kosanovića i Tatjanu Arambašin Slišković), i posve promašene metodologije, nastaje „Nos za novosti“, njemačko-švedska papazjanija suvremenih misionara i kolonizatora južne Istre, njemačkoga glumca-istražitelja Hannsa Zischlera i velike švedske znanstvenice Sare Danius (koja više spominje Flauberta i Prousta negoli Joyceov pulski slučaj), koji ne samo da nisu pronašli ništa novoga o Jamesu Joyceu u Puli, već su i ono davno poznato (njima samo djelomice poznato) izmistificirali u mješavinu svega i svačega, u nemuštu, novodobnu, paraznanstvenu improvizaciju pulskih početaka kinematografije s novin(ar)skim kratkim vijestima, što s Pulom i epizodom Jamesa Joyca u njoj apsolutno nikakve, ni formalne, ni povijesne, ni sadržajne veze nema.86 83 Ivo Hergešić: „James Joyce ili svijet na izmaku“, Krugovi, br. 9, Zagreb, 1953., str. 777-787, u: Ivo Hergešić: „Književni portreti: izbor“, Ex Libris, Zagreb, 2005., bilj. 128, str. 332. 84 Hanns Zischler, Sara Danius: „Nos za novosti“, n. dj., str. 9. Riječ je o četverojezičnoj fotomonografiji (zato je i privukla njemačkog glumca-istraživača) „Pula sa starih razglednica / Pola sulle vecchie cartoline illustrate / Pula auf alten Ansichtskarten / The Postcard Arrived in Pula“, s briljantnim povijesno-poetskim uvodnim ogledom „Odsjaj zlatnog runa“ Daniela Načinovića, objavljenoj još davne 1988. (Sportska tribina, Zagreb), a ne kako Hanns misli 2006. i koja samo Hannsu može izgledati „kockastog oblika“, jer glumac ne razlikuje geometrijska tijela, kocku od kvadra, inače ništa neobično, knjiga k’o knjiga. 85 Uistinu treba biti priglup i koristiti samo Kosanovićevu knjigu „Trieste al cinema (1896-1918)“, a „istraživati“ povijest kinematografije u Puli, a niti slučajno spomenuti osnovni izvor, istoga autora, „Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918.“, Institut za film, Festival jugoslavenskog igranog filma, Beograd-Pula, 1988. 86 Utoliko ipak začuđuje panegirik teatrologinje Jelene Lužine: „Joyce, via Pola“ (Nova Istra, br. 3-4, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2009., str. 238-244), koja je „nasjela“ kičastom novodobnu stilu stranih autora (koji, možete zamisliti, tematiziraju naše teme, našu i nekada Jeleninu Pulu) i zacijelo tek usput prelistala knjižuljak „Nos za novosti“, hvaleći u recenziji gotovo svim Puljanima opće poznata mjesta poznatoga Irca, uopćene poveznice austro-ugarske Pule s autorom sakrosanktnoga „Uliksa“.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Miodrag KALČIĆ

Zapravo sve što se s Joyceom – Jamesom Joyceom u Puli zbilo jednostavno je: „Trbuhon za kruhon u Pulu je doša / Ni je volija i čuda je pija / živce gubija i bisan bija / četiri je miseca mučna pasa / ingleški je ljude vadija / Z sakin se kara i prigovara / i doma je ženu zajebava / Maledeti Puležani i austrijski marineri / ve la faro vedere io / još će te vi za mene čuti / Sehen sie morgen bloody sunday / na sriću našu i njigovu Đojs se ima kamo tornati / bisan kai brek – puknut ud Pule...“87

James Joyce

87 Franci Blašković (tekst i glazba): „Dis is d stori ud Đojs – Đejms Đojs in Pula“, na CD-u: Gori Ussi Winnetu: „Merack za FAK“, Orfej, Zagreb, 2002.

213

214

Boris Domagoj BILETIĆ, Rovinj

ČASOPIS „SUSRETI“ IVE BALENTOVIĆA I ISTARSKE TEME U NJEMU Uz 100. obljetnicu piščeva rođenja Svestrani književnik, istarski Slavonac ili slavonski Istranin, Ivo Balentović (Županja, 15. travnja 1913. – 4. kolovoza 2001.) puna je četiri desetljeća svoga burnog, sadržajnog i stvaralaštvom prebogata života bio stanovnik Umaga, od 1961. pa sve do smrti. Napisao je u Istri svoje najbolje knjige i stranice. Ondje, međutim, osim jedne spomen-ploče, koliko znamo nema obilježja tome piscu, nijedan se javni prostor u Umagu ne zove njegovim imenom, nijedna ustanova, pa dakle ni kulturna. Ništa neobično u nas i za naše navade, običaje i (ne)prilike kada je kultura posrijedi, osobito ona pisane riječi, a posebice ako se radi o čovjeku samotniku, izvan struja i općih tokova ili, pogotovo u Istri, prevladavajućeg mentaliteta podneblja, dakle o nekomu koji je nenametljivo trajao i stvarao na rubu i periferiji, izvan središta društvene moći, postrance od klanova i koterija, onkraj svakog partijskog/ stranačkog konteksta i slično. Za komunističke je vlasti bio nepoćudan, pa je svoj uglavnom inozemni novinarski životopis i djelovanje tijekom Drugoga svjetskog rata, koliko znamo, u poraću platio nepravedno teško i višestruko, radeći sve i sva, preživljavajući s obitelji kako je znao i umio, ali uvijek uporan, nepopustljiv i dosljedan, pa i tvrdoglav polemični detaljist. Iz životopisa napisana vlastitom rukom, koji sam tekst dobio od Balentovića kao pripomoć za poglavlje o njemu u knjizi „Glasi književne Istre”, citiram izvorno svjedočanstvo: „I njemu, u daljnjem toku, otkidoše od biografije dvije tisuće dana izgubljenih i nepovratnih. Poslije, pedesetih godina, s povratkom u ‘normalni život’ susreti s procesijom ograničenja i neprilika: izmišljanje optužaba, podvale u tisku na koje ne možeš odgovoriti, blaćenje imena, ignorancija, zatvorena vrata izdavača i redakcija, primitivne ali pogubne podvale…” Pišući tekstove koji idu u red gotovo svih književnih vrsta, objavljujući jako puno (u NSK, primjerice, obrađene su 82 njegove jedinice), kvalitativno doduše neujednačeno, ostavio je ovaj autor niz dobrih knjiga i stranica, mnogu dojmljivu pjesmu, nezanemariv urednički trag, a napose kada je riječ o njegovu, de facto, privatnu časopisu „Susreti“. Njih uređuje i objavljuje u Umagu od 1967. do 1993., u tridesetak brojeva i nešto manje svezaka, o čemu je svojedobno lijepo i realno, poticajno

Boris Domagoj BILETIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

i afirmativno pisao opet jedan iznimnik, također zaboravljen a zaslužan svestrani naš književni djelatnik, Petrovaradinac Miroslav Vaupotić. On je posebno naglasio činjenicu da Balentović u negdašnjem društvenom kontekstu (dodajem: u komunističkom jednoumlju i potpunom partijskom političkom nadzoru nad kulturom i pisanom riječju) uopće uspijeva tiskati i raspačavati svoj časopis – poput nekoć, početkom 20. stoljeća, jednoga Ulderika Donadinija i Antuna Branka Šimića, tih osebujnih blistavih meteora novije hrvatske književnosti. Bio je Balentović članom Društva hrvatskih književnika od 1972., među prvima i kao najstariji pristupio je 1990. novoosnovanu Istarskom ogranku DHK i rado surađivao u „Novoj Istri“. U njoj sam mu objavio: ulomak iz neobjavljena romana „Slučaj Petra Samca“ (1997.) i iste godine priču „Ekaterina“, zatim ciklus od šest pjesama (1998/99.) i ogled „Tin Ujević jučer i danas...“ (2001., možda i posljednji autorov tekst objavljen za života). Budući da ipak postoji neka „viša pravda“, Balentović je donekle priznat i time što je primio nekoliko važnih nagrada i priznanja, a zastupljen je konačno u književnim antologijama, panoramama, enciklopedijama i leksikonima, naposljetku i u Hrvatskoj književnoj enciklopediji te u Istarskoj enciklopediji (2005.). Opširnije o Ivi Balentoviću može se pročitati u mojoj spomenutoj knjizi „Glasi književne Istre” (izbor studija, ogleda i kritika o suvremenoj hrvatskoj književnosti u Istri do 2000., Pula, 2002.), uvršten je u moju panoramu „I ča i što i kaj” (iz suvremene hrvatskoistarske lirike, Pula, 1997.) te u našu (u suautorstvu s Antunom Milovanom) knjigu „Gradovi i obzori” (putopisi suvremenih hrvatskih autora iz Istre, Pula, 2006.); dostupan je i moj noviji informativni članak o njemu na stranicama Istrapedije (www.istrapedia.hr); i Daniel Načinović zastupio ga je u knjizi „Priče iz Istre” (hrvatski pripovjedači XX. stoljeća, Pula, 1999.). Sudjelovao sam i u postumnom objavljivanju njegova romana „Cirkus” (Vinkovci – Pula, 2007.). Balentović, taj književni „oduševljenik“ kako ga naziva Vaupotić, jednako je zadužio rodnu Slavoniju i izabranu Istru u kojoj se bio skrasio, a Umag osobito i u mnogome, i ne samo živeći u tome gradu, i ne samo objavivši, primjerice, prvi kulturno-povijesni vodič Umaga i okolice. Da, živio je u Istri, no ponekad se činilo kao da iz Slavonije nikada nije otišao, ali zaokupljale su ga i istarske teme, ambijenti i atmosfere, kako kulturne činjenice, tako i one društvene. Ipak, dobro je razumio Istru! To čitamo iz mnogih njegovih tekstova, osobito onih potpisanih imenom, pseudonimom ili nepotpisanih na stranicama časopisa „Susreti“ koji su, ponovimo i potcrtajmo, zapravo svojevrstan fenomen. Napominjem da je postojala i nakladnička djelatnost u okviru „Susreta“, ali njome se ovdje ne bavim. Pišući ovaj tekst s proljeća ove godine, imao sam uvid u preko 90 posto svezaka/ /sveščića „Susreta“, a za ovu sam prigodu najviše konzultirao dostupnu građu iz fonda Sveučilišne knjižnice u Puli, s nadom da ću uskoro imati sve brojeve u rukama

215

216

PRILOZI O ZAVIČAJU

Boris Domagoj BILETIĆ

i napisati cjelovitiji tekst o „Susretima“. Sada, na pragu jeseni 2013., imam cjelovit uvid u ediciju, te će to nadam se – meni ili komu drugomu – poslužiti za opširniju i podrobniju analizu svih brojeva i godišta, a možda komu pozvanom i za izradbu bibliografije Balentovićeva časopisa! Vaupotić u tekstu „Oduševljenik iz Umaga...“, objavljenom u „Maruliću“ god. 1975., s naklonošću piše o Balentoviću i njegovu časopisu, iz kojeg napisa izdvajam ove misli: „...iako je povremeno u naslovu časopisa stajala neka ‘fiktivna’ urednička oznaka pododbora Matice hrvatske ili skupnog ‘redakcijskog odbora’ – osnivač, začetnik, pokretač, nosilac trajanja i postojanja tog lista, njegov odgovorni, glavni i jedini urednik (često i jedini pisac stvaralac) bijaše Ivo Balentović. (...) U današnje doba takvih entuzijasta iliti oduševljenika sve je manje, onih odanih žrtvovanju sebe stvari i dobrobiti književne slave, vrednovanja, preocjene i priznanja drugima o kojima piše. Naravno, čak i kad bi takav fanatični ustrajnik i odani poklonik – ‘unaprijed izgubljene stvari’ – književnosti Ivo Balentović imao i neke male vlastite koristi u tom ustrajanju, u uređivanju svoga vlastitog, nezavisnog časopisa, to je prema značenju, općoj koristi njegova lista, neznatno. Svakako, on kadikad i sebe, posredno ili neposredno, stavlja u središte zbivanja, prikazujući se nesretnikom i mučenikom, kao što su i svi ostali koji su nesrećom svog izbora, znanja i htijenja postali ili ostali hrvatski književnici. Uistinu, najslabije, ne po izražajnoj estetskoj već po didaktičkoj strani svog poziva, najmanje uvjerljivo djeluju njegovi autobiografski zapisi i jeremijade, kad istupa kao odvjetnik samog sebe i svog književnog rada. To je logički razumljivo, jer uvijek netko drugi mora potvrditi našu vrijednost, značenje ili nam određivati mjesto, a ne mi sami vlastoručno. Međutim, taj dio u časopisu nije najbitniji u sadržajnom bogatstvu lista. // ‘Susreti’ su značajni po nekoliko svojih temeljnih oznaka. Oni su susreti sviju onih pisaca i javnih djelatnika raznih vrsta umijeća i umjetnosti koji su s (ne)pravom, nesrećom, nekim životnim slučajem izvan središta, pisaca od kojih neki nisu mnogo značili, ili možda i neće značiti u povijesti naše kulture kao pokretači novog, izuzetnog ili veličajnog (...), ali su tu prisutni, nezaobilazni, zvali ih mi minoresima, malim piscima, sumnjivima, problematičnima – svojim djelom, željama i ostvarenjima, koliko god ona bila nekom neznatna, neprimjetna ili dvojbena. Međutim, Ivo Balentović samozatajno kao samaritanski otkrivač, sveprisutni tolerantni iscjelitelj rana i brazgotina prošlosti i sadašnjice, za svakoga ima ljudsku blagu riječ razumijevanja, opraštanja i priznanja. On je zaštitnik malenih, zaboravljenih, izgubljenih, ili onih koji nisu znali u životnim preobražajima steći ugodnu književnu zavjetrinu ili hladovinu slasnog položaja i masne prihode. (...) Osim toga, urednik ‘Susreta’ na stranicama svoga glasila zabilježio je od bibliografskog podatka do većeg osvrta djela niza i suvremenih spisatelja, pružio im stranice i za njihove priloge, posebno za niz mladih pjesnika, te taj urednički blagohotni entuzijazam treba

Boris Domagoj BILETIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

cijeniti, iako o vrijednostima i značenju nekih njegovih ‘mojih simpatija’ i prijatelja možemo imati i oprečna mišljenja. (...) ...kada od oduševljeničke opojnosti uredničkog djelovanja i stvaralačkog osobnog doprinosa u Balentovićevim ‘Susretima’ ništa drugo ne bi ostalo trajno vrijedno, nego neki puki činjenični povijesni podaci, kad bismo zaista u građi ‘Susreta’ pronašli samo neki dan smrti nekog manje poznatog pisca ili neki anegdotični opažaj koji isijava tračak atmosfere neke bliske minule pojavnosti, to bi bilo uisinu mnogo, jer takvih životvornih, korisnih podrobnosti ne nalazimo u priznatim i uvaženim knjigama i revijalnim smotrama.“ Balentović je, tipično, komentirao ovaj Vaupotićev tekst, ne pretjerano zadovoljan njegovim naslovom, napisavši kako bi mu umjesto „oduševljenika“ bolje pristajao epitet „upornik“ ili „očajnik“. A glede čovjekova boravišta/prebivališta pak, tada je napisao: „Pisac živi u vlastitu svijetu, bez obzira na ‘dekor’ svakidašnjice.“ No, objavio je nekoliko godina nakon toga komentara intervju s Vaupotićem u „Susretima“. Balentović je posebice afirmirao svoje zavičajne Slavonce, no trudio se djelovati integrativno uzimajući u obzir čitav hrvatski kulturni i književni prostor, a osobite simpatije i naklonost pokazuje prema nekim hrvatskim piscima muslimanima. Kada je podrška i poticaj (tada) mladim piscima posrijedi, Balentović je, primjerice, otvorio stranice negdašnjim mladcima Željku Kneževiću, Đuri Vidmaroviću, Andriji Vučemilu (dapače, s fotografijama), a uvažavajući drukčija mišljenja rado je polemizirao, kako s etabliranima tako i, opet, s nekoć mladcima, primjerice s Božidarom Petračem, Miloradom Stojevićem i dr. I jedan kuriozitet: nedavno je, točnije u travnju 2013., u sklopu „Šoljanovih dana“ u Rovinju bilo riječi o životu i djelu Viktora Vide (u povodu 100. obljetnice rođenja). O Vidi se, znamo, razmjerno dugo nakon II. svj. rata, pa i nakon piščeva samoubojstva u Argentini, nije smjelo pisati niti javno govoriti, a led su šutnje i straha probili Vlatko Pavletić i, upravo, Balentović, obojica 1969., s tim da Balentovića nitko ne spominje (naime, u „Susretima“ objavljuje u dva navrata Vidine pjesme i „zakašnjeli“, kako veli, nekrolog pjesniku). Vrijeme je kazati i poneku o zastupljenosti piščeva drugog zavičaja, Istre, sa svojim ljudima i temama, na stranicama Balentovićevih „Susreta“. Pregledali smo usve 21 svezak časopisa, izdanja od prve 1967. godine do posljednje 1993., što je ukupno 27 brojeva od 30 objavljenih. Valja reći da je urednik prednost dao manjemu formatu (jeftinije!), osim kratko početkom 1970-ih kad se priklonio srednjemu, no opseg je uglavnom bio sličan, najčešće 2 do 2 i po arka (32-48 str.), ali ima brojeva skromnijega obima; bilo je dvo- i trobrojeva. U zaglavlju najčešće stoji „proza, poezija, osvrti“, ali i „književna zbirka“, „mali literarni magazin“ i sl. Istarski su motivi nerijetko resili naslovne korice „Susreta“, mahom kao fotografije ili pak likovni pejzažni radovi u različitim tehnikama (Motovun, Buje, Bale itd.). Nabrojit ćemo samo značajnije priloge vezane za Istru unutar opće kulturne i

217

218

PRILOZI O ZAVIČAJU

Boris Domagoj BILETIĆ

književne slike koju je o svojemu vremenu i prostoru u časopisu-povremeniku „Susreti“ ostavio književnik i urednik Ivo Balentović. Ne ćemo navoditi godine ni brojeve časopisa, već samo teme i osobe značajne za hrvatsku Istru, kako ih je prepoznao i nastojao afirmirati ovaj pisac i njegov časopis. Popratio je izlazak knjige „Hrvatski narodni preporod u Istri“ mons. Bože Milanovića, zabilježio izlazak pojedinih brojeva „Riječke revije“ s istarskim autorima i temama te pulskoga „Istarskog mozaika“ (jednoga, i to najstarijega, od 4 hrvatska književno-kulturna časopisa drugoga poraća, koji su listom izlazili, a jedan i danas izlazi u Puli), objavljuje nepotpisanu putopisno-povijesnu crticu o Motovunu („Castrum Montonae“), razmišlja o kulturnom blagu Rovinjštine, o svojedobnu nedostatku muzejskoga prostora i zatvorenoj knjižnici u tome gradiću, spominje se Kanfanarca Franje Glavinića, pisca i svećenika, portretira Marijana Grakalića, urednika spomenutog „Istarskog mozaika“, nije mu strana djelatnost Talijanskoga kluba kulture u Umagu ni Talijanske unije u cjelini, intervjuira Štefana Mlakara, negdašnjega ravnatelja Arheološkog muzeja Istre u Puli, uspoređuje kulturnu stvarnost i kulturne potencijale Pule, Rijeke i Osijeka koncem 1960-ih, svjedočeći uglavnom o promašajima i problemima u kulturnoj politici (nažalost, s nekim bismo se ustvrdma i dandanas mogli složiti!), opet upozoruje na mons. Božu Milanovića, čovjeka vrlo zaslužna za pripojenje Istre hrvatskoj domovini nakon 2. svj. rata, s osobitim naglaskom na Milanovićevu knjigu „Moje uspomene“, portretira zaslužnog urednika istarskoga emigrantskog tiska u Zagrebu, između dvaju ratova, među inim autora knjige „Istra pod Italijom“, danas zaboravljena pisca Ernesta Radetića, piše o Bujštini, o zbornicima MH u izdanju ogranaka, i prije osnutka za Istru najvažnijega kulturnog projekta prošloga stoljeća, Čakavskoga sabora, Balentović se zalaže za znanstvenu obradbu hrvatske kulturne baštine u Istri, podsjeća na danas također zaboravljenog pisca i prosvjetara Antu Dukića, polemizira glede uskrate sredstava ograncima MH u Istri (kao da je riječ o našim danima!), podsjeća na Rikarda Katalinića Jeretova u povodu stoljeća od njegova rođenja, prati mnoge kulturne tribine i o njima ostavlja pisani trag, poput one Lovre Županovića o Lisinskome u Umagu, pozdravlja prve akcije Sabora čakavskog pjesništva u Žminju (kasnije Čakavskoga sabora koji je utemeljio za Istru veliki Zvane Črnja) i primjećuje kako nema (sic!) suradništva MH i ČS-a, godine 1970. piše o otkrivanju poprsja Viktora Cara Emina u Umagu (kojemu su proteklih godina ondje „uzeli“ ime škole!), uz nazočnost Grge Gamulina i Rafe Bogišića, ali lokalnih nastavnika, piše, ondje bilo nije (čini li nam se poznato?), objavljuje Balentović svoju pjesmu „Žena uokvirena istarskim krajolikom“ (datirana: Motovun, ljeti 1970.), piše o velikome biskupu Jurju Dobrili, o jubileju nekadašnje tiskare „Tipografija“ u Umagu, gdje je i tiskao „Susrete“, objavljuje Garvaisove čakavske stihove „Moja zemja“, uz prilog o Vukovaru (1992.),

Boris Domagoj BILETIĆ

PRILOZI O ZAVIČAJU

a u posljednjem svesku (trobroju 28-30/1993.) pita se „Koliko ima u Istri Hrvata?“ (potaknut pretprošlim popisom kada je opet, ciklično kao uvijek, buknulo „istrijanstvo“, ne kao zavičajno nego čak „nacionalno“ određenje, uostalom kao i danas), piše i o hrvatskoj manjini u Italiji, o umjetnicima hrvatskoga i talijanskog kulturnog kruga u Istri, o svojedobnu susretu s mnogo mlađim kolegom, književnikom i novinarom Danielom Načinovićem itd., itd. Ponovimo i zaključimo: u gradiću Umagu i Istri nema obilježja Ivi Balentoviću, nijedan se javni prostor ne zove njegovim imenom, nijedna ustanova, začudo ni kulturna, primjerice knjižnica, što bi bilo dostojno, logično i pravedno. Je li vrijeme da se ta uvredljiva činjenica ispravi? I tko je u tomu kao promicatelj i zagovornik pozvaniji od kulturnih i prosvjetnih djelatnika upravo toga prostora koji je Balentović zadužio knjigama i snažnim kulturnim aktivizmom!? U tom smislu u lipnju ove godine Istarski je ogranak DHK uputio informativni dopis u duhu ponuđena suradništva i pomoći, adresiran na umaškoga gradonačelnika. Odgovoru se nadamo kao i skorašnjemu prikladnom obilježju Ivi Balentoviću u njegovoj izabranoj, višedesetljetnoj istarskoj stvaralačkoj i egzistencijalnoj sredini.

Naslovnice 1. i 2. broja „Susreta“, Umag, 1967.

219

220

Remiđo SOŠIĆ, Rovinjsko Selo

PET ČAKAVSKIH ČA SMO MI? Ča san ja? Ča si ti? Ča smo mi? Rosa na travi. List na grani. Vitar ča puše vani. Zato... Ča san ja? Ča si ti? Ča smo mi?

PRILOZI O ZAVIČAJU

Remiđo SOŠIĆ

DOJDI Dojdi, aš mi gremo i livo i desno i naprid i nazad i ukrug. Forši čemo se čemo Te zgubiti. Dojdi, mi smo na kružeri. Pomoč iščemo strah u sebi stiščemo. Dojdi u svako doba, aš Ti to moreš aš Ti to znaš. Prosvitli nas.

221

222

PRILOZI O ZAVIČAJU

Remiđo SOŠIĆ

SALBUN I ČUVIK Salbun more biti fin ali grub. Čuvik anke. Salbun more biti u više kulori. Čuvik anke. Salbun moreš u šaki držati. Čuvika anke. Salbun moreš kroz prste pasati. Z čuvikon triba čakulati.

PUČINI – DELAJ DANAS Pučini – delaj danas. Parke i pridučera i čera si to stešo činija. Danas je vero dan za to. Sutra, ne znaš češ li moči? Aš, sutra nî, ni pridučera; ni čera, a nî ni danas. Zato, zaberi ča biš stija. Vrime brzo pasiva.

PRILOZI O ZAVIČAJU

Remiđo SOŠIĆ

NA BESIDU JENU PENSAN Na besidu jenu pensan ujutro dokle se ubučivan. Na besidu jenu pensan loze dokle likvidivan. Na besidu jenu pensan jisti dokle pruntivan. Na besidu jenu pensan na moru dokle plivan. Na besidu jenu pensan uvečer na terasi dokle tancan. Na besidu jenu pensan z usti nikako da gre van.

223

GDJE IMA DIMA...

227

MALA „ANTOLOGIJA“ GRUPE „DIM“ „Društvo mladih pjesnika Dim utemeljila su koncem 2007. godine četvorica tadašnjih studenta kroatistike Sveučilišta Jurja Dobrile, a na poticaj ‘tete Slave’ (Slavice Ćurković), koja je dala ideju da dođemo čitati poeziju u njezin ‘kafić’ (P 14) u zamjenu za pivo ili dva. Kako grad Pula tada nije imao mjesto gdje bi se mladi kreativac mogao predstaviti a da ga se ne diskriminira i/ili ismijava – ideja je planula poput požara, a ono što je na zgarištu ostalo je današnji Dim: neformalno udruženje mladih autora koji se na opušten i neopterećen način druže, izmjenjuju iskustva, istovremeno potičući druge na predstavljanje vlastita stvaralaštva i približavajući publici kreativnost s naglaskom na pjesništvo putem raznih medija. Rado gostujemo gdje god nas pozovu te organiziramo dva tradicionalna druženja/događaja: Dimljenje po birtijama i Dimljenje po parkovima.“*

* Izbor pjesama iz nešto šire „ponude“ dimovaca (ur.).

227

228

GDJE IMA DIMA...

Bruno Brežac

BRUNO BREŽAC rođen je 1987. godine u Puli. Jedan je od osnivača i trenutni predsjednik društva Dim. Objavljivao je u školskim časopisima i na raznim natječajima. Medicinski je tehničar.

NEIZRECIVA Q: Kako da ti kažem neizrecivo? A: Slovima. Ona je šum vala koji ispunjava škulju u groti žubor potoka o sedef koji slušaš polegnut na travi povratak kući nakon dugoga puta posjeklina od koralja koja peče od soli pan di stelle uz šalicu mlijeka ubod mušata na gležnju prva cigareta nakon krize nijansa crvene koja u suton najavljuje lijepo vrijeme miris tek ispečenog kruha najdraža uspomena zaboravljenog djetinjstva patina koja daje štih staroj fasadi duga vožnja biciklom brda što grle dolinu i crna rupa što krade zvjezdanu prašinu mojoj galaksiji slova su riječi riječi su slike slike su zamrznuti filmovi a filmovi su naše tkanje

Bruno Brežac

GDJE IMA DIMA...

nije bitno kako dok se dâ na znanje (jer pretpostavke su sranje, op.a.) THE LOSS OF SOMETHING UNKNOWN IS NEVER FELT Život je čekanje i ja mu lažem da mi se ne žuri dok mislim stoga bivam a što sâm je proces do konačnosti u ovom trenu sasvim nebitne jer taj je tren već sada prošlost ko usne što su instrument nebrojenih vatrometa introspektive osim tvojih koje ostaju daleko iako zamišljam ih blizu poput plamena plešu oko mojih osjeta tu i tamo koji fantomski ugrizu drenažom gnoja mojih biografija liježem na posteljine mačaka pokriven toplim poplunima snova ususret praznini kojom popunit ću svoju dok laste budu čekale na jugu u tvojim lasima sprat ću sa sebe tugu žalim al želim kišu i sunce ujedinjene da stvore nam dúgu

229

230

GDJE IMA DIMA...

AWAKENING Budim se kažnjeni kaznitelj čija utroba za sitost ne zna sporo, toplinu grote mijenjam bodljikavim grmom znojan, pogledom išćem što rascijepao sam umom Osluškujem lišajeve s poznatog kamena šapću mi o mirisima oceanske boje vrišteći o plodnoj zemlji Upijam zrak odlazeće tame smucajući se u čudne sate dok sa krzna dišu zadnje kapi vlage postajem snažan ostajem prazan ... Najjači sam kad nemam snage

Bruno Brežac

GDJE IMA DIMA...

DanieL RADOČAJ

DANIEL RADOČAJ rođen je 7. ožujka 1979. godine u Puli, gdje i živi. Aforizmima, poezijom i kratkim pričama zastupljen je u četrdesetak književno-kulturoloških tiskovina s područja bivše Jugoslavije i šire, u prijevodu na eng leski, makedonski i poljski. U nakladi književnog kluba „Branko Miljković“ iz Knjaževca godine 2006. objavio je zbirku stihova Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta, a 2011. u riječkoj nakladi Zigo, ediciji Katapult, zbirku kratkih priča Velika smeđa fleka. Tijekom 2013. Bit će tiskane još dvije njegove knjige: Ponekad bih odlazio k njoj biciklom – Studio Moderna, Zagreb, za nakladnika Nikolu Đuretića, te suautorski ludistički roman sa šabačkim spisateljem Ivanom Glišićem Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja – naklada Studio Tim, Rijeka. Stekao zvanje stručnog prvostupnika ekonomije (bacc. oec.). Član je Hrvatskog književnog društva – Rijeka.

DJEVOJKA 194 I kad ne želiš da znam gdje si, odaš se neminovnim zvukom sirene, kojim svakodnevno pratiš nesreće. Njime me nespretno obavijestiš, svaki put, kad se spuštaš niz Zagrebačku, i kad se njome vraćaš. Jesi li na sjevernoj strani grada ili si na južnoj. Smijem li se radovati nesrećama, tuđim, one nas još jedine spajaju? Jednog ćeš dana, u gradskom parku, uzaludno oživljavati smrznutog pijanca na klupi. Jednom smo, zajedno, ondje maštali o sreći. Možda ću taj čovjek biti baš ja... POSTOJI RAZLIKA IZMEĐU PISANJA I ZAPISIVANJA Sve svoje pjesme napisao sam u mračnim birtijama, zamagljenim automobilima oborenih sjedala, njenim nevjernim zagrljajima ili onima vjernim, suparničkim. Pisati znači izvlačiti sačuvane riječi iz razasutih krhotina raznoraznih mamurluka, redajući ih u pripadajuće mozaike stihova prethodnih pijanstava. Moje pjesme su njeni orgazmi, puknuti prezervativ i pilula za dan poslije. One su spontani pobačaj, poljubac na cesti, izgubljena ukosnica u travi, poderana najlonka i još jedan ispraćeni menstrualni ciklus kojega se nismo ustručavali. Poezija je zasađena ruža pod jednim prozorom u Rovinjskoj ulici, nepopijena šalica čaja, moj odlazak iz zajedničkog stana. Njene suze, moja tuga. Velika, poput

231

232

GDJE IMA DIMA...

DanieL RADOČAJ

visokih oblaka koje vješto dohvatim svakim novim zapisom, za radnim stolom sobe s pogledom na život. BLUES NAPUKLOG SRCA Oduvijek sam više cijenio one djevojke koje bi mi, bez dlake na jeziku, odlučno sasule svaku moju manu u lice i za sobom nepovratno zalupile vratima stana, udarcem od čije bi se jačine ključ u cilindru brave hipnotizirajući njihao idućih dvadeset minuta. Za razliku od onih koje su uvijek imale pravovaljane diplomatske argumente zašto je bolje ovako, odlazile plačući i kasnije se više puta pomirljivo vraćale s premalo sačuvanog morala da bi smogle snage na glas pitati: – Možemo li pokušati još jednom? Negdje u tom međuvremenu i ja izgubim hrabrost, ili me tek jednostavno počne previše boljeti kurac za ženu koja je svo vrijeme moje tugujuće samoće uspješno odrađivala razlog svoga odlaska na nečijem stražnjem sjedalu automobila, da bih odgovorio ono što doista naivno mislim: – Možemo! Jebiga, ako on neće suprugu ostaviti zbog nje, zašto bih ja to učinio sa svojom usvojenom samoćom?

GDJE IMA DIMA...

Atila KOSO

ATILA KOSO rođen je 22. siječnja 1986. godine u Puli. Pjesništvom se počeo baviti potkraj osnovne škole, dok još nije shvaćao da se pjesništvom ne bavi, nego da se pjesništvo živi. Ljubav prema pisanju nastavila se u srednjoj školi i traje do danas. Piše ljubavnu, misaonu, „gotičku“, šaljivu, erotsku... poeziju, zavisno od trenutka i osjećaja. Koncem srednje škole dobio je poziv da čita poeziju na jednom od prvih „dimljenja“ i od tada je član DIM-a.

ASIMILACIJA WE ARE THE TUBORG YOU WILL BE ASSIMILATED!!! zuji mi u ušima... Odgovaram: Prekasno, stari moj, ja sam već asimiliran, već sam u polutekućem stanju, pričekaj još malo i postat ću totalni fluid. Teći ćemo u slapovima i svakom kapi postajati sve jači i jači dok se ne izgubimo u protočnosti moga grla koje traži još.

233

234

GDJE IMA DIMA...

Atila KOSO

I AM ATILA SURRENDER OR YOU WILL BE DRINKEN!!! Odjednom muk... čujem kako muha slijeće na čašu, i opet muk... Jebena tišina.

PTICE (LET) Stojim na rubu i gledam se kroz oči ptica, nebeskih putnika. S tolike visine ja sam samo jedna jedva vidljiva blijeda točka, jedna od mnogih točaka željnih visina, željnih neba. Tamo ništa nije važno osim SAD, ovaj trenutak, bez opterećenja prošlosti i tereta budućnosti. Kroz galebove oči nazirem smiješak na svome licu, svojem donedavno bezizražajnom licu. Vraćam se u sebe, lagano, jedva primjetno poput daška vjetra. Osjećam smirenost, ljepotu i divljenje prema ovom čudu zvanom život,

GDJE IMA DIMA...

Atila KOSO

i nestaje bijes, tmurnost i ogorčenost. Gledam oko sebe i uviđam život, vidim ljepotu sveg postojanja. Preplavljuje me gomila osjećaja, toliko ih je da ne znam mogu li ih sve odjednom prihvatiti i doživjeti. I spoznajem... Kako da mrzim i omalovažavam nešto što je veće od nas, a ipak nas sačinjava? Ne mogu mrziti uz toliko ljepote koja me okružuje.

235

236

GDJE IMA DIMA...

Dražen KIRALJ

DRAŽEN KIRALJ rođen 16. ožujka 1987. godine u Vukovaru, a od 5. godine živi u Puli. Nakon svršetka Srednje medicinske škole, upisuje se na Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Odjel za obrazovanje učitelja i odgojitelja. Preddiplomski studij završava 2013. te odmah „predaje papire“ za upis diplomskog studija na Sveučilištu u Zagrebu. Jedan je od osnivača DIM-a. Svira gitaru, a u poeziju se zaljubio u srednjoj školi. Plavokosi Eros koji većinom piše ljubavnu poeziju. Jedino što mu ide bolje od pisanja ljubavne poezije izražajno je čitanje iste. Voli pisati o životu koji ga vječno nadahnjuje svojim kretanjem.

* Životni put je cesta koja vječno putuje. Cesta u kojoj se nalazi početak i kraj. Kraj svega što dolazi, i početak nekog novog života. Ona prolazi našim životima, našim srcima, prolazi našim tijelom. Samo smo mi ti koji se ne znamo zaustaviti, i pronaći neke granice. Ali svemu će jednom doći kraj, pa i nama koji smo stvoreni, koji smo u ovu životnu dimenziju poslani. Da nas spasimo, da naše duše oslobodimo grijeha, kako bi vječno mogle počivati u miru. Ali mi smo ti koji smo opet sve to krivo shvatili.

GDJE IMA DIMA...

Dražen KIRALJ

I poslanu poruku u svoju korist preobratili! Životni put je beskonačan, a životni vijek tako kratak. Pronađimo sebe i svoju čast, kako bismo čista srca u beskrajnom snu zaspali.

237

238

GDJE IMA DIMA...

Jadran BALENOVIĆ

JADRAN BALENOVIĆ ima dvadeset šest godina i živi u Puli. Rođen u Rijeci. Sa šesnaest otkrio je čari poezije u stihovima Vere Sokolić, a kasnije i kreativnog izražavanja. Njegova je poezija iskrena i ispunjena emocijama.

NAJVIŠE Najviše volim kad si kraj mene, kada me grliš i ljubiš. Najviše volim dan proveden s tobom, makar trajao čitavu vječnost. Ono što me usrećuje tvoja je ljubav, ljubav koju mi pružaš i daješ. Tražio sam sreću, nisam je našao. Našao sam tvoje mlado srce, iskrenost, povjerenje. Novi život. Gdje si bila svo ovo vrijeme? I opet te tražim, i opet si se skrila, a znam da si tu negdje. Pokaži se, bit ću nježan prema tebi, ti si moje sve: – moja snaga, – moj život, – moja avantura. Ti si moj kraj.

GDJE IMA DIMA...

Maja SABLJAK

MAJA SABLJAK rođena je u Požegi 15. svibnja 1990. godine. Trenutno živi u Puli, gdje studira hrvatski jezik i književnost. Poeziju piše nekoliko godina i to pretežno ljubavnu. Pjesme su nenaslovljene, pisane slobodnim stihom te u prvome licu muškoga roda.

... Okusio sam tvoje srce, Natopio zube mekoćom plahih otkucaja Kristalnih stijenki koje su me prožimale čitavom unutrašnjosti Dodirujući svaki dio onoga koji me čini smrtnim. Dotaknula si moje lice pružajući mi trenutak bliskosti Koji sam iščekivao stoljećima, Tisućama gladnih uboda Neizdržive boli prožete uvelim mirisima tvojih usana i kože. Boja tvojih očiju zrcali se u svakom predjelu mojih misli I preplavljuje moj svijet nijansama ocvalih ljiljana I ciklama prekrivenih mrazom. Zastao sam u tom trenutku, rukama uranjajući U sve ono što sačinjava tvoje biće, Prekriven crvenim tragovima tvojih pokreta, Zapanjen načinom kojim se krećeš u prostoru Natopljenim mojom samoćom, hladnom boli I ledenim zvukovima ostavljenosti. I ne želim se odvojiti od ovih čežnji koje si u meni probudila, Mirisa tvojih pora

239

240

GDJE IMA DIMA...

I dodira tvoje kose na usnama. Ti si irvas kojeg sanjam, Zarobljena mojom željom da zaista postojiš, Da ostvariš moje plačne nade Da ću te jednom vidjeti kako se budiš I na koju nogu se osloniš Kada slučajno staneš u prolazu.

... Danas sam te dotaknuo posljednji put. Na licu su mi ostali tragovi tvoje kože, Slagao sam ostatke tebe ispod svoga uzglavlja. Poželjela si umrijeti u nekom drugom vremenu, Otvorenih očiju, Prekrivena laticama jasmina, U sumračnoj bajci bez zvijezda, Bez mojih dodira i tišine oslikane bojama neba. Zaboravio sam melodiju tvojega disanja, Dužinu tvoga pogleda između dva treptaja I obris tvoga tijela ostavljenog u snijegu. Svakim udahom osjećam okus tebe – Aromu maline s dodatkom trešanja I ponekad, kupinovog vina. Jer osjećam se opijen tvojim bićem, Isparavaš kroz svaku moju poru. U svakoj od njih te čuvam, Kao i tvoje otiske na srcu I mekoću tvoga tijela pod prstima. Danas sam te dotaknuo posljednji put. Barem da sam znao da je tako.

Maja SABLJAK

... Ona ima srce boje cedrovine I snove u nijansama božura i suncokretovih peteljki. Iza sebe ostavlja miris ciklama i zrelih marelica, U njoj pronalaze utočište oni Koji plaču u sjenama magnolija. Ponekad zamišljam da sam morska pjena Koja joj dodiruje gležnjeve I zrak koji joj obavija usne, Koji upija svaki njezin pokret, Koji se odražava u mozaiku njezinih zjenica. Njezine misli spavaju u dubinama mojih vena, U svakoj pori koja upija njezin glas Čujem ju kako diše. Ostajem skamenjen u njenom postojanju I obrisima njene sjene, Sve za čime sam do sada tragao Pronašao sam u svakom predmetu o koji se okrznula. Jer ipak, Ja sam samo odraz blijede zvijezde Na njezinom noćnom nebu, Umiruća krijesnica u njezinu vrtu Bijelih makova i divljeg šipka.

GDJE IMA DIMA...

241

242

GDJE IMA DIMA...

Milica ŠABANOVIĆ

MILICA ŠABANOVIĆ rođena je 1. travnja 1978. godine u Beogradu, gdje je živjela i školovala se (Škola za njegu ljepote, smjer Scenski masker – vlasuljar) i radila do 1999. Zatim dvije i po godine živi u Ljubljani i tu prvi put objavljuju pjesme u časopisu „Paralele“. Od 2002. živi u Puli, gde se postaje članicom udruge DIM. Redovito šalje pjesme na natječaje u Hrvatskoj, Srbiji i BIH.

MIRIS Misli. Nizovi paukolikih misli. Tvoj miris ostaje mi trajno urezan u korenje mozga. Kao sećanje na Dom. Kao miris prvog Dodira, miris prvog Mirisa, pripadanja i propadanja u ne-potrebu disanja, u uzaludnost ustajanja i odlaženja iz ovog jutra i tebe što kraj mene spavaš.

Milica ŠABANOVIĆ

SRETNA I MRTVA ISTOVREMENO Ponekad zatvorim sebe u mrak da osetim koliko sam svetla. I onda koža moja počinje da se zateže i puca. Nezaustavljivo natapam sve oko sebe i lica ljudi nestaju u flešu. Dan izgara u postorgazmičkom chillu i ja puštam da se desi mir. Umivam želju čineći je čistom na povratku u zemlju Granice i Beskraja. Dobro pogledaj! Nestala sam. Nema me više. Rasuh se oko tvoje duše čineći se sretnom i mrtvom istovremeno.

GDJE IMA DIMA...

243

244

GDJE IMA DIMA...

Nikola ŠALIĆ

NIKOLA ŠALIĆ rođen je 5. prosinca 1991. godine u Puli, a živi u Rovinju. Završio je trogodišnji smjer za elektromontera u Strukovnoj školi Eugena Kumičića, zatim upisuje četvrti stupanj smjera za hotelijersko-turističkog tehničara u pulskom Pučkom učilištu. Tijekom školovanja u Puli piše prvu pjesmu za šankom „Mimoze“, a pisanje ga drži do danas. Upisao je i studij informatike na pulskom sveučilištu, no odustaje od studiranja. Zaključuje da mu je poezija bitnija od kodiranja i računanja te dane provodi pišući poeziju i prozu, šetajući gradom i rolajući po rovinjskom asfaltu. Čini sve što može da ga objave i da se afirmira poezijom.

CVJETIĆ Nekoliko parova blesavih očiju ugleda unikatnu skupinu cvijeća, tada se činilo jednostavnim, no ono je imalo svoju dubinu. Što li se zbilo s onim cvjetićem tanahnim i crnim? Izgubio sam sjećanje o drugima da bi me samo jedan držao noću budnim. Netko je ubrao endem koji volim. Onu skupinu cvijeća netko otme i ostavi me bez ubrana ploda. Volio bih u rukama imati cvjetić onog doba,

GDJE IMA DIMA...

Nikola ŠALIĆ

njegov plod indigo boje i latice smeđe. Ovdje na livadi svakakvo se cvijeće bere, nije mi stalo do njega, nego samo do moje Jelene. SAMO RECI DA Nešto mi nedostaje, samo zrcalo svojim odgovorom laže, istina je skrivena negdje daleko. Pitam se isto, odgovori su isti: „nedostaje ti ona“ zrcalo zbori. Zbilja, što sam ja bez tebe? Ti nisi daleko, već sam ja bez krila. Budi boja mojih očiju, osmijeh na mome licu, zrak koji dišem, otkucaj srca moga, krv u mojim venama. Budi moja, to je sve što te pitam, sve istine i laži postat će nebitne, samo reci da.

245

246

GDJE IMA DIMA...

Patricija SOFTIĆ

PATRICIJA SOFTIĆ rođena je 16. listopada 1978. u Puli, gdje i danas živi. Studirala je na Filozofskom fakultetu u Puli, hrvatski i talijanski jezik i književnost, ali nije diplomirala. Na početku studija zaposlila se kao novinarka „Glasa Istre“. Poeziju, crtice i kratke priče piše otkad je naučila slova, ali nije hiperproduktivna. Njezina poezija sadrži samoanalizu, proživljene osjećaje, socijalni bunt i blago erotske aluzivne stihove, a svoje uradke potpisuje nadimkom Tisha.

OPSESIJA Jablan pruža grane ispred crno-bijele mačke, Da ne ide, da je ne vide neljudi nasmiješeni. Uz njegovo je korijenje sigurnije sklupčati se, Zadrijemati i zapresti… Izviti leđa prema njegovu deblu I oštriti kandže o njegovu koru, Tvoja toplina sokovima putuje do njegova lišća. Njegovom rosom sunce će ti lice obasjati I opet će granama udaljiti svijet. (2000.)

GDJE IMA DIMA...

Sanja KNEŽEVIĆ

SANJA KNEŽEVIĆ rođena je 16. listopada 1990. godine u Puli. Od 11. godine bavi se aktivizmom. Trenutno je apsolventica studija hrvatskoga jezika i književnosti. Pod pseudonimom Aisha objavljivala je društveno-kritičke članke u Hrvatskoj i Švicarskoj. Neki su joj radovi objavljeni u časopisu švicarskoga kulturno-društvenog kruga „Libra“. Predsjednica je udruge „Vrisak“, koja priređuje humanitarne koncerte za pomoć mladim osobama s invaliditetom te promiče toleranciju među mladima glazbeno-edukativnim projektom „Vriskom protiv nasilja“. Bivša je povjerenica građanske inicijative „Stegnite vi svoj remen, bando lopovska!“. Zahvaljujući aktivističkom radu, gostovala je u televizijskim emisijama poput Latinice, Hrvatske uživo, 8. kata te prilogom i u emisiji Nedjeljom u 2. Zbog zalaganja za učinkovitiji rad zdravstvenog sustava, nagrađena je poveljom „Prijatelj pacijenta“ U slobodno vrijeme piše poeziju, izrađuje portrete i pleše. Književni su joj uzori: Baudelaire, Poe, Kafka, Nazor i Bukowski. Ne voli zakone, morale, religije, pravila... Ne voli da je oblikuje društvo.

EKSTAZAMA BOLA Pokaži mi detalj svoje Kože. Jezikom ću prekriti linije tragova, napuknutih vječnosti što Blijede. Slijepljenim Dahom odlijepit ću Tišinu u tvojim očima. Vrhom prstiju iskušat ćemo toplinu tvojih usana. Stopljenih u Vjetar. Mršenjem tvoga tijela o moje, zarobljenim bedrima, utisnut ćemo vlažne linije.

247

248

GDJE IMA DIMA...

Sanja KNEŽEVIĆ

Proste kapi iživljeno će kliziti, spremne na Pobudu. Noćas odbijam odbijanja, razumsku pukotinu između nas, periodične stanke razmišljanja, i svo vrijeme koje je moglo biti naše. Naslanjam te na Sebe, tamo gdje i pripadaš. Iživljenog u Mraku mojih Spona, gledam te kako Prodireš... Pokaži mi način na koji Grizeš, trupla svojih Ludila. Nabacane Grudi čijim milovanjima stvaraš Ime. Rašlje kojima grebeš, tanku nježnost Dodira. Način na koji skidaš i svlačiš, pore golotinje, bezglavih strujanja, mokrih, vlažnih, snažnih udaranja o beskonačnost. Želim znati Šapat tvoga disanja, način na koji otvaraš sebe. Vrištanje tvojih Očiju dok posljednjim trzajima drhtiš. Nazovi nas kako hoćeš. Prostranstvom Htijenja, užarenim Željama,

GDJE IMA DIMA...

Sanja KNEŽEVIĆ

Vapajem Strasti. Traženjima. Ja nisam Ništa Više no Probuđeni dio Tebe. Jeka tvojih Požuda. Savršena Tišina kojom Odzvanjaš. Ritam tvoga Disanja. Ti. Zamah tvoga Tijela, razdijeljen na niti, šivat će Odzvuk mog dolaženja Tebi. Konci tvojih Uzdaha bit će isprepleteno zašiveni za moje Vjeđe. Izluđenog do Besvijesti, natjerat ću te da trčiš po Leđima svoje Slobode. Istjerati najdublji dio Tebe na površinu svoga dlana i gledati kako Dišeš. Bez skrivanja. Potpuno Razgolićen. Oslobođen Tijela. Slobodan da budeš što Jesi. Zakačen, zapetljan o mene, bezgranično Živ. Smiren. Postojan. Neću Učiniti ništa da Odeš. Ništa ni da Ostaneš.

249

250

GDJE IMA DIMA...

Sanja KNEŽEVIĆ

A Bit ćeš Tu. Dok se tvoje Miješanje Postojanja bude kidalo s Ekstazama Bola. Utaknut Dahom u moj Dah, Znat ćeš: Jebena su Buđenja u mojoj Koži.

GDJE IMA DIMA...

Sanja KNEŽEVIĆ

NE ZANIMA ME Ne zanima me koliko si milja prešao, koliko ti je vremena bilo potrebno, i gdje si zastao. Želim znati zašto si ovdje. Ne zanima me koliko ti je godina, izgovaraš li prave riječi, i razmišljaš li o onome sutra. Želim znati znaš li šutjeti i tišinom progovarati. Ne zanima me tko su ti prijatelji, koga si povrijedio niti koga si do sada volio, želim znati jesi li spreman ponovno osjećati... Ne zanima me kako izgledaš, što nosiš na sebi i je li ti odijelo veliko. Želim znati jesi li spreman šetati „gol“ među ljudima, makar bio jedini... Ne zanima me što radiš, šetaš li, ili spavaš. Budiš li se u podne ili ponoć. Želim znati jesi li spreman ustati, kada osjetiš da trebaš, pa makar stajao sam. Ne zanima me koliko si spreman voljeti, koliko si spreman dati, koliko dugo možeš pričati, želim znati jesi li spreman poštivati... Ne zanima me koliko zarađuješ, koliko piješ,

251

252

GDJE IMA DIMA...

Sanja KNEŽEVIĆ

i od kakvih ljudi si stvoren, želim znati koliko si spreman truditi se da postaneš netko. Ne želim znati koliko puta si padao, koliko puta si griješio, i koliko puta iznevjerio sama sebe. Želim znati jesi li u svemu tome uvijek bio svoj. Ne zanima me o čemu razmišljaš, što osjećaš, i vjeruješ li mi. Želim znati jesi li spreman o tome sam progovoriti, bez pitanja... Ne zanima me kuda će nas ovo odvesti, hoće li biti krivo ili pravo, i pod kojim kutom ćemo padati. Želim znati da smo u ovome ipak oboje. Ne zanima me bojiš li se, plačeš li, niti koliko si hrabar. Želim znati jesi li spreman dopustiti mi da i to osjetim... Ne zanima me, ali želim znati, možeš li postojati?

KOD MARULA 2013.

BRUNO BREŽAC Pjesme

257

ŽELIMIR PERIŠ Pjesme i proza

260

DANIEL RADOČAJ Prozne crtice

267

MORANA ŽUNEC Proza

270

KOD MARULA 2013.

Književni nastup mladih pisaca u parku Drugo po redu književno događanje na otvorenome, u pulskome Parku kralja Zvonimira, nadomak znamenitoga hotela „Rivijera”, okupilo je 26. travnja 2013. nekoliko mladih nadarenih autora iz Pule i drugih hrvatskih gradova. Organizator priredbe, Istarski ogranak DHK, književnim susretima mladih na otvorenom želi upozoriti na nova književna imena i popularizirati književnu riječ u živome doticaju s publikom, u javnome gradskom prostoru, osobito pred osnovno školcima, srednjoškolcima i studentima. Bude li više potpore ovoj zamisli, ubuduće bi manifestacija „Kod Marula” mogla prerasti u još sadržajniji, obuhvatniji, možda multimedijalni (mladi su glazbenici – TutanKhamon Space Machine, http://www. youtube.com/watch?v=Raw4bZrzRfA – već sudjelovali u programu) događaj zanimljiv mladim autorima iz različitih sredina, književnosti, kultura… Program bi se i nadalje odvijao uokolo spomenika „ocu hrvatske književnosti”, humanistu svjetskoga ugleda, Marku Maruliću (Split, 1450. – 1524.), autorice poznate kiparice Marije Ujević. Programom se ujedno obilježava Dan hrvatske knjige i osnutak Društva hrvatskih književnika (22. travnja 1900.) te Svjetski dan knjige i autorskih prava. Donosimo izbor tekstova pročitanih tijekom nastupa. (Ur.)

Fotografija: B. Vincek

Od medijskih je reakcija hvalevrijedna ona objavljena u “Glasu Istre” (v.: http://www.glasistre.hr/ vijesti/kultura/pula-price-i-pjesme-kod-marula-403083, ili: https://www.facebook.com/pages/ Istarski-ogranak-DHK/570333666310308).

255

256

Plakat u izvedbi Udruge za proizvodnju kulture „Zvona i nari” iz Ližnjana.

Bruno BREŽAC, Pula

Put hodujem Put hodujem dok hodat umijem put je jedan a koraka masa mnogi hoduju postrance pognuti ko babe s facolom od svile neki za sobom vuku lance a neki se njišu ko gorile i ja katkad hodujem znopako manji od makova zrna i često usporim, opako u strahu od grma i od trna hodom putujem čak i kad ne smijem čak i kad nisam vrijedan i više od čovjeka sličim psu al danas hodujem snažno poput sive žirafe kroz inje pičim dugim korakom ravno ravno u raslinje

257

258

KOD MARULA 2013.

Bruno BREŽAC

Non c’è pietà da Iulia Na zakrpanim stijenama što uspone i padove broje četa razrovanih Herkula poklekla pod vojskom Barba Gladi čiji odredi u potrazi za degenijama češljaju vlasište za debelim ušima što na lasima se njišu maskirani u koze U rojevima poput golubova stjenama metalik škatule plove iako se nema ni za šiptarsku gumu za ljubimce se vajka nađe love I dok bronca se ruši a komadi povijesti melju u ime napretka i turizma kamenje se bijeli uz usahlo i posječeno zelje eto ga krilo lažne mati a tamo je i prsten što lovu klati i zavijeni blokovi bastiona finog kapitala i likvidnosti uz slavoluke i teatre sad se i Augustovi prsti zlate dok Ruža kraj njih više ne cvate samo Bambi se smiješi dijeleć keksiće dok ga mati tješi a stari mu opet pjeva o golf terenu Al eto ih mladenci što veselo trube zovu i nas ostale na cajke kao da će do Đira da se ljube O jadne li nam majke

Bruno BREŽAC

KOD MARULA 2013.

BRUNO BREŽAC rođen je 1987. godine u Puli. Jedan je od osnivača i trenutni predsjednik društva Dim. Objavljivao je u školskim časopisima i na raznim natječajima. Medicinski je tehničar.

259

260

Želimir PERIŠ, Zadar sekunda viška manje je poznato da minuta doista traje tek nešto više od pedeset i devet sekundi. u svrhu da se olakša računanje, a i ne bi li se ljudima umanjio životni stres, broj je dogovorno zaokružen na šezdeset. tako ljudi imaju sekundu više da se posvete sebi, u beskonačnom slijedu minutnih obveza imaju sekundu bonusa da stignu zastati i odahnuti. a budući da ta sekunda nije prirodna nego je posljedica konvencije, u toj sekundi se neće dogoditi ništa značajno. nijedan sastanak neće biti zakazan, nijedna sudska odluka neće početi djelovati, nijedan lijek se neće morati popiti baš u toj sekundi. sekunda viška je sekunda za dodane vrijednosti. sekunda za miriš ruže, za vjevericu koja skakuće po parku, za sunce na obrazu, za igru s djetetom. to je produženi trenutak nužan za savršeno skuhan obrok, za pljuvanje s katedrale, za podsmijeh gluposti. također produžuje vrijeme do saznavanja dijagnoze. posljedično: sekunda više i do smrti. evo još nekoliko radnji koje nam je omogućila sekunda viška: – zamišljanje da živimo u gradskom parku – proučavanje vjerojatnosti dobitka na lutriji – prisjećanje posebno nadahnutih erotskih poza s bivšim ljubavima – promatranje svog odraza u lokvi na pločniku – guranje prstiju u mokru zemlju – mirisanje usana opečenih na svijeći i već spomenuto: – pljuvanje s katedrale. pljuvanje je posebno važno. pri padu se pljuvačka formira u najrazličitije oblike. iz nje se može čitati sudbina. a usmjerimo li je ispravno, može nam spasiti život. tu sekundu možemo iskoristiti za promišljanje o metama koje su zaslužile naše pljuvanje. zbog toga i zbog ranije navedenih benefita svatko mora identificirati tu sekundu viška. zagrepsti u minutu i iskopati je. ne pronađe li je valja mu je izmisliti.

KOD MARULA 2013.

Želimir PERIŠ

Budale Dosta smo pričali o ljubavi, Ajmo sad malo o budalama. Evo, ja sam budala. Tko je još budala? Ima li ovdje još koja budala? Ima li? Nema? Evo ima. Hvala lijepo na vašoj iskrenosti. Zar nema ni jedna budala? Zar sam ja ovdje jedina Lijepo je biti iskren. budala? Makar malo nezahvalno, U redu. A mogu prihvatiti tu ulogu. Sad svi znaju da ste budala. Zato i stojim ovdje. Ali ne mora vam biti neugodno, A dosta će biti i jedna budala Evo i ja sam budala, Pa ćemo zajedno podijeliti sram. Da stignem do cilja. Vidite, uvijek ima budala. To je u redu, To nam ne treba smetati. Svijet se vrti u tom smjeru. Ništa mi tu ne možemo. Budale ko budale. Ali ono što je stvarno bitno Jest da ih prepoznate na vrijeme Prije nego im počnete vjerovati. Jer ako zakasnite I vi ćete biti budale. Eto, Dosta smo pričali o budalama. Sad možemo opet malo o ljubavi.

261

262

KOD MARULA 2013.

Želimir PERIŠ

deset je godina čistila tuđe stanove deset je godina čistila tuđe stanove. u njihovim je intimama vidjela svakakvih čuda. postoje gumeni odljevi vagine uklopljeni u plastične čaše ergonomski oblikovane za bolji hvat ruke. postoje umjetni penisi koje čovjek može privezati za prepone pa ga koristiti u nedostatku ili umjesto pravog. a postoje i oni koji su s obje strane uobličeni u muške organe koji se istovremeno na dva mjesta mogu gurnuti. postoje filmovi u kojima ljudi opće sa životinjama i životinje s ljudima, čak i s dinosaurima, koji su u stvari ljudi u kostimima. postoje i kostimi dinosaura s procijepom za penis ili samo procijepom postoje remeni, lanci i konopi u koje se osoba zaveže pa objesi o strop u nemogućim pozama za snošaj. postoje i kuke na plafonu. deset je godina čistila te kuke. uske se vaze lakše očiste ako se krpa za pranje umota oko umjetnog penisa. dug je i fleksibilan, dohvati i najdublje točke.

Da se ne zajebavamo: Da se ne zajebavamo: Slova nisu nastala za pisanje poezije. Smislili su ih neki Feničani za trgovinu, Ili Hamurabi za pravne potrebe, Ili vojne. Većinu stvari izmisle zbog ratova.

Želimir PERIŠ

KOD MARULA 2013.

Evolucija je uvjetovana opstankom. Da čovjek ne mora ubiti čovjeka još bi bili majmuni. A ne poezija. Nasilje nas gura naprijed. A ne rime. Kad pjesnik s bajunetom trči u juriš, metafore se transformiraju u Rorcharove mrlje od krvi. Ucviljene udovice, djeca roditelja s PTSP-om, aleja žrtava neoliberalnog kapitalizma. Svaki uspjeh ugrožava postojeći establišment. Blamaža posredničke demokracije. Licemjerje religija. Utopijski računi za struju. Odvjetničke tarife. Egzistencija 7/24. A ne poezija. Da se ne zajebavamo: Slova nisu nastala za pisanje poezije. Ako smo izopačili sve druge forme istinske čovječje prirode, Nemojmo i slova. Dvije stvari: 1) Količina energije je stalna 2) Glupost ekspandira Kao kokice. Kako god pisao, nikad ne možeš dovoljno biti antifašist. Put do sreće uvijek vodi preko stepenica napravljenih od tuđih kralježaka. Ili možemo zatvoriti oči i praviti se da smo sami na svijetu. Da smo najvažniji. A to znači da se zajebavamo. Na rivi se ubio čovjek Jer mu je sentiment dosegao dvostruku razinu predratne likvidnosti. Svećenik nije htio održati sprovod Jer je samoubojica. A ne poezija. Ja sam svom sinu dužan boriti se. A ne poezija.

263

264

KOD MARULA 2013.

Želimir PERIŠ

Ni dobar ni loš Vraćajući se s kazališne predstave, ni dobre ni loše, s večernjeg izlaska s djevojkom, opet – ni dobrom ni lošom, s kojom će čak u nekoj davnoj budućnosti dijeliti i život, isto tako – ni dobar ni loš, kao što su i sve stvari oko nas uvijek u nekoj neodređenoj sredini; vraćajući se, dakle, s tog večernjeg izlaska kući, Mislav Vekić, protagonist ove priče, osjećao se vrlo veselo. Bilo je to posve čisto, iskonsko veselje, ono koje nas prožima tako rijetko i ono koje sigurno ne bismo okarakterizirali kao ni dobro ni loše. To je veselje bilo u potpunosti čisto i blistavo dobro. A za ovu priču je zanimljivo kako se ne dâ, čak ni u literarnoj dimenziji, razotkriti uzrok tog osjećaja. Nije impuls za to veselje pokrenula ni kazališna predstava, ni djevojka s kojom je poslije predstave pio pomalo gorak, pomalo sladak, čaj; niti je čitav taj dan Mislavova života nosio bilo koji motiv koji bi opravdao ovo veselje. Nije to bilo ni neko očekivanje uzbudljive budućnosti, ništa ga nije čekalo kod kuće, ništa ga nije čekalo u sutrašnjem danu. Svi su mu dani bili i ostat će uvijek isti, ni dobri ni loši. Izmjenjivat će se i izmjenjivali su se u njegovom životu i tragedije i radosti, ali nijednu od njih nije Mislav nosio u glavi dok se te večeri vozio kući. Mislav se sam od sebe i u prkos svemiru bez ikakvog razloga osjećao veselo. Zaplet ove priče počinje kad ga je u takvom stanju zaustavio prometni policajac. Ni dobar ni loš, policajac je obavljao svoj posao vikend kontrole sudionika u prometu, kako službeno piše u planu rada: s posebnim težištem na kontrolu alkoholiziranosti vozača. Zaustavio je neupadljiv automobil Mislava Vekića i zatražio ga prometne dokumente koje mu je ovaj s neskrivenim veseljem predao. „Gospodine, jeste li konzumirali alkohol?“, pristojno je upitao policajac. „Nisam“, veselo je odgovorio Mislav. Policajac ga pažljivo pogleda. Nije neuobičajeno da smo sumnjičavi prema bezrazložno veselima. Stanje je to prema kojem redovno nedostaje pravog poštovanja u dnevnim susretima. Ugledamo li ozareno lice prijatelja, željet ćemo znati razlog. Zašto? Što se dogodilo? Želim i ja. Prenesi mi malo tog veselja. Podijeli sa mnom. „Jeste li sigurni da niste konzumirali alkohol?“, direktnije je pitao policajac, još uvijek pogledavajući Mislava, tražeći neki razlog veselja u njegovim očima, kako to već policajci rade.

Želimir PERIŠ

KOD MARULA 2013.

„Siguran sam“, jednako je veselo odgovorio Mislav. „Gospodine, jeste li konzumirali opojne droge?“, pitao je dalje policajac. „Ne“, odgovorio je Mislav, sad nešto manje veselo. Bezrazložno veselje, ono koje je s nama bez izvora, nema se od čega hraniti jednom kad se izrazi sumnja u njegovo porijeklo. Poput sapunice blijedi i samo je pitanje trenutka kad će se rasprsnuti u ništa. „Gospodine, pristajete li na testiranje razine alkohola?“, policajac se držao redovne procedure. Sumnjivci se testiraju. Nije to bilo ni bahato ni neprimjereno, tako se radi. Policija ima dužnost očuvati javni mir i stabilnost, i ovaj je policajac, ni dobro ni loše, radio upravo ono što je morao. „Pa zašto?“ Veselje je zamijenilo neugodno iznenađenje. „Ništa nisam pio, ni pio ni ništa.“ Policajac se još trenutak premišljao. Mislavove namrštene obrve više nisu djelovale sumnjivo sretne. Sad su natkrivale pogled koji policajac svaki dan, kod svakog vozača, iz dana u dan gleda. Napokon je policajac vratio dokumente Mislavu, pristojno ga pozdravio i vratio se ulici i novim vozilima. Mislav je put kući nastavio posve očišćen od emocije koja ga je ranije obuzela. Tragedija ove priče je ta što promjenu raspoloženja Mislav nije ni primijetio. Nastavio je dalje u život, ni dobar ni loš, vukući za sobom sivilo svakodnevice, koje se poput ljepljive magle obavije oko nas, kojeg nismo svjesni i o kojem ne razmišljamo, a koje nas prati, koje se po nama lijepi, koje poput fine tkanine propušta tako malo svjetla i štiti nas od svega što nije jednako sivo u jednoličnom ritmu identičnih dana, kroz koje svaki dan, istim putem, istim smjerovima, gazimo. Ova drama završava kad se policajac nakon završene smjene vrati kući. Tamo ga čeka žena, s kauča gleda seriju, dvoje djece spavaju u krevetu na kat u svojoj sobi, veš se suši uz radijator, posuđe je djelomično oprano, u frižideru su ostaci ručka koje će policajac uz televiziju večerati i vrlo brzo, uz istu seriju, na kauču zaspati. Dan će mu završiti ni dobar ni loš. Sutrašnji će početi ni dobar ni loš. I tako dan za danom, čovjek za čovjekom, život za životom, ni dobar ni loš, ni dobar ni loš.

265

266

KOD MARULA 2013.

Želimir PERIŠ

Želimir Periš rođen je 1975. Živi u Zadru i radi u IT industriji. S književnom udrugom „ZaPis“ organizira književne večeri i festivale po Zadru i okolici. Sa Stašom Aras voditelj je radionica kreativnog pisanja „OtPis“ i radijske emisije o književnosti „Književni Otpis“. Priče, poezija i drama objavljeni su mu u književnim časopisima i portalima te u nekoliko zbornika. Osvojio je nekoliko književnih nagrada, među kojima su zanimljivije: 2002., “SFera” za najbolju priču fantastike, Zagreb; 2012., “Lapis Histriae” za najbolju priču, Kopar-Trst-Umag; 2012., “PitchWise 2012”, festival ženske umjetnosti, prva nagrada za prozu, Sarajevo. Ove godine objavio je knjigu priča „Mučenice“ (Algoritam, Zagreb).

Daniel RADOČAJ, Pula KRONOLOGIJA JEDNE BOCE Nakon prve čaše malvazije, rekla mi je da je slobodna. Nakon druge, da ima dvoje djece s mužem od kojega se razvodi, ali su večeras klinci kod njega pa ima slobodan stan. Nakon treće, da voli podjednako i muškarce i žene. Nakon četvrte, rekla je da je probala seks utroje. Nakon pete, da ga je prakticirala nekoliko puta. Onda, također na petoj čaši, kako baš i ne voli čitati knjige. E, tu sam se već malo zapitao, trebam li išta započinjati s njom. ŽIVOT Odmalena, svi smo imali ambiciju ili potrebu postati jednom od neizostavnih karika zdravog civiliziranog društva. Onom koja bi, u naivnim dječjim očekivanjima, svijet mogla učiniti boljim. Svi ti mali nedosanjani potencijalni profesori, policajci, liječnici, vatrogasci. Uspješni ekonomisti, bankari i ostali cirkusanti. Slavni muzičari, manekeni lica lišenih emocija... Pa opet, izrodismo alkoholičare, narkomane, lopove, lažove. Ljude urušenih snova, ljubavnike slomljenih srdaca. Samoubojice, ubojice, silovatelje. Prosjake, beskućnike, korumpirane političare. Zaluđene pisce. Ljude kratkog fitilja, nasilnike, bezdušnike. Razbojnike, vječne robijaše. Čitav spektar neizbježnih drugorazrednih likova, bez kojih scenarij života ne bi bio suviše uvjerljiv. Uspješno izvedenih preuzetih uloga. Najbolje se stvari u životu dogode upravo spontano. Tek rijetki tvrdoglavo podbace u tim ponuđenim prilikama. ČINJENICA Pušiti sam prestao prije deset godina, ritual kave otpisao zajedno s cigaretama. Ne pijem pivo iz hladnjaka, osim tijekom užeglih ljetnih dana. Tada uvažavam nešto hladnije. Među vinima preferiram merlot. Mogu i bijelo, ali u oba slučaja beskompromisno držim do kvalitete (ustvari, dovoljno da je vino domaće i bez nepotrebnih aditiva). Ne drogiram se, a travu sam probao svega nekoliko puta, uglavnom radi društva. Imam trideset i dvije godine i još uvijek spavam s malim plišanim pingvinom. On je moj vršnjak (dobio sam ga na poklon od bake) i jedan od mojih najboljih prijatelja. Ime mu je Pingulabingula. Kad sve to skupa zbrojim, i nisam baš neki pjesnik, zar ne?

267

268

KOD MARULA 2013.

Daniel RADOČAJ

IAKO SAM EKONOMIST Ne volim poslovne ljude. Oni ljeti nose duge hlače do gležnjeva i žive u sterilnim stanovima s premalenim prozorima da bi primili dovoljno dnevnog svjetla. Imaju skupe mobitele kojima uspješno vode poslovne svjetove, ali nemaju vremena pročitati nekoliko dobrih knjiga. Volim soboslikare. Oni znaju hodati na ljestvama i napraviti kapu od jučerašnjih novina. Dok rade, mogu istovremeno fućkati. I ja znam fućkati, ali se bojim visine, no usudio bih se biti, recimo, slastičar. MIŠKA I JA Ja nemam veliku mišku, ali je često pijan pokazujem za šankom. Ustvari, nije ona baš mala, onako, obična je, rekao bih. Možda malo nakrivljena ulijevo. Mrvicu. Ne znam jesu li sve miške nakrivljene u tu stranu ili tek slijede svoja politička nastojanja? Mene politika ne zanima (jer nisam miška). Ne zanimaju me ni miške (jer nisam političar). Svejedno, šaljem sve imbecile redom u mišku, kao da je velika. Kao da joj je osamnaest kilometara, a ne centimetara. I one što nas kradu, i one što nas lažu, licemjerne, nasilne, zlobne ili pohlepne... Svi nek’ lijepo idu u mišku, na koju, kako s godinama ćelavim, sve više sličim. Plašim se, jednom će nas možda, negdje, zamijeniti u gradu. BEZ DODATNE OPREME Imam djevojku, osnovni je model. S malo prijeđenih kilometara iako nerado ističe godinu proizvodnje. Puno radi, malo troši. Nije reciklirana, ali ekološki je prihvatljiva (ne zagađuje okolinu). Brzo dođem s njom do plaže, kroz grad, uz izloge sa sniženjima, nešto sporije. Kupljena u gotovini za sto tisuća poljubaca. Garažirana od prvog dana. Uredno servisirana. Prođem je sa šmrkom čim se malo zapraši. Uglavnom kod kuće, ponekad i na terenu. Nema alarm, ali se svejedno ne naslanjajte; nadzirem parking kroz prozor!

KOD MARULA 2013.

Daniel RADOČAJ

HORTIKULTURALNA ALTERNATIVA Na dasci kuhinjskog prozora, iza bijelih zavjesa, u malenoj keramičkoj lončanici zasadio sam marihuanu. Nekoliko sjemenki, iz čiste radoznalosti izazvan adrenalinom, budući da je zloglasna biljčica odnedavno kriminalizirana. Oni koji se inače razumiju u egzotičnu hortikulturu, kažu da je sadnica podbacila jer sam fulao i mjesto i vrijeme, a bogami i povod sadnje. Drugim riječima, po tom pitanju, popušio sam u startu. Kakve sam sreće, popušio bih i da je niknula. Ili da su me uhvatili panduri. Koliko god se trudio u životu, kod nekih stvari uvijek dođeš na isto. Jedino je pitanje načina.

DANIEL RADOČAJ rođen je 7. ožujka 1979. godine u Puli, gdje i živi. Aforizmima, poezijom i kratkim pričama zastupljen je u četrdesetak književno-kulturoloških tiskovina s područja bivše Jugoslavije i šire, u prijevodu na engleski, makedonski i poljski. U nakladi književnog kluba „Branko Miljković“ iz Knjaževca godine 2006. objavio je zbirku stihova Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta, a 2011. u riječkoj nakladi Zigo, ediciji Katapult, zbirku kratkih priča Velika smeđa fleka. Tijekom 2013. Bit će tiskane još dvije njegove knjige: Ponekad bih odlazio k njoj biciklom – Studio Moderna, Zagreb, za nakladnika Nikolu Đuretića, te suautorski ludistički roman sa šabačkim spisateljem Ivanom Glišićem Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja – naklada Studio Tim, Rijeka. Stekao zvanje stručnog prvostupnika ekonomije (bacc. oec.). Član je Hrvatskog književnog društva – Rijeka.

269

270 Morana ŽUNEC, Zagreb

ČETVRTO POGLAVLJE Nikada nisam očekivao da ću se upetljati u neki ljubavni roman, ali život je lukav. (Kieerkegaard, S., Ponavljanje) Ne uvijek, ali ponekad dogodi se trenutak u životu, kada sami sebe uvjerimo da smo sinovi ili kćeri sudbine koja nam s vremena na vrijeme voli namignuti (ta prevrtljiva namiguša!) te nas prati poput brižne majke, koja blagoslivlja ili potiče naše nestašluke i uspjehe.* Tako sam se osjećao, moj dragi čitatelju, toga ljeta – u doba nevinih poroka – kada se odvija ova priča. Nisam se nikada bolje osjećao kao profesor pred tim gladnim očima, kao vlasnik svoga novog stana u Via Piatti, kao matador vlastita tijela i duše: zadovoljan i smion da se potučem s neznanom nemani kao što bi to učinio sâm drevni borac, nakon toga zaspavši snom pobjednika. Da, bio sam sretan, no nisam znao da se naklonost Afrodite može lako dobiti, kao i lako izgubiti. Bogovi su nam uvijek bili zavidni. Život je, dakle, bio lijep. Ako ne lijep, tada barem pristojan. Sjećam se da je to bilo odmah pred ljetne praznike, kada dobih brzojav profesora Moncettija. Bio je to poziv za odmor, srećom, u pravo vrijeme. Nisam ga mogao odbiti te se za jedan dan spakirah i otputovah, povevši sa sobom mladu kustosicu Francescu, koju sam upoznao u galeriji slika samo tri dana ranije. Profesor Moncetti je i dalje živio u Pisi, u gradu u kojemu sam proveo veći dio zrele mladosti. Moj se mentor nije mnogo promijenio u duhu, tek ga je starost poružnila. Vidjelo se da zadnjih nekoliko godina prijateljuje s Crnom gospodaricom. Kako tužno. Primijetih da nema gospođe koju me strah bilo susresti, jer vidjeti ljubavnicu u starijem i tužnijem obliku nikada nije poželjno. Domaćin mi je objasnio da su prošle već dvije godine, kako je otišla svojoj sestri.1 * Ulomak iz romana „Učenica“. 1 Sestra Celeste bila je mrtva već tri godine.

Morana ŽUNEC

KOD MARULA 2013.

Nije bilo lako izbjeći sjećanje na gospodaricu kuće. Gospođa Moncetti bila je neobičan spoj žene; kao što se znala brinuti za svoju ljepotu (limunska kiselina i mliječne kupelji), tako se brinula i za kućanstvo (lavanda i mnogo lavande, te maslinovo ulje) – povrh svega, znala je i kuhati. Svake nedjelje osobno bi pripremila objed, iako su u kućanstvu imali služavku koja je to radila ostalih šest dana u tjednu. Objed bi uvijek počinjao s pancettom ili rižotom od povrća (ovisno o sezoni); nastavio bi se s glavnim jelom – riba ili perad; te završio desertom – mostarda di frutta ili hladnom kremom od jabuka. Krema od jabuka je bila posebna delikatesa, jer ju je jedino gospođa Moncetti uspijevala napraviti. No znala je ona raditi i druge stvari izvan kuhinje. Njezina omiljena razbibriga bila je sunčati se na terasi, ali tako da zraka sunca niti malo ne dotakne njezinu kožu, ili odlaziti na frizuru susjedi, gospođi Enzi, i tamo provesti cijelo prijepodne. Njezin je raspored bio obilat; od odlaska na tržnicu, ispijanja kratke kave u centru, do preslagivanja slika u obiteljskom fotoalbumu. Ne znam zašto je često voljela listati te albume, budući da Moncettiji nisu imali djece. Sjećam se kada sam je prvi put upoznao, bilo je to u kuhinji. Profesor Moncetti doveo me na moj prvi objed svojoj gospodarici – da, gospodarici – jer sam vrlo brzo otkrio tko dirigira palicom u ovoj kući. Gospođa Moncetti zvala se Carlotta i za ženu je imala prilično čvrst stisak. Možda bih prvo trebao reći nešto o njenom tjelesnom obrisu, koji bi s obzirom na veličinu mogao zauzeti stranicu i pol, ako si dam oduška. Gospođa Moncetti bila je punašna žena, ali je svoje obline nosila s mnogo dostojanstva. Nije imala uzak struk niti malenu pozadinu, ali imala je lijepe crte lice. Usnice su joj bile pune i velike, nos malen, a oči sjajno zelene. Nikada nije stavljala šminku na lice; nije joj trebala. Imala je tamne obrve, guste trepavice i zdrav ten. Nikada je nisam vidio s ružem na usnama, iako sam je jednom zamolio da ga stavi radi mene, ali molba mi nikada nije bila uslišena. Nikada je nisam zvao prvim imenom, jer to nije radio čak ni njezin suprug. Svaki doručak u kući Moncettijevih nalikovao bi kakvom kazališnom komadu koji bi priredio Ionesco. „Jeste li vidjeli moje naočale, gospođo Moncetti? Što je za večeru, gospođo Moncetti? Još kave, gospođo Moncetti?“ Na svaki odgovor, suprug bi samo izustio: „Ah, izvrsno“, a onda bi se u pozadini čuo neki apsurdan komentar poput: „Netko je pomaknuo klavir.“ Gospođa Moncetti bila je opsjednuta kućnim klavirom, iako on nije imao nikakve svrhe. Sama ga nije znala svirati, ali je smatrala da ga kao otmjena dama mora imati u primaćoj sobi. No, čim bi se netko odviše približio toj ispoliranoj kutiji, odmah bi kao kobac skočila na nj, bilo to sa zabrinutim ili pak ponosnim smiješkom. U prvom

271

272

KOD MARULA 2013.

Morana ŽUNEC

slučaju, ako bi se radilo o djetetu, a u drugom ako bi se radilo o starijem gostu. Profesor Moncetti ne bi dobio ni smiješak, već pluralitet opominjućih prijetnji. No što će, siromah, znao je svirati, ali mu je to bilo dopušteno samo u posebnim prigodama. Moja strast s gospođom Moncetti nije odmah započela. Nakon što sam joj bio predstavljen u kuhinji, a ne u primaćoj sobi (zbog čega je moj domaćin dobio jezikovu juhu), osim u nekim slučajnim susretima, nisam bio često počašćen njezinom nazočnošću. No nisam znao da sam sve to vrijeme bio na obzoru lovca, koji proučava plijen i priprema se za napad, dok je žrtva neuka. Meni je trebalo vremena da primijetim neke znakove njezine privlačnosti (a i da ugušim krivnju prema svome mentoru), dok je njoj trebala samo posebna prigoda. Posebna prigoda – ne u obliku Božića, Uskrsa, rođendana ili godišnjice – već kao dobra procjena prikladnog prostora i situacije. No, da me gospođa Moncetti zavodila, jest! Gotovo svakom prilikom i to čak pred vlastitim mužem u nekoliko situacija. Njezino zavođenje najčešće je uključivalo mehaniku – koji god zadatak bio težak ili lak, moja pomoć se uvijek tražila. Njezina omiljena tehnika bila je zazvati me usred čišćenja ili micanja stvari, te bi mi ugodnim glasićem naredila neka se popnem, protegnem, ispružim i što još sve ne, da bih najzad dohvatio traženi predmet ili sitnicu. Kada se nađete pred takvim zahtjevom, onda ubrzo shvatite kako se osjeća sirovo meso u izlogu. „To je odlično, dragi Serge. Uvijek ste mi od pomoći“, zapjevušila bi na kraju, kada bi joj bilo dosta. No to je tek bio početak; sve je krenulo od gledanja, ali uskoro je prešlo na bliske kontakte. Jednom me gospođa zamolila da se provučem u smočnicu i dohvatim staklenku od krastavaca (profesor Moncetti drijemao je poslije ručka), no budući da je prostor bio tako uzak, a ona tako široka, bilo je neizbježno da se njeno poprsje otrusi o mene na izlasku, poput brusnoga papira. Ispričavao sam se kao lud, mlad i plah, ali ona me gledala kao da će progutati ključ od vrata, i tko zna, možda nikada ne odemo odatle. Zbog te sam se žene znao crvenjeti kao ni zbog ikoje u životu. I do nebesa, hvala joj na tome! S vremenom sam shvatio da gospođa Moncetti postaje nestrpljiva, iako nisam naslućivao do kojih razmjera, kada me pozvala u spavaću sobu. Bilo je to sasvim obično predvečerje, a moji domaćini spremali su se izići na večeru. Meni je palo u zadaću da ispravim testove koje mi je povjerio profesor Moncetti, a njemu pak da si ulašti cipele. Radovao sam se samoći i posljednjem komadu pite, koji me čekao u smočnici. Gledao sam na sat u profesorovoj radnoj sobi i pitao se kada ću čuti škljocaj ulaznih

Morana ŽUNEC

KOD MARULA 2013.

vrata. Nešto im je dugo trebalo da se spreme. Uskoro sam tome dočuo razlog. „Dragi, netko, trebam pomoć...“, glas gospođe Moncetti dolazio je iz sobe niže, ali nisam reagirao. „Serge, dragi?“, tada sam čuo svoje ime. Oh, ne. „Trebam vašu malu pomoć, Serge!“, ponovilo se. Nisam imao izbora. Ustao sam od stola i izišao na hodnik. Pet metara dalje ugledao sam profesora Moncettija kako marljiva polira svoje cipele. Sjedio je na malom stolčiću i izgledao poput dječaka koji odbija čuti glas svoje majke. „No, no, vidi što hoće!“, potjerao me rukom nakon što me kratko pogledao i vratio se svome poslu. Produžio sam do vrata njihove spavaće sobe i pokucao. Nadao sam se da ovoga puta neće biti uspinjanja, napinjanja i prčenja pod kakvom komodom, dok tražim nepostojeći dio ukosnice. Računao sam da je moja tjelovježba za taj dan bila odrađena (skidanje zavjesa i hvatanje moljca, dok si gospođa zamišlja da sam kakav plesač flamenka), jer je bilo već sedam sati. „Slobodno“, čuo sam njezin zvonak glas i odškrinuo vrata. Do tada nikada prije nisam ušao u spavaću sobu svojih domaćina; to se nikada prije nije tražilo od mene niti je bila soba za razgledavanje. U prvi tren primijetio sam bračni krevet i velik masivni ormar pokraj njega. „Uđi, dragi“, u brzom razgledavanju omeo me gospođin glas i ugledao sam je kako sjedi za stolčićem pred ogledalom. Bila je obučena u crvenu haljinu s odrezanim rukavima i, kada sam se dovoljno približio, s izrazitim prednjim otvorom koji je nagoviještao njezin dar prirode. Gospođa Moncetti počela je zapomagati na račun svoje ogrlice. Nisam shvaćao. Ah, želi da joj je stavim. Tiho sam uzdahnuo i približio joj se za još koji korak. Vrata su bila odškrinuta, a u pozadini čuo se zvuk struganja četke – što se može dogoditi? Kako naivno. Pružila mi je lančić bez okretanja, kao da drži rukavicu u ruci, i napeto je čekala. Čim sam zamahnuo lukom oko njenoga vrata, čulo se – ah, kako divne ruke imate, Serge – čim sam je slučajno okrznuo po vratu kažiprstom – ah, kako li su samo me kane – čim sam stao petljati oko karika – kako ste spretni, Serge! Preznojih se. Nisam znao da ovo može biti teško. U jednom trenu dio kraja lančića utekne mi! Poput zmije kliznuo je u njedra gospođe Moncetti i tamo ostao.

273

274

KOD MARULA 2013.

Morana ŽUNEC

Skamenih se. Nije micala, a ja ništa nisam rekao. Progutah slinu. Nešto se mora učiniti. Smješkala u ogledalu. Baš kada sam mislio iz svega se povući, njezin dlan poklopi mi prste (one ruke kojom sam još uvijek držao dio kraja lančića) i snažno ih otisne o svoje rame. Otvorio sam usta i zijevao kao riba, ali – ništa. Što to ona izvodi? Sada se lančić mogao izvući samo na jedan način. Vještica mi je postavila klopku. Njezin pogled to mi je potvrđivo. Kš, kš... čuo se zvuk četke u pozadini. Zagledah se u udubinu njezinih grudi (stojeći ponad prizora) kao da gledam u ponor u koji treba skočiti – brzo i bez daha. U glavi mi je bio žamor. „Jesmo spremni?“, čuo se povik iz hodnika. Gospođin dlan još me uvijek čvrsto držao, a drugu sam ruku otirao o hlače od paničnog znojenja. „Čekamo Vas, Serge“, gospođa me podsjetila. Dahtao sam, napravio grimasu, a potom odlučih zaroniti. Baš kad sam pomislio da sam uspio vršcima prstiju dohvatiti onu nesretnu karikicu lančića, umjesto da mi ruka poleti natrag uvis, ona posve propadne i nestade. Nestade, gdje? Točno na lijevu blizanku gospođe Moncetti! Osjetih pod dodirom nešto oblo i meko sa šiljkom na vrhu, od čega mi uzdrhti Adamov ud. Kroz svaki prorez moga dlana kao da se prelijevao puding. „Oh!“, čuo se uzvik, ali ne s mojih usana. Gospođa Moncetti slobodno je i lascivno držala moj dlan na svojim grudima i mijesila njime kao da smo u kuhinji za štednjakom. Mio Dio!2 Nisam se stigao ni prepustiti tome trenutku, a sve je već bilo gotovo. Moj dlan našao se vani, a gospođa na vratima. Bila je spremna za izlazak. „Vi ste zvijer“, rekla mi je prije no što je izišla i ostavila me zabezeknutog. Nisam shvaćao čime sam zaslužio taj naziv; isprva sam bio zbunjen, ali kada pronađoh lančić (koji je bio kriv za sve) u svojoj ruci, shvatih da sam upravo dobio titulu. 2 (tal.) Moj Bože!

Morana ŽUNEC

KOD MARULA 2013.

Možda ne titulu grofa ili plemića, ali titulu koju je malo tko dobio, čak rjeđe od navedenih plemenitih zvanja. Što će sutra biti? Idućega dana bio sam spreman na nov pothvat gospođe Moncetti, ali do večere ništa se nije dogodilo. Ništa nije trebalo micati, dohvatiti ili mijesiti. Pomalo se uvrijedih. Kasnije se uputih na počinak u svoj sobičak (na tavanu), nakon što sam zaželio laku noć domaćinima (gospođa Moncetti nije ni podigla pogled sa časopisa), no san mi nikako nije dolazio na oči. Neprestano sam vrtio u mislima, jesam li štogod propustio tijekom dana – kakav mig, znak ili gestu – ali ništa mi nije padalo na pamet. Nakon nekoliko sati prevrtanja u krevetu, napokon sam zaspao, no čim sam postigao mir, nešto ga je narušilo. Uljez u sobi. Pokušah upaliti svjetlo, ali me spriječi oštar šapat u mraku: „Ne palite svjetlo!“ Gospođa Moncetti?! „To sam ja, Carlotta.“ Čim to bi rečeno, više ništa nije bilo potrebno. Gospođa se bacila na mene poput lava, a ja sam se mogao samo batrgati, dok me na kraju nije proždrla. Tako se to radi na talijanski način. La fine.3

3 (tal.) Kraj.

275

276

KOD MARULA 2013.

Morana ŽUNEC

Morana Žunec rođena je 15. svibnja 1985. godine u Zag rebu. Nakon prve nagrade, sa šesnaest godina, za najbolju kratku SF priču (Čitam ti misli, 2001.), nastavlja pisati kraće i dulje priče. Godine 2007. dobiva treću nagradu za kratku horor božićnu priču (NOSF, Ni zrna soli). Broji dvije pohvale Hrvatskoga sabora kulture za prozu (2008. i 2011.). Surađivala je u časopisu „Modra lasta“. U nakladi udruge „Katapult“ objavljuje 2012. prvi roman Učenica. Trenutno završava diplomski studij na Hrvatskim studijima u Zagrebu.

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

MILORAD STOJEVIĆ „Lucidni postmoderni lucidar“ (Milan Rakovac: Kvarnerski otočni lucidar)

279

MARIO KOLAR „Tipologija lirske temporalnosti“ (Pavao Pavličić: Vrijeme u pjesmi)

284

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Analiza braka u raspadu“ (Ivana Šojat-Kuči: Ničiji sinovi)

289

„Hrabro o teškim temama“ (Zoran Ferić: Apsurd je zarazna bolest)

292

ŽELJKA LOVRENČIĆ „Knjiga profinjene mistike“ (Diana Rosandić: Ignacijeva Plava Ruža)

295

DARIJA ŽILIĆ „Caričine izabrane“ (Ljerka Car Matutinović: Kad već postoji planina)

299

„Koridori sigurnih riječi“ (Ivana Simić Bodrožić: Prijelaz za divlje životinje)

303

SLAVEN BERTOŠA „Na raskršću dva milenija“ („Lovran i Lovranci...“)

306

LUCIDNI POSTMODERNI LUCIDAR Milan RAKOVAC, Kvarnerski otočni lucidar; drugo, dopunjeno i popravljeno izdanje; Katedra Čakavskog sabora Cres-Lošinj/ /Ex Libris, Mali Lošinj/Rijeka, 2012., 421 str. (Suautori: Bernard Balon, Anton Benvin, Marijan Desanti, Tomislav Gospodnetić, Ljubo de Karina, Margita Nikolić, Julijano Sokolić i Nikola Velčić.)

Ima dvije stvari koje valja priskrbiti u razumijevanju ove knjige Milana Rakovca. On, naime, u naslovu trima, rekao bih, čvrsto povezanim riječima, toliko povezanim da, kada im se otkrije doslovno i simboličko značenje, predočava snažnu vezu tradicijskog i suvremenog, vezu literature i slobode, koju si je autor htio priskrbiti kao kakav srednjovjekovni pisar, kompilator, inovator, k jednu: čovjek koji bi se mogao nazvati i postmodernistom inzulantskoga/ižulskoga tipa, koji je osviješten onda kada to želi biti, a naivan kada to prepusti svojemu guštu. Već sama, pa bila ona i asocijativna, veza s lucidarom – lucidna je kao žanrovska, ne samo dosjetka. Žanrovski naziv dolazi od djela Elucidarium Honorija Augustodunensisa, teološkoga priručnika s početka XII. stoljeća, a krajem toga vijeka njemačka kompilacija Honorija već ima ambiciju biti namijenjena puku. Komunikacijski potpuno nespretna namjera jer je puk bio nepismen. Bio je, znači, svrhom usmjeren onima koji znaju čitati i koji će to znanje usmeno prenositi u raznim pragmatskim, ali i manje uzvišenim prigodama. Međutim, ako znamo funkcioniranja srednjovjekovne edukativne namjere da se neukima prenesu znanja iz alkemije, naročito bogoslovlja, te magije, astronomije, kozmografije, meteorologije, zemljopisa, gospodarstva, medicine i ostalih onodobnih znanosti/„znanosti“ – Rakovac čini gotovo isto, iako je kut pismenosti neizmjerno pomaknut. Rakovac je svjestan da se u suvremenom smislu pismenost ne očituje samo u poznavanju pisma, nego i u obliku njegova prenošenja sadržajima, koji mogu biti kompilacija žanra, ali i sasvim funkcionalno srednjovjekovna nakana, a to je, rekao bih, prenošenje nepoznatoga u novim kulturološkim uvjetima. Ako promislimo da su se lucidari tiskali čak do početka prošloga stoljeća, svaki s djelomično vremenu

279

280

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Milorad Stojević

prilagođenom strukturom, namjenom i ostalome, zašto se onda čuditi tome što Rakovac posiže za lucidarskom prividnom strukturom, sužavajući, iz literarno-kulturoloških razloga, tzv. opseg zanimanja, jer je danas nemoguće da srednjovjekovna enciklopedija ostane na medievalnim nogama. Glede lucidara, još je nešto zanimljivo. Preveden je na češki, s kojim jezikom naši glagoljaši imaju „tajanstvene“ odnose, barem u dva navrata, a ti „navrati“ svode se na to da su Hrvati od učitelja postali učenici, pak je u XV. stoljeću jedan naš glagoljaš sa češkoga preveo tko zna koju kompilaciju lucidara. A bio je, kao i Rakovac – Istranin, bez dvojbe. Taj je prevoditelj hrvatskoga, istarskoga, lucidara smatrao da je potrebito dodati u tu enciklopediju podatak o Istri i o Učki, podatak koji nema ni njemačko ni češko izdanje, o Honoriju da i ne govorim. Bez obzira na čehizme u Petrisovu i Žgombićevu izdanju, Rahovac, glede lucidarske provenijencije, ima još neke sličnosti. Lucidar je dijaloško djelo, razgovor između učitelja i učenika. Rahovac to izravnim oblikom u knjizi Kvarnerski otočki lucidar ne primjenjuje, ali je razvidno kako je on gdjekad učitelj, nama čitateljima, a kadšto učenik onih koji su mu dali ideju, recimo klasično inspiraciju za temu. A tema nas vuče na kvarnerske otoke. Ne, doduše, sve, ali na njihovu, rekao bih romantično njihovu dušu povezanu s Rakovčevom Istrom. Legenda koja je stvorila 36 otoka, školjića i sličnih pojava na moru kvarnerskome, tema je Rakovčeve priče. Tema u viševrsnu viđenju: književno-imaginativnome, toponimskom, etnonimskom itd. Ima u tim temama individualna promišljanja, romantičnih predodžaba o postojanju prastare Arkadije i suvremene Utopije, narodnih pjesama, legenda, kulturoloških asocijacija, žanrovskih (lucidno lucidarskih!) miksanja, sjećanja, nostalgija itd. Rakovcu su otoci, mitski nazvani Apsyrtides, poslužili da se približi sebi kao dijelu te priče, pa je knjiga i stanovit intelektualni dnevnik koji ne svjedoči samo o opscenaciji otocima o kojima piše, prvovrsno o Cresu i Lošinju (ali i o Unijama, Susku, Iloviku, Golom otoku), negoli i propitivanje o sebi samome kao otoku, propitivanje o svome psihološkom profilu i svemu onom ostalom što taj profil traži za vlastito oblikovanje. Profiliranje otoka je i profiliranje ljudi, prijatelja, ljubavi, zavičaja, svrhe opstanka uopće. Neosporno je kako je Milan Rakovac u svojoj inspiraciji, relacijama i sličnome kretao putem koji su utrli suvremeni „srednjovjekovnjaci“, poput zajedničkog nam prijatelja Branka Fučića, ali i onih koje je sam Rakovac nabrojio u predgovoru. Dosjetljivo je autor u postupku primijenio one elemente koje vežu postmoderni tekst sa srednjovjekovnim, odnosno to potonje kao postmoderno. Ponajprije se to u Kvarnerskom odotčnom lucidaru očituje u fleksibilnom autorstvu. Rakovac u svoj tekst pripušta tuđa štiva, ali za razliku od medievalna teksta navodi im auto-

Milorad Stojević

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

re. Gdjekad ta štiva funkcioniraju kao interakcije, kadšto kao digresije, a ponekad kao ravnopravni i neophodni tekstni integrativi, koji uskaču u pomoć sadržajnoj nakani, možda i kao odmor od vlastita teksta, kao „punjenje“ štiva referencijalnim potrebama. Osim što je takvo autorstvo, jednako su fleksibilne i teme. One su naizgled univerzalne. Naime, svako djelo koje inzistira na specifičnostima unutar općega, otkriva modele u kojima ta specifičnost opstoji. Ponajprije je to antropološko strukturiranje kojime se čovjek obraća svijetu iz sebe, kako bi rekli filozofi. Stoga je način toga globalnog obraćanja svijetu promišljene i jedinstvene jedinke ponajprije u Rakovčevu registru tema. Fleksibilan je i stil toga obraćanja, a u sebe, dakako, uključuje i igru pisanja iz naravi autorova specifikuma. Tako Rakovac izmjenjuje prozni tekst s poezijom, štivo koje oponaša, ili jest izvješće, spaja s visokim proznim stilom, memorabilije s „istinitim činjenicama“, to jest stil fictiona se uključuje u stil factiona, itd. Glede odnosa fiction/faction, Rakovac premetanjem tih odnosa tekstu nudi i to da se uvijek i ne razaznaje što je piščeva imaginacija, a što pak puka činjenica, pa to stvara privid literarizacije i u teksturi koja nije imala biti takvom. Mnoge prozne opservacije mogu se usporediti s tzv. viđenjima (vizijama) prošloga i budućega, jasno sa suvremenom intelektualnom i adaptibilnom fizionomijom. Vrhunac takvog miksa je i uklapanje ulomka dokraja još nenapisana Rakovčeva romana u takovrsno isprepleten tekst. Pridonose teksturne nakane i tome da Kvarnerski otočni lucidar shvatimo i kao putopis Rakovčev, ne po sobi kao u X. de Maistrea, nego po sebi, intelektualni dnevnik kojem naslovna „smjernica“ služi tek kao, istodobno, povod i privid. Na jednome mjestu i sam autor priznaje: Naum da napišem putopis po tom mojem otočnom suzavičaju, i prije će biti putopis po samome sebi, nosim u srcu i mislima još od davnog prijateljstva, ponavljam, s pokoj nim Brankom Fučićem, osobito nakon čitanja njegovog bedekera o Apsirtidama, i eto – knjigu upravo pišem. (Lucidar, str. 44.) Da je tome tako, svjedoči osebujna ekspresivnost i nehinjena strast u iskazivanju. Sukladno je to i jeziku teksta ove knjige. Autor jednakopravno rabi i čakavštinu i standardni jezik, čije kombiniranje pridonosi znatnim stilističkim markacijama, ali slijedi i mijene stilova pisanja, koje se daruju pojedinim temama, navlastito onima koje su ili kontemplativne, ili pak razigrane u provedbi. Promatrajući u toj protegi Rakovčevu knjigu, ona strukturom podsjeća i na niz suvremenih apokrifnih tekstova, suvremenih po senzibilitetu, ali drevnih po idejnoj osnovi – ima u toj knjizi tekstova koji su, namjerno ili ne, dvojbene vjerodostojnosti, ali jednako tako doimaju se kao spisi koji pretendiraju na istinitost podata-

281

282

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Milorad Stojević

ka. I u tom postupku labav je odnos između fictiona i factiona, jer uvijek u rezultatu pobjeđuje beletriziranje, odnosno literarnost, što je Rakovcu uvijek u prvom planu. Apokrifnost se očituje i uporabom mnogih srednjovjekovnih toposa. Dakako da su oni literarnosno hinjeni, ali ponekad pokrivaju autorovo polje dvojbe u to kako će, ili kako je proveo podosta zahtjevnu ideju i realizirao strukturu suvremenog lucidara. Tako, posebice u prvom i posljednjem kapitulu, Rakovac, čini mi se ne samo iz stilističkih razloga nego i iz intelektualnog opreza, prakticira topos poniznosti ili uniženja, odnosno topos afektirane skromnosti, ističući birane ko autore kao jednako nosive klonde (stupove). S tom stilističkom formulom dodiruje se i topos neizrecivosti, kojim autor stvara neku vrst alibija za ono što možda nije učinio a trebao je, za ono što je učinio ali vjerojatno nedostatno prema dostojanstvu teme itd. Točnije, toposom neizrecivosti izražava se uvjerenje da autor iznosi tek mali dio onoga što bi imao kazati (pauca e multis). Inkorporiranje raznorodnih tekstova, stilova, tema, miksanje žanrovskih uzanci, dvaju hrvatskih jezika, te više stranih, gomilanje gradiva/građe, ali i srodnih postupaka, približava knjigu Kvarnerski otočni lucidar Milana Rakovca još jednoj protegi glede veza sa strukturama drevnih štiva, ne samo srednjovjekovnih, lucidarskih. Riječ je o onome što je u suvremeni književni svijet promaknuo Montaigne pišući o Rabelaisovu djelu, a naziva se pijetlovim naukom, odnosno galimatijasom (galli mathias). Taj termin, koji možda potječe iz grčko-latinskog studentskog žargona, ima različito značenje, ovisno o uzancama vremena u kojem se valoriziraju strukturno-stilski postupci u umjetničkom djelu. I nema uvijek negativan prizvuk, a nema ga ni u vezi s Rakovčevom knjigom. Njezin tekst nije smušen, nego je „otežan“ tematski i stilski, a sve zbog toga kako bi predočio mnoge strukture kompleksne građe na jednome mjestu i na način koji nije znanstveno hladan nego beletrizirano prijemčiv, dodirljiv u zanimljivosti, koja je poznata ili se tek predstavlja. A i to je priziv lucidarskog ugođaja, a sam postupak Rakovac, u posljednjem poglavlju Kvarnerskog otočnog lucidara, naziva koguladom. Tamo beletrizira taj termin: Intanto, uvo je sad kako Buoh zapovida načinjena kogulada. Ča je kogulada? Vero najčistiji šenj urbaniteta, zdrave pameti, truda i čiste estetike na naših band svita; kamik, grota, stina, babulj, škrila – tega poli nas je već nego sviega drugega na ten bilen svitu. I naši stari u doba prvanja su znali kako iz sebe samih ljude načiniti – delajući. I tako bi zbirali kamik po kamik, ma une lipe babulje i škrile, pak hi metali na pute i kuorte i laze i pjace, toliko da njin bude lipo hoditi prez se zvaljati, pak nasrid pjace lipo ladonju usaditi, pak okolo nje šentadu, štekat, nu, za moći u hladu posiditi i se porazminjati za sve čisto, zakantati i harte zazugati...

Milorad Stojević

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Pasivaju bisi i morbini, ne bilo hi nikad mai, i čovik svita kako da razumi ča će ga tukati, ako se ne zbudi iz tieških sanj. Prvo ča moramo, budeći se, je zajno z pikuni i rankuni rasići makiju po naših zarešte nih puti, pak šubito za tin, zbirati škrile i babulje, pak kogulati pute i putiće, staze i laze, i načiniti koji pocivalić, se kapi; tako da moremo dojti tamo di nan je u doba prvanja bila intrada, a sada se liežu zmije i črvi; pak pripraviti prisad, i batvo ulike, smokve, miendule... I zajno ma na bot z infrastrukturon poškrbiti za sve ča nan je potribno – tovara i vozić pro primo, pak je levati za delon... (Lucidar, str. 383-384.) Taj ulomak djeluje vrlo simbolično, funkcionira i kao koncept za djelo i sažetak ovih babilonskih akorda, kako Rakovac naslovljava 19. poglavlje svoga Lucidara, a može se tom sintagmom označiti i cijeli napor knjige. Štih drevnosti daje i tehnička oprema knjige, kojoj je nedvojbeno pridonio Bernard Balon, urednik knjige Kvarnerski otočni lucidar, vrstan poznavatelj naše glagoljaške tradicije i povijesti kvarnerskih otoka. Zato margine, lijeva i desna, imaju zadaću da budu naslov ili podnaslov odlomka teksta, minijaturni sažetak, uputa na bitno, na ono što valja zapamtiti, na što valja upozoriti. Na donjoj margini ispisan je naslov poglavlja knjige, koja ih ima 26. Podsjećaju te marginalije na Marulove pritače i exemple, ali ne samo njegove. Učvršćena je i crvene lizeza (Lesezeichen, bookmark, straničnjak), ali je dizajner zaboravio uvećati, možda i okititi!, nezaobilazne inicijale. Bernard Balon, uz dr. Julijana Sokolića, jedan od poticatelja za pisanje ove knjige, koautor je i, uz Rakovčev ulomak iz romana, „najknjiževnijeg“ poglavlja u knjizi, onog pod naslovom Lago di Jesero. To ne znači da je prinos ostalih suautora manje vrijedan, svatko je od njih pridonio udjelu koji im je konceptualno „namjenio“ Milan Rakovac. Jedan od budućih, naprečac pretpostavljenih dijelova lucidara ili Rakovčeva budućeg romana, svakako su stara pisma sa susačkog šufita književnika Alojza Majetića. Dolazim tako i do, možda fiktivnog, za moje porabe ovdje funkcionalnog toposa obećanja i nade kako će Milan Rakovac prionuti romanu o svijetu zvanom Apsyrtides. Na kraju: Kvarnerski otočni lucidar knjiga je koja otkriva, kako kaže i sam autor Milan Rakovac, uvijek nanovo, mogućnost ne samo hedonističke utopije. U svakom slučaju, knjiga koja ostavlja trag na srcu onih koji znaju što je lucidar, što su kvarnerski otoci, Istra, što je destinacija za posvećene koji takvima žele biti, pa bili alkemičari ili vozači turističkog autobusa.

Milorad Stojević, Rijeka

283

284

TIPOLOGIJA LIRSKE TEMPORALNOSTI Pavao PAVLIČIĆ: Vrijeme u pjesmi, Matica hrvatska, Zagreb, 2011., 393 str.

Premda je danas uglavnom relativizirano, tradicionalno učenje o književnim rodovima, vrstama i žanrovima implicitno i dalje živi i u najsuvremenijim istraživačkim praksama koje se, tobože, bez ostatka odriču stare poetike i retorike. Tako se npr. lirske pjesme, svejedno bile tradicionalno poimane kao izraz pjesnikovih čuvstava ili suvremeno kao strukture označitelja koje prerađuju označenike, rijetko promatraju kao književne tvorevine u kojima vremenske dimenzije igraju značajniju ulogu. Odnos prema vremenu obično se proučava u proznim ili dramskim tekstovima, dakle u dužim književnim sastavcima koji sadrže radnju i likove. Posebno se temporalni odnosi uvažavaju prilikom proučavanja žanrova kao što su povijesni roman ili drama, pa i (pogotovo starija) povijesna epika u stihu. No, iznimno uspješan, i u našoj znanosti o književnosti vrlo rijedak pokušaj sagledavanja važnosti temporalnih odnosa za lirsku poeziju u svojoj knjizi Vrijeme u pjesmi ponudio je sveučilišni profesor, književnik, esejist i prevoditelj, akademik Pavao Pavličić. Moderna lirika u središtu Proučavanje višestrukih odnosa između vremena i moderne hrvatske lirike, čime se, najkraće rečeno, bavi ova knjiga, jedan je od plodova Pavličićeva dugogodišnjeg bavljenja domaćom dvadesetostoljetnom poezijom. Započevši istraživački rad interesom za razdoblje baroka, što mu je i ostalo jednom od glavnih opsesija, kao i općenito starija hrvatska književnost, sve do danas, Pavličić se u pojedinim istraživačkim fazama detaljnije bavio i hrvatskim dramskim stihom, odnosno stihom općenito, te problemima klasifikacije književnosti. No, jedno od najistaknutijih

Mario Kolar

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

mjesta u njegovu opusu ipak čine radovi o modernoj hrvatskoj lirici, čemu je i ranije (Sedam interpretacija, 1986.), a pogotovo u novije vrijeme, posvetio veliku pažnju. Brojni radovi o pojedinim pjesnicima ili pjesmama nalaze se u njegovim zborničkim knjigama (Barokni pakao, 2003.; Petnaest riječi, 2011.) te su razasuti po drugim zbornicima i časopisima, a osim spomenute posvetio im je i dvije vrlo važne knjige. U Modernoj hrvatskoj lirici (1999.) pronaći ćemo interpretacije dvadesetak pjesama preko kojih Pavličić ustvari pokušava ocrtati temeljne poetičke smjerove hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća, dok vrhunac njegova bavljenja tim područjem čini knjiga Mala tipologija moderne hrvatske lirike (2008.) u kojoj je utemeljio sedam osnovnih tipoloških modela hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća. Već i s obzirom na broj, a pogotovo na važnost tih radova, možemo reći kako Pavličić danas jedan od najznačajnijih proučavatelja hrvatske lirike 20. stoljeća. Od interpretacije do sustava Kada govorimo o Pavličićevu bavljenju hrvatskom lirikom, ali i drugim područjima, moramo imati na umu kako je Pavličić prije svega majstor interpretacije, toga danas i ne odviše popularnog, ali vrlo zahvalnog pristupa književnosti. Interpretacija je, kako je to spominjao u ranijim knjigama, „jedan od poslova bez kojih se u proučavanju književnosti nipošto ne može: da bismo pjesmu ikako doživjeli – a pogotovo da bismo je vrednovali i orijentirali prema drugim pjesmama – moramo je nekako sebi protumačiti, utvrditi što nam ona znači i zašto na nas djeluje onako kako djeluje“. Ono što slijedi dalje, a to su izvođenje složenijih zaključaka, stvaranje sustava ili tipologija, izravna je posljedica interpretacija koje im stoje u osnovi. Pritom interpretativne radnje, smatra Pavličić, treba izvesti „tako da ono shvaćanje pjesme koje je u njima izloženo bude razumljivo drugim ljudima, a samim tim i podložno osporavanju“. Tako je i u ovoj knjizi Pavličić prije svega interpretator čija tumačenja mogu svi razumjeti, a oštroumniji mogu iz njih izvući i poticaje za dalekosežnija istraživanja. Omiljen interpretatorski pristup vidljiv je odmah u uvodnom poglavlju knjige. Interpretirajući poznatu Prognanu baladu Slavka Mihalića, Pavličić predstavlja dva osnovna pristupa na kojima će se temeljiti istraživanje vremenskih dimenzija povezanih s hrvatskom dvadesetostoljetnom lirikom: jedan koji promatra vrijeme u pjesmi i drugi koji promatra pjesmu u vremenu. Prvi pristup proučava na koje se sve načine i u kojim sve oblicima vrijeme pojavljuje u zbilji pjesme, a drugi vodi brigu o izvanknjiževnom vremenu u kojem je pjesma nastala i posljedicama koje iz toga proizlaze.

285

286

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Mario Kolar

Poetizacija temporalnosti Unatoč činjenici da postoje pjesme u kojima vrijeme ne igra nikakvu ulogu, Pavličić napominje kako u velikom broju hrvatskih pjesmotvora 20. stoljeća vrijeme čini više ili manje važan aspekt pjesme, a u ne tako malom broju predstavlja i samu temu, dominantan motiv ili glavni ključ za čitanje pjesme. Interpretirajući tako pjesme različitih formalnih, stilskih, poetičkih i ostalih obilježja različitih autora u rasponu od početka do kraja 20. stoljeća, Pavličić ustanovljuje sedam tipova vremena koji se pojavljuju u pjesmama. Prvi i najčešći tip naziva „astronomskim“ vremenom. Riječ je o vremenu koje proiz lazi iz vrtnje zemaljske kugle, a ima dva vida – kalendarsko i kronometarsko vrijeme. Već i letimičan pogled na naslove pjesama u bilo kojoj antologiji modernog hrvatskog pjesništva, primjećuje Pavličić, zorno pokazuje kako je taj tip vremena vrlo čest – iz samih je naslova brojnih pjesama vidljivo kako će se govoriti o vremenu, o jutru ili večeri, ili pak proljeću, jeseni itd. Dok bi astronomsko vrijeme odgovaralo na pitanje koje je vrijeme, „meteorološko“ bi vrijeme, kao drugi tip, odgovaralo na pitanje kakvo je vrijeme. Pjesme tako nerijetko govore (doslovno ili ne) o sunčanom ili kišovitom, ili pak vedrom ili oblačnom vremenu. Treći tip vremena u Pavličićevoj podjeli odgovarao bi na pitanje kada se događa zbilja pjesme pa mu dodjeljuje naziv „povijesno“ vrijeme. Ono je više nego prethodna dva determinirano književnim razdobljem u kojem pjesma nastaje, jer neka razdoblja više teže bijegu u prošlost (npr. moderna), druga ostaju u sadašnjosti (međuratno razdoblje), a treća negiraju povijesno vrijeme (druga polovica stoljeća). Budući da neke pjesme imaju i prave male fabule i likove, četvrti tip vremena odnosi se na životnu dob tih likova, jer uvijek moraju biti barem stari ili mladi, a Pavličić tu temporalnu komponentu pjesama naziva „egzistencijalno“ vrijeme. Svim ovim četirima tipovima vremena zajedničko je, između ostalog, da su povezani s onim što se u pjesmi vidi i čuje, odnosno povezani su s, kako ih Pavličić naziva, fabulom i likovima pjesme. No, i same te fabule imaju svoje trajanje, a Pavličić to vrijeme, kao peti tip u svojem sustavu, naziva „vremenom pjesme“. Mehanizam koji omogućuje da se, opisujući vrijeme, progovori o mnogo dalekosežnijim stvarima, Pavličić naziva „simboličkim“ vremenom. Najjednostavnije govoreći, u tom se šestom tipu vremena radi o postupku kada se opisivanjem npr. jeseni ustvari govori o nečemu drugom, npr. smiraju života, ili opisivanjem sunca o radosti, odnosno kišovitih oblaka o turobnosti itd. Posljednji, sedmi tip vremena Pavličić naziva „književno vrijeme“. Riječ je o signalima koji nam govore u kojem je književnopovijesnom vremenu pjesma nastala. Ti signali nisu gotovo nikada neposredno predstavljeni, no razmjerno ih se lako može prepoznati, i to na svima ili samo nekoj od razina poetske strukture, od onih izvanjskih i najuočljivijih (metrička forma, stil itd.), do onih koji se tiču smisla i značenja teksta.

Mario Kolar

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Temporalizacija poezije Književno unutartekstno vrijeme predstavlja most prema drugom polu Pavličićeve argumentacije, koji se više ne tiče proučavanja tipova vremena u pjesmi, nego „vremenskog umrežavanja“ pjesme, odnosno promatranja pjesme s obzirom na povijesno vrijeme u kojem je nastala te sagledavanja može li nam i kako to pomoći prilikom njezina tumačenja. Razlažući takav pristup, Pavličić se drži spoznaje kako je pjesma „uvijek znak vremena“ u kojem je nastala pa o njemu uvijek treba voditi računa, jer uvjetuje našu interpretaciju i razumijevanje. Čak i kada pouzdano ne znamo u kojem je vremenu pjesma nastala, možemo ga rekonstruirati s obzirom na stih, temu, stil ili koje drugo obilježje pjesme, a prva razina interpretacije može upravo krenuti od tih premisa proučavajući kako se pjesma odnosi prema književnoj sadašnjosti u kojoj je nastala – nasljeduje li dominantne poetičke postulate ili ih osporava, je li anakrona ili napredna, subverzivna ili permisivna itd. Osim prema književnom, pjesmu je u sljedećim fazama interpretacije uputno relacionirati i prema društvenom, ekonomskom, političkom ili kojem drugom kontekstu. To „povijesno umrežavanje“, smatra Pavličić, nezaobilazno je, posebno ako pjesma ima reference prema povijesnoj zbilji. U daljnjim fazama interpretacije pjesmu bi bilo dobro kontekstualizirati i u autorov opus – vidjeti u kakvu je odnosu s ostalim autorovim, pogotovo pjesničkim radovima, budući da su eventualne pohvale ili pokude na njegove prijašnje radove vjerojatno bitno utjecale na radove koji su uslijedili. Dalje se pjesma može promotriti s obzirom na ciklus u kojem se nalazi ili s obzirom na autorove pjesme istoga datuma nastanka ili koji drugi imanentni književni kontekst. Kako transcendirati vrijeme? Proučavajući odnos između vremena i pjesme, Pavličić dolazi do zaključka kako „pojam vremena igra u tumačenju poezije daleko veću ulogu nego što se to obično misli“. Bilo da se radi o unutrašnjem (vremenu u pjesmi) ili vanjskom vremenu (vremenu u kojem je pjesma nastala), uvažavanje temporalnih odnosa i aspekata može bitno unaprijediti razumijevanje i tumačenje. A što se tiče samih pjesama, vrijeme, i unutrašnje i vanjsko, može za njih predstavljati i prokletstvo i blagoslov. Naime, budući da pjesma „za nas uvijek postoji isključivo u vremenu“, jer je uvijek plod nekog trenutka, a taj je trenutak za nas uvijek prošlost budući da je uvijek čitamo nakon što je napisana, glavni je njezin zadatak transcendirati taj trenutak nastanka, odnosno vrijeme u kojem je nastala, te „formulirati nešto što vrijedi – pa i za nas, danas“. Glavno je pitanje, dakle, može li pjesma iz svoje sadašnjosti koja je za nas uvijek prošlost, prijeći u svoju budućnost, odnosno našu sadašnjost, tj. može li, drugim riječima, pobijediti vrijeme. Ako

287

288

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Mario Kolar

može, očito je riječ o vrijednom ostvarenju, a ako ne može, možda je tek trenutni bljesak kojem neopravdano pridajemo (pre)veliku pozornost. Tako, ustvari, ispada da posljednju riječ ipak na kraju uvijek ima – vrijeme? Kako bilo da bilo, Pavličićeve interpretacije u ovoj, kao i u ranijim knjigama, svojom sustavnošću i logičnošću, elegantnošću i elokvencijom, ali i velikom dozom ljubavi, zasigurno će pripomoći da mnoge interpretirane pjesme, pogotovo one koje to još same nisu uspjele, pobijede vrijeme i možda uđu u vječnost. Mario Kolar, Koprivnica

ANALIZA BRAKA U RASPADU Ivana ŠOJAT-KUČI, Ničiji sinovi, Fraktura, Zaprešić, 2012., 468 str.

Jedna od značajki četirima književnim nagradama ovjenčanog romana „Unterstadt“ osječke spisateljice Ivane Šojat-Kuči (nagrade Ksaver Šandor Gjalski, Fran Galović, Vladimir Nazor i Josip i Ivan Kozarac) bila je i tematizacija zločina partizana počinjenih nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, što je motiv kojim autorica otvara novi roman Ničiji sinovi. No, to nije jedina poveznica između dvaju romana – oba se događaju u Slavoniji, u obama radnja je disperzirana između aktualnih događanja i sjećanja na prošlost, s obiteljskim povijestima i intimnim pričama u oba slučaja u prvome planu. Turobnost kao osnovna zanačajka „Ničijih sinova“ raspoznaje se već na početku. Na prvih dvadesetak stranica autorica piše o čak pet različitih smrtnih slučajeva – to su dva samoubojstva, smrti protagonistovih oca i djeda te pogibija njegova suborca u ratu, da bi tridesetak stranica kasnije na red došla i tematizacija pobačaja. Već tad postaje razvidno da je riječ o gustu, slojevitu rukopisu bremenitu osjećajima, uz problematizaciju sudbonosnih, prekretničkih životnih okolnosti – poput rata, bolesti, smrti i selidbi te uz tematizaciju postupna raspada braka jedne bankarske službenice i pjevača u osječkom opernom zboru, koji se iz poglavlja u poglavlje izmjenjuju u ulozi pripovjedača, što je postupak kojim čitatelj dobiva uvid u to na koji način svaki od aktera percipira zbivanja. Spisateljica vrlo dojmljivom, detaljističkom deskripcijom gradi ugođajnost negativna predznaka, sugestivno dočaravajući, primjerice, zagušljivost prostorije, zorno opisujući pepeljaru u kojoj opušci plutaju u vodi ili pak iritantnu škripu kolica koja guraju starci što kopaju po kontejnerima u potrazi za povratnom

289

290

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Božidar Alajbegović

PET ambalažom. Pritom se ne ograničava samo na vizualno, odnosno opise boja i oblika, već dočarava i teksturu predmeta, a veliku pozornost pridaje i mirisima te zvukovima. Usto, nabrajalačkim postupkom nizanja kratkih rečeničnih sklopova autorica dojmljivo postiže dojam nervoze, osobito u dionicama u kojima je supruga u ulozi pripovjedača. Kompozicijski, rukopisna arhitektonika se temelji na digresivnosti; aktualni događaji ili emocionalna stanja prizivaju asocijacije na u prošlosti proživljena iskustva koja posredstvom digresivne dionice ostvaruju svoje mjesto u rukopisu, čime se pospješuje psihološka karakterizacija likova. Dok, prisjećajući se prošlih zbivanja, junakinja preispituje svoje odnose s bližnjima, što joj donosi uglavnom samootkrivajuće bolne spoznaje koje tmurnim koloritom dodatno bojaju sadašnjost, njezin suprug manje je sklon kontemplaciji i samopropitivanju. Njegov je karakter statičan, riječ je o prilično pasivnoj osobi nesklonoj analitičnosti i lišenoj izraženije želje za promjenom nezadovoljavajućeg stanja, bar do trenutka kad spozna da više nema povratka. No, tad je za promjene prekasno – brak je tada, kao i ljubav uostalom, već mrtav. U slučaju supruge, autorica dojmljivo gradira rastuće nezadovoljstvo, sve do trenutka kad supruga shvati da joj je svejedno, da je više nije briga jer je „predugo bila medicinska sestra koja titra oko neizlječivoga“, te se odlučuje na odlazak i konačno dokinuće života u nezadovoljstvu i očaju. Suprug se, pak, s druge strane postupno pretvara u alkoholičara, za što alibi pronalazi u ratnim traumama. Reminiscencijske epizode autorica koristi i radi dirljive tematizacije dječjega stida pred vršnjacima zbog svojih roditelja i naknadnog kajanja zbog toga u odrasloj dobi, te vječne žalosti zbog zatomljivanja emocija koje gajimo spram roditelja, ali ih ne iskazujemo. Bar ne onoliko koliko bismo trebali. Jer, osim beletrizacije raspada braka i kopnjenja ljubavi između dvoje ljudi, važna tematska odrednica jest i jaz među generacijama, kao i detektiranje elemenata kojima patrijarhalnost nanosi štetu u međuljudskim odnosima. Znatnu pozornost autorica pridaje problematizaciji roditeljstva, načina na koje se odnosimo prema djeci, kako ih odgajamo, zanemarujemo, ili pak gušimo pretjeranom brigom. Usto, autorica piše o ženama kao gospodaricama kuće i o njihovim postupcima da po svaku cijenu dobiju ono što žele, „kormiraleći“ kućanstvom tako da održavaju suprugovu iluziju kako je kormilo neprekidno u njegovim rukama. Autorica piše i o dosad u našoj prozi rijetko tematiziranu problemu – o mukama koje proživljavaju žene živeći uz muževe oboljele od PTSP-a, koji desetak i više godina nakon svršetka rata, ratna događanja stalno iznova proživljavaju, i nikako da izađu iz tog svijeta. „Ničiji sinovi“ roman je o življenju života u grču, zbog nezadovoljstva, nerealiziranosti, trauma, predrasuda, zbog nerazumijevanja i kajanja, o životu kao svakodnevnoj nesreći, tjeskobi, nemiru i strahu, o životima podređenima očekivanjima

Božidar Alajbegović

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

okoline i robovanju mišljenjima drugih. Roman je to i o nepisanim zakonima koji ženu obvezuju da sve šutke podnosi, „...zbog sramote, zbog obitelji, djece, susjeda, zbog čitavog svijeta. Zbog svih. Da zaboravi sebe. Zato što žena nema pravo na sebe. Ne pred drugima. Ne pred publikom.“ Ali, roman je to i o inatu, o prkosnu neuzvraćanju na pokušaje onoga drugoga da se približi, da se pokuša iskupiti, povratiti zajedništvo, uzajamnost i izblijedjele osjećaje. Ivana Šojat-Kuči vrlo je elokventna i odlično barata riječima te dojmljivo dočarava ozračje, ugođaj, emocionalna stanja, nezadovoljstvo i čemer svakodnevice izazvan poremećenim odnosima između supružnika. No, sim ponekog preoštrog vremenskog skoka, pokoje loše odabrane formulacije (npr. „gnjevna ljetna prašina“) i nedovoljne diferencijacije načina na koje se pripovjedači izražavaju, najveći problem romana jest redundancija. Naime, riječ je o 468 stranica dugoj varijaciji jedne te iste situacije, nepromjenjiva stanja koje autorica iz poglavlja u poglavlje iznova i nanovo opisuje, istina, uspijevajući već rečeno ponoviti na nov način, iako je konačni rasplet – raspad braka – predvidljiv već nakon prvih pedesetak stranica. Tekst je to kojem nedostaje razvoj, napetost, posrijedi je gomilanje opisa stalno istih psiholoških stanja, pa hipertrofija ponavljanja već izrečenoga naposljetku izaziva zasićenje i gubitak čitateljeva interesa. U ovom i prethodnom romanu, kao i u većini priča iz zbirke Ruke Azazelove, Ivana Šojat-Kuči s različitim je učincima apsolvirala tematiku međuljudskih odnosa, obiteljskih povijesti te intimnih priča i trauma, i svakako joj je vrijeme za tematski iskorak. Božidar Alajbegović, Rijeka

291

292

HRABRO O TEŠKIM TEMAMA Zoran FERIĆ, Apsurd je zarazna bolest, V.B.Z., Zagreb, 2012., 226 str.

U tekstovima iz nedavno objavljene knjige „Apsurd je zarazna bolest“, u kojoj je sakupio pedesetak kolumni tjednim ritmom objavljivanih u upokojenom tjedniku „Nacional“, a što je drugo ukoričenje njegova kolumnističkog rada, nakon 2004. g. objavljene knjige „Otpusno pismo“, Zoran Ferić dokazuje da je strastven čitatelj, jer se u gotovo svakoj kolumni referira na neko književno djelo, ili citira nekoga stranog ili domaćeg pisca. Nimalo slučajno kao drugu po redu kolumnu u knjizi Ferić je uvrstio emocionalno najsnažniji tekst, svjestan da će većina čitateljstva, nakon „zagrijavanja“ s tekstom koji otvara knjigu, u istome dahu pročitati i sljedeću kolumnu, koja je toliko razoružavajuća i u kojoj se autor zapravo najviše ogolio, razotkrivši mnogo od svoje intime, tako da nakon nje recipijent ne može knjigu odbaciti kao nezanimljivu. Riječ je o emocionalno snažnome tekstu Crveni čovječuljak iz semafora u kojem Ferić piše o danu kad mu je supruga preporučila čitanje slikovnice „Jež“ poljske autorice Katarzyne Kotowske, i to riječima: „Predivna priča, ovo moraš...“ Zaintrigirala ga je upravo suprugina nedovršena rečenica, a njegovo iznalaženje riječi koja je nedostajala čitatelju otkriva jedan od, u knjizi često spominjanih, motiva – problem nemogućnosti začeća djeteta koji muči autora i njegovu suprugu – ali otkriva i to zašto je Zoran Ferić iznimno dobar pisac. Svaki dobar pisac, naime, svjestan je važnosti svake izgovorene riječi, cijepljen je od nekontroliranog razbacivanja riječima, ali i prepoznaje poruke, odnosno prešućena značenja skrivena u nekoj nedovršenoj rečenici, ili iza prešućene riječi. Nedovršena tvrdnja obično implicira težnju da se nekog ne povrijedi, bilo krivim shvaćanjem izgovorenoga, bilo podsjećanjem na bolnu temu. Kad je riječ o konverzaciji između supružnika, emotivni naboj skri-

Božidar Alajbegović

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

ven iza nedovršene rečenice višestruko je potenciran, što osjeća čitatelj koji uroni u svijet ovoga Ferićevog teksta, koji ne samo što je dirljiv, već je i vrlo znakovit za čitav autorov kolumnistički opus. U tome tekstu do izražaja dolaze najkakvosnije značajke Ferićeve kolumnistike – uz to što sadrži referencu na književno djelo, Ferić uspješno mijenja emocionalne registre suptilno kombinirajući humor i tugu, te uspijeva u istome se tekstu pozabaviti s više tema, biti autoreferencijalan... Upravo ona manjina tekstova u kojima se zadržao samo na jednoj temi, i kada tekst ne „garnira“ humornošću ili ironijom nego inzistira na analitičnosti – kao npr. kolum na Cijena umjetnosti? Život sam, gdje piše o prozama Raymonda Carvera – spada među manje zanimljive, mada i u tome tekstu pisac dojmljivo obrazlaže književnu vrijednost autora o čijem radu piše. Uz neostvareno roditeljstvo i s tim povezane teme, poput umjetne oplodnje ili posvajanja djeteta, najzastupljenija tematika u knjizi jest fluidnost identiteta i želja za promjenom sebstva. Ferić knjigu otvara pišući o Milanu Kunderi koji je, odlučivši se za pisanje na gostujućem terenu stranoga jezika, odnosno materinski češki zamijenivši francuskim, što je za pisca iznimno teška zadaća – jer jezik je svakome piscu osnovno oruđe, zapravo u potpunosti promijenio identitet. U daljnjim tekstovima Ferić problematizira različite načine pokušaja promjene identiteta – od promjene spola, promjene državljanstva ili religijskog opredijeljenja, sve do pokušaja promjene boje kože (na primjeru Michaela Jacksona) ili u budućnosti sasvim izgledne zamjene oboljelih organa zdravima, genetski uzgojenima. U želji za promjenom on prepoznaje indikator nezadovoljstva kao temeljnu odrednicu raspoloženja mnogih ljudi diljem svijeta, u aktualnim uvjetima opće nesigurnosti i globalna ekonomskog nazadovanja. U jednom tekstu bavi se itematikom produljenja ljudskog života, kupovanja vremena koje će čovječanstvu omogućiti napredak tehnologije, znanosti i medicine, što je u ironičnoj suprotnosti s općim nezadovoljstvom – pa čemu živjeti duže, kad to podrazumijeva produljenje patnje, muke, nezadovoljstva? Na to se pak skladno nadovezuje tekst posvećen pravu na eutanaziju. A s tematikom vrlo izglednog produljenja ljudskog života u budućnosti, Ferić povezuje i potrebu za depopulacijskim mjerama, kontrolom i ograničenjem rađanja, u čemu prepozanje opasnost od totalitarnih tendencija, postavljajući pitanje o odnosu Crkve spram takvih mjera, pri čemu dokazuje da je, kao svaki vrstan esejist, sposoban predvidjeti moguću sliku bliske budućnosti uz istovremeno projiciranje iproblema koji su vrlo izgledni s obzirom na situaciju koju predviđa kao izglednu. Osim temama iz sfere svoje profesije – obrazovanja i književnosti – u kolumnama uspješno razotkriva brojne apsurde kojima su začinjeni naši životi, a da toga često nismo niti svjesni, pritom se baveći nekim od najtežih problema s kojima se susreće suvremena civilizacija, poput spomenutog prava na eutanaziju, trgovine

293

294

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Božidar Alajbegović

ljudima, otimanja djece radi prodavanja organa, odnosa spram invalida i osoba s posebnim potrebama te izrabljivačkog karaktera suvremenog neoliberalnog kapitalizma. Nerijetko je vrlo hrabar, pa tako učestale akcije izraelske vojske, koje za posljedicu redovito imaju pogibije nevinih palestinskih civila, staraca i djece Ferić u kolumni iz 2008. godine otvoreno naziva genocidom, dok je još prošle godine, dakle gotovo pet godina kasnije, hrvatska Vlada zauzela gotovo kukavički stav – ostavši suzdržanom pri glasovanju u UN-u glede promatračkog statusa Palestine u toj institiciji. Nerijetko je Ferić autoironičan, pa tekst u kojem piše o „brendiranju“ umjetnosti i činjenici da je danas važnije umjetnikovo ime od njegova djela/„djela“ nadograđuje anegdotom o tome kako i sam, putujući po književnim festivalima diljem Europe, jede vlastito ime. Premda se tu referira na dnevnice i honorare koje tim prigodama prima, ta metafora imala je doslovno oživotvorenje, jer mu se jednom prilikom dogodilo to da je doslovno morao pojesti svoje ime, odnosno perece u obliku slovâ vlastita imena koje su svi pisci-sudionici jednoga festivala bili dobili od organizatora, e kako bi odagnao glad u gluho doba noći, kad su svi tamošnji restorani već bili zatvoreni. Na jednome mjestu, pak, kritizira novinske tekstove koji „iz različitih optika, ali uvijek manje ili više kratkovidnih najčešće služe kao plakatno štivo dnevnoj politici“, što bi se moglo prigovoriti i nekim Ferićevim tekstovima u ovoj knjizi, u kojima komentira nekoć aktualne, a danas nevažne, dnevno-političke događaje. To su, naime, tekstovi bez kojih knjiga ne bi ništa izgubila, jer ne donose ništa novo, što se za većinu kolumni, posebice onih u kojima prevladavaju rečena autoreferencijalnost i hrabro autorovo ogoljavanje vlastite intime, nikako ne može reći.

Božidar Alajbegović, Rijeka

KNJIGA PROFINJENE MISTIKE Diana ROSANDIĆ: Ignacijeva Plava Ruža (Kroz humor po ozbiljnoj temi), Venerus, Rijeka, 2012., 550 str.

Geslo Gospinoga hodočasnika Ignacija de Loyole, utemeljitelja isusovačkoga reda, bilo je: tražiti Boga u svim stvarima. Smatrao je da, ponirući u vlastite dubine, svaki čovjek može otkriti Božju volju koja se odnosi na njega i na njegov život, a svoj je put do osobnoga iskustva Boga pokazao u „Duhovnim vježbama“ koje je u Manresi prinio kao Božji dar Crkvi. Nadahnuta njegovim vježbama, koje je započela 12. listopada 2008., riječka spisateljica i pjesnikinja Diana Rosandić objavila je zanimljivo djelo naslovljeno Igna cijeva Plava Ruža. Jedan od recenzenata, Đuro Vidmarović, odmah je primijetio simboliku naslova – plave ruže ne postoje; one predstavljaju nešto nedohvatljivo, ono za čim čeznemo. U nekim kulturama plava ruža je analogija Svetoga Grala, sinonim za nemoguću i neuzvraćenu ljubav. A u ovoj se knjizi prije svega žudi za ljubavi te je stoga svojevrsna oda ljubavi. Odnosno, Isusu koji je čista ljubav. Dianin je zadatak – posvuda je širiti. U knjizi se isprepliću autobiografski elementi i literarna fikcija obogaćena proučavanjem Biblije i života svetaca. Mistika postaje dio autoričine stvarnosti. U to sam se imala prigode uvjeriti u meksičkoj Guadalajari gdje sam svjedočila njezinim meditacijama i razgovorima s Isusom. U ovome opsežnome djelu, pisanome laganim stilom i u obliku dijaloga, autorica slijedi Ignacijeve vježbe. U tome joj pomaže Isus. U određeni sat ona se posvećuje svojemu prijatelju i razgovara s njim o svojim životnim iskustvima, usponima i padovima, radostima i tugama. Tješi kad je tužna, zajedno se raduju lijepim trenutcima, Isus je savjetuje kako postupati u određenim situacijama. Razgovor se odvija u kratkim rečenicama koje se brzo izmjenjuju. Sve je prožeto finim humorom. Ignacijeva Plava Ruža podijeljena je na šest dana i trideset cjelina, a svako po-

295

296

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Željka Lovrenčić

glavlje prate citati ili obavijesti iz Biblije i autoričinih knjiga. U vještoj pisanoj i dinamičnoj dijaloškoj formi, koja potiče naše zanimanje, pratimo Dianino napredovanje u Ignacijevim vježbama, u analiziranju i shvaćanju Biblije i Isusova života. Ponekad joj je teško i posustaje, ali ne može odustati. Ona je Isusova učenica, njegova odabranica među mnoštvom i mora ustrajati na putu ljubavi. Sve je to lakše uz Njega, učitelja, prijatelja, potporu. On je tu da je usmjerava, da raspravlja s njom. Daje savjete kako postupiti u određenome trenutku, kako dalje krenuti. Opušta kad je napeta, ukida njezinu nervozu, uz njega lakše ispravlja pogrješke. Kao pravi prijatelji, ponekad se šale, a ponekad raspravljaju. Zajedno piju kavu: Isus pije kapučino, a ne voli kavu, pije zbog mene. On je sama Ljubav. I ne osuđuje me. Ne pita me ništa. Kada ga pitam, odgovara s blagošću. Tako sjedimo, smiješimo se i pijuckamo kapučino. Ovo je jedna od početnih rečenica i upućuje na igru, na druženje, na razigranost, na ugodu i opuštenost. Kako vrijeme Ignacijevih vježbi odmiče, tako su zadatci sve teži, a teme ozbiljnije. Autorica dolazi do zaključka da nije jednostavno prenositi Isusov nauk, ali prepreke uspješno savladava. Razvidno je kako se mijenja, jer dub lje ulazi u proučavanje Kristova života. Postaje ozbiljnija, svjesna svojih grješaka i onih drugih ljudi, krivih postupaka, bespotrebnih svađa i rasprava... Uvelike joj pomaže spoznaja da će uz Isusovu pomoć postati bolja, da će je život manje plašiti, da će biti spremnija na smionije korake. Osjeća se zaštićenom i sigurnom, jer njezin je prijatelj moćan i uvijek uz nju. S njim može razgovarati o svemu; navodi je na razmišljanje o djetinjstvu, na analiziranje odnosa s roditeljima, bratom, sestrom. Podsjeća je na mladenačke grijehe u koje se, između ostalih, ubraja i udisanje ljepila. Otvoreno i hrabro, Diana se u razgovoru s Isusom dotiče i svojih mračnijih trenutaka, očaja i tuga. Suočavanje sa sobom olakšava joj ispreplitanje doživljaja iz njezina života s poglavljima iz Isusova. Mogućnost da Isus bude uz nju kad god ga pozove, pruža joj osjećaj duševnoga spokoja. On je uz nju u autobusu, na ulici, na poslu, u kući; u trenutku dok pere posuđe i onda kad vodi psa u šetnju, za vrijeme ugodnoga razgovara s prijateljicama ili onda kad plače. Tu je da je smiri, usmjeri, utješi. Ali, ne ide baš sve glatko. Ljudski je, ali nije lako praštati onima koji te svakodnevno ponižavaju i tlače na poslu koji ionako ne voliš i koji radiš jer moraš preživjeti, ili ga pak voliš i toliko si uspješan da drugima smetaš, onima koji se iživljavaju na nekome jer misle da je slabiji, a zapravo ga se boje jer u dubini duše shvaćaju da je plemenitiji i bolji od njih. Nije lako braniti se od vječne zavisti mnogobrojnih ispodprosječnih zloduha čije je kraljevstvo zemaljsko, koji su posebno pakosni prema ljudima koji se ni na koji način ne uklapaju u njihov svijet.

Željka Lovrenčić

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Od takvih nas trebaju braniti predobri Isus i njegova učenica Diana. Zadatci su teški i traže puno odricanja i pokoravanja. Naša je autorica ponekad umorna, ali i tvrdoglava i prkosna: – Ti od mene uvijek tražiš nešto teško... – Nije istina. Ja ti sve želim olakšati. – Baš mi se ne čini tako... – Ali, tako je, vjeruj mi. – Vjerujem ti, ali... – Pusti taj ‘ali?’, taj ‘ali?’ To te čini tužnom u životu... Ljubi svako ovo biće ljubavlju kojom ga ja ljubim, blagoslivljaj ga u sebi, daj mu cjelov u obraz ili u čelo i otpusti ga iz srca s ljubavlju... Ovo zaista nije lako. Teško se uzdići iznad svakodnevnih, ne baš veselih okolnosti u kojima živimo i našega okružja. Ali, uz Isusovu pomoć i blagost možemo se izolirati od zla, postati boljima i jačima. Diana je na tome putu ustrajna, jer je svjesna činjenice da Isus od nje nastoji napraviti bolju osobu i trudi se – posti, čita i proučava Bibliju, uči Ljubav. Ponekad u svojim raspravama s Isusom čak prijeđe zemaljske okvire: – Isuse, ovo je horror. Neke ljepljive, crne spodobe u poluraspadnutome stanju drže se za rubove, a dolje se još masa njih stišće i ispuštaju jezive zvuke i škrguću zubima gledajući prema gore. – Što govore? – Ne govore; hule Boga, psuju i proklinju! – Ima li tko, koji plače? – Nitko ne plače. – Zašto nitko ne plače? – Jer je to bio njihov izbor, i oni se ne kaju. – Ne kaju se? – Ne, samo mrze. Osjećam njihovu golemu mržnju. Sve mrze, jedni druge, Pakao, Boga, pretvorili su se u mržnju. Autorica ovako zamišlja pakao u koji odlaze ljudi koji ne vole svojega bližnjega ni sebe same – ubojice, tlačitelji, zavidnici. Iz ove knjige možemo naučiti da moramo biti puni ljubavi, strpljivi, predati se Bogu, biti milosrdni i dobri kako bismo izbjegli ovakve užase. A da bi živio u miru sa sobom i s drugima, čovjek se mora isprati od grijeha.

297

298

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Željka Lovrenčić

Diani Rosandić to uspijeva, a osim Isusa, pomažu joj i Marija i Duh Sveti s kojima također razgovara. Često se druži sa svojom braćom i sestrama iz zajednice s kojima rješava zadatke vezane uz vježbe. O svemu tome i o drugim ozbiljnim temama govori se u ovoj knjizi koja nije samo zanimljiv laički prikaz autoričine životne priče, pisan ležernim tonom i s dosta humora, već i metafizično i mistično djelo u kojemu je uspješno isprepleteno mnoštvo podataka i misli o pojedinim stvarima. Razvidno je da je Diana bila nadahnuta „Ispovijestima“ svetoga Augustina, no knjiga nije teološkoga karaktera. U Hrvatskoj nema puno ovakvih djela prožetih profinjenom mistikom. Đuro Vidmarović spominje A. G. Matoša i Andriju Vučemila, također Riječanina, koji je 2008. (kad je Diana počela s duhovnim vježbama) objavio zbirku stihova „Čitajući Eckharta: knjiga Božanske utjehe“. Zahvaljujući Diani Rosandić, sada imamo još jedno zanimljivo djelo na tu temu, pristupačno čitatelju. Ono je prije svega prepuno ljubavi. Pa ako nam je nedostaje, trebamo samo posegnuti za „Plavom Ignacijevom Ružom“ i imati otvoreno srce: – Samo treba imati otvoreno srce? – Otvoreno. Ali za Duha Svetoga se može otvoriti i um. Da kroz Mudrost progovori i uči. Meni treba – tvoje srce; Bogu – tvoja duša; a Duhu Svetom – tvoj um. – Zato ono: Svim srcem, svom dušom, svim umom – ljubiti Gospodina? – Tako je. Ljubav, prava Ljubav – „podmiruje“ nas trojicu. Jer Ljubav se ne može rezati na dijelove; pa da ja dobijem 1/3 tvoje ljubavi, 1/3 ide Ocu, a 1/3 Duhu Svetom, nego sva tvoja Ljubav ide na Nas. A onda mi djelujemo po božanskom planu. I dijelimo Radost, i veselimo se što te vodimo u Vječnost. Onda je sve lakše…. Željka Lovrenčić, Zagreb

CARIČINE IZABRANE Ljerka CAR MATUTINOVIĆ: Kad već postoji planina, sedamdeset i sedam izabranih pjesama, Bosanska riječ, Tuzla, 2013., 117 str.

Ljerka Car Matutinović ugledna je i nagrađivana pjesnikinja, prozaistica, književna kritičarka i prevoditeljica. Prvu knjigu pjesama objavila je 1971. godine i dosad ih je objavila osamnaest. Upravo taj simboličan broj, koji asocira na punoljetnost, bio je povod za nastajanje ove knjige izabranih pjesama. Urednik je hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik Šimo Ešić. Knjiga Kad već postoji planina stoga je autoričina devetnaesta knjiga poezije te ujedno predstavlja i jedno kritičko čitanje autoričina velikog opusa. U uvodu autoričinoj zbirci pjesama Odiljat se Saša Vereš zapisao je zanimljiv podatak kako se još Miroslav Krleža oduševio neposrednošću i senzualnošću pjes ničkog izraza tada vrlo mlade autorice. I ostali kritičari i priređivači ističu njezinu imaginativnost, čulnost, bježanje od takozvanih velikih tema i eklekticizma, što je vrlo važno s obzirom na to da su u vrednovanju poezije retoričnost i intelektualizam ono čemu se daje prednost pred tzv. običnim životom. No, ne smijemo zaboraviti kako je nerijetko pjesništvo žena koje se bave svagdanom i emocijama smatrano slabim i manje vrijednim. To je, uostalom, možda i jedan od razloga zašto je ova poezija, neopterećena visokoparnošću, unatoč pohvalama ostajala izvan nekih antologija. U nekim je prikazima zanemareno i to da autorica u pjesmama tematizira metafizičke teme i suvemeno društvo. Šimo Ešić knjigu je sastavio započevši izabranim sonetima, jer autorica je upravo po njima poznata. Podsjetimo da je, primjerice, Nikola Milićević ubraja među ponajbolje hrvatske sonetiste. Uvršteni

299

300

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Darija Žilić

soneti preuzeti su iz knjiga: Vrijeme rastanka, Odiljat se, Bajkoviti soneti, Zarobljeno tijelo i drugi soneti... Prva je pjesmau knjizi naslovljena „O jednom čudnom svijetu“. Nije slučajno izabrana, jer govori o nakaradnom svijetu nahvao, „čudnom svijetu“ poremećenih vrijednosti. Taj svijet izvanjski je obilježen cinizmom, vikom, patnjom, nepostojanjem ljepote. U tom svijetu „Neki su gore a neki dolje kako to oduvijek biva“. Kao suprotnost tome mračnom svijetu autorica spominje sunce i more i nebo, i upravo će to biti metafore nekog drugog svijeta, koji postoji u knjigama, djetinjstvu ili u snatrenjima. Premda se Ljerku Car Matutinović prečesto označava kao „lirika ispovjednih predilekcija, romantičnu naturu i artista bogate osjećajnosti” (Saša Vereš), često se previđa to da je autorica oštra kritičarka suvremenog svijeta, njegovih devijacija, ali i ljudskog licemjerja i pohlepe. Reminiscencije na djetinjstvo i dom kao da naglašavaju potrebu da se u tegobnom životu, u tim „mračnim predvečerjima“, nađe uporište, stalno mjesto sreće i sklada, a to je upravo roditeljska kuća. Kada slavi život, pjesnikinja pak bira slike mora, čempresa, djetinjstva: „...zar to nije svijet / odabran okom moga djetinjstva / u rastu igara dječačkih / nesvjesnih i hitrih poput ptica..“ („Ljepota disanja“). Pjesma „Kad već postoji planina“ govori upravo o teškoćama života s kojima se trebamo suočiti. Premda zanosno opjevava more i njegovu ljepotu, u nekim pjesmama nalazimo i slike ugasle prirode, napuštenog mora, pa i planine, kao simbole prepreke. „Kad već postoji planina treba je / upoznati / srcem i uhom ko materinsku riječ“. Upravo zato pjesnikinja poziva na borbu, na otkrivanje nepoznatih putova. I čini se kao da se u izmjeni tame i svjetla, u čežnji i boli, na valovima života, premeće lirsko ja, svjesno da nikad neće doseći cjelinu, niti sreću, jer „I kad slutim da sam našla sebe / u pjesmi smijehu ili kretnji mekoj / ćuteći tako da živjeti vrijedi, / tama se spušta na mene i tebe“ („Već dugo osjećam te kao ranu“). Kao utočište, osim doma, ostaje „zeleni otok“ kao utopija sreće, proljeće koje donosi buđenje i ekstazu („Kad mi se u proljeće“). Pjesnikinja nadahnuće crpi i iz renesansnih književnih tekstova, referirajući se na pjesmu dubrovačkog pjesnika Džoru Držića u pjesmi „Odiljam se moj viteže“, a poput Držića, i ona će nerijetko opisivati razna stanja vezana uz ljubav – od zaljubljenosti, hipertrofirana prikaza ljubavi, pa do razočaranja i zagovaranja onostranog svijeta. Povezujući arhajsko i moderni senzibilitet, autorica čuva i sjećanje na književnu baštinu, ali joj ne pristupa oponašajući je, već intertekstualnom igrom ili, kako bilježi kritičar Davor Šalat, pjesnikinja se odmiče od opore stvarnosne proze i zamata svijet intime u srednjovjekovno-dvorjaničku, renesanso-ljuvenu ili arhetipsko-bajkovitu motiviku. No, treba istaknuti kako sklonost tome imaginariju

Darija Žilić

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

nipošto ne znači bijeg od modernog senzibiliteta, jer autorica će u ljuvene pjesme unositi topose iz suvremena svijeta, povezujući moderno i tradicionalno. Posebno je zanimljiva autoričina ironija kojom se vješto otklanja od patetike, kao u pjesmi „Tako naoko zgodan bio je taj mladac“. Čini se kao da u ovome izboru pjesama prevladava svijest o surovosti života, jer život nas posjeduje, on je „bezobzirni nezasitni ljubavnik“ koji ne ostavlja ništa od nas samih. Nije stoga slučajno da u posljednjoj autoričinoj knjizi Vrijeme punog mjeseca dominiraju sjeta, pomirenost sa svijetom, odmak od stvari, a knjige postaju „okorjeli imunitet“, jedino utočište u okrutnom svijetu („Poništavam odmak“). U pjesmi „Možda ću preživjeti sebe“ autorica suprostavlja svoju zemaljsku egzistenciju i sebe kao netjelesnu i nestvarnu u svemirskom prostranstvu. Pita se je tek nakon smrti, u sunovraćivanju u svemir, početak istinskoga života, baš u „okrilju svjetlosnih zvijezda“? Izbor Šime Ešića zanimljivo je čitanje opusa Ljerke Car Matutinović, jer predstavlja autoricu cjelovito, kao slavljenicu senzualnog, ljubavi i strasti, no s druge strane predstavlja je i kao melankolični glas koji pjeva o životnoj preši koja melje, ratovima koji su se dogodili u devedesetima, udvorničkim ljudima, o ljudskoj pohlepi i nestajanju nade. S jedne su strane pjesme nevinosti, a s druge pjesme iskustva. Ponekad poante pjesama jesu deziluzija koju donosi ljubavno razočarenje ili uopće razočaranost životom („Djevojčica“, „Srce mi u oblacima“, „Za nas su samo drumovi, o viteže“), ili pak beskompromisan prikaz svijeta koji je napušten od Boga („Život je vrhunski meštar od mučenja“). Nerijetko se spominje ludilo svijeta, bezumlje (pjesnikinja kao da proročanski ispisuje vizije uništenja u pjesmi „Sonet o bezumlju“). Ljudi postaju izbezumljeni, otrgnuti od „molitava starinskih“, nižu se slike tjeskobe, smrt dječaka u Sarajevu („Balada o petorici dječaka“). No, čini se da ljubav, bezumlje svijeta, slike društvene nepravde... postaju okidači za samopropitivanje, refleksiju. Nije stoga slučajan čest motiv zrcala, jer upravo zrcalo je potreba za refleksijom, suočenje s istinom, sa samom sobom, ali i s tegobnim životom. U pjesmi „Među zvijezdama“ čitamo suprostavljanje astralnog i ovozemaljskog, a zvijezde su simbol zanosa, uznositosti, uzvišenog poimanja života. Ljubav, iako često slavljena, ili pak ironijski prikazana, ponekad dobiva oznake mraka, a crna ptica upravo je simbol praznine i tuge. Ipak, ovo je, kako autorica ističe, „nebajkovito vrijeme“ u kojem ona ipak ispisuje bajkovite sonete u kojima se, osim voljenog, kao zaštitnik pojavljuje anđeo („Uzmi me na oblaku“). More je, pak, kako ističe u pjesmi „Moje tijelo osjeća miris mora“, ono koje uveličava i umanjuje te se čini kao da su stihovi Ljerke Car puni slika koje donose radost, a već pri novom valu i onu drugu stranu života, jer pjesnikinja nikad ne zaboravlja

301

302

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Darija Žilić

da vrijeme teče, leti, da smo prolazni i da će epifanija začas nestati. Tako more, njegovo kretanje, postaje simbol života, i lijepog i trpkog, jer život je meštar ljubavi, ali i meštar ljudske samoće. U ovaj je izbor uvrštena posebna cjelina koja autoricu predstavlja kao čakavsku pjesnikinju. Ljerka Car Matutinović objavila je tri knjige stihova ispjevanih čakavskim narječjem. Tu prevladava nostalgično prisjećanje na djetinjstvo i na bogat mitološki imaginarij povezan s prošlim vremenom. Ukratko, knjiga izabranih pjesama Kad već postoji planina, koja sadrži 77 pjesama (također simboličan broj, jer predstavlja cjelovitost Božjeg otkrivenja), važna je jer otvara nov uvid i omogućuje nova kritička čitanja pjesničkoga djela Ljerke Car Matutinović. Nadajmo se da će se i u Hrvatskoj uskoro pojaviti neki nov izbor njezina pjesništva, jer ova ugledna autorica to zacijelo zaslužuje. Darija Žilić, Zagreb

KORIDORI SIGURNIH RIJEČI Ivana SIMIĆ BODROŽIĆ: Prijelaz za divlje životinje, VBZ, Zagreb, 2012., 84 str.

U novoj knjizi Ivane Simić Bodrožić, zbirci pjesama Prijelaz za divlje životinje, kao u prethodnim njezinim knjigama, ponavljaju se odjeci rata, prognaništva i svekolikog tragičnog iskustva, što se ogleda se u prikazima „junakinjinih“ uznemirenih unutarnjih stanja, no sada je težište na prikazu života odrasle junakinje u obitelji koju je zasnovala s voljenim čovjekom, kojeg u posljednoj pjesmi poistovjećuje s Kristom: „Ti si moj Krist. / Kakav glup početak pjesme, / Ali stvarno, stvarno si me / Spasio“. U jednoj pjesmi čitamo vrlo oštru ocjenu političke i društvene situacije posljednjih dvadeset godina, no većina je pjesama zapravo „izmaknuta“, ne bave se društvenim kontekstom jer, ističe junakinja: „Ali da budemo iskreni / Osim vlastitog poharanog dvorišta / Povijest mi nije jača strana“. Knjiga je podijeljena u nekoliko ciklusa: „Dječje pjesme“, „Mamine pjesme“, „Tatine pjesme“, „Prijelaz za divlje životinje“ i „Skriveni fajl“. Kroz cikluse se odvija gradacija atmosfere egzistencijalne tjeskobe. Pisanje poezije nije ovdje nimalo mistificiran čin; autorica piše o tomu kako pisanjem mora opravdati državnu stipendiju, a u nekoliko pjesama tematizira nemoć ili strah da više nikad neće moći pisati: „Ja ne znam kako dalje, rekla sam / iz blizine smo se gledali. / Pretvaraj se da si netko drugi, rekao je / ja to uvijek radim, kad sjednem pisati.“ Riječ je o ovdje poetizaciji svakodnevna života dva, kako ih pjesnikinja naziva, „prerano sazrela djeteta“. U uredničkoj bilješci naveden je temeljni kôd u kojem valja čitati knjigu, a to je atmosfera prijetnje. Lirska junakinja posvuda odčitava moguće znakove katastrofe, pa tako predmet poetizacije postaju mrtve ptice na cesti, spoznaja mogućnosti da je teško oboljela, masnica na leđima djeteta također

303

304

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Darija Žilić

se najprije čita kao moguć znak bolesti, ili se pak govori o onima koji umiru i podsjećaju na smrtnost. Junakinja se trudi prikriti vlastite traume, napade panike, sve ono što je čini drugačijom od drugih. U jednoj od najboljih pjesama čitamo: „Kupujemo vrata. / Protuprovalna. / Ali bojim se, neprijatelj je već unutra.“ Spoznaja kako je nemoguće zaštititi se od vanjskoga svijeta, odnosno kako ne postoji jasna granica javnoga i privatnog, plaši lirsku junakinju, jer utočišta nema. U neke pjesme autorica unosi elemente vlastita javnog života; autopoetski govori o pjesmi iz prethodne zbirke, ali i o njezinoj recepciji: „Prije nekoliko godina napisala sam tu pjesmu / Koja je postala prilično poznata / I izgleda da je dosta dobra. / Neki ljudi čak i plaču dok je čitaju“. Zanimljivo je kako u zbirci nalazimo tek pokoju pjesmu vezanu uz nostalgične prizore (takve su pjesme dominirale u knjizi „Prvi korak u tamu“). Uglavnom, junakinja priziva sjećanja na zajednička ljetovanja, početke ljubavne veze. No ipak se čini kao da je odlučila raščistiti s prošlošću, ne sjećati se djetinjstva, života prije rata i iskustva rata, jer: „Koja je korist od tog sjećanja / Kad nema više ničega“. Prva pjesma tematizira trenutak rađanja djeteta: kada postaje majka, ona se zapravo okreće od prošlosti i otud atmosfera prijetnje: prijetnja je neizvjesnost vremena koje dolazi, jer ona sada odgovara „za cijeli jedan svijet“, odnosno za vlastitu obitelj. Osjećaj majčinske ljubavi preplavljuje je, štiti od izvanjskoga svijeta, no donosi strah: „Kada navečer uđem u sobu da te još jednom pokrijem, / Preplavi me strah od onih koji će ti ući u život“. Junakinju obuzima strah od toga hoće li biti dobra supruga; u nizu pjesama hrabro progovara o vlastitim lomovima, prikrivanju „razvaljenosti“, o trudu koji ulaže da bude normalna, usprkos svemu: „Pred njom sam sabrana, / Velika i iskusna, / Meni isto trava ništa ne može, / Opaka sam i zajebana, još više nego ona.“ U nekim pjesamama spominju se i neki suvremeni, „postmoderni“ načini na koje ljudi u užurbanu ritmu pokušavaju „učiniti nešto za sebe“, vježbajući fitness ili „duhovne tehnike“, što junakinja tumačinpoluironičnim tonom, ili pak ostaje izvan oblika „rada na sebi“, a druženja ljudi, kojih se s nostalgijom prisjeća, ostaju lišena su radosti jer „sve se izokrenulo“. Važno je istaknuti sljedeći stih: „Iz svoje djece izrasla sam tvrđa i tamnija“. Upravo je takva poezija Ivane Simić Bodrožić – umjesto rata, sjećanja na rat, hrabro se tematizira svagdan, koji nije ništa manje opasan od tzv. izvanrednih stanja, jer za naš smo svijet, spoznaje junakinja knjige, sami odgovorni. No „opasnost“ se krije i u nama samima, u samopriznanju činjenice da živimo na rubu, da smo bića koja prelaze granice i ne mogu uvijek kontrolirati vlastite strasti. O tomu je zapravo riječ u pjesmi o „prijelazu za divlje životinje“: „Imam prijelaz za divlje životinje, / ali bojim se, spuštaju se do grada.“ Znakovito je i hrabro, samoironično pjesnikinja označila vlastitu „junakinju“:

Darija Žilić

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

„Ja sam, pomalo je to već i javna stvar, / Vlasnica traume.“ Ovom zbirkom Ivana Simić Bodrožić kao da ipak čini zaokret, umiče obilježenosti, jer svjesna je kako se od nje očekuje da „izvrne utrobu“, da proda vlastitu životnu dramu, što odbija: „Taman sam se spremala da izvrnem utrobu, / A onda me uhvatio sram, / Sav onaj koji je njih zaobišao, / i trenutno sam preshnula“. Nadahnuća za buduće knjige možda će pokazati kako junakinja i autorica prestaju biti dio društvene igre u kojoj neka obilježenost postaje doživotnom odrednicom nečijeg života i kreacije. Uostalom, poezija i nije put „koridorima sigurnih riječi“. Darija Žilić, Zagreb

305

306

NA RASKRŠĆU DVA MILENIJA Lovran i Lovranci: judi delo i užanci. Na raskršću dva milenija, Katedra Čakavskog sabora Lovran, 2013., 445 str.

U izdanju Katedre Čakavskog sabora Lovran, a pod budnim okom njezina predsjednika, profesora Igora Eterovića, tiskana je knjiga o Lovrankama i Lovrancima koji su se poslom koji obavljaju, interesima i postignutim uspjesima te raznovrsnim djelovanjem istaknuli u javnome životu grada i njegove okolice. Riječ je o zborniku priloga koji obuhvaća razgovore što su se s njima obavljali za „Lovranski list“ i „Besedu“. Tiskanje knjige pomoglo je osam podupiratelja, među kojima je glavni sponzor i pokrovitelj bila Općina Lovran. Planirana kao prvi svezak Biblioteke Lovranska dota, ova monografija donosi mnogo korisnih podataka i detalja, komadića ljudskog življenja koji su možda i mnogim Lovrancima i Lovrankama ostali nepoznati ili nedovoljno poznati, pa je vrlo važno istaknuti da će ih se moći prisjetiti kada ih pročitaju u ovome mozaičnom spomenaru. Tekstove u knjizi, koja je u prosincu 2012. svečano predstavljena u prepunoj dvorani Hotela „Park“ u Lovranu, napisalo je dvadeset i četvero autora koji su s mještanima Lovrana obavili čak 215 razgovora. Većina tekstova napisana je hrvatskim književnim jezikom, ali ima i onih na lijepoj lokalnoj čakavštini. Proučavanje sitnih detalja iz svakodnevna života uvijek otvara prostor nastajanju nekih novih priča, a njihova je vrijednost tim veća ako ih se zapiše, jer ih se na taj način može očuvati za buduća pokoljenja. Knjiga započinje predgovorom ugledne lovranske spisateljice, urednice i kolumnistice Cvjetane Miletić, dobitnice Nagrade za životno djelo Općine Lovran godine 2013. Ona ističe činjenicu da na Lovranšćini ima puno vrijednih i veselih ljudi koji se bave različitim zanimanjima: neki su ribari i mornari, a drugi brijači,

Slaven Bertoša

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

liječnici i upravitelji ustanova. Žene su najčešće krojačice, prodavačice, učiteljice i odgajateljice, ali neke su i znanstvenice. Mnogi ovdašnji ljudi stalno se trude očuvati lokalne običaje i jezik, pa knjiga zapravo predstavlja dostojanstveni pisani spomenik njima u čast. O Lovranu i njegovoj okolici pisali su mnogi autori, od Jakova Volčića, Albina Edera, Eduarda Seisa i Viktora Cara Emina, do Mirjane Peršić, Dušana Peršića i Damira Viškanića. Svi su oni jako cijenili Lovran, a ova knjiga naglasak stavlja na dušu grada, jer u prvi plan ističe ljude koji su bili ili još uvijek jesu te će ostati za nj vezani rođenjem, životom, djelom i ljubavlju. Sve su priče istinite, a njihovi su protagonisti oni koji pišu, crtaju, pjevaju, kuhaju, kopaju, rade... Unutra su i oni koji plivaju, jedre, plešu, trče... Ima u knjizi i glazbenikâ i ugostiteljâ. Nisu zaboravljeni ni ljudi koji skupljaju ono što drugi bace u smeće, jer i na taj se način čuva lovranska starina. U knjizi svoje mjesto imaju lovci, planinari, nogometaši, vaterpolisti, političari, općinski službenici... Tu su oni koji stanuju kod kuće, ali i drugi koji žive po svijetu. U knjizi su „i mali i veliki“, kako veli njezina glavna i odgovorna urednica Cvjetana Miletić. Dio knjige sastavljen je u obliku intervjua s pitanjima (i odgovorima u prvome licu), a drugdje se radi o sastavima u trećemu licu. Prilozi su složeni kronološkim redoslijedom, od prvoga iz kolovoza 2002., pa do posljednjega iz listopada 2012. Između ostalih, o sebi i svojemu životu mnogo su detalja izrekli: Loreta Žepina (teta u vrtiću, koju se lako može uočiti jer je oko nje uvijek puno djece), glazbenik Tonči Trinajstić („magistar od klarineta“), Sandro Sandalj (boksački prvak i vrstan konobar), kuharica Darinka Martinčić, profesorica Ivanka Rudan i učiteljica Iva Erceg (ravnateljice Osnovne škole Viktora Cara Emina), fotograf Federiko Sterle, Nevenka Tomašić i Mara Čičak (među najstarijim su Lovrankama), Dora Doreta Mohorovičić i Vinka Ban Vlašić (članice KUD-a „Lovor“), stomatolog Zoran Puškarić, dugogodišnja knjižničarka Branka Dubravica, Ivo Rubinić (pobjednik Kupa hrvatske u brdskom biciklizmu), Josip Viskić (lovranski „duhtor za uri“), planinari Šanto i Mici Petričić, Adela Vidas Car (supruga liječnika Nila Cara), poduzetnici Silvija i Elvis Palmić, Ivan Budimić (slastičar, poštar, ribar i slikar), Boris Mihovilić (šef kuhinje Ville „Astra“), vaterpolist Nikola Franković, Đurđica Tancabel (predsjednica Općinskog vijeća), hotelijer Nino Turković, Klara Pulić (državna prvakinja u poznavanju hrvatskoga jezika), slikarica Nada Golob Popović, aranžerka-dekoraterka Eda Mihovilić, Joško Galović (jedriličar iz JK-a „Istra“)... Svoje mjesto u knjizi imaju i: književnik Viktor Car Emin (1870. – 1963.), glazbenik Stanko Mihovilić (1920. – 1983.), povjesničarka umjetnosti mr. sc. Mirjana Peršić (autorica monografije o Lovranu) i njezin suprug dr. Dušan Peršić (pisac „Lovranskog spomenara“), spisateljica Marija Janjetić Aničić (autorica „Nepozab

307

308

KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI

Slaven Bertoša

jenih besedi“ i „Bonaci i neveri živjenja“), dr. sc. Vjekoslava Jurdana (sveučilišna profesorica i spisateljica), mr. sc. Sanja Grković (povjesničarka umjetnosti i etnologinja), dr. sc. Roberto Žigulić (sveučilišni profesor i istraživač rodoslovlja), mr. sc. Sandi Krstinić, dr. med. (autor knjige o neuronutricionizmu), profesor Igor Eterović (urednik „Zbornika Lovranšćine“), Suzi Petričić, dipl. oec. (višegodišnja ravnateljica Parka prirode „Učka“), akademski glazbenik i dirigent Metod Sironić (magistar flaute i komorne glazbe), dr. sc. Suzana Ilić (sveučilišna profesorica), Leo Škec (asistent na Građevinskom fakultetu u Rijeci), Orlando Kružić (harmonikaš i pedagog), Gino Craizer (darivatelj krvi i gipsar u Klinici za ortopediju), dipl. ing. građ. Ingo Kamenar, učiteljica Alenka Rubinić, magistar organizacije, planiranja i upravljanja u zdravstvu Robert Doričić, te mnogi drugi. Koji god dio Lovranšćine pogledali i kamo god se okrenuli, svugdje ćemo naći neku lijepu životnu priču koju vrijedi zapisati, kako se ne bi zaboravilo ni vrijeme ni ljude. Ova vrlo sustavna i pregledna knjiga, velikog formata i monumentalnog izgleda, te opremljena lijepim fotografijama svake od zabilježenih osoba, nesumnjivo predstavlja iznimno značajan doprinos poznavanju sadašnjosti ovoga kraja i njegovih vrijednih ljudi. Jer, kako je to u predgovoru knjige zapisala vrsna promotorica i marljiva čuvarica mjesnog kulturno-povijesnog nasljeđa, ali i zanimljive lovranske sadašnjosti Cvjetana Miletić, „judi su najveća bogatija, jedina i prava“. Slaven Bertoša, Pula

AUTORI

310

Autori i suradnici u ovome dvobroju Tomislav Marijan Bilosnić, Zadar – književnik Stjepan Šešelj, Zagreb – književnik † Igor Mrduljaš, Zagreb – teatrolog, kazališni kritičar, književnik Jakša Fiamengo, Split – književnik Dr. sc. Zijad Duraković, Zagreb – znanstvenik i književnik Mr. sc. Dolores Butić, Pula – spisateljica, lektorica; Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Dr. sc. Željka Lovrenčić, Zagreb – znanstvenica, književnica i prevoditeljica; NSK Zagreb Lorena Monica Kmet, Buje – prevoditeljica Dr. sc. Irvin Lukežić, Rijeka – znanstvenik i književnik, Sveučilište u Rijeci Jovan Nikolaidis, Ulcinj – književnik Siniša Vuković, Split – književnik Dr. sc. Boris Domagoj Biletić, Rovinj – književnik Dr. sc. Darko Gašparović, Rijeka – znanstvenik, teatrolog, kazališni kritik; Sveučilište u Rijeci Miodrag Kalčić, Pula – esejist i publicist Remiđo Sošić, Rovinjsko Selo – čakavski pjesnik Bruno Brežac, Pula – pjesnik Daniel Radočaj, Pula – pjesnik Atila Koso, Pula – pjesnik Dražen Kiralj, Pula – pjesnik Jadran Balenović, Pula – pjesnik Maja Sabljak, Pula – pjesnikinja Milica Šabanović, Pula – pjesnikinja Nikola Šalić, Rovinj – pjesnik Patricija Softić, Pula – pjesnikinja Sanja Knežević, Pula – pjesnikinja Želimir Periš, Zadar – prozaik Morana Žunec, Zagreb – prozaistica Dr. sc. Milorad Stojević, Rijeka – književnik i znanstvenik, Sveučilište u Rijeci Dr. sc. Mario Kolar, Koprivnica – predavač i znanstvenik Božidar Alajbegović, Rijeka – književni kritik Darija Žilić, Zagreb – književna kritičarka Dr. sc. Slaven Bertoša, Pula – povjesničar, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli Renata Šamo, Pula/Zagreb – znanstvenica i prevoditeljica, Sveučilište u Zagrebu

Summary & What to find and where?

312 NOVA ISTRA Literary and cultural journal Pula, Croatia, No. 3-4/2013

Summary The Contemporary Literature section contains some great examples of poetry, drama and short stories, written not only by authors who have already become the leading names, but also by the ones who are still waiting for their reputation in the Croatian literature. The section that follows, New Translations, usually presents the first Croatian translations of prose pieces, which are now signed by several Chilean, Danish, and Italian contemporary authors. The essayistic section considers the Croatian literary-historical Late Middle Age and Early Modern Age (15th century), contemporary Montenegrin literature, and music-and-travel homage to Wagner on the occasion of this year’s round anniversaries. This issue contains contributions in our memory of two late writers, Mirko Kovač and Anđelko Novaković. The section on theatres includes the reviews of performances staged on the famous Brijuni Islands in August 2013. Contributions on the native region, among other things, comprise rather polemic remarks about James Joyce’s short-term stay in Pula (1904-1905), where he used to live with his wife Nora and teach English. We are also very glad to make you familiar with the poetry written by Dim (The Smoke). This informal but very active group was founded in Pula, mostly by undergraduates or fresh graduates, focused on the promotion of poetry and its writing in public, informal venues. Some of them have already asserted their individuality and their poetic voices and expressions have become recognized, while some of them are still on the way to achieve this. However, they continue to promote their poetry together. Closely related to the previous section, there are literary pieces by young Croatian writers, successfully gathered by the editorial board, during the traditional reading around the Pula park sculpture erected in memory of ‘the father of Croatian literature’, the great world-known humanist Marko Marulić Marul (Split, 1450 -1524). The last section, Reviews, usually provides critical insights into new editions, and this time a few of them ranges from the theory of literature and poetics, essay, poetry and prose writing, up to the native region history. Translation: Renata Šamo, Pula

WHAT TO FIND AND WHERE?

313

IN MEMORIAM MIRKO KOVAČ (1938 - 2013)

CONTEMPORARY LITERATURE

TOMISLAV MARIJAN BILOSNIĆ Itaka / Ithaca

STJEPAN ŠEŠELJ Žutokosi (II. dio) / The Yellow-Haired Man (Part II)

IGOR MRDULJAŠ Drukčiji pogled / A Different View

JAKŠA FIAMENGO Vrijeme za bolje potrebe / The Time for Better Needs

ZIJAD DURAKOVIĆ Pet pjesama / Five Poems

DOLORES BUTIĆ Priče / Stories

NEW TRANSLATIONS

JUAN MIHOVILOVIC HERNÁNDEZ Tri pripovijesti / Three Short Stories (translation Ž. Lovrenčić)

ISABELLA FLEGO Prvi dan / The First Day (translation L. Monica Kmet)

102

ESSAYS

117

IRVIN LUKEŽIĆ Lament popa Martinca „suprotiva Turkom“ / A Lament of Priest Martinac, ‘Opposed to the Turks’

119

JOVAN NIKOLAIDIS Četiri Slova / Four Letters

138

SINIŠA VUKOVIĆ Bayreuthsko posvećenje Wagnerom / The Bayreuth Consecration by Wagner

146

314 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Anđelko Novaković: prijatelj, intelektualac, pjesnik / Friend, Intellectual, Poet

163

THE ZVANE ČRNJA PRIZE WINNER 2012

171

DUNJA DETONI DUJMIĆ: Lijepi prostori / Beautiful Spaces

173

THEATRE

177

DARKO GAŠPAROVIĆ The Ulysses Theatre, Brijuni, Summer 2013

179

NATIVE REGION CONTRIBUTIONS

193

MIODRAG KALČIĆ Pulska epizoda Jamesa Joycea, ili kako je Joyce zalutao u puljsko kino / James Joyce and His Pula Episode, or How Joyce Strayed into the Pula Cinema

195

BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Časopis „Susreti” Ive Balentovića i istarske teme u njemu / / Ivo Balentović’s Susreti (Meetings) and Istrian Issues in the Journal

214

REMIĐO SOŠIĆ Pet čakavskih / Five Chakavian Poems

220

WHERE THERE IS SMOKE…

225

Mala pjesnička „antologija” grupe „Dim” / / Little Poetry ‘Anthology’ by DIM (Smoke) Group Members: Bruno Brežac, Daniel Radočaj, Atila Koso, Dražen Kiralj, Jadran Balenović, Maja Sabljak, Milica Šabanović, Nikola Šalić, Patricija Softić, Sanja Knežević

227

AT MARUL’S, 2013

253

BRUNO BREŽAC Pjesme / Poems

257

315 ŽELIMIR PERIŠ Pjesme i proza / Poems and Prose

260

DANIEL RADOČAJ Prozne crtice / Sketches in Prose

267

MORANA ŽUNEC Proza / Prose

270

REVIEWS

277

MILORAD STOJEVIĆ „Lucidni postmoderni lucidar“ / The Lucid Post-Modern Lucidarius (Milan Rakovac: Kvarnerski otočni lucidar / The Kvarner Islands Lucidarius)

279

MARIO KOLAR „Tipologija lirske temporalnosti“ / The Typology of Lyric Temporality (Pavao Pavličić: Vrijeme u pjesmi / The Time in Poems)

284

BOŽIDAR ALAJBEGOVIĆ „Analiza braka u raspadu“ / The Analysis of a Breaking-Up Marriage (Ivana Šojat-Kuči: Ničiji sinovi / Nobody’s Sons)

289

„Hrabro o teškim temama“ / On Difficult Issues, Bravely (Zoran Ferić: Apsurd je zarazna bolest / The Absurd Is a Catching Disease)

292

ŽELJKA LOVRENČIĆ „Knjiga profinjene mistike“ (A Book of Sophisticated Mysticism) (Diana Rosandić: Ignacijeva Plava Ruža / Ignatius’s Blue Rose)

295

DARIJA ŽILIĆ „Caričine izabrane” / Selected Poems by Ljerka (Ljerka Car Matutinović: Kad već postoji planina / When There Is Already a Mountain) „Koridori sigurnih riječi“ / The Corridors of Safe Words (Ivana Simić Bodrožić: Prijelaz za divlje životinje / A Crossing for Wild Animals)

299

303

SLAVEN BERTOŠA „Na raskršću dva milenija“ / At the Turn of Two Millennia „Lovran i Lovranci...“ / Lovran and Lovran People

306

Authors

309

Summary & What to find and where?

311

Our editions Published by the Istrian Branch of the Croatian Writers’ Association

317

NAŠA IZDANJA Nakladništvo Istarskoga ogranka DHK Catalogue of Publications

NAŠA IZDANJA

Boris Biletić: I ČA I ŠTO I KAJ Panorama novije hrvatskoistarske lirike 1997. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 253 str. Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 953-96833-2-7

Antun Branko Šimić: STUPORE NEL MONDO / ČUĐENJE U SVIJETU pjesme 1998. Format: 15 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 135 str. Cijena: 70 kn / 10 € Rasprodano. ISBN 953-96833-4-3

Marija Petener Lorenzin: ISTARSKI MOZAIK Bibliografija (1963.-1974.) 1998. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 203 str. Cijena: 80 kn / 11 € ISBN 953-6858-02-9

319

320

NAŠA IZDANJA

Daniel Načinović: PRIČE IZ ISTRE Hrvatski pripovjedači XX. stoljeća 1999. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 334 str. Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 953-96833-5-1

Goran Filipi: SJEDINJENJE U STOPAMA poezija 2000. Format: 13 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 80 str. Cijena: 50 kn / 7 € Rasprodano. ISBN 953-6858-00-2

Skupina autora: ŠOLJANOV ZBORNIK 2001. Sunakladnik: Pučko otvoreno učilište Grada Rovinja Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 230 str. Cijena: 99 kn / 13.50 € Rasprodano. ISBN 953-6858-01-0

NAŠA IZDANJA

Marija Petener Lorenzin: ISTRA Bibliografija (1974.-1993.) 2001. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 294 str. Cijena: 120 kn / 16.50 € ISBN 953-6858-02-9

Tatjana Arambašin: ŽIVOT UHVAĆEN JEDNOM RUKOM roman 2001. Sunakladnik: Erasmus naklada, Zagreb Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 181 str. Cijena: 120 kn / 16.50 € ISBN 953-6132-92-3 Skupina autora: ČITAJUĆI ZNAKOVE VREMENA zbornik ogleda o kraju stoljeća/tisućljeća 2001. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 222 str. Cijena: 99 kn / 14 € ISBN 953-6858-03-7

321

322

NAŠA IZDANJA

Boris Biletić: GLASI KNJIŽEVNE ISTRE Studije, ogledi i kritike o suvremenoj hrvatskoj književnosti u Istri 2002. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 328 str. Cijena: 200 kn / 27 € ISBN 953-6858-04-5

Stjepan Vukušić: ZVIJEZDE NAD GOČANOM roman 2003. Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 120 str. Cijena: 90 kn / 12 € ISBN 953-6858-05-3

Daniel Načinović: GOSPA OD ŠKRPJELA poema 2004. Format: 10 x 14 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 44 str. Cijena: 30 kn / 4 € ISBN 953-6858-07-X

NAŠA IZDANJA

Darko Dukovski: ISTRA: KRATKA POVIJEST DUGOGA TRAJANJA sažeta i ilustrirana povijest Istre od prvih naseobina do danas 2004. Format: 14 x 20 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 282 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 953-6858-06-1 Tomislav Žigmanov: BIBLIOGRAFIJA HRVATA U VOJVODINI 1990.-2002. 2005. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, broširano Opseg: 62 str. Cijena: 50 kn / 7 € ISBN 953-6858-12-6

Miroslav Sinčić: BAVUL izabrane pjesme i priče 2005. Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, ovitak Opseg: 276 str. Cijena: 130 kn / 20 € ISBN 953-6858-08-8

323

324

NAŠA IZDANJA

Ante Dabo: GODINE NADE Roman o 1950-im i 1960-im godinama u Istri 2005. Sunakladnik: Grad Novalja Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, boja Opseg: 255 str. Cijena: 130 kn / 18 € Rasprodano. ISBN 953-6858-11-8 Jehuda Amihaj: PJESME SIROMAŠNA PROROKA izbor iz poezije najvećega židovskog pjesnika XX. stoljeća 2005. Format: 12 x 18 cm Uvez: tvrdi Opseg: 82 str. Cijena: 95 kn / 13 € ISBN 953-6858-10-X

Daniel Načinović: DESK izabrani eseji, feljtoni i drugi članci 2005. Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 400 str. Cijena: 180 kn / 25 € ISBN 953-6858-09-6 Nagrada "Antun Gustav Matoš", 2005.

NAŠA IZDANJA

Dacia Maraini: PRIPOVIJEST O ISABELLI DI MORRA KOJU JE ISPRIČAO BENEDETTO CROCE dramski tekst, jednočinka s talijanskoga prevela: Irena Skrt 2005. Format: 12 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 72 str. Cijena: 55 kn / 7.50 € ISBN 953-6858-16-9 Tomislav Milohanić: CVJETNE STRANE GALILEJE književni putopisi 2006. Format: 12 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 106 str. Cijena: 60 kn / 8 € ISBN 953-6856-13-4

Antun Milovan & Boris Domagoj Biletić: GRADOVI I OBZORI Putopisi suvremenih hrvatskih autora iz Istre 2006. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 340 str. Cijena: 180 kn / 25 € ISBN 953-6858-15-0

325

326

NAŠA IZDANJA

Josip Šiklić: CRKVA SVETOGA NIKOLE U PAZINU monografija u bojama 2006. Format: 23 x 29 cm Uvez: tvrdi, šivano, ovitak Opseg: 157 str. Cijena: 225 kn / 31 € ISBN 953-6858-14-2

Marija Petener Lorenzin: BIBLIOGRAFIJA ČASOPISA “ISTARSKI BORAC / IBOR” 2006. Format: 16 x 24 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 290 str. Cijena: 120 kn / 17 € ISBN 953-6858-17-7

Jakša Fiamengo: MRAVI IZ NEZAKCIJA Istarski sonetni abecedarij 2006. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 110 str. Cijena: 110 kn / 15 € ISBN 953-6858-20-7

NAŠA IZDANJA

Tomislav Marijan Bilosnić: KOLAC U RIJECI ZRMANJI kratki roman o Domovinskom ratu

2007. Format: 12,5 x 21 cm Uvez: tvrdi / meki, šivano Opseg: 137 str. Cijena: t.u. 70 kn / 10 € m.u. 60 kn / 9 € ISBN 978-953-6858-19-4

Nada Grubišić: METROPOLA PRAZNINE pjesme 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 111 str. Cijena: 90 kn / 12,50 € ISBN 978-953-6858-22-4

Nada Galant: NEKA BUO poezija na čakavici 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 72 str. Cijena: 65 kn / 9,50 € ISBN 978-953-6858-21-7 Nagrada "Drago Gervais", 2009.

327

328

NAŠA IZDANJA

Stjepan Vukušić: ZEMALJSKOM USPRKOS pjesme 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 104 str. Cijena: 100 kn / 13 € Rasprodano. ISBN 978-953-6858-23-1

Daniel Načinović - Eduard Strenja: POD STARIM VOLTAMA Istarskim gradićima u pohode putopisne reportaže i fotografije 2007. Format: 16,5 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 271 str. Cijena: 160 kn / 22 € Rasprodano. ISBN 978-953-6858-28-6

Sandra Kušević - Jadranka Ostić: PRIČE O KORNJAČAMA slikovnica u bojama 2007. Format: 20,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 63 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-30-9

NAŠA IZDANJA

Aljoša Pužar: GRANICE GRANICE Studije i ogledi 2007. Format: 15,5 x 22 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 128 str. Cijena: 110 kn / 15 € ISBN 978-953-6858-25-5

Žarko Paić: PROJEKT SLOBODE: Jean-Paul Sartre - filozofija i angažman 2007. Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 156 str. Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-24-8

Sandro Gobo: IZBOR IZ PROGRAMA pjesme 2007. Format: 12, 5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 64 str. Cijena: 70 kn / 9,50 € ISBN 978-953-6858-37-8

329

330

NAŠA IZDANJA

Roberta Razzi: LAKOMA BETI pjesme 2007. Format: 12, 5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 174 str. Cijena: 120 kn / 16,50 € ISBN 978-953-6858-39-2

Drago Orlić: ŠTORIJE OD ŽALOSTI kratke priče 2007. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 110 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-26-2

Milorad Stojević: ČAKAVSKO PJESNIŠTVO XX. STOLJEĆA antologija 2007. Format: 18,5 x 25,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 440 str. Cijena: 220 kn / 30 € ISBN 978-953-6858-18-7

NAŠA IZDANJA

Skupina autora: DRUGI ŠOLJANOV ZBORNIK Dani Antuna Šoljana u Rovinju 2001.–2005. 2007. Format: 17 x 24 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 204 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-29-3

Marija Petener-Lorenzin: BIBLIOGRAFIJA ČASOPISA “NOVA ISTRA” (1996.–2006.) 2008. Format: 16 x 23 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 336 str. Cijena: 130 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-34-7

Antun Milovan: ZVIJEZDA pjesme 2008. Format: 14 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 112 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-44-6

331

332

NAŠA IZDANJA

Igor Grbić: KAO DA SAM poezija 2008. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 148 str. Cijena: 100 kn / 13,50 € ISBN 978-953-6858-33-0

Tijana Vukić Stjelja: IMA ME poezija 2008. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 120 str. Cijena: 90 kn / 12,50 € ISBN 978-953-6858-35-4

Boris Domagoj Biletić: MOJA PULA proza, uspomene, polemike 2008. Format: 16 x 23 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 228 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-43-9

NAŠA IZDANJA

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: TATJANA ARAMBAŠIN knjiga s DVD-om 2008. Format: 14 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 112 str. + 60 min. DVD Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-32-3

Skupina autora: ESEJ DANAS Zbornik Pulskih dana eseja 2003. - 2007. 2008. Format: 15,5 x 22,0 cm Uvez: meki, šivano Opseg: 427 str. Cijena: 145 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-41-5

Josip Cvenić: I SVE PUSTIŠ NIZ RIJEKU Priče 2008. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 190 str. Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-46-0

333

334

NAŠA IZDANJA

Jelena Lužina: ESEJ KAO ZAVOĐENJE Ogledi 2008. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 343 str. Cijena: 165 kn / 23 € ISBN 978-953-6858-31-6

Nikola Stjelja: UŽASI GODIŠNJIH DOBA Priče ----------------2009. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 97 str. Cijena: 80 kn / 11 € ISBN 978-953-6858-38-5 Milan Rakovac: SINOVI ISTRE Eseji 2009. Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 326 str. Cijena: 165 kn / 23 € Rasprodano. ISBN 978-953-6858-27-9

NAŠA IZDANJA

Daniel Načinović: BAJKE 2009. Format: 14,5 x 21,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 202 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-40-8

Tomislav Milohanić: P.S. DODIR SVJETLOSTI pjesme 2009. Format: 14,5 x 21 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 88 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-47-7 Natalija Grgorinić - Ognjen Rađen: UTJEHA JUŽNIH MORA Priče 2009. Format: 12,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 285 str. Cijena: 150 kn / 20 € ISBN 978-953-6858-36-1

335

336

NAŠA IZDANJA

Alix de Saint-André: ANĐEOSKI ARHIVI Esej (o anđelima u kršćanstvu, islamu i židovskoj tradiciji) 2010.2010. Naslov izvornika: Archives des Anges S francuskoga prevela: Ivana Šojat - Kuči Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 151 str. Cijena: 125 kn / 17 € ISBN 978-953-6858-48-4 Irvin Lukežić: KNJIŽEVNOPOVIJESNE VEDUTE Ogledi i studije 2010. Format: 17 x 24 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 288 str. Cijena: 200 kn / 28 € ISBN 978-953-6858-49-1

Skupina autora: MANIPULACIJA Ogledi (separat 7. PDE) 2010. Format: 17 x 24 cm  Uvez: meki  Opseg: 64 str.  Cijena: 50 kn / 6,50 € ISSN 1331-0321

NAŠA IZDANJA

Darko Dukovski: POVIJEST PULE Deterministički kaos i jahači Apokalipse 2011. Format: 17 x 25 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 493 str. Cijena: 280 kn / 38 € ISBN 978-953-6858-45-3

Sandra Kušević – Jadranka Ostić: PRIČE O ŽABAMA slikovnica u bojama 2011. Format: 20,5 x 20,5 cm Uvez: tvrdi, šivano Opseg: 70 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-48-4

337

338

NAŠA IZDANJA

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: MILAN RAKOVAC knjiga s DVD-om 2011. Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 142 str. + 100 min. DVD Cijena: 135 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-51-4

Skupina autora; Boris Domagoj Biletić (ur.): KNJIŽEVNI PORTRET: STJEPAN VUKUŠIĆ knjiga s DVD-om 2011. Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi, šivano, vakumirano Opseg: 84 str. + 100 min. DVD Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-52-1

Skupina autora: DOKOLICA Ogledi (separat 9. PDE) 2012. Format: 17 x 24 cm Uvez: meki Opseg: 64 str. Cijena: 60 kn / 8 € ISSN 1331-0321

NAŠA IZDANJA

Ljubica Ivezić: ODBLJESCI PAMĆENJA Sjećanja 2012. Format: 17 x 25 cm Uvez: tvrdi Opseg: 202 str. Cijena: 135 kn / 18 € ISBN 978-953-6858-50-7

Jelena Lužina: MEŠTAR Fragmenti o Ivi Ermanu, glumcu 2013. Format: 14,5 x 19,5 cm Uvez: tvrdi Opseg: 111 str. + CD s glumčevim interpretacijama Cijena: 100 kn / 14 € Sunakladnik: Čakavski sabor Žminj ISBN 978-953-6858-54-5 Marko Sosič: BALERINA, BALERINA kratki roman sa slovenskoga prevela: Sanja Širec Rovis 2013. Format: 15 x 20 cm Uvez: tvrdi Opseg: 105 str. Cijena: 100 kn / 14 € ISBN 978-953-6858-52-1

339

340

NAŠA IZDANJA

Goran Starčević: VUK U SUPERMARKETU (Antropologija ustrojenog svijeta) filozofijski eseji 2013. Format: 15 x 21 cm Uvez: tvrdi Opseg: 205 str. Cijena: 140 kn / 19 € ISBN 978-953-6858-53-8 Ivan Grljušić: KOMUNISTIČKE PRIČE 2013. Format: 14 x 20 cm Uvez: tvrdi Opseg: 105 str. Cijena: 120 kn / 16 € ISBN 978-953-6858-51-4

Željka Lovrenčić: OD PUSTINJE DO LEDENJAKA Književnost čileanskih Hrvata 2013. Format: 16 x 24 cm Uvez: tvrdi Opseg: 270 str. Cijena: 160 kn / 22 € ISBN 978-953-6858-55-2

NAŠA IZDANJA

PRIGODA! Stare brojeve “Nove Istre”, zaključno s godištem 2011., kod nas možete kupiti po jedinstvenoj cijeni od 10 kuna! ISSN 1331-0321

341

342

NAŠA IZDANJA

IZDANJA “NOVE ISTRE” U PRIPREMI Tamara Bakran: „Pastirica skakavaca” pjesme Darko i Vedran Dukovski: „Vojna povijest 19. i 20. stoljeća” udžbenik Slavko Kalčić: „Sabrane pjesme“ Daniel Načinović: „Drame“ Ivan Pletikos: „Castropola” roman o Puli Skupnina autora – Boris Domagoj Biletić <ur.>: „Književni portret: Miroslav Sinčić” knjiga + DVD Stjepan Vukušić: „Istosmjerne priče“ proza

Važna obavijest suradnicima! Priloge je preporučljivo slati samo e-poštom na adrese: istarski-ogranak-drustva@pu.t-com.hr novaistra@hotmail.com boris.biletic1@pu.t-com.hr